42
1. Državno područje i granice? Državno područje obuhvaća kopnene prostore koji se nalaze u državnim granicama, uključivši rijeke i jezera te otoke. Područje obalne države obuhvaća još i njezine unutrašnje morske vode, arhipelaške vode tzv. "oceanskih arhipelaških država", te njezino teritorijalno more. Državno područje nije dvodimenzionalni prostor i ne obuhvaća samo "površinu" kopna i mora. Ono obuhvaća i podzemlje, uključivši podzemlje morskoga dna, kao i zračni prostor iznad cjelokupnog kopnenog i morskoga područja države. Ipak se svi ti dijelovi državnoga područja ne mogu označiti "državnim teritorijem". Zračni prostor prije je prostor negoli "teritorij" u doslovnom smislu te riječi. Uz to, morski i zračni prostori su akcespriji kopna. Oni ne mogu za sebe biti predmetom stjecanja i otuđenja, ako se ne stekne i ne otuđi odgovarajući prostor kopna. Suverenost države ne očituje se sasvim jednako na njezinu kopnenom, morskom i u zračnom prostoru. Ovdje će se raspravljati o očitovanju te suverenosti ponajprije na kopnenom području države. O vlasti države u njezinu morskom i zračnom prostoru raspravljat će se u sljedećim odjeljcima. Državno područje je prostor na kojemu država vrši svoju vrhovnu vlast i do granica kojega ta vlast dopire. Ono je objekt međunarodnoga prava jer svaka država prema tome pravu uživa tzv. "teritorijalnu suverenost" (teritorijalno vrhovništvo). Pod teritorijalnom suverenošću države može se smatrati skup nadležnosti koje ona uz pomoć svojih organa vrši na svome državnom području. DRŽAVNE GRANICE Granica neke države čini "crtu" koja ju na kopnu dijeli od područja njoj susjednih država. Na moru je to vanjska granica teritorijalnoga mora odnosne države. Ta crta može razgraničiti prostore teritorijalnoga mora između dviju susjednih obalnih država, ili je to krajnja granica državnoga područja na koju se mogu nadovezati vanjski morski pojas i gospodarski pojas ukoliko ih je obalna država proglasila. U tome slučaju na njih se nadovezuje prostor otvorenoga mora. Državne granice često se dijele na "prirodne" i na "umjetne" (vještačke). Prirodna se granica upire na neki prirodni oblik tla, poput rijeke ili planinskoga masiva. Ali usvajanje neke prirodne granice najčešće u praksi dovodi do problema. Ukoliko ona nije obilježena na terenu, takva priroda granica može biti uzrokom ozbiljnih budućih sporova. Brojni međudržavni sporovi

medjunarodno javno pravo

  • Upload
    dado

  • View
    67

  • Download
    5

Embed Size (px)

DESCRIPTION

skripta

Citation preview

1. Dravno podruje i granice?

Dravno podruje obuhvaa kopnene prostore koji se nalaze u dravnim granicama, ukljuivi rijeke i jezera te otoke. Podruje obalne drave obuhvaa jo i njezine unutranje morske vode, arhipelake vode tzv. "oceanskih arhipelakih drava", te njezino teritorijalno more. Dravno podruje nije dvodimenzionalni prostor i ne obuhvaa samo "povrinu" kopna i mora. Ono obuhvaa i podzemlje, ukljuivi podzemlje morskoga dna, kao i zrani prostor iznad cjelokupnog kopnenog i morskoga podruja drave. Ipak se svi ti dijelovi dravnoga podruja ne mogu oznaiti "dravnim teritorijem". Zrani prostor prije je prostor negoli "teritorij" u doslovnom smislu te rijei. Uz to, morski i zrani prostori su akcespriji kopna. Oni ne mogu za sebe biti predmetom stjecanja i otuenja, ako se ne stekne i ne otui odgovarajui prostor kopna. Suverenost drave ne oituje se sasvim jednako na njezinu kopnenom, morskom i u zranom prostoru. Ovdje e se raspravljati o oitovanju te suverenosti ponajprije na kopnenom podruju drave. O vlasti drave u njezinu morskom i zranom prostoru raspravljat e se u sljedeim odjeljcima. Dravno podruje je prostor na kojemu drava vri svoju vrhovnu vlast i do granica kojega ta vlast dopire. Ono je objekt meunarodnoga prava jer svaka drava prema tome pravu uiva tzv. "teritorijalnu suverenost" (teritorijalno vrhovnitvo). Pod teritorijalnom suverenou drave moe se smatrati skup nadlenosti koje ona uz pomo svojih organa vri na svome dravnom podruju.

DRAVNE GRANICEGranica neke drave ini "crtu" koja ju na kopnu dijeli od podruja njoj susjednih drava. Na moru je to vanjska granica teritorijalnoga mora odnosne drave. Ta crta moe razgraniiti prostore teritorijalnoga mora izmeu dviju susjednih obalnih drava, ili je to krajnja granica dravnoga podruja na koju se mogu nadovezati vanjski morski pojas i gospodarski pojas ukoliko ih je obalna drava proglasila. U tome sluaju na njih se nadovezuje prostor otvorenoga mora. Dravne granice esto se dijele na "prirodne" i na "umjetne" (vjetake). Prirodna se granica upire na neki prirodni oblik tla, poput rijeke ili planinskoga masiva. Ali usvajanje neke prirodne granice najee u praksi dovodi do problema. Ukoliko ona nije obiljeena na terenu, takva priroda granica moe biti uzrokom ozbiljnih buduih sporova. Brojni meudravni sporovi te vrste bili su rijeeni mnogo godina nakon usvajanja takve granice nekom meunarodnim .sudskom ili arbitranom presudom. Tek su tim presudama te crte bile konano utvrene. Postupak utvrivanja granica sastoji se od vie faza. Prva faza sastoji se u nastojanju postizanja preciznoga ugovora o granicama u svrhu njihovih demarkacija na terenu. Radi se o politiko-pravnoj operaciji. Ako drave u pitanju nisu u stanju same postii sporazum, one mogu povjeriti nekom meunarodnom arbitranom ili sudskom tijelu zadau da svojom obvezujuom presudom zacrta, bilo itavu granicu, ili samo njezine sporne dijelove. Druga se faza sastoji od demarkacije (zacrtavanja) granice na terenu. Taj se posao moe povjeriti paritetnoj komisiji strunjaka (pravnika, geodeta, geografa i dr). Ta se komisija moe ovlastiti na mala odstupanja od ugovorene crte da bi bolje postavila granicu na terenu.

STJECANJE PODRUJA

Kod stjecanja podruja meunarodno pravo preuzelo je neke izraze i pojmove koji su se u rimskom pravu vezivali za stjecanje vlasnitva i posjeda. Da bi se steklo podruje koje u trenutku stjecanja nije u vlasti niti jedne druge drave (res nullius), trai se ispunjenje uvjeta koji su u rimskome pravu vrijedili za stjecanje posjeda: efektivno vrenje vlasti nad tim podrujem (corpus) i namjera da se ono dri za sebe (animus possidendi). Jednako kao i naini nastanka nove drave, naini stjecanja podruja po postojeim dravama mogu se podijeliti na originarne i na derivativne. Originarni naini su oni kada u trenutku stjecanja podruje u pitanju nije pod vlau bilo koje druge drave (terra nullius). Glavni nain originarnoga stjecanja podruja je okupacija. Da bi bili pravno valjani, ostali naini stjecanja podruja moraju u pravilu biti derivativni. Prijanji se dralac mora na neki nain odrei podruja koje se prenosi na drugu dravu. Glavni nain derivativnoga stjecanja je ustup (cesija). Ustup (cesija) je u praksi najvaniji od svih naina stjecanja podruja. Do cesije dolazi kada neka postojea drava prethodnica ustupa dio svoga podruja nekoj ve postojeoj dravi sljednici. Tim putem se na ustupljenom podruju prenosi suverenost jedne drave na drugu. Ali nemogue je dijelove mora ili zranoga prostora ustupiti drugoj dravi bez ustupanja odgovarajuih dijelova kopnenoga podruja, s obzirom da su oni akcesoriji kopna.

MEUNARODNE RIJEKE I JEZERASve rijeke, kanali (vjetaki prokopi) i jezera, mogu se grubo podijeliti u dvije velike skupine. Nacionalne (ili unutranje) rijeke su one koje od njihova izvora do ua u more ili u drugu veu rijeku protjeu u granicama jedne drave. Zajedno s kanalima i jezerima s istim obiljejem, one ine dio kopnenoga podruja (teritorija) odnosne drave, Ne postoji pravilo opega meunarodnog prava koje bi drugim dravama davalo pravo da brodovi pod njihovom zastavom plove tim rijekama, ili da ih strane drave koriste na bilo koji drugi nain.Meunarodne rijeke su sve one koje razdvajaju podruja dviju drava, ili sukcesivno prolaze kroz vie drava. Neke meunarodne rijeke, poput Save i Dunava, imaju oba ta svojstva.Poradi teritorijalnih promjena neka nacionalna rijeka moe postati meunarodnom. U bivoj Jugoslaviji najvea nacionalna rijeka bila je Sava. Raspadom te drave Sava je postala meunarodnom rijekom koja eka svoje pravno ureenje. Izvire i prolazi kroz Sloveniju, a potom kroz Hrvatsku. Od Siska je plovna, i zatim postaje graninom rijekom izmeu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te malim dijelom izmeu Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine. U donjemu toku protie kroz Srbiju i Crnu Goru i u Beogradu se ulijeva u Dunav. (a) Dunav. Osim u vrijeme ratova, na Dunavu je od 1856. bio na snazi poseban meunarodni reim. Na njegovu plovnom dijelu vrijedilo je naelo slobode plovidbe za trgovake brodove svih drava svijeta.U upravljanju Dunavom, posebice na nekim njegovim sektorima na podruju Rumunjske uzvodno od ua u Crno more, nadlenost je imala Europska dunavska komisija u kojoj su znatan utjecaj imale europske velesile. Meu njima su bile i neke koje nisu imale obalu na Dunavu (Britanija, Francuska i Italija). Ali sve je to danas povijest stara vie od pola stoljea.(b)Rajna. Za tu meunarodnu rijeku jo uvijek se primjenjuje Konvencija iz Mannheima iz 1868, dopunjena najprije Versajskim mirovnim ugovorom iz 1919. (lanci 354- 362), te Konvencijom iz Strasbourga iz 1963.Na Rajni ustvari ne postoji potpuna sloboda plovidbe za brodove pod zastavama nepribrenih drava. Takvi su brodovi neko morali imati ovlatenje za plovidbu neke od pribrenih drava, a danas od Sredinje komisije za plovidbu Rajnom. Kabotaa je rezervirana za dravljane pribrenih drava, te ostalih drava lanica Europske unije. (c)Kanal Rajna-Dunav. Nakon to je u 1986. otvoren plovidbeni kanal izmeu Bamberga i Kelheima u Njemakoj, kojim su konano spojene te dvije najvanije meunarodne rijeke u Europi, plovidba tim kanalom ostala je u potpunoj nadlenosti Njemake, s time da se primjenjuju i propisi Europske unije. Ali se moe oekivati da e Njemaka sklapati dvostrane ugovore s drugim dravama, glavnim korisnicama toga kanala.Meunarodna jezera. Kako smo prije naveli, jezera potpuno okruena podrujem samo jedne drave dio su njezina dravnog teritorija. Ali, poput jezera Lanoux koje se nalazi u Francuskoj, ona mogu biti dijelovima meunarodnoga hidrografskog bazena, i tada su podlona meunarodnom ureenju. Granina jezera nalaze se na granicama dviju ili triju drava. Velika jezera, smjetena izmeu Kanade i Sjedinjenih Drava, u plovnoj su vezi s Atlantskim oceanom preko kanala i rijeke St.Lawrence.Ouvanje okolia na vodenim tokovima. U industrijsko doba vodeni tokovi su osobito postali osjetljivi na oneienje. Uz odlijevanje vode iz kanalizacije u urbanim sredinama, osobito je opasno isputanje iskoritenih voda, kemijskoga otpada i motornih ulja iz tvornica, isputanje farmaceutskoga otpada, te voda kojima se hlade nuklearne elektrane. Kada u rijeci ili jezeru nestane kisika, voda vie ne "die". Biljne i ivotinjske vrste ne mogu se razmnoavati, i ako se nita ne poduzme, vodeni tok u pitanju postaje "mrtvom rijekom" bez ivota. Opasnosti od oneienja vodenih tokova po zdravlje i sigurnost ljudi, po biljni i ivotinjski svijet, tlo, zrak, vodu, pa ak i klimu, krajolik i historijske spomenike, danas su jasne odgovornim vladama u gotovo svim dravama. Osim sprjeavanja, kontrole i smanjenja oneienja, meunarodni instrumenti takoer preporuuju i praenje (monitoring) uvjeta prekograninih tokova, izmjenu podataka, zajednike programe pribrenih drava u te svrhe, i dr.

ZRANI PROSTORSuverenost drava u zranomu prostoru. Pozornost znanosti meunarodnoga prava glede pitanja suverenosti drava u zranomu prostoru javila se tek pronalaskom aviona, tj. letjelica teih od zraka. Baloni, pa i diriabli (cepelini), nisu potakli te rasprave. One su praktino otpoele nakon to su u Sjedinjenim Dravama braa Orwille i Wilburg Wright u prosincu 1903. obavili uspjean let motornom napravom s dvije elise, na udaljenosti od samo 230 metara. Zrakoplovno pravo je stoga nastalo na samome poetku 20. stoljea. Od poetka pa do danas nije bilo nikakve sumnje u potpunu slobodu prelijetanja zranoga prostora iznad otvorenog mora i iznad neprisvojenih dijelova kopna (posebice Antarktika). Glede pravnoga poloaja zranoga prostora iznad podruja svake drave, ukljuujui tu i njezino teritorijalno more, do pred Prvi svjetski rat bilo je nekoliko suprotstavljenih gledita. Sva su bila pod utjecajem pravila iz prava mora, mada su se te analogije primjenjivale na razliite naine.2. Vrste i nacionalna pripadnost zrakoplova. Prema definiciji iz jednoga instrumenta Meunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo (dalje: "ICAO"), zrakoplov (aircraft, aeronef), je "svaki stroj koji se moe odravati u zraku zahvaljujui zranom potisku razliitom od zranoga potiska na zemljinoj povrini". U zrakoplove stoga spadaju avioni, helikopteri i jedrilice, ali ne spadaju naprave koje se kreu povrinom zemlje ili mora uzdignute na zranom jastuku (hoverkrafti ili lebdjelice). Zrakoplov je stoga u pravnomu smislu pojam iri od aviona, i ta dva izraza ne treba uzimati kao sinonime. Ali napose u civilnom zranomu prometu avioni su danas najvanija vrst zrakoplova. Letjelice lake od zraka (balone i diriable tj. cepeline) ovdje ne uzimamo u obzir. 3. Temeljna naela meunarodnoga civilnog zranoga prometa. S obzirom da se, za razliku od plovidbe na moru, meunarodni zrani promet ne obavlja temeljem obiajnih pravila opega meunarodnoga prava, svi su ti propisi ugovorne naravi. Oni su veoma sloeni, s mnogo tehnikih pojedinosti, i nemogue ih je sve ovdje ak i spomenuti, a naroito ne dvostrane ugovore. Navest emo nekoliko temeljnih naela iz te oblasti na kojima se zasniva veina posebnih ugovora. Ve su se na ikakoj konferenciji u studenom 1944. sukobili interesi Sjedinjenih Drava koje su si kroz slobodnu konkurenciju nastojale osigurati privilegiran poloaj u meunarodnom zranomu prometu, te interesi veine ostalih drava koje su se htjele obraniti od amerike nadmoi na tome polju. Raspravljalo se o sljedeih "pet sloboda".4. Povrede zranoga prostora drava. Sovjetski Savez bio je odbio da sudjeluje na ikakoj konferenciji u 1944, i potom se nije ulanio u ICAO. Osim redovitih linija s nekolicinom zranih luka (Moskvom, Lenjingradom, Kijevom), ta zemlja koja je zapremala estinu naeg planeta, iskljuila je itav svoj zrani prostor iz meunarodnog zranoga prometa. Stoga su sve do konca osamdesetih godina zrane linije koje su povezivale Europu s Japanom slijedile rutu preko Indije i Hongkonga, ili su slijedile polarnu rutu. Danas sve te zrane linije prolaze preko Sibira. 5. Sprjeavanje i kanjavanje zloina izvrenih u zrakoplovu. Glede kaznenih djela poinjenih u zrakoplovu u tijeku njegova leta, nastaju mnogi pravni problemi razliiti od onih kada je nedoputeno djelo izvreno na brodu. Pravo mora i jurisdikcija bilo drave zastave broda ili teritorijalne drave za djela poinjena na brodu u luci ili u teritorijalnom moru poiva na opem obiajnomu, a ne na ugovornom pravu. Pitanje sudbenosti glede djela poinjenih na zrakoplovu moe biti veoma sloeno. Teritorijalna drava iznad koje zrakoplov leti imat e tekoa da dade uinka svojoj sudbenosti ako zrakoplov samo prelijee njezino podruje i ne slijee u neku njezinu zranu luku. A kazneno djelo moe biti poinjeno u zrakoplovu u letu preko vie drava, pa i iznad otvorenoga mora, prije nego to se negdje spusti.

SVEMIRSve do 1957. godine vladalo je sveope uvjerenje da zrani prostor drava dopire do neogranienih visina. Samo po sebi to je bilo apsurd, s obzirom na kruenje naega planeta oko svoje osi i oko Sunca. Sve se to izmijenilo 4. listopada 1957, kada je bivi Sovjetski Savez lansirao u Zemljinu orbitu svoj prvi vjetaki satelit "Sputnjik". Niti jedna drava ije je podruje Sputnjik nadlijetao nije Sovjetskom Savezu uloila protest, vjerojatno stoga to sve one nisu smatrale da je njihov zrani prostor bio time povrijeen. Tim prvim inom, kojemu nisu bili potrebni presedani, nastalo je novo stanje u meunarodnom pravu. Zrani prostor iznad podruja drava postao je ogranien. Iznad njega vladala je sloboda lansiranja predmeta u Zemljinu orbitu i izvan nje, za sve koji su to bili u stanju initi. Te djelatnosti trebalo je potom pravno urediti i ograniiti, da ne bi predstavljale prijetnju sigurnosti drava na Zemlji. Djelatnosti u svemiru razvijale su se ubrzano. Nakon 1957, ve je 1961. bio lansiran prvi satelit s ovjekom (Jurijem Gagarinom). Prvi satelit, namijenjen komunikacijama, bio je lansiran u 1958, a prvo iskrcavanje ljudi na Mjesec zbilo se 20. srpnja 1969. Prva naprava koja se mogla viekratno koristiti uspjeno je bila lansirana u 1980. Danas je koritenje satelita za svrhe promatranja, komunikacija (ukljuivi satelitski prijenos TV programa) i navigacije u sveopoj upotrebi.

MEUNARODNO PRAVO MORA U RAZVOJU

More na naemu planetu ini cjelinu iji su svi dijelovi meusobno povezani. Povrina Zemlje preteito je pokrivena morima i oceanima. Dio pod morem ini 70,8%, ili oko 361 milijun kvadratnih kilometara, a kopneni dio samo 29,2%, ili oko 149 milijuna kvadratnih kilometara. Zbog toga odnosa, za razliku od mora, kopno na zemlji ne ini cjelinu. Ono je razdijeljeno na kontinente, vee i manje otoke, otoie i hridi, kojih je svaki dio okruen morem. Tako more razdvaja ljude i narode, ali ih na drugi nain i meusobno pribliava. Transport morem oduvijek je bio jeftiniji, a i slobodniji negoli transport kopnom koje je izdijeljeno dravnim granicama. Od davnina je more igralo veoma znaajnu ulogu u ljudskomu ivotu i u ivotu uope. Prva iva bia nastala su u moru. Klima i vrijeme, ak i kvaliteta zraka koji udiemo, u velikoj su mjeri uvjetovani uzajamnim utjecajem oceana i atmosfere, mada taj fenomen jo nije do kraja prouen. More je oduvijek bilo i znaajan izvor hrane za ljude. 0 plovidbi ljudi i o prijevozu robe morima svjedoe najstariji pisani povijesni izvori. ak i danas, uza sav napredak cestovnih, eljeznikih i zranih komunikacija na kopnu, na svim kontinentima osim Europe veina ovjeanstva naseljava pojas zemlje uz morsku obalu ne udaljeniji od mora od 350 kilometara. ovjeanstvo e naporedo sa svojim porastom, u budunosti jo vie ovisiti o hrani, o sirovinama i energiji koje e koristiti iz mora. Odraz te sve vee ovisnosti ogleda se u najnovijem razvoju prava mora, koje se u razdoblju izmeu 1958. i 1982. iz temelja izmijenilo. 2. Razvoj prava mora do modernoga doba. U razvoju prava mora neprestano su se sukobljavale dvije oprene tendencije: jedna za osiguranjem slobode mora za sve, i druga za proirenjem vlasti drava nad morskim prostorima. U rimskomu pravu more se izjednaavalo sa zrakom i vodom koja tee, pa i s morskom obalom. Budui da je bilo in usu communis, more, poput obale, nije moglo biti predmetom privatnoga vlasnitva. Ali s obzirom da je tada izgledalo da su riblja bogatstva neiscrpna, svatko je na moru mogao loviti ribu. Od tih sloboda ipak su bili iskljueni neprijatelji rimskoga naroda te pirati koji su se smatrali neprijateljima ovjeanstva.4. Prva i druga konferencija UN o pravu mora. Sve do Drugoga svjetskoga rata propisi o pravu mora preteito su se odnosili na morsku povrinu. Vee dubine mora, a napose morsko dno i njegovo podzemlje, bili su izvan dometa ovjeka. S dna mora iskoritavali su se u malome obujmu ljunak, pijesak, biseri, spuve, koljke i koralji. Iz morske vode izdvajala se sol, a veoma rijetko neki metali (magnezijum, brom). U tijeku Drugoga svjetskoga rata porasle su potrebe za naftom. U Venezueli su nalazita nafte dosezala do same obale, pa su buenja vrena i u morskom pliaku. Godine 1942. Venezuela i Britanija sklopile su dvostrani ugovor kojim su meusobno podijelile "podmorski prostor" izvan njihova teritorijalnoga mora u zaljevu Paria u svrhu njegova istraivanja i iskoritavanja. Zaljev Paria smjeten je izmeu kopnenoga dijela Venezuele i otoka Trinidada koji je tada bio britanski posjed. Budui da je Britanija insistirala na irini teritorijalnoga mora od 3 milje (zaljev je prosjeno irok 35 milja), to razgranienje nije obuhvaalo vodeni stup i povrinu mora u tome zaljevu izvan teritorijalnoga mora, nego samo morsko dno i podzemlje.

DIJELOVI MORA KOJI INE DIO PODRUJA OBALNE DRAVE

UNUTRANJE MORSKE VODEVanjske granice unutranjih voda. Unutranje morske vode su oni dijelovi mora koji su s kopnom u najuoj vezi. Dugo se vremena openito smatralo da je vlast obalne drave u svim tim vodama izjednaena s onom koju uiva na kopnu. Stoga unutranje morske vode nisu bile predmetom izravne i sveobuhvatne kodifikacije prava mora ni u 1930. u 1958. ili 1982. Smatralo se da propisi meunarodnoga prava ne ureuju odnose u tim vodama. Kodificirano pravo mora samo se posredno bavilo unutranjim morskim vodama, i to kada je odreivalo prolazne crte za mjerenje irine teritorijalnoga mora. A te su polazne crte ujedno i vanjske granice unutranjih morskih voda. U unutranje morske vode koje se odreuju normalnim polaznim crtama, spada more do crte niske vode, zatim luke, ua rijeka, zaljevi, te more unutar ravnih polaznih crta. Raspravljat emo najprije o vanjskim granicama unutranjih morskih voda. Obalna drava ne smije primijeniti sustav (sistem) ravnih polaznih crta tako da time odvoji teritorijalno more druge drave od otvorenoga mora ili gospodarskoga pojasa. Ravne polazne crte, osim toga, ne smiju se povlaiti na uzviice suhe za niske vode niti od njih, osim ako su na njima podignuti svjetionici ili sline instalacije koje se stalno nalaze nad morskom razinom, ili ako je povlaenje tih crta na tim uzviicama dobilo ope meunarodno priznanje. Obalna drava duna je jasno naznaiti ravne polazne crte na pomorskim kartama, kojima ima osigurati dovoljnu javnost. 2. Reim mora do crte niske vode, luka iskljuenih iz meunarodnoga prometa, ua rijeka i zaljeva. Ti dijelovi unutranjih voda potpadaju pod potpunu suverenost obalne drave. Ustvari jedino u tim dijelovima unutranjih voda vlast obalne drave potpuno je izjednaena s onom koju uiva u svome kopnenom prostoru. Ona moe u neke od tih prostora priputati brodove samo odreenih zemalja, a zabranjivati pristup drugima. Ako-obalna drava dopusti pristup stranim trgovakim, ratnim ili drugim brodovima u te dijelove svojih unutranjih morskih voda, njihov je poloaj jednak kao da se nalaze u nekoj luci otvorenoj za meunarodni promet te drave. Drave s razvijenijom turistikom privredom, meu kojima je i Hrvatska, imaju veoma liberalne propise glede doputanja pristupa stranim jahtama, ak i u te dijelove unutranjih voda. Uza sve to, obalna drava moe po svojoj volji mijenjati, suspendirati i ukidati te propise, jer se ne radi o obavezama prema meunarodnom pravu. Prema opem obiajnomu pravu obalna drava duna je dopustiti pristup u bilo koju svoju luku ili sidrite brodu koji se nalazi u nevolji zbog elementarnih nepogoda ili neke druge vie sile. Pravo pristupa u tim okolnostima uivaju svi brodovi, to znai osim trgovakih, takoer i ratni, ribarski, te svi drugi. 3. Reim luka otvorenih za meunarodni promet. U interesu meunarodne plovidbe i prometa, svaka obalna drava odreuje svojim propisima vie svojih luka otvorenima za meunarodni promet. Te luke moraju imati odgovarajue obale, lukobrane, ureaje i postrojenja za pristajanje, sidrenje i zatitu brodova, zatim za ukrcavanje i iskrcavanje putnika i robe. U tim lukama nalaze se policijski, carinski, sanitarni i drugi nadzorni organi obalne drave. Glede pristupa i poloaja stranih trgovakih brodova i danas je na snazi Opa konvencija o morskim lukama sa Statutom kao njezinim dijelom, sklopljena u enevi 1923. Ta Konvencija obavezuje znatan broj drava, meu kojima i Hrvatsku. Pod uvjetom reciprociteta ona osigurava pristup i jednak poloaj trgovakih brodova drugih ugovornica u lukama otvorenima a meunarodni promet svake njezine stranke. Ali i izvan toga mnogostranoga ugovornog odnosa veina obalnih drava sklopila je velik broj dvostranih ugovora kojima osigurava svojim brodovima ista ta prava pod uvjetom uzajamnosti. Radi se veinom o posebnim klauzulama u dugoronim ugovorima o trgovini i privrednoj suradnji.4. Poloaj stranih brodova u lukama. Strani trgovaki, ribarski ili drugi brod koji se ne moe pozvati na imunitet, dok se nalazi u luci u naelu je podloan vlasti obalne drave, ali se ona u nekim sluajevima uzdrava od vrenja svoje sudbenosti. Obalna se drava uzdrava od vrenja kaznene sudbenosti u stvarima unutarnje discipline ili djela poinjenih meu lanovima posade na brodu, sve dok mir i red u luci nisu narueni, ili dok zapovjednik broda ili konzul drave zastave ne pozove lokalne vlasti upomo. Obalna drava uzdrava se i od vrenja svoje graanske sudbenosti u sporovima izmeu zapovjednika, asnika i posade broda. Ali kada su u pitanju prava putnika i drugih osoba koje nisu lanovi posade, obalna drava vri svoju graansku sudbenost. Privremene mjere osiguranja i pljenidba broda u luci mogu se izvriti na temelju pravomone sudske presude da bi se namirila novana potraivanja od brodovlasnika.

ARHIPELAKE VODE ARHIPELAKIH DRAVAPravo na arhipelake vode. Arhipelake vode su relativno nov institut meunarodnoga prava o kojima su propisi po prvi puta predvieni Konvencijom iz 1982. Pravo na arhipelake vode priznaje se samo tzv. "oceanskim" arhipelakim dravama, tj. onima koje su u cijelosti sastavljene od jednoga ili vie arhipelaga, te mogue i drugih otoka. Pravo na arhipelake vode ne priznaje se dakle tzv. "obalnim arhipelakim dravama", koje imaju arhipelage u produetku svoga kopnenoga podruja (poput Hrvatske ili Grke), a ni onima koje osim svoga kopnenog podruja posjeduju arhipelage udaljene od svoje obale (Havaji kao dio Sjedinjenih Drava, otoje Galapagos kao dio Ekvadora, i si). Meutim, povlaenjem ravnih polaznih crta te drave mogli proglasiti more unutar tih arhipelaga svojim unutranjim morskim vodama, iako ne i arhipelakim vodama. Arhipelake se vode pod navedenim uvjetima moraju izriito proglasiti. Ako ih neka arhipelaka drava ne proglasi, tada u njezinim vodama izmeu otoka ostaje prijanji reim, tj. teritorijalno more i dijelovi otvorenog mora.2. Prava i dunosti arhipelakih drava. Arhipelaka drava uiva "suverenost" u njezinim arhipelakim vodama, i to bez obzira na njihovu dubinu ili udaljenost od obale. Suverenost arhipelake drave protee se i na zrani prostor iznad arhipelakih voda, kao i na njihovo dno i podzemlje, ali uz ogranienja koja emo naznaiti. To znai da su arhipelake vode, zajedno s unutranjim morskim vodama, teritorijalnim morem i kopnenim podrujem svih otoka, dijelovi ukupnoga podruja (teritorija) arhipelake drave.Ipak, suverenost arhipelake drave u njezinim arhipelakim vodama znatno je ogranienija negoli u pojedinim dijelovima unutranjih morskih voda, pa ak vie negoli i u njezinu teritorijalnom moru.3. Prolazak i prelijetanje arhipelakih voda. Najvaniji su, meutim, propisi o pravu prolaska stranih brodova kroz arhipelake vode, te prelijetanja iznad njih.Kroz arhipelake vode Indonezije i Filipina prolaze vani morski putovi iz Indijskog u Tihi ocean. Brodovi bi morali ploviti dulje od 3000 milja da bi zaobili te vode. Jedini put bi im tada preostao obilazak junoga dijela Australije. Iznad arhipelakih voda Indonezije nalaze se vane zrane ceste na putu iz Bangkoka, preko Singaporea u Australiju. Uvjet pristanka ostalih drava sudionica na Treoj konferenciji o pravu mora na poseban reim arhipelakih voda bio je osiguranje nesmetane plovidbe i prelijetanja kroz i iznad tih voda.

TERITORIJALNO MORETeritorijalno more je pojas mora du obale u kome drava uiva suverenitet. Drava je duna dozvoliti nekodljivi prolazak stranih brodova kroz svoje teritorijalno more, ali ne i prelijetanje zrakoplova iznad njega. Konvencija iz 1982. propisuje da svaka drava ima pravo odrediti irinu svog teritorijalnog mora maksimalno 12 milja. Ako se obale dvaju drava nalaze jedna nasuprot druge, ili se dodiruju, ni jedna od njih nije ovlatena da proiri svoje teritorijalno more preko linije sredine. Ovaj propis se ne primjenjuje ukoliko meu dravama postoji drugaiji sporazum ili ako druge posebne okolnosti opravdavaju razgranienje na drugi nain.Nekodljivi prolazak stranih brodova. Prolazak je nekodljiv sve dok ne dira u mir, red ili sigurnost primorske drave. Konvencija iz 1982. primjerice nabraja neka djela koja prolazak ine kodljivim i protivpravnim.Drava ne smije naplaivati nikakve takse od stranih brodova samo zbog njihovog prolaska teritorijalnim morem, a u svom teritorijalnom moru ima pravo preduzimati mjere potrebne za spreavanje prolaska koji nije nekodljiv. Drava takoer moe privremeno obustaviti nekodljivi prolazak u tano naznaenim dijelovima svog teritorijalnog mora, ako je takvo obustavljanje bitno za zatitu njene sigurnosti. Takvo obustavljanje stupa na snagu nakon to se propisno objavi. Nauna istraivanja i zatita od zagaivanja. U svom teritorijalnom moru drava ima iskljuivo pravo da ureuje, odobrava i obavlja nauna istraivanja. Nadlenost primorske drave u teritorijalnom moru. Kada trgovaki brod prolazi teritorijalnim morem, plovei iz unutranjih morskih voda primorske drave, ona nad tim brodom moe preduzimati sve mjere radi kanjavanja krenja njenih propisa poinjenih u luci i drugim dijelovima unutranjih morskih voda. Ako se trgovaki brod nalazi samo u prolasku kroz teritorijalno more bez zadravanja, u interesu meunarodne plovidbe je nadlenost primorske drave znatno manja. Strani ratni brod u teritorijalnom moru uiva isti imunitet kao i u luci, ali drava zastave snosi meunarodnu odgovornost za svaki gubitak ili tetu nanesenu primorskoj dravi u njenom teritorijalnom moru.

VANJSKI MORSKI POJAS

Vanjski morski pojas stekao je openito priznanje tek Konvencijom o teritorijalnom moru i vanjskomu pojasu iz 1958. Po toj Konvenciji irina toga pojasa, zajedno sa irinom teritorijalnoga mora, nije smjela prelaziti 12 morskih milja od polaznih crta.Konvencija iz 1982. uredila je gotovo na jednak nain reim vanjskoga morskog pojasa i prava nadzora obalne drave u njemu kao i ona prethodna, to znai da se radi o pravilima opega meunarodnoga prava. Ona je uz to odredila novu vanjsku granicu toga pojasa, i propisala je jednu novu nadlenost obalne drave u njoj. Prema prijanjemu pravu mora, vanjski morski pojas bio je dio otvorenoga mora u kojemu je obalna drava vrila tono odreene nadlenosti. Prema Konvenciji iz 1982. vanjski morski pojas ostat e dijelom otvorenog mora samo ako i dok obalna drava ne proglasi svoj gospodarski pojas, a ija najvea irina moe biti do 200 milja od polazne crte. Ako ga proglasi, onda e se reim vanjskoga pojasa preklapati s reimom gospodarskoga pojasa u granicama onoga prvog. Nakon stupanja na snagu Konvencije o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu iz 1958. kojoj je bila stranka, Jugoslavija je u 1965. donijela novi Zakon o obalnom moru, vanjskom morskom pojasu i epikontinentalnom pojasu. Tim je zakonom proglasila irinu svoga teritorijalnoga mora od 10 milja, te vanjski pojas od 2 milje, to ukupno ini 12 morskih milja. Tim zakonom je u svoju korist korigirala ravne polazne crte, drei se pravil iz Konvencije.

GOSPODARSKI POJAS (ISKLJUIVA EKONOMSKA ZONA)Prostor i reim ekonomske zone. Zona moe biti iroka 200 milja. Dakle, ako je irina teritorijalnog mora 12 milja, ekonomska zona e biti iroka 188 milja, jer se ona nastavlja na vanjsku granicu teritorijalnog mora.Da bi stekla pravo na ekonomsku zonu, drava je mora izriito proglasiti. Dok ga ne proglasi, drava ima pravo na epikontinentski pojas koji obuhvata morsko dno i podzemlje, a voda i povrina mora iznad tog dna ostaju u reimu otvorenog mora. Proglaenjem ekonomske zone, ta zona asimilira i epikontinentski pojas. Ekonomska zona je pod posebnim pravnim reimom. Ona nije ni dio teritorije primorske drave, niti dio otvorenog mora. Primorska drava u njoj ima znatno ogranieniju vlast nego u svom teritorijalnom moru, ali u toj zoni ipak ima vrlo vana suverena prava i jurisdikciju i to prvenstveno u pogledu tzv.resursnih prava. Prava treih drava u ekonomskoj zoni. Tree drave uivaju slobodu plovidbe, prelijetanja, te polaganja podvodnih kablova i cjevovoda. U ostvarivanju svojih prava i izvravanju obaveza u ekonomskoj zoni,tree zemlje potuju prava i dunosti primorske drave i dre se njenih zakona i drugih propisa koji su u skladu sa meunarodnim pravom. Suverena resursna i druga prava, te dunosti primorske drave. Drava u svojoj ekonomskoj zoni ima suverena prava radi istraivanja, koritenja, ouvanja i upravljanja ivim i neivim prirodnim bogatstvima nad morskim dnom, morskog dna i podzemlja mora. Primorska drava ima najvea prava u pogledu iskoritavanja ivih bogatstava svoje ekonomske zone u odnosu na sve druge drave. Ona odreuje njihov dozvoljeni ulov i svoje vlastite mogunosti njenog lovljenja. Tek ako ona sama nema mogunosti da ostvari cjelokupan dozvoljeni ulov, ona e sporazumima dati drugim dravama pristup tom viku. Jurisdikcija u pogledu vjetakih ostrva i naprava. U svojoj ekonomskoj zoni drava ima iskljuivo pravo da sama gradi ili doputa i regulie izgradnju, rad i upotrebu tih ureaja. U svim sluajevima ona ima iskljuivu jurisdikciju nad njima, ali se oni ne smiju postavljati tamo gdje mogu ometati upotrebu poznatih plovnih puteva bitnih za meunarodnu plovidbu. Vjetaka ostrva, ureaji i naprave nemaju status ostrva nemaju vlastito teritorijalno more niti njihovo postojanje utie na odreivanje granice teritorijalnog mora.

EPIKONTINENTALNI POJAS

Epikontinentalni je pojas uz "Zonu" jedini prostor u moru koji obuhvaa samo morsko dno i njegovo podzemlje, koji se dakle ne prostire na vodeni stup iznad toga dna, niti na povrinu mora.Geografi su odavno uoili posebnu konfiguraciju dna mora i oceana. Ono se najee blago sputa od ruba morske obale na dubinu do otprilike 200 metara dubine. Taj dio morskoga dna nazivamo kontinentalnom ravninom (shelf, plateau, ili plataforma na engleskom, francuskom, odnosno panjolskom jeziku). Tamo se prema jednomu od kriterija iz Konvencije iz 1958. zaustavljala granica epikontinentalnoga pojasa.Nakon te dubine morsko se dno sputa prosjeno pod mnogo jaim nagibom do veih dubina od 1500 do 3000 metara, i taj dio dna nazivamo kontinentalnom strminom (slope, talus ili talud). Nakon toga se tlo opet neto polaganije sputa do dna dubokoga mora od oko 4000 metara dubine, a taj njegov dio nazivamo kontinentalnom kosinom.Sve te dijelove morskoga dna zajedno, od obalnoga ruba do dna dubokoga mora od oko 4000 metara dubine, obuhvaamo zajednikim nazivom - kontinentalne orubine.

2. Pravo obalne drave na epikontinentalni pojas. Kako smo izloili u naem povijesnom dijelu (v. supra, 67, pod 4), iskoritavanje nafte s morskoga dna otpoelo je u godinama Drugoga svjetskog rata i ubrzo potom su se pojavili prvi zahtjevi obalnih drava za tim prostorima kao potopljenom prirodnom produetku njihove kopnene mase. Od Trumanove proklamacije iz 1945, i jednostranih akata drugih drava koji su joj slijedili, do Konvencije o epikontinentalnom pojasu iz 1958, kojim je taj pojas postao priznatim institutom opega meunarodnoga prava, bilo je prolo neto vie od dvanaest godina. Konvencija o epikontinentalnomu pojasu iz 1958. je ugovorni propis i danas na snazi, koji obavezuje ne vie od 53 drave, meu kojima i Hrvatsku.U tijeku rada Tree konferencije o pravu mora bilo je prijedloga da se dotadanji epikontinentalni pojas potpuno asimilira u gospodarski pojas kao njegovo morsko dno i podzemlje, i da se taj poseban institut prava mora time dokine. Do toga naalost nije dolo, i ouvanje toga instituta veoma komplicira pravne odnose na moru. 3. Vanjska granica epikontinentalnoga pojasa. Prema enevskoj konvenciji iz 1958. epikontinentalni se pojas prostirao do dubine od 200 metara, ili preko te granice, do toke gdje dubina vode nad njime doputa iskoritavanje prirodnih bogatstava.Nova je Konvencija iz 1982. veoma daleko pomaknula granicu epikontinentalnoga pojasa. Ta se granica protee do vanjskoga ruba kontinentalne orubine, ili do udaljenosti od 200 morskih milja od polaznih crta tamo gdje vanjski rub kontinentalne orubine ne see do te udaljenosti.Vanjska granica epikontinentalnoga pojasa prema prvomu spomenutom kriteriju see mnogo dalje. Vanjski rub kontinentalne orubine ne dosee do izobate od 200 metara, nego prosjeno do dubine oko 4000 metara. 6. Razgranienje epikontinentalnog i gospodarskoga pojasa. I na koncu, preostaje nam veoma vaan problem razgranienja epikontinentalnoga pojasa, a takoer i gospodarskoga pojasa, izmeu susjednih drava.Veina obalnih drava u svijetu ne moe odrediti punu irinu tih dijelova mora stoga to irina mora koje zapljuskuje njihove obale ne dosee udaljenost od 400 ili 700 morskih milja (721 ili 1274 kilometara). Meu njima je i Hrvatska. Stoga su se otprije javljale potrebe razgranienja epikontinentalnoga pojasa drava ije obale lee suelice (npr. izmeu Hrvatske i Italije uzdu Jadranskoga mora). U praksi se pokazao jo vei problem odreivanja lateralne (bone) granice epikontinentalnoga pojasa izmeu susjednih drava na istoj obali (npr. izmeu Hrvatske i Slovenije, ili izmeu Libije i Tunisa).

Slobode otvorenog mora

Konvencija iz 1982.godine nabraja slijedee slobode:1. Sloboda plovidbe Svaka drava, primorska ili kontinentalna, ima pravo na to da otvorenim morem plove brodovi pod njenom zastavom. Konvencija predvia 5 moguih sluajeva ogranienja ove slobode, kad ratni brod neke drave moe pregledati strani brod ako ima ozbiljnih razloga za sumnju: da se brod bavi piratstvom, trgovinom robljem, neovlatenim emitiranjem, da je bez dravne pripadnosti ili da je brod iste dravne pripadnosti kao i ratni brod bez obzira to odbija istai zastavu ili istie stranu zastavu. Zaustavljanje moe izvriti samo ratni brod ili vojni zrakoplov, ili propisno oznaen i ovlaten brod ili zrakoplov u dravnoj slubi, i to po posebnom postupku. Ako se nakon pregleda pokae da su sumnje bile neosnovane, zadranom brodu se nadoknauje gubitak ili teta koju je pretrpio. Prema opem obiajnom pravu, koje je potvreno konvencijama iz 1958. i 1982, zbog sudara ili druge plovidbene nezgode broda na otvorenom moru, lan posade moe disciplinski ili krivino odgovarati samo pred organom drave zastave broda ili drave iji je on dravljanin.

2. Sloboda prelijetanja Prelijetanje otvorenog mora i ekonomske zone ureuje Vijee Meunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo svojim meunarodnim standardima i preporuenom praksom. Prilikom prelijetanja otvorenog mora svi zrakoplovi podloni su propisima prava mora o zabrani piratstva i pravu progona.

3. Sloboda polaganja podmorskih kablova i cjevovoda na dnu otvorenog mora, izvan epikontinentskog pojasa neke drave, ova sloboda nema ogranienja. Na epikontinentskom pojasu odreivanje pravaca polaganja podlijee saglasnosti primorske drave o ijem pojasu se radi.

4. Sloboda podizanja vjetakih ostrva i drugih ureaja i ova sloboda vai na dijelu otvorenog mora koji se ne nalazi iznad epikontinentskog pojasa neke drave. Na dijelu otvorenog mora iznad epikontinentskog pojasa neke drave, strane drave mogu postavljati samo ureaje koji nisu privreni za dno.

5. Sloboda ribolova ovu slobodu uivaju sve drave kontinentalne i primorske, ali je ona podlona veim organienjima nego bilo koja druga sloboda otvorenog mora. Ta ogranienja su posljedica velikog porasta ulova morske ribe.

6. Sloboda naunog istraivanja Po prvi put je izriito afirmirana konvencijom iz 1982.godine, mada se podrazumijevala i ranije. Sve drave i nadlene meunarodne organizacije imaju pravo obavljati nauna istraivanja u svim dijelovima otvorenog mora. Zloupotrebe sloboda otvorenog mora mogu se svrstati u 3 najvanije skupine:1. Nuklearni eksperimenti u moru i atmosferi;2. Eksperimenti sa raketama dugog dometa;3. Pomorski manevri irokih razmjera.

OTVORENO MOREKonvencija iz 1982.godine reimom otvorenog mora obuhvata sve dijelove mora koji nisu ukljueni u ekonomsku zonu, teritorijalno more ili unutranje morske vode neke drave, ili u arhipelake vode neke arhipelake drave. Konvencija izriito proklamira da je otvoreno more rezervirano za miroljubive svrhe. Otvoreno more jednako je slobodno za primorske i kontinentalne drave. Pristup moru od strane kontinentalnih drava osigurava se preko tranzitnih drava. Tranzitna drava je drava sa morskom obalom ili bez nje, koja se nalazi izmeu kontinentalne drave i mora, a preko ijeg podruja se obavlja promet u tranzitu. Tranzit se obavlja svim prevoznim sredstvima. Brodovi pod zastavom kontinentalnih drava u lukama imaju isti tretman kao i ostali brodovi. Poloaj brodova na moru. Svaka drava odreuje uslove pod kojima brodovima daje svoju dravnu pripadnost, odnosno uslove za upis u registar. Brod plovi pod zastavom samo jedne drave. Ta zastava se moe promijeniti samo ako je izvren prenos vlasnitva, odnosno izmjena upisa u registar brodova. Ako brod plovi pod zastavama dvaju ili vie drava i njima se slui po svom nahoenju, moe se izjednaiti sa brodom bez dravne pripadnosti i zbog toga ga na otvorenom moru moe pregledati ratni brod bilo koje drave. Brodovi mogu nositi i zastave UN, neke specijalizirane ustanove UN ili agencije za atomsku energiju, naravno ako su u slubi tih organizacija. Pravo i dunost svake drave je da efikasno vri jurisdikciju i nadzor nad brodovima pod njenom zastavom i nad posadama tih brodova. Pravo progona nastaje ako je strani brod povrijedio propise odreene drave u nekim dijelovima mora koji su pod njenom jurisdikcijom. Pravo progona poinje nakon to je osumnjienom brodu dat znak za zaustavljanje, a on mu se ne odazove i nastoji pobjei. Progon mora biti kontinuiran, a moe se naizmjenino vriti sa vie zrakoplova ili brodova. Pravo progona prestaje kad progonjeni brod uplovi u teritorijalno more svoje ili neke tree drave. Pravo pregleda ili pravo progona moe vriti samo ratni brod, vojni zrakoplov ili propisno oznaeni i ovlateni brod ili zrakoplov u dravnoj slubi.

MEUNARODNA ZONA DNA MORA I OCEANANaela pravnoga ureenja Meunarodne zone. Najprije o pravnim naelima koja se odnose na tu Zonu, a koja su se odrala i nakon stupanja na snagu Konvencije iz 1982. Zona je pristupana radi upotrebe u miroljubive svrhe svim dravama, obalnim i neobalnima. Ope ponaanje drava u odnosu na Zonu treba biti u skladu s tom Konvencijom, naelima Povelje Ujedinjenih nacija i drugim pravilima meunarodnoga prava. Ono mora biti u interesu odravanja mira i sigurnosti, unapreivanja meunarodne suradnje i uzajamnoga razumijevanja. Dananje stanje u Meunarodnoj zoni. Kao to se to i prije dogaalo s prisvajanjima od drava prostora koji su neko bili dijelovima otvorenoga mora, koja su na poetku bila protupravna, da bi potom bila retroaktivno konvalidirana, isto se zbilo sa svim potencijalno (ili hipotetiki) komercijalno isplativim nalazitima polimetalikih nodula u Meunarodnoj zoni. Neka privatna ili dravna poduzea dobivala su dozvole za istraivanje i obiljeavanje tih nalazita od organa drava koje do danas nisu postale strankama Konvencije iz 1982. Meu njima su najznaajnije Sjedinjene Drave, koje su takve dozvole izdavale temeljem svoga Zakona o dubokomorskom rudarstvu iz 1980.

POJAM I VRSTE TJESNACATjesnaci su tvorevine prirode. U tome se razlikuju od umjetno izgraenih prokopa ili kanala (Sueski, Panamski, Kielski kanal), koji su u meunarodnomu pravu pod razliitim reimom. Vlast nad nekim tjesnacima i reim prolaska kroz njih izuzetno je vano pitanje meunarodnih odnosa. Sukobi drava zbog vanih tjesnaca ponekad su veoma opasni po mir u svijetu. Jedno od najvanijih pitanja 19. stoljea bilo je pitanje Bospora i Dardanela. Rusija je uporno nastojala ovladati tim tjesnacima kako bi si osigurala nesmetan prolazak u Sredozemlje, a Britanija i neke druge europske velesile u tome su je uporno sprjeavale. Danas je za meunarodnu trgovinu jo vaniji problem slobodnog i nesmetanoga prolaska kroz Hormuski tjesnac na ulazu u Perzijsko-arapski zaljev, kroz Bab al Mandab na ulasku u Crveno more, kroz Singapurski i Malaki tjesnac, te kroz tjesnace Suna, San Bernardo i Surigao, koji povezuju Indijski ocean s Pacifikom, i dr. Za Hrvatsku i druge jadranske drave osim Italije veoma je znaajno pitanje reima Otrantskih vrata koja spajaju Jadransko more sa svim drugim morima i oceanima.Svi tjesnaci nisu podvrgnuti jednakom pravnomu reimu. Njihov reim ovisi o njihovoj irini i geografskom poloaju. Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskomu pojasu iz 1958. kodificirala je ve postojee obiajno pravilo da se ne smije obustaviti prolazak stranih brodova kroz tjesnace koji slue meunarodnoj plovidbi izmeu jednog i drugog dijela otvorenog mora ili teritorijalnog mora strane drave. 1. Tjesnaci na mlazu u unutranje morske vode. Za razliku od svih ostalih, ti tjesnaci ne slue meunarodnoj plovidbi. Radi se o ulazima u zaljeve ili unutranja mora, koji su prema propisima meunarodnoga prava u cjelini unutranje morske vode samo jedne drave (vidi supra, 68, pod 1 (d)). To su prije raspada Sovjetskog Saveza bila Kerka vrata na ulazu iz Crnoga u Azovsko more. To je i drugi ulaz u Boku Kotorsku (s obzirom da je rt Otra dio podruja Hrvatske). Ti tjesnaci slijede reim unutranjih morskih voda. Obalna drava moe sprijeiti prolazak kroz takve tjesnace svih brodova, ili ga doputati samo nekima po vlastitomu izboru. 3. Tjesnaci pod reimom nekodljivoga prolaska. U ovu nau treu skupinu spadaju prema opisu iz Konvencije iz 1982. dvije vrste tjesnaca. Jedni su oni izmeu otoka obalne drave i njezina kontinentalnoga podruja, ako pored njih postoji alternativni put otvorenim morem ili gospodarskim pojasom. Taj se opis odnosi na Krfski tjesnac, jer osim njega postoji alternativni plovni put na izlasku iz Otrantskih vrata. Drugi su tjesnaci izmeu dijela otvorenoga mora ili gospodarskoga pojasa i teritorijalnoga mora strane drave. Taj opis odgovara Tiranskom prolazu na ulazu u zaljev Aquaba. Obale Tiranskog prolaza pripadaju Egiptu i Saudijskoj Arabiji, ali u dnu zaljeva Aquaba nalazi se teritorijalno more Izraela s lukom Eilat, i Jordana s lukom Aquaba.Konvencija iz 1982. navodi da u tim tjesnacima vrijedi reim nekodljivoga prolaska. Ali za razliku od nekodljivoga prolaska teritorijalnim morem, Konvencija izriito propisuje da se u takvim tjesnacima nekodljivi prolazak ne smije obustaviti. Znaajno je ogranienje glede tih tjesnaca, to pravo nekodljivoga prolaska kroz njih ne ukljuuje i pravo prelijetanja iznad njih. Podmornice su dune ploviti povrinom mora i vijati svoju zastavu.4. Tjesnaci pod reimom tranzitnoga prolaska. Radi se o najvanijim tjesnacima za meunarodnu plovidbu. Oni slue meunarodnoj plovidbi izmeu jednoga dijela otvorenog mora ili gospodarskog pojasa i drugoga dijela otvorenog mora ili gospodarskog pojasa. U njima se zbog irine manje od 24 milje preklapa, ili se moe preklapati, teritorijalno more obalnih drava.

POSEBNI REIMI INTERNACIONALIZIRANIH MORSKIH KANALAZa razliku od tjesnaca, koji su tvorevine prirode, morski kanali su umjetni (vjetaki) prokopi, to znai da su nastali djelom ljudi. Za prolazak morskim kanalima redovito se naplauje pristojba.Prolazak kanalima koji spajaju dva mora do sada nije bio predmetom kodifikacije prava mora. U nedostatku posebnoga ugovora o internacionalizaciji nekog morskoga kanala, on ostaje podvrgnut teritorijalnoj suverenosti obalne drave kroz ije je kopno prokopan.To je sluaj danas s Korintskim kanalom izmeu kopnenoga dijela Grke i Peloponeza. Taj kanal spaja Jonsko s Egejskim morem. Otvorenje 1893. godine. Dugaak je 6,3 kilometra, irok 22 metra, a dubok 8 metara. Grka naplauje takse za prolazak brodova tim kanalom.Tri morska kanala, iznimno znaajna za meunarodni pomorski promet, internacionalizirana su posebnim ugovornim propisima.2. Sueski kanal spaja Sredozemlje s Crvenim morem, i preko njega s Indijskim oceanom. On skrauje brodovima obilazak afrikoga kontinenta preko rta Dobre nade. Otvoren je 1869. U doba otvaranja bio je dugaak 164 kilometra, irok 44 metra, a dubok 8 metara. Mogao je proputati brodove do 5.000 tona. Kasnije je u vie navrata proirivan i produbljavan, tako da je danas irok 190 metara, a dubok 19,5 do 20 metara.3. Panamski kanal. Taj kanal povezuje Atlantski s Tihim oceanom, i time skrauje put brodovima koji bi se inae morao vriti oko June Amerike. Kanal je dugaak 83 kilometra. Njegova minimalna irina iznosi 152,2 metra, a dubina 12,8 metara. Kanal se nalazi na 28 metara iznad morske razine. Stoga se brodovi u prolasku kanalom na nekoliko mjesta izdiu i sputaju u posebnim komorama, kako bi dostigli visinu jezera kroz koja djelomino plove.

NAINI MIRNOGA RJEAVANJA SPOROVAObveze drava prema opem meunarodnom pravu. Za svrhe ovoga izlaganja cjelokupne odnose izmeu dviju, pa i vie drava mogu se podijeliti na: (1) njihove normalne odnose liene sukoba; (2) na meunarodne sporove; te (3) na oruane sukobe. Postoje pravila meunarodnoga prava primjenljiva na svaku od tih vrsta meunarodnih odnosa, kao i na sve njih zajedno. Ovdje emo izloiti specifina pravna pravila primjenljiva na meunarodne sporove i upozorit emo na neke nedostatke i nedoreenosti te grane meunarodnoga prava.Prema presudi predratnog Stalnoga suda meunarodne pravde u parnici Mavrommatis iz 1924: "Spor je neslaganje o nekoj toci prava ili injenici, proturjeje, suprotstavljanje dvaju pravnih ili interesnih stavova izmeu dviju osoba" (Series A, No.2, p.ll). U ovome kontekstu pod osobama se podrazumijevaju meunarodnopravni subjekti. Da bi nastao spor, dovoljno je da jedna drava postavi neki zahtjev, a druga da ga odbije. Nije dovoljno da jedna od strana tvrdi da spor ne postoji. Odreenje spora iz presude Mavrommatis Meunarodni je sud nakon drugoga svjetskog rata potvrdio u brojnim svojim presudama i savjetodavnim miljenjima.

IZRAVNI PREGOVORI, DOBRE USLUGE I POSREDOVANJE1. Neposredni pregovori strana u sporu bez sudjelovanja treega prethode svakom daljemu rjeavanju spora ukoliko uslijedi. Njih kao takve predviaju i mnogi ugovori o mirnom rjeavanju sporova kao obvezatan postupak prije nego to se pribjegne ostalim nainima rjeavanja.Ali prema opemu meunarodnom pravu, dakle u nedostatku obveze iz nekoga ugovora, sami pregovori nisu obvezatan nain rjeavanja. Jedna strana ih ne moe nametnuti drugoj.2. Dobre usluge su nain rjeavanja nekoga spora, pa i oruanog sukoba, u kojemu trea drava, ili vie njih, ili neko meunarodno tijelo, nastoji navesti strane da poduzmu ili da produlje izravne pregovore ili da se suglase na neki drugi nain rjeavanja. Taj drugi nain moe biti postupak pred stalnim meunarodnim sudom, arbitraa, iznoenje spora pred neku meunarodnu organizaciju, a rjee mirenje, anketa ili posredovanje.Dobre se usluge ponekad u praksi, ali i u znanosti, mijeaju s posredovanjem. Bitna je razlika u tome to se tijelo koje prua dobre usluge ne bi smjelo mijeati u predmet spora, dok posrednik izravno pomae strane svojim savjetima kako da iznau uzajamno prihvatljivo rjeenje. Ali uz izriit ili preutan pristanak obiju strana, dobre usluge mogu u tijeku njihova pruanja prerasti u posredovanje.

ISTRAGA I MIRENJEAnketa kao poseban postupak najslinija je mirenju. Od njega se razlikuje samo po obujmu zadae povjerenstva koja se ograniuje na utvrivanje spornih injenica. Komisija za mirenje predlae stranama cjelovito rjeenje povjerenoga joj spora.Prvi propisi o meunarodnim anketnim komisijama bili su predvieni u Hakoj konvenciji o mirnom rjeavanju sporova iz 1899.2. Mirenje (koncilijacija) se razlikuje od istrage u tome to se u tijeku postupka pred komisijom strunjaka imenovanih od strana u sporu nastoji izmiriti njihova suprotna gledita i postii uzajamno prihvatljivo rjeenje spora. Ukoliko se u tome do konca postupka ne uspije, komisija potom sastavlja izvjee u kojemu stranama predlae cjelovito rjeenje povjerenoga joj spora i ostavlja im rok da ga obje prihvate ili odbace.

ARBITRAA

Meunarodna arbitraa je rjeavanje sporova izmeu drava i drugih meunarodnih subjekata odlukom arbitra kojeg su strane izabrale i koji izrie obavezujuu i po pravilu konanu presudu. Od poetka 19.vijeka, ulogu arbitra vre slijedea tijela i pojedinci: a) Jedinstveni arbitri su bili vladari, odnosno predsjednici treih drava ili kolegijalni efovi drava, a koje su za arbitra imenovale strane. esto je ulogu arbitra pojedinca vrio ugledan strunjak iz reda diplomatskih agenata, sudija, profesora prava i sl. b) Mjeovita vijea najprije su se pojavila u obliku paritetnih diplomatskih vijea, u kojima je svaka strana imenovala po jednog predstavnika. Oni su vie teili nagodbi nego odluci zasnovanoj na pravu. Ako se nisu mogli nagoditi, spor su upuivali arbitru pojedincu. Zatim je dolazilo do mjeovitih arbitranih vijea sastavljenih od neparnog broja lanova. Svaka strana imenovala je po 1 ili 2 predstavnika, a oni su imenovali predsjednika. Ako su same drave imenovale predsjednika, njegov naziv bio je "nadarbitar". c) Arbitrani tribunali, sastavljeni od nezavisnih strunjaka, redovno se sastoje od neparnog broja lanova (3 ili 5, a rjee vie), a koje imenuju strane uz meusobnu saglasnost. Potom se o linosti nadarbitra strane direktno sporazumijevaju, ili njegov izbor preputaju ve imenovanim lanovima. d) Pokuaji organizirane arbitrae. Stalni arbitrani sud osnovan je Hakom konvencijom o mirnom rjeavanju sporova iz 1899. Danas djeluje po propisima istoimene Hake konvencije iz 1907. Sjedite mu je u Hagu. Suprotno njegovom nazivu, to ustvari nije stalni sudski organ, a posljednju presudu izrekao je 1931. Osnova arbitrae. Meunarodna arbitraa se zasniva iskljuivo na dobrovoljnom pristanku strana. Taj pristanak podrazumijeva i preuzimanje obaveze na izvrenje presude. Pristanak na arbitrau moe biti dat za neki ve postojei spor (prigodna ili izolirana arbitraa), ili za potencijalne budue sporove izmeu stranaka nekog ugovora (institucionalna arbitraa). Pristanak na arbitrau za ve postojei spor izraava se arbitranim kompromisom. I sam kompromis je meunarodni ugovor, koji podlijee naelima Beke konvencije iz 1969. Njime strane odreuju predmet spora i nain imenovanja arbitra ili arbitranog tribunala. Osim toga, kompromis moe sadravati i pravila postupka, kao i osnovu po kojoj e arbitar presuditi. Valjanost arbitrae zavisi od valjanosti kompromisa. Nitavost ili prestanak vanosti kompromisa moe uzrokovati nitavost arbitrae.

MEUNARODNI SUD U HAAGU I OSTALI STALNI SUDSKI ORGANIPregled stalnih meunarodnih sudskih organa. Svi meunarodni sudovi se mogu svrstati u 2 iroke skupine: 1. Sudovi za rjeavanje svih vrsta meunarodnih sporova. Prvi takav sud bio je Centralnoamerikisud, koji je osnovan Konvencijom iz 1907. Stranke konvencije i lanice suda bile su sve drave Srednje Amerike osim Paname. Stalni sud meunarodne pravde osnovan je 1920, na osnovu l.14 Pakta Lige naroda. Djelovao je izmeu 1922. i njemakog okupiranja Holandije 1940. Formalno je dokinut 1946, kad je rasputena i Liga naroda. Meunarodni sud u Hagu osnovan je Poveljom UN iz 1945. Statut tog Suda je sastavni dio Povelje. 2. Sudovi sa specijaliziranom nadlenou osnivaju se meunarodnim ugovorima nakon II sv.rata. Njihov glavni (mada ne i jedini) izvor prava su ugovori kojima su osnovani. To su: a) Evropski sud za ljudska prava sa sjeditem u Strazburu, osnovan Evropskom konvencijom za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950.godine; b) Meuameriki sud za ljudska prava sa sjeditem u San Hozeu (Kostarika), osnovan je Amerikom konvencijom za ljudska prava iz 1969. c) Sud evropskih zajednica osnovan 1951, danas je glavni sudski organ EU. Izmeu ostalog je nadlean za rjeavanje sporova izmeu lanica EU. d) Meunarodni tribunal za pravo mora sa sjeditem u Hamburgu predvien je Konvencijom o pravu mora iz 1982, a osnovan 1996.godine.

Meunarodni sud u Hagu

Sastav i funkcije suda. Sud se sastoji od 15 sudija sa mandatom od 9 godina uz mogunost reizbora. Svake tree godine obnavlja se jedna treina sudija. Sudije se biraju u paralelnom postupku u Generalnoj skuptini i Vijeu sigurnosti. Kandidate predlau nacionalne skuptine lanova Stalnog arbitranog suda. Oni moraju imati reference potrebne za izbor na najvie sudijske funkcije u svojoj zemlji ili uivati ugled pravnika na polju meunarodnog prava. U sluaju smrti, ostavke ili smjene pojedinog sudije, novi kandidat se bira na isti nain, s tim to novoizabrani sudija tu dunost obavlja do isteka mandata svog prethodnika. Sud meu svojim lanovima bira predsjednika i podpredsjednika na rok od 3 godine, uz mogunost reizbora. Sud naelno radi u punom sastavu, a za sastav suda dovoljan je kvoru od 9 sudija. Sud moe ustanovljavati vijea od najmanje trojice sudija za rjeavanje odreenih vrsta predmeta. Presuda koju je izreklo vijee vai kao da ju je izrekao Sud. Sudije dravljani svake od strana u sporu o kome odluuje Sud, zadravaju pravo uea u odluivanju. Ako u svom sastavu Sud nema dravljane jedne ili obiju strana u sporu, svaka takva drava moe imenovati sudiju ad hoc, koji djeluje samo u toj parnici. Sjedite suda je u Hagu, ali moe zasijedati i na drugim mjestima kad to smatra potrebnim. Slubeni jezici suda su francuski i engleski. Sud ima 2 funkcije: suenje u parnicama i davanje savjetodavnih miljenja o nekim pravnim pitanjima.Parnini postupak. Strane u postupku mogu biti samo drave. Meutim, znatan broj parnica odnosio se na potraivanja pojedinaca kad je njihova drava preuzimala njihovu diplomatsku zatitu i nastupala pred Sudom kao tuitelj. Obzirom da je Statut suda sastavni dio Povelje UN, sve drave lanice UN su istovremeno i stranke Statuta. Sud moe odluivati i u parnicama u kojima uestvuje drava koja nije stranka Statuta, pod uslovom da ta drava kod sekretara suda deponuje pismenu izjavu kojom prihvata nadlenost suda i prihvata sve obaveze lana UN prema l.94 Povelje. Nadlenost Suda mogua je samo uz pristanak svih strana. Pristanak se moe dati za neki ve postojei spor ili u pogledu buduih sporova koji mogu nastati. Statut predvia i jednostrano prihvatanje nadlenosti Suda za budue sporove sa svakom drugom dravom koja je prihvatila istu obavezu. Radi se o tzv.fakultativnoj klauzuli. Statut Suda predvia osnovne propise o parninom postupku, koji su detaljno razraeni u Poslovniku koji donosi sam Sud. Postupak se pokree notifikacijom Sudu kompromisa obiju strana (ako se radi o postojeem sporu) ili tubom. Sastoji se od pismenog i usmenog dijela. Incidentni postupci prije ili tokom pismenog postupka. Na samom poetku postupka strane mogu postavljati neke zahtjeve Sudu u tzv.incidentnim postupcima. Radi se o zahtjevima za izricanje privremenih mjera i izlaganju prethodnih prigovora.

Pismeni postupak obuhvata saoptavanje spomenice, odgovora i po potrebi protivodgovora (replike i duplike), kao i svih dokaznih spisa i isprava Sudu i stranama. Svojim zakljucima sud odreuje rokove zapodnoenje svakog parninog pisma.

Tumaenje presude. U sluaju spora o znaenju i dometu presude, pravo na tumaenje pripada Sudu, a na zahtjev svake od stranaka spora. O zahtjevu se moe provesti postupak, nakon kojeg Sud po pravilu izrie presudu o tumaenju svoje ranije presude. Revizija presude se moe zahtijevati samo na osnovu naknadnog otkria neke relevantne injenice koja bi dovela do drugaije odluke Suda, a koja je prije izricanja presude bila nepoznata bez krivice stranke koja trai reviziju. Subjektivni rok za podnoenje zahtjeva za reviziju je 6 mjeseci od dana saznanja za nove injenice, a objektivni 10 godina od izricanja presude.

KOLEKTIVNE MJERE PREMA POVELJI I MIROVNE OPERACIJE

1.Vijee sigurnosti: a. Prvenstvena odgovornost za mir:Drave lanice UN povjerile su Vijeu sigurnostiprvenstvenu odgovornost za odravanje meunarodnog mira I sigurnosti.Odluke koje ono donosi pravno su obvezujue za sve drave lanice. b. Kvalifikacija nastalog stanja: prije nego to usvoji mjere koje smatra potrebnim, Vijee sigurnosti mora utvrditi postojanje svake prijetnje miru, naruenja mira ili ina agresije. c. Privremene mjere: Prije utvrivanja injenica i njihove kvalifikacije, Vijee sigurnosti moe odnosne strane pozvati da se pridravaju mjera koje ono smatra potrebnim i poeljnim. Svrha tih mjera je sprjeavanje pogoranja nastale situacije. d. Preporuke i odluke: Vijee sigurnosti moe u situacijama opasnim za mir svojim rezolucijama davati preporuke dravama u pitanju ili svim lanicama UN-a. e. Mjere koje ne ukljuuju upotrebu oruane sile: Vijee sigurnosti ima iroku slobodu izbora takvih mjera, da bi provelo svoje odluke. One mogu biti ekonomske ili politike prirode. f. Oruana akcija: Ako Vijee sigurnosti smatra da mjere koje ne ukljuuju upotrebu oruane sile ne bi odgovarale, ili ako se ve pokazalo da ne odgovaraju, Vijee moe poduzeti pomou zranih,pomorskih i kopnenih snaga takvu akciju koju smatra potrebnom za odravanje ili uspostavu meunarodnom mira i sigurnosti. Ta akcija moe obuhvatiti demonstracije,blokadu i dr. operacije zranih,kopnenih i pomorskih snaga lanova UN:

2.Opa skuptina: Povelja UN je Opoj skuptini namijenila supsidijarnu nadlenost u odnosu na onu Vijea sigurnosti, kako u pogledu rjeavanja sporova, tako i u pogledu svih drugih mjera za odravanjemeunarodnog mira i sigurnosti. Meutim, Opa skuptina moe raspravljati o svim pitanjima koja ulaze u okvir Povelje,I moe preporuivati mjere za mirno ureenje svake situacije.Ona moe davati preporuke dravama lanicama ili Vijeu sigurnosti. Godine 1950. je Opa skuptina usvojila rezoluciju Ujedinjeni za mir kojom je predvieno da ako zbog nedostatka jednoglasnosti stalnih lanova Vijea sigurnosti ono nije u stanju vriti svoju odgovornost za odravanje meunarodnog mira i sigurnosti, Opa skuptina mora odmah razmatrati taj problem. U sluaju naruenja mira ili ina agresije ona moe dravama lanicama preporuiti upotrebu oruanih snaga. Ukoliko u to vrijeme Opa skuptina ne zasjeda, moe se sazvati u roku od 24h u hitno vanredno zasjedanje.

3.Promatrake i mirovne misije UN-a: Promatrake misije su relativno malobrojne i imaju za zadau promatranje i obavjetavanje. Sastoje se od oruanih snaga koje se postavljaju izmeu sukobljenih snaga na nain da bi ponovno izbijanje neprijateljstava bilo mogue jedino ako se te snage napadnu i time agresor sam sebe otkrije. Osim razdvajanja sukobljenih snaga, mirovne misije imaju za cilj smiravanje napetosti na terenu.

4.Regionalne i multinacionalne snage. Povelja UN nalae:Vijee sigurnosti upotrebljava,gdje je prikladno,regionalne sporazume ili ustanove za provoenje prisilne akcije koju je ono odredilo.Ali se nikakva prisilna akcija ne poduzima bez ovlatenja Vijea sigurnosti. Druga odredba Povelje nalae:Vijee sigurnosti treba da u svako doba bude potpuno obavjeteno o djelatnostima koje se poduzimaju ili namjeravaju poduzeti na temelju regionalnih sporazuma ili od strane regionalnih ustanova za odravanje meunarodnog mira I sigurnosti.

KONTROLA NAORUANJA I RAZORUANJE

1. Pojam razoruanja. U obinom govoru pod razoruanjem se podrazumijeva vie razliitih stvari:Ogranienje naoruanja, to moe obuhvaati i njegovo uveanje za zemlju koja nije dosegla ugovorene limite.Smanjenje naoruanja, najee linearno, u odnosu na ono postojee, i to od strane svih drava stranaka nekoga sporazuma.Ocjena razine naoruanja postala je u dananje doba sloeno pitanje. Ta se razina vie ne moe mjeriti jedino statistikim podacima o kvantiteti, tj. o broju topova, tenkova, zrakoplova, raketa i drugih vrsta oruja. Od koliine vaniji je stupanj preciznosti pogodaka i mogunost zavaravanja elektronskoga otkrivanja. Stoga se naroito do raspada Sovjetskoga Saveza pregovaralo i o jamstvima glede usporavanja ritma tehnolokoga napretka. To je vanije od same redukcije postojeega oruja, koje ve sutra moe zastarjeti.Razoruanje nije isto to i pravna zabrana upotrebe odreenih vrsta oruja u neprijateljstvima, npr. onih koja nanose nepotrebne patnje neprijatelju, ili otrovnih plinova ili bakteriolokih sredstava. Ali takva zabrana upotrebe morala bi slijediti mjere razoruanja uz zabranu proizvodnje i posjedovanja, te unitenja postojeih zaliha zabranjenoga oruja pod meunarodnim nadzorom.

2. Mjere kontrole naoruanja. Gornji sporazumi nisu mogui bez nekih mjera kontrole postojeega naoruanja. Prvi ugovori te vrste bili su sklopljeni tek nakon to je postalo mogue promatrati podruja drugih drava s vjetakih Zemljinih satelita.Ugovorom o neirenju nuklearnoga oruja i Ugovorom o denuklearizaciji Latinske Amerike, Meunarodnoj agenciji za atomsku energiju sa sjeditem u Beu povjereno je obavljanje nadzora nad nuklearnim elektranama i slinim postrojenjima, kako se ta postrojenja u miroljubive svrhe ne bi koristila za pokuse i za proizvodnju nuklearnoga oruja.Ali do stvarnih mjera smanjenja i unitenja dijela nuklearnih arsenala moglo je doi tek od 1987, kada su i Sovjetski Savez i Sjedinjene Drave bili pristali na reciproan nadzor njihova oruja na zemlji, i to najprije onoga smjetenog u Europi, te potom i na njihovu vlastitom dravnom podruju.

SAMOPOMO: RETORZIJA I DOPUTENE REPRESALIJE

Pristup problemu. Kao nain osiguranja i potivanja vlastitih prava, mjere samopomoi su tako rei neizbjean pratilac u razvoju svakoga pravnog poretka. Dopustivost i irina uvjeta pod kojima im se moe pribjegavati odravaju na obrnut nain stupanj izgraenosti, koherentnosti i vrstine nekoga pravnog poretka. One, a meu njima naroito represalije i samoobrana, u proturazmjeru su s pravnom sigurnou koju je neki pravni poredak sposoban pruiti. S navedenim znaajkama samopomo je jedna od najstarijih institucija prava openito. 2. Razliiti oblici samopomoi u meunarodnom pravu. U iremu smislu pod mjerama samopomoi koje meunarodno pravo doputa valja uzeti jednostrane akte neke drave protiv druge drave koja je povrijedila neka njezina prava, ili joj je vrenjem svojih vlastitih prava nanijela tetu.U tomu smislu nisu mjere samopomoi kolektivne akcije koje poduzima nadlena meunarodna organizacija protiv prekritelja meunarodnoga pravnog i politikog poretka. Rije je o mjerama koje moe poduzeti Vijee sigurnosti temeljem glave VII. Povelje UN, ili po njegovu odobrenju neka druga meunarodna organizacija. Tu se ustvari radi o organiziranoj akciji meunarodne zajednice, a ne o jednostranoj akciji povrijeene drave.Pod mjerama samopomoi mogu se uzeti: (i) neke jednostrane mjere u odgovoru na krenje vlastitih prava koje proizlaze iz opih naela prava; (ii) doputena (legitimna) samoobrana; (iii) retorzija; i (iv) represalije (protumjere).3. Retorzija je uzvraanje na pravno doputeno, ali tetno i neprijazno ponaanje neke drave protumjerama iste ili sline naravi da bi se iznudila promjena njezina stava. Retorzija se moe definirati i kao pretjerano kruto koritenje vlastitim pravima kao protumjera na jednako ili slino ponaanje druge drave.4. Pojam represalija u meunarodnomu pravu. Za razliku od retorzije, represalije su djela koja po sebi predstavljaju povredu meunarodnoga prava. Ali se izuzetno smatraju doputenima ako su protumjera na meunarodna protupravna djela drave koja je prva prekrila neko pravo drave koja ih poduzima. Uz legitimnu samoobranu one su najvanije sredstvo samopomoi, tj. jednostrana mjera drave koja njome nastoji iznuditi od druge drave okonanje protupravnoga ponaanja i ispravljanje tete koju je poinila.Da bi se sprijeile njihove najgore zloupotrebe, pozitivno meunarodno pravo je u 20. stoljeu propisalo brojna ogranienja u vrenju tih protumjera. Ali stupanj organiziranosti meunarodne zajednice jo dugo nee biti toliki da bi ih se moglo sasvim zabraniti.5. Protumjere (represalije) u doba mira. U svome Nacrtu pravila o odgovornosti drava za meunarodno protupravna djela usvojenom u 2001. godini (lanci 47. do 50), Komisija za meunarodno pravo pokuala je kodificirati pravila o dopustivosti "protumjera", pod kojima se u obzir uzimaju iskljuivo represalije u doba mira. Doslovce svaki od tih propisa postavlja uvjete ili ogranienja dravi u poduzimanju tih jednostranih ina, ili zabranjuje neka posebna djela u njihovu izvrenju. Sve to s ciljem izbjegavanja zloupotreba protumjera, kao i njihovih moguih protupravnih i nehumanih posljedica. Stoga je za potrebe ove rasprave najuputnije slijediti te propise.

IZVORI RATNOG I HUMANITARNOGA PRAVAPravna pravila o ratovanju razvijala su se kroz stoljea kao pravila nepisanoga obiajnog prava.To su u srednjemu vijeku bila pravila o vitekom ratovanju koja se nisu potivala u ratovima protiv nevjernika, a ni pri guenju seljakih i drugih buna. Crkva s papom je od 11. stoljea pa nadalje nastojala svojim propisima sprjeavati najgora barbarstva u ratu, poput pretvaranja zarobljenih krana u robove, ili ak upotrebe luka i strijele. Ona je ograniavala i privatne ratove meu feudalcima, te je nametala "primirja" tj. dane u kojima je ratovanje bilo zabranjeno. U 1041. skuptine francuskih prelata protegnule su "primirje", svakoga tjedna, od zalaska sunca srijedom do njegova izlaska ponedjeljkom. Mnoge od tih zabrana i ogranienja odravala su se kratko ili nikako.2. Kodifikacija ratnoga prava putem ugovora. Polovicom devetnaestoga stoljea, pod utjecajem javnoga mnijenja, otpoeo je pokret za kodifikacijom meunarodnog ratnoga prava putem pisanih ugovora. Potaknuo ga je vicarac Henri Dunant koji se naao sluajnim svjedokom patnji ranjenika nakon bitke u 1859. izmeu francuske i austrijske vojske kod Solferina u Sjevernoj Italiji. Tamo nije bilo nikakve organizirane sanitetske slube za njihovo zbrinjavanje. Poginulo je oko trideset tisua ljudi, veinom zbog toga to su iskrvarili. Pokapani su ak i ivi ranjenici. Njegova broura "Un souvenir de Solferino" iz 1862. potakla je organiziranje nacionalnih drutava Crvenoga kria, te usvajanje prve Konvencije o poboljanju sudbine ranjenika u vojskama na kopnu, potpisane u enevi 22. kolovoza 1864. Ta se Konvencija jo nije odnosila na ratne zarobljenike. Predviala je "neutralizaciju" svih ranjenika i njihovu jednaku njegu bez obzira na pripadnost, kao i "neutralizaciju" vojnih bolnica, vojnih ambulanti i sanitetskoga osoblja.3. Humanizacija ratovanja ograniena vojnom potrebom. U svim konvencijama iz te oblasti od poetka je bila veoma izraena elja za donoenjem novih pravila, svrha kojih je daljnja humanizacija ratovanja. S obzirom na taj vrhunski cilj ti se napori nisu nikada mogli podvrgnuti krutom pravnom pozitivizmu. Prema pozitivistikom uenju cjelokupno pravo je bez iznimke proizvod volje drava, i stoga suverene drave navodno nisu podlone nikakvomu "viem" pravu, koje bi im protiv njihove volje nalagalo kako da se ponaaju. 4. Ope obiajno pravo primjenljivo na oruane sukobe. Odnos gore spomenutih ugovornih propisa i opih obiajnih pravnih pravila, koja obvezuju sve strane u svim vrstama oruanih sukoba, ima nekih posebnosti u odnosu na pravila opega obiajnoga prava koja se primjenjuju u doba mira.Danas je openito uvjerenje da materijalna pravila iz mnogih konvencija iz te oblasti sklopljenih prije Drugoga svjetskog rata, naroito onih o kopnenomu ratovanju koja potom nisu revidirana novim ugovornim propisima, obvezuju sve drave svijeta po obiajnoj osnovi. Ti njihovi kasnije neizmijenjeni propisi ine cjelinu sa enevskim konvencijama iz 1949. i Dopunskim protokolima iz 1977, te s drugim kasnijim ugovorima iz ratnog i humanitarnoga prava.

RAT I DRUGE VRSTE ORUANIH SUKOBAOruani sukobi, uz ne beznaajna razdoblja mira, stalan su pratilac ljudske povijesti. Rat se moe promatrati iz razliitih motrita, i sukladno tome dolazi se do raznovrsnih zakljuaka o njemu. O tome svjedoe brojna napisana djela o ratovima, napose u prijanjim vremenima. U ratu je mogue gledati fenomen socijalne patologije, imbenik politikih promjena, najvii izraz dravne moi, vrhunski izljev suverenosti drave, i dr.S pravnoga stanovita mogua su dva ekstremna pristupa ratu. Moe ga se sustavno osuivati, ili ga bezrezervno uzdizati.2. Pravedni i nepravedni ratovi. Podjele ratova na pravedne i nepravedne, i pokuaji stvaranja nekih objektivnih kriterija za te podjele, bili su prva nastojanja da se poduzimanje ratova na neki nain ogranii pravnim pravilima (jus ad bellum), ili da se i njihovo voenje podvrgne pravu. Jo je rimsko pravo bilo prihvatilo strogo formalistiku ideju o pravednim ratovima, koja je bila jednostrana i inila je dio unutarnjega rimskoga jus fetiale. Rat koji je imao "pravedan uzrok" i poduzimao se u skladu sa strogo propisanim postupkom ija su pravila imala sakralni karakter, smatranje pravednim. etiri su se uzroka smatrala "pravednima" za otpoinjanje rata: (1) povreda rimskih posjeda; (2) povreda poslanika; (3) povreda ugovora; i (4) pomo koji neprijatelju u doba rata ukazuje dotadanji prijatelj rimske drave. 3. Sudionici u oruanim sukobima. Tijekom itave povijesti ovjeanstva oruani su sukobi imali raznovrsne znaajke, a njihovi su sudionici bili veoma razliiti. ak se moe tvrditi da su nakon propasti Rimskoga Carstva ratovi izmeu suverenih drava u modernomu znaenju te rijei fenomen tek novoga vijeka.Ako uzmemo u obzir samo povijest Europe, Zapadno se Rimsko Carstvo raspalo pod pritiskom upada i osvajanja razliitih barbarskih plemena, koja u poetku nisu imala nikakve dravne organizacije. Kriarske ratove na Bliskomu istoku vodili su feudalni kranski vladari, s vojskama sastavljenima od dragovoljaca i avanturista, protiv islamskih vladara i njihovih vojski. U srednjemu vijeku u feudalnoj Europi bilo je sukoba izmeu razliitih feudalnih gospodara iji posjedi tada nisu imali znaajke suverenih drava. Ali bilo je i tada primjera uguivanja seljakih i drugih buna.4. Podjele oruanih sukoba i primjenljiva pravna pravila. Uz istinske ratove koje iskljuivo vode drave sa svojim regularnim oruanim snagama, dok tree drave po pravilu imaju poloaj neutralnosti, u posljednja dva stoljea dolazilo je u postojeim dravama do brojnih ustanaka.Meunarodno pravo na snazi do iza Drugoga svjetskog rata dijelilo je sve oruane sukobe u tri skupine: (a) na rat; (b) na upotrebu oruane sile koja ne dovodi do rata; te (c) na graanski rat.

OGRANIENJA RATOVANJA OBVEZATNA U SVIM ORUANIM SUKOBIMA

Ratnici i civilno puanstvo. Razlikovanje izmeu ratnika i civila ostalo je osnova prava oruanih sukoba. Ali i izmeu pripadnika oruanih snaga sukobljenih strana ini se razlika izmeu boraca i neboraca. U svakom oruanomu sukobu valja poduzeti sve mjere da se civilno puanstvo zatiti, osim ukoliko sudjeluje u neprijateljstvima. U svim prilikama valja potivati temeljna ljudska prava kako civila, tako i ratnika, koliko to uvjeti oruanoga sukoba objektivno doputaju. Tako npr. svaka osoba optuena za meunarodni zloin ili za drugo kazneno djelo poput pijunae, ima pravo na nepristrano i pravino suenje. Pojedinosti o zatiti osoba koje sudjeluju u oruanim sukobima izloit emo u sljedeim odjeljcima.

3. Ogranienja ratovanja s obzirom na objekte. Obiajna i ugovorna pravila meunarodnoga prava propisala su neka ogranienja i zabrane, koja su takoer obvezujua za sve strane u svim vrstama oruanih sukoba.Nebranjena mjesta i vojni cilj. Pravila o kopnenom ratovanju vre vano razlikovanje izmeu branjenih i nebranjenih mjesta. "Zabranjeno je bilo kojim sredstvima napadati ili bombardirati nebranjene gradove, sela, naselja ili zgrade".Preciznija od ovih, pravila iz Devete hake konvencije o bombardiranju od strane pomorskih snaga u vrijeme rata, koja se odnose na ogranienja bombardiranja sa mora luka, gradova, sela, naselja ili zgrada, bit e izloena na drugomu mjestu.Najiscrpnija su neka pravila za koja se smatra da su primjenljiva u zranomu ratu. Ona uvode i preciziraju pojam "vojnoga cilja".Rije je o Hakim pravilima o zranom ratu iz 1923, koja je izradila komisija strunjaka imenovana na Konferenciji o ogranienju naoruanja u Washingtonu u 1922. Drave nisu nikada prihvatile ta Pravila - u obliku ugovora. Ali u nedostatku drugih propisa, smatra se da ona najveim dijelom sistematiziraju pravila opega obiajnoga meunarodnog prava.

4. Zabranjene vrste oruja. Staro je pravilo na kojemu poiva cjelokupno pravo oruanih sukoba, prema kojemu: "Zaraene strane nemaju neogranieno pravo izbora sredstava za nanoenje gubitaka neprijatelju" (potvreno u lanku 22. Hakoga pravilnika iz 1907). "Zabranjeno je upotrebljavati oruje, projektile i tvari te metode ratovanja takve prirode da prouzrokuju suvine ozljede i nepotrebne patnje" .Toj openitoj zabrani odgovara prema Rimskomu statutu iz 1998. zloin u meunarodnim oruanim sukobima sroen na sljedei nain: "upotreba oruja, projektila i materijala i metoda ratovanja koji su takve naravi da uzrokuju suvine ozljede i nepotrebne patnje ili koji po sebi imaju nediskriminirajui uinak, u krenju meunarodnoga prava oruanih sukoba, ukoliko su ta oruja, projektili i materijali i metode ratovanja predmetom sveobuhvatne zabrane i ukljueni su u dodatak ovoga Statuta putem dopune u skladu s odgovarajuim odredbama predvienima u lancima.

PRAVILA HUMANITARNOGA PRAVA PRIMJENLJIVA U NEMEUNARODNIM ORUANIM SUKOBIMA

1. Elementarni obziri ovjenosti (humanosti). Za sve sluajeve oruanih sukoba koji nemaju meunarodni karakter, zajedniki lanak 8. iz etiriju enevskih konvencija iz 1949. propisuje neka minimalna pravna pravila kojih se sve strane u svim prilikama i na svakomu mjestu moraju pridravati.

3. Ratni zloini u kontekstu nemeunarodnih oruanih sukoba. Rimski statut Meunarodnoga kaznenoga suda iz 1998. predstavlja u neku ruku kodifikaciju opih obiajnih pravila humanitarnoga prava od kojih je veina danas na snazi. Ona bi trebala obvezivati sve strane u svim nemeunarodnim sukobima. Pretpostavka je, dakle, da ta pravila obvezuje i drave koje nisu stranke Protokola II. iz 1977. Djela koja su u lanku 8. toga Statuta predviena kao "ratni zloini" i za koja je predviena osobna odgovornost poinitelja, predstavljaju takoer i pravne obveze za sve drave stranke Rimskoga statuta i za sve naoruane skupine koje sudjeluju u sukobima te vrste.

POETAK I SVRETAK MEUNARODNOG ORUANOGA SUKOBA. PRAVNE POSLJEDICE RATNOGA STANJA

Neprijateljstva i ratno stanje. Primjena pravila ratnoga prava, koja emo do kraja ove knjige izloiti, u mnogome ovisi o postojanju ratnoga stanja (state of war, etat de guerre) izmeu drava u sukobu.Ratno stanje ukratko znai odsutnost miroljubivih odnosa izmeu zaraenih drava. Njegov se nastanak odraava na njihove diplomatske odnose, na neke vrste ugovora, na trgovinu i na odnose izmeu njihovih fizikih i pravnih osoba. Ratno stanje nije uvijek sasvim identino sa stvarnim neprijateljstvima izmeu drava koje su se nale u sukobu.2. Poetak meunarodnoga oruanoga sukoba. Niti u doba prije 1919. godine, kada se smatralo da je pravo na otpoinjanje i voenje rata legitimni izljev suverenosti svake drave, nije bilo sasvim jasno je li sama objava rata drugoj dravi predstavljala pravnu obvezu ili ne.U 1904. japanska je flota bez upozorenja napala ruske ratne brodove u kineskoj luci Port Arthur. Tim je napadom otpoeo Rusko-japanski rat koji je zavren porazom Rusije u 1905. Japan je pravdao taj svoj in time to je prije toga bio prekinuo diplomatske pregovore s Rusijom, kojoj je potoni notificirao da si pridrava pravo poduzimanja akcije u zatiti svojih interesa.3. Pravne posljedice ratnoga stanja. ak ako se ne ispuni niti jedan od gornjih uvjeta za postojanje meunarodnoga oruanoga sukoba, namjera ratovanja i postojanje ratnoga stanja mogu i danas proizai iz nekih drugih akata zaraenih strana, koji su se neko smatrali nunom posljedicom izbijanja svakoga rata: (a) Izbijanje rata ima po pravilu za posljedicu prekid diplomatskih odnosa izmeu zaraenih strana. lanak 44. Beke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961. nalae dravi primateljici koja je zaraena strana dunost pruanja olakica da diplomatsko osoblje neprijateljske drave u najkraem moguem roku s lanovima obitelji napusti njezin teritorij. Ali sve do naputanja neprijateljskoga teritorija oni uivaju diplomatske privilegije i imunitete. (b) Izbijanje rata ima znaajne posljedice prvenstveno na neke dvostrane ugovore izmeu zaraenih strana. To je pitanje ostalo izvan dometa Beke konvencije iz 1969. (c) Izbijanje neprijateljstava ima u pravilu vane uinke na poloaj neprijateljskih dravljana koji ive ili se zateknu na podruju druge zaraene strane. O dunostima svake od tih drava u njihovoj zatiti bit e rijei na drugomu mjestu.

5. Naelo postliminium. Taj su izraz klasini meunarodni pravnici posudili iz rimskoga prava, koji se odnosio na povrat poloaja osoba i vlasnitva nad imovinom na njihov status prije nego to ga je neprijatelj osvojio.Neki meunarodni pravnici ga uzimaju kao naelo temeljem kojega se poloaj osoba i stvari, graanskopravni i javnopravni odnosi, koji su se zbog okupacije ili osvojenja bili izmijenili, nakon osloboenja od neprijatelja vraaju u prijanje stanje.To naelo danas treba uzeti u dvama razliitim znaenjima. Posljedice akata okupanta poduzetih u zakonitom vrenju njegovih ovlasti prema pravu bpruanih sukoba ne prestaju nakon prestanka ratne okupacije. U nedostatku sklopljenoga mirovnog ugovora koji sva sporna pitanja moe rijeiti, naelo postliminium se moe odnositi samo glede posljedica akata koje je okupant poduzeo bilo u prekoraenju ih u krenju svojih ovlasti.Ovdje je, meutim, zanimljivije drugo znaenje toga naela. Drava koja je kroz krae razdoblje bila upokorena i anektirana od druge drave, nakon to se oslobodi i ponovo stekne neovisnost, nastavlja sa svojiia postojanjem kao da te aneksije nije bilo. Svi pravni odnosi ili veina njih, vraaju se na stanje uoi aneksije. Radi se, dakle, o pravnoj fikciji kontinuiteta u pravomu poretku te drave bez prekida. Prvi takav primjer bio je Portugal, koji je nakon njegove aneksije od panjolske u doba Filipa II. u 1580. ponovo stekao neovisnost u 1640.

TEMELJNA PRAVNA PRAVILA O RATOVANJU I NEPRIJATELJSTVIMA

2. Ogranienja ratovanja ratione loci. U istinskim ratovima izmeu drava razlikuju se ratite od podruja ratnih operacija.Ratite je sav prostor u kojemu zaraene strane mogu pripremati i vriti neprijateljstva. To su najprije kopneno podruje, unutarnje vode i teritorijalno more zajedno sa zranim prostorom svake od tih drava. Ali ratite zahvaa i sve prostore otvorenoga mora, jer se i u njima mogu vriti neprijateljstva.Ratite, meutim, ne obuhvaa kopneno podruje, unutranje morske vode i teritorijalno more neutralnih drava. Ono takoer ne obuhvaa podruja koja su neutralizirana meunarodnim ugovorima i zrani prostor iznad njih. To su danas Sueski i Panamski kanal, Magellanov prolaz, norveki otoci Spitzbergen na Arktiku, Aalandsko otoje koje je dio Finske, te itav Antarktik.

3. Ogranienja ratovanja ratione instrumenti. Radi se o ogranienjima s obzirom na metode i sredstva ratovanja i upotrebe oruja, s obzirom na objekte, te o zabranjenim vrstama oruja. Ta ogranienja obvezuju sve strane u svim vrstama oruanih sukoba, ukljuivi i snage UN ili meunarodne organizacije koja djeluje po ovlatenju Vijea sigurnosti. Grubo i u irokim razmjerama krenje najveega broja tih ogranienja predstavlja meunarodne zloine i povlai kaznenu odgovornost poinitelja. Sva smo ta ogranienja u pojedinostima ve izloili pod naslovom ogranienja ratovanja obvezatnih u svim oruanim sukobima.

4. Ogranienja ratovanja ratione personae. Temeljno razlikovanje izmeu ratnika i civilnoga puanstva trebalo bi potivati u svim oruanim sukobima. Osnovno je naelo da civilno stanovnitvo ne bi smjelo sudjelovati u neprijateljstvima, ali bi za uzvrat, koliko je to mogue, moralo biti poteeno od posljedica ratnih ina. Taj je cilj sve tee postii u uvjetima neprijateljstava iz zraka i u primjeni oruja za masovno unitenje. Samo bi ratnici trebali sudjelovati u neprijateljstvima. Oni su izloeni neprijateljskim napadima, ali ako padnu pod vlast neprijatelja, uivaju poloaj i povlastice ratnih zarobljenika.

ZATITA RATNIH ZAROBLJENIKA, RANJENIKA, BOLESNIKA I BRODOLOMACA

1. Poloaj i uvjeti ratnih zarobljenika. Taj poloaj propisan je veoma opsenim tekstom Tree enevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, iz 1949, te nekim propisima iz Protokola I. iz 1977. Te emo propise ovdje izloiti na najkrai mogu nain.Pri ispitivanju, ratni su zarobljenici duni navesti samo svoje prezime i ime, in, datum roenja i matini broj. Ne smije ih se prisiljavati da odaju druge podatke. Oni smiju zadrati sve stvari i predmete za osobnu upotrebu osim oruja, konja, vojne opreme i vojnih dokumenata. Od vojne opreme koja im se oduzima izuzeti su namirnice i odjea. Novac i dragocjenosti mogu im se oduzeti samo uz priznanicu i moraju im se na koncu zarobljenitva vratiti.U svakom zarobljenikom logoru mora biti izvjeen tekst Tree enevske konvencije na jeziku zarobljenika, kako bi se oni mogli u svako doba obavijestiti o svojim pravima i dunostima.

2. Zbrinjavanje ranjenika, bolesnika i brodolomaca. Njihova-zatita ureena je Prvom enevskom" konvencijom za poboljanje poloaja ranjenika i bolesnika u oruanim snagama u ratu, te Drugom enevskom konvencijom za poboljanje poloaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca u oruanim snagama na moru, obje iz 1949. Uz to je Protokol I. iz 1977. u drugomu dijelu, proirio pojam "zatienih osoba" i na civilne ranjenike, bolesnike i brodolomce koji imaju potrebu za medicinskom pomoi, odnosno koje se nau u opasnosti na moru, ali pod uvjetom da su se uzdrali od neprijateljstava.Sve te osobe, bilo kojoj strani da pripadaju, moraju biti potovane i zatiene. U svakoj e se prilici s njima postupati ovjeno i one e u najveoj moguoj mjeri i u najkraem moguemu roku dobiti medicinsku skrb i pomo koji zahtijeva njihovo stanje. Nee se initi razlika izmeu njih zasnovana na bilo kojim kriterijima osim medicinskih. To znai da se jednaka pomo i medicinska skrb mora ukazivati vlastitim i neprijateljskim vojnicima i civilima.Zarobljeni neprijateljski borci koji su ranjeni, bolesni ili su brodolomci postaju ratni zarobljenici. Ali do njihova izljeenja, odnosno do njihova spaavanja iz mora, korisnici su svih triju enevskih konvencija iz 1949.

3. Kontrola potivanja i izvrenja pravila prava meunarodnih oruanih sukoba. Sve etiri enevske konvencije iz 1949, ukljuivi i etvrtu konvenciju o zatiti civilnih osoba u doba rata, kao i Protokol I. iz 1977, predviaju vie mehanizama radi nadzora izvrenja pravnih obveza koje su preuzele njihove drave stranke. Ukratko emo naznaiti te mehanizme.

Sila zatitnica. Svaka strana u sukobu uz privolu suprotne strane trebala bi imenovati neku neutralnu dravu ija je dunost tititi njezine interese na podruju pod vlau neprijatelja. Ako strane o tome ne postignu sporazum Meunarodni e odbor Crvenoga kria objema stranama ponuditi svoje dobre usluge u tome imenovanju. Ako i taj pokuaj propadne, Meunarodni odbor Crvenoga kria djeluje kao supstitut sile zatitnice. Taj Odbor i ostale nepristrane humanitarne organizacije mogu poduzimati humanitarne djelatnosti u korist zatienih osoba. Njihovi delegati imaju pravo posjeivati sva mjesta u kojima se nalaze zatiene osobe, ratni zarobljenici i civilni internirci i da s njima komuniciraju bez prisutnosti svjedoka.

INVAZIJA I RATNA OKUPACIJA. ZATITA CIVILNOGA PUANSTVA

1. Uvod. Ratnu okupaciju kao institut prava meunarodnih oruanih sukoba valja razlikovati od okupacije kao naina stjecanja niijega podruja, koja je jednostrani akt neke drave kojim ona moe stei nova prava. Dok je takvih podruja otvorenih na prisvajanje dravama bilo na naemu planetu, ta druga vrst okupacije nije imala nita zajednikoga s meunarodnim oruanim sukobima.Temeljni propisi o ratnoj okupaciji jo uvijek lee u petnaestak kratkih lanaka iz Pravilnika o zakonima i obiajima rata iz 1907, pod naslovom "O vojnoj vlasti na podruju neprijateljske drave". Ti su propisi u vanim pojedinostima upotpunjeni opirnom etvrtom enevskom konvencijom iz 1949. o zatiti graanskih osoba u vrijeme rata. Ali ta moda najznaajnija konvencija iz 1949. ne ureuje samo poloaj civila na okupiranim podrujima, nego jo i poloaj stranaca koji se zateknu na podruju neprijateljske drave. Ta je Konvencija potom dopunjena nekim propisima iz Protokola I. iz 1977.

2. Invazija i okupacija. Jedan od glavnih ciljeva rata jest osvojenje neprijateljskoga podruja. Ali sve dok borbe traju, sama invazija jo ne stvara objektivno stanje ratne okupacije. Ratna je okupacija prijelazni korak izmeu invazije i moguega stjecanja suverenosti nad osvojenim podrujem. Teritorijalna se suverenost u prijanje doba, meutim, mogla stei tek stupanjem na snagu mirovnoga ugovora izmeu zaraenih drava koji je predviao ustup dijelova podruja pobijeene drave u korist pobjednika.Ratna je okupacija, dakle, privremeno stanje u kojemu se dravna suverenost na zaposjednutom podruju nije promijenila. Ali to privremeno stanje nastaje tek vrstim dranjem toga podruja na kojemu je otpor prestao u mjeri da je okupant u mogunosti uspostaviti svoju upravu.

PRAVNA PRAVILA O NEPRIJATELJSTVIMA NA MORU

1. Uvod. Neprijateljstva na moru, ukoliko do njih doe, ine cjelinu s kopnenim ratovanjem i s ratom u zraku. Na njih se odnose sva primjenljiva pravna pravila o ogranienjima ratovanja, koja su obvezatna za sve strane u svim oruanim sukobima. Ali u primjeni nekih od tih i drugih pravila prava oruanih sukoba ima nekih posebnosti s obzirom na poseban prostor (more) i objekte (brodove) kojima se vre neprijateljstva. Neka se pravna pravila odnose iskljuivo na ratovanje na moru i ona e biti predmetom ovoga odjeljka.

2. Izvori pomorskoga ratnoga prava. Pravna pravila o pomorskom ratovanju bila su najprije obiajne naravi i razvijala su se napose u pomorskom ratovanju europskih sila u 17. i 18. stoljeu. Od polovice 19. stoljea otpoela je njihova kodifikacija putem opih konvencija. Na Drugoj hakoj konferenciji u 1907. usvojen je najvei broj tih konvencija za sluaj novoga svjetskoga sukoba.Ali se u 1907. nije moglo znati da e Prvi svjetski rat biti toliko dugotrajan, i da e ratovanje na moru u totalnom ratu kao glavni cilj imati podrivanje cjelokupne ekonomske moi neprijatelja. To je dovelo do toga da su u dva svjetska rata sve zaraene strane krile neka od vanih pravila pomorskoga ratovanja.

3. Brodovi u pomorskomu ratovanju, (i) Uvod. Dok su u ratovanju na kopnu glavni sudionici pojedinci kao ratnici, bilo da su organizirani u regularnim ili neregularnim postrojbama, ratovanje na moru vri se s pomou brodova. I kao to se u kopnenom ratovanju sve osobe dijele na borce i na civilno stanovnitvo, temeljna je razlika u ratovanju na moru ona izmeu ratnih i trgovakih brodova. Brodovi mogu pripadati zaraenim stranama (bilo vlastitoj ili saveznikoj, ili neprijateljskoj), te neutralnim dravama.U pravu mora koje se primjenjuje u doba mira nema gotovo nikakvih znaajnih razlika glede imuniteta ratnih i drugih javnih brodova kada se nalaze u luci ili u teritorijalnom moru strane drave. Naprotiv, u doba meunarodnoga oruanoga sukoba postaje vana odlika ratnoga broda, premda se i ostali brodovi, pa i trgovaki, mogu na svoju tetu s njime izjednaiti. To je npr. sluaj s neutralnim trgovakim brodovima kada prevoze oruane snage neke od zaraenih strana, ili ako plove u konvoju pod pratnjom neprijateljskoga ratnog brodovlja.

Ratni brod. Prema opeusvojenoj definiciji, ratni brod mora ispunjavati vie uvjeta. On (i) pripada oruanim snagama neke drave; (ii) ima vanjske oznake prema kojima se raspoznaje brod te dravne pripadnosti; (iii) pod zapovjednitvom je asnika koji je u slubi vlade te drave i ije je prezime upisano u odgovarajuem popisu vojnih osoba ili u drugomu dokumentu jednakoga znaaja; i (iv) ima posadu podvrgnutu disciplini regularnih oruanih snaga. Brod s tim znaajkama ovlaten je sudjelovati u neprijateljstvima na moru u meunarodnom oruanom sukobu.

4. Brodovi koji uivaju imunitet u oruanom sukobu. Prema opemu obiajnomu pravu potvrenom konvencijama o kodifikaciji, vie vrsta brodova, bilo da su u javnom ili privatnom vlasnitvu, uivaju imunitet sve dok se uzdravaju od ina tetnih za neprijatelja.To su prije svega vojni bolniki brodovi, te potom bolniki brodovi koje upotrebljavaju slubeno priznata nacionalna drutva Crvenoga kria bilo strana u sukobu ili neke neutralne drave. To su potom i mala plovila za priobalne operacije spaavanja. Svi su ti brodovi obojeni bijelom bojom, a na svakoj strani trupa i na vodoravnim povrinama naslikani su znaci crvenoga kria, kako bi bili uoljivi s mora i iz zraka.

4. Poloaj neprijateljskoga trgovakog broda, (i) Indult za trgovake brodove. esta haka konvencija iz 1907. preporuila je njezinim strankama da neprijateljskim trgovakim brodovima koji se u trenutku izbijanja neprijateljstava zateknu u njihovim lukama, te brodovima koji napuste polaznu luku prije poetka rata, a uplove u njihovu luku ne znajui da je nastupilo ratno stanje, dopuste da odmah ili u roku koji odrede slobodno isplove s ispravama za slobodan prolaz do luke odredita, ili do luke koja e im biti naznaena.Prema toj Konvenciji drava ne bi smjela uzaptiti niti neprijateljski trgovaki brod zateen na moru koji ne zna za izbijanje rata jer je iz posljednje luke isplovio prije njegova poetka.

NEKA OGRANIENJA RATOVANJA NA MORU

1. Uvod. U jednom od prethodnih odjeljaka, izloili smo ogranienja ratovanja obvezatna u svim vrstama oruanih sukoba. Kako smo tamo naveli, radi se preteito o pravilima jus cogens koja obvezuju sve strane u svim vrstama oruanih sukoba, ukljuujui i snage UN ili meunarodne organizacije koja djeluje po ovlatenju Vijea sigurnosti. Ta ogranienja jednako obve