I

Stara je glumila savršenu mirnoću, ali je ipak bila uzbu-đena. Mogu je razumjeti! Njena nada i sav njen ponos — njena dječica — danas ponovo kreću u školu. Rekao sam to i umalo nisam dobio šalicu u glavu. Shvaćam: zaista, bilo bi šteta šalice premda nije od skupocjenog porculana.

Dječica, to smo sestra i ja. Ana Dobraduša, petoškolka i ja, osmoškolac. Ana je smireno zašivala bijeli ovratnik i svoju plavu đačku kutu i očekivala da je Stara upita, zašto to nije uradila tokom dugočasnih ljetnih praznika. Ja sam uzalud tražio naliv-pero. Istini za volju, svoje vlastito sam davno izgubio ili trampio, tko bi se sjetio. Ali su zato u opticaju još uvijek bila dva naliv-pera čiji se vlasnik više nije mogao sa sigurnošću utvrditi. I sad, kad mi treba jedno jedino naliv-pero jedan jedini put u godini, mogu se kladiti u što god hoćete, da mu nema ni traga. Ana Dobraduša, pak, odrasla je i dovoljno iskusna, a da bi svoju đačku torbu ostavila negdje meni nadohvat ruke. Jer, što je jednostav-nije nego zdipiti njeno naliv-pero?

Ojađen, ipak nisam izgubio svaku nadu. Naravno, ne što se tiče naliv-pera nego članarine za društvo izviđača ili škol-ske tople obroke ili društvo numizmatičara, filatelista, pret-platu za list »Priroda«, »Školsko glasilo osmoškolaca« . . . Ništa nije upalilo. Ostao sam bez love.

Popio sam gutljaj čaja i ispario iz doma svoga. Stara je još viknula:

5

— Ivice, puno sreće.. . — a zatim je dodala dovoljno glasno, da je čujem na stepenicama. — Jer inače, zaista, ne znam kako ćeš maturirati!

Bilo je krasno jutro kasnog Ijeta. Baš tako sam rekao! Pjevuckajući pokazivao sam svoje nogometno umijeće na jednom kestenu, sve tamo od zgrade gdje je nekad bio Fran-cuski konzulat u Kavurićevoj, pa do HNK-a. Već od Ćelapa ugledao sam svoju uzor-školu. Zgrada, koja mi je srcu prirasla i po kojoj su se povremeno pentrali vatrogasci izvo-deći svoje rutinske vježbe, sjala je na tom jutarnjem suncu svim svojim prozorima. U gomili bili su i moji momci. Zbi-jeni u grupu, što se upečatljivim dostojanstvom odvajala od bijednih nižih razreda, s rukama u džepovima, poigrava-jući na mjestu, zdušno su pljuckali u sredinu nepravilnoga kruga. Bit će da su prvi došli prilično rano, jer su to zaista dobro popljuvali. Dostojanstveno sam ušetao u krug:

— Onda, kak' ste kaj, dečki? Nakon nekoliko minuta ponovo sam došao do daha. To

naprosto čovjek mora proći, kad se sa svojim bližnjima ne vidi puna dva mjeseca. Neki su malo i pretjerali, naravno. Ali, tko bi im to uzeo za zlo? Osim Crnom Vladi, koji me hotimično izbubetao po bubrezima. No, ja to ne mogu doka-zati. Osim toga, on mi je najbolji prijatelj!

Zauzeo sam mjesto u krugu. Ne kraj visokog, mršavoga Sulje, jer on lupa laktom pod rebra kad se smije. A smije se uvijek i svemu. Koko Pljunemtiuoko pak voli čupati i okretati gumbe. Naročito voli gumbe sa zimskih kaputa, ali ne ostavlja na miru ni one s ljetnih košulja. Zato nisam stao ni kraj Koka. Crnog Vlade ću se ionako dovoljno i nagle-dati i naslušati tokom školske godine. Zato sam stao kraj Suhog, tim više što s njim još iz škole u Varšavskoj — p i . . . ne? — dijelim klupu i sudbinu. Na žalost, ne i ocjene, jer on je suvereno najbolji učenik u čitavoj školi. Suhi sve shvaća jako ozbiljno, pa čak i školu.

Razumljivo, uključio sam se i u razgovor. Svatko je lagao svoje ljubavne laži, a te zaista nije teško izmisliti. Možda sam malo pretjerao sa svojom tridesetšestogodišnjom arhi-tekticom, koja je projektirala Simplon tunel, ali ionako nitko nikome nije vjerovao. Jedino je Crni Vlado naišao na opće odbijanje pa čak i prezir, jer je tvrdio da se u njega zalju-

6

bila ribareva kći, i da je on s njom već u četiri ujutro išao na ribarenje. Vlado i četiri ujutro! Ma hajte, molim vas!

Napokon su podvornici otvorili velika, srednja vrata na školi, koja je nestrpljivo čekala da nas primi u svoje maj-činsko krilo. Nama se nije osobito žurilo. Zato su oni iz nižih razreda nagrnuli kao da se u školi nešto dijeli, pa tko prvi, taj i dobiva.

— Kao volovi na klaonicu! — smireno je primijetio Koko Pljunemtiuoko.

Naš je razred u prvom katu tik kabineta za botaniku. Mali, s klupama u tri paralelna reda. Čak tri dvokrilna pro-zora gledaju na lijepo uređeni travnjak, gdje je nekada raslo mnogo bijeloga jorgovana, koji nam je dobro dolazio za Majčin dan ili Dan žena.

Suprotno zlogukim prognozama Toma Leptirice imali smo samo dva školska sata. Oba je držao naš razrednik, Ljubo Grozni ili Vidjetćeteviveć. Naravno, nije bilo nastave! Tek pozdravni govor, uputstva i savjeti. Savjeti su bili po-učni, tipa: ne učite kampanjski nego svakodnevno; ne do-zvolite da zaostanete s gradivom; ponavljajte gradivo iz pro-šlih razreda i godina, jer će to dobro doći na maturi! Jed-nom riječju, toliko dobri savjeti, da se čak i Suhi zgrozio pred poslom, koji ga očekuje. Mi se ostali nismo zgrozili, jer smo unaprijed odustali od toga posla. Potom je Ljubo Gro-zni prešao na opisivanje mature i svih njenih grozota. Okre-nuo sam se Zdenki, školskom centarforu maloga rukometa:

— Evo, da si zaboravila na mene . . .? A Zdenka mi je odgovorila gotovo ne mičući usne, po-

gleda uprtoga negdje prema katedri, mimo mene: — Gledan s i . . . ! Časak kasnije sjedio sam miran kao kip Tomislava pred

Kolodvorom. A razrednik je govorio: — Ima među vama i takvih koji neprekidno moraju ne-

što govoriti. Ne bih se čudio da su učenice... Nisam izdržao a da se ne okrenem Zdenki i promrmljam

u bradu: — Vrijeđaju, ha? A Ljubo Grozni je nastavljao započetu misao: — Ali razmjestit ću ja njih! To mi se grozi već pet godina! Pa onda, Ljubo Grozni, rezimirajući:

7

— A te ptičice, kada dođu do mature — ako uopće i dođu — odjednom zanijeme . . .

Kasnije je Ljubo Grozni čitao raspored sati za idući tje-dan. Eto ti ga sad, prokleto naliv-pero! Kao za inat razrednik je gledao u mene ne primjećujući da pola razreda nema ni naliv-pera ni papira. Napokon sam, preko veze, dobio od Renate iz četvrte klupe, red kraj prozora, naliv-pero, a Suhi je žrtvovao list iz svoje bilježnice, pa sam prepisao raspored nastave. Priglupo, priznajem, jer ću taj list ionako odmah izgubiti, pa je čitav moj trud uzaludan. Ali, kad me Ljubo Grozni onako uporno izazivao!

Poslije škole prihvatio sam nekoliko poziva. Prije svega, Crni Vlado me pozvao da kartamo belot. Jasno, pristao sam! Blizanke, Marina i Regina — srednji red, peta klupa — po-zvale su me u Gračane, da oberemo posljednje kruške; kao naročiti mamac istakle su činjenicu da kući mogu ponijeti onoliko krušaka, koliko mogu nositi. Pa da ne padneš s kru-ške na glavu! I da me onda Stara pita, gdje sam to maznuo vreću krušaka!? Zdenka je predlagala kondicioni trening, jer uskoro počinje školsko i međuškolsko prvenstvo u ru-kometu.

Obećao sam svima da ću doći. I polako sam krenuo kući. Bilo je vruće; gnjecavi asfalt, sparina, i škola kao veliki upit-nik. A kod kuće čeka Stara...

II

Moja Stara duboko vjeruje da se u školi uvijek nešto događa. Čini mi se, da je iskreno razočarana, kada joj ka-žem, da nisam dobio kolac, da škola nije planula kao kutija šibica ili bure baruta, i da nam direktora nije zgnječio tramvaj. Imam dojam da se ona s velikom mukom suspreže da me ne zapita:

— Pa kakva vam je to onda škola? Na svu sreću uskočila je Ana Dobraduša s pričama o svo-

jim kolegicama; koja je gdje i kako i zašto ljetovala, kada i otkuda im novci; koga su srele, vidjele ili čule da ljetuje u njihovoj blizini; kakve su haljine nosile; u čemu su se kupale; a u čemu sunčale. Da sam bio zlobno raspoložen,

8

dokazao bih Ani Dobrojduši da se njene prijateljice nisu imale vremena ni oprati, a kamoli okupati u moru ili sunčati, jer su svo raspoloživo vrijeme ionako potratile da vide, čuju, raspoznaju i zapamte: tko, zašto i kako ljetuje uz njih! Ali nisam bio zlobno raspoložen, pa sam se zadovoljio ironičnim osmijehom i prebacivanjem poriluka iz svog tanjura u tanjur Maloga Čudovišta, koje je otvorenih usta buljilo u Anu Do-brudušu.

Ne poznajete Malo Čudovište?! Oh bože, ala ima sretnih ljudi! Jer ja — ja poznajem Malo

Čudovište! To mi je nećakinja. Odnosno... Pođimo redom. Malo Čudovište je — prije svega! — unuka moga Staroga. Zatim, unučica moje Stare. Potom, kćerka moje starije se-stre, Marije Bez Grijeha, ili — jednostavnije — Velikog Ču-dovišta. A onda, kčerka Davora Dobroga, našega — općenito uzevši — zeta. Na koncu? Anina i moja nećakinja, pomozi bože!

Ne poznajete Veliko Čudovište? A tko vam je kriv? Veliko Čudovište je najstarije dijete naših roditelja. Osim

toga, ako smo Ana i ja u najboljem slučaju sive ovce, Marija Bez Grijeha je izrazito bijela ovca! U porodici, dakako! To je mačka, koja je od devete godine učila klavir, tenis, pii-vanje, skijanje, njemački i balet u Baletnoj školi na Ilirskom trgu. Jedanput je slomila nogu — na skijanju — i onda je pošteno naučila kemiju. U sedamnaestoj godini je maturi-rala, dvadeset i trećoj diplomirala kemiju, udala se, rodila dijete, dobila posao u Zeljezari Sisak, kupila auto . . . Jesam li štogod zaboravio? Neko su vrijeme živjeli s nama, te smo Ana i ja neprekidno ispitivali Davora Dobroga, da li ga je Marija Bez Grijeha opila i tako oženila ili mu je ispričala obiteljsku tajnu da očekujemo nasljedstvo od ujaka iz Ame-rike. Kada su dobili stan u Sisku, moj je Stari s dubokim ogorčenjem rekao Davoru Dobrome:

— I tako ti meni, zete, nož u leđa! I prije negoli je Davor Dobri uopće shvatio na koji ga

tanki led navlače, Stari mu je stavio ruku na rame i tronu-tim glasom upitao:

— Ta valjda mi nećete i unuku odvesti?! Davor Dobri — shvaćajući kakav grozan zločin čini odvo-

deći Starcu njegovu ljubljenu kćerku — ostavio nam je —

9

valjda kao taoca — Malo Čudovište. Inače, Mala već užur-bano grabi svijetlom stazom koju joj je raskrčio primjer njene mamice. U dječjem vrtiću tvrde, da je sva najhaj, pa tako recitira, glumi, pjeva, čak i pleše! Ne znam samo kako onim svojim pozamašnim dupencetom i još većim trbušči-ćem ne obori sve partnere i partnerice kao kegle na kuglani! Ali, Stari se kune, da Mala graciozno pleše, a da joj je pokret ruku upravo fantastičan!

I tako sad opet imamo za stolom jedno Čudovište, koje je već — barem u nečem — nadmašilo slavnu majku, jer Mala upravo i doslovce obožava poriluk. Ta njena ljubav za porilukom ima dalekosežne posljedice, jer svi u sezoni je-demo dvaput tjedno poriluk. Mora ga jesti i Stari bez mrmljanja da ne bi unučici pružio loš primjer. Naravno, to Staroga čini razdražljivijim, pa nije ni čudo, što je ubrzo započeo s jetkim primjedbama o hohštapleraju današnje omladine. Mene se to ne tiče, jer su moje traperice i džem-peri dijelovi garderobe moga šogora, koje iz Trsta donosi Marija Bez Grijeha uvjerena, da joj sup'rug i dalje pred-stavlja ideal vitkosti. Ali je zato Stara tu naslutila neku prikrivenu žaoku. I tako, riječ po riječ, rasplamsala se tiha, gotovo idilična, obiteljska svađa za ručkom. Bila je to lijepa prilika da se riješim poriluka, te sam se povukao u svoju sobicu, a da to nitko- nije primijetio.

Tri puta dva metra — to je moj životni prostor. Malo, jer u sobici možete ležati (ako hrpu knjiga prebacite s divana na stolac) ili sjediti (ako tu istu hrpu prebacite sa stolice na divan). 0 nekom kretanju, naravno, nema ni govora. Ali, kada pogledate, što je sve stalo u tu sobicu, čini vam se da je to zapravo ogroman prostor. Divan. šivaća singerica kao pisaći stol. Dvije stolice (ni jednu ne vidite od papira, časo-pisa i tome sličnoga). Ormar. Stalaža s knjigama. Police po zidovima. Stajaća svjetiljka. I još dva, diskretnija, izvara svjetlosti. Ogromni »Philips« iz tridesetih godina, koji danas služi samo kao zvučnik za moj gramofon. Ali, sve to zauzima mnogo manje prostora od onoga ostatka, kojega bi se dalo najjednostavnije opisati kao — neopisivi nered! Svi ovamo ubacuju svoje nepotrebne i islužene stvari po logici, da je ovdje ionako nered. Što je najgore, ja znam da Stara ima pravo kada tvrdi, da bi se uz malo dobre volje i mnogo

10

truda u sobicu mogao ugurati i stari frižider, što joj nagr-đuje forcimer.

Ali sobica, kakva je — takva je, moja je! Ana Dobraduša se zaklela da joj neće prijeći praga; zakletvu prekrši samo dvaput godišnje, kada je Stara natjera da opere prozor. Starce to ne zanima. Jedino Malo Čudovište vršlja po sobici kad mene nema u potrazi za sakrivenim blagom. Ima uredno ovjerenu i po meni potpisanu potvrdu, da smije tražiti blago u mojoj sobici. Naravno, da je taj dokumenat i dobro platila u gotovoj lovi.

Raskrčio sam divan, legao i odmah ustanovio da mi je i suviše vruće, a da bih mogao zaspati. Trebalo bi zapaliti cigaretu, naravno... Ali kod nas vlada prešutni sporazum, da se Starci prave da ne znaju da pušim. A ja im neću baš mahati cigaretom ispred nosa! Onda začujem pred vratima sobice toptanje, soptanje, puhanje, klizanje i po koju djeti-nju psovku. Naime, Malo Čudovište sa svoje četiri i po go-dine sasvim pristojno psuje. Osim pred bakom! Jer Stara bi sigurno u nesvijest pala, kada bi čula unuku. Ostalima je to, naprosto slatko! Mala još ne može dohvatiti kvaku na vratima, pa se služi svojim izumom: prebaci remen preko kvake, objesi se o nj, i tako otvori vrata. Dakako, poslije desetak neuspjelih pokušaja. Danas je — očito — zle sreće, jer svako malo zabubnja pesnicama o vrata, ne bih li se ja smilovao. Ništa od toga! Napokon upada u sobu i zatim tre-skom zatvara vrata.

— Šta je sad, što hoćeš? Gubi se! Vidiš da spavam! — Ne spavaš! — Ali ću spavati! — Ja ću se malo poigrati,.. Čudovište nestaje pod divanom; samo joj dupence viri,

i nervozno se njiše, onda opet malo »kuni«. — Ma šta, kog' vraga radiš dolje? — Da ti ne smetam. — Isuse, Isuse . . . ! Hajde van i ne smetaj mi! — Hoćeš mi nešto čitati? — Neću. Vješto, preko hrpe knjiga Mala se uspentra na stolac pa

sjedne na singericu. Gleda me. Okrenem se na drugu stranu. Tišina i mir. To je opasno. Pogledam — ih hrpe je izvukla

11

jedan od onih časopisa, koji se slobodno kupuju, a služe — uglavnom — za razonodu muškaraca. Pita me:

— Striček . . . — Ja sam ti ujak. — Dobro, onda, Ivica? Mogu te nešto pitati? — Ne možeš. — Zašto su ove tete gole? — Vruće im je. — Aha! A voliš ti gole tete? — Šta te briga. — A zašto to onda kupuješ? — Slušaj . . . ! — Pa kad mi nećeš čitati! — Plati, pa ću ti čitati. — Rekla mi je moja mama da si ti moj striček i — — Ujak, ujak! A reci ti svojoj mami, da mi je ona sestra,

da mi još ni jednog prvog u mjesecu nije dala pola svoje plaće! Tako ti je to s rodbinskim odnosima, dijete moje. Plati, pa će ti biti čitano.

Ali tako se užasno snuždila (jer je škrta, a voli da joj čitaju knjige), da sam — naivčina! — ipak popustio pa sam joj čitao suvremeni dječji roman poznatog irskog pisca Johna O'Cooshana. I odmah je Mala zaspala. Eh, ti suvre-meni irski pisci . . .

III

Nije sve baš tako crno, iako je škola počela. U svakom zlu ima i nešto dobro, kaže moja Stara onda, kada se stvari više ne daju popraviti. Onaj djelić dobroga sastoji se u tome, što sam ponovo ravnopravni član krda, koje nosi služ-beni naziv VIII b razred I gimnazije. E, pa živjeli!

Dok ravnodušno sjedim na katedri i bubnjam petama po šperploči s prednje strane, uzalud se pitam, namjerava li Crni Vlado ostaviti jadnog Suhog na miru. Suhi nervozno provlači prste kroz slamu na glavi, što je nepobitni dokaz da je na granici živčanog sloma. Suhi koncipira referat, što će ga poslije nastave održati omladinskom aktivu škole, čiji je on predsjednik. A Crni Vlado rješava križaljku, iako ne

12

zna ni jedno jedino rješenje. Zato neprekidno zapitkuje Su-hoga. Predložiti Crnom Vladi da ostavi Suhoga na miru, značilo bi upustiti se u raspravu bez kraja i konca. Vlado bi izbečio svoje garave očurine i žestoko mi predbacio, da ja svojim idiotskim bubnjanjem idem na živce čitavom raz-redu. Onda bih ja morao nešto dobro smisliti i odbrusiti mu, nakon čega bi se čitav razred međusobno posvađao, jer bi, naravno, pola njih bilo na Vladinoj strani. Zato treba opre-zno postupati. U jednom trenutku, dok Vlado koluta očima po plafonu, kao da je gore odgovor, ja naglo prestanem bubnjati i zagledam se kroz otvorena vrata u hodnik. Osmjehnem se kao da sam nekoga napolju ugledao, značajno zazviždim i potom izađem iz razreda. Čekam Crnoga Vladu. On izlazi i radoznalo se osvrće. Tada pogleda mene, shvati i mirno kaže:

— A jesi me . . . ! — Jesam. Potom stojimo na hodniku i pljuckamo u tegle sa cvije-

ćem. Za cvijeće se brine mršava žena debeloga podvornika. Imamo mi i mršavoga podvornika. Njegova je žena debela. Odjednom, Vlado se žestoko pljesne po čelu, da je čitav hodnik zazvonio:

— Slušaj, Đokica! Petoškolke, pobogu, petoškolke! — Da, petoškolke! I što s njima? — Pa sad smo mi osmoškolci, hej, čovječe, mi smo ti! A

jesi li ih uopće vidio? čovječe! Dosad su nas lupali po prsti-ma, a koji puta i po nosevima, osmoškolci, kada bismo se zaletjeli među petoškolce! Ali sad smo m i . . . čovječe!

— »čovječe«, da odmah idemo dvije rezervirati, ha? Kad me tada nije udario, još dugo me neće. Samo me

odmjerio prezirnim pogledom, okrenuo se na peti i ušao u razred. Jadni Suhi! Naravno, da je Suhi odmah morao na-staviti s rješavanjem križaljke tamo, gdje je maločas Vlado bio prekinut. Zvono im je obojici prikratilo muke i užitke. Zvono je najavilo sat hrvatskosrpskog jezika. Kraće rečeno: gospođu Lauru.

Gđa Laura ulazi polako. Njoj se, zaista, nikada ne žuri. Osim novoga imenika, plavo ukoričenoga, o ruku joj obje-šena pozamašna torba. U razredu nema momka, koji u gđu Lauru nije bio zaljubljen; barem jednom u toku školovanja. A čak se ne bi moglo reći, da je djevojke mrze. Više od toga

13

nijedan profesor ne može postići. Srećom, ona se zbog toga uopće ne pravi važna. Ne drži nikakve pozdravne ni uvodne govore. Obraća se meni:

— Čini mi se, ti si prošle godine prodavao karte? — Kakve sad karte? — čudim se ja, iskreno. Zdenka lju-

tito sikće u moj zatiljak: — Kazališne, budalo! Što praviš iz sebe majmuna? Okrećem se Zdenki: — Ma, znam! Ali oprosti! Možda se ove godine radi o

nekim drugim kartama! I kad se osvijestim... samo još mogu vikati: joj, koji sam ja idiot! Čekaj, polako ćemo mi to . . .

Gđa Laura se ne da smesti: — Ako ste se dogovorili...? — Drugarice profesor, samo vi izvolite. Slušam. — Kazališne karte . . . — Ah to! A, pa razumljivo, naravno, ja sam ih prodavao.

Molim! lli je naknadno ustanovljen neki manjak? — Ne, nego bi trebalo i ove godine... Pa sam mislila, da

bi ti opet mogao. Imaš već . . . iskustvo . . . i tako . . . — Ako vi tako želite, vrlo rado! Onda se okrenem Zdenki: — Vidiš ljubavi, ne treba odmah vrijeđati. Dogovorili

smo se kao ljudi. To mnogo znači! Ali, Zdenka samo bijesno slegne ramenima. Danas je

Zdenka, nema sumnje, izrazito ljuta. Vjerojatno je jučer za-pucala nekoliko sedmeraca, pa se njen obožavani trener obrecnuo grubo na jadnu Zdenkicu. Zbog tog blesavog tre-nera, u koga je zaljubljena već dvije godine, Zdenka je po-čela igrati rukomet. Ali postigla je samo to, da će uskoro upasti u državnu reprezentaciju, a trener je još nije pozvao ni na kokakolu. A što će joj državni dres kad ona hoće trenera?

A ja sam zadovoljno protrljao ruke. Prodavati karte za kazališne predstave tipa muzička omladina, sasvim je u redu. Izabereš šugave satove i pod firmom prodaje karata napro-sto ispariš. Moj prethodnik se obično zavlačio u zabitne kutke, a najčešće u štab izviđača, dolje u podrumu. Otkrili su ga, jasno, jer direktor svako malo s nekom inspekcijom vršlja po školi i dogovara se oko nadogradnja i pregradnja. Zato ja stanem nasred hodnika, nerijetko i pred samom

14

zbornicom, razastrem svoje papire i papiriće, blokove s kar-tama, utržak, pa kao — računam... To hoda, eto!

Gđa Laura počinje tražiti ili točnije: pravi veliko pospre-manje svoga torbaka. Jasno, ne nalazi ono što traži, ali kao da se tome i nadala, jer ne pokazuje osobito razočaranje. Napamet diktira lektiru, koju bi trebalo pročitati. Obave-zno! Njen je glas božanstveno monoton i spor, i čovjek cijelo vrijeme strepi, da nam ne zaspi gore, za katedrom. Netko u razredu mora biti budan!

Treba nešto raditi. Ta u školi smo! Vadim dva kovana dinara, stavljam ih na kosu plohu klupe i nogom tresem klupu: dinari se lagano kližu i uvijek jedan stigne prvi ma-kar i za milimetar. Ali, i to je dosadno. Osim toga Vlado rješava svoju glupu križaljku, a to znači, da svako malo stigne papirić s pitanjem, na koje onda odgovor daje Suhi. Premda to traje godinama, mene uvijek iznova razljuti. Tim više, što ja — po vezi — prihvaćam papirić i onda ga vraćam natrag. U jednom trenutku, kad više zaista nisam mogao izdržati, pitam gđu Lauru:

— Dobro, drugarice profesor, pa zar vi zaista ne vidite te papiriće što mi ih Vlado stalno šalje?!

— Ne, ne vidim. — Molim, ja sam vas upozorio. Ja sa sebe skidam svaku

odgovornost. Eto! Vlado samo nehajno odmahne rukom. Čak ne smatra

potrebnim da se malo uključi i oživi razgovor. čekam papi-rić i tada kažem:

— Evo, drugarice profesor, to su vam ti papirići! I tako to neprekidno traje! Molim vas, poduzmite nešto protiv toga!

Gđa Laura kaže, bez uzrujavanja: — Onda, haj'te vas dva van — napolje, molim, napolje

i jedan i drugi! Izvolite! Čekam dok Vlado dođe do vrata i šapnem mu: — Ja nemam ni jednu . . . — U bogati — kaže Vlado, vraća se do svoga kaputa,

odnekle skrivećki vadi cigarete, pa zatim obojica izlazimo napolje. Odlazimo u zahod, a Vlado kaže:

— Opet nisam riješio križaljku do kraja! — Ma ne gnjavi više s tim križaljkama!

15

— Križaljke su moja strast! — kaže Cmi Vlado ozbiljno i ponosno, dok palimo cigarete i uživamo u prvim dimovi-ma. A onda, kasnije, kad sam već zaboravio da je tu, kraj mene, on tiho, sanjarski dopuni:

— I djevojke . . .

IV

Nakon zvona, zahod se polako puni pušačima. Nađe se tu i poneki nepušač, željan dobroga društva. Kao na primjer, Tom Leptirica.

Taj je nadimak zaslužen davno, još u nižim razredima, kada smo bili dovoljno balavi da možemo igrati igrokaze o bumbarima, zečićima i sličnim životinjama. Ja se, istina, tog igrokaza gotovo uopće ne sjećam, osim — da je predviđen i jedan leptir koji kaže pčelama: večera je na cvijeću! Pod jednim odmorom smo dijelili uloge. Nakon dugog nagovara-nja Tom je pristao da bude leptir (cure su bile, dakako, lep-tirice). Bio je najmanji, slabašan, riđokos i — eto ti leptira! Onda smo ga poslali u školsko dvorište da malo trenira, a mi smo se dali na učenje naših uloga: bumbara, pčela i ze-čića. Svakome je valjda jasno, da to nije moglo proći u tišini i redu, ali bit će da smo mi ipak malo pretjerali, jer je u razred uskoro upao direktor i ne znajući, da mi spre-mamo igrokaz, započeo predavanje tipa kako se đaci moraju ponašati u školi. Usred mrtve tišine i bijesnih direktorovih riječi, otvaraju se vrata i Tom — ništa ne sluteći — doslovce uleprša u razred. Poskakujući, cupkajući, njišući se, široko raskriljenih ruku kolutajući očima i prodorno zujeći, on napravi okret-dva pred katedrom. I, tada ugleda otvorena usta našega direktora. No, to još ne bi bilo najgore. Kada se direktor malo snašao, zapitao je Toma s prilično sar-kazma:

— A što ti glumiš, avion?! A Tom je najiskrenije odgovorio: — Ma ne, leptiricu! ' Razrednica je uspjela Toma spasiti od stroge kazne, ali

mu nadimak nije mogla izbrisati.

16

Smirenu zahodsku atmosferu prekinuo je Ludi Mijo, koji je dojurio da nas obavijesti kako neće biti posljednjeg, pe-tog sata nastave. Nije preostalo drugo nego da odigramo partijicu malog nogometa stila udri koga stigneš. Još u za-hodu su kapetani — Crni Vlado (centarhalf) i Bandit (cen-tarfor) — odredili ekipe. Budući da Vlado bez mene ne može ni nogomet igrati, bio sam prisiljen stati na gol (dvije taške) njegove momćadi. Iako bih radije otišao kući na ćorku.

Naše su cure igrale rukomet odmah kraj nas; samo nas je živica razdvajala, tako da sam više vremena proveo u dobacivanju sa Zdenkom i ostalim mačkama, negoli braneći čast Vladinih izabranika. Nakon pacerskih golova, (kod jed-nog sam čak bio leđima okrenut, jer sam savjetovao Renati, da bi joj mnogo bolje odgovarala uloga lijeve golštange nego desnog krila), Vlado me čak. htio tući i, bome, ganjao me među mačkama, koje su ga nastojale nekako smiriti. Poslije je htio dovesti nekog klinca, nižeškolca, na gol, ali neprija-teljska ekipa nije htjela ni da čuje za zamjenu golmana. Mijo se derao na sav glas:

— To ne piše u propozicijama, nigdje! — Kakvim vražjim propozicijama? — Direktor škole ih ima! Ja sam ih jučer vidio! Idi pa

ga pitaj . . . Tako sam bio prisiljen da još neko vrijeme kunjam na

golu. Pa sam onda, iz čiste dosade, počeo i braniti. A budući da me Ludi Mijo strahovito razbjesnio (onako se rugati Vla-di!), branio sam čisto dobro. Primio bih, tu i tamo koji gol, ali važno je bilo da Mijo ne postigne zgoditak. A onda, na-pokon, prilika da se odužimo Miji. Mijo je moga Vladu pro-pisno izokretao na mjestu, tako da je jadni Vlado izgubio orijentaciju i ravnotežu i doslovce se petama ukopao u ze-mlju. Iz čisto psihološkoga razloga, budući da je Vlado iona-ko bio izbačen iz igre, glasno sam viknuo:

— Vlado, samo ga pusti! — Kao da je Vlado i mogao nešto drugo učiniti! Onda sam, više preko ramena, ali zato užasnim urlikom, obavijestio Zdenku:

— Stara, vidi kako se to radi! Izašao sam korak-dva u susret Miji, a kad je on opalio

punom nogom, samo sam poletio za loptom (nije da se hva-lim). Ne, nije bio gol. Bio sam izubijan i izgreben, traperice su mi pukle (ali po šavu), ali Mijo gola nije dao!

2 Maturanti 17

A Zdenka je kimnula glavom: — Stari, bilo je to sasvim u redu! Sasvim! . . . Možeš ti,

ako hoćeš. Znate, istina je. Ja sam golman po struci. Uglavnom, ru-

kometni, ali koji put i nogometni. Bio sam čak i u juniorima jedne naše drugoligaške momčadi! Na jednom cijelom i na četvrt drugog treninga. Pokupili su nas poslije jedne ruko-metne utakmice; mene i Bandita. Bandit je ostao igrati nogo-, met. Ja sam na prvom treningu uživao u opremi koju smo dobili, ali to je bio čitav moj užitak vezan uz nogomet. Jer, kasnije se počelo trčati oko igrališta, pa po igralištu... Na drugi trening sam došao isključivo zato, da se razdužim s opremom. Rekao sam treneru:

— Znate, da mi se toliko trčalo, otišao bih ravno atleti-čarima. Ovako, hvala na suradnji...

Međutim, od tog jednog jedinog treninga kasnije su na-stale čitave priče. Napuhane. Poneku sam i sam napuhao. U školi sam važio za — maltene — profesionalnog nogome-taša. Neki su mi profesori progledali kroz prste kao: »Ma znam, sigurno si jučer imao neku tešku utakmicu«, dok su me drugi zajedljivo napadali: »Kad bi manje mislio na nogo-met, a više na knjigu...« S druge strane, osim tih manje neugodnih posljedica, taj je nesretni trening imao i jednu daleko ozbiljniju i dalekosežniju: naime, u svakoj razrednoj ili školskoj izabranoj momčadi, bilo nogometnoj bilo ruko-metnoj, ja sam bio golman. I nikada se nitko nije upitao: želim li ja to? A ne želim, eto! Ni najmanje! Zapravo mi je neizrecivo dosadno, te bih radije s Malim Čudovištem u kino, nego tamo izigravao elastičnog majmuna. A moje izjave u tom smislu nitko nije ozbiljno shvaćao i tako ja glumim golmana već nekoliko godina.

Uopće, ako ćemo pravo, svi moji izleti prema sportu nekako su bijedno svršavali. Zahvaljujući Velikom Čudovi-štu ja sam plivao, igrao košarku, tenis, skijao.. . U vezi sa mnom, ona je imala velikih ambicija. Neprekidno mi je pu-nila uši onim, što su o meni rekli ovaj ili onaj poznati spor-taš ili trener, njeni poznanici. Ne znam možda bih i volio da plivam, igram košarku ili tenis, da su mi igdje to dopu-stili. Ali, uvijek su od mene tražili jedno te isto: trči, trči, trč i . . . skači, skači, skači. Pa, onda opet malo trči, trči, trč i . . . Hvala puno, ali ja trčanje naprosto ne volim. Kada

18

mi se brani — ja branim, pa čak i dobro! Kad mi se ne brani.. . pustite me da spavam.

Evo, na primjer, i sad sam odjednom izgubio svako zani-manje za nogomet. Tamo, iz mračnog hodnika u dnu škol-skog dvorišta, pojavile se petoškolke. Svi pametni su prestali igrati nogomet, ako su ga uopće i igrali. Samo su manijaci kao Vlado, Mijo, Bandit i nadalje naganjali nesretnu loptu. Ruku na srce, ali većina je bila ipak — kajgodizam. Mislim, petoškolki. A onda odjednom... hja! Bila je to jedna plavo-kosa mačka. Sasvim u redu. Možda čak i više od toga! Neki od prostaka počeli su zviždati. Koko Pljunemtiuoko, Bandit, Moralista... A Mačka, ha, što mislite, što je tada uradila Mačka? Protiv svih pravila, nije uzdigla glavu, nije okrenula pogled, ne naprotiv! Mačka je namignula! Svaka čast!

Onaj nesretni Mijo dograbio je negdje loptu i sjurio se prema golu. Prekrižio sam ruke na prsima — u čast Mačke — i prezirno gledao kako gura loptu u moj gol. Pogledao sam je, ali nije gledala u mom pravcu. Ovakva lijepa gesta, a propala! E, moj Mijo . . .

Točno sam bio sredio Miju, nakon što me Moralista zami-jenio na golu i on se lijepo previjao na zemlji držeći se za gležanj lijeve noge, kad se iz onog istog tunela u dnu škol-skoga dvorišta pojavio Ljubo Grozni. Prešao je čitav prostor, a da nikoga nije ni pogledao. Ma znam, znam, to je u vezi onog mog krika upućenog Zdenki. Stao je preda me i pitao:

— Dobro Ivice, pa što je to . . . ? — Hja, čujte, nogomet! Malo sam se zanio.. . — Molim te Ivice, ti osmoškolac... U zbornici se čulo!

I meni, molim!, meni!, pred svima, čuješ ti mene, pred svima, kaže Maks: »Ono je tvoj Ivica!«

E, pa čekajte, ljudi, ne potežimo odmah čast razreda! I zato jetko kažem:

— Recite vi Maksu . . . — Reći ću mu, budi siguran! Ali tvoj urlik.. . Prethisto-

rija, čista prethistorija. Eto, ozbiljno ti kažem — prethi-storija!

— Razumijem. — Eto, toliko . . . A sad nastavite! I ode Ljubo Grozni. Okrenem se. Vlado broji prozore

na školi. Bandit veže vezice na šlapama. Moralista sjedi na lopti i odsutno gleda prema mačkama. Cak ni prokletnik

19

Mijo ne pokazuje svoju povrijeđenu nogu, niti jadikuje! Joj, da barem zajadikuje, kakvu bih mu šljagu opalio! AJi ništa! Kažem:

— Hajde, suvremenici, zaigrajte to, što vi zovete no-gomet!

Te smo onda ponovo malo igrali nogomet.

V

Poslijepodne, Malo Čudovište i ja krećemo u kino. Igra neki kravarski film »Kozari«. Mala plaća i karte. Zato je i vodim. Na Trgu Republike propuštamo punu jedanaestku i uskačemo u gotovo praznu dvojku. Čudovište odmah izvodi šou. Zahtijeva, da i njoj kupim tramvajsku kartu, budući da — ionako — sve plaćam njenim novcem. I kondukterka je odgovara, ali dijete je tvrdoglavo, pa kupujem kartu.

Nekoć je to bilo mnogo jednostavnije. To s lovom. Mala je imala kasicu tipa pajcek. Iz te sam — u nekoliko istre-sanja — znao pokupiti love za čitav tjedan. Onda su kupili metalnu kasicu. Tu je već trebalo i određene vještine u bara-tanju nožem, kojega bih uvukao kroz prorez, pa su dinari klizili van. Iako nikada nitko nije otvoreno izrazio svoju sumnju — jer ionako ne bi mogao ništa dokazati, ipak su odustali od kasica i prešli na štednu knjižicu. A ona sitnija lova, dok se ne skupi veća suma, bila je povjerena mojoj Staroj na brigu. Sada, da bih imao plaćenu kartu, moram sa sobom vući i Čudovište. Ne mogu se — zapravo — potu-žiti, jer Stara daje kintu za dvije karte, a ja — jasno — ku-pujem samo jednu. Tako mi uvijek nešto ostane i za cigarete.

Dijelimo kokakolu. Već ranije sam je naučio kako se pije ravno iz boce, a da se ne polije niti zaslini grlić. Treni-rala je nekoliko dana. Naravno, u bočicu sam sipao običnu vodu. Sad pije kao velika.

U kinu je čudovište mirno. Bubica. Samo, svako malo pita uzbuđena:

— A što su sad rekli? A kuda idu? A zašto? Malo odgovaram, pa onda zašutim. Tada se ona umusi,

zavuče se duboko u sjedalo (neplaćeno) i zuri u mene. Ka-žem joj:

20

— Tamo se daje film, ne na mom nosu! — Kad ništa ne razumijem! Ponovo započinjem s objašnjenjima. I tako naizmjence,

tokom čitavog filma. Malo ratujemo, a malo se Ijubimo. Baš kao i na filmu! -Ako nije zadovoljna filmom — što se često događa — kažem joj, da je to prvi dio, a da će pravi završe-tak, onakav — kakav želi — biti u drugom dijelu filma. Jer, ako Mala kod kuće kaže, da je nezadovoljna filmom, svi će se okomiti na mene, gdje ti je mozak, dijete voditi na takve gluposti! A što mogu, kad ne volim crtiće . . .

Poslije kina idemo Crnom Vladi na kartanje. Blizu je to, u Bosanskoj. Njegova Stara je, kao uvijek, oduševljena Ma-Iim čudovištem: kako je to divno, pametno, zgodno, lijepo odgojeno, otvoreno, neposredno i td . . . dijete. A Malo Čudovište se anđeoski smješka, kao da te pohvale nisu njoj upućene. Dok se uspinjemo stepenicama u potkrovlje, Vladi, čudovište mi namigne (točnije: zažmiri na oba oka, što kod nje znači namigivanje). I ja je pohvalim:

— Danas me nisi naročito osramotila. Vladina je soba ispod samog krova. Ljeti je tu paklenski

vruće, zimi isto toliko paklenski zima. U proljeće zaluta proljetni vjetrić i prokleto uznemiri Crnoga Vladu. U jesen, prokišnjava veći dio krova, kiša romantično rominja po sta-klu, Zagreb se puši u sivilu magle i dima, Agrameri piju prve kuhane rakijice... Ukratko, tu je nemoguće učiti, pa ma u koje godišnje doba. Za kartanje je soba uvijek u redu.

Kad smo ušli u sobu, Vlado je mrko odmjerio Čudovište i pitao me:

— A cijenjene roditelje nisi doveo? — Drugi put . . . Čudovište je preletjelo preko sobe i s krikom se bacilo

Vladi u naručaj. Rvali su se po krevetu, navlačila ga je za ogromne uši i duge kose, a on je nju škakljao. Onda je Mala privukla stolicu do prozora i tamo se uspentrala da zuri u grad. Ja sam pregledavao ormare i police u potrazi za pićem, a Vlado se iznova zadubio u pismo koje je čitao do našega dolaska.

— šta je, Vlado? — Ništa. — Vidim, čitaš, p a . . .

21

— Čitam. — Mislim, neko šugavo pismo? — Kako se uzme . . . — Pa kako da uzmem? — Ma, šta ćeš ti uzimati! — Znači, Vlado moj, dobio si nogu.. .? Daljnji razgovor prekine otegnuti zvižduk s ulice. Mala

se okreće i kaže: — Eno ga dolje, Moralista. Vlado olovkom označi mjesto u pismu gdje je stao. Ra-

zumljivo! Neugodne stvari nitko ne voli dvaput pročitati. Zatim kaže Čudovištu:

— Pitaj ga, tko je! A Mala sva sretna viče kroz prozor: — Tko je? Odozdo se čuje uzbuđeno vikanje, ali nerazumljivo. Kaže

Vlado: — Barbara, reci mu, da ga ne razumijemo! Ali, Moralista se već uspinje stepenicama. S vrata pita

Čudovište: — Barbara, zlato, i ti si protiv mene? A sjećaš li se, kad

sam ti donio čokoladu? A Mala mirno odgovara: — Striček, žao mi je! Ali, ne sjećam se! Poraženom Moralisti se strašno žuri da sjednemo kar-

tati. Zbacujemo sa stola malo deblju krpu, za koju Vlado uporno tvrdi, da je bila od baršuna. Postavljamo pepeljare. Vlado izvlači dobro zašiljene olovke i uredne listine, te par-tija počinje. Kao i uvijek na početku, svi smo pomalo uzbu-đeni, te ruka sama od sebe zaluta u tuđu kutiju cigareta. Kako to ide uokrug, nitko nije na šteti. Partija je vrlo oštra i žustra, premda igramo u najsitniju moguću kintu, a du-gove — ionako — ne plaćamo jedan drugome. Ne, mi dugove prebijamo. A pravu računicu smo odavno zaboravili, tako da svatko s punim pravom tvrdi kako su mu drugi dužni.

Vlado se svako malo okrene da pogleda što radi Čudo-vište. Pa joj onda daje pametne savjete. Kao na primjer:

22

— Barbara, ne naginji se tako, jer danas nemaš pado-bran.

Ili pak: — Kad padneš, nećeš pasti u majčino nego u zemljino

krilo. A to ti je velika razlika! Moralista je dodavao: — Tko na sebe pazi, taj ne pada s trećeg kata. Ako su se iz hodnika čuli koraci, Vlado je govorio: — Barbara, brzo dolje, ide moja mama.. . Ako te ta

vidi tako nagnutu, past će u nesvijest. A to mi ne želimo, je li tako, srce stričekovo?

Onda smo opet — neko vrijeme — tiho i u miru kartali. I tako je došlo iznenada, čak i za mene. Vrisnuo sam. Ne znam zašto, došlo mi je tako, da vrisnem. I ja sam vrisnuo. Možda je to bilo zato, što sam bio s prijateljima, što je dan bio lijep. Na Zagreb se moglo pljucnuti. Imali smo ciga-reta . . . A eto, šta ja vraga znam! Ako razumijete — u redu! Ako ne — šta ja mogu! Vlado je razumio. Pogledao me, du-boko uzdahnuo, urliknuo. Jer, preglomazan je, da bi mogao tanko vrisnuti. Samo je Moralista izgledao pomalo izbezu-mljen. Tek nakon nekog vremena, čuli smo ga:

— Biva to u tijem godinama... Trenutak kasnije se ipak iskupio: — Uostalom, smatrajte, da sam i ja urliknuo . . . Važi? Rano smo prekinuli kartanje, jer sam morao Čudovište

odvesti kući; vrijeme za nana nana.... Nešto sam bio pred-bacio Čudovištu, pa je Vlado sladunjavo polaskao Maloj:

— Kad bih ja imao tako lijepu nećakinju... Prekinuo sam ga: — Ali nemaš! Ovako lijepo dijete se u tvojoj porodici ne

može ni slučajno roditi! Kući smo pješićarili, jer više nismo imali ni dinara. Išli

smo Prilazom, da se dijete nadiše stabalskog i drvećarskog zraka. Ali, već kod Grafičkog sam je morao staviti na svoja leđa. Točnije: sjela mi je za vrat. Nisam izdržao, a da joj ne kažem:

— Ni rođena ti mati ne bi za te ovoliko trpjela! — Ali ja tebe volim! Kod kuće su nas grdili. Kao i obično.

23

VI

Suljo gleda na sat: — Ljudi, kasnimo već tri minute! Razred kunja. Blizankinja Mlada, Marina, jedina odgo-

vara Sulji: — Čak četiri minute. Evo . . . Pa gdje je taj Panta? Bandit ne dižući glave s novina: — Razgovara vani. Suljo se žesti: — Razgovara, a ima sat! Skandal! Idi Marina vidi, što

on zapravo misli . . . Reci mu, ako ne dođe za dvije minute, ja idem doma . . .

Marina izlazi. Čujemo razgovor kroz otvorena vrata: — Izvinite druže profesore, smetam li? — Smetaš! — Onda ništa, oprostite . . . — Šta je? — A gdje ste vi? Mi vas čekamo! — Ideš unutra, balavice jedna! Čekaj t i . . . Sad ću ja!

Reci im neka se smire. Hajde, šta gnjaviš! Sad ću! Ne gori! Marina ulazi i dere se na sav glas: — Sad će! Ne gori!

A razred u horu skandira: — Hoćemo predvojničku! Hoćemo predvojničku! Tako mi triput, a onda je ponovo red na Marini: — Sad će, ne gori! Ulazi profesor Panta. S vrata baca prema katedri imenik.

Pogađa. Imenik se zadrži na samom rubu katedre. Uzbuđeno plješćemo, ali nas on prekine:

— Tiše vojsko,' još ćete mi direktora navući na vrat! Ih, budaletina na jednom mjestu — ovoliko još nisam vidio!

Zdenka se ne da: — Da, ali kad ste zbog nas bili pohvaljeni na prošloj

združenoj vojnoj vježbi. . . Panta se uhvati za glavu: — Združena vojna vježba! Vojsko, drž" me, da ne iskočim

iz kože! Ma dobro, onda, narodski rečeno: na prošlogodišnjim

proljetnim indijanskim igrama! Ha, to se sad ne računa! A

24

onda ste k'o paun hodali okolo — vidi ih, moja vojska! Po-hvala na naš račun! Gađanje — primjerno!

Ali i Panta ima skrivene adute: — Osobito ste bili dobri od trenutka kad su Renata i

Suhi počeli zapisivati pogotke! Vlado kaže sasvim iskreno: — Tko ne vara, ne može ni pobijediti! Panta uviđa da polako gubi teren pa će gromko: — Prekini! Prekini svaki razgovor! Tišina! Vlado pokuša rasplamsati razgovor: — Nismo mi gluhi.. . Ali, kad ga Panta bez riječi pogleda, Vlado će skromno: —• No, dobro, evo . . . I što sad? Ovo danas je jedan od vrlo blagih i smirenih razgovora.

Ali, treba čuti diskusiju, koja se razvije nakon posjeta mu-zejima. Panta, naime, ima maniju da nas vodi na sve moguće izložbe: što više u glavi — to bolji vojnik. Kad ide s nama, onda od nas četrdesetak stigne na izložbu i deset do petnaest posto. Ali, češće on urekne sastanak pred izlož-benim prostorijama. Drugi dan on uporno tvrdi, da je bio tamo i da nas je čekao petnaest minuta. To nas strašno ljuti.

Tnače, nije baš cjepidlaka, što se tiče izostanaka! Kaže da dobar vojnik — naprosto — mora malo zabušavati u poza-dini! Kad bi prozivao, često se znalo dogoditi da se umjesto odsutnoga jave dvojica (svatko ima dva dobra prijatelja). Panta bi tada smireno rekao: »Hajde, dogovorite se, tko je od vas dvojice prozvani!« često bi pravovaljani posjednik imena prečuo — zadubljen u neko štivo — da je prozvan. Razumljivo. Budući da nema vremena provjeravati tko je gdje, javi se prijatelj. A Panta, koji vidi što želi vidjeti, kaže: »Kud se guraš! Eno čita 'Sport'«! A čitača bi valjano opome-nuo: »Ne dozvoli nikada da ti se prijatelj sramoti tvojim imenom!«

Upravo, kada se spremao otpočeti predavanje, ja sam se smjerno digao iz klupe:

— Druže profesore, moram neke karte za kazalište pro-davati... Znate kako je! Dužnost je dužnost!

Panta se prenerazio: — Pa mislio sam, da to čuvaš samo za opasne predmete

kao — kemiju, latinski... Ja ga razuvjeravam:

25

— A, latinski nikada! Razrednik je u stanju da me ode tražiti po čitavoj školi . . .

— Aha, smirio te Ljubo, ha!? Ptičice! I takvim zabušan-tima se može stati na rep. To da upamtiš!

— Trudit ću se . . . — Hajd' bjež, iako baš ništa ne razumijem! A zajedljiva Mlađa Marina viče u sav glas: — Ma ide dolje petoškolkama prodavati... muškost! Svi idioti i kretenjakinje jedva dočekaju da malo umiru

od smijeha na moj račun. Gledam otrovnim pogledom Ma-rinu, ali to njoj ne može nauditi; ta je otrovna u tolikoj mjeri, da bi i zmija uginula itd. Ali je zato Panta — ipak — odahnuo, jer se ne ruši ustaljeni školski red:

— Ah, zato ideš s predvojničke! Dobro, odstupi...! Odstupam u zahod na cigaretu. A potom krećem u pohod

na pete razrede. Loše sam sreće, jer me iz petoga d naglavce izbacuje profesorica engleskoga. S njom uvijek problemi. U petom b gubim nepotrebno mnogo vremena, a pri tom se i dosađujem. Narod bi htio znati o kojim se predstavama radi, a ja sam zaboravio pitati gđu Lauru. Izvlači me štre-ber, koji odrecitira nekoliko naslova. Skromno primjećuje, da je to pročitao na kazališnom plakatu tipa cijenjenim po-sjetiocima narodne premijere. Što se mačaka tiče, za sada su to još samo ružni pačići. Za neke je pitanje, hoće li po-stati i patkice, a kamoli i labudice!

Što sad, peti a ili c? Neka bude c. Ulazim. Ah dakle, tu smo! Sjedi u prvoj klupi, u redu do prozora. Mačka, što nam je namignula dok smo igrali nogomet u školskome dvorištu, jasno! Maks (razrednik konkurentskog razreda) jedva dočeka žrtvu. I on spada u onu grupu profesora koji nikako da zaborave moju nepostojeću nogometnu prošlost. On, istina je, ne predlaže da više vremena posvetim knjizi, a manje nogometu. Ali zato voli razgovarati o nogometu uvje-ren, da ja znam sve zakulisne makinacije i ostale svinjarije zagrebačkog nogometa. Na svu sreću — a za razliku od mene — on je profesionalni kibic: čita sve, što se o nogometu piše ili trača, ide na sve utakmice, gleda sve TV-prijenose... Ja samo mudro i tajanstveno kimam glavom, ponekad uba-cim neki značajni: »Pa sad, slušajte, ima ii tome nešto . . .« , a Maks razvezuje priču. Satjerao me u kut razreda kraj ploče

26

i — ne obazirući se na petoškolce — objasnio mi potanko, zašto je u zagrebačkom nogometu sve tako trulo, da je ono u Danskoj bila dječja igra. I tako, dok je on raspravljao sam sa sobom, ja sam preko njegovih ramena zirkao prema razredu, naročito prema Mački. A ona se osmjehivala u mom pravcu; mirno, smireno, kao da razumije što ja proživljavam.

Nakon što se, na koncu, ozbiljno naljutio na mene pitajući me s tragičnim prizvukom, dokle mi mladi imamo namjeru dozvoliti, da nam nogometne varalice i hohštapleri sole pa-met, Maks mi je dozvolio da obavim i ono, zbog čega sam došao u razred.

Napokon, Mačka je pred nama.

VII

Ona prokleta vještica Marina! Sigurno me urekla! Jer ništa nije kako bi trebalo biti. Mačka izbliza nije ni izdaleka tako zgodna, kao što mi se učinila, dok je prelazila školsko dvorište. Ne poričem, ona je zgodnuškasta, čak možda i li-jepa, ako vas ne smetaju pjegice na nosu, rupica na bradi, zelenkaste o č i . . . Nije baš uzor vitkosti. No, sve bih joj to oprostio, kada ne bi bila onako samo.uvjerena, sigurna da se sviđa, gotovo neodoljiva. Kad sam joj predložio, da bude povjerenik svog razreda tipa: ja njoj karte, ona meni novce i obračun, odgovorila je užasno sporim, razvučenim glasom, otvoreno me izazivajući i sprdajući se:

— Ah, znala sam ja, znala... — Pa ako nećete . . . — Ma nije važno, ako baš želite . . . Razred je otvoreno uživao, a ja sam osjećao kako mi i

vršci ušiju crvene i žare se. Najradije bih sve poslao do đa-vola, pa mi čak nije bilo ni do spašavanja časti:

— Slušajte, ništa ja ne želim! Ja sam vas pristojno za-molio da mi pomognete . . .

Okrenula se prema razredu i pitala ih, ali sada prirodnim glasom:

— Zašto se ovaj Ijuti?

27

Izvukao me Maks. Odredio je da ona bude povjerenik i gotovo. Nema diskusije!

Vraćao sam se u razred poslije zvona. Uvjeravao sam sa-moga sebe da mi je — ionako — najpametnije da ove go-dine mnogo učim, jer matura je pred vratima, a sve te glu-posti treba zaboraviti. Na koncu konca, to nije ni prvi ni zadnji put što sam propao kod neke djevojke; s time se čo-vjek naprosto mora pomiriti. I kakvo je to priglupo, kre-tensko ime: Astrid? Ne bi mogla jednostavno Zvjezdana? Nego baš — Astrid! A ima i pjegice i zelene oči! Počeo sam tiho zviždukati. Zapravo sam ja sretan momak: em se nisam zaljubio, em ću učiti i položiti maturu!

I tako bi to bilo lijepo prošlo, da pred razredom nije stajala grupa, u kojoj se naročito isticala Marina:

— Evo ga, konkvistador! Onda, kakva je Astrid, zvana Trica? Ha, šutiš? Šta je s tobom, o men? Nije od prve pala? Gle, nevjerojatno! Tebi da se to dogodi! Ona te pozna, ma da, da, s Mladosti, kad si igrao tenis . . .

Pokušao sam sve prebaciti na šalu: — Isuse, sad još samo da budem proglašen i tenisačem! Ali je Marina nanjušila krv: — Čujemo da te Maks izvlačio, ili kako? Lažu? Evo, Suhi

je čovjek! On je priznao da je tamo propao. Čekaj Suhi, re-kao si da joj daješ satove matematike i . . . Trica je njegova susjeda. Nisi ni to znao, Ivica? Pa to ti ode grlom u jagode!

Tako, riječ po riječ, i moja strast je nadjačala razum. Moja strast su opklade. Kladio sam se s Marinom da ću osvojiti Astrid. Istina, Suhi je prilično mrzovoljno kazao, da mu sve to miriši na zakašnjeli pubertet, a Vlado je smatrao da je to najobičnija pljačka, jer je opće poznato da ja uvi-jek gubim oklade. Ali ostali su bili oduševljeni, navijali su i međusobno se kladili na Marinu ili mene. Sastavili smo i pismenu potvrdu, stavili datum i potpisali se. Nastala je sva-đa između Marine i mene oko toga, tko će čuvati potvrdu. Kad sam predložio Stariju Blizanku, Reginu, ta me je tako ledeno pogledala i potom mi okrenula leđa, da me prošla kladilačka strast i sve je prestalo biti onako neodoljivo smi-ješno. Potvrda je ostala kod Marine.

Ušao sam u razred i sjeo na svoje mjesto. Ubrzo, evo Suhoga. Stane pred klupu i promatra me, a ja već sam sebi idem na živce:

28

— Šta je, Suhi?! — Marina je već dobila jednu opkladu. Kladila se s Mo-

ralistom... — Da će joj uspjeti mene navući na klađenje, ha? A šta

tu možeš. Kad god mi loše ide, ja idem do kraja. Ona vaša Astrid me zbrisala, tako . . . sve usput, nehajno! Sad Marina! Zmija!

Suhi počne prekapati po svojoj taški i izvadi ogromni sendvič:

— Evo ti, pa se smiri. . . Upravo se spremam naći neko mirno i zabitno mjesto,

gdje bi čovjek u miru mogao blagovati, kad mi se s leđa prikrade Tom Leptirica:

— Daj griz! — Ne dam, nije higijenski. — Daj pola, onda! Dijelimo sendvič napola, sjedamo u zadnju klupu, sta-

vljamo noge na gornju dasku i uživamo. Pitam Leptiricu: — Onda, je l' fino? Pa znam ja što ti voliš! — Nećeš valjda lagati, da si ovoliku hrgu od kuće nosio? — Ne, Suhi mi je dao. — Kaj je bolestan? — Pojma. — Ili je zaljubljen. Kažu da je dolje jedna mala. . . — Slušaj Tom! Jedi i šuti! O toj maloj ćeš mi pričati

sutra. Danas me to ne zanima. Tom me pogleda, u nedoumici slegne ramenima, pa tako

neko vrijeme u tišini jedemo. Ipak, nakon nekog vremena, Tom promrmlja:

— Ne razumijem . . . — I bolje ti je! Suljo se vraća u razred onim svojim dugačkim, rasklima-

nim korakom. Kad ga gledate kako hoda, čini vam se, da mu neprekidno po koja kost ispada iz zgloba, pa se okreće sama za sebe, ali u suprotnom pravcu. Tom i ja nestanemo u dubini klupe, ali Suljo je već primijetio našu gozbu. Ras-padajući se u svim pravcima, on ubrza prema nama, dok mu jabučica na grlu skače u očekivanju gozbe. E, moj Suljo! Ja progutam komad sendviča velik kao šaka, a Tom sve na-

29

trpa u usta i umalo se udavi. Suljo, pun gnušanja priđe i prezirno kaže:

— A, jeste mi prijatelji. Zatim Suljo sjedne na klupu i zamišljeno vrti glavom: — Bit će gusto. — Uvijek je gusto. Ali, Suljo, o čemu se zapravo radi? — Pa oni iz a su se naoštrili! Tvrde da će nas ovaj puta

sigurno prebiti! Molim u sebi: »Bože, daj da je to utakmica u kriketu...

da je riječ o bejzbolu... šahu!« Ali nema spasa, jer Tom kaže:

— U rukošu smo za njih profesori! A ja — profesorski golman. Nakon zadnjeg sata, dok ostali odlaze prema igralištu, ja

se ušuljam u zahod, popušim cigaretu, a zatim preskačući po nekoliko stepenica odjednom, izjurim iz škole. Da me ne dostigne potjera, skrenem udesno, kraj Gradske knjižnice, pa niz Osmoga maja. . . Na Svačićevom sjednem na klupu i uživam gledajući kJince kako igraju nogomet.

Poslije ručka kažem Barbari: — Danas je moj loš dan. A loše dane je najbolje prespa-

vati. Zato idem spavati. Ti danas nemoj tražiti blago. Noćas je ovdje bila US-konjica i prenijela je blago u Fort Knox, objasnit ću ti sve potanko r.avečer. A sada, ha j . . . Ugrizi, ako tko pokuša ući!

U polusnu čujem kako nekome na hodniku objašnjava: — Nije bolestan, nego mu je loše. . . Pst, spava, kad ti

lijepo kažem! Blago meni!

VIII

Početak kišopada kako ga zove Barbara znajući, da u listopadu neki vrag pada. Zahladilo je. Izvukli smo iz ormara toplije stvari. Sve pomalo smrdi po naftalinu i lavendi pro-tiv moljaca.

Pred razredom sve je pusto. Već otvaram vrata, kad me trgne tiho psikanje. Vlado me prstom zove u kabinet za bo-taniku. Unutra je pola razreda. Pitam:

30

— Ka' je? Čega se opet igrate? — Znaš li ti, blesonja, koji je danas dan? — Petak. Pa kaj? — A datum? Ha, glavonja? Ha, datum? — Aha! Trinaesti, a u razredu ih je dvanaest... Čekamo trinaestoga. Nije da smo praznovjerni, ali s hra-

brošću ne treba pretjerivati. Nije rijedak slučaj, da kao tri-naesti u razred uđe neki profesor. Danas imamo sreću, jer uskoro dolazi Gnjus Pljuvalo. On ima već pet kolaca, a jedan više ili manje ionako neće ništa promijeniti. Gnjus kolce ispravlja tek pred kraj školske godine, tamo u svibnju. Zašto da se sada uzalud muči i uči i ispravlja kolce, kad ga za pet-naest dana može ponovo zaraditi. Onda bi morao dvaput učiti, a po njegovu mišljenju od toga nikakve koristi.

Prvi sat je latinski, Ljubo Grozni. Na klupama bilježnice, rječnici, udžbenici. Sve uredno. Ljubo Grozni smatra, da su uredne bilježnice ogledalo učenika. Po tome ispada, da je Tom strašno uredan, jer njemu bilježnice umata Renata Veliko Srce. A Vlado je, dakako, krajnje neuredan, jer nje-mu to obavlja Štefica Šumska Lutalica tipa: izviđači i pla-ninari.

I ja otvaram svoj ured. S Ljubom Groznim nema šale. Inače je moje znanje razasuto po raznim papirima i papiri-ćima istrgnutim iz bilježnica i notesa (tuđih). Nitko ne vje-ruje, da se u toj kupusariji mogu snaći, ali je meni naročiti užitak rasporediti sve te papiriće po klupi i tražiti onaj pravi, kojeg nikad ne nađem.

Opće bubanje. Vicevi sada ne pale, jer ti se može do-goditi da dobiješ nešto tvrdo u glavu. Ludi Mijo nervozno trlja dlanove. Renata je dlanovima prekrila uši, ali tako čvrsto da su joj ruke pobijelile. Vlado čita naglas i pri tom blago lupa šakom po klupi. Zdenka zastane kod svake teže latinske riječi, čudi se i krsti, onda odmahne rukom, umorno i ojađeno, i nastavi dalje. Regina gleda u strop, kao da gore ispisuje riječi. Suhi gleda kroz mene, samo mu se usne miču kao da moli krunicu. Tom čita Sportske novosti. Na prošlom satu dobio je kolac, pa je sada neko vrijeme miran.

Uz posljednji zvuk enervantnog školskog zvona u razred ulazi Ljubo. Dižemo se u klupama. Sjedamo. Tišina. Zapi-suje nešto u dnevnik. Ustaje i obilazi razred. Gleda, da li

31

smo uredno obrijani; dužina kose ga ne smeta pod uvjetom, da redovno peremo glave. Ponavlja da škola nije štala. Ne-obrijane je slao kući da se obriju. Jednom se zaletio, pa nas je nekolicinu poslao pod latinskim. Idući put svi smo bili neobrijani. Otada šalje pod gimnastikom, pa se, manje--više, svi uredno brijemo. Vraća se za katedru. Otvara dnev-nik. Svatko točno zna na kojoj mu je stranici zapisano ime. Sad je kod Vlade, Štefice, Suhi. . . Vraća se. Neće valjda Toma? Ide dalje. Blizanke? Marina gleda u mene i sliježe ramenima — nema pojma o latinskom . . . Evo ga kod mene! Govorim u sebi: »Kladim se da će mene!« Ide dalje. Samo što nisam glasno odahnuo. Upecao je Bandita. Majko mila, pa taj idiot zna! Bandit prije svakog odgovora dugo razmi-šlja. Treba dobiti na vremenu i spasiti koga.

Suhi mi šapće: — Trojka velika k'o katedrala! Oklada? — Ja kažem: vrlo dobar. Važi oklada! Naravno, bila je trojka. Tup, Blizanke! Regina čista pe-

tica, Marina se zacrvenjela kad je dobila čisti kolac. Opet vruće, vruće kipuće... Okreće list. Vraća se. Pogleda me i da mi znak glavom. Promrmljam:

— Ah . . . — ali Ljubo Grozni i to čuje, pa me pita: — Ne blistaš od sreće? — Skroman sam. Pružam mu rječnik. Lista ga: — Ako znaš sve riječi koje su ovdje zapisane, onda se

možemo odmah mijenjati. Ja latinski ne znam tako dobro. Eto, i ono malo revnosti me tako skupo košta. Prvih ne-

koliko minuta držim se sasvim dobro. Znam svaku drugu, treću riječ. Onda dolazi šugava stranica mog vlastitog rječ-nika, malo popuštam, pa znam tek svaku petu, šestu riječ. Jadna Zdenka je gotovo iskočila iz klupe u pokušaju da mi šapne tu nesretnu drugu riječ. Ljubo Grozni polako okrene glavu i pogleda Zdenku, koja shrvana spuzne natrag u klupu. Kroz prozor vidim drveće, travnjak, ogromnu svjetiljku-glji-vu, bivši novinarski dom (tu su moji starci stanovali prvih godina braka), tramvaje kao dječje igračke, gmizavce što žure Savskom i baš ih briga što sam ja u sosu. A onda — u odrazu stakla — vrlo smirenu Renatu, koja spokojno vrti i-ukama kao da drži volan.. . Volan? Auto? Malo okrenem

32

glavu. I Marina ponavlja tu kretnju, a onda (prezirno) od-mahne rukom. Fićo? Isuse"! Kragujevac radi po licenci Fiata:

— Licentia-ae! Gramatika me dotukla. I tu sam potpuno popustio. Suhi

u stranu ispruži dva prsta i bespomoćno vrti glavom: ostalo je još dvadeset minuta. Da je pred završetak sata, još bih nešto vrdao, ovako zaista nema smisla nastaviti to mrcvare-nje. Na slijedeće pitanje samo slegnem ramenima.

Nakon zvona ostanem sjediti u klupi. Zapravo sam malo umoran. Suhi, zabrinut, jer nije navikao da mene vidi šut-ljivog i zamišljenog, pokušava me utješiti. Kažem:

— Ma nije meni to, što sam dobio kolac, nego . . . što će mi mama reći kod kuće!

Da nisam brzo trgnuo čitavo tijelo, Suhi bi mi šamarom odvalio glavu. Poslije dugo, dugo vremena, užitak je ponovo slušati Suhog kako čestito kune svoj naivni i lakovjerni ka-rakter. Ipak, ostavlja sendvič. Ogromna pojava Crnoga Vlade potpuno ispuni okvir vrata:

— Tražen s i . . . — Jedem. — Molim — i on se okreće da će otići. Pitam: — Tko me traži? Vlado izlazi u hodnik. Vraća se, kao da je provjerio: — Jedna djevojka. — Kakva sad djevojka? — Da je pitam kakva je? Molim . . . — Ma ne! Mislim, tko . . . — Ako ti se ne gadi, pogledaj sam! Šta me gnjaviš! Pljucnem na sendvič, da mi ga tko ne ukrade, spremim

ga pažljivo pod pult, izlazim. Gle, Trica Astrid! Stoji uz pro-zor. I nježne, i jaki su gotovo svi u hodniku. Sprema se spektakl; Ivek bu osvajal mačku! Sigurno! Oni u Petrovoj se još danas sjećaju mog čuvenog pada na glavu kao prvoga životnog podviga. Vrlo ljubazno pozdravljam Tricu:

— Ne Ijutite se, ali sad zaista nemam vremena. Potražit ću vas kasnije . . . Ne ljutite se, je li?

— U redu je. Mačka odlazi, zbunjeno se smješka, ali začudo, korača

vrlo prirodno, lijepo. Ima nešto u toj djevojci, valja priznati.

3 Maturanti 33

Općepoznatom gestom pokazujem okupljenim, što mi-slim o njima i vraćam se u razred. Sendviča, jasno, više nema. Kažem:

— Da u ovom razredu ima lopova, to sam odavno znao. Ali da ima i takvih, koji u svojoj lakomislenosti zaboravljaju što je to gadljivost...

Iz zadnjih klupa smijeh. Ne okrećem se. Ismijali bi me, a sendvič ne bi vratili.

IX

Potražio sam Tricu u njenoj, petoškolskoj tvrđavi. Pra-vimo obračun. Slažu joj se računi na dinar. Čak u paru. Sra-čunavam još jednom, dok ona govori:

— Znate da mi je gore bilo neugodno? Zar su vaši uvijek takvi?

— Ne, to je bilo slučajno. Inače su ljubazni, dragi, pi-tomi . . .

— Vi me varate?! — S kojom to? Trica elegantno preskače moje pitanje. To je mačka,

nema sumnje; ovčica sigurno nije. Pokušavam, na rastanku: — Zaista vam mnogo hvala. Mogu li vam se na neki način

odužiti? Ona ponovo preskače. Ljubazno se rastajemo, i ja bilje-

žim već 2:0 za nju. Ako se to tako nastavi — tješim sam sebe — imam osigurano mjesto u Dinamu.

U razredu pitam Vladu: — Što bi ti uradio da si propao? — Ne kužim! — priznaje Vlado prvi put otkako ga znam. — Pa mislim, naprosto, da si propao . . . tako . . . negdje . . . — Lagao bih da sam uspio. — Isuse, Vlado, koji si ti idiot! — I ti to nisi znao? Pa i u novinama su o meni pisali kao

o najvećem zagrebačkom idiotu . . . Sjednem u klupu do Zdenke. Kada pokušam položiti

glavu na njene grudi, ona me laktom odgurne: — Majmune neodgojeni.

34

— Ljubavi moja, tako sam ti nesretan. Dajte mi moju mamu.. .

— Ah, to je druga stvar. I tako me ona uzme u zagrljaj i ja se odmaram na nje-

nim grudima. Ludi Mijo se dere na sav glas: — Nemoral u školi! A Zdenka kaže tiho, ali odlučno: — Čuj Mijo, ako se ja dignem . . . Mijo se blesavo ali kiselo smije i odlazi. Kaže Zdenka: — Kad se umoriš, javi mi. — Čuj, jediria moja, kako tebi udvaraju? — Svakojako. — Ali mislim onako, nešto zgodno. Jednostavno, a opet

malo izuzetno! Oslobađam se zagrljaja. Ili je to, zapravo, obrnuto, pa se

Zdenka oslobodila mene. Nije važno. Gledam je. Zdenka malo razmišlja, a onda kaže:

— Pa čuj . . . Prošle godine mi je jedan slikić predlagao da će me slikati. Portret! Prije negoli ti proradi mašta!

— E, sad si mi pomogla! Pa ja nisam slikić! — Da, ali je to jednostavan a opet specijalan način. Ustanem. U posljednji trenutak ipak provjerim: — A je li uspjelo? — Nije. — Je, a onda zašto mi to govoriš!? — Ivica, ti si koji put beskonačno glup. Odlazim. Spremao sam se još povjeriti Tomu. Ali nema

smisla. Jednostavnije je, onda, stati pred ogledalo pa sam sebe pitati i sam sebi odgovarati.

Profesorica engleskog jezika je mala, brbljava blondina. Kosa joj je vječito raspršena, kao da se netom izvukla iz vode. kamo su je bacili u odijelu. Tek je ušla u razred, a već je krenula u žestoki napad: treba da pišemo školsku zadaću. U razredu zaori veseo smijeh — školsku zadaću treba najaviti; đaci se moraju spremiti; ako ništa drugo, a ono, barem, ponijeti naliv-pera. Jer, sasvim jasno, svi smo jednoglasno izjavili da nemamo čime pisati. Uz malo dobre volje — smatrala je profesorica — sve bi se nekako dalo srediti. Tada je netko iz zadnjih klupa glasno ustvrdio da mi nemamo volje, a ponajmanje dobre volje! Ta je, opet, pri-mjedba izazvala vrlo žučnu raspravu, jer su ostali ocjenji-

35

vali da je upravo obrnuto: Jedino što imamo, to je dobra volja!, a manjkaju nam pripreme, naliv-pera, rječnici i td . . . Stanje je raščistila Zmija Marina. Ne skrivajući zajedljivost, ona je podržala profesoricu, objašnjavajući razredu da je profesorica zasigurno računala da ćemo pisati zadaću, pa naprosto nije spremila novu lekciju. A nama je, nastavila je.Zmija, svejedno kada ćemo pisati tu zadaću, jer prepisat ćemo je i ovako i onako. Profesorica je progutala knedlu ali nije stavila nikakvu primjedbu, što je svu rulju uvjerilo, da je Zmija govorila istinu.

Budući da u zadnjim klupama nije bilo nijednog vese-ljaka sa znanjem engleskoga jezika, morao sam im posuditi Suhoga, uz napomenu da mi ga vrate živoga i zdravoga, jer mi on služi umjesto mozga.

Ugodno sam se namjestio u klupi i, nakon što sam s ploče prepisao datum i naslov školske zadaće, malo sam se odmo-rio. Ogledavao sam se po razredu i bio sretan videći marljivi narod. Većina je naime, držala knjigu na koljenima i nad-svodivši dlanom oči, s mnogo mara prepisivala originalni tekst. Ostali se još nisu odlučili otkuda da počnu s prepisi-vanjem, pa su zato prodavali zjake. Koko Pljunemtiuoko smireno je čistio nokte; znači, momak je odlučio da se uopće ne trudi, poslije sata neće predati svoju bilježnicu. Na idu-ćem će satu uzbuđeno vapiti i predbacivati profesorici da ju je negdje zametnula i to baš sada, kada je napisao tako uspio sastav. Zmija Marina je izvela svoj šou. Prvo je upadljivo gnjavila Reginu, zatim preko veze uznemirivala Renatu, pa je, na koncu, profesorica nasjela i zapitala o čemu se radi.

— Pa, drugarice profesor . . . Mislim . . . Treba li i ono sitnim slovima?

— Ta ne! Treba samo sadržaj. — Baš vam hvala — rekla je Zmija, a onda dodala kao

za sebe, ali i više nego dovoljno glasno: — Onako bih morala čitav sat prepisivati... Kako sa Zmijom nitko ne želi imati posla više nego što

se baš mora, profesorica je odglumila gluhonijemu. I tako sam ja trebao platiti...

Dojadilo mi je neprekidno saginjanje pod klupu, gdje sam držao otvorenu knjigu, da bih ustanovio kakvu su opet zbrku izveli ti Angloamerikanci, i kuda su sasvim besmisleno ubacili ono slavno »h« ili još gore »s«. Zato sam se okrenuo

36

i počeo prepisivati od Zdenke. Odjednom — nemam pojma zašto — profesorica se stvori ispred mene. Šuti i gleda. Okre-ćem se u nešto dužim razmacima, a u međuvremenu crtuc-kam slova, kako bih dobio na vremenu, a i da njoj dojadi pa da ode od mene. Ali ona samo stoji i šuti. Kad više nisam izdržao, uputim joj pogled dostojan mladoga janjeta:

— Hm . . . A ona strogim glasom upita: — Što ti to radiš? — Kako, zar ne vidite? Mučim se . . . — Ti prepisuješ! — umalo što nije vrisnula. Pa prepisu-

jem, naravno, ali zašto je baš izabrala mene, među svim prepisivačima u razredu?

— Ja? Samo kontroliram, kod Zdenke . . . Tada se umiješao narod s povicima: — Pa što je to! Mir, molim! Da li vi nas, drugarice pro-

fesor, imate namjere pustiti da pišemo zadaću, ili ne? Ti-šina već jednom, sad više ne znam gdje sam!

Profesorica se ušeprtljila, ja sam skupio hrabrost i upra-vo sam se spremao nešto malo oštrije odgovoriti, kad me Zdenka bubne u leđa:

— Daj, ne deri se ko jarac! Prepisuj i šuti . . . I tako sam opet imao svoj mir, te sam spokojno prepisao

čitavu školsku zadaću iz engleskog jezika.

X

Počelo je time da sam popio gutljaj nekakve grozo-morne rakije od krušaka ili višanja ili takvog nekakvog voća. Tu je bocu, kao raritet, donio s poslovnog putovanja Rena-tin tatica, a kćerkica je zdipila od Staroga, po nagovoru ma-mice: »Bolje da se dječica u školi otruju nego moj zlatni mužić«. Navodno je baš tako rekla Stara, ali to nije za vje-rovati. Nenaviknut na piće, ja sam nakon tog jednog gutljaja osjećao da svijet pripada isključivo meni. Onda smo se peli u gornji kat, u fizikalni kabinet, te smo sreli Tricin razred, koji se vraćao sa sata fizike. Zaustavio sam je tu, nasred ste-peništa. I to je ta hrabrost. Jer zaustavio sam ja nju, u po-

37

sljednje vrijeme, nekoliko puta, pod ovim ili onim izgovo-rom, ali uvijek s istim ciljem: da dogovorim sastanak. Uvijek mi je vrlo smireno objašnjavala da je idućeg dana zauzeta. Pa onda, prekosutra? I prekosutra je zauzeta. Pametnome je to, valjda, dosta.

Sada, kada sam imao želju da zagrlim cio svijet, činilo mi se najjednostavnije da počnem s Tricom. Ne obazirući se na sakupljeni narod, koji je promicao gore-dolje stepenica-ma, ja sam kazao Trici da mi se čini jako blijeda. Sigurno već odavno nije bila na friškom zraku. Ona je šutjela. Ako se ne voli sama šetati, ja sam spreman da se žrtvujem. Počeo sam opisivati ljepote Tuškanca (ili, ako joj se ne sviđa Tuškanac, može i Cmrok, Jurjevsko, Maksimir, Zelengaj, Ži-čara, Rokovo, Zapruđe, pa čak i Utrine), u poznu jesen; pre-lijevanje neviđenih boja; šušteće otpalo l išće. . . Tada je rekla:

— Alergična sam, na lišće . . . Promakla je kraj mene, nekako se čudno ogradivši od

mene isturenim ramenima. Zmija je s vrha stepeništa vikala da se sve orilo:

— Tko se s djecom igra, ostaje. . . Neki su prasnuli u smijeh. Meni je alkohol u trenu ispa-

rio iz glave. Pošao sam, grabeći po dvije stepenice, prema Zmiji. Naprosto sam joj htio reći da smatram okladu izgu-bljenom i da sam spreman platiti. Ali su i Vlado i Regina potpuno krivo protumačili moju žurbu, pa je Regina odvukla Zmiju na jednu, a Vlado mene na drugu stranu. Očekivao sam da će me Vlado prebaciti u prapočetke zoologije, pa će onda na mome primjeru dokazivati, kako se jedna vrsta razvila u čovjekolike majmune, dok je druga ostala sasvim običan majmun. Umjesto toga, Vlado me počeo uvjeravati, kako je svima poznato, da je Zmija Marina već dvije godine zaljubljena u mene. Regina je to povjerila Renati, ova svojoj krojačici, krojačica jednoj teti, a teta ima nećakinju... On sam je — ne jednom! — primijetio za vrijeme sata, kako me Marina gleda, veoma zamišljena. Zar to nije dovoljan dokaz? Gleda me, a k tome je zamišljena! Nasmijao sam se. Pa Marina gotovo u pravilu svaki mjesec mijenja automobil, a u njemu, naravno, svaki put sjedi drugi idiot. Nađe se tu i pravih abartha (a ne samo mnogo buke i ogromni auspuh), bio je i jedan BMW — priznati pobjednik sa slikom u novi-

38

nama, a da o skalpovima košarkaša, rukometaša i tenisača, republičkog značenja, i ne govorimo. Moj skalp bi bio prilično ćelavi trofej. Vlado to mora priznati, ali i dalje uporno tvrdi da se on ne može prevariti u svojim procjenama.

Dok profesor ispisuje posivjelu i izgrebenu ploču čudes-nim formulama, u razredu vlada idilična tišina, pa mi u zad-njim klupama kartamo belot. Zdenka i ja protiv Vlade i Su-lje. Ali profesor u svom znanstvertom žaru pretjera, pa u ubi-tačnom tempu piše i briše, sve dok netko iz prvih redova ne zacvili:

— Lakše, ako boga znate! Profesor nagne glavu da mu očale spuznu na vrh nosa, pa

preko očala pogleda razred: — Eto je li, kako molim? Zdenka se digne iz klupe: — Mi smo gotovi! — Ali ovi ovdje, eto je li, tvrde da prebrzo pišem, p a . . . — Ma ni govora! Trebalo je pisati, a ne zjake prodavati!

Samo vi nastavite! Profesor nastavlja, a nastavljamo i mi. Onda se Vlado

ispriča za trenutak. Mora zapisati makar temu današnjeg predavanja. Njegov Stari ima neke veze s fizikom, na Sveuči-lištu, pa se jadni stari čovjek nada da će i Vlado postati fizi-čar te uporno pokušava s Vladom razgovarati o fizici. Koliko je nama poznato, Vlado bi uz mnogo lude sreće mogao po-stati podvornik u kakvom fizikalnom institutu, ali bi to bilo zaista najviše što bi Crni Vlado mogao postići na tom polju Ijudske djelatnosti. Onda opet malo kartamo, ali se odmah posvade Vlado i Zdenka. Vlado se grči i masira cjevanicu, jer je Zdenka promašila moju nogu i na Vladinoj otkucala koje karte drži u ruci. Vlado kroza zube mrmlja da smo ih prevarili, a Suljo se izbezumi, jer, navodno, ne ide mu u glavu kako se može varati čak i u ovakvoj, prijateljskoj partiji. A Zdenka mene mrko gleda: ti, s ovakvim blesavcem već dugo nisam bila u kompi.

Nakon teorije dolazi praksa, a taj šou nitko ne želi pro-pustiti. Prekidamo kartanje u očekivanju eksperimenata, kako to haš Etojeli grandomanski zove. Renata, čovjek pro-fesorovog najvećeg povjerenja, odlazi s njim u kabinet. Taj je kabinet uvijek dražio našu radoznalost, sve dok nas pro-

39

fesor nije uveo unutra, pa smo se grdno razočarali, jer su tamo bile samo sprave i pomagala za nastavu.

Eksperimenti su, inače, veoma vesela stvar. Donesu tako Renata i Etojeli kuhinjsku vagu. Provjeravamo ispravnost. Stavljaju na jednu zdjelicu uteg od pedeset, a na drugu od deset dkg. Prevagne onaj od deset dkg! A profesor, već davno naviknut na takva čuda, kaže:

— Uostalom, eto je li, doma imate kuhinjsku vagu, pa to probajte kod kuće. . . Iako vas ja, eto je li, uvjeravam da uteg od pola kile mora prevagnuti!

I uvijek je tako. Ako donese foucalt-ovo njihalo, manjka kuglica. Svi zurimo i očekujemo neki dosad neviđeni štos. Ali vrpca se tužno njiše, a nama ne preostaje nego se zado-voljimo profesorovom časnom riječi, da kuglica visi kada je obješena.

No, s druge strane, treba priznati da je bilo slučajeva, u kojima su pokusi sasvim pristojno uspijevali. Tako, sjećam se, lani, profesor je objašnjavao tlak koji tjera vodu cije-vima čak na treći kat školske zgrade. Otvorio je slavinu i voda je potekla! Ja sam tada izgubio okladu, pouzdavajući se u pravilo da kod nas nijedan pokus ne može uspjeti. Tada još nisam znao da svako pravilo ima izuzetke koji ga potvrđuju.

Kada je pregledao novu spravu, profesor je s neskrive-nim čuđenjem pa gotovo i nevjericom u glasu, rekao:

— Ma sve je u redu! Eto, je l i . . . Nastavio je s predavanjem, ali to sada više nije bilo za-

nimljivo, pa smo nastavili kartati. U partijama smo bili egal, pa smo upravo započeli s majstoricom, kada je zazvonilo. Rulja je uz galamu napuštala fizikalnu dvoranu, a mi smo nastavili kartati. Profesor je želio znati o čemu se radi, pa mu je Suljo kazao da razrađujemo bilješke. Etojeli je proc-vao osmijehom od uha do uha i vjerojatno će to pričati još i budućim generacijama, ali se Suhi značajno nakašljao. Tren kasnije se držao za grlo i previjao od kašlja, jer smo ga jako srdito pogledali.

U razred sam se vratio šepajući. Ali je barem, Zdenka bila sa mnom zadovoljna. Čak me i pohvalila da dobro kar-tam. Vlado se zlobno smješkao i značajno govorio da ima

40

partija u kojima on radije gubi. S obzirom na moju nogu, koja je od Zdenkinih znakova poplavila, dao sam mu za pravo.

XI

Barbara kleči na stolcu i crta. Pjevuši. Ja učim povijest. Oscar Peterson prebire po klaviru. Svi smo tako zaposleni. Ne znam koliko je sati, jer nemam sata. Kada ima sunca, onda vrijeme određujem po slikovnom satu. To su slike Ijepotica, iz novina i časopisa izrezane i zalijepljene na zid. Sada je tmurno i sivo, slikovni je sat, neupotrebljiv. Malo mi se spava, kao i uvijek, pa se dignem i odlazim u kuhinju, na crnu kavu. Barbara ide sa mnom.

Stara i Marija piju crnu kavu. Marija je debelo u drugom stanju. Lice joj je pjegavo, noge otečene, ali je mačka divna, blaga, spokojno sjedi s rukama prekriženim na velikom tr-buhu. Čak se i smješka blago a ne nadmoćno, kao što je njen pbičaj. Nudi nas kolačima, jer sada neprekidno vuče sa sobom mrežicu punu slatkiša. Barbara ne voli slatko, a ja ne želim oštetiti sestru. Marija me zagrli oko pasa i nasloni glavu na moja prsa, što smjesta izazove Barbaru da se i ona uvuče u zagrljaj. Mama briše suđe i tanjure i stavlja ih u kredenc. Na svom putu od lavaboa do kredenca, zastane kraj kuhinjskog prozora:

— Gle, tata opet traži motor u svome autu! — Pomozi bože . . . — Sav je upao unutra, dođi da vidiš. — Vidio sam već. Ipak, odlazim do prozora. Barbara dovlači štokrl i uvlači

se između Stare i mene. U dvorištu, Stari je zabavljen pro-nalaženjem novih dijelova u automobilskom motoru. Kao i svi ljudi koji nemaju ni blagog pojma o mehanici, tako bi i moj Stari — kad god mu se ukaže prilika — malo čeprkao po motoru. Tek da nešto pritegne, očisti ili podmaže. U tu je svrhu Stari nakupio i automehaničarskog alata, koji bi zadovoljavao i potrebe manje suvremene radionice. Sada se taj alat nalazi dijelom u mojoj sobici, a dijelom u zahodu,

41

zaključan u originalnom metalnom sandučiću, zajedno s raz-nim vrstama motornih ulja, ulja za podmazivanje kočnica i getribe, antifriza, filtera, te raznih specijalnih deterdženata za pranje kola. Tako opskrbljen, Stari se ipak najviše pouz-davaO u svoj džepni nožić, a kola vozi u servis, gdje mu ih i servisiraju i peru i podmazuju.

Mama mi kaže: — Možda bi ipak bilo bolje da odeš k njemu, danas će

stavljati antifriz. Može li on tu nešto izvesti, pa da auto plane?

— Teško. To si zaista pretjerala. — Samo pitam, samo pitam . . . — Vjerojatno će mu zakuhati hladnjak, ali to i nije tako

strašno. , Otprilike nakon pola sata, kada smo već zaboravili na

Staroga, iz dvorišta se čuje stravično turiranje mašine, a onda uslijedi zlokobna tišina. Pogledamo se. Tata s nekim razgovara, glasno, dovikujući, pa mama odlazi do prozora:

— Isuse, gospon štefanec! E, sad je vrag uzeo šalu, pa ja odjurim u dvorište, preska-

čući tri, četiri stepnice. Naime, ako je moj Stari u pogledu motoristike tako blago pomaknut, gospon Štefanec je oštro zakrivljen. Njegova je deviza da sve ono, što jedna Ijudska ruka može sastaviti, druga može rastaviti. Gospon Štefanec spada među one ljude koje automehaničari preklinju (go-tovo sa suzama u očima) da ne diraju motore; ne zato što bi se automehaničari bojali za svoj kruh, nego naprosto zato, što kasnije ni uza svu stručnost ne mogu otkriti kvar, što ga je svojim popravkom izazvao gospon Štefanec. Naravno, to ne znači da će Stari i gospon Štefanec smjesta raskopati motor, ali bi se to moglo dogoditi. Ili, makar, da izvade termostat, da provjere nije li on uzrok tome što je voda zakuhala u hladnjaku. Zatekao sam ih, zaista, kako raz-govaraju o lošem antifrizu, ali je pri tom gospon Štefanec dao naslutiti da bi on ipak pogledao i termostat, onako, za svaki slučaj. Ali taj je slučaj bio mnogo jednostavniji. Stari je, prethodno, oprao hladnjak onako kako bi oprao i šalicu poslije čaja, te je prljavština, skrutivši se u žutu masu, za-pušila odvode i dovode vode. Čekao me lijep posao.

42

Neko su vrijeme obojica nadgledali moj rad, podučava-jući me i savjetujući. Ja šutim i kimam glavom. Onda je gospodin Štefanec, koji iskreno vjeruje da današnja omla-dina ili uživa droge, ili ne može bez alkohola, predložio da malo prekinemo rad i skoknemo iza ugla, u podrum s hvar-skim vinom, gdje ima i izvrsne, prvoklasne komovice. I tako su njih dvojica otišli iza ugla, a Barbara i ja smo u miru mogli raditi.

Kada sam na koncu svršio posao s antifrizom, bila su već četiri sata otprilike. No još se uvijek dobro vidjelo, a kako sam bio sav zamazan i umašćen, odlučio sam da se malo pozabavim »Ouasimodom«, koji se neugledan, oronuo i bije-dan skutrio pod jorgovanom u kutu dvorišta. »Ouasimodo« je jedan »deux chevaux«, koji je vlasništvo doktora Zlatka, ali su ključevi uvijek u autu, pa bi ga mogao upotrijebiti svatko, samo kad bi bio u stanju da ga vozi. Jer, to je auto — ako je uopće više auto — kome morate biti dobar prijatelj i pozna-vati ga u dušu, da biste ga uopće mogli upaliti, a kamoli voziti. Postoji samo jedan jedini položaj ključa u kontakt bravi — potisnete ključ snažno prema gore, okrećete mili-metarski slijeva nadesno, i kad naiđete na otpor, potisnete ključ prema dolje da biste stavili motor u pogon. Što se tiče brzine i rikverca, samo ste u rikverc sasvim sigurni: taj ne radi već godinama. Ostale brzine koji puta ulove, ali češće ne. Tako ispada da ga vozimo isključivo doktor Zlatko (rje-đe) i ja. Zlatko ga je kupio polovnoga, na povratku iz Sje-verne Afrike, gdje je nekoliko godina liječnikovao za dolare. Proputovao je njime jug Evrope, s namjerom da ga naprosto ostavi ondje, gdje auto ostane u kvaru. Međutim, »Ouasimodo« je sve izdržao i služio je i u Zagrebu neko vrijeme, sve dok Zlatko nije kupio novi- auto. Tada ga je namjeravao prodati, ali su mu nudili tako sramotno malo, da je to shvatio kao uvredu ne samo za »Ouasimoda« nego i za sebe. Održavamo ga zabavljajući se, a vozimo ga mučeći se. No, i to je bolje i jednostavnije, nego posuditi kola od Staroga. Prvo slušam lamentacije o bijesnoj i obijesnoj omladini, koja se pravi važna s tatekovim autekom, premda me je on sam zamolio da za njega obavim neki posao. Kasnije, čak i nakon mjesec dana, ako se slučajno nešto na autu pokvari, Stari će me

43

značajno pogledati: znao sam ja da će to loše svršiti, čim sam ti dao kola u ruke.

Marija odlazi. Ide k svekrvi, gdje ima sastanak & Davo-rom. Hoće da još prije mrlcloga mraka stigne kući, u Sisak. Barbara jedva ima vremena da digne glavu s posla — ona mi drži baterijsku lampu. Marija tužno primjećuje kako je uvijek izražavala duboko poštovanje svojim roditeljima, za razliku od današnje dječurlije. Ja tiho kažem Barbari: »Ma laže«, a Barbara u znak sporazuma zažmiri na oba oka, što kod nje označava namigivanje.

Poslije se peremo, kupamo, tuširamo, a onda brišemo vodu s poda kupaonice, te se ponovo peremo, pa ponovo skupljamo vodu, sve dok nas Stara ne izbaci iz kupaonice. Večeramo, kad stiže Stari, dobre volje. Komovica ga je pod-sjetila na more, a more je u njemu izazvalo — kao i uvi-jek! — želju za putovanjem. Smjesta razrađuje plan puto-vanja. Ide se u Kaštela, jer od tamo je Stara i u Lukšiću je oronula obiteljska kuća. Povest će, naravno, Čudovište jer djetetu će morski zrak činiti dobro. Ja bih trebao sutra tele-fonirati u ured da Stari ima lakši napadaj bubrežnih kame-naca (što nikada nije daleko od istine). Ja samo kimam gla-vom, pa onda s Barbarom odlazim u sobu gledati telku. Stari će još pola sata planirati, a onda će napokon leći spa-vati. Sutra će biti mrzovoljan i razdražljiv, ali putovanje uopće neće spominjati.

TV me zamara, pa ubrzo odlučim da još malo vremena posvetim povijesti. Dok prolazim hodnikom kraj kuhinje, čujem Staroga kako oduševljeno hvali kaštelanski opolo. Za-čudo, Stara ni jednom riječju ne spominje njegov gastritis.

XII

Izrazito šugav dan. Punih šest sati nastave, a među njima i kemija. Došlo je i do prebacivanja, pa je gimnastika upala kao treći sat. Poslije sata nismo se dospjeli istuširati i sada čitav razred smrdi po ustajalom, ohlađenom znoju. I onda kao vrhnje, matematika u predvečerje, šesti sat.

44

Pred pločom je Suhi. On i Maks rješavaju jedan zamršeni zadatak. Buduči da je Maks izraziti matematički praktičar, to sada skupa sa Suhim zapravo traži pravi odgovor. Svatko bi krenuo svojim putem i vjerojatno će završiti svađom. Neko ih vrijeme pratim, ali me onda obuzme pospanost; u razredu _ je toplo, ugodno. Kunjam pa se okrećem prema rulji, u nadi da se negdje događa nešto zanimljivo. Ali većini su oči na pola koplja. Trgne me galama — i Maks i Suhi su istovre-meno povisili glas i sada se nadvikuju. Da se Maks uzrujava, to mi je jasno, jer njemu to ide u rok službe. Ali zašto se Suhi dere, kad ionako ima odličnu ocjenu iz matematike?

Suhi je razredni, a moglo bi se reći i — školski prvak. Ima nas mnogo koji nikad nismo znali čak ni ono, što je Suhi već zaboravio. Inače, uopće nije lastavica. Čak igra u prvoj petorci školske košarkaške reprezentacije (na stranu to, što su nam košarkaši predzadnji na tablici srednjoškol-skog prvenstva Zagreba). Jedini đak koji bi Suhome donekle mogao ugroziti prvo mjesto je Renata. Ali njoj — Dobroj! — isuviše manjka samopouzdanja, sigurnosti, a najviše be-zobrazluka, da bi mogla računati na prvo mjesto. Inače, ona je duša od čovjeka, samo što je stravično sramoti njena mama, koja još i u osmom razredu gimnazije dolazi na sve roditeljske sastanke, organizira skupove, zabave, tombole, skuplja priloge za prigodne poklone Ljubi Groznome (koji onda čupa kose i drži nama predavanja, kao da mu je narod kupio poklon, a ne aeropag). Postoji još jedna grozna starica mati, koju je usud dodijelio Moralisti, ni krivome ni duž-nome. Ta opet, i sama profesorica, dolazi na sastanke i uvje-rava Ljubu da je njen Moralista marljivo dijete, samo što se to kod odgovaranja ne vidi, jer je on veliki kompleksaš, ali kad bi profesori razbili njegovu tremu itd . . . Moralista je, svojevremeno, pokušao preodgojiti Staru, ali je kasnije digao ruke, kada smo ustanovili da njegova mama pati od Edipo-vog kompleksa. Renata, naprotiv," pati zbog Stare, a to je veliki minus. Renatinu vrijednost umanjuju i napadi neke misteriozne tuge. Već u šestom razredu, za vrijeme sata, (ne znam više kojeg) Renata je plačući istrčala iz razreda. Mi smo počeli tražiti krivca i mrko smo se međusobno zagledali, jer Renatu svi volimo. Misterija se otkrila tek za vrijeme tajm-auta. Renata je priznala da se rasplakala pri pomisli da

45

će jednom umrijeti. Takve i slične crne misli obuzimaju je po nekoliko dana godišnje, ali i to je dovoljno, usprkos svoj našoj ljubavi, da joj oduzme pregršt dragocjenih bodova.

Buka pred pločom postaje gotovo nesnosna. Maks ima komad basa, dok je Suhi lirski tenor, a samo operski abo-nenti znaju, kako visoki tonovi mogu ljude živcirati. Vlado je pokušao stvar popraviti, pa je doslovce izgurao iz klupe Ludoga Miju, uz objašnjenje:

— Mijo zna rješenje! — a Ludi se Mijo derao: — Pusti me na miru, vraga ja znam! Ali su se ona dvojica pred pločom jedva dočepala Mije,

i sada se nastavilo ono isto, samo u troje, a Vlado je ne-moćno slegnuo ramenima tip htio sam samo pomoći . . .

Ludi Mijo se, nema sumnje, opasno približio vodećoj dvojki, barem kad su u pitanju matematika, kemija, fizika i te monade. Humanizam mu je — i u školi i u privatnom životu — slaba strana. Ali, bože moj, nitko nije savršen, osim Suhog. Regina je nekako uz bok Ludog Mije, samo s obrnu-tim slabostima, odnosno jakim predmetima.

Pred pločom, stvar se zaoštrava. Maks tupi svoje, a Suhi ne odstupa od svoga stanovišta. Ludi Mijo igra nevinu u ludnici, i svako malo se okreće da bi Vladu prostrijelio krva-vim očima. Onda ga ili Suhi ili Maks drmnu u rame ili povuku za rukav, i Mijo se smjesta složi s onim, koji ga je jače lupio ili povukao. Maks vuče nekorektan potez i dovlači pred ploču Renatu, ali se Mačka fenomenalno drži i predlaže treće rješenje. Treba znati da je Renati inače svaki profesor bogomdani mudrac, pa je to za sve nas ogromno iznenađe-nje. Ali preslaba je ona za to krvavo razbojište, jer su je Suhi i Maks smjesta zbrisali ispred ploče i gurnuli u drugi plan. Ali sad se odjednom Mačka ne da, pa se i ona gura pred ploču i bori za svoj komadić krede. Eto što matematika čini iz normalnih ljudi! Maks podvlači svoje formule trostruko, a Suhi lupa šakom po ploči. Ulazimo u posljednju rundu, i razred je budan. Maks žestoko baca kredu u ploču i povlači se nekoliko koraka uz riječi: »Hajde, baš da vidim vas!« Sada su u ringu Suhi i Renata, a vrag ne da mira ni Miji. Maks izdrži minutu, minutu i po, a onda se ustremi na to troje poput kopca, uz pobjedonosni uzvik: »Pa vi nemate pojma, pojma o pojmu«! Laktovima raskrči put do ploče i

46

niže svoje brojke, dok Suhi, blijed, usplamtio, malo gleda što profesor radi, malo piše svoje nizove. Jadna Renata, u sa-mom uglu ploče, tvrdi da je riješila stvar, ali je nitko i ne primjećuje. Ludi Mijo ispada i Blesavi Mijo, jer pokušava smiriti strasti napomenom da je Maks napisao nekoliko srednjoškolskih udžbenika... iz matematike. I sam Maks prezirno odmahne rukom, a Vlado dobacuje:

— Hic, Rhodus, hic salta . . . ili tako nekako! Regina zamuckujući odjuri pred ploču. Pa onda još neki

matematičari ne čuju školsko zvono, nego vuku i potežu Maksa za rukav, predlažući svoja skraćivanja, kvadriranja. . . . Direktora ili inspekciju bi udarila kap, ali je Maks si-gurno jedini profesor matematike, kod kojega čak ni mate-matičke trube ne prespavaju svih četrdeset i pet minuta, koliko traje školski sat.

Trube isparuju, jedna po jedna. U hodniku susrećemo Ljubu Groznog, koji se uputio u razred. Vlado otvoreno kaže:

— Jako je veselo. Maks rješava neku nepostojeću jed-nadžbu . . . Pogledajte slobodno!

— Drugi put — kaže mudro Grozni i skrene u zbornicu.

Spuštajući se niza stepenice, udišući zrak slobode, strefili smo tužni lik tete Tee. Teta Tea je profesorica muzičkoga odgoja. Ili nešto tome slično, vrag bi ga točno znao. Sada je stajala uz mršavoga podvornika (čija je žena, naravno, de-bela), a sve je na njoj odisalo tugom i bespomoćnom rezig-nacijom. Je pa da! Uskoro je trebao školski zbor (pjevački!) nastupiti na nekoj priredbi, a mi nismo bili na probama j o š . . . A tko bi se i sjetio kada smo zadnji puta bili na probi! Teta Tea, u kojoj ipak tinja žica lukavosti, gledala je u Crnoga Vladu, očekujući od njega pomoć. A Vlado se od-mah raspekmezio i svečano je obećao:

— Na slijedećoj probi, svi smo gore. časna riječ, teta Tea! Ja lično ću neke dovući za šišak.

Pri tom je (nije teško pogoditi) tako mrko gledao u mene, da sam se osjetio pozvanim da svečano izjavim:

— Teta Tea, pjevat ću iz petnih žila!

47

A ona je zaprepašteno viknula: — No, samo bi nam još to trebalo! Eto tako, nimalo slavno, završavaju sve moje dobre na-

kane. Oduvijek. Teta Tea je inače bila velika nada hrvatskoga pjevališta

u Zagrebu, ili kako se to već zove. Onda joj je, na svu sreću, pukao glas, pa umjesto da danas pokazuje prašnjave izreske iz novina, koji izazivaju tek samilost, teta Tea kuda god upre prstom može biti sigurna da će pokazati barem jednog svog učenika. Samo što je Teta Tea fina žena, pa nikada ništa ne pokazuje prstom.

I tako je završio taj vraški naporan školski dan.

XIII

Krepani, vučemo se kući u gomili. Izmori ta škola čo-vjeka, treba priznati. Muka je živa i samo sjedenje, punih šest sati, na istom mjestu; a kamoli još izmišljati nekakvu zabavu, da ne umreš od dosade. Nije nam lako, svi će se složiti.

Presiječemo kraj Velikog kazališta pa uz školsku knjigu do Blata. Crni Vlado i Suljo kategorički tvrde da oni ne mogu jesti kruh natašte, pa zato svrate u Blato na komovicu. Jer kasnije ćemo Rukavini na svježe pečeni, vrući kruh.

Bila je pala kiša, pa sada asfalt blješti pod neonom. Pre-ko puta, na drugom uglu Masarykove i Gundulićeve, u anti-kvarijatu, prodavačice u tamnoplavim kutama skupile se oko velike peći, baš poput kakvih kokošaka. Stojim s Marinom malo postrance od naše osamljene gomile, pa me ona zajed-ljivim glasom' ispituje zašto ne dolazim k njima u posjete i nije li mi ona mala guskica iz petog razreda potpuno zavrtjela mozak. Kad bih ga ja uopće imao, dodaje Marina uzgred. Lakše se svaditi i s mojom Starom, nego s Marinom, pa zato dostojanstveno prešutim izazov.

Kod Rukavine kupujemo kruh; svatko po četvrt bijeloga. Na Preradovićevom ponovo zarominja kiša, pa ulazimo u

Oktogon i razgledamo dosadne izloge. Svađa je na pomolu jer smo svi svima izrazito dosadni i blesavi. Padaju dogovori,

48

pa uviđam da moj Stari ima pravo kad kaže: da su svi naši dogovori u stilu: »Hajde da se vidimo da se dogovorimo kad ćemo se vidjeti da se dogovorimo gdje da se vidimo kako bismo se dogovorili«. Vlado skuplja jednu partiju preferan-sa, Marina predlaže diskač, Štefica Šumska Lovkinja bi u kino, Moralista zna što neće, ali nema pojma što hoće . . . U pregrupiranju, negdje smo izgubili Sulju. Netko kaže:

— Otpuzio nam Suljo, i svi grohoćemo, gledajući Šteficu Šumsku Lovkinju, jer je štos vezan uz nju. Bili smo vam mi tako, pred dvije godine na dječjoj ekskurziji s Ljubom Groz-nim, pa smo prespavali u nekoj rupi. Ujutro smo se paki-rali, a došle su nam bile u pomoć i cure, jer ima mnogo kli-pana kojima mamice spremaju prtljagu. Kad, eto ti ga na — dolazi Ljubo Grozni, a prati ga Baba Roga Upraviteljica, a nju opet, prate sobarice tipa haha, ma da, sobarice. Iz Lju-binog govora, zapetljanog, zakučastog i mrzovoljnog, uspjeli smo shvatiti da je u toj sobi jedan prozor (moglo ga se vi-djeti golim okom još uvijek), a da je na tom prozoru bila jedna tegla, a u toj tegli nekakvo zelje, puzavac, što li (jer to se više nije vidjelo). Baba Roga nas je sumnjičavo fiksi-rala, a Ljubo je raspredao priču tipa ne bacajte cvijeće kroz prozor, pogotovo ne tuđe. Vidjelo se da Ljubi sve to ide na živce i da tek pokušava zadržati nekakvu formu, pred Ba-bom Rogom, jer je završio sasvim neumjesnim pitanjem:

— No dobro, što je onda bilo s tim puzavcem? Ipak, rutiner kakav već je, Ljubo nije pogledom provo-

cirao nikoga od nas, nego se, u nastalom muku, zagledao u nevinu šteficu šumsku Lovkinju. štefica je pocrvenjela, za-grcnula se, i onda izvalila:

— Otpuzao je! Treba još samo dodati da se štefica šumska Lovkinja

još dan danas kune, kako je samo htjela pomoći Ljubi Groz-nom u neprilici. Mi joj vjerujemo.

Kod kafića na Trgu ostavlja nas Zmija; unutra, u kafiću, čeka je društvo zgodnih, elegantnih i poznatih (manje-više). Naravno, svi joj obećamo da ćemo navečer doći u diskač. Vlado i Štefica idu na tramvaj; Vladi obećavamo da ćemo doći na partiju preferansa. Na koncu ostajemo samo Mora-lista i ja. Kažem:

— Da odemo negdje popiti kavu?

4 Maturanti 49

Moralista se tužno osmjehuje, pogleda kradom na javni sat, onda slegne ramenima u nedoumici:

— Pa, znaš.. . — Znam. Samo ne znam, Stari moj, zašto si ti uvijek

tako tajanstven s tim svojim sastancima . . . ? Moralista se — ponovno! — tužno osmjehuje, sliježe ra-

menima i veli: — Ne znam ni ja. Tako, eto . . . Ostajem sam. Za kino, od šest, prekasno je, ne preostaje

drugo nego otići kući. Ne žuri mi se, naravno, pa umjesto Gajevom ja krenem malo uokolo, Praškom prema Zrinjevcu. Na semaforu stanem. S druge strane ulice, osmjehuju mi se Trica i Trkaća Kokoš, njena najbolja prijateljica. I ja se kiselo osmjehnem. Od kiše ih štiti kišobran kojega drži je-dan bradati s lulom. Dok smo se mimoilazili, pod zelenim svjetlom, učinilo mi se kao da mi Trkaća Kokoš želi nešto reći, te sam zastao. Ali ona mi se, tek polublesavo iskesila, pa sam produžio i kiseo i mokar. Najviše me ozlojedio lulati bradonja, koji se držao kao VIP, a tako je i izgledao.

Idem s noge na nogu po laganoj kišici i sve se tješim: daj Ivek, budi pametan, ma fućka se tebi za tom curom Tricom, k tome pomalo pjegavom; sve ti je to taština, oklada, ne? Pa naravno, oklada, ništa više, časna riječ, siguran sam, znam ja sebe!

Zrinjevac prazan, ma ni pas ne prolazi ispod ogoljelih platana, a lu kraj Generalturista i JAT-a taksisti, snuždeni putnici, dame što iznajmljuju sobe, ogromni autobusi što su potpuno zakrčili ulaz u ulicu starog Berislavića, sada pokoj-nog. Jedan naš najuvaženiji pisac napisao je da je Berislavi-ćeva izrazito dosadna, kancelistička ulica. Pronašao je taj podatak Ludi Mijo i naglas ga čitao na satu lektire, dok je Laura sanjivo gledala kroz prozor a rulja se žestoko svadila, podijeljena — kao uvijek! — na dva tabora. Ja sam šutio, baš me briga što tko misli i piše o old good Berislav street. Imamo jednog državnog reprezentativca u ragbiju, pa novi-nara u VUS-u, urednika kviza na tivi (priženio nam se u uli-cu), jednu bivšu tivi spikeriou koja je odselila u Beograd i tamo joj se zameo trag, onda jednog javnog tužioca, biro-tehničku školu i gomilu mačaka svih fela, Gospođu s crnom mačkom Miškom (mačke, jadnica, mijenja dosta često, ali ih

50

uvijek zove Miško) i pravim krznom leoparda (moja Stara može potvrditi), a od tutua imamo krasnu žabu i jednu alfu, 0 fićama i škodama da ne govorimo. Istina, alfe zapravo sta-nuju u Zapruđu, no budući da se hrane kod roditelja u Beri-slavićevoj, možemo i njih brojiti, zar ne? A što se tiče kuća 1 toga, ne, a bože moj, kuće baš kak kuće! Sve je to isto, i u Preradovićevoj, Gajevoj, Gundulićevoj . . .

A naša kuća, broj devetnaest, ima čak i dječje igralište, i gospona Kukeca kao predsjednika kućnoga savjeta. To je bio fin i nadasve pristojan čovjek, koji se uvijek i svima lju-bazno osmjehivao, sve dok nije postao predsjednik. Sada jedva da nekoga uopće i vidi, a pozdravlja tek suhoparnim naklonom glave. Poludio, nema šta. Povazdan hoda po kući (imamo uličnu i dvorišnu zgradu) nadgleda žarulje po stubištima, pazi da netko slučajno ne baca čikove i ostalo sitno smeće kroz prozor na dvorište, zahtijeva da se kućna veža zaključava točno u devet sati, i vodi uporni, zlobni i uglavnom bezuspješni rat s parkiranim tutuima u dvorištu. Koji puta, kad se dobro narolja u hvarskom podrumu iza ugla, u Gajevoj, buši gume i svija brisače na automobilima koje nepoznate individue ostavljaju parkirane pred našom vežom; naše se tutue ne usuđuje dirati, jer mu je gospon Štefanec svečano obećao da će ga tako rastaviti da ga ni doktor Zlatko neće uspjeti sastaviti, premda Zlatko Kukeca poznaje već tridesetak godina. Naše bi aute izbacio iz dvo-rišta, ali nikada ne uspijeva dobiti dvotrećinsku većinu u kućnom savjetu, budući da protiv njega uvijek glasa gos-pođa s Miškom; ne zato što bi voljela aute, nego zato, jer je Kukec rekao prodavačici u mljekarstvu na uglu, da bi trebalo dati u novine neke ljude i žene koji hrane smrdljive mačke mlijekom i biskvitima, dok je pola čovječanstva glad-no. Miškova gospođa je onda rekla prodavačici u mljekar-stvu na uglu, da bi se gemištima i špricerima koje popiju neki Ijudi moglo napojiti pola žedne Afrike. Otada gospon Kukec, kada je u pitanju Gospođa u crnom, zove servis za kućne popravke tek nakon dva-tri dana, a ona u principu glasa protiv svega što predlaže Kukec.

U našem haustoru, kao i uvijek, gužva. Ovamo, za ružna vremena, birotehničke mačke dolaze kradom popušiti ciga-retu, što, za lijepa vremena, čine na dječjem igralištu. Uje-

51

dno, polaznici brzinskih tečajeva pri porodici i domaćinstvu tip kuhanje, dvorenje, krojenje, čekaju svoj red. Porodica i domaćinstvo, to vam je, čim uđete u haustor, prve stepenice desno, pa prva vrata desno; vidjet ćete natpis. To je bio stan Tete Mlade, kćerke bivše kućevlasnice, Tete Kume. Teta Kuma je bila kuma na krštenjima i krizmanjima svoj — gotovo! — klinčadiji iz naše kuće, a i ponekim iz susjednih. Teta Kuma je davno umrla, a Teta Mlada je ostala u stanu s mužem, stručnim popravljačem radio-aparata i prvih tel-kača. Bila je naš ideal ljepote, ta Teta Mlada, tim više što joj je uvijek, čini se, bilo vruće, pa je po stanu hodala čak i bez najnužnije odjeće, tek s nešto obuće. Mi smo se kao ludi igrali danonoćno Indijanaca i penjali se na truli krov male garaže, odakle se pružao lijep pogled na indijansku teritoriju ali i na kupaonicu, kuhinju i malu sobu Tete Mlade. Kasnije je odselila, ali tada više i nije baš bila ideal ljepote. Sve je prolazno, ne?

Evo me kod kuće.

XIV

Malo Čudovište je povezalo tri kovčega nekakvom špa-gom i sad ih vuče kroz čitav stan. To je vlak. Tutu. Tutu je i auto. Samo je tramvaj tuta. A tuta- je tuta, bumo rekli: kahlica. Iako čudovište više nema nikakvih problema s go-vorom, voli tepati. Sebe zove: mala Rea. A što tu možete.

Buka je praktički neopisiva i nepodnošljiva, ali to nikoga od mojih ne smeta. Dapače, čini se da Stari uživa. Stara nešto manje. Jedino Ana Dobraduša nemoćno koluta očima, ali se ne usuđuje prigovoriti. Stara vrši brzometnu anketu: što tko želi za večeru? Pitanje je rutinsko, baš kao i odgo-vori. Stari bi, svakako, patkicu na roštilju; Ana Dobraduša je premlada a da bi smjela zafrkavati mamu, pa zato pri-znaje da joj je dovoljan jedan jogurt. Ja bih punjene pa-prike ili govedski šnicl s restanim krumpirom; obožavam krumpir. Ako se pita Barbaru, onda su to keksi s mlijekom: molim, mlijeko bez skorupa, inače pravi fintu da joj se povrća.

52

Stara sumira želje: — Onda ćemo ajeršpajz . . . Stari se još uvijek ne da: — Ja bih ajeršpigl. — Onda si to peci sam! Tko nije zadovoljan, može na

večeru u . . . — Esplanadu! — dodajemo mi jednoglasno, samo što

Čudovište malo kasni, ali se izvlači uzvikom punim iskrenoga optimizma:

— Idemo! Idemo u Esplanadu! Na ćevapčiće! — a onda i sama prasne u smijeh, skupa s nama. Previja se mala od smijeha, pa onako u hlačama koje tek što nisu spuznule s kukova (jer tregeri su, veli ona, za male bebe popišane), kratko podšišana (nosila je ona konjski repić, ali je svako jutro bilo plača, kad su je češljali), bome čovjek ne zna je li to muško ili žensko. Pa zasad to ionako nije važno.

Neću jesti jaja. Koji put me nešto kao probode, pikne, tu s desne strane; potužio sam se Zlatku, a on mi je rekao da bi to moglo biti od jetre, žući, pankreasa, bubrega, slijepoga crijeva, čira na dvanaesniku i . . . tako, još nekih stvari, pa neka se čuvam onih jela, za koja mi se čini da mi ne odgo-varaju. I tako sam prestao jesti jaja i lubenice. Onda bi me svi, kojima bih to rekao, pitali: ali zašto lubenice? Po tome sam zaključio da ipak ima nešto sumnjivo u vezi s jajima i otada više jaja ne jedem.

Kuham krumpire, a osjećam kako me u nosu već nešto draška. To je zato jer nisam odmah, čim sam došao doma, dobro istrljao glavu suhim i toplim ručnikom, nego sam to učinio tek nakon nekog vremena. Pustite vi to, lijepo naš narod veli: čuvaj se pa će te i socijalno čuvati!

Dok nadgledam svoj krumpir, da ne iskipi na mamin ajeršpajz, pitam se zadnji put; ma čuj Ivica, daj reci sam sebi, je li to samo oklada i l i . . .? Ili?! Pa ne znam, oprosti stari moj, ne znam, možda si se ti ipak malo zaljubio u tu curu Tricu, ili tako to, nekako uzeo k srcu, i l i . . . pa k vragu, shvaćaš valjda?! Ne shvaćam — odgovaram sam sebi hladno, odbojno, dapače mrzovoljno. Ma što se praviš luđi nego što jesi, ipak, eto, pokušavam. Ne znam! Naprosto ne znam. Eto. Ah, s tobom je, prijatelju, nemoguće razgo-varati. Kad postavljaš glupa pitanja. Ja, glupa pitanja, haha?

53

Nemoj da se nasmijem, stari moj! Pa smij se koliko te vo-Ija, ne znam. Ne tiče me se za sada ništa. Komplicirano je sve to, e to ti mogu reći. Ostalo... Vidjet ćemo. Rekli su slijepci. Ooo duhovito, nema što!

Telefon zvoni u hodniku. Prva odjuri Barbara. To je pak njena velika strast, telefon.

— Halo, halo . . . Ja sam, mala Rea . . . Što izvolite? Stri-čeka Ivicu? Striček Ivica! — dere se Čudovište kao da sam na dvorištu.

— Dolazim . . . Dok uzimam slušalicu, Čudovište se zagonetno smije, kao

da je otkrilo vječnu tajnu biološkog odnosa različitih spo-lova, i kaže basom, koji kod nje znači šapat:

— Neka teta. . . Halo, da ja sam . . . Starija blizanka, Regina, govori odmjereno: — Marina se čudi što te nema. — Gdje? — U diskaču. — Glava me boli. — Ma hajde? — Eto. — Da se ti slučajno ne ljutiš na mene? — Otkud sad na tebe? — Samo pitam, samo pitam. I? — I? — Što da kažem? Da te boli glava? — Ne. Ako mi zaista želiš učiniti uslugu, reci da me nisi

našla. Da nisam kod kuće. — Važi. Nego, čuj, jesi li ti stvarno zaljubljen? — To te stvarno zanima? — Ne, tek pitam. Onda? — Pa, ne znam. Ti si druga osoba koja me u zadnjih

deset minuta to pita. — Tko je bio prvi? — Ja. — Uh, to nije dobro, ako baš želiš čuti što ja o tome

mislim. Ne, to nije dobro. — Znam. Nego reci, a zašto se to Marina čudi što mene

nema? — Valjda joj fališ.

54

— Pa mi to nije mogla sama reći? — Pleše. Zabavlja se, nema vremena. — Ma dobro, ali što ja tu, onda, trebam? — To već moraš nju pitati. Dobro, momak, laku n o ć . . . — Dobru zabavu. — Uh, možeš misliti kako se ludo zabavljam. Ludo!

Pusa.. . — Pusa. Podnimivši se desnom rukom, prekriženih nogu, Čudo-

vište netremice bulji u mene. Kažem: — Gotovo je, ne, razgovor je završen, sad se možeš ići

dalje igrati... — A tko je to bio? — A što se to tebe tiče? — Neka teta tvoje prijateljice? — Ne, to je bila odgojiteljica u tvom vrtiću. Kaže da će

te izbaciti iz vrtića, jer da ništa drugo ne radiš, nego sliniš i tučeš se s dobrom djecom.

— To ti je rekla žabica? — Ma daj mi mira, da ne kažem nešto gore. Blesava je do boga, priča o žabici. Izmislili smo, Ana i

ja, priču o žabici koja nadgleda Barbaru danonoćno i sve nam ispriča. Možda je Čudovište na početku još pomalo i vjerovalo u nekakvu žabicu, ali danas je evidentno da je sve razumjela; to, što i dalje zanovijeta s tom nesretnom žabi-com, čini samo zato, da bismo joj pričali priče. Ma što da je, ali samo da se priča.

Krumpir je malo prekuhan, ali ništa strašno. Ogulim ga i prepržim na putru, pa zatim pospem peršinom. Uživancija od njupe. Čudovište se vrti oko mene, zagleda u moj tanjur, oblizuje se. Onda više ne izdrži i zavapi:

— I ja bi to! — E, bome ne bi! — Samo malo. — Ni malo. Ni meni nije dovoljno. Jedi kekse s mlije-

kom. To je zdravo za malu blesavu djecu. Starci su, na svu sreću, u hodniku, a Ana guta svoj jogurt

ne miješajući se tamo, gdje nije pozvana. Šutnja. Onda se Čudovištu počnu trzati kutovi usana, pa velim:

— Evo da ćeš sada cmizdriti! — Neću.

55

— Na ti malo . . . — Neću, baš neću sada! — Onda nemoj! Uzima vilicu, kao da ništa nije rekla, i jede moju večeru

s takvim tekom, kao da su to pohani piceki, i to ne brojleri, nego od seljaka. Dok vadim mlijeko iz frižidera i točim ga u kriglu, čujem uzbuđeno mljackanje. Okrenem se, tanjur je prazan. Barbara struže vilicom po dnu:

— Možeš ga i polizati, što se mene tiče. Ona frkne nosom, spuzne sa stolice i odgega se u sobu,

na televiziju. Ana stoički struže svoj jogurt, a ja razmišljam o tome, kako nesreća nikada ne dolazi sama — em sam se zaljubio, em ostao gladan. Pa da večer bude do kraja upro-paštena idem i ja gledati televiziju. Sutra ću se dignuti rano, već u šest, sedam . . . ma ne pretjerujemo — u osam, i odmah ću sjesti za lcnjigu. Hoću, časna riječ.

Kod bi čovjek imao dovoljno snage i hrabrosti da sve one dobre zamisli i odluke, što ih zasnuje navečer u toploj sobi . . .

XV

. . . sprovede u djelo sutradan ujutro, kada se probudi u hladnoj sobi, gdje bi nam bio kraj?

Iz toploga kreveta u hladnoj sobici svijet izgleda krajnje mrzovoljan. Iako snijeg nije pao, sve miriše na snijeg. Iako nije maglovito, sve je sivo. Okrenem se u krevetu s tuhicom pod bradom. Čudovište je već na radnom mjestu, nešto crta, hijeroglifira, što li. Sigurno ju je Stari pustio u sobicu, da može u miru pročitati novine, uz prvu šalicu crne kave. Čuje se potmulo zujanje saugera; to Ana posprema stan. Stara je sigurno na placu. Onda će se čuti kako šumi voda u za-hodu, a to će značiti da je Stari pročitao novine. Slijedi tele-fon, to Marija zove da pita, je li se srce mamino probudilo, je li sve u redu; tada će i mali mrgudan na telefon, jer je čudovište ujutro uvijek nekako sanjivo i mrgodno, te samo nešto gunđa i mrmlja, kao da joj starica mati izrazito ide na živce.

56

Protežem se ispod tople tuhice. Bilo bi sasvim ugodno, kada me ne bi pomalo nagrizala prerano probuđena savjest. Možda ipak treba ustati iz kreveta i prionuti uz knjigu. Ono, istina, valjda me neće baš danas natrefiti neki prof, ali ipak, vrag nikad ne spava. Zapravo bi čovjek morao napraviti ne-kakav raspored vremena i gradiva, mislim da je u tome čitav štos. Evo, kao na primjer Renata, ta draga cura. . . kod koje čovjek uvijek ima dojam da uz nju lebdi jedna od desetak njenih teta, da bi je opomenula pri samoj pojavi muškarca: »Glavu dolje, ide napast«! Ili bi čovjek morao napraviti drievni raspored, poput Ludoga Mije: 13,33—13,45 ručak, 13,45—14,00 neobavezno prelistavanje sportske štampe; 14,01—14,55 spavanje uz zabavne melodije; 14,55—15,00 crna kava i cigareta, ako nema tate doma; 15,00—15,50 matema-tika uz muziku Ravela, Francka i Debussyja 15,51—16,00 slo-bodne aktivnosti (gledanje kroz prozor, WC, razno) . . . Naj-nevjerojatnije je, ipak to, da se Ludi Mijo pridržava toga rasporeda ko pijan šanka. Da je to barem kao kod Vlade, ni po muke. Jer, naravno, i Vlado pravi raspored vremena. Pa tako napiše: od tri do četiri matematika. U tri sata pljune kroz prozor i kaže: »E, baš neću!«, ode van i do večeri se ne vraća, ponosan i gord na vlastitu slobodoljubivost.

Ipak, vrijeme je da se dignem iz kreveta. Pošaljem Bar-baru da vidi, pada li snijeg. Kao pravi mali štreber ona za-datak shvaća najozbiljnije, pa je čujem kako se svađa s Anom. Ana joj ne dozvoljava da se penje na prozor a Bar-bara uzbuđeno objašnjava da ovako mala vidi samo nebo, a na nebu se ne vidi je li snijeg pada ili ne, kada pada odo-zgora; vidi ona, doduše, i krov susjedne zgrade, ali taj je kos, pa snijeg možda skliže dolje; dakle, mora vidjeti dolje, u dvorište, pa se zato i mora penjati na prozor.

Na koncu, morat ću se dići. Kad-tad... U svakom slu-čaju, prije nego li se Stara vrati s placa. Inače bi se moglo dogoditi da se moram upustiti u vrlo živu diskusiju u vezi s učenjem. Kada učim, kako učim, koliko učim, i zašto ne učim. Kako uopće mislim maturirati. Što ja očekujem od života i očekujem li uopće nešto. Gdje mi je onaj minimum ambicija. Zar ne vidim kako se ljudi oko mene muče, uklju-čujući i nju i Staroga. Zar nemam svijetli primjer svoje starije sestre koja j e . . . i onda slijedi nabrajanje svega što

57

je ta ženska u životu već do sada postigla, a da i ne spomi-njemo ono što je tek očekuje.

Sa Starim je sve mnogo jednostavnije. On i dalje čita svoje novine i tek nešto promrmlja na moj jutarnji pozdrav. Dok spremam doručak, on tek zaškilji preko očala, tek da vidi neću li mu popiti svu crnu kavu. Padne mi nož iz ruke, on zaškilji u mome pravcu tipa može li to malo lakše, ali se ne oglasi. Kad sam već završavao doručak, Stari će:

— Kako škola? Dobro, ne? Ma izguraj još ovo malo. Mora se, ne? A ti znaš kako se kaže — što se mora, obično se ne može! Ali ti ipak pokušaj. Prošli su i bedastiji... haha!

Još se neko vrijeme vučem po stanu besposlen. To je relaksacija prije učenja. Pa ne može čovjek opet samo tako sjesti za knjigu i hop, odmah ući u bit stvari. Prije svega, treba čovjek odlučiti što će uopće učiti. Fiziku, kemiju (brrr!), hrvatski, biologiju... Ma ima toga za bacati. E pa kad se odlučiš za predmet, treba izvršiti selekciju unutar samoga problema (da tako kažemo). Pa onda. . . Eto, zato je prije svega potrebna koncentracija i relaksacija. Ili obratno. Ionako nije važno, jer se Ana Dobraduša mota oko mene u velikoj neprilici, značajno ozbiljne face. A onda počne nešto o nekakvom ulju. Još trenutak nade da se radi o jestivom ulju, ali kad je spomenuta i kanta u kojoj ima još samo pet litara, gubim svaku nadu.

Istina, u podrumu su dvije velike bačve pune lož-ulja, ali to se čuva kao zlatna rezerva, otkako nas je pred dvije godine, baš za Božić, na svim pumpama u Agramu dočekao natpis: ulja nema.

Pokušavam biti gluh, ali to ne pali dugo. Kao zadnje po-kušavam:

— Ma znam, ali ja moram učiti! A Stari će nato: — Haha . . . Valjda mu je ipak bilo malo neugodno, jer mi nudi auto.

Odmah dodaje, da se uz tu našu gužvu zapravo i ne isplati autom, jer, eto, i on će u svoj muzej, (je, pa ka' je već pol deset? Je pa moram ić') pješice. Zaboravio je dodati da mu je Zlatko preporučio hodanje, makar do muzeja u Gornjem gradu gdje Stari glumi nezamjenjivoga stručnjaka. Znate kako je, kad se netko trčeći približava pedesetim godina-

58

ma . . . Zahvaljujem Starom na velikodušnoj ponudi i doda-jem da ću uzeti »Quasimoda«. U zadnji tren upali mi se žaru-Ijica, pa tužno dodam da u tutuu ima jedva toliko benzina da se dokotrljam do pumpe na Langovom trgu, a o povratku nema ni govora. Stari se trenutak koleba, jer ni on nije iz Hlebina, pa onda ipak vadi kintu.

Ja u dvorište, a tamo kraj ljepotana stoji Barbara. Na-bacila je na sebe prvo što joj je došlo pod ruku, pa je vrlo živopisno odjevena.

— A kud ćeš ti, ako smijem pitati? — Idem i ja. — Ma nemoj? — Aha. — A ne bi ti mogla prvo pitati, možeš li ti uopće i . . . — Baka je rekla da moram na zrak. — Pa što te onda nije baka povela, e?! A kaj sam ja tu,

tvoja guvernanta? — Baka me ne može voditi na plac, jer joj ja tamo sme-

tam, a mogla bi se izgubiti. — Ti bi se izgubila? — Ja bi se izgubila, jer sam ja još mala. Imam samo če-

tiri godine. — Lažeš! Imaš četiri godine i sedam mjeseci. — I kad ću imati rođendan? — Isuse! Upadaj! I jezik za zube, inače te šiknem van! Nakon pola sata »Ouasimodo« proradi od prve. Dotad nije

od sebe čak ni zvuka davao. Krenemo. Vozimo se mi tako, a Čudovište šuti. — Što sad šutiš? Šutnja. — Ma dobro, što ti je, zub te boli, koji ti je vrag? — Rekao si da šutim. — O ljudi, o l judi . . . — Zašto kažeš o ljudi, o Ijudi? — Zato da ne budem prost. — Aha. — Jasno ti je? — Je. Kupujemo lož-ulje. Barbara prislonila riosić uz staklo i

gleda na drugu stranu. Plaćam, tovarim, sjedam za volan.

59

Nakon deset minuta ipak krenemo, pogurani od jednoga prodavača i tri mušterije. Glavno da se vozimo, a »Quasi-modo« ako jednom krene, onda ide. Kaže Čudovište:

— A benzin nisi kupio? Rekao si dedici da nema benzina. Čula sam.

— Ako išta na ovome svijetu iskreno mrzim, to su špi-juni.

— Što je to špijun? — špijuni su zločesta mala djeca, baš kao ti, koja idu

dedi reći da ja nisam kupio benzin. — Ja nisam špijun! — Nadam se. Ali ja sam ti rekao što mislim o špijunima!

Zapamti! I zapamtila je, svaka joj čast. A kod kuće je već bila mama, i ručak uskoro gotov, i

trebalo se u školu spremati, pa tako nisam stigao ni knjigu otvoriti, a kamoli učiti. A dani idu, idu, idu. . . Stoga nije čudo što sam bacio fiziku za Anom, kad mi je prcd mamom rekla, sva nevina i nedužna:

— Baš je lijepo vama maturantima! Ništa ne učite, nego samo čekate da maturirate . . .

Mama je zloslutno dodala: — Govorim ja stalno . . . Ostalo nisam čuo, jer sam polako krenuo u školu. Tamo

te barem razumiju, a i ne plaše te suviše.

XVI

Prva je počela Lufthansa, profesorica kemije. Mislim, ona se prva uplašila mature. A na početku sata, ni po čemu se nije dalo pretpostaviti iznenađenje. Sat, kao i svaki drugi Lufthansin. Prvo malo kemije, pametno, zgodno, jer Lufthan-sa zna svoj posao. Onda neka asocijacija, pa priča s jednog od njenih putovanja. Udata za liječnika, profesora gotovo svjetskog renomea, koji je odavno prestao liječiti socijalce i samo drži referate po raznim kongresima, Lufthansa je obi-šla svijet, te je lakše nabrojiti gradove u kojima nije bila, nego one koje je vidjela. Vidjela? Krivo sam rekao. Upravo

60

u tome i je štos. Ma o kojem se gradu radilo, Buenos Airesu ili Lenjingradu, Parizu ili Tokiju, Casablanki ili Stockholmu, sav njen opis se svodi na euforične uzvike:

— Oh, krasan grad! Tako hercig, kako da vam kažem, baš hercig! Imaju i stari dio, a novi je veličanstven! Muzeje, bolnice, sve! A kazalište, ah! A sve skupa tako hercig!

No kad opisuje samo putovanje, onda je to do u detalje. Kakvo piće serviraju, kakvu njupu, kada, kakve su stjuarde-se, odore, kapice, vrijeme, oblake, obavještenja kapetana zrakoplova, svjetleće natpise, sistem maski za kisik i poja-seva za vezivanje pri uzletanju i slijetanju, koje cigarete i kakve viskače možete kupiti u avionima pojedinih kompa-nija, a kao usporedba uvijek dobro dođe Lufthansa, pa otuda i njen nadimak.

I danas je Lufthansa tako počela jednu omanju priču o putu u Montreal (koju smo djelomično već čuli u nekoliko navrata), onda je odjednom zastala, gotovo problijedila, pa smo se zapanjeno zabuljili u nju, bojeći se da joj nije zlo. Štefica šumska Žena i Suhi već su se bili napola digli iz klupa da joj priteknu u pomoć, kadli Lufthansa prozbori škriputavo:

— Djeco, ali matura je pred nama! — kao da je, doslovce, matura tu iza ugla, u Medulićevoj'.

Eto ga na, pomislih, sad više ni u školi mira, i tu su počeli plašiti đake. Lufthansa započne kratki kurs kemije od pra-početaka iz nižih razreda pa do današnjih dana, sve pametno, staloženo i shvatljivo, iako ne tako zgodno i duhovito kao opis armagnaca što ga služe u prvoj klasi Air Francea na liniji Paris—Ouibeck—Montreal, tour-retour.

Pod malim odmorom, dok smo se iz kabineta za kemiju, prizemno desno, zadnja vrata, penjali u naš razred, Vlado je zamišljeno vrtio glavom:

— Ako ćemo pravo, Lufthansi i nije lako! Ženska se igrala, pričala, izgubila mnogo sati, pa ju je sada uhvatila panika! E, da je slušala Ljubu Groznoga, ne bi joj se to dogodilo!

Još se tako reći nismo ni oporavili od iznenađenja što nam ga je priredila Lufthansa, kadli pukne druga bomba. Kad je zvonilo za drugi sat, hrvatski, mi smo još bili u zahodu, pušeći; taj mali odmor traje pet minuta, pa dok smo se

61

popeli iz prizemlja, odložili stvari u razredu, simo-tamo, i nismo mogli ranije popušiti. Nismo se ni najmanje uzbu-đivali zbog zakašnjenja, jer Laura dolazi u razred u prosjeku pet minuta nakon zvona, osim kad je kakva inspekcija ili dolaze studenti s Pedagoške ili Filozofskoga, ali to nam kažu još prethodnoga dana, da se i mi znamo ravnati. I tako mi lijepo polako požurili u razred, a ono Laura već za katedrom. Marina, koja je došla zadnja, bila je toliko iznenađena da je glasno pitala, ne Lauru, naravno, nego rulju:

— Je pa ka' je to?! A gđa Laura žestoko krene na prvu loptu, hoću reći gra-

matiku. Bilo nam je odmah malo čudno, ali opet, odvojiti desetak minuta za gramatiku i nije tako strašno, i to se već znalo dogoditi. No prođe deset, pa petnaest minuta, a Laura češlja razred gramatikom da se sve puši. Da je kojom ne-srećom gđa Laura bila neki zločesti profesor, pola bi razreda dobilo kolce debele baš kao čokote, ali je i ovako sve nali-kovalo na pomor nevinih, tako su bila strašna njena pitanja i snebivanje onih, koji su bili pitani. Suhi, Renata, Mijo, Re-gina, bili su i sami zatečeni tom iznenadnom odlukom gđe Laure, pa je veza šaptanja bila gotovo od početka razorena i onesposobljena, te se svatko snalazio kako je znao i umio. Prijetilo je to da se pretvori u totalno rasulo osmoga b, pa se i Suhi uznemirio i dobaci mi:

— Daj da to prekinemo! To se, inače, zove diverzija. Svaki prof, s izuzetkom Ljube

Groznoga, ima neku žicu na koju je osjetljiv. O Lufthansi sam vam već rekao, a nju i ne treba navlačiti na tanak led. Maksova je slaba strana astronomija, specijalno Giordano Bruno; ali Maks je vrlo nepouzdan, jer se koji puta uzjoguni, i ne bi ga bog odvratio od matematike; a osim toga to je tema za koju se treba spremiti, proučiti razne štosove, pa se njome služimo samo u kritičnim vremenima. Inače, Maks koji puta padne i na najbedastiji štos s nogometom tipa suci, Dinamo i najnoviji Dinamov trener. Etojeli Fizika oženjen je osobom iz umjetničkih krugova i, bog bi ga znao zašto, uživa u društvu dobro poznatih glumica i glumaca; i njegova je supruga jedna od onih vrlo popularnih i opće poznatih glu-mica o kojima se ama baš sve zna, osim što i kako glume. Naravno, ni gđa Laura nije imuna na te trikove, osim što

62

se kod nje još nikada nitko nije time poslužio da je odvrati od zlih namjera, nego naprosto da ubijemo dosadu. Prije svega, tu je naravno moda, ali je gospođa Laura, žena ranih srednjih godina, i po ukusu i po eleganciji akademik za naše cure (»Nije lijepo ono što je lijepo u žurnalu, ili na nekoj drugoj ženi, već je lijepo ono što je na tebi lijepo. To vam je, djevojčice, sva tajna oblačenja. Naravno, uz nešto no-vaca...«). Kada je vidite onako pospanu i krajnje odsutnu za katedrom, ni vi ne biste povjerovali da su joj tutui prava strast; Ljubo Grozni, koga je Laura vozila na nekakav semi-nar u Krapinske Toplice, po povratku je rekao pred cijelim razredom: »Znate, ja znam da ćemo svi umrijeti, ali ne znam zašto se ona tako žuri?!«

Danas, kad smo pokušali diverziju, Laura je odsjekla: — Ta molim vas, čuvajmo te viceve za maturu! Sve se

bojim da će mnogima dobar vic biti jedina utjeha... ako tako nastavite!

Bilo je to toliko ozbiljno da smo i Suhi i ja, nakon zvona, ostali sjediti u našoj klupi. Malo sam se pribrao tek kad mi je Zdenka dodala preko ramena sendvič, da otkinem svoju polovinu. Onda je Vlado od moje polovine otkinuo svoju polovinu, pa smo svi tako žvakali i čudili se. Prvo Lufthansa, pa onda Laura, ne, to sasvim sigurno više nije puki slučaj. Možda je Lufthansa preplašila Lauru, nakon što je sama otkrila kako stoji stvar s kemijom. Ali zašto je Lufthansa tako naglo prekinula priču o avionima i upustila se u ke-miju? Da Lufthansa naglo prekine priču o kemiji i nastavi o zrakoplovima, to znamo, ali otkud sad obratno? Tko je za nešto slično ikada čuo? Vladin je stariji brat, sada Brodo-gradnja, išao u ovo čudo od škole; Zdenkin brat, sada prav-nik u Plivi, isto tako — ali nikada nitko nije pričao sličan slučaj. Čak ni Reginina krojačica, koja sve zna, nije za to čula. Ne, nisu to čista posla, misli Zdenka i pri tom se ispri-čava, jer nas je malo popljuvala, govoreći punim ustima. Suhi, rezimirajući, optužuje za svo zlo direktora, koji je i inače poznati paničar. Svi se slažemo da je to još najvjero-jatnije, pa tako smireni, razilazimo se, a Vlado i ja odlazimo u prizemlje, gladni.

Odmor je gotovo već prošao, a mi nikako da sakupimo lovu za dva sendviča. Mlađa blizanka, Zmija Marina, koja

63

bi jedina mogla imati nešto kinte, zginula je u neznanom pravcu, a ostali sliježu ramenima, ili nam se u lice smiju, baš kao da smo izvalili neku čisto zgodnu šalu. Rezigniramo i naslonimo se leđima na stup, te dokono promatramo šaro-liko mnoštvo ljupkih učenica Prve.

— Gle, ono je Trica.. . — kaže Vlado, pa sad moram pogledati u tom pravcu, iako već pet minuta znam da ona tamo stoji, u svojoj gomili. Prije nego li uspijem odvratiti pogled, Trica okrene glavu i pogledi nam se sretnu (na pola puta). Možda sam se i ja blesavo osmjehnuo njoj, (ne znam učinilo mi se da sam zbunjen), a možda i nisam, no Trica se osmjehnula, za trenutak tek, a onda je ponovo okrenula glavu.

— Čuj, a kako zapravo stoji stvar s vama.. . kako se kaže, k vragu, ta me Laura danas potpuno zbunila! S vama — dvoma?

— A što to tebe briga? — Ne briga me, ali ako stvar dobro stoji, mogao bi od

nje posuditi kintu za sendviče. — Ma id i . . . — Čuj, pa to je gala ideja! — i već se Vlado uputio prema

Trici. Okrenem glavu i pravim se neobično zainteresiran do-gađajima oko velike košare sa sendvičima, koje prodaje de-beli podvornik. Podvornik upravo objašnjava grupi znatiželj-nika da je od svega najteže naći kruh, koji se neće mrviti i lomiti dok ga siječe na tanke šnite. Tada dolazi Vlado s Tri-com, dok iza njegovih leđa svi petoškolci izdužuju vratove, prateći avanturu.

— Evo je, pa je sam pitaj. Ipak se vi bolje poznajete. — Hoćete li sa mnom u kino? Trica i Vlado se pogledaju, a onda će ona: — To ste me htjeli pitati? — pa ponovi Vladi: — To me

htio pitati, zato ste me pozvali? — A valjda, iako se kod Ivice nikad ne zna što će pitati.

Takav vam je on. — Ne, žao mi je, ne volim kino. I — Trica požuri dodati

— ne volim ni šetati, ni plesati, ni ići na košarku. Doviđenja. Ona odlazi. Vlado još neko vrijeme šuti, zamišljen, a onda: — Prilično jasno, ne? Hja! Dok se penjemo stepenicama, Vlado nadoda:

64

— Samo drugi put, prvo pitaj kintu, a onda nastavi s lju-bavnim pričama. Ovako, ostali smo gladni, a t i . . . no, no, pa ima još žena . . .

XVII

Mijo je kapetan ženske košarkaške momčadi osmoga b, a Vlado i ja mu malo smetamo i zbunjujemo igračice. Ne-važna utakmica protiv jednog od nižih razreda, u kojoj naše puce djeluju kao profesionalke. Mijo daje uputstva, a Vlado i ja primjedbe, više ili manje duhovite. Ovaj susret je neke vrsti treninga pred šugave susrete koji dolaze. Uz rub dvora-ne, na gimnastičkim spravama, rijetki znatiželjnici. Neki tek provire kroz otvorena vrata, dobro odmjere Zmiju Marinu, pa odu. Zmija baš nije vrstan košarkaš, ali i ne smeta mnogo onima, koji znaju tu igru. Ovako, u dresu, izgleda perfektno, pa Vlado i ja glumimo foto-reportere, dok ona susretljivo pri-staje da pozira — bez lopte, jer loptu joj ni u igri ne daju. Naravno, u igri ostaju tek četiri naše mačke, ali Vlado i ja uvjeravamo Ludog Miju da mu je to šansa da uvježba novu varijantu »Četiri na pet«; objašnjavamo to činjenicom da su mačke mačke i da se nikad ne zna kada će koja mačka imati problema ili ljubavni sastanak, pa mu se lako može dogoditi da ih uspije skupiti svega četiri. Mijo šuti i grize vlastite živce, tim više što je Zdenka danas izrazito dobre volje, jer joj ide šut s poluodstojanja. Ona bi nas jedina mogla izbaciti iz dvorane, takva je to mačka.

Utakmica završava. Mačke se skupljaju u jednom kutu dvorane, gdje su ostavile trenirke. Mijo pokušava sa struč-nim objašnjenjima i analizama, ali Vlado i ja stalno upa-damo sa: »Dobro je bilo, samo tako nastavite, a ovoga ne slušajte, pojma nema!« No pobjeda čini sve zadovoljnima, pa se i Mijo smješka.

— Ej, Ivica, eno nešto za tebe . . . Igra se već druga utakmica. Tricin razred protiv sedmo-

školki. Ponavlja se ista stvar kao s Marinom. Premda Trica tek blago leprša po terenu, pa se njeno sudjelovanje u igri očituje ponajviše u radosnom pljesku kojim popraća svaki

5 Maturanti 65

jeđenih usana. Zaprepastio sam se nad onim hladnim bije-som kojim sam ga udarao i iznova udarao, sve jedan udarac strašniji od drugoga, baš kao da radim neki posao, promi-šljeno, savjesno. Trebalo je, možda, da se vratim i da mu kažem da sam ja hulja, jer sam ga navukao na tuču, a meni je tuča trebala da se ispušem, da na njemu iskalim to, što sam blesavo zaljubljen, što me zafrkavaju a ja moram šu-tjeti, što ne učim, a matura je pred vratima...

Bojeći se zasjede kod Kola ili Kazališta, krenuo sam niz Osmoga maja, pa okolo do Berislavićeve.

Kod kuće sam pet minuta cupkao i skakao i vrtio se, po-kazujući svima, kako me je to zapravo Vlado u skoku za visokom loptom sasvim nehotično ozlijedio laktom. Stari je sumnjičavo vrtio glavom i govorio, da se njemu taj Crni Vlado uvijek činio jako sumnjiv, da ne kaže baš i opasan momak; jer, ako je tako uništio najboljega prijatelja, kako li tek prolaze oni, koji Vladi nisu ni simpatični. Ana je struč-no odmjerila ozljede i zatim zaključila da je šaka na koju sam tako neoprezno naletio sigurno nosila prsten. Mama je (baš kao prava mama) samo teško uzdisala, pa onda više nije izdržala nego je rekla:

— Ah, opet si se potukao! — Kako opet, mama! Ti to kažeš kao da sam se pred dva

dana tukao! — Ali zašto si se tukao? Onda se umiješao tata: — Kako tukao i zašto tukao, kad ti sinčić lijepo kaže da

je naletio na Vladu, ili je Vlado naletio na njega, nije važno! Sin ti je tu, živ, zdrav i relativno čitav i bolje se pobrini za to njegovo mamino oko!

— Trebalo bi sirovo meso, biftek . . . —• Kako — zabezeknuo se Stari — imaš biftek? — Pa nemam, otkud mi biftek, već bi ga davno pojeli! I tako sam stavljao hladne obloge koje mi je mijenjala

Barbara. Izgledala je jako zabrinuta i malo je trebalo pa da zaplače. Utješio sam je tek kad sam joj kazao:

— Ali samo da vidiš onog drugog! Sutradan sam hotimično malo zakasnio, samo da bih iz-

bjegao zafrkavanje i propitkivanje. Barem sam se tako na-dao. Ali kad sam ušao u razred, rulja se kao na komandu

68

dignula u znak pozdrava i svi su tako stajali, sve dok nisam sjeo. Pogledao sam Suhoga, ali se i on pravio lud. U mrtvoj tišini, čuo sam korake, okrenuo sam glavu i prokletnica Zmija se sagnula i čvrsto me poljubila u ranjena usta. I eto tako, htio-ne htio, čovjek se počne osjećati kao svoj vlastiti spomenik, pa je Ljubo Grozni jedva spasio situaciju, rekavši, na početku sata:

— Čuje se, iako ja ništa o tome službeno ne znam, da još uvijek ima nekih osmoškolaca, koji se vole tući. A bilo bi im pametnije kad bi malo više mislili na maturu. Jer takvi heroji, ako uopće dođu na maturu... itd, itd.

Na kraju sata, kad smo se već digli u klupama, a Ljubo zaklopio dnevnik, zastao je trenutak za katedrom, a onda rekao gledajući mačke:

— Ipak, znate, djevojke u ovom razredu mogu biti pri-lično ponosne! Iako je razumljivo »ono« ne odobravam... barem ne službeno.

XVIII

Zvon zvona zvon. Zvonečega zvoneći zvon zvoni zvoneći zvonko zvon. Zvoneći zvonoliko zvonko zvono zvonečega zvona zvoni zvončeći zvona zvon. Zvukoliko zvonu zvona zvoneći zvonoliko zvonko zvono zvonečega zvona zvon zvoni zvoneći zvonkokoliko zvon zvona...

Tko će se javiti na telefon? Mama. To je dr Zlatko. Njegov auto je gecrkt, trebalo bi

ići po njega, u bolnicu. Možda bi se njegova simka dala po-praviti na licu mjesta, pa neka ponesem alat.

— Barica, ideš? — Zar ti moraš toj maloj svaki dan izmisliti novi na-

dimak? — To me čini sretnim, sretnim, sretnim! — pjevam, jer

baš sam počeo raditi matematiku (točnije, spremao sam se početi), a sada, ovako divna prilika da nestanem u vidu lasti-noga repa.

Moj lični gorila, moj talisman, moja mala sjenka odmah je spremna za put. Vozimo se na Rebro. Pada kiša, šugavica

69

je od vremena, a brisači rade na preskok, pa nije nikakvo čudo što iza nas odmah nastaje nepregledna kolona vozila i svi uzbuđeno trube. Barbara neizmjerno uživa, i naprosto ne zna kuda bi se prije okrenula, da li da vidi one koji iza nas trube ili one koji, pretičuči nas, izvode grimase, upiru kaži-prstom u sljepoočice ili se zadovoljavaju pokojom psovkom.

Na Rebru dra Zlatka nisu ni vidjeli, pa kad telefonski pi-tam mamu otkuda je Zlatko telefonirao, Stara se čudi:

— Je, pa kaj ti nisam rekla? On je u Vinogradskoj, za-boga! Onda sam zaboravila, ne?

Dramatska vožnja kroz grad se ponavlja, samo u obrnu-tom pravcu. U zelenom valu, gotovo od Trga žrtava fašizma, prilijepio mi se uz rep jedan striček u škodi i trubi li trubi. Polako mi ide na živce. Vozim brzinom koja je označena na svakom semaforu, ali striček je očito jako nervozan i naj-radije bi nas zbrisao. Za nepriliku i on skreće kod Kazališta u desno, i pomalo trumbentajući slijedi nas Frankopanskom. Sad već kuha i u meni (a i dijete mi je iznervirao!). Stanemo pred zatvorenim križanjem s Ilicom. I sad mu vrag ne da mira, spustio je staklo i nešto mi bjesomučno dokazuje. U redu, čikica... Milek na križanju se okrene, ja dam gas a onda ugasim auto. Milek trgna obrvama, ja nemoćno raskri-lim ruke, on se okrene i otvori put onima iz Ilice. Striček iza mene je poludio, trubi, pa pred milekom! Milek silazi sa svoga pijedestala i ide prema nama. Ako je neki namćor, na-drljali smo! U prolazu, čini mi se da mi je namignuo, a onda prolazi kraj mene i ide prema stričeku, vadi blok za kazne, mrtav hladan sluša uzbuđenoga gromovnika i piše račun.

— Jedna teta ti maše! Trica se smije i prilazi nam. Barbara spušta staklo, ali

Trica kaže: — Ako me spasite ove kiše i odvedete kući, pogurat ću

vas. . . ? Milek (profi, ne studoš) zastaje kraj mene: — Valjda ne mislite tu čitav dan stajati! — Evo, već jurim. . . — Jurite? No i to čudo da vidim! Trica se ugura u kola kraj Barbare, koja se odmah namr-

godila i uvrijedila. Krećemo poskakujući, ali krećemo. U

70

prolazu Trica pozdravi mileka a on namigne; sad se jasno vidjelo.

U kolima se čuje samo praskanje, štektanje i rondanje motora i Tricin glas. Pokušava umilostiviti Malo Čudovište bombonima, čokoladom, lutkama koje će joj pokloniti, opisom igara kojih se igrala i koje se mogu preporučiti, ali Barbara samo reži i mrgudanski otpuhuje. Tada Trica mijenja tak-tiku i zove Barbaru i mene u kazalište. Eto, kao jako slu-čajno, ostale su joj dvije karte, neprodane, iz bloka što sam joj ga još pred deset dana povjerio. Baš bi bilo lijepo da vodim Barbaru u kazalište; neće mi to ni najmanje škoditi i nije baš ni tako strašno dosadno, kao što bi čovjek mogao pomisliti. Smijem se. Gdje je baš meni našla karte proda-vati, šefu prodaje karata na veliko! Ne, ne prodaje mi karte, uopće, te su bile namijenjene njenoj mami i teti; one ne mogu u subotu, nikako, na žalost, ali karte su plaćene. Pa zašto Trica ne ide, zašto ona ne iskoristi te karte? Ona ide, jasno, ima kartu, treću, te dvije su slobodne, ona voli kaza-lište, dapače, obožava ga. Zagrcnuh se, umalo se ne udavih vlastitim riječima — znači li to da je ona čitavo ovo vrijeme, dok je ja opskrbljujem kartama, išla u kazalište? Nije ih reda radi samo prodavala, nego je i sama išla? Da.

U posljednji čas izbjegao sam tramvaj. Trebalo je zapravo da zaustavim kola i optrčim ih do tri puta, da se osvijestim.

Dobro, a kino, diskači, šetnje? Riječ po riječ, zbunjena, u neprilici, Trica priznaje da

ima divnu mamu, one su gotovo kao dvije prijateljice, sve je u redu, samo mama baš ne vol i . . . Ne, ne, mama je pušta, Trica ima potpunu slobodu, no, ne baš potpuno, do devet navečer, to zbog tate, a i ne baš svake večeri, filmova ima i na televiziji, a i plešu one, prijateljice, skupe se kod neke i zaplešu koliko god žele i . . . i tako to!

A u kazalište može? Može, uvijek, naročito poslijepodnevne, đačke, muzička

omladina i slično, dapače. — Dobro onda, za subotu važi, Trica, smijem te tako

zvati, ne? — Važi.

71

Ali Brbr neće, pa neće. Subotom ona ide s Djedom u Kordunsku, na crtiće i slične gluposti. Uzalud je Trica nago-vara, mala se uzjogunila, te ja moram presječi diskusiju:

— Ideš i gotovo! Premda, ako baš ne žel i . . . Trica, tužno: — Baš šteta. Veselila bih s e . . . Pa ja zaključim: — Onda ideš! Ako na ovome svijetu još postoji nešto

plemenito i lijepo, a i poučno, onda je to kazalište! A ne one gluposti, oni blesavi crtići u kojima mačke naganjaju jadne miševe, i obratno! što tamo ima poučnoga, lijepoga ili plemenitoga? Samo ti cmizdri!

Ali Brbr je tek pokušala cmizdriti, više iz principa, da provjeri koliko je moja odluka čvrsta. Ipak, ubrzo joj se pružila prilika da mi se makar malo osveti. Stali mi u Nazo-rovoj, u pola onoga gadnoga brijega, jer tu je Trica doma. Pokušava Trica otvoriti vrata, ne ide, jasno. Barbara, koja zna grif, prtlja i kao muči se, ali vidim da hotimično krivo vuče batrljak kvake. Ja opet ne mogu doseći vrata, držeći noge na kuplungu i bremzi, jer ručna, kao što znate, uopće ne hvata. I tako smo Tricu morali odvesti na vrh brijega, na ravni dio, jer je odbila iskrcavanje u povratku, dok ju-rim niz brijeg, s time da ona otvori vrata i iskoči, pa što bude — bude!

Na povratku, kada smo ostali sami, navalila mala pita-njima: tko je ta teta, otkud je znam, što je ona meni, zašto mi moramo s njom u kazalište, i još desetak sličnih. Pa sam joj lijepo objasnio da je ta teta jedna velika sirota. Kako, a ima tako lijepi kaput? Tako, ima jednu zločestu bo-lest. Ima temperaturu? Ima, sva gori, jadna teta. Zašto onda ne leži doma? Ima i zločestu maćehu, koja je po ovakvom vremenu tjera da se ide šetati. A rekla je da ima mamu? Maćehu zove mama, da se maćeha još gore ne razljuti.

I tako, pričajući Pepeljugu, ja sam već bio skrenuo u Prilaz da se vratim kući, kad se sjetih pravog razloga zbog kojega smo uopće krenuli na putešestvije. Pa se vozismo malo uokolo i evo nas, napokon, i u Vinogradskoj.

Portir je vidio gospona doktora, ali bilo je to davno, još pred dva sata. .

72

Kako, k vragu, kad me zvao ovamo. Tko? Pa sam gospon doktor!

— Je, onda pogledajte na vugleku... Tam znaju biti, svi oni, doktori!

Zlatko je upravo objašnjavao jednom časnom zagrebač-kom meštru da su i doktori tek zanatlije svoga zanata i ak' bumo praf za praf zeli, kaj god Ijudi veliju, to je najbolš stari zanat na svetu, medicina, je, bogibogme!

Nakon poduljeg objašnjavanja (Barbara je u kolima, meni se i od jednoga gemišta čist' lepo vrti, i od špricera isto tako, kola stoje upaljena, ako ih ugasim, bojim se da ih nećemo više upaliti, danas sam to već jednom izveo, nema smisla tjerati mak na konac, ne, ne, nemam tu ni mak ni konac) uspio sam makar opravdati svoje prisustvo i uvje-riti ga da nisam špijun njegove gospođe mamice, dapače, što se mene tiče, može se natrgati do daske, ali ja pil ne bum! Kad smo izašli na ulicu, hodao je perfektno, bolje nego i jedno tek prohodalo dijete, samo se čudio otkud meni ideja da on ima auto i to još u kvaru? Dok smo se vozili prema Berislavićevoj, davao mi je savjete, vrlo korisne, kao:

— Gas, gas i samo gas! U svim neprihkama uvijek gas! A koliko može potegnuti ovaj vaš auto? četrdeset? Milja? Kilometara? Ma nemojte? Na nizbrdici ili uzbrdici? A kakav vjetar morate imati u leđa?

Tri puta mi je pokušao pobjeći, jer je vidio prijatelje kako stoje i piju. Napokon mu je to uspjelo u Berislavićevoj, kada sam izašao da otvorim haustor. Brbr je samo nemoćno širila ruke kad sam vidio da je njegovo sjedalo prazno:

— štucnuo je, tutu se jako stresao, ja sam pala i onda ga više nije b i l o . . .

Nisam se suviše uzbuđivao. Iza ugla je u hvarskoj vina-riji, a to je kao da je kod kuće. Mama je to potvrdila:

— Sad su tata i štefanec dobili značajno pojačanje. Bog budi s nama!

Padala je kiša, a ja sam bio jako sretan. Vrisnuo bih, ali bi to izazvalo komplikacije. Zato sam slatko zijevnuo.

73

XXIII

Prvo smo Barbara i ja digli gotovo čitav red, jer sam zalutao u XI red, umjesto u IX. Onda je prolazio neki narod u potrazi za svojim parterom, dižući red po red parketa. Pred malom je trebao sjediti najviši čovjek u gledalištu, a kad smo se promijenili, i on je zamijenio mjesto, pa smo se ponovo premještali, onda je on . . . Trajalo je to neko vrijeme i na koncu sam se umalo s njim potukao, jer sam ga molio neka se već jednom sam sa sobom dogovori gdje će sjediti a on je kategorički tvrdio da valjda ima pravo sjediti gdje on hoće. Situaciju je spasila njegova djevojka (što li, tko h), pa su se oni preselili na naša mjesta, a mi na njihova. Bilo je sve u redu dok nije došla Trica. Moj novi susjed nije htio ni čuti da ostavi djevojku i preseli red natrag. Tek kad smo mu dugajlija i ja priprijetili da ćemo ga naprosti izbaciti iz gledališta, pristao je preko volje, mrmljajući da će nas nje-gova klapa već negdje naći. Onda je on nekoga htio seliti, pa smo se već bili umiješali dugonja i ja da mu pomognemo, ali su onda ugasili svjetla i trebalo je da počne predstava, te je sam momak ljubazno izjavio da će se radije strpiti do prve pauze.

I tako počne predstava. Na pozornici je bilo vrlo zani-mljivo, ali u gledalištu neusporedivo interesantnije. Prvo sam ja uklanjao sve glave i glavice koje su smetale Barbari. Ma-loj se to u tolikoj mjeri svidjelo, te smo nastavili čistiti pred sobom gotovo sve od reda. Zdušno nam je pomagao i du-gonja, koji se pokazao čisto zgodnim i simpatičnim dečkom. Na koncu je ostao samo jedan tvrdoglavac, nekakav kuru-zni. Prijetnje i psikanje i lagano zviždukanje nije pomoglo, pa čak nije bilo nikakve vajde ni od pomoći okolnih, neznanih prijatelja. Razumljivo, i kuruzni je odmah dobio savez-nike, pa je buka u parteru bila ravna buci s pozornice, samo što to glumce uopće nije smetalo. Neočekivano nam je po-mogao onaj ljubazni momak što smo ga razdvojili od dje-vojke. Zamolio je dva bombona. Bila su mu pružena (sa svih strana, iz tame) ne dva, nego dvadeset bombona, i onda je on vrlo preciznim hicima gađao kuruznoga. Ovaj je hladnokrvno izdržao dva čista pogotka, ali kad je zalutali bombon pogodio jednog njegovog susjeda, pa se i ovaj oko-

74

mio na kuraznoga, napokon je njegov otpor bio slomljen te se digao i otišao van. Glumac koji se ljestvama penjao u ložu u mezaninu, privukao je za trenutak svu našu pažnju. Budući da mu se ništa nije dogodilo niti su se Ijestve slo-mile,' sva se naša pažnja skoncentrirala prema zadnjim re-dovima gledališta. Mora da je tamo sjedio neki vraški vic-maher, jer su se tamo cerekali kao ludi. Uzalud smo, preko veze, pokušavali saznati čemu se smiju, jer bi uvijek u vezi netko prasnuo u smijeh te je sve nalikovalo na onu igru po-kvarenog telefona. Oni na balkonu, bijesni što se i oni ne mogu smijati, počeli su bacati po nama razne vrste bom-bona, grisina, štapića i papirića. Nadrljali smo mi, ni krivi ni dužni, jer je klapa vicmahera bila zaštićena ispod loža, te smo već počeli skupljati kaznenu ekspediciju na balkon, kadli se svjetla upale, glumci odoše, te nastade pauza.

Trica je iskreno priznala da se ne sjeća kada se tako do-bro nasmijala u kazalištu, a i Brbr je bila prilično zado-voljna. Čak. smo skupili toliko novaca da smo si mogli pri-uštiti tri soka u buffetu za građanstvo, u suterenu kazališta. Budući da je Barbara bila mirna, započeo sam malo oko-lišno udvaranje, zapravo više zafrkavanje. Usput sam ola-javao sve svoje dobre prijatelje, kao što je i red. I tako je sve bilo jako OK, kadli se Trica odjednom nekako ukoči i sve se kiselo osmjehuje. Neprimjetno, osvrnem se po lokalu. U kutu, nekoliko momaka i djevojaka, koji mi se, onako letimično, da ne kažem baš podsvjesno, učiniše poznati, ali tada krenem pogledom dalje i . . . Pa ono u kutu su moji, pobogu! Naviknut i na njih i na njihovu odjeću kakvu nose za školu, zaista i nije čudo da ih onako gala obučene nisam od prve prepoznao. S druge strane, tko bi se njima ovdje nadao. Priznajem da sam, prodavajući karte, koji puta raz-mišljao o tome što oni zapravo rade s tim kartama. Ali da oni s tim kartama idu u kazalište, e to, kunem se, nikad ne bih pomislio. Sad sam se, naravno, još i više razmahao, jer, kako kaže jedan suvremeni irski pisac, fulirantima je bu-dućnost osigurana. A da i ne govorimo o dojmu što ga je trebalo ostaviti na moj narod. Zlu ne trebalo, mljeo sam gluposti sve u šesnaest, ostavljajući mudrost za kasnije. čini se da Trici nije baš bilo ugodno pod ljubopitljivim pogle-dima mojih, te je požurivala da krenemo natrag u gledalište.

75

Drugi dio predstave prošao je relativno jako mirno, na-kon što su kartodrapci pozvali vatrogasca a vatrogasac priprijetio da će pozvati miliciju ili tako nešto. Bila se raz-vila diskusija, jer su neki od naših uvjeravali vatrogasca da to ne bi imalo smisla, jer da je ionako ubrzo kraj predstave, pa ćemo mi i sami otići.

Da se tek tako nagnem i šapnem Trici da je volim, činilo mi se priglupo a bilo je i nemoguće izvesti, jer je među nama sjedila Barbara koja bi odmah željela znati što sam rekao i zašto. A ništa drugo mi nije padalo na pamet, pa sam ne-koliko puta pogledao Tricu, u polumraku dvorane. Bili su to oni dugi i fiksirajući pogledi, koji su uz to trebali biti vrlo značajni te zamijeniti riječi kojih se nisam mogao sjetiti. Ali, ili je predstava postala zanimljiva (razumljivo, nisam sti-gao paziti i na predstavu), ili moji pogledi nisu bili dovoljno značajni, uglavnom, ništa se nije dogodilo: niti mi je Trica namignula, niti je trepnula, niti mi uzvratila značajnim po-gledom, a o nekom skrovitom isprepletanju ruku nije bilo ni govora. A svemu sam se tome bio nadao. No tješio sam se da će se nakon predstave sigurno pružiti prilika da po-novo ostanem s njom nasamo. Onda ću to već nekako izve-sti, uvjeravao sam sam sebe; ta ići ćemo lijepo malo Prila-zom, pa onda gotovo čitavom Medulićevom, biti će prilike za svašta izvesti, kako bi to lijepo rekao moj Vlado.

Čovjek snuje a određuje . . . Prvo smo petljali oko Barbarinog kaputa, dok smo ga

našli, jer su ga garderobijerke objesile pod sasvim krivi broj, a onda smo i Trica i ja uspjeli uvjeriti malu da joj rnnogo bolje pristaje crvena strana iskrižana crnim kva-dratima, nego ofucana siva, na koju se već navikla i od koje je tek teškom mukom odustala. Na izlaznim vratima, dok smo oštro laktarali da bi sačuvali Barbarinu glavicu, Trica teško uzdahne:

— Mislila sam da će tata doći po mene. . . — Pa ja ću te otpratiti, nema veze. . . Tata je ipak došao. Šetao se tamo malo dalje. Trica mu

mahne rukom a on joj kimne glavom u znak da ne treba žuriti. Zar sam je mogao pitati: čuj srce, a što sad da ja radim?

— Da li bih te mogao vidjeti večeras?

76

— Večeras? O, ne, pa bila sam u kazalištu! — A sutra? — Pa ne znam . . . Sutra bih morala učiti . . . — Učiti? Isuse, ne! Pa nedjelja je dan odmora. Za sve.

Zakonom garantirano. Čak i đaci imaju pravo na malo odmora.

— Ipak, moram . . . nešto sam zaostala . . . A ja tek?! Nisam to rekao, nego: — Pa nečeš valjda čitav dan učiti? Valjda ćeš izaći, sat . . .

pola sata? — Ah, da, hoću, ujutro idem na plac, na Ilički, taj nam

je najbliži, oko deset, pola jedanaest... Neki karakterni Irac, ili makar moj Vlado, sada bi joj

rekli svašta. Neki bi se čak i okrenuli i naprosto otišli. Ali ja nisam karakter:

— Baš i ja onuda prolazim, sutra, u pola jedanaest. Kraj ugla Nazorove. Čudno, zar ne?

Trica se oglasi jednim grlenim haj i već je bila krenula, kad me nešto probode:

— Čuj, Trica, da ti slučajno ne pratiš mamu na plac?! — Kako si pogodio? Mirno je nastavila put prema svom Starome, i onda, već

deset koraka daleko od mene, okrenula se nasmijana i na-mignuvši viknula:

— Šalim s e . . . — Znam — iako zaista nisam znao. Ukrca se ona s tatom

u auto i odoše oni, a Barica i ja polako otpješićarimo u Be-rislavićevu. Ponavljao sam putem: strpljen — spašen, ali nisam baš bio jako uvjeren da je to točno. Usput mi je Barbara prepričavala predstavu koju smo upravo gledali, pa ako je i pola onoga što je govorila bila istina i zaista se dogodilo, prava je šteta što i ja nisam gledao tu predstavu — pogotovo kad sam već bio u dvorani!

U jednom mljekarstvu u Nikolićevoj našli smo još tople piroške, pa budućnost više nije izgledala onako siva. Mnogi ljudi i žene okretali su se za Barbarom, a neki su se pri tom i smijali. Pažljivo sam je pregledao od pete do glave, da slučajno nešto ne visi ili krivo stoji, pa kad nisam ništa našao, zaključio sam da se naprosto smiju tome, kako ona općenito izgleda. To ju je jako uzrujalo i zahtijevala je da

77

im nešto kažem, dobacim, odbrusim, ali ja nisam htio, pa smo kući došli posvađani. Rekla mi je da me više ne voli i da nije moja.

XX

— Narode, sve mi se nekako čini da u ovom razredu, stalno u zraku lebdi matura, pomiješana s prašinom i miri-som katrana kojim čiste podove. Ha?

Tako se pjesnički izražava Renata, ali Bandit to podvlači vrlo ružnim izrazom, pa se tako odmah gubi šarm poetskog i ostaje samo gola matura. Sjedimo na klupama, u dnu raz-reda, i ne bi se baš moglo reći da smo jako dobre volje. Školska zadaća iz matematike, to nas čeka idući sat. Bio sam ih pokušao malo razgaliti, pa sam ispričao pregršt mas-nih laži o izlasku u kazalište i sastanku s Tricom. U svako drugo vrijeme svi bi se iskreno bili potrudili da mi pomognu lagati, ali danas je Vlado prijezirno odmahnuo rukom:

— Ovako loše nisi lagao ni u pučkoj školi. U tišini, čujemo Šteficu: — Ako danas uspijem napisati zadaću, sedam dana ću

prati suđe i poslije ručka i poslije večere. Hoću, časna riječ! — Ja tri dana neću popušiti ni cigaretu, ni dim povući

— zavjetuje se Suljo i odmah ispravlja — ma sad, baš tri dana, to sam malo pretjerao, recimo od sutra u osam ujutro do osam navečer.

Zvono. Vlado pravi ogromni znak križa nad razredom i skupljenim narodom:

— Bože, u tvoje ruke predajem ovu nevinu dječicu, spasi ih klanja, i ne uvedi ih u napast da svi pobjegnu. Amen.. .

Nitko mu ne odgovori. E, gdje li su sada ona lijepa vremena kada se čitav raz-

red zabavljao otkrivajući kakav li je novi štos izmislio Maks da ulovi prepisivače i ostale zabušante. Vješte zamke u za-dacima, odškrinuti prozor u kome se, kao u ogledalu, vidio čitav razred, novine probušene na prelomu (što nas je uzru-jalo pa smo mu to i rekli, jer to je prastari trik nedostojan modernoga profesora), premještanje svih matematičara u

78

odvojene klupe, bilo je to zabavno i veselo nadmetanje tko će koga. A sada se bome znalo unaprijed tko će koga!

Suhi je grizao nokte i utrkujući se s vlastitim naliv-perom nizao brojke i znakove, zagrade, razlomke, bože, otkud on sve to zna? Ja sam bespomoćno kolutao očima prema Sulji, kome sam ja bio jedina uzdanica i nada u spas. Suljo je, jadan, kolutao očima prema svojim mušterijama i ne pre-tjerujem mnogo kada kažem da je tri frtalja razreda kolu-talo, a tek onaj bijedni ostatak pisao matematičku zadaću.

Opet se nagnem nad svoju teku i škiljim krajem oka prema Suhom. Oko mi sve više klizi nekud u stranu, vidno polje se smanjuje, postaje mutno, odjednom mi suze navru u sam otvor kuta gledanja, i čitava se slika raspline u neke lelujave brojke i znakove, zagrade i razlomke, bože, koliko li je toga! Suljo me bijesno gleda, kao da ja sabotiram! Da za-molim Suhog da to malo polakše računa? E pa sad, to zaista ne bi bilo fer prema Suhom, zgubidani smo silom neprilika ali hulje ipak nismo, poginimo časno.

Sliježem ramenima prema Sulji i pravim znak križa; spasi se tko može. On je uporan i dosadan, kao svi očajnici i na koncu, iznerviran, pokažem mu kuda može otići što se mene tiče.

Ogledam se po razredu. štefica grize usnicu, Mijo piše, Renata piše, Regina piše, Bandit grize nokte, Vlado grize nokte, Zmija Marina gleda nekud kroz prozor, Gita popra-vlja frizuru, Zdenka, iza mene, puše i otpuhuje te mi je sav vrat već mokar, Koko Pljunemtiuoko gleda u mene ali me uopće ne vidi . . .

Odjednom pljesak, ma baš kao prava pravcata pljuska. Svi se trgnu. Pogledam, a ono moj Suhi još s rukom na vlastitom čelu, samo mrmlja:

— Koji sam vol, voletina, volusina, pa to sam trebao kratiti...

— Smiri se Suhi, samo polako, već ćeš ti t o . . . — tje-šim ga, a pri duši mi uopće nije lako. Šansa je, istina, stvo-rena, jer zadatak do trenutka kraćenja stoji mi na raspo-laganju, ali što ako se Suhi ponovno nešto dosjeti, pa opet nešto počne iz početka, nešto skrati...? što se može, kažem ne baš suviše uvjerljivo, i krenem u potjeru za Suhim. Za pet minuta, bili smo izjednačeni, pa mi je došlo da opalim

79

jednu sasvim crnu smijuriju nad jadnim Suhim i nad sveop-ćom nepravdom, ali je trenutak, inače, bio sve prije nego smiješan.

Dvanaest minuta prije konca sata imao sam gotov prvi od tri matematička zadatka. Od Suhoga više nikakve koristi, jer je morao okrenuti novu stranicu u svojoj bilježnici.

Maks, kao da su ga padobranom bacili usred razreda, poučno govori:

— Završavajte polako, prekontrolirajte . . . Rulja ga izbezumljeno gleda, neki sasvim razjapljenih

usta. Tek kad smo ustanovili da on to najozbiljnije misli i da se uopće ne šali, u razredu zavlada neka čudna veselost. Kada bi se pravila ljestvica najuspjelijih profesorskih što-sova tokom osam godina škole, siguran sam da bi to »pre-kontrolirajte« zauzelo sam vrh. Dobri, stari Maks!

Zdenka, ne prekidajući vrelo soptanje i dahtanje, gurne me u rame i tren kasnije u mome krilu leži mala bijela ceduljica. Ostavljam je još neko vrijeme tamo, a zatim je lijevom rukom razmotam. Drugi zadatak, riješen, leži pre-da mnom.

Počnem prepisivati, držeći rješenje u zgrčenoj šaci da na najmanji znak opasnosti mogu šaku zatvoriti i ispustiti papi-rić na pod. Pa neka mi netko dokaže da sam baš ja ispustio papirić!

Nisam napisao ni prvi red brojaka, a naliv-pero otkaže. Čas pušta tintu kao pipa, čas presuši i samo suho grebem po papiru.

— Ode mi naliv-pero — zajaučem prema Maksu. — Piši olovkom, prstom, kako god znaš i umiješ, samo

piši! Sve priznajem što se može pročitati! Da, a gdje da nađem olovku? Ide vrijeme tika-taka, meni

se kosa polako diže, i nakon što sam prekopao nekoliko kaputa i kuta, čiji vlasnici se uopće nisu obazirali na mene, prepuštajući mi da rujem i kopam po njima do mile volje, ustanovim da nitko nema jednu jedinu prokletu olovku, bilo kakvu.

— Proklet dan kad sam sjeo s tobom u klupu, majmune blesavi, na ti moj, daj toga s imo. . . — i jadni Suhi mi pruži svoje naliv-pero. Negdje je pred samim krajem i nekako će

80

izgurati i s mojim pomahnitalim idiotom, ali ipak zgodno, ne?!

Ostale su još tri minute. Sav sam iskrivljen, oči me bole od neprestanog škiljenja u ceduljicu, u ušima mi šumi, ali pišem kao lud. Ide nekako. Još malo.

Zvono!!! — Teke! — grmi Maks. Iza mene, Zdenka pita: — Kud ti se žuri, na kavicu... Maks se još drži katedre, ali već je ustao, voda mi polako

ulazi u usta. —• Dajte, zvonilo je, gotovo je . . . Neki veseljak, s dna razreda zapjeva kao na utakmici: — Gotovo je, gotovo. . . — pa onda suhi prasak i tiširia. Maks zaobilazi katedru, voda mi ulazi u uši, spušta se

s postolja, ide prema prvim klupama. Povlačimo se, dok je vrijeme. Grabim teku i odlazim u zadnje redove, uguram se u klupu, gdje ih već sjedi troje, ali nitko ništa ne pita, nitko se ne buni, svi rade.

Iz prvih redova komešanje, natezanje. Maks šutke zgrabi teku i vuče da je oduzme, dobri đak ne da teku i vuče da je otme Maksu. Neki spašavaju situaciju — gotovi su, donose teku Maksu i guraju je njemu u ruke. Maks mora pustiti teku onoga zlosretnika, da uzme ove što mu ih pružaju, i dok se okrenuo da stavi predane bilježnice na katedru, onaj je vrli đak već zginuo u zadnje redove. Ta se operacija ponavlja još nekoliko puta.

Maks bi da nas podbode: — Evo, neki đaci su predali bilježnice, evo! — Maks, ne galami... — A vi ostali? — Maks, smiri živce, sve ide u rok službe... — Hoću li ja do sutra tu čekati? — Maks, to je tvoja stvar. — Predajte teke, smjesta!! — Maks, dođi pa ih uzmi. . . Ali Maks samo galami i galami, ali se ni on ne usuđuje

u ovu košnicu odozada, gdje se skupilo preko pola razreda, nagruvanog u dva reda. Maks počinje s operacijom čišćenja onih osamljenika koji se nisu na vrijeme povukli. Tu bilježi značajne uspjehe. Moralista uspijeva ukrasti s katedre svoju

6 Maturanti 81

bilježnicu i upravo kad se spremao nastaviti s prepisivanjem, ustanovi da je u međuvremenu izgubio papirić s rješenjem. Rezignirano kaže Maksu:

— Vidite kakvu ste zbrku napravili, sad sam sve zabo ravio! Eh vi profesori!

Maks izvodi posljednji manevar: — Ja odoh . . . — Idi, tko te drži . . . Uspio sam predati bilježnicu na samim vratima razreda.

Maks je bijesno odjurio, ali, još nije pravo ni zamakao, a evo već Ljube Groznoga. Podbočio se i bijesno šeta ispred kate-dre. Bez riječi. Zadnji Mohikanci matematike završavaju školsku zadaću. Pita Ljubo:

— Jesu sad svi? To je škandal, najblaže rečeno, to je ordinarna svinjarija, toliko da znate! Pokupit ću ove biljež-nice samo zato, da bih tu sramotu lično predao direktoru, toliko da znate! I ja vam obećavam da će krivci biti najstro-že kažnjeni, pazite što sam vam rekao! Jesu li svi, ima li još tko? Zapamtit ćete vi ovaj dan!

I odjuri Ljubo kao mahnit. Naravno, žuri mu se, jer onaj zlobnik Maks još je u stanju spremiti bilježnice u ormar i lijepo ga zaključati i kuda onda da Ljubo priloži ovaj ostatak?

XXI

Zahod je dupkom pun. Nema opasnosti od bilo kakve kontrole. Ljubo zna kako smo smoždeni, a direktor bi nekoga mogao uloviti jedino pod uvjetom da ga opipom identifi-cira, jer se od pustoga dima i ne vide lica. Kada se čuje kašalj i hripanje, onda čovjek zna da je to Suhi povukao dim; došao čovjek da se smiri, pa mu sada, nepušaču, dodaju razne vrste cigareta, što bi uništilo i Vladu, a kamoli Suhoga. Inače, siromah mi se po deseti put ispričava što me, kao ostavio na cjedilu, a ja ga uzalud uvjeravam da mu nisam ni brat ni pomozbog, da svatko svoju kožu čuva i baš ga briga za ostale nesretnike, sve dok Suhi, isprovociran, ne ispuca jednu malo žešću riječ, što izaziva opću veselost. Čudo

82

jedno kako nekim momcima (i djevojkama) psovka nikako ne pristaje; tek kod njih to postaje ružna i prosta i gadna riječ, a inače je to manje nego zarez ili povlaka, ako je u pitanju normalan čovjek (ili cura).

Toliko me bila ta nesretna matematička školska zadaća izbezumila, da sam se Trice sjetio tek onda, kada mi je u zahodu postalo dosadno, jer sam po stoti put čuo kako je Suljo prepisao zadatke od Mije i onda ih predao Zdenki koja ih je proslijedila meni. I šta sad, da Sulji napišem pismenu pohvalu i objesim je na direktorovu tablu za obavijesti? Ma ne, ne kaže on to, a jesam i ja neki čudan tip, al i . . . Dojadilo mi to više, pa sam otišao.

Dolje u predvorju nije bilo nijednog našeg čovjeka. Trica je sa svojim čavkama činila krug ispod table sa sportskim obavijestima (ima još tabla izviđača, program školske radio--stanice i još neke čudne, koje nisam uspio dešifrirati na-prosto zato, jer ih nikada nisam ni pogledao). Zato sam se naslonio na jedan stup i nešto sam očekivao, a nisam znao što uopće očekujem. Eto tako, stao sam. Trica me u jednom trenutku bila pogledala, osmjehnula se nekako malo odsutno, i onda se više na mene nije obazirala. Malo sam bio raz-mišljao o tome da joj pristupim usred onog njenog društva, ali sam priznao da je to naprosto neizvedivo — nemam ja toliko hrabrosti, pa bog.

Čekao sam tako još neko vrijeme, ali ništa se nije dogo-dilo, osim što mi je neki momak iz osmog a stao na palac desne noge, najuljudnije se ispričao i ujedno pitao kako je bilo s matematičkom... Opisivao sam mu zadaću naduga-čko i naširoko, jer barem sam tako imao neko opravdanje što tu stojim, sam, u predvorju ispunjenom tuđom ruljom. Onda je zvonilo, pa smo momak i ja krenuli prema stepe-nicama. Budući da je s druge strane dolazila i Trica, malo sam zaostao, ali je ona nešto vrlo živo raspravljala s Trka-ćom Kokoši, pa su prošle i tek usputno me još jednom po-zdravile, a ja sam naglo požurio za momkom iz a razreda da mu ispričam još neke detalje.

Pod hrvatskim je bilo da pukneš od smijeha. Usput tek da kažem, dobio sam čistu peticu, nakon predavanja (ne da se hvalim) o Balzacu. Ali znam da je to nevjerojatno, a osim toga i nije važno. Razred i Lauru je uveseljavao Gnjus Plju-

83

valo, koji je napravio takvu zbrku u književnosti, a sve sa neviđenim šarmom, da mu nitko više i nije pokušavao šap-tati, jer bilo bi šteta propustiti takav spektakl. Pri tom se Gnjus Pljuvalo sam smijao tome što je i kako odgovarao, pa ga je na koncu sama Laura, preko volje, morala prekinuti uz blagu opomenu da se makar na neko vrijeme ostavi vio-line i prihvati knjige, jer da je muzika krasna stvar, ali se ne smije pretjerivati. Budući da je Laurin suprug violinista iz ZGB-kvarteta i inače to dobro radi, i ovdje i u inozemstvu, sigurno da Laura dobro zna što govori. A Gnjus je na naj-boljem putu da postane veliki violinista, o čemu ima nedvoj-bene dokaze u pismenim dokumentima i raznim diplomama iz Moskve, negdje iz čehoslovačke, i još ponešto. Naravno da mu se za školu prilično fućka, tim više što prolazi razrede a da to ni njemu samome nije jasno. Mislim, kako ih prolazi. Opraštaju mu i poneku svinjariju, kao na primjer onu s razrednog prvenstva u pljuvanju na nepokretne ciljeve. Pljuvalo se na kvaku vrata, vrata su se otvorila, ušao je jedan profesor i . . . kasnije je došao direktor i prijetio izba-civanjem iz škole, Ljubo je izjavio da je to naprosto gnjusno, to, to, ti, ti jedan Gnjus Pljuvalo! pa je na koncu sve završilo samo tim nadimkom.

Pred sam kraj sata zapetljali smo se u sasvim nepotrebnu diskusiju s Laurom. Odgovarao je Bandit i, pritjeran u škri-pac pitanjima o Cankaru, onako brzopleto, ne misleći, izjavio da mi to nismo učili. Svima je bilo jasno da se Bandit gadno zaletio, jer je to štos koji se upotrebljava uglavnom kod pisaca tipa u tom je razdoblju značajan i taj i taj kojega uvrštavamo u grupu tu i tu a napisao je, među ostalim i . . . Reda radi, ipak smo malo branili Bandita, tvrdeći da je Laura u to vrijeme bila bolesna, pa onda da je upravo tada bila inspekcija, da nam je rekla neka samo pročitamo »Slu-gu Jerneja« . . . Kad se Laura malo razljutila, digli smo ruke od Bandita, a Zdenka ga je oštro ukorila.

Svršila škola, izašli mi van. Mrak, kiša i hladan vjetar, ukratko rečeno. A moglo bi nešto i o palom lišću, ali valjda ne treba, svi znate da u to godišnje doba ima mnogo lišća, svuda. I uopće, kasna jesen, ne?!

Pita Vlado: — Kuda ćemo?

84

— čekaj trenutak. — Pa po ovoj kiši? — Onda idi. Ostao je, naravno. šutimo. Tek kada su izašli petoškolci

i počela se gasiti svjetla po čitavoj školi, izusti on jedan zna-čajan ah. Gledali su nas, manje-više, kao luđake, tako sasvim osamljene na velikom platou pred školom, prokisle, a po-malo i smrznute. Ali meni se činilo da jedino Trica nije obraćala nikakvu pažnju na nas dvojicu, jer je odmah kre-nula ulijevo.

— Idemo . . . Išli smo Medulićevom, ona jednom stranom trotoava, mi

drugom. S njom je bilo još nekoliko djevojaka, ali se grupa osipala na svakom uglu, kod Prilaza, Dalmatinske, u Ilici. Da li hotimično ili su naprosto imale dovoljno vremena, no da su se vukle s noge na nogu, jesu zaista. A imale su i kišo-brane. Veli Vlado:

— Ako ti je već bilo do toga da pokisnemo do kože, mogli smo naći i neki jednostavniji način. Tuš, na primjer.

— Idi t i . . . Ne ide, naravno, i ne bi ga sada ni batinom otjerao. Sada,

onaj kratki dio Ilice do Iličkoga, Trica ide sama, po drugoj strani ulice, a mi mirno gazimo usporedo s njom. Nekoliko je puta pogledala prema nama, ali niti je ubrzala niti je čime pokazala da nas vidi. Na samom uglu, kraj Konzuma, za-stane, okrene se i gleda nas. Prelazimo ulicu, stanemo kraj nje, a ona pita:

— Kuda ćete vas dvojica? Vlado samo otpuhne: — Pa mene pitaš! Idemo Iličkim. Ona pod kišobranom, mi pod kišom. Ne

bismo stali svo troje pod njen mali parapluie, mais pas du Cherbourg.

— Je li vi to mene pratite? — A valjda — veli Vlado — ali bolje pitaj njega. Ona zatvori kišobran i sad smo napokon egal. Vlado i

ona razgovaraju o vražjem vremenu, o vražjoj školi, vražjoj maturi i vražjim profesorima. Na mene se više i ne obaziru. Pita Vlado:

— Čuj Trica, jesi ti jako visoko, u Nazorovoj?

85

— Otprilike na polovini. Zašto? — Da znam koliko ćemo imati u povratku. Napokon, evo nas. Stojimo koji trenutak (na kiši, na-

ravno) a onda se ispozdravljamo i ja se prvi okrenem i odla-zim. Vlado me sustiže. Zastajemo, pokušavamo upaliti ciga-rete. Sve je, i šibice čak, mokro. Onda čujem:

— Ivica.. . Vratim se do Trice, koja stoji baš kao Treči čovjek u

haustoru, pola na svjetlu pola u tami: — Znaš, ali ti si ipak lud . . . Slegnem ramenima. Trica ispruži ruku i ostavi je tren

na mome obrazu (a eto, tako je to bilo, što ja tu mogu). Nagnem se i u onom polumraku-polusvjetlu, poljubim je ne-gdje oko nosa, otprilike, detalji baš nisu tako jako važni. Budući da se nije odmaknula niti me odgurnula, ja neko vrijeme pokušavam naći njene usne i . . .

— Ako si i zaljubljen, ne trebaš se ponašati kao pijani milijuner! — govori Vlado dok se spuštamo prema Iličkom. Misli na cigaretu što sam je, tek zapaljenu, odbacio kad me Trica pozvala da se vratim. Fućka mi se za sve cigarete na ovome svijetu, čak, fućka mi se za čitav svijet. Ali prešutim.

Kad smo u jednom buffetu na Iličkom polako ispijali ra-kijice, Vlado je, nakon duljeg razmišljanja napokon kon-statirao:

— Ivica, uz svoj stil, ti bi zaista trebao da nabaviš ki-šobran.

XXII

Toga je dana pao prvi snijeg. Prvo je nebo bilo mračno, onda je sve postalo svjetlije i neko je začuđeno rekao:

— Gle, snijeg. Zaista je padao, nije to bio nikakav štos, osim što smo

se svi složili da je ove godine snijeg malo uranio, premda smo već počeli odbrojavanje prosinca. Malo smo se veselili, načičkani na prozorima razreda, jer uvijek je to lijepo kada pada prvi snijeg, a onda su nam se mišljenja o daljnjem toku stvari počela razilaziti. Zmija Marina je odmah skupljala

86

klapu za skijanje i bila je izvan sebe od veselja. Tom Lepti-rica, koji je prvih nekoliko godina života proveo na otoku Pagu, pa se od tada smatra rođenim Dalmatincem, samo se mrgodio i frktao, jer kao ono Dalmatinci iznad svega vole sunce i vedro nebo. Ja sam se, pak, zabrinuto pitao nije li slučajno Trica neki veliki poklonik snježnih i uopće zimskih sportova; jer u tom slučaju već vidim sebe kako miloj i dragoj Trici prtim snijeg po Sljemenu i čekam je negdje u prikrajku s termosicom toploga čaja; o skijanju nemam pojma o pojmu.

A pod kemijom je pukla afera sa školskom radio-stani-com. Tako smo imali dvije senzacije u jednom danu, što je pomalo neumjereno i može škoditi.

Lufthansa je započela repeticijom gradiva i ama baš ništa nije nagovještalo oluju, jer je odmah skrenula u jedno ateriranje na livadu kraj sletne piste aerodroma u Titogradu, pa izlazeći iz aviona i ne znajući da se radilo o prisilnom spuštanju, upitala je kapetana zrakoplova na čistom zagre-bačkom:

— Je pa kaj ste se morali baš u ovo blato spustiti! — i tek kada je vidjela da mu je i kroz plavu uniformu probio znoj, shvatila je itd. Točno je bila pri kraju priče kada su u razred došli Renata i Kokopljunemtiuoko. Nastalo je, prvo, neko došaptavanje i sašaptavanje u njihovim klupama i oko njih, a onda je dopro glas i u udaljene krajeve razreda da su emi-tirali za nas čisto zgodnu emisiju baziranu na Kama Sutri. Pa zar mi nismo čuli tu emisiju, zafrkavam ih? Ne, zaista nitko u razredu nije čuo emisiju. Pa tko ju je onda čuo? Izlazni signal je svijetlio, emisija je išla, pa nije Koko valjda lud? Ubrzo smo saznali tko je slušao emisiju.

Gore, odmah kraj kabineta za fiziku, i pod stručnim nadzorom Etojeli Fizike, nalazi se prostorija sa školskom radio-stanicom. Postavljena je tamo još u doba prethistorije, negdje pedeset i treće, četvrte godine. Program uređuju vi-šeškolci s time što direktor na početku školske godine ras-podijeli dežurstva po razredima. Kasnije, tokom godine, nitko se više ne pridržava toga rasporeda, pa se razred može rije-šiti urednikovanja ili kada se stanica pokvari ili kada na-prave svinjariju, pa se direktor razljuti. U prosjeku, svaki razred izdrži između petnaest i dvadeset radnih dana; rekord

87

drže sedmoškolci od prije tri godine, koji su davali tokom puna tri mjeseca najgluplji, najdosadniji i najzamorniji pro-gram koji se uopće da zamisliti i bogzna dokle bi izdržali da nisu kooptirali u uredništvo jednog nadobudnog humo-ristu, koji je za cigla tri dana tako zrihtao stvari svojim vicevima, te su ih smijenili, na sveopće olakšanje. Ipak, naj-češće uredništva padaju zbog tehničkih grešaka, što će reći, da je program namijenjen samo jednom određenom razredu, bilo zbog nemarnosti tehničara-manipulanta bilo zbog stvar-ne tehničke greške, slušala čitava škola.

Sada, kada je u pola sata kemije više nahrupio nego ušao u razred glavom direktor gimnazije, svima je bilo jasno da Koko ne laže i da je emisija zaista emitirana. Direktora su pratili Ljubo Grozni i vrlo namrgođeni Panta, koji je bijesno strijeljao očima po razredu. Jadna Lufthansa je samo probli-jedjela i tako ostala sjediti za katedrom, a izgledala je stra-vičnije od komodorovog spomenika u onoj predstavi Don Juana u ZDK-u. Direktor je počeo biranim, uglađenim rije-čima, što ni u kom slučaju nije slutilo na dobro. Najviše se bavio vlastitom povrijeđenom ličnošću, grubo izigranim povjerenjem, te' je doista ostavljao dojam čovjeka, kome je najbolji prijatelj zabio nož u leđa, što je bilo tim čudnije, jer se mi nikada nismo hvalili da smo mu prijatelji. Tako, sažaljevajući se duboko i iskreno, podgrijavao je vlastiti bi-jes, i moram iskreno reći da se razred gadno počeo smrza-vati, jer, izvali li direktor sad štogod teška, kakvu kaznu, isključenje, taj to više neće povući, takav vam je on tip. Ljubi se čelo orosilo znojem, bilo je znoja i po nausnici, usne su mu čudno podrhtavale, i to nas je plašilo više nego i sam direktor (jer Ljubu inače nije lako izbaciti iz njegova mira). Pokušavao je Ljubo nekoliko puta uskočiti direktoru u riječ, ali je ovaj tako duboko patio, da je Ljubi naprosto nestalo svo samopouzdanje i on se polako prepuštao očaju. Izmije-nio je brz pogled s mračnim Pantom i tada se Panta gla-vačke strmoglavio među uredne direktorove rečenice; bilo mu je dovoljno tek tren vremena, dok je direktor uzimao dah. Za razliku od diše, Panta je grmio, sijevao, korio, opo-minjao, izbacivao iz škole, premještao čitav razred, prijetio isključenjem iz svih naših škola, zahtijevao korjenite i su-štinske promjene u našem školstvu... Ipak, sad se već

88

mnogo lakše disalo. Uzalud je direktor ponovo pokušavao preuzeti riječ, to kod Pante ne možeš ni slučajno. Kad se Panta počeo ponavljati, te nas je po treći puta sve čopora-tivno izbacivao iz svih škola u Hrvatskoj, upao je i Ljubo Grozni," te su sada nastavljali u dvoglasu, te se više nije znalo tko gore prijeti ni koga da slušamo ni kome da vjeru-jemo. Pokolebani direktor, koji se sada i sam uplašio mo-gućih posljedica, pokušavao je nekako smiriti svoja dva pomoćnika, ali su oni, gotovo u koru, ponavljali da takvim stvarima jednom zauvijek treba žestoko stati na kraj ili rep, to treba sasjeći u korijenu, istrijebiti korov, uvesti red.

— No molim, neka se dignu krivci. Diže se Renata rumena kao ružica i pomalo blijedi Koko-

pljunemtiuoko. — Ne, ne, nećemo tako — viče Panta, baš kao da zna da

smo od njegova gromoglasa svi pomalo oglušili — neka se dignu svi koji su krivi! Svi koji su izvodili takve i slične stvari...

— Svinjarije, slobodno reci, svinjarije! — upada Ljubo. Ma što sad gnjave, mislim ja, pa znamo da su ulovljeni

Renata i Koko, tko je ulovljen taj je kriv, i šta sad još tu petljamo. Pa ionako je Ljubo Grozni nakon duljeg razmišlja-nja (tvrdi Vlado: i nekoliko neprospavanih noći) povjerio uredništvo smirenoj i bezazlenoj Renati i Koku, koji, iako nije lastavica, zaista nije ni razbojnik. Okrećem se prema Vladi, da nađem malo ljudskog razumijevanja. Gle, Vlado je ustao i stoji pognute glave. Ali nije sam, ej, Ijudi! I Mijo, Štefica, Bandit, Marina Zmija zagledana (kao uvijek) kroz prozor. . . gotovo čitav razred. Zdenka, dižući se tako drmne klupom da sam poletio naprijed kao kod sudara. Okrenem glavu prema Suhom — tamo gdje mu obično vidim glavu, sad mu je džep, izlizan i prljav. Naravno, sada je već i meni bilo jasno o čemu se radi, ali baš se nisam htio dignuti, eto! Neka i ja jednom budem nevin, kada je kriv i sam Suhi, koji nikada u životu nije čak ni pljunuo u teglu sa cvijećem u školskom hodniku.

— Znači, Ivica, jedino ti nisi nikada ni zavirio u radio--stanicu?

— Druže profesore, eto, nisam! što je u tome bilo tako smiješno? Svi, uključujući i direk-

tora, regeču žestoko, samo Lufthansa i ja sjedimo mirni,

89

staloženi, uzvišeni, izvan ovih svakodnevnih zbivanja. Panta briše suze i svečano izjavljuje:

— No, kad sam i to doživio, sad mogu i u invalidsku... Kad su se malo smirili, slijedilo je još desetminutno uvje-

ravanje da krivci ni u kojem slučaju neće proći nekažnjeno, pa makar se radilo i o čitavom razredu. Direktor je, nešto manje bijesan nego na početku, prvi napustio razred. Ljubo je, odlazeći, samo bijesno zavrtio glavom tipa koliko ste mi muke i posla dali; samo je Panta zaostao, te je na samim vratima pljesnuo sama sebe žestoko po čelu kao da ne može shvatiti koji smo mi klipani:

— Mustre, ako sada netko misli da ćemo vas Ljubo i ja vaditi, onda se taj ljuto vara! E, baš nećemo!

Razumljivo, palo je nekoliko viceva vrlo sumnjive kvali-tete na račun moje nevinosti, a zanimljivo je jedino to, što su ih izvalile ženske, kao na primjer Zmija Marina:

— Vidiš sada kako je šugavo biti nevin! Ali me Vlado smjesta uzeo u zaštitu: — Ta ostavite jadnoga dečka, on je zaljubljen, ne zna on

ni tko mu glavu nosi! Kad je neki muški bariton iz posljednjih redova naivno

upitao: — Baš nas zanima, hoće li Trici uspjeti da mu oduzme

nevinost — shvatio sam da je vrag uzeo šalu i okrenuo sam se prema izvorištu glasa:

— Oni koje to zanima mogu me slobodno pričekati po-slije škole u dvorištu!

— Kaj, tamo imaš sastanak s Tricom? — pitala je Gita, ali sam ponovio:

— Dajem vam časnu riječ da mislim ozbiljno! I tako sam se sam skinuo s tapeta. Razred se polako od-

mrzavao, jedino smo još imali problema s dobrom starom gospođom Lufthansom. Neki su je čak i malo plašili, kao Marina, na primjer:

— Ma samo će nas izbaciti iz škole, ništa više! Dok ju je Vlado tješio: — Pa ima još škola u Hrvatskoj! Negdje će nas primiti! Ali je Lufthansa samo vrtjela glavom i ponavljala: — Jao djeco, pa baš pred maturu!

90

X X I I I

Nakon tri dana bolovanja bio sam ponovo u školi i nisam baš izgledao blistavo, kad je i sam Ljubo Grozni rekao:

— Pa ti si zaista bio bolestan! Ako Ćemo pravo, bio bih ti dužan ispriku, ali priznaj i sam — u ove četiri godine, valjda se mogu i ja jednom prevariti!

Najgore je bilo to što nisam imao apetita, a svi su bili spremni da sa mnom podijele svoju užinu. Pa se tako Vlado do sita najeo. Bio je u kritičnoj situaciji — mama je otišla nekoj bolesnoj teti i ostavila svojoj trojici muškaraca pra-vedno raspodijeljene novce za hranu. Vlado i stariji mu brat (Brodogradnja i ostalo), odmah su potrošili svoj dio, onda opljačkali Staroga gotovo do dinara, pa bi doslovce gladovali da nije bilo bratove djevojke, kćerke jednoga sli-kara. Premda su zlobnici tvrdili da sada taj uvaženi slikar slika i prodaje kao lud, pa čak, kada bi staklo bilo jeftinije da bi prešao i u naivce, ipak su Vlado i Brodogradnja bili neprekidno gladni i molili Boga da onu tetu ili ozdravi ili pusti da umre, da bi im se vratila njihova majka.

Dva sam sata, poput Joba, ali malo gore, strpljivo čekao veliki odmor. Izjurio sam iz razreda dok još zvona zvon nije zamro, petljajući na vratima s profesorom, tko će prvi. U predvorju škole nije još bilo nikoga, kada sam zauzeo polo-žaj ispod »svog« stupa, tamo gdje sam uvijek stajao. Vrijeme prolazi, narod dolazi, ali slatke male Trice nema pa nema. Došle su i njene djevojke, gledaju me kao nekakvo čudo, smješkaju se, sašaptavaju se, kao da su u neprilici, no što se to sve mene tiče, kada ja čekam uzaludno. Prođe tako i pet minuta i sada se treba odlučiti — otići i raspitati se i l i . . . Ili?

Prolazi Zdenka s mlijekom u tetrapaku, ugleda me, za-grcne se i poprska mlijekom sve uokolo:

— Je pa kaj ti tu delaš?! Pa ona cura ti je već gore . . . Dalje nisam čuo. Na pola stepenica susretnem Tricu, kojoj

je dojadilo čekanje. Zbunjeni smo oboje. Što da joj kažem? Ona mi pruži sendvič:

— Mislila sam . . . sa šunkom je, ozbiljno! Ostali smo tu, na odmorištu između prvoga kata i pri-

zemlja, jer se nisam mogao sjetiti ničeg boljeg a ni Trica

91

nije imala kakav bolji prijedlog. Žvakao sam ustrajno i za-ljubljeno suhi sendvič, pomalo se gutio pri svakom zalogaju, ali me to,- naravno, nije sprečavalo da neprekidno ponavljam kako je to jedan izvrstan sendvič, daleko najbolji o d . . . svih, uopće. Trica me gledala takvim očima, te sam imao ozbiljan dojam da mi pomaže progurati zalogaje kroz grlo.

Pod satovima su mi svi zavidjeli. Ako bi me slučajno netko prozvao, ja bih samo nemoćno raskrilio ruke ili, ma-kar, samo slegnuo ramenima, a gotovo cijeli razred je vikao:

— Ta vidite da je Ivica rekonvalescent, zaboga! A ja sam se smješkao, izrazito nevino. Čak me i Ljubo, na

satu povijesti preskočio, iako me vrlo sumnjivo gledao. Bez straha da ću morati da golmaniram, otišao sam s osta-

lim pukom gledati vrlo važan susret rukoša — moji tulipani protiv zakletih nam protivnika iz osmog a-hahaha! Zauzeo sam vrlo udobno mjesto na jednom gimnastičkom konju, zagrlio milu si Zdenku i bio spreman da jako uživam i cva-tem u igri. Prvih minuta, još kako tako, ali što je igra dalje odmicala, to mi je više rasla knedla u grlu. Nije išlo, blago rečeno, škripalo je na svim linijama, uzduž i poprijeko. Mi-jenjali moji taktiku, sve od plitke i duboke zpne, preko 4 X 2 , do flastera na jednom lijevorukom ahahaovcu, ništa ne pomaže, možeš samo plakati. U stvari, moja golmanska rezerva Kokopljunemtiuoko čak i nije baš tako strašno bra-nio, koliko je imao peh da primi glupe golove u onim, odsud-nim trenucima, kad bi naši stisli i smanjili razliku na gol-dva.

I tada počne igra. Kaže Zdenka, gledajući me: — Ma znam da si ti još napola bolestan i da ne možeš

igrati. — Ali, Zdenka, dušo, pa ja sam stvarno bolestan! Časna

riječ! — No, a što sam ja rekla? Da si bolestan, jasno kad si

već bolestan. Kaže Suhi: — Nema smisla da ti sad uđeš u igru. Ionako je sve pro-

palo. A ti bi još mogao zaraditi upalu pluća, jao! Zmija zmijoliko nadoveže: — Osim toga, nema nijednog živog petoškolca, o peto-

školkama da i ne gOvorimo. Pa stvarno, zašto bi onda Ivica uopće branio?

92

Šutim ja. Mudro. Zdravlje prije svega. Ali, ne lezi vraže! Neki tamo sedmoškolci, šestoškolci, šta ja znam tko, započeli s mudrim komentiranjem igre. Pa se sve, kao, čude — da gdje su ti školski prvaci, koji su sad tu bebeovci a koji aovci, da bi na koncu jedan mudrac zaključio:

— Ma, vraga bi ti iz osmoga b bili školski prvaci, da im nema Ljube Groznoga. On to u zbornici namjesti rezul-tate i . . .

Veli Zdenka, vrlo poslovno: — Hja, stari moj, sad se moraš odlučiti. Ili ćeš se potući

— i l i . . . Ma dobro, znam, ta znam! Briga me za razred. Briga me

za razrednu čast. To je rulja, gomila, krdo, fućka se (je li?!) meni. Mi smo svi osamljeni u osamljenom svijetu. Brini svoje brige i što te se tiče sve ostalo. I . . . Jesam li sve na-brojio? Jesam. Ali: Nemojte, drugovi, pretjerivati! Ono što smijem ja reći o svome razredu — to, bome, vi ne smijete!

Mačke napraviše krug, okrenuše mi leđa, pa se ja na licu mjesta presvukoh, i odoh obaviti svoju svetu dužnost.

Grdno će se razočarati oni, koji sada očekuju da izjavim kako sam na toj utakmici stvarao čuda. Imao sam ja i boljih obrana. Međutim, mojim ulaskom u igru, postala je to po-novno stara, dobra škvadra uhodavana i uigravana godinama. Vidjelo se to odmah na početku. Dok su Kokove kontre — obično za Toma Leptiricu — uvijek bile korak preduge ili prekratke, sada je to išlo bolje nego da smo ih slali prepo-ručeno. Treba znati, a i reći, da je Kokopljunemtiuoko rijetko kada igrao, a i tada obično kao igrač u polju; tek vrlo ri-jetko, obično kada bih se ja posvadio bilo sam sa sobom bilo s Ludim Mijom, Koko bi stao na gol.

Jedva sam dočekao da pobijedimo, hoću reći — da utak-mica svrši, jer sam se bojao da će mi oni mudraci-komen-tatori pobjeći. Probio sam se kroz gomilu naših i odbrzao do komentatora, te im rekoh dovoljno glasno da čuje cijela gimnastička dvorana: — E pa, vitezovi dragi, dok nam Ljubo Grozni ne stigne naštimati rezultat u zbornici, hajde, svucite se i pojavite na terenu! Mi vas čekamo, sada i ovdje! Pa ako ne izgubite s deset golova razlike, pojest ću cijelu loptu! Sa žnirancima...

93

Okrenem im leđa, zabezeknutima i pomalo buljookima, pa se vratim do mojih. Vlado se podbočio i gleda me ozbiljno:

— Vratila ti se temperatura, ha? Imaš ti i groznicu! Je-dva i na nogama stojim, a ti b i . . . Ljudi! Loptu!

Tom Leptirica zamišljeno kima glavom: — Dok budem mogao hodati na koljenima, neće biti stra-

šno. Ali kako kasnije? — Grizi — veli Zdenka s uvjerenjem — naprosto grizi.

Kaže Ludi Mijo Zdenki: — Stara, a da se i ti svučeš, ha? Ma ionako nitko neće

prepoznati što si! — Uh, ovo je bilo duhovito! — Ma znam, nije, ali nekako moramo vratiti moral —

snuždeno i kajući se, priznaje Ludi Mijo. Naše je muke prekratio jedan od vitezova koji se naj-

uljudnije ispričao i priznao u ime svoga razreda da nam zaista nisu dorasli. Tek kada je on otišao, mogli smo si do-zvoliti da se opustimo, a pomalo i da klonemo. Ipak, likovali jesmo, kao što se i pristoji, sve dok me netko nije munuo laktom pod rebra i pokazao prema vratima dvorane. A tamo je, zna se, Ljubo Grozni značajno vrtio glavom, gledajući, i to se zna, pravo u mene:

— Bolestan, je li? Naravno, pokvario mi je svo raspoloženje, a osim toga

me sjetio na moguće neželjene posljedice moga lakomisle-noga čina, pa sam se čak i ozbiljno zabrinuo.

A u hodniku, do svlačionica, Marina me primila pod ruku, govoreći:

— Bila sam se uplašila da ćeš zaista pojesti loptu! Ali, bez brige, ja bih ti je dobro oprala, a spremala sam se da od podvornika posudim malo ulja i octa . . .

— Ta znam ja da se čovjek na tebe može osloniti, Marina, draga!

— A jesam li ti malo draga? Nisam joj odgovorio, bojeći se da me ne namagarči po-

novno. Ali kada sam ulazio u svlačionicu, osvrnuo sam se preko ramena — stajala je tamo i zurila u mene onim svojim čudnim, uvijek malo odsutnim pogledom.

94

X X I I I

Pričao je Stari kako su jednom davno on i njegova Zorka slavili Novu godinu. Negdje u Sloveniji, u planinarskom domu, u prizemlju neba. Poslije nekoliko sati napornoga pješačenja u domu ih je čekao topli čaj (bez limuna) i sen-dvič sa sirom trapistom, koji je — sir! — isto tako mogao biti i ementaler i novosadski, lički ili gorgonzola. Kao glavno jelo servirane su bile kranjske; a tko nije htio kranjske, mogao je birati između sendviča sa lovačkom salamom ili sendviča sa sirom, gore opisanim, ukratko. Prema dogovoru, svirao je i orkestar, u sastavu: harmonikaš — nožni bubnjar a povremeno i pjevač; tome orkestru-harmonikašu-pjevaču (moglo se zamjeriti samo na prilično oskudnom repertoaru), koji se, sve u svemu, sastojao od tri polke i jednoga bečkoga valcera, ali je on to nadopunjavao svirajući valcer u ritmu polke, i obratno. Pa ipak, završavao bi Stari priču, pogleda-vajući svoju Zorku, bio je to najljepši doček Nove godine u njihovu životu, te bi tada oni prasnuli u smijeh i čak bi se i poljubili, našto smo mi ili pljeskali ili pak uzbuđeno fuć-kali: »Ua, ljube se!« Onda bi nas stara pogledala preko ra-mena, nafrnjila nos ili nam čak pokazala jezik, a mi bi još jednom ustanovili da tako ludih roditelja ama baš nitko nema.

Tu sam priču prodao Trici kao svoju. Točnije, kao našu. Nitko u planinarskom domu. Ništa u planinarskom domu. Samo cura Trica i momak Ivica i jedan stari harmonikaš--bubnjar, pomalo i pjevač. Ovoga sam instrumentalca morao uklopiti, da se djevojka ne uplaši, što bi sa mnom ostala sama. A Trica je imala suze u očima i rekla je, da je to divno, i da sam ja čisto divan momak.

Inače, ako preskočimo bajke, prosinac je bio prilično šu-gav mjesec. Približavalo se polugodište, popuštali su živci — više profesorima nego nama — ali ni mi baš nismo bili u nekoj naročitoj formi; kljukali nas oni bez užitka novim gradivom ili repetirali ono, davno zaboravljeno. No, valja priznati, ipak je i to bilo manje stravično od prizora doma-ćeg života. Cijeli prosinac trajalo je, praktički, veliko pospre-manje stana. Nekoć, mami je pomagala izvjesna gospođa Olga, čistačica kod Staroga u muzeju. Onda je, jednoga dana, gospođa Olga objasnila mojoj Staroj da još neko vrijeme

95

mora raditi honorarno, jer upravo u svoju obiteljsku kuću na Goljaku uvode centralno grijanje. Stara se tada iskreno zasramila da joj u spremanju stana pomaže jedna vilevlas-nica, pa tako ja stružem parkete, u glancanju istih pomaže mi čudovište, a Ana Dobraduša pere prozore.

Tako je bilo i sada. A bilo je, naravno, i to, da je Stari morao napisati ona svoja tri famozna članka, koja svake godine piše upravo u prosincu, za novogodišnja izdanja tih listova. I princip je isti: Članak za jedne dnevne novine, o uspjesima i dostignućima muzeja; članak za druge dnevne novine, o problemima; te članak za stručni list, sve isto, samo malo drugačije. Budući da je to ona vrsta članaka u kojima čovjek, htio-ne htio, zapravo polemizira sam sa so-bom, nije ni čudo da je Stari tih dana vrlo loše volje, ili, kako bi to Barbara rekla:

— Vrlo nervoziran. Budući da ne može raditi u muzeju, gdje zbog štednje

prestanu grijati već u tri sata, a kod kuće je rusvaj, započela je permanentna svađa na relaciji Stari — Ostatak obitelji. Logično, takva tinjajuća napetost ostavlja traga i na Staroj, te treba iskrica pa da dođe do katastrofe. A katastrofe se onda svakodnevno ponavljaju, pa uskoro čovjeku omrznu i praznici i Nova godina.

Starogodišnje poslijepodne proveli smo Trica i ja u ku-povanju. Zapravo, ona je kupovala darove, jer ja nisam imao ni dinara, osim za stručak nekakvog smežuranog zelja, koji sam joj poklonio uz blagi smiješak. A ona je ponovno rekla da je to divno, zaista divno, i da sam ja čisto divan momak.

Dopratio sam je do tramvaja na Trgu. Pa smo onda odlu-čili da odemo pješice do Frankopanske. Na stanici kod Fran-kopanske Trica je predložila da prošećemo do Uičkoga. Kas-nije smo produžili do ugla Nazorove. Uz Nazorovu do vrha. Niz Nazorovu do Iličkoga, natrag. Uz Nazorovu... I još je imala plačne oči, kad smo se rastali! Eh, te cure, cure!

Odjurio sam kući sa zakašnjenjem od dva sata. Starci i Malo Čudovište išli su u Sisak, pa je Stari odlučio, iako snijega nije bilo, niti su ga meteorolozi predviđali, da stavi zimske gume. Zatekao sam u dvorištu doktora Zlatka, šte-fanca i Staroga na poslu. Stigao sam u posljednji trenutak, jer je upravo Stara s prozora izricala osudu, a ujedno i sve-čanu zakletvu:

96

— Ako ti sada s njima odeš, ja i dijete idemo autobusom! Dijete, to je, naravno, jadno Malo Čudovište, kojega vuku

sa sobom. A društvo se, ne treba valjda podrobno objašnja-vati, spremalo na skok iza ugla, u hvarsku vinariju.

Mojom pojavom problemi su bili razriješeni. Dvojica odoše na skok iza ugla, a jedan se povukao u toplinu doma svoga. Ja sam pak ostao mijenjati gume.

Trenutak starogodišnjega rastanka bio je vrlo plačljiv. Čovjek je imao dojam da se mi zauvijek rastajemo, u tak-vom smo raspoloženju bili. Stara je dijelila savjete, Stari mi je, krišom, turnuo pedeset dinara u džep, Čudovište je plakalo (naravno, ona bi sa mnom dijelila radosti dočeka), Ana nije znala hoće li na proslavu u hlačama ili' nekakvoj vreći, i, ako u vreći, u kakvoj, a mene je obuzela tuga.

Napokon, ekspedicija je krenula prema Sisku, Ana se odlučila za vreću, a ja sam obukao najljepšu košulju i naj-ljepši džemper, i tako zrihtan ispao iz kuće.

Desetak koraka od Dubrovnika, na zemlji sjedi mlad čo-vjek, plemenita lica, i prosi. A moja tuga iz želuca pređe u grlo, pa nastane knedla, koju nikako da progutam. Dadoh mu onih lijepih pet tisuća starih ili pedeset novih dinara, a još mi se to činilo malo. Nije imao noge. Možda je trebalo da sjednem s njim i da prosim skupa s njim, protiv svih idiota koji slave, protiv svih koji se vesele, a za sve gladne i bijed-ne, i sve ponižene i uvrijeđene. Ali nisam.

Crnome Vladi, gdje smo slavili, došao sam natmuren. A i on je bio natmuren. Pred njim komad papira i po njemu Vlado šara i črčka. Legnem i zamislim se. Odjednom Vlado zbriše sa stola i papir i olovku i pepeljaru, ustane, natoči čašu pića, iskapi je nadušak, prošeta sobom, zastane nada mnom:

— Ležiš ti, ležiš, i baš ti se fućka! — Kao što vidiš. — Kako god ja zbrajao, društvo ispada šepavo. — Onda množi. — Genijalno. — Ili dijeli. — Fenomenalno. — Baš me briga. Ti si organizator. Što se to mene tiče. — Imamo dvije ženske viška.

7 Maturanti 97

— Nema toga društva na ovome svijetu, gdje bi ijedna ženska mogla biti višak.

Vlado ponovno ode do stola, ponovno natoči čašu pića, ponovno je istrusi, ponovno dođe do mene:

— Bravo. Ma bravo! Narod se počeo skupljati. A ja sam još neko vrijeme ležao,

a onda sam otišao u kuhinju i tamo kuhao crne kave. Oko devet, baš kad sam se spremao na telefon, čujem gore zvona zvon, a potom Vladin urlik:

— Ivica! Trica kaže: — Kako se zabavljaš? — Ludo! — I ja. Klik. Tako se to ponavljalo svaki sat. U jedanaest, nisam

mogao na telefon, jer je zvona zvon zvoneći zvonio na ulaz-nim vratima. Odem ja otvoriti, kao jedan od rijetkih trijez-nih članova društva, što se te prelijepe staro-novogodišnje noći skupilo kod Crnoga Vlade. Na vratima — pred vratima, pardon — Marina Zmija. Namigne umjesto pozdrava, a onda se okrene i dovikne vitezu što je stajao u podnožju vrtnih stepenica:

— Hvala na vožnji! Našla sam mamicu! Gurne me, upadne unutra, i kaže: — Haj, dečko, je li da me nisi očekivao? A sada, da malo

razbudimo ovo društvo! I stvarno je razbudila Zmija to društvo. Kao da je bom-

boslava pala među njih. Mačke su se napregle da joj budu ravne, klipani se sjatiše da je zabavljaju, a Zmija je udarila tempo da su iskroslavi frcali. Bilo je, kad vam kažem, ludo. Pukne ponoć, zvoni telefon, a Zmija me obgrlila oko vrata i kaže:

— Dečko, ludi moj dečko . . . Vlado viče: — Ivica! Ivica!! Otrgnem se iz zagrljaja, izađem na hodnik i smjesta

kažem u slušalicu: — Volim te, djevojko, volim te, zaista... — I ja tebe, zaista, i ja tebe. Evo, malo plačem...

98

I tako smo to ponovili nekoliko puta. Tek kada sam spu-stio telefonsku slušalicu, sjetio sam se, da joj nisam čestitao Novu godinu. A nije ni ana meni. Pa zar je to važno?

Onda me netko zagrli s leđa, nešto toplo se pripije uza me i čujem Marinu kako šapće, duboko, duboko:

— Je li da je divno biti zaljubljen? Kasnije sam za cijelo društvo pekao palačinke. A onda

sam se pokupio, i tajom otišao kući, spavati. Spavanje je pola zdravlja za mlada čovjeka, uvijek ja kažem, kad mi se spava.

XXV

Marija Bezgrijeha rodila Barbari mušku konkurenciju. Sve po uzancama iz medicinskih priručnika — dug je 51 centimetar, težak 3,65 kilograma. Poslije dugih natezanja dali mu ime Ivan; Ivica će ga zvati, kažu. Ja bih bio glasao za Dorijana ili Luku ili Matiju, ali me nisu pitali. Barica je predlagala Tina — po nekom svom pajdašu iz dječjeg vrtića. To što se konkurencija rodila, i ne bi nama tako teško palo da nije nastao opći obiteljski rusvaj. Svi su slavili, ustrajno, teško, do daske. Ja sam svoje piće prolijevao u slivnik, ali me to nije spasilo od pjevanja uobičajenih pjesama; trijezan ili pijan, pjevati moraš. Takav mu je to običaj. Mali je bio čisto simpatičan, ali potpuno neinteresantan. Barem smo tako zaključili Bara i ja. Moja se Stara usplahirila i skupa sa sretnom majkom i još sretnijim ocem otputovala u Sisak. Bili su poveli i Malo Čudovište, ali ga vratiše već drugoga dana. Došlo dijete nekako izmoreno, izmučeno i zamišljeno. Priznat ćete, ni odraslo čeljade nije lijepo vidjeti duboko zaneseno u misli, a kamoli takvu polu-curu! Ana i ja smo bili vrlo zbunjeni, jer je Barbara odjednom postala duša od djeteta. šutljiva, poslušna. Ne, to zaista nije dobro.

Bio ja počeo učiti (povijest, brrr!), kad lagani kuc-kuc na vratima moje sobe najavi neželjena posjetioca. Vičem:

— Danas zatvoreno! Ipak, Ana Dobraduša ulazi: — Radi se o Barbari.

99

— Meni o maturi! 0 mojoj svijetloj budućnosti! Ali ipak, rec i . . .

— Pa tako, vidjela je — no, pa, vidjela je, kada je Marija hranila maloga. Čekaj!! Barbara to tumači ovako: »Mali Bra-co papa mamu«!

— Papa... mamu? Mariju! — jer žene su vrlo nepre-cizne, a ja patim od detalja.

— I što sad? što da joj kažem? — Ana moja, Ana! Ako Braco papa mamu, neka Barbara

ugrize oca za nos! — Ali Barbaru zanima zašto, zašto taj mali papa njenu

mamu? — Jer im je zajednička! — onda se istinski razljutim,

— pa dobro, pa što je tebi? Pa zar ne bi mogla ti, barem, sve prirodno i jednostavno shvatiti i tako to prenijeti maloj!

— A ne bi radije.. . — Ja?! Vi ste ženske, obadvije! Drugo.. . drugo. . . A

što ja zapravo znam o tome? Ništa! Na meni je da služim vojsku!

— A da joj kažem neka pita Baku? — Baku da pita? Pa Stara bi, možeš se kladiti, sve za-

komplicirala nekakvim pričama i bajkama. Daj, Ana, budi pametna!

Ana je otišla, ali su nevolje ostale. Pogotovo sa Starim. Ljudi moji, ja to uopće ne razumijem. Sada, kada nije bilo Stare i kada nitko ne bi ništa mrmljao o njegovim skoko-vima u hvarsku vinariju iza ugla, sada je Stari ostajao kod kuće. Pomalo se činilo kao da on sve ono radi tek da razljuti Staru, ili kako? Stari je postao tako brižan otac da nam je to svima išlo na živce. Čak se ponudio da će on kuhati, umjesto Ane Dobreduše, ali smo to čoporativno i vrlo Ailjud-no odbili, jer trovanje hranom nije nimalo bezazleno obolje-nje. Neprekidno se motao po kući, nastojeći svima biti na usluzi, pa samo što ga nismo zamolili da malo skokne u hvarsku vinariju iza ugla. Što je pretjerano i od našega je Staroga pretjerano. A navečer bi, nekako zamišljeno, da ne kažem baš tužno, konstatirao:

— Znate, bez Zorke mi se sve čini pusto.. . A mi smo u troglasu pjevali:

100

—»Zoro, Zorice, moja dušo i srce.. .« — pa smo ga tako malo razgalili i pomagali mu da dočeka devet sati navečer. Jer u devet bi zazvonio zvona zvon, a Stari bi rekao:

— Pustite, ja ć u . . . iako je uvijek nas tjerao da idemo vidjeti: »Tko to gnjavi i zašto gnjavi, i mene nema doma«! Naravno, to se sada mama javljala, pa smo idućih pola sata svi bili mirni, jer toliko su trajale telefonijade. Slijedećih pet minuta Stari bi podnosio dnevni raport. Što se njega tiče, on bi nam bio najradije prenio sav razgovor, ali smo se mi, već nakon pet minuta, razbježali po stanu. A Stari ipak nije mogao jednoga po jednoga loviti.

Poslije škole dočekam Tricu sav promrzao. Imala dječica razredni sastanak i baš koga briga što jedan zaljubljeni mo-mak postaje ledeni kip. Pitam poslovnim tonom:

— Hoćeš li da idemo na večeru u Esplanadu, ili Lovački rog?

— Nisam baš pri apetitu. — Da ti pravo kažem, ni ja. Malo hodamo bez cilja, iako idemo prema Tuškancu, pa

onda pitam dalje: — Da sjednemo u Kazališnu i popijemo dva vruća

groga? — To je dobro, vrući grog? — Izvrsno. — Onda, radije, hvala, ne bi. I tako, sve bez cilja, ulazimo u Tuškanac-prolaz. Gledamo

malo fotografije filmova koji dolaze, a ja nastavim: — Da odemo u Operu, večeras? — Što pjevaju? — Pjevaju. Ali vrlo lijepo. Pisale novine. To bi, uostalom,

bila lijepa prilika da pokažeš svoj nakit. Ona se odjednom trgne: — Slušaj, stvarno, kada ti meni misliš pokloniti neka-

kav dragulj? — Prvo, dragulji ne idu na dragulje. Drugo, ne kvari

igru. Prolazimo kraj Televizije, idući u Tuškanac. Nemamo

sreće, jer nema nijednog poznatoga lica. Čak ni onih, malo poznatih, nema. Šteta. Čovjek je tako sretan kada vidi makar jedno poznato lice.

101

Na Sofijinom putu malo se (kao) poljubimo, pa nastavimo vrlo zanimljiv razgovor o tome kako da provedemo ovu večer:

— Da odemo u neki diskač? — Da li je tamo lijepo? — Prekrasno. — Onda ne. Večeras hoću da mi ne bude lijepo. — Pravog si momka odabrala. Malo se pentramo gore, više se skližemo dolje, ali na

koncu ipak stignemo do Cmroka. Napokon smo sami u pot-puno pustom svijetu. Tako smo mali i tihi, jer je iznad nas samo nebo. Šapćem:

— A da brojimo zvijezde? — To je originalna ideja. Počnimo. Kod treće zvijezde dobijem za vrat grudu snijega, pa na-

stane opći rat. Cura odmah počne bježati, ali ja joj se bacim u noge. Malo promašim i odskližem u razgaženo blato. Po-tom se valjamo po snijegu, jer da je to jako zdravo za živce. Malo se i Ijubimo. Kaže Trica:

— Imamo još malo vremena. Sad mi je, tek, snijeg pro-močio džemper.

Premda postoji mnogo kraći put da se stigne sa Cmroka u Nazorovu, mi idemo malo naokolo, pa se spuštamo Jur-jevskom na Trg. Danas imamo vremena za bacanje. Trica ima audio-vizuelni engleski, što znači da je kod kuće oče-kuju tek oko osam. Kličem:

— Živjele suvremene metode učenja stranih jezika! Nego, slušaj, Trica, kako bi bilo da počneš učiti i njemački, fran-cuski, ruski, talijanski, španjolski... To ih je pet! S engle-skim šest! Znači, svaki dan . . .

Pred Neboderom se prebrojavamo i naša je sreća besko-načna — imamo za dva hot dogsa. Kaže Trica:

— Bogati smo. — Najbogatiji na svijetu. — I ti tako misliš? — Ja to znam. I tko mi što može! Na rastanku, u haustoru, koji je četvrti po redu od nje-

noga haustora, ali u toj kući barem ne živi nitko, koga Tri-cina obitelj poznaje, pitam:

102

— Onda, je li ovo bio dovoljno ružan dan? — Ovo je bio najijepši ružni dan! Pst . . . Pst . . .

XXVI

Prepisujem kronološke tablice što ih je sastavio Suhi. On sjedi na klupi preda mnom i pokriva me; u slučaju opas-nosti, mora zapjevati »Zagrebe, vraćam se tebi«. Sumnjam da će mi tablice već danas trebati, ali ionako ne znam što da radim. Trica i ja smo se malo posvadili. Glupost nekakva, ali smo na dnu Jurjevske, kod one kapelice, nastavili hodati — svatko svojim pravcem; ona na Gornji grad, a ja na Trg. Valjda je to bilo zbog proljeća. A stvarno je već debelo proljeće, otkrio sam to, kada je Trica došla na sastanak u kožnoj vindjakni.

Odnekud dolunja sumorna Zdenka i sjedne do mene: — Od ovoliko intelektualnoga rada, stradat će ti oči. — Reci to Ljubi. Dugo se vrpoljila, a onda je napokon otvorila dušu: — Znaš da je Marina zaljubljena. Definitivno. Ali nemoj

reći da sam ti ja rekla. — Ni ako me budu mučili? — Tko bi te mučio? — Mali zeleni ljudi. Njih to strašno zanima, tko je u

koga zaljubljen. Zaklela se zemlja raju da se sve tajne odaju!

— Pametno, stari moj, pametno. Ne bih ja to tako neoz-biljno shvatila, to, s Marinom. Ona je i ovako opasna...

— A što se to mene, zapravo, tiče? Suhi se okrene i izdere na mene: — Prepisuj ili ja odoh! — Pa kad me gnjavi.. . — Rekla ti je cura istinu, to svi znaju, samo se ti pra-

viš lud. — Zaljubljena Marina? Zaljubljena u mene? Ma dobro,

pa dokle ćete nasjedati izmišljotinama onoga lažljivoga Vlade!

103

U taj tren Suhi zapjeva »Vu plavem trnacu«, sklizne s klupe i ode iz razreda. Zdenka se bez riječi digne i ide za njim. Ja, iako nije dan signal opasnosti, pospremim krono-loške tablice i umudrim se. Trenutak kasnije u razred upada Ljubo Grozni. Kasnije pitam Suhoga, zašto je umjesto »Za-grebe vraćam se tebi« pjevao »Vu plavem trnacu«, a on mi najozbiljnije odgovara:

— Pa ja ne znam »Zagrebe vraćam se tebi« . . . Koliko sam puta, dok bih se šetao s Tricom po bespu-

ćima, žalio što nisam sa svojom klapom. Ja, naime, uvijek mislim da tamo, gdje mene nema, sve pršti od zanimljivih događaja, nevjerojatnih avantura, nesvakidašnjih susreta. Ma kaj god! Tako sam želio, nakon škole, opet jednom kre-nuti u hordi prema Trgu, jesti topli kruh, gurati nepoznate Ijude, pomalo pljuckati po Zagrebu i zagrebačkim ulicama, jer se to mora. Mi, Zagrepčani, nikada nećemo priznati da bismo teško mogli živjeti bez Zagreba. To se ne pristoji. Pri-stoji se, tek, podrugljivo reći: »Istina, mi ne smatramo da nema Zagreba do Zagreba, ali mi makar živimo u Zagrebu. A i to je već nešto«. Pa tako sada, kada nema sastanaka s Tricom, ide s ruljom i moja malenkost, ali radije ne bih. Isti štosovi su na dnevnom redu, a i svi reagiraju na njih na dobro znani način. A onda, kada se približimo Trgu, ostane nas svega dvojica, trojica, pa se i ti ubrzo izgube. Klapa simo, klapa tamo, čovjek tako jednoga dana ustanovi da klape zapravo više i nema. Raspala se. Zaljubio se narod, eto, to ti je sva mudrost, i nema tu tajne.

Drugi dan, dok igramo košarkašku utakmicu za prvenstvo škole s jednim trećim razredom, ugledam Tricu u jatu njenih kokošaka. Ne gledaju utakmicu, ne gledaju uopće u mom pravcu. A i bolje je tako, jer mi utakmicu gubimo sve u šesnaest. Još u jesen, tukli smo te frajere baš kao balavce, prodavali im finte, zafrkavali se s njima na terenu. A sad smo sretni što gubimo samo s par koševa razlike. Poslije utakmice Krešo Gumbek širi ruke kao da pita: što vam bi? A Vlado kaže hladnokrvno:

— Nama? Pitajte bolje njih, što je njima bilo! Čast razreda za taj dan spašavaju mačke uvjerljivom po-

bjedom nad jedinim opasnim takmacima, mrskim nam aha-haovkama. (Ma nije da su nam mrske, ali tako se to kaže).

104

Poslije stojim malo pred školom i čekam kao pravi vi-suljak. Nekako sam dibiduz prazan. Nigdje nikoga, sve othr-lilo u nepoznatom pravcu. Sastanci, treninzi, život, a ja ble-jim kao tužna ovca. Odem kući, pa sam neko vrijeme pacijent gospođe doktor Barbare, skupa s njenim bebosla-vima. Onda joj ta igra dosadi, pa se ona ne vrati, nakon što je zavijajući poput hitne pomoći odjurila u sobu. Sam se ne mogu igrati pacijenta, pa odem potražiti Čudovište. Ona pobožno sjedi u fotelji a Stari joj čita (po 3,333.333.331 put) Andersenovog Olovnog vojnika. Čim me Čudovište ugleda stavi prst na usta — pss! Pokušavam učiti, sjedim nad otvo-renom knjigom, ali mi se neprekidno po glavi mota jedna misao — kako bi bilo da sutra odem u Tricin razred i da joj otvoreno kažem:

— Drugarice, ja te volim, a ti sad kako znaš! Ne mogu više izdržati kod kuće, sam, pa potražim doktora

Zlatka. Nema ga, dežuran je. Zavidim mu, kao što zavidim svim ljudima koji nešto rade. Odlunjam u grad, možda ne-gdje nekoga sretnem. Sve korak po korak, nađem se u Ilici, blizu Britanskog. Malo se zastidim, jer sada je očito da lu-njam u nadi da ću sresti Tricu. Da bih prevario sam sebe produžim do Vlade, sasvim siguran da ga neću naći kod kuće. Izgubio bih, kao i uvijek, okladu, jer on je kod kuće. Velikim nožem rezbari malu jedrilicu. Pitam:

— Radiš to za brata, Brodogradnju i ostalo? — On uopće ne voli jedrilice. Ni brodove. Ali voli taj

studij. Ja ne volim taj studij, ali volim jedrilice. Uopće brodove.

Pušimo, šutimo, a onda Vlado odjednom kaže: — K vragu i jedrilice i jarboli i mornari na jarbolima... Jedrilica leti u jedan kut sobe, a nož, uz potmuli fijuk,

biva zaboden u krilo ormara, pa još neko vrijeme titra. Vlado nogom odgurne strugotine pod krevet i pita me:

— Onda, kako se osjećaš kao slobodan čovjek? — Blesavo. — Nama, koji nismo zaljubljeni, nama je to svakidašnji-

ca. A ti možeš reći da si na izletu. Tebi je, stari moj, divno, divno.. .

— Hvala, zaista nisam znao, sad mi je odmah lakše. — Učiš li ti, usput pitam?

105

— Ne. — Sad je meni lakše, čim smo dvojica.. . Iz čiste dosade počeli smo telefonirati svima koji su nam

se činili iole zanimljivi. Iskreno sam se iznenadio kad se ustanovilo da je većina kod kuće i da uče. A bio sam spre-man okladiti s e . . . I prije nego što sam ga mogao spriječiti, Vlado je nazvao i Blizanke. Bile su kod kuće i one, obadvije, ali je Regina odbila da izađe, a Marina je rekla da je čekamo pred kućom. Kako je iz Gračana uspjela stići do Bosanske za deset minuta ostala bi mi vječna tajna, da nas kasnije nije malo vozila zagrebačkim ulicama. Pa da mi još netko kaže da su žene smireniji, oprezniji i što sve znam kakvi, ali uglavnom — sigurniji vozači. Da ne duljim, mislim da bi Zmija i »Quasimoda« natjerala da juri, a ne tek da se s na-porom kotrlja.

U diskaču tuškanačkom izgubili smo Crnoga Vladu. Satje-rao je neku mačku u kut i tamo joj prodavao stare štosove, ali ih je mačka primala pod najnovije. Dvaput sam ga zvao, jer da mi idemo, ali se on više uopće nije na mene obazirao, a i Marini se žurilo. Obišli smo još diskače u Kavurićevoj i onaj u Gajevoj, nasuprot Kornata. Na Zmiji se ništa nije primjećivalo, iako se ona dobro nosila sa čašicom. Ali zato ja, koji sam na jedan džin potrošio tri flašice tonika, počeo sam plesati kao lud, ma kao da imam položeni tečaj ritmike i baleta. Marini je i to dojadilo pa me i od tamo izvukla. Morao sam u Kornatu pojesti malo jastoga na salatu, a onda smo odjurili na Gornje prekrižje, ili je to Vila Vajs i l i . . . Tamo smo gledali Zagreb u noći, pa nakon što smo se poljubili, Marina je imala suze u očima. Ja sam se zapleo objašnjava-jući joj da ona zapravo nije zaljubljena u mene, a ni ja u nju, nego tek mislimo da smo zaljubljeni, zapravo, ja i ne mislim, a ni ona ne misli . . . Htio sam to skratiti i u znak pomirenja još jednom je poljubiti, ali me ona odgurnula laktom i dala gas, pa smo u tili čas sletili u Berislavićevu. Tamo sam se htio od nje oprostiti, ali dobro je što sam kola obilazio odostraga, jer je Marina tako startala da su gume zacviljele kao lude, tutu je poskočio kao na crtiću i, dok sam se snašao, ona je već zamakla za ugao.

Do kasno u noć sjedio sam na prozoru u svojoj sobici i pušio kao Turčin. Usput sam gledao i mjesečinu, ali nema

106

se bogzna što vidjeti. Sve mi se nekako činilo da sam pri-lično zakomplicirao stvari, a pitanja su navirala sama od sebe — zašto tada, s Tricom, nisam i ja skrenuo desno, pre-ma Zvjezdarnici, zašto danas nisam ostao kod kuće, zašto . . . ?

Zaspao sam a da nisam odgovorio ni na jedno pitanje.

XXVII

Kako bi bilo lijepo ljubiti kada ne bi bilo mature. Ali tako je to u životu. Ljubav uvijek ostaje najvažnija sporedna stvar na svijetu, iako smo svi uvjereni da je najvažnija. Zašto je to tako ne pitajte mene, jer i ja se na to ljutim, baš kao i vi.

Malo su nas bili ostavili na miru, a onda je ponovno počelo veliko plašenje. O ne, nisu to više bile Lufthansa i gđa Laura, nego lično Maks i Ljubo Grozni. A s njima se nije šaliti, rekoh vam već jednom. Maks je krenuo u dugo najavljivanu ofenzivu u koju smo već bili prestali vjerovati; grozio se, grozio, a onda je došao desant padobranaca, pa artiljerijska koncentrirana vatra, pa tenkovske jedinice, i kada smo se snašli, pola je razreda imalo debele kolce u imeniku. Onda smo stvar okrenuli naglavačke (»miševe i mačke«), pa smo kolce po ubrzanom postupku ispravljali. Vlado i ja smo proveli dvije noći kuhajući crne kave i spre-majući matematiku, a tada smo se rastali i nastavili svaki za sebe; skupa nam je bilo isuviše zgodno, bilo je proljeće, i u svako vrijeme dana i noći moglo se bilo gdje naći društvo za partiju preferansa ili makar trač-partiju. A tako se mate-matiku ne da naučiti! Barbara je po stanu hodala na prsti-ma, ili je barem tako tumačila grozomornu buku koju je neprestano stvarala. Ana Dobraduša je kuhala kavu, koju mi je, obavezno, popio Stari. Jedino je Stara bdjela nad mojim mirom i spokojom i to tako što se neprekidno raspitivala ide li mi što u glavu ili mi zaista ništa ne ide u glavu! Pa neki mi vrag mora ostati u glavi, htio ja to ili ne. Stara je kao zaključak izjavljivala kako vjeruje u onaj dio koji mi ostaje u glavi a da ja to i ne nastojim. Ljubo Grozni je najavio rat po svim pravilima školske vještine. Kod njega nema ništa

107

ispod žita, jer Ljubo Grozni, osim što nas želi napraviti inte-lektualcima, želi da mi budemo dobro odgojena mladež. Pre-tjerano, ali tko pozna Ljubu Groznoga, neće se mnogo čuditi. Ljubo je pomiješao latinski i povijest, baš kao na ruleti, te čovjek nikada nije znao što donosi povijest a što latinski, a kamoli što nosi dan a što noć. No, za divno čudo nitko to Ljubi nije zamjerao. Činjenica je da je dobra polovina čovje-čanstva u povijesti govorila latinskim jezikom, pa je takvo spajanje naprosto povijesna nužnost. Ali, ne treba ni nama zamjeriti što smo se u utakmicama srednjoškolskoga prven-stva Zagreba naročito oštro okomili na klasičare, ne libeći se ni najprofesionalnijih zahvata i štosova. Sudeći po tome što su se i ostale gimnazije (realci, budi bog s nama) na isti način razračunavali s klasičarima, nema dvojbe da je slična situacija u pogledu povijesti i latinskoga vladala u svim zagrebačkim školama. A tko je kriv klasičarima što oni znaju latinski?!

Izvukavši se s vrlo dobrom ocjenom na jednoj povijesnoj latinštini ili latinskoj povijesti, odlučio sam, kao nagradu, priuštiti svome umornome tijelu i iscrpljenome umu jedan sendvič. S tom namjerom se počeh spuštati niza stepenice, kadli me munjevina Ijubavi ili nečega tome sličnoga prostri-jeli kroz grudi i nabije oštar tempo u srce. Gornji dio tijela bio joj je u sjeni, dok je sunce, dolazeći iskosa kroz prozor iza mojih leđa, bacalo kose snopove zraka na njene noge. A te su noge i bez sunca bile lijepe. Stajala je naslonjena na vrata, dok joj je jedna ruka opušteno visjela niz tijelo. Oči, iza dugih i malo svinutih trepavica. Pa kažem vam da ću, kad-tad, napisati jednu televizijsku seriju!

Ispružila je drugu ruku, do toga trenutka skrivenu tije-lom, i ispružila je prema meni. Nudila je sendvič. Zaustavila se nekako u pola kretnje, kao da razmišlja bi li ga prinijela ustima i zagrizla ili ga ipak meni pružila. Spuštao sam se niza stepenice polako. Prvo treba doći do daha, a osim svega, u školi čovjek ne smije vriskati ni urlikati, čak ni kada je neizmjerno sretan. Mi smo se gledali (štono kažu oči u oči), a njene su postajale sve svjetlije. Kao da je sve više neba ulazilo u njih.

Onda sam uzeo sendvič i zagrizao sam, a bio je to vrlo slastan sendvič. Rekoh:

108

— No, hvala bogu da si se sjetila i mene! — A ti mene? — Upravo bijah bio krenuo u tvoj razred. — Ozbiljno? — Nije, ali ti to voliš čuti. — Da li bi ikada došao u moj razred? — Bih, prvom prilikom, kad bih morao rasprodati kaza-

lišne ulaznice. Vi ste dobri kupci. — A inače? — Pa je li te to jako zanima? — Zanima me. — Sumnjam da bih došao u tvoj razred. Ne bi se reklo

po meni, ali ja sam vrlo sramežljiv dečko. No zato bih ti došao kući.

— Ti si lud! — Zašto? Rekao bih da sam vodoinstalater. Ui stručnjak

za pokvarene telefone, a vaš telefon — rekao bih uvjerljivo! — već nekoliko dana stvara smetnje na čitavoj liniji. . . Eto, tako bih ja to izveo. Ali bolje je ovako, ako ćemo pravo.

— Idemo van, na zrak? — Naravno, na zrak, na zrak, na zrak...! Dolje u hodniku što pokraj svlačionica vodi na školsko

dvorište poljubio sam je iza uha. To je vrlo lijepo za jedan smireni poljubac. I bio bih se time zadovoljio da se Trica nije okrenula, poluzatvorenih očiju, pa sam je morao polju-biti još jednom. Ne baš iza uha, ako vam je do detalja. A djevojka me zagrlila objema rukama i moram reći da je to nešto prekrasno, samo to treba doživjeti, jer kada se o tome priča ne valja ništa. Netko je dolazio. Prvo je to bila potmula jeka koraka niza stepnice, ali mi smo ostali zagrljeni. Zatim su to bili teški i neuobičajeno snažni koraci, ma baš kao da je netko želio najaviti svoj dolazak. Hja, pa što, dolaziš — dolaziš, kako si došao, tako ćeš i otići. I tako, bilo je to ovako: škrip! škrip! škrip!. . . škrip . . . škrip . . . stanka . . . škripškripškripškrip...

Rekoh, sasvim ozbiljno, kada se više nisu čuli koraci. — Ni malo te nije briga za ovaj svijet? — Mmmm . . . — Klecaju li ti, barem, koljena? Znam da to nije mo-

derno, ali volio bih kada bih znao da su ti pokleknula koljena.

109

— Mmmm . . . — Mmmm? — Mmmm . . . — A dobro, kada nema ništa bolje. Možda će mi to vmuci

povjerovati. Mmmm .. . ! Pa i to je nešto . . . — Mmmm . . . — No dobro, znamo, čuli smo to već! Hajdemo na

zrak. . . — Mmmm . . . — Što sad, mmm — da ili mmm — ne?! — Mmmm.. . Zašto ste vi muškarci tako brbljavi? Mora da sam prilično blesavo izgledao, jer je prasnula

u zvonki smijeh (a da u kakav bi inače mogla prasnuti mla-da djevojka?).

Na dvorištu nas zabliješti sunce; oh, kojega li divnoga sunca! Kao da je sjalo samo za nas, časna riječ, tako se trudilo. A i momci odlučiše da pokažu sve što znaju, jer su nas vidjeli ruku pod ruku, momka Ivicu i curu Tricu, da-kako. Suljo je išao čak tako daleko, pa je Trici najozbiljnije ponudio cigaretu, iako to nitko normalan ne bi učinio. Trica je, najozbiljnijim glasom i odgovarajućim izgledom lica, odvratila:

— Hvala Suljo, ne dimim . . . Mačke iz razreda ostale su stajati na pristojnoj udalje-

nosti. Činilo se da uopće ne obraćaju pažnju na nas, mislim — Tricu i mene. I vjerujte, to mi je bilo neobično drago. Samo mi je Marina Zmija namignula tipa mačka ti je u redu.

Ne znam je li to Trica vidjela ili ne, ali je trenutak kas-nije upitala:

— A to je ta Marina? Čudno je to zazvučalo. I htio sam provjeriti da li je to

pitanje tek slučajno imalo podtekst ili bi Trica možda že-Ijela neka obavještenja, jer nešto je čula, neku priču, trač . . . Ali nije mi se naprosto dalo o tome razgovarati. U tom jed-nom jedinom trenutku ja sam istinski uživao. Možda ću, naravno, za nekoliko godina uživati u nekim drugim stva-rima. Možda će sve biti ljepše. Možda ću napisati televizij-sku seriju, kupiti alfa-romeo, možda ć u . . . A vrag bi ga znao što sve mogu učiniti; opametim li se i prihvatim posla! Ali sumnjam da će ikada više sunce sjati samo za nas dvoje, da

110

ću tako biti ponosan na jednu djevojku, da će mi se tako od srca fućkati za cijeli svijet. I osim toga. . .

Zazvonilo je, potmulo, preko cijeloga dvorišta. Ide ma-tura, skok po skok!

XXVIII

Matura! Brrr! Probudim se sav u znoju. Ispušem se sav sretan što je preda mnom samo mrkli mrak a ne crna školska tabla, i zrak mjesečine a ne blijedo lice Etojeli Fizike.

Ali i matura ima svojih dobrih strana, najozbiljnije. Na primjer, ne treba da vozim gospođu mamu u Trst po krpice. Jednom sam to doživio — Trst i sve to! — i ne bih, radije, nikada više. I jučer je mama počela temu putovanja (po-slovno) a Stari je odmah čvršće nabio očale i duboko se zadubio u novine. Kao, njega se to ne tiče. Nije Stari lud, zna i on što znači kupovanje po Trstu i okolini. Marija Bez-grijeha ne može ostaviti muškoga si potomka, pa automatski otpada mamina najpouzdanija saveznica i partnerica po pita-nju krpica. A ja, kako stoji stvar sa mnom?

— Mama!! — Što sad, mama?! — Matura!! Moram učiti! — Onih pola sata na dan, koliko ti posvećuješ knjizi,

lako ćeš nadoknaditi... — Pretjeruješ mama, zaista! Ma da pola sata? Ta cijelo

sam jutro u sobici i što misliš da tada radim? — Fućkaš, nabijaš po stolu, dereš se . . . — Hja, takav mi je stil. — Stil? Stil čega?! — Učenja. Odjednom upada Barbara: — Je, je, uči on, uči! Stari se smjesta diže i odlazi iz kuhinje. Znam ga ja dobro

— ide se smijati u sobu. Stara ostaje zabezeknuta i ja to smjesta koristim i povlačim se u svoju sobicu. Barbara, na-ravno, ide za mnom u stopu. U sobici joj rekoh:

111

— Dužan sam ti dva kina. Čekaj da skupim nešto novaca i odmah idemo. Zadužila si me danas. Iako, znaš, moram ti reći, u principu, ne treba nikada lagati Baki. Ostavi da to ja učinim...

Pogriješio sam. Maloj se odmah oči napune suzama i tada se tek dosjetim da za nju učenje ima drugo značenje nego za nas odrasle. Čim me vidi za stolom s knjigom, jadno Malo Čudovište duboko vjeruje da ja učim. Jedva se iskobeljah iz te vrlo zamršene situacije. Da bih izbjegao eventualni napad grižnje savjesti počeo sam zaista učiti. Matematiku.

I bio sam prilično zadovoljan sam sa sobom, sve dok Maks nije izveo pred ploču Šteficu šumsku Lovkinju. Ljudi, užas. Kao da je Maks to namjerno učinio samo da bi mi razotkrio sve rupe u znanju. Što se štefica više mučila — iako je dosta toga i znala — to sam ja s užasom shvaćao da je kod mene više rupa nego znanja. A bilo je još sedam mi-nuta do kraja sata i samo tri imena do moga. Sedam minuta? Legnite s novinama i bit će to sedam sekundi. Čekajte lju-bljenu osobu (i ovo sam lijepo rekao, zar ne?!) i bit će to zaista punih sedam minuta, možda malo više. Ali u ovakvoj situaciji s Maksom za vratom, vjerujte, to je sedam koraka do vječnosti...

Jadni se Suhi oznojio čak i više nego ja. Neprekidno je pogledavao na sat i još provjeravao kod Zdenke ide li mu sat točno. A u mojoj je ljubavnoj krletki — profano zvanoj srce — kanarinac potuljen i pokis&o žmirkao okicama shva-ćajući dobro da bih ga bio u stanju izdati i prodati čak i curu Tricu za onaj komadićak sreće koji bi me danas spasio Maksa i matematike.

Kad je matematici odzvonilo, tako sam glasno odahnuo i obrisao znoj s čela i dlanova, da me i Maks iskosa dobro odmjerio i samo tužno zavrtio glavom. Zaboravio sam smje-sta zakletvu da ću već pod ovim odmorom početi rad na matematici i pođoh do Vlade, na jedno ljudsko rukovanje u znak neizmjerne sreće. Vlado ništa ne govori, jer i ne stigne. Guta ogromne komade kruha premazanog mašću i posutog šećerom. Svaki od tih komada što nestaju u Vladi bio bi sasvim dovoljan da se jadni Suhi sit najede. Budući da sam pod prvim odmorom pojeo sendvič što mi ga svako-dnevno donosi Trica, nije preostalo drugo nego pokušati

112

pokvariti Vladin apetit. Ispričao sam mu nekoliko zgodnih priča koje se u takvim prilikama pripovijedaju, ali me Vlado samo šutke promatrao i dalje uporno, metodički mljeo svo-jim ogromnim vilicama. Tek kada je i zadnji komad kuli-narske kombinacije nestao, Vlado je odvratio:

— A sad mi ispričaj nešto zaista zgodno da mi se Sve zgadi!

Pošli smo u predvorje, tek toliko da utučemo vrijeme. Usput sam svratio i u Tricin razred, ali već s vrata vidjelo se da djevojka ima ozbiljnijega posla nego da sa mnom čavrlja. Začepila je bila objema rukama uši i zakrilila oči te je sva bila skoncentrirana na učenje. Odosmo dalje, ali nismo napravili ni deset koraka, kad eto ti ga Moralista:

— Poslijepodne kod mene. U pet. Savjetovanje. Važi? Već je bio otišao u potragu za još nekim članovima sa-

vjeta, kad zapitah Vladu: — O čemu se, zapravo, radi? — Pojma! Ali doći ću! — I ja. — I mi svi! — dreknuo je Vlado, poplašio pola škole a

mene dobro popljuvao. Kasnije mi se bogzna kako ispriča-vao. Takav je on. Poslijepodne u pet bili smo točni kao urice. Naime, bili smo jako znatiželjni. Zdenka, Štefica, Kokoplju-nemtiuoko, Vlado, Moralista i ja. Kasnije je navratio i Ban-dit ali smo ga isključili zbog zakašnjenja. Vlado je tu jako striktan. Posjeli smo oko kuhinjskoga stola, nagorjeloga, izbo-denog i oguljenoga, kao da Moralista obavezno nakon jela otkine komad drva za čačkalicu. Moralista je predložio dnev-ni red sastanka:

— Točka prva i jedina: Koko u neprilici. Neprilika je bila jedna djevojka; točnije, djevojka je sta-

novala odmah iza tramvajske remize a Koko u Dalmatinskoj, pa je to Koko lijepo razjasnio:

— Ljudi moji, nisam ja Rokfeler pa da mogu naplaćati puste tramvajske karte! Njoj i sebi, jer ne mogu, valjda, njoj platiti, a ja da trčim iza tramvaja! Svaki drugi dan se kući vraćam pred jutro, s njom sam sam sat-dva, a ostalo vrijeme pješačim uzduž i poprijeko Zagrebom . . .

— Da kupiš tramvajsku kartu . . . ?

8 Maturanti 113

Na tu Vladinu mudrost svi smo odmahnuli rukom, a Kokopljunemtiuoko je dalje obrazlagao svoje tegobe:

— I kad ću učiti? Pa ne mogu ja, ljudi, shvatite me, na-kon takvih napora, fizičkih, sjesti za knjigu . . . A matura je pred vratima, mjesec dana, ma ni mjesec . . .

Svi smo se, odmah, razljutili na Koka. Sta mu sad to treba da spominje maturu, kao da i mi sami ne znamo.. . Zato nije ni čudo što ga je Zdenka oštro napala i izgrdila, predbacujući mu, da je na to morao misliti ranije, jer da on nije nikakav pučkoškolac koji si smije dozvoliti da se zateleba tek tako, nepromišljeno, glupo. Koko je objašnja-vao da je on prevaren, naprosto prevaren, jer da je mačka prvih nekoliko dana stanovala kod neke tete u gradu i oni su imali sastanke na Trgu. Otkud je on, tada, mogao znati...?

Moralista je prekinuo daljnju diskusiju i cio predmet stavio na glasanje. Koko je prošao na glasanju sa tri glasa — za, dva — protiv, dok se on sam uzdržao od glasanja. Pa smo tako sjeli za posao i počeli pisati mački pismo. Svi smo odmah pogledali u Vladu, ali se on ponosno branio:

— Ako ovdje treba tražiti najvećega lašca, onda je to sigurno Ivica!

— Ne poričem — rekoh ja odlučno i pribrano — ali Vlado ima djevojku u Vodicama!

— Samo preko ljeta, samo preko ljeta, ja joj inače uopće ne pišem!

Pa smo zato odlučili napisati pismo čoporativno. Svatko je dodavao po neku zgodnu rečenicu. Zdenka je inzistirala na slijedećoj: »Pišem ti ovo pismo, jer ne bih smogao snage da ti to kažem«. Moralista se zapetljao u svršetak zavijen velom tajne za koju svi znaju da postoji . . . Ja sam bio odu-ševljen svojim prilogom: »U ljubavi, kao i u životu, postoje tri važne točke, između kojih i unutar kojih se sve ostalo kreće: početak, vrhunac i svršetak«. Začudo, ostali nisu pri-mjećivali svu poetičnost i profinjenost moje duboke misli. Vlado je čuvao za konac pisma biser svoje pismenosti: »Netko, tko ti se za sve lijepo može zahvaliti tek jednim banalnim — hvala!« A Štefica je, po čisto ženskoj liniji, svakako htjela djevojku malo ohrabriti, samo ne znam zašto je izabrala svoj traktat o mladosti — koja je samo jednom u životu?!

114

Na koncu smo se svi isposvađali i umalo što nismo tukli jadnog Kokoslava. Pismo nismo završili i Koko je morao otići na sastanak. Kleo je kao lud, jer da je izgubio drago-cjeno poslijepodne, a ništa nije učinio.

Što smo onda tek mi mogli reći?!

XXIX

Starci odoše u Trst. Hvala ti bože, napokon. Zapravo je pogrešno reći da moji Starci putuju. Oni se

zapravo sele. Najmanje tjedan dana prije odlaska — even-tualnog, jer kod moje Stare je sve eventualno osim smrti — u kući nastaje veliki lom, potraga i nervoza, jer stara garda ništa ne prepušta slučaju. Sve se izvadi, iznese iz orma-ra, stalaža, snese s tavana, donese iz podruma, a onda nastaje odabiranje, ma baš kao kod velikog spremanja — kada se prvo stvori ogromna hrpa stvari koje su za smeće, a potom se iz te hrpe vadi jedna po jedna stvar, kao dobro će doći, nikada se ne zna, pa u smeću svrši kakva stara konzerva, probušeni lonac ili poderana cipela. Tata dolazi kući tek na ručak i to ako baš mora, inače je u Muzeju od jutra do mraka. Ana i ja trčimo s tavana u podrum i iz podruma u stan, i uvijek donesemo krivu stvar. Takva je to igra, zna se dobro. Mama se osigurava, izborom odjeće, obuće i ostalih potrepština, protiv lijepoga, ružnoga, toploga, hladnoga i kiš-noga vremena, protiv snijega, tuče, oluje i zastoja prometa, protiv hotela, privatnog smještaja i — eventualno! — bol-nice, protiv krađe, razbojstva i demonstracija, rata, kuge i kolere, jedino priznaje da je relativno nemoćna u slučaju potresa. Barem nešto. Tata, naprotiv, izabire samo ono što je, po njegovu mišljenju, najnužnije. Sve to trpa u omanju putnu torbu i naivno se smješka, jer iskreno vjeruje da s tim može i na Mars. Onda dolazi mama, pa izvadi sve iz tatine torbe i utrpa unutra ono što ona misli da tati treba. Stara mu obavezno ugura i pola tuceta kravata, iako Stari već godinama veže tri kravate — jednu za pogrebe i vjenčanja, jednu za kazalište ili izlaske uopće i treću za svakodnevnicu. Kuferi su spremni barem dan prije polaska; uredno složeni,

115

zatvoreni, zaključani. To valjda zato da bi ih mama mogla još nekoliko puta otvarati i raspakirati e da bi se uvjerila je li rezervna, ganz nova četkica za zube, na dnu ovoga ili onoga kuf^ra, ili ju je uopće zaboravila. A svo to vrijeme pljušte savjeti nama dječici. Ma da savjeti! Uputstva, ogra-ničenja, molbe — cvijeće obavezno zalijevati ni previše ni premalo; kuću dobro zaključavati, kao da lopovi samo če-kaju trenutak da nas oplindraju; ne skitati se; ne svađati; ne trošiti — ali dobro jesti; ne ostaviti štednjak da gori cijelu noć; isključiti bojler; odnositi smeće . . .

Svaki put, i ovo vam je živa istina, zaklinjemo se da više nikada nećemo pustiti našu mamu da ode čak ni na izlet do Samobora!

Ovaj put su otišli ujutro, dok sam ja bio u školi. Zato sam pri povratku kući, a nakon što sam pokupio Barbaru kod Zlatkove mame, gdje je mala čučala cijelo jutro u kuhi-nji da ne zamaže sobe ili nešto ne slupa, našao dugačak popis svega, što se neizostavno mora ili, naprotiv, ne smije učiniti. Popis nisam ni pogledao nego sam ga odmah bacio u smeće i prihvatio se slaganja jelovnika za ručak. Napravio sam ajnpren-juhu (ma kao bog!), malo octeka unutra, ispržio sam kockice kruha, prelio to juhom i Barica i ja smo poslije ručka samo otpuhivali od zadovoljstva. Onda smo uzeli malo slatkoga, kao što se i pristoji kod dobrih ručkova — stavili smo na dasku prozora, kuhinjskoga, posudu s finim medom, pčelinjim, kesten, dvije žličice i tako smo se sladili i usput slušali svađu između Gospođe s mačkom Miškom i Kuke-covke. Nisu baš bile jako zanimljive i nisu jako vikale, ali kao zabava za rano poslijepodne i nije bilo tako loše. Ana nam je teško zavidjela, jer mora držati dijetu. Barem ona jadna tako misli. Zaljubljena je, to se vidi čak iz aviona, a čini se da je kod djevojaka dijeta postala sastavni dio lju-bavi. Moram se sjetiti i zapitati Tricu drži li i ona dijetu.

Poslijepodne, u troje, penjemo se pokraj Uzbrdače (Matoš ju je još zvao i Nizbrdača ili Spuštača, a sve je to jedno te isto, to jest Uspinjača) na Gornji grad. Barbara je izvid-nik i ponaša se kao da smo je toga časa pustili s lanca. Na Jezuitskom placu moj prijatelj Moralista odriče se mene i našeg dugogodišnjeg drugovanja — pokušava nam okrenuti leđa, pravi se da nas ne vidi. Opet nova mačka u pitanju,

116

hladnokrvno kaže Trica. Mora da sam je čudno pogledao, jer odmah nadoveže:

— Misliš da ja ništa ne znam...! O, začudio bi se t i . . . Ali je smjesta prekinula i nikakvo je nagovaranje nije

moglo natjerati. da otkrije karte. U Opatičkoj naletimo na izrazito zaljubljeni par — Štefica i Suljo tako isprepleteni, te su nalik nekoj velikoj kifli. Samo namignu, oboje, u znak pozdrava. Uspinjemo se korak po korak Jurjevskom ulicom. Kuća u kojoj je zbirka satova. Prizemnica sa dvadesetak ma-čaka. Zubar koji je popravljao zube moga Starog, kada je bio dijete. Ulazimo na najljepše groblje na svijetu, po kome ljubav cvate kao korov. Prvu klupu, na desnoj strani, malo skrivenu iza oguljene breze, drži Mijo s djevojkom. Odmah nam ustupa mjesto, jer da su tu već od četiri poslijepodne, a za Ludog Miju je čudo božje kada i deset minuta sjedi ili stoji na istom mjestu.

Ma nismo se pravo ni smjestili, povukao sam prvi dim iz netom zapaljene cigarete, kadli začujemo zviždanje. Ispre-kidano, znači netko fućka suhih usta. Malo bliže, pa se iza velikog grma pojavi čuperak crne kose, onda dva svijetla crna oka oprezno ispituju teren. Vlado. Prvo je pet minuta gestikulirao i mimikulirao, pa tek kad se proderah na njega, priznao je da nema cigareta i da je zaželio čuti još nečiji Ijudski glas.

Kad smo se i njega napokon riješili, pita Trica: — Izgleda da vi danas imate razredni sastanak na Jur-

jevskom? — Čini se, iako, fali nam još Ljubo Grozni. — Možda stigne. Ima još vremena. Trica nas doprati u Berislavićevu. Pošaljem Čudovište da

vidi ima li u dvorištu vukodlaka, drakula i vampira-zubo-slava, a ja poljubim Tricin nos; točnije, onaj vršak što tako samouvjereno strši put neba. Lijepo je to.

Navečer, rekoh sam sebi — Ivek, učit ćeš večeras pa makar.. . Ma nisam to do kraja ni domislio, kad zvoni zvono na vratima. Pošaljem Anu na vrata i dam znak da mene nema. Čuje se smijeh i potanko obrazlaganje plana moga kretanja toga dana. U detalje, časna riječ. Matematički do-kazano, kaže Tom, Ivica mora biti doma. I jesam, naravno. Tom i Bandit navratili slučajno, pa tako, slučaino, prije nego

117

sam shvatio što se događa, već smo češljali karte. Vlado je stigao sa Zdenkom, pola boce »zrinskoga«, i širokim osmi-jehom:

— Smetamo li? — Smetate! — To smo i očekivali. Samo vi nastavite kartati. I

mi ćemo. — Vas dvoje? Bute šnapsali? — Kako, zar nisi vidio Sulju? Dolje čeka. . . Zauzeli su stol u forcimeru, umalo razbili teglu s fiku-

som, zgužvali prekrasni mamin čipkani stolnjak . . . Marina i Regina su donijele jednoga bijeloga konjeka tek otvore-noga (»Stari ga je tek pomirisao, kad sam mu ga rekviri-rala«), tri kile jabuka iz njihova vrta i knjigu, moju, a još kao jučer su mi se klele da one tu knjigu nikada od mene nisu posudile. Suhi je na Trgu čuo da sam slomio nogu, trčeći za Tricom.. . I tako je to išlo, odnosno, tako su oni lijepo dolazili, kao da je kod mene otvoren klub. Barbara je uživala, možete si misliti, pa se društvo podijelilo na one koji su kartali, i one, koji su s Barbarom na čelu, uništavali moje lijepe ploče.

Pomirivši se sa sudbinom, upitao sam Toma: — Jesu li sad svi ovdje? Da znam mogu li sad održati

pozdravni govor . . . Tom ih je najozbiljnije prebrojio, i onda ustanovio da

imamo jednoga viška. Bio je to, zna se, doktor Zlatko. Htio sam ga pozdraviti i zaželjeti mu dobrodošlicu, ali on se nije ni osvrnuo na mene. Pljuvao je uzduž i poprijeko po mojim pločama, uvjeravajući Marinu Zmiju, da je to smeće, prema njegovoj diskoteci. A Marina ga je gledala onim svojim zele-nim okama tako naivno i tako svježe, da sam u sebi odmah, očitao kratku molitvu za spas duše dobroga doktora Zlatka.

Premda su svi, na početku, izricali ono uobičajeno »samo pola sata«, negdje oko tri ujutro, napokon sam ih, jednoga po jednoga, uspio namamiti da krenu kući. Za njima su krenule i djevojke. Dugo sam ih molio i zaklinjao da niza stepenice idu tiho, jer ljudi već spavaju, a ja se ne želim sutra sa svima svaditi. I kad sam u tome uspio, Zlatko se strašno razgoropadio i rekao da se on nikoga ne boji, i neka samo svi krenu za njim; još je pitao tko zna dobro

118

pjevati, jer da će sada zaoriti »U boj, u boj!« Jedva sam ga smirio, a pri tom mi je pomogla i Marina uvjeravajući dok:-tora, kako se grozi pjesme pijanih ljudi. Onda je Zlatko obja-šnjavao da on nije pijan, ali je i to bilo bolje, nego da je zapjevao. Zaista grozno pjeva.

Sve bi bilo prošlo tiho, i u redu, da se netko nije na dvo-rištu sapleo o kante za smeće, a onda su svi navalili pso-vati i grditi toga nesretnika, pa su se međusobno posvađali, te su se u susjedstvu počele paliti prve svjetiljke... Pobje-goh glavom bez obzira u svoju sobicu i još se prekrih dekom po glavi.

XXX

Uz ovako naporan i buran život, da nema škole, zaista ne znam gdje bih se malo odmorio i relaksirao. Samo da tu maturu toliko ne spominju . . . Cijelo jutro proveo sam s Tri-com i Barbarelom Smiješnom, na bazenu. Mladost, Sava. Došli smo još dok su tuljani trenirali, pa nas nisu puštali na bazen, nego smo se izležavali na travi, pokraj košarkaškog igrališta, a malo smo i šetali i gledali neke čudne ljude koji su igrali neku čudnu igru vrlo nalik na tenis. Rekreativci, podsmjehnula se Trica. Zaista je lijepo biti mlad — osjetio sam to gledajući ih kako se muče po žarkom suncu, da skinu koju dekicu. Čudan fenomen se odmah mogao uočiti — što im je sportska oprema bila blistavija, to su im pokreti bili plentraviji. Onda smo se kupali sve u šesnaest ili čak sedam-naest, a Barbarela je progutala litru i sedam deci dobro klo-rirane bazenske vode, ali je žabicom bila u stanju preplivati dva do tri metra. Pustite vi to, samo polako! Na moru će plivati kao omanja kornjača, bio sam se spreman kladiti, ali će plivati. Budući da je Trica imala dvodijelni kostim i Čudovište se rasplakalo i zahtijevalo da iz »Ouasimoda« done-sem njen. . . hm, grudnjak, ako sam točno zapamtio. Pobje-snio sam i polako počeo shvaćati Staroga i njegove napadaje u vezi ženske mode. Popustio sam, naravno, jer je Trica na-valjivala da maloj ispunimo želju. Pa smo tako, uskoro, svako malo skakali u bazen i maloj popravljali naramenice

119

koje su joj spuzle s ramena. Na povratku smo imali trista muka s tutuom, ali sam to na sreću predvidio te smo bili krenuli kući cijeli sat vremena ranije. A bili smo gladni, bože mili, kako gladni! Pojeo sam šesnaest cvečnknedla, a Čudovište pet, što nije za vjerovati, znam, ali je točno.

Pa tako u školi pomalo kunjam da ne kažem baš i knja-vam. Lagani psiho-fizički odmor i rekreacija. Škola je na izdisaju, ali ne pišem to s užitkom, jer mi ga kvari matura, koja je odmah iza ugla. Matematika — preciznije Maks — bio je zadnji opasni predmet. Iako ih ima, pametnih Ijudi, koji misle da se u tri sata poslije podne ništa ne može zapo-četi, ja sam točno u tri poslije podne odgovarao i odgovorio matematiku, pokupio i više nego solidnu trojku, te bio čak i pohvaljen od Maksa:

— Vidiš kako se i uz sport može naučiti matematika! Ne kaže se uzalud u zdravom tijelu zdrav duh. . .

Ovo posljednje malo je (nekako) čudno zazvučalo, pa se našlo i onih koji su zakreketali, ali ja sam to shvatio kao izrazitu pohvalu i tako sam se ponašao.

Tumačenja su već davno završena, a neki su profesori, kao gospođa Laura, Lufthansa, završili već i sa ispitivanjem, pa nam sada jedino preostaje da ih gledamo i dosađujemo se zajedno s njima. Neki profesori vrše još divovske napore da isprave što se ispraviti može, a mislim da ne pretjerujem mnogo ako kažem da se u školi — baš kao i u životu — uvijek sve dade ispraviti, i nikada nije prekasno. Razred čini sve što je u njegovoj moći da profesorima olakša napore. Oko griješnoga ispravljača na brzinu se isprazne sva mjesta i u njih se ubacuju razredni eksperti za pojedine predmete. Postoji u razredu i štab tehničara (brzočitača) koji su u stanju za deset do petnaest sekundi pronaći u knjizi gradivo o kome je riječ. Tehničari (ne da se hvalim, ali i ja sam jedan od njih) filaju podacima i značajnim momentima eksperte koji onda jezgrovite, suvisle odgovore prenose do šaptača. Svaki red ima po jednoga do dva šaptača, ali je Tom Leptirica apsolutno najbolji. On je naprosto profesionalac i time je sve rečeno. Tom zna da Vladi treba dobaciti jednu jedinu riječ, pa da se Vladeku otključa mozak, a Tom zna i koja je to riječ. Naprotiv, dobrom, debelom Prši, treba cijela rečenica. Vladu malo gurne, Pršu mora voditi za rukicu, ukratko rečeno.

120

Gospođa Laura lista po imeniku i unosi neke bilješke, u razredu je sparno i zagušljivo, iako su svi prozori širom otvoreni. Čovjek bi zaspao da neprekidno netko ne ulazi ili izlazi iz razreda. Idu se ljudi malo osvježiti. To je u redu, ali pretjeruju, pa napokon Laura upita Renatu koja je ne-tom ušla:

— Ima li vas još mnogo vani? — Ne znam, ja sam to individualno . . . SuM i ja smo se premjestili u red do prozora, jer smo se

nadali da je tamo pokraj otvorenoga prozora ipak nešto svje-žije. Ma je vraga, potpuno je isto. Pokrio sam se preko glave novinama, nakon što sam ih proštio od telefona redakcije do maloga oglasnika i drijemam. Suhi pokušava slijediti moj primjer, ali nema novina, pa ga svjetlost smeta. I upravo sam onako lijepo zadrijemao, slatko, potpuno opušten, kad li me Suhi poklopi svom svojom težinom. Jedan leptir, malen i žut, uletio je kroz otvoreni prozor u razred. Razred se po-čeo buditi, pa je i Laura odustala od imenika. Ali, njeni peda-goški porivi nisu joj dali mira i odmah nas je pokušala uključiti u razgovor — na koje nas literarno djelo podsjeća taj leptir?

— Na Toma Leptiricu! — Onda bi to bilo krivično, a ne literarno djelo, ali

narode! Laura prekida daljnje međurazredno objašnjavanje: — Pitam... Na koje vas literarno djelo . . . Ah! I Laura rezignirano odmahne rukom, pa se Vlado nađe

ponukan da se digne iz klupe: — Pa to bi bilo jako slično »Ledi«, samo. . . — Samo? — Ona scena u »Ledi« događa se noću, a ovo . . . Laura uviđa da je najpametnije preskočiti daljnji razgo-

vor, pa svu pažnju obraća na mene. Naime, dok su oni disku-tirali, ja sam lovio leptira, jer takav sam ja duh — uvijek aktivan. Leptir je izveo dva kruga i onda se ponovno spustio na dasku prozora, blizu mene. Mora da sam mu bio jako simpatičan. Točno spustim ruke, sve proračunato i mjesto i vrijeme i potisna sila, jedino što leptir u međuvremenu promijeni položaj, pa ulovim malo suhog, pregrijanog zraka. U razredu padaju oklade. Moralista se kladi na mene, a Vla-

121

do protiv mene, a za leptira; tako će nam se gubici kompen-zirati. Imamo jednu okladu viška — na mene. Neki vjeruju više meni nego leptiru. Stoga je stavljam na leptira. Laura kaže najozbiljnijim glasom:

— Morala bih te zapisati... — A kako ću uloviti leptira ako me plašite! Ulovio sam ga na samom rubu košare. Svi se skupili oko

mene, pa nije ni Laura izdržala a da ne dođe pogledati lepti-rića. Pod odmorom ga puštamo uz burno klicanje.

A onda Vlado i ja sjednemo u zadnju klupu. Vlado je donio flašu mlijeka pomiješanog s rumom, a Renata nam je poklonila vrećicu čajnih kolačića. Mljaskamo što glasnije možemo, zalijevamo suhe kolačiće tom čudnom melasom i ne obaziremo se ni na koga. Takva su pravila igre. Uokolo, na klupama, sjedi nekoliko znatiželjnika i gleda nas. Onda, čudno, sve se više naroda skuplja u razredu. Kako tko dođe tako u tišini, bez riječi, zauzme mjesto na klupi i zabulji se u nas. Sada nas to već polako počinje smetati, ali morani izdržati do kraja. Čini se da je netko skupljao đake-vese-Ijake našega razreda po cijeloj školi, jer uskoro je cijeli razred bio na okupu. Tišina, samo mi mljaskamo, iako se meni više nije mljaskalo. Ondja odjednom Ludi Mijo vikne:

— Sad!! I svi se bace na nas. Nestao sam pod tijelima, bez zraka,

davio sam se najozbiljnije jednim suhim kolačićem koji mi je zaostao u dušniku, a preko mene su, kao u valovima, pre-lazila tijela, ruke, glave, noge . . . I svi su se smijali, smijali kao ludi. Ono još malo mlijeka pomiješanoga s rumom raz-lilo se, ali nitko se na to nije obazirao. Kad mi je glava malo izronila te se dočepah zraka, krajičkom oka negdje vidjeh Ljubu Groznoga na razrednim vratima — stoji čovjek i smije se, smije se tako da se objema rukama drži za želudac. Napokon je Vlado razgrnuo gomilu sa sebe, zatim je i mene izvukao pa smo malo popravili odjeću i obuću i pošli iz raz-reda. Klupko se razmrsilo samo od sebe, te su sada, što sjedeći što ležeći ili klečeći, regetali za nama dok su im suze curile niz obraze. Mili bože što je tu zapravo tako smiješno? Pitali smo to i Ljubu Groznoga, ali je on samo odmahnuo rukom i jedva promucao:

— Maturanti... pa mlijeko!

122

— A što bi vi, šampanjac? Vlado se vrati do klupe našeg blagovanja, pokupi škar-

nicl pa u zahodu pojedemo i mrvice kao pravi šparni ljudi. Vlado zamišljeno kaže:

— I nije bilo tako loše.

XXXI

Škola je završila u utorak poslije podne. Zapravo, na-stava, ali mi se razumijemo, zar ne? Dakle, bio je utorak, konac svibnja, vruć modri ljetni dan. Za ručak sam imao faširane šnicle i restani krumpir, zelenu salatu kakvu volim — putericu.

Prije škole padale su oklade, naravno. Kakav će govor održati Ljubo Grozni na koncu balade? Oklade su stajale sedam naprama jedan u korist srcedrapateljnog spika. A onda je došao Ljubo Grozni, zbigecan kao rijetko kada. Mi-nute su brzo prolazile. Ljubo je davao određena uputstva i objašnjenja u vezi s maturom, sipao je štosove i viceve, šar-mirao naše mačke tako da smo naprosto blenuli u njega — vidi ti našeg Ljube! I tako klizile minute i frtaljčeki, došao i konac končevoga konca, a govora nema pa nema. Što je sad? I onda zvono, to zvono koje smo toliko puta čekali kao spas i zadnju nadu, to zvono je odzvonilo svoje i . . . bilo je gotovo, škola je za nas svršila. Ljubo je popravio kravatu na kojoj bi mu i TV-spikeri pozavidjeli i krenuo prema izla-zu. Stao je i pogledao nas:

— 0 da, imam ja i govor. Napisan. Umnoži.o sam ga. Tko ga'želi pročitati neka poslije škole dođe u Zbornicu. Tamo dijelim... Zar mislite da s vama nisam ništa naučio? Ma da govor!

Pljesak je ispratio Ljubu Groznoga iz razreda. Kad se pljesak stišao nisam bio jedini koji je ostao

sjediti u klupi. I mislio sam, kako je sve to zapravo glupo. Na taj sam dan dugo čekao. Zapravo, čekao sam od samoga početka. I veselio sam se. Mislio sam da će se bogzna što dogoditi kada taj dan napokon dođe. Nebo prolomiti, zemlja otvoriti, ja opametiti, ili nekakva tome slična katastrofa

123

obilježiti dan kad je škola završila. A kad tamo ništa. Čak i u meni samo jedno veliko ništa (kao i uvijek). Ma čak ako ćemo pravo i ako ne želim lagati, ma čak sam i pomalo tužan. Blesavo, zar ne?

Prvi se dignuo Suljo, ali odmah ga je slijedila Marina, pa Štefica, Koko. Digli su se vrlo mirno i dostojanstveno, poku-pili sve bilježnice, knjige, papire, novine, sve što je bilo na klupama ili pod pultovima, i zatim u indijanskom nizu pri-lazili prozoru i sve to bacali van, na travnjak. Zdenka, ispri-čavajući se slijeganjem ramena, uzima jednu od knjiga iz moje hrpe i baca je ne prilazeći prozoru. Nitko još ništa ne govori, pa 'sve to biva pomalo nalik na nekakav čudan ritual. A onda veselje izbija kao erupcija urlika i ponovno urlika:

— Gotovo je, gotovo, gotovo je, gotovo! Ma tko bi u toj gunguli mogao reći, odrediti, tko je tek

histeričan, tko glUmi, tko je iskreno sretan. Pa ionako to nije važno. Glavno da se deremo. Plan je već davno napra-vljen i jednoglasno usvojen. Djelo je velikih planera Renate i Ludoga Mije, razrađeno do u tančine — ako nas negdje ometu mileki, treba se razgrupirati, pregrupirati i nanovo ogrupiti na tom i tom mjestu. Ide se tim i tim ulicama, pje-vaju te i te pjesme, nose te i te parole, ma znate već i sami sve to, što do sad tu tupim i vas i sebe.

Trica me dočekala pred Gradskom knjižnicom. I to je bilo unaprijed isplanirano. Pita ona naivno:

— Onda, kako je bilo? — šašavo. Kao uvijek, zapravo. — Čini se da baš nisi jako radostan? — Možda i jesam, ali takve stvari čovjek uvijek kasnije

shvati. Ali osjećam se glupo, priznajem to sam sebi. Volim je,

ali mi je glupo da joj to kažem. Ipak, nekako izustim: — Drago mi je što si moja djevojka... Tada me ona poljubila, prvi put na čisto javnom mjestu

i uz jako danje svjetlo: — Dobro, onda sutra . . . — Sutra.. . — I čuvaj se! — čega?

124

Ali već je otišla pa nisam saznao čega se trebam čuvati. III, možda, koga?

Onda smo išli po zagrebačkim ulicama i meni je sve bilo (ili zapravo ostalo) pomalo glupo, dok nisam popustio i za-jedno s Vladom upao u buffet, trgnuo nekakav užasan špirit, pa onda još jedan. . . I onda mi je prestalo biti glupo i sve mi je postalo jako smiješno, pa čak i zabavno. Svi su pomalo umorno buljili u nas, neki su se Ijutili, mileki su se službo--uljudno osmjehivali i propuštali nas i prepuštali jedni dru-gima s raskršća do raskršća, a mi smo uporno, kao što to može samo netko bez cilja, krstarili po dobro znanim uli-cama i prodavali svoje maturantske štosove u koje smo mi, treba to reći u vlastitu obranu, ponajmanje vjerovali. Ali činili su to i svi oni prije nas, činit će to i svi oni poslije nas, pa tako, sve zbog tradicije i dobrog odgoja. . . A bilo je kao vruće i sve se lijepilo na nama i jedva sam čekao da raspu-stimo kolonu, da odem kući i da stanem pod hladan tuš. Osipali smo se neprekidno, ali za divno čudo ili zahvaljujući genijalnom planu Renata-Ludi Mijo, brojno smo stanje ne-prekidno održaVali otprilike na istom nivou; izgubljene su zamjenjivali oni koji su se na vrijeme povukli, osvježili i presvukli, pa se ponovno vratili.

Kada smo prelazili Preradovićev trg, iskliznuo sam iz kolone i odjurio kući. A tamo su svi nestrpljivo čekali. Koga? Mene, zna se! Izljubili su me i izgrlili a ja sam se neprekidno otimao vičući da najgore tek predstoji, matura, ej, matura je pred nama. Od tih sam se riječi dobrano rastrijeznio pa, uplašen, zamalo odlučih da te večeri ostanem kod kuće i da učim. Učim? Morao sam se, ipak, nasmijati vlastitoj gluposti pa se dokrajčih jednim ledenim tušem.

Slavili smo dugo i uporno. Čim bi oduševljenje malo je-njalo, našao bi se netko i zapjevao:

— Gotovo je gotovo. . . — a cijela bi vrtna restauracija prihvatila uzvik-pjesmu, pa bismo nastavili sa skandira-njem sve dok nam se grla ne bi potpuno osušila, a onda smo ih zalili i podmazali, i tako se to vrtjelo u krugu, baš kao što su se vrtjeli krugovi i u mojoj glavi. U neko doba noći pre-selili smo čoporativno Blizankama, čija se kuća nalazila tu blizu. To blizu je bilo preko nekih njiva, šumaraka, jaruga, potoka, pa vrtova i pasa koji su režali i lajali.

125

Ja sam pošto-poto odlučio nabrati trešanja te sam se ve-rao po nekom drveću i za divno čudo uopće nisam pao, a kamoli slomio vrat. Onda sam zaspao, a probudila me Ma-rina koja me ljubila i sve nešto po meni petljala ali sam ja udario u takav grohot da je curi sve prisjelo pa me bubnula po glavi da je sve jeknulo, ali me ni to nije opametilo. Mora da sam se cijelo vrijeme smijao, jer kad su me ponovno pro-budili — i opet je to bila Marina — boljele su me vilice i jedva sam ih nekako sastavio. Marina me odvukla u kuhinju i tamo pokušala nagovoriti da pojedem tanjur kisele juhe. Pojeo sam ne jedan nego dva tanjura a onda sam naočigled svih navalio na Marinu da je ljubim, ali sSda ona nije htjela nego se smijala kao ja malo prije. Zaključio sam da s tim ženskama čovjek nikada nije načisto pa ponovno zaspah.

Kad su me probudili bio je dan. Zora, ili nešto takvo, ali uglavnom svjetlo, jer se vidjelo gdje smo i tko smo. Kre-nuli smo Vlado, Moralista, Bandit i ja, ali se Bandit nakon pet minuta sjetio da je gore ostavio kaput, pa se on vratio, a mi odosmo u grad. Teško sam nosio svoje tri glave (možda ih je bilo i četiri, tko bi ih sve izbrojio), ali mi je najteže bilo dogovoriti se sam sa sobom na kojoj su glavi moje prave oči, mislim — one s kojima treba gledati a ne one koje vrlu-daju, križaju se, rastaču, preskaču . . .

Na Trgu je bilo živo, kad smo mi došli, jer smo cijeli put propješačili. Osjećao sam se strašno prljav i ljepljiv pa mi sine ideja da dadem izglancati cipele. Vjerovali ili ne, nakon toga sam se mnogo bolje osjećao. Onda smo pod Tržnicom pojeli vrući burek, pa sam prilično došao k sebi. Ili barem toliko da sam se smio pojaviti u Berislavićevoj.

Tamo su svi spavali. Istuširao sam se ponovno i kad sam se već bio zavukao u krevet u sobici, pojavi se Stari:

— Čini se da si sve donio kući . . . Glavu, noge . . . ? — A tek da znaš kako se dobro osjećam! — Sad spavaj, spavaj i spavaj . . . Uostalom, sine, jednom

u životu se maturira! Htio sam viknuti — ma čekaj da maturiram, pobogu, ali

je Stari već bio otišao. I tako sam morao spavati, opet.

126

X X I I I

Probudili su me u pet sati ujutro. Sunce je tek malo zarumenjelo istok ili tako nekako. Možda je zapravo i bilo obratno, nisam gledao, toliko pak lud nisam. Sam sam bio zamolio Starce da me probude tako rano, jer da moram učiti. Odluku sam donio potaknut valom kajanja, despera-cije, probuđenoga osjećaja odgovornosti i još nekih takvih, gadnih stvari. A kada me Stari probudio, ozbiljno sam kim-nuo glavom, zijevnuo i protegnuo se pitajući se uzalud ima li u cijeloj mojoj obitelji idiota većih od mene. Odgovor je bio samo jedan mogući — nema. Pa sam se tako okrenuo na drugu stranu i ponovno zaspao. Onda me probudila Bar-bara, koja je začuđena širom otvorenih očiju stajala nad mojim uzglavljem. Došla je pitati hoću li doručak ili namje-ravam još malo učiti. To bi baka htjela znati. Učit ću, još malo, rekoh Barbari, i namignuh joj u znak konspiracije. Pogledao sam na sat. Ako ćemo pravo i nisam baš tako stra-šno zakasnio. Bilo je točno pet sati i dvije stotine sedam-deset i četiri minute. Po Griču. Sve je bilo lijepo i svijetlo, toplo. Trebalo bi, pomislih iskreno, stvari tako naštimati da matura pada u kasnu jesen ili zimi kad je ružno vrijeme, bljuzgavica, hladno ili ljigavo, kišno jugo, pa čovjek uživa u toploj sobi. A ovako, sada, ne usuđujem se ni kroz prozor pogledati, prevladat će instinkt lutalice i pobjeći ću bilo kuda, samo da sam vani, na zraku i suncu. Kava je bila izvrsna, žemlja hrskava i reš pečena, imao sam cigareta, djevojku, nešto kinte, pa sam odlučio da ću s radom započeti u ponedjeljak. Kakvog ima smisla započinjati u četvrtak ili petak, kad onda dolaze subota i nedjelja, svi se odmaraju, a ja da .učim? Nemoguće. Istina, moglo bi se dogoditi da ponedjeljak loše započne, da bude trinaesti u mjesecu, ili stigne kakva tužna vijest, a to bi značilo loš predznak. No, dobro je znano da poslije kiše mora sinuti sunce, pa tako i jedan ponedjeljak u godini naprosto mora biti sretan dan.

Vlado i ja smo dogovorili da ćemo matematiku učiti za-jedno. Svako poslije podne, od tri sata dalje. Pa tako sad ležimo i otpuhujemo, jer se u potkrovnoj sobi ne da ni disati od vrućine. Trapimo se spavajući, a na učenje ne mo-

127

žemo ni pomisliti. čista sauna, zavijena u guste oblake du-hanskog dima. Malo kunjamo, pa onda netko kaže:

— Trebalo bi učiti. — Hja, trebalo bi. — Moramo se prihvatiti posla. — Svakako. Ponovno malo zakunjamo, ali od puste omorine ne možeš

s užitkom ni spavuckati: Više se mučiš nego knjavaš. A sunce sija tako tužno, nebo je tako žalosno vedro, da nigdje u blizini nema ni blagog nagovještaja neke nesreće ili peha. Od puste tuge još smo malo odspavali, a onda kada smo se htjeli uhvatiti ukoštac s matematikom, ali nigdje nismo mogli pro-naći knjigu. Sve smo prekopali, ali njoj ni traga. Misterija, zaključili smo jednoglasno, pa izvadili karte da odigramo partijicu belota. Nehotice gurnuh Vladinu poderanu i prljavu školsku torbu, ona se prevrne, a iz nje sklizne na pod mate-matika. Pogledam Vladu, ali on miješa karte i ama baš ništa ne primjećuje. Turnem nogom knjigu dublje pod stol, ali uradim to prejako, te knjiga udari Vladu u nogu. On još koji trenutak duboko razmišlja, iako je već prestao češljati karte, pogleda me, pa pogleda pod stol, i opet mene ošine okama:

— I ne da ti vrag mira! Počinjemo. Ide šeprtljavo, pa čim malo zapnemo spustimo

se kat niže i gnjavimo Brodogradnju da nam objasni stvari. On to radi s užitkom, zanese se u problem, pa s malo napora i ako si dobro skoncentriran, možeš i prodrijemati koju mi-nutu, širom otvorenih očiju. Usput skuhamo i kavicu, popu-šimo cigaretu, a onda se teška srca penjemo u potkrovlje. Mučenje traje do sedam navečer, jer tada imam sastanak s Tricom. Vlado me prati do Britanskog trga. Usput, dok zastajemo da zapalimo cigarete, pita:

— Čuj, zbilja, ona oklada, ti i Marina, vi ste to stavili na papir, zar ne?

— Sve uredno, čisto ij'asno. A zašto? — Gdje je ta cedulja? Kod tebe? — Ne, mislim da nije. Ne, ne, nije! Ostala je kod Zmije! — Pa ja to ne bih samo tako ostavio . . . Ja bih to poderao! — Ma Vlado, to je bila šala, glupost... — Kako god ti kažeš. — Vjerojatno je i Marina na to već zaboravila...

128

— Čudno, zaista. Ja nisam zaboravio, a Marina jest. — I što može započeti s tim papirićem? Ako jednog dana

postanem slavan čovjek, može ga prodati na dražbi... Smi-ješno!

— Ne znam. Ali znam da je Marina, ono, kad smo bili kod nje, a ti spavao kao zaklan, da je tada Marina govorila neke čudne stvari. Molim, molim, svi smo bili pod gasom, pola toga nisam čuo, a pola nisam do kraja razumio, ali otada imam čudan osjećaj da će Zmija izvesti neku podvalu. A ti, kako hoćeš . . .

Dok čekam Tricu koja po običaju malo kasni, odlučim da ću o svemu dobro promisliti. Ali tada ona dolazi niz Nazorovu, nasmiješena, svježa, i ja na sve zaboravim. Dok. je ovlaš ljubim u obraz, osjećam da je sada ispod tuša, sva još miriši na sapun i vodu. Osjećam neku ludu sreću, pa kad ne znam kako bih je drugačije izrazio, zvonim na nekim vratima na sva zvonca kraj ulaznih vrata, a onda vučem Tricu i mi trčimo i utapamo se u gomili koja teče Ilicom. Onda sasvim nepotrebno bacamo novce i kupujemo upad-nice, te idućih pola sata plešemo na Ribnjaku, izmiješani s ostalim zaljubljenim parovima. Dosadno je to plesati i ple-sati, pa makar čovjek tako može neprekidno grliti djevojku. Malo sjedimo u parku, ali tu je promet kao na Kolodvoru, pa odlazimo preko brda i dolina na Jurjevsko . . . Tamo smo mi doma. Naša je klupa zauzeta, ali ljeto je, čovjek može sjesti i na travu, a barem trave ima dovoljno. Njena su usta suha i vruća, pa žare kao stotine vrhova igala. Iznenada me zaslijepi oštra bol, pa upletem prste u njenu kosu i grubo joj odmičem glavu:

— što ti je, ej, Trica!!! Ima zatvorene oči i uopće nije zbunjena. — Volim te. — Pa zato ne moraš gristi. — Došlo mi je. — A, to je druga stvar. — Neću više . . . — Ma možeš, kad god ti dođe . . . Slobodno. Ali sada samo ležimo, spokojni, smireni, na nekoj dru-

goj planeti. Nigdje više nema nikoga. Zvoni crkveno zvono,

9 Maturanti 129

tu, dolje, u Radničkom dolu, ali fućka se nama i za zvona i kome i zašto zvoni. Zvoni — zvoni.

Sada, kada Trica smije ostati vani i do deset navečer, ja ne mogu. Gnjavim, znam, ali grižnja savjesti predano bdije i radi u korist mature. Još malo šećemo Zrinjevcom, a onda se zavlačim u svoj log i pokušavam učiti. Pred vra-tima stražari Glavonja Čudnovati i nema bojazni da će itko nepozvan ući u moje znanstveno carstvo. Rasprostrla je po podu hodnika svoje bebe i igra se učiteljice. Dugo je u stanju šutjeti, a onda odjednom ispali rafal takvih pogrda da bi zgrozile i Sulju ili Zdenku, kad primi gol kroz uši. Nikako se ne mogu skoncentrirati, divljam, bjesnim, zaplakao bih oi muke, ali raspršen sam na sve strane, rečenice iz knjiga klize, rastaču se, isprepliću. Mijenjam predmete, ništa ne po-maže. Izađem iz sobice i onakav kakav sam bio, pograbim Barbaru onakvu kakva je, začuđenu, pa čak i malo uplašenu, i izletim s njom napolje. Viče moja Stara s prozora:

— Kud ćeš s djetetom tako kasno! — Koje dijete? Kakvo dijete? A Barbara trči preda mnom, krivuda, jer vuče me za ruku

bojeći se da nas baka ne pozove natrag. Landramo po Trgu, a ljudi se zagledaju u Čudovište, pa ima i bezobraznih, koji bi se smijali. Onda idemo na Zrinjevac, tamo kraj JAT-a pa kraj Antikvarijata, Splendida i Palasa, onda natrag, kraj Paviljona s tajanstvenim prozorčićima (tu su zatvoreni, obja-šnjavam, Drakula, Zrinski, vampiri, Tahi i Mirek s očalima, onaj koji na dječjem igralištu sipa pijesak Barbari za vrat), idemo nas dvoje i tko nam što može.

Kad sam, nakon te lude šetnje, ponovno sjeo za knjigu, bio sam drugi čovjek. Išlo je glatko. Čak sam i uživao učeći što je, vjerojatno, jedinstven slučaj u povijesti škole.

XXXIII

Sada smo srednjoškolski obrazovani građani, ali ne pri-mjećujem nikakve razlike. A mislio sam da ću kada maturi-ram, ipak postati malo pametniji ili makar drugačiji. Ništa od toga

130

Zadnjih smo se dana bili bavili isključivo razmišljanjima, kako da pobjegnemo ili makar odgodimo maturu. Bolest, katastrofa, što god, samo da se dobiju dva-tri dana vremena. Vrag je s tim učenjem, što više učiš sve više uviđaš koliko toga još ne znaš; ono što znaš, samo te straši, jer ti otkriva što sve ne znaš. Onda su bile došle morske ideje, koje opsje-daju sve maturante svijeta. Toki-voki uređaji, hipnoza, veze koje bi nam mogle otkriti zadatke, morzeovi signali, svjetlo-sni signali, ah, bože mili, kojih se sve slamčica čovjek u oča-janju hvata!

Onda su došle zadaće. Prvo matematička. Okladio sam se da je neću napisati, isključeno, sasvim nemoguće. I dok su se neki članovi ispitne komisije lijeno protezali na stolicama, gore, na podiju u velikoj svečanoj dvorani, ja sam očekujući da mi po vezi stignu riješeni zadaci, iz čiste dosade ili navike počeo rješavati zadatke. Prvoga. Nekako, negdje duboko, du-boko u sjećanju sve mi je to bilo jako poznato. Riješio sam prvi zadatak, a još uvijek se nisam mogao sjetiti gdje, tko i kada je to rješavao. Nisam bio baš jako siguran da je moje rješenje točno, ali budući da veza još nije proradila, dao sam se na rješavanje drugoga. Tada je kraj moje klupe za-stala gospođa Laura i najprirodnije se začudila:

— Ti znaš? — A vi ne znate? Odmahnula je rukom i odšetala dalje, ali mi je taj njen

prijateljski posjet dao neviđeni podstrek. I sve bi bilo dobro, uh, ali sam se tada sjetio! To su zadaci koje je Maks rješa-vao sa Suhim, kasnije i Ludim Mijom i Renatom! Tup, mo-zak je stao. Odjednom sam grčevito pokušao rekonstruirati onu scenu, onu sliku s table, sve se ispremiješalo, znojio sam se u panici, ali čistu sliku matematičkoga zadatka na ploči nisam dobio. Spasio me Etojeli Fizika, koji mi se nag-nuo preko ramena i kao da je nešto takva i bilo za očekivati od mene, rekao:

— Fino, fino, u redu ti j e . . . Možeš ovo tu kratiti i onda si već ranije dobio »x« . . .

Riješio sam sva tri matematička zadatka, ali i kada sam predao žigom ovjerene listove ispitnoj komisiji, još uvijek bih se bio kladio da sve to skupa ništa ne valja. Tek u za-hodu, pri cigareti, kada mi se Suhi zakleo da je sve u redu,

131

napokon sam odahnuo. Englesku i hrvatsku zadaću napisao sam čak i prerano, pa sam se onda kao idiot šetao dobra dva sata po pustom, praznom, tužnom srednjoškolcu. Da sanj barem s Tricom dogovorio sastanak mogli smo napraviti piknik pod onim brezama (a možda su vrbe, jasike).

Usmeni sam polagao u subotu, a u petak navečer pitao sam Tricu:

— Hoćeš li me voljeti i ako padnem na maturi? — Još i više! Pa mogao bi me pričekati te tri godine i

onda bismo cijelu godinu sjedili zajedno u razredu i zajedno bismo maturirali. Zar to ne bi bilo divno?

— Prekrasno! Samo što ako me ne bi raspcredili u tvoj razred?

— Na to nisam mislila. — Onda je ipak bolje da ja sutra prođem . . . Kao što rekoh, bila je subota, kasno poslije podne, ali se

još uvijek dobro vidjelo. Bio sam zadnji, zadnji toga dana, i već se potpuno osušio talog crne kave u šalicama na du-gačkom stolu prekrivenom zelenom tkaninom (čojom). Etojeli Fizika sjedio je na stolcu u sredini sobe, a ja sam stajao na rubu podija s kojega je skinuta katedra, pa je taj podij izgledao velik kao rukometno igralište. U ruci sam držao spužvu, pa kad bi god podigao ruku da nadlanicom obrišem znoj s čela (destilirao sam, a ne znojio se), zapahnuo bi me onaj gadni smrad spužve. Etojeli Fizika još mi nije dao znak da odem. Prevrtao je papire u ruci, a sekunde su se razvlačile i otezale unedogled. Onda je Fizikus rekao:

— Dobro, a sad. . . Kada i kako se Ljubo Grozni stvorio kraj Etojeli Fizike

ne znam, ali bio je tamo, sagnuo se i nešto mu rekao na uho, na što je Etojeli Fizika digao glavu, pogledao me smi-ješeći se i rekao:

— Bit će dosta. Hvala . . . Svoje lice nisam vidio, ali mora da mi se odužilo najmanje

za pet centimetara, sada, kada je popustio grč napetosti u cijelom tijelu. Uostalom, kad si je Ljubo Grozni mogao do-zvoliti onako glasan uzdah olakšanja, što vraga ne bih i ja mogao odmoriti mišiće lica. Ljubo mi je prišao, pružio ruku i rekao:

— Pa dozvoli da ti prvi čestitam. Od srca.

132

— Hvala vam . . . — A sad mi priznaj, onako među nama, jesi li se bojao

mature? — Još pitate!... — E da znaš da mi je sada lakše. Makar da malo napla-

tim sve ove prošle godine.. . Dobra ste vi klapa bili. — Bit će ih još. — Nadajmo se . . . Ostao sam u razredu sam. Profesori su otišli. Matura je

svršila svoje, ja sam prošao. I tada se obratih toj sobi, razredu:

— Stara moja, bog! Ja sam svoje odgulio, a ti, dalje, kako znaš. Mene više ovdje nećeš vidjeti. Čuvaj mi one koji dođu poslije mene, kao što si čuvala mene. Daj im isto onoliko lijepih trenutaka, koliko si ih dala meni, iako sumnjam da se to dvaput može dogoditi. I, slušaj, bez uvrede, zamoli ipak da te omaljaju, jednom, ali pošteno . . . Ne zamjeri, ha?

A onda sam čekao. Doći će on. Ohoho! Vrata se polako, polako otvaraju i jedan sivo-maslinasti nos, dugačak i šiljat, polako proviruje. Dva okoslava vrludaju i šibaju svuda uokolo, a onda gusti čuperak crne kose, pa ogromna gla-vurda, takva glavurda da je ni slučajno ne možete zamijeniti s nekom drugom. Pogoditi je mokrom spužvom, e, to je malo teže, ali mi uspijeva da je strefim makar i u zalazeći vršak nosa. Vlado strese glavom:

— Onda? — Prošao! — To znam! Ali šta sad tu čekaš? Fakultetsku diplomu

i l i . . . ? Ono cura ti se dolje trese od uzbuđenja, a t i . . . Sletio sam niza stepenice i, usprkos dobrom odgoju, no-

gom otvorio vrata na školi, a čas kasnije već smo se ljubili ili tako nešto, jer je Trica plakala. Kad se uspjela malo smiri-ti, promucala je:

— Moram mami javiti. . . da si položio! — Mami? Ja položio? — Pa nemam vas cijeli bataljon! Ali prvo smo ipak išli mojoj mami. A čujte, pustite vi to,

mama je mama i šta ćemo sad dalje govoriti. Stara je bila jako ganuta, Stari vrlo tronut, ali me ipak zapitao:

— Slušaj Ivice, priznaj, kako ti se to dogodilo?

133

— Slučajno. Ana me svega izbalavila. Jedino Barbara, alias Malo Ču-

dovište, djelovaja je krajnje potišteno, jer nije bila u prvom planu, a nije bilo čak ni izgleda da ču je večeras povesti sa sobom. A onu tetu Tricu vodiš . . . ! Sentimentalac po prirodi odmah sam se malo ražalostio i obećao pohod na Kinoteku idućih dana. Stari je sve pozvao u Espić na večeru, jedino što ga je Stara jako sumnjičavo gledala. Ma Stara zaista pretjeruje, ta nije Espić hvarska vinarija iza ugla. Ostavio sam ih s njihovim problemima nakon što sam sakupio nešto lemuzine (milodara). Dolje su Trica i Vlado već bili nestrp-ljivi. Tricinu mamu nismo vidjeli, ali je zato Trica donijela novi prilog, novčani, fondu za rekreaciju maturanata:

— Mama je rekla da je to tradicija . . . — Pa nije baš trebalo — kažem ja, a Vlado stavlja točku: — Novac je mio, ma koje vjere bio! A sada, kuda ćemo, pitanje je najvažnije. Kada uvidjeh

da se teško dogovaramo,. odnosno, sve više zapetljavamo, rekoh:

— Vlado moj, znam da treba slaviti. To je u redu. I ne izvlačim se od toga. Ali ne sili me da pijem, jer već mi je sada zlo. No da ne misliš da se izvlačim, evo, molim, prista-jem da pojedem cijelu porciju ćevapčića... ili čak pljeska-vicu! Samo ne alkohol!

Na koncu smo završili u kinu Lika, Ijetna terasa. Poslije desetak minuta filma koga nisam uspio pratiti, zagrlih i po-ljubih Tricu (a valjda ne Vladeka, pobogu). Jedan namćor iza mene potapša me po ramenu:

— Ljubiti ste se mogli i bez plaćenih karata! Ja ali baš niš ne vidim od vas, zagrljenih!

Okrenem se i tiho mu prišapnem: — Danas sam maturirao i . . . On me, sav usplahiren, odjednom sušta pristojnost, pre-

kine: — Pardon, pardon, ništa, molim, bum sutra došel pogle-

dati ovaj film, pardon, izvinjavam se, nisam znal. . . samo izvol'te . . . ne dajte se smetati...

Eto, tako je prošla matura i večer poslije mature.

134

X X I I I

Život je pred nama, lijepo to zvuči, dok čovjek leži glave naslonjene na tijelo svoje (vlastite) djevojke, pijucka pomalo zbog osvježenja, dremucka od sreće, a nad njim je nebo plavo i široko i . . . uopće, nebo. Očale protiv sunca i ostalih nezgoda potpuno su mi masne od vlastitog znoja, ali isuviše sam lijen da bih se digao i otišao par koraka — upravo onoliko koliko treba do ruba bazena. Mladost, Sava. Znam da je tu negdje i moja klapa, ali ne marim mnogo. A onda, bez veze, jedno pitanje me probudi:

— Čuj, sviđa li se tebi ta Marina? — To si me već jednom pitala. — Jesam li? — Jesi. — I kako si odgovorio? — To je zgodna djevojka. Dapače . . . — Dapače? — Pa mislim, lijepa, zgodna.. . da, lijepa! Jedna od rijet-

kih lijepih djevojaka, mislim, zaista lijepih. — Zapleo si se. — Kad gnjaviš! Pusti me da spavam . . . Ali Trica se naglo digne i, tek dobar refleks me spasi, da

ne bubnem glavurdom o beton. Ona odiuri i skoči u vodu, iako joj skokovi uopće nisu jaka strana. Ležim još tako neko vrijeme i tješim se da ima mnogo stvari na ovome svijetu koje nisam razumio, koje ne razumijem i koje nikada i neću raziimjeti. Pa onda jedna više ili manje, zaista ne igra nika-kvu ulogu. Kad se vratila, činila se nekako mrzovoljna. Upi-tah je što joj je, a ona mi odbrusi da bih barem ja to dobro mogao znati, ali se onda smjesta nasmijala vedro, veselo, rekla da ne želi sebi kvariti zadnji dan . . . Sutra putuje, to već znam. Na more, jer doba je seobe Hrvata. To je prvi put da ćemo se rastati na dulje vrijeme, pa možda i nije čudo što je cura pomalo histerična. A ja sam, zapravo, pomalo hulja, koliko to već muškarac mora biti, jer se skrivečki veselim što ću tih petnaestak dana biti s klapom — Vladom, Moralistom, Zdenkom . . .

135

Na parkiralište stigoh, čemu uopće govoriti, prije Trice. Dva viteza njišu »Quasimoda« sve u šesnaest i to ih bogzna kako zabavlja:

— Pa momci ta vidite da se jedva jedvice drži na okupu, a vi navalili da mu dušu istresete . . .

— Šta? Motor je trebalo žicom vezati, obavezno! — Otkud mi žica. Ali zašto baš njega morate . . . ? — A daj ti forda zanjiši! Ili folksića! A ovaj se tako lijepo

njiše. Ti se voziš u njemu? — Uglavnom. — Ide? — Nizbrdicom naročito.

Putem je dolazila Regina, starija blizanka. Mislio sam da se nekud zaputila, ali je ona, nakon hajhaj, zastala kraj mene, pa rekoh nepoznatim prijateljima:

— Vi ga sad malo njišite, ali pazite da ne zaspi! Jako teško se budi . . .

Pita Regina gledajući vitezove: — Pitaju momci treba li ti pomoći? — Ne, zašto? — Tako, pitaju. Vitezovi raskrile ruke prema Regini tip evo vidiš i sama,

ali niti njišu auteka niti odlaze. Regina dvoumi trenutak, a onda kaže:

— Znaš . . . Morala bih ti nešto reći, a l i . . . — Govori slobodno, ovo su mi dobri frendovi. Nikad ih

više neću vidjeti. Regina me gleda, vidim, rekla bi nešto, na vrh jezika joj

je, onda više promuca nego izusti: — Nešto s Marinom... Nešto . . . nije lijepo . . . — A tko očekuje od Marine nešto lijepo? Pogled joj klizne preko moga ramena, osvrnem se, a ono

dolazi Trica. Regina me kao prijateljski lupi po ramenu i kaže:

— Ma ništa, zapravo, glupost... šalila sam se! — Oprosti, nisam primijetio, ali kad ti to kažeš.. . Vitezovi se iskreno zadivljeni zagledaše u Tricu. Ma znate,

ako ćemo istinu, sada, kad je moja cura, već je dugo vre-mena nisam dobro pogledao. Učinio sam to i mogu vam reći, bila je to mačka sasvim u redu. I vitezovi su izrazili

136

svoje divljenje laganim naklonom glave. Dapače, jedan je golom nadlakticom malo počistio kvaku na njenoj strani. Bože, daj da upali taj auto — i zbog Trice, a i zbog vitezova! Upalio je, takav je to auto, krenemo, a Trica kaže:

— Šta su ovi htjeli? — Divili su ti se. — Glupost. — Onda nisu. Dapače, zgražali su s e . . . Sad valjda po-

vraćaju. Vozimo se šutke i tek na Savskoj Trica kaže . . . — Čudno se osjećam. Valjda je to zbog rastanka... — Ti si stvarno luda, oprosti, a l i . . . Ideš na more, pet-

naest dana i . . . — Jest, luda sam, znam. Oprosti. — Ma nema se tu što oprostiti, djevojko moja, nego. . .

to su sasvim nepotrebne komplikacije. Volimo se i . . . — I? — I tako to . . . Poslijepodne, kao i svako poslijepodne, odšetali smo do

Jurjevskoga. Stajali smo naslonjeni na ogradu malo poviše groblja bez mrtvaca. Žvakao sam zeleni list grma što je ra-stao nadohvat ruke. Vlakna su bila dugačka i gorka, ali sam žvakao, jer nisam znao što da počnem. Zaista su nemo-guće te mačke prije nego idu na more. Opet me pitala:

— Sviđa li ti se Marina? — Do đavola s Marinom! I onda sam je prvi put vidio plakati. Ma baš kao malo

dijete, ma baš kao moje Malo Čudovište! Isuse, to je stra-šno! Ženske moje, radite što vam god padne na pamet, tucite, kunite, vriskajte, trčite, razbijajte, samo nemojte plakati. Kad se onako brada počne tresti, jedna mala, lijepa brada, pa se usta razvlače i kutovi trzaju kao u grču, i . . . Hu! Za-grlio sam je i pojma nisam imao ni što da učinim ni što da joj kažem. A malo mi je bilo i neugodno, jer ljudi su prolazili (idu Ijudi stalno i u svim pravcima, vrag bi ga znao i kuda i zašto) i što će sad o meni misliti — da sam je udario, neko zlo joj nanio...? Plakala mi je na ramenu (baš nije kao u romanu, iako se to čita u romanima), a ja sam razmišljao imam li čisti rupčić i nisam li, ako ne čak nos, a ono barem

137

znoj sa čela njime brisao. I onda, kad se činilo da se smirila, rekla je tako tragično:

— Znaš, ja te još uvijek volim. A što sam mogao drugo reći nego: — Naravno, i ja tebe . . . Od puste nervoze zapalio sam cigaretu i sad sam barem

znao što ću s rukama. Ne zadugo, jer je nastavila: — Znaš, mislim da te neću dugo zaboraviti... — E, pa sad si pretjerala! — Znam, znam, oprosti. . . Polako smo se uputili natrag. Rekla mi je da danas mora

ranije doći kući, na žalost. Učinilo mi se da je to i najpa-metnije, jer tko zna neće li mi predložiti jedno kolektivno samoubojstvo u takvom je raspoloženju bila. Kad smo se već spuštali niz Jurjevsku, kraj zubara, urara i mačkara, zastala je, okrenula se i pitala me:

— Nećeš me poljubiti? — Jasnc, uvijek, na svakom mjestu i u svako doba. Htio sam je poljubiti onako usput, jer je Jurjevska ipak

vrlo prometna ulica, ali se Trica pripila uza me i bio je to grčevit, pravi poljubac.

Dok smo se spuštali niz Jurjevsku, razgovarali smo o novoj stolnoj lampi koju će dobiti kao dar od mame za uspjeh u školi. Pokušavala je opisati to čudo funkcional-nosti, ljepote i modernoga dizajna, ali mene to zapravo nije zanimalo. Zanimalo me što će joj uopće svjetiljka kada ionako nikada noću ne uči. O da, ustvrdila je Trica, u dru-gom će razredu ozbiljno sjesti uz knjigu. I onda me zamo-lila da se tu rastanemo, da je ne pratim dalje, jer mora skoknuti nekoj teti na Gornjem gradu. Ne, ne, inzistirala je, ide sama. Sutra se još vidimo, zar ne? Da. Na Frankopan-skoj, u pet? Da. Ćao. Ćao.

Rastali smo se na dnu Jurjevske, tamc gdje se nalazi ona mala kapelica okružena stablima, za koju nitko više ne zna čemu služi niti zašto je baš tamo postavljena.

138

XXIII

Bilo je prekrasno jutro ljetnjega dana. Bio sam sam kod kuće. Stari u svome Muzeju, a Stara na placu. Ana, vjero-jatno, negdje na kupanju. Poslije doručka zapalio sam ciga-retu u kuhinji. Prijala mi je više nego doručak. Takav mali pramen dima, a učini čovjeka sretnim. Malo sreće od tamo malo od ovamo, gore-dolje, i eto ti cijeli život. Uredno sam oprao šalice i tanjurić, obrisao stol, isplahnuo sudoper, istu-širao se i obrijao, nazvao Vladu, ali je i on već odjedrio na bazen, i upravo htjedoh otvoriti novine, kadli začujem:

— Striček, stričeeek . . . Dere se Barbara s dvorišta kao da je ganja neki od nje-

nih musavih pajdaša. Razmaženo dijete, treba priznati, po-gleda li je netko krivo, već zove baku. Lijeno se odvučem do prozora:

— Što je, što se dereš? — Pismo! Htio sam je malo zašpotati, ali nisam stigao ni riječ izu-

stiti, a već je Barbara grabila uza stepenice da je sve ječalo i grmilo. Proklete drvene natikače, pomislih, gospona Ku-keca bu kap udarila. Tupa tupa, evo Barice na vrata:

— Pismo! — Čuo sam, nisam gluh, koga vraga tako . . . — Za tebe! — Otkud ti znaš da je za mene? — Rekao je striček poštar. Ljubavno! — Ma daj, ne melji takve grozomorne gluposti. Istjeram Barbaru, pogledam, a ono zaista, pismo je na-

slovljeno na mene. Gle ti sad to, pomislim tko se to mene sjetio — vojni odsjek, teta Ivka iz Kaštela, prometna mili-c i j a . . . Polako, rekoh, samo polako. Prvo ćemo zapaliti ciga-retu. Tako. A sad da vidimo pismo: obična bijela omotnica, marka, moja adresa. Okrenem pismo — straga nema ništa, nema pošiljaoca. Čudan, okrugao, rukopis velikih slova, sa-vršeno nepoznat. Nije ni teta Ivka, a još manje je to službeno pismo. Otvorim pismo. Komad papira, otrgnut iz školske bilježnice, s linijama plavičaste boje. Samo to. Rastvorim ga. Moj rukopis: »Ovim potpisujem okladu s Marinom da ću

139

u roku od. mjesec dana osvojiti prvoškolku Astrid, zvanu Trica (prezime zasad nepoznato). V Zagrebu, 6. studenog.«

Pri samom dnu papira, onim istim rukopisom kojim je bila napisana i adresa na omotnici, stajalo je: »Hvala. Zbo-gom. Trica.«

Tek kada sam upalio drugu cigaretu vidjeh da se prva još dimi u pepeljari. Zato sam odmah ugasio drugu cigaretu i uredno je natrag spremio u kutiju. Imao sam neki čudan osjećaj da će mi idućih sati trebati mnogo, mnogo cigareta. Sve je bilo jasno. Baš kao kod krimića, kada tek pošto ste pročitali kraj, saznate zašto je netko spremio kutiju šibica, rekao onu rečenicu, začuđeno pogledao, zagonetno se osmjeh-nuo, postavio glupo pitanje. Tricino ponašanje zadnjih dana, Vladine riječi, Reginin nagovještaj, onaj prezirni pogled kojim je Trica odmjerila jučer na bazenu jadnu Reginu, krivu samo utoliko što je bila Blizanka, sve se to poklopilo.

Na telefon se javila Tricina mama. Samo trenutak, rekla je, ali je to potrajalo i više od minute. Kad se napokon vratila, onim istim Ijubaznim glasom koji se ni za dlaku nije pro-mijenio, rekla mi je da Trica pakira stvari, jer putuje i ni-kako ne može doći na telefon. Njoj je žao, ali ona tu ništa ne može promijeniti. Spustila je slušalicu a ja sam, kao drvena Marija, i dalje držao svoju u ruci i, omađijan, slušao onaj telefonski tututu... Ponovno sam nazvao i opet se ja-vila mama. Nije bila nervozna, niti mi je što prigovorila, pa me to ohrabrilo i ja sam istresao dušu u telefon. Ono je bila šala, ma čak ni šala, naprosto glupost, davna, na koju sam potpuno zaboravio. Da, prekinula me ona, zna o čemu se radi. Ja joj sada preko telefona ne mogu objasniti kako je do toga došlo, moju glupu naviku da se kladim, uostalom, to i nije potrebno. Mama se složila. Otada je prošlo šest, sedam mjeseci, pa ja sam u to vrijeme dokazao neke stvari. Dobro, odvratila je, pokušat će još jednom razgovarati s Tri-com. Očekivao sam da će to potrajati, pa zapalih novu ciga-retu, ali nisam još pravo ni ugasio šibicu, a već se Tricina mama javila:

— Žao mi je, ja tu ne mogu ništa. Uostalom, možda je i bolje tako. Kad se Trica vrati s mora. . .

— Ali to će biti u jesen!

140

— Žao mi je — ponovila je još jednom i ja sam vjerovao da govori sasvim iskreno — do viđenja. Do viđenja.

Imao sam potrebu da skačem, vičem, objašnjavam, da nekud odem, da nekome sve ispričam. činilo mi se da bih time olakšao sebi, da bih se svega riješio. Ali dobro sam znao da je jedina osoba koja bi me saslušala do kraja, pred kojom ne bih bio ni glup ni smiješan, Malo Čudovište, a njoj to ipak nije imalo smisla pripovijedati. Umjesto toga, odnio sam joj dobar komad sendviča na dvorište i dopustio da ga zgrabi u one zmazane, prašne ruke. Malo bacila ne može joj škoditi. Objasnio sam joj da ja sada neodložno moram izaći i obaviti neke poslove u gradu, ali da je na žalost ne mogu voditi sa sobom. I nije bila zainteresirana da ide sa mnom, jer je danas u njenom čoporu vladala sloga i mir.

Otutnjao sam s »Ouasimodom« na Mladost. Vratolomno sam jurio zagušenim saobraćajnicama. Dvadeset, čak i dva-deset pet na sat mi je bio prosjek. Ali sve me to prilično smirilo. Moji su, po običaju, ležali na travnjaku kraj košar-kaškog igrališta. Dok sam u »Ouasimodu« prolazio kraj njih, prepoznali su me i mahali su mi. Parkirao sam ga i izašao na vruć, pregrijan zrak, a prema meni je pošla Marina. Za-stala je na pola puta, dovoljno daleko od klape i čekala me. Kad sam joj prišao, gledala me pravo u oči, onim svojim zelenim, zavodničkim pogledom, uvijek malo odsutna:

— Slobodno me udari. Slegnuo sam ramenima, a ona je nastavila, u istom dahu: — Ja sam maloj poslala onu cedulju. Došlo mi je. Sad

mi je žao. Vjeruj . . . — Vjerujem. — Ne zanima te, zašto sam joj to dala? — To sad više nije važno. Prošao sam kraj nje i umiješao se u našu rulju. Iz početka

je sve bilo malo kiselo, ali onda je krenulo na bolje. Pogo-tovo kad smo se iskupali kao tuljani. Bilo mi je žao Marine, jer mi se činilo da je svi pomalo izbjegavaju; njena pitanja ostajala su bez odgovora, njene upadice su naprosto bile preskočene kao da ih i nije bilo, a njeni prijedlozi prešućeni. Pa sam je zato u ba'zenu malo tunkao, a jednom sam je i otkotrljao, dok se sunčala uz rub, u bazen. Otišao sam među

141

prvima, tek uz pozdrav rukom. Marina je dotrčala za mnom, onako u bikiniju, pa se mnogo naroda zadivljeno okretalo za njom. Naslonila se na vrata »Quasimoda« i pitala me:

— Hoćeš li mi se javiti? Mogu li se ja tebi javiti? — Naravno. Krenuo sam i poslije nekoliko prijeđenih metara zakočio.

Marina je stajala na istom mjestu, sama, prvi put otkako je znam. No, i to čudo da vidim. Doviknuo sam joj:

— U jesen! Idem na more, čekaju me kuferi. Ćao, bela! I onda se više nisam osvrnuo, a i čemu. Točno u pet sati

poslije podne stajao sam na raskršću Ilice i Frankopanske kraj telefonske govornice. Znao sam da Trica ni slučajno neće doći, ali smatrao sam da moram odstajati svojih pet-naest minuta čekanja. Nakon petnaest minuta popeo sam se Mesničkom, pa preko Markovog trga, pokraj Muzeja u kome Stari glumi zaposlenoga, Jurjevskom, na Jurjevsko. A onda Jurjevskom nizbrdo do Trga, pa u Berislavićevu.

Barbara je navečer ponovno tražila blago u mojoj sobici. Ja sam sjedio na prozoru i pušio. Upitao sam Malo Ču-dovište:

— Ma što ti zapravo tražiš? Ona se trenutak duboko zamislila, a onda je rekla s uvje-

renjem: — Skriveno blago. I nastavila ga je tražiti pod stolom. Ja sam joj povjerovao,

vjerovali vi ili ne. Čak, što više, tako sjedeći na dasci prozora, u prekrasnoj ljetnoj noći, shvatio sam da još ima mnogo blaga na ovome svijetu, koje nije otkriveno. Treba ga samo potražiti.

I tako to. Bio jednom jedan razred. I jedna Trica i jedati Ivica. I lijepo je to. Što god vam rekli, lijepo je živjeti. Dok možete. Pozdravljeni...

K o n a c

142

Prva verzija romana »MATURANTI« napisana je pred desetak godina. Škola i đaci ostali su isti, ali neke su se stvari i promijenile: petoškolci nisu više petoškolci, kao što ih ja zovem, već su to učenici prvog razreda gimnazije, itd.

Nadajmo se to nikoga neće mnogo smetati.

AUTOR

143