MEĐUNARODNO PRAVO

I UVOD

1. Pojam međunarodnog prava

Cjelokupno pravo se dijeli na dva dijela:

• Unutrašnje

• Međunarodno

Unutrašnje pravo regulira odnose između domaćih pravnih subjekata: fizičkih i pravnih lica.

Međunarodno pravo uređuje odnose između subjekata međunarodnog prava. Ono obuhvata ona pravila i norme koje reguliraju ponašanja država i drugih osoba koje imaju međunarodnopravni subjektivitet.

Međunarodno pravo se dijeli na:

• Međunarodno privatno pravo (pravo o sukobu zakona)

• Međunarodno javno pravo (sinonim za međunarodno pravo)

Međunarodno privatno pravo bavi se onim odnosima između pravnih subjekata pojedinih država koji se protežu izvan državnih granica na koji način stiču u element inostranosti. Međunarodno privatno pravo rješava pitanja sukoba nadležnosti odnosno primjene stranog prava i nadležnosti stranih sudova. Ono obuhvaća aktivnosti pojedinaca, korporacija i drugih privatnih subjekata kada te aktivnosti prelaze državne granice.

Međunarodno pravo regulira odnose između država i drugih subjekata međunarodnog prava u svim njihovim pojavnim oblicima od zaključivanja međunarodnih ugovora do okončanja rata i prava svemira.

Osnovne odlike međunarodnog prava:

• Da je međunarodno pravo – pravo

• Da je međunarodno pravo sistem pravnih pravila

• Da međunarodno pravo uređuje odnose između država i drugih subjekata međunarodnog prava u njihovim uzajamnim odnosima

• Da se međunarodno pravo ne može zamisliti bez postojanja više država između kojih se odvija pravni saobraćaj

3. Podjela pravila međunarodnog prava

Danas se ustalila sljedeća podjela:

• S obzirom na teritorijalno važenje – Pravila međunarodnog prava dijele se na pravila općeg (univerzalnog) i pravila posebnog (partikularnog) međunarodnog prava

• Pravila općeg međunarodnog prava obavezuju gotovo sve države članice međunarodne zajednice bez ikakvog teritorijalnog ograničenja.

• Pravila partikularnog međunarodnog prava primjenjuju se na ograničen broj država ili drugih subjekata međunarodnog prava.

• S obzirom na obaveznost primjene – Sve norme međunarodnog prava dijele se na imperativne i na dispozitivne norme međunarodnog prava.

• Imperativne norme međunarodnog prava su one norme od kojih nije dopušteno nikakvo odstupanje. Subjekti međunarodnog prava ne mogu odnose na koje se primjenjuje imperativna norma urediti na način suprotan ovoj normi. Subjekti međunarodnog prava ne mogu u svojim uzajamnim odnosima isključiti primjenu imperativnih normi. Svaka imperativna norma je u isto vrijeme i opća (univerzalna).

• Dispozitivne norme su one koje se mogu mijenjati voljom subjekata međunarodnog prava. Tu spadaju mnoga pravila općeg i sva pravila posebnog međunarodnog prava. To su ona pravila koja se primjenjuju u slučajevima gdje subjekti međunarodnog prava nisu ugovorili nešto drugo. Ali ukoliko države kao najvažniji subjekti međunarodnog prava nisu nešto drugo ugovorile one imaju pravo zahtijevati od drugih poštivanje općih pravila koja se odnose na takve situacije.

• Podjela međunarodnog prava na pravo rata i pravo mira samo je tehničke naravi i vezana je za postupak izlaganja materije. Izvjesna pravila primjenjuju se samo u doba rata. Mnoga pravila međunarodnog prava koja se primjenjuju u doba mira primjenjuju se također i u doba rata.

4. Odnos između međunarodnog i unutrašnjeg prava

Subjekti unutrašnjeg prava su domaća fizička i pravna lica a međunarodnog prava države i neke međunarodne organizacije.

Izvori unutrašnjeg prava su:

• Ustav

• Zakoni

• Podzakonski akti

Izvori međunarodnog prava:

• Konvencije

• Običaji

• Opća načela prava

• Sudska praksa

• Pravna nauka

U unutrašnjem pravu po principu subordinacije subjekti su podređeni pravu koje stvara i primjenjuje država dok je u međunarodnom pravi koje stvara i primjenjuje država dok je u međunarodnom pravu dominantan princip koordinacije. Subjekti su formalno ravnopravni u stvaranju i primjeni prava. Unutrašnje pravo provode izvršni i sudski organi domaće države, a u međunarodnom pravu uglavnom ne postoje takvi centralizirani organi.

Dualističko shvaćanje – Unutrašnje i međunarodno pravo predstavljaju dva nezavisna i različita pravna sistema. Iako formalno gledajući međunarodno i unutrašnje pravo ne mogu doći u konflikt zbog različite materije koju reguliraju, problem može nastati za primjenjivače prava unutar jedne države u situacijama kada domaći zakon uređuje neko pitanje protivno međunarodnopravnoj obavezi koju je preuzela ta država, odnosno kada su oba i unutrašnje i međunarodno pravo istovremeno važeća za istu pravnu situaciju.

Teorija transformacije – Da bi se primijenila unutar jedne države, pravila međunarodnog prava se moraju prethodno transformirati u zakone i druge pravne akte domaće države.

Teorija adopcije – Dovoljno je da pravilo međunarodnog prava bude prihvaćeno da bi se neposredno primijenilo.

Monističko shvaćanje – Polazi od toga da su unutrašnje i međunarodno pravo dijelovi jednog jedinstvenog pravnog poretka koji regulira i pitanja sukoba nadležnosti između njih.

II KRATKA HISTORIJA RAZVOJA NAUKE MEĐUNARODNOG PRAVA

5. 20. i 21. Vijek

Prema odredbama Versajskog sporazuma iz 1919. godine, stvorena je svjetska organizacija, Liga naroda, na poticaj predsjednika SAD Vudro Vilson-a. SAD nisu nikad pristupile Ligi zbog negativnog stava američke javnosti prema uplitanju u evropske poslove koji je potvrđen odlukom Kongresa.

Ciljevi Lige bili su razoružanje, rješavanje sporova između država mirnim putem, očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti te poboljđanje blagostanja naroda. Sistem Lige naroda nije generalno zabranio rat. On je dopuštao pribjegavanje ratu nakon neuspjeha procedure mirnog rješavanja spora propisane članovima 12. 13. i 15. Pakta Lige naroda.

Nakon drugog svjetskog rata umjesto Lige Naroda stvorena je nova univerzalna organizacija. Organizacija ujedinjenih nacija sa glavnim zadatkom očuvanja međunarodnog mira i sigurnosti. Njen osnivački akt, Povelja UN-a, kroz način glasanja u Savjetu sigurnosti osigurala je dominaciju sila pobjednica u ovom ratu. Novi Međunarodnu sud u Haagu, u stvari je samo preimenovani Stalni sud međunarodne pravde koji je nastavio sa radom gotovo u identičnom sastavu, primjenjujući ista pravila.

Sistem UN-a putem svojih glavnih organa, i njihovih pomoćnih organa i agencija doveo je do ekspanzije u razvoju međunarodnog prava.

III IZVORI MEĐUNARODNOG PRAVA

1. Pojam izvora međunarodnog prava

Pod izvorima međunarodnog prava podrazumijevamo izvore prava i obaveza za subjekte međunarodnog prava. Pomoću izvora prava utvrđujemo šta je pravo i gdje ono može biti pronađeno.

U razvijenim unutrašnjim pravnim sistemima izvore identificiramo uvidom u akte zakonodavnih i sudskih tijela.

Razlikujemo izvore u materijalnom i izvore u formalnom smislu.

Izvori u materijalnom smislu – Različite društvene činjenice koje presudno utiču na stvaranje cjelokupnog pravnog poretka pa i međunarodnog prava kao njegovog dijela

Izvori u formalnom smislu – Konkretni pravni akti koji sadrže određena međunarodna pravna pravila, odnosno oblik u kojem se ta pravila pojavljuju.

Najautoritativnija odredba o tome šta se smatra izvorom međunarodnog prava sadržana je u članu 38. Statuta Međunarodnog suda u Haagu koji propisuje:

1. Sud čija funkcija je da rješava u suglasnosti sa međunarodnim pravom sporove koji su mu podneseni, primijenit će:

• Međunarodne konvencije, bilo opće bilo posebne, kojima se ustanovljavaju pravila izričito poznata od država u sporu

• Međunarodni običaj kao dokaz opće prakse prihvaćene kao pravo

• Opća pravna načela priznata od civiliziranih naroda

• Pod uvjetima odredaba člana 59. sudske odluke i doktrine najkvalificiranijih publicista različitih naroda

2. Ova odredba ne ograničava pravo Suda da jedan spor rješava ex aequo et bono ako parnične stranke na to pristanu.

2. Ugovori kao izvor prava

Za mnoge pravne pisce ugovori predstavljaju najvažniji izvor prava.

Član 38. Statuta Međunarodnog suda u Haagu u redosljedu nabrajanja stavlja međunarodne konvencije, na prvo mjesto navodeći:

1. Sud, čija funkcija je da rješava saglasnosti sa međunarodnim pravom sporove koji su mu podneseni, primijenit će:

Međunarodne konvencije, bilo opće, bilo posebne, kojima se ustanovljavaju pravila izričito priznata od država u sporu.

Međunarodni ugovori iaju viđe različitih naziva: konvencija, protokol, akt, pakt, povelja, sporazum, memorandum, statut, aranžman, konkordat, deklaracija, itd.

Za svrhu proučavanja ugovora kao izvora mežunarodnog prava najvažnija podjela ugovora je na: ugovore zakone i ugovore pogodbe.

Ugovori između država zaključuju kako bi se izrazila saglasnost o nekom pitanju i oni predstavljaju "oblik zamjene za legislativu preuzetu od država." Ovi ugovori izvor su prava i obaveza za države potpisnice, ali izvor takve prirode koji odražava karakter međunarodnog sistema.

3. Običaji kao izvor međunarodnog prava

Običaji su doskora bili najbrojniji izvor međunarodnog prava. Sada su to međunarodni ugovori što je posljedica intenziviranja procesa stvaranja međunarodnog prava putem međunarodnih ugovora - zakona, što je naročito prisutno nakon stvaranja Organizacije ujedinjenih nacija.

Međunarodni običaj treba razlikovati od pustog običaja što je i učinjeno i u presudi Međunarodnog suda o epikontinentalnom pojasu sjevernog mora iz 1969. godine.

Međunarodno običajno pravilo razlikuje se od običaja po svijesti o pravnoj obaveznosti koja kod pukog običaja ne postoji. Moglo bi se čak reći da međunarodno običajno pravo počinje tamo gdje prestaje običaj. Običaj može biti sporan dok običajno pravo mora biti unificirano i dosljedno. Običajno pravo nastaje iz običaja onog trenutka kada običaj počne pratiti svijest o pravnoj obaveznosti. Za nastanak običajnog prava pravila potrebna su dva elementa. To su:

a) Materijalni elemenat tj. praksa odnosno ponavljano vršenje

b) Subjektivni odnosno psihološki element, tj. svijest o obaveznosti prakse koja je prihvaćena kao pravo

Materijalni element. Praksa ili ponavljeno vršenje obično prethodi uvjerenju o pravnoj obvezanosti. Da bi utvrdili da se radi o meterijalnom elementu običajnog pravnog pravila moramo utvrditi prirodu konkretne prakse. To utvrđujemo analizom prakse države koja obuhvaća trajanje, stalnost, istovjetnost i općenitost.

4. Opća načela kao izvor međunarodnog prava

Opća načela prava, prema Statutu Međunarodnog suda u Haagu predstavlja ravnopravan izvor međunarodnog prava sa konvencijama i običajima.

Opća pravna načela su pravna načela najopćije naravi izvučena iz unutrašnjih prava i prakse država koje imaju razvijene pravne sisteme, za koje se smatra da su civilizacijske tekovine. Ona su zajednička za sve pravne poretke. Bez tih načela ne bi bio moguć bilo koji pravni poredak.

U opća načela spada načelo pacta sunt servanta, tj. ugovor obavezuje ugovorne strane i one ga moraju izvršavati u dobroj vjeri.

Među ova načela spada i načelo viša sila (vis maior), zabrana neosnovanog obogaćenja, zabrana izvlačenja prednosti iz sopstvenog delikta, nemogućnost davanja većih prava od onih koja se posjeduju, zabrana stranci da osporava činjeničko ili pravno stanje na koje se ranije pozivala, svako protivpravno djelo povlači odgovornost po međunarodnom pravu i dužnost počinitelja da nadoknadi štetu, itd.

5. Sudske odluke kao izvor prava

Sudske odluke nisu obavezujući izvor ali se ne može poreći nastojanje Suda da bude konzistentan u svojim odlukama.

I ako sudske presude ne predstavljaju formalni izvor prava presude Međunarodnog suda igraju značajnu ulogu u razvoju međunarodnog prava.

6. Nauka međunarodnog prava

Nauka međunarodnog prava priznata je članom 38. (1.d) Statuta Međunarodnog suda pravde, kao učenja najkvalificiranijih pravnih pisaca različitih naroda kao pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila

7. Pravičnost kao izvor prava

Pravičnost sama po sebi ne predstavlja izvor prava iako se ne može zanemariti njen značaj u postupku primjene prava. U tom okviru razlikujemo pravičnosti infra legem, praeter legem i contra legem. Pravičnost infra legem je pravičnost unutar redovne primjene prava. Pravičnost praeter legem primjenjuje se u slučaju postojanja pravnih praznina. U praksi se to najčešće dešava prilikom rješavanju sporova između država o razgraničenju njihovih kopnenih i morskih prostora. Pravičnost contra legem vezuje se za posebno ovlaštenje stranaka dato sudu da njihov spor presudi ex aequo et bono tj. suprotnom pravu. Pravičnost treba posebno razmatrati u sklopu sudskog i arbitražnog odlučivanja u konkretnim sporovima.

8. Drugi mogući izvori međunarodnog prava (rezolucije generalne skupštine i "meko pravo")

Izvori međunarodnog prava definirani su članom 38. Statuta Međunarodnog suda u Haagu. Postavlja se pitanje kakav značaj imaju rezolucije i deklaracije Generalne skupštine UN. Za razliku od rezolucija Savjeta sigurnosti koje su pravno obavezujuće za sve države članice Ujedinjenih nacija, rezolucije Generalne skupštine nisu pravno obavezne i predstavljaju samo preporuke državama članicama.

9. Jednostrani akti kao izvori međunarodnog prava

Član 38. Statuta Međunarodnog suda u Haagu ne predviđa jednostrane akte država i drugih subjekata međunarodnog prava kao izvor međunarodnog prava.

Jednostrani akti se mogu podjeliti na one koji se ne mogu smatrati izvorom međunarodnog prava već, samo vrstom pravnih poslova odnosno radnji, te na one koji se mogu smatrati izvorom međunarodnog prava.

U prvu grupu spadaju: notifikacija, priznanje i protest.

Notifikacija je forma izražavanja volje neke države. Radi se o formalnom pismenom saopćenju neke činjenice, tvrdnje ili zahtjeva drugoj državi. Druga država može osporiti sadržaj notifikacije iako zahtjev koji je u njoj izražen nema pravne osnove notifikacija će ostati bez učinka. Budući da nema jedinstven cilj ili sadržaj, notifikacija se ne može smatrati samostalnim izvorom međunarodnog prava.

1. Priznanje i protest

2. Obećanje

3. Odreknuće

Jednostrani akti kojima država stiče nova prava i to:

1. Okupacija ničijeg područja

2. Zastara

3. Historijska prava

4. Jednostrano stjecanje prava priobalne države prema pravu mora

10. Hijerarhija izvora

Prvo bi se primijenile međunarodne konvencije, bilo opće nilo posebne kojima se ustanovljavaju pravila izričito priznata od država u sporu. Ukoliko takve konvencije ne postoje onda bi se primjenjivali običaji, kao dokaz prakse prihvaćene kao pravo. I tako redom. Prilikom pripremanja nacrta ovog člana Statuta, postojao je prijedlog za unošenje odredbe o važnosti izvora po kojem bi Sud razmatrao sve izvore po spomenutom redu. Ovaj prijedlog nije prihvaćen jer je prevladalo shvaćanje da Sud može primjenjivati izvore onim redosljedom kako to sam nađe za ispravno.

Posebno je složen odnos između ugovora i običaja. Tu je nesporno da ugovori koji su na snazi imaju prednost u odnosu na običaje

11. Kodifikacija i progresivni razvoj međunarodnog prava

Ideja o kodifikaciji međunarodnog prava nije nova. Nastala je još krajem osamnaestog vijeka kada je Jeremy Bentham predlođio kodifikaciju cjelokupnog međunarodnog prava. Od tog vremena bilo je dosta pokušaja koje su činili pojedinci, udruženja i neke drđave. U tom cilju značajan doprinos dali su: Institut za međunarodno pravo. Društvo za međunarodno pravo koji su osnovani 1873. godine i Harvardski istraživački centar za međunarodno pravo osnovan 1927. godine. Njihova uloga bila je olakšanje rada različitih diploatskih konferencija sazivanih radi prihvaćanja različitih multilateralnih konvencija.

Naročito je značajna kodifikatorska djelatnost ha Haaškim mirovnim konferencijama 1899. i 1907. godine, gdje su usvojene brojne multilateralne konvencije od kojih su neke sa izmjenama ili bez izmjena, još uvijek na snazi. Treća mirovna konferencija koja je imala velike ambicije nije održana zbog izbijanja Prvog svjetskog rata.

Prvi kodifikacioni skup održan je 1927. godine sa cilje postizanja međunarodnih sporazuama u pitanjima: državljanstva, teritorijalnih voda i odgovornosti država na štetu počinjenu na njihovoj teritoriji, osobama i imovini stranaca.

IV DRŽAVE KAO SUBJEKTI MEĐUNARODNOG PRAVA

1. Pojam subjekta međunarodnog prava

Pod subjektom prava podrazumijevamo svakog onog ko ima pravnu i poslovnu sposobnost. Pravna sposobnost znači sposobnost subjekta da mođe biti nosilac prava i obaveza. Poslovna sposobnost znači sposobnost subjekta da može svojim radnjama proizvoditi pravno relevantne posljedice.

Subjekt međunarodnog prava je svako onaj ko u međunarodnom pravu može biti nosilac prava i obaveza. Pravna sposobnost u međunarodnom pravu je svojstvo subjekata međunarodnog prava da može biti nosilac međunarodnih prava i obaveza. Poslovna sposobost u međunarodnom pravu znači sposobnost subjekta međunarodnog prava da svojim radnjama proizvodi međunarodnopravne posljedice.

Pod međunarodnom zajednicom podrazumijevamo skup država i drugih subjekata međunarodnog prava i međunarodnih odnosa, između kojih se odvija pravni saobraćaj.

2. Država kao subjekat međunarodnog prava

2.1. Pojam i nastanak države

Države su osnovni i najvažniji subjekti međunarodnog prava. Međunarodno pravo je produkt odnosa između država.

Tokom historije ljudskog društva razlikovala su se dva načina nastanka nove države: originarni i derivativni način. O originalnom načinu nastanka govorimo onda kada neka država nastaje na ničijem području. Svi ostali načini nastanka drđava su derivativni jer u svim tim slučajevima postoji jedna ili više država prednica, kao i jedna ili više država sljednica.

Nova država može nastati na osnovu:

1. Unutrašnjeg pravnog akta države prednice

2. Ugovora između bivših kolonijalnih sila i organiziranih političkih faktora u kolonijama

3. Međunarodnog ugovora

4. Odluke političkih organa UN-a

Konvencija iz Montevidea o pravima i dužnostima država iz 1933. godine u članu 1. propisuje: "Država kao međunarodni pravni subjekat mora posjedovati sljedeće elemente:

1. Stalno stanovništvo

2. Utvrđenu teritoriju

3. Vladu

4. Sposobnost da stupa u odnose sa drugim državama

Samoopredjeljenje kao dodatni kriterij

Ovaj kriterij nije opće prihvačen kao konstitutivni element za nastanak države.

Izvještaj Međunarodnog odbora pravnika o pravnim aspektima pitanja Alandskih ostrva sadrži zaključak da pozitivno međunarodno pravo ne priznaje pravo nacionalnim grupama kao takvim da se odvoje od države čiji su dio prostora tim izražavanjem željele.

Za razliku od Pakta Lige naroda koji se ne bavi pitanjem prava naroda na samoopredjeljenje, Povelja UN posebno navodi pravo naroda na samoopredjeljenje.

Princip samoopredjeljenja razvijen je i u kasnijim pravnim dokumentima Ujedinjenih nacija.

Naročitu ulogu o ostvarenju principa samoopredjeljenja odigrala je Deklaracija o davanju nezavisnosti kolonijalnim državama i narodima iz 1960. godine, koja je održavana stav Ujedinjenih nacija spram kolonijalnog pitanja.

Samoopredjeljenje i granice država

Sve nove države stekle nezavisnost u postojećim nepromijenjenim granicama.

U vezi sa pitanjem republike Srbije da li pravo na samoopredjeljenje pripada srpskoj manjini u Republikama Hrvatskoj i BiH, Arbitražna komisija Konferencije o Jugoslaviji u Miđljenju broj: 2 iznijela je stav da ma kakve okolnosti postojale, pravo na samoopredjeljenje ne može dovesti do izmjene granica koje postoje u trenutku stjecanja nezavisnosti, osim ako se zainteresovane države suprotno dogovore. U ovom mišljenju izraženi su sljedeći stavovi:

a) Pravo na samoopredjeljenje ne smije uključivati promjene postojećih granica u vrijeme nezavisnosti osim gdje se zainteresirane države drugačije dogovore

b) Pošto pravo na samoopredjeljenje služi da štiti ljudska prava, srpskom stranovništvu u BiH i Hrvatskoj koje ima pravo na priznavanje svog identiteta prema međunarodnom zakonu, moraju se dati sva prava dopuštena manjinama prema međunarodnim konvencijama kao i državne i međunarodne granice.

c) Jedina moguća posljedica ovog principa, za pripadnike srpskog stanovništva u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, mogla bi biti da im bude priznato prema sporazumima između republika da imaju državljanstvo po svom izboru, sa svim pravilima i obavezama koje to povlači za sobom prema zainteresiranim državama.

"Tvrdnja da pravni princip samoopredjeljenja podržava secesiju dijela postojeće države generalno je odbijena." Princip samoopredjeljenja realizira se unutar postojećih državnih granica.

2.2. Priznanje država i vlada

Priznanje nove države predstavlja slobodan akt kojim jedna ili više država konstantuje postojanje neke države i pokazuje svoju volju da je smatra članom međunarodne zajednice. Priznanje je vezano za neke faktičke promjene u odnosima između država ili unutar države. Tada se i postavlja pitanje međunarodnog priznanja neke države koja u tom trenutku nije subjekt međunarodnog prava. Diskreciono je pravo svake države da li će priznati neku novu državu ili ne.

Razlikujemo de iure i de facto priznanje. Priznanje de iure je stalno, trajno, neopozivo i ima retroaktivan učinak odnosno važi od dana kada je država nastala, dok je de facto priznanje privremeno ili je ograničeno na pojedine odnose. Samo priznanje može biti izričito ili prećutno kad se iz ponašanja države može zaključiti da priznaje novonastalu državu kao subjekta međunarodnog prava.

Pitanje priznanja nove vlade postavlja se samo u situacijama kada je nova vlada došla na vlast neustavnim putem. Primjeri za to su revolucije i pučevi koji mogu dovesti čak do postojanja više vlada koje pretenduju da vrše vlast.

Priznanje neke posebne vlade je "formalno priznanje da je neki posebni režim efektivna vlada te države".

Priznanje vlade može biti de jure i de facto. Priznanje novoj vladi redovno se daje kada se ta vlada ustalila i kada efektivno vrši vlast na čitavom državnom području. Odbijanje priznanja ponekad je utemeljeno na uvjerenju da nova vlada efektivno ne kontrolira teritoriju ili je utemeljeno na nekom drugom razlogu.

2.3. Nestanak države

Nestanak države i njenog međunarodnopravnog subjektiviteta pitanje je činjenica. Država prestaje postojati gubitkom nekog od elemenata koji je čine državom. Gubitak stanovništva ili teritorije teško se mođe zamisliti. Stoga država prestaje postojati gubitkom trećeg stalnog elementa svake države, to jest gubitkom suvereniteta. U praksi se to dešava:

a) Integriranjem u drugu državu tako da postane njen dio

b) Kad se država raspadne tako da čitava njena teritorija pripada dvjema ili više novih država

c) Kad se država raspadne u dijelove od kojih svi postanu dijelovi drugih - obično susjednih država

d) Kao posljedica osvajanja i aneksije u ranijim vremenima

2.4. Osnovna prava i dužnosti država

Kao što pojedinci kao subjekti prava imaju osnovna prava i dužnosti u unutrašnjem pravnom poretku, tako i države kao subjekti međunarodnog prava uživaju neka osnovna prava i imaju dužnosti u međunarodnom pravnom poretku. Ta prava i dužnosti vežu se za činjenicu postojanja države kao takve i proizlaze iz same suštine međunarodnog pravnog poretka.

Najznačajniji međunarodnopravni dokument kojim su prava i dužnosti država postala pravila pozitivnog međunarodnog prava je Povelja UN-a iz 1945.godine.

7 principa koji su izraz kodifikacije i progresivnog razvoja međunarodnog prava. To su:

1) Princip zabrane prijetnje ili upotrebe sile

2) Princip mirnog rješavanja međunarodnih sporova

3) Princip neintervencije

4) Dužnost država da međusobno surađuju u skladu sa Poveljom

5) Princip ravnopravnosti i samoopredjeljenja naroda

6) Princip suverene jednakosti država

7) Princio ispunjavanja prihvaćenih međunarodnih obaveza u dobroj vjeri

3. Vrste država prema složenosti

Prema svojoj unutrašnjoj strukturi države mogu biti unitarne i složene. Unitarne države imaju jednostavnu, jedinstvenu i centralizovanu državnu strukturu tako da nema nedoumica po pitanju koja vlast predstavlja državu u odnosima sa drugim subjektima međunarodnog prava. Složene države se među sobom razlikuju zavisno od distribucije vlasti između centralnih i lokalnih organa.

Ranije su postojale složene države koje su nazivane personalna i realna unija koje su po prirodu bile monarhije i mogle su se susresti samo u tom obliku vladavine.

Personalna unija predstavlja privremenu i polaznu zajednici država koju povezuje ličnost monarha. Zajednica je zasnovana bilo nasljeđivanjem bilo izborom stranog monarha za svoga. Države članice ove unije zadržavaju pravni subjektivitet tako da se unija nije smatrala samostalnim subjektom međunarodnog prava. U historiji su poznati sličajevi personalne unije između Velike Britanije i Hanovera.

Realna unija predstavlja zajednicu država koja je nastala pristankom država članica. Članice unije također imaju zajedničkog vladara - ustavnog monarha. Pored zajedničkog vladara članice ove unije imale su neke druge zajedničke organe kao što su: vanjski poslovi, odbrana i financije. Realna unija je bila subjekt međunarodnog prava.

U novije vrijeme susrećemo različite saveze država. Među tim savezima država najznačajnije su one sa konfederalnim elementima.

Konfederacija je zajednica država zasnovana na međunarodnom ugovoru kojim se neke nadležnosti suverene države prenose na organe konfederacije. Danas ne postoji čist konfederalni model, mada se neke zajednice država približavaju tom modelu. Historijski, mada su bili savezi država, konfederacije su i same imale priznat međunarodnopravni personalitet.

Države članice konfederacije zadržavaju su svoj međunarodnopravni subjektivitet i sve nadležnosti koje konfederalnim ugovorom nisu prenijele na organe konfederacije. One su zadržavale ravnopravnost tokom trajanja konfederacije kojoj nisu bile podređene ni na koji način.

Federacija je savezna država za razliku od konfederacije koja je savez država. Federacija je jedna država sastavljena od dvije ili više federalnih jedinica. Za razliku od konfederacije koja se osniva ugovorom i čiji je temeljni akt ugovor, temeljni i najviši pravni akt federacije je ustav.

Sa stanovišta međunarodnog prava federacija je jedan subjekt međunarodnog prava. Federacije nastaju na dva načina: integracijom i devolucijom.

Osnovna razlika između federacija nastalih integracijom i federacija nastalih devolucijom je u tome što federalne jedinice federacija nastalih integracijom unose kvalitet državnosti a dio svog suvereniteta, voljom vlastitih građana, prenose na federaciju.

4. Zavisne države

Pored suvremenih država koje su punopravni subjekti međunarodnog prava, oduvijek su postojale države i sui generis teritorijalni entiteti koji nisu imali puni međunarodnopravni subjektivitet.

4.1. Vazalitetet - Vazalne države su historijska kategorija koja se vezuje za period feudalizma. Vazalne države nisu bile subjekti međunarodnog prava tako da su svi međunarodni ugovori koje je zaključivao sizeren ipso facto obavezivale i vazalnu državu.

4.2. Prorektorat - Prorektorati predstavljaju odnos između dviju država u kojem je jedna prorektor, odnosno sila zaštitnica, dok je druga prorektorat odnosno država pod "zaštitom". Osnov za uspostavu prorektorata je međunarodni ugovor zaključen između ove dvije države kojim je definiran sadržaj protektorata. Država prorektor uobičajeno potpuno predstavlja

državu pod zaštitom u međunarodnim odnosima i zaključuje međunarodne ugovore koji ovu obavezuju.

5. Sui generis teritorijalni entiteti

1. Mandati

2. Starateljstvo

3. Međunarodne teritorije

4. Sveta stolica i Država Vatikanskog Grada

5. Suvereni malteški viteški red

6. Trajno neutralne države

Neutralnost je svojstvo onog koji je neutralan i koji se ne miješa u tuđe sukobe i sporove. U međunarodnom pravu neutralnost je općeprihvaćen naziv za označavanje međunarodnopravnog položaja države koja ne učestvuje u nekom oružanom sukobu.

Razlikujemo nekoliko tipova "neutralnog" ponašanja država, pa prema tome i nekoliko tipova neutralnosti.

6.1. Prigodna neutralnost je stanje u slučaju izbijanja rata između trećih država. Jedna država ili skupina država proglašavaju vlastitu neutralnost u odnosu na konkretni oružani sukob od kojeg časa stupaju određena prava i obaveze naspram zaraćenih država. Ova vrsta neutralnosti proglašava se u trenutku izbijanja oružanog sukoba.

6.2. Samoproglađena neutralnost. Neke države svojim unutrašnjim aktima još u doba mira proglašavaju status neutralne države.

6.3. Trajna neutralnost - svojstvo države po međunarodnom običajnom pravu koje je obavezuje na neutralnost u svim sadašnjim i budućim ratovima. Treće države prihvataćaju ili čak garantiraju trajnu neutralnost ovih država.

6.4.Nesvrstanost - nastala tokom hladnog rata da bi se izradio odnos prema stranama u hladnom ratu.

8. Sukcesija država

8.1. Uopće o sukcesiji država

Sukcesoja država je dio međunarodnog prava koji se bavi pravnim posljedicama promjene suvereniteta na nekoj teritoriji.

Uzroci koji dovode do sukcesije država su različiti. Može se raditi o prenosu jednog dijela državne teritorije novoj nezavisnoj državi, ujedinjenju država, otcjepanju dijela ili dijelova teritorije jedne države ili o raspadu države. Uzroci koji dovode do sukcesije mogu se klasificirati u one koji su vezani sa nestankom države prednice i one koji su vezani sa teritorijalnim promjenama.

Sukcesija država odnosi se na prenos prava i obaveza države prednice na državi sukcesora.

Postoji šest glavnih tipova teritorijalnih promjena na koje se primjenjuju pravila o sukcesiji država:

1. Ustup (cesija)

2. Prisjedanje (pripajanje, asimilacija)

3. Ujedinjenje

4. Odvajanje

5. Raspad

6. Podjela

8.8. Sukcesija SFRJ

Okončana 27. aprila 1992. godine, usvajanjem ustava nove države od strane skupština Srbije i Crne Gore.

Arbitražna komislija je zauzela konačan stav o datumima sukcesije pojedinih država sukcesora bivše SFRJ kako slijedi:

a) 8. oktobar 1991. godine, u slučaju Slovenije i Hrvatske

b) 17. novembar 1991. godine u slučaju Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije

c) 6. mart u slučaju republike Bosne i Hercegovine

d) 17. april 1992. godine, u slučaju Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora)

Sporazum o sukcesiji

Sukcesija bivše SFRJ okončana je Sporazumom o pitanjima sukcesije bivše SFRJ, zaključenim u Beču 29. juna 2001. godine, koji je stupio na snagu 2. juna 2004, nakon što je ratificiran od svih država sukcesora bivše SFRJ.

V ORGANI DRŽAVE ZA ODRŽAVANJE MEĐUNARODNIH ODNOSA

1. Uvod

Države i međunarodne organizacije kao subjekti međunarodnog prava i međunarodnih odnosa stupaju u uzajamne međunarodne odnose putem svojih za to ovlaštenih organa. Krug tih organa u stalnom je porastu.

Državni organi za međunarodno predstavljanje i održavanje međunarodnih odnosa se dijele u dvije šire skupine: unutrašnje organe i vanjske organe. Razlika između ove dvije vrste organa posljedica je razlika u njihovoj primarnoj nadležnosti. Unutrašnji organi imaju druge primarne nadležnosti ustanovljene ustavom i zakonima, dok su spoljni organi posebno oblikovani za ovu vrstu poslova.

Unutrašnji organi u skladu sa ustavnim poretkom svake pojedine države kreiraju spoljnu politiku, donose zakone i druge propise kao i pojedinačne odluke koji predstavljaju osnov za vođenje spoljnje politike. Neki od ovih organa i sami u većoj ili manjoj mjeri učestvuju u

sprovođenju utvrđene spoljne politike. U ovu grupu spadaju: šefovi država, vlade i njihov šef, ministri vanjskih poslova i parlament.

Vanjski organi sprovode i izvršavaju politiku i odluke unutrašnjih organa. Oni svoju službu vrše u inostranstvu, na teritoriji stranih država. Ovi organi svojim radnjama mogu proizvoditi međunarodnopravne posljedice čak i u situacijama kad prekorače ustavna ovlaštenja. U spoljašnje organe spadaju: diplomatske i specijalne misije te konzulati.

2. Unutrašnji organi države za održavanje međunarodnih odnosa

2.1. Šef države

U međunarodnom pravu i međunarodnim odnosima šef države se smatra najvišim organom spoljašnjeg zastupanja države. Položaj šefa države reguliran je ustavom države i međunarodnim pravom.

Međunarodno pravo priznaje šefu države neke fukcije i ovlasti neovisno o njegovim ustavnim ovlaštenjima. To su pravo međunarodnog predstavljanja i zastupanja države.

Pravo predstavljanja i zastupanja pripada samo efektivnom šefu države neovisno o načinu na koji je došao na vlast.

Pošto se međunarodno pravo temelji na pravnoj jednakosti država smatra se da su svi šefovi država pravno jednaki na koji način se rješava i pitanje prezeansa.

2.2. Vlada i njen šef

Vlada je organ izvršne vlasti u svakoj državi. Na njenom čelu nalazi se šef vlade koji najčešće nosi naslov: predsjednik vlade, premijer ili kancelar. Vlada može nositi i drukčije nazive kao na primjer savjet ministara. Vladu ili makar njenog predsjednika bira parlament.

2.3. Ministar vanjskih poslova

Spada u krug osoba pored šefa države i šefa vlade, ovlaštenih za preduzimanje radnji koje obavezuju državu bez podnošenja posebne punomoći. Ministar vanjskih poslova koji se u nekim državama naziva još i državni sekretar kao na primjer u SAD, nalazi se na čelu organa koji se najčešće naziva ministarstvo vanjskih poslova.

Ministar vanjskih poslova redovno je član vlade u kojoj ima istaknut položaj. Ponekad šefovi vlade zbog značaja koji se pridaje ovoj funkciji, istovremeno obavljaju i dužnost ministra vanjskih poslova. Ministar je neposredno nadređen cjelokupnom diplomatskom i konzularnom osoblju u inostranstvu.

Ministarstvo vanjskih poslova je organ koji koordinira političke i druge odnose svoje države sa drugim državama i međunarodnim organizacijama.

2.4. Parlament

Parlament, odnosno, predstavničko tijelo donosi odluke koje predstavljaju temelj za vođenje vanjske politike. Parlamenti zbog svoje strukture nisu pogodni za neposredno vođenje spoljne politike. I pored toga danas u mnogim parlamentima postoje odbori i komisije za vanjsku politiku koji ostvaruju direktne kontakte sa istim ili sličnim tijelima drugih država.

Pošto parlamenti nisu organi izvršne vlasti oni ih ne mogu zamijeniti u operativnoj djelatnosti na području vođenja vanjske politike.

3. Spoljašnji organi za održavanje diplomatskih odnosa

Diplomatski odnosi imaju neuporedivo dužu historiju od diplomatdkog prava, a njihove početke nalazimo još i prije pojave države u današnjem smislu riječi. Diplomatsko pravo nastaje tek sa nastankom država razvojem pravnog saobraćaja između njih.

Današnje diplomatsko pravo sadržano je u nekoliko međunarodnopravnih dokumenata koji su proizvod kodifikacije i progresivnog razvoja međunarodnog prava u ovoj oblasti. To su:

1. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961

2. Konvencija o specijalnim misijama, usvojena rezolucijom Generalne skupštine UN 1969.

3.2. Uspostava diplomatskih odnosa

Svaka država slobodno odlučuje da li će sa nekom državom uspostaviti diplomatske odnose. Uspostava diplomatskih odnosa se ne obavezuje na istovremeno otvaranja diplomatske misije. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. godine u članu 2. navodi: "Uspostava diplomatskih odnosa između država i odašiljanje stalnih diplomatskih misija vrši se na osnovu obostrane saglasnosti."

Ova saglasnost može se dati na različite načine. U svakom slučaju saglasnost mora biti data u pismenoj formi.

Uslov za uspostavu diplomatskih odnosa je da se radi o suverenim i međunarodno priznatim državama. Sve države kao subjekti međunarodnog prava imaju aktivno i pasivno pravo poslanstva. Aktivno pravo poslanstva je pravo države da upućuje diplomatske predstavnike u druge države i međunarodne organizacije. Pasivno pravo poslanstva je pravo prijema diplomatskih predstavnika upućenih od drugih subjekata međunarodnog prava.

3.3. Diplomatski zastupnici

Diplomatski zastupnici su osobe ovlaštene da predstavljaju i zastupaju svoju državu u inostranstvu. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima umjesto izraza diplomatski zastupnik koristi izraz diplomatski agent koji označava šefa misije i člana diplomatskog osoblja. Šef misije je osoba koju je država ovlastila da postupa u tom svojstvu dok je član diplomatskog osoblja osoba koja ima diplomatsko svojstvo.

Šefa misije imenuje država koja ga upućuje, u skadu sa vlastitim propisima i na vrijeme koje ona odredi. Najčešće se radi o periodu od tri ili četiri godine. Prije zvaničnog imenovanja određene osobe, mora se dobiti pristanak agreman od države prijema. Država primateljica može odbiti dati pristanak bez navođenja razloga.

Razredi šefova diplomatskih misija. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. godine, šefove diplomatskih misija dijelu u tri klase i to:

a) ambasadori ili nunciji akreditirani kod šefova država i drugi šefovi misija jednakog ranga

b) poslanici, ministri ili internunciji, akreditirani kod šefova država

c) otpravnici poslova akreditirani kod ministara vanjskih poslova

Funkcije diplomatskih misija se prema članu 3. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961. godine, naročito sastoje u:

a) predstavljaju države koja akredituje kod države kod koje se akredituje

b) zaštiti u državi kod koje se akredituje interesa države koja akredituje i njenih država u granicama koje dopušta međunarodno pravo

c) pregovaraju sa vladom države u kojoj je misija uspostavljena

d) prikupljanju obavještenja svim dopuštenim sredstvima o stanju i razvoju događaja u državi u kojoj je misija uspostavljena i izvještavanju o tome svoje vlade

e) unapređenju prijateljskih odnosa i razvijanju ekonomskih, kulturnih i naučnih odnosa između država koja akredituje i države kod koje se akredituje.

3.4. Diplomatske privilegije i imuniteti

Privilegije i imuniteti su dva pojma koja je teško odvojiti pošto idu jedan uz drugi i uzajamno se prepliću.

Danas je vladajuća funkcionalna teorija po kojoj privilegije i imuniteti postoje radi normalnog i nesmetanog vršenja diplomatskih funkcija, mada se ne isključuju u cjelosti ni prve dvije teorije. U uvodu Bečke konvencije izričito se navodi: "da je cilj spomenutih privilegija i imuniteta ne da se daje prednost pojedincima da se obezbijedi uspješno vršenje funkcija diplomatskih misija kao predstavnika države".

Diplomatske povlastice priznaju se diplomatskim misijama i diplomatskom osoblju, arhivima, dokumentima i imovini misija, osobama diplomatskih agenata i članovima njihovih porodica.

Privilegije i imuniteti diplomatskih predstavnika su regulirani sljedećim pravnim izvorima:

1. Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima iz 1961.

2. Konvencijom o privilegijama i imunitetima UN iz 1946.

3. Konvencija o privilegijama i imunitetima specijaliziranih ustanova iz 1947.

4. Sporazumima o sjedištima međunarodnih organizacija

6. Koznzularne misije

Preteče ustanove konzulata nalazimo u davnim vremenima kada se pojavila trgovina, putovanja i boravci na teritoriji drugih država i naroda te potreba rješavanja nastalih sporova unutar vlastite zajednice, bez uplitanja teritorijalne države. Antičke države su odobravale i dopuštale postojanje takvih institucija koje su se pojavljivae pod različitim imenima: prostate u staroj Grčkoj, praetor peregrinus u starom Rimu ili magistrati u Konstatinopolju.

Od šesnaestog vijeka mijenja se gunkcija konzula. Oni prestaju biti samo izabrani arbitri nego postaju funkcioneri države koja ih bira i šalje u inostranstvo sa izvjesnim diplomatskim funkcijama i odgovarajućim privilegijama i imunitetima.

Materija iz oblasti konzularnog prava kodificirana je u Bečkoj konvenciji o konzularnim odnosima iz 1963. godine i obuhvatila je praksu država potvrđenu kroz stotine dvostranih konzularnih konvencija.

6.2. Sličnosti i razlike diplomatske i konzularne službe

Diplomatska služba bavi se prvenstveno spoljnopolitičkim pitanjima i u tom cilju održava odnose sa nadležnim organima države prijema i drugih država koji se nalaze u državi prijema. To su političke ličnosti najvišeg ranga kao i istaknuti privrednici države prijema i drugih država. Konzularna služba ima prvenstveni cilj zaštitu prava i interes građana države imenovanja i u tom cilju ona održava odnose sa najnižim, lokalnim organima vlasti države prijema. Ona često dolazi u dodir sa ljudima sa najniže ljestvice svojih državljana.

6.6. Šef konzularnog uredai drugi konzularni funkcioneri

Šefovi konzulata dijele se na četiri klase i to:

a) Generalni konzuli

b) Konzuli

c) Vicekonzuli

d) Konzularni agenti

6.8. Olakšice, privilegije i imuniteti koji se odnose na konzulat

Država prijema pružasve olakšice koje su potrebne za obavljanje funkcija konzulata. Država odašiljanja ima pravo upotrebe svoje nacionalne zastave i grba kako na zgradi konzulata tako i na zgradi u kojoj stanuje šef konzulata i njegovim prevoznim sredstvima. Isto važi i za počasnog šefa konzularnog ureda.

Država domaćin je dužna olakšati pribavljanje prostorija potrebnih za konzulat kao i stanova za članove konzulata. Konzularne prostorije su nepovredive.

Država domaćin je dužna preduzeti sve mjere zaštite prostorija konzularnog ureda od nasilnog ulaska i uznemiravanja.

Konzularni arhivi i dokumenti su nepovredivi u svako vrijeme i bez obzira na mjesto na kome se nalaze. Konzularni dužnosnik dužan je konzularni arhiv i dokumente odvojiti od ostalih svojih dokumenata.

Konzularne prostorije i imovina u njima, kao i prevozna sredstva konzularnog ureda, ne mogu biti predmetom bilo kakve rekvizicije. Oslobođeni su od svih poreza i drugih davanja za posebne usluge.

Sloboda komuniciranja. Država prijema obezbježuje svim članovima konzulata slobodu putovanja u kretanjana svom području, uz rezervu svojih zakona i propisa o zonama u koje je ulaz zabranjen ili ograničen radi državne sigurnosti.

Konzulatni funkcioneri imaju pravo komunicirati sa državljanima svoje zemlje i odlaziti kod njih.

Konzularni funckioneri i službenici ne podliježu nadležnosti sudskih i upravnih vlasti države prijema za učinjena u vršenju konzularnih funkcija.

Konzularni funkcioneri mogu biti uhapšeni ili pritvoreni samo za teža krivična djela na osnovu odluke nadležnosti suda.

Članovi konzulata izuzeti su od propisa o socijalnom osiguranju države prijema.

Konzularni dužnosnici po zvanju ne smiju u državi primateljici obavljati bilo kakvu profesionalnu ili trgovinsku djelatnost u svrhu stjecanja lične zarade.

VIII MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE KAO SUBJEKT MEĐUNRODNOG PRAVA

1. Pojam i izvori prava međunarodnih organizacija

Pravo međunarodnih organizacija je dio međunarodnog prava koji se prvenstveno bavi međunarodnim organizacijama kao subjektima međunarodnog prava. Predmet ovog dijela međunarodnog prava su međunarodne međuvladine organizacije.

Pravo međunarodnih organihzacija je pisano, zbog pisanog karatera akata kojim se osnivaju međunarodne organizacije, zatimugovorno zbog toga što je ono sadržano u ugovoru kao osnivačkom aktu međunarodnih organizacija.

Pravo međunarodnih organizacija osim ugovora o osnivanju obuhvata i ugovore koje sama organizacija sklapa sa drugim subjektima međunarodnogprava, poslovnike njenih organa, odluke o prijemu novih članova, odluke o učešću država članica u finansiranju organizacija, akte o načinu utroška sredstava kojim raspolažu sredstava kojim raspolažu organizacije kao i akte o bilo opće bilo pojedinačne koje organizacije usvajaju ili donose u svom radu. Pravo međunarodnih organizacija po svojoj prirodi je partikularno. Ono obavezuje države članice, samu organizaciju i njene organe. Uticaj prava međunarodnih organizacija na razvoj i promjene općeg međunarodnog prava može biti naručito značajan, što zavisi i od značaja same organizacije povodom koje ili u čijem radu je pravo nastalo.

Međuformalne izvore prava međunarodnih organizacija spadaju:

1. konstitutivni (osnivački) akti međunarodnih organizaija i njihova tumačenja

2. ugovori koje međunarodne organizacije sklapaju s drugim subjektima međunarodnog prava vezani uz djelokrug rada međunarodne organizacije, a čija obaveznost proizlazi iz konstitutivnih akata organizacija

3. pisani propisi koji nisu ugovornog značaja: statuti, pravilnici, poslovnici, zaključci i sl.

4. pravotvorna praksa međunarodnih organizacija

5. odluke nadležnih organa kao što je npr.odluka o prijemu novih članova i druge odluke

6. običajna pravna pravila nastala u praksi njenih organa i država članica. Ova pravila su pravila dopunskog karaktera

7. pravila sadržana u općim izborima međunarodnog prava definirana članom 38. Statuta Međunarodnog suda u Haagu

2. Pojam međunarodnih organizacija

Međunarodne organizacije su subjekti međunarodnog prava koji za razliku od država ne posjeduju teritoriju, stanovništvo niti ih odlikuje suverena vlast. I pored toga one posjeduju pravni subjektivitet kako u unutrašnjem tako i u međunarodnom pravu.

Ono što karakterizira međunarodne organizacije je da one predstavljaju institucionalni oblik suradnje između država osnivača. Radi zadovoljenja neke zajedničke potrebe ili interesa država trajnog karaktera, države osnivaju međunarodnu organizaciju zaključenjem ugovora o osnivanju međunarodne organizacije. Taj ugovor predstavlja osnivački akt međunarodne organizacije koji sadrži: ciljeve i nadležnost organizacije, njihove odnose i nadležnosti, njene organe, način donošenja odluka, način finansiranja, prava i dužnosti država članica kao i druga pitanja.

Svaka međunarodna organizacija ima najmanje tri organa za ostvarivanje svojih funkcija. To su: plenarni, izvršni i administrativnotehnički organ.

Plenarni ili skupštinski organi su oni u kojima su zastupljene sve države članice organizacije. To su konferencije država članica koje se sastaju na redovnim i vandrednim zasjedanjima.

Izvršni organi osiguravaju kontinuitet rada organizacije između plenarnih zasjedanja. Oni su uži po sastavu, a njihova organizaciona struktura je u funkciji brzog i efikasnog ostvarivanja ciljeva i zadataka organizacije.

Administrativnotehnički organi obavljaju administrativne i tehničke poslove za potrebe organizacije.

Pored glavnih međunarodne organizacije mogu imati i druge: pomoćne i sudske organe.

Pomoćne organe osnivaju glavni organi na temelju ovlasti koje su im date osnivačkim aktom, radi obavljanja nekih tačno određenih poslova.

Sudski organi međunarodnih organizacija su u svom radu neovisni o organizaciji koja ih je osnovala. Ta neovisnost sudova i sudaca je njihov pretpostavljeni kvalitet koji se zahtjeva kako od sudske i stanice u cjelini tako i od njenih pojedinih članova.

3. Akti međunarodnih organizacija

Međunarodne organizacije u svome radu donose različite vrste akata iz nadležnosti međunarodne organizacije. U vezi s tim postavlja se pitanje njihove pravne obaveznosti za države članice međunarodne organizacije. Ovi akti mogu imati snagu preporuke ili mogu biti obavezni za države članice. To zavisi od odredaba osnivačkog akta međunarodne organizacije. Neki organi mogu donositi samo preporuke dok drugi pored preporuka mogu donositi i pravno obavezujuće odluke.

Ponekad se akti međunarodnih organizacija pojavljuju pod pretencioznim nazivima kao što su: opća deklaracija, završni akt ili program akcije, što ni na koji način ne utiče na njihovu pravnu obaveznost.

Moguće je prema stepenu obaveznosti razlikovati pravno neobavezujuće i pravno obavezujuće akte.

U pravno neobavezujuće akte međunarodnih organizacija:

- obične preporuke - preporuke sa obavezom izvještavanja- tehničke preporuke- prividne preporuke

Pored pravno neobavezujućih razlikujemo i pravno obavezujuće akte međunarodnih organizacija. To su:

- osnivački akti međunarodnih organizacija- neki zaključci međunarodnih organizacija- akti organizacija čija obaveznost proizilazi iz osnivačkog akta organizacije- presude sudskih organa međunarodnih organizacija- ugovori o sjedištu međunarodnih organizacija

4. Historijski razvoj međunarodnih organizacija

Prve stalne međunarodne organizacije nastale su u XIX vijeku kao sredstvo vođenja međunarodnih odnosa i razvoja suradnje među državama. One su evoluirale iz ad hoc multilateralnih konferencija sazivanih od država da se bave nekim posebnim pitanjima kao što je primjer Bečki kongres iz 1815. godine sazvan nakon Francuske revolucije iz 1789. godine, i poraza Napoleona. Na Kongresu je ustanovljen savez evropskih sila poznat kao Sveta alijansa koju su činile Rusija, Austrija, Pruska i Velika Britanija, a od 1818. godine i Francuska. Cilj saveza je bio očuvanje interesa vladajućih evropskih dinastija i zadržavanje statusa quo, odnosno povratak na stanje koje je postojalo prije revolucije. Jedan od zaključaka odnosio se na pravo ovih država da interveniraju u državama u kojima bi ti poredci bili ugroženi.

Nakon Prvog svjetskog rata u Versajskoj mirovnoj konferenciji 1919. godine, stvorena je Liga naroda, sa sjedištem u Ženevi, na inicijativu američkog predsjednika Woodrow Wilsona mada SAD nikad nije postala članicom Lige. Temeljni akt Lige bio je Pakt lige naroda koji se sastojao od 26. članova. Cilj ostvarivanja Lige naroda bio je očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti. Glavni organi Lige bili su: Skupština, Savjet lige i Sekreterijat.

Pakt Lige naroda sadržavao je i odredbe radi sprečavanje vođenja napadačkog rata.

Paralelno sa Ligom stvorena je i Međunarodna organizacija rada. Krajem Drugog svjetskog rata dolazi od osnivanja Ujedinjenih nacija. Nakon okončanja drugog svjetskog rata dolazi do formiranja velikog broja međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija tako da se njihov broj računa u hiljadama.

5. Vrste međunarodnih organizacija

Međunarodne organizacije možemo podijeliti po više različitih kriterija. Mi ćemo ovdje izložiti samo najvažnije podjele međunarodnih organizacija

5.1. Vladine i nevladine organizacije

Po vrsti osnivača međunarodne organizacije se dijele na: vladine i nevladine međunarodne organizacije.

5.1.1. Vladine organizacije

Vladine organizacije osnivaju države međunarodnim ugovorom koji je ujedno osnivački akt međunarodne organizacije. Međunarodne organizacije stiču međunarodnopravni subjektivitet odvojen od subjektiviteta država osnivača i država članica međunarodne organizacije. U nekim međuvladinim organizacijama članice nisu države nego neka državna djela kao što su: centralne banke, željeznice i slično.

5.1.2. Nevladine međunarodne organizacije

Nevladine međunarodne organizacije su vrsta organizacija civilnog društva koje su nedržavne i neprofitne organizacije, i koje služe javnom dobru ili interesu određene društvene grupe, koje osnivaju pojedinci ili grupe pojedinaca iz više različitih država, za razliku od nevladinih organizacija čiji su osnivači pojedinci ili grupe iz samo jedne države.

Iako su nevladine organizacije postale akter međunarodnih odnosa ne postoje općeprihvaćene definicije koje bi mogle obuhvaćati sve nevladine organizacije.

Pojam nevladinih organizacija veže se za razvoj civilnog društva koje je manje realnost, a više težnja za uspostavom i ostvarivanjem slobode pojedinca i njegovog što aktivnijeg učešća u vršenju javnih poslova na osnovama jednakosti i ravnopravnosti. U tom kontekstu nevladine organizacije postaju institucionalni oblici civilnog društva koji sve više uzima učešće u vršenju javnih poslova i zaštiti javnog interesa. Uputstvo za učešće organizacija civilnog društva Organizacije američkih država, definirajući civilno društvo navodi da se pod njim podrazumijeva: "...bilo koja nacionalna ili internacionalna institucija, organizacija ili entitet obrazovan od fizičkih ili pravnih osoba nevladine prirode.

Struktura nevladinih međunarodnih organizacija uređena je iz njihovim internim aktima, najčešće statutima koji su podvrgnuti unutrašnjem zakonodavstvu države u kojoj se vrši registracija.

I pored raznolikosti ovih organizacija u pogledu veličine, članstva, djelokrugu rada i slično moguće je utvrditi postojanje nekih zajedničkih glavnih organa nevladinih međunarodnih organizacija. To su:

1. Plenarni organ koji se sastoji od predstavnika svih država članica organizacije

2. Izvršni organ koji obavlja izvršne poslove organizacije

3. Administrativno tehnički organ obavlja administrativno tehničke i stručne poslove za potrebe organizacije

4. Generalni sekretar rukovodi svakodnevnim aktivnostima organizacije i šef je administrativnom i tehničkom osoblju.

5. Predsjednik predstavlja organizaciju i predsjedava sjednicama plenarnog organa. Pored ovih glavnih organa organizacije imaju blagajnika koji se bavi financijskim pitanjima kao i različite pomoćne organe.

5.2. Opće i specijalizirane

Po opsegu nadležnosti međunarodne nevladine organizacije se dijele na opće i specijalizirane.

Opće međunarodne organizacije bave se najširim spektrom različitih pitanja radi čijeg vršenja su osnovane. Primjer ovakve organizacije su Ujedinjene Nacije.

Specijalizirane organizacije se mogu baviti samo uskim spektrom poslova radi čijeg vršenja su osnovane. Primjer ovakve organizacije je MMF ili Svjetska zdravstvena organizacija.

5.3. Globalne (univerzalne) i regionalne

Globalne ili univerzalne su one međunarodne organizacije koje okupljaju ili su otvorene za pristup svih ili skoro svih država svijeta.

Regionalne međunarodne organizacije obuhvaćaju geografski uži krug država i otvorene su za pristup državama iz točno određenog regiona ili koje posjeduju neku regionalnu odliku.

I globalne i regionalne međunarodne organizacije mogu po opsegu nadležnosti biti opće ili specijalizirane.

5.4. Koordinirajuće i nadnacionalne

Po stepenu ovlasti i domašaju odluka MO se dijele na: koordinirajuće i nadnacionalne.

Koordinirajuće MO koordiniraju uzajamnu suradnju država članica organizacije. Odluke u organima ovih organizacija donose se većinom glasova iz država svih članova organizacije. Donesene odluke imaju snagu pravno neobavezujućih preporuka.

Nadnacionalne MO imaju nadležnost donošenja obavezujućih odluka za države članice organizacije. Od nadnacionalnih org. danas je najpoznatija EU.

IX UJEDINJENE NACIJE

1. Osnivanje ujedinjenih nacija

Izraz Ujedinjene nacije prvi put je upotrebljen od strane američkogpredsjednika Roosevelt u Deklaraciji Ujedinjenih nacija od 1.januara 1942. godine kada su se predstavnici 26 država obavezali da će nastaviti borbu protiv sila osovine. Na Moskovskoj konferenciji održanoj u oktobru 1943. godine, usvojena je zajednička deklaracija četiri nacije u SAD, Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Kine.

Povelja Ujedinjenih nacija potpisana je 26. Juna 1945. godine, kada su se predstavnici 50 država sastalu u San Franciscu na Konferenciji Ujedinjenih Nacija radi stvaranja MO.

2. Ciljevi i načela Ujedinjenih nacija

Pošto liga naroda nije uspjela da osigura međunarodni mir i sigurnost i ako je to bio osnovni cilj njenog osnivanja stvorena je nova unuverzalna MO sa istim i proširenim ciljevima i zadacima. Nova organizacija osnovana je pod drugim nazivom "Ujedinjene nacije" da bi se ostvario diskontinuitet sa neuspješnom i nepopularnom Ligom naroda. Uočeni nedostatci Lige naroda nastojali su se otkloniti već na startu prilikom izrade i usvajanje Povelje. To su na prvom mjestu bili: neučestvovanje SAD u članstvu Lige i način glasanja u Savjetu. SAD kao nova najveća sila postale su osnivač i jedan od najuticajnijih članova Ujedinjenih nacija.

Član 1. koji definira ciljeve Ujedinjenih nacija glasi:

1. Održavanje međunarodnog mira i sigurnosti

2. Razvijanje prijateljskih odnosa među nacijama

3. Ostvarenje međunarodne suradnje rješavanjem međunarodnih problema

4. Postavljanje Organizacije kao središta za usklađivanje akcija preduzetih radi postizanja ovih zajedničkih ciljeva

Član 2. utvrđuje načela Ujedinjenih nacija:

1. Organizacija počiva na načelu suverene jednakosti svih njenih članova

2. Svi članovi će, da bi se svakom od njih osigurala prava i povlastice koji proističu iz članstva, savjesno ispunjavati obaveze koje su preuzeli u saglasnosti s ovom Poveljom

3. Svi članovi će rješavati svoje međunarodne sporove mirnim putem

4. Svi članovi će se u svojim MO uzdržavati od prijetnje silom ili upotrebe sile

5. Svi članovi će pružati Ujedinjenim nacijama svaku pomoć u svakoj akciji koju ona preduzima

6. Organizacija će nastojati da države koje članice Ujedinjenih nacija postupaju u skladu sa ovim načelima

7. Ništa u ovoj Povelji ne daje ovlaštenje Ujedinjenim nacijama da se upliću u pitanja koja se po svojoj suštini nalaze u unutrašnjoj nadležnosti svake države

3. Članice Ujedinjenih nacija

Članice Ujedinjenih nacija dijele se na iskonske i naknadno primljene. Iskoneske (prvobitne) članice UN su sve one države koje su učestvovale na osnivačkoj konferenciji Ujedinjenih nacija u San Franciscu i potom ratificirale Povelju bilo 51. Iskonske članice su odlučivale o prijemu novuh država u članstvo

4. Prava i dužnosti država članica UN

Sve države članice UN imaju pravo i dužnost učestvovati i glasati na zasjedanjima Generalne skupštine o svim pitanjima koja su na dnevnom redu zasijedanja. One imaju pravo birati i da budu birane u organima koje ona imenuje. Radi se o nestalnim članicama Savjeta sigurnosti i o svim članicama Ekonomskog i socijalnog savjeta. U generalnoj skupštini članice Ujedinjenih nacija biraju članove Međunarodnog suda u Haagu, Generalnog

sekretara UN, te članove pomoćnih organa. One mogu postati članicama većine specijaliziranih ustanova UN bilo putem notifikacije ili po jednostavnoj proceduri primanja. Jedino je prijem u članstvo financijskih organizacija UN: MMFa i Svjetske banke uvjetovano ispunjavanjem i nekih drugih uvjeta.

5. Posebni položaj stalnih članica Savjeta sigurnosti

Najveće sile pobjednice u Drugom svjetskom ratu osigurale su za sebe povlašten položaj u Savjetu sigurnosti. Ustanovljene su dvije vrste članica. Jedne su stalne članice, u koje spadaju: Republika Kina, Francuska, Rusija kao nasljednica SSSR-a, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske i SAD.

Državljani stalnih članica Savjeta sigurnosti redovno se biraju za članove Međunarodnog suda u Haagu. Ove države imaju osiguran poseban položaj u izvršnim organima većine specijaliziranih ustanova UNa.

8. Organi Ujedinjenih nacija

Po svojoj strukturi Ujedinjene nacije su slične svojoj predhodnici Ligi naroda. Liga je imala tri glavna organa: Skupštinu, Savjet lige i Sekretarijat. Stalni sud međunarodne pravde bio je pozicioniran kao samostalan sudski organ.

Povelja UN-a predviđa 6 glavnih organa UN-a:

1. Generalnu skupštinu

2. Savjet sigurnosti

3. Ekonomski i socijalni savjet

4. Starateljski savjet

5. Međunarodni Sud u Haagu

6. Sekretarijat

Povelja također predviđa mogućnost osnivanja pomoćnih organa ukoliko to bude potrebno.

8.1. Generalna skupština

Plenarni organ koji sadržavaju svi članovi Ujedinjenih nacija u kome su sve države zastupljene sa najviše po pet predstavnika, a svaka članica ima po jedan glas.

Nadležnost Generalne skupštine je trojaka: opća, supsidijarna i konkurentna.

Opća nadležnost - Može raspravljati o svim pitanjima ili predmetima koji ulaze u okvir Povelje ili se odnose na ovlaštenja ili zadatke bilo kojeg drugog organa predviđenog Poveljom.

Od opće nadleđnosti Generalne skupštine postoji jedan izuzetak, a to je u slučaju kad Savjet sigurnosti povodom nekog spora ili situacije vrši funkcije predviđene Poveljom. Tada Generalna skupština svoju poruku može dati samo na traženje Savjeta sigurnosti.

Ako neko pitanje koje prama Povelji spada u nadležnost UN-a moke ozručito dato u nadležnost nekom drugom organu, za njegovo razmatranje je nadležna Generalna skupština

te u takvom slučaju govorimo o njenoj supsidijarnoj nadležnosti. Kada njena nadležnost postoji paralelno sa nadležnoću nekog drugog organa onda govorimo o njenoj konkurentnoj nadležnosti.

Odluke Generalne skupštine donose se većinom prisutnih članova koji glasaju, a o važnim pitanjima dvotrećinskom većinom prisutnih članova koji glasaju.

8.2. Savjet sigurnosti

Savjet sigurnosti je izvržni organ Ujedinjenih nacija. Sastoji se od petnaest država članica od čega su pet stalne članice a deset bira Generalna skupština dvotrećinskom većinom na mandatni period od dvije godine. Svake godine bira se polovina od tog broja. Stalne članice Savjeta sigurnosti su: Francuska, Kina, Ruska federacija umjesto ranijeg Sovjetskog saveza, SAD i Velika Britanija. Preostalih deset mjesta popunjava se prema uspostavljenom geografskom ključu.

8.3. Ekonomski i socijalni savjet

Ekonomski i socijalni savjet sastoji se od 54 člana UN-a koje bira Generalna skupština dvotrećinskom većinom prisutnih članova koji glasaju. Svakd godine bira se trećina članova na period od tri godine. Članovi koji se povlače mogu ponovo biti birani. Svaki član Ekonomskog i socijalnog savjeta ima jednog predstavnika u Savjetu.

8.4. Starateljski savjet

Starateljski savjet je bio osnovan radi provođenja međunarodnog sistema starateljstva iz poglavlja XII Povelje UN-a. Nakon što je posljednje starateljsko područje Palau na Pacifiku steklo nezavisnost 1.1.1994. godine, Starateljski savjet je suspendirao svoju djelatnost.

8.5. Međunarodni Sud u Haagu

Međunarodni Sud u Haagu je glavni sudski organ UN-a. Nasljednik je Stalnog suda međunarodne pravde, kojeg je osnovala Liga naroda 1920. godine. Međunarodni sud u Haagu osnovan je Poveljom UN-a, a Statut suda je sastavni dio Povelje UN-a.

8.6. Sekretarijat

Sekretarijat se sastoji od Generalnog Sekretara i pomoćnog osoblja. Generalnog Sekretara imenuje Generalna skupština na preporuku Savjeta sigurnosti. On je najviši administrativni službenik UN-a, ali obavlja i značajne političke funkcije.

Od administrativnih funkcija najznačajnije su one koje se odnose na pripremanje sastanaka drugih organa UN: Generalne skupštine, Savjeta sigurnosti i Ekonomskog i socijalnog savjeta. Pored toga u njegovoj nadležnosti je i priprema budžeta Organizacije, registriranje i publikovanje međunarodnih ugovora, predstavljanje Organizacije, akreditiranje diplomatskih predstavnika ržava članica kao i obavljanje drugih poslova koje mu povjere drugi glavni organi UN-a.

9.6 Međunarodne financijske ustanove

9.6.1. Svjetska Banka

Njen zadatak je bio pružanje financijske pomoći evropskim državama razorenim u Drugom svjetskom ratu.

Sastoji se od pet financijskih organizacija. To su:

1. Međunarodna banka za obnovu i razvoj

2. Međunarodno udruženje za razvoj

3. Međunarodna financijska korporacija

4. Agencija za jamstvo mnogostranih ulaganja

5. Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova

9.6.2. Međunarodni monetarni fond (MMF, IMF)

Jedna od financijskih institucija stvorena u Bretton Woodsu 1944. godine. Njegova svrha je: unapređenje međunarodne monetarne suradnje, olakšanje uravnoteženog rasta međunarodne trgovine, unapređenje zaposlenosti, ostvarenje monetarne stabilnosti, uspostava međunarodnog platnog sistema, podizanje životnog standarda u državama članicama, suradnja i savjetovanje u međunarodnim monetarnim pitanjima i drugo.

Dvije vrste članica IMF-a. Iskonske i nankadno primljene. Najvažnija obaveza članica IMF-a je davanje doprinosa Fondu prema kvotama utvrđenim prema ekonomskoj snazi država.

Glavni organi IMF-a su: Odbor guvernera, Izvršni odbor, Generalni sekretar i njegovo osoblje.

9.6.3. Svjetska trgovinska organizacija (WTO)

Proizašla iz Općeg sporazuma o tarifama i trgovini.

Svrha organizacije je utvrđena članom 1. njenog osnivačkog akta. To je ostvarenje institucionaliziranih trgovinskih odnosa između država članica organizacije i olakšanje ostvarenja i unapređenja ciljeva navedenih u samom osnivačkom aktu Organizacije kao i u drugim brojnim međunarodnim sporazumima. Svrha organizacije je i da bude centar za pregovore država članica u pogledu međunarodnih trgovinskih odnosa i njigovog pravnog uređenja. Članice prganizacije dijele se na iskonske kojim mogu postati bivše članice GATT-a i novoprimljene države. Glavni organi WTO su: Ministarska konferencija, Opći savjet i Sekretarijat.