Menadžment IT

Naziv djela:

MENADŽMENT INFORMACIJSKIH TEHNOLOGIJA

Autor: Prof. dr. Nijaz Bajgorić

Izdavač: Ekonomski fakultet u Sarajevu

Glavni i odgovorni urednik:

Dekan Prof. dr. Muris Čičić

Urednik:

Prodekan za nastavu i NIR Prof. dr. Dževad Šehić

Recenzenti: Prof. dr. Zlatko Lagumdžija

Prof. dr. Aziz Šunje

Lektor: Indira Osmić

Tiraž: 300

Štampa:

„VMG Grafika“ d.o.o. Mostar

Za štampariju: Vencel Pralas

----------------------------- CIP- Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo ------------------------------------------------------------

Nijaz Bajgorić

MENADŽMENT INFORMACIJSKIH

TEHNOLOGIJA

Sarajevo, mart 2007.

Sadržaj – okvirni:

1. ZAHTJEVI koje postavlja savremeni business (pogl. 1, 2)

2. INFORMACIJSKE TEHNOLOGIJE koje omogućavaju savremeni poslovni

kompjuting (pogl. 3-6)

3. MENADŽMENT IT (pogl. 7-12)

S a d r ž a j:

I DIO: SAVREMENO POSLOVANJE I POSLOVNI KOMPJUTING 1. Zahtjevi savremenog poslovanja 1.1. Business u savremenom – informacijskom dobu 1 1.2. Zahtjevi okruženja 2 1.3. Odgovori firmi 5 1.4. Porterov model za analizu kompetitivnih prednosti 8 1.5. “Problematičnost” IT-a u savremenom poslovanju (“IT-horror

stories”) 10 2. Poslovni kompjuting i poslovni informacijski sistemi 2.1. Metodološki okvir izučavanja IT-IS 16 2.2. Informacijski sistem u poslovnom sistemu 18 2.3. Klasifikacija informacijskih sistema u odnosu na organizacijsku

strukturu 21 2.4. Informacijska arhitektura – osnovni modeli 26 2.5. Osnovne karakteristike savremenog poslovnog kompjutinga 30 II DIO: INFORMACIJSKA TEHNOLOGIJA 3. Računarske konfiguracije 3.1. Računarski sistem – osnovni okvir 34 3.2. Konfiguracije računarskih sistema 35 3.3. Poslovni serveri kao osnova savremenog poslovnog kompjutinga 49 3.4. Desktop računari - PC hardver 64 4. Operativni sistemi 4.1. Sistemski softver - osnovni okvir 151 4.2. Operativni sistem – osnove 151 4.3. Kratak osvrt na istorijat operativnih sistema 153 4.4. Vrste operativnih sistema - klasična podjela 155 4.5. Klasifikacija savremenih operativnih sistema 157 4.6. Osnovne komponente (funkcije) operativnih sistema 159 4.7. Korisnički interfejs savremenih operativnih sistema 160 4.8. Desktop operativni sistemi 163 4.9. Server operativni sistemi 199

5. Komunikacijska tehnologija i računarske mreže 5.1. Pojam komunikacija i komunikacijske tehnologije 223 5.2. Računarske komunikacije 224 5.3. Komunikacijski mediji 225 5.4. Komunikacijski uređaji i komunikacijsko mrežni servisi 234 5.5. Komunikacijski standardi i protokoli 248 5.6. Računarske mreže 252 5.7. Mrežni softver - sistemski 260 5.8. Hardverski protokoli u računarskim komunikacijama 263 5.9. Komunikacijsko-mrežni softver - aplikacijski 273 6. Aplikativni softver, programiranje i programski jezici 6.1. Aplikativni softver: osnovni okvir aplikacijske platforme 297 6.2. Programski jezici 301 6.3. Računarsko programiranje 305 6.4. Standardne uredske aplikacije 321 III DIO: UPRAVLJANJE INFORMACIJSKIM TEHNOLOGIJAMA: OSNOVNI OKVIR 7. Upravljanje serverskom (hardversko-OS) platformom 7.1. Zahtjevi poslovnog kompjutinga prema serverskim

platformama 356 7.2. Sistemsko upravljanje - sistemska administracija 378 7.3. Komparativne analize savremenih serverskih OS platformi 446 8. Upravljanje aplikacijskom platformom 8.1. Tehnologija za obradu transakcija 450 8.2. Tehnologija za podršku odlučivanju 458 8.3. Tehnologija za elektronski business 495 8.4. Tehnologija za sistemsku integraciju 497 9. Upravljanje mrežnom platformom 9.1. Aspekti projektiranja, sigurnosti i upravljanja računarskih

mreža 507 9.2. Sigurnost i zaštita mrežnih sistema 509 9.3. Mrežno upravljanje 511 9.4. Virtualni business - umrežena preduzeća 512

10. Upravljanje razvojem informacijskih sistema 10.1. Uvod u razvoj informacijskih sistema 517 10.2. Softverski inženjering – upravljanje razvojem aplikacija 522 10.3. Metode za poboljšanje kvaliteta poslovnih IS/poslovnih

procesa 554 10.4. Aspekti upravljanja ERP projektima 560 11. Upravljanje informacijskim resursima 11.1. Uvod u informacijski menadžment 565 11.2. Backup: koncept i tehnologije 566 11.3. Napredne tehnologije zaštite podataka 576 11.4. Upravljanje sigurnošću IS-a 585 11.5. Upravljanje poslovnim kontinuitetom 589 11.6. Otvoreni problemi IT-a 593 12. Upravljanje IT kadrovima 12.1. Profili IT kadrova 599 12.2. Upravljanje IT kadrovima 602 12.3. Funkcija CIO-a 604 12.4. Outsorcing u oblasti IT kadrova 606 Literatura Neka iskustva svjetskih kompanija u upravljanju informacijskim tehnologijama (Success Stories, White Papers)

PRVI DIO - Savremeno poslovanje i

poslovni kompjuting-

Menadžment informacijskih tehnologija

1. Zahtjevi savremenog poslovanja 1.1. Business u savremenom – informacijskom dobu

Promjene u svjetskoj privredi koje se ogledaju u njenoj globalizaciji i sve većoj konkurenciji na svjetskom nivou, uvođenju novih proizvoda i usluga i stalnom poboljšanju kvaliteta postojećih, skraćivanju vremena kreiranja novog proizvoda, poslovanju u turbulentnom okruženju, decentralizaciji u odlučivanju, gubljenju određenih nivoa u tradicionalnoj poslovnoj hijerarhiji, sve većem značaju timskog rada, itd., utjecale su na dramatičan rast značaja kvalitetne i pravovremene informacije. Kao ilustraciju ovog značaja navest ćemo rezultate istraživanja jednog od vodećih časopisa iz područja informacijske tehnologije - Datamation (www.datamation.com) iz 1993., 1994. i 1995. godine prema kojem su anketirane firme (menadžeri) označili sljedeće ciljeve kao najznačajnija očekivanja i koristi od informacijske tehnologije:

• povećanje produktivnosti (reduciranje troškova, povećanje efektivnosti),

• poboljšanje kvaliteta proizvoda i usluga, • poboljšanje konkurentnosti, • ostvarenje strateških ciljeva firme, • mogućnost kontinuiranog reorganiziranja, • donošenje efektivnijih odluka, • mogućnost brzih odgovora na zahtjeve kupaca i ostale zahtjeve

iz okruženja, • poboljšanje pristupa informacijama, • poboljšanje kreativnosti i inovacija kod uposlenih.

Ovo je, dakle, lista zahtjeva koje su rukovodioci iz velikih poslovnih sistema iz najrazvijenije privrede na svijetu postavili pred ljude koji se bave obradom podataka u svojim organizacijama, a i pred informacijsku tehnologiju u cjelini. Prema tome, informacijska tehnologija nipošto nije "l'art pour l'art", već jednostavno odgovor na stalno rastuće zahtjeve za efikasnijom obradom podataka u poslovanju i svim područjima ljudskog djelovanja.

1

http://www.datamation.com/


1.2. Zahtjevi okruženja (Pressures, Drivers) Da bismo razumjeli mjesto i ulogu informacijske tehnologije u savremenom poslovanju, neophodno je najprije sagledati sve relevantne faktore poslovnog okruženja koji kreiraju određene zahtjeve, odnosno svojevrsne pritiske* (pressures, drivers) na poslovne sisteme. Poslovno okruženje se odnosi na skup tržišnih, ekonomskih, društvenih, pravnih i političkih faktora koji mogu utjecati na poslovne aktivnosti. Ovi faktori se mogu podijeliti na tri velike skupine:

1. Zahtjevi tržišta 2. Tehnološki zahtjevi 3. Društveni zahtjevi

U odnosu na ovako definirani skup pritisaka (zahtjeva) iz okruženja poslovni sistem reagira skupom aktivnosti koje su u većini slučajeva podržane informacijskim tehnologijama (slika 1.1):

Slika 1.1. Organizacija i okruženje: zahtjevi i odgovori

* Ovaj model zahtjeva i odgovora firmi obrađen je prema knjizi “Turban et al.” (2005), iz koje su preuzete navedene slike.

2


Zahtjevi tržišta (Market Pressures) Globalna ekonomija, jaka konkurencija, obrazovana i organizirana radna snaga, “jaki” potrošači itd. predstavljaju glavne karakteristike savremenog tržišta danas:

Globalna ekonomija – globalna konkurencija (Global Economy, Global Competition). Globalna ekonomija podrazumijeva visok stepen konkurentosti i globalizaciju na tržištima roba i usluga, kao i radne snage. Profit je taj koji vodi proces globalizacije. Može se reći da kreiranje globalne ekonomije nije bilo moguće bez komunikacijske tehnologije.

Promijenjena priroda radne snage (Changing Nature of the Workforce). Radna snaga, naročito u razvijenim zemljama, postala je obrazovanija, diverzificiranija, mobilnija, a to je dobrim dijelom rezultat primjene informacijskih tehnologija.

“Jaki” – obrazovani potrošači (Powerful Customers). Zahtjevi potrošača danas su mnogo izraženiji nego prije, prije svega kao rezultat činjenice da raspolažu sa znatno više informacija o proizvodima i uslugama nego što je to bio slučaj ikada prije.

Tehnološki zahtjevi - pritisci (Technological Pressures)

Tehnološke inovacije i zastarijevanje (Technological Innovation and Obsolescence). Informacijska tehnologija poboljšava konkurentne sposobnosti. Međutim, treba imati u vidu da, kako god neke nove tehnologije mogu donijeti prednosti, tako i neke od postojećih mogu zastarjeti preko noći, tj. postati “obsolete”. U tom smislu je upravljanje informacijskim tehnologijama u organizacijskim sistemima od posebne važnosti.

Preplavljenost informacijama (Information Overload). Savremene informacijske tehnologije, prije svega Internet tehnologije, značajno su povećale količinu i obim informacija raspoloživih za korištenje. Tako, naprimjer, količina informacija na Internetu se udvostručuje svake godine i, što je najvažnije, većina tih informacija je free. Sve je to, međutim, doprinijelo pravoj poplavi informacija (flood of information), tako da su operacije i aktivnosti kao što su: pristup, navigacija i upravljanje

3


informacijama postale kritične aktivnosti, naročito u poslovnom okruženju.

Društveni zahtjevi - pritisci (Societal Pressures) Ovaj tip zahtjeva se prije svega odnosi na dva osnovna oblika:

Društvena odgovornost (Social Responsibility) Etička pitanja (Ethical Issues)

U savremenom poslovanju i organizaciji društva u cjelini, od poslovnih sistema se očekuje da daleko više nego ranije povedu računa o raznim oblicima odgovornosti prema okruženju, tj. užoj i široj društvenoj zajednici. Osnovna područja takve društvene odgovornosti su:

• razni aspekti odnosa prema okruženju (zagađenje, buka, odlaganje - uništavanje smeća itd.);

• jednaka prava i mogućnosti za različite skupine (manjine, žene, odrasle osobe, hendikepirane osobe itd.);

• zaposlenje i smještaj; • zdravstveno i socijalno osiguranje; • kontinuirano obrazovanje zaposlenih; • privatnost i etika itd.

Ostali aspekti društvenih zahtjeva su:

• vladine regulacije (Government Regulations) – odnose se na razne oblike reguliranja od vladinih i drugih državnih organizacija;

• vladine deregulacije (Government Deregulation); • kresanje državnih budžetskih rashoda itd.

Etička pitanja (Ethical Issues) također su od posebnog značaja kada je u pitanju savremeni business i uloga informacijske tehnologije. Naprimjer, korištenje e-mail adresa i drugih oblika informacija u raznim bazama podataka može itekako biti označeno kao udar na privatnost pojedinaca. Zato su određeni aspekti regulacije i u ovom domenu neophodni.

4


Slika 1.2. Savremeno poslovno okruženje – zahtjevi prema poslovnom

sistemu 1.3. Odgovori firmi (Responses) U odnosu na ovako postavljen set zahtjeva postoje, u principu, dva modaliteta odgovora (responses) od firmi, koje mogu reagirati:

a) reaktivno, na zahtjev (pressure) koji već egzistira, b) proaktivno, u smislu pripremanja odgovora na pretpostavljeni,

odnosno nadolazeći zahtjev. Odgovori firmi se uglavnom mogu svrstati u sljedeće skupine (slika 1.3):

5


Slika 1.3. Organizacija i okruženje: zahtjevi i odgovori

Strateški sistemi (Strategic Systems). Strateški sistemi omogućavaju organizacijama da postignu strateške prednosti i na taj način povećaju svoj udio na tržištu, bolju poziciju u pregovaranju s dobavljačima ili u sprečavanju konkurencije. Aktivnosti na kontinuiranom poboljšanju poslovnih procesa (Continuous Improvement Efforts)

• Povećanje produktivnosti. IT se u raznim oblicima primjene može iskoristiti za povećanje produktivnosti rada i poslovanja u firmama.

• Just-in-time koncept. JIT koncept se odnosi na povećanje efikasnosti procesa proizvodnje boljim raspoređivanjem poslova,

6


boljim upravljanjem zalihama, itd. IT podržava i povećava efikasnost implementacije tzv. JIT systema.

• Total Quality Management (TQM) predstavlja naučno zasnovani pristup u poboljšanju kvaliteta svih oblika poslovanja kad god, kako god i gdje god je to moguće. TQM napori su također praćeni i podržani odgovarajućim IT implementacijama.

• Poboljšano donošenje odluka. Već dvadesetak godina se u teoriji i praksi upravljanja IT označava kao krucijalni alat u poboljšanju efikasnosti i efektivnosti procesa donošenja odluka.

• Upravljanje informacijama i znanjem kao odgovor na informacijsku pretrpanost (overload).

• Inovacije i kreativnost mogu biti unaprijeđeni putem odgovarajućih informacijskih tehnologija.

• Upravljanje promjenama kao metod i tehnika savremenog managementa također je podržano i može biti poboljšano kroz adekvatnu primjenu informacijskih tehnologija.

• Bolje usluge potrošačima. Stalno rastuća konkurencija i veći stepen obrazovanosti i informiranosti potrošača utječu na to da se firme kontinuirano bave poboljšanjem kvaliteta proizvoda i usluga.

Reinženjering poslovnih procesa (Business Process Reengineering - BPR) kao skup metoda i tehnika koje su usmjerene na radikalno (drastično) mijenjanje, odnosno unapređivanje procesa poslovanja uveden je u SAD prije desetak godina. Osnovna područja u kojima IT podržava BPR napore i aktivnosti su:

• Reduciranje vremenskih ciklusa (Reducing Cycle Time) • Davanje većih ovlaštenja zaposlenima u vezi s mogućnostima

donošenja odluka (Empowerment of Employees) • Orijentacija na potrošača i njegove zahtjeve (Customer-focused

Approach) • Restruktuiranje i timske strukture (Restructuring and Team-

based Structures) Poslovne alijanse (Business Alliances). U savremenom poslovanju sve više prevladava shvatanje da razni oblici poslovnih saveza (alijansi), čak i s konkurentima, može doprinijeti efikasnijem poslovanju. Tako postoje različiti oblici saveza kao što su: dijeljenje resursa (sharing resources), uspostavljanje permanentnih relacija s dobavljačima, kreiranje zajedničkih istraživačkih projekata i sl. Način kako IT podržava

7


takve napore je, naprimjer, u kreiranju raznih oblika virtualnih korporacija (Virtual Corporation).

Interesantan uporedni pregled glavnih konkurentnih prednosti u dva različita doba: industrijskom i informacijskom, daje Boar (1):

Konkurentne prednosti Industrijska era Informacijska era Masovna proizvodnja Masovna kastomizacija Masovni marketing One-to-one marketing Istraživanje potrošača Participacija potrošača Optimizacija fizičkih lanaca snabdijevanja

Optimizacija informacijskog lanca snabdijevanja

Fizička saradnja sa dobavljačima Informacijska saradnja s dobavljačima

Servisiranje kupaca Self-service kupaca Fizička lokacija Virtualna globalizacija Promptna-fizička isporuka proizvoda

Online isporuka virtualnih proizvoda

Prodajna i postprodajna podrška Softverski agenti Tabela 1.1. Konkurentne prednosti u industrijskoj i informacijskoj eri

1.4. Porterov model za analizu kompetitivnih prednosti Kompetitivnost (konkurentnost) predstavlja centralnu komponentu koja determinira uspjeh ili neuspjeh jedne firme. Jedan od najčešće korištenih modela za analizu kompetitivnosti firmi je tzv. Porterov model kompetitivnih snaga (Competitive Forces Model). Model definira pet glavnih snaga koje mogu ugroziti poziciju jedne firme na tržištu u cjelini ili jednom njegovom segmentu. Te snage su predstavljene na slici 1.4. i podrazumijevaju sljedeće:

• opasnost od ulaska novih konkurenata na određeno tržište ili tržišni segment;

• pregovaračka, odnosno moć pogađanja kupaca; • pregovaračka, odnosno moć pogađanja dobavljača; • opasnost od potencijalne mogućnosti supstitucije proizvoda,

odnosno usluga koje proizvodi odnosna firma; • rivalitet između postojećih firmi u određenoj grani.

8


Jačina svakog od navedenih faktora, odnosno snaga, ovisi o nizu faktora koji su determinirani konkretnom situacijom u pogledu tržišnog segmenta, industrijske skupine itd.

Slika 1.4. Porterov model za analizu kompetitivnih prednosti

Osnovni razlog definiranja liste konkurentnih snaga je u potrebi definiranja strategije koja ima za cilj uspostavljanje stabilne i profitabilne pozicije prema navedenim zahtjevima. Porter je razvio model koji podrazmijeva sljedeće strategije odgovora* (Response Strategies):

1. Cost lidership strategija 2. Strategija diferencijacije 3. Focus strategija 4. Strategija rasta 5. Strategija formiranja alijansi 6. Inovacijska strategija 7. Strategija interne efikasnosti 8. Kupcu (potrošaču) - orijentirana strategija

* Opširnije o ovom modelu u knjizi “Turban et al.”

9


1.5. “Problematičnost” IT-a u savremenom poslovanju (IT-horror stories) Primjena IT-a u savremenom poslovanju predstavlja kompleksnu kategoriju i nikako se ne svodi samo na odluku “kupiti računare ili ne“. U ovoj oblasti postoji pravilo-princip: „Ukoliko se IT implementira na odgovarajući način, to može rezultirati značajnim uštedama i pozitivnim efektima na poslovanje. Međutim, ako se učine pogreške u implementaciji, ako se IT-om ne upravlja na odgovarajući način, čitava firma može imati određene, manje ili veće, negativne posljedice“. Firme koje se bave proizvodnjom hardvera i softvera, implementacijom softverskih rješenja, pružanjem IT usluga i sl. vrlo često ističu uspješna iskustva (tzv. success stories) koja su ostvarile kod pojedinih klijenata. Međutim, treba znati da u IT svijetu postoje i tzv. horror stories – priče koje kazuju da pogrešne IT implementacije ili neodovarajuće upravljanje IT-om mogu u značajnoj mjeri ruinirati kompletno poslovanje jedne firme. Za ilustraciju, u nastavku dajemo neka iskustva koja navodi online časopis CIO (www.cio.com) pod nazivom:

„25 Terrifying Information Technology Horror Stories” (http://www.cio.com/specialreports/horror.html)

1. The Day the Beepers Died: Satellite Failure Galaxy 4 spins out of control! Indeed, on May 19, 1998, in what many consider the most widespread digital failure in history, the Galaxy 4 telecommunication satellite—which hosted paging services, television networks and financial services applications—conked out. A very intense flux of electrons may have caused failure of the attitude control systems and their backup. The outage pulled the rug out from under CIOs and IT managers dependent on beepers and similar devices for instant communications with employees and suppliers. Roughly 45 million pagers went beep-less until providers were able to find capacity on other satellites.

"We have the best communications system in the world, until it has a hiccup and then we realize just how dependent we are." — Jeffrey Kagan, then-president of Kagan Telecomm Associates of Atlanta. http://www.cio.com/specialreports/infotechhorror/god.html

10

http://www.cio.com/

http://www.cio.com/specialreports/horror.html

http://www.cio.com/specialreports/infotechhorror/god.html


2. Black Monday: New York Stock Exchange Better living through technology. Yes, that's what we're after. But in the "Black Monday" stock market crash on Oct. 19, 1987, technology made life much worse. The Dow Jones average fell by 508 points, or 22.6 percent. Normal market conditions had set off the downturn, but a Securities and Exchange Commission report later noted that computer-directed strategies used by institutional investors trading large volumes of stock accounted for up to 68 percent of New York Stock Exchange trades at times during the Black Monday debacle. The day ended with an hourlong panic sell-off. http://www.cio.com/specialreports/infotechhorror/bad_dec.html 3. Blue Screen of Death: Bill Gates Three rules for life: 1) The kid's fever will be gone when you get to the doctor's office. 2) The car won't make that funny noise when you arrive at the repair shop. 3) Software will always crash in the middle of a demo. Microsoft's Bill Gates became the most famous victim of rule No. 3 at the Comdex trade show in 1998. During an attempted demo of the not-yet released Windows 98 operating system, the proceedings lurched to a halt when the dreaded "Blue Screen of Death" appeared after a co-demonstrator plugged in a scanner to demonstrate Windows' "plug-and-play" (aka "plug-and-pray") capabilities. Gates seemed to take the crash with good humor (no word on whether heads rolled backstage afterward). And why not? Microsoft went on to sell more than 25 million Windows 98 licenses worldwide in the first six months of the product's launch.

"That must be why we're not shipping Windows 98 yet." — Microsoft CEO Bill Gates, from the stage after the crash http://www.cio.com/specialreports/infotechhorror/misc.html 4. Detective Story: The FBI It may be here to protect us, but who's protecting the FBI from itself? $170 million over budget on an automated fingerprint system. $103 million over budget on a crime data tracking system for local police and sheriffs. And $170 million blown completely on a never-delivered Virtual Case File system that was supposed to be a primary weapon against terror. http://www.cio.com/specialreports/infotechhorror/govt.html

11

http://www.cio.com/specialreports/infotechhorror/bad_dec.html

http://www.cio.com/specialreports/infotechhorror/misc.html

http://www.cio.com/specialreports/infotechhorror/govt.html


5. The Purloined Letters: PlusNet We've all lost an important e-mail message or two. A casual click of the delete button. A misconfigured office server. It happens. But 700GB of e-mail? Gone for eternity? It happened. In 2006, British ISP PlusNet lost 700GB of customer e-mails forever. An engineer accidentally deleted the e-mails and then tried an old admin trick to retrieve them. The trick backfired, and instead made the mail irretrievable, despite PlusNet's efforts. http://www.cio.com/specialreports/infotechhorror/bad_dec.html 6. Whiplash: JPMorgan They say you can't go home again. JPMorgan Chase proved it sure is hard, anyway. Consider its fate before you jump on a multibillion-dollar outsourcing deal. In 2002, JPMorgan's $5 billion contract with IBM for IT support was the largest on record, and received widespread publicity as the wave of the future for cutting costs and increasing innovation. But after JPMorgan was acquired by Bank One, it soon became clear that the deal was no bargain. In an embarrassing turn, much of what had been outsourced was brought back in-house in 2005. The cost was huge, in dollars as well as in fractured employee trust and ruined morale, lost talent and years of management time. http://www.cio.com/specialreports/infotechhorror/bad_dec.html 7. Nightmare Before Christmas: Comair Since at least 1997, Comair knew it needed to replace a creaky old flight-crew management system. The options for new systems were rather raw and unproven. "Let's wait til something better comes along," they said. Here's where the foreshadowing creepy music begins. They kept waiting, postponing, nursing the legacy system along, and finally signed a deal to replace the whole thing in 2005. Too late. It gave up the ghost with a dramatic failure on Christmas Eve 2004. It brought down the entire airline, canceling or delaying 3,900 flights and stranding nearly 200,000 passengers. The network crash cost Comair and its parent company, Delta Air Lines, $20 million, damaged the airline's reputation and prompted an investigation by the Department of Transportation http://www.cio.com/specialreports/infotechhorror/bad_dec.html

12





8. Terrorism: 9/11 The all-too-real attacks on New York City's World Trade Center towers on Sept. 11, 2001, horrified people across the globe. Thousands were slaughtered. Tens of thousands more were left jobless. When terrorists boarded airplanes on that day, their intention was not simply to kill people and destroy buildings; rather, the attacks were an assault on the American economy. Nowhere was their impact on IT systems felt more strongly than in New York City's financial district, specifically on Wall Street. IT executives from three multinational financial services firms located near ground zero in September 2001—American Express, Lehman Brothers and Merrill Lynch—told CIO the lessons they learned about disaster recovery, about how their businesses reacted, and why they decided to stay or not to stay in lower Manhattan.

"A CIO I worked for a long time ago used to say, 'You lose a whole data center every 10,000 years,' which was his excuse for not having disaster recovery, which was stupid then. ...You have to assume it's more likely to happen now." — Glen Salow, then CIO of American Express http://www.cio.com/specialreports/infotechhorror/god.html 9. All Systems Down: CareGroup Health CareGroup had developed a well-deserved reputation for being a leader in using information technology to drive improvements in health care. But in November 2002, CareGroup's flagship hospital—Beth Israel Deaconess—was driven back to the dark ages of paper-based patient records by a debilitating series of network crashes. Over five days, the IT department for Beth Israel would frantically try to track down the cause of the problem.

"I made a mistake. And the way I can fix that is to tell everybody what happened so they can avoid this." — CareGroup CIO John Halamka http://www.cio.com/specialreports/infotechhorror/bad_dec.html 10. ERP I: School of Hard Knocks Going back to school in the fall can be a scary thing for any student—especially college freshmen. The last thing they need is some computer program to haunt their lives and make things even more uncertain. But in 2004, more than 27,000 students at the University of Massachusetts, Stanford and Indiana University were forced to do battle with buggy

13




portals and ERP applications that left them at best unable to find their classes and at worst unable to collect their financial aid checks.

"The freshmen were going crazy because they didn't know where to go." — Stefanie Fillers, former University of Massachusetts student http://www.cio.com/specialreports/infotechhorror/erp.html 11. ERP II: The Pain Continues Privacy scandal or ERP nightmare: Which did more damage to Hewlett-Packard? The verdict's still out. But HP's 2004 ERP implementation was Murphy's Law writ large—everything that could have gone wrong, did. The project eventually cost HP $160 million in order backlogs and lost revenue—more than five times the project's estimated cost.

"We had a series of small problems, none of which individually would have been too much to handle. But together they created the perfect storm." — Gilles Bouchard, then-CIO and executive vice president of global operations, Hewlett-Packard http://www.cio.com/specialreports/infotechhorror/erp.html 12. ERP III: Exercise in Agony A $400 million investment in upgrading your supply chain systems should buy you a lot. Back in 2000, what it bought Nike was $100 million in lost sales, a 20 percent stock dip and an assortment of class-action lawsuits. These came thanks to a fumbled attempt to integrate ERP, supply chain planning and CRM into a single superstar system. The setback was a big black eye for one of the United States' premier corporations that lives on as a tale of woe and warning.

"For the people who follow this sort of thing, we became a poster child [for failed implementations]." — Roland Wolfram, Nike's vice president of global operations and technology http://www.cio.com/specialreports/infotechhorror/erp.html 13. ERP IV: Sweet Misery Spend a dollar to lose a dollar. What? That isn't the way information systems are supposed to work. But that was the early outcome of Hershey's 1999 attempt to create a snazzy new order-taking and distribution system. Problem was, it didn't initially work—and it prevented Hershey from delivering $100 million in pre-Halloween toothrot. The poor

14

http://www.cio.com/specialreports/infotechhorror/erp.html




suckers also caught it in the kisser when investors bailed on the stock—to the tune of an 8 percent drop—on the day former CEO Kenneth Wolf announced the system problem. http://www.cio.com/specialreports/infotechhorror/erp.html 14. ERP V: Sudden Death The ultimate cautionary tale for any IT manager about to pull the trigger on a new ERP implementation? FoxMeyer Drug. Following an SAP R/3 implementation in the mid- to late-1990s, the company's bankruptcy trustees filed a $500 million lawsuit in 1998 against SAP, and another $500 million suit against co-implementer Andersen Consulting, claiming the companies' software and installation efforts had contributed to the drug company's demise.

"On June 23, 2004, SAP reached a settlement agreement with FoxMeyer pursuant to which SAP was required to pay a specified amount to FoxMeyer and to which all outstanding disputes and litigation were dismissed by order of the United States Bankruptcy Court for the District of Delaware dated August 30, 2004. SAP paid FoxMeyer the settlement amount on September 9, 2004." — Quote from 2004 SAP annual report. http://www.cio.com/specialreports/infotechhorror/erp.html 15. Storm of the Century: Katrina Wind-wracked shelters, waterlogged homes, soaked vehicles, drenched pets and haggard people. The public knows those scenes of Hurricane Katrina and sister Rita, which roared ashore along the United States' Gulf Coast in late summer 2005. Hidden just out of view, though, is the role IT played in both collapse and recovery. In the networked world, IT systems fall like dominoes. Executives with organizations based along the Gulf Coast give harrowing accounts of how they dealt with the Storm of the Century, and how they got their operations back up and running. http://www.cio.com/specialreports/infotechhorror/god.html

15





2. Poslovni kompjuting i poslovni informacijski sistemi 2.1. Metodološki okvir izučavanja IT i informacijskih sistema Metodološki okvir izučavanja informacijske tehnologije/informacijskih sistema koji će biti korišten u knjizi zasnovan je na teoriji sistema, odnosno sistemskom pristupu. Stoga ćemo u nastavku dati neke osnovne koncepte ovih disciplina kako bismo ih mogli primijeniti u području informacijske tehnologije. Teorija sistema je zasebna naučna disciplina koja se bavi izučavanjem svih tipova sistema i njihovih komponenata. Sistem se može definirati kao skup međusobno povezanih elemenata koji djeluju ka ostvarenju cilja sistema. Dijelovi sistema zovu se komponente sistema i one mogu biti grupirane u posebne cjeline koje se onda nazivaju podsistemi, ali osnovno je da ti podsistemi moraju uskladiti svoje funkcioniranje sa sistemom kao cjelinom.

Slika 2.1. Osnovni elementi sistema

Osnovni elementi sistema su: inputi, outputi i procesi (slika 2.1). Zajedno s kontrolnim mehanizmom oni čine sistem koji djeluje u odgovarajućem okruženju. Okruženje čine neki drugi sistemi, entiteti ili bilo koji empirijski fenomeni. Sistem može utjecati na dijelove okruženja, ali ne može upravljati njima. Sistem je odvojen od svog okruženja odgovarajućom granicom. Inputi predstavljaju one elemente koji se unose u sistem. To mogu biti npr. sirovine koje se koriste u tvornici,

16


pacijenti koji se primaju u bolnicu, ili podaci koji se unose u računar. Pod procesima se podrazumijevaju svi elementi koji su neophodni za transformaciju inputa u outpute sistema. Outputi predstavljaju rezultate obrade i to mogu biti proizvodi, usluge, odnosno informacije ako se radi o računaru. Od posebnog značaja je tok informacija koji ide od outputa ka tzv. kontrolnoj komponenti. Ova informacija se u teoriji sistema naziva povratna veza (feedback) i predstavlja osnovu za modifikaciju inputa ili procesa. Sistemski pristup predstavlja skup tehnika koje se koriste u dizajniranju novog sistema ili reinženjeringu postojećeg. Evaluacija sistema se uglavnom vrši pomoću dva pokazatelja: efikasnost i efektivnost.

• Efikasnost (efficiency) je mjera koja pokazuje stepen korištenja resursa u ostvarivanju rezultata.

• Efektivnost (effectiveness) je mjera koja pokazuje u kojoj mjeri se ostvaruju postavljeni ciljevi sistema i odnosi se direktno na rezultate, odnosno outpute sistema.

Peter Drucker, jedan od vodećih autoriteta u oblasti organizacije i managementa, definirao je ove termine na vrlo koncizan i interesantan način. Prema njemu, efikasnost predstavlja "činiti stvari na pravi način" ("doing the things right"), a efektivnost "činiti prave stvari ("doing the right things"). Sljedeća slika predstavlja primjenu logike sistemskog modela (input-procesi-output) u slučaju klasičnog proizvodnog sistema.

Slika 2.2. Logika sistemskog koncepta primijenjena na slučaju

proizvodnog sistema

17


2.2. Informacijski sistem u poslovnom sistemu Informacijski sistem (Information System - IS) je sistem koji proizvodi informacije koristeći standardni "input - procesi - output" ciklus. IS predstavlja skup komponenata koje obavljaju procese prikupljanja, pohranjivanja, obrade i distribuiranja podataka njihovim korisnicima. Računarski baziran informacijski sistem* je IS koji koristi računar, odnosno informacijsku tehnologiju, da bi izvršio planirane zadatke u obradi podataka. U tom smislu se za informacijsku tehnologiju može reći da predstavlja tehnološku stranu informacijskog sistema. Računar kao glavna komponenta informacijske tehnologije predstavlja centralni dio računarski baziranog informacijskog sistema. Slijedeći osnovne postavke teorije sistema, u daljnjem tekstu računar ćemo posmatrati kao računarski sistem (slika 2.3).

Slika 2.3. Logika sistemskog koncepta primijenjena na slučaju računarskog sistema

Računarski baziran informacijski sistem (u daljnjem tekstu informacijski sistem - IS) može biti baziran na samo jednom računaru, a može da sadrži na stotine ili hiljade računara, različitih veličina i performansi, komunikacijskih uređaja koji ih povezuju, može da sadrži podatke u različitim formatima, zatim ljude koji rade na obradi tih podataka itd. Mi ćemo kao osnovne komponente jednog informacijskog sistema podrazumijevati:

• računarski sistem (hardver, sistemski i aplikativni softver, te komunikacijsku tehnologiju);

• ljude koji rade na poslovima obrade podataka, • podatke i procedure.

* Iako postoje informacijski sistemi koji nisu računarski bazirani, u knjizi ćemo pod informacijskim sistemom podrazumijevati računarski informacijski sistem.

18


Na slici 2.4. opisani su mjesto i uloga informacijskog sistema u okviru poslovnog sistema.

Slika 2.4. Mjesto i uloga informacijskog sistema u poslovnom sistemu Poslovni sistem je sistem u kojem se različiti ekonomski resursi (Input) kroz odgovarajuće organizacijske procese i aktivnosti obrade (Process) transformiraju u dobra i usluge (Output). Uloga informacijskog sistema je da osigura informacije o svim komponentama (Input, Obrada, Output) rukovodećem organu poslovnog sistema (Management). Osnovni zahtjevi prema informacijskom sistemu su:

• osigurati brzu i ažurnu obradu transakcija; • osigurati velike memorijske kapacitete, brz pristup pohranjenim

podacima; • osigurati brzu komunikaciju (mašina-mašina, čovjek-čovjek,

čovjek-mašina); • reducirati informacijski overload (pretrpanost informacijama); • premostiti granice; • osigurati podršku za donošenje odluka.

19


Kada se radi o poslovnom sistemu, može se navesti lista strateških pitanja u vezi s primjenom IT (Turban et al.): Da li možemo, kao poslovni sistem, primjenjujući IT:

- ostvariti prednost u odnosima s našim dobavljačima, poboljšati našu, a smanjiti njihovu sposobnost pogađanja (bargaining power);

- sniziti troškove nabavke; - identificirati alternativne izvore za snabdijevanje (alternativne

dobavljače), locirati proizvode-supstitute, identificirati dobavljače s najnižim cijenama;

- poboljšati kvalitet proizvoda i usluga koje dobijamo od naših dobavljača, reducirati vrijeme nabavki, nadgledati kvalitet, koristiti usluge dobavljača za naše kupce;

- dobiti pristup vitalnim informacijama o našim dobavljačima koje će nam pomoći u reduciranju troškova, kako odabrati najpogodniji proizvod, kako koristiti te informacije u poslovnom pregovaranju u cilju snižavanja nabavnih cijena, kako osigurati kontrolu kvaliteta;

- dostaviti dobavljačima određene informacije o našem poslovanju i potrebama kako bismo polučili određene pozitivne efekte u smislu troškova, kvaliteta, pouzdanosti itd., kako osigurati efikasniju razmjenu podataka i poslovnih dokumenata;

- utjecati na sniženje troškova koje naši kupci imaju poslujući s nama, kako reducirati papirologiju, reducirati troškove i cijene;

- osigurati efikasnije fakturiranje, dostavljanje kupcima vitalnih informacija o našim proizvodima i uslugama tako da oni odluče kupovati od nas, a ne od konkurenata;

- kako postići stanje u kojem će naši postojeći kupci imati veće troškove ukoliko se odluče za prelazak na konkurenta, da li možemo povećati stepen ovisnosti kupaca o našoj firmi;

- kako u većem stepenu personalizirati odnose prema kupcima; - kako koristiti eksterne baze podataka i druge izvore da bismo

dobili više podataka o našim kupcima i potencijalnim kupcima; - kako efikasnije kreirati nove proizvode ili usluge, a prema

zahtjevima kupaca; - kako pojačati barijere za ulazak novih konkurenata na naš tržišni

segment; - kako osigurati bolje post-prodajne usluge našim kupcima; - kako poboljšati kvalitet postojećih proizvoda i usluga.

20


Uloga informacijskog sistema u organizaciji može se sagledati s aspekta a) tradicionalnih i b) novih (dodatnih) funkcija. Tradicionalne IS funkcije su:

• razvoj aplikacija i informacijskog sistema u cjelini; • upravljanje operacijama unutar informacijskog sistema,

uključujući računarski centar; • kadrovsko osposobljavanja računarskog centra; • pružanje tehničkih usluga.

Nove (dodatne) IS funkcije:

• iniciranje razvoja i sam razvoj strateških IS; • planiranje, razvoj i kontrola informacijske infrastrukture; • inkorporiranje Interneta i elektronske trgovine u okvire

poslovanja; • upravljanje sistemskom integracijom; • informatička edukacija menadžera; • edukacija informatičara o poslovanju; • podrška krajnje korisničkog kompjutinga; • aktivno učešće u reinženjeringu poslovnih procesa, • kreiranje poslovnih alijansi s IT firmama i IT departmentima u

ostalim firmama. 2.3. Klasifikacija informacijskih sistema u odnosu na organizacijsku strukturu Savremene organizacije ili organizacijski sistemi sastavljeni su od komponenata kao što su departmenti, timovi, radne jedinice i sl. I pored sve prisutnijih napora da se kroz razne oblike reinženjeringa ili reorganizacije kreiraju novi tipovi organizacijskih struktura, ipak se može reći da je tradicionalni model organizacije još uvijek prisutan u većini sistema. Informacijski sistemi se kreiraju unutar organizacijskih sistema i jedan od načina za njihovo klasificiranje je zasnovan upravo na organizacijskoj strukturi. Tipični IS prema ovom modelu su:

• Odjeljenski IS (departmental IS), • Poslovni (enterprise ili enterprise-wide) IS,

21


• Interorganizacijski informacijski sistemi (interorganizational information systems),

• Funkcionalni i poslovni sistemi. Druga podjela informacijskih sistema koja se susreće u savremenim organizacijama zasnovana je na organizacijskim funkcionalnim područjima. Tako se mogu susresti sljedeći tipovi informacijskih sistema:

• Računovodstveni IS, • Finansijski IS, • Proizvodni IS, • Marketing IS, • Informacijski sistem odjela za ljudske resurse itd.

Funkcionalni informacijski sistemi se kreiraju prema standardnim poslovnim procesima, odnosno funkcijama. Tipične poslovne funkcije ili podsistemi svakog poslovnog sistema kao što su: računovodstvo, finansije, nabava, prodaja, marketing, proizvodnja, ljudski resursi itd., imaju svoje “slike“ u ogovarajućim podsistemima poslovnog informacijskog sistema. Mogu se kreirati prema ovim tipičnim poslovnim funkcijama ili prema tipu korisnika kojima su namijenjeni. Sistem za obradu transakcija (Transaction Processing System – TPS) je tipični predstavnik funkcionalnog informacijskog sistema. On ima za cilj da elektronskom obradom podataka “pokrije“ sve procese koji se dešavaju u poslovnom sistemu. Historijski posmatrano, TPS sistemi su bili najraniji oblik informacijskog sistema u poslovnoj obradi. Osnovne karakteristike TPS-a su:

• obrada značajnog obima podataka (masovna obrada podataka); • izvori podataka su uglavnom interni, a takav karakter imaju i

outputi i korisnici rezultata obrade podataka; • TPS sistemi obrađuju podatke na regularnoj osnovi u ovisnosti o

zahtjevu: dnevno, sedmično, dvosedmično, po transakciji i sl.; • karakteriziraju se značajnim masama pohranjenih podataka; • velike brzine obrade podataka; • inputi i outputi su uglavnom u struktuiranom obliku; • obično se traže visoki stepeni detaljnosti, dok je nizak nivo

kompleksnosti računskih operacija; • traži se visok nivo ažurnosti podataka, sigurnosti i integriteta

podataka; • traži se visok nivo pouzdanosti i raspoloživosti obrade podataka;

22


• TPS mora podržati sistem obrade na bazi upita u realnom vremenu.

Postoje uglavnom dva osnovna oblika TPS-a: batch obrada i online obrada. Za razliku od prvog modela u kojem firma prikuplja i evidentira transakcije onako kako se pojavljuju, dok se sama obrada tako prikupljenih i uređenih podataka obavlja periodično, u sistemu online obrade transakcije se obrađuju u momentu kako se one pojavljuju. Mogući su i tzv. hibridni sistemi koji kombiniraju prethodna dva. Postoji i pristup koji funkcionalnost određuje prema tipu korisnika. Tako, naprimjer, sistemi koji su orijentirani na menadžere kao krajnje korisnike nazivaju se upravljački informacijski sistemi (Management Information System – MIS). Osnovni zadatak takvih IS-a je generiranje izvještaja za potrebe menadžera – koji mogu biti:

• rutinski, za određene intervale planirani izvještaji, • periodični i ad-hoc (po zahtjevu) izvještaji, • statistički izvještaji i sažeci, • komparativne analize, • projekcije, • rane detekcije problema.

Pored MIS koncepta, postoje i druga rješenja na području informacijske podrške rada menadžera koja su razvijena u posljednjih 30-ak godina kao što su: sistemi za podršku odlučivanju (Decision Support Systems – DSS), izvršni informacijski sistemi (Executive Information Systems – EIS), ekspertni sistemi (Expert Systems – ES), kao i kombinacije ovih koncepata, npr. izvršni sistemi za podršku odlučivanju (Executive Decision Support Systems), inteligentni sistemi za podršku odlučivanju (Intelligent Decision Support Systems) itd. Naredna podjela koja se može naći u literaturi naglasak stavlja na tip podrške koju informacijski sistem pruža, pa se govori o:

• sistemima za podršku poslovnih transakcija (Transaction Processing Systems - TPS),

• upravljačkim informacijskim sistemima (Management Information Systems - MIS),

• uredskim informacijskim sistemima (Office Information Systems - OIS),

23


• sistemima za podršku odlučivanju (Decision Support Systems - DSS),

• informacijskim sistemima za podršku izvršnog rada (Executive Information Systems - EIS),

• ekspertnim sistemima (Expert Systems - ES). Slika 2.5. daje prikaz evolucije različitih tipova informacijskih sistema.

Slika 2.5. Evolucija informacijskih sistema

Slika 2.6. Informacijski sistemi prema tipu podrške-a

24


Slika 2.7. Informacijski sistemi prema tipu podrške-b

Interorganizacijski informacijski sistemi Interorganizacijski informacijski sistemi (IOS) sadrže informacijske tokove između dvaju ili više organizacijskih sistema. Glavni cilj jednog takvog sistema je povećanje efikasnosti u obradi transakcija kao što su: obrada narudžbi, obrada faktura, plaćanja i sl. IOS sistemi se mogu kreirati na infrastrukturama privatnih ili javnih komunikacijskih mreža. Ovi sistemi su razvijeni i implementiraju se primarno kao odgovor na zahtjeve iz poslovnog okruženja: napori da se smanje troškovi poslovnih operacija i transakcija, te da se poboljša efikasnost i efektivnost poslovnih procesa u cjelini. IOS osiguravaju sljedeće:

• smanjuju troškove rutinskih poslovnih transakcija, • poboljšavaju kvalitet informacijskih tokova kao rezultat

reduciranja ili eliminiranja grešaka, • reduciraju vremena poslovnih ciklusa u poslovnim

transakcijama, bez obzira na geografske udaljenosti, • eliminiraju papirologiju i njoj inherentne neefikasnosti i troškove, • olakšavaju obradu i transfer informacija za krajnje korisnike.

Najčešće korišteni oblici IOS-a su:

• globalni sistemi – informacijski sistemi koji povezuju dvije ili više kompanija iz dviju ili više zemalja;

• sistem elektronske razmjene podataka (Electronic Data Interchange – EDI) – sistem elektronskog transfera poslovnih dokumenata između poslovnih partnera;

25


• sistem elektronskog transfera novca (Electronic Funds Transfer – EFT) korištenjem telekomunikacijskih mreža;

• Extranet – proširene intranet infrastrukture koje povezuju poslovne partnere;

• djeljive baze podataka (Shared Databases) – baze podataka koje koriste poslovni partneri, sve radi reduciranja vremena i poboljšanja efikasnosti u pristupu podacima;

• integrirani sistem poruka (Integrated Messaging) – integrirani sistem slanja i primanja poruka, faksova i ostalih dokumenata elektronskim putem.

Implementacija IOS sistema podrazumijeva:

• integriranu i efikasnu mrežnu infrastrukturu, • integrirani softver koji može podržati planirane operacije kao što

je npr. ERP sistem, • sigurnosni sistem, ovisno o tipu mrežne infrastrukture koja se

koristi, • kompleksno sagledavanje etičkih aspekata koji se mogu pojaviti

u funkcioniranju IOS-a.

2.4. Informacijska arhitektura – osnovni modeli Pod informacijskom arhitekturom podrazumijevat ćemo oblik u kojem je informacijska tehnologija aplicirana u određenom organizacijskom sistemu da bi se ostvarili postavljeni ciljevi (slika 2.8). Informacijska arhitektura je svojevrsna kombinacija hardvera, sistemskog i aplikativnog softvera, komunikacijske tehnologije i podataka koji se primjenjuju u određenom organizacijskom sistemu. Tako shvaćena informacijska arhitektura predstavlja osnovu informacijskog sistema. U tom smislu, postoji nekoliko osnovnih i veći broj specifičnih modaliteta primjene, odnosno tipova informacijske arhitekture. Oni se razlikuju prema više atributa, kao što su: vrsta računara, način povezivanja, platforma operativnog sistema, tipovi organizacije i obrade podataka, način organizacije IT službe itd. Mi se ovim detaljima nećemo baviti, već ćemo samo naznačiti da je pitanje konkretne implementacije informacijske tehnologije vrlo kompleksno i da ovisi o nizu faktora. Osnovne kategorije informacijske arhitekture* su:

* Pored termina informacijska arhitektura, u literaturi se u istom kontekstu koriste i sljedeći termini: arhitektura informacijskog sistema, IT infrastruktura, itd.

26


Slika 2.8. Informacijska arhitektura kao funkcija poslovnih procesa

Mainframe-bazirani sistem. Zasniva se na jednom ili više mainframe računara s funkcijom obrade podataka i manjem ili većem broju terminala koji služe za unos podataka i pristup podacima s mainframe sistema. Ovo je bila dominantna arhitektura sve do kraja 80-ih godina. I danas se koristi, ali se terminali sve više zamjenjuju personalnim računarima koji imaju mogućnost emulacije terminalskog načina rada i na taj način pristupa glavnom sistemu. Mainframe računari obično se nazivaju i host računari.

Slika 2.9. Mainframe – bazirani sistem

File-sharing sistem. Ovaj sistem je karakterističan za standardna PC-mrežna okruženja, sa fajl serverom ili bez njega, pri čemu se programi i podaci na zahtjev šalju sa servera na radne stanice. Zahtjev za određenim podacima ili aplikacijama koji se nalaze na serveru ili na drugoj radnoj stanici dovodi do slanja tih programa/podataka u cjelini ka korisniku, što umanjuje performanse mreže.

27


Client/server arhitektura. Kod ovog oblika arhitektura je bazirana na dva tipa računara. Na jednoj strani se nalazi jedna ili više moćnijih mašina koje imaju ulogu servera, dok se na drugoj - tzv. klijent strani (client) nalazi veći broj obično personalnih računara (mogu biti i radne stanice) koji imaju ulogu klijenta. Određeni program se na ovakvoj platformi instalira tako što se glavni dio (server komponenta) instalira na serveru, dok se drugi dio, uključujući korisnički interfejs, instalira na klijent računarima. Korisnik radi sa klijent programom, preko kojeg upućuje određene zahtjeve za obradom serveru, koji te zahtjeve izvršava i rezultat šalje nazad na klijent mašinu. Cjelokupna obrada se odvija na serveru. Na ovom modelu je zasnovana većina savremenih poslovnih aplikacija, s tim da postoje njegovi modaliteti u broju slojeva (tier), pa se govori o "two-tier" i "three-tier", odnosno "multi-tier" arhitekturama. Troslojna arhitektura je novijeg datuma i nastala je kao rezultat nastojanja da se poboljša efikasnost client/server sistema sa većim brojem korisnika (više stotina). Između klijent i server sloja se dodaje tzv. srednji sloj ("middle tier") koji je obično aplikacijski server. Kao primjer ovakve arhitekture možemo navesti novije bankarske aplikacije koje korisnicima omogućavaju direktan uvid u stanje računa. Koristeći standardni Web browser ili neki drugi klijent program, korisnik upućuje zahtjev određenoj aplikaciji u banci koja ih prihvata, provjerava podatke koje je korisnik unio i zahtjev prosljeđuje glavnom serveru - sistemu za upravljanje bazom podataka koji pronalazi informaciju i vraća je nazad do korisnika. S pojavom Internet i Web tehnologije, uvedeni su termini "thin" i "thick" klijenata u client/server arhitekturi. Naglasak je na, da tako kažemo, "istanjivanju" klijent strane na način da se klijent softver reducira i standardizira. U tom smislu su nastojanja većine proizvođača softvera ka "webifikaciji" aplikacija koja u suštini znači da je klijent softver zamijenjen u potpunosti standardnim Web browserom.

Slika 2.10. Client-server arhitektura

Na sljedećim slikama prikazana je evolucija c/s modela kompjutinga, od klasičnog "file sharinga", preko tradicionalnog c/s modela, višeslojnog

28


(multitiered) modela s odvojenim podatkovnim i aplikacijskim serverima, do Internet baziranog modela sa Web serverom i Web browserom kao glavnim client softverom.

Slika 2.11. Evolucija client/server modela kompjutinga Kombinirana arhitektura. Predstavlja kombinaciju navedenih tipova informacijske arhitekture.

29


2.5. Osnovne karakteristike savremenog poslovnog kompjutinga Računarski sistemi se nabavljaju s osnovnim ciljem poboljšanja efikasnosti obrade podataka, bilo da se radi o standardnoj obradi teksta ili složenim poslovnim ili naučno-tehničkim aplikacijama. Pod terminom "poslovne aplikacije" ne mislimo na standardne office programe kao što su Word, Excel, itd., već na integrirane server aplikacije koje pokrivaju poslovne funkcije (nabava, prodaja, skladištenje, distribucija, post-prodajne usluge, servis i održavanje, marketing, finansije, računovodstvo, upravljanje ljudskim resursima, itd.) i koje se instaliraju na moćnim server sistemima. U literaturi se ove aplikacije nazivaju "mission-critical applications", "bussiness-critical applications", ili jednostavno "business applications". Navedene aplikacije se u praksi susreću u tri osnovna oblika:

• "Host" ili "legacy" sistemi, odnosno aplikacije razvijene prije 20, 30 ili više godina u nekom od standardnih programskih jezika i koje se koriste uglavnom na mainframe platformama, vendor-specific hardverskim platformama klase miniračunara (Digital, NCR, HP, itd.) ili raznim UNIX platformama.

Slika 2.12. Host-bazirani (legacy) sistem

• Client/server aplikacije novijeg datuma, razvijene in-house ili

nabavljene na tržištu, koje pokrivaju pojedine ili sve aspekte

30


poslovanja i uglavnom se koriste na serverskim platformama i rade na nekoj verziji server operativnog sistema.

Slika 2.13. Client-server bazirani sistem

• Integrirani poslovni sistemi ili ERP sistemi (Enterprise

Resource Planning), koji u suštini predstavljaju implementaciju koncepta integriranog informacijskog sistema. Radi se o integriranoj informacijskoj podršci svih poslovnih funkcija, čija implementacija je urađena u određenom broju modula, kao što su: finansije, logistika, proizvodnja, distribucija, ljudski resursi, itd. Ove aplikacije na tržištu softvera nude firme koje se označavaju kao "ERP vendors", a najpoznatije su: SAP (www.sap.com) i Oracle (www.oracle.com), a tu je i Microsoft sa ERP rješenjem Navision (prije nekoliko godina kupljena firma iz Danske). ERP programi predstavljaju integrirana poslovno-informacijska rješenja, a njihov glavni (možda i jedini) nedostatak su visoki troškovi implementacije. Cijena samog softvera (initial costs) određuje se prema broju klijenata (korisnika) i kreće se u rasponu 2000-4000 USD po klijentu*. Stvarni troškovi jednog ERP projekta su mnogo veći, a najveća

* Ovi podaci, kao i oni vezani za implementaciju ERP sistema, bili su karakteristični za period od prije 5-6 godina. Današnji iznosi ovise o politici ERP- vendora na konkretnom tržištu.

31

http://www.sap.com)/

http://www.oracle.com)/


stavka su tzv. implementacijski troškovi koji znaju biti 3 do 10 puta veći od inicijalnih troškova. Klasične implementacije ovakvih rješenja, čak i u firmama srednje veličine (100-200 korisnika), mogu koštati od milion dolara pa naviše.* Noviji pristupi koje su ERP-vendori uveli u posljednjih godinu-dvije koštaju manje, uz manje obime kastomizacije originalnih rješenja. Nakon instalacije ERP sistema, firme obično instaliraju dodatne aplikacije koje se odnose na efikasnije korištenje ERP-sistema. To su aplikacije tipa integriranih sistema za podršku odlučivanju (Integrated Decision Support Systems, Business Intelligence Systems), Data Warehousing-OLAP sistema, sistema za elektronsku trgovinu (E-commerce), sistema za upravljanje odnosima sa potrošačima (Customer Relationships Management).

Neovisno o modelu informacijske arhitekture koji se koristi, savremeni poslovni kompjuting je u osnovi baziran na kombinaciji triju osnovnih platformi:

• serverska (hardversko-OS) platforma, • aplikacijska platforma, • mrežna (komunikacijska) platforma,

što je predstavljeno na sljedećoj slici:

* Za ilustraciju finansijske dimenzije ERP rješenja, navest ćemo primjer jednog ERP projekta na kojem je autor učestvovao kao konsultant krajem 1999. godine. Radilo se o firmi sa 100 korisnika. Finansijska konstrukcija projekta iznosila je 1.200.000 USD, od čega su inicijalni troškovi predstavljali 300.000 USD, troškovi implementacije 660.000 USD, edukacije 60.000 USD, dok je cijena hardvera (dva UNIX servera) učestvovala sa svega nešto više od 10% ili oko 140.000 USD.

32


Slika 2.14. Tri osnovne platforme u poslovnom kompjutingu

Ovim platformama treba dodati korisnički interfejs koji se ovdje ne izdvaja kao zasebna platforma zbog toga što je to komponenta koja je sastavni dio bilo operativnog sistema, bilo aplikativnih rješenja. Naredna slika prikazuje arhitekturu savremenog e-business sistema (Turban et al., 2005):

Slika 2.15. Arhitektura e-businessa

33

DRUGI DIO - Informacijska tehnologija -


34

3. Računarske konfiguracije 3.1. Računarski sistem – osnovni okvir Računar, odnosno računarski sistem, neovisno o konkretnoj izvedbi, sastoji se od sljedećih komponenata:

• Hardvera, kao skupa fizičkih uređaja neophodnih za ulaz, izlaz i obradu podataka,

• Sistemskog softvera, kao skupa programa koji omogućavaju osnovnu funkciju računara, pri čemu se operativni sistem smatra njegovim glavnim podsistemom ,

• Aplikativnog softvera, kao skupa programskih jezika i drugih softverskih alata koji se koriste za izradu računarskih aplikacija.

Kao takav, računar može biti korišten u tzv. stand-alone modu (računar kao jedinka), a može biti povezan u računarsku mrežu pomoću komunikacijske tehnologije. Računarski sistem je osnova informacijskog sistema, pri čemu IS može imati više različitih podsistema, ovisno o vrsti obrade. Ovako definiran konceptualni okvir računarskog sistema može se predstaviti slikom 3.1.

Slika 3.1. Osnovni okvir računarskog i informacijskog sistema

Hardverske komponente računarskog sistema posmatrane izolovano, bez obzira na to kako savremene bile, nisu u mogućnosti da izvrše ni najosnovnije aritmetičke operacije. Matematičkim riječnikom kazano, računarski hardver je neophodan ali ne i dovoljan uvjet da bi računar mogao biti korišten u neku svrhu.


35

Da bi se jedna ovakva skupina elektroničkih uređaja pretvorila u moćnu mašinu za obradu podataka, neophodno je najprije osigurati efikasno funkcioniranje i upravljanje svim uređajima, što je funkcija sistemskog softvera. Na taj način računar se prevodi u tzv. "ready-to-use" stanje, što znači da je stavljen na raspolaganje korisniku i da od njega očekuje instrukcije. Bilo koja vrsta problema koji korisnik nastoji riješiti korištenjem računara zahtijeva odgovarajući programski kod ili skup instrukcija koje je korisnik napisao (ili će napisati) u nekom programskom jeziku ili nabavio u formi gotovog softverskog paketa. Taj softver se naziva aplikativni softver i u formi je računarskih programa pisanih u nekom od programskih jezika. Ovdje treba odmah naglasiti da je i sistemski softver nastao pisanjem odgovarajućeg koda u programskom jeziku, obično jeziku nižeg nivoa - nivoa koji je bliži hardveru. Komuniciranje korisnika s računarom (unošenje podataka i izdavanje određenih instrukcija) odvija se putem korisničkog interfejsa - komponente računarskog sistema koja ne pripada hardveru, već se radi o dijelu softvera. 3.2. Konfiguracije računarskih sistema Kada se danas kaže računar, to može značiti najobičniji personalac koji se može nabaviti za manje od 400-500 USD, a može i računar koji košta 5 miliona USD. Također, računarski sistem neke firme može biti baziran na samo jednom personalnom računaru, može ga činiti mreža povezanih računara (nekoliko desetina, stotina ili čak hiljada), može biti kombinacija jednog moćnog računara i više desetina ili stotina personalnih računara itd. Kakva će biti konfiguracija računarskog sistema ovisi najviše o zahtjevu konkretnog poslovnog sistema koji se odnosi na: željenu brzinu obrade, vrstu obrade, broj korisnika, a naravno i o materijalnim mogućnostima tog sistema.

Konfiguracije kroz prizmu historije računara Posmatrano sa historijskog aspekta, može se reći da postoji pet kategorija računarskih sistema, iako danas zbog izraženog preklapanja u performansama ovakvo kategoriziranje gubi bitno u svom značenju. Ovo “zamagljivanje” u kategoriziranju računarskih sistema je uglavnom rezultat brzog razvoja mikroprocesorske tehnologije. Sljedeća klasifikacija označava standardni pristup koji se može naći u većini udžbenika iz ove oblasti u posljednjih 30 godina, s tim da je kategorija mikroračunara dodata pojavom personalnih računara prije 20-ak godina:


36

Superračunari imaju najveće brzine obrade u odnosu na sve raspoložive računare. Glavna primjena superračunara je i dalje u naučnim i vojnim ustanovama, ali se njihova upotreba povećava značajno i u poslovanju usljed pada cijena. Oni su posebno pogodni za velike matematičke i simulacijske proračune.

Slika 3.2. Cray superračunar starije generacije

"Mainframe" računari se uglavnom koriste kao podrška informacijskim sistemima velikih firmi. Tipični mainframe računari imaju na stotine terminala i korisnika. Na slici 3.3 je predstavljen jedan mainframe računar starije generacije. Brzina procesiranja ovakvih računara bila je od 10 do više od 100 MIPS-a (miliona instrukcija u sekundi). Imali su glavnu memoriju od 32 do preko 500 MB, dok su se cijene kretale i do 10 miliona dolara. Savremeni mainframe sistemi izgledaju sasvim drugačije i o njima će biti govora nešto kasnije.

Slika 3.3. IBM mainframe starije generacije

Miniračunari (minicomputers) su računari srednje veličine. Često su se koristili za kompjuterizaciju manjih organizacija. Miniračunari su također imali na desetine terminala i korisnika. Brzina procesiranja miniračunara je bila od 4 do preko 20 MIPS-a, a glavna memorija od 24 do preko 250 MB. Cijena se kretala od 200.000 do milion dolara.

Slika 3.4. Digital VAX Minicomputer

Radne stanice (workstations) su uglavnom zasnovane na tzv. RISC procesorima (Reduced Instruction Set Computer). Osiguravaju


37

istovremeno, kako visoku brzinu obrade, tako i visoku rezoluciju slike na ekranu. Najčešće su u upotrebi u naučnim ustanovama, a u posljednje vrijeme sve se više koriste i u poslovnim sistemima kao mašine za poslovne aplikacije. Ovdje treba imati u vidu, uostalom kao i kod svih kategorija računara, da stalni i veoma brzi razvoj računarske tehnologije briše razlike u performansama radnih stanica i personalnih računara. Pošto svaka od ovih kategorija ima i svoje podkategorije, dešava se, naprimjer, da viša klasa personalnih računara ima bolje performanse nego neke niže klase radnih stanica. Sljedeće slike prikazuju radne stanice firmi Digital Equipment Corporation* i Hewlett-Packard.

Različite konfiguracije radnih stanica firme Digital

Radna stanica firme HP

Slika 3.5. Radne stanice

Mikroračunari (microcomputers) su najmanji računari. Uglavnom se koriste kao podrška tzv. personalnog computinga s jednim korisnikom. Mikroračunari se također koriste za pristup podacima i sistemima na mini i mainframe računarima. Brzina procesiranja kod prvih mikroračunara kretala se od 0.5 do preko 20 MIPS-a, dok je veličina glavne memorije varirala od 512 kilobajta do nekoliko MB. Osnovna cijena mikroračunara danas se kreće od manje od hiljadu dolara do desetak ili više desetina hiljada dolara (moćniji PC serveri). Prema svojoj veličini mogu se podijeliti u osnovne grupe: desktop, laptop, notebook i palmtop računari.

* U knjizi će se na više mjesta spominjati Digital (Digital Equipment Corporation - DEC). Radi se o firmi koja je bila jedna od najvećih proizvođača hardvera, softvera i komunikacijske tehnologije i koju je u januaru 1998. godine otkupila druga računarska firma - Compaq. Kasnije je Compaq doživio sličnu sudbinu, 2002. godine ga je kupio HP.


38

PC konfiguracije

Apple Macintosh računar starije generacije

Slika 3.6. PC konfiguracije

Savremene konfiguracije računarskih sistema

Na današnjem stepenu razvijenosti informacijske tehnologije, prethodno navedena klasična podjela na superračunare, mainframe, miniračunare, radne stanice i mikroračunare ne bi se mogla aplicirati u potpunosti. Naprimjer, iako se danas u primjeni mogu susresti mainframe i miniračunari s prethodnih slika, novi sistemi koji svojim performansama daleko prevazilaze mogućnosti tih nekadašnjih sistema, pa čak imaju neka svojstva superračunara, obično se nazivaju serveri ili preciznije poslovni serveri (enterprise servers). Posebne kategorije superračunarskih sistema danas predstavljaju tzv. cluster i grid konfiguracije. Treću klasu savremenih računarskih sistema čine radne stanice (workstations) koje u većini slučajeva rade pod UNIX operativnim sistemom, dok bi četvrtu po snazi klasu predstavljali standardni personalni računari (personal computers), odnosno u novije vrijeme personalni – portabilni uređaji (portable devices). U nastavku dajemo osnovne karakteristike savremenih konfiguracija računarskih sistema koji se mogu klasificirati kao:

• superračunari (standalone sistemi, cluster ili grid konfiguracije), • poslovni serveri (Enterprise Servers), • radne stanice (Workstations), • personalni računari (Personal Computers), • portabilni računarski uređaji (Portable Computing Devices).


39

Superračunari se i danas tretiraju kao zasebna kategorija računarskih sistema sa i dalje dominantnom primjenom u različitim naučnim disciplinama (medicina, genetički inženjering, meteorologija i sl.), gdje je neophodna izuzetno visoka brzina obrade podataka. Rade se uglavnom kao standalone (pedestal) konfiguracije, mada se u novije vrijeme superkompjuterske konfiguracije kreiraju i kao multi-node i/ili multi-processor računarske konfiguracije koje sadrže i do nekoliko stotina ili hiljada računara, s nekoliko hiljada ili čak desetina hiljada procesora. Tako, npr. trenutno najjača supercomputing konfiguracija na svijetu (www.top500.org), je IBM-ov sistem BlueGene/L (http://www.research.ibm.com/bluegene/) koji je na tom mjestu smijenio japanski Earth Simulator (Yokohama, Japan, www.es.jamstec.go.jp), koji je bio videća konfiguracija do prije nekoliko godina. BlueGene/L konfiguracija ima 32768 GB radne memorije i 131.072 procesora, za razliku od Earth Simulatora koji je imao 640 računara sa po 8 procesora, odnosno ukupno 5120 procesora. IBM-ov sistem sada drži rekord u brzini obrade s brzinom od 280,6 Tflop/s-a. Naredna slika prikazuje prvih 10 konfiguracija (juni 2006):

Slika 3.7. Najjače superkompjuterske konfiguracije (juni 2006)

Superkompjuterski sistemi mogu, dakle, biti u formi single-node i multi-node računarskih konfiguracija, dok u pogledu lokacije komponenata (sistema) mogu biti na jednoj ili na više različitih udaljenih lokacija. Na

http://www.top500.org/

http://www.research.ibm.com/bluegene/

http://www.es.jamstec.go.jp/


40

slici 3.8. prikazane su dvije multi-node konfiguracije (Earth Simulator i ASCI Q), dok slika 3.9. prikazuje dva single-node sistema

Earth Simulator

ASCI Q sistem

Slika 3.8. Superkompjuterski sistemi – multi-node Slika 3.9-a prikazuje dva modela superkompjutera Cray, dok je na slici 3.9-b predstavljen superračunar firme Silicon Graphics:

Cray superračunari (www.cray.com)

Superračunar firme SGI (www.sgi.com)

Slika 3.9. Superkompjuterski sistemi – one node (single node) Ovi računari odlikuju se vrlo visokim performansama u pogledu brzine obrade podataka. U narednoj tabeli dati su osnovni pokazatelji u pogledu karaktera konfiguracije i performansi Crayovog sistema s prethodne slike (broj procesora, kapacitet radne memorije i performanse brzine obrade izražene u Gflops, odnosno Tflops).

http://www.cray.com/

http://www.sgi.com/


41

Slika 3.10. Cray X1 konfiguracije i brzine obrade

Cluster i grid konfiguracije predstavljaju također modele namijenjene za tzv. high-end kompjuting, tj. za postizanje vrlo visokih nivoa performansi obrade podataka u pogledu brzine (grid konfiguracije) i raspoloživosti, pouzdanosti i skalabilnosti (cluster konfiguracije). Iako se u oba slučaja radi o tzv. multi-node i/ili multi-processor konfiguracijama, razlika između ovih sistema ipak postoji. Cluster predstavlja skup većeg broja manjih računarskih sistema čijom se integracijom postiže veća procesorska moć i visoke performanse u pogledu raspoloživosti (dostupnosti) sistema, skalabilnosti, fault-tolerance mogućnosti i sl. Računarski sistemi od kojih je napravljen klaster su identične ili vrlo slične konfiguracije i podložne su centralnoj kontroli*. Grid konfiguracije označavaju računarske sisteme koji omogućavaju zajedničko korištenje računarskih resursa koji su međusobno povezani komunikacijskim linijama, ali su fizički smješteni u različitim organizacijama i na različitim lokacijama, bez ili sa vrlo malo centralne kontrole. Mogu se formirati na jednom lokalitetu, a mogu čak i na nacionalnom ili međunarodnom nivou. Naprimjer, TeraGrid je američka istraživačka grid konfiguracija (www.teragrid.org).

Poslovni serveri. Poslovni ili “enterprise” serveri su moćne mašine koje se koriste u poslovnim i drugim organizacijskim sistemima, uglavnom za masovne obrade i sa više desetina, stotina ili hiljada korisnika. Cijena ovih sistema se danas kreće od nekoliko hiljada dolara pa do nekoliko miliona USD. Veliki proizvođači tipa IBM-a (www.ibm.com), Suna (www.sun.com), Hewlett-Packarda (www.hp.com), Della (www.dell.com) * Pojmovi cluster i grid se vrlo često zamjenjuju. Tako npr. na zvaničnoj stranici Sveučilišnog računskog centra u Zagrebu (www.srce.hr) predstavlja se cluster Isabella, dok se o istoj konfiguraciji u časopisu „Mreže“ (br. 5/2004) govori kao o „najvećem grid računalu u Hrvatskoj“.

http://www.teragrid.org/

http://www.ibm.com/

http://www.sun.com)/

http://www.hp.com/

http://www.dell.com/

http://www.srce.hr/


42

imaju u svojim proizvodnim programima čitav niz modela (klasa) ovisno o željenoj brzini, pouzdanosti, kapacitetu i slično. Zasnovani su na procesorima koje su proizveli ovi proizvođači ili procesorima firmi Intel ili AMD.

IBM S/390 server

Alpha GS server firme Compaq

HP "K" klasa servera

Slika 3.11. Poslovni serveri različitih proizvođača Ovi serveri, ovisno o modelu (entry-level, midrange, high-end), imaju kapacitet radne memorije od nekoliko stotina MB do više stotina GB, čak i terabajta. Kapaciteti diskova obično se izražavaju u stotinama GB, s mogućnostima proširenja na nekoliko stotina TB (terabajta). Također, dolaze u verzijama single procesora i multiprocesora (2, 4, 8, do više desetina). Ove mašine rade pod operativnim sistemima koje su originalno razvili navedeni proizvođači kao što su: IBM OS/390, IBM AIX, OpenVMS, HP-UX, itd. O ovoj klasi sistema govorit ćemo nešto detaljnije u nastavku. Radne stanice. Radne stanice su uglavnom mašine koje rade pod UNIX operativnim sistemom, a koriste se prvenstveno za grafičke obrade, naučne proračune, aplikativni razvoj i sl. Pored gore navedenih proizvođača koji u svom programu imaju radne stanice, od ostalih treba navesti Sun Microsystems (www.sun.com) i Silicon Graphics (www.sgi.com). Interesantno je napomenuti da svaki od ovih proizvođača radnih stanica s mašinom isporučuje i vlastitu verziju UNIX operativnog sistema. Kod IBM-a je to AIX, kod HP-a: HP-UX, Tru64UNIX, Silicon Graphicsa - IRIX, Suna - Solaris, itd.

http://www.sun.com/

http://www.sgi.com/


43

HP radna stanica

Sun serveri i radne stanice

Slika 3.12. Radne stanice Personalni računari. Kada se kaže PC, obično se misli na stand-alone računar, odnosno kućni ili računar u uredu koji nije povezan ni u kakvu mrežu. Međutim, s napretkom tehnologije, danas se PC konfiguracije koriste kao osnovna platforma za podršku poslovnog kompjutinga u manjim, pa čak i srednjim firmama. Naravno, tada se radi o nekoliko desetina, stotina ili hiljada računara povezanih u mrežu pri čemu se razlikuju dva tipa:

• server i • radna stanica*.

Takva okruženja obično imaju jednu ili više moćnijih mašina koje igraju ulogu servera, a ostali računari su u funkciji radnih stanica. Naredna slika prikazuje tri modela PC servera:

ProLiant 2500

ProSignia 200

ProLiant 550

Slika 3.13. PC serveri firme Compaq (sada u sastavu HP-a)

* Termin "radna stanica" koji se koristi u PC okruženju ne treba poistovjetiti s istim terminom kao tipom konfiguracije računarskog sistema. U prvom slučaju se radi o standardnom PC-u koji je priključen na moćniju server mašinu, dok se u drugom slučaju radi o moćnijoj mašini koja radi pod UNIX operativnim sistemom.


44

Kao radne stanice u takvim okruženjima koriste se standardni personalni računari. Kada su u pitanju savremene konfiguracije personalnih računara, treba reći da se susreću uglavnom dva tipa:

• IBM PC-kompatibilni računari i • Apple Macintosh računari.

Prvi su uglavnom bazirani na Intel-ovim (www.intel.com) ili AMD-ovim (www.amd.com) procesorima, dok su Apple Macintosh računari godinama radili na procesorima 680x0 firme Motorola (www.mot.com), potom koristili IBM PowerPC, dok je danas i Apple prešao na korištenje Intelovih procesora. Na slici 3.14 dat je primjer četiri tipa personalnih računara (server, desktop, radna stanica, notebook) jednog od vodećih proizvođača personalnih računara - firme Dell (www.dell.com). Od ostalih važnijih proizvođača PC konfiguracija treba spomenuti: IBM, HP, Acer, DTK, itd. Za ove računare je sa aspekta OS-platforme bitno istaći da u najvećem procentu rade sa nekom verzijom Windows operativnog sistema (server, desktop), mada je u posljednje vrijeme sve više Linux instalacija.

Slika 3.14. Linija proizvoda firme Dell

Konfiguracija koja bi činila osnovu informacijskog sistema ovakve firme sastojala bi se, recimo, od jednog ili više servera i kombinacije desktop mašina, radnih stanica i notebooka, ovisno o broju korisnika. Sve mašine bi, naravno, bile povezane u mrežu tako da bi bilo moguće dijeljenje hardverskih i softverskih resursa, podataka i programa.

http://www.intel.com/

http://www.amd.com/

http://www.mot.com/

http://www.dell.com/


45

Druga platforma - Apple Macintosh računari koriste operativni sistem MacOS (najnovija verzija je MacOS X). Na sljedećoj slici su data dva modela Apple Macintosh računara - iMac.

iMac-stariji model

iMac-noviji model

Slika 3.15. Apple Macintosh računari

Portabilni – ručni računari. Minijaturizacija računarskih komponenata, snažan razvoj komunikacijske tehnologije, računarskih mreža i Internet tehnologije doprinijeli su uvođenju tzv. "hand-held” i portabilnih – ručnih/prijenosnih računara, odnosno računarskih uređaja. Ispostavilo se da su potrebe krajnjih korisnika kompleksnije i raznovrsnije od onoga što su mogli zadovoljiti standardni desktop PC, pa čak i laptop, odnosno notebook računar. Danas se, uglavnom, razlikuje pet tipova portabilnih računara, odnosno, računarskih uređaja (portable computer devices):

Slika 3.16. Portabilni uređaji

• Standardni ručni uređaji, odnosno ručni PC (Standard

hand-held devices or hand-held PCs) – posjeduju mali ekran i tastaturu i imaju izgled minijaturnog notebooka. Unos podataka i korištenje računara vrši se putem tastature, funkcijskih tipki, pa čak i mišom. Ovi uređaji koriste, uglavnom,


46

Microsoftov “Windows CE” operativni sistem koji uključuje dosta elemenata standardnog desktop Windows OS-a. Tako postoji i “džepna” verzija Microsoftovog Office paketa za ove računare. Uz pomoć tzv. “ActiveSync” tehnologije, moguće je vršiti automatsku sinhronizaciju informacija između standardnog desktop PC-a i ručnog računara.

• Personalni digitalni asistenti (Personal Digital Assistants - PDA). Ovo su uređaji bez tastature i njihovo korištenje se bazira na funkcijskim tipkama putem kojih se aktiviraju određeni programi. Koriste verziju Windows CE operativnog sistema, dok je druga mogućnost 3Com-ov PalmOS.

• Celularni telefonski uređaji, odnosno mobilni telefoni. Mobilna telefonija ima svoje mjesto u tzv. mobilnom kompjutingu. Ova vrsta komunikacijskih uređaja sve se više koristi, ne samo za klasičnu komunikaciju, već i kao uređaj u obradi podataka. Ekran na mobilnom aparatu se u tom smislu koristi kao “monitor” računarskog uređaja koji, iako malen po dimenzijama, također može sadržavati određene menije i podržavati njihov izbor i korištenje aplikacija na mobilnoj osnovi. Moguće je, također, priključiti i, za ove uređaje, specijalno urađenu tastaturu, ili je imati integriranu.

• Pametni ili smart telefoni (Smart phones) su također bežični telefonski uređaji s ugrađenim Internet browserom i ekranom. Mogu se koristiti za govorne poruke, storiranje podataka, slanje i primanje elektronske pošte, fax poruke, uz mogućnost korištenja Interneta putem ugrađenog mini-browsera.

• Tablet PC je najnovija vrsta računarskog uređaja koji koristi Microsoft Windows XP Tablet PC Edition operativni sistem. Microsoft je razvio ovaj novi uređaj u saradnji sa svojim hardver partnerima. Tablet PC posjeduje svojstva standardnih notebook računara, uz nove mogućnosti u cilju poboljšanja efikasnosti mobilnog kompjutinga. Dodatne mogućnosti uključuju “prirodni” interfejs za unos podataka koristeći tablet olovku, tzv. ultra-light form factor, kao i mogućnosti prepoznavanja govora. Kao i svi drugi uređaji, i ovaj je nastao kao rezultat istraživanja sve većih i rafinjenijih potreba korisnika. Tako je jedno Microsoftovo istraživanje utvrdilo da tipični menadžer prisustvuje na najmanje 40 sastanaka mjesečno i ubilježi na stotine zabilješki na papir trošeći mnogo vremena na transferiranje i konvertiranje tih informacija na računarske medije.


47

Slika 3.17. Hand-held, PDA, GSM

Slika 3.18. Smartphone

Slika 3.19. Tablet PC


48

Slika 3.20. Microsoft Tablet PC – Windows Journal

Windows Journal je aplikacija koja preslikava standardni notes, a preko koje korisnik može unositi bilješke, skice i sl. i sve na kraju konvertirati u tekstualni dokument ili sliku. Kao posebnu kategoriju mobilnih uredjaja koja se pojavila prije nekoliko godina navest ćemo i BlackBerry uređaj. Radi se također o mobilnom računarskom uređaju koji je prvenstveno namijenjen za wirelles e-mail komuniciranje. Ovaj uređaj (slika 3.21) dosta je sličan mobilnom telefonu i smartphone uređajima. Posjeduje svoj operativni sistem, GUI interfejs i tastaturu. Podržava čitav niz aplikacija, od kojih su najvažnije sljedeće: Email, pristup podacima na poslovnim serverima, Web browser, telefon, SMS, Internet faksiranje, kalendar, adrese, zadatke, memo pad, itd.

Slika 3.21. BlackBerry uređaj (Research in Motion, www.rim.com)

http://www.rim.com/


49

Korištenje ovih uređaja za wireless e-mail i ostale funkcije omogućeno je putem posebnog serverskog softvera koji se naziva BlackBerry Enterprise Server (BES) koji osiguravaju kao komponentu savremeni poslovni messaging sistemi kao što su Exchange, Lotus Domino i Groupwise. Osnovna pretpostavka za korištenje BlackBerry uređaja je adekvatna tehnološka podrška telekom operatera (podrška za GPRS). 3.3. Poslovni serveri kao osnova savremenog poslovnog kompjutinga Poslovni serveri (Enterprise Servers) su klasa računara koji služe za podršku obradi podataka u savremenom poslovnom kompjutingu, bilo da se radi o malim, srednjim ili velikim poslovnim sistemima. Poslovni serveri predstavljaju osnovu danas dominantnih client-server modela kompjutinga u kojem moćna serverska konfiguracija na server strani igra ključnu ulogu u obradi podataka. Na njima su instalirane aplikacije kojima korisnici pristupaju s klasičnih personalaca.

Primjeri takvih konfiguracija nalaze se u okviru informacijskih sistema kakve susrećemo svakodnevno. Naprimjer, u bankama, poštama i sličnim organizacijama gdje manji ili veći broj korisnika (službenika) s iste ili različitih lokacija putem svojih PC-a pristupa serverima (aplikacijama koje su instalirane na njima) i obavlja razne vidove transakcija (uplate, isplate i sl.). U svim tim slučajevima server je po pravilu “behind the scene” (“iza scene”), bilo da se radi o istoj zgradi, nekoj drugoj lokaciji u istom gradu, ili nekoj drugoj državi. Drugi primjer takvog modela kompjutinga su tzv. public e-mail serveri tipa hotmail.com, yahoo.com, ili search alati (npr. www.google.com), zatim online šoping sajtovi (npr. www.amazon.com), odnosno većina poslovnih i drugih vrsta aplikacija danas. Naprimjer, kada se neko iz bilo kojeg dijela svijeta logira na hotmail ili yahoo, on pravi login na određeni server koji se nalazi negdje u SAD, ili nekoj drugoj državi, i taj server mu pruža usluge slanja, odnosno primanja e-maila. Dalje, svaki web sajt, odnosno sadržaj koji ga čini, instaliran je na nekom serveru, pri čemu za korisnika lokacija tog servera nije toliko bitna. Bitna je raspoloživost (dostupnost, engl. Availability) tog servera u smislu da je u bilo koje vrijeme moguće logirati se na server*. * Naprimjer, MSNBC.com, jedan od najpoznatijih online news sistema navodi da je sa svojim HP ProLiant serverima (ukupno 30 DL 760 servera) uspio osigurati 99,98% raspoloživost-dostupnost u vrijeme održavanja Zimskih olimpijskih igara 2002. godine. U drugom primjeru,

http://www.google.com/

http://www.amazon.com/


50

Poslovni serveri (Enterprise Servers) su posebna klasa računara koji služe za podršku obrade podataka u srednjim, većim i velikim poslovnim sistemima. Ovisno o broju korisnika (named users), broju tzv. konkurentnih korisnika (concurrent users), ukupnom prometu koji firma ostvaruje, broju lokacija na kojima se odvija obrada podataka, broju i vrsti aplikacija, mogu se podijeliti u sljedeće skupine:

• Mainframe serveri, • UNIX-bazirani serveri, • Serveri koji rade pod tzv. proprietary operativnim sistemima, • Intel/AMD-bazirani serveri, • Apple Macintosh serveri.

Kada su u pitanju mainframe računari, onda se uglavnom misli na IBM sisteme. Od ostalih proizvođača ovakvog tipa servera navest ćemo dvije kompanije: Amdahl (www.amdahl.com) i Hitachi Data Systems (www.hds.com), čiji sistemi rade pod IBM OS/390 operativnim sistemom. Tu su i: Fujitsu (www.fujitsu.com), Silicon Graphics (www.sgi.com), NEC (www.nec.com). Server predstavlja računarsku konfiguraciju koja je dizajnirana s ciljem efikasnijeg upravljanja aplikacijama i podacima, pri čemu se misli na sljedeće osnovne operacije: pohranjivanje (storiranje), obrada, slanje i primanje, zaštita podataka, pružanje usluga korištenja c/s aplikacija od client (desktop) računara itd. Ovdje se misli na upravljanje podacima u širem smislu, uključujući i sve slične operacije koje se odnose i na sistemski i aplikativni softver.

Tehnologija izrade serverskih konfiguracija je u nekim segmentima specifična u odnosu na klasične desktop konfiguracije (popularne personalce) i karakteriziraju je sljedeće bitne odrednice:

• mora biti pouzdanija u odnosu na klasične PC-e; • obrada podataka mora biti efikasnija i efektivnija; • moraju imati mogućnost opsluživanja većeg broja korisnika;

HP navodi da je u 2001. godini 96% tzv. NonStop servera namijenjenih upravo sistemima koji zahtijevaju visoke nivoe raspoloživosti imalo tzv. ”zero downtime”. Upravo zbog ovakvih performansi ova klasa servera je instalirana u 106 od 120 najvećih stock exchange sistema u svijetu, 135 nacionalnih telefonskih kompanija itd.(www.hp.com).

http://www.amdahl.com)/

http://www.hds.com)/

http://www.fujitsu.com)/

http://www.sgi.com)/

http://www.nec.com)/

http://www.hp.com/


51

• serverske konfiguracije moraju podržavati rješenja za backup, recovery i zaštitu podataka;

• noraju biti skalabilne u smislu proširenja (dogradnje) u svim bitnim obilježjima obrade podataka u slučajevima većih zahtjeva itd.

U danas dominantnom modelu c/s kompjutinga serverske konfiguracije zajedno sa server operativnim sistemima imaju prvenstvenu ulogu u ranovanju (izvršavanju) server-baziranih aplikacija. U tom smislu se poslovni serveri u funkcionalnom smislu mogu koristiti kao:

• Aplikacijski serveri • Podatkovni serveri • File serveri • Print serveri • E-mail serveri • Web serveri • E-commerce serveri • Firewall sistemi itd.

Ovisno o konkretnoj aplikacijskoj platformi, treba reći da nije nužno osigurati zasebne serverske konfiguracije za sve navedene kategorije servera pojedinačno. Moguće je kombinovati više serverskih aplikacija na jednom serveru, no to ovisi o snazi servera, vrsti aplikacije, broju korisnika, I/O karakteristikama, mrežnom opterećenju i sl.

Pitanje izbora određene serverske konfiguracije je složeno i zahtijeva određenu analizu prije donošenja odluke o tipu i karakteristikama računara koji će se nabaviti. Stoga je određeno planiranje serverskih potreba nužno u svim organizacijama koje koriste c/s model kompjutinga s ciljem da pruži odgovor na čitav niz pitanja tipa „how much“, „how many“, „how fast“, „what kind“, odnosno:

• Koja je vrsta problema obrade podataka za čije rješavanje se nabavlja server?

• Koja će vrsta aplikacijskog softvera biti instalirana? • Koliki je broj zaposlenih u firmi? • Koliki je broj ukupnih i konkurentnih korisnika (named and

concurrent users)? • Koliku brzinu obrade želimo? • Koliko procesora? • Koliko RAM-a? • Koliko hard disk prostora?


52

• Koji tip backupa će se koristiti? • Kakve su potrebe za umrežavanjem? • Koja će OS platforma biti instalirana na serveru? • Kakav je nivo znanja lokalnog staffa u pogledu serverskih

operativnih sistema? • Koji nam je oblik lokalne podrške potreban? • Itd.

Ovisno o maksimalnom nivou raspoloživosti, broju konkurentnih korisnika (concurrent users), broju lokacija na kojima se odvija obrada podataka, broju i vrsti aplikacija itd. serveri se mogu podijeliti u sljedeće skupine:

• Mainframe serveri – serveri sa, još uvijek, najboljim performansama u pogledu raspoloživosti, broja konkurentnih korisnika i brzine obrade.

• UNIX-bazirani serveri (serverske konfiguracije koje rade pod komercijalnim verzijama UNIX OS-a, kao što su IBM-AIX, HP-HP-UX, Sun-Solaris, SGI-IRIX).

• Linux-bazirani serveri (serverske konfiguracije glavnih IT vendora (IBM, HP, SUN), koji koriste vlastite razvijene procesore i neku od distribucija Linuxa.

• Serveri koji rade pod tzv. proprietary operativnim sistemima (npr. z/OS, Alpha-bazirani OpenVMS serveri).

• Intel/AMD-bazirani serveri (serverske konfiguracije različitih IT-vendora koji koriste Intelove i/ili AMD-ove procesore), a rade pod Windows NT (2000, 2003), Novell-NetWare ili Linux operativnim sistemima.

• Apple Macintosh serveri – Appleove serverske konfiguracije bazirane na G4 i G5 procesorima, a koriste MacOSX Server OS.

• Blade serveri (ravni ili pljosnati serveri). Mainframe serveri odlikuju se:

• velikim brzinama obrade,*

* Brzina obrade kod ovakvih konfiguracija ne izražava se preko klasičnih veličina kao kod PC-a (GHz, MIPS), već u gigaflopsima i teraflopsima (Floating Point Operations per Second), odnosno raznim benchmarking pokazateljima koji se odnose na CPU, npr. CPU2000, CPU2004. Ovi


53

• visokim stepenom stabilnosti i pouzdanosti (tzv. up-time, ili vrijeme neprekidnog rada iznosi i do 99,999 %),

• podrškom velikog broja konkurentnih korisnika (do nekoliko hiljada),

• moćnim "fault-tolerance" i “disaster-recovery” rješenjima. S obzirom da u posljednje vrijeme proizvođači UNIX servera (Sun, Compaq, HP, SGI, itd.) sa svojim najnovijim tzv. "high-end" modelima nastoje konkurirati IBM-u u području mainframe sistema, mainframe serveri, UNIX serveri, i tzv. proprietary sistemi se obično tretiraju u okviru jedne kategorije servera čija je osnovna karakteristika da su non-Intel-based. U tom smislu se danas govori o trima kategorijama poslovnih servera koji nisu bazirani na PC tehnologiji i koji se koriste u srednjim i velikim poslovnim sistemima:

• High-end serveri, s cijenama od 200.000 do nekoliko miliona USD (mainframe sistemi firmi IBM, Hitachi, Amdahl, neki modeli UNIX sistema, kao što je Sunova linija SunFire, HP modeli: Integrity, Superdome, NonStop i Alpha-OpenVMS serveri).

• Midrange serveri: 50-200.000 USD. U ovu grupu spadaju IBM AS/400 sistemi koji rade pod OS/400 OS-om, IBM RS/6000 sistemi (IBM AIX- verzija UNIX-a), kao i razni modeli Suna, HP-a, Digitala, od kojih svaki radi pod posebnom vrstom UNIX-a.

• Workgroup (Department, Small Business) serveri: 5-50.000 USD. Ovdje se, uglavnom, radi o tzv. "entry-level" UNIX mašinama, i odlikuju se najnižim performansama u odnosu na prethodno navedene dvije kategorije.

Procesori server konfiguracija su uglavnom bazirani na RISC tehnologiji (Alpha, Sun SPARC, HP PA-RISC, IBM RISC/6000). Naprimjer, IBM-ov model S/390 G6 koristi odnedavno uvedenu bakarnu tehnologiju čipova, sadrži ukupno 31 čip u kojima se nalazi po 14 mikroprocesora sa ukupno 1.4 milijarde tranzistora. Najnoviji procesori koriste 64-bitne riječi tako da prateći 64-bitni operativni sistemi mogu u potpunosti iskoristiti sve mogućnosti ovih sistema. Broj procesora na ovakvim sistemima ide od 1-2 kod "entry-level" mašina, do preko 100 procesora kod "high-end" sistema. Također, treba istaći da ovakvi poslovni serveri mogu raditi i u tzv. "multi-node" modu, sistemu rada koji se zasniva na uvezivanju više

pokazatelji definirani su prema SPEC – Standard Performance Evaluation Corporation, www.spec.org).

http://www.spec.org/


54

računara (više stotina, čak hiljada) tako da rade kao jedan sistem, pri čemu njihov rad podržava jedan operativni sistem. Ovi čvorovi mogu, ali i ne moraju biti na istoj lokaciji. Mogu biti udaljeni i do 1000 km, povezani brzim komunikacijskim linijama, tako da funkcioniraju kao jedan sistem. Ovo je vrlo bitno sa aspekta sigurnosti obrade kod specifičnih "mission-critical" aplikacija gdje jednostavno nije dozvoljeno "ispadanje" sistema. Kvar na jednom ili više sistema na jednoj lokaciji, bio to hardverski, softverski ili prekid rada usljed poplave ili požara, ne izaziva prekid rada sistema u cjelini. Operativni sistemi koji podržavaju takve režime rada imaju mogućnost "amortiziranja", odnosno "prebacivanja" nadležnosti sistema koji je "pao" na neki drugi sistem koji i dalje funkcionira, pa makar se on nalazio i na 1000 km udaljenosti. Radna memorija kod ovakvih sistema je obično 1 GB kod najmanjih sistema, 2-16 GB kod srednjih i 16 do preko 100 GB kod "high-end" konfiguracija*.

Primjeri poslovnih servera nekih važnijih proizvođača Veliki proizvođači tipa IBM-a, HP-a, Suna, Compaqa itd. imaju u svom programu tri navedene klase poslovnih servera, kao i veliki broj modela unutar svake od klasa. U nastavku dajemo tipične modele ovih važnijh proizvođača: IBM-ova serija poslovnih servera (www.ibm.com) sadrži sljedeće sisteme:

• S/390 serveri (mainframe, rade pod OS/390) • AS/400 serveri (srednja klasa servera, rade pod OS/400) • RS/6000 serveri (rade pod AIX-om, IBM-ovom verzijom UNIX-a) • Netfinity serveri (Intel procesor, rade pod NT ili IBM OS/2).

Na slici 3.22 predstavljeni su neki od navedenih modela IBM servera.

* Navedene veličine u pogledu performansi sistema treba uzeti uvjetno, ne samo na ovom mjestu, već i u cijeloj knjizi. Razlog je jednostavan – stalne izmjene, odnosno tehnološka unapređenja.

http://www.ibm.com/


55

S/390

AS/400

RS/6000

Slika 3.22. IBM-ova linija poslovnih servera IBM je u 2002. godini redefinirao liniju servera, tako da se ove konfiguracije danas pojavljuju pod sljedećim nazivima (modelima):

• Intel-based: xSeries • UNIX: pSeries • Midrange: iSeries • Mainframe: zSeries

Slika 3.23. Nova linija IBM-ovih servera

Kada su u pitanju mainframe sistemi, osim IBM-a postoje i druge firme koje u svom proizvodnom programu imaju takve konfiguracije. Dvije su najznačajnije: Amdahl (www.amdahl.com) i Hitachi Data Systems (www.hds.com).

Amdahl Millennium Server

Hitachi Data Systems

Slika 3.24. Primjeri mainframe sistema drugih proizvođača

http://www.amdahl.com/

http://www.hds.com)/


56

Firma Sun Microsystems (www.sun.com) se u svom proizvodnom programu oslanja na servere koji rade na RISC procesoru SPARC, koji predstavlja njen vlastiti proizvod. Serveri su podijeljeni u prethodno navedene tri kategorije, a glavni proizvod je svakako Enterprise Server 10000 ili Starfire, "high-end" server s kojim Sun pokušava dostići mainframe nivo performansi.

Sun Enterprise 10000 - High-end

Sun Enterprise 6500 - Midrange

Sun Enterprise 450 - Workgroup

Slika 3.25. Sunova linija poslovnih servera Firma Digital, koju je početkom 1998. godine kupio Compaq (www.compaq.com) za nešto manje od 10 milijardi USD, bila je poznata po dvjema klasama server sistema. Najprije su to bili VAX sistemi, koji su razvijeni početkom 70-ih godina i koji su radili pod operativnim sistemom VMS. Kasnije je Digital prihvatio i UNIX platformu, a proizveo je i jedan od najbržih procesora - Alpha koji je osnova savremenih server konfiguracija ovog proizvođača. Compaq serveri podržavaju tri OS platforme na Alpha mašinama: OpenVMS, Tru64UNIX i Linux. Nakon kupovine (fuzije) Compaqa od strane HP-a, ovi serveri se i dalje mogu naći pod Compaqovim imenom, ali sada u okviru HP-a.

Alpha Server – High End

Alpha Server -Midrange

Alpha Server – Entry-level

Slika 3.26. Alpha linija poslovnih servera (www.hp.com)

http://www.sun.com/

http://www.compaq.com/

http://www.hp.com/


57

Hewlett-Packard (www.hp.com) je danas jedna od najvećih kompjuterskih firmi u svijetu, pogotovo nakon kupovine Compaqa u 2002. godini. Što se poslovnih servera tiče, HP se oslanja na vlastiti razvijeni RISC procesor PA-RISC, koji ugrađuje u servere, od radnih grupa, do velikih sistema. Pored PA-RISC servera, HP ima serverska rješenja i za Intel Itanium 2 procesore. Pored vlastitog razvijenog HP-UX OS-a, podržava i Windows 2003 na Intel platformama, kao i Linux. Svi serveri su podijeljeni u nekoliko klasa: A, B, C, R, L, K, N, V, pri čemu je V klasa najjača po performansama i označava se kao "high-end" mašina.

HP V-class HP K-class

HP A-class

Slika 3.27. HP linija poslovnih servera (stariji modeli, prije 7-8 godina) Nedavno je i HP, slično kao i ostali server vendori, redefinirao svoj proizvodni program servera u pogledu modela, pa su sada oni bazirani na nekoliko linija, ovisno o procesorskoj platformi (slika 3.28).

Proliant Intel-based serveri

Model rp8400 baziran na PA-RISC-u

Modeli zasnovani na Itanium 2 procesoru

Slika 3.28. Linija HP servera U sljedećoj tabeli dati su primjeri nekih modela server sistema prema četiri različite osnovne konfiguracije (Base Configuration):

http://www.hp.com/


58

Base Configuration

Server Models

Class 1

1 processor 128 MB memory 9.1 GB storage

Compaq AS OpenVMS: DS10 HP 9000: A180c IBM RS/6000: 43P-150 IBM AS/400: 150-0294 Sun SPARC: 10s

Class 2

1 processor 128 MB memory 18 GB storage

Compaq AS OpenVMS: DS20 HP 9000: R390 IBM RS/6000: F40 IBM AS/400: 170-2388 Sun SPARC: UE250

Class 3

1 processor 512 MB memory 36 GB storage

Compaq AS OpenVMS: ES40 model HP 9000: K370 IBM RS/6000: F50 IBM AS/400: 730-2065 Sun SPARC: UE450

Class 4

4 processors 1 GB memory 40 GB storage

Compaq AS OpenVMS: ES40 model 2 HP 9000: N4000 IBM RS/6000: H70 IBM AS/400: 730-2065 Sun SPARC: UE3500

Tabela 3.1. Karakteristične server konfiguracije PC Intel/AMD serveri PC Intel/AMD serveri rade u većini slučajeva pod Windows NT Server/2000/2003 ili Linux server operativnim sistemom, mada postoji mogućnost instaliranja neke UNIX verzije, napr. Sun Solarisa. Novell NetWare OS, također, radi na ovim serverima, kao i IBM-ov OS/2 Warp Server (do odluke o prestanku daljnjeg razvoja ovog OS-a). I ovdje važi podjela na tri klase, imajući u vidu performanse pojedinih konfiguracija:

• Enterprise • Workgroup/Department • Entry Level (Small Business)

Na sljedećoj slici dati su primjeri Intel-baziranih PC servera triju proizvođača: IBM, HP-a i Della. Navedene konfiguracije spadaju u grupu tzv. Enterprise servera, odnosno "high-end" klasu PC sistema. Zasnovani su na Intel serverskim procesorima (32-bitni Xeon ili 64-bitni Itanium2), s radnom memorijom od nekoliko desetina GB, vanjskom memorijom od nekoliko stotina GB, čak i nekoliko TB, a imaju i


59

mogućnost multiprocesorskog rada. Multiprocesorski rad je determiniran operativnim sistemom pod kojim će server raditi, a pošto se uglavnom radi o Windows NT Server OS-u, onda je broj procesora, barem što se tiče verzije 4.0, ograničen na osam, na osnovu iskustava iz prakse, maksimalno četiri procesore. Windows 2000 Server ima mogućnost rada sa 32 procesora, dok Windows 2003 Server pruža još veće mogućnosti.

IBM xSeries model

Compaq ProLiant

Dell-PowerEdge

Slika 3.29. Intel-bazirani serveri različitih proizvođača Pored Intelovih procesora, pojedini vendori imaju u svojim programima i AMD-bazirane serverske konfiguracije. U tom smislu su posebno interesantni sistemi koji rade na AMD-ovom 64-bitnom procesoru Opteron. Ukratko, Intel i AMD su glavni konkurenti na tržištu procesora kada su u pitanju serverske, ali i desktop konfiguracije. Intel u svom proizvodnom programu za serverske konfiguracije trenutno ima dva glavna procesora: Xeon (32-bitni) i Itanium 2 (64-bitni), dok su glavni AMD-ovi proizvodi: Athlon MP i Opteron (64-bitni).

Intel Xeon

Intel Itanium 2

Slika 3.30. Intelovi procesori za serverske konfiguracije

AMD Athlon MP

AMD Opteron Slika 3.31. AMD-ovi procesori za serverske konfiguracije


60

Apple Macintosh Serveri Firma Apple (www.apple.com) poznata po svojim Macintosh desktop računarima od prije nekoliko godina ima u svom proizvodnom programu serverske konfiguracije, uglavnom za podršku aplikacijama u malim i srednjim firmama, kao i za specifične server aplikacije kao što su web server, print server, aplikacijski server, itd. Tzv. "G" modeli su glavni predstavnici ove klase Apple Macintosh računara. Krajem 1999. godine Apple je na tržište izbacio svoje prve prave serverske sisteme bazirane na G4 procesoru. Radilo se o procesoru koji je radio na 400-500 MHz i za kojeg su u Appleu tada tvrdili da je najmanje dva puta brži od tada aktuelnog Pentiuma III koji je imao isti takt. Razlika u brzini je rezultat tzv. "Velocity Engine" komponente, koja predstavlja sposobnost procesora da prihvata i obrađuje 128-bitne instrukcije, zapravo četiri 32-bitne instrukcije istovremeno. Tokom 2003. godine Apple je u saradnji sa IBM-om proizveo 64-bitni procesor G5 (baziran na IBM-ovom 64-bitnom procesoru Power4), koji je postao osnova desktop konfiguracija (PowerMac G5) i serverskih platformi (Xserve G5).

64-bitni G5 procesor

PowerMac G5

Slika 3.32. 64-bitni G5 procesor i Apple PowerMac G5 Blade serveri Ovaj tip servera je novijeg datuma, pojavio se prije nekoliko godina i danas se nalazi u proizvodnom programu skoro svih server vendora. Radi se o konfiguracijama (slika 3.33) koje na matičnoj ploči sadrže procesor (jedan ili više), radnu memoriju, ev. mrežni interfejs, dok se ostale klasične komponente kao što su: jedinica za napajanje, eksterna memorija, sistem za hlađenje, mrežne komponente ne nalaze u okviru

http://www.apple.com/


61

tzv. server bladea. Ovi resursi se nalaze u okviru tzv. kabineta (chassis) koji sadrži više bladeova koji im pristupaju na principima dijeljenja resursa. Bladeovi se mogu na jednostavan način izuzimati i dodavati u okviru takvih kabineta.

IBM

HP

Sun

Slika 3.33. Blade serveri raznih proizvođača U posljednjih nekoliko godina na području serverskih sistema prisutan je trend napuštanja klasičnih modela servera (engl. standalone ili pedestal) u korist tzv. rack-optimized servera. Na narednoj slici se može uočiti taj trend u posljednjih pet godina:

Slika 3.34. Udio klasičnih – standalone (pedestal) i rack-optimized

modela servera u periodu 1998-2002 Prema IDC analizi iz maja 2003. godine iz koje je preuzet i prethodni graph, blade serveri su navedeni kao naredni korak u serverskoj evoluciji u smislu da su serveri kao matične ploče upakovani u ”ormariće” preko kojih imaju pristup ostalim ”shared” komponentama. Slika 3.35. prikazuje IDC-ova predviđanja u pogledu razvoja ovih triju tehnologija:


62

Slika 3.35. Standalone (pedestal), rack-optimized i blade modeli servera

Na kraju priče o serverskim konfiguracijama treba spomenuti i nedavno uvedenu tehnologiju tzv. serverske virtualizacije, odnosno virtualnih servera. Serverska virtualizacija podrazumijeva kreiranje više virtualnih servera na jednoj fizičkoj serverskoj konfiguraciji – računarskom sistemu. Svakom virtualnom serveru se dodijeli određena procesorska snaga, memorijski kapaciteti itd., pri čemu svaki taj virtualni server ima svoj operativni sistem, svoje aplikacije, virtualnu mrežnu infrastrukturu itd. Primjer jedne takve virtualne serverske arhitekture je IBM-ov sistem x445 koji može da podrži 64 virtualna servera na jednom 16-procesorskom fizičkom serveru.

Tehnologija serverske virtualizacije ima tri osnovne prednosti u odnosu na klasične sisteme: a) niži troškovi za nabavku servera (manje servera), b) niži troškovi za smještanje servera, c) niži troškovi personala neophodnog za upravljanje serverima. Međutim, virtualni serveri zahtijevaju posebnu vrstu softvera koji omogućavaju tu virtualizaciju (npr. VMWare).

Sljedeća tehnologija koja je interesantna sa stanovišta modaliteta serverskih konfiguracija odnosno c/s modela kompjutinga je tzv. Utility Computing ili On-demand Computing. Ova tehnologija se pojavila prije nekoliko godina i, kao što je već rečeno, predstavlja kvalitativno novi pristup u organizaciji obrade podataka u poslovnim i drugim organizacijskim sistemima. Međutim, ova tehnologija se ne može porediti sa cluster i grid tehnologijama, serverskim virtualizacijama i sl. Kao što je već rečeno u prethodnom poglavlju, radi se o svojevrsnom


63

rentiranju procesorskih mogućnosti od strane kompjuterskih firmi*. Utility Computing može koristiti cluster i/ili grid konfiguracije kao računarske sisteme. Naredna slika prikazuje spektar različitih računarskih konfiguracija, od jednoprocesorskih do superkompjuterskih konfiguracija sa više od 100.000 procesora:

Slika 3.36. Spektar savremenih računarskih konfiguracija (od PC-a s jednim procesorom, do sistema koji sadrži 131.000

procesora)

* Naprimjer, Sun ima takav program sa svojim sistemom ”Secure N1 Grid” čije kapacitete iznajmljuje po principu ”$1 per processor per hour”. Slične programe imaju i HP, IBM itd.


64

3.4. Desktop računari - PC hardver Hardver predstavlja "opipljivi" dio računarskog sistema, dakle sve one komponente koje se mogu vidjeti i fizički dotaknuti. Posmatran izolirano od drugog elementa - softvera, hardver ne predstavlja ništa više do skup raznih elektroničkih komponenata, koje kao takve ne mogu funkcionirati. Poznavanje osnovnih elemenata računarskog hardvera i načina njihovog rada je neophodno za razumijevanje kompleksne problematike savremenih računarskih sistema. Stoga ćemo u nastavku dati najprije kratak osvrt na historiju hardvera, a potom pobliže objasniti principe rada i osnovne komponente računara. Ovo poglavlje treba smatrati logičkim nastavkom poglavlja o računarskim konfiguracijama. 3.4.1. Pregled računarske historije Vjerovatno je prva vrsta računarskog uređaja bio Abacus. Bio je vrlo jednostavan za učenje i korištenje i veoma brz u spretnim rukama. Jednostavnost i efikasnost čini abakus i danas dominantnim računarskim uređajem u nekim zemljama Azije. Slika 3.37. Abacus

U 1642. godini francuski matematičar Blaise Pascal konstruirao je mašinu za računanje s mogućnostima sabiranja, oduzimanja i množenja.

Joseph Jacquard dizajnirao je "razboj" mašinu 1801. godine, koja je koristila seriju bušenih drvenih kartica za kontroliranje procesa tkanja. Rupice u kartici aktivirale bi mehaničke prste koji su određivali vrstu konca neophodnu u proizvodnji. U 1822. godini engleski matematičar Charles Babbage kombinirao je kontrolne principe Jacquardovog "razboja" s mehanizmom vlastitog pronalaska za izvođenje numeričkih operacija. Na taj način razvio je mašinu koja je mogla izvesti seriju pohranjenih računarskih koraka i procesirati podatke automatski.

Slika 3.38. Babbageov stroj


65

1880. godine Amerikanac Herman Hollerith, radnik cenzus Biroa, razvio je mašinu za tabuliranje koja je koristila mašinski čitljive kartice, slične konceptu drvenih kartica na kojima se zasnivao Jacquardov razboj. Američka vlada je izvela nacionalni cenzus (popis stanovništva) u 1890. godini upotrebom ovih kartica. Kompanija Hollerith osnovana za proizvodnju mašina za tabuliranje poznata je danas kao IBM (The International Business Machine Corporation - IBM).

Slika 3.39. Hollerithov sistem

Prvi pravi elektronski računarski uređaj razvio je krajem II svjetskog rata tim inženjera na Pennsylvania univerzitetu koji su vodili J.W.Mauchly i J.P.Eckert. Razvijeni ENIAC računar koristio je vakuumske cijevi za elektronsko paljenje koje su bile kontrolirane manuelnim uključivanjem i isključivanjem povezanih žica. Mauchly i Eckert napustili su Univerzitet 1951. godine da bi formirali prvu komercijalnu kompaniju za razvoj elektronskog računara za komercijalnu upotrebu - UNIVAC I (UNIVersal Automatic Computer - univerzalni automatski računar).

Slika 3.40. UNIVAC I

U 1954. godini kompanija General Electric instalirala je UNIVAC I za prvi kompjuterizirani sistem plaćanja - što je označilo i prvu komercijalnu upotrebu računara. Većina prvih komercijalnih računarskih aplikacija odnosila se na računovodstvene ili finansijske funkcije (npr. obračun plaća, glavna knjiga itd.). Vakuumske cijevi bile su dosta nepouzdane. Proizvodile su ogromne količine toplote, a zahtijevale su specijalne uvjete da bi se sačuvale od eksplozije. S razvojem tranzistora od strane Bell laboratorije u 1947. godini počela je nova era, često označavana kao "druga generacija računara". Pojava tranzistora donijela je veliki napredak u konstrukciji


66

računara. Oni su bili manji, brži, generirali su manje toplote i, što je najvažnije, bili su jeftiniji.

Vakuumska cijev

Tranzistor

Slika 3.41. Vakuumska cijev i tranzistor

PC (r)evolucija

MITS Altair 8800 bio je prvi komercijalno raspoloživi mikroračunar, prvi put prodavan u 1975. godini. Bio je baziran na Intelovom 8080 procesoru i imao je 256 bajta memorije. Već te godine Altair je nudio i prvu verziju programskog jezika BASIC koji su u to vrijeme razvili Bill Gates i Paul Allen - osnivači Microsofta.

Slika 3.42. MITS Altair 8800

U 1982 godini, IBM uvodi svoj personalni računar (Personal Computer - PC). IBM-ov PC ubrzo uspostavlja standard u poslovnom svijetu za desktop računare. PC je koristio Intelov 16-bitni 8088 procesor, raspolagao sa 64 KB RAM-a i 5-1/4 - inčnim disketnim drajvom, dok mu je cijena bila 3000 USD.


67

Slika 3.43. Prva verzija IBM-ovog PC-a

1984. godine IBM je proizveo novu verziju PC-a koji je nosio dodatak AT (Advanced Technology). Bio je baziran na Intelovom 80286 procesoru, imao brzinu od 6MHz i novi disk od 20 MB.

Slika 3.44. Prva verzija IBM AT PC-a

Osamdesete i devedesete godine donijele su napredak u području mikroprocesorske tehnologije*, pa su tako nastale nove verzije Intel procesora (386SX, 486, zatim Pentium I, II, III, do najnovijeg Pentium 4 procesora) i Motorole (68020, 68030, 68040, itd), kao i novih tzv. RISC-baziranih procesora za moćnije mašine. Na sljedećoj slici data su dva procesora koja se danas najčešće koriste kod personalnih računara: Intel Pentium 4 kod PC-a i PowerPC G4 kod Apple Macintosha

* Više detalja o razvoju mikroprocesorske tehnologije bit će dato u nastavku, u dijelu koji obrađuje procesor kao komponentu računarskog sistema.


68

Intelov Pentium 4 procesor

PowerPC procesor G4

Slika 3.45. Savremeni mikroprocesori

Apple Macintosh računari

U razvoju personalnih računara posebno mjesto pripada Apple Macintosh računarima. Nekoliko godina prije nego što je IBM predstavio svoj prvi PC, Steven Jobs i Stephen Wozniak su 1977. godine osnovali Apple (Apple Computer Corporation). Apple računari su bili prvi masovno prodavani mikroračunari, sklopljeni i isporučivani s monitorima i tastaturama.

Slika 3.46. Steve Jobs i Steve Wozniak sa glavnom pločom Applea I

Apple II je bio prvi računar koji je imao izgled današnjeg PC-a. Prvi put se pojavio na jednom sajmu u San Franciscu 1977. godine i imao je ugrađenu tastaturu, grafički display, osam slotova za proširenje,


69

memoriju od 16 KB, a raspolagao je također BASIC-om. Cijena mu je bila 1298 USD.

Slika 3.47. Apple II

Godinu dana nakon IBM-ovog predstavljanja prvog PC-a, 1983. godine, pojavljuje se nova verzija Apple računara nazvanog Lisa koji je sadržavao mikroprocesor Motorola 68000 i na taj način je faktički počela era baziranosti Apple računara na Motorolinim procesorima.

Slika 3.48. Motorola 68000 procesor


70

3.4.2. Osnovne postavke rada računara

Sistemi kodiranja i brojni sistemi Današnji računari su elektronički uređaji i uglavnom koriste električne signale i sklopove za predstavljanje i obradu podataka. Brojevi, slova i ostali specijalni znakovi su predstavljeni kodovima koji se kasnije prevode u električne signale i tako obrađuju. Ti kodovi predstavljaju seriju nula i jedinica, tako da je npr. broj 1 predstavljen sljedećim kodom: 00000001, a slovo A kao što je predstavljeno na sljedećoj slici:

Slika 3.49. Kombinacija od 8 bita koja predstavlja slovo A

Stanja "on-off" (uključeno-isključeno) elektroničkih uređaja koriste se za uspostavljanje binarnih nula i jedinica (1 ili 0), odnosno za pohranjivanje jednog bita ili binarne jedinice. Dovoljan broj bita za predstavljanje specifičnih karaktera - slova, brojeva i specijalnih simbola - poznat je kao bajt (byte) i sadrži 8 bita. Pošto bit ima samo dva stanja: 0 i 1, 8 bita koji čine jedan byte, mogu predstaviti ukupno 28 ili 256 zasebnih karaktera. Koji karakter je predstavljen na koji način ovisi o kombinaciji bita i/ili korištenoj shemi za kodiranje. Dvije najčešće korištene sheme za kodiranje su ASCII i EBCDIC. ASCII (American Standard Code for Information Interchange) shema je prihvaćena kao standardna shema za kodiranje za mikroračunare (personalne računare i radne stanice) i koristi kombinaciju od 7 bita, a postoji i verzija ASCII-8 ili ANSI, koja koristi 8 bita, s tim da je prvih 128 znakova istih kao i kod standardnog ASCII sistema s dodatom nulom na početku. EBCDIC (Extended Binary-Coded Decimal Interchange Code) standard razvio je IBM i koristi se na njegovim mainframe sistemima. EBCDIC shema sadrži 8 bita. Postoji i tzv. Unicode sistem koji se koristi kod Windows NT Server i MacOS X operativnih sistema. Zasnovan je na 16-bitnom sistemu i može predstaviti više od 65.000 različitih karaktera.


71

Slovo EBCDIC ASCII-7 ASCII-8 A 1100 0001 100 0001 0100 0001 B 1100 0010 100 0010 0100 0010 C 1100 0011 100 0011 0100 0011 D 1100 0100 100 0100 0100 0100

itd. Tabela 3.2. Sistemi kodiranja

Binarni sistem je osnova rada današnjih računara. Iako se govori o dvjema velikim grupama računara: analognim i digitalnim, danas se uglavnom pod terminom računar podrazumijeva digitalni računar. Njihov rad je, dakle, u cijelosti zasnovan na konvertiranju podataka i programa u serije nula i jedinica (0, 1) tako da bi mogli biti obrađivani električnim putem i to velikim brzinama. Nad ovim sistemom brojeva su definirane osnovne aritmetičke operacije (sabiranja, oduzimanja, množenja i dijeljenja) i operacije logičkog upoređivanja, pri čemu se operacije oduzimanja, množenja i dijeljenja određenim metodama mogu svesti na operaciju sabiranja. Što se analognih računara tiče, to su oni računari koji jednostavno nešto mjere, npr. neku empirijsku pojavu ili fenomen i potom rezultat konvertiraju u brojeve. Primjeri takvih sistema su analogni računari koji se koriste npr. na benzinskim pumpama, zatim termometri i sl. Binarni sistem ima za osnovu broj 2, dok se pored njega još koriste oktalni (baza 8) i heksadecimalni sistem (baza 16), uz standardni dekadni ili decimalni sistem (sistem s bazom 10). Tipovi podataka Historijski posmatrano, sve računarske mašine, uključujući i standardni kalkulator i računar, koristile su brojeve kao primarnu formu ulaznih podataka. Međutim, s razvojem informacijske tehnologije pojam i definicija podatka su znatno prošireni. Tako danas imamo sljedeće tipove podataka:

Numerički podaci - sastoje se od brojeva i decimalnih zareza, uključujući znakove + i -. Sve aritmetičke i logičke operacije se izvršavaju nad numeričkim podacima.

Tekstualni podaci ili tekst – je oblik koji sadrži bilo kakvu kombinaciju slova, brojeva i specijalnih karaktera. Označavaju se kao alphanumerički podaci. Ova forma podataka se organizira u formama kao što su: riječi, rečenice i paragrafi.


72

Audiovizualni podaci – su različite forme podataka koje možemo čuti ili vidjeti. Računari mogu proizvesti govorni izlaz i prihvatiti ljudski govor u formi inputa. Podaci mogu, također, biti u formi grafova i crteža koje generira korisnik ili softver.

Fizički podaci – podaci koji se obuhvataju iz okruženja kao što su npr. svjetlo, zvuk, glas, temperatura, pritisak itd. Termostat je primjer jednog takvog uređaja koji na osnovu vanjske temperature startuje uređaj za hlađenje/grijanje.

Slika 3.50. Brojni sistemi


73

Računske operacije Procesor računara izvršava tri osnovne operacije: aritmetičke, logičke i kontrolno-komunikacijske. Sve aritmetičke operacije koje računar izvršava svode se na operaciju sabiranja (zbrajanja). Oduzimanje (subtraction) se prevodi na “negativno” zbrajanje, množenje (multiplication) je niz ponovljenih zbrajanja, dok se dijeljenje (division) interpretira kao niz ponovljenih negativnih zbrajanja. Primjeri ovih operacija dati su na slici 3.51.:

Slika 3.51. Prevođenje aritmetičkih operacija oduzimanja, množenja i dijeljenja na sabiranje

Na taj način jednostavna operacija sabiranja daje mogućnost da računar izvršava i najsloženije matematičke probleme. Ponavljanje aritmetičkih operacija uzima vrlo malo vremena pošto računarski procesori mogu obraditi milione instrukcija u sekundi. Pored aritmetičkih operacija, procesori izvršavaju i:

logičke operacije – operacije kompariranja dviju vrijednosti u smislu koja je veća, manja ili jednaka u odnosu na drugu;

kontrolno-komunikacijske operacije – operacije kojima procesor pod kontrolom operativnog sistema vrši usmjeravanje podataka prema memoriji i od memorije. Ova komponenta procesora koordinira aritmetičkim i logičkim operacijama.

3.4.3. Komponente računarskog sistema Računar se može definirati kao elektronski uređaj sposoban da pohranjuje podatke i instrukcije i da ih obrađuje. Računar ili računarski sistem sastoji se od:

• hardvera - fizičke opreme, uređaja za input, output, obradu i pohranjivanje podataka i

• softvera (sistemskog i aplikativnog) - skupa instrukcija koje upravljaju hardverom.


74

Posmatrajući računar iz sistemske perspektive, hardverske komponente mogu biti klasificirane prema svojim ulogama za:

• unošenje podataka, odnosno instrukcija (input hardware), • procesiranje ili obradu, odnosno manipuliranje programima i

podacima (processing hardware), • čuvanje programa i podataka, njihovo memoriranje na

medijima (storage hardware), • izdavanje (output) iz sistema (output hardware),

što je prikazano na slici 3.52. Hardver i softver koji sačinjavaju računarski sistem predstavljaju jednu cjelinu čiji je osnovni zadatak obrada i pohranjivanje podataka. Strukturu računarskog sistema predstavit ćemo koristeći standardnu PC-konfiguraciju koja se danas najčešće koristi. Koncepti koji će biti izneseni za ovu vrstu računara važe i za ostale konfiguracije. U poglavlju o računarskim konfiguracijama rekli smo da ova kategorija računarskog sistema može biti u nekoliko varijanti izvedbe. Da bismo objasnili komponente jednog takvog sistema, koristit ćemo standardnu PC-desktop konfiguraciju (slika 3.53.).

Osnovne komponente jedne ovakve standardne PC konfiguracije su:

• osnovna jedinica (Base unit), • monitor, • tastatura (keyboard), • miš (mouse), • komunikacijski kablovi (communication cables).

Nešto detaljniji prikaz PC konfiguracije dat je na slici 3.54:


75

Slika 3.52. Komponente računara iz sistemske perspektive

Slika 3.53. Tipična PC konfiguracija


76

Slika 3.54. Tipična PC konfiguracija – detaljniji prikaz

Osnovna jedinica Osnovna jedinica sadrži:

• matičnu ploču (motherboard ili mainboard) na kojoj su locirane glavne komponente potrebne za obradu podataka: glavna memorija (RAM), "read-only" memorija (ROM), CPU, sabirnica, grafička kartica, kontroleri, slotovi za proširenje itd.;

• eksterne memorijske uređaje kao što su: hard disk, floppy drajv, CD-ROM drajv, DVD drajv itd.;

• uređaje za komunikaciju* u obliku I/O portova, mrežne kartice, modema/fax-modem kartice, wireless adaptera i sl.;

• kartice (adapteri) za razne periferne uređaje (zvučna, video, TV itd.);

• jedinicu na napajanje (Power Supply Unit) koja osigurava električnu energiju za rad računara;

• ostale uređaje. * Mrežni uređaji su objašnjeni u poglavlju o komunikacijskoj tehnologiji.


77

Slika 3.55. Osnovna jedinica kod standardnog PC-a

Slika 3.56. Elementi osnovne jedinice kod Apple Macintosha


78

Matična ploča Matična ploča sadrži integrirane sklopove (čipove) koji imaju zadatak da pohranjuju i obrađuju podatke. Glavne komponente koje se nalaze na matičnoj ploči su: procesor (CPU), ROM memorija (Read Only Memory), RAM memorija (Random Access Memory), BIOS, Bus, slotovi za proširenje sistema, ostale komponente. CPU, RAM i ROM su zasebne komponente i one se na matičnoj ploči ugrađuju u za to predviđene utore (slotove). Slika 3.57. predstavlja standardnu matičnu ploču PC računara, dok je na slici 3.58. prikazana ploča Macintosh računara:

Slika 3.57. Matična ploča PC računara

Slika 3.58. Matična ploča Macintosh računara


79

Na narednoj slici dat je detaljan prikaz PC-matične ploče i njenih komponenata:

Slika 3.59. Matična ploča – detaljan prikaz osnovnih komponenata


80

Kako je već rečeno, matična ploča sadrži jedan ili više utora (socket ili slot) u koji se umeće procesor. Tip utora određuje tip procesora koji se u njega ugrađuje, s tim da su se veličina i dizajn procesorskog utora mijenjali kroz historiju. Na taj način procesor je povezan s matičnom pločom preko utora. Uglavnom se koriste dva tipa procesorskog utora: ZIF SOCKET (Zero Insertion Force) i LIF SOCKET (Low Insertion Force).

Procesor (Central Processing Unit - CPU)

Centralna procesorska jedinica (Central Processing Unit – CPU) ili procesor predstavlja centar obrade podataka računarskog sistema. Ova komponenta izvršava aritmetičko-logičke operacije i kontrolu računarskih operacija, te se stoga često kaže da je CPU mozak računarskog sistema. Drugi naziv je procesor, odnosno mikroprocesor, ovisno o veličini i izvedbi računarskog sistema. Ukoliko se procesor praktično realizira na jednom čipu, onda se naziva ˝mikroprocesor˝. Procesor izvršava instrukcije koje dobija iz RAM-a. U okviru procesora aritmetičko-logička jedinica i kontrolna jedinica rade zajedno na izvršavanju svake instrukcije. Aritmetičko-logička jedinica izvodi četiri osnovne aritmetičke operacije: sabiranje, oduzimanje, množenje i dijeljenje kao i logičke operacije kompariranja između dvaju podataka. Kontrolno-upravljačka jedinica regulira računarske operacije. Ona interpretira i prenosi instrukcije sadržane u računarskim programima, selektira dijelove za glavnu memoriju, prenosi ih u instrukcijske registre u kontrolnoj jedinici.

Slika 3.60. Procesor na matičnoj ploči

Procesor se, u principu, sastoji iz sljedećih osnovnih komponenata:


81

• aritmetičko-logičke jedinice, • kontrolno-upravljačke jedinice, • skupa registara, • ostalih jedinica.

Aritmetičko-logička jedinica (Arithmetic-Logic Unit - ALU) izvršava aritmetičke i logičke operacije. Podaci (operandi) koji se obrađuju dovode se iz registara ili direktno iz memorije. Rezultati se najčešće memorišu u nekom od registara. Osim aritmetičkih i logičkih operacija, ALU obavlja i elementarne relacijske operacije tj. kompariranje dvaju podataka (operacije =, <, >). Ovisno o traženoj preciznosti, ALU radi aritmetiku fiksnog ili pokretnog zareza. Većina današnjih ALU radi u aritmetici kliznog (pokretnog) zareza. Kontrolno-upravljačka jedinica koordinira i upravlja radom pojedinih dijelova procesora i računara, generiranjem ili prihvatanjem odgovarajućih kontrolno-upravljačkih signala. Ona regulira računarske operacije, interpretira i prenosi instrukcije sadržane u računarskim programima, selektira dijelove za glavnu memoriju i prenosi ih u instrukcijske registre u kontrolnoj jedinici. Kontrolno-upravljačka jedinica omogućava normalan rad procesora, operativne memorije i ulazno-izlaznih uređaja. U nadležnost ove jedinice spada i upravljanje redoslijedom izvršavanja instrukcija i adresiranje. Skup registara služi za lokalno memoriranje podataka potrebnih za izvršenje određene operacije. Sadržaj određenog registra, kontrolno-upravljačka jedinica ili ALU koristi za izvršenje određenih aritmetičko-logičkih operacija. Razlikujemo interne i adresabilne registre. Interni registri su oni registri koji nemaju svoju ˝adresu˝ tj. oni kojima programer ne može pristupiti. Registri kojima programer može pristupiti nazivaju se adresabilni registri. Interni procesorski registri su: IR – registar instrukcije

MAR – memorijski adresni registar MDR – memorijski registar podataka IB – interni bafer registar Adresabilni procesorski registri su: PC – programski brojač AR – adresni registar podataka


82

DP – pokazivač podataka BR – bazni registar DC – brojač podataka XR – indeksni registar FX – fiksni registar XC – indeksni brojač SP – pokazivač steka DR – registar podataka AC – akumulator SR – statusni registar GR – registar opće namjene Treba naglasiti da svaki procesor ne mora da sadrži sve navedene registre. U ostale jedinice spadaju:

Jedinica za dekodiranje (Decode Unit), Jedinica za pribavljanje (Prefetch Unit), Bus jedinica (Bus Unit).

Detaljnija struktura procesora bit će obrađena u nastavku na primjeru Intelovog mikroprocesora. Mikroprocesor u tehnološkom smislu predstavlja integrirano kolo, izrađeno na tehnologiji silicona (silicijuma), koje sadrži milione tranzistora povezanih aluminijom kao (polu)provodnikom. U novije vrijeme razvija se nova - bakarna tehnologija. Intelov prvi procesor - Intel 4004 imao je 2250 tranzistora, dok današnji Pentium 4 ima 55 miliona tranzistora. Silicijumske “kriške” (Silicon Wafers) kreirane od čistog silicija dobivenog iz pijeska ili silikonskih (kvarcnih) stijena predstavljaju osnovni gradivni materijal za mikroprocesore. Silicijum je poluprovodnik (semiconductor) elektriciteta. Semikonduktori su materijali koji mogu biti provodnici ili izolatori elektriciteta. S druge strane, metali kao npr. aluminijum i bakar koriste se za provođenje elektriciteta kroz mikroprocesor. Zlato se također koristi za povezivanje čipa u njegov set. Od ostalih komponenata koje se koriste u pravljenju mikroprocesora treba navesti neke hemijske spojeve, gasove i ultravioletne zrake. Tranzistori (Transistors) su minijaturni elektronski prekidači i predstavljaju osnovne gradivne elemente mikroprocesora. Slično najobičnijem prekidaču za svjetlo (slika 3.61), tranzistori također imaju


83

samo dvije operativne pozicije: “on” i “off”, odnosno “uključeno” i “isključeno”. Upravo ovo “on/off” svojstvo, odnosno binarna funkcionalnost, predstavlja temelj računarske obrade podataka.

Slika 3.61. Prekidač i broj 4 predstavljen kombinacijom “on”-“off” stanja Sljedeća slika predstavlja veličinu mikroprocesora u poređenju s ljudskim noktom.

Slika 3.62. Veličina Intel mikroprocesora

U narednoj tabeli su predstavljena tri osnovna procesora koji se danas pojavljuju u personalnim računarima.

Intel Pentium (www.intel.com)

AMD Athlon (www.amd.com)

PowerPC (www.apple.com, www.ibm.com)

Slika 3.63. Najčešće korišteni procesori kod PC (Intel, AMD) i Apple računara (PowerPC)


http://www.amd.com/


http://www.ibm.com/


84

Za razliku od PowerPC procesora koji su razvili IBM, Motorola i Apple i koji se ugrađuje u IBM-ove i Apple Macintosh računare, dva glavna proizvođača procesora za PC-računare su Intel i AMD*. U svom proizvodnom programu imaju uglavnom četiri klase proizvoda, ovisno o zahtjevu korisnika:

Procesori za desktop računare: kućni i standardno-zahtjevni korisnici, napr. Intel-Celeron, AMD-Duron;

Procesori za desktop računare: za profesionalne i zahtjevnije korisnike, napr. Intel-Pentium 4, AMD –Athlon;

Procesori za notebook računare; Procesori za serverske konfiguracije i najzahtjevnije korisnike:

Intel-Xeon, Intel-Itanium 2, AMD-Opteron. U novije vrijeme, s razvojem dual-core i 64-bitne tehnologije, izmijenjene su i standardne karakteristike navedenih triju klasa korisnika. Najnovije verzije se mogu dobiti s web stranica ovih proizvođača. Naredna slika, naprimjer, prikazuje spektar proizvoda Intela iz 2006. godine:

Slika 3.64. Intel procesori iz 2006. godine (desktop, mobile i server)

Slika 3.65. predstavlja strukturu Intelovog mikroprocesora s glavnim funkcionalnim elementima.

* Apple je također prešao na Intelove procesore (2005).


85

Slika 3.65. Osnovne komponente Intelovog mikroprocesora

Osnovne komponente Intel-mikroprocesora i njihove osnovne funkcije su

• Aritmetičko – logička jedinica (Arithmetic-logic unit - ALU) je dio mikroprocesora koji izvršava sve aritmetičke i logičke operacije. U nekim procesorima ALU je podijeljena na dvije jedinice: aritmetičku jedinicu (arithmetic unit - AU) i logičku jedinicu (logic unit - LU). Podaci (operandi) koji se obrađuju dovode se ili iz registra (akumulator) ili direktno iz memorijske lokacije (preko registra MDR). Rezultati se najčešće memorišu u nekom od registara.

• Kontrolna jedinica (Control Unit) ima funkciju kontrole čitavog procesa obrade podataka. Kontrolno-upravljačka jedinica koordinira i upravlja radom pojedinih dijelova procesora i računara generiranjem ili prihvatanjem odgovarajućih kontrolno-upravljačkih signala. Ona regulira računarske operacije, interpretira i prenosi instrukcije sadržane u računarskim programima, selektira dijelove za glavnu memoriju i prenosi ih u instrukcijske registre u kontrolnoj jedinici. Kontrolno-upravljačka


86

jedinica omogućava normalan rad procesora, operativne memorije i ulazno-izlaznih uređaja.

• Registri (Registers) su područje za pohranjivanje podataka koje koristi ALU u obradi podataka. Registri su tip lokalne memorije, nalaze se unutar procesora i sadrže informacije i instrukcije s kojima procesor radi. Registri su najbrža memorija računarskog sistema jer, budući su dio procesora, vrijeme pristupa je mnogo brže nego glavnoj memoriji. Postoji više tipova registara kao što su instrukcijski, adresni, memorijski.

• Sabirnica ili Bus jedinica (Bus Unit) je komponenta putem koje se transferiraju instrukcije i podaci od glavne memorije ka procesoru i iz procesora. Služi za komunikaciju procesora s ostalim računarskim komponentama bez obzira je li to memorija ili neki I/O uređaj. Sabirnica je jedan vid magistrale kojim podaci dolaze u procesor i nakon obrade izlaze iz njega. Procesori se karakteriziraju sa dva osnovna tipa busa: FSB i BSB. FSB (frontside bus) predstavlja interfejs između procesora i RAM-a, dok je BSB (backside bus) interfejs između procesora i L2 cache memorije.

• Instrukcijski cache (Instruction Cache) predstavlja skladište instrukcija na samom čipu i njegov osnovni zadatak je storiranje određenog seta instrukcija koje dolaze iz glavne memorije, a u funkciji efikasnije obrade. To je stoga što je pristup instrukcijama storiranim u instrukcijskom kešu daleko brži nego kad se one pozivaju iz memorije. Instrukcije se prihvataju u tzv. Prefetch jedinicu gdje se postavljaju u odgovarajući red neophodan za obradu.

• Prefetch jedinica odlučuje kada dobavljati podatke i instrukcije iz instrukcijskog keša ili glavne memorije. Ona uređuje instrukcije i šalje ih ka jedinici za dekodiranje (Decode Unit).

• Jedinica za dekodiranje (Decode Unit) dekodira, odnosno prevodi kompleksne instrukcije mašinskog jezika u format razumljiv za ALU i registre. Ova operacija čini čitav proces obrade znatno efikasnijim.

• Podatkovni cache (Data Cache) radi u kooperaciji sa ALU, registrima i jedinicom za dekodiranje. Ovo je mjesto gdje se storiraju podaci koji stižu iz jedinice za dekodiranje, a koje će


87

kasnije koristiti ALU. Također, tu se storiraju rezultati obrade i pripremaju za daljnju distribuciju ka ostalim komponentama računara.

Karakteristike procesora Tri osnovne karakteristike procesora su: veličina riječi, brzina i tehnologija izrade (instrukcijski set):

• Veličina riječi (Word Size) je prva karakteristika koja određuje “snagu” procesora. Ona predstavlja broj bita koji procesor može obrađivati kao jedinicu podataka. Većina današnjih računara, posebno personalni računari, bazirana je na 32-bitnoj riječi. 32-bitna riječ predstavlja četiri 8-bitna seta, odnosno bajta. 64-bitni procesori su, također, već u upotrebi, npr: Digital/Compaq - Alpha, Sun - SPARC, HP - PA-RISC, itd. Glavni proizvođač procesora za personalne računare – Intel ima svoje 64-bitno rješenje koje se naziva Itanium (IA-64). U poglavlju 3 smo rekli da se 64-bitni kompjuting bazira na: tehnologiji 64-bitnih procesora, tehnologiji 64-bitnih operativnih sistema i 64-bitnim aplikacijama. Osnovne prednosti 64-bitnih platformi u odnosu na 32-bitne su:

• Mogućnost rada s većim fajlovima (terabajti u odnosu na megabajtne veličine fajlova).

• Veličina memorije do 264 bita, ili oko 16 milijardi GB, u odnosu na 232 (4 GB) memorije kod 32-bitnih sistema.

• Vrijeme pristupa periferalima se značajno skraćuje. • Brža obrada podataka. U narednoj tabeli data je komparacija mogućnosti procesorskih tehnologija zasnovanih na različitim veličinama riječi: Riječ Broj karaktera Poređenje (približno) 8-bit 256 10 engleskih alphabeta

16-bit 65536 Populacija manjeg grada 32-bit 4,3 milijarde Broj odraslih osoba u svijetu

64-bit 18 triliona Zrna pijeska na velikoj plaži

Tabela 3.4.2. Procesorske tehnologije prema veličini riječi


88

• Brzina procesora (Processor Speed). Brzina procesora se kod savremenih računara izražava pomoću tri veličine: MHz, MIPS, FLOPS. Najčešće korištena veličina kod PC-a je megaherc (MHz) i odnosi se na tzv. brzinu sata (clock speed) kojom se izražava broj pulseva u sekundi generiranih od oscilatora koji uređuje tempo rada procesora. Intel 8088 procesor iz 1978. godine radio je na brzini od 4.77 MHz, dok današnji računari rade na brzini od 2 i više GHz*. Ova brzina je jedna od mjera računarske moći, ali nije uvijek direktno proporcionalna računarskim performansama. Brzina procesora se izražava i u MIPS-ima ili milionima instrukcija u sekundi, dok se brzina tzv. “high-end” UNIX servera i mainframe sistema izražava i u FLOPS-ima, odnosno megaflopsima i gigaflopsima**. FLOPS je skraćenica od “floating point”, u prijevodu pokretni zarez, i odnosi se na mogućnost obrade vrlo velikih i vrlo malih brojeva.

• Tip procesora – instrukcijski set. Svaki procesor sadrži jedinstveni skup komandi kao što su ADD, STORE, LOAD itd. koji se naziva set instrukcija. U mašinskom računarskom jeziku, svaki iskaz odgovara jednoj instrukciji procesora, dok u programskim jezicima višeg nivoa jedan iskaz rezultira uglavnom u izvršavanju više procesorskih instrukcija. Danas postoje dva modela procesora:

• CISC (Complex Instruction Set Computer) • RISC (Reduced Instruction Set Computer) Ova dva modela se razlikuju po broju operacija raspoloživih unutar procesora. Kod CISC procesora postoji oko 200 komandi, praktično jedna za svaku vrstu operacije i većina računara danas, od mainframeova do personalnih računara koristi ovaj tip

* Krajem 2002. godine Intel je proizveo čip s brzinom od 3,06 GHz. Ovaj čip karakterizira tzv. “Hyper-Threading” tehnologija, koju je Intel, pored serverske Xeon platforme, sada prvi put implementirao i za desktop platforme i “entry level” radne stanice. U osnovi se radi o emulaciji SMP sistema rada, za sada u varijanti od 2 procesora. Treba reći da od svih verzija Windows desktop operativnog sistema koji su u upotrebi (Windows 9x, Windows ME, Windows 2000 Professional, Windows XP) jedino XP verzija ima opciju za optimiziran rad s ovom tehnologijom. ** Najnoviji Crayov model superračunara - X1 radi na brzini od 12,8 gigaflopsa, dok u najjačoj konfiguraciji koja sadrži 4000 procesora ima brzinu od 52,4 teraflopsa.


89

procesora. RISC procesor je novijeg datuma i nastao je kao rezultat nastojanja da se eliminiraju one manje korištene naredbe. Logika ovog pristupa je da instrukcijski set procesora treba biti baziran prije svega na onim komandama koje se najčešće koriste, a da kreiranje ostalih instrukcija može biti ostavljeno softveru. Nastanak koncepta obično se veže za ime Johna Cockea iz IBM-a koji je još 1974. godine dokazao da 20-ak procenata instrukcija u računaru obavi 80 posto čitavog posla. Većina današnjih radnih stanica koje rade pod UNIX operativnim sistemom bazirana je na korištenju RISC procesora (npr. HP-ov PA-RISC, IBM-ov RS 6000, Digital-ov ALPHA, Sun-ov SPARC). Pored CISC i RISC procesora, savremeni kompjuting koristi koncept i tehnologiju tzv. paralelnog processinga koji podrazumijeva korištenja dvaju i više procesora istovremeno. Ovisno o operativnom sistemu i njegovim performansama, taj broj je obično 2, 4, 8, 16, 32 itd. pa sve do nekoliko desetina ili stotina procesora. Paralelni procesing podrazumijeva i mogućnost povezivanja mono ili multi- procesorskih mašina u tzv. klastere (clusters) sve s ciljem povećanja performansi obrade podataka, pouzdanosti i raspoloživosti. Pored CISC i RISC modela instrukcijskog seta, u novije vrijeme su razvijeni i VLIW (Very Long Instruction Word) i EPIC (Explicitly Parallel Instruction Computing). VLIW model baziran je na reduciranju broja instrukcija na čipu povećanjem dužine instrukcija. Kod EPIC arhitekture, procesor izvršava određene programske instrukcije paralelno. Inetlov Pentinum 4 je predstavljao prvu implementaciju EPIC modela.

Postoje još dvije procesorske osobine koje također utječu na performanse obrade: širina busa ili sabirnice (bus width) i broj tranzistora integriranih na čipu. Što je veća širina sabirnice, više podataka se može transferirati i shodno tome je brža obrada. Broj tranzistora integriranih na čipu predstavlja također pokazatelj performansi procesora. Razvoj mikroprocesora kroz historiju Značajan napredak u historiji računara došao je s razvojem mikroračunara u ‘70-im godinama. Otprilike svake 2-3 godine mikroračunari su prolazili kroz značajna usavršavanja - duplirajući svoju računarsku moć svakih 1,5-2 godine - sa stalnim trendom pada cijena. U tom smislu, poznat je tzv. Moorov zakon koji je Gordon Moor definirao krajem šezdesetih godina, a po kojem se svakih 18 mjeseci


90

udvostručava snaga procesora i broj tranzistora, uz kontinuirani pad cijena.

Slika 3.66. Moorov zakon U 1971. godini Intel korporacija (Intel Corporation), koju je tri godine ranije osnovao Robert Noyce zajedno s Gordonom Moorom, razvio je prvi minijaturni elektronski sklop koji je korišten za mikroračunare. Prvi mikroprocesor nazvan Intel 4004 mogao je procesirati samo četiri binarne jedinice informacija, ali je mikroprocesorski "čip" bio veličine nokta, zahtijevao je samo nekoliko volti električne energije i mogao se proizvoditi masovno. Intel 4004 sadržavao je 2250 tranzistora i radio je na 108 KHz, dok je brzina obrade bila 0.06 MIPS-a.

Slika 3.67. Intelov prvi mikroprocesor Intel 4004

U 1974. godini novi Intel 8080 osigurava brzinu i snagu za razvoj pravog personalnog računara. Moćniji i brži mikroprocesori predstavljeni su u 1978. (8086), 1982. (80286). Neuspjeh s čipom 80186 ispravljen je


91

pojavom novog - 80286 čipa koji je korišten za IBM AT računare. Taj čip je već sadržavao 134.000 tranzistora. Bio je dvostruko brži od Intela 8086, u početku je rađen u verzijama od 6 i 8 MHz, ali kasnije je poboljšan do 20 MHz. Procesor Intel 80386 (slika 3.68) pojavljuje se 1985. godine i to u dvjema verzijama: 80386SX i 80385DX. Intel 80386DX smatra se prvim stvarnim 32-bitnim procesorom. Sastojao se iz 275.000 tranzistora, a mogao je adresirati do 4GB radne memorije.

Slika 3.68. Intel 80386 čip

Intel potom prodaje licencu x86 procesorskog standarda firmama AMD i Cyrix tako da i ova dva proizvođača izbacuju na tržište svoje verzije 80386 procesora koje su se po performansama mogle ravnopravno nositi s Intelovim procesorima. Intel potom na tržište izbacuje verziju 80486 procesora sastavljenu iz 1,2 miliona tranzistora. Najbrža verzija ovog procesora radila je na 100 MHz. Pentium procesor sa 3 miliona tranzistora i brzinom od 90 MIPS-a pojavljuje se 1993. godine.

Poboljšana verzija Pentiuma pod imenom Pentium Pro (slika 3.69) izlazi 1995. godine. Sadržavao je 5,5 miliona tranzistora, a radio je na brzini od 300 MIPS-a.

Slika 3.69. Intel Pentium Pro

Tada se javlja i nova tehnologija – MMX (MultiMedia eXtensions) koja je omogućavala efikasniji rad softvera u odnosu na standardni Pentium. Ubrzo stiže i novi procesor od AMD-a. Bio je to AMD K6 procesor (slika 3.70) koji je po karakteristikama i performansama bio ravnopravan Pentiumu MMX.

Slika 3.70. AMD K6 procesor


92

Kao odgovor na AMD K6, Intel već 1997. godine objavljuje Pentium II procesor koji je nastojao objediniti tehnologiju Pentium Pro i Pentium MMX procesora. Prvi Pentium II procesor radio je na brzini od 233 MHz.

Slika 3.71. Pentium II

Pentum II ubrzo dobija nasljednika u Pentium III procesoru. Najveća novina koju je donio ovaj procesor sastojala se u novom setu instrukcija SSE – Streaming SIMD (Single Instructions Multiple Data) Extensions.

Slika 3.72. Pentium III

Pentium III procesori su bili prvi procesori koji su probili granicu od 1 GHz. Najbrži Pentium III je radio na 1,3 GHz.

Naredni značajan Intelov procesor s kraja 90-ih bio je Xeon – procesor koji je bio namijenjen serverskim i višeprocesorskim konfiguracijama.

Slika 3.73. Intel Xeon


93

Nova arhitektura (Intel NetBurst Micro-Arhitecture) donosi poboljšanja koja omogućavaju povećanje brzine procesora (prvi Pentium 4 bio je radnog takta 1,4 GHz).

Slika 3.74. Intel Pentium 4

Nakon K6 linije procesora, AMD objavljuje procesor 7. generacije – AMD Athlon (u početku nazvan K7). Prve verzije Athlona radile su na 500, 550, 600 MHz.

Slika 3.75. AMD Athlon

AMD-ov procesor pod nazivom Duron bio je pandan Intelovom Celeronu. Radilo se o jeftinom procesoru namijenjenom standardnim poslovnim i kućnim korisnicima.

Slika 3.76. AMD Duron


94

Budući Razvoj PC procesora Naredna tabela prikazuje osnovne karakteristike Intelovih procesora, od prvog – 8080 iz 1974. godine, do Pentiuma 4.

Naziv Godina Broj tranzistora

Širina (mikrona)

Brzina u MHz

Veličina riječi

Brzina u MIPS

8080 1974 6,000 6 2 MHz 8 bits 0.64

8088 1979 29,000 3 5 MHz 16 bits 8-bit bus 0.33

80286 1982 134,000 1.5 6 MHz 16 bits 1

80386 1985 275,000 1.5 16 MHz 32 bits 5

80486 1989 1,200,000 1 25 MHz 32 bits 20

Pentium 1993 3,100,000 0.8 60 MHz 32 bits 64-bit bus 100

Pentium II 1997 7,500,000 0.35 233 MHz 32 bits 64-bit bus ~300

Pentium III 1999 9,500,000 0.25 450 MHz 32 bits 64-bit ~510

Pentium 4 2000 2002

42,000,000 55,000,000

0.18 0.13

1.5 GHz 3.06GHz

32 bits 64-bit bus ~1,700

Tabela 3.4.3. Karakteristike Intel procesora kroz historiju Iz tabele se vidi razvoj procesorske tehnologije po više karakteristika (broj tranzistora, širina sabirnice, brzina u MHz, veličina riječi, brzina u MIPS)*. Intel i AMD već ostvaruju prelazak na 0,13 mikronski proces izrade mikroprocesora. U mikroprocesorskoj tehnologiji mikroni† označavaju mjeru udaljenosti između komponenata. Što je udaljenost koju treba preći elektron putujući između tranzistora kraća, on brže stiže na odredište, a samim tim su i performanse procesora veće. Prema procjenama * Intelov prvi mikroprocesor 4004 imao je 2300 tranzistora, proizveden je u 10 mikronskoj tehnologiji (10.000 nanometara). Najnoviji Intel Core2 Duo procesor ima 291 miliona tranzistora, što je 100.000 puta više, a proizvode se u 0,065 mikronskoj tehnologiji (65 nanometara). † Mikron je hiljaditi dio milimetra, nanometar je hiljaditi dio mikrona. Vlas čovjekove kose je široka oko 100 mikrona.


95

stručnjaka, 0,13 mikronska tehnologija predstavlja “udaranje u zid” kada je u pitanju aluminijska tehnologija procesora. U nastavku dajemo osnovne karakteristike savremenih istraživanja na području mikroprocesorske tehnologije. • Bakarna tehnologija umjesto aluminijske za povezivanje procesorskih komponenata, pošto je bakar bolji provodnik od aluminija.

• Silicon on insulator (SOI): SOI tehnologija može poboljšati brzinu izmjene tranzistora za 20-35 %.

• Silicon-germanium čipovi: Ova vrsta hibridnih čipova ima veće brzine tranzistora i manju potrošnju energije.

• “System on a chip”: Nastoji se na čipu integrirati procesor, memorija i komunikacijske funkcije što omogućava desetostruko smanjenje troškova i petostruku redukciju potrošnje energije.

• Deformirani (Strained) silicon: Elektroni se kreću kroz deformirani silikon 30% brže nego kroz konvencionalni silikon.

• Carbon-nanotube tranzistori: Radi se o radikalnoj izmjeni u tehnologiji izrade tranzistora po kojoj se koristi čisti ugalj veličine 1-3 nanometra u prečniku. Višejezgreni procesori Višejezgreni procesori (Multi-Core Processors) predstavljaju novu tehnologiju koja integrira dva ili više procesora* radi povećanja performansi obrade, reduciranja potrošnje energije, efikasnijeg simultanog multitasking rada itd. Ono što razlikuje ovu tehnologiju od klasične multiprocesorske tehnologije je to što se dva ili više procesora ugrađuju u isti socket. Iz toga proizilazi veća brzina konekcije između njih i shodno tome, u idealnom slučaju, duplo veća brzina obrade nego kod single-core procesora. U praksi je “dual-core” processor za 50% brži od “single-core” procesora.

* POWER4 firme IBM iz 2000. godine predstavlja prvu implementaciju procesora sa dva jezgra. AMD je sredinom augusta 2006. najavio tzv. Quad-Core AMD Opteron koji predstavlja procesor sa četiri jezgra (four core). Intel je, također, već najavio Quad-Core procesor s kodnim imenom „Kentsfield“.


96

Treba, međutim, istaći da nova tehnologija dual-core i multi-core procesora zahtijeva odgovarajuću podršku od operativnog sistema, a također i aplikativnog softvera. Na narednoj slici je prikazan model Intelovog dual-core Pentium D procesora:

Slika 3.77. Intel Pentium D Dual-Core Processor

Računarska memorija

Računarska memorija kao komponenta računarskog sistema generalno se može podijeliti na dvije osnovne vrste: primarnu i sekundarnu memoriju. Primarna se zove stoga što se radi o memoriji koja je rapoloživa za neposredno korištenje od strane procesora, dok se kod sekundarne memorije radi o pohranjivanju značajnijih količina podataka i računarskih programa na duži vremenski period. Primarna memorija je u fizičkom smislu implementirana putem čipova koji se nalaze na matičnoj ploči unutar ili u neposrednoj blizini procesora. Postoje četiri glavna tipa primarne memorije:

• Memorija koja se nalazi unutar procesora (registri) • Glavna (centralna ili radna) memorija - RAM (Random Access

Memory) • ROM memorija (Read-Only Memory) • Cache memorija.


97

Sekundarna (pomoćna ili periferna) memorija (Secondary Memory) je kreirana tako da može storirati velike količine podataka na duži vremenski period. Njene osnovne karakteristike su:

• duži vremenski period u pogledu pristupa podacima (manja brzina pristupa) u odnosu na RAM;

• niža cijena u odnosu na RAM; • može se koristiti u formi različitih medija, ovisno o tehnologiji.

Naredna slika prikazuje osnovne kategorije računarske memorije sa aspekta stalnosti memorije (privremena – temporary, stalna – permanent):

Slika 3.78. Kategorije računarske memorije

Osnovni atributi koji karakteriziraju različite tipove računarske memorije su: kapacitet, vrijeme pristupa i cijena. Na sljedećoj slici su predstavljene veličine ovih atributa za različite vrste memorije: registre, cache memoriju, RAM, hard disk. Može se uočiti da se npr. registri karakteriziraju najvećim brzinama u pristupu podacima (5 ns), ali su


98

najmanji u pogledu kapaciteta i najskuplji sa aspekta cijene. S druge strane, hard disk ima najveći kapacitet u pogledu mogućnosti pohranjivanja podataka, ali je brzina pristupa podacima daleko manja u odnosu na registre, cache i glavnu memoriju. Izražava se u milisekundama, za razliku od brzine registara, cache memorije i RAM-a koje se izražavaju u nanosekundama*.

Slika 3.79. Vrste memorije, veličina i brzina pristupa podacima

Slika 3.80. Komparacija brzine pristupa podacima: RAM vs HD

* 1 sekunda = 1000 milisek = 1000000 mikrosek = 1000000000 nanosek. Brzina kojom processor pristupa podacima koji se nalaze u RAM-u je oko 60.000 puta veća u odnosu na brzinu pristupa podacima s diska.


99

Slika 3.81. Računarska memorija prema tri osnovna atributa: cijena

(cost), brzina pristupa podacima (speed), veličina (size)

Registri su specijalizirana, veoma brza područja memorije za čuvanje privremenih rezultata ALU operacija kao i za čuvanje određenih kontrolnih informacija iz kontrolne jedinice. Pošto su registri sastavni dio procesora, njihov sadržaj se može obraditi mnogo brže nego onaj koji se nalazi u glavnoj memoriji. Podaci i programske instrukcije se učitavaju u registre iz glavne memorije prije same obrade. Postoji više tipova registara, kao što su:

• instrukcijski i adresni registri, • memorijski registri, • akumulatori.

Instrukcijski registar služi za smještanje onog dijela instrukcije koji naznačava šta će ALU jedinica da uradi (npr. add, multiply, compare), dok se u adresni registar smješta adresa podataka koji će se koristiti u toj operaciji. Memorijski registar privremeno pohranjuje podatke koji se iščitavaju iz glavne memorije, a prije njihove obrade. Akumulatori služe za, također privremeno, pohranjivanje rezultata aritmetičkih i logičkih operacija koje se izvršavaju. Cache memorija je mala ali veoma brza memorija koja se nalazi na samom procesoru ili u neposrednoj blizini. Postoje primarna (L1) i sekundarna (L2) cache memorija. L1 (level-1) cache memorija je obično integrirana u samom procesoru, dok se L2 najčešće implementira kao zaseban čip. Noviji procesori integriraju i L2 cache. Kada treba neki


100

podatak iz memorije, procesor prvo provjerava da li se taj podatak već nalazi u cacheu. Ako se podatak pronađe, sistem štedi vrijeme pristupa glavnoj memoriji.

Slika 3.82. L1 i L2 cache memorija

Tokom rada računara procesor komunicira s memorijom u kojoj se nalaze programi i podaci. Procesor iz memorije preuzima instrukcije i podatke, obrađuje ih, a zatim upisuje rezultate dobijene u procesu obrade. Prenos instrukcija i podataka na relaciji procesor-memorija obavlja se pomoću niza dvosmjernih veza – magistrale podataka. Izbor memorijske lokacije iz koje procesor čita ili u koju zapisuje podatke obavlja se pomoću adrese koja se određuje u procesoru, a koja se prenosi u memoriju pomoću jednosmjernih veza – adresne magistrale. Glavna memorija (Random-access memory - RAM) čuva podatke i programske elemente za CPU. Ima četiri osnovne namjene:

• da skladišti podatke koji su uneseni dok se ne transferiraju do ALU za procesiranje;

• da skladišti podatke i rezultate za vrijeme međufaza procesiranja;

• da drži podatke nakon procesiranja dok se ne transferiraju ka izlaznom uređaju;

• da drži programske elemente ili instrukcije primljene od ulaznih uređaja i vanjske memorije.


101

Kapacitet (veličina) memorije mjeri se brojem bajta koje može pohraniti memorija. Osim osnovne jedinice – 1 bajt, postoje i veće jedinice koje se koriste za izražavanje kapaciteta računarske memorije, ne samo primarne, već i sekundarne.

• 1 KB = 1024 bajta ~1000 bajta • 1 MB = 1024 x 1024 = 1,048,576 bajta ~1000 KB • 1 GB = 1024 x 1024 x1024 = 1,073,741,824 bajta ~1000 MB • 1 TB (terabyte) = 1024 GB • 1 PB (petabyte)= 1024 TB • 1 EB (exabyte) = 1024 PB = 1,000,000,000,000,000,000 bajta • 1 ZB (zettabyte)= 1021 bajta • 1 YB (yottabyte)= 1024 bajta

Da bismo barem malo približili ove brojke, navest ćemo samo primjere za neke, čitaocima približnije, kategorije*:

• 1 bajt = jedno slovo, broj ili neki drugi karakter (simbol) • 10 bajta = jedna riječ • 100 bajta = jedan telegram • 2 KB = jedna stranica kucanog teksta • 100 KB = fotografija niske rezolucije • 1400 KB ili 1,4 MB = jedan roman (knjiga) od 700 stranica,

kapacitet floppy diskette • 2-3 MB = fotografija visoke rezolucije • 5 MB = kompletno djelo Šekspira • 100 MB = knjige na polici u “dužini od 1 m” • 1 GB = kamion napunjen papirom • 50 GB = sprat knjiga u biblioteci • 8 petabajta = količina informacija na webu • 5 exabajta = sve riječi ikad izgovorene od ljudskih bića

RAM memorija je mjesto gdje CPU smješta instrukcije i podatke koje obrađuje. Veličina memorije određuje i veličinu programa koji mogu biti pohranjeni i izvršavani. RAM memorija je sastavljena od hiljada sitnih sklopova od kojih svaki predstavlja jedan bit. Najmanja jedinica kojoj računar pristupa iz RAM-a je jedan bajt. Memorijski kapacitet RAM-a se * Primjer je sa stranice: http://www2.sims.berkeley.edu/research/projects/how-much-info/datapowers.html

http://www2.sims.berkeley.edu/research/projects/how-much-info/datapowers.html


102

mjeri u bajtima, odnosno kilobajtima, megabajtima, gigabajtima. Danas standarne PC konfiguracije imaju 512 MB RAM-a, što znači da takav RAM može da sadrži 512 miliona bajta podataka.

RAM memorija se u fizičkom smislu proizvodi u formi tzv. memorijskih modula.

Slika 3.83. RAM memorijski modul

Računari uglavnom koriste tzv. SIMM (Single In-line Memory Module), koji je starija generacija ili DIMM (Dual In-line Memory Modules) module. Moduli predstavljaju male ploče (board) koje sadrže memorijske RAM čipove. Na naredoj slici su prikazani SIMM i DIMM moduli, kao i tzv. SODIMM (Small Outline Dual-inline - Memory Modul) koji se koristi kod notebook računara.

Slika 3.84. RAM memorijski moduli (SIMM, DIMM, SODIMM)


103

Slika 3.85. RAM slotovi i RAM memorijski modul

Više memorije na računaru znači i bržu obradu jer se na taj način smanjuje broj pristupa hard disku od strane procesora. Čitanje podataka s diska je mnogo sporije nego iz RAM-a (pristup hard disku se mjeri u milisekundama, a RAM-u u nanosekundama). RAM se može podijeliti na: glavni RAM i video RAM. Prvi dio memorira sve podatke neophodne za rad procesora, dok je video RAM namijenjen efikasnijem prikazivanju grafike na monitoru. Glavni RAM se dalje može podijeliti na statički RAM (SRAM - Static RAM) i dinamički RAM (DRAM - Dynamic RAM). Statički RAM (SRAM) je skuplji i daleko manjeg kapaciteta u odnosu na dinamički RAM i uglavnom se koristi kao cache memorija. Dinamički RAM je ono što se kod savremenih računara danas označava kao glavna memorija. Tako, naprimjer, ako se za računar kaže da ima 512 MB RAM-a, onda to znači da je to 512 MB dinamičkog RAM-a. Danas se koriste uglavnom sljedeće kategorije DRAM-a:

• SDRAM • DDR • DDR-II (DDR2) • RDRAM

dok se kao nove RAM tehnologije najavljuju: Magnetic RAM (MRAM), QuadBandMemory (QBM). SDRAM (Synchronous Dynamic Random Access Memory) – sinhronizirani dinamički RAM je memorija koja se najčešće susreće kod današnjih PC računara. Osnovni nedostatak ove memorije u odnosu na


104

statički RAM je u potrebi stalnog osvježavanja sadržaja minijaturnih kondenzatora koje u sebi sadrži. To osvježavanje se radi jednostavnim čitanjem podataka iz memorijske ćelije i onda kada to procesor ne zahtijeva. Prefiks sinhrona je dobila i zbog usklađenosti - sinhronizacije sa sistemskim satom i radnim taktom procesora. Ta sinhronizacija odlikuje se po tome što memorijski kontroler, koji je inače dio sistemskog čipseta, prati otkucaje sistemskog sata i u odnosu na njega vrši pristupe memoriji (prijenos podataka). Na ovaj način se postiže sinhroniziran rad s procesorom te se na taj način izbjegavaju situacije da procesor mora čekati na neki podatak iz RAM-a. Brzina SDRAM-a se izražava u MHz kao i brzina procesora, a ne u nanosekundama kao što je bio slučaj s prethodnim modelima RAM-a. SDRAM je kreiran da radi na brzini transfera podataka sinhroniziranoj s radom procesora čime se osigurava tzv. “zero wait“ sistem rada između CPU i RAM-a. Međutim, slanje podataka od RAM-a ide po principu “jedanput po ciklusu“ (once-per-cycle). DDR (Double Data Rate SDRAM ) predstavlja verziju SDRAM memorije koja ima duplo veću propusnost, jer za vrijeme jednog signala šalje dva podatka, a standardni SDRAM jedan (RAM šalje procesoru podatke dvaput u toku trajanja jednog ciklusa). Puni naziv ove vrste RAM-a je DDR SDRAM. Riječ je o memoriji koja u jednom trenutku može izvesti dvije transakcije: moguće je pisati u memoriju i iz nje čitati. Standardna SDRAM memorija dozvoljava protok samo u jednom smjeru na 100, odnosno 133 MHz, dok je brzina kod DDR memorije 200, 266, 333 MHz. DDR-II ili DDR2 (Dual Channel DDR) predstavlja nadgradnju DDR-SDRAM memorije. Puni naziv ovog modela RAM tehnologije je: Double-Data-Rate Two Synchronous Dynamic Random Access Memory. DDR2 je novi memorijski standard koji je definirao komitet JEDEC (Joint Electronic Device Engineering Council) i raspoloživ je u sljedećim modelima: 400Mhz, 533MHz, 667MHz, i 800MHz. DDR2 tehnologija koristi 240-pinske module koji nisu kompatibilni s postojećim 184-pinskim DDR memorijskim slotovima. DDR2 koriste 1,8 volti, što je značajno manje od 2,5 volti kod konvencionalnog DDR-a. Ovo treba da rezultira u manjoj potrošnji energije od strane modula kao i „hladnijim“ modulima, što je posebno bitno kod notebook računara. Treba napomenuti da je u toku razvoj novog modela – standarda nazvanog DDR3.


105

Slika 3.86. DDR2 240-pinski moduli

RDRAM (Rambus Dynamic Random Access Memory). RDRAM koristi Rambus in-line memory module (RIMM) koji je sličan po veličini i pinskoj konfiguraciji standardnom DIMM modulu. Ono što RDRAM čini različitim je njeno korištenje tzv. Rambus kanala – specijalnog “high-speed data busa”. Ovu tehnologiju razvila je firma Rambus (www.rambus.com), a najnovija tehnologija je nazvana Direct RDRAM. DRDRAM pruža dvobajtni bus (sabirnicu), u odnosu na 8-bitni bus koji pruža standardni DRAM. Koristi tzv. Pipelining tehnologiju za prijenos podataka iz RAM-a u cache memoriju. Karakteristika ovog modela RAM-a je također mogućnost slanja podataka dva puta u toku jednog CPU-ciklusa, što uz RDRAM-ov 400 MHz memorijski bus predstavlja mogućnost slanja podataka na brzini od 800 MHz. Pored toga, zahvaljujući dvobajtnom busu (podatkovnom kanalu) ova tehnologija može osigurati data transfer brzinu od 1,6 Gbit/sec. Interesantno je napomenuti da je Intel u početku podržavao Rambus DRAM, dok danas najavljuje ukidanje te podrške i oslanjanje na DDR. U nastavku dajemo osnovne karakteristike novih DRAM tehnologija:

• Magnetic Random Access Memory (MRAM) je RAM tehnologija koju razvija IBM i koja umjesto električne energije treba da koristi magnetizam za storiranje podataka u radnoj memoriji. Osnovni ciljevi ove tehnologije su usmjereni na storiranje što više podataka, brži pristup podacima i manji utrošak energije.

• QuadBandMemory (QBM) je RAM tehnologija koju je razvila firma Kentron (www.kentrontech.com). Naglasak je na udvostručavanju propusnosti DDR modela RAM-a upotrebom tzv. PLL (Phase Locked Loop) kola.

http://www.rambus.com/

http://www.kentrontech.com/


106

Read-only memorija (ROM)

Za razliku od RAM memorije, ROM memorija je u konfiguraciji računara predstavljena memorijskim čipom. To je oblik memorije koji sadrži programe koji se ne mijenjaju. Klasičan primjer takvih programa su rutine koje se izvršavaju kad se računar uključi (tzv. "boot" programi). Sljedeća karakteristika ROM memorije je da je to tzv. "non-volatile" memorija, što znači da njen sadržaj ne nestaje ni kada se računar isključi. PROM i EPROM su dva specijalna tipa ROM-a koji mogu biti programirani od strane korisnika i čiji se sadržaj na određeni način može brisati. Flash memorija - BIOS BIOS predstavlja posebnu vrstu softvera, ali ga ovdje spominjemo zato što se taj softver nalazi unutar posebne vrste memorije – memorijskog čipa koji se naziva Flash memorija i koji je također implementiran na matičnoj ploči (slika 3.87.). Ova vrsta čipa se smatra i posebnom vrstom ROM memorije. Osnovna uloga BIOS-a se sastoji u učitavanju operativnog sistema. Međutim, prije samog startanja OS-a koji se nalazi memoriran na hard disku, BIOS mora “saopćiti “ procesoru koja je to prva instrukcija koju treba izvršiti.

Slika 3.87. BIOS chip na matičnoj ploči

Nakon fizičkog startanja (“uključivanja”) računara, odvijaju se sljedeće operacije:

1. CPU “se budi” i šalje poruku za aktiviranje BIOS-a.

2. BIOS starta seriju testova koji se nazivaju POST (Power On Self Test), da bi se osiguralo da svi sistemski uređaji rade korektno. Podrazumijeva sljedeće operacije: • Inicijalizaciju sistemskog hardvera i chipset registara


107

• Inicijalizaciju sistema za napajanje • Testiranje RAM-a • Aktiviranje tastature • Testiranje serijskih, paralelnih i ostalih portova • Inicijaliziranje kontrolera hard diska i floppy diska • Prikazivanje sumarne informacije o stanju sistema

3. Za vrijeme POST testa BIOS vrši kompariranje sistemskih podataka dobivenih od POST testa sa sistemskim informacijama storiranim unutar CMOS-a (Complementary Metal-Oxide Semiconductor) – memorijskog čipa koji se nalazi na matičnoj ploči. Sadržaj ovog čipa ažurira se svaki put kad se sistemu doda neka nova komponenta.

4. Nakon kompletiranja POST-testa, BIOS poziva tzv. boot program koji je odgovoran za učitavanje operativnog sistema. Lokacija na kojoj se nalazi OS može biti eksterni drajv ili hard disk, što se definira slijedom drajvova: A - C, odnosno C-A.

5. Nakon učitavanja OS-a u memoriju, boot program učitava sistemske konfiguracijske informacije (npr. informacije iz Registryja kod Windowsa 2000.

Tok obrade i uloga glavnih komponenata: CPU-a i RAM-a Korisnik komunicira s računarom putem ulaznih uređaja. Koristeći tastaturu, miš ili bilo koji drugi ulazni uređaj, korisnik unosi određene podatke koji će biti predmetom obrade, kao i odgovarajuću instrukciju. Ulazni podaci i instrukcije se privremeno smještaju u glavnu memoriju, odakle se prosljeđuju procesoru na obradu. Procesor obrađuje podatke i rezultat šalje ponovo u glavnu memoriju, odakle se isti prosljeđuje na neki od izlaznih uređaja, ovisno o tome šta korisnik želi. Može se izdati direktno na ekran, odštampati na štampaču, ili se može memorirati na odgovarajućem magnetnom mediju: disku, disketi, traci, opet ovisno o akciji korisnika. Procesor ili CPU izvršava instrukcije koje dobija od glavne memorije (RAM-a), zajedno s podacima. U okviru procesora, aritmetičko-logička jedinica i kontrolna jedinica rade zajedno na obavljanju svake od instrukcija. ALU jedinica izvršava aritmetičke operacije kao što su sabiranje, oduzimanje, množenje, dijeljenje, kao i logičke operacije kao što je komparacija između dvaju brojeva u cilju utvrđivanja koji je veći.


108

ALU koristi registre za ta izračunavanja, dok se rezultati smještaju u akumulator (slika 3.88.). Kontrolna jedinica upravlja i koordinira svim operacijama.

Slika 3.88. Uloga pojedinih komponenata računara u sistemu obrade

Tokom rada računara procesor komunicira s memorijom u kojoj se nalaze program i podaci. Procesor iz memorije dohvata instrukcije i podatke, a zatim upisuje u memoriju podatke koji predstavljaju dobivene rezultate. U principu, postoje četiri osnovne operacije koje zajedno čine tzv. mašinski instrukcijski ciklus (machine instruction cycle), a to su:

1. Operacija “pribavi “ (fetch) 2. Operacija “dekodiraj“ (decode) 3. Operacija “izvrši “ (execute) 4. Operacija “pohrani “ (store)

kako je shematski prikazano na slici 3.89


109

Slika 3.89. CPU i RAM

Slika 3.90. Kako procesor radi - osnovne faze (operacije)

Prijenos instrukcija i podataka na relaciji procesor-memorija obavlja se pomoću niza dvosmjernih veza – magistrale podataka. Izbor memorijske lokacije iz koje procesor čita ili u koju zapisuje podatke obavlja se pomoću adrese koja se određuje u procesoru, a koja se prenosi u memoriju pomoću jednosmjernih veza – adresne magistrale. Na sljedećoj slici je predstavljen Intel Pentium 4 procesor u kontekstu komunikacija s ostalim komponentama (RAM, video, periferali, LAN, itd.).


110

Slika 3.91. Pentium 4 processor u komunikaciji s ostalim komponentama Sabirnica (Bus) U fizičkom smislu, Bus ili sabirnica predstavlja skup žica koji povezuje komponente matične ploče i označava prostor na koji se šalju signali i sa kojeg ih preuzimaju uređaji s matične ploče (procesor, disk, drajvovi, adapteri itd.). Postoji izvjesna analogija s autobusom koji kupi i ostavlja putnike na stanicama i otud naziv Bus.

Slika 3.92. Bus-osnovna šema

Dva osnovna tipa busa su: interni i eksterni bus. Interni (glavni ili procesorski) bus povezuje interne komponente s procesorom i glavnom memorijom. Rekli smo da su dva osnovna tipa internog busa FSB i BSB. Eksterni ili I/O bus služi za povezivanje periferala preko slotova za proširenje s procesorom i RAM-om. Busovi se karakteriziraju sljedećim


111

atributima: veličina u bitima (8-bit, 16-bit, 32-bit, 64-bit), brzina izražena u MHz, lokacija (direktno na matičnoj ploči, na adapteru – kartici). Najpoznatije I/O bus arhitekture su:

• ISA (Industry Standard Architecture, 1984) je standardna Bus

arhitektura koja se bazira na 16-bitnim procesorima i 16-bitnim Busom. Omogućava tok od 16 bita u jednom trenutku između glavne ploče i odgovarajućih uređaja u slotovima za proširenje.

• EISA (Extended Industry Standard Architecture, 1988) je proširenje ISA modela i bazirana je na 32-bitnom interfejsu. Bila je korištena na računarima 80286-80486.

• MCA (Micro Channel Architecture, 1987) je bus standard koji je IBM razvio za sada već zastarjele PS/2 modele iz 80-ih godina.

• PCI (Peripheral Component Interconnect, 1993) je novi tip bus arhitekture koju je kreirao Intel i koji se danas koristi u novim Pentium, pa čak i PowerPC računarima. Može da prenosi 32 bita istovremeno u tzv. 124-pinskim modelima povezivanja, odnosno 64 bita u 188-pinskim modelima. Intel je uveo ovaj tipa busa 1993. godine i njegova osnovna značajka je uvođenje dodatnog busa između procesora i I/O busa preko dodatnog uređaja – bridža.

Pored navedenih standardnih tipova I/O sabirnica, navest ćemo još neke koji su uvedeni u posljednjih desetak godina: SCSI, PCMCIA (Personal Computer Memory Card International Association), AGP (Accelerated Graphics Port), USB (Universal Serial Bus), IEEE1394 Firewire. Za razliku od ostalih tipova, AGP sabirnica rukuje samo grafikom i omogućava grafičkoj kartici direktan pristup podacima u memoriji računara. AGP je 32 bitna sabirnica i radi na brzinama do 133 MHz i ima maksimalnu propusnost od 532 Mbps. Osnovna razlika između PCI i AGP sabirnice je u tome da je AGP posebno dizajniran za brzi prijenos kompleksnih grafičkih tipova podataka.


112

Slotovi za proširenje sistema Slotovi za proširenje služe za proširenje mogućnosti računara putem dodatnih adaptera (kartica) kao što su: mrežna kartica za umrežavanje računara, kartica s paralelnim portom za priključak štampača, kartica sa serijskim portom, modemska ili faks-modemska kartica, TV kartica i sl.

Slika 3.93. Slotovi za proširenje, ujedno i dva tipa sabirnica (AGP i PCI)

Ulazno-izlazni portovi (Input-Output ports) Za povezivanje različitih tipova ulaznih, izlaznih i memorijskih uređaja računar posjeduje odgovarajuća mjesta - tzv. portove gdje se ti uređaji povezuju. Na taj način se osigurava komunikacija s centralnim komponentama računara. Najpoznatiji i najčešće korišteni portovi su: serijski, paralelni i SCSI port. Serijski port osigurava serijsku transmisiju podataka po principu jedan bit u jednom vremenskom intervalu. Miš i eksterni modem su primjeri uređaja koji se na računar vežu preko serijskog porta. Paralelni port se uglavnom koristi za povezivanje printera. SCSI port daje mogućnost povezivanja do 15 periferalnih uređaja. Naprimjer, dodatni-eksterni hard disk može biti priključen računaru koristeći SCSI port. Skener je tip uređaja koji se također može priključiti na računar koristeći ovaj tip porta. Bez obzira na to koji uređaj se priključuje i njihov broj (<15), cjelokupan lanac veza mora biti okončan posebnim konektorom – terminatorom.


113

Nova vrsta porta uvedena prije nekoliko godina – USB (Universal Serial Bus) port postaje defacto standard. Sa ovom tehnologijom novi periferalni uređaj se može povezati na računar bez potrebe fizičkog instaliranja (umetanja u prazne slotove) adapter kartica za te uređaje, čak bez potrebe isključivanja računara. Ovaj novi standard (USB peripheral bus standard) razvile su firme Compaq, IBM, DEC, Intel, Microsoft, NEC, Northern Telecom. USB podržava brzinu prijenosa od 12 Mbps kod verzije 1.1, dok nova verzija USB protokola – 2.0 ima mogućnost prijenosa podataka na 480 Mbps. Pored USB tehnologije, uvedena je i IEEE 1394 (High Performance Serial Bus) tehnologija – namijenjena prvenstveno za povezivanje s računarom tzv. “processing-intensive” periferala kao što su: skeneri, digitalne kamere i uređaji za pohranjivanje podataka. IEEE 1394 tehnologija podržava brzine prijenosa do 400 Mbps, uz najavljene nove verzije s većim brzinama. Dvije najpopularnije implementacije ovog standarda – protokola su: FireWire firme Apple i i.Link firme Sun. Očekivanja su da ovaj standard u potpunosti zamijeni klasične serijske, paralelne i SCSI interfejse.

Slika 3.94. Portovi: paralelni i serijski (COM), USB, PS/2

Pored navedenih, postoje i specifični portovi koji ovise o tipu uređaja, npr. mrežnoj adapter kartici, putem koje se računari povezuju u mreže. Na mrežnim karticama postoje sljedeći portovi: BNC, UTP i AUI port i služe za umetanje odgovarajućeg tipa kabla za povezivanje u mrežu. Pored toga, postoje i portovi za priključivanje mikrofona, zvučnika, fax/modem kartice, TV kartice, itd.


114

Grafička kartica Grafička kartica predstavlja štampanu ploču sa memorijskim čipovima i procesorom. Procesor na grafičkoj karti ima za osnovnu funkciju obradu slike čime u značajnoj mjeri rasterećuje osnovni procesor računara. Grafička kartica treba podatke iz računara preraditi u oblik pogodan za slanje monitoru. Pored procesora, mogućnosti grafičkih kartica ovise o nizu faktora kao što su: veličina memorije, 2D-3D performanse, 3D akceleratori itd. Za korištenje standardnih poslovnih programa iz seta Office paketa koriste se osnovne 2D performanse, dok grafički intenzivne aplikacije tipa 3D Studio Max-a ili AutoCAD-a zahtijevaju 3D performanse. Savremene grafičke kartice, osim osnovne funkcije prikazivanja kvalitetne slike, dobivaju i mnoge druge multimedijalne zadatke kao npr. prikaz TV signala, prikaz računarskog signala na prezentacijskom uređaju ili TV-u, dekodiranje DVD slike itd. Brzina rada grafičke aplikacije ili igre ne ovisi samo o brzini glavnog procesora i procesora grafičke kartice, već i o drajveru koji predstavlja ključnu vezu između aplikacije i hardvera grafičke kartice. Veličina memorije na ovim karticama danas se kreće između 32 i 64 MB, odnosno 128 MB na jačim modelima, sve u ovisnosti o potrebama korisnika.

Slika 3.95. Grafička kartica

Današnje grafičke kartice sadrže sljedeće osnovne komponente:

• Grafički procesor • Memorija • Grafički BIOS • Digital-to-Analog Converter • Displej Konektor • AGP konektor


115

Dva glavna proizvođača grafičkih kartica su: ATI – www.ati.com (Radeon čipovi i kartice) i Nvidia (www.nvidia.com) sa svojim GeForce modelom grafičkih kartica.

Zvučna kartica i zvučnici Zvučna kartica je namijenjena snimanju i reprodukciji zvuka, uglavnom u setu multimedijskih aplikacija. Može biti implementirana u formi klasične kartice koja se, kao i ostale, umeće u prazne slotove na matičnoj ploči, a može također biti implementirana u formi nekoliko čipova ugrađenih direktno na matičnu ploču. Osnovne komponente zvučne kartice su:

• Analog-to-Digital Converter (ADC) čip • Digital-to-Analog Converter (DAC) čip • ROM čip • Digital Signal Processor (DSP) čip • U/I portovi

Slika 3.96. Zvučna kartica i zvučnici

Novije zvučne kartice imaju četiri, pet ili šest izlaza za spajanje na četiri (pet ili šest) zvučnika, sve u cilju dobijanja kvalitetnijeg zvuka. Ovaj standard se označava kao: 4.1, 5.1, 6.1. Firma Creative (www.creative.com) je jedan od proizvođača najkvalitetnijih zvučnih kartica. Zvučnik (speaker) je komponenta računarskog sistema koja ima zadatak da zvuk memoriran na nekom mediju (CD, DVD, traka) konvertira u oblik koji korisnik može čuti. Zvučnici su usko vezani za zvučnu karticu. Za ukupan zvučni dojam bitne su kako kvalitetne zvučne kartice, tako i kvalitetni zvučnici.

http://www.ati.com/

http://www.nvidia.com/

http://www.creative.com/


116

Ulazno/izlazni (Input/Output) uređaji

Ulazni, izlazni i ulazno/izlazni uređaji računara predstavljaju sredstva za komuniciranje između korisnika i računara. Podaci i instrukcije se unose u računar putem ulaznih uređaja (tastatura, miš, skener, itd.), rezultati obrade se prezentiraju na izlaznim uređajima (npr. monitor, štampač), dok se mediji za pohranjivanje podataka tretiraju ulazno-izlaznim uređajima pošto se podaci i programi s njih mogu čitati i na njih upisivati. Najčešće korišteni I/O uređaji su:

• tastatura, • miš, • uređaj za skeniranje, • CRT ili displej, odnosno monitor, • štampač (printer), • mediji za pohranjivanje podataka.

I/O uređaji se mogu klasificirati i kao:

• periferni uređaji (ulazni i izlazni uređaji priključeni na računar) • uređaji za pohranjivanje podataka i programa na eksternim

medijima (disk, disketa, CD-ROM, magnetne trake) Ulazni uređaji

Ulazni uređaji se mogu podijeliti u dvije osnovne skupine: a) tastatura i b) netastaturni ulazni uređaji.

Računarska tastatura je elektromehanička komponenta dizajnirana za kreiranje specijalnih elektronskih kodova u momentu kada je određena tipka pritisnuta. Taj kod se prenosi duž kabla koji veže tastaturu za računar, gdje se dolazeći kod analizira i konvertira u odgovarajući računaru razumljiv kod.

Slika 3.97. Tastatura (a-obična-PC, b-Mac, c-wireless)


117

Tastature se razlikuju po više atributa, a među najvažnijim su: raspored tipki, dimenzije, prilagođenost tastature čovjeku, pouzdanost itd. Postoje tastature posebnog oblika, tzv. ergonomske tastature, kako bi bile u što prirodnijem položaju u odnosu na ruke korisnika, mogu imati poseban raspored i veličinu tipki prilagođenu vrsti posla itd. Tastature namijenjene unosu značajnih količina podataka obično imaju poseban dio s desne strane koji sadrži samo tipke s brojevima. Najčešće korišteni modeli tastatura su:

• 101-key Enhanced • 104-key Windows • 82-key Apple standard • 108-key Apple Extended

Ovdje treba dodati i poseban tip tastature (poseban prema ukupnom broju i rasporedu tipki) koji se susreće kod notebook računara. Na svakoj tastaturi postoje četiri osnovne vrste tipki:

• tipke za kucanje, • numerički dio (keypad), • funkcijske tipke, • kontrolne tipke,

Tipke za kucanje predstavljaju centralni dio tastature i sadrže slova, pri čemu njihov raspored može biti različit u pojedinim jezičkim sistemima. Standardni raspored slova je tzv. QWERTY raspored i dobio je naziv po prvih šest slova u prvom redu dijela tastature sa slovima. Najvažnije tipke na tastaturi su: • Shift: istovremenim pritiskom na tipku Shift i neku drugu tipku unosi se dvojni znak te tipke. Naprimjer, istovremenim pritiskom na tipku Shift i tipku “a” unosi se veliko slovo “A”. Mnoge tipke na tastaturi imaju ispisane dvojne znakove koje se ostvaruju tipkom Shift (npr. 4 i $). • Caps Lock: pritiskom na tipku CAPS LOCK omogućava se kontinuirani unos velikih slova. • Space tipka je najveća tipka na tastaturi i služi za ubacivanje razmaka u tekstu. • Control: služi za unos tzv. kontrolnih kodova - istovremenim pritiskom na tipku Control (Ctrl, Ctl) i još neku tipku. Dosta se koristila


118

kod komandnog interfejsa, dok kod savremenih GUI baziranih OS-a aplikacija gubi na značaju. • Alt: istovremenim pritiskom na tipku Alt i jednu ili više drugih tipki ostvaruje se unos tzv. alternativnih kodova. • Strelice: četiri tipke označene strelicama služe za pomicanje kursora. • Enter: Enter (Return ili tipka sa strelicom ulijevo) je tipka kojom se kod većine programa potvrđuje unos podataka ili odgovarajuće komande. • Backspace: služi za ispravljanje pogrešno utipkanog karaktera. • Num Lock: pritiskom na tipku NUM LOCK ostvaruje se (alternativno) unos brojeva na brojčanom dijelu tastature ili drugih znakova navedenih na tim tipkama. • Home: služi za pomjeranje kursora na početak dokumenta - programa. • End: suprotno od Home - kursor se pomjera na kraj dokumenta - programa. • Page Up: kursor se pomiče za jednu stranicu dokumenta unazad (gore). • Page Down: kursor se pomiče za jednu stranicu naprijed (dolje). • Delete: briše znak na kome se nalazi kursor. • Insert: odabire se jedan od dvaju mogućih načina upisa novih znakova: ubacivanje novih znakova uz sačuvan postojeći zapis ili prepisivanje novih znakova preko postojećeg zapisa. • Tab: služi za pomicanje kursora za određeni broj mjesta. • Esc: omogućava unos tzv. escape kodova, odnosno, u većini programa označava izlaz iz programa. • Funkcijske tipke: obično se nalaze u gornjem dijelu tastature i označene su sa F1, F2, …, F12. Namjena im je višestruka, ovisno o programu. Najnovija tehnologija računarske tastature je tzv. virtualna tastatura (Virtual Keyboard), predstavljena na slici 3.98. Ovaj model tastature koristi lasersku i tehnologiju infracrvenih zraka za “projiciranje” virtualne tastature na bilo koju ravnu površinu i na taj način omogućava efikasnije korištenje računara i mobilnih računarskih uređaja (PDA, smartphones, itd.). Veća efikasnost se ogleda u bržem i jednostavnijem unosu podataka s takve “tastature” u odnosu na onu koja se u različitim formama nalazi na mobilnim uređajima.


119

Slika 3.98. Virtualna tastatura

Virtualnu tastaturu je časopis “Time” proglasio jednom od najuspješnijih tehnoloških invencija u 2002. godini. Netastaturni ulazni uređaji

Netastaturni ili direktni input sistemi za unos podataka minimiziraju potrebnu aktivnost za unos podataka u računaru razumljivoj formi. Danas se najčešće koriste sljedeći uređaji:

• tzv. "pointing" ulazni uređaji (miš, trackball), • uređaji za skeniranje, • glasovni ulazni uređaji (voice-input devices).

Glavni predstavnik “pointing” uređaja je miš - ulazni uređaj za koga se može reći koji je najviše doprinio uvođenju grafičkog interfejsa u sistemski i aplikativni softver. Mnoge operacije nad podacima koje su bile moguće isključivo na osnovu unesenih komandi direktno s tastature postale su izvodive jednostavnim pokretanjem miša po maloj površini koja se naziva notepad, odnosno pomjeranjem tzv. pointera po ekranu. Selektiranjem odgovarajuće ikone i odgovarajućim pritiskom na tipku miša moguće je računaru izdati određenu naredbu i izvršiti određenu


120

operaciju. Miš je uređaj koji je kablom povezan s računarom, mada već postoje i bežični miševi. Kako se miš pokreće po notepadu, kursor se kreće po ekranu. Kada kursor dođe do željene lokacije, korisnik koristi neku od operacija (click, left-click, right-click, double-click), ovisno o željenoj operaciji - komandi. Uglavnom se koriste miševi s dvije tipke (left, right), mada postoje i izvedbe s tri tipke (kod radnih stanica), a i sa samo jednom tipkom (npr. Macintosh računari).

Slika 3.99. Različite izvedbe miša (a,b-obični,c-wireless)

Miš je izumio Amerikanac Douglas Engelbart još 1963. godine, ali je u upotrebi tek od 1982. godine kada firma Mouse Systems izbacuje na tržište prvi miš za IBM-PC računare. Microsoft već 1983. godine nudi svoju verziju pod nazivom Microsoft Serial Mouse. Pojava Apple Macintosh računara 1984. godine, s prvim verzijama grafičkog interfejsa i s mišem kao standardnim input uređajem, otvorila je širom vrata upotrebi ovog uređaja. Skener. Skener predstavlja komponentu sistema skeniranja koji se inače sastoji od: računara, skenera i softvera za skeniranje. Ovi sistemi omogućavaju korisniku da konvertira (digitalizira) sliku ili dokument u računarski (soft) format koji se može pohraniti na hard disku i koji će biti razumljiv programima za obradu teksta, slike ili integriranim programima za stono izdavaštvo. Na tržištu postoje dvije vrste skenera ovisno o materijalu koji se skenira. To su refleksni i prolazni skeneri. Kod prvih se radi o refleksiji svjetlosti od dokumenta, a kod drugih svjetlost prolazi kroz dokument. Tako dobivena informacija dovodi se do električnih elemenata kod kojih se radi pretvaranje analogne informacije u digitalni signal.


121

Slika 3.100. Skeneri

Glasovni ulazni uređaji. S nastojanjima da se poveća produktivnost zaposlenih u savremenom uredskom poslovanju, značajna istraživanja se provode u razvoju tehnologije prepoznavanja govora, kako bi računar prepoznao izgovorene komande. Glasovni ulazni uređaji ili sistemi za prepoznavanje glasa konvertiraju izgovorene riječi u kod razumljiv računaru kompariranjem električnih uzoraka proizvedenih od "vlasnika" glasa sa setom prethodno unesenih uzoraka. Ako je odgovarajući uzorak nađen, računar prihvata ovaj uzorak kao dio svog standardnog "rječnika". Od ostalih ulaznih uređaja spomenimo samo dva: Bar-code čitač i čitač magnetnih kartica. Ovi uređaji se dosta koriste u industriji i uslužnim djelatnostima.

Bar-code čitač

Čitač magnetnih kartica

Slika 3.101. Bar-code čitač i čitač magnetnih kartica


122

Pored navedene – klasične podjele na tastaturne i netastaturne uređaje, u savremenim uvjetima u kojima se koristi veći broj različitih ulaznih uređaja, sljedeća klasifikacija bi bila prikladnija:

• Čovjeku orijentirani input uređaji (Human Data Entry Devices)

Tastatura Miš i trackball Ekrani na bazi dodira (touch screens) Stylus Joy stick Microphone

• Uređaji za automatizirani unos podataka (Source Data Automation)

Automated Teller Machines (ATMs) Point-of-Sale (POS) terminali Uređaji za obradu gotovine (Cash transaction devices) Optički skeneri Bar kod skeneri Čitači optičkih znakova Čitači magnetnih ink karaktera Raspoznavanje govora Senzori Kamere

Prva skupina ulaznih uređaja prema ovoj klasifikaciji predstavljaju komponente standardne PC- konfiguracije, dok se uređaji iz druge grupe koriste u specifičnim situacijama, ovisno o funkciji uređaja i potreba korisnika. Na narednoj slici su prikazani tipični ulazni uređaji:


123

Slika 3.102. Najčešće korišteni input uređaji


124

Izlazni uređaji Izlazne jedinice u računarskoj konfiguraciji predstavljaju uređaje čiji je osnovni zadatak da podatke iz računara pretvaraju u oblik prihvatljiv korisnicima. Svaki računar je opremljen barem jednom izlaznom jedinicom, a često i s više njih. Postoji velik broj izlaznih jedinica koje se međusobno razlikuju po namjeni, tehnologiji izrade, cijeni itd. Računarski izlaz (output) možemo podijeliti u dvije osnovne kategorije:

• izlaz za trenutnu upotrebu od strane korisnika, • izlaz pohranjen u računarski razumljivoj formi za kasniju upotrebu

od strane korisnika ili računara. Izlaz može biti smješten na hard disku, kada se govori o soft formatu. Soft format je i izlaz raspoloživ na računarskom ekranu. Hard format se odnosi na informaciju koja je zabilježena na “opipljivom” mediju, kao što je papir ili mikrofilm. Softcopy izlazni uređaji

Monitori. Za vizualni prikaz podataka, odnosno rada kompjutera koriste se monitori (ekrani ili zasloni). Prikaz ovisi o vrsti standarda koji je upotrijebljen kod monitora, odnosno videokartice, ali i o drugim kvalitetama monitora. Monitor je izlazna jedinica koja podatke iz računara prikazuje na svom ekranu u čovjeku razumljivom obliku. Drugi nazivi za monitor su: videodisplej, terminal i ekran, odnosno zaslon. Osnovni element slike na monitoru je tačka (pixel). Kvalitet slike monitora prvenstveno ovisi o broju pixela od kojih je slika sastavljena. Što je više tačaka na zaslonu monitora, to je slika bolja, a veličina kojom se mjeri kvalitet slike u tom pogledu zove se rezolucija. S obzirom na mogućnost prikaza slike u boji, monitori se dijele na:

• jednobojne (monokromatske), • kolor monitore.

Jednobojni monitori mogu podatke prikazati samo u jednoj boji na crnoj podlozi. Za boju prikaza jednobojnih monitora najčešće se koriste bijela (siva), žuta ili zelena boja.


125

Kolor monitori prikazuju sliku kombinacijom triju osnovnih boja: crvene, zelene i plave (RGB: red, green, blue), pa se zovu RGB monitori. Kombinacijom intenziteta tih triju boja moguće je dobiti bilo koju drugu boju. Broj boja koje mogu prikazati kolor monitori ovisi o njihovoj građi i o pogonskoj grafičkoj kartici, a kreće se od 16 pa do više desetaka miliona. Veličina ekrana ili zaslona monitora mjeri se dužinom dijagonale zaslona izraženom u inčima (1” ili inč = 2,54 cm), kako to prikazuje slika 3.103. Omjer između vodoravne i uspravne stranice monitora najčešće je 4:3. Dimenzije monitora su 12", 14", 15”, 17", 19", 21”. Monitori veće rezolucije su većih dimenzija, kako bi raspoznatljivost prikazanih znakova bila prihvatljiva. Monitori većih dimenzija su skuplji i upotrebljavaju se uglavnom za grafičke primjene.

Slika 3.103. Veličina monitora Monitor s katodnom cijevi (CRT monitor, Cathode Ray Tube Monitor) najrasprostranjenija je vrsta monitora. Dobar kvalitet slike, dobra pouzdanost i relativno niska cijena razlozi su što je ova vrsta monitora dugo bila najčešće korištena. Pored veličine ekrana, najvažnija osobina monitora je kvalitet slike, zatim tzv. vertikalna frekvencija osvježavanja, vrsta zaslona itd. Posebna kategorija CRT monitora su tzv. Trinitron modeli koji se karakteriziraju posebnom vrstom katodne cijevi uz bolji kvalitet slike. Najpoznatiji proizvođači monitora su: Sony, Phillips, Samsung, LG itd. Postoje tri glavna tipa video CRT displeja:

• grafički kolor monitori ili displeji, koji uglavnom dolaze u standardnim PC ili Macintosh konfiguracijama (slika 3.104);


126

• negrafički ili character-based terminali zasnovani na unosu podataka putem komandi; ovaj tip uređaja bio je dominantan do pojave monitora u boji, sa jedne, i grafičkog interfejsa, sa druge strane. Najčešće korišteni modeli ovih terminala su bili: IBM 3270, DEC VT 100, DEC VT 320 (slika 3.105-a);

• grafički terminali ili tzv. X-terminali - terminali koji su uglavnom povezani na radne stanice, a osiguravaju korištenje grafičkog korisničkog interfejsa na UNIX sistemima.

Slika 3.104. Dva osnovna tipa monitora: flat i standardni

Monohromatski VT terminal

X-terminal za radne stanice

Slika 3.105. Terminali

Monitori s tekućim kristalom. Monitori s tekućim kristalom (LCD - Liquid Crystal Display) dobili su ime po pokaznom dijelu monitora, čije se djelovanje temelji na svojstvima tzv. tekućeg kristala. LCD monitori odlikuju se malim dimenzijama, vrlo malom potrošnjom energije i zanemarivo malim štetnim zračenjima. Veću primjenu LCD monitori imaju u prenosivim računarima, a sve više zamjenjuju klasične CRT monitore u standardnim računarskim konfiguracijama. Prema podacima sa


127

www.digitimes.com, s godišnjom stopom rasta u isporukama od 49%, očekuje se da će LCD monitori već u 2006. godini predstavljati 82% isporuka monitora.

Slika 3.106. Osnovna građa LCD monitora

LCD monitori su građeni kao sendvič koji se sastoji iz dva stakla i tekućeg kristala zatvorenog između ta dva stakla. Razmak između stakala manji je od desetine mm, tako da je cijeli ekran vrlo tanak. Na svako od stakala nanesena je prozirna vodljiva elektroda, čiji su izvodi dovedeni do ruba ekrana i na koje se može dovesti električni napon. Između stakla hermetički je zatvoren tekući kristal. Tekući kristal je organska tvar koja je na sobnoj temperaturi u stanju tekućine, a ima svojstvo polarizacije upadnog svjetla. Smjer polarizacije ovisi o usmjerenju elemenata tekućeg kristala. Djelovanjem električnog polja na tekući kristal mogu se usmjeravati elementarne čestice tekućeg kristala, a time i zakretati smjer polarizacije. Monitori s plinskom plazmom (Gas Plasma Display) baziraju se na pobudi plinova pod djelovanjem električnog napona. Između dviju staklenih ploča nalazi se zatvoren plin (obično argon ili argon i neon). Elektroluminiscentni monitori (EL - Electro Luminescent) bazirani su na pojavi emisije svjetla nekih krutih materija pod djelovanjem izmjeničnog električnog napona. Ta se pojava naziva elektroluminiscencija, a takvi materijali elektroluminiscentni materijali.

http://www.digitimes.com/


128

Potrošnja električne energije EL monitora veća je nego kod LCD monitora. EL monitori odlikuju se malim dimenzijama, visokom pouzdanošću, dugim vijekom trajanja, visokim kontrastom i dobrim vidnim uglom. Osnovni im je nedostatak visoka cijena, pa im je primjena ograničena na područja gdje je potrebna visoka pouzdanost. "Hardcopy" izlazni uređaji Između različitih hardcopy izlaznih uređaja korištenih na računarima, štampači (printeri) i ploteri su najčešće u upotrebi. Štampači su kategorizirani prema tome da li je ili ne dobiveni izlaz proizveden fizičkim kontaktom mehanizma za štampanje s papirom. Tzv. "štampači sa udarom" (impact printers) imaju kontakt a "neudarni" (non-impact printers) nemaju. Ploter se uglavnom koristi za štampanje grafike u većim formatima. Štampači sa udarom. Ova vrsta štampača pravi kontakt s papirom. Obično formira štampu pritiskom odgovarajućeg ribona na papir s mehanizmom nalik na čekić. Najpoznatiji štampači ovog tipa su tzv. "dot-matrix" štampači, odnosno matrični štampači. I pored toga što se smatraju zastarjelom tehnologijom, matrični štampači se i dalje dosta koriste u poslovanju, prije svega za ispise faktura, platnih izvještaja i raznih drugih dokumenata gdje je potrebno osigurati više kopija. Glava printera pomiče se horizontalno slijeva udesno i obratno, ostavljajući tragove u obliku niza tačkica. Te su tačke dovoljno male i dovoljno blizu da stvaraju dojam čitljivog znaka. Pošto se otisne jedan red na papiru, transportnim mehanizmom printera pomiče se papir prema gore, omogućavajući glavi otisak sljedećeg reda. Papir se pomiče sistemom valjka ako se radi o pojedinačnom papiru ili sistemom zupčanika, ako je riječ o beskonačnom papiru. Traka natopljena bojom (Ribbon) preko koje iglice formiraju vidljiv ispis na papiru potrošni je dio štampača i treba je mijenjati nakon određenog broja otisaka. Spomenut ćemo i drugu kategoriju štampača sa udarom - linijske štampače, koje odlikuje velika brzina ispisa i koji se također koriste u računovodstvu, fakturiranju, obračunu plata itd. Ovi štampači se obično koriste u mainframe ili minikompjuter - baziranim informacijskim sistemima. Glavna odlika ovih printera je velika brzina rada. Linijski printer ispisuje odjednom cijelu liniju ili red teksta, postižući brzinu od 100 – 500 linija u minuti (lpm - line per minute).


129

Štampači bez udara Štampači koji ne "udaraju" karaktere po ribonu ili papiru kada štampaju zovu se "neudarni" štampači. Glavne kategorije neudarnih štampača su:

• Ink-jet štampači, • Laserski štampači.

Ovi štampači stvaraju mnogo manje buke nego udarni štampači. Ink-jet štampači. Ink-jet štampači rade na način da štampu (tekst ili grafiku) proizvode s malim tačkicama koje se formiraju, ne sa udarnim iglicama, već sa sitnim kapljicama tinte. Odlikuju se brzinom štampanja do 30 (36) stranica u minuti (c/b, color), dok je kvalitet ispisa i do 4800-1200 tačaka po inču (dpi - dots per inch). Ovisno o performansama, cijene se kreću između 50 i 1500 USD. Ovo je vrsta štampača kod kojih ne dolazi do dodira papira s mehanizmom za ostvarivanje otiska. Oni formiraju sliku na papiru na osnovu mlaza tinte. Laserski štampači. Tehnologija laserskih štampača je mnogo manje mehanička nego što je to udarno štampanje (nema pomjeranja glave za štampanje, nikakav čekić za štampanje ne udara), što rezultira mnogo većom brzinom štampanja i mirnijim radom. Proces štampanja pomoću laserskog štampača dosta nalikuje operaciji fotokopiranja. U prvoj fazi se najprije formira slika čitave stranice u formi skupa tačkica koja se kasnije prenosi na list papira na skoro isti način kao što radi kopir mašina, naravno, uz korištenje specijalnih tonera. Ovisno o izvedbi, kod savremenih laserskih štampača (c/b i kolor), brzina štampe je od 15 do 55 stranica u minuti, dok je kvalitet štampe na nivou od 1200-4800 dpi, a broj ladica za papir do četiri. Cijena im se kreće od 200 - 5000 USD, u ovisnosti o prethodno navedenim karakteristikama. Kolor laserski štampači su skuplji, ali im je cijena znatno pala u posljednjih nekoliko godina i kreće se od 300-7000 USD. Treba dodati i kategoriju tzv. photo printera, koji pružaju mogućnost direktnog štampanja sa video kamera i drugih mobilnih uređaja.


130

Matrični štampač Laserski štampač

Ink-jet štampač

Slika 3.107. Kategorije štampača

Ovdje treba spomenuti i tzv. large format printere (24in, 36in, 42in).

Hp DesignJet 42in

HP DesignJet 36in

HP DesignJet 24in

Slika 3.108. HP-Štampači velikog formata

Posebna kategorija izlaznog uređaja koja se pojavila u posljednje vrijeme i koja integrira nekoliko standardnih uredskih uređaja u jednu cjelinu su tzv. "All-in-One" sistemi. Ovi uređaji sadrže istovremeno štampač, fax, skener i kopir aparat i vrlo su pogodni za manje urede.

Funkcije multifunkcijskih uređaja

HP OfficeJet

Slika 3.109. "All-in-One" sistem


131

Naredna slika prikazuje dva tipa All-in-One uređaja firme HP. Prvi je za kućnu upotrebu i košta 80 USD, a drugi je za poslovne potrebe s cijenom od 11.500 USD.

HP Deskjet F300 All-in-One

HP 9500 mfp

Slika 3.110. "All-in-One" sistem firme HP Ovdje ćemo spomenuti i uređaje koji omogućavaju dijeljenje jednog ili više štampača i njihovo korištenje od više korisnika s različitih lokacija. Najpoznatiji iz ove grupe uređaja su print serveri i na tržištu se mogu naći u više različitih izvedbi. Na narednoj slici je predstavljen Jet Direct print server firme HP.

Slika 3.111. Jet Direct print server firme HP-uređaj i softver

Ostali izlazni uređaji Druge forme hardvera za izlaz uključuju plotere za proizvodnju sofisticiranih grafova, mape, kamere za produciranje 35-milimetarskih slajdova, mikrofiševe i mikrofilm. Računari mogu proizvoditi i bar kodove i druge forme štampe čitljive i za ljude i za računare.


132

Slika 3.112. Ploter

Naredna slika prikazuje tipične output uređaje:

Slika 3.113. Tipični output uređaji


133

Multimedijski sistemi Multimedijski sistemi su novo dostignuće informacijske tehnologije i predstavljaju kombinaciju hardvera i softvera, sa osnovnim ciljem integracije svih oblika informacija (teksta, zvuka, videoprikaza, grafike). Hardverska komponenta multimedijskih sistema predstavlja skup uređaja, postojećih ili dodatnih, koji se, ovisno o tome da li se želi samo korištenje postojećih multimedija aplikacija ili kreiranje novih, mogu podijeliti u sljedeće dvije grupe: a) uređaji za reproduciranje postojećih multimedijskih aplikacija

• miš i tastatura • CD-ROM ili DVD drajv • grafička kartica i monitor • zvučna kartica i zvučnici

b) uređaji za kreiranje multimedija aplikacija

• skener • videorekorder • videokamera • kaseta ili CD-player • mikrofon

Na slici 3.114. predstavljene su osnovne komponente multimedijske tehnologije kod kreiranja multimedija aplikacije (incoming video), dok je na slici 3.115. data ilustracija te tehnologije u slučaju prikazivanja jedne takve aplikacije (outgoing video).

Slika 3.114. Kreiranje multimedija aplikacije


134

Slika 3.115. Korištenje multimedija aplikacije

Sekundarna ili pomoćna memorija Na početku ovog poglavlja rečeno je da ROM i RAM memorije služe za privremeno memoriranje manjih količina podataka, programa ili dijelova programa. Uređaji i mediji koji služe za memoriranje većih količina podataka i programa na duži vremenski period nazivaju se eksterni memorijski uređaji i mediji. Ovi uređaji su u fizičkom smislu odvojeni od glavne memorije i procesora, ali su direktno s njima povezani preko odgovarajućih kontrolera. Za razliku od glavne memorije koja je sadržana u memorijskim čipovima, eksterna memorija se može nalaziti na različitim medijima. Međutim, ono što bitno razlikuje eksterne memorijske uređaje od glavne memorije sa aspekta obrade podataka je brzina pristupa podacima koja je znatno manja. Ovi uređaji služe kako za odlaganje (izlaz) podataka, tako i za učitavanje podataka od strane programa koji se obrađuju te se stoga mogu smatrati ulazno-izlaznim uređajima. Također treba imati u vidu da, iako se nazivaju eksterni uređaji, oni su skoro po pravilu smješteni unutar osnovne jedinice računara. Moguće su i opcije u formi eksternog uređaja koji se nalazi van osnovne jedinice. Ovdje treba razlikovati dva pojma:

• medij za pohranjivanje podataka (storage media) i • uređaj za pohranjivanje podataka (storage device).

U prvom slučaju se radi o tzv. nosiocu podataka, npr. traka, disk, disketa, CD-ROM, na koji se podaci pohranjuju. Za razliku od medija, u drugu kategoriju spadaju uređaji koji sadrže komponente za čitanje i upisivanje


135

podataka na te medije. Danas se uglavnom koriste dva osnovna tipa medija:

• magnetni mediji i • optički mediji.

U eksterne magnetne medije spadaju: magnetni diskovi, magnetne diskete, magnetne trake, Zip mediji, dok su optički diskovi glavni predstavnik optičkih medija za pohranjivanje podataka.

Hard disk

CD-ROM

Floppy diskete

DAT traka

Slika 3.116. Osnovni tipovi sekundarne memorije

Magnetni mediji Magnetni disk. Tehnologija hard diskova nastala je šezdesetih godina iz tehnologije magnetnih bubnjeva. Magnetni bubnjevi su potom brzo potisnuti iz upotrebe, da bi hard diskovi svakih nekoliko godina udvostručavali kapacitet i reducirali svoje fizičke dimenzije. Historija hard diskova za personalne računare počinje 1980. godine kada je firma Shugart Associates proizvela prvi 5MB disk namijenjen personalnim računarima. Uređaji magnetnog diska se često nazivaju i uređaji za pohranjivanje s direktnim pristupom. Na drugoj strani, mediji kao što su magnetna traka poznati su pod nazivom uređaji sa sekvencijalnim pristupom. Mediji magnetnog diska i magnetnih traka su dugo bili najčešće korištene forme sekundarnog skladištenja podataka kod modernih računarskih sistema. Oni to predstavljajju i danas, uz sve veću zastupljenost optičkih diskova.


136

Ispod kućišta diska nalaze se okrugle metalne (ili keramičke) ploče koje nazivamo platterima, premazane specijalnim materijalima napravljenim tako da imaju mogućnost pohrane podataka u obliku magnetskih uzoraka. Ovisno o kapacitetu, disk može imati jedan ili više plattera koji su međusobno odvojeni, a postavljeni su na osovinu povezanu specijalnim motorom koji ima mogućnost rotiranja od 5400, 7200, pa do preko 10000 okretaja u minuti. Za pisanje i čitanje po disku koriste se glave diska, koje se nalazi na posebnoj ručici nazvanoj actuator arm. Riječ je o naizgled vrlo jednostavnom, ali vrlo preciznom uređaju koji pozicionira glavu diska tačno iznad određene staze u kojoj se nalaze traženi podaci. Kako bi sve to radilo, potrebna je još i kontrolna elektronika koja predstavlja most između računara i mehanike diska koja pretvara zahtjeve s računara u elektroničke impulse koje motor, aktuator glave i ploče diska pretvaraju u podatke koje je kasnije moguće interpretirati. Princip rada aktuatora i glave diska podsjeća na princip rada gramofonske ploče, samo što glava ne struže po površini diska nego lebdi iznad njega na vrlo maloj udaljenosti.

Slika 3.117. Hard disk – osnovni dijelovi

Ploče na hard disku podijeljene su u cilindre, staze i sektore. Cilindar čine sve staze koje su poredane okomito jedna iznad druge na magnetnim diskovima. Staze sadrže sektore, dok svaki sektor sadrži do 512 bajta podataka (slika 3.118).


137

Slika 3.118. Staze, sektori i cilindri na disku Sljedeći faktori utječu na vrijeme pristupa podacima:

• brzina rotiranja diska, • vrijeme traženja (seek time), • latentnost (latency time), • veličina cachea na hard disku, • način snimanja podataka, • interface (IDE ili SCSI).

Hard diskovi imaju konstantnu brzinu rotiranja. Ona se mjeri u jedinici “rpm” što znači “rotations per minute” odnosno “broj obrtaja u minuti”. Kod današnjih diskova ova brzina rotiranja se kreće od 3600 do 15000 rpm. Kod današnjih hard diskova za PC računare standard je 5400, odnosno 7200 rpm. Ova brzina rotiranja pruža prilično velike brzine prijenosa podataka i istovremeno omogućava prilično tihi rad hard diskova. Veće brzine rotiranja naravno pružaju i dosta veće brzine prijenosa podataka kao i kraće vrijeme pristupa. Hard diskovima koji rotiraju brzinama od 10000-15000 rpm neophodno je hlađenje koje se postiže pomoću specijalnih ventilatora. Vrijeme pristupa podacima je zbir triju veličina:

• vrijeme traženja (seek time), • vrijeme promjene glava, • latentnost (latency time).

Vrijeme pristupa je vrijeme koje prođe dok podaci stvarno ne budu fizički pročitani odnosno zapisani. Vrijeme traženja (seek time) je vrijeme koje


138

je potrebno jedinici hard diska da pronađe tražene podatke na magnetnom disku i da pozicionira glavu za čitanje iznad njih. Vrijeme promjene glave karakterizira vrijeme koje je potrebno da bi hard disk prešao odnosno promijenio s jedne magnetne glave na drugu i to u istom cilindru. Veći utjecaj na stvarno vrijeme pristupa, odnosno vrijeme koje prođe dok podaci stvarno ne budu fizički pročitani odnosno zapisani, ima tzv. latency vrijeme (latentnost). Nakon što hard disk pozicionira magnetne glave iznad željene staze na magnetnom disku, on mora još sačekati dok traženi sektor (koji se nalazi na toj stazi) ne dođe tačno ispod magnetne glave za čitanje/pisanje. Što je brzina rotiranja magnetnih diskova veća, to je manja latentnost, a time je efektivna brzina prijenosa podataka veća. Kod diskova s brzinom rotiranja 5400 rpm latentnost iznosi prosječno oko 6 ms (milisekundi), dok je kod 7200 rpm - 4 ms. Razmjena podataka između RAM-a i hard diska se odvija putem standardiziranih interfejsa (priključaka, portova) od kojih se danas najčešće koriste tri standarda:

• IDE (Integrated Drive Electronic) ili ATA • SCSI (Small Computer System Interface) • Serijski ATA (Serial ATA)

IDE (Integrated Drive Electronic) je narašireniji standard. Većina matičnih ploča raspolaže sa dva IDE porta (priključka): primarni i sekundarni port. Na svakom od ovih portova se mogu priključiti po dva uređaja, tj. ukupni broj IDE uređaja u jednom PC sistemu je uglavnom ograničen na četiri. Osim hard diskova, IDE interface koriste i CD-ROM-ovi, CD-R pisači, CD-RW pisači, DVD-ROM-ovi kao i ZIP uređaji. Drugi naziv za ovaj standard je ATA (Advanced Technology Attachment), što je, ustvari, zvanični ANSI naziv (American National Standards Institute). Većina diskova koji su danas u upotrebi rade na ATA100 i ATA133 standardu, dok su stariji modeli radili na ATA66 i ATA33 specifikacijama.

Slika 3.119. IDE (hard disk) i FDD (disketa) portovi - interfejsi

SCSI (Small Computer System Interface) interfejs je u poređenju sa IDE sistemom pravi bus (sabirnica), koji mora biti zatvoren


139

terminatorom. Prednost SCSI (“skazi”) interfejsa je da SCSI uređaji mogu biti i izvan kompjuterskog kućišta. Za ovaj slučaj većina SCSI adapter kartica ima port koji omogućava eksterni nastavak SCSI bus-a. SCSI diskovi su pouzdaniji i brži (interfejs je bolji, pa otuda i brži prijenos podataka), ali su i nešto skuplji, pogotovo ako je potrebno nabavljati i SCSI kontroler. IDE i SCSI standardi su najrašireniji, dok je novi standard tzv. serijski ATA standard (Serial ATA – SATA-150) s početnom brzinom transfera podataka od 150 MB/s. Najznačajniji proizvođači hard diskova su: IBM, Seagate, Western Digital. Magnetne diskete ili floppy diskete su mediji koji su se uglavnom koristili, i još uvijek se koriste, za prenošenje i razmjenu podataka i programa s jednog na drugi PC. Ovaj medij je, uostalom kao i svaka druga komponenta informacijske tehnologije, doživio velike promjene u veličini, kapacitetu, cijenama itd. Najprije su u upotrebi bile 8" (inčne) diskete, zatim 5.25-inčne diskete koje su mogle pohraniti 360 KB, odnosno 1.2 MB podataka i na kraju 3.5-inčne diskete sa kapacitetom od 1.44.MB. Pored transferiranja podataka i programa dugo su se koristile kao medij na kojem se isporučivao kako sistemski tako i aplikativni softver za PC računare. U novije vrijeme u tu svrhu se skoro isključivo koriste kompakt diskovi zato što danas većina softverskih paketa podrazumijeva nekoliko desetina ili stotina megabajta. Značaj disketa je opao i zbog umrežavanja računara u lokalne i široko rasprostranjene mreže pa je prestala potreba za prenosivim disketama. Posebno je na to utjecala pojava Internet tehnologije, gdje se fajlovi mogu slati putem e-maila, ili direktno kopirati (downlodovati ili uplodovati). Interesantno je napomenuti da je Apple sa svojom linijom iMac računara uveo u praksu računare bez disketnog drajva, što govori da će vjerovatno vrlo skoro klasične diskete izaći iz upotrebe.

Slika 3.120. Tipovi floppy disketa (8, 5.25 i 3.5-inčne)

Posebna kategorija disketa su tzv. zip drajvovi, odnosno diskete, koji su najprije na tržište plasirani prije nekoliko godina od firme Iomega


140

(www.iomega.com). Radi se o posebnom tipu drajva i disketi koja može pohranjivati, ovisno o modelu, 100-250 MB podataka, i do 750 MB.

Slika 3.121. Iomega 750 MB zip drive

Brzina snimanja kod ovog novog tipa drajva je 1900 KB/s, ili oko 13x (650 MB zapiše se za oko 5 minuta). Magnetna traka je, nakon hard diska, drugi magnetni medij koji se koristi za pohranjivanje značajnih masa podataka. Posebno se koristi za tzv. backup operacije kod srednjih i velikih sistema, pri čemu se u određenim vremenskim intervalima podaci i programi s diska smještaju na magnetne trake. One se potom odlažu na sigurna mjesta, da bi se u slučaju određenih kvarova na disku, slučajevima otuđivanja računarskog sistema i sl. spriječilo definitivno gubljenje podataka. Kapacitet ovih traka ovisi o dužini (60m, 90m) i metodama pohranjivanja podataka i kreće se od 8 do 40 GB. Prije nekoliko godina uvedeni DLT tape uređaji omogućavaju zapis na traku do 80 GB podataka, dok najnovija tzv. ultra-fast drive tehnologija podržava zapis i do 230 GB.

HP DDS/DAT 40 GB

HP DLT 80 GB

HP Ultrium 230 GB

Slika 3.122. HP DAT-DLT-Ultrium uređaji magnetne trake

RAID Tehnologija

RAID (Redundant Array of Inexpensive/Independent Drives/Disks) predstavlja koncept po kojem se isti podaci pohranjuju na više diskova, pa otuda atribut redundantni. Logika ovog pristupa je jednostavna – ako dođe do kvara na jednom disku, podaci se nalaze na drugom. Postoji nekoliko vrsta RAID konfiguracija i o njima će biti više riječi kasnije.

http://www.iomega.com)/


141

Memorijske kartice Memorijske kartice (memory card, flash memory card, storage card) predstavljaju novi tip memorijskih medija za pohranjivanje teksta, slike, audio i videoformata, a koriste se kod digitalnih kamera, PDA i ostalih portabilnih uređaja. Svaki od modela zahtijeva poseban Card Reader uređaj (u terminologiji floppy diskete to je posebna vrsta drajva u koji se umeću kartice). Na tržištu se može naći veći broj različitih modela i formata ovih kartica, uz nepostojanje jedinstvenog standarda, što predstavlja jedan od glavnih problema u njihovoj većoj primjeni. Najpoznatiji modeli su:

• SD kartica (Secure Digital card) • CF kartica (CompactFlash card) • SM kartica (SmartMedia card) • MM kartica (MultiMedia card) • Memory Stick kartica

Kapaciteti memorijskih kartica kreću se od 4-128 MB kod Memory Stick modela, pa do 1 GB kod CF kartica, dok je brzina prijenosa podataka 1-5 MB/s ovisno o tome da li se radi o čitanju ili pisanju. Cijena ovih medija je još uvijek relativno visoka u poređenju sa standardnim memorijskim medijima. Naprimjer, CF kartica kapaciteta od 192 MB košta otprilike kao hard disk od 40 GB. Na slici 3.123. predstavljeni su neki modeli memorijskih kartica, dok je na slici 3.124. primjer MC čitača.

CF Card SM Card MM Card

Slika 3.123. Modeli memorijskih kartica

Slika 3.124. ImageMate Multi-Card Reader/Writer (www.sandisk.com)

http://www.sandisk.com/


142

Slika 3.125. Noviji modeli memorijskih kartica

Flash memorijske kartice koje rade sa USB portom sve se više koriste kao medij za čuvanje i prijenos podataka na personalnim računarima. One ne zahtijevaju posebne čitače, pošto su USB-kompatibilne. Danas su skoro u potpunosti potisnule magnetne diskete, kao i ZIP diskete. Posebno su pogodne zbog svoje veličine, jednostavnosti korištenja a i relativno velikog kapaciteta (modeli od 64 MB, 128 MB, 256 MB, 512 MB, 1 GB, 2GB, 4GB).

Slika 3.126. USB Flash memorijske kartice

Optički mediji Za razliku od magnetnih medija, optički uređaji za pohranjivanje podataka ne koriste magnetizam. Umjesto toga, koriste se laserski zraci koji upisuju podatke putem sistema malih rupica (tiny holes) na površini kompakt diskova. Kompakt diskovi su relativno novi mediji za pohranjivanje podataka i programa. Verzija koja se koristi sa mikroračunarima zove se CD-ROM i njegov kapacitet je 500 - 700 megabajta. Prve verzije ovih uređaja bile su isključivo "read-only" što


143

znači da su se podaci s tih medija mogli samo čitati, a ne i upisivati. U novije vrijeme uvedeni su i CD-RW mediji, odnosno "CD-writeri", kao poseban tip medija/uređaja koji omogućavaju i korisničko upisivanje podataka na kompakt diskove. Historijski posmatrano, CD-DA (Compact Disc-Digital Audio) predstavljen je tržištu 1982. godine od firmi Sony i Phillips. Sadržavao je visoko kvalitetan audiosignal u digitalnoj formi. U narednim godinama ova tehnologija je dograđena za potrebe računarskih sistema u smislu memorisanja značajnih masa podataka. Standard je nazvan CD-ROM (Compact Disc-Read Only Memory), kasnije je postao ECMA-119 standard, koji specificira CD-ROM-ov fizički format. Logički format CD-ROM-a je specificiran ISO 9660 standardom. Premda je CD-ROM medij prvenstveno namijenjen pohrani i distribuciji podataka, morao je postojati neki standardni datotečni sistem, koji bi podržavalo više operativnih sistema. Današnji standardi za CD medije su: ISO 9660 i Joliet. Standardi za razne CD formate su navedeni u sljedećim “knjigama”:

RED BOOK Od kompanija Phillips i Sony definiran standard za memorisanje audiopodataka na CD medije.

YELLOW BOOK Kao nastavak RED-BOOK standarda definira snimanje CD-ROM medija.

ORANGE BOOK Definicija načina snimanja Foto CD-a.

GREEN BOOK Definirani standard za CD-I (Compact Disc Interactive), za Video CD-e.

WHITE BOOK Definirani standard za video CD-e koji su u stanju memorisati 75 minuta videozapisa VHS kvaliteta.

RED/YELLOW BOOK

CD-i sa audio i podatkovnim tragovima, nazivaju se i Mixed-Mode CD-i.

ISO 9660 - datotečni format uveden je 1984. godine i uspio je postati široko prihvaćen standard. Restrikcije propisane ISO 9660 standardom su:

• datoteka može biti samo formata 8.3 (osam karaktera u nazivu i tri u ekstenziji);

• smiju se koristiti samo velika slova od "A" do "Z" sa ciframa "0"-"9" uključujući i donju crtu "_'';

• specijalni karakteri kao "$'' ili "-" nisu dozvoljeni; • datoteke bez ekstenzije moraju imati tačku na kraju; • nazivi direktorija smiju imati maksimalno osam karaktera i ne

smiju imati ekstenziju; • stablo direktorija može biti duboko samo osam nivoa.


144

Microsoftova nadogradnja ISO 9660 standarda nazvana je "Joliet" i dopušta imena datoteka do 64 Unicode karaktera. Svaki Joliet CD u suštini sadrži dva datotečna sistema. Prvi je ISO 9660, da bi se osigurala kompatibilnost sa ostalim sistemima, a drugi je Joliet, trenutno podržan od Windows 9X i NT-a. Tehnički gledano, CD je okrugli komad plastike debljine 1,2 mm. Tokom fabričke izrade u ovoj plastici se formiraju mikroskopski mala udubljenja. Nakon što se taj proces završi, na ploču se nanosi tanki sloj reflektirajućeg aluminija koji prekriva udubljenja. Na taj aluminijski sloj se nanosi zaštitni lak i finalno se sitoštampom nanosi naziv ili slika CD-a.

Slika 3.127. Shematski prikaz poprečnog presjeka CD-a

Zapis na CD je digitalan, što znači da se informacija zapisuje kombinacijama dvaju različitih stanja. U ovom slučaju imamo udubljenja (pit) kao logičku jedinicu i ravnu površinu (land) koja služi kao logička nula. Većina CD-ROM uređaja koriste ATAPI interfejs (poboljšani IDE ), kojim ih je moguće direktno spojiti s matičnom pločom, dok eksterni uređaji zahtijevaju SCSI ili USB interfejs. Postoje razni formati korišteni za memorisanje podataka na CD. Tri najčešće korištena formata su CD-DA (Compact Disc – Digital Audio) - format muzičkih CD-a, CD-ROM (Compact Disc – Read Only Memory), s varijantama: CD-R i CD-RW, i DVD (Digital Versatile Disc). CD-ROM. CD-ROM (Compact Disc Read-Only-Memory) je adaptacija CD tehnologije u funkciji memorisanja podataka u formi teksta, grafike i zvuka. Originalni format su definirale firme Philips i Sony 1983. godine u formi tzv. “Žute knjige”. Drugi standardi su poslije kreirani u doradi ovog da bi se definisale strukture podataka uključujući ISO 9660. CD-R medij izgleda kao i obični CD-ROM, samo su obično zlatne reflektirajuće površine i imaju tamnoplavi ili zeleni memorijski sloj, za


145

razliku od srebrenkaste površine standardnog CD-a. Diskovi reagiraju kao CD-ROM-ovi tokom čitanja, ali isto omogućavaju memorisanje podataka na njih, međutim, taj postupak je moguć samo jednom. CD-RW diskovi izgledaju kao i CD-ROM mediji, ali razlikuju se od CD-R medija po njihovoj metalik sivoj boji s donje strane. Omogućavaju veći broj upisivanja podataka. CD-ROM čitač. CD čitač ima zadatak čitanja podataka memorisanih na CD-u. Njegovi osnovni dijelovi su:

• motor koji okreće disk i koji ima brzinu 200 - 500 obrtaja u

minuti, • laser i optički sistem koji čita pitove sa CD-a, • pomjerni mehanizam, koji namješta laser tako da ovaj može

pratiti i čitati spiralni trag. Za upisivanje podataka na kompakt diskove koriste se uređaji koji se nazivaju CD pisači (CD writer). CD pisač može biti interni i eksterni i koristi se u kombinaciji sa softverom koji omogućava upisivanje podataka. Klasična operacija upisivanja podataka popularno se naziva “prženje” (burning). Ovisno o softveru, ona je, manje ili više, user-friendly, s tendencijom uključivanja u sam operativni sistem. Jedna takva aplikacija – Nero prikazana je na slici 3.129.

CD-writer firme HP

CD-writer firme Philips

Slika 3.128. CD-writeri


146

Slika 3.129. Nero Burning Rom (www.nero.com)

DVD (Digital Versatile Disk, Digital Video Disk) - digitalni višenamjenski disk je također baziran na optičkoj tehnologiji. DVD može da pohrani 4,7 GB podataka na jednom disku pisanom sa obje strane. Mediji s dva memorijska sloja imaju kapacitete od 17 GB, za audio, video ili druge tipove podataka.

Kao i kod CD-a, DVD ima više različitih formata:

• DVD-Video je uobičajen naziv za DVD format kreiran za

memorisanje filmova i kompatibilan je s današnjim TV uređajima. • DVD-ROM je prvi DVD standard, karakterizira ga read-only

format. • DVD-R, DVD-RW, DVD-RAM su verzije DVD-a na koju se mogu

memorisati podaci, analogno CD-R, odnosno CD-RW-u (R-Recordable, RW-ReWriteable). Ovi formati su podržani od firmi kao što su: Panasonic, Toshiba, Apple, Samsung, itd., a koordinirani od tzv. DVD foruma (www.dvdforum.com).

• DVD+R, DVD+RW, su kreirani po analogiji na prethodno navedene. Podržani su od druge skupine proizvođača kao što su: Phillips, HP, Sony, itd. Ovaj format je podržan od tzv. DVD+RW alijanse (www.dvdrw.com).

http://www.nero.com/

http://www.dvdforum.com/

http://www.dvdrw.com/


147

• DVD+R DL ili DVD+R9 – dual layer, sa opcijama od 7,95 GB (DVD-9) i 15,9 GB (DL double side)

• DVD -R DL ili DVD-R9 – dual layer, također sa opcijama od 7,95 GB i 15,9 GB.

• HD-DVD – High Definition DVD (Blue-ray Disc, Advanced Optical Disc-AOD) s kapacitetima od 25/50 GB kod BD, 20/30 GB kod AOD tehnologije.

• DVD-RAM je format koji se koristi kod DVD rekordera. Osim standardnog-jednoslojnog DVD diska kapaciteta 4,7 GB, razvijena je i tehnologija dvoslojnih diskova kapaciteta 8.5 GB po jednoj strani. U novim DVD-ima koriste se tzv. leće dvostrukog žarišta. Prilikom čitanja donjeg sloja, leća fokusira lasersku zraku na taj sloj i u potpunosti prolazi kroz polupropusni sloj. Nakon što završi s čitanjem tog sloja, žarišna dužina leće se promijeni i laserska zraka je fokusirana na drugi sloj. DVD diskovi se proizvode u nekoliko različitih kapaciteta. Međutim, bitno je napomenuti da bez obzira na kapacitete, svaki DVD-ROM čitač može reproducirati bilo koji od tih diskova. Kao glavne osobine DVD formata mogu se navesti:

• kompatibilnost s postojećim CD formatom, • fizičke dimenzije su identične sa onim od kompakt diska, ali

kapacitet je do 7 puta veći od standardnog Cda, • kapaciteti od 4,7 GB; 8,54 GB; 9,4 GB; i 17.08 GB ovisno o

strukturi diska, • jedan ili dva nivoa (Single-layer/dual-layer) po strani i jednostrani

ili dvostrani mediji, • proces replikacije DVD-a je identičan procesu pravljenja CD

medija, • disk-bazirani format, što znači brz pristup podacima na mediju, • dizajniran za pohranu audio, video i multimedia formata, • svi formati koriste postojeći datotečni sistem, • zaštita od ilegalnog kopiranja.

Veličine najčešće korištenih DVD formata su: DVD-R/DVD-RW = 4 706 074 624 bytes (4488 MB ) DVD+R/DVD+RW = 4 700 372 992 bytes ( 4482 MB ) DVD+R DL = 8 547 993 600 bytes ( 8152 MB ) Fluorescentni Multilayer Disk (FMD-ROM) je nova optička tehnologija koja se bazira na ideji korištenja višestrukih nivoa na optičkom disku.


148

DVD podržava dva nivoa, dok FMD tehnologija podržava 20 nivoa (layers). Kapacitet CD-ROM i DVD-a nije jedina odrednica ovih optičkih medija. Druga bitna osobina je brzina snimanja, odnosno čitanja kod optičkih čitača i snimača. Tzv. faktor “x” koji se pojavljuje u oznakama odnosi se na brzinu snimanja/čitanja kod ovih uređaja. Osnovna jedinica, uvedena prije desetak godina, označena kao 1x, podrazmijeva brzinu od 150 KB/s (na početku označena kao MultimediaPC – MPC-1 specifikacija). Savremeni uređaji, npr. CD-ROM čitač oznake 52x medije čita brzinom od 7800 KB/s. Međutim, kod DVD medija faktor x iznosi 1385. Tako npr. DVD-ROM čitač oznake 16x DVD, medije čita sa max brzinom od 22160 KB/s. Na narednoj slici je prikazan primjer softvera za kreiranje DVD-diskova (RecordNow firme SONIC):

Slika 3.130. RecordNow firme Sonic

Dodatni storage uređaji i backup operacije Imajući u vidu sve veći značaj pohranjivanja i čuvanja značajnih masa podataka u poslovnom kompjutingu, u novije vrijeme su iznađena dodatna rješenja na tom području. RAID sistemi, Storage Area Networks (SAN), Network-Attached Storage (NAS), server-based storage, Data Vaulting itd. samo su neka od rješenja. Optički mediji i uređaji se također


149

koriste za pohranjivanje značajnih masa podataka u formi tzv. optičkih džuboksa (optical jukeboxes), slično sistemu višestrukih gramofonskih ploča. Ove tehnologije, uz, kako je to ranije naglašeno, magnetne trake, koriste se kod tzv. backup operacija, odnosno pohranjivanja značajnih masa podataka na eksterne medije u cilju njihovog čuvanja i restauracije u slučaju kvara na osnovnom magnetnom mediju (hard disku). O ovim tehnologijama detaljnije ćemo govoriti u poglavlju o upravljanju informacijskim resursima. Ovdje ćemo, u kontekstu izlaganja osnova IT-a, naglasiti da, pored potrebe prakticiranja backupa na nivou firme u okviru savremenog poslovnog kompjutinga, neophodno je vršiti backup operacije i na nivou personalnog kompjutinga, odnosno kućnih i desktop računara. Naredna slika prikazuje Backup/Restore program na Windowsu XP (System Tools).

Slika 3.132. Backup program na Windowsu XP Windows XP, dakle, omogućava obavljanje, ne samo backup, već i restore operacije (slika 3.133) na kućnim i office personalcima.


150

Slika 3.133. Backup/Restore opcije na Windowsu XP

Korištenje računara kao sredstva za obradu podataka Hardverska arhitektura računarskog sistema koju smo pokušali objasniti na prethodnim stranicama predstavlja samo jednu dimenziju računara kao sredstva za obradu podataka. Matematičkim rječnikom kazano, ona je neophodan ali ne i dovoljan uvjet da bi računar mogao biti korišten za neku svrhu. Hardverske komponente posmatrane izolovano, bez obzira na to kako savremene bile, nisu u mogućnosti da izvrše ni najosnovnije aritmetičke operacije. Da bi se jedna ovakva skupina elektroničkih uređaja pretvorila u moćnu mašinu za obradu podataka, neophodno je najprije osigurati efikasno funkcioniranje i upravljanje svim uređajima, što je funkcija sistemskog softvera. Na taj način se računar prevodi u tzv. "ready-to-use" stanje, što znači da je stavljen na raspolaganje korisniku i da od njega očekuje instrukcije. Bilo koja vrsta problema koji korisnik nastoji riješiti korištenjem računara zahtijeva odgovarajući programski kod ili skup instrukcija koje je korisnik napisao u nekom programskom jeziku ili nabavio u formi gotovog softverskog paketa. Taj softver se naziva aplikativni softver i u formi je računarskih programa pisanih u nekom od programskih jezika. Ovdje treba odmah naglasiti da je i sistemski softver nastao pisanjem odgovarajućeg koda, opet u nekom programskom jeziku, samo nižeg nivoa - nivoa koji je bliži hardveru. Komuniciranje korisnika s računarom (unošenje podataka i izdavanje određenih instrukcija) odvija se putem korisničkog interfejsa - komponente računarskog sistema koji ne pripada hardveru, već se radi o dijelu sistemskog i aplikativnog softvera.


4. Operativni sistemi 4.1. Sistemski softver - osnovni okvir Klasifikacija sistemskog softvera se u literaturi različito tretira, ovisno o pristupu autora, ali se svi slažu da se njegovom glavnom komponentom može smatrati operativni sistem. Ostale komponente koje se u pojedinim pristupima tretiraju sastavnim dijelom sistemskog softvera, kao što su npr. programi prevodioci, odnosno, kompajleri i interpreteri, sistemi za upravljanje bazama podataka, nisu predmet našeg interesovanja i njima se nećemo baviti. Pažnju ćemo usmjeriti na operativni sistem kao najvažniju komponentu sistemskog softvera, koji pored svojih osnovnih funkcija uključuje i drajvere (device drivers), razne alate i rutine (tools and routines), dok ćemo programe kao što su kompajleri, interpreteri i sistemi za upravljanje bazama podataka smatrati dijelom aplikativnog softvera. 4.2. Operativni sistem - osnove Glavna komponenta sistemskog softvera je program koji se zove operativni sistem (operating system - OS). U najkraćem, operativni sistem je skup programa koji upravljaju računarskim sistemom. Aktivnosti operativnog sistema su usmjerene na druge dvije glavne komponente računara: hardver i aplikativni softver (slika 4.1).

Slika 4.1. Glavne aktivnosti operativnog sistema

151


Sa aspekta korisnika, operativni sistem ima ulogu interfejsa putem kojeg on koristi računarski sistem. Ovisno o tipu korisnika razlikuje se i oblik interakcije sa operativnim sistemom. Krajnji korisnici (end users) operativni sistem koriste u funkciji efikasne interakcije sa elementima hardvera i aplikativnim softverom, dok programeri i sistem administratori kao napredniji korisnici imaju posebne zahtjeve prema operativnom sistemu i ostvaruju interakciju na nižim nivoima. Stoga je za ovu klasu korisnika neophodno bolje poznavanje svojstava operativnog sistema i njegovih rutina (naprimjer, Windows API funkcije) jer se one koriste u razvoju aplikacija. Na sljedećoj slici predstavljen je model interakcije triju tipova korisnika s računarskim sistemom, odnosno operativnim sistemom pod kojim on radi.

Slika 4.2. Operativni sistem i korisnici

Računar može da radi pod različitim operativnim sistemima, pri čemu ovo nije pravilo koje važi za sve računarske sisteme. Međutim, kada se radi o standardnim personalcima, kao i nekim serverima, onda je na korisniku da odabere koji operativni sistem želi koristiti. Operativni sistem obično dolazi preinstaliran na računaru, tako da njegovu ulogu korisnik odmah može uočiti po uključenju računara. Ovisno o verziji OS-a, po uključenju sistema, na ekranu se ispisuju različite poruke, izmjenjuju neke slike itd. sve do određenog momenta kada računar prestaje sa aktivnošću i na ekranu se pojavi jedna slika koja ostaje stabilna i koja obično zahtijeva određenu akciju korisnika. Do tog momenta operativni sistem računara je izvršio čitav niz aktivnosti koje se u osnovi svode na inicijalizaciju različitih dijelova hardvera. Ono što korisnik dobije na ekranu je određena

152


forma interfejsa kojom će se koristiti u svim operacijama korištenja računara. Startanje neke aplikacije, recimo programa za obradu teksta, za operativni sistem znači odgovarajuću naredbu za izvršavanje određene aktivnosti koja se obično naziva proces. Sistemski softver se sastoji od programa koji koordiniraju rad različitih komponenata računarskog sistema sa osnovnim ciljem osiguranja efikasnosti funkcioniranja sa aspekta potreba krajnjeg korisnika. Osnovne operacije uključuju, naprimjer, formatiranje diskete, kopiranje fajlova, kreiranje direktorija, slanje fajlova na štampanje i sl. Na taj način operativni sistem uspostavlja ne samo vezu između računarskog hardvera i krajnjeg korisnika u smislu omogućavanja njegovog efikasnog korištenja, već i vezu kojom se aplikativni softver integrira sa ostalim komponentama računarskog sistema. Funkcije jednog operativnog sistema je relativno lako objasniti na primjeru standardnog personalnog računara, na kojem u jedno određeno vrijeme radi jedan korisnik i računar u najvećem broju slučajeva radi u tzv. "stand-alone" sistemu rada. Stoga većina korisnika danas, kada se spomene termin "operativni sistem", obično misli na Microsoftov operativni sistem Windows. Međutim, sva priča o operativnim sistemima u savremenoj elektronskoj obradi podataka ni izbliza se ne završava na ovoj OS-platformi. Potrebe korisnika za ovim tipom obrade podataka u savremenom kompjutingu daleko prevazilaze ono što pruža standardni personalac od 500 USD i ovaj OS proizvod firme Microsoft. Danas je obrada podataka u organizacijskim sistemima, pogotovo onim većim, jedna vrlo kompleksna kategorija i obično je bazirana na tzv. server računarskim sistemima, što u finansijskom izrazu znači da se može raditi o konfiguracijama od nekoliko desetina hiljada do nekoliko miliona USD. Takvi sistemi podržavaju istovremeni rad više korisnika, pri čemu taj broj može ići i do nekoliko hiljada. Operativni sistemi koji upravljaju radom ovakvih računarskih sistema daleko su kompleksniji, iako sa aspekta krajnjeg korisnika to i ne mora značiti veliku razliku u odnosu na njihovo iskustvo s Windowsima. U većini slučajeva, naime, interfejs putem kojeg korisnik pristupa velikom sistemu obavlja se preko PC operativnog sistema, bilo da se radi o Windowsu ili nekom drugom desktop OS-u. 4.3. Kratak osvrt na historijat operativnih sistema U godinama prvih komercijalnih računarskih sistema, u periodu nakon II svjetskog rata, pa sve do 60-ih godina, upravljanje računarskim sistemima se obavljalo uglavnom manuelnim putem. Za svaku

153


pojedinačnu obradu podataka operator je morao ručno startati određeni broj uređaja na sistemu. Može se reći da je svaka operacija iz tv. I-P-O ciklusa (input-process-output) zahtijevala značajne aktivnosti kontrole i koordinacije od strane čovjeka. Sljedeća bitna karakteristika obrade iz ovog perioda sastojala se u tome da su se programske obrade morale izvršavati u tzv. serijskom načinu rada - jedan program u jedno vrijeme. Obrade su u cjelini bile neefikasne jer su računarski sistemi bili neaktivni u periodima kada su operatori obavljali manuelne operacije. Za ovaj period, dakle, četrdesete i pedesete godine ovog stoljeća, može se reći da i nije bilo pravih operativnih sistema. Upravo zato je njihov kasniji razvoj značajno doprinio poboljšanju efikasnosti računara jer su preuzeli veliki broj operacija koje je čovjek obavljao. Danas, savremeni računarski sistemi obavljaju više operacija u isto vrijeme i mogu biti ostavljeni da sami kontroliraju sistem obrade bez involviranja ljudskog faktora. Ipak se operativni sistemi iz ovog perioda obično označavaju prvom generacijom. U to vrijeme je uveden i termin "batch processing" koji je upravo označavao sistem rada sa određenom "serijom" zadataka. Obrada je bila bazirana na sistemu bušenih kartica koje su bile "čitane" od računara i pohranjivane na trake ili diskove (magnetne medije). Početak 60-ih godina karakterizira se razvojem multiprogramiranja (multiprogramming), pravca koji je označio drugu generaciju operativnih sistema. U ovom načinu rada više korisničkih programa nalazi se u glavnoj memoriji u isto vrijeme i procesor je u mogućnosti da aktivnost usmjerava na svaki od njih. Značaj ovakvog načina rada računarskih sistema povećan je uvođenjem terminala putem kojih je korisnik dobio mogućnost interaktivnog rada sa sistemom. Sa više terminala povezanih na sistem više korisnika je imalo mogućnost pristupa tako da se uvodi i osobina višestrukog pristupa. Omogućavanje pristupa sistemu za više korisnika zahtijevalo je dodatne mogućnosti sa aspekta efikasnog raspoređivanja vremena i prostora od strane računara. Sljedeća bitna stvar je bila svakako i sigurnost, u smislu iznalaženja načina zaštite od neovlaštenog pristupa sistemu u cjelini ili pojedinim fajlovima, odnosno programima. U ovo vrijeme se pojavljuju i tzv. real-time sistemi u kojima se računari počinju koristiti u kontroli industrijskih procesa. Treća generacija OS-a, od sredine 60-ih do kraja 70-ih godina, imala je za osnovnu karakteristiku da su to bili sistemi opće namjene koji su mogli biti korišteni, kako za batch obradu, tako i za interaktivnu i obradu u realnom vremenu. Nedostatak takvih sistema sastojao se u tome da se radilo o vrlo velikim i skupim sistemima, teškim za upravljanje i održavanje. Primjer računarskog sistema iz ove generacije je IBM-ov

154


System 360. U tih 15-ak godina zabilježen je značajan rast u proizvodnji minikompjutera, od prvog DEC PDP-1 iz 1961. godine, do sistema PDP-11. U to vrijeme pojavio se UNICS (Uniplexed Information and Computing Service) koji je kasnije u dobroj mjeri poslužio kao osnova za razvoj UNIX-a. S razvojem mikroračunara, 80-e godine donose četvrtu generaciju OS-a, čija su glavna odlika upravo verzije za ovu klasu računara. Novi računari su bili stand-alone i single-user sistemi, što znači da su imali vrlo jednostavne zahtjeve u pogledu performansi OS-a. Brzi razvoj informacijske tehnologije u posljednjih 20-ak godina doveo je do uvođenja novih tipova konfiguracija računarskih sistema kao što je npr. multiprocesorski rad u kojem se više procesora ili čak računarskih sistema povezuje u cilju osiguranja boljih performansi obrade podataka. Razvoj komunikacijske tehnologije je doprinio uvođenju računarskih mreža, a samim tim i operativnih sistema koji podržavaju takav način rada. Posebna klasa operativnih sistema su tzv. distribuirani sistemi (distributed systems) koji podržavaju rad više sistema povezanih u jednu cjelinu pri čemu se ne mora raditi o istoj fizičkoj lokaciji. Također, uveden je termin klaster (cluster) koji se odnosi na više računarskih sistema povezanih brzim komunikacijskim linijama tako da predstavljaju faktički jednu cjelinu i korisnik ima utisak da radi s jednim sistemom. Kraj 80-ih godina donosi i veoma značajnu novinu na području korisničkog interfejsa, izgradnjom GUI-baziranih (GUI - Graphical User Interface) operativnih sistema ili dodavanjem GUI svojstava postojećim verzijama. Apple Macintosh OS, Microsoft Windows na personalcima, te X-Windows bazirani UNIX na radnim stanicama samo su primjeri nekih od GUI-baziranih OS-a. 4.4. Vrste operativnih sistema - klasična podjela Operativni sistemi se mogu klasificirati na više načina. Spomenut ćemo one koji se najčešće navode u literaturi:

• Prema broju korisnika koji mogu raditi na sistemu u isto vrijeme dijele se na: jednokorisničke i višekorisničke OS (Single-User and Multi-User Operating Systems). Višekorisnički OS pružaju mogućnost korištenja jednog računara od više korisnika u isto vrijeme. Ovi sistemi se još nazivaju i multiprogramming

155


operativni sistemi, u kojem OS preuzima funkciju dodjeljivanja ili preusmjeravanja CPU-a između različitih korisničkih zahtjeva.

• Prema broju operacija (zadataka) koji se mogu izvršavati u isto vrijeme dijele se na: jednozadaćne i višezadaćne OS (Single-Tasking and Multi-Tasking Operating Systems). Multitasking OS omogućavaju korištenje više od jednog pograma u isto vrijeme. Windows 9x je primjer single-user i multitasking OS-a, dok je UNIX primjer OS-a koji omogućava i multitasking i multi-user način rada. Većina današnjih operativnih sistema podržava višezadaćni rad.

• Multiprocesorski operativni sistemi predstavljaju koncepciju OS-a sličnu multiprogrammingu, s tim da se ovdje radi o više procesora koji na većini takvih sistema koriste, odnosno dijele zajedničku memoriju. Krajnji korisnik ovakve sisteme vidi kao da se radi o jednom vrlo moćnom procesoru.

• Prema broju računara kojim upravljaju, mogu se podijeliti na stand-alone i mrežne operativne sisteme (Network Operating Systems - NOS). U prvom slučaju se radi o operativnom sistemu koji upravlja samo jednim računarom, dok drugi tip ima mogućnost upravljanja sa više računara koji su povezani u računarsku mrežu. Računarska mreža je grupa računara koji mogu komunicirati međusobno, dijeliti resurse i periferale, kao i pristupati udaljenim računarima. Mrežni OS je softver koji to omogućava. Dva su osnovna tipa NOS-a: "Peer-to-peer" i "client-server". Treći tip OS-a koji se pojavljuje u novije vrijeme je tzv. JavaOS koji predstavlja novi pristup u području sistemskog softvera. • "Peer-to-peer" NOS. Operativni sistem koji omogućava

korisnicima da dijele resurse na njihovim računarima kao i da pristupaju resursima s drugih računara koji su definirani kao djeljivi (shared), pri čemu svi računari imaju isti status, naziva se "peer-to-peer" NOS. Primjeri "peer-to-peer" NOS-a su: Windows 3.11 (Windows za radne grupe), Windows95, Windows98, Windows NT Workstation, Windows 2000 Professional, Windows XP, MacOS.

• Client-Server NOS. Kod ovog modela, računari na kojima rade korisnici obično se nazivaju radne stanice (workstations) i oni predstavljaju client stranu modela. Moćniji računar preuzima ulogu servera što znači da se na njega instalira mrežni operativni sistem (NOS) i većina aplikacija koje će se koristiti s radnih stanica. Server

156


osigurava razne usluge za radne stanice kao što su: pohranjivanje podataka, komunikacije prema printerima, server softver za elektronsku poštu, dijeljenje aplikacija i datoteka, backup servis itd. "Client-Server" NOS može biti dodijeljeni (dedicated) i nedodijeljeni (non-dedicated). Kod prvog modela jedan računar igra ulogu servera i ne može se koristiti za druge svrhe. Drugi tip servera (non-dedicated) se može koristiti i za standardne operacije kao i svaka druga radna stanica. Naprimjer, Novell NetWare NOS se može koristiti u oba moda, dok se Windows NT Server NOS koristi kao "non-dedicated".

• Distribuirani operativni sistemi predstavljaju varijantu

operativnog sistema koji se koristi u mrežnom okruženju. Za razliku od klasičnog mrežnog OS-a kod kojeg svaka mašina u mreži ima svoj nezavisni OS, korisnici znaju da u mreži ima više računara, da im mogu pristupati pojedinačno, kopirati fajlove, koristiti druge resurse, itd. distribuirani OS predstavlja složeniji tip mrežne strukture. Ovakav tip OS-a upravlja hardverskim i softverskim resursima na način da korisnik mrežu računara vidi kao jedan jedinstveni sistem, pri čemu on ne mora znati na kojoj mašini se izvršava koji program.

4.5. Klasifikacija savremenih operativnih sistema Pored navedenih klasičnih podjela (jednokorisnički-višekorisnički, jednozadaćni-višezadaćni, mrežni, distribuirani), savremeni operativni sistemi, s obzirom na hardverske platforme na kojima rade i aplikacijska okruženja koja opslužuju, mogu se podijeliti na dvije glavne kategorije:

• server operativni sistemi i • desktop operativni sistemi.

Server operativni sistemi su po pravilu istovremeno višekorisnički, višezadaćni i mrežni operativni sistemi i obično se instaliraju na server mašinama, od moćnijih personalaca do mainframeova. Ova kategorija se dalje može klasificirati na nekoliko načina, ovisno o tome koji atribut se uzme u obzir:

a) Prema veličini sistema čiji rad podržavaju, dijele se na operativne sisteme za: • superkompjutere,

157


• velike sisteme (high-end servers), • srednje sisteme (midrange servers), • male sisteme, sisteme za "mali biznis" (small business

servers), sisteme za odjele (departmental servers) ili sisteme za radne grupe (workgroup servers).

b) Prema tipu operativnog sistema:

• operativni sistemi jednog proizvođača, koji rade samo na hardverskim platformama tog proizvođača (proprietary operating systems); u ovoj grupi ima više različitih operativnih sistema, a najvažniji su sljedeći: • UNICOS firme Silicon Graphics pod kojim rade

superkompjuteri Cray; • MVS (OS/390, z/OS*) firme IBM - OS za mainframe

sisteme firme IBM, kao i još nekih proizvođača (Hitachi Data Systems, Amdahl, itd.);

• OS/400 firme IBM - za IBM servere AS/400; • OpenVMS firme Digital (Compaq, danas HP)), koji radi

na VAX ili Alpha sistemima; • MPE/iX (Multi-Programming Executive), operativni

sistem firme HP za klasu HP 3000 sistema; • operativni sistemi jednog proizvođača, a koji rade na

hardverskim platformama drugih proizvođača: • Windows NT Server/Windows 2000/2003 Server; • Novell NetWare; • Linux;

• UNIX operativni sistemi, odnosno različite verzije ovog operativnog sistema, ovisno o proizvođaču (IBM - AIX, HP - HP-UX, Silicon Graphics - IRIX, Digital/Compaq/HP - True64UNIX, Sun - Solaris, itd.).

c) Prema procesoru koji je osnova konfiguracije dijele se na:

• operativne sisteme koji rade na IBM-ovom procesoru, koji je osnova mainframe sistema; glavni predstavnik je MVS (OS/390);

• operativne sisteme koji rade na RISC procesorima različitih proizvođača, kao što su: PA-RISC firme HP, SunSPARC firme Sun, Alpha firme Digital, R6000 firme IBM, Rx00 firme Silicon Graphics, itd.; u ovu grupu

* IBM je u 2002. godini uveo 64-bitnu verziju mainframe OS-a: z/OS.

158


spadaju sljedeće verzije UNIX-a: HP-UX, Sun Solaris, Tru64UNIX (raniji DigitalUNIX), AIX, IRIX, itd.; ovdje treba dodati i OpenVMS, kao i Windows NT Server koji je također mogao raditi na Alpha RISC procesoru;

• operativne sisteme koji rade na Intel procesoru, odnosno na Intel baziranim PC-serverima; to su sljedeći operativni sistemi: Windows NT Server/2000/2003 Server, NetWare, OS/2 Warp Server, Sun Solaris, SCO UnixWare i Linux.

U drugu kategoriju operativnih sistema - desktop OS spadaju operativni sistemi pod kojim rade personalni računari i koji se mogu koristiti uglavnom u tri načina rada:

a) kao desktop operativni sistemi, ako se radi o tzv. stand-alone konfiguracijama personalnih računara;

b) kao client operativni sistemi u client/server okruženjima, pri čemu ulogu server OS-a ima neki od gore navedenih operativnih sistema;

c) za povezivanje u tzv. "peer-to-peer" lokalne mreže, s ciljem dijeljenja podataka, programa, hardverskih uređaja i sl.

4.6. Osnovne komponente (funkcije) operativnih sistema Operativni sistem je, najkraće rečeno, program koji djeluje kao posrednik između korisnika računara i računarskog hardvera. Primarni cilj operativnog sistema sastoji se u tome da olakša korištenje računarskog sistema, dok se kao sekundarni cilj može navesti efikasno korištenje računarskog hardvera. U odnosu na ovako definirane ciljeve, može se reći da se operativni sistemi kreiraju sa osnovnom svrhom osiguranja takvog okruženja u kojem korisnik može koristiti računarske programe. Prema A. Silbeschatzu, J. Petersonu i P. Galvinu, uloga koju ima operativni sistem je vrlo slična onoj koju ima vlada svake zemlje. Kao i svaka vlada, sam operativni sistem ne izvršava neku posebno korisnu funkciju, već jednostavno omogućava okruženje u okviru kojeg ostali programi mogu činiti korisne poslove. Da bi se takvo okruženje osiguralo, operativni sistem se konstruira na modularnom principu pri čemu moduli predstavljaju dobro definirane komponente sistema sa precizno definiranim inputima, outputima i funkcijama. Osnovne funkcije operativnog sistema su:

159


• Upravljanje zadacima: pripremanje, raspoređivanje i nadgledanje svih zadataka za neprekidno odvijanje obrade od strane računarskog sistema.

• Upravljanje resursima: kontrola korištenja resursa računarskog sistema od strane drugih komponenata sistemskog i aplikativnog softvera koji je u procesu izvršavanja. Ovi resursi uključuju: primarnu memoriju, sekundarnu memoriju, vrijeme centralne procesne jedinice i input-output uređaje.

• Upravljanje podacima: kontrola korištenja podataka (input-output, pohranjivanje, pretraživanje). Ovi programi kontroliraju alokaciju sekundarne memorije, fizički format i katalogiziranje pohranjivanja podataka, kao i transfer podataka između uređaja primarne i sekundarne memorije.

Iako svi operativni sistemi nemaju istu strukturu, za one koji se danas najčešće koriste može se reći da uključuju sljedeće osnovne komponente*:

1. upravljanje procesima, 2. upravljanje glavnom memorijom, 3. upravljanje pomoćnom memorijom, 4. upravljanje I/O sistemom, 5. upravljanje datotekama, 6. sistem zaštite, 7. mrežna komponenta, 8. komandni interpreter, odnosno korisnički interfejs.

4.7. Korisnički interfejs savremenih operativnih sistema Glavna karakteristika savremenih OS-a je da koriste grafički korisnički interfejs (Graphical User interface - GUI). Korisnički interfejs je dio OS-a koji korisniku omogućava komunikaciju s računarom. U tom smislu je korisnički interfejs operativnog sistema prva instanca u komunikaciji s računarom. Međutim, OS interfejs ne treba poistovjećivati s korisničkim interfejsom koji svaka GUI-bazirana aplikacija posjeduje. U principu, postoje dva osnovna načina komunikacije sa operativnim sistemom. Prvi je baziran na korištenju OS komandi koje korisnik unosi pomoću tastature. Klasični predstavnik ovog tipa OS-a je DOS (Disk * Opširnije o ovim funkcijama vidjeti u knjizi: N. Bajgorić, Uvod u operativne sisteme, Univerzitetska knjiga, Mostar, 2004

160


Operating System). Osnovni nedostatak ovakvog načina korištenja je u tome što korisnik mora poznavati komande konkretnog OS-a da bi mogao koristiti računar. Zato je ovakav interfejs već skoro u potpunosti napušten i savremeni OS, kako je već naglašeno, koriste GUI interfejs. Miš je osnovni uređaj koji se koristi u radu s takvim OS. Aplikacije, podaci, uređaji i sl. su predstavljeni ikonama i sve operacije su bazirane na tri osnovna načina korištenja miša:

• selektiranje (Selecting - Point and Click), • otvaranje ili startanje (Opening - Point and Double Click), • pokretanje (Moving - Click + Hold + Drag).

U nastavku dajemo primjere interfejsa kod nekih operativnih sistema. 1. DOS. DOS je tekst-bazirani operativni sistem, ali se najčešće

korištene komande relativno lako pamte. Verzije DOS-a 4.0 pa dalje su raspolagale sa tzv. shell-ovima koji su predstavljali inicijalne napore ka grafičkom interfejsu. Shell je bio menu-bazirani interfejs, ali je predstavljao korak naprijed u oslobađanju korisnika od memoriranja određenih komandi.

Slika 4.3. DOS interfejs 2. MS Windows 3.1 i 3.11 (Windows for Workgroups) Microsoft je razvio Windows sredinom 80-ih godina da bi osigurao GUI za svoj bazični DOS OS. To je bio, ustvari, odgovor na Appleov MacOS

koji je bio prvi OS sa grafičkim interfejsom. Međutim, Windows je bio samo GUI nadgradnja DOS-u, a nikako novi OS. Windows nije mogao raditi bez DOS-a. Verzija Windows 3.0 je lansirana 1990., a najduže korištena i, po mnogima, najstabilnija verzija 3.1 plasirana je 1992. godine.

Slika 4.4. Windows 3.1 interfejs

161


3. MS Windows 9x Windows95 je bio dugo očekivan od PC korisnika da zamijeni DOS-bazirani Windows 3.1. Windows95 je pravi OS za razliku od 3.1 koji je bio samo neka vrsta shella za DOS. Kreiran je za podršku u stand-alone modu rada, mada se može koristiti i za umrežavanje u lokalnu mrežu ("peer-to-peer").

Slika 4.5. Windows 9x interfejs

4. Macintosh OS

MacOS je bio prvi operativni sistem koji je koristio grafički interfejs. Lansiran je 1984. godine i označio je pravu revoluciju u tada dominantno tekst-baziranim OS platformama.

Slika 4.6. MacOS interfejs 5. UNIX. UNIX je operativni sistem pod kojim uglavnom rade radne stanice i neki serveri iz klase miniračunara, mada može da radi i na personalnim računarima (Linux). Radi se o klasičnom multitasking i multi-user OS-u. Godinama je bio isključivo baziran na text modu korištenja, kao i DOS, ali je u posljednjih desetak godina dobio GUI-Interface.

Slika 4.7. Character-bazirani interfejs na UNIX-u

162


Slika 4.8. GUI okruženje na UNIX-u

4.8. Desktop operativni sistemi Rekli smo da ćemo od nekoliko navedenih podjela u knjizi respektirati pristup koji operativne sisteme dijeli na server i desktop operativne sisteme. Za razliku od server operativnih sistema koji služe za podršku radu poslovnih i workgroup servera i koji podržavaju rad tzv. mission-critical poslovnih aplikacija, druga kategorija savremenih operativnih sistema obuhvata one sisteme koji su danas najčešće u upotrebi a to su tzv. desktop operativni sistemi. Više je razloga zbog kojih su ove platforme najraširenije, a svakako najznačajniji je taj što kućni i poslovni desktop sistemi - personalni računari rade pod ovim operativnim sistemima. Najzastupljeniji je svakako Windows, mada treba imati na umu da to nije i jedina sistemsko-softverska platforma pod kojom rade savremeni personalni računari. Pored Windowsa, postoji još nekoliko desktop OS-a, od kojih su najvažniji i najčešće su u upotrebi MacOS i OS/2, i u posljednje vrijeme sve više Linux kao desktop alternativa. MacOS dolazi na Apple Macintosh sistemima, dok je OS/2 proizvod IBM-a i koristio se na IBM-personalnim računarima, ali je prije nekoliko godina IBM obustavio njegov daljnji razvoj. Sa aspekta korištenja, svi desktop OS su vrlo slični, s obzirom da se njihovi korisnički interfejsi zasnivaju na određenom skupu tehnoloških premisa koje označavaju sadašnji trenutak u razvoju informacijske tehnologije. Mi ćemo stoga u nastavku ukratko obraditi Windows i MacOS, najprije kroz njihove osnovne karakteristike, a potom dati komparativni prikaz osnovnih elemenata njihovog grafičkog interfejsa. Cilj nam nije detaljno opisivanje svih elemenata pojedinačnih interfejsa, iz prostog razloga što se radi o više nego "user-friendly"

163


verzijama, tako da je korisniku vrlo lako savladati mnoge tehnike korištenja kroz tzv. "self-learning" sistem rada. Windows je daleko najraširenija platforma kada su u pitanju personalni sistemi. Prema podacima NYT iz augusta 1996. godine, OS/2 je imao oko 11 miliona korisnika, dok je taj broj kod Windowsa bio oko 140 miliona. Broj korisnika Apple - Macintosh računara procjenjuje se na oko 5-10 posto ukupnog broja. Treba istaći, također, da je u posljednjih 5-6 godina prisutan trend "prelaska" na Linux, te se i ovaj OS može smatrati varijantom za desktop platforme i alternativom Windowsu. Drugi razlog zašto su desktop operativni sistemi bitni leži u činjenici da u okruženjima koja podržavaju server operativni sistemi na client strani se po pravilu mora nalaziti neki od ovih desktop ili client OS-a, dakle, ponovo Windows 9x/2000/XP, MacOS, OS/2 ili neka verzija Linuxa. Windows operativni sistem Poglavlje o savremenim desktop OS platformama započet ćemo s operativnim sistemom koji se danas najčešće koristi, a to je Microsoft Windows. Microsoftova priča o operativnim sistemima počinje 12. augusta 1981. godine kada IBM objavljuje prvi PC sa Microsoftovim DOS operativnim sistemom. Prva značajnija Windows instalacija pojavljuje se 22. maja 1990. kada Microsoft objavljuje Windows 3.0. Pet godina kasnije, 24. augusta 1995. godine na tržište se izbacuje do tada najznačajniji upgrade Windows OS-a - Windows 95, da bi nakon tri godine bila objavljena verzija Windows 98. U februaru 2000. godine Microsoft objavljuje Windows 2000, verziju zasnovanu na novorazvijenoj NT tehnologiji. U oktobru 2001. godine na tržište se zvanično uvodi Windows XP verzija i to je trenutno važeća verzija ovog OS-a. U nastavku dajemo osnovne karakteristike Windows verzija. Windows 95. Windows 95 operativni sistem je OS koji je svojim uvođenjem prije desetak godina označio novu eru na području operativnih sistema firme Microsoft. Dugo je bio najavljivan od Microsofta kao OS koji će predstavljati pravi GUI-bazirani OS, za razliku od prethodne verzije Windows 3.x. Donio je, za to vrijeme, neke nove osobine:

• korisniku orijentiran grafički interfejs; • multitasking - mogućnost rada s više aplikacija u isto vrijeme;

164


• fleksibilnost - jedan zadatak se može izvršiti na više načina; • 32-bitni način rada - podrška 32-bitnim aplikacijama; • ugrađena mrežna komponenta - mogućnost umrežavanja s

različitim mrežnim protokolima; • ugrađeno rješenje za elektronsku poštu; • “Umetni i koristi” tehnologija (Plug and play) - tehnologija za

dogradnju novog hardvera; primjenjiva je za hardver koji podržava tu tehnologiju.

Windows 98. Windows 98 verzija je s nestrpljenjen bila očekivana od korisnika s obzirom na mnoge bagove koji su bili prisutni u verziji Windowsa 95. Za razliku od određenih revolucionarnih izmjena koje je donio Windows 95 u odnosu na prethodnu verziju 3.x, Windows 98 je više bio jedan evolucijski upgrade. Poboljšanja se uglavnom odnose na integraciju web-browser filozofije u operativni sistem (slika 4.9). Microsoft je na taj način želio da svoj operativni sistem što je moguće više približi World Wide Webu.

Slika 4.9. Windows 98 Web-based interfejs

Windows NT Workstation. Nakon uvođenja 95-ce u augustu 1995. godine, Microsoft je godinu kasnije uveo Windows NT 4.0 tehnologiju s dvjema verzijama: Server i Workstation. Windows NT Workstation je bio najavljen kao konačno pravo rješenje na području desktop operativnih rjesenja, ali se ubrzo ispostavilo da to nije bilo tako. Pored poboljšanja na području stabilnosti sistema, osnovni nedostaci u odnosu na Windows 95 bili su: nedostatak Plug-and-Play podrške, podržavao je manji broj uređaja, a i nije bio tako stabilan kako je bilo najavljeno. Windows 98 je, također, dočekan s velikim očekivanjima da će riješiti mnoge bugove,

165


međutim, mnogi korisnici su ostali razočarani onim što je ova verzija donijela. Windows 2000. Početkom 2000. godine, tačnije 17. februara, Microsoft je zvanično predstavio novu familiju Windows operativnih sistema sa sufiksom 2000. Serija je nosila zvanični naziv Windows 2000 i imala je dvije osnovne verzije:

Slika 4.10. Windows 2000: desktop i server verzije

• Windows 2000 Professional - desktop OS i istovremeno klijent

OS u Windows mrežnom okruženju. • Windows 2000 Server - server operativni sistem sa sljedećim

podverzijama: • Windows Server Standard, • Windows Advanced Server, • Windows Datacenter Server.

S verzijom Windows 2000 Professional Microsoft je najavio jednu konačno stabilnu verziju desktop operativnog sistema, a kao pokazatelj za uloženi napor navodio je cifru od 162 miliona dolara utrošena na ljude i alate na fiksiranje bugova iz 98-ce. Prema Microsoftu, također, Windows NT 4.0 je imao 75 scenarija za tzv. planirani reboot, dok je taj broj u Win2K (kako se još naziva Windows 2000) reduciran na sedam. Nova verzija Windows 2000 Professional donijela je sljedeće:

• veći stepen stabilnosti u odnosu na Windows 9x; • bolja podrška Plug-and-Play standardu u odnosu na Windows

NT Workstation; • širi spektar podržanih drajvera u odnosu na Windows NT

Workstation; • dva nova alata za lakšu instalaciju na lokalnoj i LAN razini:

Setup Manager i System Preparation Tool; • reducirana ili čak potpuno eliminirana potreba restartiranja

kod instaliranja novog hardvera;

166


• reducirano vrijeme reboota; • poboljšana podrška za power management; • poboljšane RAS usluge; • poboljšana podrška za VPN mreže; • Encrypted File System - EFS - novina koja omogućava

pohranjivanje povjerljivih fajlova na disk s većim stepenom zaštite;

• poboljšana sinhronizacija fajlova unutar Windows Briefcase modula;

• poboljšana podrška za multimedijske tehnologije; • bolji kao OS za notebook računare, iako ne podržava sve

modele, pogotove one starije. Windows XP. Nedugo nakon lansiranja Windows 2000 Professional verzije Microsoft je otišao korak dalje u poboljšanju desktop verzije Windows operativnog sistema objavljujući verziju Windows XP. Ova verzija Windowsa je temeljena na NT tehnologiji, što je istovremeno označilo kraj DOS/9x jezgre, a osnovni cilj Microsofta je bio da u jednoj verziji objedini dobre osobine Windows 9x i Windows NT platformi. Windows XP je, također, donio mnogo novina koje idu za ciljem daljeg pojednostavljenja rada s računarom.

Slika 4.11. Windows XP radno okruženje

167


Na narednoj slici je predstavljena evolucija Windows operativnog sistema – desktop verzije, do pojave Windows XP-a.

Slika 4.12. Evolucija Windows desktop OS-a

Windows XP verzije Windows XP je u startu objavljen u dvjema verzijama: Windows XP Home Edition i Windows XP Professional Edition. Prva verzija je, kako i sam naziv kaže, namijenjena “kućnim”, odnosno manje zahtjevnim korisnicima. Sadrži osnovne tehnike zaštite kada je u pitanju rad od strane više korisnika, ima ugrađenu podršku za tzv. “peer-to-peer” umrežavanje do pet računara, opcionalni backup utility i sl.

Windows XP Professional Edition uključuje dodatne mogućnosti kao što su:

168


• poboljšana podrška za “peer-to-peer” umrežavanje, ali i za priključivanje na NT domene,

• backup program, • set administrativnih alata, • Automated System Recovery (ASR), • Boot Configuration Manager, • Group Policy Refresh Utility, • Multi-lingual User Interface (MUI) add-on, • NTFS Encryption Utilitiy, • Offline Files and Folders, • Remote Desktop Connection, • Scheduled Tasks Console, • Telnet Administrator.

Također, treba istaći da Windows XP Professional Edition ima mogućnost rada na multiprocesorskim sistemima (dva procesora).

Slika 4.13. Windows XP: Professional i Home verzija

U nastavku dajemo prikaz osnovnih karakteristika Windows XP-a kroz opis desetak glavnih tehnologija koje je donio, odnosno poboljšao:

1. novi interface, 2. poboljšan Multitasking, 3. brži i stabilniji rad, 4. poboljšana sigurnost sistema, 5. podrška za “Hibernaciju”, 6. System Restore, 7. Remote Desktop Connection, 8. Windows Product Activation, 9. poboljšan I/O podsistem, 10.WebDAV redirektor podrška.

169


Novi Interface Ono što korisnik najprije primijeti nakon instalacije XP-a jeste novo user-frendly okruženje*. Microsoft programeri su na standardne “prozore” nadogradili grafičke elemente, tzv. “Skin” koji se može mijenjati na osnovu potreba korisnika. Na narednoj slici koja ilustrira novi Start Menu vidi se o kakvim promjenama se radi.

Slika 4.14. Windows XP Start meni

Novi vizualni dizajn Start menija uključuje:

• grupiranje najčešće korištenih aplikacija u cilju njihovog lakšeg korištenja;

• prikazivanje prvih pet najčešće korištenih programa; • stalni prikaz korisnikovog defaultnog e–mail programa i Web

browsera; • single-click pristup dokumentima, printeru, mreži, Help and

Support modulu, kao i alatima za konfiguraciju sistema;

* Detaljnije izlaganje XP interfejsa uzelo bi dosta prostora. Stoga će se ovdje dati samo osnovne karakteristike, a čitalac se upućuje na tzv. “self-learning” sistem rada i upoznavanja, imajući u vidu činjenicu da se radi o više nego “user-friendly” OS-u. Pored toga, Help sistem je uvijek na raspolaganju tako da je vrlo jednostavno naći odgovore na mnoga pitanja.

170


• mogućnost personaliziranja Start menija prema zahtjevima korisnika.

Statusno područje na taskbaru - područje u donjem desnom uglu, manje je „natrpano“. Ikone koje se ne koriste sakrivene su, ali se do njih uvijek može doći ako se klikne na dugme za proširivanje.

Slika 4.15. Statusno područje

XP donosi i novu varijantu AutoPlaya kao ekstenziju Plug-and-Play tehnologije. To znači da kada korisnik umetne CD, zip disketu, flash memoriju i sl. XP će novi uređaj skenirati i analizirati, te korisniku ponuditi set opcija, ovisno o pronađenom sadržaju (npr. reprodukcija slika, MP3 fajlova, filmova, itd.). Naredna slika prikazuje opcije koje korisnik dobije na ekranu nakon što na neki od USB portova umetne eksterni Flash memorijski modul.

Slika 4.16. AutoPlay opcije

Control Panel ima novi dizajn i organizaciju, ali je njegova suština ista kao i kod prethodnih verzija Windowsa. Dva su osnovna view-a: klasični (classic) - slika 4.17-a i kategorijski (category) – slika 4.17-b.

171


Slika 4.17-a. Control Panel – classic view

Slika 4.17-b. Control Panel – category view

My Documents folder ima također novi izgled koji uključuje i dodatne opcije u smislu lakšeg obavljanja standardnih i dodatnih operacija nad folderima i fajlovima (slika 4.18-a, 4.18-b).

172


Slika 4.18-a. My Documents – folderi

Slika 4.18-b. My Documents – fajlovi

File - Folder Management Windows XP Professional osigurava nekoliko novih načina za uređivanje i identificiranje fajlova/foldera. Korisniku na raspolaganju stoje sljedeće varijante prikaza sadržaja:

173


• Ispis fajlova po raznim obilježjima: naziv, veličina, tip, datum modifikacije (slika 4.19).

Slika 4.19. View opcije kod sadržaja foldera

• Thumbnails view prikazuje sadržaj foldera tako da se lako može identificirati o kojem tipu fajla i/ili foldera se radi.

• Tiles view je varijanta prethodnog formata.

• Icons view prikazuje fajlove i foldere kao ikone.

• List view omogućava ispis sadržaja foldera u obliku popisa fajlova i foldera predstavljenih malim ikonama.

• Details view omogućava prikaz sadržaja otvorenog foldera i pruža detaljne informacije o fajlovima unutar njega.

Windows XP olakšava pretraživanje fajlova i drugih sadržaja na računaru grupirajući željene zadatke pretraživanja uz pomoć opcije Search Companion. S ovom opcijom korisnici mogu specificirati šta žele pronaći, npr. datoteke ili foldere određenog imena, veličine ili tipa. Za svaku kategoriju pretraživanja pretraživački prozor nudi nekoliko Internet pretraživačkih servisa.

174


Slika 4.20. Search Companion

Fast User Switching Fast user switching olakšava dijeljenje jednog kompjutera od više korisnika. Switching users je olakšano i s novim Welcome screenom koji se može u izvjesnoj mjeri personalizirati.

Slika 4.21. User switching

175


Poboljšan multitasking Windows XP je operativni sistem koji je baziran na preemptivnom multitaskingu koji omogućava simultano pokretanje većeg broja aplikacija, uz istovremeno održavanje odgovarajućeg nivoa stabilnosti. Što se tiče skalabilnosti, Windows XP podržava do 4 GB memorije i dva simetrična procesora. Windows XP je naslijedio više nego dobar multitasking, upravljanje memorijom i procesima od svog prethodnika Windowsa 2000. Dodatno je usavršen i poboljšan tako da je sistem mnogo stabilniji i sigurniji u svakodnevnom radu i u situacijama kada neka aplikacija ili proces “padne”. Brži i stabilniji rad Generalno govoreći, Windows XP radi brže i stabilnije nego bilo koja druga verzija OS-a u svojoj klasi. Primjetan je porast performansi u radu sa aplikacijama do 40 %. Za to su zaslužna nova rješenja u pogledu upravljanja memorijom i poboljšani multitasking. Boot proces i Shut down procedura su ubrzani u odnosu na Windows 2000 Pro. Windows XP je smanjio potreban broj restartanja sistema, a samim tim se značajno povećao uptime sistema. XP dodatno štiti sam kernel jer je za drajvere i aplikacije kernel u read-only modu, tako da se ne može desiti korupcija (oštećenje) samog kernela. Drajverski kod je također read only i zaštićen, što ima za rezultat da aplikacije ne mogu ugrožavati srž operativnog sistema.

Veliki problem kod starijih verzija Windowsa je bio tzv. “DLL Hell“. Windows XP posjeduje mehanizam koji omogućava da pojedine verzije windows komponenata budu instalirane i pokrenute istovremeno. Ovaj mehanizam omogućava aplikacijama pisanim i testiranim za jednu verziju sistemskih komponenata da nastave koristiti tu verziju iako postoji instalirana novija aplikacija s novijom verzijom iste komponente. Do sada bi se samo prepisala stara komponenta što je dovodilo do nestabilnosti cijelog sistema. Poboljšana sigurnost sistema

Windows XP posjeduje mehanizme za zaštitu same jezgre OS-a. Međutim, ukoliko se tako nešto ipak dogodi, na scenu stupa Windows File Protection koji će prepisane fajlove operativnog sistema korigirati odgovarajućim ispravnim (originalnim) fajlovima.

176


Poseban značaj dat je i različitim aspektima sigurnosti sistema. Windows XP ima ugrađen sistem za zaštitu i kriptovanje fajlova. U pitanju je Encrypting File System (EFS) koji vrši enkripciju svakog fajla sa slučajno generisanim ključem, dok su enkripcija i dekripcija transparentne prema korisniku. Ova osobina omogućava veći stepen sigurnosti podataka.

Podrška za hibernaciju Hibernacija je proces koji omogućava da se računar “ugasi”, ali na način da zapamti sve pokrenute procese, aplikacije i izgled okruženja. Na narednom “paljenju” (koje ide mnogo brže) vraća se identično stanje radnog okruženja operativnog sistema. U tom procesu računar sprema kompletan sadržaj RAM-a na hard disk. Za laptop korisnike veoma bitna stavka je ponašanje OS-a po ulasku u, ili izlasku iz stanja hibernacije. Poboljšanja na ovom polju su doprinijela osjetnom produžetku vremena trajanja baterije i omogućila su bolju saradnju sa operativnim sistemom. Windows XP je donio poboljšanja performansi u slučajevima kada sistem ulazi ili izlazi iz moda hibernacije, kao i iz standby moda.

Slika 4.22. Hibernacija sistema

177


System Restore System Restore je opcija koja je prvi put uvedena na Windows Me verziji. Radi se o mogućnosti vraćanja stanja sistema u neko prošlo vrijeme, naprimjer, želimo da vratimo stanje OS-a kakav je bio prije 5 dana. Windows XP je uspio da integrira System Restore opciju do tačke sastavnog dijela sistema. Tzv. tačke oporavka (Restore Points) kreiraju se automatski prilikom svake instalacije ili reinstalacije na sistemu. Moguće je da korisnik sam definira Restore Point ako se za tim ukaže potreba. Treba napomenti da ako je korisnik kreirao dokumente, modifikovao ih u periodu kreiranja Restore Pointa i trenutnog vremena, isti se ne mijenjaju. Oni ostaju isti bez obzira na vraćanje sistema u “prošlo vrijeme”, što je dobra osobina.

Slika 4.23. System Restore

Postoji još jedna dobra osobina integrirana u Windows XP, a nije postojala u prijašnjim verzijama. Radi se Roll Back Driver opciji koja omogućava da se instalirani driver (ako pravi probleme u sistemu) ukloni iz sistema (u potpunosti), a na njegovo mjesto se vrati onaj koji je ispravno funkcionirao. Remote Desktop Connection Radi se o tehnologiji koja omogućava daljinsko (remote) upravljanje i pokretanje aplikacija na terminal serveru, tehnologiji koja je prenesena s Terminal Servisa. Klijentu je potreban samo Web browser, a mogućnosti su velike. Naprimjer, firma koja ima zastarjelu hardversku infrastrukturu može inplementacijom Terminal Servisa na 386 ili 486 mašinama pokretati najnovije GUI aplikacije. Windows XP je iz Terminal Servisa preuzeo mogućnost daljinskog upravljanja PC-em. Prilikom konekcije na udaljeni računar dobijamo identičan desktop i sve mogućnosti sistema kao da sjedimo za njim. Da bi Remote Dekstop Connection funkcionirao, mora biti omogućen pristup na remote mašini i tačno definiran korisnik iz grupe Administratora. Nije moguće pristupiti remote računaru ako

178


korisniku nije eksplicitno omogućen taj pristup. Na taj način se u velikoj mjeri onemogućuje da maliciozni korisnik slučajnim pokušajima uđe na sistem.

Slika 4.24. Remote Desktop konekcija

Windows Product Activation Jedna od najinteresantnijih novosti kod WindowsXP-a je Windows Product Activation (WPA). U pitanju je pokušaj Microsofta da stane u kraj softverskom piratstvu. Radi se o generiranju jedinstvenog ključa prilikom same aktivacije Windowsa koje se oslanja na dobijanje ID-a hardvera koji se nalazi u mašini. Korištenjem određenog algoritma generira se jedinstveni ključ. Ukoliko dođe do značajnije promjene hardvera može doći do potrebe reaktivacije Windowsa. Poboljšan I/O podsistem I/O podsistem se sastoji od kernel komponenata koje pružaju aplikacijama i drugim sistemskim komponentama interfejs prema hardveru. Windows XP ima unaprijeđen I/O, ali je sačuvao kompatibilnost s drajverima koji su pisani za Windows 2000 platformu. Poboljšanja su postignuta dodavanjem rutina koje su pisane za drajvere kako bi se iskoristile prednosti koje donosi.

179


64 bitna verzija XP-a Trend koji je prisutan na tržištu prizvođača mikroporocesora jeste izbacivanje na tržište 64-bitnih CPU-a koji bi trebali da kompjuting podignu na jedan sasvim novi, kvalitetniji i efikasniji nivo. U trci se, pored glavnih IT vendora tipa IBM-a, HP-a, Suna, nalaze dva najveća proizvođača: Intel (www.intel.com) i AMD (www.amd.com). Intel na tržištu nudi Itanium (Itanium 2) - 64 bitni procesor, dok je AMD u septembru 2003. godine na tržište izbacio svoje 64-bitne verzije procesora: Opteron i Athlon 64. Microsoft je pratio trend na tržištu 64-bitnih procesora i kreirao 64-bitnu verziju Windows XP-a. Radi se o Windows XP x64 Edition. Prednosti XP 64 u odnosu na 32 bitnu varijantu su navedeni u narednoj tabeli: • Podrška za velike količne memorije. Windows XP 64–Bit Edition podržava do 16 GB RAM-a i do 16 TB virtuelne memorije, omogućavajući tako da aplikacije koje rade s velikim količinama podataka rade brže. • Optimiziran za Itanium, Opteron i Athlon 64. Posebna verzija XP-a specijalno optimizirana za Intelove i AMD 64-bitne procesore. • Multiprocessing. Windows XP 64–Bit Edition je dizajniran da podrži i maksimizira multiprocesing i da ga podigne na viši nivo. • Interoperabilnost. Windows XP 64–Bit Edition omogućava pokretanje i 32 bitnih aplikacija bez gubitka perfomansi. • Isti razvojni model. Developeri neće naći razliku u programiranju aplikacija za 64-bitnu platformu. Posao oko optimizacije koda uzimaju na sebe razvojna okruženja tipa Borland C# Builder, Visual Studio.NET.

Tabela 4.3. Prednosti 64-bitne verzije Windows XP-a

64 bitni OS pruža visoku dostupnost-raspoloživost sistema, poboljšanu skalabilnost, poboljšanu podršku memoriji baziranoj na Intel Itanium chipu sa izraženim multiprocesorskim osobinama, moćnim floating – point ekstenzijama i multimedijalno – specifičnim instrukcijama. 64 bitni Windowsi i Itanium mikroprocesor su dizajnirani tako da odgovore na sve zahtjeve koje poslovni kompjuting traži u današnjim Internet baziranim e–business aplikacijama, data miningu, online transakcijskom procesiranju i sl.

180


http://www.amd.com/


64-bitna Windows platforma donosi sljedeće prednosti developerima i krajnjim korisnicima:

• prednosti bazirane na Intel Itanium-baziranoj arhitekturi kao što su pouzdanost, visoke performanse i visoka dostupnost;

• kompatibilnost s Windows 2000-aplikacijama; • API-nivo kompatibilnosti između Microsoft Win64 API i Win32

API; • skalabilnost virtualne memorije do 16 terabajta (TB); • interoperabilnost sa sistemima baziranim na 32-bitnoj

arhitekturi. Na kraju priče o Windows operativnom sistemu treba reći da je već početkom 2007. godine počela isporuka nove desktop verzije - Windows Vista koja, po mnogima, predstavlja najznačajniji upgrade Windows OS-a od uvođena Windowsa 95 (1995. godine). Postoji čak šest različitih desktop verzija:

• Business • Enterprise • Home-Basic • Home-Preminum • Ultimate • Starter.

Slika 4.25-a. Windows Vista - neke od raspoloživih verzija

181


Slika 4.25-b. Windows Vista - desktop

Glavne prednosti uključuju:

• poboljšan korisnički interfejs, • poboljšan sistem sigurnosti, • efikasniji sistem traženja fajlova, • poboljšana kolaboracija i dijeljenje dokumenata, • poboljšane backup i restore opcije, • poboljšane mogućnosti umrežavanja, • poboljšane performanse u pogledu kreiranja DVD-a,

multimedijskih aplikacija itd. Kao i u slučaju prethodnih migracija s jedne na drugu Windows verziju, i ovog puta treba reći da to nije isključivo pitanje želje korisnika za prelaskom na novu platformu. Prvi i svakako najvažniji momenat su hardverski preduvjeti (brzina procesora, min. RAM zahtjevi i sl.) za novu verziju Windowsa. Nakon toga idu svi oni “standardni” problemi koji prate sve nove verzije u pogledu manjeg ili većeg broja bugova i service packova koji neminovno slijede, a svakako je nezaobilazna i finansijska dimenzija ovog upgradea. Treba imati na umu da čak i u razvijenom svijetu još uvijek određeni procenat korisnika na svojim PC-ima imaju Windows 2000-ce ili čak Windows 95-ce. U svijetu OS-a postoji izreka u vezi s prelaskom na novu verziju koju mnogi respektiraju i koja glasi “wait-and-see”.

182


MacOS

(www.apple.com) Apple Macintosh je bio prvi personalni računar koji je počeo koristiti grafički interfejs. Zvanični naziv operativnog sistema koji koriste Apple Macintosh računari je MacOS. Danas se u upotrebi najčešće susreću dvije verzije: MacOS verzija 9.x (starija verzija) i novi Mac OS X, kvalitativno novi operativni sistem na Mac računarima koji također ima čitav niz podverzija. U nastavku ćemo ukratko predstaviti ovaj OS, uz prezentiranje uporednih karakteristika Windowsa i MacOS-a.

Slika 4.26. Mac OS X, verzija 10.3.5

Još 1994. godine Apple je odlučio krenuti u razvoj nove generacije operativnog sistema za Macintosh računare pod kodnim imenom

183



Copland. Nova verzija je trebala uvesti koncept preemptivnog multitaskinga umjesto zastarjelog kooperativnog multitaskinga. Nakon što je Apple kupio firmu NeXT, objavljena je nova strategija - novi operativni sistem bit će zasnovan na Unix jezgri, tada korištenoj u NeXT sistemima. Kernel MacOS X-a zasnovan je na Unix–Darwinu, Open source projektu koji je mnogobrojnim nezavisnim developerima omogućio da sudjeluju na razvoju MacOS X sistema. Darwin kombinira najbolja svojstva BSD (Berkeley Software Distribution) Unixa i Mach 3.0 kernela. To ovom OS-u donosi značajnu prednost u odnosu na MacOS 9.x. Interfejs. Aqua je naziv za novi interfejs MacOS X-a. Ikone su velike i prikazane su u mnogo boja, svi prozori imaju sjene i prozirni su itd. (slika 4.27).

Slika 4.27. Interfejs na MacOS X-u

Nakon startanja operativnog sistema u dnu ekrana se može uočiti tzv. Dock koji predstavlja varijantu tzv. Quick Launcha ili ToolBara koji je prisutan kao komponenta GUI-a na UNIX mašinama.

184


Dock olakšava pristup najčešće korištenim aplikacijama. U njega se mogu smjestiti aplikacije, odnosno njihove ikone ili aliasi (alias u Mac terminologiji je shortcut kod Windowsa), te ih startati jednostrukim klikom na ikonu.

Slika 4.28. MacOS X Dock

Apple je sa ovom verzijom OS-a uveo podršku za desnu tipku miša. Također, prvi put, jedan MacOS je dobio svoj komandni prompt (slika 4.29).

Slika 4.29. MacOS X komandni prompt

Verzije MacOS-a prije OS X-a bile su zasnovane na tzv. kooperativnom multitaskingu. Kako je već naglašeno, MacOS X je sa sobom donio preemptivni (predupredni) multitasking, koji karakterizira i Windows NT platformu. U MacOS X-u naredba Force Quit može "ubiti" bilo koji proces, slično kao i na NT-u (End Process) i UNIX-u (komanda kill).

185


Slika 4.30. "Ubijanje" i relaunch aplikacija

Uporedni pregled GUI karakteristika Windowsa i MacOS-a

Rekli smo da su grafički interfejsi svih savremenih desktop operativnih sistema dosta slični. Takva je situacija i s Windowsom i MacOS-om, te je to razlog što ih nećemo odvojeno prezentirati. U nastavku ćemo dati jedan komparativni prikaz korištenja ovih dviju OS-platformi, odnosno njihovih implementacija grafičkog interfejsa. Istovremeno je to i okvir osnovnih elemenata savremenog desktop OS-grafičkog interfejsa općenito. Na početku treba istaći da je Microsoft u verziji Windows95 imitirao mnoge elemente grafičkog interfejsa MacOS-a, kao što su: desktop (radna površina), Start dugme, Recycle Bin, itd. I pored dosta sličnosti, i dalje postoje neke aktivnosti koje se na određenoj platformi izvršavaju na efikasniji način. Tako, naprimjer, Windows ima širi spektar operacija na prozorima, korištenje dvije tipke miša, itd., dok, sa druge strane, ovaj OS još nije dostigao Maca u, recimo, jednostavnosti korištenja disketne i CD jedinice (na Macu se odmah nakon umetanja diskete pojavljuje odgovarajuća ikona na desktopu, izbacivanje diskete/CD-a je odavno moguće pomoću komande ili jednostavnim prevlačenjem ikone na Trash), instalaciji perifernih uređaja (naprimjer, priključenje mrežnog printera se automatski detektuje i dobija ikona na Chooseru) itd. Desktop kao radna površina. Po uključivanju računara na kojem je instaliran Windows ili MacOS, ono što se dobije na ekranu se naziva Desktop, odnosno u MacOS terminologiji - Finder Desktop (slika 4.31). Desktop predstavlja elektronsku verziju korisnikovog radnog stola, koji umjesto standardnih dokumenata i ostalog kancelarijskog materijala,

186


sadrži određeni broj ikona koje predstavljaju razne aplikacije, programe i sl. i koje korisnik raspoređuje po svojoj želji.

Slika 4.31-a. Windows

Slika 4.31-b. MacOS (ver. 9) Windows desktop ima sljedeće glavne elemente:

• My Computer (za upravljanje datotekama i direktorijima na lokalnom disku, disketi, CD-ROM drajvu, ili bilo kojem drajvu sa lokalne mreže).

187


• Network Neighborhood (mrežno okruženje). Pojavljuje se na desktopu ako je računar uvezan u lokalnu mrežu.

• Outlook, aplikacija koja se koristi kao klijent e-mail aplikacija za pristup mail serveru.

• Internet Explorer - Web browser za pristup Internetu ako je računar priključen na Internet.

• Start dugme. • Recycling Bin - "korpa za smeće", koristi se za brisanje

datoteka ili programa.

Desktop na Macintoshu je dosta sličan, po defaultu sadrži dvije osnovne ikone, jednu u gornjem desnom uglu, koja predstavlja hard disk, i drugu - "korpu za smeće" (Trash Icon) u donjem desnom uglu. Za razliku od Windowsa ima i glavni Menu Bar koji se nalazi na vrhu ekrana (slika 4.32). Svaki od elemenata menija (File, Edit itd.) sadrži listu opcija koje se mogu koristiti jednostavnim miš-klikom.

Slika 4.32. MacOS - Glavni Menu Bar

Apple Menu sadrži razne specijalne komande koje se odnose na sistemske ili aplikacijske programe, razne utility programe i slično. Sadržaj ovog menija se može mijenjati tako što se dodaju ili brišu ikone iz tzv. Apple Menu Items Folder koji se nalazi u okviru sistemskog foldera (System Folder). File Menu se koristi za upravljanje fajlovima i folderima sa sljedećim komandama: New Folder, Open, Print, Close Window, Get Info (daje informaciju o selektiranom dokumentu ili folderu), Duplicate, Make Alias (kreira alias u odnosu na određenu aplikaciju ili dokument), Page Setup. Edit Menu sadrži komande: Undo, Cut, Copy, Paste, Clear, Show Clipboard. View Menu sadrži opcije za prikazivanja sadržaja foldera: Small Icon, Name, Size, Kind, Label, Date. Label Menu se koristi za setovanje boje pojedinih foldera.

188


Special Menu sa opcijama: Clean Up Desktop, Empty Trash, Eject Disk (jedan od načina za izbacivanje diskete iz drajva, preporučljivo je koristiti ga samo ako standardni način - prebacivanje ikone koja predstavlja disketu u Trash ne daje rezultat), Erase Disk (briše sadržaj diskete i, na upit, formatira je), Restart (reboot MacOS-a), Shut Down (procedura koja se preporučuje prije isključivanja računara).

Miš kao osnovni input uređaj u korištenju grafičkog interfejsa. Grafički interfejs i sve ono što je donio postao je moguć zahvaljujući pojavi miša koji je u značajnoj mjeri reducirao ulogu tastature - nezamjenjivog input uređaja u doba DOS-a i ostalih varijanti komandnog interfejsa. Uvedene su i nove operacije kao što su: click, double click, left click, right click, move, drag-and-drop itd., ovisno o izvedbi miša. Treba reći da postoje razlike u konstrukciji ovog uređaja kod PC-a, Macintosha i radnih stanica. Te razlike opredjeljuju i određene operacije s mišom u korištenju korisničkog interfejsa kao dijela operativnog sistema. Naprimjer, left-click i right-click na Macintoshu (do najnovijih verzija) nisu postojali, pošto Mac-miš ima samo jednu tipku, dok se na UNIX radnim stanicama koristi i middle-click, za razliku od personalaca. Ikone u predstavljanju resursa sistema. Jedna od osnovnih karakteristika grafičkog interfejsa savremenih desktop operativnih sistema je korištenje grafičkih simbola (ikona) u predstavljanju resursa sistema. Tako se na desktopu mogu vidjeti različite sličice čiji osnovni zadatak je uspostavljanje interfejsa ka resursima koje predstavljaju (hard disk, disketa, CD, printer, mrežna kartica i slično). Sve ove ikone su dostupne jednostrukim ili dvostrukim klikom miša.

Windows

MacOS

Slika 4.33. Ikone u predstavljanju resursa sistema

Ostale ikone koje se mogu pojaviti na Desktopu kod oba OS-a su ustvari shortcuts ili ikone-posrednici za programe koji se često koriste (Sl. 4.34). Korisnik ih može kreirati po vlastitoj volji. MacOS koristi termin "alias" umjesto "shortcut", ali značenje je isto.

189


Windows

MacOS Slika 4.34. Icone (Shortcuts - Aliases)

Prozori. Koncept prozora (windows) za prikazivanje fajl sistema, aplikacija, te različitih tipova dokumenata je prisutan kod obje platforme. I ovdje postoje određene razlike. Naprimjer, kod Windowsa bilo kojem prozoru ili aplikacijskom prozoru može biti promijenjena veličina (resize) iz bilo kojeg ugla, dok je to kod Maca samo donji lijevi ugao. Postoje, također, razlike u zatvaranju prozora, njihovom minimiziranju i maksimiziranju, ali sve one nisu takve da o njima treba detaljnije govoriti. Bitan je koncept prozora, sistemskog, aplikacijskog i onog koji predstavlja dokumente, a sama implementacija nije toliko važna.

Windows

MacOS

Slika 4.35. “Prozori”

Folderi – direktoriji. I Windows i MacOS koriste foldere za organizaciju podataka i programa na disku. Može se reći da je Microsoft preuzeo ovu terminologiju od Applea i uveo je prvi put kod Win95-ce.

190


Windows

MacOS Slika 4.36. Folderi

Folderi sadrže subfoldere ili fajlove. Fajl se može definirati kao skup instrukcija ili informacija koje su sačuvane kao pojedinačna stavka (item) na računaru. Postoje tri glavna tipa fajlova koje razlikuju Windows i MacOS:

• dokument fajlovi, • programski fajlovi, • folderi kao specifična vrsta fajlova.

Windows Document fajlovi

Windows programski fajlovi

MacOS dokument fajlovi

Macintosh programski fajlovi

Slika 4.37. Dokument i programski fajlovi na Windowsu i MacOS-u

191


Sistemski folder. U okviru strukture foldera, postoji jedan folder koji sadrži fajlove koji se odnose na operativni sistem. U Windows okruženju to je WINDOWS direktorij ili folder, dok se na Macu taj folder naziva Sistemski folder i sadrži sve neophodne programe za razna setovanja na Macintosh računaru. Većina setovanja kod obje platforme obavljaju se preko posebnog skupa rutina koji se naziva Control Panel. Kod Macintosha je Control Panel sastavni dio (poddirektorij) sistemskog foldera, dok se kod Windowsa njemu pristupa direktno iz My Computera ili Settings opcije Start menija.

Slika 4.38. Windows folder (Windows) i Sistemski folder (MacOS)

U okviru sistemskog foldera na MacOS-u, važniji folderi su sljedeći:

• Control Panels (za sve vrste setovanja kao npr. memorija, screen, mreža, fontovi itd.)

• Extensions (različite vrste drajvera od periferala) • Preferences (preferences fajlovi od pojedinih aplikacija) • Apple Menu Items (shortcuts od aplikacija ili dijelova

sistemskog foldera kojima se može pristupiti direktno sa AppleMenua)

• Startup folder (sadrži također shortcuts od aplikacija koje se žele startati automatski po uključenju računara)

• Fonts (fontovi) Kontrolni panel je polazna tačka za većinu setovanja na objema platformama. Radi se o skupu programa ili programskih rutina pomoću kojih se instaliraju novi ili uklanjaju postojeći resursi, mijenjaju setovanja (parametri) pojedinih uređaja kao što su: ekran, grafička kartica, mrežna kartica, tastatura, miš, modem, printeri, instalira i briše aplikativni softver itd.

192


Slika 4.39. Control Panel

Start Menu. Startanje (pokretanje) aplikacija se uglavnom vrši na dva načina:

• selektiranjem aplikacije s nekog menija koji sadrži listu instaliranih aplikacija, ili

• selektiranjem (click ili double click) na glavni izvršni fajl te aplikacije koji se nalazi u nekom folderu ili na njen shortcut (alias) koji se nalazi na desktopu.

Ovaj meni se kod Windowsa naziva Start Menu i nalazi se u donjem lijevom uglu. Start menu se koristi za pokretanje aplikacija ili neke druge operacije kao što su Find, Help, kao i za razna konfiguriranja putem Control Panela. Start menu uključuje sljedeće opcije:

• Programs: aplikacije koje su instalirane na računaru. • Documents: ovaj meni daje listu posljednjih dokumenata na

kojima je korisnik radio tako da ih može ponovo otvoriti na brži i efikasniji način.

• Settings: Koristi se za setovanja na računaru (printer, displej, tastatura, mreža itd.).

• Find: za traženje datoteka i foldera na lokalnom ili mrežnom računaru.

• Help: Help informacije u vezi s Windowsom 95 OS. Individualne aplikacije imaju vlastite Help menije.

193


• Run: Koristi se za pokretanje aplikacija koje nisu na Programs listi.

• Shut Down: restartiranje, logout ili isključivanje. Implementacija ovog menija kod MacOS-a je urađena preko tzv. Apple menija, gdje se automatski smještaju instalirane aplikacije i čiji sadržaj se može mijenjati. Radi se o folderu unutar Control Panela i dovoljno je samo dodati određenu ikonu ili alias da bi taj program (dokument) bio dostupan direktno sa Apple menija. Sljedeća slika prikazuje sadržaj ova dva menija na Windows i MacOS platformi.

Slika 4.40. Windows Start Menu i Apple Menu

Taskbar. Taskbar sadrži aktivne aplikacije u određenom vremenskom trenutku. Pomoću taskbara korisnik može "šetati" između različitih aplikacija u smislu aktivnog rada na njima. Kada korisnik radi sa više programa, programske ikone se pojavljuju na Taskbaru, koji se onda koristi za promjenu rada između programa. Na Windows OS-u Taskbar se nalazi u samom podnožju ekrana, dok se Macova verzija Taskbara nalazi u gornjem desnom uglu desktopa.

Slika 4.41. Taskbar (Windows i MacOS) Plug and Play standard. Označava novi standard u instaliranju i setovanju novoinstaliranih uređaja ili periferala na računaru. Da bi se iskoristile prednosti ovog standarda, neophodno je da operativni sistem

194


podržava taj standard i da je uređaj napravljen slijedeći njegove preporuke. Ako je uređaj (npr. mrežna kartica) "plug-and-play - enabled", dovoljno je samo umetnuti karticu, resetirati računar i operativni sistem će je automatski prepoznati i setovati sve neophodne parametre. U Windows okruženju ovakav način instaliranja postao je moguć uvođenjem Windows 95-ce, dok je kod Apple Macintosh računara taj standard, iako ne baš u istom obliku, postojao i ranije. Naravno, kod Maca je to bilo lakše uraditi s obzirom na isključivo pravo Applea u proizvodnji uređaja za svoje računare.

Primjer setovanja na obje platforme - umrežavanje u lokalnu mrežu i povezivanje na Internet

U okviru Control Panela postoji veliki broj opcija setovanja. Mi ćemo ovdje pokazati samo jednu - povezivanje računara u lokalnu mrežu i instaliranje protokola koji omogućava povezivanje na Internet. Kada su setovanja u pitanju, treba reći da svaka nova verzija operativnog sistema, bilo Windowsa, bilo MacOS-a, donosi veći broj tzv. Wizzarda, koji korisnika "vode" u postupku setovanja, instalacije, odnosno konfiguracija određenog uređaja, protokola, servisa i slično. Oba operativna sistema imaju program iz sastava Control Panela koji nosi naziv Network i preko kojeg se vrši setovanje te komponente.

Slika 4.42. Network program

195


Povezivanje PC-a u mrežu u Windows okruženju Windows omogućava povezivanje računara na lokalnu ili WAN mrežu kao i pristup Internetu. Prilikom povezivanja računara na lokalnu mrežu neophodno ga je najprije identificirati, tj. dodijeliti mu odgovarajuće ime i, eventualno, definirati radnu grupu ili domen čiji će biti član. Potom je potrebno konfigurirati određene aspekte mreže kao što su: mrežni adapter, mrežni protokol, mrežni servis i slično. To se radi tako što se na gore prikazanom ekranu odabere Configuration. Na slici se vidi lista klijenata, adapter i protokoli koji su setovani na konkretnom računaru. Pomoću tipki Add i Remove moguće je dodavati i uklanjati odgovarajuće komponente mreže. Selektiranjem odgovarajuće komponente na listi, npr. Client for Microsoft Windows i nakon što se klikne na tipku Properties moguće je dobiti detaljne infomacije u vezi s tom komponentom. U nastavku se daju neki osnovni detalji koji se odnose na setovanje TCP/IP protokola koji je neophodan da bi se PC povezao na Internet. Protokol se dodaje tako što se odabere Select Network Protocol i sa liste Microsoftovih protokola odabere TCP/IP. Nakon što je TCP/IP protokol dodat listi mrežnih komponenata u meniju Configuration, neophodno je selektirati TCP/IP protokol i nakon što se klikne mišom na Properties i dobije novi ekran, potrebno je unijeti podatke relevantne za pristup Internetu. To su sljedeći podaci:

• IP adresa • Gateway • Domain Name Server

IP adresa Gateway

Domain Name Server

Slika 4.43. Dijelovi TCP/IP settinga

196


Povezivanje Macintosha u mrežu Prvi preduvjet za povezivanje Maca u lokalnu ili Internet mrežu je mrežni adapter ili mrežna kartica, kao i kod PC računara. Pored standardnog Ethernet protokola (adaptera) koji se koristi za povezivanje Macova u lokalne (LAN) mreže, rasprostranjene mreže (WAN) ili Internet, Apple ima vlastiti mrežni protokol - AppleTalk (LocalTalk) koji se koristi za povezivanje isključivo Mac računara u lokalne mreže. Na prethodno datoj slici (4.42) prikazan je program Network koji služi za promjenu sistema lokalne veze (LocalTalk, EtherTalk). Postoje, dakle, dva izbora:

• koristiti već ugrađeni AppleTalk (LocalTalk) protokol za umrežavanje, ukoliko se radi o isključivo Macintosh računarima i

• koristiti EtherTalk, koji, ustvari, predstavlja Appleovu verziju Ethernet protokola.

Za dijeljenje resursa na mreži koristi se program koji se zove AppleShare. Ako se Mac želi povezati na Internet, ili na širu Ethernet-baziranu mrežu, onda je neophodno setovati TCP/IP protokol, koristeći IP adresu odnosne mašine, adresu Gatewaya, i adresu, odnosno hostname računara koji na mreži služi kao DNS server (slika 4.44).

Slika 4.44. TCP/IP kod MacOS-a Mrežno okruženje računara se može vidjeti preko Network Neighborhooda (My Network Places), odnosno Choosera na MacOS-u.

197


Slika 4.45. Mrežno okruženje Na kraju priče o Mac OS-u treba još jednom ponoviti da se, sa aspekta korisničkog interfejsa, radi o platformi vrlo sličnoj Windows XP-u. Također, mnoge popularne aplikacije s personalaca i WinXP platforme postoje i na Macu (npr. Word, Excel, PowerPoint, Internet Explorer itd.). Naredne slike to ilustriraju:

Slika 4.46. Word na Macu

Slika 4.47. Excel na Macu

198


Slika 4.48-a. Internet Explorer na Macu

Slika 4.48-b. Microsoft Office aplikacije na Macu

4. 9. Server operativni sistemi Kako je već navedeno u kontekstu osnovnih podjela operativnih sistema, serveri OS su kompleksniji u odnosu na desktop platforme. Radi se o višezadaćnim i višekorisničkim operativnim sistemima i njihova osnovna namjena je da podrže aplikativna rješenja na nivou organizacijskih odjela i organizacije kao cjeline. Instaliraju se na posebnim hardverskim platformama koje se nazivaju serveri ili poslovni serveri, a njihov osnovni zadatak je izvršavanje aplikacija koje po pravilu koristi veći broj korisnika. U nastavku ćemo dati osnovne karakteristike najčešće korištenih server operativnih sistema.

199


UNIX je operativni sistem pod kojim obično rade moćnije mašine, one koje spadaju u klasu servera i radnih stanica. U poglavlju o računarskom hardveru već smo spomenuli neke proizvođače ovih mašina kao što su: HP, IBM, Sun, SGI itd. Rekli smo, također, da svaki proizvođač isporučuje vlastitu verziju UNIX operativnog sistema. Glavne odlike ovog operativnog sistema su:

• Sistem je pisan na jeziku visokog nivoa (C jezik), te je stoga vrlo fleksibilan i portabilan.

• Ima relativno jednostavan korisnički interfejs. • Omogućava portabilnost aplikacija. • Koristi hijerarhijski fajl sistem što omogućava lako održavanje

i efikasnu implementaciju. • Ima jednostavan i konzistentan interfejs ka perifernim

jedinicama. • To je višekorisnički (multi-user), višezadaćni (multi-tasking)

operativni sistem. • Podržava mnoge programske jezike kao što su C, C++,

Fortran, Cobol, Lisp, Prolog. • Ima veliki broj programskih biblioteka za aplikativni razvoj. • Razvojem X Windows okruženja, UNIX konačno dobija

grafički korisnički interfejs. Verzije UNIX-a. UNIX je standardni operativni sistem za servere i radne stanice. Vendori ga, uglavnom, isporučuju preinstaliranog na serverima i radnim stanicama. Čitalac treba da ima u vidu da, ako nauči jednu verziju UNIX-a, neće imati nikakvih problema da se, uz vrlo mali napor, "prebaci" na drugu verziju. Verzije UNIX operativnog sistema koje su danas najčešće u upotrebi su:

Proizvođač: Naziv: • HP (www.hp.com) HP-UX, Tru64UNIX • IBM (www.ibm.com) AIX • Sun (www.sun.com) Solaris • Silicon Graphics (www.sgi.com) IRIX

200

http://www.hp.com/

http://www.ibm.com/

http://www.sun.com/

http://www.sgi.com/


HP-UX je verzija UNIX-a pod kojom rade serveri i radne stanice firme Hewlett-Packard. Treba istaći, također, da razlike postoje i kada je u pitanju jedna varijanta ovog OS-a, i one se odnose na različite

verzije te specifične varijante. Tako, naprimjer, postoje razlike između HP-UX-a 9.x, 10.x i 11.x.

IBM AIX je IBM-ova verzija UNIX operativnog sistema pod kojim rade računarski sistemi iz klase IBM RS/6000. Tekuća verzija je 5L. I pored toga što u svom programu ima vlastitu verziju UNIX-a, IBM u posljednjih nekoliko godina snažno podržava i Linux platformu.

Digital UNIX razvila je firma Digital i koristio se uglavnom na Digitalovim Alpha platformama. Novi službeni naziv je Tru64 UNIX, dok je prva verzija nosila naziv

ULTRIX. Treba reći da je Digital nekoliko godina oklijevao sa UNIX platformom, prije svega zbog postojanja moćnog i stabilnog VMS operativnog sistema. Međutim, činjenica je i da je Digital UNIX bio prvi UNIX sa 64-bitnom verzijom. Tekuća verzija je Tru64 UNIX. Danas, nakon nestanka Digitala, te fuzije Compaqa i HP-a, ovaj UNIX je sastavni dio HP-ove ponude serverskih OS platformi.

Sun Solaris OS je raspoloživ na Intel mašinama kao i na Sunovom RISC procesoru - SPARC. Sun je jedini UNIX vendor koji podržava i Intel i RISC platformu. Ovaj OS na SPARC RISC platformi podržava SMP sistem rada do 64 procesora. Sistem administracija je moguća, kako u terminal modu, tako i u GUI-

baziranom sistemu rada. Tekuća verzija je 64-bitni Solaris 10 i predstavlja jednu od najčešće korištenih serverskih UNIX verzija u poslovnom kompjutingu.

SGI IRIX je operativni sistem pod kojim rade radne stanice i serveri firme Silicon Graphics. Ova firma je na tržište radnih stanica ušla kao "broj jedan" kada je u

pitanju obrada grafike. Kasnije je SGI kupio Craya te se na taj način

201


uključio u borbu i u tzv. high-end sistemima. Tekuća verzija je IRIX 6.5, ima 64-bitnu verziju i ono što je posebno interesantno je da IRIX među UNIX vendorima vodi u broju procesora koji podržava u SMP načinu rada. U posljednje vrijeme SGI se sve više okreće Linuxu kao OS platformi.

Pored komercijalnih UNIX verzija treba navesti i free/open-source UNIX distribuciju FreeBSD (www.freebsd.org) i ostale BSD

verzije (Berkeley Software Distribution) kao što su: NetBSD, OpenBSD, itd.

Linux je verzija UNIX operativnog sistema koji je razvio Linus Torvalds iz Finske. Raspoloživ je kao open-source (www.linux.org), free-ware platforma. Sve više se koristi kao alternativa Windowsu na personalnim računarima, ali i kao moćna serverska platforma. Pored toga što se može downloadovati s mnogih Internet sajtova, neke firme ga podržavaju u formi komercijalnih isporuka uz cijenu od 50-500 USD za određeni vremenski interval sistemske podrške. Postoji više

verzija ovog OS-a, najčešće se koriste: RedHat, SuSE, Debian, Mandrake itd. Osnovne komande UNIX operativnog sistema UNIX je poznat po većem broju komandi koje je neophodno poznavati da bi se sistem mogao koristiti. Međutim, u posljednjih 10-ak godina značajni rezultati su učinjeni u smislu kreiranja grafičkog interfejsa i na taj način približavanju UNIX-a krajnjim korisnicima. Tako se danas komuniciranje korisnika sa UNIX-om odvija uglavnom na dva načina:

• korištenjem UNIX komandi i • korištenjem grafičkog interfejsa koji proizvođači radnih stanica

i drugih platformi isporučuju zajedno sa UNIX-om.

202

http://www.freebsd.org/

http://www.linux.org/


Kada su u pitanju komande, treba odmah naglasiti da je UNIX "case sensitive" operativni sistem, što znači da komanda otkucana velikim i malim slovima nema isto značenje (kao kod DOS-a, naprimjer). Sve komande UNIX-a se, prema svojim funkcijama, mogu svrstati u neku od sljedećih klasa:

• Upravljanje podacima - kreiranje, brisanje i manipuliranje sa fajlovima i direktorijima;

• Komande za korištenje komunikacijskih i mrežnih aplikacija; • Komande za definiranje i mijenjanje parametara korisničkog

okruženje; • Komande za programiranje i razvoj softvera; • Obrada teksta, razni tekst editori (standardni vi editor,

specifični editori: jot na IRIX-u, pico na AIX-u itd.); • Komande za sistemsku administraciju.

U daljnjem tekstu dajemo pregled najčešće korištenih komandi UNIX-a:

• uname - Identifikacija sistema, operativnog sistema, verzija OS-a.

Primjeri nekih opcija: # uname -a (informacije o sistemu) # uname -s (naziv OS-a) # uname -r (verzija OS-a) • passwd - komanda kojom se mijenja pasvord. • date - izdaje tekući datum na ekranu. • man - koristi se za bolje upoznavanje sintakse UNIX komandi.

Pošto skoro svaka komanda ima niz opcija, vrlo je teško i nepraktično pamtiti sve moguće opcije i parametre.

Primjer: $ man chown • find - pretražuje fajl sistem počev od root ili tačno

specificiranog direktorija.

203


Primjeri: $ find . -name 'x*' -print (nalazi fajlove koje počinju sa x u tekućem i poddirektorijima) $ find /users -name .profile -print (nalazi fajlove s nazivom .profile u okviru direktorija /users • grep - pronalazi odgovarajuću riječ.

Primjer: $ grep word * (pronađi sva pojavljivanja riječi word u svim fajlovima u tekućem direktoriju) • cd - služi za promjenu tekućeg direktorija. • ls - za dobijanje sadržaja direktorija. • mkdir - kreiranje direktorija. • rmdir - brisanje praznog direktorija. • pwd - ispisuje apsolutni put tekućeg direktorija. • chmod - vrši promjenu pristupnih dozvola jednom ili većem

broju fajlova. Primjer: # chmod -R g+w projects (odgovarajućoj grupi se dodjeljuje pravo izmjena fajlova u okviru direktorija projects) • chown - vrši promjenu vlasnika fajla. Primjer: # chown -R nijaz /home/projects • chgrp - služi za promjenu grupe fajlu. • cp - komanda za kopiranje fajlova.

• more - izdaje na ekran sadržaj tekstualnog fajla (u veličini

ekrana).

204


• mv - promjena imena fajla ili njegovo premještanje na drugu lokaciju (direktorij).

• rm - komanda za brisanje fajla. • ln - kreiranje linka. • whoami - daje informaciju o tekućem korisniku. • who - spisak korisnika koji trenutno rade na sistemu.

• lp - komanda za printanje. • shutdown - komanda koja se koristi neposredno prije fizičkog

isključivanja UNIX sistema. • ps - daje informacije o postojećim procesima na sistemu.

Grafički interfejs na UNIX-u U cilju približavanja UNIX-a krajnjim korisnicima, proizvođači UNIX servera i radnih stanica sa standardnim UNIX operativnim sistemom isporučuju i pripadni, vlastito razvijeni grafički interfejs koji ima različite nazive kod različitih proizvođača. Postoji standard kojeg se većina proizvođača pridržava i koji se zove Common Desktop Environment - CDE. Implementacija CDE standarda na HP-UX platformi naziva se HP VUE (Visual User Environment). HP VUE* je grafičko okruženje koje predstavlja interfejs između korisnika i HP-UX operativnog sistema. Na sljedećoj slici je predstavljen Front Panel HP VUE-a koji se nalazi u donjem dijelu ekrana (Workspace Window).

* Počev od verzije HP-UX 10.20 HP VUE je zamijenjen sa HP CDE.

205


Slika 4.49. HP VUE - osnovni elementi

Kako je već naglašeno, počev od verzije 10.20, na novijim sistemima, HP-UX dolazi instaliran sa CDE grafičkim okruženjem (slika 4.50). Kao što se može vidjeti, ne radi se o velikim razlikama.

Slika 4.50. CDE front panel kod HP-UX 10.20

Desktop. Desktop na UNIX mašinama organiziran je slično kao i kod ostalih GUI-baziranih operativnih sistema. Jedan broj operacija, odnosno komandi je ikoniziran, počev od onih standardnih - tipa brisanja ili kopiranja fajla, do zadataka vezanih za sistem administraciju. Terminal window. Terminal window ili terminal emulator je prozor koji korisniku omogućava unošenje komandi. Terminal windowsi su kao korisnički terminali povezani na sistem, pri čemu korisnik može imati više terminal windowsa otvorenih u isto vrijeme i preko svakog od njih može izvršavati razne komande.

Slika 4.51. Terminal window (HP-UX)

206


Terminal window se koristi za operacije koje su zasnovane na korištenju UNIX komandi. Interesantno je napomenuti da, pošto je UNIX dugo bio character-based OS, i pored postojanja solidnog grafičkog interfejsa, većina iskusnijih korisnika ovog OS-a preferira i dalje korištenje komandnog interfejsa. Sljedeća slika prikazuje sadržaj ToolBoxa sa setom alata: standardnih office alata, administracijskih, mrežnih itd.

Slika 4.52. ToolBox Korištenje Help sistema. Korisniku HP-UX-a stoji na raspolaganju vrlo bogat help sadržaj kojem se može pristupiti koristeći grafički interfejs (slika 4.53). U principu, postoje četiri načina da se zatraži odgovarajući Help sadržaj:

• pritiskom na tipku F1 ili tzv. "Help-Key", • izborom odgovarajuće komande sa aplikacijskog Helpa, • otvaranjem Help Managera koji daje mogućnost pretraživanja

cjelokupnog Help sadržaja, • koristeći Help subpanel.

Slika 4.53. Help Manager

207


Odgovarajuća pomoć u razumijevanju određenih komandi raspoloživa je kroz sistem tzv. "man" stranica, odnosno "Manual reference pages". Detaljno objašnjenje bilo koje UNIX komande moguće je dobiti unošenjem sljedeće naredbe: $ man naziv_naredbe Manual reference pages su također raspoložive i preko grafičkog interfejsa. Upravljanje fajlovima i direktorijima. Današnje verzije UNIX-a koje dolaze s grafičkim interfejsom omogućavaju i GUI-bazirano upravljanje fajlovima i direktorijima. Na sljedećoj slici je dat prikaz jednog takvog "explorera" na HP-UX-u. Sa ovakvim interfejsom je moguće izvršavati operacije s fajlovima (kopiranje, prebacivanje iz jednog direktorija u drugi, brisanje itd.) koristeći, za korisnika jednostavni, "drag-and-drop" metod. HP VUE File Manager je GUI aplikacija koja prikazuje fajlove i direktorije kao ikone, pri čemu je svaka ikona pridružena odgovarajućem tipu fajla (izvršni fajlovi, dokument fajlovi).

Slika 4.54. "Explorer" na HP-UX-u

208


64-bitne verzije UNIX-a (primjer HP-UX 11.0) Svi glavni proizvođači serverskih platformi su već kreirali 64-bitne verzije svojih UNIX verzija. HP-UX 11.0 kao najnovija verzija HP-UX operativnog sistema zasnovana je na 64-bitnoj arhitekturi i kreirana je sa ciljem da prati razvoj u procesorskoj industriji, konkretno najnoviji 64-bitni PA-RISC 8x00 procesor. HP-UX 11.0 dolazi u dvjema verzijama, kao 32-bitni i 64-bitni, pri čemu 32-bitna verzija podržava do 14 procesora, a 64-bitna do 32 procesora. Kombinacija 64-bitnog PA-RISC procesora i HP-UX operativnog sistema verzija 11.0 namijenjena je prvenstveno za one vrste aplikacija koje zahtijevaju vrlo brze obrade, velike memorijske kapacitete, kao što su vrlo velike baze podataka za OLAP (On-line Analytical Processing) ili integrirane DSS (Decision Support Systems) sisteme, ERP (Enterprise Resource Planning) aplikacije, mission-critical aplikacije koje zahtijevaju što je moguće veći uptime, aplikacije elektronske trgovine itd. HP-UX - Windows interoperabilnost. Imajući u vidu činjenicu da većina krajnjih korisnika u savremenom kompjutingu koristi PC/Windows platformu, te da Windows NT Server ima sve više pristalica kao server platforma, kreatori savremenih server operativnih sistema u posljednje vrijeme uključuju razne vidove podrške za Windows okruženje u smislu povećanja stepena interoperabilnosti između svoje server platforme i Windowsa. HP je početkom 2000. uveo takvo rješenje nazvano CIFS/9000, koje predstavlja implementaciju Microsoftovog CIFS sistema (Common Internet File System) sa HP-UX-om. Radi se o aplikaciji koja omogućava UNIX korisnicima pristup fajlovima na NT serverima i obratno. Softver je integriran sa HP-UX-om 11.0. Windows NT Server (Windows Server) Windows NT Server (Windows Server) je višezadaćni i višekorisnički server operativni sistem firme Microsoft, mada su ga mnogi u početku karakterizirali više kao mrežni operativni sistem. Zasnovan je na 32-bitnoj arhitekturi, sadrži odgovarajući sistem zaštite, razne mrežne servise, a odlikuje ga i kompatibilnost sa drugim operativnim sistemima, fajl sistemima i mrežama. Windows NT Server radi na CISC (Complex Instruction Set Computing) i RISC (Reduced Instruction Set Computing) procesorima. Omogućava i tzv. high-performance computing na način što podržava višeprocesorski rad (SMP - symmetric multiprocessor).

209


Rad na novom operativnom sistemu koji je trebao ići korak dalje od standardnog DOS-a i Windowsa Microsoft je otpočeo 1988. godine kada je angažirao Davida Cutlera, dizajnera operativnih sistema i grupu njegovih saradnika iz tada moćne korporacije Digital Equipment Corporation. Cutler je bio jedan od glavnih kreatora OpenVMS-a, već tada (a i danas) veoma moćnog server operativnog sistema. Kada je Windows NT prvi put objavljen 1993. godine, Microsoft je objavio dvije verzije: Windows NT 3.1 i Windows NT Advanced Server 3.1. U jesen 1994. godine objavljena je verzija 3.5, i nedugo potom ova dva proizvoda dobijajaju nova imena: Windows NT Server i Windows NT Workstation.

Slika 4.55. Timeline za Windows NT Server

Windows NT Server se može koristiti kao fajl, print i aplikacijski server za manje i srednje organizacije, a optimalan je za korištenje na nivou radnih grupa. Radi se o operativnom sistemu oko kojeg je Microsoft razvio tzv. BackOffice - skup poslovnih server aplikacijskih okruženja (slika 4.56), kao što su: MS SQL Server, Microsoft System Management Server, MS SNA Server, MS Exchange Server, Internet Information Server, itd.

210


Slika 4.56. BackOffice komponente (I verzija)

Windows NT Server kreiran je za dvije procesorske platforme Intel i Alpha. Mnogi autori tada ga ne smatraju klasičnim server operativnim sistemom, u smislu jednog UNIX-a ili OS/390-a, već samo mrežnim operativnim sistemom koji se sa Novell NetWareom i OS/2 Warp Serverom bori za prevlast na tržištu NOS-a. Mi ćemo ga ipak obraditi kao server OS, imajući u vidu činjenicu da su kasnije verzije (2000, 2003) pozicionirala ovaj OS kao pravi server operativni sistem. Neke od najznačajnijih karakteristika Windows NT Servera su:

• posjeduje performanse server sistema, • podržava remote access service (RAS), • podržava tzv. fault tolerance sistem (tolerancija pogrešaka), • uključuje Internet informacijski server (IIS), • GUI-bazirana sistemska administracija, • podrška za Macintosh klijente, • dodatne mrežne usluge, • Windows NT direktorij sistem (NTDS).

211


Slika 4.57. Windows NT Server - glavne karakteristike

Windows NT Server kao osnova BackOfficea Windows NT server se najčešće definira kao fajl, print i aplikacijski server. Sistem koji radi pod ovim OS-om je odmah nakon instalacije, uz nekoliko dodatnih konfiguracijskih radnji, spreman da se koristi kao server, ali i kao desktop mašina. Osim standardnih programa i rutina koji se danas mogu naći i na svakom desktop OS-u, Windows NT Server ne sadrži nikakav aplikativni softver neophodan za rješavanje određenih problema obrade podataka. U tu svrhu je neophodno instalirati dodatni aplikacijski softver koji pokriva određeno problemsko područje. Microsoft je razvio set aplikacija koje je nazvao imenom BackOffice i koje rade na NT Serveru. BackOffice set u prvoj verziji sačinjavale su sljedeće komponente:

• Windows NT Server - server operativni sistem, • Internet Information Server - Web server, • SQL Server - DBMS server, • Exchange - e-mail messaging server, • Systems Management Server - softver za sistemsko

upravljanje, • SNA Server - služi za povezivanje Windows NT Servera sa

IBM mainframe i AS/400 sistemima, • Microsoft Proxy Server.

212


Početkom 2000. godine Microsoft je zvanično predstavio poboljšanje Windows NT serverske OS-platforme u formi Windows 2000 Server operativnog sistema. Serija je nosila zvanični naziv Windows 2000 i podrazumijevala je dvije osnovne verzije:

• Windows 2000 Professional - desktop OS i istovremeno klijent OS u Windows mrežnom okruženju;

• Windows 2000 Server - server OS sa sljedećim verzijama: • Windows Server Standard, • Windows Advanced Server, • Windows Datacenter Server.

Windows 2000 je najavljen kao operativni sistem koji je trebao kombinirati elemente stabilnosti, sigurnosti i zaštite od Windowsa NT tehnologije s kompatibilnošću Windows 9x-a. Sljedeća tabela daje prikaz osnovnih karakteristika navedenih verzija 2000-ce:

Windows Professional

Windows Server

Windows Advanced

Server

Windows Datacenter

Server

Osnovna namjena

Desktop, Notebook

File, print, intranet, networking

Poslovne aplikacije, e-commerce

OLTP, data warehouse, ISP, ASP

Max. broj procesora

2 4 8 32

Podržana memorija

4GB 4GB 8GB 64GB

Podrška klasteringa

NE NE DA DA

Minimalna Konfiguracija

133 MHz Pentium 64MB RAM 1 GB HD



Još nije poznato

Tabela 4.1. Verzije Windows 2000 familije operativnih sistema Možda najznačajnija novost koju je donio Windows 2000 Server operativni sistem je tehnologija nazvana Active Directory - Microsoftova zamjena za postojeći Windows NT Server domain-controller sistem. Za manje lokalne mreže koje koriste samo jedan domain, ova nova tehnologija nije od velikog značaja. Međutim, za veće mreže zasnovane na višestrukim domenima, Active Directory tehnologija predstavlja značajno poboljšanje.

213


Windows Server 2003 Nova verzija Windows server OS-a je zasnovana na poboljšanoj Win2000 jezgri. Windows 2003 familija sistema uzima ono najbolje iz Win2000 tehnologije omogućavajući lakšu administraciju i korištenje. Također je vrlo bitno napomenti da sistem u sebi ima integrisanu podršku za Microsoft .NET platformu. .NET framework je integrisan u sistem čime se omogućava pokretanje novih ASP.NET Web aplikacija na IIS 6.0, podizanje novih i poboljšanih Windows Share Point servisa, kao i čitav niz drugih poboljšanja efikasnosti u razvoju aplikacija.

Slika 4.58. Windows Server 2003 – osnovni ekran

Windows Server 2003 je sistem za višestruku namjenu. Mogućnosti se razlikuju od verzije do verzije, ali ono što se dobije po defaultu, tj. bez dodatnih sofverskih instalacija je sljedeći set servisa:

• File i print server, • Web server i Web application services, • Mail server, • Terminal server, • Remote access i virtual private network (VPN) server,

214


• Directory services, • Domain Name System (DNS), • Dynamic Host Configuration Protocol (DHCP) server, • Windows Internet Naming Service (WINS), • Streaming media server.

Na narednim slikama se može vidjeti način definiranja serverskih opcija. Slika „Menage Your Server“ prikazuje centralno mjesto za izbor i konfiguriranje serverske „role“. Slika prikazuje Server u roli „Application Server sa instaliranim IIS, ASP.NET, podrškom za Web Servise i XML.

Slika 4.59. Manage Your Server opcije

Putem opcije Administrative Tools moguće je pristupiti skupini alata za sistemsku administraciju Windowsa 2003 i svih njegovih komponenata. Broj alata ovisi o instaliranoj verziji sistema tako da prikaz sa slike 4.60. može da bude različit.

215


Slika 4.60. Administrativni alati Windows 2003 Servera

Od ove serverske verzije Windowsa, .NET Framework dolazi integrisan u sistem i nije potrebno da se naknadno instalira. Na taj način server može da pokreće i hostira aplikacije pisane u nekom od .NET jezika. Trenutno ih ima više od 20 (C#, Delphi.NET, VB.NET, C++, Cobol.NET itd). Naročite beneficije od ove integracije imat će oni koji namjeravaju hostirati svoje ili druge ASP.NET aplikacije. Windows Server 2003 je osnova nove Microsoftove .NET platforme. Pored ovog server operativnog sistema, druge dvije komponente .NET platforme su:

Visual Studio .NET kao razvojno-aplikacijsko okruženje (platforma),

skup serverskih aplikacija kao redefinirani BackOffice. Visual Studio .NET sadrži sljedeće razvojne alate:

Visual Basic .NET, Visual C++ .NET, C# *.

* Ovaj jezik je djelo Microsofta i predstavlja evoluciju C/C++ jezika, sličan je Javi. Microsoft je nastojao objediniti snagu C++-a i jednostavnost Visual Basica.

216


Microsoft .NET serverski proizvodi su:

Application Center, SQL Server, Exchange Server, BizTalk Server, Commerce Server, Content Management Server, Host Integration Server, Internet Security and Acceleration Server, Operation Manager, Project Server, Mobile Information Server, SharePoint Portal Server.

Windows Server System Na početku ovog poglavlja spomenuli smo BackOffice kao prvu verziju integriranog serverskog aplikacijskog okruženja koje je Microsoft kreirao neposredno nakon izdavanja Windows NT Servera. Ovaj integrirani set se s vremenom mijenjao i po nazivu i po sadržaju, a današnja verzija je Windows Server System. Slika 4.61-a prikazuje koncept i sadržaj ovog integriranog serverskog okruženja. Windows Server System predstavlja skup serverskih rješenja koja se instaliraju na serverima na kojima radi Windows Server 2003 operativni sistem. Serverske aplikacije su podijeljene u tri kategorije:

• operacijska infrastruktura (Operations Infractructure), • aplikacijska infrastruktura (Application Infrastrucute), • komunikacijsko-kolaboracijska infrastruktura (Information

Worker Infrastructure). Operacijska infrastruktura sadrži:

• Microsoft Internet Security and Acceleration (ISA) Server, • Microsoft Systems Management Server, • Microsoft Operations Manager, • Microsoft Application Center.

217


Slika 4.61-a. Windows Server System

Aplikacijska infrastruktura sadrži sljedeće podsisteme:

• Microsoft SQL Server, • Microsoft BizTalk Server, • Microsoft Commerce Server, • Microsoft Content Management Server, • Microsoft Host Integration Server, • Microsoft Speech Server.

218


Information Worker Infrastructure sadrži sljedeće proizvode: • Microsoft Exchange Server, • Microsoft Office Live Communication Server, • Microsoft Office SharePoint Portal Server.

Posebna varijanta serverskog sistema namijenjenog za mala i srednja preduzeća (do 75 korisnika) je Windows Server 2003 for Small Business Server. Ovisno o verziji (Standard ili Premium), SBS 2003 sadrži set serverskih aplikacija kao što su: Exchange (e-mail server), SQL Server (DBMS), ISA server (Internet, Security and Acceleration Server), Front Page 2003. Outlook 2003, Share Point Services itd.

Slika 4.61-b. Windows Server 2003 for Small Business server

OpenVMS je server operativni sistem firme Digital, koja je od početka 1998. godine u sastavu Compaqa, a danas je dio OS-programa firme HP. Smatra se jednim od najstabilnijih i najpouzdanijih server operativnih sistema te je stoga našao značajnu primjenu u poslovnom i tehničkom kompjutingu. Procjenjuje se da je danas u svijetu instaliran na oko 450.000 sistema, sa više od 10 miliona korisnika. Iako u svom OS programu Compaq ima i drugi server operativni sistem - Tru64Unix (prethodno Digital UNIX), prema podacima iz 1996. godine OpenVMS je bio instaliran na 40 % Digitalovih mašina. Serveri ove firme podržavaju i

219


Windows NT Server operativni sistem, dok je u novije vrijeme i Linux prihvaćen kao jedna od četiri OS platforme pod kojima rade Compaqovi serveri. OpenVMS je razvijen prije skoro 30 godina i u početku je bio kreiran sa ciljem da radi na Digitalovoj, tada novoj, mašini VAX (Virtual Address eXtension), koja je predstavljala nasljednika popularnog sistema PDP-11. Glavni kreatori bili su David Cutler i Dick Hustvedt. Radi se o klasičnom višezadaćnom i višekorisničkom operativnom sistemu koji se već četvrt vijeka koristi za podršku tzv. business-critical aplikacija. S korisničkog aspekta, zasnovan je na vrlo moćnom i jednostavnom za korištenje DCL (Digital Command Language) command-line interfejsu, s tim da počev od verzije 6.1 OpenVMS podržava i GUI (Graphical User Interface) način rada. Dodavanjem POSIX-standard komponente početkom 90-ih godina, OpenVMS je dobio kompatibilnost sa UNIX aplikacijama. Podržava široki spektar programskih jezika i programskih biblioteka, što ga čini pogodnom platformom za razvoj aplikacija. OpenVMS koristi DECnet mrežni protokol, a dodavanjem TCP/IP protokola korisnicima se pruža mogućnost povezivanja na Internet, kao i povezivanje na druge platforme (UNIX, NT, itd.). OpenVMS radi na dvjema hardverskim platformama: VAX i Alpha sistemima. VAX sistemi su starijeg datuma, mada se i dalje nalaze u upotrebi, dok su Alpha serveri vrlo moćne mašine koje rade na Digitalovom RISC procesoru Alpha koji spada u red najbržih procesora danas. IBM MVS (OS/390, z/OS) je operativni sistem firme IBM koji je instaliran na većini IBM mainframe i server računara. Pod ovim operativnim sistemom rade i mainframe sistemi firmi Amdahl i Hitachi, koje smo naveli u poglavlju o računarskim konfiguracijama. Smatra se jednim od najsloženijih operativnih sistema ikada razvijenih. Prva verzija ovog operativnog sistema (OS/360) razvijena je još 1964. godine, dok je današnji zvanični naziv OS/390 uveden 1995. godine. Početkom 2002. godine, ovaj OS je ponovo redefiniran, razvijena je 64-bitna verzija koja nosi naziv z/OS. Pretpostavlja se da najveći procenat standardnih poslovnih aplikacija razvijenih u COBOL-u u posljednjih 30-ak godina radi pod ovim operativnim sistemom. Najnovija verzija MVS-a nazvana OS/390 dolazi sa UNIX korisničkim i aplikacijskim interfejsom tako da ga je moguće koristiti u dva moda: MVS i UNIX. Ova platforma je poznata i po DB2 - IBM-ovoj relacijskoj bazi.

220


IBM OS/400. OS/400 je operativni sistem koji radi na IBM-ovim mašinama srednjeg ranga AS/400. Raspoloživ je isključivo na toj hardverskoj platformi. Procjenjuje se da ima više od 25000 aplikacija, koje je uglavnom IBM razvio, a najpoznatije su DB2 (relacijska baza podataka), Lotus Notes (GroupWare), data warehousing sistemi, integrirani sistemi za podršku odlučivanju, OLAP sistemi itd. Ima ugrađen middleware za povezivanje s drugim platformama (Windows, DOS, MacOS, UNIX, OS/2). Razvojni alati su također rasploživi za ovu platformu. Namjera IBM-a je da sa ovim sistemima konkurira PC/Intel i UNIX serverima IBM OS/2 Warp Server. OS/2 Warp Server je još jedan od operativnih sistema koje u svom programu ima IBM. Kao i Novell NetWare, radi isključivo na Intel platformi, s tim da i on podržava više OS-a na client strani. Odlikuje ga mali broj aplikacija koje je uglavnom IBM razvio. Warp Server podržava SMP režim rada do 64 procesora. IBM ima razvijen aplikacijsko-razvojni set Software Development Kit za razvoj aplikacija u OS/2 okruženju. Kao i ostali mrežni operativni sistemi, OS/2 Warp Server se može korisititi kao:

• aplikacijski server, • mrežni operativni sistem, • Sistem management server, • server za backup, • printer server, • server za podršku remote rada.

Prije nekoliko godina IBM je obustavio daljnji razvoj ovog OS-a. HP-MPE/iX. MPE (Multi-Programming Executive) predstavlja višekorisnički operativni sistem koji je kreirao Hewlett-Packard početkom 70-ih godina za klasu kompjutera HP 3000. Posljednja verzija ovog OS-a za standardni 3000 sistem je MPE V, uz napomenu da je HP prestao podržavati ovu verziju krajem 1998. godine. Nova verzija ovog operativnog sistema, nazvana MPE/iX, urađena je za istu klasu računarskih sistema, ali oni su ovog puta bazirani na RISC tehnologiji (HP-ov PA-RISC procesor). Nova verzija dolazi sa integriranim POSIX standardom - otuda dodatak iX, a u cilju kompatibilnosti sa UNIX okruženjem. Ova verzija ima hijerarhijski fajl sistem i podržava standardne UNIX funkcijske pozive.

221


Novell NetWare. NetWare je client/server operativni sistem koji je razvila firma Novell. Instalira se na fajl serveru i s njega kontrolira sve resurse i obradu podataka na čitavoj lokalnoj mreži. Treba odmah napomenuti da je NetWare kao i Windows NT Server mrežni operativni sistem, što znači da se uglavnom koristi za podršku radu računarskih mreža. Novell NetWare je u teoriji i praksi operativnih sistema označen kao prvi pravi mrežni operativni sistem. Procjenjuje se da ima oko 6000 aplikacija razvijenih za ovo okruženje. NetWare radi isključivo na Intel mašinama, s tim da na client strani podržava sljedeće platforme: DOS, Windows 3.x, Windows 9x, MacOS, OS/2. Najnovijom integracijom-kupovinom SuSE Linuxa, Novell je učinio značajan korak ka integraciji sa Linux platformom. Novell NetWare serveri imaju reputaciju kao vrlo stabilne i pouzdane platforme. MacOS X Server. Mac OS X Server predstavlja prvi server operativni sistem firme Apple. Namjera Applea je da u izgradnji moćnog server operativnog sistema kombinuje sve dobre osobine UNIX-a i korisnički interfejs, odnosno jednostavnost u korištenju MacOS-a. MacOS X Server je operativni sistem koji se počeo isporučivati tek u 1999. godini, mada razvoj ovog OS-a traje već nekoliko godina pod originalnim nazivom Rhapsody. Apple je planirao da ovaj novi OS radi na dvjema platformama: Intel Pentium i Apple/Motorola/IBM PowerPC, kao i to da uključi i RTL za Windows okruženje (Run Time Libraries). Optimiziran je za modele Apple računara Power Macintosh G3 i najnovije G4. Ostali mrežni operativni sistemi U grupi ostalih spomenut ćemo još dva mrežna operativna sistema koji su se u posljednjih desetak godina koristili ili koriste u PC okruženjima: LANTastic (u početku proizvod firme Artisoft, danas SpartaCom: www.spartacom.com) i Banyan VINES. Osnovna razlika u odnosu na Windows NT Server, Novell NetWare i IBM OS/2 Warp Server operativne sisteme je u tome što se radi o dominantno "peer-to-peer" mrežnim operativnim sistemima, mada oni mogu uključivati i Windows NT Server kao dio mreže. Koriste se u mrežnim PC/Windows okruženjima za dijeljenje fajlova, aplikacija, printera, CD-ROM-ova, a podržavaju sve Windows verzije (Windows 3.x, Windows 9x, Windows NT Server/Workstation), pa čak i DOS radne stanice. VINES podržava i Macintosh sisteme na klijent strani. Značaj ovih OS-a opao je nakon uključivanja "peer-to-peer" mrežnih svojstava u Windows, MacOS i OS/2 OS platforme.

222

http://www.spartacom.com/


5. Komunikacijska tehnologija i računarske mreže 5.1. Pojam komunikacija i komunikacijske tehnologije Pojam "komunikacija", odnosno "komuniciranje", podrazumijeva razmjenu informacija između pošiljaoca i primaoca. Ova razmjena može se ostvarivati u formi riječi, pisama, crtanja, pokreta ili drugih simbola koji se koriste za prezentiranje ideja s kojima želimo upoznati druge.* Podatkovne komunikacije (Data Communications) ili računarske komunikacije (Computer Communications) podrazumijevaju elektronsku razmjenu podataka između računara, odnosno korisnika koji, u krajnjoj instanci, u većini slučajeva iniciraju tu razmjenu. Proces transmisije podataka odvija se između dvaju ili više računarskih sistema posredstvom nekog od komunikcijskih medija i uređaja.

Slika 5.1. Osnovni model komuniciranja Izraz "telekomunikacije" (Telecommunications) generalno se odnosi na sve tipove komunikacija na duge razdaljine koji se ostvaruju korištenjem uobičajenih načina prenošenja. S obzirom da računarske komunikacije također uključuju razmjenu podataka na daljinu, pojam telekomunikacija implicitno podrazumijeva i računarsku komunikaciju. Mi ćemo se u * Postoje posebne naučne discipline koje se nazivaju Teorija komunikacija i Teorija informacija, i koje se bave teorijskim aspektima informacija i komunikacija. Mi se u knjizi nećemo detaljnije baviti ovim aspektima, pošto je naglasak na komunikacijskoj tehnologiji kao komponenti informacijske tehnologije. 223


daljnjem tekstu pozabaviti računarskim komunikacijama, odnosno komunikacijskom tehnologijom koja predstavlja njihov tehnološki okvir. 5.2. Računarske komunikacije Osnovni cilj korištenja komunikacijske tehnologije u području obrade podataka sastoji se u omogućavanju efikasnog transfera podataka s jednog računarskog sistema na drugi. Ako se problem posmatra s korisničkog nivoa, onda su podatkovne komunikacije bitne da bi se podržali sljedeći zahtjevi korisnika:

• razmjena podataka i programa između korisnika, • transfer podataka i programa s jednog na drugi računar, • korištenje podataka, programa i računarskih resursa (printer,

fax, CD-ROM itd.) s drugih lokacija. Prethodno navedena slika predstavlja osnovni model sistema komunikacija koji se može primijeniti na području računarskih komunikacija. Za njihovo potpunije razumijevanje neophodno je detaljnije obraditi tri glavne komponente modela: enkoder, komunikacijske medije, dekoder, kao i određene komunikacijske standarde koji su bitni za efikasno komuniciranje, kako između pojedinih komponenata modela, tako i između pošiljaoca i primaoca. Funkciju kanala u prijenosu poruke u računarskoj komunikaciji obavljaju komunikacijski mediji, dok su za procese enkodiranja i dekodiranja odgovorni raznovrsni komunikacijski uređaji. Pod komunikacijskim medijima se uglavnom podrazumijevaju razne vrste kablova, mada, kako ćemo kasnije vidjeti, postoje i drugi oblici medija za prijenos podataka. Komunikacijski uređaji su najčešće eksternog karaktera, ali u određenim slučajevima mogu biti i sastavni dijelovi računara pa se ponekad nazivaju i komunikacijskim hardverom. Pored toga, postoje i odgovarajući komunikacijski standardi i protokoli koji predstavljaju osnovu računarskog komuniciranja i koji mogu biti i u hardverskom i u softverskom obliku. I na kraju, onaj elemenat koji je bitan s korisničkog aspekta - komunikacijski softver kojim se korisnik služi da bi inicirao ili primio odgovarajuće poruke.

224


Slika 5.2. Model komuniciranja u slučaju računarskih komunikacija 5.3. Komunikacijski mediji Da bi podaci komunicirali od jedne lokacije do druge, potrebno je koristiti određene forme komunikacijskih medija. Sa aspekta razmjene podataka između računarskih sistema, dva osnovna tipa signala koje takvi mediji mogu prenositi su analogni signali i digitalni signali.

• Analogni signali su kontinuirani talasi koji prenose informacije u formi talasa. Sistem radio i telefonskih komunikacija je klasičan primjer analognih signala.

Slika 5.3. Analogni signal

• Digitalni signali prenose informacije u formi jedinica ili nula - upravo u onoj formi u kojoj centralna jedinica kod računara obrađuje podatke te su stoga veoma pogodni za prijenos podataka u računarskim komunikacijama.

Slika 5.4. Digitalni signal

Komunikacijski medij ili medij za transmisiju predstavlja nosioca poruke u fizičkom smislu između pošiljaoca i primaoca. To može biti direktna veza između dva računara u kojoj se koristi samo jedan medij, a može i kompleksna veza koja uključuje više različitih medija i komunikacijskih uređaja. Mediji za transmisiju mogu se klasificirati kao:

• vođeni (guided) i • nevođeni (non-guided).

225


Vođeni mediji – kablovski mediji

Kod vođenih medija prijenos se vrši duž fizičkog puta. Primjeri vođenih medija su svi komunikacijski mediji koji su bazirani na nekom sistemu kabliranja kao što su:

• twisted-pair kablovi, • koaksijalni kablovi, • optički fiber kablovi.

Svi ovi sistemi kabliranja se koriste u povezivanju računara na uskom lokalitetu. "Twisted-pair" kabal (upletene parice) je najčešće korišteni medij, kako za analogni, tako i za digitalni sistem komuniciranja. Sastoji se od dviju ili više bakarnih žica koje su isprepletene unutar plastičnog omotača. Jeftiniji je od ostala dva sistema vođenih medija, međutim, zbog određenih ograničenja u sistemu povezivanja, instalacijski troškovi mogu značajnije povećati ukupne izdatke za sam medij. Osjetljiviji je na elektromagnetske utjecaje indukcije iz okruženja nego ostala dva medija. U računarskim komunikacijama, u tzv. lokalnim mrežama (LAN), koristi se kao medij koji spaja mrežne kartice umetnute u slotove računara. Ima ograničenje u pogledu dužine segmenta do 100 m. Koriste se u kombinaciji sa tzv. RJ-45 konektorima koji se postavljaju na krajevima kabla i pomoću kojih se kabal umeće u port mrežne kartice.

Slika 5.5. Twisted-pair kabal

226


Koaksijalni kabal se također koristi u računarskim komunikacijama, posebno u LAN okruženjima gdje, kao i twisted-pair, služi za povezivanje portova s mrežnih kartica. Koristi se u kombinaciji sa tzv. T-konektorima pomoću kojih se ostvaruje fizička veza kabla i mrežne kartice. U pogledu izvedbe dolazi u dvjema osnovnim formama: "thin" (tanki) i "thick" (debeli). Prvi ima ograničenje u dužini LAN-segmenta do 185 m, dok je kod drugog sistema ta dužina 500m. Inače, to je medij koji se koristi za povezivanje TV antena, zatim u kablovskoj TV. Zove se koaksijalni zato što sadrži jedan fizički kanal koji nosi signal i koji je okružen drugim fizičkim kanalom, ali od kojeg je odvojen izolacijskim slojem. Konektori pomoću kojih se ovaj kabal spaja na komunikacijski medij (mrežnu karticu) nazivaju se BNC konektori

Slika 5.6. Koaksijalni kabal

Slika 5.7. Povezivanje računara koaksijalnim kablom i uloga T-konektora

227


Fiber-optički kablovi sastoje se od velikog broja staklenih ili plastičnih vlakana koja mogu prenositi podatke u formi svjetlosnih pulseva koji osiguravaju znatno veću brzinu i veći kapacitet prenošenja podataka. Pojedinačni stakleni fiber (vlakno) nalik na kosu može prenositi do 30.000 simultanih telefonskih poziva, kompariranih sa oko 5.500 poziva na standardnom metalnom koaksijalnom kablu. U principu, fiber optički kablovi nisu podložni elektromagnetnim utjecajima.

Slika 5.8. Fiber optički kabal

Iako se ne radi o klasičnim mrežnim kablovima, u grupu tzv. vođenih medija ćemo svrstati i kablove koji služe za povezivanje perifernih uređaja s računarom: Paralelne i serijske komunikacije. Postoje dva osnovna tipa takvih komunikacija: paralelni i serijski. Prvi se uglavnom koristi za povezivanje printera na računar i veza se uspostavlja preko tzv. paralelnog porta na računaru, dok se drugi koristi za priključivanje miša i modema preko serijskog porta.

Slika 5.9. Paralelni i dva serijska porta

228


AppleTalk kablovi. Za povezivanje Apple Macintosh računara se koristi poseban tip kablova koji je zasnovan na Appleovom Local Talk Cabling sistemu. Svi Apple Macintosh računari dolaze sa ugrađenim portom za povezivanje na ovakav tip mreže, ustvari, za to se koristi Appleov printer port. Međutim, ako se želi povezivanje Apple Macintosh računara u standardno Ethernet okruženje, onda se i na Apple računarima moraju koristiti Ethernet mrežne kartice. One se, slično kao i na PC mašinama, umeću u odgovarajući slot na glavnoj ploči i nakon toga je Macintosh spreman za povezivanje u standardnu mrežu i sa ostalim platformama kao što su PC računari i UNIX radne stanice. Dakle, LocalTalk sistem kabliranja se koristi isključivo za povezivanje Macintosh računara.

Slika 5.10. LocalTalk kablovi USB (Universal Serial Bus) predstavlja novu tehnologiju za povezivanje računara i njegovih periferala koji postaje defacto standard. USB podržava brzinu prijenosa od 12 Mbit/s kod verzije 1.1, dok nova verzija USB protokola – 2.0 ima mogućnost prijenosa podataka na 480Mbit/s. IEEE 1394 (High Performance Serial Bus) je namijenjen prvenstveno povezivanju s računarom tzv. processing-intensive periferala kao što su skeneri, digitalne kamere i uređaji za pohranjivanje podataka. IEEE 1394 tehnologija podržava brzine prijenosa do 400 Mbps, uz najavljene nove verzije s većim brzinama. Dvije najpopularnije implementacije ovog standarda – protokola su: FireWire firme Apple i i.Link firme Sun. Očekivanja su da ovaj standard u potpunosti zamijeni klasične serijske, paralelne i SCSI interfejse. 229


Nevođeni mediji ili bežične komunikacije

Alternativa kablovima je bežična komunikacija za koju se predviđa da će biti značajan, možda i glavni medij za komuniciranje u budućnosti. Atmosfera je primjer tzv. nevođenih medija koji osiguravaju prostor za prijenos podataka elektromagnetnim talasima, pri čemu nema klasičnog vođenja kao kod kablova. Mikrovalni sistemi su se prvi put značajnije koristili za transmisiju vrlo visokih frekvencija radiosignala između relejnih stanica. Mikrovalni sistemi su prilagođeni za telefonske prijenose na velikim razdaljinama jer generalno osiguravaju otprilike stostruki kapacitet prijenosa podataka po žici bez značajnih napora potrebnih za vođenje ili kupovinu žice. Tornjevi sa antenama se postavljaju na max. 50 km udaljenosti. Mikrovalne transmisije su podložne utjecajima iz okruženja za vrijeme vremenskih nepogoda. Iako se još uvijek primjenjuju, mikrovalni komunikacijski sistemi za prijenos podataka na velikim udaljenostima se zamjenjuju satelitskim ili drugim komunikacijskim sistemima.

Sistem mikrovalnog komuniciranja na zemlji

Mikrovalna stanica

Slika 5.11. Mikrovalni sistemi

Komunikacijski sateliti. Značajan napredak sa aspekta brzine i kvaliteta prijenosa u podatkovnim komunikacijama na velike daljine ostvaren je posljednjih godina upotrebom komunikacijskih satelita. U orbiti se danas nalazi veliki broj satelita koji služe za prijenos, ne samo podataka, već TV slike, govora itd. Komunikacija s takvim uređajima sa zemlje ostvaruje se pomoću satelitskih antena (slika 5.12), koje se u području računarskih komunikacija kombinuju s drugim uređajima (ruterima, modemima i sl.).

230


Slika 5.12. Satelitske komunikacije Prednosti satelitskih sistema komuniciranja su: • Troškovi prijenosa podataka pomoću satelita su isti bez obzira na

razdaljinu između pošiljaoca i primaoca (njihovih stanica), ako su ove unutar istog satelitskog opsega.

• Troškovi satelitskog prijenosa podataka ostaju isti bez obzira na broj stanica koje primaju prijenos podataka.

• Satelitski sistemi imaju mogućnost prijenosa velikih količina podataka.

• Satelitski sistemi su eksterestrijalni, tj. izvan terena, što znači da nema potrebe za iskopavanjem kanala u zemlji kao kod klasičnih sistema kabliranja.

• Prijenos podataka satelitskim kanalima prevazilazi političke granice, često uz nikakve ili minimalne regulacije od vlada.

• Greške u prijenosu podataka satelitskim putem javljaju se po pravilu na principima slučajnih promjenjivih pa su statističke metode za otkrivanje i korekciju grešaka pogodne za primjenu.

• Korisnici satelitskih komunikacija imaju visok stepen mobilnosti kod slanja i primanja poruka.

Nedostaci ovog načina prijenosa podataka su: • Zbog velike udaljenosti izmedju zemlje i satelita u orbiti, uvijek

postoji mogućnost kašnjenja signala (propagation delay) od otprilike četvrtine sekunde, što je ponekad, za određene potrebe u prijenosu podataka, neprihvatljivo.

• Zbog ograničenja u pogledu težine sateliti mogu nositi relativno male količine električne energije.

• Satelitski signali u principu nisu 100 postotno sigurni, zbog činjenice da su raspoloživi svima unutar opsega satelita.

• Neke frekvencije koje se koriste kod satelitskih signala podložne su utjecaju loših vremenskih prilika, dok su neke osjetljive na mikrovalne signale koji se koriste na zemlji.

231


Tri osnovna modela satelita koji se koriste su: GEO (Geostationary Earth Orbit), MEO (Medium Earth Orbit), LEO (Low Earth Orbit), u zavisnosti od udaljenosti od zemlje, pokretljivosti, jačine, dužine trajanja, broja instaliranih sistema, cijene itd. Globalni sistem pozicioniranja (Global Positioning System - GPS) je sistem koji koristi satelite za određivanje pozicije korisnika na zemlji. Ovaj sistem je podržan od 24 satelita koji se nalaze u orbiti. Sistem se već koristi u komercijalne svrhe, uglavnom za navigaciju i pozicioniranje određenih objekata (npr. kamiona). Radio. Radiotehnologija se također koristi u računarskim komunikacijama za premošćavanje određenih udaljenosti gdje nije moguće postaviti direktne veze, kao i unutar ureda gdje se koristi za povezivanje računara i periferne opreme ili računara i lokalnih mreža. Sljedeća slika prikazuje tri modela antena koje se koriste u lokalnom umrežavanju za bežično povezivanje Ethernet mrežnih kartica (slika 5.13-a i 5.13-b) i modema (slika 5.13-c).

Slika 5.13. Radio antene za računarske komunikacije

Slika 5.14. Sistem radioveze

232


Infracrveni zraci. Drugi popularni medij za bežično računarsko komuniciranje su infracrveni zraci čiju primjenu možemo najčešće vidjeti kod televizijskih ili videorekorderskih daljinskih upravljača. Kod računara se ovaj sistem koristi za uspostavljanje komunikacija na kraćim udaljenostima između računara i periferne opreme ili između računara i lokalnih mreža. Naprimjer, noviji modeli laserskih printera imaju ugrađene senzore za ovakav tip pristupa. Cellularna tehnologija. Cellularna tehnologija ili tehnologija na kojoj su zasnovani mobilni telefoni je razvijena prvenstveno za osiguranje glasovne komunikacije pomoću mobilnih i bežičnih telefona, ali se i ovaj sistem, također, može koristiti za računarske komunikacije, odnosno razmjenu podataka.

Slika 5.15. Cellularna (mobilna) tehnologija U ovom sistemu komuniciranja mobilni telefon komunicira s najbližom "cell" stanicom koja pokriva određeno geografsko područje. Svaka ova stanica je povezana na određeni tzv. "master site" koji osigurava vezu na regularnu telefonsku mrežu. Mobilni korisnici mogu koristiti mobilne telefone i sistem mobilne telefonije za transfer podataka na način što računar na kojem rade (obično je to notebook) povezuju na mrežu pomoću odgovarajuće komunikacijske kartice koja preko mobilnog telefona omogućava transfer podataka sa notebooka. Izbor odgovarajućeg komunikacijskog medija ovisi o više faktora od kojih su najvažniji propusnost (brzina prijenosa) i cijena. Navedeni mediji imaju sljedeće brzine prijenosa:

• Twisted-pair - do 100 Mbps • Sateliti - do 200 Mbps • Mikrotalasi - do 200 Mbps • Fiber-optički kabal - do 6 Tbps

233


5.4. Komunikacijski uređaji i komunikacijsko-mrežni servisi Komunikacijski uređaji su uređaji koji se, uz komunikacijske medije, koriste u uspostavljanju komunikacijskih sistema za podatkovne komunikacije, odnosno za računarske mreže. Istovremeno, ovi uređaji, zajedno s pripadajućim komunikacijskim medijima, determiniraju karakter komunikacijsko-mrežnih servisa kao platforme za podatkovne komunikacije. Komunikacijski uređaji se mogu podijeliti na tri skupine:

• LAN uređaji, • Internetworking uređaji, • Uređaji za konekciju na Internet i tzv. “remote access”

konekciju. Modemi. S mrežnim karticama modemi su najtipičniji predstavnici komunikacijskih uređaja. Oni konvertiraju digitalne signale iz računara i transmisijskih stanica na jednom kraju, u analogne signale koji se mogu transmitirati putem običnih telefonskih linija. Modem na drugom kraju komunikacijske linije konvertira prispjele podatke iz analogne ponovo u digitalnu formu na terminalu primaocu ili računaru. Konverzija iz digitalne u analognu formu zove se modulacija, a obrnuta - demodulacija. Modemi se uvijek koriste u paru. Stariji modemi imali su brzinu od 9,6; 14,4; 28,8; 33,6 Kbps, dok je današnji standard 56 Kbps.

Slika 5.16. Modemska veza

Na sljedećoj slici je dato objašnjenje tipa signala koji se koriste u modemskoj vezi:

234


Slika 5.17. Modemska veza – objašnjenje

Slika 5.18. Eksterni i interni modemi

Interne modeme koji su u formi adapter kartica spajamo na način da ih umetnemo u PCI slot na matičnoj ploči, dok se eksterni modemi povezuju preko serijskog COM ili USB porta. Kablovski modemi (slika 5.19-a). Kablovski modemi predstavljaju novu tehnologiju – novi tip komunikacijskih uređaja koji se mogu koristiti u podatkovnim komunikacijama, prije svega za tzv. remote access, dakle kao zamjena za standardni dial-up sistem konekcije. Imaju izgled sličan standardnim modemima, a koriste se za povezivanje računara (putem mrežne kartice) na sistem kablovske TV. Imaju dva osnovna porta: Ethernet Port (za konekciju na Ethernet mrežnu karticu) i Coaxial Port za

235


vezu na infrastrukturu kablovske TV. Ovi uređaji imaju dvije brzine transfera podataka: downstream i upstream (download i upload), pri čemu je downstream brzina znatno veća. Teoretska mogućnost downstream-a je 35Mbps, dok je brzina koja se postiže u praksi oko 1,5 Mbps ili više, što ovisi o brzini koju pružaju lokalni provajderi ovih usluga. Brzina upstreama je 128 Kbps, a ova razlika je prvenstveno zbog toga što je većina operacija korištenja WWW-a bazirana na downloadiranju raznih tipova fajlova.

Slika 5.19-a. Cable Modem

xDSL modemi (Slika 5.19-b). Kao posebna vrsta modema, xDSL modemi (nazivaju se još i xDSL transiveri) se koriste kod xDSL komunikacija. O ovoj tehnologiji će biti govora nešto kasnije.

Slika 5.19-b. xDSL Modem

ISDN uređaji. ISDN predstavlja komunikacijski sistem koji postojeću telefonsku mrežu pretvara u digitalni sistem prijenosa podataka. ISDN servisi pružaju mogućnost prijenosa ne samo govora, već i podataka i videoinformacija. Podaci se prenose većom brzinom nego što je to slučaj kod klasičnih modemskih veza, pri čemu je moguć istovremeni prijenos podataka preko jednog kanala i telefonski razgovor preko drugog. ISDN priključci se realiziraju korištenjem postojeće telefonske mreže. Međutim, za razliku od analognog telefonskog PTT sistema, ISDN servis nije raspoloživ na svakoj PTT lokaciji. Da bi se mogla ostvariti ISDN veza iz neke firme ili privatne kuće, lokalna telefonska centrala mora raspolagati

236


opremom potrebnom za podršku ISDN-a. Također, neophodan je tzv. ISDN adapter, interni ili eksterni, koji se, slično kao i modem povezuju na računar.

Slika 5.20.ISDN veza

Prvobitna ISDN tehnologija, tzv. Basic-rate ISDN je imala kapacitet od 64 Kbps, dok tzv. Primary-rate ISDN omogućava brzinu i do 1,5 Mbps. Ove dvije tehnologije spadaju u tzv. uskopojasni ISDN (Narrowband ISDN) koji koristi klasične bakarne linije. Nova generacija ISDN-a je tzv. širokopojasni ISDN (Broadband ISDN - B-ISDN) koji koristi fiber optičku tehnologiju. Mrežne adapter kartice. Mrežne adapter kartice (Network Adapter Cards ili Network Interface Cards) omogućavaju povezivanje računara u lokalne računarske mreže. Fizički se instaliraju tako što se umetnu u jedan od praznih slotova za proširenje na glavnoj ploči, dok se softverski dio instalacije obavlja instaliranjem drajvera s diskete koja obično dolazi uz karticu. Kod starijih modela mrežnih kartica i starijih verzija operativnih sistema, softverska instalacija je u ne malom broju slučajeva predstavljala problem jer je trebalo konfigurirati nekoliko parametara kao što su: IRQ broj, I/O adresu, memorijsku adresu i sl. Nove mrežne kartice koriste tzv. PNP-standard (Plug-and-Play), koji omogućava automatsko konfiguriranje kartice prilikom prvog narednog podizanja operativnog sistema pod kojim računar radi. Noviji operativni sistemi podržavaju ove standarde.

Slika 5.21. Mrežna kartica (stariji model) i portovi za kablove

237


Slika 5.22. Mrežna kartica sa samo jednim portom (UTP) kakva se danas

najčešće koristi kod PC računara Dva osnovna tipa slotova na PC-u koji se koriste za umetanje mrežnih kartica su:

ISA (Industry Standard Architecture) PCI (Peripheral Component Interconnect)

uz PCMCIA model koji se koristi kod notebook računara. U toku planiranja mreže ili nabavke mrežnih kartica i opreme, slijedeće karakteristike se trebaju uzeti u obzir:

vrsta mrežnog medija koji se koristi (UTP ili BNC kabal, optički kabal, itd.),

brzina prijenosa podataka (10 Mbps, 100 Mbps, 1 Gbps, itd.), vrsta slota u koji se mogu instalirati (PCI, PCMCIA).

Ruteri su komunikacijski uređaji koji determiniraju narednu tačku na mreži na koju treba određeni "data packet" poslati ka krajnjem odredištu. Ruteri se koriste u mrežnim okruženjima u kojima egzistiraju dva ili više različitih mrežnih protokola. Naprimjer, ruter je neophodno koristiti u situaciji ako u mreži koegzistiraju DECnet kao mreža koja podržava jedan ili više Digital servera na koje su priključeni terminali sa različitih lokacija, i mreža PC-a koji rade pod Windows operativnim sistemom. Pored toga, u određenim slučajevima je moguće izbjeći korištenje fizičkih uređaja za rutiranje, te se u tu svrhu mogu koristiti programi koji podržavaju rutiranje između dva mrežna protokola. Primjer jednog takvog programa je "AppleTalk Router", softverski ruter koji omogućava povezivanje AppleTalk i Ethernet protokola. Ruteri se klasificiraju kao Lejer 3 uređaji tj. uređaji koji primarne zadatke obavljaju na mrežnom lejeru OSI modela. Rad na lejeru 3 omogućava ruterima operacije odlučivanja i preusmjeravanja podataka na osnovu 238


grupa mrežnih adresa, umjesto individualnih lejer 2 adresa. Stoga su dvije glavne funkcije rutera: izbor puta (rute) paketa i njegovo preusmjeravanje na odgovarajući port. Podatke o mrežama priključenim na pojedine interfejse ruter čuva u tzv. ruting tabelama

Ruter firme RAD

Ruter firme CISCO

Slika 5.23. Ruteri

Slika 5.24. Ruter u mreži (LAN-WAN okruženju)-a

239


Slika 5.25. Ruter u mreži – c/s okruženju - b

Repeater. Mrežni signal postepeno slabi prostirući se mrežom i nakon izvjesne dužine pređenog puta (kabla, medija) postaje neprepoznatljiv ostalim uređajima. Tako, naprimjer, maksimalna dužina UTP5 kabla iznosi 100 metara. Signal je, znači, potrebno regenerirati, ne mijenjati informaciju koju nosi, nego ga samo pojačati i ponoviti (repeat - ponavljati). Uređaji koji obnavljaju (pojačavaju i ponavljaju) mrežni signal nazivaju se repeateri. Klasificirani su kao Lejer 1 uređaji jer djeluju samo na mrežni signal, tj. sekvence bita ne tražeći nikakve druge informacije.

Slika 5.26. Repeater

U novije vrijeme repeateri se rijetko koriste. Umjesto tih uređaja, sposobnost pojačavanja signala se ugrađuje u savremene habove, svičeve i koncentratore, tako da oni, pored svoje osnovne uloge, imaju i zadatak pojačavanja signala. Gateway predstavlja komunikacijski uređaj ili računar koji predstavlja ulaznu tačku na drugu mrežu. Za razliku od bridževa i rutera koji funkcioniraju na samo jednom nivou OSI modela, gejtveji prevode protokole s više od jednog OSI nivoa. Upravo zbog te karakteristike 240


gejtveji se koriste za povezivanje različitih kompjuterskih sistema koji koriste različite komunikacijske protokole na više OSI nivoa (npr. Novell-ov IPX, Appleov AppleTalk, IBM-ov SNA, kao i standardni TCP/IP protokol). Bridž (Bridge) je komunikacijski uređaj koji se koristi za povezivanje lokalnih mreža koje rade pod istim protokolom (npr. Ethernet ili Token Ring).

Slika 5.27. Bridž

Slika 5.28. Segmentiranje mreže pomoću bridža

Bridž radi na drugom - "data-link" nivou OSI mrežnog standarda (jedan nivo ispod rutera). Ponekad se kombinuje s ruterom u jedan uređaj koji se naziva "brouter". Može se konstatirati da bridževi segmentiraju mrežu i fizički povezuju pojedine segmente mreže. Filtriranje mrežnog saobraćaja se vrši na Data Link nivou, zbog čega se i nazivaju Lejer 2 uređajima. Hab (Hub) je uređaj koji služi u funkciji konvergencijskog mjesta na koje se priključuju kablovi s više računara i s kojeg se podaci usmjeravaju ka drugim uređajima u mrežnoj topologiji. Hab sa slike ima 24 UTP porta i može poslužiti za priključivanje do 24 računara u jednom segmentu lokalne mreže, npr. jedan ured ili računarska laboratorija. U tom slučaju Hab s jednim izlaznim portom (kablom) obezbjeđuje vezu ka drugim segmentima u horizontalnoj i vertikalnoj strukturi mreže. Habovi, poput

241


repeatera, regeneriraju mrežni signal na nivou bita za veći broj hostova (4, 8, 24) zbog čega su poznati i kao multiport repeateri. Regenerirani signal se dalje emitira na sve hab portove. Kako se aktivnost habova odvija samo na fizičkom lejeru, OSI mrežnog modela smatraju se Lejer 1 uređajima. Habovi obezbjeđuju i dodatnu pouzdanost mreže jer u slučaju neispravnosti jednog od priključenih kablova ne dozvoljavaju ometanje rada ostatka mreže. Habovi se mogu klasificirati kao: aktivni ili pasivni i inteligentni ili "glupi". Većina modernih habova su aktivni tj. habovi koji koriste sopstveno napajanje električnom energijom za regeneraciju signala. Pasivni habovi ne regeneriraju signal nego ga dijele korisnicima dozvoljavajući im samo fizički pristup mrežnom segmentu. Inteligentni habovi imaju konzolne portove kako bi mogli biti programirani za neke jednostavnije zadatke upravljanja mrežnim saobraćajem. "Glupi" habovi nemaju mogućnost upravljanja već samo regeneriraju signal i emitiraju ga po svim portovima.

Slika 5.29. Hab sa 24 UTP porta firme HP

Svič (Switch) je uređaj dosta sličan habu i koristi se u lokalnim mrežama u kombinaciji s habovima, a u funkciji uređaja višeg nivoa, koji ima zadatak da usmjerava podatke prema pojedinim konvergencijskim tačkama. Nije neophodan za manje lokalne mreže, ali kod većih LAN-ova povećava njihove performanse. Svičevi ili tzv. multi-port bridževi su Lejer 2 uređaji koji vrše filtriranje tj. usmjeravanje mrežnog saobraćaja. Podaci se usmjeravaju samo na onaj port na koji je priključen host kome su podaci namijenjeni.

Slika 5.30. Svič firme HP

242


Slika 5.31. Uloga sviča i haba u LAN mreži

Transiver (transmitter/receiver – odašiljač/prijemnik) služi za konvertiranje između dva različita porta. Naprimjer, ako je sistem kabliranja baziran na twisted-pair kablovima koji koriste UTP port, a određeni računari imaju kartice sa BNC portom, onda se koristi transiver za povezivanje takvih računara na twisted-pair sistem kabliranja. Također, ako se koriste habovi koji obično dolaze sa UTP portovima, onda se transiveri koriste za povezivanje računara sa non-UTP mrežnim karticama na te habove. Na slici 5.32 prikazan je transiver koji služi za povezivanje između segmenta mreže koja koristi "thick" koaksijalni kabal i onog dijela koji je baziran na "twisted-pair" sistemu, dok je na slici 5.33 dat transiver koji konvertira USB u UTP sistem kabliranja. Transciver se smatra Lejer 1 uređajem jer vrši samo konverziju fizičkog signala jednog tipa u drugi.

Slika 5.32. Transiver za konverziju UTP-BNC

Slika 5.33. Transiver za konverziju USB-UTP

243


Multiplekser je komunikacijski procesor (uređaj) koji omogućava pojedinačnom komunikacijskom kanalu simultano prenošenje transmisija s mnogih terminala. Uređaji poznati kao koncentratori i kontroleri imaju inteligentni mikroprocesor koji pohranjuje komunikacijske programe i "buffer" skladište. Koncentratori koncentriraju mnoge linije spore brzine u linije visoke brzine kroz primjenu "buffer" skladišta i također usmjeravaju podatke na odgovarajuću destinaciju. Kontroleri vežu grupe terminala ili drugih uređaja s komunikacijskim kanalom. "Front-end" procesor je tipično mikroračunar određen za rukovanje kontrolnim funkcijama kod podatkovnih komunikacija za velike mainframe računarske sisteme. "Private branch exchange" - PBX je komunikacijski procesor koji se koristi kao uređaj za svičiranje između telefonskih linija unutar radnog prostora i glavnih telefonskih linija lokalne telefonske kompanije.

Slika 5.34. Multiplekser

Slika 5.35. FLM Multiplekser koji se koristi za povezivanje PC-a na fiber-

optičku mrežu

Ostali komunikacijski uređaji koji se koriste u poslovnom kompjutingu

Pametne kartice (Smart Cards) Pametna kartica je plastična kartica veličine kreditne kartice sa umetnutim mikročipom koji može obrađivati podatke. Može se koristiti u više različitih modaliteta: kartice za memoriranje određene vrijednosti, beskontaktne kartice i kartice s integriranim krugovima (ICC). IT industriji su najinteresantnije ICC kartice s obzirom da one mogu izvoditi sofisticirane operacije, uključujući potpisivanje i izmjenu ključeva.

244


Kartice se mogu podijeliti u tri grupe: kontaktne, beskontaktne i kombinirane. Svaka od tih grupa dalje se može podijeliti s obzirom na veličinu i tip memorije te prisutnost procesora koji kartici daje atribut “pametna“. Razlikuju se sljedeći tipovi pametnih kartica: Pasivne kartice. Iako ove kartice ne sadrže čip, iz historijskih razloga ubrajaju se u tu grupu, jer se smatraju prethodnicom savremenih pametnih kartica. Trenutno su najraširenije magnetne kartice s magnetnom trakom na zadnjoj strani koja može pohraniti oko 200 bajta podataka. Memorijske kartice. Memorijske kartice ne sadrže procesor i zato ne mogu dinamično obrađivati podatke. S obzirom na vrstu memorije, razlikujemo tri tipa memorijskih pametnih kartica: • kartice sa običnom memorijom - namijenjene su uglavnom

pohranjivanju podataka; • kartice sa zaštićenom ili dijeljenom memorijom - kartice koje imaju

ugrađene logičke veze pomoću kojih nadziru pristup do podataka; • kartice sa pohranjenom vrijednošću - namijenjene su pohranjivanju

određenih vrijednosti - za jednokratnu ili višekratnu upotrebu. Tipičan primjer takvih kartica su telefonske kartice.

Mikroprocesorske kartice. Ovaj tip pametnih kartica uključuje CPU, RAM, ROM, EEPROM. Posjeduju i operativni sistem koji je obično pohranjen unutar ROM-a, dok je većina podataka storirana unutar EEPROM-a. Odnos memorijskih veličina dat je u sljedećoj tabeli:

RAM 256 bajta - 1 KB

EEPROM 1 - 16 KB

ROM 6 - 24 KB

Microprocesor 8-bitni sa brzinom od 5 MHz

Interface 9600bps Kod pametnih kartica koriste se uglavnom dva operativna sistema: JavaCard i MULTOS. MULTOS (Multiple Operating System) je OS koji omogućava da se više aplikacijskih programa instalira na smart karticu s tim da OS svaki program drži izoliran u odnosu na ostale aplikacije.

245


Slika 5.36. MULTOS operativni sistem

Sa aspekta primjene, može se reći da se najveći broj smart kartica upotrebljava u telekomunikacijama. Posljednjih godina primjetna je šira upotreba u zdravstvu i bankarstvu. Pametne kartice se upotrebljavaju i za zaštitu televizijskih programa. U bankarstvu se upotrebljavaju magnetne kartice u obliku bankomatnih ili kreditnih kartica. Dok se bankomatne kartice upotrebljavaju za plaćanje odmah, a kreditne za odgođeno plaćanje, elektronski novčanici su pretplatnički. To znači da prilikom izdavanja kartica sadrži neki iznos, koji se pri svakoj kupovini smanji. U većini slučajeva koriste se mehanizmi slični onim na telefonskim karticama. Potreba za pametnim karticama se ukazuje i pri sigurnim elektronskim transakcijama. Grupa proizvođača koja uključuje Visu i Master-Card razvila je standard SET (Secure Electronic Transactions), koji omogućava autentifikaciju i cjelovitost transakcije s kreditnim karticama. Uređaji za transformaciju sadržaja Razvoj komunikacijske i informacijske tehnologije su usko povezani na način da jedan drugog potiču, odnosno doprinose razvoju kvalitetno novih rješenja. Jedan takav primjer su tzv. uređaji za transformaciju sadržaja (Content Transformation Engine – CTE) – uređaji koji se koriste za konverziju sadržaja standardnih web formata (HTML, XML) u format prilagodljiv za bežične uređaje kao što su IP telefoni, GSM uređaji i sl. (slika 5.37).

Slika 5.37. Konverzija formata: wired - wireless

246


Jedan takav uređaj je Ciscov Content Transformation Engine (CTE) koji je predstavljen na slici 5.38.

Slika 5.38. Cisco uređaj za transformaciju sadržaja - CTE1400

Ovdje se radi o dvjema vrstama protokola koje CTE uređaj treba da konvertira. a) Protokoli koji ovise o računarskim uređajima (Device-based

protocols): • Desktop računari: HTTP-HTML • Pocket PC uređaji: HTML • Palm uređaji: Clipped HTML • RIM pageri: Clipped HTML • Bežični telefoni: cHTML, HDML, WML • IP telefoni: XML itd.

b) Aplikacijski-orijentirani protokoli: • Internet tehnologija: TCP/IP • E-mail messaging tehnologija: SMTP • Web tehnologija: HTTP, HTML, Clipped HTML, cHTML, HDML,

WML, XML • Mobilni kompjuting: WAP, WML, XML itd.

247


5.5. Komunikacijski standardi i protokoli OSI model U sistemu računarskih komunikacija uređaji koji komuniciraju jedni s drugima moraju koristiti isti jezik i primjenjivati ista pravila, drugim riječima, moraju postojati posebni mehanizmi koji će osiguravati da se podaci poslani sa jednog uređaja na drugi transmitiraju bez grešaka. U tom smislu je 1983. godine kreiran tzv. OSI model (Open Systems Interconnection) od strane glavnih telekomunikacijskih kompanija. On propisuje sedam funkcionalnih nivoa (layers) od kojih svaki predstavlja zaseban skup zadataka u funkciji prijenosa podataka. Svaka poruka poslana s jednog računara ka drugom mora proći ove nivoe, kako u postupku slanja, tako i prijema poruke.

Slika 5.39. OSI nivoi (slojevi)

Funkcije svakog od nivoa su: • Nivo 7. Aplikacijski (Application Layer): Aplikacija koju

korisnik koristi za komuniciranje, npr. softver za e-mail, fajl transfer i sl.

• Nivo 6. Prezentacijski (Presentation Layer): Služi za konverziju podataka za upotrebu od strane nivoa 7, mrežnu sigurnost, fajl transfer i funkcije formatiranja. Osigurava

248


također konverziju između različitih računara koji koriste različite formate.

• Nivo 5. Sesija (Session Layer): Zadatak mu je upravljanje mrežom. Korisnici komuniciraju direktno sa ovim nivoom, koji može verificirati logiranje i pasvord, može nadgledati korištenje sistema. Osigurava mrežnim aplikacijama metod za ponovno pokretanje transmisije podataka ako je trenutno veza izgubljena.

• Nivo 4. Transport (Transport Layer): Primarno se bavi uočavanjem grešaka u transferu i njihovim otklanjanjem.

• Nivo 3. Mreža (Network Layer): Definira protokole koje koriste mrežni operativni sistemi za ostvarenje osnovnih komunikacija. Na ovom nivou operiraju ruteri kao komunikacijski uređaji. Funkcije mrežnog lejera su: biranje najbolje putanje za prijenos podataka između dviju lokacija na mreži (u smislu najbrže, najmanje zauzete), rutiranje (routing) i logičko adresiranje mreže (npr. IP adresiranje). Lejer 3 protokol podatkovne jedinice su paketi.

• Nivo 2. Data Link (Data Link Layer): Nivo 2 kreira skup pravila koje pošiljalac i primalac moraju poštovati da bi ostvarili komunikaciju. Podržava softverske drajvere koji dolaze s mrežnim karticama i koji se instaliraju na računar. Na ovom nivou funkcioniraju bridževi kao komunikacijski uređaji. Data Link nivo osigurava pouzdan prijenos informacija kroz fizički link. Važniji zadaci Data Link lejera su fizičko adresiranje mreže, kontrola pristupa fizičkom mediju (linku), notifikacija grešaka koje se mogu pojaviti u prijenosu podataka organiziranih u PDU1 jedinice nazvane frameovi.

• Nivo 1. Fizički (Physical Layer): Na lejeru 1 podaci se dekodiraju u fizički signal i transmituju kao dekodirani bitovi. Na ovom nivou računar ostvaruje vezu s mrežnom karticom. Fizički lejer obavlja prijenos informacija s viših lejera na fizički medij (bakarnu žicu, optički kabl, zrak kao medij za prijenos elektromagnetnih talasa) u obliku odgovarajućih signala (varijacija vrijednosti napona, impulsa svjetlosti, EM talasa određene talasne dužine itd.) koji predstavljaju sekvence bita (nula i jedinica).

Većinom navedenih nivoa upravlja mrežni operativni sistem, odnosno mrežna komponenta operativnog sistema pod kojim računar radi. To su sljedeći nivoi: mrežni, transportni, sesijski, prezentacijski, kao i dijelovi "Data link" i aplikacijskog nivoa. Fizički nivo i veći dio "Data link" nivoa

249


OSI modela pokriva komunikacijski uređaj, npr. mrežna kartica, dok većinu aplikacijskog nivoa čine komunikacijske aplikacije kao što su: e-mail, telnet, ftp itd. Nivoi OSI modela su implementirani preko odgovarajućih hardversko-softverskih protokola. Na sljedećoj slici su dati primjeri implementacija pojedinih OSI nivoa.

Slika 5.40. OSI nivoi – Osnovni moduli i primjeri protokola

Način implementacije određenih informacija na različitim OSI nivoima najbolje se može vidjeti na primjeru Internet adrese određenog računara. Sljedeća slika daje prikaz formata te adrese na tri različita OSI nivoa: Data Link, mrežni i aplikacijski.

Slika 5.41. Tipovi softvera i adresa na različitim OSI nivoima

250


Brzina prijenosa Brzina prijenosa podataka u računarskim komunikacijama izražava se u bitima u sekundi (bits per second) i označava broj bita koji se može transferirati u sekundi. Ovaj termin se obično poistovjećuje s terminom bod u sekundi (baud), što nije korektno, jer potonja mjera predstavlja broj promjena stanja digitalnog signala u sekundi. Kod starijih modema ove dvije jedinice mjere su bile identične jer je modem prenosio jedan bit u jedinici vremena. Bod se inače najprije koristio za mjerenje brzine prijenosa telegrafa, a dobio je ime po francuskom inženjeru Baudotu. Veće jedinice su Kbps (kilobita u sekundi) i Mbps (megabita u sekundi). Naprimjer, paralelni kablovi koji služe za povezivanje printera transferiraju podatke na 1200 ili 2400 bita u sekundi, za razliku od serijskih veza koje komuniciraju na brzinama od 300 do 19.200 bita u sekundi. U tekstu koji slijedi, u kontekstu različitih hardverskih protokola za prijenos podataka u okviru računarskih mreža, date su i brzine koje ih karakteriziraju.

251


5.6. Računarske mreže Računarska mreža se može definirati kao sistem za računarsko komuniciranje koji povezuje dva ili više računara i perifernih uređaja. Komunikacijska tehnologija o kojoj smo prethodno govorili predstavlja osnovu za povezivanje računara u računarske mreže. Ciljevi računarskog umrežavanja su sljedeći:

• dijeljenje fajlova i programa, • dijeljenje hardverskih resursa računara (disk, CD-ROM, DAT

traka itd.), • dijeljenje printera, • centralizirano upravljanje resursima koji su u mreži, • efikasniji rad u grupama itd.

Računari se mogu povezivati u računarske mreže na više načina ovisno o komunikacijskim medijima i uređajima koji se koriste, veličini područja na kojem se mreža uspostavlja, vrsti računara i periferala koji se uvezuju itd.

Slika 5.42. Tipična mreža u client-server arhitekturi

252


Prva klasifikacija računarskih mreža vrši se na osnovu lokaliteta (veličine područja) s kojeg se računari povezuju. U tom slučaju se govori o tri tipa mreža:

• lokalne mreže (Local Area Networks - LAN), • rasprostranjene mreže (Wide Area Networks - WAN), • globalna mreža – Internet.

Postoji i pristup koji rasprostranjene mreže dijeli na nekoliko tipičnih konfiguracija:

• kampus mreže, koje obuhvataju više zgrada unutar jednog kampusa ili industrijskog parka;

• metropolske mreže (Metropolitan Area Network - MAN) - predstavljaju mreže koje se prostiru na čitave gradske konglomeracije, pa čak i preko njih;

• mreže poslovnih sistema - mreže koje međusobno vežu sve računarske sisteme unutar nekog poslovnog sistema, neovisno o platformi računarskog sistema, operativnog sistema, komunikacijskim protokolima i geografskim lokacijama.

Bez obzira na tip, računarska mreža se, slično kao i računarski sistem, sastoji od hardverskog i softverskog dijela, odnosno:

• računara, • komunikacijskih medija, • komunikacijskih uređaja, • softvera (sistemskog i aplikativnog).

Softverska komponenta uključuje mrežni operativni sistem, komunikacijske protokole, drajvere mrežnih kartica i sl. Na ovaj način se jedna računarska mreža može smatrati računarskim sistemom u širem smislu.

Lokalne mreže Lokalna mreža (LAN) je skup računara direktno vezanih jedni za druge, na jednom uskom lokalitetu. LAN mreža povezuje računare korištenjem komunikacijskih kablova i mrežnih kartica koje se, kako smo vidjeli, postavljaju u prazne slotove matične ploče računara. Što se kabliranja tiče, ovisno o željenim performansama i raspoloživim materijalnim

253


sredstvima, može se koristiti svaki od navedenih sistema: "twisted-pair", koaksijalni, fiber optički, a ako se radi isključivo o Apple Macintosh računarima, onda se koristi Local Talk sistem kabliranja. Tako se može reći da se LAN hardver sastoji od računara, komunikacijskih linija, mrežne kartice i periferne opreme. Mrežno okruženje definira mrežni operativni sistem (NOS) i protokole koji osiguravaju komunikaciju i mrežne usluge.

Slika 5.43. Tipična LAN mreža Mrežna topologija. Mrežna topologija se odnosi na fizičko i logičko uređenje računara unutar mreže. Svaki fizički elemenat mreže se obično naziva čvor (node), što može biti bilo koji uređaj na mreži koji može da razmjenjuje podatke s drugim mrežnim čvorovima. Postoje tri osnovne mrežne topologije:

• Bus (Bus) • Prsten (Ring) • Zvijezda (Star)

U Bus topologiji čvorovi su organizirani duž komunikacijskog kabla, sa mogućnošću dodavanja čvorova. Obično se koristi kod povezivanja računara koaksijalnim kablom pri čemu se veza između kabla i računara ostvaruje pomoću tzv. "T" konektora, dok je na krajevima neophodno staviti tzv. terminatore. U prstenastoj topologiji čvorovi su povezani u krug, dok zvjezdasta mreža ima centralni čvor za koji se vežu svi drugi čvorovi pojedinačnim vezama.

254


Slika 5.44. LAN topologije U novije vrijeme se za lokalno umrežavanje uglavnom koristi twisted-pair sistem kabliranja i hab kao komunikacijski uređaj.

Slika 5.45. Hab u lokalnoj UTP mreži

255


Ovisno o karakteristikama lokacije i zahtjevima korisnika, kabliranje mreže se može uraditi i na način da se neposredno kod čvora (računara), na zidu ili na podu, ugradi UTP priključak, slično telefonskom priključku, pri čemu se računar povezuje na taj priključak. Od tako postavljenih priključaka kablovi se posebnim kanalima vode do centralnog kontrolnog panela gdje se mogu smjestiti habovi, svičevi i ostali neophodni komunikacijski uređaji.

Sljedeća slika prikazuje mogućnost kombiniranja koaksijalnog i twisted-pair sistema kabliranja. Twisted-pair kablovi se u ovom slučaju koriste za povezivanje mrežne kartice s računara i haba, dok se koaksijalni kabal koristi za daljnje povezivanje habova.

Slika 5.46. Kombinacija koaksijalnog i twisted-pair kabla

Bežične LAN mreže (Wireless LANs) Bežične (Wireless) lokalne mreže prenose podatke kroz zrak putem sistema radiofrekvencija. U posljedenjih nekoliko godina izrađeno je i uvedeno nekoliko standarda na području LAN bežičnog komuniciranja, kao što su:

802.11b ili Wi-Fi standard za wireless uređaje s brzinom od 11 Mbps,

802.11a (54 Mbps), 802.11g (54 Mbps)*, 802.15 ili Bluetooth s brzinom transfera podataka od 1 Mbps.

IEEE 802.11b koji se još naziva “wireless Ethernet” je danas dominantni WLAN standard. Sistem komuniciranja se bazira na sljedećem principu:

Svaki računar koji je član WLAN mreže posjeduje tzv. bežični mrežni adapter (wireless NIC) koji ima zadatak da transmituje radiosignale ka tzv. access pointu (AP).

* Tokom 2007. godine očekuje se usvajanje standarda 802.11n sa max. brzinom od 540Mbps. 256


WLAN mrežni pristup (komunikacija) odvija se putem uređaja koji

se nazivaju pristupne tačke (access points – AP).

Slika 5.47. Wireless Ethernet access point Tzv. “Bluetooth” standard (označen kao IEEE 802.15) omogućava sistem bežičnog komuniciranja za male – personalne mreže s brzinom prijenosa podataka od 1 Mbps. Radi se o malim i jeftinim uređajima koji su kreirani za osiguranje sistema bežičnog komuniciranja između računarskih uređaja kao što su: tastatura, miš, PDA uređaji i sl. Bluetooth mreža se naziva još i “piconet”, a sistem komuniciranja se bazira na tzv. principu “master-slave” uređaja, pri čemu “slave” uređaji ne komuniciraju direktno. Wireless LAN mreže su postale popularne zato što:

eliminiraju sistem kabliranja, uz omogućavanje pristupa mreži sa različitih lokacija;

omogućavaju kompjuting za mobilne korisnike s različitih lokacija u ofisima;

omogućavaju lakši pristup informacijama u određenim situacijama gdje je mobilni kompjuting od posebnog značaja kao što su npr. aerodromi, bolnice i sl.

257


Rasprostranjene mreže

Rasprostranjene mreže (WAN) predstavljaju kombinaciju dviju ili više lokalnih mreža povezanih komunikacijskim medijima i uređajima. Naprimjer, jedan poslovni sistem koji ima pogone ili urede na različitim lokacijama može imati WAN mrežu kao što je prikazano na slici 5.48.

Slika 5.48. Primjer WAN mreže

U navedenom primjeru firma X je organizirala poslovanje na tri lokacije: Sarajevo, Tuzla i Mostar. Računari na ovim lokacijama su povezani u lokalne mreže koje se potom kroz sistem iznajmljenih linija od 64 Kbps, povezuju u rasprostranjenu mrežu. Iznajmljena linija propusnosti 64Kbps je samo jedna mogućnost, to može biti X-25 linija, ISDN linija, T1, T3, ATM itd., ovisno o razvijenosti komunikacijskih servisa koje pruža PTT. Također, određeni oblik WAN-a je moguće uspostaviti i na gradskim lokalitetima u navedenom primjeru. Naprimjer, firma X može imati predstavništvo (ured) u centru Mostara, a skladište u Bišću polju. U tom slučaju, lokalitet Mostara također razvija određenu WAN infrastrukturu pri čemu veza od Sarajeva do Mostara ostaje 64Kbps, dok je veza od mostarskog predstavništva do skladišta postavljena na X-25 protokolu. Dakle, postoji više mogućih kombinacija, i sve ovisi o željenoj brzini prijenosa, materijalnih sredstava firme, kao i pokrivenosti određenih geografskih područja određenim komunikacijskim linijama.

Na sljedećoj slici je dat također primjer WAN mreže s više detalja vezanih za konkretne komunikacijske medije i uređaje (ruter, bridž, hab) i internetworking tehnologije (FDDI, T1).

258


Slika 5.49. Tipična WAN mreža

Internet

Internet je globalna računarska mreža. Osnova internet mreže je TCP/IP protokol (Transmission Control Protocol - Internet Protocol) koji predstavlja standardni protokol za povezivanje računara različitih konfiguracija, kao i proizvođača operativnih sistema. Svaki host (računar) na Internetu ima jedinstvenu IP adresu koja sadrži četiri troznamenkasta broja odvojena tačkama: XXX.XXX.XXX.XXX. Primjer takve adrese je 193.140.207.114, pri čemu, ovisno o tipu klase koji se koristi (A, B, ili C) jedan dio služi za identifikaciju mreže, a drugi za identifikaciju računara. U navedenom primjeru, pošto se radi o "C" klasi, prva tri troznamenkasta broja (193.140.207) označavaju mrežu, dok četvrti broj (114) identificira računar. Svaki od četiri broja može imati vrijednost od 0 do 255. Ovaj sistem označavanja Internet adresa poznat je pod nazivom IPv4, a uveden je u početku Internet ere i omogućava ukupno 4,3 milijarde mogućih adresa. U početku je to izgledao sasvim pristojan broj – više nego dovoljan za potencijalni broj računara kojima bi te adrese bile dodjeljivane. Međutim, u posljednjih nekoliko godina, sa 259


stalno rastućim brojem računara na Internetu, kao i drugih kompjuting uređaja s pristupom Internetu, ovaj sistem označavanja postaje nedovoljan pa je već 1994. godine Internet Engineering Task Force (IETF) zadužen da predloži novi standard koji će podržati veći broj računara na globalnoj mreži. Tako je kreiran standard IPv6 – sistem koji umjesto postojećeg 32-bitnog koristi 128-bitni sistem (šemu) adresiranja. Umjesto četiri osmobitna broja (u binarnoj notaciji), nova šema koristi osam četverodigitnih brojeva u heksadecimalnoj notaciji. Primjer IPv6 Internet adrese je: 2EG3.0000.1323.0000.6HE2.CDDE.2546.AB76. Ovaj novi sistem adresiranja podržava znatno veći broj adresa (taj broj iznosi 2128 ili prevedeno na standardni brojčani izraz to je: 340,282,366,920,938,463,463,374,607,431,768,211,456 matematički mogućih adresa, odnosno 296 puta više nego sadašnji sistem). Da bi se moglo efikasno rukovati tako velikim brojem Internet adresa, čak i kod postojećeg sistema kodiranja taj broj je 4,3 milijarde, još 1984. godine definiran je koncept „Domain Name System“ (Domain Name Server) koji kao specifična baza podataka ima zadatak uparivanja svakog IP broja i imena računara koje definira korisnik. 5.7. Mrežni softver - sistemski

Komunikacijska tehnologija i njena primjena u okviru računarskih mreža ne bi bila moguća bez odgovarajućeg softvera. Ovaj softver se također može podijeliti na dvije grupe: osnovni ili sistemski softver i aplikacijski softver. Mi ćemo u okviru ovog poglavlja samo naznačiti ovu podjelu, s obzirom da smo o operativnim sistemima već govorili i naznačili koji od njih se primjenjuju u mrežnim okruženjima. O komunikacijskom aplikativnom softveru će više biti riječi nešto kasnije. Mrežni operativni sistemi

Mrežno okruženje je definirano mrežnim operativnim sistemom (Network Operating System - NOS) i protokolima koji osiguravaju komunikaciju i mrežne usluge. U poglavlju o operativnim sistemima rekli smo da postoje dva osnovna tipa mrežnih operativnih sistema:

• "peer-to-peer" mrežni operativni sistem • "client/server" mrežni operativni sistem

260


"Peert-to-peer" mrežno okruženje (slika 5.50) podrazumijeva da svi sistemi u mreži imaju isti status. Niti jedan sistem nije podređen drugome. Omogućava dijeljenje podataka, programa, hardverskih uređaja i periferala.

Slika 5.50. "Peer-to-peer" mrežno okruženje

Kod "client/server" mrežnog operativnog sistema (slika 5.51) postoje dva tipa, u odnosu na karakter servera:

• dodijeljeni (dedicated) i • nedodijeljeni (non-dedicated).

Slika 5.51. "Client/server" mrežno okruženje

Softverski protokoli kod mrežnih operativnih sistema

Mrežni operativni sistemi omogućavaju razmjenu podataka između računara povezanih u mrežu. Svaki pojedinačni mrežni operativni sistem ima izgrađen sistem transfera podataka preko odgovarajućih modula (protokola) u odnosu na OSI model. U tom smislu su najvažniji sljedeći

261


protokoli: transportni, mrežni i aplikacijski. U nastavku su dati primjeri ovih protokola od poznatijih proizvođača mrežnih operativnih sistema. Transportni protokoli. Transportni protokoli osiguravaju pouzdan transfer podataka i uključuju sljedeće tipove:

• IBM-ov APPN • TCP dio Internet TCP/IP protokola • SPX dio Novell NetWare IPX/SPX protokola • Microsoft NetBIOS i NetBEUI • AppleTalk

Mrežni protokoli. Mrežni protokol je skup konvencija ili pravila koje koristi program ili operativni sistem da bi komunicirao između dviju ili više krajnjih tačaka. Glavni mrežni protokoli su:

• IP dio TCP/IP protokola (Internet protokol) • SNA (IBM-ov mrežni protokol) • DECnet (Digitalov mrežni protokol) • IPX (Novellov mrežni protokol) • NetBIOS (Microsoftov protokol) • AppleTalk (Apple Macintosh mrežni protokol)

Aplikacijski protokoli. Aplikacijski protokoli funkcioniraju na aplikacijskom, prezentacijskom i "session" nivou OSI modela. Poznatiji aplikacijski protokoli su:

• IBM-ov APPC, • SMTP protokol za elektronsku poštu, • Protokol za transfer fajlova – FTP, • Telnet protokol za udaljeno logiranje na UNIX mašine.

U narednoj tabeli je data rekapitulacija nekih standardnih protokola prema pojedinim OSI nivoima.

262


Slika 5.52. Komunikacijsko-mrežni standardi prema OSI nivoima

5.8. Hardverski protokoli u računarskim komunikacijama (prijenosni standardi) Pod hardverskim protokolima u računarskim komunikacijama podrazumijevamo hardverska komunikacijska rješenja, odnosno standarde ili protokole koji se primjenjuju kao medij za prijenos podataka s određenim performansama u smislu brzine prijenosa, udaljenosti i sl. Mogu se podijeliti na više načina, ali je najčešće korištena sljedeća podjela:

• LAN tehnologije, • Internetworking (backbone) ili WAN tehnologije, • tehnologije za tzv. remote access ili tehnologije za

povezivanje na Internet.

U nastavku dajemo osnovne karakteristike ovih tehnologija uz napomenu da se jedne koriste isključivo unutar određene kategorije, dok se druge tehnologije (protokoli) mogu koristiti unutar dvije ili čak tri navedene skupine. Prva dva standarda navedena na listi: USB i IEEE 1394 ne predstavljaju klasične mrežne protokole u smislu LAN/WAN tehnologija, ali ih ovdje navodimo kao nove komunikacijske standarde-tehnologije koje su bitne sa aspekta podatkovnih komunikacija računara i periferala. 263


LAN tehnologije U LAN tehnologije prijenosa podataka mogu se svrstati sljedeći prijenosni standardi (tehnologije): USB, IEEE 1394, Ethernet, Token Ring, FDDI, Fiber Channel. USB (Universal Serial Bus) predstavlja novu tehnologiju za povezivanje računara i njegovih periferala. USB podržava brzinu prijenosa od 12 Mbit/s kod verzije 1.1, dok nova verzija USB protokola – 2.0 ima mogućnost prijenosa podataka na 480 Mbit/s. IEEE 1394 (High Performance Serial Bus) je namijenjen prvenstveno povezivanju s računarom tzv. processing-intensive periferala kao što su skeneri, digitalne kamere i uređaji za pohranjivanje podataka. IEEE 1394 tehnologija podržava brzine prijenosa do 400 Mbps, uz najavljene nove verzije s većim brzinama. Dvije najpopularnije implementacije ovog standarda – protokola su: FireWire firme Apple i i.Link firme Sun. Očekivanja su da ovaj standard u potpunosti zamijeni klasične serijske, paralelne i SCSI interfejse. Ethernet – Fast Ethernet – Gigabit Ethernet je protokol (IEEE 802.3 standard) koji se koristi za umrežavanje računara u lokalne mreže. Ethernet je kreiran 1975. godine u XEROX-ovom laboratoriju. Po prvobitno uspostavljenoj tehnologiji, prijenos podataka vršio se preko 50 ohmskog koaksijalnog kabla brzinom od 10Mbps (standard 10Base-T). Ovo znači otprilike 1,2 miliona karaktera u sekundi, što je blizu šest stotina stranica teksta u sekundi. Kada je u pitanju ova tehnologija, danas je standardna brzina prijenosa podataka 100Mbps – tzv. Fast Ethernet (standard 100Base-T, IEEE 802.3u), mada već postoje i gigabitne i 10 gigabitne Ethernet kartice (1000Base-T ili IEEE 802.3z). Kod tzv. debelog Ethernet-a (thick Ethernet 10Base5) maksimalna duljina kabla je 500 m, a sa repeaterima 2.5 kilometara. Kod tankog Etherneta (thin Ethernet 10Base2) maksimalna dužina kabla je 185 metara, a maksimalan broj stanica na jednom segmentu je 29. Ove veličine su različite kod Fast Etherneta (dijametar je 205 metara, umjesto 500). Prema podacima sa Ciscove web stranice, 85 posto LAN mreža danas u svijetu je bazirano na Ethernet protokolu. Token-ring je IBM-ov mrežni protokol, razvijen još početkom sedamdesetih godina, također se koristi za lokalno umrežavanje. Ovaj protokol označen je kao IEEE 802.5. Brzina transmisije podataka iznosi 4 i 16 Mbps. 264


FDDI sistem (Fiber Distributed Data Interface) je baziran na korištenju fiber optičkih kablova i koristi se za lokalne mreže. Međutim, u principu, FDDI se ne koristi za direktno povezivanje računara, već u smislu povezivanja segmenata LAN-a. FDDI vrši transmisiju podataka brzinom od 100 Mbps. Fiber Channel predstavlja novi pristup zasnovan na korištenju fiber tehnologije. Najčešće se koristi kao komunikacijski medij – infrastruktura za povezivanje računara unutar tzv. klaster sistema i za tzv. Storage Area Networks (SAN). Fiber kanalna tehnologija se sastoji od fiber kablova, specijaliziranih habova i Gigabit-interface konektora (GBIC). Ovi konektori se koriste za konverziju električnih signala u optičke i obratno. Fiber kanalna tehnologija podržava brzinu prijenosa od 100 Mbps, na distancama do 10 km. Osnovni nedostatak je visoka cijena jer su optički fiber kablovi skuplji od standardnih bakarnih kablova.

WAN tehnologije – Internetworking tehnologije Telefonske linije osiguravaju prijenos na velikim razdaljinama i koriste se u kombinaciji s modemima i drugim komunikacijskim uređajima. Dial-Up modemske komunikacije mogu vršiti transmisiju podataka brzinom do 56 Kbps. Ova - 56 Kbps Dial-Up modemska konekcija je najčešće korištena tehnologija remote pristupa, odnosno pristupa Internetu. Nova tehnologija nazvana x2, uvedena od firme U.S. Robotic, zajedno sa standardom V.90 postavljanim od ITU (International Telecommunications Union), omogućava brzinu prijenosa podataka od 56 Kbps putem standardnih telefonskih linija. Sa standardom kompresije - V.42 , 56Kbps modemi mogu downloadirati na brzini od 115 Kbps. Iznajmljene linije (Leased lines) su tzv. dedicated ili posebno namijenjene telefonske linije između dviju komunikacijskih tačaka. To su, ustvari, telefonske linije koje se iznajmljuju od nacionalnih PTT organizacija, a osiguravaju nesmetani prijenos podataka. Mogućnosti brzine prijenosa kod ovih linija su: 64Kbps, 128 Kbps, 256 Kbps, 512 Kbps itd. ISDN linije (Integrated Services Digital Network) predstavlja skup standarda za digitalni prijenos putem običnih telefonskih linija. Osnova ovog sistema su tzv. ISDN adapteri koji zamjenjuju modeme u uspostavljanju veze. Brzina prijenosa je između 56 Kbps i 1,544 Mbps, odnosno 2,048Mbps, ovisno o provajderima. Postoje dva nivoa ISDN

265


usluge: BRI (Basic Rate Interface) tj. bazni pristup namijenjen kućnim i malim korisnicima, i PRI (Primary Rate Interface) - primarni pristup za velike korisnike. Oba nivoa usluge uključuju izvjestan broj tzv. B i D kanala. B kanal služi za prijenos podataka, glasovne komunikacije, ali i drugih servisa dok se D kanal koristi za prijenos kontrolnih informacija. BRI pristup se sastoji od dva 64 Kbps B kanala i jednog 16 Kbps D kanala. Stoga korisnici BRI usluge mogu ostvarivati brzinu prijenosa podataka do 128 Kbps. PRI pristup se u Evropi sastoji od 30 B kanala i jednog D kanala, a u SAD od 23 B i jednog (64 Kbps) D kanala. Korištenje ISDN usluga zahtijeva instalaciju ISDN adaptera (umjesto modema) na korisničkoj kao i na strani davaoca ISDN usluge. Kablovsko-modemska tehnologija (Cable Modem). Tehnologija kablovskih modema koristi infrastrukturu kablovske televizije za prijenos podataka. Najčešće se koristi za povezivanje na Internet od kuće, pri čemu se računar povezuje na infrastrukturu kablovske TV putem odgovarajućeg adaptera – kablovskog modema. Ova tehnologija se sve više koristi u razvijenim zemljama kao zamjena za standardni dial-up sistem konekcije jer osigurava brzinu prijenosa podataka od 1,5 Mbps i više, što je 20-ak puta veća brzina od standardne dial-up konekcije. Kablovski modem obično ima dva porta – jedan je Ethernet port za priključivanje na Ethernet mrežnu karticu računara i koaksijalni port koji služi za povezivanje kabla kablovske TV. xDSL tehnologija (Digital Subscriber Line) ili u prijevodu Digitalna pretplatnička tehnologija je također novijeg datuma. Postoji nekoliko DSL tehnologija te se stoga ovaj komunikacijski standard najčešće označava kao xDSL. Sa odgovarajućim uređajima – xDSL modemima ova tehnologija omogućava prijenos podataka između 1,5 i 6 Mbps, a sve putem sistema običnih telefonskih linija, što je i kod najmanje podržane brzine od 1,5 Mbps čak 20 puta brže u odnosu na standardnu dial-up modemsku vezu. Brzina xDSL-a ovisi o infrastrukturi koju osigurava nacionalni Telekom, tako da je bolje reći da je rang brzina između 256 Kbps i 8 i više Mbps. Slično kao i kablovsko-modemska tehnologija, xDSL standard se nameće kao alternativa standardnoj dial-up vezi. Pored veće brzine, osnovna prednost je u mogućnosti istovremenog korištenja telefona i DSL konekcije. Novina koju donosi xDSL je i u različitim brzinama prijenosa podataka “ka korisniku” i “od korisnika”, odnosno, u originalnim terminima “downstream” i “upstream” brzinama (otuda naziv Asimetrični DSL ili ADSL). Princip rada je zasnovan na razdvajanju frekventnog opsega telefonske parice na dva segmenta: prvi – frekvencije ispod 4 KHz su rezervirane za prijenos

266


govora, dok se opseg iznad 4 KHz koristi za prijenos podataka. U narednoj tabeli date su skraćenice i puni nazivi xDSL tehnologija: Type Definition DSL Digital Subscriber Line (generic) SDSL Single line/Symmetric Digital Subscriber Line ADSL Asymmetric Digital Subscriber Line HDSL High bit (data) rate Digital Subscriber Line VDSL Very high data rate Digital Subscriber Line VADSL Very high speed Digital Subscriber Line (another term for VDSL)

Tabela 5.1. xDSL akronimi i puni nazivi

Frame Relay i X.25 protokoli su dva tipa paket svičovanih mrežnih protokola. X-25 standard se u posljednjih 30-ak godina često koristio kao WAN – backbone tehnologija, međutim, danas mjesto ustupa novijim tehnologijama. Brzina transfera podataka kod ove internetworking tehnologije je između 9,6 Kbps i 256 Kbps, ovisno o metodi konekcije. Frame Relay je WAN tehnologija koja osigurava brzinu transfera između 56 Kbps i 1,544 Mbps. ATM sistem (Asynchronous Transfer Mode) je nova tehnologija prijenosa podataka i predstavlja također vrstu tzv. dedicated tehnologije koja organizuje digitalne podatke u 53-bajtne pakete i transferira ih koristeći tehnologiju digitalnih signala. ATM sistem se može koristiti kao LAN i WAN tehnologija, a pruža mogućnost prijenosa podataka od 622 Mbps. U okviru LAN infrastruktura, ATM osigurava brzine prijenosa od 100 Mbps i 155 Mbps, dok postoje i ATM-SONET implementacije na WAN nivou koje pružaju mogućnost brzine prijenosa od 2,4 Gbps. Najčešće se implementira kao klasična backbone tehnologija. Sinhrona optička mreža (Synchronous Optical Network - SONET) je nedavno usvojeni standard od strane ANSI-a kao tehnologija koja koristi optička fiber vlakna i omogućava prijenos podataka na brzinama od nekoliko gigabita u sekundi. U narednoj tabeli date su osnovne karakteritike SONET tehnologije:

267


Tabela 5.53. Tipovi SONET usluga Sistem hardversko-komunikacijskih standarda, odnosno tehnologija koji je raspoloživ na određenom geografskom području umnogome ovisi o stepenu razvijenosti i strategije, odnosno politike nacionalne telekomunikacijske kompanije. Tako, naprimjer, sistem tzv. “T-Carrier Services” je najčešće korišteni model komunikacijske infrastrukture u SAD. Sistem T-carrier hijerarhije sadrži sljedeće tehnološke infrastrukture:

• T-1 ili DS-1 koji ima brzinu od 1,544 Mbps, • T-2 sa brzinom od 6,312 Mbps, • T-3 (44,376 Mbps), • T-4 (274,176 Mbps).

Za razliku od sistema u SAD, u Evropi, Južnoj Americi, Africi kao i većini zemalja Azije, najčešće se koristi sistem tzv. ”E-carrier services” s brzinama datim u sljedećoj tabeli:

268


Tabela 5.54. “E-carrier services” sistem

Virtualne privatne mreže (Virtual Private Networks)

Virtualne privatne mreže – VPN predstavljaju komunikacijsku infrastrukturu koja koristi Internet kao komunikacijsku platformu, a za korisnike izgledaju kao njihove privatne mrežne infrastrukture. VPN mreže, zbog činjenice da koriste Internet kao otvorenu komunikacijsku platformu, implementiraju se uz dodatne tehnologije kako bi se osigurao sistem zaštite prijenosa podataka. Najvažnija tehnologija je tzv. tehnologija tunela ili tunelinga (tunneling) koja ima zadatak enkripcije podataka koji se šalju putem mreže. Osnovna prednost VPN mreža je u niskim troškovima implementacije i fleksibilnosti, dok su osnovni nedostaci u nemogućnosti predviđanja Internet saobraćaja (Internet traffic) i još uvijek izražen nedostatak standarda koji bi omogućili implementaciju VPN tehnologija od različitih proizvođača istovremeno.

Tri tipa VPN mrežnih infrastruktura koja su najčešće u upotrebi su:

• Intranet VPN • Extranet VPN • Access VPN

269


Slika 5.55. VPN mreža i odgovarajuće tehnologije Intranet VPN omogućava vezu između ofisa unutar jedne firme, a putem Interneta, Extranet VPN uključuje još i veze kupaca i dobavljača, također putem Interneta, dok Access VPN omogućava remote pristup korisnicima s različitih lokacija. Neke od navedenih tehnologija koje se koriste za povezivanje računara na nivou lokalnih mreža, kao što su ISDN, FDDI i ATM, mogu se također koristiti i za rasprostranjene mreže. Ethernet i Token Ring tehnike se koriste isključivo za lokalne mreže, dok se X.25, T1, T3 i iznajmljene linije koriste isključivo za povezivanje lokalnih mreža u rasprostranjene mreže. Izbor odgovarajuće komunikacijske infrastrukture ovisi o nizu faktora, a glavni su: raspoloživost pojedine tehnološke infrastrukture na određenom području, zahtjevi korisnika u pogledu brzine transfera podataka, materijalna sredstva itd. Slika 5.56 daje pregled WAN tehnologija sa osnovnim karakteristikama.

270


Slika 5.56. WAN tehnologije prema osnovnim atributima (brzina

transfera, cijena, pouzdanost, mrežna integracija)

LAN-WAN tehnologija - rekapitulacija Prethodno navedeni komunikacijski mediji, uređaji ili jednom riječju – komunikacijska tehnologija, koriste se selektivno u odnosu na zahtjeve korisnika i tip računarskih mreža koje se kreiraju. Neki mediji i uređaji koriste se isključivo kod određenih tipova mreža, dok postoje i oni koji se mogu koristiti kod različitih tipova mreža. Tako npr. Ethernet tehnologija se koristi kod LAN mreža, ali se ona može smatrati i dijelom WAN mreža pošto WAN mreže povezuju dvije ili više LAN mreža. Također, Ethernet mrežna kartica se koristi i kao tehnologija za pristup Internetu u kombinaciji s kablovskim modemom. Slična je situacija i sa ISDN tehnologijom koju npr. jedna firma može koristiti kao svoju backbone tehnologiju, dok se s druge strane ISDN može koristiti i kao klasična remote access tehnologija - u smislu konekcije na Internet. U nastavku dajemo kratku rekapitulaciju medija i uređaja koji se koriste kod različitih tipova mreža. 271


1. LAN tehnologije

Mediji:

Twisted-pair Koaksijalni Fiber optic Wireless

Uređaji: Mrežne kartice Hab Svič Ruter Bridž Transiver

Backbone tehnologije:

Ethernet Token-Ring FDDI Fiber kanal ATM Wireless

2. WAN-Backbone tehnologije Mediji:

Telefonske linije

ISDN Fiber optic Satelitske

komunikacije Radioveza xDSL

Uređaji: Ruter Repeater Bridž Modem ISDN adapteri Cable Modem VPN uređaji xDSL uređaji

Backbone tehnologije:

Telefonske linije

ISDN X-25, Frame

Relay T1, T3 FDDI ATM VPN xDSL

3. Tehnologije koje se koriste za pristup Internetu (Internet Access Technologies)

- 56K modemska dial-up konekcija - ISDN konekcija - xDSL tehnologija - kablovski modemi - fiksni bežični sistemi (Fixed Wireless), bazirani na korištenju

satelitske tehnologije - mobilni bežični sistemi (Mobile Wireless) bazirani na korištenju

WAP-WAE-WML (Wireless Application Protocol - Wireless Application Environment - Wireless Markup Language) protokola.

272


5.9. Komunikacijsko-mrežni softver – aplikacijski nivo OSI modela Prema konceptu OSI modela, komunikacijsko-mrežni softver nalazi se na sedmom – aplikacijskom nivou. Primjeri aplikacijskog softvera su: e-mail, ftp, web itd. O ovim i ostalim komunikacijsko-mrežnim aplikacijama – softveru detaljnije u nastavku.

Slika 5.57. Aplikacijsko-mrežni softver – aplikacijski nivoi OSI modela

Komunikacijski softver - Internet tehnologija

Zahvaljujući pojavi Internet tehnologije došlo je do svojevrsnog stapanja ili integracije standardnog komunikacijskog softvera i softvera koji je nastao u sastavu Internet tehnologije. Klasičan primjer je elektronska pošta, softver koji se koristio u okviru lokalnih i WAN mreža za komuniciranje između članova grupe, a kasnije je postao sinonim za Internet e-mail. Stoga ćemo kategoriju komunikacijskog softvera posmatrati iz perspektive Interneta, uz navođenje i onih tipova komunikacijskog softvera koji nije isključivo vezan za Internet. Osnovni Internet servisi (aplikacije) su:

273


• Elektronska pošta (E-mail) • Telnet • Ftp • Gopher • World Wide Web • Intranet • Extranet

E-mail, telnet i ftp smatraju se Internet servisima prve generacije, Gopher i WWW druge generacije, a Intranet i Extranet aplikacijama treće generacije. U novije vrijeme uvedeni su: Instant Messaging, VoIP (Voice over Internet Protocol), GPRS, WAP, itd.

Elektronska pošta (E-mail). Elektronska pošta predstavlja mogućnost slanja i primanja poruka između korisnika posredstvom računara. Elektronska pošta nije tipična samo za Internet, već se može koristiti i kod lokalnih i rasprostranjenih mreža. Ustvari, sistem slanja poruka elektronskim putem nastao je prije pojave Interneta. Međutim, u savremenim uvjetima kada se kaže e-mail, obično se misli na Internet e-mail. Korisnik može pristupiti Internetu, a samim tim i Internet e-mailu uglavnom na dva načina:

• direktno - putem sistema lokalne mreže, • indirektno - koristeći modemsku ili neku drugu komunikacijsku

vezu. Direktni pristup (slika 5.58) korisnik ostvaruje s računara koji je povezan u lokalnu mrežu (npr. u okviru firme ili univerziteta), koja je sistemom komunikacijskih medija i uređaja povezana sa određenom firmom koja se bavi pružanjem Internet servisa (Internet Service Provider - ISP). ISP veza može biti bazirana na sistemu iznajmljenih linija (npr. 256 Kbps) kada se komunikacija ostvaruje putem odgovarajućeg rutera (varijanta a) sa slike) ili na korištenju satelita (varijanta b). Korisnik se prijavljuje na tzv. POP (Point-to-Point) server koji služi kao e-mail server (SMTP - Simple Mail Transfer Protocol) sa odgovarajućim korisničkim imenom i pasvordom i, nakon verifikacije pristupa, koristi e-mail aplikaciju na svojoj mašini. Pored e-maila, korisniku se obično daje mogućnost korištenja World Wide Weba i nekih drugih Internet aplikacija (npr. telnet i ftp). SMTP server je obično UNIX server, mada se može koristiti i PC server sa npr. Microsoft Exchange Server aplikacijom. E-mail server se obično

274


instalira u kombinaciji sa DNS (Domain Name Server) serverom, koji služi za identifikaciju računara na Internet mreži u formi imena računara i njegovog IP broja.

Slika 5.58. Internet e-mail veza putem LAN-a

Indirektna - modemska veza koristi se u slučajevima kada ne postoji direktan pristup putem LAN mreže. Korisnici se putem modema povezuju na e-mail server kod ISP-a, gdje također postoji sistem verifikacije korisničkog imena i pasvorda.

Slika 5.59. Internet e-mail veza putem modema

ISP su firme koje se bave pružanjem usluga Internet pristupa i predstavljaju sponu između korisnika (privatnih lica, firmi, ustanova itd.) i nacionalne telekomunikacijske kompanije koja obično ostvaruje i koordinira Internet vezu na nacionalnom nivou. ISP firme također koriste komunikacijske medije (uglavnom iznajmljene linije većih propusnih mogućnosti: 512 Kbps, 1 Mbps itd.) i uređaje (rutere, satelite, itd.) za povezivanje na nacionalni telekom. Međutim, firme mogu imati pristup Internetu i putem stranih ISP-a, pomoću satelitskih veza.

Struktura e-mail adrese i kako e-mail sistem radi

Na Internetu danas postoji nekoliko stotina miliona korisnika sa e-mail adresama. Stoga je korisno objasniti kako određena e-mail adresa pronalazi put do korisnika. Najprije razmotrimo strukturu e-mail adrese. Uzmimo, naprimjer, sljedeće adrese:

275


[email protected] [email protected]@fit.ba [email protected]

E-mail adresa se sastoji od dva dijela: "ko" i "gdje". Prvi dio - "ko", koji se nalazi lijevo od znaka @ ("at") identificira korisnika, obično je to ime, prezime, nadimak ili bilo koja druga kombinacija karaktera koju korisnik odredi. Drugi dio - "gdje", desno od znaka @ označava lokaciju korisnika i sastoji se od nekoliko elemenata odvojenih tačkama. Počet ćemo od posljednjeg desno elementa koji ima dva slova i označava državu u kojoj se nalazi ta e-mail adresa, u konkretnom slučaju je to tr, odnosno ba - oznaka za Tursku (prvi primjer) i Bosnu i Hercegovinu (drugi primjer). Sljedeći element, idući s desna na lijevo je oznaka "edu" koja označava da se radi o edukativnoj ustanovi. Ova oznaka se može i izostaviti kao što je to slučaj s drugim primjerom, gdje stoji samo “unsa” što označava Univerzitet u Sarajevu. Treća adresa je također edukacijske prirode, ali sadrži samo naziv (skraćenicu) fakulteta. Četvrta adresa ima izgled tipične komercijalne (.com) adrese, iako spada u kategoriju tzv. public/free e-mail adresa. Prvi element desno od znaka @ može sadržavati više domena, pa tako adresa može imati i sljedeći oblik:

[email protected]

U ovom slučaju je domen boun podijeljen na više domena, od kojih jedan ima skraćenicu cc (computer center). Izraz "hamlin" se odnosi na ime računara na kojem se nalazi SMTP server. U navedenom primjeru (boun.edu.tr i hamlin.cc.boun.edu.tr) se radi o istoj adresi, što znači da će poruka poslana i na jednu i na drugu varijantu adrese stići na istog korisnika. Obično se koriste kraći nazivi lokacija, što je moguće izvesti određenim setovanjima na DNS serveru. Naravno, desni dio adrese ne mora biti tako dug. Naprimjer, sljedeća adresa je također validna:

[email protected]

U ovom slučaju, nema oznake države, što je slučaj za računare s lokacijom u SAD. Inače, pored "edu" domena, postoje i drugi domeni koji se dodjeljuju ovisno o tipu institucije u kojoj se nalazi server. Ti domeni su sljedeći:

276

mailto:[email protected]







• .edu - za obrazovne institucije • .com - za komercijalne sisteme - firme • .mil - za vojne ustanove • .gov - za vladine institucije • .org - za organizacije, uglavnom neprofitne • .net - za provajdere internet servisa • .int - za međunarodne organizacije

U novembru 2000. godine, ICANN (Internet Corporation for Assigned Names and Number) – neprofitna organizacija u SAD koja koordinira organizaciju i dodjeljivanje tzv. generičkih top-level domen imena (gTLD - generic Top-Level Domain Name) zvanično je uvela sedam dodatnih domena:

• .biz - za business • .info - za bilo koga na Internetu • .name - za personalne registracije • .pro - za tzv. licencirane profesionalce, odnosno njihove

firme, kao što su advokati, ljekari, računovodje i sl. • .aero - za vazdušni saobraćaj • .museum - za muzeje • .coop - za tzv. kooperativni business

Ova domain imena su selektirana i ozvaničena iz grupe od 40-ak predloženih novih sufiksa, dok su odbijena imena kao što su: .kid, .site, .xxx, .home, .dot, itd. Krajem 2005. godine u okviru EU pokrenuta je akcija registracije .eu domena. E-mail programi Softver koji pruža mogućnost korištenja e-maila je klasična client/server aplikacija. SMTP server ili e-mail server je dio te aplikacije koji se instalira na server mašini, dok se na client strani koriste posebni e-mail programi koje korisnik koristi za pisanje poruka, slanje, prijem, čitanje itd. U prvim danima Interneta ovi programi su bili "character-based" i startali bi se sa servera direktno nakon unošenja korisničkog imena i pasvorda. Jedan takav program je bio pine e-mail program razvijen na Washington Universityju. Ovaj program se i danas koristi, mada je u značajnom obimu ustupio mjesto GUI-baziranim programima koji su jednostavniji za korištenje.

277


Slika 5.60. Pine e-mail program Na slici 5.61. dajemo prikaz nekih najčešće korištenih e-mail client programa: (Eudora, Pegasus, Microsoft Outlook, Netscape Messenger). Sa slike se može uočiti da sve aplikacije koriste sličan korisnički interfejs. Osnovne funkcije koje ovi programi podržavaju su:

• editor teksta za pisanje poruke, • Inbox za prijem poruka, • mogućnost slanja lokalnih fajlova kao dodataka poruci

(attachements), • opcije za automatsko repliciranje i forvardovanje, • modul za konfiguriranje (naziv e-mail servera, username,

pasvord itd.).

278


Slika 5.61. E-mail programi

Klasični e-mail programi sve više gube na značaju zbog uvođenja web-baziranog interfejsa za korištenje e-maila. Na narednoj slici je prikazan web-bazirani interfejs za Microsoft Outlook.

279


Slika 5.62. Microsoft Outlook Web Access

Telnet. Telnet je Internet servis i ujedno mrežna aplikacija koja se koristi za pristup na udaljene računare na Internetu s lokalnih mašina. Može se koristiti sa svih client platformi (PC, Mac, UNIX radna stanica), dok je server strana, tj. mašina na koju se pristupa obično UNIX radna stanica ili neki moćniji server koji radi pod nekim drugim operativnim sistemom, npr. Digital OpenVMS. Remote server (udaljeni računar), odnosno operativni sistem pod kojim radi, mora podržavati telnet protokol. Osnovna namjena telnet programa je pristupanje udaljenim računarima i korištenje programa i ostalih resursa s tih mašina. To praktično znači da korisnik može sjediti za računarom u Sarajevu, a koristiti programe koji se nalaze na nekoj mašini u SAD-u. Telnet programi. Ukoliko se telnet koristi sa PC-a ili Maca, onda se koristi poseban program, a ukoliko se telnet koristi sa UNIX mašine, dovoljno je otkucati komandu telnet i navesti ime, ili IP broj računara na koji se priključuje. Nakon uspostavljanja veze, potrebno je unijeti username i pasvord, i nakon toga remote računar daje na ekranu odgovarajući prompt koji je znak da se isti može koristiti.

Slika 5.63. Telnet programi (a-PC, b-UNIX) 280


FTP. FTP je također Internet servis, odnosno mrežna aplikacija koja omogućava pristup udaljenom računaru. Za razliku od telnet servisa, ftp se koristi za razmjenu podataka u smislu kopiranja programa i podataka sa (download) i na (upload) udaljene računare. Slično kao i kod telnet servisa, ovisno o client platformi, može se koristiti samo komanda ftp (slučaj kod UNIX mašina) ili neki ftp program (kod PC-a i Mac-ova). Na UNIX platformama postoji nekoliko komandi (npr. get, put) koje je potrebno poznavati da bi se podaci transferirali, dok su kod PC i Mac GUI-baziranih programa te operacije vizuelne. Sljedeća slika ilustrira korištenje telnet i ftp Internet servisa. Naravno, komunikacijska tehnologija je osnovni preduvjet za ove servise.

Slika 5.64. Korištenje telnet i ftp servisa na Internetu FTP programi. FTP program uspostavlja vezu između dvaju računara za potrebe razmjenjivanja podataka. Ako se koristi ftp program sa UNIX mašine, tada je potrebno samo unijeti ftp komandu i ime hosta, odnosno IP broj na komandnom promptu. Ako se program koristi sa PC-a ili Maca, tada se koristi jedan od FTP programa kao što su WS_FTP ili CuteFTP.

Slika 5.65. FTP program

Nakon uspostavljanja veze sa remote host mašinom, na ekranu se dobije interfejs s prethodne slike. Lijeva strana predstavlja strukturu direktorija s

281


lokalne mašine, dok desna prikazuje direktorije i fajlove sa remote mašine, naravno, radi se o home direktoriju korisnika koji je uspostavio vezu. Transfer fajlova između dviju mašina se obavlja jednostavnom "drag-and-drop" operacijom povlačenja miša. Također se može koristiti tzv. anonymous ftp pristup za pristup određenim lokacijama koje pružaju mogućnost slobodnog pristupa i korištenja odgovarajućih podataka, odnosno programa.

Slika 5.66. Anonymous ftp

Gopher. Gopher je Internet servis koji se pojavio 1991. godine na univerzitetu Minnesota. U početku je bio pravo otkriće za distribuirani sistem publiciranja dokumenata, ali je kasnije pojavom web tehnologije izgubio skoro u potpunosti na značaju. Slična je situacija i sa USENET sistemom vijesti. Web tehnologija

WWW se obično smatra Internet aplikacijom, iako po mnogo čemu daleko prevazilazi okvire jedne standardne aplikacije. Po nekima, WWW predstavlja najznačajniju revoluciju u mas medijima od uvođenja televizije. Kreirao ga je Tim Berners u CERN laboratoriji u Švicarskoj 1989. godine kao aplikaciju koja je trebala poslužiti za on-line razmjenu informacija naučnika - fizičara. Međutim, pravo značenje web dobija tek 1993. godine nakon pojavljivanja Mosaica - prvog web browsera baziranog na grafičkom interfejsu. Mosaic je razvio Marc Andreesen, tada student na Illinois Universityju radeći na NCSA projektu, a danas suvlasnik Netscape korporacije.

Web protokoli. World Wide Web se bazira se na korištenju čitavog niza protokola. Četiri osnovna su:

282


• TCP/IP protokol kao osnovni Internet protokol • HTML (Hyper Text Markup Language) je jezik koji se koristi

za pripremu fajlova koji će biti locirani na webu. Zasnovan je na skupu tzv. "markup" simbola ili tagova koji se koriste u okviru standardnog tekst fajla za definiranje onih dijelova teksta koji će biti hiperlinkovani prilikom pojavljivanja na Webu. HTML dokumenti imaju standardni tekst (ili ASCII) format i mogu se kreirati korištenjem bilo kojeg tekst editora (npr. Edit na PC-u, SimpleText na Mac-u, ili vi, odnosno Emacs na UNIX mašini). Današnji, najčešće korišteni web browseri (Netscape i Explorer) sadrže također i HTML editore u WYSIWYG ("What You See Is What You Get") grafičkom okruženju. Ovi editori u značajnoj mjeri pojednostavljuju rad na kreiranju HTML dokumenata jer se korisnik oslobađa memoriranja tagova i njihovog korištenja unutar teksta. Netscape ima vlastiti editor zvani Composer, dok MS Explorer koristi Microsoft Word ili Microsoft Front Page. Postoje također WYSIWYG editori raspoloživi na WWW-u kao freeware ili shareware programi.

• URL sistem adresiranja na Internetu. URL (Uniform Resource Locator) predstavlja standard za adresiranje HTML fajlova na Internetu. Standardni format URL adrese je: www.nazivfirme.xxx.yy, pri čemu xxx označava domenu (com, net, edu, mil, org), a yy skraćenicu za zemlju (npr. ba je oznaka za Bosnu i Hercegovinu).

• HTTP (Hyper Text Transfer Protocol) je protokol koji omogućava pojavljivanje HTML stranice na webu. Radi se o softveru koji se instalira na serveru i ovisno o platformi ima različitu izvedbu i naziv. Naprimjer, na UNIX mašini je to tzv. http daemon (slika 5.67), program koji je freeware i koji ima nekoliko verzija, ovisno od kreatoru programa (cern, ncsa, apache). Može se downlodirati sa web stranica navedenih organizacija: www.cern.org, www.ncsa.edu, www.apache.org. Na Windows NT Serveru u tu svrhu se koristi Microsoft Internet Information Server - IIS (Slika 5.68-a, 5.68-b.).

Slika 5.67. httpd program na UNIX računaru (web server)

283

http://www.nazivfirme.xxx.yy/

http://www.cern.org/

http://www.ncsa.edu/

http://www.apache.org/


Slika 5.68-a. IIS - Manager

Slika 5.68-b. Glavni direktorij IIS-a

HTML stranice mogu sadržavati grafiku, zvuk, filmove i druge sadržajno bogate medije kao i linkove neophodne za pristup drugim stranicama sa istog ili drugog web servera.

Savremena web tehnologija poznaje veći broj novouvedenih protokola od kojih ćemo navesti neke:

• Clipped HTML za Palm uređaje • Clipped HTML za RIM pagere • cHTML, HDML, WML za bežične telefone • WAP, WML, XML za IP telefone

Pored navedenih protokola, treba navesti i GPRS (General Packet Radio Service) protokol, odnosno tehnologiju, koja omogućava korištenje messaging i web tehnologije preko mobilnih GSM uređaja. Za razliku od standardnog GSM-a koji radi na brzinama od 9,6 ili 14,4 Kbps, GPRS nudi brzinu prijenosa podataka od 115 Kbps (istina, to je teoretska brzina, teško ostvariva u praksi). U praksi se realno ostvaruje 30-40 Kbps, što je nešto manje od brzine klasičnog modema. Web browseri. Za pristup web stranicama koriste se web browseri. Najčešće korišteni browseri su Internet Explorer (www.microsoft.com), Netscape Navigator (www.netscape.com) i Firefox (www.mozilla.com/firefox). Za razliku od perioda prije 5-6 godina, kada se govorilo o konkurenciji između Explorera i Netscapea, danas je situacija u potpunosti u korist Explorera (posljednje procjene govore o više od 90% korisnika), u odnosu na nekih 1% koliko otpada na Netscape browser. Sve je veći broj korisnika koji prelaze na Firefox (procjene iz aprila 2006. godine govore o skoro 10 procenata).

284

http://www.microsoft.com)/

http://www.netscape.com/

http://www.mozilla.com/firefox


Slika 5.69. Netscape

Slika 5.70. Explorer

Slika 5.71. Firefox

WWW-HTML Editori

Za pripremanje WWW stranica koriste se posebni programi koji se nazivaju HTML editori. Ovdje ćemo spomenuti neke od njih. Microsoft Word. Microsoft Word iz sastava Office integriranog paketa može se koristiti za kreiranje jednostavnijih web (HTML) stranica. Najjednostavniji način je da se starta tzv. Web Page Wizard koji postavljajući seriju pitanja korisnika vodi kroz proces pripremanja web dokumenta. Kreiranje HTML stranice može se također postići jednostavnim konvertiranjem postojećeg Word dokumenta u HTML format, izabirajući opciju "save as html". Da bi se u dijelu teksta definirao hiperlink, potrebno je selektirati tekst ili neki drugi objekt koji se želi prezentirati kao hiperlink, i potom selektirati "Hyperlink" iz Insert menua ili pritisnuti na "Insert hyperlink" ikonu koja se nalazi na Wordovom ToolBaru.

285


Slika 5.72. Word kao HTML editor

Microsoft Front Page. Drugi Microsoftov program, zvani FrontPage, isključivo je razvijen za kreiranje web stranica uz upotrebu interfejsa koji je sličan kao i kod ostalih Office programa. Front Page uključuje FrontPage Explorer, pomoću kojeg se može pregledati i upravljati vlastitom web stranicom, kao i FrontPage Editor s kojim se kreiraju i edituju web stranice, čak i bez potrebe poznavanja HTML jezika. Front Page uključuje i mnoge druge olakšice koje ubrzavaju proces kreiranja web stranice, kao što je set vizarda i templejta. FrontPage Explorer posjeduje komande za administriranje FrontPage Weba, testiranje i prepravljanje hiperlinkova, pregledanje svih FrontPage fajlova i foldera, import i export fajlova, pokretanje FrontPage Editora i drugih aplikacija ka kreiranju i editiranju vlastitih FrontPage sadržaja.

Slika 5.73. Front Page Editor

Netscape Composer. Netscape Composer je HTML editor koji dolazi u setu sa Netscape navigatorom kao Web browserom. Također je vrlo jednostavan za korištenje jer je, kao i gore navedeni editori, zasnovan na GUI interfejsu. Za potpuno objašnjenje načina na koji se koristi

286


Composer potrebno je selektirati opciju "Composing and Editing Web Pages" sa "Help Contents" menija.

Slika 5.74. Netscape Composer

Od ostalih programa namijenjenih za profesionalni web design navest ćemo DreamWeaver koji je jedan od najčešće korištenih web alata.

Slika 5.75. DreamWeaver

Web tehnologija se u savremenom poslovnom kompjutingu koristi uglavnom u formi:

• Standardnih web stranica u smislu “prisustva” na Internetu –

stranice kreiraju firme, privatna i društvena lica, s ciljem osiguranja tzv. prisustva na Internetu*. Danas se uglavnom klasificiraju na standardne i dinamičke web stranice. Dinamičke web stranice

* Svaka od navedenih URL adresa u knjizi predstavlja primjer web stranice firme koja se na taj način predstavlja na webu. 287


uključuju mogućnost online izmjene sadržaja web stranica kao i interakciju klijenta sa sadržajem koji se daje na web stranici.

• Intraneta - primjena web tehnologije u efikasnijoj diseminaciji i upravljanju informacijama unutar organizacije.

• Extraneta - primjena web tehnologije u komuniciranju sa okruženjem, od omogućavanja jednostavnog pristupa podacima od strane kupaca i dobavljača, pa sve do elektronske trgovine, tj. obavljanja poslovnih transakcija putem Internet mreže.

• Web servisa (Web Services).

Osnovne koristi koje Internet tehnologija pruža poslovnim i drugim sistemima sastoje se u sljedećem:

• poboljšanje performansi u pogledu komuniciranja i koordinacije, • smanjenje komunikacijskih troškova, • poboljšanje distribucije informacija i znanja, • elektronska trgovina.

Kao ilustraciju mogućnosti koje Internet tehnologija pruža u smanjenju troškova poslovanja, navodimo sljedeći primjer. Prema nekim procjenama rađenim u SAD-u, direktno postiranje ili faksiranje nekog dokumenta na adresu 1200 kupaca u SAD-u koštalo bi između 1200 i 1600 USD, dok bi trošak slanja tok dokumenta putem Interneta bio svega 10 USD. Web servisi ili aplikacijski servisi predstavljaju novu web tehnologiju namijenjenu pružanju određenih aplikativnih usluga putem Interneta. Omogućavaju dobijanje informacija, pa čak i obavljanje čitavog niza poslova na virtualnoj osnovi (online kupovine, rezervacije, aukcije, berzanski poslovi, pa sve do kompleksnih Customer Relationships Management rješenja). Osnova Web services tehnologije je tzv. Web Services Description Language (WSDL) i predstavlja XML-bazirani jezik koji se koristi za kreiranje Web services aplikacija. WSDL je kamen temeljac tzv. UDDI inicijative (Universal Description, Discovery, and Integration) – inicijative pokrenute od firmi Microsoft, IBM i Ariba. Radi se o XML-baziranom svojevrsnom registru svjetskog biznisa koji bi omogućavao firmama da svoje usluge evidentiraju (oglase, prijave) na Internetu. UDDI je, dakle, jedna forma Internet-baziranog “telefonskog” imenika sa informacijama o firmama i web servisima koje nude. WSDL je nastao iz dva protokola: Microsoftovog SOAP (Simple Object Access Protocol) i IBM-ovog NASSL protokola (Network Accessible Service Specification Language).

288


U uskoj vezi sa web servisima je i tehnologija tzv. agenata koji, također na Internet osnovi, predstavljaju inteligentne aplikacije. Ove aplikacije mogu, naprimjer, naći i analizirati određene informacije na Internetu - pronalaženje i komparacija cijena određenih proizvoda koji se nude putem Interneta. Primjeri takvih aplikacija su: Amazonov “Shop the Web”, Exciteov “Jango.com” i “MySimon.com”. Na narednoj slici je dat uprošćen prikaz funkcioniranja UDDI tehnologije.

Slika 5.76. Prikaz funkcioniranja UDDI tehnologije

Objašnjenje: 1. Kompanija A se registrira, definira (prijavi) web servise koje podržava, kao i način njihovog korištenja. Te informacije se registriraju i pohrane u tzv. UBR bazi koja predstavlja XML-bazirani repozitorij podataka. 2. Kompanija B šalje odgovarajući upit na UBR bazu u cilju iznalaženja onih firmi koje bi mogle nuditi usluge koje toj firmi trebaju. 3. Nakon dobivenog odgovora, kompanija B kontaktira kompaniju A u cilju uspostavljanja određenog oblika e-business-a. Web servisi su osnova nove web platforme koja se naziva Web 2.0. Ova platforma čini set novih tehnologija, razvojnih alata, protokola i sl. čiji je osnovni cilj poboljšanje performansi web-baziranih aplikacija i platformi. Spomenut ćemo samo neke tehnologije: RSS (Really Simple Syndication), CSS (Cascading Style Sheets, XML, JavaScript, XHTML, Document Object Model, AJAX (Asynchronous Javascript and XML),

289


XSLT, kao i novi tipovi web aplikacija kao što su: tagging, Wikis, blogs, mashups itd. Interaktivno komuniciranje

Internet tehnologija se prvenstveno koristi za komuniciranje, govorno i podatkovno. Treba znati, međutim, da su se određene forme interaktivnog komuniciranja koristile i prije Internet booma koji je nastao sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća. Talk je komunikacijski program starijeg datuma koji se može naći na UNIX mašinama, a služi za interaktivno komuniciranje između udaljenih korisnika. Na sljedećem primjeru pokazat ćemo korištenje talk programa. Korisnik nijaz sa mašine ieiris.ef.boun.edu.tr šalje "poziv" korisniku root (sistem administratoru) na mašini zenne.ef.boun.edu.tr pomoću komande

talk [email protected]

Korisnik root mora biti logiran na mašini zenne.ef.boun.edu.tr, i on na svom ekranu dobija sljedeću poruku:

Slika 5.77. Talk(I) Kao odgovor na ovu poruku, root odgovara sa:

talk [email protected]

Nakon toga, veza se uspostavlja i oba korisnika dobijaju ekran podijeljen na dva dijela, od kojih jedan služi za pisanje poruke, a drugi za čitanje onoga što drugi piše.

Slika 5.78.Talk (II)

290




Ovo je ekran i poruka koju piše korisnik nijaz na mašini ieiris.ef.boun.edu.tr, dok je ono što u tom momentu izlazi na ekran korisnika root na drugoj mašini predstavljeno sljedećom slikom:

Slika 5.79. Talk (III) Za razliku od talk programa koji je bio korišten od vrlo uskog broja poznavalaca UNIX operativnog sistema, savremeni programi za interaktivno komuniciranje su mnogo jednostavniji, bazirani su na GUI interfejsu i koristi ih daleko veći broj korisnika. Najpopularniji su tzv. Messenger programi - programi za interaktivno komuniciranje između korisnika na Internet mreži (instant messaging i govorno komuniciranje). Na narednoj slici su predstavljeni Yahoo Messenger i Windows Live Messenger.

Slika 5.80. Yahoo Messenger i Windows Live Messenger

291


Messenger programi su praktično zamijenili softver pod nazivom NetMeeting (Microsoft) koji je, do prije nekoliko godina, bio glavni predstavnik tzv. videokonferensing alata, odnosno programa za interaktivno Internet-bazirano komuniciranje. Njegova pojava (krajem 90-ih godina) imala je revolucionarni karakter, prvi put je bilo moguće ostvariti interaktivnu (govornu i video) komunikaciju na Internetu. Međutim, Microsoft je sa izdavanjem Windows XP verzije operativnog sistema odlučio napustiti ovaj alat, u korist Windows Messengera. Yahoo Messenger i Windows Live Messenger su primjer tzv. Instant Messaging (IM) programa. Integracija ovih alata je također moguća. Sljedeća slika prikazuje integrirane mogućnosti prethodno navedenih alata.

Slika 5.81. Integracija Yahoo! Messengera i Windows Live Messengera

Tehnologija koja omogućava govorne komunikacije putem Interneta je tzv. VoIP tehnologija (Voice over Internet Protocol, Internet telephony, IP telephony) koja koristi protokole: H323, SIP, IAX.

Slika 5.82. VoIP platforma (wikipedia.org)

292


Alati koji se također koriste su Skype i GoogleTalk.

Slika 5.83. Internet Talk alati: Skype i GoogleTalk

GroupWare tehnologija Pod pojmom GroupWare podrazumijeva se tehnologija koja pruža informacijsku podršku tzv. grupnom radu s naglaskom na tzv. messaging sistemu ili sistemu za razmjenu poruka. Osnova GroupWare tehnologije su računarske mreže koje koriste mrežne operativne sisteme, komunikacijsku tehnologiju i komunikacijski (mrežni) softver. U kombinaciji sa integriranim Office aplikacijama, GroupWare sistemi su postali osnova modernog uredskog poslovanja. Ovako integrirani sistemi pružaju mogućnost poboljšanja efikasnosti i efektivnosti rada u grupama na način što omogućavaju:

• efikasniju interpersonalnu komunikaciju, saradnju i koordinaciju,

• efikasniju razmjenu podataka, programa i dokumenata, • efikasnu komunikaciju u slučajevima u kojima ona inače nije

moguća, • rad u tzv. "telecommuting" modu, tj. rad od kuće, iz hotela, sa

poslovnog puta itd.,

293


• značajno sniženje troškova putovanja, naročito kod firmi koje

imaju urede ili pogone na više različitih lokacija, • kvalitetniju informacijsku podlogu za rješavanje problema tzv.

grupnog odlučivanja. Sljedeća slika prikazuje osnovne module jedne GroupWare aplikacije:

Slika 5.84. Osnovni moduli GroupWare sistema Savremeni GroupWare sistemi, pored lokalnog e-mail sistema, podržavaju i Internet mail, pa je moguće takve sisteme imati i na širim lokalitetima u okviru WAN mreža. Sljedeća slika predstavlja modifikaciju slike iz poglavlja o komunikacijskoj tehnologiji na kojoj je bila predstavljena tipična WAN mreža. U ovom slučaju dodali smo GroupWare komponentu, što znači da navedena firma ima mogućnost korištenja svih modula koje ova aplikacija sadrži i to na svim lokacijama.

294


Slika 5.85. GroupWare na WAN mreži Danas na tržištu GroupWare tehnologije postoji više proizvoda, ali se može reći da su sljedeća tri najzastupljenija:

• Notes/Domino firme Lotus (www.lotus.com), odnosno IBM.

• Exchange firme Microsoft (www.microsoft.com)

• GroupWise firme Novell (www.novell.com) Prednost Domino sistema je u boljoj podršci grupnog rada. Exchange je vrlo dobar messaging sistem i njegova glavna prednost je što se s tim proizvodom postiže najbolja integracija sa NT Server operativnim sistemom, s obzirom da se radi o proizvodima istog proizvođača. GroupWise je standardni GroupWare sistem i ima određenih prednosti u odnosu na ostala dva proizvoda. Podržava automatsko konvertiranje e-mail poruke u odgovarajući zadatak ili sastanak. Ovaj softver je također bio prvi koji je omogućavao povrat poruka iz primaočevih mailboxova. Sve tri aplikacije imaju već ugrađene interfejse koji se baziraju na Internet tehnologiji. Omogućavaju i web bazirani pristup modulima.

Fax softver. Fax softver predstavlja rješenje koje omogućava korisnicima slanje i primanje faxova direktno s računara. Postoje dvije verzije ovog softvera: stand-alone i mrežna. U prvom slučaju se radi o softveru koji obično dolazi sa fax-modem karticama i koristi se isključivo s računara na kojem se nalazi ta kartica. Druga varijanta je moćniji softver u formi client/server aplikacije, pri čemu se jedan dio instalira na serveru, 295

http://www.lotus.com/

http://www.microsoft.com/

http://www.novell.com/


a drugi na client mašinama. Obično se kao client softver koristi Microsoft Outlook. Naravno, ova varijanta je skuplja i cijena je obično determinirana brojem klijenata (5, 10, 25, 50, itd.) koji istovremneno mogu koristiti fax mašinu. Korisnici, dakle, mogu slati i primati faxove sa svojih računara, putem fax servera i jednog ili više fax uređaja. U novije vrijeme se i ova tehnika komuniciranja “prebacuje” na Internet, pa je npr. moguće slati faxove direktno iz web browsera, ili sa jednim dodatnim uređajem priključenim na fax koristiti Internet liniju za faksiranje. Najnoviji proizvodi ne zahtijevaju posebne fax kartice, integriraju VoIP tehnologiju u formi tzv. VoIP Fax rješenja, omogućavaju slanje faxova u PDF ili TIF formatima, integriraju faksiranje sa najpoznatijim groupware rješenjima kao što su: Exchange, GroupWise, Notes (www.faxback.com, www.2point.com, www.facsys.com) itd.

Slika 5.86. FAXserve client interfejs (www.2point.com)

296

http://www.faxback.com/

http://www.2point.com/

http://www.facsys.com/

http://www.2point.com/


6. Aplikativni softver, programiranje i programski jezici 6.1. Aplikativni softver: osnovni okvir aplikacijske platforme

Sistemski softver o kojem smo govorili u jednom od prethodnih poglavlja je samo neophodan, ali ne i dovoljan uvjet da bi se računar mogao koristiti za rješavanje određenih problema obrade podataka. Sistemski softver, u najkraćem, prevodi računarski hardver u funkcionalno stanje u kojem ga je moguće koristiti za obradu podataka. Sljedeći korak se sastoji u korištenju odgovarajućeg aplikativnog softvera koji je kreiran tako da može rješavati određene probleme. Tu postoji veliki broj mogućnosti, ovisno o karakteru problema, računarskom obrazovanju korisnika, računarskoj platformi i sl. U osnovi se mogu koristiti sljedeći pristupi:

• kreiranje potpuno novog računarskog programa, • korištenje aplikacijskog softvera koji je neko već razvio.

Prvi pristup se koristi ako se radi o problemu za čije rješavanje ne postoji prethodno kreirani program, odnosno, ako postoji, pokriva samo djelomično rješavanje problema, ili je sa finansijske strane nedostupan. U IT literaturi i praksi se obično označava kao "in-house development" ili razvoj aplikacija vlastitim resursima. Druga varijanta predstavlja logičniji izbor ako gotova aplikacija postoji, a korisnik ocijeni da bi razvoj jednog takvog softvera koštao mnogo više nego što je cijena programa koji se može nabaviti na tržištu. Ovakvi programi se obično nazivaju "off-the-shelves applications", ili u prijevodu, "aplikacije sa prodajnih polica". Naprimjer, u savremenim uvjetima, korisnik vjerovatno neće nikad odlučiti da sam razvija program za obradu teksta u situaciji kada se takvi programi, i to vrlo efikasni, mogu naći na tržištu softvera za nekoliko stotina dolara. Drugi primjer su tzv. finansijski kalkulatori koji mogu biti od velike pomoći u računovodstvu i finansijama i danas se mogu nabaviti za cijenu od 10-50 USD, dok bi njihov razvoj sigurno koštao mnogo više. Bez obzira za koji pristup se korisnik odlučio, programski jezik je komponenta koja u krajnjoj instanci omogućava rješavanje problema. U prvom slučaju, korisnik (programer) direktno radi s programskim jezikom ili razvojnim alatom, dok je u varijanti izbora gotovog softverskog paketa program pisao neko drugi.

297


Pod pojmom “aplikacijska platforma” podrazumijevamo skup aplikativnih rješenja koja su razvijena a) unutar poslovnog sistema, ili b) od strane profesionalne softverske kuće i koja se koriste za različite aspekte informacijske podrške savremenog poslovanja. Radi se o širokom spektru aplikacija, od standardnih Office paketa, do kompleksnih aplikativnih rješenja koja pokrivaju poslovne procese, poslovne funkcije i poslovanje u cjelini. U savremenom poslovanju aplikacijska platforma se obično sastoji od sljedećih aplikacija:

1. standardne Office aplikacije (Word, Excel itd.); 2. aplikacije za obradu transakcija (Transaction Processing

Applications) – aplikacije koje obuhvataju i obrađuju podatke u okviru poslovnih procesa u toku odvijanja poslovnih operacija; može se reći da je savremeni oblik implementacije sistema za obradu transakcija u formi ERP sistema, uz koji obično ide implementacija tzv. Supply Chain Management (SCM) sistema i Customer Relationships Management (CRM) sistema;

3. aplikacije za podršku odlučivanju (Decision Support Systems, Business Intelligence Applications) – aplikacije koje imaju za cilj poboljšanje procesa odlučivanja u poslovnom sistemu;

4. aplikacije za komuniciranje i saradnju (Messaging and Collaboration Applications);

5. aplikacije za upravljanje dokumentima (Document Management Applications);

6. aplikacije za elektronsku trgovinu i elektronsko poslovanje (Electronic Commerce Applications).

Navedene aplikacije se obično instaliraju i implementiraju odvojeno i u različitim vremenskim intervalima, ali je određen stepen integracije neophodan za efikasno funkcioniranje sistema u cjelini. Stoga je značajna uloga šeste klase aplikacija u ovoj klasifikaciji – aplikacija ili alata za sistemsku integraciju (Enterprise Application Integration). Shodno navedenom pristupu, možemo definirati aplikacijsku platformu, odnosno, aplikacijsku strukturu savremenog poslovnog informacijskog sistema kako je predstavljeno na slici 6.1:

298


Slika 6.1. Osnovni aplikacijski podsistemi

Ovisno o načinu razvoja i implementacije aplikativnih rješenja, današnji poslovni kompjuting uglavnom poznaje tri osnovna modela aplikacijske platforme:

- “In-house” aplikacijska platforma, sa različitim modalitetima, pri čemu se radi o aplikativnim rješenjima razvijenim od strane samog poslovnog sistema;

- platforma zasnovana na tzv. “Off-the-shelves” aplikativnim rješenjima, tj. kupovini gotovih rješenja po principu “sa polica”;

- aplikacijska platforma bazirana na implementaciji ERP integriranih paketa. Ovaj model je varijanta prethodnog.

Treba naglasiti da su moguće i kombinacije navedenih modaliteta. Poslovni sistem može kombinirati vlastita rješenja s rješenjima

299


nabavljenim od strane softverskih vendora, čak i ako su u pitanju kompleksni ERP sistemi. “In-house” aplikacijska platforma može biti bazirana na dva osnovna modela:

- File-sistem bazirana arhitektura, - DBMS-bazirana arhitektura.

Prvi model je starijeg datuma, danas je uglavnom napušten, i ustupio mjesto modelu zasnovanom na konceptu sistema za upravljanje bazama podataka. U oba slučaja aplikacije koje treba da pokriju poslovne procese razvijaju se u nekom od programskih jezika - razvojnih alata, pri čemu izbor ide od klasičnih programskih jezika tipa C-a, COBOL-a i sl, do savremenih razvojnih alata kao što su Borlandov Builder, Microsoftov Visual Studio, Oracleovi alati Itd. “Off-the-shelves” aplikativna rješenja ili “aplikacije nabavljene sa polica” imaju različite forme, od standarnih uredskih aplikacija tipa Office paketa, do kompleksnih c/s aplikacija koje pokrivaju kompletne poslovne funkcije. Ako je aplikacijska platforma bazirana na ERP paketu, koji se nabavlja (kupuje) od ERP vendora, onda postoje dva pristupa u implementaciji ovih sistema:

- “In-house” implementacija, - ASP (Application Service Provider) model implementacije.

Svaki od navedenih pristupa ima svoje prednosti i nedostatke. Izbor odgovarajućeg modela aplikacijske platforme ovisi o nizu faktora, kako onih koji se tiču konkretnog organizacijskog sistema (stepen izgrađenosti informacijskog sistema, nivo informacijske pismenosti korisnika, IT-kadrovska osposobljenost itd.), tako i onih koji se odnose na okruženje (npr. raspoloživost ERP aplikacija i firmi koje se bave pružanjem ASP usluga). Prvi model podrazumijeva klasičnu nabavku (kupovinu) ERP softvera i potom njegovu implementaciju unutar firme koju, u većini slučajeva, rade tzv. ERP-implementacijski partneri (firme specijalizirane za taj posao). U drugom slučaju, firma koja želi imati ERP platformu ne mora kupovati softver po klasičnom sistemu, već ga “unajmljuje” od firmi koje se zovu ASP-provajderi.

300


6.2. Programski jezici 6.2.1. Uvod “In-house” pristup u oblikovanju aplikacijske platforme podrazumijeva razvoj aplikativnih rješenja u, kako se to obično kaže, “vlastitoj režiji”. Poslovni sistem angažira određeni broj profesionalnih programera, sistem analitičara, te ostalih informatičkih stručnjaka na razvoju aplikativnih rješenja. U tu svrhu se koriste programski jezici, razvojni alati, metode i tehnike softverskog inženjeringa, sve sa ciljem razvoja aplikativnih rješenja koja će najbolje odgovoriti zahtjevima poslovnog sistema. Stoga ćemo u nastavku dati osnovne karakteristike programiranja, programskih jezika, razvojnih alata, te osnovnih metoda softverskog inženjeringa. Programski jezik je sredstvo pomoću kojeg programer kreira softver - sistemski ili aplikativni. Najkraće rečeno, programski jezici omogućavaju programerima, a i iskusnijim korisnicima, da "kažu" računaru šta da uradi. Svi programski jezici kao što su npr. BASIC, COBOL, FORTRAN, Pascal, C, C++, itd. zasnivaju se na skupu pravila koja definiraju sintaksu i semantiku konkretnog jezika. Rangiraju se po kompleksnosti na programske jezike niskog nivoa i programske jezike visokog nivoa. 6.2.2. Programski jezici niskog nivoa ("low-level" languages) Mašinski jezik. Savremeni računari predstavljaju i obrađuju podatke i instrukcije u formi binarnih znamenki - nula i jedinica. Programski jezik koji koristi ove kodove najnižeg nivoa zove se mašinski jezik i predstavlja prvu generaciju programskih jezika. Zbog svog niskog nivoa, mašinski jezik je izuzetno težak za razumijevanje i korištenje. Upravo stoga razvijeni su novi, korisnički orijentirani programski jezici, koji su mnogo jednostavniji za korištenje, ali da bi računar izvršavao takve programe, oni se moraju prethodno prevesti na mašinski jezik. Mašinski jezici se obično označavaju prvom generacijom računarskih jezika. Asemblerski jezik (assembler language, također i assembly language). Mašinski kod se koristio za programiranje na prvim računarima. Kasnije je razvijen tzv. asemblerski jezik koji je također jezik niskog nivoa, ali ipak malo više korisnički orijentiran. Programer mora pisati instrukcije koje se odnose na specifične hardverske elemente kao što su: procesor, registri, RAM lokacije itd. Asemblerski jezici se inače

301


označavaju drugom generacijom računarskih jezika. Danas se asemblersko programiranje koristi samo u slučajevima kada je neophodna striktna i direktna kontrola nad operacijama procesora, npr. u kreiranju komponenata sistemskog softvera kao što su operativni sistemi, kompajleri, drajveri itd. Prevođenje programa napisanog u asemblerskom jeziku u mašinski jezik ostvaruje se pomoću softverskog programa koji se zove asembler. 6.2.3. Programski jezici visokog nivoa. Jezici visokog nivoa su mnogo bliži prirodnom jeziku i zbog toga su jednostavniji za korištenje. Zasnovani su na komandama koje odgovaraju riječima iz prirodnog jezika kao što su naprimjer INPUT, OUTPUT, PRINT, SET, ADD itd. Ovi programski jezici se dalje mogu podijeliti na*:

• proceduralne jezike (jezici treće generacije), • neproceduralne jezike (jezici četvrte generacije), • jezike umjetne inteligencije, • objektno-orijentirane programske jezike, • programske jezike koji podržavaju vizuelno programiranje.

Proceduralni jezici su jezici koji zahtijevaju od programera tačno specificiranje - korak po korak - kako računar mora obaviti određenu operaciju. Najčešće korišteni proceduralni programski jezici su: COBOL, Pascal, Basic, PL/1, Fortran, C.

• Fortran (FORmula TRANslation) je jezik treće generacije razvijen prvenstveno za inženjerske, matematičke i druge naučne aplikacije. Nastao je još 1954. godine, ali se smatra da je danas dobrim dijelom ustupio mjesto C programskom jeziku.

• COBOL (Common Business Oriented Language) je bio prvi programski jezik koji se masovnije počeo koristiti za poslovne aplikacije (plaćanje, fakturiranje, glavna knjiga, osnovna sredstva itd.). Razvijen je 1960. godine i uglavnom se koristio

* Podjela je uvjetnog karaktera, tj. postoje određena preklapanja karakteristika programskih jezika iz navedenih skupina. Naprimjer, postoje programski jezici koji podržavaju vizualno programiranje, ali koji su u osnovi proceduralni jezici (npr. Visual Basic), postoje OO verzije proceduralnih jezika (npr. Delphi kao OO Pascal), tipični OO jezici (C++) sadrže također elemente proceduralnog programiranja itd.

302


na mainframe mašinama, mada postoje verzije i za PC (Micro Focus COBOL firme MicroFocus - www.microfocus.com).

• BASIC (Beginner's All-Purpose Symbolic Instruction Code) je dugo bio jedan od najjednostavnijih i najpopularnijih programskih jezika. Koristio se kao prvi programski jezik koji početnici u programiranju uče. Kreirali su ga 1963. godine J. Kemeney i T. Kurtz kao jezik za mainframe računar. Pojavom personalnih računara nastale su mnogobrojne verzije BASIC-a za PC-e, npr. GW BASIC, QBASIC itd.

• PL/1 (Programming Language 1) razvio je IBM 1964. godine. Nastao je kao rezultat nastojanja da se napravi programski jezik koji će se moći koristiti jednako i za poslovne i za matematičko-naučno-inženjerske aplikacije. Nije postigao neki veći uspjeh na tom planu, s obzirom na to da su Fortran i COBOL već bili prihvaćeni kao neka vrsta standarda za naučne i poslovne aplikacije, respektivno.

• Pascal je također jezik treće generacije. Kreirao ga je krajem šezdesetih godina N. Wirth kao jezik koji je trebao poslužiti za jednostavnije učenje principa proceduralnog i struktuiranog programiranja. Danas se dosta koristi kao osnova nekih savremenih razvojnih alata kao što je program Delphi firme Borland.

• Ada je programski jezik razvijen 1980. godine za potrebe Ministarstva odbrane SAD-a, ali se koristi i za druge aplikacije, npr. poslovne, ne samo vojne. Može se koristiti na različitim hardverskim platformama.

• C je programski jezik koji se koristi kako za razvoj aplikacija tako i za razvoj operativnih sistema. UNIX OS je npr. pisan u C-u. Ono što ovaj jezik čini vrlo pogodnim za razvoj sistemskih i aplikativnih programa je mogućnost korištenja komandi jezika visokog nivoa uz istovremenu mogućnost pristupa (bavljenja) hardverskim komponentama.

Neproceduralni jezici, kao druga skupina programskih jezika visokog nivoa, jezici su koji korisniku dozvoljavaju specificiranje željenog rezultata bez navođenja detalja u proceduri potrebnoj za ostvarivanje tog rezultata. Proceduralni jezik je orijentiran na definiranje niza operacija kako doći do rezultata, dok neproceduralni jezik omogućava korisniku da specificira željeni rezultat bez potrebe definiranja načina kako će se do njega doći. Jedna od osnovnih prednosti neproceduralnih jezika je da ih mogu koristiti korisnici neprogrameri za izvršavanje specifičnih funkcionalnih

303

http://www.microfocus.com)/


zadataka. Postoji više tipova jezika četvrte generacije kao što su: upitni jezici (query languages), generatori aplikacija (application generators), generatori izvještaja (report generators) itd. Programski jezici zasnovani na postulatima umjetne inteligencije. LISP i Prolog su programski jezici nastali u okviru posebnog područja koje se naziva umjetna inteligencija (Artificial Intelligence). Koriste se u kreiranju AI-aplikacija kao što su ekspertni sistemi. Objektno – orijentirani programski jezici. Nastali su kao rezultat razvoja novog pristupe – paradigme u razvoju softvera: “objektno orijentirani pristup”. Bazirani su na korištenju kategorija kao što su: klase, objekti, metode, nasljeđivanje, polimorfizam, enkapsulacija itd.

• C++ je jezik nastao kao rezultat utjecaja novog pristupa u razvoju softvera nazvanog objektno-orijentirano programiranje. C++ je, ustvari, baziran na C jeziku, dograđen osobinama objektnog programiranja.

• Java programski jezik je nastao pojavom Internet i web tehnologije kao rezultat nastojanja ka kreiranju efikasnijih i efektivnijih web-baziranih aplikacija. Program pisan u tom jeziku je portabilan, što znači da može biti korišten na mreži. Program se kompajlira u tzv. Java bytecode koji se može startati na bilo kojoj mašini koja ima tzv. Java virtaulnu mašinu (virtual machine). Virtualna mašina služi kao interpreter Java bytecodea u kod konkretne računarske platforme. Java je također objektno-orijentirani programski jezik i dosta podsjeća na C++. Razvila ga je firma Sun Microsystems (www.sun.com) 1995. godine i ubrzo potom je licenciran od skoro svih proizvođača softvera jer je označio novi pristup u razvoju aplikacija.

• C# (izgovara se "C sharp") je novi objektno-orijentirani programski jezik koji je kreirao Microsoft s ciljem objedinjavanja snage postojećeg C++-a, s jedne, i jednostavnosti i lakoće korištenja Visual Basica, s druge strane. Razvijen je u sklopu nove Microsoftove razvojne platforme .NET.

Vizualno programiranje (visual programming) je pristup programiranju koji se bazira na daljnjem pojednostavljenju procesa programiranja, odnosno cjelokupnog razvoja aplikacija, korištenjem GUI-baziranih razvojnih alata. Pristup je nastao pojavom Visual Basica, kasnije i

304

http://www.sun.com/


Visual C++-a (www.microsoft.com). Prihvaćen je i od drugih proizvođača razvojnih alata kao što su Borland (www.borland.com), Oracle (www.oracle.com), Sybase (www.sybase.com) itd. U tom smislu je ovu, po nekima petu generaciju programskih jezika, bolje tretirati kao integrirana aplikacijsko - razvojna okruženja (integrated application development sets), nego kao standardne programske jezike. O ovim alatima će biti govora kasnije u okviru poglavlja o softverskom inženjeringu. HTML jezik (HyperText Markup Language) se može tretirati kao zaseban programski jezik, ali i kao web tehnologija. Kao takav je i opisan u poglavlju o Internet tehnologijama i stoga ga ovdje nećemo detaljnije obrađivati. XML jezik (Extensible Markup Language) je također sastavni dio web tehnologije. Uveden je kao nadgradnja HTML-a u cilju poboljšanja funkcionalnosti web dokumenata. XML dokumenti imaju mogućnost portiranja sadržaja na različitim uređajima bez gubitka značenja. UML (Unified Modeling Language). Iako u nazivu ima riječ language, UML ne predstavlja klasični programski jezik kao što su npr. C i C++ već se radi o jeziku koji propisuje set specifikacija za razvoj objektno-orijentiranih aplikacija. UML se razvija u okviru konzorcija Object Management Group (www.omg.org). 6.3. Računarsko programiranje Definicija i osnovni elementi Računarski program je kolekcija iskaza (naredbi) pisanih u jeziku razumljivom računaru. Program se piše s ciljem rješavanja određenog problema obrade podataka. U skladu s tim, programer, kao osoba koja kreira program, treba uraditi sljedeće:

• definirati i osigurati neophodne ulazne informacije u formi inputa;

• definirati način organizacije ulaznih informacija u formi podataka;

• definirati odgovarajuće instrukcije koje će manipulirati podacima u formi određenih operacija;

• osigurati mogućnost izdavanja podataka za krajnjeg korisnika u formi outputa.

305


http://www.borland.com)/


http://www.sybase.com)/

http://www.omg.org/


Kao što se da uočiti, i u ovom slučaju se može primijeniti sistemski model u formi input-obrada-output. Iz ovoga se mogu navesti osnovni elementi računarskog programiranja, neovisno o tome koji programski jezik se koristi. To su:

• Input • Podaci • Operacije • Output • Uvjetno izvršenje • Petlje • Podprogrami

Ovo bi bili elementi zajednički za sve programske jezike, iako svaki od tih jezika ima dodatna svojstva koja su, ustvari, samo nadgradnja gore navedenih. Stoga ćemo u nastavku dati osnovne karakteristike navedenih elemenata, ne ulazeći u detalje vezane za konkretni programski jezik. Input. Input se odnosi na unošenje (učitavanje) podatka, s tastature, s diska ili nekog drugog ulaznog uređaja. Svaki jezik ima posebno definiranu sintaksu za ovaj dio programa. Podaci. Kada se kaže podaci, misli se na strukture koje sadrže:

• brojeve (cjelobrojne i realne), • tekst (slova ili specijalni znaci i njihove kombinacije u formi

tzv. stringova), • logički izrazi, • adrese varijabli ili drugih struktura.

Cijeli brojevi (Integers) su brojevi bez decimalnog zareza (npr. 1, -44). Realni brojevi (Real numbers) su oni koji imaju i decimalni dio, a nekad se nazivaju i brojevi s pokretnim zarezom (floating-point numbers). Tekst, odnosno karakteri (Characters) mogu biti bilo koje slovo alfabeta, simboli, brojevi od 0-9 i mogu se koristiti individualno ili u formi kombinacije karaktera kada se govori o stringovima. Npr. sljedeći tekst između navodnih znakova predstavlja jedan string: "Ovo je dio o programiranju".

306


Logički ili Bulovi izrazi (Boolean) imaju dvije moguće vrijednosti: istinito (True) ili pogrešno (False) Pointeri (Pointers) su poseban tip podataka i sadrže adrese lokacija u računarskoj memoriji koje opet sadrže određene informacije. Operacije. Pod operacijama se podrazumijeva:

• pridruživanje jedne vrijednosti drugoj, • kombiniranje vrijednosti u formi određenih matematičkih

operacija kao što su sabiranje, dijeljenje itd., • upoređivanje vrijednosti.

Operacije se izvode korištenjem određenih operatora. Kao osnovni mogu se navesti sljedeći operatori:

• operatori pridruživanja ili dodjeljivanja (assignment), • aritmetički operatori (arithmetic), • logički operatori (logical), • relacijski operatori (relational).

Pridruživanje je najjednostavnija operacija. Radi se jednostavno o dodjeljivanju određene vrijednosti nekoj varijabli. Simbol koji se koristi za dodjeljivanje razlikuje se od jezika do jezika (u Pascalu je to :=, u C-u = itd.) U aritmetičke operacije spadaju sljedeće:

• sabiranje (Addition), • oduzimanje (Subtraction), • množenje (Multiplication), • cjelobrojno dijeljenje (Integer division), • realno dijeljenje (Real division).

Relacijski operatori služe za kompariranje dviju vrijednosti (veće, veće ili jednako, manje, manje ili jednako, jednako, različito). Bitwise operatori se koriste za operacije na tzv. bit nivou. Logički operatori rade s logičkim vrijednostima (istina - True, ili pogrešno - False). Postoje četiri osnovna logička operatora:

307


• i (and), • ili (or), • ekskluzivno ili (xor), • negacija (not).

Output označava izdavanje rezultata na ekran, na disk ili neki drugi izlazni uređaj. Uvjetna izvršenja (uvjetne strukture). Odnose se na izvršenje jedne ili više instrukcija ako je određeni uvjet ispunjen, odnosno preskakanje određene instrukcije ako uvjet nije zadovoljen. Petlje ili strukture s ponavljanjem su programske strukture u okviru kojih se instrukcije izvršavaju određeni broj puta, pri čemu postoje tri osnovna tipa:

• "while" , • "repeat … until" , • "for".

Petlja "while" ili "do-while" izvršava instrukcije sve dotle dok je određeni uvjet ispunjen. Format ovog iskaza, odnosno petlje je sljedeći:

while izraz do naredba

"Repeat … until", ili negdje se također naziva "do-until" petlja, izvršava instrukcije sve do momenta kad određeni uvjet postane zadovoljen. Format ove strukture s petljom je sljedeći:

repeat

naredba …

until izraz

"For" petlja izvršava skup iskaza (naredbi) određeni broj puta, a taj broj je definiran jednom varijablom koja se naziva index i koja varira u određenom intervalu. Sintaksa naredbe ovisi o programskom jeziku.

308


Proces kreiranja i izvršavanja programa Prevođenje programskih jezika visokog nivoa u objektni kod ostvaruje se softverskim programom koji se zove kompajler, dok se proces prevođenja označava kao kompajliranje. Interpreter je kompajler koji prevodi i izvršava jednu instrukciju programskog koda u trenutku vremena. Program se u računaru obrađuje od strane tri modula:

• kompajlera (compiler), • linkera (linker), • lodera (loader).

Ova tri modula nisu ništa drugo do različiti tipovi softvera koji je instaliran na računaru i koji se koristi za programiranje. Krajnji rezultat čitavog procesa programiranja je kreiranje odgovarajućeg računarskog koda koji će računar razumjeti i izvršiti. U nastavku ćemo navesti osnovne faze i pokušati ih objasniti na dva primjera. Radi se o jednostavnim programima pisanim u C, odnosno C++ programskom jeziku i kompajliranim na radnoj stanici koja radi pod UNIX operativnim sistemom. Faze u postupku kreiranja programa su sljedeće: 1. Programer piše program u nekom konkretnom programskom jeziku,

koristeći bilo koji editor teksta. Ako se radi o složenijim problemima, prije pisanja samog programa, programer može struktuirati i vizualizirati rješavanje problema koristeći grafičke tehnike.

Primjer: • Program 1 (izvorni kod) u C jeziku #include <stdio.h> #define VALUE 6 int i,j; void main () { j=1; for (i=1; i<=VALUE; i++) j=j*i; printf ("Faktorski proizvod of %d is %d\n", VALUE,j); }

309


• Program 2 (izvorni kod) u C++ jeziku #include <iostream.h> void main( void ) { int years, days; cout << "How old are you in years?"; cin >> years; days = years * 365; cout << "Your age in days is about " << days << endl; } 2. Nakon što je program napisan, on se pohranjuje (save) u

odgovarajuću datoteku i to se naziva izvorni kod (source code). Obje datoteke su kreirane korištenjem vi text editora na UNIX mašini i sačuvane pod imenom: prvic.c, odnosno prvi.C. 3. Programer upućuje računaru zahtjev za kompajliranje, koristeći

odgovarajuću naredbu koja ovisi o konkretnom programskom jeziku, ili selektirajući određenu ikonu ili komandu s menija koja se odnosi na "compile" opciju.

Komanda za kompajliranje programa prvic.c cc -o prvic prvic.c Objašnjenje: cc -o je komanda za izvršenje postupka kompajliranja na UNIX mašini za C programski jezik. Opcija -o kaže kompajleru da kreira izvršni fajl sa imenom prvic i da koristi izvorni kod datoteke prvic.c

Komanda za kompajliranje programa prvi.C CC -o prvi prvi.C Objašnjenje: CC -o je komanda za izvršenje postupka kompajliranja na UNIX mašini za C++ programski jezik. Opcija -o kaže kompajleru da kreira izvršni fajl sa imenom prvi i da koristi izvorni kod datoteke prvi.C

4. Kompajler prevodi izvorni (source) kod u tzv. objektni kod (object

code). Ovaj kod se dalje prosljeđuje linkeru.

310


5. Linker povezuje sve objektne fajlove i generira tzv. izvršni (executable) kod. Ovaj kod se prosljeđuje loaderu koji izvršava program.

Nakon što je generiran izvršni kod za program, korisnik može startati taj program:

Rezultat programa prvic: Program prvic je trebao da izračuna faktorski proizvod broja 6, i kao što se vidi rezultat je 720.

Rezultat programa prvi: Program prvi je trebao da, na osnovu unesenog broja godina, izračuna koliko je to u danima. Rezultat je 13870.

U navedenim primjerima su korišteni programski jezici C i C++, odnosno njihovi kompajleri i prikazane su komande za startanje kompajliranja. Međutim, ako se radi sa GUI-baziranim razvojnim alatom, onda se taj postupak može inicirati i jednostavnim miš-klikom na odgovarajuću opciju nekog menija ili odgovarajuću ikonu. Sljedeća slika prikazuje Borland C++ razvojno okruženje.

Slika 6.2. Borland C++ razvojno okruženje (starija verzija)

311


Konkretno, operacija kompajliranja se pokreće tako što se odabere opcija Run sa menija Script, ili se jednostavno klikne na odgovarajuću ikonu. Proces kompajliranja se generalno može predstaviti sljedećom slikom:

Slika 6.3. Proces kompajliranja

Proces kreiranja objektnog i izvršnog koda se može vidjeti koristeći opciju -v (verbose mode) kod startanja procesa kompajliranja: $ cc -Aa -v -o sumnum sumnum.c /opt/ansic/bin/cc -Aa -v -o sumnum sumnum.c cc: CCOPTS is not set. /opt/langtools/lbin/cpp.ansisumnum.c /var/tmp/ctmAAAa19755 -D__hp9000s700 -D__hp9 000s800 -D__hppa -D__hpux -D__unix -D_PA_RISC1_1 cc: Entering Preprocessor. /opt/ansic/lbin/ccom /var/tmp/ctmAAAa19755 sumnum.o -Oq00,al,ag,cn,Lm,sz,Ic,vo,lc, mf,Po,es,rs,sp,in,vc,pi,fa,pe,Rr,Fl,pv,pa,nf,cp,lx,st,ap,Pg,ug,lu,dp,fs,bp,wp! -Aa cc:LPATHis /usr/lib/pa1.1:/usr/lib:/opt/langtools/lib: /usr/ccs/bin/ld /opt/langtools/lib/crt0.o -u main -o sumnum sumnum.o -lc cc: Entering Link editor. Ovo je primjer kompajliranja ANSI C programa (otuda opcija -Aa) čiji izvorni kod je sadržan u datoteci sumnum.c. C kompajler je označen sa ccom, dok se linker identifikuje sa ld. Objektni fajl ima oznaku (ekstenziju) .o, u konkretnom primjeru, objektni fajl je sumnum.o. Ostali programski alati koji se koriste u procesu programiranja su:

312


• Debager (debugger) je alat koji pomaže u otkrivanju tzv. "run-time" grešaka u programu. To znači da se može desiti da program bude korektno urađen sa stanovišta sintakse i semantike konkretnog programskog jezika i da tokom faze kompajliranja i linkovanja računar ne izda nikakvu grešku na ekranu, a da se određene poruke o greškama počnu pojavljivati tokom izvršavanja programa.

• SCCS ili RCS su alati koji služe za kontrolu i upravljanje izvornim kodom u situaciji kada na projektu radi više programera, odnosno kada se kreira više verzija koda.

• Make program ili makefile datoteka je alat koji omogućava upravljanje sistemom veza između pojedinih fajlova izvornog i objektnog koda.

• Podprogrami ili programske biblioteke (libraries) su pre-kreirani programski moduli koji mogu biti korišteni u različitim programima. Naprimjer, libc je jedna od programskih biblioteka C programskog jezika namijenjena za input, output i neke druge operacije i koja može biti korištena čak i od drugih programskih jezika (Fortran i Pascal) itd.

Organizacija podataka Računar podatke čuva (pohranjuje) u datotekama ili fajlovima. Dva su osnovna tipa fajlova:

• podatkovni, ili fajlovi koji sadrže podatke (data files), • programski fajlovi (program files) ili izvršni fajlovi

(executables). Podatkovni fajl može da sadrži brojeve, riječi, slike itd. i ponekad se naziva i dokument (document file). Format jednog ovakvog fajla ovisi o aplikaciji koja ga kreira (program za obradu teksta, spredšit, program za bazu podataka, grafički program itd.). Programski fajlovi sadrže instrukcije koje "govore" računaru kako da obavi neki zadatak. O ovim fajlovima govorili smo u dijelu o programiranju. Operativni sistemi pod kojima računari rade i aplikacije koje kreiraju određene fajlove koriste poseban sistem notacije za određivanje tipova i naziva fajlova.

313


Dokument fajlovi:

Word

Excel

Access

PowerPoint

Acrobat Reader

HTML

Notepad

Slika u jpg formatu

Slika 6.4-a. Primjeri dokument fajlova (fajlovi koji sadrže podatke)

Programski fajlovi:

Slika 6.4-b. Primjeri programskih ili izvršnih fajlova

Fajlovi se nalaze pohranjeni na nekom od magnetnih medija. U fizičkom smislu, fajlovi na disku se smještaju u okviru tzv. klastera (clusters). Klaster predstavlja grupu sektora, pri čemu broj sektora koji formiraju klaster ovisi o tipu računara. Svaki klaster ima svoj broj i kada računar obavlja operaciju pohranjivanja nekog fajla na disk, operativni sistem bilježi broj klastera koji sadrži početak fajla u tzv. FAT tabelu (File Allocation Table). Ovaj fajl je vrlo bitan jer sadrži listu fajlova i njihovih fizičkih lokacija na disku. Kada korisnik želi da sačuva (pohrani) određenu datoteku na disku, operativni sistem pretražuje FAT tabelu da utvrdi koji klasteri su prazni i zatim vrši pohranjivanje u onom broju praznih klastera koji je dovoljan za smještanje datoteke. Brojevi klastera i naziv datoteke se pohranjuju u FAT tabelu tako da ta datoteka može kasnije biti efikasno locirana. Ukoliko datoteka ne može da se smjesti u jedan klaster, ona se smješta u susjedne prazne klastere (sljedeći redni broj), a ukoliko takvih nema, onda u klastere s nekim drugim brojevima.

314


Stoga se kaže da je datoteka "fragmentirana", što može biti slučaj s većim brojem fajlova na disku. Fragmentiranost datoteke znači lociranost dijelova na više mjesta što automatski ima za posljedicu smanjenje performansi diska. Upravo zato operativni sistemi imaju tzv. alate za defragmentaciju koji naprave ponovni raspored datoteka na disku u smislu da je jedan fajl smješten u susjednim klasterima. Što se tiče organizacije fajlova sa aspekta korisnika, svi savremeni operativni sistemi koriste koncept hijerarhijskog organiziranja u formi direktorija ili foldera. Prilikom instaliranja, operativni sistem automatski kreira jedan ili više direktorija gdje smješta fajlove koji pripadaju operativnom sistemu, dok je kasnije upravljanje sistemom organiziranja fajlova u direktorije prepušteno korisniku. U poglavlju o operativnim sistemima vidjeli smo primjere strukture direktorija na različitim operativnim sistemima.

Fizičko pohranjivanje podataka je jedan aspekt organizacije podataka. Druga bitna dimenzija odnosi se na tzv. logičku organizaciju podataka, koja odslikava korisnikov pogled, tj. kako korisnik vidi podatke. Najosnovniji logički element podatka je karakter (character), koji se sastoji od pojedinačnog alfabetskog, numeričkog ili drugog simbola. Sljedeći viši nivo podatka je polje (field) koje se sastoji od kombinacije karaktera. Preciznije, polje reprezentira jedan atribut (karakteristika ili obilježje) nekog entiteta (osobe, mjesta, stvari ili događaja). Skup svih polja čini slog (record), pri čemu je moguće grupiranje srodnih polja u formu segmenta sloga (npr. segment adresa, a sadrži grad, ulicu i broj). Skup svih slogova jednog entiteta označava se kao fajl (datoteka). Ako se ovakva organizacija podataka predstavi u formi tabele, redovi ili vrste bi predstavljali slogove, kolone bi označavale atribute, dok bi čitava tabela predstavljala datoteku.

Slika 6.5. Organizacija podataka

315


Računar pohranjuje podatke na eksterne magnetne medije. Slogovi s podacima mogu biti raspoređeni na mediju na različite načine i taj sistem pohranjivanja determinira način pristupa tim slogovima. Postoje dva osnovna načina (metoda) organiziranja slogova: sekvencijalni i direktni ili slučajni metod. U slučaju sekvencijalne organizacije datoteke, slogovima se pristupa na način kako su pohranjeni, dakle, sekvencijalno. Ovaj metod se koristi kod magnetnih traka. Direktni metod organizacije podataka omogućava direktni ili slučajan pristup podacima bez obzira na njihovu fizičku lokaciju na mediju. Ovaj metod se koristi kod magnetnih diskova. Metod koristi poseban ključ za lociranje fizičke adrese sloga na disku. U tu svrhu se koristi tzv. transformacijski algoritam koji prevodi vrijednost ključa u fizičku lokaciju sloga na disku. Postoji i tzv. index sekvencijalni metod koji predstavlja metod za direktno pristupanje slogovima organiziranim sekvencijalno pomoću tzv. indexa ključeva. Ovisno o načinu organizacije podataka, sve aplikacije se mogu podijeliti na one koje koriste tzv. file management system ili sistem zasnovan na vezivanju podataka za određenu aplikaciju, i database management system (DBMS) ili sistem za upravljanje bazom podataka u kojoj su smješteni podaci. U prvom slučaju, jedni isti podaci se kreiraju više puta, obično od više korisnika, i koriste u više različitih aplikacija. Naprimjer, aplikacija koja prati prodaju može imati svoju datoteku kupaca, druga aplikacija koja pokriva fakturiranje također ima svoju datoteku kupaca itd. Tri su tipična problema koja se javljaju kod ovakvog načina organiziranja podataka:

• redundantnost podataka - isti podaci se nalaze na više različitih mjesta;

• integritet podataka - povezano s prethodnim, s obzirom da se jedan podatak nalazi na više mjesta, postavlja se pitanje njegovog integriteta;

• ovisnost podataka o programu - kod ovakvih sistema visok je stepen ovisnosti podataka o programu. Ovaj problem naročito dolazi do izražaja kada je potrebno unijeti određene izmjene u formatu podataka.

Upravo su ovi problemi s tradicionalnom organizacijom podataka u obliku fajl sistema doveli do kreiranja koncepta baze podataka i sistema za upravljanje bazama podataka. Baza podataka je integrirana kolekcija logički povezanih fajlova. Kao primjer možemo navesti organizaciju podataka o studentima na

316


univerzitetu. U tom slučaju, entitet o kojem se evidentiraju podaci je student koji ima više atributa (obilježja) koji ga opisuju kao, naprimjer, ime, prezime, adresa, spol, broj indexa, smjer, prosjek itd. Svaki od ovih atributa u bazi podataka se implementira putem odgovarajućeg polja. Skup svih polja (atributa) za jednog studenta naziva se slog, dok je skup svih slogova predstavljen fajlom ili datotekom.

Broj

indexa Prezime Ime Adresa

Grad Ulica Broj Spol Smjer

Slika 6.6. Atributi za entitet “student” Način na koji se podaci povezuju u određenjoj bazi podataka determinira tip baze podataka koji može biti hijerarhijski, mrežni, relacijski, model entiteta i relacija i objektno orijentirani. U hijerarhijskoj strukturi relacije između slogova formiraju hijerarhijsku strukturu stabla. U ovom modelu svi slogovi su ovisni i organizirani u strukturi s više nivoa, a sastoje se od jednog sloga korijena i određenog broja podređenih nivoa. Mrežna struktura može reprezentirati kompleksnije logičke relacije. Ona dozvoljava tip "više ka više" relacije između slogova. Relacijski model razvijen je kao nastojanje da se pojednostavi prezentacija relacija između podatkovnih elemenata u velikim bazama podataka. U ovome konceptu svi elementi podataka unutar baze posmatraju se kao jednostavne tabele. "Entiteti-relacije" model predstavlja koncepte entiteta, atributa i relacija između njih. Ovaj model se obično implementira u formi relacijskog modela. Objektno-orijentirani model je najnoviji model nastao pod utjecajem objektno-orijentiranog pristupa u programiranju. U objektno orijentiranom modelu svi pojmovi se kategoriziraju kao objekti. Iako već postoje komercijalni sistemi za upravljanje bazama podataka zasnovani na OO modelu, ipak se u većini slučajeva OO model baze podataka fizički implementira koristeći relacijski DBMS koji je daleko najrašireniji sistem u primjeni. Postoje dvije osnovne vrste baza podataka: "flat file" i relacijske baze podataka. Kod "flat file" baza podataka sve informacije se pohranjuju u jednom fajlu ili tabeli baze podataka. Relacijska baza podataka pohranjuje informacije u serijama povezanih fajlova ili tabela. Pri tom treba imati u vidu da, kako ćemo kasnije vidjeti na primjeru Accessa kao

317


desktop DBMS-a, sistem za upravljanje bazom podataka sadrži ne samo tabele, već i druge objekte koji služe za manipuliranje podacima iz tabela kao što su: forme, upiti, izvještaji i sl. Najpoznatiji i najčešće korišteni sistemi za upravljanje bazama podataka su: Oracle (www.oracle.com), Sybase (www.sybase.com), Informix (www.informix.com), SQL Server (www.microsoft.com), InterBase (www.inprise.com), Ingres (www.ingres.com), Obično se isporučuju sa alatima za razvoj aplikacija baziranim na DBMS konceptu kao što su: Oracle Developer, PowerBuilder, C++ Builder, itd. koji spadaju u skupinu jezika četvrte generacije. Posebno treba navesti MySQL sistem za upravljanje bazama podataka (www.mysql.com) kao OpenSource DBMS koji se sve više koristi u posljednjih 4-5 godina. Ovaj DBMS se danas mnogo koristi kao jedna od poluga tzv. LAMP platforme (Linux; Apache; MySQL; Perl/PHP/Python). MySQL se može instalirati/koristiti na više od 20 OS platformi (Windows, Linux, HP-UX, AIX, Novell NetWare, itd.).

Slika 6.7. Microsoft SQL Server

MySQL DBMS

LAMP definicija sa wikipedia.org Slika 6.8. MySQL i LAMP

318


http://www.sybase.com)/

http://www.informix.com)/


http://www.inprise.com)/

http://www.ingres.com)/

http://www.mysql.com/


Svi navedeni sistemi predstavljaju tzv. server bazirane softvere sistema za upravljanje bazama podataka, što znači da se instaliraju na moćnim server mašinama u client/server okruženju. Postoje i tzv. PC-desktop verzije nekih od ovih sistema, mada se kada je u pitanju desktop platforma Microsoft Access (www.microsoft.com) obično smatra standardom za desktop bazirani DBMS softver. Interesantno je napomenuti da na drugoj desktop platformi - Apple Macintosh računarima primat u softveru za upravljanje podacima drži firma Claris (www.claris.com), s proizvodom File Maker. Microsoft nema verziju Access-a za Macintosh, iako ima verzije ostalih Office programa. Svi navedeni DBMS proizvodi su bazirani na tzv. SQL (Structured Query Language) standardu koji predstavlja meta programski jezik za operacije nad bazama podataka. Kao osnovne operacije nad bazama podataka mogu se navesti sljedeće:

• dodavanje slogova, • brisanje slogova, • traženje odgovarajućeg sloga, • pretraživanje baze podataka, • sortiranje, • povezivanje tabela itd.

SQL jezik je uveden od IBM-a kao jezik koji je trebao poslužiti kao interfejs za relacijski DBMS System R. Međutim, prvi komercijalni DBMS zasnovan na relacijskom modelu uvela je firma Oracle 1979. godine. Američki institut za standarde ANSI (American National Standards Institute) je prihvatio SQL kao standardni jezik za relacijske sisteme za upravljanje bazama podataka. SQL jezik se u terminologiji baza podataka smatra glavnim predstavnikom tzv. jezika za manipulaciju podataka (data manipulation language). Jezik za manipulaciju podataka predstavlja jednu od tri glavne komponente sistema za upravljanje bazom podataka. Ostale dvije komponente su: jezik za definiranje podataka (data definition language) i rječnik podataka (data dictionary). Jezik za definiranje podataka je formalni jezik koji koriste programeri, odnosno kreatori baze podataka u cilju specificiranja sadržaja i strukture baze podataka. Rječnik podataka predstavlja sredstvo za pohranjivanje i organiziranje informacija u vezi s elementima podataka u bazi. Na sljedećoj slici su predstavljeni elementi sistema za upravljanje bazom podataka.

319


http://www.claris.com)/


Slika 6.9. Osnovni elementi sistema za upravljanje bazom podataka Kao glavne prednosti DBMS-a mogu se navesti sljedeće:

• eliminiranje ovisnosti između programa i podataka, • reduciranje ili potpuno uklanjanje tzv. redundance podataka

(ponavljajnja), • podržavanje dijeljenja podataka, • osiguranje integriteta, sigurnosti i zaštite podataka, • poboljšanje mogućnosti pristupa podacima, • smanjenje troškova razvoja i održavanja programa.

U savremenim uvjetima proces razvoja aplikacija, pogotovo onih kompleksnijih, uključuje čitav niz aktivnosti, ne samo onih koje su bazirane na samom pisanju programa. U tom smislu se računarsko programiranje sve više posmatra u širem kontekstu pri čemu se koristi termin razvoj aplikacija (application development) ili softverski inženjering (software engineering). Razvoj baze (baza) podataka je obično sastavni dio jednog takvog projekta. O softverskom inženjeringu i razvojnim alatima bit će govora u poglavlju 10 u kontekstu izlaganja problematike upravljanja razvojem informacijskih sistema.

320


6.4. Standardne uredske aplikacije Pod standardnim uredskim (office) aplikacijama podrazumijeva se skupina od nekoliko programa koji se koriste za pomoć u obradi teksta, kalkulacijama, organizaciji podataka, grafičkim prezentacijama i slično. U literaturi se susreću i pod drugim nazivima kao: krajnje korisnički kompjuting (end-user computing), aplikacije opće namjene (general purpose applications), alati za poboljšanje personalne produktivnosti (personal productivity tools).

Obrada teksta. Programi za obradu teksta omogućavaju korisnicima kreiranje i manipuliranje tekstom. U ranijim fazama računarskog razvoja (prije 10-15 godina) ovaj tip softvera označavao se uglavnom kao tekst editor (npr. Edit na DOS-u, vi na UNIX-u) i omogućavao je samo osnovne operacije upravljanja tekstom. Savremeni text procesori pružaju korisnicima mogućnost pripreme stiliziranih izvještaja, poslovnih pisama i drugih pisanih dokumenata jednostavnije i brže, uz mogućnost integriranja tabela, slika, dijagrama, itd. Tipični softverski paketi za obradu teksta kao što su Microsoft Word (www.microsoft.com), Word Perfect (www.corel.com), WordPro (www.lotus.com), sastoje se od integriranog skupa modula, uključujući programe za editovanje, formatiranje, štampu, rječnik, program za provjeru gramatike, integrirane grafike, dijagramiranje, crtanje i sl.

Spredšit programi. Spredšit (spreadsheet) je softver koji se smatra revolucionarnim korakom u razvoju informacijske tehnologije. Ta revolucionarnost se ogleda prije svega u tome što ova vrsta programa omogućava krajnjim korisnicima razvoj aplikacija i bez poznavanja programskog jezika. Sastoji se od velike elektronske tabele koja ima određeni broj redova i kolona i čiji samo jedan mali dio korisnik vidi na ekranu, uz mogućnost "kretanja" po njoj. Korisnici mogu unositi numeričke ili tekstualne podatke, kao i definirati razne funkcije u svako polje koje se nalazi u presjeku jednog reda i jedne kolone i koje se zove ćelija (cell). Najznačajnija pogodnost koju pružaju spredšit programi su tzv. "what-if" analize (analize tipa "šta-ako"). Ove analize su vrlo bitne u raznim područjima gdje se donose upravljačke odluke: u finansijama, prodaji, marketingu, planiranju, zato što omogućavaju automatsko i trenutno preračunavanje (rekalkulaciju) desetina, stotina, pa čak i hiljada pokazatelja ovisno o promjeni jednog ili više parametara. Najčešće korišteni spredšit programi su: Excel (www.microsoft.com), Lotus 1-2-3 (www.lotus.com), QuatroPro (www.corel.com).

321


http://www.corel.com/






Slika 6.10. Osnovni elementi spredšit tabele

Desktop softver za upravljanje podacima. Kao što smo naveli u dijelu poglavlja o programiranju kada smo govorili o organizaciji podataka, sistemi za upravljanje bazom podataka pružaju korisniku mogućnost efikasnog upravljanja podacima, pri čemu se termin upravljanje podacima odnosi na: pohranjivanje, sortiranje, traženje i pretraživanje, izvještavanje i sl. Ova vrsta softvera danas se uglavnom pojavljuje u formi sistema za upravljanje bazama podataka (Data Base Management Systems - DBMS), s tim da postoje desktop sistemi kao što je npr. Microsoft Access i server sistemi kao što su Oracle, Informix, Microsoft SQL, Sybase itd, koje smo naveli u poglavlju o programiranju. Koncept baze podataka je u informacijskoj tehnologiji prihvaćen kao efikasan metod upravljanja podacima i kao takav predstavlja osnovu savremenih aplikativnih rješenja, pogotovo onih za podršku poslovanja.

Grafičko-prezentacijski softver. Grafičko-prezentacijski softver omogućava korisniku kreiranje, pohranjivanje, prikazivanje i štampanje raznih slika, grafova, mapa itd. uz mogućnost kreiranja on-line prezentacija. Ovdje treba praviti razliku između moćnih softverskih paketa koji su isključivo kreirani da podrže rad s grafikom i obradu slike kao što su npr. Corel Draw (www.corel.com) i Adobe PhotoShop (www.adobe.com), velikog broja malih grafičkih programa, od kojih su većina "freeware" ili "shareware"* i koji se bave različitim aspektima

* Freeware označava besplatne programe koji se mogu naći na Internetu, kopirati i koristiti bez ograničenja. S druge strane, pod kategorijom shareware

322


http://www.adobe.com/


računarske grafike i softverskih paketa koji se tretiraju kao grafičko-prezentacijski softver. Ovi posljednji se obično smatraju dijelom softvera za opće namjene i stoga ćemo u nastavku reći nešto više o jednom takvom programu.

Personalni informacijski menadžer (Personal Information Manager). Ovaj softver je kreiran da korisniku pruži mogućnost efikasnog upravljanja personalnim informacijama kao što su npr. informacije o poslovnim partnerima, raspored sastanaka u određenom vremenskom periodu, planirane aktivnosti, uz integraciju s komunikacijskim softverom kao što su e-mail i web browser. Integrirani Office paketi – Microsoft Office U savremenim uvjetima, standardni office softver se isporučuje uglavnom u okviru integriranih aplikacijskih paketa koji uključuju sve navedene komponente, uz komunikacijski softver i softver za upravljanje vremenom, dakle:

• Text procesor • Spreadsheet • Sistem za upravljanje bazom podataka • Grafičko-prezentacijski softver • Personalni informacijski menadžer, itd.

Nazivaju se office aplikacije, jer se uglavnom koriste za podršku radu u savremenom uredskom poslovanju. Osnovna namjena im je, kako smo već ranije spomenuli, poboljšanje personalne produktivnosti uposlenih u uredima. U nastavku ćemo ukratko predstaviti komponente office paketa koji je najčešće u upotrebi - Microsoft Office. Sve Microsoftove aplikacije iz sastava Office paketa imaju sličan interfejs, u nekim domenima čak identičan, a razlike se odnose na specifičnosti pojedinih aplikacija. Stoga ćemo osnovne elemente interfejsa prikazati samo na primjeru Worda. Značenje pojedinih ikona na ToolBaru, npr. NewFile, OpenFile, Print, Cut, Copy, Paste itd. je identično kod svih aplikacija, dok značenja ostalih ovise o konkretnoj aplikaciji. Mi ih nećemo detaljno objašnjavati zbog toga što svaka aplikacija ima ugrađen tzv. "context

programa podrazumijevaju se oni programi koji se, također sa Interneta, mogu kopirati, ali je njihovo korištenje ograničeno (obično 30 dana).

323


sensitive help" koji pruža informacije o konkretnoj ikoni u momentu pozicioniranja miš-pointera na tu ikonu. U svojim prvim verzijama, Office paket je sadržavao četiri osnovne komponente: Word (obrada teksta), Excel (spreadsheet), Access (desktop sistem za upravljanje bazama podataka), PowerPoint (prezentacijski softver), da bi, nakon uvođenja Interneta, sredinom 90-ih godina, dodat komunikacijski softver i softver za upravljanje vremenom. Današnja verzija Microsoftovog Office paketa sadrži, ovisno o verziji, i do 14 različitih programa (slika 6.11), od Worda kao softvera za obradu teksta, do FrontPagea kao aplikacije za web dizajn i programa Visio koji spada u kategoriju CASE alata.

Slika 6.11. Sadržaj Officea 2003

Međutim, treba reći da Microsoft Office nije jedina opcija na području tzv. alata za poboljšanje personalne produktivnosti u savremenim uredima (Personal Productivity Tools). Ovi integrirani setovi koji se još nazivaju uredske ili office aplikacije uglavnom se koriste za podršku radu u savremenom uredskom poslovanju. Microsoft Office je danas najznačajniji i najčešće korišteni Office paket dok se od ostalih u praksi mogu susresti sljedeći:

• Lotus Smart Suite firme IBM sa osnovnim modulima: WordPro, Lotus 1-2-3, Approach, Freelance Graphics, Organizer.

• Corel Suite firme Corel sa komponentama: Word Perfect, Quattro Pro, Paradox, Corel Presentations.

324


• StarOffice firme Sun kao multiplatformski Office integrirani set koji se može koristiti na više OS platformi (Linux, Solaris, Windows). Sadrži sljedeće komponente: StarOffice Writer, StarOffice Calc, StarOffice Impress, StarOffice Draw, StarOffice Base.

www.ibm.com

www.corel.com

www.sun.comSlika 6.12. Integrirani Office paketi

Microsoft Word

Na slici 6.13. je prikazan osnovni interfejs Microsoft Worda sa osnovnim komponentama: Menu Bar, osnovni Tool Bar, dio koji se koristi za formatiranje teksta, Dokument, ToolBar koji sadrži programe za crtanje grafike itd.

Slika 6.13. Word

325

http://www.ibm.com/


http://www.sun.com/


Word raspolaže širokim spektrom mogućnosti formatiranja teksta, umetanja tabela, grafičkih prikaza, slika, objekata iz drugih Office aplikacija. Korisniku se također pruža mogućnost upotrebe tzv. templejta ili prethodno dizajniranih dokumenata kao što su faxovi, poslovna pisma, biografije, web stranice itd.

Slika 6.14. Word templejti Od ostalih mogućnosti Worda, treba spomenuti sljedeće:

• spelovanje teksta, • zaštita dokumenata od neovlaštenog korištenja drugih osoba, • formatiranje štampe na koverte, • sortiranje teksta • korištenje "Equation editora" za matematičke formule, • automatsko traženje i zamjena karaktera ili riječi u tekstu, • direktno slanje pripremljenih dokumenata putem e-maila ili faxa

itd. Microsoft Excel Iako u IT-historijskom smislu nije bio prvi spreadsheet, Excel danas predstavlja najčešće korišteni alat ove kategorije i faktički standard kada su u pitanju spreadsheet aplikacije. Radi se o programu koji se mnogo koristi u savremenom poslovanju, prije svega zbog širokog spektra mogućnosti i jednostavnog korisničkog interfejsa. Mi ćemo ga u nastavku obraditi nešto detaljnije s obzirom na značaj koji ovaj alat ima u savremenom poslovnom kompjutingu.

326


Prije pojave prvog spredšit programa* (engl. Spreadsheet), krajem 70-ih godina prošlog stoljeća, poslovne obrade su se izvršavale na mainframe ili minicomputer računarima na kojima su se razvijali i instalirali odgovarajući programi. Ti programi su bili pisani u klasičnim programskim jezicima – jezicima treće generacije (uglavnom COBOL), s vrlo niskim nivoom participacije krajnjih korisnika. Promjene u zahtjevima korisnika, čak i one minorne, iziskivale su manje ili veće izmjene u samom programskom kodu. Takvi zahtjevi su postajali sve češći imajući u vidu dinamičnost poslovanja i stalno rastuće zahtjeve korisnika svih profila što je, skoro po pravilu, generiralo probleme na relaciji programeri – korisnici.

Krajem 70-ih godina Dan Bricklin† i Bob Frankston su, najprije samostalno, a kasnije u okviru firme Software Arts razvili program VisiCalc koji se smatra pretečom spredšit programa. Bio je pisan u assembleru i instaliran na Apple II računaru.

Slika 6.15. Prva verzija VisiCalca

* Kao i kod većine drugih informatičkih termina, i u slučaju spreadsheet tehnologije ne postoji jedinstven i opće prihvaćeni prijevod na naš jezik. Različiti termini se koriste, naprimjer: tabelarni proračuni, tabelarne kalkulacije, spregnute tabele, matrični kalkulatori itd. Mišljenja smo da je svaki od ovih prijevoda manjkav u smislu da ne iskazuje u potpunosti pravu suštinu ove tehnologije. Stoga smatramo da je bolje koristiti jednostavno termin “spredšit”, po istoj analogiji kako su se u našem jeziku već udomaćili termini kao što su: kompjuter, hardver, softver i sl. † Postoji čak i storija kako je Dan Bricklin na ideju o stvaranju jednog ovakvog softvera došao slušajući predavanja iz Računovodstva, odnosno, posmatrajući svog profesora kako neprestano briše stare i ispisuje nove brojeve nakon i najmanje rekalkulacije. Bricklin je bio MBA student na Harvard Business School.

327


Kasnije su nastali slični programi za tadašnje CP/M i DOS operativne sisteme, dok je sljedeći značajniji historijski korak predstavljalo kreiraranje programa Lotus 1-2-3 koji je razvila firma Lotus Development Corporation (Mich Kapor i Jonathan Sachs). Lotus je 1985. godine kupio firmu Software Arts te je na taj način prestao daljnji rad na VisiCalcu. Prva verzija Excela razvijena je u periodu 1984.-85. na Apple Macintosh računaru. Krajem 1987. godine urađena je DOS verzija ovog programa (Excel 2.0) za MS-DOS 3.0. Kada je Microsoft na tržište operativnih sistema izbacio prvu GUI verziju operativnog sistema (Windows 3.0), krajem 1989. godine, Excel je bio jedan od glavnih softverskih proizvoda za tu novu OS platformu. IBM je 1995. godine kupio Lotus te nastavio s njegovim razvojem u okviru svojih Office/GroupWare paketa LotusNotes i Domino. Excel je od 1985. godine, kada je objavljena verzija 1.0, do danas doživio značajna poboljšanja, uostalom kao i sve ostale Microsoft Office aplikacije. Spredšit je softver koji se smatra jednim od revolucionarnih dostignuća u razvoju informacijske tehnologije. Revolucionarnost se ogleda prije svega u tome što ova vrsta programa omogućava krajnjim korisnicima rješavanje određenih problema obrade podataka na računaru i bez poznavanja programiranja i programskog jezika. Sastoji se od velike elektronske tabele koja, ovisno o verziji, ima određeni broj redova i kolona i čiji samo jedan mali dio korisnik vidi na ekranu. Korisnici mogu u polja unositi numeričke ili tekstualne podatke kao i definirati razne formule i funkcije. Svako polje koje se nalazi u presjeku jednog reda i jedne kolone naziva se još i ćelija (engl. cell). Najznačajnija pogodnost koju pružaju spredšit programi su tzv. "what-if" analize (analize tipa "šta-ako"). Ove analize su vrlo bitne u raznim područjima gdje se donose upravljačke odluke, npr. u finansijama, prodaji, marketingu, planiranju itd. zato što omogućavaju automatsko i trenutno preračunavanje (rekalkulaciju) desetina, stotina, pa čak i hiljada pokazatelja ovisno o promjeni jednog ili više parametara. Na sljedećoj slici prikazan je glavni interfejs Excela sa osnovnim komponentama:

328


Slika 6.16. Excel – osnovne komponente

Osnovni elementi Excel ekrana su:

- naslovna traka (Title Bar),

- traka menija (MenuBar),

- traka alata (ToolBars),

- traka za formule (FormulaBar),

- StatusBar. Excel raspolaže velikim mogućnostima za obavljanje računskih operacija. Ovdje ćemo spomenuti samo osnovne, dok ćemo kasnije, u dijelu kada

329


budemo govorili o tehnologiji za podršku odlučivanju, navesti i ostale važnije funkcije. Većinu osnovnih operacija koje smo naveli za Word podržava i Excel. Međutim, s obzirom da se radi o sasvim različitoj vrsti aplikacije, Excel pruža mogućnost korištenja i nekih drugih operacija kao što su razne Excel funkcije za analizu podataka, dijagrami za prikazivanje podataka, mogućnost korištenja kao baze podataka itd. Radna sveska ili radna knjiga u Excelu je zapravo datoteka u kojoj se pohranjuju određeni podaci nad kojima se definiraju i izvode određene računske operacije. Međutim, kako svaka sveska može sadržavati više listova, tako se i različite vrste povezanih informacija mogu urediti u jednoj datoteci. Listovi (Sheet, Sheet2, Sheet3 …) koriste se za upisivanje podataka, teksta, formula, funkcija, odnosno, služe za različite oblike izračunavanja i analiza podataka. Na nekoliko radnih listova u okviru jedne ili više radnih knjiga mogu se istodobno unositi podaci, izvoditi operacije nad tim podacima, kao i uspostavljati veze (linkovi) između podataka koji se nalaze u različitim listama (sveskama). Kao što se može uočiti, radni listovi su u grafičkom smislu predstavljeni kao klasični listovi (odjeljci) u kartoteci, čime se želi uspostaviti logika s tradicionalnim načinom pohranjivanja podataka na papirnim medijima. Excel ovim listama dodjeljuje generičke nazive (Sheet1, Sheet2, Sheet3 itd.), s tim da se broj i naziv listova može mijenjati. Rad s formulama Formule su skupovi instrukcija čiji je osnovni zadatak izvođenje operacija nad podacima koji se nalaze u tabeli. Svaka formula počinje znakom jednakosti koju slijedi oznaka elementa ili neka predefinirana funkcija. Naprimjer: =A5+A6 Sabiranje dva broja u poljima A5 i A6 =A5*B5 Množenje dva broja u poljima A5 i B5 =SUM(D3:D15) Funkcija za sumiranje numeričkih vrijednosti koje se nalaze u opsegu D3 do D15 =MAX(F5:F22) Funkcija za iznalaženje maksimalne vrijednosti brojeva koji se nalaze u opsegu F5 do F22 =AVERAGE(C12:C122) Funkcija za iznalaženje prosječne vrijednosti brojeva koji se nalaze u opsegu C12 do C122. Formula je, dakle, matematički izraz koji, koristeći adrese ćelija, imena ćelija, funkcije i operatore, izračunava rezultat na osnovu argumenata (najčešće su to numeričke vrijednosti) koji se nalaze u ćelijama radne

330


sveske. Pored numeričkih vrijednosti, formule sadrže jedan ili više operatora koji naznačuju određene operacije nad podacima.

Operatori specificiraju tip kalkulacije koja se izvodi nad podacima. Excel sadrži četiri osnovna tipa operatora:

- aritmetički,

- operatori poređenja,

- tekstualni,

- referencijalni operatori. Aritmetički operatori služe za izvođenje osnovnih matematičkih operacija nad određenim vrijednostima. To su operacije sabiranja, oduzimanja, dijeljenja, množenja, procentualne i eksponencijalne. Formula izvodi operacije nad operandima određenim redoslijedom. Formulu definira znak jednakosti (=) koji se uvijek nalazi na početku, to je znak Excelu da sve ono što slijedi nakon tog znaka tretira kao formulu. Iza njega slijede operatori koji određuju tip operacije i operandi nad kojima se izvodi operacija. Kojim redoslijedom će se izvoditi određene operacije ovisi o samim operatorima i Excel ima definiran redoslijed primjene pojedinih operatora po prioritetu. Ako u formuli imamo više operatora, Excel koristi prioritete za obradu po redoslijedu, kako je definirano tim prioritetima. Međutim, ako koristimo dva operatora koji su istog nivoa prioriteta, Excel izvršava operacije po logici s lijeva na desno.

Zagrade se mogu koristiti da se promijeni redoslijed operiranja. Sintaksna pravila vrijede kao i u matematici.

Konstante su one vrijednosti koje se ne dobijaju proračunima već ih korisnik zadaje.

Reference predstavljaju jedno polje ili skup polja u tabelama čije se vrijednosti koriste kao operandi u formulama. Mogu označavati jedno polje ili kombinaciju polja uz pomoć gore navedenih referencnih operatora. Excel po defaultu koristi A1 referencni stil. To znači da se osnovna referenca sastoji iz oznake kolone i oznake reda u kojem se nalazi to polje. U osnovi imamo dvije vrste referenci:

- Relativne reference su zasnovane na pozicionoj relaciji u odnosu na polje u kojoj se nalazi formula koja sadrži tu referencu.

331


- Apsolutne reference.

Formule se unose u polja kao i svaka druga numerička ili tekstualna vrijednost. Funkcije su predefinirane formule koje su kreirane da bi olakšale izvršavanje kompleksnih računskih radnji. Tako, naprimjer, funkcija SUM izračunava sumu (zbir) brojnih vrijednosti unutar zadatog opsega (reda ili kolone) koji je definiran u zagradi. Slično je objašnjenje funkcija MAX i MIN, koje imaju za cilj izračunavanje maksimalne (minimalne) vrijednosti unutar jednog niza brojeva. Sa aspekta krajnjeg korisnika, korištenje ovih funkcija je vrlo jednostavno i ne zahtijeva nikakvo programersko znanje da bi se izračunala suma nekog niza brojeva ili maksimalna (minimalna) vrijednost nekog niza brojeva.

Funkcije, dakle, predstavljaju posebnu vrstu složenih formula koje izvode zadane operacije i kao rezultat daju odgovarajuće vrijednosti. Neke funkcije su namijenjene jednostavnim izračunavanjima i u tom smislu one zamjenjuju niz repetitivnih operacija. Tako, naprimjer, funkcija SUM(M5:M15) izračunava sumu (zbir) vrijednosti u definiranom području (M5:M15). Ona zamjenjuje ispisivanje formule za sabiranje koja bi se morala napisati u sljedećem formatu: “=M5+M6+M7+M8+M9+M10+M11+M12+M13+GM14+M15”. Postoje, međutim, mnogo složenije funkcije kao što su statističke i finansijske funkcije ili njihove kombinacije. Naprimjer: =IF(P10>4000;P10*25/100;P10*20/100) =IF(F9="I";(TODAY()-H9)*G9;0) =IF(MIN(D5:M5)=1;1;ROUND(AVERAGE(D5:M5);0)) Funkcije mogu kao argumente koristiti adrese raspona podataka (npr. F1:F18), imena raspona (napr. TROŠKOVI) ili samo brojčane vrijednosti. Funkcije se mogu koristiti kao:

- zasebne formule,

- u kombinaciji s drugim funkcijama,

- kao dio složene formule,

- kao dio makro naredbe. Svaka funkcija sadrži sljedeća tri elementa:

- znak jednakosti (=) koji označava da slijedi funkcija (formula);

332


- ime (naziv) funkcije (napr. SUM), s ciljem da naznači koja vrsta operacije će se izvršiti;

- argumente funkcije (npr. opseg H5:H15), koji predstavljaju vrijednosti, odnosno adrese ćelija na čije će se vrijednosti funkcija aplicirati.

Excel sadrži (podržava) više od 200 funkcija koje su klasificirane kao:

- matematičke,

- finansijske,

- datum i vrijeme,

- statističke,

- logičke,

- funkcije baze podataka,

- Lookup & Reference,

- text,

- informacijske. Matematičke i trigonometrijske funkcije (Math & Trig) - funkcije kao što su: ABS (apsolutna vrijednost nekog broja), SIN (sinus), COS (cosinus), RAND (generiranje slučajnog broja), INT (integer ili cjelobrojna veličina), SQRT (kvadratni korijen broja), SUM (zbir numeričkih vrijednosti), MIN (minimalni broj u okviru nekog opsega), MAX itd.

Financijske funkcije (Financial) – funkcije iz područja finansijske matematike, koje se koriste u finansijskom menadžmentu. Neke od najčešće korištenih finansijskih funkcija su: NPV (neto sadašnja vrijednost), FV (buduća vrijednost), IRR (interna stopa rentabiliteta), PMT (otplate na kredite) itd.

Funkcije datuma i vremena (Date & Time) - pružaju mogućnost korištenja vremenski-baziranih veličina u određenim kalkulacijama. Primjeri ovih funkcija su: DAY, NOW, DATE, TODAY.

Statističke funkcije (Statistical) - predstavljaju značajnu pomoć u primjeni statističkih metoda i tehnika u obradi podataka. Excel podržava 70-ak najznačajnijih statističkih funkcija kao što su: AVERAGE (prosječna vrijednost), COUNT (broj pojavljivanja numeričkih vrijednosti

333


unutar nekog opsega), CORREL (koeficijent korelacije između dvaju setova vrijednosti), STDEV (standardna devijacija), COVAR (kovarijansa), VAR (varijansa) itd.

Logičke funkcije (Logical) - omogućavaju korištenje logičkih izraza i preduzimanja određenih operacija u odnosu na vrijednost odnosnog izraza (tačno, netačno). Naprimjer, jedna od najčešće korištenih logičkih funkcija IF ima sljedeći format:

IF(tvrdnja, rezultat ako je tvrdnja istinita, rezultat ako je tvrdnja neistinita)

gdje je tvrdnja logički izraz koji testiramo (napr. IF A5>0), a preostala dva izraza su vrijednosti (formule, funkcije ili akcije) koje odgovarajuće polje poprima u odnosu na to da li je prethodni logički izraz ispunjen ili ne.

Naprimjer, u polju A10 možemo upisati sljedeću funkciju: =IF(A8>0, A8+100, 0), koja znači sljedeće: ako je vrijednost polja A8 pozitivna (veća od nule), onda će vrijednost polja A10 biti jednaka A8+100, a ako nije, tj. ako je manja ili jednaka nuli, onda će vrijednost polja A10 biti 0.

Funkcije za rad s bazama podataka (Database) - pružaju mogućnost efikasnog upravljanja podacima, odnosno korištenje Excela kao sistema za upravljanje bazama podataka. Ovo, naravno, ne znači da Excel može zamijeniti jedan klasični DBMS softver kao što je napr. Access, ali se može koristiti za određene aspekte upravljanja podacima. U tu svrhu se koriste funkcije kao što su: DMAX, DMIN, DAVERAGE itd. i one nose nazive koji počinju slovom D (otuda naziv D-funkcije - Dfunctions). Većina ovih funkcija ima sljedeći format:

FUNKCIJA (Baza_podataka, polje, kriterij) Naprimjer, funkcija DAVERAGE (baza_podataka, polje, kriterij) se može koristiti za iznalaženje prosječne vrijednosti u nekoj bazi podataka, prema zadatom kriteriju. Lookup & Reference funkcije (Funkcije za pretraživanje i referencne funkcije) - koriste se za pronalaženje određenih vrijednosti u radnim listovima. Najčešće korištene su sljedeće funkcije: HLOOKUP, VLOOKUP, CHOOSE itd.

Tekstualne ili funkcije koje se koriste u radu s tekstom omogućavaju rad s tekstualnim nizovima koji se mogu nalaziti u formulama tako da je moguće pronaći određeni tekst, promijeniti veličinu slova itd. Naprimjer,

334


funkcija EXACT (text1, text2) upoređuje dva tekstualna niza i kao rezultat daje TRUE (istina) ako su oni identični, a FALSE (pogrešno) ako to nije slučaj.

Informacijske funkcije ili funkcije koje daju informacije koriste se kada je potrebno odrediti tip podataka u poljima, naprimjer, da li neko polje sadrži podatke ili je prazno. Sa aspekta korisničkog interfejsa, korištenje funkcija u Excelu je vrlo jednostavno, ali treba napomenuti da je neophodno poznavati značenje tih funkcija (matematičke, statističke, finansijske funkcije). Potrebno je znati, naprimjer, šta predstavljaju i u koju svrhu se mogu koristiti statističke funkcije trenda, regresije, kovarijanse, korelacije ili finansijske funkcije neto sadašnje vrijednosti, buduće vrijednosti, interne stope rentabiliteta i sl.

Funkcije se insertuju (umeću) odabirom opcije Function s menija Insert ili klikom na funkcijsku oznaku fx koja se nalazi na Formula-traci:

Slika 6.17. Insertovanje funkcije s menija Insert

Slika 6.18. Insertovanje funkcije s trake formula

Nakon te operacije korisnik dobija dijaloški ekran u okviru kojeg može selektirati funkciju koju želi koristiti:

335


Slika 6.19. Dijaloški ekran insertovanja funkcije

Upravljanje podacima u Excelu (Liste i filtriranje podataka)

Na početku poglavlja smo rekli da je Excel glavni predstavnik spredšit-baziranih programa. Također smo istakli da je Excel dio Microsoftovog integriranog paketa koji sadrži desetak aplikacija za različite aspekte obrade podataka. Dio tog paketa je i Access kao desktop sistem za upravljanje bazom podataka. Međutim, i pored činjenice da Microsoft u svom Office paketu ima takav alat koji se koristi za efikasno upravljanje podacima, Excel uključuje određene elemente upravljanja podacima (Data Management). Na svom osnovnom meniju Excel sadrži opciju Data sa odgovarajućim padajućim menijem (slika 6.20) koji je u potpunosti posvećen aspektima upravljanja podacima.

336


Slika 6.20. Data meni

Excelova implementacija koncepta DBMS-a koristi jednostavne baze podataka kao baze kod kojih su svi podaci sadržani u jednoj tabeli. Naredbe koje se odnose na rad s bazom podataka sadržane su u meniju Data. Excel podatke pohranjuje u obliku tabele čiji sadržaj se može jednostavno pretvoriti u bazu podataka koristeći određena osnovna pravila:

- Podatke pohranjujemo u jednu tabelu, tj. radni list.

- Prvi red tako kreirane liste treba sadržavati atribute, odnosno nazive obilježja (kolone). Excel će kasnije koristiti te nazive za efikasnije organiziranje podataka, pronalaženje podataka i kreiranje određenih izvještaja.

- Redovi koji se nalaze ispod prvog retka koji sadrži nazive atributa služe za unošenje podataka u formi slogova.

- Ime polja mora biti jedinstveno za cijelu bazu.

337


- U polja se mogu unositi brojčane vrijednosti, tekst i formule. Excel prilikom DB-operacija (napr. sortiranje i pretraživanje) dodjeljuje vrijednost koja se dobije izračunavanjem te formule itd.

Ako su podaci organizirani kao baza podataka, Excel omogućava mnoge DB operacije, kao što su:

- primjena formi kao GUI-baziranih oblika za jednostavno dodavanje, prikaz, uređivanje, pretraživanje i brisanje podataka organiziranih u slogove;

- organiziranje podataka sortiranjem po abecedi, vrijednosti ili hronološki, po rastućem ili opadajućem redoslijedu;

- pronalaženje i prikaz podataka pohranjenih u bazi, a selektiranim (pronađenim) po jednom ili više kriterija;

- kreiranje zbirnih izvještaja. Sortiranje Podaci pohranjeni u Excel-bazi podataka su organizirani u slogove, prema prethodno navedenim pravilima. Redoslijed unošenja slogova nije bitan jer se on može kasnije mijenjati operacijama sortiranja. Sortiranje slogova u tako definiranoj bazi podataka, a prema određenom kriteriju, poboljšava preglednost podataka. Pri tom je moguće koristiti kriterije više atributa (polja), npr. PREZIME I IME, TERMIN, OCJENA.

Slika 6.21. Sort dijaloški meni

338


Filtriranje podataka Filtriranje podataka koji se nalaze u Excel tabelama je dodatna opcija koja također spada u tipične operacije nad podacima organiziranim u baze podataka. Filter je naziv za uvjet preko kojeg se pretražuje lista. Podaci koji zadovoljavaju taj uvjet prikazuju se, dok se ostali ne prikazuju. Naprimjer, ako imamo listu studenata sa 10-ak atributa od kojih se jedan koristi da naznači godinu studija (vrijednosti polja su 1-4), filtriranjem možemo selektirati samo one studente koji su na četvrtoj godini. Excel ima dvije opcije (tehnike) za filtriranje podataka:

- Auto Filter

- Advanced Filter Ove tehnike se dobiju ako se selektira opcija Filter s menija Data.

Slika 6.22. Filtriranje podataka – izbor opcije

339


Filtriranje ćemo objasniti na primjeru jedne Excel tabele koja sadrži podatke o ocjenama studenata na ispitnim rokovim u toku jedne školske godine (slika 6.24). U ovoj tabeli imamo sljedeća obilježja (atribute): PREZIME I IME, TERMIN, OCJENA.

Nakon što kliknemo na opciju Auto Filter, odnosno nakon što je aktiviramo, u poljima u kojima se nalaze nazivi atributa (PREZIME I IME, TERMIN, OCJENA) pojave se simboli koji predstavljaju tzv. padajuće menije:

Slika 6.23. Padajući meniji – izbor atributa filtriranja

Svaki od ova tri menija sadrži listu svih vrijednosti koje taj atribut (obilježje) poprima. Naprimjer, atribut ocjena sadrži sljedeće vrijednosti: 6, 7, 8, 9, 10 (samo prolazne ocjene, pošto se radi o spisku studenata koji su položili ispit).

Slika 6.24. Filtriranje podataka – primjer

Selektiranjem odgovarajuće ocjene dobit ćemo spisak svih studenata koji su na ispitu dobili tu ocjenu. Ovo filtriranje možemo kombinovati i sa obilježjem TERMIN. Naprimjer, možemo dobiti spisak svih studenata koji su polagali ispit 19.09.01. godine i koji su dobili ocjenu 10 (slika 6.25).

340


Slika 6.25. Filtriranje podataka – primjer

Pivot tabele idu korak dalje u filtriranju podataka, a ova opcija se također nalazi na Data meniju. Pogodne su za ekstrahovanje podataka, njihovo uparivanje i vizuelno prikazivanje u slučajevima kada imamo značajnu masu podataka u jednoj većoj tabeli. Ova tehnologija je, također, korisniku na raspolaganju u obliku tzv. čarobnjaka, koji olakšava postupak kreiranja takvih tabela. U narednom primjeru ćemo pokazati kako se pomoću Excela može na vrlo jednostavan način napraviti program za obračun plaća u jednoj manjoj firmi. Primjer je hipotetički, tj. način formiranja plaća je baziran na nekim standardnim veličinama koje se obično pojavljuju kod ovakvih obračuna. Ti atributi su: koeficijent određen na osnovu radnog mjesta, odnosno kvalifikacije, ukupna vrijednost koeficijenta (ove veličine ne moraju biti iste, na jednostavan način se mogu dodati neke dodatne kategorije), vrijednost boda za taj mjesec, ukupno, radni staž – godina, radni staž – stopa, radni staž u KM, ostali dodaci, bruto iznos, porez, netoplaća, krediti i iznos za isplatu).

341


Slika 6.26. Primjer – Obračun plaća

Osnovni podaci kao što su: koeficijent, broj godina radnog staža, ostali dodaci, iznos kredita unose se manuelno. Ostale vrijednosti se izračunavaju na osnovu primjene određenih formula i/ili funkcija.

a) Vrijednost boda je dovoljno unijeti samo jednom, na osnovu odluke rukovodstva za pojedini period, u polje F4. U polja E8 do E20 je unesena fiksna referenca na polje F4 kao: =$F$4.

b) Plaća se izračunava kao KOEFICIJENT x VRIJEDNOST BODA.

c) Stopa radnog staža se izračunava (obično na osnovu pravilnika ili zakona) po sistemu, npr. za svaku godinu po 0,6%, s tim da maksimalna stopa može biti 20%, odnosno, po formuli =IF(G8*0,6<=20;G8*0,6; 20).

d) Tako dobijena stopa se primjenjuje na vrijednosti u koloni F. e) Brutoplaća (kolona K) se dobije kao =F8+I8+J8. f) Porez se obračunava na brutoplaću po sistemu da se

primjenjuje, naprimjer, stopa od 25% ukoliko je plaća veća od 1000 KM, a 20% ako je plaća niža od 1000. To se definira formulom: =IF(K8>1000;K8*25/100;K8*20/100).

g) Preostali elementi (NETO, ZA-ISPL) se izračunaju jednostavnim oduzimanjem poreza, odnosno rate za kredit.

h) Polja K22, K23, K24 sadrže podatke o prosječnoj, maksimalnoj i minimalnoj plaći, što je dobijeno korištenjem funkcija AVERAGE, MAX, MIN.

342


Predefinirana rješenja (Templejti)

Excel, u svojoj osnovnoj instalaciji, uključuje i nekoliko templejta (predložaka) za računovodstveno - finansijske analize, naprimjer, program za amortizaciju-otplatu zajma (slika 6.27). Na osnovu ulaznih veličina (iznos zajma, kamatna stopa na godišnjem nivou, broj godina, početak otplate), ovaj Excel templejt izračunava ne samo iznos mjesečne otplate-rate (Scheduled Payment), već daje i kompletan otplatni plan po mjesecima. Također je moguće vidjeti koliki je iznos kamate u ukupnom dugu (u konkretnom primjeru to je 3901,68 KM).

Slika 6.27. Excel-templejt za plan otplate zajma

343


Pored ovog templejta, na Microsoftovoj web stranici, a i na Internetu generalno, može se naći veliki broj sličnih rješenja za različita poslovna područja: računovodstvo i računovodstveni reporting, finansije i finansijski menadžment, marketing, upravljanje ljudskim resursima itd. Neka od ovih rješenja su besplatna (freeware) i mogu se downloadirati i koristiti bez ograničenja. Druga su ili čisto komercijalni softverski paketi sa cijenom od nekoliko desetina do nekoliko stotina dolara, ili se radi o tzv. shareware rješenjima koja korisniku daju mogućnost downloadiranja i korištenja neko vrijeme (npr. 15 dana), a potom se softver treba kupiti. Na narednoj slici je prikazan jedan takav templejt koji se može koristiti za tzv. Breakeven analizu.

Slika 6.28. Templejt za Breakeven analizu

344


Microsoft Access

Microsoft Access je sistem za upravljanje relacijskim bazama podataka (Relational Data Base Management System) koji se koristi na PC-desktop platformi. Koristeći Access DBMS pokušat ćemo pobliže objasniti koncept softvera sistema za upravljanje bazom podataka.

Slika 6.29. Microsoft Access

Osnovni elementi Access DBMS-a

U principu, svi programi za upravljanje bazom podataka imaju istu ili sličnu strukturu objekata koji izvršavaju određene zadatke. Kod Accessa postoje četiri glavna tipa objekata: • tabele (tables), • upiti (queries), • forme (forms), • izvještaji (reports). Tabele. Podaci se uvijek pohranjuju u određenim tabelama. Svaka tabela sadrži informacije o jednom entitetu (subjektu) kao što su: studenti, radnici, proizvodi i slično. Moguće je također da jednom subjektu pripada

345


više tabela. Većina relacijskih baza koristi veći broj tabela od kojih svaka pohranjuje različite informacije o određenom subjektu. Naprimjer, jedna tabela može pohranjivati imena potrošača i adrese dok druga pohranjuje narudžbe. Struktura i osnovni elementi tabele su onakvi kakvim smo ih definirali u dijelu u kojem smo govorili o sistemima za upravljanje podacima općenito. Tabele u Accessu imaju dva izgleda (view): "design view" i "datasheet view".

Slika 6.30. Access tabela - "design view"

Slika 6.31. Access tabela - "datasheet view"

U tabeli se definiraju parametri polja (nazivi, tipovi, dužina, format, default vrijednost itd.), određuje se primarni ključ itd.

Upiti (queries). Upit predstavlja način na koji se postavlja pitanje o podacima pohranjenim u tabeli. Upiti se kreiraju tako da se u Access bazi podataka definira koje podatke treba da pretraži. Sa upitima se mogu pregledati selektirani podaci iz jedne ili više tabela bez pregledanja svih polja u svakoj tabeli.

346


Slika 6.32. Upiti

Forme. Access forme služe za efikasnije prikupljanje i organiziranje podataka u bazi. Kroz forme podaci se mogu dodavati u bazu podataka, prezentirati za ponovno pregledanje i štampanje. Forme se kreiraju da omoguće jednostavnije unošenje podataka i u tom smislu je vrlo bitno da su forme bazirane na grafičkom interfejsu. Druga prednost korištenja formi sastoji se u mogućnosti uvida u sve informacije koje pripadaju jednom slogu u jednom trenutku.

Slika 6.33. Forme

347


Izvještaji. Access omogućava kreiranje višestrukih formata izvještaja koji kombiniraju tekst, podatke, sliku, grafiku itd. Access pruža mogućnost korištenja templejta ili prethodno kreiranih izvještaja koji se koristi kroz tzv. "Report wizard".

Slika 6.34. Access izvještaj

Microsoft Power Point

Power Point je aplikacija koja se koristi za kreiranje on-line prezentacija zasnovanih na određenom broju "slajdova". Pogodnost ovog softvera je prije svega u mogućnosti odvijanja prezentacije, tj. prikazivanja slajdova pod kontrolom računara. Način pojavljivanja slajdova, njihove izmjene, te vremenski razmak između dva slajda su parametri koji se mogu definirati i jednostavno računaru prepustiti odvijanje prezentacije. Ovisno o rasploživoj prezentacijskoj opremi, slajdovi mogu biti prikazani na zidnom panou preko LCD projektora, mogu biti prebačeni na 35mm slajdove, a mogu biti i odštampani u formi priručnika. Također je moguće osigurati prezentaciju na webu.

348


Slika 6.35. Power Point

Slajdovi mogu sadržavati ne samo tekst, već i grafiku, zvučne i videoklipove i ostale specijalne efekte. Posebna pogodnost za korisnika je svakako tzv. "Presentation Wizard" koji, slično kao i wizardi kod ostalih aplikacija, korisnika vode u procesu pripreme prezentacije. Druga bitna pogodnost su prezentacijski templejti, kao predefinirani prezentacijski sadržaji koji se, uz sitne izmjene, mogu koristiti za kreiranje prezentacije.

Slika 6.36. PowerPoint Wizard

349


Slika 6.37. Templejt za prezentaciju novog proizvoda

Sljedeća slika prikazuje mogućnost definiranja načina izmjene slajdova.

Slika 6.38. Setovanje načina izmjene slajdova

350


Microsoft Outlook

Microsoft Outlook sadrži sljedeće važnije module:

• Inbox - program za korištenje elektronske pošte

Slika 6.39. Inbox e-mail client

• Calendar - program za upravljanje vremenom

Slika 6.40. Calendar

• Contacts - program za upravljanje podacima

Slika 6.41. Contacts

351


Programi koji se obično nazivaju Personalni informacijski menadžer imaju za osnovni cilj osigurati storiranje i efikasan pristup informacijama na personalnom nivou kao što su npr. baza podataka o poslovnim partnerima s brojevima telefona, faxa, adresom, e-mail adresom itd., infomacije o planiranim aktivnostima u narednom periodu, rasporedu i prioritetima zadataka, i sve to, po mogućnosti, integrirano s lokalnim fajlovima i programima, e-mail sistemom, telefonskim pozivima, prispjelim faxovima itd. Ovi programi se na tržištu mogu naći i kao specijalizirani programi, mada se u novije vrijeme isporučuju kao moduli unutar integriranih aplikacija (Office, GroupWare sistemi, sistemi za upravljanje dokmentima itd.). Na narednoj slici je dat prikaz mogućnosti planiranja aktivnosti u određenom vremenskom periodu pomoću Microsoft Outlooka:

Slika 6.42. Calendar

dok sljedeća slika ilustrira bazu e-mail adresa.

Slika 6.43. E-mail adrese u Outlooku

352


Softver za upravljanje dokumentima

OCR softver. OCR (Optical Character Recognition) je softver koji obično ide u kombinaciji sa skenerima i služi za konvertiranje dokumenata u tzv. "soft-editable" format, tj. u računarske fajlove koje je potom moguće koristiti u okviru Worda ili neke druge aplikacije. Proizvođači skenera prilikom kupovine ovog uređaja obično isporučuju jednostavniji OCR softver koji konvertira dokument u text fajl, ali bez formata, slika, tabela i ostalih složenijih elemenata na dokumentu. Kompleksniji OCR paketi kao što su OmniPage i Recognita firme Caere (www.caere.com) imaju daleko veće mogućnosti u pogledu kvaliteta skeniranog dokumenta. Pored standardnih mogućnosti skeniranja, OmniPage omogućava direktno konvertiranje različitih formi, tabela, čak i spredšit tabela sa sadržajem s papirnog medija u elektronski format (Word, Excel, i sl.). Korisniku pruža mogućnost korištenja Wizarda za skeniranje i konvertiranje dokumenata u različite formate fajlova. Recognita je bio prvi pravi OCR softver, prva verzija je napravljena u Mađarskoj (www.recognita.hu), ali ga je kasnije kupila gore spomenuta kompanija Caere. Najznačajnija prednost Recognite je u podršci u konvertiranju karaktera velikog broja jezika (više od 100 svjetskih jezika).

tekst skeniranje

dokument.tif dokument.doc

OCR

Slika 6.44. Postupak skeniranja: od izvornog dokumenta do .doc fajla

353

http://www.caere.com/

http://www.recognita.hu/


Pod tačnošću i pouzdanošću OCR postupka podrazumijeva se stepen uspješnog konvertiranja karaktera sa hard formata u soft format. Kao zadovoljavajući nivo uzima se onaj sa stepenom iznad 98%, a utvrđuje se prema broju naknadno potrebnih ispravki u odnosu na ukupan broj znakova. Faktori koji utječu na efikasnost skeniranja mogu se podijeliti u dvije skupine: a) faktore vezane za materijal koji se skenira i sam proces skeniranja i b) faktore vezane za sam OCR proces. Neki od faktora su:

• jezička podrška, • dimenzija originala, • original ili kopija dokumenta, • kvalitet papira koji se skenira, • stepen korištenja raznih formata u tekstu, • kvalitet i rezolucija skenera, • mogućnost raspoznavanja pisanog teksta.

Stono izdavaštvo (Desktop publishing)

Desktop publishing softver ili softver za stono izdavaštvo koristi se u izdavaštvu za pripremu materijala za štampu. Pojavio se ubrzo nakon pojave programa za obradu teksta. U to vrijeme, prije nekih 15-ak godina, standardni tekst procesor, npr. WordStar 2, nije podržavao grafiku i mnoge druge aspekte formatiranja neophodne za kvalitetnu pripremu teksta za štampu. Upravo stoga je pravu revoluciju u izdavaštvu napravio program Ventura, koji je predstavljao integrirano rješenje za stono izdavaštvo. Međutim, kasniji razvoj programa za obradu teksta sa daleko većim mogućnostima* umanjio je značaj desktop publishing softvera, tako da su savremeni tekst procesori ustvari dobrim dijelom i desktop publishing programi. I ova knjiga, u formatu kakvom jest, nastala je korištenjem isključivo Microsoft Worda. I pored toga, naravno, razvijao se i softver za stono izdavaštvo, pa se danas najčešće koriste programi sljedećih firmi: Corel (www.corel.com), Adobe (www.adobe.com), Quark (www.quark.com), Microsoft (www.microsoft.com).

* Za ilustraciju razlike u performansama programa za obradu teksta uzmimo sljedeći primjer. U 1990. godini, tada jedan od najpopularnijih programa WordStar (verzija 2.0) mogao se startati s jedne diskete od 360 KB jer je čitav program zauzimao oko 240 KB memorijskog prostora. Današnji Microsoft Word, ovisno o instalaciji, zauzima 100-200 puta više prostora na disku.

354

http://www.corel.com)/

http://www.adobe.com)/

http://www.quark.com)/



QuarkXPress

Corel Ventura

Microsoft Publisher

Slika 6.45. Desktop Publishing programi

Multimedija softver

Multimedija ide korak dalje u odnosu na tekst, podatke i grafiku. Multimedija je kombinacija najmanje dvaju medija uključujući audio (zvuk), glas, animaciju, video, tekst, grafiku i sliku. Postoje uglavnom dva tipa multimedija softvera: jedan, za kreiranje multimedija aplikacija i drugi, za korištenje (view) gotovih aplikacija. QuarkImmedia firme Quark je primjer jednog takvog softvera koji radi zajedno sa QuarkXPress desktop publishing softverom. Sadrži dvije komponente:

• QuarkImmedia Design Tool • QuarkImmedia Viewer.

Drugi primjer softvera za kreiranje multimedijskih aplikacija je Director, proizvod firme Macromedia (www.macromedia.com).

QuarkImmedia firme

Quark

Director firme Macromedia

Slika 6.46. Softver za multimedijske aplikacije

355

http://www.macromedia.com)/


TREĆI DIO - Upravljanje informacijskim

tehnologijama: osnovni okvir -


7. Upravljanje serverskom platformom 7.1. Zahtjevi poslovnog kompjutinga prema serverskim konfiguracijama Operativni sistemi koji podržavaju rad server računarskih sistema moraju udovoljiti znatno većem broju zahtjeva ili kriterija u odnosu na standardne desktop operativne sisteme, pri čemu njihov broj i važnost ovisi o konkretnim uvjetima obrade podataka. Ovi kriteriji su bitni prilikom izbora odgovarajuće platforme za mission-critical poslovne aplikacije. U nastavku dajemo listu od 20-ak najvažnijih zahtjeva (kriterija) grupiranih u sljedeće kategorije:

• niski troškovi nabavke, održavanja i upravljanja, • multiplatformska podrška, multiprocesing i 64-bitni

kompjuting, • pouzdanost i skalabilnost, • raspoloživost aplikacija, • podrška mrežnih komponenata, • korisnički interfejs, • efikasno sistemsko upravljanje.

Niski troškovi nabavke, održavanja i upravljanja Kada se radi o ukupnim troškovima koje iziskuje neka IT platforma, savremeni pristup se zasniva na tzv. TCO-modelu (Total Cost of Ownership) na osnovu kojeg se izračunavaju ukupni troškovi. Prema TechWise Research (www.techwise.com), TCO model uključuje:

• Troškove nabavke (Acquisition Costs) – osnovna cijena servera i svih hardversko-sistemsko-softverskih komponenata neophodnih za osnovno funkcioniranje sistema. Ne uključuje cijenu aplikativnog softvera.

• Troškove pokretanja (Start-up Costs) – troškovi instaliranja i konfiguriranja servera, uključujući i troškove obuke administriranja servera.

• Operacijske troškove (On-Going Operational Costs) – troškovi upravljanja i održavanja servera na dnevnoj osnovi.

• Troškove servisiranja (Service Agreements) – troškovi servisiranja na godišnjoj osnovi

356

http://www.techwise.com/


U tabeli 7.1. dat je primjer s cijenama nekih server sistema prema TCO modelu. Cijene nisu bitne, one su danas znatno niže, ali ovaj prikaz dajemo samo zbog toga da se ima u vidu cjelina troškova koje sobom nose server platforme.

Component Costs

Compaq OpenVMS: ES40 Model

2

IBM RS/6000:

H70 Sun

SPARC: UE3500

HP 9000: N4000

IBM AS/400: 730-2065

Acquisition (osnovna cijena)

$96,294 $74,487 $112,300 $143,330 $216,626

Start-Up (instalacija i obuka)

$9,212 $19,194 $10,938 $11,062 $10,017

On-going Operational (upravljanje i održavanje)

$52,878 $86,205 $68,004 $55,269 $101,775

Service Agreement

(ugovor o održavanju)

$6,060 $19,791 $20,280 $24,477 $31,608

Total $164,444 $199,677 $211,522 $234,138 $360,026

Tabela 7.1. TCO model (cijene i modeli iz 1999. godine) Multiplatformska podrška, multiprocessing i 64-bitni kompjuting Multiplatformska podrška odnosi se na to da li OS podržava jednu ili više hardverskih (procesorskih) platformi. Vidjeli smo da su skoro sve UNIX verzije vezane skoro isključivo za određene hardverske platforme, a slična je situacija i sa tzv. proprietary sistemima. Kada je objavljena prva verzija Windows NT Server OS-a, u augustu 1993. godine, Microsoft je bio najavio raspoloživost ovog operativnog sistema na različitim procesorskim platformama, u prvom redu za Intel i Digital Alpha procesore, a zatim i za PowerPC i MIPS. Međutim, već 1996. godine Microsoft najavljuje prekid u razvoju NT-a za MIPS, a nešto kasnije i za

357


PowerPC. Prije 10-ak godina Windows NT server je imao verzije za Intel i Alpha procesore s brojem instalacija daleko više u korist Intela (odnos je bio 9:1). Danas je Microsoft isključivo orijentiran na podršku Intel/AMD procesorskih platformi, napušteni su Alpha, PowerPC i RISC projekti. Što se UNIX operativnog sistema tiče, vendor-specific verzije ovog OS-a rade uglavnom na, također, vendor-specific procesorskim platformama (HP-UX na HP-ovom PA-RISC procesoru, IRIX na SGI MIPS-u, AIX na IBM RS6000, Tru64UNIX na Alpha procesoru, itd.). Sunov Solaris može raditi i na RISC procesoru SPARC, ali i na Intel platformi. OpenVMS radi na starim VAX mašinama, kao i na Alpha procesorima, dok IBM-ovi sistemi OS/390 i OS/400 rade na mainframe sistemima S/390 i sistemima srednje veličine AS/400, respektivno. Multiprocesing i multiprogramiranje se uglavnom vežu za podršku više procesora u isto vrijeme. Potreba za podrškom ovakvog načina rada proizišla je iz velike disproporcije koja postoji između brzine pristupa input/output uređaja i CPU-a na ranijim mašinama. Na takvim sistemima programi su imali direktnu kontrolu I/O uređaja i ako je određeni program bio baziran na njihovom intenzivnom korištenju, onda je CPU bila često "besposlena" (idle) tokom izvršavanja programa. U nastojanju da se približe mainframe performansama, neki proizvođači UNIX servera, kao npr. HP, Sun, IBM, imaju već u svojim programima multiprocesorske i cluster konfiguracije. Primjeri ovakvih konfiguracija su: Sunov Starfire Enterprise 10000 Server, Compaqov Wildfire Alpha Server, te HP-ov V2500 Server. Naprimjer, Alpha serveri firme Compaq (HP) podržavaju do 16 procesora na jednom sistemu, pri čemu je moguće oformiti clustere od 8 sistema za platformu koja je zasnovana na Tru64UNIX operativnom sistemu, odnosno, do 96 sistema (čvorova), ako se radi o OpenVMS-u. Veliki računarski sistemi (large systems) koji se koriste za podršku mission-critical aplikacija u velikim firmama (nekoliko hiljada ili desetina hiljada zaposlenih) uglavnom se konfiguriraju koristeći jednu od sljedeće tri tehnologije:

• SMP (Symmetric Multiprocessing) • Clustering • NUMA (Nonuniform Memory Access)

358


SMP pristup se najčešće koristi, od PC-Intel servera do "high-end" UNIX sistema. Suština se sastoji u dodavanju više procesora, kod PC servera do osam, dok, recimo, Sun E10000 server može da podržava i do 64 procesora. Kod ove tehnologije svaki procesor ima pristup do svih informacija u memoriji. Procesori dijele i ostale resurse, kao što su I/O i bus, uz istovremeni rad pod jednim operativnim sistemom. Ovakvo rješenje se obično naziva "shared-everything" okruženje i operativni sistem je taj koji upravlja procesom dijeljenja. Windows NT Server verzija 4.0 podržavala je SMP sa maksimalno 4 (prema Microsoftu do 8) procesora. To je daleko manje nego što savremeni UNIX sistemi mogu podržati (i do nekoliko desetina procesora). Međutim, sa aspekta primjene u poslovnom kompjutingu, postavlja se pitanje postoji li masovno tržište za npr. 30-procesorske sisteme, odnosno, mogu li jeftinije NT SMP konfiguracje zadovoljiti potrebe većeg broja firmi. Prema jednoj analizi časopisa Datamation (www.datamation.com) od prije 5-6 godina, procjene su bile da Windows NT Server konfiguracije sa 4-8 procesora mogu zadovoljiti 90% zahtjeva savremenih korporacija. Clustering tehnologija kombinira dva ili više čvorova (pojedinačnih servera) kroz korištenje vrlo brzih komunikacijskih kanala koji povezuju servere. Glavni razlog uvezivanja je u uvom slučaju povećanje stepena raspoloživosti i pouzdanosti sistema obrade podataka, a to se postiže tako što ova tehnologija omogućava tzv. failover i failback. Radi se o svojstvima koja omogućavaju nastavak rada, ili brzi restart sistema u slučajevima iznenadnog krahiranja. Glavni nedostatak cluster tehnologije sastoji se u složenosti u implementiranju i održavanju ovih sistema. Podrška 64-bitnog kompjutinga 64-bitni kompjuting predstavlja najnovije dostignuće informacijske tehnologije i bazira se generalno na sljedećim komponentama:

• 64-bitni procesori • 64-bitni operativni sistemi • 64-bitne aplikacije.

Osnovne prednosti 64-bitnih platformi u odnosu na 32-bitne su:

359



• mogućnost rada s većim fajlovima (terabajti u odnosu na megabajtne veličine fajlova),

• veličina memorije do 264 bita, ili oko 16 milijardi GB, u odnosu na 232 (4 GB) memorije kod 32-bitnih sistema,

• brži I/O ciklusi, tj. vrijeme pristupa periferalima se značajno skraćuje,

• brža obrada podataka. Skok sa 32-bitnog na 64-bitni kompjuting predstavlja nešto što je daleko više od onoga što se na prvi pogled da zaključiti ("nije 32 bita, već duplo više - 64 bita"). U suštini se radi o četiri miljarde puta više memorijskog prostora koji mogu da osiguraju 64-bitni procesori, odnosno isto toliko više memorije kojom mogu da raspolažu i njome upravljaju operativni sistemi. Radi se, dakle, o eksponencijalnom povećanju (264 u odnosu na 232). Ako bismo pokušali to objasniti na realnom primjeru, to bi otprilike izgledalo ovako*: Najjača 32-bitna tehnologija danas bi mogla da uspostavi bazu podataka o svakoj osobi koja je živjela u SAD od 1977. godine do danas. S druge strane, 64-bitna baza podataka bi mogla obuhvatiti imena svake osobe koja je živjela na planeti od početka računanja vremena, i da ostane još slobodnog prostora. Naredna slika daje također ilustraciju razlike između 32-bitnog i 64-bitnog kompjutinga:

* Ovu ilustraciju navodi Sun na Web stranici na kojoj objašnjava svoj 64-bitni sistem. Drugi primjer za objašnjenje značenja (veličine) eksponencijalnog rasta je još plastičniji. Navodi ga C.G. Willard u IDC-ovom white paperu: “64-Computing Comes of Age”: U neko davno doba živio kralj koji je jednom od svojih ministara čijim je radom bio veoma zadovoljan rekao da će ga bogato nagraditi i to na način da on sam sebi odredi nagradu. Ministar je nakon kraćeg razmišljanja, umjesto očekivane gomile zlatnika, izrekao sljedeću želju: a) da se donese šahovska tabla, b) da se prvog dana na prvo polje table stavi jedan zlatnik, c) da se drugog dana na drugo (naredno) polje stave dva zlatnika, d) na naredno (treće) četiri zlatnika itd., na svako naredno polje duplo više u odnosu na prethodno, sve dok se ne popuni čitava šahovska tabla (64 polja). Kralj, koji nije imao pojma o eksponencijalnom rastu, na početku se slatko nasmijao, misleći da je dobro prošao i da ga takva nagrada neće puno koštati. Međutim, uznemirio se već nakon prvog reda, nakon drugog je počeo sa izrazima ljutnje. Nakon trećeg popunjenog reda je već postao bijesan, da bi prije nego je četvrti red bio popunjen, vrijedni i hvaljeni ministar - ostao bez glave.

360


Slika 7.1. 32-vs-64 bita: površina razglednice (155 cm2 i površina ostrva

Manhattan (57 km2) Neke od aplikacija koje će imati najviše koristi od 64-bitnih konfiguracija su:

• Grafički intenzivne aplikacije • ERP aplikacije • Integrirani sistemi za podršku odlučivanju • Data warehousing sistemi • OLAP sistemi • Simulacije • Multimedijske aplikacije.

Što se tiče podrške 64-bitnog kompjutinga od strane komercijalnih operativnih sistema, treba reći da svi poznatiji UNIX ponuđači imaju već 64-bitnu verziju svog operativnog sistema. Pouzdanost, raspoloživost, skalabilnost, servisabilnost, interoperabilnost, upravljivost Ovaj kriterij je vrlo bitan kada se radi o server operativnim sistemima koji podržavaju mission-critical aplikacije. Za takve aplikacije je veoma bitno da je server non-stop u "on" modu, odnosno da je što manje van funkcije.

361


Obično se kaže da je to "24x7x365" kompjuting. Raspoloživost platforme se uglavnom mjeri procentima downtimea ili uptimea ("off" ili "on" vremena). Na današnjem stepenu razvijenosti informacijske tehnologije najbolje rezultate u tom pogledu imaju IBM-ovi mainframe serveri kod kojih se uptime procjenjuje na 99,999 %. O ovom aspektu će više biti govora u poglavlju 11. Stabilnost sistema u smislu njegove raspoloživosti i pouzdanosti ovisi o nizu faktora, kako hardverskih tako i softverskih. Štete usljed oštećenja hardverskih uređaja, prije svega memorijskih, mogu biti izbjegnute dodavanjem tzv. RAID sistema, dok se na području sistemskog softvera iznalaze određena rješenja koja omogućavaju tzv. "self-healing", u slobodnom prijevodu "samoizlječenje" (Dynamic Processor Resilence, Dynamic Memory Resilence, Dynamic Reconfiguration). Skalabilnost (Scalability) Skalabilnost se odnosi na osobinu OS-a da može biti instaliran, kako na malim sistemima (PC), tako i srednjim i velikim sistemima koji podržavaju rad nekoliko hiljada korisnika. Također, o skalabilnosti OS-a se govori kada se određuje koliko korisnika istovremeno može podržati konkretni OS, pri čemu se misli na tzv. konkurentne korisnike (concurrent users) ili korisnike koji u isto vrijeme pristupaju i koriste server. Ovdje postoje velike razlike kod pojedinih servera, tako da taj broj ide od nekoliko stotina do nekoliko hiljada korisnika (srednji sistemi), do deset i više hiljada kod mainframe sistema. Prema analizama Gartner grupe (www.gartner.com) iz 1998. godine, Windows NT Server je mogao podržati efektivno do 450 konkurentnih korisnika, dok je taj broj kod UNIX-a bio oko 1800. Početkom 2000. godine, prema najnovijim analizama Gartnera, Windows NT Server može podržati 850 konkurentnih korisnika, dok je kod UNIX instalacija to već više od 2500, čak i do 4500 korisnika. Ilustracije radi, kod mainframe sistema ovaj broj ide i do 10000. Danas su ovi brojevi veći kod svih navedenih platformi. Servisabilnost (Serviceability) Ovo svojstvo se tiče mogućnosti operativnog sistema da podrži određene aspekte recoveringa nakon što određena aplkacija ili operativni sistem krahira. Uglavnom se radi o sljedećim osobinama:

362

http://www.gartner.com)/


• Efficient core dump facility. Odnosi se na mogućnost kreiranja tzv. dump fajlova koji sadrže stanje aplikacije u trenutku kada je aplikacija krahirala. Ovo svojstvo je karakteristično za UNIX sisteme, i od operativnog sistema se očekuje podrška analizi ovih fajlova.

• Efficient kernel dump facility - slično kao u prethodnom slučaju, samo se ovog puta radi o rutini koja podržava kreiranje dump fajlova u slučaju krahiranja operativnog sistema.

• Checkpoint/Restart - je osobina operativnog sistema da kreira snapshot aplikaciju koja se izvršava, uključujući sadržaj memorije i vrijednosti registara.

• Advanced resource management - svojstva nekih operativnih sistema koja omogućavaju, pored standardnih disk kvota, alociranje CPU-a i procenata memorije po korisniku ili grupi korisnika.

Integratibilnost (Integratibility) Misli se na integratibilnost s ostalim platformama, prije svega s Windows okruženjem. Zbog značaja koji standardne Office aplikacije imaju u poslovnom kompjutingu vrlo je bitno da korisnici imaju mogućnost integracije podataka sa server sistema gdje se "vrte" poslovne aplikacije. U uskoj vezi sa ovim zahtjevom je i zahtjev za sistemsku i aplikacijsku integraciju o čemu govorimo nešto kasnije. Sistemsko upravljanje (System Management) Tiče se mogućnosti upravljanja i sistemskog administriranja računarskog sistema, kako sistema kao jedinke, tako i cjelokupnog okruženja koje taj sistem (server) podržava. Upravljanje serverom je područje na kojem mainframe sistemi imaju prednost u odnosu na UNIX i NT servere, prije svega zbog centraliziranog karaktera konfiguracije. Sve navedene verzije UNIX-a imaju ugrađene sisteme za sistemsko upravljanje, npr. SAM (System administration Manager) kod HP-UX-a. Windows Server ima, također, skup administracijskih programa, dok Microsoft ima razvijen poseban program u okviru Back Officea - Systems Management Software (SMS) koji ima daleko šire mogućnosti nego klasični set administracijskih alata NT Servera. Pored Microsoftovog SMS-a, kada se radi o integriranim sistemima za sistemsko upravljanje u

363


multiplatformskim okruženjima, tri najznačajnija proizvoda danas su svakako: Computer Associates TNG-Unicenter (www.cai.com), IBM Tivoli (www.ibm.com), i HP OpenView (www.hp.com). Na OpenVMS-u, pored standardnog seta za administriranje, postoji i opcija za administraciju OpenVMS-a sa NT Servera ili radne stanice, koristeći Windows - bazirane alate. Ovaj program se naziva OpenVMS Management Tools for Windows NT (OMT). Sistemsko upravljanje u okviru širokih mreža ili distribuiranih sistema je od posebne važnosti, jer se može raditi o više desetina ili stotina servera, na kojima korisnici imaju svoje korisničke račune i pasvorde. Zbog toga je neophodno osigurati određenu bazu podataka koja će sadržavati sve relevantne informacije o svim mrežnim resursima. Takva specifična baza podataka se naziva Directory Service i većina server operativnih sistema podržava različite implementacije ovog servisa. Najpoznatiji direktorij servisi su:

• Network Information Service (NIS) na UNIX sistemima; • NetWare Directory Service (NDS) koji dolazi sa Novell

NetWare operativnim sistemom; smatra se najstabilnijim direktorij servisom, ali je njegova primjena ograničena samo na NetWare platformu;

• NT Directory Service (NTDS) - za kontrolu korisničkih računa u NT okruženjima koristeći PDC i BDC.

Virtualni procesing (Virtual Processing) Virtualni procesing je novi termin u području operativnih sistema koji je usko povezan s multiprocesingom i multiprogramingom, a ima osnovni cilj poboljšanje performansi prethodno navedenih značajki OS platformi (raspoloživost, skalabilnost, pouzdanost itd.). Radi se o primjeni RAID tehnologije, uvezivanju sistema u clustere, instaliranju dodatnog softvera zvanog serverware itd., sve u cilju stvaranja virtualnog okruženja, odnosno virtualnog procesinga. Firma IDC (www.idc.com) je razvila model sa određenim brojem funkcija i njihovih osnovnih atributa koji mogu poslužiti kao osnova za ocjenjivanje kako određena OS platforma može podržati zahtjeve virtualnog procesinga. Model je dat u tabeli 7.2.

364

http://www.cai.com)/

http://www.ibm.com)/

http://www.hp.com)/

http://www.idc.com/


Tabela 7.2. Model virtualnog procesinga firme IDC

365


Osnovne funkcije na kojima se model bazira su: raspoloživost podataka, raspoloživost aplikacija, performanse, skalabilnost, zajednički domen upravljanja. Ako se pogleda lista atributa, može se zaključiti da se radi upravo o onim svojstvima koja smo navodili u okviru prethodna dva zahtjeva, npr. repliciranje (pravljenje kopije) podataka na redundantnim sistemima, manuelni ili automatski failover na odgovarajuću kopiju u slučaju "pada" sistema, automatski restart aplikacije, dekompoziranje aplikacije tako da radi na više paralelnih sistema u cilju poboljšanja performansi, povećanje broja korisnika, upravljanje multiprocesorskim i ostalim tipovima distribuiranih sistema sa jedne lokacije itd.

Raspoloživost aplikacija za OS platformu Broj razvijenih aplikacija Pod rasploživošću aplikacija misli se na broj aplikacija koje su razvijene ili koje se razvijaju za određeni OS, i da li konkretni OS podržava aplikacije koje se trenutno koriste. Značajna prednost NT Servera je u oslanjanju na razvojno aplikacijsko okruženje bazirano na Win32 API setu. Ovisno o OS platformi, procjenjuje se da ima oko*:

• 6.000 aplikacija razvijenih za Novell NetWare okruženje, • 10.000 aplikacija razvijenih za Solaris OS, • 15.000 aplikacija koje rade na HP-UX okruženju, razvio ih je

8.000 ISV (Independent Software Vendors), • 25.000 aplikacija za OS/400 platformu, koje je razvio

uglavnom IBM, a najpoznatije su DB2 (relacijska baza podataka) i Lotus Notes.

Raspoloživost razvojnih alata Alati za razvoj aplikacija na određenoj OS platformi u značajnoj mjeri determiniraju zastupljenost te platforme u poslovnom kompjutingu. Windows platforma je podržana od Microsoftovog BackOfficea kao i skupa razvojnih alata koji su danas integrirani u okviru paketa Visual Studio i sadrže moćne alate npr. Visual Basic, Visual C++, Visual Java * Procjene se odnose na period od prije 5-6 godina. Danas je ovaj broj svakako veći. Ovoj listi treba dodati i sve veću listu aplikativnih rješenja za Linux platforme.

366


itd. Pored Microsoftovih razvojnih alata i ostali važniji proizvođači razvojnog softvera podržavaju Windows NT platformu (Borland/Inprise, Sybase, Oracle, itd.). IBM ima aplikacijsko-razvojne setove za svoje OS platforme: OS/390, OS/400, AIX, OS/2. Pored standardnih razvojnih alata koji su raspoloživi već duže vrijeme na OpenVMS platformi (C, Ada, C++), u cilju efikasnije integracije ove OS platforme sa PC/Windows okruženjem, Compaq je razvio poseban set programa koji omogućavaju razvoj aplikacija na Windows NT platformi i njihovo instaliranje i korištenje na OpenVMS-u. Proizvod koji se naziva DIGITAL OpenVMS Enterprise Toolkit for Visual Studio predstavlja razvojni aplikacijski set koji omogućava razvoj OpenVMS aplikacija u Windows NT okruženju i potpuno je baziran na Microsoft Visual Studio razvojnom setu. Raspoloživost DBMS platformi Slično razvojnim alatima, najvažniji komercijalni sistemi za upravljanje bazama podataka opredjeljuju značaj jedne OS platforme. Tu se prije svega misli na sljedeće DBMS proizvode: Oracle, SQL Sybase, Informix, DB2, InterBase Server, Microsoft SQL Server. Prema jednoj analizi koju navodi HP, HP-UX OS je vodeći kada je u pitanju podrška tri vodeće DBMS platforme: ORACLE, Sybase i Informix.

Slika 7.2. DBMS na OS platformama .

Treba, međutim, istaći sve veću popularnost MySQL DBMS platforme u posljednjih nekoliko godina.

367


Raspoloživost integriranih poslovnih aplikacijskih setova U posljednjih 10-ak godina ERP integrirani sistemi su postali pravi hit u poslovnom kompjutingu, te je stoga vrlo bitno koje OS platforme podržavaju proizvođači ovog softvera. Prema podacima HP-a, više od 11.000 SAP aplikacija radi na HP sistemima, dok, kako navodi SAP, već u 1998. godini više od polovine SAP R/3 instaliranih aplikacija bilo je na NT sistemima. Raspoloživost ERP aplikacijskih setova, prije svega SAP R/3 sistema, na odgovarajućim OS-platformama je vrlo bitna danas, s obzirom na značaj koji ovi integrirani setovi imaju. Tako je, naprimjer, jedan od nedostataka OpenVMS OS-a u neraspoloživosti SAP seta za tu platformu. Slika 7.3. prikazuje sugestije poznate konsultantske firme Abeerden (www.abeerden.com) u pogledu izbora OS platforme sa SAP instalacije, a prema broju konkurentnih korisnika i frekvenciji korištenja aplikacije.

Slika 7.3. SAP-OS platforme

Slika 7.4. prikazuje raspoloživost SAP aplikacijskog seta na različitim hardversko-OS platformama. Radi se o trenutno najzastupljenijem ERP

368

http://www.abeerden.com/


paketu, pa je postojanje verzije ovog integriranog sistema veoma bitno za određenu OS platformu. Sa slike je vidljivo da SAP ima rješenja za IBM-ove srednje i velike sisteme AS/400 i S/390, gotovo sve važnije UNIX verzije, kao i za Windows NT Server okruženje. SAP još uvijek nema verziju za OpenVMS, i to se smatra hendikepom ove platforme. Razlog nepostojanja OpenVMS verzije je vjerovatno u nagađanjima o neizvjesnoj sudbini ovog OS-a koja se se pojavila odmah nakon akvizicije Digitala od strane Compaqa. Ovo je samo pretpostavka, jer je interesantno da, ne samo SAP, već ni ostali ERP vendori, nemaju verziju softvera za ovu platformu, iako se radi o vrlo stabilnom okruženju. Treba, međutim, napomenuti, da SAP ima verziju za Digitalovu UNIX varijantu i da se kombinacija: SAP - Digital UNIX - TruCluster - Alpha Server - Oracle smatra jednom od najboljih za ovu klasu ERP aplikacija.

Slika 7.4. SAP OS platforme

Pored ERP sistema, značajne su i ostale integrirane poslovne aplikacije, kao što su: integrirani sistemi za podršku odlučivanju, Data Warehousing sistemi, OLAP sistemi, sistemi za upravljanje odnosima s kupcima (Customer Relationships Management - CRM), Supply Chain Management sistemi itd. Radi se o aplikacijama koje upravljaju značajnim masama podataka, tako da je pouzdanost i raspoloživost OS platforme veoma bitna.

369


Raspoloživost alata za sistemsku i aplikacijsku integraciju Rekli smo da, kada se radi o aplikacijama koje podržavaju poslovne transakcije, uglavnom postoje dva tipa softvera: tzv. legacy sistemi i client/sever aplikacije. I jedna i druga platforma imaju dobre i loše osobine, i mada postoji tendencija ka napuštanju legacy sistema i prelasku na client-server modele poslovnog kompjutinga, većina firmi ipak ne može osigurati nešto što bi se moglo nazvati "bezbolna" tranzicija sa jednog takvog sistema na novu platformu. Čitav niz faktora je u igri, i oni najviše ovise o konkretnoj situaciji. Ono što je bitno istaći je da sve više firmi prihvataju, ili su prisiljene da prihvate, ideju o koegzistenciji ovih dvaju tipova aplikacija. U tu svrhu sve je više proizvođača softvera ili konsultantskih firmi koje pružaju usluge tzv. sistemske integracije. Kao osnova za sistemsku integraciju koristi se specijalna vrsta softvera koja se naziva middleware, ili u slobodnom prijevodu "softver koji je nešto između" i služi za povezivanje dvaju ili više softverskih rješenja. Radi se, ukratko, o rješenjima koja premošćuju razlike u izvedbama, formatima i platformama između starijih i novijih aplikacija. Podrška mrežnih komponenata Podrška za fajl i print servise. Podrška printing servisima je jedna od značajnijih funkcija svih operativnih sistema, a posebno mrežnih. Kada je ovaj servis u pitanju, naredni set pitanja je od posebne važnosti:

• koliko printera podržava server, • može li jedan print server upravljati s više printera, • podržava li network printing, • može li se printer serverom upravljati na remote osnovi, • da li podržava GUI interfejs u instalaciji printera, • podržava li TCP/IP printing.

Podrška umrežavanja i distribuiranog rada. Kod ovog kriterija bitna su dva aspekta: podrška komunikacijskim - mrežnim medijima i podrška komunikacijskim - mrežnim protokolima. U prvom slučaju se radi o tome da OS mora podržati široki spektar hardverskih protokola, odnosno komunikacijskih medija, kao što su: Ethernet, Token Ring, X.25, Frame Relay, ISDN, ATM, xDSL, fiber optički kablovi itd.

Mrežni operativni sistemi omogućavaju razmjenu podataka između računara povezanih u mrežu. Svaki pojedinačni mrežni operativni sistem

370


ima izgrađen sistem transfera podataka preko odgovarajućih modula (protokola) u odnosu na OSI model. U tom smislu su najvažniji sljedeći protokoli: transportni, mrežni i aplikacijski. U nastavku su dati primjeri ovih protokola od poznatijih proizvođača mrežnih operativnih sistema.

Distribuirani sistemi, kao posebna klasa mrežnih okruženja, kreiraju iz sljedećih razloga:

• Dijeljenje resursa (printeri, diskovi, fajl sistemi, CD-ROM, itd.). • Poboljšanje performansi kompjutinga, naročito kod složenijih

problema, tako što se oni raščlanjuju u pojedine dijelove i distribuiraju na različite procesore u okviru distribuiranog sistema.

• Veća pouzdanost sistema u smislu kada jedna mašina u okviru distribuiranog sistema padne, sistem je u mogućnosti da najprije detektuje taj kvar, a zatim i da prebaci operacije na druge čvorove u mreži. Ovakvi problemi se rješavaju uvezivanjem računarskih sistema u klastere ili instaliranjem fault tolerance sistema (sistema za toleranciju grešaka), o kojima smo govorili ranije.

• Veći stepen skalabilnosti sistema u cilju rješavanja problema stalno rastućih zahtjeva za novim aplikacijama, uslugama i novim korisnicima na postojećem sistemu.

• Komunikacije. Komuniciranje na mreži može biti bazirano na nekoliko principa od kojih su najpoznatiji: message passing, kao najosnovniji, a zatim mail, file transfer, remote procedure calls, remote logins itd. Operativni sistemi koji podržavaju distribuirane sisteme imaju posebne zahtjeve u pogledu komuniciranja u smislu da oni moraju biti message-based.

Podrška NFS fajl sistemu je jedna od ključnih stavki mrežne komponente svakog operativnog sistema Podrška za Internet/Intranet. Podrška Interneta i Internet-baziranih aplikacija je danas postala jedan od najvažnijih zahtjeva pred savremenim operativnim sistemima. Sljedeći zahtjevi se mogu označiti kao najznačajniji kada je u pitanju Internet:

• IP protokoli i alati (podrška za TCP/IP, dial-up umrežavaje, multi-link PPP i SLIP, VPN protokoli, itd.),

• uključen (sadržan) Web server,

371


• uključen e-mail server, • uključen Web browser, • aplikacije za elektronsku trgovinu.

Na UNIX mašinama se u svrhu podrške Web hostinga uglavnom koristi neki od free programa poznatih pod nazivom httpd (http daemon). U početku su najčešće u upotrebi bili CERN-ov i NCSA-ov httpd, dok je danas najpopularniji program Apache Server (www.apache.org). Na Windows NT Serveru ulogu Web servera ima Internet Information Server (IIS), koji Microsoft isporučuje zajedno sa NT Server operativnim sistemom. Što se e-mail servera tiče, na UNIX-u se najčešće instalira, također free program, sendmail (www.sendmail.org), dok se za Windows Server platformu mora nabaviti poseban e-mail server program. Neki od najpoznatijih su: MS Exchange, Lotus Domino, Novell GroupWise.

Slika 7.5. Exchange server

Vendor specifične OS platforme imaju, po pravilu, pored free verzija, i komercijalne programe za Web hosting. Jedan od takvih programa je proizvod Purveyor firme Process Software za OpenVMS i raspoloživ je za obje hardverske platforme na kojima radi OpenVMS: VAX i Alpha.

372

http://www.apache.org)/

http://www.sendmail.org)/


Korisnički interfejs Svakako da je i ovaj kriterij veoma bitan kod izbora OS platforme, mada su, kako smo vidjeli, svi vodeći proizvođači operativnih sistema već uključili grafički interfejs. Radi se o, manje-više, sličnim grafičkim okruženjima, čija je osnovna karakteristika da su rezultat stepena razvijenosti informacijske tehnologije u određenom vremenu, bilo da se radi o input uređajima (terminal, PC, tastatura, miš) ili o programskim jezicima i alatima, odnosno standardima koji se koriste u izgradnji operativnih sistema. Kao primjer utjecaja novih dostignuća na operativne sisteme možemo navesti Web tehnologiju i nastojanja da se Web-browser interfejs ugradi u grafički interfejs operativnog sistema. PC klijent podrška - jednostavan pristup host podacima. Kod server operativnih sistema, bilo da se radi o starim mainframe/miniračunarima ili savremenim PC/UNIX/single-vendor OS serverima, od posebnog značaja je da podržavaju pristup s različitih client platformi. Do prije desetak godina to su bili isključivo terminali, dok se u savremenim uvjetima za pristup serveru uglavnom koriste PC, Macintosh, UNIX radne stanice, GUI ili X-terminali, uz još uvijek određenu zastupljenost character-based terminala. Pored ovih, standardnih računarskih sistema, u novije vrijeme se za pristup host sistemima sve više koriste tzv. handheld računari sa Windows CE operativnim sistemom, PAD-ovi (Personal Digital Assistants), pa čak i mobilni telefoni. Zašto je adekvatan pristup podacima sa server platformi bitan za krajnje korisnike? Prema nekim pokazateljima, danas je u svijetu elektronske obrade podataka još uvijek više od 70% podataka u tzv. legacy aplikacijama, odnosno na legacy sistemima. Meta Group (www.metagroup.com) navodi da je taj procenat 70%, Gartner Group (www.gartner.com) da je to 74%. Legacy sistemi (Legacy podaci ili Legacy aplikacije) su oni sistemi koji su kreirani od kraja 50-ih do kraja 80-ih godina ovog stoljeća, koristeći standardne razvojne alate, većinom više programske jezike kao što su: Cobol, C, Fortran, Pascal, RPG, itd. Aplikacije su uglavnom radile na IBM-mainframe ili drugim host-proprietary sistemima (Digital VAX, HP 3000, NCR, itd.). Iako se radi o tzv. obsolete (zastarjelim) razvojnim tehnologijama, mnoge firme i danas koriste ovakve aplikacije, prvenstveno zbog dokazanog stepena pouzdanosti i raspoloživosti OS platformi na kojima te aplikacije rade. Tu se prije svega misli na IBM mainframe MVS sisteme i Digitalove OpenVMS platforme.

373

http://www.metagroup.com/

http://www.gartner.com/


Pristup podacima na host sistemima je u prvom redu determiniran karakteristikama računarskog sistema koji se koristi na client strani. U savremenim uvjetima može se govoriti o tri osnovna tipa pristupa:

• Terminal-based pristup, pristup koji je u savremenom kompjutingu u dobroj mjeri napušten, a odnosio se na korištenje character-based terminala i menu-based interfejsa na njima.

• PC-based pristup, predstavlja opciju koja se danas najčešće koristi. Karakterizira ga korištenje standardnog desktop računara i odgovarajućih aplikacija za pristup podacima (aplikacijama) na host mašinama.

• Portable devices-based pristup je nova mogućnost pristupanja podacima na server mašinama sa portabilnih računarskih sistema, kao što su: personalni digitalni uređaji, palmtop računari i GSM uređaji.

Najveći broj korisnika koristi PC za interakciju sa host mašinama. Postoji nekoliko tipičnih programa koji se koriste za različite aspekte pristupa podacima:

• PC-Terminal emulacijski programi • PC-X Windows programi • Standardni client programi iz sastava c/s aplikacijskih

platformi • Web-to-Host alati • Web-enabled client programi koji su sastavni dio tzv. Web-

enabled c/s aplikacija • Poslovni informacijski portali

Tradicionalni pristup podacima. Pristup podacima na host sistemima je oduvijek bio determiniran tipom informacijske arhitekture na kojoj je konkretni informacijski sistem izgrađen (mainframe ili c/s). U mainframe okruženju kompletnu obradu podataka obavlja mainframe računar, dok korisnici pristupaju sistemu sa standardnih character-based ili dumb terminala. Pristup aplikacijama je uglavnom bio shell-based, bez grafičkog interfejsa. Korisnici, od klasičnih operatora do menadžera, koristili su aplikacijski shell interfejs za unos, odnosno korištenje podataka. Ovo je bila karakteristična arhitektura sve do kraja 80-ih godina, s tim da su se početkom 90-ih s uvođenjem novih emulacijskih

374


programa za pristup host podacima počeli koristiti i standardni personalci. Varijanta terminal pristupa podacima na host sistemima je korištenje tzv. Terminal servera. Ovaj termin u savremenoj obradi podataka ima dva značenja:

• Terminal server kao komunikacijski uređaj koji se koristi za povezivanje terminala, printera i drugih uređaja preko serijskih RS-232 ili RS-423 portova na terminal server, a zatim preko standardnog Ethernet ili Token Ring adaptera na lokalnu ili rasprostranjenu mrežu. Korištenjem terminal servera, izbjegava se potreba instaliranja posebnog mrežnog adaptera ili modema za svaki teminal.

• Terminal server kao softver u formi npr. Windows Terminal Servera, kao server programa koji radi na NT Server operativnom sistemu i koji osigurava GUI interfejs Windows desktopa na korisničkim terminalima.

Slika 7.6.Terminal servisi na Windows Serveru 2003

Druga vrsta informacijske arhitekture - client/server arhitektura čitavu obradu dijeli na dvije kategorije: klijente i servere, pri čemu su serveri

375


sistemi koji izvršavaju usluge prema zahtjevima klijenata. Broj klijenata može biti i do nekoliko hiljada, što ovisi o aplikaciji i konkretnoj informacijskoj arhitekturi. Primjer jedne takve arhitekture su SMTP ili e-mail serveri koji obavljaju usluge servisiranja klijenata u sistemu korištenja elektronske pošte. Svaka c/s aplikacija ima svoju client i server stranu, odnosno client i server program. U slučaju e-mail c/s aplikacije, server strana se odnosi na neki e-mail server program, npr. sendmail, dok se na klijent strani nalaze programi pomoću kojih se pristupa serveru i koristi e-mail (MS Outlook, Netscape Messanger, Eudora, itd.). Drugi primjer c/s aplikacije je Web, kod kojeg se na server strani nalazi Web server program (npr. Apache http daemon na UNIX-u, ili IIS na NT serveru), dok se pristup toj aplikaciji sa klijent strane obavlja putem Web browsera (Explorer, Netscape). Prva rješenja na području PC-to-Host pristupa bila su ograničena na telnet i ftp programe. Telnet je Internet servis i ujedno mrežna aplikacija koja se koristi za pristup na udaljene računare s lokalnih mašina. Može se koristiti sa svih client platformi (PC, Mac, UNIX radna stanica), dok je server strana, tj. sistem na koji se pristupa obično UNIX mašina ili neki server koji radi pod drugim operativnim sistemom, npr. Digital OpenVMS. Remote server (udaljeni računar), odnosno operativni sistem pod kojim on radi, mora podržavati telnet protokol. Osnovna namjena telnet programa je pristupanje udaljenim računarima i korištenje programa i ostalih resursa s tih mašina. Za osiguranje telnet pristupa koriste se odgovarajuće komande ili programi, ovisno o tipu client računara. O ovim programima detaljnije u poglavlju o komunikacijskom softveru. PC/X Windows softver služi kao emulacijski program koji u okviru PC-Windows okruženja emulira UNIX grafički interfejs, a koji je baziran na tzv. X-Windows standardu. PC-NFS programi omogućavaju PC-Windows korisnicima pristupanje NFS fajl sistemima na server mašinama. Network File System (NFS) protokol je faktički standard u osiguravanju mehanizama za efikasno dijeljenje fajlova i programa između različitih sistema kao što su: UNIX, IBM mainframe, OpenVMS i OS/2 platforme. Primjer jednog takvog rješenja je proizvod ViewNow NFS Client firme NetManage (www.netmanage.com). Integrirani PC-Host aplikacijski setovi podržavaju sljedeće operacije:

376

http://www.netmanage.com/


• VT terminal emulaciju • 3270, 5250 terminal emulaciju za IBM host mašine • File transfer protokol • PC-NFS servise • TCP/IP protokol, kao i neke specifične komunikacijske

protokole, npr. IBM-ov SNA protokol • Web browser pristup X Windows aplikacijama na UNIX-u.

Kao primjer ovakvih integriranih setova navest ćemo proizvod ViewNow Suite firme NetManage (www.netmanage.com), koji sadrži module: ViewNow UNIX, ViewNow 400, ViewNow Mainframe, ViewNow X, ViewNow NFS Client. Web-to-Host alati. U historiji informacijske tehnologije uvođenje grafičkog korisničkog interfejsa predstavljalo je revolucionarni korak sa aspekta krajnjih korisnika. GUI interfejs je u posljednjih 10-ak godina postao dominantan, ne samo u području operativnih sistema, već i u oblasti aplikacijskog softvera. Sljedeći bitan korak, može se reći također revolucionaran, desio se uvođenjem Internet tehnologije, posebno onog dijela koji se odnosi na Web tehnologiju. Ispostavilo se da je korisnički interfejs koji je baziran na Web-browseru najpogodniji za krajnje korisnike, te je stoga sve veći broj proizvođača softvera, kako aplikativnog tako i sistemskog, prihvatio tu filozofiju i nastoji je ugraditi u svoja rješenja. Osnovni cilj se sastoji u nastojanju da se korištenje aplikacije svede u što je moguće većoj mjeri na tzv. "mouse-click" logiku. To je postalo moguće zahvaljujući prije svega novim Internet protokolima kao što su: HTTP i HTML. Novi softverski alati nazvani "Web-to-host connectivity tools", odnosno alati koji služe za osiguranje browser - baziranog pristupa tradicionalnim host mašinama predstavljaju rješenja koja olakšavaju pristup različitim vrstama podataka. Pristup podacima baziran na korištenju portabilnih uređaja U savremenim uvjetima poslovanja, portabilni računarski uređaji, i ne samo računarski, već i standardni komunikacijski uređaji, kao što su GSM aparati, koriste se u poboljšanju efikasnosti pristupa podacima za tzv. mobilne korisnike ili teleworkere. O ovim uređajima bilo je govora u poglavlju o računarskim konfiguracijama.

377

http://www.netmanage.com/


7.2. Sistemsko upravljanje - sistemska administracija Sistemska administracija (System Administration) je termin koji podrazumijeva upravljanje serverima (serverskim konfiguracijama), mada se i na desktop nivou može govoriti o sistemskoj administraciji desktop računara i desktop operatvnih sistema. U užem smislu, termin se odnosi na upravljanje server operativnim sistemima, a u širem podrazumijeva i upravljanje serverskim hardverom, mrežnim softverom na serverima, kao i aplikacijskim softverom instaliranim na serverima. Mi ćemo sistemsku administraciju objasniti na primjeru dviju najčešće korištenih OS platformi: UNIX i Windows Server. Najprije su date osnovne karakteristike ovih operativnih sistema koje su preduvjet za razumijevanje sistemske administracije na tim platformama. 7.2.1. UNIX platforma UNIX je operativni sistem pod kojim obično rade moćniji računari, oni koji spadaju u klasu servera i radnih stanica. U poglavlju o računarskom hardveru već smo spomenuli neke proizvođače ovih mašina, kao što su: HP, IBM, Sun, SGI itd. Rekli smo također da svaki proizvođač isporučuje vlastitu verziju UNIX operativnog sistema. U ovom poglavlju najprije ćemo dati neke osnovne karakteristike UNIX-a, a potom detaljnije obraditi jednu od verzija - HP-UX firme Hewlett-Packard. Ostale verzije su slične, iako ima i određenih razlika u samoj implementaciji od strane konkretnog proizvođača. Glavne odlike ovog operativnog sistema su:

• Sistem je pisan na jeziku visokog nivoa (C jezik), te je stoga vrlo fleksibilan i portabilan.

• Ima relativno jednostavan korisnički interfejs (klasični komandni mod je, slično kao i kod Windowsa, dopunjen GUI interfejsom).

• Omogućava portabilnost aplikacija. • Koristi hijerarhijski fajl sistem što omogućava lako održavanje i

efikasnu implementaciju. • Ima jednostavan i konzistentan interfejs ka perifernim

jedinicama. • To je višekorisnički (multi-user), višezadaćni (multi-tasking) OS. • Podržava mnoge programske jezike, kao što su: C, C++,

Fortran, Cobol, Lisp, Prolog.

378


• Osigurava veliki broj programskih biblioteka za aplikativni razvoj. • Razvojem X Windows okruženja, UNIX konačno dobija grafički

korisnički interfejs. U narednih nekoliko redova kratko ćemo se upoznati s glavnim događajima iz historije UNIX operativnog sistema:

• 1971. Prva verziju UNIX-a na PDP-11 sistemu razvili su D. Ritchie i K. Thompson u firmi Bell Labs.

• 1972. Prva verzija u C programskom jeziku. • 1975. Šesto izdanje, poznato i kao Verzija 6. • 1979. Sedmo izdanje s kernelom od 40 KB, C jezikom, UUCP

protokolom i Bourne shellom. • 1980. Microsoft uvodi svoju verziju UNIX-a - XENIX. • 1982. AT&T-ova UNIX System grupa (USG) objavljuje verziju III

- prvu javnu verziju van Bell Labs. • 1983. AT&T objavljuje UNIX System V. • 1984. University of California - Berkeley objavljuje verziju

4.2BSD. • 1984. Već je 100.000 UNIX instalacija u svijetu. • 1987. 750.000 UNIX instalacija. • 1988. Formirani Open Software Foundation (OSF) i UNIX

International (UI). • 1989. Objavljivanje UNIX System V verzija 4, kao objedinjavanje

Sistema V, BSD-a i Xenixa. • 1991. UNIX System Laboratories (USL) postaje kompanija u

većinskom vlasništvu AT&T-a. • 1993. Novell kupuje USL i u istoj godini prenosi prava korištenja

UNIX tredemarka na X/Open. • 1995. Novell prodaje UnixWare firmi SCO*. • 1996. Formira se Open Group kao rezultat spajanja OSF-a i

X/Open-a. Prava prelaze na Open Group. Ovo su bile samo osnovne naznake o UNIX-u. U nastavku ćemo detaljnije o ovom operativnom sistemu, obrađujući HP-UX kao jednu od njegovih verzija.

* Ovaj događaj u historiji UNIX-a vrlo je bitan iz današnje perspektive. On predstavlja osnovu na kojoj firma SCO (Santa Cruz Operations) gradi čitav niz sudskih sporova koje je pokrenula u posljednjih nekoliko godina, a u vezi s autorskim pravima na UNIX/Linux kod.

379


HP-UX Kako smo ranije naveli, iako se radi o standardnom operativnom sistemu, ipak postoje određene specifičnosti u pojedinim varijantama UNIX-a koje rade na različitim hardverskim platformama. Stoga ćemo UNIX operativni sistem detaljnije objasniti na primjeru HP-UX-a pod kojim rade serveri i radne stanice firme Hewlett-Packard. Treba istaći također da razlike postoje i kada je u pitanju jedna varijanta ovog OS-a, i one se odnose na različite verzije te specifične varijante. Tako, naprimjer, postoje razlike između HP-UX-a 9.x, 10.x i 11.x. Mi ćemo u nastavku govoriti o verzijama HP-UX 9.05, 10.10 i 10.20, a navest ćemo i osnovna svojstva najnovije verzije HP-UX 11. HP-UX radi na većem broju modela HP server i radnih stanica, što jasno govori o skalabilnosti ovog operativnog sistema:

Slika 7.7. HP modeli koji koriste HP-UX (modeli s kraja ’90-ih godina)

U knjizi je korištena K-klasa iz sastava mid-range servera (model K220) i C-klasa iz skupine radnih stanica (model C180). HP-UX dolazi na sljedećim osnovnim konfiguracijama HP servera, model HP 9000:

380


Slika 7.8. HP modeli koji koriste HP-UX (kraj 2004. godine)

Fajl sistem Fajl sistem u UNIX operativnom sistemu generalno se može definirati kao sistem organizacije sistemskih, aplikativnih i korisničkih fajlova. Jedna od osnovnih osobina fajl sistema na UNIX mašinama je da može sadržavati nekoliko dijelova, od kojih je svaki smješten na različitim diskovima ili logičkim cjelinama (logical volumes). Logičke cjeline ili logički opsezi predstavljaju kolekcije disk prostora s jednog ili više diskova. Logički opsezi se koriste za smještanje fajl sistema i, za razliku od diskova, veličina logičkog opsega može biti definirana prilikom kreiranja fajl sistema. Logički opsezi se implementiraju na HP-UX-u pomoću LVM menadžera (Logical Volume Manager). Na slici 7.9. prikazan je koncept logičkih opsega na HP-UX-u. Tri diska od po 500 MB su "spojena" u tzv. Volume grupu (/dev/vg01) koja ima ukupno 1500 MB prostora, da bi se kasnije ta grupa podijelila u tri logička opsega: lvol1, lvol2, lvol3. HP-UX 10.x podržava pet tipova fajl sistema:

1. HFS (High Performance File System) - predstavlja standardnu implementaciju UNIX fajl sistema (UFS) i koristi se uglavnom kada ne postoje neki specijalni zahtjevi u pogledu fajl sistema.

2. VxFS (VERITAS File System) - predstavlja HP-ovu implementaciju tzv. "journalized file system" (JFS), novog pristupa u organizaciji fajl sistema na UNIX mašinama. Osnovna prednost VxFS-a je u tome što omogućava kraće recovery vrijeme u slučaju greške sistema (system failure). Sljedeća dobra osobina ovog pristupa sastoji se u reduciranju downtimea na način što omogućava online backup i administracijske poslove. Također, to je bolja opcija za slučajeve aplikacija s većim količinama podataka.

381


3. NFS (Network File System). NFS omogućava da više sistema dijeli iste fajlove putem operacije tzv. mountiranja udaljenog (remote) fajl sistema ili direktorija na lokalni fajl sistem.

4. CDFS (CD-ROM File System) je read-only fajl sistem i koristi se za mountiranje CD-a sa fajl sistemom na njemu.

5. LOFS (Loopback File System) - omogućava pojavljivanje jednog hijerarhijskog sistema na više mjesta.

Slika 7.9. Logički opsezi

HP-UX fajl sistem organiziran je hijerarhijski, u obliku stabla, kako je to prikazano na slici 7.10. U ishodištu stabla je direktorij poznat kao root direktorij. Osnovni ili root direktorij sadrži veći broj poddirektorija i fajlova, pri čemu svaki poddirektorij može dalje da se grana u tzv. tree strukturu (strukturu stabla). Osnovni direktoriji prvog nivoa su: bin, lib, etc, dev, usr, tmp, itd., što zavisi od konkretne izvedbe UNIX-a. Struktura na slici 7.10. odgovara HP-UX verziji 10.20.

382


Slika 7.10. UNIX File Sistem (HP-UX verzija 10.20)

U strukturi fajl sistema nalaze se tri osnovna tipa sadržaja:

• fajlovi, koji mogu biti obični i specijalni, • direktoriji i • linkovi.

Slika 7.11. UNIX fajlovi-a

Obični fajlovi Običan fajl može sadržavati izvorni program, izvršni program, tekst nekog dokumenta ili bilo koji drugi tip podataka. Svaki običan fajl ima sljedeće atribute:

• oznaku fajla (-, d, l - da li se radi o običnom fajlu, direktoriju ili linku),

• pristupne dozvole, • jedinstveni broj fajla - inode, • vlasnika fajla, • oznaku grupe, • veličinu u bajtima, • vrijeme kreiranja,

383


• ime fajla, što je predstavljeno na slici 7.12.

Slika 7.12. UNIX fajlovi-b

Postoje dva tipa običnih fajlova:

• tekstualni i • binarni.

Tekstualni fajlovi se odnose na bilo koju kombinaciju karaktera (dokument, izvorni programski kod i sl.), dok binarni fajlovi predstavljaju programe (u DOS terminologiji to su tzv. COM ili EXE programi). Imena fajlova mogu biti dužine do 14 znakova, mada kod nekih verzija UNIX-a mogu biti i duža. U UNIX operativnom sistemu ne postoji konvencija koja povezuje imena fajlova s tipom podataka koje oni sadrže, mada i tu ima određenih izuzetaka. Naprimjer, C kompajleri zahtijevaju ekstenziju .c, C++ kompajleri .cc ili .C. Postoji posebna grupa tekstualnih fajlova koji se nazivaju "dot fajlovi" ili fajlovi čija imena počinju tačkom (slika 7.13).

Slika 7.13. “Dot” fajlovi

384


Ovi fajlovi se automatski kreiraju od strane UNIX-a i predstavljaju sadržaje koji se odnose na parametre korisnikovog radnog okruženja (.login, .cshrc, .profile) ili one koje kreiraju neke aplikacije (.softbench). Zaštita fajlova se preduzima iz sljedećih razloga:

• Onemogućiti neovlašten pristup, korištenje ili brisanje podataka smještenih u fajl.

• Onemogućiti slučajno ili nenamjerno brisanje, promjenu ili povredu sadržaja fajla bilo koje vrste.

• Omogućiti da više korisnika koristi podatke iz istog fajla, ali da svaki od njih ima različita prava nad njim.

• Osigurati sadržaj fajla u slučaju kvara sistema.

Zaštita fajlova u UNIX operativnom sistemu je zasnovana na kontroliranom pristupu podacima. Prava koja jedan korisnik ima nad fajlom nazivaju se pristupnim dozvolama (access permissions). Tipovi korisnika fajlova Slično kao i kod ostalih server i mrežnih OS-a, UNIX operativni sistem razlikuje dvije vrste korisnika. Jedan korisnik ima funkciju super usera ili roota i posjeduje sva prava na sistemu. Njemu su dozvoljene sve akcije, kao što su npr. dodavanje novih korisnika, dodavanje i mijenjanje sistemskih fajlova, instalacija novog softvera, promjena kernela itd. Svi ostali čine klasu standardnih korisnika koji imaju ograničena prava. Korisnici mogu biti podijeljeni u grupe i u skladu s tim im se mogu dati određena prava nad fajlovima. Sa aspekta fajla, svi korisnici sistema se dijele u tri klase:

• vlasnik (owner), • članovi grupe (group), • ostali (other).

Vlasnik fajla je korisnik koji je kreirao fajl i on posjeduje pravo da određuje pristupne dozvole fajlu. Uobičajeno je da vlasnik posjeduje sva prava nad svojim fajlom (čitanje, upis, izvršavanje). Članovima grupe se dodjeljuje pravo čitanja (bez prava mijenjanja sadržaja), dok se ostalim korisnicima može dodijeliti pravo čitanja fajla.

385


Direktoriji Direktoriji se tretiraju na sličan način kao i fajlovi, što znači da je nad njima također moguće uspostaviti sistem zaštite. Sadržaj nekih standardnih UNIX direktorija je dat u nastavku:

• bin direktorij sadrži najčešće korištene komande; • sbin je varijanta bin direktorija i dolazi na nekim verzijama, a

sadrži najčešće korištene komande za sistem administraciju; • dev sadrži fajlove koji se odnose na ulazno-izlazne uređaje; • etc sadrži fajlove (komande) vezane za administraciju sistema; • lib sadrži programske biblioteke; • tmp je direktorij gdje korisnik ili sistem smješta podatke

privremeno; • usr direktorij sadrži korisničke direktorije (kod nekih verzija

UNIX-a oni se nalaze u okviru /usr/people ili /home direktorija). Direktorij usr na većini UNIX mašina sadrži aplikativne programe, mada se ti programi mogu nalaziti i na drugim lokacijama, npr. opt direktorij na HP-UX-u.

Korisnički ili HOME direktorij Svaki korisnik ima svoj matični (HOME) direktorij gdje smješta svoje programe i podatke. Unutar ovog direktorija korisniku je dozvoljeno da kreira druge direktorije. Specijalni fajlovi Specijalni fajlovi se koriste za uređaje koji su priključeni na UNIX radnu stanicu. Naprimjer, /dev/rmt/0m je specijalni fajl na HP-UX-u za magnetnu traku. Postoje dva tipa specijalnih fajlova: character fajlovi i block fajlovi. Linkovi Link je mehanizam kojim se omogućava dodjeljivanje više imena jednom fajlu. Postoje dvije vrste linkova: hard i soft linkovi.

386


Procesi Proces je osnovna jedinica UNIX-a za izvršavanje. Komande se mogu izvršavati jednim procesom, ali mogu zahtijevati i više procesa. Postoji više tipova procesa:

• Interaktivni procesi - procesi koji se zahtijevaju i kontroliraju putem terminala.

• Batch procesi - procesi koji se izvršavaju u batch obradi, tj. definiran je redoslijed procesa koji se izvršavaju sekvencijalno.

• Daemons - server procesi koji se izvršavaju u background modu (u pozadini) i čekaju dok neki drugi proces ne zatraži njihove usluge.

Svaki proces posjeduje sljedeće atribute:

• Process ID - jedinstveni identifikacijski broj procesa. • Nice number - broj koji definira prioritet procesa u zauzimanju

resursa računara. • TTY - oznaka terminala s kojeg je proces startan.

Pipe je mehanizam za međusobnu razmjenu podataka između procesa u smislu da izlaz iz jednog procesa predstavlja ulaz u drugi. Osnovne komande UNIX operativnog sistema UNIX je poznat po većem broju komandi koje je neophodno poznavati da bi se sistem mogao koristiti. Međutim, u posljednjih 10-ak godina značajni rezultati su učinjeni u smislu kreiranja grafičkog interfejsa i na taj način približavanja UNIX-a krajnjim korisnicima. Tako se danas komuniciranje korisnika sa UNIX-om odvija uglavnom na dva načina:

• korištenjem UNIX komandi i • korištenjem grafičkog interfejsa koji proizvođači radnih stanica i

drugih platformi isporučuju zajedno sa UNIX-om. Kada su u pitanju komande, treba odmah naglasiti da je UNIX "case sensitive" operativni sistem, što znači da komanda otkucana velikim i malim slovima nema isto značenje (kao kod DOS-a, naprimjer).

387


Sve komande UNIX-a se, prema svojim funkcijama, mogu svrstati u neku od sljedećih klasa:

• upravljanje podacima - kreiranje, brisanje i manipuliranje fajlovima i direktorijima;

• komande za korištenje komunikacijskih i mrežnih aplikacija; • komande za definiranje i mijenjanje parametara korisničkog

okruženja; • komande za programiranje i razvoj softvera; • obrada teksta, razni tekst editori (standardni vi editor, specifični

editori: jot na IRIX-u, pico na AIX-u itd.); • komande za sistemsku administraciju.

U daljnjem tekstu dajemo pregled najčešće korištenih komandi UNIX-a:

• uname - Identifikacija sistema, operativnog sistema, verzija OS-a.

Primjeri nekih opcija: # uname -a (informacije o sistemu) # uname -s (naziv OS-a) # uname -r (verzija OS-a) • password - komanda kojom se mijenja pasvord. • date - izdaje tekući datum na ekranu. • man - koristi se za bolje upoznavanje sintakse UNIX komandi.

Pošto skoro svaka komanda ima niz opcija, vrlo je teško i nepraktično pamtiti sve moguće opcije i parametre.

Primjer: $ man chown • find - pretražuje fajl sistem počev od root ili tačno

specificiranog direktorija. Primjeri: $ find . -name 'x*' -print (nalazi fajlove koji počinju sa x u tekućem i poddirektorijima)

388


$ find /users -name .profile -print (nalazi fajlove s nazivom .profile u okviru direktorija /users • grep - pronalazi odgovarajuću riječ. Primjer: $ grep word * (pronađi sva pojavljivanja riječi word u svim fajlovima u tekućem direktoriju) • cd - služi za promjenu tekućeg direktorija. • ls - za dobijanje sadržaja direktorija. • mkdir - kreiranje direktorija. • rmdir - brisanje praznog direktorija. • pwd - ispisuje apsolutni put tekućeg direktorija. • chmod - vrši promjenu pristupnih dozvola jednom ili većem

broju fajlova. Primjer: # chmod -R g+w projects (odgovarajućoj grupi dodjeljuje se pravo izmjena fajlova u okviru direktorija projects) • chown - vrši promjenu vlasnika fajla. Primjer: # chown -R nijaz /home/projects • chgrp - služi za promjenu grupe fajlu. • cp - komanda za kopiranje fajlova.

• more - izdaje na ekran sadržaj tekstualnog fajla (u veličini

ekrana). • mv - promjena imena fajla ili njegovo premještanje na drugu

lokaciju (direktorij).

389


• rm - komanda za brisanje fajla. • ln - kreiranje linka. • whoami - daje informaciju o tekućem korisniku. • who - spisak korisnika koji trenutno rade na sistemu.

• lp - komanda za printanje. • shutdown - komanda koja se koristi neposredno prije fizičkog

isključivanja UNIX sistema. • ps - daje informacije o postojećim procesima na sistemu.

Grafički interfejs na UNIX-u U cilju približavanja UNIX-a krajnjim korisnicima, proizvođači UNIX servera i radnih stanica sa standardnim UNIX operativnim sistemom isporučuju i pripadni, vlastito razvijeni grafički interfejs koji ima različite nazive kod različitih proizvođača. Postoji standard kojeg se većina proizvođača pridržava i koji se zove Common Desktop Environment - CDE. Implementacija CDE standarda na HP-UX platformi naziva se HP VUE (Visual User Environment). HP VUE* je grafičko okruženje koje predstavlja interfejs između korisnika i HP-UX operativnog sistema. Na sljedećoj slici je predstavljen Front Panel HP VUE-a koji se nalazi u donjem dijelu ekrana (Workspace Window).

* Počev od verzije HP-UX 10.20 HP VUE je zamijenjen sa HP CDE.

390


Slika 7.14. HP VUE - osnovni elementi

Kako je već naglašeno, počev od verzije 10.20, na novijim sistemima, HP-UX dolazi instaliran sa CDE grafičkim okruženjem. Kao što se može vidjeti, ne radi se o velikim razlikama.

Slika 7.15. CDE front panel kod HP-UX 10.20

Desktop. Desktop na UNIX mašinama organiziran je slično kao i kod ostalih GUI-baziranih operativnih sistema. Jedan broj operacija, odnosno komandi je ikoniziran, počev od onih standardnih - tipa brisanja ili kopiranja fajla, do zadataka vezanih za sistem administraciju. Terminal window. Terminal window ili terminal emulator je prozor koji korisniku omogućava unošenje komandi. Terminal windowsi su kao korisnički terminali povezani na sistem, pri čemu korisnik može imati više terminal windowsa otvorenih u isto vrijeme i putem svakog od njih može izvršavati razne komande.

391


Slika 7.16. Terminal window (HP-UX)

Terminal window se koristi za operacije koje su zasnovane na korištenju UNIX komandi. Interesantno je napomenuti da, pošto je UNIX dugo bio character-based OS, i pored postojanja solidnog grafičkog interfejsa, većina iskusnijih korisnika ovog OS-a preferira i dalje korištenje komandnog interfejsa. Sljedeća slika prikazuje sadržaj ToolBoxa sa setom alata: standardnih office alata, sistemsko-administracijskih, mrežnih itd.

Slika 7.17. ToolBox Korisniku HP-UX-a stoji na raspolaganju vrlo bogat help sadržaj kojem se može pristupiti korištenjem grafičkog interfejsa. U principu, postoje četiri načina da se zatraži odgovarajući Help sadržaj:

• pritiskom na tipku F1, ili tzv. "Help-Key", • izborom odgovarajuće komande sa aplikacijskog Helpa, • otvaranjem Help Managera koji daje mogućnost pretraživanja

cjelokupnog Help sadržaja, • koristeći Help subpanel.

392


Slika 7.18. Help Manager

Odgovarajuća pomoć u razumijevanju određenih komandi raspoloživa je kroz sistem tzv. "man" stranica, odnosno "Manual reference pages". Detaljno objašnjenje bilo koje UNIX komande moguće je dobiti unošenjem sljedeće naredbe: $ man naziv_naredbe Manual reference pages su također raspoložive i putem grafičkog interfejsa. Upravljanje fajlovima i direktorijima Današnje verzije UNIX-a koje dolaze s grafičkim interfejsom omogućavaju i GUI-bazirano upravljanje fajlovima i direktorijima. Na sljedećoj slici je dat prikaz jednog takvog "explorera" na HP-UX-u. Sa ovakvim interfejsom je moguće izvršavati operacije sa fajlovima (kopiranje, prebacivanje iz jednog direktorija u drugi, brisanje itd.) koristeći za korisnika jednostavni "drag-and-drop" metod.

393


Slika 7.19. "Explorer" na HP-UX-u

HP VUE File Manager je GUI aplikacija koja prikazuje fajlove i direktorije kao ikone, pri čemu je svaka ikona pridružena odgovarajućem tipu fajla (izvršni fajlovi, dokument fajlovi). Editor teksta na UNIX mašinama Standardni UNIX operativni sistem dolazi sa text editorom koji se naziva vi. Pošto je njegovo korištenje komplikovano za krajnje korisnike, danas skoro svi proizvođači UNIX mašina obično isporučuju i GUI-bazirani text editor koji je jednostavniji. Takvi editori su dosta slični WordPadu ili NotePadu na PC platformi. Jedan takav editor koji se koristi na HP-UX mašinama je prikazan na sljedećoj slici.

Slika 7.20. GUI-bazirani text editor

394


Sistem administracija na HP-UX-u Sistem administracija predstavlja skup aktivnosti koje izvršava sistem administrator u cilju efikasnog upravljanja UNIX mašinom. Uloga sistem administratora na HP-UX sistemima ogleda se kroz tri glavna skupa aktivnosti:

• aktivnosti u vezi s hardverom, • aktivnosti u vezi sa softverom, • aktivnosti vezane za korisnike.

Hardverske aktivnosti

• Verifikacija da je hardver instaliran i testiran • Verifikacija da su periferali instalirani i testirani • Nadgledanje performansi hardverskih komponenata • Aktivnosti vezane za popravke u slučaju kvarova

Kod hardverskih aktivnosti treba istaći da sistem administrator u većini slučajeva ne vrši instalaciju hardvera i sistemskog softvera. Sistemski softver obično dolazi preinstaliran, ili ga instalira ovlašteni sistem inženjer. Međutim, za sistem administratora je vrlo bitno da što je moguće više upozna hardversku konfiguraciju i sistemski softver, kako bi u slučajevima kada nastaju određeni problemi mogao preduzeti odgovarajuće korake. Softverske aktivnosti

• Instaliranje operativnog sistema • Konfiguriranje operativnog sistema • Kreiranje fajl sistema • Otkrivanje i korekcija sistemskih grešaka • Nadgledanje korištenja sistema • Kreiranje i implementacija backup i recovery rutina • Konfiguracija i održavanje softvera za printanje • Instaliranje i održavanje komunikacijskog softvera • Update novih verzija operativnog sistema • Instaliranje i update aplikacijskog softvera

Ako sistemski softver nije preinstaliran na mašini, onda je zadatak sistem administratora da ga instalira sa odgovarajućeg medija (obično je to jedan ili više CD-a ili traka). Nakon instalacije HP-UX operativnog sistema, neophodno je uraditi još čitav niz aktivnosti u cilju konfiguriranja

395


određenih parametara. U te aktivnosti spadaju: kreiranje fajl sistema, konfiguriranje mrežnog softvera, izrada backup strategije, konfiguriranje periferala, update novih verzija operativnog sistema, kao i instalacija i update aplikacijskog softvera. Aktivnosti vezane za korisnike

• Osigurati korisnicima pristup HP-UX mašini • Evaluirati korisnikove potrebe • Planirati promjene na sistemu • Osiguravati pomoć u korištenju operativnog sistema • Implementirati politiku firme u pogledu korištenja sistema

Na sistem administratoru je također da implementira politiku (proceduru) korištenja sistema (servera ili radne stanice) na kojoj je instaliran HP-UX. Ova politika mora biti temeljito definirana na višem nivou, od odgovarajućih rukovodećih kadrova, pošto osiguravanje pristupa sistemu od korisnika ne predstavlja samo tehničko pitanje. Dakle, prije samog otvaranja korisničkog računa, neophodno je da sistem administrator zna odgovore vezane za:

• korisničke grupe, • pristup pojedinim aplikacijama od različitih korisničkih grupa, • pristup podacima, • pristup periferalima, • prioritet korisnika i obrada itd.

Sistem administracija na HP-UX platformi je implementirana preko aplikacije koja se naziva SAM (System Administrator Manager), mada se mnoge administracijske aktivnosti mogu uraditi i bez ovog programa, direktnim korištenjem HP-UX komandi. Korištenjem SAM-a se u značajnoj mjeri može reducirati vrijeme i složenost koje obično zahtijevaju poslovi sistemske administracije. SAM predstavlja GUI-baziranu aplikaciju, mada postoji mogućnost da se koristi i sa standardnog text terminala. U tom slučaju se SAM pojavljuje na ekranu u formi odgovarajućeg shella. U daljnjem tekstu ćemo objasniti neke najčešće korištene aktivnosti sistemske administracije na HP-UX-u. Najprije ćemo objasniti korištenje komandi u tzv. text modu, a potom prikazati i nekoliko screen-shotova koji se odnose na korištenje SAM-a u GUI modu.

396


Najčešće korištene aktivnosti HP-UX sistem administracije 1. Promjena parametara sistema Različiti parametri sistema, kao što su: hostname, root pasvord, IP adresa mogu se mijenjati pomoću komande set_parms:

Slika 7.21. Setovanje sistemskih parametara

2. Kreiranje novog fajl sistema Kreiranje fajl sistema je jedna od prvih operacija koju treba uraditi da bi se memorijski prostor (disk) učinio pristupačnim za korisnika. Kreiranje novog fajl sistema sastoji se od sljedećih koraka:

• instaliranje hardvera (ako se radi o novom disku); • kreiranje tzv. device fajla za novi uređaj (device), pomoću

komande mknod; • ako je neophodno, formatiranje diska (mediainit); • kreiranje fajl sistema (newfs); • mountiranje fajl sistema (mount); • dodavanje novog fajl sistema u datoteku /etc/checklist za

automatsko mountiranje. Primjer: # mknod /dev/rdsk/5s0 b 7 0x201400 # mediainit /dev/rdsk/5s0 # newfs -b 8192 -f 2048 -m 20 -1 4096 /dev/rdsk/5s0 hp2213A # mount /dev/rdsk/5s0 /users

397


Mountiranje je operacija kojom se fajl sistem kreiran na određenom disku pridružuje ili inkorporira u HP-UX root fajl sistem. 3. Održavanje fajl sistema Jedan od osnovnih zadataka sistem administratora je održavanje integriteta strukture fajl sistema. Na HP-UX-u postoji nekoliko metoda održavanja integriteta fajl sistema koji bi trebali biti izvršavani na regularnoj osnovi. To su sljedeće operacije:

• file system checking (fsck), • korištenje sync rutine, • kontrola disk prostora, • korištenje regularnih backup procedura, • korištenje shutdown procedure.

fsck

File system checking ili provjera fajl sistema obavlja se komandom fsck čija sintaksa je: # fsck -P file_system fsck predstavlja glavni alat za održavanje fajl sistema na HP-UX OS-u. Ova operacija verificira strukturalni integritet fajl sistema na način što provjerava redundantnost i nekonzistentnost određenih podataka. Nakon pronalaženja određenih problema, alat zahtijeva od korisnika da odgovori da li želi da se problem fiksira ili ne. Može da radi u interaktivnom i neinteraktivnom modu. Prije operacije fajl sistem čekiranja neophodno je najprije unmountirati fajl sistem koji se želi čekirati, i nakon obavljene operacije čekiranja ponovo ga mountirati. fsck rutina sve nađene problematične fajlove smješta u direktorij /lost+found koji mora postojati na svakom fajl sistemu i koji se automatski kreira u toku kreiranja fajl sistema. sync rutina Da bismo objasnili sync rutinu, neophodno je najprije reći nekoliko riječi o procesu upisivanja podataka na disk. Naime, kada se žele određeni podaci upisati na disk, samo upisivanje ne ide direktno na disk, već se podaci najprije smještaju u tzv. "in-memory buffer" ili "buffer cache". Ta operacija je daleko brža nego kad sistem upisuje podatke na disk i stoga

398


se podaci najprije kopiraju u taj prostor i, kada se on napuni, sistem prazni buffer i upisuje podatke na disk. Ako se desi npr. da dođe do isključenja mašine bez odgovarajuće shutdown procedure, ako podaci nisu transferirani iz buffera na disk, može doći do oštećenja fajl sistema. sync komanda upisuje sadržaj buffera na disk. Kontrola slobodnog prostora na disku Sistem administrator je odgovoran za praćenje stepena zauzetosti prostora na disku. Informacije o zauzetom/slobodnom prostoru na disku mogu se dobiti pomoću sljedeće komande: df - daje informaciju o prostoru na disku u blokovima, dok verzija ove konade bdf daje informaciju o prostoru izraženom u kilobajtima.

Slika 7.22. Pregled zauzetosti i slobodnog prostora na disku

Verzija ove komande - du daje pregled zauzetosti prostora specifičnog direktorija. Ova komanda je korisna da bi se kontrolirao prostor na disku koji zauzimaju korisnici. U tu svrhu HP-UX podržava i sistem tzv. kvota (quotas) pomoću kojeg se može limitirati korištenje prostora na disku od strane korisnika. Postoje soft i hard limiti, pri čemu prvi podrazumijeva davanje određenog vremena korisniku za korekciju problema, dok se u drugom slučaju radi o zabrani kreiranja novih fajlova za one korisnike koji pređu određeni limit. Za setovanje kvota koristi se Quota Editor, odnosno fajl /etc/edquota.

399


4. Mountiranje NFS fajl sistema Rekli smo da je NFS fajl sistem koji se može koristiti za pristup direktorijima ili fajl sistemima s remote mašina. Operacija kojom se to postiže zove se mountiranje i sastoji se od sljedećih koraka:

1. NFS softver mora biti "on" na lokalnoj i remote mašini. 2. Sistem administrator mora imati root pristup na objema

mašinama. 3. Na remote mašini datoteka /etc/exports mora sadržavati listu fajl

sistema ili direktorija koji se "eksportuju" u smislu da ih je moguće mountovati s drugih sistema. Pored toga, taj fajl može sadržavati i nazive mašina koje ih mogu mountirati. Naprimjer, lokalni sistem nosi naziv zenne, dok je remote sistem ieiris. Želi se mountirati fajl sistem /usr sa sistema ieiris na lokalni direktorij /local_usr. U tom slučaju /etc/exports fajl na sistemu ieiris mora imati sljedeći sadržaj: /usr zenne

4. Na remote mašini se nakon uređenja sadržaja u smislu tačke 3. izvrši komanda # exportfs -a, što znači aktiviranje exportiranja iz /etc/exports datoteke.

5. Na lokalnoj mašini se obavi mountiranje tako što se izvrši sljedeća naredba: # mount -F nfs ieiris:/usr /local_usr

Na ovaj način remote direktorij (fajl sistem) /usr sa mašine ieiris postaje kao lokalni fajl sistem ili direktorij na mašini zenne. To znači da je cjelokupan sadržaj direktorija /usr sa remote mašine raspoloživ na lokalnoj mašini u okviru direktorija /local_usr. Moguće ga je uočiti kao specifični fajl sistem na naredbu df ili bdf. 5. Mrežni servisi i njihova konfiguracija Povezivanje UNIX mašina u mrežu je u funkciji osiguranja:

• fajl transfera, • remote logina, • korištenja elektronske pošte, • korištenja NFS/NIS servisa, • korištenja Internet servisa.

Fajl transfer se obavlja korištenjem komande ftp, čija sintaksa je:

400


$ ftp host_name

Slika 7.23. FTP

Nakon uspješnog logina, korisnik dobija prompt u obliku ftp> što znači da je udaljeni (remote) sistem spreman da prihvati korisnikovu naredbu. Kada se pređe u ftp mod, korisniku stoji na raspolaganju više ftp komandi ovisno o tome koju operaciju fajl transfera želi da obavi. Naprimjer, za upload (kopiranje na) fajlova na remote sistem koristi se komanda put, dok se za downlod (kopiranje sa) fajlova s remote sistema na lokalni sistem koristi naredba get. Komanda help unesena na ftp> promptu daje prikaz svih ftp opcija. Remote login ili pristupanje udaljenom sistemu obavlja se komandom telnet ili rlogin, a sintaksa je slična kao i kod ftp komande: $ telnet host_name

Slika 7.24. Telnet

Nakon uspješnog logina, korisnik ima mogućnost da koristi udaljeni sistem kao da se radi o lokalnom sistemu. Osnovna pretpostavka za remote login je da korisnik na udaljenom sistemu ima otvoren korisnički account.

401


Sljedeća mrežna operacija je korištenje elektronske pošte i ostalih Internet servisa, prije svih WWW-a, koje mi ovdje nećemo detaljnije objašnjavati, s obzirom da se radi o user-friendly programima (naprimjer, Outlook i Explorer) čije korištenje je vrlo jednostavno. Treba reći da su UNIX mašine i prije Internet-booma imale sistem elektronskog komuniciranja i transfera podataka. Konfiguriranje mrežnih servisa U postupku konfiguriranja LAN-mrežnih servisa na HP-UX sistemima, prvi korak je svakako konfiguriranje mrežnog adaptera ili mrežne kartice koja, kao i kod personalnih računara, služi za fizičko povezivanje računara u lokalnu mrežu, a na taj način i šire. Mrežni adapter se na HP-UX sistemu konfigurira koristeći komandu: # ifconfig interface address-family address Najvažniji parametar je svakako IP adresa koju treba dodijeliti mrežnoj kartici. Primjer: # ifconfig lan0 inet 193.140.207.116 broadcast 193.140.207.255 Informacije o statusu mrežnog adaptera se dobiju na komandu: # ifconfig device_name

Slika 7.25. Status mrežnog adaptera

Ova komanda se koristi i u slučaju kada je potrebno promijeniti IP adresu adaptera. Nakon ove komande, da bi se osigurala stalnost ove izmjene, neophodno je unijeti i gore navedenu komandnu liniju u fajlove: /etc/nelinkrc kod verzije HP-UX 9.05 /etc/rc.config.d/netconf kod verzije HP-UX 10.10

402


Na ovaj način, prilikom svakog boot procesa sistem koristi vrijednosti iz navedenih fajlova. Status mrežnog adaptera se može utvrditi i komandama lanscan, landiag, netstat, linkloop, ping.

Slika 7.26. Lanscan

Slika 7.27. Landiag

Konfiguriranje gatewaya Pored IP broja, da bi se sistemu koji se uvezuje u mrežu naznačio "put" do sljedećih komunikacijskih čvorova u hijerarhijskom sistemu LAN, WAN i Internet mreže, neophodno je konfigurirati tzv. gateway: # /etc/route add default hostname metric Primjer: # /etc/route add default seven000 1

403


Sljedeća dva bitna fajla koja se koriste u konfiguriranju mreže su: /etc/hosts i /etc/resolv.conf Ova dva fajla sadrže informacije o imenima hostova i njihovim pripadnim IP adresama (/etc/hosts) i načinu povezivanja ka mašini koja figurira kao DNS server (Domain Name Server). U nastavku dajemo primjere dijela /etc/hosts i /etc/resolv.conf fajlova: ## Configured using SAM by root on Mon Aug 25 13:41:35 1997 127.0.0.1 localhost 208.225.57.25 zenne.ef.boun.edu.tr zenne # Host Database # 193.140.192.20 anderson.cc.boun.edu.tr anderson (DNS) # Router 208.225.57.1 seven000

Slika 7.28. /etc/hosts fajl search ef.boun.edu.tr cc.boun.edu.tr nameserver 193.140.192.20 nameserver 193.140.192.21 nameserver 193.140.192.40

Slika 7.29. /etc/resolv.conf fajl 6. Backup i restoriranje fajlova Backup operacija je vrlo bitna, osobito ako se radi o tzv. mission-critical aplikacijama kod kojih se jednostavno ne smije dozvoliti situacija da neki hardversko-softverski kvar na sistemu prouzrokuje kompletan gubitak podataka. Kvarovi na sistemu usljed kojih može doći do gubljenja podataka uglavnom se odnose na:

• oštećenje fajl sistema (file system corruption), • slučajno brisanje fajlova, • hardverske kvarove, • "pad" sistema (system crash).

404


Stoga je neophodno definirati backup strategiju, odnosno uraditi plan po kojem će se izvršavati backup operacije. Strategija ovisi o više faktora, ali se uglavnom govori o dvjema vrstama backupa: potpuni (full) backup i parcijalni backup pri čemu ovaj potonji može biti incremental backup i backup jednog dijela fajl sistema. Određivanje tipa backupa koji će se koristiti je samo jedna dimenzija te operacije. Drugi bitan aspekt je vrijeme uzimanja backupa, npr. sedmično, dnevno, dvosatno itd., što sve ovisi o karakteru sistema i aplikacija. Jedna od mogućih varijanti bi bila, naprimjer, potpuni backup jednom sedmično, a inkrementalni backup svaki dan. Početak startanja backup operacije se obično određuje u kasnim večernjim ili ranim jutarnjim satima, u vrijeme kada je korištenje na niskom stepenu ili se sistem ne koristi nikako. HP-UX podržava backup operaciju direktno iz SAM-a, dok sistem administrator, ako to želi, može koristiti i komande za tu operaciju, naprimjer: fbackup, cpio, tar. Postoje i neke druge backup komande, ali mi o njima nećemo detaljnije govoriti. U nastavku ćemo ukratko objasniti cpio komadu. Sintaksa komande je sljedeća: Komanda: Objašnjenje: ------------------------------------------------------------------------------------------------- cpio -o [ cvxB ] > device_name Backup cpio -i [ cvxdumB ] [ patterns ] < device_name Restoriranje Primjeri: # find / -print | cpio -ocx > /dev/rmt/0m Backup # cpio -icxvmd "*/users/*" < /dev/rmt/0m Restoriranje # cpio -it /dev/rmt/0m Prikaz sadržaja trake Postoji veliki broj opcija (c v x d m u B, itd.), čije značenje se može dobiti sa HP-UX help sistema ili man stranice komande cpio. Spomenut ćemo i komandu tar koja se također može koristiti za backup i restoring, ali je navodimo ovdje zato što se dosta koristi kod ekstrakcije i instaliranja aplikativnog softvera na UNIX mašinama. Jedna takva komanda je:

405


# tar xvf /dev/rmt/0m ili u kombinaciji sa unzipovanjem određenog fajl seta pod nazivom file_name.tgz: # gzip -dc < /path/file_name.tgz|tar xf - U navedenom primjeru se za dekompresiju koristio gzip program. 7. Dodavanje novih korisnika Dodavanje korisnika ili kreiranje korisničkih računa na HP-UX-u može se obaviti manuelno i pomoću SAM-a, koristeći grafički interfejs. U nastavku ćemo navesti korake koji se moraju uraditi da bi se kreirao novi korisnički account.

• Dodati informacije o korisniku u /etc/passwd fajl

/etc/passwd fajl je klasični text fajl koji se sastoji od određenog broja redova, od kojih svaki red sadrži informacije o jednom korisniku. Sintaksa jednog reda je sljedeća: user_name:password:user_id:group_id:comment:login_directory:shell Primjer: nijaz:tso9hgPdfMasP:101:20:Nijaz Bajgoric:/users/nijaz:/bin/ksh Da se primijetiti da je pasvord dat u kriptiranom formatu, tako da ga zna samo korisnik, a može ga mijenjati ili on ili root (sistem administrator).

/etc/passwd fajl je jedan od najvažnijih fajlova na UNIX sistemu i stoga je neophodno osigurati maksimalan stepen sigurnosti informacija u tom fajlu. Prema defaultu u kreiranju, svi korisnici imaju mogućnost da vide sadržaj tog fajla, što može u neovlaštenom načinu korištenja od hakera dovesti do toga da neko dođe do pasvorda korisnika ili čak root pasvorda i na taj način učini određene štete na sistemu. Da bi se to onemogućilo, sistem zaštite ovog fajla se "pojačava" korištenjem tzv. shadow passwd fajla. Komanda kojom se ovo postiže je pwconv i, naravno, može je startati samo root (superuser).

406


• Dodati informacije o korisniku u /etc/group fajl Ovaj fajl definira grupu korisnika kojima mogu biti dodijeljene iste privilegije. Sintaksa /etc/group fajla je sljedeća: group_name:password:group_id:group_list Primjer: users::20:nijaz, adnan, ermina

Pasvord se obično ne koristi u /etc/group fajlovima.

• Kreirati HOME direktorij za korisnika i setovati pristupne dozvole

# mkdir /users/nijaz # chmod 755 /users/nijaz

• Kopirati default setup fajlove # cp /etc/d.profile /users/nijaz/.profile (u slučaju korištenja Bourne ili Korn shella)

• Promijenti vlasnika i grupu nad hOME direktorijem i default fajlovima

# chown nijaz /users/nijaz # chgrp users /users/nijaz /users/nijaz/.profile 8. Komuniciranje s korisnicima sistema Postoji nekoliko načina na koje sistem administrator može komunicirati s korisnicima na HP-UX operativnom sistemu. Metod komuniciranja ovisi prije svega o važnosti i hitnosti poruke koju administrator želi poslati korisnicima. Ovdje ćemo spomenuti četiri metoda:

• news komanda, • wall komanda, • motd datoteka, • elektronska pošta.

407


Za poruke koje nisu od velike važnosti (poruke koje se označavaju kao "nice to know" umjesto "need to know") administrator može kreirarti određeni fajl i smjestiti ga u /usr/news direktorij. Kada korisnik logira na sistem, ako ima nešto novo dodato u /usr/news direktoriju, dobija poruku: news: news_filename

wall komanda se koristi kada administrator želi poslati obično hitnu poruku svim korisnicima koji su logirani na sistem. Naprimjer, ako sistem treba biti "oboren" iz nekog razloga, wall komandom se korisnici obavještavaju o tome i upozoravaju da završe trenutno otvorene zadatke i odjave se sa sistema. Sintaksa komande je sljedeća: # wall [Return] Poruka [Ctrl-D] Primjer: # wall The system will be shut down in 5 minutes. Please log off; Poruka koju korisnici dobiju na svom ekranu je sljedeća: Broadcast message from root vrijeme The system will be shut down in 5 minutes. Please log off.

/etc/motd fajl (motd - message of the day) se koristi kad se želi obavijestiti svakog korisnika i to ne samo u jednom trenutku, već u određenom vremenskom periodu. Radi se o standardnoj text datoteci koja se nalazi u /etc direktoriju i koja sadrži tekst poruke. 9. Izvršavanje programa u određenim vremenskim periodima U radu na poslovima obrade podataka često je potrebno setovati vrijeme izvršenja programa za neki tačno utvrđeni termin pri čemu će se izvršiti samo jednom ili odrediti da se program izvršava više puta u tačno određeno vrijeme, a u nekom vremenskom intervalu. U tu svrhu se koriste tri načina:

• komanda at, • komanda batch,

408


• process cron. Pomoću at komande se određuje da sistem izvrši neki zadatak u određeno vrijeme. $ at time_specification [Return] job … [Ctrl-D] Primjer: $ at 10:30pm Thursday next week [Return] lp abc.tct [Ctrl-D] Na ovaj način korisnik daje zadatak sistemu da u naznačeno vrijeme (sljedeći četvrtak navečer u 22:30) isprinta datoteku abc.txt.

batch se koristi za izvršavanje programa u određeno vrijeme samo jednom. Zahtijeva se od sistema da starta i izvršava program u tzv. background modu, a na sistemu je da odredi kada da starta taj program. Korištenje ovih komandi po defaultu nije dozvoljeno svim korisnicima. Na HP-UX operativnom sistemu postoje fajlovi: /usr/lib/cron/at.allow i /usr/lib/cron/at.deny u kojima se upisuju imena korisnika kojima je dozvoljeno (allow) ili kojima je zabranjeno (deny) da koriste at proceduru.

cron procedura se koristi kada se želi određeni program (procedura) ponavljati u određenim vremenskim intervalima. Radi se o procesu koji se automatski starta prilikom podizanja sistema i koji je uvijek aktivan u pozadini. Korisnici svoje zadatke šalju tom procesu pomoću crontab komande, s tim da ponovo sistem administrator kontrolira ko je može koristiti. U tu svrhu se koriste datoteke /usr/lib/cron/cron.allow ili /usr/lib/cron/cron.deny. cronfile je datoteka koja sadrži jednu ili više linija sastavljenih od šest polja. Prvih pet polja se koriste za determiniranje vremena (minute: 0-59, sati: 0-23, dani u mjesecu: 0-31, mjeseci u godini: 1-12, dan u sedmici: 0-6, s tim da je 0 oznaka za nedjelju). Može se koristiti znak *

409


(zvijezda) koji označava sve vrijednosti iz ranga. Šesto polje sadrži komandu (program) koji treba biti izvršen. Primjer ovog fajla je: 0 23 * * 0 komanda_za_full_backup 0 4 * * 2-6 komanda_za_incremental_backup Ovo znači sljedeće: Full backup će se izvršavati svake nedjelje u 23:00, i tako tokom čitave godine. Inkrementalni backup se ima izvršavati u toku sedmice utorkom, srijedom, četvrtkom, petkom i subotom u 04:00, tokom cijele godine. Nakon definiranja sadržaja cronfile datoteke, potrebno je poslati ovaj zadatak cron procesu: # crontab cronfile 10. Upravljanje procesima Svaki korisnik UNIX-a raspolaže određenim mogućnostima upravljanja procesima, ali samo u okviru svog korisničkog domena. Administrator sistema ili korisnik s korisničkim računom root može upravljati svim procesima na sistemu i na taj način održavati njegovu stabilnost i efikasnost. Ovdje ćemo navesti samo neke karakteristične operacije s procesima. Lista procesa koji su aktivni u određenom trenutku dobije se korištenjem komande ps, s tim da i ova, kao i većina drugih komandi ima određeni broj opcija. Naprimjer, sljedeća slika prikazuje rezultat komande: # ps -ef | more

410


Slika 7.30. ps komanda

"Ubijanje" procesa (killing processes) je operacija kojom korisnik ili sistem administrator završava (obustavlja) izvršavanje nekog procesa koji prouzrokuje neko nestabilno stanje, odnosno problem u radu sistema. U tu svrhu se koristi komanda kill, sa također nekoliko opcija. Promjena prioriteta u izvršavanju procesa je vrlo korisna rutina kojom se može promijeniti važnost nekog procesa u smislu većeg obima korištenja resursa sistema. Naredbe koje se koriste su: nice i renice. # renice -n 13 user_name 11. Zaštita vitalnih informacija na sistemu od hakerskog pristupa I pored toga što ima izgrađen sistem zaštite fajlova od neovlaštenog pristupa, UNIX operativni sistem može biti meta hakerskih aktivnosti. U tom smislu je neophodno osigurati dodatni stepen zaštite onih informacija na sistemu čije bi neovlašteno korištenje moglo dovesti do značajnijih oštećenja. Kao primjer možemo navesti zaštitu podataka koji se nalaze u /etc/passwd fajlu koji, kao što smo već naveli, sadrži vitalne informacije o korisnicima sistema. Pored osnovnih informacija o korisniku, ovaj fajl sadrži i informaciju o pasvordu korisnika, istina u šifrovanom obliku, s tim da šifru određuje sistem prilikom kreiranja korisničkog accounta. Sistem zaštite /etc/passwd fajla, po defaultu, je: - r- - r- - r- - što znači da ne samo vlasnik, u konkretnom slučaju root, već svi korisnici imaju pravo uvida u sadržaj ovog fajla. U prethodno navedenom primjeru accounta nijaz može se uočiti šifrovani oblik pasvorda: nijaz:abr6sjLdfKfrG:101:20:Nijaz Bajgoric:/users/nijaz:/bin/ksh

411


Običan korisnik ne može dešifrirati ovaj oblik u pravi pasvord, međutim, to je moguće uraditi sa određenim hakerskim programima koji se čak mogu naći i na Internetu kao freeware. Ovi programi mogu da dešifruju pasvord i hakeru na taj način pruže mogućnost logiranja na sistem s korisnikovim imenom i pasvordom. Da bi se to spriječilo, jedan od načina je kreiranje tzv. /etc/shadow fajla ili "skrivanja" informacija o pasvordu. Ovaj fajl se kreira naredbom pwconv, i novokreirani fajl /etc/shadow ima sljedeći sistem zaštite:

-r- - - - - - - - To znači da samo root (sistem administrator) ima pravo uvida u sadržaj ovog fajla. Na sljedećoj slici dat je primjer dijela jednog takvog fajla:

Slika 7.31. Primjer /etc/shadow fajla

Nakon primjene pwconv rutine i kreiranja /etc/shadow fajla, /etc/passwd fajl ima sljedeći oblik:

Slika 7.32. Primjer /etc/passwd fajla nakon pwconv rutine

Na slici se može uočiti znak x nakon korisničkog imena, što predstavlja razliku u odnosu na standardni /etc/passwd fajl gdje se na tom mjestu nalazi šifrirani pasvord. Treba napomenuti da pwconv predstavlja standardnu UNIX rutinu, a da pojedine verzije ovog operativnog sistema imaju različite implementacije ovisno o verziji OS-a. Na HP-UX-u to izgleda ovako:

412


Slika 7.33. pwconv rutina na HP-UX-u

11. System shutdown U upravljanju UNIX sistemom ponekad je neophodno izvršiti određene aktivnosti koje se mogu uraditi samo u tačno specificiranim režimima rada, koji obično znače "udaljavanje" korisnika sa sistema. To su npr. sljedeći slučajevi:

• dodavanje novog hardvera - potrebno je da je sistem u OFF modu (isključen);

• vršenje backupa - sistem mora biti u tzv. single-user modu, što znači da za vrijeme vršenja backupa korisnici nemaju pristup fajlovima;

• čekiranje i unmountiranje fajl sistema; • rekonfiguriranje kernela.

Pod shutdown procedurom (obaranje sistema) obično se podrazumijevaju dvije različite operacije:

• gašenje sistema (halting) kojim se u potpunosti zaustavlja rad sistema i

• restartanje sistema (rebooting) koje sistem dovodi u stanje kompletnog zaustavljanja i onda ga ponovo starta.

Kompletno isključivanje sistema se obično praktikuje kod izmjene ili dodavanja nekih hardverskih uređaja, dok se rebutiranje praktikuje nakon izmjena određenih bitnih parametara, u slučajevima kada sistem ima određenih problema u radu, a moguće je unijeti komandu za reboot itd. Restartanje je moguće uraditi primjenom komande reboot ili shutdown -

413


r , ili ako je sistem nepristupačan, onda se može primijeniti tzv. hard reboot pritiskom na odgovarajuću tipku (kao kod standardnog PC-a). Ukoliko se želi kompletno isključivanje mašine, zbog složenosti UNIX operativnog sistema, uvijek je preporučljivo, ukoliko je naravno moguće, koristiti shutdown proceduru prije samog fizičkog isključivanja. Ovo je bitno zbog toga što shutdown zaustavlja sve aktivnosti sistema na jedan konzistentan način. 12. Implementacija NIS sistema NIS sistem (Network Information Service) predstavlja način centralizacije upravljanja određenim parametrima u okruženjima koja sadrže nekoliko desetina ili stotina UNIX sistema. Ovaj softver je razvio Sun, i poslije je implementiran od drugih UNIX proizvođača. Osnovni cilj sastoji se u osiguravanju efikasnije sistem i mrežne administracije u UNIX okruženju koje sadrži veći broj sistema. Kao primjer ćemo navesti samo dva fajla čije održavanje je neophodno na svakoj mašini u mreži: /etc/hosts i /etc/passwd. Prvi fajl, kao što smo ranije naveli, sadrži informacije o host mašinama u mreži, dok drugi predstavlja glavni repozitorij podataka o korisnicima. Implementacija NIS sistema pruža, naprimjer, mogućnost korištenja samo jednog korisničkog accounta u sistemu od više desetina ili stotina UNIX mašina. NIS servis je klasična client/server aplikacija. NIS client je proces koji je aktivan na određenoj host mašini i koji može tražiti odgovarajuću informaciju iz NIS baze podataka. Ta baza je smještena na drugoj host mašini na kojoj je aktivan NIS server proces i koji osigurava te podatke klijentima. NIS serveri se dijele u dvije grupe: master i slave serveri i u tom kontekstu se NIS softver i instalira. Master server je host mašina (UNIX sistem) na kojoj je kreirana NIS baza podataka, dok slave serveri (može ih biti više) sadržavaju kopiju NIS baze. NIS home direktorij na većini UNIX sistema je na /usr/etc/yp, u okviru kojeg se kreiraju novi poddirektoriji i određeni fajlovi. Implementacijom NIS servisa korisniku su na raspolaganju i neke dodatne komande kojih inače nema na standardnoj UNIX mašini. Tako, naprimjer, u NIS režimu rada, ako korisnik želi promijeniti svoj pasvord, komanda koju će koristiti je yppasswd, a ne standardna passwd. NIS se instalira u okviru određenog NIS domena, što znači da je tokom instalacije NIS-a potrebno definirati taj domen. Primjer domena bi bio: /usr/etc/yp/marketing.

414


GUI-bazirana sistem administracija na HP-UX-u Korištenje grafičkog interfejsa na UNIX mašinama je omogućeno čak i za aktivnosti sistem administracije. Iako su sistem administratori obično UNIX-iskusne osobe, dakle, osobe sa dobrim poznavanjem ovog OS-a, korištenjem grafičkog interfejsa može se reducirati vrijeme i standardizirati izvršenje određenih operacija administriranja sistema. Naprimjer, dodavanje novog korisnika pomoću GUI-a traje znatno kraće nego njegovo prijavljivanje i setovanje manuelnim putem. Pored skraćivanja vremena u izvršenju operacija, prednost GUI pristupa je i u tome što administrator ne mora pamtiti komande i veliki broj opcija koje se kod određenih operacija moraju znati. Kao primjer možemo uzeti operaciju backupa, tj. pohranjivanja podataka sa sistema na magnetnu traku. Kod korištenja manuelnog načina neophodno je, naprimjer, ukucati sljedeću komandu*: # find / -print | cpio -ocvxB > /dev/rmt/0m Umjesto memoriranja jedne ovakve komande, GUI administracijski program pruža mogućnost izbora metoda backupa, fajlova i direktorija, eksternog uređaja i sl. (slika 7.34.).

Slika 7.34. Sistemsko-administracijski menadžer (SAM) kod HP-UX-a * Ovo je samo jedna od komandi (cpio) koje se mogu koristiti za backup sistema.

415


Glavni SAM window sadrži vizuelni prikaz osnovnih administracijskih zadataka, kao što su: Dodavanje korisničkih računa, Backup i Recovery, File System, Printeri, Umrežavanje, Periferali, Upravljanje procesima, Upravljanje softverom itd. Na sljedećim slikama je prikazan SAM interfejs za tri klasične sistemsko-administrativne aktivnosti: dodavanje korisničkog računa, backup operaciju i mrežnu administraciju:

Slika 7.35. Dodavanje korisničkog računa

Slika 7.36. Određivanje backup procedure

416


Slika 7.37. Setovanje mrežnog okruženja HP-UX 11i - 64-bitna verzija HP-UX-a HP-UX 11i kao verzija HP-UX operativnog sistema zasnovana je na 64-bitnoj arhitekturi i kreirana je s ciljem da prati razvoj u procesorskoj industriji, konkretno najnoviji 64-bitni PA-RISC 8x00 procesor. HP-UX 11i dolazi u dvjema verzijama, kao 32-bitni i 64-bitni, pri čemu 32-bitna verzija podržava do 14 procesora, a 64-bitna do 32 procesora. Kombinacija 64-bitnog PA-RISC procesora i HP-UX operativnog sistema 11i namijenjena je prvenstveno aplikacijama koje zahtijevaju vrlo brze obrade, velike memorijske kapacitete, kao što su: baze podataka za OLAP (On-line Analytical Processing) ili integrirane DSS (Decision Support Systems) sisteme, ERP (Enterprise Resource Planning) aplikacije, mission-critical aplikacije koje zahtijevaju što je moguće veći uptime, aplikacije elektronske trgovine itd. HP je sredinom februara 2007. godine objavio HP-UX 11i v3 kao najnoviju verziju HP-UX operativnog sistema, s novim poboljšanjima u perfomansama sistema (i do 30 %), većoj memorijskoj podršci itd.

417


Slika 7.38. HP-UX 11i – osnovne karakteristike

HP-UX - Windows interoperabilnost Imajući u vidu činjenicu da većina krajnjih korisnika u savremenom kompjutingu koristi PC/Windows platformu, te da Windows NT Server ima sve više pristalica kao server platforma, kreatori savremenih server operativnih sistema u posljednje vrijeme uključuju razne vidove podrške za Windows okruženje u smislu povećanja stepena interoperabilnosti između svoje server platforme i Windowsa. HP je početkom 2000. uveo takvo rješenje nazvano CIFS/9000, koje predstavlja implementaciju Microsoftovog CIFS sistema (Common Internet File System) sa HP-UX-om. Radi se o aplikaciji koja omogućava UNIX korisnicima pristup fajlovima na NT serverima. Softver je integriran sa HP-UX-om 11. 7.2.2. Windows Server platforma Uvod u Microsoftovu Windows serversku tehnologiju Windows NT Server kao prva značajnija Microsoftova serverska OS verzija predstavlja rezultat razvoja Windows NT tehnologije na području server operativnih sistema. Iako se radi o, sada već obsolete verziji, ona ipak zaslužuje pažnju, prije svega zbog značaja koji je imala u razvoju Windows Server OS-a. Drugi razlog za njeno razmatranje je čisto praktične prirode, jer se još uvijek u praksi nalazi odredjeni broj

418


instalacija Windows NT Servera. Prema podacima Microsofta iz marta 2003. godine, više od 40% korisnika još uvijek je imalo tu verziju, dok je istraživačka firma Gartner u istom mjesecu objavila podatak da je taj broj između 60-70% (Computerworld, mart 2003. godine).

Rad na novom operativnom sistemu koji je trebao ići korak dalje od standardnog DOS-a i Windowsa Microsoft je otpočeo 1988. godine kada je angažirao Davida Cutlera, dizajnera operativnih sistema i grupu njegovih saradnika iz tada moćne korporacije Digital Equipment Corporation. Cutler je bio jedan od glavnih kreatora OpenVMS-a, već tada (a i danas) veoma moćnog server operativnog sistema. Nakon pet godina rada, prva verzija je ugledala svjetlo dana 1993. godine. Bila je to verzija nazvana 3.1 zbog određenih veza, prije svega interfejsa, s tada dominantnim Windows 3.1 operativnim sistemom. Međutim, to je bila i jedina sličnost s tim desktop operativnim sistemom, sve ostalo je bilo različito. Windows NT je pisan "od nule" i razvijen je koristeći mikro-kernel strukturu. Takva struktura je donijela mogućnost preemptivnog multitaskinga, a korišten je i koncept tzv. procesnih niti (process threads), razvijen tada od Carnegie Mellon univerziteta u okviru MACH operativnog sistema. Ono što je posebno interesantno, u novoj verziji operativnog sistema nije bilo DOS-koda, dok se, naprimjer, čak i Windows 95 još uvijek oslanjao na DOS za pokretanje DOS aplikacija. Iako nije imao DOS-koda, Windows NT je ipak bio u mogućnosti da ranuje većinu DOS aplikacija, pomoću tzv. NT virtualne DOS mašine (NT Virtual DOS Machine - NTVDM). Suština se sastoji u tome da se DOS programi izvršavaju u tzv. emuliranom DOS okruženju*. Windows NT Server je kreiran kao višezadaćni i višekorisnički server operativni sistem namijenjen, u početku za četiri, a kasnije za dvije procesorske platforme: Intel i Alpha. Mnogi autori ga u početku nisu smatrali klasičnim server operativnim sistemom u smislu jednog UNIX-a ili OS/390-a, već samo mrežnim operativnim sistemom (Network Operating System) koji se sa Novell NetWare-om i OS/2 Warp Serverom borio za prevlast na tržištu NOS-a.

* Skoro po pravilu, svaka emulacija nekog starijeg koda (programa) donosi "glavobolju" operativnom sistemu. Tako je i sa Windows NT Serverom. Za ilustraciju, pokušajte startati standardni DOS Editor na NT mašini i pogledajte stepen korištenja CPU-a - ide do 100%.

419


Windows NT Server predstavlja, dakle, prvu serversku OS-verziju iz Microsoftovih radionica. Zasnovan je na 32-bitnoj arhitekturi, sadrži odgovarajući sistem zaštite, razne mrežne servise, a odlikuje ga i kompatibilnost s drugim operativnim sistemima, fajl sistemima i mrežama. Windows NT Server radi na CISC (Complex Instruction Set Computing) i RISC (Reduced Instruction Set Computing) procesorima. Omogućava, također, i tzv. high-performance computing na način što podržava višeprocesorski rad (SMP - symmetric multiprocessor). Kada je Windows NT prvi put objavljen, 1993. godine, Microsoft je objavio dvije verzije: Windows NT 3.1 i Windows NT Advanced Server 3.1. U jesen 1994. godine objavljena je verzija 3.5, i nedugo potom ova dva proizvoda dobijaju nova imena: Windows NT Server i Windows NT Workstation. Verzija 4.0, objavljena 1996. godine, donijela je značajna unapređenja, kao npr. Windows 95 interfejs, RAS servise, poboljšanu podršku drajvera, poboljšane performanse, unaprijeđeni TCP/IP protokol, Point-to-Point Tunneling protokol, Internet Information Server, integracijske servise prema ostalim poznatim mrežnim okruženjima (Novell NetWare, AppleTalk) itd. Od te 1996. godine, kada se kaže Windows NT operativni sistem ili Windows NT tehnologija, misli se na dvije verzije: Windows NT Server i Windows NT Workstation. Ove dvije verzije Microsoftovog operativnog sistema razvijene su koristeći istu tehnologiju, a rezultat toga je da imaju dosta sličnosti. Ono što je zajedničko za obje verzije moglo bi se svesti na sljedeće:

• client/server platforma, • osnova za mrežno okruženje, • GUI management alati, • integracija sa NetWareom, • ugrađeni TCP/IP protokol, • Remote access servis, • integrirani C2-level zaštite i sigurnosti, • ugrađeni backup, • napredni fajl sistem.

Windows NT Server sadrži dodatne i usavršene osobine koje ga čine moćnim serverom za Microsoftove serverske aplikacije kao što su: SQL Server, SMS, SNA Server, Internet Information Server, Exchange Server, kao i za aplikacije ostalih softverskih vendora zasnovane na client/server

420


(c/s) tehnologiji, kao što su: ERP aplikacije, messaging sistemi, Web aplikacije itd. Dodatna svojstva koja posjeduje Windows NT Server i koja ga svrstavaju u server operativne sisteme su:

• mogućnost servisiranja više simultanih korisnika, • podrška fault-tolerant sistema, • prošireni TCP/IP set servisa (DHCP, WINS, DNS), • Internet Infromation Server, • dodatni NetWare integracijski alati, • servisi za Macintosh računare, • Domain-based sistem zaštite, • Remote boot za klijente, • mrežni administrator klijenata itd.

Na narednim slikama je prikazana evolucija Windows NT tehnologije do 2000. godine (slika 7.39), kao i određene naznake (predviđanje) Gartner grupe u smislu daljnjeg razvoja ove platforme (slika 7.40):

Slika 7.39. Evolucija serverske verzije Windows OS-a prije pojave

Windows Server 2003 verzije

421


Slika 7.40. Daljnji razvoj Windows NT platforme Osnovni ciljevi kreiranja Windows NT Servera bili su:

• Portabilnost. Portabilnost se odnosi na mogućnost korištenja OS-a na više procesorskih platformi. Iako je u početku bilo planirano da Windows NT Server ima verziju za sljedeće platforme: Intel, RISC procesori MIPS R4000 (Silicon Graphics), Digital Alpha, i PowerPC (IBM, Motorola, Apple), na kraju je OS razvijen samo za Intel i Alpha procesore, tako da se Windows NT Server jedno vrijeme koristio na ovim dvjema platformama. U cilju osiguranja većeg stepena portabilnosti, Windows NT Server je pisan u C jeziku zbog toga što je ovaj programski jezik podržan od više različitih platformi i nije hardverski ovisan. Naravno, ni ovaj OS nije mogao izbjeći hardveru ovisan kod. On postoji i pisan je u asemblerskom jeziku, ali je veoma precizno lokaliziran, tako da može biti modificiran u odnosu na novu hardversku platformu.

• Skalabilnost. Skalabilnost u osnovi znači mogućnost proširenja performansi sistema u smislu dodavanja određenog broja procesora. Windows NT Server podržava SMP način rada (symmetric multiprocessing). Prema Microsoftu je to do 32, dok se većina analitičara slaže da NT može podržavati maksimalno 8 procesora, neki čak kažu samo 4. Podržava i clustering tehnologiju (Microsoft Cluster System, Digital Clustering).

422


• Mogućnost podrške distribuiranog okruženja. Windows NT Server je u osnovi kreiran kao mrežni operativni sistem sa osnovnim ciljem podrške tzv. distribuirane obrade u c/s okruženju. U tom smislu, Windows NT Server podržava veći broj komunikacijskih protokola, kao i bitnih c/s tehnologija kao što su: named pipes, remote procedure calls (RPCs) i Windows Sockets.

• Sistem zaštite. S novim fajl sistemom i ostalim komponentama sistema zaštite, Windows NT Server predstavlja sigurno okruženje za tzv. mission-critical aplikacije.

• Mogućnost proširenja. Windows NT ima osobinu visoko modularnog dizajna, što mu daje mogućnost dodavanja novih i proširivanja mogućnosti postojećih modula.

• Kompatibilnost s postojećim aplikacijama. U cilju osiguranja maksimalne kompatibilnosti s postojećim Windows aplikacijama kreatori Windows NT OS-a su uključili podršku do tada dominantnom FAT fajl sistemu, aplikacijama pisanim za MS-DOS, OS/2, Windows 3.x, i POSIX, kao i mogućnost povezivanja s postojećim mrežnim okruženjima.

• Korisniku orijentiran interfejs. Na ovom planu su kreatori prihvatili novi Windows 95 korisnički interfejs i implementirali ga u NT OS. Sa stanovišta krajnjeg korisnika, pa i sistem administratora, vrlo je bitno da je korisnički interfejs baziran na GUI principu. Ukratko, korisnički interfejs je danas jedna od prednosti Windows NT-baziranih OS-a.

Neke od najznačajnijih karakteristika Windows NT Servera su (slika 8.3):

• posjeduje performanse server sistema; • podržava remote access service (RAS); • podržava tzv. fault tolerance sistem (tolerancija pogrešaka); • uključuje Internet informacijski server (IIS); • GUI-bazirana sistemska administracija; • podrška za Macintosh klijente; • dodatne mrežne usluge; • Windows NT direktorij sistem (NTDS).

423


Slika 7.41. Windows NT Server - glavne karakteristike

Windows NT Server kao osnova BackOfficea Windows NT Server je prvobitno razvijen sa osnovnim ciljem da se može koristiti kao fajl, print i aplikacijski server za manje i srednje organizacije, kao i za korištenje na nivou radnih grupa. Radi se o operativnom sistemu oko kojeg je Microsoft razvio tzv. BackOffice - skup poslovnih server aplikacijskih okruženja, kao što su: SQL Server, Microsoft System Management Server, SNA Server, Exchange Server, Internet Information Server itd. Broj ovih serverskih aplikacija, kao i njihov sadržaj, kontinuirano se mijenja, od prve verzije BackOfficea, pa do danas.

424


Slika 7.42. BackOffice komponente prve verzije

BackOffice set, u njegovoj prvoj izvedbi (prije 10-ak godina), sačinjavale su sljedeće komponente:

• Windows NT Server - server operativni sistem • Internet Information Server - Web server • SQL Server - DBMS server • Exchange - e-mail messaging server • Systems Management Server - softver za sistemsko upravljanje • SNA Server - služi za povezivanje Windows NT Servera sa IBM

mainframe i AS/400 sistemima • Microsoft Proxy Server - software koji omogućava efikasnije

korištenje Interneta za više klijenata i koristeći jednu IP adresu, kao i za zaštitu od neželjenih posljedica koje mogu doći sa Neta.

Računar koji radi pod ovim OS-om je odmah nakon instalacije, uz nekoliko dodatnih konfiguracijskih radnji, spreman da se koristi kao server, ali i kao desktop mašina. Osim standardnih programa i rutina koji se danas mogu naći i na svakom desktop OS-u, Windows NT Server ne sadrži nikakav aplikativni softver neophodan za rješavanje određenih

425


problema obrade podataka. U tu svrhu je neophodno instalirati dodatni aplikacijski softver koji pokriva određeno problemsko područje. Microsoft u svom programu ima još neke server softvere, prije svega one koji su na bilo koji način povezani sa Internetom, kao što su:

• Microsoft Merchant Server koji omogućava kreiranje Web-baziranog trgovačkog centra za online trgovinu;

• Microsoft Transaction Server je ActiveX-bazirano okruženje za obradu transakcija i implementaciju Intranet sistema;

• Microsoft Commercial Internet System je set od nekoliko manjih komponenata: • Chat Server ili Conference Server, • News Server News Server, • Mail Server (POP3/SMTP) mail server, • Internet Locator Service(ILS), • Internet Personalization System (IPS), • Microsoft Membership System (MMS), • Content Replication System (CRS).

Ovdje treba imati u vidu da se nazivi, čak i sadržaji pojedinih komponenata mijenjaju, tako da u različitim verzijama BackOfficea imamo različit broj aplikacija. Windows 2000 Server Početkom 2000. godine, tačnije 17. februara, Microsoft je zvanično predstavio poboljšane Windows NT serverske OS-platforme u formi Windows 2000 Server operativnog sistema. Serija je nosila zvanični naziv Windows 2000 i podrazumijevala je dvije osnovne verzije:

• Windows 2000 Professional - desktop OS i istovremeno klijent OS u Windows mrežnom okruženju.

• Windows 2000 Server - server OS sa sljedećim verzijama:

• Windows Server Standard • Windows Advanced Server • Windows Datacenter Server.

426


Windows 2000 je najavljen kao operativni sistem koji je trebao kombinirati elemente stabilnosti, sigurnosti i zaštite od Windowsa NT tehnologije s kompatibilnošću Windows 9x-a.

S verzijom Windows 2000 Professional, Microsoft je najavljivao konačno jednu stabilnu verziju desktop operativnog sistema, a kao pokazatelj za uloženi napor navodio je cifru od 162 miliona dolara utrošenih na fiksiranje bugova iz 98-ce. Prema Microsoftu, također, Windows NT 4.0 je imao 75 scenarija za tzv. planirani reboot, dok je taj broj u Win2K (kako se još naziva Windows 2000) reduciran na sedam. Nova verzija Windows 2000 Professional imala je sljedeće osnovne karakteristike:

• veći stepen stabilnosti u odnosu na Windows 9x; • bolja podrška Plug-and-Play standardu u odnosu na Windows

NT Workstation; • širi spektar podržanih drajvera u odnosu na Windows NT

Workstation; • dva nova alata za lakšu instalaciju na lokalnom i LAN nivou:

Setup Manager i System Preparation Tool; • reducirana ili čak potpuno eliminirana potreba restartiranja kod

instaliranja novog hardvera; • reducirano vrijeme reboota; • poboljšana podrška za power management; • poboljšane RAS usluge; • poboljšana podrška za VPN mreže; • Encrypted File System - EFS - novina koja omogućava

pohranjivanje povjerljivih fajlova na disk s većim stepenom zaštite;

• poboljšana sinhronizacija fajlova unutar Windows Briefcase modula;

• poboljšana podrška za multimedijske tehnologije; • bolji kao OS za notebook računare, iako ne podržava sve

modele, pogotovo one starije. Nakon uvođenja Windows 2000 serije (desktop i serverskih modela), Microsoft je odlučio da zaustavi proizvodnju Windows 9x desktop verzija (Win 95, 98, Me) i pređe kompletno na NT jezgru za obje platforme (desktop-client, server). Oficijelno, glavni razlog za to je bilo smanjenje troškova održavanja i razvoja novih verzija Win9x klase operativnih

427


sistema namijenjenih kućnim i office korisnicima. Međutim, može se reći da je jedan od glavnih razloga za tu migraciju bio i u činjenici što je Windows 9x u sebi još uvijek sadržavao dio 16-bitnog koda koji je utjecao na brzinu izvođenja aplikacija i njihovu stabilnost. Također, Windows 9x nije radio sa zaštićenim memorijskim lokacijama, što je rezultiralo pojavom da krahiranje (pad) jednog programa dovodi do nestabilnosti i pada kompletnog operativnog sistema. S druge strane, pozitivna strana 9x-a je bila u vrlo dobroj implementaciji „Plug-and-Play“ tehnologije prepoznavanja hardverskih komponenata. Sa Windows 2000 verzijama, Microsoft je pokušao spojiti 9x i NT tehnologiju. Međutim, ispostavilo se da su rezultati bili polovični. Istina je da je Windows 2000 imao određenu dozu „Plug-and-Play“ tehnologije, ali je ona još uvijek bila daleko od željenog nivoa. Međutim, s druge strane, Windows 2000 nije izgubio na sigurnosti i stabilnosti. Stoga je Windows XP izgrađen na poboljšanoj Win 2000 jezgri (kompletno novo-napisanoj platformi, sa oko 2.000.000 linija programskog koda). Konstatacija je da je Microsoft u značajnoj mjeri uspio implementirati „Plug-and-Play“ tehnologiju, uz zadržavanje i poboljšanje bitnih osobina stabilnosti i sigurnosti OS-a. Izlazak na scenu XP operativnog sistema je definitivno označio prestanak razvoja i proizvodnje Win9x tehnologije. Windows Server 2003 S pojavom Windows 2003 verzije, situacija se definitivno promijenila na tržištu server operativnih sistema. Microsoft je uvidio mnoge greške iz prethodne verzije i uspješno ih otklonio. Nova verzija je zasnovana na Win2000 poboljšanoj jezgri. Arhitektura je ostala skoro ista tako da se u ovom dijelu nećemo baviti tom problematikom. Windows 2003 familija sistema uzima ono najbolje iz Win2k tehnologije omogućavajući lakšu administraciju i korištenje. Također je vrlo bitno napomenti da sistem u sebi ima integrisanu podršku za Microsoft .NET platformu. .NET framework je integrisan u sistem čime se omogućava pokretanje novih ASP.NET Web aplikacija na IIS 6.0, podizanje novih i poboljšanih Windows Share Point servisa, kao i čitav niz drugih poboljšanja efikasnosti u razvoju aplikacija.

428


Slika 7.43. Windows Server 2003 – osnovni ekran

Windows Server 2003 se isporučuje u sljedećim verzijama:

• Windows Server 2003, Standard Edition • Windows Server 2003, Enterprise Edition • Windows Server 2003, Datacenter Edition • Windows Server 2003, Web Edition • Windows Small Business Server 2003

Treba napomenuti da poslije instalacije bilo koje gore navedene verzije Windowsa 2003 niti jedan servis nije inicijalno pokrenut i čitav sistem je po defaultu zatvoren. Svaki servis koji želimo imati moramo eksplicitno uključiti i konfigurisati. Ovim je značajno umanjen utjecaj nestručnih instalacija i administracija. Windows Server 2003 je sistem za višestruku namjenu. Mogućnosti se razlikuju od verzije do verzije, ali ono što se dobije po defaultu, tj. bez dodatnih sofverskih instalacija je sljedeći set servisa:

• File i print server • Web server i Web application services • Mail server

429


• Terminal server • Remote access i virtual private network (VPN) server • Directory services • Domain Name System (DNS) • Dynamic Host Configuration Protocol (DHCP) server • Windows Internet Naming Service (WINS) • Streaming media server.

Na narednim slikama se može vidjeti način definiranja serverskih opcija:

Slika 7.44. Manage Your Server opcije

Ako aktiviramo opciju Add/remove, nakon kraćeg skeniranja sistema i LAN-a dobit ćemo prikaz kao na narednoj slici. Jasno se vidi da su svi servisi po defaultu isključeni, što poboljšava inicijalnu sigurnost sistema nakon instalacije, tj. onda kada je sistem najranjiviji.

430


Slika 7.45. Serverske opcije U nastavku se daju kratka objašnjenja svih navedenih serverskih modula (uloga, engl. rules):

1. File Server – Servis za upravljanje fajlovima. Opcije koje stoje na raspolaganju su:

a. Volume Shadow Copy Restore servis, servis koji pomaže u reduciranju downtimea. Kopije se koriste za restoriranje i/ili arhiviranje fajlova.

b. Encrypting File System (EFS), koji omogućava tehnologiju za šifriranje i zaštitu.

c. Definiranje distribuiranog fajl sistema (DFS). d. Upravljanje i dijeljenje informacija, lokalno i na mreži. e. Disk quota sistem - prati količinu prostora na disku koja je

raspoloživa individualnim korisnicima. f. Efikasno pronalaženje informacija, lokalno ili na mreži. g. Pomoć korisnicima u upravljanju individualnim disk

prostorom.

2. Print Server - Konfiguriranje i upravljanje printerima. Pogodnosti koje sadrži ovaj servis uključuju:

431


a. podršku za veliki broj printera različitih proizvođača, b. Web-based upravljanje printerom preko Web browsera, c. remote-bazirano upravljanje printerom, d. povećanu pouzdanost i kontrolu print drajvera, e. jednostavnu i Web-baziranu instalaciju mrežnih printera

od strane korisnika.

3. Aplikacijski Server (IIS, ASP.NET) – Aplikacijski server sadrži sve funkcionalne i druge servise za razvoj i upravljanje Web servisima, Web aplikacijama i distribuiranim aplikacijama.

4. Mail Server (POP3, SMTP) – Messaging server koji instalira

POP3 i SMTP protokol.

5. Terminal Server – Server koji omogućava da više korisnika može pristupati bilo kojem Windows Serveru 2003. Korisnici mogu izvršavati programe, spremati datoteke i koristiti mrežne resurse sa udaljenih lokacija kao da su ti resursi instalirani na njihovim lokalnim računalima.

6. Remote Access/VPN Server – Servis koji omogućava remote

access konekcije, preko standardnog dial-upa ili koristeći VPN konekcije.

7. Domain kontroler (Active Directory) Server – Servis koji

pohranjuje podatke u direktorije i upravlja komunikacijom između korisnika i domena, uključujući korisničke logon procese, provjeru autentičnosti i pretraživanje direktorija.

8. DNS Server - DNS servis omogućava upravljanje DNS-om

(Domain Name System) u smislu uparivanja imena računara (hostnames) s pripadajućim IP adresama.

9. DHCP Server – Servis koji omogućava tzv. dinamičko upravljanje

IP adresama, odnosno njihovo dodjeljivanje sistemima na mreži. Osnovni cilj DHCP-a je sprečavanje tzv. konflikata kod alokacije određenih IP adresa, kao i nepotrebno dodjeljivanje fiksnih IP adresa.

10. Streaming Media Server- Osigurava Windows Media servise za

različite audio i video digitalne formate.

432


11. WINS Server – Služi za konfiguraciju tzv. Windows Internet Name servisa (WINS) koji, slično kao i DNS, služi za uparivanje IP adresa u korisnički definirana imena računara na lokalnoj mreži.

Glavne karakteristike Windows Server 2003 tehnologije sa aspekta glavnih zahtjeva poslovnog kompjutinga

Windows Server 2003 sadrži mnoge tehnologije koje su ga učinile moćnom i prihvatljivom server platformom u savremenom poslovnom kompjutingu. Navest ćemo samo neke od njih:

• Raspoloživost - Windows Server 2003 osigurava veći stepen raspoloživosti (dostupnosti) kroz povećanu clustering podršku. Clustering instalacija je jednostavnija u ovoj verziji, dok poboljšane karakteristike mrežnih servisa osiguravaju veće sposobnosti oporavka od greške i visok sistemski uptime. Windows Server 2003 familija podržava clusterska rješenja sa maksimalno 8 čvorova. Windows Server 2003 također podržava tzv. network load balancing (NLB).

• Skalabilnost - Windows Server 2003 familija osigurava skalabilnost pomoću dviju opcija: a) „scale-up“ omogućenu simetričnim multiprocesiranjem (SMP) i b) „scale-out”, omogućen clusteringom.

• Sigurnost – Windows Server 2003 sadrži velik broj novih funkcija koje značajno poboljšavaju sve aspekte sigurnosti sistema. Ovdje ćemo navesti samo neke: • Common Language Runtime – sistem koji poboljšava

pouzdanost i sigurnost kompjutinga. Ova funkcija vrši verifikaciju rada sistema u smislu koje se aplikacije mogu izvršavati bez grešaka, vrši kontrolu odobrenih sigurnosnih dozvola, osiguravajući na taj način da programski kod izvršava samo dozvoljene operacije.

• Internet Informacijski Servis 6.0. Internet Informacijski servis (IIS) verzija 6.0 je konfiguriran tako da osigura maksimalnu sigurnost sistema.

• Integratibilnost. Windows Server 2003 sadrži nove tehnologije

koje idu u smjeru većeg stepena integratibilnosti. Neke od tih tehnologija su:

433


• XML Web Servis • Umrežavanje i komunikacija • Enterprise UDDI servis - Windows Server 2003 uključuje

tzv. Enterprise UDDI servise - dinamičku i fleksibilnu infrastrukturu za XML Web servise.

• Windows Media Servisi - Windows Server 2003 podržava sve savremene digitalne medija servise (Windows Media Player, Windows Media Encoder, audio/video codecs, Windows Media Software Development Kit).

• Ekonomičnost platforme. Pomoću velikog broja bitnih servisa i komponenata koje su već ugrađene u Windows Server 2003, organizacije mogu brzo dobiti integriranu platformu koja je jednostavna za razvoj, upravljanje i korištenje.

• Podrška. Microsoftova mreža globalnih servisa i podrške koja se ogleda u: • velikom broju tzv. nezavisnih software vendora (ISV) širom

svijeta koji podržavaju Microsoft aplikacije i na Windows platformi kreiraju aplikacije,

• velikom broju certificiranih inženjera (više od 450,000 Microsoft sistem inženjera - MCSE),

• širok raspon kurseva za obuku. Administratvni alati Windows 2003 Servera Putem opcije Administrative Tools moguće je pristupiti skupini alata za sistemsku administraciju Windowsa 2003 i svih njegovih komponenata. Broj alata ovisi o instaliranoj verziji sistema tako da prikaz sa slike 7.46. može da bude različit. Na slici se vidi navedeni set alata sa defaultnim postavkama na Windows 2003 Standard Edition.

434


Slika 7.46. Administrativni alati Windows 2003 Servera

Svi alati koji se vide u „Administrative Tools“, osim Data Sources (ODBC), riješeni su putem MMC interfejsa. Centralno mjesto administracije Windowsa 2003 servera je Computer Managment (slika 7.47) gdje se vrši administracija korisnika, korisničkih dozvola, disk podsistema i pristup skoro svim nabrojanim elementima za administraciju bez potrebe da ih pokrećemo pojedinačno.

435


Slika 7.47. Computer Management

Web Interface za Remote administraciju Ako je na serveru koji radi pod Windows 2003 Server OS-om instaliran i IIS 6.0, postoji mogućnost da se dodatno instalira modul Web Interface for Remote Administration (Web interfejs za udaljenu administraciju). Ta opcija daje mogućnost da se koristeći obični Web browser administrira Web server.

Naravno, ovdje se postavlja pitanje sigurnosti, jer se za ovaj vid konektiranja koristi HTTP protokol i WWW kao mrežni servis. Poznato je da HTTP šalje podatke u nezaštićenom obliku tako da je moguće presresti komunikaciju sa serverom i zloupotrijebiti podatke. Međutim,

436


„Web interface for Remote Administration“ koristi HTTPS (secure http je kriptovan 128 bitnom enkripcijom, zahtijeva digitalno potpisan certifikat na serveru i uključenu Windows Autentifikaciju korisnika). Sva komunikacija prilikom rada sa serverom je zaštićena i kriptovana.

Slika 7.48. Web Interface za Remote administraciju

Također, moguće je vršiti remote administraciju kompletnog Windows 2003 servera putem Web browsera. Active Directory kod Windows 2003 Servera Active Directory je koncept koji je bio prisutan i u verziji Windows Server 2000. U verziji 2003 sadrži neke interesantne novine kao što su:

• Odnos “povjerenja” na relaciji “forest-forest” (“šuma-šuma”). Kombiniranjem velikog broja Active Directory domena u jednu “šumu” postižu se dvije bitne stvari: prvo, svi domeni automatski “vjeruju” jedan drugome i drugo, ovi domeni dijele jedan set kontrolera domena (GC serveri).

• Rješenje problema replikacije grupe. U Active Directoryju Servera 2003 temeljito je reorganiziran način pohrane podataka o grupnom članstvu.

• Nazivi domena se mogu mijenjati. • Replikacija Active Directoryja može se vršiti selektivno.

Server 2003 uvodi koncept tzv. aplikativne particije (application

437


partition). Particije predstavljaju podgrupe aktivnog direktorija, koje se repliciraju samo na odgovarajućoj podgrupi kontrolera domena.

• Nadgradnja daljinskog upravljanja. Uvođenje alata Remote Desktop Protocol (RDP) omogućava pristup sesiji za daljinsku kontrolu lokalnih štampača i drajvera, što Terminal Services Windows 2000 nikad nisu bili u stanju.

• Komandna linija. Iako su administrativni alati sa grafičkim intefrejsom znatno popularniji, rad iz komandne linije može imati svoje prednosti (uz pomoć svega nekoliko desetina karaktera mogu se postići efekti za koje je u GUI okruženju potrebno znatno više vremena.)

• Unapređenje podrške za desktop opciju. Iako većina ljudi neće koristiti Windows Server 2003 kao operativni sistem na desktop računaru, on ipak u sebi sadrži sve novine koje su prvi put predstavljene u XP-u.

• Povećana sigurnost. Sigurnosni sistemi Windows Server 2003-a su strožiji nego sigurnosni sistemi svih njegovih prethodnika.

• Pouzdanost. U Windows Server 2003-u uključeni su pomoćni programi Application Verifier i Driver Rollback.

• Pohrana podataka. Popravke NTFS fajl sistema i nova karakteristika Volume Shadowinga – praćenje volumena omogućava tzv. fotografiranje procesa radi dijeljenja fajlova. Snimanje trenutnog statusa bilo kojeg elementa nad kojim se želi nadzor omogućava brz i jednostavan povratak na neko od prošlih stanja.

Window Server 2003 Registry Registry predstavlja centralnu hijerarhijsku bazu podataka u kojoj su smješteni parametri neophodni za konfiguraciju sistema za jednog ili više korisnika, aplikacija i hardverskih uređaja. Svaki put kada se izvrše neke izmjene uz pomoć Control Panela ili neke MMC rutine, efekat ovih izmjena se obično pohranjuje u Registry.∗ Pored toga, Windows Server 2003 “pamti” i tzv. dinamičke postavke koje Server vrši nad samim sobom prilikom svakog pokretanja računara (npr. popis instaliranog hardvera).

∗ Pojedine informacije se smještaju i unutar Active Directoryja

438


Windows Server 2003 registry je podijeljen na pet podstabala. Podstabla sama po sebi ne sadrže konfiguracijske podatke; zapravo sadrže ključeve, podključeve i ulaze (entries) u koje su pohranjeni podaci. Podstabla, ključevi, podključevi liče na foldere (direktorije). Stvarni podaci su pohranjeni u tzv. Registry ulaze (entries) koji su u hijerarhiji Registryja najniži element. Ovi ulazi izgledaju poput fajlova. Podstabla predstavljaju prvi nivo podjele u Registryju. Njihov izgled u Registry Editoru može zavarati jer liči na strukturu direktorija na hard disku. Prikaz Registryja u regeditu predstavlja logičku strukturu samog registra, a ne fizičku lokaciju. U fizičkom smislu, Registry je dijelom smješten u posebnim fajlovima koji se nazivaju „košnice“ (hives), dok preostali dio uopće ne egzistira na hard disku, već je sačinjen od dinamičkih podataka koji se iznova kreiraju pri svakom restartanju servera.

Poboljšanja Windows 2003 Server platforme u odnosu na prvu Windows NT verziju Aktivni direktorij. Windows Server 2003 osigurava veći broj poboljšanja i novih karakteristika uključujući tzv. cross-forest trusts, mogućnost preimenovanja domena i sposobnost deaktiviranja atributa i klasa u shemi tako da se njihove definicije mogu promijeniti Grupna pravila (Group Policy). Grupna pravila se mogu koristiti u cilju definiranja postavki i dozvola korisnicima i računarima. Sistemski administratori mogu koristiti ovu opciju da postave pravila koja se primjenjuju na dobiveni sajt, domen ili organizacijsku jedinicu u aktivnom direktoriju. Upravljačka konzola grupnih pravila (GPMC) osigurava novi radni okvir za upravljanje grupnim pravilima.

Poboljšane performanse sistema. Windows Server 2003 je pokazao značajno poboljšanje performansi u odnosu na prethodne serverske verzije.

Volume Shadow Copy Restore. Ova osobina omogućava administratorima sistema da konfiguriraju vrijeme za kopiranje kritičnih podataka u slučaju prekida rada koji se onda kasnije mogu efikasno restorirari. Internet Information Services 6.0. Zbog značaja koji Web serveri imaju danas u savremnom poslovnom kompjutingu, Microsoft je u potpunosti

439


restrukturirao IIS, uključujući i novi model fault-tolerant sistema. Naprimjer, IIS može izolirati pojedinu Web aplikaciju ili sajt sajtova u poseban tzv. aplikacijski pool koji komunicira direktno s kernelom. Nova verzija IIS-a također pruža mogućnost tzv. health-monitoringa u funkciji sprečavanja, detekcije i otklanjanja grešaka Web aplikacija. Terminal Server. Terminal Server pruža mogućnost “isporučivanja” Windowsa ili Windows-baziranih aplikacija na bilo koji kompjuting uređaj, uključujući i one na kojima se ne nalazi Windows OS okruženje. Kada korisnik izvršava (koristi) aplikaciju u ovom modu, izvršavanje aplikacije se odvija na serveru dok se informacije lokalnim uređajima (tastaturi, mišu, displeju) prenose putem mreže. Korisnici vide samo svoje sesije kojima upravlja server OS. Clustering. Clustering opcija je raspoloživa samo u verzijama: Windows Server 2003 Enterprise Edition i Windows Server 2003 Datacenter Edition. Clustering omogućava visoke nivoe dostupnosti (raspoloživosti), stabilnosti i skalabilnost za tzv. mission-critical aplikacije. Integrirana PKI podrška i podrška za Kerberos ver 5. Koristeći tzv. certifikat servise i odgovarajuće upravljačke alate, organizacije mogu razviti i implementirati vlastitu infrastrukturu tzv. javnog ključa (PKI). Kerberos ver. 5 je standardni industrijski mrežni protokol za autentičnost u pristupu na sistemu.

Komandna linija. Windows Server 2003 pruža veće mogućnosti kada je u pitanju korištenje tzv. komandne linije koja omogućava izvršavanje većine administratorskih zadataka bez korištenja grafičkog korisničkog interfejsa. Fajl sistem enkripcije i Distribuirani fajl sistem. Fajl sistem enkripcije (EFS) omogućava korisnicima da šifriraju i dešifriraju fajlove da bi ih zaštitili od ev. neautorizovanog pristupa. Distribuirani fajl sistem (DFS) pojednostavljuje zadatke upravljanja dijeljenih disk resursa u mreži. Administratori mogu dodijeliti logička imena dijeljenim uređajima u mreži. .NET Framework. Od ove serverske verzije Windowsa, .NET Framework dolazi integrisan u sistem i nije potrebno da se naknadno instalira. Na taj način server može da pokreće i hostira aplikacije pisane u nekom od .NET jezika. Trenutno ih ima više od 20 (C#, Delphi.NET, VB.NET, C++, Cobol.NET itd). Naročite beneficije od ove integracije imat će oni koji namjeravaju hostirati svoje ili druge ASP.NET aplikacije.

440


Internet servisi na Windows 2003 serveru Internet Information Server 6.0 Internet Information Server 6.0 je moćan Web Server dostupan u svim verzijama Windows 2003 Servera koji omogućava visoko dostupnu, skalabilnu, lako upravljivu i prije svega sigurnu “Web application” infrastrukturu.IIS 6.0 je prvenstveno namijenjen hostiranju ASP.NET aplikacija oslonjenih na .NET Framework.

Slika 7.49. Internet Information Server 6.0

Exchange Server 2003 Exchange Server predstavlja Microsoftovo rješenje za tzv. Messaging sistem na NT platformi, njegovu serversku stranu. To je sigurno i skalabilno rješenje za razmjenu elektronske pošte i drugih oblika interaktivnog komuniciranja putem računarskih mreža. Dizajniran je tako da na visokom nivou sarađuje s klijentskom aplikacijom kao što je Microsoft Outlook, a, naravno, uvijek je moguća i saradnja sa ostalim mail klijentima kao što su Outlook Express, KMail, Eudora i drugi programi, ali na nešto nižem nivou komunikacije. Ispunjava zahtjeve

441


kako malih tako i velikih organizacija, omogućavajući pri tome jednostavnu administraciju, odličnu podršku i veliku pouzdanost kompletnog sistema. Dvije verzije Exchange servera 2003 su:

• Exchange Server 2003 Standard Edition – Server koji je napravljen kako bi zadovoljio potrebe malih i srednjih organizacija. On podržava do dvije baze podataka i baze veličine do 16GB.

• Exchange Server 2003 Enterprise Edition – Izdanje Enteprise Edition napravljeno je kako bi zadovoljilo potrebe većih organizacija.

Exchange server također pruža podršku velikom broju mobilnih uređaja kao što su Pocket PC i Smartphone uredjaji te im omogućava sinhronizaciju sa korisničkim Inboxom, kalendarom, kontaktima i zadacima. Exchange Server 2003 podržava sljedeće klijentske uredjaje:

Slika 7.50. - Vrste klijenata koji su podržani u Exchange Serveru 2003

• Outlook 2003 (MAPI) klijenti • POP3 klijenti • IMAP klijenti • Outolook Web Access (OWA) – Browser bazirani klijenti • Outlook Web Access Web Parts – Integrisani klijenti u dio

stranice ili Web portal • Pocket Outlook Exchange server ActiveSync klijenti • Outlook Mobile Access Mobile Browsers

442


Exchange Server 2003 ima sljedeće odlike:

• mobilan, udaljen i dekstop e-mail pristup s velikom sigurnošću i privatnosti,

• smanjuje cijenu koštanja kroz servise koji već postoje u Windows Server 2003,

• visoka pouzdanost i izvanredne performance, • e-mail bazirana kolaboracija, • jednostavna nadogradnja, razvoj i administracija.

Exchange Server 2003 štiti messaging sistem i privatnost korisnika:

• distribucijskim listama ograničenim na autentificirane korisnike, • podrškom za real-time sigurne i blok liste, • filtriranjem dolazne pošte, • Kerberos autentifikacijom između front-end i back-end servera, • zaštitom privatnosti u Outlook-u i OWA-u, • Antispam integracijom sa Outlookom 2003 i OWA-om. • Exchange Inteligent Message Filter • Virus Scanning API 2.5, • klastering sigurnošću, • administrativnim permisijama • zabranjenim relayingom, • zabranom pristupa Public folderu za nepoznate korisnike, • Public folder store replikacija, • Microsoft Baseline Security Analyzer (MBSA).

Nadogradnja, migracija i puštanje u rad Exchange Servera 2003 je jednostavnije i brže sa sljedećim setom alata/rutina:

• Alati za puštanje u rad i pomoćne datoteke • Novi cross-site migracijski alat • Public folder migracijski alat • Akitvni direktorij konektor alat • Internet mail wizard • Aktivni direktorij konektor • Setup • Shema aktivnog direktorija • Exchange 2003 konektori

443


Exchange Server 2003 koristi se „Trustworthy Computing“ inicijativom. Ova inicijativa je potekla od Microsofta da bi na osnovu iskustva korisnika poboljšala područja sigurnosti, privatnosti, pouzdanosti i poslovnog integrisanja. Windows Server System Na početku ovog poglavlja spomenuli smo BackOffice kao prvu verziju integriranog serverskog aplikacijskog okruženja koji je Microsoft kreirao neposredno nakon izdavanja Windows NT Servera. Ovaj integrirani set se s vremenom mijenjao i po nazivu i po sadržaju, a današnja verzija je Windows Server System. Naredna slika prikazuje koncept i sadržaj ovog integriranog serverskog okruženja:

Slika 7.51. Windows Server System

444


Windows Server System predstavlja skup serverskih rješenja koja se instaliraju na serverima na kojima radi Windows Server 2003 operativni sistem. Serverske aplikacije su podijeljene u tri kategorije:

• operacijska infrastruktura (Operations Infractructure), • aplikacijska infrastruktura (Application Infrastrucute), • komunikacijsko-kolaboracijska infrastruktura (Information

Worker Infrastructure). Operacijska infrastruktura sadrži:

• Microsoft Internet Security and Acceleration (ISA) Server • Microsoft Systems Management Server • Microsoft Operations Manager • Microsoft Application Center

Aplikacijska infrastruktura sadrži sljedeće podsisteme:

• Microsoft SQL Server • Microsoft BizTalk Server • Microsoft Commerce Server • Microsoft Content Management Server • Microsoft Host Integration Server • Microsoft Speech Server

Information Worker Infrastructure sadrži sljedeće proizvode:

• Microsoft Exchange Server • Microsoft Office Live Communication Server • Microsoft Office SharePoint Portal Server

Posebna varijanta serverskog sistema namijenjenog malim i srednjim preduzećima (do 75 korisnika) je Windows Small Business Server 2003. Ovisno o verziji (Standard ili Premium), SBS 2003 sadrži set serverskih aplikacija kao što su: Exchange (e-mail server), SQL Server (DBMS), ISA server (Internet, Security and Acceleration Server), Front Page 2003. Outlook 2003, Share Point Services itd.

445


7.3. Komparativne analize savremenih server OS platformi U nastavku ćemo prezentirati rezultate nekih komparativnih analiza neovisnih konsultantskih firmi u pogledu performansi savremenih server operativnih istema. Prva analiza je firme D.H. Brown Associates, Inc. (www.dhbrown.com) iz januara 1999. Rezultati ove studije, prema pojedinim aspektima, dati su na sljedećim slikama:

Slika 7.52. DH Brown studija: 1999 - po kriterijima

Slika 7.53. DH Brown studija: 1999 - ukupno

Prema ovim rezultatima, IBM AIX je tada bio na prvom mjestu po sistem menadžmentu i podršci internet i intranet aplikacijama, DigitalUNIX (reimenovan kasnije u Tru64UNIX) je "broj jedan" kada su u pitanju distribuirani servisi na nivou firme, kao i u PC klijent podršci. Sun Solaris je prema ovoj analizi pokazao najbolje rezultate u pogledu pouzdanosti, skalabilnosti i servisabilnosti, pri čemu se ističe da su ovi rezultati pokazani na Sunovom high-end serveru Enterprise 10000. Prema ovoj analizi, Windows NT Server je u usporedbi sa svim navedenim UNIX platformama uvijek na posljednjem mjestu po svim kriterijima, osim po podršci za PC klijent stranu.

446

http://www.dhbrown.com/


Na narednim slikama dajemo rezultate DH Brown studije iz 2002. godine za četiri najzastupljnije UNIX platforme: HP-UX, Solaris, AIX i Tru64UNIX, prema pojedinačnim kriterijima i sumarno*.

Slika 7.54 (a, b, c, d): DHBrown analiza – 2002. godina * Ovdje treba imati u vidu da „plasman“ određenog UNIX-a ovisi i o trenutnoj verziji koja se analizira. Naprimjer, interesantno je vidjeti kakav skok je napravio HP-UX s verzijom 11i (2002) u odnosu na verziju 11 iz 1999. godine.

447


Slika 7.54 (e)

Slika 7.54 (f)

U ovu analizu nisu bile uključene sve OS platforme, kao npr. OpenVMS, OS/400 itd. Stoga ćemo navesti i rezultate analize IDC grupe (International Data Corporation, www.idc.com), istina nešto starijeg datuma - iz 1996., u kojoj npr. OpenVMS operativni sistem ima najviše tzv. strong entries (u slobodnom prijevodu - najviših ocjena):

Slika 7.55. Rezultati IDC studije Ova analiza je rađena više sa aspekta mrežnih operativnih sistema, mada su bili zastupljeni kriteriji, kao što su: raspoloživost, pouzdanost, sistem management, podrška mrežnim protokolima, PC klijent podrška, aplikacijska podrška itd.

448

http://www.idc.com)/


Navest ćemo i analizu Gartner grupe (www.gartner.group) iz 1997. godine, prema kojoj je HP-UX je bio najbolje ocijenjeni OS (slika 7.56).

Slika 7.56. Rezultati Gartner grupe

U kontekstu komparacije UNIX platformi, ineteresantni su i rezultati koje je objavio DH. Brown početkom 2003. godine, a odnose se na poređenje komercijalnih UNIX verzija s najčešće korištenim Linux distribucijama.

Slika 7.57. UNIX versus Linux

Na ovoj slici se vrlo jasno može uočiti da su sve tri analizirane Linux verzije (RedHat, SuSE, Debian) još uvijek, u pogledu performansi, iza “UNIX Best”, a samo neznatno ispred “UNIX Minimum”. To znači da komercijalne verzije UNIX-a (HP-UX, Solaris, AIX, Tru64UNIX) pokazuju bolje rezultate u odnosu na Linux.

449

http://www.gartner.group/


450

8. Upravljanje aplikacijskom platformom 8.1. Tehnologija za obradu transakcija Standardne poslovne aplikacije Kada se govori o standardnim poslovnim sistemima obrade podataka, drugim riječima, aplikacijama za finansije, računovodstvo, kupce-dobavljače, materijalno poslovanje, obračun plaća i sl., u praksi se uglavnom susreću u dva različita oblika: tzv. legacy sistemi i savremene c/s aplikacije. U prvom slučaju se radi o aplikacijama koje su razvijene prije 20, 30 ili više godina, ali koje se i dalje koriste, i to uglavnom na većim - tzv. host sistemima. Obično su to stariji tipovi IBM, Digital, NCR mašina, sa većim ili manjim brojem terminala priključenih na glavni sistem (slika 8.1). Programska platforma, odnosno programski jezici u kojima su aplikacije razvijene su uglavnom: COBOL, C, RPG ili neki drugi, uz korištenje standardnog fajl sistema ili DBMS-a. Ovi sistemi se danas nazivaju legacy sistemi i u najkraćem označavaju aplikacije razvijene u nekom tzv. "obsolete" ili sa aspekta novih tehnologija zastarjelom alatu, sa korisničkim interfejsom zasnovanim na menijima, na također "obsolete" sistemu. Međutim, radi se o sistemima koji su stabilni sa aspekta obrade podataka, tj. izvršavanja njihove osnovne funkcije. Interesantno je napomenuti da, prema istraživanju poznate Gartner grupe (www.gartner.group) od prije nekoliko godina, u svijetu je danas oko 74 posto podataka još uvijek u okviru tzv. legacy sistema.

Slika 8.1. Legacy aplikacije prema OS platformama

http://www.gartner.group/


451

Drugi tip poslovnih aplikacija koje se susreću u praksi su client-server aplikacije, s glavnim karakteristikama da su objektno orijentirane, bazirane na DBMS konceptu, s grafičkim interfejsom, ne zahtijevaju skupe mašine, već mogu da rade i na jeftinijim PC serverima, i koje su nastale kao rezultat novih pristupa razvoju aplikacija. Osnovni problem i kod jednih i kod drugih je pitanje efikasne integracije između pojedinih aplikacija. Upravo stoga su danas na tržištu softvera pravi hit integrirani aplikacijski paketi poznati pod nazivom ERP sistemi. Drugi pristup u podjeli poslovnih aplikacija zasniva se na području primjene i tada se obično govori o dvjema klasama sistema:

• aplikacije za tzv. horizontalna tržišta - rješenja koja pokrivaju računovodstvene, finansijske i neke druge standardne operacije i koja se mogu primjenjivati u različitim poslovnim sistemima,

• aplikacije za tzv. vertikalna tržišta - rješenja koja se kreiraju za specifične sisteme, kao što su npr. za automobilsku industriju, prehrambenu industriju, za bolnice i zdravstvene ustanove, finansijske institucije itd.

Integrirani poslovni sistemi (Enterprise Resource Planning - ERP) Sistemi za planiranje poslovnih resursa (Enterprise Resource Planning Systems) predstavljaju integrirana softverska rješenja koja pokrivaju sve aspekte poslovanja firme. U početku su ova rješenja obuhvatala samo aspekte upravljanja proizvodnjom i bila su poznata pod nazivom MRP (Manufacturing Resource Planning ili Materials Requirements Planning). Kasnije je dodata podrška i ostalim poslovnim procesima (funkcijama), kao što su nabava, prodaja, finansije, računovodstvo, kadrovski poslovi i na taj način obuhvaćeno upravljanje svim relevantnim poslovnim resursima. Radi se, ustvari, o praktičnoj implementaciji koncepta integralnog (integriranog) informacijskog sistema te je stoga ova softverska rješenja bolje posmatrati u tom kontekstu. Treba imati u vidu da kovanica "ERP", pogotovo njen prijevod na naš jezik, u prvi mah navodi na zaključak da se radi o softveru koji bi se koristio isključivo za planiranje poslovnih resursa, što je pogrešno. To se najbolje može shvatiti ako se pogleda sadržaj bilo kojeg ERP paketa (SAP, Oracle, PeopleSoft, Baan). Svi sadrže module koji pokrivaju poslovne funkcije. Naprimjer, neki od SAP-ovih modula su: FI-Financials (Finansije, računovodstvo), HR-Human Resources (Ljudski resurski), MM-Materials


452

Management (Upravljanje materijalom), SD-Sales and Distribution (Prodaja i distribucija), CO-Controlling (Upravljanje troškovima), SM - Service Management (Upravljanje servisom) itd. U novije vrijeme, pored termina ERP koriste se i neki drugi izrazi kao npr. "enterprise applications", "enterprise systems", "enterprise information systems", sve u kontekstu jednog šireg termina - "business-critical applications" ili "mission-critical applications" koji se u IT literaturi i praksi koriste s ciljem da naznače informacijsku podršku osnovnih (core) poslovnih funkcija ili procesa. Također, u posljednjih 5-6 godina, proizvođači ERP softvera su razvili dodatne aplikacije kao što su CRM-Customer Relationships Management (Upravljanje odnosima s kupcima) i BI-Business Intelligence (podrška odlučivanju) koje se instaliraju kao nadgradnja standardnim ERP paketima. U suštini, radi se o integriranom skupu poslovnih modula (slike 8.2: a i b) koji podržavaju pojedine poslovne funkcije kao što su:

• upravljanje materijalom, • upravljanje proizvodnjom, • prodaja i distribucija, • finansije i računovodstvo, • ljudski resursi, • servis i održavanje, • upravljanje kvalitetom itd.

Tržište ERP softvera je svakim danom sve veće. Međutim, postoji nekoliko kompanija koje imaju prevlađujući utjecaj kada su u pitanju ovi paketi, a to su:

• SAP (www.sap.de, www.sap.com) • Oracle (www.oracle.com) • Baan (www.baan.com) • PeopleSoft (www.peoplesoft.com) • QAD (www.qad.com) • Microsoft Navision (www.microsoft.com)

Na tržištu je bila i firma J.D.Edwards, koju je prije nekoliko godina kupio PeopleSoft, da bi nakon te operacije Oracle kupio PeopleSoft. Danas se glavnim ERP vendorima smatraju SAP i Oracle, uz Microsoft, kao i čitav niz manjih firmi koje nude svoja ERP rješenja.

http://www.sap.de/

http://www.sap.com/

http://www.oracle.com/

http://www.baan.com/

http://www.peoplesoft.com/

http://www.qad.com/



453

U nastavku ćemo ukratko predstaviti jedno od softverskih rješenja iz klase ERP programa - SAP R/3 proizvod firme SAP. SAP R/3 firme SAP (www.sap.de) je najčešće korišteni paket iz klase integriranih sistema poslovnog softvera (business software) zasnovanog na modelu client/server kompjutinga. SAP R/3 integrirani paket sadrži sljedeće osnovne module:

• finansijsko računovodstvo (Financial Accounting); • kontroling (Controlling) - Troškovno računovodstvo, s novim

pristupima u analizi i kontroli troškova kao što je ABC sistem; • kontroling firme (Enterprise Controlling) - Sistem izvještavanja i

kontrole na nivou firme, a obuhvata sljedeće važnije module: izvršni informacijski sistem (Executive Information System - EIS), poslovno planiranje i budžetiranje, računovodstvo profitnih centara itd.;

• planiranje proizvodnjom; • upravljanje materijalom; • servis i održavanje; • upravljanje kvalitetom; • upravljanje projektima; • prodaja i distribucija; • upravljanje ljudskim resursima.

Slika 8.2-a. ERP – integrirani poslovni informacijski sistem

Na narednoj slici su predstavljeni osnovni moduli SAP-a:

http://www.sap.de/


454

Slika 8.2-b. ERP – integrirani poslovni informacijski sistem: moduli

Posebno je bitno da SAP ima izgrađene pakete za veliki broj specifičnih industrijskih sistema kao što su:

• avioindustrija, • automobilska industrija, • bankarstvo i osiguranje, • hemijska i petrohemijska industrija, • industrija potrošnih dobara, • bolnice i zdravstvene ustanove, • telekomunikacije, • javna administracija, • elektronika itd.

SAP moduli mogu se koristiti pojedinačno i integrirani sa ostalim modulima. Pored navedenih - klasičnih sistema poslovne obrade, SAP ima razvijene i dodatne module koji se odnose na podršku u odlučivanju


455

(Business Information Warehouse), upravljanje dokumentima (Document Management), sistem obračuna troškova po ABC (Activity Based Costing) modelu, itd. SAP sistem omogućava integraciju s drugim aplikacijama, kao što su:

• standardni office desktop programi (obrada teksta, spredšit programi, desktop baze podataka i sl.);

• CAD softver iz područja računarski integriranog dizajna; • specifične industrijske aplikacije kao što su razni laboratorijski

sistemi, geografski informacijski sistemi itd.; • optimizacijski paketi u optimizaciji proizvodnje i transporta; • Messaging sistem (fax, e-mail, upravljanje dokumentima); • EDI (Electronic Data Interchange); • elektronska trgovina putem Interneta, • omogućava tzv. web-enabled poslovanje, između kompanija,

kompanija i kupaca. Pored toga, SAP podržava, odnosno ima gotova rješenja za probleme kao što su: Y2K problem, poslovanje i konverzija s novom EURO valutom, podrška za različite jezike, valutni sistemi, sistemi poreza i sl. Slike 8.3: a) i b) prikazuju dva ekrana SAP aplikacije.

Slika 8.3-a. SAP ekran – Osnovni moduli


456

Slika 8.3-b. SAP – Računovodstveni (General Ledger) ekran

ABAP/4 je programski jezik četvrte generacije koji je korišten tokom razvoja svih SAP R/3 integriranih rješenja. Od svoje prve objave, ovaj alat je pretrpio čitav niz izmjena. Danas ABAP podržava paralelno dvije paradigme:

- klasičnu proceduralnu i - objektno orijentiranu.

SAP R/3 je verzija SAP rješenja koja je nastala kao rezultat uvođenja client-server modela kompjutinga. Tzv. „three-tier“ (troslojna) client/server arhitektura je novijeg datuma i nastala je kao rezultat nastojanja da se poboljša efikasnost client/server sistema. SAP R/3 je baziran na troslojnoj arhitekturi koja sadrži sljedeće nivoe (slojeve):

- prezentacijski, - aplikacijski, - nivo baze podataka.


457

Slika 8.4. Troslojna SAP R/3 arhitektura SAP podržava različite platforme:

1) Na nivou serverske i serverske OS platforme, SAP je raspoloživ za različite hardverske platforme (CISC i RISC procesori), različite verzije UNIX-a (HP-UX, AIX, Solaris, itd.), Windows NT/Windows 2000/Windows 2003 Server, IBM-ove sisteme AS/400 i S/390. Podržava sve važnije desktop OS-grafičke interfejse kao što su Windows, Macintosh, Linux.

2) Na nivou baza podataka, SAP podržava različite sisteme za upravljanje bazama podataka kao što su: Oracle Informix, DB2 i MS SQL-Server.

3) Na aplikacijskom nivou sistem je otvoren za unapređenje i proširenje specifičnih poslovnih zahtjeva.

4) Na desktop nivou SAP aplikacija omogućava korisnicima pristup SAP podacima i njihovu integraciju sa Office aplikacijama preko OLE programa.

5) Na nivou komunikacijskih protokola SAP podržava standardne protokole kao što su TCP/IP, CPIC, OSF/DCE/DME.

Implementacija SAP rješenja predstavlja kompleksan projekat koji podrazmijeva angažiranje značajnih organizacijskih resursa. O nekim aspektima upravljanja ovim projektima bit će govora u poglavlju 10.


458

8.2. Tehnologija za podršku odlučivanju

8.2.1. Uvod U modernom poslovanju postoji veoma izražen zahtjev od top menadžmenta prema IS departmentu firme, odnosno informacijskoj tehnologiji općenito, za kvalitetnom informacijskom podlogom u procesu donošenja odluka. Ovi zahtjevi se uglavnom odnose na sljedeće:

• što je moguće jednostavniji pristup podacima "na sistemu", • podaci u formi konciznih izvještaja, prilagođenih potrebama

menadžera, • kvalitetne analize u smislu pomoći u rješavanju problema

odlučivanja. U tu svrhu se koristi tzv. tehnologija za podršku odlučivanju, tj. aplikativni softver čija je osnovna namjena u poboljšanju informacijske podloge procesa odlučivanja. Radi se o programima namijenjenim ne samo donosiocima odluka, već i raznim profilima analitičara koji učestvuju u kreiranju informacijske podloge. Tehnologiju za podršku odlučivanju treba shvatiti kao skup softverskih rješenja koja se mogu koristiti za podršku različitih aspekata donošenja odluka i ne treba je poistovjećivati sa sistemima za podršku odlučivanju i ekspertnim sistemima, iako oni predstavljaju njen sastavni dio. Na današnjem stepenu razvijenosti IT-a kao osnovne komponente ove tehnologije mogu se navesti:

• spredšit i DBMS aplikacije iz seta Office integriranih paketa, • alati za poboljšanje personalne produktivnosti, • stand-alone statistički i optimizacijski alati, • desktop DSS alati (desktop sistemi za podršku odlučivanju), • integrirani DSS (Enterprise-wide DSS), • izvršni informacijski sistemi ili sistemi izvještavanja (Executive

Information Systems /Reporting Systems), • Data Warehousing sistemi, • simulacijski softver, • ekspertni sistemi (Expert Systems) i sistemi neuralnih mreža

(Neural Network Systems), • sistemi za podršku grupnog odlučivanja.

U nastavku dajemo osnovne karakteristike navedenih programa.


459

8.2.2. Uredske aplikacije u podršci odlučivanju Spredšit programi (Excel)

Govoreći o aplikativnom softveru, rekli smo da spredšit programi podržavaju veći broj fiunkcija, pri čemu su za pripremu i donošenje poslovnih odluka najvažnije dvije: statističke i finansijske. Korištenje funkcija je vrlo jednostavno pošto program daje odgovarajući input interfejs pomoću kojeg se unose parametri.

Slika 8.5. Interfejs za Excel funkcije

Kao primjer korištenja Excel finansijskih funkcija prikazat ćemo interfejs koji služi za unošenje podataka i izdavanje rezultata za finansijski pokazatelj Neto sadašnja vrijednost (Net Present Value - NPV).

Slika 8.6. Primjer izračunavanja NPV-a pomoću Excela

Drugi primjer korištenja finansijskih funkcija odnosi se na izračunavanje amortizacije za neko osnovno sredstvo:


460

Slika 8.7. Excel amortizacija osnovnih sredstava

Pored ulaznih podataka i rezultata, interfejs daje i objašnjenje funkcije.

Goal seek. Pomoću Goal Seek analize je moguće izračunati određene input veličine ovisno o željenom rezultatu. U navedenom primjeru sistem određuje veličinu kamatne stope ovisno o ulaznim veličinama i željenoj vrijednosti otplate od 9000USD.

Slika 8.8. Goal Seek u Excelu

Solver. Excel podržava i Solver - program za optimizaciju. U sljedećem primjeru solver se koristi da bi se maksimizirala vrijednost profita (polje F7) mijenjanjem vrijednosti tromjesečnog budžeta za reklamu (polja B5:E5), sa ograničenjem da ukupan iznos budžeta ne pređe 40000 USD.

Slika 8.9. Excel solver


461

Excel uključuje i set templejta za računovodstvo, finansije, marketing i sl.:

Slika 8.10. Excel templejti Slika 8.11. Templejt za fakturu

Slika 8.12. Templejt za amortizaciju zajma (otplatni plan)

Slika 8.13. Excel templejti sa Office-online sajta


462

Excel, u svojoj osnovnoj instalaciji, uključuje i nekoliko templejta (predložaka) za računovodstveno - finansijske analize, naprimjer, program za amortizaciju-otplatu zajma. Na osnovu ulaznih veličina (iznos zajma, kamatna stopa na godišnjem nivou, broj godina, početak otplate), ovaj Excel templejt izračunava ne samo iznos mjesečne otplate-rate (Scheduled Payment), već daje i kompletan otplatni plan po mjesecima. Također je moguće vidjeti koliki je iznos kamate u ukupnom dugu (u konkretnom primjeru to je 3901,68 KM).

Slika 8.14. Excel program za amortizaciju zajma


463

Korištenje statističkih funkcija je također bazirano na user-friendly interfejsu. Sljedeće dvije slike ilustriraju interfejse za korelacionu i regresionu analizu:

Korelacija

Regresija

Slika 8.15. Korelacija i regresija u Excelu Scenario menadžer. Excel pruža još neke mogućnosti za analizu podataka kao što su: filtriranje, tzv. pivot tabele, scenario menadžer, kreiranje baze podataka, kreiranje makroa, a sve te aktivnosti su praćene GUI interfejsom i odgovarajućim "user - friendly" wizardima.

Slika 8.16. Excel scenario menadžer


464

Desktop sistemi za upravljanje bazama podataka (Microsoft Access) U nastavku dajemo primjer primjene Access DBMS-a u kreiranju jedne aplikacije koja se može koristiti za upravljanje zalihama. Aplikacija je bazirana na DBMS konceptu s mogućnošću korištenja upita, generiranja izvještaja, i sve u "user-friendly" načinu rada. Također, radi se o bazi podataka koja se kreira jednostavnim korištenjem templejta raspoloživog u Accessu.

Slika 8.17. Access

Slika 8.18. Glavni menu jedne Access aplikacije


465

Slika 8.19. Forma za unošenje informacija o proizvodu

Slika 8.20. Tabela proizvoda

Slika 8.21. Izvještaj o proizvodima


466

Prezentacijski softver - Microsoft Power Point

Power Point kao prezentacijski softver također se može koristiti u funkciji poboljšanja procesa odlučivanja. Efektivne prezentacije mogu doprinijeti boljem razumijevanju problema, boljem upoznavanju proizvoda itd. i konsekventno imati za posljedicu kvalitetnije odluke. U nastavku dajemo tri templejta koji se mogu koristiti za prezentacije projekta, finansijskog izvještaja i marketing plana.

Slika 8.22. Templejt za prezentaciju projekta

Slika 8.23. Templejt za prezentaciju finansijskog izvještaja

Slika 8.24. Templejt za prezentaciju marketing plana


467

8.2.3. Alati za poboljšanje personalne produktivnosti Ovu skupinu softverskih proizvoda - tzv. "Personal Productivity Tools" čine po pravilu mali softverski paketi, koji su vrlo pristupačni što se cijene tiče*. Također su vrlo user - friendly, tj. kreirani na način da su vrlo jednostavni za korištenje i mogu biti vrlo korisni u računovodstvu, finansijama, marketingu itd. Neki od ovih alata su ustvari dodaci (Add-Ins) Excelu ili nekom drugom spredšitu, dok su ostali standardne, uglavnom, Windows aplikacije. Osnovna im je karakteristika da su kreirani za usko specijalizirana područja primjene, te da su lakši za korištenje i od samih spredšit programa. U nastavku dajemo prikaz nekih programa iz ove grupe. ProForma firme Spreadware (www.spreadware.com) ProForma je vrlo efikasan alat za korištenje u planiranju i predviđanju finansijskih pokazatelja za period do 10 godina. Također se može korisiti za izvršavanje "what-if" analiza, cash flow analizu, automatsku konsolidaciju, obračun amortizacije itd.

Slika 8.25. ProForma firme Spreadware

Adarus Business Plan za Office firme Adarus (www.adarus.com) Adarus Business Plan sadrži skup prethodno kreiranih i formatiranih analiza i dokumenata, neki od njih i u formi tzv. wizarda za Excel i Word, koji se mogu koristiti u kreiranju poslovnih planova. Raspolaže sa četiri osnovna wizarda: Prodaja (Sales), Utrošci (Expenses), Sredstva/zajmovi (Assets/Loans) i poslovni plan (Business Plan). Na korisniku je samo da unosi podatke i odgovara na postavljena pitanja.

* Cijene paketa navedenih u ovom dijelu kreću se od 10-600 USD.

http://www.spreadware.com/

http://www.adarus.com/


468

Slika 8.26. Adarus firme Adarus Ratio Evaluator FastAnswer firme Village Software (www.villagesoft.com) Ovo je alat za izračunavanje najvažnijih finansijskih pokazatelja (više od 25), uključujući i grafičku prezentaciju.

Slika 8.27. Fast Answer firme Village Software

Pored ostalih, Fast Answer izračunava sljedeće pokazatelje: Debt to Equity, Assets to Equity, Debt Ratio, Times Interest Earned, Days Sales Outstanding, Inventory Turnover, Days Sales in Inventory, Asset Turnover, Working Capital Turnover, Equity Turnover, Return on Sales, Return on Total Assets, Return on Equity, Operating Return, Gross Margin, Operating Income per Share, Earnings per Share, Market Price per Share, Net Working Capital, Working Capital to Assets, Current Ratio, Dividend Payout Ratio itd.

http://www.villagesoft.com/


469

Loan Spread finansijski kalkulator firme WhatWorks (www.whatworks.com)

Slika 8.28. Loan Spread finansijski kalkulator firme WhatWorks

NPV of Discounted CachFlows firme WhatWorks (www.whatworks.com) Finansijski kalkulator koji izračunava neto sadašnju vrijednost investicijskog cash flowa za period do 10 godina.

Slika 8.29. NPV of Discounted CachFlows firme WhatWorks

http://www.whatworks.com/

http://www.whatworks.com/


470

Vulcan FinanceCalc firme VulcanSoft (www.vulcansoft.com) Vulcan FinanceCalc je vrlo pogodan finansijski kalkulator koji izračunava 14 najčešće korištenih finansijskih pokazatelja među kojima su: buduća vrijednost, sadašnja vrijednost, anuiteti buduće i sadašnje vrijednosti, amortizacija itd.

Slika 8.30. Vulcan FinanceCalc firme VulcanSoft

8.2.4. Desktop sistemi za podršku odlučivanju Desktop DSS alati. Desktop DSS alati su korisniku orijentirani programi koji omogućavaju analizu i modeliranje problema i procesa odlučivanja. Obično raspolažu skupom kvantitativnih tehnika, statističkih, matematičkih i finansijskih rutina, tehnika umjetne inteligencije, sve sa ciljem omogućavanja izgradnje kompleksnih modela poslovnog odlučivanja, a u funkciji izbora adekvatnih odluka. Prednost ovih programa u odnosu na Excel i ostale spredšit programe je u tome što podržavaju vizualno modeliranje, što je sa aspekta krajnjeg korisnika - donosioca odluka posebno bitno. Najnovije verzije ovih alata su "web-enabled", što znači da ih je moguće koristiti i direktno iz web browsera. To praktično znači da određeni model može biti prethodno kreiran i instaliran na server mašini, a korisnici ga mogu koristiti sa udaljenih lokacija. Izgradnja računarskih modela određene poslovne situacije ili problema je ustvari proces preslikavanja realne situacije u skup funkcija, varijabli, pravila, podataka i sl. i njegovo rješavanje primjenom neke od raspoloživih tehnika ili metoda. Ovi modeli, ako su profesionalno izrađeni, mogu menadžerima dati odgovore na pitanja tipa:

http://www.vulcansoft.com/


471

Šta će se desiti s dohotkom firme i profitabilnošću ako povećamo cijene za 10 posto? Koji će biti udio naše firme na tržištu dobra XY ako povećamo izdatke za reklamu i propagandu za 5 posto? U daljnjem tekstu ćemo prikazati osnovne mogućnosti jednog od DSS alata - Decision Pro firme Vanguard Software (www.vanguardsw.com). Od ostalih DSS alata koji su raspoloživi na tržištu treba spomenuti sljedeće: Ergo firme Arlingsoft (www.arlingsoft.com), AliahTHINK firme Aliah Software (www.aliah.com), Decision Grid firme Softkit Techn. (www.softkit.com), Expert Choice firme Expert Choice (www.expertchoice.com), Crystal Ball firme Decisioneering (www.decisioneering.com), Demos firme Lumina (www.lumina.com), Pilot firme Pilot Software (www.pilotsw.com), itd. DecisionPro DSS alat DecisionPro zamjenjuje spredšit pristup sa vizualnim interfejsom koji je zasnovan na hijerarhijskom konceptu. Nakon što se izradi odgovarajući model u formi stabla, korisnik ima na raspolaganju čitav niz tehnika za analizu kao što su:

• Scenario Manager • Goal Seek • Solver • Monte Carlo simulacija itd.

Scenario Manager omogućava izvršavanje "what-if" analiza. Korištenjem Goal Seek tehnike lako se mogu naći tzv. "break-even" tačke. Solver se koristi za iznalaženje optimalnih vrijednosti određenog modela, a Monte Carlo simulacijski alat omogućava unošenje i određivanje neizvjesnosti u model. Primjeri: 1. Prvi model računa "return on equity - ROE" za određenu firmu. Na

modelu je moguće koristiti "what-if" analizu, npr. ako ukupna prodaja (Gross Sales) poraste za 5%, kako će se to odraziti na ROE. Ili, moguće je ići na održanje određenog ROE-a sa snižavanjem troškova. (Operating Expenses).

http://www.vanguardsw.com/

http://www.arlingsoft.com/

http://www.aliah.com/

http://www.softkit.com)/

http://www.expertchoice.com)/

http://www.decisioneering.com)/

http://www.lumina.com)/

http://www.pilot.com)/


472

Slika 8.31. Decision Pro (1)

2. Drugi model ilustrira hijerarhijski koncept primijenjen na izračunavanje jednostavnih računovodstvenih kalkulacija.

Slika 8.32. Decision Pro (2) 3. Treći model izračunava vrijednost firme koja generira stabilan cash flow.


473


4. Ovaj model ilustrira primjenu sensitivity analize. Alat amogućava određivanje onih input vrijednosti koje najviše utječu na krajnji rezultat.

Slika 8.34. Decision Pro (4) 5. Peti model daje prikaz mogućnosti Decision Pro alata za predviđanje (forecasting). Tabela prodaje sadrži podatke za posljednja 24 mjeseca. Ovi podaci se koriste za predviđanje prodaje u narednih 40 mjeseci koristeći razne tehnike predviđanja.


474


6. Šesti primjer prikazuje model koji sadrži rizik, odnosno neizvjesnost kod određenih rješenja.


8.2.5. Izvršni informacijski sistemi Izvršni informacijski sistemi predstavljaju također vrstu sistema koji podržavaju proces donošenja odluka. Više su orijentirani na krajnje donosioce odluka, a manje na analitičare, i osnovni im je cilj pružiti rukovodiocima efikasan i user-friendly pristup podacima. Mogu se kreirati in-house, koristeći standardne programske jezike, Office aplikacije Excel i Access, ili neke druge razvojne alate, a mogu se također na tržištu nabaviti integrirani sistemi razvijeni od strane specijaliziranih firmi. Najpoznatije firme na tom području su: Cognos (www.cognos.com), Business Objects (www.businessobjects.com), Pilot

http://www.cognos.com)/

http://www.businessobjects.com)/


475

(www.pilotsw.com), Brio (www.brio.com), Comshare (www.comshare.com), Platinum (www.platinum.com), IBM (www.ibm.com), SAS (www.sas.com), SAP (www.sap.com), Oracle (www.oracle.com), itd. U nastavku dajemo tri slike koje ilustriraju EIS aplikacije.

Slika 8.37. Light Ship EIS firme Pilot software- osnovni meni

Slika 8.38.Tipični EIS izvještaj

http://www.pilot.com/

http://www.brio.com)/

http://www.comshare.com)/

http://www.platinum.com)/

http://www.ibm.com)/

http://www.sas.com)/

http://www.sap.com)/



476

Slika 8.39. EIS izvještaj s finansijskog tržišta

8.2.6. Data Warehousing Data Warehousing (skladištenje podataka) predstavlja novi termin koji se u posljednje vrijeme sve više koristi kada se radi o računarskoj podršci procesa odlučivanja. Naglasak je na posebnoj proceduri tzv. rafiniranja podataka u efektivne informacije koje mogu pomoći donosiocima odluka u rješavanju poslovnih problema. U evolucijskom smislu, radi se o novom konceptu u području tehnologije za podršku odlučivanju. Data warehouse ili skladište podataka se može definirati kao svojevrsni repozitorij podataka iz različitih aplikacija i izvora podataka, ali koji su pohranjeni tako da se mogu koristiti efikasnije i efektivnije u procesu izvještavanja i donošenja odluka. Ovaj novi koncept donio je sa sobom veći broj novih termina kao što su: data mining, datamart, on-line analytical processing - OLAP itd. pa ćemo stoga pokušati objasniti neke od njih. Datamart - Datamart obično predstavlja bazu podataka koja je organizirana za jedan poslovni odjel ili funkciju. Datamining - Datamining ili u slobodnom prijevodu "kopanje podataka" odnosi se na sofisticirane procedure traženja podataka koje koriste statističke algoritme u otkrivanju određenih korelacija između pojedinih tipova podataka. Pored standardnih statističkih metoda, datamining


477

uključuje i metode neuralnih mreža (neural networks), zatim stabla odlučivanja (decision trees) itd. Data warehouse - Data warehouse ili skladište podataka se u najkraćem može definirati kao baza podataka kreirana za podršku odlučivanju u nekom organizacijskom sistemu. Ovakva baza podataka se s vremena na vrijeme ažurira novim podacima kao i novim procedurama, prije svega upitima, za korištenje od strane menadžera. Obično se radi o bazama podataka velikih kapaciteta koji idu i do više desetina terabajta. On-line analytical processing (OLAP) - OLAP sistemi ili aplikacije omogućavaju korisnicima izvršavanje tzv. multidimenzionalnih aspekata analize i vizuelnog prikaza podataka. Stoga se OLAP aplikacije ponekad nazivaju i multidimenzionalne baze podataka. 8.2.7. Integrirani sistemi za podršku odlučivanju Za razliku od prethodno navedenih DSS alata koji spadaju u klasu desktop aplikacija, u području tehnologije za podršku odlučivanju postoje integrirana rješenja sistema za podršku odlučivanju na organizacijskom nivou. Radi se o moćnim client/server aplikacijama, sa cijenom od nekoliko desetina do nekoliko stotina hiljada USD, ovisno o broju modula i broju klijenata. Ove aplikacije predstavljaju integraciju standardnih DSS mogućnosti kao što su analiza i modeliranje problema odlučivanja, statističkih tehnika s tehnikama izvještavanja, data warehousing tehnikama i najnoviju integraciju s web tehnologijom u smislu omogućavanja korištenja ovih sistema direktno sa web browsera. Obično imaju razvijene interfejse za tzv. legacy aplikacije - aplikacije starijeg datuma koje se nalaze na većim sistemima i koje sadrže podatke o poslovnim procesima. Također, pod utjecajem snažnog razvoja tzv. ERP integriranih aplikacija poslovne obrade, većina integriranih DSS sistema ima razvijene, ili radi na razvoju, interfejse za pristup podacima sa ERP sistema. Većina prethodno navedenih softverskih kuća (Brio, Cognos, Comshare, BusinessObjects) ima razvijena rješenja integriranih sistema za podršku odlučivanju. U posljednje vrijeme sve se više govori o tzv. business intelligence sistemima koji predstavljaju sintezu sistema iz područja tehnologije za podršku odlučivanju.


478

8.2.8. Sistemi za podršku grupnom odlučivanju Sistemi za podršku grupnom odlučivanju poboljšavaju rad u grupama tako što:

• podržavaju grupno donošenje odluka, • poboljšavaju komunikacije između članova grupe, • promoviraju inovacije i motiviranost za rješavanje problema, • efikasnije fokusiraju na problem, • povećavaju broj ideja u postupku rješavanja problema.

Sistemi za podršku grupnom odlučivanju se u poslovnim sistemima koriste u okviru tzv. sale odlučivanja (decision room) koja se sastoji od većeg ili manjeg broja računara povezanih u lokalnu mrežu i uz odgovarajući GDSS softver.

Slika 8.40. Primjer GDSS okruženja (MIT centar Ekonomskog fakulteta u

Sarajevu, www.efsa.unsa.ba) GroupSystems GDSS softver firme Ventana (www.ventana.com) predstavlja najpoznatiji softver iz ove klase aplikativnog softvera.

Slika 8.41. GroupSystems firme Ventana

http://www.efsa.unsa.ba/

http://www.ventana.com/


479

9.2.9. VideoConferencing alati Videokonferensiranje (Videoconferencing) predstavlja novi pristup u organiziranju timskog rada pomoću komunikacijske tehnologije. Tzv. distribuirani ili virtualni sastanci su postali mogući upravo zahvaljujujući komunikacijskoj i Internet tehnologiji. Tehnologija videokonferensinga može značajno reducirati troškove putovanja kada je u pitanju organiziranje sastanaka i grupnog rada u situaciji gdje su učesnici na različitim lokacijama. Pored toga, ova tehnologija može poboljšati kvalitet usluga u komuniciranju s kupcima i dobavljačima. Najpoznatiji videokonferensing alat do prije nekoliko godina bio je Micorosoft NetMeeting (www.microsoft.com), ali je danas zamijenjen novim alatima o kojima je bilo govora u poglavlju o komunikacijskoj tehnologiji. 8.2.10. Activity-Based Costing sistemi Activity-Based Costing predstavlja novi pristup u raspoređivanju troškova na proizvode i aktivnosti, prije svega indirektnih troškova (overhead). Naime, ispostavilo se da tradicionalne tehnike arbitrarnog raspoređivanja troškova, prije svega indirektnih, na proizvode i usluge zamagljuju u dobroj mjeri predstavu koliko koji proizvod košta, a pogotovo koliki profit donosi. Tradicionalno troškovno računovodstvo nije moglo da pruži adekvatnu informaciju menadžerima o tome zašto neki proizvodi donose više profita, a neki manje. ABC pristup troškove alocira na aktivnosti, potom se troškovi tih aktivnosti alociraju na tzv. troškovne objekte, npr. proizvode, ovisno o zahtjevima koje ti objekti imaju prema aktivnostima. Naprimjer, menadžer hoće da zna koliko košta prodaja proizvoda P kupcu A, a koliko kupcu B i koliki profit donose te dvije prodaje. U prvom slučaju je, recimo, bio dovoljan samo jedan telefonski poziv, a u drugom je bilo neophodno posjetiti kupca 10 puta, obaviti 20 telefonskih razgovora, poslati 15 faksova itd. Jasno je da zarada nije ista u oba slučaja i zato je cilj, pored ostalog, iznaći tzv. "why bother" kupce, ili u slobodnom prijevodu, one kupce s kojima se ne vrijedi baviti uopće. Da bismo objasnili suštinu ovog pristupa, poslužit ćemo se jednim obrascem koji odslikava tipičnu situaciju u firmi*. Tipična situacija: * Kompletna verzija ovog uvodnog teksta o ABC sistemu može se naći na: http://www.pitt.edu/~roztocki/abc/abctutor/sld001.htm


http://www.pitt.edu/~roztocki/abc/abctutor/sld001.htm


480

• Tehnički dobri i ispravni proizvodi, odnosno usluge • Proizvodi (usluge) se isporučuju na vrijeme • Produktivnost je oko ili čak iznad one u branši u kojoj firma

posluje • Zadovoljni kupci • Zadovoljavajuća stopa rasta

Ali i • Neprihvatljiva stopa profitabilnosti, prisutna već duže

vrijeme Koji su razlozi za takvu situaciju (uobičajena objašnjenja):

• Nedovoljna prodaja • Vremena su teža nego prije • Proizvodi se prodaju po niskim cijenama itd.

Realnost:

• Povećanje prodaje ne doprinosi povećanju pofitabilnosti. • Neki proizvodi su jednostavno "money makers", dok su drugi

"money losers". • Ima mnogo ovih drugih. • Niko ne zna gdje se novac stvara, a gdje gubi.

Zašto je poznavanje pravog stanja u vezi s troškovima nekog proizvoda tako bitno?

• Prije svega, da bi se identificirali "money makers" i "money losers".

• Da bi se pronašla ekonomska "break-even" tačka. • Da bi se komparirale različite opcije. • Da bi se iznašle mogućnosti snižavanja troškova. • Da bi se poboljšalo strateško donošenje odluka.

ABC Software

Na slici 8.42. dat je primjer jednog ABC softvera - OrosABCPlus (enterprise verzija), EasyABCQuick (stand-alone verzija) firme ABC Technologies (www.abctech.com). Od ostalih, spomenut ćemo sljedeća dva: Activity Analyzer firme Lead Software (www.leadsoftware.com) i HyperABC firme Armstrong Laing (www.armstronglaingcanada.com).

http://www.abctech.com/

http://www.leadsoftware.com/

http://www.armstronglaingcanada.com/


481

Slika 8.42. ABC softver firme ABC Technologies

8.2.11. EVA sistemi EVA koncept je novi pristup u evaluaciji vrijednosti firme. Economic value-added (EVA) predstavlja pokazatelj koji se dobije tako što se netoprofit nakon plaćanja poreza umanji za iznos troška kapitala koji je korišten da bi se taj profit ostvario. Predstavljajući realan profit, umjesto profita koji se nalazi u papirima, EVA naglašava vrijednost dioničara zato što su upravo oni ti koji osiguravaju firmi kapital, ukratko, investiraju da bi dobili odgovarajući povrat tog kapitala.

Slika 8.43. EVA koncept

EVA je koncept koji je uspostavljen u finansijskoj teoriji, ali je tek odnedavno postao sastavni dio poslovnih finansija, pošto su mnoge firme prihvatile ovaj pokazatelj za efikasnije planiranje i praćenje performansi poslovanja. Glavne razlike između EVA pokazatelja i pokazatelja koji se najčešće koriste kao što su: zarade po dionici (earnings per share), povrat imovine (return on assets), cash flow su sljedeće:


482

• Zarada po dionici ne govori ništa o troškovima generiranja tog profita. Ako je npr. trošak kapitala 15 posto, onda je npr. 14 postotna zarada ustvari smanjenje, a ne dobitak.

• "Return on assets" je realističnija mjera ekonomske performance, ali i on također ignorira trošak kapitala. Naprimjer, u svojoj najprofitabilnijoj godini IBM-ov "return on assets" je bio više od 11 posto, ali su troškovi kapitala bili skoro 13 posto.

Stern Stewart & Co. (www.sternstewart.com) su razvili EVA koncept i na ovoj adresi se mogu naći dodatne informacije o samom konceptu, kao i odgovarajućem softveru.

8.2.12. Ekspertni sistemi Ekspertni sistemi su jedno od područja primjene umjetne inteligencije (Artificial Intelligence). Osnovna ideja se sastoji u nastojanju da se skup znanja (ekspertiza) koje posjeduju eksperti za određeno problemsko područje na određen način transferira od čovjeka - eksperta na računar. To znanje se u određenom obliku pohranjuje na računaru s ciljem da ga koriste neki drugi korisnici u rješavanju problema ili pružanju određenih sugestija. Cilj primjene ekspertnih sistema nije u zamjeni ljudskih eksperata već jednostavno u prikupljanju njihovog znanja i stavljanja tog znanja u oblik koji je raspoloživ širem krugu korisnika. Pored znanja, sljedeća bitna osobina ES-a je mogućnost rezoniranja i zaključivanja, ali opet na osnovu određenih pravila koja definiraju njegovi kreatori. Većina komercijalnih ES-a su tzv. "rule-based systems", odnosno sistemi zasnovani na pravilima. To znači da je znanje pohranjeno u formi "ako … onda" (if - then) pravila tako da slijede logiku rješavanja problema. Osnovne komponente ekspertnog sistema su:

• baza znanja (Knowledge Base), • mehanizam zaključivanja (Inference Engine), • korisnički interfejs (User Interface).

Baza znanja sadrži znanje u formi logike kako ljudski ekspert rješava određeni problem ili donosi određenu odluku. Baza znanja se konstruira koristeći ES-razvojne alate koji pomažu ES - programerima da "prenesu" znanje na računar. Mehanizam zaključivanja je program koji koristi činjenice i pravila iz baze znanja da bi doveo do određenog zaključka.

http://www.sternstewart.com/


483

Osnovni ciljevi korištenja ekspertnih sistema su:

• Prikupiti i staviti na raspolaganje znanje u rješavanju određenih problemskih situacija kako bi moglo biti korišteno od drugih korisnika, uz minimalnu obuku.

• Standardizirati zaključke za date problemske situacije. Naime, često se dešava da više ljudi odgovarajući na ista pitanja daje različite odgovore. Stoga je bitno osigurati konzistentnost u odgovorima na postavljene upite. Naprimjer, postupak odobravanja kredita u banci može biti formaliziran na način da se koristi ekspertni sistem i da se na taj način izbjegnu problemi koji mogu nastati u različitim tumačenjima pojedinih aspekata procedure rješavanja kreditnog zahtjeva od različitih bankarskih službenika.

• Osloboditi ljude - eksperte od rutinskog i repetitivnog rada i na taj način im dati više vremena za druge aktivnosti koje ekspertni sistemi ne mogu riješiti.

• Dokumentirati tehnike rješavanja određenih problema za buduće generacije. Mnoge firme imaju eksperte za pojedina problemska područja, ali nemaju dokumentaciju o tome kako ti eksperti rješavaju probleme.

Primjer. Ovdje ćemo dati primjer kreiranja jednog jednostavnog ekspertnog sistema koristeći DSS alat Decision Pro. Radi se o ekspertnom sistemu koji pomaže u donošenju odluke o odobravanju/neodobravanju bankarskog kredita komitentu ovisno o sljedećim kriterijima:

• komitent mora da ima dovoljnu zaradu koja će pokriti zajam, • mora biti označen kao stabilan i • mora biti odrasla osoba.


484

Slika 8.44. Ekspertni sistem (1)

Svaki od ovih kriterija se dalje raščlanjuje na podkriterije. Tako npr. zadovoljavajući dohodak se definira kao zarada koja je najmanje pet puta veća od iznosa zajma, a ne manja od nekog iznosa na godišnjem nivou. Stabilnost klijenta se određuje tako da mora biti najmanje 30 godina star ili oženjen, i da je zaposlen u posljednje tri godine. I na kraju, klijent mora imati više od 18 godina. Sljedeća slika prikazuje ovaj model:

Slika 8.45. Ekspertni sistem (2)


485

Naravno, radi se o jednostavnom modelu, koji može biti upotpunjen većim brojem pravila kada se radi o konkretnom slučaju. U postupku kreiranja ovog modela, tj. ekspertnog sistema, učestvuju eksperti iz kreditnog odjela banke koji zajedno s poslovodstvom banke definiraju neophodne uvjete ili kriterije za odobravanje kredita. Nakon kreiranja ekspertni sistem se u formi standardnog računarskog programa može dati na korištenje bankarskim službenicima koji će pomoću njega obrađivati svaki kreditni zahtjev. Sličan model se može napraviti npr. u prodaji za utvrđivanje prodajnih cijena, prodaju na kredit, davanje popusta itd., sve u ovisnosti o određenim parametrima kupca, od kojih se većina može predefinirati. U servisiranju, također, postupak rješavanja jednostavnijih problema se može predefinirati i dati na raspolaganje neiskusnijim serviserima, dok se oni iskusniji i sa više znanja mogu upućivati na složenije probleme. Primjer ekspertnog (na znanju zasnovanog) sistema koji se može koristiti za podršku u poslovnom odlučivanju je sistem DoctuS i može se naći na www.doctus.info i www.odluka.com.

Slika 8.46. Doctus ekspertni sistem

http://www.doctus.info/

http://www.odluka.com/


486

Slika 8.47. Doctus ekspertni sistem - a

Slika 8.48. Doctus ekspertni sistem - b


487

8.2.13. Simulacijski softver Simulacija se najjednostavnije može definirati kao aktivnost kojom se nastoje riješiti određeni problemi u funkcioniranju nekog realnog sistema na način da se realni sistem modelira, a zatim, posmatrajući ponašanje modela realnog sistema, izvuku određeni zaključci. Ustvari, postoji izvjesna razlika između modeliranja i simulacije u smislu da standardno modeliranje više pojednostavljuje realnu situaciju nego što to čini simulacija. Zato se za simulaciju ponekad kaže da se radi o imitiranju realnih sistema, a ne o modeliranju. Naime, pošto simulacija koristi više deskriptivni nego normativni pristup, za razliku od optimizacijskih modela, simulacijski modeli ne dovode do optimalnog rješenja. U osnovi radi se o većem broju ponavljanja eksperimenata pod različitim uvjetima i posmatranju ponašanja sistema. Simulacija se može koristiti u sljedećim slučajevima:

• kreiranje novog sistema - određeni eksperimenti se mogu vršiti na kreiranom modelu i na taj način ispitivati reakcije sistema;

• poboljšanja na postojećem sistemu - eksperimenti se također izvršavaju na modelu postojećeg sistema tako da realni sistem ne trpi nikakve smetnje u funkcioniranju;

• upravljanje operacijama sistema - simulacija može pomoći u određivanju najboljih načina kontroliranja protoka ili raspoređivanja materijala, ljudi i drugih resursa;

• bolje razumijevanje sistema - vizualno prezentiranje pomaže u boljem i sveobuhvatnijem razumijevanju funkcioniranja samog sistema.

Primjeri primjene simulacijskog softvera: Monte Carlo simulacija. Koristi se za modeliranje neizvjesnosti u smislu pomoći donosiocima odluka u upravljanju rizikom i simuliranju složenih poslovnih situacija. Rezultat Monte Carlo simulacije je u skupu tzv. očekivanih vrijednosti koji može pomoći u odabiranju najpovoljnije akcije. Pored toga, pruža i informacije o vjerovatnoćama postizanja određenih ciljeva, najvjerovatnijim rezultatima, intervalima u kojima se rezultati kreću itd.


488

Sljedeći primjer koristi Monte Carlo simulaciju za predviđanje profita u situaciji kada su osnovne kategorije prodaje i troškova nepoznate. Očekivani broj prodatih proizvoda, kao i očekivani troškovi se procjenjuju na osnovu tzv. generatora slučajnih brojeva koji omogućava određivanje centralne vrijednosti i disperziju svake ulazne veličine. Korišteni softver je DecisionPro DSS alat.

Slika 8.49. Monte Carlo simulacija

Service Model je simulacijski softver firme Promodel (www.promodel.com) koji se koristi za simulaciju sistema opsluživanja, odnosno servisiranja. Može se koristiti za kreiranje novih sistema, a također i za poboljšanje postojećeg sistema. Alat pruža mogućnost menadžerima ili analitičarima da modeliraju sistem i testiraju njegovo funkcioniranje s raznim scenarijima.

Slika 8.50. Service Model firme Promodel Simulacija zasnovana na sistemskoj dinamici. Sistemska dinamika (System Dynamics) se bavi analizom dinamičkih sistema koristeći tehnike simulacije. Područje sistemske dinamike nastalo je na osnovu rada J. Forrestera objavljenog šezdesetih godina ovog stoljeća. U osnovi, radi se o primjeni teorije sistema, sistemskog mišljenja, kibernetike, zatim

http://www.romodel.com/


489

inženjerskih tehnika u modeliranju složenih socio-ekonomskih fenomena. U poslovanju se može koristiti za modeliranje različitih problema odlučivanja kao što su npr. finansijsko modeliranje, održavanje i servis, prodajni ciklusi, upravljanje projektima itd. Softver za sistemsku dinamiku koristi posebnu notaciju, tj. skup simbola za prikazivanje određenih varijabli, akcija, situacija odlučivanja i sl. Tri programa koji se najčešće koriste su:

• Vensim, firme Ventana Systems (www.vensim.com), • ithink i Stella, firme High Performance Systems (www.hps-

inc.com)

Slika 8.51. Vensim simulacijski alat

Slika 8.52. ithink simulacijski program

http://www.vensim.com)/

http://www.hps-inc.com/

http://www.hps-inc.com/


490

Simulacije zasnovane na poslovnim igrama. Pored standardnih simulacijskih softverskih paketa, na tržištu softvera za pomoć u odlučivanju mogu se naći i programi koji podržavaju simulaciju poslovnih situacija u formi tzv. poslovnih igara (business games). Slijede dva primjera takvog softvera firme Interpretive Software (www.interpretive.com): StratSim. StratSim je simulacijski softver - poslovna igra koja pomaže u razvoju poslovnih strategija za sljedeća područja:

• segmentacija tržišta, • marketing strategije zasnovane na modelu 4P (price, product,

promotion, place), • finansijsko upravljanje, • analiza investicijskih odluka itd.

Slika 8.53-a. StratSim

Slika 8.53-b. ServiceSim

http://www.interpretive.com/


491

Service Sim je alat koji, slično kao i Promodelov Service Model, pomaže u donošenju odluka u području upravljanja servisom (opsluživanjem), kao što su:

• raspoređivanje radnika na određene aktivnosti, • upravljanje zalihama, • upravljanje operacijama, • marketing aspekti servisiranja, • finansijski aspekti servisiranja.

8.2.14. Statistički softver

Statistički paketi su vrlo moćni alati koji podržavaju širok spektar statističkih analiza. Koriste se za napredniju statističku analizu, pošto, kako smo već istakli u poglavlju o spredšit programima, i ovi programi podržavaju određene statističke metode. U okviru statističkog softvera, najpoznaiji programi su: SYSTAT i SPSS (www.systat.com), te SAS (www.sas.com) i Splus.

Slika 8.54. Systat i SPSS

8.2.15. Softver za optimizaciju

Softver za optimizaciju se koristi za rješavanje problema matematičkog programiranja, kao što su: linearno, nelinearno, dinamičko, cjelobrojno itd. Spredšit programi također uključuju solvere za rješavanje jednostavnijih problema, međutim, ako se radi o većim modelima i specifičnim ograničenjima, onda se koriste ovakvi paketi. Raspoloživi su kako za PC platforme, tako i za moćnije radne stanice, pa čak i za mainframe sisteme. Najpoznatiji programi za optimizaciju su sljedeći:

http://www.systat.com)/

http://www.sas.com)/


492

GAMS (General Algebric Modelling System) firme GAMS (www.gams.com) je softver specifično dizajniran za modeliranje linearnih, nelinearnih i kombiniranih cjelobrojnih optimizacijskih problema. Sistem je posebno pogodan za upotrebu kod velikih i kompleksnih problema. GAMS se može koristiti na personalnim računarima, radnim stanicama, mainframe sistemima i superračunarima.

Slika 8.55. GAMS

LINDO (www.lindo.com) se koristi za rješavanje linearnih, cjelobrojnih i kvadratnih matematičkih problema. LINDO interaktivno modelirajuće okruženje se može koristiti za jednostavnu izgradnju i rješavanje problema optimizacije. Windows verzija osigurava intuitivno modelirajuće okruženje sa pull-down menijima, toolbarovima i editorima za modeliranje. Moguće je također integriranje LINDO rješenja sa Windows aplikacijama pisanim u Visual Basicu, C/C++ ili bilo kojem drugom jeziku koji podržava DLL standard.

Slika 8.56. LINDO

CPLEX solver firme Cplex (www.cplex.com), odnedavno u vlasništvu firme Ilog (www.ilog.com) je vrlo moćan softver za rješavanje problema linearnog, nelinearnog, kvadratnog, cjelobrojnog programiranja i to za

http://www.gams.com/

http://www.lino.com/

http://www.cplex.com)/

http://www.ilog.com/


493

velike modele. Rasploživ je ne samo za PC platformu, već i za UNIX radne stanice, mainframe računare i za superračunare.

Slika 8.57. CPLEX

8.2.16. Softver za upravljanje projektima Softver za upravljanje projektima se koristi kao podrška savremenih metoda upravljanja projektima kao što su CPM i PERT koje se također mogu smatrati metodama operacijskih istraživanja. Najpoznatiji softver na PC platformi je Microsoft Project (www.microsoft.com), dok od ostalih programa treba spomenuti: SuperProject firme Computer Associates (www.cai.com) koji je raspoloživ i na drugim platformama (OS/2, UNIX/Sun, VAX/VMS).

Slika 8.58. SuperProject firme Computer Associates


http://www.cai.com/


494

Slika 8.59. Microsoft Project - osnovni ekran

Slika 8.60. Microsoft Project – primjer predstavljanja aktivnosti


495

8.3. Tehnologija za elektronsku trgovinu i elektronski business Elektronska razmjena podataka (Electronic Data Interchange - EDI)

Elektronska razmjena podataka (Electronic Data Interchange - EDI) predstavlja prijenos poslovnih dokumenata elektronskim putem direktno između računarskih sistema, odnosno kompanija koje posluju jedna s drugom. Ovakav način komuniciranja omogućava eliminiranje manuelnog rukovanja dokumentima kao što su narudžbe, fakture, razne potvrde itd. i na taj način pospješuje efikasnost u poslovnom komuniciranju. Zahtijeva poseban hardver i softver, tj. dodatna ulaganja, što je jedna od lošijih strana ovog koncepta. Prema podacima Forrester Group (www.forrester.com), dok 95% firmi iz sastava Fortune 1000 (najveći poslovni sistemi u SAD) koriste EDI sistem, dotle od ukupno 6 miliona poslovnih subjekata u SAD-u samo 2 posto koristi ovaj sistem.

EDI koncept se zasniva na sljedećim karakteristikama:

• Za razliku od E-maila, EDI se bavi standardnim dokumentima i služi za podršku poslovnim transakcijama.

• EDI koristi određene standarde u pogledu formata dokumenata. U SAD i Kanadi se koristi standard X-12, dok su međunarodni standard razvili Ujedinjeni narodi pod nazivom EDIFACT.

• Konverziju podataka u standardne formate obavljaju posebni programi koji se nazivaju EDI translatori.

• EDI koristi iznajmljene linije i tzv. VAN (Value Added Networks) servise.

Extranet i Elektronska trgovina (Electronic Commerce) Internet tehnologija omogućava uspostavljanje efikasnijih odnosa s poslovnim partnerima, kupcima i dobavljačima. Za razliku od EDI koncepta koji podrazumijeva instaliranje dodatnog hardvera, koncept E-commercea zasnovanog na Internet (Web) tehnologiji se potpuno oslanja na postojeću Internet infrastrukturu te na taj način predstavlja jeftiniji i fleksibilniji sistem komuniciranja na tzv. elektronskom tržištu. Elektronska trgovina je kao dio elektronskog poslovanja kupovina ili prodaja dobara ili usluga putem Interneta, odnosno WWW-a. Fokus elektronske trgovine je na sistemima i procedurama pomoću kojih dolazi

http://www.forrester.com)/


496

do razmjene različitih finansijskih dokumenata i informacija. Ovi sistemi uključuju transakcije kreditnim karticama, e-cash (elektronska gotovina), e-billing (elektronski računi), e-cheques (elektronski čekovi), electronic invoices (elektronske fakture), narudžbe i sl. Kod savremenih E-commerce sistema web browser predstavlja sve što je potrebno na client strani. Što se server softvera tiče, firmama su na raspolaganju proizvodi tipa e-commerce servera kao što su Microsoftovi proizvodi Commerce Server i BizTalk Server ili Netscapeov skup Commerce aplikacija koji sadrži module za razmjenu informacija i dokumenata, kupovinu, prodaju, oglašavanje itd., sve putem Interneta. Ovi moduli omogućavaju i integraciju s postojećim aplikacijama. Na sljedećoj slici je predstavljena arhitektura jednog od modula - SellerXperta.

Slika 8.61. SellerXpert e-commerce modul firme Netscape Najnovije dostignuće na planu elektronske trgovine su tzv. EDIINT (Electronic Data Interchange Internet Integration) specifikacije za integraciju EDI koncepta i Interneta. EDI-Internet Integraciji doprinosi i nedavno usvajanje tzv. AS2 protocola (Electronic Data Interchange Internet Integration Applicability Statement 2) koji omogućava efikasnija rješenja sa aspekta enkripcije podataka (sigurnost) i kompresije podataka (bolje performanse prijenosa podataka). AS2 također eliminira potrebu instaliranja posebnog EDI softvera jer je uz AS2 protokol EDI transakcije moguće ostvariti koristeći web browser, odnosno AS2-bazirani klijent softver.


497

Kao poseban oblik primjene elektronske trgovine i extraneta možemo navesti i Elektronski transfer fondova (Electronic Funds Transfer - EFT) koji se danas masovno koristi u bankarskom poslovanju - kod novčanih fondova, kredita, naplata i plaćanja koja se elektronski obavljaju između banaka. Poslovni sistemi se danas mogu razvrstati u tri grupe, prema on-line prisustvu na tržištu:

• “cigla-i-malter” (engl. brick-and-mortar) je oznaka za sisteme koji koriste isključivo tradicionalne metode prodaje i distribucije.

• “cigla-i-klik” (eng. brick-and-click) odnosi se na poslovne sisteme koji klasične kanale prodaje i komunikacije kombiniraju sa Internet servisima (nabavka, prodaja, komunikacija)

• “dot-com” su poslovni sistemi koji kompletno poslovanje vrše u virtuelnom svijetu Interneta i e-trgovine.

8.4. Tehnologija za sistemsku integraciju 8.4.1. Aplikacijski protokoli za integraciju Razvoj softvera u multiplatformskim okruženjima nužno podrazumijeva i rješavanje problema efikasne integracije aplikacija u smislu razmjene podataka. U tom smislu u okviru informacijske tehnologije postoje odgovarajući standardi koji se koriste kao osnova za interakciju između različitih programskih rješenja, softverskih i hardverskih platformi. Ovdje ćemo navesti samo one važnije:

• ODBC (Open Database Connectivity) je široko prihvaćen aplikacijsko-programski interfejs za pristup bazama podataka.

• OLE (Object Linking and Embedding) je Microsoftov standard za integriranje objekata iz različitih aplikacija.

• OLE DB je Microsoftov standard koji proširuje mogućnosti pristupa podataka izvan dometa koji pruža ODBC, omogućavajući pristup podacima bez obzira na format ili metod pohranjivanja. Predstavlja objektno orijentiranu arhitekturu koja omogućava jednostavniji interfejs u odnosu na ODBC

• ADO (ActiveX Data Objects) je Microsoftov objektno orijentirani metod pristupa podacima sa tzv. OLE DB


498

provajdera kao što je sistem ASP (Active Server Pages). Posebno je kreiran za pristupe podacima bazirane na web tehnologiji.

• CORBA (Common Object Request Broker Architecture) je standard razvijen u cilju efikasnije razmjene objekata - programa zasnovanih na objektno orijentiranom pristupu u mrežnom okruženju. Omogućava programima na različitim lokacijama, koje su razvili različiti proizvođači, da komuniciraju kroz tzv. "interface brokere". Razvio ga je konzorcij proizvođača Object Management Group (www.omg.org).

• COM je standard koji predstavlja odgovor Microsofta na koncept CORBA. Koristi se također za međusobnu komunikaciju objekata u distribuiranom okruženju. COM koncept uključuje COM+, DCOM i ActiveX interfejse. Postoje i programi koji omogućavaju komuniciranje između COM i CORBA objekata.

• XML (Extensible Markup Language) je novi format-protokol za razmjenu i integraciju podataka putem web tehnologije. Definira strukturu podataka na korisniku razumljiviji način u odnosu na klasični HTML. XML se smatra jezikom za opis podataka (metalanguage) koji koristi opisne tagove za definiranje strukture podataka. Sa logično opisnim tagovima, elementi u datoteci ili na web stranici nisu samo naslovi i tekstovi, nego postaju korisni i upotrebljivi podaci. XML je razvila radna grupa W3 konzorcijuma (W3C) i prihvaćen je u automatizaciji procesiranja poslovnih podataka. Koristeći Internet kao način komuniciranja, XML je učinio EDI još funkcionalnijim bez velikih povećanja troškova.

• Simple Object Access Protocol (SOAP) predstavlja novo nastojanje u osiguravanju komunikacije između aplikacija koje se izvršavaju na različitim operativnim sistemima koristeći protokole HTTP i XML kao mehanizme za razmjenu podataka. SOAP su razvile kompanije Microsoft, DevelopMentor i Userland Software.

• MSIL. Jedna od ključnih komponenata Microsoftove .NET platforme je tzv. MSIL (Microsoft Intermediate Language) – jezik u koji se prevode svi Visual Studio .NET jezici. Zahvaljujući ovoj platformi, mouće je pisati, testirati i debagirati razvojne aplikacije u različitim jezicima.

http://www.omg.org/


499

8.4.2. Windows/UNIX interoperabilnost - SAMBA Samba predstavlja aplikaciju koja omogućava umrežavanje Windows, Unix i drugih operativnih sistema koristeći SMB protokol (Small Message Block). Sambu možemo tretirati kao most između ovih dvaju najčešće korištenih operativnih sistema. Samba je koristan mrežni alat koji omogućava Windows korisnicima (mašinama) da dijele fajlove i printere sa UNIX korisnicima (mašinama) i vice versa. Prednost Sambe nad ostalim sličnim programima jeste u performansama koje ona iskazuje pod težim opterećenjima mreže, a tu je i niska cijena održavanja. Samba je izdata pod GPL licencom koja omogućava besplatno korištenje ovog softvera. Samba je aplikacija koja koristi SMB protokol (Server Message Block). SMB protokol koriste Windows i OS/2 operativni sistemi za pružanje klijent-server mrežnih usluga za fajl i printer dijeljenje te prateće operacije. Server koristi ovaj protokol kako bi se omogućilo međusobno dijeljenje resursa između ovih platformi. Samba server nudi sljedeće servise:

• dijeljenje direktorija, • dijeljenje jednog ili više distribuiranih fajl sistema, • dijeljenje printera instaliranog na serveru s drugim Windows

klijentima na mreži, • pomaže klijentima u browsanju mrežom, • autentifikuje korisnika koji se logira u windows domenu, • pomaže kod WINS name server resolviranja.

SWAT (Samba Web Administration Tool) pruža grafički interfejs resursima koje Samba dijeli sa svojim klijentima:


500

Slika 8.62. SAMBA Web administracijski alat

8.4.3. Middleware alati Rekli smo da, kada se radi o aplikacijama koje podržavaju poslovne transakcije, uglavnom postoje dva tipa softvera: tzv. legacy sistemi i client/sever aplikacije. I jedna i druga platforma imaju dobre i loše osobine, i mada je tendencija ka napuštanju legacy sistema i prelasku na client-server modele poslovnog kompjutinga, većina firmi ipak ne može osigurati nešto što bi se moglo nazvati "bezbolna" tranzicija s jednog takvog sistema na novu platformu. Ono što je bitno istaći je da sve više firmi prihvataju, ili su prisiljene da prihvate, ideju o koegzistenciji ovih dvaju tipova aplikacija. U tu svrhu, sve je više proizvođača softvera ili konsultantskih firmi koje pružaju usluge tzv. sistemske integracije. Kao osnova za sistemsku integraciju koristi se posebna vrsta softvera koja se naziva middleware, ili u slobodnom prijevodu "softver koji je nešto između" i koji služi za povezivanje dvaju ili više softvera. Radi se, ukratko, o softverskim rješenjima koji premošćavaju razlike u izvedbama, formatima, platformama između starijih i novijih aplikacija. Naprimjer, proizvod Attunity Connect firme Attunity (www.attunity.com) omogućava razmjenu podataka između aplikacija koje rade na različitim platformama kao što su: Windows NT, OpenVMS za Digital-ove Alpha i stare VAX mašine, Digital UNIX, HP-UX, Sun Solaris, DG/UX, IBM AIX i

http://www.attunity.com/


501

Tandem NSK. Također osigurava razmjenu podataka između relacijskih i nerelacijskih baza podataka, kao i onih aplikacija koje koriste tzv. flat fajlove, odnosno indeksirane datoteke. Pomoću ovog alata se podacima iz nerelacijskih baza podataka može pristupati na praktično isti način kako se pristupa relacijskim, koristeći standardne SQL naredbe. To znači da je pristup legacy podacima moguć od strane c/s aplikacija, a također je moguć i direktni pristup iz web browsera. Naredna slika prikazuje osnovnu arhitekturu ovog proizvoda:

Slika 8.63. Attunity Connect arhitektura

Veoma važna osobina Attunity Connect softvera je da može konvertirati legacy podatke, pa čak i one koji nisu u formatu baza podataka, kao što su npr. OpenVMS RMS fajlovi, u ODBC/SQL format koji je faktički DBMS standard. Web-to-Host (Web2Host) alati

U historiji informacijske tehnologije uvođenje grafičkog korisničkog interfejsa predstavljalo je revolucionarni korak sa aspekta krajnjih


502

korisnika. GUI interfejs je u posljednjih 10-ak godina postao dominantan, ne samo u području operativnih sistema, već i u oblasti aplikacijskog softvera. Sljedeći bitan korak, može se reći također revolucionarni, desio se sa uvođenjem Internet tehnologije, posebno onog dijela koji se odnosi na web tehnologiju. Ispostavilo se da je korisnički interfejs koji je baziran na web-browseru najpogodniji za krajnje korisnike, te je stoga sve veći broj proizvođača softvera, kako aplikativnog tako i sistemskog prihvatio tu filozofiju i nastoji je ugraditi u svoja rješenja. Osnovni cilj se sastoji u nastojanju da se korištenje aplikacije svede u što je moguće većoj mjeri na tzv. "mouse-click" logiku. To je postalo moguće zahvaljujući prije svega novim Internet protokolima kao što su: HTTP i HTML. Novi softverski alati nazvani "Web-to-host connectivity tools", odnosno alati koji služe za osiguranje browser - baziranog pristupa tradicionalnim host mašinama predstavljaju rješenja koja olakšavaju pristup različitim vrstama podataka. Web tehnologija se, dakle, može koristiti, pored ostalog, i za poboljšanje pristupa podacima na host sistemima. Na narednoj slici se mogu identificirati sljedeći podsistemi jednog poslovnog informacijskog sistema čijim podacima se može pristupati pomoću Web-to-Host alata:

• Sistemi poslovne obrade (Transaction Processing Systems) koji obično sadrže rješenja u formi tzv. legacy aplikacija ili novih client/server aplikacija

• Messaging sistem • Sistem za upravljanje dokumentima i workflow sistem • Sistemi za podršku odlučivanju, u širem smislu tzv. Business

Intelligence Systems • ERP sistemi.


503

Slika 8.64. Web2Host alati - osnovni okvir primjene U nastavku ćemo dati primjere nekih proizvoda iz ove kategorije. Reflection EnterView (www.wrq.com) je Java-bazirani legacy host access program firme WRQ. Kao što se može vidjeti sa sljedeće slike, alat pruža korisnicima mogućnost pristupa direktno iz web browsera.

http://www.wrq.com/


504

Slika 8.65. EnterView firme WRQ

Report.Web (www.nsainc.com) je također Web-to-legacy program koji se koristi ne samo za pristup podacima na legacy sistemima, već i za generiranje odgovarajućih izvještaja direktno sa host mašina na web servere. Podržava pristup IBM mainframe mašinama i Digitalovim VAX sistemima, pružajući mogućnost konvertiranja host podataka u sljedeće formate: Spredšit, WRF (Web Reporting Format), HTML, PDF. Web2 Mail ili Mail2Web (www.mail2web.com) program je softver koji omogućava korištenje e-maila direktno iz web browsera. To znači da nikakav e-mail klijent program (telnet bazirani pine, Eudora, Pegasus, Exchange) nije potreban. Gotovo svi javni mail serveri (yahoo, hotmail itd.) rade na ovom sistemu.

Slika 8.66. Web2Mail Interface Web2Fax program, koji je vrlo sličan programu Web2Mail, pruža mogućnost slanja i primanja faksova koristeći web browser.

http://www.nsainc.com/

http://www.mail2web.com/


505

Slika 8.67. Web2Fax Interfejs

"Web-enabled Desktop DSS" alati Wanguard's (www.vanguardsw.com) DecisionPro Web Edition Web verzija DSS alata DecisionPro omogućava njegovo korištenje na remote osnovi i iz web browsera. Menadžeri ne moraju imati nikakav poseban softver osim web browsera. Model odlučivanja može biti kreiran i pohranjen na serveru, menadžeri i ostali donosioci odluka mogu koristiti taj model sa udaljenih lokacija. Naprimjer, model za vođenje cjenovne politike u nastupu prema kupcima može kreirati prodajni menadžer, a može ga koristiti prodajno osoblje u toku pregovaranja s kupcima.

"Web-enabled" sistemi za izvještavanje. Po svojoj osnovnoj definiciji, EIS sistemi ili sistemi za poslovno izvještavanje podrazumijevaju "user-friendly" pristup podacima. Obično se radi o DBMS-baziranim aplikacijama koje obezbjeđuju pristup podacima iz client/server aplikacija ili legacy sistema. U drugom slučaju se po pravilu koriste tzv. middleware ili gateway alati koji služe za konvertiranje legacy podataka. Primjer web-baziranog pristupa EIS aplikacijama je dat na sljedećoj slici.

Slika 8.68. Impromptu Web Reports firme Cognos (www.cognos.com)

http://www.vanguardsw.com/

http://www.cognos.com/


506

"Web-to-Enterprise-wide DSS" sistemi. Web-browser baziran interfejs je također raspoloživ kod svih poznatijih integriranih poslovnih DSS sistema.

Slika 8.69. WebIntelligence firme BusinessObjects

(www.businessobjects.com)

Slika 8.70. DSS Web firme MicroStrategy (www.strategy.com)

"Web-to-ERP". SAP R/3 integrirani set poslovnog softvera uključuje također komponente Internet tehnologije koje omogućavaju korištenje sistema putem web browsera.

http://www.businessobjects.com/

http://www.strategy.com/


507

9. Aspekti projektiranja, sigurnosti i upravljanja računarskim mrežama 9.1. Projektiranje računarskih mreža Kreiranje (projektiranje, engl. Design) podatkovnih komunikacijskih sistema, odnosno računarskih mreža je kompleksan zadatak i njemu, slično kao i u procesu razvoja softvera i informacijskih sistema, treba prići na jedan sistematičan način, koristeći naučne metodologije i savremene informacijske tehnologije. Dennis (7) definira dva pristupa u izgradnji računarskih mreža:

a) Tradicionalni pristup b) Building Block pristup

Tradicionalni pristup razvoju računarskih mreža, kako ga opisuje Dennis, bazira se na strukturnoj sistem analizi i projektiranju – procesu koji je sličan onom kod razvoja aplikacija i informacijskih sistema. Prema ovom pristupu, mrežni analitičari (slično kao sistem analitičari) organiziraju sastanke i intervjue s korisnicima kako bi definirali njihove zahtjeve. Oni zatim procjenjuju “podatkovni saobraćaj” (data trafic) na svakom dijelu mreže, projektiraju uređaje neophodne za podršku takvog podatkovnog saobraćaja, nakon čega slijedi implementacija. Prije svega, zbog stalnih izmjena u komunikacijskoj tehnologiji, kao i stalnom porastu podatkovnog saobraćaja, Dennis smatra tradicionalni pristup neadekvatnim u današnjim uvjetima. Pristup koji predlaže je tzv. Building Block Approach koji se bazira na sljedećim fazama (slika 9.1).

• Analiza potreba (needs analysis) • Projektiranje tehnologije (technology design) • Procjena troškova (cost assessment)

Nakon završetka inicijalne procjene troškova, proces se iterativno vraća na analizu potreba i ponovo ide kroz sve tri faze, rafinirajući rezultate svake od njih pojedinačno.


508

Slika 9.1. Building Block pristup

Cilj prve faze je logički dizajn mreže (logical network design), koji ima zadatak da opiše sve komponente mreže na logičkom nivou, tj. koje mrežne komponente su neophodne da bi se ostvarili postavljeni ciljevi. Projektiranje tehnologije podrazumijeva kreiranje jednog ili više modela komunikacijsko-mrežne infrastrukture. Troškovi uključuju:

• troškove komunikacijskih uređaja, • troškove internetworking uređaja, kao što su ruteri, bridževi i sl., • hardverske troškove vezane za računarske sisteme (serveri,

memorija, mrežne kartice itd.), • troškove softvera (mrežni operativni sistem, komunikacijsko-

mrežni aplikacijski softver i sl.), • izdatke za hardversko-softverska rješenja koja se odnose na

mrežno upravljanje, • troškove koji se odnose na testiranje i održavanje mreže.


509

9.2. Sigurnost i zaštita mrežnih sistema Sigurnost računarskih mreža je svakako glavni problem s kojim se susreću kako krajnji korisnici, tako i administratori mrežnih sistema. Prema anketi koju je radio USA Computer Security Institute u saradnji sa FBI agencijom, više od 90% anketiranih potvrdilo je da su iskusili razne tipove mrežnih upada u posljednjih 12 mjeseci. Također, prema analizi časopisa Information Week, gubici nastali usljed takvih upada procjenjuju se na godišnjem nivou od oko 1,6 milijardi dolara. Ovi podaci dovoljno govore o značaju koji ima sigurnost mrežnih sistema. Najčešći problemi u vezi sa sigurnošću mrežnih sistema su:

• disruption, odnosno gubici ili reduciranje mrežnih usluga, • destrukcija podataka, • prirodne ili čovjekovom nepažnjom izazvane nepogode

(katastrofe) koje mogu oštetiti host računare ili čitavu mrežu, odnosno dijelove mreže,

• neautorizirani pristup podacima, bilo od profesionalnih hakera, bilo od zaposlenih unutar firme,

• oštećenja ili kvarovi na mrežnoj tehnologiji itd. Stoga je razvoj sigurne, ili što je moguće sigurnije mreže, jedan od osnovnih priorieta svake organizacije koja ima određeni oblik mrežne infrastrukture. Postoje uglavnom tri oblika kontrole:

• preventivna kontrola • detektivna kontrola • korektivna kontrola

Prevencija određenih neželjenih događaja na mreži uključuje:

• kreiranje redundantne mrežne infrastrukture (UPS, fault-tolerant serveri, RAID sistemi itd.),

• prevenciju krađe, • prevenciju od napada računarskih virusa (poseban naglasak

na viruse koji dolaze sa e-mail sistema), • prevenciju od tzv. “denial-of-service” napada.


510

Poseban aspekt prevencije je kreiranje adekvatne politike korisničkih accounta na mrežnoj infrastrukturi (profili korisnika, fizička sigurnost, remote access, pametne kartice, biometrički sistemi i sl.). Firewall. Firewall-i ili, kako se često prevode “vatreni zidovi”, posebna su vrsta hardvera ili softvera čiji je osnovni zadatak sprečavanje ili minimizacija neželjenih, odnosno neautoriziranih pristupa mrežnoj infrastrukturi.

Slika 9.2. Firewall

Firewall može biti ruter, gateway ili posebno određeni računar sa određenim softverom, koji vrše restrikciju pristupa određenoj mreži. Dva osnovna tipa firewalla su: a) packet-level i b) application-level.

Slika 9.3. Tipična mreža sa firewal instalacijama


511

9.3. Mrežno upravljanje (Network Management) Mrežno upravljanje predstavlja skup aktivnosti usmjerenih na nadgledanje i kontrolu mrežne infrastrukture tako da ona funkcionira na odgovarajući način, pružajući usluge korisnicima. Osnovna područja mrežnog upravljanja su:

1. Upravljanje konfiguracijom, 2. Upravljanje performansama mreže i kvarovima na mreži, 3. Podrška krajnjim korisnicima, 4. Upravljanje troškovima, 5. Sistemska i mrežna integracija.

Upravljanje konfiguracijom podrazumijeva konfiguriranje mrežnog hardvera i softvera, uz prateće dokumentiranje tih aktivnosti, dodavanje i brisanje korisničkih računa, ažuriranje softvera na klijent računarima i sl. Upravljanje performansama mreže tiče se nadgledanja (praćenja) rada mreže i poduzimanja određenih korektivnih akcija, dok se upravljanje kvarovima (fault management) odnosi na prevenciju, otkrivanje i korekciju kvarova na bilo kojem segmentu ili komponenti mreže. Podrška krajnih korisnika znači rješavanje konkretnih problema koje imaju krajnji korisnici a tiču se mrežne infrastrukture. Upravljanje troškovima se odnosi na izdatke koji se tiču mrežne infrastrukture, pri čemu se koristi model tzv. ukupnih troškova (total cost of ownership - TCO). Sistemska i mrežna integracija odnosi se na skup hardverskih i softverskih protokola, alata i tehnika za uspostavljanje efikasnije integracije između različitih hardverskih i softverskih OS i mrežnih platformi. Mogu se klasificirati na sljedeći način:

• OS protokoli: Transmission Control Protocol/Internet Protocol - TCP/IP, Mac/PC - UNIX integracija (MacTCP, PCTCP, Open Transport, Macintosh Application Environment - MAE), Softveri za sistemsko upravljanje

• Intra i inter mrežni integracijski protokoli o kojima smo govorili u poglavlju u komunikacijskoj tehnologiji: TCP/IP, IPX/SPX, NetBIOS, DECNet, AppleTalk-EtherTalk, SLIP i PPP


512

protokoli, Ethernet, Token-Ring, T1, T3, Switched 56, ISDN, FDDI, ATM, itd).

• Integracija glasovnih i podatkovnih komunikacija • Integracija računarske i telefonske tehnologije (Telephony

Application Programming Interface - TAPI, Telephony Services API - TSAPI, itd.).

Za integrirano upravljanje sistemskim i mrežnim resursima postoji posebna vrsta softvera koji se obično naziva softver za sistemsko upravljanje (systems management software). Poznatiji sistemi iz ove klase softverskih proizvoda koji se mogu naći na tržištu su:

• OpenView firme Hewlett-Packard (www.hp.com) • Unicenter firme Computer Associates (www.cai.com) • NetView firme IBM (www.ibm.com) • Microsoftov System Center (www.microsoft.com) • Sunov SunManagement Center i N1 System Manager

(www.sun.com). 9.4. Virtualni business - umrežena preduzeća Koncept virtualnog preduzeća Razvoj komunikacijske tehnologije i mrežnog kompjutinga u cjelini doprinio je sve većoj primjeni ovih tehnologija u savremenom poslovanju. Koncepti virtualnog poslovanja (virtual business), virtualne proizvodnje (virtual manufacturing), odnosno virtualnih preduzeća (virtual enterprises - VE), virtualnog informacijskog sistema (VEIS) označavaju nove pristupe u organiziranju savremenog poslovanja. Virtualna preduzeća imaju više različitih modaliteta. Najčešće korišteni modeli VE su: Groupwork-bazirano VE. Grupa ljudi – pojedinaca s različitih geografskih lokacija mogu formirati preduzeće na virtualnoj osnovi. Formiranje i vođenje ovakvog businessa moguće je upravo zahvaljujući različitim komunikacijskim tehnologijama (telefon, fax, GSM, e-mail, Web, talk, videoconferencing itd).

http://www.hp.com/

http://www.cai.com/

http://www.ibm.com/


http://www.sun.com/


513

Slika 9.4. Groupwork-bazirano virtualno preduzeće

VE bazirano na poslovnoj specijalizaciji. Grupa manjih ili većih firmi koje se specijaliziraju u određenoj formi businessa mogu kreirati privremenu ili stalnu VE infrastrukturu.

Slika 9.5. Virtualno preduzeće bazirano na poslovnoj

specijalizaciji

VE bazirano na tzv. konceptu virtualnog manufacturinga (proizvodnje). Baziran na konceptu tzv. agilnog manufacturinga (Agile Manufacturing) ovaj pristup podrazumijeva korištenje tzv. modela outsourcinga za pojedine operacije, dijelove ili čitave proizvode ili usluge.


514

Slika 9.6. VE bazirano na tzv. konceptu virtualnog manufacturinga

Extranet-bazirani VE model. Ovo je slučaj u kojem firma uspostavlja poseban tip odnosa s kupcima/dobavljačima u smislu određenog stepena integracije informacijske arhitekture.

Slika 9.7. Extranet-bazirani model virtualnog preduzeća

VE model baziran na konceptu tzv. distribuiranog kompjutinga. Ovo je slučaj u kojem se koriste prednosti objektno-orijentiranog i distribuiranog kompjutinga u kojem različiti objekti (poslovne aplikacije ili njihovi dijelovi) iz različitih informacijskih arhitektura formiraju određene


515

oblike poslovnih integracija. To je moguće zahvaljujući OO tehnologijama kao što su: CORBA, COM, DCOM, itd.

Slika 9.8. VE model baziran na konceptu distribuiranog kompjutinga

Na kraju ćemo predstaviti i koncept tzv. umreženog preduzeća prema Turbanu i dr. (Networked Enterprise) koji je dat na slici 9.9. Sa slike se mogu uočiti osnovni subjekti iz poslovnog okruženja (kupci, dobavljači, banke, vladine institucije i sl.) s kojima firma stupa u određene forme virtualnog poslovanja, kao i tehnologije koje se koriste u postupku formiranja tzv. umreženog preduzeća (Internet, Intranet, Extranet, EDI, VAN, itd.).


516

Slika 9.9. Koncept umreženog preduzeća (Networked Enterprise)


517

10. Upravljanje razvojem informacijskih sistema 10.1. Uvod u razvoj informacijskih sistema

Problematika razvoja (analize i projektiranja) informacijskih sistema predstavlja zasebno područje primjene informacijskih tehnologija. U proteklom 40-godišnjem periodu (od sredine 60-ih godina prošlog stoljeća) uporedo sa sve većom primjenom IT-a u poslovnim sistemima, razvijen je veliki broj metoda, metodologija, tehnika, alata itd. koje se koriste u razvoju poslovnih i informacijskih sistema općenito. Kod svih pristupa, međutim, prisutan je stav da je razvoj poslovnog informacijskog sistema funkcija strateških ciljeva poslovnog sistema (slika 10.1, Turban et al., 2005):

Slika 10.1. Razvoj IS-a: osnovni okvir


518

Pristupi u razvoju informacijskih sistema koji se danas najčešće koriste su:

1. Tradicionalni - strukturirani razvoj sistema zasnovan na životnom

ciklusu sistema (System Development Life Cycle - SDLC) 2. Softverski inženjering, uz korištenje CASE alata 3. Prototipski razvoj (Prototyping) 4. Korisnički razvoj 5. “Zajednički dizajn aplikacija” (Joint Application Development -

JAD) 6. “Brzi razvoj aplikacija” (Rapid Application Development - RAD) 7. Objektno-orijentirani razvoj (Object-oriented Development) 8. “Ekstremno programiranje” (Extreme Programming - XP) 9. “Komponentni razvoj” (Component-based Development) 10. Outsourcing ili ASP pristup (Application Service Providers) 11. Nabavka kompletnih integriranih softverskih rješenja (paketa) 12. Utility ili On-demand kompjuting

U teoriji i praksi informacijskih sistema postoji više metodoloških pristupa – izrađenih metodologija koje su razvili IT/IS naučnici i profesionalci kao što su: SDM, ISAC, BSP, IE, SSADT, Yourdon, Fusion, UML itd. Jedna takva metoda (Fusion) bit će obrazložena detaljnije u poglavlju o softverskom inženjeringu. Koncept životnog ciklusa razvoja sistema (SDLC) predstavlja formalni i sveobuhvatni okvir za razvoj IS-a. SDLC (System Development Life Cycle) definira glavne korake u toku realizacije projekta razvoja IS kao:

• Iniciranje projekta • Studija izvodljivosti • Analiza sistema • Logička analiza i projektiranje • Razvoj ili akvizicija • Implementacija • Funkcioniranje • Postimplementacija • Održavanje

Treba napomenuti da nazivi i broj faza u SDLC modelu ovise o konkretnoj metodologiji i pristupu autora.


519

Slika 10.2. SDLC pristup u razvoju sistema

Softverski paketi namijenjeni kompjuterski asistiranom razvoju sistema koriste se u okviru projekata softverskog inženjeringa. Integrirani softverski paketi u formi CASE alata, generatora aplikacija i generatora izvještaja pomažu korisnicima ili analitičarima sistema u razvoju aplikacija. Savremeni CASE alati podržavaju i funkcije automatskog generiranja koda (code generator), direktno iz skupa dijagrama koji su prethodno kreirani u fazi logičkog dizajna. Savremeni CASE alati i alati za razvoj aplikacija sadrže i tzv. “code advisor” module koji imaju mogućnost “savjetovanja” u procesu pisanja koda i ispravljanja grešaka. CASE alati podržavaju automatsko generiranje sistemske dokumentacije i rječnika podataka. Sadrže i alate za tzv. reverzni inženjering, pri čemu je moguće iz dijela programskog koda generirati logičke sheme i dijagrame. Prototipski razvoj je tzv. “brzi i prljavi” način u razvoju sistema gdje se aktuelni radni model (prototip) informacijskog sistema koji treba korisnik brzo razvija, uz korištenje generatora aplikacija i interaktivnog procesa između analitičara i korisnika. Korisnik može odmah otpočeti s korištenjem prototipa i analitičar ga modificira sve dok on ne bude prihvatljiv za korisnika. Tada se radi finalna verzija sistema, koja se zatim


520

predaje nazad korisniku na upotrebu. Umjesto pravljenja detaljnih specifikacija, projektanti generalno zapisuju ono što korisnici žele. Korisnički razvoj sistema se često naziva i “uradi sam” način razvoja sistema. Primjenjuju ga informatički obrazovani korisnici koji, uz moćne CASE alate i integrirane sisteme za razvoj aplikacija, mogu razvijati informacijske sisteme i bez profesionalnih sistem analitičara. JAD je metoda prikupljanja zahtjeva grupe korisnika i kreiranje sistemskih projekata. Najčešće se koristi unutar faze analize i projektiranja prethodno navedene SDLC metode. U kasičnom SDLC pristupu, analitičari sistema intervjuiraju direktno korisnike da bi razumjeli potrebe svakog korisnika. Kod JAD metode organiziraju se grupni sastanci na kojima učestvuju i korisnici i analitičari. U toku tih sastanaka korisnici definiraju sistemske zahtjeve i dolazi do usaglašavanja. Brzi razvoj aplikacija (Rapid Application Development - RAD) predstavlja pristup u razvoju aplikacija kao centralne komponente informacijskog sistema. Koriste se odgovarajući RAD alati (application development suites) koji obično sadrže sljedeće komponente: CASE alat, kompajler(e) za jedan ili više programskih jezika, programske biblioteke, alate za razvoj GUI interfejsa, komponente za višestruku upotrebu (reusable components), potprograme – biblioteke, predefinirane GUI templejte kao što su: prozori (windows), dugmad (buttons), dijaloški ekrani i sl., generator koda, itd.

Slika 10.3. RAD pristup u razvoju sistema

Objektno-orijentiran razvoj i komponentno-zasnovan razvoj predstavljaju kvalitativno nove pristupe u razvoju softvera i informacijskih sistema u cjelini. O ovim pristupima će detaljnije biti govora u nastavku u


521

okviru sekcije koja govori o softverskom inženjeringu. Ovoj listi treba svakako dodati pristupe zasnovane na BPR-u (Business Process Reeingineering), projekte koji obično podrazumijevaju kako reinženjering postojećih poslovnih procesa, tako i reinženjering postojećeg informacijskog sistema. Ovakvi projekti su u većini slučajeva ERP-oriented, rezultirajući u većini slučajeva nabavkom i implementacijom ERP softverskih paketa. Ova kombinacija se isto tako može smatrati pristupom u izgradnji informacijskog sistema. Također, treba naglasiti da su moguće (i poželjne) kombinacije i istovremeno korištenje dvaju ili više metodoloških pristupa. Outsourcing funkcija IS-a odnosi se na “povjeravanje” dijela ili kompletne obrade podataka drugoj firmi koja se specijalizirala u toj vrsti biznisa. Ovdje postoje različiti modaliteti, pri čemu je jedan od najvažnijih i najčešće korištenih pristupa tzv. ASP model. ASP firme (Application Service Providers) se profesionalno bave organizacijom obrade podataka za svoje klijente (firme) na način da na svojim serverima postavljaju i organiziraju kompletne aplikacijske platforme za firme – klijente. I ovaj pristup, kao i ostali, ima svoje prednosti i nedostatke. Glavna prednost za firmu koja “unajmljuje” takvu vrstu usluge je u tome što se može fokusirati na svoj “core” business bez potrebe organizacije zasebne informatičke službe. Osnovni nedostatak je u tome što firma postaje apsolutno ovisna o ASP-u. Nedostaci oursourcing pristupa doveli su do pojave tzv. backsourcing-a, koji predstavlja proces u kojem firma ponovo preuzima odgovornost za IT funkcije koje su prethodno povjerene drugoj firmi. Najnovija tehnologija u području poslovnog kompjutinga kao varijanta ASP modela je tzv. „On-demand Computing“ (Utility Computing, SaaS - Software as a Service). On-demand Computing se kao tehnologija pojavila prije nekoliko godina i predstavlja kvalitativno nov pristup u organizaciji obrade podataka u poslovnim i drugim organizacijskim sistemima. Radi se o novoj paradigmi u obradi podataka koja omogućava leasing (“iznajmljivanje”) resursa za obradu podataka, njihovo korištenje i fakturisanje po tzv. principu ”Pay-As-You-Go). Po sličnosti s korištenjem i plaćanjem električne energije kod tzv. Utility sistema (kod nas su to elektroprivredne organizacije), cjelokupna paradigma je dobila naziv Utility Computing. U novije vrijeme, više se koristi termin SaaS. Skoro svi glavni softverski giganti prihvatili su SaaS model.


522

10.2. Softverski inženjering – upravljanje razvojem aplikacija Pojam "softverski inženjering" (software engineering) obično se definira kao računarsko programiranje u širem smislu i uglavnom koristi u kontekstu kompleksnijih softverskih projekata. Mi se nećemo detaljnije baviti tim konceptualnim pitanjima već će nam cilj biti pružiti jedan metodološko-pragmatički okvir primjene informacijske tehnologije u postupku razvoja aplikacija. Stoga ćemo softverski inženjering jednostavno posmatrati kao skup metoda, tehnika, alata i postupaka koji se koriste u procesu razvoja računarskih aplikacija. Naredna slika predstavlja pokušaj definiranja osnovnog okvira softverskog inženjeringa:

Slika 10.4. Osnovni okvir softverskog inženjeringa Prva faza u razvoju aplikacije, bez obzira na OS okruženje, obično se odnosi na određivanje cilja i definiranje liste zahtjeva koje treba da zadovolji određena aplikacija. Nakon toga slijedi razmatranje i usvajanje odgovarajuće paradigme koja će biti osnova za razvoj. U današnjim uvjetima razvoja softvera to je skoro po pravilu objektno-orijentirani pristup, mada nije isključena ni primjena drugih pristupa. Sljedeća


523

instanca je u selekciji OO metoda ili metodologija koja treba da posluži kao vodič u razvoju softvera. Kada je u pitanju OO pristup, danas se uglavnom koriste sljedeće metode:

• Rumbaugh OMT • Booch OOAD • Martin/Odell OOIE • Fusion • Shlaer/Mellor OOA • Coad/Yourdon OOAD • UML

UML metoda (Unified Modelling Language) je postala de-facto standard kada je u pitanju OO-bazirani razvoj aplikacija. Danas je ova metoda prerasla u jedinstveni (unificirani) meta-jezik ili skup specifikacija za modeliranje OO aplikacija. Pokriva ne samo modeliranje aplikacijske arhitekture, već i modeliranje podataka i poslovnih procesa (www.uml.org).

Slika 10.5. UML i OMG

Ovisno o izboru metode, sljedeći korak se sastoji u odabiru odgovarajućeg CASE alata koji podržava tu metodu. Pri izboru CASE alata treba voditi računa da postoje dvije grupe programa koji se obično nazivaju CASE alatima. U prvu grupu spadaju programi koji služe isključivo za crtanje odgovarajućih dijagrama, a bez istinskih obilježja pravih CASE alata. U ta obilježja spadaju: mogućnost kreiranja rječnika podataka, automatsko propagiranje informacija između pojedinih faza u razvoju, automatsko generiranje koda u određenom programskom jeziku, reverzni inženjering itd. Koji alat će se izabrati ovisi o složenosti samog projekta, kao i o finansijskim sredstvima koja stoje na raspolaganju. Pravi CASE alati podržavaju čak i neke aspekte faze implementacije, kao što je generiranje koda. Međutim, i pored toga, neophodno je imati na raspolaganju odgovarajući razvojni softver koji u potpunosti podržava faze implementacije i testiranja softvera. Razvojni softver obično sadrži sljedeće komponente:

http://www.uml.org/


524

• editor za vizualni dizajn klasa u sistemu (Class Editor), • programski editor, ili editor za kodiranje (Program Editor), • programski bilder (Program Builder), • programski debuger (Program Debugger), • komponente za integraciju sa bazom podataka, • kod-savjetnik (Code Advisor); ovo je obično opcionalni modul.

Razvojni alat obično sadrži i komponentu koja se koristi u razvoju grafičkog korisničkog interfejsa (Graphical User Interface - GUI). Ako to nije slučaj, onda je neophodno osigurati i taj program koji značajno poboljšava produktivnost u razvoju GUI-a. Ovi programi obično sadrže veći broj standardnih GUI komponenata kao što su: meniji, dijalog windowsi, ikone itd. U PC okruženju obično su zasnovani na Microsoftovom MFC (Microsoft Foundation Class Librrary) ili Borlandovom OWL (Object Windows Library), odnosno VCL (Visual Class Library) standardu, dok su na UNIX platformi obično bazirani na tzv. X/Motif standardima i njihovim raznim modifikacijama. Na slici 10.6. prikazan je jedan mogući pristup u izboru razvojnog okruženja na UNIX platformi:

Slika 10.6. Osnovni okvir softverskog inženjeringa (UNIX)


525

Kao što se može vidjeti, pristup je baziran na sljedećim komponentama*:

• OO pristup kao razvojna paradigma • Fusion kao OO metod • Paradigm Plus kao CASE alat • HP SoftBench kao razvojno okruženje • UIM/X kao GUI razvojni alat • C++ kao implementacijski jezik • STL, Motif, Ux kao programske biblioteke • ORACLE kao sistem za upravljanje bazom podataka.

Naravno, moguće je koristiti i druge kombinacije metoda i alata, kao što prikazuje slika 10.7. gdje je dat mogući okvir razvoja za PC Windows platformu:

Slika 10.7. Osnovni okvir softverskog inženjeringa (PC) Drugi pristup je baziran na korištenju sljedećih metoda (alata):

* Navedeni set komponenata je starijeg datuma i odnosi se na raspoložive metode i alate s kraja 90-ih godina. Neki od navedenih metoda, alata i tehnika su ili napušteni u smislu daljnjeg razvoja ili redefinirani u okviru nekih novih proizvoda.


526

• OO paradigma • UML metod • Rational ROSE CASE alat • C++ Builder aplikacijsko i GUI razvojno okruženje • C++ implementacijski jezik • STL, VCL, API programske biblioteke • Inter Base sistem za upravljanje bazom podataka.

U nastavku ćemo prikazati tok jednog ovakvog softversko-inženjerskog projekta i dati karakteristike triju osnovnih komponenata: OO metoda, CASE alata, te razvojnog okruženja. Kao primjer navedenih metoda korišteni su: Fusion metod, Paradigm Plus CASE alat, i HP SoftBench razvojni alat. Nakon razmatranja ovog skupa, dat ćemo kratak osvrt i na neke druge metode (alate) koje su u novije vrijeme sve više aktuelne: UML metod, Rational ROSE CASE alat i C++ Builder kao razvojno okruženje. Osnovni pojmovi u objektno-orijentiranom pristupu Objektno-orijentirani pristup u razvoju softvera zasniva se na sljedećim osnovnim terminima i konceptima: • Objekti (Objects) - Predstavljaju osnovnu jedinicu u cjelokupnom

procesu razvoja, od analize, preko dizajna do same implementacije, odnosno programiranja. Objekti se mogu definirati kao instance organizirane u klase sa zajedničkim svojstvima.

• Poruke (Messages) - Objekti, klase i njihove instance komuniciraju razmjenjivanjem poruka. Poruke su najčešće implementirane putem odgovarajućih funkcija ili funkcijskih poziva.

• Enkapsulacija (Encapsulation) - Strukture podataka i implementacijski detalji jednog objekta sakriveni su od drugih objekata u sistemu. Jedini način pristupa objektu sastoji se u slanju odgovarajuće poruke koja ima za rezultat inicijalizaciju određenog metoda u okviru klase.

• Nasljeđivanje (Inheritance) - Instance unutar određene klase po pravilu imaju sva svojstva te klase. Međutim, moguće je također da klasa nasljeđuje određena svojstva neke njoj nadređene klase koja se obično naziva superklasa.

• Polimorfizam (Polymorphism) - Predstavlja mogućnost korištenja jednog istog izraza za izvršavanje različitih operacija.


527

Objektno-orijentirani pristup, slično kao i ostali pristupi u razvoju aplikacija, cjelokupan proces dijeli u nekoliko faza. Ovisno o konkretnoj OO metodi, taj broj ide od tri pa do deset ili čak više, ali se može reći da su osnovne faze sljedeće:

• Analiza (Analysis) • Projektiranje(Design) • Implementacija (Implementation)

O ovim fazama bit će govora detaljnije u nastavku kada budemo govorili o jednoj od OO metoda (Fusion). Fusion metoda Fusion je naziv za metodu za razvoj aplikacija zasnovanih na objektno- orijentiranom pristupu. Razvio ju je Hewlett-Packard početkom 90-ih godina. Smatra se da pripada drugoj generaciji OO metoda i predstavlja kombinaciju tehnika koje koriste neke druge OO metode kao OMT, Booch, Objectory itd. Na slici 10.8. je dat prikaz Fusion metode* i njenih osnovnih faza. Kao što se sa slike može vidjeti, Fusion metoda cjelokupan proces razvoja aplikacije dijeli u tri faze:

• analiza, • dizajn, • implementacija.

U daljnjem tekstu dat ćemo neke osnovne karakteristike svake od ovih faza. Analiza. Proces razvoja aplikacije počinje definiranjem liste zahtjeva koje treba da ispuni ta aplikacija. Fusion nema posebne tehnike za njihovo vizuelno opisivanje, u tu svrhu se koristi obični tekstualni dokument, dok neke druge OO metode koriste tzv. Use Case dijagrame. U toku analize, * Fusion metoda je doživjela sudbinu velikog broja metoda i tehnika – taj projekat je napušten prije svega zbog prihvatanja UML-a kao standardnog jezika i metodologije za razvoj OO aplikacija. Mi smo Fusion predstavili kao primjer OO metode koja uključuje sve značajnije karakteristike OO pristupa i pokušali objasniti osnovne elemente OO razvoja. UML koristi veliki broj notacijskih simbola i tehnika kao i Fusion.


528

kreiraju se dva modela: Objektni model (Object Model) i Interfejs model (Interface Model). Objektni model je ustvari graf koji predstavlja statičku strukturu sistema. Baziran je na principima tzv. Entity-Relationship pristupa u modeliranju podataka koji se koristi kao osnova za kreiranje baza podataka. U određenoj mjeri, ER pristup je modificiran da bi se udovoljilo sintaksi i semantici OO pristupa. Tako, naprimjer, u Objektnom modelu se ne koristi termin "entitet" već "klasa" i slično. Slika 10.9. daje prikaz notacije koja se koristi u izgradnji Objektnog modela.

Slika 10.8. Osnovne faze Fusion metode

Pošto Objektni model predstavlja statičku strukturu sistema, postoji potreba da se na odgovarajući način obuhvati i dinamički aspekt sistema, tj. funkcioniranje sistema i njegova interakcija sa okruženjem. U tu svrhu se kreira Interfejs model koji u analizu uvodi tzv. agente (Agents), odnosno entitete iz okruženja koji na bilo koji način komuniciraju sa


529

sistemom. Fusion tu komunikaciju opisuje dvjema vrstama aktivnosti koje se nazivaju: sistemske operacije (System Operations) i sistemski događaji (System Events). U prvom slučaju se radi o aktivnostima koje agent usmjerava ka sistemu, a drugo su aktivnosti koje teku od sistema ka agentima. Interfejs model sačinjavaju tri modela (dijagrama):

• Dijagrami scenarija (Scenario Diagrams ili Time-line Diagrams)

• Operacijski model (Operation Model) • Model životnog ciklusa (Life-Cycle Model)

Slika 10.9. Notacija za Objektni model


530

Dijagrami scenarija ili scenarijski dijagrami se koriste za grafičko prikazivanje mogućih scenarija korištenja sistema od strane agenata iz okruženja. Na sljedećoj slici je dat prikaz jednog takvog scenarija:

Slika 10.10. Scenarijski dijagrami

Operacijski model detaljno definira sistemske operacije i u tu svrhu se koristi sintaksa prikazana na sljedećoj slici:

Slika 10.11. Sintaksa Operacijskog modela

Životni ciklus opisuje kako sistem djeluje prema okruženju. Definiraju se sve moguće aktivnosti i njihov tok za što Fusion ima odgovarajuću sintaksu. Radi se o tekstualnom opisu aktivnosti funkcioniranja sistema sa dosta simbola, "if-then" iskaza, što kod složenijih projekata ozbiljno ugrožava preglednost i čitljivost jednog takvog životnog ciklusa. Dizajn. Nakon detaljno urađene analize i nakon unošenja svih elemenata analize u tzv. rječnik podataka (Data Dictionary), pristupa se dizajnu sistema. U okviru dizajna se kreiraju određene OO programske strukture koje predstavljaju osnovu za treću fazu - fazu implementacije, u kojoj se vrši efektivno kodiranje u odgovarajućem programskom jeziku. Fusion metoda posmatra proces dizajna kroz četiri vrste modela (grafova):


531

Grafovi koji prikazuju interakciju objekata (Object Interaction Graphs - OIG). Ovi grafovi se izrađuju za svaku sistemsku operaciju definiranu u analizi sistema, u dijelu koji se odnosi na scenarijske dijagrame i operacijski model. Predstavljaju detaljan opis sistemske operacije sa definiranjem objekata ili kolekcija objekata i relacija između njih radi izvršenja cilja te operacija. Treba naglasiti da relacije između objekata imaju formu "poruka" (messages) shodno OO pristupu. Svaki OIG pored grafičkog prikaza sadrži i tekstualni dio koji opisuje strukturu poruka koje će kasnije u fazi implementacije biti prevedene u odgovarajuće rutine ovisno o programskom jeziku. Sljedeća slika predstavlja sintaksu koja se koristi u konstrukciji OIG-a:

Slika 10.12. Sintaksa OIG-a


532

Grafovi vidljivosti (Visibility Graphs - VG). Ovi grafovi služe da se za svaku poruku sa OIG-a odredi niz parametara koji su bitni sa aspekta implementacije. Određuje se npr. da li je konkretna poruka, odnosno veza između dva objekta stalna ili privremena, da li jedan objekat (server) ekskluzivno koristi drugi objekat (klijent) ili se klijent dijeli sa drugim server objektima itd. Slika 10.13 daje pregled sintakse grafova vidljivosti:

Slika 10.13. Notacija kod grafova vidljivosti


533

Opisi klasa (Class Descriptions). Opisi klasa predstavljaju sintetički izraz atributa klasa (objekata), relacija i karaktera relacija između objekata. Ovi opisi se prave za svaku klasu definiranu u postupku analize i predstavljaju osnovu za narednu fazu - fazu implementacije. Za razliku od prethodna dva aspekta dizajna, opisi klasa nisu bazirani na grafičkom prikazu već se radi o tzv. pseudo kodu koji nije ništa drugo nego najobičniji tekst dokument. Neki CASE alati podržavaju ovaj aspekt Fusiona, čak i direktno generiranje koda u određenom programskom jeziku, što u znatnoj mjeru skraćuje postupak implementacije. Na slici 10.14 je opisan postupak generiranja opisa klasa:

Slika 10.14. Način kreiranja Opisa klasa


534

Grafovi nasljeđivanja (Inheritance Graphs). Ovi grafovi služe da se Opisi klasa dopune tzv. Inheritance strukturama. Ove strukture su jedno od glavnih svojstava OO pristupa, kako je naglašeno u definiciji OO pristupa.

Slika 10.15. Tipovi nasljeđivanja klasa Implementacija (Implementation). Implementacija je posljednja faza u Fusion projektu razvoja aplikacija. Može biti vrlo jednostavna i može se provesti relativno brzo ako su prethodne faze analize i dizajna urađene detaljno i korektno. Kodiranje se izvodi korištenjem informacija iz sljedećih izvora:

• Opisi klasa, • Tekstualni opisi iz OIG-a, • Životni ciklus sistema, • Rječnik podataka.

Sam proces implementacije se uglavnom bazira na pisanju koda u prethodno odabranom programskom jeziku. Naravno, vrlo je teško postići da faze analize i dizajna riješe sve probleme u razvoju aplikacije, te je stoga programersko iskustvo vrlo bitno u ovoj fazi.


535

Paradigm Plus CASE alat

Nakon definiranja osnovnog metodološkog okvira u razvoju OO aplikacija, te razmatranja jedne od metoda koja se može koristiti kao vodič u tom procesu, sljedeći korak u ciklusu razvoja softvera je izbor odgovarajućeg CASE alata koji podržava odabrani metodološki okvir. U tom cilju, u nastavku predstavljamo jedan od CASE alata - Paradigm Plus firme Platinum (www.platinum.com), sada u sastavu firme Computer Associates (www.cai.com). Paradigm Plus CASE alat je redefiniran i dopunjen, najprije u ERwin, a danas je sastavni dio CA-ovog modelskog alata AllFusion. U nastavku dajemo osnovne karakteristike Paradigm Plusa, prvenstveno u funkciji prezentiranja sadržaja jednog tipičnog CASE alata.

Osnovne karakteristike Paradigm Plus CASE alata Paradigm Plus CASE alat je sveobuhvatan program zato što podržava skoro sve poznatije OO metode koje se danas koriste: Rumbaugh/OMT metoda, Booch OOAD metoda, UML metoda, Fusion metoda, Martin/Odell OOIE metoda, Shlaer/Mellor OOA metoda, Coad/Yourdon OOAD metoda, OOCL metoda. Pored toga, Paradigm Plus sadrži i neke druge tehnike koje su neovisne o konkretnoj metodi, kao što su: Project Model, Use Case Model i Architecture Model. Ove dodatne tehnike su korisne u upravljanju projektom, sveobuhvatnijem tretiranju zahtjeva korisnika i efikasnijem definiranju arhitekture sistema. Pored podrške u razvoju OO aplikacija, Paradigm Plus podržava također razvoj DB aplikacija, na način što omogućava kreiranje logičkog i fizičkog modela baze podataka. Bez obzira na karakter aplikacije, jedan ovakav CASE alat je koristan jer obezbjeđuje sljedeće:

- grafičke tehnike analize i dizajna sistema, - dokumentaciju preko rječnika podataka, - upravljanje projektom, - dijelom podržava i fazu implementacije, odnosno generiranja

koda u određenom programskom jeziku. Paradigm Plus je raspoloživ kao PC i kao UNIX verzija. U knjizi je korištena PC verzija. S obzirom da smo već dali osnovne karakteristike Fusion metode, u nastavku ćemo prezentirati nekoliko dijagrama kreiranih u pojedinim

http://www.platinum.com)/

http://www.cai.com/


536

fazama Fusion projekta pomoću Paradigm Plus CASE alata. Namjera nam nije pokazati način kreiranja dijagrama s obzirom na to da je alat vrlo jednostavan za korištenje (user-friendly).

• "Use Case" dijagram

Slika 10.16. "Use-Case" dijagram

• Objektni dijagram

Slika 10.17. Objektni dijagram

• Životni ciklus

Slika 10.18. Životni ciklus (jedna od sistemskih operacija)


537

• Scenario Dijagram

Slika 10.19. Scenario dijagram

• Operacijski model // FUSION METHODOLOGY - OPERATION MODEL OPERATION: run_model DESCRIPTION: requests to obtain an optimum production plan for a model ------------------------------------------------------ READS: modellid CHANGES: interface:GUI new solverinput:SolverInput SENDS: enduser:{model_validation_request} solver:{solver_input} ASSUMES: An open model can be run RESULT: End user asks system to run the currently open model.

Slika 10.20. Sadržaj operacijskog modela


538

• Object Interaction Graph

Slika 10.21. Object Interaction Graph

• Visibility Graph

Slika 10.22. Visibility Graph

• Opisi klasa i generiranje koda

Paradigm Plus podržava kreiranje opisa klasa (Class Descriptions) u okviru Dizajn faze Fusion metode. Također, Paradigm Plus omogućava automatsko generiranje koda u odgovarajućem programskom jeziku (C, C++, Delphi, itd.), iako treba imati u vidu da tako generiran kod nije potpun. Konkretno, kod Fusion metode nedostatak se sastoji u tome što P+ generira kod koristeći informacije samo sa Objektnih dijagrama. Zato kažemo da je tako generiran kod nepotpun, jer prema Fusion metodi,


539

opisi klasa moraju sadržavati informacije ne samo sa Objektnih dijagrama, već i sa sljedećih dijagrama (modela): Object Interaction Graphs i Visibility Graphs. Postoje i neke druge nedosljednosti, kao npr. direktno prevođenje agregacijskih relacija (aggregation relationships) u objektne atribute (object-valued attributes) bez uzimanja u obzir informacija sa Visibility grafova itd. U nastavku je dat primjer .h i .cpp fajlova generiranih pomoću Code Generation skripta, C++ opcije . //+==================================================== //| [PRODUCT NAME], Copyright [YEAR] [COMPANY NAME] All Rights //Reserved. //|------------------------------------------------------------------ //This software contains valuable trade secrets and //proprietary //| information of [COMPANY NAME] and is protected by law. It may not //be copied or distributed in any form or medium, disclosed to third //parties, reverse engineered or used in any manner without prior //ritten authorization from [COMPANY NAME]. //------------------------------------------------------------------- //| MODULE: //|------------------------------------------------------------------ //| Who | Date | Description //|------------------------------------------------------------------ //| P+ | Oct 19, 98 | Last Code Generation //+==================================================== #ifndef Drum_H #define Drum_H #include "Manifest.h" #include "Loading_.h" #include "Štore_Bu.h" //##begin class Drum //+==================================================== //| CLASS: Drum //|------------------------------------------------------------------ //| PURPOSE: Container for a chemical. //|------------------------------------------------------------------ //| ATTRIBUTES: //| char chemical_type //|------------------------ Association Attributes ------------------


540

//| Manifest *documents //| Loading_Bay *contains //| Štore_Building *holds //|------------------------------------------------------------------ //| Who | Date | Description //|------------------------------------------------------------------ //| P+ | Oct 19, 98 | Last Code Generation //+===================================================== class Drum { private: Manifest *documents; Loading_Bay *contains; Štore_Building *holds; public: Drum(void); ~Drum(void); char chemical_type[30]; }; //##end class Drum #endif

Slika 10.23. Automatsko generiranje koda – C++ opcija SoftBench razvojni alat HP SoftBench je integrirani razvojni alat firme HP (www.hp.com) koji se do prije nekoliko godina koristio za razvoj aplikacija u HP-UX okruženju. Spada u grupu tzv. RAD (Rapid Application Development) alata i podržava razvoj aplikacija u C, C++ i COBOL-u. Slično kao i Paradigm Plus, HP SoftBench je redefiniran i inkorporiran u novije razvojne alate (detaljnije vidjeti na www.hp.com). Ovdje ga navodimo kao primjer razvojnog alata u kontekstu prezentiranja osnovnih komponenata i mogućnosti jednog takvog alata. Naredna slika prikazuje osnovni ToolBar SoftBencha:

http://www.hp.com/

http://www.hp.com/


541

Slika 10.24. HP SoftBench

Sa slike se može vidjeti da se SoftBench sastoji od sljedećih alata (modula):

• Programski editor (Program Editor) - vrlo moćan editor teksta.

• Programski bilder (Program Builder) - za kompajliranje izvornog koda.

• Statički analizator (Static Analyzer). Static Analyzer je alat za analizu izvornog koda i vrlo je koristan za razumijevanje strukture koda. Omogućava vizuelnu prezentaciju složenih relacija između pojedinih modula softverskog projekta.

• Konfiguracijski menadžer (Configuration Manager). Konfiguracijski menadžer osigurava podršku u timskom radu na složenijim projektima u smislu upravljanja različitim verzijama izvornog koda.

• Debager (Debugger) - za otkrivanje grešaka u run-time modu.

• Analizator performansi (Performance Analyzer) - za analizu performansi sistema.

• Editor klasa (Class Editor). Class Editor omogućava vizuelno kreiranje C++ koda, uključujući osnovne strukture objektnog programiranja kao što su: klase, relacije nasljeđivanja, funkcijske i data module klasa. Na osnovu vizuelnog modela, Class Editor automatski kreira izvorni C++ kod.


542

• "Savjetnik" za kod (Code Advisor). Koristi se za otkrivanje onih grešaka u kodu koje se inače teško pronalaze. To je omogućeno pomoću na pravilima zasnovanog (rules-based) modula koji se naziva "čeker" izvornog koda (source code checker).

Osnovni modul SoftBencha koji pomaže u fazi kreiranja kompletne strukture klasa je Class Editor koji omogućava konstrukciju C++ programa koristeći vizuelni, tj. GUI način. Ima određena svojstva CASE alata, posebno u dijelu koji se odnosi na definiranje strukture klasa i automatsko generiranje koda.

Slika 10.25. SoftBench Class Editor UIM/X GUI razvojni alat UIM/X je proizvod firme Visual Edge (www.visualedge.com), koja je od sredine 2005. godine u sastavu firme Integrated Computer Solutions (www.ics.com). Koristi se za razvoj grafičkog interfejsa (GUI) u razvoju aplikacija za UNIX platforme. Alat ima verzije za komercijalne UNIX platforme (Solaris, HP-UX, IRIX, AIX), kao i za RedHat Linux. Baziran je na OSF/Motif-platformi koja se smatra standardom kada je u pitanju grafičko okruženje na UNIX mašinama. Sadrži ugrađeni C-interpreter, a također može da generira i C++ kod. U znatnoj mjeri olakšava razvoj GUI interfejsa jer raspolaže paletom tzv. vidžet ikona (widget icons) koji predstavljaju prethodno kreirane GUI objekte. Ikone su organizirane u razne kategorije, kao što su napr: Primitives, Managers, Menus, Dialogs, Shells i Compound Objects.

http://www.visualedge.com/

http://www.ics.com/


543

Slika 10.26. UIM/X

Prethodna slika daje prikaz raspoloživih GUI formi koje je moguće na vrlo jednostavan način kreirati pomoću UIM/X-a. Ove forme su raspoložive u okviru tzv. palete i njihovo uključivanje u odgovarajuće programske module je uglavnom bazirano na tzv. “copy-paste” ili “drag-and-drop” tehnikama.


544

UML metoda

Unified Modelling Language (UML) je nastao kao OO metoda, ali se u posljednje vrijeme nametnuo kao standard u smislu definiranja jedinstvenog jezika i notacije koja se koristi u postupku razvoja softvera (www.uml.org, www.omg.org). Interesantno je napomenuti da su ga kao takvog prihvatili i autori drugih OO metoda razvijenih u posljednjih 10-ak godina, a i proizvođači CASE alata kao Platinum i Rational. Prethodno opisani Paradigm Plus podržava UML metodu, dok je ROSE CASE alat firme Rational u potpunosti baziran na ovoj metodi.

Tekuća verzija UML standarda (2.0) definira 13 vrsta dijagrama podijeljenih u tri kategorije:

• Dijagrami strukture (Structure Diagrams) • Dijagrami ponašanja (Behavior Diagrams) • Interakcijski dijagrami (Interaction Diagrams)

Strukturni dijagrami služe za predstavljanje statičke aplikacijske strukture. U tu svrhu se koriste sljedeći dijagrami: Dijagram klasa (Class Diagram), Dijagram objekata (Object Diagram), Dijagram komponenata (Component Diagram), Dijagram kompozitne strukture (Composite Structure Diagram), Dijagram paketa (Package Diagram), Dijagram uvođenja (Deployment Diagram). Dijagrami ponašanja uključuju: Use Case Dijagrame, Dijagrame aktivnosti (Activity Diagrams) i tzv. Dijagrame statičkih mašina (State Machine Diagram). Interakcijski dijagrami sadrže sljedeće tipove: Dijagrami sekvenci (Sequence Diagrams), Dijagrami komunikacija (Communication Diagrams), Vremenski dijagrami (Timing Diagram), Pregledni interakcijski dijagrami (Interaction Overview Diagram).

http://www.uml.org/

http://www.omg.org/


545

Na narednim slikama su prikazani primjeri UML dijagrama. Može se uočiti visok stepen sličnosti sa Fusion notacijom.

Slika 10.27. Use Case dijagram

Slika 10.28. UML - Sekvencijski dijagram


546

Slika 10.29. UML – Component model

Slika 10.30. Class Diagram


547

Rational ROSE CASE alat Rational ROSE firme Rational Software (www.rational.com) je CASE alat novije generacije i razvijen je u potpunosti kao podrška u razvoju OO softvera koristeći UML standard. Može se koristiti kako na Windows platformi tako i na većini UNIX platformi (Sun Solaris, IBM AIX, HP-UX, SGI IRIX). Podržava C++, Visual Basic, Java i Oracle razvojna okruženja.

Slika 10.31. Rational ROSE

Prije nekoliko godina IBM je kupio firmu Rational Software tako da se sada Rational CASE alat razvija i prodaje u okviru IBM-a.

Slika 10.32. Rational software - IBM

http://www.rational.com/


548

Microsoft Visio Visio predstavlja Microsoftov proizvod za kreiranje raznih modela i dijagrama u različitim oblastima primjene kao što su: razvoj planova, BPR, modeliranje baza podataka, procesni inženjering itd.

Slika 10.33. Microsoft Visio

C++ Builder razvojno okruženje C++ Builder je RAD (Rapid Application Development) alat firme Borland (www.borland.com) za razvoj aplikacija koje će raditi u Windows okruženju i s grafičkim interfejsom i koje će kao implementacijski jezik imati C++. Radi se o integriranom aplikacijskom okruženju koje se može koristiti za izradu raznih aplikacija kao što su:

http://www.borland.com/


549

• Standardne single-user aplikacije • Client-server aplikacije • DBMS aplikacije • Internet i intranet aplikacije itd.

C++ Builder razvojno okruženje (IDE - Integrated Development Environment) sastoji se od sljedećih glavnih dijelova (slika 8.30):

Slika 10.34. C++ Builder

• Glavni menu i toolbar (Main Menu and Toolbar) • Paleta s komponentama (Components Palette) • Dizajner formi (Form Designer) • Editor koda (Code Editor) • Objektni inspektor (Object Inspector) • Projektni menadžer (Project Manager)

Pored toga što se radi o integriranom razvojnom alatu, glavna pomoć se sastoji u kreiranju korisničkog interfejsa pošto C++ Builder pruža čitav niz predefiniranih, odnosno prethodno urađenih objekata tako da programer


550

ne mora da piše iznova kod za veliki broj komponenata koje čine grafički interfejs. Kreiranje interfejsa, pa čak i nekih aspekata same aplikacije, prilično je jednostavno, međutim, treba odmah napomenuti da je poznavanje implementacijskog programskog jezika neophodno i veoma bitno za uspješan razvoj aplikacije. Ovo znači da, iako svaka nova verzija nekog razvojnog alata donosi manji ili veći broj unapređenja u smislu oslobađanja programera od određenog obima programerskih rutina, još uvijek je znanje i iskustvo programera nezamjenjivo u ovom poslu. Inače, C++ Builder je nastao nakon što je firma Borland 1995. godine na tržište izbacila jedan kvalitativno nov, po mnogima čak i revolucionaran, proizvod nazvan Delphi. Delphi je omogućavao razvoj aplikacija koristeći tzv. komponente, koje nisu ništa drugo do određeni objekti koji su se mogli direktno sa ToolBara integrirati u aplikacijski okvir. Svaka komponenta ima određeni broj svojstava, metoda i tzv. događaja koji se iniciraju od korisnika. Delphi je nastao kao nadgradnja Pascalu, pri čemu je prethodno razvijen objektno orijentirani Pascal, i može se reći da je Delphi označio jednu efikasnu integraciju objektno - orijentiranog Pascala i na formama zasnovanog vizuelnog programiranja (form based programming). Međutim, ne treba zaboraviti da je "form based programming" najprije uveden od Microsofta sa uvođenjem Visual Basica. Delphi je također donio novi standard u vizuelnom programiranju nazvan Visual Component Library (VCL), koji je kasnije preuzet kao osnova i za C++ Builder. Inače, kad smo već kod ovih standarda, odnosno aplikacijskih okruženja, kratko ćemo navesti one najvažnije kada je u pitanju Windows platforma. To su:

• Borlandov Object Windows Library (OWL) • Microsoftov Micosoft Foundation Class Library (MFC) • Borlandov Visual Component Library (VCL)

Naredna slika prikazuje tri osnovna Borland proizvoda za razvoj aplikacija: Delphi, C++ Builder I C# Builder (sredina 2006. godine).


551

Slika 10.35. Borland razvojni alati

U nastavku dajemo osnovne informacije i nekoliko screenshotova (ekrana) koji prikazuju najnoviju verziju Borlandovog C++ Buildera (2006). C++ Builder je sastavni dio Borlandovog razvojnog seta Borland Developer Studio 2006. Sadrži veliki broja standardnih C-baziranih programskih rutina (tzv. libraries), VCL set programa za razvoj aplikacija u Windows okruženju, kao i značajan broj templejta.

Slika 10.36. C++ Builder templejti

Builder C++ Builder uključuje podršku za UML standardni notacijski jezik:


552

Slika 10.37. C++ Builder podrška za UML-a

Slika 10.38. C++ Builder podrška za UML-b


553

Od ostalih RAD alata koji se mogu naći na tržištu spomenut ćemo sljedeće: Visual Studio (www.microsoft.com), Oracle razvojni alati (www.oracle.com), PowerBuilder i PowerDesigner (www.sybase.com). Bitno je napomenuti da većina RAD alata, kako na PC, tako i na UNIX platformama, koristi sličan okvir za kreiranje aplikacija, posebno onog dijela koji se odnosi na korisnički interfejs, što se može vidjeti ako se uporede UIM/X, C++ Builder i, naprimjer, Visual Basic. Razvoj aplikacija za DBMS okruženje DBMS razvojno okruženje se obično sastoji od sljedeća dva osnovna proizvoda ili skupa proizvoda:

• DBMS Server • Razvojni alati

s tim da treba imati u vidu da većina proizvođača DBMS softvera imaju razvijene i određene aplikacije za pojedina područja poslovanja. Jedan od najpoznatijih DBMS vendora – firma Oracle, u svom programu, pored DBMS softvera, ima i razvojne alate ali i cjelovita ERP rješenja. O ovim alatima opširnije na web stranicama proizvođača (Oracle, Sybase, Microsoft, itd.). Prethodno navedeni C++ Builder podržava također razvoj DBMS-baziranih aplikacija. Naredna slika prikazuje najčešće korištene DBMS sisteme koje podržava ovaj alat.

Slika 10.39. C++ Builder podrška za DBMS


http://www.oracle.com/

http://www.sybase.com/


554

10.3. Metode za poboljšanje kvaliteta poslovnih informacijskih sistema/poslovnih procesa

Većina savremenih poslovnih i općenito organizacijskih sistema ima izgrađene informacijske sisteme. Međutim, to ne znači da tu staju napori organizacija na poboljšanju kvaliteta informacijske podrške i efikasnosti poslovnih procesa u cjelini. To se posebno odnosi na problematiku poboljšanja kvaliteta, efikasnosti i efektivnosti poslovnih procesa u organizacijama. Ovi projekti se, posebno u posljednjih 10-15 godina, smatraju jednim od glavnih načina ostvarenja strateških prednosti organizacijskih sistema. U tom kontekstu se informacijska tehnologija posmatra kao obavezan i odlučujući faktor u postizavanju tih ciljeva. U principu, danas postoje tri načina (metode) za poboljšanje kvaliteta poslovnih procesa, odnosno kvaliteta postojećeg informacijskog sistema.

a) Reinženjering poslovnih procesa (Business Process reengineering - BPR)

b) TQM pristup (Total Quality Management) c) Pristup klasične sistemske analize i dizajna

Reinženjering poslovnih procesa (Business Process Reengineering - BPR), kao jasno definirana metoda, prvi put se javlja 1990. godine u SAD od kada se značajno širi na područje Evrope. Krajem devedesetih, BPR se u SAD postepeno napušta, dok se tržište usmjerava ka jugoistočnoj Evropi, Australiji i Južnoj Americi. Nastanak reinžinjeringa poslovnih procesa kao metode ili tehnike unapređenja poslovanja veže se za imena dvojice autora: Michaela Hammera i Thomasa Davenporta. BPR predstavlja obiman poduhvat u reorganiziranju poslovnog sistema i često se poredi s hirurškom operacijom u medicinskom ili državnim udarom u političkom smislu. Stoga se, kao i svaka operacija i svako svrgavanje s vlasti, BPR smatra rizičnim projektom.

Shvaćen u klasičnom smislu, reinženjering obično podrazumijeva angažiranje vanjskih konsultanata (uglavnom velike konsultantske firme tipa: Arthur Andersen, Ernst & Young, PriceWaterhouse-Coopers, itd., u svijetu biznisa poznate kao “Big-Six Companies”).


555

Najčešće citiranu i korištenu definiciju reinženjeringa poslovnih procesa (BPR) su dali Michael Hammer i John Champy u svoj poznatoj knjizi "Reengineering the Corporation-A Manifesto for Business Revolution," koju je objavio Harper Collins, 1993. Oni definiraju BPR kao: "Temeljito redefiniranje i radikalni redizajn poslovnih procesa radi postizanja drastičnih poboljšanja ključnih parametara poslovanja (troškovi, kvalitet, brzina)". Ključni dijelovi ove definicije su:

• Temeljito – zašto se nešto radi i zašto se radi baš na taj način. • Radikalno – pokušaj da se nešto iznova osmisli, a ne da se

poboljša, uredi ili modificira. • Drastično – ne treba se baviti sitnim poboljšanjima postojećeg

već kvalitativnim skokovima. • Procesi – baviti se procesima, umjesto zadacima.

Karakteristična je i definicija* koja BPR definira u odnosu prema TQM-u i JIT-u: "Reinženjering poslovnih procesa (BPR) je blisko povezan sa JIT i TQM-om, mada je BPR, ustvari, radikalna metoda a ne samo kontinuirano poboljšavanje. On intenzivira pokušaje JIT I TQM-a da bi se napravila procesna orijentacija strateških alata i suštinske kompetencije organizacije. BPR se koncentrira na suštinski poslovni proces i koristi specifične tehnike unutar toolboxa JIT-a i TQM-a dok ne ostvare procesnu viziju." BPR je, dakle, temeljno promišljanje i radikalni redizajn poslovnih procesa radi ostvarivanja drastičnih poboljšanja osnovnih performansi sistema kao što su: troškovi, kvalitet proizvoda i usluga i sl. Iz same definicije reinžinjeringa (temeljito, radikalno, drastično) jasno je da se ova metoda ne zadovoljava malim pomacima. Osnovni pokretači BPR-a su:

• Prvo, obim i bogatstvo ponude na tržištu i s tim u vezi sve zahtjevniji i sofisticiraniji kupci.

* Johansson, H. J., McHugh, P., Pendlebury, A. J. & Wheeler III, W. A., Business Process Reengineering: BreakPoint Strategies for Market Dominance, Wiley, 1993


556

• Drugo, promjena prirode konkurencije koja dolazi s Dalekog istoka, a zasniva se na sposobnosti inovacije, a ne na cijeni.

• Treće, pokretač koji podupire prethodna dva - tehnološki razvoj, koji je prisutan u mikroelektronici i posebno njenoj primjeni u informacijskoj tehnologiji.

Specifičnost promatranja poslovnih procesa ogleda se u izmijenjenim pretpostavkama savremenog poslovanja koje se prema nekim autorima više ne zasniva na zakonitostima ekonomije ponude već ekonomije potražnje. U tom smislu posebno su bitne dvije karakteristike procesa:

• Procesi imaju svoje kupce, što znači da nije bitno samo kako se nešto radi, već zašto i za koga se to radi.

• Procesi prelaze granice organizacijskih odjela (npr. nabave, prodaje, računovodstva) pa se prethodno djeljivi zadaci sada reobjedinjavaju u koherentne poslovne procese.

Ovakvo promišljanje procesa uvjetuje potrebu promjene tradicionalne industrijske organizacije preduzeća. U fokusu BPR-a nije “unapređenje onoga što već radi” već promišljanje “zašto se nešto uopće radi tako kako se radi, odnosno može li se raditi na drugi način brže, bolje i jeftinije”. Brojna istraživanja pokazuju rastući interes za BPR. Prema izvještaju Business Intelligencea za Veliku Britaniju 77% ispitanika je već uključeno u programe reinžinjeringa, dok 13% planira pokrenuti projekte. Iako se rezultati individualnih pregleda mogu razlikovati, nema sumnje da značajan broj kompanija u Velikoj Britaniji pokazuje ozbiljan interes za BPR. Jedino vjerodostojno objašnjenje rastuće popularnosti BPR-a je u tome da reinžinjering uspostavlja preduzeće koje posjeduje neophodne mehanizme s kojima se lakše prilagođava stalnim promjenama turbulentnog okruženja u kojem djeluje. Ovakav pogled nalazi potvrdu i u nedavno objavljenom izvještaju Technology Foresight panela koji tvrdi da preduzeća moraju naučiti da samo promjene koje optimiziraju procese, a ne funkcije, mogu dovesti do svjetski priznatih performansi. Najznačajniji principi na kojima se zasniva BPR su:

1. Od više poslova napraviti jedan. 2. Zaposleni donose odluke (odlučivanje postaje dio svakog posla).


557

3. Poslovni procesi prestaju biti linearni, a uvode se, gdje god je moguće, paralelizmi koji rezultiraju uštedama u vremenu i resursima.

4. Procesi imaju više verzija. 5. Rad se obavlja tamo gdje ima najviše smisla. 6. Reducira se kontrola i provjera, uz jačanje povjerenja u

zaposlene. 7. Uvode se hibridne centralizirano-decentralizirane operacije, uz

pomoć informacijske tehnologije. BPR projekti su također IT-bazirani projekti jer podrazumijevaju korištenje različitih aspekata informacijske tehnologije. Najčešće korištene tehnike i alati su:

1. Data-flow dijagrami (alati koji omogućavaju izradu i analizu data-flow dijagrama kao što su: Visio ili napredni CASE alati tipa Paradigm Plus, ROSE, itd.),

2. Simulacijski alati kao što su: SIMPROCESS, ProModel, BPS Simulator,

3. Alati za analizu radnih procesa (Work analyses tools): I-think, BizCase, Turbo SPR,

4. Workflow alati, 5. Kompleksna ERP rješenja na nivou čitavog poslovnog sistema

Ovdje treba istaći da BPR projekti nisu isključivo IT-projekti jer uključuju čitav niz tehnika koje su usmjerene na poboljšanje efikasnosti i efektivnosti poslovnih procesa. Postoji velik broj metodologija koje se koriste za upravljanje projektima BPR-a. Najčešće korištene su:

• Hammer-Champy metodologija • Davenport metodologija • Manganelli/Klein metodologija • Kodak metodologija

Hammer-Champy metodologija definira šest koraka – faza:

1. Uvod u BPR – otpočinjanje BPR projekta od strane CEO-a 2. Identifikacija poslovnih procesa 3. Izbor poslovnih procesa 4. Razumijevanje izabranih poslovnih procesa


558

5. Redizajn izabranih poslovnih procesa 6. Implementacija redizajniranih poslovnih procesa

Davenport metodologija stavlja informacijsku tehnologiju u središte BPR-a. Informacijska tehnologija po Davenportu ima najvažniju ulogu u inovaciji poslovnih procesa. Zahvaljujući primjeni informacijske tehnologije, stara pravila odvijanja poslovnih procesa bivaju zamijenjena novim BPR-pravilima. Naredna tabela daje prikaz zamjene starih pravila novim, uz naznaku informacijske tehnologije koja je to omogućila: Staro pravilo Novo pravilo IT Informacija postoji istovremeno samo na jednom mjestu.

Informacija se istovremeno pojavljuje i koristi na toliko mjesta u organizaciji koliko je potrebno.

Zajednička baza podataka

Samo eksperti mogu obavljati složene poslove.

Generalisti mogu obavljati poslove eksperata.

Ekspertni sistemi

Poslovni sistem treba izabrati između centralizacije i decentralizacije.

Moguće je stvoriti novu organizaciju te se istovremeno koristiti prednostima centralizacije i decentralizacije.

Telekomunikacijske mreže

Menadžeri donose sve odluke.

Svaki zaposleni donosi neke odluke.

Sistemi za podršku odlučivanja, pristup bazama podataka

Zaposleni na terenu trebaju lokalni ured u kojem će se prikupljati, obrađivati i pohranjivati informacije.

Zaposleni šalju i primaju informacije ondje gdje rade.

Bežična komunikacija i prijenosni računari

Najbolji kontakt s kupcem je osobni kontakt.

Najbolji kontakt s kupcem je djelotvoran kontakt koji može biti omogućen različitim medijima.

Interaktivni videodisk, multimedija

Treba tražiti da bi se saznalo gdje se šta nalazi.

Stvari se same identificiraju. Automatska identifikacija, bar kodovi

Planovi se povremeno revidiraju i ažuriraju.

Planovi se mogu neprestano revidirati i prilagođavati novim uvjetima poslovanja.

Sve moćniji hardver i softver

Tabela. 10.1. Uloga IT-a u BPR-u


559

Po Davenportu uloga IT-a u BPR-u se reflektira putem:

• Automatizacije – eliminira se ljudski rad iz procesa, • Informatizacije – skupljanje informacija o procesu s ciljem boljeg

razumijevanja procesa • Sekvencije – mijenjaju se procesne sekvence • Praćenja – posmatranja statusa procesa i objekata • Koordiniranja procesa na daljinu • Integracijske koordinacije između zadataka i procesa • Prikupljanja i distribuiranja znanja o procesu • Eliminiranja posrednika iz procesa • Poboljšavanje analize informacije i donošenje odluka

Kod upravljanja BPR projektima treba voditi računa o skupu rizika koji na različite načine mogu utjecati na krajnje rezultate ovih projekata. Tu se, prije svega, misli na sljedeće tipove rizika:

• finansijski - stopa povrata sredstava (ROI) je ispod planirane; • tehnički – problemi u neadekvatnoj primjeni informacijskih

tehnologija za poboljšanje procesa; • organizacijski – nesklad između sposobnosti i postavljenih ciljeva,

otpor zaposlenih, gubitak podrške rukovodstava i sl. Pored BPR-a postoje i drugi pristupi koji spadaju u skupinu tzv. programa za kontinuirano poboljšanje (continuous improvement programs), a koji mogu supstituirati ili nadopuniti BPR projekte. TQM (Total Quality Management) je jedna takva filozofija – pristup koji ima za cilj da na nivou čitave organizacije uspostavi obavezu (organization-wide commitment) na stalnom poboljšanju poslovnih procesa u smislu zadovoljenja zahtjeva kupaca (improve quality wherever and whenever possible). Za razliku od BPR pristupa koji teži radikalnim zahvatima u redefiniranju poslovnih procesa, TQM pristup je fokusiran na postepene i inkrementalne promjene u smislu poboljšanja poslovnih procesa. TQM predstavlja na organizacijskom nivou definirano opredjeljenje (organization-wide commitment) za kontinuirano poboljšanje rada i zadovoljavanje zahtjeva kupaca. Radi se o jednom organiziranom naporu da se poboljša kvalitet proizvoda i usluga gdje god i kad god je to moguće. TQM se fokusira na niz uzastopnih i kontinuiranih promjena u smislu poboljšanja poslovnih procesa, dok se BPR oslanja na radikalne i


560

drastične izmjene u redizajnu tih procesa. Prema Davenportu, TQM se oslanja na poboljšanje procesa (process improvement), dok se BPR označava kao inoviranje procesa (process inovation). BPR je kao pristup nastao u SAD, dok TQM filozofija stiže iz Japana. Iako se ova dva pristupa smatraju dvjema različitim filozofijama, njihova kombinacija je moguća i poželjna. U oba slučaja informacijska tehnologija može potpomoći proces projekta poboljšanja efikasnosti i efektivnosti poslovnih procesa na način što poboljšava aspekt upravljanja informacijama. U opredjeljenju: BPR versus TQM, interesantno je navesti stav koji uglavnom zastupaju pristalice prvog pristupa. Prema tom shvatanju, TQM pristup u smislu kontinuiranog poboljšanja je dobar ako je firma “svjetski lider u svemu što čini u okviru svog biznisa”, ali je loša ili čak katastrofalna ideja ako je firma dobrano u zaostatku za svjetskim kriterijima.

Slika 10.40. Sinergijski efekti kombiniranog BPR-TQM pristupa

10.4. Aspekti upravljanja ERP projektima U poglavlju o aplikativnoj platformi navedeno je da je cijena ERP paketa vrlo visoka, iako je, zbog sve veće konkurencije, prisutan trend njihovog pada. Ono što je bitno istaći sa aspekta potencijalnih korisnika je da izdaci za sam paket (initial costs) predstavljaju samo dio ukupnih troškova vezanih za implementaciju ovih rješenja. Cijena se obično određuje prema broju klijenata i ona iznosi između 2000 i 4000 USD po


561

klijentu, s tim da broj modula koji se nabavlja također može determinirati ukupnu cijenu. Sljedeća bitna stavka su tzv. implementacijski troškovi koji se, prema nekim istraživanjima,* kreću između 3 i 10 USD na svaki dolar inicijalnih troškova. Pošto se radi o kompleksnim, standardiziranim i integriranim proizvodima, potrebno je učiniti značajne napore u praktičnoj implementaciji tih rješenja. Poslove implementacije obično obavljaju konsultantske firme kao što su: Arthur Andersen, Ernst&Young, PriceWaterhouseCoopers. U posljednje vrijeme, u cilju snižavanja troškova i skraćenja vremena implementacije, ERP proizvođači uvode posebne pristupe, kao što je npr. SAP-ov ASAP (Accelerated SAP). Kada se radi o implementaciji ERP rješenja, iskustva su pokazala da je neophodno:

• nivo kastomizacije (prilagođavanja ERP rješenja vlastitim zahtjevima) držati na minimalnom nivou, s obzirom da ERP rješenja sadrže tzv. “best-practice“ rješenja za pojedine grane;

• definirati set kriterija za kastomizaciju ERP rješenja; • pripremiti plan za fazu nakon implementacije (post-

implementation stage); • pripremiti adekvatan plan za otpor promjenama (resistance to

change) za vrijeme implementacije i postimplementacije; • biti spreman za investiranje u nova aplikativna rješenja koja se

naslanjaju na ERP sistem kao što su: Business Intelligence, Customer Relationships Management, E-commerce itd.;

• pripremiti adekvatnu “retention strategy“, tj. politiku zadržavanja ERP specijalista koji spadaju u kategoriju tzv. "hot-skills" zaposlenih;

• osigurati tzv. “job-based training“, odnosno obuku na radnom mjestu za sve zaposlene i na kontinuiranoj osnovi;

• osigurati obuku menadžera u smislu tzv. Reporting i Decision Support mogućnosti ERP sistema u cilju donošenja boljih poslovnih odluka.

Treba također imati u vidu da većinu ERP implementacija karakterizira tzv. “performance gap“ – pojava koja se odnosi na pad performansi poslovnog sistema nakon implementacije ERP rješenja koja traje, prema iskustvima implementacija, između 4 i 12 mjeseci. * Vidjeti članke o ERP-u u časopisima CIO (www.cio.com) i Datamation (www.datamation.com).

http://www.cio.com/

http://www.datamation.com)/


562

Slika 10.41. Pad performansi neposredno nakon implementacije ERP-a

Naredne dvije slike daju prikaz nekih osnovnih finansijskih fakata u vezi sa implementacijom ERP rješenja i strukturom troškova ERP projekata.

Slika 10.42. Fakti u vezi s ERP projektima


563

Slika 10.43. Troškovi ERP projekata Činjenice koje su evidentne na osnovu implementacijskih iskustava su:

• ERP projekti su skupa rješenja. • Projekat se isplati, ali tek nakon izvjesnog vremena. • Neposredno nakon same implementacije business trpi

izvjesne negativne posljedice. Prednosti ERP sistema uključuju:

• eliminiranje redundantnih podataka, procesa i operacija; • moguća kastomizacija prema zahtjevima korisnika; • lakši i jednostavniji pristup podacima na nivou firme; • podrška za Y2K i Euro; • pouzdana fajl struktura; • softver je inkorporirao tzv. “best practices“ u obavljanju

poslovnih procesa; • povećana efikasnost, uz sniženje troškova; • sistem je adaptibilan u odnosu na promjene u okruženju; • funkcionalnost i mogućnost integracije u odnosu na ostale

module. Nedostaci:

• skupa i dugotrajna implementacija, • visoka cijena održavanja, • vezanost na jednog softverskog vendora (ERP firma).


564

Faktori koje treba imati u vidu prilikom izbora ERP rješenja:

• zahtijevani obim kastomizacije; • ukupni troškovi, uključujući: inicijalne troškove (softver), cijenu

licence, obuku, implementaciju, održavanje, kastomizaciju, novi IT personal, hardverske zahtjeve;

• rspoloživost lokalne podrške; • sepen integracije komponenata ERP sistema; • Return On Investment – ROI analiza; • kompleksnost versus orijentiranost korisniku; • tehnologija, client/server osobine, sigurnost, database

rješenja; • mogućnost brže implementacije, kraći ROI period; • mogućnost regularnih upgradea.


565

11. Upravljanje informacijskim resursima 11.1. Uvod Imajući u vidu stepen penetracije informacijske tehnologije u savremenom poslovanju, kao veoma značajno se nameće pitanje zaštite podataka i informacijskog sistema u organizaciji kao cjelini. Postoji čitav niz potencijalnih uzroka nestanka ili oštećenja podataka, od klasičnih krađa računara, preko kvarova na hardverskim uređajima, “padova” operativnih sistema i aplikativnih rješenja, namjernih hakerskih “upada” u sistem, namjernih ili nenamjernih ljudskih grešaka, do raznih oblika nesreća (požar, poplava, zemljotres, teroristički akt itd.). U savremenom businesu postoji sintagma: “YOUR DATA IS YOUR BUSINESS – PROTECT IT!” Jedan od autora iz područja IT-a Michael Croy* je to slikovito objasnio na sljedeći način: “After Katrina, companies need a different paradigm. The heart of American business is now IT. Business continuity needs to be part of daily operations. It’s not an IT issue, it’s a business issue, it’s a corporate governance issue.” Drugi autor (Barraza†, 2002) kaže, “ … with worldwide buyers and sellers operating on a 24/7/365 basis, the need for building information systems that approach 100 percent uptime and data availability is more acute that ever. Simply put, the global economy runs on information. More importantly, it runs on available information”. Stoga je neophodno na nivou organizacijskog sistema definirati i usvojiti adekvatan sistem informacijskog upravljanja (Information Management) koji će osigurati sigurnost, kvalitet, integritet i kontinuitet podataka. U tom kontekstu je od posebnog značaja definiranje i usvajanje sistema kontinuiranog backupa podataka, načina povrata (recoveryja), zatim tzv. definiranje plana za “oporavak od katastrofa” (Disaster Recovery). Posebna disciplina koja se pojavila u posljednjih 10-ak godina i koja integrira sve navedene komponente naziva se planiranje poslovnog kontinuiteta (Business Continuity Planning).

* Ybarra, M. (2006). The Long Road Back, CIO Decisions magazine, January 2006.† Barraza, O. (2002). Achieving 99,9998 % + Storage Uptime and Availability, White Paper, DotHill Systems


566

Termin “business continuity” naglašava ulogu koju savremeni poslovni kompjuting ima za poslovanje firme u cjelini, po sistemu da je IT odgovorna za “Keeping Business in Business”. Savremena informacijska tehnologija pruža širok spektar tehnologija za osiguranje tzv. kontinuiranog kompjutinga (Continuous Computing) koji je osnova za kontinuitet poslovanja (Business Continuity ili Business Continuance), od tradicionalnih backup tehnologija, clusteringa, do sofisticiranih sistema online i off-site zaštite podataka. U nastavku ćemo dati osnovne karakteristike najznačajnijih tehnologija. 11.2. Backup: koncept i tehnologije U poglavlju o računarskom hardveru bilo je riječi o sekundarnoj memoriji, odnosno o uređajima i tehnologijama koje se koriste za pohranjivanje podataka. Ukratko su predstavljeni magnetni mediji kao što su magnetni disk i magnetna traka kao glavni predstavnici tehnologija za pohranjivanje i čuvanje značajnih količina podataka, a definiran je i koncept backupa. Optički mediji su također predstavljeni i rečeno je da se i oni mogu koristiti u funkciji kreiranja rezervnih kopija podataka. Backup je, u najkraćem, izrada rezervne kopije podataka, odnosno, kopiranje podataka s diska na neki medij i njegovo čuvanje za slučaj gubitka podataka na disku, iz bilo kojeg razloga. To je operacija bez koje je nemoguće zamisliti savremeni poslovni kompjuting, pa otuda velika uloga medija i uređaja koji se u tu svrhu koriste. Iako se sve više koristi i u domenu tzv. personalnog kompjutinga, backup je od osobite važnosti ako se radi o tzv. mission-critical aplikacijama kod kojih se jednostavno ne smije dozvoliti situacija da neki hardversko-softverski kvar na sistemu prouzrokuje kompletan gubitak podataka. Kvarovi na sistemu usljed kojih može doći do gubljenja podataka uglavnom se odnose na:

• oštećenje fajl sistema (file system corruption), • slučajno ili namjerno brisanje fajlova, • hardverske kvarove, • "pad" sistema (system crash) itd.

Naredna slika prikazuje najčešće razloge gubitka podataka:


567

Slika 11.1. Razlozi gubitka podataka

Stoga je na nivou poslovnog sistema neophodno definirati backup strategiju, odnosno uraditi plan po kojem će se izvršavati backup operacije i definirati “vraćanje” (recovery) podataka sa backup medija. Strategija ovisi o više faktora, ali uglavnom se govori o dvjema vrstama backupa:

• potpuni (full) backup i • parcijalni backup

pri čemu ovaj potonji može biti diferencijalni ili inkrementalni backup, kao i backup jednog dijela fajl sistema. Određivanje tipa backupa koji će se koristiti samo je jedna dimenzija te operacije. Drugi bitan aspekt je vrijeme uzimanja backupa, npr. sedmično, dnevno, dvosatno itd., što sve ovisi o karakteru sistema i aplikacija. Jedna od mogućih varijanti bi se sastojala u sljedećem: potpuni backup jednom sedmično, a inkrementalni backup svaki dan. Početak startanja backup operacije se obično određuje u kasnim večernjim ili ranim jutarnjim satima, uglavnom u vrijeme kada je korištenje računarskog sistema na niskom stepenu ili se sistem ne koristi nikako.


568

Prilikom formuliranja backup strategije u firmi, potrebno je uzet u obzir sljedeće:

• Koliko su važni podaci na sistemu, koje podatke treba sačuvati, kako i kada?

• Kako često se podaci mijenjaju? • Koliko brzo treba i kako često izvršiti backup? • Da li posjedujemo opremu za obavljanje backupa? • Ko je odgovoran za backup i recovery? • Koje je najbolje vrijeme za provođenje backup procedura? • Da li je potrebno da se backup čuva po principu ''off-site”, tj.

na nekoj drugoj lokaciji? Za backup se, uglavnom, koriste magnetni mediji (najčešće magnetna traka). Međutim, imajući u vidu sve veći značaj pohranjivanja i čuvanja značajnih masa podataka u poslovnom kompjutingu, u novije vrijeme su iznađena dodatna rješenja na tom području. RAID sistemi, Storage Area Networks (SAN), disk-arrays, network-attached storage (NAS), server-based storage itd. samo su neka od rješenja. Optički mediji i uređaji se također koriste za pohranjivanje značajnih masa podataka u formi tzv. optičkih džuboksa (optical jukeboxes), slično sistemu višestrukih gramofonskih ploča. Ove tehnologije, uz, kako je to ranije naglašeno, magnetne trake, koriste se kod tzv. backup operacija, odnosno pohranjivanja značajnih masa podataka na eksterne medije u cilju njihovog čuvanja i restauracije u slučaju kvara na osnovnom magnetnom mediju (hard disku). Izbor odgovarajuće backup tehnologije ovisi o nizu faktora, od kojih su najvažniji sljedeći:

• kapacitet medija, • cijena medija i uređaja, • pouzdanost, • mogućnost automatizacije backup procedure, • mogućnost nadogradnje dodatnih medija, • jednostavnost korištenja, • performanse hardvera i pratećeg softvera, • kompatibilnost.

Tehnologije koje se danas koriste za backup u poslovnim sistemima su:


569

• Magnetne trake • Magnetni diskovi (Disk-based backup) • RAID sistemi • Optičke tehnologije • Storage Area Networks (SAN) • Network-Attached Storage (NAS) • Server-based storage • Off-site storage, itd.

Uređaji s magnetnom trakom se najčešće koriste za backup operacije. Kapacitet traka se mjeri u GB i ide do nekoliko stotina GB, čak i terabajta. Trake i uređaji koji ih koriste izrađuju se u različitim formatima:

• Digital Data Storage (DDS) • Digital Linear Tape (DLT) • Linear Tape-Open (LTO) • Advanced Intelligent Tape (AIT) • Quarter Inch Cartridge (QIC) ili Scalable Linear Recording (SLR) • Itd.

U narednoj tabeli su dati kapaciteti i brzina prijenosa nekih standardnih tračnih sistema:

Format Godina Dužina trake (m)

Kapacitet (GB)

Brzina (MB/s)

DDS-1 1989 60/90 1.3/2.0 0.6

DDS-2 1993 120 4.0 0.6

DDS-3 1996 125 12.0 1.1

DDS-4 1999 150 20.0 2.4

DAT 72 2003 170 36.0 3.5

Tabela 11.1. Formati magnetnih traka


570

Pored backupa na nivou firme u okviru savremenog poslovnog kompjutinga, neophodno je prakticirati backup operacije i na nivou personalnog kompjutinga, odnosno kućnih, desktop I portabilnih računara. Poseban problem su portabilni računari (notebook i ostali modeli), sa kojih je takodjer potrebno uzimati backup. Ovi računari su često predmet kradje ili jednostavnog gubitka, pri čemu je vrijednost izgubljenih podataka znanto veća od vrijednost otudjenog hardvera. U okviru pravljenja tradicionalnog tape-backupa postoje četiri osnovna nivoa zaštite podataka, pri čemu svaki naredni viši nivo osigurava veću zaštitu podataka:

1. Podaci se pohranjuju na magnetnu traku koja se pohranjuje na istoj lokaciji gdje se nalazi i server s podacima.

2. Podaci se pohranjuju na magnetnoj traci ili nekom drugom mediju, ali su te trake pohranjene na udaljenoj lokaciji.

3. Postoje dvije kopije podataka: jedna je na istoj lokaciji kao i server, a druga kopija (traka) je dislocirana na neku od udaljenih lokacija. Ovaj sistem rada zahtijeva dodatne aktivnosti (osoblje, prijevoz) čime se podaci izlažu dodatnim opasnostima, npr. krađi ili gubitku tokom transporta.

4. Prave se dvije kopije podataka (trake): prva se zadržava na istoj lokaciji gdje se nalazi aplikacijski ili data server, dok se druga kopija pohranjuje na udaljenoj lokaciji, ali transferirana preko LAN/WAN ili Internet konekcije.

Backup operacija se obično izvršava u dva moda (načina):

a) Online backup – provodi se u vrijeme efektivnog korištenja aplikacija i podataka od strane korisnika. Ovaj pristup se koristi kod sistema i aplikacija koje moraju biti raspoložive po principu 24x7x365, dakle uvijek. Mana ovog pristupa se sastoji u tome što backup operacija može značajno usporiti rad sistema, a često se zna desiti da neki otvoreni fajlovi (fajlovi na kojima korisnici rade tokom izvršavanja backupa) ne budu pohranjeni.

b) Offline backup – predstavlja klasičnu backup operaciju.

Obavlja se po principu prethodnog stavljanja sistema u off mode što se korisnika tiče, ili se koristi u vrijeme kada korisnici ne koriste aplikacije (npr. u toku noćnih sati). Prednost ovog načina je u tome što se backup obavlja brže,


571

nema izostavljanja ili oštećenja bekapovanh fajlova. Mana je što se aplikacije ne mogu koristiti u to vrijeme.

U poslovnim sistemima backup operacija može se izvršavati na više načina, navest ćemo one karakteristične:

a) Svaki računar, u principu su to serveri a ne desktop računari,

može imati svoj backup uređaj sa odgovarajućim backup medijem* (slika 11.2.):

Slika 11.2. Serveri sa zasebnim uređajima magnetne trake

Osnovna prednost ovakvog načina bekapiranja je u tome što se ne koristi lokalna mreža za prijenos podataka, već podaci idu direktno sa servera na backup uređaj, što znatno povećava brzinu odvijanja operacije. Međutim, osnovna mana je u nedostatku centraliziranog sistema upravljanja backup operacijama.

b) Druga opcija je LAN-bazirani backup kod kojeg se konfigurira zaseban server (centralni ili glavni backup server) koji ima zadatak prikupljanja i transfera podataka na backup medij (slika 11.3.):

* Ovo, naravno, ne znači da ne treba raditi backup na desktop računarima (kućnim i office). To je, također, neophodno činiti na način da se u uredima prakticira LAN-bazirani backup (u većini slučajeva na traku), dok se kod kućnih računara trake uglavnom ne koriste zbog cijene tračnih uređaja, već optički mediji.


572

Slika 11.3. Server-bazirani backup

c) Treća opcija je bazirana na korištenju tzv. storage sistema u koje spadaju:

• Direct Attached Storage (DAS) - kod ovog tipa storagea,

disk storage je namijenjen samo jednom sistemu. Diskovi kod standardnih računara se mogu tretirati kao DAS.

• Network Attached Storage (NAS) - radi se o neovisnom storage sistemu koji se može po potrebi mountirati (vezati) na aplikacijske servere putem protokola kao što su: NFS i CIFS (Unix to Unix, Unix to Windows).

• Storage Area Network (SAN). U okviru ovih konfiguracija se kombinuju: backup server, disk storage uređaji, uređaji magnetnih traka, komunikacijski uređaji itd. Na narednoj slici predstavljena su ova dva koncepta:


573

Slika 11.4. Storage tehnologije

Storage Area Network je mreža koja je obično odvojena od LAN-ova i WAN-ova. Ovakva mreža obično se karakterizira visokim prijenosnim brzinama transfera podataka (Gigabits/sec).

Slika 11.5. SAN – bazirani backup


574

Na narednoj ilustraciji se jasno vidi “neovisnost” SAN mreže o ostalim segmentima infrastrukture firme (LAN, WAN).

Slika 11.6. Mjesto SAN-a u informacijskoj arhitekturi firme

Kod većih i složenijih sistema, sistema s značajnim masama podataka, umjesto jednog uređaja magnetne trake, koriste se uređaji (konfiguracije) koji se nazivaju Tape Library (Biblioteka Traka) i koji omogućavaju automatsko upravljanje trakama (slika 11.7.):

Slika 11.7. Tape libraries


575

Sličan uređaj je i tzv. Auto-loader tape sistem u okviru kojeg se trake u magacinu automatski mijenjaju po potrebi tokom backup ili recovery procesa.

Slika 11.8. HP StorageWorks DAT 72x6 Autoloader

Tehnologija koja se također koristi je i tzv. džuboks s trakama (Tape Jukebox, slika 11.9.).

Slika 11.9. MDL Powderhorn Tape Jukebox

Odlaganje (čuvanje) backup medija za pohranjivanje podataka je također od posebne važnosti. Naime, u slučaju čuvanja magnetne trake na istoj lokaciji na kojoj je i server s podacima i aplikacijama, određeni oblik ljudske greške ili prirodne katastrofe (požar, poplava, zemljotres) može značiti gubitak podataka i sa servera i sa backup medija. Stoga je preporučljivo trake s backupom čuvati i na udaljenim lokacijama (slika 11.10.):


576

Slika. 11.10. Čuvanje backupa na udaljenim lokacijama (off-site)

11.3. Napredne tehnologije zaštite podataka RAID (Redundant Array of Inexpensive/Independend Drives/Disks) predstavlja koncept po kojem se isti podaci pohranjuju na više diskova, pa otuda atribut redundantni. Uveo ga je Digital i odnosi se na osiguranje većeg stepena pouzdanosti i brzine obrade i pohranjivanja podataka. RAID može bit implementiran hardverski pomoću odgovarajućeg RAID kontrolera i softverski, koristeći za to predviđenu OS podršku ili zaseban softver. Postoji nekoliko vrsta RAID konfiguracija koje se definiraju kao nivoi (levels): RAID 0 - upisuje podatke u drajvove koji su "u nizu" (array), po jedan segment. Ova konfiguracija naziva se još i "striping." Striping omogućava visoke I/O brzine, pošto read/write operacija može biti obavljena simultano na više drajvova. RAID 0 nivo se ne smatra pravim RAID sistemom jer ne podržava "fault-tolerant" način rada. Nije preporučljivo da se koristi za business-critical aplikacije.

Slika 11.11. RAID 0


577

RAID 1 - upisuje podatke na dva drajva istovremeno. Ako zbog bilo kojeg razloga jedan drajv otkaže, podaci se mogu naći na drugom drajvu. Ovaj proces se obično naziva "mirroring" i predstavlja skuplju RAID opciju, pošto duplira kapacitete memoriranja, ali s druge strane osigurava znatno veći stepen pouzdanosti. Preporučuje se za aplikacije koje zahtijevaju visok nivo raspoloživosti.

Slika 11.12. RAID 1 Trenutno je definiran sistem od 10 RAID nivoa (RAID 0, RAID 1, RAID 2, RAID 3, RAID 4, RAID 5, RAID 6, RAID 10, RAID 50, RAID 0+1). (www.acnc.com/raid.html). RAID 10 predstavlja kombinaciju stripinga i mirroringa (slika 11.13.) i preporučuje se za database servere koji zahtijevaju visoke performanse i fault tolerance sistem rada.

Slika 11.13. RAID 10

RAID “0+1” je također kombinacija stripinnga i mirroringa, ali na način da se formira mirrored niz od RAID 0 nizova kao segmenata (slika 11.14):

http://www.acnc.com/raid.html


578

Slika 11.14. RAID 0+1 RAID nizovima upravlja dodijeljeni hardver (dedicated hardware - controller-based RAID) ili softver (host-based RAID). Hardver RAID je skuplji, ali osigurava veće performanse i pouzdanost. Hardverski RAID sistemi podržavaju tzv. “hot-swap” i “hot-spare” opcije. “Hot-swap” tehnologija omogućava da se pokvareni disk zamijeni novim bez potrebe shutdowna računara. “Hot-spare” RAID sistem koristi dodatni – već postojeći i konfigurirani disk koji treba da zamijeni onaj koji je pokvaren. Fault Tolerance Fault tolerancija ili tolerancija greške je sposobnost sistema da nastavi funkcionirati i kada se dio sistema pokvari, odnosno “padne”. Fault-tolerantni sistemi koriste redundantne diskovne kontrolere i UPS sisteme, te fault-tolerantne diskovne podsisteme. Fault tolerant sisteme treba kombinovati s klasičnim bekapom, sve u cilju maksimiziranja nivoa zaštite podataka od neželjenih pojava gubitka. Clustering tehnologija Visok stepen raspoloživosti sistema je glavni razlog zbog kojeg se, uglavnom veće firme, odlučuju za clustering tehnologiju. Prema nalazima Strategic Research Comp. 90-95 procenata cluster servera su instalirani zbog osiguranja većeg stepena raspoloživosti, a ne zbog boljih performansi ili skalabilnosti.


579

Slika 11.15. Cluster Web servera kod Internet servis provajdera

Posebno se stabilnim cluster platformama danas smatraju OpenVMS cluster sistemi. Clustering tehnologiju je, ustvari, definirao i uveo Digital početkom 80-ih godina na svojim VAX mašinama, koje su radile pod VMS (danas OpenVMS) operativnim sistemom. Procjenjuje se da danas u svijetu ima oko 25.000 instaliranih OpenVMS cluster sistema. Također se procjenjuje da više od 75% od Fortune100 kompanija koriste OpenVMS clustere. U okviru clustera OpenVMS serveri mogu biti udaljeni i do 800 km, povezani T3 komunikacijskim sistemom, a da rade kao jedan cluster, tako da prekid operacija usljed bilo kakvog kvara, nesreće ili prirodne katastrofe na jednoj lokaciji može biti amortiziran automatskim i vrlo brzim preuzimanjem funkcije tog sistema od strane drugog. Uvezivanje UNIX mašina u clustere nije jedini način za povećavanje stepena raspoloživosti ovih servera. Kao način povećanja stepena raspoloživosti Windows NT servera koristi se dogradnja tzv. "fault-tolerant" hardvera (primjer jednog takvog rješenja za Intel/Windows NT Server sisteme je Endurance 4000 firme Marathon Technologies, www.marathontechnologies.com).

http://www.marathontechnologies.com/


580

Slika 11.16. Clustering opcija na Windows Server 2003 platformi

Data Recovery Operacija suprotna backupu je data recovery ili, u slobodnom prijevodu, “oporavak podataka” ili “vraćanje podataka”. Podaci jednom pohranjeni na neki backup medij se u slučaju gubitka na disku vraćaju (kopiraju) na postojeći ili novi disk s ciljem njihovog ponovnog korištenja. Ovdje su bitne dvije dimenzije recovery operacije:

a) Recovery Point b) Recovery Time

i u tom kontekstu su definirane dvije ciljne dimenzije:

• RPO (Recovery Point Objective) i • RTO (Recovery Time Objective).

Tačka recoveryja (RPO) je stanje podataka u kojem je backup uzet, dok se vrijeme recoveryja (RTO) odnosi na vremensku dimenziju potrebnu za vraćanje podataka na disk sa trake ili nekog drugog backup medija. Od posebnog je značaja da to vrijeme bude što je moguće kraće.


581

Slika 11. 17. ilustrira glavne dimenzije data – recoveryja, u odnosu na tehnologije, troškove i RTO ciljeve:

Slika 11.17. Recovery

U novije vrijeme razvijena je tehnologija kontiniurane zaštite podataka (Continuos Data Protection, slika 11.18) koja kontinurano snima promjene fajlova i omogućava:

• vraćanje na bilo koju tačku, • podešavanje mogućnosti vraćanja, • pristup promjenama podataka, • offline backup.

Poseban slučaj data recoveryja je tzv. disaster recovery, pri čemu je naglasak na mogućnost, kvalitet i brzinu “oporavka” u slučajevima određenih problema (nesreća) koje mogu pogoditi uređaje ili centre za obradu podataka. Savremeno poslovanje zahtijeva izradu tzv. “disaster recovery” ili “disaster management” planova, sve s ciljem bolje pripremljenosti za slučajeve iznenadnog gubitka podataka.


582

Slika 11.18. Kontinuirana zaštita podataka

Mirroring i Data Replication

Mirroring i data replication su dvije tehnologije koje su usavršene u posljednjih nekoliko godina i koje se često koriste u savremenom poslovnom kompjutingu kao dopune klasičnim sistemima bekapiranja.

Mirroring je proces pravljenja kopija podataka i njihovo odlaganje na drugo spremište. Razlika između mirroringa i backupa je što “uslikan” (mirrored) podatak predstavlja pravu kopiju originalnog fajla i kao kopija je odmah spreman za korištenje i ne zahtijeva program za vraćanje. Na ovaj način se mogu praviti kopije čitavih baza podataka pri čemu jedan DBMS server drži kopiju određene baze na odvojenom disku. Server automatski ažurira sadržaj baze na oba diska i automatski koristi drugu bazu ako dođe do kvara na prvoj.

Replikacija podataka (Data Replication) se zasniva na dupliciranju čitavih servera, ne samo specifičnih baza na različitim diskovima.

Na narednim slikama je objašnjen koncept replikacije podataka:


583

Slika 11.19. Data replication: dva servera – prije kvara

Ako dođe do određene havarije na primarnom serveru, njegovi klijenti se redirektuju na sekundarni server.

Slika 11.20. Data replication: nakon havarije primarnog servera

Ova dva koncepta su slična, ali ipak postoji razlika. Naredna slika ilustrira tu razliku:

Slika 11.21. Mirroring versus Data Replication


584

Data Vaulting Data Vaulting omogućuje automatizirani backup podataka na udaljenoj lokaciji, arhiviranje i recovery. Prijenos podataka se vrši preko vrlo brzih komunikacijskih do posebnih lokacija – “skladišta” podataka. Skladištenje podataka na posebnim serverima, medijima, storage uređajima i sl. vrše za to specijalizirane firme – provajderi, na lokacijama koje su vrlo često pod zemljom, u dobro utvrđenim i osiguranim objektima. Primjer jedne takve firme je Iron Mountain (www.ironmountain.com). Ovaj oblik zaštite se često u širem smislu definira i kao “Off-site Data Protection”.

Slika 11.22. Electronic Data Vaulting

http://www.ironmountain.com/


585

11.4. Upravljanje sigurnošću IS-a Korištenje informacijskih tehnologija u funkciji poboljšanja efikasnosti i efektivnosti poslovanja, povećanja konkurentnih prednosti firme, predstavlja pozitivnu stranu korištenja IT-a. Međutim, na drugoj strani se nalaze i potencijalni, svakim danom veći, rizici u vidu hakerskih napada, čitavog spektra virusa, elektronske špijunaže, kompjuterskog terorizma, neadekvatnog korištenja tehnologija itd., što sve skupa može prouzrokovati gubitak podataka i štetne posljedice na cjelokupno poslovanje. Tipični rizici kojima je jedan poslovni sistem, bez obzira na njegovu djelatnost, veličinu, vrstu organizacije itd. danas izložen prezentirani su na sl. 11.23.:

Slika 11.23. Najčešći IT rizici

Dva glavna međunarodna standarda koja se danas koriste u oblasti IT upravljanja i IT sigurnosti su*:

• COBIT • ISO/IEC 17799:2005.

• COBIT (Control Objectives for Information and related

Technology) je kreirala i publicirala IT zajednica. Već 1996. godine, COBIT je postao međunarodno prihvaćeni okvir za IT upravljanje i kontrolu.

* U SAD je neposredno nakon Enron-krize uveden tzv. „The Sarbanes-Oxley Act”. Od ostalih sličnih standarda i propisa, navešćemo sljedeće: COSO, ERM, IFRS, Basel II, OMB, ASX, itd.


586

• ISO/IEC 17799:2005 (The Code of Practice for Information Security Management) je također međunarodni standard u području implementiranja upravljanja sigurnosti u području informacijskih sistema.

Treba reći da ova dva standarda nisu konkurenti već da se međusobno dopunjuju, s tim da je okvir COBIT-a širi u odnosu na ISO/IEC standard. COBIT (Control Objectives for Information and related Technology) predstavlja skup “najboljih praksi” (okvir) za informacijsko upravljanje kreiran 1992. godine od strane asocijacije ISACA (Information Systems Audit and Control Association) I IT Governance Institute (ITGI). COBIT menadžerima i revizorima sugerira skup općeprihvaćenih mjera, postupaka, indikatora, procesa i najboljih praksi u funkciji pomoći u maksimiziranju benefita od korištenja informacijskih tehnologija i kreiranje odgovarajućeg sistema upravljanja i kontrole IT-em u firmi. Prvo izdanje je publicirano 1996. godine, drugo 1998., treće 2000., a četvrto u decembru 2005. godine. COBIT pokriva sljedeće četiri oblasti:

• Planiraj i Organizuj (Plan and Organize) • Pribavi i Implementiraj (Acquire and Implement) • Isporuči i Podržavaj (Deliver and Support) • Posmatraj i Evaluiraj (Monitor and Evaluate)

U nastavku dajemo liste aktivnosti, kako su definirane COBIT okvirom: Plan and Organize

PO1 Define a Strategic IT Plan and direction PO2 Define the Information Architecture PO3 Determine Technological Direction PO4 Define the IT Processes, Organisation and Relationships PO5 Manage the IT Investment PO6 Communicate Management Aims and Direction PO7 Manage IT Human Resources PO8 Manage Quality PO9 Assess and Manage IT Risks PO10 Manage Projects


587

Acquire and Implement AI1 Identify Automated Solutions

AI2 Acquire and Maintain Application Software

AI3 Acquire and Maintain Technology Infrastructure

AI4 Enable Operation and Use

AI5 Procure IT Resources

AI6 Manage Changes

AI7 Install and Accredit Solutions and Changes

Deliver and Support DS1 Define and Manage Service Levels DS2 Manage Third-party Services DS3 Manage Performance and CapacityDS4 Ensure Continuous Service DS5 Ensure Systems Security DS6 Identify and Allocate Costs DS7 Educate and Train Users DS8 Manage Service Desk and IncidentsDS9 Manage the Configuration DS10 Manage Problems DS11 Manage Data DS12 Manage the Physical Environment DS13 Manage Operations

Monitor and Evaluate

ME1 Monitor and Evaluate IT Processes ME2 Monitor and Evaluate Internal ControlME3 Ensure Regulatory Compliance ME4 Provide IT Governance

Na narednoj slici je predstavljen glavni okvir COBIT-a:


588

Slika 11.24. COBIT model

ISO/IEC 17799 nudi direktive i uputstva za upravljanje informacijskom sigurnošću, odnosi se na politike i opću dobru praksu. Dokument se indentificira kao polazna tačka za razvoj politika sigurnosti. U ovom standardu se navodi da se sva uputstva i kontrole koje sadrži ne mogu primijeniti, kao i da mogu biti potrebne dodatne kontrole koje ne postoje u ISO 17799:2000. Ovaj standard kratko opisuje sljedeće:

• Uspostavljanje sigurnosne politike organizacije • Sigurnosna infrastruktura organizacije • Klasifikacija i kontrola imovine


589

• Sigurnost osoblja • Fizička sigurnost i sigurnost okruženja • Komunikacije i operativno upravljanje • Kontrola pristupa • Razvoj i održavanje sistema • Upravljanje kontinuitetom poslovanja • Saglasnost

Ovi dokumenti nalažu da svaka organizacija koja koristi IT treba uraditi metodološko i efikasno sigurnosno planiranje. U tom smislu, sigurnosni plan je dokument koji opisuje kako organizacija planira svoje sigurnosne potrebe i kako upravlja njima. 11.5. Upravljanje poslovnim kontinuitetom (Business Continuity

Management Raspoloživost i pouzdanost računarskih sistema na kojima se zasniva savremeni poslovni kompjuting od neobičnog je značaja. Razlozi su brojni, a kao najvažniji mogu se navesti sljedeći:

• globalizacija savremenog biznisa, • mobilni kompjuting, • Internet, intranet i extranet aplikacije, • fokusiranost na zahtjeve kupaca, odnosno, potrošačima

orijenirani biznis. Ovaj kriterij je vrlo bitan kada se radi o server operativnim sistemima koji podržavaju mission-critical aplikacije. Za takve aplikacije je veoma bitno da je server non-stop u "on" modu, odnosno da je što manje van funkcije. Obično se kaže da je to "24x7x365" kompjuting. Raspoloživost platforme se uglavnom mjeri procentima downtimea ili uptimea ("off" ili "on" vremena). Na današnjem stepenu razvijenosti informacijske tehnologije najbolje rezultate u tom pogledu imaju IBM-ovi mainframe serveri kod kojih se uptime procjenjuje na 99,999 %. Da bi se minimizirao downtime, poslovni kompjuting treba takvo hardversko-OS okruženje koje će biti u mogućnosti da se "oporavi" u što je moguće kraćem periodu. Kao svojstva od posebne važnosti za visok stepen raspoloživosti (high availability) mogu se navesti:


590

• Aplikativni softver mora imati mogućnost da izvršava transakcije bez prekida. U slučaju prekida (failure), oporavak (recovery) mora uslijediti veoma brzo.

• Operativni sistem mora kontinuirano održavati integritet podataka tako da samo manji broj operacija koje su se izvršavale neposredno pred pad sistema mora biti ispitan.

• Firma bi trebala da ima tzv. "hot stand-by" strategiju koja se bazira na dvije lokacije tako da se može napraviti recover od štete nastale usljed npr. požara ili nekog industrijskog incidenta. Ove lokacije mogu biti, ovisno o konkretnim uvjetima, odvojene sobe, odvojene zgrade, različiti distrikti u gradu, pa čak i šire.

• Sistem mora podržati razne oblike akvizicije i spajanja firmi, odnosno rast biznisa.

• Sistem treba zaštitu protiv gubitka podataka usljed kvarova na magnetnim medijima, od standardnog backupa, do savremenih RAID sistema, sve u cilju što je moguće bržeg nastavka obrade.

Sljedeći aspekti okruženja računarskog sistema utječu direktno na njegovu raspoloživost:

• Fizičko okruženje - izvori električne energije, komunikacije, temperaturno okruženje.

• Sistemsko upravljanje - disciplina u upravljanju računarskim sistemom, alati, usluge i sl.

• Hardware - hardverske konfiguracije koje omogućavaju višestruke, tzv. redundantne konekcije sa serverima.

• Software - prije svega, pouzdan i stabilan operativni sistem, uz dodatna softverska rješenja koja omogućavaju brzi oporavak nakon krahiranja sistema.

• Servis, odnosno podrška od vendora. Kao događaji koji mogu narušiti sistem tzv. kontinuiranog kompjutinga, mogu se navesti sljedeći:

• padovi sistema usljed hardverskih i softverskih kvarova, • administrativne intervencije na sistemu, • nesreće na nivou zgrade (požar, poplava, nestanak električne

energije),


591

• nesreće na nivou gradskih zona (veći požari, poplave, zemljotresi i sl.),

• nesreće na regionalnoj osnovi. Istraživanje firme “Eagle Rock Alliance”, u saradnji sa “Contigency Planning Research” i “Contigency Planning & Management Magazine”, pod nazivom “2001-Cost of Downtime”, dalo je sljedeće rezultate vezane sa jedan sat downtimea:

• 46% kompanija u SAD 1 sat downtimea koštalo je 50.000 $, • 28% kompanija sat downtimea koštalo je 51.000$ -250.000 $, • 18% kompanija sat downtimea koštalo je od 251.000 $ -

1.000. 000 $. • 8% kompanija sat downtimea koštalo je više od 1.000.000 $.

Poznata IT konsultantska kuća Meta Group procjenjuje da je prosječan gubitak prihoda usljed downtimea sistema, za pojedine grane, po satu, na nivou od:

Industry Hourly revenue loss Energy $2,817,846 Telecommunications $2,066,245 Utilities $643,250 Manufacturing $1,610,645 Financial $1,495,134 Retails $1,107,274

Slika 11.25. Gubitak prihoda po satu – META group, 2004

Prema analizama firme Find/SVP (www.findsvp.com), na osnovu odgovora 450 ”Fortune1000” kompanija (najveće kompanije u SAD), prosječni troškovi downtimea po satu su bili 82.500 USD. Contingency Planning Research (www.contingencyplanningresearch.com) je također vršila sličnu analizu i dobila rezultate prema različitim granama:

http://www.findsvp.com/

http://www.contingencyplanningresearch.com/


592

Application Industry Average hourly cost Brokerage Operations Finance $6,450,000 Credit Card/Sales Authorization Finance $2,600,000 Pay-per-view Media $150,000 Home Shopping (TV) Retail $113,000 Catalog Sales Retail $90,000 Airline Reservations Transportation $89,500 Tele-Ticket Sales Media $69,000 Package Shipping Transportation $28,000 ATM Fees Finance $14,500

Slika 11.26. Troškovi downtimea Downtime može biti:

• planirani • poluplanirani • neplanirani.

Planirani downtime se odnosi na određene, u principu, prethodno planirane aktivnosti „rada na sistemu“ koje zahtijevaju da se sistem prevede u „isključeno stanje“. To mogu biti određene softverske i hardverske intervencije na sistemu, sistemskom, aplikativnom i mrežnom softveru, zbog kojih je potrebno „gasiti“ sistem. Međutim, u posljednjih nekoliko godina razvijene su tehnologije tzv. „hot-swappinga“ koje omogućavaju čak hardverske izmjene komponenata bez potrebe gašenja računara. Poluplanirani downtime se odnosi na one situacije u kojima administrator sistema očekuje određene izmjene u sistemskom ili aplikativnom softveru od strane softverskog vendora (razni patchevi ili zakrpe, nove verzije softvera, protokola, programskih biblioteka i sl.). Kao takav, taj downtime ne može se precizno predvidjeti, ali se mora imati u vidu. Najveći je problem s neplaniranim downtimeom, a to su sve one situacije kada sistem prestaje raditi zbog kvara neke komponente, dijela softvera, virusa, oštećenja, bugova u softveru, prirodne nesreće, otuđenja i sl.


593

11.6. Otvoreni problemi informacijske tehnologije Iako se radi o tehnologiji koja je našla primjenu u svim sferama društvenog rada i života i bez koje se ne bi mogao zamisliti savremeni svijet, računari i informacijska tehnologija u cjelini nisu perfektni. Oni koji se njima duže bave znaju dobro da računari mogu da zadaju velike glavobolje krajnjim korisnicima, a također i IT-profesionalcima. Ako spomenemo samo primjer tzv. 2YK problema čije rješavanje je, kako se procjenjuje, samo SAD koštalo nekoliko desetina milijardi dolara, problema za čije rješavanje su se zauzimali predsjednici država, problema zbog kojeg su osiguravajuće kompanije izuzimale noć između 31.12.1999. i 1.1.2000. godine iz osiguranja aviona, brodova itd., onda se na samo ovom primjeru da zaključiti da računari nisu samo "plug-and-play" uređaji. U knjizi se nećemo detaljnije baviti ovim problemima, već ćemo samo navesti neke od njih, s ciljem da se naznači imperfektnost i kompleksnost primjene informacijske tehnologije. Ovo je vrlo bitno zbog toga što se vrlo često dešava da menadžeri i drugi krajnji korisnici, upravo tretirajući informacijsku tehnologiju kao nešto savršeno, za sve probleme s kojima se susreću u radu s računarima optužuju IT profesionalce. U osnovi se radi o tri grupe problema:

a) Problemi standardizacije b) Etička pitanja korištenja IT-a c) Utjecaj računara na područja ljudskog rada i života.

Prva grupa odnosi se na probleme vezane za standardizaciju u području informacijske tehnologije. Tu se govori o hardverskoj i softverskoj portabilnosti, kompatibilnosti i integraciji, tj. mogućnosti korištenja hardverskih i softverskih komponenata na različitim platformama.

• Portabilnost - mogućnost da se određena hardverska ili softverska komponenta može koristiti u različitim sistemima.

• Interoperabilnost - se odnosi na mogućnost komponenata hardverskih i softverskih sistema da razmjenjuju informacije neophodne za funkcioniranje sistema kao cjeline.

• Integracija - aspekt usko povezan s prethodna dva. Odnosi se na mogućnost integracije određenog hardversko-softverskog sistema unutar multiplatformskog sistema višeg nivoa.


594

Druga grupa se odnosi na tipična etička pitanja korištenja IT-a kao što su:

• Privatnost i zaštita privatnosti kada su u pitanju podaci (prikupljanje, pohranjivanje, korištenje i distribuiranje).

• Pitanja svojine • Pitanja pristupa podacima • Kompjuterski kriminal.

Kompjuterski kriminal je svakako najveći problem kada su u pitanju etički aspekti korištenja IT-a. Pod kompjuterskim kriminalom se obično podrazumijeva korištenje računara u činjenju nedozvoljenih akata. Kompjuterski kriminal ima više različitih formi. Neke od najpoznatijih su:

• Data diddling - Namjerno unošenje pogrešnih podataka u određene fajlove.

• Trojan Horse - Namjerno unošenje sitnih izmjena u programe koje ne mijenjaju ništa u samom izvršavanju programa, ali koje mogu obaviti određene nedozvoljene operacije. Posebno su osjetljivi programi u finansijskim institucijama gdje se može desiti, naprimjer, da bankarski službenik, odnosno programer, dopiše dio koda koji će određene iznose prebacivati na neki poseban račun.

• Salami shaving - pojava koja je također karakteristična za finansijske institucije, ali i ostale firme, i koja se sastoji u "odsijecanju" određenog broja decimalnih jedinica u obračunima kamata na velike iznose i prebacivanju tog dijela na poseban račun. Radi se o vrlo malim pojedinačnim iznosima, čije zakidanje se obično i ne primijeti na pojedinačnom računu, ali se njihovim kumuliranjem mogu namaknuti značajna sredstva.

• Wiretapping - kao poseban slučaj "prisluškivanja" računarskih sistema preko upada u sisteme komunikacija. Neki komunikacijski mediji su posebno osjetljivi na takve upade kao npr. sateliti, dok su, recimo, fiber optički kablovi poznati kao medij koji je vrlo teško "provaliti".

• Software Piracy - softversko piratstvo ili neovlašteno kopiranje, odnosno korištenje softvera se u većini slučajeva posmatra kao oblik kompjuterskog kriminala.

• Hacking - hakerstvo je također oblik kompjuterskog kriminala i odnosi se na aktivnosti "razbijanja" sistema zaštite računarskih sistema.

• Kompjuterski virusi su programi koji izazivaju neželjene aktivnosti računara koje mogu nanijeti razne vidove oštećenja


595

na sistemu. Posljedice mogu biti od onih trivijalnih kao npr. "padanje" slova po ekranu, "šetanje" ikona, itd. do onih katastrofalnih koje mogu izazvati uništenje napr. FAT tabele ili reformatiranje hard diska i na taj način uništavanje podataka i programa. Postoji širok spektar ovakvih napada na računarske sisteme (klasični virus, worm, trojan horse, trap door, sniffer, back doors, denial of services, itd.). Antivirus softver je posebna vrsta programa koja detektira viruse i briše ih. Najčešće korišteni antivirus programi su: McAfee, F-Prot, Symantec Norton, Kaspersky itd. Koriste se u različitim izvedbama, od klasičnih desktop verzija do serverskih – integriranih rješenja.

• Spam i junk mail kao posebna vrsta problema s kojom se susreću vlasnici e-mail računa, a odnosi se na ogroman broj reklamnih i/ili malicioznih mailova kojima se “zatrpavaju” mail serveri i mail računi korisnika. Anti-spam zaštita je postalo jedno od najznačajnih IT-područja danas.

• Otuđivanje informacija s kreditnih kartica korištenih u sistemu e-businessa.

Treća grupa problema se obično kvalificira kao utjecaj računara na različite aspekte ljudskog života i rada. Ovdje se prije svega misli na utjecaj IT-a na organizaciju poslovnih i drugih sistema, na poslove koje ljudi obavljaju i na zdravlje ljudi. U nastavku dajemo kratak opis ovih aspekata:

• Organizacijske promjene odnose se na promjene u hijerarhijskim nivoima organizacijske strukture, smanjivanju broja zaposlenih, povećanju broja zaposlenih na obradi podataka, promjene u strukturi neophodnih znanja za određene profile kadrova, promjene usljed reinženjeringa poslovnih procesa il TQM-a, povećana produktivnost zaposlenih, promjene u načinu organiziranja sistema supervizije itd.

• Razvoj IT-a također utječe na sistem edukacije u cjelini uvodeći kategoriju tzv. cjeloživotnog učenja (LifeLongLearning ili Continuing Education), samim tim i na sistem edukacije zaposlenih. Činjenica da su mnogi tradicionalni poslovi obrade podataka eliminirani ili značajno redefinirani utječe na postojanje psihološkog efekta kod zaposlenih u smislu pitanja: “Da li će moje radno mjesto biti eliminirano ili značajno redefinirano”?


596

• Dehumanizacija radnih okruženja i života uopće pod utjecajem informacijskih tehnologija je također jedno od značajnih pitanja. U posljednjih 10-ak godina pojavilo se nekoliko novih termina koje neki čak karakteriziraju kao svojevrsne bolesti: ovisnost o Internetu i shodno tome visok stepen izoliranosti, pretrpanost informacijama (information overload), informacijska tjeskoba (information anxiety) itd.

• Strah od gubitka posla ili premještaja usljed nepoznavanja rada na računarima se posebno odnosi na poslove rutinskog karaktera koji su u savremenom poslovanju u znatnoj mjeri zamijenjeni računarskim programima. Mnogi ljudi su ostali bez posla nakon uvođenja računara, ali je ne mali broj i onih koji su se uspjeli obučiti za rad sa računarima tako da svoj raniji posao i dalje obavljaju u izmijenjenim i kvalitativno novim uvjetima.

• Strah od zaostajanja usljed nemogućnosti stalnog praćenja promjena na području IT. Ovo je problem s kojim se susreću ne samo krajnji korisnici, već i IT profesionalci. Vrlo česte izmjene u informacijskoj tehnologiji, nove tehnologije i alati, zahtijevaju kontinuirano praćenje tih trendova, drugim riječima, kontinuirano učenje. Tranzicije na nove tehnologije nisu uvijek jednostavne i bezbolne pogotovo kod pojedinih kategorija krajnjih korisnika, pa čak i profesionalnih programera koji su godinama radili u npr. mainframe okruženju. Ponekad su izmjene takve da je vrlo teško preusmjeriti se na novu paradigmu. Kao primjere navest ćemo slučajeve s konceptom baza podataka, objektno - orijentiranim pristupom u programiranju itd.

• Pretjerano korištenje kompjutera je također jedna od tema kada je u pitanju utjecaj kompjutera na zdravlje korisnika. Neki čak govore o posebnoj vrsti "bolesti" koja se naziva cyberphelia, za razliku od cyberphobiae koja se odnosi na strah od kompjutera. Oni koje "zahvati" ovakva bolest obično se označavaju kao "burnout-by-computer".

• Ergonomija. Ergonomija se generalno bavi problemima radnog okruženja, sa osnovnim ciljem stvaranja uvjeta za komforan i siguran rad. Kada je u pitanju informacijska tehnologija, ergonomija se uglavnom bavi sljedećim temama: utjecaj zračenja monitora na zdravlje ljudi, ergonomsko uređenje komponenata kompjuterskog sistema, utjecaj zračenja na trudnoću kod žena, softverska ergonomija u


597

smislu lakoće korištenja operativnog sistema i aplikativnih programa.

• Utjecaj na privatnost i individualnost. Mogućnost koju računari posjeduju u pogledu pohranjivanja podataka o različitim aspektima čovjekovog života i rada može biti zloupotrijebljena. Mnogi povjerljivi podaci koji se odnose npr. na bankarske račune građana, personalne kartone u državnim institucijama, mogu, na određeni način, postati predmetom neovlaštenog korištenja i zloupotrebe. Naprimjer, poznat je slučaj Kevina Mitnicka koji je u februaru 1995. godine "provalio" u kompjuterski sistem jedne firme - Internet servis provajdera i otuđio preko 20.000 brojeva kreditnih kartica. U ovom slučaju radi se istovremeno o kriminalnoj radnji i ataku na privatnost vlasnika kreditnih kartica.

• Utjecaj na produktivnost i zaposlenost. U pogledu radnih mjesta i zaposlenosti općenito, računari utječu dvojako. U prvom redu, njihova primjena ima za rezultat značajno smanjenje broja radnih mjesta određenih profila kadrova. Sa druge strane, pojavljuju se novi profili što utječe na povećanje zaposlenosti. Naprimjer, pojava web tehnologije donijela je i novi tip stručnjaka za izradu web stranica koji prije nije postojao. Slično je i sa svim poslovima vezanim za obradu podataka koji se se uobličavali s pojavom novih IT dostignuća.

• Utjecaj na konkurentnost. Povećanje produktivnosti u proizvodnji dobara i usluga, kao i poboljšanje kvaliteta donesenih odluka, sve kao rezultat primjene informacijske tehnologije, u značajnoj mjeri utječe na konkurentnost firmi na tržištu.

• Utjecaj na kvalitet života. S obzirom da računari doprinose poboljšanju produktivnosti, na posredan način oni doprinose poboljšanju kvaliteta proizvoda i usluga, uz manje cijene i za kraće vrijeme.


598

12. Upravljanje IT- kadrovima 12.1. Profili IT kadrova Pored hardversko-OS, aplikacijske i komunikacijske platforme koje čine osnovu svake informacijske arhitekture, značajnu komponentu svakog informacijskog sistema predstavlja kadrovska platforma, odnosno kadrovski resursi. Za razliku od perioda prije 20-30 godina kada su programeri i operateri bili glavni predstavnici IT kadrova, u savremenim uvjetima se radi o širokom spektru raznih profesionalaca iz područja informacijske tehnologije. U nastavku dajemo kratak opis najznačajnijih profila IT kadrova koji se susreću u savremenom poslovnom kompjutingu:

1. Upravljačke funkcije (IT/IS Management). Ovdje se misli na rukovodeće kadrove u oblasti informacijske tehnologije i informacijskog upravljanja. Ovisno o veličini firme i broju ljudi zaposlenih na poslovima obrade podataka, ovi profili kadrova imaju različite funkcije. U velikim korporacijama su to obično "Chief Information Officer" (CIO), ili čak imaju jedno od potpredsjedničkih mjesta u korporaciji (Vice President). U srednjim i manjim firmama su to obično IS, MIS ili IT direktori, menadžeri ili koordinatori. CIO je zvanični akronim od Chief Information Officer, mada se, u šali, često navodi i kao “Carrier Is Over”, zbog nivoa i značaja pozicije. Upravljačke funkcije su, također, i: menadžer razvoja sistema (System Development Manager), menadžer održavanja sistema (System Maintenance Manager), menadžer data centra (Data Center Manager), menadžer za mreže i telekomunikacije, menadžer IT projekata, menadžer sistema sigurnosti itd.

2. Hardver inženjeri i tehničari (Hardware Engineers and

Technicians). Rade na razvoju, konfiguraciji i održavanju hardvera, od dizajniranja i proizvodnje hardverskih komponenata (firme koje se bave proizvodnjom i montažom hardvera), do njihove popravke i zamjene.


599

3. Razvoj aplikacija (Application Development)

• Sistemski programer (Systems Programer) • Sistem analitičar (Systems Analyst) • Dizajner aplikacija (Application Designer/Application

Developer) • Programer (Application Programer) • Programer baza podataka (Database Programer) • Administrator baza podataka (Database Administrator) • Web master • Dizajner Intranet/Extranet aplikacija itd.

• Sistemski programeri pišu i održavaju sistemski softver.

Moraju posjedovati odlično znanje o tehničkim karakteristikama određenog računarskog sistema, operativnog sistema pod kojim sistem radi, kao i programske jezike niskog i visokog nivoa.

• Sistem analitičari planiraju i implementiraju računarske

aplikacije i sisteme. Uspostavljaju vezu između krajnjih korisnika i programera. Na osnovu zahtjeva menadžera analiziraju sistem, odnosno operacije koje trebaju biti kompjuterizirane i kreiraju odgovarajuća rješenja koja onda programeri implementiraju u određenom programskom jeziku.

• Aplikacijski programeri kreiraju programe kojim će se

koristiti krajnji korisnici. U savremenim uvjetima razvoj aplikacija je baziran na korištenju alata za razvoj aplikacija koji se obično nazivaju Application Development Tools ili Rapid Application Development Tools (RAD Tools), sa naglaskom na brzini u razvoju aplikacija. Danas su najviše traženi programeri s poznavanjem sljedećih razvojnih alata: Visual Basic, Visual C++, Delphi, C++ Builder, Java, C#, PowerBuilder, itd.

• Programeri baza podataka su poseban profil aplikacijskih

programera koji rade na razvoju aplikacija zasnovanih na korištenju sistema za upravljanje bazama podataka. Pošto ovi sistemi obično dolaze sa integriranim alatima za razvoj database aplikacija, poznavanje takvih alata čini ovu grupu IT profesionalaca specifičnom u odnosu na klasične


600

programere. Najčešće traženi su oni programeri koji poznaju razvojne alate koji dolaze u paketu sa sljedećim sistemima za upravljanje bazama podataka: ORACLE, Sybase, Informix, Ingres, DB2, MySQL, itd.

• Administrator baze podataka je osoba odgovorna za

setovanje i upravljanje velikim bazama podataka koje služe kao osnova aplikativnih rješenja u većim firmama.

• Web master je osoba odgovorna za kreiranje i održavanje

Internet Web stranica, dok bolji poznavaoci web tehnologije (CGI, ASP, Java, itd.) rade na razvoju naprednijih Internet stranica, kao i Intranet i Extranet aplikacija.

4. Sistem i mrežna administracija (System and Network

Administration)

• Sistem administrator (System Administrator) - osoba odgovorna za održavanje operativnog sistema, jednog ili više, ako se radi o multiplatformskom OS okruženju. Posebno je bitna uloga ovih kadrova u okruženjima kao što su: UNIX, Linux, Novell NetWare, WindowsNT Server, Windows 2003 Server, kao i kod tzv. proprietary OS platformi (IBM-ovi sistemi OS/400, OS/390, Digital-ov OpenVMS itd.). Sigurnost hardverskih-OS platformi je također dio odgovornosti ovih kadrova.

• LAN mrežni administrator (LAN Administrator) - slično

kao i sistem administrator, s tim da je ovaj profil kadra više usmjeren na mrežne operativne sisteme, a zadaci uključuju i čitav niz aktivnosti vezanih za mrežne protokole, sisteme kabliranja, mrežne aplikacije, sigurnost LAN mreža i sl.

• WAN specijalist (WAN Specialist) - osoba odgovorna za

setovanje, održavanje i sigurnost WAN mreža: postavljanje i konfiguracija rutera, bridževa, modema, drugih komunikacijskih uređaja, nadgledanje performansi uređaja i komunikacijskih linija, kontaktiranje s nacionalnom telekom organizacijom, Internet service provajderom itd.


601

• Sistemski integrator (System Integrator) - novi profil kadra, pojavio se u posljednjih 10-ak godina. Osoba koja, u najkraćem, osigurava da računari "razumiju jedni druge" u multiplatformskim OS okruženjima. Ovi kadrovi su danas veoma traženi jer rade na rješavanju problema efikasne integracije različitih računarskih sistema, operativnih sistema, mrežnih protokola, a i aplikacija.

• Operator (Computer Operator) - Operatori su odgovorni za

operacije unosa podataka, izvršavanje backupa, izmjene backup i drugih uređaja, nadgledanje operacija i sl.

• PC tehničar (PC Technicien) - u dominantno PC

okruženjima osoba odgovorna za održavanje PC opreme, dodavanje hardverskih uređaja, instalaciju sistemskog i aplikativnog softvera, podršku krajnjim korisnicima i slično.

• Operator unosa podataka (Data Entry Clerk) - u okviru

starijih, pretežno mainframe-baziranih sistema, ovaj profil kadra je bio odgovoran za unos podataka. U savremenim okruženjima ovaj tip kompjuterskih operatora gubi na značaju.

5. Izvještavanje i podrška odlučivanju (Reporting and Decision Support)

Ovu grupu sačinjavaju kadrovi tipa poslovnih analitičara koji rade na pripremanju informacijske podloge za donošenje odluka. Njihova prvenstvena uloga je premošćavanje jaza koji još uvijek postoji između menadžera i informacijskog sistema organizacije u smislu efikasnog korištenja podataka. Navest ćemo neke od njih:

• Specijalist za izvještavanje (Reporting Specialist) se bavi aktivnostima na pripremi različitih oblika izvještaja za razne nivoe menadžmenta firme. Izvještaji mogu biti u klasičnom papirnom formatu, a može se raditi i o raznim formama elektronskog i online izvještavanja, uz korištenje standardnih Office aplikacija, specifičnih reporting softvera, pa sve do enterprise-wide integriranih rješenja za reporting.


602

• Poslovni analitičar (Business Analyst) je osoba sa odličnim poznavanje logike odvijanja poslovnih procesa, obično su sa diplomama ekonomskih ili fakulteta poslovnih studija. Uz odgovarajuće obrazovanje iz područja management sciencea, industrijskog inženjeringa, naprednih poslovnih studija, poslovnih informacijskih sistema i sl., ove osobe su od posebnog značaja u projektima izgradnje ili reinženjeringa poslovnih informacijskih sistema.

• Specijalist za podršku odlučivanju (Decision Support, OLAP,

Business Intelligence, Data Warehousing). Radi se o osobi koja također radi u procesu pripreme informacijske podloge procesa donošenja odluka. Za ovaj kadar je bitno da poznaju: poslovne procese, proces donošenja odluka, problemsko područje, informacijske tehnologije, kvantitativne tehnike modeliranja i analize procesa odlučivanja itd.

12.2. Upravljanje IT kadrovima IT kadrovi se razlikuju od drugih zbog prirode ovog posla. Značaj ovih kadrova je svakim danom sve veći, sa sve većim stepenom penetracije informacijskih tehnologija. Naprimjer, uloga jednog programera koji je razvio i koji održava aplikaciju za obračun plaća u firmi od prije 20-30 godina i programera koji danas održava aplikaciju e-bankarstva nije ni izbliza ista. Obrada plaća na mainframe sistemu iz perioda od prije 20-30 godina obavljala se jednom u mjesecu, u toku jednog dana, dok je za savremene e-business aplikacije bitno da su “always-on” (uvijek raspoložive/dostupne). U savremenom poslovanju ne samo da performanse informacijskih sistema ovise o performansama IT kadrova, već se, zbog sve većeg stepena ovisnosti poslovanja o IT platformama, može reći da su znanja i sposobnosti IT kadrova značajne determinante uspjeha cjelokupnog poslovanja. Ukoliko dođe do pada sistema, odnosno neke e-business aplikacije, za firmu nije svejedno koliko će trajati oporavak (recovery) i povratak u prethodno stanje. Glavni prioriteti kada su u pitanju IT kadrovi za uspješnog IT menadžera su:


603

• zapošljavanje novih kadrova, • razvoj, obuka i usavršavanje postojećih kadrova, • adekvatno nagrađivanje za dobro urađen posao, • nastojanje da se učini što je više moguće kako bi se najbolji

kadrovi zadržali. Istraživanja su pokazala da su regrutiranje, zapošljavanje, razvoj, kompenziranje i zadržavanje IT kadrova glavni prioriteti za menadžere zbog direktnog utjecaja koji ljudski IT kapital ima na sposobnost organizacije da riješi svaki novi IT izazov. Naredna slika prikazuje proces usklađivanja poslovanja sa općom IT strategijom, kao i aktivnosti koje sačinjavaju upravljanje IT kadrovima kao što su: regrutiranje, zapošljavanje, razvoj, kompenziranje i zadržavanje ljudskog kapitala.

Slika 12.1. Proces usklađivanja poslovne i IT strategije i upravljanja IT kadrovima

Pojam retencije (engl. Retention) ili zadržavanja podrazumijeva aktivnosti na podizanju nivoa općeg zadovoljstva poslom i uklapanje u organizacijsku strukturu jedne firme. Strategije zadržavanja trebaju se fokusirati na maksimiziranje tri tipa satisfakcije: lična, profesionalna i društvena. Ljudi napuštaju firme iz više razloga, nabrojat ćemo samo neke:


604

• nezadovoljstvo plaćom, smanjenje ili nedovoljno povećanje plaće, • izmjena u načinu vođenja firme, • konflikt s direktnim nadređenim rukovodiocem, • odlazak bliskih prijatelja iz firme, • neželjena izmjena (povećanje ili smanjenje) odgovornosti itd.

Ljudi ostaju u firmi prvenstveno zbog:

• adekvatne kompenzacije koju čini ne samo osnovna plaća, već i dodatne mogućnosti kao što su: prekovremeni rad, specifični projekti, plaćeno usavršavanje itd.,

• pripadnost organizaciji (firmi), ponos prema organizaciji, • poštovanje nadređenih, • korektan odnos nadređenih prema zaposlenicima, • dobro osmišljen rad itd.

12.3. Funkcija CIO-a Deset najvažnijih izazova koji se pojavljuju u menadžmentu IT kadrova su:

1. pronalaženje i privlačenje stručnih kadrova, 2. efikasan sistem prijema tih kadrova, 3. odgovarajući sistem nagrađivanja, vodeći računa o situaciji u

okruženju, 4. uspostavljanje adekvatnih programa za razvoj karijere, 5. vodjenje računa o omjeru stalnih i part-time zaposlenika, 6. omogućavanje tzv. teleworkinga (rad od kuće), 7. odredjivanje ključnih kadrova, 8. osiguravanje kontinuiranog dokumentiranja svih bitnih parametara

i procedura IT sistema (programska dokumentacija, sistemski računi i pasvordi, aplikacijske i mrežne šeme i sl.),

9. održavanje koraka s novim IT tehnologijama i znanjima, 10. borba za adekvatan status IT kadrova na nivou firme.

Aktivnosti CIO-a se mogu podijeliti u sljedećih pet osnovnih grupa:

1. strateški menadžment IS-a: integriranje poslovnih problema i IT rješenja. CIO djeluje u funkciji sistemskog integratora;

2. operacijski menadžment IS-a: nadgledanje i koordiniranje aktivnosti IS-a firme;


605

3. menadžment ljudskih resursa IS-a, bavljenje IT kadrovima; 4. relacijski menadžment IS-a: razvoj adekvatnog odnosa s

korporacijskim funkcijama i odjelima, menadžmentom i krajnjim korisnicima, te promocija upotrebe IT-a;

5. organizacijski menadžment IS-a: uspostavljanje balansa između IS i organizacijskih funkcija.

Autori Grover, Jeong, Kettinger, Lee u članku “The Chief Information Officer: A Study of Managerial Roles”* navode najznačajnije uloge CIO-a, prema modelu menadžerskih uloga postavljenom od Mintzberga:

• Kao poslovni vođa, IS menadžer je zadužen za nadgledanje, zapošljavanje, obuku i motivaciju kadra ili specijaliziranog osoblja. Ova uloga je uglavnom interna u odnosu na IS organizaciju.

• Kao od glasnogovornika, od IS menadžera se zahtijeva proširenje

oraganizacijskog kontakta izvan odsjeka ili drugih područja organizacije.

• Kao nadglednik, IS menadžer mora „skenirati“ eksterno okruženje

kako bi pratio tehničke promjene i konkurenciju. Kao tehnički inovator firme on mora koristiti više izvora uključujući ponuđače, profesionalne veze, mrežne i osobne kontakte.

• Kao osoba zadužena za veze, IS menadžer mora komunicirati s

vanjskim okruženjem uključujući razmjenu informacija sa IT vendorima i ostalim subjektima.

• Kao poduzetnik, IS menadžer identificira poslovne potrebe i

razvija rješenja. Glavna odgovornost IS menadžera je da osigura da se nove tehnologije što brže i efektivnije implementiraju.

• Kao alokator resursa, IS menadžer mora odrediti kako da alocira

ljudske, financijske i informacijske resurse.

* Journal of MIS, 1993, Vol. 10, No2


606

12.4. Outsourcing u oblasti IT kadrova Globalizacija savremenog businessa učinila je svoje i na području IT usluga i IT kadrova. Indija je, naprimjer, zemlja koja je u 2003. godini “izvezla” 13,5 milijardi dolara softvera i softverskih usluga, dok je taj iznos u prošloj 2006. godini bio na nivou od 31 milijardu dolara. Procjenjuje se da je u IT industriji u Indiji u 2003. godini bilo zaposleno 650.000 ljudi, sa očekivanim porastom na 2,2 miliona do 2008. godine. Prosječna godišnja plaća dobrog programera u SAD nije ispod 100.000 USD, dok je taj iznos u Indiji na nivou od 5-10.000 USD, u Kini još manje. Već duži niz godina Indija je lider u području tzv. off-shore outsourcinga, ali joj posljednjih godina konkuriraju Kina, Pakistan i neke zemlje iz ex-Istočne Europe (Rusija i Rumunija). Prema predviđanjima poznate konsultantske kuće Gartner, svako deseto radno mjesto u informatičkom sektoru će iz razvijenih zemalja biti prebačeno na tzv. off-shore sistem rada. Gartner predvidja da će do 2010. godine 25% klasičnih IT poslova razvijenih zemalja biti prebačeno u druge zemlje s nižim troškovima rada. Poznato je, takodjer, da na SAD univerzitetima godišnje diplomira oko milion studenata, ali svega 70.000 studenata ima diplomu nekog engineering programa. Nasuprot tome, Kina i Indija imaju godišnje 6,4 miliona diplomaca godišnje sa skoro milion onih koji su završili neki engineering program. Svi ovi podaci su ilustracija raznih modaliteta outsourcinga kao pristupa u osiguranju kvalitetnih IT kadrova i IT rješenja u cjelini, uz postizanje značajnih ekonomskih efekata. Internet tehnologija i kvalitetne-širokopojasne komunikacijske mreže predstavljaju osnovne pretpostavke za ovakve vidove angažmana.

Neka iskustva svjetskih kompanija u upravljanju informacijskim tehnologijama

(Success Stories, White Papers)

Business Continuity

Partner Beyond Technology

A Blueprint for Business Resilience and Operational Efficiency

Solutions Brief

1

Securing Business ContinuityIn today’s highly competitive, 24/7 world ofjust-in-time delivery, global supply chains,around-the-clock customer demand, andalternative vendors a mouse click away,delays in resuming IT operations following an unexpected disruption can have adramatic impact on bottom-line financial performance and competitive advantage.

Research and consulting firm Meta Group(recently acquired by Gartner) estimates lostrevenue from downtime at an average ofUS$1 million per hour; Contingency PlanningResearch says losses go as high as US$6.45million per hour for retail brokerages. And therisks from unanticipated outages are not allfinancial. According to Binomial International,50 percent of companies that lose criticalbusiness systems for more than 10 days never recover.

In addition to securing business data againstoutages, many organizations face regulatoryoversight dictating mandatory levels of dataprotection. The United States regulations now apply to health care (HIPAA), financial services (SEC 17a-4), corporate accountability(Sarbanes-Oxley Act), life sciences (21 CFRPart 11), and government (DoD 5015.2-STD).Elsewhere in the world the story is similar,from the New Basel Capital Accord (Basel II)globally to RIPA and FAS in the U.K. and toCOB in France. Like government regulators,

Executive SummaryIn today’s always-on business world, fast

and continuous access to applications and data is essential for success. As a result,

business continuity has become an integral part of business and IT lexicon—and an

increasingly larger portion of the IT budget.

Although large-scale disasters are foremost in most people’s minds when it comes to

business continuity, application failures, system malfunctions, hacker attacks, and human error

are far more likely to interrupt operations. In addition, corporate scandals and concerns over

privacy have led to regulations governing secure data retention and protection.

For Hitachi Data Systems, business continuity means first understanding your key business challenges and requirements, including risk

exposure, regulatory compliance, and best practices. Then, it calls for providing solutions

designed to protect organizations against loss of access to data while increasing business

resilience and operational efficiency.

3

investors and insurers are now insisting thatbusinesses maintain feasible business conti-nuity plans to protect critical information.

The fast restart of your business operationsafter a disruption is essential. Ideally, you willwant to resume business at the point in timeat which operations stopped functioning.To achieve this, the most up-to-date businessdata must be continually available at a loca-tion safely removed from the disaster area.

The perfect case scenario of a remote disastersite ready to go at a moment’s notice canbe costly to implement and may not be war-ranted for all applications. The challenge for IT is to construct a comprehensive busi-ness continuity solution from the palette of interrelated capabilities that encompasslocal-site replication and recovery, offsitetransportation of backup data, electronicvaulting, and remote data replication.

Risk Reduction and Business Resilience Choosing a technology, or combination oftechnologies, to support business continuitystarts with an assessment of the potentialrisks facing your organization. An operationalrisk management approach will clarify busi-ness requirements and reduce uncertainty, byestimating the likelihood, and loss potential,of each type of incident. This systematicanalysis of each business-critical applicationwill help to determine the extent of vulnera-bility, the business impact of downtime,and any regulatory requirements. With this information in hand, you can assesstechnologies to achieve the optimal balanceof recovery speed, data value, and cost.

Two key metrics used for business continuityplanning are recovery-time objective (RTO)and recovery-point objective (RPO). RTOmeasures how long it takes to resume essen-tial operations—how long it takes to get back on your feet. RPO is a measure of datacurrency—how far behind the organizationcan afford to be when resuming operationsafter a disruption. Your RTO and RPO deter-mine which data replication and recoveryoptions your business needs and how muchthe solution will cost.

Evaluating the OptionsPlanning for business continuity involvesmatching the RTO and RPO values of eachcritical application to the capabilities ofvarious data protection technologies. Figure 2illustrates the correspondence between theRTO and RPO and the cost of a business con-tinuity solution. For critical applications, datareplication provides the most comprehensiverecovery capabilities.

2

Local Site(High Availability)

Remote Site(Disaster Protection)

Server ClustersExtended Server Clusters

Redundancy EliminatesSingle Point of Failure

Disaster RecoveryPlanned Outages

Server, HBA,Switch

Path Failover

StoragePoint-in-time

CopiesPoint-in-time

Copies

Remote Replication •Synchronous •Asynchronous

TapeVault

Storage

MultisiteReplication

NondisruptiveBackup

Days Hours Minutes Immediate

Tape Backup (Tapes Transported Offsite)

Electronic Tape Vaulting

Remote Database Logging

Asynchronous Remote Disk Copy

Synchronous Remote Disk Copy

Remote Disk Copy with Extended Server Clustering

Cost versus Value of Data

Value of Data Cost

Recovery-time Objective

Hitachi Data Systems Business Continuity FrameworkCentralized, Automated, Policy-based Management

Figure 1: Hitachi Data Systems business continuity framework ranges from enabling high availability ata single site to full failover capabilities involving a distant secondary site.

Figure 2: Application recovery-time objectives and recovery-point objectives dictate the cost of data protection.

Local, In-system ReplicationWhile remote replication receives much of the attention from business continuityplanners, local, in-system, copy solutions add a valuable complementary layer to abusiness continuity configuration. HitachiShadowImage™ In-System Replication soft-ware provides high-speed, nondisruptivereplication for any Hitachi storage system orpool of storage virtualized by the UniversalStorage Platform or Network StorageController. ShadowImage software consisten-cy groups allow a user-defined group ofShadowImage volume pairs to be simultane-ously split, at a precise moment in time, with a single command.

This method creates a consistent point-in-time (PiT) copy of an entire system, database,or any related sets of volumes. This copy can then be used for remote replication in conjunction with Hitachi TrueCopy™Remote Replication or Hitachi UniversalReplicator software to another storage system anywhere in the world. HitachiCopy-on-Write Snapshot software providesthe same functionality, but stores only thechanged data, resulting in a significant savings over full cloning methods.

Remote Data ReplicationReplicating data to a remote secondarysite represents the most effective insurance policy against system downtime. Remotedata replication offers the fastest recoverytime following an outage and the lowestrisk of data loss. Replication eliminates the

time-consuming, manual, and error-pronemultistep recovery process required by tradi-tional tape-based backup. It also provides a variety of productivity benefits throughsecondary, or parallel, access to data, withoutaffecting regular production workloads.

Remote data replication increases dataavailability by:

: : Automating procedures to reduce theduration of planned events, such as sys-tem maintenance, application testingand development, and data backups

: : Allowing nondisruptive backup of current production data with no impactto the production application

: : Speeding failover and data restorationin the event of an outage by replacingslow and labor-intensive tape-basedrestores with continuously availableonline backups

: : Allowing secondary sites to takeover primary processing to eliminatescheduled downtime

: : Enabling frequent, nondisruptive disaster recovery testing with an online copy of current and accurateproduction data

Two basic variations of remote data replication are available—synchronous and asynchronous.

Synchronous andAsynchronous Replication Synchronous replication ensures that aremote copy of the data, identical to the primary copy, is created at the same time the primary copy is updated. In synchronousreplication, an I/O update operation is notconsidered complete until confirmed at boththe primary and remote sites. An incompleteoperation is rolled back at both locations,guaranteeing that the remote copy is alwaysan exact image of the primary.

Synchronous replication offers very fastrecovery. After a disruption, business opera-tions can resume immediately at the remotesite, starting from the exact point the primarysite stopped. Only I/Os that were in-flightat the instant of disruption will be lost. And,because neither the primary nor remotesite will have a record of these transactions,rolling back a database to the last confirmedstate offers full data integrity.

3

Local Data Replication Tape backup technology is well-establishedas the historic cornerstone of data protection.While it still plays a key role in business continuity efforts, it is does not always meetrecovery-time objectives. The growth ofdisk-to-disk and disk-to-disk-to-tape backupmethods are alleviating some of the pressureon the backup window. Organizations need a comprehensive strategy that pulls from the entire array of disk and tape solutions to optimize data protection, improve data avail-ability, and facilitate rapid access to stored information. Though the strategy must be comprehensive, it must also be cost-effective and simple to manage.

Backup and RecoveryThe Hitachi Data Protection Suite, poweredby CommVault®, is a unified platform thathelps ensure outstanding data protection,high availability, and rapid access to informa-tion through the integration of backup andrecovery, migration, archiving, replication,third-party disk-based copy capabilities,and a single point of control. Designed for disk-to-disk SAN-based data protection,the Data Protection Suite avoids the performance issues of products that haveevolved from LAN-based disk-to-tape infra-structures. Using the CommVault CommonTechnology Engine as its foundation enablesthe Data Protection Suite to help organiza-tions implement the right mix of componentswithout adding complexity.

The drawback to synchronous replication is distance. Fibre Channel, the primaryenterprise storage transport protocol, cantheoretically extend a remote copy as far as 200 kilometers (120 miles) from the primary site. However, as distance increases,so too does latency. Delays propagatingupdates to the secondary site can affectapplication performance. Depending on the application’s sensitivity and the commu-nications technology between the two sites,the effectiveness of synchronous copy canbegin to degrade at 32 to 160 kilometers (20 to 100 miles). This may not be far enough to clear a wide-area disaster zone. However,TrueCopy synchronous replication can alsobe leveraged for “no data loss” out-of-regionsolutions in Hitachi Data Systems Three Data Center Solutions.

Asynchronous replication provides a mechanism for mirroring data across any distance, usually involving IP networks. Withasynchronous replication, the primary writeoperation is disconnected from the remotewrite operation. After a successful write ofdata to the primary storage system, the application continues processing withoutwaiting for an acknowledgement of a successful write at the secondary storage.

Asynchronous replication can span any distance without affecting application performance. Remote sites can be hundreds,or even thousands, of miles from the primarysite, ensuring critical data is stored safelyoutside a disaster zone.

The downside to asynchronous replication is the potential for I/O inconsistency betweenthe primary and remote site, and the possibil-ity of data loss. Because of the slight time lagbetween data being stored at the primaryand remote sites, transactions lost in-flightduring an outage can mean the remote data-base does not pick up operations instantly at the point the primary site failed. In such a situation, asynchronous replication caching,sequence numbering, time stamps, and othertechniques used to automatically preservewrite-sequence fidelity at the remote site are essential.

The Rolling Disaster ChallengeA rolling disaster occurs when an unplannedoutage event takes place over a span of time.The time span can be anywhere from a fewminutes to several hours.

During a rolling disaster not all systems,storage, and network connections fail at precisely the same moment. In this situation,

Hitachi TrueCopy™ Remote Replication Software

Table 1: The pros and cons of asynchronous versus synchronous replication with TrueCopy software.

Issue Asynchronous Synchronous

Data Loss Asynchronous mode may or may not Each I/O update operation waits

lose some committed transactions until completion is confirmed at

in the event of an unplanned both the primary and mirrored

failover to the secondary site. sites. Any incomplete operation

However, a rapidly restartable is rolled back at both locations;

data image is ensured because thus the remote copy is always an

the remote database will be in an exact mirror image of the primary.

I/O-consistent state, resulting in

the need to reapply only the most

recent transaction logs to recover

to the point of the outage.

Distance Asynchronous mode can span Maximum distance for synchronous

virtually any distance, because mode theoretically extends to 200

there is no propagation delay kilometers, depending on channel

involved in confirming transactions extender specifications. But latency

at the remote site. Remote sites can quickly becomes a problem as

be up to thousands of miles from propagation delays (the time spent

the primary site, ensuring that the waiting for the update to travel to

replicated copy of data is safely the remote site and confirmation

outside any likely disaster zone. to come back) lengthen with

increased distance. The practical

distance for synchronous

replication of a busy transaction

system is usually about 30 to

50 kilometers (20 to 30 miles),

possibly further, depending on an

application’s tolerance for delayed

response and other factors.

Performance The performance impact on Synchronous mode has a greater

Impact the host is minimal. impact on performance than

asynchronous mode, because a

write from the host must wait

for acknowledgment from the

secondary storage system.

Data Several mechanisms ensure the With synchronous replication, data

Integrity remote copy is made in precisely integrity issues caused by out-of-

the same write sequence as the sequence writes do not arise

primary copy, including the use because “dependent writes” are

of sequence numbers and time not initiated until prior writes on

stamps in the data packets. which they depend complete.

Network When coupled with bridging technology from Cisco or McDATA,

Infrastructure Hitachi Data Systems replication technologies support a wide range

of network infrastructures, including IBM® ESCON® and FICON®, IP,

SONET, ATM, and others.4

5

Write-sequence FidelityDatabase and file managers maintain verycomplex internal data structures, includingindexes, structured data tables, directories,logs, and so forth. To preserve the integrity of these internal structures, each write is carefully sequenced so that, at any point intime, a correct file system or database statecan be recreated.

Writes to a database often depend on otherwrites. For example, a transaction may apply a credit to an account, followed by a debit;this sequence must be strictly preserved dur-ing a recovery. Careful write sequencing andstrict adherence to dependencies allow filesystems and databases to recover from fail-ures, no matter what I/O activity is inprogress when failure occurs.

A replication solution must address write-sequence fidelity. Writes to remote datacopies must be in the same order as those at the primary storage.

Asynchronous replication introduces poten-tial write-sequence fidelity problems becausepackets of data can arrive at the remote siteout of order. This is especially true of tech-

nologies that send disk track updates, whichcannot preserve the original write sequence.To ensure the integrity of asynchronouslyreplicated data in a rolling disaster, replica-tion technology must employ techniques to automatically preserve write-sequencefidelity at the remote site.

Choosing Between Synchronous andAsynchronous ReplicationClearly, remote storage replication for recov-ery and business continuity requires morethan just shipping data over a network. Theselection process starts with an assessmentof the potential risks and their probability.

If your organization cannot tolerate any dataloss and operations must be resumed quicklyfollowing an outage, synchronous replicationis likely to be the best choice. Of course, thedecision must also factor in how far the datahas to be replicated to clear any likely disas-ter zone, and how much degradation ofapplication performance can be tolerated.

On the flip side, if your organization can tolerate being down while the last few trans-actions are reconstructed—or cannot tolerate

a system may still be able to process transac-tions and issue updates to primary storagedevices, but, due to earlier failures, updatesmay not replicate successfully to the second-ary site. Rolling disasters pose a challengebecause they often result in corrupted andunusable data at the remote site, requiringdifficult and very lengthy recovery processes.

To protect against rolling disasters, a datareplication technology must be able to freezeremote replicas at a point in time prior to the onset of the outage. The ability to createfrozen point-in-time images of data is whatdifferentiates remote copy technology fromsimple mirroring.

Because the remote and local I/O of a syn-chronous replication succeed or fail together,this replication approach does not introducedata inconsistencies following a disaster.Rolling disasters are primarily a challenge for remote asynchronous replication, andone of the principle problem areas is write-sequence fidelity.

As remote copy solutions improve, out-of-region replication becomes

more efficient and cost-effective and will be used more widely.

What are the characteristics and benefits of the alternative approaches?

Out-of-regionRemote Site

In-region Recoveryor Intermediate Site Primary Site

Synchronous Replication Asynchronous Replication

TrueCopy Asynchronous Extension or Hitachi Universal Replicator

Universal Replicator

Universal Replicator

Two Data CenterSynchronous

Two Data CenterAsynchronous

Three Data Center Cascade

Three DataCenter Multitarget

TrueCopy RemoteReplication

TrueCopy RemoteReplication

HitachiTrueCopy™RemoteReplication

Two Data Center and Three Data Center Configurations

Figure 3: Comparing two data center and three data center replication strategy options.

6

the performance impact of synchronouspropagation delays—asynchronous mayprove to be a less costly option.

Another approach to be considered com-bines the benefits of both synchronous andasynchronous replication: the three datacenter option.

The Three Data Center Option Two data center replication strategies areviable for most in-region recovery—forexample, serving as a hot site for campus-level or metro-level server cluster—and forout-of-region recovery sites where propaga-tion delays are not an issue. Synchronousreplication provides very fast recovery time(low RTO) and good data currency (low RPO).However, asynchronous replication providesbetter protection against regional disasters,albeit with a less favorable RTO and RPO. Athree data center strategy offers the best ofboth worlds: fast recovery and excellent datacurrency for local site failures, combined withadvanced protection from regional disasters.

Universal Replication:A Major BreakthroughWith heterogeneous storage a feature ofmost midrange and enterprise data centers,the ability to replicate between systems fromdifferent vendors, locally and long distance,is critical to cost-effective business continuityplanning. The downside to multivendorstorage business continuity is the cost and

complexity of the solution. Software, in-houseexpertise, and licenses must be duplicated for each vendor’s replication solution.

Tiered Storage and UniversalReplicator SoftwareThe Hitachi TagmaStore Universal StoragePlatform and Network Storage Controller provide enterprise and midrange storageenvironments with a consistent interface to pooled multivendor storage. Using indus-try-leading controller-based virtualization,the Hitachi storage systems enable a single replication tool to operate against all heterogeneous storage resources in a tiered infrastructure. This significantly reduces the complexity and cost of replicating data, bothlocally and long distance.

The Hitachi Universal Replicator software for TagmaStore Universal Storage Platformand Network Storage Controller providesadvanced, controller-based replicationamong all of the storage systems certified for external attachment to the UniversalStorage Platform and Network StorageController. Universal Replicator softwaredisk-based journaling increases replicationresilience, reduces the impact of replicationon production applications, and lowers replication costs.

When collecting data to be replicated, the primary Universal Storage Platform writes the designated records to a special set of performance-enhanced journal volumes.

The remote Universal Storage Platform then reads the records from the journal volumes,offloading the primary system by pullingthem across the communication link, insteadof making the primary system push them, asin most other approaches. By writing recordsto journal disks instead of keeping them instorage system cache, Universal Replicatorsoftware no longer consumes a large per-centage of available cache, freeing resourcesfor production transactions. With only one set of procedures, tools, and skills to be mastered, regular and comprehensive disaster recovery testing of complex hetero-geneous environments becomes morefeasible and affordable.

Combining Universal Replicator software andthe Universal Storage Platform or NetworkStorage Controller enables three data centerbusiness continuity configurations to beachieved with less complexity, scripting, andoverhead than previous solutions. This, inturn, makes three data center business conti-nuity solutions more affordable for a broaderrange of enterprises and applications.

Financial Services Firm Use CaseA financial services firm needed to enhanceits business continuity infrastructure withan out-of-region disaster recovery capability;it also needed to create daily PiT copies ofthe production online transaction processing

7

(OLTP) database, for use in an online decisionsupport system (DSS) that requires up-to-date customer data.

Hitachi Data Systems, in consultation with the IT team, decided to apply the UniversalStorage Platform business continuity frame-work to satisfy the requirements.

The Universal Storage Platform, offering theindustry’s only controller-based virtualization,delivers unified data and storage servicesacross heterogeneous storage systems tosimplify information access and reduce man-agement complexity.

PiT Copies for a Large Database The online DSS application requires up-to-date copies of customer data, and largequeries often run in excess of 36 hours.Hitachi Data Systems and the company’s ITgroup determined that maintaining multiplecopies of the production data would satisfythe requirements—a new PiT copy is madeevery 24 hours, allowing in-process queries tocomplete on earlier copies of the database.

The configuration uses ShadowImage software and Hitachi Business ContinuityManager software to split off PiT copies withensured data consistency and integrity eventhrough the database application readsand writes to several storage volumes. Thisapproach creates duplicate DSS copies withno impact to production OLTP applications.As a part of the preproject assessment, theteam determined that the financial benefitsof running DSS queries on current data(rather than two-day-old data) would morethan justify the cost of maintaining two fullDSS copies of the production database.

Three Data Center Replication To support its business continuity needs—including regulatory agency guidance onout-of-region disaster recovery capabilities—the project team selected an advanced three data center replication solution fromHitachi Data Systems. TrueCopy RemoteReplication software maintains an exact,synchronous copy of the production OLTPdata at an in-region disaster recovery hot site 20 miles away. Universal Replicator

Primary Data Center

In-region RecoveryData Center

Out-of-region RemoteData Center

UniversalStoragePlatform



Universal Replicator Asynchronous Remote Copy

Hitachi TrueCopy™ RemoteReplication—Synchronous

Remote Copy

Journal Data Transfers

Journal Read RequestsJNL JNL

Primary DataVolumes

(Synchronous)

Primary DataVolumes

Primary DataVolumes

(Asynchronous)

Three Data Center Multitarget with Hitachi Universal Replicatorfor Tagmastore™ Universal Storage Platform

Figure 4: Three data center, multitarget replication configuration.

software separately maintains an asynchro-nous copy at a remote disaster recovery site1,000 miles away. Compared to a cascade orpass-through approach, this configurationeliminates the potential of having no disasterrecovery should the intermediate site fail.

Backup and Testing The solution also uses Universal StoragePlatform capabilities to make copies of data on lower-cost, externally attachedHitachi Thunder 9500™ V Series systems with the SATA Intermix Option. These copiesare used for backup and disaster recoverytesting. The advanced three data center configuration also supports rapid productiontakeover at the remote site when required for operational recovery, full disaster recoverytesting, or scheduled upgrades and configuration changes.

As this typical use case illustrates, UniversalStorage Platform, ShadowImage software,Universal Replicator software, and TrueCopysoftware provide a robust and powerfulfoundation for meeting the requirements oflarge organizations with complex needs in

8

production, development, testing, archiving,and business continuity. In addition, the solu-tion supplies current information for moreeffective decision support.

Business Case for Solving the ProblemAdopting a sound business continuity strategy produces clear business benefits.

: : Minimize downtime, gain better ROI:Provide continuous access to businessinformation and eliminate or minimizeboth planned and unplanned down-time; provide immediate remote accessto time-critical information for otherdata mining and decision support sys-tems with no impact on production systems; improve business confidenceby enabling more frequent and non-disruptive testing and disasterrecovery scenarios with current production data

: : Protect valuable information assets:Prevent loss of business informationfrom site disasters, viruses, human error,and application and system failures byproviding alternate remote and localcopies of data and enabling rapidrestart and recovery

: : Use resources and personnel efficiently: Offload processing anddata to alternate systems and locations;use advanced software tools to mini-mize the labor-intensive nature of back-up and recovery procedures

: : Standardize IT practices on fewerstorage platforms: Gain improved performance and greater scalability andavailability; reduce burdens on IT staff

: : Simplify disaster recovery: Achieverapid restart/recovery over virtually any distance with minimal impact onapplication response time; eliminateinefficient and resource intensive tape-based replication/retrieval systems

Implementing Your BusinessContinuity SolutionThis Hitachi Data Systems Business ContinuitySolutions Brief has started you on the road tounderstanding the extent of your businesscontinuity exposure and making a businesscase for solving it. With this basic understand-ing of what is involved in implementing thebest business continuity solution for yourorganization, you are better equipped to

choose from among the available softwareand services to simplify disaster recovery,minimize downtime, speed recovery, and protect your information assets while maxi-mizing the use of resources and personnel.

Although reading is a good first step, considerengaging Hitachi Data Systems GlobalSolution Services professionals before youundertake a business continuity plan.Global Solution Services can help you:

: : Identify and analyze your businessgoals, in terms of the exposure risksyour company faces, the regulatoryrequirements your company needs tomeet, and, in turn, the length of timeyour business can afford to be downand how much data the business can afford to lose

: : Identify your technical goals, based onwhich replication strategy makes sense,the nature of your existing infrastruc-ture, the topologies of your storage layout and placement, and trafficpatterns by application and host

: : Create a migration plan to a new solution that includes test and verifica-tion components

: : Document the design and create adetailed implementation and test plan

: : Manage the implementation and execution phase of the plan

Pertinent offerings from Global SolutionServices include the Risk Analysis Workshop.

To learn more about how Hitachi DataSystems can help you with your businesscontinuity plans and to read more about business continuity, please visitwww.hds.com/bc or call Hitachi Data Systems at 888 234 5601, ext. 950. Explore an engagement that will result in the optimal solution for your business continuity needs.

Corporate Headquarters750 Central ExpresswaySanta Clara, California 95050-2627U.S.A.Phone: 1 408 970 [email protected]

Asia Pacific and Americas 750 Central ExpresswaySanta Clara, California 95050-2627U.S.A.Phone: 1 408 970 [email protected]

Europe HeadquartersSefton ParkStoke PogesBuckinghamshire SL2 4HDUnited KingdomPhone: +44 (0) 1753 [email protected]

Hitachi Data Systems Corporation

Hitachi Data Systems is registered with the U.S. Patent and Trademark Office as a trademark and service mark of Hitachi, Ltd. The Hitachi Data Systems logotype is a trademark and service mark of Hitachi, Ltd.

TagmaStore, ShadowImage, Thunder 9500, and TrueCopy are trademarks of Hitachi Data Systems Corporation.

CommVault is a registered trademark of CommVault Systems, Inc.

All other product and company names are, or may be, trademarks or service marks of their respective owners.

Notice: This document is for informational purposes only, and does not set forth any warranty,express or implied, concerning any equipment or service offered or to be offered by Hitachi DataSystems. This document describes some capabilities that are conditioned on a maintenance contract with Hitachi Data Systems being in effect, and that may be configuration-dependent,and features that may not be currently available. Contact your local Hitachi Data Systems salesoffice for information on feature and product availability.

Hitachi Data Systems sells and licenses its products subject to certain terms and conditions,including limited warranties. To see a copy of these terms and conditions prior to purchase orlicense, please go to http://www.hds.com/products_services/support/license.html or call your local sales representative to obtain a printed copy. If you purchase or license the product, you are deemed to have accepted these terms and conditions.

©2006, Hitachi Data Systems Corporation. All Rights Reserved.DISK-569-00 January 2006

Airbus UKSuccess story

Airbus UK improves simulation capabilities, reduces costswith a high-performance technical computing infrastructurebased on Itanium® 2–based systems from HPAirbus, like other aerospace manufacturers, faces a numberof challenges and urgent priorities: reducing programmecosts and compressing product development schedules whileproducing lighter aircraft, which in turn reduce fuelrequirements and costs, optimizing payload and maintainingand enhancing performance. In addition, manufacturers mustmaintain up-to-date records, meet strict Federal AviationAuthority (FAA) and Joint Aviation Authority (JAA)regulations, and, above all, guarantee safety.

With their current and future competitiveness at stake, aircraftmanufacturers require a high-performance technical computing(HPTC) platform that will scale to their computationalrequirements. At the same time, these companies place ahigh premium not only on performance but also on computestability, longevity, and affordability.

Airbus is a leading aircraft manufacturer with a family ofairliners on the market ranging in capacity from 100 tomore than 500 seats. The company has delivered over3,100 aircraft to more than 180 customers worldwidesince it first entered the market in the early seventies,and it boasts a healthy order book of more than 1,500aircraft to be delivered over the coming years.

2

The use of HPTC solutions at Airbus UK highlights thechallenges facing aerospace manufacturers and demonstrateshow these challenges can be addressed by implementing an open HPTC reference architecture to optimize the use ofdigital simulation technology. Airbus UK uses HPTC systemsfrom HP and other IT vendors to reduce engineering and testcosts while improving engineering and analysis productivityin order to bring to market better aircraft at a lower total costof hardware ownership.

Airbus UK uses a heterogeneous high-performance computingenvironment with hardware from HP, Cray, Fujitsu, Hitachi,IBM, NEC, SGI, and Sun. The HP-UX 11i operating systemfrom HP powers 70% of the CPUs in this environment,providing an open and flexible environment that helps AirbusUK integrate its HPTC infrastructure to efficiently run andmaintain its CAE applications.

According to Nigel Barry, IT architect at Airbus’s Filton sitenear Bristol in the U.K., Itanium-based HPTC technology hashelped Airbus UK reduce costs by speeding simulation runs and reducing the amount of software optimizationmaintenance required. In the past, the amount of time

required to run simulations was often very long and costly for Airbus UK Indeed, many simulation routines could take weeks to run. “The cost associated with analysis is not in buying the hardware—it is in running the software,”explains Barry. “What HPTC means is that we can now runsimulations faster. We could always run them, but we couldnot afford the time it would take to run the big simulations,because some of them would take many weeks to run. Now we can do 20 to 30 a night, and we can look for an optimum solution. We’ve probably got two or three orders of magnitude more computing power than we had 10 years ago.”

The value of an Intel® Itanium reference architecture lies notjust in the design phase but extends throughout the life of theaircraft. If a plane built 20 years ago requires service, themanufacturer must be able to rerun the analysis code exactlyas it was performed 20 years ago to ensure an identicalresponse. A manufacturer’s ability to react quickly tomaintenance problems is an important measuring stick forthe airlines, and reliable HPTC solutions can help ensurepositive customer perception.

HPTC referencearchitecture for CAE2003

High-availability CAE data management

CAE clientsItanium 2/PA-RISC HP-UXIA-32 Windows

High-availabilityCAE front end

Job scheduler andpreprocessing

CAE compute servers (SMP) Superdome HP-UX

CAE compute clusters (MPI)Itanium 2/HP-UX and/or IA-32 Linux

File server Tape archive

Storage

3

Another crucial area in which HPTC reference architecturereduces the total cost of ownership is software maintenanceand optimization. Airbus UK estimates it has some 10,000software applications in use; of those, only about 20 arefrom commercial software developers. The rest are internallydeveloped proprietary codes. Of the 10,000 applications,the majority are computer-aided engineering (CAE) or digital simulation applications, including applications forcomputational fluid dynamics (CFD), finite element analysis(FEA), aerodynamics, control systems, and structural analysis.

The use of simulations has effectively revolutionized the wingdesign process, allowing for thousands more designs to beproduced and analyzed and resulting in the most effectivewing design—all in shorter timeframes. Digital simulationshave also been very helpful in confirming Airbus UKdesigners’ estimates of an aircraft wing’s weight.

Digital simulation poses many computational challenges.Some applications are so large and complex that memorythroughput and CPU performance become problems.Itanium-based processors have made advances in this area,in Airbus UK’s experience. “Itaniums have exceptionallylarge memory bandwidth and are very good at parallelprocessing,” said Barry, “and it is that balance that makesItanium better than a lot of other processors. And becauseIntel’s volume is high, they’re much more affordable. Theyactually perform better and they’re lower cost. That’s uniquein 64-bit computing.” In addition, the Itanium processors aremore highly scalable, according to Barry, providing AirbusUK with much sought after operational flexibility to runmultiple applications at once.

Over the last few years, Airbus UK has upgraded its serversfrom Convex, IBM MVS, and DEC VAX to HP V-ClassEnterprise and Superdome 64-bit PA-RISC servers and now tonew Itanium 2–based servers. The robust HP-UX compilersand development environment have allowed the company toport CAE applications from multiple hardware platforms tothe Itanium-based servers. While the cost of porting thesoftware to run on the Itanium architecture was notinsignificant, Airbus UK believes that the computing powerand the standardization of Itanium-based servers ensures itwill not have to move to a new CAE infrastructure any timesoon.

“This gets back to the necessity of having standard HPTCreference architecture. We want an architecture with a verylong life, so by using HP-UX 11i and Itanium in the beginning,we hope to optimize those key applications to move forwardso they do last a long time. Performance won’t be an issue in60 years—it will be an issue of whether or not they will beable to run the applications.” Airbus UK is banking on thecombination of a standard Itanium reference architecture andthe reliability of the HP-UX 11i operating system to enable itto do so.

Barry counts the reliability of HP-UX 11i among its greateststrengths. When a failure occurs with the OS, the resultingdowntime can be very costly. Certain long-term optimizationroutines can take two to three weeks to complete, and an OSfailure in the middle of a long run may set Airbus UK backweeks. “Airbus UK requires a stable operating system thatdoesn’t break down. That obviously creates more uptime. HP-UX 11i is the most reliable. It can handle temporary failuresof the application without crashing the machine. That’s oneof the problems with Linux—you do tend to lose the machineif you have a crash on an application,” said Barry.

“We need a consistent high-performancecomputing architecture that will enablenumerical accuracy throughout the lifespanof an aircraft, and HP Itanium 2–basedsystems running HP-UX 11i provide us withall that and more.” Nigel Barry, IT Architect,Airbus UK

Another benefit of HP, according to Airbus UK, is its strongISV support team. “When it comes to the third-party ISVapplications that we do run, like NASTRAN and ABAQUS forinstance, we rely on the vendor to optimize the application torun as fast as possible on their hardware,” said Barry. “HP hasa very good ISV support team.”

This HPTC infrastructure has enabled Airbus UK to dispensewith physical testing altogether in some areas and todramatically reduce it in others. An example of the progressAirbus UK has made by combining the high-performanceItanium reference architecture with its digital simulationapplications is illustrated in the development stages of theA340-600 and A380 aircraft. In the recent past, Airbus UKwould have built not only full-wing test rigs but also a largenumber of component and subassembly test rigs. The abilityto carry out detailed digital simulations has increased thecompany’s confidence that many of these preliminary testsare no longer required.

The HP and Airbus UK partnership has spanned many years,and it was with Airbus UK’s collaboration that the HP-UX 11.0 operating system was first introduced. An important aspect of the partnership is that Airbus UK, as well as other manufacturers with advanced technicalcomputing demands, can influence the actual design of the hardware and operating system.

Barry believes Airbus UK’s relationship with HP is built on ahigh level of trust. “I think we’ve reached the point now that ifsomeone wanted to change how a major piece of softwareworked in HP, or a piece of hardware, Airbus would be oneof the companies HP asks first, ‘Do you want this to happen?Will you want it to be done differently?’ And we’re happy tooblige.”

This partnership is not one-sided. In many ways, Airbus UK ishelping HP to define architecture, which can then be appliedto other technical as well as commercial server solutions. Thisclose collaboration helps keep HP at the cutting edge ofcomputer technology and, at the same time, enables AirbusUK to run highly advanced yet commodity-based computertechnology. Said Barry, “We want to run a commoditycomputer infrastructure—the very top end of thecommodity—but a commodity computer system nonetheless.So the fact that other companies run the same computer fordifferent purposes is a great benefit to us. It is not cost-effective to run a unique and very expensive computer.Itanium 2 is the next step in commodity computing.”

Customer at a glanceIndustry sector: aerospaceName: Airbus UKURL: www.airbus.com

Challenges

•Dramatically accelerate simulationcapabilities

•Reduce the cost of simulation

•Maintain standard referencearchitecture for HPTC

ResultsSolutions

•HP rx2600 and rx5670 servers/clusters based on Itanium 2processors

•HP-UX 11i

•In-house and commercial computer-aided engineering applications

•Faster turnaround time on simulationruns

•Costs lowered by reducing the amountof physical testing

•Close relationship with HP technicalteam reduces total cost of ownership

To learn more, visit www.hp.com.

© 2003 Hewlett-Packard Development Company, L.P. The information contained herein is subject to change without notice. The only warranties for HP products and services are set forth in the express warranty statements accompanying such products and services. Nothing herein should be construed as constituting an additional warranty. HP shall not be liable for technical or editorial errors or omissions contained herein.

Intel and Itanium are trademarks or registered trademarks of Intel Corporation in the U.S. and other countries and are used under license.

This case study is based on a Best Practices Report/White Paper conducted and written by Daratech, Inc., titled “The Value of High-PerformanceTechnical Computing Reference Architecture for Advanced Digital Simulation in the Aerospace Industry: The Airbus UK Story.” These and other issues are the focus of Daratech’s annual conference titled daratechDPS Aero: Digital Product Simulation Strategies for Aerospace and Defense. Details areavailable at www.daratech.com. Daratech is a market research and technology assessment firm specializing in CAD/CAM, CAE, PDM, ERP, BOM,plant creation, and GIS.

5982-1105EN, 10/2003

Windows Server 2003 Customer Solution Case Study

London Stock Exchange Cuts Information Dissemination Time from 30 to 2 Milliseconds

“No other exchange is undertaking such an ambitious technology refresh programme based on next-generation Microsoft technology. We’ve always provided a first-class service, but now we can claim to be the fastest in the world as well.” David Lester, Chief Information Officer, London Stock Exchange

Overview Country or Region: United Kingdom Industry: Finance Customer Profile The London Stock Exchange was established in 1801. With 440 employees, it is the world’s premier international equity exchange and a leading provider of services that facilitate the trading of shares. Business Situation The London Stock Exchange needed a scalable, reliable, high-performance, and agile stock exchange ticker plant to replace an outmoded system. About 40 per cent of its revenue comes from selling real-time market data. Solution Working with Microsoft and Accenture, the London Stock Exchange replaced its London Market Information Link (LMIL®) system with Infolect®. It used the Microsoft® .NET Framework, the Microsoft Visual C#® .NET development tool, and the Microsoft SQL Server™ 2000 database. Benefits

Substantially faster for trades than previous system

One hundred per cent reliable on high-volume trading days

As part of its strategy to win more trading business and new customers, the London Stock Exchange needed a scalable, reliable, high-performance stock exchange ticker plant to replace its earlier system. Roughly 40 per cent of the Exchange’s revenues are generated by the sale of real-time information about stock prices. Using the Microsoft® .NET Framework in Windows Server® 2003 and the Microsoft SQL Server™ 2000 database, the new Infolect® system has been built to achieve unprecedented levels of performance, availability, and business agility. Launched in September 2005, it is maintaining the London Stock Exchange’s world-leading service reliability record while reducing latency by a factor of 15. Its successful implementation, with support from Microsoft and Accenture, shows the London Stock Exchange’s leadership in developing next-generation trading systems.

Situation The London Stock Exchange, established in 1801, is the world’s premier international cash equity exchange and a leading provider of services that facilitate the raising of capital and the trading of shares for companies across the globe. The London Stock Exchange is the most international equities exchange in the world, with Europe’s largest pool of liquidity. The Main Market has 1,615 companies listed, and there are 1,579 companies quoted on AIM, the London Stock Exchange’s market designed for smaller, growing companies. By the end of 2005, the market capitalisation of United Kingdom (U.K.) and international companies listed on the London Stock Exchange’s markets amounted to £4.1 trillion (U.S.$9 trillion), with £5.2 trillion (U.S.$9.8 trillion) of equity business transacted over the year. The London Stock Exchange needed a scalable, reliable, high-performance, and agile market data dissemination system. The Infolect® project is part of the London Stock Exchange Technology Road Map (TRM), a four-year transition to next-generation trading technology, due for completion in mid 2007. The London Stock Exchange previously disseminated data through the London Market Information Link (LMIL®)—based on an HP NonStop (Tandem) environment and written in COBOL language. HP acquired Tandem when it took over Compaq. Although the architecture is extremely reliable, new developments and capacity increases are complex, time consuming, and costly to implement. The London Stock Exchange needed more flexibility to facilitate new product and service development, reduce latency, and improve scalability. David Lester, Chief Information Officer at the London Stock Exchange, says: “A new

platform was required that would be more scalable, with better performance, and be cheaper to manage, with higher capacity and equal reliability levels. The existing environment had major constraints that meant significant expenditure would be needed to give the levels of service our customers require. “As our customers continue to use the latest technology to upscale their trading strategies, we have a strong business requirement to give them access to real-time information faster than any other exchange in the world. Infolect is, therefore, a critical component of our TRM. Through its successful implementation, we were able to demonstrate the exchange’s leadership in the development of next-generation trading systems.” Delivering a step change in scalability and flexibility was not the only reason the Exchange needed support for its TRM from Microsoft and Accenture. Infolect® is designed to handle more than 15 million real-time messages every business day and is 15 times faster than the technology it has replaced. Lester says: “The investment was justified on the basis of increased performance, which makes our markets more attractive to trade on for our customers. By using commodity server hardware and a Microsoft® .NET infrastructure, it will be quicker, cheaper, and more cost effective to increase Infolect’s® capacity.” Solution Before choosing Microsoft technology, the London Stock Exchange reviewed several potential architectures to meet the requirements of Infolect® and the TRM design objectives. The Microsoft .NET Framework—an integral component of the Windows Server® 2003 operating system—

was selected for a number of reasons, including developer efficiency, performance, and scalability. The Infolect® application, which went into production in September 2005, was implemented on a total of 120 HP ProLiant servers across multiple data centres. This configuration allows Infolect to process an average of 15 million real-time messages a day distributed to more than 107,000 trading screens in more than 100 countries. In the development, roll-out, and implementation processes, Microsoft worked closely with the London Stock Exchange to ensure not only that they understood their immediate requirements, but that the solution fitted their long-term business plans as specified in the TRM project. Robin Paine, Chief Technical Officer at the Exchange, says: “The London Stock Exchange was looking for a responsive partner to engage across all phases of the Technology Roadmap programme. The collaborative approach Microsoft offered made it an ideal choice. The decision by the London Stock Exchange to implement Infolect on a Microsoft architecture was a high-visibility assurance to customers of the importance placed on reliability and support. The London Stock Exchange made a considered decision to invest in a solution provided by partners able to guarantee ongoing support and an in-depth understanding of its wider business requirements. “To meet the objectives of our Technology Roadmap Programme, the London Stock Exchange needed a technology partner who understood both our business and technology objectives and who could be accountable to deliver mission-critical components of our architecture.”

A prototype, which focused mainly on the architecture and the communications layer, was first developed with Microsoft and Accenture and guided the design and development of Infolect. Developers used many of the concepts and libraries and subsequently incorporated them into Infolect. Infolect is based on a Cisco network and a customised publish-and-subscribe communications layer, iBus, written using a Microsoft development tool. Paine says: “We selected the Microsoft .NET Framework on the basis of several technical and commercial factors, including real-time performance, agility, integration, and developer productivity. An additional factor was the ability of Microsoft to comprehend the London Stock Exchange’s TRM vision and provide appropriate senior executive sponsorship and support.” The Infolect architecture, with the iBus messaging layer at its core, supports an “Active-Active” configuration, with all core components replicated across multiple data centres to achieve world-class levels of availability. Infolect is also designed to be both vertically and horizontally scalable through the use of a four-tier architecture implemented on commodity hardware. Paine says: “Infolect is designed to receive real-time information feeds from multiple sources, including the London Stock Exchange trading system. These messages are translated into a common message format and then published to a transformation layer, which enriches the messages as necessary.” By using the .NET Framework in Windows Server 2003 and the Microsoft SQL Server™ 2000 database, Infolect has been built to achieve “unprecedented levels of performance and business agility,” Paine says. It has also maintained the London

“We selected the Microsoft .NET Framework on the basis of several technical and commercial factors, including real-time performance, agility, integration, and developer productivity.” Robin Paine, Chief Technical Officer, London Stock Exchange

Stock Exchange’s world-leading service reliability record, vital in maintaining its reputation for excellent and reliable service. Other Microsoft technologies deployed at the Exchange include the Microsoft Visual Studio® .NET 2003 development system, Microsoft Operations Manager, and Microsoft ASP.NET programming technology. Paine says: “Microsoft technology has proved highly reliable for the data centres. The London Stock Exchange is currently evaluating migration to Microsoft SQL Server 2005 and Microsoft Visual Studio 2005, but no decisions have been made as yet. However, the London Stock Exchange has found the Microsoft server software, including Windows Server, to be ‘very reliable,’ which has been proven in more than four years in production. In addition to the Microsoft Visual C# .NET development tool, SQL Server forms a core part of the TRM architecture. Tight integration of the Microsoft development environment and database technologies provides increased developer productivity and thus increases application agility.” Infolect went live on September 19, 2005. Paine says: “There were several major challenges during the implementation phases, as would be expected for a project of this size. The biggest was to operate a stable and uninterrupted parallel run phase prior to Infolect cutover to ensure the system would be as reliable as its predecessor, which had a 100 per cent availability record.” Benefits London Stock Exchange customers now gain access to real-time information faster than on any other exchange in the world. The successful implementation of Infolect, with support from Microsoft and Accenture, shows the London Stock Exchange’s leadership in the development of next-generation trading systems for traders worldwide.

Fifteen Times Faster for Traders than Previous System Infolect is performing better than the LMIL system in several key areas, which is helping to ensure London Stock Exchange customers can execute trades reliably and quickly—particularly when engaged in algorithmic trading. Indeed, many market commentators consider that algorithmically generated trading operations now hold the key to the Exchange’s commercial edge and future access. End-to-end latency, an inhibitor to those real-time, algorithmically generated trades, has been significantly reduced and performance increased with Infolect. It is approximately 15 times faster than LMIL, with an end-to-end latency as low as 2 milliseconds for the Infolect system. Lester says: “No other exchange is undertaking such an ambitious technology refresh programme based on next-generation Microsoft technology. We have always provided a first-class service, but now we can claim to be the fastest in the world as well.” Andrew King, Group Director of Financial Services at Microsoft, says: “Infolect is an important milestone project for Microsoft, as well as the London Stock Exchange’s TRM. The ever-increasing demand for real time, business-critical data fluidity that underpins efficient trading has been answered by powerfully deployed, innovative, and scaleable Microsoft technology.” No Production Outages for Six Years Reliability is fundamental to the London Stock Exchange value proposition for the market and continues to give its senior managers peace of mind about system uptime. There are approximately 300 customers who connect directly to the live Infolect system to receive real-time market data directly from the London Stock

Exchange. The data disseminated from Infolect is then displayed on more than 107,000 terminals in more than 100 countries. In the past six years, there have been no production outages at the London Stock Exchange, and the new systems running on Microsoft technologies are critical to maintaining this 100 per cent reliability record. The London Stock Exchange has a mission critical programme in place with Microsoft, which covers ongoing support. Lester says: “Our testing regime makes us very sure Infolect will meet its targets. The level of technical failure testing was very high, and the scenarios from which we have proven resilience are extensive.” One Hundred Per Cent Reliability for Traders on High-Volume Trading Days Infolect has three times more capacity than LMIL and has proven its resilience on some of the highest-volume trading days in London Stock Exchange history. Infolect currently has the capacity for message dissemination of 3,500 messages a second, with an ability to scale to more than 100,000 messages per second. This capacity and latency reduction has underpinned significant volume growth on the London Stock Exchange. Of the Exchange’s 50 highest-volume trading days, 49 have happened since Infolect went live in 2005. Additionally, high-speed, real-time price dissemination leads to greater order execution certainty, which, in turn, generates increased transaction volumes. The “virtuous circle” concept is core to the vision driving the implementation of the TRM.

Exchange Managers Gain Cost Advantage over Competitors In a highly competitive environment, the London Stock Exchange is gaining a considerable cost advantage over its competitors by using the .NET Framework and Visual C# .NET. Paine says: “The TRM gives us a significant cost advantage over our competitors for global liquidity. It will help us to continue investing in new products and services while minimising technology cost of operations. ” When the TRM is completed in 2007, Paine expects running costs will reduce on a like-for-like basis and scale upgrades cost a fraction of the pre-TRM cost. Traders to Get New Platform in Q2 2007 The final leg of the TRM, the new trading system called TradElect, will be implemented in mid 2007 using the same tried-and-tested Microsoft technologies currently deployed within Infolect. Developed over the last 18 months in the U.K. and India, the system has been delivered to London, where a team of 80 people are currently engaged in functional and technical testing. Lester says: “Early testing already demonstrates world-leading levels of latency, performance, and scalability for order entry and execution services. From its rollout to customers in the second quarter of 2007, the TRM will meet our market’s hunger for extra capacity and greater speed, with multi-asset class capability on the trading platform at a fifth of today’s cost.”

Windows Server 2003 The Windows Server 2003 family helps organizations do more with less. Now you can run your IT infrastructure more efficiently, build better applications faster, and deliver the best infrastructure for enhancing user productivity. And you can do all this faster, more securely, and at lower cost. For more information about Windows Server 2003, please visit: www.microsoft.com/windowsserver2003

For More Information For more information about Microsoft products and services, call the Microsoft Sales Information Center at (800) 426-9400. In Canada, call the Microsoft Canada Information Centre at (877) 568-2495. Customers who are deaf or hard-of-hearing can reach Microsoft text telephone (TTY/TDD) services at (800) 892-5234 in the United States or (905) 568-9641 in Canada. Outside the 50 United States and Canada, please contact your local Microsoft subsidiary. To access information using the World Wide Web, go to: www.microsoft.com For more information about Accenture products and services, call 1 (877) 889-9009 or visit the Web site at: www.accenture.com For more information about London Stock Exchange products and services, call +44 (0) 20 7797 1000 or visit the Web site at: www.londonstockexchange.com

This case study is for informational purposes only. MICROSOFT MAKES NO WARRANTIES, EXPRESS OR IMPLIED, IN THIS SUMMARY.. Document published October 2006

Software and Services Microsoft Server Product Portfolio − Windows Server 2003 − Microsoft Operations Manager − Microsoft SQL Server 2000 − Microsoft SQL Server 2005

Microsoft Visual Studio − Microsoft Visual C# .NET − Microsoft Visual Studio .NET 2003 − Microsoft Visual Studio 2005

Technologies − Microsoft .NET Framework

Partners

Accenture

Microsoft Windows Server System Customer Solution Case Study

Siemens Manages 417,000 Users with Windows Server System, Saves Millions of Dollars Annually

“We want to run our business tools with maximum efficiency, and Windows Server System delivers the manageability, performance, reliability, availability, and security that makes that possible.” John Minnick, Project Manager, Siemens Workplace Architecture Team

Overview Country: International Industry: Electronics and Electrical Engineering Customer Profile With more than 417,000 people in 130 business units in 190 countries, Siemens, headquartered in Munich, Germany, is one of the world’s largest electronics and electrical engineering companies. Business Situation Each Siemens business unit operates separately yet needs to work with other units to remain competitive and customer focused. Siemens needed to support global access and collaboration. Solution Siemens is adopting a single-forest, single-Active Directory® infrastructure based on Microsoft® Windows Server SystemTM, including Windows ServerTM 2003 with Active Directory and Exchange Server 2003. Benefits

417,000 user accounts in single Active Directory

Millions of dollars in annual savings 75 percent file/print server consolidation

Ability to add business value

Today, Siemens has 417,000 people, 340,000 desktops, and 8,900 servers in 130 business units in 190 countries. A few years ago, Siemens supported its business with 1,000 domains in a highly decentralized structure. It wanted a single, centralized Active Directory to streamline user management, e-mail, and collabo-ration. Siemens was also developing an Entitlement Architecture based on a Siemens DirX® solution for its corporatewide Identity Management infrastructure. Siemens achieved its goals, thanks to Microsoft® Windows Server SystemTM integrated server software that incorporates innovations to help companies do more with less. Siemens has deployed a single-forest architecture and directory that simplifies and facilitates management, saves tens of millions of dollars annually, and helps Siemens to add new business value that it couldn’t otherwise consider. Siemens expects to reduce file/print server count by 75 percent. The end result was a business solution where Windows Server System and Siemens DirX complement each other.

Situation The information technology challenge facing Siemens is vast—as vast as the company itself. Today, Siemens employs 417,000 people in 190 countries, with some 340,000 desktops and 8,900 servers in a global network that supports 130 Siemens units in six business segments: Information and Communications, Automation and Control, Power, Transportation, Medical, and Lighting. With support from regional units, each unit is responsible for its own operations and has the flexibility to make its own decisions and build strong relationships with its customers. A few years ago, Siemens’s decentralized and constantly changing structure—the company had 1,000 domains in 1998—made it chal-lenging to foster the cooperation among business units and regions that is critical to enabling the company to provide compre-hensive customer-focused products, solu-tions, and services at competitive prices. It also made it challenging to provide a compre-hensive, coordinated, and highly manageable IT infrastructure to support the enterprise and its growth. “Just within one business unit, we had 15 different manufacturing systems on seven different platforms,” says John Minnick, Project Manager on the Siemens Workplace Architecture Team. “Identical products in different parts of the world may be made entirely differently because our systems can’t work together as one. Multiply that situation throughout our 130 business units and it means we’re looking at rising costs of labor, rising costs to house and power redundant systems, and the fact that we couldn’t communicate easily from one part of the world to the other. We could not effectively manage the environment as it was.” Launching an Internet Initiative To address these concerns, Siemens launched an initiative in 1998 to orient its

business operations toward the Internet. The goal was to give information workers better collaboration tools and more effective ways to communicate, which would increase busi-ness agility and improve employee efficiency while bringing the organization closer to its customers. A series of initiatives was launched to achieve this goal. One initiative, the global Any4 vision, entails providing personnel, vendors, suppliers, distributors, partners, and other authorized Siemens users with easy, around-the-clock access to resources from any location—anyone, anywhere, anytime, any resource. The Need for a Single Forest Achieving these objectives would require Siemens to unify its 130 separate IT infra-structures into a single, enterprisewide forest that would allow the organization to share a common directory, schema, configuration, and global catalog (GC). Centralizing services would also reduce operating expenses by lowering the company’s hardware acquisition, IT administrative, and software licensing costs. The result of using the common infrastructure would be a highly manageable environment in which Siemens could do more with less, achieve greater levels of security and reliability, and cost-effectively increase productivity and add new business value to the enterprise. Creating this common infrastructure foun-dation, called the Siemens Global Network, represented a drastic and sweeping new direction for the company. To provide the leadership for that direction, Siemens estab-lished the international Siemens Workplace Architecture Team (SWAT) to develop the foundational design principles and policies for all Siemens operating companies to use. Solution As a first step, SWAT focused on imple-menting the Microsoft® Windows® 2000 Advanced Server operating system with the

“Windows Server System makes our global Any4 vision a reality.” John Minnick, Project Manager, Siemens Workplace Architecture Team

Active Directory® service and Exchange 2000 Server to consolidate all separate networks into a global corporate directory and single-forest solution that would provide an enterprisewide addressing scheme and a messaging and collaboration environment. Today, Siemens is realizing its vision of a single, global infrastructure for user management, e-mail, and collaboration with both enterprisewide and local management for its more than 400,000 employees. Integrated with Siemens Identity Management Architecture based on Siemens DirX—this solution makes enterprise management both simpler and more effective. The solution is based on Microsoft Windows Server SystemTM integrated server software, which incorporates software innovations to simplify development, deployment, and management so that com-panies can reduce their costs of ongoing ope-rations, deliver highly reliable and secure IT systems, and drive valuable new capabilities for the future growth of their businesses. Siemens is deploying Microsoft Windows ServerTM 2003, Enterprise Edition, with Active Directory and Exchange Server 2003, key components of Windows Server System. Siemens is extending the benefits of its centrally managed solution to the client side with Microsoft Office Professional Edition

2003 with the Microsoft Office Outlook® 2003 messaging and collaboration client. Central to the Siemens solution is its single-forest architecture, which is bringing all busi-ness units together. It is providing employees with full functionality and transparent access to all resources with a global client, as well as providing a global standard for the design of Active Directory at Siemens. That directory design consists of a forest root domain and second-tier domains. The forest root domain provides functions necessary to the existence and interoperation of the other domains in the forest. Created directly off the forest root domain by the individual Siemens units, second-tier domains contain all of their administrator, user, and computer accounts and resources. Currently, the Siemens infrastructure consists of three forests: Siemens.net, which is the production forest; Sitest.net, which is a mirror of Siemens.net for business units to test new applications before implementing them in production; and Any4swat.net, which is the Siemens global lab testing environment. This last environment consists of 45 servers—including domain controllers (DCs), Web servers, e-mail servers, and application servers—in 16 locations around the world. “Our test forest is bigger than some com-panies' production deployments,” says Minnick. Building Blocks of Greater Manageability Siemens’s extensive testing of Windows Server 2003 prior to deployment identified new features that are helping the company continue to improve the performance of, and access to, its global network, while preserving security and reducing management time and cost.

Active Directory enables the single-forest architecture with forest root domain and second-tier domains that can manage all Siemens organizational units (OU), including user accounts, resources, business units, and other enterprise elements.

us001.siemens.net

Siemens.net (Forest root)

de001.siemens.net de002.siemens.net

OU OU OU OU OUOU OU

Second-tier domains (Siemens units, accounts, resources)

These features include:

Updated Knowledge Consistency Checker (KCC)/Inter-Site Topology Generator (ISTG) algorithm, which significantly shortens the calculation time for the replication topology on the ISTG and thus easily scales to meet Siemens single-forest requirements. “We found in lab testing that Windows Server 2003 enabled us to get beyond previous limits,” says Minnick. “KCC calculation time for 150 sites on Windows Server 2003 took just a few seconds.”

Logon connections without a global catalog. In Windows Server 2003, domain controllers in a site that does not contain a global catalog can be configured to cache universal group membership lookups when processing user connections. This allows a DC to process connections without contact-ing a GC. This can reduce the number of GCs, decrease hardware requirements for DCs, increase availability, and reduce the amount of bandwidth required for repli-cation. This is of particular benefit for Siemens branch offices because it makes them simpler and less expensive to man-age and support.

Replica DC from media, which allows an administrator to set up initial replication from files created when backing up an existing DC or GC server. The backup files, generated by any Active Directory–aware backup utility, can be transported to the candidate DC using media (such as tape, CD, and DVD) or a network. With Windows Server 2003, the administrator only needs to send the data to the remote site and the initial Active Directory can be built from backup data. This provides faster, more flexible support of remote sites that have low bandwidth but need a local DC to support logon connections.

Group membership replication improve-ments, which eliminate the 5,000-users

per-group limit of Windows 2000 Server and the need for “group nesting.” This reduces administrative complexity and replication traffic, and eliminates the potential risk of losing data during simul-taneous updates of groups.

New operational features. Object picker enhancements provide better, more efficient, and flexible support for finding objects in a large directory; reduce the impact of directory service on a network; and help users to narrow down a search to a specific organizational unit within the directory. This is expected to optimize administrator workflow and provide more efficient use and administration of the directory. With headless server support, Siemens can install and manage a server computer without a monitor, VGA display adaptor, keyboard, or mouse. Headless Server Emergency Management Services support for management controllers and ports allows servers to be managed even during system start or when a system has crashed. This will help Siemens reduce server hardware costs and provide better support for a server that has gone down.

Active Directory Migration Tool enhance-ments, including support for password synchronization and a scripting interface, which are expected to help reduce migra-tion costs.

Improved management features—such as the new Group Policy Management Console user interface, improved reporting, backup and restore of Group Policy Objects (GPOs), and scripting of GPO operations as well as Microsoft Software Update Services—will streamline administration and improve server operations.

Consolidating Servers and Hubs Siemens is achieving major consolidations in both its physical and logical architecture. Domains are telescoping from 1,000

“Windows Server System is not only the right solution for us today. It will enable us to adapt and extend our environment to serve our business interests for years to come.” John Minnick, Project Manager, Siemens Workplace Architecture Team

Microsoft Windows NT® Server 4.0 domains to 75 Windows Server 2003 domains. Server consolidation is proceeding at a four-to-one reduction for member servers (for example, application servers and file/print servers) in the Active Directory architecture. Minnick projects that Exchange Server 2003 could reduce the number of messaging servers by more than 75 percent when the deployment is complete, thanks to new fea-tures such as a multidatabase architecture and the ability to support more users per server compared with Exchange Server 5.5. The increased performance between Outlook 2003 clients and Exchange Server 2003—due to Cached Exchange Mode, a feature of Outlook—also will minimize the number of remote site servers, contributing further to server consolidation. Siemens is consolidating its organization names from more than 150 to just one, facili-tating a consolidation of its hub structure to just three regional centers. The consolidated hubs—in the Americas, Europe, and Asia—can take advantage of clustering in Windows Server 2003 and Exchange Server 2003 to

support hundreds of thousands of users who may need many terabytes of storage. By using Windows Server System for the mes-saging and collaboration infrastructure, Siemens is positioned to achieve further consolidation when it wishes, by moving to 64-bit computing with Windows Server 2003, Datacenter Edition. Siemens’s three-hub structure supports 14 Exchange Server 2003 routing groups. These routing groups differ from Exchange 5.5 sites in that Exchange Server 2003 provides the flexibility to assign server management per-missions to a specific IT support group, and assign management and configuration of message transfer to a more network-centric organization in the enterprise. The additional flexibility is a significant advantage over Exchange 5.5, providing easier administration. Routing groups also help manage messages and control the flow of messages across administrative boundaries. Unlike sites in earlier versions of Exchange, routing groups can be created and changed as required, and server membership can be dynamically

HubRouting Group

HubRouting Group Hub

Routing Group

LocationRouting Group





LocationRouting Group Location

Routing Group








Through system consolidation, Siemens created a highly effective messaging infrastructure including three powerful hubs and 14 highly flexible routing groups.

altered. So the entire routing architecture for Siemens can be modified easily without reinstallation. As the underlying network infrastructure changes—for example, when Siemens accommodates mergers and acquisitions—the Exchange routing network can adjust quickly to the changes. Implementing the Mobility Solution A key goal of the Siemens Any4 vision is to enable information and application access from anywhere. That requires a mobility solu-tion with which the company’s users can gain secure, reliable system access from their homes, client locations, or anywhere else. Siemens is able to achieve that solution through use of Outlook Web Access (OWA) for secure access from any standard Web browser and Outlook Mobile Access (OMA) for secure access from Pocket PCs and Smartphones running Microsoft Windows MobileTM software. OWA and OMA are available automatically when Exchange Server 2003 is installed, and they take advantage of the same Active Directory structure that Siemens already is deploying, enabling the company to use these capabilities without the added burden and expense of managing a separate directory and mobility solution. Siemens is deploying OWA in a front-end and back-end architecture where the company

wants to maintain a single namespace to access all front-end servers or where it wants to provide enhanced security in a firewall or perimeter network environment. In this con-figuration, front-end servers communicate directly to client browsers and relay requests to back-end servers, but they do not contain any public or private databases. The private and public stores and databases are housed in the back-end server. OMA and the ActiveSync® technology in Exchange Server help to provide secure access to Siemens e-mail from a variety of mobile clients. They also enable over-the-air synchronization on a scheduled or on-demand basis. This includes remote access to e-mail, calendar, contacts, tasks, and the global address list. Moving Ahead with Deployment In early 2003, Siemens began participating in the Office 2003 Rapid Adoption Program. In July 2003, Siemens engaged the Microsoft Enterprise Engineering Center to refine its plans for Windows Server 2003, establish plans for Exchange Server 2003, tie in the Microsoft Office System, and evaluate other Microsoft technologies against its business needs. Release-to-manufacturing versions of Exchange Server 2003 and Windows Server 2003 were completed in April 2003 and July 2003, respectively. The Office 2003 Editions launched in October 2003, and deployment at Siemens is targeted for the first quarter of 2004. Siemens expects to migrate approxi-mately 350,000 mailboxes to Exchange Server 2003 by the end of December 2004. Benefits With Microsoft Windows Server System, Siemens is on track to realize its vision for Any4 computing. The company is creating a dynamic system with easier management and operational efficiency for a lower total cost of

Siemens’s use of a front-end and back-end architecture for Outlook Web Access enables user access from any standard client Web browser while enhancing reliability and security.

ownership compared with its previous infrastructure. It is implementing a fully integrated server infrastructure for reliability, security, scalability, and serviceability—with no surprises. And it is using Windows Server System–based infrastructure and investment to add tremendous new business value for Siemens without tremendous new cost. A Single, Global Environment The most important benefit of Windows Server System to Siemens, according to Minnick, is the realization of the company’s single-forest, single-directory, global environment. “Windows Server System makes our global Any4 vision a reality,” says Minnick. “We have a network that’s reliable enough to handle the demands we place on it. Windows Server System provides our global enterprise with a single infrastructure, enabling all of our inde-pendent business groups to work together. We can manage it better, smarter. We can do things globally that we were only able to do locally before. To me, that’s important; that’s the meaning of a global company. Users and resources 5,000 miles away can be addressed as easily as users and resources in the building I’m in right now. “We want to run our business with maximum efficiency, and Windows Server System deliv-ers the manageability, performance, reliabil-ity, availability, and security that makes that possible,” adds Minnick. “We can operate with global synergy because our business units and the people in them are aware of each other and can work together. We can focus on the strategic, not just the tactical.” For example, to run a single enterprise with local interests in 190 countries, Siemens needs to balance local discretion to admin-ister the IT infrastructure with global control over that infrastructure. By providing the flexibility to decentralize administration at a

granular level, Windows Server System has helped the Siemens Workplace Architecture Team to develop an IT governance policy that addresses this challenge. “Windows Server System enables us to have global governance for those things that impact scalability, security, reliability, and so on, yet give the local groups the freedom to run their businesses in the ways that they’re comfortable with,” says Minnick. Greater Manageability That Cuts Costs by Millions of Dollars Thanks to the broad range of operational efficiencies and manageability benefits in Windows Server System, Siemens expects to save tens of millions of dollars per year as the new solution is fully deployed—a savings that may come to more than 10 percent of infrastructure costs. Siemens expects the biggest portion of that savings to come from server consolidation. With a major reduction in servers, continuing hardware costs will fall by 50 percent (less than the 75 percent reduction in server counts because systems are being con-solidated onto somewhat more powerful machines). This consolidation, in turn, will enable Siemens to reduce the costs of its outsourcing contracts for server maintenance by about 20 percent. Also contributing to the savings will be the increased effectiveness of network traffic enabled by Cached Exchange Mode, as well as the reduction in domains, organization names, and hubs—all of which simplify the environment and thus minimize the time and cost of system management. “As we consolidate our servers, our domains, and other aspects of our infrastructure, we are reducing the head count, the time, and the resources we must devote to managing our enterprise—enabling us to move people and resources to more strategic functions,” says Minnick. “And we are gaining network

capabilities and business value we never had before. Truly, Windows Server System is enabling us to doing more with less.” Added Business Value into the Future By providing a powerful, single, global infra-structure, Windows Server System is doing more than enhancing manageability for Siemens’s current operations. It is also providing the resources and framework that the company can exploit to add tremendous new business value for years to come without tremendous new expense. Taking advantage of Automated Deployment Services (ADS) for efficient and consistent server provisioning is one example. A feature of Windows Server 2003, Enterprise Edition, ADS is a powerful bare-metal server pro-visioning and mass server administering solution. Siemens Business Services Austria has decided to use ADS as its solution for internal and external server deployment. Once successfully deployed, ADS will enable fully automated zero-touch server build, drastically reducing the time and staffing cost for Windows-based server deployment. Furthermore, the data center can dynamically reprovision servers based on business needs to improve server utilization. ADS also comes with Task Sequencing, so that the data center can encode business best practices to increase server build consistency. As a base operating system feature, ADS exposes all application programming interfaces through the Windows Management Interface, enabling further customization. Siemens Business Services Austria also uses ADS as a way to roll out a large number of homogenous clients simultaneously. With ADS, Siemens can quickly reinstall prepared client images, in cases of failures, without any intervention by the local staff. Extending the Any4 environment to Web browsers, Pocket PCs, and smartphones is

another example of added business value. Siemens can extend its existing Exchange Server environment to these new devices without building—and having to manage and maintain—a separate messaging environment on the back end. Similarly, Siemens regards instant messaging (IM) is an important technology that can greatly facilitate collaboration among its far-flung employees. But until now, it wasn’t possible for Siemens to roll out the technol-ogy in a secure, reliable, and cost-effective way to all employees. Some employees were using third-party providers, and most employ-ees were using no IM service at all. IM users were often stymied if colleagues were on a different service, behind a firewall, or without IM service. Now, Siemens is developing the architecture to deploy Microsoft Office Live Communications Server 2003, which provides enterprise-ready IM, presence technology, and an extensible environment for connecting people, information, and business processes. The server software enables file transfer, audio and video conferencing, and application sharing. “Windows Server System enables us to adopt solutions like Live Communications Server without having to deploy an entirely new infra-structure and additional staff to support it,” says Minnick. “We have our Active Directory structure in place, and Live Communications Server plugs right into it. We couldn’t afford to look at this otherwise. Windows Server System is not just the right solution for us today. It will enable us to adapt and extend our environment to serve our business interests for years to come.”

Microsoft Windows Server System Microsoft Windows Server System is a comprehensive, integrated, and interoperable server infrastructure that helps reduce the complexity and costs of building, deploying, connecting, and operating agile business solutions. Windows Server System helps customers create new value for their business through the strategic use of their IT assets. With the Windows Server operating system as its foundation, Windows Server System delivers dependable infrastructure for data management and analysis; enterprise integration; customer, partner, and employee portals; business process automation; communications and collaboration; and core IT operations including security, deployment, and system management. For more information about Windows Server System, go to: http://www.microsoft.com/windowsserversystem Manageability and Microsoft's Dynamic Systems Initiative Improving the manageability of solutions built on Windows Server System is a key driver behind the Microsoft Dynamic Systems Initiative (DSI). DSI is a Microsoft-led industry initiative aimed at dramatically simplifying and automating how businesses design, deploy, and operate IT systems. DSI focuses on driving operational requirements back into

IT systems at design time and creating a connection that flows from design to operations to the end users utilizing a system. Dynamic Systems are composed of applications that self describe their operational characteristics, operating systems that automatically respond to changing business needs and adjust data center resources accordingly, and management solutions that automate administration tasks and allow business policy to drive IT. The end result to your business is dramatically decreased operating costs, improved reliability, and increased responsiveness across the entire IT life cycle. The Microsoft strategy for delivering on DSI combines a long-term vision with a solid set of near-term product offerings that enable customers to take practical steps toward that vision today. Windows Server System products, including Windows Server 2003, Systems Management Server 2003, and the soon to arrive Microsoft Operations Manager 2004, are great ways to get on the DSI roadmap today. To learn more about DSI, go to: http://www.microsoft.com/dsi/

For More Information For more information about Microsoft products and services, call the Microsoft Sales Information Center at (800) 426-9400. In Canada, call the Microsoft Canada Information Centre at (877) 568-2495. Customers who are deaf or hard-of-hearing can reach Microsoft text telephone (TTY/TDD) services at (800) 892-5234 in the United States or (905) 568-9641 in Canada. Outside the 50 United States and Canada, please contact your local Microsoft subsidiary. To access information using the World Wide Web, go to: http://www.microsoft.com For more information about Siemens products and services, visit the website at: http://www.siemens.com

© 2004 Microsoft Corporation. All rights reserved. This case study is for informational purposes only. MICROSOFT MAKES NO WARRANTIES, EXPRESS OR IMPLIED, IN THIS SUMMARY. Microsoft, Active Directory, ActiveSync, Outlook, Windows, the Windows logo, Windows Mobile, Windows NT, Windows Server, and Windows Server System are either registered trademarks or trademarks of Microsoft Corporation in the United States and/or other countries. The names of actual companies and products mentioned herein may be the trademarks of their respective owners. Document published January 2004

Software Products − Microsoft Windows Server System

Microsoft Windows Server 2003, Enterprise Edition

Microsoft Exchange Server 2003 − Microsoft Office System

Microsoft Office Professional Edition 2003

Microsoft Office Live Communications Server 2003

Technologies − Active Directory − Automated Deployment Services

Hardware

Fujitsu-Siemens Primergy servers HP Compaq ProLiant servers Dell PowerEdge servers

Getting Maximum Business Value out of ERP

Sachin Kinare, Vivek Tatkare & Abhijit Dixit

Patni White Paper

COPYRIGHT Copyright © Patni Computer Systems Ltd. All Rights Reserved. November 2005 Restricted Rights

This document may not, in whole or in part, be copied photocopied, reproduced, translated, or reduced to any electronic medium or machine-readable form without prior consent, in writing, from Patni Computer Systems Ltd. Information in this document is subject to change without notice and does not represent a commitment on the part of Patni. This document is provided "as is" without warranty of any kind including without limitation, any warranty of merchantability or fitness for a particular purpose. Further, Patni does not warrant, guarantee, or make any representations regarding the use, or the results of the use, of the written material in terms of correctness, accuracy, reliability, or otherwise. All other brand and product names are trademarks of their respective companies.

Patni Computer Systems Limited India Akruti, MIDC Cross Road No.21 Andheri (E), Mumbai 400 093 Tel: +91 22 5693 0205 Fax: +91 22 5693 0211

North America One Broadway Cambridge MA 02142 Tel: +1 617-914-8000 Fax: +1 617-914-8200

UK & Europe Vistacentre, 50 Salisbury Road Hounslow, Middlesex, UK. TW4 6JQ Tel: +44 20 8538 0120 Fax: +44 20 8538 0276

Japan 4F, Yamaguchikensetsu No.1 Bldg 2-14-8, Akasaka, Minato-ku, Tokyo 107-0052 Tel: +81-3-5549-2200 Fax: +81-3-5549-2261

Copyright Patni Computer Systems Ltd., 2005. All rights reserved.

Table of Contents

Introduction ...............................................................................................................................................1 Factors Responsible for ERP Failures .......................................................................................................1 Key Steps for Ensuring Maximum Business Value from an ERP System....................................................2

Proper ERP Vendor Selection ............................................................................................................ 2 Business Process Optimization .......................................................................................................... 2 Business Technology Optimization (BTO)........................................................................................... 3 Total Cost of Ownership (TCO) Measurement .................................................................................... 4

Conclusion ................................................................................................................................................5 About the Authors......................................................................................................................................5 About Patni................................................................................................................................................5

Copyright Patni Computer Systems Ltd., 2005. All rights reserved. 1

INTRODUCTION While the benefits from ERP systems have been well-documented, the expected ROI from implementing ERP packages has not been satisfactory for many organizations. As most ERP packages require extensive investments and form the backbone of an organization’s IT strategy, the failure of the ERP package to deliver the desired results can be disastrous. This paper discusses the important factors, which are essential for delivering a positive ROI from an ERP implementation. The paper also highlights the significance of a Business Process and Business Technology Optimization strategy for reducing the total cost of ownership of an ERP implementation or upgrade.

FACTORS RESPONSIBLE FOR ERP FAILURES To know how to get the best from an ERP package, it is important to first analyze the key factors that are responsible for ERP failures. Some major factors are described below: Incorrect Expectations: In an ERP implementation, inaccurate expectations are the standard. In the case of most ERP implementations, cost and schedule overruns are common. This indicates a lack of understanding of the complexities of ERP implementation. There are underestimates such as the cost of implementing and the time required to implement as well as overestimates such as the scope of what organizations are able to implement. Inaccurate Data: Accurate data is the lifeline of an ERP system. Experience has shown that at least 98% of inventory records and bills of material must be accurate to make the system usable to control the business. Inability to accurately map business processes: If the ERP package is implemented by professionals who do not have adequate knowledge about the business, it leads to improper mapping of the business processes. This can lead to an increase in implementation costs with no real business benefits. Since ERP systems attempt to get the most out of planned information, they are most useful when the existing procedures of the organization as well as the data structures can be adapted to match those implemented by the ERP. Compatibility issues with the new ERP system is mostly found when going live with the new system. Inability to factor in hidden costs: In addition to the cost of purchase, most organizations often fail to factor in hidden costs during evaluation, consulting, implementation, training and post implementation support. All the above factors can lead to cost overruns, schedule overruns and functionality overruns. This ultimately results in negative ROI and a prolonged payback period.

Copyright Patni Computer Systems Ltd., 2005. All rights reserved 2

KEY STEPS FOR ENSURING MAXIMUM

BUSINESS VALUE FROM AN ERP SYSTEM PROPER ERP VENDOR SELECTION The process of evaluating an ERP vendor involves not only looking at the technical aspects of the proposed solution, but also evaluating the expertise, experience and track record of the vendor's implementation team. Organizations must also work closely with the vendor team during the implementation process. Vendors hired should have extensive knowledge with respect to:

§ Project structure and timelines

§ Data conversion

§ Building interfaces with legacy systems

§ System maintenance and administration.

Besides the above factors, the vendor should provide the necessary in-house training for IT staff and end users. The organization implementing the ERP system should also select a team from its side to participate in the implementation as active participation is essential for success.

BUSINESS PROCESS OPTIMIZATION While organizations continue to implement ERP solutions to improve efficiencies, many ERP implementations have a long history of unsatisfactory results. A view of ERP implementation outcomes shows that 52% projects faced the situation of cost overruns. Organizations also have to understand that ERP implementations are not just technical implementations of software but are transformations that invariably impact business process and organizational design. For ensuring the success of an ERP implementation, it is evident that ERP technologies must be coupled with Process Optimization to realize its complete value. Integrating processes, technology and human resources with productivity improvements to match can result in significant cost savings. Business Process Optimization involves redesigning processes to achieve increased efficiencies. Process Optimization means gaining an understanding of the current state of processes, evaluating them for non-value adding steps, gauging the potential for standardization of similar processes all over the organization, identifying technology and process integration points and determining how best to take advantage of system features to achieve the desired functionality. These projects require top down support besides financial and resource commitments. Proactive application helps achieve significant cost reduction while creating an effective and result driven work force. This leads to maximizing the capabilities of an ERP system. Implementation of an ERP system with this approach gives the maximum ROI as it addresses process, people, information and technology simultaneously. Using this


approach helps organizations in achieving a synergistic relationship between technology and process. Usually, unhappiness with ERP projects can be traced to the absence of strategic identification of business processes, which further must be designed and put in place before the purchase of the new technology.

BUSINESS TECHNOLOGY OPTIMIZATION (BTO) BTO is an initiative for the optimization and alignment of technology with business performance. It gives the ability to capture and manage strategic initiatives. It also helps organizations execute this strategy flawlessly. A Business Technology Optimization solution could consist of three main components namely IT Governance, Application Management and Application delivery. This is represented in Figure 1.

Figure: Framework of BTO Process

IT Governance IT governance is a framework used to manage the business of IT. It ensures that IT initiatives are in conformance with business strategy. This helps the organization to effectively establish key performance indicators for the organization. IT Governance also sets the direction, establishes guidelines and prioritizes investments across the organization from demand to production.

Application Management Managing change in an efficient and effective manner is crucial. Application Management gives IT the ability to manage and monitor application performance continuously, avoid application failure by detecting faults and performing quick fault resolution through the use of automatic escalation.

Business Value

IT Governance

Application Delivery Application Management

Are we working on the right things?

Is our IT output meeting the business objectives?

Development Infrastructure

Demand Applications


Application Delivery For BTO to be truly effective, requirements for IT services must be well serviced. Integration, automation and streamlining of applications and processes are key to success. Suitable application delivery solutions can facilitate the IT organization to increase the operational capacities of infrastructure and perform intensive testing and tuning of applications before deployment and during product launches.

An ideal BTO approach:

§ Drives all IT activities with a business-centric context

§ Focuses on technology optimizations and identifies needed changes in processes and organization

§ Aims for gradual steps that deliver immediate value

§ Makes the most of proven BTO tools and processes

§ Uses a standard set of metrics for measurement and evaluation of IT quality. Once the gap between business objectives and actual execution is documented, an analysis of the root causes will help in identifying the process, technology and organization related issues. The next step is to concentrate on technology challenges and deal with related process and organizational issues. From the beginning to the end, the entire process is motivated and measured using a business-centric perspective. Broadly, a BTO implementation includes:

§ Measurement: Assessing the application or the entire IT infrastructure using the point of view of how well existing business processes are compatible with end user requirements

§ Management: Involves looking at how to improve and achieve more with the business processes and applications that the organization has in place

§ Maximization: Ensuring that the systems that are improved would continue to run existing business processes and offer a higher level of quality.

TOTAL COST OF OWNERSHIP (TCO) MEASUREMENT TCO includes all costs related to an ERP system during its lifecycle. A TCO analysis can be extremely useful for budgeting or for choosing between alternative technologies. It is a standard process used to minimize risks, especially when budgets are tight. TCO must be compared to the total advantage or benefit of ownership in order to determine the feasibility of the purchase. TCO can be categorized into direct costs like fees for software licensing, hardware costs, cost of professional services, cost of internal staff, integration, costs for maintenance of software, and indirect costs like system downtime and the corresponding troubleshooting, cost of delays, cost of under productivity at the user end.


CONCLUSION Organizations should realize that purchasing a proven package is only part of the solution. To ensure that ERP systems give maximum business value, organizations should use a combination of Business Process Optimization and Business Technology Optimization techniques. Following such an approach can help organizations achieve reductions in TCO and produce a positive ROI in a short timeframe.

ABOUT THE AUTHORS Sachin Kinare has over nine years of functional experience in Production, Product Testing and Production Planning environments. In addition to having good knowledge about SAP functional modules, Sachin has also worked extensively on UML projects. At Patni, Sachin is part of the Verification and Validation team at Patni.

Vivek Tatkare has over six years of experience in the Manufacturing Domain. In his career, he has worked in various areas related to Manufacturing Processes, Product Design and New Business development. Vivek is part of the Verification and Validation team at Patni.

Abhijit Dixit has over six years of experience spanning the Manufacturing domain and the Software industry. His experience includes Materials Management & Purchasing functionalities, in non-SAP systems of ERP. At Patni, Abhijit is part of the Verification and Validation team at Patni.

ABOUT PATNI

Patni Computer Systems Limited (BSE: PATNI COMPUT, NSE: PATNI) is a global IT Services provider servicing Global 2000 clients through its industry practices in Insurance, Financial Services, Manufacturing, Telecom, Retail, Media & Entertainment, Energy & Utilities, and Logistics & Transportation; and through its technology practices.

With an employee strength of over 10,000; multiple offshore development facilities across eight cities; and 24 international offices across the Americas, Europe and Asia-Pacific; Patni has registered revenues of US$ 326.6 million for the year 2004. Patni's technology focus spans enterprise applications, embedded technologies, e-business, business intelligence & data warehousing, and RFID. Our service offerings include: application development, application management, business process outsourcing, infrastructure management, product engineering, verification & validation, process consulting, engineering services, and IT governance.

Committed to quality, Patni adds value to its client's businesses through well-established and structured methodologies, tools and techniques. Patni is an ISO 9001:2000 certified and SEI-CMMI Level 5 organization, assessed enterprise wide at P-CMM Level 3. In keeping with its focus on continuous process improvements, Patni adopts Six Sigma practices as an integral part of its quality and process frameworks.

For more information, visit http://www.patni.com

VERSION INCLUDES TABLE OF CONTENTS STYLES 1

W H I T E P A P E R

Managing Storage as Part of the Business

MANAGING STORAGE AS PART OF THE BUSINESS

February 2006

Copyright © 2003 VERITAS Software Corporation. All rights reserved. VERITAS, the VERITAS Logo and all other VERITAS product names and slogans are trademarks or registered trademarks of VERITAS Software Corporation. VERITAS, the VERITAS Logo Reg. U.S. Pat. & Tm. Off. Other product names and/or slogans mentioned herein may be trademarks or registered trademarks of their respective companies. Specifications and product offerings subject to change without notice.

2

TABLE OF CONTENTS

Table Of Contents ..................................................................................................................................................2 Introduction ............................................................................................................................................................3 Recognizing that there is a Problem......................................................................................................................3 Identifying the Problem ..........................................................................................................................................3 What is Causing the problem - Business Challenges............................................................................................4 What is Causing the Problem - IT Challenges.......................................................................................................5 What will Fix the Problem? ....................................................................................................................................5 Fix the Problem......................................................................................................................................................6 Verify that the Problem has been Fixed.................................................................................................................8 Conclusion .............................................................................................................................................................8 Why Veritas Command Central? ...........................................................................................................................9 For More Information..............................................................................................................................................9


3

INTRODUCTION Companies today are very aware of the high costs associated with managing stored data and keeping this data available to business-critical applications. These management costs are escalating at a time when corporate IT organizations are looking to streamline operations to ensure that infrastructure investments are leading to increases in productivity and profitability. At the same time, pressure to manage more infrastructure resources with fewer personnel is at an all time high. Highly centralized data centers serving the needs of both internal departments and external customers are now regarded as the path to address these problems by centralizing procurement and administration of complex systems. These data centers inherently contain a massive amount of storage, on the order of tens and hundreds of terabytes, and a heterogeneous set of server platforms suited to the needs of each application or department. The one-size-fits-all approach to storage no longer works. Storage requirements now vary by application and even by user within an application. File storage for instance, has different requirements for performance, recoverability and scalability than customer facing web content, internal email, or mission critical database instances. Based upon the relative value to the business, data storage requirements have become very diverse and complex. This paper will shed light on how to get the most out of your existing storage infrastructure, how to scale storage resources for future growth (cost effectively), and how to build Storage Service Level Management process that is secure, manageable, and reliable enough to support mission-critical applications. RECOGNIZING THAT THERE IS A PROBLEM In most companies IT is a standalone department that operates independently of the business practices that make the company profitable. Unfortunately for the bottom line, this exclusion has created an environment in which a 40% return on every dollar spent has become acceptable. Imagine if a manufacturing company adopted the inventory control methods that most IT departments subscribe to for its assembly line. If Manufacturing only used 40% of parts purchased, it would only be a matter of time before the company went out of business. In fact, if this occurred on the assembly line of a publicly traded company and the process of supply chain management was being abused, the situation would be perceived as criminal malfeasance. Someone would certainly get fired and someone might even go to jail. So why is the lack of business process adherence accepted from IT? Is it due to the cultural differences between technology and business people that generally segregate them into one camp or the other? Granted there no doubt exists an “us and them” attitude between IT and the business side of the house, but I would argue that the cause is the same as any other form of prejudice, ignorance. Without an understanding of each others domain, the business will continue to believe that they’re not getting their moneys worth from IT and IT will continue to see the business as overly demanding and ungrateful. IDENTIFYING THE PROBLEM No where is this problem more prevalent within the business and IT relationship than as it relates to storage. With an uncontrolled demand for data from the business and constrained supply from IT there exists the classic supply and demand problem. Left unaddressed, this problem will cause the overall business to face increased information risks which will ultimately have a negative financial impact. Many of these risks have been publicized recently in the news. Specifically, corporate governance & compliance challenges are on the rise. Without the ability to reproduce a clear audit trail for settlement or revenue accounting, companies are at risk of violations and financial penalties. Additionally, business security & liability risks are increasing due to the need of having multiple copies of consumer data to support Web, call centers and mobile access. With more data touch points, identity theft and inconsistent enforcement of privacy policies has


4

become a real problem. Finally, in terms of revenue & customer satisfaction, data access bottlenecks can delay information required by the billing department to collect revenue from customers or create a negative experience for the customer trying to access information from the web site. WHAT IS CAUSING THE PROBLEM - BUSINESS CHALLENGES To understand the overall problem, business and IT must understand each others challenges and the combined issues they create for the business’ bottom line. Since IT exists to support the business, let’s examine 3 challenges on the business side of the house first: 1) data proliferation, 2) regulatory & corporate governance risk and 3) diverse and demanding storage requirements. Data continues to grow at an uncontrolled rate for both unstructured and structured data. Some of the common growth drivers are: email, rich media, intranet/internet, electronic transactions and document management, decision support systems and data warehouses. For many large companies, customer relationships are driven almost exclusively by data. As competition increases, most companies respond by increasing their data intake in order to grow their customer and business intelligence. At the same time that companies are growing their data for competitive advantage, they’re being told that they have to keep more of the data that they generate for corporate governance and compliance. Some of the most recent requirements are Sarbanes Oxley (SOX), SEC 17A-4, Health Insurance Portability and Accountability Act (HIPPA) and Check 21. These laws are requiring companies to store more data, for longer periods of time and in a form that can’t be tampered with. SOX demands a complete cross-referenced index of SEC filers, audit firms, offices, CPAs, services, fees, SEC enforcement actions and other critical disclosure information. As a result, all documents relevant to a company’s financial statements are required to be retained for seven years. The burden of proof for this information is upon the enterprise to demonstrate that documents have auditable access and have not been destroyed. SEC 17A-4 mandates that securities exchange members, brokers and dealers preserve all records relating to the business for a period of not less than 3 years. This includes all financial records, communications, working papers, written agreements and legal documents, just to name a few. The communications requirement alone for email, instant messaging, voicemail, etc., could equate to hundreds of thousands of messages a day that have to be made accessible. HIPPA was the result of efforts to reform healthcare by encouraging the use of electronic transactions. Security rules require health care providers and insurers to protect patient information and ensure its availability in the event of a disaster. Patient medical records now have to be kept in their original form for two years after a patient’s death. A typical hospital generates 50TB-70TB of magnetic resonance imaging and computerized topography data per year. With HIPPA compliance, those hospitals will have to keep that data accessible for decades in many cases. Check 21 is a federal law that is designed to enable banks to handle more checks electronically. Instead of physically moving paper checks from one bank to another, Check 21 requires banks to process more checks electronically. Banks now have to capture a picture of the front and back of the check along with the associated payment information and store this information electronically. Finally, the one-size-fits-all approach to storage no longer works. Storage requirements now vary by application and even by user within an application. File storage for instance, has different requirements for performance, recoverability and scalability than customer facing web content, internal email, or mission critical database instances do. Based upon the relative value to the business, data storage requirements have become very diverse and complex.


5

WHAT IS CAUSING THE PROBLEM - IT CHALLENGES Understanding IT is critical to understanding business. IT exists solely for the purpose of handling information in support of the business. The original intent of IT was to have a more cost effective and efficient organization dedicated to the storing, retrieving, moving and processing of information. Unfortunately, as a more efficient and cost effective manner of handling information was supplied by IT, the business demand for information increased exponentially. This has created a challenging environment where IT supply is continuously in catch up mode with business demand. Let’s examine 3 challenges on the IT side of the house: 1) budgetary constraints, 2) an evolving underlying infrastructure and 3) immature or non-existent service management processes. Storage costs typically represent anywhere from 10-20% of the company’s total IT hardware expenditure. Although the price of storage is decreasing approximately 25% annually, the average company’s compounded annual growth rate for data is 55%1, which leaves an overall net increase in storage spending. Compound this with the related increase in operational costs to manage the additional storage, and IT is left trying to justify to the business why so much money is being spent on storage, when the IT budget is supposed to be flat or declining. In order to compensate for the increasing net costs of storage, IT has attempted to adopt many of the technologies that promise to make more efficient utilization of storage assets such as: NAS, SAN and iSCSI. Additionally, they have “bought-in” to many of the hardware vendor’s strategies that promise to help them decrease storage costs such as: utility storage, tiered storage and ILM. The net affect of chasing cost effective storage for most companies has been that the underlying IT infrastructure has become incredibly complex. Unaccounted costs and inefficient infrastructures stem from the underlying problem with most IT shops today, that being the lack of a service management focus and business integrated processes. The basic organizational structure for service management processes often exists but the processes are immature or informal, if they exist at all for: demand management, policy definition, capacity management and class of service planning. Critical skills and roles are also missing for service management. The skill sets that do exist are often rich with technology but lacking in terms of service delivery and management capabilities. Finally, the service delivery systems that are in place are typically inadequate. Measuring and monitoring hasn’t been defined, automation doesn’t exist for repeatable tasks and financial management systems cannot support a chargeback model. WHAT WILL FIX THE PROBLEM? Achieving business effectiveness and efficiency in the use of information systems requires that the IT Service delivery of storage be managed as part of the overall business. It’s easy to get wrapped up in the daily activities of storage operations and lose sight of the fact that the sole purpose of the storage infrastructure is to support the business’ goal of making money. In short, storage technology exists to support core business values and it is IT’s responsibility to understand and support the bottom line of the business. An example of companies that have bridged the gap of understanding between business and IT are the managed service providers. A typical scenario looks like this. The outsourcer comes in and promises to deliver better service than the company is receiving from internal IT for 20% less than the company is currently spending. Since the outsourcer is in business to make a profit, he needs to deliver the contracted services for 20% below what has been quoted; essentially having to deliver services for 40% less than the company is currently spending. So how can an outsourcer deliver IT services for 40% less than current internal costs? With clearly defined processes that link IT to the overall business. Managed service providers understand how to balance supply and demand by matching the needs of the business with the cost to provide services. This is typically done using Service Level Management (SLM). The purpose of SLM is to establish an objective process that will bridge the differences between the business and IT goals and to arrive at mutually acceptable terms. The process is one of negotiating with the business for services

1 Storage Spending Plans for 2004 - IDC


6

that will be provided and marketing the benefits of those services to the business. The goals of SLM are directly associated with the services defined in the outsourcer’s business plan so that IT is run as a business. With this type of comprehensive management model in place, storage can be delivered as a service that incorporates the service provider’s best practices. Fortunately, for the average company that hasn’t spent years refining their service delivery model with best practices, industry models exist that define best practices such as the Information Technology Infrastructure Library (ITIL). ITIL is intended to assist organizations in developing a process for IT Service Management. ITIL isn’t a model in and of itself, but merely a library of books documenting “best practices” in IT Service Management that are grouped together to represent a service model. The areas of IT Service Management that ITIL covers are:

• Configuration Management • The Service Desk • Incident Management • Problem Management • Change Management • Release Management • Service Level Management • Financial Management for IT Services • Availability Management • Security Management • Capacity Management

SLM built upon a delivery model, such as ITIL, will provide an objective process that helps build trust between IT and the business units and respect for each others challenges as they relate to the overall business. FIX THE PROBLEM In order for IT to implement an SLM model for storage, it must first understand the impact that storage related services have on the business by understanding the economic relationships between the business, its units and the IT storage group. The development of a business plan by IT for storage is the first step in establishing common goals for storage between IT and the business. The business plan for the delivery of storage services must be based on the requirements of the business, its units and specific application owners. With most companies today, the business side of the house hasn’t defined what those requirements are and IT is faced with the dilemma of causality. Without an understanding of data requirements from the business units that create and own the data, IT doesn’t have the information necessary to establish a business plan for the delivery of storage services. In order to bridge this gap IT needs to produce reports that describe the “as is” state of the storage environment from both an internal infrastructure and support perspective to a business consumption view. In order to solve a problem you must first understand what you have to work with and a Storage Management tool will be essential to this discovery process. Since Storage Management tools aren’t free, the cost of the tool will need to be considered in context to the value that it will provide the business. As with all procurements, enterprises need to align their IT purchases with business objectives. Purchasing a Storage Management product needs to adhere to the same business investment decision criteria as any other investment that impacts the business. When evaluating Storage Management tools, the best place to start is to look at how the goals of the tool vendors differ from the business. From a basic economic standpoint, if you’re trying to achieve reduced capital and operational costs for storage, insure that those benefits are also in the best interest of your tool vendor. For instance, many of the hardware companies offer Storage Management tools that are focused more on the tactical day to day management of storage instead of the strategically focused goal of reducing the amount of storage that their customers purchase. This is because hardware vendors are in business to sell you more storage,


7

despite some of their marketing claims of late. More often than not, the sole objective of the hardware vendor is to maintain account control by bundling a Storage Management tool that appears to be “good enough” with a frame purchase. Unfortunately, these tools do not enable IT to deliver storage services to the businesses that are measurable, accountable and tightly integrated with business objectives. Neither do they assist IT in making more efficient utilization of storage or reducing the amount of storage that needs to be procured in the future. Additionally, the days of a pure heterogeneous environment are gone for most companies. From varying requirements among business units to acquisitions, most global enterprises have complex heterogeneous server and storage infrastructures equipped with a broad range of storage platforms and architectures such as direct attached, NAS and SAN storage devices. As a result, they are constantly looking for the best way to report against their heterogeneous IT environments. They also want to eliminate the manual process of aggregating data from disparate point products to understand how storage, backup and recovery and server resources are being utilized by applications, lines of business, geographies and any customized business view required by the user. At the same time, they need to report against service levels for various applications and business processes. Once again, the right Storage Management tool for the business will be one that enables a strategic focus by supporting the company’s broad range of devices (not just a particular make or model), applications and business processes while providing accountability for both IT services and business unit consumption with SLM. The importance of selecting the right Storage Management tool cannot be overstated since it will provide the technical foundation to establish storage business adherence. Once established, the Storage Management tool will be as important as the storage business processes that it enables. After a Storage Management tool has been implemented, IT can use the SRM component to analyze file metrics for owner, size, age, frequency of access and the application that created it at the business unit level. From this discovery information, business units can begin to classify their data and the associated storage that’s currently being consumed. This classification will provide IT with the business requirements for future storage service requests based upon the information’s value to the business, compliance and security requirements. Data classification is an excellent way for IT to reach out to the business units and to get a handle on their data requirements. In most companies, the value of data to the business has not been defined and as a result, most if not all storage requirements are mapped to the “high end” of the scale. This is a common situation in many environments today, where everyone’s data is the most important and requires Tier-1 storage. Data classification will help to eliminate this problem by providing user accountability for high-end storage consumption and also laying the foundation for a cost model. Even a simple model of classifying data as having a “High”, “Medium” or “Low” value to the business will enable IT to align the storage infrastructure with the business value of the company’s data. Once the value of the data is defined and the storage system is aligned with the data’s value, tiers of storage can be defined as storage service offerings to meet the business requirements for specific data sets. IT can then develop a business plan for storage services that reflects those business requirements. Requirements will need to be aligned by developing a Service Catalog that contains detailed descriptions about IT storage offerings along with default levels and options. The storage services detailed within the Service Catalog will need to be defined in business terms by application (i.e. billing, CRM, data warehouse, email, office automation, etc.), policy (notification/escalation rules, RAID levels, snapshots/mirrors, zoning requirements, etc.) and class of service (availability, compliance/retention, performance, recoverability, security, etc.). This will give the business an overview of all available storage services as they relate to the specific business requirements of each application. With a business plan and clearly defined storage services in place, the level of service can then be negotiated as an agreement between IT and the business units benefiting from the Storage Management services. A common problem with initially setting service levels and their associated costs is a lack of knowledge, so establishing an initial baseline for service will be key. The more empirical data that can be collected regarding what is required and what is feasible to deliver, the better the baseline will be. While service levels are being negotiated,


8

consequences for not meeting those levels (typically positive or negative financial incentives) will also need to be agreed upon. Once Service Level Agreements (SLA's) have been reached, IT will need to use the Storage Management tool to measure and report against performance and to provide it’s customers with information regarding their consumption. In order to provide business level reporting, IT will need to display information on capacity, usage, costs and service levels for online storage, data protection, servers and clusters. By maintaining continuous and open dialog with the business units SLA’s can be further refined in terms of what actual requirements are and what services have been delivered compared to the initial baseline. Due to the changing nature of the business, these agreements will require periodic review and adjustments to insure that the business requirements are logically mapped to the IT infrastructure. Achieving business effectiveness and efficiency in the use of information systems requires that the IT Service delivery of storage be managed as part of the overall business. Storage Service Level Management (SSLM) is designed to focus on the people, processes and technology issues that providers of storage services face. SSLM is a top-down, business driven approach to the management of storage that specifically addresses the strategic business value generated by IT and the need to deliver a high quality storage service to the business. VERIFY THAT THE PROBLEM HAS BEEN FIXED A large portion of SSLM is assessing the current state of service and making adjustments when deviations are identified in either the level of service provided or the underlying business requirement that the service is mapped to. To assess the current state of service that IT is delivering to the business, reports will need to be generated for both internal and business unit consumption. With reports serving as an initiator for continuous and open dialog, problems can be identified, performance can be measured and an objective accounting of IT's ability to meet the changing needs of the business can be attained. Additionally, just as business requirements will change over time, so will the relative merits of Storage Management tools. Vendors are releasing new and better tools as technology changes and the requirement for aligning strategic business objectives with business processes is gaining focus. As a result, the value of the selected Storage Management tool will need to be occasionally assessed in order to insure that the tool continues to align with the strategic objectives of the business. CONCLUSION IT organizations face a difficult balancing act to ensure market responsiveness while operating efficiently. Companies today are continually seeking new ways to innovate and closely align IT to the changing needs of their business. IT’s job is never done when it comes to managing risk, cost and complexity across an enterprise. It takes innovation to drive market strategy and it takes efficiency to drive innovation. In order to unlock innovation, IT organizations must proactively attain greater productivity across existing resources and staff. Decision makers must keep abreast of the latest technologies that can help drive down IT costs and streamline the management of the storage environments in order to drive innovation. It is not until efficiency and innovation are recognized that value can be derived from the IT budget. In order to survive in today’s marketplace, companies must continue to evolve. This continuous change will require that IT have a solid SSLM process in order to support business agility in a cost effective manner. Additionally, IT will require a Storage Management tool with the ability to support that process and to keep both capital and operational costs low. As with most process changes that provide significant value to an organization, the process of implementing SSLM will be evolutionary and not revolutionary. SSLM will need to occur in stages:


9

1. Understand the challenges - Understand how both the business and IT operate by understanding what they want and need to perform their function well as a part of the overall business.

2. Implement a Storage Management tool – The selection of a Storage Management tool should be made based upon a clear understanding of its overall value to the business’ strategic objectives.

3. Classify data requirements – The first savings to be realized will come from the proper establishment of the value of data based upon the level of protection, accessibility and storage media required.

4. Develop a Business Plan – In order to manage storage as part of the business you’ll need to define a plan to include: mission statement, marketing plan (if you’re selling services), pricing, income statement, balance sheet, etc.

5. Define tiers of storage and service offerings – Based upon your data classification all data is not created equal, so match service offerings with business requirements.

6. Develop a Service Catalog – Offer a “menu” of services that specifically address the business requirements for data.

7. Establish SLA’s – Mutually agree on service delivery for cost of storage and time to provision. 8. Report and adjust according to findings – Open communication and occasional tuning will be required

to insure that IT maintains alignment with the business strategy. From a business perspective, the money spent on IT for the management of storage is an investment decision. This is no different than any other investment decision that the business makes. If IT adheres to the same practices as the business side of the house and aligns itself with the business through an SSLM process, IT can transform itself from a cost center into a business enabler. WHY VERITAS™ COMMANDCENTRAL? Presenting business-level metrics for services throughout the organization, Veritas CommandCentral is the ideal solution for developing, executing and managing a Storage Service Level Management process. Business and IT users can measure service levels, performance, and resource utilization by department, geography, application or by any other customized view they desire. Users can analyze month to month, quarter to quarter or year-over-year performance and correlate trends between cost and resource utilization metrics. Policy based management ensures that service levels are met by alerting IT organizations to any issues arising before they become critical. For example, if a server has not been backed up over a specified period of time, IT will be notified proactively, so that the necessary adjustments in the environment may be employed. VERITAS CommandCentral is a comprehensive software solution that seamlessly integrates storage resource management, performance and policy management, provisioning and management capabilities, backup reporting, cost allocation and chargeback and process automation and workflow to ensure the storage infrastructure runs as efficiently as possible. The active management of storage resources drives service level agreements, ensuring optimal performance and availability of business critical applications by managing the entire data path from application to array and everything in between. CommandCentral provides companies with a hardware independent solution with capabilities that can be applied immediately to service requests for online storage management, backup/recovery and high availability services. CommandCentral provides a complete solution set designed to support centers of competency and serves as a business portal for IT to define infrastructure services, implement consistent and efficient processes for delivering those services, present those services to IT consumers, measure and report on service levels and resource usage, and even charge back to departments or lines of business for services used. FOR MORE INFORMATION

1. Visit http://www.veritas.com/commandcentral 2. Contact your Symantec Sale Representative 3. Contact Symantec at 1.800.327.2232

(800) 899-IRON www.ironmountain.com/digital

Top 10 Reasons for Using Disk-based Online Server Backup and Recovery

ADVISORY

US-EV-WP-709-06-001

INTRODUCTION

Backup of vital company information is critical to a company’s survival, no matter what size the company. Recentstudies show that 93% of businesses that lose data due to a disaster go out of business within two years.

Increasingly, businesses are turning to disk-based online server backup and recovery solutions as the most cost-effective fit for their requirements, when they have neither the volume of data nor the level of technical staffthat characterize most tape-based backup and recovery operations.

Data protection solutions that combine the latest advancements in disk-based backup with secure, integratedonline technologies offer businesses fast and assured recovery of their critical business data while freeing limited technical staff for more value-driven tasks. They also reduce the burden of removing the data and storingit safely off-site, protecting it from local disasters.

This business advisory discusses the top ten reasons businesses are turning to this technology:

1. Comprehensive and reliable data protection assures up-to-date recovery of all critical business data, includingthe backup of data in open files

2. Automatic and secure off-site electronic vaulting guarantees successful disaster recovery

3. Better control over restoring data gives businesses access to data when and where it’s needed — for any reason

4. Improved security for all sensitive data ensures protection during backup, transmission and storage

5. A complete data protection solution addresses the entire data protection workflow and provides a higher levelof reliability, productivity and cost containment

6. Immediate data restoration either over the Internet or from on-site rapid recovery appliances reduces down-time costs

7. Enhanced ability to demonstrate compliance with regulations around information protection is enhancedthrough consistent, repeatable processes and controls

8. Freedom from routine backup and restore tasks allows redirection of staff time to value-driven projects withgreater impact on productivity and profitability

9. Increased competitive advantage is promoted through improved access to data, more predictable cost controland flexible solutions that change with the business

10. Greater reliability in recovering all data where and when needed is ensured, with successful data recoveryguaranteed in writing

2

REASON #1: COMPREHENSIVE AND RELIABLE DATA PROTECTIONIf lightning strikes your building at 5:10 p.m., you need to ensure you can restore that day’s data.Unfortunately, if you rely on a nightly backup process, complete restoration of that data will be impossible.Even then, a recent study of tape-based backup operations conducted by Storage Magazine revealed thatonly 37% of businesses actually test their internal backups regularly, and of those that did, an alarming 77%found they were unable to fully recover data from those tapes. The data they did recover was sometimesdays or even weeks old.

Online backup and recovery solutions solve this problem by automatically transmitting changes in filesand databases across the Internet to a secure, off-site facility for more continuous backup. The effort byyour staff to achieve this level of backup is minimal — just “set-it-and-leave-it,” greatly increasing reliabledata protection for your business.

The best online backup and recovery solutions not only protect recently changed files that are closed butalso capture changes in open files and databases, which represent some of your most important businessdata — and do so without disrupting your business flow. They automatically capture system informationas well as data, ensuring you can easily restore a full system to an alternate location, with minimal technicalstaff assistance.

This kind of “hands off, lights out” comprehensive and continuous backup means that, in the event of a dis-ruption or disaster, you can restore data from a point in time just moments before the interruption, ratherthan from the previous evening (or earlier), dramatically improving your ability to meet Recovery PointObjectives and reduce the cost of downtime.

REASON #2: AUTOMATIC AND SECURE OFF-SITE ELECTRONIC VAULTINGYou think you’re doing everything right. You back up your data on a regular basis. You ensure your backupequipment and configurations are up-to-date and working properly. You test your restores. Yet, when asprinkler pipe bursts in your building and spills water over your servers and backup media, you lose all ofyour critical data in one night.

Even if you’re extremely careful about backing up your data, that’s only half of the process. To truly protectthat data, you must also move it off-site. Too many businesses store backup media on-site, needlesslyexposing them to risk from fire or flood. Some businesses assign an employee to take backup media home.While that might work (when they don’t forget!), what if the employee leaves the media in a car, vulnerableto theft or temperature damage? The time and money you spend recreating lost data can be costly, notonly in terms of lost productivity, but also in terms of lost revenue and customer good will.

On the other hand, disk-based online backup and recovery uses your current Internet connection to auto-matically transfer data off-site. Your backup data is immediately off-premises in just minutes after it’s beenupdated. No matter what type of disaster strikes a business, you can restore data from moments before thedisaster happened.

REASON #3: BETTER CONTROL OVER RESTORING DATAIf you experience a site disaster and need to immediately get your data up and running at a different location,traditional backup and recovery methods can require more time and effort than is feasible for businesseswith limited technical staff. No business, large or small, can afford to be without access to its critical datafor hours, let alone days.

One of the great benefits of online backup and recovery solutions is that the wide range of control it offersusers. You choose which functions happen automatically while retaining the ability to manage and monitorthe entire backup and recovery process anywhere and anytime.

3(800) 899-IRON www.ironmountain.com/digital

IRON MOUNTAIN ADVISORY

When you need to recover from a site disaster — or wish to restore data to a different location for any reason —all authorized users have to do is log on to a Web interface, click on the files they want to restore and specifythe location. The restore process begins automatically, recreating data at the desired location, even if it’sthousands of miles away.

Online backup and recovery systems that automatically capture system information, as well as data ensure youcan easily restore a full system to alternate hardware at the new location,with minimal technical staff assistance.

Further, solutions that allow you to control retention scheduling and policies for data on a per-server (orper-folder basis), allow you to select the level of protection appropriate for the criticality of specific typesof data on a per-server or even per-folder basis. You can also retrieve all versions of data quickly over theWeb from catalog of historic versions.

REASON #4: IMPROVED SECURITY FOR ALL SENSITIVE DATAYour corporate server manages large amounts of sensitive data — customer records, employee records,intellectual property, and more. These are vital information assets you never want to expose to externalparties. A recent survey by the Enterprise Strategy Group indicates that only 7 percent of companies alwaysencrypt their data. Yet, by failing to secure data through encryption, businesses unintentionally leave theirdata vulnerable to competitors, thieves, hackers and just plain human error.

With online backup and recovery, stored at a highly secure, off-site location, your data remains safe. Thebest online backup and recovery solutions encrypt all of your data before it is transmitted over the Internet,sends it through a secure communication tunnel and then keeps it encrypted in the off-site location, so onlyauthorized users with the correct keys can decrypt it.

Online backup and recovery solutions can also allow customers to audit access to their administrationmanagement system for additional security as well as change control.

REASON #5: A COMPLETE DATA PROTECTION SOLUTIONData protection is not a single activity or one-time event. It’s a multi-step, complex workflow of intercon-nected processes that extend far beyond simple on-site backup, including:

1. Backup or replication of critical data on another device

2. Removal of replicated data to an off-site location to protect it against man-made or natural disasters

3. Storage of replicated data that both protects and organizes data so that it can be easily and quicklyrecovered

4. Recovery of replicated data from storage whenever and wherever needed

If your current data protection solution doesn’t address all of these steps, your company risks the unac-ceptable exposure of only partial protection that could easily result in the loss of irreplaceable data andcostly, crippling downtime.

Fortunately, disk-based online backup and recovery solutions offer require one, low-overhead solution thataddresses each step in the data protection workflow — while actually reducing the time, workload andcost associated with them. They provide:

• Fast, comprehensive and continuous data backup

• Automatic and immediate transmission to an off-site location

• Secure storage that reflects your specific retention scheduling and policies

• Immediate recovery at the level of granularity you desire

4

REASON #6: IMMEDIATE DATA RESTORATIONBusinesses run in real time and rely on electronic data: anything from payroll and customer files, to emailand other important documents. When disaster strikes, you don’t have the luxury of waiting hours uponhours to restore your data.

Since online backup and recovery services immediately move data off-site by backing it up to disk over theInternet, you not only have the security of data that’s residing at least 50 miles away, you can also restore thatdata effortlessly. Instead of waiting hours, Internet-based restores enable you to recover data in minutes.

The best online backup and recovery services transmit only changes in files and databases — a highly efficientapproach that optimizes fast recovery, particularly in cases of data corruption, one of the most commoncauses of data loss. They also give you control over how much bandwidth is used during any specified time toaccommodate your workload and dataflow. They may also offer an optional on-site rapid recovery applianceto allow you to recover large amounts of data while meeting stringent Recovery Time Objectives.

REASON #7: ENHANCED ABILITY TO DEMONSTRATE COMPLIANCEToday, most industries are adopting their own ever-changing regulations governing off-site data protec-tion and retention periods. For example, in healthcare, HIPAA requires patient information confidentiality,but if an office assistant puts the backup media containing the confidential information in his car anddecides to stop at the store on the way home, the patients’ confidential information is exposed to theft ordamage. Similarly, certain financial records must be retained for many years, but if you can’t recover thoserecords, you can be personally liable.

Since fully half of companies that lose their data in a disaster go out of business as a result, most companiesrecognize their fiduciary responsibility to protect critical data assets. With disk-based online backup andrecovery, you can automatically stay ahead of the game. Online backup and recovery enables you to auto-matically get your data off-site to a secure facility — a requirement for many industries. As privacy andrecords-retention regulations take effect, online backup offers protection traditional on-site methods nevercan, because data is always secured — in transmission, storage and access.

Another benefit of outsourcing server data protection is that the best solutions help you demonstrate con-sistent, repeatable processes and controls around information protection. The same Web-basedmanagement tools that make it easy for you to manage and monitor backup and recovery also allow youto control archive requirements that ensure compliance with corporate and regulatory guidelines.

REASON #8: FREEDOM FROM ROUTINE BACKUP AND RESTORE TASKSThe unpleasant reality is that many traditional backup and recovery methods are time-consuming andtedious. And while businesses know they must protect their data, those with limited technical staff wouldprefer to focus their time on more strategic, value-driven projects rather than monitoring the progress ofmanual backups, reviewing logs and troubleshooting problems.

“Set-it-and-leave-it”online backup and recovery solutions reliably and automatically offload these functions,freeing staff for work that has a more direct impact on your competitive advantage, productivity and prof-itability. They also standardize the backup process across your organization without employing technicalstaff at each location.

At the same time, as these solutions free staff from manual chores, they also empower them with Web-based management tools for managing and monitoring all aspects server data protection when desired.

5(800) 899-IRON www.ironmountain.com/digital

IRON MOUNTAIN ADVISORY

There are two ways of implementing online backup and recovery solutions — and they both give you morefreedom in redirecting staff time. First, you may use these solutions on a subscription basis from reliablethird parties offering them as managed services. Trained staff provide 24x7 coverage, proactively monitor-ing backup and recovery on behalf of their customers. The best of these managed services offer simple,predictable pricing, with resources that allow their customers instant scalability and no capital investmentin traditional backup and recovery technology. Second, companies managing very large volumes of data may find it more cost-effective to license online backup and recovery software, installingand managing it in-house. Solution providers offering flexible buying models for both licensed softwareand managed services accommodate either type of implementation, supporting growth and change inyour business.

REASON #9: INCREASED COMPETITIVE ADVANTAGEMore than 37% of small and medium-sized businesses have already deployed disk-based backup solutions— and nearly another one-third are considering it now. These solutions include online backup and recoverysolutions.

Access to all your data, all the time, is the prerequisite to successfully competing by responding faster, moreproactively and more knowledgeably. Online backup and recovery gives you an edge by fully protecting yourdata and enabling you to immediately recover it when disaster strikes — or when you wish to restore datato a different location for any reason.

More importantly, you achieve a significant competitive advantage by freeing up valuable staff resourcesfor other projects that have a more direct impact on your productivity and profitability.

When used as a managed service, online backup and recovery solutions offer better cost-control with pre-dictable pricing, with the service provider bearing the cost of scalable resources and updating technologiesas disk-based backup evolves. This gives your business freedom and flexibility as it grows and changes —another key to remaining nimble in a competitive environment.

REASON #10: GREATER RELIABILITY IN RECOVERING ALL DATAEven very large businesses with major investments in tape-based backup and recovery operations are movingto incorporate disk-based technologies into their backup and recovery data protection programs. In additionto a desire for faster recovery, another key driver of this evolution is that analysts have estimated that taperecoveries fail about half of the time due to a variety of reasons, including human error, bad media, softwarebugs and more. Disk technologies have proven to be much more reliable. As a result, the Gartner Groupestimates that by the year 2008, the majority of data restores will occur from disk, not from tape.

Online backup and recovery maximizes what matters most to businesses — reliable recovery of all theirdata when they need it — by combining more reliable disk media with the use of an existing Internet con-nection to securely move backed up data to a safe, remote off-site location.The ease of use of online backupand recovery ensures it will be reliably used — because backup and recovery are automatic “set-it-and-leave-it”processes. Finally, the best managed service providers of online backup and recovery guarantee recovery inwriting in their Service Level Agreements.

(800) 899-IRON www.ironmountain.com/digital

Iron Mountain Digital, the world’s leading provider of data backup/recovery and archiving software as a service (SaaS),offers a comprehensive suite of data protection and e-records management software and services to thousands ofcompanies around the world. For more information, visit our Web site at www.ironmountain.com/digital.

745 Atlantic AvenueBoston, Massachusetts 02111 (800) 899-IRON

© 2006 Iron Mountain Incorporated. All rights reserved. Iron Mountain and the design of the mountain are registered trademarksand Iron Mountain Digital is a trademark of Iron Mountain Incorporated. All other trademarks and registered trademarks are theproperty of their respective owners.

IRON MOUNTAIN ALERT

SUMMARYMany businesses don’t identify critical vulnerabilities in their existing data protection methods until disasterstrikes — and then, of course, it’s too late. Online backup and recovery solutions fully protect business-criticaldata from natural and man-made disasters, human error, virus attacks, equipment failures and other businessdisruptions.

The top ten reasons for using this type of data protection solution have been presented in this advisory to encourage you to examine your own data protection strategies for potential risk and improved cost-effectiveness. For a more in-depth look at the benefits of online backup and recovery solutions and help inevaluating them, please see our White Papers:

• Protecting Server Data in Small and Medium-sized Businesses

• Protecting Server Data in Remote and Branch Offices

I

L I T E R A T U R A

a) Knjige

1. Boar, B., The Art of Strategic Planning for Information Technology, John Wiley & Sons, 2001

2. Brand, H., SAP R/3 Implementation with ASAP: The Oficial SAP Guide, Sybex, 1999

3. Calvert. C., Borland C++ Builder 3 Unleashed, SAMS Borland Press, 1998

4. Chase, L., Shulock, E., Hanger, N.C., Essential Business Tactics for the Net, John Wiley & Sons, 2001

5. Chase, R.B., Aquilan, N.J., Jacobs, F.R., Operations Management for Competitive Advantage, McGraw-Hill, 2001

6. Coleman, D., Arnold, P., Bodoff, S., Dollin, C., Gilchrist, H., Hayes F., Jeremaes, P., Object-Oriented Development The Fusion Method, Prentice Hall, 1994

7. Dennis, A., Networking in the Internet Age, John Wiley & Sons, 2002

8. Goldman, J.E., Rawles, P.T., Applied Data Communications: A Business-oriented Approach, Wiley, 2004

9. Graham, I., Object - oriented Methods, Addison-Wesley, 1994

10. Jacobson, I., Booch, G., Rumbaugh, J., UML – The Unified Software Development Process, Addison Wesley, 1999

11. Kendal, K.E., Kendall, J.E., Systems Analysis and Design, Prentice Hall, 1999

12. Kreitner, R., Reece, B.L., O'Grady, J.P., Business, Houghton Mifflin Company, 1990

13. Lagumdžija. Z., Informatika za korisnike personalnih računara (trilogija), Izdavači: L Promotions i Ekonomski fakultet Sarajevo, 1999

14. Laudon, K.C., Laudon, J.P., Management Information Systems - New Approaches to Organization and Technology, Prentice Hall, 1998

15. Lippman, S.B., C++ Primer, Addison-Wesley, 1991 16. Malan, R., Letsinger R., Coleman, D., Object-Oriented

Development at work: Fusion In The Real World, Prentice Hall, 1996

17. Markić, B., Poslovna informatika, HKD Napredak, Mostar-Sarajevo, 2002

II

18. Martin, W.W., Brown, C.V., DeHayes, D.W., Hoffer, J.A., Perkins, W.C., Managing Information Technology, Prentice-Hall, 2005

19. McNurlin, B.C., Sprague, R.H.Jr., Information Systems Management in Practice, Prentice-Hall, 2004

20. Pearlson, K.E., Saunders, C.S., Managing and Using Information Systems, Wiley, 2004

21. Saba, Z, C++ Primer for Non C Programmers, McGraw-Hil, 1995

22. Silver., M.S., Systems That Support Decision Makers - Description and Analysis, John Wiley & Sons, 1991

23. Sheldon, T., LAN TIMES Encyclopedia of Networking, Osborne McGraw-Hill, 1994

24. Schatt., S., Understanding Local Area Networks, H.W. Sams & Comp., 1990

25. Slay, J., Koronios, A., Information Technology Security & Risk Management, Wiley, 2006

26. Šunje A., Top-menadžer: vizionar i strateg, Tirada, Sarajevo, 2002

27. Taylor, D., Terhune, A.D., Doing E-Business, John Wiley & Sons, 2001

28. Turban, E., McLean, E., Wetherbe, J., Information Technology For Management – Making Connections For Strategic Advantage, John Wiley & Sons, 2004

29. Turban, E., Rainer, R.K., Potter, R.E., Introduction to Information Technology, John Wiley & Sons, 2005

30. Wagter, R., Van der Berg, M., Luijpers, J., Steenbergen V.M., Dynamic Eterprise Architecture, Wiley, 2005

31. White, R., How Computers Work, QUE, 1999

b) Priručnici

1. Programming on HP-UX, Hewlett Packard, 1992 2. Turbo Pascal, Borland, 1991 3. Systems Administration on HP-UX systems, Hewlett Packard,

1992 4. SoftBench, Hewlett Packard, 1992 5. UIM/X, Hewlett Packard, 1992 6. Paradigm Plus, Platinum, 1997 7. Novell NetWare, Novell, 1993 8. Borland C++ Builder 3, Borland, 1999

III

c) On-line časopisi

1. Datamation (www.datamation.com) 2. CIO (www.cio.com) 3. PC Magazin (www.pcmag.com) 4. Information Week (www.informationweek.com) 5. PC Week (www.pcweek.com) 6. Computerworld (www.computerworld.com) 7. Info (www.info.ba) 8. Bug (www.bug.hr)

d) Radovi autora objavljeni u medjunarodnim časopisima:

1. Bajgoric, N., Towards Always-On Enterprise Information

Systems, in: Gunasekaran, A. (ed), Modeling and Analysis of Enterprise Information Systems, IDEA Group Publishing, 2007, Chapter 12, ISBN: 978-1-59904-477-4

2. Bajgoric, N., Information Technologies for Business Continuity: An Implementation Framework, Information Management and Computer Security, Vol. 14/5, 2006, pp. 450-466, ISSN: 0968-5227

3. Bajgoric, N., Information Systems for E-Business Continuance: A Systems Approach, Kybernetes: The International Journal of Systems and Cybernetics, Vol. 35, Issue 5, 2006, pp. 632-652, ISSN: 0368-492X

4. Bajgoric, N., Continuous Computing Technologies For Improving Performances Of Enterprise Information Systems, International Journal Of Enterprise Information Systems, Vol. 1, Issue 4, 2005, pp. 70 – 89, ISSN: 1548-1115

5. Bajgoric, N., ServerWare For Business Continuity, International Journal Of Information Technology, Vol. 1, Number 3, 2004, pp. 161-165, ISSN:1305-239X

6. Bajgoric, N., Information Technologies for Virtual Enterprise and Agile Management, in: A. Gunasekaran (ed), Agile Manufacturing: The 21st Century Competitive Strategy, Elsevier Science, 2001, pp. 397-417

7. Draman, M., Altinel, I.K., Bajgoric, N., Unal, A.T., Birgoren, B. An Object-Oriented Optimization-based Software for Agile Manufacturing In Process Industries, in: A. Gunasekaran (ed), Agile Manufacturing: The 21st Century Competitive Strategy, Elsevier Science, 2001, pp. 265-279


http://www.cio.com/

http://www.pcmag.com/

http://www.informationweek.com/

http://www.pcweek.com/

http://www.computerworld.com/

http://www.info.ba/

http://www.bug.hr/

IV

8. Draman, M., Altinel, I.K., Bajgoric, N., Ünal, A.T., Birgören, B., An Object-Oriented Graphical Modeler for Optimal Production Planning In a Refinery, in: Laguna, M., Gonzalez Velarde, J.L. (eds), Computing Tools for Modeling, Optimization and Simulation: Interfaces in Computer Science and Operations Research, Kluwer Academic Publishers, 2000, pp. 263-278

9. Bajgoric, N., Web-to-Host Connectivity Tools in Information Systems, in: Guruge, A., Lindrgen, L. (eds), Web-to-Host Connectivity, CRC Press, 2000

10. Bajgoric, N., Web-to-Host Connectivity Tools in Information Systems, in: Roxanne E. Burkey and Charles V. Breakfield (eds.), Designing a Total Data Solution: Technology, Implementation, and Deployment (Chapter 34) Auerbach Publications 2001,

11. Bajgoric, N., Server Operating Systems For E-Business: Features and Functions, Information Systems Management, Vol. 20, No 1, 2003, pp. 42-49

12. Bajgoric, N., Information Technologies For Agile Management, International Journal of Agile Manufacturing, ISSN: 1536-2639, Vol.6, No.2, 2003, Special Issue: Towards Responsive Manufacturing and Supporting Technologies, pp. 23-39

13. Bajgoric, N., Altınel, İ.K., Draman, M., Ünal, A.T., Some Aspects of Using CASE Tools In A Fusion-based Application Development Project for Production Optimization, Industrial Management and Data Systems, Vol. 102, No 8, 2002, pp. 463-471

14. Unal, A. T., Draman, M., Altinel, I.K., Bajgoric, N., Geriskovan, A.I., Clone-Based Modeling for Optimal Production Planning In Process Industries, International Journal of Production Research, Vol. 40, No 16, 2002

15. Draman, M., Altinel, I.K., Bajgoric, N., Ünal, A.T., Birgören, B., A clone-based graphical modeler and mathematical model generator for optimal production planning in process industries, European Journal Of Operational Research Vol. 137 (3), 2002, pp. 483-496

16. Bajgoric, N., Internet Technologies For Improving Data Access, Information Systems Management, Vol.18, 3, 2001, pp. 30-41

17. Bajgoric, N., Web-based Information Access for Agile Management, International Journal of Agile Management Systems - IJAMS 2/2, MCB University Press, 2000, pp. 121-130

V

18. Bajgoric, N., Organizational Systems Integration: Management Information Systems Perspective, The Journal of Enterprise Resource Management, APICS Australia, Vol. 1, 2000, pp. 32-40

19. Bajgoric, N., Web-to-Host Connectivity Tools in Information Systems, Systems Development Management, Auerbach Publications, 1999

20. Bajgoric, N., Organizational Systems Integration: A Management Information Systems Perspective, Journal of Concurrent Engineering, Vol.5, No 2, 1997, pp. 113-123

21. Bajgorić, N., Information Technologies For Agile Management, ICRM-2002, 2nd International Conference on Responsive Manufacturing, Gaziantep, Turkey, June 2002

22. Bajgoric, N., Altinel, I.K., Draman, M., Unal, A.T., Some Aspects of Using CASE Tools In A Fusion-based Application Development Project, CASE 13, Opatija, 2001

23. Köseoğlu, D., Altınel, I.K., Dıraman, M., Ünal, A. T., Bajgorıc, N., Object-Oriented Development Of A Decision Support Module For Parametric Anaysis Of Linear Programming, XXI. National Meeting on Operational Research-Industrial Engineering, June 2000, Eastern Mediterranean University, Industrial Engineering, Department, Famagusta, TRNC (Cyprus)

24. Murat Draman, I. Kuban Altinel, Nijaz Bajgoric, Ali Tamer Ünal, Burak Birgören, An Object-Oriented Graphical Modeler for Optimal Production Planning In a Refinery, 7th INFORMS Computing Society Conference on OR and Computing Tools for the New Millennium, Cancún, México, January, 2000

25. Bajgoric, N, Altinel, I.K., Draman, M., Ünal, A.T, An Integrated Application Development Framework for An Object-Oriented Optimization-based Production Planning Software, 4th Annual International Conference on Industrial Engineering Applications and Practice, San Antonio, Texas, November 1999

26. Bajgoric, N, Altinel, I.K., Draman, M., Ünal, A.T., Using Paradigm Plus Case Tool in a Fusion-based Application Development Project, IEEE Conference TOOLS Asia99, Nanjing, China, 1999

27. Veledar, E., Bajgoric, N., Evaluating Systems Integration Using Fuzzy Sets Theory, 2nd Annual International Conference on Industrial Engineering Applications and Practice, November 12-15, San Diego, 1997

28. Bajgoric, N., Information Systems Integration Management: A Contingency Approach, 1st Annual International Conference

VI

on Industrial Engineering Applications and Practice, Houston, 1996

29. Bajgoric, N., Systems Technology in Information Systems Integration, ISAS '96 (International Conference on Information Systems Analysis and Synthesis), Orlando, 1996

e) Web sajtovi za poglavlje o PC-hardveru

1. Timeline računarske istorije http://www.computerhistory.org/timeline/2. How Stuff Works http://www.howstuffworks.com/3. Tech Repair http://www.millbury.k12.ma.us/~hs/techrepair/4. WhatIs www.whatis.com5. Webopedia www.webopedia.com6. Wikipedia www.wikipedia.org 7. Motherboards http://internal.vusd.solanocoe.k12.ca.us/Buck/pc_tech/study/motherboard.htm 8. Hardware Guides http://www.waterwheel.com/Guides/hardwareguides.htm9. HowPCsAreMade http://www.tweak3d.net/articles/howcpusaremade/10. 35 Technologies that shaped the industry http://www.computerworld.com/managementtopics/management/story/0,10801,74632,00.html

http://www.computerhistory.org/timeline/

http://www.howstuffworks.com/

http://www.millbury.k12.ma.us/~hs/techrepair/

http://www.whatis.com/

http://www.webopedia.com/

http://www.wikipedia.org/

http://internal.vusd.solanocoe.k12.ca.us/Buck/pc_tech/study/motherboard.htm

http://internal.vusd.solanocoe.k12.ca.us/Buck/pc_tech/study/motherboard.htm

http://www.waterwheel.com/Guides/hardwareguides.htm

http://www.tweak3d.net/articles/howcpusaremade/

http://www.computerworld.com/managementtopics/management/story/0,10801,74632,00.html

http://www.computerworld.com/managementtopics/management/story/0,10801,74632,00.html