29
MEĐUNARODNE POSLOVNE FINANSIJE 2006/2007 SKRIPTA I KOLOKVIJUM - od 1. do 7. glave -

Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

Embed Size (px)

DESCRIPTION

skripta

Citation preview

Page 1: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

MEĐUNARODNE POSLOVNE FINANSIJE

2006/2007

SKRIPTA

I KOLOKVIJUM- od 1. do 7. glave -

1. POSLOVNE FINANSIJE

1) Šta su poslovne finansije?

Page 2: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

Poslovne finansije su nauka o tome kako treba donositi investicione i finansijske odluke (u preduzeću) u teoriji i kako se to čini u praksi. Poslovne finansije se mogu definisati kao naučna disciplina koja se bavi teorijom i metodologijom finansijskog upravljanja u preduzeću. Poslovne finansije kao naučna disciplina izučavaju finansijsko upravljanje, investiranje i analizu rizika i finansijsko tržište i institucije. Sa druge strane poslovne finansije kao upravljački koncept izučavaju finansijsko okruženje, finansijske instrumente i upravljanje finansijama.

2) Koja je uloga poslovnih finansija?

Uloga finansijskog poslovanja preduzeća je da obezbedi normalno, neometano odvijanje njegove poslovne aktivnosti uz:

1) što manje angažovanje finansijskih sredstava, 2) minimiziranje troškova pribavljanja tuđih sredstava i 3) maksimiranje prihoda od slobodnih sopstvenih sredstava.

Sve ovo, u krajnjoj liniji, treba da doprinese ostvarivanju što boljeg rezultata poslovanja preduzeća.

3) Kakav je odnos poslovnih finansija prema finansijskom menadžmentu i računovodstvu?

Poslovne finansije su kao naučna i praktična disciplina šire od upravljanja finansijama preduzeća, odnosno finansijskog upravljanja ili finansijskog menadžmenta, mada u tom pogledu nema opšte saglasnosti.Ponekad se poslovne finansije povezuju sa računovodstvom. Međutim, i pored određene povezanosti, radi se o različitim naučnim i praktičnim disciplinama. Računovodstvo se, pojednostavljeno rečeno, odnosi na vođenje finansijskih evidencija, izradu periodičnih izveštaja, godišnjih izveštaja i analiza, dostavljanje informacija menadžerima, investitorima i javnosti van preduzeća. Donosioci finansijskih odluka se u velikoj meri oslanjaju na računovodstvene izveštaje. Međutim, uloga finansijskih menadžera nije u suštini da obezbeđuju finansijske informacije, nego da donose finansijske odluke.

4) Koja je važnost razmatranja rizika i prinosa u finansijskom odlučivanju?

Sve odluke se odnose na budućnost. Mi možemo da donosimo samo odluke o budućnosti. Međutim, postoji samo jedna izvesna stvar o budućnosti, a to je da ne možemo da budemo sigurni šta će se dogoditi. Rizik je stoga važan faktor u svakom finansijskom odlučivanja i o njemu se mora voditi posebno računa u svim slučajevima. Rizik i prinos (profit, dobit) imaju tendenciju da budu povezani. Fundamentalni princip finansijske teorije je da će investitori tražiti prinos koji je srazmeran karakteristikama rizika koji su podneli u svom investiranju. Investitori u određeno preduzeće ili projekat će tražiti prinos (dividendu, profit, kamatu i sl.) koji je primeren riziku koji su preuzeli (prema njihovim manje ili više objektivnim merilima), a isto tako preduzeće, odnosno finansijski menadžeri tog preduzeća (i drugi donosioci odluka) treba da zahtevaju odgovarajući prinos za svoje investicije koji je primeren preuzetom riziku.

5) Koji su ciljevi poslovnih finansija?

Centralno pitanje poslovnih finansija jeste šta poslovna preduzeća nastoje da ostvare i koje bi investicione i finansijske odluke u skladu sa tim, trebalo da podržavaju. U vezi sa tim nudi se obično set ciljeva preduzeća, kao što su:

1) maksimizacija profita, 2) maksimizacija prinosa na angažovani kapital, 3) opstanak preduzeća, 4) dugoročna stabilnost preduzeća, 5) rast preduzeća, 6) zadovoljavanje ciljeva nosilaca materijalnih interesa u preduzeću, 7) maksimizacija vrednosti preduzeća za vlasnike (akcionare)

2

Page 3: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

6) Kakav konflikt interesa postoji između vlasnika preduzeća i menadžera?

Ko god da kontroliše preduzeće u teoriji, u praksi ono je svakodnevno kontrolisano od strane menadžera. Odvajanje vlasništva nad preduzećem od upravljanja preduzećem (teorija separacije) prouzrokuje tzv. agentski problem. Odvajanje vlasništva od upravljanja ima jasnu prednost. To omogućava da se vlasništvo nad akcijama menja, bez da se odražava na operativno poslovanje. To omogućava preduzećima da unajme profesionalne menadžere, ali stvara probleme ako se ciljevi menadžera i akcionara-vlasnika razlikuju.Opasnost je jasna, menadžeri mogu da se manje brinu o interesima akcionara, a više o svom ugodnom i luksuznom životu, izbegavajući da donesu nepopularne, a neophodne odluke.Ovo dovodi i do tzv. agentskih troškova koji se javljaju kada menadžeri ne nastoje da maksimiziraju vrednost firme i kada akcionari imaju troškove da nadziru menadžere i utiču na njihove aktivnosti.

7) Šta je preduzeće?

U našem ranije važećem Zakonu o preduzećima, preduzeće je bilo definisano kao pravno lice koje obavlja privrednu delatnost radi sticanja dobiti. Novi Zakon o privrednim društvima, donet novembra 2004, ne koristi termin preduzeće već samo termin privredno društvo koje definiše kao pravno lice koje osnivaju osnivačkim aktom pravna i/ili fizička lica radi obavljanja delatnosti u cilju sticanja dobiti.

8) Koji su institucionalni aspekti organizovanja preduzeća?

U literaturi, a pogotovo u privrednoj praksi, koriste se različiti termini za oznaku istog pojma – preduzeća. Uobičajena klasifikacija preduzeće tj. trgovačkih društava je na društva lica i na drustva kapitala. U društva lica obično se ubrajaju ortačko društvo (javno trgovačko društvo) i komanditno društvo, a u društva kapitala akcionarsko društvo, komanditno društvo na akcije i društvo sa ograničenom odgovornošću. Društva lica odlikuju personalna svojstva, poznanstvo i poverenje članova i otuda i neograničena odgovornost za obaveze društva. Društvo kapitala odlikuje iščezavanje personalnih svojstava i dominacija interesa kapitala, gde ne postoji odgovornost člana društva za obaveze društva prema trećim licima, već samo obaveza snošenja rizika poslovanja do iznosa uloženog kapitala.

9) Koje su karakteristike akcionarskog društva?

Akcionarsko društvo (public limited company - plc, joint stock company) je takvo trgovačko društvo kod koga se osnivački kapital obezbeđuje putem izdavanja akcija. Akcionarsko društvo odgovara za svoje obaveze isključivo svojom imovinom, tako da akcionari ne odgovaraju za obaveze društva čije akcije imaju. Fizičko ili pravno lice koje kupuje akcije dužno je da uplati nominalni iznos vrednosti na koji akcija glasi, čime postaje akcionar. Akcionar ima pravo da učestvuje u radu skupštine akcionara, pravo na dividendu, kao i pravo da kupi akcije nove emisije srazmerno njegovom učešću u ukupnomakcionarskom kapitalu. Akcionarska društva su najčešći pravni oblik organizovanja većih trgovačkih društava.

10) Kakav je položaj preduzeća kao privrednog subjekta?

Preduzeće je složen dinamički poslovni sistem čiji je osnovni cilj i zadatak obavljanje određenih poslova u sklopu njegove individualne reprodukcije koja je deo integralne društvene reprodukcije. Pošto je njegova individualna reprodukcija, kao deo integralne društvene reprodukcije, podložna promenama i stalnoj dinamici i evoluciji, to je preduzeće i dinamički složen poslovni sistem Kao dinamičan poslovni sistem preduzeće prolazi i kroz različite faze razvoja tzv. faze životnog ciklusa preduzeća.

3

Page 4: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

Životni ciklus preduzeća počinje fazom "uvođenja" koju karakteriše negativan finansijski rezultat. Prilivi gotovine su manji od odliva gotovine. Fazu uvođenja sledi faza "rasta" u kojoj preduzeće posluje rentabilno (ova faza je karakteristična po stalnim finansijskim infuzijama iz eksternih izvora).Treća faza životnog ciklusa je faza "zrelosti". U ovoj fazi dolazi do usporavanja. Poslednja faza životnog ciklusa je faza "opadanja" u kojoj preduzeće beleži graničnu rentabilnost.

11) Šta je kapital?

Kapital se može posmatrati na dva načina, pošto možemo govoriti o vrednosti kapitala i o realnim (fizičkim) kapitalnim dobrima, a postoje i razne podele kapitala. Uglavnom se smatra da se reč kapital u ekonomiji (ekonomici) odnosi na realni kapital tj. fizička dobra (pre svega kapitalna dobra), koja se koriste kao inputi za dalju proizvodnju, dok reč kapital u svakodnevnom govoru znači novčani kapital, tj. iznos novca koji je rezultat prethodne štednje. Odrednice o kapitalu koje se mogu naći u poslovnim rečnicima: Kapital: 1. novac, imovina i aktiva koja se koristi u poslovanju (biznisu); 2. novac koji poseduju pojedinci ili kompanije, koji se koristi za investicije.

ili

U ekonomiji kapital se odnosi na fizička dobra pre svega na kapitalna dobra, koja se koriste kao inputi za bolju proizvodnju, dok u svakodnevnom govoru kapital predstavlja novčani kapital tj. iznos novca koji je rezultat prethodne štednje.

12) Šta je investicija?

Investicije na nivou privrede znače deo društvenog proizvoda jednog fiksiranog vremenskog perioda koji se u toku perioda (godine dana) nije potrošio. One se uglavnom dele na proizvodne i potrošne investicije. Striktnije definisano, investicija (investment) je ulaganje u realna kapitalna dobra, međutim, u svakodnevnom životu ona se koristi da označi kupovinu bilo koje aktive (imovine), ili poduhvata koji podrazumeva inicijalno "žrtvovanje" koji sledi značajna korist.U stručnoj terminologiji iz oblasti poslovnih finansija i bankarstva investiranje se uglavnom odnosi na:

1) plasiranje novca, tako da daje kamatu i na taj način uvećava vrednost; 2) akcije, obveznice ili neku nekretnine kupljene u nadi da će doneti više novca nego što je bilo potrebno da se one kupe.

ili

Investicija je ulaganje u realna kapitalna dobra. Investiranje se uglavnom odnosi na plasiranje novca, tako da daje kamatu i na taj način uvećava vrednost akcije, obveznice ili neku nekretnine kupljene u nadi da će doneti više novca nego što je u njih uloženo. Investicija je kupovina bilo koje aktive, odnosno ulaganja finansijskih sredstava u neki poslovni ili investicioni projekat.

2. MEĐUNARODNE POSLOVNE FINANSIJE

1. Šta je međunarodno poslovanje?

Prema jednoj definiciji, međunarodno poslovanje (international business) se sastoji od transakcija koje se obavljaju preko nacionalnih granica da bi se ostvarili ciljevi pojedinaca, kompanija i organizacija. Ove transakcije se realizuju u različitim oblicima i često su međusobno povezane.

4

Page 5: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

Prema drugoj definiciji, međunarodno poslovanje su sve komercijalne transakcije - privatne ili državne - između dve zemlje. Privatne kompanije vrše ove transakcije zbog profita, a sa državama (vladama) to ne mora da bude slučaj.Tri glavna cilja koji utiču na preduzeća da se bave međunarodnim poslovanjem su:

1) da prošire svoju prodaju, 2) da pribave resurse i 3) da minimiziraju rizik

2. Šta su multinacionalna preduzeća?

Najznačajniji subjekt međunarodnog poslovanja su multinacionalna preduzeća. Jedinstvene definicije multinacionalnog preduzeća nema. Razlike postoje i u njenom pojmovnom određenju, tako da se pored imenice "korporacija", koriste i druge (kao što su "kompanija" ili "preduzeće"), a ujedno se uporedo koriste pridevi "transnacionalna" ili "multinacionalna". U svim tim slučajevima se uglavnom podrazumeva da se radi o pravnom subjektu koji se sastoji od matičnog preduzeća i njegovih podružnica (filijala, afilijacija) u inostranstvu.Najcelovitija je definicija koju daje UNCTAD za transnacionalne korporacije, kao inkorporirana ili neinkorporirana preduzeća koja se sastoje od matičnog preduzeća (parent enterprise) i njegovih afilijacija u inostranstvu.

3. Kako posluju multinacionalna preduzeća?

Matrično preduzeće kontroliše sredstva drugih entiteta u zemljama koje nisu njegova zemlja porekla, obično kroz posedovanje određenig dela u vlasničkom kapitalu. Multinacionalna preduzeća posluju preko svojih filijala u inostranstvu. Preko stranih direktnih investicija uspostavljaju trajni interes i kontrolu kao rezidenti druge privrede koja nije privreda kojoj pripada strani direktni investitor.

4. Šta su međunarodne poslovne finansije?

Međunarodne poslovne finansije obuhvataju poslovne finansije sa elementom inostranosti, kod kojih preduzeća (i drugi privredni subjekti) pribavljaju novčana sredstva iz inostranstva (uglavnom u stranoj valuti ) za potrebe ostvarivanja svojih poslovnih ciljeva, korišćenje tih sredstava (u stranoj valuti ili u domaćoj valuti dobijenoj prodajom strane valute) u zemlji ili inostranstvu, kao i plasman (investiranje) novčanih sredstava u inostranstvo radi ostvarivanja preduzetničkih ili čisto finansijskih ciljeva.

5. Šta je cilj međunarodnih poslovnih finansija?

Cilj međunarodnog poslovnog finansiranja je, sa jedne strane, obezbeđenje potrebnog iznosa i najpovoljnije strukture sredstava iz međunarodnih izvora za ostvarivanje poslovnih ciljeva i poduhvata i, sa druge strane, ekonomski najracionalnija ulaganja slobodnih sredstava kroz međunarodne transakcije.

6. Koji su osnovni oblici međunarodnog kretanja kapitala?

Pod međunarodnim kretanjem kapitala podrazumevamo transfer realnih i finansijskih sredstava između subjekata različitih zemalja sa odloženim kontratransferom za određeni vremenski period, a u cilju ostvarivanja određenih ekonomskih i političkih interesa učesnika u tom transferu. Kretanje kapitala između subjekata različitih zemalja vrši se u raznim oblicima od kojih su dva osnovna oblika i to: međunarodno kretanje privatnog kapitala i međunarodno kretanje javnog kapitala. Privatni kapital (pojedinci, privatne kompanije, komercijalne banke) kreće se prvenstveno u obliku direktnih investicija, portfolio investicija, kao i u formi kredita i depozita. Javni kapital (državni budžet i centralne i državne banke) kreće se prvenstveno u obliku bilateralnih zajmova i kredita, portfolio investicija i u formi bespovratne ekonomske pomoći. Posebna vrsta javnog kapitala su zajmovi međunarodnih organizacija.

7. Koji su osnovni motivi međunarodnog kretanja kapitala?

5

Page 6: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

Motivi međunarodnog kretanja kapitala zavise od oblika u kome se kapital ulaže. Različiti motivi, na primer, opredeljuju privatne u odnosu na javne tokove kapitala, a postoje razlike i između pojedinih vidova privatnog i javnog kapitala, s tim da se, u principu, privatni kapital kreće prema ekonomskim motivima, a javni kapital na osnovu širih društveno-političkih interesa.Ostvarivanje većeg profita ili nekog drugog prihoda od uloženog kapitala (kamata, dividenda) je osnovni motiv izvoza kapitala. Ostali motivi su najčešće posredni (tu je motiv korišćenja bogatijih i jeftinijih resursa u inostranstvu, osvajanje tržišta određene zemlje, namera da se obezbedi određeni politički uticaj u nekoj zemlji...).Osnovni motiv za uvoz kapitala, sa stanovišta preduzeća ili zemlje korisnika, jeste obezbeđenje nedostajućih sredstava za poslovanje i razvoj, odnosno realizaciju određenih projekata i programa. Na makro planu, uvozom kapitala se pokriva deficit platnog (i spoljnotrgovinskog) bilansa, poboljšava snabdevenost domaćeg tržišta, ostvaruje porast zaposlenosti i proizvodnje, vrši transfer tehnologije itd.

3. PRIPREMA MEĐUNARODNOG POSLOVNOG FINANSIRANJA

1. Koja su osnovna pravila poslovnog finansiranja?

Osnovna podela pravila finansiranja je na tzv. vertikalna pravila finansiranja i horizontalna pravila finansiranja. Vertikalna pravila finansiranja tretiraju odnos sopstvenog prema tuđem kapitalu i njegovoj ročnosti i nastoje da postave "normu" za strukturu kapitala tj. izvora finansiranja (ova pravila odnose samo na pasivu bilansa, odnosno strukturu ukupnih izvora sredstava).Za razliku od vertikalnih pravila finansiranja koja tretiraju izvore kapitala sa stanovišta vlasništva i ročnosti, horizontalna pravila finansiranja tretiraju odnose delova imovine i kapitala. Neka od ovih pravila su egzaktnije formulisana i vremenom su dobila naziv "zlatna" ili "klasična" pravila:

- pravilo finansiranja kojim se normira jednak odnos (1:1) sopstvenog i tuđeg kapitala (tzv. "Zlatno pravilo izravnanja rizika")

- "Zlatno (bankarsko) pravilo finansiranja" u osnovi, upućuje na to da pozajmljeni tuđi kapital ne sme da se dugoročnije koristi nego što je dobijen

- "Zlatno bilansno pravilo finansiranja" insistira na tome da dugoročno vezana imovina (tj. osnovna sredstva) treba da bude finansirana iz dugoročnih izvora, a kratkoročno vezana (tj. obrtna sredstva) kratkoročnim kapitalom

- pravilo finansiranja 1:1 (acid test, quick ratio) zahteva da gotovina i gotovinski ekvivalenti (kratkoročne hartije od vrednosti), kao i kratkoročna potraživanja od dužnika, budu jednaka kratkoročnim obavezama (1:1)

- pravilo finansiranja 2:1 (current ratio ili bankers ratio) zahteva da odnos između kratkoročne imovine (gotovine i gotovinskih ekvivalenta, kratkoročnih potraživanja i zalihe) i kratkoročnih obaveza (izvora sredstava) bude 2:1

2. Koji je postupak finansijskog planiranja?

Putem finansijskog planiranja planiraju se priliv i odliv sredstava, kao i njihova struktura.Polazna osnova za svaki finansijski plan, ali i za druge planove u preduzeću, je, ipak, plan prodaje (realizacije). Po utvrđivanju plana prodaje i plana troškova iz kojih se vide uslovi naplate i uslovi plaćanja, izrađuje se plan novčanih tokova, tj. plan priliva i odliva gotovine. Zadatak ovakvog plana se sastoji u tome da menadžmentu preduzeća pruži podatke o proceni očekivanog priliva novčanih sredstava (u domaćoj i stranoj valuti) u toku svakog pojedinačnog vremenskog perioda koji predstavlja segment plana, sa procenom salda gotovine na kraju tih perioda (u stranoj i domaćoj valuti), i eventualnim procenama potreba za dodatnim finansiranjem (iz domaćih i stranih izvora).

3. Šta je poslovni plan i iz čega se sastoji?

6

Page 7: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

Bez plana nema ni uspeha u biznisu. Plan mora da bude jasan i kratak i da sadrži konkretan program aktivnosti da bi se postigli specifični i merljivi ciljevi. Dobar poslovni plan ima, po pravilu, sledeće osnovne elemente:

1. Rezime opisuje osnovne elemente za upoznavanje firme i predloženog poslovnog plana2. Profil preduzeća je deo poslovnog plana koji bi trebalo da pruži detaljnije podatke o sledećem: pravna forma preduzeća, vrsta delatnosti, proizvodi i usluge koje ono pruža (pozicija u odnosu na druga preduzeća u branši), stanje faktora proizvodnje (oprema, fabrička zgrada, ljudski resursi) i sl.3. Opis posla – podrazumeva da se prezentiraju detaljno elementi poslovnog poduhvata koji se planira (nabavka nove opreme, tehnologije, izgradnja fabričke zgrada, kupovina nekog postojećeg preduzeća i sl.).4. Marketinški plan bi trebalo da pruži odgovore u vezi sa pozicioniranjem preduzeća na tržištu i potencijalima da se predloženi poslovni poduhvat na njemu i efektuira.5. Finansijski plan je za investitore i finansijere verovatno najvažniji deo poslovnog plana i sastoji se od nekoliko segmenata. Tu se daje presek sadašnje finansijske pozicije preduzeća i preliminarne finansijske prognoze vezane za realizaciju predloženog poslovnog poduhvata.

4. Šta je to due diligence izveštaj?

Due diligence izveštaj predstavlja prethodni izveštaj o stanju i performansama preduzeća i poslovnog okruženje sačinjen za potrebe potencijalnog investitora. Ovaj izveštaj nezavisnih eksperata namenjen je prvenstveno stranim investitorima-potencijalnim partnerima u zajedničkom ulaganju, potencijalnim kupcima preduzeća, odnosno potencijalnim partnerima koji će izvršiti dokapitalizaciju.U ovom izveštaju se od strane eksperata ne izražava mišljenje, niti daju kvalifikacije (kao u revizorskim izveštajima), već samo analiza i objektivno prikazano stanje i položaj preduzeća i okruženja, da bi strani investitor mogao preliminarno da odlučuje.

5. Koji je značaj utvrđivanja kreditnog boniteta preduzeća?

Ocena boniteta i kreditne sposobnosti poslovnih partnera je važna za sva preduzeća koja se bave međunarodnim poslovanjem, jer su ovde rizici veći, a poslovni partneri manje poznati. Bonitet, kao ekonomska kategorija, obuhvata ukupnu poziciju preduzeća, odnosno utvrđivanje njegove solidnosti, ukupne aktivnosti, proizvodnih i razvojnih programa, dobru reputaciju u poslovnom svetu, solidnu poziciju na tržištu, a otuda i kreditnu sposobnost i likvidnost. Kada se pominje bonitet preduzeća kao komitenta banke (svojstva koja ga čine sigurnim dužnikom) može se govoriti o kreditnoj sposobnosti. Kreditna sposobnost tražioca kredita može se izraziti formalno i materijalno. Formalna kreditna sposobnost znači da tražilac kredita može da zaključi ugovor o kreditu i da njime preuzme obaveze. Međutim, materijalnom kreditnom sposobnošću dokazuje se da će u određenom roku tražilac kredita moći da isplati svoje obaveze po kreditnom poslu.

6. Kako se upravlja finansijskim rizikom?

Svako upravljanje rizikom, pa i finansijskim rizikom, sadrži nekoliko osnovnih faza i to: 1) identifikacija rizika, 2) procena rizika, 3) finansiranje rizika (mere za neutralisanje rizika ili njegovo svođenje u prihvatljive okvire),4) kontrola rizika i 5) administracija (upravljanje) rizikom.

Osnova za pravilno upravljanje rizikom u međunarodnim poslovnim finansijama se, ipak, u širem kontekstu ogleda u poštovanju određenih standardnih pravila finansiranja, dobrom planiranju i detaljnoj pripremi svih finansijskih transakcija koje sadrže element inostranosti.

7

Page 8: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

7. Koji je značaj sagledavanja šireg konteksta poslovanja?

Poslovanja (biznisi) su kompleksna i ona se ne mogu razumeti samo po svojim osnovnim aktivnostima koje uključuju inovacije, operacije (operativno poslovanje) i proizvodnju, marketing, upravljanje ljudskim resursima, finansije i računovodstvo, pošto se one odvijaju u širem kontekstu (okviru). Preduzeće (organizacija) posluje u određenom okruženju koje se može definisati kao skup svih faktora koji postoje van preduzeća (business enterprise), ali koji su u interakciji sa njim.Prema konceptu/modelu "Poslovanja u kontekstu", osnovne poslovne aktivnosti treba sagledati u tri konteksta (šira okvira) i to: 1) strateški nivo (kontekst), 2) organizacioni nivo (kontekst), 3) nivo šireg okruženja (koje uključuje socijalne i kulturne faktore, ekonomiju, tehnologiju, ulogu države i politike, tržište rada), koje utiče na poslovne aktivnosti organizacije, ali i na strateški i organizacioni (prvi i drugi) nivo.

4. PRIPREMA MEĐUNARODNIH INVESTICIONIH PROJEKTA

1. Kakav je značaj dobre priprema investicionog projekta za uspeh njegovog finansiranja?

Nije potrebno posebno naglašavati koliko je za uspeh svakog investicionog projekta i njegovog finansiranja, posebno ako se on realizuje u inostranstvu ili u zemlji uz učešće stranih investitora i izvođača/isporučilaca, bitna dobra i kvalitetna prethodna priprema i adekvatna ocena u pogledu njegove isplativosti sa aspekta investitora, odnosno šire društvene zajednice. Sa druge strane, za eksterne finansijere ništa nije manje važna i procena podobnosti investitora (sponzora/vlasnika projekta) i/ili projektne kompanije kao nosioca investicione aktivnosti.

2. Koje su faze pripreme investicionog projekta?

Svaki investicioni projekat ima uglavnom sledeće osnovne faza svog projektnog ciklusa (project cycle) ili faze razvoja projekta i to:

1) identifikacija; 2) formulacija; 3) ocena; 4) odluka; 5) implementacija (investicija); 6) operativna (radna) faza.

Projektni ciklus se može podeliti i na tri glavne faze i to: 1) predinvesticiona faza; 2) investiciona faza i 3) operativna (radna) faza. U nekim slučajevima se kao posebna faza projektnog ciklusa navodi i naknadna ocena projekta koja bi trebalo da pokaže da li su, i u kojoj meri, postignuti prvobitno postavljeni ciljevi.

3. Koji su osnovne metodologije za analizu komercijalne isplativosti projekta?

Ocena komercijalne isplativosti investicionog projekta obuhvata u suštini razmatranje efekta koji od njega ima investitor. Ova ocena se vrši na bazi dva osnovna modela - statičkim i dinamičkim pristupom.Za dobijanje statičke ocene koriste se uglavnom sledeći parametri:

1) Period aktiviranja investicije2) Kriterijum jedinične cene koštanja proizvoda3) Pokazatelj produktivnosti investicije4) Pokazatelj ekonomičnosti 5) Pokazatelj rentabilnosti investicije

Najznačajniji dinamički kriterijumi, odnosno metode su:1) Rok vraćanja/period otplate2) Neto sadašnja vrednost 3) Interna stopa rentabilnosti/prinosa

8

Page 9: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

4. Objasniti metod perioda otplate?

Rok vraćanja/period otplate (pay back method), koji predstavlja period (izražen u godinama) za koji će diskontovani godišnji neto priliv od investicije da povrati ukupna uložena sredstva u investiciju. Kod primene ovog kriterijuma smatra se da je svaki projekat efikasan i opravdan za realizaciju ukoliko je njegov rok vraćanja manji od nekog normativno određenog roka vraćanja (vek eksploatacije projekta ili vek trajanja tehnološke opreme).Znači, što je ovaj period otplate kraći u odnosu na druge projekte i u odnosu na prihvatljivi period povraćaja investicionog ulaganja, to je projekat prihvatljiviji.

5. Objasniti metod neto sadašnje vrednosti?

Neto sadašnja vrednost (net present value method - NPV method) predstavlja sumu diskontovanih neto priliva koji se ostvare u periodu eksploatacije investicije. Svaki investicioni projekat koji ima pozitivnu vrednost ovog kriterijuma smatra se opravdanim za realizaciju. Znači, po metodi neto sadašnje vrednosti projekat je prihvatljiv ako je njegova neto sadašnja vrednost jednaka nuli ili veća od nule (ukoliko je negativna, onda se projekta smatra neprihvatljivim).

6. Objasniti metod interne stope prinosa?

Interna stopa rentabilnosti/prinosa (Internal rate of return method - IRR method), koja predstavlja onu diskontnu stopu pri kojoj realizacija nekog investicionog projekta ne donosi ni dobitke ni gubitke, odnosno pri kojojje neto sadašnja vrednost jednaka nuli. Ukoliko je ova stopa veća, realizacija investicije donosi veću nadoknadu uloženih sredstava, s tim da bi trebalo da se uporedi sa nekom minimalnom prihvatljivom stopom, a kao minimalna prihvatljiva stopa se obično uzima kamatna stopa na tržištu kapitala, odnosno prosečna cena kapitala na izvore finansiranja projekta.

7. Šta je Cost-benefit analiza?

Analiza troškova i koristi (Cost-Benefit Analysis - CBA) se vrši da bi se odredili troškovi i koristi od neke planirane akcije, posla ili projekta. CBA se može vršiti u gotovo svim oblastima, ali se uglavnom koristi u domenu donošenja finansijskih odluka. CBA identifikuje, kvantifikuje i sabira sve pozitivne faktore (koristi, benefite), odnosno identifikuje, kvantifikuje i oduzima sve i negativne faktore (troškove), a razlika između njih pokazuje da li je planirana aktivnost"dobra" tj. da li se ostvaruje veća korist od troškova (neto efekat). Glavni problem je da CBA obuhvati sve koristi i troškove posmatranog projekta/posla i da li su troškovi i koristi pravilno kvantifikovani.

8. Koje su karakteristike podobnosti investitora?

Osnovne indikatore investicione podobnosti investitora čini njegova pravna, kadrovska, imovinska, organizaciona, poslovna, razvojna i finansijska podobnost.Podobnim investitorom smatra se pravno/fizičko lice koje ima sposobnost da obezbedi uslove za: 1) uspešno obavljanje pripremnih radnji za investiranje kapitala u određeni investicioni objekat; 2) uspešnu gradnju investicionog objekta ili njegovo pribavljanje na drugi način; 3) efikasno trajno korišćenje, održavanje i obnavljanje aktiviranog investicionog objekta; 4) sigurno izvršavanje materijalnih, finansijskih i drugih obaveza koje proizlaze iz procesa investiranja u određeni objekat.

9. Kako se ocenjuje rizik zemlje?

Rizik zemlje je mogućnost da dođe do neizvršenja obaveze prema kreditoru projekta ili izvođaču radova/isporučiocu usluga usled postupaka vlasti ili događaja u zemlji dužniku.

9

Page 10: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

Rangiranje zemalja po rizičnosti vrše specijalizovane agencije. One zemljama dodeljuju rejtinge u rasponu od AAA/Aaaa/AZ do C/D koji indiciraju spremnost te države da otplati svoj komercijalni dug. Poznati ekonomski časopis Eigotopeu svake godine (dva puta godišnje u martu i septembru) vrši rangiranje (na bazi bodova/poena) zemalja prema riziku zemlje na osnovu devet pokazatelja i njihovog odgovarajućeg ponderisanja.BERI (Business Environment Risk Intelligence) - indeks se koristi, takođe, za procenu rizika zemlje, pošto ova firma vrši analizu i prognozu rizika zemlje, uključujući i davanje rejtinga rizika za 140 zemalja. Elementi koji su uključeni kod formiranja BERI indeksa su grupisani u 4 kategorije (političko okruženje, opšti uslovi poslovanja, finansijski uslovi i odnos prema stranim investicijama).Ocene i rangiranja rizika zemlje, koje daje časopis Institutional Investor, su poznate kao bankarske ocene, gde bankari iz 75-100 banaka rangiraju više od 135 zemalja, na skali od 0 do 100.Rangiranja zemalja, koristeći svoje tehnike i modele, vrše agencije za kreditiranje i osiguranje izvoznih poslova (određujući u vezi sa tim limite finansiranja i osiguranja pojedinih zemalja).

5. DEVIZE I DEVIZNI KURS

1. Šta su devize?

Po teoriji devize (foreign currency, foreign exchange, FOREX) kao pojam:1) u užem smislu obuhvataju sva kratkoročna potraživanja u inostranstvu po bilo kojoj osnovi, u bilo kojoj valuti i nezavisno od načina raspolaganja, odnosno2) u širem smislu obuhvataju još i inostrane valute, efektivan strani novac kojise nalazi kod domaćih rezidenata, pošto je onaj koji poseduje efektivne inostrane valute u suštini imalac potraživanja prema inostranoj monetarnoj instituciji koja je emitovala tu inostranu valutu.

2. Šta su valute?

Pojam devize (za koju se u poslovnom svetu vrlo često koristi skraćenica FOREX ili FX (nastale od engleskog foreign exchange) treba razlikovati od pojma valute (currency), koja predstavlja samo efektivan strani novac (evro, američki dolar, britanska funta, japanski jen, švajcarski franak itd.) koji može biti u vidu papirnih novčanica ili kovanog metalnog novca, osim zlatnika. Valuta se može definisati i kao novčana jedinica koja ima prinudni kurs u jednoj zemlji i kao takva služi kao zakonsko sredstvo plaćanja. Znači, pojam devizeje širi od pojma valute, pošto osim stranih valuta (efektivnog stranog novca) devize obuhvataju sva potraživanja u inostranstvu.

3. Koje su valute konvertibilne?

Konvertibilnom valutom se naziva ona valuta koja se relativno lako može zameniti za drugu valutu ili zlato, pri čemu bi trebalo razlikovati klasičnu i savremenu konvertibilnost. U vreme čistog zlatnog standarda postojala je puna, neograničena konvertibilnost i papirni novac je mogao da bude bez ograničenja zamenjen za zlato. Savremena konvertibilnost ne podrazumeva obavezu zamenjivosti za zlato, već zamenjivost za neku drugu konvertibilnu valutu.Da bi jedna valuta postala konvertibilna i da bi bila prihvaćena od strane nerezidenata, potrebno je da bude stabilna, tj. da iza nje stoji jaka i stabilna privreda. Zemlja može da proglasi konvertibilnost svoje valute ako je postigla spoljnu i unutrašnju ravnotežu, liberalizovala robni i platni promet sa inostranstvom i stvorila dovoljno visok nivo monetarnih rezervi u cilju odbrane valute.

4. Šta je devizni kurs?

10

Page 11: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

Devizni kurs se najlakše može definisati kao cena strane valute izražena u domaćem novcu. Slična je definicija deviznog kursa kao cene po kojoj se jedna nacionalna valuta razmenjuje za drugu valutu. Devizni kurs uspostavlja vezu između nivoa cena u zemlji i inostranstvu, odnosno pomoću njega se inostrane cene preračunavaju u nacionalnu valutu i domaće cene iskazuju u devizama.

5. Šta je devizni paritet?

Od deviznog kursa treba razlikovati devizni (valutni) paritet koji predstavlja zvanično utvrđenu vrednost nacionalnog novca izraženu u nekom šire prihvaćenom imenitelju (denominatoru): zlatu, specijalnim pravima vučenja, nekoj stabilnijoj i važnijoj nacionalnoj valuti i sl.

6. Koji je ravnotežni devizni kurs?

Devizni kurs koji obezbeđuje uravnoteženost platnog bilansa, odnosno ujednačavanje ponude i tražnje deviza, naziva se ravnotežnim deviznim kursom. U širem smislu ravnotežni kurs je onaj koji obezbeđuje ravnotežu platnog bilansa u dužem vremenskom periodu, uz očuvanje unutrašnje ravnoteže i bez abnormalnih trgovinskih i deviznih ograničenja.

7. Koji je realni devizni kurs?

Smatra se da je realan devizni kurs onaj kurs koji izjednačava opšti nivo cena (koji predstavlja ponderisani prosek svih cena) u zemlji sa opštim nivoom cena u inostranstvu i koji obezbeđuje paritet kupovne moći.

8. Koji je fiksni devizni kurs?

Prema načinu njihovog utvrđivanja razlikuju se fiksni (čvrsti) i promenljivi (fluktuirajući,plivajući,fleksibilni) devizni kursevi. Ukoliko je cena deviza utvrđena od strane nacionalnih monetarnih vlasti i ne zavisi od ponude i tražnje, radi se o čvrstom ili fiksnom deviznom kursu. Fiksni devizni kurs imamo i u onim slučajevima kada je dozvoljeno da se kurs kreće u uskim granicama od dva-tri procenta nagore ili nadole od zvanično utvrđenog deviznog kursa ili pariteta.

9. Koji je promenljivi devizni kurs?

Prema načinu njihovog utvrđivanja razlikuju se fiksni (čvrsti) i promenljivi (fluktuirajući,plivajući,fleksibilni) devizni kursevi. Ukoliko se cena deviza formira uglavnom pod uticajem ponude ili tražnje deviza, tada se govori o promenljivom deviznom kursu. Treba istaći da pravog promenljivog deviznog kursa, koji bi bio određen samo delovanjem tržišnih snaga bez ikakvog uticaja nacionalnih vlasti, u stvarnosti nikada nije bilo.

10. Šta je jedinstven, a šta višestruki devizni kurs?

Ukoliko za sve vrste ekonomskih transakcija sa inostranstvom važi jedan kurs kaže se da se primenjuje jedinstveni devizni kurs, pošto je cena deviza ista za izvoznike i uvoznike, za sve grane i robni i nerobni promet. Ali ako se istovremeno primenjuje više deviznih kurseva (sa različitim rasponima između njih) tada su u pitanju višestruki ili diferencirani devizni kursevi čiji je cilj da se podstiče izvoz, ograničava uvoz, podstiče razvoj pojedinih grana, izvrši regionalno usmeravanje spoljnotrgovinskih tokova itd. Ova situacija je moguća samo u zemljama sa snažnom deviznom kontrolom.

11. Koje osnovne teorije deviznog kursa postoje?

Za razumevanje problematike deviznog kursa, ali i samih deviznih transakcija, neophodno je poznavanje osnovnih teorija a to su: teorija pariteta kupovnih snaga, teorija pariteta kamatnih stopa, monetarna teorija i portfolio teorija.

11

Page 12: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

Pored ovih osnovnih, postoje i druge, od kojih je najpoznatija tzv. teorija racionalnih očekivanja.

12. Koji su osnovni elementi teorije pariteta kupovne moći?

Teorija pariteta kupovnih snaga (purchasing power parity - PPP) je u savremenom obliku nastala posle napuštanja zlatnog standarda 1914. Teorija PPP objašnjava formiranje ravnotežnog deviznog kursa i stoga se ona može smatrati fundamentalnom teorijom valutnog kursa. Postoji apsolutna i relativna verzija teorije PPP . Apsolutna verzija ukazuje da se devizni kursevi formiraju na bazi odnosa domaćih kupovnih snaga dveju ili više valuta. Relativna verzija PPP tvrdi da se promene nominalnih deviznih kurseva formiraju na bazi promena domaćih kupovnih snaga nacionalnih valuta. Obe verzije PPP važe jedino u uslovima kada se ekonomija nalazi u ravnotežnom stanju. Teorija PPP objašnjava formiranje ravnotežnog deviznog kursa i stoga se ona može smatrati fundamentalnom teorijom valutnog kursa.

13. Koji režimi deviznog kursa prema MMF-u postoje u svetu?

Klasifikacija režima deviznih kurseva (exchange rate regimes) koju vrši MMF: 1) Devizni režim bez posebnog sopstvenog zakonskog sredstva plaćanja, tj. nacionalne valute 2) Režim valutnog odbora (currency board), odnosno fiksni devizni kurs tipa valutnog odbora3) Drugi konvencionalni aranžmani fiksnog deviznog kursa 4) Fiksni kurs u horizontalnim okvirima, odnosno valutnom koridoru 5) Klizni (puzajući) fiksni devizni kurs 6) Devizni kurs sa kliznim (puzajućim) okvirima 7) Rukovođeno fluktuirajući (fleksibilnih, plivajući) devizni kurs bez unapred određenih okvira 8) Nezavisno fluktuirajući devizni kurs

14. Šta su specijalna prava vučenja?

Posebnu kategoriju valuta predstavljaju tzv. korpe valuta (currency basket) ili kompozitne (koktel) valute koje su praktično "veštački" stvorena valuta nastala sažimanjem različitih (nacionalnih) valuta u unapred utvrđenom odnosu. Najpoznatija korpa valuta su specijalna prava vučenja - SPV (special drawing rights - SDR) koje je 1969. godine ustanovio MMF, čime su formirana međunarodna sredstva rezervi likvidnosti, odnosno međunarodno sredstvo plaćanja koje se može koristiti samo između centralnih banaka ili između jedne centralne banke i MMF.

15. Kako se određuje vrednost specijalnih prava vučenja?

SPV su na početku (1969.) vredele koliko i jedan dolar, a od jula 1974. je njihova vrednost bila komponovana iz 16 valuta sa različitim procentualnim učešćem, da bi 1981. korpa valuta bila svedena na pet valuta sa novim učešćem. Revizije korpe valuta SPV se vrše svakih pet godina, na bazi sagledavanja relativnog značaja pojedinih valuta u međunarodnim privrednim odnosima i finansijskim transakcijama. Poslednja revizija je stupila na snagu 1.1.2006. i prema njoj je u SPV učešće američkog dolara 44%, evra 34%, japanskog jena 11% i britanske funte 11%.

6. DEVIZNI KURS NA DEVZNOM TRŽIŠTU

1. Koje su osnovne transakcije sa devizama na deviznom tržištu?

12

Page 13: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

Kada se na deviznom tržištu zaključuje posao kupoprodaje deviza, s tim da se ugovoreni posao kupoprodaje deviza izvršava odmah ili najkasnije u roku od dva (bankarska) radna dana, tada se govori o promptnom ili spot deviznom poslu.Ukoliko se posao kupoprodaje deviza zakljucuje tako da se sama kupoprodaja izvrši naknadno prema ugovorenom roku (obično od mesec dana do godinu dana), tada je u pitanju terminska kupoprodaja deviza.

2. Šta je devizna, a šta kamatna arbitraža?

U idealnim okolnostima, odnos između dve valute bi trebalo da bude isti na svim deviznim tržištima (pravilno ukršteni kursevi). U praksi su moguća veća ili manja odstupanja. Do potpuno pravilnog ukrštanja kurseva neće doći i zbog toga što je izvršenje svake devizne transakcije skopčano sa određenim troškovima. Korišćenje ovih razlika u deviznim kursevima na različitim deviznim tržištima, radi ostvarivanja kursnih razlika, naziva se devizna arbitraža ili diferencijalna arbitraža.Razlike u kamatnim stopama dovode do seljenja novčanih fondova sa jednog na drugo devizno tržište, kako bi se ostvarila veća dobit, što predstavlja interesnu ili kamatnu arbitražu.

3. Kako se iskazuju devizni kursevi na deviznom tržištu?

Kotacija ili notiranje ili notovanje predstavlja način na koji se iskazuje devizni kurs. Ona je direktna ako devizni kurs iskazuje koliko se jedinica domaće valute plaća za jednu ili sto jedinica strane valute, a indirektna ako devizni kurs iskazuje koliko se jedinica strane valute dobija za jednu ili sto jedinica domaće valute.

4. Kako se predviđaju kretanja deviznih kurseva?

Za predviđanje budućih kretanja deviznih kurseva obično se koristi ekonometrijski i subjektivni metod pristupa, što zavisi i od motivacije investitora, pošto se, na primer, menadžeri hedž fondova fokusiraju na kratkoročna kretanja deviznih kurseva, a međunarodne investicione kompanije za upravljanje aktivom na dugoročna kretanja. Kod ekonometrijskog pristupa koristi se kvantitativni model gde se na bazi nekog ekonomskog modela i prethodnih (istorijskih) podataka o kretanjima deviznih kurseva predviđaju njihova buduća kretanja, uglavnom za dugoročna predviđanja.Kod subjektivnog pristupa uzima se u obzir veliki broj parametara, ali na subjektivan način, bez primene kvantitativnih modela.

7. UPRAVLJANJE DEVIZNIM RIZIKOM

1. Šta je to devizna izloženost preduzeća?

Devizna izloženost je izloženost riziku deviznog kursa i ona se javlja u tri osnovna vida: transakciona izloženost, translaciona izloženost i ekonomska izloženost.

2. Koji su oblici devizne izloženosti preduzeća?

Oblici devizne izloženosti preduzeća su: transakciona izloženost, translaciona izloženost, ekonomska izloženost.Transakciona izloženost je rizik povezan sa ugovorenim plaćanjem u stranoj valuti.Translaciona izloženost je rizik koji proističe od računovodstvenih i finansijskih propisa da sve firme konsoliduju svoje finansijske izveštaje godišnje od svih svojih međunarodnih operacija.

13

Page 14: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

Ekonomska izloženost je rizik da će dugoročni tokovi gotovine firme biti pogođeni neočekivanim budućim promenama u deviznim kursevima.

3. Kako se upravlja gotovinskim tokovima u raznim valutama?

Gotovinskim tokovima u raznim valutama se upravlja preko prirodnog hedžinga. Prirodni hedžing se koristi da opiše politiku preduzeća da aranžira svoje gotovinske tokove u pojedinim valutama tako da se oni, prema potrebama realizuju u približno isto vreme. Ovde se radi o planskom usklađivanju ulaznih i izlaznih tokova gotovine u određenoj valuti.

4. Koje su osnovne vrste finansijskih derivata?

Finansijski derivati su izvedene hartije od vrednosti u koje se ubrajaju terminski i likvidni terminski ugovori (forvardi i fjučersi), opcije i svopovi.Forvard je ugovor o kupoprodaji određene aktive po unapred definisanoj ceni gde će se isporuka i plaćanje izvršiti određenog dana u budućnosti.Fjučers je ugovor o kupoprodaji određene aktive po kome će se isporuka i plaćanje izvršiti u budućnosti.Opcije daju njihovom vlasniku pravo da kupe ili prodaju određenu finansijsku aktivu po unapred određenoj ceni.Svopovi su razni aranžmani zamene jedne aktive za drugu aktivu.

5. Koja je razlika između forvard ugovora i fjučersa?

Kod forvarda isporuka i plaćanje se vrše određenog dana u budućnosti, dok se kod fjučersa isporuka aktive ne vrši na tačno određeni dan, već u toku meseca. Forvardi uglavnom nisu standardizovani, dok su fjučersi visoko standardizovani. Kod forvarda uslovi realizacije transakcije se obavljaju bez posrednika (kliničke kuće), za razliku od fjučersa koji koriste usluge kliničke kuće.

6. Koje vrste svopova postoje?

- kamatni svopovi (finansijaki aranžmani u kojima ugovorne strane zamenjuju kamatne tokove, s tim da se glavnice ne zamenjuju)

- valutni svopovi (kombinacija spot deviznih transakcija i terminskih deviznih transakcija sa istim partnerom)

- robni svopovi i- akcijski / indeksni svopovi

7. Kako se realizuje opcija?

Finansijske opcije daju njihovom vlasniku pravo, ali ne i obavezu, da kupe ili prodaju određenu finansijsku aktivu po unapred određenoj ceni. Kupac opcije plaća prodavcu, oli ispisivaču određenu proviziju koja se zove opciona cena ili opciona premija koja predstavlja nadoknadu za preuzeti rizik promene cene aktive u osnovi opcije. Cena po kojoj se finansijska aktiva iz osnove opcije može kupiti ili prodati naziva se izvršna ili strajk cena, a datum posle koga opcija prestaje da važi zove se datum isteka ili datum dospeća.

8. Koje su osnovne tehnike hedžinga uz korišćenje finansijskih derivata?

Tehnike za upravljanje deviznom izloženošću: interne i eksterne.- Interne: izvršenje po neto principu, usklađivanje, ubrzavanje i usporavanje

transakcija, dizajniranje odgovarajuće politike cena i upravljanje aktivom i pasivom.

- Eksterne: forvard transakcije, valutne opcije, kratkoročno zaduživanje, diskont potraživanja, faktoring i državne garancije za rizik deviznog kursa.

Dodatna komponenta upravljanja je formiranje multivalutnog upravljačkog centra koji omogućava kontrolu tokova gotovine između afilijacija.

14

Page 15: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

II KOLOKVIJUM- od 8. do 15. glave -

15

Page 16: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

8. MEĐUNARODNA TRŽIŠTA NOVCA I KAPITALA

1. Šta je finansijsko tržište?

U širem smislu, fin. tržište postoji svuda gde se obavljaju finansijske transakcije. U užem smislu, ono se definiše kao organizovano mesto na kome se susreću ponuda i tražnja za različitim oblicima aktive i finansijskih instrumenata. Definiše se i kao organizovano mesto i prostor na kome se traže, tj. nude finansijsko-novčana sredstva i na kome se, zavisno od ponude i tražnje, organizovano formira cena tih sredstava.

2. Šta je tržište novca i koji su njegovi osnovni instrumenti?

Novčano tržište je takva vrsta tržišta na kome se traže i nude kratkoročna novčana sredstva. Na njemu se odvija davanje i uzimanje kratkoročnih kredita i kupoprodaja kratkoročnog novca i određenih hartija od vrednosti u cilju osiguranja likvidnosti, ostvarivanja kamatne arbitraže i realizacije špekulativnih aktivnosti. Najznačajnije HOV ovog tržišta su kratkoročne državne obveznice, blagajnički zapisi komercijalnih banaka i centralne banke, depozitni certifikati, bankarski zapisi i komercijalni papiri.

3. Šta je tržište kapitala i koji su njegovi osnovni instrumenti?

Tržište kapitala je specijalizovano tržište na kome se trguje dugoročnim novčanim sredstvima – kapitalom i dugoročnim HOV, odnosno vrednosnim papirima i onim finansijskim instrumentima čiji je rok dospeća duži od jedne godine. Na ovom tržištu se trguje akcijama, obveznicama, certifikatima i drugim dugoročnim HOV.

4. Koje vrste obveznica postoje?

Globalno tržište obveznica čine: domaće obveznice, strane obveznice i evroobveznice.Postoje državne obveznice, obveznice vladinih agencija i korporacija, obveznice lokalnih organa uprave – komunalne obveznice, zatim, korporativne obveznice, hipotekarne obveznice, garantovane obveznice, osigurane i neosigurane. Posebne vrste su obveznice bez kupona i obveznice bez dospeća – konsoli a postoje i neki mešoviti oblici (obveznice sa varantom, obveznice sa pravom opcije, obveznice sa obavezom zamene za akcije, obveznice sa pravom učešća u dobiti itd.).

16

Page 17: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

5. Šta su obične akcije, a šta preferencijalne?

Obične akcije su akcije bez posebnih pogodnosti za njihovog vlasnika i jedina klasa akcija sa pravom klasa. Prihod se sastoji od dividende i potencijalnog porasta tržišne vrednosti akcije. Ove akcije daju svojim vlasnicima pravo učešća u upravljanju kompanije i kontrole organa upravljanja, kao i pravo srazmernog učešća u aktivi kompanije u slučaju likvidacije ili bankrotstva.Preferencijalne ili povlašćene akcije su akcije koje svom vlasniku garantuju određeni godišnji prihod, što je donekle slično obveznicama sa fiksnim prihodom. Ove akcije ne donose pravo glasa, ali se može predvideti njihova zamenljivost u obične akcije.

6. Šta je Evrotržište i koji su njegovi osnovni instrumenti?

Evrotržište je tržište na kome se plasiraju razne hartije od vrednosti denominirane u valutama koje nisu valute zemlje porekla emitenta i koje ne podležu nacionalnim propisima zemlje emitenta ili plasmana. Instrumenti ovog tržišta su: evrozapisi, evrokomercijalni papiri, evroobveznice i evroakcije.

7. Šta je berza?

Berza je institucija finansijskog tržišta vezana za tačno određeno mesto na kome se trguje standardizovanim tržišnim materijalom, po utvrđenim pravilima trgovanja.

8. Kako se posluje na berzi?

9. MEĐUNARODNI PORTFOLIO MENADŽMENT

1. Šta je portfolio?

Portfolio u najširem ekonomskom smislu reči znači kombinaciju različitih vrsta aktive. U finansijama portfolio se uzima kao pojam za određivanje investicija u više različitih oblika finansijske aktive, a najčešće različite vrste hartija od vrednosti, različitih vrsta i karakteristika, koje se nalaze u posedu individualnih investitora.

2. Kako se upravlja investicionim portfoliom?

3. Šta je to CAPM (formula i objašnjenje)?

Model određivanja cene kapitala – CAPM se zasniva na više pretpostavki. Po CAPM, očekivana ili zahtevana stopa prinosa na investiciju (E) jednaka je stopi prinosa na nerizičnu investiciju (R) uvećanoj za proizvod beta koeficijenta (kao mere sistemskog rizika) i razlike između očekivanog prinosa na tržišni portfolio i prinosa na nerizičnu investiciju (R) : E = R + β (r – R)

4. Šta iskazuje beta koeficijent?

Beta koeficijent je mera sistemskog rizika koja se matematički dobija kao količnik kovarijanse aktive sa tržišnim portfoliom i varijanse tržišnog portfolia, a obeležava se grčkim slovom beta – β.

5.Kako se izračunava stopa prinosa na hartije od vrednosti?

Za izračunavanje stope prinosa (R) potrebno je znati tekuću (tržišnu) cenu hartije od vrednosti (P1), njenu početnu cenu (P0) i sve isplate koje su u posmatranom periodu vršene (dobijane) po osnovu te hartije od vrednosti (I) i to pomoću jednostavnog obrasca: R = (P1 – P0) + I / P0

17

Page 18: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

6. Kako se upravlja međunarodnim portfoliom?

Upravljanje međunarodnim portfoliom je veoma složen i odgovoran posao i zato se ono, prepušta specijalistima za tu oblast i specijalizovanim investicionim i konsultantskim firmama. Oni koriste različite modele i tehnike u tom procesu. Suština je da se u međunarodnom portfoliu HOV napravi odgovarajući balans između rizika i prinosa, pri čemu međunarodni portfolio nudi daleko više mogućnosti za diversifikaciju, ali i znatno više rizika.

10. INVESTICIONI FONDOVI I FINANSIJSKE KOMPANIJE

1. Šta su investicioni fondovi?

Je vrsta institucionalnog investitora koji privlači sredstva manjih individualnih investitora kojima za njihova investirana sredstva izdaje akcije ili, ređe, udele u finansijskoj aktivi fonda. Investicioni fond je skup akcija, obveznica i drugih hartija od vrednosti u vlasništvu grupe investitora, kojim upravlja investiciona kompanija.

2. Koje osnovne vrste investicionih fondova postoje?

Prema načinu mobilizacije sredstava fondovi mogu biti: - otvoreni, zatvoreni

Prema investicionoj strategiji: - dohodovni, uravnoteženi, deonički, specijalizovani, dividendni, fondovi novčanog tržišta, nacionalni, fondovi rizičnog kapitala i dr.

Prema tome u koje HOV ulažu, tj. prema cilju investiranja: - fondovi za ulaganje u akcije, fondovi za ulaganje u obveznice, fondovi za ulaganje u akcije i obveznice, fondovi za ulaganje u instrumente novčanog tržišta

Prema ročnosti ulaganja: - investicioni fondovi na tržištu novca, investicioni fondovi na tržištu kapitala

3. Kakva je razlika između otvorenog i zatvorenog investicionog fonda?

Otvoreni inv. fondovi imaju obavezu da investitorima stalno prodaju na njihov zahtev svoje akcije ili da ih otkupljuju. Kupovina i prodaja akcija ovog fonda vrši se po ceni koja se menja i zavisi od neto vrenosti aktive fonda u datom trenutku.Zatvoreni inv. fondovi se razlikuju od otvorenih po načinu ulaganja i povlačenja sredstava. Investitori mogu da ulože sredstva, tj. da kupe akcije ovog fonda na inicijalnoj javnoj ponudi kod investicione banke ili na sekundarnom finansijskom tržištu. Investitori mogu da povuku sredstva iz fonda samo prodajom svojih akcija na sekundarnom tržištu.

4. Kako funkcionišu investicioni fondovi?

5. Koja je uloga finansijskih kompanija?

Finansijske kompanije mogu generalno mnogo više da se zadužuju u odnosu na svoj sopstveni kapital nego industrijske kompanije. To je motivisalo mnoge velike firme da formiraju sopstvene finansijske kompanije i da na taj način preko njih povećaju svoj kapacitet zaduživanja. Ove kompanije u vlasništvu matične industrijske kompanije mogu da ostvare poreske i druge beneficije koje će se odraziti na bilans matične kompanije.

18

Page 19: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

6. Šta je to ofšor poslovanje?

Suština ofšor (offshore) poslovanja se zasniva na korišćenju ofšor kompanija osnovanih obično sa relativno malim sredstvima za različite transakcije sa ciljem da se izbegne kontrola poslovanja i plaćanje poreza, a po potrebi i sakrije identitet pravih vlasnika kompanije.

7. Za šta služe ofšor kompanije?

Ove kompanije se osnivaju sa relativno malim sredstvima za različite transakcije. Cilj je da se izbegne kontrola poslovanja i plaćanje poreza, a nekad i da se sakrije identitet pravih vlasnika kompanije. One se osnivaju u zemlji/teritoriji u kojoj su porezi vrlo niski ili ih uopšte nema (poreski raj), a sve svoje poslovne aktivnosti u celosti obavljaju van nje.Ofšor kompanije se koriste za izbegavanje plaćanja raznih vrsta poreza ili njihovog plaćanja u što manjoj meri. Drugi aspekt je izbegavanje kontrole poslovanja, u vidu obaveze podnošenja izveštaja nadležnim državnim organima, kao i deviznih i spoljnotrgovinskih ograničenja.Još jedan aspekt je 'zaštita privatnosti' odnosno mogućnost da identitet pravih vlasnika bude sakriven. I, na kraju, one pružaju pravni subjektivitet, uz relativno mala ulaganja.

11. MEĐUNARODNO TRGOVINSKO KREDITIRANJE

1. Šta su to izvozni krediti?

2. Koji su osnovni oblici izvoznog kreditiranja?

Izvozni krediti mogu biti u vidu kredita isporučioca i kredita kupcu. Kredit isporučioca je odobravanje kredita od strane izvoznika direktno inostranom kupcu na koji način se odlaže plaćanje po ugovoru o prodaji.Kredit kupcu je kredit koji finansijska institucija iz zemlje izvoznika odobrava direktno inostranom kupcu ili njegovoj banci za finansiranje isporuka iz zemlje izvoznika – kreditora.Posebna kategorija su tzv. mešoviti krediti ili 'meki' krediti koji sadrže elemente pomoći.

3. Kakva je praksa izvoznog kreditiranja?

Praksa kreditiranja izvoza u svetu uglavnom je oblikovana od strane razvijenih zemalja članica OECD-a njihovim Sporazumom o smernicama za izvozne kredite sa javnom podrškom tzv. Konsenzus.Sporazum nije formalan pravni akt već neka vrsta 'džentlmenskog sporazuma', i odnosi se na izvozne kredite sa javnom podrškom sa rokovima otplate dužim od 2 godine.Postoje i posebni sektorski sporazumi za izvozne kredite za izvoz brodova i aviona, izgradnju elektrana, zemaljskih satelitskih komunikacionih stanica.

4. Kakvi su uslovi odobravanja izvoznih kredita zemalja OECD?

5. Koji su vidovi osiguranja izvoznih kredita?

6. Koji su vidovi osiguranja izvoznih kredita Bernske unije?

7. Kakva institucionalna rešenja postoje u domenu finansiranja i osiguranja izvoznih kredita?

19

Page 20: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

12. MEĐUNARODNO BANKARSKO KREDITIRANJE

1. Koje su osnovne vrste komercijalnih bankarskih kredita?

Krediti koje komercijalne banke odobravaju mogu biti kratkoročni krediti do godinu dana, srednjoročni krediti na period od 1 do 5 godina i dugoročni krediti preko 5 (10) godina. Ovi krediti mogu biti sa obezbeđenjem ili bez njega. Kada su u pitanju veliki poslovi moguće je aranžiranje i sindiciranih kredita više banaka.

2. Koje su prednosti komercijalnog bankarskog kreditiranja?

Prednosti su višestruke. Zajmoprimac pregovara samo sa bankom o uslovima zaduženja, ti uslovi se prilagođavaju potrebama posla i po potrebi se mogu menjati. Procedura odobravanja je relativno brza i jednostavna.

3. Koji su troškovi bankarskog kreditiranja?

Pored redovne kamatne stope, trebalo bi računati i sa provizijama za obradu kreditnog zahteva i odobrenje kredita. Banke uglavnom naplaćuju i proviziju za neiskorišćeni deo kredita, a tu su i pravni troškovi izrade finansijskih aranžmana, razne takse i porezi. Za vreme korišćenja kredita, na izvršene isplate obračunava se interkalarna kamata po kamatnoj stopi koja je određena ugovorom.

4. Koje su referentne bankarske kamatne stope?

5. Šta je to sindicirani kredit?

Kada je traženi kredit suviše veliki da bi ga jedna banka mogla obezbediti iz svog kreditnog potencijala, grupa banaka se može obavezati da učestvuje u njegovom finansiranju na bazi jednog finasijskog aranžmana, s tim da se utvrdi učešće svake pojedine banke u ovakvom 'finansijskom paketu'. Tada je reč o sindiciranom (sindikalizovanom) ili konzorcijalnom kreditu.

6. Šta su to mikro krediti?

Ne postoji standardna klasifikacija iznosa i ročnosti mikro kredita, ali se pod njima uglavnom podrazumevaju krediti u iznosu od 100 do 20.000 USD, odobreni na rok do 12 meseci.

7. Kako banke ulažu u rizični kapital?

Jedan vid angažovanja komercijalnih banaka je i ulaganje u rizični kapital odnosno učešće u vlasničkom kapitalu pojedinih poslovnih poduhvata. To se ostvaruje direktno kroz učešće banke u vlasničkom kapitalu preduzeća ili pružanje finasijske i druge podrške ili indirektno na taj način što banka investira sredstva u (finansijskog) posrednika koji direktno učestvuje u vlasničkom kapitalu ili nekom poslovnom poduhvatu.

8. Kako se određuje cena stranog bankarskog kredita?

20

Page 21: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

Efektivna cena kredita je iznos plaćene kamate (i drugih troškova) za korišćenje kredita, podeljen sa iznosom kredita koji je bio stvarno (efektivno) na raspolaganju preduzeću. Efektivna kamatna stopa uzima u obzir sva primanja i davanja između dve strane u ugovoru i dobija se kao interna stopa prinosa na bazi diskontovanog novčanog toka svih primanja i davanja po ugovoru o kreditu. Kod zaduživanja u inostranstvu bi trebalo imati u vidu i efekte mogućih promena deviznog kursa.

13. MEĐUNARODNE DIREKTNE INVESTICIJE

1. Šta su međunarodne (strane) direktne investicije?

Međunarodne direktne investicije su ulaganja u vlasnički, odnosno rizični kapital preduzeća, projekta ili zajedničkog poslovnog poduhvata.Šire posmatrano, međunarodne direktne investicije ili strane direktne investicije predstavljaju takav oblik ulaganja kapitala koji obezbeđuje stranom investitoru sticanje prava svojine, kontrole i upravljanja po osnovu uloženog kapitala.

2. Koji su institucionalni oblici preduzeća?

3. Šta su to zajednička poslovna ulaganja?

Poseban vid direktnih investicija je zajedničko poslovno ulaganje/poduhvat u kojima učestvuju partneri iz različitih zemalja koji ulažu sredstva sa ciljem zajedničkog rada, snošenja rizika i podele ostvarenog profita.

4. Koji su oblici spajanja i kupovine preduzeća?

Udruživanje ili konsolidacija – na dobrovoljnoj osnovi se vrši spajanje dva preduzeća iz različitih država i tako se formira novo preduzeće, a ranija preduzeća prestaju da postoje. Preuzimanje preduzeća – podrazumeva različite oblike prenosa kontrole nad jednim preduzećem iz jedne države na drugo preduzeće iz druge države, po pravilu, po osnovu prenosa vlasništva.Akvizicija – kupovina vlasništva (akcija, udela) u drugom preduzeću i po tom osnovu sticanje veće ili manje kontrole nad njim.

5. Šta su to slobodne zone?

Slobodne zone imaju značajnu ulogu u međunarodnoj privredi, a posebno u međunarodnoj trgovini i finansijama. Vremenom se sve više koriste i za lociranje industrijske proizvodnje namenjene izvozu. Sve više postaju i poslovni centri za pružanje raznih usluga na principima ofšor poslovanja. Osnovna pogodnost koju pružaju domaćim i stranim korisnicima su dobro razvijena infrastruktura i komunikacije, blizina tržišta i izvora snabdevanja, slobodan uvoz i poreske i druge olakšice za obavljanje privredne aktivnosti.

6. Kako se realizuje zamena spoljnog duga u direktnu investiciju?

Konverzija se ostvaruje kroz četiri faze. U prvoj fazi investitor (domaći ili strani) kupuje na sekundarnom tržištu dug u stranoj valuti uz popust.U drugoj fazi investitor prezentira otkupljeni dug dužniku. U trećoj fazi dužnik razmenjuje sa investitorom nominalnu vrednost osnovnog duga u nacionalnoj valuti za otkupljeni dug, s tim da centralna banka ili vlada zadržava jedan deo popusta.U četvrtoj fazi investitor ulaže domaću valutu u konkretan projekat.

7. Šta je svrha ugovora o izbegavanju dvostrukog oporezivanja?

8. Koji su oblici zaštite stranih investitora od strane zemlje domaćina?

21

Page 22: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

Većina zemalja preuzima obavezu garantovanja stranih investicija. Garancije stranim investitorima se često daju u obliku tzv. nacionalnog tretmana, odnosno propisivanja istog položaja stranog ulagača kao i onog koji ima domaći investitor. Stranim ulagačima se garantuje i nepromenljivost pravnog režima po kome je investiranje izvršeno. Drugi aspekt zaštite je stalni trend liberalizacije nacionalnih propisa o stranim ulaganjima u pogledu proširenja prava stranih investitora.

9. Koje su aktivnosti MIGA?

MIGA je multilateralna agencija za garantovanje investicija. Cilj je da podstiče priliv investicija u proizvodne svrhe u zemlje u razvoju. MIGA izdaje garancije (uključujući i zajedničko osiguranje i reosiguranje) protiv nekomercijalnih rizika u vezi sa investicijama u nekoj zemlji članici, koje potiču iz drugih zemalja članica, i izvršava druge aktivnosti kojima se unapređuje priliv investicija u zemlje članice, a posebno, sprovodi istraživanja i obezbeđuje tehničku pomoć.

14. MEĐUNARODNE FINANSIJSKE ORGANIZACIJE

1. Koje programe finansijskog angažovanja ima IBDR?

IBRD – Međunarodna banka za obnovu i razvoj Finansijsko angažovanje se realizuje kroz nekoliko programa:1) Investicioni zajmovi2) Zajmovi za prilagođavanje3) Garancije4) Hedžing proizvodi5) Tehnička pomoćPoseban vid finansijskog angažovanja je Kofinansiranje.

2. Kako se realizuje kofinansiranje u projektima IBRD?

Kofinansiranje predstavlja udruživanje sredstava za realizaciju određenog projekta ili programa i može, ali ne mora, da uključuje određenu preraspodelu rizika između kofinansijera.Može biti paralelno ili zajedničko kofinansiranje. Kod paralelnog, veza između kofinansijera je labavija, isporuke robe i usluga za projekat se dele na 'pakete' od kojih svaki kofinansijer finansira svoj utvrđeni deo. Kod zajedničkog, IBRD i drugi kofinansijeri prethodno preciziraju svoje učešće u zajedničkom finansiranju.

3. Koje su specifičnosti finansijskog angažmana IFC?

IFC – Međunarodna finansijska korporacijaOsnovna delatnost je da investira u privatne firme, mobiliše dopunsko finansiranje i daje savete o značajnim pitanjima razvoja privatnog sektora koja se odnose na tržište kapitala, strana direktna ulaganja, privatizaciju i sl. Iako IFC primarno finansira projekte u privatnom sektoru, ona može da obezbedi finansiranje i za kompanije koje imaju određeno državno učešće, pod uslovom i da postoji privatno učešće i da se poduhvat-kompanija vodi na komercijalnoj osnovi.

4. Koje programe finansijskog angažovanja ima EBRD?

EBRD – Evropska banka za obnovu i razvojFinansijsko angažovanje realizuje se preko čitavog seta finansijskih instrumenata od kojih su najznačajniji zajmovi (krediti), učešće u rizičnom (akcijskom) kapitalu, izdavanje garancija i finansiranje preko posrednika (finansiranje malih i srednjih preduzeća, kreditne linije, kofinansiranje, trgovinsko finansiranje i učešće u rizičnom kapitalu investicionih fondova i banaka).

22

Page 23: Medjunarodne Poslovne Finansije 4 God Skripta

5. Koje programe finansijskog angažovanja ima EIB?

EIB – Evropska investiciona banka Njen cilj je da na neprofitnoj osnovi doprinosi uravnoteženom razvoju EU. Od 1963. EIB odobrava zajmove tzv. zemljama partnerima, gde sada spadaju i zemlje istočne i centralne Evrope. EIB odobrava pojedinačne zajmove entitetima iz privatnog i javnog sektora, kao i bankama. Odobravaju se i globalni zajmovi u vidu kreditnih linija bankama i finansijskim institucijama, a one dalje finansiraju male i srednje investicione projekte. Od 1997. EIB je razvila program ulaganja u kapital malih i srednjih preduzeća iz oblasti visoke tehnologije.

23