Matthieu Ricard

Sadržaj

Predgovor 7

Uvod 11

Prvo poglavlje: Razgovor o sreći 21

Drugo poglavlje: Je li sreća svrha života? 29

Treće poglavlje: O g l e d a l o s dva lica: pog led p r e m a u n u t r a i pog led p r e m a van . . . 35

Četvrto poglavlje: Lažni prijatelji 41

Peto poglavlje: je li sreća m o g u ć a ? 49

Šesto poglavlje: Alkemija patnje 57

Sedmo poglavlje: Velovi ega 75

Osmo poglavlje: Kada n a m misli p o s t a n u najgori neprijatelji 89

Deveto poglavlje: Rijeka emoci ja 99

Deseto poglavlje: U z n e m i r u j u ć e emoci je : lijekovi 109

jedanaesto poglavlje: Želja 123

Dvanaesto poglavlje: M r ž n j a 131

Trinaesto poglavlje: Zavist -t 141

Četrnaesto poglavlje: Velik skok p r e m a s lobodi 143

Petnaesto poglavlje: Sociologija sreće 151

Šesnaesto poglavlje: Sreća u laborator i ju 167

Sedamnaesto poglavlje: Sreća i a l t r u i z a m : čini li n a s sreća d o b r i m a ili n a s d o b r o t a

čini s r e t n i m a ? 181

Osamnaesto poglavlje: Sreća i p o n i z n o s t 189

Devetnaesto poglavlje: O p t i m i z a m , p e s i m i z a m i na ivnos t 193

Dvadeseto poglavlje: Z l a t n a v r e m e n a , o l o v n a v r e m e n a , p r o t r a ć e n a v r e m e n a . . . .203

Dvadeset prvo poglavlje: Sjedinjavanje s t i jekom v r e m e n a 209

Dvadeset drugo poglavlje: Etika k a o z n a n o s t sreće 2 1 5

Dvadeset treće poglavlje: Sreća u p r i s u t n o s t i s m r t i 227

Dvadeset četvrto poglavlje: P u t 231

Zahvale 239

0 autoru 241

Bilješke 243

Sreća ne dolazi sama od sebe. Ona nije dar koji nam daje dobra kob, a uzima nesreća. Ovisi i o nama samima. Nitko ne postaje sretan preko noći, već strpljivim svakodnevnim radom. Sreća segradi, a za to je potrebno vrijemeitrud. Da bismo postali sretni, moramo se naućiti mijenjati.

Luca i Francesco Cavall i-Sforza

Predgovor

Kada smo prvi put sreo Matthieua Ricarda, radio je za računalom u stražnjoj sobi samostana Shechen u Kathmanduu u Nepalu. Matt­hieu je nadzirao skupinu redovnika koji su marljivo, riječ po riječ, prepisivali tekstove iz tradicionalno dugih pravokutnih stranica ko­piranih s drvoreza i upisivali ih u računalni program s posebno kre­iranim tibetanskim znakovljem.

Naslagane hrpe požutjelog, ručno izrađenog papira, umotane u ru* kom izrezbarene korice knjiga sada su se pohranjivale u digitalnom obliku, u elektroničkom prostoru veličine dlana. Digitalno je doba ušlo u samostan. Sada je svatko tko je imao pristup računalu mogao pronaći tekstove koji su se stoljećima čuvali u samostanima i pusti-njačkim nastambama u visokim, skrivenim dolinama Tibeta. Matt­hieu je pomagao sačuvati mudrost davnina za moderno doba. Matthieu je bio savršeni kandidat za taj posao. Prošao je jedno od najboljih obrazovanja koje svijet može ponuditi. Ima doktorat iz bi­ologije s prestižnog Instituta Pasteur, gdje je njegov glavni savjetnik bio dobitnik Nobelove nagrade. Osim toga, proveo je više od četvrt stoljeća kao budistički redovnik u Himalajama, gdje je učio od naji­staknutijih tibetanskih učitelja toga doba. Nedavno sam surađivao s Matthieuom na Institutu za um i život, gdje znanstvenici razmjenjuju mišljenja s budističkim učenjacima. Ti su razgovori doveli do izvanrednih otkrića koja pokazuju kako meditacija može preoblikovati mozak i ojačati centre koji su odgo­vorni za dobre osjećaje i suosjećanje.

Na tom području Mathieu govori nenadmašivim autoritetom. Pri-sutstvovao sam njegovom radu i suradnji s profesorom Richardom J. Davidsonom, voditeljem Laboratorija za afektivnu neuroznanost na Sveučilištu Wisconsin-Madison, dok su pripremali niz eksperimen-

talnih testova na mozgu kako bi ih, potom, primijenili na iskusnim meditantima. Matthieu je bio ključni suradnik u izradi testova, ali i prvi eksperimentalni ispitanik.

Tijekom prvih testova, Matthieu je ležao u bučnom skeneru MRI-ija (prikaz magnetske rezonance), uređaju za dijagnostički prikaz s velikim magnetima koji se okreću oko tijela osobe dok leži u nje­mu. MRI daje precizan prikaz mozga (ili drugih unutarnjih tkiva), ali za mnoge je ljude to mučno iskustvo i počinju paničariti jer su zarobljeni u malom prostoru tog čudovišnog stroja. Matthieu je tamo proveo više od tri sata dok je prolazio kroz faze nekoliko vrsta meditacije: koncentraciju, vizualizaciju i suosjećanje. Na kraju tog vrlo napornog iskustva, požurili smo u prostoriju kako bismo vidjeli je li se Matthieu podigao, pomalo zabrinuti zbog posljedica dugotrajnog napora. No Mathieu je izašao iz stroja sa smiješkom na licu. Rekao je: „To je bilo poput malog povlačenja u samoću!"

Takva reakcija na ono što bi većinu ljudi potpuno uništilo zahtijeva posebno stanje uma, sposobnost za mirno suočavanje sa životnim usponima i padovima, čak i s radošću. Shvatio sam da Matthieu u potpunosti ima tu životnu radost. Psihoanalitičar C. G. Jung opisao je ulogu „gnostičkog posrednika" kao osobu koja uranja u duhovnu dubinu i izranja kako bi nam pre­nijela viziju i unutarnje mogućnosti. Matthieu je preuzeo tu ulogu. Osim dobrog temperamenta, Matthieu pokazuje smirenu oštrou-mnost i uvijek snalažljiv um. To sam primijetio na sastancima In­stituta za um i život, tijekom kojih Dalai-lama temeljito proučava neku znanstvenu temu sa skupinom znanstvenih stručnjaka. Matt­hieu često izlaže budističko stajalište, govoreći tečnom inteligenci­jom koja lako spaja duhovne i znanstvene paradigme. U svojoj knjizi Sreća, Matthieu spaja svoje dobro poznavanje svi­jeta znanstvenih istraživanja i filozofije s intimnim poznavanjem tradicija budističke mudrosti. Spoznaje koje iz toga proizlaze inspi-rativne su i pragmatične. Vizija sreće opisana u ovoj knjizi kritizira naša svakodnevna shvaćanja sreće i daje nam uvjerljiv argument za zadovoljstvo zbog preuzimanja kontrole nad „dobrim vremenima",

8

za altruizam umjesto sebičnog zasićenja. Osim toga, Matthieu pre­

dlaže način kako svi mi možemo kultivirati sposobnost za takvu

sreću.

S druge strane, Matthieu ne nudi brza rješenja jer dobro zna da

vježbanje uma zahtijeva vrijeme i trud. Umjesto toga, on ide sve do

temelja mehanizama koji se nalaze u osnovi sreće i patnje, pruža

osvježavajući uvid u funkcioniranje uma i predlaže strategije za su­

očavanje s našim najtežim emocijama. Rezultat je pouzdana mapa,

utemeljena na kultiviranju uvjeta za postizanje istinskog zadovolj­

stva. Nekoliko dana nakon što smo moja supruga i ja upoznali Matthi-eua, proveli smo nekoliko sati zajedno na aerodromu u Kathman-duu, čekajući naše letove koje su nebrojeno puta odgađali. Ti sati proletjeli su kao minute zbog zadovoljstva što smo se nalazili u Matthieuvom društvu. On je, bez sumnje, jedna od najsretnijih osoba koje poznajem - a sreća je zarazna. Želim čitatelju da se za­razi srećom i da mu stranice ove knjige pruže pravi užitak.

Daniel Goleman

M e n d o c i n o , Kalifornija

listopad 2005.

Uvod

Matthieu Ricard

Kada u rano jutro sjedim na livadi ispred svoje pustinjačke nastam­be, pogled mi obuhvaća stotine kilometara visokih vrhova Himalaja, koje se sjaje na izlasku Sunca. Spokoj krajolika prirodno se spaja s unutarnjim mirom. Uistinu je dalek put od Instituta Pasteur, gdje sam prije trideset pet godina istraživao diobu stanica, označavajući gene na kromosomu bakterije Escherichia coli. To se čini prilično radikalnim zaokretom. Jesam li se odrekao za­padnjačkog svijeta? Odricanje je, prema budistima, pogrešno protu­mačen pojam. Ne radi se o odricanju od onoga što je dobro i lijepo. Kako bi to bilo smiješno! Radi se o oslobađanju od nezadovoljstva i odlučnom pomaku prema onome što je najvažnije. Radi se o slobo­di i smislu - oslobađanju od mentalne zbrke i egocentričnih patnji, smislu koji se postiže pomoću spoznaje i dobrote. Sa dvadeset godina točno sam znao što ne želim - besmislen život - ali nisam mogao dokučiti ono što želim. Razdoblje moje adole­scencije uopće nije bilo dosadno. Sjećam se uzbuđenja kada sam, u šesnaestoj godini, zajedno sa svojim prijateljem novinarom otišao na ručak s Igorom Stravinskym. Upio sam sve što je rekao. Dao mi je autogram na primjerak partiture Agona, tada manje poznatog djela koje mi je bilo osobito drago. Napisao je ove riječi: »Agon, koji ja osobito volim, za Matthieua."

U intelektualnom krugu mojih roditelja uvijek je bilo puno očara­vajućih susreta. Moja majka Yahne Le Toumelin, poznata slikarica puna života, poezije i ljudske topline, koja je i sama postala budisti­čka redovnica, bila je dobra s velikanima nadrealizma i suvremene umjetnosti - Andreom Bretonom, Leonorom Carrington, Maurice-

11

msnj.ni i t livUINt VJtillNE

om Bejartom, kojima je oslikavala razne kazališne scene. Moj otac, koji je pod pseudonimom Jean-Francois Revel postao jedan od gla­vnih nositelja francuskog intelektualnog života, pozivao je na neza­boravne večere velike mislioce i stvaralačke umove tog doba: Luisa Bunuela, očaj avaj ućeg filozofa Emmanuela Ciorana, Maria Suaresa, koji je Portugalce oslobodio od fašizma, „vizionara stoljeća" Henrija Cartier-Bressona, i mnoge druge.

Godine 1970. moj je otac napisao djelo Bez Marxa ili Isusa, u kojem je izrazio svoje odbacivanje političkog i religioznog totalitarizma. Knjiga je bila na američkoj listi bestselera čitavu godinu. Godine 1967. zaposlio sam se kao mladi istraživač na Institutu Paste­ur u laboratoriju stanične genetike Francoisa Jacoba, koji je nedavno dobio Nobelovu nagradu za medicinu. Tamo sam radio s velikim imenima molekularne biologije, uključujući i Jacquesa Monoda i Andrea Lvvoffa, koji su svaki dan ručali za istim stolom u kutu knji­žnice zajedno sa znanstvenicima iz čitavog svijeta. Francois Jacob imao je dva studenta na doktoratu. Povjerio se našem zajedničkom prijatelju da me nije primio samo zbog mog sveučilišnog rada nego i zbog toga što je čuo da planiram napraviti čembalo, san koji nikada nisam ostvario, ali koji mi je osigurao mjesto u tom veoma poželj­nom laboratoriju.

Zanimale su me i astronomija, skijanje, jedrenje te ornitologija. Sa dvadeset sam godina objavio knjigu o pticama selicama.1 Prijatelj, koji je profesionalni fotograf životinjskog svijeta, naučio me o fo­tografiji, te sam proveo mnoge vikende vrebajući gnjurce i divlje guske u močvarama Sologne i duž plaža Atlantskog oceana. Proveo sam mnoge zime na padinama mojih rodnih Alpa, a mnoga ljeta na oceanu s prijateljima mog ujaka, moreplovca Jacquesa-Yvesa Le Toumelina, koji je, nedugo nakon Drugog svjetskog rata, krenuo na jedno od svojih prvih samostalnih putovanja oko svijeta na svojoj devetmetarskoj jedrilici. Upoznao me s raznim neobičnim ljudima - pustolovima, istraživačima, misticima, astrolozima i metafizičari-ma. Jednog smo dana posjetili nekog njegovog prijatelja i pronašli poruku na vratima njegove pariške garsonjere: „Zao mi je što se ni­smo sreli - otišao sam pješice u Timbuktu."

12

U v o d

Život mi uopće nije bio dosadan, ali nedostajalo je nešto bitno. Go­dine 1972., kada sam imao dvadest šest godina i zasitio se života u Parizu, odlučio sam preseliti u Darjeeling u Indiju kako bih, u sjeni Himalaja, učio od velikog tibetanskog učitelja. Kako sam došao do te prekretnice? Svi izvanredni pojedinci koje sam upoznao bili su u nečemu posebno nadareni. Volio bih da znam svirati glasovir poput Glenna Goulda ili igrati šah poput Bobbyja Fi-shera; volio bih imati Baudelaireov pjesnički dar, ali nisam bio inspi­riran da postanem ono što su ti ljudi bili na ljudskoj razini. Unatoč njihovim umjetničkim, znanstvenim i intelektualnim kvalitetama, njihova sposobnost nije bila ni bolja ni lošija od bilo čije kada se ra­dilo o altruizmu, otvorenosti svijetu, odlučnosti i životnoj radosti. Sve se promijenilo kada sam upoznao nekoliko izvanrednih ljudskih bića koja su bila primjer ispunjenog ljudskog života. Prije nego što sam ih upoznao, inspirirali su me veliki ljudi poput Martina Lut-hera Kinga mlađeg i Mohandasa Gandhija, koji su pukom snagom svojih ljudskih kvaliteta mogli potaknuti druge ljude da promijene svoj način življenja. Kada sam navršio dvadeset godina, gledao sam niz dokumentaraca mog prijatelja Arnauda Desjardinsa o velikim duhovnim učiteljima koji su izbjegli okrutnu agresiju komunističke Kine nad Tibetom. Oni su sada živjeli kao izbjeglice u Indiji i Buta­nu. Ostao sam zatečen. Bili su vrlo različitog fizičkog izgleda, ali je iz njih proizlazila zapanjujuće slična unutarnja ljepota, suosjećajna snaga i mudrost. Nisam mogao upoznati Sokrata, slušati rasprave Platona ili moliti se sa svetim Franjom, ali odjednom se pred mojim očima nalazilo njih dvadesetak. Nije mi trebalo puno vremena da se odlučim preseliti u Indiju kako bih ih upoznao. Kako da opišem svoj prvi susret s Kangyurom Rinpocheom? Upo­znali smo se u lipnju 1967. godine, u maloj drvenoj kolibi nekoliko kilometara od Darjeelinga. Sjedio je leđima okrenut prema prozoru, pogleda uperenog na more oblaka, između kojih su se veličanstvene Himalaje uzdigle na visinu višu od 7 200 metara. Zračio je unutar­njom dobrotom. Teško je pronaći riječi koje opisuju dubinu, spokoj i suosjećanje koje je proizlazilo iz njega. Tri sam tjedna po cijele dane sjedio nasuprot njega. Imao sam dojam da radim ono što se naziva

13

> M t l A - VODIČ Z/t RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEUlNE

meditacijom - drugim riječima, jednostavno sam se koncentrirao u njegovoj prisutnosti, pokušavajući dokučiti što se krije iza zavjese mojih misli.

Nakon povratka iz Indije, tijekom prve godine na Institutu Pasteur, shvatio sam koliko mi je bilo važno što sam upoznao Kangyura Rin-pochea. Postao sam svjestan da sam pronašao realnost koja može nadahnuti moj cijeli život i dati mi smisao i smjer. Između 1967. i 1972. godine svakog sam ljeta putovao u Indiju. Svaki put kada sam stigao u Darjeeling, shvatio sam da sam zaboravio sve o svom životu u Europi. S druge strane, u ostalom dijelu godine, koji sam provodio na Institutu Pasteur, neprestano sam razmišljao o Himalajama. Moj učitelj Kangyur Rinpoche savjetovao mi je da dovršim doktorski studij, stoga se nisam požurivao. Iako sam čekao nekoliko godina, nije mi bilo teško donijeti odluku koju nikada nisam požalio: otići i živjeti tamo gdje sam želio biti.

Moj je otac bio jako razočaran što sam tako naglo odlučio prekinu­ti početak svoje obećavajuće karijere. Štoviše, kao agnostik, čvrst u svom uvjerenju, nije uzimao budizam previše ozbiljno, iako je na­pisao: „Nemam ništa protiv budizma, jer mu njegov nepatvoren i izravan pristup daje značajno mjesto medu religioznim doktrinama i kao takav je zadobio poštovanje nekih najzahtjevnijih zapadnjačkih filozofa."2 Iako se nismo često viđali mnogo godina - došao me po­sjetiti u Darjeeling i kasnije u Butan - ostali smo bliski, a kada su ga novinari upitali, komentirao je: „Jedini oblaci koji su se ikada nadvili nad našim odnosom bili su oblaci azijskih monsuna." Ono što sam otkrio nikada nije zahtijevalo slijepu vjeru. Bogata, pra­ktična znanost uma, altruistička umjetnost življenja, smislena filo­zofija i duhovna vježba vodile su do prave unutarnje transformacije. Tijekom proteklih trideset pet godina, nikada se nisam suprotstavio znanstvenom duhu - odnosno, kako ga ja nazivam, empirijskoj po­trazi za istinom. Upoznao sam i ljudska bića koja su bila trajno sre­tna. Zapravo, i više od onoga što zovemo sretnim: imala su duboki uvid u stvarnost i prirodu uma i bila su puna milosrđa. Također sam shvatio da, iako su neki ljudi prirodno sretniji od drugih, njihova je sreća još uvijek ranjiva i nepotpuna, te da je postizanje trajne sreće

14

kao načina postojanja prava vještina. Ona zahtijeva trajne napore u vježbanju uma i razvoju sklopa ljudskih kvaliteta poput unutarnjeg mira, pažnje i altruistične ljubavi. Dubok i razborit način razmišljanja te živi primjeri utjelovljenja mu­drosti u njihovim riječima i djelima pomogli su mi da pronađem put do ispunjenog života. Nisam se ponašao prema onom „uradi što ka­žem, a ne što radim", koje obeshrabruje mnoge ljude koji ga nastoje pronaći diljem svijeta. Ostao sam u Darjeelingu sljedećih sedam godina. Živio sam blizu Kangyura Rinpochea sve do njegove smrti 1975. godine, a tada sam nastavio učiti i meditirati u maloj pustinjačkoj nastambi iznad sa­mog samostana. Naučio sam tibetanski, koji je danas jezik kojim se služim u svom svakodnevnom životu na Istoku. Tada sam upoznao svog drugog učitelja, Dilga Khyentsea Rinpochea, s kojim sam pro­veo nezaboravnih trinaest godina u Butanu i Indiji. On je bio jedan od velikih duhovnih vođa svog vremena kojeg su poštovali svi, od butanskog kralja do najponiznijeg seljaka. Postao je i blizak učitelj Dalai-lame. Njega je unutarnji put doveo do iznenađujuće dubine znanja i omogućio mu da postane izvor dobrote, mudrosti i suosje­ćanja za sve ljude koji su ga upoznali. Drugi učitelji i učenici neprestano su dolazili da ga upoznaju i uče s njim, pa kada sam počeo prevoditi tibetanske svete tekstove na za­padnjačke jezike, uvijek sam mogao tražiti pojašnjenja tekstova od živih riznica znanja. Također sam radio kao tumač Khyentsea Rin­pochea, s kojim sam putovao u Europu i u Tibet kada se, nakon tri­deset godina provedenih u egzilu, ponovno vratio u Zemlju Snijega. U Tibetu su ostale samo ruševine. Šest tisuća samostana je uništeno, a mnogo preživjelih ljudi provelo je petnaest ili dvadeset godina u radnim logorima, za razliku od milijuna Tibetanaca koji su umrli od gladi i progona. Povratak Khyentsea Rinpochea bio je poput iznena­dnog izlaska Sunca nakon duge mračne noći. U Indiji, a kasnije i u Butanu, vodio sam jednostavan život. Svakih nekoliko mjeseci primio bih pismo, nisam imao radio i nisam puno znao o tome što se događa u svijetu. Godine 1979. Khyentse Rin­poche je počeo s izgradnjom samostana u Nepalu kako bi očuvao

15

tibetansku baštinu. Umjetnici, učenjaci, mislioci, filantropi i mnogi drugi okupili su se u samostanu Shechen. U njemu sam živio manje-više stalno od smrti Khyentsea Rinpochea 1991. godine i pomagao njegovom unuku Rabjamu Rinpocheu, poglavaru Shechena, da ispu­ni viziju našeg učitelja.

Jednoga sam dana dobio poziv iz Francuske želim li objaviti dijalog sa svojim ocem. Nisam tu ponudu shvatio previše ozbiljno. Odgovo­rio sam: „Nemam ništa protiv. Samo pitajte moga oca." Mislio sam da više neću čuti ništa o tome. Nisam mogao zamisliti svog oca agno­stika kako pristaje na knjigu dijaloga s budističkim svećenikom, čak ni ako je on bio njegov vlastiti sin. No, nisam bio u pravu. Izdavač je tijekom ručka predložio mom ocu nekoliko ideja za knjigu, koje je on smjesta odbio i dalje zaokupljen umijećem gastronomije. Ali kada je, tijekom deserta, izdavač predložio dijalog, moj se otac zamislio i nakon nekoliko trenutaka tišine odgovorio: „ To ne mogu odbiti." To je bio kraj mog tihog, anonimnog života.

Kada sam saznao za njegov odgovor, zabrinuo sam se da će me moj otac, poznat po svom nemilosrdnom pobijanju stavova koje je sma­trao tvrdoglavim, rastrgati na komadiće. Srećom, našli smo se na mom terenu. Otac je došao u Nepal i proveli smo deset dana u svra-tištu u šumi iznad doline Kathmandua, snimajući naše razgovore sat i pol svakog jutra i sat vremena svakog poslijepodneva. Ostatak dana bismo proveli šetajući šumom. I on je zasigurno bio malo zabrinut da debata možda neće dorasti njegovim intelektualnim standardi­ma jer je potkraj prvog dana poslao faks našem izdavaču Nicoleu Lattesu, u kojem je napisao: „Sve ide prema planu." Ja sam sastavio iscrpan popis tema. Kada je vidio popis, uzviknuo je: „Ali o svemu su tome filozofi raspravljali posljednjih dvije tisuće godina!" Uostalom, mi smo nastavili dalje, dani su prolazili i na našem posljednjem sa­stanku moj se otac vratio s popisom tema i rekao: „Još uvijek nismo razgovarali o ovim temama."

Naša knjiga Redovnik i filozof odmah je postigla velik uspjeh. U Francuskoj je tiskana u 350 000 primjeraka, a prevedena je na dva­deset jedan jezik. Pozvali su me u brojne televizijske emisije i našao sam se u središtu medijskog zbivanja. Iako mi je bilo drago što sam

10

mogao podijeliti neke meni bitne ideje i što je to puno pridonijelo mom životu, shvatio sam koliko je umjetno stvaranje slavne osobe. Ja sam još uvijek bio ona ista stara osoba, ali sam odjednom postao i javna ličnost. Također mi je sinulo da ću imati mnogo više novca nego što sam to ikada mogao zamisliti - što je bila velika promjena jer sam sve ove godine svog boravka u Indiji živio sa pedeset američkih dolara mje­sečno. Budući da se nisam mogao zamisliti u velikoj kući s bazenom, odlučio sam donirati sve prihode i prava od ove i svih sljedećih knjiga zakladi koja provodi humanitarne i edukativne projekte u Aziji. Ta odluka mi je olakšala dušu. Od tada su humanitarni projekti postali centar mog života te sam, potaknut svojim poglavarom Rabjamom Rinpocheom, zajedno s nekolicinom prijatelja volontera i velikodu­šnih dobročinitelja, sagradio i otvorio više od trideset klinika i škola u Tibetu, Nepalu i Indiji. Pritom je samo jedan posto prihoda odla­zio na režijske troškove. Zatim sam se ponovno vratio znanosti, i to u dvije faze: prvo fizici i prirodi vanjske realnosti, a zatim kognitivnim znanostima i prirodi unutarnje svijesti. Kada mi je Trinh Xuan Thuan, poznati astrofizičar sa Sveučilišta u Virginiji, preložio dijalog o budizmu i znanosti, nisam ga mogao odbiti jer sam već pripremio pitanja za fizičara o prirodi svijeta fe­nomena. Upoznali smo se 1997. godine na Sveučilištu Summer u Andori. Za vrijeme naših dugih zajedničkih šetnji veličanstvenim pirinejskim krajolikom, vodili smo fascinantne razgovore. Jesu li atomi „stvari" ili samo „fenomeni koji se mogu promatrati"? Može li se analizirati „prvi razlog" nastanka svemira? Krije li se čvrsta real­nost iza maske fenomena? Čine li svemir „međuovisni događaji" ili „autonomni entiteti"? Pronašli smo zapanjujuće filozofske sličnosti između interpretacije kvantne fizike kopenhaške škole i budističke analize realnosti. Iz naših daljnjih susreta proizašlo je djelo Kvant i lotos. Taj se dijalog bavi filozofskim, etičkim i ljudskim aspektima znanosti. Sljedeća faza, u kojoj se još uvijek nalazim, bila je suradnja u znanstvenim studijama o biti budističke prakse: transformaciji uma.

Moj pokojni duhovni prijatelj Francisco Varela, jedan od prvih neu-roznanstvenika, uvijek mi je govorio daje suradnja kognitivnih zna­nosti i budističkih kontemplacija dobar put jer ima velik potencijal za razumijevanje ljudskog uma i za provođenje znanstvenih eksperi­menata. Francisco je s američkim biznismenom Adamom Engleom osnovao Institut za um i život kako bi olakšao suradnju i organizirao sastanke s vodećim znanstvenicima i Dalai-lamom, kojeg je oduvijek jako zanimala znanost.

2000. godine u Dharmsali, indijskom sjedištu Dalai-lame, prvi sam put prisustvovao sastancima Instituta za um i život. Tema sastanka bile su „destruktivne emocije". To je bio fascinantan sastanak s nekim od vodećih znanstvenika na tom području, uključujući i Francisca Varelu, Richarda J. Davidsona, Paula Ekmana i druge, a vodio ga je Daniel Goleman. Tih pet dana dijaloga bila su prožeta jedinstvenom briljantnošću, otvorenošću i osjetnom težnjom da se ljudima donese nešto jedinstveno i korisno. Zamolili su me da iznesem budističko shvaćanje različitih načina na koje se možemo nositi s emocijama. Izlažući u prisutstvu Dalai-lame, koji je tu temu poznavao stotinu puta bolje od mene, osjećao sam se poput školarca koji polaže ispit. Budući da sam više od deset godina bio Dalai-Iamin prevoditelj za francuski jezik, u mislima sam ponovno preuzeo svoju ulogu prevo­ditelja i pokušao se koncentrirati na publiku, znanstvenike i na više od pedeset promatrača kako bih prenio bit onoga što sam naučio od svojih učitelja. Tijekom sastanka, postalo je očito da bi se mogao razviti neki istraživački program. Moglo bi se stručnjake u meditaciji pozvati u laboratorije kako bi znanstvenici proučili posljedice du­gogodišnjeg vježbanja uma: kako se promijenila njihova sposobnost nošenja s emocijama ili kako se čak promijenio njihov mozak. Takva vrsta proučavanja oduvijek je bila Franciscov san. Richard Davidson i Paul Ekman izradili su program. Njihova suradnja, u koju sam se i sam uključio, opisana je u djelu Daniela Golemana Destruktivne emocije i u šesnaestom poglavlju ove knjige.

Bilo je jako uzbudljivo ponovno se vratiti znanosti nakon nekih tride­setak godina, i to uz tako velike znanstvenike. Zaintrigiralo me hoće li suvremene metode znanstvenog istraživanja otkriti da li različita

18

U v o d

stanja meditacije, poput usredotočene pažnje ili sažaljenja, ostavljaju različite tragove u mozgu. Zanimalo me hoće li skupina iskusnih mislilaca pokazati slične rezultate i koliko će se oni razlikovati od onih u neizvježbanih ispitanika. Od tada sam u potpunosti uživao u poticajnom i toplom ozračju ove suradnje. Sada se objavljuju naši prvi znanstveni radovi. Mislim da se nalazimo na pragu pionirskog istraživanja. Počeo sam se sve više baviti fotografijom, te sam tijekom proteklih pet godina objavio pet knjiga o fotografiji. Sretan sam jer mogu po­moću slika podijeliti unutarnju ljepotu osoba s kojima živim i vanj­sku ljepotu njihovog svijeta, te ljudskoj prirodi dati malo nade. Zašto sada knjiga o sreći? Sve je počelo tipičnim primjerom „fran­cuske iznimke". Neki francuski intelektualci preziru sreću i o tome glasno govore. Raspravljao sam o njoj s nekim od njih za jedan francuski časopis i pomislio da ću, ako ikada napišem drugu knji­gu, posvetiti cijelo poglavlje toj temi. U međuvremenu sam proveo dva dana s Paulom Ekmanom, Richardom Davidsonom i Alanom Wallaceom u divljini na obali sjeverne Kalifornije, pišući članak pod nazivom „Budistički i psihološki pogledi na emocije i zadovoljstvo". Shvatio sam da je ta tema bitna za ljudski život i da zaslužuje dublje istraživanje. Godinu dana čitao sam sve što sam uspio pronaći o sreći i zadovoljstvu u djelima zapadnjačkih filozofa, socijalnih psihologa, kognitivnih znanstvenika, pa čak i u tabloidima koji redovito izvje­štavaju o raznim mišljenjima o sreći, poput onoga jedne francuske glumice: „ Za mene je sreća ukusna porcija špageta" ili „Šetnja po snijegu ispod zvijezda", itd. Različite definicije sreće na koje sam naišao međusobno su bile proturječne i često nejasne ili površne. Stoga, u duhu analitične i kontemplativne znanosti uma, koju sam upoznao kroz dobrotu svojih učitelja, pokušao sam odgonetnuti zna­čenje i mehanizam iskrene sreće i boli.

Kada je knjiga objavljena u Francuskoj, odmah je potaknula naci­onalnu debatu. Isti intelektualci izjavili su da ih ne zanima sreća i odbacili ideju da se sreća može razviti kao vještina. Jedan je autor napisao članak u kojem me zamolio da prestanem gnjaviti ljude s „prljavim djelima o sreći". Drugi časopis je objavio poseban prilog o

19

i K C V . « - oU ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

„vračarama sreće". Proveo sam napornih mjesec dana u Parizu uklju­čen u razne debate s medijima, te sam se osjećao poput nesloženih dijelova slagalice. Bio sam sretan kada sam se vratio u planine Nepa­la i ponovno posložio sve dijelove slagalice.

Iako mi je život postao suhoparan, još uvijek se nalazim samostanu Shechen u Nepalu, ali dva mjeseca godišnje provodim u svojoj pusti-njačkoj nastambi s pogledom na Himalaje. Nema sumnje da mi treba puno vježbe i truda prije nego što po­stignem pravu unutarnju slobodu, ali u potpunosti uživam na tom putu. Od svih stvari kojima sam se do sada bavio, najvažnije je poje­dnostaviti svoj život kako bi se izvukla sva njegova bit. To ne znači da se treba odreći onoga što je uistinu bitno i što donosi trajno ispunje­nje, veselje, spokoj, a iznad svega nezamjenjivu blagodat altruističke ljubavi. To znači promijeniti sebe kako bismo bolje mijenjali svijet. Kako sam napisao na kraju ove knjige, sa dvadeset godina riječi po­put sreće i milosrđa nisu mi baš mnogo značile. Bio sam tipičan mla­di pariški student koji je gledao filmove Eisensteina i braće Marx, bavio se glazbom, pravio barikade u travnju '68. u blizini Sorbonne te volio prirodu i sport. Nisam znao mnogo o tome kako ću živjeti, osim da ću živjeti dan za danom. Osjećao sam da u meni, kao i u drugima, raste potencijal, ali nisam znao kako ga mogu realizirati. Sada, trideset pet godina kasnije, još zasigurno moram prijeći dalek put, ali mi je napokon jasno kojim smjerom idem i uživam u svakom koraku na tom putu.

Zbog toga ova knjiga, iako je budističkog duha, nije „budistička" knjiga naspram „kršćanske" ili „agnostičke" knjige. Napisana je sa stajališta „sekularne duhovnosti", teme jako drage Dalai-lami. Kao takva, nije namijenjena budističkim knjižnicama, nego srcima i umu svih onih koji teže životnoj radosti i žele da mudrost i suosjećanje vladaju njihovim životima.

Samostan Shechen, Nepal

travanj 2005.

Prvo poglavlje

RAZGOVOR O SREĆI

Svaki čovjek želi biti sretan, ali da to postane prvo mora shvatiti što je

to sreća. JEAN-JACQUES ROUSSEAU

Moja prijateljica iz Amerike, uspješna urednica fotografije, jednom mi je prigodom ispričala svoj razgovor s nekolicinom prijatelja koji su se, položivši zadnje ispite na koledžu, pitali što će dalje raditi u životu. Kada je rekla: „Ja želim biti sretna", zavladala je neugodna ti­šina. Potom je jedan od njenih prijatelja upitao:„Kako netko tako pa­metan poput tebe ne želi ništa više u životu od toga da bude sretan?" Moja je prijateljica odgovorila: „Nisam rekla kako ja želim biti sretna. Postoje razni načini da se pronađe sreća: osnovati obitelj, imati dje­cu, izgraditi karijeru, tražiti pustolovine, pomagati drugima, pronaći unutarnji mir... Što god ću ja raditi, htjela bih da moj život uistinu bude sretan." Henri Bergson napisao je da se riječ sreća „često koristi kako bi ozna­čila nešto zbunjujuće i nejasno; ona je jedna od onih ideja koje je čovječanstvo namjerno ostavilo nejasnim, tako da je svaki pojedinac može protumačiti na svoj način."1 S praktične točke gledišta, osta­vljanje definicije sreće nejasnom ne bi bilo bitno kad bismo razgo­varali o nekom nevažnom osjećaju. Ali istina je potpuno drukčija jer mi zapravo govorimo o načinu življenja koji određuje kvalitetu svakog trenutka našeg života. I što je zapravo sreća? Sociolozi definiraju sreću kao „stupanj pomoću kojeg osoba poziti­vno vrednuje ukupnu kvalitetu svog sadašnjeg života, drugim riječi­ma, koliko osoba voli svoj život."2 Međutim, ova definicija ne razlu-

21

J K C L H - VUUIL LA KA/VIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

čuje duboko zadovoljstvo od običnog vrednovanja vanjskih uvjeta naših života. Za neke je sreća samo „trenutan, prolazan dojam, čiji se intenzitet i trajanje mijenjaju prema dostupnosti sredstava koji je omogućuju."3 Takva sreća je po prirodi neuhvatljiva i ovisi o okol­nostima koje su često izvan naše kontrole. Prema filozofu Robertu Misrahiju sreća je, s druge strane, „širenje radosti nad našim čita­vim postojanjem ili nad blistavim dijelom naše prošlosti, sadašnjosti i zamišljene budućnosti."' Možda je to trajnije stanje. Prema Andreu Comte-Sponvilleu, „ pod srećom podrazumijevamo neko vremen­sko razdoblje u kojemu bi se veselje činilo odmah mogućim."5

Je li sreća vještina koja, nakon što se razvije, može izdržati uspone i padove u životu? Postoji na tisuće različitih mišljenja o sreći i mno­gobrojni su filozofi dali svoja mišljenja. Za svetog Augustina sreća je „uživanje u istini". Za Immanuela Kanta sreća mora biti racionalna i neokaljana, dok se prema Marxu tu radi o razvoju kroz djelovanje. Aristotel je napisao:„O onom što čini sreću može se raspravljati, a njeno popularno značenje nije isto poput onoga kojeg daju filozofi." Je li se riječ sreća toliko mnogo upotrebljava da su ljudi odustali od sreće, odbijeni iluzijama i otrcanim frazama koje ona pobuđuje u nama? Za neke je ljude neukusno uopće razgovarati o potrazi za srećom. Zaštićeni oklopom intelektualne samodopadnosti, oni joj se rugaju kao što bi se rugali i sentimentalnom romanu. Kako je došlo do te devalvacije? Je li to odraz umjetne sreće koju nam nude mediji? Je li to rezultat propalog truda koji ulažemo da bismo pronašli iskrenu sreću? Zar bismo se radije trebali pomiriti s nesre­ćom nego iskreno i inteligentno pokušati razlučiti sreću od patnje? A što je s jednostavnom srećom koju nam pružaju dječji osmijeh ili šalica toplog čaja nakon šetnje po šumi? Bez obzira koliko takvi iskreni prizori sreće mogu biti bogati i utješni, oni previše ovise o okolnostima da bi obasjali čitave naše živote. Sreća se ne može ogra­ničiti na nekoliko ugodnih osjećaja, na neko duboko zadovoljstvo, na izljev radosti ili na prolazan smisao spokoja, na vedar dan ili čaroban trenutak koji nas može iznenaditi u labirintu našeg postojanja. Ti ra­zličiti aspekti sami po sebi nisu dovoljni da stvorimo preciznu sliku duboke i trajne ispunjenosti koja karakterizira pravu sreću.

n

P r v o p o g l a v l j e - R A Z G O V O R 0 S R E Ć I

Ja pod srećom podrazumijevam dubok smisao razvijanja koji se po­javljuje kod izuzetno zdravog uma. To nije samo prolazan osjećaj zadovoljstva, nego optimalno stanje življenja! Sreća je, također, i način interpretiranja svijeta, jer koliko god je teško promijeniti svi­jet, uvijek je moguće promijeniti naš pogled na svijet.

NAGOVJEŠTAJ SREĆE

Čak i u tridesetoj godini, Bertha Young je još uvijek na trenutke htje­la trčati umjesto hodati, plesati na pločniku, igrati hula-hop, baciti nešto u zrak i zatim to ponovno uhvatiti, ili stajati mirno i smijati se - ničemu, ničemu, jednostavno... Što možeš učiniti sa trideset godina kada skreneš iza ugla i odjednom te preplavi osjećaj velike sreće - po­tpune sreće! - kao da si odjednom progutao blještavi djelić tog kasnog poslijepodnevnog Sunca, koji plamti u tvom srcu i šalje iskrice u svaki i najmanji dio tvoga tijela?*'

K A T H E R I N E M A N S F I E L D , „ S R E Ć A "

Upitaj bilo kojeg čovjeka da opiše trenutak „potpune" sreće. Neki će ljudi govoriti o trenucima dubokog mira kojeg su osjetili u har­moničnom prirodnom ambijentu, o šumi obasjanoj Sunčevom svjetlošću, o planinskom vrhu s pogledom na široki horizont, o obalama mirnog jezera, o noćnoj šetnji po snijegu ispod neba pre­punog zvijezda, itd. Drugi će govoriti o dugo očekivanom događa­ju: ispitu na kojem su briljirali, sportskoj pobjedi, susretu s osobom za kojom čeznu, rođenju djeteta. Neki će ljudi govoriti o intimnom trenutku sa svojom obitelji ili voljenom osobom, ili o trenutku kada su nekoga učinili sretnim.

Čini se da je zajednički faktor svim ovim iskustvima trenutačna odsutnost unutarnjih konflikata. Osoba se osjeća u harmoniji sa svijetom i samom sobom. Netko tko doživljava takvo iskustvo, po­put šetnje spokojnom pustoši, nema nikakvih drugih očekivanja osim same šetnje. Ona jednostavno postoji, ovdje i sada, slobodna i otvorena.

23

Samo na nekoliko trenutaka potisnuta su sjećanja na prošlost. Um se ne opterećuje planovima o budućnosti, a sadašnji trenutak slobo­dan je od svih mentalnih konstrukcija. Taj trenutak odmora, u kojem nestaje sva emocionalna žurba, obično doživljavamo kao trenutak dubokog mira. Osoba koja je ostvarila svoj cilj, dovršila zadatak ili osigurala pobjedu, oslobađa se od napetosti koju je dugo nosila u sebi. Nakon toga slijedi osjećaj olakšanja, koji je stanje duboke smi­renosti lišene svih očekivanja i strahova.

Ali to iskustvo je samo prolazna slika koju je potaknuo određeni splet okolnosti. Mi ga zovemo čarobnim trenutkom, stanjem milo­sti. Ipak, razlika između tih kratkih bljesaka sreće i stalne smirenosti mudraca isto je toliko velika kao i ona između sićušnog dijela neba koji se može vidjeti kroz ušice igle i beskrajnih prostranstava svemi­ra. Ta dva stanja razlikuju se po dimenzijama, trajanju i dubini. Možemo nešto i naučiti od tih prolaznih trenutaka, tih zatišja u na­šim beskrajnim borbama: oni nam mogu pokazati što je pravo savr­šenstvo i mogu nam pomoći da prepoznamo stanja koja mu pogo­duju.

NAČIN ŽIVLJENJA

Sjećam se jednog poslijepodneva kada sam sjedio na stubama našeg samostana u Nepalu. Monsunske su oluje dvorište našeg samosta­na pretvorile u blato, stoga smo postavili stazu od cigli kako bismo mogli hodati po dvorištu. Moja prijateljica je stigla do ruba blatne vode, s izrazom gađenja na licu promotrila okolinu i, dok je koračala putem, žalila se na svaku postavljenu ciglu. Kada je došla do mene, zakolutala je očima i rekla: „Fuj! A što da sam upala u to prljavo bla­to? U ovoj je zemlji sve tako užasno prljavo." Dobro sam je poznavao, stoga sam mudro kimnuo glavom u nadi da joj pružam tihu utjehu. Nekoliko minuta kasnije, moja druga prijateljica Raphaele, stigla je do puta kroz močvaru. „Hop, hop, hop!" govorila je skakutajući pu­tem. Čim je došla do suhog tla, uzviknula je: „Kako je zabavno!" Oči su joj se sjajile od veselja. Dodala je: " Super stvar u vezi monsuna

24

P r v o p o g l a v l j e - R A Z G O V O R 0 S R E Ć I

je što ne donose prašinu." Dva čovjeka, dva različita pogleda; šest milijardi ljudskih bića, šest milijardi različitih svjetova. Raphaele mi je jednom prigodom ispričala da je, prilikom svog pr­vog posjeta Tibetu 1986. godine, upoznala čovjeka koji je doživio grozno iskustvo za vrijeme kineske agresije. „Pozvao me da sjednem na klupu i poslužio me je čajem kojeg je držao u velikoj termos boci. To mu je bio prvi razgovor s osobom sa Zapada. Puno smo se smijali. Bio je stvarno divan. Djeca su dolazila i začuđeno nas gledala, a on me neprestano zasipao pitanjima. Ispričao mi je kako je proveo dva­naest godina u zatvoru kod kineskih agresora, osuđen da reže kamen za gradnju brane u dolini Drak Yerpa. Brana je bila potpuno beskori­sna jer je riječno korito bilo gotovo uvijek suho! Svi njegovi prijatelji pomrli su od gladi i iscrpljenosti, jedan za drugim. Unatoč užasu ove priče, u njegovim riječima nije bilo ni najmanjih naznaka mržnje, a u njegovim očima koje su zračile dobrotom nije bilo nimalo ogorče­nosti. Kada sam te noći išla spavati, zapitala sam se kako čovjek koji je toliko toga pretrpio u životu može biti tako sretan." Osobu koja je postigla unutarnji mir ne može slomiti neuspjeh niti uzdići uspjeh.

Sposobna je u potpunosti proživjeti svoja iskustva u kontekstu ši­rokog i dubokog spokoja jer shvaća da su iskustva prolazna i da je beskorisno čvrsto ih se držati. Neće nisko pasti kada stvari krenu na­opako i kad se susretne s nesrećom. Neće utonuti u depresiju jer nje­na sreća počiva na čvrstim temeljima. Godinu dana prije svoje smrti u Auschwitzu, izuzetna Etty Hillesum, mlada Nizozemka, izjavila je: „Kada imaš unutarnji život, zasigurno nije bitno s koje si strane zatvorske ograde... Već sam umrla tisuću puta u tisućama različitih koncentracijskih logora. Sve znam. Ne muče me nikakve nove infor­macije. Na ovaj ili onaj način, sve već znam. Ali ipak, smatram da je ovaj život lijep i prepun značenja. U svakom trenutku."7

Jednom je, na otvorenom sastanku u Hong Kongu, neki mladić ustao iz publike i upitao me:„Možete li mi dati barem jedan razlog zbog čega da nastavim živjeti?" Ova knjiga je moj skroman odgovor na to pitanje jer je sreća, iznad svega, ljubav prema životu. Izgubiti svaki razlog za život znači otvoriti bezdan patnji. Iako je utjecajna poput

2I>

« w " >"""• * * K/uviJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

svih vanjskih uvjeta, patnja je, kao i zadovoljstvo, u biti unutarnje stanje. Njeno razumijevanje je ključni preduvjet za život koji vrijedi živjeti. Koji mentalni uvjeti će umanjiti našu radost života, a koji će je ojačati?

Mijenjanje načina na koji gledamo svijet ne uključuje naivni optimi­zam ili neku umjetnu euforiju sa svrhom da nadoknadi nesreću. Sve dok robujemo nezadovoljstvu i frustraciji, koji proizlaze iz zbrke koja vlada našim umom, uzaludno je neprestano ponavljati: „Sretan sam! Sretan sam!" isto kao što je uzaludno prebojati ruševan zid. Potraga za srećom ne znači da trebamo gledati život kroz ružičaste naočale ili da trebamo ignorirati bol i nesavršenosti svijeta. Sreća nije ni stanje trajnog ushita. Sreća znači pročišćavanje od mentalnih otrova, poput mržnje i opsesije, koje doslovce truju um. Ona nas uči kako da stavi­mo stvari u perspektivu i smanjimo jaz između vanjštine i realnosti. U tu svrhu moramo steći bolje znanje o tome kako radi um, kao i precizniji uvid u prirodu stvari, jer je u njenom najdubljem smislu patnja, usko povezana s pogrešnim shvaćanjem prirode realnosti.

REALNOST I SHVAĆANJE

Što podrazumijevamo pod realnošću? U budizmu ta riječ označa­va pravu prirodu stvari, nepromijenjenu mentalnim konstrukcijama koje im namećemo. Takvi koncepti otvaraju jaz između naše per­cepcije i stvarnosti, te uzrokuju beskrajni konflikt sa svijetom. Ra-bindranath Tagore je napisao:„Pogrešno tumačimo svijet i govorimo da nas obmanjuje. Ono što je prolazno smatramo stalnim, a srećom smatramo ono što je izvor patnje: želja za bogatstvom, moći, slavom i tupim užicima."8

Pod znanjem ne podrazumijevamo baratanje gomilama informaci­ja i učenje, nego razumijevanje prave prirode stvari. Zbog navike, vanjski svijet vidimo kao niz različitih autonomnih entiteta kojima pridajemo karakteristike za koje vjerujemo da im automatski pripa­daju. Naše svakodnevno iskustvo nam govori jesu li stvari „dobre" ili „loše". „Ja" koje ih opaža čini nam se jednako konkretnim i stvarnim.

26

Ta greška, koju budizam naziva neznanjem, uzrokuje snažne reflekse ljubavi i mržnje koji obično dovode do patnje. Kao što Etty Hillesum ukratko kaže: „Ta velika zapreka je uvijek reprezentacija, ali nikada realnost."9 Svijet neznanja i patnje - u sanskrtu zvan samsara - nije temeljni uvjet postojanja, nego je to mentalni svemir koji se zasniva na našem pogrešnom shvaćanju realnosti. Svijet fenomena stvara se spajanjem beskonačnog broja stalno pro­mjenjivih uzroka i uvjeta. Poput duge koja nastaje kada Sunce obasja zavjesu kiše i tada iščezne kada nestane neki faktor koji pridonosi njenom stvaranju, fenomeni postoje u bitno međuovisnoj funkciji i nemaju neovisno i trajno postojanje. Sve je povezano, ništa ne po­stoji samo za sebe i po sebi, imuno na djelovanje uzroka i posljedica. Kada se taj bitan koncept shvati i usvoji, pogrešna percepcija svijeta ustupit će mjesto točnom razumijevanju prirode stvari i bića: to je spoznaja. Spoznaja nije samo filozofska konstrukcija: ona proizlazi iz osnovnog pristupa koji nam postupno dopušta da odbacimo naše mentalno sljepilo i uznemirujuće emocije koje stvara. Tu nastaju gla­vni uzroci naše patnje. Svako biće ima potencijal za savršenstvo, isto kao što i svaka sjemen­ka sezama u sebi sadrži ulje. U ovom kontekstu neznanje znači da nismo svjesni tog potencijala, poput prosjaka koji nije svjestan da se ispod njegove straćare nalazi zakopano blago. Ostvarivanje naše prave prirode, posjedovanje tog skrivenog bogatstva, dopušta nam da živimo život pun smisla. To je najsigurniji način da pronađemo mir i omogućimo razvoj iskrenog altruizma. Na tomu se temelji način življenja koji prožima sva emocionalna sta­nja i uključuje sve naše radosti i tuge. Sreća je toliko duboka da je, kao što je Georges Bernanos napisao, „ ne može ništa promijeniti. Ona je poput ogromne zalihe mirne vode ispod oluje."10 Sanskrtska riječ za to stanje je sukha.

Sukha je stanje dugotrajnog zadovoljstva koje se manifestira kada se oslobodimo mentalne sljepoće i bolnih emocija. To je također i mu­drost koja nam omogućuje da vidimo svijet onakvim kakav i jest, bez maski ili iskrivljenih prikaza. Konačno, to je radost putovanja prema unutarnjoj slobodi i dobroti koja se širi prema drugima.

Drugo poglavlje

JE LI SREĆA SVRHA ŽIVOTA?

Trebamo raditi na onome što dovodi do sreće jer, ako je sreća prisutna,

imamo sve što nam je potrebno, a ako je nema, poduzet ćemo sve da

je dobijemo. Epikur

Tko želi patnju? Tko se svakog jutra budi s mišlju:„Volio bih patiti cijeli život?" Svi se trudimo, svjesno ili nesvjesno, spretno ili nespre­tno, strastveno ili smireno, pustolovno ili rutinski, biti sretniji i ma­nje patiti. No ipak, istinsku sreću često zamjenjujemo s traženjem osjećaja užitka. Svaki dan pronalazimo tisuće različitih načina kako da živimo inten­zivno, stvaramo veze prijateljstva i ljubavi, obogatimo se, štitimo one koje volimo i držimo na udaljenosti one koji bi nam naudili. Trošimo vrijeme i energiju na te zadatke u nadi da ćemo sebi i drugima dati osjećaj zadovoljstva. Nije li sreća krajnji cilj, bez obzira gdje je tražimo i kako je nazivamo - radost ili dužnost, strast ili zadovoljstvo? Nju je Aristotel nazvao jedinim ciljem „koji uvijek izabiremo zbog njega samog, a nikada kao sredstvo za postizanje nečeg drugoga." Svatko tko govori dru­kčije zapravo ne zna što želi: on jednostavno traži sreću pod nekim drugim imenom.

Stephen Kosslyn, profesor s Harvarda, jedan od vodećih svjetskih istraživača mentalnih slika, jednom mi je prilikom rekao da se ujutro ne budi sa željom da postane sretan, nego s osjećajem dužnosti, osje­ćajem odgovornosti prema svojoj obitelji, prema svom radu i prema čovječanstvu. On tvrdi da sreću ne uzima u obzir. Ali, ako malo ra-

29

zmislimo, zadovoljstvo što su postignuti vrijedni ciljevi uz dugotra­jan trud pun prepreka, nedvojbeno odražava određene aspekte istin­ske sreće, sukhe. Ono nam daje osjećaj sklada. U izvršavanju svoje „dužnosti" - čak i ako vjeruje da patnja i poteškoće „grade karakter" - čovjek očigledno ne teži kultiviranju svoje ili tuđe nesreće. Naše često pogrešno prepoznavanje načina za postizanje zadovolj­stva dovodi do tragedije. Neznanje onemogućuje našu želju za po­boljšanjem. Kao što tibetanski učitelj Chogyam Trungpa objašnjava: „Neznanje nema nikakve veze s glupošću. Na neki način, neznanje je jako inteligentno, ali to je sposobnost shvaćanja koja vodi isključi­vo u jednom pravcu. Odnosno, reagiramo isključivo na naše vlastite planove, umjesto da jednostavno vidimo ono što je tu."1

U budističkom je rječniku neznanje opisano kao nemogućnost pre­poznavanja prave prirode stvari i zakona uzroka i posljedica koji utječe na sreću i patnju. Na primjer, pristaše etničkog čišćenja tvrde da žele stvoriti najbolji od svih mogućih svjetova i neki su duboko uvjereni u ispravnost svog užasnog čina. Koliko god se to može či­niti paradoksalnim i bolesnim, oni koji zadovoljavaju svoje sebične porive šireći smrt i razaranje očekuju da im njihovi postupci daju određeni stupanj zadovoljstva. Zloba, zabluda, prijezir i arogancija nikada ne mogu biti sredstva za postizanje istinske sreće; čak i ako skrenu s pravog puta, oni koji su okrutni, opsjednuti nečime, umi­šljeni ili duboko uvjereni u pravednost svog čina još uvijek slijepo traže sreću, potpuno nesvjesni njene prave prirode. Na isti način, netko tko počini samoubojstvo kako bi okončao nepodnošljivu bol zapravo u očaju poseže za srećom.

Kako ispraviti ovo temeljno neznanje? Jedini način je pomoću iskre­nosti i iskrene introspekcije. Postoje dva načina na koja to može­mo učiniti: analizom i introspekcijom. Analiza se sastoji od iskrene i sustavne procjene svakog aspekta vlastite patnje i patnje koju na­nosimo drugima. Uključuje i razumijevanje misli, riječi i djela koji neizbježno dovode do boli i koji pridonose nezadovoljstvu. Naravno, takav pristup traži da prvo uvidimo kako nešto nije u redu s našim načinom življenja i djelovanja. Zatim trebamo osjetiti žarku želju za

to

u r u g o p o g l a v l j e jc L I 3 r\ c v. M 3 v i \ n « t n v i «

Kontemplativni pristup sastoji se od uzdizanja iznad vrtloga naših misli i smirenog pogleda u unutrašnjost, kao na unutarnji pejzaž, kako bi se pronašlo utjelovljenje naših najskrovitijih težnji. Za neke to može biti život koji se proživljava intenzivno u svakom trenutku, uz iskušavanje slasti mnogih užitaka. Za druge, to može biti ostva­rivanje ciljeva: obitelji, društvenog uspjeha, slobodnog vremena ili, jednostavnije, života bez pretjerane patnje. Ali sve ove formulacije nisu dovoljne. Čak i ako uđemo dublje u sebe, možemo otkriti da je naša prvobitna težnja, ona koja je temelj svih ostalih, za neke zado­voljstvo koje je dovoljno snažno da održava našu želju za životom. To je želja:„Da mi svaki trenutak mog života i života drugih ljudi bude ispunjen mudrošću, razvojem i unutarnjim mirom."

ŽELJA ZA PATNJOM?

Govoreći o drogama, jednom mi je prilikom neki pariški tinejdžer rekao: „Ako između doziranja ne osjetiš depresiju nakon početne euforije koju izaziva droga, nećeš toliko cijeniti razliku. Ja prihva­ćam teška razdoblja upravo zbog tih trenutaka euforije. Ako se već ne mogu riješiti boli, radije je prihvatim. Ne želim postići unutarnju sreću: to je previše teško i predugo traje. Radije bih trenutačnu sre­ću, čak i ako takva sreća nije prava i čak ako ona, svaki put kad je nastojim postići, postaje sve slabija." Zato se uzbuđenje i trenutačno zadovoljstvo, kao i odbacivanje potrage za potpunim i trajnim mi­rom, naziva utopizmom. Ipak, dok „loša" ili nesretna razdoblja daju životu malo više raznolikosti, nikada se ne traže zbog samih sebe, nego zbog kontrasta kojeg nam pružaju obećanja promjene koje nam nude.

Za pisca Dominiquea Nogueza, osjećaj mizerije je zanimljiviji od sreće jer ima „određenu živost, vrlo zavodljiv đavolji intenzitet. Ima i dodatnu čar... jer sam po sebi ne predstavlja kraj, nego nam uvi­jek ostavlja iščekivanje (to jest, sreću)."2 Kakav je to smiješan slijed zbivanja: Evo još samo malo boli prije sreće! Poput luđaka koji se čekićem udara po glavi tako da se može bolje osjećati kada prestane.

$1

-> K t ( . A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

Ukratko, trajna sreća je dosadna jer je uvijek ista, dok je patnja uzbu­dljiva jer je uvijek različita. Možemo biti zahvalni za te kontraste zbog različitosti i nijansi koje pružaju životu, no tko želi zamijeniti trenutke sreće za trenutke patnje? S druge strane, bilo bi pametnije, možda čak i mudro, upotrijebiti patnju kao sredstvo transformacije koje nam omogućuje da se suo­sjećajno otvorimo onima koji pate poput nas ili čak i više od nas. U tom smislu, i samo u tom smislu, trebamo shvatiti rimskog filozofa Seneku kada kaže: „Patnja zna zaboljeti, ali nije zlo." Ona nije zlo kada je, u nemogućnosti da je izbjegnemo, koristimo kao priliku da se mijenjamo i učimo, priznajući da ona sama po sebi i za sebe nika­da nije dobra. U suprotnom, „želja za srećom je čovjeku nužna. Ona motivira sve naše postupke. Najuvaženija, jasno shvaćena i pouzdana konstanta na svijetu nije samo činjenica što želimo biti sretni nego što je to i jedino što želimo. Naša priroda to traži od nas," napisao je sveti Augustin u djelu O sretnom životu. Ta želja potiče svako naše djelo, svaku našu riječ i misao tako prirodno da smo je potpuno nesvjesni, poput kisika kojeg bez ikakvog razmišljanja udišemo čitavog našeg života.

SVE ŠTO NAM JE POTREBNO DA POSTANEMO SRETNI

Zamisliti sreću kao ostvarenje svih naših želja i strasti znači zami­jeniti opravdanu težnju za unutarnjom ispunjenošću utopijom koja neizbježno dovodi do frustracije. Tvrdnjom da je „sreća zadovolja­vanje svih naših želja" u svim njihovim „raznolikostima," „stupnju" i „trajanju," Kant je od samog početka smatra nedostižnom. Kada inzistira da je sreća stanje osobe kojoj se „sve odvija prema njenim željama,"4 moramo se zapitati koja to tajna omogućuje da se sve „odvija" prema našim željama. To me podsjeća na rečenicu iz jednog filma o gangsterima:

„Želim ono što mi duguješ."

32

u r u g o p o g i a v i j e J t L I J n C L M i V K t l H i l V U I H !

„Što ti dugujem, čovječe?" „Svijet, mali, i sve na svijetu."

Čak i ako, idealno, možemo ostvariti sve naše želje, to nas neće dovesti do sreće, nego do stvaranja novih želja ili vjerojatno do ravnodušja, nezadovoljstva ili čak do depresije. Zašto do depre­sije? Ako se uvjerimo da će nas zadovoljavanje svih naših hirova učiniti sretnima, propast te iluzije natjerat će nas da posumnja-mo u samo postojanje sreće. Ako imamo više od onog što nam je potrebno i još uvijek nismo sretni, sreću je zasigurno nemoguće postići. Taj nam primjer dobro pokazuje koliko se zavaravamo o uzrocima sreće. Činjenica je da bez unutarnjeg mira i mudrosti nemamo ništa što nam je potrebno da postanemo sretni. Ako se kolebamo između nade i sumnje, uzbuđenja i dosade, želje i za­sićenja, možemo lako, malo- pomalo, protratiti svoj život a da to ni ne primijetimo, krenuti posvuda , a nikamo ne dospjeti. Sreća je stanje unutarnje ispunjenosti, a ne zadovoljavanje neumornih želja za vanjskim stvarima.

OVISI LI NAŠA SREĆA O TUĐOJ SREĆI?

Od svih nespretnih, slijepih i ekstremnih načina pomoću kojih stvaramo svoju sreću jedan od najuzaludnijih je egocentrizam. „Kada je sebična sreća jedini cilj u životu, život nam ubrzo postaje besciljan," napisao je Romain Rolland.5 Čak i ako pokazujemo sve vanjske znakove sreće, nećemo nikada biti uistinu sretni ako se odvojimo od tuđe sreće. To ne znači da trebamo zanemariti vla­stitu sreću. Naša želja za srećom je isto tako opravdana kao i tuđa. Kako bismo voljeli druge, moramo prvo naučiti voljeti sebe. To ne znači da se trebamo onesvijestiti zbog boje svojih očiju, svog izgleda ili neke osobine ličnosti, nego da trebamo pravodobno prepoznati želju da proživimo svaki trenutak svog života kao tre­nutak smisla i ispunjenja. Voljeti sebe znači voljeti život. Bitno je razumjeti kako, čineći druge sretnima, i sami postajemo sretni.

33

Ukratko, cilj života je u svakom trenutku postići duboko stanje za­dovoljstva i mudrosti, popraćeno ljubavlju prema svakom biću. Pra­va sreća proizlazi iz važne dobrote koja iskreno želi svakoj osobi da pronađe smisao u životu. To je ljubav koja je uvijek dostupna, bez ispraznog sjaja ili koristoljublja. To je nepromijenjena jednostavnost dobrog srca.

V J E Ž B A

Istraživanje uzroka sreće

Uzmite si trenutak mira i pokušajte shvatiti što vas uistinu čini sre­tnim.

Uzrokuju li vašu sreću vanjski čimbenici? Koliko toga se može pripi­sati stanju uma i načinu na koji doživljavate svijet? Ako sreću uzro­kuju vanjski čimbenici, provjerite koliko su oni stabilni ili kratko­trajni. Ako sreću pripišemo stanju uma, razmislite na koji je način možete dalje kultivirati.

34

Treće poglavlje

OGLEDALO S DVA LICA: POGLED PREMA UNUTRA I POGLED PREMA VAN

Ako tražimo sreću izvan sebe, to je isto kao da očekujemo Sunčevu svjetlost u špilji okrenutoj prema sjeveru.

T i b e t a n s k a izreka

Svatko želi biti sretan na ovaj ili onaj način, no postoji razlika izme­đu težnje i njenog ostvarenja. To je tragedija ljudskih bića. Bojimo se mizerije, ali je slijedimo. Želimo sreću, ali je i odbijamo. Sredstva kojima se služimo kako bismo umanjili patnju često je povećava­ju. Kako dolazi do te pogrešne prosudbe? Zato što ne znamo kako bismo joj pristupili. Tražimo sreću izvan nas iako je ona, u osnovi, unutarnje stanje. Da je sreća vanjsko stanje, bila bi nam zauvijek ne­dostižna. Naše želje su bezgranične, a naša kontrola nad svijetom je ograničena, privremena i često prividna. Stvaramo veze, prijateljstva, zasnivamo obitelj, živimo u društvu i radimo kako bismo poboljšali svoje materijalne uvjete - no je li to dovoljno da definiramo sreću? Ne. Možemo imati „sve što nam je potrebno" da budemo sretni, ali još uvijek ćemo biti vrlo nesretni; i obratno, možemo i dalje biti bezbrižni u nesreći. Naivno je zamišljati da nam samo vanjski čimbenici mogu osigurati sreću. To će nas za­sigurno šokirati. Kao što je Dalai-lama rekao: „Ako je čovjek koji se upravo uselio u luksuzan stan na stotom katu nove zgrade duboko nesretan, jedino što će potražiti je prozor da se kroz njega baci."1 Ko­liko puta moramo čuti da novac ne može kupiti sreću, da vlast kvari poštene ljude i da slava uništava privatan život? Neuspjeh, razdvaja­nje, bolest i smrt mogu se pojaviti svakog trenutka.

15

Spremno provodimo desetak godina u školi, zatim još nekoliko na ko­ledžu ili daljnjoj profesionalnoj izobrazbi; vježbamo u teretani kako bismo ostali zdravi; trošimo puno vremena kako bismo povećali za­dovoljstvo, obogatili se ili poboljšali društveni status. U sve to ulaže­mo puno truda, ali malo toga činimo kako bismo poboljšali unutarnje stanje koje određuje samu kvalitetu našeg života. Koje nas to čudno oklijevanje, strah ili apatija zaustavljaju da pogledamo unutra i da pokušamo shvatiti pravu bit radosti i tuge, želje i mržnje? Prevladava strah od nepoznatog, a hrabrost da istražimo unutarnji svijet nesta­je na granici našeg uma. Japanski astronom mi se jednom prilikom povjerio: „Potrebno je puno hrabrosti sa se sagleda iznutra." Ova me primjedba - koju je dao znanstvenik na vrhuncu svoje slave, iskren i stabilan čovjek - zaintrigirala. Nedavno sam upoznao jednog tinej­džera iz Kalifornije, koji mi je rekao: „Ne želim zaviriti u sebe. Bojim se što bih tamo mogao pronaći." Zašto bi oklijevao oko onoga što se činilo kao fascinantan istraživački projekt? Kao što je Marko Aurelije napisao: „Pogledaj unutra; unutra se nalazi izvor sve dobrote."2

To je nešto što moramo naučiti. Kada nas zbune unutarnji problemi, ne znamo kako bismo ih riješili pa ih instinktivno prebacujemo van. Čitav život sklepavamo privremena rješenja pokušavajući zamisliti čimbenike koji bi nas učinili sretnima. Silom prilika, takav način živo­ta postaje norma, a „to je život!" postaje naš moto. Iako potraga za pri­vremenim zadovoljstvom može ponekad biti uspješna, nikada ne mo­žemo kontrolirati kvalitetu, kvantitetu ili trajanje vanjskih čimbenika. To se odnosi na svaki aspekt života: ljubav, obitelj, zdravlje, bogatstvo, moć i zadovoljstvo. Moj prijatelj, filozof i praktični budist Alan Wal­lace, napisao je: „Smatraš li da ćeš postići istinsku sreću i ispunjenje ako pronađeš savršenog životnog druga, imaš novi auto i veliku kuću, najbolje osiguranje, dobar ugled i odličan posao - ako si usredotočen na takve stvari, zaželi i dobru sreću u životnoj lutriji."3 Ako cijelo vri­jeme pokušavamo napuniti bačvu koja curi, zapostavit ćemo metode i iznad svega načine življenja pomoću kojih možemo pronaći unutarnju sreću.

Glavni krivac tomu je naš loš pristup dinamici sreće i patnje. Nitko neće poreći da je vrlo poželjno dugo živjeti, biti dobrog zdravlja,

36

imati slobodu u zemlji u kojoj vlada mir i poštuje se pravda, voljeti i biti voljen, imati pristup obrazovanju i informacijama, imati odgo­varajuća sredstva za osiguravanje svoje egzistencije, moći putovati svijetom i što više pridonijeti dobrobiti drugih, kao i zaštiti okoliša. Rezultati sociološke studije stanovništva jasno pokazuju da ljudska bića u takvim uvjetima više uživaju u svom životu. Tko bi poželio nešto više? Međutim, ako sve nade pridajemo vlastitom svijetu, na kraju ćemo se samo razočarati. Na primjer, u nadi da će nas novac učiniti sretnijima, radimo kako bismo ga zaradili; kad ga imamo dovoljno, postanemo opsjednu­ti željom da nam treba više i patimo ako ga izgubimo. Prijatelj iz Hong Konga mi je jednom ispričao kako je samome sebi obećao da će uštedjeti milijun dolara, a zatim dati otkaz i uživati u životu, te na taj način postati sretan. Deset godina kasnije nije imao samo jedan, nego tri milijuna dolara. A što je sa srećom? Sažeto je odgovorio: „Protratio sam deset godina svog života." Ljudi traže bogatstvo, užitke, položaj i moć zbog sreće. Ali, dok teži­mo sreći, zaboravimo na cilj i provodimo vrijeme u potrazi za sred­stvima. Zbog toga propuštamo samu bit i ostajemo duboko nezado­voljni. Ova zamjena cilja sredstvom jedna je od glavnih zamki koje se nalaze na putu do smislenog života. Kao što to ekonomist Richard Layard kaže: „Neki ljudi govore kako ne bismo trebali misliti o vla­stitoj sreći jer možemo biti sretni jedino kao nusprodukt nečeg dru­gog. To je beznadna filozofija, formula koja bi nas pod svaku cijenu trebala zaposliti."-1

I obratno, ako je sreća stanje koje ovisi o unutarnjim čimbenicima, svatko mora svjesno prepoznati te čimbenike i zatim ih pomiri­ti. Sreća nam nije dana niti nam je mizerija nametnuta. U svakom se trenutku nalazimo na raskrižju putova i trebamo izabrati kojim ćemo putem ići dalje.

MOŽEMO LI KULTIVIRATI SREĆU?

„Kultivirati sreću!" ukratko sam rekao liječniku. „Da li vi kultivirate sreću?

Kako to uspijevate?" Sreća nije krumpir da se zasadi u zemlju i obra­duje gnojivom.

C h a r l o t t e B r o n t e , Villette

Charlotte Bronte na ovaj način vrlo domišljato izražava svoje mišlje­nje iako bi bilo šteta podcijeniti snagu transformacije uma. Ako tije­kom godina odlučno pokušamo ovladati našim mislima, primijeniti prikladne lijekove protiv negativnih emocija i održavati pozitivne emocije, naš trud će nam zasigurno dati rezultate koji bi nam se ispr­va činili nedostižnima. Čudimo se ideji da atletičar može preskočiti prepreku od dva i pol metra visine. Da to nismo vidjeli na televizi­ji, ne bismo vjerovali da je to uistinu moguće jer znamo da većina ljudi jedva može preskočiti metar i dvadeset centimetara. Kada se radi o fizičkom postignuću, brzo shvatimo naša ograničenja, no um je puno fleksibilniji. Zašto bi, na primjer, bilo granica u ljubavi ili suosjećanju? Možemo imati različite sklonosti za kultiviranje ovih ljudskih kvaliteta, ali svi mi imamo potencijal da pomoću ustrajnog rada neprestano napredujemo u životu.

Začudo, mnogi se moderni mislioci, prema riječima jednog francu­skog pisca, često protive „razvoju sebe kao našeg trajnog zadatka."5

Ako smo prisiljeni odustati od svakog dugoročnog projekta, konce­pti učenja, obrazovanja, kulture ili samousavršavanja postaju bezna­čajni. Ako izuzmemo duhovni put, zašto bismo se uopće trudili čitati knjige, provodili znanstvena istraživanja i učili o svijetu? Usvajanje znanja je također trajan zadatak. Zašto bismo to prihvatili i pritom zapostavili vlastitu transformaciju koja određuje kvalitetu našeg pro­življenog iskustva? Je li bolje prepustiti se tijeku događaja? Zar nas to ne dovodi do pada?

38

MORAMO LI SE ZADOVOLJITI ONIM ŠTO JESMO?

Meki ljudi misle da sve što trebamo naučiti kako bismo postali uisti­nu sretni jest voljeti ono što jesmo. Sve ovisi o tome što se misli pod „onim što jesmo." Je li to neprestano kolebanje između zadovoljstva i nezadovoljstva, smirenosti i uzbuđenja, entuzijazma i ravnodušja? Lako je prepustiti se takvom načinu razmišljanja dok naši porivi ne­obuzdano divljaju. To se može nazvati kompromisom, ili čak nekom vrstom predaje.

Mnoge formule sreće inzistiraju na tomu da smo po prirodi spoj sjene i svjetla, te da moramo naučiti prihvatiti naše mane zajedno s našim pozitivnim kvalitetama. One tvrde da možemo riješiti većinu naših unutarnjih sukoba i pozdraviti svaki dan sa samopouzdanjem i olakšanjem ako se prestanemo boriti s vlastitim ograničenjima. Naj­bolji način je oslobađanje vlastite prirode: njeno obuzdavanje može samo povećati naše probleme. Ako već moramo izabrati, zasigurno je bolje živjeti spontano, a ne postati nestrpljiv, plakati od dosade ili mrziti samoga sebe. No nije li to samo način uljepšavanja života? Možda je istina da „izražavanje sebe" i oslobađanje „prirodnih" pori­va trenutačno olakšava naše unutarnje napetosti, ali još uvijek ostaje­mo zarobljeni u beskrajnom krugu uobičajenog načina života. Takav kolebljiv stav ne rješava ozbiljne probleme, jer ako smo u sebi obični, i ostat ćemo obični. Kao što je francuski filozof Alain napisao, „Ne moraš biti čarobnjak da se začaraš govoreći:,Takav sam kakav sam. Ne mogu tu ništa učiniti.'"6

Mi smo poput ptica koje predugo žive u kavezu, a kojemu ćemo se vratiti čak i kada nam se pruži prilika da odletimo. Već smo se toliko naviknuli na naše mane da uopće ne možemo zamisliti kako bi nam život izgledao bez njih. Zavrti nam se u glavi već od same pomisli na promjenu.

Ipak, razlog tomu nije činjenica da nam nedostaje energije. Nepre­stano težimo različitim smjerovima i bavimo se bezbrojnim projekti­ma. Tibetanska poslovica kaže, „Njima je šešir nebo puno zvijezda, a čizme su im inje," jer idu kasno spavati i bude se prije zore. Ali ako pomislimo, „Trebao bih razviti altruizam, strpljenje, poniznost,"

39

oklijevamo, govoreći da će nam te kvalitete na kraju doći same po sebi ili da one nisu vrlo bitne jer smo se sve do sada dobro snašli i bez njih. Tko može svirati Mozarta bez upornog i sustavnog rada? To se zasigurno ne može učiniti ako sa dva prsta lupkamo po tipkama klavira. Sreća je vještina, način življenja, a vještine se moraju naučiti. Kao što perzijska poslovica kaže: „Strpljenje pretvara dudov list u svilu."

V J E Ž B A

Razvijanje pažnje

Udobno se smjestite u položaj za meditaciju i usmjerite svoju pažnju na odabrani predmet. To može biti predmet u prostoriji, vaše disanje ili vlastiti um. Dok to činite, vaš će um neizbježno lutati. Svaki put kad se to dogodi, nježno ga usmjerite na predmet koncentracije, po­put leptira koji se iznova vraća na cvijet kojim se hrani. Dok ustrajete u tome, vaša će koncentracija postati jasnija i stabilnija. Ako vam se prispava, malo se uspravite i podignite pogled kako biste oživjeli svoju svijest. I obratno, ako vam se um uznemiri, opustite položaj tijela, usmjerite pogled malo prema dolje i pustite da se razriješe sve unutarnje napetosti.

Kultiviranje pažnje i svijesti na ovakav način pridonosi svim ostalim vrstama meditacije.

Četvrto poglavlje

LAŽNI PRIJATELJI

Oni koji traže sreću u zadovoljstvu, bogatstvu, slavi, moći i junaštvu

naivni su poput djeteta koje pokušava uhvatiti dugu i obući je kao ka­

put. D i l g o Khyentse R i n p o c h e

Ako želimo odrediti vanjske čimbenike i mentalne stavove koji pri­donose istinskoj sreći i one koji joj štete, prvo moramo naučiti razli­kovati sreću od određenih stanja koja joj se čine vrlo sličnima, ali su zapravo potpuno drukčija.

SREĆA I ZADOVOLJSTVO: VELIKA ZBRKA

Cesto griješimo zamjenjujući zadovoljstvo s bogatstvom. Hinduistička poslovica kaže da je zadovoljstvo „samo sjena sreće." Ono je izravna posljedica ugodnih osjetnih, estetskih ili intelektualnih podražaja. Prolazno iskustvo zadovoljstva ovisi o okolnostima, o određenom mjestu ili trenutku. Po prirodi je nestalno, a osjećaj kojeg pobuđuje ubrzo postaje neutralan ili čak neugodan. Isto tako, ako se ponavlja, može postati dosadno ili čak dovesti do gađenja: uživanje u izvrsnom obroku izvor je istinskog zadovoljstva, ali čim se zasitimo, postajemo ravnodušni i bit će nam zlo ako nastavimo jesti. Isto je i s ugodnom vatrom: u hladnoći nam njena toplina pruža čisto zadovoljstvo jer nas grije, ali se ubrzo moramo odmaknuti od nje ako se ne želimo opeci. Ako ga često koristimo, zadovoljstvo se potroši, poput svijeće koja se ugasi. Ono je gotovo uvijek povezano s aktivnošću i ako se pona-

41

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

vlja, sasvim prirodno dovodi do dosade. Zanosno slušanje Bachova preludija zahtijeva pažnju koja, iako je minimalna, ne može ostati vječna. Nakon nekog vremena dolazi do umora i glazba gubi svoju draž. Ako nas se prisili da je danima slušamo, na kraju će nam po­stati nepodnošljiva.

Nadalje, zadovoljstvo je individualno iskustvo, najčešće usmjere­no na pojedinca, zbog čega može dovesti do sebičnosti i ponekad do sukoba sa zadovoljstvom drugih ljudi. U seksualnoj intimnosti zasigurno može doći do uzajamnog zadovoljstva kroz primanje i pružanje osjećaja užitka, ali takvo zadovoljstvo nadilazi pojedin­ca i može pridonijeti istinskoj sreći samo ako se u njenoj osnovi nalazi prava priroda uzajamnosti i velikodušnog altruizma. Može­mo iskusiti zadovoljstvo na račun drugih, ali tako nikada nećemo postići istinsku sreću. Zadovoljstvo se može pridružiti okrutnosti, nasilju, ponosu, pohlepi i drugim mentalnim stanjima, nespojivim s istinskom srećom. „Zadovoljstvo je sreća suludih ljudi, a sreća je zadovoljstvo mudraca," napisao je francuski romanopisac i kritičar Barbey d'Aurevilly.

Neki ljudi uživaju u osveti i mučenju drugih ljudskih bića. Na isti način, poslovni čovjek se može veseliti propasti konkurenta, lopov uživati u svom plijenu, a gledatelj borbe s bikovima likovati zbog smrti bika. Ali to su samo prolazna, ponekad morbidna stanja ushita koja, poput trenutaka pozitivne euforije, nemaju nikakve veze sa srećom.

Strastvena i gotovo mehanička potraga za osjetilnim zadovoljstvi­ma još je jedan primjer koji nam pokazuje kako zadovoljstvo ide zajedno s opsesijom i, konačno, razočaranjem. Zadovoljstvo vrlo često ne održava svoja obećanja, kao što to pjesnik Robert Burns opisuje u pjesmi Tarn O'Shanter:

Zadovoljstva su rasprostranjena poput makova, Ako uberes cvijet, latice mu otpadnu; Ili poput snijega koji napada na rijeku,

Na trenutak se bijeli - a zatim se zauvijek otopi.

42

Č e t v r t o p o g l a v l j e - L A ^ N I I - K U H I C L J I

Za razliku od zadovoljstva, na istinski razvoj mogu utjecati i okolno­sti, ali razvoj ne ovisi o njima. Ne mijenja se u suprotno, nego traje i razvija se s iskustvom. Daje nam osjećaj postignuća koji, s vreme­nom, postaje druga priroda. Istinska sreća nije povezana s aktivnošću: ona je stanje življenja, du­boka emocionalna ravnoteža koja otkriva duboko razumijevanje toga kako funkcionira um. Dok obična zadovoljstva nastaju u vezi s ugo­dnim predmetima i nestaju kada se prekine ta veza, sukhu - trajno zadovoljstvo - osjećamo onoliko dugo koliko ostajemo u harmoniji s našom unutarnjom prirodom. Njena bitna značajka je nesebičnost koja se širi iznutra i ne usmjerava se na pojedinca. Osoba koja živi u miru sa sobom spontano će pridonijeti uspostavljanju mira u svojoj obitelji, susjedstvu i, ako to uvjeti dopuste, u širem društvu. Ukratko, ne postoji izravna veza između zadovoljstva i sreće. Ta nam razlika ne sugerira da ne bismo trebali tražiti osjećaje užitka. Nema razloga da si uskratimo užitak u veličanstvenom krajoliku, mirisu ruže ili užitak plivanja u moru. Užici postaju zapreke samo kada po­remete ravnotežu uma i dovedu do opsesije zadovoljstvom ili do mr­žnje prema onome što ih iskvaruje. Iako je, u biti, različito od sreće, zadovoljstvo joj nije neprijatelj. Sve ovisi o tomu kako se zadovoljstvo doživi. Zadovoljstvo postaje za­preka sreći ako je iskvareno pohlepom, sprječava unutarnju slobodu te uzrokuje oduševljenje i ovisnost. S druge strane, ako se doživljava sada, u stanju unutarnjeg mira i slobode, zadovoljstvo krasi sreću bez zasjenjivanja.

RADOST I SREĆA

Razlika između radosti i sreće puno je jasnija. Istinska sreća širi se prema van kao radost. Unutarnja radost ne pokazuje se nužno kao veselje, već kao jasno vrednovanje sadašnjeg trenutka, koji se može proširiti na sljedeći trenutak i tako stvoriti kontinuum zvan životna radost. Neočekivani užici mogu također pojačati sukhu. No ipak, ne proizlaze svi oblici veselja iz sukhe - daleko od toga. Kao što to Chri-

45

i K t l f l - VOUU LA HA/VIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

stophe Andre naglašava u svom djelu o psihologiji sreće: „Postoje nezdrava veselja, koja su daleko od bezbrižne sreće, poput osve­te.... Postoji također i mirna sreća, često različita od uzbuđenja... Skačemo od veselja, a ne od sreće."1

Vidjeli smo da je teško definirati sreću i pokušali smo točno odre­diti značenje istinske sreće. Riječ veselje jednako je nejasna jer je, kao što je to psiholog Paul Ekman pokazao, povezana s osjećaji­ma koji su raznoliki poput užitaka naših pet osjetila: zabave (od smijuljenja do grohota); zadovoljstva (mirnije vrste zadovoljstva); uzbuđenja (kao reakcije na novosti ili izazove); olakšanja (koje sli­jedi nakon neke druge emocije, poput straha, uznemirenosti, a po­nekad čak i zadovoljstva); začuđenosti (zbog nečeg iznenadnog i začudnog, ili onoga što ne možemo shvatiti); ekstaze ili blaženstva (koje nas dovodi van sebe); ushita (jer je dovršen težak zadatak ili izvršeno odvažno djelo); ponosa (kad nam djeca postignu odličan uspjeh); plemenitosti (nakon što smo iskusili djelo velike dobrote, velikodušnosti ili suosjećanja); zahvalnosti (zahvalnosti na nese­bičnom činu) i bolesnog veselja, zlobe (uživanja u tuđoj patnji, poput osvete).2 Tome možemo pridodati i uživanje (u tuđoj sreći), užitak ili draž (sjajna vrsta zadovoljstva) te duhovni sjaj (iskrena radost koja proizlazi iz dubokog zadovoljstva i milosrđa), koji je uistinu trajnije stanje življenja od prolaznog osjećaja. Svi ti osjećaji sadrže element veselja, općenito izazivaju osmijeh na našim licima i iskazuju se posebnim izrazom lica i tonom glasa. No da bismo sudjelovali u sreći ili joj pridonijeli, ona ne smije sa­državati neugodne osjećaje. Kada nastupi ljutnja ili zavist, veselje se naglo ugasi. Kada se uvuče ljubav, egoizam ili ponos, veselje se polako guši.

Ako veselje znači da trebamo trpjeti i bezbrižno sazrijevati - ako je ono, prema riječima Corneillea, „cvjetanje srca" - mora se pove­zati i s drugim aspektima prave sreće: jasnoćom uma, dobrotom, postupnim nestajanjem negativnih osjećaja i sebičnih hirova.

Č e t v r t o p o g l a v l j e - L « £ I I I r n u « i c u i

UŽIVAJ U ŽIVOTU!

„Uživanje u životu" postao je lajtmotiv suvremenog čovjeka - pri­silna hiperaktivnost, bez imalo slobodnog i neplaniranog vremena kako ne bismo ostali sami sa sobom. Sve dok je intenzivno, namjera nije bitna. Osjećamo da bi bez stalne aktivnosti život bio kobno do­sadan. Moji prijatelji koji vode kulturne ture po Aziji ispričali su mi kako njihovi klijenti ne mogu podnijeti ni najmanju prazninu u pla­nu puta. „Zar zbilja nije ništa isplanirano između pet i sedam sati?" zabrinuto pitaju. Izgleda da se bojimo pogledati unutra. Potpuno smo usredotočeni na vanjski svijet koji doživljavamo pomoću na­ših pet osjetila. Naivno je povjerovati da takva grozničava potraga za intenzivnim iskustvom može dovesti do trajno poboljšane kvalitete života.

Čak i ako odvojimo malo vremena kako bismo istražili naš unutarnji svijet, to se događa u obliku sanjarenja i zamišljanja. Zadržavamo se na prošlosti ili beskrajno fantaziramo o budućnosti. Iskren smisao ispunjenja, povezan s unutarnjom slobodom, može svakom trenutku života dati intenzitet, ali potpuno drukčije vrste. To je blistavi doži­vljaj unutarnjeg zadovoljstva, u kojem blista ljepota svake stvari. To je znanje kako uživati u sadašnjem trenutku, spremnost da se razvija altruizam i smirenost te sazrijevanje - promijeniti sebe kako bismo na bolje promijenili svijet.

UMJETNA EUFORIJA

Pretpostavljamo kako bi postizanje iznenadne slave ili iznenadnog bogatstva zadovoljilo sve naše želje, ali zadovoljstvo ostvareno na ta­kav način često je kratkotrajno i ne pomaže nam da postanemo sre­tni. Upoznao sam poznatu tajvansku pjevačicu koja se, nakon što mi je opisala svoju neugodu i razočaranje slavom i bogatstvom, raspla­kala i uzviknula: „Voljela bih da nikada nisam postala slavna!" Istra­živanja su pokazala da neka neočekivana situacija - poput osvajanja jackpota na lutriji - može dovesti do privremenog povećanja našeg

45

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

kvocijenta zadovoljstva, ali nema dugoročan učinak na sretno ili ne­sretno raspoloženje ljudi. U slučaju dobitnika na lutriji, otkriveno je da većina njih nakon sretnog događaja doživljava određeno razdo­blje ushićenja, ali se godinu dana kasnije ponovno vraćaju na svoju uobičajenu razinu zadovoljstva.3 Ponekad i događaj koji vjerojatno izaziva zavist kod drugih ljudi negativno utječe na život „sretnog do­bitnika". Pokojni psiholog Michael Argyle citira slučaj dvadesetče-tverogodišnje Engleskinje koja je osvojila jackpot od preko milijun funti. Dala je otkaz na poslu i ubrzo se prepustila dosadi.; kupila je novu kuću u otmjenoj četvrti i odvojila se od prijatelja; kupila je skup auto iako nije znala voziti; nakupovala je hrpu odjeće koju uopće nije ni izvadila iz ormara; odlazila je u skupe restorane iako je više voljela pohanu bijelu ribu s pomfritom. Nakon godinu dana počela je patiti od depresije jer joj je život postao isprazan i nije joj donio nikakvo zadovoljstvo.5

Svi znamo da naše potrošačko društvo neumorno i vješto osmišljava bezbrojne lažne užitke i stimulanse kako bi nas držalo u stanju emo­cionalne napetosti koja može potaknuti neku vrstu mentalne ane­stezije. Moj prijatelj iz Tibeta razmišljao je o blještavim reklamnim panoima u New Yorku i komentirao: „Pokušavaju nam isprati mo­zak." Postoji jasna razlika između istinske radosti, koja je prirodna manifestacija zadovoljstva, i euforije, ushita kojeg uzrokuje prolazno uzbuđenje. Nakon površnog uzbuđenja, koje ne počiva na trajnom zadovoljstvu, gotovo uvijek slijedi razočaranje.

PATNJA I NESREĆA

Razlikujemo sreću od zadovoljstva, ali isto tako moramo napraviti razliku između boli i patnje. Izloženi smo patnji, ali sami stvaramo nesreću. Sanskrtska riječ dukha, suprotno od riječi sukha, ne ozna­čava samo neugodan osjećaj nego odražava i osnovnu izloženost boli i patnji koja, na kraju, dovodi do razočaranosti svijetom, osjećaja da život ne vrijedi živjeti jer ne možemo pronaći smisao života. Sartre je te riječi razočaranja stavio u usta junaka svoje knjige Mučnina:

46

Č e t v r t o p o g l a v l j e - L A i N I K K I J A I t i . J I

t)Da me netko upita što to znači biti živ, iskreno bih odgovorio da to ne znači ništa, ništa više nego prazna zdjela... Bili smo skupina čudnih, posramljenih života. Nitko od nas nije imao ni najmanji razlog biti tamo. Svako živo biće, zbunjeno, uznemireno, osjećalo se kao višak... I ja sam bio suvišan... I pomišljao sam na samoubojstvo kako bih oslo­bodio svijet od još jednog nepotrebnog života."5

Uvjerenje kako bi svijet bio puno bolji bez nas često nas navodi na

pomisao samoubojstva. Patnju mogu potaknuti mnogobrojni'razlozi na koje ponekad može­mo, a ponekad i ne možemo utjecati. Rađanje s hendikepom, bolest, gubitak voljene osobe, rat ili prirodne katastrofe stvari su izvan naše kontrole. Nesreća je potpuno drukčija jer je ona način na koji doži­vljavamo našu patnju. Nesreća uistinu može biti povezana s fizičkom ili duhovnom boli koju nanose vanjske okolnosti, ali nije nužno po­vezana s njima. Proučavanje kvadriplegičara pokazalo je da je većina njih prizna­la kako su na početku razmišljali o samoubojstvu, no godinu dana nakon što su ostali paralizirani samo je deset posto smatralo da im je život nesretan, dok je većina smatrala da im je život dobar.6 Um pretvara patnju u nesreću i njegova je zadaća da je nadvlada svo­jom predodžbom o tome. Čak i najmanja promjena u načinu na koji svladavamo naše misli, opažamo i interpretiramo svijet može zna­čajno promijeniti naš život. Ako promijenimo način na koji doživlja­vamo prolazne osjećaje, doći će do promjene u našem raspoloženju i do krajnje transformacije našeg načina življenja. Takva „terapija" usmjerena je na patnju koja muči većinu ljudi i nastoji potaknuti optimalan razvoj ljudskih bića.

V J E Ž B A

Kako razlikovati sreću od užitka?

Prisjetite se prošlog iskustva nekog fizičkog užitka sa svim njegovim intenzitetom. Sjetite se kako ste isprva uživali u njemu, a kako se zatim taj užitak postupno promijenio u neutralan osjećaj ili možda čak doveo do letargije i nezainteresiranosti. Je li vam donio osjećaj unutarnje ili trajne ispunjenosti?

Tada se prisjetite situacije koja je u vama izazvala radost i sreću. Na primjer, sjetite se kako ste se osjećali kada ste nekoga učinili jako sre­tnim, ili kada ste smireno uživali u društvu voljene osobe ili u pogle­du na prekrasan prirodni krajolik. Razmislite o trajnom učinku koji je to iskustvo imalo na vaš um i kako vam ono još uvijek daje osjećaj ispunjenja. Usporedite kvalitetu takvog stanja s prolaznim osjećajem užitka.

Naučite cijeniti trenutke dubokog zadovoljstva i težite pronaći načine pomoću kojih bi ih dalje razvili.

4 8

Peto poglavlje

JE LI SREĆA MOGUĆA?

Vanjska sloboda koju ćemo postići bit će u skladu s unutarnjom slo­bodom koju smo postigli u određenom trenutku. Ako je ovo ispravno viđenje slobode, trebamo usmjeriti svoju energiju na postizanje pro­mjene iznutra.

M a h a t m a G a n d h i

Zasigurno smo u nekom trenutku svog života upoznali ljude koji žive sretno. Čini se da ta sreća prožima sve njihove riječi i djela snagom i kvalitetom koju je nemoguće ignorirati. Neki ljudi jasno i bez hva­lisanja govore da su postigli sreću koja počiva duboko u njima, bez obzira na to što im život može donijeti. Robert Misrahi smatra da je sreća za te ljude „forma i cjelokupni smisao života koji smatramo i doživljavamo kao ispunjen i smislen život."1

Iako je takvo stanje stalne ispunjenosti vrlo rijetko, istraživanja su pokazala da je većina ljudi zadovoljna kvalitetom svog života (čak sedamdeset pet posto u razvijenim zemljama) ako im životni uvjeti nisu osobito teški.

Bilo bi besmisleno odbaciti studije i istraživanja koja pokazuju mi­šljenja stotine tisuća ljudi uključenih u ispitivanja tijekom dvanae­stogodišnjeg razdoblja. Ali mudro je ispitati prirodu sreće o kojoj govore ispitanici. Činjenica je da je njihovo prosječno zadovoljstvo razmjerno stabilno jer su materijalni uvjeti života u razvijenim ze­mljama općenito izvrsni. S druge strane, takvo je zadovoljstvo izra­zito nestabilno. Ako samo jedan od tih uvjeta iznenada nestane -na primjer, zbog gubitka posla ili voljene osobe - osjećaj sreće će se smanjiti. U svakom slučaju, ako kažemo da smo zadovoljni životom

49

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

zato što nemamo nikakvog objektivnog razloga zbog kojeg bismo se požalili na uvjete življenja (od svih zemalja uključenih u istraživanje, Švicarska ima najviše „sretnih" ljudi), to nam neće pomoći da se du­boko u sebi ne osjećamo loše. Do svoje trideset pete godine, petna­est posto stanovnika Sjeverne Amerike proživjelo je veliku depresiju. Od 1960. godine, stopa razvoda u SAD-u se udvostručila, dok se broj prijavljenih slučajeva silovanja učetverostručio, a maloljetničko nasilje upeterostručilo.2

Razlika između vanjskog i unutarnjeg zadovoljstva objašnjava očito osporavanje pojedinih rezultata ovog istraživanja, kao i budističku tvr­dnju da je patnja posvuda prisutna u svemiru. Kada govorimo o sve­prisutnosti, to ne znači da se svi ljudi neprestano nalaze u stanju patnje, nego da su izloženi prikrivenoj patnji koja se može pojaviti svakog tre­nutka. Ostat će izloženi patnji onoliko dugo koliko su u nemogućnosti izbaciti otrove uma koji uzrokuju nesreću.

JE LI SREĆA PREDAH OD PATNJE?

Mnogi ljudi sreću smatraju samo privremenim zatišjem koje do­življavamo kao pozitivnu suprotnost patnji. Schopenhauer tvrdi kako je „sva sreća negativna... Konačno, zadovoljstvo je samo pre­kid boli i pomanjkanja."3 Freud je napisao da „ono što nazivamo srećom, u najužem smislu te riječi, proizlazi iz iznenadnog zadovo­ljavanja zatomljenih potreba. Zbog svoje prirode, ne može biti ništa više od slučajnog fenomena."4 Kada patnja popusti ili trenutačno prestane, osjećaj koji slijedi doživljava se, u usporedbi s patnjom, kao „sretan". Sreća se stoga smatra varljivim zatišjem pred oluju. Moj prijatelj proveo je mnogo godina u kineskom koncentracij­skom logoru u Tibetu. Ispričao mi je da su ga tijekom ispitivanja prisiljavali da danima nepomično stoji na stolici. Kad bi se srušio, ti kratki trenuci dok je ležao na hladnom betonskom podu svoje ćelije prije nego što su ga ponovno podigli na noge, bili su mu ve­liko olakšanje. To je primjer - ekstreman primjer - sreće koja je posljedica slabljenja patnje. Moj prijatelj je istaknuo da mu je samo

50

P e t o p o g l a v l j e - J E L I S R E Ć A M O G U Ć A ?

njegovo stabilno stanje unutarnjeg zadovoljstva pomoglo da preživi godine mučenja i zatočeništva. Sjećam se kada sam jednom prilikom putovao vlakom po Indiji, u prilično teškim uvjetima. Rezervirao sam mjesto u vlaku - što mi se činilo dobrom idejom za putovanje od trideset šest sati - ali moj vagon uopće nisu spojili na vlak, stoga sam morao putovati u dru­gom vagonu koji je bio posve pun, bez kupea i stakala na prozorima. Gurao sam se na brodskom ležaju sa šest drugih promrzlih putnika (bio je siječanj), promatrajući stotine drugih putnika naguranih na sjedalima i po podovima hodnika. Povrh svega, imao sam visoku temperaturu i lumbago. Kada smo putovali kroz Bihar, zemlju ra­zbojnika, putnici su lancima privezali svoju prtljagu. Navikao sam se na putovanja po Indiji, stoga sam stavio aktovku s prijenosnim računalom i svojim ukupnim mjesečnim radom u prividno siguran kutak na gornjem ležaju. Usprkos tome, snalažljiv lopov sa susjednog ležaja potajno ju je uzeo, najvjerojatnije pomoću kuke. Tek kada je pala noć, shvatio sam što se dogodilo. Tada su se svjetla ugasila na nekoliko sati. Umotao sam se u vreću za spavanje, slušajući psovke drugih putnika koji su u mraku izbezumljeno pokušavali paziti na svoju prtljagu. Odjednom sam shvatio da sam umjesto velike uzruja-nosti osjećao nevjerojatnu bezbrižnost. Doživio sam osjećaj potpune sreće i slobode. Vjerojatno mislite da sam počeo buncati zbog viso­ke temperature, no bio sam potpuno razborit, a suprotnost između same situacije i mojih osjećaja bila je toliko smiješna da sam se počeo smijati u mraku. To zasigurno nije bio primjer doživljaja sreće putem olakšanja, nego iskustvo prirođene smirenosti koju su vrlo neugodni vanjski čimbenici doveli do izražaja. Bio je to trenutak „oslobađanja", stanja dubokog zadovoljstva koje možemo pronaći samo unutar sebe i koje ne ovisi o vanjskim čimbenicima. Ne možemo odbaciti posto­janje ugodnih i neugodnih osjećaja, ali oni su beznačajni u odnosu na istinsko zadovoljstvo. Takva su mi iskustva pomogla da shvatim kako je uistinu moguće živjeti u stanju trajne sreće. Kada dođemo do takvog zaključka, naš cilj je na razborit način odre­diti uzroke sreće i ispraviti ih. Budući da istinska sreća nije ograni­čena na trenutačno olakšanje od uspona i padova života, ona od nas

51

S R E Ć A - VODU ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

52

P e t o p o g l a v l j e - J E L I S R E Ć A M O G U Ć A ?

mo o samoj osnovi potrage za srećom, odnosno o potencijalu sva­kog ljudskog bića za savršenstvom. Ako pokušavamo popraviti nešto što je u osnovi loše, to je isto toliko besmisleno kao da pokušavamo izbijeliti komad ugljena. I obratno, razvijanje našeg dubokog ljud­skog potencijala je poput poliranja grumena zlata kako bismo mu istaknuli sjaj.

KADA GLASNIK POSTANE PORUKA

Sve ovo jako dobro funkcionira u teoriji, ali kako se provodi u pra­ksi? Kao što američki psihijatar Howard Cutler to izražava u svom djelu Umijeće sreće: „Uvjerio sam se da je Dalai-lama naučio živjeti s osjećajem ispunjenosti i određenim stupnjem smirenosti kojeg još nikada nisam vidio kod drugih ljudi." Takav primjer čini se neuspo­redivim s našom razinom, ali istina je, iako se čini nemogućim: Da­lai-lama zasigurno nije izolirani slučaj. Trideset pet godina živio sam ne samo među mudracima i duhovnim učiteljima nego i s izvjesnim brojem „običnih" ljudi, čija im unutarnja mirnoća i radost pomažu da podnesu većinu uspona i padova u životu. Ti ljudi ne mogu ništa više postići, stoga su u potpunosti dostupni drugima. Moj prijatelj Alan Wallace navodi primjer tibetanskog pustinjaka kojeg je dobro poznavao i koji mu je bez ikakvih pretenzija (mirno je i bez ikakvih zahtjeva živio u svojoj pustinjačkoj nastambi) ispričao kako je pro­veo dvadeset godina u „stanju trajne sreće."7

Ne moramo se iščuđavati zbog izuzetnih primjera niti proglasiti ta­kozvanu superiornost jednog pristupa - u ovom slučaju budističkog - nad drugim školama misli. Najvažnija lekcija koju sam iz svega ovoga naučio je sljedeća: Ako mudar čovjek može biti sretan, onda je sreću zasigurno moguće postići. To je važna lekcija, jer puno ljudi vjeruje da je istinska sreća zapravo nemoguća. Mudar čovjek i mudrost koju on utjelovljuje ne predstavlja neki ne­dostižni ideal, nego živi primjer. Točno takve referentne točke tre­bamo u svakodnevnom životu kako bismo mogli bolje shvatiti što možemo postati. To ne znači da trebamo u potpunosti odbaciti naš

53

traži da uklonimo glavne uzroke nesreće koji su, kao što smo vidjeli, neznanje i otrovi uma. Ako je sreća uistinu način življenja, stanje svijesti i unutarnje slobode, onda nas uistinu ništa ne može spriječiti da je postignemo. Čini se da na odbacivanje mogućnosti sreće utječe misao da su svijet i čovječanstvo u osnovi zli. Ovo uvjerenje uvelike proizlazi iz teorije istočnog grijeha, koju je, prema psihologu Martinu Seligmanu, „Fre­ud uveo... u psihologiju dvadesetog stoljeća, definirajući svu civiliza­ciju (uključujući i modernu moralnost, znanost, religiju i tehnološki napredak) kao pažljivo razrađenu obranu od osnovnih sukoba zbog početne seksualnosti i agresije." Ta interpretacija dovela je mnogo suvremenih intelektualaca do apsurdnog zaključka kako svako djelo velikodušnosti i dobrote proizlazi iz negativnog nagona. Seligman ci­tira Doris Kearns Goodwin, biografkinju Eleanore Roosevelt, prema čijim je riječima prva dama posvetila velik dio svog života pomažući ljudima druge boje kože kao nadoknadu za narcizam svoje majke i alkoholizam svog oca. Seligman kaže da Doris Goodwin nikada nije pomislila na mogućnost da je Eleanor Roosevelt to radila iz čiste do­brote! Prema Seligmanu i njegovim kolegama iz područja pozitivne psihologije, „ne postoji ni trunčica dokaza da snaga i vrlina proizlaze iz negativne motivacije."5

Znamo da naše neprestano zasipanje lošim vijestima iz medija i pri­kazivanje nasilja kao konačnog rješenja bilo kojeg sukoba potiče ono što sociolozi zovu „sindromom zlog svijeta." Godine 1999. izložena je jednostavna ilustracija tog sindroma na Visa pour l'Image, među­narodnom festivalu fotoreporterstva u Perpignanu u Francuskoj, na kojem sam i ja sudjelovao kao izlagač. Od trideset šest postavljenih izložaka, samo su dva bila posvećena temama koje su ljudskoj priro­di dali stvaralački preokret. Trideset četiri preostala izloška bili su o ratu, zločinima mafije u Palermu, tajnim skrovištima droge u New Yorku i stalnim negativnim stranama svijeta.

„Sindrom zlog svijeta" dovodi u pitanje samu mogućnost postiza­nja sreće. Čini se da je bitka unaprijed izgubljena i prije nego što je uopće započela. Uvjerenje da je ljudska priroda u osnovi pokvarena iskrivljava našu viziju života pesimizmom i tjera nas da se zapita-

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

način života, nego da možemo puno toga naučiti od mudrosti onih koji su objasnili dinamiku sreće i patnje. Na sreću, ideja sretnog mudrog čovjeka nije nepoznata ni u zapa­dnjačkom niti u modernom svijetu, iako je postala prava rijetkost. Filozof Andre Comte-Sponville kaže: „Mudar čovjek nema što oče­kivati niti se čemu nadati. On ništa ne treba jer je u potpunosti sretan. On je u potpunosti sretan jer mu ništa ne treba."8 Takve kvalitete ne padaju s neba, a ako je imidž mudraca danas malo sta­romodan - barem na Zapadu - tko je kriv? Odgovorni smo za ne­stašicu koja nas sve pogađa. Čovjek se ne rada mudar, nego takav postaje.

OD PUSTINJAČKE NASTAMBE DO UREDA

Mogli bismo reći da nas sve ovo jako nadahnjuje, ali što nam to donosi dobroga u svakodnevnom životu, u kojem imamo obitelj i posao te provodimo većinu svog vremena u uvjetima vrlo različi­tim od onih u kojima se nalaze mudraci i pustinjaci? Ipak, mudar čovjek je uistinu bitan u našem životu jer nam daje tračak nade: po­kazuje nam što možemo postati. Utabao je put koji je dostupan svi­ma, a svaki nas korak na tom putu obogaćuje. Ne možemo svi po­stati olimpijski bacači koplja, ali svi možemo naučiti bacati koplje i možemo razviti sposobnost da to učinimo. Ne moramo biti Andre Agassi da zavolimo igrati tenis ili Louis Armstrong da uživamo svirati glazbeni instrument. U svakom području ljudske aktivnosti nalaze se izvori nadahnuća čije nas savršenstvo ne obeshrabljuje, nego zapravo potiče naš entuzijazam, pružajući nam prekrasnu vi­ziju onoga čemu težimo. Nije li to razlog zašto se veliki umjetnici, muškarci i žene čvrstog uvjerenja, te junaci poštuju i obožavaju? Duhovna praksa može biti veoma korisna. Činjenica je da se može provoditi ozbiljan duhovni trening ako svaki dan malo našeg vre­mena posvetimo meditaciji. To čini puno više ljudi nego što misli­mo, iako vode uobičajen obiteljski život i rade posao koji ih posve zaokuplja. Koristi od takvog života uvelike nadilaze nekoliko pro-

5 4

P e t o p o g l a v l j e - J E L I S R E Ć A M O G U Ć A ?

blema oko organizacije vremena. Na ovakav način možemo zapo­četi unutarnju transformaciju koja se temelji na realnoj svakodne­vnici. Dok sam radio u Institutu Pasteur i bio zaokupljen pariškim živo­tom, svaki sam dan odvojio nekoliko trenutaka za kontemplaciju, što mi je puno koristilo. Ti trenuci zadržavali su se poput mirisa u mojim dnevnim aktivnostima i dali im potpuno novu vrijednost. Pod kontemplacijom ne mislim samo na trenutak opuštanja nego i na pogled u unutrašnjost. Korisno je promatrati kako se misli poja­vljuju i razmišljati o stanju smirenosti i jednostavnosti, koje su uvi­jek prisutne iza zavjese misli, bez obzira jesu li misli optimistične ili pesimistične. To nije toliko komplicirano kao što se čini na prvi po­gled. Trebamo samo posvetiti malo vremena duhovnoj vježbi kako bismo osjetili njeno djelovanje i cijenili njene rezultate. Postupnim postizanjem boljeg razumijevanja nastajanja misli, pomoću intro-spektivnog iskustva, učimo kako možemo ukloniti otrove uma. Kada pronađemo malo unutarnjeg mira, postaje nam puno lakše voditi uspješan emocionalni i profesionalni život. Slično, ako se oslobodi­mo svih nesigurnosti i unutarnjih strahova (koji su često povezani s prekomjernim egocentrizmom), manje ćemo se bojati, bit ćemo prirodno otvoreniji prema drugima i spremniji suočiti se s hirovima postojanja. Nijedna država, crkva ili despot ne mogu od nas zahtijevati da ra­zvijemo ljudske kvalitete. O tome odlučujemo sami. Kao što su to genetičar demograf Luca Cavalli-Sforza i njegov sin Francesco rje­čito izjavili:

Naša unutarnja sloboda ne poznaje drugih granica osim onih koje joj sami namećemo ili dopuštamo da joj se nametnu. Ta sloboda ima i ve­liku moć. Može transformirati pojedinca, dopustiti mu da njeguje sve svoje sposobnosti i proživi svaki trenutak svog života u stanju potpune ispunjenosti. Kada se pojedinci mijenjaju zbog sazrijevanja svoje svije­sti, mijenja se i svijet, jer se svijet sastoji od pojedinaca.9

5 5

S R E Ć A - VODU ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOINE VJEUlNE

V J E Ž B A

Kako započeti s meditacijom

Bez obzira na vanjske okolnosti, uvijek se duboko u vama nalazi po­tencijal za napredak. To je potencijal za dobrotu, suosjećanje i unu­tarnji mir. Pokušajte stupiti u kontakt s tim potencijalom koji je uvi­jek prisutan, poput grumena zlata, u našem srcu i umu, i doživjeti

ga-Ovaj potencijal potrebno je razvijati kako bismo postigli stabilniji smisao zadovoljstva. Međutim, to se neće dogoditi samo od sebe. Trebamo ga razviti kao vještinu. Zbog toga, počnite time da bolje upoznate vlastiti um. To je početak meditacije. Sjednite u tišini, u udobnom, ali uravnoteženom položaju tijela. Sje­dite li na stolici ili na jastučiću prekriženih nogu, pokušajte ispraviti leđa tako da ih ne zategnete. Stavite ruke na koljena ili bedra, ili ih spustite u krilo, pustite da oči lagano gledaju prostor ispred vas i nor­malno dišite. Usredotočite se na vaš um, na način na koji dolaze i odlaze misli. Isprva može izgledati kao da misli ne slabe, nego struje kroz vaš um poput vodopada. Gledajte ih kako se izdižu, pustite ih da dolaze i odlaze, a da ih pritom ne zaustavljate i da ih ne potičete. Na kraju vježbe, odvojite trenutak kako biste sačuvali toplinu i radost koje su rezultat smirenijeg uma.

Nakon nekog vremena vaše će misli postati poput mirne rijeke. Ako redovito vježbate, vaš će se um na posljetku lako smiriti i bit će poput mirnog oceana. Ako se pojave nove misli, poput valova koji se uzdižu na vjetru, nemojte se zamarati njima. One će se brzo vratiti natrag u ocean.

56

Šesto poglavlje

ALKEMIJA PATNJE

Ako postoji način da se oslobodimo patnje, Trebamo iskoristiti svaki trenutak da ga pronađemo. Samo budala želi i dalje patiti. Nije li tužno kada svjesno uzimamo otrov?

S e d m i Dala i- lama

Nekoć davno, sin perzijskog kralja odrastao je sa sinom velikog vezira. Njihovo je prijateljstvo postalo legendarno. Kada je princ stupio na prijestolje, rekao je prijatelju: „Dok se ja brinem oko kraljevstva, hoćeš li mi, molim te, napisati povijest čovječanstva i svijeta kako bih iz toga mogao naučiti potrebne lekcije i kako bih pravilno postupao." Kraljev se prijatelj posavjetovao s najpoznatijim povjesničarima, najboljim učenjacima i najuglednijim mudracima. Pet godina ka­snije ponovno se pojavio u palači. »Vaše Veličanstvo," rekao je, „ovdje je trideset šest svezaka koji opi­suju čitavu povijest svijeta, od samog stvaranja pa sve do vašeg stu­panja na prijestolje." »Trideset šest svezaka!" uzviknuo je kralj. „Kako ću ikada pronaći dovoljno vremena da ih pročitam? Imam puno posla s upravlja­njem svog kraljevstva i brigom za svoje dvije stotine kraljica. Mo­lim te, prijatelju, sažmi tu povijest."

Dvije godine kasnije, prijatelj se vratio u palaču, ali ovaj put sa deset svezaka. U to je vrijeme kralj ratovao protiv susjednog vla­dara. Pronašao ga je na vrhu planine u pustinji, kako zapovijeda bitkom.

57

i K t l f l - VVVH ZA n A Z VIJ A N J t NAlVAZNIJt ZIVUINt VJtilINt

„Upravo se odlučuje o sudbini našeg kraljevstva. Kako da pronađem dovoljno vremena za čitanje deset svezaka. Skrati još više svoju po­vijest." Vezirov sin je otišao i sljedeće tri godine radio na jednom svesku koji je prenio preciznu sliku stvarnosti. Kralj je sada bio zaokupljen donošenjem zakona. „Kako si sretan što si imao vremena pisati u miru. Dok si ti pisao, ja sam raspravljao o porezima i njihovom ubiranju. Donesi mi deset puta manje stranica - proučit ću ih jedne večeri." Dvije godine kasnije, povijest je bila dovršena. Ali kada se prijatelj vratio, našao je kralja u velikim bolovima, prikovanog uz krevet. Pri­jatelj mu je rekao kako više nije mlad: imao je naborano lice i rašču­panu sijedu kosu. „Onda?" prošaptao je kralj posljednjim dahom. „Povijest čovječan­stva?" Njegov prijatelj ga je mirno gledao i, prije nego što je kralj umro, rekao: „Oni pate, Vaše Veličanstvo." Da, oni pate, u svakom trenutku i posvuda na svijetu. Neki umru pri rođenju, a neki nakon poroda. Svake sekunde neki ljudi ubija­ju, muče, mlate, sakate druge ljude i odvajaju ih od onih koje vole. Drugi ostaju napušteni, izdani, izbačeni ili odbačeni. Neki ljudi ubi­jaju iz mržnje, pohlepe, neznanja, ambicije, ponosa i zavisti. Majke gube svoju djecu, a djeca gube svoje roditelje. Nesreća u neprestanoj procesiji kruži po bolnicama. Neki pate bez nade da će ih izliječiti, a drugi se liječe bez nade da će ozdraviti. Oni koji umiru trpe svoju bol, a preživjeli podnose svoju tugu. Neki umiru od gladi, hladnoće, iscrpljenosti; drugi izgore u vatri, zdrobe ih stijene ili odnese voda. To ne vrijedi samo za ljudska bića. Životinje proždiru jedna drugu u šumama, savanama, oceanima i na nebu. Svakog trenutka ljudi ubi­jaju na desetke tisuća životinja, komadaju ih i prerađuju. Neke živo­tinje podnose beskrajne muke od svojih vlasnika, nose teške terete, provode čitave živote u lancima; druge ljudi love, pecaju, hvataju čeličnim klopkama, guše u zamkama ili ispod mreža, podvrgavaju mukama zbog mesa, mošusovog mirisa, slonovače, kostiju, krzna, kože, bacaju ih u kipuću vodu ili im na živo deru kožu.

5 8

Ovo nisu samo riječi, nego realnost koja je sama po sebi dio našeg svakodnevnog života: smrt, prolazna priroda stvari i patnja. Iako nas sve to može shrvati, jer smo nemoćni pored tolikom boli, ako samo okrenemo glavu, pokazujemo naše ravnodušje i kukavštinu. Mora­mo se intimno zanimati za to i učiniti sve što možemo kako bismo olakšali patnju.

NAČINI PATNJE

Budizam govori o raširenosti patnje, patnji zbog promjene i razno­likosti patnje. Raširena patnja može se usporediti sa zelenim voćem koje će upravo dozreti, patnja zbog promjene s izvrsnim obrokom začinjenim otrovom, a raznolikost patnje s pojavom gnojne upale na tumoru. Raširena patnja ne uočava se kao takva. Patnja zbog pro­mjene započinje s osjećajem užitka i prelazi u bol. Raznolikost patnje povezana je s povećanjem boli. Te tri vrste patnje odgovaraju trima načinima paćenja: vidljivoj pa­tnji, skrivenoj patnji i nevidljivoj patnji. Vidljiva je patnja posvuda očita. Skrivena se patnja sakriva iza privida užitka, slobode od briga ili zabave. Gurman uživa u ukusnom obroku, a trenutak kasnije do­bije grčeve od trovanja hranom. Obitelj se sretno okupi na pikniku u prirodi, kada dijete iznenada ugrize zmija. Posjetitelji sajma uživaju u plesu, kada šator naglo zahvati vatra. Takva vrsta patnje može se pojaviti u svakom trenutku života, ali ostaje skrivena od onih koji slijepo vjeruju iluziji privida i čvrsto se drže uvjerenja da ljudi i stvari traju, nedodirnuti promjenom koja djeluje na svakoga. Postoji i patnja koja se nalazi u osnovi najobičnijih aktivnosti. Nije ju lako prepoznati ili tako lako spriječiti poput zubobolje. Ne odaši­lje nikakav signal i ne sprječava nas da funkcioniramo u svijetu jer je, u suprotnom, sastavni dio naše dnevne rutine. Što bi moglo biti bezazlenije od kuhanog jajeta za doručak? Kokošima s farme možda nije tako loše, ali idemo ukratko zaviriti u svijet nesilica koje drže u žicanim kavezima. Muški pilići se nakon rođenja odvajaju od žen­skih pilića i šalju ravno u stroj za mljevenje. Nesilice se hrane dan i

5?

i K t L A - VUUU LA KAĆVIJANlt NAJVA/NIJt ĆIVUINt VJtblINt

noć kako bi brže rasle i proizvodile više jaja. Ako se u kavezu nalazi previše kokoši, one postaju agresivne i neprestano si čupaju perje. Ta se povijest ne vidi u jajetu kuhanom za doručak. Nevidljivu patnju najteže je razlikovati jer proizlazi iz sljepoće vlasti­tog uma, gdje ostaje onoliko dugo koliko smo podložni neznanju i sebičnosti. Naša zbunjenost, koja nastaje zbog nedostatka prosudbe i mudrosti, zasljepljuje nas pa ne vidimo ono što moramo učiniti i izbjegavamo ono što će osigurati da naše misli, riječi i djela dovedu do sreće, a ne do patnje. Ta zbunjenost i sklonosti povezane s njom navode nas da iznova ponavljamo ponašanje koje je izvor naše boli. Ako se želimo suprotstaviti toj štetnoj pogrešnoj prosudbi, moramo se probuditi iz sna neznanja i naučiti kako prepoznati domišljate na­čine pomoću kojih dolazimo do sreće i patnje. Možemo li prepoznati svoje ja kao uzrok patnje? Općenito govoreći, ne možemo. Zato treću vrstu patnje zovemo nevidljivom. Sebičnost, ili bolje rečeno osjećaj da smo centar svijeta - otuda dolazi i egocen-trizam - izvor je većine naših poremećenih misli. Od opsesivne želje do mržnje, da ne spomenemo ljubomoru, ona privlači bol poput ma­gneta što privlači strugotine željeza.

Čini se da ne postoji način da izbjegnemo posvuda prisutnu patnju. Proroci su slušali mudrace, a sveci vladare, no rijeke patnje još uvi­jek teku. Majka Tereza se pedeset godina mučila kako bi pomogla ljudima koji umiru u Calcutti, no kada bi nestali hospiciji koje je ona osnovala, svi bi se pacijenti ponovno našli na ulici, kao da ni­kada nisu ni postojali. U susjednim četvrtima ljudi još uvijek umiru na ulici. Uspoređujmo vlastitu nemoć sa sveprisutnošću, veličinom i trajanjem patnje. Budistički tekstovi kažu da u krugu smrti i pono­vnog rođenja ne postoji mjesto, čak niti ono poput vrha igle, koje je pošteđeno patnje.

Možemo li dopustiti da nas takav pogled dovede do očaja, obeshra­brenja ili, još gore, do ravnodušja? Ako ne možemo podnijeti njegov intenzitet, mora li nas on uništiti?

60

UZROCI PATNJE

Postoji li način da okončamo patnju? Prema budizmu, patnja posto­ji kao univerzalni fenomen, ali svaki pojedinac ima potencijal da se oslobodi patnje. Ljudska bića općenito ne mogu očekivati da patnja jednostavno nestane iz svemira jer, prema budističkom shvaćanju, svemir nema ni početka ni kraja. Ne može biti pravog početka jer ništa ne može odjednom postati nešto. Nepostojanje je riječ koja nam omogućuje da stvorimo sliku odsutnosti ili čak nepostojanja svjetovnih fenome­na, ali sama ideja ne može ništa stvoriti. Pravi kraj, u kojem nešto postaje ništa, isto je tako moguć. Gdje god ima života u svemiru, ima i patnje: bolesti, starosti, smrti, odvajanja od voljenih osoba, prisilnog suživota s ljudima koji nas tlače, uskra­ćivanje osnovnih potreba, suočavanje s onim čega se bojimo, itd. Usprkos tomu, ova vizija ne izjednačava budizam s pogledom odre­đenih zapadnjačkih filozofa, prema kojima je patnja neizbježna, a sreća daleko izvan našeg dohvata. Razlog tomu je jednostavan: ne­sreća ima uzroke koji se mogu prepoznati i na koje se može utjecati. Ako pogrešno protumačimo prirodu tih uzroka, posumnjat ćemo da može doći do izlječenja. Prva pogreška je vjerovanje da je nesreća neizbježna jer je rezultat božanske volje ili nekog drugog nepromjenjivog principa, i da će zbog toga zauvijek biti izvan naše kontrole. Druga pogreška je be­zrazložna ideja da nesreća nema prepoznatljivog uzroka, da se poja­vljuje slučajno i nema nikakve osobne veze s nama. Treća pogreška dovodi do zbunjenog fatalizma, koji se svodi na ideju da posljedica, bez obzira na uzrok, uvijek ostaje ista. Ako nesreća ima nepromjenjive uzroke, nikada je nećemo moći izbjeći. Zakoni uzročnosti tada neće imati smisla - bilo što može pro-izaći iz nečega drugog, cvijeće bi moglo rasti na nebu, svjetlo stvarati tamu i, kao što to Dalai-lama kaže, bilo bi lakše „da ne razmišljamo neprestano o našoj patnji. Bilo bi bolje da mislimo o drugim stvari­ma, odemo na plažu i popijemo hladno pivo!" Jer ako ne postoji lijek protiv patnje, bilo bi besmisleno da je neprestanim naglašavanjem

61

pogoršavamo. Bilo bi bolje u potpunosti prihvatiti patnju i misliti na druge stvari kako bismo je manje osjećali. Međutim, sve što se dogodi ima svoj uzrok. Koji to pakao ne za­počinje iskrom, koji to rat ne započinje mislima o mržnji, strahu ili pohlepi? Koja to unutarnja bol ne raste iz plodnog tla zavisti, nepri­jateljstva, taštine ili, u osnovi, neznanja? Svaki aktivan razlog mora dovesti do promjene: ništa nije nepromjenjivo i ne postoji neovisno od drugih. Nesreća koja proizlazi iz kratkotrajnih uzroka podložna je promjeni i može se transformirati. Ne postoji ni osnovna niti vje­čna patnja. Svi možemo proučavati uzroke patnje kako bismo ih postupno uklo­nili. Svi imamo potencijal da uklonimo veo neznanja, da se oslobo­dimo sebičnosti i pogrešnih želja koje potiču nesreću, da radimo za dobrobit drugih i izvučemo bit našeg ljudskog stanja. Nije bitna veli­čina zadatka, nego veličina naše hrabrosti.

ČETIRI ISTINE O PATNJI

Prije 2 500 godina, sedam tjedana nakon što je postigao prosvjetljenje ispod drveta Bodhi, Buddha je održao svoje prvo javno predavanje u parku Deer izvan Benaresa. Tamo je podučavao o Četiri uzvišene istine o patnji, od kojih je prva Istina o patnji - i to ne samo o vrsta­ma patnje koje se mogu vidjeti golim okom nego i o onim vrstama koje su prisutne u suptilnijim oblicima. Druga je Istina o uzrocima patnje - neznanju koje uzrokuje neobuzdanu želju, zlobu, ponos i mnoge druge misli koje truju naš život i živote drugih ljudi. Budući da se ti otrovi uma mogu ukloniti, Okončanje patnje - treću istinu - zasigurno je moguće postići. Četvrta istina je Put koji pretvara taj potencijal u stvarnost. Taj Put je proces uporabe svih dostupnih na­čina pomoću kojih možemo ukloniti osnovne uzroke patnje. Ukra­tko, moramo:

Prepoznati patnju, Ukloniti njen uzrok,

52

Okončati je Tako da uvježbavamo put.

KADA BOL PRIJEĐE U PATNJU

Kao što razlikujemo sreću od užitka, moramo razjasniti razliku izme­đu nesreće i prolaznih situacija neugoda. Prolazne neugode ovise o vanjskim čimbenicima, dok je nesreća duboko stanje nezadovoljstva koje traje čak i u povoljnim uvjetima. I obratno, važno je istaknuti da osoba može patiti fizički ili mentalno - na primjer, osjećati se loše - a da ne izgubi osjećaj ispunjenja koji se temelji na unutarnjem miru i nesebičnosti. Postoje dvije razine iskustva, koje se mogu usporediti s dubinom i valovima koji nastaju na površini oceana. Oluja može bijesniti na površini oceana, ali u dubini će ocean ostati miran. Mu­dar čovjek je uvijek povezan s dubinom. S druge strane, osoba koja je svjesna samo površine, a nesvjesna dubine, lako se izgubi kada je izložena valovima patnje.

Vjerojatno se pitate kako nas ne može shrvati činjenica da nam je di­jete bolesno i svjesni smo da će umrijeti? Kako možemo ostati hladni dok se tisuće civilnih žrtava nalaze u progonstvu ili su trajno oskaće-ne? Trebamo li prestati osjećati? Kako bismo to ikada mogli prihva­titi? Na koga, uključujući i najsmirenije mudrace, to ne bi utjecalo? Razlika između mudraca i običnog čovjeka je u tome što mudrac može osjetiti bezuvjetnu ljubav prema onima koji pate i učiniti sve što je u njegovoj moći da umanji njihovu bol, a da pritom ne iskrivi viziju postojanja. Važno je biti dostupan drugima, a ne prepustiti se očaju kada prirodni događaji života i smrti idu svojim tokom. Proteklih nekoliko godina stekao sam prijatelja, Sikha u 60-im godi­nama s lijepom sijedom bradom, koji radi u zračnoj luci u Delhiju. Svaki put kada se sretnemo, popijemo šalicu čaja i raspravljamo o fi­lozofiji i duhovnosti, nastavljajući razgovor tamo gdje smo stali prije nekoliko mjeseci. Jednog mi je dana rekao: „Moj je otac umro prije dva tjedna. Očajan sam jer mi se njegova smrt čini nepravednom. Ne mogu je razumjeti i ne mogu je prihvatiti." Međutim, svijet se

ft

sam po sebi ne može nazvati nepravednim, on samo odražava zakon uzroka i posljedica, a prolaznost - nestabilnost svih stvari - priro­dna je pojava. Obzirno sam mu ispričao priču o ženi koja je, shrvana smrću svog sina, došla do Buddhe preklinjući ga da dječaka povrati u život. Budd­ha joj je odgovorio da mu je, kako bi to učinio, potrebna šaka zemlje s ognjišta koje nikada nije zatekla smrt. Nakon što je obišla sve kuće u selu i shvatila da smrt nikoga ne zaobilazi, žena se ponovno vratila Buddhi, koji joj je riječima ljubavi i mudrosti pružio utjehu. Ispričao sam mu i priču o Dza Mura Tulkuu, duhovnom učitelju koji je živio na početku 20. stoljeća u istočnom Tibetu. Imao je obitelj i tijekom života osjećao je duboku ljubav prema svojoj supruzi, a koju mu je ona uzvraćala. Sve su radili zajedno i on je uvijek govorio kako ne bi mogao živjeti bez nje u slučaju da joj se nešto dogodi. Među­tim, supruga mu je iznenada umrla. Prisjećajući se njegovih riječi, učiteljevi prijatelji i učenici pohrlili su mu pružiti podršku, ali mu se nitko nije usudio priopćiti vijesti. Na posljetku, jedan mu je učenik vrlo obzirno rekao da mu je supruga umrla.

Nije došlo do tragične reakcije koje su se pribojavali. Učitelj ih je pogledao i rekao: „Zašto ste se toliko uzrujali? Koliko sam vam puta rekao da fenomeni i ljudska bića nisu vječna? Čak je i Buddha morao napustiti ovaj svijet." Unatoč velikoj tuzi koju je zasigurno osjećao zbog njene smrti, prepuštanje boli ništa ne bi dodalo njegovoj ljuba­vi. Bilo mu je važnije da se mirno moli za preminulu i da joj ponudi dar toga mira. Ako ostanemo bolno opsjednuti situacijom ili sjećanjem na premi­nulu voljenu osobu, do granice kada nas bol paralizira mjesecima ili čak godinama, to nije dokaz ljubavi, nego privrženosti koja ni nama, a niti drugima ne donosi ništa dobro. Ako prihvatimo da je smrt dio života, razumijevanje i mir će postupno zamijeniti bol. „Nemojte misliti da mi odajete neku vrstu posebnog priznanja ako moja smrt postane važan događaj u vašem životu. Najbolje priznanje koje meni kao majci možete odati je da nastavite živjeti i imate dobar i ispunjen život." Te je riječi jedna majka izgovorila svom sinu nekoliko trenu­taka prije svoje smrti.

64

b e s t o p o g l a v l j e A L K b M I J A HA I N J b

Stoga, način na koji doživljavamo te valove patnje uvelike ovisi o na­šem shvaćanju. Zbog toga je uvijek bolje upoznati se i pripremiti se na onu vrstu patnje s kojom ćemo se zasigurno susresti jer neke od njih, poput starosti, bolesti i smrti nemoguće je izbjeći, nego dopu­stiti da nas uhvate nespremnima i da zatim utonemo u bol. Fizička ili moralna bol može biti intenzivna, a da pritom ne uništi naš pozitivan pogled na život. Jednom kada postignemo unutarnje zadovoljstvo, lakše je održati našu unutarnju snagu ili je brzo obnoviti, čak i kada se suočimo s velikim problemima.

Možemo li postići takvu smirenost kada je zaželimo? Teško. Sama želja nas neće dovesti do cilja. Mir je blago uma koje se ne postiže bez truda. Dopustimo li da nas svladaju osobni problemi, bez obzira koliko su tragični, samo ćemo ih povećati i time postati teret ljudima koji nas okružuju. Ako nam se um ne privikne na bol kojeg nam nanose događaji ili ljudi, jednog dana će mu i najobičniji događaj prouzrokovati beskrajnu tugu. Budući da intenzitet tog osjećaja raste uz njegovo ponavljanje, sve što nam se dogodi na posljetku će nam zadati bol i nećemo postići mir. Sve manifestacije će poprimiti nepri­jateljski karakter i ogorčeno ćemo se pobuniti protiv naše sudbine, sve dok ne počnemo sumnjati u sam smisao života. Važno je postići određeno unutarnje zadovoljstvo kako bismo se mogli povezati s du­binom našeg bića, a da pritom ne umanjimo našu osjećajnost, ljubav ili altruizam.

RANJENA BIĆA

Neki su ljudi u ranoj dobi iskusili malo ljubavi i puno patnje, tako da su ostali duboko ranjeni. Teško im je u sebi pronaći mjesto mira i ljubavi te vjerovati drugim ljudima. Međutim, oni ponekad razviju sposobnost otpornosti koja ih liječi i daje im snagu, čini ih manje podložnima teškim situacijama i pomaže im da prožive te situacije, pretvore ih u osobnu snagu i pronađu svoj put u životu. Isto tako, oni mogu jako dugo imati ožiljke od rana. Dokazano je da je za optima­lan razvoj novorođenčadi i djece do sedme godine života potrebno

65

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEbllNE

66

j e b i u p o g i a v i j e - A L I V t M I J A KA I N J E

„usvojiti" taj stil u interakciji sa svojom majkom. To isto vrijedi i za sigurne i tjeskobne stilove. Najbolji dar koji možete darovati djetetu je pokazivanje naših nježnih, otvorenih i smirenih kvaliteta te dopu­štanje emocionalnoj alkemiji da ide svojim putem. Jesu li ti emocionalni stilovi, usvojeni tijekom nekoliko početnih go­dina života, urezani u kamen nepromjenjivih osobina ličnosti? Phil Shaver i njegovi kolege pokazali su da se nesigurno tjeskobne osobe, kao i one sklone izbjegavanjima, mogu znatno promijeniti prema si­gurnijem emocionalnom stilu ako se izlože ljubavi i drugim poziti­vnim emocijama.2

Kako možemo pomoći osobama koje su duboko ranjene? Tako da im pružimo dovoljno ljubavi, kako bi im u srcu rasli mir i povjerenje. Kako si oni sami mogu pomoći? Tako da psiholog razgovara s njima na ljudski i srdačan način, rabeći pritom metode poput kognitivne terapije, koje su se već pokazale učinkovitima, te kultivirajući do­brotu, suosjećanje i obzir.

KAKO IZVUĆI NAJBOLJE IZ PATNJE?

Ako patnja nikada nije poželjna, ne znači da je, kada je to neizbježno, ne možemo iskoristiti za ljudski i duhovni napredak. Patnja može biti izvrsna lekcija pomoću koje postajemo svjesni površnosti mno­gih svakodnevnih briga, naše vlastite slabosti i, iznad svega, onoga što je duboko u nama uistinu bitno. Nakon što je nekoliko mjeseci bio na rubu smrti u jakoj boli, kanad­ski se psihijatar Guy Corneau napokon „prepustio". Prestao se boriti protiv boli koju nije mogao ublažiti i prepustio se potencijalu za po­stizanje smirenosti, stalno prisutnom u nama.

Takvo je otvaranje svim srcem postalo sve naglašenije u idućim da­nima i mjesecima. Uronio sam u bezimeno blaženstvo. U meni je go­rjela beskrajna vatra ljubavi, samo sam trebao zatvoriti oči kako bih sudjelovao u toj dugoj i ispunjavajućoj igri... I tada sam shvatio da Je ljubav osnovna struktura svemira, zajednički identitet svakog živog

67

puno dobrote i ljubavi. Bugarska i kineska sirotišta, u kojima skrbni­ci rijetko dodiruju djecu i pružaju im ljubav, tragično pokazuju da se mozak zanemarene djece ne razvija na normalan način. U nepalskim sam sirotištima primijetio izvanredne promjene kod djece koja su mi se isprva činila inertnim, „odsutnim" malim bićima, a samo nekoliko mjeseci kasnije procvala su u prekrasnu živahnu djecu nakon što su ih posvojili brižni roditelji, koji su im neprestano pružali ljubav, do­dirivali ih i razgovarali s njima. Činjenica da nam je u ranoj dobi pružena ljubav uvelike utječe na našu sposobnost da primamo i pružamo ljubav u kasnijoj dobi, a istodobno utječe i na stanje unutarnjeg mira. Uzmemo li u obzir ka­tegorije koje je prvo opisala Mary Ainsworth, a kasnije ih Phil Shaver i njegove kolege primijenili na adolescente i odrasle ljude,1 „sigurna" osoba neće imati samo visok stupanj zadovoljstva nego će biti i pri­rodno otvorenija i više će vjerovati drugim ljudima. Takva je oso­ba sklona iskazivanju osjećaja i sjećanja, pokazuje visoku „suvislost uma", ne ponaša se neprijateljski u sukobu s drugim ljudima i spre­mna je postići kompromis. Ona općenito dobro podnosi stres. „Tje-skobnoj i nesigurnoj" osobi nedostajat će samopouzdanje i sumnjat će u mogućnost da će se susresti s iskrenom milosrđem i ljubavi, za kojima duboko čezne. Takva će osoba biti manje povjerljiva pre­ma drugima, bit će češće posesivna i ljubomorna i postat će žrtvom upornih sumnji, često potpuno imaginarnih. Ona je često duboko zamišljena i podložna depresiji, a pod stresom pretjerano iskazuje emocije. „Nesigurna osoba sklona izbjegavanjima" radije će se brani­ti od drugih ljudi, nego riskirati daljnju patnju. Takva osoba će izbje­gavati preveliku intimnost s drugim ljudima, i to na bojažljiv način ili uz smirivanje svih osjećaja i povlačenje u čahuru zaokupljenosti sobom. Ima vrlo visoko samopouzdanje, ali njeno je samopouzdanje obrambene vrste; nije baš sklona iskazivanju emocija i sjećanja, često joj je dosadno, rastresena je, „kompulzivno samostalna" i nije jako suosjećajna.

Prema Shaveru i njegovim kolegama, emocionalni stil roditelja, oso­bito majke, znatno utječe na emocionalni stil djeteta. Ako majka ima stil „izbjegavanja", postoji sedamdeset posto vjerojatnosti da će dijete

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJtSlINt

bića i svake stvari. Postojala je samo ljubav i ništa više... Konačno, pa­tnja nam pomaže da otkrijemo svijet u kojem ne postoji prava podjela između vanjskog i unutarnjeg, između tijela i uma, između mene i drugih ljudi*

Ako mudro upotrijebimo patnju, možemo mnogo toga naučiti. S druge strane, pomirimo li se s patnjom uz jednostavno - „takav je život!" - to je kao da se odričemo ikakve mogućnosti unutarnje pro­mjene, koja je dostupna svima i koja nas sprječava da patnju susta­vno pretvaramo u mizeriju. Ako nas ne poraze prepreke poput bo­lesti, neprijateljstva, kritike ili loše sreće, to ne znači da događaji ne utječu na nas ili da smo zauvijek svladali te prepreke; to samo znači da one više ne sprječavaju naše napredovanje prema unutarnjoj slo­bodi. Ako ne želimo da nas patnja zbuni i ako je želimo koristiti kao sredstvo za postizanje promjene, ne smijemo dopustiti da tjeskoba i očaj ovladaju našim umom. Shantideva, učitelj iz osmog stoljeća, napisao je: „Ako postoji lijek, čemu služi nezadovoljstvo? Ako nema lijeka, čemu služi nezadovoljstvo?"

KAKO IZAĆI NA KRAJ S PATNJOM?

Ako se transformiranjem uma može ublažiti mentalna bol, kako se taj proces može primijeniti na fizičku patnju? Kako izdržati sakaće-nje, gotovo nepodnošljivu bol? Ovdje možemo opet razlikovati dvije vrste patnje: fizičku bol, te mentalnu i emocionalnu patnju koju bol potiče. Zasigurno postoji puno načina na koje možemo doživjeti istu bol uz veći ili manji intenzitet. Znamo da se, neurološki gledano, emocionalne reakcije na bol ra­zlikuju od osobe do osobe, te da je značajan postotak osjećaja bola povezan s jakom željom da ga umanjimo. Dopustimo li tjeskobi da svlada naš um, i najbezazlenija će bol ubrzo postati nepodnošljivom. Naša procjena bola ovisi i o našem umu. Um reagira na bol strahom, odbacivanjem, očajem ili osjećajem nemoći: stoga, umjesto da se po-dvrgnemo jednoj, privlačimo mnoštvo agonija.

68

Š e s t o p o g l a v l j e - A L K E M I J A P A I N J t

Suočimo li se s tom idejom, kako onda možemo naučiti kontrolira­ti bol, a da ne postanemo njegovom žrtvom? Ako već ne možemo pobjeći od bola, bolje ga je prihvatiti nego odbaciti. Bol traje, bez obzira jesmo li potišteni ili razvijamo otpornost i želju za životom:

n o, u drugom slučaju čuvamo naše dostojanstvo i samopouzdanje, i u tome je velika razlika. Postoje različite metode pomoću kojih to možemo postići. Jedna me­toda koristi mentalne slike; druga nam dopušta da transformiramo bol tako da postanemo svjesni ljubavi i suosjećanja; treća uključuje razvijanje unutarnje snage.

SNAGA SLIKA

Kako bi promijenio percepciju boli, budizam se tradicionalno usmje­rava na ono što moderna psihologija naziva mentalnim slikama. Na primjer, možemo vizualizirati umirujući, sjajan nektar koji prožima centar boli i postupno ga pretvara u osjećaj zadovoljstva. Nektar, za­tim, prožima naše čitavo tijelo i bol se gubi. Sinteza rezultata, objavljena u pedesetak znanstvenih članaka, po­kazala je da u osamdeset pet posto slučajeva zaštita mentalnim me­todama povećava kapacitet izdržavanja boli.4 Tehnika mentalnih slika od svih se raznih metoda pokazala najučinkovitijom, iako nje­na učinkovitost ovisi o vizualnoj potpori. Na primjer, osoba može vizualizirati neku neutralnu ili ugodnu situaciju, poput prekrasnog krajolika. Postoje i drugi načini da pacijent odvrati pažnju od boli, poput koncentriranja na neki vanjski predmet (na primjer, gledanje slajdova), uvježbavanja neke vježbe koja se ponavlja (brojanje od sto­tinu do nule po tri broja) ili svjesnog prihvaćanja boli. Međutim, tri navedene metode daju slabije rezultate. Razlika se objašnjava činje­nicom da stvaranje mentalnih slika zahtijeva više pažnje od metoda koje se baziraju na vanjskim slikama, intelektualnim vježbama ili shvaćanju. Skupina istraživača otkrila je da, tijekom mjesec dana vo­đenog uvježbavanja mentalnih slika, kod dvadeset jedan posto paci­jenata dolazi do značajnog poboljšanja kroničnih migrena, u odnosu

6 9

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

na sedam posto pacijenata u kontrolnoj grupi, koji nisu sudjelovali u tom treningu.5

V J E Ž B A

Uporaba mentalnih slika

Kada snažan osjećaj želje, zavisti, ponosa, agresije ili pohlepe ometa naš um, pokušajte zamisliti situacije koje vas smiruju. Mentalno se transportirajte na obale mirnog jezera ili na visok vrh s pogledom na široki horizont. Zamislite kako mirno sjedite dok vaš um postaje širok i vedar poput neba bez oblaka i miran poput oceana bez daška vjetra. Osjetite tu mirnoću. Promatrajte kako se vaše unutarnje oluje stišavaju, dopustite da taj osjećaj mira iznova raste u vašem umu. Shvatite da, čak i ako su vaše rane duboke, one ne dodiruju suštinsku prirodu vašeg uma, osnovu čiste svijesti.

SNAGA SUOSJEĆANJA

Druga metoda koja nam dopušta da se nosimo s emocionalnom, kao i fizičkom patnjom, povezana je s praksom suosjećanja. Suosjeća­njem preuzimamo kontrolu nad vlastitom patnjom, koja je povezana s patnjom drugih ljudi mišlju da ,,i drugi ljudi imaju slične probleme, ponekad i puno gore od mojih. Volio bih da se i oni mogu osloboditi svoje boli." Nakon toga, naša nam bol više nije toliko nepodnošljiva i prestajemo se ogorčeno pitati: ,Zašto baš ja?'" No, zašto bismo namjerno razmišljali o tuđoj patnji kada poduzi­mamo ekstremne načine kako bismo izbjegli vlastitu patnju? Zar na taj način ne povećavamo vlastite probleme? Ne. Kada smo potpuno zaokupljeni samim sobom, postajemo ranjivi i podložniji smo zbu­njenosti, nemoći i tjeskobi. No kada osjećamo snažnu empatiju s pa­tnjom drugih ljudi, naše nemoćno mirenje sa sudbinom prelazi u

70

Š e s t o p o g l a v l j e - A L K E M I J A P A T N J E

hrabrost, depresija u ljubav, a ograničenost u otvorenost svima koji nas okružuju. Povećavanjem suosjećanja i dobrote, tih najviših po­zitivnih emocija, razvijamo našu spremnost da umanjimo važnost vlastitih problema i olakšamo patnje drugih ljudi.

RAZVIJANJE UNUTARNJE SNAGE

Kada osjećamo tešku fizičku ili emocionalnu bol, možemo jednosta­vno sagledati to iskustvo. Čak i kada nas bol onesposobi, moramo razmišljati ima li boju, oblik ili neku drugu nepromjenjivu karakte­ristiku. Otkrivamo da definicija boli postaje sve nejasnija što se više trudimo analizirati je. Na posljetku vidimo da se iza boli nalazi pr­vobitna svijest, a koja se ne mijenja i koja je iznad boli i užitka. Tada možemo opustiti um i dopustiti boli da počiva u tom stanju čiste svijesti. Tako više nećemo biti pasivna žrtva boli i oduprijet ćemo se ili zaustaviti njeno pustošenje našeg uma. Nakon kineske invazije Tibeta 1959. godine, Tenzin Choedrak, oso­bni liječnik Dalai-lame, odveden je, zajedno sa stotinom drugih ljudi, u prisilni radni logor u sjeveroistočnom Tibetu. Samo je pet zatvo­renika, uključujući i Choedraka, uspjelo preživjeti. Gotovo dvadeset godina premještali su ga iz jednog logora u drugi i često je mislio da će umrijeti od gladi ili zlostavljanja.6 Psihijatar koji se specijalizirao za posttraumatski stres i koji je liječio doktora Choedraka, bio je za­panjen jer nije pokazivao ni najmanji znak sindroma posttraumat­skog stresa. Nije bio ogorčen niti gnjevan, zračio je iskrenom dobro­tom i nije imao tipične psihološke smetnje poput tjeskobe, noćnih mora ili nekih drugih smetnji. Choedrak je priznao daje povremeno osjećao mržnju prema svojim mučiteljima, ali da se iznova vraćao meditaciji o unutarnjem miru i suosjećanju. To je održalo njegovu želju za životom i na kraju ga spasilo.

Ani Pachen drugi je primjer osobe koja je proživjela fizičku patnju koju je teško zamisliti. Nakon što je dvadeset jednu godinu provela u pritvoru, Ani Pachen, tibetanska princeza, redovnica i članica pokre­ta otpora, devet je mjeseci bila zatočena u potpunom mraku.7 Samo

71

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

je pomoću ptičjeg pjeva koji je dopirao u njenu ćeliju mogla razli­kovati dan od noći. Rekla je da je, iako nije bila „sretna" u pravom smislu riječi, uspjela održati glavne aspekte sukhe gledajući u sebe i iznova se vraćajući vježbi meditacije i svom duhovnom učitelju. Ra­zmišljala je o značenju prolaznosti i zakonima uzroka i posljedica, te je postajala sve svjesnija razornih posljedica mržnje, pohlepe i nedo­statka suosjećanja. Ovdje ne govorimo o intelektualnom i moralnom stavu koji se kul­turno i psihološki razlikuju od naših i o kojima se može beskonačno raspravljati. Dvoje opisanih ljudi dokaz su da je moguće održati suk­hu, čak i uz neprestano mučenje. Oni su godinama izdržavali mu­čenja, a vjerodostojnost takvog iskustva puno je snažnija od ikakve teorije. Drugi primjer je čovjek kojeg poznajem dvadeset godina i koji živi u pokrajini Bumthang, u srcu himalajskog kraljevstva Butan. Rođen je bez ruku i nogu, i živi na rubu sela, u maloj kolibi od bambusa površine nekoliko četvornih metara. Nikada ne izlazi van i rijetko se pomiče s madraca na podu. Došao je iz Tibeta prije četrdeset godina, a nosili su ga drugovi izbjeglice. Od tada živi u toj kolibi. Fascinan­tna je činjenica što je još uvijek živ, ali još više zapanjuje radost koja zrači iz njega. Svaki put kada se vidimo, uvijek je u istom smirenom, jednostavnom, nježnom i nepromijenjenom stanju uma. Kada mu donesemo male darove, poput hrane, pokrivača, prijenosnog radija, kaže da mu nismo ništa trebali donijeti. „Što bi meni uopće trebalo?" nasmije se. Uvijek se pored njega nađe netko iz sela - dijete, starija osoba, mu­škarac ili žena, koji mu donose vodu, hranu ili novosti. Kažu da do­laze zato što vole provoditi vrijeme u njegovom društvu. Kada se u selu pojavi problem, obično ga dolaze pitati za savjet. Moj duhovni učitelj Dilgo Khyentse Rinpoche bi ga, prolazeći kroz Bumthang, ponekad došao posjetiti. Dao bi mu svoj blagoslov iako je znao da je tom čovjeku blagoslov manje potreban nego većini ljudi. On je pronašao sreću unutar sebe i ništa mu je ne može oduzeti.

72

VJEŽBA

Š e s t o p o g l a v l j e - A L K E M I J A P A T N J E

Izmjena sreće i patnje

Počnite tako da izazovete snažan osjećaj topline, dobrote i suosjeća­nja prema svim bićima. Tada zamislite one koji trpe patnju sličnu ili još goru od vaše vlastite patnje. Dok izdišete, vizualizirajte kako im svojim dahom u obliku hladnog, bijelog sjajnog nektara šaljete svu svoju sreću, životnu snagu, dobru kob, zdravlje, itd. Zamislite ih kako u potpunosti upijaju taj nektar, koji smanjuje nji­hovu bol i ispunjava njihove težnje. Ako je njihov život u opasnosti da se skrati, zamislite da je produžen; ako su bolesni, zamislite da su izliječeni; ako su jadni, bespomoćni, zamislite da su dobili sve što im je potrebno; ako su nesretni, zamislite da su postali puni radosti. Kada izdišete, vizualizirajte svoje srce kao blještavu, sjajnu sferu. Zamislite da na sebe preuzimate, u obliku tmurnog oblaka, bolest, zbunjenost i otrove uma tih ljudi koji nestaju u bijelom svjetlu vašeg srca, a da ne ostave nikakav trag. To će transformirati vašu, kao i tuđu patnju. Nema smisla da se njima opterećujete. Kada na sebe preuzimate i oslobađate njihovu patnju, osjećat ćete veliku sreću. Zamislite da vam se tijelo udvostručuje u bezbrojne oblike koji pu­tuju po svemiru, transformiraju se u odjeću za one kojima je hladno, hranu za one koji gladuju ili sklonište za one koji su ostali bez krova nad glavom.

Vizualizacija je snažno sredstvo za razvijanje milosti i suosjećanja. Može se provesti bilo kada, pa čak i tijekom dnevnih aktivnosti. Ne traži da zapostavimo naše vlastito zadovoljstvo; umjesto toga, dopu­šta nam da prilagodimo svoju reakciju na neizbježnu patnju tako da joj pridodamo novo značenje. Zapravo, jasno identificiranje vlastite težnje za zadovoljstvom prvi je korak prema osjećaju iskrene empatije s patnjom drugih ljudi. Štoviše, ovaj stav značajno povećava entuzija­zam i spremnost da radimo za dobrobit drugih ljudi.

73

Sedmo poglavlje

VELOVI EGA

Prvo mislimo „ja" i usredotočujemo se na „self".' Zatim mislimo »ovo je moje" i razvijamo privrženost materijalnom

svijetu. Osjećajna bića su bespomoćna, poput vode zarobljene na vodenici koja se neprestano vrti u krug. Hvalim suosjećanje koje obuhvaća sva osjećajna bića.

C h a n d r a k i r t i

Zbunjenost uma je veo koji nas sprječava da jasno sagledamo stvarnost i koji nam onemogućuje razumijevanje prave prirode stvari. Zapravo, ta zbunjenost nam onemogućuje da prepoznamo ponašanje pomoću kojeg možemo pronaći sreću i izbjeći patnju. Kada pogledamo prema van, projiciramo na svijet kvalitete koje mu uopće ne pripadaju. Kada pogledamo prema unutra, zaustavljamo struju svijesti zamišljajući „ja" na prijestolju između prošlosti, koja više ne postoji, i budućnosti, koja tek slijedi. Uzimamo zdravo za gotovo da vidimo stvari onakvima ka­kve jesu i rijetko u to sumnjamo. Ljudima i stvarima spontano do­djeljujemo kvalitete nutrine, mislimo „ovo je lijepo, a ono je ružno", a da ni ne shvaćamo kako zapravo naš um nameće te kvalitete onome što opažamo. Čitav svijet dijelimo na „poželjno" i „nepoželjno", ono sto je stalno smatramo prolaznim i vidimo neovisne entitete u mre­ži odnosa koji se neprestano mijenjaju. Skloni smo izolirati određene aspekte događaja, situacija i ljudi, te se u potpunosti usredotočiti na te posebnosti. Tako počinjemo druge ljude nazivati „neprijateljima", „do­brim", „zlim", i tako dalje, i čvrsto se držimo tih atributa. Međutim, ako pažljivo promotrimo stvarnost, njena nam složenost postaje očita.

1 sebstvo; jastvo; ukupnost onoga što čini "ja"; ukupnost svega što čini ličnost i individu­alnost

75

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

Da je neka stvar uistinu lijepa i ugodna, da joj te kvalitete uistinu pripadaju, smatrali bismo je poželjnom u svako doba i na svakom mjestu. Međutim, postoji li uopće nešto na zemlji što se univerzalno i sveopće smatra lijepim? Kanonski budistički stih kaže: „Za ljuba­vnika je lijepa žena objekt žudnje, za pustinjaka odvraćanje pažnje, a za vuka ukusan obrok." Isto tako, da je neki predmet urođeno odbo­jan, svatko bi ga izbjegavao. Ako priznamo da te kvalitete samo pri­dajemo ljudima i stvarima, onda to u potpunosti mijenja stvar. Nema te bitne kvalitete koja lijepi predmet čini koristan umu, kao ni one koja ružan predmet čini štetnim umu.

Na isti način, osoba koju danas smatramo neprijateljem zasigurno je nečiji objekt ljubavi, a jednog bismo se dana možda čak mogli i sprijateljiti s istim tim neprijateljem. Ponašamo se kao da su karakte­ristike koje pridajemo predmetima neodvojive od njih. Zbog toga se udaljavamo od stvarnosti i nalazimo pod utjecajem sila privlačnosti i odbojnosti, koje neprestano pokreću naše projekcije uma. Naše ideje pretvaraju stvari u umjetne entitete, čime gubimo unutarnju slobo­du, poput vode koja gubi svoj tok kada se pretvori u led.

KRISTALIZACIJA EGA

Od svih različitih aspekata zbunjenosti, najgore je inzistiranje na pojmu osobnog identiteta: ega. Budizam razlikuje prirođeno, odno­sno, nesvjesno „ja" - na primjer, kada mislimo, „Ja sam budan" ili „Ja sam gladan" - i pojmovno »self- koje oblikuje moć navike. Pridaje­mo mu razne kvalitete i prihvaćamo kao samostalnu i trajnu suštinu našeg bića. Svakog trenutka, od rođenja do smrti, tijelo prolazi kroz neprekidne transformacije, a um postaje kazalište brojnih emocionalnih i poj­movnih doživljaja. Ipak, selfu uporno pripisujemo kvalitete trajnosti, jedinstvenosti i samostalnosti. Štoviše, kada osjetimo da je self jako ranjiv i da ga je potrebno zaštititi i zadovoljiti, odbojnost i privla­čnost brzo ulaze u igru - odbojnost prema svemu što prijeti selfu, a privlačnost prema svemu što ga zadovoljava, tješi, povećava mu

ih

S e d m o p o g l a v l j e - V E L O V I EGA

samopouzdanje ili ga umiruje. Ta dva osnovna osjećaja, privlačnost i odbojnost, izvori su cijelog mora konfliktnih emocija. Ego je, piše budistički filozof Han de Wit, „ afektivna reakcija na naše iskustvo, on je mentalno povlačenje koje se temelji na strahu."1 Za­mišljamo da ćemo se moći zaštititi od svijeta i drugih ljudi, straha od patnje ili tjeskobe zbog života i smrti ako se sakrijemo u balon - u ego. Stvaramo iluziju da smo odvojeni od svijeta, pritom se nadajući da ćemo izbjeći patnju. Zapravo, dogodi se upravo suprotno, jer su posezanje za egom i uobražavanje magneti koji najviše privlače pa­tnju.

Iskrena neustrašivost javlja se sa samopouzdanjem da ćemo uspjeti prikupiti potrebna unutarnja sredstva kako bismo se suočili sa sva­kom situacijom koja nam iskrsne na putu. To je potpuno različito od povlačenja u sebe, bojažljive reakcije koja produžava duboki osjećaj nesigurnosti. Svatko od nas je uistinu jedinstvena osoba i dobro je prepoznati i ci­jeniti tko smo mi. No, isticanjem odvojenog identiteta selfa postaje­mo neusklađeni sa stvarnošću. Istina je da smo u osnovi međusobno ovisni o drugim ljudima i o okolišu. Naši doživljaji su jednostavno sadržaj struje uma, kontinuuma svijesti, i nema opravdanja da vi­dimo self kao potpuno različit entitet unutar te struje. Val se širi i utječe na okoliš, ali on nije medij koji prenosi neki poseban entitet. Međutim, već smo se toliko navikli da tu struji uma nazivamo „ja", da se poistovjećujemo s njom i bojimo se da će nestati. Tako dolazi do snažne privrženosti selfu i otuda pojam „moje" - moje tijelo, moje ime, moj um, moje stvari, moji prijatelji, itd. - koji vodi do želje za posjedovanjem ili do osjećaja odbojnosti prema „drugom". Tako se pojmovi selfa i drugog kristaliziraju u našem umu. Neizbje­žnim postaje pogrešno shvaćanje dualnosti, koja je osnova svih men­talnih patnji, bez obzira jesu li to poremećena želja, mržnja, ljubo­mora, ponos ili sebičnost. Od tada vidimo svijet kroz iskrivljavajuće ogledalo naših iluzija. Nalazimo se u neskladu s pravom prirodom stvari, što neizbježno dovodi do frustracije i patnje. Možemo vidjeti ovu kristalizaciju „ja" i „moje" u mnogim situacija­ma svakodnevnog života. Drijemate smireno u čamcu nasred jezera.

j n c v . A - VODIC IA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

/ 8

S e d m o p o g l a v l j e - V b L U V I t f a A

ja od tuđe. Ako vaš šef prekori kolegu kojeg mrzite, bit će vam drago; ako izgrdi drugog kolegu, prema kojemu ste ravnodušni, bit će vam svejedno; ali ako strogo ukori vas, bit ćete duboko povrijeđeni. No, u stvarnosti, što uopće može učiniti dobrobit to troje ljudi važnijim od one drugih ljudi? Egocentričnost koju se//stavlja u centar svijeta ima u potpunosti relativno stajalište. Mi griješimo ako se nadamo ili, još gore, inzistiramo da je naš svijet važniji od onog drugih ljudi. Prilikom svog posjeta Meksiku, Dalai-lami su pokazali kartu svijeta i rekli: „Ako pogledate položaj kontinenata, vidjet ćete da se država Meksiko nalazi u centru svijeta." (Kada sam bio dijete, moj prijatelj iz Bretona rekao mi je da je centar svijeta mali otok Dumet!) Dalai -lama je odgovorio: „Ako slijedite takav način razmišljanja, vidjet ćete da je grad Meksiko u centru države Meksiko, moja kuća u centru grada, moja obitelj u centru kuće, a u mojoj obitelji ja sam centar svijeta."

ŠTO UČINITI S EGOM?

Za razliku od budizma, vrlo malo psiholoških pristupa bavi se pro­blemom kako umanjiti osjećaj egocentrizma - smanjenje koje za mudrog čovjeka obuhvaća i iskorjenjivanje ega. To je zasigurno na Zapadu nova, čak i razorna ideja, jer se self smatra osnovnim sa­stavnim dijelom osobnosti. Zasigurno ću, ako eliminiram svoj ego, prestati postojati kao osoba. Kako može postojati pojedinac bez svo­ga ja, ega? Nije li takav pojam psihički opasan? Ne postoji li rizik od upadanja u neku vrstu shizofrenije? Nije li slab ili nepostojeći ego klinički znak potencijalno uvjerljive patologije? Zar ne trebamo u potpunosti razvijenu osobnost prije nego što se odreknemo ega? To su obrambene reakcije koje mnogi ljudi na Zapadu imaju prema ta­kvim nepoznatim pojmovima. Ideja da trebamo snažan ego proizlazi iz činjenice da neki ljudi koji pate od mentalnih problema imaju ne­potpun, slab ili nedostatan osjećaj selfa.

Dječja psihologija opisuje kako dijete uči o svijetu, kako otkriva svoju vezu s majkom, ocem i ljudima koji ga okružuju, kako u dobi od je­

li

Zatim se drugi čamac sudari s vašim i prene vas iz sna. Misleći da se nespretan ili obijestan vozač čamca sudario s vašim, ljutito po­skočite, spremni da mu opsujete, ali tada primijetite da je taj čamac prazan. Nasmijete se vlastitoj pogrešci i mirno nastavite drijemati. Jedina razlika između te dvije reakcije je što ste u prvom slučaju po­mislili kako ste žrtva nečije zlobe, dok u drugom slučaju shvaćate da vaše „ja" nije bilo žrtva. Isto tako, ako vas netko udari, vaša će ljutnja biti dugotrajna. Ali ra­zmislite o fizičkoj boli - ona brzo prođe i ubrzo postaje neprimjetna. Jedina stvar koja i dalje boli je povrijeđeni ego. Moja je prijateljica iz Hong Konga došla u Nepal kako bi prisustvovala nekim predava­njima. Skupilo se tisuće ljudi koji su sjedili nagurani na podu našeg velikog dvorišta u samostanu. Dok se moja prijateljica, koja je sjedila na jastučiću prekriženih nogu, pokušavala udobnije smjestiti, netko ju je udario u leda. Kasnije mi je ispričala: „Bila sam ljutita cijelih sat vremena. Kako se osoba koja je došla slušati budistička predava­nja može ponašati na tako bezobrazan i bezosjećajan način prema meni, koja sam došla izdaleka kako bih prisustvovala tim predavanji­ma? No iako je moja ljutnja bila dugotrajna, nakon nekog vremena shvatila sam kako je stvarna fizička bol brzo prošla i uskoro postala neprimjetna. Jedina stvar koja me i dalje boljela bio je moj povrije­đeni ego! Iskusila sam minutu fizičke boli i pedeset devet minuta boli ega!" Kada vidimo self samo kao pojam, a ne kao samostalan entitet koji trebamo zaštititi i zadovoljiti pod svaku cijenu, reagiramo na potpuno drukčiji način.

Evo drugog primjera koji ilustrira našu privrženost ideji „moje". Gledate u izlogu nekog dućana prekrasnu porculansku vazu kada je nespretni prodavač iznenada sruši: „Kakva šteta! Takva prekrasna vaza!" uzdahnete i mirno nastavite svojim putem. S druge strane, da ste upravo kupili tu vazu i ponosno je stavili na policu iznad kamina, te vidjeli kako vaza iznenada pada i razbija se na komadiće, užasnuto biste uzviknuli, „Moja vaza se razbila!" i taj bi vas događaj jako rastu­žio. Jedina razlika je u tome što smo toj vazi pridodali naziv „moja". To pogrešno shvaćanje pravog i neovisnog selfa temelji se, naravno, na egocentričnosti koja nas uvjerava da je naša vlastita sudbina važni-

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

dne godine dijete shvaća da su ono i njegova majka dva različita bića, da svijet nije samo njegov produžetak i da on može prouzrokovati razne događaje. Tu sve veću svijest zovemo psihološkim rođenjem. To je ono kada počinjemo vidjeti pojedinca kao osobnost, idealno stabilnu, samosvjesnu i uvjerenu u postojanje selfa. Roditeljsko, a za­tim i akademsko obrazovanje, pojačavaju taj pojam koji prevladava u našoj povijesti i književnosti. Na neki način, mogli bismo reći da je vjera u postojeći self jedna od dominantnih karakteristika naše civi­lizacije. Zar ne govorimo o izgradnji jakih, otpornih, prilagodljivih i samosvjesnih osobnosti?

Tu, pak, dolazi do zamjene ega sa samopouzdanjem. Ego može posti­ći samo nametnuto samopouzdanje, izgrađeno na nebitnim atribu­tima - moći, uspjehu, ljepoti, fizičkoj snazi, inteligenciji i mišljenju drugih ljudi - i na drugim stvarima za koje smatramo da čine naš „identitet", naš imidž kakvim ga sami vidimo i kakvim ga drugi vide. Kada se stvari promijene i kada postane prevelik jaz sa stvarnošću, ego se razljuti, paralizira i počinje oklijevati. Samopouzdanje se ruši i sve što ostaje samo su frustracija i patnja.

Paradoksalno, u budizmu je pravo samopouzdanje prirodna kvalite­ta nedostatka ega. Razbiti iluziju ega znači osloboditi se od osnovne ranjivosti. Činjenica je da neizbježno slab osjećaj sigurnosti nastaje zbog te iluzije. Istinsko samopouzdanje proizlazi iz svijesti o osno­vnoj kvaliteti uma i o našem potencijalu za razvoj i transformaci­ju, što budizam naziva buddha prirodom, koja je prisutna u svima nama. Takvo priznanje daje nam smirenu snagu koju ne mogu ugro­ziti vanjski uvjeti ili unutarnji sukobi, to je sloboda koja nadilazi za­okupljenost samim sobom i tjeskobu. Druga raširena ideja je da bismo bez snažnog osjećaja selfa jedva bili u mogućnosti osjećati i da bi nam život postao nevjerojatno dosadan. Nedostajalo bi nam kreativnosti, avanturističkog duha - jednom ri­ječi, ne bismo imali osobnost. Mislite o onima koji vas okružuju i o onima koji imaju dobro razvijeni, da ne kažem prerazvijeni ego. Ima ih puno. S druge strane, tko su ti ljudi koji, iako se razlikuju u spo­lu, dobi i rasi, pokazuju pravo unutarnje samopouzdanje koje se ne temelji na „prevelikom" egu? Sokrat, Buddha, Isus, Gandhi, Martin

80

» o r n o p o g i a v i j e - v t i u v i M><\

Luther King, Majka Tereza, Dalai-lama, Nelson Mandela i bezbrojni neopjevani anonimni junaci. Ima li potrebe objasniti razliku? Iskustvo nam govori da oni koji su se, makar i djelomično, uspjeli osloboditi zahtjeva ega, misle i djeluju spontano i slobodno. To je u suprotnosti s konstantnom paranojom koju izazivaju hirovi trijum­falne svijesti selfa. Paul Ekman, jedan od vodećih svjetskih stručnja­ka u proučavanju osjećaja, proučavao je „ljude nadarene izuzetnim ljudskim kvalitetama." Među najizvanrednijim osobinama koje ta­kvi ljudi dijele, Ekman navodi „utisak dobrote, način življenja kojeg drugi mogu osjetiti i cijeniti te, za razliku od puno karizmatičnih šarlatana, postojanje savršenog sklada između njihovih privatnih i javnih života." Iz njih proizlazi dobrota. „Iznad svega," piše Ekman, „oni pokazuju odsutnost ega. Ti ljudi inspiriraju druge ljude time što malo važnosti pridaju svom statusu, svojoj slavi - ukratko, selfu. Nikad se ne pitaju jesu li njihov društveni položaj ili važnost prizna­ti." Takav nedostatak egocentričnosti, dodaje, „posve je zbunjujući sa psihološkog stajališta." Ekman također naglašava kako „ljudi in­stinktivno žele biti u njihovom društvu, kako ih njihova prisutnost obogaćuje čak i ako ne mogu uvijek objasniti zašto. U biti, iz njih proizlazi dobrota."2 Takve kvalitete pružaju zapanjujući kontrast ne­kim šampionima ega, čija prisutnost može biti zbilja neugodna. Nije teško izabrati između teatralnosti i povremene okrutnosti neobuzda­nog ega i tople jednostavnosti nedostatka ega. Psihopati, koji ne mogu osjećati empatiju prema drugim ljudima ili žaljenje zbog patnje koje im zadaju, također su pristaše prevla­sti ega. Kao što to Aaron Beck, osnivač kognitivne terapije, primje-ćuje:„Profesionalci koji rade s psihopatima zapanjeni su njihovom ekstremnom egocentričnošću. Oni su potpuno sebični, smatraju se superiorni drugima i, iznad svega, misle da imaju prirođena prava i povlastice koje nadilaze ili imaju prednost pred drugim ljudima."3

Ideja da je snažan ego potreban za uspjeh u životu nedvojbeno pro­izlazi iz zbunjenosti zbog privrženosti vlastitom imidžu i odluke da ostvarimo naše najdublje težnje. Činjenica je, pak, drukčija: ako na nas manje utječe važnost selfa, lakše ćemo postići trajnu unutarnju snagu. Razlog tomu je jednostavan: samosvijest je meta za sve vrste

81

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

82

S e d m o p o g l a v l j e - V E L O V I EGA

poput cvijeta, između nečega što više ne postoji i nečega što se još nije dogodilo? Ne može se otkriti ni u tijelu ni u umu; nije ni odre­đeni entitet u njihovoj kombinaciji niti nešto izvan njih. Niti ozbiljna izravna introspektivna analiza ne može nas dovesti do čvrstog uvje­renja da posjedujemo self Netko se može smatrati visokim, mladim, inteligentnim, ali self nije ni visina, ni mladost, ni inteligencija. Bu­dizam stoga zaključuje da je self samo naziv koji pridajemo konti­nuumu, isto kao što rijeku nazivamo Ganges ili Mississippi. Takav kontinuum zasigurno postoji, ali samo kao konvencija koja se temelji na međusobnoj ovisnosti svijesti, tijela i okoliša. Nema neovisno po­stojanje.

DEKONSTRUKCIJA SELFA

Kako bismo to mogli bolje razumjeti, nastavimo s detaljnijom analizom. Pojam osobnog identiteta ima tri aspekta: „ja", „osoba" i ,,self". Ta tri aspekta bitno se ne razlikuju jedan od drugog, ali odražavaju različite načine na koje percipiramo naš osobni iden­titet. „Ja" živi u sadašnjosti: „ja" misli „Ja sam gladan" ili „Ja postojim." To je mjesto svijesti, misli, prosudbe i volje. To je doživljaj našeg trenutačnog stanja. Kao što neuropsihijatar David Galin jasno sažima, pojam „oso­ba" je širi. To je dinamičan kontinuum koji se s vremenom širi i uključuje različite aspekte našeg tjelesnog, mentalnog i društvenog postojanja.4 Njegove granice nisu jasno određene. Osoba se može odnositi na tijelo („osobno zdravlje"), na intimne misli („vrlo oso­ban osjećaj"), karakter („dobra osoba"), društvene odnose (odva­janje „osobnog od profesionalnog života") ili općenito na ljudsko biće („poštivanje ljudskog bića"). Njen kontinuitet nam, s vreme­nom, dopušta da povežemo naša predstavljanja iz prošlosti s pro­jekcijama u budućnosti. Pokazuje kako se svatko od nas razlikuje od drugih ljudi i odražava naše jedinstvene kvalitete. Pojam osobe je nepobitan i zdrav onoliko dugo koliko smatramo da jednostavno

83

mentalnih projektila - ljubomoru, strah, pohlepu, odbijanje - koji je neprestano destabiliziraju.

VARLJIVI EGO

U našem svakodnevnom životu self doživljavamo kroz njegovu ra­njivost. Jednostavan osmijeh mu odmah pruža zadovoljstvo, a mrk pogled postiže upravo suprotno. Self je uvijek „tu", spreman da se za­dovolji ili ostane povrijeđen. Umjesto da ga vidimo kao nešto mno­gostruko i neshvatljivo, radije ga pretvaramo u jedinstvenu, glavnu i trajnu obranu. Razmotrimo ono što mislimo da pridonosi našem identitetu. Naše tijelo? Spoj krvi i mesa. Naša svijest? Neprekidna struja trenutaka. Naša prošlost? Sjećanja na ono što više ne postoji. Naše ime? Pridajemo mu razne vrste pojmova - naše nasljeđe, ugled i društveni status - no, na kraju, ime nije ništa više od skupine slova. Kada vidimo riječ JOHN, odmah se oraspoložimo i pomislimo, „To sam ja!" No ako samo razdvojimo ta slova, J-O-H-N, gubimo interes. Ideja „našeg" imena samo je mentalna izmišljotina. U suštini našeg bića nalazi se dubok osjećaj selfa, kojeg moramo iskreno analizirati. Kada istražimo tijelo, govor i um, shvaćamo da taj self nije ništa drugo nego riječ, naziv, dogovor, oznaka. Problem je u tome što se taj naziv smatra pravim. Kako bismo razotkrili varku ega, moramo do kraja dovršiti našu analizu. Kada posumnjamo da nam se u kući nalazi lopov, pretražit ćemo svaku prostoriju, svaki kutak, svako potencijalno skrovište kako bismo se uvjerili da u kući uistinu nema lopova. Tek tada možemo odahnuti. Trebamo intro-spektivnu analizu kako bismo saznali što se krije iza iluzije selfa, za kojeg smatramo da definira naše postojanje.

Detaljna analiza navodi nas na zaključak da se self ne nalazi u nekom dijelu tijela niti da je to neki entitet koji prožima čitavo tijelo. Vjeru­jemo da je self povezan sa svijesti, ali i svijest je također neuhvatljiva struja: s obzirom na životno iskustvo, sadašnjost više ne traje, prošli trenutak svijesti je gotov (ostaje samo njegov utjecaj), a budućnost još nije došla. Kako može postojati određeni self, koji lebdi u zraku

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE S e d m o p o g l a v l j e - V E L O V I E G A

Kada kažem: „Netko me gurnuo," je li gurnuo moju svijest? Naravno da nije. Se//očigledno ne može biti izvan mog tijela i svijesti. Ako je to samostalan entitet neovisan i o jednom i o drugom, ne može biti niti njihova suština. Je li to jednostavno, kao što smo već objasnili, zbroj njihovih dijelova, strukture i kontinuiteta? Je li pojam selfa u potpunosti povezan s tijelom i sviješću? Primjećujete da smo se po­čeli udaljavati od pojma selfa kao vlasnika ili suštine prema apstrak­tnijoj ideji. Jedini izlaz iz ove dileme je da shvatimo self kao mentalnu ili verbalnu oznaku, povezanu s dinamičnim procesom, nizom pro­mjenjivih odnosa koji uključuju percepciju vanjskog svijeta, osjećaje, mentalne slike, emocije i pojmove. Self je samo ideja. Pojavljuje se kada sjedinimo „ja", doživljaj sadašnjeg trenutka, s „osobom", kontinuitetom našeg postojanja. Kao što to David Galin objašnjava, mi zapravo imamo prirođenu tendenciju pojednostavlji­vanja složenih grupacija tako što ih pretvaramo u „entitete", a zatim zaključujemo kako su ti entiteti trajni. Lakše je funkcionirati u svije­tu prihvatimo li da veći dio naše okoline iz trenutka u trenutak ostaje nepromijenjen, da većina stvari ostaje manje ili više konstantna. "Ja" ne bi imalo pojma što je „moje tijelo" da ga opaža kao vrtlog atoma koji nikada, pa čak ni milijunti dio sekunde, ne ostaje isti. Ali „ja" brzo zaboravlja da je uobičajena percepcija mog tijela i svih fenome­na samo približna i da se zapravo svakog trenutka sve mijenja. Self postoji - na to nas iskustvo neprestano podsjeća - ali postoji samo kao pojam. U tom smislu budizam govori da self nije samo­stalan niti nepromjenjiv, nego da je poput priviđenja. Izdaleka nam se priviđenje jezera čini stvarnim, ali teško da bismo u tom jezeru mogli naći vodu. Stvari nisu onakve kakvima se čine niti u potpu­nosti imaju svoje postojanje. One su poput iluzije, čini se da nemaju nikakvu stvarnost. Ovako je Buddha poučavao:

Kao meteor, priviđenje, plamen, Čaroban trik, kap rose, mjehurić vode, Kao san, munja, ili oblak -Na ovaj način razmišljajte o svim stvarima.

85

podrazumijeva cjelokupnu vezu između svijesti, tijela i okoliša. Postaje neprimjeren i nezdrav kada ga smatramo samostalnim entitetom. Što se tiče „selfa", već smo vidjeli kako se self smatra samom suštinom našeg bića. Mislimo da je to nešto nevidljivo i trajno, što nas karakte­rizira od rođenja do smrti. Self nije samo zbroj „mojih" udova, „mo­jih" organa, „moje" kože, „mog" imena i „moje" svijesti nego i njihov isključivi vlasnik. Govorimo „moja ruka", a ne „produžetak mog selfa". Ako nam odrežu ruku, self će samo izgubiti ruku, ali će u suštini ostati netaknut. Osoba bez udova osjeća kako joj je narušen fizički integritet, ali čvrsto vjeruje da je sačuvala svoj self Ako je tijelo podijeljeno na dijelove, na kojem mjestu self počinje nestajati? Self opažamo onoliko dugo koliko još imamo snagu misli. To nas dovodi do poznate reče­nice filozofa Descartesa, na kojoj se temelji zapadnjački pojam selfa: „Mislim, dakle jesam." Ali sama činjenica misli ništa ne dokazuje o postojanju selfa, jer „ja" nije ništa više od trenutačnih sadržaja naše struje uma koji se mijenjaju iz trenutka u trenutak. Nije dovoljno da se nešto samo opazi ili zamisli da bi to moglo i postojati. Možemo jasno vidjeti neko priviđenje ili iluziju, ali nijedno ni drugo ne postoji. Ideja da je self sam® pojam protivi se intuiciji većine zapadnjačkih mi­slilaca. Descartes je kategoričan po tom pitanju. „Kada uzmem u obzir svoj um - to jest, sebe, uz pretpostavku da sam samo stvar koja misli - ne mogu prepoznati određene dijelove uma, već se smatram jedin­stvenom i kompletnom stvari. " Neurolog Charles Scott Sherrington dodaje: „Selfje jedinstvo.... Smatra se jedinstvenim, a i drugi ljudi ga isto smatraju jedinstvenim. Obraćaju mu se imenom na koje odgova­ra."5 Zasigurno, self instinktivno shvaćamo kao jedinstvo, ali čim ga pokušamo točno definirati, namučimo se kad se ozbiljnije pozabavi­mo njime.

U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM SELFOM

Gdje se, onda, nalazi selfi Ne može biti isključivo u mom tijelu, jer kada kažem, „Ja sam ponosan", ponosna je moja svijest, a ne moje tijelo. Stoga, nalazi li se self isključivo u mojoj svijesti? Zasigurno ne.

S R E Ć A - VODU ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

KRHKA LICA IDENTITETA

Pojam „osoba" uključuje imidž koji čuvamo za sebe. Ideja našeg vla­stitog identiteta i statusa u životu duboko je ukorijenjena u našem umu i neprestano utječe na naše odnose s drugim ljudima. Nepo­dnošljiva nam je i najmanja riječ koja ugrožava naš vlastiti imidž iako nam ne smeta ako se ista riječ u drugim okolnostima pridoda nekoj drugoj osobi. Ako na hridini izvikujemo psovke ili laskave rije­či, i te se riječi kao jeka vrate natrag, to nas neće pogoditi. Ali, da nam netko drugi izvikuje te iste psovke, bili bismo duboko povrijeđeni. Ako imamo jasnu predodžbu o sebi kao osobi, neprestano ćemo se uvjeravati daje ona priznata i prihvaćena. Ništa nije bolnije od činje­nice da sumnjamo u nju.

Ali čemu vrijedi taj identitet? Riječ osobnost dolazi od latinske riječi persona, a odnosila se na masku glumca - masku kroz koju (per) je odjekivao glumčev glas (sonat). Glumac je svjestan kako nosi masku, ali mi često zaboravljamo razlikovati svoju ulogu u društvu od iskre­nog vrednovanja svog postojanja. Općenito se bojimo pozabaviti sa svijetom ako nemamo referentnih točaka i uhvati nas vrtoglavica svaki put kada se uklone maske i epi­teti. Ako više nisam glazbenik, pisac, sofisticiran, zgodan ili jak, što sam ja? Odbacivanje svih tih naziva najbolje je jamstvo slobode. To je ujedno i najfleksibilniji, najbezbrižniji i najradosniji način snalaže­nja u svijetu. Odbacivanje varki ega ni na koji nas način ne sprječava da čvrsto odlučimo postići ciljeve koje smo si postavili i ne sprječava nas da u svakom trenutku uživamo u bogatstvu našeg odnosa sa svi­jetom i s drugim ljudima. Učinak je zapravo potpuno suprotan.

KROZ NEVIDLJIVI ZID

Kako mogu očekivati da ovo razumijevanje iluzorne prirode ega pro­mijeni moj odnos s obitelji ili sa svijetom koji me okružuje? Zar me takav zaokret od 180 stupnjeva ne bi uznemirio? Iskustvo nam poka­zuje da će nam to donijeti dobro. Uistinu, ako je ego predominantan,

S e d m o p o g l a v l j e - V E L O V I E 6 A

um postaje poput ptice koja se neprestano zalijeće u stakleni zid - vje­ru u ego - koje smanjuje i ograničava naš svijet. Zbunjen i ošamućen od udarca, um ne može proći kroz taj zid. Ali zid je nevidljiv zato što zapravo ne postoji. To je izum uma. Ipak, on funkcionira kao zid jer dijeli naš unutarnji svijet i sprječava tok naše nesebičnosti i životne radosti. Naša privrženost egu u osnovi je povezana s patnjom koju osjećamo i s patnjom koju nanosimo drugim ljudima. Odbacivanje zaokupljenosti vlastitim imidžom i lišavanje ega njegove važnosti isto je kao i postizanje nevjerojatne unutarnje slobode. Omogućuje nam da svakoj osobi i svakoj situaciji pristupamo smireno i s prirodnom lakoćom, milosrđem i unutarnjom snagom. Ako ništa ne očekujemo i ne bojimo se da ćemo nešto izgubiti, slobodni smo za davanje i pri­manje. Više nemamo potrebu misliti, govoriti ili djelovati na usiljen ili sebičan način.

Ako smo usredotočeni na uzak svemir ega, imamo tendenciju zaba­vljati se isključivo sami sobom. I najmanji neuspjeh će nas uznemiriti i obeshrabriti. Opsjednuti smo svojim uspjehom, neuspjehom, nada­ma, brigama i tjeskobom, a pritom sreći pružamo puno prilika da nam pobjegne. Uzak svijet selfa je poput čaše vode u kojoj se nalazi šaka soli - voda više nije za piće. Ako, s druge strane, probijemo barijere selfa i um postane široko i prostrano jezero, ista šaka soli uopće neće utjecati na njegov okus. Kada self više ne bude najvažnija stvar na svijetu, moći ćemo se lakše usredotočiti na druge ljude. Pogled na njihovu patnju čini nas hrabri­jima i potiče nas da radimo u njihovu korist, umjesto da dopustimo našoj vlastitoj emocionalnoj boli da nas onesposobi. Ako je ego naša prava suština, lako bismo mogli razumjeti naš strah od njegovog odbacivanja. No ako je ego samo iluzija, odbacivanje ega nije odbacivanje suštine našeg bića, nego jednostavno otvaranje očiju. Stoga je važno odvojiti nekoliko trenutaka našeg života kako bi um počivao u unutarnjem miru i kako bismo, pomoću analize i iskustva, razumjeli koliko je ego važan u našem životu. Sve dok osjećaj važnosti ega ima kontrolu nad nama, nikada nećemo postići trajni mir. Izvor boli ostaje netaknut duboko u nama i uskraćuje nam najvažniju slo­bodu.

87

Osmo poglavlje

KADA NAM MISLI POSTANU NAJGORI NEPRIJATELJI

Kada smo nesretni, neprestano mislimo da određene slike imaju kan­dže i žalce kojima nas muče.

A l a i n

Shrvani boli zbog smrti voljene osobe, izbezumljeni zbog prekida s voljenom osobom, poniženi neuspjehom, slomljenog srca zbog pa­tnje drugih ljudi ili preplavljeni negativnim mislima, ponekad ima­mo osjećaj da nam se cijeli život raspada. Čini se da uopće nema sigurnog izlaza. Tuga se poput mračnog oblaka nadvija nad naš um. „Samo nas je jedna osoba napustila, a svijet nam se čini potpuno praznim," žalosno je rekao Lamartine. U nemogućnosti da zamisli­mo kraj naše patnje, povlačimo se u sebe i bojimo se svakog trenu­tka koji dolazi. „Kada sam pokušao jasno razmisliti o tome, osjećao sam kako mi je um zatvoren i da se ne može otvoriti ni u jednom smjeru. Znao sam da Sunce izlazi i zalazi, ali do mene je dopiralo veoma malo Sunčeve svjetlosti," piše Andrew Solomon.1 Koliko god neki događaj može biti potresan - na primjer, smrt bliskog prijatelja - postoje bezbrojni načini da proživimo patnju. Sreća je povezana s duševnom boli, kada nam nedostaju prikladna unutarnja sredstva kako bismo održali određene osnovne elemente sukhe: radost jer smo živi, uvjerenje da još imamo sposobnost za razvoj i razumijeva­nje prolazne prirode svih stvari.

Velike vanjske promjene nisu nužno ono što nam zadaje bol. Uočeno je da depresija i stopa samoubojstva znatno opadaju za vrijeme rata. Ponekad i prirodne katastrofe izvuku ono najbolje iz ljudi, u smislu hrabrosti, solidarnosti i želje za životom. Altruizam i uzajamna po-

8 9

moć značajno pridonose smanjivanju posttraumatskog stresa pove­zanog s tragičnim događajima. Najčešće nam vlastiti um i negativne emocije, a ne vanjski događaji, onemogućuju da održimo unutarnju stabilnost i pritom nas čine nesretnima. Konfliktne emocije u našim prsima vežu čvorove koji se uporno odbijaju odmrsiti. Uzalud se pokušavamo boriti protiv tih emocija ili ih utišati. Mislimo da smo ih se upravo oslobodili, a one se po­tom ponovno pojave obnovljene snage. Takva emocionalna bol vrlo je otporna na utjehu i svaki pokušaj da je se riješimo osuđen je na propast. Tijekom takvih sukoba, naš se svijet od samog početka ra­spada u mnoštvo kontradikcija koje dovode do nesreće, potištenosti i tjeskobe. Stoje pošlo po zlu? Misli nam mogu biti najbolji prijatelj i najgori neprijatelj. Kada osje­ćamo da je cijeli svijet protiv nas, svaka percepcija, svaki susret i samo postojanje svijeta postaje izvor muke. Naše nam vlastite misli postanu neprijatelji. One pustoše našim umom, a svaka od njih stva­ra svoju malu dramu koja dovodi do sve veće zbunjenosti. Ništa nije u redu izvana jer ništa nije u redu iznutra. Kada pobliže pogledamo tijek naših svakodnevnih misli, shvaćamo do koje mjere daju boju unutarnjem filmu kojeg projiciramo na svi­jet. Tjeskoban se čovjek boji i najmanjeg događaja - ako treba puto­vati avionom, misli da će se avion srušiti; ako mora putovati auto­mobilom, misli da će doživjeti nesreću; ako ide k liječniku, uvjeren je da ima rak. Ljubomornom su čovjeku sumnjiva putovanja voljene osobe, osmijeh upućen drugoj osobi izvor je boli, a najmanja od­sutnost voljene osobe u ljubomornom čovjeku izaziva nerazumne sumnje koje haraju njegovim umom. U umovima navedenih dviju vrsta osoba, kao i u naglim, mizernim i opsesivnim, misli se uzdižu u svakodnevne oluje koje utječu na život te uništavaju njihovu životnu radost, ali i u ljudima koji ih okružuju.

Ipak, taj čvor u našim prsima nije načinio naš nevjerni suprug, naš objekt žudnje, naš nepošten kolega ili naš nepravedan tužitelj, nego naš vlastiti um. Rezultat je mentalnih konstrukcija koje, kada se nago­milaju i udruže, stvaraju iluziju da su vanjski i stvarni. A ono što daje materijal potreban za taj čvor i dopušta mu da se u nama formira jest

90

u s m o p o g i a v i j e l \ r t U r t N r t IVI M O L I r U 3 I A H U N A J U U K I N t K H I J A l t U I

pojačan osjećaj samosvijesti. Sve što ne udovoljava zahtjevima selfa, postaje smetnja, prijetnja ili uvreda. Prošlost je bolna, ne možemo uživati u sadašnjosti i drhtimo pred projekcijom svoje buduće patnje. Prema Andrewu Solomonu, „Tijekom depresije, sve što se događa u sadašnjosti je iščekivanje buduće patnje, a sadašnjost kao sadašnjost uopće ne postoji."2 Nemogućnost upravljanja svojim mislima posta­je glavnim razlogom patnje. Ako naučimo utišati neprestanu buku uznemirujućih misli, činimo odlučan korak na putu do unutarnjeg mira. Kao što to Dilgo Khyentse Rinpoche objašnjava:

Ti nizovi misli i stanja uma neprestano se mijenjaju, poput oblaka na vjetru, ali mi im pridajemo preveliku važnost. Starac koji promatra dječju igru vrlo dobro zna da mu ta igra nije jako bitna. Nije ni ushi­ćen niti uzrujan zbog onoga što se događa u dječjoj igri, dok je djeca shvaćaju vrlo ozbiljno. Mi smo upravo poput te djece.3

Moramo priznati da se, sve dok ne ostvarimo sukhu, naše zadovolj­stvo nalazi na milosti i nemilosti oluje. Možemo pokušati zaboraviti veliku bol, možemo misliti o drugim stvarima, preseliti se, otići na putovanje, i tako dalje, ali to je isto kao da stavljamo gips na drvenu nogu. Kao što to Nicolas Boileau kaže:

On uzaludno bježi na konju od svojih problema -Oni dijele sedlo i slijede ga na putu.*

PRVO SE TREBA POZABAVITI NAJVAŽNIJIM STVARIMA

Kako se možemo pomiriti s vlastitim emocijama? Prvo se trebamo usredotočiti na bolnu snagu unutarnje patnje. Umjesto da je izbje­gavamo ili potiskujemo u neki mračan kutak našeg uma, trebali bi­smo razmisliti o njoj, a ne o događajima koji su prouzrokovali bol ili da iznova pregledavamo svaki djelić filma našeg života. Zašto se u toj fazi nije potrebno pozabaviti udaljenim uzrocima naše patnje? Buddha je ponudio sljedeću sliku. Hoće li se čovjek, kojega je strijela

91

b K bL A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

upravo pogodila u prsa, upitati, „Od kakvog je drveta napravljena ta strijela? Od koje su ptice ta pera? Koji ju je umjetnik načinio? Je li bio dobar čovjek ili podlac?" Zasigurno neće. Njegova prva pomisao bit će da strijelu iščupa iz prsa. Kada nas pogodi bolan osjećaj, najvažnije je da se izravno suočimo s njim i da prepoznamo misli koje su ga izravno potaknule. Zatim, ako unutarnjim pogledom fiksiramo tu emociju, možemo je postupno ukloniti, poput snijega koji se otapa na Suncu. Nadalje, čim snaga tog osjećaja oslabi, uzroci koji su ga potaknuli činit će se manje tra­gičnima i dobit ćemo priliku osloboditi se zlobnog kruga negativnih misli.

KONTEMPLACIJA O PRIRODI UMA

Kako možemo spriječiti neprestano pojavljivanje uznemirujućih mi­sli? Ako se pomirimo s činjenicom da smo neprestane žrtve svojih misli, mi smo poput pasa koji trče za svakim štapom koji im se baci. Ako se blisko identificiramo sa svakom mišlju i slijedimo je, pojača­vamo beskrajne emocionalne komplikacije. Stoga trebamo pobliže promotriti sam um. Prva stvar koju primje­ćujemo su struje misli koje neprestano teku, a da ih nismo ni svje­sni. Htjeli mi to ili ne, bezbrojne misli, nastale zbog naših osjećaja, sjećanja i mašte, zauvijek struje kroza naš um. Međutim, postoji i kvaliteta uma koja je uvijek prisutna, bez obzira na naše misli. Ta je kvaliteta primarna svijest koja se nalazi u osnovi svih misli. Ona ostaje i u rijetkom trenutku kada se um odmara, gotovo je nepokre­tna čak i kada zadrži svoju sposobnost spoznaje. Ta sposobnost, ta jednostavna otvorena prisutnost ono je što možemo nazvati čistom svijesti, jer postoji čak i u odsutnosti mentalnih konstrukcija. Ako još dublje promotrimo um, shvatit ćemo da doživljavamo tu či­stu svijest i misli koje proizlaze iz nje. Ona uistinu postoji. Što još možemo reći? Imaju li te misli kakve bitne karakteristike? Imaju li neko posebno mjesto? Ne. Boju ili oblik? Ne. Sve što možemo prona­ći je kvaliteta spoznaje, ali ne možemo pronaći nikakve bitne značaj-

92

ke uma. U čistoj svijesti doživljavamo um kao da nema inherentno postojanje. Taj pojam praznine misli zasigurno je nepoznat zapa­dnjačkoj filozofiji. Čemu služi? Prvo, kada se pojavi snažna emoci­ja ili misao - na primjer, ljutnja - što se obično događa? Ta misao nas lako svlada jer se umnogostručuje u brojne nove misli koje nas uznemiruju i zasljepljuju, te nas potiču da izgovaramo riječi i činimo djela, ponekad čak i nasilna, koja mogu drugim ljudima nanijeti bol i ubrzo dovesti do kajanja. Umjesto da pustimo tu lavinu, možemo ispitati samu ljutitu misao i vidjeti da ona od samog početka nije ništa drugo nego iluzija.

Misli dolaze iz čiste svijesti, a zatim se ponovno u nju vraćaju, kao što se valovi uzdižu i ponovno vraćaju u ocean. Kada to shvatimo, napravili smo veliki korak prema unutarnjem miru. Od tog trenutka, naše misli gube snagu kojom nas uznemiruju. Kako biste se bolje upoznali s tom metodom pokušajte, nakon što se misao pojavi, do­kučiti odakle dolazi; kada nestane, zapitajte se kamo je otišla. U tom kratkom trenutku, kada se um ne opterećuje nesuvislim mislima, ra­zmišljajte o njegovoj prirodi. U tom času, kada prošle misli utihnu, a buduće misli se još nisu pojavile, možete uočiti čistu i svijetlu svijest, nepromijenjenu našim pojmovnim konstrukcijama. Proizlazeći iz izravnog iskustva, postupno ćete shvatiti što to budizam smatra pod prirodom uma. Nije lako iskusiti čistu svijest, ali je moguće. Moj dragi prijatelj Fran­cisco Varela, vodeći istraživač u kognitivnim znanostima i prakti­čar budističke meditacije, nekoliko tjedana prije nego što je umro od raka povjerio mi se da je u zadnje vrijeme uspio iskusiti tu čistu svijest. Fizička bol mu se činila vrlo dalekom i nije smetala njegovom unutarnjem miru. Štoviše, bile su mu potrebne samo najslabije doze lijekova protiv boli. Njegova supruga Amy kasnije mi je rekla da je zadržao tu kontemplativnu mirnoću do svog posljednjeg daha.

93

Počivanje u svijesti

Pogledajte što se nalazi iza zavjese nesuvislih misli. Pokušajte tamo pronaći svjesnu prisutnost, slobodnu od svih mentalnih izmišljotina, prozirnu, svijetlu, neopterećenu mislima iz prošlosti, sadašnjosti ili o budućnosti. Počivajte u sadašnjem trenutku, slobodnom od svih poj­mova. Promatrajte prirodu praznine misli, slobodnu od mentalnih konstrukcija. Postupno povećavajte razmak između nestanka jedne i pojave sljedeće misli. Ostanite u stanju jednostavnosti, koje je slobodno od mentalnih kon­strukcija, ali potpuno svjesni; bez napora, ali pažljivi i na oprezu.

Ako na ovakav način promatrate izvor misli, moguće je zaustaviti nji­hovo beskonačno povećavanje.

NE IGRATI SAMO NA JEDNU KARTU

Kako bol koja nas pogađa postaje sve jača, naš mentalni svemir se smanjuje. Događaji i misli neprestano se odbijaju od zida našeg ogra­ničenog unutarnjeg zatvora. Oni se ubrzavaju i prikupljaju snagu, tako da neprestano nanose nove rane. Stoga moramo proširiti naš unutarnji horizont do točke gdje više ne postoje zidovi od kojih će se negativne emocije odbijati. Kada se sruše ti zidovi sagrađeni od cigli selfa, meci patnje će promašiti svoju metu i nestati u širokom prostranstvu unutarnje slobode. Shvaćamo da je naša patnja bila samo zaborav naše prave prirode, koja ostaje nepromijenjena ispod magle emocija. Vanjski događaji i misli tada će se pojaviti poput zvi­jezda koje se odražavaju na mirnoj površini širokog oceana, a da je ne uzburkaju.

Jedan od najboljih načina da postignemo to stanje je meditacija o osjećajima koji nadilaze našu mentalnu patnju. Ako, na primjer, po-

stupno dopustimo da nam um zahvati osjećaj ljubavi i suosjećanja sa svim bićima, toplina takve misli će vrlo vjerojatno otopiti led na­ših frustracija, dok će njena nježnost ugasiti vatru naših želja. Uspjet ćemo se izdići iznad osobne boli do točke kada će bol postati gotovo neprimjetna.

V J E Ž B A

Kada vas preplave osjećaji

Zamislite olujno more s obalnim valovima velikim poput kuće. Svaki je val strasniji od prethodnog. Upravo će progutati vaš čamac, a vaš život ovisi o nekoliko metara, koliko ste udaljeni od tog brzog vo­denog zida. Tada zamislite da promatrate istu situaciju iz aviona. Iz te perspektive, izgleda kao da valovi formiraju delikatan plavo-bijeli mozaik, koji jedva da se pomiče na površini vode. S te visine, u tiši­ni prostora, vaše oči promatraju gotovo nepomične uzorke i vaš um uranja u vedro i svijetlo nebo. Valovi ljutnje i opsesije čine se prilično stvarnima, ali prisjetite se da su to samo izmišljotine uma, da će se pojaviti i ponovno nestati. Zašto biste ostali u čamcu mentalne tjeskobe? Napravite um prostra­nim poput neba i otkrit ćete da su valovi bolnih emocija izgubili svu snagu koju ste im pridavali.

ZAŠTO KRIVITI ČITAV SVIJET?

Dolazimo u napast da sustavno prebacujemo krivnju na svijet i na druge ljude. Kada se osjećamo tjeskobno, depresivno, mrzovolj­no i kad smo zavidni ili emocionalno iscrpljeni, brzo prebacujemo odgovornost sa sebe na vanjski svijet; napetosti s kolegama na po-slu, svađe s bračnim partnerom - bilo što, čak i boja neba može nas uzrujati. Taj refleks je puno više od psihološkog izbjegavanja. Odra-

S K t l A - VUUIL LA n A L VIJ A N J t NA J VALN U t LIVUINt VJtilINt

žava pogrešnu percepciju zbog koje pripisujemo unutarnje kvalitete vanjskim predmetima, iako te kvalitete zapravo ovise o našem umu. Sustavno okrivljavanje drugih ljudi za vlastitu patnju zasigurno će nas dovesti do nesretnog života. Transformacijom uma možemo transformirati svijet. Ne bismo trebali podcjenjivati posljedice svojih misli, riječi i postu­paka. Posijemo li sjeme otrovne biljke sa sjemenom cvijeta, ne tre­bamo se iznenaditi kada dobijemo miješani urod. Ako izmjenjujemo nesebično i štetno ponašanje, trebali bismo očekivati potpuno su­protan spoj radosti i patnje. Lakše je poraditi na uznemirujućim učincima snažne emocije u trenutku kada je doživljavamo nego kada ona miruje u sjeni naše podsvijesti. U samom trenutku doživljavanja te emocije, imat ćemo neprocjenjivu mogućnost analizirati proces mentalne patnje. Evo osobnog primjera. Po prirodi nisam ljutita osoba, ali tijekom proteklih dvadeset godina, trenuci kada sam se razljutio naučili su me puno više o prirodi razornih emocija nego godine mira. Kako poslovica kaže, „Jedan pas koji laje pravi više buke od stotine tihih pasa." 1980-ih godina nabavio sam svoje prvo prijenosno računalo, kojim sam se koristio u prevođenju tibetanskih tekstova. Jednog ju­tra, dok sam sjedio na drvenom podu samostana u Butanu i radio na računalu, jedan moj prijatelj pomislio je kako bi bilo zabavno prosuti šaku tsampe (brašna od prženog ječma) po tipkovnici mog računala. Razbjesnio sam se i ljutito ga pogledao, govoreći, „Što bi tu trebalo biti smiješno?" Uvidjevši da sam uistinu ljutit, zastao je i ukratko odgovorio, „Trenutak ljutnje može uništiti godine strpljenja." Njegov čin nije bio osobito pametan, ali je uistinu bio u pravu. Drugom prilikom, u Nepalu, osoba koja je na prijevaru od našeg samostana dobila veliku svotu novaca, došla me učiti o moralnosti. Opet mi se digao tlak. Glas mi je podrhtavao od ljutnje. Rekao sam joj da se izgubi i laktom sam je lagano pogurnuo da izađe van. U tom sam trenutku bio uvjeren da je moja ljutnja u potpunosti opravda­na. Nekoliko sati kasnije, shvatio sam kako je ljutnja uistinu razorna emocija: umanjuje jasnoću prosuđivanja i unutarnji mir te nas pre­tvara u prave marionete.

%

pametnije bi bilo da sam u prvom slučaju jednostavno objasnio svom prijatelju koliko mi je računalo bitno u mom radu i da je vrlo osjetljivo, a u drugom slučaju, da sam tu osobu čvrsto podsjetio na prave činjenice, trebao sam pokušati shvatiti što se događa u njenom poremećenom umu i, ako je to moguće, pomoći joj da pronađe put iz svoje zbunjenosti.

KULTIVIRANJE SPOKOJA

U Tibetu je 1820-ih godina razbojnik, koga su se svi ljudi bojali zbog njegove okrutnosti, jednom prilikom došao do špilje pustinja­ka Jigmea Gyalwaija Nyugua, namjeravajući ukrasti njegov oskudan obrok. Kada je ušao u špilju, našao se u prisutnosti spokojnog starog čovjeka, raščupane sijede kose, koji je meditirao zatvorenih očiju, a lice mu je zračilo mirom, ljubavlju i suosjećanjem. Onog trenutka kada je lopov ugledao mudraca, nestala je njegova agresija i nekoliko ga je minuta začuđeno promatrao. Tada se povukao, nakon što je od mudraca zatražio blagoslov. Od tada pa nadalje, kad god bi se lopovu pružila prilika da nekome nanese zlo, ukazalo bi mu se spokojno lice sijedog starog pustinjaka i odustao bi od svog zlonamjernog plana. Vizualiziranje takvih prizora ne znači zabavljanje autosugestijom, nego postojanje u rezonanci s osnovnom dobrotom koja je prisutna u suštini našeg bića.

SNAGA ISKUSTVA

Kada izađemo iz trenutka zaslijepljenosti, u kojem smo se u potpu­nosti nalazili pod utjecajem snažne emocije, i naš se um oslobodi uznemirujućeg emocionalnog tereta, teško je povjerovati da nas je emocija u tolikoj mjeri uspjela svladati. Iz toga možemo izvući važnu lekciju: nikada ne smijemo podcjenjivati snagu uma, sposobnu po­miriti široke svjetove mržnje, želje, ushita i tuge. Problemi koje doži­vljavamo sadrže dragocjen potencijal za transformaciju, izvor ener-

97

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJtilINt

gije iz kojeg možemo neiscrpno izvlačiti životnu energiju koja nam, pak, omogućuje se razvijamo tamo gdje nas ravnodušje ili apatija sprječavaju. Svaka poteškoća može postati pruće od kojeg pletemo unutarnju košaru koja može izdržati sve kušnje života.

98

Deveto poglavlje

RIJEKA EMOCIJA

Gorući plamenovi ljutnje isušili su rijeku moga bića. Gusta tama iluzije zaslijepila je moju inteligenciju. Moja svijest se utapa u strujama želje.

Planina ponosa bacila me u pakao. Lavina zavisti uvukla me u samsaru2. Demon vjere u ego čvrsto me uhvatio za grkljan.

D i l g o Khyentse R i n p o c h e

Ako su strasti velike drame uma, emocije su njegovi glumci. Tijekom naših života, one struje našim umom poput nemirne rijeke, određu­jući bezbrojna stanja sreće i nesreće. Trebamo li pokušati ukrotiti tu rijeku? Je li to uopće moguće, a ako jest, kako to možemo učiniti? Neke emocije potiču nas na napredovanje, neke postupno uništavaju naše zadovoljstvo, a druge nam oduzimaju snagu. Prisjetimo se grčke riječi eudaimonia, koja se prevodi kao „sreća", a uključuje napredovanje, ispunjenje i postignuće. Ljubav usmjerena prema zadovoljstvu drugih ljudi, sažaljenje usmjereno na njihovu patnju, u misli i na djelu, primjeri su hranjivih emocija koje nam pomažu da stvorimo sreću. Opsesivna želja, pohlepa i mržnja pri­mjeri su iscrpljujućih emocija. Kako možemo razviti konstruktivne emocije dok se oslobađamo destruktivnih emocija? Unatoč bogatoj terminologiji kojom se opisuje širok raspon men­talnih događaja, tradicionalni jezici budizma nemaju novu riječ za emociju. To je vjerojatno zato što su, prema budizmu, sve vrste men­talne aktivnosti, uključujući i racionalnu misao, povezane s nekom

ciklus postojanja, slijed ponovnih rođenja u raznim oblicima

99

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJESlINt

vrstom osjećaja, poput užitka, boli ili ravnodušja. Najafektivnija sta­nja, poput ljubavi i mržnje, pojavljuju se zajedno s nesuvislom misli. Umjesto da razlikuje emocije i misli, budizam se više bavi razumije­vanjem koje vrste mentalnih aktivnosti pridonose vlastitom i tuđem zadovoljstvu, a koje su štetne. To se zapravo slaže s onim što kogni­tivna znanost govori o mozgu i emocijama. Svaki dio mozga koji se identificira s određenim aspektom emocije, također se identificira s aspektima spoznaje.1 Ne postoje „centri emocija" u mozgu. Mreže neurona koje provode emocije u potpunosti su isprepletene s oni­ma koje provode spoznaju. Takav anatomski raspored slaže se s bu­dističkim mišljenjem da su ti procesi neodvojivi: emocije nastaju u kontekstu misli i djela, a gotovo nikada odvojeno od drugih aspekata našeg iskustva. Treba napomenuti da se to protivi frojdovskoj teoriji, koja smatra da se snažni osjećaji, poput ljutnje i ljubomore, mogu pojaviti bez nekog posebnog kognitivnog ili pojmovnog sadržaja.

UTJECAJ EMOCIJA

Riječ emocija potječe od latinske riječi emovere, što znači „krenuti iz..." a označava bilo koji osjećaj što prolazi umom, bez obzira radi li se o štetnoj, neutralnoj ili pozitivnoj misli. Emocija utječe na um i potiče ga da usvoji određenu perspektivu, određen pogled na stvari. Ne podrazumijeva nužno iznenadan afektivan izljev emocija u umu koji je, po svojoj definiciji, bliži onome što znanstvenici proučavaju kao emociju. Najlakši način da razlikujemo naše emocije je da ispitamo njihovu motivaciju (mentalni stav i svrhu) i njihove rezultate. Ako emocija učvršćuje naš unutarnji mir i traži dobro u drugim ljudima, ona je pozitivna ili konstruktivna; ako uništava naš spokoj, duboko uzne-mirava naš um i želi nauditi drugima, ona je negativna ili bolna. Što se tiče posljedice, jedini kriterij je dobro koje činimo ili patnja koju prouzrokujemo našim mislima, riječima i djelima, sebi kao i drugi­ma. To, na primjer, razlikuje ogorčenje uzrokovano nepravdom od bijesa potaknutog željom da nekoga povrijedimo. Ono prvo je ljude

1 0 0

D e v e t o p o g l a v l j e - R I J E K A E M O C I J A

oslobodilo od ropstva i dominacije i potiče nas da demonstriramo na ulicama kako bismo promijenili svijet; teži što prije okončati ne­pravdu i učiniti nekoga svjesnim svojih pogrešaka. Ono drugo ne proizvodi ništa osim tuge. Kao što je tibetanski pjesnik Shabkar rekao: „Onaj koji suosjeća lju­bazan je čak i kada je ljutit; onaj koji ne suosjeća ubit će čak i kada se smije."

ZNANSTVENA PERSPEKTIVA

Prema kognitivnim znanstvenicima Paulu Ekmanu i Richardu Da-vidsonu:

Procjena je li neka emocija korisna ili štetna nije način na koji psiho­lozi dijele stanja uma. Umjesto toga, postoje dvije tradicije opisivanja emocija: razlikovanje zasebnih emocija (na primjer, ljutnje, straha, ga­đenja, uživanja, itd.2) i razlikovanje dimenzija za koje se smatra da se nalaze u osnovi tih emocija (na primjer, ugodno - neugodno, pristupa­nje - izbjegavanje, itd.). Znatiželja i ljubav tipični su primjeri emocija pristupanja; strah i prezir primjeri su emocija izbjegavanja.*

Isti autori također kažu:

Čak i teoretičari koji jednostavno kategoriziraju emocije kao pozitivne i negativne, ne smatraju da su sve negativne emocije štetne sebi ili dru­gima. Mnogi teoretičari priznaju da emocije ponekad mogu biti štetne, uli to se ne smatra svojstvenim svakoj određenoj emociji. Cilj nije da se riješimo emocije ili da je nadidemo, čak niti mržnju, nego da kontroli­ramo doživljaj i postupak kada osjećamo neku emociju.'1

Psiholozi koji proučavaju emocije s evolucijskog stanovišta smatraju da su se emocije razvile na osnovi njihove koristi našem opstanku po­moću njihove sposobnosti da nas prate u najvažnijim aktivnostima života: reprodukciji, brizi za potomstvo, odnosima sa suparnicima i

101

i K t L A - VUUK i A KAĆVIJANIt NAJVAlNIJt /IVUINt VJtilINt

otimačima. Na primjer, ljubomora se može smatrati kao izražavanje vrlo drevnog instinkta koji pomaže da se par održi na okupu, budu­ći da će ljubomorna strana držati suparnike na distanci i povećati izglede svojih potomaka za opstankom. Ljutnja nam može pomoći da brzo prijeđemo zapreku koja nas sprječava da ostvarimo naše že­lje ili koju doživljavamo kao prijetnju. Istodobno, nijedan teoretičar nije predložio da se ljutnja, ili neka druga ljudska emocija koja se razvila tijekom evolucije, više ne može prilagoditi sadašnjem načinu života. Ipak, svi se teoretičari slažu da je kronično ili neobuzdano nasilje patološko i govore da neprijateljstvo šteti zdravlju.6 U jednom istraživanju, dvije stotine pedeset i pet studenata medicine rješavalo je test osobnosti kako bi se izmjerila njihova razina razdražljivosti. Dvadeset pet godina kasnije, pokazalo se da su oni najagresivniji pet puta češće obolijevali od srčanih bolesti od onih koji su manje ra­zdražljivi.7

Autori koji proučavaju kada je emocionalan doživljaj disfunkcio-nalan, suočavaju se sa dva problema.8 U prvom slučaju, doživljaj se smatra disfunkcionalnim kada osoba izražava prikladnu emociju neprimjerenim intenzitetom. Ako dijete učini nešto glupo, ljutnja njegovih roditelja može imati edukativnu vrijednost, a bijes ili mr­žnja u potpunosti su neprimjereni. Slično, kao što piše Andrew So­lomon, „tuga je depresija razmjerna okolnostima; depresija je tuga nerazmjerna okolnostima."9

U drugom slučaju, emocionalnije doživljaj štetan kada osoba izraža­va emociju koja je neprimjerena danoj situaciji. Ako nam malo dijete pokaže dugi nos, bolje se tome nasmijati nego se rastužiti ili razljuti­ti. Kao što je Aristotel istaknuo, svatko se može razljutiti. To je lako. Ali razljutiti se „zbog pravih razloga, na prave osobe, na pravi način, u pravom trenutku i dovoljno dugo" - uistinu nije lako. Bez obzira na scenarij, tim psiholozima cilj proučavanja naših emo­cija nije da se u potpunosti riješimo emocije ili da je nadiđemo, nego da se suočimo s našim doživljajem te emocije i načinom na koji se taj doživljaj pretvara u djelo. Na primjer, neprijateljstvo se mora kontro­lirati na način koji učinkovito neutralizira pojedinca kao prijetnju, a ne dopušta neopravdano okrutno nasilje. Međutim, budizam ide

102

D e v e t o p o g l a v l j e - R I J E K A E M O C I J A

dalje od toga, govoreći da je neprijateljstvo uvijek negativno jer stva­ra i produžuje mržnju. Potpuno je moguće odlučno djelovati kako bismo svladali opasnu osobu, a da ne osjetimo ni najmanji znak mr­žnje. Dalai-lamu su jednom upitali o najboljem načinu na koji treba postupiti kada uljez uđe u prostoriju i počne ljudima prijetiti pišto­ljem. Odgovorio je tonom koji je bio napola ozbiljan, a napola šaljiv: „Upucao bih ga u noge kako bih ga neutralizirao, a zatim bih mu pri­šao, pomilovao po glavi i pobrinuo se za njega." Iako je Dalai-lama bio u potpunosti svjestan da stvarnost nije uvijek tako jednostavna, htio je objasniti da je dostatna energična radnja i da je besmisleno i štetno reagirati na probleme neprijateljstvom ili mržnjom. Ekman i Davidson zaključuju: „Budizam se usredotočuje na poveća­vanje svijesti o našem unutarnjem stanju, u psihologiji se naglašava učenje o tome kako preispitati situacije ili kontrolirati (regulirati) emocionalno ponašanje i izražavanje."10 Psihoanalitičari pokušavaju pacijenta osvijestiti o prošlim tendencijama i događajima, fiksacija­ma i elementima koji dovode do neuroze i sprječavaju ga da normal­no funkcionira u svijetu.

Budizam ima drukčije gledište. Naglašava povećanu svijest o formi­ranju misli, koja omogućuje prepoznavanje ljutite misli čim se po­javi, a sljedećeg trenutka dekonstrukciju te misli, poput slike, koju u jednom trenutku crtamo na površini vode, a u drugom trenutku nestane. Ponavljamo isti postupak i sa sljedećom misli, itd. Trebamo pojedinačno raditi na mislima, analizirati način na koji se pojavljuju i razvijaju te postupno naučiti kako osloboditi misli čim dođu, ne­utralizirajući lančane reakcije koje im dopuštaju da prodiru u um. Takva je metoda, koja ima neke sličnosti sa zapadnjačkim, poput kognitivne terapije Aarona Bečka i programa smanjivanja stresa ute­meljenog na svijesti Jona Kabata-Zinna, usmjerena na sadašnji tre­nutak. Stoga je nužno, sa stajališta mentalnog zdravlja, biti na opre­zu zbog načina na koji se formiraju misli i naučiti se kretati izvan njihovih granica, a ne razvijati i analizirati beskrajan dio filma naše psihičke povijesti.

Bitno je istaknuti da nikada ne možemo uistinu oživjeti prošle do­gađaje. Oni samo mogu utjecati na sadašnje doživljaje. Ono što je

103

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

uistinu važno jest priroda našeg životnog iskustva, bez obzira je li ona ugodna ili bolna. Ako postanemo stručnjaci u oslobađanju od svih bolnih stanja uma čim se formiraju, nebitnim postaje pravi sa­držaj prošlih događaja koji su ih potaknuli. Štoviše, mogućnost da se iznova oslobodimo takvih bolnih misli čim se pojave, postupno umanjuje njihovu sklonost da se ponovno formiraju, sve dok se, na posljetku, ne prestanu pojavljivati. Kako se naše emocije, raspolo­ženja i sklonosti oblikuju gomilanjem bezbrojnih trenutačnih misli, mogu se, tijekom vremena, transformirati ako se na pažljiv način nji­ma pozabavimo. „Brini se za minute, jer će se sati pobrinuti sami za sebe," rekao je Lord Chesterfield svome sinu. To je najbolji put koji nas dovodi do postupne promjene.

PREMA POZITIVNOJ PSIHOLOGIJI

Do 1980-ih godina malo se istraživača bavilo razvijanjem pozitivnih aspekata našeg temperamenta. Godine 1998. Martin Seligman, bivši predsjednik Udruženja američkih psihologa, okupio je skupinu ame­ričkih psihologa kako bi osnovali Centar za pozitivnu psihologiju i koordinirali različite sfere koje proučava ta psihologija. Bio je to pokušaj da se proširi područje proučavanja psihologije izvan dugo­godišnjeg tradicionalnog područja istraživanja i da se ispravi, gdje je to moguće, emocionalna disfunkcionalnost i patologija uma. Anali­zirajući Psihološke sažetke, te knjige i članke o psihologiji objavljene nakon 1887. godine, pronađeno je 136 728 naslova koji se odnose na ljutnju, tjeskobu ili depresiju, a samo 9 510 naslova koji se odnose na radost, zadovoljstvo ili sreću!11 Zasigurno je važno liječiti psiholo­ške probleme koji nas muče ili čak paraliziraju naše živote, ali je isto tako važno istaknuti da sreća nije samo odsustvo nesreće. Pozitivna psihologija, koju je predstavila ta nova generacija istraživača, teži proučavanju pozitivnih emocija koje nam omogućuju da postanemo bolja ljudska bića i da više uživamo u životu. Možemo napredovati iz patološkog stanja u takozvano „normalno" stanje, a potom od nor­malnog do optimalnog stanja.

1 0 4

D e v e t o p o g l a v l j e - R I J E K A E M O C I J A

Postoji nekoliko opravdanja za takav pristup. Godine 1969. psi­holog Norman Bradburn pokazao je da ugodni i neugodni afekti proizlaze iz različitih mehanizama, te da se stoga trebaju odvojeno proučavati. No ako samo uklonimo tugu i depresiju, to nam ne jamči da ćemo automatski postići radost i sreću. Potiskivanje boli ne dovodi nužno do zadovoljstva. Stoga je potrebno razvijati pozi­tivne emocije, a ne samo riješiti se negativnih emocija. Možemo učiniti i korak dalje ako kažemo da nije dovoljno samo suzdržati se kako ne bismo povrijedili druge ljude (eliminacija zlobe), nego da se to suzdržavanje mora pojačati i odlučnim na­porom da im pomognemo (razvoj i implementacija altruizma). Prema Barbari Fredrickson sa Sveučilišta Michigan, jednoj od ute­meljitelja pozitivne psihologije, pozitivne emocije proširuju naš repertoar misli i djela proširujući niz misli i djela koje dolaze do uma, uključujući i veselje, interes, zadovoljstvo i ljubav. Ti znan­stvenici vjeruju da razvijanje takvih pozitivnih misli pruža važnu evolucijsku prednost budući da nam pomažu da proširimo naš intelektualni i afektivni svemir i da postanemo otvoreni za nove ideje i doživljaje. Za razliku od depresije, koja nas često dovodi do sloma, pozitivne emocije stvaraju spiralu okrenutu prema gore „izgradnjom otpornosti i utjecajem na načine na koje se ljudi su­očavaju s nesrećom."1 2

ŠTO PODRAZUMIJEVAMO POD „NEGATIVNIM" EMOCIJAMA

Tibetanska riječ nyon-mong {klesha u sanskrtu) odnosi se na stanje mentalne uznemirenosti, muke i zbunjenosti koje „nas pogađaju iznutra." Razmislite o mržnji, ljubomori ili opsesiji u trenutku kada se formiraju - nema sumnje da u nama izazivaju duboku neugodu. Štoviše, riječi i djela koje ju potiču obično imaju namjeru povrije­diti druge ljude. I obratno, misli dobrote, ljubavi i tolerancije daju nam hrabrost i pružaju nam radost, otvaraju naš um i oslobađaju nas iznutra. Također nas potiču na milosrđe i empatiju.

105

S R E Ć A - VODIČ ŽA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

Nadalje, uznemirujuće emocije iskrivljuju našu percepciju stvarno­sti i sprječavaju nas vidjeti je onakvom kakva ona jest. Privrženost idealizira svoj objekt, a mržnja ga kvari. Te nas emocije uvjeravaju da su ljepota ili ružnoća svojstvene ljudima i stvarima iako je um onaj koji odlučuje jesu li stvari „privlačne" ili „odbojne". To pogrešno shvaćanje otvara jaz između toga kakvim se stvari čine i kakvim one uistinu jesu. Otežava našu sposobnost rasuđivanja i navodi nas da mislimo i djelujemo kao da se te kvalitete uglavnom ne temelje na tome kako ih vidimo. S druge strane, pozitivne emocije i mentalni faktori pojačavaju jasnoću našeg razmišljanja i zaključivanja, jer se temelje na jasnoj procjeni stvarnosti. Nesebična ljubav odražava ra­zumijevanje međusobne intimne ovisnosti ljudskih bića, naše sreće kao i one drugih ljudi, shvaćanje koje je u skladu sa stvarnosti, dok sebičnost proširuje jaz između nas i drugih ljudi. Stoga je najhitnije prepoznati vrste mentalnih aktivnosti koje dovo­de do zadovoljstva i one koje dovode do patnje, čak i kada nam ove druge pružaju kratke trenutke užitka. Ta analiza zahtijeva pažljivu procjenu prirode emocija. Na primjer, naše uživanje u pametnoj, ah zlobnoj primjedbi, smatra se negativnim. I obratno, naša frustracija, ili čak tuga što nismo u mogućnosti ublažiti patnju koju gledamo ni na koji način ne ometa potragu za suknom, jer nas vodi da nesebi­čno kultiviramo našu sposobnost pomaganja i potiče našu odluku da to i učinimo. Najbolji način analize je introspekcija i promatranje samoga sebe.

Prva faza te analize je prepoznavanje načina na koji nastaju emocije. To zahtijeva kultiviranje budne pažnje tijekom razvijanja naše men­talne aktivnosti, zajedno sa sviješću o razlici između razornih emocija i onih koje prouzrokuju sreću. Ako se neprestano provodi, analiza je kritički uvod u transformaciju stanja mentalne uznemirenosti. Kako bismo to postigli, budizam propisuje rigoroznu vježbu introspekcije, vježbu koja uključuje stabiliziranje pažnje i pojačavanje jasnoće mi­sli. Ta je disciplina bliska pojmu „trajne, dobrovoljne pažnje", kojeg je razvio William James, utemeljitelj moderne psihologije.13 No dok je James ispitivao je li moguće razviti i održati tu dobrovoljnu pažnju više od nekoliko sekundi, budistički su meditanti otkrili da se ona

106

D e v e t o p o g l a v l j e - R I J E K A E M O C I J A

može značajno razviti. Kada se naše nesuvisle misli umire vježbom i kada je naš um jasan i usredotočen, možemo učinkovito ispitati prirodu naših emocija i drugih stanja uma. Kratkoročno, određeni mentalni procesi - poput pohlepe, neprija­teljstva i zavisti - mogu nam pomoći da dobijemo ono što smatramo poželjnim ili privlačnim. Već smo govorili o prednostima ljutnje i ljubomore kada se radi o opstanku vrste. Međutim, dugoročno, one sprječavaju naš razvoj, kao i razvoj drugih ljudi. Svaki primjer agre­sije i ljubomore predstavlja prepreku našoj potrazi za spokojem i srećom. Jedina svrha zašto se budizam bavi proučavanjem emocija leži u mogućnosti oslobađanja od osnovnih uzroka patnje. Započi­nje principom da su određeni mentalni događaji bolni, bez obzira na intenzitet ili kontekst u kojem se formiraju. To se osobito odnosi na tri mentalna procesa, koji se smatraju osnovnim „otrovima" uma: želja (u smislu neobuzdane želje ili pohlepe), mržnja (želja da neko­me naudimo) i zabluda (koja iskrivljuje našu percepciju stvarnosti). Budizam obično još uključuje ponos i zavist; sveukupno, postoji pet glavnih otrova povezanih s nekih šezdesetak negativnih stanja uma. Tekstovi također spominju „84 000 negativnih emocija". One nisu detaljno određene, ali taj nam simboličan broj pokazuje koliko je složen ljudski um i pomaže nam shvatiti da se naše metode transfor­macije uma moraju prilagoditi raznim vrstama mentalnih dispozi­cija. Zato budizam govori o „84 000 vrata" koje vode do unutarnje transformacije.

107

S R E Ć A - VODIČ ŽA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

V J E Ž B A

Umirivanje uma i pogled prema unutra

Sjednite u udoban položaj. Uspravite tijelo i opustite se. Lagano otvorite oči. Pet minuta polako dišite, koncentrirajući se na udisaje i izdisaje. Iskusite postupno smirivanje kaotičnih misli. Kada se misli pojave, nemojte ih sprječavati niti umnožavati. Jednostavno, ostanite usredotočeni na disanje. Potom, umjesto da obraćate pažnju na vanjske slike, zvukove i doga­đaje, okrenite pogled prema unutra i „pogledajte" sam um. U ovom smislu, „gledanje" znači promatranje vaše svijesti, a ne sadržaja va­ših misli. Pustite da se um malo odmori, kao što se umoran putnik odmara na ugodnoj livadi. Zatim, s dubokim osjećajem vrednovanja, razmislite o važnosti ljud­skog postojanja i o njegovom izvanrednom potencijalu za razvoj. Ta­kođer, budite svjesni da taj dragocjeni život neće vječno trajati i da ga je bitno iskoristiti na najbolji način. Iskreno se zapitajte što vam je u životu najvažnije. Što trebate postići ili odbaciti kako biste ostvarili pravo zadovoljstvo i vodili smislen život? Kada vam postane jasno koji faktori pridonose istinskoj sreći, zamislite da su se počeli razvi­jati u vašem umu. Odlučite ih njegovati dan za danom. Završite meditaciju tako da mislima čiste dobrote obuhvatite sva živa bića.

108

Deseto poglavlje

UZNEMIRUJUĆE EMOCIJE: LIJEKOVI

Neobuzdana želja, mržnja i druge strasti neprijatelji su bez ruku i nogu; nisu ni hrabri ni inteligentni. Kako sam postao njihov rob? Uko­rijenjeni u mom srcu, napadaju me kad god to zažele. Fuj, kako je smiješno strpljenje!

S h a n t i d e v a

Kako lišiti uznemirujuće emocije njihove moći, a da ne postanemo neosjetljivi na svijet i ne lišimo život njegovog bogatstva? Ako ih samo pošaljemo u dubine nesvjesnog, one će prvom prilikom po­novno izaći, obnovljene snage, i ojačati tendencije koje produžuju unutarnji konflikt. Suprotno, idealno bi bilo dopustiti emocijama da se formiraju i raspršuju, a da ne ostave traga u umu. Misli i emocije izaći će na površinu, ali se neće širiti i izgubit će svoju zarobljujuću snagu. Netko bi mogao reći da su konfliktne emocije - ljutnja, ljubomora, pohlepa - prihvatljive jer su prirodne i da ih ne trebe sprječavati. Ali i bolest je također prirodan fenomen. Ne prepuštamo se bolesti niti je pozdravljamo kao poželjan sastavni dio života. Opravdano je djelovati protiv bolnih emocija, kao što je opravdano i liječiti bolest. Jesu li negativne emocije uistinu bolesti? Na prvi se pogled ta uspo­redba čini pretjeranom, no pogledamo li pobliže, otkrit ćemo da nije posve neosnovana jer većina unutarnje zbunjenosti i patnje dolazi iz niza uznemirujućih emocija koje slabe naš „imunološki sustav uma." I obratno, trajno zadovoljstvo dolazi iz kultiviranja pozitivnih emo­cija i mudrosti.

1 0 9

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

SPIRALA EMOCIJA

Zašto ne možemo jednostavno dopustiti negativnim emocijama da se iscrpe? Iskustvo nam pokazuje da, poput infekcije koja se ne liječi, uznemirujuće emocije postaju sve snažnije kada im se dopusti da idu svojim tokom. Na primjer, izbacivanje ljutnje, kad god da se pojavi, dovodi do stanja patološke nestabilnosti i samo povećava razdra-žljivost. Rezultati raznih psiholoških istraživanja suprotstavljaju se shvaćanju da davanje slobode emocijama privremeno olakšava po­tisnute napetosti. Ako sustavno dopuštamo našim negativnim emo­cijama da dođu do izražaja, razvijamo navike kojima smo podložni svaki put kada emocionalno uzbuđenje dosegne kritičnu granicu. Osim toga, ta će granica postupno postajati sve nižom, a ljutnja će se lakše ispoljiti. Rezultat je ono što se obično naziva lošom voljom, popraćeno kroničnom patnjom.1 S psihološkog stajališta, arterijska napetost se smanjuje ako spriječimo ljutnju da dođe do izražaja, ali se povećava kada se razljutimo.2

Bihevioristička su istraživanja pokazala da oni koji najbolje drže emocije u ravnoteži (kontrolirajući ih, a da ih pritom ne obuzdavaju) pokazuju najveću nesebičnost kada se suoče s patnjom drugih ljudi.3

Većina preosjećajnih ljudi više se brine za vlastitu bol kada se suoče s patnjom drugih ljudi nego o načinima na koje bi mogli olakšati tu patnju. Međutim, to ne znači da trebamo potiskivati vlastite emocije. Sprje­čavanje izražavanja emocija je poput tempirane bombe koja se nalazi u mračnom kutku našeg uma: to je privremeno i nezdravo rješenje. Psiholozi pouzdano tvrde da potisnuta emocija može prouzrokovati ozbiljne mentalne i psihičke probleme i da bismo, pod svaku cijenu, trebali izbjegavati okretanje emocija protiv nas samih. S druge strane, nekontrolirano i ekstremno izražavanje emocija može prouzrokovati ozbiljna psihološka stanja. Možemo umrijeti od kapi u napadu bijesa ili nas može uništiti opsesivna želja. To se događa jer nismo uspjeli uspostaviti pravi dijalog između naše inteligencije i naših emocija.

1 1 0

D e s e t o p o g l a v l j e - U Z N E M I R U J U Ć E E M O C I J E : LIJEKOVI

JE LI MOGUĆE OSLOBODITI SE NEGATIVNIH EMOCIJA?

Možemo misliti da su neznanje i negativne emocije svojstveni toku svijesti i da je pokušaj da ih se riješimo isto kao da se borimo protiv sebe. No, najosnovniji aspekt svijesti, čista sposobnost znanja - ono što se naziva „jasnom" kvalitetom uma - u suštini ne sadrži mržnju ili želju. Na primjer, ogledalo može odražavati i Ijutita i nasmije­šena lica. Sama kvaliteta ogledala dopušta da se pojave bezbrojne slike, ali nijedna od njih ne pripada ogledalu. Zapravo, da ljutito lice pripada ogledalu, stalno bismo ga mogli vidjeti i sprječavalo bi da se pojave druge slike. Slično tomu, najosnovnija kvaliteta spo­znaje, jasna kvaliteta uma, ono je što dopušta da se pojave misli i ono što se nalazi u njihovoj osnovi. Ali nijedna od tih misli ne pri­pada osnovnoj prirodi uma. Nasuprot tomu, doživljaj introspekcije pokazuje da su negativne emocije prijelazni događaji uma kojeg mogu oslabiti njihove suprotnosti, pozitivne emocije, koje djeluju kao protuotrovi.

Moramo započeti tako da priznamo kako bolne emocije štete na­šem zadovoljstvu. Ta se procjena ne temelji samo na dogmatskom razlikovanju dobra i zla nego i na promatranju kratkoročnih i du­goročnih posljedica pojedinih emocija na nas i na druge ljude. No sama činjenica priznavanja štetnih utjecaja mentalne patnje nije dovoljna da se patnja prebrodi. Kada toga postanemo svjesni, mo­ramo se još podrobnije upoznati sa svakim protuotrovom - na primjer, dobrotom kao protuotrovom mržnje - sve dok odsustvo mržnje ne postane naša druga priroda. Tibetanska riječ gom, koja se obično prevodi kao „meditacija", preciznije označava „pobliže upoznavanje", dok sanskrtska riječ bhavana, koja se također pre­vodi kao „meditacija", znači „kultiviranje". Uistinu, meditacija ne znači samo tiho sjediti u sjeni drveta i opušteno se odmarati od svakodnevnih briga; meditacija označava pobliže upoznavanje s novom vizijom stvari, novim načinom upravljanja svojim mislima i percipiranjem ljudi te doživljavanjem svijeta.

n i

S R E Ć A - VODIČ ŽA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

112

D e s e t o p o g l a v l j e - U Z N t M I R U J U t f c E M U U J t : L I J t K U V I

vlastite težnje za srećom, zatim proširujemo tu težnju na one koje vo­limo i, konačno, na sve ljude - prijatelje, strance i neprijatelje. Malo-pomalo, altruizam i milosrđe zasitit će naš um sve dok ne postanu našom drugom prirodom. Na ovaj način, vježbanje altruistične misli može pružiti trajnu zaštitu od kronične mržnje i agresije, što će biti popraćeno iskrenom spremnošću da djelujemo za dobrobit drugih ljudi.

Jednako je nemoguće da pohlepa ili želja postoje zajedno s unu­tarnjom slobodom. Želja se može u potpunosti razviti samo kada joj dopustimo da se neobuzdano širi sve do točke u kojoj preuzima monopol nad umom. Međutim, zamka je u činjenici što želja i njen saveznik užitak nisu nužni poput mržnje. Oni su čak vrlo zavodljivi. Ali svilene niti želje, koje se isprva čine jako lagane, brzo se zategnu, a mekan odjevni predmet od kojeg su satkane, postane luđačka ko­šulja: što se više borimo, ona postaje sve tješnja. U najgorem slučaju, želja nas može neprestano tjerati da pod svaku cijenu tražimo zadovoljstvo: što nam zadovoljstvo više izmiče, po­stajemo više opsjednuti njime. S druge strane, kada razmišljamo o njegovim uznemirujućim aspektima i okrećemo um prema postiza­nju unutarnjeg mira, opsesija željom može se otopiti poput snijega na Suncu. Ne činite grešku - ovdje nije upitno prestajemo li voljeti one ljude čije živote dijelimo ili postajemo ravnodušni prema njima. Kada prestanemo projicirati nezasitne zahtjeve naše privrženosti na druge ljude, možemo ih više voljeti i osjećati iskrenu brigu za njiho­vu istinsku dobrobit.

Sto se tiče ljutnje, ona se može neutralizirati strpljenjem. Ono od nas ne traži da ostanemo pasivni, nego samo da izbjegavamo preplavlji-vanje destruktivnom emocijom. Kao što to Dalai-lama objašnjava: »Strpljenje čuva naš mir čak i kada se suočimo s nesrećom... Ono je pažljiva reakcija (naspram nerazumne reakcije) na jake negativne misli i emocije koje nastaju kada se suočimo sa zlom."5

Ne moramo se složiti s tim: „To sve jako dobro funkcionira u savr­šenom svijetu, ali ljudski osjećaji su po prirodi podvojeni. Možemo voljeti i zavidjeti u isto vrijeme. Složenost i bogatstvo naših osjećaja dopuštaju nam da istodobno doživljavamo konfliktne emocije." Mo-

113

Budizam podučava o različitim načinima na koje djeluje to „po­bliže upoznavanje". Tri su glavna načina protuotrovi, oslobađanje i primjena. Prvi se način sastoji u primjeni određenog protuotrova protiv svake negativne emocije. Drugi nam dopušta da otkrijemo ili „oslobodimo" emociju tako što je izravno pogledamo i pustimo da se rasprši. Treći koristi snagu emocije kao sredstvo za ubrzavanje unutarnje promjene. Izbor metode ovisi o trenutku, okolnostima i sposobnostima osobe koja ih koristi. Sve one imaju zajednički aspekt i isti cilj: pomoći nam da prestanemo biti žrtve konfliktnih emocija.

UPORABA PROTUOTROVA

Prva se metoda sastoji od neutraliziranja bolnih emocija pomoću određenih protuotrova, kao što neutraliziramo destruktivni učinak otrova protuotrovom ili kiseline lužinom. Osnovna stvar koju isti­če budizam je da se dva dijametralno oprečna mentalna procesa ne mogu istodobno formirati. Možemo se kolebati između ljubavi i mr­žnje, ali ne možemo u istom trenutku svijesti osjećati želju da neko­ga povrijedimo i da mu učinimo dobro. Ta su dva poriva suprotna poput vatre i vode. Kao što je to filozof Alain napisao: „Jedan pokret sprječava drugi: kada ispružimo ruku prijateljstva, ne možemo sti­snuti šaku."'1

Na isti način, navikavanjem uma na altruističnu ljubav postupno uklanjamo mržnju, jer se ta dva stanja uma mogu mijenjati, ali ne mogu zajedno postojati. Stoga, što više kultiviramo dobrotu, manje će mjesta u našem mentalnom pejzažu ostati za mržnju. Zbog toga je važno početi tako da naučimo koji se lijekovi koriste protiv svake ne­gativne emocije i da ih kultiviramo. Ti su protuotrovi potrebni psihi isto toliko koliko su antitijela potrebna tijelu. Budući da altruistična ljubav djeluje kao izravan protuotrov mržnji, što je više razvijamo, to će želja da naudimo drugima sve više slabje-ti i, na posljetku, nestati. To nije pitanje potiskivanja mržnje, nego okretanje uma nečemu potpuno suprotnom: ljubavi i suosjećanju. Prema tradicionalnoj budističkoj praksi, započinjemo priznavanjem

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

žemo osjećati duboku ljubav prema partneru, ali ga u isto vrijeme i prezirati jer nas izdaje. No je li to zbilja ljubav? Prema definiciji, ljubav je želja da osoba koju volimo bude sretna i da razumije uzroke te sreće. Prava ljubav i mržnja ne mogu postojati zajedno, jer ljubav želi drugima sreću, a mržnja nesreću. Privrženost, želja i posesivnost često prate ljubav, ali nisu ljubav. Mogu postojati zajedno s mržnjom jer im ona nije suprotnost. Zasigurno postoje stanja uma koja su po­tpuno nespojiva: ponos i poniznost, zavist i veselje, velikodušnost i pohlepa, smirenost i uzbuđenost. Takve ambivalencije nisu moguće. Introspekcijom možemo razlikovati emocije koje povećavaju našu radost življenja od onih koje je smanjuju.

OSLOBAĐANJE EMOCIJA

Druga metoda je oslobađanje, u kojoj koristimo jedan protuotrov, koji djeluje na osnovnoj razini, protiv svih naših mentalnih patnji, a da se pritom ne pokušavamo boriti posebnim protuotrovom protiv svake emocije koja nas muči. Nije ni moguće, a niti poželjno potiski­vati prirodne aktivnosti uma, i bilo bi uzaludno i nezdravo pokušati sprječavati njegove misli. Kada ispitujemo emocije, otkrivamo da su emocije dinamične struje bez vlastitog postojanja - da upotrije­bimo budistički izraz, one su „prazne" od pravog postojanja. Što bi se dogodilo ako, umjesto da neutraliziramo uznemirujuću emociju njenom suprotnošću - na primjer, ljutnju strpljenjem - jednostavno razmislimo o prirodi same emocije? Iznenada vas preplavi velika ljutnja. Osjećate se kao da nemate dru­gog izbora, osim da joj dopustite da vas obuzme. Ali, pažljivije je promotrite. To je samo misao. Kada ugledate velik siv oblak na oluj­nom nebu, on izgleda tako čvrst da biste mogli sjesti na njega. Ali, kada mu priđete, nemate se za što uhvatiti: oblak se sastoji samo od pare i vjetra. Doživljaj ljutnje je poput groznice. To je privremeno stanje i ne trebamo se s njim poistovjetiti. Što dulje na ovakav način promatramo ljutnju, ona nestaje pod našim pogledom, poput bijelog mraza ispod Sunčevih zraka.

114

D e s e t o p o g l a v l j e - U Z N E M I R U J U Ć E E M O C I J E : L I J E K O V I

115

Odakle dolazi ljutnja, kako se razvija, kamo nestaje? Ono što sigurno možemo reći je da nastaje u umu, zadržava se tamo trenutak ili dva, a zatim nestaje, poput valova koji se izdižu i zatim se ponovno vraćaju u ocean. Pomnijim ispitivanjem ljutnje ne nalazimo ništa bitno, ni­šta čime možemo objasniti njen tiranski utjecaj nad našim životima. Ako ne slijedimo to istraživanje, na kraju ćemo se usredotočiti na objekt ljutnje i preplavit će nas destruktivne emocije. S druge strane, ako shvatimo da ljutnja nema vlastito postojanje, ona brzo gubi svoju moć. Dilgo Khyentse Rinpoche kaže:

Zapamtite da je misao samo prolazan spoj bezbrojnih faktora i okolno­sti. Ne postoji sama po sebi. Kada se misao pojavi, prepoznajte njenu praznu prirodu. Ona će odmah izgubiti svoju moć da izazove sljedeću misao i lanac iluzije će se prekinuti. Prepoznajte prazninu misli i do­pustite mislima da na trenutak počivaju u opuštenom umu tako da prirodna jasnoća uma ostane jasna i nepromijenjena.6

To budizam naziva oslobađanjem od ljutnje u trenutku kada se pojavi, prepoznavanjem njene praznine, njenog nedostatka vlastitog postoja­nja. Oslobađanje se odvija spontano, poput crteža na površini vode o kojem sam ranije govorio. Na taj način nećemo potisnuti ljutnju, nego ćemo neutralizirati njenu moć da postane uzrokom patnje. Često to shvaćamo tek kada kriza prođe. Upravo u trenutku kada se mržnja pojavi, trebamo prepoznati njenu pravu prirodu. To će misli­ma oduzeti snagu da prerastu u struju opsesije i tjeskobe. One prolaze umom, a da ne ostave ni traga, poput ptice koja ne ostavlja trag dok leti nebom. Ova se tehnika može primijeniti na sve mentalne patnje: pomaže nam da sagradimo most između vježbe meditacije i naših svakodnevnih briga. Kada se naviknemo promatrati misli onog trenutka kada se pojave, i zatim im dopustimo da nestanu prije nego što preplave um, postat će puno lakše zadržati kontrolu nad umom i suočiti se s konflik­tnim emocijama u našem životu. Kako bismo se potaknuli na oprez, trebali bismo se prisjetiti gorke patnje koju su nam prouzrokovale de­struktivne emocije.

S R E Ć A - VODU ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

KORISTITI EMOCIJE KAO SREDSTVA PROMJENE

Treća tehnika za neutraliziranje bolnih emocija je najsuptilnija i naj­teža. Kada pobliže pogledamo naše emocije, vidjet ćemo da su one, poput glazbenih nota, sastavljene od brojnih elemenata, ili harmonije. Ljutnja nas potiče na djelovanje i često nam omogućuje da svladamo prepreke. Ona također sadržava aspekte jasnoće, fokusa i učinkovito­sti koji, sami po sebi, nisu štetni. Želja sadrži element sreće, ali različit od privrženosti; ponos ima element samopouzdanja, koji može biti čvrst, a da ne prijeđe u aroganciju; zavist sadrži nagon za djelovanje, koji se ne može zamijeniti s nezdravim zadovoljstvom kojeg uključu­je.

Koliko god je teško odvojiti te različite aspekte, mogu se prepoznati i koristiti pozitivni aspekti misli koje se općenito smatraju negativnim. U stvari, ono što emociji daje njenu negativnu kvalitetu je način na koji se s njom identificiramo. To uzrokuje lančanu reakciju, tijekom koje početna iskra jasnoće i fokusa postaje ljutnja i neprijateljstvo. Vještine koje stječemo meditacijom pomažu nam da interveniramo prije nego što reakcija započne. Emocije same po sebi nisu uznemirujuće iako se takvima čine u tre­nutku kada se s njima identificiramo. Čista svijest, o kojoj smo već govorili i koja uzrokuje sve mentalne događaje, nije sama po sebi ni dobra ni loša. Misli postaju uznemirujuće tek kada započne proces „fiksacije", kada se pridružujemo kvalitetama koje pridajemo objektu emocije i selfu koji je osjeća. Kada naučimo izbjeći tu fiksaciju, ne moramo upotrijebiti vanjske protuotrove; same emocije tada djeluju kao sredstva oslobađanja od njihovog otrovnog utjecaja. To se događa zato što dolazi do promjene našeg stajališta. Kada padnemo u more, voda nas održava na površini i omogućuje nam da otplivamo do obale. Ali još uvijek trebamo znati plivati - to jest, imati dovoljno vještine da na dobar način iskoristimo emocije, a da se ne utopimo u njihovim negativnim aspektima. Takva vrsta vježbe zahtijeva dobro vladanje jezikom emocija. Dopu­štanje snažnim emocijama da dođu do izražaja, a da ne postanemo

116

D e s e t o p o g l a v l j e - U Z N E M I R U J U Ć E E M O C I J E : L I J E K O V I

njihovom žrtvom, isto je kao da se igramo vatrom ili kao da zmiji po­kušavamo ukrasti dragulj. Ako u tome uspijemo, povećat će se naše razumijevanje prirode uma; ako ne uspijemo, svladat će nas negati­vne kvalitete ljutnje i pojačat će svoj utjecaj nad nama.

TRI TEHNIKE, JEDAN CILJ

Prvo smo vidjeli kako možemo neutralizirati svaku negativnu emo­ciju određenim protuotrovom; zatim, kako prepoznavanje prazne prirode misli može neutralizirati bolne emocije; i na kraju, kako možemo na pozitivan način iskoristiti negativnu emociju. Ovdje po­stoje očite kontradikcije. Te su tehnike različiti načini na kojima se bavimo istim problemom i postižemo isti rezultat: da ne postane­mo žrtva bolnih emocija i patnje koju nam te emocije uzrokuju. Isto tako, lako možemo zamisliti nekoliko načina da izbjegnemo trovanje nekom otrovnom biljkom. Možemo upotrijebiti protuotrove koji su namijenjeni neutraliziranju djelovanja pojedinih otrova. Možemo identificirati izvor naše ranjivosti na takve otrove, naš imunološki sustav i zatim jednim postupkom ojačati taj imunološki sustav uni­verzalnom otpornošću na sve otrove. Na kraju, možemo analizirati otrove, izolirati njihove sastavne dijelove i otkriti da neki otrovi, ako se primijene u prikladnoj dozi, imaju ljekovita svojstva. Bitno je postići isti cilj, a to je oslobađanje od negativnih emocija i napredovanje prema oslobođenju od patnje. Svaka od tih tehnika je poput ključa: nije važno je li ključ napravljen od željeza, srebra ili zlata, sve dok otvara vrata k slobodi.

Međutim, nikada ne smijemo zaboraviti da je privrženost selfu izvor uznemirujućih emocija. Ako se želimo zauvijek osloboditi unutarnje patnje, nije dovoljno samo riješiti se emocija; moramo ukloniti našu privrženost egu. Je li to moguće? Moguće je jer, kao što smo vidje­li, ego postoji samo kao neopravdano pripisivanje uma. Taj pojam može se raspršiti, ali samo mudrošću koja primjećuje da ego nema pravo postojanje.

117

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

EMOCIJE U VREMENU

Emocije mogu ponekad biti toliko snažne da nam ne ostavljaju vre­mena za razmišljanje i ne mogu se kontrolirati u trenutku kada dola­ze do izražaja. Paul Ekman piše o „neosjetljivom" razdoblju, tijekom kojega smo svjesni samo onoga što opravdava našu ljutnju ili neku drugu snažnu emociju. Potpuno smo neosjetljivi na sve što bi nam moglo pomoći da shvatimo kako objekt naše ljutnje nije toliko mr­zak kao što mislimo. Alain ovako opisuje taj proces: „Strasti nas zarobe. Ljutit čovjek u svojoj glavi zamišlja uistinu dramatičnu tragediju, analizira mane svojih neprijatelja, varke, pripreme, prijezir, planove za budućnost. Sve interpretira kroz povećalo ljutnje i na taj način ljutnja raste."8 U takvim slučajevima ne preostaje nam ništa drugo osim da poradimo na tim emocijama nakon što se umire. Samo kada se smire struje strasti možemo shvatiti kako je neobjektivna bila naša vizija stvari. Ostajemo iznenađeni kada shvatimo kako su nas naše emocije izma-nipulirale i dovele do pogreške. Zamislili smo da je naša ljutnja bila potpuno opravdana, ali da bi bila opravdana, trebala bi učiniti više dobrog nego lošeg, što se rijetko događa. „Pozitivna ljutnja" ili gnjev može poremetiti status quo neprihvatljive situacije ili nas dovesti do zaključka da postupamo na štetan način, ali takva ljutnja, potaknuta isključivo nesebičnošću, jako je rijetka. Često će naša ljutnja nekoga povrijediti, a nas ostaviti duboko nezadovoljnima. Nikada ne bismo trebali podcjenjivati snagu uma da stvara i kristalizira svjetove mr­žnje, ljubomore, euforije ili očaja.

Iskustvo nam može pomoći da se nosimo s negativnim emocijama prije nego što izbiju na površinu. Možemo ih „vidjeti kako dolaze" i naučiti razlikovati ih od onih koje donose patnju i onih koje pri­donose sreći. Tehnike koje smo opisali mogu nam pomoći da bolje upravljamo našim emocijama, koje će nas postupno prestati savla­davati. Kako bi spriječio šumske požare u sušno doba, šumar siječe protupožarni put, priprema zalihe vode i ostaje na oprezu. On dobro zna da je lakše ugasiti iskru nego pakao.

118

D e s e t o p o g l a v l j e - U Z N E M I R U J U Ć E E M O C I J E : L I J E K O V I

V J E Ž B A

Izravno oslobađanje emocija

Prisjetite se situacije u kojoj ste bili jako ljuti i pokušajte je pono­vno oživjeti. Kada se ljutnja pojavi, koncentrirajte se na samu ljutnju, umjesto na objekt ljutnje. Nemojte se poistovjetiti s ljutnjom, nego je promatrajte kao odvojeni fenomen. Ako samo nastavite promatrati ljutnju, ona će postupno nestati pod našim pogledom. Ljutnja može i dalje strujati kroz naš um i možda ćete osjećati kako je ne možete umiriti. Ona ostaje živa jer objekt ljutnje neprestano i bespomoćno privlači vaš um. Objekt ljutnje postaje poput mete i svaki put kada mu se vratimo, potiče se iskra u umu i emocija pono­vno oživi. Osjećamo kao da je emocija zahvatila naš um i kao da smo uvučeni u zao krug. Umjesto da se usmjerimo na „metu", nepomično gledamo samu emociju. Uvidjet ćemo da se ne može održati i ubrzo će ispasti iz struje.

119

U kasnijoj fazi, sve veće poznavanje i vladanje umom pomoći će nam da se pozabavimo emocijama u trenutku kada se pojave i kada dođu do izražaja. Tako se emocije koje nas salijeću „oslobađaju" čim se formiraju. Više ne mogu stvarati zbunjenost u umu i pretvarati se u riječi i djela koja uzrokuju patnju. Ova metoda zahtijeva naš uporan trud jer nismo naviknuli na ovakav način pozabavljati se s mislima. Suprotno od onoga što mislimo, unutarnja sloboda od emocija ne dovodi ni do apatije niti do ravnodušja. Život ne gubi boju nego, umjesto da i dalje ostajemo igračka naših bolnih misli, raspoloženja i dispozicija, postajemo njihov gospodar. Ne poput tiranina koji ima nemilosrdnu i opsesivnu kontrolu nad svojim podanicima, nego po­put slobodnog ljudskog bića koje je gospodar svoje vlastite sudbine. Tada konfliktna stanja uma ustupaju mjesto bogatoj paleti zdravih emocija, koje su u interakciji s drugim ljudima na osnovi fluidnog razumijevanja stvarnosti. Mudrost i suosjećanje imaju dominantan utjecaj na naše misli, riječi i djela.

S R E Ć A - VODK ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

Pomoću iskustva stečenog tijekom meditacije, pokušajte primijeniti ovaj proces oslobađanja u vašem svakodnevnom životu. S vremenom, vaša će ljutnja postati sve prozirnija i vaša razdražljivost će se smanji­ti.

Na isti način vježbajte i opsesivnu želju, zavist i druge bolne emocije.

DUGOTRAJAN TRUD

Većina suvremenih psiholoških istraživanja kontroliranja emoci­ja usmjeravala se na to kako kontrolirati i mijenjati emocije nakon što preplave um. Ono što im je nedostajalo je prepoznavanje klju­čne uloge koju povećana svijest i jasnoća uma - „obzir" u budizmu - mogu igrati u tom procesu. Prepoznavanje emocije u trenutku kada se formira, razumijevanje da je to samo misao koja nema pravo postojanje i dopuštanje da spontano nestane kako bismo izbjegli lan­čanu reakciju koju bi obično potaknula, nalaze se u suštini budističke kontemplativne prakse. Dobro poznavanje neke discipline - glazbe, medicine, matematike ili neke druge - zahtijeva intenzivnu vježbu. Ipak, čini se da se na Zapa­du - izuzevši psihoanalizu, čiji su rezultati promjenjivi - ne poduzi­ma dugotrajan, uporan trud kako bi se transformirala emocionalna stanja. Psihoanaliza ima drukčiji cilj od pozitivne psihologije i budi­zma, koji ne teže samo „normaliziranju" našeg neurotičnog funkcio­niranja u svijetu. Stanje koje se općenito smatra „normalnim" samo je početna točka, a ne cilj. Naš život vrijedi puno više od toga! Martin Seligman jednom mi je rekao, „Najbolje što psihoanaliza može uči­niti je da nas s minus deset dovede do nule."

Većina metoda nastalih u zapadnjačkoj psihologiji, kako bi dovele do trajne promjene u afektivnim stanjima, prvenstveno se usmjeravaju na liječenje izraženih patoloških stanja. Prema nedavnom članku za­padnjačkih i budističkih psihologa,

120

u e s e i o p o g l a v l j e - l U N C M i K U J U i t C M U U J C : L U C I W I I

Osim nekoliko značajnih izuzetaka - među kojima je i razvoj „pozi­tivne psihologije" - nije uložen nikakav trud u kultiviranje pozitivnih atributa uma za pojedince koji ne pate od mentalnih poremećaja. Va­žno je istaknuti činjenicu da vježbanje, kako bismo postali stručni u bilo kojem području, zahtijeva znatnu vježbu... Zapadnjački pristupi uzrokovanju promjena u trajnim emocionalnim stanjima ili osobina­ma ne uključuju takav dugotrajan uporan trud. Čak ni psihoanaliza ne podrazumijeva desetljeća, koje budisti smatraju potrebnim za kul­tiviranje sukhe.9

Međutim, takav je trud vrlo poželjan. Moramo se riješiti otrova uma i u isto vrijeme kultivirati stanja uma koja pridonose emocionalnoj ravnoteži i osiguravaju optimalan razvoj uistinu zdravog uma. Osobu koju svlada žestoka mržnja ili opsesivna zavist ne može se opravdano smatrati zdravom, čak ni ako nije očiti kandidat za psihijatriju. Te emocije sastavni su dio našeg svakodnevnog života, stoga nam baš nije jasno koliko je važno ili hitno njihovo razrješavanje. Zbog toga, vježbanje uma modernom čovjeku nije toliko važno poput posla, kulturnih aktivnosti, fizičke vježbe ili slobodnog vremena. Moramo shvatiti da se jako opiremo svakoj promjeni. Pritom ne mislim na spremnost s kojom naše društvo prihvaća površne nove trendove, nego na duboku inertnost u odnosu na bilo kakvu iskrenu transformaciju našeg načina postojanja. Najčešće ne želimo ni čuti o mogućnosti promjene i radije se podrugljivo smijemo onima koji traže alternativna rješenja. Nitko ne želi uistinu biti ljutit, ljubomo­ran ili pun ponosa, ali svaki put kada popuštamo tim emocijama, naša je izlika da je to potpuno normalno i da je to samo dio životnih uspona i padova. Stoga, koja je svrha promjene? Budite ono što je­ste! Zabavljajte se, kupite novi automobil, nađite novog ljubavnika, imajte sve, uživajte, ali što god radili ne dirajte samu suštinu jer to zahtijeva pravi posao. Takav stav bio bi u potpunosti opravdan da smo uistinu zadovoljni svojom sudbinom. Ali, jesmo li uistinu za­dovoljni svojom sudbinom? Kao što je to Alain napisao: „Luđaci su obraćenici i, iznad svega, ne žele izliječenje."

121

SKttA - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

No, kada započnemo s introspekcijom, shvaćamo da transformacija nije toliko bolna kao što mislimo. Naprotiv, čim se odlučimo podvr­gnuti takvoj unutarnjoj metamorfozi, čak i ako neizbježno naidemo na neke poteškoće, ubrzo otkrivamo veselje u tom poslu u kojem nam svaki korak donosi novo zadovoljstvo. Osjećamo da u nama ra­stu sloboda i snaga, koje ne privlače našu tjeskobu i strahove. Osjećaj nesigurnosti ustupa mjesto samopouzdanju i životnoj radosti, a kro­nična sebičnost prijateljskom altruizmu.

Moj je pokojni učitelj Sengdrak Rinpoche živio na planinskoj granici između Nepala i Tibeta više od trideset godina. Kada se kao tinejdžer počeo povlačiti u samoću, doživio je prilično teške godine. Emocije su mu bile toliko snažne da je mislio kako će poludjeti. Zatim je, malo-pomalo, naučio na koje se različite načine može nositi s emo­cijama i postigao je unutarnju slobodu. Od tada mu je svaki trenutak bio iskrena radost. I to se primijetilo! Bio je jedan od najzadovoljni­jih, veselih i jednostavnih ljudi koje sam ikada upoznao. Osjećao sam kao da će vanjske poteškoće skliznuti s njega poput vode s ražine latice. Kada je govorio, oči su mu sjajile od užitka i odavao je takav dojam poletnosti da sam mislio da će odletjeti poput ptice. Malotko bi zažalio za godinama koje su bile potrebne da dovršimo obrazovanje ili savladamo neku važnu vještinu. Stoga, zašto bismo se žalili na uporan trud koji je potrebno uložiti kako bismo postali uravnoteženo i uistinu suosjećajno ljudsko biće?

122

Jedanaesto poglavlje

ŽELJA

Sreća rijetko dolazi kada je zaželimo. Marcel Proust

Nitko ne može osporiti činjenicu da je sasvim prirodno imati želju i da želja ima motivirajuću ulogu u našim životima. Međutim, posto­ji bitna razlika između dubokih težnji koje stvaramo tijekom našeg života i želje koja je usmjerena samo na pretjeranu žudnju i opse­siju. Želja može imati beskrajno različite oblike: možemo zaželjeti čašu hladne vode, trenutak mira, sreću drugim ljudima, voljeti neku osobu; možemo čak i zaželjeti vlastitu smrt. Želja može održavati i razvijati naše postojanje, ali ga i zatrovati. Želja može i sazrijeti, osloboditi se i produbiti u težnju da postanemo bolje ljudsko biće, da radimo za dobrobit drugih ili da postignemo duhovno prosvjetljenje. Važno je razlikovati želju, koja je u osnovi slijepa snaga, od težnje koju potiču motivacija i stav. Ako je motiva­cija neograničena i nesebična, može biti izvorom najvećih ljudskih kvaliteta i najboljih postignuća. Ako je ograničena i egocentrična, potiče beskrajne zaokupljenosti svakodnevnim životom, koje slijede jedna za drugom poput valova, od rođenja do smrti, i ne daje nam nikakvo jamstvo da ćemo postići duboko zadovoljstvo. Ako je moti­vacija negativna, može prouzrokovati ogromnu štetu. Kada želja preraste u pretjeranu žudnju, opsesiju ili potpunu privr­ženost, ona postaje otrov uma. Takva nas želja uznemiruje i frustrira jer nije usklađena sa stvarnošću. Kada smo opsjednuti nekom stvari ili osobom, pogrešno ih shvaćamo, kao da su sto posto poželjne, i osjećamo apsolutnu potrebu da uživamo ili posjedujemo tu stvar ili

123

J n C L n " VUUIL ZA KAlVIJANJt NAJVAćNIJt UVUINt VJtilINt

osobu. Nije pohlepa jedini uzrok boli, nego i „posjedovanje" onog što želimo, jer to može biti samo nesigurno, trenutačno i nepresta­no ugroženo. Ono je, na neki način, iluzorno, jer na kraju imamo malo kontrole nad onim što mislimo da posjedujemo. Želje se pojavljuju u različitim stupnjevima trajanja i intenziteta. Manju želju, poput one za šalicom čaja ili vrućom kupkom, obično je lako zadovoljiti i mogu je pokvariti samo ekstremno nepovoljni uvjeti. Postoji i želja da prođemo ispit ili da kupimo kuću, čije ostvarenje može prouzrokovati određene poteškoće koje se, obi­čno, mogu prevladati ustrajnim trudom i domišljatošću. Konačno, postoji i osnovnija razina želje, poput osnivanja obitelji, sreće s par­tnerom po vlastitom izboru i obavljanja posla u kojem uživamo. Ostvarenje takvih želja zahtijeva puno vremena i kvaliteta života koju stvara ovisi o našim najdubljim težnjama i o smjeru kojim želimo da naš život krene. Želimo li da nam naša djela donesu ra­dost u životu ili samo želimo zarađivati i postići određeni status u društvu? Zamišljamo li našu vezu s partnerom kao primjer posje­dovanja ili nesebične uzajamnosti? Što god izaberemo, uvijek su­djelujemo u dinamici želje.

U Hong Kongu sam poznavao neke mlade burzovne mešetare koji su u vrećama za spavanje spavali na podu svog ureda kako bi mogli ustajati usred noći, upaliti računala i „uhvatiti" Njujoršku burzu prije nego što se zatvori. I oni, na svoj način, pokušavaju biti sretni, ali bez uspjeha. Jedan od njih mi je rekao da jednom ili dvaput godišnje odlazi na plažu i promatra ljepotu oceana. Rekao mi je kako tada neprestano razmišlja: „Kakav čudan život vodim! No, svaki ponedjeljak ujutro opet počinjem ispočetka." Nedostatak pri­oriteta? Nedostatak hrabrosti? Nalazimo se na odrazu iluzije. Ne dopuštamo da se iz naših unutarnjih dubina pojavi pitanje: „Što to zapravo želim od života?" Kada pronađemo odgovor, uvijek ćemo imati dovoljno vremena razmisliti kako ćemo to i ostvariti. Nije li tužno potiskivati to pitanje?

1 2 4

MEHANIZAM ŽELJE

Pretjerana žudnja za osjećajima ugode usađena je u umu jer je užitak uslužan i uvijek stoji na raspolaganju. Privlačan je, ulijeva samopou­zdanje i pomoću nekoliko uvjerljivih slika uklanja svu neodlučnost. Čega bismo se to trebali bojati zbog takve privlačne ponude? Lako je krenuti na put užitka. Ali bezbrižnost prvih koraka na tom putu ne traje dugo i ubrzo prelazi u razočaranje naivnim očekivanjima i usamljenost koja se javlja zbog zasićenja osjećaja. Nije baš reali­stično nadati se da će nam takvi užici jednog dana donijeti trajnu sreću.

Veliki pesimist Arthur Schopenhauer rekao je: „Sve naše težnje pro­izlaze iz neke potrebe ili pomanjkanja, kao i iz nezadovoljstva našim stanjem, stoga patimo sve dok se one ne zadovolje. Međutim, zado­voljavanje težnji ne traje vječno; naprotiv, ono je uvijek početna to­čka nove težnje. Težnja se posvuda i na razne načine nastoji spriječi­ti i uvijek je doživljavamo kao borbu i patnju."1 Ta tvrdnja je točna, ali nepotpuna. Pretpostavlja da ne možemo izbjeći želju i održava patnju. Ako joj želimo pobjeći, moramo znati kako nastaje. Prvo što trebamo primijetiti je da se sve strastvene želje - za razliku od osnovnih osjećaja, poput gladi ili žeđi - nagovještavaju osjeća­jem i mentalnim prikazom. Stvaranje te slike može potaknuti neki vanjski objekt (oblik, zvuk, dodir, miris ili okus) ili neki unutarnji objekt (sjećanje ili sanjarenje). Čak i ako na nas utječu skrivene ten­dencije, čak i ako je želja - primarno seksualna - sastavni dio naše fizičke konstitucije, ne može se izraziti bez mentalnog prikaza. On može biti dobrovoljan ili se nametnuti našoj mašti; može nastajati polako ili munjevitom brzinom; može biti prikriven ili otvoren, ali mentalni prikaz uvijek prethodi aktivnoj želji jer se njegov objekt mora odraziti u našim mislima. Smatra poželjnost prirođenom ka­rakteristikom određene osobe, čije kvalitete preuveličava i čije mane umanjuje. „Želja ukrašava objekte na kojima leže krila ushita," na­pisao je Anatole France.

Razumijevanje tog procesa pomaže nam da ubrzamo unutarnji dija­log, što nam omogućuje da savladamo bolnu želju.

125

Općenito, čim se mentalne slike, povezane s nekom željom, počinju stvarati u umu, one ili zadovoljavaju želju ili je potiskuju. Prvospo-menuta radnja označava predaju samokontrole, a druga započinje sukob. Unutarnji sukob, koji potiče potiskivanje želje, uvijek nam zadaje bol. S druge strane, prepuštanje želji isto je kao da kažemo: „Zašto sve moramo zakomplicirati? Idemo zadovoljiti želju i završiti s njom." Problem je u tome što nikada nismo gotovi s njom: zadovo­ljavanje želje samo je privremeno. Mentalne slike, koje želja nepresta­no stvara, vrlo brzo se ponovno pojavljuju. Ako često zadovoljavamo naše želje, te se slike sve više umnožavaju, brže dolaze i ograničavaju nas. Ako pijemo slanu vodu, sve više postajemo žedni. Neprestano pojačavanje mentalnih slika dovodi do mentalne i fizičke ovisnosti. Kada dođemo do te faze, želja postaje poput ropstva, a ne zadovolj­stva. Izgubili smo našu slobodu.

OD ŽELJE DO OPSESIJE

Opsesivna želja, koja se često javlja sa strastvenom ljubavi, može umanjiti kvalitetu ljubavi, nježnosti i radost poštivanja i dijeljenja ži­vota s drugom osobom. Ona je potpuno suprotna altruističkoj ljuba­vi. Proizlazi iz egocentrizma, koji teži stvoriti vlastitu sreću na račun drugih ljudi. Takva vrsta želje želi samo prisvojiti i kontrolirati ljude, objekte i situacije koje privlači. Ovako se strast definira u jednom rječniku: „Snažna, isključiva i opsesivna ljubav. Jaka osjećajnost koja umanjuje sposobnost prosu­đivanja. Potiču je preuveličavanje i iluzija, te inzistira da su stvari drukčije nego što zapravo jesu." A što je sa slijepom seksualnom zanesenošću? Možemo se složiti s piscem Christianom Boironom, koji smatra da „seksualna privla­čnost nije patološka, ali da nije ni emocija. Ona je normalni izraz že­lje, poput gladi i žeđi."2 Ipak, ona u nama izaziva najsnažnije emocije jer crpi snagu iz svih pet osjetila zajedno: vida, dodira, sluha, okusa i mirisa. U nedostatku unutarnje slobode, svaki intenzivan osjetilni doživljaj pokreće niz privlačnosti i nemilosrdnije nas kontrolira. To

126

je poput vira u rijeci: isprva ne obraćamo pažnju na njega i mislimo da se može sigurno plivati, ali kada vir odjednom ubrza i poveća se, uvlači nas bez nade u spas. S druge strane, osoba koja može održati savršenu unutarnju slobodu sve te osjećaje doživljava u jednostavno­sti sadašnjeg trenutka, s veseljem uma, slobodnim od privrženosti i očekivanja. Opsesivna želja preuveličava intenzitet i učestalost mentalnih slika koje je potiču. Poput oštećene ploče, ona beskrajno ponavlja isti laj-tmotiv. To je dijametralnost mentalnog svemira, gubitak struje uma koja paralizira unutarnju slobodu. Alain piše: „Što preostaje od tuge odbačenog ljubavnika, koji se nemirno prevrće u krevetu i kuje po­dle planove osvete, ako ne prestane razmišljati o prošlosti i budućno­sti?"3 Takve opsesije postaju vrlo bolne ako se ne zadovolje, a kada se zadovolje, postaju sve snažnije. U svemiru opsesije je osjećaj hitnosti povezan sa stanjem bespomoćnosti. Druga karakteristika opsesije je osnovno nezadovoljstvo koje izaziva. Ne zna za veselje, a kamoli za ispunjenje. Ni ne može biti drukčija, jer žrtva opsesije tvrdoglavo traži olakšanje upravo u onim situaci­jama koje je muče. Ovisnik pojačava svoju ovisnost, alkoholičar se opija do delirija, odbačeni ljubavnik po cijeli dan gleda sliku svoje ljubljene. Opsesija dovodi do stanja kronične i tjeskobne patnje, koja se sastoji od jednakih dijelova želje i gnušanja, nezasićenosti i iscr­pljenosti. Uistinu, to je ovisnost o uzrocima patnje. Istraživanja pokazuju da se aktiviraju različiti dijelovi mozga i mreže neurona kada nešto „želimo" i kada nam se nešto „sviđa". To nam pomaže da shvatimo kako postajemo ovisni o određenim željama kada se na njih priviknemo - i dalje osjećamo potrebu da ih zadovo­ljimo, čak i nakon što prestanemo uživati u osjećaju koje nam pru­žaju. Dolazimo do točke kada nešto želimo, a da nam se to uopće ne sviđa.4 U isto vrijeme, možemo se htjeti osloboditi opsesije, koja boli jer nas prisiljava da želimo ono što nas više ne zadovoljava. S druge strane, možemo nekoga ili nešto voljeti, a da ih uopće ne želimo. Na isti način, znanstvenici su štakorima usadili elektrode u dio mo­zga koji, kada se stimulira, stvara osjećaje užitka. Štakori su se mogli i sami stimulirati pritiskanjem prečke. Osjećaj užitka bio je toliko

127

i K b (. A - VODK ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

intenzivan da su štakori ubrzo zapostavljali sve druge aktivnosti, uključujući hranu i seks. Želja za tim užitkom postala je neutaživa glad, nekontrolirana potreba i štakori su pritiskali prečku sve dok nisu klonu od iscrpljenosti i umrli.

ŽELJA, LJUBAV I PRIVRŽENOST

Kako možemo razlikovati pravu ljubav od posesivne privrženosti? Altruistička ljubav može se usporediti s čistim tonom kristalne čaše, a privrženost s prstom koji na rubu čaše prigušuje taj zvuk. Treba na­pomenuti da je ideja bez privrženosti relativno nepoznata zapadnja­čkom senzibilitetu. Ako nismo privrženi, to ne znači da osobu manje volimo, nego da nismo prvenstveno usmjereni na samoljublje kroz ljubav za koju tvrdimo da osjećamo prema drugoj osobi. Altruistička je ljubav radost dijeljenja života s ljudima koji nas okružuju - našim prijateljima, našim ljubavnicima, drugovima, našim bračnim par­tnerom - i pridonošenje njihovoj sreći. Volimo ih zbog onog što jesu i ne gledamo ih kroz iskrivljujuće naočale egocentrizma. Brinemo se za sreću drugih ljudi i umjesto želje da ih posjedujemo, osjećamo se odgovornima za njihovu dobrobit. Umjesto željnog očekivanja njiho­ve zahvalnosti, možemo veselo prihvatiti njihovu uzajamnu ljubav. Zatim postupno pokušavamo i dalje proširiti tu ljubav. Moramo biti spremni bezuvjetno voljeti sve ljude. Je li previše tražiti da volimo neprijatelja? To se može činiti nemogućim zadatkom, ali se temelji na vrlo jednostavnom zapažanju: sva bića, bez iznimke, žele izbjeći patnju i upoznati sreću. Iskrena altruistička ljubav je želja da nam se ta želja ispuni. Ako ljubav koju pružamo ovisi isključivo o tome kako se netko odnosi prema nama, onda nećemo moći voljeti neprijatelja. Međutim, zasigurno je moguće nadati se da će naš neprijatelj prestati patiti i biti sretan!

Kako možemo uskladiti tu bezuvjetnu i nepristranu ljubav s činje­nicom da dajemo prednost odnosima s određenim ljudima u našem životu? Pogledajte Sunce. Ono nepristrano sjaji nad svim ljudima, čak i ako može biti toplije i sjajnije onima koji su mu bliže. Usprkos

1 2 8

J e d a n a e s t o p o g l a v l j e - t t U A

ograničenjima bilo koje metafore, shvaćamo da je u nama moguće razviti neku vrstu dobrote koja obuhvaća sva živa bića. Na primjer, u Nepalu se sve starije žene oslovljavaju kao „velika sestra", a one mla­đe kao „mala sestra". Takva otvorena, altruistična i brižna dobrota ne umanjuje ljubav koju osjećamo prema našim najbližima i najdraži­ma, nego je samo povećava i ukrašava.

Naravno, moramo biti realni - dobro znamo da ne možemo otvoreno izražavati našu privrženost i ljubav prema svakoj osobi na isti način. Sasvim je normalno što više izražavamo svoju ljubav prema odre­đenim ljudima. Usprkos tome, nema razloga zašto bi naš poseban odnos s prijateljima ili ljubavnikom ograničio ljubav i suosjećanje koje osjećamo prema svim ljudima. To se ograničenje naziva privr-ženošću. Privrženost je štetna kada besmisleno ograničava nesebi­čnu ljubav. Sunce prestane sjati u svim smjerovima: ograničeno je na usku zraku svjetlosti. Takva je privrženost izvor patnje jer se sebična ljubav neprestano sudara s barijerama koje sama postavlja. Istina je da posesivna i isključiva želja, opsesija i ljubomora imaju značenje samo u zatvorenom svemiru privrženosti. Nesebična ljubav najveći je izričaj ljudske prirode kojeg nisu zasjenile i iskrivile manipulacije ega. Nesebična ljubav otvara unutarnja vrata koja čine osjećaj vlasti­te važnosti i strah nedjelotvornim. Dopušta nam da veselo dajemo i zahvalno primamo.

129

Dvanaesto poglavlje

MRŽNJA

Mržnja je zima našeg srca. V i c t o r H u g o

Od svih otrova uma, najotrovnija je mržnja. Ona je jedan od glavnih uzroka nesreće i pokretačka snaga sveg nasilja, genocida i napada na ljudsko dostojanstvo. Kada nas netko udari, instinkt nas potiče da uzvratimo udarac, pa ljudska društva daju svojim članovima pravo da se osvećuju u različitim stupnjevima pravde, ovisno o njihovoj razini uljudnosti. Tolerancija, opraštanje i razumijevanje položaja agresora općenito su prepušteni izboru. Rijetko možemo vidjeti kri­minalca kao žrtvu vlastite mržnje. Još je teže shvatiti da želja za osve­tom proizlazi iz iste emocije koja navodi agresora da nas napadne. Sve dok mržnja jedne osobe stvara drugu mržnju, krug ogorčenosti, kažnjavanja i patnje nikada se neće prekinuti. „Ako mržnjom reagi­ramo na mržnju, mržnja nikada neće prestati," govorio je Buddha Shakyamuni. Eliminiranje mržnje iz naše struje uma bitan je korak na našem putu prema sreći.

RUŽNE STRANE MRŽNJE

Negativna ljutnja, koja prethodi mržnji, pokorava se nagonu da ma­knemo svakoga tko se nade na putu selfu, bez razmišljanja o dobro­biti drugih ljudi. Ona se također pokazuje kao neprijateljstvo koje osjećamo kada se self ignorira, prezire ili povrijedi. Zloba je manje nasilna od mržnje, ali je više podmukla i jednako štetna. Može se ra-

131

S K K A - VODIČ ZA RAZVIJANU NAJVAZNIJt ZIVUINt VJtillNt

splamsati u mržnju, koja je želja da nekome naudimo i njeno izravno ili neizravno pretvaranje u djelo. Mržnja preuveličava mane svog objekta i ignorira njegove dobre kvalitete. Kao što Aaron Beck primjećuje: „Neobjektivne percepcije i shvaćanja učvršćuju se u mentalnoj opačini kao reakcija na stvar­nu ili zamišljenu prijetnju. Taj je kruti okvir, zatvor uma, odgovo­ran za većinu mržnje i nasilja koji nas muče."1 Um prožet mržnjom i ogorčenošću okružuje se u iluziju i uvjeren je da njegovo zadovolj­stvo uzrokuje neki vanjski uzrok. Naša percepcija da nam se nanosi nepravda ili da nam netko prijeti, navodi nas da se usredotočimo isključivo na negativne aspekte osobe ili grupe. Ne vidimo ljude i do­gađaje u širem kontekstu međusobno povezanih uzroka i okolnosti. Formiramo sliku da je „neprijatelj" vrijedan prezira, a zatim to uo-pćavamo na cijelu osobu ili čitavu grupu. Udružujemo „zle" ili „od­vratne" atribute koje u njima vidimo kao da su trajne i bitne osobine, te odbijamo preispitati situaciju. Stoga izražavanje naše mržnje i želje za osvetom smatramo opravdanima. Pravednost nas može potaknuti da osjetimo potrebu da „očistimo" našu sredinu, društvo i cijeli svijet od takvog „zla". Tako dolazi do diskriminacije, progona, genocida, slijepe osvete, kao i do smrtne kazne, krajnje pravne osvete. Već smo ukaljali osnovno milosrđe, zbog kojeg cijenimo težnju svake osobe da izbjegne patnju i postigne sreću.

Mržnja se ne izražava samo kao ljutnja, dok se ljutnja pojavljuje čim to okolnosti dopuste. Povezana je s drugim negativnim emocijama i stavovima: agresijom, ogorčenošću, zavisti, netolerancijom, kleve­tom i, iznad svega, neznanjem. Može se također razviti iz straha ko­jeg osjećamo kada smo mi ili oni koje volimo ugroženi. Također moramo naučiti identificirati „svakodnevnu" mržnju, pove­zanu s bliskim ljudima koji nas okružuju. Što možemo učiniti kada mrzimo svog brata, kolegu ili bivšeg supruga? Oni nas opsjedaju. Neprestano razmišljamo o njihovim licima, navikama i smicalica­ma sve dok nam se ne zgade; naša opsesija nepopustljivo pretvara svakodnevnu averziju u maniju proganjanja. Poznavao sam čovjeka koji bi se razbjesnio na svaki spomen supruge koja ga je ostavila prije dvadeset godina.

132

D v a n a e s t o p o g l a v l j e - M R Ž N J A

Nepoželjne posljedice mržnje su očigledne. Trebamo samo zaviriti u sebe. Pod njenim utjecajem, naš um vidi stvari na nerealan način, kao izvor neprekidne frustracije. Dalai-lama ima odgovor na to:

Prepuštanjem ljutnji ne nanosimo štetu našem neprijatelju, nego sa­mom sebi. Gubimo osjećaj unutarnjeg mira, sve radimo naopako, ne možemo spavati, odbijamo naše goste ili Ijutito gledamo one koji nam se usuđuju stati na put. Ako imamo kućnog ljubimca, zaboravimo ga nahraniti. Onima koji žive s nama život činimo nepodnošljivim, te čak i najbolje prijatelje držimo dalje od sebe. Osjećamo se sve više usamlje­no jer sve manje ljudi suosjeća s nama... S kojom svrhom? Čak i ako dopustimo bijesu da ide do samog kraja, nikada nećemo ukloniti sve neprijatelje. Poznate li ikoga tko je to uspio učiniti? Sve dok skriva­mo unutarnjeg neprijatelja, ljutnju ili mržnju, i bez obzira koliko smo danas uspješni u eliminiranju naših vanjskih neprijatelja, sutra će se pojaviti drugi.<<2

Mržnja nas očigledno izjeda, bez obzira na njen intenzitet i na okol­nosti. Jednom kada nas preplavi ljutnja, više nismo vlastiti gospodari i ne možemo razmišljati o ljubavi i suosjećanju. Ipak, mržnja uvijek započinje jednostavnom mišlju. To je pravi trenutak da upotrijebimo neku od metoda za uklanjanje negativnih emocija o kojima sam go­vorio u desetom poglavlju ove knjige.

ŽELJA ZA OSVETOM

Važno je naglasiti da se možemo duboko protiviti nepravdi, okru­tnosti, tiraniji i fanatizmu i uraditi sve što možemo da ih spriječimo, a da ne podlegnemo mržnji. Kada razmišljamo o pojedincu koji je pod utjecajem mržnje, ljutnje ili agresije, trebali bismo više razmišljati o njemu kao o bolesnom pacijentu nego kao neprijatelju, kao osobi koju treba izliječiti, a ne kazniti. Ako umobolan pacijent napadne svog liječnika, on ga mora kontrolirati i dati sve od sebe kako bi ga izliječio, a ne uzvratiti mu

133

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

uzajamnom mržnjom. Nitko ne očekuje da liječnik počne tući svo­je pacijente. Netko može osjećati neizmjerno gnušanje prema zlo­djelima pojedinca ili grupe, kao i duboku tugu zbog patnje koju su prouzrokovali, a da se ne popusti želji za osvetom. Tuga i odbojnost trebaju se udružiti s tolerantnim suosjećanjem zbog nesretnog stanja u kojem se osoba nalazi. Pacijenta treba razlikovati od njegove boli. To ne uključuje samo sažalijevanje ubojice nego i beskrajno suosje­ćanje prema svim osjećajnim bićima, tko god da jesu, kao i želju da se oslobode mržnje i neznanja. Ukratko, razmišljanje o užasu zločina drugih ljudi trebalo bi u našem vlastitom umu potaknuti neizmjernu ljubav i suosjećanje prema svim ljudima, a ne mržnju prema neko­licini ljudi.

Prema tome, važno je da ne zamijenimo odbojnost zbog ponašanja vrijednog prijezira s konačnim osuđivanjem osobe. Naravno, djelo se ne čini samo od sebe, ali iako se možda sada ponaša i razmišlja na štetan način, čak se ni najokrutniji mučitelj nije rodio okrutan i tko zna kakav će biti za dvadeset godina? Tko može sa sigurnošću reći da se neće promijeniti? Moj mi je prijatelj ispričao o jednom zatvo­reniku u nekom američkom zatvoru za recidiviste, u kojima se često i dalje nastavljaju ubijati. Taj je zatvorenik odlučio prekratiti vrijeme tako da pohađa tečaj meditacije za zatvorenike. Rekao je: „Jednog sam dana osjetio kao da se u meni ruše zidovi. Shvatio sam da se do tog trenutka nikada nisam ponašao ili razmišljao o nečemu drugom osim o mržnji i nasilju, kao da sam bio lud. Odjednom sam shvatio nehumanost svojih postupaka i počeo sam gledati svijet i druge ljude u potpuno drukčijem svjetlu."

Godinu dana nastojao je funkcionirati na altruističkoj razini i pota­knuti svoje drugove da se odreknu nasilja. Takve su transformacije rijetke jer okolnosti koje ih potiču obično nisu dostupne zatvorenici­ma. Osobu koja je izgubila svu namjeru i moć da nanosi zlo može se smatrati novom osobom.

Kao što pojedinac, tako i čitavo društvo može postati žrtvom mr­žnje. Ipak, mržnja može nestati iz ljudskog uma. Cista rijeka može se zagaditi, ali se može i pročistiti i ponovno postati pitka. Bez mogu­ćnosti unutarnje promjene, zahvatio bi nas očaj unaprijed osuđenih

1 3 4

D v a n a e s t o p o g l a v l j e - M R Ž N J A

na neuspjeh i lišenost svake nade. Budistička poslovica kaže: „Jedina dobra stvar u vezi zla je da se ono može pročistiti." Ljudska se bića mogu promijeniti, a ako se netko uistinu promijenio, opraštanje ne znači oprost njegovih prošlih djela, nego priznavanje onoga što je postao. Opraštanje je usko povezano s mogućnošću ljudske transfor­macije. Općenito se vjeruje da je nasilno reagiranje na zlo „ljudska" reakcija koju diktira patnja i potreba za „pravdom". No zar iskreno čovječan­stvo ne izbjegava reagiranje mržnjom? Nakon bombaškog napada u Oklahoma Cityju 1995. godine, u kojem je poginulo stotine žrtava, oca jedne trogodišnje djevojčice, ubijene u napadu, upitali su želi li da se glavni krivac, Timothy McVeigh, pogubi. Odgovorio je jednostavno: „Još jedna smrt neće umanjiti moju tugu." Takav stav nema nikakve veze sa slabošću, kukavštinom ili nekom drugom vrstom kompromisa. Možemo biti vrlo osjetljivi na nepodnošljive situacije i osjećati potrebu da ispravimo nepravdu, a da pritom nismo opsjednuti mržnjom. Jednog je dana Dalai-lamu posjetio redovnik iz Tibeta koji je dvadeset pet godina proveo u kineskom radnom logoru. Njegovi su ga mučitelji nekoliko puta doveli do ruba smrti. Dalai-lama je opširno razgovarao s tim redovnikom. Duboko ga je dirnulo to što je čovjek bio spokojan iako je pretrpio toliko patnje. Upitao ga je da li se ikada bojao. Redo­vnik je odgovorio: „Često sam se bojao da ću zamrziti svoje mučitelje jer, da sam to učinio, uništio bih sebe." Nekoliko mjeseci prije svo­je smrti u Auschwitzu, Etty Hillesum je napisala: „Ne vidim kako to mogu izbjeći. Svatko mora pogledati u sebe te izrezati i uništiti sve što tamo pronađe i što smatra da bi trebalo izrezati i uništiti kod drugih ljudi. Možemo biti sigurni da će svijet i najmanja trunka mržnje koju donosimo učiniti gorim nego što on jest."3

Bi li takav stav bio opravdan ako zločinac provali u vašu kuću, siluje vašu suprugu, ubije vašeg malog sina i otme vašu šesnaestogodišnju kćer? Koliko je god takva situacija odvratna i nepodnošljiva, poja­vljuje se neizbježno pitanje: Što da sada radim? Osveta ni u jednom trenutku nije prikladno rješenje. Zašto nije? Jer dugoročno, osveta nas ne može dovesti do trajnog zadovoljstva. Ne pruža nam utjehu, nego samo potiče daljnje nasilje.

135

S K U A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

1 3 6

D v a n a e s t o p o g l a v l j e - MRŽNJA

su da trajna ogorčenost na osobu koja nanosi zlo i izvršavanje osvete ne vraćaju duševni mir žrtvama ili njihovoj rodbini. Nasuprot tome, opraštanje, u smislu odbacivanja mržnje koju osjećamo prema zlo­čincu, pokazalo se najboljim načinom oporavka i ponovnim uspo­stavljanjem osjećaja unutarnjeg mira. Što se tiče smrtne kazne, znamo da to nije učinkovit način sprječa­vanja zločina. Nakon ukidanja smrtne kazne u Europi, nije došlo do povećavanja zločina, a njeno ponovno uvođenje u nekim američkim državama nije dovelo do opadanja zločina. Doživotna je zatvorska kazna dovoljna da ubojicu spriječi od počinjavanja drugih zločina, stoga smrtna kazna nije ništa više od legalizirane osvete. Bez obzira radi li se o umorstvu ili legalnom smaknuću, svako je ubijanje po­grešno. Društvu nije potrebna ona vrsta opraštanja koja odražava nedostatak brige ili popustljivosti ili, još gore, ona koja odobrava zlo koje se na­nosi drugim ljudima. To bi samo omogućilo da se iznova ponavljaju isti užasi. Društvu je potrebno opraštanje i zaliječenje kako se ne bi održale zavist, zloba i mržnja. Mržnja uništava naš um i potiče nas da uništavamo tuđe živote. Opraštanje će prekinuti krug mržnje.

MRZITI MRŽNJU

Jedina meta ogorčenosti je sama mržnja. To je podmukao, nemilo­srdan i nepopustljiv neprijatelj koji neumorno uništava naše živote. Koliko god strpljenje bez slabosti može biti primjereno prema onima koje smatramo našim neprijateljima, potpuno je neprimjereno biti strpljiv sa samom mržnjom, bez obzira na okolnosti. Kao što je Khy-entse Rinpoche rekao: „Vrijeme je da preusmjerimo mržnju s njenih uobičajenih meta, naših takozvanih neprijatelja, na sebe. Uistinu, mržnja je vaš pravi neprijatelj i mržnja je ono što trebate uništiti. Uzaludno je potiskivati ili obrnuti mržnju: moramo doći sve do nje­nog korijenja i iščupati ih. Etty Hillesum kaže o tom pitanju: „Oni govore o iskorjenjivanju. Bolje bi bilo da iskorijene zlo u čovjeku nego samog čovjeka."'1

137

Gandhi je rekao: „Ako prakticiramo oko za oko, zub za zub, uskoro će cijeli svijet biti slijep i krezub." Umjesto da primjenjujemo zakon osvete, zar ne bi bilo bolje osloboditi um od ogorčenosti koja ga izjeda? Čak i ako su takve potpune promjene stava rijetke - samo je jedan od optuženika u Nurnbergu, Albert Speer, požalio za svojim postupcima - nema razloga da im se ne nadamo. Ponekad se smatra hrabrim ako spontano reagiramo ljutnjom i na­siljem kada nam se nanosi zlo, ali ljudi koji su slobodni od mržnje zapravo pokazuju mnogo veću hrabrost. Bračni par iz Amerike, obo­je odvjetnici, otišli su u Južnu Afriku 1998. godine kako bi prisustvo­vali suđenju petorici tinejdžera koji su divljački i bez ikakvog razlo­ga ubili njihovu kćer na ulici. Pogledali su ubojice u oči i rekli: „Mi vam ne želimo učiniti ono što ste vi učinili našoj kćeri." Oni nisu bili bezosjećajni roditelji. Jednostavno su shvatili koliko je besmisleno održavati mržnju. U tom smislu, opraštanje ne znači opravdavanje nepravde koja je nanesena, to znači potpuno odustajanje od ideje izvršavanja osvete.

Miguel Benasayag, pisac, matematičar i psihijatar, proveo je sedam godina u argentinskim vojnim zatvorima i mjesecima je bio zatvoren u samici. Često su ga toliko mučili da nije osjećao ništa osim boli. Rekao mi je: „Pokušavali su nas prisiliti da zaboravimo sam pojam ljudskog dostojanstva." Njegovu suprugu i brata iz aviona su bacili u more. Njegovog su pastorka dali nekom visokom časniku, što su u to vrijeme uobičajeno radili s djecom ljudi koji su se protivili režimu. Dvadeset godina kasnije, kada je Miguel uspio pronaći generala koji je prisvojio njegovog pastorka, nije ga mogao mrziti. Shvatio je da u takvim okolnostima mržnja nema smisla jer ne može ništa popraviti niti čemu pridonijeti.

Naše suosjećanje i ljubav obično ovise o milostivom ili agresivnom stavu kojeg ljudi imaju prema nama i osobama koje volimo. Zbog toga nam je jako teško suosjećati s onima koji nam nanose zlo. Me­đutim, budističko suosjećanje temelji se na iskrenoj želji da se sva bića, bez iznimke, oslobode patnje i njenih uzroka, a posebno mr­žnje. Možemo ići i dalje od toga tako da želimo da sva bića, uklju­čujući i zločince, pronađu sreću. Istraživanja o opraštanju pokazala

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

Jedino što nam može pomoći su osobna svijest, unutarnja transfor­macija i uporan trud. Zlo je patološko stanje. Društvo koje je postalo žrtvom slijepog bijesa usmjerenog na drugi dio čovječanstva samo je skupina pojedinaca koju su otuđili neznanje i mržnja. S druge strane, kada dovoljno pojedinaca ostvari ovu nesebičnu promjenu, društvo će moći razviti humaniji kolektivni stav, integrirati odbacivanje mr­žnje i osvete u svoje zakone, ukinuti smrtnu kaznu i javno proglasiti poštivanje ljudskih prava. Međutim, nikada ne smijemo zaboraviti da ne može doći ni do kakvog vanjskog razoružanja bez unutarnjeg razoružanja. Baš svatko se mora mijenjati, a taj proces započinjemo sami.

V J E Ž B A

Meditacija o ljubavi i suosjećanju

Meditacija je metoda pomoću koje učimo doživjeti stvari na nov na­čin. Prisjetite se patnje osobe koja vam je draga. Ubrzo ćete osjetiti duboku želju i odluku da ublažite njenu patnju i uklonite uzrok te patnje. Dopustite da osjećaj suosjećanja ispuni vaš um i neko vrijeme ostane u umu. Tada proširite taj isti osjećaj na sva bića i shvatite da se svi žele oslo­boditi patnje. Spojite to neizmjerno suosjećanje s osjećajem spre­mnosti da učinite ono što je potrebno kako biste umanjili njihovu patnju. Razmišljajte o tom osjećaju sveobuhvatnog suosjećanja. Ako se, dok razmišljate o beskrajnim patnjama živih bića, osjećate bespomoćno i gubite hrabrost, usmjerite svoju pažnju na one ljude koji uživaju neki oblik sreće i imaju zadivljujuće ljudske kvalitete. U potpunosti uživajte u njima i kultivirajte entuzijastičnu radost. To će poslužiti kao protuotrov depresiji i zavisti.

Druga metoda je da usmjerite meditaciju na neutralnost. Proširite osjećaje ljubavi i suosjećanja jednako prema svim bićima - voljenim osobama, strancima i neprijateljima. Upamtite da, bez obzira koliko vas mogu ugroziti, svi oni teže postići sreću i izbjeći patnju.

138

D v a n a e s t o p o g l a v l j e - M R 2 N J A

Možete se također i usredotočiti na nesebičnu ljubav, strastvenu želju da sva bića pronađu sreću i uzroke sreće. Dopustite da dobrota pro-žme vaš um i počivajte u tom sveobuhvatnom osjećaju altruističke ljubavi. Na kraju meditacije, razmislite o međusobnoj ovisnosti sviju stvari. Shvatite da, kao što su ptici potrebna dva krila da može letjeti, i vi trebate razviti mudrost i suosjećanje. Prije nego što se uključite u svakodnevne aktivnosti, posvetite svim osjećajnim bićima sve dobro koje je proizašlo iz vaše meditacije.

139

Trinaesto poglavlje

ZAVIST

Koja se to kukavština ispunjava očajem i boli zbog tuđe sreće i dobre kobi?

M o n t e s q u i e u

Kako lije zavist čudan osjećaj! Zavidimo sreći drugih ljudi, ali ne za­vidimo njihovoj nesreći. Nije li to smiješno? Zar ne bi bilo prirodno da im želimo sreću? Zašto smo uzrujani kada su drugi ljudi sretni? Zašto smo zavidni zbog njihovih dobrih kvaliteta? Suprotno od za­visti je uživanje u svim veseljima, malim i velikim, koje doživljavaju drugi ljudi. Njihova sreća postaje naša vlastita sreća. Zavist nema privlačnu stranu želje; ne dolazi prerušena kao netko tko ispravlja nanesenu nepravdu, poput ljutnje; ne ukrašava se kića-stim ukrasima, poput ponosa; nije čak ni lijena, poput neznanja. Bez obzira što u njoj ugledamo, uvijek ostavlja dojam odvratnosti. Naravno, postoji nekoliko stupnjeva zavisti i ljubomore, široka pale­ta koja se kreće od zavisti do slijepog, destruktivnog bijesa. Dobro­ćudna, svakodnevna zavist sažeta je u polusvjesnim mislima koje se pojavljuju kao podcjenjujuće primjedbe. Zavist se odražava kao blaga zloba prema kolegi kojem ide bolje od nas ili kao zajedljiva razmišljanja o prijatelju kojeg uvijek prati sreća. Zavist i ljubomora proizlaze iz osnovne nemogućnosti da se veselimo tuđoj sreći ili uspje­hu. Ljubomoran čovjek u svom umu planira štetu i neprestano stavlja sol na ranu. U tom trenutku, nema nikakve šanse za sreću. U svakom trenutku zavist može izazvati uvreda osjećaja vlastite važnosti. Zavist je posljedica iluzije. Štoviše, zavist i ljubomora su apsurdni za svakog tko ih osjeća jer, ako ne pribjegne nasilju, po-

141

S R E Ć A VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

staje njegovom žrtvom. Njegova ljutnja ne sprječava one na koje je ljubomoran da uživaju u svom daljnjem uspjehu, bogatstvu ili razli­čitosti.

Uistinu, što bi nam sreća drugih ljudi mogla uskratiti? Naravno, ni­šta. Samo može povrijediti naš ego i prouzrokovati mu bol. Ego je taj koji ne može podnijeti dobro raspoloženje drugih ljudi kada smo depresivni ili njihovo dobro zdravlje kada smo bolesni. Zašto nam njihova radost ne postane izvorom inspiracije umjesto da bude izvor ismijavanja i frustracije? A što je s ljubomorom koja proizlazi iz osjećaja nepravde ili prije­vare? Vrlo je bolno kada nas prevari netko kome smo duboko pri­vrženi, ah je opet samoljublje odgovorno za patnju koja slijedi. La Rochefoucauld primjećuje u svojoj knjizi Maksime da ,,u ljubomori ima više samoljublja nego ljubavi." Jedna moja prijateljica nedavno mi se povjerila: „Duboko me povri­jedila nevjera mog supruga. Ne mogu podnijeti misao da je sretniji s nekom drugom ženom. Neprestano si postavljam isto pitanje: ,Zašto ne ja? Što to on vidi u njoj, a da ja to nemam?'" Vrlo je teško ostati smiren u takvim okolnostima. Strah od napušta­nja i osjećaj nesigurnosti usko su povezani s nedostatkom unutarnje slobode. Zaokupljenost samim sobom, s neodvojivim prijateljima kao što su strah i nada, privlačnost i odbacivanje, najveći su nepri­jatelji unutarnjeg mira. Ako doista želimo da netko bude sretan, ne možemo inzistirati na tome da mu govorimo kako bi to trebao posti­ći. Samo se ego usuđuje reći: „Vaša sreća ovisi o mojoj." Svvami Praj-nanpad je napisao: „Kada nekoga voliš, ne možeš od njega očekivati da radi ono što hoćeš. To je isto kao i da volimo sebe."1

Ako možemo jasno misliti, trebali bismo hrabro pokušati odbaciti mentalne slike koje nas muče i opsesivnost koja nas tjera da sanja­mo okrutne osvete protiv „prisvajača" na kojeg smo ljubomorni. To su izravne posljedice koje se javljaju jer smo zaboravili naš najdublji potencijal za ljubav i mir. Bilo bi dobro da stvaramo empatiju i al-truističku ljubav prema svim ljudima, uključujući i naše protivnike. Tako ćemo zaboraviti na uvredu, a s vremenom će nam se zavist i ljubomora činiti poput ružnog sna.

142

Četrnaesto poglavlje

VELIKI SKOK PREMA SLOBODI

Kakvo olakšanje osjeća opterećeni čovjek koji je dugo hodao svijetom patnje kada odloži svoj težak i beskoristan teret?

L o n g c h e n R a b j a m

Biti slobodan znači biti svoj vlastiti gospodar. Za mnoge ljude ta­kva sloboda uključuje slobodu mišljenja, kretanja i djelovanja, mo­gućnost da postignu ciljeve koje su postavili. To uvjerenje pronalazi slobodu uglavnom izvan sebe i zanemaruje tiraniju misli. Uistinu, na Zapadu se uobičajeno smatra da sloboda znači mogućnost raditi ono što želimo i sve naše impulse pretvarati u djelo. To je čudna ideja, jer tada postajemo igračka misli koje uznemiruju naš um, na isti način na koji vjetar s planinskog vrha savija travu u svim smjerovima. „Za mene, sreća znači da mogu raditi što želim, a da mi nitko ništa ne govori u vezi toga," rekla je jedna mlada Engleskinja u intervjuu za BBC. Može li anarhična sloboda, kojoj je jedini cilj neposredno ispunjavanje želja, donijeti sreću? Postoji puno razloga da u to posu-mnjamo. Spontanost je dragocjena kvaliteta sve d o k se ne zamijeni s mentalnim kaosom. Ako dopustimo pretjeranoj žudnji, ljubomori, aroganciji i ogorčenosti da divljaju našim umom, ubrzo će preuzeti kontrolu nad njim. S druge strane, unutarnja sloboda je nepregle­dno, jasno i spokojno mjesto koje raspršuje bol i održava mir. Unutarnja sloboda je, iznad svega, sloboda od diktature „ja" i „moje", te ega koji se sukobljava sa svime što mu se ne sviđa i očajno teži pri­svojiti sve za čim čezne. Stoga, biti slobodan odnosi se na prekidanje okova boli koja dominira našim umom. To znači da trebamo preu­zeti život u svoje ruke, a ne prepustiti se tendencijama koje stvaraju

143

b K fcL A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

navike i zbunjenost uma. Ako mornar izgubi držak kormila i pusti da se jedra vijore na vjetru, a brod ide u smjeru kojem ga struje nose, to se ne naziva slobodom - to se naziva prepuštanjem događajima. Sloboda znači da trebamo preuzeti kormilo i ploviti prema izabra­nom cilju. U svakodnevnom nam životu ova sloboda dopušta da budemo otvoreni i strpljivi prema drugima iako ostajemo predani životnom smjeru kojeg smo izabrali. Uistinu je bitno imati osjećaj smjera. Dok pješačite Himalajama, često morate hodati danima, ili čak tjednima. Izloženi ste hladnoći, snježnim olujama i patite od visinske bolesti, ali budući da se svakim korakom približavate svom cilju, osjećate ra­dost što se trudite i dostižete ga. Ako se izgubite i ne možete odrediti svoj položaj u nepoznatoj dolini ili šumi, odmah vam ponestane hra­brosti: odjednom vas svlada samoća i iscrpljenost, tjeskoba raste, a svaki korak postaje težak. Gubite volju nastaviti hodati, samo želite u očaju sjesti. Možda se tjeskoba koju neki ljudi također osjećaju javlja zbog nedostatka smjera u njihovim životima, jer nisu uspjeli pronaći svoj unutarnji potencijal za promjenu.

Shvaćanje da nismo ni savršeni niti u potpunosti sretni ne predsta­vlja našu slabost. To je vrlo zdravo priznanje, koje nema nikakve veze sa samosažaljenjem, pesimizmom ili nedostatkom samopouzdanja. Takvo nas shvaćanje potiče da na nov način cijenimo prioritete u životu i dovodi do porasta energije koju budizam naziva odricanjem - riječju koja se često shvaća na pogrešan način i koja zapravo odra­žava duboku želju za slobodom.

PARADOKS ODRICANJA

Za mnoge ljude ideja odricanja i neprivrženosti podrazumijeva si­lazak u vlažnu i hladnu tamnicu askeze i discipline. Depresivno po­manjkanje užitaka života. Niz zabrana koje ograničavaju našu slobo­du da uživamo u životu. Tibetanska poslovica kaže: „Ako s nekom osobom razgovaramo o odricanju, to je isto kao da svinju udaramo štapom po njušci. To joj se uopće ne sviđa."

1 4 4

Č e t r n a e s t o p o g l a v l j e - V t U K l bKUK r K t M A u u b u u i

145

No istinsko je odricanje poput ptice koja leti visoko u nebo kada joj otvorimo krletku. Odjednom nestanu sve beskrajne brige koje su opterećivale um i omogućuje se slobodno izražavanje unutarnjeg po­tencijala. Mi smo poput umornih pješaka, nosimo teške torbe pune hrane i kamenja. Zar ne bi bilo pametnije da na trenutak spustimo torbu i razvrstamo i olakšamo svoj teret?

Odricanje ne znači da se trebamo odreći onoga što nam donosi radost i sreću - to bi bilo apsurdno; odricanje znači da trebamo ostaviti ono što nam uzrokuje neiscrpnu i nemilosrdnu bol. To pokazuje imamo li hrabrosti riješiti se ovisnosti o temeljnim uzrocima patnje. Kako bismo to učinili, prvo moramo identificirati i prepoznati uzroke pa­tnje i zatim se neprestano podsjećati na njih u svom svakodnevnom životu. Ako ne ostavimo vremena da to učinimo, lako se možemo prevariti i zanemariti važne uzroke. Stoga, odricanje se ne svodi na to da samo kažemo ne svemu što je ugodno, da se odreknemo sladoleda od jagoda ili vruće kupke nakon duge šetnje po brdima. Trebamo se upitati, uzimajući u obzir odre­đene aspekte naših života: „Hoće li me to učiniti sretnijim?" Istinska sreća - za razliku od nametnute euforije - može izdržati uspone i pa­dove života. Odreći se znači imati smionost i inteligenciju da pažlji­vo ispitamo ono što obično smatramo užicima kako bismo odlučili pridonose li oni uistinu našem zadovoljstvu. Odricatelj nije poput mazohiste koji smatra da je sve dobro u biti loše. Tko bi to mogao podnijeti? Odricatelj je odvojio vremena da pogleda u sebe i otkrio da se ne treba čvrsto držati određenih aspekata svog života.

SLOBODNI OD PROŠLOSTI, SLOBODNI OD BUDUĆNOSTI

Jednog je dana neki Tibetanac posjetio starog mudraca dok sam se i ja tamo slučajno zatekao, u mjestu Ghoom blizu Darjeelinga u Indiji. Ispričao mu je o svim svojim prošlim nesrećama, a zatim je naveo sve čega se bojao da će se dogoditi u budućnosti. Mudrac je cijelo vrije­me mirno pekao krumpire u malom žeravniku na podu ispred sebe. Nakon nekog vremena, rekao je svom tugaljivom posjetitelju: „Ima li

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

1 4 6

Č e t r n a e s t o p o g l a v l j e - V E L I K I S K O K P R E M A S L O B O D I

Nikada ne smijemo zaboraviti one s kojima dijelimo svoj život, ali možemo zaustaviti beskrajne izmjene sreće i patnje. Pritom ništa ne gubimo, nego sve pojednostavljujemo.

UTJEHA JEDNOSTAVNOSTI

„Čitav naš život uzalud trošimo na detalje... Pojednostavljujte, po-jednostavljujte," napisao je američki moralist Henry David Thore-au. Odricanje uključuje pojednostavljenje naših misli, riječi i djela kako bismo se riješili suvišnosti. Pojednostavljanje naših aktivnosti ne znači da ćemo postati lijeni; sasvim suprotno, to znači da ćemo postići sve veću slobodu i nastojati spriječiti najsuptilniji aspekt pa­sivnosti - poticaj koji nas, čak i kada znamo što je uistinu važno u životu, potiče da obavljamo tisuće trivijalnih aktivnosti, jednu za drugom, poput valova koji se stvaraju na vodi. Pojednostavniti naš govor znači ograničiti struju besmislenog govo­ra koji neprestano teče iz naših usta. To, iznad svega, znači da se su­zdržimo od bolnih primjedbi koje upućujemo drugim ljudima. Obi­čni su razgovori, požalio se pustinjak Patrul Rinpoche, „odjeci jeke". Samo trebate upaliti televizor ili otići na neko društveno okupljanje kako bi vas progutala bujica često beskorisnih riječi koje potiču po­hlepu, neprijateljstvo i taštinu. Ne morate se obaviti tišinom, nego jednostavno postati svjesni što je prikladan govor i koliko je vrijeme važno. Prikladan govor izbjegava sebične laži, okrutne riječi i tra­čeve, koji nas samo uznemiruju i uzrokuju neslogu. Takav se govor uvijek prilagođava okolnostima, po potrebi je obziran ili odlučan, a proizvod je altruističnog i kontroliranog uma. Ako kažemo da netko ima jednostavan um, to ne znači da je naivan. Nasuprot tomu, jednostavnost uma jasno se odražava kao jasnoća misli. Kao što nam bistra voda omogućuje da vidimo dno jezera, tako i jednostavnost otkriva prirodu uma skrivenu iza vela nemirnih misli.

Andre Comte-Sponville to je opisao na nadahnjujući način:

147

svrhe brinuti se o stvarima koje više ne postoje i koje se još nisu dogo­dile?" Zbunjen, posjetitelj je zašutio i dugo vremena tiho sjedio pored mudraca, koji mu je povremeno dodavao vruće ispečeni krumpir. Unutarnja nam sloboda dopušta da uživamo u čistoj jednostavnosti sadašnjeg trenutka, slobodnog od prošlosti i budućnosti. Naše oslo­bađanje od nametnutih sjećanja iz prošlosti ne znači da ne možemo ništa korisno naučiti iz našeg iskustva. Naše oslobađanje od straha zbog budućnosti ne čini nas nesposobnima da se jasno suočimo s njom, nego nas sprječava da se besmisleno uzrujavamo zbog budu­ćnosti.

Takva sloboda sadržava aspekte razboritosti, kao i radost koja nam omogućuje da smireno prihvatimo stvari, a da ne postanemo pasivni ili nemoćni. Ona nam također omogućuje da iskoristimo sve okol­nosti života, povoljne ili nepovoljne, kao sredstva za ubrzavanje oso­bne promjene, da izbjegnemo aroganciju kada su povoljne i depresiju kada to nisu.

INTELIGENCIJA ODRICANJA

Odricanje je način preuzimanja života u vlastite ruke. Uzimamo ga u svoje ruke kada se zasitimo toga da nas sebičnost, otimanje za moći i posjedovanjem te neprekidna potraga za užitkom izmanipu-liraju poput marionete. Osoba koja se uistinu odriče dobro je infor­mirana o tome što se oko nje događa. Ona ne bježi od svijeta zato što ga ne može kontrolirati, nego zato što zna koliko su besmislene brige pune predrasuda i više ne želi gubiti vrijeme na njih. Njen je pristup izrazito pragmatičan. Odricatelj ne pokazuje slabost, nego samo odvažnost.

Odricanje nas također dovodi do izvrsnog okusa jednostavnosti i dubokog zadovoljstva. Kada ju jednom iskušate, sve će vam postati lakše. No to se ne odnosi na prisilno odricanje, ono je od samog početka osuđeno na propast. Prvo morate jasno shvatiti koje su prednosti odricanja i željeti se osloboditi onoga čega se želite odre­ći. Kada to učinite, odricanje ćete doživjeti kao čin oslobađanja.

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

Jednostavna osoba živi život koji udiše, bez truda ili slave, bez pretva­ranja ili srama... Jednostavnost je sloboda, vedrina duha, otvorenost. Ona je jednostavna poput zraka i slobodna poput zraka... Jednostavna osoba ne shvaća se previše ozbiljno ili previše tragično. Nastavlja ži­vjeti veselo, bezbrižno, mirne duše, bez ikakvog cilja, bez nostalgije i nestrpljenja. Cijeli svijet je njeno kraljevstvo, i to joj je dovoljno. Sada­šnjost je njena vječnost, i to je veseli. Ne mora ništa dokazivati, jer ne mora održavati vanjsku formu, ništa ne traži, jer je sve pred njom. Što je jednostavnije od jednostavnosti? Što je lakše? To je vrlina mudraca i mudrost svetaca.1

PUTNIK KAO NIJEDAN DRUGI

Moram vam prepričati jednu zgodu iz života Patrula Rinpochea, ti­betanskog pustinjaka koji je živio u 19. stoljeću. Na prvi pogled, nitko ne bi rekao daje on veliki duhovni učitelj. Sve stoje imao uključivalo je štap za hodanje, malu krpenu torbu u kojoj je nosio glineni lonac za kuhanje čaja i primjerak knjige Vodič kroz način života Bodhisat-tve, klasičnog teksta o ljubavi i suosjećanju, te odjeću koju je nosio. Zaustavio bi se gdje je god htio - u špiljama, šumama, kolibama - i tamo bi ostao koliko dugo je želio. U samostane bi uvijek dolazio bez prethodne najave, kako bi izbjegao bilo kakve pripreme u čast njegovog dolaska. Prenoćio bi u redovničkoj ćeliji ili bi kampirao u prirodi. Jednoga je dana Patrul Rinpoche prenio svoje učenje na nekoliko tisuća ljudi blizu samostana Dzamthang u istočnom Tibetu. Nije sje­dio u hramu niti na prijestolju, nego na travom pokrivenom humku na livadi. Iako su svi znali da on nikada ne prihvaća darove, na kra­ju predavanja jedan je starac inzistirao da mu daruje srebrnu šipku, spustivši je na travu ispred njegovih nogu.

Patrul je prebacio svoj svežanj preko ramena, uzeo svoj štap i krenuo svojim putem. Jedan je lopov promatrao sve što se dogodilo i slije­dio ga je u namjeri da mu ukrade srebro. Patrul je hodao sam, bez ikakvog posebnog odredišta, i proveo je mirnu noć ispod zvijezda.

148

Ć e t r n a e s t o p o g l a v l j e - V E L I K I S K O K P R E M A S L O B O D I

149

Čim je zaspao, lopov se prišuljao pod zaštitom tame. Patrul je u bli­zini odložio svoju malu krpenu torbu i lonac. Budući da u njoj nije pronašao ništa, lopov je počeo pretraživati pustinjakov široki ogrtač od ovčje kože. Patrul se probudio i povikao: „Zašto kopaš po mojim stvarima?" Lo­pov je promrmljao: „Netko ti je dao srebrnu šipku. Hoću je!" „O, joj!" uzviknuo je pustinjak. „Kakav težak život vodiš, trčkaraš okolo poput luđaka! Prešao si cijeli taj put zbog komada srebra! Ja­dnice! Sada me dobro slušaj. Vrati se nazad istim putem i u zoru ćeš doći do humka gdje sam sjedio. Tamo ćeš pronaći srebro." Lopov je bio prilično skeptičan, ali budući da je dovoljno dugo pre­traživao pustinjakove stvari, znao je da nema šipku uza se. Iako je mi­slio da najvjerojatnije neće naći srebro tamo gdje mu je Patrul rekao, vratio se nazad i pretražio padine humka. Šipka se sjajila u travi. Razbojnik je pomislio: „Taj Patrul nije običan lama. Oslobodio se svih privrženosti. Zadesit će me neka vrlo loša karma jer sam ga po­kušao opljačkati." Ispunjen grižnjom savjesti, krenuo je na put da opet pronađe pustinjaka. Kada ga je napokon sustigao, Patrul ga je izgrdio: „Opet ti! Uvijek bježiš, zar ne? Rekao sam ti da nemam sre­bro. Što sada hoćeš?"

Kriminalac se ispružio ispred Patrula da mu se ispovjedi, a oči su mu bile pune suza. „Nisam ništa došao uzeti od tebe. Pronašao sam srebro! Kada samo pomislim da sam te skoro istukao i uzeo sve što imaš! Ti si pravi mudrac. Molim te za oprost. Volio bih postati tvoj učenik." Patrul ga je utješio: „Ne trebaš mi se ispovjediti niti me tražiti oprost. Budi velikodušan, traži pomoć Buddhe i provodi njegovo učenje. To će biti dovoljno." Kasnije su ljudi saznali što se dogodilo i krenuli su izmlatiti lopova. Kada je Patrul Rinpoche to čuo, oštro ih je prekorio: „Ako se budete loše odnosili prema ovom čovjeku, povrijedit ćete mene. Ostavite ga na miru!"

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

SLOBODNI ZA DRUGE

Čemu služi sloboda ako koristi samo sebi? Kako bismo bolje pomo­gli drugima, moramo prvo mijenjati sebe. Biti slobodan znači i slijediti put unutarnje transformacije. Kako bi­smo to postigli, moramo savladati ne samo vanjsku nesreću nego i naše najdublje neprijatelje: lijenost, nedostatak sabranosti i navike koje nas stalno odvraćaju od duhovne vježbe. Kao što smo vidjeli, užici, koji su isprva privlačni, vrlo se često pre­tvaraju u svoje suprotnosti. Iz truda kojeg zahtijeva duhovni put i proces oslobađanja od patnje proizlazi obratna progresija. Iako nam je ponekad teško započeti, s vremenom postaje sve lakše i, malo-pomalo, naš trud nam pruža osjećaj ispunjenja kojeg više ništa ne može zamijeniti. Njegove poteškoće ustupaju mjesto dubokom za­dovoljstvu, koje nam stanja ovisnosti ne mogu pružiti. Sukha je kao neka vrsta gipkog i nepovredivog oklopa. Jedan je tibetanski mudrac rekao: „Ptici je lako ozlijediti konja koji ima ozlijeđena leđa; okol­nostima je lako povrijediti onoga tko se boji, ali nemaju moć nad onim tko je stabilan." Takvo postignuće u potpunosti zaslužuje naziv slobode.

1 5 0

Petnaesto poglavlje

SOCIOLOGIJA SREĆE

Ljudi imaju već pripremljene odgovore na rnnoga pitanja o sebi: znaju svoje ime, adresu i pripadnost određenoj stranci. Ali općenito, oni ne znaju koliko su sretni i moraju smisliti odgovor na to pitanje kad god im se postavi.

D a n i e l K a h n e m a n

Jedan od ciljeva ove knjige je identificiranje unutarnjih stanja koja pogoduju sreći i onih koja je sprječavaju. Što nas istraživanja socijal­ne psihologije mogu naučiti o faktorima koji utječu na našu kvalitetu života? Početkom 20. stoljeća, psihologija i psihijatrija većinom su se usmjeravale na opisivanje i liječenje psiholoških smetnji i mentalnih bolesti. Međutim, sve donedavno znanost nije istraživala naš poten­cijal da iz „normalnog" stanja postojanja dođemo do optimalnog za­dovoljstva i razvoja. Stvari se sada počinju mijenjati jer kognitivne znanosti i „pozitivna psihologija" pobuđuju sve veće zanimanje. Rađamo li se s različitim genetskim predispozicijama za sreću ili ne­sreću? Kako naš odgoj i naše životno iskustvo pozitivno ili negativno utječu na naše subjektivno zadovoljstvo? Do koje je mjere moguće promijeniti naše osobine ličnosti i dovesti do trajnog osjećaja zado­voljstva? Koji mentalni faktori pridonose toj transformaciji? Tijekom proteklih trideset godina, sva su ta pitanja bila predmetom opsežnog istraživanja. Proučavalo se stotine tisuća ispitanika u sedamdesetak država i objavljen je velik broj znanstvenih rezultata.1

Iz tih su istraživanja proizašla tri glavna zaključka. Prvo, vanjski uvjeti i drugi općeniti faktori - poput bogatstva, obrazovanja, druš­tvenog statusa, hobija, spola, dobi, etničke pripadnosti, itd. - imaju

151

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

velik utjecaj, ali su, u biti, odgovorni samo za 10 do 15 posto promje­njivog kvocijenta zadovoljstva.2 Drugo, pokazalo se da imamo ge­netsku predispoziciju da budemo sretni ili nesretni - izgleda da geni određuju oko 25 posto našeg potencijala za sreću. Usprkos tome, geni više djeluju kao nacrt koji se može upotrijebiti ili ignorirati, ovisno o okolnostima. Treće, možemo značajno utjecati na način na koji do­življavamo sreću i nesreću pomoću načina na koji živimo i mislimo, kako opažamo događaje života i kako na njih reagiramo. Srećom, da je naša sposobnost za sreću određena, ne bi imalo smisla proučavati fenomen sreće ili pokušati trajno postati sretan. Ti zaključci odbacuju mnoštvo lažnih ideja o sreći. Pisci i filozofi če­sto su ismijavali ideju da je sreća dobra za zdravlje, da optimisti žive duže i sretnije i da možemo „kultivirati" sreću kao vještinu. Ipak, te se ideje sada postupno priznaju kao dokazane činjenice.

OPĆENITI UVJETI SREĆE

Znanstvenici su proveli mnoga istraživanja o sreći kao kvaliteti ži­vota ili, preciznije, kao subjektivnom vrednovanju vlastite kvalite­te života. Pritom su u istraživanjima koristili jednostavne upitnike i ispitanicima postavljali pitanja poput: „Jeste li vrlo sretni, sretni, malo sretni, nesretni ili vrlo nesretni?" Zatim su od ispitanika tražili da daju informacije o svom društvenom statusu i bračnom stanju, prihodu, zdravlju, prekretnicama u svom životu, itd. Nakon toga su statistički analizirali korelacije među njima. Novija istraživanja odmah prate osjećaje koje ljudi doživljavaju u svojim svakodnevnim životima. Prema Danielu Kahnemanu, psihologu i dobitniku Nobe-love nagrade, podaci dobiveni takvim istraživanjima daju precizniju procjenu subjektivnog zadovoljstva, jer na njih manje utječu osobna sjećanja i drugi proizvodi uma.

Opće ankete pokazale su da je osjećaj sreće veći u državama koje svojim stanovnicima osiguravaju osnovna sredstva, veću sigurnost, autonomiju i slobodu, kao i dovoljno mogućnosti za obrazovanje i pristup informacijama. Ljudi su očigledno sretniji u zemljama gdje

152

P e t n a e s t o p o g l a v l j e - S O C I O L O G I J A S R E Ć E

su zajamčene osobne slobode i osigurana čvrsta demokracija. To se i može očekivati. Građani su sretniji u ozračju mira. Bez obzira na ekonomske uvjete, oni koji žive pod vojnom vlasti nesretniji su. Sreća raste s društvenim angažiranjem i sudjelovanjem u dobrovolj­nim organizacijama, uživanjem u sportu i glazbi, te učlanjenjem u rekreativne klubove. Usko je povezana s kvalitetom naših osobnih odnosa. Ljudi koji su oženjeni ili žive zajedno s partnerom općenito su puno sretniji od samaca, udovaca i udovica ili razvedenih ljudi koji žive sami. Što se tiče djece razvedenih roditelja, dvostruko je veća vje­rojatnost da će doživjeti razne društvene, psihološke ili akademske probleme.3

Ljudi koji imaju plaćeni posao često su sretniji od nezaposlenih lju­di. Stopa smrtnosti veća je kod nezaposlenih, a oni su i više podlo­žni bolesti, depresiji, samoubojstvu i alkoholizmu. Ipak, domaćice i zaposleni imaju približno istu razinu zadovoljstva. Također je za­nimljivo istaknuti da odlazak u mirovinu ne umanjuje zadovoljstvo našim životom, nego ga čak povećava. Stariji ljudi smatraju da im je život manje ugodan nego mlađim ljudima, ali njihovo je cjelokupno zadovoljstvo stabilnije i osjećaju više pozitivnih emocija. Čini se da nam dob daje relevantnu mudrost. Sreća je jače izražena kod izrazito odlučnih osoba dobrog fizičkog zdravlja. Čini se da nije povezana s klimom, jer ljudi koji žive u sunčanijim područjima nisu ništa sre­tniji od onih koji žive u kišnijim područjima, ako izuzmemo patolo­ške slučajeve onih koji pate od depresije zbog dugih zimskih noći u sjevernim geografskim područjima.

Bavljenje slobodnim aktivnostima povećava zadovoljstvo, osobito kod onih ljudi koji ne rade (umirovljenika, onih koji su financijski neovisni i nezaposlenih), djelomično zato što ti ljudi mogu više utje­cati na ono što rade. Pokazalo se da godišnji odmori imaju pozitivan učinak na zadovoljstvo, smirenost i zdravlje ljudi. Samo se tri posto ljudi na godišnjem odmoru žali na glavobolju, za razliku od dvadeset jedan posto onih koji rade. To se isto odnosi i na umor i razdra-žljivost.4 Treba istaknuti da gledanje televizije, koliko god da je po­pularno, dovodi samo do minimalnog povećanja zadovoljstva. Oni

153

i n t L A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

154

P e t n a e s t o p o g l a v l j e - S U U U L U b U A b K b l b

uzbuđeni i osjećamo da smo na vrhuncu. Ali čim se ubrzo privikne­mo na to, naše zadovoljstvo opada; kada izađe novi model automo­bila, postanemo nezadovoljni onim kojeg imamo i mislimo da mo­žemo biti zadovoljni samo ako kupimo novi automobil, posebno ako ga imaju ljudi oko nas. Zapeli smo na „hedonističkoj pokretnoj traci" - to je pojam kojeg su uveli P. Brinkman i D. T. Campbell.7 Dok smo na pokretnoj traci, trebamo neprestano trčati samo da ostanemo na istom mjestu. U ovom slučaju trebamo neprestano trčati kako bismo postigli više stvari i pronašli nove izvore uzbuđenja jednostavno da bismo održali sadašnju razinu zadovoljstva.

To očigledno nije optimalno stanje uma. Nezasitna žudnja da imamo više samo da bismo ostali zadovoljni i uznemirenost kada se drugi ljudi u našoj blizini nalaze u boljem položaju, ima više veze s men­talnom boli - na primjer, zavisti, pohlepom ili ljubomorom - nego s uvjetima u kojima živimo. Kao što tibetanska poslovica kaže: „Ako smo svjesni svog zadovoljstva, to je isto kao da držimo blago u ruci." U protivnom, čim dobijemo nešto, htjet ćemo više i tako započinje­mo krug kroničnog nezadovoljstva. Psiholozi se bave vrlo zanimljivim problemom „sretnih siromaha", koji su veseliji i bezbrižniji od mnogih bogatih ljudi pod stresom. Istraživanje Roberta Biswasa-Dienera, provedeno među beskućni­cima i stanarima sirotinjske četvrti Calcutte, pokazalo je da je u mnogim područjima - obiteljskom životu, prijateljstvu, moralnosti, hrani i veselju - njihova razina zadovoljstva bila samo malo niža od one sveučilišnih studenata.8 Nasuprot njima, oni koji žive na ulici ili u prihvatilištima San Francisca i koji općenito nemaju društvenu i emocionalnu privrženost, tvrde da su puno nesretniji. Sociolozi po­kušavaju objasniti taj fenomen činjenicom što se mnogo siromašnih ljudi u Calcutti prestalo nadati kako će popraviti svoj društveni sta­tus i financijsko pitanje, te više nisu zabrinuti u tom pogledu. Osim toga, puno ih je lakše zadovoljiti ako bilo što dobiju, poput hrane i tome slično.

To nije samo optimističan način gledanja na stvari. Kada sam živio u siromašnoj četvrti Delhija, gdje sam tiskao tibetanske tekstove, po­znavao sam mnogo vozača rikši, koji bi po cijeli dan prevozili pu-

155

koji puno vremena provode gledajući televiziju u prosjeku su manje sretni. U Sjedinjenim Američkim Državama i Europi ljudi provode u prosjeku tri i pol sata ispred televizora. To znači da na svakih sedam godina otpada cijela godina života!

NOVAC NE MOŽE KUPITI SREĆU

Očigledno, ljudima kojima nedostaju osnovna sredstva za život i oni kojima novac postaje pitanje opstanka priznanje zbog dolaženja do većeg bogatstva donosi opravdan osjećaj zadovoljstva. Međutim - iako nas to može iznenaditi - izgleda da, bez obzira na relativno malo bogatstvo, razina zadovoljstva ostaje ista čak i kada prihod ra­ste. Na primjer, od 1949. godine do danas u Sjedinjenim Američkim Državama stvaran se prihod dvostruko povećao, dok je broj ljudi koji se smatraju „vrlo sretnim" ne samo povećao nego čak i malo smanjio. Kao što to Richard Layard iz Ekonomske škole u Londonu kaže: „Imamo više hrane, više odjeće, više automobila, veće kuće, više centralnog grijanja, više praznika, kraći radni tjedan, dobar posao i, iznad svega, bolje zdravlje. No ipak nismo sretniji... Ako želimo da ljudi budu sretniji, moramo znati koji uvjeti pridonose sreći i kako ih možemo kultivirati."5

Ljudi postanu nezadovoljni kada se počinju uspoređivati s drugima u svojoj obitelji, na svom radnom mjestu i sa svojim poznanicima. Kao što to Layard objašnjava, „Puno puta ljudi objektivno dođu do bo­ljeg položaja, ali se subjektivno osjećaju lošije. Na primjer, u Istočnoj Njemačkoj životni je standard zaposlenih značajno porastao nakon 1990. godine, ali se smanjila njihova razina sreće. Nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke, ljudi u Istočnoj Njemačkoj počeli su se uspo­ređivati s onima u Zapadnoj Njemačkoj, a ne s drugim državama bivšeg sovjetskog bloka."6

Neprestano uspoređivanje naše situacije s onom drugih ljudi neka je vrsta bolesti uma koja nam donosi nepotreban jad i frustraciju. Kada imamo novi izvor zadovoljstva ili kupimo novi automobil, postajemo

SREĆA - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

tnike u stražnjem dijelu svojih starinskih tricikala. Tijekom zimskih noći, okupili bi se u malim skupinama na ulici oko vatre u kojoj su spaljivali košare i kartonske kutije. Razgovarali bi, smijali se i glasno pjevali popularne pjesme. Zatim bi zaspali, sklupčani na sjedalima svojih tricikala. Njihov život nije lagan - daleko od toga - ali mislim da ih njihova dobroćudnost i bezbrižnost čine sretnijima od mnogih žrtava stresa koji rade u pariškim reklamnim agencijama ili na burzi. Sjećam se i jednog starog butanskog seljaka. Jednom prilikom mu je mladi poglavar mog samostana darovao novu majicu i tisuću rupija, Seljak je bio potpuno zbunjen. Rekao je da nikada nije imao više od tristo rupija (oko sedam dolara). Kada ga je poglavar upitao ima li kakvih briga, kratko je razmislio i zatim odgovorio: „Da, s pijavicama, kada hodam po šumi u kišno doba." „Nešto osim toga?" „Ne, ništa."

Diogen je, iz svoje poznate drvene bačve, rekao Aleksandru Make­donskom: „Ja sam veći od vas, moj gospodaru, jer sam prezirao više nego što ste vi ikada imali." Dok jednostavnost butanskog seljaka možda nije toliko važna poput riječi velikog filozofa, još uvijek je očito da sreća i zadovoljstvo nisu razmjerni bogatstvu. Osamdeset posto Amerikanaca smatra se sretnima! Ali situacija nije toliko ohrabrujuća kao što se čini. Unatoč poboljšanju materijalnih uvjeta, ljudi su danas deset puta podložniji depresiji nego što su bili 1960. godine. Depresija sve više pogađa mlađi dio populacije. Prije četrdeset godina, ljudi su po prvi put upadali u depresiju sa dvadeset devet godina. Danas se ta dobna granica spustila na četrnaest godi­na.9 Od svih smrtnih slučajeva u svijetu, dva posto godišnje otpada na samoubojstva, više nego na rat i umorstvo.10 U Sjedinjenim Ame­ričkim Državama samoubojstvo koje uzrokuje bipolarna depresija, nekoć zvana manična depresija, drugi je vodeći uzrok smrti medu tinejdžerkama i treći medu tinejdžerima,11 dok je u Švedskoj broj slučajeva samoubojstava među studentima od 1950. godine porastao za dvjesto šezdeset posto.

Između 1950. i 1980. godine broj kaznenih djela u SAD-u porastao je za tristo posto, a u Ujedinjenom Kraljevstvu za petsto posto. Iako

156

je od tada stopa kriminala značajno opala, još uvijek je mnogo viša nego prije pedeset godina, unatoč činjenici što se vanjski uvjeti za­dovoljstva - zdravstvena zaštita, kupovna moć, pristup obrazovanju i slobodno vrijeme - neprestano poboljšavaju. Kako to možemo obja­sniti? Prema mnogim istraživanjima Richarda Layarda, na taj rast mogu utjecati mnogi faktori, poput smanjenog osjećaja povjerenja među ljudima, razdvajanje obitelji, utjecaj nasilja koje se neprestano name­će televizijskim gledateljima, činjenica da ljudi sve više žive sami i da se sve manje ljudi uključuje u kulturne, sportske, političke i filan­tropske udruge, kao i u udruge koje pomažu siromašnima i starijim osobama.12

Na primjer, zanimljivo je opadanje povjerenja. Godine I960., kada su ljude upitali: „Mislite li da se većini ljudi može vjerovati?" pe­deset osam posto Amerikanaca i isto toliko Britanaca odgovorilo je potvrdno, dok je 1998. godine to mislilo samo trideset posto ljudi. Većina Amerikanaca misli da „danas uopće ne znaju na koga mogu računati."1 3

Martin Seligman smatra da „sustav vrednota na kojem se temelji ne­opravdano samopoštovanje i kojeg priznaje viktimologija potiče sve veći individualizam, što pridonosi epidemiji."14 On smatra da je sve veći individualizam odgovoran za veliki porast depresije u zapadnja­čkim društvima, djelomično zbog „besmislenosti" koja se javlja kada „ne postoji privrženost nečemu većem od nas samih." Budizam sma­tra da je razlog tomu to što ljudi neumorno posvećuju većinu svog vremena vanjskim aktivnostima i ciljevima, umjesto da nauče uživati u sadašnjem trenutku, u društvu osoba koje vole, u miru prirodnog okruženja i, iznad svega, u razvoju unutarnjeg mira koji svakoj se­kundi života daje novu i drukčiju kvalitetu. Uzbuđenje i užitak koji proizlaze iz intenzivnih osjetnih podražaja, na primjer od glasne, frenetične i senzualne zabave, ne mogu zami­jeniti unutarnje zadovoljstvo. Eksces bi nas trebao izbaciti iz apatije, ali vrlo često vodi samo do nervoznog umora vezanog uz kronično nezadovoljstvo.

1 5 7

NASLJEDNA PRIRODA SREĆE

Rađamo li se s predispozicijom za sreću ili nesreću? Nadjačava li ge­netsko naslijeđe druge psihološke faktore, uključujući i one povezane s događajima iz ranog djetinjstva, sa životnom sredinom i obrazova­njem? Mogu li životna sredina i emocionalni faktori promijeniti ono što je zapisano u našim genima? Do koje granice i koliko dugo je naš mozak sposoban za velike promjene - uobičajeno nazvane plasti­čnost mozga? O tim se pitanjima gorljivo raspravljalo u znanstvenim krugovima. Znanstvenici su proučavali jednojajčane blizance koje su razdvojili nakon rođenja. Oni imaju potpuno isti genom, ali su odgojeni u potpuno različitim uvjetima. Koliko će oni biti psiholo­ški slični? Možemo također i usporediti psihološki profil posvojene djece s onim njihovih bioloških roditelja, a zatim s onim njihovih usvojitelja. Takva su istraživanja pokazala da, s obzirom na ljutnju, depresiju, inteligenciju, cjelokupno zadovoljstvo, alkoholizam, neu­roze i mnoge druge faktore, jednojajčani blizanci koje se razdvoji pri rođenju dijele više psiholoških osobina nego braća i sestre blizanci koji su odgajani zajedno.

Isto tako, posvojena djeca psihološki puno više sliče biološkim rodi­teljima koji ih nisu odgajali nego usvojiteljima. Istraživanja stotina takvih slučajeva navela su Aukea Tellegena i njegove kolege na za­ključak kako je sreća četrdeset pet posto nasljedna i kako naši geni određuju približno pedeset posto varijabli među svim spomenutim osobinama ličnosti.15

Međutim, drugi istraživači to smatraju pretjeranom i dogmatskom interpretacijom. Nakon njihova razdvajanja pri rođenju, većinu su blizanaca uključenih u istraživanja posvojile dobrostojeće obitelji, koje su dugo čekale na usvajanje i izvrsno se brinule za djecu. Rezul­tati bi vjerojatno bili puno drugačiji da su posvojitelji jako zavoljeli jednog od blizanaca, a daje drugi blizanac na kraju završio na ulici ili u sirotinjskoj četvrti. Ti istraživači smatraju da geni određuju dvade­set pet posto varijabli osobnosti, koje predstavljaju samo potencijal, a čije izražavanje ovisi o mnogim drugim faktorima.

|S8

Micheal Meaney i njegove kolege iz Istraživačkog centra bolnice Douglas u Kanadi izveli su niz fascinantnih pokusa16 na štakorima koji su genetski skloni pretjeranoj tjeskobi. Ako se u prvih deset dana njihova života mali štakori povjere brižnim majkama koje ih neprestano ližu, te se često nalaze u fizičkom kontaktu s majkom, blokiraju se geni koji reguliraju reakciju na stres (pomoću proce­sa zvanog metilacija) i ostaju neizraženi tijekom njihovog života (osim ako se štakori ne izlože velikoj traumi), dok potomci ma­nje brižnih majki pokazuju visoke količine stresa. Međutim, nova istraživanja pokazuju da su negativne posljedice reverzibilne. Ako štene majke koja ga malo liže „posvoji" majka koja ga puno liže, štene će se normalno razvijati. Pokazalo se da individualne razlike u majčinskoj brizi ne mijenjaju samo sposobnost potomaka da se nose sa stresom kasnije u životu nego i da utječu na njihov mozak i kognitivni razvoj. Štenad, podignuta od majki koje su ih puno li­zale, puno je smirenija pod stresom i pokazuju veću sposobnost za učenje. Meaney i drugi istraživači sada provode važno istraživanje kako bi istražili na koji se način to primjenjuje na ljude. Istraživači predviđaju da će, ako se pravilnosti koje su uočene mogu uspore­diti s ljudima, djeca majki koje se manje brinu za njih biti sklonija problemima poput agresivnog ponašanja i poremećaja nedostatka pažnje. To se zasigurno slaže s budističkim mišljenjem daje malom djetetu potrebna redovita roditeljska ljubav. Sigurno je da količina ljubavi i nježnosti koju primamo kao mala djeca bitno utječe na našu viziju života. Opće je poznato da su djeca, žrtve seksualnog zlostavljanja, dvostruko više izložena riziku od depresija kao tinej­džeri ili odrasle osobe, te da su mnogi kriminalci u djetinjstvu bili zlostavljani ili im je uskraćena roditeljska ljubav. U kontekstu osobne transformacije, važno je istaknuti da se među tim osobinama s izraženim genetskim osnovama neke teško mogu promijeniti (na primjer, one za određivanje težine), dok se druge mogu značajno promijeniti zbog uvjeta života i pomoću mentalne vježbe.17 To se posebno odnosi na strah, pesimizam i... sreću.

159

S R E L A - VODK ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ZIVOINE VJESlINt

OSOBNE KARAKTERISTIKE

Čini se da sreća nije povezana s inteligencijom, barem ne prema re­zultatima testova inteligencije, niti sa spolom, etničkom pripadnošću ili fizičkom ljepotom. No ipak, „emocionalna inteligencija" značajno razlikuje sve sretne ljude od nesretnih. Ovaj pojam, kojeg je uveo i opisao Peter Saloway, a široj ga javnosti predstavio Daniel Gole-man, definiramo kao sposobnost da točno opažamo i shvaćamo tuđe osjećaje. To je također sposobnost da jasno i brzo prepoznamo naše vlastite emocije. Prema K. Magnusu i njegovim kolegama, sreća je usko povezana s ekstroverzijom i empatijom - sretni ljudi su općenito otvoreni prema svijetu.18 Oni smatraju da pojedinac može imati kontrolu nad sobom i svojim životom, dok se nesretni ljudi smatraju igračkama sudbine. Čini se da je pojedinac sretniji ako je sposobniji kontrolirati svoje životne uvjete. Zanimljivo je napomenuti da u svakodnevnom životu ekstroverti doživljavaju više pozitivnih događaja od introverta, a ne­urotičan imaju više negativnih iskustava od stabilnih ljudi. Možemo doživjeti niz nesreća ili se osjećati poput magneta za probleme, no važno je imati na umu da je naša vlastita dispozicija - ekstrover-tirana ili neurotična, optimistična ili pesimistična, egocentrična ili altruistička - ono što nas iznova uvodi u istu situaciju. Iskrena osoba spremnija je suočiti se s teškim okolnostima, a zabrinuta osoba osje­ća jaču tjeskobu, koja se obično odražava u emocionalnim i obitelj­skim problemima i dovodi do društvenog neuspjeha. Duhovna dimenzija, bez obzira je li religiozna ili ne, pomaže nam da postavimo ciljeve u životu i promiče ljudske vrijednosti: milosrđe, velikodušnost i otvorenost - što su sve faktori koji nas dovode bliže sreći nego nesreći. Ona nam pomaže da prezirno odbacimo ciničnu ideju kako nemamo smjer kojim trebamo ići u životu i da je život samo egocentrična borba pod ratnim pokličem „Svatko za sebe." Lako je zamisliti kako bogatstvo može imati velik utjecaj na sreću i kako bi bilo teško biti sretan ako se ozbiljno razbolimo i završimo u bolnici. Ispostavlja se da to nije tako, pa se čak i u takvim okolno­stima brzo vraćamo na onu istu razinu sreće na kojoj smo bili prije

1 6 0

P e t n a e s t o p o g l a v l j e - S O C I O L O G I J A S R E Ć E

nego što smo se razboljeli. Istraživanja oboljelih od raka pokazala su da je njihov kvocijent sreće samo malo manji od onoga u ostatku populacije.

SREĆA I DUGOVJEČNOST

D. Danner i njegovi kolege proučavali su dugovječnost 178 katoličkih časnih sestara rođenih početkom 20. stoljeća.19 Živjele su u istom sa­mostanu i poučavane su u istoj školi u Milwaukeeju. Njihov je slučaj bio vrlo zanimljiv jer su vanjske okolnosti njihovih života bile vrlo slične: imale su istu dnevnu rutinu, istu prehranu, nisu konzumirale alkohol i cigarete, isti društveni status i financijsku situaciju te isti pristup zdravstvenoj zaštiti. Ti su faktori uklonili mnoge varijable koje uzrokuju vanjski uvjeti. Istraživači su analizirali autobiografiju svake časne sestre, a koju je svaka napisala prije nego što je dala vječne zavjete. Psiholozi su objektivno vrednovali pozitivne i negativne osjećaje koje su izrazile u svojim životopisima. Neke časne su neprestano spominjale da su „jako sretne" ili da osjećaju „veliku radost" zbog pomisli da će se zavjetovati i služiti drugima, dok su druge pokazale malo ili nimalo pozitivnih emocija. Nakon toga su časne sestre klasificirali prema stupnju radosti i zadovoljstva koje su izrazili u svojoj kratkoj biogra­fiji, a rezultate su usporedili s njihovom dugovječnošću. Pokazalo se da je devedeset posto časnih sestara koje su svrstali u „najsretniju" četvrtinu grupe još uvijek bilo živo u dobi od 85 go­dina, za razliku od trideset četiri posto onih u „najmanje sretnoj" četvrtini. Temeljita analiza njihovog pisanja uklonila je druge faktore koji bi mogli utjecati na njihovu dugovječnost: nije postojala nika­kva povezanost između dugovječnosti časnih sestara i snage njihove vjere, intelektualne sofisticiranosti njihova pisanja, njihovih budućih nada ili nekog drugog faktora kojeg su uzeli u obzir. Ukratko, čini se da sretne časne sestre žive duže od nesretnih. Slično tome, u Sjedinjenim Američkim Državama provedeno je istraživanje na 2000 Meksikanaca u dobi od preko 65 godina, koje

161

i K t L A - VUUIL IA KAlVIJANlt NAJVAiNIJt UVUINt VJtilINt

je pokazalo da je smrtnost onih koji su većinom izražavali negativne emocije bila dvostruko veća od one u ljudi sa sretnim dispozicijama i koji su doživljavali pozitivne emocije.20 Finska anketa 96 000 udo-vaca i udovica pokazala je da se njihov rizik od smrti udvostručio u tjednu nakon smrti njihova partnera.21 Razlog tome su tuga i depre­sija koje im slabe imunološki sustav.

KAKO BISMO TO TREBALI SHVATITI?

Kako objasniti činjenicu da nakon svega postoji mala povezanost - 10 do 15 posto - između bogatstva, zdravlja, ljepote i sreće? Prema Edu Dieneru: „Izgleda da je način na koji ljudi opažaju svijet puno važniji za postizanje sreće od objektivne okolnosti."22 Sreća ovisi i o ciljevima koje postavljamo u svom životu.23 Osobi kojoj je glavni cilj da stekne materijalno bogatstvo, novac igra važnu ulogu u postiza­nju sreće, ali to neće puno utjecati na osobu kojoj je bogatstvo manje važno. Što se tiče povezanosti koje ističe socijalna psihologija, u većini sluča­jeva nije jasno da U one djeluju kao uzroci ili kao posljedice. Znamo da prijateljstvo ide sa srećom, ali jesmo li sretni zato što imamo puno prijatelja ili imamo puno prijatelja zato što smo sretni? Da li ekstro-verzija, optimizam i samopouzdanje uzrokuju sreću ili su znakovi sreće? Da li sreća pozitivno utječe na dugovječnost ili ljudi puni živo­tne energije sasvim slučajno imaju sretne dispozicije? Istraživanja ne mogu odgovoriti na ta pitanja. Kako bismo to trebali shvatiti? Možemo zaključiti da se neke od tih kvaliteta, poput sreće, altrui­zma i optimizma, gotovo uvijek pojavljuju zajedno. Osoba ne može doživjeti istinsku i trajnu sreću dok je sebična i pesimistična, jer su altruizam i konstruktivan pogled važni elementi istinske sreće. Kada su znanstvenici detaljno ispitali anketirane o razlozima za­što tvrde da su sretni, naveli su svoju obitelj, svoje prijatelje, dobar posao, lagodan život, dobro zdravlje, slobodu da putuju kamo žele, sudjelovanje u društvenom životu, pristup kulturi, informacijama, zabavi, i tako dalje, kao glavne faktore koji pridonose sreći. S druge

P e t n a e s t o p o g l a v l j e - S O C I O L O G I J A S R E Ć E

strane, ispitanici su rijetko spominjali optimalno stanje uma koje su nastojali razviti kao vještinu. Očigledno je da čak i kada nam mate­rijalne okolnosti pruže „sve što nam je potrebno" da budemo sretni, nismo uvijek sretni - daleko od toga. Štoviše, ovo „sve" nije stabilno i prije ili poslije će se raspasti i odnijeti sreću sa sobom. To se može dogoditi ako nedostaju samo jedan ili dva uvjeta. Ovisnost o takvim uvjetima stvara tjeskobu jer se, svjesno ili nesvjesno, neprestano pita­mo: „Hoće li to izdržati? Koliko dugo?" Počinjemo se pitati, s nadom i tjeskobom, možemo li sjediniti idealne uvjete, zatim se počinjemo bojati da ih ne izgubimo, a na kraju patimo kada nestanu. Osjećaj nesigurnosti stalno je prisutan u nama.

Sociološka nam istraživanja malo govore o unutarnjim stanjima koja pridonose sreći i ništa nam ne govore o načinima na koje ih svaki pojedinac može razviti. Cilj tih istraživanja ograničen je na naglaša­vanje općenitih uvjeta koji se moraju poboljšati kako bismo ostvarili „najveće dobro za najveći broj". Taj je cilj vrlo poželjan, ali potraga za srećom ne može se svesti na aritmetiku materijalnih uvjeta. Većina istraživača svjesna je tih ograničenja. Na primjer, Ruut Veenhoven tvrdi da postoje dvije razine „odlučujućih faktora sreće: vanjski uvje­ti i unutarnji procesi. Ako uspijemo odrediti okolnosti u kojima su ljudi sretni, možemo stvoriti slične uvjete za svaku osobu. Ako se suočimo s našim unutarnjim procesima, možda ćemo moći naučiti ljude kako da uživaju u životu."24

BRUTO NACIONALNA SREĆA

„Moderne države smatraju da im nije dužnost učiniti svoje građane

sretnima, nego im pružiti sigurnost i zaštititi vlasništvo."

Luca i Francesco Cavall i-Sforza

Na forumu Svjetske banke, održanom u veljači 2002. godine u Kat-hmanduu u Nepalu, predstavnik Butana, himalajskog budističkog kraljevstva veličine Švicarske, izjavio je da je on, iako bruto nacio-

163

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

nalni proizvod njegove zemlje nije vrlo visok, puno zadovoljniji in­deksom bruto nacionalne sreće u svojoj državi. Butanovu politiku bruto nacionalne sreće (BNS), popraćenu privatnim ismijavanjem predstavnika „prerazvijenih" država, utemeljio je kralj Jigme Singye Wangchuck 1980-ih godina, ratificiravši ga u parlamentu. U mnogim industrijskim državama ekonomski se prosperitet često izjednačava sa srećom. Međutim, dobro je poznato da je u SAD-u tijekom proteklih trideset godina kupovna moć porasla za šesnaest posto, ali se postotak ljudi koji se smatraju „vrlo sretnima" smanjio sa 36 na 29 posto.26 Stoga izazivamo nevolju ako definiramo našu sreću prema Dow Jonesovom indeksu na Njujorškoj burzi. Ako tražimo sreću samo poboljšavanjam materijalnih uvjeta, to je isto kao da po­kušavamo samljeti pijesak u nadi da ćemo iz njega dobiti ulje. Za razliku od bruto nacionalnog proizvoda, ekonomskog indikatora koji mjeri protok novca kroz gospodarstvo, bruto nacionalna sreća mjeri sreću ljudi kao indikator razvoja i napredovanja. Kako bi po­boljšao kvalitetu života svih ljudi, Butan je uskladio očuvanje kulture, prirode i okoliša s razvojem industrije i turizma. To je jedina zemlja na svijetu u kojoj su lov i pecanje zabranjeni, dok je, primjerice, u Francuskoj registrirano dva milijuna lovaca.

Osim toga, prema butanskom zakonu šezdeset posto zemlje mora ostati pošumljeno. Neki ljudi Butan smatraju nerazvijenom zemljom, ali s čijeg je stajali­šta nedovoljno razvijen? Tamo postoji određeno siromaštvo, ali nema neimaštine ili beskućništva. Butan ima manje od milijun stanovnika, koji žive raštrkano u veličanstvenom krajoliku koji se proteže na če­tiri stotine osamsto tisuća kilometara. U Butanu svaka obitelj ima ze­mlju, stoku i tkalački stan, te može podmiriti većinu svojih potreba. Obrazovanje i zdravstvena zaštita su besplatni. Maurice Strong, koji je pomogao Butanu da postane članicom Ujedinjenih naroda, imao je običaj reći: „Butan može biti poput svake druge države, ali nijedna druga država nikada ne može biti poput Butana." Možete se sumnjičavo pitati jesu li ti ljudi uistinu sretni. Sjednite na obronak brda i poslušajte zvukove doline. Čut ćete kako ljudi pjeva­ju dok siju, dok žanju žito, dok lutaju cestom. „Poštedite me vječno

1 6 4

P e t n a e s t o p o g l a v l j e - S O C I O L O G I J A S R E Ć E

optimističnih priča!" govorite. Vječno optimističnih priča? Ne, to je samo odraz indeksa bruto nacionalne sreće!

Šesnaesto poglavlje

SREĆA U LABORATORIJU

Nema tog velikog i teškog zadatka koji se ne može podijeliti u male, lagane zadatke.

Budist ička pos lov ica

U ovom sam poglavlju knjige pokušao istražiti vezu između materi­jalnih i unutarnjih uvjeta koji utječu na sreću. Bez pretjeranog anali­ziranja same prirode svijesti1 - to je rasprava koja bi nas previše uda­ljila od teme - jasno je da postoji puno pitanja o povezanosti sreće i funkcija mozga. Znamo da mnogo ozbiljnih mentalnih problema proizlazi iz patologije mozga koju pacijent ne može puno kontro­lirati i da ti problemi zahtijevaju dugoročno liječenje. Znamo i da stimuliranjem određenih područja mozga možemo kod ispitanika izazvati depresiju ili osjećaje intenzivnog zadovoljstva, i to onoliko dugo koliko traje taj podražaj. Ali koliko vježbanje uma može iza­zvati promjene u mozgu? Koliko vremena treba da nastupe promje­ne i koliko one mogu biti utjecajne? Nedavna otkrića o „plastičnosti mozga" i najnovija istraživanja do kojih su došli neki od najboljih kognitivnih znanstvenika i stručnjaka u meditaciji, koji su godinama vježbali svoj um, daju nam neke odgovore na ta fascinantna pitanja.

PLASTIĆNOST MOZGA

Prije dvadeset godina gotovo su svi neuroznanstvenici vjerovali da se mozak odrasle osobe teško može mijenjati i da ne može stvarati nove neurone. Može samo doći do ograničenog pojačavanja ili inaktivira-

167

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

nja sinaptičkih veza, zajedno s polaganim opadanjem i slabljenjem funkcija mozga koje prouzrokuje starenje. Mislilo se da će glavne promjene dovesti do propasti u nevjerojatno složenim funkcijama mozga koje se postupno razvijaju u ranom djetinjstvu. Danas su ne-uroznanstvenici došli do novih saznanja i sve više govore o neuro-plastičnosti - ideji da se mozak neprestano razvija kao reakcija na naše iskustvo, da se uspostavljaju nove neuronske veze, učvršćuju postojeće veze ili dolazi do stvaranja novih neurona. Fred Gage i njegovi kolege s Instituta Salk u Kaliforniji bavili su se važnim projektom u kojem su proučavali reakciju štakora na „obo­gaćeno okruženje". Premjestili su glodavce iz prazne kutije u velik kavez s igračkama, kotačima za vježbanje, tunelima za istraživanje i puno drugih partnera za igru. Rezultati su bili izvanredni. U samo četrdeset pet dana, broj neurona u hipokampusu - strukturi mozga koja je odgovorna za obradu novih doživljaja i njihovo odašiljanje u druga područja mozga te pohranjivanje - porastao je za petnaest posto, čak i kod starijih štakora.2

Kako se to može primijeniti na ljudska bića? Peter Eriksson je u Šved­skoj proučavao formiranje novih neurona kod pacijenata oboljelih od raka. Oni su uzimali isti lijek koji su znanstvenici davali štako­rima kako bi mogli pratiti stvaranje novih neurona. Na isti se način pratio i razvoj tumora kod pacijenata oboljelih od raka. Nakon što su stariji pacijenti umrli, znanstvenici su izvršili autopsiju njihovog mo­zga i otkrili da su se, kao i kod glodavaca, u području hipokampusa formirali novi neuroni.3 Postalo je jasno da tijekom života može doći do neurogeneze u mozgu. Kao što to Daniel Goleman piše u knji­zi Destruktivne emocije, „sviranje glazbenog instrumenta, odnosno glazbena vježba - kada glazbenik svaki dan vježba svirati glazbeni instrument tijekom dugog niza godina - može nam poslužiti kao prikladan model za neuroplastičnost. Istraživanja MRI-ja (Magnetic Resonance Imaging - prikaz magnetske rezonance) pokazuju da se, na primjer kod violiniste, povećavaju dijelovi mozga koji kontrolira­ju pokrete prstiju na ruci. Glazbenici koji počinju vrlo rano vježbati sviranje glazbenog instrumenta i vježbaju dulje vrijeme, pokazuju veće promjene u mozgu."'1 Proučavanja šahista i olimpijskih sportaša

Š e s n a e s t o p o g l a v l j e - S R t L A U L A B U K A I U K I J U

također su pokazala velike promjene u njihovim kognitivnim sposo­bnostima. Sada možemo postaviti pitanje: Može li dobrovoljno unu­tarnje obogaćenje, poput dugotrajne vježbe meditacije, čak i kada se vježba u neutralnom okruženju pustinjakove nastambe, prouzroko­vati važne i trajne promjene u mozgu?

Upravo su to Richard Davidson i njegov tim odlučili proučavati u W.M. Keck laboratoriju za funkcionalnu slikovnu dijagnostiku i po­našanje mozga na Sveučilištu Wisconsin-Madison.

NEOBIČAN SUSRET

Sve je počelo na drugom kraju svijeta, u malom selu u podnožju Himalaja u Indiji, gdje je nakon kineske invazije Tibeta Dalai-lama smjestio svoju vladu u egzilu. U jesen 2000. godine tamo se okupila mala skupina nekih od vode­ćih neuroznanstvenika i psihologa našeg vremena - Francisco Vare-la, Paul Ekman, Richard Davidson i drugi - kako bi razmijenili svoja mišljenja s Dalai-lamom. Susret je trajao pet dana. Bio je to deseti sa­stanak u nizu nezaboravnih susreta između Dalai-lame i istaknutih znanstvenika, koje su od 1985. godine organizirali Institut za um i ži­vot, na inicijativu pokojnog Francisca Varele, pionirskog istraživača u kognitivnim znanostima, i bivšeg američkog biznismena Adama Eglea. Tema sastanka bile su „destruktivne emocije". Ja sam dobio zastra­šujući zadatak da prezentiram budističko shvaćanje u prisutnosti Dalai-lame, što me podsjetilo na polaganje školskih ispita. Nakon tog izvanrednog sastanka, kojeg je Daniel Goleman opisao u knjizi Destruktivne emocije, znanstvenici su pokrenuli nekoliko istraživa­čkih programa kako bi proučavali pojedince koji su dvadeset ili više godina svog života posvetili razvoju suosjećanja, altruizma i unutar­njeg mira.

Četiri godine kasnije, u studenom 2004. godine, ugledan znanstveni časopis Proceedings of the National Academy of Sciences objavio je prvi u nizu znanstvenih radova o učinku dugotrajne meditacije na

169

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

mozak.5 Stanja meditacije tradicionalno su opisivana kao doživljaji u prvom licu, ali sada su se počela prevoditi i na jezik znanosti. Richard Davidson i Antoine Lutz, student Francisca Varele, koji se također pridružio Laboratoriju Madison, ispitali su dvanaest isku­snih meditanata u tibetanskoj budističkoj tradiciji (osam azijskih i četiri europska, što redovnika, što laičkih praktičara). Zatim su znanstvenici te vrsne praktičare, koji su u meditaciji proveli otpri­like deset do četrdeset tisuća sati u razdoblju od četrdeset godina, usporedili s dvanaest dobrovoljaca iste dobi, koji nisu imali isku­stva u meditaciji, ali su im dali upute te su tjedan dana vježbali meditirati.

MEDITANTI U LABORATORIJU

Ja sam bio prvi „pokusni kunić". Znanstvenici su razvili protokol, prema kojem su meditanti naizmjence izmjenjivali neutralna sta­nja uma i određena stanja meditacije. Od svih različitih stanja koja su inicijalno testirana, znanstvenici su izabrali četiri koja će posta­ti objekti daljnjeg istraživanja: meditaciju o „altruističkoj ljubavi i suosjećanju", o „usmjerenoj pažnji" o „otvorenoj prisutnosti" i o „vizualizaciji" mentalnih slika. Te su metode u budističkoj praksi posvećene kultiviranju dobrote i suosjećanja. Njima meditanti pokušavaju stvoriti sve veći osjećaj milosrđa, stanja u kojem ljubav i suosjećanje prožimaju cijeli um. Oni dopuštaju da čista ljubav i suosjećanje postanu jedini objekt njihovih misli: intenzivan, dubok i bez ikakvih granica ili zabrana. Iako se ne usredotočuju odmah na određene osobe, altruistička lju­bav i suosjećanje uključuju potpunu spremnost i bezuvjetnu želju da pomognemo drugima.

Usmjerena pažnja, ili koncentracija, zahtijeva usmjeravanje sve svoje pažnje na odabrani objekt i pozivanje uma natrag svaki put kada odluta. Idealno, takva bi koncentracija trebala biti jasna, smi­rena i stabilna. Trebala bi nam pomoći da izbjegnemo upadanje u jednoličnost ili da se zanosimo mentalnim uzbuđenjima.

i / o

Š e s n a e s t o p o g l a v l j e - S K t i A u L A B U K A I U K I J U

Otvorena prisutnost je jasno, otvoreno, nepregledno i budno stanje uma, slobodno od mentalnih konstrukcija. Nije aktivno usredoto­čena na neki objekt, ali nije ni dekoncentrirana. Um je jednostavno miran, savršeno prisutan u stanju jasne svijesti. Kada se misli pojave, meditant ih ne pokušava sprječavati, nego omogućuje mislima da prirodno nestanu. Vizualizacija se sastoji od rekonstruiranja složene mentalne slike u umu, poput prikaza budističkog božanstva. Meditant započinje tako što jasno vizualizira svaki detalj lica, odjeće, držanja tijela, i tako da­lje, i pojedinačno pregledava te detalje. Na kraju, on vizualizira cijelo božanstvo i stabilizira tu vizualizaciju. Te različite meditacije samo su neke od mnogih duhovnih vježbi koje budistički praktičar kultivira tijekom dugog niza godina, stoga one postaju sve stabilnije i jasnije. U laboratoriju se meditanti mogu testirati na dva glavna načina: elektroencefalogrami (EEG) bilježe promjene u električnoj aktivno­sti mozga, dok funkcionalni prikaz magnetske rezonancije (fMRI) mjeri protok lavi u različitim područjima mozga i precizno određu­je cerebralnu aktivnost. Meditant izmjenjuje neutralna razdoblja, u trajanju od trideset se­kundi, s vremenskim razdobljima od devedeset sekundi, u kojima stvara jedno od meditativnih stanja. Taj se proces ponavlja nekoliko puta za svako mentalno stanje. U ovoj fazi postupka, instrument koji mjeri meditante ima 256 senzora. Elektrode su pokazale da postoji velika razlika između početnika i stručnjaka u meditaciji. „Tijekom meditacije o suosjećanju, kod većine je iskusnih meditanata došlo do dramatičnog povećanja visokofrekventne aktivnosti mozga koju zovemo gama valovima, a koja još nikada prije nije zabilježena u ne-uroznanstvenoj literaturi," kaže Richard Davidson.6 Znanstvenici su otkrili da stručnjaci u meditaciji puno bolje koordiniraju ili sinkro­niziraju kretanje valova u mozgu od kontrolne grupe, kod koje je ti­jekom meditacije došlo samo do neznatnog porasta aktivnosti gama valova. To nam pokazuje kako se „mozak može uvježbati i psihički mijenjati na način na koji to većina ljudi ne može ni zamisliti", te da meditanti mogu namjerno regulirati svoju cerebralnu aktivnost.7

171

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

Nasuprot njima, većina neiskusnih ispitanika kojima je zadana men­talna vježba - fokusiranje na neki objekt ili pojavu, vizualizacija sli­ke, itd. - općenito nije mogla ograničiti svoju mentalnu aktivnost na takav zadatak. Znanstvenici su došli do zanimljivog otkrića: redovnici koji su pro­veli najviše godina meditirajući, stvarali su najviše razine gama valo­va. To je navelo Richarda Davidsona na zaključak kako „meditacija ne mijenja samo kratkoročno rad mozga, nego vrlo vjerojatno prou­zrokuje trajne promjene u mozgu."8

„Ne možemo isključiti mogućnost da i prije nije postojala razlika u funkciranju mozga između redovnika i početnika u meditaciji" - re­kao je Davidson - „ali činjenica da redovnici koji su najviše vremena proveli meditirajući pokazuju najveće promjene u mozgu sigurno nam pokazuju da mentalna vježba stvara te promjene."9 Tome u pri­log ide i činjenica što su praktičari i u neutralnom stanju također pokazali znatno veću gama-aktivnost od kontrolne skupine, čak i prije nego što su počeli meditirati. Kao što znanstveni pisac Sharon Begley komentira: „To otvara primamljivu mogućnost da se mozak, poput ostatka tijela, može neprestano mijenjati. Kao što aerobika oblikuje mišiće, tako i mentalna vježba oblikuje sivu tvar na načine koje znanstvenici tek počinju shvaćati."10

MAPA RADOSTI I TUGE

Već sam prije spomenuo da u mozgu zapravo ne postoji centar za emocije. Emocije su složeni fenomeni koji nastaju interakcijom ne­koliko područja mozga. Stoga, nema svrhe tražiti „centar" sreće ili nesreće. Unatoč tome, istraživanja koja su tijekom proteklih dvade­set godina proveli uglavnom Richard Davidson i njegovi kolege, ot­krila su da ljudi pokazuju značajnu cerebralnu aktivnost u lijevom prefrontalnom korteksu kada osjećaju radost, altruizam, interes ili entuzijazam te kada pokazuju veliku energiju i živahnost duha. S druge strane, oni koji uglavnom doživljavaju „negativna" emocio­nalna stanja, poput depresije, pesimizma ili tjeskobe, skloni su po-

1/2

Š e s n a e s t o p o g l a v l j e - S R E Ć A U L A B O R A T O R I J U

vlačenju u sebe i pokazuju više aktivnosti u desnom prefrontalnom korteksu. Štoviše, kada usporedimo razine aktivnosti lijevog i desnog prefron-talnog korteksa dok se ispitanici nalaze u stanju mirovanja - to jest, u neutralnom stanju uma - nalazimo da se taj odnos razlikuje od osobe do osobe i prilično vjerno odražava njihov temperament. Ljudi ko­jima je lijeva strana mozga uobičajeno aktivnija od desne uglavnom osjećaju ugodne osjećaje. 1 obratno, oni koji pokazuju veću aktivnost u desnom prefrontalnom korteksu češće osjećaju negativne emocije. Ispitanici s oštećenjem lijevog prefrontalnog korteksa (uzrokovano nesrećom ili bolešću) vrlo su podložni depresiji, najvjerojatnije zato što desna strana korteksa više nije u ravnoteži s lijevom. Te su karakteristike relativno stabilne i pokazuju se već od ranog djetinjstva. Jedno je istraživanje na četiri stotine dvoipolgodišnjaka pokazalo da su djeca, koja su se nakon ulaska u prostoriju s drugom djecom, igračkama i odraslim osobama, tjeskobno držala uza svo­je majke i nerado razgovarala sa strancima, većinom pokazala akti­vnost u desnom prefrontalnom korteksu." Međutim, djeca koja su se osjećala sigurno i odmah se otišla igrati s drugom djecom, te su slobodno i bez straha razgovarala s nepoznatim ljudima, pokazala su veću aktivnost u lijevom prefrontalnom korteksu. Mozak očigledno sadrži oznake ekstroverzije i introverzije, kao i usađene dispozicije za sreću ili nesreću. Kao što Goleman komentira:

Ta otkrića imaju duboke posljedice na našu emocionalnu ravnotežu. Svatko od nas ima karakterističan omjer aktivacije u lijevom ili de­snom prefrontalnom korteksu koji pokazuje barometar raspoloženja koje osjećamo svaki dan. Taj omjer zapravo predstavlja fiksnu emoci­onalnu razinu, srednju vrijednost naših svakodnevnih raspoloženja, koja se mijenjaju iz dana u dan. Svatko od nas može barem malo mi­jenjati svoja raspoloženja i promijeniti taj omjer. Ako ide više prema li­jevoj strani, omjer se mijenja, naše raspoloženje je bolje i doživljaji koji podižu naše raspoloženje uzrokuju takav pomak prema lijevoj strani, barem privremeno. Na primjer, većina ljudi pokazuje male pozitivne

173

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

promjene u torn omjeru kada se prisjeća ugodnih događaja iz svoje prošlosti ili kada gleda zabavne ili vesele filmske inserte.12

Što se događa u slučaju meditanata koji su tijekom dugog vremen­skog razdoblja sustavno kultivirali pozitivna stanja uma, poput empatije i suosjećanja? Prije nekoliko godina Davidson je prouča­vao asimetriju između lijevog i desnog prefrontalnog korteksa kod starijeg tibetanskog redovnika, koji je tijekom svog života nekoliko sati na dan meditirao o suosjećanju. Davidson je primijetio da taj redovnik pokazuje puno veću aktivnost u lijevom prefrontalnom korteksu od 175 „običnih" ljudi koje su testirali. I ovaj su se put podaci zabilježeni kod meditanta ponovno nalazili izvan krivulje raspodjele koja je predstavljala rezultate testiranja na nekoliko sto­tina ispitanika.

Ono što nas je najviše iznenadilo bio je porast takozvane gama aktivnosti u lijevom srednjem frontalnom girusu. Davidsonovo je istraživanje već pokazalo da je taj dio mozga središte pozitivnih emocija i da se pojavljuju općenito umjerena osciliranja u njego­voj ravnoteži. Ali podaci dobiveni u pokusima s meditantima bili su zapanjujući. Kada su meditanti počeli meditirati o suosjećanju, zabilježen je iznenađujuće velik porast lijeve prefrontalne aktivno­sti. Pokazalo se da je suosjećanje, sam čin zabrinutosti za dobrobit drugih ljudi, pozitivna emocija, poput radosti i entuzijazma. To je potvrdilo istraživanje psihologa koje pokazuje da najnesebičniji ljudi također uživaju najveći osjećaj zadovoljstva u životu. Lutz, Davidson i njihovi kolege su pomoću fMRI-ja otkrili da praktičari koji meditiraju o suosjećanju pokazuju izrazito visoku aktivnost u lijevom prefrontalnom korteksu. Aktivnost u lijevom prefrontalnom korteksu nadjačala je aktivnost u desnom prefron­talnom korteksu (mjestu negativnih emocija i tjeskobe), što znan­stvenici još nikada nisu uočili isključivo u mentalnoj aktivnosti.13

Preliminarni rezultati do kojih su došli Jonathan Cohen i Brent Field sa Sveučilišta Princeton također pokazuju da uvježbani me­ditanti mogu usredotočiti svoju pažnju na razne zadatke tijekom mnogo dužeg vremenskog razdoblja od neuvježbanih ispitanika.

1 7 4

Š e s n a e s t o p o g l a v l j e - S R E Ć A U L A B O R A T O R I J U

175

To je značajno s obzirom na to da su se meditanti nalazili u potpuno nepoznatoj sredini. Morali su dugo vremena ležati ravno na leđima, u zatvorenom prostoru skenera, te nisu smjeli ni za centimetar po­micati glavu, jer bi u tom slučaju podaci bili nepouzdani. To nije baš idealna situacija za meditiranje, ali Davidson se ipak ugodno iznena­dio jer su meditanti bili opušteni i nakon naporne vježbe u MRI-ju.

ČITANJE LICA

Druge značajne rezultate, koje je Goleman opisao u knjizi Destrukti­vne emocije, objavio je Paul Ekman, jedan od najistaknutijih svjetskih znanstvenika koji se bavi proučavanjem emocija. On je tada vodio La­boratorij ljudske intervencije na kampusu Kalifornijskog sveučilišta u San Franciscu. Ekman je bio jedan od znanstvenika koji su prisustvo­vali sastanku u Dharamsali i promatrao je jednog od prvih meditanata koji su došli u laboratorij. U suradnji s tim redovnikom, odlučio se za četiri istraživanja, a u kojima su znanstvenici, prema Ekmanu, „došli do nevjerojatnih otkrića." Ekman je rekao da su došli do nekih potpu­no novih otkrića i da ni sami nisu bili sigurni razumiju li ih uopće. U prvom su eksperimentu znanstvenici koristili sustav izraza lica, po­moću kojeg mjerimo prepoznavanje izraza različitih emocija. Razvoj tog sustava Ekmanu je osigurao velik uspjeh u karijeri. Ispitanicima je vrlo brzo prikazivao niz lica s raznim izrazima: prvo je prikazano neutralno lice, a zatim je uslijedio neki emotivan izraz lica, ah koji je ostao na ekranu samo tridesetinku sekunde. Emotivan izraz odmah je zamijenio neutralan izraz, itd. U tom je testu ispitanik u tridesetinki sekunde trebao prepoznati emociju na izrazu lica kojeg je upravo vi­dio: ljutnju, strah, gnušanje, iznenađenje, radost ili tugu. Sposobnost za brzo prepoznavanje takvih izraza povezuje se s neobi­čnom sposobnošću za empatiju i spoznaju. Šest prikazanih mikroe-mocija su univerzalne, biološki određene i izražavaju se istim izrazom lica u cijelom svijetu.

Kao što Goleman komentira: „Dok ponekad postoje velike kulturo­loške razlike u svjesnom upravljanju izražavanja emocija poput gnu-

S K t l A - VODU ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

sanja, ti ultrabrzi izrazi dolaze i odlaze tako brzo da čak izbjegavaju i kulturne tabue. Mikroizrazi nam pomažu da shvatimo emocionalnu stvarnost druge osobe."H

Ekmanovo istraživanje na tisućama ispitanika pokazalo je da su osobe koje su najtalentiranije za prepoznavanje mikroizraza ujedno i najo­tvorenije za nova iskustva, najviše se zanimaju za općenite stvari te su najpouzdanije i najsposobnije. „Zbog toga sam očekivao da će ispita­nicima godine iskustva u meditaciji - koja zahtijeva otvorenost i svje­snost - pomoći da postignu bolje rezultate," objasnio je Ekman. Pokazalo se da su dva iskusna zapadnjačka meditanta koje je Ekman testirao postigla puno bolje rezultate od pet tisuća prethodno testira­nih ispitanika. „Postigli su bolje rezultate od policajaca, odvjetnika, psihijatara, carinika, sudaca - pa čak i od tajnih agenata," skupine koja se do tada pokazala najtočnijom, napomenuo je Ekman. Nakon toga, Ekman je snimio interaktivni CD, pomoću kojeg se u samo nekoliko sati može svakoga podučiti ovoj vještini. No bez posebne vježbe, samo meditanti imaju takvu sposobnost.

REAKCIJA NA JAKI PODRAŽAJ

Reakcija na jaki podražaj jedan je od najprimitivnijih refleksa u reper­toaru reakcija ljudskog tijela. Odnosi se na niz vrlo brzih kontrakcija mišića koje se pojavljuju kao reakcija na iznenadnu buku ili neoče­kivani i uznemirujući prizor. Ta reakcija kod svih ljudi prouzrokuje stezanje pet mišića lica, posebno u području oko očiju, a cijeli taj po­stupak traje samo trećinu sekunde. Poput svih refleksa, reakcija na jaki podražaj izaziva aktivnosti u mo­ždanom deblu, najprimitivnijem dijelu mozga, koji se ne može svje­sno kontrolirati. Znanstvenici smatraju da namjerne reakcije ne mogu utjecati na mehanizam koji ga kontrolira.

Intenzitet reakcije na jaki podražaj odražava predominantnost negati­vnih emocija kojima je osoba izložena - na primjer, strahu, ljutnji, tuzi i gađenju. Što se osoba jače prene, sklonija je doživljavanju negativnih emocija.

176

> e s n a e s i o p o g i a v i j e - » n c i n u L A D P H I Q U I J U

Kako bi testirao refleks trzanja prvog meditanta, Ekman gaje doveo u Laboratorij za psihofiziologiju Sveučilišta Berkley, kojeg vodi nje­gov dugogodišnji kolega Robert Levenson. Znanstvenici su izmje­rili pokrete tijela, puis, znojenje i temperaturu kože kod meditanta. Snimili su njegove izraze lica kako bi zabilježili njegove fiziološke reakcije na iznenadnu buku. Eksperimentatori su odlučili ispitati koji je maksimalan prag ljudske tolerancije na jaki podražaj - na primjer, na vrlo snažnu detonaciju, poput topovskog hica ispalje­nog pored uha.

Ispitaniku su rekli da će u vremenskom razdoblju od pet minu­ta čuti glasnu eksploziju. Zamolili su ga da pokuša neutralizirati neizbježnu snažnu reakciju i da je, ako je to moguće, učini gotovo neprimjetnom. Neki su ljudi u toj vježbi bolji od drugih, ali nitko ne može reakciju u potpunosti obuzdati: čak niti uz najveći trud ne može se spriječiti kontrakcija mišića. Od stotine zaposlenika koje su Ekman i Levenson testirali, nijedan to nije uspio učiniti. Prija­šnje istraživanje pokazalo je da se čak vješti policijski strijelci, koji svaki dan pucaju iz pištolja, ne mogu suzdržati a da se ne prenu. No, meditant je u tome uspio. Kao što to Ekman objašnjava: „Kada meditant pokušava potisnu­ti reakciju na jaki podražaj, ona gotovo nestaje. Nikada ni ja niti drugi istraživači nismo uspjeli pronaći osobu koja to može učiniti. To je izvanredno postignuće. Nemamo pojma kakva to anatomija omogućuje obuzdavanje te reakcije." Tijekom testiranja, meditant je vježbao dva tipa meditacije: usmje­renu pažnju i otvorenu prisutnost, koje su se u Madisonu prouča­vale fMRI-jem. Meditant je pokazao da se najbolji učinak može postići tijekom meditacije o otvorenoj prisutnosti. ,,U tom stanju," rekao je, „nisam aktivno pokušavao kontrolirati svoju reakciju, ali se detonacija činila slabijom, kao da sam je čuo u daljini." Ekman je opisao da se nijedan mišić na njegovom licu nije pomakao iako je došlo do određenih promjena u fiziologiji meditanta. Kako je to ispitanik objasnio: „U izbezumljenom stanju eksplozija vas iznena­da ponovno vraća do sadašnjeg trenutka i potiče vas da poskočite od iznenađenja. Ali dok se nalazite u stanju otvorene prisutnosti,

177

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVI1AN1E NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

odmarate se u sadašnjem trenutku, a prasak prouzrokuje samo malo ometanje, poput ptice koja prolazi nebom." Iako nijedan od mišića lica kod meditanta nije zatreperio kad se na­lazio u stanju otvorene prisutnosti, njegova fiziološka obilježja (puis, znojenje i krvni tlak) porasla su na isti način koji se obično povezuje s refleksom trzanja. To nam govori da ljudsko tijelo reagira i registri­ra sve učinke detonacije, ali da prasak nema emocionalno djelova­nje na um. Meditant pokazuje izvanrednu emocionalnu smirenost - točno istu vrstu mirnoće koju drevni tekstovi opisuju kao jedan od plodova vježbe meditacije.

KAKO SVE TO SHVATITI?

Istraživanje, piše Goleman,

pokušava odrediti... koliko se mozak može uvježbati da razvija kon­struktivne emocije: zadovoljstvo umjesto pretjerane žudnje, smirenost, a ne uzbuđenost, suosjećanje umjesto mržnje. Lijekovi su na Zapa­du glavni način rješavanja uznemirujućih emocija, i u dobru i u zlu: nema sumnje da su tablete za promjenu raspoloženja donijele utjehu milijunima ljudi. Ali istraživanje s meditantima postavlja jedno za­nimljivo pitanje - može li osoba pomoću svog vlastitog truda dovesti do trajnih pozitivnih promjena u funkcijama mozga koje imaju veći utjecaj na emocije od meditacije?5

Prema kognitivnim znanstvenicima, svrha ovog istraživanja nije bila samo pokazati kako nekoliko izdvojenih meditanata ima izvanredne sposobnosti nego i preispitati pretpostavke o potencijalnom učinku mentalne vježbe na razvoj konstruktivnih emocija. „Otkrili smo da se uvježbani um, ili mozak, psihički razlikuje od neuvježbanog uma. S vremenom ćemo moći shvatiti potencijalnu važnost vježbanja uma i povećati vjerojatnost da će se to ozbiljnije shvatiti," kaže Richard Davidson.16 Važno je otkriti je li proces mentalne vježbe dostupan svima koji su dovoljno odlučni da razvijaju konstruktivne emocije.

1 7 8

Š e s n a e s t o p o g l a v l j e - S R E Ć A U L A B O R A T O R I J U

Možemo se zapitati koliko je vježbe potrebno da mozak realizira ta­kve promjene, posebno u tako suptilnoj vježbi poput meditacije. Na primjer, do trenutka kada pristupe natjecanju za prijam u nacionalne glazbene konzervatorije, violinisti u prosjeku bilježe deset tisuća sati vježbe. Većina meditanata koje sada proučavaju Antoine Lutz i Ric­hard Davidson već je davno prošlo više od deset tisuća sati vježbe. Najviše su vremena proveli u intenzivnoj dugogodišnjoj svakodne­vnoj meditaciji u samoći.

Deset tisuća sati možda se čini zastrašujućima, ako ne i potpuno izvan dosega većine ljudi. Ipak, ima i utješnih vijesti. Richard Davidson je, zajedno s Jonom Kabat-Zinnom i drugim znanstvenicima, objavio studiju koja je pokazala da se u samo tri mjeseca meditativne vježbe kod vrlo aktivnih zaposlenika biotehnološke tvrtke u Madisonu po­lazna vrijednost koja odražava diferencijalne aktivnosti njihovog de­snog i lijevog prefrontalnog korteksa pomakla prema lijevo. Ojačao se i imunološki sustav vježbenika meditanata, a cjepivo protiv gripe, kojeg su dobili u jesen, na kraju vježbe bilo je u njih dvadeset posto učinkovitije nego u kontrolnoj grupi.17

Ono što je sada potrebno su opširnije longitudinalne studije o učin­ku meditacije, a posebno o učinku dobrote i suosjećanja. U planu je nekoliko takvih studija. Na novoosnovanom Institutu za istraživanje svijesti u Santa Barbari, B. Alan Wallace će ubrzo započeti osmo-mjesečnu izolaciju meditanata početnika, koji će meditirati osam sati dnevno, a nadzirat će ih znanstvenici sa Sveučilišta Kaliforni-ja-Davis. Paul Ekman je započeo drugi istraživački program - „kul­tiviranje emocionalne ravnoteže" - kojeg je, na zahtjev Dalai-lame, predvodio Institut za um i život, a sada ga vodi Margaret Kemeny na kalifomijskom Sveučilištu San Francisco. Taj program proučava učinak tromjesečnog tečaja meditacije na sto pedeset učiteljica i tre­nutačno pokazuje izvanredne preliminarne rezultate. Ako meditanti mogu uvježbati svoj um na način da mogu ukloniti destruktivne emocije, određeni bi se praktični elementi te meditati­vne vježbe mogli značajno primijeniti na obrazovanje djece i pomoći odraslima da poboljšaju kvalitetu života. Ako su takve tehnike me­ditacije valjane i ako uključuju najdublje mehanizme ljudskog uma,

1 7 9

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

imaju univerzalnu važnost i ne moraju se nazivati budističkim, iako su rezultat više od dvadeset stoljeća budističkog kontemplativnog izražavanja uma. U biti, sadašnja suradnja znanstvenika i mislilaca mogla bi pobuditi zanimanje ljudi za neizmjernu korist od vježba­nja uma. Ako su sreća i emocionalna ravnoteža vještine, ne smije­mo podcjenjivati snagu transformacije uma, nego moramo pridavati pravu važnost misaonim metodama koje nam omogućuju da posta­nemo bolja ljudska bića.

180

Sedamnaesto poglavlje

SREĆA I ALTRUIZAM ČINILI N A S SREČA D O B R I M A

ILI N A S DOBROTA ČINI S R E T N I M A ?

Najsretniji je onaj čovjek koji u svojoj duši nema ni traga zlobe. Platon

Čovjek leži na četvrokutnom travnjaku Sveučilišta Manchester u Engleskoj, blizu dobro utabanog puta. Izgleda kao da mu nije do­bro. Ljudi prolaze. Samo nekoliko njih - petnaest posto prolaznika - zaustavlja se i pita treba li mu pomoć. Kasnije, taj isti „pokusni ku­nić" leži na istom travnjaku i nosi dres nogometnog kluba Liverpo­ol, protivničke momčadi Manchestera, koji ima mnogo obožavatelja među studentima iz Liverpoola. Osamdeset pet posto prolaznika, obožavatelja te nogometne momčadi, zaustavlja se i pita treba li nji­hov prijatelj pomoć. Na kraju, skupina sveučilišnih istraživača ispi­tuje polaznike, bez obzira jesu li se zaustavili ili nisu.1 To istraživanje, poput mnogih drugih, potvrđuje činjenicu da je altruizam značajno povezan s osjećajem pripadnosti. Ljudi će prije pomoći prijatelju ili osobi s kojom imaju nešto zajedničko - etničku pripadnost, vjersku pripadnost, nacionalnost ili mišljenje - nego strancu s kojim nemaju nikakvu posebnu povezanost.

Budistički pristup postupno proširuje taj osjećaj pripadnosti na sva bića. Stoga je važno razumjeti, na najosnovnijoj razini, da sva živa bića dijele našu želju da izbjegnemo patnju i postignemo zadovolj­stvo. To shvaćanje ne može ostati samo ideja, nego se mora usvojiti dok ne postane naša druga priroda. Na kraju, kada se naš osjećaj pri­padnosti proširi na sva živa bića, izravno nas se počinje ticati njihova

181

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

radost i patnja. Dalai-lama često govori o tom pojmu „univerzalne odgovornosti".

RADOST ALTRUIZMA

Kakve veze ima altruizam sa srećom? Niz istraživanja, znanstveno provedenih na stotinama studenata, pokazalo je da postoji nepore­civa veza između altruizma i sreće, prema kojoj su oni koji se sma­traju najsretnijima također i najviše altruistični.2 Kada smo sretni, smanjuje se osjećaj vlastite važnosti i postajemo otvoreniji prema drugima. Na primjer, pokazalo se da će ljudi, koji su u prethodnih sat vremena doživjeli sretan događaj, radije pomoći strancima negoli ostali ljudi. Akutnu depresiju prati poteškoća u osjećaju i izražavanju ljubavi prema drugim ljudima. „Depresija je nedostatak ljubavi," piše An­drew Solomon u svojoj knjizi Podnevni demon: atlas depresije. Ipak, značajnija je tvrdnja onih koji su patili od depresije kako je pruža­nje i primanje ljubavi važan aspekt izlječenja. Ta se tvrdnja slaže s budističkom perspektivom, koja sebičnost smatra glavnim uzrokom patnje, a altruističnu ljubav najvažnijim elementom istinske sreće. Međuovisnost svih ovih fenomena i svih ljudi pokazuje nam da je naša vlastita sreća usko povezana s tuđom srećom. Kao što smo to već istaknuli u poglavlju o emocijama, shvaćanje te međuovisnosti nalazi se u suštini sukhe, stoga naša sreća nužno ovisi o sreći drugih ljudi.

Istraživanja Martina Seligmana, pionira „pozitivne psihologije", po­kazala su da nam radost izvršavanja nekog dobrog djela pruža du­boko zadovoljstvo. Kako bi provjerio tu hipotezu, zamolio je svoje studente da učine dvije stvari - izađu van i zabave se, te da sudjeluju u nekoj filantropskoj aktivnosti - a zatim da o tome napisu referat za sljedeće predavanje.

Rezultati su bili izvanredni. Zadovoljstvo koje je potaknula neka ugo­dna aktivnost, poput izlaska s prijateljima, gledanja filma, uživanja u banani split, zasjenilo je zadovoljstvo koje je proizašlo iz izvršavanja

182

Sedamnaesto poglavlje - SREĆA I ALTRUIZAM: ĆINI LI NAS SREĆA DOBRIMA ILI NAS DOBROTA ĆINI SRETNIMA?

183

nekog dobrog djela. Kada je djelo spontano i kada ga potiču naše ljudske kvalitete, uljepša nam se cijeli dan. Ispitanici su primijetili da su tog dana bolje slušali tuđe probleme, ponašali se prijateljski i da su ih drugi ljudi više cijenili. „Vježba dobrote donosi nam zado­voljstvo, a ne užitak," zaključuje Seligman3 - zadovoljstvo u smislu trajnog zadovoljstva i osjećaja da smo u skladu s našom unutarnjom prirodom.

Možemo osjećati određeno zadovoljstvo u postizanju naših ciljeva na štetu drugih ljudi, ali takvo je zadovoljstvo kratkotrajno i povr­šno: ono maskira osjećaj nemira, koji se ne može dugo prikrivati. Čim uzbuđenje prođe, moramo priznati da osjećamo određenu ne­lagodu. Čini se da je milosrđe puno bliže našoj „pravoj prirodi" od zlobe. Život u skladu s tom prirodom održava našu radost života, dok nas njegovo odbacivanje dovodi do kroničnog nezadovoljstva.

JESMO LI SEBIČNI PO PRIRODI?

Dok biolozi sumnjaju u pojam „ljudske prirode", filozofi ne osjeća­ju grizodušje kada jasno izražavaju određena mišljenja. Na primjer, Thomas Hobbes, engleski filozof iz 17. stoljeća, bio je uvjeren da su ljudi u osnovi sebični i da prava nesebičnost ne postoji u ljudskom ponašanju. Sve što sliči altruizmu samo je sebičnost zamaskirana u dobre osjećaje. Jednog su ga dana zatekli kako prosjaku daje milo­stinju i upitali nije li upravo izvršio nesebično djelo. Odgovorio je: „Nesreća tog čovjeka me ražalostila i pomažući njemu, pomogao sam i sebi." Zasigurno su ideja istočnog grijeha, koja je svojstvena kršćanskoj civilizaciji, i osjećaj krivnje koji je prati proželi takvo ra­zmišljanje. Oni su značajno utjecali na zapadnjačku intelektualnu misao, a još i danas imaju važnu ulogu čak i kod onih koji ne govore iz religiozne perspektive.

Mnogi pristaše teorije evolucije dugo su tvrdili da geni koji potiču sebično ponašanje imaju veću vjerojatnost prenošenja na buduće ge­neracije. S obzirom da nositelji takvih gena sustavno promiču vlasti­te interese, teoretičari tvrde da oni imaju veću šansu za preživljavanje

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

i reprodukciju od altruista. Takve kategorične tvrdnje posljednjih su se godina više nijansirale i sada se priznaje da suradničko ponaša­nje, po svemu sudeći blisko altruističnom, može pridonijeti opstan­ku i razmnožavanju vrsta. Na primjer, Elliot Sober, filozof znanosti, pokazao je pomoću uvjerljivih modela da će se izolirani, nesebični pojedinci, koji dolaze u doticaj samo sa sebičnim i nasilnim poje­dincima, prevariti i brzo nestati.4 I obratno, kada se takvi altruisti okupe i međusobno surađuju, imaju određenu evolucijsku prednost nad sebičnim ljudima, koji se međusobno bore i stoga mogu polako nestati iz populacije.

ISTINSKI ALTRUIZAM

Suvremena istraživanja na području bihevioralne psihologije daju nam optimističniju sliku. Psiholog Daniel Batson piše: „Tijekom pro­teklih petnaest godina, socijalni su psiholozi izveli više od dvadeset pet eksperimenata, osmišljenih s namjerom da ispitaju prirodu naše motivacije pomaganja drugima, a koju u nama pobuđuje empatija. Rezultati tih eksperimenata potvrđuju hipotezu o empatiji i altrui­zmu, dok samo djelomično potvrđuju predložena egoistična obja­šnjenja."5 Iskreni altruizam, koji se motivira samo željom da drugi­ma činimo dobro, ipak je moguć. Kako bismo istaknuli samo altruizam, moramo eliminirati razna druga objašnjenja, prema kojima su sva nesebična ponašanja samo prikrivena sebičnost. Eksperimenti koje su proveli Batson i njegov tim pokazali su da možemo razlikovati nekoliko tipova altruista. „Lažni altruisti" pomažu jer ne mogu podnijeti svoju nesreću u pri­sutnosti patnje drugih ljudi i jer žele umanjiti emocionalnu napetost. Oni pomažu i zato što ne žele da ih se osuđuje, ili žele pohvalu, ili samo žele izbjeći osjećaj krivnje. Ako nemaju drugog izbora, poma­žu osobi u nevolji, ali ako mogu izbjeći bolnu patnju ili ako mogu neopazice otići, a da pritom ne izazovu neodobravanje, ne interve­niraju češće od onih koji nemaju razvijen altruizam. S druge strane, „pravi altruisti" nude svoju pomoć čak i kada se lako mogu okrenuti

184

Sedamnaesto poglavlje - SREĆA I ALTRUIZAM: ČINI LI NAS SREĆA DOBRIMA ILI NAS DOBROTA ĆINI SRETNIMA?

185

ili izbjeći svoje uplitanje, a da ih se pritom ni ne primijeti. Istraživa­nje je pokazalo da pravi altruisti čine oko petnaest posto zapadnjačke populacije i da je njihov altruizam trajna osobina njihove ličnosti. Kako možemo znati da li takozvani altruist postupa samo kako bi za­dobio osjećaj ponosa jer je učinio neko dobro djelo? Moramo odre­diti bi li bio isto toliko sretan da je netko drugi učinio isto dobro djelo. Pravom altruistu je važan rezultat, a ne osobno zadovoljstvo što je nekome pomogao. Upravo su to Batson i njegov tim dokazali pomoću složenih istraživanja.6

Čitav svijet obiluje primjerima iskrenog altruizma - prisjetite se mnogih majki koje su spremne žrtvovati svoj život kako bi spasile svoju djecu. Taj se primjer može i dalje proširiti, jer u budizmu pravi altruist uči razmišljati o svim bićima kao o svojim roditeljima. Dola Jigme Kalseng bio je tibetanski mudrac koji je živio u 19. sto­ljeću. Jednog dana, dok je putovao na hodočašće u Kinu, došao je do glavnog trga nekog malog grada na kojemu se okupilo mnoštvo lju­di. Kada se približio, saznao je da će upravo smaknuti jednog lopova na vrlo okrutan način: trebao je zajahati užarenog konja. Dola Jigme se progurao kroz gomilu i rekao: „Ja sam lopov!" Zavladala je tišina. Predsjedavajući mandarin ravnodušno se okrenuo prema pridošlici i rekao: „Jesi li spreman snositi posljedice onoga što si nam upravo re­kao?" Dola Jigme je kimnuo glavom. Umro je na konju, a lopovu su poštedjeli život. U takvom ekstremnom slučaju, što je drugo moglo motivirati Dola Jigmea osim beskrajnog suosjećanja prema osuđeni­cima? Iako je bio stranac u toj zemlji, mogao je mirno nastaviti svo­jim putem, a da nitko na njega ne obrati pažnju. Bezuvjetno milosrđe potaknulo ga je da spasi život nekog stranca. To je, naravno, poseban slučaj osobe koja se odrekla svega, obitelji ili nekoga čije preživlja­vanje ili zaštita ovise o njemu, ali nam puno govori o potencijalu altruizma prisutnom u ljudskom umu.

Jedan nama bliži primjer je Maksimilijan Kolbe. On je bio franjeva­čki redovnik kojega su zatvorili u Auschvvitzu. Nakon bijega jednog zatvorenika, Nijemci su za kaznu izabrali desetoricu ljudi da umru od gladi i žeđi. On je preuzeo mjesto jednog obiteljskog čovjeka, iza­branog među tom desetoricom ljudi. Iako je riječ altruizam uveo Au-

S R E Ć A - VODU ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

guste Comte 1830. godine kao pandan egoizmu, uistinu je moguće biti u osnovi altruističan, odnosno, više brinuti za sudbinu drugih ljudi nego za vlastitu. Takav stav može i ne mora imati veliku ulogu u našim životnim uvjetima, ali se svakako može poboljšati. Zapravo, kao što nam to pokazuje poglavlje „Sreća u laboratoriju", suvremena istraživanja s dugogodišnjim meditantima jasno pokazuju da su al-truistična ljubav i suosjećanje vještine koje se, tijekom godina, mogu znatno uvježbati. Zanimljivo je istaknuti da je nekoliko istraživanja pokazalo kako se ljudi koji najbolje kontroliraju emocije ponašaju nesebičnije od onih koji su vrlo emotivni.7 Ako uzmemo u obzir patnju drugih ljudi, emotivni ljudi se zapravo više brinu za vlastite emocije, medu kojima dominiraju strah, tjeskoba i bol, nego za patnju drugih ljudi. Unu­tarnja se sloboda, koja nas oslobađa od okova konfliktnih emocija, može postići samo reduciranjem opsesivne zaokupljenosti samim sobom. Slobodan, beskrajan i smiren um radije će sagledati bolnu situaciju s altruističkog stajališta, za razliku od uma kojeg nemilosr­dno zaokupljaju unutarnji konflikti. Štoviše, zanimljivo je primijetiti kako se određeni ljudi, koji vide nepravdu ili napad, više usmjeravaju na počinitelja nepravde i na njegovo hvatanje ili kažnjavanje nego na pomaganje žrtvi. To uopće nije altruizam, nego ljutnja.

ZLATO JE ZLATO

Ako okrenemo naš pogled prema unutra i detaljnije ispitamo um, možemo uočiti da je njegova osnovna priroda kognitivna sposo­bnost koja „rasvjetljava", u smislu da objašnjava vanjske fenomene i unutarnje mentalne događaje. Ta se sposobnost nalazi u osno­vi svih misli, ali je misli bitno ne mijenjaju, isto kao što površinu ogledala ne mijenjaju slike koje se u njemu odražavaju. Možemo također uočiti i da su negativne emocije - na primjer, ljutnja - više marginalne i da nisu toliko važne, poput ljubavi ili privrženosti. Ne­gativne se emocije najčešće pojavljuju kao reakcija na provokaciju ili na neki drugi određeni događaj, ali nisu trajna stanja uma. Čak i

186

Sedamnaesto poglavlje - SREĆA I ALTRUIZAM: ĆINI LI NAS SREĆA DOBRIMA ILI NAS DOBROTA ĆINI SRETNIMA?

187

ako smo po prirodi mrzovoljni i lako nas je razljutiti, ljutnju uvijek potiče određeni događaj. Ako izuzmemo patologiju, rijetko se može doživjeti dugo stanje mržnje koje nije usmjereno na neki određeni objekt. S druge strane, altruizam i suosjećanje su puno temeljnija stanja, mogu biti prisutna u našem umu kao način postojanja i tra­jati neovisno o određenim objektima ili poticajima. Ljutnja nam može pomoći da savladamo prepreke, ali može i mora biti samo epizodna. Ljudi agresivnog karaktera, koji su uvijek spre­mni razljutiti se i kod kojih gotovo svaka prepreka, bez obzira koliko mala, izaziva ljutnju, vrlo su disfunkcionalni u društvu i nepresta­no nailaze na poteškoće i tugu. Nasuprot tome, ljubav i privrženost su puno važnije za dugotrajan opstanak. Novorođenče ne bi živjelo više od nekoliko sati bez majčinske ljubavi; starije osobe s invalidi­tetom ubrzo bi umrle bez pomoći onih koji ih okružuju. Trebamo primiti ljubav da bismo je znali pružiti. Nakon što se razljutimo, često kažemo: „Nisam bio pri sebi." Ali, kada spontano učinimo do­bro djelo, na primjer pomognemo čovjeku da se izliječi ili životinju spasimo od smrti, imamo osjećaj da smo u skladu s našom pravom prirodom. Kako bi bilo da češće doživljavamo to stanje uma, da osjećamo kako nestaju prividne barijere koje postavlja self i da naš osjećaj zajedništva s drugim ljudima odražava međusobnu ovisnost svih bića?

Destruktivni su faktori uma devijacije koje nas postupno udaljavaju od naše prave prirode, do trenutka kada zaboravljamo i samo njeno postojanje. Ipak, ništa se ne može zauvijek i nepovratno izgubiti. Čak i kada se onečisti, zlato u biti ostaje zlato. Destruktivne su emo­cije samo velovi, prekrivanja. Svećenik Pierre Ceyrac, poznati isuso­vački misionar, koji se tijekom proteklih šezdeset godina brinuo za trideset tisuća djece u Indiji, rekao mi je: „Unatoč svemu, zapanjen sam dobrotom ljudi, čak i onih koji izgledaju kao da su im srce i oči zatvoreni. Drugi ljudi su ono što čini strukturu naših života i obli­kuje način na koji živimo. Kao što je pjesnik Tagore izrazio, svaki je čovjek nota u „velikom koncertu" postojanja. Nitko ne može odo­ljeti zovu ljubavi. Uvijek smo je na kraju spremni primiti. Uistinu vjerujem da je čovjek u suštini dobar. Uvijek moramo vidjeti ono

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVI JAME NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

što je dobro i lijepo u osobi, a ne to uništiti. Uvijek trebamo tražiti nečiju snagu, bez pravljenja razlika u religiji, staležu ili vjerovanju." Postaje nam sve jasnija povezanost između dobrote i sreće. One uzrokuju jedna drugu i međusobno se učvršćuju, obje su sjedinjene s našom unutarnjom prirodom. Radost i zadovoljstvo usko su poveza­ni s ljubavlju i privrženošću, dok mizerija ide zajedno sa sebičnošću i neprijateljstvom. Izražavanje dobrote brzo uklanja patnju i zamjenjuje je trajnom ispunjenošću. Na taj način, postupno postizanje istinske sreće omo­gućuje da se u nama razvija dobrota kao prirodni odraz unutarnje radosti.

188

Osamnaesto poglavlje

SREĆA I PONIZNOST

Ako um održavate poniznim, ponos će nestati poput jutarnje izma­glice.

Dilgo Khyentse Rinpoche

Koliko puta dnevno osjećamo bol zato što nam je povrijeđen ponos? Ponos, pojačani osjećaj vlastite važnosti, uključuje našu zaslijeplje­nost zbog nekoliko kvaliteta koje posjedujemo i naše često zamišlja­nje da imamo ono što nam nedostaje. To ometa naš cjelokupan razvoj jer, da bismo nešto naučili, moramo prvo shvatiti da to ne znamo. Kako kaže tibetanska izreka: „Voda dobrih kvaliteta ne ujedinjuje se na vrhu stijene ponosa." I obratno: „Poniznost je poput broda koji se nalazi na obali, spreman da zaplovi morem kvaliteta." U današnjem su svijetu ljudi zaboravili na važnost poniznosti. Po­stali smo vrlo opsjednuti našim imidžem, prestali smo sumnjati u vrijednost vanjskog izgleda i neprestano težimo prikazati se na bolje načine. Kakav bismo imidž trebali projicirati? Političari i filmske zvijezde imaju „medijske savjetnike". Njihov je posao osigurati svom klijentu dobar imidž kod šire javnosti, a ponekad ih uče čak i kako bi se tre­bali smijati. Sve se više mjesta u novinama ostavlja za „osobne priče" s atraktivnim naslovima o „ljudima u vijestima" i njihovim ljestvica­ma ocjena tko je ,,in", a tko ,,out". Ima li uopće mjesta za poniznost, osobinu koja je danas postala toliko rijetka da se ubrzo može poslati u muzej zastarjelih vrlina?

Poniznost se često pojavljuje sa samoprezirom, nedostatkom pou­zdanja u vlastite sposobnosti, depresijom povezanom s osjećajem

189

b K h (. A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAZNIJt ZIVUINt VJtilINt

bespomoćnosti, ili čak s kompleksom manje vrijednosti ili osjeća­jem bezvrijednosti. To uvelike umanjuje koristi same poniznosti. S. Kirpal Singh kaže: „Prava poniznost je sloboda od svijesti selfa, koja uključuje i slobodu od svijesti poniznosti. Uistinu ponizan čovjek nikada nije svjestan svoje poniznosti."1 On se ne smatra centrom svi­jeta, stoga je otvoren prema drugima i smatra se samo dijelom mreže međuovisnosti. Na kolektivnoj razini ponos se izražava kao uvjerenje da smo kao rasa ili nacija superiorni drugim ljudima. Takav se stav često koristi kao izlika za „razvoj" nerazvijenih zemalja. Konkvistadori i njihovi biskupi spalili su velike knjižnice Azteka i Maja u Meksiku, od kojih se uspjelo sačuvati samo desetak svezaka. Kineski udžbenici i mediji još uvijek opisuju Tibetance kao zaostale barbare, a Dalai-lamu kao čudovište. Ipak, ponos je naveo Kineze da zanemare stotine tisuća svezaka o filozofiji koji su se čuvali u tibetanskim samostanima prije nego što su uništili šest tisuća tih centara učenja. Na koji je način poniznost sastavni dio sreće? Arogantne i narci­soidne ljude potiču iluzije, koje ih dovode do neprestanog sukoba sa stvarnošću. Nakon toga slijedi neizbježno razočaranje, koje nas može dovesti do mržnje samog sebe (kada shvatimo da ne može­mo ispuniti vlastita očekivanja) i osjećaja unutarnje praznine. Poni­znost izbjegava takvu nepotrebnu bol. Za razliku od afektacije, koja se mora prepoznati kako bi se održala, poniznost se prirodno nalazi u unutarnjoj slobodi.

Ponizna osoba ne može ništa dobiti niti izgubiti. Ako je se pohvali, ona smatra da se hvali njena poniznost, a ne njena osobnost. Ako se kritizira, smatra da je korisno ako joj se ukazuje na njene pogreške. „Malo je mudrih ljudi koji više cijene korisnu kritiku od izdajničke pohvale," napisao je La Rochefoucauld, oponašajući tibetanske mu­drace koji se rado prisjećaju da je „najbolje učenje ono koje razotkri­va naše skrivene mane." Ponizna osoba ostaje bezbrižna jer je slobo­dna od nade i straha.

Poniznost se, kao stav, usmjerava na druge ljude i na njihovo za­dovoljstvo. Istraživanja na području socijalne psihologije pokazala su da ljudi koji se previsoko cijene pokazuju veću sklonost prema

1 9 0

agresiji.2 Ta istraživanja također ističu povezanost naše poniznosti i sposobnosti opraštanja.3 Ljudi koji se smatraju superiornima drugim ljudima više kritiziraju tuđe mane i teže ih opraštaju. Paradoksalno, poniznost razvija snagu karaktera; ponizna osoba do­nosi odluke na temelju onoga što smatra ispravnim i ustraje na njima bez zabrinutosti za vlastiti imidž ili mišljenje drugih ljudi. Tibetanska poslovica kaže: „Izvana, on je krotak poput mačke koja prede; iznutra ga je teško obuzdati poput tibetanskog goveda." Ova odlučnost nema nikakve veze s prkosom i tvrdoglavošću. Proizlazi iz jasne percepcije smislenog cilja. Besmisleno je pokušati nagovoriti drvosječu koji odli­čno poznaje šumu da krene putem koji vodi do litice. Poniznost je kvaliteta koja je konstantno prisutna u mudracu, a mu­drac se može usporediti s drvetom čije se grane pune plodova savijaju prema zemlji. Uobraženi čovjek je više poput ogoljelog drveta, čije se grane ponosno uzdižu prema gore. Poniznost se odražava i u govoru tijela koji ne pokazuje aroganciju i razmetanje. Tijekom putovanja s Njegovom Visosti Dalai-lamom, vlastitim sam očima vidio neizmjernu dobrotu i poniznost tog univerzalno poštovanog čovjeka. On je uvijek pažljiv prema svima. Jednog dana, ulazeći u dvoranu gdje je Europski parlament održao banket u njegovu čast, primijetio je kuhare kako ga promatraju kroz poluotvorena vrata. Smjesta je krenuo u obilazak nji­hove kuhinje; pojavio se i ubrzo nakon toga rekao predsjedniku par­lamenta i petnaestorici potpredsjednika: „Odlično miriše!" To je bio dobar način da se probije led na tako svečanom obroku. Ljudi na Zapadu iznenade se kada veliki azijski učenjaci i mislioci kažu: „Ja sam ništa, ja ništa ne znam." Smatraju da se radi o lažnoj skromnosti ih kulturološkom obrascu, no istina je da ti mudraci za­ista ne misle, „Ja sam mudar," ili „Ja sam iskusan meditant." Njihova poniznost ne znači da nisu svjesni svoga znanja ili učenosti, nego da im učenje pokazuje koliko se toga još može naučiti. Kada se jednom shvati, takav stav može biti dirljiv, pa čak i zabavan, kao što sam i sam shvatio dok sam prisustvovao sastanku Dilga Khyentsea Rinpochea i dvojice velikih tibetanskih učenjaka u Nepalu. Sastanak tih izuzetnih ljudi bio je pun domišljatosti i vesele jednostavnosti. Tijekom razgovo­ra, Khyentse Rinpoche ih je zamolio da održe predavanje redovnicima

191

SREĆA - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

u samostanu. Jedan od učenjaka je iskreno odgovorio: „Ali ja ništa ne znam," a zatim je, pokazujući na svog kolegu, nastavio, ,,a ni on ništa ne zna!" On je prihvatio kao gotovu činjenicu da bi i njegov prijatelj isto rekao. Drugi je učenjak brzo kimnuo glavom, pokazujući da se slaže s njim.

192

Devetnaesto poglavlje

OPTIMIZAM, PESIMIZAM I NAIVNOST

Voljela je kišu isto koliko i Sunce. Njene najbeznačajnije misli imale su vedre boje lijepih, vatrenih cvjetova, ugodnih oku.

A l a i n

Jednog sam jutra u dvorištu samostana promatrao drvo koje je ima­lo nekoliko crvenih cvjetova i na kojem se nalazilo desetak vrabaca. Cijeli je prizor u meni izazvao osjećaj veselja i beskrajne čistoće feno­mena. Zatim sam se prisilio na pesimistično raspoloženje i u um do-zvao razne vrste negativnih osjećaja. Odjednom mi je drvo izgledalo prašnjavo, miris cvjetova bio mije odvratan, a zivkanje vrabaca počelo me iritirati. Pitao sam se koji je ispravan način gledanja stvari i došao do zaključka da je prvi način bio ispravan zato što me doveo do otvo­renog, kreativnog i oslobađajućeg stava, kao i do većeg zadovoljstva. Takav nam stav omogućuje da spontano prihvatimo svijet i bića, te da uklonimo bilo kakvu egocentričnu podjelu između selfa i svijeta. S druge strane, kada se čvrsto držimo negativne percepcije fenomena, nešto nam se čini neistinitim - osjećamo se „odvojeni" od svijeta, on nam postaje dosadan, tuđ, udaljen, a ponekad i neprijateljski.

NEOSNOVANE OPTUŽBE PROTIV OPTIMIZMA

Psiholozi već dugo smatraju da blago depresivni ljudi imaju „realisti­čan" pogled na svijet. Optimisti su skloni duže razmišljati o ugodnim događajima nego o teškim situacijama. Skloni su precjenjivati svoje prijašnje postupke i bolje drže stvari pod kontrolom.

193

i K b L A - VUUIL LA HAiVIJANJt NAJ VAĆNIJt lIVUINt VJtillNt

To sugerira daje pesimist, za razliku od optimista, u potpunosti svje­stan posljedica svojih postupaka i jasnije procjenjuje situacije. „Stvar­nost možda nije uvijek ružičasta, ali morate sagledati stvari onakvi­ma kakve one uistinu jesu," rekao bi pesimist, dok je optimist vedar, ali neizlječivo naivan sanjar. „Život će ga brzo spustiti na zemlju," pomišljamo. Ispada da to nije točno. Daljnja su istraživanja pokazala da pesimistova objektivna i oprezna prosudba nije dovoljna. Kada se radi o realnim situacijama uzetim iz svakodnevnog života, optimist ima zapravo realističniji i pragmatičniji pristup od pesimista. Ako se, na primjer, reprezentativan uzorak žena koje piju kavu informira da kofein povećava rizik od raka dojke, ili se reprezentativan uzorak nudista informira da ležanje na Suncu povećava rizik od raka kože, tjedan dana kasnije optimisti će se bolje sjećati tih detalja nego pesi­misti i više će voditi računa o svom ponašanju.1 Štoviše, oni se pažlji­vije i selektivnije koncentriraju na rizike kojima su izloženi, umjesto da se uzaludno brinu o svemu.2 Na ovaj način, oni su puno smireniji od pesimista i prikupljaju svoju snagu za prave opasnosti. Promotrimo li način na koji ljudi vrednuju događaje u svom živo­tu, cijene kvalitetu svakog proživljenog trenutka i stvaraju svoju bu­dućnost tako što pomoću otvorenog i kreativnog stava savladavaju prepreke, vidjet ćemo da optimisti imaju neporecivu prednost nad pesimistima. Mnoga istraživanja pokazuju da optimisti postižu bo­lje rezultate na ispitima, u odabranoj profesiji i vezama, žive duže i boljeg su zdravlja, imaju veću šansu da prežive postoperativni šok i manje su skloni depresiji i samoubojstvu.3 Znanstvenici su proveli istraživanje na više od devet stotina ljudi koji su 1960. godine pri­mljeni u jednu američku bolnicu. Oni su, pomoću testova i upitni­ka, procijenili njihovu razinu optimizma i druge psihološke osobine. Četrdeset godina kasnije, pokazalo se da optimisti u prosjeku žive devetnaest posto duže od pesimista - što je za osamdesetogodišnjaka otprilike šesnaest godina života duže.4 Štoviše, Martin Seligman tvr­di da su pesimisti do osam puta skloniji depresiji kada stvari krenu nizbrdo; postižu lošije rezultate u školi, sportovima i većini poslova, neovisno o svom talentu. Pokazalo se da pesimizam pojačava depre­siju i ostale već navedene poteškoće, a ne suprotno; kada se te ljude

1 9 4

u e v e u i d e b i u p u g i d v i j e - u r I I NI I £ n N I , r t J I Ml Z A M I N A I V N O S T

konkretno nauči kako da promijene svoj pogled na svijet i prevladaju pesimizam, bit će manje podložni ponovnom upadanju u depresiju. Za to postoje određeni razlozi. Uistinu, psiholozi opisuju pesimizam kao „način objašnjavanja svijeta" koji prouzrokuje „naučenu bespo­moćnost".5

DVA NAČINA GLEDANJA NA SVIJET

Optimist je osoba koja smatra da su njeni problemi privremeni, po­vezani s određenom situacijom i da se mogu kontrolirati. On će reći: „Nema razloga da dignemo galamu, problemi neće potrajati. Shvatit ću što je to. Uostalom, obično to i uspijem." S druge strane, pesimist misli da će njegovi problemi trajati („To nije nešto što prođe samo od sebe"), da oni ugrožavaju sve što radi i da su izvan njegove kontrole („Što očekuješ da ja napravim u svezi toga?"). On također misli da u sebi ima neku temeljnu unutarnju manu i govori ljudima: „Što god napravim, uvijek ispadne isto" i zaključuje: „Nije mi suđeno da bu­dem sretan." Osjećaj nesigurnosti, koji danas muči mnogo ljudi, usko je povezan s pesimizmom. Pesimist neprestano očekuje veliku nesreću i postaje žrtva kronične tjeskobe i sumnje. Turoban, razdražljiv i nervozan, nema povjerenja ni u svijet niti u sebe i uvijek očekuje da će ga netko zadirkivati, ostaviti i ignorirati. Evo pesimistove parabole: Jednog lijepog dana, vozaču se u selu pro­bušila guma. Da bi stvar bila još gora, primijetio je da nema ručnu dizalicu. Mjesto je bilo gotovo pusto. Opazio je jednu osamljenu kuću koja se nalazila na pola puta uz brdo. Nakon što je nekoliko trenutaka oklijevao, vozač je odlučio posuditi ručnu dizalicu. Dok se penjao prema kući, počeo je razmišljati: ,,A što ako mi vlasnik neće posuditi ručnu dizalicu? Bilo bi prilično pokvareno da me ostavi u neprilici." Dok se polako približavao kući, postajao je sve uzrujaniji. »Ja to nikada ne bih napravio nekom strancu. To bi bilo odvratno!" Konačno, pokucao je na ulazna vrata i kada ih je vlasnik otvorio, povikao: „Možeš zadržati svoju dizalicu, kurvin sine!"

195

S K t l A " VODU. LA KAiVIJANJt N A J V A £ NIJ t UVUINt VJtilINt

Međutim, optimist vjeruje da može postići svoje ciljeve i da će sa strpljenjem, odlučnošću i inteligencijom to konačno i uspjeti učiniti. Činjenica je da on vrlo često i uspije. U svakodnevnom životu pesimist započinje odbojnim stavom, čak i kada je to potpuno neprimjereno. Sjećam se jednog butanskog ča­snika s kojim sam često imao posla. Svaki put kad bih mu postavio pitanje, započinjao bi svoje odgovore s „Ne, ne, ne," bez obzira što bi rekao nakon toga, a to je našim razgovorima dalo komičan prizvuk. „Mislite li da ćemo moći krenuti sutra ujutro?" „Ne, ne, ne... Budite spremni za polazak u devet ujutro." Ako su pesimizam i patnja nepromjenjivi poput otisaka prstiju ili boje očiju, bilo bi pametnije da izbjegavamo govoriti o dobrim stra­nama sreće i optimizma. No ako je optimizam način gledanja na ži­vot, a sreća stanje koje se može kultivirati, trebali bismo odmah pri­onuti na posao. Kao što je Alain napisao: „Kako bi divno bilo ljudsko društvo kada bi svatko dodao svoje drvo na vatru umjesto da plače nad pepelom." 6

Čak i ako se rađamo s određenom predispozicijom da uvijek vidi­mo kako u svakom zlu ima i nešto dobra, i čak ako nas utjecaj onih koji nas odgajaju navodi prema pesimizmu ili optimizmu, naša in­terpretacija svijeta kasnije se može uvelike promijeniti jer je naš um fleksibilan.

NADA

Optimist vjeruje kako nema smisla gubiti nadu. Uvijek možemo biti bolje (ne trebamo se pomiriti sa sudbinom, biti nesretni ili ogorče­ni), možemo ograničiti štetu (a ne pustiti da sve propadne), pronaći alternativno rješenje (a ne sebično uživati u tuđem neuspjehu), po­novno izgraditi ono što je uništeno (a ne reći, „Sve je gotovo!"), uze­ti sadašnju situaciju kao polazište (a ne trošiti vrijeme plačući zbog prošlosti i oplakujući sadašnjost), početi ispočetka (a ne tamo zavr­šiti), shvatiti da ćemo trebati uložiti trajan napor kako bismo krenuli najboljim očitim smjerom (a ne dopustiti da nas neodlučnost i fata-

1 9 6

D e v e t n a e s t o p o g l a v l j e - UK I I M I Z A M , P E S I M I Z A M I N A I V N O S T

lizam paraliziraju) te iskoristiti svaki sadašnji trenutak da napre­dujemo, cijenimo, djelujemo i uživamo u unutarnjem zadovoljstvu (a ne da tratimo naše vrijeme razmišljajući o prošlosti i bojeći se budućnosti). Neki ljudi, poput australskog farmera kojeg su intervjuirali na radi­ju za vrijeme velikih šumskih požara 2001. godine, kažu: „Sve sam izgubio. Nikada neću moći ponovno izgraditi svoj život." Međutim, postoje i veliki ljudi poput moreplovca Jacquesa-Yvesa Le Toumeli-na koji je, dok je gledao kako Nijemci 1944. godine pale njegov prvi brod, parafrazirao Rudyarda Kiplinga: „Ako možeš gledati kako ti netko uništava životno djelo i vratiti se ravno do brusnog kamena, tada ćeš postati muškarac, sine moj." Odmah je sagradio novi brod i sam oplovio svijet.

Psiholozi definiraju nadu kao uvjerenje da osoba može pronaći na­čin da postigne svoje ciljeve i razvije motivaciju koja je potrebna da to učini. Poznato je da nada poboljšava rezultate testova kod studenata i uspješnost kod sportaša, čini bolest i bolnu slabost više podnošljivom i pomaže nam da lakše podnesemo samu bol (na primjer, bol od opekotina, artritis, ozljede kralješnice ili sljepoću). Znanstvenici su, pomoću metode za mjerenje otpornosti na bol, pokazali da ljudi koji imaju izraženu sklonost optimizmu mogu podnijeti dodir s vrlo hladnom površinom dvaput duže od onih koji je nemaju.7

ODLUKA

Postoje mnoge vrste lijenosti, ali sve se mogu podijeliti u tri osnovna tipa. Prvi i najočitiji svodi se na želju da samo dobro jedemo, dobro spavamo i što manje radimo. Drugi tip, koji nas najviše paralizira, navodi nas da odustanemo od utrke prije nego što prijeđemo startnu crtu. Govorimo si: „To nije za mene, to je daleko od mojih sposobno­sti." Treći tip, koji nam najviše šteti, zna što je uistinu važno u životu, ali to neprestano odgađa za kasnije i bavi se tisućama drugih, manje bitnih stvari.

197

SREĆA - VODU ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

Optimist ne odustaje tako brzo. Potaknut nadom u uspjeh, on se uporno trudi i uspijeva češće od pesimista, posebno u nepovoljnim uvjetima. Pesimist je sklon odustati zbog poteškoća s kojima se su­sreće, pomiriti se sa sudbinom ili se pozabaviti drugim stvarima, što neće riješiti njegove probleme.8 Pesimist pokazuje malo odlučnosti jer sumnja u sve i svakoga, predviđa propast svakog pothvata (umje­sto potencijala za rast, razvoj i produktivnost) i smatra svaku osobu spletkarom i egoistom. Ukratko, kada čuje da vrata škripe, optimist misli da se otvaraju, a pesimist misli da se zatvaraju. Prije nekoliko godina otišao sam u Francusku kako bih dogovorio organiziranje humanitarnih projekata u Tibetu, unatoč nesnosnim uvjetima koje je nametnula kineska vlada. Petnaest minuta nakon početka sastanka netko je rekao, pritom misleći na mene i jednog drugog sudionika: „Vi govorite o istoj stvari kao da su to dva potpu­no različita svijeta. Jedan misli da će sve loše završiti, a drugi da će sve na kraju ispasti dobro. Vlasti će to teško tolerirati i vjerojatno će vas smjesta otjerati. Kako ćete onda dobiti njihovo dopuštenje za gradnju škole? Čak i ako započnete s gradnjom škole, prevarit će vas izvođači radova koji surađuju s korumpiranom lokalnom vlasti. Po­vrh svega, nemojte zaboraviti da ih ne možete prisiliti da podučavaju na tibetanskom i na kraju će se satovi održavati na kineskom jezi­ku." Osobno, taj me razgovor počeo gušiti: mislio sam samo na to da odande pobjegnem što prije, provučem se kroz iglene uši i pokrenem te projekte s mrtve točke. Od tada, u suradnji s izuzetno entuzija-stičnim prijateljem i uz podršku velikodušnih dobročinitelja, uspjeli smo sagraditi šesnaest domova zdravlja, osam škola i dvanaest mo­stova. Često su naši lokalni prijatelji tražili dopuštenje za gradnju nakon što su ambulanta ili škola već bile sagrađene. Tisuće pacijena­ta i djece liječilo se i obrazovalo u tim mjestima. Iako su isprva bile neodlučne, lokalne su vlasti sada oduševljene jer te projekte mogu uključiti u svoje statističke podatke. Što se nas tiče, uspjeli smo posti­ći cilj kojem smo težili - pomoći onima kojima je to potrebno. Iako optimist ponekad nepromišljeno razmišlja o budućnosti i govo­ri da će na kraju sve ispasti kako treba, što nije uvijek točno, njegov je stav korisniji jer će, u nadi, marljivo započeti stotinu projekata, a

198

D e v e t n a e s t o p o g l a v l j e - O P T I M I Z A M , P E S I M I Z A M I N A I V N O S T

na kraju dovršiti samo polovicu. I obratno, ako se ograniči samo na deset, pesimist će u najboljem slučaju možda dovršiti pet, a često i manje, budući da će manje truda posvetiti zadatku za kojeg smatra da je od samog početka osuđen na propast. Većina ljudi s kojima se neprestano srećem u zemljama gdje vladaju siromaštvo i tiranija su optimisti koji se hrabro suočavaju sa velikim nerazmjerom između veličine zadatka i njihovih oskudnih sredstava. Moj se prijatelj Makom McOdell, zajedno sa svojom suprugom, već trideset godina bavi razvojem stambenih naselja u Nepalu na osnovi principa „zahvalne analize", izvanredne praktične primjene optimi­zma. „Kada dođem u selo," objašnjava, „ljudi mi se prvo požale na svoje probleme. Kažem im: .Čekajte malo, nemoguće je da svi imate pro­bleme! Recite mi nešto o prednostima i dobrim kvalitetama vašeg sela i svakog od vas.' Zatim se sastanemo, ponekad navečer oko lo­gorske vatre. Opuste se umovi i jezici, i s potpuno novom vrstom en­tuzijazma seljaci sastave popis svojih talenata, sposobnosti i sredsta­va. Odmah nakon toga, zamolim ih da razmisle o načinima na koje svi zajedno mogu iskoristiti te kvalitete. Čim smisle plan, postavim im posljednje pitanje: ,Tko je, ovdje i sada, spreman preuzeti odgo­vornost za takav i takav aspekt programa?'" Seljaci podignu ruke, daju obećanja i posao započne u roku nekoliko dana. Takav pristup je udaljen svjetlosnim godinama od pristupa onih koji samo slušaju probleme i postižu manje, i to ne toliko uspješno i brzo. McOdell se posebice bavi poboljšavanjem životnih uvjeta žena u Nepalu, od kojih je do danas nekih trideset tisuća uživalo u koristima njegovih inicijativa.

PRILAGODLJIVOST

Kada se čini da se poteškoće ne mogu savladati, optimisti reagiraju na konstruktivniji i kreativniji način. Oni realno prihvaćaju činje­nice, brzo pronalaze pozitivne strane svoje nesreće, uče na svojim greškama i pronalaze alternativno rješenje ili se usmjeravaju na novi

1 9 9

S R E Ć A - VODlC Z/l RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

projekt. Pesimisti bi radije pobjegli od problema ili stvarnosti - u san ili samoću, zlorabili droge ili alkohol - što smanjuje njihovu usredo­točenost na problem.9 Umjesto da se odlučno suoče s problemom, oni radije razmišljaju o svojoj nesreći, žive u svijetu iluzija, sanjaju „čarobna" rješenja i optužuju cijeli svijet da se urotio protiv njih. Te­ško uče na svojim greškama i često ponavljaju iste probleme. Više su fatalistički („Rekao sam ti da to neće uspjeti. Uvijek je isto, bez obzira što napravim") i smatraju se „samo pijunima u igri života".

MIRNOĆA

Nakon što razmisli i temeljito ispita svaki način, optimist, čak i kada ponekad ne uspije, nije razočaran i nema osjećaj krivnje. Zna kada treba odustati i uvijek je spreman smisliti novo rješenje, a da se ne opterećuje prošlim neuspjehom. Tako čuva svoj mir. Njego­vo je samopouzdanje čvrsto poput pramca broda koji prolazi kroz vode života, bez obzira jesu li mirne ili olujne. Moj prijatelj iz Nepala ispričao mi je da je jednom prilikom trebao putovati avionom kako bi sljedeći dan održao važno predavanje u Nizozemskoj. Sponzori su unajmili dvoranu, reklamirali događaj u novinama i očekivali su oko tisuću sudionika. Kada je stigao na aerodrom, saznao je da mu let odgođen, stoga te noći nije mogao otputovati iz Nepala. Rekao mi je: „Bilo mi je jako žao sponzora, ali zbilja nisam ništa mogao učiniti. Odjednom je moj um postao potpuno smiren. Iza mene, upravo sam se pozdravio s prijatelji­ma u Kathmanduu; ispred mene, moje je odredište upravo nestalo. Osjećao sam se potpuno slobodan. Sjeo sam na torbu na pločniku ispred aerodroma i šalio se s nosačima i djecom na ulici. Uopće ne bi imalo smisla da sam i dalje bio vrlo zabrinut. Nakon pola sata, ustao sam, uzeo svoju torbu i pješice krenuo prema Kathmanduu, uživajući u miru zalaska Sunca."

Sjećam se jednog svog putovanja u istočni Tibet. Prolom oblaka, kao i gotovo potpuno krčenje šuma koje su izvršili Kinezi, prouzro-kovali su velike poplave. Naš je terenac jedva prolazio cestom pu-

2 0 0

D e v e t n a e s t o p o g l a v l j e - O P T I M I Z A M , P E S I M I Z A M I N A I V N O S T

201

nom rupa u podnožju dubokog kanjona, duž rijeke koja se pretvori­la u nepreglednu pobješnjelu bujicu. Na žućkastom svjetlu sumraka sjajile su se kamene litice: izgledale su kao da se uzdižu do neba, a u njihovom je podnožju odjekivala tutnjava velikog vala. Rijeka je odnijela većinu mostova, a turbulentna voda brzo je poplavila je­dinu preostalu cestu kojom se moglo voziti. Svako malo, kamen bi se srušio niz grebenaste padine i razbio na cesti. To je poslužilo kao dobar test optimizma putnika. Neki su bili jako zabrinuti i htjeli su da stanemo iako se nigdje nismo mogli zakloniti. Drugi su to smi­reno prihvatili i htjeli su da nastavimo dalje i što prije prođemo taj dio puta. Netko je konačno rekao najuznemirenijem od nas: „Ti voliš akcijske filmove. Pa, danas je tvoj sretan dan - imaš priliku sudjelo­vati u takvom filmu." Svi smo se nasmijali i ponovno se ohrabrili.

ZNAĆENJE

Optimizam ima i dublju dimenziju, a to je shvaćanje da svako ljud­sko biće, bez obzira na njegovo ili njeno stanje, u sebi sadrži poten­cijal za transformaciju. To je potencijal koji, na kraju, daje značenje ljudskom životu. Krajnji pesimizam očituje se kao razmišljanje da život općenito ne vrijedi živjeti. Krajnji optimizam obuhvaća ra­zumijevanje da je svaki prolazni trenutak blago, u radosti kao i u nesreći. Ne postoje suptilne nijanse, nego osnovna razlika u načinu na koji gledamo na stvari. Te razlike u perspektivi ovise o tome je­smo li ili nismo u sebi pronašli ispunjenje koje potiče naš unutarnji mir.

S R E Ć A - VODU ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

VJEŽBA

Pokušajte doživjeti istu situaciju kroz oči optimizma i pesimizma. Uzmite za primjer let avionom:

Zamislite da dugo putujete avionom u nepoznati grad kako biste počeli raditi na novom poslu. Odjednom avion uleti u turbulenciju. Gledate kako se krila aviona pomiču gore-dolje i zamišljate da slijedi neizbježna katastrofa. Kada turbulencija prođe, shvaćate da vam je sjedalo premalo. Ne možete se udobno smjestiti i um vam je pun pritužbi na udobnost zračnog putovanja. Živcira vas što je stjuar­desi potrebna cijela vječnost da vam donese piće. Kada unaprijed razmišljate o svom poslu, uvjereni ste da se nećete svidjeti ljudima na novom radnom mjestu i da vas oni neće cijeniti. Ignorirat će vašu stručnost, držati vas podalje od najzanimljivijih projekata i možda vas čak i prevariti. Sigurni ste da će to novo putovanje na kraju ispasti katastrofalno. Zašto ste uopće pomislili da se možete nositi s tim? Hvata vas očaj.

Iskusite pesimistično stanje uma prouzrokovano takvim mislima. Zatim eksperimentirajte i na drukčiji način doživite istu situaciju: Kada avion naiđe na turbulenciju, shvatite da je to samo dio putova­nja i osjećate da je svaki prolazni trenutak dragocjen. Kada turbulen­cija prođe, osjećate se zahvalno i nadate se da ćete moći konstrukti­vno iskoristiti ostatak svog života, lako vam sjedalo nije vrlo udobno, pronalazite položaj koji vam ublažava ukočenost leđa i nogu. Cijeni­te koliko je vesela i uslužna stjuardesa iako ima puno posla i mora stajati tijekom cijelog putovanja. Uzbuđeni ste zbog avantura koje vas očekuju. Zamišljate da će ljudi na novom poslu biti zanimljivi i kreativni te da će vam se pružiti mnoge nove prilike. Uvjereni ste da će se vaše aktivnosti širiti i da će vam vaša unutarnja domišljatost pomoći da savladate sve prepreke na koje naiđete. Doživite ovo optimistično stanje uma usklađeno s pozitivnim razmi­šljanjem.

Uočite razliku između ta dva stanja uma i shvatite kako se ona mogu ostvariti jednostavno funkcioniranjem vašeg uma iako je vanjska si­tuacija potpuno ista.

2 0 2

Dvadeseto poglavlje

ZLATNA VREMENA, OLOVNA VREMENA, PROTRAĆENA VREMENA

Oni koje muče ljetne vrućine čeznu za punim Mjesecom jeseni i ne boje se ideje da će do tada stotine dana njihovog života zauvijek proći.

B u d d h a S h a k y a m u n i

Vrijeme često sliči finom zlatnom prahu kojeg nehotice propuštamo kroza naše prste, a da to ni ne shvaćamo. Ako ga dobro iskoristimo, vrijeme postaje tkalački čunak koji prolazi kroz potku naših dana kako bismo istkali tkaninu smislenog života. Stoga je, u našoj po­trazi za srećom, vrlo bitno da budemo svjesni kako je vrijeme jako dragocjeno. To ne znači da se trebamo riješiti onoga što daje smisao našem životu, nego onoga što nas navodi da tratimo naš život. Kao što Seneka kaže: „Nije stvar u tome da imamo malo vremena, nego da puno vremena tratimo." Život je kratak. Uvijek gubimo nadu kada odgađamo važne stvari. Godine ili sati koji nam preostaju su poput dragocjene supstance koja se lako raspadne i koju možemo izgubiti, a da to niti ne primi­jetimo. Iako je jako važno, vrijeme se ne može zaštititi, poput djeteta koje može zavesti bilo koji promatrač.

Aktivnoj osobi zlatno je vrijeme ono kada može stvarati, graditi, po­stizati i posvetiti se dobrobiti drugih ljudi. Kontemplativnoj osobi vrijeme dopušta da jasno pogleda u sebe kako bi shvatila svoj unu­tarnji svijet i ponovno otkrila samu suštinu života. Zlatno joj vrije­me, usprkos pojavi neaktivnosti, omogućuje da u potpunosti cijeni sadašnji trenutak i razvije unutarnje kvalitete koje će joj omogućiti

2 0 3

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

da bolje pomogne drugima. Pustinjaku je svaki trenutak dragocjen i on nikada ne trati svoje vrijeme. U tišini svoje pustinjačke na­stambe on postaje, prema riječima Khalila Gibrana, „flauta kroz čije se srce šaptanje sati pretvara u glazbu." Lijena osoba govori o „ubijanju vremena". Kakav grozan izraz! Vri­jeme postaje duga, ravna, jednolična linija. To je olovno vrijeme: ono pritišće lijenčinu poput tereta i pogađa svakoga tko ne može tolerirati čekanje, odgađanje, dosadu, samoću, privremene neu­spjehe ili ponekad i sam život. Svaki prolazni trenutak pogoršava njegov osjećaj utamničenja ili dosade. Za druge, vrijeme nije ništa drugo osim odbrojavanja do smrti, koje se boje ili koju, možda, čak i priželjkuju kada se umore od života. Da parafraziram Herberta Spencera: vrijeme, koje ne mogu ubiti, na kraju ubije njih. Ako vrijeme doživljavamo kao bolno i dosadno, te na kraju dana, na kraju godine ili na kraju života imamo osjećaj da nismo ništa napravili, to nam pokazuje koliko smo nesvjesni potencijala za ra­zvoj kojeg nosimo u sebi.

IZVAN DOSADE I USAMLJENOSTI

Dosada je sudbina onih koji se u potpunosti usmjeravaju na razo­nodu, kojima je život jedna velika zabava i koji čeznu za minutom čim predstava završi. Dosada je nesreća onih kojima vrijeme nije važno.

S druge strane, onaj koji razumije neprocjenjivu vrijednost vreme­na koristi svaki prekid od svakodnevnih aktivnosti i vanjski poticaj kako bi doživio divnu jasnoću trenutka. On ne zna za dosadu, tu sušu uma.

Isto vrijedi i za usamljenost. Petnaest posto Amerikanaca tvrdi da jednom tjedno doživljavaju intenzivan osjećaj usamljenosti. Svatko tko se izolira od drugih ljudi i svijeta, zarobljen u balonu svog ega, osjeća se usamljeno čak i u mnoštvu ljudi. Ali oni koji shvaćaju međusobnu ovisnost svih fenomena nisu usamljeni: na primjer, pustinjak osjeća da je u skladu s čitavim svemirom.

2 0 4

D v a d e s e t o p o g l a v l j e - Z L A T N A V R E M E N A , O L O V N A V R E M E N A , P R O T R A Ć E N A V R E M E N A

2 0 5

Zbunjenom čovjeku vrijeme je samo poput glazbe u pozadini koja monotono ponavlja svoje note u zbunjenost njegovog uma. To je protraćeno vrijeme. O takvom čovjeku Seneka piše: „On ne živi dugo - on postoji dugo. Je 1' bismo rekli da je čovjek kojeg zahvati velika oluja čim je isplovio, a vjetar koji puše sa svih strana nosi njegov brod amo-tamo i tjera ga da plovi u krug, dugo putovao? Nije bilo puno putovanja, nego samo puno prevrtanja."1

„Razonoda" se u ovom slučaju ne odnosi na smireno opuštanje pje­šačenjem u šumi, nego na besmislene aktivnosti i beskonačno men­talno klepetanje koje, daleko od prosvjetljenja uma, uvlači u iscr­pljujući kaos. Razonoda navodi um da luta bez predaha, pogrešno ga usmjerava na sporedne puteve i slijepe ulice. Ako znamo kako možemo najbolje iskoristiti vrijeme, to ne znači da uvijek moramo biti u žurbi ili opsjednuti vremenom. Bez obzira opuštamo li se ili koncentriramo, odmaramo ili smo vrlo aktivni, u svim okolnostima moramo shvatiti pravu važnost vremena.

POVRATAK U ZLATNA VREMENA

Zašto barem jedanput dnevno ne odvojimo nekoliko trenutaka za introspekciju? Je li nam malo bezbrižne zabave i pametan razgovor uistinu donose zadovoljstvo? Pogledajmo unutra. Ima puno toga što se može učiniti. Trebali bismo svaki dan promatrati kako funkcionira um i posvetiti nekoliko trenutaka kultiviranju altruističke misli. Ta će nas analiza tisuću puta više naučiti - i to puno trajnije - nego sat vremena kojeg ćemo provesti čitajući lokalne vijesti ili sportske rezultate! Ne radi se o ignoriranju svijeta, nego o dobrom iskorištavanju našeg vremena. U svakom slučaju, ne trebamo se bojati ići u tu krajnost: živimo u dobu široko rasprostranjene razonode u kojem je došlo do zasiće­nosti općenitim informacijama. Ipak, radije ostajemo u suprotnoj krajnosti: nimalo ne kontempliramo. Možemo „izgubiti" nekoliko sekundi kada nas emocionalni ili profesionalni neuspjesi prisile da „sve stavimo u perspektivu". Ali, kako i koliko dugo? Često samo

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

2 0 6

D v a d e s e t o p o g l a v l j e - Z L A T N A V R E M E N A , O L O V N A V R E M E N A , P R O T R A Ć E N A V R E M E N A

Ako je ovaj život u kojem se događaju mnoge nesreće Osjetljiviji od mjehurića vode u rijeci, Kako je divno probuditi se iz sna

I nakon što smo izgubili dah, još jedanput ponovno udahnuti?

Na praktičnoj razini, ako želimo više uskladiti našu povezanost s vremenom, moramo kultivirati određeni broj kvaliteta. Pažnja nam omogućuje da postanemo svjesni prolaznosti vremena i sprječava nas da ne zanemarimo njegov tijek. Prava motivacija daje vremenu boju i važnost. Marljivost omogućuje da vrijeme dobro iskoristimo. Unutarnja sloboda sprječava uznemirujuće emocije da monopolizi­raju vrijeme. Svaki dan, svaki sat, svaka sekunda je poput strijele koja leti prema svojoj meti. Sada je pravo vrijeme da s tim započnemo.

VJEŽBA

Cijenite važnost vremena, uživajte u sadašnjem trenutku

Okrenite um prema unutra i uočite dragocjenost svakog trenutka koji prolazi. Umjesto beskrajnog niza osjećaja, slika i razbacanih mi­sli, vrijeme postaje čista svijest, poput sjajnog toka otopljenog zlata. Zar u vremenskom razmaku, kada nestanu prošle i još se ne pojave buduće misli, ne postoji percepcija sadašnjosti: netaknuta, budna i otvorena svježina? Ostanite u toj svježini neko vrijeme, bez posezanja za ičim, poput malog djeteta koje promatra nepregledan krajolik.

2 0 7

čekamo da „prođe" loš trenutak i željno tražimo neku razonodu „da nam skrene pažnju." Mijenjaju se glumci i pozornice, ali predstava i dalje traje. Zašto ne bismo sjeli pored jezera, na vrh brda ili u tihu sobu i istra­žili, duboko u sebi, ono od čega smo sačinjeni? Idemo prvo jasno analizirati što nam je najhitnije u životu, a zatim odrediti prioritete među bitnim stvarima i drugim aktivnostima na koje trošimo naše vrijeme. Možemo također iskoristiti i neke faze aktivnog života kako bismo zavirili u svoju dušu i okrenuli naš pogled prema unutra. Ten-zin Palmo, engleska redovnica koja je mnogo godina provela u sa­moći radi meditacije, napisala je: „Ljudi kažu da nemaju vremena za „meditaciju". To nije istina! Možete meditirati hodajući hodnikom, dok čekate da se upali zeleno svjetlo na semaforu, dok radite za ra­čunalom, dok čekate u redu ili u kupaonici, dok češljate kosu. Samo budite ovdje i u sadašnjosti, bez stalnih mentalnih komentara."2

Naše je vrijeme ograničeno: od dana kada se rodimo, svaka sekun­da i svaki korak dovode nas bliže smrti. Tibetanski pustinjak Patrul Rinpoche poetski nas podsjeća:

Dok vam život prolazi poput zalaska Sunca, Smrt nam se primiče poput izduženih večernjih sjena.

Daleko od toga da nas dovede do očaja, lucidna stvarnost prirode stvari potiče nas da svaki dan koji živimo proživimo u potpunosti. Ako ne preispitamo svoj život, prihvatit ćemo kao gotovu činjenicu da nemamo izbora i da je lakše samo činiti jednu stvar za drugom, kao što to uvijek radimo i kao što ćemo to uvijek raditi. No ako ne odustanemo od beskorisnih zabava i neplodnih aktivnosti, one si­gurno neće odustati od nas: zapravo, one će zauzeti sve više mjesta u našim životima.

Kada neprestano odgađamo svoj duhovni život za sutra, na kraju to ponavljamo svaki dan. Smrt nam se približava svakim korakom, sva­kim otkucajem sata. Mogla bi nas zadesiti u svakom trenutku i tu ne možemo ništa učiniti. Dok je smrt sigurna, njen trenutak dolaska je nepredvidljiv. Kao što je Nagarjuna rekao prije sedamnaest stoljeća:

Dvadeset prvo poglavlje

SJEDINJAVANJE S TIJEKOM VREMENA

Dobar život je onaj kojeg karakterizira potpuna zaokupljenost onime

što radimo.

J e a n n e N a k a m u r a i M i h a l y C s i k s z e n t m i h a l y i

Svi smo bili potpuno zaokupljeni nekom aktivnošću, eksperimentom ili osjećajem. To psiholog Mihaly Csikszentmihalyi, vodeći psiholog na Sveučilištu Claremont Graduate, naziva očaravajućom obuzeto-šću. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok je proučavao kreativan pro­ces, Csikszentmihalyija je iznenadila činjenica da je umjetnik, tije­kom stvaranja umjetničkog djela koje dobro napreduje u potpunosti zaokupljen njime sve dok ga ne dovrši, potpuno nesvjestan umora, gladi ili neudobnosti. No čim dovrši svoje djelo, interes mu jako opa­da. Doživio je stanje očaravajuće obuzetosti, u kojem nam je činje­nica da smo zaokupljeni onim što radimo puno bitnija od konačnog rezultata.

Zaintrigiran tim fenomenom, Csikszentmihalyi je intervjuirao broj­ne umjetnike, planinare, šahiste, kirurge, pisce i fizičke radnike koji­ma je najvažniji poticaj bio užitak u poslu. Očito je da alpinistu koji se desetak puta popeo na istu stijenu biti na vrhu znači puno manje od užitka kojeg osjeća dok se penje prema vrhu. Isto vrijedi i za oso­bu koja krstari jedrilicom bez nekog posebnog odredišta, sluša gla­zbu ili igra pasijans. Tada je osoba „potpuno zaokupljena aktivnošću zbog sebe. Javlja se osjećaj koji nadilazi ego i vrijeme. Svaka radnja, kretanje i misao neizbježno slijede iz prethodne, poput sviranja jaz-za. Obuhvaća cijelo naše biće, stoga iskorištavamo svoje vještine do

2 0 9

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

maksimuma."1 Diane Roffe-Steinrotter, dobitnica zlatne medalje na Zimskim olimpijskim igrama 1994. godine, tvrdi da se ne sjeća svog spusta, osim što je doživjela osjećaj relaksacije. „Osjećala sam se poput vodopada."2

William James je napisao: „Slažem se da trebam pripaziti na svoj doži­vljaj."3 Ulazak u to stanje očaravajuće obuzetosti ovisi o količini pažnje koju pridajemo proživljenom doživljaju. Kako bismo ušli u to stanje, sva naša pažnja mora biti usmjerena na zadatak i predstavljati nam izazov primjeren našim sposobnostima. Ako je zadatak previše težak, javlja se napetost, nakon koje slijedi tjeskoba; ako je prelagan, opusti­mo se i brzo nam postane dosadno. U doživljaju zaokupljenosti dolazi do usklađivanja radnje, vanjske okoline i uma. U većim slučajeva ta fluidnost postaje optimalan doživljaj s velikim osjećajem zadovoljstva, što je suprotno ne samo od dosade i depresije nego i od uzbuđenja i razonode. Također je zanimljivo primijetiti da, sve dok to stanje traje, dolazi do gubitka misaone samosvijesti. Sve što ostaje je pažnja ispita­nika, koji se sjedinjuje s radnjom i prestaje se promatrati. Navest ću osoban primjer: često sam se tako osjećao kada sam usme­no prevodio za tibetanske učitelje. Prevoditelj se mora prvo potpuno usredotočiti na govor, koji može trajati pet ili deset minuta, zatim ga usmeno prevesti, bez prekida, i tako sve do kraja predavanja, koje obi­čno traje nekoliko sati. Otkrio sam da je najbolji način da to učinim udubiti se u stanje uma vrlo slično onome što Csikszentmihalyi naziva zaokupljenošću. Dok učitelj govori, moj je um u stanju potpune do­stupnosti, slobodan od misli poput prazne stranice papira, pažljiv, ali bez napetosti; zatim pokušam izraziti što sam upravo čuo, isto kao što netko izlijeva sadržaj vrča kojeg je upravo napunio u drugi vrč. Treba samo upamtiti polaznu točku i nit izlaganja; nakon toga slijede detalji, najčešće bez truda. Um je koncentriran i opušten. Na ovaj je način moguće vrlo precizno rekonstruirati dugo i komplicirano predavanje. Ako misli ili neki vanjski događaj prekinu tijek prevođenja, čarolija se gubi i teško je ponovno se vratiti na put. Kada se to dogodi, ne propu­štam samo nekoliko detalja: ostajem potpuno prazan i trenutak ili dva ništa ne dopire do mog uma. Na kraju, lakše je ne zapisivati upravo zato da se ne bi prekinuo doživljaj zaokupljenosti. Kada sve ide dobro,

2 1 0

D v a d e s e t p r v o p o g l a v l j e - S J E D I N J A V A N J E S T I J E K O M V R E M E N A

VJEŽBA

Vježbajte „pažljivo hodanje"

Ovo su upute vijetnamskog budističkog učitelja Thicha Nhata Han-ha: „Hodajte samo zbog užitka, slobodno i odlučno, bez žurbe. Budite prisutni pri svakom koraku. Poželite li razgovarati, zaustavite se i usmjerite svu svoju pažnju na osobu ispred nas, na govor i slušanje... Zaustavite se, pogledajte uokolo i vidite koliko je prekrasan život: drveće, bijeli oblaci, beskrajno nebo. Poslušajte ptice, uživajte u la­ganom povjetarcu. Hodajte kao slobodni ljudi i osjećajte kako vaši koraci postaju sve lakši i lakši. Cijenite svaki svoj korak."6

2 1 1

zaokupljenost stvara osjećaj bezbrižne radosti, a samosvjesnost - kada osoba promatra samu sebe - gotovo je odsutna; zaboravlja se umor, a vrijeme neprimjetno prolazi, poput strujanja rijeke, iz daljine gotovo neprimjetno. Prema Csikszentmihalyiju, osoba može doživjeti stanje zaokupljenosti kada izvršava svakodnevne zadatke, poput glačanja ih rada na pro­izvodnoj traci. Sve ovisi o tome kako se doživljava tijek vremena. I obratno, bez zaokupljenosti, gotovo svaka aktivnost postaje dosadna, ako ne i potpuno nepodnošljiva. Csikszentmihalyi je otkrio da neki ljudi lakše ulaze u to stanje zaokupljenosti. Takvi ljudi općenito poka­zuju „znatiželju i interes u životu, ustrajnost i nizak egocentrizam, što rezultira sposobnošću da ih motivira unutarnja nagrada."4

To stanje zaokupljenosti poboljšalo je uvjete rada u mnogim tvornica­ma (među ostalima, i u tvornici automobila „Volvo"); izgled galerija i predmeta u muzejima (poput Gretty muzeja u Los Angelesu), u kojem posjetitelji, prirodno privučeni svakim sljedećim izloškom, prolaze kroz muzej a da se ne umore; te posebno u obrazovnim institucijama - na primjer, u školi Key u Indianapolisu.5 U toj školi, djecu se potiče da ostanu zaokupljena predmetom koji vole koliko god to žele i da uče vlastitim tempom: stoga uče s užitkom.

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

PRAVA VRIJEDNOST ZAOKUPLJENOSTI

Doživljaj zaokupljenosti potiče nas na upornost u svakoj zadanoj aktivnosti i želju da joj se ponovno vratimo. U određenim se slučaje­vima ona može također razviti u naviku, ili čak prijeći u ovisnost: za­okupljenost ne uključuje samo konstruktivne i pozitivne aktivnosti. Kockar tijekom igre postane potpuno zaokupljen stolom za rulet ili „jednorukim Jackom" do granice da više ne primjećuje kako vrijeme prolazi i u potpunosti se zaboravlja, pa makar izgubio sve svoje bo­gatstvo. Isto vrijedi i za lovca koji vreba svoj plijen ili provalnika koji pomno provodi svoj plan.

Koliko nam god kultiviranje doživljaja zaokupljenosti može donije­ti zadovoljstvo, on je ipak samo sredstvo. Ako nas treba dovesti do nekog dugoročnog poboljšanja u kvaliteti života, mora biti ispunjen ljudskim kvalitetama, poput altruizma i mudrosti. Važnost zaokuplje­nosti ovisi o motivaciji koja utječe na um. Ona može biti negativna, u slučaju provalnika, neutralna, u slučaju svakodnevnih aktivnosti - na primjer glačanja odjeće - ih pozitivna, kada smo uključeni u operaciju spašavanja ili meditiramo o suosjećanju. Jeanne Nakamura i Mihaly Csikszentmihalyi pišu da „zaokupljenost najviše pridonosi kvaliteti života jer svakom prolaznom doživljaju daje značenje."7 Može biti iznimno važna i pomoći nam da cijeni­mo svaki trenutak postojanja i da ga vrlo konstruktivno iskoristimo. Tako ne tratimo vrijeme na mrzovoljnu ravnodušnost. Možemo, također, vježbati važne i usvojene oblike zaokupljenosti. Bez potrebe za vanjskom aktivnosti, možemo naučiti kako se odma­rati u stanju neprestane svijesti. Na primjer, kontemplacija prirode uma duboko je i korisno iskustvo, koje uključuje opuštanje i zao­kupljenost: opuštanje u obliku unutarnje mirnoće, zaokupljenost u obliku jasne i otvorene prisutnosti uma, oprezne, ali bez napetosti. Savršena jasnoća jedna je od glavnih značajki kojima razlikujemo takvo stanje uma od obične zaokupljenosti. Jasna svijest ne zahtije­va od osobe da se promatra: dolazi do naizgled potpunog nestaja­nja pojma „selfa". To ne sprječava izravno spoznavanje prirode uma, „čistu prisutnost" svijesti. Doživljaj je izvor unutarnjeg mira i otvo-

212

D v a d e s e t p r v o p o g l a v l j e - S J E D I N J A V A N J E S T I J E K O M V R E M E N A

renosti prema svijetu i drugima. Na kraju, doživljaj kontemplativne zaokupljenosti uključuje čitavu našu percepciju svijeta i njegove me­đuovisnosti. Mogli bismo reći da svjesno biće ostaje neprestano u stanju bezbrižne, aktivne i altruističke zaokupljenosti.

VJEŽBA

Uđite u zaokupljenost „otvorene prisutnosti"

Sjedite u udoban položaj za meditaciju, neka vam oči budu lagano otvorene, ispravite se i umirite svoj um. Tada pokušajte um učiniti prostranim poput neba. Nemojte se usredotočiti ni na što posebno. Ostanite opušteni i smireni, ali ipak potpuno svjesni. Pustite da se um oslobodi od mentalnih konstrukcija, ali da ostane neopterećen, slobodan i posve ispunjen. Lagan, ali ne i dekoncentriran. Ne po­kušavajte aktivno sprječavati senzorne percepcije, sjećanja i maštu, nego se ponašajte kao da oni uopće ne utječu na vas. Ostanite mirni. Percepcije ne mogu promijeniti osnovnu, bezbrižnu prostranost va­šeg uma. Kad god se misli pojave, pustite da nestanu čim se formira­ju, poput crteža koji na površini vode ne ostavlja trag. Doživite mir koji osjećate nekoliko trenutaka nakon vježbe.

2 1 3

Dvadeset drugo poglavlje

ETIKA KAO ZNANOST SREĆE

Nije moguće živjeti sretno ako osoba ne vodi dobar, pravedan i mudar život ili voditi dobar, pravedan i mudar život ako osoba nije sretna.

Epikur

Koji. kriteriji određuju je li djelo dobro ili loše? Budistička etika nije samo način djelovanja nego i način življenja. Ljudsko biće puno dobrote, suosjećanja i mudrosti spontano će djelovati na etičan način jer je „dobro u duši". U budizmu, djelo je u suštini neetično ako mu je cilj prouzrokovati patnju i etično ako mu je cilj drugim ljudima donijeti istinsko zadovoljstvo. Altruistična ili zlonamjer­na motivacija određuje je li djelo „dobro" ili „loše", poput kristala koji poprima boju platna na kojem se nalazi. Etika također utječe na naše vlastito zadovoljstvo: nanošenje patnje drugima i nama će donijeti patnju, kratkoročnu ili dugoročnu, dok je donošenje sreće drugima najbolji način osiguranja vlastite sreće. Kroz međusobno djelovanje zakona uzroka i posljedica, koje bu­dizam naziva karmom - zakonima koji utječu na posljedice naših radnji - etika je stoga izravno povezana sa zadovoljstvom. Kao što Luca i Francesco Cavalli-Sforza pišu: „Etika je nastala kao znanost sreće. Kako bismo bili sretni, je li bolje brinuti se za druge ili mi­sliti samo na sebe?"1 Etička pravila budizma referentne su točke koje nas podsjećaju da prihvatimo altruistički i konstruktivan stav i prema drugima i prema sebi. Pravila naglašavaju posljedice na­ših postupaka i potiču nas da izbjegavamo one koji prouzrokuju patnju.

2 1 5

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

Monoteističke religije temelje se na Božjim zapovijedima. Određeni filozofi temelje svoja mišljenja na idejama koje smatraju apsolutnim i univerzalnim - Dobru, Zlu, Odgovornosti ili Dužnosti. Drugi pri­hvaćaju utilitarističko stajalište, koje se može sažeti kao „najveće do­bro za najveći broj." Suvremena okupljanja filozofa, znanstvenika, političara i drugih koji se sastaju kako bi raspravili etičke načine po­stupanja pokušavaju na najbolji način iskoristiti racionalno mišljenje i dostupne znanstvene informacije i tako riješiti dvojbe koje potiču suvremena znanstvena istraživanja, poput manipulacije okolinom, genetike, istraživanja matičnih stanica i umjetnog održavanja na ži­votu.

Kao što Dalai-lama objašnjava, u budističkom je pristupu etici „te­ško zamisliti smisleni etički sustav bez individualnog iskustva sreće i patnje."2 Cilj budističke etike je da se sva bića, uključujući i sebe, oslobode od trenutačne i dugoročne patnje i da razviju sposobnost pomaganja drugima da učine to isto. Kako bismo to postigli, mora­mo nepristrano uskladiti vlastitu težnju za zadovoljstvom s onom drugih ljudi. Iz te perspektive, etika utemeljena na apstraktnim pojmovima malo nam koristi. Kao što je neuroznanstvenik i filozof Francisco Varela napisao, uistinu kreposna osoba „ne djeluje zbog etike, nego je uklju­čuje kao što bilo koji stručnjak utjelovljuje svoje znanje i iskustvo. Mudar čovjek je etičan, njegovi postupci proizlaze iz sklonosti koja se javlja kao reakcija na određene situacije."3 Zbog toga osoba treba savjest, mudrost i osnovnu altruističku dispoziciju, duboko usađenu u umu, ali ipak se treba kultivirati tijekom života. To se ne odnosi samo na primjenu pravila i principa nego i na svijest i razvoj suo­sjećajne prirode. Jedan aspekt suosjećanja je spontana spremnost da djelujemo radi dobrobiti drugih. Iz takvog će suosjećanja prirodno proizaći altruistička djela.

Ne radi se o apsolutnom definiranju Dobra ili Zla, nego o potrebi da pazimo na sreću i patnju koje prouzrokujemo našim mislima, riječi­ma i djelima. Ovdje postoje dva glavna odlučujuća faktora: motivacija i posljedi­ce naših postupaka. Čak i ako pokušamo predvidjeti rezultate naših

216

D v a d e s e t d r u g o p o g l a v l j e - t l l K A KAO Z N A N U b i i K t l t

postupaka prema našim najboljim sposobnostima, malo možemo utjecati na odvijanje vanjskih događaja. Međutim, uvijek imamo izbor odabrati altruističku motivaciju i težiti postizanju pozitivnih rezultata. Stoga trebamo stalno preispitivati svoju motivaciju, kao što to dalai- -lama objašnjava: „Jesmo li tolerantni ili puni predrasuda? Jesmo li uzeli u obzir cjelokupnu situaciju ili samo detalje? Mislimo li dalekosežno ili ne? Je li naša motivacija uistinu suosjećajna? Jesmo li suosjećajni samo prema našoj obitelji, prijateljima i onima s kojima smo usko povezani? Trebamo razmišljati, razmišljati i razmišljati."'1

Stoga, suština etike je u našem stanju uma, a ne u obliku kojeg uzi­maju naši postupci. Ako se oslanjamo samo na vanjsku manifestaci­ju djela, nemoguće je razlikovati, na primjer, nedužnu laž od zlona­mjerne laži. Ako vas ubojica upita gdje se krije osoba koju progoni, očigledno nije trenutak da kažemo istinu. Isto vrijedi i za agresivnu radnju. Kada majka grubo odgurne svoje dijete na ulici kako ga ne bi udario auto, djelo je samo prividno nasilno: ona je, u biti, spasila djetetov život. I obratno, ako nam netko priđe s velikim osmijehom i obasipa nas komplimentima samo da bi nas opljačkao, njegovo je ponašanje prividno nenasilno, ali njegove su namjere zapravo zlona­mjerne.

Jasno, preostaje osnovno pitanje: Koji kriteriji odlučuju što drugi­ma znači sreća, a što patnja? Dajemo li bocu pijancu jer ga to čini „sretnim" ili mu je ne dajemo i sprječavamo ga da si skrati život? U toj situaciji pojam mudrosti počinje djelovati zajedno s altruističkom motivacijom. Svrha ove knjige je poučiti kako razlikovati istinsko zadovoljstvo od užitka i drugih lažnih oblika sreće. Mudrost nam omogućuje da razlikujemo misli i djela koja pridonose istinskoj sreći od onih koji je uništavaju. Mudrost se temelji na izravnom iskustvu, a ne na dogmi.

To ne znači da nema potrebe za zakonima i pravilima ponašanja. Ta su pravila važni izrazi mudrosti prikupljene iz prošlosti. Ona su opravdana jer su neki postupci - poput krađe, laži ili nasilja - goto­vo uvijek štetni. No, pravila su usmjeravajuća načela. Mudrost nam omogućuje da prepoznamo potrebnu iznimku. Krađa je općenito vrijedna osude jer je obično motivirana pohlepom i jer nekome ne-

217

J l t t l - H - mUH LA HALVUANJt NAJVAiNIJt LIVUINt VltblINt

pravedno oduzima imovinu, što uzrokuje bol i patnju. No kada nas u vrijeme gladi suosjećanje motivira da ukrademo hranu iz prepu­nih skladišta bogatog škrtca, koji ne bi dao ni zalogaj hrane onima koji gladuju na njegovom kućnom pragu, krađa više nije vrijedna osude. Zakon ostaje uglavnom pravomoćan, ali suosjećajna mudrost je napravila iznimku. Kao što je Martin Luther King jednom rekao: „Ljudsku nehumanost prema čovjeku ne uzrokuju samo zajedljive radnje onih koji su loši. Također je uzrokuju izopačena nedjelovanja onih koji su dobri." Kada je patnja koju prouzrokuje naše nedjelova­nje veća od one koju prouzrokuje naše djelo, moramo djelovati. Ako ne djelujemo, zaboravljamo sam razlog da pravilo postoji kako bi ljude zaštitilo od patnje.

STAJALIŠTE DRUGIH LJUDI

Suosjećajnu etiku ne možemo ograničiti na osjećaj empatije prema patnji drugih ljudi ili čak na odluku da učinimo nešto praktično u vezi toga. Ona također podrazumijeva nadilaženje egocentričnosti i razumijevanje granice koja dijeli self od drugih mentalnih konstru­kcija. Svi su fenomeni, poput selfa i drugih, duboko međusobno po­vezani na razini njihove osnovne prirode. Stoga se moramo staviti u tuđu poziciju i pokušati zamisliti kako je to biti žrtvom našeg vlasti­tog ponašanja.

JEDAN ILI TISUĆU NEVINIH?

Postoji klasična dilema koja nam pomaže bolje razumjeti budistički pragmatičan pristup. Sažeo ju je Andre Comte-Sponville pitanjem: „Da morate osuditi jednog nevinog čovjeka ili, kao što se to Dosto-jevski izrazio, podvrgnuti mučenju jedno dijete kako biste spasili čovječanstvo, biste li to učinili?"5 Filozofi kažu ne. „Jer ako nestane pravda," piše Kant, „ljudsko postojanje na Zemlji neće imati vrije­dnost."6 Comte-Sponville ide i dalje od toga:

2 1 8

u v a a e s e i a r u g o p o g i a v i j e - t i i i \ « I \ M U Z I N K N U U I > K t L t

Tu utilitarizam dosiže svoju granicu. Ako je pravda samo koristan ugo­vor... maksimalizacija kolektivnog zadovoljstva... bilo bi opravdano žrtvovati nekoliko ljudi, bez njihovog pristanka, čak i ako su potpuno nevini i bespomoćni, kako bismo osigurali svačije zadovoljstvo. Među­tim, upravo to zabranjuje pravda, ili bi trebala zabraniti. John Rawls stvara zaključke, oslanjajući se na Kanta, i u potpunosti je u pravu po tom pitanju: pravda više vrijedi od zadovoljstva ili efikasnosti, i bolja je od oboje, te se ne smije žrtvovati čak niti zbog sreće najvećeg broja ljudi.7

Pravda će se žrtvovati samo ako se odluči da je izbor žrtvovanja dje­teta, kako bi se spasilo tisuće ljudi, načelno prihvatljiv. Međutim, tu se ne radi o prihvaćanju, nego o izbjegavanju patnje. Svako je od tih rješenja neprihvatljivo. Ne radi se o shvaćanju pojma „sreće najvećeg broja" kao dogme niti o smatranju nedužnog djeteta samo sredstvom za spašavanje života drugih ljudi. No ako se nađemo u neizbježnoj situaciji, problem je kako izabrati, u smislu patnje, manje od dva zla. Takav izbor ne uništava strukturu patnje i može se opravdano reći da bi nedjelovanje bilo prešutno osuđivanje tisuće nevinih. Ovdje svatko može postati plijenom apstrakcije i sentimentalnosti. Kada odbijamo zaključivati na osnovi životnog iskustva, upadamo u dogmatsku apstrakciju. Sentimentalno je reagirati na smrt nevinog djeteta samo zato što to jasno možemo zamisliti, dok s druge strane gledamo stotine stanovnika grada samo kao apstraktan entitet. Mo­ramo preokrenuti pitanje: „Je U prihvatljivo žrtvovati tisuću nedu­žnih kako bismo spasili jedan život?"

Ako je nekoliko moralnih pitanja izraženo tako dramatičnim ter­minima, praktična etika mora uzeti u obzir, pomoću razumijevanja i suosjećanja, svaki detalj dane situacije. Takva je etika neprekidan izazov jer zahtijeva objektivnu i altruističku motivaciju, kao i neu­mornu želju da ublažimo patnju drugih ljudi. To je najteže provesti u djelo jer se nadilazi automatsko pribjegavanje slovu zakona i mo­ralnim kodeksima. Zbog toga je takva etika izložena najvećem riziku od iskrivljavanja i manipulacije. Uistinu, takva etika zahtijeva neku

2 1 9

vrstu fleksibilnosti koja je, sama po sebi, izvor opasnosti. Ako koo­ptira sebičnost i pristranost, može je se lako iskoristiti na negativne načine, suprotstavljene njenim početnim ciljevima. Iz toga proizlazi potreba da svatko, a ponajviše oni koji kroje pravdu, razviju mudrost i izraze duboku zabrinutost zbog dobrobiti drugih ljudi. ,,U stvarnom životu," ističe Varela, „uvijek postupamo u nekoj vrsti neposrednosti dane situacije... Spremni smo djelovati na svaku po­sebno proživljenu situaciju."8 Kvaliteta te spremnosti ovisi o kvaliteti našeg bića i altruističkoj prirodi naše motivacije, a ne o pravednosti naših apstraktnih moralnih principa. Kao što Dalai-lama primjeću­je: „Ponekad moramo smjesta djelovati. Zbog toga je naš duhovni razvoj od ključne važnosti jer osigurava etičku opravdanost naših postupaka. Što su naši postupci spontaniji, više će odražavati našu trenutačnu unutarnju dispoziciju."9

IDEALIZACIJA DOBRA I ZLA

U etici možemo razlikovati dvije glavne grane: jedna se temelji na apstraktnim principima, a druga na životnom iskustvu, poput pra­gmatične etike budizma. Na primjer, Immanuel Kant govori o osjećaju dužnosti koji, konačno i apsolutno, utječe na sva moralna pitanja. On odbacuje ideju da oso­ba mora djelovati na dobrobit drugih, potaknuta altruizmom kojeg izazivaju empatija i suosjećanje. Prema Kantu, takvi ljudski osjećaji nisu pouzdani. On se radije poziva na pridržavanje univerzalnih i nepristranih moralnih principa. Kant smatra da je činiti dobro du­žnost koja mora voditi i do sreće čovječanstva kao cjeline, iako sreća ne može biti sama po sebi cilj: „Ali iz toga ne slijedi da ova razlika između principa sreće i morala dovodi do njihove suprotnosti i pra­ktičan razum ne zahtijeva potrebu odricanja našeg prava na sreću: u trenutku kada se radi o dužnosti, ne bismo se trebali obazirati na sreću."10

Dužnost je ograničena potrebom da bude univerzalna i da zanema­ruje posebne slučajeve. To, pak, ignorira samu prirodu ljudskog isku-

2 2 0

stva. Kao što Francisco Varela objašnjava: „Osnovni elementi znanja prvenstveno su konkretni, utjelovljeni, proživljeni: znanje o situaciji i kontekstu, specifičnost znanja, njegova povijesna istinitost i kontekst nisu „buka" koja sakriva apstraktnu konfiguraciju u svojoj pravoj osnovi."11

Različiti pojmovi apsolutnog Dobra općenito se vraćaju na uvjere­nja u postojanje transcendentalnog entiteta (Boga, Ideala, Idealnog Boga) koji postoji neovisno od svijeta prolaznih fenomena. Kao što smo vidjeli, budistička vizija je potpuno drukčija. Zlo nije demonska snaga izvan nas i dobro nije apsolutni princip neovisan o nama. Sve se odvija u našem umu. Ljubav i suosjećanje odrazi su prave prirode svih živih bića - ono što nazivamo osnovnom dobrotom. Zlo je devi­jacija osnovne dobrote, ali koja se može izliječiti.

UTILITARISTIČKA ETIKA

Prema Jeremyju Benthamu, engleskom filozofu koji je živio na pri­jelazu iz 18. u 19. stoljeće i osnivaču moralnog militarizma, „najveća sreća najvećeg broja temelj je morala i zakona."12 Budizam se slaže s tim puno humanijim pristupom. Međutim, koliko su god ti ciljevi altruistički i preporučljivi, utilitarizam temelji svoju analizu na pri­lično nejasnoj procjeni prirode sreće i zamjenjuje površne užitke s dubokom srećom. Budizam polazi od osobne promjene - unutarnje transformacije - koja obogaćuje etički um mudrošću, omogućuje mu da usvoji altruističku motivaciju i da iskoristi povećanu jasnoću kako bi uskladila svoju sposobnost prosuđivanja. Opet, glavni nedostatak utilitarnog sustava je rizik od zamjene užitka s istinskom srećom ih, preciznije, umanjivanje istinske sreće zbog užitka.

OSUĐIVANJE, KAŽNJAVANJE I REHABILITACIJA

Etiku se također može smatrati „medicinskom" disciplinom, u kojoj nam niz simptoma omogućuje da predvidimo i spriječimo neugo-

2 2 1

dnosti koje prouzrokuju negativne emocije te da izliječimo one koje su pod njihovim utjecajem. S tog stajališta, zatvaranje kriminalca više možemo smatrati hospitalizacijom nego neopozivom kaznom. On se mora zatvoriti kako bismo ga spriječili da nanosi zlo, i to onoliko dugo koliko predstavlja prijetnju društvu. Ali, umjesto vjerovanja da se kriminalac ne može uistinu pokajati, budizam govori da dobrota ostaje netaknuta duboko u nama, čak i kada se čini daje izvana vrlo pokvarena. To ne znači da budizam naivno ignorira do koje granice dobra priroda može biti prekrivena mržnjom, pohlepom i okrutno-šću, nego shvaća kako dobrota postoji i uvijek se može ponovno pojaviti.

Kazna nikada ne bi trebala biti oblik osvete, a posebice ne najekstre­mnija, smrtna kazna. Osveta je devijacija pravde zato što njena gla­vna namjera nije zaštititi nevine, nego povrijediti krivce i „očistiti" društvo od tako odvratnog „neprijatelja". To je kaubojska pravda, a ne prosvijetljen život. U takvim se slučajevima bilo koji postupak, čija je glavna motivacija nanijeti patnju ili ubiti, kao što je smrtna kazna, ne može smatrati etičkim.

GRANICE UTILITARIZMA

Utilitarizam se zalaže za maksimalizaciju sveukupnih užitaka do­stupnih svakoj određenoj zajednici. Međutim, budući da ne postoje smisleni kriteriji za određivanje sreće, maksimalizacija može postati arbitrarna, čak i apsurdna. Ako se slijepo primjenjuje, princip ma-ksimalizacije može zapravo dovesti do žrtvovanja određenih članova društva. Na primjer, Aristotel je podržavao ropstvo - smatrao je da bi svi intelektualci, da nije bilo ropstva, morali raditi, čime bi zapo­stavili svoje uzvišene aktivnosti! To je bila utilitaristička devijacija onog vremena. U budizmu je takvo prividno dobro zaključivanje ne­zamislivo, jer se neprestano trebamo stavljati u tuđi položaj. Osim toga, nijedna razumna osoba ne može ropstvo smatrati pravednim. Suvremeni američki filozof John Rawls dao je jednu od najvažnijih kritika utilitarizma. On je odbacio doktrinu kolektivne sreće kao

2 2 2

konačno opravdanje za naše postupke i, umjesto toga, predložio je nekršenje individualnih prava, zajedno s principom jednake slobode i pravedne suradnje. Rawls smatra da djelo ne može biti dobro ako prvenstveno nije opra­vdano. S budističkog stajališta, ta su dva pojma u biti povezana. Djelo koje osuđuje dogmatska etika može u stvarnosti biti loše, što je slučaj i s Kantovim patetičnim odbijanjem da prihvati laž koja može spasiti ljudski život. Za Kanta je svaka laž, iz bilo kojeg razloga, nepravda prema svim ljudima, jer bi zbog neopravdanog polaganja prava da laže osoba općenito uništila vjerodostojnost slobode govora. Gotovo je nemoguće, nakon ove Kantove teze, više skrenuti s puta pravde. Davanjem prioriteta pravednosti nad dobrotom, Rawls idealizira pravednost i podcjenjuje dobrotu, i to zato što pretpostavlja da je čovjek u osnovi sebičan i da ne može funkcionirati a da prvo ne misli na ono što je u njegovom najboljem interesu.

Budući da svatko želi zaštititi svoje interese, svoje shvaćanje dobro­te, nitko nema razloga mirno se pomiriti s osobnim trajnim gubitkom kako bi pridonio većoj uravnoteženosti zadovoljstva. U pomanjkanju jakih i trajnih dobrih impulsa, racionalan čovjek ne bi prihvatio osno­vnu strukturu samo zato što maksimizira algebarski zbroj prednosti neovisno o njegovim trajnim učincima na vlastita osnovna prava i in­terese. 13

Moramo prihvatiti činjenicu da je pojačan individualizam, koji pro­izlazi iz snažne privrženosti selfu, široko rasprostranjen u suvreme­nim društvima. No je li to najviši inspirativan izvor iz kojeg proi­zlaze etički principi što kontroliraju naše ponašanje? Filozof Charles Taylor mudro komentira: „Mnoge suvremene etike usredotočavaju se na ono što je ispravno učiniti, a ne na ono što bi trebalo učiniti, na definiranje sadržaja dužnosti, a ne na prirodu dobrog života; i ne ostavljaju mjesto za pojam dobrog kao objekta naše ljubavi i privrže­nosti ili kao povlašteno usmjeravanje pažnje i volje."14

Kao što Varela komentira:

223

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

U tradicionalnim društvima/zajednicama, postoje modeli etičke stru­čnosti koji se mogu izdvojiti kao stručniji od prosječnog tipa („onih mudrih"). Međutim, u našem modernom društvu takve je modele eti­čke stručnosti (za razliku od, recimo, modela atletske stručnosti) puno teže uočiti. To je jedan od najvažnijih razloga zašto moderno etičko razmišljanje ima takav nihilistički ton.15

Netko može biti izvanredan pijanist, matematičar, vrtlar ili znanstve­nik, ali biti ekscentričan i ljubomoran: na Zapadu osoba može biti smatrana velikim moralistom iako ne živi prema svojim moralnim principima. Prisjetimo se, stoga, budističkog zahtjeva da osoba mora biti usklađena sa svojim učenjem. Etika nije poput obične znano­sti. Mora proizaći iz najdubljeg shvaćanja ljudskih kvaliteta, a takvo shvaćanje dolazi samo kada osobno krenemo na put otkrića. Etika koja se temelji isključivo na intelektualnim idejama i koju ne podu­piru vrlina, prava mudrost i suosjećanje nema čvrste osnove.

ETIKA I NEUROZNANOST

Kada se suočimo s etičkom dvojbom, suosjećajan utilitaristički pri­stup zahtijeva jasnu analizu situacije i iskrenu altruističku motivaci­ju. Zbog toga moramo prevladati snažne emocionalne sukobe koji se pojavljuju kada naša odluka uključuje bolnu žrtvu ili osobni gubitak. Nova neuroznanstvena istraživanja pokazuju da područja mozga, povezana sa zaključivanjem i kognitivnom kontrolom, sudjeluju u rješavanju moralnih dvojbi u kojima utilitarističke vrijednosti zahti­jevaju donošenje teških emocionalnih odluka, poput one o žrtvova­nju nevinog djeteta.

Istraživanje filozofa i neuroznanstvenika Joshue Greena otkrilo je da donošenje takvih odluka prouzrokuje više aktivnosti u područjima mozga koja su povezana s kognitivnom kontrolom.16 Ta se područja natječu s područjima mozga povezanim s emocionalnim reakcija­ma. Green misli da su društvene i emocionalne reakcije, koje smo naslijedili od naših primitivnih predaka, temelj apsolutnih zabrana,

224

D v a d e s e t d r u g o p o g l a v l j e - E T I K A K A O Z N A N O S T S R E Ć E

225

koje su ključne u dogmatskim pogledima poput onih Immanuela Kan­ta, prema kojima se određene moralne granice ne smiju prijeći, bez obzira na veće dobro koje bi se pritom moglo ostvariti. U suprotnom, objektivnu procjenu, koju definira altruistički utilitarizam, omoguću­ju strukture frontalnih režnjeva mozga koji su se tek nedavno razvili i koji omogućuju visoku kognitivnu kontrolu. Kao što Greene primjećuje: „Ako se to pokaže istinitim, imat će ironi­čnu posljedicu da kantovski „racionalistički" pristup etici, psihološki govoreći, nije utemeljen na principima praktičnog razuma, nego na nizu emocionalnih reakcija koje se kasnije racionaliziraju." To bi po­tvrdilo da altruistički etički izbor, koji duboko razmatra najbolji način smanjivanja tuđe patnje, ne bi trebao otežati emocionalni nemir i oso­bne predrasude. Takav utilitaristički izbor ne proizlazi iz hladnokr­vnog proračuna, nego iz iskrenog suosjećanja koje pojačava mudrost.

ETIKA U KRIZI?

Povijest potvrđuje činjenicu da su utopijski ideali i dogme, koji tvrde da razaznaju Dobro od Zla, stoljećima prednjačili u netoleranciji, vjer­skim progonima i totalitarističkim režimima. Pristaše takvih ideala ponavljali su svoju otrcanu formulu na tu temu u raznim varijacijama: ,,U ime Apsolutnog Dobra, učinit ćemo vas sretnom osobom. Među­tim, ako odbijete, moramo vas, na žalost, ukloniti." Nesposoban pridržavati se apsolutnih zakona, otuđen od Božjih zapo­vijedi, očajan zbog pomisli daje čovječanstvo u osnovi zlo i ograničen fluktuirajućom etikom, utemeljenom na oprečnim teorijama velikog broja filozofa i moralista, moderni je čovjek izgubljen. Han de Wit piše: „Ovaj fijasko doveo je do moralnog defetizma u samoj suštini moderne zapadnjačke kulture."17

Što se, pak, nje tiče, etika iskrenog altruizma, upućena u otkrića neu-roznanosti, radije plovi beskrajnom strujom konstantno promjenjivih fenomena koju nosi vjetar milosrđa. Samo neprestanim kultiviranjem mudrosti i suosjećanja možemo uistinu postati čuvari i nasljednici sreće.

Dvadeset treće poglavlje

SREĆA U PRISUTNOSTI SMRTI

Zapamtite da postoje dvije vrste luđaka: oni koji ne znaju da moraju umrijeti i oni koji su zaboravili da su živi.

Patrick Declerk

Smrt se čini vrlo dalekom, ali je ipak uvijek veoma blizu. Čini se dalekom jer je uvijek zamišljamo u nekom trenutku koji tek dola­zi, a blizu jer nam u svakom trenutku može pokucati na vrata. Dok je naša smrt sigurna, njen trenutak dolaska ne može se predvidjeti. Kada dođe, nikakva rječitost je neće uvjeriti da pričeka, nikakva sna­ga je ne može zaustaviti, nikakvo bogatstvo je ne može potkupiti, nikakva ljepota je ne može zavesti.

RAZMIŠLJATI O SMRTI KAKO BISMO OBOGATILI SVOJ ŽIVOT

Kako se možemo suočiti sa smrću, a da ne okrenemo leđa životu? Kako možemo razmišljati o smrti bez očajavanja ili straha? Etty Hillesum je napisala: „Ne možemo ispunjeno živjeti ako isključimo smrt iz života. No ako prihvatimo smrt, razvijamo i obogaćujemo svoj život."1 Način na koji razmišljamo o smrti značajno utječe na našu kvalitetu života. Neki se ljudi boje smrti, neki je radije ignorira­ju, a drugi pak razmišljaju o smrti kako bi više cijenili svaki prolazni trenutak i shvatili zbog čega je vrijedno živjeti. Prihvaćanje smrti kao sastavnog dijela života služi kao poticaj na­šoj marljivosti i omogućuje nam da ne trošimo vrijeme na uzaludnu

2 2 7

S R E Ć A - VODIČ ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJESIINE

razonodu. Svi smo mi jednaki jer se moramo suočiti sa smrću, ali se svatko priprema za smrt na svoj način. Gampopa, tibetanski mudrac iz 12. stoljeća, napisao je: „Na početku, trebali bismo se bojati smrti poput jelena koji se pokušava osloboditi zamke. Na pola puta, ne bi­smo trebali ni za čime žaliti, poput seljaka koji se pažljivo brine o svom polju. Na kraju, trebali bismo biti sretni, poput osobe koja je dovršila velik zadatak." Bolje je naučiti kako možemo iskoristiti strah od smrti nego je igno­rirati. Ne trebamo živjeti opsjednuti smrću, ali moramo biti svjesni krhkosti našeg postojanja. To razumijevanje pomoći će nam da u po­tpunosti cijenimo vrijeme koje nam je preostalo. Smrt često dolazi bez upozorenja. Možemo biti dobrog zdravlja, uživati u ukusnom obroku s prijateljima, ali ipak proživljavati naše posljednje trenutke. Ostavljamo za sobom naše prijatelje, naše prekinute razgovore, naše nedovršene obroke, naše nezavršene planove. Imamo li za čime žaliti? Može li itko tko je najbolje iskoristio izvanre­dan potencijal ljudskog života za nečim žaliti? Poljoprivrednik koji je radio, posijao i požeo svoj urod, po dobrom i lošem vremenu, nema za čime žaliti: napravio je najbolje što je mogao. Možemo kriviti sebe samo zbog onoga što još nismo stigli učiniti. Netko tko je iskoristio svaku sekundu svoga života da postane bolja osoba i da pridonosi sreći drugih ljudi može mirno umrijeti.

„JA NEĆU BITI NIŠTA, SVE NEĆE BITI NIŠTA"

Je li smrt poput plamena koji se gasi ili kapljice vode koju upija isušena zemlja? Ako jest, kao što Epikur tvrdi, onda smrt nema veze sa srećom: „Stoga nam smrt, najzastrašujuća od svih loših stvari, ništa ne znači jer, dok postojimo, smrt još nije prisutna, a kada je smrt prisutna, tada mi ne postojimo."2 Ali što ako je smrt samo prijelaz, a naša svijest i dalje doživljava bezbrojna stanja postojanja? Trebamo se suočiti s tim važnim prijelazom, ali ne tako da se usredotočimo na naš strah od tre­nutačne patnje, nego da prihvatimo altruističan, miran stav, slobodan od posezanja za voljenim osobama i materijalnim dobrima.

228

D v a d e s e t t r e ć e p o g l a v l j e - S R E Ć A U P R I S U T N O S T I S M R T I

U svakom slučaju, zasigurno je bolje mirno, a ne uznemireno, prove­sti naše posljednje mjesece ili trenutke. Kakvo nam dobro donosi ako se mučimo mišlju da ostavljamo voljene osobe i materijalna dobra iza sebe i ako smo opsjednuti raspadanjem našeg tijela? Sogyal Rin-poche objašnjava: „Smrt predstavlja konačno i neizbježno uništenje onoga čemu smo najviše privrženi: sebe. Stoga je jasno da nam uče­nje o nepostojanju ega i prirodi uma mogu puno pomoći."3 Zatim, kako se smrt približava, najbolje je prihvatiti spokojan, nesebičan i objektivan stav. Na takav način, smrt više neće biti ni mentalno mu­čenje ni fizička bol.

Ne bismo trebali čekati do zadnje minute da se pripremimo za smrt, jer to nije pravo vrijeme da razmišljamo o upuštanju u duhovno pu­tovanje. „Zar se ne sramite," napisao je Seneka, „da sačuvate samo ostatak života i da za mudrost odvojite samo ono vrijeme koje ne možete posvetiti nekom poslu? Kasno je početi živjeti kada moramo prestati živjeti!"1 Moramo početi sada, dok su nam još tijelo i um zdravi.

SMRT DRUGIH LJUDI

Kako se možemo nositi sa smrću druge osobe? Dok nam se smrt voljene osobe ponekad može činiti poput nadoknadive traume, možemo o tome misliti i na drukčiji način, jer „dobra smrt" nije nužno tragična. Današnji zapadnjaci brzo odvraćaju pogled od smrti. Smrt se prikriva i zataškava. Budući da se ne može odvratiti na materijalan način, smrt radije uklanjamo iz naše svijesti. Kada smrt dode, iznenađeni smo jer nismo spremni na nju. U među­vremenu nam je život prolazio dan za danom i ako nismo naučili pronaći smisao u svakom prolaznom trenutku, onda smo uzalud potrošili vrijeme.

U prošlosti Europe, cijela bi se obitelj okupila oko umirućeg člana obitelji, svećenici bi podijelili sakramente i rekle bi se posljednje ri­ječi. Još i danas - na primjer, u Tibetu - ljudi najčešće umiru uz obi­telj i prijatelje. Tako djeca shvaćaju kako je smrt prirodan dio života.

229

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

Ako je duhovni učitelj pored samrtne postelje, smrt dolazi spokojno i voljene se osobe utješe. Ako je umiruća osoba iskusan praktičar, nitko se ne brine zbog njega. Često će ljudi na povratku s kremiranja reći: „Dobro je prošlo." Američki veleposlanik u Nepalu rekao mi je nakon kremiranja svoje prijateljice - američke budističke redovni­ce koja je umrla u Kathmanduu - da nikada nije prisustvovao tako uzvišenom pogrebu.

SMRT MUDRACA

Mudrac uživa u posebnoj vrsti slobode. Spreman na smrt, uživa u svakom trenutku obilja života i proživljava svaki dan kao da mu je posljednji. Svaki mu je dan prirodno najdragocjeniji u njegovom po­stojanju. Kada promatra zalazak Sunca, pita se: „Hoću li sutra ujutro ponovno vidjeti izlazak Sunca?" Zna da nema vremena za gubljenje, da je vrijeme dragocjeno i da ga je glupo protratiti. Kada smrt na­pokon dođe, umire smireno, bez tuge ili žaljenja, bez privrženosti onome što ostavlja iza sebe. On ostavlja ovaj život poput orla koji leti visoko u plavetnilo neba. Pustinjak Milarepa pjevao je ovu pjesmu:

Bojeći se smrti, otišao sam u planine, Neprestano sam meditirao o nepredvidljivom dolasku smrti, I pronašao sam uporište u besmrtnoj nepromjenjivoj prirodi. Sada sam svladao strah od smrti.

2 3 0

Dvadeset četvrto poglavlje

PUT

Moramo biti promjena koju želimo vidjeti u svijetu. M a h a t m a G a n d h i

Ponekad se moramo osjećati poput istraživača, izgarati od želje da učinimo ono što je vrijedno učiniti i živjeti život tako da ne zažalimo kada dođe vrijeme naše smrti. Naučimo što je sloboda. Cilj duhovne vježbe je uspostaviti kontrolu nad našim umom. Kaže se: „Cilj askeze je ovladati umom. Bez toga, čemu služi askeza?" „Askeza" znači „vje­žba", a u ovom slučaju to se odnosi na vježbanje uma. Naš je cilj kretanja duhovnim putem vlastita transformacija kako bi­smo pomogli drugima da se oslobode patnje. Postanemo li svjesni da sada nismo u stanju to učiniti, ubrzo će doći želja da se poboljšamo kako bismo savladali prepreke. Kada krenemo duhovnim putem i počnemo odlučno vježbati, ne­koliko mjeseci ili nekoliko godina kasnije doći će važan trenutak kada ćemo shvatiti da ništa nije kao što je bilo i da više ne možemo svjesno nanositi zlo drugim ljudima. Ponos, zavist i zbunjenost neće više biti neupitni vladari našeg uma. Trebamo se zapitati čini li nas takva duhovna vježba boljim ljudima i pridonosi li sreći drugih ljudi. Važno je neprestano ponavljati i koncentrirati se na to pitanje. Što smo postigli? Stagnaciju, vraćanje u staro stanje ili napredak? Čim se unutarnje zadovoljstvo čvrsto utemelji u nama, postaje nam lakše postupno proširiti njegov sjaj na našu društvenu aktivnost, kao i na sve ljude koji nas okružuju.

Ne postoji samo jedna metoda koja će nam omogućiti da nesme­tano napredujemo prema oslobađanju od patnje. Različitost načina

S R E Ć A - VODlC ŽA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

odražava različitost ljudi. Svatko od nas započinje od točke u kojoj se nalazi, s našim vlastitim temperamentom, našom vlastitom intele­ktualnom arhitekturom i našim vlastitim uvjerenjima. Svatko od nas može pronaći odgovarajuću metodu da radimo na našem misaonom procesu i postupno se oslobodimo okova štetnih emocija. Neki se mogu pitati je li luksuz ako želimo ublažiti svoju unutarnju bol kako bismo postigli unutarnju slobodu, dok puno ljudi gladuje i pati od velikog siromaštva, rata i bezbrojnih drugih nesreća. Zašto jednostavno ne pokušamo odmah umanjiti njihovu patnju? Da je to moguće, znanstvenici bi također odustali od svog istraživanja i radili samo na hitnim slučajevima. Isto tako, ima li smisla potrošiti pet godina na izgradnju bolnice? Električni i vodoinstalaterski rado­vi još nikoga nisu izliječili. Zašto onda ne izađemo na ulicu, posta­vimo nekoliko šatora i počnemo odmah liječiti bolesne? Koja bi bila potreba za učenjem i usavršavanjem u određenom području? Isto vrijedi i za put prema unutarnjoj transformaciji - on nikada ne može biti arbitraran. Znanje, ljubav i suosjećanje mudraca ne pojavljuju se niotkud, poput cvijeta koji cvjeta na čistom plavom nebu. Kao što je Aristotel rekao: „Ne bi bilo pametno da prepustimo najveće i naju-zvišenije stvari slučaju."

SLUŠANJE, RAZMIŠLJANJE, MEDITACIJA

Poput svakog umijeća, vježbanje duhovnog puta ima nekoliko faza. Prvo moramo učiti, a potom i asimilirati učenje. Nitko se nije učen rodio. Zatim se moramo pobrinuti da znanje ne postane poput pre­krasne knjige koju rijetko otvaramo. Moramo duboko razmišljati o njegovom značenju. Buddha je rekao svojim učenicima: „Ne prihva­ćajte moja učenja samo iz poštovanja prema meni. Preispitajte ih i testirajte kao što zlatar pregledava zlato rezanjem, zagrijavanjem i kovanjem."

Nije dovoljno samo intelektualno razumijevanje. Ne možemo se izli­ječiti ako samo stavimo liječnikov recept pored kreveta ili ga nau­čimo napamet. Moramo ujediniti ono što smo naučili, tako da se

BI

D v a d e s e t č e t v r t o p o g l a v l j e - P U T

naše razumijevanje može usko povezati sa strujom našeg uma. Tada ono prestaje biti teorija i postaje samotransformacija. Uistinu, kao što smo vidjeli, to je značenje riječi meditacija: upoznavanje s novim načinom postojanja. Na ovakav se način možemo upoznati s raznim vrstama pozitivnih kvaliteta - dobrotom, strpljivošću, tolerancijom - i dalje ih nastaviti razvijati pomoću meditacije. Pomoću te vježbe, koju isprva vježbamo u kratkim, ali pravilnim razdobljima, unutar sebe tražimo određenu kvalitetu koja, zatim, prožima naše čitavo biće, sve dok ne postane naša druga priroda. Možemo također i meditirati kako bismo postigli unutarnju mirno­ću stabiliziranjem uma pomoću koncentracije na neki objekt: cvi­jet, osjećaj, ideju, prikaz Buddhe. Um je na početku nestabilan, ali naučit ćemo ga ukrotiti, isto kao što bismo leptira vratili na cvijet koncentracije svaki put kad odleprša. Cilj nije da pretvorimo um u poslušnog, ali dosadnog učenika, nego da ga učinimo fleksibilnim, stabilnim, jakim, bistrim i opreznim - ukratko, da ga pretvorimo u bolje sredstvo za unutarnju transformaciju, a ne da ga prepustimo sudbini kao razmaženo dijete koje odbija učiti. Na kraju, možemo meditirati na nepojmovni način o samoj prirodi uma tako da izravno gledamo samu svijest kao otvorenu prisutnost, jasnu svijest koja se uvijek nalazi iza zavjese misli, ili da razmišljamo

0 samoj prirodi misli koje prolaze našim umom. Postoje i mnogi drugi načini meditacije, ali, bez obzira koliko različiti, svi dijele zajedničku funkciju jer su dio procesa unutarnje transfor­macije. Meditacija se razlikuje od pukog intelektualnog razmišljanja jer uključuje konstantno ponavljanje doživljaja iste introspektivne analize, isti trud da postignemo promjenu, ili istu kontemplaciju. Ne radi se o doživljavanju nekog iznenadnog bljeska razumijevanja, nego o dolasku do nove percepcije stvarnosti i prirode uma, o razvi­janju novih kvaliteta sve dok ne postanu sastavni dijelovi našeg bića. Meditacija je vještina koja zahtijeva odlučnost, iskrenost i strpljenje,

1 to mnogo više nego što to traži intelektualna efektnost. Nakon meditacije slijedi djelovanje: meditacija se primjenjuje u sva­kodnevnom životu. Od kakve je koristi dugo razdoblje meditacije ako ne dovodi do poboljšanja našeg čitavog bića, koje zatim može

233

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

biti na raspolaganju drugima? Čim sazrije sjeme strpljenja, unutar­nje snage, spokoja, ljubavi i suosjećanja, moramo drugima ponuditi njihov plod.

POPUT RANJENOG JELENA

Potrebni su nam vrijeme i povoljni uvjeti za sazrijevanje. Često nam pomaže da potražimo neko tiho osamljeno mjesto kako bismo ra­zvili praksu meditacije i unutarnju transformaciju. To bi napravio ranjeni jelen: krio bi se u šumi sve dok mu ne zacijele rane. Ovdje se radi o ranama neznanja, mržnje i zavisti. U vrtlogu svakodnevnog života često smo jako povrijeđeni i iscrpljeni pa nemamo snage radi­ti vježbe koje bi nam obnovile snagu. Povlačenje u samoću ne znači da gubimo zanimanje za ono što se događa drugim ljudima. Upravo suprotno, udaljavanje od aktivnosti svijeta daje nam novu perspektivu, širu i spokojniju, i pomaže nam da bolje shvatimo dinamiku sreće i patnje. Pronalaženjem našeg vla­stitog unutarnjeg mira, učimo ga dijeliti s drugim ljudima. Razdoblja samoće su korisna jer nam shvaćanje i snaga koju tada prikupimo omogućuju da izdržimo oluje života. To moramo provje­riti ne samo u nesreći, kada smo potišteni, nego i u uspjehu, koji nas često dovodi do arogancije i samodopadnosti, što nije lako: naše na­vike i tendencije su tvrdoglave. One su poput rola papira koje poku­šavamo odmotati, ali se ponovno zarolaju čim ih pustimo. Zahtijeva strpljenje. Ne bi nas trebalo iznenaditi što pustinjak može godinama otkrivati pravu prirodu svog uma.

Ipak, on nije odvojen od društva jer iskorištava najdrevniji izvor ljudskog ponašanja. Ne posvećuje svoj život kontemplaciji jer nema ništa bolje za raditi ili jer ga je društvo odbacilo: on se posvećuje razjašnjavanju mehanizama sreće i patnje idejom da neće koristiti samo njemu nego i drugim ljudima.

U našim modernim društvima ne bi bilo razumno očekivati da mno­gi ljudi posvete mjesece ili godine kontemplativnom životu. S druge strane, svatko može odvojiti nekoliko minuta na dan, povremeno i

2 3 4

D v a d e s e t č e t v r t o p o g l a v l j e - P U T

dan ili dva, da sjedne i jasno istraži svoj um i svoju percepciju svije­ta koji ga okružuje. To je nužno poput sna onima koji su iscrpljeni ili poput svježeg zraka onima koji su dugo udisali zagađeni gradski zrak.

KAMO VODI TAJ PUT?

Svakoga (ili gotovo svakoga) zanima sreća. Ali koga zanima prosvje-tljenje? Ta se riječ čini pomalo egzotičnom, nejasnom i dalekom. No ipak, konačno zadovoljstvo proizlazi iz potpunog uklanjanja zavara­vanja, otrova uma i patnje. Prosvjetljenje je ono što budizam naziva stanjem temeljne slobode, povezanim sa savršenim znanjem o prirodi uma i svijetu fenomena. Putnik se budi iz sna neznanja i svi iskrivljeni prikazi psihe ustupaju mjesto ispravnoj viziji stvarnosti. U razumije­vanju međusobne ovisnosti fenomena nestaje podjela između subjekta i objekta. Postiže se stanje nedvojnosti, na koje ne utječu bolne misli i izmišljotine intelekta. Mudrac shvaća da individualan self i svijet feno­mena nisu zaista stvarni. On shvaća da sva bića imaju moć osloboditi se neznanja i nesreće, ali da to sami ne znaju. Kako bi bilo da ne može osjećati beskrajno i spontano suosjećanje prema svima koji, začarani neznanjem, izgubljeno lutaju u iskušenjima samsare? Dok se takvo stanje može činiti dalekim od naših svakodnevnih briga, zasigurno nije izvan našeg dohvata. Pravi je problem u tome što je ono preblizu pa ga ne možemo vidjeti, kao što oko ne vidi svoje vlastite tre­pavice. Ludwig Wittgenstein ponavlja ovu budističku ideju: „Aspekti stvari koje su nam najvažnije skriveni su zbog njihove jednostavnosti i bliskosti."1 Prosvjetljenje se može postići zato što svi mi u sebi imamo potencijal vlastite prave prirode. Za razliku od Rainera Marie Rilkea, koji je napisao da „ćemo svi umrijeti nedovršeni", budizam kaže da se svi rađamo potpuni, jer svako biće u sebi nosi blago koje samo treba ostvariti. Međutim, to se ne događa samo od sebe. Maslac se radi od mlijeka, ah neće se sam napraviti; moramo obrati vrhnje i napraviti maslac. Kvalitete prosvjetljenja otkrivaju se kroz transformaciju na samom kraju duhovnog puta.

235

S R E Ć A - VODIČ ŽA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

2 3 6

D v a d e s e t č e t v r t o p o g l a v l j e - P U T

Iz dubine moje duše javlja se Suosjećanje prema osjećajnim bićima -To nisu samo prazne riječi: Sada ću raditi za dobrobit drugih!2

ZAVRŠNA RAZMIŠLJANJA

Mogu iskreno reći da sam sretan čovjek, isto kao što mogu reći da znam čitati ili da imam dobro zdravlje. Kažem li da sam stalno sretan otkad sam kao dijete upao u čarobni napitak, ne bi bilo zanimljivo. Ali nije uvijek bilo tako. Kao dijete i tinejdžer, učio sam najbolje što sam mogao, volio sam prirodu, svirao glazbeni instrument, skijao, plovio, promatrao ptice i naučio fotografirati. Volio sam svoju obitelj i prijatelje. No nikada mi nije palo na pamet izjaviti da sam sretan. Sreća nije bila dio mog rječnika. Bio sam svjestan nekog potencijala, osjećao sam ga u sebi i u drugim ljudima, poput skrivenog blaga. Međutim, priroda tog potencijala bila je neodređena i nisam imao pojma kako ga mogu ostvariti. Tijekom vremena razvijao se osjećaj napredovanja, kojeg sada osjećam u svakom trenutku svog postoja­nja, u uvjetima koji dovode do razumijevanja uzroka sreće i patnje. Imao sam sreću što sam upoznao izvanredne ljude, mudre i suo­sjećajne, jer snaga primjera govori uvjerljivije od bilo kojeg drugog oblika komunikacije. Oni su mi pokazali što se može postići i doka­zali mi da osoba može postati trajno slobodna i sretna ako zna kako će to postići. Kada sam s prijateljima, radosno dijelim njihove živote. Kada se povlačim u samoću zbog meditacije, svaki prolazni trenutak donosi mi užitak. Kada radim na nekom projektu, veselim se ako je uspješan, a ako ne uspije, ne vidim razloga zašto bih se uzrujavao jer sam se trudio najbolje što sam mogao. Do sada sam bio sretan jer sam imao krov nad glavom i dovoljno hrane. Sva svoja materijalna dobra smatram sredstvima i nijednu stvar ne smatram nezamjenjivom. Bez svog prijenosnog računala možda bih prestao pisati, bez fotoaparata bih možda prestao fotografirati, ali to ni na koji način ne bi umanjilo

237

Činjenica je da je svaka faza korak koji nas dovodi bliže ispunjenju i dubokom zadovoljstvu. Duhovni je put poput putovanja od jedne do druge doline - iza svakog se klanca nalazi krajolik, veličanstveniji od onog prethodnog.

IZNAD SREĆE I PATNJE

Sa stajališta apsolutne istine, ni sreća ni patnja nemaju pravo posto­janje. One pripadaju relativnoj istini koju um opaža pod utjecajem zbunjenosti. Onaj koji razumije pravu prirodu stvari je poput mo­replovca koji pristaje na otoku načinjenom od čistog zlata: čak i da traži obične kamenčiće, neće ih pronaći.

Tibetanski je pustinjak i lutajući bard Shabkar pjevao o prosvjetlje-nju i suosjećanju: Opušten i miran u tom stanju slobode, Dolazim u beskrajno kraljevstvo neba Koje je neuvjetovano apsolutno stanje.

Kada se prepustim samom sebi, poput prostranog sam neba, Potpuno prozirnog i bezbrižnog. Otrovne, bolne spone mentalnih konstrukcija Same olabave. Dok sam u tom stanju, Koje je poput prozirnog, praznog neba, Osjećam neopisivu radost.

Promatrajući očima mudrosti, Koja je prostranija od beskrajnog neba, Fenomeni samsare i nirvane Postaju divni prizori. U torn blistavom kontinuumu Nema potrebe za trudom, Sve se događa samo od sebe i Potpuno mimo, potpuno prirodno: Potpuno zadovoljstvo!

S R E Ć A - VODlC ZA RAZVIJANJE NAJVAŽNIJE ŽIVOTNE VJEŠTINE

kvalitetu svakog trenutka mog života. Za mene je najvažnije što sam upoznao svoje duhovne učitelje i primio njihova učenja. To mi je dalo više nego dovoljno da meditiram do kraja života! Moja najdublja želja je da ideje izražene u ovoj knjizi posluže kao sitna svjetla na putu do privremene i konačne sreće svih bića.

Sve dok postoji svijet, I sve dok postoje osjećajna bića, Neka i ja poživim Kako bih rastjerao patnju ovoga svijeta.

Shantideva

238

Zahvale

Napisao sam ovu knjigu srcem i dušom, ali ništa nisam „izmislio". Ideje koje sam izrazio potaknule su učenja i živi primjeri mojih duhovnih učitelja: Kangyura Rinpochea, Duđjama Rinpochea, Dilga Khyentsea Rinpochea, Njegove Svetosti XIV. Dalai-lame, Trulshika Rinpochea, Jigma Khyentsea Rinpochea i Dzigara Kongtrula Rinpochea, kao i riječi i djela ljudi s kojima sam dijelio svoj život. Zahvalan sam svima onima koji su mi pomogli da napišem ovu knjigu. Posebno bih htio zahvaliti Carisse Busquet i Vivian Kurz, engleskom prevoditelju Jesseu Browneru i mojoj urednici Judy Clain, čiji su mi korisni prijedlozi pomogli da oblikujem tekst na sažet i živahan način. Hvala i cijelom timu u izdavačkoj kući Little, Brown i svima onima koji su pomogli predstaviti knjigu široj publici - Paulu Ekmanu, Picu Iveru i drugim dragim prijateljima. Moj dio prihoda od ove knjige u potpunosti je namijenjen našim raznim humanitarnim projektima u Tibetu, Nepalu, Indiji i Butanu. Ako želite više saznati o našem radu, posjetite vveb stranicu www. shechen.org.

239

O autoru

Matthieu Ricard budistički je redovnik koji je imao obećavajuću karijeru u staničnoj genetici. Prije trideset pet godina napustio je Francusku i otišao u Himalaje kako bi učio o budizmu. Vrlo je popu­laran autor, prevoditelj i fotograf, kao i aktivni sudionik suvremenih znanstvenih istraživanja o učincima meditacije na mozak. Živi i radi na humanitarnim projektima u Tibetu i Nepalu.

241