METODIKA FIZIČKOG VASPITANJA GABRIELA KRAGUJEVIĆ

KARTICA 1

1. OBJASNI TERMIN FIZ.KULTURA, FIZ.VASPITANJE, FIZIČKO OBRAZOVANJEFiz. kultura je dio opšte kulture. Ovim složenim terminološkim izrazom se označava: sveukupnost onih materijalnih, kulturnih i duhovnih vrijednosti koje su stvorene i namijenjene zadovoljavanju bio-psiho-socijalnih potreba čovjeka, putem raznolikih tjelesnih-kretnih aktivnosti. Ona je matični pojam karakterističan za 3 osnovna vida čovjekovog angažovanja u tjelesnom vježbanju i to: fiz.vaspitanje, sport i rekreacija. Fiz.vaspitanje je društveno planirana i organizovana vaspitno-obrazovna oblast u kojoj se putem raznovrsnih kretnih aktivnosti kao operatora ostvaruju ciljane transformacije višedimenzionalne ličnosti čovjeka –djeteta. Fiz.vaspitanjem se utiče na: fizički rast i razvoj, na usavršavanje amtropomotorike, razvijanje i održavanje funkcionalnih i motoričkih sposobnosti, a posredno i na očuvanje zdravlja, pravilno držanje tijela, sticanje pozitivnih moralno voljnih osobina ličnosti, a i na kognitivan razvoj i dobro osjećanje i raspoloženje. Jedinstveno je jer je definisano kao vaspitno-obrazovno područje, a ne kao nast.predmet. obavezno je za određene uzrasne kategorije kao što su: djeca predškolskog uzrasta, OŠ, srednjih škola.Fiz.obrazovanje je integralni dio fiz.vaspitanja koje je prvenstveno usmjereno ka usvajanju i usavršavanju motornih (kretnih) umenja, vještina i navika, kao i teorijski znanja koja omogućuju njihovo razumijevanje i samostalnu primjenu u životu. Fiz.obrazovanjem se doprinosi širenju dijapazona kretnih umenja i osposobljava čovjeka da njima smisleno i svrsishodno vlada, da zna zašto, kako i kada da ih primjenjuje.

2. PRINCIP SISTEMATIČNOSTI I POSTUPNOSTII u nastavi fiz.vaspitanja jedan od uslova visoko efikasnih rezultata nast.rada je primjena principa sistematičnosti. U njegovoj primjeni se polazi od osnovnih programskih ciljeva i zadataka koji služe kao osnova za izbor i sistematizaciju sadržaja po logičnom redu i po potrebi zadataka. U fiz.vaspitanju sistematičnost se ogleda u :- pravilnom redosljedu vježbovnog materijala,- pravilnom toku pojedinačnog vježbanja i - pravilnoj učestalosti vježbanja i progresiranju opterećenja u dužem vremenskom rasponu.Pravilno raspoređivanje vježbovnog materijala jedan je od prvih uslova za sistematičan pristup fiz.vaspitanju. Potrebe logičnog redoslijeda tjelesnih vježbi i kretanja postoje kako u odnosu na svaki pojedinačni čas tako i u odnosu na širi vremenski raspon od 1,2,3 ili 4 godine.Tjelesno vježbanje je efikasno samo u uslovima ponavljanja. Odmor između 2 uzastopna ponavljanja vježbe treba da bude optimalan u odnosu na potrebe obnavljanja energetskih potencijala. Njegova dužina zavisi od uvježbanosti i stabilnosti nervnog sistema. Najkraća odmaranja su potrebna u toku vježbi brzine i spretnosti, nešto duža za vježbe snage, a najduža za vježbe izdržljivosti.Kontinuitet u radu je obezbjeđen ukoliko se svako naredno vježbanje nadoveže na učinke prethodnog. Progresivno povećavanje opterećenja u odnosu na obim, intenzitet, koordinacionu složenost i druge tehničke zahtjeve, sljedeći je uslov sistematskog vježbanja.U praksi fiz.vaspitanja primjenjuju se sljedeći modaliteti progresiranja:1.pravolinijsko-kada se ono uvećava po malo sa svakim sljedećim časom vježbanja.2. stepenasto- kada se opterećenje znatnije uvećeva tokom jednog časa vježbanja, pa se isto opterećenje održava par sljedećih časova.3. talasasto- pri kome opterećenje raste i opada u vidu talasa. U svakom sljedećem talasu opterećenje dostiže veći nivo. Ovaj tip opterećenja daje najbolje retultate.

Sistematičnost je neodvojiva od postupnosti i obrnuto. U primjeni postupnosti slijede se opšte prihvaćena didaktička pravila:- od lakšeg ka težem,- od jednostavnijeg ka složenijem,

1

- od poznatog ka nepoznatom i - od konkretnog ka apstraktnom.

3. OD KOJIH FAKTORA ZAVISI ISPOLJAVANJE SNAGESnagom se može smatrati sposobnost čovjeka da se mišićnim naprezanjem suprostavi nekoj spoljašnjoj sili (težini sprave, sili partnera, gustini spoljašnje sredine ili zemljine teže) ili da pokreće sopstveno tijelo.Mehanizmi njenog ispoljavanja vezani su prvenstveno za: - morfofunkcionalne karakteristike mišića, - veličinu njihovog poprečnog presjeka, - strukturu njihovih vlakana, - biohemijske i metabolističke procese u zaposlenom mišiću i - prisustvo energetskih izvora u njima.Međutim, oni su vezani i za psihofiziološke dimenzije ličnosi, kao što su: opšte stanje CNS, pokretljivost procesa ekscitacije i inhibicije(razdraženja i kočenja) u njemu, provodne sposobnosti perifernih dijelova neuromotornog sistema koji prima signale iz CNS, a čini se najviše zavise od voljnih napora (motivacione sfere). Moguće je diferencirati vidove njenog ispoljavanja bar po 3 osnova:1. s obzirom na karakter režima rada,2. s obzirom na kriterijum odnosa veličine ispoljene snage i mase tijela i3. s obzirom na topološki kriterijum.Na osnovu karaktera režima mišićnog rada, snaga se može ispoljavati u vidu: statičke i dinamičke snage.

KARTICA 2

1. ZADACI METODIKE NASTAVE FIZIČKOG VASPITANJA SU: Teorija i metodika nastave fizičkog vaspitanja mora kao nastavno-naučna disciplina da ima neposrednu aplikativnost u nastavnoj praksi. Ona nastavu priprema i istražuje je. Operativni zadaci teorije i metodike nastave fiz.vaspitanja na Učiteljskom fakultetu jesu da upoznaju studente sa:1. opštim teorijskim zdravstveno-biološkim, društveno-istorijskim, pedagoškim i psihološkim osnovama fizičke kulture relevantnim za razumijevanje sveukupne problematike fizičkog vaspitanja učenika 7-11 god., a takođe potrebnim za formiranje svijesti i savjesti o sopstvenoj ulozi u realizaciji ciljeva i zadataka;2. osnovnim bio-psiho-socijalnim karakteristikama učenika ovog uzrasta i njihovim potrebama vezanim za tjelesne aktivnosti;3. ciljevima i zadacima, sadržajima i organizacionim oblicima rada u fizičkom vaspitanju učenika 1-3 (4) razreda OŠ, kao i sa primjenom odgovarajućih metoda i oblika;4. načinima samostalnog i korektnog korišćenja stručno-metodičkih izvora-udžbenika, priručnika, uputstava, zbirki i didaktičkog materijala, sprava i rekvizita, mjernih instrumenata i drugo u cilju planiranja i programiranja rada, izboru nast.sadržaja, vrednovanju rada i unapređivanju sopstvene prakse i samoobrazovanju.5. metodikom primjene primjene raznolikih sadržaja rada kao-rednih vježbi, vježbi oblikovanja, prirodnih i konstruisanih oblika kretanja, elementarnih, štafetnih i sportskih igara, gimnastičkih vježbi, plesa i motoričkih testova;6. mogućnostima korelacije sadržaja fiz.vaspitanja i sadržaja drugih nast.oblasti;7. neposrednim mogućnostima praktične realizacije: planiranja, realizacije i vrednovanja rada u fiz.vaspitanju kroz aktivno, praktično vježbanje istog kroz hospitacije, metodičke vježbe, praktična predavanja, izradu modela, skica, planiranja časa i sl.

2. PODJELA SNAGE-APSOLUTNA I RELATIVNA SNAGA

2

Snagom se može smatrati sposobnost čovjeka da se mišićnim naprezanjem suprostavi nekoj spoljašnjoj sili (težini sprave, sili partnera, gustini spoljašnje sredine ili zemljine teže) ili da pokreće sopstveno tijelo.Na osnovu karaktera režima mišićnog rada, snaga se može ispoljavati u vidu: statičke (spori pokreti, tipične motoričke aktivnosti u kojima se manifestuje ovaj vid snage jesu izdržaji, stav mirno, potiskivanje partnera iste snage ili dizanje tereta velike težine) i dinamičke snage (ispoljava se u formi eksplozivne ili repetativne. Brza snaga: odraz u skokovima, izbačaj u bacanjima, udarac u boksu, šut nogom ili rukom na gol, udarac reketom). Drugi kriterijum za klasifikaciju motoričke snage je odnos veličine ispoljene sile i mase tijela. Po ovom osnovu moguće je izolovati:Apsolutnu – predstavlja maksimalna mišićna snaga koju čovjek može da razvije sa svojom sveukupnom mišićnom masom. Značajna je kod motoričkih akcija pomoću kojih se savladavaju veliki spoljni otpori, kao kod bacanja, dizanja i sl.Relativnu snagu – predstavlja količinu snage koju čovjek može razviti po kilogramu svoje težine. Značajna je kod vježbi manipulacije tijelom, u vježbanju na spravama i sl.Po trećem anatomo-topološkom osnovu snagu je moguće razvrstati na:- snagu ruku i ramenog pojasa,- snagu trupa i- snagu karličnog pojasa i nogu.

3. ŠTA ČINI KOSTUR TRUPASkeletni sistem čovjeka čine kosti: glave, trupa i ekstremiteta.Kosti glave su pljosnate i nepravilnog oblika i uključuju kosti lica i lobanje koje zatvaraju više šupljina. Oblikuju lobanju.Kosti trupa čine kosti kičmenog stuba (33-34 kičmenih pršljenova) i kosti grudnog koša ( grudna kost, 12 pari rebara i grudni dio kičmenog stuba)Kostur gornjih ekstremiteta-ruku čine kosti ramenog pojasa (klj.kost i lopatica), 3 kosti ruke (nadlakta i 2 kosti podlakta) i 27 kostiju šake (8 kostiju ručja, 5 kosti doručja i 14 u prstima).Kostur donjih ekstremiteta- nogu obrazuje: karlični pojas, 4 kosti noge i 26 kostiju stopala.

KARTICA 3.

1. TJELESNA VJEŽBA I NJENA FUNKCIJATjelesna vježba je osnovno sredstvo čijim se posredstvom ostvaruju ciljevi i zadaci nastave fizičkog vaspitanja. Tjelesnu vježbu smo pojmovno odredili kao motoričku aktivnost koja se smišljeno upravlja u cilju izazivanja željenih promjena čovjekovih sposobnosti. Po svojoj funkcionalnoj ulozi, vježbe se mogu podijeliti pema ciljevima kojima teže, te mogu biti u funkciji:- održavanja i korekcije tjelesnog držanja i kretanja (vježbe oblikovanja i korektivne vježbe),- razvijanja i održavanja motoričkih sposobnosti (vježbe snage, brzine, izdržljivosti, pokretljivosti, koordinacije, preciznosti i ravnoteže),- ovladavanja motoričkim umijenjima i navikama (vježbe trčanja, penjanja, skakanja, bacanja i dr.).Tjel.vježbe mogu biti pokreti izvedeni rukom, nogom, trupom, glavom i vratom, kao i svi pojavni oblici prirodnog kretanja lokomotornog i manipulativnog karaktera kao npr.:hodanje, trčanje, poskakivanje, puzanje, penjanje, provlačenje, dizanje, vučenje, potiskivanje, nadvlačenje, višenje i upiranje.Cilj svakodnevnih pokreta čovjeka su pokreti i kretanja u funkciji fiziološke-radno-proizvodne ili odbrambene sposobnosti-hodati da bi se dospjelo na željeno mjesto. Stiglo ili pobjeglo i sl, a cilj pokreta i kretanja u tjelesnoj vježbi je svjesno usmjeren na unutartjelesne promjene, na tjelesno kondicioniranje.Tjelesnom vježbom se mogu smatrati svaki tjelesni pokreti i kretanja čovjeka izvedeno u određenim uslovima, na određen način i svjesno upravljano ka željenim transformacijama osobina i sposobnosti čovjeka.

3

2. RAZJASNITI POJAM IGRA I POJAM SPORTAIgru koju smo definisali kao slobodnu ljudsku djelatnost motivisanu zadovoljstvom učestvovanja i samopotvrđivanja u njoj može još da se okvalifikuje kao: spontana, nagonska, dobrovoljna, sama sebi cilj, prijatna, stvaralačka, maštovita.svojstvena je čovjeku na svim stepenima njegovog razvoja i u svim uzrasnim periodima.Kroz nju se mogu izražavati najrazličitiji oblici čovjekovog ponašanja i međuodnosa. Njena najznačajnija funkcija je pripremanje čovjeka za život u ranim fazama njegovog ontogenetskog razvoja. (djetinjstvu), pa možemo reći da je igra djeteta neka vrsta „škole života“. Dijete se do 3 god.igra pretežno samo, a od 3-4 god.počinje se igrati sa 2-3 druga djeteta paralelno. Tek od 9.god.dijete teži grupnim igrama. Igre možemo podijeliti na:1. motoričke (pokretne),2. društvene,3. čulne,4. intelektualne i5. hazardne igre.Mnoge igre pozitivno utiču na psihičke funkcije kao čulnu percepciju i misaone procese. U fiz.vaspitanju igra mora biti dobro planirana, organizovana i vođena od učitelja. Koristi se i kao metod rada i mjera stimulacije. U nastavi fiz.vasp. od 1-4 razreda primjenjuju se elementarne, štafetne igre, elementi sportskih igara i igre sa reketom. Svakoj igri prethodi: obilježavanje terena, pripremanje rekvizita, podjela učenika u grupe i kratak dogovor o pravilima. Nove i tek naučene igre prvo se kratko i jasno objasne. Učitelj prati tok igre, posmatra ponašanje učenika, ispravlja greške, podstiče nedovoljno uspješne učenike i po potrebi sudi. Igra se mora dovesti do kraja-cilja, trebaju se poštovati pravila fer plej igre.Sport je termin eng.porijekla, a označava vid motorne-kretne djelatnosti koja se karakteriše časnom borbom i takmičenjem sa sobom i drugima i sa željom da se bude bolji, sposobniji, zdraviji i čestitiji. Danas se sport smatra jednim od pojavnih oblika fiz.kulture, kojim se označava fizička aktivnost koja se karakteriše sistematskim i intenzivnim treningom, časnom borbom i takmičenjem sa sobom i drugima u cilju postizanja maksimalnih rezultata. Označava i sveukupno čovjekovo bavljenje fizičkim aktivnostima. Savremeni sport karakterišu : monodisciplinarnost –bavljenje jednom granom sporta,selektivnost- određenom sp.granom bave se samo oni koji imaju psihofizičke predispozicije,sistematske pripreme-trening,časna borba i takmičenje sa sobom i drugima,intenzitet fizičkih naprezanja,kategorizacija- po sp.granama, po uzrasnom dobu.raznolikost i intenzitet psihičkih doživljaja,specifičan režim života-stil života.Po nivou ostvarenih rezultata sport se može dijeliti na :1. takmičarski, 2. rekreativni i 3.školski. Grane sporta su: gimnastika, atletika, sportske igre, borilački sportovi, zimski, na vodi, konjički, vazduhoplovni, streljaštvo i streličarstvo, veslački i dr. Takmičenja mogu biti pojedinačna, u paru, timska i ekipna. Olimpijske igre su najprestižnije takmičenje. Djeci je sport sfera njihovog interesovanja. Imaju svoje favorite i miljenike među sportistima, a to učitelju treba biti sredstvo motivacije.poželjno je da učitelj istakne negativne primjere huliganskog ponašanja navijača na stadionima i ulicama grada, kao i pucanja iz pištolja nakon postizanja gola tima za koji se navija. Za djecu od 7-10 god.neki sportovi se ne preporučuju kao npr.boks ili dizanje tegova. Za ovaj uzrast su prikladni plivanje, ritmička i sportska gimnastika, klizanje, tenis, košarka, neke atletske discipline i dr. Sportski trening treba voditi trener stručno osposobljen za rad sa djecom. Djeca u sportu se ne trebaju zloupotrebljavati, te da se ne zanemari njihovo opšte obrazovanje i pravo na igru i druženje sa djecom.

4

3. SINTETIČKA METODA PRAKTIČNOG VJEŽBANJAMetoda praktičnog i tjelesnog vježbanja se primjenjuje u više modaliteta: sintetička, analitička, igrolika i takmičarska metoda, metoda imitacije i dramatizacije, kao i sportski trening.Ova metoda je osnovna metoda praktičnog vježbanja stoga što se u ovom vidu uvježbavanje motoričke akcije javlja kao konačan zadatak obučavanja. Samo izvođenje vježbe u cjelosti mora biti krajnji cilj obuke. Koristi se najviše u završnim fazama obučavanja, u fazi uvježbavanja. U početnim etapama obučavanja primjenjuje se jedino ukoliko je kretni zadatak dovoljno jednostavan da se njegovom obučavanju može prići odmah u cjelosti, kako je i demonstracijom prikazan ili ako taj zadatak nije moguće logično raščlaniti na didaktičke cjeline. U mlađim razredima OŠ mogu se javiti poteškoće u primjeni ove metode, ali se one mogu prevazići primjeravanjem zadataka učenicima. Npr.pokreti plivanja se mogu prvo simulirati na suhom pa tek potom izvoditi u vodi, preskaču se prvo niže prepreke i sl.

KARTICA 4.

1. ŠTA JE GIMNASTIKA, A ŠTA REKREACIJAGimnastika je vid racionalne, strogo određene i kontrolisane kretne aktivnosti-tjelesnog vježbanja, čiji je cilj: skladan tjelesni razvoj, usavršavanje upravljanja i kontrole pokreta i razvijanje koordinacije, snage i pokretljivosti. Još u antičkoj Grčkoj , u prvobitnom značenju, gimnastika je podrazumijevala cjelokupan proces tjelesnog vježbanja. Do kraja 19.vj.fizičko vaspitanje se nazivalo gimnastika.Osnovni cilj gimnastike je harmonično oblikovanje tijela i kretanja. Osnovne vrste gimnastike su: jutarnja, ritmička, korektivna, estetska i sportska.Rekreacija je riječ lat.porijekla recreo-ponovno stvarati, obnavljati, kojom se danas označava sveukupna čovjekova djelatnost, ne isključivo fizička, koju on po sopstvenom izboru, obavlja u slobodno vrijeme. Njome on zadovoljava svoje interese i potrebe za stvaranjem, kreacijom,, samopotvrđivanjem, razonodom i okrepljenjem. Ona je vid aktivnog odmora koja najviše prija ljudima sjedećih, intelektualnih zanimanja. Kao i sport i ona je stara ljudska praksa tjelesnog vježbanja. O njoj se saznaje iz djela rimskog filozofa i političara Cicerona, Horacija i filozofa Galena. Julije Cezar i Marko Aurelije su rekreaciju smatrali značajnim sredstvom za oporavak rimskih legija. U srednjem vijeku karakteristično sredstvo rekreacije bogatih slojeva bio je lov, a siromašnih ples i narodni oblici takmičenja prilikom vjerskih i drugih svečanosti.Posljedica savremenih uslova života i rada jeste: hipokinezija (smanjena kretna aktivnost), prekomjerna ishrana, otuđenost i nervna napetost. Rekreaciju tjelesnim vježbanjem karakteriše: slobodno odabrana tjelesna aktivnost u kojoj se dobrovoljno učestvuje bez želje da se u njoj ostvaruju maksimalni rezultati, već da ona posluži za sadržajno, ugodno, kulturno, konstruktivno i smisleno provođenje slobodnog vremena.Za rekreaciju su karakteristične neselektivnost, multidisciplinarnost i masovnost. Sadržaji rekreacije mogu biti:prirodni oblici kretanja, plivanje, vožnja bicikla i rolera, veslanje, stoni tenis i tenis, fitnes, aerobik, vježbanje u teretani, i dr.može se sprovoditi u mjestu stanovanja i van mjesta stanovanja.

2. TAKMIČARSKA METODA PRAKTIČNOG VJEŽBANJAPrimjenjiva je tek za uzrast od 9 godina. Predmet takmičenja mogu biti gotovo sve tjelesne vježbe i kretanja. Osnovna karakteristika takmičenja je želja da se pobijedi u nekoj motoričkoj akciji koja se vrši u skladu sa ranije utvrđenim, uz ostvarivanje maksimalnih rezultata. Takmičenje se kao metoda često koristi i pri ocjenjivanju rezultata obuke date motoričke akcije, a može da bude i sredstvo stimulacije u obuci. Konačan cilj takmičenja je pobijediti. Ona moraju biti dobro pripremljena. Služe svestranom razvoju učenika. Takmičenja učenika trebaju obuhvatiti one vježbe koje su predviđene nast.programom. Zadaci za 2 i 3 razred su: ko će ljepše, ko će bolje, brzo trčanje na 30 m, skok udalj iz mjesta, šaljiva štafetna takmičenja, a za 4 i 5 razred: skok udalj iz zaleta, između 2 vatre, između 4 vatre, takmičenje u fudbalu,...

5

3. PRINCIP PRIMJERENOSTI I INDIVIDUALNOSTIZasniva se na potrebi uvažavanja anatomskih, fizioloških i psiholoških, uzrasnih i individualnih karakteristika učenika i na potrebi odmeravanja kretnih zadataka po intenzitetu, a u skladu sa datim karakteristikama. Primjena ovog principa je moguća samo uz individualni prilaz svakom učeniku, što govori da su primjerenost i individualizacija 2 aspekta jedinstvenog principa.Ovaj princip iziskuje da se svaki vežbovni zadatak učini dostupnim učenicima s obzirom na njihove individualne:- tjelesne dimenzije,- organske kapacitete,- nivo motoričkih sposobnosti,- interesovanje,- psihička i polna obilježja i- nivo prethodne uvježbanosti.Do ovih pokazatelja učitelj dolazi mjerenjem i provjeravanjem svakog učenika, a samo u slučaju da to nije nikako izvodljivo, kao mjere učenikovih mogućnosti mogu poslužiti i standardizovani normativi za dati uzrast. Na osnovu procjenjenog nivoa razvijenosti datih sposobnosti moguće je bliže odmeriti adekvatnija opterećenja u vježbanju za svakog učenika, pod uslovom da se dovoljno poznaju i karakteristike primjenjenih vježbi, oblika i metoda rada. Individualne granice dostupnog sa uzrastom i uvježbanošću, stalno se pomjeraju naviše. Individualizacija se u fiz.vaspitanju najčešće ostvaruje grupnim radom u homogenim grupama. Moguća je i u frontalnom obliku rada gdje se ostvaruje putem difrenciranih zahtjeva u pogledu broja ponavljanja, dužine izvođenja, slobode u izboru ritma i tempa, izvođenja nekog kretnog zadatka na svoj način, obima pokreta i sl.

KARTICA 5.

1.FIZIČKA KULTURA U PRVOBITNIM ZAJEDNICAMABrojni su izvori iz kojih se crpe informacije i građa za istoriju fizičke kulture. To su pisani i materijalni ostaci i tradicije. Savremena istoriografija interpretira istoriju društva kroz 5 etapa njenog razvoja, a to su: prvobitna zajednica, stari vijek, srednji, novi vijek i savremeno društvo. Svaku od ovih etapa karakterišu određen nivo razvijenosti društveno-ekonomskih odnosa i materijalnog blagostanja, uređenje društva i aktivnost ljudi.Rodovsko društvo je prvobitna ljudska zajednica ravnopravnih članova. Instinkti i borba za opstanak su čovjeka tjerali da sopstvene tjelesne snage i sposobnosti jača i održava. O formama i sadržajima fiz.kulture u ovom periodu imamo najmanje pisanih podataka. Zaključci se izvode na osnovu ponekih crteža na pećinskom zidu ili u grobnicama. Sa sigurnošću se može tvrditi da u ovom periodu nije postojalo organizovano fiz.vaspitanje, već je bilo stihijsko i najčešći vidovi fiz.kulture su bili prirodni oblici kretanja, borilačke vježbe, igra i ples.

2. FIZIČKA KULTURA U STAROM VIJEKUOvo društvo nastaje osnivanjem prvih država na prelasku iz 4 u 3 milenijum p.n.e. O fiz.kulturi u robovlasničkom društvu sudimo na osnovu obilja pisanih podataka-autentičnih izvora iz tog vremena i materijalnih ostataka iz starih civilizacija: starog Egipta, Persije, Kine, Indije, Grčke, Rima i drugih. U starom Egiptu su bila poznata mnoga sredstva, forme i oblici tjelesnog vježbanja. Upražnjavane su : vježbe trčanja, bacanja koplja i bumeranga, akrobatske vježbe,plivanje i veslanje, te veslanje sa borbom čamaca dugim motkama. Omiljene su bile igre loptom (žongliranje iz sjedećeg položaja, iz skakanja ili stojeći na leđima suigrača). Pored igre loptom omiljene su bile i druge elementarne igre kamenčićima, štapićima, obručima i dr. Značajno mjesto su zauzimale i borilačke vježbe: borba dugim štapovima, borba kopljima i rvanje (u grobnici u Beni Hasanu pronađeno 400 crteža rvanja). Razvijen je bio i ples koji se izvodio u hramovima- u čast vrhovnog boga Ozirisa se plesalo 40 dana neprekidno, potom ceremonijalni i dvorski ples na raznim prigodama –ceremonija dolaska faraona

6

praćena je visokim poskocima muškarca na obe noge, i na kraju zabavni plesovi koji su plesani na gozbama.U Persiji se dječaci od svoje 7.godine uče vjerskim propisima pod nadzorom sveštenika, kada počinje njihovo sistematsko vježbanje u posebno izgrađenim zgradama. Obučavali su se u trčanju, jahanju i borilačkim vještinama: gađanju kopljem i strelom i borbi bodežom. Upražnjavane su razne igre kao npr. hokej na travi i polo, ratnički plesovi sa oružjem i dr.U Kini se pored elementarnih oblika kretanja kao što su trčanje, bacanje i skakanje, u svrhu tjelesnog vježbanja upražnjavaju i rvanje, gađanje lukom i strijelom, jahanje i dizanje tereta. Bile su cijenjene vježbe za pravilno držanje tijela i rad unutrašnjih organa koje su izvođene u sklopu zdravstvene gimnastike kinezoterapije kojoj je prethodilo kupanje. Rado su izvođene igre loptom. U Indiji su njegovani plesovi, čak su školovane i profesionalne plesačice „bajadere“. Plesovi su bile često molitveni i obredni, ali su imali značajnu ulogu u javnom životu vladajuće klase- bramana. Vojnička kasta- kšatrije je veći dio vremena kroz svoj život posvećivala upražnjavanju tjelesnih vježbi za održavanje i povećavanje tjelesnih sposobnosti. U tu svrhu se koriste: rvanje, mačevanje, bacanje koplja, gađanje lukom i strijelom. U krugovima svešteničke kaste izvođene su vježbe disanja koje su bile preteča joga vježbi.U antičkoj Grčkoj fiz. vaspitanje je posebno visoko društveno vrednovano u Sparti iAtini.U Sparti je sprovođeno tjelesno vježbanje djece od 7 godine života čiji cilj je bio. Vaspitanje sposobnih, izdržljivih, vješih i poslušnih ratnika. Vježbanje omladine se sprovodilo u surovim uslovima uz oskudnu ishranu, nagog tijela u svim vremenskim uslovima, sa dugotrajnim fizičkim naporima koja traže velika voljna i radna zalaganja. Osnovna disciplina bio je petoboj: trčanje, bacanje diska, skok udalj, rvanje i pesničenje. U Atini je fiz.vaspitanje imalo osim vojničkog i gimnastičko usmjerenje, što je podrazumijevalo harmonično razvijanje tjelesne snage i ljepote, sa težnjom ka psihofizičkom savršenstvu „kalkogatiji“ što je bio njihov etički ideal. Mladi Atinjani su od 14-16 godine posjećivali jednu od 3 vrste škola, među kojima i gimnastičku, nakon čega i gimnaziju gdje su pod okriljem učitelja i gimnaste razvijali svoje tjelesne snage, sposobnosti i ljepotu tijela raznim gimnastičkim vježbama. I u Sparti i u Atini omiljene su bile igre s loptom, a ples je u staroj Grčkoj doživio svoj procvat. U st.Grčkoj veliki značaj je pridavan takmičenju-agonistici. Najpoznatije su Olimpijske igre koje su održavane u svetilištu Olimpija početkom avgusta svake četvrte godine. Početak igara datira od 776.god.p.n.e. i u kontinuitetu su održavane 1200 godina do rimskog osvajanja grčkih država. Sveta Olimpija je bila svetilište posvećeno bogu Zevsu. Osim Atilisa-kompleksa hramova Zevsa i drugih bogova uključivala je još gimnaziju za pripremu i smještaj učesnika, stadion sa gledalištem i hipodromom za trku zaprega. Igre su bile svegrčke i po strogo utvrđenim pravilima više dana. Za vrijeme njihovog održavanja vladao je „sveti mir“ među zemljama koje su poslale svoje takmičare. Na igrama je mogao da učestvuje svaki slobodno rođeni Grk koji nije počinio „nečasno djelo“ i pod uslovom da se za njih spremao najmanje 11 mjeseci, od čega poslednji na samoj Olimpiji. Žene nisu imale pravo učešća ni kao takmičarke ni kao posmatrači. Program takmičenja je uključivao: trčanje na jedan stadij, diaul, polihodrom, petoboj, rvanje, pesničenje, pankracion (kombinacija pesničenja i rvanja), trke zaprega i trke pod vojničkom opremom. Olimpijski pobjednici su ovjenčavani pobjedničkim lovorovim vijencom, bogato nagrađivani i slavljeni. Poslednje igre su održane 394.godine.

3. FIZIČKA KULTURA U SREDNJEM VIJEKUPropašću Zapadnog rimskog carstva počinje feudalno doba čiji su sveukupni društveni život i praksa bili pod uticajem vladajuće klase i crkve.Pod uticajem crkve je potiskivan antički ideal o skladu tijela i duše. Organizovanje njegovanje fiz.snage i sposobnosti se sprovodilo samo u vaspitanju plemstva za viteze i ratnike u viteškim akademijama. Sedam vitečkih glavnih vještina su: jahanje, mačevanje, lov, plivanje, bacanje koplja, šah i vježbanje u pravljenju stihova.Fiz.vaspitanje gradskog stanovništva se oragnizovao stihijski i neorganizovano. Zastupljeni su bili prirodni načini tjelesnog vježbanja: trčanje, rvanje, bacanje i potezanje motke, bacanje kamena s ramena, skokovi i razne varoško-esnafske i narodne igre.

7

Sredinom 14.vj.u I taliji se dešava najveći preobražaj, renesansa. Među prvima u Italiji koji govore o značaju i potrebi tjelesnog vježbanja jesu Pietro Paulo Verderio, Vitorino da Feltre i Hijeronimus Merkurialis.Fransoa Rable je kao ljekar i profesor anatomije o fiz.vaspitanju govorio veoma kompetentno. Mišel Montenj je isticao da se pomoću tjelesnih vježbi jača tjelesna otpornost i u kome kaže da se duh i tijelo mora razvijati istovremeno.Komenski se zalagao da se fiz.vaspitanje uvede kao obavezan nastavni predmet. Za njega su poseban značaj imale dječje igre, jer je mislio da igre jačaju tijelo, stvaraju dobro raspoloženje i razvijaju osjećaj za kolektiv i smisao za red. Preporučivao je trčanje, skakanje, igre sa loptom, borenje i izlete i to po principu rada tri osmine: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati tjelesnog vježbanja i razonode.Džon Lok je bio pobornik fiz.vaspitanja u svim vremenskim prilikama, kako bi tijelo steklo otpornost na promjene.Žan Žak Ruso je smatrao da „što je tijelo slabije, to više zapovijeda, a što je snažnije to sve sluša. Saleman je zastupao pedagogiju koja se zasniva na vaspitanju pomoću igre, gimnastike i fizičkog rada.Guc Muc je cilj, zadatke i korist tjelesnog vježbanja opširno izložio u svom djelu „Gimnastika za mlade“. Izvršio je sistematizaciju tjelesnih vježbanja na prave gimnastičke vježbe (trčanje, bacanje, penjanje, balansiranje, ples, i dr.), zatim ručne radove i društvene igre za mlade. Pestaloci smatra da vaspitanje treba biti svestrano, harmonično i postepeno. Posvećivao je značajnu pažnju tjelesnom vježbanju i gimnastici.Novi vijek- širom Evrope se javljaju gimnastički sistemi koji se stavljaju u službu interesa buržoazije, sa krajnjim ciljem razvijanja ukupnih fizičkih potencijala čovjeka radnika, građaniana i borca države. Njemački gimnastički sistem je utemeljio Jan, na kojeg je snažno uticao Guc Muc svojim teorijskim i metodičkim stavovima. Uveo je nove sprave-razboj, vratilo i njima svojstvene vježbe. Konstruisao je i sparave za penjanje i voltižovanje. Ovaj sistem se brzo militarizovao uvođenjem krutih komandi, discipline i vježbi sa puškom.Švedski gimn.sistem je osnovao Ling koji je pridavao značaja prostim vježbama, vježbama sa suvježbačem i vježbe sa i na spravama. Vježbe je grupisao i pripremne, glavne i odmarajuće ili vježbe disanja.Češki gimn.sistem predstavlja Tirš koji je izradio jedinstvenu terminologiu strojevih vježbi, vježbi oblikovanja i vježbi na spravama.Svim ovim gimn.sistemima osnovni cilj je bio snaženja tijela, jačanje discipline i razvoj nacionalnih i patriotskih osjećanja.Fiz.vaspitanje je postalo obavezan predmet u školama i vojsci.

KARTICA 6.

1. ANTROPOMETRIJSKE KARAKTERISTIKE MLAĐEG ŠKOLSKOG UZRASTAU uzrasnom periodu od 6-7 godina do 10-11 godina porast u visinu tijela iznosi približno oko 5 cm godišnje i manje-više je ujednačen. Godišnji prirast tjelesne težine iznosi na ovom uzrastu oko 2,5 do 3 kg godišnje. Svaka nova generacija je nešto više od prethodne. Uočeno je da su dječaci do 11.godine u prosjeku neznatno viši i teži od djevojčica, da bi ta prednost u 11.godini prešla na stranu djevojčica, što se tumači kao posljedica njihovog predpubertetskog ubrzanja razvoja. U ovom periodu dijete mijenja svoj fizički izgled. Gubi djetinju zaobljenost i izdužuje se. Mijenjaju se i njegove proporcije tijela.Glava iznosi 1/6 visine tijela. Dužina ekstremiteta - do 7 godine se noge uvećavaju 3, a ruke 2,5 puta, u odnosu na novorođenče čija dužina ekstremiteta iznosi 1/3 tijela. Grudni koš sa uzrastom poprima izgled kupe sa bazom okrenutom nagore. On se širi i produbljuje, čime mu se i zapremina povećava.

8

Kičmeni stub je već sa 7 godina već stekao svoju prirodnu fiziološku zakrivljenost. On je u vratnom dijelu, posmatrano s boka, zakrivljen prema unutra oko 3,5 cm, u grudnom dijelu blago prema spolja i u slabinskom dijelu opet prema unutra.Proces okoštavanja se ne odvija ravnomjerno. Skelet je još dosta plastičan. Prvo se završava okoštavanje perifernih dijelova tijela. Okoštavanje falangi prstiju se završava oko 9-11 godine, ručnog zgloba 10-13 godini i tako redom. Proces okoštavanja je kod djevojčica brži za oko 1-2 godine. Prednost plastičnosti skeleta je u tome što česti padovi kod djece ne završavaju prelomima kostiju, a nedostatak je što nosi potencijalnu opasnost da se usljed nepovoljnih životnih okolnosti i mišićne slabosti deformiše. Mišićna masa oko 8 godine iznosi 27,2 % čitave mase, dok je kod odraslih 40 %. Sa povećanjem miš.mase proporcijalno raste i mišićna snaga. Miš.veze sa kostima su nedovoljno očvrsle. Tempo prirasta mišićne mase je veći kod dječaka nego kod djevojčica, odnosno veći je na nogama nego na rukama i veći kod opružača (ekstenzora) nego kod pregibača (fleksora).Frekvencija disajnih pokreta je oko 19-23/min. Disanje je plitko, vitalni plućni kapacitet iznosi oko 1250-1300 cm3. Srce je u 5-6 godini veće za 5-6 puta u odnosu na novorođenče. Uvećava se ubrzanim tempom zbog porasta broja mišićnih vlakana i njihove debljine. Srce 8-njeg djeteta teži oko 90 g. Učestalost srčanih frekvencija u mirovanju na uzrastu od 6-12 godina iznosi 85-100 otkucaja u minuti. Na ritam srčanog rada utiču: temperaturne promjene, jake emocije, ritam disanja, napinjanje, zadržavanje daha i dr. Promjeri krvnih sudova se šire sa uzrastom, što omogućava bolji protok krvi i dobru prokrvljenost mišića.Mozak na ovom uzrastu dostiže svoju konačnu veličinu. Skoro potpuno izgrađeni čulni receptori obezbjeđuju dobro čulnu percepciju. Zdravo, normalno dijete je poželjno opteretiti vježbama umjerenog intenziteta, koje mogu biti i duge, ali sa čestim prekidima. To ostavlja utisak da su djeca u stanju da po cio dan skaču, trče i igraju se, a da ne ostave utisak da su umorna. Kapacitet djece u domenu fizičkog rada-vježbanja nije veliki, ali je oporavak od intenzivnog rada kraćeg trajanja brži nego kod odraslih. Nisu preporučljive vježbe u izometrijskom (statičkom) režimu rada, u kome dolazi do napinjanja i zadržavanja daha, što može poremetiti ritam srčanog rada.

2. ZAVRŠNI DIO ČASA Traje 3-4 minute časa. Zadaci ovog dijela časa su fiziološko i emocionalno smirivanje organizma, što podrazumijeva vraćanje svih funkcija u organizmu na nivo približan njihovom početnom nivou. Uključuju se u ovaj dio časa one tjelesne aktivnosti koje su malog intenziteta i sporog tempa, kao što su hodanje i marširanje na zadat ritam pljeskom, muzikom i sl. Zatim mirnija narodna kola i elementarne igre koje angažuju čula i pažnju, pronalaženje skrivenih predmeta i elementarne igre „kipovi“, „ponovi pokret“ i sl.Završni faza časa postoji kao niz mjera do završetka časa u užem smislu jer se čas tjelesnog vježbanja ne može završiti i tehnički i funkcionalno istovremeno. Te mjere bi se odnosile na sljedeće moguće postupke:1. najava prekida rada,2. dogovora i uputstva za raspremanje prostora gdje se vježbalo,3. okupljanje djece ispred nastavnika,4. kratak rezime učinjenog,5. davanje sugestija za vježbanje van škole,6. pozdrav „čas je završen, zdravo!“,7. organizovano napuštanje vježbališta u koloni po 2, hodom ili marševim korakom koji može biti praćen pjesmom, do prostora za presvlačenje i igranje,8. odlaženje učenika iz kruga namjenjenog fizičkom vaspitanju na druge nastavne aktivnosti pod nadzorom učitelja.U ovom dijelu časa se mogu realizovati zadaci koji razvijaju čulnu percepciju, jer je ona u formiranju i od izuzetnog značaja je za dječje saznajne procese.Raspremanje prostora za vježbanje mora da se sprovede savjesno, što podrazumijeva da se sprave i rekviziti sa puno pažnje prenesu na mjesto njihovog trajnog odlaganja.

9

3. RAZVOJ FIZIČKE KULTURE U ROBOVLASNIČKOM DRUŠTVU U starom Egiptu su bila poznata mnoga sredstva, forme i oblici tjelesnog vježbanja. Upražnjavane su : vježbe trčanja, bacanja koplja i bumeranga, akrobatske vježbe,plivanje i veslanje, te veslanje sa borbom čamaca dugim motkama. Omiljene su bile igre loptom (žongliranje iz sjedećeg položaja, iz skakanja ili stojeći na leđima suigrača). Pored igre loptom omiljene su bile i druge elementarne igre kamenčićima, štapićima, obručima i dr. Značajno mjesto su zauzimale i borilačke vježbe: borba dugim štapovima, borba kopljima i rvanje (u grobnici u Beni Hasanu pronađeno 400 crteža rvanja). Razvijen je bio i ples koji se izvodio u hramovima- u čast vrhovnog boga Ozirisa se plesalo 40 dana neprekidno, potom ceremonijalni i dvorski ples na raznim prigodama –ceremonija dolaska faraona praćena je visokim poskocima muškarca na obe noge, i na kraju zabavni plesovi koji su plesani na gozbama.U Persiji se dječaci od svoje 7.godine uče vjerskim propisima pod nadzorom sveštenika, kada počinje njihovo sistematsko vježbanje u posebno izgrađenim zgradama. Obučavali su se u trčanju, jahanju i borilačkim vještinama: gađanju kopljem i strelom i borbi bodežom. Upražnjavane su razne igre kao npr. hokej na travi i polo, ratnički plesovi sa oružjem i dr.U Kini se pored elementarnih oblika kretanja kao što su trčanje, bacanje i skakanje, u svrhu tjelesnog vježbanja upražnjavaju i rvanje, gađanje lukom i strijelom, jahanje i dizanje tereta. Bile su cijenjene vježbe za pravilno držanje tijela i rad unutrašnjih organa koje su izvođene u sklopu zdravstvene gimnastike kinezoterapije kojoj je prethodilo kupanje. Rado su izvođene igre loptom. U Indiji su njegovani plesovi, čak su školovane i profesionalne plesačice „bajadere“. Plesovi su bile često molitveni i obredni, ali su imali značajnu ulogu u javnom životu vladajuće klase- bramana. Vojnička kasta- kšatrije je veći dio vremena kroz svoj život posvećivala upražnjavanju tjelesnih vježbi za održavanje i povećavanje tjelesnih sposobnosti. U tu svrhu se koriste: rvanje, mačevanje, bacanje koplja, gađanje lukom i strijelom. U krugovima svešteničke kaste izvođene su vježbe disanja koje su bile preteča joga vježbi.U antičkoj Grčkoj fiz. vaspitanje je posebno visoko društveno vrednovano u Sparti iAtini.U Sparti je sprovođeno tjelesno vježbanje djece od 7 godine života čiji cilj je bio. Vaspitanje sposobnih, izdržljivih, vješih i poslušnih ratnika. Vježbanje omladine se sprovodilo u surovim uslovima uz oskudnu ishranu, nagog tijela u svim vremenskim uslovima, sa dugotrajnim fizičkim naporima koja traže velika voljna i radna zalaganja. Osnovna disciplina bio je petoboj: trčanje, bacanje diska, skok udalj, rvanje i pesničenje. U Atini je fiz.vaspitanje imalo osim vojničkog i gimnastičko usmjerenje, što je podrazumijevalo harmonično razvijanje tjelesne snage i ljepote, sa težnjom ka psihofizičkom savršenstvu „kalkogatiji“ što je bio njihov etički ideal. Mladi Atinjani su od 14-16 godine posjećivali jednu od 3 vrste škola, među kojima i gimnastičku, nakon čega i gimnaziju gdje su pod okriljem učitelja i gimnaste razvijali svoje tjelesne snage, sposobnosti i ljepotu tijela raznim gimnastičkim vježbama. I u Sparti i u Atini omiljene su bile igre s loptom, a ples je u staroj Grčkoj doživio svoj procvat. U st.Grčkoj veliki značaj je pridavan takmičenju-agonistici. Najpoznatije su Olimpijske igre koje su održavane u svetilištu Olimpija početkom avgusta svake četvrte godine. Početak igara datira od 776.god.p.n.e. i u kontinuitetu su održavane 1200 godina do rimskog osvajanja grčkih država. Sveta Olimpija je bila svetilište posvećeno bogu Zevsu. Osim Atilisa-kompleksa hramova Zevsa i drugih bogova uključivala je još gimnaziju za pripremu i smještaj učesnika, stadion sa gledalištem i hipodromom za trku zaprega. Igre su bile svegrčke i po strogo utvrđenim pravilima više dana. Za vrijeme njihovog održavanja vladao je „sveti mir“ među zemljama koje su poslale svoje takmičare. Na igrama je mogao da učestvuje svaki slobodno rođeni Grk koji nije počinio „nečasno djelo“ i pod uslovom da se za njih spremao najmanje 11 mjeseci, od čega poslednji na samoj Olimpiji. Žene nisu imale pravo učešća ni kao takmičarke ni kao posmatrači. Program takmičenja je uključivao: trčanje na jedan stadij, diaul, polihodrom, petoboj, rvanje, pesničenje, pankracion (kombinacija pesničenja i rvanja), trke zaprega i trke pod vojničkom opremom. Olimpijski pobjednici su ovjenčavani pobjedničkim lovorovim vijencom, bogato nagrađivani i slavljeni. Poslednje igre su održane 394.godine.

10

KARTICA 7.

1. GODIŠNJE MAKRO PLANIRANJEU nast.praksi fizičkog vaspitanja planiranje se vrši na širem-makroplanu i užem-mikroplanu kako u vremenskim, tako i u tematskim okvirima. Uobičajeno je makro planiranje, za godinu dana. To je preliminarno planiranje. Prethodi početku nast.rada u svakoj školskoj godini. Godišnje planiranje treba početi proučavanjem nast.programa fizičkog vaspitanja za razred za koji se ovo planiranje vrši, prikupljanjem i proučavanjem relevantne stručne i metodičke literature i analizom iskustva u vezi realizacije prošlogodišnjeg plana rada. Na osnovu uvida u nastavni program učitelj evidentira opšte zadatke koje u datom razredu treba realizovati i po potrebi njihove realizacije vrši globalnu klasifikaciju i distribuciju operativnih zadataka u okviru jednogodišnjeg ciklusa.Godišnjim planom rada utvrđuju se i osnovni organizacioni oblici rada i njihova vremenska ili brojčana zastupljenost. Može se predvidjeti i zastupljenost različitih tipova časa u okviru ukupnog godišnjeg fonda redovnih časova nastave. U tom smislu je poželjno predvidjeti oko 2 % uvodnih časova, oko 30 % časova na kojima će se učiti novo gradivo, oko 60 5 časova utvrđivanja i vježbanja, oko 8 % časova provjeravanja i mjerenja.

2. EKSPLOZIVNA SNAGA-DEFINICIJA (primjer manifestovanja)Na osnovu karaktera režima mišićnog rada, snaga se može ispoljavati u vidu: statičke (spori pokreti, tipične motoričke aktivnosti u kojima se manifestuje ovaj vid snage jesu izdržaji, stav mirno, potiskivanje partnera iste snage ili dizanje tereta velike težine) i dinamičke snage (ispoljava se u formi eksplozivne ili repetativne. Brza snaga: odraz u skokovima, izbačaj u bacanjima, udarac u boksu, šut nogom ili rukom na gol, udarac reketom). U dinamičkim uslovima se ispoljava u formi eksplozivne ili repetativne.Eksplozivnom snagom, brzinskom snagom, se označava sposobnost maksimalno brze mobilizacije mišićnog naprezanja, uz uključivanja najvećeg mogućeg broja mišićnih jedinica i najvećeg voljnog napora, sa ciljem maksimalnog trenutnog radnog učinka. Primjeri pretežnog ispoljavanja ovog vida snage su: odraz u skokovima, izbačaj u bacanjima, udarac u boksu, šut nogom ili rukom na gol, udarac reketom..Repetativna snaga je sposobnost produženog vršenja ponavljanog, istovrsnog rada. Ispoljava se u motoričkim akcijama velikog intenziteta, a kraćeg trajanja, kao u sprinterskom trčanju, zgibovima, sklekovima, ili manjeg intenziteta, a dužeg trajanja kao u trčanju na srednje pruge, veslanju, vožnji biciklom i sl.

3. GRUPNI OBLIK RADAOdnosi se na onu formu rada u kojoj su učenici podijeljeni u veće ili manje grupe, u kojima zajednički realizuju jedan isti kretni zadatak.Broj i veličina grupa zavisi od planiranih zadataka časa, od sadržaja kojima se oni ostvaruju, od brojnosti odjeljenja, od veličine prostora za vježbanje, od materijalnih i klimatskih uslova.Broj učenika u grupi je 3,4,8 ili veći, a broj grupa u odjeljenju varira od 2 pa do 8-10. manje grupe od 3-8 su najoptimalnije u slučaju kada se kretni zadaci izvode po prispijeću na red koji se čeka u vrsti ili koloni. Manje grupe omogućavaju brže i češće stizanje na red i veću ukupnu gustinu motoričkog angažovanja, a samim tim i efikasnost ostavrivanja postavljenih zadataka.Za ekipne ili timske sportove su poželjne grupe od 8-15 učenika. Jača emocionalno uzbuđenje kao i osjećaj kolektivizma i pripadništva.Ovaj oblik rada se najčešće primjenjuje u glavnom dijelu časa, ali se njegova primjena ne isključuje ni u uvodnom ni u pripremnom periodu. Grupe mogu biti :Homogene- formirane od učenika približno istih sposobnosti i sklonosti. Učenici bolje napreduju jer su im zadaci primjereniji njihovim mogućnostima. Heterogene-u njima se nalaze učenici razlišitih psihofiziških sposobnosti i sklonosti. Grupe se mogu formirati: razbrajanjem, brojalicom, abecednim redom ili po učenikovom izboru.

11

Grupe najčešće zauzimaju formacije:kolone, vrste, kruga ili skupine. U radu po grupama cilj je što bolje individualno postignuće sebe radi, dok u ekipnom cilj individualnog postignuća je bolje postignuće ekipe/tima. Poželjno je uspostavljanje grupnog vođe ili kapitena. Kapitena bira grupa, a vođu vježbača postavlja nastavnik. Oni imaju zadatak demonstriranja kretnog zadatka, organizovanje rada grupe i pomaganje drugovima kojima je to potrebno.Grupe mou imati iste ili diferencirane zadatke. Prednost ovog oblika rada u odnosu na frontalni je uvažavanje individualnih različitosti kroz rad u homogenim rupama, njihovom doprinosu socijalizaciji i rješavanju drugih vasp.zadataka u ekipnim i timskim aktivnostima.Ne može dostignuti motoričku gustinu kao frontalni oblik rada, ali se može poraviti primjenom grupnog oblika sa dopunskim zadacima. Sprovodi se u praksi tako što, nakon što je učenik koji je dospio na red, izvrši osnovni zadatak, pristupi izvršavanju nekog dopunskog i potom staje na začelje kolone.Grupni rad „po stanicama“ podrazumijeva podjelu odjeljenja na manje grupe 4-6 učenika. Svaka grupa se raspoređuje na svoje radno mjesto i dobija po jedan kretni zadatak kojiizvršava do znaka za izmjenu, tako da za vrijeme trajanja glavnog dijela časa sve grupe završe rad po svim stanicama.Rad u grupi je podjednako primjeren svim uzrasnim kategorijama, dok je ekipni/timski primjeren tek od 3 razreda. Nastavniku za organizaciju ovog oblika može pomoći skica-izgled vježbališta, na kome će isplanirati postavljanje učenika na radna mjesta, njihovo kretanje do mjesta izvršavanja radnog zadatka i put kretanja na začelje kolone.Prostor treba racionalno iskoristiti, svaka grupa mora imati dovoljno prostora za rad. Nastavnik ne treba grupama okretati leđa. Grupe se mogu postaviti, jedna u odnosu na drugu : paralelno, u obliku ćirilićnog slova „p“ ili po stranicama kvadrata.Povećanoj emocionalnosti ekipnog i timskog rada doprinosi i njihovo nazivanje po npr.bojama:plavi, bijeli, crveni, po životinjskom svijetu: tigrovi, lavovi, orlovi, itd.Ovaj oblik rada je manje ekonomičan od frontalnog, zbog niza poslova: podjela učenika u grupe, njihovo razmještanje, opremanje prostora, objašnjavanje, pokazivanje za svaku grupu.

KARTICA 8.

1. OSNOVNI PRINCIPI PLANIRANJAKao prvo, polazi se od nast.programa fiz.vaspitanja za određeni razred i od ciljeva i zadataka utvrđenih u njemu, koji se moraju temeljito proučiti. Potom poznavanje vremenskih okvira i materijalnih uslova za realizaciju programskih zadataka.Planiranje je uslovljeno ukupnim godišnjim fondom časova u predmetu redovne nastave i drugim vidovima nast.rada, a koje određuje nastavni plan. Važni elementi planiranja su specifičnost uzrasta, broj učenika u odjeljenju, njihove motoričke sposobnosti i prethodna uvježbanost. Nastavnik polazi od svoje stručne osposobljenosti da bi planirano realizovao. Da bi planiranje bilo uspješnije treba se pridržavati nekih opštih načela-principa.Osnovni principi planiranja su:1. Usmjerenost ka cilju- podrazumijeva da se u samom procesu planiranja neprekidno mora imati u vidu konačan cilj tog planiranja kojemu se podređuju svi planirani operativni zadaci i konkretne tjelesne vježbe, metode i oblici rada kojima se ostvaruju.2. Konkretnost i realnost- obavezuju da se u planiranju polazi od konkretnog nast.programa za određeni razred, određenog odjeljenja i konkretnih karakteristika tjelesne razvijenosti motoričkih sposobnosti, kretne umješnosti i želja učenika tog odjeljenja, konkretne školske godine, itd. Sam plan mora biti konkretan, a moraju se uzeti i u obzir realne mogućnosti da se planirano može i ostvariti. Nastavnik u planiranju mora biti realan.3. Sistematičnost i postupnost- najviše doprinose ostvarivanju didaktičkih načela sistematičnosti i postupnosti u nastavi fizičkog vaspitanja uopšte. Sistematičnost se ostvaruje logičnim redoslijedom nastavnih sadržaja, koji obezbjeđuju kontinuitet uticaja i progresivno povećanje opterećenja u skladu sa narastanjem mogućnosti.

12

4. Cjelovitost i jednostavnost-nalažu da se planiranjem obuhvate ne samo programski zadaci i sredstva, već da se planiraju metode, organizacioni oblici rada, sprave i rekviziti, prostorni uslovi i sl.da bi bili što primjenljiviji i razumljiviji.

2. METODE POVEĆANJA SNAGEU radu na uvećanju snage akcenat se može dati ili uvećanju same snage, uvećanjem mišićnih dimenzija, ili poboljšanju sposobnosti njenog ispoljavanja, koordinacije i brzine izvođenja i sposobnosti većih voljnih napora. U razvoju snage najčešće se koriste 2 metode:- metoda maksimalnog opterećenja ili izometrijska metoda i- metoda nemaksimalnog opterećenja ili izotonična.Prva se zasniva na primjeni jednokratnih maksimalnih kontrakcija u kojima se istrajava. Najbolje rezultate daju kontrakcije maks.snage koje se održavaju do 5 sec, a ponavljaju se 5-10 puta dnevno. Može se samo primjenjivati na veoma treniranim sportistima, jer doprinosi najvećoj mobilizaciji nervno-mišićnog aparata i najvećem porastu mišićne snage u najkraćem vremenu.U drugoj metodi se primjenjuje ponavljani rad, sa opterećenjem od 50 % od maksimalnog na početku primjene ovog postupka, a poslije i više. Ovaj rad se izvodi u serijama, u seriji 4-8 puta. Omogućava najrazličitije kombinacije opterećenja, broja ponavljanja i broja serija, zatim kontrolu tehnike izvođenja, što je nužno za početnike i bržu obnovu energetskih izvora i sposobnosti ekscitacije. Ova metoda se jedino i može primjeniti pri razvijanju snage kod djece. Obe metode zasnivaju se na primjeni principa nadopterećenja, tj.većeg radnog opterećenja od uobičajenog.tjelesne snage koje se koriste za razvoj snage su one kojima se: - savladava spoljni otpor tereta, ekspandera, gumenih traka, partnera i sl ili- se savlađuje težina djelovanja sopstvenog tijela ili cijelog tijela.Od 1-3 razreda se koriste vježbe dinamičkog karaktera , a od 4 razreda u ograničenoj mjeri i statičke. Treba izbjegavati dugotrajan rad u statičkom režimu, zbog fiksacije disajnih mišića usljed napinjanja, vježbe snage treba primjenjivati u pripremnom dijelu časa pomoću vježbi oblikovanja i u početku kada je CNS još odmoran, ove vježbe je nužno ponavljati bar 3-4 puta u toku nedelje, tempo rada treba biti što bliže prirodnom, bez forsiranja.

3. PRINCIP OČIGLEDNOSTI I SVJESNE AKTIVNOSTIFormiranje slike i pojma o vježbi koja se izučava je osnova za početak svakog vježbanja. Prvi korak je živo opažanje. Zahtijeva da se uvijek polazi od posmatranja očiglednog ili da se oslanja na predstave i iskustva ranijih opažanja. Formiranje vizuelne slike pokreta ili kretanja može se ostvariti metodom demonstracije: prikazivanjem slika, shema, kinograma i sl.Riječi tipa „hop“ ili „sad“ koje se koriste u trenutku potrebe zamaha doprinose očiglednosti. Ona se naziva ilustrativna očiglednost, a operativna je ona kod koje je izvođač vježbe istovremeno i posmatrač svog izvođenja, što mu na osnovu povratnih informacija koje dobija posmatranjem omogućava korigovanje grešaka. Princip svjesne aktivnosti prvo dolazi do izražaja u svjesno i aktivno održavanoj pažnji na posmatranom pokretu ili kretanju, a zatim u primjeni naučenog u praksi. Značaj ovog principa je u :- trajnosti vještina i navika,- primjene u svakodnevnom životu,- razvijanju novih sposobnosti i u - izgrađivanju ličnosti i formiranju volje i karaktera.

KARTICA 9.

1. BRZINA, navesti oblike njenog ispoljavanjaBzina je sposobnost izvođenja pokreta cijelim tijelom ili pojedinim njegovim dijelovima velikom brzinom i učestalošću u datim uslovima. Brzinske karakteristike motoričkog dejstva manifestuju se u sljedećim pojavnim oblicima:- brzini pojedinačnih pokreta,- učestalosti pokreta i

13

- brzini motoričke reakcije.Brzina pojedinačnog pokreta podrazumijeva sposobnost izvođenja jednog pokreta za što kraće vrijeme. Manifestuje se pri izbačaju predmeta, odskoku, udarcu u boksu, smeču u odbojci, zaveslaj u plivanju i sl. Na brzinu pokreta utiče i tehnika izvođenja motoričkog akta, kao i koordinacija pokreta. Pokazatelji ove brzinske karakteristike se razvijaju od 9.godine.Manifestacija učestalosti pokreta najočitija je kod brzinskog kretanja u prostoru cikličnog tipa. Takva kretanja su: trčanje, plivanje, skijanje, vožnja bicikla, veslanje. To je sposobnost izvođenja što većeg broja pokreta u jedinici vremena. Najveća efikasnost u razvijanju brzine kretanja se postiže u 9-13 godini. Godišnji porast učestalosti pokreta je uočen u 7-9 godini, a kasnije ima tendenciju opadanja.Brzina proste i složene motoričke reakcije može se posmatrati kao sposobnost da se najbrže moguće motorički odgovori na perceptivni stimulans. Brzina proste reakcije se manifestuje u motoričkim akcijama kojima se reaguje na dogovoren i poznat signal: zvučni signal za start, pljesak rukom, uzvik „na desno“, itd.Brzina složene reakcije se ispoljava u kretnim akcijama u kojima se ne zna namjera protivnika, to su reakcije „izbora“, kao u igrama loptom, hvatalicama i sl. Brzina motoričke reakcije se smanjuje sa uzrastom, pri čemu je vrijeme složene reakcije uvijek duže od vremena vremena proste reakcije. U 7 god, vrijeme proste reakcije iznosi oko 0,30-0,40 sec, a sa 13-14 je kao kod odraslih oko 0,11-0,25 sec. Brže smanjivanje vremena motoričke reakcije uočava se od 9-12 godine, što znači da je to period kada se ova sposobnost mora stimulisati. Ako se to ne učini, više se nikad ne može bitnije uticati na njeno popravljanje.

2. ČAS KOREKTIVNOG VJEŽBANJAČas korektivnog vježbanja se izvodi sa manjim grupama. Zadatak korektivnog vježbanja je da posebno odabranim vježbama oblikovanja djelujemo na nepravilnosti u fiz.razvoju čovjeka. Ovaj čas je kraćeg trajanja (oko 30 minuta) i ima 3 strukturalna dijela: pripremni, glavni i završni.U pripremnom dijelu časa se učenici kroz neku igru fiziološki i emocionalno uvode u rad.U glavnom dijelu se primjenjuje korektivna gimnastika koja je slična vježbama oblikovanja, a završni dio časa je u funkciji tehničkih priprema za završavanje vježbanja i davanje domaćih zadataka.

3. SADRŽAJ PROVJERAVANJA I OCJENJIVANJAProvjeravanje i vrednovanje u nastavi fiz.vaspitanja je efikasniji pokazatelj postignuća što je njime obuhvaćeno više parametara. Minimalna obavezna mjera broja provjeravanja je određena brojem minimalnih obaveznih zadataka, odnosno ishoda i obavezom testiranja motoričkih sposobnosti što uključuje 7-8 provjera motornih umijeća, 2 provjere antropološkog statusa i 5 provjera motoričkih sposobnosti. Provjeravanjem i vrednovanjem u fiz.vaspitanju treba biti obuhvaćeno:- antropološka obilježja, - tjelesno držanje,- motoričke sposobnosti, - motorna umijeća,- teorijska znanja i - osobine ličnosti.U domenu motoričkih sposobnosti se ocjenjuje koliko su učenici brzi, izdržljivi i dr., a u oblasti držanja tijela kako stoje, sjede i hodaju.Prilikom ocjenjivanja se vodi računa :- koliko učenik može,- koliko zna,- koliko hoće.Ocjenjuju se znanje i umijenja, fizičke sposobnosti i odnos prema fizičkom i zdravstvenom vaspitanju i fiz.kulturi uopšte.

14

KARTICA 10.

1. METODE POVEĆANJA BRZINEVježbe brzine su sve one koje je moguće izvoditi maksimalnom brzinom u kratkom pojedinačnom i ukupnom trajanju. To su često serije brzih pokreta ili brze kretne reakcije na signal. Metode su: - metoda ponavljanja,- metoda progresivnog opterećenja i - metoda promjenljivog opterećenja.Djeci uzrasta od 7-11 god. Najčešće odgovaraju metode igre i takmičenja. Pri razvijanju brzine pokreta kod djece ovog uzrasta daje se prednost vježbama koje zahtijevaju brza i kratkotrajna premještanja i hitre motoričke odgovore na unaprijed utvrđene signale. To su igre trčanja, štafetna trčanja, promjene pravca ili akcija na signal, utrkivanje na 20-40 m, igre loptom, itd.Učenici za vježbe brzine moraju biti u dobroj zdravstvenoj kondiciji, nisu poželjne jednostrane vježbe izvođene uvijek istom brzinom, distance trčanja i intervali odmora trebaju biti kratki, vježbe trebaju biti dobro tehnički savladane, ove vježbe se primjenjuju na početku glavnog dijela časa. Brzinske sposobnosti se mogu provjeriti motoričkim testovima.

2. SLOBODNO VRIJEME I AKTIVAN ODMORU organizaciji dječjeg rada moguće je identifikovati niz nepovoljnih faktora koji remete odnose: u ritmu rada i odmora, između umnog i fizičkog i između statičkog i dinamičkog rada, a samim tim utiču i na rast i tazvoj, kao i na zdravstveno stanje učenika u cjelini.. nepovoljnosti organizacije školskog rada su: 1. obimni nast.programi i zahtjev da se memoriše što veći broj činjenica, 2. nove forme organizacije školskog rada koje nisu praćene i novim formama i metodama nast.rada kao ni materijalnom opremljenošću škola,3. rigidan razredno-časovni sistem, trajanje šasa 45 min.,4. krute forme nast.rada koje igri i drugim slobodnijim formama pretpostavljaju dril i izvježbavanje.Obaveznu psihofitičku rekreaciju učenika je propisao nast.plan i program fizičkog vaspitanja.Aktivan odmor, koji je moguće uključiti u bilo koji dio nekog časa, između časova ili slobodno vrijeme učenika, višestruko je značajno rekreativno sredstvo. Najznačajnija uloga aktivnog odmora je osvježavanje psihofizičkih i mentalnih potencijala učenika u trenucima njihovog opadanja. Aktivnim odmorom se ostvaruju i obrazovni zadaci, tako da se učenici uče načinima i sredstvima rekreacije, kao i humanizaciji slobodnog vremena i značaju i potrebi stalnog bavljenja fiz.rekreacijom.U nastavi fiz.vaspitanja učenika od 1-4 razreda OŠ aktivan odmor se provodi u vidu:- mikro pauza – najkraći vid akt.odmora učenika i podrazumijeva tjelesno vježbanje i kretanje u trajanju 2-3 min. Indikator potrebe primjene ovog vida odmora je zamorenost učenika, tj.simptomi zamorenosti koji se manifestuju odsustvom pažnje, dosadom, zijevanjem, pospanošću, vrpoljenjem, polijeganjem na klupe i padom efikasnosti rada. Kad se ukaže potreba učitelj otpočinje vježbanje učenika primjenjujući 4-5 vježbi, tipa vježbi oblikovanja, izvedenih u bržem tempu i snažnijim zamasima. To trebaju biti pokreti glavom napred, nazad, u stranu i kruženje, naginjanje trupom naprijed-nazad, u stranu i kruženja, snažna i brza zamahivanja rukama u raznim pravcima i na razne načine, labavljenje mišića ruku i šake otresanjem, trčanje u mjestu i čučnjevi. Cilj je da se ubrza disanje i cirkulacija krvi, što doprinosi većem prilivu kiseonika u mozak i njegovom efikasnijem funkcionisanju.- makro pauze- od 15-30 min. Poželjna je za sve učenike i treba se organizovati svakodnevno u okviru velikog odmora, nakon drugog nast.časa. Aktivan odmor se obavlja napolju, na školskom vježbalištu, u dvorištu i dr. U sali se organizuje u slučaju kiše i hladnih dana. Časovi slobodne igre se organizuju u slobodno vrijeme i u svim prostorijama unutar škole i van nje koji to omogućavaju. Učenici trebaju sami birati igre, npr: igre loptom, preskakanje vijače, igre lastiša, stoni tenis i sl.- sportskog dana- organizuje se za sve učenike škole, van školskog kruga, na proplanku u šumarku, na jezeru, obali rijeke. Program sp.dana treba biti izrazito rekreativan, a njegovi sadržaji

15

mogu biti: jesenji kros i proljećni kros, finalne utakmice školskih takmičenja, kraći turniri u nekim igrama, štafetna takmičenja, sankanje, klizanje, skijanje, plivanje i slobodne igre. - izleta- podrazumijeva boravak u prirodi i njegov cilj može biti rekreativan, zdravstveni, obrazovni ili vaspitni. To je prilika da se učenici izdašno kreću i da se fizički rekreiraju, kao i da se navikavaju na kretanja u prirodnim uslovima. Treba biti zabavan. Za niži šk.uzrast sadržaji izleta mogu biti: pješačenje, hodanje ili trčanje, vožnja biciklom, preskakanje balvana, potoka, penjanje uz drvo, elementarne igre i sl. Za izlet je potrebna dobra priprema: učitelj mora upoznati mjesto na koje vodi djecu, odrediti način prevoza, smještaja, pravac maršute i sadržaj izleta. Potom obavještava učenike i roditelje o tim detaljima.- ljetovanje i zimovanje – ona pored rekreativno- zabavnih sadržaja doprinose, služe organizovanom preduzimanju mjera i procedura koje doprinose aktivnom odmoru, jačanju zdravlja, itd. Organizacione poslove oko prevoza, smještaja i hrane, škole često prepuštaju profesionalnim turističkim agencijama, dok brigu o djeci i program njihove aktivnosti preuzimaju nastavnici škole. Iziskuje daleko složenije pripreme. Potrebno je obratiti pažnju na spisak stvari koje učenici moraju ponijeti. Učenici zimuju u čvrstim objektima,, a ljetovati mogu i u: šatorima, barakama, kolibama, kamp-prikolicama i sl.

3. PRINCIP PRIMJERENOSTI I INDIVIDUALIZACIJEZasniva se na potrebi uvažavanja anatomskih, fizioloških i psiholoških, uzrasnih i individualnih karakteristika učenika i na potrebi odmeravanja kretnih zadataka po intenzitetu, a u skladu sa datim karakteristikama. Primjena ovog principa je moguća samo uz individualni prilaz svakom učeniku, što govori da su primjerenost i individualizacija 2 aspekta jedinstvenog principa.Ovaj princip iziskuje da se svaki vežbovni zadatak učini dostupnim učenicima s obzirom na njihove individualne:- tjelesne dimenzije,- organske kapacitete,- nivo motoričkih sposobnosti,- interesovanje,- psihička i polna obilježja i- nivo prethodne uvježbanosti.Do ovih pokazatelja učitelj dolazi mjerenjem i provjeravanjem svakog učenika, a samo u slučaju da to nije nikako izvodljivo , kao mjere učenikovih mogućnosti mogu poslužiti i standardizovani normativi za dati uzrast. Na osnovu procjenjenog nivoa razvijenosti datih sposobnosti moguće je bliže odmeriti adekvatnija opterećenja u vježbanju za svakog učenika, pod uslovom da se dovoljno poznaju i karakteristike primjenjenih vježbi, oblika i metoda rada. Individualne granice dostupnog sa uzrastom i uvježbanošću, stalno se pomjeraju naviše. Individualizacija se u fiz.vaspitanju najčešće ostvaruje grupnim radom u homogenim grupama. Moguća je i u frontalnom obliku rada gdje se ostvaruje putem difrenciranih zahtjeva u pogledu broja ponavljanja, dužine izvođenja, slobode u izboru ritma i tempa, izvođenja nekog kretnog zadatka na svoj način, obima pokreta i sl.

KARTICA 11.

1.NAVESTI PARAMETRE O KOJIMA VODIMO RAČUNA PRI DOZIRANJU VJEŽBITjelesne vježbe po svojoj funkciji mogu biti:- vježbe za održavanje i korekciju tjelesnog držanja i kretanja (vježbe oblikovanja, korektina i sportska gimnastika),- vježbe za razvijanje i održavanje motoričkih sposobnosti (vježbe snage, brzine, izdržljivosti, koordinacije, ravnoteže, preciznosti, pokretljivosti),- vježbe za ovladavanje kretnim umenjima, vještinama i navikama (vježbe trčanja, skakanja, bacanja, penjanja, plivanja i sl.).Doziranje vježbe je u najdirektnijoj vezi sa individualizacijom nastave. Ono zavisi od niza elemenata, a njihovom kombinacijom se opterećenje smanjuje ili uvećava. Najlakše se operiše

16

brojem ponavljanja vježbe, brzinom izvođenja, trajanjem, veličinom i dužinom kretanja i posebno ritmom.Individualizacija nameće potrebu smjelijeg mijenjanja organizacionih oblika rada, razvrstavanjem razreda ne samo po uzrasnim i nekim intelektualno, psiho-socijalnim, već i drugim psihofizičkim obilježjima, sposobnostima i interesovanjima.

1. SEZONSKO PLANIRANJEU okviru ovog planiranja vrši se bliža konkretizacija nastavnih sadržaja i njihovraspored realizacije na osnovu sezonskih uslova. Ovo planiranje podrazumijeva distribuciju grupisanih sadržaja u okviru 3 sezone:- jesenja (sept.,okt. i novemb.)- planiraju se igre i aktivnosti u prirodi: brzo i istrajno trčanje, bacanje loptica i drugih predmeta udalj, savladavanje prepreka, elementarne ogre koje traže veći prostor, skakanje preko lastiša, badmington i sl.- zimska (dec.,jan.,febr. i mart)- nastava se održava u sali ili učionici, tj.na zatvorenom. Sadržaji su : ritmika, dječiji folklor, vježbe penjanja, provlačenja, preskoka, stoni tenis i sl. Ili na otvorenom klizanje, sankanje, igre na snijegu.- proljećna (april,maj, jun)- planiraju se slični sadržaji kao i za jesen, s tim, što se za kraj ovog perioda planira i provjera fizičkih sposobnosti učenika. I u jednoj i u drugoj sezoni se mogu planirati izleti, sportski dani i krosevi.Sezonski plan se izrađuje desetak dana prije primjene. Ova vrsta planiranja se odvija paralelno s nastavnim procesom.Ciklusi podrazumijevaju tematske cjeline, npr.: ciklus provjeravanja i testiranja, gimnastike, atletike, ritmičke gimnastike, fudbala i sl. Najčešće se planira u okviru 5 ciklusa. U svakom se predviđa 13-15 uzastopnih časova iste tematske cjeline.

2. ČAS TJELESNOG VJEŽBANJA (opšte karakteristike)Organizacioni oblici rada koji se primjenjuju u nastavi fiz.vasp. su:- čas tjelesnog vježbanja,- čas specijalnog-korektivnog vježbanja,- aktivan odmor,- izlet, ljetovanje i zimovanje,- školsko sportsko takmičenje i- javne manifestacije.On je osnovni, najčešće primjenjivani i obavezni organizacioni oblik obrazovno-vaspitnog rada u nastavi fiz.vaspitanja, koju utvrđuje nastavni plan i program. Ima svoje redovno mjesto u rasporedu časova. Po pravilu ove časove ne bi trebalo izvoditi u bloku, što znači da ne bi trebalo da slijede po 2 spojena časa u toku jednog dana, dan za danom i ne bi trebalo da budu prvi ili zadnji časovi u dnevnom rasporedu časova. Može se izvoditi u različitim prostornim i materijalnim uslovima. Najbolji uslovi su: sala, otvoreni sportski tereni i bazeni, kao i u učionici i sl.Čas tjelesnog vježbanj karakteriše osmišljeno planirani i organizovani nastavni proces koji se sprovodi pod rukovodstvom i nadzorom stručnjaka-učitelja ili nastavnika. Sadržaje nast.procesa čine različite tjelesne vježbe i kretanja kojima se ostvaruju programom propisani operativni zadaci. Prema tome, u planiranju zadataka i izboru sadržaja za svaki pojedinačni čas tjelesnog vježbanja moraju se jasno definisati posebni zadaci tog časa i opšti koji se ostvaruju nizom časova, pa jednim dijelom i na tom času. Svaki čas tjelesnog vježbanja treba karakterisati intenzivna motorička aktivnost svih učenika, koja se odvija u vedrom raspoloženju svih učenika i snažnom ispoljavanju osjećanja. Osim radosti, vježbanje treba pružiti i sigurnost. Čas tjelesnog vježbanja ima sljedeću strukturu:- uvodni dio,- pripremni dio,- glavni ili osnovni dio i - završni dio. Svrha uvodnog dijela časa je stvaranje početnih-uvodnih uslova za uspješno otpočinjanje i dalje obavljanje rada. Zadaci ovog dijela časa su:

17

1. organizacija početka časa,2. fiziološko pripremanje učenika za veće mišićne napore zagrevanjem njihovog organizma,3. psihološko uvođenje u rad stvaranje poželjnog raspoloženja prema predstojećim zadacima tjelesnog vježbanja i motivisanosti za njega. Dužina ovog dijela se kreće između 3-5 minuta. U ovom dijelu časa primjenjuju se 3 vrste sadržaja: strojeve vježbe, verbalne instrukcije vezane za nastavnu jedinicu i dinamičke aktivnosti sa hodanjem i trčanjem.

Primjenjuju se razne vrste trčanja (umjerenim ili promjenljivim tempom, slobodno trčanje) kao i živahne igre(vuk i ovca, hvatalica u lancu, na dodir, brza narodna kola i sl.). Ove aktivnosti ne trebaju biti previše intenzivne.Pripremni dio časa traje 7-10 minuta. Osnovna sredstva pripremnog dijela časa čine vježbe oblikovanja, i to u nizu 8-10 vježbi kompleksnog dejstva. U svakom nizu ovih vježbi moraju se naći i vježbe istezanja koje doprinose razvijanju i održavanju zglobne pokretljivosti, kao i vježbe labavljenja, kojima se smanjuje mišićna napetost.Glavni dio časa traje 25-30 minuta. Nastavni sadržaji za učenike 1-3 razreda su: prirodni oblici kretanja, vježbe na tlu, elementarne igre, štafete, ritmičke vježbe i ples, vježbe rekvizitima, plivanje, skijanje, sankanje.Na početku ovog dijela nastavnik ističe ponovo nastavnu jedinicu. Svojevrsni zadaci glavnog dijela časa zahtijevaju posebne tehničke i organizacione pripreme koje prethode početku vježbanja kao što su uređivanje prostora zavježbanje postavljanjem sprave, donošenje rekvizita, obilježavanje terena, razmještanje sprava i rekvizita. Završni dio časa traje 3-4 minute časa. Zadaci ovog dijela časa su fiziološko i emocionalno smirivanje organizma, što podrazumijeva vraćanje svih funkcija u organizmu na nivo približan njihovom početnom nivou. Uključuju se u ovaj dio časa one tjelesne aktivnosti koje su malog intenziteta i sporog tempa, kao što su hodanje i marširanje na zadat ritam pljeskom, muzikom i sl. Zatim mirnija narodna kola i elementarne igre koje angažuju čula i pažnju, pronalaženje skrivenih predmeta i elementarne igre „kipovi“, „ponovi pokret“ i sl.Završni faza časa postoji kao niz mjera do završetka časa u užem smislu jer se čas tjelesnog vježbanja ne može završiti i tehnički i funkcionalno istovremeno. Te mjere bi se odnosile na sljedeće moguće postupke:1. najava prekida rada,2. dogovora i uputstva za raspremanje prostora gdje se vježbalo,3. okupljanje djece ispred nastavnika,4. kratak rezime učinjenog,5. davanje sugestija za vježbanje van škole,6. pozdrav „čas je završen, zdravo!“,7. organizovano napuštanje vježbališta u koloni po 2, hodom ili marševim korakom koji može biti praćen pjesmom, do prostora za presvlačenje i igranje,8. odlaženje učenika iz kruga namjenjenog fizičkom vaspitanju na druge nastavne aktivnosti pod nadzorom učitelja.U ovom dijelu časa se mogu realizovati zadaci koji razvijaju čulnu percepciju, jer je ona u formiranju i od izuzetnog značaja je za dječje saznajne procese.Raspremanje prostora za vježbanje mora da se sprovede savjesno, što podrazumijeva da se sprave i rekviziti sa puno pažnje prenesu na mjesto njihovog trajnog odlaganja.

KARTICA 12.

1.SINTETIČKA METODA PRAKTIČNOG VJEŽBANJAMetoda praktičnog i tjelesnog vježbanja se primjenjuje u više modaliteta: sintetička, analitička, igrolika i takmičarska metoda, metoda imitacije i dramatizacije, kao i sportski trening.Ova metoda je osnovna metoda praktičnog vježbanja stoga što se u ovom vidu uvježbavanje motoričke akcije javlja kao konačan zadatak obučavanja. Samo izvođenje vježbe u cjelosti mora biti krajnji cilj obuke. Koristi se najviše u završnim fazama obučavanja, u fazi uvježbavanja. U

18

početnim etapama obučavanja primjenjuje se jedino ukoliko je kretni zadatak dovoljno jednostavan da se njegovom obučavanju može prići odmah u cjelosti, kako je i demonstracijom prikazan ili ako taj zadatak nije moguće logično raščlaniti na didaktičke cjeline. U mlađim razredima OŠ mogu se javiti poteškoće u primjeni ove metode, ali se one mogu prevazići primjeravanjem zadataka učenicima. Npr.pokreti plivanja se mogu prvo simulirati na suhom pa tek potom izvoditi u vodi, preskaču se prvo niže prepreke i sl.

2. FRONTALNI OBLIK RADAPodrazumijeva: - istovremenu komunikaciju nastavnika sa svim učenicima u smislu: verbalnog obraćanja, pokazivanja, posmatranja, nadziranja i provjeravanja i- istovremenu zaposlenost svih učenika istovjetnim kretnim zadatkom na istom prostoru, istim rekvizitima.Može se primjeniti u vezanoj i slobodnoj varijanti. U prvoj je uloga nastavnika dominantna u smislu da on određuje šta će se, kako, gdje i čime raditi. Npr.u realizaciji nastavne jedinice „ Bacanje i hvatanje loptica na različite načine“, on će odrediti raspored učenika u prostoru, načine pojedinih bacanja, broj ponavljanja i sl. U drugoj varijanti učenika je u okvirima koje nameće nastavna jedinica, slobodan u planiranju i realizaciji zadataka. Učenici sami se razmještaju, bacanje loptica izvode redoslijedom po sopstvenom izboru, broj ponavljanja i brzinu rada određuju prema sopstvenim željama i mogućnostima.Vezanom varijantom fontalnog rada se doprinosi sistematičnosti u radu, a slobodnom se razvija kreativnst i rad se individualizuje. Mnogi autori ovaj oblik rada smatraju najekonomičnijim, najracionalnijim oblikom. Istovremena zaposlenost učenika odražava se na motoričku gustinu, što je od posebnog značaja s obzirom na potrebu optimalizaciju učenika. Doprinosi i većoj emocionalnosti rada. Iziskuje odgobarajuće prostorne uslove, kao i adekvatnu opremljenost škole rekvizitima. Omogućava najbrži letimični uvid u rad svih učenika, daje brzu „opštu sliku“.Ograničenja mogu biti samo prostorni i materijalni uslovi škole.Može se primjeniti sa učenicima svih uzrasnih nivoa. Najpoželjniji je oblik rada u 1 i 2 razredu OŠ, gdje se pretežno koriste prirodni oblici kretanja, vježbe oblikovanja, vježbe postrojavanja, igre i plesne vježbe, dakle masivne motoričke aktivnosti bez nekih specifičnosti u zahtjevima. Nezamjenjiv je oblik rada u :1. uvodnom dijelu časa (kontroliše se prisutnost i pripremljenost za rad, izvode strojeve vježbe, najavljuje nastavna jedinica i izvode „vježbe zagrijavanja“,2. pripremnom dijelu časa (u opisu, objašnjavanju, demonstriranju i izvođenju vježbi oblikovanja), 3. završnom dijelu časa (u kome se uz vježbe postrojavanja, vrši zajednička analiza učinjenog eventualno izvode vježbe za smirivanja i daju domaći zadaci).Vezana varijanta ovog oblika rada je prikladna za prvi čas kada se obučava eki pokret ili kretanja, a slobodna kod njihovog utvrđivanja-uvježbavanja kao i u slobodnim rekreativnim aktivnostima.Zahtijeva veću budnost nastavnika, kao i veću disciplinu učenika.

3. FINALNO – ZAVRŠNO PROVJERAVANJENajčešći vidovi provjeravanjai ocjenjivanja su : inicijalno, tekuće, etapno i finalno provjeravanje i vrednovanje.Inicijalno provjeravanje i vrednovanje se preduzima u cilju utvrđivanja početnog nivoa: antropometrijskih parametara, zdravlja, motoričkih sposobnosti, motorne umješnosti i znanja, socijalizovanosti i sl. Neminovno je zastupljeno na početku školske godine i na časovima obučavanja novih kretnih struktura, kao i kod programiranja rada na razvijanju motoričkih sposobnosti.Tekuće provjeravanja i vrednovanje bi bilo poželjno obavljati što češće i sistematično.

19

Pruža uvid u dinamiku ostavrivanja planiranih zadataka i blagovremeno ukazuje na moguće probleme u nastavnom radu. Predmet ovog provjeravanja može biti: zdravstveno stanje, higijenske navike, motorna umješnost, zalaganje u radu, redovno donošenje i briga o sportskoj opremi i sl.Etapno se obavlja kao što mu i naziv govori sporadično i najčešće je vezano za nastavne cikluse: tromjesečje, polugodište, a može biti vezano i za tematske cjeline- blokove. Pokazatelj je do tada učinjenog u radu. Za sve ove vidove je značajno da se svi njihovi rezultati evidentiraju.Finalno provjeravanje govori da se radi o postupku formiranja sumarne, završne ocjene iz fiz.vaspitanja. ono isključuje provjeravanje, već se vrednovanje izvodi na osnovu velikog broja registrovanih podataka tokom čitave školske godine i dodatnih korektivnih mjera koje podrazumijevaju uvažavanje subjektivnih i objektivnih okolnosti u kojima su se dati rezultati ostvarili. Biće realnije i objektivnije što se ono bude izvodilo na osnovu većeg broja provjeravanih parametara tokom školske godine i što bude manje opterećeno halo efektom. „ Halo efekat“ je u finalnom vrednovanju u nižim razredima OŠ veoma prisutan. Mnogi učitelji, kako kažu, „nemaju srca“ da nekom ko ima iz svih nast.predmeta odličan uspjeh na kraju iz fiz.vaspitanja da neku manju ocjenu. Tim postupkom se devalvira značaj ocjenjivanja u nastavi fiz.vaspitanja.

KARTICA 13.

1. ŠTAFETNE IGREKarakteriše ih grupno izvršavanje zadataka na principu prenošenja zadataka od jednog na drugog učenika u grupi. Iziskuju veće organizacione pripreme od elementarnih igara. Svi učenici jednog odjeljenja se prvo podjele u heterogene grupe koje broje 8-10 učenika. Grupe, koje su ujedno i takmičarske ekipe, mogu se postaviti u kolone, u krugove, u 2 kolone jedna naspram druge ili 2 vrste jedna naspram druge. Sve ekipe imaju obilježenu liniju starta, tačno označen put i dužinu puta na kom se zadatku izvodi okretište ako se zadaci izvršavaju u dva smjera. Učitelj posmatra učenike u igri, pazi da oni korektno i po dogovoru izvršavaju zadatke i proglašava plasman. U prvom izvođenju se učenici ne takmiče, već se samo pripremaju. Štafetne igre se primjenjuju u posljednjoj trećini glavnog dijela časa kada se utvrđuju motoričke navike. Kretanja koja se koriste u štafetama moraju biti prethodno dobro naučena. Sadržaji štafeta mogu biti najrazličitiji prirodni oblici kretanja (različita trčanja, poskakivanja, nošenja, dizanja, preskakanja, provlačenja i kombinacije ovih kretanja), može se tapkati i kotrljati lopta rukama i nogama i sl.mogu se izvoditi i bez kretanja, samo predavanjem zadataka od jednog do drugog učenika u grupi na različite načine npr.(dodavanje lopte iznad glave u koloni ili sa strane, ili ispod nogu i sl), kao i šaljive(nošenje jajeta u kašičici, štafeta u vreći,i sl.).

2. GODIŠNJE- MAKRO PLANIRANJEU nast,praksi fizičkog vaspitanja planiranje se vrši na širem-makroplanu i užem-mikroplanu kako u vremenskim, tako i u tematskim okvirima. Uobičajeno je makro planiranje, za godinu dana. To je preliminarno planiranje. Prethodi početku nast.rada u svakoj školskoj godini. Godišnje planiranje treba početi proučavanjem nast.programa fizičkog vaspitanja za razred za koji se ovo planiranje vrši, prikupljanjem i proučavanjem relevantne stručne i metodičke literature i analizom iskustva u vezi realizacije prošlogodišnjeg plana rada. Na osnovu uvida u nastavni program učitelj evidentira opšte zadatke koje u datom razredu treba realizovati i po potrebi njihove realizacije vrši globalnu klasifikaciju i distribuciju operativnih zadataka u okviru jednogodišnjeg ciklusa.Godišnjim planom rada utvrđuju se i osnovni organizacioni oblici rada i njihova vremenska ili brojčana zastupljenost. Može se predvidjeti i zastupljenost različitih tipova časa u okviru ukupnog godišnjeg fonda redovnih časova nastave. U tom smislu je poželjno predvidjeti oko 2 % uvodnih časova, oko 30 % časova na kojima će se učiti novo gradivo, oko 60 5 časova utvrđivanja i vježbanja, oko 8 % časova provjeravanja i mjerenja.

20

3. METODE I SREDSTVA POKRETLJIVOSTIPokretljivost nazvana još i gipkost, savitljivost, vitalnost i elastišnost, jeste motorička sposobnost koja se odnosi na mogućnost izvođenja pokreta velikom amplitudom na osnovu pokretljivosti u zglobu ili zglobovima. Kod nekih zglobova pokret je ograničen strukturom zglobnih površina. Kog zglobova tipa „šarke“ kao što su koljeno i lakat, ograničena je mogućnost pokreta, odnosno opružanje, dok je kod „kuglastih“ zglobova kao što je rameni, pokretljivost moguća u svim pravcima. Zglob kuka koji je isto kuglast, ograničene je pokretljivosti zbog nakih faktora vezivnog tkiva: zglobne čahure, ligamentnih veza i mekih tkiva- mišića i njegove fascijacije i kože. Ne postoji osoba pokretljiva u cjelini, već velike pokretljivosti kičmenog stuba, zgloba, kuka, ramena i sl.Evidentne su 2 komponente pokretljivosti:1. statička- ispoljava se pretežno pod uticajem neke spoljašnje sile ili održavanjem statičkog položaja, pri čemu su zglobovi fokusirani mišićima i ligamentima u najvećem obimu pokreta. Služi kao mjera obima pokreta jer je veća od dinamičke pokretljivosti.2. dinamička- ispoljava se kao posljedica sopstvene mišićne aktivnosti u smislu zamaha ili odvođenja nekih dijelova tijela. Pokretljivost se može smanjiti i povećati pod određenim uslovima. Povećanje se ostvaruje vježbanjem, ali se uočava njen porast i pri povećanoj tjelesnoj temperaturi. Opada sa neaktivnošću, zatim snaženjem mišića i ojačavanjem ligamenata, ali i pod uticajem umora.Što je dijete mlađe, ono je pokretljivije zahvaljujući pokretljivosti skeleta i elastičnosti ligamentnih veza i mišićnih fascija, a što je starije to je manje pokretljivo. Pokretljivost kod djece opada u srazmjeri sa procesom okoštavanja i snaženjem mišića. Proces opadanja nivoa pokretljivosti počinje sa polaskom u školu, a do kraja mlađeg školskog uzrasta može dostići 25% ako se ne poduzimaju mjere održavanja i poboljšanja pokretljivosti. Djevojčice ostvaruju u ovoj sposobnosti 20-30 % bolje rezultate od dječaka.Rad na poboljšanju i održavanju pokretljivosti treba započeti već u 7 godini.Faktori koji ograničavaju pokretljivost, a mogu se modifikovati vježbanjem jesu: meka i vezivna tkiva, tj.mišići, ligamenti i tetive. U praksi se u tu svrhu koriste vježbe istezanja ili razgibavanja. To su najčešće konvencionalne vježbe:zamaha ekstremiteta, odvođenje ekstremiteta, predkloni, odkloni i zakloni trupa, ili vježbe u paru, kao pasivne vježbe. Vježbe istezanja su i statički stavovi u položaju maksimalne istegljivosti, kao npr.joga vježbe. Radi poboljšanja pokretljivosti se sve češće primjenjuju i balističke vježbe, pri kojima se aktiviranjem jedne grupe mišića istežu njima antagonistički mišići koji se opiru kretanju, kao pri odskoku i trzaju.Na mlađem šk.uzrastu poželjno je raditi na razvijanju ove sposobnosti već od 7 godine, a na njenom održavanju od 10 godine. Koriste se vježbe u dinamičkom režimu, a kada se poveća mišićna masa, počinje se sa statičkim vježbama (4 razred).Lokalnim zagrijavanjem koje traje dok ne počne znojenje, poboljšavaju se uslovi za ispoljavanje pokretljivosti.Statičke vježbe pokretljivosti se smatraju sigurnijim sa stanovišta mogućnosti kontrolisanja obima pokreta, ali su tek primjenjive u radu sa učenicima 4 razreda. Vježbe pokretljivosti se izvode 2-3 puta u serijama, prrimjenjuju se u uvodnom dijelu časa kao vježba oblikovanja ili pri kraju glavnog dijela časa.Nivo pokretljivosti se mjeri veličinom amplitude pokreta koji se iskazuje u stepenima, a može i u santimetrima, motoričkim testom „duboki predklon na klupici“.

KARTICA 14.

1. ZNAČAJ OCJENJIVANJA I PROVJERAVANJAProvjeravanje i vrednovanje u fiz.vaspitanju ima višestruki značaj kako za učenike, tako i za nastavnike, školu, roditelje i širu društvenu zajednicu.Za učenike ima informativno motivacioni značaj. Omogućava im realan uvid u individualne mogućnosti, što doprinosi boljem upoznavanju i razumijevanju sebe i realnijim ličnim aspiracijama. Ocjenu učenici mogu doživjeti i kao nagradu za uložen trud, što će im biti motivacija da se trude još

21

više, jer se trud isplati. Mogu je doživjeti i kao kaznu ukoliko se njihov trud u vježbanju nije odgovarajuće vrednovalo. Kao krajnja posljedica učenikovog nezadovoljstva ocjenom može biti njegov trajni otpor prema fizičkom vaspitanju.Rezultati provjeravanja značajan su pokazatelj uspjeha nastavnika u realizaciji cilja i zadatka ove nast.oblasti. previše odličnih ocjena može biti pokazatelj prelakog zadatka ili premalog intenziteta. Veliki broj slabih ocjena može biti posljedica neodgovarajućeg zadatka, prevelikog opterećenja ili neadekvatnog metodičkog postupka što nastavnik treba da istraži. Bez uvida u rezultate, prije svega učeničkih sposobnosti, nastavnik nije u mogućnosti ni realno da planira dalji rad. Te rezultate nastavnik je dužan predočiti učenicima, njihovim roditeljima i upravnim organima škole. Ove ocjene ne bi trebalo roditelje ostaviti ravnodušnim, tj.zainteresovanih samo u smislu da ocjena iz fiz.vaspitanja ne kvare opšti uspjeh. Ocjene iz fizičkog vaspitanja ne ukazuju samo na psihofizičke mogućnosti već i na kapacitete njihove ljudskosti (humanosti, društvenosti, empatije i sl.). to je za roditelje pokazatelj da li i u kom pravcu usmjere svoju djecu da se bave sportom, nekom rekreativnom aktivnošću ili korektivnim vježbanjem.Ocjene iz fizičkog vas.imaju društvenu vrijednost. Ukazuju na stanje zdravlja, tjelesnu razvijenost, razvijenost motoričkih sposobnosti, motoričku efikasnost.

2. RAZJASNITE POJAM FIZIČKO VASPITANJE I POJAM IGREFiz.vaspitanje je društveno planirana i organizovana vaspitno-obrazovna oblast u kojoj se putem raznovrsnih kretnih aktivnosti kao operatora ostvaruju ciljane transformacije višedimenzionalne ličnosti čovjeka –djeteta. Fiz.vaspitanjem se utiče na: fizički rast i razvoj, na usavršavanje amtropomotorike, razvijanje i održavanje funkcionalnih i motoričkih sposobnosti, a posredno i na očuvanje zdravlja, pravilno držanje tijela, sticanje pozitivnih moralno voljnih osobina ličnosti, a i na kognitivan razvoj i dobro osjećanje i raspoloženje. Jedinstveno je jer je definisano kao vaspitno-obrazovno područje, a ne kao nast.predmet. obavezno je za određene uzrasne kategorije kao što su: djeca predškolskog uzrasta, OŠ, srednjih škola.Igru koju smo definisali kao slobodnu ljudsku djelatnost motivisanu zadovoljstvom učestvovanja i samopotvrđivanja u njoj može još da se okvalifikuje kao :spontana, nagonska, dobrovoljna, sama sebi cilj, prijatna, stvaralačka, maštovita. Svojstvena je čovjeku na svim stepenima njegovog razvoja i u svim uzrasnim periodima.Kroz nju se mogu izražavati najrazličitiji oblici čovjekovog ponašanja i međuodnosa. Njena najznačajnija funkcija je pripremanje čovjeka za život u ranim fazama njegovog ontogenetskog razvoja. (djetinjstvu), pa možemo reći da je igra djeteta neka vrsta „škole života“. Dijete se do 3 god.igra pretežno samo, a od 3-4 god.počinje se igrati sa 2-3 druga djeteta paralelno. Tek od 9.god.dijete teži grupnim igrama. Igre možemo podijeliti na:1. motoričke (pokretne), 2. društvene, 3. čulne, 4. intelektualne i 5. hazardne igre.Mnoge igre pozitivno utiču na psihičke funkcije kao čulnu percepciju i misaone procese. U fiz.vaspitanju igra mora biti dobro planirana, organizovana i vođena od učitelja. Koristi se i kao metod rada i mjera stimulacije. U nastavi fiz.vasp. od 1-4 razreda primjenjuju se elementarne, štafetne igre, elementi sportskih igara i igre sa reketom. Svakoj igri prethodi: obilježavanje terena, pripremanje rekvizita, podjela učenika u grupe i kratak dogovor o pravilima. Nove i tek naučene igre prvo se kratko i jasno objasne. Učitelj prati tok igre, posmatra ponašanje učenika, ispravlja greške, podstiče nedovoljno uspješne učenike i po potrebi sudi. Igra se mora dovesti do kraja-cilja, trebaju se poštovati pravila fer plej igre.

3. PRIRODNI I KONSTRUISANI OBLICI KRETANJAPrirodnim ili filogenetskim oblicima kretanja nazivamo sva ona kretanja koja su se kroz sveukupni filogenetski razvoj čovjeka dobro utemeljila, postala čovjekova specifica sui generis i najčešće primjenjivana u njegovom svakodnevnom životu. U prirodne oblike kretanja se ubrajaju: hodanje,

22

trčanje, skakanje, bacanje i hvatanje, penjanje i puzanje, dizanje i nošenje, vučenje i potiskivanje, višenje i upiranje.Hodanje se izvodi na sljedeći način: noga se u iskoraku postavlja na petu, sa koje se težina tijela prenosi na prednji dio stopala, pa na prste od kojih se vrši potiskivanje i odguravanje za slejdeći iskorak suprotnom nogom. Prsti su usmjereni naprijed, tijelo se drži uspravno, glava takođe,a pogled je upravjen naprijed. Ruke se iz ramena klate naprijed-nazad. Da bi obavila sljedeći iskorak, noga se pokreće iz zgloba kuka lakim savijanjem u koljenu. U trčanju je tijelo nagnuto nešto više naprijed, što je trčanje brže, nagib je veći. Prvi dodir sa tlom se ostavruje preko prednjeg dijela stopala, a ne preko pete kao kod hodanja. Pri izvođenju trčanja javljaju se greške: zabacivanje glave nazad ili njeno okretanje desno-lijevo, suviše podignuta ramena i grčevito držanje, sjedeće trčanje, klaćenje, zabacivanje potkoljenica i peta nazad. Hodanje i trčanje su sredstvo fiz.vasp.kojim se ostvaruju biološki (misli se na uticaj koji imaju na jačanje mišića i poboljšanje funkcionalnih sposobnosti disajnih i srčano-sudovnih organa, poboljšanje izdržljivosti, brzine i spretnosti), obrazovni zadaci (formiranje navika ovih kretanja u različitim uslovima-po pijesku,ledu,snijegu, uzbrdo,nizbrdo, na različite načine-istrajno, brzo, spretno i u različitim situacijama) i vaspitni zadaci (formiranje nekih voljnih osobina kao istrajnost, takmičarskog duha, svjesne discipline i vaspitavanje pozitivnog odnosa prema fizičkim aktivnostima, posebno prema tjelesnom kretanju i potrebi da se hoda kad god je to moguće). Mogu se koristiti u igrama: igre tipa hvatalice, promjene mjesta, utrkivanje, u štafetama, sportskim igrama. Moraju biti primjereni uzrastu po dužini dionica koje se prelaze i brzini izvođenja. U radu se najčešće koristi frontalni oblik ovih kretanja, svi učenici istovremeno i hodaju i trče. Brzo trčanje u homogenim grupama izvodi se u vrstama i u „talasima“-jedna vrsta trči za drugom. U brzom trčanju na 20-30m trebaju se poduzeti sljedeće mjere bezbjednosti kao:- staza po kojoj se trči treba da je ravna i da nije klizava,- učenici treba da su međusobno dovoljno razmaknuti,- trčanje se mora izvoditi pravo, a ne ukoso, da se ne sječe put drugome,- iza linije cilja treba biti dovoljno prostora da se postepeno zaustavi,- po završetku trke svi se vraćaju na začelje sa strane, a ne istim putem preko staze.Za učenike 1 i 2 razreda teži se jednostavnijim oblicima trčanja i hodanja, sa manje zahtjeva u pogledu koordinacione složenosti, trajanja i brzine. Hodanje i trčanje treba zbog svoje univerzalne primjenjivosti zauzeti 15-20 % u fondu nastavnih jedinica.Poskakivanje, skakanje i preskakanje su prirodni oblici čovjekovog kretanja lokomotornog karaktera, koji on primjenjuje po potrebi savladavanja prepreka koje su se javile na putu njegovog kretanja. To su aciklične lokomocije. Koriste se u raznim varijantama:oskakivanje na jednoj i dve noge, skaknje udalj, vis i dubinu preskakanja. Ostvaruju se biološki zadaci – razvijanje eksplozivne i repetativne snage mišića nogu i nekih mišića trupa, kao i jačanja nožnih zglobova; obrazovni- bogaćenje ukupnog kretnog fonda različitim modalitetima ovih kretanja; vaspitni-vaspitavaju se neke osobine volje (odvažnost, hrabrost i odlučnost).Ove vježbe se primjenjuju skoro na svakom času fiz.vaspitanja. u nižim razredima će to biti poskakivanje kraćeg trajanja skaknje udalj i vis preko prepreka manje dužine i visine, a preskoci preko gimnastičkih sprava i atletsko skakanje udalj i vis primjeniće se tek od 4 razreda. Najjednostavnijim se smatraju skokovi uvis iz mjesta-podskakivanjem i poskoci. Sljedeći je skok udalj iz mjesta, dok su najsloženiji skokovi iz zaleta i to uvis. Početna visina skoka uvis ne treba biti veća od 30 cm,a u principu se ne dozvoljavaju skokovi sa sprava koje su iznad visine koja doseže do struka djece, a anjviše do 60 cm. Djeca trebaju naučiti da doskaču elastično-„meko“, a to se postiže doskokom na prednji dio stopala i počučnjem ili čak čučnjem. Kod preskoka kozlića nužno je asistirati. Vježbe poskakivanja se mogu izvoditi u frontalnom radu, a većinu drugih skokova i preskoka u grupnom radu. Učenici mogu da stoje u koloni po jedan i izvode zadatak po redu prispjeća ili po principu talasa, da svi prvi iz grupa skaču istovremeno, pa drugi itd.Ova kretanja treba da su zastupljena u fondu nast.jedinica 10-15 %.Bacanje i hvatanje su prirodni oblici kretanja manipulativnog karaktera koje čovjek u svojim uobičajenim životnim i radnim aktivnostima rjeđe primjenjuju. Koriste se razne varijante bacanja u daljinu, visinu i cilj, sa jednom i sa obe ruke i hvatanja sa jednom i obe ruke. Bacaju se predmeti

23

različitih veličina, težina i oblika:lopte, medicinske palice, obruči, kestenje, kamenčići, a hvataju lopte i palice. Bacanja i hvatanja se u fiz.vaspitanju koriste kao vježbe za razvijanje motoričkih sposobnosti, kao eksplozivne i repetativne snage mišića ruku, ramenog pojasa i leđa, spretnosti i brzine složene motoričke reakcije. Osim ovih bioloških, ovim vježbama se rješavaju i obrazovni zadaci koji se odnose na motoričko učenje u domenu bacanja i hvatanja, a njima se mogu i vaspitavati osobine odvažnosti i hrabrosti. Igre su kao: „između 2 vatre“, „neka bije“, „obaranje čunjeva“ i sl. Učitelj u 1 razredu primjenjuje bacanja sa manjim i lakšim loptama i predmetima u „samoigranju“ i „samovježbanju“, a najprostije forme su bacanje lopte odozgo, a najsloženija bacanja su ona gdje se pokreti ekstremiteta koji bacaju spravu povezuju sa pokretima drugih dijelova tijela.Bacanje treba izvoditi i desnom i lijevom rukom podjednako kako bi ove vježbe razvijale snagu i spretnost i jedne i druge ruke. Bacanja se izvod eu paru i u grupnom radu po talasima.Kod dodavanja i hvatanja lopti učenicima treba stalno skretati pažnju da nije cilj da se lopta snažno baci već da se ona i uhvati.Ove vježbe trebaju biti zastupljene u radu 10-15 % nastavnih jedinica.Penjanje, puzanje i provlačenje su aciklična kretanja lokomotornog karaktera koja se izvode pretežno anagažovanjem ruku. U fiz.vaspitanju primjenjuju se u provlačenju ispod i kroz prepreke i penjanju uz vertikalne i kose prepreke. Kod djece su ova kretanja veoma omiljena, mogu se izvoditi kako u prirodi, tako i u sali i školskim dvorištima. Ova kretanja se koriste za jačenje mišića ruku i ramenog pojasa, njima se poboljšava opšta pokretljivost i spretnost, a penjanje uz strme i višlje prepreke razvijaju voljne osobina kao što su :odlučnost i odvažnost, a uči se i tehnika penjanja. U radu sa učenicima 1 i 2 razreda učitelj primjenjuje prepentravanja preko nižih sprava do 80 cm, penjanje na manje visine do 2 m i puanje kraćeg trajanja koje smjenjuje hodanjem, a sa učenicima 3 razreda se primjenjuje penjanje na veće visine do 3m, penjanje kombinovano sa nošenjem i poligone. Kod penjanja uz motku treba insistirati da se prihvat rukama vrši tek nešto iznad, gdje se pridržava drugom rukom, a na što viši stepen. Ruke trebaju stalno biti savijene u laktu. Učenike treba upozoravati na oprez i pri penjanju i pri silaženju.Dizanje i nošenje su najčešće primjenjivani oblici kretanja u životu čovjeka. To su kretanja manipulativnog karaktera. Dižu se i nose predmeti različitih visina, težina i oblika, pojedinačno, u paru ili grupno sa jednom ili sa obe ruke. Ove vježbe se koriste kao vježbe za jačanje dinamičke i statičke snage mišića ruku, leđa i nogu, a njima se ostavruju i obrazovni zadaci-sticanje iskustva u pronalaženju najracionalnijeg načina podizanja, nošenja i spuštanja različitih predmeta; a prenošenjem predmeta ili druga u grupnom radu vaspitavaju osobine sarađivanja i pomaganja.Učitelj treba naučiti učenike da dižu predmeta sa tla počučnjem, a ne u pretklonu sa pruženim nogama. Učenici mlađih razreda ne bi trebalo da dižu i nose predmete teže od 5-6 kg u 1 i 2 raz., a 6-8 kg u 3 razredu i to na leđima. Izvodi se u radu po grupama, a ova kretanja se primjenjuju kao tjelesne vježbe za pravilno držanje tijela.Vučenje i potiskivanje su prirodna lokomotorna kretanja čovjeka kojima se on suprostavlja različitim živim i neživim otporima. Primjenjuju se kao tjel.vježbe vučenja i potiskivanja u vidu „borenja“ parova i grupa. Izvode se posredno ili neposredno. Koriste se kao tjel.vježbe za jačanje mišića i razvijanje spretnosti čitavog tijela. To su vježbe statičke snage i nisu podesne za djecu 1 i 2 razreda. Mogu se izvoditi na otvorenom i u sali, za učenike su ove vježbe zanimljive zbog takmičenja koje u njima vlada. Vaspitava se svjesna disciplina, borbenost, inicijativnost i upornost.Višenje i upiranje se često koriste kao sredstvo fiz.vaspitanja. vježbe u visu i uporu na ovom uzrastu se primjenjuju kao mješoviti visovi i upori, tj.tijelo ne visi i ne upire se samo okačeno i oslonjeno na ruke, već uz istovremeno upiranje nogama. Ove vježbe se mogu izvoditi u prirodi, školskom dvorištu i u sali. I u uporu i u visu učenici se za spravu drže punim zahvatom, što znači da su prsti sa gornje, a palac sa donje strane. Vis i upor mogu biti prednji i zadnji. Kod prednjeg rukama se hvta ispred tijela, a kod zadnjeg iza. Pravilno izvedene ove vježbe jačaju mišiće ruku i ramenog pojasa i povećavaju pokretljivost kičmenog stuba i zglobova ruku i ramena.

24

KARTICA 15.

1.KARAKTERISTIKE I FUNKCIJA VJEŽBI OBLIKOVANJA, NJIHOVA KLASIFIKACIJAVježbe oblikovanja su u osnovi, prirodni pokreti pojedinim dijelovima tijela, izvedeni u njihovom osnovnom, a ponekad i mehanički izmjenjenom obliku, sa posebnim ciljem. Cilj im je funkcionalno osposobljavanje lokomotornog aparata, pa je njihov uticaj usmjeren na tjelesne mišiće i zglobove. Ovim bi vježbama trebalo: razvijati i održavati mišićnu snagu, pokretljivost zglobova i otklanjati mišićnu napetost. Mogu se koristiti kao preventivno, stimulativno sredstvo u održavanju funkcionalne sposobnosti lokomotornog aparata, ali i kao prethodno sredstvo u smislu fiziološkog pripremanja lokomotornog aparata za motoričke akcije veće koordinacione složenosti i radnog opterećenja u kasnijem vježbanju. Trebale bi se izvoditi u smislu stimulisanja svakodnevno, a najbolje u okviru jutarnje gimnastike kao „domaći zadaci“.Mogu se klasifikovati po funkcionalnom i topološkom osnovu. Po osnovu funkcionalnog uticaja mogu biti:1. vježbe za jačanje- eutoniju- čine ih svi pokreti u kojima se snagom mišića pojedinih dijelova tijela ili tijela u cjelini savladava neki otpor. Ovi pokreti se mogu vršiti u dinamično pozitivnom režimu (podizanje udova, uspravljanje trupa-pokreti nagore), dinamično negativnom režimu (spuštanje dijelova tijela kao čučnjevi, sklekovi) i statičkom režimu kada se u sjedećem položaju podignute noge održavaju u tom položaju.2. vježbe za istezanje-elongaciju- uključuje sve pokrete u kojima se aktiviranjem mišića antagonista ili nekom spoljašnjom silom razvlače mišići preko njihove normalne dužine koju zauzimaju u mirovanju. To su pokreti odvođenja pojedinih dijelova tijela u stranu, napred i nazad, uz velike zamahe, pa i sa dodatnim pokretom „zibanja“u krajnjim tačakama obima pokreta.3. vježbe za labavljenje – relaksaciju- uključuju pokrete u kojima mišići nisu radno angažovani, već se odvijaju uz pomoć neke druge sile. To su pkreti „padanja“, klaćenja i otresanja i naizmjeničnog zauzimanja aktivnog i opuštenog stava.Prema tonološkom osnovu vježbe oblikovanja se dijele na :1. vježbe za ruke i rameni pojas,2. vježbe za trup i 3. vježbe za karlični pojas i noge.Pokreti koji se primjenjuju radi jačanja, rastezanja i labavljenja, mogu se vršiti u smislu pregibanja ili fleksije (to su svi pokreti u pravcu naprijed kao predklon trupa, podizanje ruke i noge ka napred- predručenja i prednoženja), opružanja ili ekstenzije (pokreti trupom nazad-zaklon, rukama nazad-zaručenje i nogama-zanoženje), odmicanje ili abdukcija (savijanje trupa u stranu-otklon, odvođenje ruke u stranu-odručenje i noge-odnoženje), ili adukcije (suprotno od odmicanja), okretanje ili rotacije (sukanje trupa oko uzdućne ose, izvrtanje i uvrtanje noge i ruke) i kruženja ili cirkumdukcije (kruženje trupa iz struka, kruženje rukom iz ramenog zgloba i nogom iz kuka).Svaka se vježba oblikovanja izvodi iz nekog unaprijed definisanog najpovoljnijeg početnog položaja koji migu da budu: stojeći uspravno čučeći, klečeći, sjedeći i ležeći.Mogu se izvoditi sa rekvizitima i bez rekvizita kao što su: lopte, palice, vijače, medicinke, obruči, čunevi i knopci. Izvode se pojedinačno, u paru ili grupno. Primjenjuju se u nizu. Prvo se obrađuju ruke i rameni pojas, pa trup i na kraju karlični pojas i noge. Vježbanje je najbolje otpočeti nekom vježbom labavljenja, poslije koje slijede lakše vježbe rastezanja i jačanja, pa opet jedna vježba labavljenja, za kojom se primjenjuju intenzivnije vježbe jačanja i istezanja, da bi se završilo vježbom labavljenja. U niz vježbi se uključuje 8-10 vježbi, a svaka se ponavlja 8-12 puta. Učenici mogu biti raspoređeni za vježbanje u razmaknutom četvororedu, u krugu i dvostrukom krugu, u višerednom polukrugu ili raspršeni po sali. Učitelj treba da je postavljen ispred učenika i da nad svima ima dobar pregled. On vježbu prvo „verbalizuje“, opisuje i objašnjava način izvođenja i svrhu vježbe. Potom se vježba demostrira, a demonstraciju može pratiti ponovljeno objašnjenje vježbe. Sve vježbe izvedene rukama, nogama ili trupom u pravcu naprijed/nazad pokazuju bokom okrenuto vježbačima, dok se pokreti ustranu pokazuju licem okrenutim ka njima.Niz vježbi oblikovanja, koje se rade na časovima, daje se i kao domaći zadatak za jutarnju gimnastiku.

25

1. PROVJERAVANJE, VREDNOVANJE I OCJENJIVANJEVrednovanje učeničkih postignuća i umješnosti jedan je od najsloženijih, najosjetljivijih stručnih poslova i najnezahvalnijih stručnih poslova svakog nastavnika. Ono zahtjeva visok nivo stručnosti, etičnosti, ali i iskustva. Kriterijumi moraju biti jasni svima (transparentni). Nastavnik treba naučiti da se kloni mogućnosti da nekog ošteti ocjenivši ga manjom ocjenom nego što je neko trudom zaslužio. Provjeravanje, praćenje (evidentiranje) i vrednovanje (ocjenjivanje) imaju karakter relativno samostalne i posebno planirane etape u nastavnom radu. Čine jedinstven proces verifikacije kvantiteta i kvaliteta rezultata nastavnog i vannastavnog rada, što je ujedno i radno profesionalna obaveza nastavnika.Uloga provjeravanja jeste ostavrivanje uvida u činjenično stanje na planu fizičkog, kognitivnog, socijalnog i afektivnog učinka posredstvom tjelesnog vježbama. Sistematično provjeravanje čiji su rezultati uredno i sistematički evidentirani, pružaju mogućnost praćenja tendencija u razvoju pojedinih sposobnosti, osobina, znanja i umijeća.Evidentiranje podrazumijeva bilježenje svih rezultata provjeravanja u pedagošku evidencionu dokumentaciju-registre, formulare, ocjenske rešetke, tabele ili dnevnik rada. Ocjena se iskazuje brojčano od 1-5. u svijetu je jošprisutna praksa opisnog ocjenjivanja, kao i ocjenjivanja bodovima od 1 do 100 ili procentima.Vrednovanje podrazumijeva postupak odmjeravanja ili procjenjivanja vrijednosti učinka tjelesnog vježbanja. Vrijednosne ocjene se moraju realizovati prema svakom pojedinačnom učeniku. U vrednovanju individualnih postignuća učenika u najvećoj mjeri treba uzeti u obzir trud koji je učenik uložio u postizanju svojih maksimalnih rezultata u datim okolnostima.

2. MJESEČNI PLAN RADA Sastavlja se na osnovu sezonskog plana. U njemu se formulišu nast.jedinice i određuje broj časova za njihovu realizaciju. Na kraju svakog mjeseca nastavnik analizira realizaciju programa i to ima u vidu kod programiranja gradiva za idući mjesec. Izbor nast.jedinice mora biti takav da obezbjeđuje rješavanje pojedinih programskih zadataka na nekoliko uzastopnih sati jedne tematske cjeline. Vježba se izvodi dotle dok se u osnovi ne savlada. Čas u mjesečnom planu rada treba postaviti tako da svaki čas bude povezan sa prethodnim ili budućim radom.

KARTICA 16.

1. MJERE STIMULACIJE I MOTIVACIJE U FIZIČKOM VASPITANJUUčitelj će u nastavi fiz.vaspitanja učenika 1-3 razreda koristiti samo ona podsticajna sredstva koja proizilaze iz snažne motivisanosti i interesovanja učenika ovog uzrasta. Oni imaju nagonsko interesovanje za igru, takmičenje, društveno odobravanje i priznanje, istraživanje i saznavanje, što će učitelj iskoristiti kao moćno sredstvo za njihovo podsticanje na rad. Sredstva stimulacije bi bila: - Verbalna stimulacija može se primjeniti u „trenutku“, kada zatreba, bez posebnih priprema. Ovom formom učitelj odobrava način i postupak (riječima tako, to, dobro, možeš), podstiče i hrabri malodušne (hajde još malo, ti to možeš), pohvaljuje i odaje priznanje (bravo, odlično), daje podršku (pokušaj) i daje primjere i ukore (kazuje se učeniku na koga se odnosi).- Igra je kao spontana, nagonska aktivnost jedna od najpodsticajnijih sredstava dječjeg rada i tjelesnog angažovanja.- Takmičenje značajno podiže efekte dječjeg rada i učinka kao i igra. Ovo sredstvo je uputno koristiti tek na uzrastu od 9 godina i starijem. Može biti stimulativno jedino ako se odvija među pojedincima i grupama približno sličnih sposobnosti, kojima su izgledi na pobjedu jednaki.- Ocjena i nagrada mogu se smatrati objektiviziranim sredstvima stimulacije. Ocjena je egzaktan pokazatelj uspjeha u radu i kao takva, ona je istovremeno i jak motivacioni faktor i orijentiše učenike. Može biti stimulativna samo ako je realna, ali se može doživjeti i kao nepravda ako po mišljenju učenika ne odgovara stepenu njegovog zalaganja. U fiz.vasp.učenici se nagrađuju za pobjede na školskim takmičenjima i to diplomama, medaljama, knjigama sa sportskom tematikom, sportskom opremom i rekvizitima.

26

2.TAKMIČARSKA METODA PRAKTIČNOG VJEŽBANJAPrimjenjiva je tek za uzrast od 9 godina. Predmet takmičenja mogu biti gotovo sve tjelesne vježbe i kretanja. Osnovna karakteristika takmičenja je želja da se pobijedi u nekoj motoričkoj akciji koja se vrši u skladu sa ranije utvrđenim, uz ostvarivanje maksimalnih rezultata. Takmičenje se kao metoda često koristi i pri ocjenjivanju rezultata obuke date motoričke akcije, a može da bude i sredstvo stimulacije u obuci. Konačan cilj takmičenja je pobijediti. Ona moraju biti dobro pripremljena. Služe svestranom razvoju učenika. Takmičenja učenika trebaju obuhvatiti one vježbe koje su predviđene nast.programom. Zadaci za 2 i 3 razred su: koće ljepše, ko će bolje, brzo trčanje na 30 m, skok udalj iz mjesta, šaljiva štafetna takmičenja, a za 4 i 5 razred: skok udalj iz zaleta, između 2 vatre, između 4 vatre, takmičenje u fudbalu,...

3.STROJEVE VJEŽBE – uloga na času fiz.vaspitanjaGrupu vježbi postrojavanja čini niz kretnih radnji pojedinaca i grupa-„strojeva“ u mjestu i u kretanju i koje se izvode još od antičkih vremena pa sve do danas, a pridaje im se nekad više, a nekad manje značaja . Koriste se za potrebe otpočinjanja i izvođenja vježbi u smislu:postrojavanja, okretanja, pokretanja i zaustavljanja, premještanja, reorganizacije jedne i organizacije druge formacije. Osnovna pojedinačna strojeva vježba je stav- uspravan spetni stav, a suprotan mu je opušten stav, potom okretanje u mjestu za 45 ° na komande „na desno“ i „na lijevo“, za 180 ° „nalevo krug“.Kretne radnje se vrše u stroju, odnosno u vrstama i kolonama. Vrsta je formacija u kojoj su vježbači raspoređeni na jednoj liniji, jedan do drugog na razmaku od oko 10 cm, i po visini zdesna, nalijevo. Vježbači se pozivaju komandom „u vrstu zbor“. Kad se vježbači postroje u više vrsta razmak između njih treba biti za dužinu ispružene ruke. Poravnava se po frontu na komandu: „nadesno ravnajs“, potom slijedi komanda „mirno“, pa „na mjestu voljno“.Kolona je stroj u kome se vježbači raspoređuju na korak razmaka jedan iza drugog. U kolonu se poziva komandom „u kolonu po jedan“. Svaka kolona ima čelo, začelje, desno i lijevo krilo. Poravnavaju se komandom „u potiljak“. Pokretanje se vrši na komandu „kolona naprijed-marš“, a zaustavlja „kolona stoj“.Stupanje ili marširanje je strojeva vježba koja se često primjenjuje. Izvodi se uz pravilno držanje tijela, prirodan i odlučan korak, uz prirodno, nešto naglašenije mahanje rukama naizmjenično naprijed-nazad sa blago savijenim i sastavljenim prstima. Pri stupanju trbuh treba uvući, a ramena treba da su opuštena. Polazi se komandom „trčećim korakom naprijed-marš“, a zaustavlja se komandom „stoj“. Skretanje se vrši uz komande „desnim krilom naprijed“. Stupanje se vrši „ukorak“, svi istom nogom istovremeno. Sve pogrešne radnje se opozivaju komandom „ostav“, a vježbanje se prekida komandom „voljno“. Sve strojeve vježbe se izvode na dobijene komande odlučno, tačno, istovremeno, odnosno usklađeno. Sastoje se iz 2 dijela:Komande –kojom se izriče šta treba uraditi i kretne akcije kojom se to izvršava. Ove vježbe se najčešće koriste u uvodnom i završnom dijelu časa. Sa primjenom ovih vježbi ne treba pretjerivati u nižim razredima OŠ. Treba izbjegavati često i dugotrajno stajanje u stavu „mirno“ što nije primjereno dječjim mogućnostima pošto to iziskuje veliko statičko naprezanje. U 1 razredu se izvode postepeno i ograničeno, a u 3 normalno kako je već rečeno. U 1 razredu ove vježbe se izvršavaju kroz igru i imitaciju (vrsta se uči igrom „Lasta na žici“, marš-korak se uči podražavanjem hoda vojnika i sl). Formacija kolone, posebno kada se koristi u čekanju na red da se izvede neka tjelesna vježba može da posluži kao sredstvo za vaspitanje dostojanstvenog, strpljivog i tolerantnog čekanja svog reda u izvršavanju bilo kog zadatka, jedan po jedan bez ometanja, guranja i sl.

27

KARTICA 17.

1. JAVNI NASTUPIOvom organizacionom obliku rada u fiz.vaspitanju mnogi pridaju poseban značaj, ističući pri tome njegovu veliku „agitacionu-mobilizacionu, a naročito vaspitnu vrijednost“.Javni nastupi u okviru fiz.vaspitanja mogu biti u funkciji doprinosa proslavi, što je od manjeg značaja, a mogu biti, što je i daleko značajnije, u funkciji upoznavanja šire javnosti sa dostignućima učenika u nastavi fiz.vaspitanja. Tako se ostvaruje i popularisanje fiz.vaspitanja, za čim, još uvijek, nažalost, ima potrebe. Sadržaje javnih nastupa u oblasti fiz.vaspitanja čine: 1. akademski sastavi – nastup manje grupe vježbača u stilizovanom izvođenju vježbi oblikovanja, elemenata plesa, estetske gimnastike i dr.,2. spletovi dječijih narodnih igara,3. masovne tjelovježbene kompozicije i4. elementarne, štafetne i sportske igre.Sve funkcije javnih manifestacija fiz.kulture najbolje se ostvaruju posredstvom JAVNOG ČASA fizičkog vježbanja. On se održava svaje 2-3 godine na kraju školske godine, za Dan škole. Vježbanje treba da ostvari što bolji opšti utisak. Vizuelnom efektu, npr.u velikoj mjeri doprinose odjeća vježbača i scenski efekti. Mada, veći efekat stvara vježba sa adekvatnom muzičkom pratnjom i scenografijom.Javne nastupe učitelj treba da planira godišnjim planom rada i na njihovom pripremanju mora sistematski da radi, što podrazumijeva:- odabiranje prigodnih sadržaja i nastavnog programa,- njihovo usvajanje i usavršavanje od učenika na redovnim časovima nastave tjelesnog vježbanja,- formiranje tjelovježbene kompozicije,- uvježbavanje istih sa grupom odabranih učenika,- organizaciono-tehničke pripreme u vezi samog nastupa.

2. NASTAVNE METODE U FIZIČKOM VASPITANJUMetode podrazumijevaju niz osmišljenih postupaka kojima se ostvaruje planirani cilj. Odnos nastavnika prema njima mora nužno biti stvaralački. U izboru metoda rada polazi se od:1. cilja i zadataka rada,2. etape u njihovoj realizaciji,3. sadržaja rada,4. uzrasne sposobnosti učenika,5. prethodnih i trenutnih uslova rada. Najefikasnijim metodama u fiz.vaspitanju smatraju se:1. verbalna i tekstualna metoda,2. metoda pokazivanja i ilustracije i3. metoda tjelesnim vježbama.Daje se apsolutna prednost primjeni metode praktičnog tjelesnog vježbanja, a druge dvije se u odnosu na ovu mogu smatrati pomoćnim.Verbalna met.je nezamjenjiva. Uz pomoć riječi nastavnik ostvaruje mnoge svoje uloge i realizuje brojne zadatke, i uz njihovu pomoć on uspostavlja komunikaciju sa učenicima i tako aktivira i oživljava čitav nastavni vannastavni proces rada, koji je primarno komunikološke prirode. Najčešće se primjenjuju u kombinaciji sa met.pokazivanja i met.praktičnog tjelesnog vježbanja. Riječ u fiz.vaspitanju ima sljedeće uloge:- formativnu (saznajnu),- korektivnu (ispravljanje grešaka),- verifikativnu (utvrđivanje rezultata rada) i - stimulativnu (podsticaj na rad).Ove uloge se ostvaruju opisom, objašnjenjem, razgovorom-dijalogom, obrazlaganjem, ukazivanjem, komandovanjem, taktiranjem i verbalnim impulsima. Ova metoda najznačajniju

28

ulogu ostvaruje u formativnoj sferi u početnoj fazi upoznavanja sa kretnim zadatkom i ovladavanjem njime. Nekim učenicima je potrebna i verbalna stimulacija koja se ostvaruje riječima kao „tako“, „dobro“, „odlično“ koje se upućuju u trenutku potrebe. Emocionalnost riječi podsticajno djeluje i uliva vjeru u uspjeh u rješavanju nekog kretnog zadatka. Izražava se: naglašavanjem, intonacijom, ritmom riječi, gestikulacijom, mimikom. Nastavnik je pomalo i glumac na sceni.U primjeni verbalne metode nastavnik mora obezbjediti pažnju svih učenika. Svako obraćanje učenicima mora biti jezički i gramatički korektno, jasno artikulisano, sa pravilnom dikcijom i dobro intonirano. Jezik treba da je jednostavan i razumljiv učenicima. Stručni termini se postepeno uvode u 1 i 2 razredu, a isključivu primjenu strogo stručnih termina kao „odruči“, „pretklon“, „zanoži“ i sl.treba odložiti za 4 razred. U fiz.vaspitanju se nameće potreba da obraćanje bude glasnije ili odsečnije. Objašnjavanje i razgovor imaju posebno značajnu ulogu kao vid verbalnog komuniciranja, u uvodnom dijelu časa. Tom prilikom se najavljuje nast.jedinica i povede kraći razgovor vezan za to. Naročito stimulativnu vrijednost imaju primjeri iz sportskog života, kao kad se djeci najavi da će danas učiti da vode loptu kao što to rade košarkaši, a zatim se o tome povede konkretan odgovor. Jedno istraživanje je pokazalo da je ovoj metodi namijenjeno svega 1,33 min. ili 2,29 % ukupnog vremena namijenjenog nastavnom času. Tekstualnu metodu nastava fiz.vaspitanja gotovo i ne poznaje. I u ovom kao i u drugim nast.aktivnostima se znanja mogu sticati, sistematizovati i utvrđivati posredstvom tekstova u : dječijim listovima, knjigama, enciklopedijama koji su namjenjeni djeci. Može se primjeniti u vidu: testova znanja, inventara ličnosti, stavova i interesovanja i skala procjene. Uslovljena je znanjem čitanja.Metoda pokazivanja i ilustracije se zasniva na vizuelnoj komunikaciji, u njenoj se primjeni polazi od principa očiglednosti i svjesne aktivnosti. Njome se obezbjeđuje vizuelna percepcija posmatranog i izučavanog motoričkog akta, pokreta ili kretanja, što vodi stvaranju predstave o njemu. Pokazivanje se najčešće primjenjuje u početnim fazama obučavanja nekog motoričkog akta. Svakom pokazivanju treba prethoditi verbalno verbalno izlaganje: imenovanje vježbe, osnovnih prostornih i vremenskih parametara, svrha vježbanja. Može se izvesti „živim“ izvođenjem tjelesne vježbe koje čini nastavnik ili učenik nekim ilustrativnim sredstvom. Demonstrirati se može: stav, početni položaj, pokret, raspored učenika u prostoru i pravac pokreta. Demonstracija kretnog zadatka od strane učenika oslobađa ostale u grupi straha da oni u tome možda neće biti uspješni. Prednost učenikovog demonstriranja je u tome što za to vrijeme učitelj može ostalima koji ga posmatraju paralelno objašnjavati ono što se demonstrira. Osim demonstracije „živim“ pokretom u praksi fiz.vasp.poznato je i pokazivanje ilustrativnim sredstvima kao: crtežom na tabli, zidnim slikama i posterima, kinogramima, dijafilmom, video snimkom i filmskim snimkom. Prednost demonstracije video i kino zapisom je u tome što se slika može zamrznuti u svakom trenutku kada je potrebno izvršiti neku analizu u toj fazi izvođenja. Da bi primjena metode pokazivanja u fiz.vaspitanju bila potpuno uspješna potrebno je obratiti posebnu pažnju na :1. Prvim pokazivanjem treba pružiti cjelovitu sliku o pokretu izvodeći ga u standardnoj tehnici, brzini i amplitudi, kao i na nivou dječje mogućnosti da ga izvede. Prvo pokazivanje ostavlja najveći trag.2. Da bi slika bila što potpunija pokazivanje se može i ponoviti sa istim ili drugim demonstratorom.3. Pokazivanje „živim“ pokretom treba da je u cjelosti pregledno, izvedeno u ravni i pod uglom koji to omogućavaju. 4. U nekim slučajevima, da bi se provjerilo da li su svi učenici razumjeli šta će se i kako vježbati, može se neko pozvati da ponovi ono što je vidio.5. Pokazivanje ne smije biti nemarno, opušteno, ko bajagi, karikirano, otprilike i sl.6. U 1-3/4 razredu OŠ nije poželjno istovremeno pokazati motoričku strukturu složenu od više elemenata, sa obiljem detalja i raznovrsnim pravcima kretanja.

29

7. Kada se u izboru demonstratora među učenicima nastavnik služi direktnim prozivanjem nekog od njih, polazi od toga da će on taj zadatak sigurno najbolje izvršiti. To može izazvati zavist ostalih, a taj se problem može ublažiti time što će se učenicima uputiti pitanje: „Ko zna da pokaže...?“ 8. Nastavnik sa svojim učenicima može formirati edukativni poster „pano“, koji će da emituje vizuelne i tekstualne poruke iz neke oblasti fiz.vaspitanja to može biti oblast: jutarnje gimnastike, pravilnog držanja tijela, vježbe za otklanjanje deformiteta stopala i sl.Metoda praktičnog tjelesnog vježbanja je osnovna metoda nastavnog i vannastavnog rada u fiz.vaspitanju. Metoda praktičnog i tjelesnog vježbanja se primjenjuje u više modaliteta: sintetička, analitička, igrolika i takmičarska metoda, metoda imitacije i dramatizacije, kao i sportski trening.Sintetička metoda je osnovna metoda praktičnog vježbanja stoga što se u ovom vidu uvježbavanje motoričke akcije javlja kao konačan zadatak obučavanja. Samo izvođenje vježbe u cjelosti mora biti krajnji cilj obuke. Koristi se najviše u završnim fazama obučavanja, u fazi uvježbavanja. U početnim etapama obučavanja primjenjuje se jedino ukoliko je kretni zadatak dovoljno jednostavan da se njegovom obučavanju može prići odmah u cjelosti, kako je i demonstracijom prikazan ili ako taj zadatak nije moguće logično raščlaniti na didaktičke cjeline. U mlađim razredima OŠ mogu se javiti poteškoće u primjeni ove metode, ali se one mogu prevazići primjeravanjem zadataka učenicima. Npr.pokreti plivanja se mogu prvo simulirati na suhom pa tek potom izvoditi u vodi, preskaču se prvo niže prepreke i sl.Analitička metoda je u poređenju sa sintetičkom samo pomoćna metoda. Primjenjuje se u početnim fazama obučavanja koordinaciono složenih kretanja. Ima svojih prednosti, posebno u radu sa djecom mlađeg uzrasta. Etapno izučavanje dio po dio olakašava proces obučavanja. Dovodi do konkretnijeg saznavanja suštine strukture motoričke akcije. Djeci se zadaci čine konkretniji i lakše ostvarljivi. Svaki motorički zadatak koji je u početnoj fazi usvojen dio po dio mora se u završnoj fazi uvježbati u cjelosti.Igrom kao metodom se doprinosi: - inicijativnosti u motoričkim aktivnostima na koje učenike tjera promjenljivost uslova koji u igri vladaju i potreba odabiranja najpoželjnijeg načina motoričkog dejstva,- kompleksnom ispoljavanju motoričkih i kretnih sposobnosti i njihovom učvršćivanju,- vaspitanju osjećanja kolektivizma, istrajnosti, dosljednosti, smjelosti i odlučnosti.Takmičarska metoda je primjenjiva tek za uzrast od 9 godina. Predmet takmičenja mogu biti gotovo sve tjelesne vježbe i kretanja. Osnovna karakteristika takmičenja je želja da se pobijedi u nekoj motoričkoj akciji koja se vrši u skladu sa ranije utvrđenim, uz ostvarivanje maksimalnih rezultata. Takmičenje se kao metoda često koristi i pri ocjenjivanju rezultata obuke date motoričke akcije, a može da bude i sredstvo stimulacije u obuci. Konačan cilj takmičenja je pobijediti. Ona moraju biti dobro pripremljena. Služe svestranom razvoju učenika. Takmičenja učenika trebaju obuhvatiti one vježbe koje su predviđene nast.programom. Zadaci za 2 i 3 razred su: koće ljepše, ko će bolje, brzo trčanje na 30 m, skok udalj iz mjesta, šaljiva štafetna takmičenja, a za 4 i 5 razred: skok udalj iz zaleta, između 2 vatre, između 4 vatre, takmičenje u fudbalu,...Metoda imitacije i dramatizacije doprinose prirodnoj vezi tjelesnog vježbanja djece u ova dva uzrasna perioda. Met.imitacije podrazumijeva tjelesno vježbanje kada se pokretima i kretanjima tijela oponašaju ljudi i životinje u njihovim specifičnim kretnim i radnim aktivnostima, kao i pojave u prirodi i sl. U njenoj primjeni se oslanjamo na dječiju maštovitost. Unosi više emocija u vježbanje, omogućava korelaciju sa drugim predmetima, doprinosi individualizaciji i kreativnosti. Met.dramatizacije „pričanjem priče tjelesnim pokretanjem“ učenici se uče neverbalnom komuniciranjem, tj.upoznaju se i sa značajnim mogućnostima tijela. Njome se podstiče i razvija sposobnostkreativnog i izražajnog kreativnog djelovanja, podiže se emocionalnost vježbanja, razvija lična ekspresivnost, introspekcija i samouvid, doprinosi se individualizaciji. Poželjna je u realizaciji plesnih sadržaja.Met.sportskog treninga je specifična za rad u sportskim sekcijama. Zasniva se na strogo individualnom planiranju rada. Stavlja se u funkciju maksimalnog razvoja svih sposobnosti: specifičnih motoričkih vještina, motoričkih sposobnosti i ostalih osobina ličnosti koje omogućavaju

30

postizanje maksimalnih rezultata u jednoj odabranoj grani sporta. Karakteristični modaliteti ove metode su: standardno, ponavljajuće, promjenljivo i situaciono vježbanje.Standardno ponavljajuće vježbanje se odnosi na vježbanje određenih motoričkih zadataka utvrđenog opterećenja, koje se ponavlja jedno kraće ili duže vrijeme bez izmjene. Promjenljivo vježbanje uključuje primjenu raznolikih motoričkih zadataka, različitog intenziteta i tokom jednog časa vježbanja i u jednom vremenskom periodu.Situaciono vježbanje se odnosi na vježbanje u uslovima koji simuliraju uslove takmičenja.Igra, dramatizacija i imitacija su najprimjerenije metode rada za 1 razred.takmičarska metoda se može uvoditi povremeno u rad u 3 razredu. Ako motorički zadatak nije složene strukture ili je jednostavan primjenjuje se sintetička metoda. 3. NAVESTI POKRETE U ZGLOBU KOJI SE MOGU IZVODITIPokreti u zglobovima se mogu vršiti u smislu: - pregibanja - privođenja- opružanja - odvođenja- izvrtanja - uvrtanja- obrtanja - kruženje.Svaki od navedenih pokreta se vrši uz kontrakciju više mišića i suprostavlajnju toj kontrakciji od drugih. S obzirom na vrstu kretanja koju mičići obavljaju, dijele se na:Fleksore (pregibače), ekstenzore (opružače), aduktore (odmicače), supinatore (izvrtače), pronatore (uvrtače), rotatore. S obzirom na ulogu u kontrakciji, mišići se dijele na :primarne pokretače ili agoniste, njihove pomagače u vršenju pokreta ili sinergiste i njihove antagoniste ili one koji se tom kretanju suprostavljaju.

KARTICA 18.

1. MIŠIĆNI SISTEM- mišići koji ga čine po građiSvaka tjelesna vježba, stav, pokret ili kretanje se zasniva na svojevrsnoj angažovanosti lokomotornog aparata i drugih organskih sistema.Lokomotorni aparat u užem smislu čine: potporni ili koštano-zglobni i skeletno-mišićni sistem, a njihovu funkciju omogućava sinhronizovano djelovanje niza drugih sistema kao: srčano-sudovni, respiratorni, neuro-regulatorni i dr. Koštano-zglobni sistemKost je tvrd organ bjeličaste boje, različitog oblika, dužine, širine i debljine u skladu sa funkcijom koja je namijenjena. Može biti: duga, kratka i pljosnata. Kratke kosti se nalaze u završecima ekstremiteta i grade kičmeni stub. One omogućavaju fine i elegantne pokrete. Duge kosti grade ekstremitete. Na svakoj dugoj kosti se razlikuje njen tanji dio-dijafiza i njena dva proširena kraja-epifize, koje služe za njeno zglobljavanje sa dugim kostima. Nisu sasvim prave, već blago zakrivljene. Pljosnate kosti zatvaraju šupljine u kojima su smješteni meki i osjetljivi vitalni organi, koje oni štite od mehaničkog opterećivanja. Površina kostiju je neravna, na njoj se zapažaju manja i veća ispupčenja. Sa spoljnje strane kost je pokrivena pokosnicom-periostom. U njenom površinskom sloju se nalaze snopovi vezivnih vlakana, a u dubljem slju krvni sudovi, nervna vlakna i mlade koštane stanice-osteoblasti. Neke sadrže u svojoj unutrašnjosti i koštanu srž gdje se stvaraju krvna zrnca. Kost je većim dijelom građena 70% građena od neorganskih materija, a manjim dijelom 30% od organskih (oseina). Kost je jedna od najčvršćih tkiva. Skeletni sistem čovjeka čine kosti:Kosti glave: pljosnate su i nepravilnog oblika i uključuju kosti lica i lobanje koje zatvaraju više šupljina. Oblikuju lobanju.Kosti trupa: čine ih kosti kičmenog stuba (33-34 kičmenih pršljenova) i kosti grudnog koša (grudna kost, 12 pari rebara i grudni dio kičmenog stuba).

31

Kostur gornjih ekstremiteta- ruku: čine kosti ramenog pojasa (klj.kost i lopatica), 3 kosti ruke (jedna kost nadlakta-ramenica i 2 kosti podlakta –žbica i laktica) i 27 kostiju šake (8 kostiju ručja, 5 kostiju područja i 14 u prsima).Kostur donjih ekstremiteta-noge: obrazuje karlični pojas, 4 kosti noge (jedna kost natkoljenice-butna kost, jedna kost koljena-čašica i 2 kosti potkoljena-golenjača i lisnjača) i 26 kostiju stopala (7 u nožju, 5 u donožju i 14 u prstima).Zglobovi su mjesta gdje se 2 ili vipe kostiju međusobno spajaju. Oni mogu biti nepokretni, polupokretni i pokretni. Mogu biti i prosti i složeni, a prema obliku mogu biti:ravni polupokretni, valjkasti, jajasti, kuglasti. Građu pokretnih zglobova čine glavni elementi,a oni su:zglobovne površine, zglobna šupljina, zglobna čaura.Sporedni elementi koji se sreću samo kod pojedinih zglobova su:zglobne veze, zglobni kolut i meniskus. Osnovna funkcija zgloba je da međusobno spaja i učvršćuje kostur i da tijelu omogućuje kretanje. Skeletno-mišićni sistemSkeletno-mišićni sistem čovjeka uključuje preko 400 mišića, koji čine oko 40% tjelesne mase. Razlikuju se 3 vrste mišića:1. glatki mišići-koji grade unutrašnje organe,2. srčani mišić i3. skeletni mišić.U mišiću ima 75% vode, oko 18,5% bjelančevina, oko 1,5% glikogena, kreatin-fosfata, adenozin-trifosfata, laktata, natrijuma, kalijuma i dr.Skeletno-mišićni sistem grade različito grupisani i raspoređeni tanki snopovi mišićnih vlakana. Mišićno vlakno je sačinjeno od više mišićnih ćelija vretenastog oblika sa jedrom u sredini i nekoliko tankih paralelnih niti-miofibrila u citoplazmi. Miofibrile čine kontaktne elemente mišićne ćelije. Udružene u cilindričnu formaciju debljine 10-100 mikrona i dužine 2-15 cm, mišićne ćelije grade mišićna vlakna koja obavija tanka vezivna opna-sarkolema, a ovi se snopići grupišu u veće snopove i mišićne grupe koje obavijaju sve deblje, rastegljive opne-fascije. Na svakom mišiću se razlikuju mesnati ili crveni dio-tijelo mišića i žilav i bjeličast tetivni dio koji se nalazi na krajevima mišića i kojim se mišić pripaja za kosti, zglobne čaure, fascije ili kožu. S obzirom na broj trbuha razlikuju se prosti i složeni mišići. Oni sa više trbuha su složeni.Po obliku i pravcu rasprostiranja vlakana mišić može biti: vretenast, perast, lepezast i četvrtasti mišić. Mišići su bogato snabdjeveni mnogobrojnim razgranatim krvnim sudovima tankih zidova. Kroz njih protiče krv koja doprema u mičić hranjive materije i kiseonik, a odnosi štetne produkte. Kroz mišić prolaze i :1.Motorna vlakna- račvasto prodire u mišić i oživčava veći broj mišićnih vlakana. Preko njih stižu nadražaji iz motornog centra u kori velikog mozga i izazivaju kontrakciju mišića. 2. Senzitivna vlakna- primaju nadražaje iz prijemnih tjelašaca koja se u vidu neuroepitelnih ćelija nalaze u vezivnom tkivu između mišićnih i tetivnih snopića i u zglobnim čaurama. 3. Vegetativna nervna vlakna- regulišu sužavanje i proširenje kapilara u mišićnom vlaknu, posredno regulišući količinu krvi koja protiče kroz njih, pa i ishranu mišićnog vlakna. Skeletne mišiće odlikuju i neke fizičke osobine: elastičnost i viskozitet. Svaki se mišić pod dejstvom neke sile može rastezati. Viskozitet (gustina) mišića određuje njegovo fizičko-hemijsko stanje, odnosno promet materija u njemu. Osnovna fiziološka svojstva mišića su razdražljivost i kontraktilnost. Na nadražaje mišić odgovara svojim razdraženjem-kontrakcijom ili skraćenjem. Mišić odgovara svojom kontrakcijom samo na pražne nadražaje. Prilikom kontrakcije mišić se skraćuje za 1/3 svoje dužine u mirovanju. Nakon kontrakcije slijedi njegovo opuštanje i vraćanje na normalnu dužinu. Ovakve kontrakcije se nazivaju izotonične, za razliku od izometrijskih kod kojih dolazi do povećanja mišićne zategnutosti bez promjene dužine. Brzinu kontrakcija i opuštanja reguliše nervni sistem. Veličina snage mišićnog rada mjeri se prilikom njegovog maksimalnog naprezanja, a izražava se kilogramima, što odgovara težini koja mišić drži u ravnoteži protiv sile zemljine teže prilikom svoje kontrakcije. Prilikom maksim.kontrakcije na 1cm3 poprečnog presjeka dolazi oko 10-11 kg snage.

32

2. ZADACI METODIKE NASTAVE FIZIČKOG VASPITANJA Teorija i metodika nastave fizičkog vaspitanja mora kao nastavno-naučna disciplina da ima neposrednu aplikativnost u nastavnoj praksi. Ona nastavu priprema i istražuje je. Operativni zadaci teorije i metodike nastave fiz.vaspitanja na Učiteljskom fakultetu jesu da upoznaju studente sa:1. opštim teorijskim zdravstveno-biološkim, društveno-istorijskim, pedagoškim i psihološkim osnovama fizičke kulture relevantnim za razumijevanje sveukupne problematike fizičkog vaspitanja učenika 7-11 god., a takođe potrebnim za formiranje svijesti i savjesti o sopstvenoj ulozi u realizaciji ciljeva i zadataka;2. osnovnim bio-psiho-socijalnim karakteristikama učenika ovog uzrasta i njihovim potrebama vezanim za tjelesne aktivnosti;3. ciljevima i zadacima, sadržajima i organizacionim oblicima rada u fizičkom vaspitanju učenika 1-3 (4) razreda OŠ, kao i sa primjenom odgovarajućih metoda i oblika;4. načinima samostalnog i korektnog korišćenja stručno-metodičkih izvora-udžbenika, priručnika, uputstava, zbirki i didaktičkog materijala, sprava i rekvizita, mjernih instrumenata i drugo u cilju planiranja i programiranja rada, izboru nast.sadržaja, vrednovanju rada i unapređivanju sopstvene prakse i samoobrazovanju.5. metodikom primjene primjene raznolikih sadržaja rada kao-rednih vježbi, vježbi oblikovanja, prirodnih i konstruisanih oblika kretanja, elementarnih, štafetnih i sportskih igara, gimnastičkih vježbi, plesa i motoričkih testova;6. mogućnostima korelacije sadržaja fiz.vaspitanja i sadržaja drugih nast.oblasti;7. neposrednim mogućnostima praktične realizacije: planiranja, realizacije i vrednovanja rada u fiz.vaspitanju kroz aktivno, praktično vježbanje istog kroz hospitacije, metodičke vježbe, praktična predavanja, izradu modela, skica, planiranja časa i sl.

3. PRINCIP ZDRAVSTVENO-VASPITNE USMJERENOSTIU samom nazivu ovog predmeta su potencirana dva pitanja: pitanje vaspitanja i pitanje zdravlja. On bi trebao obavezati učitelja :- da ostvaruje stalan uvid u fizičko i psihičko zdravlje učenika ida prema učenicima oštećenog zdravlja primjenjuju poseban tretman,- da uvažava individualne osobenosti tjelesnog rasta, razvijenost motoričkih i funkc.sposobnosti i da ne pretjeruje prilikom odmeravanja dužine trajanja vježbanja, broja ponavljanja i dr.,- da sa učenicima vježba samo u higijenskim, klimatski i ekološki povoljnim uslovima,- da isključi mogućnost povređivanja učenika usljed tehničke neispravnosti objekata, sprava ili rekvizita, motoričke neumješnosti učenika,- da izbjegava sve tjelesne vježbe i kretanja koja mogu da oštete tjelesno zdravlja.Mogući vaspitni zadaci se planiraju kao i svi drugi, kao i sadržaji koji omogućavaju vaspitno djelovanje. Pozitivne voljne osobine kao istrajnost, dosljednost, upornost u savladavanju teškoća možemo razvijati tjelesnim aktivnostima tipa izdržljivosti, a da osobine svjesne discipline, moralnog ponašanja, kolektivizma i kooperacije možemo formirati i vršiti njihovu korekciju kroz igre sa pravilima kroz razne forme takmičenja itd.

KARTICA 19.

1. METODE POVEĆANJA BRZINE SU:Vježbe brzine su sve one koje je moguće izvoditi maksimalnom brzinom u kratkom pojedinačnom i ukupnom trajanju. To su često serije brzih pokreta ili brze kretne reakcije na signal. Metode su: - metoda ponavljanja,- metoda progresivnog opterećenja i - metoda promjenljivog opterećenja.Djeci uzrasta od 7-11 god. Najčešće odgovaraju metode igre i takmičenja. Pri razvijanju brzine pokreta kod djece ovog uzrasta daje se prednost vježbama koje zahtijevaju brza i kratkotrajna premještanja i hitre motoričke odgovore na unaprijed utvrđene signale. To su igre trčanja, štafetna trčanja, promjene pravca ili akcija na signal, utrkivanje na 20-40 m, igre loptom, itd.

33

Učenici za vježbe brzine moraju biti u dobroj zdravstvenoj kondiciji, nisu poželjne jednostrane vježbe izvođene uvijek istom brzinom, distance trčanja i intervali odmora trebaju biti kratki, vježbe trebaju biti dobro tehnički savladane, ove vježbe se primjenjuju na početku glavnog dijela časa. Brzinske sposobnosti se mogu provjeriti motoričkim testovima.

2. DEMONSTRACIONA METODA I POKAZIVANJAMetoda pokazivanja i ilustracije se zasniva na vizuelnoj komunikaciji, u njenoj se primjeni polazi od principa očiglednosti i svjesne aktivnosti. Njome se obezbjeđuje vizuelna percepcija posmatranog i izučavanog motoričkog akta, pokreta ili kretanja, što vodi stvaranju predstave o njemu. Pokazivanje se najčešće primjenjuje u početnim fazama obučavanja nekog motoričkog akta. Svakom pokazivanju treba prethoditi verbalno verbalno izlaganje: imenovanje vježbe, osnovnih prostornih i vremenskih parametara, svrha vježbanja. Može se izvesti „živim“ izvođenjem tjelesne vježbe koje čini nastavnik ili učenik nekim ilustrativnim sredstvom. Demonstrirati se može: stav, početni položaj, pokret, raspored učenika u prostoru i pravac pokreta. Demonstracija kretnog zadatka od strane učenika oslobađa ostale u grupi straha da oni u tome možda neće biti uspješni. Prednost učenikovog demonstriranja je u tome što za to vrijeme učitelj može ostalima koji ga posmatraju paralelno objašnjavati ono što se demonstrira. Osim demonstracije „živim“ pokretom u praksi fiz.vasp.poznato je i pokazivanje ilustrativnim sredstvima kao: crtežom na tabli, zidnim slikama i posterima, kinogramima, dijafilmom, video snimkom i filmskim snimkom. Prednost demonstracije video i kino zapisom je u tome što se slika može zamrznuti u svakom trenutku kada je potrebno izvršiti neku analizu u toj fazi izvođenja. Da bi primjena metode pokazivanja u fiz.vaspitanju bila potpuno uspješna potrebno je obratiti posebnu pažnju na :1. Prvim pokazivanjem treba pružiti cjelovitu sliku o pokretu izvodeći ga u standardnoj tehnici, brzini i amplitudi, kao i na nivou dječje mogućnosti da ga izvede. Prvo pokazivanje ostavlja najveći trag.2. Da bi slika bila što potpunija pokazivanje se može i ponoviti sa istim ili drugim demonstratorom.3. Pokazivanje „živim“ pokretom treba da je u cjelosti pregledno, izvedeno u ravni i pod uglom koji to omogućavaju. 4. U nekim slučajevima, da bi se provjerilo da li su svi učenici razumjeli šta će se i kako vježbati, može se neko pozvati da ponovi ono što je vidio.5. Pokazivanje ne smije biti nemarno, opušteno, ko bajagi, karikirano, otprilike i sl.6. U 1-3/4 razredu OŠ nije poželjno istovremeno pokazati motoričku strukturu složenu od više elemenata, sa obiljem detalja i raznovrsnim pravcima kretanja.7. Kada se u izboru demonstratora među učenicima nastavnik služi direktnim prozivanjem nekog od njih, polazi od toga da će on taj zadatak sigurno najbolje izvršiti. To može izazvati zavist ostalih, a taj se problem može ublažiti time što će se učenicima uputiti pitanje: „Ko zna da pokaže...?“ 8. Nastavnik sa svojim učenicima može formirati edukativni poster „pano“, koji će da emituje vizuelne i tekstualne poruke iz neke oblasti fiz.vaspitanja to može biti oblast: jutarnje gimnastike, pravilnog držanja tijela, vježbe za otklanjanje deformiteta stopala i sl.Metoda praktičnog tjelesnog vježbanja je osnovna metoda nastavnog i vannastavnog rada u fiz.vaspitanju. Metoda praktičnog i tjelesnog vježbanja se primjenjuje u više modaliteta: sintetička, analitička, igrolika i takmičarska metoda, metoda imitacije i dramatizacije, kao i sportski trening.Sintetička metoda je osnovna metoda praktičnog vježbanja stoga što se u ovom vidu uvježbavanje motoričke akcije javlja kao konačan zadatak obučavanja. Samo izvođenje vježbe u cjelosti mora biti krajnji cilj obuke. Koristi se najviše u završnim fazama obučavanja, u fazi uvježbavanja. U početnim etapama obučavanja primjenjuje se jedino ukoliko je kretni zadatak dovoljno jednostavan da se njegovom obučavanju može prići odmah u cjelosti, kako je i demonstracijom prikazan ili ako taj zadatak nije moguće logično raščlaniti na didaktičke cjeline. U mlađim razredima OŠ mogu se javiti poteškoće u primjeni ove metode, ali se one mogu prevazići primjeravanjem zadataka učenicima. Npr.pokreti plivanja se mogu prvo simulirati na suhom pa tek potom izvoditi u vodi, preskaču se prvo niže prepreke i sl.

34

Analitička metoda je u poređenju sa sintetičkom samo pomoćna metoda. Primjenjuje se u početnim fazama obučavanja koordinaciono složenih kretanja. Ima svojih prednosti, posebno u radu sa djecom mlađeg uzrasta. Etapno izučavanje dio po dio olakašava proces obučavanja. Dovodi do konkretnijeg saznavanja suštine strukture motoričke akcije. Djeci se zadaci čine konkretniji i lakše ostvarljivi. Svaki motorički zadatak koji je u početnoj fazi usvojen dio po dio mora se u završnoj fazi uvježbati u cjelosti.

3.ŠKOLSKA SPORTSKA TAKMIČENJAČovjek u želji da bude što bolji i uspješniji, se bori da pobjedi svoje slabosti i nemoći i da pobjedi druge, pri čemu ulaže maksimalne napore. Sportska takmičenja u 4 razredu imaju karakter programske obaveze, dok su 1-3 poželjna. Na ovom uzrastu se mogu koristiti kao metoda nast.rada i kao mjera stimulacije učenika na samom času redovne nastave fiz.vaspitanja. značaj takmičenja je višestruk. Doprinosi realizaciji ukupnih ciljeva i zadataka nastave fiz.vaspitanja. primjenom takmičenja učenici se međusobno mogu porediti i analizirati. Sp.takmičenja se mogu odvijati među pojedincima, između grupa, unutar jednog odjeljenja i između odjeljenja ili razreda. Takmičenja unutar odjeljenja odvijaju se između pojedinaca i grupa približnih sposobnosti i u njima učestvuju svi učenici tog odjeljenja. Ona imaju karakter masovnih takmičenja i nisu selektivna. Za razliku od njih međuodjeljenska i međurazredna su po karakteru kvalitetna, što znači i selektivna. Što su takmičenja višeg ranga, to su kvalitetnija, ali manje masovna.Pripreme se odnose na određivanje propozicija, opštih pravila koja regulišu takmičenja, kao što su:pravo učešća, način utvrđivanja pobjednika. Učenicima mora biti jasno šta je dopustivo, šta je kažnjivo i kada se takmičenje završava.Ekipna ili timska takmičenja se odvijaju po bod (svaka ekipa se takmiči sa ostalim učesnicima takmičenja. Za pobjedu se dobija 2 boda, za neriješen rezultat 1 bod, a za poraz 0 bodova.) ili kup sistemu (ili sistem ispadanja, sve ekipe žrijebom izvlače svoj takmičarski broj. Za prvo kolo takmičenja uparuju se po dvije susjedne ekipe: 1-2, 3-4, 5-6, 7-8. pobjednici idu dalje).Najvažniji metodički zahtjevi koje učitelj treba imati u vidu prilikom organizovanja i sprovođenja takmičenja:- potreba da se dozvoli takmičenje samo zdravoj djeci,- kretanja koja su osnova učenja treba da budu solidno naučena,- takmičenju trebaju prethoditi posebne pripreme-trening,- da se be pretjeruje takmičenjima, da ne budu prečesta,- da se dovede do kraja i proglasi plasman svih učesnika, i sl.

KARTICA 20.

1.FIZIOLOŠKA ULOGA PRVOG (UVODNOG) DIJELA ČASASvrha uvodnog dijela časa je stvaranje početnih-uvodnih uslova za uspješno otpočinjanje i dalje obavljanje rada. Zadaci ovog dijela časa su:1. organizacija početka časa,2. fiziološko pripremanje učenika za veće mišićne napore zagrevanjem njihovog organizma,3. psihološko uvođenje u rad stvaranje poželjnog raspoloženja prema predstojećim zadacima tjelesnog vježbanja i motivisanosti za njega. Dužina ovog dijela se kreće između 3-5 minuta. U ovom dijelu časa primjenjuju se 3 vrste sadržaja: strojeve vježbe, verbalne instrukcije vezane za nastavnu jedinicu i dinamičke aktivnosti sa hodanjem i trčanjem. Primjenjuju se razne vrste trčanja (umjerenim ili promjenljivim tempom, slobodno trčanje) kao i živahne igre(vuk i ovca, hvatalica u lancu, na dodir, brza narodna kola i sl.). Ove aktivnosti ne trebaju biti previše intenzivne.

2. KLASIFIKACIJA ČASOVA TJELESNOG VJEŽBANJANajčešći osnov za klasifikaciju časa tjelesnog vježbanja je :odnos prema vježbovnom materijalu i materijalno-prostornim uslovima rada:

35

1. Uvodni čas- posebno je značajan u radu sa učenicima 1 razreda. Nema organizaciono-sadržajnu shemu kao drugi časovi. Učenici se na njemu tek upoznaju sa rasporedom časova tjel.vježbanja, načinom dolaženja na čas, metodom za presvlačenje, sa opremom, prostorom.2. časovi upoznavanja i učenja novih tjelesnih vježbi i kretanja su češće kombinovani. Koristi se verbalna i demonstraciona metoda, kao i analitička i sintetička. 3. časovi izvršavanja i primjene naučenog- osnovna karekteristika je veliki broj ponovljenih vježbi ili kretanja.4. časovi provjeravanja naučenog- se rjeđe izvode kao samostalan rad, a češće u kombinaciji sa ponavljanjem pred provjeravanje.5. časovi u sali- karakterišu ih velike mogućnosti primjene različitih tjelesnih vježbi i kretanja.6. časovi na otvorenim vježbalištima- izvode se u skladu sa temperaturnim uslovima.7. časovi na snijegu i na ledu- izvode se u zimu, ali ne kad je temperatura previše niska.8. časovi koji se izvode u improvizovanim uslovima- na njima treba pojačati mjere obezbjeđenja nast.procesa.9. časovi u učionici- se trebaju izbjegavati, ali u krajnjem slučaju se koristi.10. časovi u vodi- se organizuju u otvorenim i zatvorenim bazenima. Mjere bezbjednosti podrazumijevaju stalni nadzor i pripravnost nastavnika, manji broj učenika i dr.

3. BIOLOŠKI ZADACI U NASTAVI FIZIČKOG VASPITANJAI fizičko i zdravstveno vasp.ima svoje zadatke koji se mogu svrstati u:-biološke,-zdravstveno-higijenske i rekreativne i- pedagoške zadatke.Gotovo je nepotrebno dokazivati značaj dobrog biološkog funkcionisanja kao osnove za sljedeće čovjekove funkcije: umne, psihosocijalne i motorne.Osnovnim bioločkim zadacima smatramo:- podsticanje rasta i razvoja svih organa i organskih sistema,- stimulisanje razvoja i održavanje antropomotoričkih i funkcionalnih sposobnosti i- uticanje na pravilno tjelesno držanje u mirovanju i kretanju, kao i otklanjanje tjelesnih deformiteta.Nastavnik treba poznavati uzroke koji dovode do lošeg tjelesnog držanja i tjelesnih deformiteta, da umije da uoči ove promjene i ukaže na mogućnost njihovog otklanjanja.

KARTICA 21.

1. LJETOVANJA I ZIMOVANJAŠkola je dužna da organizuje kolektivna ljetovanja i zimovanja svojih učenika, na kojima bi svaki učenik u toku svog devetogodišnjeg školovanja boravio bar po jedan put.Ljetovanje i zimovanje – ona pored rekreativno- zabavnih sadržaja doprinose, služe organizovanom preduzimanju mjera i procedura koje doprinose aktivnom odmoru, jačanju zdravlja, itd. Organizacione poslove oko prevoza, smještaja i hrane, škole često prepuštaju profesionalnim turističkim agencijama, dok brigu o djeci i program njihove aktivnosti preuzimaju nastavnici škole. Iziskuje daleko složenije pripreme. To se odnosi na blagovremeno obezbjeđivanje prevoza i smještaja ulenika i dogovaranje sa učenicima i roditeljima. Potrebno je obratiti pažnju na spisak stvari koje učenici moraju ponijeti. Učenici zimuju u čvrstim objektima, a ljetovati mogu i u: šatorima, barakama, kolibama, kamp-prikolicama i sl. Logorovanje je za djecu najatraktivniji i najzdraviji način ljetovanja, a za njihove roditelje i najjeftiniji.

2. PLANIRANJE NASTAVNOG ČASAU ukupnom procesu planiranja nast.rada planiranje časa čini njegovu završnu fazu. Polazna osnova za izradu plana jeste godišnji, tj.sezonski i mjesečni plan rada. Naziva se još i mikroplaniranje ili detaljno planiranje. Otpočinje isticanjem opšteg cilja časa i posebnih zadataka. Na osnovu utvrđenih

36

sadržaja glavnog dijela časa, vrši se izbor i distribucija sadržaja na ostale dijelove časa :pripremnog, uvodnog i završnog. Nakon sadržajne pripreme časa slijedi njegova pedagoška priprema, organizacijska i na kraju psihološka priprema nastavnika za rad. Ova priprema se vrši pismenim putem, a može biti opširnija ili sažetija. Ovo planiranje se vrši neposredno prije časa, a nakon časa se može dopunjavati shemama ili dopisati eventualne primjedbe.

3. GLAVNI-OSNOVNI DIO ČASA (ZADACI,TRAJANJE) Samim nazivom se govori da je on najznačajniji dio časa tjelesnog vježbanja, dok prethodni samo uvode i pripremaju za njega. U ovom dijelu časa se ostvaruje veliki broj kako bioloških, tako i obrazovnih i vasp.zadataka iz nast.programa koje nalaže nast.jedinica. Biološki zadaci kao što su stimulacija rasta i razvoja, formiranje i održavanje motoričkih i funkcionalnih sposobnosti i formiranje pravilnog tjelesnog držanja i kretanja, ostvaruju se kroz intenzivne motoričke aktivnosti koje u ovom dijelu časa maksimalno podižu fiziološko opterećenje.Obrazovni zadaci podrazumijevaju usvajanje i učvršćivanje motoričkih umijenja i navika i njihovu primjenu u igrama, takmičenju i drugim situacijama.Različiti nast.sadržaji kao igre sa pravilima i takmičenja, značajno doprinose realizaciji niza vaspitnih zadataka kao što su: formiranje pozitivnih osobina volje i karaktera, svjesne discipline, smisla za život u kolektivu i sl.Glavni dio časa traje 25-30 minuta. Nastavni sadržaji za učenike 1-3 razreda su: prirodni oblici kretanja, vježbe na tlu, elementarne igre, štafete, ritmičke vježbe i ples, vježbe rekvizitima, plivanje, skijanje, sankanje.Na početku ovog dijela nastavnik ističe ponovo nastavnu jedinicu. Svojevrsni zadaci glavnog dijela časa zahtijevaju posebne tehničke i organizacione pripreme koje prethode početku vježbanja kao što su uređivanje prostora za vježbanje postavljanjem sprave, donošenje rekvizita, obilježavanje terena, razmještanje sprava i rekvizita. Nastavnik koristi sve metode rada, zatim formacije: vrste, kolone, krug i polukrug. Frontalni i grupni oblik rada dominiraju.Ovaj dio časa se iz praktičnih razloga dijeli na prve dvije trećine i posljednju trećinu. U prve dvije se radi na usvajanju novih motoričkih umijenja, daju se vježbe spretnosti, zatim brzine i snage. Najčešće se koristi metoda praktičnog vježbanja analitičkog ili sintetičkog tipa. U posljednjoj trećini se utvrđuju naučena motorička umijenja i radi na formiranju motoričkih navika. Primjenjuje se sintetička, takmičarska i igračka metoda praktičnog rada. Za prvi dio su prikladnije homogene, a za završni heterogene grupe.

KARTICA 22.

1. OBRAZOVNI ZADACI U NASTAVI FIZ.VASPITANJAPedagoške zadatke fiz.vaspitanja čine obrazovni i vaspitni zadaci koji se realizuju u funkcionalnom jedinstvu. Obrazovni zadaci su prije svega, u funkciji motoričkog učenja, sticanja motoričkih umijenja. Oni trebaju doprinijeti i sticanju određenog kvantuma teorijskog znanja potrebnih za razumijevanje svrhe vježbanja u cjelini, svrhe date vježbe, njene strukture i dr. Cilj motoričkog učenja na ovom uzrastu je ovladavanje što većim brojem kretnih umijenja i osposobljavanje za njihovu primjenu u radnim i životnim uslovima. Proces motoričkog učenja je vrlo složen i zavisi od niza individualnih psiho-fizioloških sposobnosti: perceptivnih, misaonih, voljno-emocionalnih i motoričkih. Motoričko učenje prolazi kroz 3 karakteristične faze:1.faza ili faza tradijacije ili generalizacije- ovdje se daju i primaju prve informacije, vizuelizira se kretni zadatak, izazivaju se asocijacije podsjećanjem na ranija slična kretna iskustva i vrše prvi pokučaji realizacije. Primjenjuju se verbalna i demonstraciona metoda, sintetička i analitička, principi očiglednosti, svjesne aktivnosti i postupnosti cilj je ovladavanje osnovnom strukturom kretnog zadatka.

37

2. faza ili faza diferencijacije- omogućava je dalje višekratno ponavljanje kretnog zadatka u standardnom obliku, ali uz sve veća opterećenja i zahtjeve. Cilj ove faze je da se kretni zadatak izvede racionalnije, preciznije, efikasnije, čime se njegovo izvođenje podiže na nivo vještine.3.faza ili faza stabilizacije se ogleda u u učvršćivanju i automatizacijiizvođenja kretnog zadatka. U njoj se u potpunosti dovršava formiranje motornog obrasca za obučavanu kretnu strukturu. Do ove faze se stiže sistematskim ponavljanjem kretnog zadatka u sve težim, promjenljivim i nespecifičnim uslovima i sl.Mišljeje je da stepen ovladanosti nekom kretnom strukturom iz npr.programa školskog fizičkog vaspitanja za pojedine uzrasne grupe, treba da bude na nivou da se njegova tehnička ovladanost podudari sa uzorom koji je dat demonstriranjem na početku obučavanja, a sam pokret da se može u svakoj datoj situaciji uspješno primjeniti.

2. ČASOVI IGRANJAIgru koju smo definisali kao slobodnu ljudsku djelatnost motivisanu zadovoljstvom učestvovanja i samopotvrđivanja u njoj može još da se okvalifikuje kao :spontana, nagonska, dobrovoljna, sama sebi cilj, prijatna, stvaralačka, maštovita.svojstvena je čovjeku na svim stepenima njegovog razvoja i u svim uzrasnim periodima.Kroz nju se mogu izražavati najrazličitiji oblici čovjekovog ponašanja i međuodnosa. Njena najznačajnija funkcija je pripremanje čovjeka za život u ranim fazama njegovog ontogenetskog razvoja. (djetinjstvu), pa možemo reći da je igra djeteta neka vrsta „škole života“. Dijete se do 3 god.igra pretežno samo, a od 3-4 god.počinje se igrati sa 2-3 druga djeteta paralelno. Tek od 9.god.dijete teži grupnim igrama. Igre možemo podijeliti na:1. motoričke (pokretne),2. društvene,3. čulne,4. intelektualne i5. hazardne igre.Mnoge igre pozitivno utiču na psihičke funkcije kao čulnu percepciju i misaone procese. U fiz.vaspitanju igra mora biti dobro planirana, organizovana i vođena od učitelja. Koristi se i kao metod rada i mjera stimulacije. U nastavi fiz.vasp. od 1-4 razreda primjenjuju se elementarne, štafetne igre, elementi sportskih igara i igre sa reketom. Svakoj igri prethodi: obilježavanje terena, pripremanje rekvizita, podjela učenika u grupe i kratak dogovor o pravilima. Nove i tek naučene igre prvo se kratko i jasno objasne. Učitelj prati tok igre, posmatra ponašanje učenika, ispravlja greške, podstiče nedovoljno uspješne učenike i po potrebi sudi. Igra se mora dovesti do kraja-cilja, trebaju se poštovati pravila fer plej igre.Primjeri igara su: „Sijeno-slama“, „Trka zečeva“, „Ko će prije“, itd.

3. OSNOVNI PRINCIPI PLANIRANJAKao prvo, polazi se od nast.programa fiz.vaspitanja za određeni razred i od ciljeva i zadataka utvrđenih u njemu, koji se moraju temeljito proučiti. Potom poznavanje vremenskih okvira i materijalnih uslova za realizaciju programskih zadataka.Planiranje je uslovljeno ukupnim godišnjim fondom časova u predmetu redovne nastave i drugim vidovima nast.rada, a koje određuje nastavni plan. Važni elementi planiranja su specifičnost uzrasta, broj učenika u odjeljenju, njihove motoričke sposobnosti i prethodna uvježbanost. Nastavnik polazi od svoje stručne osposobljenosti da bi planirano realizovao. Da bi planiranje bilo uspješnije treba se pridržavati nekih opštih načela-principa.Osnovni principi planiranja su:1. Usmjerenost ka cilju- podrazumijeva da se u samom procesu planiranja neprekidno mora imati u vidu konačan cilj tog planiranja kojemu se podređuju svi planirani operativni zadaci i konkretne tjelesne vježbe, metode i oblici rada kojima se ostvaruju.2. Konkretnost i realnost- obavezuju da se u planiranju polazi od konkretnog nast.programa za određeni razred, određenog odjeljenja i konkretnih karakteristika tjelesne razvijenosti motoričkih sposobnosti, kretne umješnosti i želja učenika tog odjeljenja, konkretne školske godine, itd. Sam

38

plan mora biti konkretan, a moraju se uzeti i u obzir realne mogućnosti da se planirano može i ostvariti. Nastavnik u planiranju mora biti realan.3. Sistematičnost i postupnost- najviše doprinose ostvarivanju didaktičkih načela sistematičnosti i postupnosti u nastavi fizičkog vaspitanja uopšte. Sistematičnost se ostvaruje logičnim redoslijedom nastavnih sadržaja, koji obezbjeđuju kontinuitet uticaja i progresivno povećanje opterećenja u skladu sa narastanjem mogućnosti.4. Cjelovitost i jednostavnost-nalažu da se planiranjem obuhvate ne samo programski zadaci i sredstva, već da se planiraju metode, organizacioni oblici rada, sprave i rekviziti, prostorni uslovi i sl.da bi bili što primjenljiviji i razumljiviji.

KARTICA 23.

1. SEZONSKO PLANIRANJE –po ciklusimaU okviru ovog planiranja vrši se bliža konkretizacija nastavnih sadržaja i njihovraspored realizacije na osnovu sezonskih uslova. Ovo planiranje podrazumijeva distribuciju grupisanih sadržaja u okviru 3 sezone:- jesenja (sept.,okt. i novemb.)- planiraju se igre i aktivnosti u prirodi: brzo i istrajno trčanje, bacanje loptica i drugih predmeta udalj, savladavanje prepreka, elementarne ogre koje traže veći prostor, skakanje preko lastiša, badmington i sl.- zimska (dec.,jan.,febr. i mart)- nastava se održava u sali ili učionici, tj.na zatvorenom. Sadržaji su : ritmika, dječiji folklor, vježbe penjanja, provlačenja, preskoka, stoni tenis i sl. Ili na otvorenom klizanje, sankanje, igre na snijegu.- proljećna (april,maj, jun)- planiraju se slični sadržaji kao i za jesen, s tim, što se za kraj ovog perioda planira i provjera fizičkih sposobnosti učenika. I u jednoj i u drugoj sezoni se mogu planirati izleti, sportski dani i krosevi.Sezonski plan se izrađuje desetak dana prije primjene. Ova vrsta planiranja se odvija paralelno s nastavnim procesom.Ciklusi podrazumijevaju tematske cjeline, npr.: ciklus provjeravanja i testiranja, gimnastike, atletike, ritmičke gimnastike, fudbala i sl. Najčešće se planira u okviru 5 ciklusa. U svakom se predviđa 13-15 uzastopnih časova iste tematske cjeline.

2. FRONTALNI OBLIK RADAPodrazumijeva: - istovremenu komunikaciju nastavnika sa svim učenicima u smislu: verbalnog obraćanja, pokazivanja, posmatranja, nadziranja i provjeravanja i- istovremenu zaposlenost svih učenika istovjetnim kretnim zadatkom na istom prostoru, istim rekvizitima.

Može se primjeniti u vezanoj i slobodnoj varijanti. U prvoj je uloga nastavnika dominantna u smislu da on određuje šta će se, kako, gdje i čime raditi. Npr.u realizaciji nastavne jedinice „ Bacanje i hvatanje loptica na različite načine“, on će odrediti raspored učenika u prostoru, načine pojedinih bacanja, broj ponavljanja i sl. U drugoj varijanti učenika je u okvirima koje nameće nastavna jedinica, slobodan u planiranju i realizaciji zadataka. Učenici sami se razmještaju, bacanje loptica izvode redoslijedom po sopstvenom izboru, broj ponavljanja i brzinu rada određuju prema sopstvenim željama i mogućnostima.Vezanom varijantom fontalnog rada se doprinosi sistematičnosti u radu, a slobodnom se razvija kreativnst i rad se individualizuje. Mnogi autori ovaj oblik rada smatraju najekonomičnijim, najracionalnijim oblikom. Istovremena zaposlenost učenika odražava se na motoričku gustinu, što je od posebnog značaja s obzirom na potrebu optimalizaciju učenika. Doprinosi i većoj emocionalnosti rada. Iziskuje odgobarajuće

39

prostorne uslove, kao i adekvatnu opremljenost škole rekvizitima. Omogućava najbrži letimični uvid u rad svih učenika, daje brzu „opštu sliku“.Ograničenja mogu biti samo prostorni i materijalni uslovi škole.Može se primjeniti sa učenicima svih uzrasnih nivoa. Najpoželjniji je oblik rada u 1 i 2 razredu OŠ, gdje se pretežno koriste prirodni oblici kretanja, vježbe oblikovanja, vježbe postrojavanja, igre i plesne vježbe, dakle masivne motoričke aktivnosti bez nekih specifičnosti u zahtjevima. Nezamjenjiv je oblik rada u :1. uvodnom dijelu časa (kontroliše se prisutnost i pripremljenost za rad, izvode strojeve vježbe, najavljuje nastavna jedinica i izvode „vježbe zagrijavanja“,2. pripremnom dijelu časa (u opisu, objašnjavanju, demonstriranju i izvođenju vježbi oblikovanja), 3. završnom dijelu časa (u kome se uz vježbe postrojavanja, vrši zajednička analiza učinjenog eventualno izvode vježbe za smirivanja i daju domaći zadaci).Vezana varijanta ovog oblika rada je prikladna za prvi čas kada se obučava eki pokret ili kretanja, a slobodna kod njihovog utvrđivanja-uvježbavanja kao i u slobodnim rekreativnim aktivnostima.Zahtijeva veću budnost nastavnika, kao i veću disciplinu učenika.

3. METODA IMITACIJE I DRAMATIZACIJEMetoda imitacije i dramatizacije doprinose prirodnoj vezi tjelesnog vježbanja djece u ova dva uzrasna perioda. Met.imitacije podrazumijeva tjelesno vježbanje kada se pokretima i kretanjima tijela oponašaju ljudi i životinje u njihovim specifičnim kretnim i radnim aktivnostima, kao i pojave u prirodi i sl. U njenoj primjeni se oslanjamo na dječiju maštovitost. Unosi više emocija u vježbanje, omogućava korelaciju sa drugim predmetima, doprinosi individualizaciji i kreativnosti. Met.dramatizacije „pričanjem priče tjelesnim pokretanjem“ učenici se uče neverbalnom komuniciranjem, tj.upoznaju se i sa značajnim mogućnostima tijela. Njome se podstiče i razvija sposobnostkreativnog i izražajnog kreativnog djelovanja, podiže se emocionalnost vježbanja, razvija lična ekspresivnost, introspekcija i samouvid, doprinosi se individualizaciji. Poželjna je u realizaciji plesnih sadržaja.

KARTICA 24.

1. ANTROPOLOŠKA OBILJEŽJA I ANTROPOMETRIJSKE KARAKTERISTIKEAntropološka obilježja čine sveukupne morfološke, antropometrijske, funkcionalne, motoričke, kognitivne i konativne osobine jedne ličnosti uključujući i njen socijalni status.Antropometrijske karakteristike su kvantitativna obilježja dimenzija i dinamika tjelesnog rasta i razvoja prema parametrima: - dužinski rast (visina tijela i dužina ekstremiteta),- razvoj u širinu (obim grudnog koša, nadlaktice, butina, struka),- porast mase (tjelesne težine) i- debljina potkožnog masnog tkiva.

2. BRZINSKA BARIJERA METODE BORBE PROTIV NJEU razvijanju brzinskih sposobnosti primjenjuje se niz različitih metoda rada, a najčešće su to: metoda ponavljanja, met.progresivnog opterećenja i met.promjenljivog opterećenja. Psihofizičkim sposobnostima uzrasta djece od 7-11 godinanajviše odgovaraju metode igre i takmičenja koje na bazi povećanog emocionalnog tonusa doprinose i većem ukupnom efektu ispoljavanja brzinskih osobina. Pri izboru metoda u organizaciji treninga brzine, mora se voditi računa o tome da specijalizovano, dugotrajno vježbanje jedne motorne aktivnosti sa konstantnom brzinom, vodi ka razvoju brzine u organskoj povezanosti sa strukturom te aktivnosti, sa konstantnom brzinom, vodi ka razvoju brzine u organskoj povezanosti sa strukturom te aktivnosti, usljed čega dolazi do pojave tzv.brzinske barijere. Drugim riječima dolazi do stabilizacije brzine na određenom nivou, nakon čega dalji napori obično ne daju pozitivne rezultate.

40

Za razbijanje brzinske barijere koriste se vježbe koje podstiču vježbača i pomažu mu da premaši maksimalnu brzinu. Kao što su: trčanje niz strmu ravan, trčanje sa bržim partnerom, bacanje lakše sprave ili bacanje teže sprave naizmjenično sa spravom normalne težine.U nekim slučajevima, za razbijanje brzinske barijere korisno je da se za neko vrijeme prekine sa treningom osnovne vježbe. U tom periodu se mogu koristiti i druge vježbe.

3. RAD PO STANICAMAGrupni rad „po stanicama“ podrazumijeva podjelu odjeljenja na manje grupe 4-6 učenika. Svaka grupa se raspoređuje na svoje radno mjesto i dobija po jedan kretni zadatak kojiizvršava do znaka za izmjenu, tako da za vrijeme trajanja glavnog dijela časa sve grupe završe rad po svim stanicama. Ima veliki učinak u smislu intenzifikacije rada. Učenici na radnim stanicama mogu svi istovremeno u frontalnom radu da izvršavaju zadatke, ukoliko to zadatak omogućava ili sukcesivno jedan za drugim.

KARTICA 25.

1. RAZJASNITE POJAM MOTORIČKE NAVIKE-MOTORIČKA UMIJEĆAMotoričke navike su dugotrajnim vježbanjem stečen automatizam u izvođenju motornih aktivnosti, bez potrebe za većom svjesnom kontrolom.Motorička umijeća podrazumijevaju vježbanjem stečenu sposobnost izvođenja neke motorne aktivnosti. Motorička vještina je vježbanjem stečena sposobnost izvođenja motoričkih aktivnosti na višem nivou: racionalno, efikasno, precizno, lijepo.Motorička dostignuća su maksimalni dometi koji se uz sveukupno angažovanje motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, motoričkih umijenja i voljnih napora ostvare u datim uslovima u konkretnoj motoričkoj akciji.

2. CILJEVI PROGRAMA FIZ.VASPITANJA OD 1 DO 4 RAZREDAOpšti operativni ciljevi nastave fiz.vaspitanja su:1. podsticanje rasta i razvoja,2. uticanje na pravilno držanje tijela,3. razvoj motoričkih sposobnosti,4. sticanje motoričkih umijenja koja su programom utvrđena kao sadržina fiz.vaspitanja,5. usvajanja znanja radi razumijevanja značaja i suštine nastave fiz.vaspitanja,6. formiranje moralno voljnih osobina ličnosti. Prikladnim nast.sadržajima se smatraju:1. organizaciono postavljanje i kretanje,2. vježbe tjelesnog oblikovanja,3. osnovni prirodni oblici kretanja,4. elementarne igre,5. ritmičke vježbe i dječje narodne igre,6. vježbe na tlu.Ciljevi i zadaci se konkretizuju u dokumentima koje društvo donosi sa namjerom da određenu oblast reguliše i usmjerava. Takva dokumenta u sferi osnovnog vaspitanja su: Ustav, Zakon o osnovnom vaspitanju i obrazovanju i Nastavni plan i program. Nastavni plan je osnovni dokument čijim se posredstvom reguliše vaspitno-obrazovni rad u jednoj školi. On određuje koji će se predmeti izučavati, kojim redom i sa kojim brojem časova nedjeljno. Nastavnim programom se propisuju ciljevi, zadaci i konkretni sadržaji pojedinačnih nast.predmeta i obavezuje svoje izvršioce. Fiz.vaspitanje je u sada važećem nast.planu i programu zastupljeno sa 14% časova nedjeljno u 1-4 razredu, od čega je za zdravstveno vasp.namijenjeno 20 %. Nastavnici trebaju biti akteri u izradi nast.plana i programa i da se informišu o seminarima, radionicama i predavanjima koji se organizuju u cilju inoviranja njihovih znanja i umijenja.

41

3. ULOGA METODE VERBALNE KOMUNIKACIJEVerbalna met.je nezamjenjiva. Uz pomoć riječi nastavnik ostvaruje mnoge svoje uloge i realizuje brojne zadatke, i uz njihovu pomoć on uspostavlja komunikaciju sa učenicima i tako aktivira i oživljava čitav nastavni vannastavni proces rada, koji je primarno komunikološke prirode. Najčešće se primjenjuju u kombinaciji sa met.pokazivanja i met.praktičnog tjelesnog vježbanja. Riječ u fiz.vaspitanju ima sljedeće uloge:- formativnu (saznajnu),- korektivnu (ispravljanje grešaka),- verifikativnu (utvrđivanje rezultata rada) i - stimulativnu (podsticaj na rad).Ove uloge se ostvaruju opisom, objašnjenjem, razgovorom-dijalogom, obrazlaganjem, ukazivanjem, komandovanjem, taktiranjem i verbalnim impulsima. Ova metoda najznačajniju ulogu ostvaruje u formativnoj sferi u početnoj fazi upoznavanja sa kretnim zadatkom i ovladavanjem njime. Nekim učenicima je potrebna i verbalna stimulacija koja se ostvaruje riječima kao „tako“, „dobro“, „odlično“ koje se upućuju u trenutku potrebe. Emocionalnost riječi podsticajno djeluje i uliva vjeru u uspjeh u rješavanju nekog kretnog zadatka. Izražava se: naglašavanjem, intonacijom, ritmom riječi, gestikulacijom, mimikom. Nastavnik je pomalo i glumac na sceni.U primjeni verbalne metode nastavnik mora obezbjediti pažnju svih učenika. Svako obraćanje učenicima mora biti jezički i gramatički korektno, jasno artikulisano, sa pravilnom dikcijom i dobro intonirano. Jezik treba da je jednostavan i razumljiv učenicima. Stručni termini se postepeno uvode u 1 i 2 razredu, a isključivu primjenu strogo stručnih termina kao „odruči“, „pretklon“, „zanoži“ i sl.treba odložiti za 4 razred. U fiz.vaspitanju se nameće potreba da obraćanje bude glasnije ili odsečnije. Objašnjavanje i razgovor imaju posebno značajnu ulogu kao vid verbalnog komuniciranja, u uvodnom dijelu časa. Tom prilikom se najavljuje nast.jedinica i povede kraći razgovor vezan za to. Naročito stimulativnu vrijednost imaju primjeri iz sportskog života, kao kad se djeci najavi da će danas učiti da vode loptu kao što to rade košarkaši, a zatim se o tome povede konkretan odgovor. Jedno istraživanje je pokazalo da je ovoj metodi namijenjeno svega 1,33 min. ili 2,29 % ukupnog vremena namijenjenog nastavnom času.

KARTICA 26.

1. AKTIVAN ODMOR-objasniti pojam „makro pauze“U organizaciji dječjeg rada moguće je identifikovati niz nepovoljnih faktora koji remete odnose: u ritmu rada i odmora, između umnog i fizičkog i između statičkog i dinamičkog rada, a samim tim utiču i na rast i tazvoj, kao i na zdravstveno stanje učenika u cjelini.. nepovoljnosti organizacije školskog rada su: - obimni nast.programi i zahtjev da se memoriše što veći broj činjenica,- nove forme organizacije školskog rada koje nisu praćene i novim formama i metodama nast.rada kao ni materijalnom opremljenošću škola,- rigidan razredno-časovni sistem, trajanje šasa 45 min.,- krute forme nast.rada koje igri i drugim slobodnijim formama pretpostavljaju dril i izvježbavanje.Obaveznu psihofitičku rekreaciju učenika je propisao nast.plan i program fizičkog vaspitanja.Aktivan odmor, koji je moguće uključiti u bilo koji dio nekog časa, između časova ili slobodno vrijeme učenika, višestruko je značajno rekreativno sredstvo. Najznačajnija uloga aktivnog odmora je osvježavanje psihofizičkih i mentalnih potencijala učenika u trenucima njihovog opadanja. Aktivnim odmorom se ostvaruju i obrazovni zadaci, tako da se učenici uče načinima i sredstvima rekreacije, kao i humanizaciji slobodnog vremena i značaju i potrebi stalnog bavljenja fiz.rekreacijom.U nastavi fiz.vaspitanja učenika od 1-4 razreda OŠ aktivan odmor se provodi u vidu:

42

- mikro pauze – najkraći vid akt.odmora učenika i podrazumijeva tjelesno vježbanje i kretanje u trajanju 2-3 min. Indikator potrebe primjene ovog vida odmora je zamorenost učenika, tj.simptomi zamorenosti koji se manifestuju odsustvom pažnje, dosadom, zijevanjem, pospanošću, vrpoljenjem, polijeganjem na klupe i padom efikasnosti rada. Kad se ukaže potreba učitelj otpočinje vježbanje učenika primjenjujući 4-5 vježbi, tipa vježbi oblikovanja, izvedenih u bržem tempu i snažnijim zamasima. To trebaju biti pokreti glavom napred, nazad, u stranu i kruženje, naginjanje trupom naprijed-nazad, u stranu i kruženja, snažna i brza zamahivanja rukama u raznim pravcima i na razne načine, labavljenje mišića ruku i šake otresanjem, trčanje u mjestu i čučnjevi. Cilj je da se ubrza disanje i cirkulacija krvi, što doprinosi većem prilivu kiseonika u mozak i njegovom efikasnijem funkcionisanju.- makro pauza- od 15-30 min. Poželjna je za sve učenike i treba se organizovati svakodnevno u okviru velikog odmora, nakon drugog nast.časa. Aktivan odmor se obavlja napolju, na školskom vježbalištu, u dvorištu i dr. U sali se organizuje u slučaju kiše i hladnih dana. Časovi slobodne igre se organizuju u slobodno vrijeme i u svim prostorijama unutar škole i van nje koji to omogućavaju. Učenici trebaju sami birati igre, npr: igre loptom, preskakanje vijače, igre lastiša, stoni tenis i sl.- sportskog dana- organizuje se za sve učenike škole, van školskog kruga, na proplanku u šumarku, na jezeru, obali rijeke. Program sp.dana treba biti izrazito rekreativan, a njegovi sadržaji mogu biti: jesenji kros i proljećni kros, finalne utakmice školskih takmičenja, kraći turniri u nekim igrama, štafetna takmičenja, sankanje, klizanje, skijanje, plivanje i slobodne igre. - izleta- podrazumijeva boravak u prirodi i njegov cilj može biti rekreativan, zdravstveni, obrazovni ili vaspitni. To je prilika da se učenici izdašno kreću i da se fizički rekreiraju, kao i da se navikavaju na kretanja u prirodnim uslovima. Treba biti zabavan. Za niži šk.uzrast sadržaji izleta mogu biti: pješačenje, hodanje ili trčanje, vožnja biciklom, preskakanje balvana, potoka, penjanje uz drvo, elementarne igre i sl. Za izlet je potrebna dobra priprema: učitelj mora upoznati mjesto na koje vodi djecu, odrediti način prevoza, smještaja, pravac maršute i sadržaj izleta. Potom obavještava učenike i roditelje o tim detaljima.- ljetovanje i zimovanje – ona pored rekreativno- zabavnih sadržaja doprinose, služe organizovanom preduzimanju mjera i procedura koje doprinose aktivnom odmoru, jačanju zdravlja, itd. Organizacione poslove oko prevoza, smještaja i hrane, škole često prepuštaju profesionalnim turističkim agencijama, dok brigu o djeci i program njihove aktivnosti preuzimaju nastavnici škole. Iziskuje daleko složenije pripreme. Potrebno je obratiti pažnju na spisak stvari koje učenici moraju ponijeti. Učenici zimuju u čvrstim objektima,, a ljetovati mogu i u: šatorima, barakama, kolibama, kamp-prikolicama i sl.

2. ZNAČAJ PROVJERAVANJA I OCJENJIVANJAProvjeravanje i vrednovanje u fiz.vaspitanju ima višestruki značaj kako za učenike, tako i za nastavnike, školu, roditelje i širu društvenu zajednicu.Za učenike ima informativno motivacioni značaj. Omogućava im realan uvid u individualne mogućnosti, što doprinosi boljem upoznavanju i razumijevanju sebe i realnijim ličnim aspiracijama. Ocjenu učenici mogu doživjeti i kao nagradu za uložen trud, što će im biti motivacija da se trude još više, jer se trud isplati. Mogu je doživjeti i kao kaznu ukoliko se njihov trud u vježbanju nije odgovarajuće vrednovalo. Kao krajnja posljedica učenikovog nezadovoljstva ocjenom može biti njegov trajni otpor prema fizičkom vaspitanju.Rezultati provjeravanja značajan su pokazatelj uspjeha nastavnika u realizaciji cilja i zadatka ove nast.oblasti. previše odličnih ocjena može biti pokazatelj prelakog zadatka ili premalog intenziteta. Veliki broj slabih ocjena može biti posljedica neodgovarajućeg zadatka, prevelikog opterećenja ili neadekvatnog metodičkog postupka što nastavnik treba da istraži. Bez uvida u rezultate, prije svega učeničkih sposobnosti, nastavnik nije u mogućnosti ni realno da planira dalji rad. Te rezultate nastavnik je dužan predočiti učenicima, njihovim roditeljima i upravnim organima škole. Ove ocjene ne bi trebalo roditelje ostaviti ravnodušnim, tj.zainteresovanih samo u smislu da ocjena iz fiz.vaspitanja ne kvare opšti uspjeh. Ocjene iz fizičkog vaspitanja ne ukazuju samo na psihofizičke mogućnosti već i na kapacitete njihove ljudskosti (humanosti, društvenosti, empatije i sl.). to je za roditelje pokazatelj da li i u kom

43

pravcu usmjere svoju djecu da se bave sportom, nekom rekreativnom aktivnošću ili korektivnim vježbanjem.Ocjene iz fizičkog vas.imaju društvenu vrijednost. Ukazuju na stanje zdravlja, tjelesnu razvijenost, razvijenost motoričkih sposobnosti, motoričku efikasnost.

3. DRUGI DIO ČASA (pripremni dio), NJEGOVA ULOGAU ovom dijelu časa ostvaruju se 2 vrste zadataka. Prvu čine posebni zadaci – oni se odnose na funkcionalno pripremanje lokomotornog aparata na veće fiziološke napore i kretne zahtjeve koji predstoje u daljem toku časa. Pretežno su u biološkoj funkciji. Drugu grupu čine opšti zadaci- dijelom se odnose na biološke zadatke, a dijelom i na obrazovne zadatke. Oni se odnose na motoričko učenje, odnosno usavršavanje motoričkog funkcionisanja u smislu kvalitetnog oblikovanja pokreta. Pripremni dio časa traje 7-10 minuta. Osnovna sredstva pripremnog dijela časa čine vježbe oblikovanja, i to u nizu 8-10 vježbi kompleksnog dejstva. Mogu se izvoditi u različitim formacijama (rasutoj, u paru, u razmaknutom troredu, u jednostrukom ili dvostrukom krugu, sa ili bez rekvizita i sa i na spravama. U izboru vježbi za formiranje niza je potrebno uključiti raznovrsne vježbe za sve dijelove tijela i za različite namjene. U pogledu trajanja vježbanja, broja ponavljanja, ritma i redoslijeda vježbi potrebno je pridržavati se principa postupnosti, primjerenosti i individualizacije. Vježbe u nizu imaju sljedeči redoslijed:Prvo se počne sa vježbama za ruke i rameni pojas, nastavlja se vježbama za trup i na kraju se rade vježbe za noge. Najčešće se koristi frontalni oblik rada.U svakom nizu ovih vježbi moraju se naći i vježbe istezanja koje doprinose razvijanju i održavanju zglobne pokretljivosti, kao i vježbe labavljenja, kojima se smanjuje mišićna napetost.

KARTICA 27.

1. ŠTA OBRAZUJE KOSTUR DONJIH EKSTREMITETAKostur donjih ekstremiteta-noge: obrazuje karlični pojas, 4 kosti noge (jedna kost natkoljenice-butna kost, jedna kost koljena-čašica i 2 kosti potkoljena-golenjača i lisnjača) i 26 kostiju stopala (7 u nožju, 5 u donožju i 14 u prstima).

2. SREDSTVA U NASTAVI FIZIČKOG VASPITANJA (objasniti pomoćna sredstva)Pomoćna sredstva su: objekti, sprave i rekviziti.Objekat je građevina namijenjena za motoričke aktivnosti. Sastavni dio objekta su: prateći prostori- sanitari, garderoba, spremište,gledalište i ugrađena oprema-građevinska i sportska.Za fiz.vasp.se koriste vježbališta- to su svi prostori otvorenog ili zatvorenog tipa, na kojima se odvija neka motorička aktivnost. U odnosu na namjenu razlikujemo:1. Staze – dužina im je veća od širine, a postoje: staze za alpinizam i planinarstvo, za hodanje, trčanje, jahanje, biciklizam, vožnju, za vodene i zimske aktivnosti.2. Igrališta-na njima se odvija neka sportska ili druga igra, a postoje igrališta za: badmington, tenis, boćanje, vaterpolo, golf, košarku, odbojku, rukomet, fudbal, hokej.3. Dvorane – su zatvorena vježbališta, dimenzionirane su i obrađene prema zahtjevima pojedinih aktivnosti. Prema namjeni postoje: sale za gimnastiku, ples, borilačke sportove, itd. Termin dvorana se koristio za otvoreni objekat u kome se nalazi više raznovrsnih vježbališta, npr.školska dvorana.Plivališta- otvorena ili zatvorena vježbališta, prirodna ili izgrađena.Skakaonice- vježbalište za skokove u vodu ili skijaške sportove.Bacališta- cježbališta za različite vrste bacanja: diska, kladiva, koplje, kugle.Skakališta- vježbališta za skokove uvis, udalj, motkom, padobranom.Ploče- vježbališta za potrebe umjetničkog i rekreativnog klizanja ili koturanja.Polja – koriste se za aktivnosti kod konjičkog sporta.Strelište i streljane- vježbališta za potrebe gađanja vazdušnom, vodenom puškom.Lovišta- vježbališta za potrebe lova.

44

Nespecifirana vježbališta- nemaju stalno ustrojstvo- vježbališta za aktivnosti ribolova, podvodnog ribolova, ronjenja.Sprave su predmeti na kojima se izvodi aktivnost, a to su:1. Švedski sanduk- koristi se za hodanje, trčanje, puzanje, skokove, kolutanje, penjanje, provlačenje i za razlišite igre.2. Švedska klupa- koristi se za hodanje, trčanje, skakanje, puzanje, bacanje i u igrama.3. Strunjača – koristi se za stručno izvođenje raznih doskoka, vježbi na tlu... Rekviziti su predmeti kojima se izvodi neka motorička aktivnost, a to su: lopta, palice, vijača, obruč, medicinka, čunjevi, reketi, gume, stalci, trake.Ostala nastavna sredstva su: kasetofon, grafoskop, slajdovi, video, vaga, metar itd.

3. TESTIRANJE MOTORIČKIH SPOSOBNOSTI (inicijalno testiranje)Procjena nivoa razvijenosti sposobnosti ili osobina kod učenika vrši se preko inicijalno-početnog provjeravanja. Ovaj metod nije najbolji pokazatelj jer uključuje slobodno subjektivno uvjerenje nastavnika, ali je zadovoljavajuće.Inicijalno provjeravanje se preduzima u cilju utvrđivanja početnog nivoa: tjelesne razvijenosti, zdravlja, motoričkih sposobnosti i umijenja, moralno-voljnih odlika i sl.Prethodi svakom planiranju zadataka i programiranju opterećenja,individualizovanoj nastavi, te se najčešće primjenjuje na početku školske godine. U procjeni tjelesne razvijenosti i zdravlja učenika, pored nastavnika učestvuje i ljekar.Tehnika mjerenja tjel.razvoja učenika:1.visina, 2.težina i 3.držanje gtijela.Držanje tijela podrazumijeva: držanje glave, ramena, lopatica, trbuha, grudnog koša, bočna krivina kičm.stuba, oblik nogu i svod stopala.

KARTICA 28.

1. MIŠIĆNI ZAMOR, OBLICI ISPOLJAVANJA PO TOPOLOŠKOJ PODJELIPo trećem anatomo-topološkom osnovu snagu je moguće razvrstati na:- snagu ruku i ramenog pojasa,- snagu trupa i- snagu karličnog pojasa i nogu.Razvoj mišićne snage pokazuje niz karakteristika:- dinamika razvoja snage i veličina njenog ispoljavanja su paralelni sa ostalim promjenama karakterističnim za rast i razvoj,- uočava se relativno ravnomjeran porast ove sposobnosti između 8 i 10 godine, dok se od 11 godine ona osjetnije povećava,- najveći tempo porasta relativne snage je od 6-7 do 9-11 godine,- u ranijim uzrasnim periodima evidentno je odsustvo statičke snage, njen kritičan period je za mišiće ruku između 8 i 10 godine, za leđne mišiće kod dječaka između 11 i 12 godine, a kod djevojčica između 8 i 11 godine,- u cjelokupnom periodu mlađeg školskog uzrasta pokazatelji miš.snage su izraženiji kod dječaka nego kod djevojčica,- ova sposobnost nije konstantna, već se radom mora održavati, inače dolazi do miš.slabosti, podložna je i varijacijama u toku dana i godine, a na nju mogu djelovati temperaturni uslovi.

2. ČASOVI IGRANJA - organizacijaIgru koju smo definisali kao slobodnu ljudsku djelatnost motivisanu zadovoljstvom učestvovanja i samopotvrđivanja u njoj može još da se okvalifikuje kao :spontana, nagonska, dobrovoljna, sama sebi cilj, prijatna, stvaralačka, maštovita.svojstvena je čovjeku na svim stepenima njegovog razvoja i u svim uzrasnim periodima.Kroz nju se mogu izražavati najrazličitiji oblici čovjekovog ponašanja i međuodnosa. Njena najznačajnija funkcija je pripremanje čovjeka za život u ranim fazama njegovog ontogenetskog

45

razvoja. (djetinjstvu), pa možemo reći da je igra djeteta neka vrsta „škole života“. Dijete se do 3 god.igra pretežno samo, a od 3-4 god.počinje se igrati sa 2-3 druga djeteta paralelno. Tek od 9.god.dijete teži grupnim igrama. Igre možemo podijeliti na:1. motoričke (pokretne),2. društvene,3. čulne,4. intelektualne i5. hazardne igre.Mnoge igre pozitivno utiču na psihičke funkcije kao čulnu percepciju i misaone procese. U fiz.vaspitanju igra mora biti dobro planirana, organizovana i vođena od učitelja. Koristi se i kao metod rada i mjera stimulacije. U nastavi fiz.vasp. od 1-4 razreda primjenjuju se elementarne, štafetne igre, elementi sportskih igara i igre sa reketom. Svakoj igri prethodi: obilježavanje terena, pripremanje rekvizita, podjela učenika u grupe i kratak dogovor o pravilima. Nove i tek naučene igre prvo se kratko i jasno objasne. Učitelj prati tok igre, posmatra ponašanje učenika, ispravlja greške, podstiče nedovoljno uspješne učenike i po potrebi sudi. Igra se mora dovesti do kraja-cilja, trebaju se poštovati pravila fer plej igre.Primjeri igara su: „Sijeno-slama“, „Trka zečeva“, „Ko će prije“, itd.

3. METODA PRAKTIČNOG VJEŽBANJAMetoda praktičnog tjelesnog vježbanja je osnovna metoda nastavnog i vannastavnog rada u fiz.vaspitanju. Metoda praktičnog i tjelesnog vježbanja se primjenjuje u više modaliteta: sintetička, analitička, igrolika i takmičarska metoda, metoda imitacije i dramatizacije, kao i sportski trening.Sintetička metoda je osnovna metoda praktičnog vježbanja stoga što se u ovom vidu uvježbavanje motoričke akcije javlja kao konačan zadatak obučavanja. Samo izvođenje vježbe u cjelosti mora biti krajnji cilj obuke. Koristi se najviše u završnim fazama obučavanja, u fazi uvježbavanja. U početnim etapama obučavanja primjenjuje se jedino ukoliko je kretni zadatak dovoljno jednostavan da se njegovom obučavanju može prići odmah u cjelosti, kako je i demonstracijom prikazan ili ako taj zadatak nije moguće logično raščlaniti na didaktičke cjeline. U mlađim razredima OŠ mogu se javiti poteškoće u primjeni ove metode, ali se one mogu prevazići primjeravanjem zadataka učenicima. Npr.pokreti plivanja se mogu prvo simulirati na suhom pa tek potom izvoditi u vodi, preskaču se prvo niže prepreke i sl.Analitička metoda je u poređenju sa sintetičkom samo pomoćna metoda. Primjenjuje se u početnim fazama obučavanja koordinaciono složenih kretanja. Ima svojih prednosti, posebno u radu sa djecom mlađeg uzrasta. Etapno izučavanje dio po dio olakašava proces obučavanja. Dovodi do konkretnijeg saznavanja suštine strukture motoričke akcije. Djeci se zadaci čine konkretniji i lakše ostvarljivi. Svaki motorički zadatak koji je u početnoj fazi usvojen dio po dio mora se u završnoj fazi uvježbati u cjelosti.Igrom kao metodom se doprinosi: - inicijativnosti u motoričkim aktivnostima na koje učenike tjera promjenljivost uslova koji u igri vladaju i potreba odabiranja najpoželjnijeg načina motoričkog dejstva,- kompleksnom ispoljavanju motoričkih i kretnih sposobnosti i njihovom učvršćivanju,- vaspitanju osjećanja kolektivizma, istrajnosti, dosljednosti, smjelosti i odlučnosti.Takmičarska metoda je primjenjiva tek za uzrast od 9 godina. Predmet takmičenja mogu biti gotovo sve tjelesne vježbe i kretanja. Osnovna karakteristika takmičenja je želja da se pobijedi u nekoj motoričkoj akciji koja se vrši u skladu sa ranije utvrđenim, uz ostvarivanje maksimalnih rezultata. Takmičenje se kao metoda često koristi i pri ocjenjivanju rezultata obuke date motoričke akcije, a može da bude i sredstvo stimulacije u obuci. Konačan cilj takmičenja je pobijediti. Ona moraju biti dobro pripremljena. Služe svestranom razvoju učenika. Takmičenja učenika trebaju obuhvatiti one vježbe koje su predviđene nast.programom. Zadaci za 2 i 3 razred su: koće ljepše, ko će bolje, brzo trčanje na 30 m, skok udalj iz mjesta, šaljiva štafetna takmičenja, a za 4 i 5 razred: skok udalj iz zaleta, između 2 vatre, između 4 vatre, takmičenje u fudbalu,...

46

Metoda imitacije i dramatizacije doprinose prirodnoj vezi tjelesnog vježbanja djece u ova dva uzrasna perioda. Met.imitacije podrazumijeva tjelesno vježbanje kada se pokretima i kretanjima tijela oponašaju ljudi i životinje u njihovim specifičnim kretnim i radnim aktivnostima, kao i pojave u prirodi i sl. U njenoj primjeni se oslanjamo na dječiju maštovitost. Unosi više emocija u vježbanje, omogućava korelaciju sa drugim predmetima, doprinosi individualizaciji i kreativnosti. Met.dramatizacije „pričanjem priče tjelesnim pokretanjem“ učenici se uče neverbalnom komuniciranjem, tj.upoznaju se i sa značajnim mogućnostima tijela. Njome se podstiče i razvija sposobnostkreativnog i izražajnog kreativnog djelovanja, podiže se emocionalnost vježbanja, razvija lična ekspresivnost, introspekcija i samouvid, doprinosi se individualizaciji. Poželjna je u realizaciji plesnih sadržaja.Met.sportskog treninga je specifična za rad u sportskim sekcijama. Zasniva se na strogo individualnom planiranju rada. Stavlja se u funkciju maksimalnog razvoja svih sposobnosti: specifičnih motoričkih vještina, motoričkih sposobnosti i ostalih osobina ličnosti koje omogućavaju postizanje maksimalnih rezultata u jednoj odabranoj grani sporta. Karakteristični modaliteti ove metode su: standardno, ponavljajuće, promjenljivo i situaciono vježbanje.Standardno ponavljajuće vježbanje se odnosi na vježbanje određenih motoričkih zadataka utvrđenog opterećenja, koje se ponavlja jedno kraće ili duže vrijeme bez izmjene. Promjenljivo vježbanje uključuje primjenu raznolikih motoričkih zadataka, različitog intenziteta i tokom jednog časa vježbanja i u jednom vremenskom periodu.Situaciono vježbanje se odnosi na vježbanje u uslovima koji simuliraju uslove takmičenja.Igra, dramatizacija i imitacija su najprimjerenije metode rada za 1 razred.takmičarska metoda se može uvoditi povremeno u rad u 3 razredu. Ako motorički zadatak nije složene strukture ili je jednostavan primjenjuje se sintetička metoda.

KARTICA 29.

1. KARAKTERISTIKE BIO-PSIHO-SOCIJALNOG RAZVOJA DJECEU uzrasnom periodu od 6-7 godina do 10-11 godina porast u visinu tijela iznosi približno oko 5 cm godišnje i manje-više je ujednačen. Godišnji prirast tjelesne težine iznosi na ovom uzrastu oko 2,5 do 3 kg godišnje. Svaka nova generacija je nešto više od prethodne. Uočeno je da su dječaci do 11.godine u prosjeku neznatno viši i teži od djevojčica, da bi ta prednost u 11.godini prešla na stranu djevojčica, što se tumači kao posljedica njihovog predpubertetskog ubrzanja razvoja. U ovom periodu dijete mijenja svoj fizički izgled. Gubi djetinju zaobljenost i izdužuje se. Mijenjaju se i njegove proporcije tijela.Glava iznosi 1/6 visine tijela. Dužina ekstremiteta - do 7 godine se noge uvećavaju 3, a ruke 2,5 puta, u odnosu na novorođenče čija dužina ekstremiteta iznosi 1/3 tijela. Grudni koš sa uzrastom poprima izgled kupe sa bazom okrenutom nagore. On se širi i produbljuje, čime mu se i zapremina povećava. Kičmeni stub je već sa 7 godina već stekao svoju prirodnu fizioločku zakrivljenost. On je u vratnom dijelu, posmatrano s boka, zakrivljen prema unutra oko 3,5 cm, u grudnom dijelu blago prema spolja i u slabinskom dijelu opet prema unutra.Proces okoštavanja se ne odvija ravnomjerno. Skelet je još dosta plastičan. Prvo se završava okoštavanje perifernih dijelova tijela. Okoštavanje falangi prstiju se završava oko 9-11 godine, ručnog zgloba 10-13 godini i tako redom. Proces okoštavanja je kod djevojčica brži za oko 1-2 godine. Prednost plastičnosti skeleta je u tome što česti padovi kod djece ne završavaju prelomima kostiju, a nedostatak je što nosi potencijalnu opasnost da se usljed nepovoljnih životnih okolnosti i mišićne slabosti deformiše. Mišićna masa oko 8 godine iznosi 27,2 % čitave mase, dok je kod odraslih 40 %. Sa povećanjem miš.mase proporcijalno raste i mišićna snaga. Miš.veze sa kostima su nedovoljno očvrsle. Tempo prirasta mišićne mase je veći kod dječaka nego kod djevojčica, odnosno veći je na nogama nego na rukama i veći kod opružača (ekstenzora) nego kod pregibača (fleksora).Frekvencija disajnih pokreta je oko 19-23/min. Disanje je plitko, vitalni plućni kapacitet iznosi oko 1250-1300 cm3.

47

Srce je u 5-6 godini veće za 5-6 puta u odnosu na novorođenče. Uvećava se ubrzanim tempom zbog porasta broja mišićnih vlakana i njihove debljine. Srce 8-njeg djeteta teži oko 90 g. Učestalost srčanih frekvencija u mirovanju na uzrastu od 6-12 godina iznosi 85-100 otkucaja u minuti. Na ritam srčanog rada utiču: temperaturne promjene, jake emocije, ritam disanja, napinjanje, zadržavanje daha i dr. Promjeri krvnih sudova se šire sa uzrastom, što omogućava bolji protok krvi i dobru prokrvljenost mišića.Mozak na ovom uzrastu dostiže svoju konačnu veličinu. Skoro potpuno izgrađeni čulni receptori obezbjeđuju dobro čulnu percepciju. Zdravo, normalno dijete je poželjno opteretiti vježbama umjerenog intenziteta, koje mogu biti i duge, ali sa čestim prekidima. To ostavlja utisak da su djeca u stanju da po cio dan skaču, trče i igraju se, a da ne ostave utisak da su umorna. Kapacitet djece u domenu fizičkog rada-vježbanja nije veliki, ali je oporavak od intenzivnog rada kraćeg trajanja brži nego kod odraslih. Nisu preporučljive vježbe u izometrijskom (statičkom) režimu rada, u kome dolazi do napinjanja i zadržavanja daha, što može poremetiti ritam srčanog rada.

2. ORGANIZACIONI OBLICI VASP.-OBRAZ-RADA U FIZ.VASPITANJUOrganizacioni oblici rada koji se primjenjuju u nastavi fiz.vasp. su:- čas tjelesnog vježbanja,- čas specijalnog-korektivnog vježbanja,- aktivan odmor,- izlet, ljetovanje i zimovanje,- školsko sportsko takmičenje i- javne manifestacije.

3. MOTORIČKO UČENJE, FAZE KROZ KOJE PROLAZIProces motoričkog učenja je vrlo složen i uslovljen nizom individualnih kognitivnih, psihičkih i biofizioloških sposobnosti kao: perceptivnih, asocijativnih, misaonih, voljno-emocionalnih i motornih, odnosno od stepena njihove razvijenosti. Motoričko učenje prolazi kroz 3 faze, brzina kojom će pojedinci prolaziti kroz svaku od njih je individualno data.U prvoj fazi (faza generalizacije) ostvaruju se prvi, opšti pripremni i početni uslovi za ovladavanje nekom motoričkom akcijom-pokretom ili kretanjem. Ovde se daju i primaju prve informacije, vizuelizira se kretni zadatak, izazivaju se asocijacije podsjećanjem na ranija slična kretna iskustva i vrše prvi pokušaji realizacije. U tom cilju se primjenjuju verbalna i demonstraciona metoda i sintetičko-analitička metoda praktičnog vježbanja, principi očiglednosti, svjesne aktivnosti i postupnosti. U ovoj fazi obučavanja je važno na vrijeme uočiti osnovne greške i njihovu prirodu kao i uzrok neuspjeha. Nastavnik ima ulogu da prati izvođenje kretnog zadatka, da uošava osnovne greške i njihovu prirodu kao uzrok neuspjeha. Ima ulogu da prati izvođenje kretnog zadatka, da uočava osnovne greške, da na njih ukazuje odmah po izvođenju i daje sugestije kako da se one u sljedećem pokušaju izbjegnu, kako se ne bi ugradile u motorički obrazac kada ih je nemoguće više otklanjati. Cilj ove prve faze obučavanja je OVLADAVANJE OSNOVNOM STRUKTUROM KRETNOG ZADATKA, ODNOSNO UMJETI GA IZVESTI.Druga faza (faza diferencijacije) omogućava dalje višekratno ponavljanje kretnog zadatka u standardnom obliku, ali uz veća opterećenja i zahtjeve. Cilj ove faze je da se KRETNI ZADATAK IZVEDE RACIONALNIJE, PRECIZNIJE, EFIKASNIJE, ČIME SE NJEGOVO IZVOĐENJE PODIŽE NA NIVO VJEŠTINE. Mišićni osjećaji i motorne predstave sopstenog kretanja postaju sve jasnije. Vježbač je u ovoj fazi obučavanja u stanju da uoči prostorne i vremenske karakteristike i karakteristike mišičnog naprezanja obučavanog kretnog zadatka, u stanju je da uoči njegove dijelove, kao i odlučujuće momente za njegovo uspješno izvođenje kao: kada, u kom trenu treba da se odrazi, zamahne, promjeni pravac, kada i koje mišiće da zategne ili opusti i koliko i sl.Treća, završna faza ili faza stabilizacije se ogleda u učvršćivanju i automatizaciji izvođenja kretnog zadatka. U njoj se u potpunosti dovršava formiranje motornog obrasca za obučavanu kretnu strukturu, što podiže nivo ovladanosti njome na nivo kretne navike, a što dalje omogućava njenu uspješnu primjenu u svim, pa i nespicifičnim uslovima u nekom datom trenutku.

48

Do ove faze obučavanja se stiže sistematskim ponavlajnjem kretnog zadatka u sve tećim, promjenljivim i nespecifičnim uslovima. Dominiraju sintetička, takmičarska i igrolika metoda.

Tok motoričkog učenja prati progresivno, ali neravnomjerno napredovanje individualne dinamike. Krivulja uspjeha je u početku ushodna i ne počinje od apsolutne nule, pošto se pretpostavlja određen stepen kretne umješnosti sličnog tipa, pa se i novo može shvatiti kao nadgradnja. Primjer za ovo je obučavanje skoka udalj i uvis koji se nadovezuju na pređašnja iskustva uopšte: ritmičko, figurativno i podražavajuće hodanje i trčanje koje se nadovezuje na iskustvo hodanja i trčanja i sl.Dinamika napretka u motoričkom učenju biće svakako prvenstveno uslovljena individualnim sposobnostima, ali će na nju uticati i primjenjena metodika vježbanja, njegova učestalost u okviru jednog časa vježbanja i sistematičnost vježbanja.

KARTICA 30.

1. MJESTO I ULOGA FIZ.KULTURE U SISTEMU NAUKAFiz.kultura svojim bogatstvom sadržaja, formi, i vidova, nerijetko služi čovjeku i kao motiv i inspiracija za njegovo umjetničko izražavanje, pokretom, muzikom ili likovnim putem. Sve su veći zahtjevi koje društvo postavlja fiz.kulturi. Kroz nju se ostvaruju odgovorni zadaci u oblasti vaspitne i obrazovne djelatnosti, podizanja opšte zdravstvene „kondicije“, radne i odbrambene sposobnosti, humanizacije slobodnog vremena i međuljudskih odnosa, postizanja visokih sportskih rezultata, kao i lične i društvene afirmacije.Jedan broj prirodnih nauka, koje se u osnovi bave izučavanjem bioloških svojstava čovjeka, u okviru svojih istraživanja bave se i uticajem tjel.vježbi na ta svojstva. To su : anatomija, fiziologija, morfologija, biohemija, medicina i higijena.Problematiku iz domena fiz.kulture zahvata: psihologija, sociologija, filosofija, istorija, kao i primjenjene nauke: etnologija, antropologija, pedagogija i didaktika. Iz kruga društvenih nauka su se izdvojile naučne discipline koje se pretežno bave problematikom fizičke kulture kao: istorija fiz.kulture, psihologija sporta, sociologija sporta, sportska pedagogija i dr.

2. POKAZATELJI AEROBNOG KAPACITETAŠto organizam troši više kiseonika u jedinici vremena može duže da radi, njegova radna sposobnost je veća. Aerobni rad je rad uz prisustvo kiseonika, a anaerobni rad je rad bez prisustva kiseonika.Količina utrošenog kiseonika zavisi od sposobnosti:kardiovaskularnog sistema, minutnog volumena srca-količina krvi koja protekne kroz srce za 1 minutu.Udarni volumen- količina krvi koju srce izbaci jednim udarom-kontrakcijom.Količina utrošenog kiseonika zavisi od količine hemoglobina.Kod utreniranih osoba minimalna količina je nešto veća ne na račun frekvencije, već na račun povećanja udaranja.

3. PRINCIPI U NASTAVI FIZ.VASPITANJAU primjeni didaktičkih principa nužno se oslanjamo na:- Zakonitost motoričkog učenja i saznajnih procesa uopšte,- Zakonitosti biološkog razvoja, kao i na- Društvene, vasp.-obrazovne ciljeve i zadatke ove nastave.Principi su: princip očiglednosti i svjesne aktivnosti, uzrasne primjerenosti i individualnosti, zdravstveno-vaspitne usmjerenosti, sistematičnosti i postupnosti, svestranosti, raznovrsnosti, zabave i razonode.

49

KARTICA 31.

1. NAVESTI VJEŽBE ZA RAZVIJANJE I ODRŽAVANJE MOTORIČKIH SPOSOBNOSTIVježbe snage: sklekovi, čučnjevi, trbušnjaci, skok udalj, iz mjesta.Vježbe brzine: taping rukom.Vježbe izdržljivosti- trčanje, vožnja biciklom, plivanje, skijanje.Vježbe spretnosti, pokretljivosti, preciznost (gađanje cilja s udaljenosti 7-10m), ravnoteža (skakanje na gredi, stav na prstima jedne noge), koordinacija (poligon).

2. PRIPREMNI DIO ČASA (objasniti posebne zadatke, opšte)U ovom dijelu časa ostvaruju se 2 vrste zadataka. Prvu čine posebni zadaci – oni se odnose na funkcionalno pripremanje lokomotornog aparata na veće fiziološke napore i kretne zahtjeve koji predstoje u daljem toku časa. Pretežno su u biološkoj funkciji. Drugu grupu čine opšti zadaci- dijelom se odnose na biološke zadatke, a dijelom i na obrazovne zadatke. Oni se odnose na motoričko učenje, odnosno usavršavanje motoričkog funkcionisanja u smislu kvalitetnog oblikovanja pokreta. Vaspitni zadaci se odnose na razvijanje svjesne discipline i stvaranje prijatnog raspoloženja i navikavanja na rad, upornost i istrajnost.Pripremni dio časa traje 7-10 minuta. Osnovna sredstva pripremnog dijela časa čine vježbe oblikovanja, i to u nizu 8-10 vježbi kompleksnog dejstva. Mogu se izvoditi u različitim formacijama (rasutoj, u paru, u razmaknutom troredu, u jednostrukom ili dvostrukom krugu, sa ili bez rekvizita i sa i na spravama. U izboru vježbi za formiranje niza je potrebno uključiti raznovrsne vježbe za sve dijelove tijela i za različite namjene. U pogledu trajanja vježbanja, broja ponavljanja, ritma i redoslijeda vježbi potrebno je pridržavati se principa postupnosti, primjerenosti i individualizacije. Vježbe u nizu imaju sljedeči redoslijed:Prvo se počne sa vježbama za ruke i rameni pojas, nastavlja se vježbama za trup i na kraju se rade vježbe za noge. Najčešće se koristi frontalni oblik rada.U svakom nizu ovih vježbi moraju se naći i vježbe istezanja koje doprinose razvijanju i održavanju zglobne pokretljivosti, kao i vježbe labavljenja, kojima se smanjuje mišićna napetost.

3. OBJASNITI TERMIN FIZIČKA KULTURA, FIZ.VASPITANJE I FIZ.OBRAZOVANJEFiz. kultura je dio opšte kulture. Ovim složenim terminološkim izrazom se označava: sveukupnost onih materijalnih, kulturnih i duhovnih vrijednosti koje su stvorene i namijenjene zadovoljavanju bio-psiho-socijalnih potreba čovjeka, aputem raznolikih tjelesnih-kretnih aktivnosti. Ona je matični pojam karakterističan za 3 osnovna vida čovjekovog angažovanja u tjelesnom vježbanju i to: fiz.vaspitanje, sport i rekreacija. Fiz.vaspitanje je društveno planirana i organizovana vaspitno-obrazovna oblast u kojoj se putem raznovrsnih kretnih aktivnosti kao operatora ostvaruju ciljane transformacije višedimenzionalne ličnosti čovjeka –djeteta. Fiz.vaspitanjem se utiče na: fizički rast i razvoj, na usavršavanje amtropomotorike, razvijanje i održavanje funkcionalnih i motoričkih sposobnosti, a posredno i na očuvanje zdravlja, pravilno držanje tijela, sticanje pozitivnih moralno voljnih osobina ličnosti, a i na kognitivan razvoj i dobro osjećanje i raspoloženje. Jedinstveno je jer je definisano kao vaspitno-obrazovno područje, a ne kao nast.predmet. obavezno je za određene uzrasne kategorije kao što su: djeca predškolskog uzrasta, OŠ, srednjih škola.Fiz.obrazovanje je integralni dio fiz.vaspitanja koje je prvenstveno usmjereno ka usvajanju i usavršavanju motornih (kretnih) umenja, vještina i navika, kao i teorijski znanja koja omogućuju njihovo razumijevanje i samostalnu primjenu u životu. Fiz.obrazovanjem se doprinosi širenju dijapazona kretnih umenja i osposobljava čovjeka da njima smisleno i svrsishodno vlada, da zna zašto, kako i kada da ih primjenjuje.

50

KARTICA 32.

1. VASPITNI ZADACI FIZ.VASPITANJASu :1. Vaspitanje volje, karaktera i svjesne discipline-upornost, dosljednost, odlučnost2. Pozitivan odnos prema radu – učenici postavljaju sprave3. Disciplinovan i svjestan odnos prema kolektivu- takmičenje, izleti, logoravanja4. Zdrava razonoda5. Formiranje i razvijanje smisla za lijepo- u prirodi, životu, tjelesnim vježbama, lijepo držanje tijela, lijepo kretanje.

2. OBJEKTIVNOST MOTORIČKOG TESTIRANJA SE OGLEDA USvaki test ima tačan i precizan način izvođenja.- Obezbjeđeni uslovi testiranja,- Ispravnost mjernih instrumenata,- Obučenost osobe koja testira.Objektivnost- test je objektivan ako na rezultate ispitanika ne djeluju subjektivni faktori ( ličnosti ispitivača , ni na onog ko ispravlja test). Objektivan je onaj test ako ga različiti ocjenjivači vrednuju istim brojem bodova. Povećana je ako su zadaci razumljivi i ako ga svi shvate na isti način.

3. PRIRODNI I KONSTRUISANI OBLICI KRETANJAPrirodnim ili filogenetskim oblicima kretanja nazivamo sva ona kretanja koja su se kroz sveukupni filogenetski razvoj čovjeka dobro utemeljila, postala čovjekova specifica sui generis i najčešće primjenjivana u njegovom svakodnevnom životu. U prirodne oblike kretanja se ubrajaju: hodanje, trčanje, skakanje, bacanje i hvatanje, penjanje i puzanje, dizanje i nošenje, vučenje i potiskivanje, višenje i upiranje.Hodanje se izvodi na sljedeći način: noga se u iskoraku postavlja na petu, sa koje se težina tijela prenosi na prednji dio stopala, pa na prste od kojih se vrši potiskivanje i odguravanje za slejdeći iskorak suprotnom nogom. Prsti su usmjereni naprijed, tijelo se drži uspravno, glava takođe,a pogled je upravjen naprijed. Ruke se iz ramena klate naprijed-nazad. Da bi obavila sljedeći iskorak, noga se pokreće iz zgloba kuka lakim savijanjem u koljenu. U trčanju je tijelo nagnuto nešto više naprijed, što je trčanje brže, nagib je veći. Prvi dodir sa tlom se ostavruje preko prednjeg dijela stopala, a ne preko pete kao kod hodanja. Pri izvođenju trčanja javljaju se greške: zabacivanje glave nazad ili njeno okretanje desno-lijevo, suviše podignuta ramena i grčevito držanje, sjedeće trčanje, klaćenje, zabacivanje potkoljenica i peta nazad. Hodanje i trčanje su sredstvo fiz.vasp.kojim se ostvaruju biološki (misli se na uticaj koji imaju na jačanje mišića i poboljšanje funkcionalnih sposobnosti disajnih i srčano-sudovnih organa, poboljšanje izdržljivosti, brzine i spretnosti), obrazovni zadaci (formiranje navika ovih kretanja u različitim uslovima-po pijesku,ledu,snijegu, uzbrdo,nizbrdo, na različite načine-istrajno, brzo, spretno i u različitim situacijama) i vaspitni zadaci (formiranje nekih voljnih osobina kao istrajnost, takmičarskog duha, svjesne discipline i vaspitavanje pozitivnog odnosa prema fizičkim aktivnostima, posebno prema tjelesnom kretanju i potrebi da se hoda kad god je to moguće). Mogu se koristiti u igrama: igre tipa hvatalice, promjene mjesta, utrkivanje, u štafetama, sportskim igrama. Moraju biti primjereni uzrastu po dužini dionica koje se prelaze i brzini izvođenja. U radu se najčešće koristi frontalni oblik ovih kretanja, svi učenici istovremeno i hodaju i trče. Brzo trčanje u homogenim grupama izvodi se u vrstama i u „talasima“-jedna vrsta trči za drugom. U brzom trčanju na 20-30m trebaju se poduzeti sljedeće mjere bezbjednosti kao:- staza po kojoj se trči treba da je ravna i da nije klizava,- učenici treba da su međusobno dovoljno razmaknuti,- trčanje se mora izvoditi pravo, a ne ukoso, da se ne sječe put drugome,- iza linije cilja treba biti dovoljno prostora da se postepeno zaustavi,- po završetku trke svi se vraćaju na začelje sa strane, a ne istim putem preko staze.

51

Za učenike 1 i 2 razreda teži se jednostavnijim oblicima trčanja i hodanja, sa manje zahtjeva u pogledu koordinacione složenosti, trajanja i brzine. Hodanje i trčanje treba zbog svoje univerzalne primjenjivosti zauzeti 15-20 % u fondu nastavnih jedinica.Poskakivanje, skakanje i preskakanje su prirodni oblici čovjekovog kretanja lokomotornog karaktera, koji on primjenjuje po potrebi savladavanja prepreka koje su se javile na putu njegovog kretanja. To su aciklične lokomocije. Koriste se u raznim varijantama:oskakivanje na jednoj i dve noge, skaknje udalj, vis i dubinu preskakanja. Ostvaruju se biološki zadaci – razvijanje eksplozivne i repetativne snage mišića nogu i nekih mišića trupa, kao i jačanja nožnih zglobova; obrazovni- bogaćenje ukupnog kretnog fonda različitim modalitetima ovih kretanja; vaspitni-vaspitavaju se neke osobine volje (odvažnost, hrabrost i odlučnost).Ove vježbe se primjenjuju skoro na svakom času fiz.vaspitanja. u nižim razredima će to biti poskakivanje kraćeg trajanja skaknje udalj i vis preko prepreka manje dužine i visine, a preskoci preko gimnastičkih sprava i atletsko skakanje udalj i vis primjeniće se tek od 4 razreda. Najjednostavnijim se smatraju skokovi uvis iz mjesta-podskakivanjem i poskoci. Sljedeći je skok udalj iz mjesta, dok su najsloženiji skokovi iz zaleta i to uvis. Početna visina skoka uvis ne treba biti veća od 30 cm,a u principu se ne dozvoljavaju skokovi sa sprava koje su iznad visine koja doseže do struka djece, a anjviše do 60 cm. Djeca trebaju naučiti da doskaču elastično-„meko“, a to se postiže doskokom na prednji dio stopala i počučnjem ili čak čučnjem. Kod preskoka kozlića nužno je asistirati. Vježbe poskakivanja se mogu izvoditi u frontalnom radu, a većinu drugih skokova i preskoka u grupnom radu. Učenici mogu da stoje u koloni po jedan i izvode zadatak po redu prispjeća ili po principu talasa, da svi prvi iz grupa skaču istovremeno, pa drugi itd.Ova kretanja treba da su zastupljena u fondu nast.jedinica 10-15 %.Bacanje i hvatanje su prirodni oblici kretanja manipulativnog karaktera koje čovjek u svojim uobičajenim životnim i radnim aktivnostima rjeđe primjenjuju. Koriste se razne varijante bacanja u daljinu, visinu i cilj, sa jednom i sa obe ruke i hvatanja sa jednom i obe ruke. Bacaju se predmeti različitih veličina, težina i oblika:lopte, medicinske palice, obruči, kestenje, kamenčići, a hvataju lopte i palice. Bacanja i hvatanja se u fiz.vaspitanju koriste kao vježbe za razvijanje motoričkih sposobnosti, kao eksplozivne i repetativne snage mišića ruku, ramenog pojasa i leđa, spretnosti i brzine složene motoričke reakcije. Osim ovih bioloških, ovim vježbama se rješavaju i obrazovni zadaci koji se odnose na motoričko učenje u domenu bacanja i hvatanja, a njima se mogu i vaspitavati osobine odvažnosti i hrabrosti. Igre su kao: „između 2 vatre“, „neka bije“, „obaranje čunjeva“ i sl. Učitelj u 1 razredu primjenjuje bacanja sa manjim i lakšim loptama i predmetima u „samoigranju“ i „samovježbanju“, a najprostije forme su bacanje lopte odozgo, a najsloženija bacanja su ona gdje se pokreti ekstremiteta koji bacaju spravu povezuju sa pokretima drugih dijelova tijela.Bacanje treba izvoditi i desnom i lijevom rukom podjednako kako bi ove vježbe razvijale snagu i spretnost i jedne i druge ruke. Bacanja se izvod eu paru i u grupnom radu po talasima.Kod dodavanja i hvatanja lopti učenicima treba stalno skretati pažnju da nije cilj da se lopta snažno baci već da se ona i uhvati.Ove vježbe trebaju biti zastupljene u radu 10-15 % nastavnih jedinica.Penjanje, puzanje i provlačenje su aciklična kretanja lokomotornog karaktera koja se izvode pretežno anagažovanjem ruku. U fiz.vaspitanju primjenjuju se u provlačenju ispod i kroz prepreke i penjanju uz vertikalne i kose prepreke. Kod djece su ova kretanja veoma omiljena, mogu se izvoditi kako u prirodi, tako i u sali i školskim dvorištima. Ova kretanja se koriste za jačenje mišića ruku i ramenog pojasa, njima se poboljšava opšta pokretljivost i spretnost, a penjanje uz strme i višlje prepreke razvijaju voljne osobina kao što su :odlučnost i odvažnost, a uči se i tehnika penjanja. U radu sa učenicima 1 i 2 razreda učitelj primjenjuje prepentravanja preko nižih sprava do 80 cm, penjanje na manje visine do 2 m i puzanje kraćeg trajanja koje smjenjuje hodanjem, a sa učenicima 3 razreda se primjenjuje penjanje na veće visine do 3m, penjanje kombinovano sa nošenjem i poligone. Kod penjanja uz motku treba insistirati da se prihvat rukama vrši tek nešto iznad, gdje se pridržava drugom rukom, a na što viši stepen. Ruke trebaju stalno biti savijene u laktu. Učenike treba upozoravati na oprez i pri penjanju i pri silaženju.

52

Dizanje i nošenje su najčešće primjenjivani oblici kretanja u životu čovjeka. To su kretanja manipulativnog karaktera. Dižu se i nose predmeti različitih visina, težina i oblika, pojedinačno, u paru ili grupno sa jednom ili sa obe ruke. Ove vježbe se koriste kao vježbe za jačanje dinamičke i statičke snage mišića ruku, leđa i nogu, a njima se ostavruju i obrazovni zadaci-sticanje iskustva u pronalaženju najracionalnijeg načina podizanja, nošenja i spuštanja različitih predmeta; a prenošenjem predmeta ili druga u grupnom radu vaspitavaju osobine sarađivanja i pomaganja.Učitelj treba naučiti učenike da dižu predmeta sa tla počučnjem, a ne u pretklonu sa pruženim nogama. Učenici mlađih razreda ne bi trebalo da dižu i nose predmete teže od 5-6 kg u 1 i 2 raz., a 6-8 kg u 3 razredu i to na leđima. Izvodi se u radu po grupama, a ova kretanja se primjenjuju kao tjelesne vježbe za pravilno držanje tijela.Vučenje i potiskivanje su prirodna lokomotorna kretanja čovjeka kojima se on suprostavlja različitim živim i neživim otporima. Primjenjuju se kao tjel.vježbe vučenja i potiskivanja u vidu „borenja“ parova i grupa. Izvode se posredno ili neposredno. Koriste se kao tjel.vježbe za jačanje mišića i razvijanje spretnosti čitavog tijela. To su vježbe statičke snage i nisu podesne za djecu 1 i 2 razreda. Mogu se izvoditi na otvorenom i u sali, za učenike su ove vježbe zanimljive zbog takmičenja koje u njima vlada. Vaspitava se svjesna disciplina, borbenost, inicijativnost i upornost.Višenje i upiranje se često koriste kao sredstvo fiz.vaspitanja. vježbe u visu i uporu na ovom uzrastu se primjenjuju kao mješoviti visovi i upori, tj.tijelo ne visi i ne upire se samo okačeno i oslonjeno na ruke, već uz istovremeno upiranje nogama. Ove vježbe se mogu izvoditi u prirodi, školskom dvorištu i u sali. I u uporu i u visu učenici se za spravu drže punim zahvatom, što znači da su prsti sa gornje, a palac sa donje strane. Vis i upor mogu biti prednji i zadnji. Kod prednjeg rukama se hvta ispred tijela, a kod zadnjeg iza. Pravilno izvedene ove vježbe jačaju mišiće ruku i ramenog pojasa i povećavaju pokretljivost kičmenog stuba i zglobova ruku i ramena.

KARTICA 33.

1. KOŠTANO-ZGLOBNI SISTEMKost je tvrd organ bjeličaste boje, različitog oblika, dužine, širine i debljine u skladu sa funkcijom koja je namijenjena. Može biti: duga, kratka i pljosnata. Kratke kosti se nalaze u završecima ekstremiteta i grade kičmeni stub. One omogućavaju fine i elegantne pokrete. Duge kosti grade ekstremitete. Na svakoj dugoj kosti se razlikuje njen tanji dio-dijafiza i njena dva proširena kraja-epifize, koje služe za njeno zglobljavanje sa dugim kostima. Nisu sasvim prave, već blago zakrivljene. Pljosnate kosti zatvaraju šupljine u kojima su smješteni meki i osjetljivi vitalni organi, koje oni štite od mehaničkog opterećivanja. Površina kostiju je neravna, na njoj se zapažaju manja i veća ispupčenja. Sa spoljnje strane kost je pokrivena pokosnicom-periostom. U njenom površinskom sloju se nalaze snopovi vezivnih vlakana, a u dubljem slju krvni sudovi, nervna vlakna i mlade koštane stanice-osteoblasti. Neke sadrže u svojoj unutrašnjosti i koštanu srž gdje se stvaraju krvna zrnca. Kost je većim dijelom građena 70% građena od neorganskih materija, a manjim dijelom 30% od organskih (oseina). Kost je jedna od najčvršćih tkiva. Skeletni sistem čovjeka čine kosti:Kosti glave: pljosnate su i nepravilnog oblika i uključuju kosti lica i lobanje koje zatvaraju više šupljina. Oblikuju lobanju.Kosti trupa: čine ih kosti kičmenog stuba (33-34 kičmenih pršljenova) i kosti grudnog koša (grudna kost, 12 pari rebara i grudni dio kičmenog stuba).Kostur gornjih ekstremiteta- ruku: čine kosti ramenog pojasa (klj.kost i lopatica), 3 kosti ruke (jedna kost nadlakta-ramenica i 2 kosti podlakta –žbica i laktica) i 27 kostiju šake (8 kostiju ručja, 5 kostiju područja i 14 u prsima).Kostur donjih ekstremiteta-noge: obrazuje karlični pojas, 4 kosti noge (jedna kost natkoljenice-butna kost, jedna kost koljena-čašica i 2 kosti potkoljena-golenjača i lisnjača) i 26 kostiju stopala (7 u nožju, 5 u donožju i 14 u prstima).Zglobovi su mjesta gdje se 2 ili vipe kostiju međusobno spajaju. Oni mogu biti nepokretni, polupokretni i pokretni. Mogu biti i prosti i složeni, a prema obliku mogu biti:ravni polupokretni, valjkasti, jajasti, kuglasti.

53

Građu pokretnih zglobova čine glavni elementi,a oni su:zglobovne površine, zglobna šupljina, zglobna čaura.Sporedni elementi koji se sreću samo kod pojedinih zglobova su:zglobne veze, zglobni kolut i meniskus. Osnovna funkcija zgloba je da međusobno spaja i učvršćuje kostur i da tijelu omogućuje kretanje.

2. CILJEVI I ZADACI FIZ.VASPITANJACilj nastave fit.vaspitanja jeste da raznovrsnim i sitematskim motoričkim aktivnostima, koje se povezane sa ostalim obrazovno-vaspitnim područjima, doprinese integralnom razvoju učenika, motoričkih sposobnosti, sticanju i primjeni motoričkih umijenja i navika i neophodnih teorijskih znanja u svakodnevnim i specijalnim uslovima života i rada.Opšti operativni ciljevi nastave fiz.vaspitanja su:1. Podsticanje rasta i razvoja,2. Uticanje na pravilno držanje tijela,3. Razvoj motoričkih sposobnosti, 4. Sticanje motoričkih umijenja,5. Usvajanje znanja radi razumijevanja značaja i suštine nastave fiz.vaspitanja,6. Formiranje moralno voljnih osobina ličnosti.

Posebni zadaci (ciljevi) su:1. Zadovoljavanje osnovnih dječijih potreba za kretanjem i igrom,2. Razdvijanje koordinacije, gipkosti i ravnoteže, te eksplozivne snage- sile kao komponente motoričkih sposobnosti,3. Sticanje motor.vještina učenja u svim prirodnim oblicima kretanja u različitim uslovima,4. Učvrščivanje i čeličenje organizma, jačanje zdravlja i razvijanje higijenskih navika,5. Socijalizovanje –poddruštvnjavanje učenika.

3. OBJASNITE TERMIN VALJANOST-VALIDNOST MOTORIČKOG TESTAMjerenje motor.sposobnosti učenika je od izuzetnog značaja upravo za učenike od 1-4 razreda. U procesu formiranja i razvijanja motor.sposobnosti veoma je aktuelno mjerenje, praćenje i vrednovanje nivoa razvijenosti. U tu svrhu se koriste motor.testovi. Sve se to unosi u ličnu kartu učenika, na početku i na kraju šk.godine. mjerenja su postala najprihvatljivija metoda provjeravanja. Ono eliminiše subjektivizam i daje najobjektivniji način provjeravanja. Obaveza nastavnika razredne nastave u vezi sa provjeravanjem i mjerenjem tjelesnog i zdravstvenog odgoja je i sagledavanje tjelesne razvijenosti, tj.sposobnosti učenika. U formiranju ocjena za učenike vrednuju se sa 3 aspekta:1. Znanja i umijenja,2. Tjelesne sposobnosti i 3. Odnosa prema tjelesnom i zdravstvenom odgoju.U ličnom kartonu učenika rezultati mjerenja fiz.sposobnosti upisuju se u karton.Test je valjan, odnosno validan u onoj mjeri ako mjeri baš ono što se njime želi izmjeriti. Test nije validan, ako istovremeno nije i pouzdan.Pouzdanost (dosljednost, vjernost) – je takva karakteristika testa koji kod ponovljene primjene na istim ispitanicima daje u osnovi iste rezultate.Objektivnost- test je objektivan ako na rezultate ispitanika ne djeluju subjektivni faktori, ako ga različiti ocjenjivači vrednuju istim brojem bodova.Osjetljivost- ako se njime mogu ispitati manje razlike u uspjehu odgovora učenika.Praktičnost – jednostavnost primjene i brzog ispitivanja.Ekonomičnost – ekonomičnost troškova i vremena. Baždarenost.

54

KARTICA 34.

1.SVRHA FORMIRANJA HOMEGENIH GRUPA U NASTAVI FIZ.VASPITANJAHomogene- formirane od učenika približno istih sposobnosti i sklonosti. Učenici bolje napreduju jer su im zadaci primjereniji njihovim mogućnostima. One omogućavaju veču diferenciranost u pogledu radnih zadataka, radnog opterećenja i drugih zahtjeva. Ova forma rada je najprikladnija za razvijanje i održavanje motoričkih umijenja i navika, a ima i afektivnu ulogu.

2.IZBOR VJEŽBI, DOZIRANJE U INDIVIDUALNOM POSTUPKUTjelesne vježbe po svojoj funkciji mogu biti:- vježbe za održavanje i korekciju tjelesnog držanja i kretanja (vježbe oblikovanja, korektina i sportska gimnastika),- vježbe za razvijanje i održavanje motoričkih sposobnosti (vježbe snage, brzine, izdržljivosti, koordinacije, ravnoteže, preciznosti, pokretljivosti),- vježbe za ovladavanje kretnim umenjima, vještinama i navikama (vježbe trčanja, skakanja, bacanja, penjanja, plivanja i sl.).Doziranje vježbe je u najdirektnijoj vezi sa individualizacijom nastave. Ono zavisi od niza elemenata, a njihovom kombinacijom se opterećenje smanjuje ili uvećava. Najlakše se operiše brojem ponavljanja vježbe, brzinom izvođenja, trajanjem, veličinom i dužinom kretanja i posebno ritmom.Individualizacija nameće potrebu smjelijeg mijenjanja organizacionih oblika rada, razvrstavanjem razreda ne samo po uzrasnim i nekim intelektualno, psiho-socijalnim, već i drugim psihofizičkim obilježjima, sposobnostima i interesovanjima.

3. SNAGA I TJELESNA MASASnagom se može smatrati sposobnost čovjeka da se mišićnim naprezanjem suprostavi nekoj spoljašnjoj sili (težini sprave, sili partnera, gustini spoljašnje sredine ili zemljine teže) ili da pokreće sopstveno tijelo.Mehanizmi njenog ispoljavanja vezani su prvenstveno za: - morfofunkcionalne karakteristike mišića, - veličinu njihovog poprečnog presjeka, - strukturu njihovih vlakana, - biohemijske i metabolističke procese u zaposlenom mišiću i - prisustvo energetskih izvora u njima.Međutim, oni su vezani i za psihofiziološke dimenzije ličnosi, kao što su: opšte stanje CNS, pokretljivost procesa ekscitacije i inhibicije(razdraženja i kočenja) u njemu, provodne sposobnosti perifernih dijelova neuromotornog sistema koji prima signale iz CNS, a čini se najviše zavise od voljnih napora (motivacione sfere). Moguće je diferencirati vidove njenog ispoljavanja bar po 3 osnova:1. s obzirom na karakter režima rada,2. s obzirom na kriterijum odnosa veličine ispoljene snage i mase tijela i3. s obzirom na topološki kriterijum.Na osnovu karaktera režima mišićnog rada, snaga se može ispoljavati u vidu: statičke i dinamičke snage.

55