Milana Maletić

UTICAJ FIZIČKE AKTIVNOSTI NA PSIHIČKI RAZVOJ DJETETA

-seminarski rad-

Mentor:

Prof. dr Nebojša Švraka

Banja Luka, maj 2013. godine

SADRŽAJ

Uvod

1. Teorijski pristup problemu 4

1.1. Pojam fizičke aktivnosti 4

1.2. Pojam psihičkog razvoja djeteta 4

1.2.1. Psihofizičke karakteristike djeteta školske dobi 6

2. Dosadašnja istraživanja 7

3. Metodologija istraživanja 7

3.1. Predmet i cilj istraživanja 7

3.2. Hipoteze istraživanja 8

3.3. Metode istraživanja 8

3.3.1. Servej istraživački metod 9

3.3.2. Metod teorijske analize 9

3.4. Instrumenti istraživanja 9

4. Uticaj fizičke aktivnosti na psihički razvoj djeteta 10

4.1. Razvoj djeteta predškolske dobi i zadaci fizičkog vaspitanja 13

4.2. Postupak u radu sa djetetom 14

4.3. Fizička aktivnost djeteta mlađeg školskog uzrasta 15

5. Vaspitna vrijednost dječije igre 18

Zaključak 20

Literatura

UVOD

Neprekidni razvoj društvenih odnosa i promjenljivosti uslova života i rada zahtjevaju

da se mlada pokoljenja što svestranije pripremaju za život. Pri tom treba imati u vidu, koliko

god je to moguće, uslove života za nekoliko decenija unapred i davati generacijama koje sada

tek počinju da žive takvo obrazovanje i vaspitanje koje će im omogućiti da se lako

prilagođavaju novim životnim uslovima i potrebama vremena u kome će biti nosioci

društvene aktivnosti. Potrebno je, dakle, izgrađivati čovjeka čiji će organizam, kao cjelina, biti

osposobljen za psihofiziolokšo prilagođavanje naporima u složenim radnotehničkim uslovima

i društvenim odnosima.

Ovo prilagođavanje mora biti bez štete po zdravlje, uzeto u smislu njegove najšire

definicije: „Da je zdravlje skup fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja“.

Dijete, kao i odrasli, danas uživa sve blagodati civilizacije, ali je više od odraslih

ugroženo nedostatkom prirodnih uslova za razvoj fizičkog i mentalnog zdravlja. Stoga mu je

potrebno pružiti uslove za razvoj koji će mu omogućiti i srećno djetinjstvo i osposobiti ga za

život u budućnosti.

Zbog toga roditelji, kao prvi vaspitači, treba da upoznaju razne vidove jedinstvenog

vaspitanja i njihovu uzajamnu zavisnost. Samo tako mogu da rješavaju složene zadatke

vaspitanja djeteta, dok je ono nužno vezano za porodicu, i da svoja nastojanja usklađuju sa

vaspitnim dejstvom predškolskih ustanova, društvenih organizacija i škole.

1. TEORISKI PRISTUP PROBLEMU

1.1. Pojam fizičke aktivnosti

Fizička aktivnost je svaka rekreativna ili kompetitivna aktivnost kojoj su u osnovi

pokret i promjena položaja tijela, s ciljem da se postigne rezultat koji zavisi samo od lične

sposobnosti izvođača. Pod pojmom fizičko opterećenje ili fizička aktivnost se, međutim, u

svakodnevnom govoru često podrezumjevaju mnogi srodni pojmovi kao što su: fizički rad,

fizičko vježbanje, sport, takmičarske discipline, igra, fizičko vaspitanje, fizička kultura... Prema

navedenoj definiciji, pod fizičkom aktivnošću se podrazumjevaju sport kao takmičarska

fizička aktivnost i rekreativne fizičke aktivnosti. Termin „rekreativna aktivnost“ upotrebljen je

da bi se napravila razlika u odnosu na fizičku aktivnost povezanu sa određenim profesijama.

Pod pojmom sport, kao jednom od manifestacija fizičke aktivnosti s druge strane

podrazujmeva se organizovano, obično takmičarsko bavljenje fizičkom aktivnošću

(profesionalno ili amatersko). Fizički trening je sistematska fizička aktivnost na nivou veće od

uobičajenih aktivnosti.

Fizička sposobnost je sposobnost da se određena fizička aktivnost izvrši na

zadovoljavajući način. Ona nije jedna cjelovita sposobnost, već je skup više relativno

nezavisnih sposobnosti, te se u tom smislu može govoriti o strukturi fizičke sposobnosti.

Većina autora slaže se skoro u potpunosti da strukturu fizičkih sposobnosti čovjeka čine

sledeće sposobnosti: snaga, brzina, izdržljivost, pokretljivost i kordinacija. Čisto se za

takmičarske sportove kao primarne sposobnosti izdvajaju: snaga, brzina i izdržljivost. Sa

aspekta rekreacije, međutim, najvažnije sposobnosti bi bile: kardiovaskularna izdržljivost,

snaga i pokretljivost. Moglo bi se iz tih razloga reći da, zbog najpovoljnijih efekata na

zdravlje, kardiovaskularna izdržljivost ima najveći značaj.

1.2. Pojam psihičkog razvoja djeteta

Psihički razvoj čovjeka je kontinuiran proces koji ima svoje tipične hronološke

karakteristike. Njih treba uzeti uslovno jer su među pojedincima značajne razlike u razvoju.

Posebno je teško razgraničiti psihički razvoj u djetinjstvu, gdje ima i najviše razlika u

periodizaciji razvitka. Periodizacija psihičkog razvoja čovjeka ima smisla zbog sljedećeg:

- Poznavanje normi psihofizičkog razvoja omogućava praćenje individualnog razvoja

djeteta;

- Praćenje i poređenje psihofizičkog razvoja može poslužiti kao osnova za poduzimanje

adekvatnih postupaka i mjera za pospješivanje razvoja;

- Podaci o psihofizičkom razvoju mogu biti dobra osnova za predviđanje i usmjeravanje

razvoja.

Periodizacija psihofizičkog razvoja je proizvoljna podjela koja u stvarnosti nije tako

strogo odijeljena. Kako se u periodizaciji najčešće uzima vrijeme kao osnovni faktor podjele

razvojnih perioda, ispada da su promjene zbog vremena a ne zbog procesa koji se odvijaju,

stoga se u posljednje vrijeme sve više spomonje funkcionalna periodizacija u kojoj se kao

kriteriji za podjelu ne uzima vrijeme već razvoj pojedinih funkcija. Tako, prema ovom

kriteriju, Andrilović navodi ove faze:

- Faza frontalnog rasta funkcija (evolucija),

- Faza stabilizacije (ravnoteža) i

- Faza specializacije (involucijski procesi).

Radi bolje sistematike u pregledu psihofizičkog razvoja čovjeka, mi ćemo se poslužiti

periodizacijom u kojoj je vrijeme osnovni kriteriji, ali ćemo u objašnjenju određenih perioda

objasniti i funkcionalni kriteriji.

Tabela 1. Periodi i trajanje psihičkog razvoja čovjeka

Period razvoja Trajanje razvoja

1. Prenatalni period od začeća do rođenja

2. Rano djetinjstvo

a) novorođenče

b) dojenče

od rođenja do kraja druge godine

dvije sedmice posle rođenja

od rođenja do kraja druge godine

3. Prvo djetinjstvo od druge do treće godine

4. Predškolski period od treće do šeste godine

5. Školski period od šeste do dvanaeste godine

6. Mladenaštvo

a) pubertet

b) adoloscencija

od dvanaeste do osamnaeste (dvadesete) godine

od dvanaeste do petnaeste godine

od petnaeste do osamnaeste (dvadesete) godine

7. Zrela dob od dvadesete do šezdeset pete godine

8. Starost od šezdeset pete do kraja života

1.2.1. Psihofizičke karakteristike djeteta školske dobi

Tjelesni rast: u ranoj školskoj dobi djeca godišnje rastu oko 6 cm i dobivaju 3 – 3,5 kg

sve do početka pubertetskog ubrzanog rasta koji je kod djevojčica u dobi od 10,5 godina, kod

dječaka 11,5 godina.

Senzorni razvoj: u toku školskog perioda oštrina vida i sluha se izoštravaju, a naraslo

lično iskustvo upotpunjava ove senzitivacije, tako da djeca u nekim situacijama nadmašuju

odrasle u vidnom i slušnom raspoznavanju. Djeca u starijim razredima mogu sama da

miješaju boje i da osjete i izraze suptilne svijetle kontraste. Percepcije su na ovom uzrastu

potpunije što povećava moć opažanja.

Intelektualni razvoj: pažnja na ovom uzrastu više nije samo zavisna od podražaja iz

vanjskog svijeta, nego je sve više pod uticajem volje i shvatanja. Već u drugom razredu dijete

može pažnju distribuirati na pojedine dijelove opaženog predmeta ili pojave. Namjerna

pažnja može trajati od 25 do 35 minuta. Na nižim školskim uzrastima pažnja je površna i

nekritična, pa dijete nastaoji da što brže pređe tekst i pritom ga često ne čita nego pogađa.

Govor je na ovom uzrastu složeniji. Djeca uče nova značenja riječi, ali i suptilnije

oznake za stare riječi. U tom pogledu posebno je značajna škola koja kroz neke predmete

stimuliše govor.

Mišljenje se u školskom periodu posebno razvija, čemu doprinose različiti nastavni

sadržaji. Kako dijete raste, tako raste i mogućnost apstrakcije i generalizacije.

Dječije igre na školskom uzrastu su bogatije, raznovrsnije i savršenije. Njima dijete

razmišlja o posljedicama, pa su sve više namjerne i organizovane. Kroz igru dijete razvija

svoje intelektualne mogućnosti, kultiviše nagone i utiče na kontrolu emocija.

Emocije su na ovom uzrastu sve više diferencirane. Javljaju se socijalna i estetska

osjećanja, npr. može da pohvali rukopis svog druga iako ga ne voli. Osjećanjima dijete još

uvijek manipuliše. Kontrola emocija je bolje, ali još nedovoljna, tako da se može lako

primjetiti kada dijete hoće zaplakati. Spoljni izrazi emocija zavise od situacije, diječijeg

živčanog sistema i ranijih emocionalnih iskustava. Krajem drugog razreda bivaju nešto

izraženija manična emocionalna ponašanja, pa se djeca mnogo smiju i vesele.

Socijalni razvoj je intenzivan u školskom periodu. Dijeca se druže i svoje ponašanje

podređuju drugima. Na taj način uče pravila i norme ljudskog ponašanja. Pojedini nastavni

predmeti posebno podstiču socijalni razvoj.

2. DOSADAŠNJA ISTRAŽIVANJA

Budući da je čovjek nastao kretanjem i u kretanju se kroz evoluciju usavršavao,

kretanje je bilo i ostalo neophodan uslov njegovog biološkog opstanka.

Brojna istraživanja s područija kineziologije došla su do saznanja da čovek današnjice

ne može u potpunosti funkcionisati bez odgovarajuće fizičke aktivnosti. Također, brojna

istraživanja koja se bave praćenjem rada i razvoja djece predškolske dobi potvržuju da

kretanje ima pozitivan uticaj na intelektualni , emocionalni i fizički razvoj djece, te značajan

uticaj na trenutni, ali posebno na njihov budući zdravstveni status.

KRETANJE NEKRETANJEpodražaj na razvoj

radna sposobnost

poremećaji u razvoju

atrofija

podražaj za održavanje

viši stepen ekonomije

funkcionalni poremećaji

smanjena ekonomičnost

psihička i vegetativna stabilnost psihička i vegetativna labilnost - distonija

profilaksa oštećenja civilizacijom smanjena rezistencija

TERAPIJA BOLEST

(iz knjige Prokop, L. i Banchl, N. (1984): Alterssportmedizin)

Fizička aktivnost, sport i vježbanje već decenijama promiču kao sredstva važna za

očuvanje zdravlja. Težnja predškolskog i školskog vaspitanja je unapređivanje zdravlja i

stvaranje društva zdravih ljudi.

3. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA

3.1. Predmet i cilj istraživanja

Autori, Kundačina i Banđur kažu: „Problem istraživanja je u osnovi predmet

istraživanja. Predmetom istraživanja se konkretizuje ono što je bilo istraživano. Potrebno je

izbjegavati uopšteno i neprecizno formulisanje predmeta istraživanja. Predmetom

istraživanja se opisuje šta je istraživano, opisuje se pojava koja se istraživala, o kojoj se došlo

do određenog saznanja. Definisanje predmeta istraživanja znači identifikovanje, određivanje

konteksta, situiranje problema istraživanja, jasno razgraničavanje od drugih, sličnih

problema. Predmet istraživanje može biti: problem, pitanje, aspekt, pojava, proces, stvar,

koncepcija. Predmet se opisuje prostorno i disciplinarno. Opisuje se vrijeme u toku koga je

praćen predmet istraživanja i prostor na kome se pratila predmetna pojava.“ (2007: 137).

Predmet ovog istraživanja bi bio: „Uticaj fizičke aktivnosti na psihički razvoj djeteta“.

Ciljem istraživanja je potrebno definisati šta se namjerava postići projektom

istraživanja. U našem slučaju cilj bi bio: „Ustanoviti da li fizička aktivnost utiče na psihički

razvoj djeteta“.

3.2. Hipoteze istraživanja

„Hipoteze su predpostavke o rješenjima određenog problema. Izvode se iz postojećih

teorija, sprovedenih istraživanja i iskustva istraživača. Hipotezama se iskazuje odnos između

variabli istraživanja. Proizilaze iz formulisanog problema, cilja i zadataka istraživanja.“

(Kundačina, M. i Banđur, V., 2007:140).

Na osnovu cilja istraživanja moguće je postaviti opštu hipotezu: „Pretpostavlja se da

fizička aktivnost utiče na psihički razvoj djeteta u totalu“. Na osnovu zadataka istraživanja,

moguće je postaviti sledeće posebne hipoteze:

1. Pretpostavlja se da fizička aktivnost utiče na tjelesni razvoj

2. Pretpostavlja se da fizička aktivnost utiče na motorni razvoj

3. Pretpostavlja se da fizička aktivnost utiče na senzorni razvoj

4. Pretpostavlja se da fizička aktivnost utiče na intelektuali razvoj

5. Pretpostavlja se da fizička aktivnost utiče na socio-emocionalni razvoj

6. Pretpostavlja se da fizička aktivnost utiče na moralno vaspitanje

3.3. Metode istraživanja

U skladu sa prirodom problema, predmetom, ciljem i postavljenim hipotezama, u

okviru ovog projekta odabrali smo sledeće metode:

- servej istraživački metod i

- metod teorijske analize.

3.3.1. Servej istraživački metod

Servej istraživački metod je empirijski neeksperimentalni metod koji se koristi za

ispitivanje različitih oblika ponašanja, mišljenja, stavova, interesovanja, znanja i vrijednosnog

sistema mladih ljudi i odraslih. Za servej je značajno da se istraživanje obavlja na, manje ili

više, pouzdanom uzorku, da ispitanici daju svoje trenutno mišljenje, znanje, iskažu

raspoloženje, potrebe ili stavove. Napominje se da na odgovor ispitanika mogu uticati brojni

objektivni i subjektivni faktori koji se u trenutku ispitivanja ne mogu kontrolisati jer

istraživanje mišljenja ispitanika u određenom vremenu ne uvažava stanje u kome se oni

nalaze, njihovo raspoloženje, objektivne mogućnosti i stepen spremnosti da daju iskrene

odgovore.

Suzić ističe da se servej metod „koristi u istraživanjima u kojima se predmeti i pojave

u stvarnosti zahvataju onakvim kakvi jesu s ciljem da se analitički ili deskriptivno saznaju

njihova bitna svojstva“ (2007:49).

3.3.2. Metoda teorijske analize

Prema D. Branković i M. Ilić metoda teorijske analize „primjenjuje se kod proučavanja

vaspitnih fenomena za koje postoje pouzdani teorijski izvori (naučna djela, monografije,

naučne rasprave, članci i dr.). Kod primjene ove metode dolazi do utvrđivanja naučnih

činjenica, preko sagledavanja relacija među njima do otkrivanja određenih zakonitosti ili

novih teorija.“ (2003: 124).

Upotreba metode teorijske analize nalaže istraživaču da poznaje tehnika

iskorišćavanja objavljenih naučnih djela: citiranja, parafraziranja, pozivanja na odrežene

zaključke, a ako se žele neki značajni rezultati ili veći djelovi teksta potrebo je odobrenje

autora i izdavača. Posebno se očekuje od istraživača da poštuje misaono dovršenu cjelinu

pisanog teksta.

3.4. Instrumenti istraživanja

Unutar jedne istraživačke metode moguće je koristiti različite tehnike istraživanja, u

zavisnosti od predmeta, cilja, zadataka, hipoteza istraživanja. U našem istraživanju

koristićemo tehniku anketiranja a u okviru nje anketni upitnik kao istraživački instrument.

Anketiranje je takva tehnika u kojoj ispitanici u pismenoj formiodgovaraju na pitanja

data, takođe, u pisanom obliku. Prednost anketiranja je ekonomičnost, a nedostatak,

subjektivnost i iskrenost odgovora.

4. UTICAJ FIZIČKE AKTIVNOSTI NA PSIHIČKI RAZVOJ DJETETA

Dijeca od najranije dobi pokazuju spontani interes za fizičku aktivnost. Štoviše,

kretanje je primarna biološka potreba te je od izuzetne važnosti za djetetov cjelokupan

razvoj. Kretanje ne zadovoljava samo djetetove različite potrebe, već predstavlja i svojevrsni

ventil za psihičku napetost. Psihička napetost je posljedica stresnog načina života koji

uključuje potiskivanje i kontrolisanje prirodnog izraza vlastitih poriva, želja i potreba. Psihička

napetost može dovesti do raznih maladaptivnih ponašanja, a fizička aktivnost je jedan od

najpogodnijih načina za otpuštanje te napetosti te postizanje opuštenog stanja i ponovnog

uspostavljanja ravnoteže organizma.

Fizička aktivnost koristi u zadovoljavanju osnovnih psiholoških potreba:

- Za moći: kroz usvajanje novih spoznaja i navika, ovladavanje novim vještinama

- Za slobodom: kroz pružanje mogućnosti djetetu da odabere aktivnost s kretanjem i da

odredi vlastiti tempo

- Za pripadanjem: zajednička fizička aktivnost s drugima zadovoljava u određenoj mjeri

socijalne i emocionalne potrebe djeteta. Kroz zajedničku fizičku aktivnost s drugima

djetetu raste samopoštovanje, poštovanje drugih, osjećaj pripadnosti široj i užoj

zajednici

- Za zabavom: većina se fizičkih aktivnosti može smatrati igrom, a glavna obilježja igre su

njena zabavnost, razonoda, mogućnost opuštanja...

Različita istraživanja ukazuju na pozitivan odnost između fizičkih aktivnosti i svih psihofizičkih

sposobnosti djeteta:

- Fizički aspekt: povećavanje snage i izdržljivosti, bolje razvijene motoričke sposobnosti,

manja sklonost obolijevanju...

- Mentalni aspekt: jasnoća uma, bolja koncentracija, bolje pamćenje i rješavanje

problema

- Socio-emocionalni aspekt: kroz fizičke aktivnosti s drugom djecom, djeca stvaraju

prijateljstva te razvijaju vještine kao što su vođstvo i saradnja. Djeca koja su uključena u

neki organizovani oblik fizičke aktivnosti po pravilu su bolje socijalizovana,

samopouzdanija i otpornija na stres.

Posebno igra na otvorenom pruža djeci priliku da odrastaju bolje usklađeni s vlastitim

tjelesnim potrebama. Sama djeca obožavaju igru na otvorenom. Uistinu je vani mnogo više

toga za otkriti i probati, nego u zatvorenom prostoru. Vani se može prepustiti mašti, koristiti

razne prirodne materijale (štapove, lišće, pijesak, voda...) slobodno vikati. Na ljuljačkama, u

trčanju, takmičenima s loptom i igrama gdje se koristi tjelesna snaga, djeca se rješavaju viška

energije, upoznaju vlastito tijelo, nauče šta je napor i odmor te kako je dobro odmarati na

travi. Dječija igra je raznovrsnija u prirodnom i otvorenom prostoru, a kao slobodna i

nenametnuta uči djecu upoznavanju njih samih, pogoduje rastu kreativnosti i povezanosti s

drugom djecom. Više istraživačkih studija dokazuje kako igranje na otvorenom i u prirodi

djeci pruža osjećaj uravnoteženosti i tjelesnog zdravlja, stoga, kad u blizini nema vrijedih

prostora za igru na otvorenom, trebamo ići dalje i pobjeći iz betoniziranog i osiromašenog

okruženja te pružiti djeci da iskuse prirodnu okolinu u svom životu.

Fizička aktivnost ima nesumljivo veliki značaj u razvoju svakog djeteta, kako fizički

tako i psihički, zdravstveni, intelektualni, obrazovni, vaspitni i svaki drugi razvoj. Da bi se

dijete, prije svega, normalno fizički razvijalo potrebno je da tokom svog razvoja obavlja i

određene fizičke aktivnosti. Djeca siromašnijih roditelja i djeca sa sela obavljaju, još kao

mala, određene fizičke aktivnosti pomažući svojim roditeljima u fizičkim poslovima u vrtu, na

oranicama, pošnjacima, poslovima oko kuće itd. Međutim, djeca čiji su roditelji relativno

dobrog imovinskog stanja i djeca koja žive u gradovima veoma malo, gotovo nikako ne

obavljaju određene i neophodne fizičke aktivnosti. Izuzetak su ona djeca koja se bave

određenim sportovima pa im treninzi dođu kao dopuna fizičkih aktivnosti, ali sve su to one

kratkotrajne aktivnosti, po jedan ili dva sata, tj. jednom ili dva puta sedmično. Da bi se uveo

osnovni minimum fizičke aktivnosti za svu djecu podjednako, u školama od davnina postoji

obavezni školski predmet „Fizičko vaspitanje“ u trajanju od dva ili tri školska časa sedmično,

kako bi se učenici bar minimalno navikli na kontinuiranu fizičku aktivnost čime se, ne samo

fizički, već i zdravsteno razvijaju. Poseban problem u današnje vrijeme je taj što se djeca sve

više zatvaraju u svoje kuće, u svoje sobe uz računare igrajući raznorazne igrice, sami ili s

nekim prijateljima.

Psihički razvoj djeteta je, takođe, jedan od najvažnijih segmenata razvoja. Normalan i

pravilan psihički razvoj djeteta znači razvoj pozitivne ličnosti, ličnosti koja je sposobna brinuti

se i to ne samo o sebi, već i o drugima, ličnosti sa pozitivnim psihofizičkim osobinama.

Međutim, postavlja se pitanje „Kako to normalan i pravilan fizički razvoj utiče i na normalan i

pravilan psihički razvoj djeteta?“ uticaj je zaista mnogostruk. Prije svega, kroz fizičku

aktivnost svako dijete razvioja i svoj mozak, osvježava ga „rekreira“, „opušta“, odmara i

priprema ga, priprema svoje psihičko stanje za nove radne pobjede, za prevazilaženje širokog

spektra obaveza, a za svako dijete osnovne radne obaveze i zadaci su oni koji su vezani za

školu. To se, dakle, prije svega, odnosi na savladavanje školskog gradiva. Da bi se dijete

psihički pripremilo za buduće zadatke i uspjehe, potrebno je da se, prije svega, fizički

pripremi, da kroz određene fizičke aktivnosti i rekreaciju oslobodi svoju psihu od svih

negativnih stvari i negativnih uticaja koji ga, kao madu osobu „napadaju“ gotovo sa svih

strana, izlažu ga raznim lošim i negativnim iskušenjima.

Sport učestvuje u izgradnji djetetove volje i karaktera, uči ga fair playu, ima značajnu

ulogu u razvoju socijalizacije te olakšava društveno prilagođavanje zajednici. Jedna od bitnih

činjenica je kako sport pozitivno utiče na razvoj pamćenja i učenja. Djeca koja su aktivna

podnose veća opterećenja, snalažljivija su, komunikativnija su i u konačnici lakše se nose sa

zadacima koji su pred njima. Bitno je da se djeca bave sportom i vole sport, kroz njega se

izgrađuju kako bi kasnije bili uspješni u obrazovanju u poslovnom svijetu.

4.1. Razvoj djeteta predškolske dobi i zadaci fizičkog vaspitanja

U početku, na dječijem igralištu djeca se igraju jedno pored drugog svako zaokuljeno

svojom zabavom. Uskoro zatim počinje interesovanje za dijete kraj sebe i razgovor uz igru sa

njime, da bi do kraja uzrasta grupa djece, koja se zajedno igra, porasla i do petero. Ovo nam

je dokaz da fizička aktivnost utiče na socializaciju djeteta.

Mašta predškolskog djeteta je značajan faktor u njegovom društvenom

prilagođavanju. Njome ono ostvaruje svoje želje, manifestuje raspoloženja, ostvaruje i

mijenja igre. Pošto dijete čulima doživljava svijet i stiče iskustvo, manifestacije njegove mašte

su reprodukcija svega što ga okružuje, onako kako ono vidi, čuje, osjeća i doživljava.

Podražavajući svoju okolinu, dijete se uživljava u razne uloge, prema tome kako su ga

impresionirale pojave, ličnosti i dr., pa je čas mačka koja se prikrada ili pas koji napada, a

zatim šofer kamiona ili avijatičar. Ako mu je potreban auto, postaće to stolica, volan

poklopac lonca, da se začas stolica pretvori u konja na kome jaše. Dijete u igri razgovara sa

lutkom, drvenim konjem, psom ili mačkom. Sa porastom iskustva mašta predškolsog djeteta

obogaćuje igru.

U vaspitanju uopšte značajnu ulogu igraju manifestacije dječije mašte. Roditelji i

vaspitač prate razvoj emotivnog života i mišljenja djeteta, ispravljaju negativne tendencije, a

naročito negativan uticaj okoline. Vaspitač i roditelj koriste maštu djeteta pri postavljanju

metodičkog postupka u organizovanom tjelesnom vježbanju i igri djece.

Razvoj motorike i psihe djeteta omogućava fizičko vaspitanje. Pored onoga u

porodici, fizičko vaspitanje se nastavlja u predškolskoj ustanovi, odnosno u društvenim

organizacijama fizičke kulture. Radi razvijanja društvenog ponašanja, dijete stalno mora da

bude u društvu vršnjaka, u organizovanom tjelesnom vježbanju. Međutim, za njegov brži

razvoj isto toliko je značajna i slobodna igra u dvorištu sa starijom djecom. Njegova

egocentričnost se utapa u zajednicu, podražavanjem starije djece, a time se u njemu

izgrađuje vjera u sebe „igrao sam se sa velikima“.

Dijete je ponekad i ugroženo u svom razvoju kada nema dovoljno prostora za igru i

predugo boravi u zatvorenim prostorijama. Neprilagođenost odraslih brzom tempu i

promjenama u savremenom načinu života često ostavlja na njima tragove u vidu raznih

neuroza. Sve te situacije unose nemir u okolinu djeteta i ne djeljuju dobro na njegovo

mentalno i fizičko zdravlje.

Pravilno rukovođenje tjelesnim vježbanjem i biranje odgovarajuće sredine pomoći će

bolje društveno prilagođavanje djeteta. Posebno pri tom treba podsticati volju i stvaralačku

maštu djeteta, pružajući mu priliku da izvodi pokrete prema svojim zamislima, a u okviru

postavljenim zadataka.

4.2. Postupak u radu sa djetetom

Psihofizički stepen razvoja djeteta i način njegovog mišljenja nameću poseban

postupak u organizovanom tjelesnom vježbanju. Da bi dijete stimulirali da izvede određeno

kretanje, mi mu se obraćamo pitanjima: „Možeš li?“, „Bi li htjeo da pokušaš?“, „Hajde da

vidimo kako ti to radiš!“, „Umiješ li ti to?“ ili ga stavimo pred problem koji treba da riješi:

„Kako ćeš da otrčih do onog drveta i da ostaviš loptu što pre, a da ne oboriš čunjeve?“.

Dakle, podstičemo dijete da pokuša nešto što je i inače njegova želja, i stavljamo ga pred

zadatak koji treba da izvrši sa što manje grešaka.

Roditelj podstiče samostalno stvaralaštvo djeteta i na ovaj način: „Evo lopte, nauči

sad ti mene kako da se igramo“, ili „razmjesti ti stolice da se igramo“. U postupku s djetetom

je važno naći prepreku ili problem (zadatak) takve prirode koji će ono moći da savlada, a

prisustvo roditelja mu daje osjećaj sigurnosti i bodri ga. To razvija samostalnost.

4.3. Fizička aktivost djeteta mlađeg školskog uzrasta

Kada dijete pođe u školu, ona uglavnom preuzima brigu o njegovom što svestranijem

obrazovanju i vaspitanju, uključujući tu i negovo dalje fizičko vaspitanje. Time se ne umanjuju

briga i odgovornost roditelja i porodice za fizičko vaspitanje djeteta, ona je sada drugačija, ali

uvijek neophodna i značajna.

Režim života djeteta se mijenja. Ono sada ima obaveze kojima se njegov organizam

još nije privikao. Zbog toga fizičko vaspitanje u školi ima vrlo značajnu funkciju uopšte, a

posebno upravo u prvoj godini školovanja djeteta. Roditelji, međutim, treba istom brigom da

prati morfološko oblikovanje i napredak fizičkih sposobnosti djeteta kao i razvoj umnih

sposobnosti i učenje.

Mišići djeteta još uvijek nisu sposobni za dugotrajnije statičko ili dinamičko

naprezanje, i zato se djeca brzo zamaraju. Sjedenje na časovima nastave i kod kuće prilikom

izrade zadataka i učenja predstavlja za dijete jedan od najvećih načina, koji ga mnogo

zamara. Zbog toga je potrebno da učitelj tako organizuje nastavu da se smjenjuje što češće

rad u položaju sjedenja sa onim u kretanju, i posebno odabranim vježbama jača grupe mišića

od kojih zavisi ispravno držanje tijela djeteta. Roditelji kod kuće ne treba, iz istog razloga, da

zadržavaju dijete da sjedi nad knjigom duže od 30 minuta u početku, i 45 minuta kasnije, a

potom neka mu omoguće kratak predah igrom ili nekim drugim oblikom zabave u kretanju.

Fizičke vježbe sa različitim spravicama doprinose usavršavanju pokreta rukovanja

olovkom, četkicom i raznim alatkama.

Boraveći u razredu sa djecom koja dolaze iz različitih naselja, dijete je izloženo i većim

mogućnostima zaraze. Zbog toga svakog dana treba izvoditi vježbanja koja će izazvati

povećanu funkciju organa za disanje i uticati na „čeličenje“ djeteta. Takva vježbanja su

aktivnosti sa trćanje u prirodi, plivanje, sankanje, grudvanje, smučanje i igre sa trčanjem.

Oko sedme godine dijete ima malo iskustava o svijetu koji ga okružuje. Ona ga i dalje

upoznaje posredstvom čula, ali su njegova zapažanja nepotpuna. Često još ne odvaja stvarno

od zamišljenog. Pažnja mu se još lako prenosi sa predmeta na predmet, ali ako ga neki

predmet zainteresuje, može da se zadrži duže na njegovom ispitivanju. U fizičkom vaspitanju,

zbog toga, značajnu ulogu igraju pomaoćna sredstva kao što su: lopta, obruč, konopac za

skakanje, palica, sanduk i slične sprave i spravice. Međutim oko devete godine dijete već ima

usavršenu koordinaciju kretanja, bolje pamćenje i sposobnost da od konkretnog načina

mišljenja pređe na apstraktno, pa samo traži složenije igre i zadatke. Zato učitelj uvodi u

nastavu apstraktne tjelesne vježbe uz odgovarajuću motivaciju npr. vježbe oblikovanja tijela

radi pravilnog držanja, složene igre timova, štafete, osnove tehnike nekih sportskih igara i

skokova. Sposobnost djeteta da povezuje znanje stečeno, na primjer, u prirodnim naukama, i

njegova želja da sazna zbog čega se nešto radi i kako se radi, omogućava učitelju i roditelju

da ga ubjede kako svakoga dana treba da vježba svoje tijelo i samo kontroliše svoje držanje i

kretanje.

Pod uticajem unutrašnjih faktora razvoja iz vaspitanja, oko devete godine kod djeteta

već postoji razvijen smisao za druga i igru u kolektivu. Ono traži drugove koji mu odgovaraju

po određenim navikama i osobinama, i koji su mu u nečemu uzori. Ulica postaje mjesto gdje

sa drugovima pronalazi prostor za igre, više ga ne privlači samo iz radoznaloti kao u

predškolsko doba. Djeca postavljaju svohja pravila u igri i njih se pridržavaju, a bojkotuju

onoga koji ih ne poštuje. Zato školsko fizičko vaspitanje može snažno da utiče i na pravilno

formiranje dječijeg kolektiva i poboljšanje sadržaja igara koje djeca upražnjavaju usvom

slobodnom vremenu.

Fizičko vaspitanje treba da pomogne djetetu da stekne određene higijenske navike.

Učielj kontroliše čistoću odjela i ličnu čistoću djeteta. Roditelji se staraju da dijete ima

odgovarajuće odijelo za fizičko vježbanje koje ga ne ometa u kretanju. Dijete treba da stekne

i naviku da mjesto koje u svom slobodnom vremenu koristi za igru takođe uređuje i održava

čisto.

Jedan od zadataka fizičkog vaspitanja je i da razvija ljubav prema prirodi. Ova navika

mora za savremenog čovjeka postati stalna, jer bez nje uskoro neće biti u mogućnosti da

održi svoje fizičko i mentalno zdravlje.

Usavršavati motoriku djeteta tj. njihov hod, trčanje i druge lokomotorne i

manipulativne navike kretanja, i obogatiti ga novim je sledeći zadatak. Kao što postoji

intelektualno opšte obrazovanje za koje dijete treba da ima do određene mjere razvijen

govor i mišljenje, da poznaje azbuku radi čitanja, kako bi moglo da izrazi svoja zapažanja,

misli, osjećanja i znanje, isto tako je potrebno da savlada azbuku kretanja koja mu

omogućava da ovlada prostorom i pokretima svoga tjela. Fizičko vaspitanje doprinosi da se

razvija svijest djeteta o potrebi čuvanja zajedničke svojine.

Razvijanje smisla za lijepo kroz fizičko vaspitanje može se postići ne samo

posmatranjem lijepog držanja tijela, harmoničkog i skladnog kretanja, nego i razvijanjem

smisla za lijepo u prirodi, i upozorenjem na skald između melodije i ritma muzike i pokreta.

Još jedan bitan zadatak fizičkog vaspitanja je razvoj emocija kod djeteta. Emocije su

doživljaju našeg vrednovanja i subjektivnog doprinosa prema stvarima, ljudima, događajima i

vlastitim postupcima. Emocije su prijatno ili neprijatno iskustvo pojedinca na osnovu kojeg se

on određuje prema vanjskom svijetu. Emocionalni doživljaji kao što su: radost, ljubav, strah,

tuga, ljubomora djeca iskazuju kroz igru i fizičku aktivnost.

5. VASPITNA VRIJEDNOST DJEČIJE IGRE

Vaspitna vrijednost dječije igre je mnogostrana, jer su dječije igre, kako kaže Frebel,

„zameci cijelog budućeg života“ i da igra utiče na fizičko, umno, moralno i estetsko

vaspitanje djeteta.

Za umno vaspitanje, naročito u predškolskom dobu kada je nervni sistem neobično

prijemčiv za utiske, koji se duboko urezuju u svijet i najduže pamte, igra je najposrednija

forma za sticanje znanja i iskustva o stvarnosti koja okružuje dijete. Naročito je značajno to

što znanje, navike i vještine koje djeca stiču u igri imaju trajnu vrijednost jer su stečena na

interesantan način, u zanimljivoj formi koja je pristupačna dječijem shvatanju i razumjevanju,

a uz to su rezultat ličnog, iskrenog i neposrednog doživljaja i iskustva. Pre svega, u igri sa

igračkama dijete upoznaje razne osobine predmeta, njihovu boju, oblik, veličinu, prostorni

odnos, itd. Redajući kocke i razni drugi materijal, dijete nehotice vrši poređenje i sravnivanje

predmeta, ono ih odabira i klasifikuje, te na taj način razvija svoje misaone sposobnosti.

Dijete u igri zadovoljava i razvija svoju radoznalost, ona mu daje podsticaj za razmišljanje i uči

ga da opaža i posmatra, da razvija pažnju i pamćenje. U igri se često pojavljuje prilika i

potreba da se djeca brzo snalaze u novoj situaciji, da brzo reaguju i da brzo misle kako će

postupiti u toj situaciji, što je odlična vježba za razvijanje sposobnosti mišljenja,

oštroumnosti, dosjetljivosti, kao i odlučivanja. Sem toga, igra pruža priliku za razvoj govora,

naročito kod stidljive djece koja se plaše da govore iako često znaju značenje riječi. Ona

zamuckuju, a kad u igri dobiju ulogu sa riječima, onda se ohrabre i aktiviraju svoj rječnik.

Dijete u igri stiče i prve pojmove o svojoj ličnosti, o svome „ja“, a isto tako i najpotpunije

ispoljava svoje individualne sklonosti i sposobnosti.

Moralno vaspitanje, uključivanje u malu socijalnu grupu vršnjaka, u mali dječiji

kolektiv, najlakše se ostvaruju u igri pošto ona pruža obiljem mogućnosti da djeca sarađuju

zajedno u postizanju cilja igre koji su sebi postavila. Zajedničko savlađivanje teškoća i

prepreka u igri, zajedničko preživljavanje radosti i uzbuđenja zbližava djecu i uči ih da

zajedno sarađuju. Tako je igra, po mišljenju svih pedagoga, prva i najbolja škola za vježbanje i

vaspitanje dječije volje. Naročito je važno što dijete u igri, pod pravilnim rukovodstvom

roditelja ili vaspitača, mora da igra razne uloge (da bude i „majka“ i „dijete“, „učiteljica“ i

„đak“), tako da se navikne da sluša i da zapoveda. Doduše djeca rijetko vole da igraju uloge

„djece“ i da slušaju, većina bi htjela da zapovjeda, da ima glavnu ulogu. Igrajući tako

raznovrsne uloge u zajedničkoj igri, djeca se upoznaju sa svojim pravima i obavezama i

postepeno se kod njih razvija osjećanje odgovornosti pred drugom djecom za tačno

izvršavanje određene uloge. Igra razvija kod djece i elementarne organizacione sposobnoti i

navike, njihovo stvaralaštvo i inicijativu, jer treba igru ponekad i izmisliti, rasporediti uloge,

pripremiti igračke itd. Ona navikava na strpljenje i disciplinu. Igra organizuje ličnost djeteta u

cjelini. Duboko su istinite riječi pedagoda Šatoa „da je dječija igra prava socijalna

institucija“.

ZAKLJUČAK

Kretanje je jedna od osnovnih potreba koje dijete mora zadovoljiti da bi se pravilno

razvijalo. U predškolskoj dobi vrlo je važno uključiti složenije i zahtjevnije vježbe koje pomažu

djetetu pri jačanju cijele muskulature, razvoju spretnosti i kordinacije oko – ruka. Budući da

nakon ove faze djetetova razvoja dolazi polazak u školu, vrlo je važan djetetov kondicijski

status jer on pomaže i pri održavanju koncentracije prilikom mirnog sjedenja u školi kao i kod

nošenja teške školske torbe.

Redovnim vježbanjem utičemo na razvoj motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, a

uporedo s tim razvijaju se i zapažanje, percepiranje, predočavanje, mišljenje, mašta,

pamćenje i dr. Time je motorički razvoj u velikoj korelaciji sa intelektualnim razvojem

djeteta. Slabo razvijene motoričke i funkcionalne sposobnosti povlače za sobom sporost,

nepretnost i nesigurnost, što koći radoznalost i usporava intelektualni razvoj djeteta.

Redovno vježbanje pruža brojne mogućnosti za obogaćivanje emocionalog života djeteta.

Odgovarajuće vježbe, igra i druženje bude ugodna raspoloženja, osjećajna stanja (vedrinu,

zadovoljstvo, veselje, radost, oduševljenje, samopouzdanje, osjećaj životne radosti,

optimizam). Pravinim organizovanjem i usmjeravanjem fizičke aktivnosti potiskuju se pojave

društveno neprihvatljivog ponašanja (mržnja, zavist, umišljenost...). Fizička aktivnost uveliko

pruža mogućnost za razvoj moralnih kvaliteta, pozitivnih crta ličnosti i formiranje snažne

volje i karaktera. Redovnim vježbanjem razvija se inicijativa, samostalnost, pouzdanost,

upornost, odlučnost, tačnost, preciznost, hrabrost, disciplinovanost, savjesnost, prijateljstvo,

solidarnost, odgovornost i poštenje.

Dijete s drugom djecom komunicira kroz igru koja se odvija u niz motoričkih

aktivnosti. Ako ne zna slagati kocke, hvatati loptu, penjati se i sl., dijete se povremeno

povlači iz grupe vršnjaka i prestaje se družiti. Ako pak ima dobro razvijenu motoriku brzo će

se uključiti u igru s drugom djecom i zadovoljiti potrebu za druženjem.

Osnovna poruka za svu djecu, pa i za sve mlade ljude jeste da bar dio svog

slobodnog vremena odvoje i za obavljanje određenih fizičkih aktivnosti. Nemojte biti

monotoni, usjedjelice, spavači, već fizički, pa i psihički aktivne osobe. Razvijajte svoje tijelo

i mozak u pozitivnom smijeru, prisvajajući pozitivne vrijednosti, jer tako ćete biti zdraviji,

veseliji, zadovoljniji vlastitim životom. Jedna izreka kaže da je u zdravom tijelu zdrav i duh,

a to ćemo postići uz obavljanje određenih, tijelu i mozgu neophodnih, fizičkih aktivnosti.

LITERATURA

1. Adžibaba – Gojanović, N. (1982): Psihički razvoj djeteta i vaspitanje. Sarajevo: Zavod

za udžbenike i nastavna sredstva

2. Božin, A. (2007): Razvojna psihologija. Banja Luka: Fakultet za političke i društvene

nauke

3. Branković, D. i Ilić, M. (2003): Osnovi pedagogije. Banja Luka: Comesgrafika

4. Gligorijević, B. (1957): Dečja igra i njena vaspitna vrednost. Beograd: Izdavačko

preduzeće Rad

5. Djačenko, O. M. i Larrentjeva T. V. (1988): Psihički razvoj predškolske djece. Beograd:

Zavod za udžbenike i nastavna sredstva

6. Kundačina, M. i Banđur, V. (2007): Akademsko pisanje. Beograd: Učiteljski fakultet u

Užicu Univerziteta u Kragujevcu

7. Suzić, N. (2007): Primjenjena pedagoška metodologija. Banja Luka: XBS

8. Ćatić, R. (2001): Psihologija za 3. razred. Sarajevo: Svjetlost

9. Švraka, N. (2011): Metodika nastave fizičkog vaspitanja. Banja Luka: NUBL

10. Šepa, M. (1962): Moje dete i fizičko vaspitanje. Beograd: Narodna knjiga