Memed Ajfelov Most

7/27/2019 Memed Ajfelov Most

http://slidepdf.com/reader/full/memed-ajfelov-most 1/29

Page 1 of 29

Ajfelov most

Me’med Jutros sam, izgleda, trebao umrijeti.

Spremao sam se za posao, upravo se tuširao, kad sam osjetio tupi,metalni bol u prsima i grlu, i cementni ukus na jeziku. Izišao samispod tuša s osjećanjem neopisivog umora, i mokar sam se pokrioogrtačem za kupanje. Sanja se već bila spremila da izaĎe iz stana,upravo je krenula na posao, i tad me je vidjela kroz otvorena

vrata kup atila. Re ka o sam da se ne osjećam dobro, da ću senakratko vratiti u krevet, ovaj umor će brzo proći, a ona moţeslobodno da ide na p osao.

Ostala je. Vlaţan, i mokre k ose, umotan u ogrtač, opruţim se pokrevetu. I bivalo mi je sve gore. Ona je donijela hladni čaj, piosam, to me nije oporavilo, pa je onda, nemajući izbora, nazvala911. Nakon toga, nestrpljiva, s prozora gleda na ulicu, iščekujućikola hitne pomoći. Nemam snage da se okrenem na drugu stranu,i da je v idim na prozoru. Gledam u sofu na kojoj je sjedila.

Odjednom se osjećam nesigurno zato što je nema tamo gdje je domaločas bila. Potom gledam fotografiju na zidu iznad sofe:

Llasa. Rano je jutro. Mladi budistički svećenik je izišao kroz visoka drvena vrata na zidu kamene kuće, i sada korača niz uskukaldrmu, a ispred njega je pramen jutarnje magle. Mali bijeli

oblak. Kao duh, za kojim svećenik u crvenoj mantiji korača.Pogledom pratim bijeli oblak iznad kaldrme na Tibetu.

Iza mojih leĎa, Sanja kaţe: “Stigli su.” Potom se vratila u prostormog pogleda. Otvorila je vrata, gleda niz hodnik, uznemirena,

povremeno se osvrne prema meni. A onda su našu sobu ispunilinepoznati ljudi iz hitne pomoći, i ţurno posjedali oko mene nakrevetu. Nikada nisam doţivio ovako agresivno ugroţavanje mojeprivatnosti. Potpuno osloboĎeni i sigurni u sebe, zagledaju sobu u

http://www.jergovic.com/ajfelov-most/





Page 2 of 29

koju su došli, zagledaju mene, hvale cvjetne motive pokrivača nakojem leţim, nepoznati ljudi u mojoj sobi. Jedna djevojka uplavoj uniformi, upravo je razgrnula moj ogrtač za kupanje, takoda sam pred svima ostao go, i pita:

“Gospodine, koliko imate godina?”

“Pedeset.”

______

Nakon prvog šoka, nastupio je mir.

Gledao sam sve oko sebe bez emocija, a to znači – bez straha. I

nakon što je prošlo, sada se sjećam dogaĎaja koji kao da samgledao sa strane, baš kao da se svijest odvojila od tijela i gotovo

ravnodušno posmatrala šta se dogaĎa.

Šok se nije dogodio kad je djevojka u plavoj uniformi rekla:

“Gospodine, vi imate srčani udar!”

Tada je nastupilo umirenje. Zato što je svijest prevladala mojuemocionalnost. U filmovima, kad opisuju granično stanje poputovoga, onda često sliku ostavljaju bez zvuka, a nekada tome jošdodaju i slowmotion. To je mehanički opis svijesti na djelu.

Svijest se ponaša kao hladni objektiv kamere.

Ovdje se šok dogodio u trenutku dok je hitna pomoć dolazila,posebno onda kad je grupa nepoznatih ljudi ispunila moju sobu.

To je nešto što se dogaĎa drugima, a ne meni, i to je nešto odčega zazirem, od čega imam prirodan strah. A ovdje se strah od

bolesti pokazuje kao strah od ljekara i od bolnice.



Page 3 of 29

U bolnicu ja nisam odlazio ni u posjete. I sada, djevojka u plavoj

uniformi se nadvila nada mnom u krevetu, i rekla:

“Vi imate srčani udar!”

Prva moja misao je: ona je u krivu, ovo nije srce. Onda sam

pomislio: ja ovu djevojku odnekud znam. Pokušavam da seprisjetim odakle ju znam, ali nada mnom je tada već mnogoljudskih ruku, prikopčavaju me na kablove, pomjeraju lijevo, idesno, dekoncentrišu me: ne mogu da se sjetim odakle ovudjevojku znam. Iza plave bluze, vidim obrise njenih grudi, ali to

ne prepoznajem kao znak spola. Ona me gleda zabrinuto, i kao da

me zbog nečega krivi.

I još jedan optički utisak: tijela svih ljudi oko mene nadnaravnosu velika, a moje tijelo se umanjilo. Šta je ovo što osjećam? Umor.Umor od pritiska u prsima od kojeg gubim dah, koji se izjednači o

s umorom od ţivota. I mislim: znači, to je to? ovo je, znači, smrt?U tom trenutku, zapravo, sve počinjem vidjeti ne samo kaoučesnik, već i kao posmatrač sa strane. I mislim: dobro je, samoda sve proĎe, umoran sam, ţelim da sklopim oči i da se ne

sjećam. Ţelim da sve prestane.

I ovo koliko sam do sada ţivio bilo je previše.

______

Na putu do bolnice, leţeći u kolima hitne pomoći, koljenanagnječenog teškom metalnom bocom za kisik, gledao sam oblakeu promicanju, zelene saobraćajne znakove na koje sam do sadaobraćao paţnju samo kao vozač. Kroz vr ata kola hitne pomoći,nakon jednog usporavanja, vidio sam na fasadi zgrade od cigle

tablu s natpisom LIBERATION BOOKS. Taj natpis sam do sada

vidio samo na Harunovoj fotografiji. A poslije, kad sam skupa s

njim išao da gledam k njige tamo, nismo uspjeli naći adresu. Onse sjećao da je to negdje nadomak kriţanja ulica King i Henry.



Page 4 of 29

Na internetu nema podataka o knjiţari. Prošle nedjelje sam, opet, bezuspješno tr aţio ovu adresu, i sada, gledam djevojku u plavojuniformi kako se nadnosi iznad mene da popravi naslon pod

mojom glavom, i pomišljam k ako je blesavo da je pitam:

“U kojoj smo ulici sada?”

Kao da ću imati pr iliku da naĎem LIBERATION BOOKS? Knjigeipak imaju odreĎenu moć nad nama. Da nije tako, u vrijemedramatične voţnje do bolnice, ne bih obraćao paţnju na natpisLIBERATION BOOKS. Ili se to svijest obraća svemu drugome,samo da zaboravi bol u prsima? Mladić što sjedi do mojih nogu,svako malo pomjera tešku metalnu bocu s kisikom koja opruţenaleţi na mojim nogama. Pomjera je tako da se hladni metalneugodno nasloni na kost koljena, i to privremeno postane

dominantan bol u mome tijelu. Zbog toga me obuzeo tihi bijes

prema mladiću koji, moţda, svjesno struţe teškom bocom za kisik po mojim koljenima, s namjerom da moju koncentraciju sa srca

preusmjeri na drugi problem.

Potom sam obraćao paţnju na krošnje drveća uz cestu, lišće je

bilo crvenosmeĎe, pred opadanje. U jesen, ovdje je lišće tako jarkih, sunčanih boja, da se i u oblačnom danu ima utisak viškasvjetlosti. Da li je ovo jutro bilo sunčano? Ili sam zbog boja ukrošnjama drveća imao iluz iju sunca? Mene je uvijek

uznemiravala pomisao da ću umrijeti u kr ajoliku gdje listopadnodrveće raste. Ima nešto neuvjerljivo, nešto obvious u tome.

Nekako je nepristojno umrijeti u jesen.

Kič je umirati u jesen, kad i sve drugo. S lišćem.

______

Kola hitne pomoći se zaustavljaju ispred bolnice. Na parkingu,prva slika koju sam vidio iz svog horizontalnog poloţaja je ovo:izmeĎu auta, prema zgradi bolnice, korača djevojka u crvenom



Page 5 of 29

hokejaškom dresu Washington Capitalsa i gleda negdje gore,

prema prozoru, ili prema oblaku.

Na ovom parkingu ja sam bio samo onda kad je supruga pjesnika

F. raĎala njihovu kćerkicu. Tog dana, sjećam se, on je kupio

novu Toyotu Camry, i pitao me: “Hoćeš da voziš?” “Hoću.” I vozio sam jedan krug po parkingu. To je bilo prije deset g odina. I

sada se sjećam mirisa novog auta.

Na studenom novembarskom zraku, maska za kisik počinje damagli.

Na ulaznim vratima u bolnici dočekuje me hor nasmijanihmedicinara. S moje desne strane, jedna bolničarka se pati da mina ruci naĎe venu, i uzme kr v. Dvije djevojke u zelenim

mantilima s moje lijeve strane, zagledaju i hvale dezen pokrivačau koji sam umotan. U isto vrijeme, ja gledam Sanju u dnu

hodnika, upravo joj se neki muškarac (ljekar?) s papirima urukama obraća, ona ga paţljivo sluša, a onda počinje da plače.

Sada se nada mnom nadvio ovaj muškarac, hladnjikavim prstimami mjeri puls, i pita:

“Koliko imate godina?”

“Pedeset.”

______

Ţelim još nakratko da se vratim u svoj stan:

Šta je odgovor na pitanje: ko sam?, dok me golog zagledaju straniljudi u mojoj sobi. I meĎu njima ova djevojka, koju odnekudznam. Ono što me ispunjava nelagodom, i pr igušenim stidom,nije blizina smrti, već saznanje d a je moje tijelo, u tom tre nutku,objekt bez zračenja. Moja je tjelesnost bez seksualnosti.



Page 6 of 29

Osim toga, lakoća s kojom nepoznati ljudi ovo tijelo u prostorupomjeraju, stvara utisak izgubljene teţine, i doslovnog fizičkogumanjivanja.

U trenutku kad sam sveden na svoje tijelo (kao jedini preostaliznak), imam puni doţivljaj vlastite bestjelesnosti. Ja sam samo

ono što je od mene preostalo, kao moji ţivotni ostaci, dok leţim uogrtaču za kupanje, ispod kojeg sam go.

______

Sve što o tijelu znam, znam kao pjesnik, a i tada priličnoselektivno, ograničavam se na one osobine u kojim tijelo pokazujesvoje prednosti i svoju snagu, a ne slabosti i nedostatke.

A o bolestima tijela, ja zapravo ništa ne znam.

Svijest donosi logične zaključke na osnovu njoj dostupnih znanja,a kad se na pad dogodio, dok sam stajao ispod tuša u kupatilu, bolu grlu i metalni ukus odmah sam povezao s tekstom koji sam

ljetos čitao u Vanity Fairu. Tamo se opisuje napad koji se autoru

teksta (Christopheru Hitchensu) dogodio (nakon čega mu jedijagnosticiran rak), i on u tom opisu kaţe da je osjetio bol uprsima i vratu, da je osjetio nešto poput sporog sušenja cementa

u prsima (navodim ovo po sjećanju, i mislim da je tim riječimadoslovno opisao svoje stanje, koje se i meni, evo, dogaĎa). I kadsam izišao ispod tuša, a bol u gr udima se pojačavala, ja sam biouvjeren da imam rak.

Potom je, velim, stigla hitna pomoć, i djevojka (liječnica u plavojuniformi) nadvila se nada mnom i rekla: “Gospodine, vi imatesrčani udar!” A moja prva misao je bila: “Nije, dušo. Ovo ne moţe

biti srce.” Tako čvrsto je svijest povjerovala da moji simptominalikuju opisu Hitchensovog napada, da sam opis iz njegovog

teksta pretpostavio zvaničnoj dijagnozi. U svakom slučaju, u jednom tre nutku sam pomislio:



Page 7 of 29

“Ovo je komično! Umirem misleći na Christophera Hitchensa!”

To jeste komično: moju stvarnost, u tako vaţnom trenutku,objašnjava kolumnistVanity Faira , koji ne zna da postojim, pa

tako ne moţe znati ni da, eventualno, upravo prestajem postojati. ______

“Koliko ti je godina?”

“Pedeset.”

To je dijalog koji se danas neprestano ponavljao.

Broj mojih godina ljekarima predstavl ja vaţnu informaciju. Imamosjećaj da se, na taj način, prvi put – u ovom dugom ţivotu –

ispravno mjeri moje vr ijeme. Zbog toga su danas iščezle sve mojeiluzije o mladosti. Mi racionaliziramo naš doţivljaj vre mena, aliga izvan kalendarske zadanosti, nismo svjesni. Zato što “u duhu”ostajemo isti. “U duhu” ja sam ista osoba k akav sam bio u svojimdvadesetim. Tako je, valjda, kod svih ljudi, to je osobina naše

vrste. Na taj način se štitimo od smrti. Zapadne kulture čovjeka

vide u njegovoj asimetriji i nesk ladu, tako što ga dijele na tijelokoje stari, i dušu koja ne stari. Osim, valjda, kod Dostojevskog.

______

Sveden na tijelo, leţeći na operacionom stolu, sve vrijeme sa mpogledima i škrtom izmjenom riječi komunicirao s različitimljudima koji su radili na mome oţivljavanju. To je iznenaĎujuće

veliki broj ljudi, onih koji su pra vili pripremu za operaciju, i onih

koji su u operaciji učestvovali. Svi su zapodijevali razgovor sumirućim, a moj utisak je da tijelo (to jest: ja), čak i naoperacionom stolu, ne n udi puno informacija. Pored

neizgovorivog imena, podatak o meni je bi o još samo ovajpokrivač sa cvjetnim motivima à la Paul Gauguin, u kojem sam

umotan stigao dovde, svi su komentirali njegov izgled, zanimali



Page 8 of 29

se za kulturno porijeklo crteţa na platnu, val jda uvjereni da

pokrivač ima isto geografsko porijeklo kao i ja.

Samo je u jednom trenutku ljekar k oji me operiše, ne znajućikako da se obrati mome sloţenom imenu, unoseći mi se u lice, i

pomalo uplašeno objasnio da u toku operacije mora komuniciratisa mnom, i za tu komunikaciju mu je potrebno ime kojem će seobraćati. Rekao je:

“Ja ću te zvati Me’med. Da li je to u redu?”

Što se pokrivača tiče, ja ne znam šta je tačno njegovo porijeklo,osim da je iz neke juţnoameričke zemlje. Moţda je iz iste zemljeiz koje i neko od bolničkog osoblja koje mi se obraća, zanimajućise za pokrivač. U svakom slučaju, ovi ljudi se vrlo senzitivnoodnose prema mome porijeklu, premda oni ne pitaju, niti,

pretpostavljam, znaju odakle dolazim. Po mome akcentu oni samo

znaju da sam stranac.

Da li to znači d a kod svih ljudi postoji vrsta uznemirenosti zbogumiranju u stranom i dalekom svijetu, koji nije tvoj, svijetu u

kojem nisi kod kuće?

______

Ovo je prvi put da vidim svoju unutrašnjost: s lijeve strane stola je ekran na kojem je projektovana slika srčanih arterija. I to što vidim podsjeća na biljku koja se grana. Jedna vrlo tanka, gotovoprozirna grančica je počela rasti, produţavati se. Izatog rasta stoji meni nepoznat, delikatni postupak koji je ljekar

primijenio na mojoj zak rčenoj arteriji, tako što je pr opuhaozačepljenje i omogućio prirodan tok krvi. U tom trenutku osjetiosam neopisivo olakšanje. Isti postupak se ponavlja na dr ugojarteriji: pratim kako kao grana izrasta pred mojim pogledom.

I to je bilo sve. Nestalo je bola u grlu i pritiska u prsima.

Trenutak osloboĎenog disanja bio je tako osvjeţavajući da je iz



Page 9 of 29

tijela sasvim iščezao umor. Zbog toga sam osjećao potrebu da seuspravim, da siĎem sa stola i koračam.

Pun kisika.

Sala se neočekivano ispraznila, nakratko sam bio sâm, i čuo samzujanje, ali nisam znao šta je izvor zvuka. Mašina? Ili kâsna muhau zraku?

Potom se prostorija iznova ispunila ljudskim glasovima. Niko se

od njih nije obraćao meni. Prepričavali su sinoćnju epizodutelevizijske serije Big Bang Theory.

I smijali su se.

Jedna se djevojka, Afroamerikanka, nadvila nada mnom i pita:

“Hoćeš li da ti donesem vode?” Za njom je došao Latino mladić i,kao dio ranije započetog razgovora s njom, kaţe: “Moraš!” Rekaosam: “Hoću.” A ona mu odgovara: “Ne mogu. Neću!”

Neko drugi u sobi upravo opisuje kako je jutros pola sata proveo

u zaglavljenom liftu. Napokon se pojavila sluţba za odrţavanje

liftova, i kad su ga oslobodili, osjećao se, kaţe, “kao čileanskirudar kojeg su iz zemlje upravo iznijeli na sunce.”

Pijem vodu iz plastične čaše. I ne pamtim k ada sam posljednji put bio ovako svjestan okusa obične, slatke vode.

______

Iz operacione sale, leţeći na uskim k olicima, do bolesničke sobe vozim se u liftu. Uz mene je dvoje mladih ljudi u bolničkimmantilima, njima se nigdje ne ţuri, razgovaraju, smiju se, i lakozaboravljaju na moje prisustvo. Mogli bi biti ljubavnici. Uz njih ,

osjećam kako se u moje tijelo vraćaju primarne osobine. Kad smoušli u lift, pokazalo se da je moja visina u horizontalnom poloţajutolika da me se s mukom moţe smjestiti u pokretnu kutiju lifta.



Page 10 of 29

I kad su se vrata zatvarala, osjetio sam kako se u pokretu taru o

moja stopala.

Svi ljudi koje danas srećem, iščezavaju. Nestanu, a da se ne

stiţem oprostiti od njih. I ovo dvoje mladih ljubavnika koji sucvrkutali i smijali se u liftu, dok su me iz donjih podizali u gornje

spratove, otišli su a da ja taj trenutak njihovog odlaska nisam

primijetio.

U mojoj bolesničkoj sobi, nova medicinska sestra me smjestila ukrevet, i rekla:

“Lijep pokrivač.”

Rekao sam da je to moj kućni pokrivač. Ona je potom objasnila dasvakako mogu da ga zadrţim i ovdje; moţda je uvjerena da imam

dječiju, emotivnu vezanost za taj pokrivač.

Potom sam nazvao Sanju, koja se izgubila negdje u depresivnoj

arhitekturi bolničkih hodnika.

______

Kad se podvuče crta pod utorak, 2. novembra 2010. godine, evošta mi se dogodilo:

Spremajući se za posao, doţivio sam srčani udar.

Bio sam ispod tuša kad sam osjetio tupi, metalni pritisak na

prsima i u grlu, a kad su, ubrzo potom, stigla kola hitne pomoći,djevojka koja me pregledala, otvoreno je i bez uvijanja rekla: “Viimate srčani udar.” Ispod maske za kisik, gledao sam Sanju na

sofi preko puta kreveta u kojem leţim okruţen strancima. Njeno je lice bilo izob ličeno od straha. U ţurbi su me, skupa spokrivačom na kojem sam leţao, iznijeli napolje, prevezli u

bolnicu, a potom sam operisan.



Page 11 of 29

I nakon što su m i ugradili stentove u zakrčene arterije, smještensam u bolesničku sobu. Sve to je trajalo nešto v iše od tri sata, alismo se za to vrijeme moj svijet, i ja u nje mu, temeljito

promijenili.

Nakon operacije, ljekar je traţio Sanju, ali nje nije bilo učekaonici. Kad su me smjestili u bolesničku sobu, nazvao sam jetelefonom. Javila se, dolazi. Ušla je u sobu, blijeda blijeda, licanatečenog od plača. To lice pokazuje nekontroliranu radost iapsolutnu tugu koja ju je sasvim zarobila. Nešto je u njojslomljeno. Ima nekontroliranu ţelju da me zagrli, a ne usudi sezbog straha da bi me zagrljajem mogla povrijediti. Zovem je da

sjedne na krevet, do mene.

“Gdje si ti bila?”

“Ispred bolnice.”

“Hladno je napolju, a ti si tako obučena…” Jutros je – tek sada

vidim – u ţurbi obukla dţemperak preko majice.

“Nisam se usudila čekati.”

“Kako misliš..?”

“Strah me je bilo da će ljekar doći da mi kaţe…”

“Šta da ti kaţe?”

“… da si umro.”

“Pa, nije baš dotle došlo.”

“Oni kad su od mene traţili dozvolu da te operišu, pitali su –

ţelim li da dovedu pastora?”



Page 12 of 29

“Šta si im ti rekla?”

“Rekla sam im da nema potrebe za to, i da ti nećeš umrijeti.”

“Nisi im rekla da mene pop ne moţe pomiriti s Bogom..?”

“Nisam.”

“Morala si im to reći!” kaţem, šaleći se.

Ona se, kao, ljuti (ovdje se umire, a njemu je do šale!), onda meotvorenim dlanom blago udari po prsima, istog trena se sjeti mog

srca, i protrne, moţda me je povrijedila uh hu hu hu maše rukamau zraku iznad mene uhhuuuuu. Onda se smijemo.

I ostatak dana osjećam se pr ilično dobro.

Sada sam ostao sam u sobi, i evo šta o svemu ovome mislim:

Naravno da sam razmišljao i sve ove godine gradio odnos premasvojoj smrti, ali nisam očekivao da bi ona mogla doći kaoposljedica odustajanja srca. Svi drugi organi su mogli odustati,ali srce je bilo neupitno, ono je tu, mislio sam, da bi za mene

kucalo, upravo onoliko dugo koliko treba.

______

Zvao sam Haruna. On je sada u St. Louisu. Na aerodromu.

“Koliko je vremena ostalo do tvog leta?”

“Šest sati.”



Page 13 of 29

U ponoć, 31. januara 1 996. godine, na putu iz Zagreba do

Phoenixa u Arizoni, na svome emigrantskom putovanju u

Ameriku, bili smo na aerodromu u St. Louisu.

Mijenjali smo avion.

Sjećam se niza sivih koţnih sjedišta u čekaonici, i ponoćnihputnika sa stetsonima. Uz fotelje su tada bile pepeljare na

visokim stalcima, i ustajali zrak je mirisao na Jack Daniel’s. Tih

pepeljara tamo više sigurno nema. I sada, dok razgovaram s njim,sjećam se fotografije s tog puta. Na njoj on spava, glave opuštenena ruke kojim se oslanja na sto u aerodromskom kafeu. Tada je

imao 13 godina. Ja sam imao 35. On sada ima 28. Skoro da ima

godine koje sam ja imao one ponoći, kad smo umorni čekali avionza Phoenix. Koliko je od tada prošlo? 15 godina.

“Ţao mi je, sine.”

“Šta ti je ţao?”

“Što moraš toliko čekati.”

“Ti mene tješiš, kao da su meni srce krpili.”

Iznenadilo me je ovo tekstilno “krpili”. Dok mislim o tome, jezik postaje jedina stvarnost, osjećam da je svaki fizički dodir lišen

bola, a to je lijepa iluzija.

______

Zaista sam dobro, zanesem se i lako zaboravim da su mi “srcekrpili”.

Osim tihog bola u veni otvorenoj na preponi, u onom mekom

dijelu izmeĎu spolovila i butine…

Dok sam leţao na operacionom stolu, u jednom trenutku sampostao svjestan toga, da mi brijačem struţu na preponi;



Page 14 of 29

hladan i prilično neprijatan dodir. U tom trenu tku ja nisam znao

zašto to čine. Ako je moj problem srce, mislio sam, zašto mi brijustidne dlake?

Ţilet koji hladno struţe po mojoj koţi.

I odjednom je u svijesti iskrsla slika osuĎenika na smrt, u jutarnjoj pripremi za električnu stolicu.

______

I još ovo: Sanja je danas rekla da je to to. Nema više cigareta.

“Ako hoćeš da ţiviš”, rekla je, “onda moraš prestati.”

I vrijeme je bilo.

“Neki naš čovjek je ljekar u Kentuckyju. Danas sam čula tu priču.Doţivio je srčani udar, baš ovako kao ti, i dok je leţao u bolnici,

traţio je od svoje ţene da auto parkira otraga bolničke zgrade.Onda bi izlazio da, skriven u autu, zapali cigaretu. Zamisli!

Ljekar. Nesretna ţena je odbila da mu donosi cigarete, i još ga jeprijavila kolegama ljekarima zbog toga.”

U Americi je sve nagovor da prestaneš pušiti. Od svih naroda naplaneti, oni su najotporniji prema duhanskoj edikciji.

Unatoč tome, jednu od najljepših rečenica o cigareti i ovisnosti onjoj, napisao je Amerikanac, Laird Hunt:

“ Kad pušiš, drugi ti prilaze i traže od tebe vatru.”

______

Drugi je dan.



Page 15 of 29

Pomislio sam kako bi vijest o srčanom udaru njenoga sina, moglapovrijediti moju majku u Bosni. Da preduprijedim eventualne

neugodnosti, nazvao sam je i objasnio kako se u mome

bosanskom dijelu svijeta pronosi glasina da sam doţivio srčani

udar. Javio sam se, kaţem, da svojim glasom i vedrinom svogaduha potvrdim da to nije tačno. Ona me paţljivo saslušala, a onda

je nastupila kr atka pauza i pitanje:

“Kako si, inače?”

Iz ovog inače, jasno prepoznajem njenu uznemirenost.

“Od svih bolesti oni su našli srčani udar,” kaţe. “Pa, toga nemakod Mehmedinovića. Niko od tvoje familije s očeve, a ni s moje

strane, nikada nije imao pr oblem sa srcem.”

Znači, onda, ja sam prvi. Od nekoga mora krenuti genetskoosipanje; ili ja – kao i svi moji – imam istu zapreminu srca, samo

sam ga neoprezno napunio sadrţajem koji svojom k oličinomprevazilazi njegov kapacitet.

A kad smo završili razgovor, sjetio sam se jednoga stiha, o kojemsam posljednji put mislio moţda kasnih sedamdesetih godina

prošlog stoljeća. Nije to nikakva decentna, metafizička poezija, već jedan rudimentarni stih zaboravljenog bosanskog pjesnika Vladimira Nastića, koji glasi:

Zanebesalo mi se, majko, kao ono tebi kad si me rađala .

______

Sanja je jutros došla prije 8. Na putu do moje sobe, kupila je

decaf u bolničkoj kantini. Decaf je slaĎen vještačkim šećerom.

Niti je kafa, niti je šećer, niti sam ovo ja.

I rekla je: “Dobro izgledaš!”



Page 16 of 29

Klimao sam glavom potvrdno, sigurno da dobro izgledam, dok

sam svim ovim kablovima svezan za krevet tako da se ne mogu

pomjeriti, niti se mogu uspraviti, niti ustati iz kreveta i

prokoračati po sobi. Ali ja nisam nervozan zbog toga. I kafu pijem

s velikim zadovoljstvom, baš kao da je prava kafa, s prirodnim bijelim šećerom.

A onda je zvonio moj telefon. Vidim poznati broj, javim se, i s

druge strane čujem čudan zvuk sličan ljudskom disanju. Obraćammu se, ali on mene ne čuje. Kratko sam osluškivao i na krajuprepoznao zvuk čovjeka u pokretu. Mikrofon telefona je, naime,pokupio zvuk trenja tkanine u dţepu. Sanja pita:

“Ko je to?”

“Niko.”

“Pa, šta onda slušaš?”

“Slušam direktni prenos ljudskog koraka.”

______

Jutros je došla nova medicinska sestra. Rekla je da bi bilo dobroda se krećem, i da šetam po sobi. Istog trenutka sam se iskopao izkreveta, još uvijek priključen na stotine kablova, i s iglama u

venama.

U kupatilu, Sanja je mokrim peškirom paţljivo umila cijelo moje

tijelo.

Onda sam hodao po sobi. Lijepo je opet hodati. Ovako izgleda

iskustvo prvog koraka. Ja hodam!



Page 17 of 29

Ali poslije, sjedio sam u stolici i naglo sam se uspravio, i u tom

trenutku sam osjetio kako nešto u desnoj preponi (tamo gdje s umi jučer ţiletom brijali stidne d lake) puca. Istog trenutka sam

vidio kako se na tom mjestu pojavljuje otok. Pritisnuo sam dugme

na krevetu da dozovem sestru, ona je uskoro došla, i sazanimanjem pogledala otok. Vanjskom stranom šake pomjerila jemoj penis koji je padao p o otoku, i gledala. Uznemirila se, mjerila

mi je puls na stopalima, i ubrzo otišla iz sobe, da naĎe deţurnogljekara.

Uskoro se, umjesto nje, i ljekara, pojavio neki mladić, tehničar sneobičnim plastičnim predmetom. U središtu četvrtastogpredmeta je polulopta koju je naslonio na oteklinu, a krajevi

ravne plohe u koju je polulopta integrirana, imaju proreze kroz

koje je provukao papirnatu traku. Traku je potom stegao oko

moga pasa. Ali on sporo napreduje, sve vrijeme paţljivo čitajućiuputstvo za instaliranje tog plastičnog objekta čija svrha je valjdada čita impulse, ili poruke k oje odašilje oteklina nadomak mogaspolovila.

I nije išlo.

Odustao je.

Odloţio je plastični predmet na noćni sto, i otišao.

______

Da li bih se sada trebao ponašati kao bolesnik?

Ne ţelim to.

Ne.



Page 18 of 29

Čehov u Dnevnicima ima kratku bilješku, skicu za priču, očovjeku koji je otišao kod doktora, ovaj ga je pregledao i otkrio

neku srčanu slabost.

Čovjek je nakon toga pr omijenio način ţivota, uzimao je lijekove,

i opsesivno je pričao o svojoj slabosti; cijeli je grad znao zanjegovo srce, i svi su gradski ljekari (koje je on redovito

konsultirao) govorili o njegovoj boles ti. Nije se oţenio, prestao jepiti, hodao je uvijek usporeno, i s naporom je disao.

Jedanaest godina kasnije, otputovao je u Moskvu i tamo posjetio

specijalistu kardiologa. Tako se pokazalo da je njegovo srce,

zapravo, u odličnom stanju. U prvi mah, on se silno obradovao

svome zdravlju. Ali se ubrzo pokazalo da on nije u stanju vratiti

se na normalan način ţivota, potpuno adaptiran na svoj ritamranog lijeganja, sporog hoda i disanja s naporom.

Osim toga, njemu je svijet postao prilično dosadan, sada kad v išene moţe pričati o svojoj b olesti.

______

Ovaj mladi Afrikanac je upravo došao da mi slika srce.

(Na kaţiprstu, a ne na domalom prstu kako je obično kod ljudi,ima srebrni prsten, s četvrtastim kamenom, zapravo,kombinacijom dva kamena: od tirkiza je krupna kamena suza

integrirana u crni kvadrat od oniksa; sljedećih pola sata, pratećiga kako radi, ja sam gledao taj prsten.)

Za potrebe snimanja srca, on koristi ručni skener, i hladnim jajolikim predm etom, na lijevoj strani mojih golih prsa, pre lazi

preko mog grudnog koša. Na monitoru ispred sebe, on obraćapaţnju na sliku srca? ili neki drugi vizuelni sadrţaj?, ne znam, jane vidim ono što on vidi. Mene je uvijek obuzimala tiha

vrtoglavica kad bih čuo svoje srce. Iz nekog razloga, meni ne prijačuti taj zvuk, zbog čega mi, takoĎer, ne prija niti da čujem



Page 19 of 29

kucanje starinskih satova. Nesvjesno spuštanje dlana na prsa,tamo na lijevoj strani, nekada mi se dogodi kad tonem u san,

postanem svjestan srca, i sasvim se razbudim zbog toga. I sada,

dok me ovaj mladić snima, sav sam se ukipio od neugode. U

jednom trenutk u, on je izvršio jak pritisak oblim skeneromizmeĎu rebara. To je trenutak totalne tjelesne neugode.

“Šta to radiš?”

“Pokušavam malo razmaknuti prostor izmeĎu rebara, da dobijemčistiju sliku.”

Ja lako podnosim bol.

Ali ovo nije bol; ovo je razmicanje rebara nadomak srca, ovo je

puno više nego što sam ja spreman podnijeti. I taj pritisak izmeĎu rebara probudio je u meni nekontrolirani bijes. On većpola sata skenira, pa ga pitam – da li je išta do sada snimio? On

kaţe da jeste, ali da mu to nije dovoljno. I ja sam rekao da jemeni to što je već snimio sasvim dovoljno, navukao sam pidţamupreko prsa, na kojim sa m potom, za svaki slučaj, prekriţio ruke,

da spriječim bilo kakav pristup rebrima.

Dok je mladić, zbunjen mojoj reakcijom, spremao instrument, da

bi potom otišao iz sobe, pojavila se Sanja sa decafom u kartonskojčaši. Ona primjećuje moju uzrujanost i pita – šta se dogodilo?Odmahujem rukom, nebitno, ništa, pregled je trajao predugo izbog toga sam se unervozio. Ali, onda, obezvoljio me izraz lica

mladića. Dok sprema svoju aparaturu, osmjeh je blagog revoltana njegovom licu. On misli da sam ja rasist! To je to. Vidim to u

njegovom izrazu. On to misli. On misli da sam ja ovako reagirao

ne zato što mi nije prijatno da mi se nasilno razmiču rebra, većzbog toga što imam nešto protiv njegove boje koţe. Osjećampotrebu da mu se obratim, da ga razuvjerim, ali znam da to moţesamo uvećati nesporazum.



Page 20 of 29

I šutim.

I on šuti.

I bez pozdrava odlazi.

Sanja potom kaţe da se javljaju prijatelji i ţele da me posjete u bolnici.

Ne, ne.

Oni ţele doći da se uvjere kako se srčani udar dogodio meni, a ne

njima. To je ljudski i prirodno, oni se ţele suočiti s potvrdom da je nesreća njih zaobišla.

Nema govora.

Ne pristajem.

Ne ţelim da me iko posjećuje u bolnici.

______

Treći je dan.

Preselio sam se iz intenzivne njege u običnu bolesničku sobu kojudijelim s ovim starcem. On je S lovak porijeklom.

Lukas Cierny.

Tako je plavim markerom ispisano na maloj tabli na zidu, s desne

strane njegovog kreveta. Lijepo ime. Lukas Cierny.

Koliko bi godina mogao imati? Osamdeset? Moţda više.



Page 21 of 29

Ima alzhajmerovu bolest, ima i neke pr obleme s plućima, idisanje mu je jako oteţano.

Usred noći ustane iz kreveta i krene nekamo, pa ga iz hodnika

vraćaju nazad:

“Gdje si krenuo?”

“Hoću da se obučem i da idem u šetnju.”

Starac Cierny je voljen čovjek, cijeli dan se ovdje smjenjujunjegova djeca, unuci i praunuci, smijehom ispunjavaju našu sobu

dok svome ocu, djedu i pradjedu namještaju jastuk pod gla vom,češljaju rijetko pramenje kose na tjemenu, i sve čine da muugode. Iz starčevog odsutnog pogleda jasno se vidi da on ne znako su svi ti ljudi koji mu se obraćaju. I m eni se obraćaju ljubazno,kao da se oduvijek znamo i kao da smo familija. Već to da dolazim

iz slavenskog dijela svijeta, njima daje pravo za tu familijarnost.

Iako je njima njihovo slavensko porijeklo prilično strano. Kćerka,upoznavajući se sa mnom, za Lukasa kaţe: “On je izČehoslovačke.” Ona je čistokrvna Amerikanka, iz Pennsylvanije.

On koji se više ničega ne sjeća, na pitanja odgovara naengleskom, a nekada na slovačkom. Kada odgovara na slovačkom,njegovi sagovornici ga ne razumiju. MeĎutim, to nikoga od njihne uznemirava, oni ne razgovaraju s njim da bi razmjenjivali

informacije, oni razgovaraju s njim da bi simulirali komunikaciju.

Upravo je neko ušao u sobu i obratio se Lukasu pozdravom How

you doin’, na što je on odgovorio Dobro. To je bio refleksni

odgovor na slovačkom, jeziku koji mu je u ovom trenutku očito bliţi. Onaj kojem je starac uputio svoje Dobro, nije razumio riječ.Starac je sedamdeset godina odvojen od svoga, slovačkog jezika. Isada, riječi iz njega izlaze, reklo bi se, nesvjesno. Ali je kod mene,ova jezička zbrka proizvela emocionalni efekt. Kao da se sada,nadomak umiranja, starac sprema da se smrti obrati



Page 22 of 29

na svome jeziku. Kada je on izgovorio to svoje Dobro, potvrdilo

mi se da sam u stranom, i dalekom svijetu. To je bilo vrlo

neobično iskustvo jezika.

Sanja sjedi uz moj krevet, i kad je čula starca koji na našem

zajedničkom jeziku kaţe Dobro, oči joj se automatski napunišesuzama.

______

Lukas Cierny licem podsjeća na b osanskog pjesnika Iliju Ladina.

Nije u pitanju samo fizička sličnost. I Ladin je pred smrt imaopotpunu amneziju.

Ali sada kad mislim o njemu, onak o kako se u sjećanju pojavljuje,postajem svjestan toga: Ladin je imao mnogo lica.

Sjećam se: u kutiji s njegovim fotografijama, bilo je puno onih štosu snimljene u ekspresnim fotografskim kabinama koje su danas

rijetke na ulicama gradova u svijetu. Za ne koliko sekundi, aparat

bi napravio četiri snimka, četiri portreta na kvadratu jeftinogfotografskog papira. Ilija je ulazio u te kabine u Parizu, Milanu,

Sarajevu i drugdje, i slikao se za uspomenu. Na slikama je njegov portret četiri puta ponovljen, ali j e na svakom izraz njegovog lica

drukčiji, i sa svakim novim izrazom lica, on je bio druga osoba.

Pred smrt je, kaţem, imao potpunu amneziju. Smješten u staračkidom. Prijatelji su mu donosili njegove stare knjige u koje je on

gledao kao da ih vidi prvi p ut. Na fotografiji autora štampanoj nakoricama knjige, nije mogao prepoznati sebe.

U našoj sobi, sada, Lukas Cierny s naporom diše, kao da imanapad astme. To traje neko vrijeme, a onda se umiri, i više nečujem njegovo disanje. I svaki put, kad se to dogodi, pomislim da

je umro.

Ostati bez sjećanja, da li je to kazna? Ili blagoslov?



Page 23 of 29

______

U toku večeri, smijenile su se medicinske sestre koje o namadvojici brinu.

Večeras je ovdje jedna afrička muslimanka, pod ljubičastomsvilenom maramom, s puno šmink e na licu, s jakim crvenim

ruţom na usnama, kao da je u večernjem izlasku stigla u restoran,a ne u bolesničku sobu. Prilično vesela i draga, mlada ţena. Imadvadeset, najviše dvadeset pet godina, a starcu s kojim dijelim

bolesničku sob u, i meni, obraća se kao da smo djeca.

“Odakle si ti?” pitam. Ona se smije, i uzvraća pitanjem:

“Šta misliš odakle sam?”

“Iz Etiopije?”

“Blizu.”

“Iz Sudana.”

“Blizu,” kaţe, i čeka da se igra pogaĎanja nastavi. Ali, mene je većnapustila volja da nagaĎam, pa je ona – razočarana mojom

malodušnošću – priznala:

“Iz Somalije.”

S markerom u ruci ona stoji ispred table – na kojoj će sada

ispisati svoje i moje ime – i pita:

“Kako se zoveš?” Nakon kratkog oklijevanja, kaţem:

“Me’med.”



Page 24 of 29

Iz perspektive mjesta na kojem se nalazimo, razlike koje su nama

tako bitne, postaju nevaţne: da li je ona iz Sudana ili Somalije?To je samo njoj vaţno, prema tome je cijeli kontinent na kojemsada ţivi – ravnodušan. I cijeli svemir je ravnodušan prema

našim identitetskim razlikama. Iz perspektive smrti g ledano,sasvim je svejedno ko je Slovak, a ko Bosanac od nas dvojice,

Lukasa i Me’meda, pacijenata zatečenih u istoj sobi.

______

Pred ponoć (došla je u sobu da nam uzme krv) mlada Somalijka jestarog Slovaka pitala:

“Kako se zoveš?”

On šuti. Ona onda pita :

“Koja je ovo godina?” A on kaţe:

“1939!”

Tako je rekao: 1939.Šta njemu znači 1939. godina? Tada je mogao imati deset,petnaest godina. To je godina pred veliki rat. Moţda se tadazauvijek pomjerio iz svog doma, i sada, u kasnoj starosti,

pokazuje da iz te godine nikada nije ni izišao. Zaista, šta se njemudogodilo te 1939. godine? Volio bih čuti njegovu priču, ali on je

više nije u stanju ispričati.

I ja u svojoj prošlosti imam godinu iz koje nisam izišao.

1992.



Page 25 of 29

Nekad me iz sna probudi štektanje kalašnjikova nad Sarajevom.Ustanem, skuham kafu i budan ostajem do jutra, kroz prozor

gledam svjetla Washingtona, ili snijeg dok sipi nad Pentagonom.

U toku noći Lukas Cierny ustaje iz kreveta, a mlada Somalijka ga vraća nazad:

“Gdje si pošao?” On odgovara:

“Da se obučem, moram u šetnju.”

On, zapravo, ne zna da je u bolnici.

A jutros, ona ga nagovara da ustane iz kr eveta, on odbija, i ona

glasno nareĎuje: “Get up!” Ali starac odbija da ustane iz kreveta.Ona insistira: “Get up! Stand up!” On ne reaguje. “G et up! Stand

up!” “Neću!” kaţe starac. I onda ona – iznad starog Slovaka koji

odbija ustati iz kreveta – počinje pjevati: “Get up, stand up, standup for your rights!” Mladost je lijepa u sv ojoj oholosti.

Mlada Somalijka, pokrivena tirkiznom maramom, s novom

šminkom, blista na jutarnjem svjetlu, iznad Slavena na krajuţivota. Ona je sretna jer je na kraju svoje radne smjene, i pjeva.

______

S velikim nestrpljenjem iščekujem izlazak iz bolnice.

Zapravo sam u strahu da se to danas neće dogoditi. Petak je, i to

bi onda značilo da ostajem preko vikenda ovdje.

Ali doktor se ipak pojavio, traţio je da šetam po hodnicimapriključen na sve te senzore i sonare, hodao sam kroz hodnike, aponašanje mog srca ljekar je pratio na monitoru, ispred sebe.



Page 26 of 29

Radovao sam se ovo j šetnji: za sat vremena ću biti napolju, izvan bolničkih zidova.

Kad sam se vratio nazad, u sobu, doktor je još jednom provjerio

rad moga srca, ovaj p ut sluţeći se stetoskopom, i kako u mojimprsima nije našao nikakav prijeteći šum, na kraju je dao preciz ne

upute – kako se ponašati nakon izlaska iz bolnice.

I sada mogu ići kući.

Gledam ga. On je Indijac, zove se Rayard. I mislim, ovaj čovjek mi je spasio ţivot, a opraštamo se kao potpuni stranci. Kaţem:

“Ti si meni spasio ţivot.”

On je rekao: “Jesam.”

I otišao.

Nakon toga se pojavio neki nasmijani sredovječni čovjek, sljubičastom leptir-mašnom, (“I’m Your limo driver”) i u

invalidskim kolicima me je vozio kroz hodnike do izlaznih vrata.To je bolnički ritual: bez obzira što mogu koračati, u invalidskimkolicima me čovjek kojeg prvi put vidim vozi izvan bolnice. Imanešto dječije u tom ritualnom prelasku iz svijeta bolesnih u sv ijetzdravih.

Oprostio sam se od neznanca srdačno, kao da se oduvijek znamo,i ostao sâm ispred bolničke zgrade. Zapahnuo me svjeţi

novembarski zrak. Bio sam nestrpljiv da izaĎem iz bolnice u kojojsu ponašanje mog tijela 24 sata na monitorima pratili i bdjeli nadmojim zdravljem. A sada kad sam ostao bez svega toga, na ulici

me, dok čekam taksi, obuzima tiha nesigurnost, i strah.

______



Page 27 of 29

Nije svaki povratak kući isti.

S puta kada se vratiš, zatekneš stvari onakvim kakve si ih ostaviou trenutku odlaska. Nakon svih dana odsustvovanja, sada si opet

u svojoj sobi, moţda je na radnom stolu pepeljara s ugašenomcigaretom, moţda vinska čaša dopola ispijena, ili knjiga koju si u

danu odlaska čitao, otvorena. Sve što u sebi čuva ţivi trag tvogaprisustva u tim predmetima, tako postaje slika vremena koje je

prošlo i ničim se više ne moţe nadoknaditi.

Ja sam se vratio iz bolnice i prva stvar koju sam s vrata vidio, bio

je bijeli pokrivač preko kreveta, onaj sa cvjetnim dezenom à laPaul Gauguin, koji se prije mene vratio kući. Opran, pokrivakrevet, i nepromijenjen je, njegova tekstilna suština jenepromijenjena, na njemu nema traga bolnice, niti moje bolesti.

Paţljivo, iz naših soba, Sanja je pobrisala većinu mojih tragovakoje sam ostavio u ritualima svog dnevnog ţivota, svogaprethodnog ţivota. Posebno paţljivo su pobrisani tragovi onihrituala na koje se, prema ljekarskim uputama, više ne bih sm io

vraćati. Nema pepeljara, iz zraka je iščezao miris duhanskogdima.

Ušao sam u sun-room , svoj ustakljeni balkon, svoju radnu sobu.

Ni tamo me nema.

Izbrisan sam iz svojih soba, i sada mogu početi iznova.

______

A onda sam, nevoljno, ušao u kupatilo, tamo odakle je sve

krenulo.

U našim, ljudskim stanovima, kupatilo je, osim svega d rugog, imjesto straha, tamo smo goli i nezaštićeni. Zbog toga je amer ičkakinematografija izabrala kupatilo kao amblemski motiv horrora.



Page 28 of 29

Svukao sam se do gola i stao p red ogledalo. Zagledao sam

oteklinu s desne strane, nadomak spolovila. To više nije oteklina, već modrica koja blijedi, sa riĎim rubovima, skoro u boji hrĎe.

Obrijao sam se.

Onda sam oprezno stupio pod tuš, osluškujući ponašanje svogtijela. Voda je bila prevrela. Nije bilo bola u vratu, ni pritiska na

prsima. Ništa me ne boli. Kupatilo se punilo toplom parom.Opustio sam se. Voda se slivala niz me ne; ima li išta

jednostavnije od toga? Golo tijelo niz koje se sliva voda.

I sjetio sam se kratkog filma koji se zove Soba.

U njemu postoji duga scena kupanja. Tijelo po kojem se sliva

voda.

Ovo je priča: jedan je mladić u prvi sumrak prolazio ovom ulicom,i kroz otvoreni prozor iz one sobe, gore, čuo je zvuk klavira. Izaustavio se. Potom će vidjeti siluetu djevojke koja je klavir

svirala. Ali razlog njegovog zaustavljanja nije samo muzika koju

je čuo, niti je samo djevojka koju je kao siluetu vidio. On ne zna

odakle ta privlačnost dolazi, on ne zna šta je razlog njegovomzaustavljanju, ali je svjestan velike magnetičnosti s obe, koja se

kroz otvoreni prozor nazire. I proći će godine. On je otišao iz toggrada i ţivio u bijelom svijetu, pa se pred starost vratio. Kupio jestan, i tu ţivi svoje zadnje godine. Nakon kupanja, izlazi u svojusobu, i čuje sirenu kola hitne pomoći k oja su se zaustavila ispred

zgrade. Noć je. I on tada postaje svjestan svega. Soba u kojoj sesada nalazi, to je ona soba koju je jednom, kao mladić gledao, dok

je kroz otvoren prozor iz nje dopirao zvuk klavira. I zašto jeosjetio toliku privlačnost? Mladić nije mogao znati ovo što staracsada zna: gledao je tada u svoju sobu, onu u kojoj će jednom, kaddoĎe vrijeme, umrijeti.



Documents

Memed Ajfelov Most