Sadržaj

Uvod………………………………………………………………………………………………………………………21. Međunarodno kretanje kapitala………………………………………………………………………………3

1.1 Oblici međunarodnog kretanja kapitala…………………………………………………………..………….4 2. Međunarodno kretanje zajmovnog kapitala…………………………………………………………………43. Pojmovno određenje i klasifikacija investicija…………………………………………………………..…..5 4. Značaj koncepta diskontovanja u ekonomici investiranja…………………………………………...……8 5. Preleminarna evaluacija investicionih projekata………………………………………………………..….96. Prosječna stopa povrata (ARR)………………………………………………………………………….…10 7. Kapitalni koeficijent………………………………………………………………………………………..…11 8. Metode maksimalnog profita………………………………………………………………..………………129. Metode prosječnog profita…………………………………………………………………..………………12 10. Marginalna efikasnost kapitala…………………………………………………………………………..….1211. Koeficijent rentabilnost investicija…………………………………………………………………………..1212. Metode budžetiranja kapitala i njihova primjena u procesu evaluacije investicijskih projekata….….1313. Metoda perioda povrata……………………………………………………………………………………..1414. Neto sadašnja vrijednost……………………………………………………………………….……………1415. Prednosti i slabosti neto sadašnje vrijednosti……………………………………………………………..1416. Interna stopa povrata……………………………………………………………………………………..….1517. Portfolio investicije……………………………………………………………………………………………1518. Primjer direktne inostrane investicije u Gračanici u 2005.god………………………………………..…17

Zaključak………………………………………………………………………………………………………………..19Literatura…………………………………………………………………………………………………………..……20

1

Uvod

Međunarodne finansije su naučna disciplina koju u osnovi čini monetarna teorija spoljne trgovine i u velikoj mjeri se odnosi na finansijsku stranu svih odnosa koje razmatra čista realna teorija. Ključne cjeline u međunarodnim finansijama su teorija i politika bilansa plaćanja, sistem i politika bilansa plaćanja, sistem i politika deviznih kurseva, finansijska i devizna tržišta i međunarodna kretanja kapitala. U proteklih sto godina, međunarodne finansije su zabelježile brz, a u određenim periodima i veoma buran razvoj.Tokom posmatranog perioda nacionalna finansijska tržišta, sve više su gubila atribut nacionalnog, a sve više postojala deo globalnog svjetskog, finansijskog tržišta. Samim tim, privredni rast i razvoj pojedinačnog ekonomskog entiteta, nije više mogao da zavisi samo od akcija preduzetih od kreatora ekonomske politike tog ekonomskog subjekta. Stoga se sa pravom možemo upitati kakvu odluku donijeti na makro i mikro nivou u situaciji kada je nacionalna valuta vezana za evro, a rast cijena u domaćoj ekonomiji prevazilazi rast cijena u evropskoj uniji, kada se očekuje dalje jačanje dolara u odnosu na evro, i shodno tome formiraju očekivanja u pogledu budućeg kretanja kamatnih stopa na međunarodnom tržištu kapitala, kada tokovi u projektovanim bilansima plaćanja signaliziraju pojavljivanja dužničke krize. Privreda svake zemlje i većina njenih subjekata dolaze u dodir sa problematikom međunarodnih finansija.Između privrednih subjekata različitih nacionalnih privreda, odvijaju se ekonomske transakcije u vidu izvoza, uvoza, zajmova i kredita.Sve te transakcije rezultiraju međunarodnim plaćanjima putem novčanih doznaka i raznih drugih instrumenata plaćanja. Tokom vremena međunarodni ekonomski odnosi postajali su sve kompleksniji što je dovelo i do potrebe dograđivanja postojećih mehanizama međunarodne finansijske teorije.Nekada jednostavan mehanizam vremenom se pretvorio u vrlo složen, u kojem su odnosi međunarodne finanansijske saradnje postali viševrsni.Ta diverzifikacija impulsa dovela je do formiranja više vrsta kapitala.Tako se u početnim fazama razvoja ekonomske saradnje formirao kamatonosni kapital.Usled kompleksnosti međunarodnih ekonomskih odnosa, međunarodno kretanje kapitala poprimilo je različite forme. Promjene u karakteristikama svjetske privrede i međunarodnim ekonomskim odnosima, uticale su na značaj pojedinih oblika međunarodnog kretanja kapitala.Karakteristike ekonomija pojedinih zemalja, zavise od strukture priliva i odliva.Međunarodno kretanje kapitala s jedne strane ima osobine čisto bankarskih, a s druge strane čisto poslovnih transakcija.Ova dva aspekta posmatranja su međusobno komplementarna i odražavaju ustvari dvije strane jednog procesa.Međunarodno kretanje kapitala dijeli se na one kapitalne transakcije koje imaju autonomni karakter i one koje imaju kompenzatorni karakter. Autonomni karakter imaju one međunarodne transakcije kapitala koje se preduzimaju radi realizacije spoljnotrgovinskih poslova.One su neovisne o situaciji platnog bilansa i spoljnotrgovinski akteri ih preduzimaju potpuno autonomno.Ove transakcije za rezultat često imaju izvozno-uvoznu neusklađenost.Za razliku od autonomnih, kompezacijski karakter imaju one transakcije koje se preduzimaju upravo zato da bi se ispravljale neusklađenosti autonomnih.One su u direktnoj ovisnosti o platnobilansnoj situaciji i preduzimaju ih monetarne vlasti u cilju platnobilansnog kompenziranja. Za razgraničavanje poslova na one koji spadaju u domen međunarodnog finansiranja i one koje svrstavamo u domaće finansiranje koriste se dva kriterijuma.Prema prvome, u poslove međunarodnog finansiranja spadaju oni u kojima su akteri rezidenti različitih država ili međunarodne organizacije, bez obzira da li se ti poslovi obavljaju u domaćaoj ili nekoj stranoj valuti.Prema drugom kriterijumu, u poslove međunarodnog finansiranja spadaju svi poslovi koji se obavljaju uz korišćenje strane valute.Oba kriterijuma imaju izvjesnih nedostataka, ali ako bi se uzeli kombinovano, onda bismo dobili dosta pouzdanu osnovu za izdvajanje poslova koji spadaju u međunarodno finansiranje. Cilj međunarodnog poslovnog finansiranja je, na jednoj strani, obezbjeđenje potrebnog iznosa i najpovoljnije strukture sredstava iz međunarodnih izvora za ostvarenje poslovnih poduhvata i, na drugoj strani,ekonomski najracionalnije ulaganje slobodnih sredstava kroz međunarodne transakcije. Međunarodno finansiranje omogućuje racionalniju upotrebu finansijskih sredstava jer se ova usmeravaju u regione i sektore gde je njihova efikasnost u korištenju najveća, razbijaju se uski nacionalni okviri i kriterijumi u alokaciji kapitala i novca. Na međunarodnom finansijskom tržištu se javljaju mnoge specifičnosti u odnosu na nacionalno tržište u pogledu načina poslovanja, institucionalne strukture, načina formiranja kamatnih stopa, tokova sredstava između kreditora i dužnika i sl. Dvije osnovne specifičnosti međunarodnog finansiranja u odnosu na finansiranje u okvirima jedne nacionalne privrede sastoje se u tome da je pri međunarodnim finansijskim transakcijama prisutna potreba poređenja vrijednosti izraženih u različitim nacionalnim valutama i da je od velikog značaja i uticaja aktivnost nacionalnih monetarnih vlasti.

2

1. Međunarodno kretanje kapitala

Pri finansijskim operacijama u nacionalnim okvirima privredni subjekti moraju voditi računa samo o normama i propisima koje određuje domaća monetarna vlast u cilju regulisanja domaćih finansijskih tokova.Kada se radi o poslovima iz domena međunarodnog finansiranja, onda privredni subjekti moraju uvažavati još i norme i propise koje donosi domaća monetarna vlast u cilju regulisanja međunarodnih finansijskih transakcija, kao i odgovarajuće norme i propise monetarnih vlasti drugih zemalja i međunarodnih finansijskih organizacija.Ali, ne samo to,na poslove međunarodnog finansiranja, na međunarodne finansijske transakcije veoma veliki uticaj imaju i brojne mjere domaće ekonomske politike u pojedinim zemljama koje se odražavaju na vrijednost nacionalne valute te zemlje.

Mnoga međunarodna kretanja kapitala su autonomnog karaktera i imaju svoju sopstvenu motivaciju.Ona nisu izazvana stanjem tekućih transakcija platnog bilansa pojedinih zemalja.Kao dokaz za to je činjenica da se međunarodne kapitalne transakcije povećavaju brže od tekućih transakcija.To potvrđuju i podaci da je ukupan dnevni promet na svjetskim tržištima kapitala i deviza višestruko veći od dnevne veličine međunarodnih trgovinskih i drugih tekućih transakcija.Znači da se veći dio međunarodnih kretanja kapitala odvija autonomno, pod uticajem sopstvenih pokretačhih snaga.Zato je moguće da autonomna međunarodna kretanja kapitala, u vidu zajmova ili osnivanja preduzeća u inostranstvu, predstavljaju kompezaciona kretanja robe i usluga, čijim se deviznim prilivom otplaćuje zajam ili isplaćuje prinos na kapital inostranih investitora. Potrebno je poznavati subjekte koji donose odluke, njihovu motivaciju, oblike kretanja i međunarodna tržišta kapitala, zato što ona danas, u znatnoj mjeri, određuju opšte uslove poslovanja u svjetskoj privredi i u spoljnotrgovinskim odnosima pojedinih zemalja.Pri tome, treba uvažiti činjenicu da se cio proces finansiranja ili prilagođavanja odvija među tim subjektima i to na istim tržištima i u istim institucionalnim okvirima. Subjekti koji donose odluke o međunarodnim kretanjima kapitala su sva fizička i prava lica koja je domaći i međunarodni pravni poredak priznao.To su pojedinci, preduzeća, banke, međunarodne institucije i državni organi.Ovi subjekti imaju i svoje motive kojima se rukovode pri odlučivanju o međunarodnim kretanjima kapitala.U pogledu uloge pojedinih subjekata, može se konstatovati da je opala uloga fizičkih lica,dok je znatno porasla uloga međunarodnih finansijskih institucija, banaka, i transnacionalnih preduzeća.Ovi subjekti motivisani su maksimiziranjem profita, učešćem na tržištu itd.To, međutim ne isključuje motivaciju državnih organa da putem finansiranja ili prilagođavanja platnog bilansa zadovoljavaju potrebe dodatnog finansiranja privrednog razvoja preko Svjetske banke. Međunarodna kretanja kapitala , pored toga, zavise i od drugih neizvesnih faktora.Ona zavise i od modela međunarodnih trgovinskih odnosa, od sistema međunarodnih plaćanja itd.Teorija međunarodnih finansija ne daje sveobuhvatno razloge za ovakva kretanja kapitala.Teorija privrednog razvoja i teorija prilagođavanja platnog bilansa, objašnjavaju razvijene motive međunarodnih kretanja kapitala i to prema ispoljavanju organa makroekonomske politike.Ti motivi se nalaze na strani tražnje za inostranim kapitalom. U međunarodnim kretanjima kapitala djelovali su različiti mehanizmi motivacije.Međunarodna kretanja kapitala i međunarodna tržišta kapitala, izložena su u poslednjih dvadeset godina velikim iskušenjima koja su nastala potrebom prilagođavanja na dva naftna šoka.Iako su međunarodna finansijska tržišta, u tehničkom smislu, uspjela da izvrše prilagođavanje, ne može se reći da je mehanizam međunarodnih kretanja kapitala stabilizovan i da omogućava razvojno motivisava kretanja kapitala. Povećanu potrebu za javnim, bankarskim i drugim privatnim izvorima finansiranja razvoja, priznale su i najveće međunarodne razvojne i finansijske institucije.Analize pokazuju da su mnoge zemlje u razvoju kao i zemlje u tranziciji, bez svoje krivice, u takvim unutrašnjim i spoljnim neravnotežama koje su već zaustavile njihov razvoj, dovedene u nepovoljan položaj i iz njih se još uvek odliva neto kapital. Radi toga se u velikom broju zemalja ne može dobiti podrška ni za jedan ekonomski program koji ne obećava pokretanje privrednog razvoja.

Budući da se radi o velikom broju zemalja, bilo je nužno pronaći model koji će ponuditi prilagođavanje uz razvoj. Većina zemalja, kojima predstoji proces prilagođavanja, ima zajedničke karakteristike.To je otvorena ili prikrivena inflacija ili prekomjerna potrošnja.Zbog toga je ovim zemljama nužna stabilizacija kao baza za budući razvoj.U pitanju su zemlje koje imaju veliki teret servisiranja spoljnog duga koji uzima veliki dio akumulacije.Pokretanje razvoja u ovim zemljama, predstavlja smanjenje duga, zatim dodatni svjež inostrani kapital, povećanje domaće štednje i efikasnije korištenje akumulacije. Stabilizacioni programi, namijenjeni

3

tim zemljama radi otklanjanja neravnoteže, baziraju se na monetarnoj i fiskalnoj politici i politici deviznog kursa.Osnovni zadatak politike stabilizacije uz razvoj, sadržan je u iznalaženju kombinacije pomenuta tri instrumenta, koji bi za određeni nivo spoljnog finansiranja ostvarili ciljeve stabilizacije.Ovaj zadatak će se lakše ostvariti ako je spoljno finansiranje veće, što će uticati na stabilizovanje deviznog tržišta, a platni bilans neće biti ograničavajući faktor rasta, pa će se lakše otplaćivati dug, dok će se akumulacija usmeravati u razvoj. Da bi se pokrenuo razvoj nije dovoljna samo stabilizacija već je potrebno i strukturno prilagođavanje, koje zahtijeva dodatni inostrani kapital.U tom kontekstu svjež inostrani kapital za programe strukturnog prilagođavanja utiče i na programe pojedinačnih preduzeća, njihovu vlasničku transformaciju i modernizaciju.

1.1 Oblici međunarodnog kretanja kapitala

Oblici međunarodnog kretanja kapitala su: 1.Međunarodno kretanje zajmovnog kapitala, 2.Portfolio investicije, 3.Direktne investicije u inostranstvu. Promjene u karakteristikama svjetske privrede i međunarodnim ekonomskim odnosima, uticale su na značaj pojedinih oblika međunarodnog kretanja kapitala.Karakteristike ekonimija pojedinih zemalja, zavise od strukture priliva i odliva.

2. Međunarodno kretanje zajmovnog kapitala

Glavni metod obavljanja funkcije finansijskog posrednika u dužem vremenu, bio je uzimanje depozita i davanje zajmova, u čemu se ispoljavala klasična uloga poslovnog bankarstva, kako u domaćim tako i u svjetskim okvirima. Promjene metoda i instrumenata finansijskog posredovanja došle su kao posljedica razvoja privreda i finansijskih tržišta razvijenih zemalja.Da bi se smanjili troškovi finansijskog posredovanja, napuštali su se klasični dugoročni zajmovi sa tendencijom prelaska na pozajmljivanje dugoročnog kapitala-putem emitovanja obveznica, kako bi se, u procesu obezbjeđenja, emitovanjem raznih finansijskih instrumenata vršio ponovni raspored finansijskih viškova, a posredstvom banaka, što je uticalo na povećan razvoj portfolio investicija. U dužem vremenskom periodu, sve do šezdesetih godina, zajmovni kapital imao je glavni udio u ukupnim međunarodnim kretanjima dugoročnog kapitala.To je čak bio slučaj i sa zapadnim tržišnim ekonomijama u kojima nisu bili ispunjeni svi uslovi za potpuno funkcionisanje finansijskog tržišta i tržišta hartija od vrednosti.U nerazvijenim zemljama u razvoju, usled nepostojanja finansijskog tržišta i tržišta hartija od vrijednosti, kapital je glavni oblik priliva inostranog kapitala. Međutim, značajnije promjene u oblicima kretanja kapitala nastale su krajem osamdesetih godina, kako u zemljama u razvoju tako i u razvijenim zemljama.Tada dolazi do apsolutne stagnacije u obimu kretanja klasičnog zajmovnog kapitala. Dugoročni zajmovi iz javnih izvora, ostali su jedini siguran izvor za finansiranje razvoja zemalja u razvoju, mada je relativno opadao značaj kretanja međunarodnog kapitala u obliku dugoročnih zajmova.Nasuprot tome, uloga klasičnog kredita je sačuvana u kratkoročnom i srednjoročnom finansiranju poslovnog sektora i to najviše zahvaljujući razvoju deviznog tržišta u Evropi.Tako su srednjoročni zajmovi sa evropskog tržišta morali da se koriste za razvojno finansiranje većine zemalja u razvoju kao i zemalja u tranziciji. Pored pretežno naglašenog kompezatornog karaktera kretanja međunarodnog kratkoročnog kapitala, ne mogu se zanemariti ni autonomne kratkoročne transakcije.Tu se pre svega misli na špekulativno kretanje kapitala i kretanje koje je izazvano razlikama kamatnih stopa. -kratkoročni kapital i novac Osnovna filozofija neusklađenosti platnog bilansa ukazuje na to da zemlja sa suficitom u bilansu realizuje priliv zlata, što povećava količinu novca u opticaju, a zemlja sa deficitom platnog bilansa preuzima kratkoročni kapital, priliv zlata se poistovećuje sa odlivom kratkoročnog kapitala, a odliv zlata sa prilivom kratkoročnog kapitala.Ostvarene devize izvoznici obično prodaju Centralnoj banci tako da odliv kratkoročnog kapitala djeluje na povećanje količine novca u opticaju.Na isti način kada uvoz nadmaši izvoz, odliv zlata će djelovati na smanjenje količine novca u opticaju.Ove promjene količine novca u opticaju su rezultat direktnog uticaja različitih vrijednosti izvozno-uvoznih tokova.Tako suficit platnog bilansa izaziva povećanje količine novca u opticaju, a deficit smanjuje tu količinu.Za razliku od ovih primarnih promjena količine novca, sekundarne promjene proizilaze iz odnosa kretanja kratkoročnog kapitala i finansijskih rezervi u bankama. -kratkoročni kapital i novčano tržište Veza između kratkoročnog kapitala i novca sugeriše da se ova dva monetarna fenomena trebaju neodvojivo razmatrati i isto tako ukazuje na svrsishodnost njihovog korelativnog pojimanja u međunarodnim ekonomskim odnosima.Ukoliko se kratkoročno kretanje kapitala ne sprovodi putem Centralne banke, ono se obično realizuje posredstvom novčanog tržišta.Postoje dva načina finansiranja, koji

4

karakterišu vezu kratkoročnog kapitala i novčanog tržišta. Prvi se odnosi na finansiranje spoljnoekonomskih transakcija špekulativnim kapitalom, drugi na direktno finansiranje od strane samih spoljnotrgovinskih aktera.Prva mogućnost finansiranja izvoznih poslova posredstvom novčanog tržišta zavisi od kretanja vrijednosti deviznih kurseva izvozne i uvozne zemlje u odgovarajućem vremenskom periodu.Druga mogućnost finansiranja izvoznih poslova zavisi od finansijske snage izvoznika.Ako su oni u stanju da sami finansiraju svoj izvoz, odnosno ako su u mogućnosti da kreditiraju inostrane kupce u nekom kratkoročnom vremenskom periodu., onda se odliv kratkoročnog kapitala ne može poistovetiti sa prilivom zlata i ne može rezultirati povećanjem količine novca na domaćem tržištu.Budući da nacionalna ekonomija u savremenim međunarodnim ekonomskim odnosima istovremeno i izvozi i uvozi i budući da spoljnotrgovinski odnosi nisu međusobno usklađeni, onda je prema inostranstvu obično i dužnik i povjerilac.Da bi novčano tržište moglo funkcionisati, odnosno da bi ono pružilo mogućnost kretanja kratkoročnog kapitala u međunarodnim relacijama, pored toga što mora postojati mogućnost kratkoročnih ulaganja u inostranstvo u obliku vrijednosnih papira, zatim što kvalitet takvih vrijednosnih papira treba da bude takav da ih prihvate emisione banke na eskontovanje i da se mogu uračunati u likvidne rezerve, potrebno je da u zemlji postoji i devizno tržište.Međunarodno tržište novca implicira zajedničko funkcionisanje i novčanog i deviznog tržišta. Budući da je putem deviznog tržišta omogućeno pretvaranje inostranih u domaće i domaćih u inostrana sredstva plaćanja, uspostavljena je tijesna veza i međusobna zavisnost između kamatne stope i deviznog kursa.Naime, pošto razlike kamatnih stopa u nacionalnim privredama iniciraju međunarodno kretanje kapitala, ono izaziva mijenjanje ponude i potražnje stranih sredstava plaćanja, pa tako izaziva odgovarajuće promjene nivoa deviznog kursa.Međunarodno kretanje kapitala ima stabilizirajuće i destabilizirajuće efekte.Špekulantske transakcije mogu znatno modifikovati normalno funkcionisanje mehanizama finansiranja deficita.U sistemu papirnog standarda uticaji deficita i suficita platnog bilansa na kretanje kratkoročnog kapitala i uticaji špekulacije na njihove odnose su svakako mnogo kompleksniji. Uloga banaka nije se smanjila, bez obzira što je izražena tendencija relativnog opadanja učešća klasičnog zajmovnog kapitala u ukupnim međunarodnim kretanjima kapitala.Poslovne banke obavljaju i dalje značajne funkcije, kako u finansiranju tekućih transakcija u tokovima međunarodnog kapitala, tako i u međunarodnim ekonomskim odnosima.Poslovno bankarstvo se razvija u multinacionalno i time preuzima sve više poslova u finansiranju izvoza i uvoza, u međunarodnom platnom prometu, zatim u garancijama, emisijama obveznica, finansiranju projekata i pružanju drugih usluga.

3. Pojmovno određenje i klasifikacija investicija

Investicije su novčana ulaganja u cilju obavljanja neke djelatnosti i sticanja prihoda. Etimološko porijeklo ove riječi je izvedenica latinskog porijekla riječi IN=u i VESTIRE=zaodjenuti, kojoj se u ekonomskoj literaturi daje značenje ulaganja kapitala u neki biznis, firmu i sl., a onaj ko ulaže kapital bi bio investitor ili poduzentnik. Objekti investiranja mogu biti: nepokretnosti (zemljište, zgrade, materijal, oprema, patenti, licence...) vrijednosni papiri neophodni stokovi za normalno funkcionisanje preduzeća intelektualna investiranja (troškovi organizacije i stručnog obrazovanja).

Makroekonomisti ističu da su glavni ekonomski faktori investicija: prihodi, koje investicija stvara, a koji ovise od GNP-a koji određena zemlja ostvaruje u dato vrijeme troškovi investiranja, koji ovise od kamatne stope i fiskalne politike određene zemlje.

Sa mikro aspekta investicije se mogu definisati kao ono ulaganje u sadašnjosti koje, uz prihvatljiv stepen rizika, donosi uvećane učinke u budućnosti. Što se tiče klasifikacije realnih investicija grupišu se prema: osnovnoj namjeni izvorima finansiranja značaju i obuhvatnosti predmetu ulaganja karakteru vlasništva tehničkoj strukturi, karakteru izgradnje razlozima koji determiniraju investiranje problematici utvrđivanja efekata investiranja motivima investiranja itd.Odluka se donosi kada se pojavi određeni zadatak čije rješenje predstavlja realizaciju nekog cilja. U užem smislu proces donošenja odluka bi bio izbor užeg broja alternativa iz mnoštva razmatranih, odnosno donošenje odluke je akt izbora između dvije ili više konkurentnih alternativa usmjerenih ka budućnosti. Prije izbora optimalne alternative, treba imati na umu slijedeće: podsjetiti se na cilj kome se teži imati na umu poslovnu politiku kompanije uporediti namjeravani izbor s kontrolnom listom kriterija donijeti odluku tek nakon diskusije sa svima koji su pomogli pri identifikaciji i provjeri alternativa. Pri donošenju odluke treba se rukovoditi poznatim principom racionalnog ponašanja, tj. zadati cilj ostvariti uz minimalne troškove. Iz tog razloga je za potrebe alternativnog poslovnog (naravno i

5

investicijskog) odlučivanja neophodno uzeti u razmatranje samo utroške i koristi, dok troškovima i koristima nezavisnim od poslovne odluke ne treba dozvoliti da bilo kako utiču na njeno eventualno usvajanje ili odbacivanje. Ukoliko se kod složenih problema odluka donese intuitivno, oslanjajući se samo na „iskustvo i zdrav razum“, mala je vjerovatnoća da će takva odluka biti najbolja. Odlučivanje je veoma kompleksna menadžerska aktivnost koja zahtijeva uz menažersku sposobnost i odgovarajuću informacionu podlogu. Polazište za donošenje prave odluke je poznavanje problema koje treba riješiti i određivanje rješenja tih problema. To zahtijeva od menadžera razmatranje i izbor onih alternativnih smjerova aktivnosti koje su primjerene datom trenutku, a potom slijedi njihova evaluacija da bi se utvrdio optimalni smjer. To se postiže, prije svega, identifikovanjem i kvantifikovanjem posljedica pojedinih alternativa, najčešće kroz procijenjene prilive i odlive novčanih sredstava, diferencijalne prihode i troškove i druge mjerljive vrijednosti i faktore. Aktom donošenja odluke sam proces odlučivanja nije završen. Donesenu odluku treba inkorporirati u sistem drugih poslovnih odluka u preduzeću i provesti, imajući u vidu, prije svega, sveukupne željene ciljeve preduzeća i za njih raspoloživi budžet. Nakon toga slijedi faza kontrole realizacije donesenih odluka koju treba permanentno obavljati, bez obzira na vremenski intenzitet obaveznih kontrolnih izvještaja koji se dostavljaju određenim strukturama u preduzeću. Sve navedene karakteristike procesa donošenja poslovnih odluka važe i u investicijskoprojektnoj aktivnosti. Investicijski projekt znači zaokruženo obuhvatanje programa realizacije nekog društvenog cilja, te je, nerijetko, neophodna i njegova koordinacija u sistemu društvenog plana. Jednom donesena investicijska odluka ima dugoročne konsekvence na poslovanje preduzeća, s obzirom da usmjerava kvalitativno i kvantitativno raspoložive resurse na određene aktivnosti, koje treba da imaju svoju društvenu validnost na tržištu, te je, stoga, prethodno treba sagledati sa mnogobrojnih aspekata (marketing, tehnologija, kapaciteti, budžet itd.). Nivo odlučivanja najčešće je u korelaciji s veličinom investicije. Investicijske odluke se mogu donositi u slučaju kada: projekt nema alternativnog rješenja kada postoji izbor između više projekata naslonjenih na raspoloživu tehnologiju i resurse, ali sa različitim ekonomskim implikacijama kada je izbor neophodno izvršiti između više raspoloživih projekata u uslovima limitiranih resursa. Dobro postavljen informacioni sistem u preduzeću daje šansu menadžerima da svoje investicijske ideje materijalizuju u praksi i izbjegnu loše odluke. 3. Objasniti kauzualnost između ekonomskog rasta, razvoja i investicije Teorijski posmatrano, investicije su generator privrednog razvoja, njegove stope rasta, strukture razvoja i ekonomske stabilnosti, pa teorijski definisana i empirijski potvrđena funkcionalna veza između investicija i ekonomskog rasta i razvoja nije sporna, mada je teško definisati jedinstven oblik takve funkcionalne veze, jer treba imati u vidu da same investicije ne znače rast i razvoj. One su, zapravo, samo jedna dominantna varijabla, koja se mora uzeti u obzir pri analizi faktora rasta i razvoja na mikro i makro nivou, jer se najčešće polazi od pretpostavke da viša stopa investicija znači višu stopu rasta. Investiranje ne može bezgranično ubrzavati ekonomski rast iz različitih razloga: u odsustvu tehnološkog progresa mogućnosti investiranja su ograničene samo na obnovu, a neto investicije su jednake nuli granična tačka poslije koje rast investiranja ne vodi ubrzanju ekonomskog rasta, odnosno efikasnost investiranja uzjednačena s nulom nastaje kada se porast kapitalnog koeficijenta izjednači sa tempom rasta stope investicija kada se granični investicijski učinak izjednači s kamatnom stopom tada optimalni obim investicija osigurava maksimalni rast. Ekonomski rast se može ubrzavati promjenom strukture investicija i proizvodnje, što se može ostvariti uvozom tehnologije, kapitala i preduzetništva i njihovim usmjeravanjem u propulzivne grane ili promjenom strukture investicija u korist grana s većim tehnološkim progresom. 4. Investiciona politika u funkciji efikasnijeg investiranja Dva su glavna razloga za kreiranje investicijske politike: prvi, pomaže investitoru da što realnije definiše investicijske ciljeve nakon što sagleda karakteristike tržišta i rizika investiranja; drugi, kreira standard na osnovu kojeg će se suditi o uspješnosti performansi investicijskog menadžera. Temelji investicijske politike proizilaze iz same funkcije investicija te se ona u teoriji razmatra sa različitih aspekata. Najčešće se polazi od pretpostavke da investicijska politika i investicije predstavljaju, prije svega, izraz razvojne politike kojom se usmjerava i kontroliše realni razvoj preduzeća. Investicijska politika u sebi imanentno uključuje određena ulaganja u cilju ostvarenja odgovarajućih ciljeva u budućnosti s obzirom da, kao što je već pomenuto, investicije nisu ništa drugo nego sadašnja ulaganja radi ostvarivanja budućih efekata. Za razliku od finansijske politike koja se odnosi na veličinu i strukturu ulaganja i njihove izvore, investicijska politika se odnosi na ulaganje u neposrednu ekonomsku ili neekonomsku aktivnost radi sticanja budućih koristi. Uspješna investicijska politika podrazumijeva sinhronizovano djelovanje vlade, poslovnih ljudi, i bankarskog sistema u zemlji u cilju realizacije većih projekata, ali i minimiziranje uvijek prisutnih konlikata koji prate investicijsku aktivnost. Svaku investicijsku politiku determinišu različiti faktori koji mogu biti i izvan dometa uticaja donosilaca investicijskih odluka, a od njih su najintezivniji sljedeći: • • • • Tržište od kojeg počinje formiranje razvojne i investicijske politike može biti stimulirajućeg ali i limitirajućeg

6

dejstva na investicijsku politiku, Finansijski potencijal preduzeća determiniše, u krajnjoj liniji, domete investicijskopolitičkih odluka, što može biti, donekle, poboljšano eksternim finansijskim izvorima, Tehnologija podrazumjeva tehnološka rješenja koja podrazumjeva optimum inicijalnog investiranja i što niže troškove eksploatacije projekta i Ekonomski razvoj zemlje je faktor koji investicijska politika svakog preduzeća mora imati u vidu bez obzira da li će on djelovati stimulativno ili destimulativno. U procesu kreiranja i vođenja investicijske politike uputno je pridržavati se određenih načela: Usklađenost s bazičnim ciljevima društva kao cjeline Usklađenost s bazičnim ciljevima preduzeća Potpuna konzistentnost s razvojnom politikom preduzeća Istraživanja, kao osnova za kreiranje i vođenje investicijseke politike Objektivnost u odlučivanju o najpovoljnijim investicijskim rješenjima Usklađenost s politikom rasta životnog standarda zaposlenih zahtjeva kompromis između dugoročnih i kratkoročnih ciljeva zaposlenih u preduzeću, vodeći računa o ekonomskoj ali i o socijalnoj komponenti. U procesu njenog definisanja potrebno je utvrditi i teorijske i praktične granice njenog kretanja. Teorijski su te granice investicijski minimum koji osigurava stagnantnu privredu, odnosno preduzeće karakteristično za vrijeme ekonomskih poremećaja. Krajnja donja granica inv. politike u preduzeću je nivo zamjene. Maksimum investicija podrazumjeva niži ili viši nivo redukcije potrošnje u korist investicija te sposobne ljude koji će realizovati investicije. Optimum investicija je prvenstveno ovisan od definisanih ciljeva ekonomske politike kao što su brži ekonomski rast, veća zaposlenost, visoka potrošnja. Optimum investiranja se posmatra različito od zemlje do zemlje i može biti fokusiran na jedan ili više navedenih ciljeva. U nekim slučajevima se može govoriti i o prekomjernom investiranju iznad maksimuma ili neuspješnim investicijama. Praktične granice inv. politike su vezane, prije svega, za konkretne uslove privređivanja kao što su : mogućnosti plasmana, mogućnost finansiranja, tehnološke granice veličine kapaciteta, granice profitabiliteta, limiti likvidnosti,itd. 5. Mikro i makro aspekt upravljanja investicijama Investiranje je izraz jednog specifičnog razvojnog koncepta. Kao bitnu pretpostavku razvoja koja se ostvaruje u uslovima oskudnih resursa i ograničenih razvojnih mogućnosti, uz rizik i neizvjesnost, investiranje, u pravilu, karakteriše: kompleksnost, dugotrajnost, dugoročnost, uticaj vremenske komponente. To zahtjeva detaljnu analizu investicijske ideje u skladu s ciljevima definisanim razvojnom i investicijskom politikom. Investicijski menadžment u finansijskim investicijama , poznat i kao portfolio menadžment, proces je kojim se upravlja novcem i kao takav on „može biti: 1) aktivan ili pasivan „) koristiti implicitne i eksplicitne procedure i 3) relativno kontrolisan ili nekontrolisan. U realnim investicijama je to kontinuiran proces karakteristične dimenzije upravljanja organizacija rada čitavog niza učesnika i koordinacija rada tih učesnika. Investiranje, kao strategijsko ulaganje kapitala, igra, danas više nego ikad, odlučujuću ulogu u poslovanju preduzeća te je stoga, neophodno u procesu upravljanja investicijama raspolagati podacima prije sve o investicijama koje su strateško-razvojnog karaktera i o investicijama neophodnim za ekspanziju preduzeća, Dodatnim investicijama koje bi se mogle realizovati u narednom kraćem razdoblju, Troškovima krupnih projekata realizovanih ranije Nivou ušteda koji obezbjeđuju buduće investiranje Kako će namjeravana investicija poboljšati sliku preduzeća itd. Sveobuhvatno upravljanje investicijama treba danas da ima u vidu, prije svega, investiranje kao ciklični proces i kao jedan široko obuhvatni koncept ekonomskih aktivnosti. Proces upravljanja finansijskim investicijama je takođe kontinuiran. Nakon investiranja portfolio se nadograđuje prema potrebama investitora, a proces upravljanja portfolijom se odvija kroz više etapa: Kreiranje i povremena nadogradnja inv. politike, tj. definisanje vrsta rizika koje je invesititor spreman prihvatiti i investicijskih ciljeva i ograničenja koja određuje investicijsku strategiju Proučavanje finansijskih i ekonomskih uslova i predviđanje budućih trendova Implementacija investicijske strategije i definisanje načina alociranja sredstava za različite klase aktive ili različite hartije od vrijednosti i Kontinuirano nadgledanje portfolija i naglašavanje investicijskih ciljeva s uslovima finansijskog tržišta i utvrđenom investicijskom politikom.Upravljanje investicijama u makro kontekstu prate karakteristični problemi, kao npr. pitanje „koliko investirati“, što se vodi na veličinu izdvajanja iz nacionalnog dohotka za investicije. Prekomjerno, kao i suboptimalno investiranje , nisu poželjni iz razloga koji su dobro poznati u teoriji o investicijama pa optimum investiranja treba tražiti u interakciji raspoloživog izdvajanja iz dohotka uz korektivno angažovanje eksternih izvora, vremena efektuiranja investicija i dostignutog nivoa razvijenosti zemlje. Drugo pitanje „gdje i kako investirati“ je posebno aktuelizirano u posljednje vrijeme revizijom starijih modela razvoja, orijentacijom na visoke stope rasta i oslanjanjem na globalne, a ne na „svoje“ lokalne resurse. Upravljanje investicijama na makro nivou se najbolje može realizovati ako se posmatra iz tri ugla. a) granski aspekt b) unutrašnji aspekt, međunarodni aspekt c) faktorski aspekt i ciljni aspekt Danas sve više preovladava mišljenje o povezivanju ciljnog , tritorijalnog i granskog upravljanja investicijama. Ciljno upravljanje investicijama, ustvari, upravljanje je na bazi projekta i ono mora imati odgovarajuće mjesto u

7

sistemu upravljanja investicijama te, uz koherentno i odgovorno planiranje, osigurati neophodnu stvaralačku cjelinu razvoja i povezati njegove granske i prostorne aspekte. Projektni pristup kao svjesno usmjeravanje investicija, vremenom je ostvario nužan metodološki prilaz u evaluaciji ne samo individualne nego i društvene validnosti investicija. 6. Vremenska preferencija kapitala u ekonomskim investicijama Savremeno projektno planiranje podrazumjeva angažovanje kapitala uglavnom na duži vremenski period, pri čemu su novčani tokovi projekta odvojeni manjim ili većim intervalima vremena, a vremenski raspored koristi i troškova, svakako, različito utiče na efikasnost pojedinih projektnih prijedloga. Izuzetni su slučajevi u kojim je vijek nekog projekta veoma kratak tako da se vremenski raspored projektnih učinaka može u potpunosti zapostaviti u procesu realizacije investiciono projektne odluke. Ukupna efikasnost projekata ovisit će naročito od ostvarenog prinosa na angažovana sredstva u vremenu te dužine vremenskog perioda investiranja i eksploatacije projekta. Naime, sigurno da će investitor u projekt s većom efikasnošću u bližoj budućnosti preferirati projektima s takvim rasporedom efekata koji su vremenski udaljeni od početka projektnog ciklusa, odnosno da će rentabilitet projekta ovisiti, dobrim dijelom, od vremenkog rasporeda koristi i troškova odnosno rezultata. Na ovoj postavci se zasniva cjelokupan koncept vremenske preferencije kapitala u projektnom planiranju kao i proces diskontovanja , odnsono svođenja efekata iz različitih vremena trajanja projekta na određeni trenutak. To su, uz rizik i neizvjesnost, osnove savremene ekonomike investicija i osnova poduzetničke ekonomije uopšte. Iz takve postavke da se 1$ danas više preferira nego 1$ u budućnosti proizilazi i vremenska vrijednost kapitala, što znači da ekonomski subjekt više cijeni kapitalno dobro u sadašnjosti nego u nominalnom iznosu u budućnosti iz više razloga, kao što su „proizvodnost novca“, tj. veća mogućnost da se sadašnji kapital uveća u budućnosti(kamate,dividende i sl), neizvjesnost i rizik u budućnosti inflacija itd. U elementarnoj udžbeničkoj formi iz ekonomike investicija, pri eksplikaciji vremenskih preferencija kapitala u nekom projektu, polazi se od pretpostavke da taj projekt u godinama trajanja 0, 1, 2, 3.....n donosi rezultate. Uz pretpostavku da su ti rezultati jednaki, tj. === u svakoj godini donosilac odluke, naravno, preferirat će efekte u godini 0 ili u njoj bližim godinama, s obzirom na nikakav ili manji rizik, mogućnost ranijeg reinvesta raspoloživog kapitala itd. Ali, ukoliko je sasvim je logično da će investitor preferirati rezultate kao i u prethodnom slučaju, a ukoliko je pod izvjesnim uslovima, tj. ukoliko u efekti u tim godinama donose više koristi, investitor može preferirati i efekte iz daljih godina eksploatacije projekta, ovisno od njihove vrijednosti.

4. Značaj koncepta diskontovanja u ekonomici investiranja

Uloga diskontovanja u procesu planiranja investicija se zasniva na ideji kapitalizaciji sredstava te može poslužitit i za utvrđivanje neke socijalane mjere projektnog učinka. Koncept diskontovanja kao tehnika svođenja novčanih tokova projekta na isti vremenski period, zasniva se ekonomici vremena s obzirom da je vrijeme istovremeno i trošak i rezultat sam po sebi. Logika ovog koncepta je da se kroz uključivanje vremenske komponente u ekonomski račun omogući donosiocu projekte odluke da što realnije koncipira svoju poslovnu i razvojnu politiku u okviru projekta i minimizira rizik i neizvjesnost, s obzirom da 1$ raspoloživ danas i 1$ raspoloživ kroz 10 godina čine dvije različite ekonomske vrijednosti. Koncept diskontovanja se dakle zasniva na vremenskoj preferenciji novca jer se kroz nju prevrednovanjem stvaraju mogućnosti za komparabilnost projektnih vrijednosti u različitim vremenskim razdobljima. Imanentna logika ovog koncepta je da je vrijeme bitan faktor u poslovnoj ekonomiji zbog čega treba preferirati dolar danas u odnosu na dolar u budućnosti, kako zbog njihove kvantitativne tako i kvalitativne neekvivalentnosti. 8.Problematika izbora izbora diskontne stope Bez obzira što su u izračunavanju diskontne stope mogući različiti pristupi, u ovom poslu treba voditti o mnogobrojnim fakorima, kao što su: * značaj projekta za lokalnu, regionalnu privredu na nivou zemlje * visina kametne stope na domaćem i inostranom tržištu * razvojna i investiciona politika donosioca investicione odluke * finansijska situacija investitora i mogućnosti samofinansiranja projekta * prinosi na osnovu drugih raspoloživih investicijskih mogućnosti * stopa inflacije u zemlji * rizik i meizvjesnost itd. Međutim, bez obzira na tošto je diskontna stopa bitan upravljački instrument i kritičan parametar u ekonomskoj evaluaciji projekta i što njena visina utiče na odluku: koji i koliko projekata bi se mogli prihvatiti kao ekonomski racionalni u budućnosti, ona se ipak ponekad utvrđuje paušalno ili bez odgovarajućeg argumentarija. S obzirom da ne postoji normativna diskontna stopa, najčešće je njena visina ovisna od subjektivne pretpostavke projektnog evaluatora, donosioca investicione odluke s ciljem da posluži kao podatak u metematičkom procesu diskontovanja ili se ona posmatra kao standardna stopa profitabilnosti ili kao stopa koja treba da mjeri troškove kapitala itd. Efikasnost kao opšti kriterij u procesu investiranja Efikasnost investiranja odnosno donja granica rentabiliteta investicije, suštinski je kriterij u procesu

8

vrednovanja i donošenja investicionih odluka. Etimološki se „efikasnost“ može definisati kao pozitivno stanje između očekivanja ili rezultata (output) kao očekivanih ili ostvarenih ciljeva te uloženih resursa (inputa) za taj output, uz značajan limit da se pri tome ne pogoršaju zbog određene ciljne efikasnosti, preostali uslovi (npr,okolina). Ekonomska efikasnost u skladu s tim bila racionalna svrsishodna upotreba rijetkih resursa (dobara) u cilju zadovoljavanja potreba i zavisna je od cijena ekonomskih faktora. Profitabilitet projekta kao kriterij za donošenje investicijske odluke Osnovni cilj svakog projekta u najvećem broju slučajeva je profit na investirani kapital čime se stvaraju dodatna sredstva za nova investiranja i nove projekte. Projekt će biti aktiviran samo onda ako odgovarajuća stopa profita premašuje kamatnu stopu odcnosno cijenu kapitala. Optimalno korištenje kapitala je najčešće ono investiranje koje pruža izgleda na veći profit u odnosu na bilo koju raspoloživu upotrebu tog kapitala. Menadžment svakog preduzeća je odgovoran da provjereni kapital kanališe u najracionalnija investiranja odnosno da izabere najefikasnije (najprofitabilnije) ulaganje kapitala te da održava takav potencijalni profit što duže vremena. Takođe, mendžment bi morao imati što tačniju sliku kretanja profita u cijelom živatnom vijeku projekta jer investicione odluke mogu biti opravdane samo preko budućih efekata. Pri tome je bitno obratiti pažnju na činjenicu da neki projekt može pokazivati zadovoljavajuću stopu profita u dugom periodu a drugi opet,pokazivati veću stopu profita u kraćem perodu. Slična je situacija i ukoliko dva ili više projekata pokazuju istu stopu dobiti na uloženi kapital. Oportunitetni troškovi kao kriterij alokacije kapitala u procesu investiranja Koncept alternativnih ili oportunitetnih troškova kapitala kao jedan od najznačajnijih koncepata ekonomske analize ima u vidu činjenicu da se svako ulaganje kapitala vrši uvijek po cijeni žrtve alternativnihmogućnosti za korištenje istogkapitala u druge svrhe. Oportunitetni troškovi (izgubljena dobit usljed nepoduzimanja nekog projekta ili troškovi koji nastaju nečinjenjem) kao ekonomski kriterij za klasifikaciju projekta,na ekonomski opravdane i one čija je stopa prinosa na investicije niska određuju vremensku vrijednost novca i jednaki su propuštenoj dobiti koja bi se mogla realizovati u preduzeću korištenjem sadašnje monetarne jedinice dolara tokom godine. Oportunitetni troškovi nekog projekta sadržeu sebi eksplicitne i implicitne troškove. Eksplicitni troškovi (operativni troškovi, zakupnine, troškovi rada, amortizacija itd.) odgovaraju knjigovodstvenim troškovima projekta i kao takvi su relativno mjerljivi. Implicitni troškovi su težemjerljivi i nisu vezani za knjigovodstvene evidencije i teže se uočavaju.

5. Preleminarna evaluacija investicionih projekata

U preliminarnu evaluaciju investicijskih projekata možemo svrstati slijedeće metode:Povrat na investicije (ROI) Prosječna stopa povrata (ARR) Kapitalni koeficijenti (K), (e), (Km) i (Mke) Metoda maksimalnog profita (Mf) Metoda prosječnog profita (Pf) Marginalna efikasnost kapitala (MEC) Koeficijent rentabilne investicije (Kr).

Povrat na investicije se izražava stopom povrata koji kompanija može zaraditi od kapitala koji je u nju investiran. Prednost koncepta povrata na investicije su, prije svega, u činjenici da se u fokusu investicione analize nalazi profit na sveukupni kapital kompanije, investicione aktivnosti su veoma sinhronizovane u okviru pojedinih kompanijskih odjeljenja te je i osječaj odgovornosti zaposlenih za uspjeh na veoma visokom nivou. Nedostaci ovog investicionog poslovnog koncepta su u poteškoćama obezbjeđenja adekvatnih informacija o budućim investicionim zadacima u kompleksnoj širini investicionog programa, moguća nefleksibilnost stope povrata kao univerzalnog, prihvaćenog mjernog alata za mjerenje uspjeha kompanije, zanemarivanje dinamike budućih novčanih tokova, u odsustvu procesa diskontovanja itd. Prosječna stopa povrata ili računovodstvena stopa povrata ili metoda proste stope prinosa, jedna je od najstarijih evaluacionih tehnika vrednovanja investicionih projekata, odnosno kvaliteta investiranja u preduzeću. U opštoj formi ARR mjeri odnos godišnjeg očekivanog neto dohotka projekta i prosječnog investiranja. ARR ima od prednosti evidentnu jednostavnost i može služiti kao vodič u procesu evaluiranja, pogotovo relativno kraćih projekata jer omogućava automatsko prihvatanje ili odbijanje projekta, ovisno od nivoa izračunate vrijednosti u odnosu na usvojenu ciljnu stopu povrata. Osim toga, ovom metodom se mogu i rangirati projekti prema efektima koje pružaju. Ova metoda ima i neke nedostatke, kao što su: 1. ARR je zasnovana na knjigovodstvenim konvencijama koje se često razlikuju od zemlje do zemlje, što dovodi u pitanje izračunavanje stvarnog profitabiliteta projekta, 2. Ne uzimanje u obzir vremenske preferencije novca, 3. Defavorizovanje cash flow projekta, 4. Dileme u izračunavanju profita, 5. Problem izbora zerprezentativne godine i u tom slučaju zanemarivanje ukupnog korisnog vijeka projekta itd. Postoje različite vrste kapitalnih

9

koeficijenata, a prevladavaju termini: kapitalni koeficijent, koeficijent efektivnosti, marginalni koeficijent efikasnosti itd., koji imaju određenu primjenu, pogotovo u ekonomskim analizama zemalja u razvoju. Efikasnost investicija može se izraziti odnosom sume investicionih sredstava (I) i efekata (E) investicije. Ovaj ekonomski parametar u literaturi se najčešće naziva prosječnim kapitalnim koeficijentom. Recipročni izraz kapitalnog koeficijenta jeste koeficijent efektivnosti koji predstavlja odnos efekata investicija i veličine investicija i kao takav omogućava komparaciju različitih investicionih mogućnosti granski i regionalno. Efikasnost investivija se može izraziti i putem marginalnog kapitalnog koeficijenta koji predstavlja odnos priraštaja investicija (I) i prirast efekata (E) od tih investicija. Marginalni kapitalni koeficijent ukazuje u koje se vremenu posmatrana investicija kroz ostvarene efekte u potpunosti reprodukuje. Recipročan izraz marginalnog kapitalnog koeficijenta je marginalni koeficijent efektivnosti ili investicioni učinak. Metoda maksimalnog profita je modifikovana metoda ARR. Ona se sastoji u tome da se stavi u odnos iznos največeg godišnjeg profita i inicijalne investicije. Efikasniji je onaj projekat kod kojeg je stopa maksimalnog profita veća. Pretpostavke za primjenu metode maksimalnog profita su: 1. Projekti koji se kompariraju treba da imaju približno jednaku distribuciju po godinama života projekta i 2. Projekti koji se kompariraju treba da su barem približnog vijeka trajanja. Metoda prosječnog profita upoređuje ukupan profit u toku vijeka projekta s inicijalnom veličinom investicije. Ova metoda se često koristi, u nešto izmjenjenoj varijanti, kao preliminarna metoda u savremenoj njemačkoj praksi. Polazi se od pretpostavke da investicijski projekti vežu za sebe različito visoki kapital pa se pokušava staviti u odnos investicijski profit prije kamata i inicijalni investicijski ulog. Zbog svojih slabosti i ova metoda se može koristiti samo kao preliminarna metoda u investicionim proračunima. Još jedan od preliminarnih kriterija za donošenje investicionih odluka je i marginalna efikasnost kapitala. Ona stavlja u omjer ukupnu korist od projekta i ukupne troškove projekta. Sve dok je MEC>1 isplati se investirati u određeni investicioni projekt po ovoj metodi. Koeficijent rentabiliteta investicije ili prosječna stopa rentabiliteta dobija se kao rezultat odnosa razlike ukupnih koristi i troškova i investicionog troška projekta. Razumljivo da je atraktivniji onaj projekat gdje je koeficijent rentabiliteta veći, a ako je on ravan nuli efikasnost investiranja je na granici, odnosno projekt ne obezbjeđuje reinvest kapitala. U suptini, pri ovoj metodi se smatra da je povoljniji onaj investicijski projekt u kome je prosječna stpa rentabiliteta veća, a u pravilu se isplati investirati ako je koeficijent rentabiliteta veći od kamatne stope.

6. Prosječna stopa povrata (ARR)

Prosječna stopa povrata ili računovodstvena stopa povrata ili metoda proste stope prinosa, jedna je od najstarijih evaluacionih tehnika vrednovanja investicionih projekata, odnosno kvaliteta investiranja u preduzeću. U opštoj formi ARR mjeri odnos godišnjeg očekivanog neto dohotka projekta i prosječnog investiranja tj.: ARR = Ćesto se ARR dobija i prostim odnosom profita u normalnoj godini proizvodnje s punim kapacitetom s izvršenim investiranjem u osnovna i obrtna sredstva u određenom periodu. Sam način izračunavanja ARR prilično je raznolik, međutim treba uglavnom riješiti dvije krupne dileme i to:

1. Kako utvrditi profit, tj.kako formirati finansijski rezultat investicije za potrebe projektnogplaniranja i 2. Koju veličinu koristiti kao ukupan obim ulaganja u poslovna sredstva u projektu.

Što se tiče prve dileme, neophodno je u projektnom planiranju najprije se opredijeliti za određeno vrijeme u kojem se utvrđuje rentabilitet. U drugoj fazi potrebno je riješiti problem tretmena pojedinih stavki rashoda projekta, npr.kako i u kojem obimu u projekat uključiti troškove amortizacije. Treba zatim definisati vrijeme otpisa pojedinih investicionih troškova i problema rezidualne vrijednosti u vijeku projekta. Što se tiče kamata i poreza, uglavnom je prihvaćeno stanovište da se profit projekta utvrđuje poslije oporezivanja bez odbijanja kamata na kredite. Što se druge dileme tiče, ovisno o već prihvaćenog koncepta kreiranja profita, koncepta obračuna i i svrhe projektnih istraživanja, u projektni račun se mogu uključiti inicijalne investicije, prosječni godišnji investicioni troškovi i ukupne prosječne investicije za vijek projekta. ARR ima od prednosti evidentnu jednostavnost i može služiti kao vodič u procesu evaluiranja, pogotovo relativno kraćih projekata jer omogućava automatsko prihvatanje ili odbijanje projekta, ovisno od nivoa izračunate vrijednosti u odnosu na usvojenu ciljnu stopu povrata. Osim toga, ovom metodom se mogu i rangirati projekti prema efektima koje pružaju. Ova metoda ima i neke nedostatke, kao što su: 1. ARR je zasnovana na knjigovodstvenim konvencijama koje se često razlikuju od zemlje do zemlje, što dovodi u pitanje izračunavanje stvarnog profitabiliteta projekta, 2. Ne uzimanje u obzir vremenske preferencije novca, 3. Defavorizovanje cash flow

10

projekta, 4. Dileme u izračunavanju profita, 5. Problem izbora zerprezentativne godine i u tom slučaju zanemarivanje ukupnog korisnog vijeka projekta itd. Zbog toga se ARR u savremenim investicionim istraživanjima može koristiti: kao pomoćna metoda u evaluaciji manjih projekata, kod kratkoročnih investiranja, u uslovima samofinansiranja projekta, pri obračunu profitabilnosti ukupnog investicionog troška kada tokom životnog vijeka produkta bruto profiti i troškovi neznatno variraju, pri preliminarnom vrednovanju nekog projekta, te u slučajevima nedovoljnog broja informacija u procesu projektovanja i projektnim analizama. Neke od navedenih nedostataka ARR metode pokušalo se ispraviti tzv.metodom punog povrata. Ona se temelji na utvrđivanju vremena potrebnog za puni povrat uloženog kapitala u neki projekat ukoliko se radi o pojedinačnim projektima, odnosno iznalaženju najkraćeg perioda povrata ukoliko se radi o vrednovanju više projekata. Prosječna stopa povrata ili računovodstvena stopa povrata ili metoda proste stope prinosa, jedna je od najstarijih evaluacionih tehnika vrednovanja investicionih projekata, odnosno kvaliteta investiranja u preduzeću. U opštoj formi ARR mjeri odnos godišnjeg očekivanog neto dohotka projekta i prosječnog investiranja tj.: ARR = Ćesto se ARR dobija i prostim odnosom profita u normalnoj godini proizvodnje s punim kapacitetom s izvršenim investiranjem u osnovna i obrtna sredstva u određenom periodu. Sam način izračunavanja ARR prilično je raznolik, međutim treba uglavnom riješiti dvije krupne dileme i to: 1. Kako utvrditi profit, tj.kako formirati finansijski rezultat investicije za potrebe projektnog planiranja i 2. Koju veličinu koristiti kao ukupan obim ulaganja u poslovna sredstva u projektu. Što se tiče prve dileme, neophodno je u projektnom planiranju najprije se opredijeliti za određeno vrijeme u kojem se utvrđuje rentabilitet. U drugoj fazi potrebno je riješiti problem tretmena pojedinih stavki rashoda projekta, npr.kako i u kojem obimu u projekat uključiti troškove amortizacije. Treba zatim definisati vrijeme otpisa pojedinih investicionih troškova i problema rezidualne vrijednosti u vijeku projekta. Što se tiče kamata i poreza, uglavnom je prihvaćeno stanovište da se profit projekta utvrđuje poslije oporezivanja bez odbijanja kamata na kredite. Što se druge dileme tiče, ovisno o već prihvaćenog koncepta kreiranja profita, koncepta obračuna i i svrhe projektnih istraživanja, u projektni račun se mogu uključiti inicijalne investicije, prosječni godišnji investicioni troškovi i ukupne prosječne investicije za vijek projekta. ARR ima od prednosti evidentnu jednostavnost i može služiti kao vodič u procesu evaluiranja, pogotovo relativno kraćih projekata jer omogućava automatsko prihvatanje ili odbijanje projekta, ovisno od nivoa izračunate vrijednosti u odnosu na usvojenu ciljnu stopu povrata. Osim toga, ovom metodom se mogu i rangirati projekti prema efektima koje pružaju. Ova metoda ima i neke nedostatke, kao što su: 1. ARR je zasnovana na knjigovodstvenim konvencijama koje se često razlikuju od zemlje do zemlje, što dovodi u pitanje izračunavanje stvarnog profitabiliteta projekta, 2. Ne uzimanje u obzir vremenske preferencije novca, 3. Defavorizovanje cash flow projekta, 4. Dileme u izračunavanju profita, 5. Problem izbora zerprezentativne godine i u tom slučaju zanemarivanje ukupnog korisnog vijeka projekta itd. Zbog toga se ARR u savremenim investicionim istraživanjima može koristiti: kao pomoćna metoda u evaluaciji manjih projekata, kod kratkoročnih investiranja, u uslovima samofinansiranja projekta, pri obračunu profitabilnosti ukupnog investicionog troška kada tokom životnog vijeka projukta bruto profiti i troškovi neznatno variraju, pri preliminarnom vrednovanju nekog projekta, te u slučajevima nedovoljnog broja informacija u procesu projektovanja i projektnim analizama. Neke od navedenih nedostataka ARR metode pokušalo se ispraviti tzv.metodom punog povrata. Ona se temelji na utvrđivanju vremena potrebnog za puni povrat uloženog kapitala u neki projekat ukoliko se radi o pojedinačnim projektima, odnosno iznalaženju najkraćeg perioda povrata ukoliko se radi o vrednovanju više projekata.

7. Kapitalni koeficijent

Postoje različite vrste kapitalnih koeficijenata, a prevladavaju termini: kapitalni koeficijent, koeficijent efektivnosti, marginalni koeficijent efikasnosti itd., koji imaju određenu primjenu, pogotovo u ekonomskim analizama zemalja u razvoju. Efikasnost investicija može se izraziti odnosom sume investicionih sredstava (I) i efekata (E) investicije. Ovaj ekonomski parametar u literaturi se najčešće naziva prosječnim kapitalnim koeficijentom: K = I/E. Ovaj kapitalni koeficijent pokazuje koliko monetarnih jedinica investcija otpada na monetarnu jedinicu efekata iz te investicije. U savremenim investicijskim istraživanjima i praksi razvijenih zemalja ovaj kapitalni koeficijent se rjeđe upotrebljava s obzirom na znatan broj nedostataka kao što su: davanje prednosti investicijama koje daju efekte u kratkom roku, zapostavljanje dugoročnih efekata investiranja, davanje prednost manje produktivnim niskokapitalnim projiktima, ne uzimanje u obzir sekundarnih efekata itd. I pored navedenih nedostataka ovaj kapitalni koeficijent je dosta prisutan u investcionim analizama nedovoljno razvijenih zemalja usljed toga što je kapiral na tim prostorima dosta

11

oskudan faktor. Recipročni izraz kapitalnog koeficijenta: e = E/I jeste koeficijent efektivnosti koji predstavlja odnos efekata investicija i veličine investicija i kao takav omogućava komparaciju različitih investicionih mogućnosti granski i regionalno. Efikasnost investivija se može izraziti i putem marginalnog kapitalnog koeficijenta koji predstavlja odnos priraštaja investicija (I) i prirast efekata (E) od tih investicija: = ∆I/∆E. Marginalni kapitalni koeficijent ukazuje u koje se vremenu posmatrana investicija kroz ostvarene efekte u potpunosti reprodukuje. Efikasnija je ona investicija čiji je marginalni kapitalni koeficijent manji. Ovaj kriterij se najčešće primjenjuje kod investiranja u rakonstrukciju, modernizaciju ili proširenje proizvodnih objekata. Recipročan izraz marginalnog kapitalnog koeficijenta je marginalni koeficijent efektivnosti ili investicioni učinak. To je jedan od važnijih kriterija u investicionim odlukama s obzirom da svaki poduzetnik ima za cilj povećanje rentabiliteta dodatnog kapitala. On ne mjeri efekat ukupnih investicija u neko projekat, odnosno ne mjeri uštede koje daje ukupna suma investicija već mjeri samo dodatne uštede u eksploatacionim troškovima, koje su posljedica dodatne investicije u kapitalni intenzivniju varijantu u odnosu na varijantu koje je manje kapitalno intenzivna za istu vrstu proizvodnje.

8. Metode maksimalnog profita Metoda maksimalnog profita je modifikovana metoda ARR. Ona se sastoji u tome da se stavi u odnos iznos najvećeg godišnjeg profita i inicijalne investicije. Kao referentna godina je ona sa maksimalnim profitom. Efikasniji projekat jeste onaj projekat čija je stopa maksimalnog profita veća. Ova metoda se može algebarski izraziti:

gdje su: Pretpostavke za primjenu metode maksimalnog profita, makar i kao pomoćne metode u investicionim analizama, su: Projekti koji se kompariraju treba da imaju približno jednaku distribuciju po godinama života projekta i Projekti koji se kompariraju treba da su približnog vijeka trajanja.

9. Metode prosječnog profita

Slabosti ove metode su: Ona daje prednost projektima sa većim prosječnim profitom bez obzira na distribuciju profita po godinama u toku vijeka projekta, Eliminiše projekte sa naizgled manjim profitom, mada njegov ukupan profit usljed povoljnijeg rasporeda po godinama, može da bude znatno veći, Kao i kod ostalih tradicionalnih metoda ne vodi se računa o mogućnosti reinvesta profita i naravno vremenskoj vrijednosti novca.Ova metoda se često koristi, u nešto izmijenjenoj verziji, kao preliminarna metoda u savremenoj njemačkoj praksi. Polazi se od pretpostavke da investicijski projekti vežu za sebe različito visoki kapital pa se pokušava staviti u odnos investicijski profit prije kamata i inicijalni investicijski ulog. Tako se dobija relativni kriterij za preliminarne investicijske analize:Zavisno od dužine investiranja, u račun se može uzeti i prosječna investicijska vrijednost što ne mijenja ništa u komparaciji relativnih prednosti projekta.

10. Marginalna efikasnost kapitala

Jedan od preliminarnih kriterija za donošenje investicijskih odluka je i marginalna ekifasnost kapitala

gdje su: MEC – marginalna efikasnost kapitala B – koristi projekta C – troškovi projekta

Sve dok je MEC>1 isplati se investirati u određeni investicijski projekat po ovoj metodi.

11. Koeficijent rentabilnost investicija

Koeficijent rentabiliteta investicije(prosječna stopa rentabiliteta) se koristi kao mjerilo efikasnosti projekta u investicionoj praksi. Dobija se kao rezultat odnosa razlike ukupnih koristi i troškova i investicionog troška projekta, tj. Gdje su: -koeficijent rentabiliteta investicije ,B -ukupne koristi projekta, C -ukupni troškovi projekta, I -investicioni troškovi projekta. Atraktivniji je onaj projekt gdje je koeficijent rentabiliteta veći, a ako je on ravan nuli efikasnost investiranja je na granici, odnosno projekt ne obebjeđuje reinvest kapitala.Pri ovoj metodi se smatra da je povoljniji onaj investicioni projekt u kome je prosječna stopa rentabilnosti veća,a

12

isplati se investirati ako je koeficijent rentabiliteta() veći od kamatne stope, tj. >K% Za njenu dosljednu primjenu u preduzećima bi trebalo definisati normu rentabiliteta ili kritični koeficijent rentabilnosti.Slabosti ove metode su brojne: nedefinisami ekonomski vijek projekta, problem izbora reprezentativne godine u kojoj će se izvoditi ekonomski račun, i što je karakteristika svih nediskontnih metoda, zanemarivanje vremenske preferencije novca.

12. Metode budžetiranja kapitala i njihova primjena u procesu evaluacije investicijskih projekata

U njegovoj savremenoj interpretaciji, budžetiranje kapitala bi obukvatilo investicione odluke koje se odnose na ulaganja u fiksnu imovinu(osnovna sredstva).U tom kontekstu, izraz capital bi se odnosio na fiksnu imovinu koja se koristi u proizvodnji dok bi izraz budget predstavljao detaljno projektovane izlaze(inflows) i ulaze(outflows) za vrijeme nekog budućeg perioda,odnosno plan za alokaciju ograničenih resursa.Capital Budget ,prema tome, jeste šema planiranih troškova za fiksnu imovinu,a Capital Budgeting bi bio ukupan proces analize projekta i odlučivanja koje od njih uključiti u Capital Budget. Budžetiranje projekta predstavlja proces predviđanja sredstava neophodnih za njegovu realizaciju,odnosno proces analiziranja potencijalnih kapitalnih troškova i donošenja odluke o investicijama koje će firma preuzeti. Odluke budžetiranja kapitala su vjerovatno najvažnije odluke koje investicioni menadžer donosi jer zahtjevaju od firme da: 1. 2. 3. 4. Determiniše trošak projekta Procijeni očekivani cash inflows projekta i rizike cash flow-a Utvrdi odgovarajući trošak kapitala za diskontovanje cash flow-a Determiniše sumu sadašnjih vrijednosti očekivanog cash flow-a. U investicijskoj literaturi se pristup budžetiranja razmatra kao budžetiranje „odozgo na dole“,pri čemu se kompletan projekt izbudžetira na taj način što se dekonponuje na specifične zadatke koji predstavljaju podprojekte, nakon čega niži upravljački slojevi nastave dalje dekompoziciju na radne operacije i budžetiranje „odozdo na gore“, pri čemu se identifikuju osnovni projektni zadaci. Na proces budžetiranja kapitala utiče mnogo faktora koji ga čine veoma.Efekti odluka budžetiranja kapitala su veoma bitni s obzirom da su to dugoročne odluke koje moraju biti zasnovane i na dugoročnim prognozama.Naime,ako preduzeće investira previše ono može napraviti suviše velike troškove bez odgovarajućih efekata,a ako ne investira dovoljno ono može sa zastarjelim kapacitetima i tehnologijom postati nekonkurentno ili izgubiti svoj udio na određenom tržištu.Proračun vremena je takođe bitan aspekt budžetiranja kapitala s obzirom da investicioni kapital treba biti dostupan na vrijeme.Dugoročne investicije treba planirati unaprijed u skladu sa tražnjom proizvoda ukoliko se namjerava održati ili povećati nivo prodaje. Efektivni Capital Budgeting može poboljšati proračun vremena i kvalitet novonabavljene fiksne imovine.Veće investicione nabavke fabrika,opreme ili proizvodnih linija treba ranije definisati.Ranije predviđeni rast tražnje i sinhronizovano investiranje u fiksnu imovinu,u cilju ekspanzije proizvodnje,omogućava preduzeću da izađe u susret očekivanoj tražnji. Budžetiranje kapitala je važno zato što za ekspanziju kapitalne imovine i rast prodaje u preduzeću treba brižljivo planirati i kapitalne resurse te utvrditi obim finansiranja na period od više godina,tj. osigurati dovoljno kapitala u tu svrhu u dugoročnom periodu. Važan aspekt procesa budžetiranja kapitala je i njegova naknadna kontrolna funkcija koja podrazumijeva komparaciju ostvarenih i očekivanih rezultata projekta te objašnjenja uzroka eventualnih razlika.Mnoge kompanije traže od svojih operativnih dijelova da rade mjesečne izvještaje u periodu od 6 mjeseci od početka investiranja i kvartalne izvještaje sve dok projektni rezultati ne ispune očekivanja. S toga naknadna kontrola može imati više namjena: • Poboljšanje prognoze projektnih rezultata jer,kada su donosioci investicionih odluka primorani da kompariraju svoje prognoze s ostvarenim rezultatima projekta,postoje izgledi da se te prognoze poboljšaju s obzirom da ljudi sve rade bolje ukoliko se zna da je to podvrgnuto nekoj kontroli Poboljšanje projektovanja s obzirom da treba imati u vidu i činjenicu da kada su investicioni menadžer ili njegov tim dali prognozu realizacije određenog investicionog projekta oni su na taj način stavili svoj ugled u pitanje,pa će i njihovi podređeni u investicionom procesu nastojati da ostvare ili pak poboljšaju prognozirane rezultate.Naknadna kontrola nije jednostavan proces s obzirom da je svaki element prognoze cash flow-a nesiguran u manjem ili većem obimu,što otežava samo kontrolu kao i obrazloženje eventualno neostvarenih prognoza.

13

13. Metoda perioda povrata

Metoda perioda povrata(engl. pay off or pay back) u literaturi je poznata i kao, period otplate,period nadoknade,period amortizacije..i predstavlja vrijeme u kome se investicioni ulog vraća investitoru u potpunosti.Ona se definiše kao broj godinapotrebnih da se investirani iznos u određeni projekt izjednači s iznosom koji će generirati investicija nakon njene tržišnepotvrde.Period povrata,dakle, mjeri potrebno vrijeme da bi investicija proizvela dovoljno vlastitog cash flow-a za pokriće inicijalnog investicionog uloga.To se može izraziti jednačinom: Gdje su: I-inicijalna vrijednost investicije, P-rok otplate, CF-godišnji neto cash flow Ukoliko je riječ o pojedinačnom projektu on je prihvatljiv ako je p gdje je kritični rok otplate. Pri definisanju najdužeg prihvatljivog perioda povrata,donosilac investicione odluke bi trebalo da se pridržava određenih principa,kao što su:ovaj period ne može biti duži od vijeka projekta,što je tehnički progres brži ovaj period treba da je kreći,ovaj period preferira projekt sa bržim povratom kapitala,ovaj period veliku pažnju obraća na likvidnost firme itd.Osim toga, investicija je naravno efikasnija što je kraći period povrata. Metoda perioda povrata,dakle ne mjeri rentabilitet investiranja u projekt već mjeri vrijeme u kome će projekt opterećivati donosioca investicione odluke.Pomenuta formulacija perioda povrata, ovisno o tome da li se radi o novim ili dodatnim ulaganjima, može se matematski izraziti: , odnosno Gdje je: t-period povrata, a svi ostali simboli su objašnjeni u gornjoj formuli.

14. Neto sadašnja vrijednost

Metoda neto sadašnje vrijednosti je jedna od najvažnijih metoda za ocjenu efikasnosti investicionih projekata.Ona spada u savremene Capital Budgeting metode koje se danas najčešće primjenjuju u projektnom planiranju.Korištenje ove metode zahtijeva skicu relevantnih priliva i odliva gotovine i tabelu složenih kamata. U osnovi, metoda NPV projekta se zasniva na razlici zbira svih diskontovanih godišnjih efekata investicije(tj.koristi minus troškovi bez amortizacije) u toku određenog perioda efektuiranja uz datu diskontnu stopu i očekivane sadašnje vrijednosti inicijalnog iznosa investicije, ili matematski napisano: NPV=B -CImajući u vidu već spomenutu definiciju NPV, uz dati uslov da se kapital ulaže odjedanput, proizlazi da je : , razlika - se može obilježiti sa . Ukoliko se u račun uključi i rezidualna vrijednost (), onda se na ovu gornju formulu na kraju samo ta rezidualna vrijednost sabere.

15. Prednosti i slabosti neto sadašnje vrijednosti

Navjeća prednost NPV metode, jeste što uzima u obzir preferenciju vremena u čitavom viijeku projekta, što pod određenim uslovima daje zadovoljavajuće rezultate. Ona je otklonila mnoge nedostatke tradicionalnih metoda, već dugo vremena se primjenjuje kao jedan od najvažnijih kriterija pri donošenju investicionih odluka. NPV se moće koristiti i kao veoma pogodan i prakičan instument u procesu evaluiranja projekata. Osim toga, ona nalazi svoju primjenu i u drugim analitičkim procesima kao što je akvizicija. NPV ima i jedno veoma važno svojstvo – svojstvo aditivnosti (NPV različitih projekata se može sumirati) NPV(A,B,C) = NPV (A)+NPV (B) +NPV (C). Pravilo koje smatra da ipravan odgovor za sve investicione odluke glasi „izračunajte sadašnju vrijednost iz svake pojedinačne moguće odluke. Tada uvijek odaberite onu investiciju koja daje maksimalnu sadašnju vrijednost.“. metoda NPV je posebno primjenjiva u slučajevima sukcesivnog investiranja kapitala u neki projekt. Manje ili više uočljive, lošije strane su: Subjektivizam u prognozi budućih veličina projekta Zanemarivanje strukture koristi i troškova u jedinici vremena Nedovoljno vođenje računa o iznosu potrebnog investicionog kapitala Nedovoljna pogodnost u uslovima kada se radi o izboru više investicionih alternativa Ona ne može biti odlučujući selektivni kriteriji za procjenu ekonomske efikasnosti projekta već može poslužiti samo kao indikator opravdanosti investiranja.Najveća slabost NPV metode se ogleda u problematici subjektivnog izbora individualne diskontne stope. Izbor stope diskonta je, ovisan od niza relevantnih faktora čiju jačinu i intenzitet je veoma teško kvatificirati. Individualna diskontna stopa treba da bude mjera „normalnog profita“. Smatra se da bi ona trebala da bude viša od kamatne stope s obzirom na veći rizik kod ulaganja u odnosu na ukamaćivanje. Pored problema s diskontnom stopom u procesu projektnog planiranja odavno je uočeno i da NPV metoda ne vodi dovoljno računa ni o dužini aktivizacionog perioda investicije,

14

pomenuti treba da ova metoda ne vodi mnogo računa ni o ukupnom obimu kapitala, kako u inicijalno investicionom tako i u eksplotacionom vremenskom periodu.

16. Interna stopa povrata

Interna stopa povrata (internal rate of return – IRR) ili interna stopa prinosa, jeste intefralna i relativna mjera kvaliteta investiranja koja se pri evaluaciji investicija koja se pri evaluaciji investicija definiše kao ona diskontna stopa pri kojoj se izjednačavaju inicijalna vrijednost investicije i sadašnja vrijednost razlike budućih koristi i troškova projekta, drukčije rečeno to je ona diskontna stopa koja NPV projekta svodi na nulu. Kod IRR nepoznata diskontna stopa koja treba da izjednaći investiciona sredstva i efekte svedene na NPV. Ta diskontna stopa je ustvari IRR investicionog projekta. Izraz IRR, kako navodi, prvi je upotrijebio K. Boulding 1935.godine. IRR se zasniva na pretpostvaci da se novčani tokovi reinvestirani kao interna stopa povrata. Ukoliko se analiziraju projekti koji su međusobno vezani, IRR se može dovesti do rezultata koji nije konzistentan s rezultatom dobivenim na osnovu primjene metode NPV. Iz definicije IRR roizilazi da se ona može definisati i kao diskontna stopa pri kojoj je razlika između ukupnih diskontovanih prihoda i troškova jednaka ukupnom iznosu inicijalne vrijednosti investicionog projekta.

Kada diskontna stpa i raste počev od nule, sadašnja vrijednost opada i pozitivna je za i < io , a negativna i>io. Kada je i=io neto sadašnja vrijednost je nula, projekt će biti prihvačen ako je i ≤ io. Problem kod IRR je da dva međusobno isključiva projekta ne mogu biti prihvaćena zajedno , kod projekata koji nisu uzajamno isključivi jasno je das je opravdaniji onaj koji ima višu IRR iznad zadane norme efektivnosti, odnsono alternativne upotrebe kapitala. IRR metoda se upotrebljava samo kod ocjene redosljeda investiranja u međusobno neisključive investicione projekte. Ukoliko je riječ o projektima s anuitetnim jedakim godišnjim tokom, odnosno o projektima kod kojih se ulaganje vrši u jednom trenutku, a investicija treb da donese n jedakih prinosa. Kod projekta s neujednačenim godišnjim novačnim tokom, odnosno kod projekta gdje se ulaganje vrši u jednom trenutku ili u više godina, a prinos od investicije nije konstantan po godinama, utvrđivanje IRR je znatno komplikovanije. Ovdje se mora primijeniti tzv. metoda pokušaja i greške.

17. Portfolio investicije

Portfolio investicije podrazumijevaju davanje zajmova ili kupovinu hartija od vrijednosti do nivoa koji investitoru ne daje pravo odlučivanja i kontrole nad subjektima u koje je uložio kapital.Portfolio investicije su u direktnoj vezi sa razvojem finansijskih tržišta i odgovarajućih instrumenata.Naime, razvojem institucija i instrumentarija finansijkog tržišta stvoreni su uslovi u kojima investitori, koji ne žele da mnogo rizikuju, mogu da smanje i raspodijele rizik tako što će u svom posjedu, u ukupnom iznosu novca i vrijednosnih papira, više držati u hartijama od vrijednosti. Inače, portfolio investicije u praksi zauzimaju središnje mjesto po rizičnosti i nalaze se između nižeg rizika i prinosa na bankarske depozite i zajmove i višeg rizika i prinosa na kapital koji je direktno uložen u vlasnički kontrolisano preduzeće.Rukovodeći se logikom manjinskog ulaganja u veći broj pravilno odabranih preduzeća vrši se smanjenje raspodjela rizika.Na taj način se očekuje da će ukupan prinos na investirani kapital, dividenda i povećanje vrednosti deonica, premašiti prinos od poslovanja u obliku depozita ili zajma. S obzirom da portfolio investicije nose relativno manji rizik, to je ovaj oblik investiranja privlačan i za neke institucionalne investitore, kao što su penzioni i zdravstveni fondovi.Ovi institucionalni investitori su vrlo značajni subjekti na domaćem i međunarodnom tržištu kapitala.S obzirom na prirodu njihovog poslovanja, veoma su zainteresovani da na duži rok sačuvaju i uvećaju realnu vrijednost svoga kapitala i zbog toga su spremni da putem portfolio investicija ulažu kapital na duži rok, upravo zato što ove investicije nose manji rizik. Razvoj multinacionalnih preduzeća i banaka sa uporednim razvojem finansijskih tržišta, doprinio je povećanju značaja portfolio investicija.Naime, iako je smanjenje rizika kod ovih investicija u principu bilo moguće držanjem samo domaćih hartija od vrijednosti, onda nema sumnje da je još veća mogućnost za smanjenje rizika ako postoji širi izbor tržišta i hartija od vrijednosti.To znači da postoji mogućnost investiranja u širi izbor inostranih hartija od vrijednosti, što pruža šanse za veće smanjenje rizika. U istom smjeru i multinacionalna preduzeća koja posluju na većem broju tržišta, imaju potrebu da se obezbijede od rizika za uloženi kapital, što im prisustvo na brojnim tržištima omogućava međunarodnu raspodjelu ukupnog novca i kapitala, odnosno ulaganja u profitabilne projekte i poslove.Ulaganje novca i kapitala u vrijednosne papire, koji su izraženi u različitim valutama, kao i stalno

15

prilagođavanje toj politici, jeste način obezbeđenja od rizika promjene deviznih kurseva koji sa sobom nosi međunarodno poslovanje. Dobri privrednici znaju da što je veća mogućnost i širina ulaganja, to će i prinos biti stabilniji a rizik smanjen.Empirijske analize su pokazale da ukoliko se ulaganja vrše kupovinom inostranih hartija od vrijednosti u većem broju, rizik se znatno smanjuje. Dionice multinacionalnih kompanija i korporacija, nisu manje rizične nego što su to domaće hartije od vrijednosti.Ta činjenica ukazuje da investitor svoj problem ne može da riješi samo kupovinom dionica multinacionalnih preduzeća, iako ova preduzeća po prirodi stvari vrše međunarodno smanjenje svoga rizika.Šta više pokazalo se da dionice multinacionalnih preduzeća i korporacija imaju veću osetljivost u odnosu na kretanje berzanskog indeksa svoje matične zemlje nego na finansijska tržišta zemalja u kojima posluju. Manji investitori koji pojedinačno nastupaju- imaju mogućnost posrednog portfolio investiranja.To se ostvaruje putem ulaganja kapitala u neki međunarodno decentralizovan fond.Ti fondovi mogu biti: 1.globalni,koji investiraju u zemlje u cijelom svijetu, 2.međunarodni, koji investiraju samo u inostranstvu, 3.regionalni, koji investiraju u određeno područije 4. fondovi za pojedinačne zemlje. Za međunarodnu privredu važni su trgovinski i finansijski odnosi među nacionalnim privredama, kao i uticaj međunarodne trgovine i finansija na raspodelu proizvodnje, prihoda i bogatstva po svetu i među državama. Poslednjih godina, međunarodnu ekonomiju sve više zaokuplja jedno pitanje: kakvi će biti rezultati nacionalnih privreda danas, kada je skoro čitav svijet sjedinjen u jedno globalno tržište? Kao rezultat promjena u ekonomskoj politici i tehnologiji, privrede koje su nekada bile podijeljene visokim transportnim troškovima i veštačkim barijerama u trgovini i finansijama sada su povezane sve gušćom mrežom ekonomske međuzavisnosti. Ova prava pravcata ekonomska revolucija, izvedena u toku poslednjih 15 godina, sručila se na nas tako iznenada da se temeljno grananje njenog uticaja na rast, raspodelu prihoda i bogatstva i modele ponašanja u svetskoj trgovini i finansijama tek nazire. Najuočljivije obeležje nove svjetske privrede jeste sve veća vezanost između visoko i nisko razvijenih zemalja. Uostalom, visoko razvijene privrede Evrope, Japana i Sjedinjenih Država bile su u znatnoj mjeri povezane trgovinskim tokovima još 60-ih. Velika novina tekućeg vijeka je mjera u kojoj su siromašne nacije svijeta postale dio globalnog sistema trgovanja, finansija i proizvodnje, prije kao partneri i igrači na tržištu nego kao kolonijalni podanici. Za poklonike globalizacije, ovakav razvoj obećava veće dobiti od trgovine i brži rast za ova oba dijela svijeta podijeljena visinom dohotka. Za skeptike, integracija bogatih i siromašnih obećava sve veću nejednakost kod prvih i veću dislokaciju kod drugih. Nacionalne privrede se sve više integrišu u četiri fundamentalna područja – trgovinu, finansije, proizvodnju i rastuću mrežu ugovora i institucija. Veća trgovinska povezanost je jasna: gotovo svake godine od Drugog svetskog rata, međunarodna trgovina rasla je brže od globalne proizvodnje, rezultirajući u većem učešću izvoza i uvoza u GDP-u praktično svake zemlje na svetu. Poslednjih 15 godina, finansijski tokovi preko državnih granica rasli su brže od trgovinskih. Direktne strane investicije (u kojima inostrani kapital dobija kontrolni paket u preduzeću) posebno su rasle brže nego ukupni tokovi kapitala. Oštar rast direktnih stranih investicija podvlači ogromnu i sve veću ulogu multinacionalnih korporacija u globalnoj trgovini, a naročito u globalnoj proizvodnji. Kao što su stručnjaci, poput Pitera Dikena (Peter Dicken), pokazali, uz opadajuće transportne i komunikacione troškove, moguće je "podijeliti vriednosni lanac" proizvodnje. Različite faze proizvodnog procesa jednog artikla mogu se odvijati u različitim dijelovima svijeta, u zavisnosti od komparativnih prednosti alternativnih proizvodnih mijesta. Čipovi i folije poluprovodnika na koje se oni nanose mogu se dizajnirati u Sjedinjenim Državama; sastavljati u Maleziji; a krajnji proizvodi testirati u Singapuru, odakle se mogu slati po cijelom svijetu. Ovi tokovi preko granica često se odvijaju unutar iste multinacionalne kompanije. Činjenica koja zapanjuje u tokovima međunarodne trgovine jeste procejna da se trećina robne trgovine zapravo sastoji od prometa među filijalama jedne kompanije, nasuprot transakcijama među različitim izvoznicima i uvoznicima. Četvrti bitan aspekt globalizacije je sve veća harmonizacija među privrednim institucijama. Dio toga je stvar imitacije. Većina zemalja u razvoju je, sticanjem nezavisnosti nakon Drugog svetskog rata, izabrala netržišne strategije razvoja. Ti modeli razvoja, kojima je rukovodila država, propali su 80-ih godina, usledio je masovan prelazak ka tržišno zasnovanom rastu, sa vodećom ulogom privatnog sektora. Nakon čiste imitacije, međutim, znatno su porasle obaveze po međunarodnim ugovorima koji se tiču trgovine, investicione politike, poreske politike, prava intelektualne svojine, bankarske supervizije, konvertibilnosti valuta, politike inostranih investicija, pa čak i kontrole podmićivanja. Rastuća mreža ugovora povezuje države u zajednicu multilateralnim obavezama (kao što je grupa G-77, koju čine 132 zemlje članice), regionalnim obavezama (Evropska unija i drugi trgovinski blokovi) i bilateralnim obavezama (na primer, dvonacionalni poreski ugovori između SAD i tuceta drugih vlada). -direktne inostrane investicije Direktne investicije u inostranstvu definišu se kao oblik ulaganja u određeno preduzeće, kojim se stiče vlasnička kontrola nad njim.Osnovni smisao ove definicije kao i ovog oblika međunarodnog kretanja kapitala

16

nalazimo u težnji da, ako je ulaganje u jedno preduzeće najrizičniji oblik ulaganja, onda je bolje da se ostvari i pravo poslovnog odlučivanja u preduzeću.Direktne investicije predstavljaju najrizičniji oblik međunarodnog kretanja kapitala, ali i pored toga one doživljavaju izuzetan razvoj i ekspanziju.To je verovatno logika poznate poslovne maksime da uz veći rizik ide i mogućnost veće zarade.Ta zarada može da se ostvaruje u različitim oblicima, zbog čega i ima mnogo motiva za direktne inostrane investicije. Ako su inostrane direktne investicije definisane kao oblik međunarodnog kretanja kapitala, u kojima je prisutan element kontrole u preduzeću u kojem je uložen kapital, onda se može reći da su strane direktne investicije od većeg značaja od običnog međunarodnog kretanja kapitala. Činjenica je da su multinacionalne kompanije i korporacije uticale na ekspanziju direktnih investicija.Direktne inostrane investicije, potiču iz pet najrazvijenijih zemalja:SAD,Japan, Nemačka, Francuska i V.Britanija,oko 68 % od čega veći deo odlazi u druge razvijene zemlje. Objašnjenje motivacije za direktna inostrana ulaganja, nalazimo u teoriji multinacionalnog preduzeća.Jedan dio te teorije objašnjava lokaciju kontrolisanih zavisnih preduzeća, dok drugi dio te teorije objašnjava motive direktnog ulaganja u inostranstvu, putem ostvarivanja koristi kroz internacionalizaciju.Prvi dio teorije o lokaciji počiva na tome da multinacionalne korporacije imaju ekonomske motive da proizvodnju lociraju upravo u mestu gde ima sirovina i energije ili jeftinije i stručne radne snage. Koristi od internacionalizacije ima više.Postoje transakcije između dijelova multinacionalnog preduzeća u raznim zemljama.Pri tome je proizvod jedne zavisne firme ulazni input druge , dok se tehnologija razvijena u jednom preduzeću , koje pripada multinacionalnoj kompaniji, koristi bez problema u drugom.Transfer tehnologije donosi konkretne prednosti . Tehnologija se u raznim vidovima-planovi, projekti, licence i sl. može prodavati nezavisnim preduzećima, pri čemu je nezavisno da li će se ona adekvatno zaštititi i naplatiti.Zbog toga se vlasnici tehnologije radije odlučuju da je sami eksploatišu, otvarajući sopstvena preduzeća po svijetu.Time multinacionalna kompanija, putem decentralizovanog ulaganja kapitala u mnoštvo novih preduzeća, smanjuje i svoj rizik. Analiza multinacionalnih kompanija pokazuje da pri odlučivanju o poslovanju u inostranstvu, kompanije imaju pet vrsta strateških motiva.Dok jedni žele da obezbijede tržište putem investiranja, drugi žele da obezbijede sirovine i energiju, odnosno da ih eksploatišu u svojim firmama.Treći pak,žele da povećaju stepen efikasnosti svoje proizvodnje, dislocirajući je u zemlju gde je moguća veća produktivnost.Neki žele da pribave znanje i tehnologiju, a neki da obezbede političku stabilnost za svoje poslovanje, locirajući svoja preduzeća u zemlje gde je stabilna pravna država. Druga grupa, tzv.subjektivističkih motiva, ima četiri vrste. -jednom će poziv sa uglednog mjesta iz inostranstva biti povod za odluku u ulaganju, -drugi put se odluka donosi usled straha od gubitka tržišta, -u trećem slučaju odluka nastaje po principu” kud svi tu i ja“, -četvrti razlog za ulaganje u inostranstvu jeste jak pritisak inostrane konkurencije na domaće tržište. Među ekonomskim motivima direktnog investiranja u inostranstvu na ovom mjestu su motivi koji proizilaze iz prednosti tržišta robe i faktora proizvodnje. Koristeći tržišne prednosti, multinacionalna kompanija može da razvije konkurentske prednosti koje proizilaze iz:ekonomije obima, marketinga, i menadžment iskustva, nadmoćne tehnologije, finansijske snage i različitih proizvoda. Koristi od ekonomije od ekonomije obima ostvaruju se u proizvodnji, marketingu, finansijama, razvoju, transportu i nabavci.Multinacionalna kompanija zbog svoje veličine-dobra je osnova za realizaciju efekata ekonomije obima.Marketing i menadžment iskustvo odnosi se na sposobnost obavljanja ovih poslovnih funkcija u velikim preduzećima.Tehnološka prednost podrazumijeva naučne kvalifikacije za primjenu novih tehnologija.Multinacionalne kompanije su po, pravilu kreatori novih tehnologija koje mogu da realizuju kroz sopstvenu proizvodnju širom svijeta.Finansijska snaga multinacionalnih kompanija proizilazi iz sposobnosti da smanje rizik ulaganja i rizik izvora sredstava, jer imaju niše troškove pribavljanja kapitala nego klasična preduzeća. Prema tome, direktna inostrana ulaganja su oblik međunarodnih kretanja kapitala čije dimenzije zavise od ponude iz sektora multinacionalnih preduzeća.Njihovi motivi su znatno širi od onih motiva kojima se inspirišu međunarodna kretanja kapitala. Tražnja do sada nije bila ograničavajući faktor, već vlade mnogih zemalja ulaze u međusobnu nelojalnu konkurenciju, dajući stranim preduzećima povoljnije uslove poslovanja nego domaćim.

18. Primjer direktne inostrane investicije u Gračanici u 2005.god.

Zahvaljujući organizaciji USAID, realizovana je jedna od značajnijih direktnih inostranih investicija uloženih u Gračanici u 2005 god. formiranje Kancelarije za jačanje lokalnog ekonomskog razvoja. Budžet projekta je iznosio 153.610 €.Glavni korisnici predloženog projekta su građani Opštine Gračanica koji žele da realizuju ideju za pokretanje sopstvenog posla, koji imaju znanje, ali ne i dovoljno novca.Svi oni kojima je potrebna

17

bilo koja vrsta pomoći pri osnivanju radnji, preduzeća, zadruga, udruženja, oni koji žele da povećaju nivo kvaliteta svog znanja, obučenosti i svoje djelatnosti. Osnovni zadatak Kancelarije za jačanje ekonomskog razvoja je taj da se na što bolji način uz pomoć edukativnog programa, savjeta, informacija, obaveštenja podigne nivo obučenosti i kvaliteta postojeće proizvodnje, kao i da se pomogne početnicima da na što bolji način realizuju svoje ideje.Dakle, bitan momenat je taj da bi ovakva vrsta kancelarije služila prije svega za informisanje, savjetovanje i promovisanje-osnivanja radnji i preduzeća, davala obavještenja o slobodnom zemljištu za izgradnju poslovnih objekata i slobodnom poslovnom prostoru, obaveštenja o građanskim i urbanističkim uslovima za izgradnju poslovnih objekata, pružanje pomoći u iznalaženju i korišćenju sredstava za razvoj preduzetništva, organizovanje promotivne i obrazovne podrške preduzetnicima. Po statističkim podacima službe Opština Gračanica ima oko 1.500 registrovanih malih i srednjih preduzeća i oko 3.000 radnji koje posluju sa više ili manje uspeha i svjedoci smo svakog dana da je veliko interesovanje kod ljudi za otvaranjem novih poslovnih objekata sa raznoraznim djelatnostima i potrebe za jačanjem već postojećih.Najveće interesovanje za otvarnje proizvodnih pogona je kod onih koji su ostali bez posla u periodu tranzicije i prestruktuiranja društvenih preduzeća.Svjedoci smo i njihove neobavještenosti, neorganizovanosti, bojažljivosti, vidno ispoljenog poslovnog rizika, nesigurnosti, slabe obučenosti. Nepostojanje ovakve vrste kancelarije ima za posledicu nedovoljnu obučenost, informisanost i organizovanost preduzetnika kako onih koji tek žele zasnovati delatnost tako i onih koji posluju s više ili manje uspeha.Put do realizacije njihovih planova je nepotrebno dug i što je najvažnije obezbeđenje i korišćenje sredstava za razvoj preduzetništva je otežan i neizvestan. Pored toga što je Opština Gračanica izrasla u jednu od najdinamičnijih privrednih opština Bosne I Hercegovine uz pomoć raznih institucija, postoji želja da ta dinamika bude još bolja i brža da na ovim prostorima što prije i u što većem broju dođe do promjena koje će građanima da donesu opšti boljitak.Smatra se da će se pozitivan efekat ogledati u većem broju otvorenih radnji, malih i srednjih preduzeća, koja će uspješno poslovati, veće upošljavanje nezaposlenih, veća obučenost i informisanost, uvođenje novih tehnologija i standarda, poboljšanje kvaliteta proizvoda, bolja organizovanost, bolja iskorištenost uloženih sredstava, donacija i kredita, a krajnji cilj je jačanje privrede u cjelini. Jedna od alternativa koja je imala približne funkcije kao Kancelarija za jačanje ekonomskog razvoja je postojeće Udruženje poslodavaca-privrednika koje funkcioniše u okviru privrede i društvene djelatnosti Opštine Gračanica, koja je neadekvatno opremljena, informativno skučena i prezatrpana zahtjevima za otvaranje novih radnjih mjesta. Kao i Agencija za privatno poduzetništvo koja se nalazi pri Vladi Tuzlanskog kantona za mala i srednja preduzeća,ovaj projekat je imao veoma pozitivan ishod.U roku od šest mjeseci koliko je bilo potrebno za realizaciju projekta, odnosno oragnizovanje, opremanje Kancelarije za jačanje ekonomskog razvoja i početka rada broj korsnika ovog projekta iznosio je oko 10.367 ljudi. Ovaj broj se odnosi na poduzetnike, članove njihovih porodica, zaposlene i njihove članove porodica, svih onih koji imaju i koji će imati koristi od otvaranja radnje, preduzeća, zapošljavanja, povećanja nivoa proizvodnje, prometa i izvoza.Realizacija ovakvog projekta ne može imati bilo kakve negativne posljedice na bilo kojeg građanina Opštine Gračanica ili bilo kojeg drugog, u toku rada agencije sprovode se odgovarajuće ankete iz kojih se može pratiti uspješnost realizacije projekta pozitivni i eventualno negativni pokazatelji koji se u samom toku rada što hitnije otklanjaju, naravno u zavisnosti od problema.

18

Zaključak

Investicije su novčana ulaganja u cilju obavljanja neke djelatnosti i sticanja prihoda. Etimološko porijeklo ove riječi je izvedenica latinskog porijekla riječi IN=u i VESTIRE=zaodjenuti, kojoj se u ekonomskoj literaturi daje značenje ulaganja kapitala u neki biznis, firmu i sl., a onaj ko ulaže kapital bi bio investitor ili poduzentnik. Objekti investiranja mogu biti: nepokretnosti (zemljište, zgrade, materijal, oprema, patenti, licence...) vrijednosni papiri neophodni stokovi za normalno funkcionisanje preduzeća intelektualna investiranja (troškovi organizacije i stručnog obrazovanja). Direktno inostrano investiranje je komplikovanije i rizičnije od inostranog investiranja u finansijske vrijednosti .Međutim, multinacionalne korporacije igraju odlučujuću ulogu u svetskoj ekonomiji.Motivi za ovo investiranje podrazumevaju-političke, ekonomske, konkurentne činioce.Multinacionalne kompanije su često u mogućnosti da izbjegnu velika oporezivanja i imaju pristup na tržišta koja su inače nedostupna domaćim korporacijama. Najjednostavniji način ostvarivanja profita nakon investiranja u drugoj državi je kupovina finansijskih vrijednosti kao što su dionice i akcije neke inostrane kompanije, druga najjednostavnija mogućnost je izvooz u drugu državu ili dobijanje licence od inostrane kompanije.Ove alternative omogućavaju kompaniji da izbjegnu rizike i troškove povezane sa transferom personala, rada na stranom jeziku i saradnje sa drugom kulturom, nabavke zaliha, razvoja tržišta, rada u stranom političkom okruženju i mnoge druge probleme.Međutim, mnoge svjetske kompanije izbegavaju ove rizike direktnim inostranim ulaganjem. Najočigledniji motivi direktnog inostranog ulaganja su politički.Vlade su često ubeđene da je u njihovom najboljem interesu da zabranjuju ili ograničavaju svojim građanima pristup inostranoj robi i uslugama.Inostrane kompanije kojima je ograničeno pravo izvoza, često pronalaze načine da prodru na tržište druge države, sklapajući ugovore o proizvodnji ili sastavljanju proizvoda unutar države-domaćina.Politički motivi za direktno inostrano ulaganje nisu uvek povezani sa izbegavanjem pomenutih ograničenja.Prave multinacionalne kompanije obično nemaju ovih problema, pošto bi njihov odlazak uticao na pojavu velikih gubitaka kod zemlje-domaćina. Ekonomski motivi, takođe, podstiču direktno inostrano ulaganje.Neke kompanije imaju zadovoljavajuću proizvodnju u oblasti razvoja i istraživanja, marketinga, distribucije, finansiranja i proizvodnje, kao rezultat poslovanja po standardima svjetskog tržišta. Konkurentni motivi direktnog inostranog investiranja su usko povezani sa ekonomskim i političkim motivima.Kompanija može direktno investirati u onim slučajevima kada ekonomski i politički činioci nisu potpuno jasni.Ovaj motiv je često u vezi sa osiguranjem od moguće konkurencije. Zaključujemo da se razvijanjem međunarodne saradnje formiralo više vrsta kapitala koje je moguće podeliti na-špekulativna, stabilizirajuća, kompezatorna, po osnovu vremena.Međutim najvažnija podjela je podjela na: 1. međunarodno kretanje kratkoročnog kapitala 2. dugoročnog kapitala 3. direktne strane investicije Kratkoročni kretanje kapitala moguće je posmatrati u relaciji sa novcem i novčanim tržištem.Dugoročno kretanje kapitala podrazumeva finansijski odnos dvije države u kojoj jedna stavlja na raspolaganje ugovorenu količinu sredstava dok se druga obavezuje da primljeni iznos sredstava vrati u određenom vremenu uz odgovarajuću kamatnu stopu. Dugoročno kretanje kapitala obuhvata zajmove, direktne investicije i portfolio investicije.Direktne investicije koje smo naveli kao treću kategoriju podjele međunarodnog kapitala koje predstavljaju međunarodno kretanje dugoročnog kapitala koje je podložno uslovima kontrole koje postavlja zemlja koja investira svoj kapital i ograničenjima koje uvodi zemlja u koju se investira.Transfer znanja i tehnologija predstavlja osnovnu formu u kojoj se vrši direktno inostrano investiranje. Svako finansiranje u sebi nosi jednu dozu rizika.Današnja ekonomija se nalazi u veoma dinamičnom okruženju u kojem je poslovanje bez rizika moguće.Zbog svega ovoga rizike koje donosi finansiranje kao što su fizički, tehnički, politički itd. Moguće je svesti na minimum putem distribucije rizika.

19

Literatura

1. http://hr.wikipedia.org/wiki/Investicija 2. http://www.sig.ba/investiranje.php 3. Literatura: „Međunarodno poslovno finansiranje“, Sandra

Stojadinović i Jelena Kozomara

20