JANKO

MATKO / DRAGULJI I STRASTl

POPULARNl ROMANI

UREDNIK ZLATKO CRNKOVIC

JANK® MATKO

ragulji i dvadi

•rugi dio

Peto izdanje

1

NAKLADNI ZAVOD ZNANJE, ZAGREB

»OTOKAR KERSOVANI«, OPATIJA

OPREMIO

ALFRED PAL

xxxu

U subotu ujutro doktor Purić došao je do Ane Marije i saopći joj:

— Gospođo, vaša majka, grofica Herber, doći če vamdanas oko tri sata da se dogovori radi bisera.

— Mogli ste, gospodine doktore — reče Ranko — nespominjati mladoj gospođi taj bučni naslov. Ona zna tkojoj je majka.

Ana Marija nije rekla ništa, već priđe do Ranka i na-sloni mu se na rame, te ga upitno pogleda. Ranko, ta-kođer vrlo zbunjen, zadrži pogled na Ani Mariji. Ne reče ništa, već licem i ramenima oda da ne zna što bi rekao. Samo bojažljivo izusti:

— Ona se ipak odlučila!Profesor Zvonarević, koji je došao da javi konačnu

odluku suda, reče doktoru Puriću:— Moje kumče je zbunjeno od sreće, te se upravo

ne može snaći da joj uistinu dolazi majka u pohode. Vamaje sigurno poznato, gospodine doktore, da je Ana Marijadobila bisere.

— To sam javio sinoć grofici, ali vi znate da bi jošdanas ili u ponedjeljak mogao doći nalog iz Beča od Mini-

■ ■ s a g

. . " ■ * ■

-:-^f-;

^^^^^^^^H^^^B

starstva da se sve obustavi, te cijeli spis dostavi ministru na mišljenje.

— Kazala sam ja vama, gospodine profesore — rečeLeopoldina — da grofica Regina neće mirovati.

Njezino je pravo, gospodična, da se bori kad je već započela parnicu. Ali ja se nadam da je tu zakasnila.

— Ne zna se ništa, gospodine profesore. Grofica nekaže ništa, ona će se pokoriti nalogu sudskih vlasti. Ja samzamoljen što da javim gospođi, te sam udovoljio želji gospode grofice.

— Hvala vam, gospodine doktore — reče Ana Marija — ja se neobično veselim posjetu svoje majke.

Doktor Purić je otišao, a u sobi je nastala šutnja. Svi su još bili pod dojmom doživljenog, zato se među njih uvukla tjeskoba.

— Nemam prava da ti išta savjetujem, drago dijete —reče profesor — ali držim, kada smo se već upustili upravdu i pravdu smo dobili, bilo bi ludo odustati od toga.

— Imate vi, dragi kume, pravo, ja vas dapače molimza savjet jer sama ne znam mnogo. A onda, shvatite me,majka, moja majka mi dolazi.

— Shvaćam te, dijete drago.Ana Marija imala je pune oči suza. Sva uzbuđena

drhtavim glasom reče:— Ja je volim, dapače, obožavam je kao majku, pa

sam veoma sretna što ću je vidjeti. — Pogleda Ranka,priljubi se još više uz njega, te ga upita: — Zar ne, milimoj, da se ti ne ljutiš na mene?

— Rekao sam ti, draga, tko sretniji od mene ako budeš imala majku, to jest i roditelje i mene.

— Vi ste, djeco, oboje mladi, dobri i nepokvareni —reče profesor — a još k tome ste i slijepi jer vidite samosvoju ljubav i sreću.

— Ja ću biti sretna i presretna — reče Leopoldina —ako grofica pristane na moj prijedlog, te prizna tebei tvoga Ranka za svoju djecu.

— Hoće, bakice, hoće to majka. Pa zašto bi inačedolazila?

— Dao Bog, Ana Marija, ali ja tebe još jedanput pitam bi li ti otišla sama s majkom bez Ranka?

— Kako me smijete to i pitati, bakice! Nikada, ni zacijeli svijet!

— Onda, Ana Marija — reče profesor — nema smislaono što smo već govorili. Ja te ne puštam nasamo s majkom, ja ću ti uvijek dati znak ih" ću u tvoje ime govoriti,a ti potvrdi kako ja kažem. Uvjeravam te da će onakobiti dobro.

— Tvoja je majka dobra — reče Leopoldina — aliima i loših strana, kao i svi mi živi ljudi. Zato se trebadržati savjeta profesora Zvonarevića. Parnicu si teško dobila, moraš biti i dosljedna.

Groficu dočeka na obali doktor Purić, te joj sav potiš-ten reče:

— Danas nije došlo iz Beča ništa, a ako stigne uponedjeljak, bit će kasno.

— Jeste li sasma sigurni, gospodine doktore?— Siguran sam, gospođo grofice. U subotu su uredi

zatvoreni. Sudac Horvatić već je zatražio izvršnu vlast zaponedjeljak.

— Do ovoga Časa nadala sam se da će stići nalog,a sad polazim kćeri.

— Smijem li vas pratiti, gospođo grofice?— Da, samo do tamo jer mislim da mi za kćerku nije

potreban pravni savjetnik.Ana Marija je sama izašla pred majku i otvorila joj

vrata. Sva je drhtala, a noge su joj klecale kada je ugle-

**!*;

dala svoju majku kako stoji pred njom u sjaju i raskoši. Uzbuđeno je pozdravi:— Majko, draga majčice, koliko sam sretna.Pohrli da je zagrli.

Grofica problijedi, zatvori oči, stisne zube, podigne ruke i raširi dlanove kao na obranu.Ana Marija se još više preplaši, te jedva rukom dade znak majci da uđe. Ana Marija je okitila sobu, dala je naložiti, te je bilo toplo i ugodno. Ponudi majku da sjedne, i pošto se malo

sabrala, reče joj:— Bila sam se, majko, obradovala na vijest da ćete

doći, ali vidim da ste još uvijek tvrdi i neumoljivi.Grofica kao da je prečula ovu primjedbu, pa reče:— Sada tek vidim da vrlo lijepo stanuješ, mnogo ras-

košnije nego ja.— Sretna sam, majko.— Nisam došla da te to pitam.— Majko, rado bih sve učinila da dobijem vaš blago

slov na svoju sreću.— O tome ne želim govoriti.— Majko, draga majčice. Klečim pred vama i molim

vas najskrušenije, oprostite mi što sam vas povrijedila iponizila. Ljubim vas, majko mila, draga majčice. Ne tražim više one vaše nekadašnje ljubavi jer sam sagriješilaprema rodu i roditeljima, molim samo milostinju kao onajposljednji prosjak. Milost, majko, dajte blagoslov meni injemu.

— Nikada! Kako se to usuđuješ tražiti!— Majko, sjetite se da sam krv vaše krvi, nikada vas

neću prestati ljubiti i Štovati, blagoslov mi dajte.— Tebe priznajem, samo tebe!Ana Marija podigne ruke kao na molitvu, te kroz plač reče:

— Draga majko, majčice, zaklinjem vas čedom svojimkoje pod srcem nosim, oprostite! Budite nam majka! Odričem se svega blaga svojih pradjedova, neka vam ostanudragulji i biseri, ništa neću i ne trebam, samo nam dajteblagoslov. Blagoslovite nasu ljubav, koja je velika i sveta.Majko, majčice, uskoro ću i ja postati majkom ljubljenoga Čeda koje sam u ljubavi začela.

Grofica Regina bila je blijeda. Krupne kaplje znoja izbile su joj na čelu. Oči je imala napola zatvorene. Čim je vidjela da Ana Marija kleči i moli, zatvori sasvim oči. Više je puta dlanovima poklopila uši.

Ana Marija je klečala pred majkom i tiho jecala. Grofica svrne pogled na nju i reče odlučno:— Ustani, ostavi sve i pođi odmah sa mnom.— Ne mogu, majko, majčice, čedo mi njegovo živi

pod srcem.Grofica ustane, pogleda prodornim pogledom Anu Mariju, te ponovi strogim, zapovjednim tonom:— Ustani, pođi sa mnom. Zar ne Čuješ. Majka ti

nalaže!— Rekla sam, majčice, ne mogu. Čedo moje pod sr

cem živi i ne dopušta mi da pođem. — Kroz plač nastavi:— Majko moja, majčice, vama je to tako samo na časakzaboraviti svoju gordost, ono grofovsko dostojanstvo!Budite samo čovjek! Postanite opet ona majka koja ste ibili- Majko, odbacite plašt taštine sa svoga srca, opet ćetega osjećati i uvidjeti da kuca za nas. Majčice, smilujte seza našu sreću i ljubav! Ostanite, majko, u uskom našemobiteljskom krugu, vaše majčino srce bit će sretno promatrajući našu sreću i ljubav.

— Ustani!— Smilovanje očekujem i oproštenje od svoje majčice.Ana Marija podigne glavu i pogleda grofićino strogo

lice. Podigne ruke. Bez riječi je očekivala odgovor. Grofica je disala duboko, lice joj je bilo još uvijek blijedo, a hladan znoj izbio joj po licu i tijelu. Nakon dulje stanke promrsi kroz zube:

— Ustani!Ana Marija je još uvijek klečala, te će sva utučena, iznemogla od bola i plača, isprekidano:

— Zašto si dopustio, Bože moj, da je dobro, drago iplemenito srce moje majke postalo kamenom?

U drugoj sobi nastalo je komešanje. Čuo se Leopol-din glas:— Ostani tu, ja idem.Vrata se otvore. Grofica se trgne i prezirno pogleda Leopoldinu. No ona kao da nije vidjela groficu. Potrči do Ane Marije, uzme je pod ruku i podigne:— Dosta je bilo, dijete, plača i molbe. Ranko je

zdvojan, htio je silom doći po tebe.Leopoldina je posjedne u fotelj. Grofica je i dalje stajala. Lepoldina je ponovo pozdravi:— Izvolite sjesti, gospođo grofice.Grofica odgovori Ani Mariji:— Neću sjesti dok ne dobijem od tebe odgovor.— Kakav odgovor, majko?— Leopoldina, ostavi nas same.Stara njegovateljica je oklijevala, ali grofica odmahne rukom i reče prema Ani Mariji:— Sada mi reci: hoće li koristiti ako tu pred tobom

kleknem i molim te? Znaš, ja ću biti ustrajna! Molit ću izaklinjat ću te do večeri, ako uspijem da te namolim daostaviš njega i pođeš sa mnom.

— To ne tražite, majko, od mene, ja ga ljubim takvom ljubavi koja je jača od smrti.

Grofica pogleda kćerku te je strogo upita:

10

— Da li je to tvoj posljednji odgovor?— Samo ga Bog može promijeniti, a on neće jer je

stvorio našu veliku ljubav koja će živjeti vječno u nama.— Ti nećeš da napustiš njega, a od mene zahtijevaš

da zbog njega ponizim pred cijelim svijetom grofovskukrunu Herberovih.

— Majko, grofovski naslov nema duše ni srca, nemavjere ni ljubavi, on je mrtav predmet koji su izmislililjudi radi prestiža.

— Ja imam više prava, ja branim svoju čast, tvogaoca, tvoju sestru i slavni rod Herberovih. A ti, koja si odte plemenite krvi, tražiš milost, oproštenje i zahtijevašda slavni grofovi priznaju za sina jednog običnog ribare-vog sina.

Ana Marija malo se već smirila. Ustane, te će mirno:— Da, tražim, majko, molim i zaklinjcm za svoga

ljubljenog muža, za oca moga budućeg djeteta.Grofica sjedne, te također mimo upita:— Onda, o tome više nema razgovora?— Ne, majko, ljubim ga više nego samu sebe i neću

ga se nikad odreći.— Onda, pređimo na drugo.— Koja je vaša druga želja, majko?— Koliko novaca tražiš da mi ostaviš bisere?Ana Marija pogleda majku:— Ja se u novac ne razumijem, ali mogu da ...— Ništa ti, Ana Marija, nećeš pitati nikoga — reče

Leopoldina. — Ostani kod toga kako si poručila po Mariji Tereziji.

— Tebe nisam ništa pitala, stara svodiljo. Ostavi nassame, odlazi iz sobe.

— Ne, bakice, ne, ostanite! Ja sam sama izgubljena.— Ti želiš da ona ostane?

11

— Da, majko, ona je dio naše obitelji, ona me ljubi,još viSe nego prije, zar ne, bakice?

— Sada me trebaš, dijete, više nego ikad.— Dobro! — pokori se grofica, pokloni Leopoldini

i nastavi: — što mogu učiniti da biste mi ostavili bisere?Ti znaš da ih obožavam, da su oni dio mene same. Onisu mi duboko prodrli u srce. Znaj, oni su mi zaokupili nesamo srce nego i dušu. Strast je zavladala mojim tijelom,znaj, ja ih ne dam od sebe dok sam živa.

— Grofice — opet će Leopoldina — možete ih imati,uživati, kititi se i ponositi njima, samo uslišajte molbuAne Marije.

— Prestani! Grofica Herber duboko se ponizila! Molila je! Ona nije na to navikla. Neće i ne treba moliti. —Obrati se kćeri: — Kažem ti prvi i posljednji put: Ostavimi moje ljubljene bisere!Ana Marija je zbunjeno šutjela. Osjećala je grofičin pogled, te se nije usudila pogledati u nju. Grofica strogo reče:

— Odgovori, što šutiš!Ana Marija pogleda Leopoldinu, a ova joj dade znak da ih ne preda. Na koncu Ana Marija sa strahom prošapće:— Ne mogu ih dati, majko!— Dakle, ne daš?— Ne, majko!— Onda smo svršili. Dobro, neka bude onako kako je

sud odredio, ja ću ih predati sudskim vlastima.— Ja sam time također zadovoljna.Grofica je i dalje sjedila u fotelju mirno, bez kretnje. Samo su joj oci pratile svaki pogled i svaku kretnju Ane Marije i Leopoldine. Konaćno reče:— Dohvati mi krzno, trese me groznica.

Leopoldini je ogrtač bio pri ruci, te ga dohvati i zagrne groficu. Istodobno reče:— Vjerovala sam ipak u drugačiji svršetak. Nije tre

balo da uzrujavate ovo jadno dijete u ovom stanju. Nijetrebalo ni da dolazite ovamo!

— Tebe ne pitam za savjet, ti stara svodiljo. Sve jesvršeno. Bisere predajem kako je sud odredio.

Ana Marija uzdahne. Činilo se kao da jeca. U sobi je bilo tjeskobno. Grofica nije ništa pitala. Ana Marija je bila zbunjena i žalosna, a Leopoldina se nije usudila, niti je znala kakav razgovor da počne.

Nakon dulje Šutnje Ana Marija pogleda majku i reče:— Ja ću odmah, čim mi sudske vlasti predaju bisere,

dati polovicu Mariji Tereziji.— Kako si velikodušna!— Pravo je, majko, sestre smo, pa neka ima svaka je

dan dio.— Gospođo grofice, vi najbolje poznate zlatno srce

Ane Marije.— Znala sam dok je bila moja kći, ali otkako sam je

izgubila, zaboravila sam sve njezine vrline.Grofica ovije krzno jače oko tijela i strese se. Leopoldina ustane:— Smijemo li vas poslužiti toplim čajem?— Dobro, možemo, kao posljednji put, ispiti zajedno,

jer ja odlazim da lutam daleko po svijetu kako bih sasmazaboravila svoju tugu i poniženje što mi je nanijela jednakontesa Herberova.

Ana Marija nije rekla ništa, već je slagala šalice i samo je tužno uzdisala, ali je osjećala kako je majka cijelo vrijeme promatra.Gospoda Duboković donijela je posudu sa Čajem, a Leopoldina je natočila u Šalice. Grofica je promatrala

1213 I '£&»*

jednu i drugu, a kao izdaleka čula je kako joj šapuće savjest: »Gledaj ju kako je mila, draga i lijepa. Slika i prilika tvoje mladosti, kad si bila s njom u blagoslovlje-nom stanju. Zašto dršćeš, Regina? Zašto se znojiš hlad-nim znojem? Osvijesti se, osvijesti, Regina!« A odmah zatim javio se drugi glas u njoj: >Bježi savjesti, dođi vraže, ne napuštaj me sada!«

Vladala je tjeskobna šutnja.Grofica pogleda Anu Mariju pa Leopoldinu. Malo se

pridigne, kao da hoće udobnije sjesti. Primakne stolicu bliže, te rukom sruši šalicu.

Ana Marija i Leopoldina pokupe krhotine šalice. Leo-poldina reče:

— Krhotine donose sreću.Ana Marija izvadi iz ormara drugu šalicu i doda:— Dao Bog, bakice!Grofica je bila kao nijema i još je više problijedila.

Strelovitom brzinom načini kretnju rukom i sjedne dubljeu fotelj. Promatrala je kćerku i Leopoldinu sa strahom,kao da nešto vrlo opasno vreba i boji se da joj ne utekne.

Ana Marija stavi drugu šalicu pred majku. Groficauzme šalicu, neko je vrijeme mijeSala čaj žličicom, ali je idalje upravo napadno bez riječi zurila u obje šalice.

— Ako nije slatko, izvolite zasladiti, grofice.— Bit ću zadovoljna i ja ako je vama dobro.Prva ispije Leopoldina i reče:— Meni je preslatko.Grofica ju je gledala te se jedva primjetljivo nasmiješi.

Nije skidala očiju s Leopoldine. Ana Marija reče:— Meni je vrlo prijalo.Grofica za hip zanijemi, zatvori oči, prinese šalicu do

usta i popije Čaj. Jedva što je položila praznu Šalicu na stolić, ustane i promrsi:

14

— Vrijeme je da odem.— Kako bih vas rado zadržala, majko, da vam smi

jem opisivati svoju ljubav i sreću.— Nikad me nije zanimala sreća tuđih ljudi, a ni

nesreća.Grofica se bez riječi zaputi prema vratima, a Leopol-

dina reče:— Zbogom, gospođo grofice.— Želim vam zdravlje, odgojiteljice.— Majko, draga majčice, vi odlazite. Možda se nikad

više nećemo vidjeti. Cijelo vrijeme kako ste ovdje nisteme nazvali imenom, niste dopustili da vas se dotaknem.Majko, ja vas ljubim, ja vas ipak obožavam, dajte daopet kleknem pred vas. Dopustite, majčice, da vam vašakćerka smije poljubiti vrške prstiju vaše ruke, kao najnižarobinja.

Grofica kao da nije čula molbe Ane Marije. Zaputi se do vrata i reče:

— Nisam našla kćer koju sam tražila.I otvori vrata te zakorači.Ana Marija će za njom glasno:— Pođite, majko, smireno, jer ostavljate kćerku

sretnu. Ona ljubi i ljubljena je. Ja ću ga ljubiti do posled-njeg daha svog Života.

Grofica se okrene. Bila je blijeda kao sablast. Držeći u obim rukama kraj od niza bisera, reče kreštavim gla-som:

— Pred sudskim vlastima u ponedjeljak predat ću ovebisere, znaj, tebi lično. Drugome ih nikome živa ne predajem, samo tebi!

Grofica je sišla stubama. Ana Marija se povuče u sobu gdje su bili Ranko i profesor Zvonarević. Poleti Ranku u naručaj, zaplače, te će kroz suze:

15

— Sada nemam uistinu nikoga više od svojih. Ti simi, mili moj, sve moje na ovom svijetu!

— Milo sunašce moje koliko si se namučila, kako sibolno jecala, kako si usrdno molila, a sve je bilo uzalud.Sirotice moja mila, da ti znaš, pa da, ti to osjećaš, kakote ja silno ljubim, ja te jače i dublje ljubiti ne mogu. Nesmijem, mila moja, jer bi te moja još jača ljubav moglaugušiti.

— Srećo života moga, ja sam zadovoljna. Cuo si štosam rekla majci koja je izgubila srce.

— Djeco draga — reče profesor — od srca vam želim vječnu sreću, ali subota je uskoro pri kraju, treba sedogovoriti, jer u srijedu ujutro odlazi brod u Italiju. Dali prihvaćate moj prijedlog?

— Sto dalje odavde i što prije, gospodine profesore— reče Leopoldina.

— Po savjetu gospodične Leopoldine — reče profesor — nitko osim Rankovih roditelja ne treba da zna daputujemo. Ja odlazim da uredim svoje stvari.

Leopoldina doda:— Neka vas otprate djeca. Ana Marija, tebi će nakon

svega ovoga dobro činiti da se malo prošetaš,— Samo ako Ranko hoće.— Srce moje milo i drago, ako hoćeš, na rukama ću

te nositi kroz cijeli grad.— Nosit ćeš ti uskoro nekog drugog — reče Leopol

dina — samo mi pazi na nju po tom vašem kamenju.— Hoću, bakice, hoću. Kako bih mogao inače. Pa

ona je zjenica moga oka.

XXXUI

Grofica je došla na brod. Na palubi su je dočekali grof i kćerka. Grofica je došla do njih, ali ih nije gotovo ni pogledala, već samo pognute glave rtkla:

— Nije mi dobro, idem u krevet, zovite liječnika.Grof pođe za njom te če sav zabrinut:— Kako te žalim, draga moja, zar si se tako uzrujala?— Nisam se uzrujala, Antune. Ana Marija neće ni

kako da napusti onog svoga, koga ja neću da priznam zasina. Rekla sam joj neka dođe u ponedjeljak, da joj predsudbenim vlastima predam bisere.

— Mila moja, to mi se sviđa, ti si velikodušna, tepreko toga prelaziš izvisoka. Znam, teško ti je, ali samuvjeren da to nisi ničim pokazala.

— Nisam, Antune, mnogo govorila, teško mi je bilo,ali kad je Ana Marija rekla da ni pod kakvim uvjetomneće da ide sa mnom, ostala sam naoko mirna.

— Sva dršćeš, Regina. Blijeda si, ruke su ti hladne,a sva si znojna.

— To su posljedice strašne borbe koja se vodila umojoj nutrini. Ostavi me nasamo, zlo mi je, i čim liječnikdođe, dovedi ga.

Nije prošlo dugo vremena i došao je liječnik. Grof ga uvede u grofičinu kabinu. Grofica je bila vrlo blijeda. Liječnik ju je pregledao, te ustanovio živčanu groznicu.

— Da, meni je čas zima, a onda vrućina, ali mene boliželudac i osjećam da mi sva nutrina gori.

Liječnik ju je ispitivao Sto je sve jela sinoć i danas. U toku ispitivanja grofica zaviče:

— Jao, jao, strašno me boli, sada mi je užasno vruće.— Prepisat ću vam lijek, gospodo grofice. Samo mir

i toplina, pa će vam biti dobro.

16 2 Dragulji i strasti II 17

— Samo da mogu povraćati, užasno mi je slabo.Doktor Pasini, koji je slovio kao prvi liječnik u Ši

beniku, slegne ramenima.— Pokušajte ovaj lijek, pijte samo toplo, ja sam uvje

ren da će vam biti bolje.Liječnik je otišao, a s njime se odvezao i mornar da odmah donese lijek. Grofica je ostala sama, te razmišljala: >Moram vješto hiniti bolest. Groznicu imam od straha i uzrujavanja. Neću ni na

što da mislim. Dosta sam o tome razmišljala prije nego što sam se na to odlučila. Ne kajem se, ili smrt sebi, ili, da, tako je moralo biti, dragulji su moji.« Zastane i pokrije oči rukama: »To je tako moralo biti.« Pritisne rukama grudi, te stade sama sebe umirivati: »Osjećam ih na tijelu, oni su tu, ja ću ih zadržati. To je njezina sudbina, ona sama sve je skrivila. Zarekla sam se da neću na to misliti, a opet počinjem.« Sjedne na krevet, te će samoj sebi: »Bila je to borba na život i smrt. Podlegla bih ako bih morala predati bisere. Sama sebi zadala sam riječ da ih živa predati neću. Da, neću! Neću. Oni će ostati moji do moje smrti, ja se od njih dijeliti neću. Ne kajem se, ja sam to svjesno činila, dugo sam razmišljala. Netko se morao ukloniti. Valjda više vrijedim ja, Regina grofica Herber! Tko je meni ravan?« Spusti glavu na jastuk i prošapće: »Ja sam je rodila. Povrijedila je naš dom, neka nestane!«

Marija Terezija ušla je u kabinu s lijekom, a za njom su došli grof i Elza. Kada je'grofica čula da ulaze, počela je tiho stenjati, a rukama se držala za srce.— Majko, donijela sam lijek.— ,Daj, Marija Terezija, daj brzo, meni je veoma zlo.Popila je lijek, malo mirovala, a onda opet zaviče:— Boli, veoma boli, Antune, pošalji po liječnika,

meni nije dobro.

Sam grof otišao je opet po liječnika. Premda je bilo već dosta kasno, doktor Pasini pozvao je jednoga kolegu jer je htio sa sebe otkloniti odgovornost. Nije mogao shvatiti grofičinu bolest.Kada su došli liječnici, grofica se počela tužiti da je najviše boli želudac, te da joj od toga dolaze slabost i vrućina. Doktor Pasini reče grofu:— Ja i kolega doktor Franić dogovorili smo se za još

jedan mnogo jači lijek. Ako to ne bude koristilo, ondaće morati gospoda grofica u bolnicu.

— Molim vas, gospodine doktore — reče grof — učinite sve Što god možete. Sve ćemo nabaviti jer ne bih radoda mi supruga mora u bolnicu.

— Oh, jao — a — a — sve mi se diže, osjećam čajšto sam ga popila još poslije podne.

— Kakav Čaj, majko? Pa mi nismo pili čaja, vi steotišli do Ane Marije.

— Tamo smo pili čaj! Jao, jao, strašno me boli.Liječnici su se pogledali, te su preporučili grofici, kada

dobije lijek, da nastoji sve poduzeti da povraća, ako lijek ne bi djelovao.Grofica je ležala, duboko disala, stenjala i jadikovala kao da će umrijeti. Kada su joj donijeli lijek, te joj ga Marija Terezija dala, malo se umirila.— Ostavite me nasamo, smeta mi svaka prisutnost.— Majko, ja bih rado ostala kraj vas.— Ne, dijete drago, dođi kasnije.Još nije pravo ni završila, kad opet zaviče:— Boli, jao, boli!Nešto prije ponoći grofica je počela opet jaukati.— Liječnika zovite, sve liječnike. Antune, ja ću umri

jeti, zovite liječnika iz bolnice.Opet se gro! s više mornara zaputi do doktora Pasi-

■

18 19

nija. Nije ga bilo kod kuće. Tražili su ga u bolnici, ali su doznali, da je maloprije pozvan u kuću gospođe Dubo-ković. Požuri onamo, te na putu sretne sva tri liječnika koji su se vraćali.

— Draga gospodo doktori, lijepo vas molim, žrtvujtese, mojoj supruzi je vrlo zlo.

Liječnici se zapute brzo do čamca koji ih prebaci na brdo. Grofica je stenjala, le govorila tako liho da su je jedva razumjeli.

— Malo mi je lakše. Povraćala sam, a i lijek je djelovao, ali me ipak strašno boli, kao da će mi sve u želucuizgorjeti.

Opet su propisali lijek za umirenje, a liječnik Pasini reče:

— Čudan slučaj! Vašoj bivšoj odgojiteljici je vrloslabo, a vala kćerka ne leži, ali ima veliku vrućinu i pojačan puls.

Grofica naglo digne glavu i upita:— Onda mojoj kćeri neće biti ništa?— Nije još ništa sigurno, gospođo grofice, ona je vrlo

mlada i u blagoslovljenom stanju, a priroda je to dobrouredila da je tada organizam neobično otporan premasvakoj bolesti.

Grofica spusti glavu na jastuk, pogleda kao preplašena liječnika, a svojima, koji su stajali oko nje, tiho reče:

— Grčevi me stežu, ali ne osjećam više da mi jehladno.

— Nas čudi ova razlika. Vama je hladno, uspjeli stepovraćati, a vaša kćerka ima temperaturu, naročito star.agospođa, koja ima bolove i sva je u jednoj vatri.

Cim su se liječnici udaljili, grofica opet zaželi mira i samoće. Otpremi kćerku i odgojiteljicu i stane razmišljati: »Sve moje uzrujavanje moglo bi biti uzaludno. Strašno!

Grozno, ako ona stara svodilja umre! Pa da se još usta-novi od Čega je umrla! Mogu posumnjati na mene! Užasne grozote i sramote! A nisam postigla cilj.« Sva se strese, pogne leđa, spusti glavu, pritisne rukama bisere, te pro-gunđa: »Ona će sutra moći doći, a ja? Sto ću ja? Ja ću morati dati svoje bisere, to sam sama javno priznala i rekla.« Podigne glavu, ispruži ruke kao da se brani, te preplašeno zaviče: »Ne, ne, nikako ne. Ja ih ne dam živa od sebe. Bacit ću ih u more i uzeti veliku količinu otrova. Neću da živim bez njih.«

Marija Terezija naglo uđe u kabinu. Grofica se zgrozi. Zbuni se, te ostade da sjedi na krevetu i bulji u kćerku.

— Majko, draga majko, zar vam je tako zlo da morate vikati od boli?

— Da, teško mi je, peče me, gori mi sva nutrina.— Uskoro će doći otac s novim lijekom. Bit će vam

lakše, draga majčice.— Hvala ti, dijete drago, sad su bolovi opet malo po

pustili, ostavi me samu.

XXXIV

Gospođici Leopoldini bilo je sve gore i gore. Lijekovi koje je uzimala nisu ništa koristili, a grčevi nisu popuštali.

Ana Marija je imala veliku vrućinu. I ona je u nedjelju počela osjećati smetnje u želucu, ali nije govorila nilta, već je svu pažnju posvećivala svojoj odgojiteljici.

Ranko je trčao po liječnika i u ljekarnu, te svaki čas prilazio do Ane Marije. Opipavao joj puls, prislanjao svoje lice na njezino, pritiskivao čelo na njene oči i govorio:

— Strepim, mila moja, imaš vrućinu. Daj mi, dušo, reci da li te što boli?

2021

■ ."■■< W*

:&■ /*■-■•■ i -̂ f->3S«

^Hjj&ucSfc.■ ;■*.--■ .■'■■r -.-jfl ■-'■*ji!^ *,-.p*.S --li

— Ne, mili moj, osjećam vrućinu, ali to je od uzmja-vanja zbog naše bakice, a onda i pomisao na nju, majku,sve me to zabrinjuje i uzrujava.

— Čuvaj se, srce moje, čuvaj se ti, ljubavi moja draga.—■ Hoću, srce moje! No, evo liječnika, da čujemo što

će danas reći.Ranko je pozvao oba liječnika. Ana Marija ih povede

u sobu do Leopoldine koja je stenjala od bolova.Dugo su je pregledavali, opipavali puls, mjerili vru-

ćinu, te se zabrinuto pogledavali.Doktor Pasini pozove Ranka i Anu Mariju na stranu

i reče im:— Budite spremni na najgore. Starica bi mogla pod

leći. Zar ne, kolega Franiću?— Meni se čini da se radi o nekoj vrsti otrovanja.Ranko problijedi, te sa zaprepaštenjem pogleda liječnika, a onda Anu Mariju. Iz kreveta zaviće Leopoldina:

— Gospodo liječnici, možete vi meni govoriti otvoreno, ja osjećam da sam veoma bolesna, ali vas molim, spasite me, želim još živjeti radi mlade gospođe.

— Vi ćete ozdraviti, gospođo, radi se o malom otrovanju želuca.

— Jao, jao, jao meni, strašno, grozno, užasno, prepustite mene sudbini. Ovom milom djetetu posvetite svupažnju i sve znanje, gospodo liječnici.

Tako je zajaukala da su oba liječnika pritrčala kre-vetu. Kada su se svi malo sabrali, doktor Pasini reče:

— Sad ste vi na redu da vas pregledamo, gospođoPetričić.

— Molim vas lijepo, štovana gospodo liječnici —reče Ranko — žena mi je u jednoj vatri, a tvrdi da jeništa ne boli. Strah me hvata, koža mi se sva naježila kadste rekli da se radi o nekom otrovanju.

Liječnici su pregledali Anu Mariju, te je začuđeno upi-tali:

— Ne shvaćam vas, mlada gospođo, kako možete kodtako visoke temperature i pojačanog pulsa stajati.

— Ja mislim, gospodo, da je od probdjevene noći.— Moglo bi biti, ali i ne mora biti. Gospođi je slabo,

a i stanje vaše majke je loše. Istina je, vi ste mladi, aliračunajte na svoju visoku trudnoću.

Ranko je stajao kao skamenjen, blijed i preplašen, te upita s nekim strahom:

— Daj reci, srce moje, iskreno da li osjećaš kakvebolove osim vrućine?

— Mislim da to nisu bolovi, tek imam neke malesmetnje, ali mislim da je to od moga stanja.

Doktor Franić upita:— A drugo, gospođo?Ana Marija pogleda Ranka, te stidljivo reče:— Jedino je cijelo vrijeme dijete u meni nemirno, na

padno se miče.— Uzmite opet lijek za umirenje, a vi nas, gospodine

Ranko, obavijestite. Molim vas, pokažite nam čaj i šećeršto ste jučer pili.

Gospođa Duboković dođe, donese čaj i šećer, te sva zaprepaštena reče:

— Pregledajte onda i mene, gospodo doktori, ja samu kuhinji popila od istoga Čaja, te uzela Šećer iz iste posude.

— Imate li kakvih smetnji, gospođo Duboković?— Jo5 nemam nikakvih, gospodine doktore, ali me

strah jer mlada gospođa tek sada opaža da joj nije sasmadobro.

Iz druge sobe čulo se Leopoldinino zapomaganje. Ranko otvori vrata, a ona reče:

22 23

— Požuri se, sinko, po lijek, željela bih da za vasoboje živim, pozovi gospodu liječnike.

Doktor Franić pođe u sobu, a starica reče:— Zatvorite vrata, gospodine doktore, nešto ću vam

reći.Leopoldina je teško disala, te će spokojno:— Ja ne bih rado umrla, ali ako je količina otrova

bila velika i otrov opasan, morat ću s ovoga svijeta. — Pogleda značajno doktora te mu reče: — Grofici neće bitiništa, uvjeravam vas, sve je to samo igra i pretvaranje,ona je strašna žena, u stanju je učiniti ono najstrašnije! —Sklopi ruke, bolno zaplače, te će kroz plač: — Spasitemi drago moje dijete. Premda sam govorila da tigrica nejede svoje mlade, grofica bi ipak mogla posegnuti i zaživotom rođenog djeteta, da očuva paklenske dragulje.

Doktor Franić presenećeno je promatrao Leopoldinu koja je jecala od plača. Stavi joj ruku na čelo i reče:

— Sirotice, vi ste u bunilu, uzmite lijek za umirenje.Leopoldina zaviče sva izvan sebe:— Ja sam kod potpune svijesti, dragi doktore, molim

vas bdijte nad Anom Marijom, ja sam kriva, trebalo je dana sve pristanemo.

Na Leopoldinin krik Ranko otvori vrata, tako da su svi čuli kako Leopoldina preporučuje doktoru Franiću Anu Mariju.

— Samo se vi, bakice, ne brinite za mene — doviknejoj Ana Marija. — Zašto ste plakali, meni i nije gotovoništa.

Ana Marija priđe Leopoldini. Ova je zagrli, privuče k sebi i stade ljubiti i milovati.

— Milo moje drago dijete, nosila sam te i tetošila kaomalu, volim te, jače nego ona koja te rodila. Strahota igrozota! — Prestane je milovati i zavapi: — Zašto sam

te savjetovala da ne daš dragulje! Gospode Bože, gospode Bože, prebaci na mene sve patnje i boli! Svemu sam ja kriva! Ona nas je otrovala!

Ana Marija je slala miriti Leopoldinu. Ali je ova za-boravila na svoje bolove, skupila svu svoju snagu te po-svetila svu pažnju Ani Mariji.

Doktor Franić izađe smeten od Leopoldine, te uzbud-ljivo reče:

— Gospodična mi govori neke strahote koje ne mogui ne smijem ponoviti.

Profesor Zvonarević, koji je došao u to vrijeme, pre-plašeno reče:

— Grozna slutnja progoni i mene, ali radije nemojmo misliti na to. Kakvo je vaše mnjenje o mladojgospodi, gospodo liječnici?

— Mlada je i njezino stanje može je zaštititi.Liječnici su se oprostili, a Ranko ih otprati i pođe po

lijek.Kad su bili na ulici, sa strahom upita doktora Franića:— Oprostite, gospodine doktore, recite mi samo to

liko: naslućuje li Leopoldina kakvu opasnost za mojuženu?

— Ona ima veliku vrućinu, pa držim da je govorilau bunilu. Da, ona se boji za vašu suprugu.

Ranku zaslade dah i problijedi. Doktor Franić ga pokuša umiriti:

— Sve to može proći bez posljedica. Nema smisla,gospodine Ranko, odmah se obeshrabriti. Rekli smo daje vaša žena zdrava i vrlo mlada.

Ranko se brzo vratio iz ljekarne. Ana Marija dala je lijek Leopoldini, a sama je uzela veću količinu da joj se snizi vrućina. Reče Ranku:

— Ti, mili moj, pričaj s našim kumom i uz put pazi

24 25

na bakicu, a ja idem do gospode Duboković da joj po-mognem. Podne je blizu, a naš kum mota nam i danas biti gost, kraj njega se osjećam uvijek sigurnije.

Rankove oči pratile su svaku kretnju Ane Marije. Kada je izašla, Ranko reče profesoru:

— Dršćem, strepim i strahujem, kume dragi, da mi sene razboli. Strašna sumnja mori mi dušu i izjeda srce.Oh, bolje je ne misliti, sačuvaj nas Bože!

— Nadajmo se da će vrućina popustiti. Mnogo jebolje što se bori nego da se odmah prepusti krevetu.

Maio prije podneva svratili su Rankovi roditelji. Bili su na misi, te su došli pohoditi djecu. Zaprepastili su se zbog naglog oboljenja bakice, a još više kad su čuli da se ni Ana Marija ne osjeća dobro.

Luče je odmah otišla u sobu do Leopoldine. Ova ju je radosno dočekala. Uhvati je za obje ruke, privuče i po-sjedne na krevet. Luče, onako po običaju, položi joj ruku na čelo, zabrinuto skrene glavom, te će ozbiljno:

— Vama je slabo, vrlo slabo.Leopoldina nije razumjela Što je rekla Luče, ali je

osjećala i znala što bi ova htjela reći. Pokaže rukom na sebe, pokrene rukom kao da ne mari na to. Sklopi ruke, te će kroz suze:

Ana Marija, Ana Marija.Luče je pogleda, a ona pokaže rukama. Luče je razu-

mjela da joj govori neka se brine za Anu Mariju. Luče obeća klimanjem glave, pokaže rukom na srce i reče:

— Volim ja moju Anu Mariju, volim.— Mama, zar me uislinu volite? — reče Ana Marija

koja je u taj čas ušla.— Kako te ne bih voljela, dijete drago. Bakica me

nešto moli za tebe, a ja sam je razumjela da mi preporučuje tebe.

26

Ana Marija priđe do Leopoldine i upita je da li što želi. Kada je Ana Marija poljubila Luču, ona je uhvati za ruke:

— Dijete drago, ti sva goriš, ni tebi nije dobro.Leopoldina je promatrala Anu Mariju i Luču koja je

opipavala Anu Mariju i klimala glavom, te upita:— Da li te veoma boli, Ana Marija?— Ne, draga bakice, samo malo, vrlo malo.Ana Marija, koja je bila sva u jednoj vatri, te nemir-

na i nervozna, ipak se nasmiješi:— Majko, ostat ćete s nama vi i otac, pa ćemo podije

liti što imamo, ja nemam volje za jelo.Poslije objeda gospođa Duboković i Luče dignu se

da ponesu posuđe. Ustala je i Ana Marija, ali opet naglo sjedne, pogleda sve oko sebe te kao preplašena prošapće:

— Uhvatio me jaki grč. Boli me, boli! Ah, proći će,mora proći.

Sve je zahvatila strava, a Ranko, koji je sjedio kraj nje, privine je k sebi. Prestane disati u očekivanju, a Ana Marija će nakon kratke stanke:

— Malo je popustilo, ali me još uvijek boli, osjećampotrebu da malo prilegnem.

Ranko je uzme pod ruku, te je više odnese nego li odvede u njihovu sobu. Začas se vrati i rekne ocu da pođe po oba liječnika.

— Pođite brzo, dragi oče, zamolite ih da odmah dođu.Kad ona kaže da je boli, onda su to već strašni bolovi.

— Samo mimo, Ranko, — reče profesor — tvoj strahi nemir mogu djelovati i na Anu Mariju.

— Bit ću jak, dragi kume, koliko mogu. Idem do nje,a vi nas ne napustite, kume, ostat će i moji roditelji,

Kada su liječnici došli, Leopoldina je bila očajna i sva izvan sebe, te je pred svima plakala i govorila:

27

— Jao meni, jao! Otrovala nas je- Zašto nije

samomene? Kako je Bog mogao dopustiti da ona, majka, posegne za svojim djetetom. Jao, prokletnica! Sirota mojaAna Marija!

— Gospođice, govorite strašne stvari! Nekoga sumnjičite, a nemate dokaza!

— Neka me režu, pale i muče kako hoće, ali ja znamda nas je ona jučer otrovala.

Svi su se zaprepastili, te se pogledavali sa strahom, a Lepoldina nastavi:— Kako se samo pretvarala da joj je zima, a ja, ku

kavica, ponudila joj čaj. O luda, luda pameti, kako si mizatajila! Ona je hotimično prevrnula Šalicu. Ja i ono siročeizvadili smo drugu šalicu, a ona nam je sigurno u tomčasu sasula otrova. Ja sam kriva, spasite nadužno stvorenje, spasite ga Boga radi. Ne štedite ništa, sve svoje ćužrtvovati, samo mi nju spasite. Prokletnica, ja te prokli-njem, zvijeri ogavna, ti nećeš umrijeti, crkavat ćeš, a nećešmoći krepati.

Naveće je Leopoldini bilo gore. Lijeka nije htjela primati, već je samo govorila:— Dajte to njoj, mene nije šteta, ona mora živjeti,

Ana Marija, Ana Marija, svrho života moga.Kasno naveće došli su liječnici, te rekli:— Stanje mlade gospođe nije tako loše jer je, na sreću,

vrućina popustila.— Sretna sam, presretna, spasite nju, samo nju, ja

osjećam da mi se bliži kraj. Gospodo liječnici, i vi dragisvi, ja vam ponavljam: otrovala nas je grofica. Mene izosvete, jer sam za veliku ljubav Ranka i Ane Marije znala,

a kćerku zato da ne mora dati bisere. Ogavna ženo! Kakosi joj dopustio, Bože moj, da je smjela osjetiti sreću materinstva?

28

Obrati se profesoru Zvonareviću i nastavi:— Sjećate li se kako sam govorila da je grofica opa

sna. Zato sam i postavila zahtjev da ih pred svima priznakao svoju djecu. Profesore dragi, vama ih preporučujem,odvedite ih daleko odavde. Sve svoje ostavljam njima, Čuvajte ih, oni to zaslužuju. Vole se i ljube, a ta velika ljubav grije i prisutne oko njih. Neka dođe Ana Marija!

Ranko je doveo svoju ženu, a Leopoldina reče:— Željela sam te, dijete milo, poljubiti i pozdraviti

prije spavanja.— Doći ću ja još, bakice, da vas vidim.— Ne, dijete, ne, Čuvaj se, ne uzrujavaj se, čaj je bio

pokvaren, ja sam stara, pa više trpim, ali tebi neće bitiništa, tebi, dijete, ne smije biti ništa. Gospodo doktori,..— Zaprijeti rukom i reče: — Njoj ne smije biti ništa. Dali ste me razumjeli? Ana Marija, mila Ana Marija, oprostimi, dijete. Za to Sto ćeš trpjeti, ili što trpiš, kriva je tvojabakica. Da, Ana Marija, kriva sam, nisam ti smjela datičaja. Nisam, nisam, ja sam to morala znati, morala sam,morala. Zbog toga mi oprosti, oprosti, drago dijete. Dajdođi i poljubi za ovu noć svoju bakicu. Sada brzo idi ukrevet, a ti, Ranko, bdij nad njom, ne štedi truda. Takvaljubav kakvu Ana Marija osjeća za tebe ne rađa se Često.Bog vam blagoslovio vašu veliku ljubav.

Kada je Ranko odveo Anu Mariju, Leopoldina reče:— Ako bih ja umrla prije nego što ona ozdravi, za

tajite tom dragom djetetu moju smrt dok ne bude potpunojaka. — Pogleda sve prisutne, te opet ponovi:

— Zavrijedili su da nad njima bdite. Živim već nekoliko mjeseci s njima. Blaženstvo, milje i anđeoske pjesmečuju se u njihovoj blizini, a rajska ljubav i sreća smješkase iz svake stope kuda prolaze. Ne, nema ljepše ni u raju.Bog je njih stvorio, ljepotom, dobrotom i plemenitošću

29

■ m

ih obdario, da budu simbol ljubavi ljudima na zemlji. Dužnost vam je da ih čuvate za primjer drugima.

— Gospođo, sada se vi smirite, vas to uzbuđuje, srcevam mnogo trpi od toga.

— Hoću, gospodine doktore, hoću, smirit ću se. Nebih željela, ali moram, ima nešto jače od naše volje.

Sutradan ujutro Leopoldina je umrla ' u grčevima. Nije imala veliki sprovod, jer se nije pravo pročulo da je umrla. Od obitelji grofa Herbera došla je jedino Marija Terezija sa svojom odgojiteljicom Elzom. Ranko nije išao već je ostao uz svoju ženu koja je imala grčeve i bolove, ali je bila mirna u krevetu, te strpljivo podnosila bolove. On je Ani Mariji, po Leopoldininoj želji, zatajio njenu smrt.

Sudac doktor Horvatić poslao je po Anu Mariju jer grofica nije puštala nikoga u kabinu, već je iznutra go-vorila:

— Ja se pokoravam odluci suda. Predat ću bisere kojisu dosuđeni mojoj kćeri, ali samo njoj u ruke pred sudskim vlastima.

Profesor Zvonarević rekao je sucu Horvatiću neka pričeka dok Ana Marija ozdravi.

Grofica je ostala zatvorena u kabini, a kapetan Megler zabranio je da se na brodu išta silom otvara jer se grofica pokorava sudu, samo traži način koji joj ni zakon ne zabranjuje.

Grof je bio sav izvan sebe. Dočekao je izvršnu vlast, uveo ih u salon, a sam se zaputio do supruge, te će joj uzbuđeno:

— Regina, budi jaka, doSli su od suda po bisere.Grofica skoči silnom brzinom iz kreveta, te stane pred

ormarić i raširi ruke. Počela se tresti cijelim tijelom, a očima je pratila svaku muževljevu kretnju. Usta su joj

bila otvorena i dugo nije mogla izustiti ni riječi. Rašireni prsti na rukama tresli su se i činilo se kao da vise komadi kože. Napokon zapita hrapavim glasom:

— Zar je ona došla s njima?— Regina, razumijem te što misliš. Ali to ne znači

ništa. Predaj bisere sudskim vlastima, a oni će ih predatinjoj, znaš da leži bolesna.

Grofica podigne ruku koja joj se još uvijek tresla. Ispruži tri prsta, te će kao izbezumljena:

— Kunem se, održat ću riječ! Ali samo onda kad onadođe sa sudskim vlastima, samo onda predat ću bisere.— Potrči do muža: — Odlazi, Antune, iz kabine.

Gurnula je muža na palubu, zatvorila vrata i brzo ih zaključala.

Grof nije otišao u salon do suca Horvatića, već do kapetana Meglera, te ga zamolio neka on kaže što poru-čuje grofica.

XXXV

Profesor Zvonarević došao je da vidi kako je Ani Mariji, te da kaže što mu je rekao doktor Horvatić. Ranka je našao uz krevet Ane Marije. Rankovo lice bilo je bli-jedo, oči upale, a strah mu se odražavao u očima.

— Kako ti je, Ane?— Malo mi je lakše, kume. Još me boli, ali će bolest

uskoro proći.Milo se nasmiješi, uzme Rankovu ruku, pomiluje ju te

je prinese na lice. Ranko se prisilno nasmiješi i pogladi joj drugom rukom Čelo:

— Muči me ovaj moj anđelak, kume. Ona tješi mene,umjesto da je tješim nju.

30 31

— Dosta je, mili moj, što ja trpim, pa zašto da trpimo oboje? Tjeram ga, kume, da spava, a on neće, većcijelu noć sjedi kraj mene i pazi da točno pijem lijek.

— Kako možeš, ljubavi moja, od mene tražiti da zaspim kraj tebe bolesne. Nije meni teško, milo moje, samome duša boli što tebi još nisu prestali bolovi.

— Djeco draga, sudac Horvatić je došao reći da ćegrofica izručiti bisere samo u ruke svojoj kćeri.

— Dobro, kume, neka joj bude. Sutra, najkasnije prekosutra, poći ću tamo, uzeti bisere i onda otputovati daleko, daleko odavle.

Luče uđe u sobu i upita:— Trebaš li Što, kćerce mila?— Malo toploga čaja, majko. Opet me boli, a taj vaš

čaj ublažuje mi boli.— Odmah, odmah, milo dijete. Evo netko dolazi, bit

će liječnici.Lovre je zamolio doktore Pasinija i Franića da li može

pozvati i doktora Lučića.— Sin mi je očajan, gospodo liječnici — rekao im je

Lovre. — Od časa kako je umrla Leopoldina, niti što jede,niti pije. Nemojte zamjeriti, više očiju vise vidi.

Doktor Lučić bio je poznat kao nagao čovjek, alt do-bar liječnik, a prema bolesniku otvoren.

Pregledali su opet Anu Mariju, a doktor Lučić će od resi to:

— Gospodo kolege, što vi oklijevate od subote, a danas je utorak. Treba poduzeti sve da se želudac očisti.

— Zar niste uočili visoku trudnoću, gospodine kolega?

— Ništa ne mari. Radije ćemo staviti na kocku plodnego život bolesnice. Tu se radi sigurno o otrovanju, otome ne treba više dvojiti.

— Grofici je mnogo bolje, dragi kolega, a pila je ističaj.

Ranko je blijedio i crvenio, a krupne kaplje znoja po-javile su mu se na čelu. Ana Marija gledala je širokim očima liječnike, Luču i Lovni, te profesora Zvonarevića a najduže joj se pogled zaustavljao na Ranku.

Na izlasku iz sobe doktor Franić reče:— Mi vjerujemo da će sve biti dobro, a isto tako i

kolega doktor Lučić. Poduzet ćemo radikalno liječenje.Ana Marija i Ranko nisu rekli ni riječi. Svatko se

bavio svojim mislima.Lovre na koncu, ne sluteći ništa zla, reče:— Kažete, gospodo, da je Leopoldina tvrdila, kako

ih je otrovala grofica. Moralo bi se znati čime. Ja nisamučen, ali klin se klinom izbija.

Ranko sav očajan poviče:— Oče, dragi oče, pa tu je bolesnica, što to govorite?Ana Marija kao da to nije čula, poviče za liječnicima:— Je li što bolje našoj bakici?— Nju smo odvezli u bolnicu. Sasma joj je dobro.— Ranko, mili moj, jesi li čuo, bakici je bolje, ona je

stara, pa je preboljela. Budi veseo, srce moje, samo da mivrućina popusti, bit će i meni brzo dobro.

— Sunce moje, milje moje, pa svakako, ja u to nimalo ne dvojim, samo sam zdvojan što ti trpiš. Tebe žalim, srce moje najmilije.

— Ranko, moj Ranko!— Što želiš, čedo moje?— Je li da nećeš dopustiti, da me liječe bilo Čime,

da bi mogao stradati naš Miljenko?— Ne misli na to, mila moja, samo nastoj da ti ozdra

viš. Liječnici će već paziti na tebe. Ti si meni sve, znaš,ljubavi moja. sve što je bilo i što će doći u našem životu.

'--Z "*>/-.

32 3 Drapiiji i sira«! n 33

— Voliš me, dragi moj. Da znaš kako je to ugodnočuvstvo i ta pomisao da netko bdije nad tobom i strepiza tvoj život.

— DrŠćem, mila, i strepim jer tvoj je život i moj!Majko, ostanite kod Ane Marije, idem da govorim s liječnicima.

— Pođi, dragi, pođi i reci da čeznem da ozdravim,ali ih zamoli da to bude što prije jer mi ovaj strah satiredušu.

— Hoću, mila, hoću, eto me uskoro natrag.Ranko ode.— Ana Marija! — zovne je Luče.— Sto želite, majko?— Tebi je mučno, dijete drago?— Sve mi gori, majko, grčevi me stežu i mislim da ću

se raspuknuti, samo trpim i tajim to pred Rankom.— Pokušaj, draga, silom. Stavi prste u grlo, pa po

vrati, ništa se ti ne ustručavaj preda mnom.Ranko se brzo vratio. U drugoj sobi zatekao je oca i profesora Zvonarevića, te će im sav zdvojan:— Otrovana je jadna moja žena.— Ranko, to je već bila sumnja pokojne Leopoldine,

no ti to, sinko, ne možeš sa sigurnošću tvrditi.— Liječnici se boje najgorega, kume, te mi savjetuju

da prevezem Anu Mariju u bolnicu. Jadna, ah, jadna mojamita ženica!

— Ako misliš tako, sinko, onda Sto prije. Dan će sebrzo svršiti, a noću nema smisla prevoziti bolesnu ženu.

— Oče, dragi oče, kako sam tužan! Oh, koliko trpimzbog nje.

— Neće biti ništa zla, sine. Evo, majka mi sva veselakaže, da je Ana Marija povratila i da joj je mnogo lakše.

— Hvala Bogu da je tako. Zamolio sam doktora Lu-

čića da donese iz bolnice sve i pokuša potpuno očistiti želudac Ani Mariji.Ranko pođe u sobu do žene koja ga veselo dočeka:— Lakše mi je, mili moj. Majka me naučila, kako ću

prisiliti želudac da izbaci ono što ga muči. Brzo ću ozdraviti, vidjet ćeš, dragi moj.

— Hoćeš, mila, svakako ćeš ozdraviti. Kako sam sretan i veseo da ti je bolje. Baš sam ti došao reći, mila, daće doći onaj novi liječnik iz bolnice i donijeti neku spravuda te pokuša očistiti.

— Ništa se ti ne brini, dragi, ja se ne plašim ničegašto bi bilo dobro za moje zdravlje.

— Kako si pametna! Tako i treba. Zdravlje je najljepše blago ovoga svijeta.

— Da, dragi, zdravlje, ali i ti uz zdravlje.— Razumije se, mila moja, mi se ne smijemo i ne

ćemo dijeliti.Pogleda Anu Mariju, pomiluje joj čelo, pogladi kosu, pritisne svoje lice na njezino, te joj reče:— Ako bi bilo potrebno da ideš u bolnicu, ja ću ostati

uz tebe cijeli dan i cijelu noć.Ana Marija pogladi svojom vrućom nikom njegovo lice:— Mili moj, koliko si svježine unio u sobu! Kako mi

godi tvoje svježe lice prislonjeno na moje. Ljubavi moja,je H da me voliš?

— Rastapam se od milja, Ana Marija, samo ne popusti, budi jaka, ljubavi moja velika!

— Budi bez brige, dragi, ja sam jaka, bolesti ne dammaha.

Pogleda ga, pomiluje obim rukama, te malo stegne oči od bola i nastavi:— Znaš, zbog sebe, onda zbog našeg Miljenka, a naj- >

3435

■

više me jača i bodri naša ljubav, sve će ona nadvladati, mili moj.— Ana Manja, srećo moja, ljubavi moja!— Poći ću, ako je potrebno zbog zdravlja, i u bolnicu,

ali mislim da neće biti potrebno. Na sve sam spremna,

samo da ozdravim, da mogu uživati u tebi, draga ljubavimoja!

— Samo ti misli na zdravlje, neka ti se misli ničimne umaraju, uskoro će doći liječnik. ZnaS, mila, nije obzi

ran i ugodan, ali je odrješit.— Ranko!— Sto želiš, mila?— Zašto si problijedio i onda se sav uznojio kada je

doktor rekao da se sigurno radi o otrovanju?— Mila moja, protrnuo sam od straha i bola za tebe.Ana Marija uzme njegove ruke u svoje, te ih pritisne

na svoje lice i lagano mu reče:— Na oca si viknuo, mili moj, kada je rekao što. je

Čuo od Leopoldine. Ranko moj, srce moje drago, oprostisvojoj Ani Mariji! Ali, majka! Pa sama riječ »majka«!Ona je mene nosila, kao ja našega Miljenka, ona je čulaprvi kucaj moga srca, ona se radovala tome, kako se i jaradujem. Ranko, mili moj, ti šutiš, je li, dragi, da ne možnbiti to u Sto Leopoldina sumnja?

— Kako si dobro i plemenito dijete, Ana Marija! Parazumije se da ne može. To je kod tebe od starog Čaja, sveće biti dobro umiri se, mila moja.

Luče ude u sobu i reče da je došao doktor Lučić. Liječnik uđe, te će energično:— Sad ćemo pokušati isprati želudac i crijeva, to je

trebalo učiniti odmah, nema smisla oklijevati.Luče i gospoda Duboković pomagale su doktoru Lučiću, a Ranko je morao napustiti bolesniČinu sobu.

36

Sumrak se počeo spuštati kada se doktor Lučić pojavio u drugoj sobi, te rekao Ranku koji je skočio i htio poćido Ane Marije:

— Pustite je, gospodine Ranko, neka se malo odmori.A vama kažem, gospodo, radi se o otrovanju. Ako nebude koristilo ovo radikalno čišćenje, onda svakako u bolnicu. Vrućina i grčevi, to nije šala. — Potapša Ranka poramenu: — Junak vam je ženica, mučenje je ispiranje iČišćenje, ali je ona sve strpljivo podnijela, ruje ni jauknula. Dakle, stara gospođa, koja je danas pokopana, sumnja u groficu! Opasno je to govoriti jer dokaza nemamo,ali dobro prosuđuje gospodar Lovre, klin se klinom izbija.Ne bi bilo nikakve opasnosti ako bismo doznali otrov,odmah bismo dali protuotrov i bolesnica bi bila izvansvake opasnosti.

Ranko opet problijedi te upita:— Zar vi možda dvojite u njezin život, gospodine

doktore?— Dragi moj gospodine Ranko, ne gledajte me pre

plašeno ili začuđeno. Zar niste danas pokopali jednužrtvu? Vašu ženu štiti stanje materinstva, ali bi ipak moglodoći do katastrofe.

— Jao, jao, kako ste bez srca, doktore!— Dragi sinko, ja nisam zaljubljen, ja sam bio i ostat

ću realan liječnik.— Sto onda savjetujete? Recite, doktore, sve ću vas

poslušati.— Tu vam ne znam što savjetovati, jer sumnja nije

dokazana. Pokušajte doznati. Ujedno budite na oprezujer bolest može krenuti sasma na dobro, a može se i pogoršati stanje bolesnice. Zovite sve liječnike da se posa-vjetujemo o stanju bolesnice. Pred nama je zamršen slučajjer je bolesnica u visokom stanju trudnoće.

37

Liječnik Lučić se oprosti. Ranko proviri u sobu, a majka mu digne ruku i pokaže na Anu Mariju, koja je od umora malo zaspala.

Vrati se u sobu do oca i profesora Zvonarevića, te će sav zdvojan:

— Strašan je ovaj doktor Lučić, kako samo on tolagano i jednostavno kaže: »Moglo bi doći do katastrofe!«

— Nemoj se ti, Ranko, srditi na njegovu iskrenost.Zar nemamo žalostan primjer?

— Ja sam do danas bio miran za Anu Mariju, aliotkako ona ima grčeve i bolove, mogu ti reći da me tostrašno zabrinjuje.

— Kume dragi, groza me hvata, a ona moja siroticamaloprije mi je govorila da to ne bi mogla učiniti majka,da to njoj ne bi dalo njezino materinstvo i krv koja daježivot, da je Leopoldina krivo sumnjala.

Ranko se prošeta po sobi gore-dolje, priđe do prozora, pogleda van i reče:

— Skoro će mrak. Sto da radim, kume, oče moj?Sići ću s uma ako se njoj što dogodi?

— Čekaj, sinko! Poduzet ćemo sve da spasimo todrago, dobro dijete.

Lovre pogleda profesora Zvonarevića, a onda Ranka:— Ako je u opasnosti život njezin i djeteta koje nosi,

moramo prisiliti tu zvijer od matere da kaže što im jedala popiti. — Podigne ruku, raširi prste, te će ljutilo:— Ja bih je uhvatio za vrat i ne bih je pustio dok mine bi odala, a onda bih je mogao lagano zadaviti. — Spusti ruku, te će uzbuđeno: — Oprostite mi, kume, ali krvmi navre u glavu i na samu pomisao da bi majka moglaotrovati rođeno dijete.

— Ne treba se nagliti, kume Lovre. Silom se ne bidalo ništa postići, možda bi više koristilo utjecati na srce.

— Nemaju oni srca, kumo.— Imaju, kume Lovro, imaju, samo srce je kod ljudi

različito. Može se katkad dogoditi, da se i okorjelo srceraznježi i načas popusti u svojoj okorjelosti.

Ranko uzdahne, te će tužno:— Jadna moja Ana Marija! Zašto da ti, koja si tako

dobra i plemenita, stradaš od ruke rođene matere? —Pođe bliže profesoru Zvonareviću, te mu reče: — Vi steu pravu, kume, silom se tu ne bi dalo ništa, ah' ne daoBog da bude trebalo. Poći ću, pokušat ću oživiti u njojmaterinstvo koje je zamrlo u njezinu srcu.

Gospođa Duboković dođe u sobu i pozove ih:— Dođite nešto založite dok bolesnica spava. Uzdam

se u Boga da će biti dobro. Jao meni, jao! Nestat će me!Ovakva nesreća pod mojim starim krovom! — Obrati seRanku: — Oprostite dragi Ranko, zavoljela sam vas kaoda sam vas oboje rodila, pa zbog toga trpim i zdvajam.Umiri se, sinko. Znam da ti je teško, ali što mogu, starasam. Molit ću skrušeno Boga za skoro ozdravljenje tvojeAne Marije.

— Hvala vam, gospođo Duboković. Oh, da sam samoslutio ovu strahotu, odnio bih je onako mokru u planinui čuvao je daleko od ljudi. Jadna, jadna moja Ana Marija!

Poslije osam sati Anu Mariju probudili su grčevi. Bila je sva u znoju od muke i bolova. Gospođa Duboković i Luče presvukli su je, a ona ih upita:

— Da li je dobro što sam se uznojila?— Dobro je, dijete, dobro. Kažu da znojem odlaze

iz čovjeka sve bolesti.— Kako vi, majko, svašta znate.— Narod, kćerko, sve zna i dozna, tako kažu pametni

ljudi. Sada, dijete, dođi u svjež krevet. Ranko je otišaopo liječnika.

38 39

^B

— Siromah moj Ranko, koliko se trudi za mene.— Nije to njemu ništa, otišao bi on za tebe nebu pod

oblake, toliko te voli.— Samo kad ozdravim, Čuvat ću se i živjeti samo za

njega.— Dođi, dijete, dođi, ili ti je lakše sjediti u fotelju?— Pokrijte me, majko, dočekat ću ovako Ranka,

malko mi je bolje.Liječnici su došli, mjerili joj vrućinu, brojali puls, a

doktor Lučić tumačio je o čišćenju želuca:— Vrućina je popustila, to me vrlo zadovoljava, ali

savjetujem da bolesnica sutra pođe u bolnicu.— Hoću vrlo rado, gospodine doktore. Ranko je već

rekao da će i on sa mnom.— Sviđate mi se, gospođo. Pa naravno, i Ranko će

dobiti krevet i spavati u vašoj sobi. Vi ste na putu dapostanete majkom, pa vam treba naročita pažnja i oprez,a to je ipak lakše u bolnici.

Ana Marija je dobila lijek koji umiruje. Položili su je u krevet. Ranko je sjeo uz nju, a ona je uzela njegove ruke u svoje i mirno zaspala.

Disala je dosta brzo, ali pravilno, samo joj se više puta trznulo tijelo. Ranko nije skidao očiju s njezina lica. Majka ga je nekoliko puta zvala da malo legne, ali je on samo stresao glavom.

Luče je opet sjela u kut pod kandilo, te molila i molila skrušeno od srca za zdravlje svoje snahe i sreću svoga sina. Pogledavala je oboje i dalje sjedila i molila.

Pred zoru Ranku padne glava na grudi. Borio se sa snom, a onda se digne, te sav sretan šapne majci:

— Spava, počiva, bit će bolje, zar ne, majko?— Hoće, sinko, hoće, vruće sam molila Boga. Nasloni

se malo, sine. Ja ću bdjeti nad vama.

40

Kad se počelo daniti, Ana Marija se počela micati. Otvori oči, pogleda Luču i reče:

— Zar sam tako dugo spavala? Dan je. Majko, zarRanko nije legao?

— Nije, dijete, sjedio je cijelo vrijeme kraj tebe, savradostan da si tako dugo spavala. Evo, maloprije se svaliona krevet.

— Neka samo spava, majko. Dajte mi vode, suha sumi usta i u utrobi mi je vruće. Ovaj je lijek dobar, samosam još mamurna.

Ana Marija još nije ni izgovorila riječ »mamurna«, a Ranko se trgne i skoči do nje, te je upita:

— Kako se osjećaš, mila moja?— Još sam slaba, dragi. Majku sam zamolila vode

jer sva gorim, bit će da je to od ispiranja želuca.— Nemoj, mila moja, piti previše vode. Uzmi samo

toliko da namočiš usta, liječnik je tako naredio.— Gorim od žeđe, mili moj. Ali dobro, trpjet ću,

samo da ozdravim. Daj mi vode samo malo, samo da seosvježim.

Doktor Lučić, idući u bolnicu, svratio je.— Očekujem vas u bolnici, nadamo se da će biti

dobro. Sinoć sam vam dao malo jači lijek za umirenje.— Vrlo sam vam zahvalna, tako sam dobro spavala.

Samo da još popusti ta vrućina i ti bolovi u želucu.— Sve ću poduzeti da ozdravite, draga gospođo, pred

vama je život sa svrhom i zadatkom.Ana Marija pogleda Ranka te se bolno nasmiješi i s

nadom pogleda liječnika.Oko deset sati ujutru Ranko je dopremio sa svojima

Anu Mariju u bolnicu. Liječnik Lučić pripremio je naj-ljepšu sobu za Anu Mariju, sa živom željom, da joj vrati zdravlje. Tješio ju je:

41

— Samo strpljenja, draga gospođo, Čim dođe koji odmojih kolega, odmah ćemo nešto poduzeti.

— Molim vas, dragi doktore, samo požurite, meneprilično boli, sva će mi utroba izgorjeti, ja imam strpljenja, ali se bojim za svoju snagu.

— Budi jaka, mila moja — reče Ranko — samo nekloni duhom, tad je tijelo mnogo manje otporno. Držise, sunce moje milo!

— Daj mi, dragi, malo vode.Ranko pogleda doktora, a liječnik reče:— Samo malo, gospođo draga.Ana Marija će gotovo plačući:— Pa ja i neću mnogo. Previše volim Život da ne bih

slušala. Ali ja gorim, dragi doktore. Požurite, pomozite!Ranko pruži u čaši malo vode koju Ana Marija po-

hlepno proguta. Svme oči na Ranka i reče:— Stavi, mili, svoju ruku ovamo, da čuješ kako je

nemiran naS sinčić. Rastrgat će mi utrobu kako se koprca.— Obrati se doktoru, te ga upita: — Dragi doktore, naš sesinčić strašno ljuti na moju bolest. Veoma je nemiran,bojim se, iskočit će iz mene.

— Evo doktora Franića, sada ćemo se posavjetovati.Doktori Lučić i Franić povukli su se u drugu sobu.

Za časak se vrate, a doktor Lučić reče:— Luče, pođite kući i donesite sve, vaša snaha bi

mogla iznenada roditi.— Varate se, gospodine doktore, nije vrijeme.— Znam, Luče, znam, ali se bojim.— Sačuvaj nas, gospodine Bože. Zlo, Luče, zlo, bit

će otrovanje, teško je sa sirotom mladom ženom.Liječnici su Ani Mariji sa svom pažnjom opet pumpali

želudac i čistili ga. Sirotica je sve strpljivo podnosila, ali čim je djelovanje lijeka prestalo, bolovi su ponovo počeli.

42

Ranko je sjedio s profesorom Zvonarevićem kraj Ane Marije, koja je malo zadnjemala sva izmorena.

Nisu govorili ništa, bojeći se, da ne uznemire boles-nicu. Samo su je promatrali kako brzo diše. Ranko po-gleda profesora, oči im se sukobe, a Rankove se odmah napune suzama. Profesor Zvonarević ga potapša po ra-menima:

— Budi jak i muževan, sinko.— Kume dragi, kume, ja sam kriv što ona trpi. Da

to nije kazna Božja?— Nije, sinko, nije to od Boga. Ljudska zloba nani

jela joj zlo, a najstrašnije bi bilo ako se sumnja obistini.Promišljeno Čedomorstvo!

— Jao, jao, jao meni!Ranko i profesor skoče do kreveta. Ana Marija je

gledala u Ranka:— Pomozi mi, pomozi, mili moj, utroba hoće da mi

se rastvori.— Sve, draga, sve ću ti dati. Dušu, srce i krvi svoje

bih dao da ti ne trpiš.— Oprosti, dragi, ti plačeš. Ja sam te preplašila, a

meni je već malo lakše, samo mi daj još malo vode.— Odmah, mila, odmah, samo da se osvježiš.Ana Marija gucne malo vode, pogleda Ranka, pomi-

luje mu ruku, te mu reče:— Ne mogu, mili moj, gledati suze u tvojim očima.

Ne zdvajaj, dosta Što trpim ja, ali ti, srećo moja, ne smiješpatiti. Previše te ljubim, dršćem nad tobom, a da bihmogla gledati suze u tvojim očima.

— Ti se varaš, mila, to nisu bile suze, ne, ja ne zdvajam, ja žalim što ti trpiš, baš sam govorio kumu da samja tome uzrok.

Profesor Zvonarević vratio se s liječnikom Lučićem.

43

S njima su ušle Luča i gospoda Duboković, te donijele potrebne stvari za porod.-— Mlada gospodo, sada ću vam dati cjepivo za umirenje boli, ali vas upozoravam, moglo bi se dogoditi, da se bolovi ponove jer biste mogli dobiti dijete.— Samo ništa silom, dragi doktore. Hoće 1' ono

moći živjeti?— Svakako da hoće. Mi ćemo ga njegovati dok v! ne

ozdravite, onda ćete vi sami voditi brigu o njemu.— Radite kako znate. Čuvajte mene i naše dijete, ali

žurite, vratite mi žuđeno zdravlje.Liječnik je dao cjepivo, a dok je izlazio, dao je Ranku znak da ga slijedi. Kada su bili napolju, pogleda Ranka i reče mu:-— Dragi Ranko, ja ne bih rado da mi predbacujete, ali ako se ne dozna čime vam je žena otrovana, badava sav naš napor. Otvoreno vam kažem, mogla bi podleći jer

su se grčevi proširiti po želucu.Ranko problijedi, pogleda doktora i stade ga moliti:— Ne dajte, nemojte dopustiti, dragi doktore, da

strada to drago milo dijete. Zaklinjem vas živim Bogom,spasite je, podijelit ću blago s vama, spasite joj život.

— Ti znaš da je simpatija cijelog grada na vašojstrani, a tako i moja. Ja sam poduzeo, ja ću još i višepoduzeti, a ti idi i ispitaj što joj je grofica dala da popije.

— Teško će to biti, dragi doktore.— Poduzmi sve jer o tvom uspjehu ovisi život tvoje

žene.— Jao meni. jao. Poći ću i pokušati sve, samo, kako

i s kojim uspjehom, to ne znam. Strašne li žene!— Pođi, ne oklijevaj jer je svaki čas dragocjen.Ranko se vrati u sobu, svrne okom na ženu, te reče

profesoru Zvonareviću i majci:

44

— Čuvajte mi je, ja moram do grofice na brod.— Ranko, srce moje milo — javi se Ana Marija —

jesam li dobro čula?— Ja sam mislio, mila, da ti spavaš.— Omamila me injekcija, ali ne spavam. Čula sam

što si rekao. Ne idi, dragi moj, čuvaj svoj život, ljubavimoja!

Ana Marija pogleda okolo, a oči joj le napuniše sumama.— Moja je rođena majka, ali se bojim da je Leopol-

dina imala pravo. Jao meni, jao! Možda me ipak nijemajka otrovala.

Doktor Lučić uđe s doktorom Pasinijem u sobu. Bolesnica poviče:— Nije on ništa kriv, dragi doktore. Slučajno sam

čula, ja neću da on ide na brod, ja ga previše volim. Bojim se za njega.

— Želite li ozdraviti, mlada gospođo?— Od srca želim živjeti, radi sebe same, radi njega

i našeg djeteta.— Onda neka ide i pokuša doznati što ste popili u

čaju.Ana Marija pogleda Ranka:Oh, kako bih rado da ozdravim Što prije, da se riješim ovih strašnih bolova koji su sve teži i teži. Mili moj, kad liječnik kaže, pođi, ali se čuvaj. Budi oprezan, dragi,

ljubljeni moj. — Digne oči i nastavi: — Ali ne idi sam. Povedi svog oca ili kuma. Sam ne idi, pa bilo od mene ne znam što. Znaš, mili moj, odmah bih od boli umrla da se tebi nešto dogodi.

— Dosta je, gospođo, govora i plača.— Ranko, pođi.Ranko poljubi Anu Mariju, a ona digne ruku, te ga

45

čvrsto privine uz sebe. Dugo ga nije pustila, te mu tiho reče:— Samo da uspiješ doći do nje, mili moj!— Doći ću, draga, doći. Gledaj, ovim ću rukama

razoriti sve prepreke.— Kada dođeš do nje, reci: »Krv vaše krvi, zakli

nje vas mlijekom koje je sisala. Dajte joj po drugi putživot!« Ne trebam ništa, mili moj, nego samo zdravlje itvoju ljubav.

Ranko se jedva otrgnuo od Ane Marije. Potrči prema vratima sav izvan sebe.— Čekaj, Ranko, i ja ću s tobom — reče profesor.

— Neka ide i otac i koji od rođaka.— Dobro, kume dragi, dobro, samo žumo. Jao meni,

jaol Hvata me jeza i strah.

XXXVI

Svi su pošli ravno na obalu i uzeli čamac. Ranko je pozvao svoja dva bratića Antu i Pavu, da ih odvezu do broda. Profesor Zvonarević uspeo se sa Rankom na brod. Odmah su sreli grofa.

— Kakve nam novosti nosite, gospodine profesore?— upita grof profesora, kao da Ranka i ne vidi.

Profesor Zvonarević nije još ni dospio odgovoriti, jer je Ranko već progovorio:— Gospodine grofe, Ana Marija je opasno bolesna,

liječnici su me poslali grofici po lijek.Grof pogleda Ranka, te će mimo:— Pametno su vas savjetovali liječnici, majka je naj

bolji lijek svome djetetu. Ako grofica može, ona će jojsigurno pomoći.

46

Grof se zaputi prema kabini i pokuca na vrata:— Regina, otvori, došli su te moliti đa dadeš lijek

za Anu Mariju, njoj je vrlo zlo.Iznutra se čuo grofičin glas:— Pusti me, Antune, na miru. Zar sam ja liječnik?

Kakav lijek da joj dadem?Na palubu su došli i Marija Terezija, gospodična Elza, kapetan Megler, a okolo su na brodu radili mornari. Ranko je čuo što je grofica rekla, dođe do vrata i reče:— Grofice, Ana Marija je u bolnici. Nema joj spasa i

vi joj jedini možete pomoći. Molim vas, kao Boga vasmolim, recite, napišite od čega se razboljela. Vi to znate,vi to morate znati.

— Odstranite tog luđaka! — čuo se iz kabine grofičinglas.

— Nisam lud, grofice, već strašno nesretan. Ljubljenobiće pati, trpi i stradat će životom. Milost, milost, milost,ako imate truna dobrote u srcu.

— Odlazi, zavodnice, ti si mi upropastio dijete.— Jao meni! Ja vas molim, za nju, za vaše rođeno

dijete. Ona vam sa suzama u očima poručuje: »Zaklinjimajku, koja me rodila, neka mi po drugi put dadne život.«Milost, milost za vašu rođenu kćerku.

Grofica opet zaviče:— Odvedite ga, ubijte ga ili zatvorite, ne mogu slu

šati njegova glasa.Svi su stajali kao skamenjeni, a Ranko je zdvajao, te će opet:— Recite uzrok bolesti Ane Marije. Ona kaže: »Ja

vam potvrđujem: blago, biseri, dragulji, sve je vaše.« Netrebamo ništa, ona Žudi samo za zdravljem.

Grofica je šutjela, a Ranko je napeto očekivao odgovor iznutra. Stajao je nagnut tijelom, a rukama držao

47

■ j&

. ' ' . *

r-±. •.

ručke vrata kabine. Pogled je ustremio na vrata, odakle bi mogao čuti grofičin glas.

Svi su bili mirni i tihi, sve je zanijelo Rankovo išče-kivanje. Glas iz kabine nije dolazio, Ranko se osovi te svom snagom zdrma ručkama. Udari nogom u stijenu ka-bine, te očajno zavikne:

— Dajte glasa od sebe. Govorite, kazujte, tako vamBoga jedinoga, čime ste otrovali rođeno dijete. Govorite,govorite, da spasimo ljubljeno biće.

Svi su ostali kao skamenjeni. Grof je blijedio, a onda opet pomodrio. Pogleda kćerku koja je stajala i preplašeno gledala Ranka. Iz kabine se čuo hrapav, isprekidani gro-fićin glas:

— Zar nećete odvesti tog luđaka?— Nisam ja lud, opaka ženo! Ti si luda i sva si pro

kleta kad si zbog blještava blaga otrovala vlastito dijete.Kazuj, govori, otkrij otrov, da spasimo Anu Mariju. Govori milom, jer ako te moje ruke dohvate, zakrenut ćuti vratom.

Ranko se svom snagom i cijelom težinom svoga tijela navalio na vrat kabine i udario Šakama u nadi da će razoriti vrata. Upravo očajnički je zapomogao:

— Spasite dijete ako si mati! Vrati život i zdravljemilom ljubljenom biću! Kazuj čime je otrovano nedužnodijete što ga pod srcem nosi. Ana Marija, Ana Marija,ah, draga moja mila, ti trpiš, patiš, a ova žena, tvojamajka, koja nema srca, zatvorila se i šuti.

Od očaja je plakao i jecao, te drmao vratima, udarao u stijenu i vrata kabine i ponavljao:

— Otkrij otrov, spasi, spasi rođeno dijete.Iz kabine se čulo kako grofica preplašeno govori:— Spasite me, ubit će me, odvedite ga. Ne mogu da

čuJL-m njegov glas.

Ranko skupi posljednju snagu, navali na vrata i željezo se počelo savijati. On je stenjući govorio:

— Kada nećeš da spasiš svoje dijete ne treba ni ti daživiš. Ja ću te zagušiti, ubiti i satrti, ogavna zvijeri!

Iznutra se čula strava i vrisak.Kapetan Megler dao je mornarima znak. Dvojica uh-

vate Ranka i zapriječe mu, da dalje udara i provaljuje u kabinu grofici.

Ranko uspije još nekoliko puta snažno udariti noga-ma o vrata koja pod silnom snagom udarca popuste. Bro-dom se orio grofičin vrisak.

— Jao, jao, spasite me, ubi me, uguši me, jao, jao,grozna smrti.

Svi su se štrcali na vrata, a Ranko se borio s morna-rima i molio ih da ga puste.

— Pero, Jože, znaš li za Boga?— Znamo, Ranko, znamo, ali daj se umiri, ti si raz

jaren, učinit ćeš zlo.— Pusti me, Jože. Zar je nisam molio? Moram je pri

siliti da mi kaže kojim je otrovom otrovala moju Ženu.Kroz otvorena vrata čulo se još uvijek grofičino zapo-

maganje.— Spasite me, spasite, on je tu, čujem njegov glas!— Jože — vikao je Ranko — tako ti majke tvoje,

tako ti Boga i nebesa, zar ti nemaš srca za mene?— Imam, Ranko, ali ne smijem.— Pero, znaš li ti što je ljubav? Ti poznaš moju milu

dragu ženicu! Ona će umrijeti ako me ne pustite da prisilim zmiju od matere da mi kaže koji je otrov dala mojojženi.

— Ranko, ne budi lud, umiri se.Ranko divlje zaviče, trgne se divovskom snagom,

istrgne se Peri i Joži iz ruku i potrči prema kabini.

48 4 Dragulji i strani II 49 mI

iS"' ¥-v , , '

Vrata su bila opet zatvorena, pa je u očaju stao lupati rukama, nogama, tijelom i glavom po vratima, te groz-nim glasom zapomagati:

— Govori, kleta zvijeri! Vrijeme prolazi, a ljubljenobiće bori se sa životom. Odaj otrov, prokleta bila!

Mornari su ga opet uhvatili i on se nije više borio, već je glasno ridao iz svega srca kao malo dijete:

— Jao meni, nesretnom, umrijet će mi mila žena, pogibe i dijete u njenoj utrobi. Govori, zvijeri, ili zanijemizauvijek!

— Sine — zavapi Lovro — sine moj dragi, dostaje. Pokušao si molbom, a silom nisi uspio, jer je ova zvijerizgubila dušu i srce.

Lovro je bio gologlav. U desnoj je ruci držao tešku željeznu motku. Podigne glavu, lijevom rukom pokaže na Ranka i reče mornarima:

— Pomozite mu da se spusti u čamac, ali pazite damu ne padne ni vlas s glave, tu sam ja, Lovre Petričić.

Svom snagom udari željeznom motkom po palubi, da se sve potreslo. Kapetan dođe do Lovre, ali je stao dosta daleko od njega, te ga sa strahom upita:

— Ja sam kapetan broda, trebate mene nešto?Lovro je izgledao kao golijat prema sitnom kapetanu:— Vas ne trebam, došao sam po svoga sina i želim

govoriti s grofom.Lovro je stajao kao da je saliven od bronce. Čekao je

da se pojavi grof.Kapetan je otišao po grofa. Ovaj je došao sav blijed

i uzbuđen. Za njima je išla Marija Terezija. Grof se snađe te izdaleka reče Lovri:

— Zar vi tako, gazda Lovre? Vaš sin odveo mi kćer,a maloprije zamalo da mi ne ubi ženu.

Lovro mrko i strogo, kratko odgovori:

50

— Ono prvo je već zastarjelo, grofe. Moj će sin sićis uma! Čujete li ga kako nariče kao dijete od tuge i boliza vašim djetetom i svojom ženom?

— Gazda Lovre, govorite što ste me zvali?— Mirno i sabrano vas molim da pođete odmah ženi,

neka kaže čime je otrovala Anu Mariju.— Znate li vi što ste rekli, gazda Lovre? To je objeda,

promišljena objeda na moju ženu. To se kažnjava teškomrobijom.

Lovro je ostao uporan i ponovi:— Pođite, grofe, to je pred svjedocima rekla stara

Leopoldina, a liječnici tvrde da je Ana Marija otrovana.Pitajte, ja čekam!

Grof posluša Lovru, te se zaputi u kabinu. Grofica se skupila u fotelju, ruke je držala prekrižene na grudima, te je govorila više sebi nego Elzi koja je sjedila kraj nje:

— Strašno, grozno, da me je mogao dohvatiti, većbih bila mrtva, zagušena i iznakažena. Grozna, strašna bito bila smrt!

— Regina, umiri se — reče grof — sada si izvansvake opasnosti, ali tu je njegov otac.

— Sto ti hoćeš od mene? Već ti vidim na licu, kukavico! Sto hoćeš? Govori.

— Regina, ako znaš kakvo sredstvo, pomozi, nekanam živi dijete.

Grofica još jače privine ruke na grudi, te će hropćući:— Moj muž, grof Herber, vjeruje onim luđacima.

Otrov, otrov! On me pita za otrov! Sto ja znam kakavotrov? Ja se otrova bojim, ja se smrti bojim, ja hoću daživim i da uživam. Desnom rukom povuče preko bisera,te nastavi: — Ja hoću da se kitim i da krasim svoje grudi,svoju kosu, ja hoću da budem lijepa i zamamna. Mojibiseri, dragi moji dragulji, kraljica nema takvih, već samo

51

Regina Herber. Otrov, otrov, ja ga se bojim. — Okrene se prema grofu i zaviče: — Odlazi, kukavico, ti si lud kao i oni! Mene zvati na odgovornost? Mene, groficu Reginu Herber?

Grof se udalji, dođe do Lovre, te mu reče:— Zabuna je to, gazda Lovre. Moja žena ne zna ništa

o otrovanju.— Grofe, ne nazivajte je preda mnom ženom. Riječ

Žena mnogo znači. Ona je čedomorka, jer ja vjerujem daje ona otrovala Anu Mariju i njezino dijete.

Lovro to reče i okrene se, te siđe stubama u čamac.— Ja ću tražiti zaštitu za svoju ženu. Znate li vi Sto

ste rekli Lovre?Lovro se nije ni osvrtao na grofove riječi, te se sav

žalostan i utučen spusti u čamac. Obrati se Ranku:— Sine dragi moj, saberi se. Ovo nisu ljudi. Uzaludna

je bila tvoja nada. Pođimo do bolesnice.— Kako ću doći pred svoju jadnicu? Sirota, sirota

Ana Marija!— Moramo se, sinko, uzdati u liječničku znanost, a

jo5 najviše.u Božju pomoć.Ranko bolno zajeca:— Gospode, Gospode Bože, uslišaj mene bijednika!

Ne zaboravi me, Kriste; Bože moj!

XXXVII

Ana Marija je ležala u bolnici na krevetu. Bolovi joj nisu popuštali, ali je ona sve strpljivo podnosila. Kada joj je bilo najgore, govorila je Luci:

— Majko, pogledajte, možda se već vraća Ranko.

52

— Doći će, dijete. Do broda je daleko, još se ne moževratiti.

Za nekoliko časaka Ana Marija opet reče liječniku Lučiću:

— Dragi doktore, pokušajte nešto, kao da sam uistinuotrovana od nekog vama poznatog otrova. Mene strašnoboli, pomozite, dragi doktore.

— Zar vas ništa ne napinje, gospođo, u križima iliniže, u trbuhu?

— Sve me boli, dragi doktore, jedino me više ne udaramoj sinčić. — Pogleda liječnika te će milo: — On spava,siroče se veoma izmorilo. — Naglo podigne oči te zaviče:— Jao meni, jao meni, strašno me uhvatilo. Boli, boli,doktore dragi. — Obrati se Luci i reče: — Čujem korake, netko ide, vidite, majko, dolazi li možda moj Ranko.

— Oni su, gospođo! Oni! Samo mir i strpljenja, bitće sve dobro.

Ranko je ušao u sobu. Nastojao je da bude veseo, čak se i smiješio. Klekne kraj kreveta, poljubi ženu, pogladi joj rukama glavu, te će umiljato:

— Bit će bolje, mila. Liječnici će učiniti svoje, a iBog nas neće napustiti.

Ana Marija nije ništa rekla. Pomakne glavu od Ranka, pogleda mu u oči, digne pogled na prisutne, te zaprepaš-teno reče:

— Kako to izgledaš, mili moj? Kume. vama ću vjerovati. Sto se to zbilo s mojim Rankom?

— Ništa, Ane, ama baš ništa, dugo je trebalo dasazna razlog tvoje bolesti.

Ana Marija uzme Rankovu glavu među svoje ruke, pogleda mu u oči i reče:

— Milo moje ljubljeno, ja čitam u dragim tvojimočima, da je uzaludna bila tvoja nada.

53

Ranko se sabere, te tvrdo i sigurno reče:— Nije, sunce moje, ti ćeš ozdraviti, ja sam uspio,

ja znam uzrok tvoje bolesti.— Mili moj, mene boli sve jače i jače, pomozi dragi,

pomozi!— Sve ću ti dati, srce, duSu i krv. — Obrati se dok

toru Lučiću: — Poduzmite, doktore dragi, dajte lijek dami opet zasvijetli moje sunce.

Liječnik izađe, te se vrati sa Štrcaljkom za injekcije:— Uskoro će podne, sada ćemo znati jer će bolest

sigurno krenuti nabolje.— Mili moj, ti nisi saznao ništa. Ona, moja mati, ili

ne zna ili se sada boji govoriti.— Ali, Ana Marija, mila moja, daj se umiri. Ti ćeš

ozdraviti. Evo, doktor ti je dao onu vrst injekcije kojaće djelovati.

— Da, ona ti nije htjela reći, ona se sada boji, alija želim ozdraviti, mili moj, živjeti, živjeti želim. —Obrati se profesoru Zvonareviću: — Kume dragi, pođitei pozovite suca Horvatića. Neka dođe, ja idem na brod,ja ću je zamoliti. Meni će reći, a ja ću joj dati bisere, dragulje, neka ih ona ima, a meni neka vrati život. Živjeti,živjeti želim! Majko, vi ćete mi dati svoj topli rubac, mogui u mojoj dugoj spavaćici. Dajte mi tople kućne cipele.Pođite, kume, ako mi ne htjedne reći, odmah mi moradati bisere, pokušat ću je time prisiliti.

Profesor Zvonarević pogleda liječnika i druge prisutne. Liječnik slegne ramenima, a profesor reče:

— Uskoro će podne, draga Ane, bolje da ga zamolimda to bude poslije objeda.

— Ne, kume, ne, meni se žuri, neka odmah dođe.— Vama neće ništa djelovati injekcija ako se budete

uzrujavali, drago dijete.

54

— Nisam uzrujana, doktore, mirna sam. Ali morampoći, želim poći, hoću ozdraviti zbog moga Ranka i zbogmoga djeteta.

— Dao sam vam jaču injekciju, bit će bolje.Ana Marija pogleda Ranka:— Naš je sinak miran, on se ne praćaka, on spava,

on nuni, haji, on me pusta da počivam, zna on da njegovamajka trpi.

Uzme Rankovu ruku i prinese je lagano na trbuh. Gladila je njome pokrivač i nježno, milo i bolno, potiho pjevušila:

— Haji, nuni, čedo milo, snivaj, snivaj slatki san.A sada, mili moj, pomozi mi da sjednem. Majko, dajte micipele, toplo ću se zamotati. Gospođo Duboković, zagla-dite mi malo kosu. Sada mi dajte na glavu moju toplu kapicu. Nju sam nosila po snijegu i ledu. Mili moj, sviđamli ti se tako?

— Lijepa si, mila si, drago sunašce moje. Kako ćešti, srce moje, poći?

— Mogu ja, mogu, Ranko. Ja hoću, ja moram, jaželim da mi dugo, dugo živimo sretno.

Luče ustane i reče:— Evo, mila, cipele sam ti svezala.— Hvala, majko, ja sam gotova. Evo, kume, i suca

Horvatića.Ana Marija sjedila je na krevetu, poduprta Rankovim

rukama, te će sucu Horvatiću koji je ulazio:— Sigurno se niste nadali da ćete ići sa mnom na

brod. Oprostite što smo vas zvali, ali moram tražitiili zdravlje ili neka mi se vrate moji dragulji.

— Ja sam spreman, gospođo.— Ranko, mili moj, ti ćeš sa mnom. Ja ću napreg

nuti sve snage. Pomozi mi, Ranko, da siđem.

55

Ana Marija siđe s kreveta, napravi dva-tri koraka, ali padne Ranku u namčaj i gorko zaplače:

— Bože moj, gdje je moja snaga? Doktore, dragi doktore, ja sam još jutros mogla hodati.

— Gospođo, to je od maloprijašnje injekcije. Odgodite polazak na brod poslije podne.

Ana Marija pogleda liječnika, pa suca Horvatića i reče:

— Ne, nikako, ne. Ja ću moći, ja idem po zdravlje.Sto bi rekao gospodin sudac! Pođimo, dajte mi ruku i vi,kume!

Ana Marija opet pokuša, ali brzo klone. Ranko ju je jedva pridržan da nije pala na pod.

— Jao meni, jao meni! Ne mogu više, boli me sve,grčevi me muče, mučno mi je, nemam više ni trunkasnage.

Sjedne na krevet. Luče i gospođa Duboković pod-metnu joj visoko jastuke. Ana Marija se nasloni i nakon kratke stanke reče:

— Malo mi je lakše, ali znam da nikad više nećumoći na brod.

— Ana Marija, Ana Marija, mila moja, što ti to govoriš?

— Oprosti, srce moje milo, previše sam slaba, pagovorim ono što osjećam. Vi, nebesa znate da želim živjeti, alt snaga me napušta.

— Nemoj, mila moja, takvim riječima razdireš migrudi.

Ana Marija obrati se doktoru:— Utroba hoće da mi se rastvori! Pomozite doktore

dragi!— Umirite se, gospođo, umirite se još malo. Injekcija

će početi djelovati.

— Kako ste dobri! Vi kažete da odgodim polazak nabrod do poslije podne.

— Bit će bolje, gospođo.— Čekajte, čekajte, gospodine suce, ovaj strogi liječ

nik počeo me tješiti. — Zastane malo, uzme Rankovuglavu, privine je k sebi, te kroz plač reče: — Moje su nadepropale, ljubavi moja, čuj me, ja više nemam mnogosnage! Zašto hoćeš da me uzmeš od njega. Bože moj!

— Ana Marija, ljubljena Ana Marija, U to ne smiješmisliti, a kamoli govoriti. Zbog sebe, zbog mene, mila,zbog našeg čeda, vjeruj, Ana Marija, vjeruj! Bog je nadnama, on neće zaboraviti na nas.

— Ali on nas, mili, napušta. — Pogleda ga i opetreče: — Ljubavi moja, srce moje, ja sam se veselila životuzbog tvoje sreće, zbog sreće moje i ovog našeg milog čeda.Tebe ljubim, za tobom žudi moje srce. Da, ja ću živjetii otići ćemo daleko, daleko u nepoznati kraj. Bit ćemosretni i presretni. Hoćeš li mi ispuniti jednu molbu?

— Ana Marija, mila moja, kakvu to molbu imaš? Govori, mila!

— Obećaj, mili moj!— Obećavam, mila, kunem se, jer tvoje su želje moje

zapovjedi.— Onda čujte! Gospodine doktore, vidim da se lju

tite, samo malo, onda ću se odmoriti. — Obrati se sucuHorvatiću i reče: — Na brod ne mogu ići danas, sutra,ni prekosutra, jer su me izdale snage. Ali imam jednuželju.

— Kakvu, gospođo, govorite!— Pišite, gospodine suce, jer sama ne znam započeti.

Je li dobro ovako: »Ako mene preživi moj suprug RankoPetriČić, poslije moje smrti sve što je bilo moje ostavljamnjemu. Naročito napominjem nakit. Bisere, koji su po

56 57

oporuci dopali meni, ostavljam njemu, a on neka s njima raspolaže po miloj volji. Moja je želja da se on ni po koju cijenu i nikad ne odrekne bisera. Neka ih traži dok ih ne dobije. Makar me rodila ona Žena neka ne uživa u njima.«

— Ana Marija, draga moja, mila moja, Što ti to govoriš?

— Gospodine suce, jeste li sastavili onako da to nitkone može prigovoriti. Dajte da potpišem.

Drhtavom rukom, ali s nekim posebnim žarom u očima, potpisala je svoju oporuku Ana Marija Petričić, rođena kontesa Herber.

Potpisanu oporuku preda profesoru Zvonareviću:— Na oporuku moje prababe pazite, gospodine suce.

Dahne duboko: — Sada mi je malo lakše! — Onda seobrati doktoru: — Osjećam kao da mi je malo hladno.Sigurno ta strašna vrućina malo popušta.

— Dat ću vam da nešto popijete, drago dijete.— Ćudi me, ne gori mi tako nutrina, ali svaku teku

ćinu mogu popiti.Sudac Horvatić, profesor Zvonarević i Lovro udalje se

iz sobe. Liječnik joj dade lijek. Ana Marija ga popije i upita:

— Da li je već veoma kasno?— Još nisu ni dva sata.— Ranko, majko, pa i vi gospođo Duboković, vi ćete

ogladnjeti pokraj mene. Pođite, založite nešto, meni jesada, poslije ovoga lijeka, sasma dobro.

— Ne mogu jesti, mila moja, ima vremena, kasnijeĆu.

— Ranko — reće gospoda Duboković — ja ću poslativama, pa možete dati malo juhe i svojoj ženi.

— Zar ona smije jesti, gospodine doktore? Oh, hvalaBogu, njoj je sad bolje.

Liječnik nije ništa rekao, već se udaljio da pošalje hranu. Luče i gospođa Duboković pođu da založe. Tako je Ranko ostao sam s Anom Marijom. Malo nakon toga donijela je gospođa Duboković hranu. Ranko je grabio, davao Ani Mariji onda stavljao sebi. Sav se preobrazio od sreće i radosno govorio:

— Oh, kako sam sretan, blažen i zadovoljan. Ti smiješ jesti. Liječnik zna da si, mila, izvan svake opasnosti.

— Još sam slaba, mili moj, jedi ti, ja sam uzela malojuhe tebi za ljubav.

— Samo budi jaka, mila moja. Ti ćeš se brzo oporaviti, mlada si, a ja ću te njegovati, tetošiti, ljubiti i bitćemo sretni, mila ljubljena moja, bit ćemo sretni.

— Zima mi je, dragi moj, daj mi svoju ruku.Ranko se prislonio uz Anu Mariju, te je sav sretan

gledao kako je zaspala, jedino ga je svaki put ražalostilo kada se trznula u snu.

Oko tri sata došao je liječnik s profesorom Zvonare-vićem i tiho rekao:

— Morao bih joj dati injekciju, ali ako spava, kasnijeću.

— Dajte mi, doktore dragi, injekciju — reče AnaMarija — ja ne spavam, ja uživam kraj svoga Ranka.

— Kume, Ana Marija je jela malo juhe. Njoj je bolje,zar ne, gospodine doktore?

— Zima mi je! — reče Ana Marija. — Pogleda Lučukoja je ušla i reče: — Majko, skinite mi kućne cipele,zamotajte mi noge da se malo zgrijem. Doktore dragi, neboli me tako jako, samo osjećam u svojoj utrobi kao danešto teško leži na meni.

Liječnik joj je dao injekciju, profesor Zvonarević ga pogledao, a Ranko je opazio kako je ovaj slegnuo rame-nima. Protrne, problijedi, a iz usta mu se ote: ■

58 59

— Jao meni, jao!— Mili moj, kako si me preplašio! A meni je bilo

tako lijepo, zbunio si me.— Govori, mila, govori! Svi Šute, pa govori ti, srce

moje, da čujem tvoj glas.Preplašeno pogleda liječnika i profesora, te opet

svrne pogled na Anu Mariju:— Sanjala sam, dragi, da sam bila u našem gaju.

Mirta je sva u cvatu, pčelice zuje i sišu nektar, mrka jelatreperi bodljikama i privija se boru. Zeleni ružmarin miluje mi ruke, ja ležim na mahovini, ona me hladi. Tvojuzdah priveo me u zbilju. Meni je hladno, veoma hladno,doktore dragi, veoma mi je hladno!

Ranko sav očajan zamoli:— Dajte joj nešto da se zgrije, doktore dragi.— Ranko mili moj, ljubavi moja, ja se bojim da mene

više nikad neće biti u našem gaju, previše je bio lijepsan.

— Ne govori, to me ubija, Ana Marija, mila ljubljenamoja!

— Pođi ti sam u naš gaj, obidi, dragi moj, sve drveće,sve cvijeće, svaki list, svaku travčicu i svaki kamenčić.Pozdravi, dragi, sve njih, pomiluj ružmarin, poljubi mirtincvjetić, podragaj bor i jelu, ugrij, dragi, mahovinu na kojoj smo zajedno ležali. Da, ugrij je, mili moj, jer meni jehladno, veoma hladno, sva dršćem od hladnoće.

— Doktore, pomozite, pomozite, ako Boga znate!— Ne, dragi, nije potrebno. Meni je lakše, mene ne

boli. On je još uvijek miran, on još uvijek haji, nuni,dobro čedo naše. Oče naš, koji jesi, budi nam milostivna ovom i onom svijetu.

— Majko, gospodo Duboković, oče, kume, doktore,pomozite, pomozite. Ana Marija, mila moja, želiš li nešto?

60

— Živjeti, živjeti želim, mili moj, ali moje snage primiču se kraju. Ugrij me, hladno mi je, dragi.

— Doktore, dajte joj moje tople krvi. Režite, sijeciteme, neka pije krv koju ljubi, ja vjerujem da će ozdraviti.

— Dobro, Ranko neka bude, čudo se može zbiti.Doktor zareže na ruci Ranka. Ana Marija je gledala

i reče:— Ljubavi moja, željela sam ti reći, ljubi me vječno,

a ti, mili, krvi mi svoje daješ. Pit ću, jer živjeti želim zbogtebe, samo zbog tebe ljubavi moja, jer on koji još uvijek. . .

Ana Marija je pohlepno sisala krv iz Rankove ruke i dosta dugo nije prestala. Tek kada joj je ponestalo daha, odmakne ruku, odahne i reče:

— Osjećam toplinu u sebi, Ranko, ljubavi moja, nedaj me, oni Šute, mole se za mene, oni su izgubili svakunadu! — Zaplače, te će tužno kroz plač: — Neću, da seodvajam od tebe, ja ne Želim smrti, živjeti, živjeti želim,spasi me, gospode Bože! — Pogleda Ranku u oči, grčevitomu stegne obje ruke, te uzrujano nastavi govoriti: — Dali me shvaćaš, mili? Ja hoću, ja želim živjeti! — Zaplače,te će jecajući kroz plač, nestrpljivo i brzo: — Ja moramživjeti, znaš, moram! — Svrne glavu k l^emu, te će umiljato: — Obrisi mi, dragi, suze, da te mogu gledati.

— Ruke mi čvrsto držiš, mila.— Da, mili, da, čvrsto, još čvršće ću ih držati. Ja ih

ne puštam, ja te ne dam, ne dam nikome. Znaj, mili. nedam tvoje mile ruke koje su nježno milovale mene. Tvojedrage crne oči koje su milo gledale u mene. Bujnu tvojudragu kosu koja je zanosila mene, lijepo drago tvoje licekoje je mene očaralo. Ah, krasna rujna usta, koja su ljubila mene, ljubila, dragi, ljubila i rasplamtjela strasnumoju ljubav za tebe. Neću, mili, da ostavim tvoje srce

61

koje kuca i bije samo za mene. Zar da ostavim tvoju dušu, dragu, dobru i oplemenjenu dušu? Ne, ne, ja sve to ne dam nikome! — Još jače, svom snagom povuče Ranka, te nastavi kao da se s nekim bori: — Ne, neću, mili moj, ni-kako, ja ne dam dragog, divnog, vitkog, jakog tvog tijela. Ne dam ga, ne dam, ono je moje, samo moje. To ljubljeno tijelo Štitilo je, branilo i žarko grijalo mene. Živjeti, živjeti, živjeti, ja žudim za životom! — Uzdahne duboko, pusti Rankove ruke te podigne svoje ruke na molitvu i bolno zavapi: — Gospode, Gospode Bože! Zdravlje, zdravlje, samo mi zdravlje vrati. Gospode dobri. Daj se smiluj, da živim! — Podigne ruku još više iznad sebe i jače za-vapi: —

— Ljubim ga, Gospode, ljubavlju vrhunaravnom. Tisi, Gospode, stvorio tu ljubav, molim te ne daj da odems ovoga svijeta.

— Ana Marija, Ana Marija, ja te ne dam, ti, životemoj. Živi, mila, bori se za život, nemoj malaksati, mila,jedina! — Pruži joj ruku, skine vatu i reče: — Pij joškrvi moje, svu ću je tebi dati, uzmi mene, ljubavi, samoti živi.

Ana Marija povuče nekoliko gutljaja, pa odmakne ruku, svrne pogled na Ranka i tiho reče:

— Ne mogu, ne mogu više. Jao meni, ja moram poći.Moram, a želim Živjeti! Vodi me, mili! Pođimo, mili moj,odvedi me posljednji put u lijepi naš gaj. — Podigne ruku,napravi njome znak kretnje, te nježnim glasom, koji jesrce parao, reče: — Tamo, dragi, kod mirte, ležimo namahovinu, položi svoju glavu bliže moje. Ovako, ovako,mili! — Privuče Rankovu glavu do svoje, te isprekidanonastavi: — Sasma uza me, još bliže, ljubavi moja! Ovdjehoću da osjetim miris ružmarina, bliže se priljubi uz mene.Hladi me mahovina, bliže, bliže, još bliže, ljubavi moja!

62

Srećo moja, živote moj, bliže, bliže, bliže! Lijepo, divno, krasno, ugodno, toplo, dragi! Toplo mi je kraj tebe! Nosi me, nosi, bit će nam lijepo, lijepo. Lju-ba-vi-i! Ne uvedi nas u napast, nego oslobodi nas od zla, sada i u čas smrti naše A-a-men ...

Posljednje riječi Očenaša trgle su Ranka, te zdvojno zaviče:

— Ana Marija, Ana Marija, ljubavi moja! Zašto, ah,zašto? Kako si me smjela i mogla ostaviti? Joj meni, umrlasi u našem gaju. Jao, jao, ja ne mogu i neću da živim.Doktore, kao Boga vas molim, dajte meni otrova, usmrtite me! ^Ana Marija, Ana Marija, zašto me nisi povela sasobom? Jao meni, ne mogu i neću da živim. Jao meni,oh, kako si provalila, nesmiljena smrti, da te moje očinisu vidjele ni ruke dohvatile? Zašto, zašto si mi otelaljubljeno biće. Smrti, smrti, smrti, smrti, okrutna, opakasmrti!

Bacio se preko Ane Marije, ljubio ju je, grlio, milovao i tako milo zvao da su iz svih soba nagrnuli bolesnici da čuju i vide nesretnog mladića kako plače i jauče za umrlom ženom.

Lovro pristupi Ranku:— Sinko, bila je volja Božja. Dođi da urede Anu Ma

riju za posljednji put.— Ja se neću micati od nje. Pustite me, oče moj!

Srce će mi pući. Jao meni, jao meni, sudbino mojanesretna!

— Ranko — reče doktor Lučić — sjedite ovamo dokvašu ženu presvuku i polože na odar. Onda je čuvajtedalje. Lovre, ostavite Ranka, a pođite i vi, gospodine profesore, da sve uredite. Sprovod neka se obavi sutra okoosam sati. Vi me shvaćate, to je otrovanje, a žena je udrugom stanju. Pustite Ranka neka se dosita isplače, ta

63

■

on je mladić, malo odraslije dijete, bit će mu lakše! Dragi jadni mladić!

Strogi, surovi doktor Lučić pristupi Ranku i pomiluje ga po glavi. Prigne glavu, zadrži je neko vrijeme uz Ranka i reče:

— Vidio sam u svom životu kako umiru mnogi ljudi.AU ovo je jedinstven slučaj! Ovako rijetka i lijepa velikaljubav, pa da se umiješa smrt! Ovo je i za moje okorjeleživce previše. — Svrne očima prema krevetu: — Jadni,jadni dragi mladi i lijepi stvore, ni pjesnici ne bi moglinapisati ljepše rijeci o tvojoj velikoj ljubavi, nego što siih sama izrekla. Da ti znaš kako duboko žalim što nisambio u stanju da ti spasim život.

— Jao meni, jao sirotice draga, mila, ljubljena moja!Daj, mila, daj se moli tamo gore da i ja pođem s tobom.— Ranko se udari rukama po glavi i zaviče: —Ana Marija, Ana Marija, svjetlo moga života.

— Plači sinko, plači, samo plači, olakšat ćeš patnjesvoga srca.

Strogi liječnik Lučić podigne visoko glavu i brzo ode jer ga je u srce dirnula smrt Ane Marije i bolni Rankov jecaj. Dok je odlazio, Ranko ga je molio:

— Donesite otrova, doktore dragi, ne mogu i nećuda ja živim, kad je moja Ana Marija mrtva. — Skoči,odgurne sve od kreveta Ane Marije, te je stade ljubiti,grliti i milovati, nježno i milo je dozivati, moliti je i za-klinjati: —■ Probudi se, probudi, mila, ljubljena moja! Jaomeni! Zar ni ti nemaS srca za mene, moj ugasli živote?

Cijelu noć Ranko je probdio kraj odra Ane Marije. Nije poslušao ni oca ni majku, ni kuma Zvonarevića. Ostao je gluh i neumoljiv na sve njihove riječi.

Ujutro je dao da ga urede i obuku za sprovod. Bio je blijed i požutio od tuge i bola.

64

XXXVIII

Cijeli Šibenik i sva bliža okolica skupila se već rano ujutro u bolnici. Svi su željeli da vide mrtvu Anu Mariju.

Strašno zaprepaštenje išlo je od usta do usta. Umrla je mlada žena u visokom stupnju trudnoće, sa živim dje-tetom u utrobi. Takav se slučaj još nikad nije dogodio. Bog daje trudnoj ženi snagu i izdržljivost, te ne dopušta, da ona umre ako je dijete u njoj živo. Bit će to nesreća jer samo nesretan slučaj može usmrtiti trudnu ženu.

Rankovi bratići, koji su bili s njim na brodu i čuli njegovu optužbu, povjerili su svojima kao strogu tajnu da je Rankovu ženu otrovala rođena majka.

Ta se vijest proširila gradom, samo što se svatko bojao da to javno kaže jer su svi bili u strahu da ih vlast ne pozove na odgovornost. To se širilo kao tajna:

— Govori se da ju je otrovala rođena mati.Mladež nije išla u školu, već se skupila oko bolnice.

Trgovci nisu otvarali trgovine, a obrtnici radionice. Svi ribari bili su na okupu. Činovnici nisu išli u urede, a još je više bilo pričanja i komešanja kad je javljeno da će sam šibenski biskup obaviti sprovod. Mjesna glazba svi-rala je pred bolnicom tužaljke od sedam sati ujutro. Sve simpatije i sućut svih građana i seljaka bile su uz Ranka. S mržnjom i prezirom govorili su ljudi protiv okrutne grofice. Ćule su se kletve naroda, a svi pogledi svraćali se prema luci gdje je bio usidren brod:

— Prokleta bila, gadna ženo! Zatrlo im se sjeme dodevetog Jcoljena!

Biskup je došao u pratnji velikog broja svećenstva. Svi su ušli u sobu gdje je ležala Ana Marija. Biskup je blagoslovio mrtvu ženu i, podižući koprenu, rekao je:

— Lijepa je kao da spava. Čini mi se da je ljepša

i Dragulji 1 tttMti II 65

y x*.

mrtva nego onda kad sam je upoznao na zarukama s kne-zom. — Priđe Ranku, koji je stajao kraj odra, i reče: — Umiri se i saberi, sinko. Strašno je, ali i tu je prst Božji. Bog zna koje prokletstvo prati obitelj grofova Hcrberovih. Bog je izabrao baš nju, tvoju nevinu ženu, da bude žrtva. Budi jak, došao sam osobno da je blagoslovim i predam materi zemlji.

Bolan je bio prizor kada su lijes stavili na zemlju i htjeli zatvoriti Anu Mariju. Ranko je kleknuo kraj lijesa, zagrlio Anu Mariju, te joj ljubio hladno lice i milovao mrtvo tijelo. Kao sulud ljubio je u usta, dugo držao svoje usne na njezinim, onda dizao glavu i naričući govorio:

— Jao meni, jao! Ana Marija, mila moja! J posljednja nada propada mi. Tvrdo sam se nadao, čvrsto sam vjero-vao da ćeš me mrtvim hladnim ustima zatrovati. Ljubljena draga moja, čuj posljednju molbu moju, posljednji vapaj srca moga. Daj, draga, daj povrati otrov na usta svoja, da se ja mogu otrovati, da umrem i pođem s tobom. Jao, lju-bavi moja, je te ne puštam. Zar ja da živim, a ti, sama i osamljena, da ležiš u crnoj zemlji? Ana Marijo, Ana Ma-rijo, mila i draga, ljubljena, uslišaj moj vapaj! — Jedva su otrgnuli Ranka koji je naricao i govorio: — Kako ste bez srca, oče moj, kume dragi! Zašto me odvajate od nje? Imajte srca, pustite me da umrem!

Još je teže bilo s Rankom na groblju kada su lijes položili u grob. Toliku je silu upotrijebio da zamalo nije skočio u grob na lijes. Jedva su ga zadržali bratići Ante i Pave, mladi i jaki momci, jer su Lovro i profesor Zvona-rević bili izmoreni vodeći ga do groblja.

Nije se dao odvesti od groba, već je klečao i molio da ga zakopaju s ljubljenom ženom.

Plakalo je staro i mlado, muško i žensko. Starom biskupu tresla se brada od uzbuđenja dok je govorio po-

66

sljednju molitvu nad pokojnicom. Kada je svršio blagoslov, pristupi Ranku i reče:

— Znam, sinko, ljubio si pokojnicu s velikom ljubavi,ona je to i zasluživala jer je sav sjaj, raskoš, blago i bogatstvo Čak i roditelje, ostavila zbog velike ljubavi prematebi. Baš zbog te velike ljubavi stišaj svoje boli i živi,poštedi je da joj duša ne pati od boli nad tvojim plačem.Voliš je, trpjela je, sirotica, tjelesno dosta. Daj, sinko,poštedi je da joj duša ne pati od boli nad tvojim plačem.2iv u zemlju ne možeš i ne smiješ. Takva je volja božja.

Riječi velikog svećenika trgle su Ranka, te ga je široko gledao. Stara Mara Jurić, daljnja Rankova tetka, provuče se do njega i glasno reče:

— Čuo si, sinko, što presvijetli biskup kaže. Mrtvimagodi naša tuga i plač dok su u kući na odru, ali kada svećenik stavi posljednji križ na njih u zemlji, tada mora prestati plač i očaj. Sada joj je potrebna samo molitva jerjoj plač strašno uznemirava dušu.

Profesor Zvonarević pristupi, podigne Ranka i reče mu:

— Obećao si joj, sinko, da ćeš ispuniti njenu posljednju želju. Zakleo si se i drži riječ. Živi zato da bi osvetiosvoju ljubljenu ženu.

Prvi put od jučer Ranko je rekao sabrano:— Da, kume, ja sam obećaoj ja ću obećanje i održati,

ne smijem umrijeti dok ne osvetim Anu Mariju. — Zastane pogleda prema moru i reče: — Uzet ću onoj najpo-gibeljnijoj zvijeri dragulje, uzet ću ih samo zato da ih onanema i zakopat ću ih u grob moje ljubljene Ane Marije.— Okrene se grobu i dugo je gledao u nj. Više nije plakaoni naricao, već nakon nekog vremena reče: — Spavajslatko, srce drago, počivaj vječni san, a našem čedu i daljepjevaj pjesmicu: Haji, nuni, čedo drago, snivaj s majči-

67

com vječni san. Do viđenja gore, gdje vlada vječna pravda, ljubljena moja Ana Marija.

Opet je došao Lovro, uzeo Ranka pod ruku, te ga poveo kući. Popustila je napetost živaca kod Ranka. On se svom težinom naslonio na oca i bratića Pavla. Bez riječi su išli, ali Ranko najednom klone i padne u nesvijest. Liječnik ga je dao položiti na ista nosila na kojima su maloprije nosili mrtvu Anu Mariju.

Doktor Lučić je naložio da ga nose u bolnicu, ali Luče nije to nikako dopustila.

— Ne, ne, nikako ne. Ondje je vidio mnogo tuge i boli.Kući, samo kući, pod rodni krov, ja njegova majka, privestću ga k svijesti, dati mu snage. Mlad je, zdrav je, preboljetće brzo.

Luče je imala pravo. Cijeli dan i noć Ranko je ležao i spavao kao bez svijesti. Drugo jutro probudila ga je tetka Mara Jurić, tarući mu lice i tijelo jakom rakijom travaricom.

Kad je Ranko opet došao k svijesti, dugo je gledao oko sebe uskomešane tetke i strine. Luče priđe k njemu, pomiluje mu lice i upita ga:

— Je si li se ispavao, sine moj?Ranko ništa ne odgovori majci, već upita:— Da li je kum Zvonarcvić u kući?— Nije, sinko, otišao je na sud.— Dobro, majko, kada dođe, neka mi se javi.— Hoće on, sine moj, hoće.Luče, i ne pitajući ništa Ranka, prinese mu ustima lon-

čić kuhana vina koje je cijelo vrijeme držala u pripremi.Ranko popije jer mu je godila tekućina, okrene glavu

i šuteći ostade dalje ležati, te je za kratko vrijeme opet zaspao.

Tela Mara Jurić došla je tiho na prstima do Rankova

kreveta, čula je disanje, mahnula rukom prema Luci i rekla:

— Ja ti više ne trebam, Luče. Ne trza se, živci munisu stradali, a čim se probudi, tražit će da jede. Mladosti snaga nadjačaju bol i tugu, neće mu biti ništa.

Profesor Zvonarević došao je oko podne. Luče, Lovro i on sjeli su u kuhinju. Profesor je hotimično vrlo glasno tumačio Lovri:

— Čitav je sud na Rankovoj strani, naročito sudacHorvatić. Oporuku je sud prihvatio kao pravovaljanu.Doktor Purić, koji zastupa groficu Herber, uložio je žalbu,ali, promislite, Lovre, tu brzinu, već danas je sudac odbiožalbu i uvažio oporuku. Danas je naš odvjetnik doktorBenčić sastavio tužbu i traži da se biseri odmah izruče ipohrane na sudu. Naveo je kao opravdani razlog to štose ona prokletnica nije držala sudske odluke i predalabisere. Kažete, kuma Luče, da se Ranko probudio i neštopopio.

— Jest, kume, jest. Teta Mara otišla je kući i uvjerenaje da je sve dobro prošlo. Hvala Bogu, nije ono čega sebojao doktor Lučić, nije slom živaca. Siromašno dijete,koliko je u ovih nekoliko dana prepalio.

XXXIX

Bio je lijep, vedar dan. Bilo je hladno, ali je sunce obasjavalo prozore Lovrine kućice. Zastalo je u sobici gdje je ležao Ranko.

— Loži, Luče, štednjak, loži, neka je toplo, možda ćese Ranko probuditi.

— Možda bi bilo dobro da ga ja probudim, kumo.

68 69 ■ / > : : . ■ . . . , ■ \ : , . / r *

— Nemojte, kume Lovre, san za mlada čovjeka značišto i hrana.

Javio se Ranko:— Ne treba, oče, ne treba, ja više ne spavam, samo

sam iznemogao.— Ojačat ćeš ti, sine moj, evo, majka je spremila

krepku hranu za tebe.—- Hvala, majko, neću ništa.Profesor Zvonarević ustane i pode u sobu do Ran'.a.— Potreban ti je bio san, sinko. Drago mi je da si

se probudio, trebaju mi tvoj potpis i punomoć za doktoraBenčića. Sudac Horvatić vjeruje nam da radimo ono štoti želiš, ali bi mogao staviti prigovor doktor Purić, a biobi u pravu jer ti nisi još dao punomoć.

— Posljednje riječi čuo sam, kume, kada ste pričaliocu. — Ranko stavi ruku pod glavu, zagleda se, te nakonkratke stanke reče: — Najradije bih da se nisam uopćeprobudio, kume.

— Sinko moj, zar tako malo misliš na svoju majku?— Ništa ne mislim, majko, sav sam bez volje i misli.— Dao si joj obećanje, sinko, ne smiješ dopustiti, da

ona zvijer posjeduje bisere. — Nema za nju veće kaznei goreg poniženja! Sve zlo počinjala je uzalud, svoje omiljene dragulje, obožavane bisere, morat će predati tebi.Ranko, mi to moramo urediti. Neka prokleta žena umreonako kako je i zavrijedila, ali mi popustiti nećemo i nesmijemo.

— Slažem se s vama, kume. Da, pravo kažete, obećao sam, a ja ću obećanje i održati.

— Takav mi se sviđaš, Ranko moj.Luče je držala oveću zdjelicu juhe i reče:— Posrči, sine, nekoliko žlica. Nisi ništa jeo već go

tovo tri dana. Daj, daj, drago moje dijete.

70

— Ne mili mi se ništa jesti, majko, najradije bih ovako ležao i snatrio i samo mislio na ono kako je bilo lijepo,te bih želio samoga sebe uvjeriti da sam snivao ružan iokrutan san.

— Ljepše ćeš snatriti, sinko, ako što pojedeš.Cim se Ranko odlučio da jede, njegova zdrava narav

tražila je svoje. Profesor Zvonarević živo mu je opisivao što je uredio na sudu. Ranko ga je samo pogledavao, sje-dio na krevetu i jeo, a Luče je neprimjetno dodavala u tanjur. Ranko upita profesora Zvonarevića:

— Onda ste vi, kume, u moje ime tužili onu zmijuda mi preda bisere?

— Sud je usvojio oporuku kao pravovaljanu, te sudska vlast sada traži u polog bisere. Doktor Horvatić kaže:»Predat ću odmah bisere Ranku, a oni neka se žale nakoji bilo sud, pogriješio sam prošli put, sada više neću.«Jedino me upozorio na onih sto tisuća forinti što je grofostavio kao polog.

— Ne bojte se, kume — reče Lovro — Ranko i pokojnica dali su mi ih da ih spremim.

Luče nehotice udari u Rankov tanjur, povuče se, ali je Ranko to zamijetio i reče:

— U sebi sam se čudio kako to da ne mogu taj tanjurisprazniti, a taj izvor bio je u vašem loncu, majko. Prejeosam se, jedva dišem.

— Evo, sinko, ispij malo vina.Lovro pruži polić s vinom, a Ranko povuče prilično

jer su meso i riža tražili tekućine. Luče se od sreće smije-šila što je svojom lukavošću nahranila sina, a Lovro je pogledavao kuma Zvonarevića i htio ga upozoriti da li opaža kako Ranku u grlu klokoće vino.

— Sada se, sinko, obuci, pa čeć poći sa mnom do sucaHorvatića.

71

Ranko ništa ne reče. Sjedio je na krevetu i Šutio. Svrne pogled na kuma, te tiho i tronuto upita:

— Dragi kume, kad biste vi htjeli sve to za mene urediti! Ja ne volim ići među svijet, a i teško mi je kadaČujem govoriti o njima. Naročito strašno bilo bi mi da sesretnem s njom. — Lice mu pocrveni i uzbuđeno reče:— Mogao bih se, znate, kume, zaboraviti, te joj zdrobitiglavu kao ogavnoj otrovnoj zmiji koja svojim ubodomuništava ljudski rod.

— Nećemo se sastajati s njima, ali ako želiš održatiobećanje, onda se na tome mora i raditi.

Ranko podigne glavu, uzdahne i reče:— Da, obećanje! Oh, draga i mila moja Ana Marija!

S tim obećanjem, koje sam ti dao, primorala si me daživim. Jest, ja sam ti obećao, ja ću obećanje i održati. Bisere joj moram oduzeti i kazniti ogavnu zmiju. — Zastane, zagleda se, te lagano i tronuto reče: — Sto je menido tog golemog blaga, do tih predivnih dragulja, blještavihbisera, kad tebe nema kraj mene, ti najljepši dragulj života moga!

— Vrijeme je, Ranko, da pođemo na sud. Druge većekazne za nju nema!

XL

Na brodu je nastalo zaprepaštenje kad je Ranko sa svojima otišao. Brodom su odzvanjale njegove vruće molbe i očajni vapaj, nadčovječne borbe, te gnjevne pri-jetnje grofici da otkrije otrov.

Grofica se od strave i bojazni grčila u fotelji te kao suluda ponavljala:

— Zaštitite me, spasite me! Ja se bojim da će me on

ubiti. Otrov? Kakav otrov! Neću da umrem. Spasite me, čuvajte me, usmrtit će me, mučit će me! On me mrzi i prezire. Otrov ...

»Otrov, otrov, dajte mi protuotrov da joj spasite život. Moli vas i zaklinje vas, darujte joj po drugi puta život! ćula je neprestano.«

— Ja to ne znam — vikala je ona — otrova ne poznajem, ne znam.

— Regjna, umiri se — govorio joj je grof — otišli suna obalu.

— Antune, je li da ćeš me ti čuvati? Ili možda njemuvjeruješ?

— Sav sam izvan sebe, ali te ne bih mogao očuvati.Kapetan Megler je pojačao stražu na brodu i oko broda.Umiri se, neće ti nitko ništa.

Grof je bio potišten i zbunjen. Uzbudio ga je Rankov ispad i potresla njegova objeda što ju je iznio protiv gro-fice, te su mu cijelo vrijeme zujale u ušima riječi: »Kaži otrov kojim si otrovala rođeno dijete!« Sam je sa sobom govorio, premda je svom silom nastojao da ne misli na to. Ali se toga nije mogao otresti. Pred sobom je vidio Lovru, kako mu ozbiljno govori: »Pitajte svoju ženu, neka kaže kakvim je otrovom otrovala Anu Mariju.«

— Grozna je to objeda! Pa to je da siđeš s uma! Mojažena viče i jauče, moram je miriti, a u glavi mi šumi.Otrov! Otrovana kći! Otrovala ju je rođena mati!

Grofica se nije usudila nikome dugo gledati u oči, niti je dopustila da u kabini bude jako svjetlo. Ruke je svaki Čas dizala prema grudima. Tko bi je pomno promatrao, lako bi mogao opaziti kako joj nestaje daha, a izraz lica se preobražava. Usta bi joj se umirivala, a iz očiju joj sijevala strast i zadovoljstvo. Rukama je pritiskala grudi, oči je uprla prema vratima, a usta su sa sigurnošću zado-

72 73

'*VnJriU i . \<i ,

'■%**m

voljno šaputala: »Tu su! Tu! Oni mi draže tijelo, burkaju krv, burkaju opojnu strast.« Potrese glavom te progovori za sebe: »Dogodilo se ne znam što strašno i užasno, ne marim, neću da znam, glavno je da ste uza me, pre-dragi dragulji moji!«

— Treba li vam što, gospodo grofice?— On, vi ste to, Elza! Ne treba mi ništa, ostavite me

nasamo, odlazite da mogu zaključati vrata kabine.— Nije potrebno, gospođo grofice. Zar ste zaboravili

da je kapetan Megler pojačao stražu.— Otrov, otrov! Sto se ja razumijem u otrove? Od

lazite, Elza, želim biti potpuno sama.Grofica Regina zaključa vrata, a usta su joj se grčila

i krivila, te je s prezirom ponavljala: »Protuotrov da dam? Sto ja znam što može djelovati protiv otrova. Gotovo sam već bila malaksala i živci su me počeli napuštati. Budila se nježnost, a materinstvo se grozilo da umire kći, ljub-ljena kći, krv moje krvi. Strašno, grozno, zamalo da se nisam upropastila! Bilo mi je na jeziku ime otrova koji sam sipala u čaj.«

Dršćućim rukama skidala je bisere s vrata i vadila ih iz njedara. Položila ih je na krevet, gladila ih rukom, sla-gala i milovala, a licem se prislanjala na njih i saputala: »Vi ste me osvijestili, sjajni dragulji moji! Vaše čari pratit će me i držati budnom cijeloga života da ne podlegnem kajanju, a naročito će me štititi od grižnje savjesti. Vama, samo vama se povjeravam, s vama smijem razgovarati, jer sam zbog vaših draži otrovala ljubljeno dijete. Ne dam vas nikome! Vi ste moji. Vaš sjaj i ljepota, vaši Čari i draži, to je moj život. Jedva čekam da se vama okitim. Moja ljepota, ukrašena vašim sjajem, vašim čarobnim svjetlu-canjem, zapanjit će i osvojiti cijeli BeČ i carski dvor, te će svi govoriti o meni.« JoŠ više se prikloni k biserima, te ih

74

od milja stade ljubiti. Načas prestane, držeći ih na ru-kama, te sama sebe poče uvjeravati: »Moja pojava, ukra-šena vama, djelovat će snažno i na zavidnike i zlobnike, te će zaboraviti Šaputati i govoriti o mojoj Ani Mariji.« Glava joj padne na krevet, ruke je ispružila, držeći visoko bisere, a glas joj je po kabini odzvanjao: »Dijete, dijete, ljubljeno rođeno dijete, zašto si to učinila? Kad si već to uradila, zašto si tražila da ti predam ovo blago koje je moj život!« Trgne se, privuče bisere na grudi, te će zapovjed-nim glasom sama sebi: »Regina, ni riječi vise! Učinila si to promišljeno jer se nisi htjela odvajati od bisera.« JoS jače pritisne bisere na grudi, te će zanosno: »Da, nisam se htjela i neću se odvajati od vas. Za vaš čar bila sam u stanju učiniti sve, samo da vas zadržim za sebe.«

Na vrata kabine kucao je već nekoliko časaka grof Antun i zvao:

— Regina, otvori, Regina, s kim razgovaraš?— Majko, otvorite! — zvala je i Marija Terezija.Grofica podigne glavu te srdito zaviče:— Zašto me ne puštate na miru? Ni časa čovjek ne

može ostati nasamo.— Regina, otvori, već si više od dva sata sama.— Otvorite, majko, otvorite, opet strašna nesreća! —

kroz plač će Marija Terezija.Grofica pohlepno i sa strahom strpa bisere u njedra,

te pođe i otvori vrata:— Zar već nije svega dosta? Sto plačeŠ, Marijo Te

rezija?— Da, Regina, nesreća — reče grof. — Mornar Ćiro

došao je maloprije iz grada i donio vijest da je umrlanaSa Ana Marija.

Grofica pođe natraŠke, zaustavi se kod kreveta, po-digne ruku, te ponovi:

75

— Što veliš? Umrla Ana Marija? Mrtva je sada!— Mrtva je, majko, mrtva, draga mila sestra — za-

vapi Marija Terezija. — Njene lijepe oči nikad više nećugledati, njen mili glas nikad me vise neće zvati. Draga,mila, nesretna sestrice, otišla si zauvijek.

Grofica naglo skoči i poviče:— Znala sam da će umrijeti. Da, umrla je! Sto pla

čete, što naričete. Ona je za nas umrla već vrlo dugo. Kadje osramotila naš rod, tada je već umrla.

— Regina, ne mogu sebi pomoći, utučen sam, sav samizvan sebe. Strašna je i tajanstvena njezina smrt.

— Sto ti hoćeš od mene? Zar i ti tražiš otrov? Zarme i ti sumnjičiš? Prestani mi govoriti, ti mekušče! Dajplači, jauci nad kćerkom koja ti je okaljala ime i cijelirod. Neka je umrla, ne žalim za njom!

— Strašno si okrutna, Regina! Došao sam tu do tebesam s preostalim djetetom. Sami sebi ne moramo lagati,Ana Marija je naše rođeno, ljubljeno dijete.

— Bilo je naše, ali više nije, znaj, ona nije moje dijete,ako je tvoje. Ona je meni htjela oduzeti bisere, na mojemolbe ostala je gluha. Je li to moje dijete?

Marija Terezija pusti maha placu, te će kroz plač:— Sirota Ana Marija! Kad pomislim da će te zako

pati u zemlju, onaku mladu, punu životne radosti!— Sto i ti ne prestaneš? Biseri sad pripadaju tebi.

Kad se udaš, tebi ću ih morati dati na dan vjenčanja.

Grofica je upravo s grožnjom govorila svojoj kćerki. Marija Terezija podigne obje ruke iznad glave kao da se namjerava braniti:— Ja ih se odričem, ja ih neću nikad poželjeti, niti

nositi, ja ih prezirem, sigurno su prokleti.Grofica još jače pritisne rukama njedra, te punim glasom sla\ odobitno reče:

76

— Prezri ih, samo prezri, draga Marija Terezija!Dobro, nećeš ih! Oni su onda moji, da, moji. Odsada ćebiti vječno uz mene. Neću više da išta čujem. Umrla,umrla! Tako je moralo biti, bilo joj je suđeno jer je prezrela rod grofova Herberovih. — Obrati se grofu: — An-tune, govori s kapetanom jer mi možemo sutra otputovati.Nas više ne veže tvoje obećanje i sudska odluka. Ana Marija je umrla, a Čim nema tužitelja, ne odgovara ni tuženi.

— Već je kasno, Regina, tamna je noć. Založi nešto,živci su ti istrošeni, sutra ću sve urediti.

— Neću jesti ništa, ali ću leći i prvu noć ću se odmoriti jer ne moram strahovati za svoje obožavane dragulje!

Grof pogleda ženu sažalno. Marija Terezija je pritajeno i dalje jecala. Grofica se držala za vrata i kao da je jedva Čekala da kćerka i muž odu.— Spavaj, Regina, mirno. Nitko ti više neće uzeti

bisere. Da, nitko, jer je Ana Marija mrtva i zauvijek nasje ostavila.

— Zašto mi to ponavljaš? Znam da je mrtva. Umrlaje, nestala i nema je više među živima, ne žalim za njom!

I ona zalupi željeznim vratima, tako da je sve zatut-njalo na mirnom brodu.— Dođi, Marija Terezija — reče grof kćerki — umiri

se. Živci tvoje majke sasma su popustili. Moramo je štedjeti jer možda ona i nije kriva što je tako zavoljela tenesretne dragulje!

Grof Antun nije mogao cijele noći spavati. Nije se ni skidao, već je sjedio u svojoj kabini, te razmišljao o tragičnoj smrti svoje kćeri. Cesto mu se javljala sumnja, ali ju je svom silom tjerao od sebe. »Kako bi ona? Ta majka joj je, ljubila ju je. a sigumo je i dalje ljubi, kako je i ja volim i obožavam. Mila, draga Ana Marija! Zbog svijeta.

77

zbog prestiža svoga roda ja sam te se prividno odrekao, ali moje je srce uvijek kucalo za tebe. Kukavan sam! Kriv sam ja! Morao sam biti muževan, a ne popuštati u svemu majci. Da, Ana Marija, oprosti mi, tvoj slabi oiac kriv je tvojoj smrti. Mene bi ti sigurno poslušala, ja sam morao doći i poslušati Leopoldinin prijedlog, poslati te u svijet. Vrijeme bi izliječilo sve rane i sav ponos, pa i gordost tvoje majke. Ana Marija, milo dijete, oprosti svome ocu! Žalost za tobom pratit će me cijelog života, pa i do hladnog groba!«

Bio je već dan kad je Marija Terezija pokucala na vrata očeve kabine.— što želiš, dijete moje?— Tražim dopuštenje, dragi oče, da još jedanput vi

dim sestru.— Cijelu noć razmišljam o tome, draga kćeri. Ne

znam, savjetujem ti da ne ideš. Ćula si Čiru. da je savgrad protiv nas, te bi razjarena svjetina mogla navaliti natebe. Ne idi, drago dijete, ostani ovdje uz mene, a moždaće te i majka trebati. Nemoj ići mrtvoj sestri, kad smo seoglušili dok je bila živa. Ostani ovdje!

— Zgriješili smo, oče, veoma smo zgriješili! Pa onda,ona sumnja na majku! To je strašno! Jadna, jadna AnaMarija!

— Pusti, kćeri, ne podsjećaj ine. Strašno me progonii kori savjest, ali sad više nema pomoći. Siroto dijete, štobih sve sada dao da ti mogu vratiti život! Ostani, kćeri,ovdje i pođi do majke te je nastoj umiriti, tebe će jedinuposlušati. Ja ću malo kasnije otići na sud, a onda ćemo otputovati, i to što prije i što je dalje moguće.

Marija Terezija ode. Grof ustane zlovoljan, neispavan, te sam sebe ukori: »Zar sam vrijedan da živim? Ja sam ništica, nisam vidio što mi radi kćerka, a sada sam dopu-

stio da mi je ubiju. Ah, strašna li mene! A i sada puštam da je pokopaju, ne pitam i ne istražujem uzrok njezine smrti. Od početka sam bio i sasma ću ostati pod ženinim uplivom. Slabić, pravi sam slabić. Pravo ima žena kada me naziva meku scem, bez vlastite volje!«

Izađe na palubu. Hladni zrak i vjetar osvježiše ga. Pritegne kaput, te se zaputi u salon, gdje je našao kapetana Meglera. Popio je nekoliko čašica rakije i tek se onda malo smirio i sabrao.— Molio bih vas, kapetane, da me pratite na sud.

Rado bih još danas otputovao u Rijeku, Pulu ili Trst, svemi je svejedno, samo da nisam više tu.

— Sve je spremno, gospodine, jedino da vas sud riješi obaveze.

— Nadam se da sudska odluka sada gubi moć.Grof pogleda kapetana, te će upravo stidljivo:— Sigurno vam je poznato da je naša kćerka umrla.— Da, znam, gospodine grofe. Moji su mornari svi

pod dojmom njezine smrti. Ja je nisam imao Čast poznavati.

— Da, mornari su je voljeli. Bila je s njima vrlo prijazna. Ah, jadna Ana Marija, strašan je svršetak tvojesudbine!

Momar Ciro dođe na vrata i reče:— Doktor Purić želi s vama govoriti, gospodine

grofe.— što on hoće sada od mene? Neka odlazi! — mahne

rukom a da nije ni pogledao mornara.Još momar nije ni zatvorio vrata, a grof se naglo digne, te pode do vrata i preko svog običaja glasno poviče:— Doktore Puriću, dođite, trebam vas. Zovite dok

tora Purića.

78 79

Na to dozivanje trgne se grofica Regina u svojoj ka-bini i reče kćeri:

— Daj, draga Marijo Terezija, pomozi mi da se uredim. Nešto je važno kad je došao naš advokat.

— Ah, što može biti važno, majko? Došao je rećida je umrla Ana Marija.

— Prestani već o tome! Umrla, umrla! Zašto je takouradila? Mi je ne možemo vratiti u život.

— Ah, majko, kako vi okrutno govorite!Marija Terezija pomagala je majci, ali nije mogla pre-

stati da jeca.Grofica Regina pogleda zaplakanu kćer i reče:— Nervozna sam, dijete. Živci su mi pri kraju, a sad

me je uzbudio i taj doktor Purić. Sve se ruši na mene, poludjet ću sasma.

Izađe iz kabine. Hodajući palubom, kopčala je halji-nu, toliko joj se žurilo. Već s vrata vikne:

— Sto vas nosi do nas, doktore Puriću?— Posao, gospođo grofice, samo posao, inače vas ne

bih uznemirivao.— Antune, isplati doktoru račun. Možda ste se bojali

da ćemo otići.— Ali, gospođo grofice, bio sam vaš odani savjetnik.— Priznajte, doktore, malo je bilo koristi od vašeg

savjeta.Doktor Purić pocrveni od Ijutine i ne odgovori na

grofičinu primjedbu kako je bio naumio, već odlučno reče:

— Dolazim sa sprovoda vaše kćerke. Cijeli grad iokolica bili su na sprovodu. Tragična smrt vaše mladekćeri, ta neobična bračna veza i neobično velika ljubav,sve to privuklo je narod na sprovod.

— To nas ne zanima, doktore. Vi ste naš pravni za-

80

stupnik. Mi želimo danas otputovati. Gospodin kapetan sve je spremio za polazak.

Doktor Purić nije se dao smesti, već, kao za prkos, dalje nastavi:

— Cijeli je grad mirovao, čak i uredi nisu radili, i dase lađari nisu vratili sa sprovoda, ne bih mogao doći nina brod. — Pogleda groficu, te će polagano, kao da hoćeizazvati još dulji dojam: —■ Samo jedna osoba nije mirovala. Sudac doktor Zelimir Horvatić je još jučer poslijepodne otišao na sud, te već danas poslije sprovoda dostavio odluku.

Grofica skoči sasma do advokata kao da sluti neko zlo, te ljuti to poviče:

— Kakvu odluku? Sta on hoće? Zar moja kći kojanas je tužila nije mrtva?

Doktor Purić reče s pritajenim uživanjem:— Sud je uvažio oporuku vaše kćeri kao pravovaljanu

i odredio nasljednika vaših dragulja. To je Ranko, mužAne PetriČić, rođene kontese Herber.

— Prokletstvo, zar bi tako nešto moglo biti?Grofica Regina sruši se na stolac, problijedi i ostane

neko vrijeme bez riječi. Samo je očima kružila naokolo, kao da traži pomoć i spas, te govorila tiho za sebe.

— Ne može to biti! To bi bilo grozno, upravo strašno!Marija Terezija pokušala joj je pružiti vode, ali ona

rukom otkloni. Doktor Purić nije nimalo žalio groficu, jer je i on bio uvjeren da je ona otrovala svoju kćer i odgo-jiteljicu. On nastavi:

— Sud je prihvatio i prijedlog suca Horvatića, da sebiseri imaju bezuvjetno predati u pohranu suda. Nikakvajančevina ne dolazi u obzir. On će sigurno doći i uzeti ih.

Grofica skoči, krv joj navre u glavu, rukama pritisne grudi svom snagom, te će duboko i lagano:

6 Dragulji j strMti II 81

— Ja ih ne dam živa od sebe, jeste li me i vi shvatih?— Ovaj put hoćete, grofice, jer sudac Horvatić neće

imati obzira, a još manje smilovanja prema vama. On jebio kod vaše kćerke na samrti i pravio oporuku po njezinoj želji. On sumnja i zna mnogo toga!

— Jao, grozno, strašno! Nisam dala svoj obožavaninakit svome djetetu, a sad da ga izručim razbojniku, vuku!Neću ih dati, ne, neću nikada, pa bilo ma što!

— Ovaj put morate, grofice, ali umirite se, tek suduu polog — dometne mirno doktor Purić.

Grofica, kao da je prečula, uzdahne:— Ja sam mislila da je smrću Ane Marije sve uređeno

i da su biseri zauvijek moji. Ovakvom preokretu nisam senadala.

Grof, koji je cijelo vrijeme Šutio, uzrujano reče:— Regina, Regina, kako si to rekla?Grofica mahne nikom prema grofu, kao da ne polaže važnost na riječi svoga muža. Doktor Purić nastavi:— Posljednja želja pokojnice bila je da njezin muž ni

kad ne prestane tražiti bisere. Rekla je: »Neka ih nema ine uživa u njima ona koja me je rodila.« Bila je kod potpune svijesti kad je pravila oporuku. Doktor Lučić jepotpisan na oporuci. Da, to je željela i nakon nekoliko satije umrla. Liječnici kažu od otrovanja.

Svi su šutjeli pod dojmom riječi doktora Purića, samo je Marija Terezija kroz plač rekla:— Sirota Ana Marija! Ona je sigurno povjerovala kle

veti da ju je majka otrovala. Kako je to mogla? Ona najbolje zna kako je bila velika naša ljubav prema njoj!

Približi se grofici koja je duboko disala, te je pokusa zagrliti. Grofica ustane, privine je jednom rukom i reče:— To je bila želja moje kćeri? Je si li ćula, dijete?— Da, grofice, prije nego što je umrla.

82

— Trebalo je da prije umre! — pogleda oštro doktora Purića i obrati se kapetanu: — Ja njima bisera ne

*dam. Kapetane, dajte nalog da putujemo, a ja ću bisere položiti u Beču pred Vrhovni sud.— Spreman sam da izvršim vašu zapovijed, gospođo

grofice.Grof Antun naglo ustane i prvi put u životu udari

rukom po stolu i poviče:— Sto sam ja? Zar da ostanem lažac? Ne, ja to ne

dam. Ja, grof Antun Herber, obvezao sam se kod suda.Dosta je bilo sramote i tragedije. Kći je umrla, žena obi-jeđena kao trovačica, a ja da bježim kao varalica! Ne,ostajem tu, barem da očuvam svoju čast kad nisam znaobdjeti nad životom svoga djeteta!

Grofica se trgne na riječi svoga muža, te mu mimo aliodlučno reče:

— Kad je tako, ja znam što ću učiniti. Ti, Antune,želiš još i tragediju. Ja bisere živa iz ruku ne dam, jesi lime shvatio!

Grof Antun nije ni pogledao ženu, već nastavi:— Tragedija je počela, pa neka se i nastavi! — Obrati

se doktoru Puriću: — Hvfcla vam, doktore. Ostajemoovdje, u svemu ću se pokoriti sudskom nalogu.

Ostavi salon i povuče se u svoju kabinu. Ćulo se kako se dva puta iznutra zaključao. Grofica povuče kapetana na stranu i reče mu:— Vi mi morate pomoći, vi valjda nećete dopustiti

moju smrt.— Gospođo grofice, zakon je vlast, a ja sam državni

službenik i moram se pokoriti vlastima.— Znam, kapetane, razumijem. Ali zavlačite, sakrijte

me i ne dajte ništa razarati na brodu. Shvaćam vas, kapetane, vi ste uzbuđeni, bojite se za službu.

83

■j'>: ■ £$?,

— Tako je, gospođo grofice.— Ja to sve primani na sebe, a da vam dokažem

svoju naklonost, odlučila sam darovati vašoj majci dvadeset tisuća forinti.

Kapetan problijedi Čuvši za tako ogromnu svotu novaca. Razumio je da je to novac određen za njega, a ne majku, te reče:

— Ne obećajem ništa, ali ću pokušati u formi zakonasve što je u mojoj moći. Imajte povjerenja u mene, gospođo grofice, učinit ću ono što mogu po zakonu.

Grofica je ostala na palubi cijelo dopodne. Premda je puhao hladan vjetar, ona je ostala do jednog sata, te sebe umirivala: »Danas valjda neće doći, barem ne do podne!« Rukom je držala bisere u njedrima i govorila: »Ja vas ne dam, ne, ja vas ne mogu dati, meni bez vašega cara nema života!« Pogleda niz pučinu prema obali i, polazeći u kabinu, promrsi kroz zube: »Bez vas, obožavani moji, ubila bi me savjest, progonio njezin duh, ali kad vas osjetim na sebi, a još" više kad vas moje oči gledajući miluju, nestaje savjesti, nestaje duha Ane Marije. Vi morate ostati kraj mene i moji, vječno moji, obožavani biseri.«

Poslije objeda grofica je opet bila na straži. Hodala je po brodu, gledala na more, sva u strahu da iznenada ne dođe sudac Horvatić. Prije mraka nečega se najedanput sjetila. Pozove dva mornara i naloži im da žurno pođu po advokata Purića.

Jedva je dočekala odvjetnika. Nije išla s njim ni u salon ni u kabinu, već ga je zadržala na palubi i užurbano mu stala govoriti:— Vi kažete, doktore, da je odbijena žalba koju ste

u naše ime predali protiv oporuke naše kćeri?— Odbijena je u cijelosti, gospođo grofice.— Doktore, molim vas, pođite odmah kući i sastavite

84

tužbu sudu. Ja želim da tužim toga našeg tobožnjeg zeta da je otrovao moju kćerku da bi se domogao bisera.— Gospođo grofice, kako ćete lo dokazati?— Ja ću to dokazati, a vi samo podnesite tužbu i sutra

rano predajte je krivičnom sudu. Na taj ću način zavučipredaju bisera.

— Mislim da nećete, gospođo grofice, jer će sutra upetak doći sudac Horvatić s izvršnim vlastima po njih.

Grofica kao da je to prečula, te nastavi:— Do posljednjeg ću se daha boriti. Napišite tužbu

što oštrije. To plaćam posebno ja, grofica Regina Herber.Odvjetnik Purić razumio je groficu i lakomost mu zaigrala oko srca jer je znao da će biti bogato nagrađen. Ali se umiješala i savjest. Sjetio se prizora s groblja, te mu je

savjest govorila: »Kako ćeš moći sastaviti tužbu i krivičnom sudu predati nevinog mladića, a siguran si da je grofica otrovala kćerku.«— Što razmišljate, gospodine doktore?— Pa tako, gospođo grofice, radije bih da ne moram

predati tužbu.— Dobro, gospodine doktore. Ja ću je sama predati,

samo mi vi sastavite ili koga preporučite. Želim da sestvar zavuče, razumijete li? Ja sam požurila stvar u Beču,moji se prijatelji neće oglušiti.

- Dobro, grofice, u vaše ime, svakako vi potpišite.

XLI

Obećani novac, strah pred Bečom i advokatski prestiž uČiniše svoje. Doktor Purić bio je ujutro prvi na sudu. Predao je krivičnom odjelu tužbu protiv Ranka i tražio da se ništa ne poduzima dok sud ne riješi tužbu grofice Herber.

85

Sudac Horvatić bio je već sve spremio da ide na brod s izvršnom vlašću, kada ga je predsjednik suda Milković pozvao i pokazao mu tužbu. Na njegovu molbu predsjed-nik je požurio stvar, ali se grofičina tužba može rješavati tek sutra. Dao je pozvati profesora Zvonarevića, doktora Purića i liječnika Rosinija. Ranka nisu pozvali jer je ovaj ležao bolestan kod kuće.

Sutradan je sud odbio tužbu grofice Herber kao neos-novanu i nikakvim konkretnim dokazima potkrijepljenu, ali je ostavio pravo grofici da tuži Ranka Petričića što je nju pred mnogo svjedoka nazvao trovateljicom svoje vla-stite kćerke.

U subotu prije podne sudac Horvatić pošao je na brod da zaplijeni i stavi u polog bisere grofova Herberovih. S njima su bili zapisničar i ekonom suda. Sudac je tražio od izvršne vlasti da mu dodijele i dvojicu žandara. Bio je tu i Rankov odvjetnik doktor Benčić, a pošao je i doktor Purić, ne od potrebe, nego više od znatiželje.

Grofica je s palube izdaleka vidjela žandare. Malo je problijedila, te će sama sebi: »Sto sam se toliko preplašila? Čekam ih već treći dan, ali živa im bisere ne dam.«

Uzme neki svežanj, te se neopaženo izgubi s palube. Grof je gotovo cijelo vrijeme bio u svojoj kabini. Ušao je u salon, ali ga nitko nije mogao raspoložiti, te je upravo nestrpljivo čekao da sud dođe i uzme bisere. Govorio je sebi: »Neka se zbije Sto bilo, ovdje više ne mogu iz-držati.«

Doktor Horvatić došavši na brod, dao je odmah poz-vati grofa, te mu saopći razlog dolaska. Grof mimo reče:

— Najavio vas je doktor Purić, gospodine suce. Vršite svoju dužnost. Moja žena ima bisere. Bila je ovdje, a sad je sigurno u svojoj kabini. Marijo Terezija, ili vi, Elza, ja-vite grofici dolazak gospodina cuca.

86

Cim je to rekao, povukao se u salon, da ne čuje viku svoje žene. Bio je uvjeren da grofica neće tako jedno-stavno predati bisere.

Sudac Horvatić požuri se za kontesom do kabine, ali je kabina bila prazna. Pogledaše i druge kabine, ali grofice nije bilo nigdje. Žandari su obilazili okolo i tražili je po brodu. Došao je kapetan Megler, te će uslužno sucu:

— Grofica je bila na brodu i nije mogla otići, čamacje tu, izvolite pretražiti brod.

Vrijeme je prolazilo, ali od grofice ni traga. Sudac Horvatić otišao je u salon, da upita grofa. Ovaj reče:

— Bila. je tu, gospodine suce. Biseri su kod nje, vršitesvoju dužnost.

Žandari su pozvali sve mornare, te ih upozorili na za-konske posljedice ako su gdje sakrili groficu.

— Pa nije novac da bismo je mogli staviti u džep!Bit će negdje na brodu.

Mornar Mate, kivan na groficu, doda:— Da li si pogledao onu kabinu u brodu pod morem,

što je služila za to vražje biserje?— Vodi nas u ime zakona do te spremnice! To si

trebao prije da kažeš, a ne da se vrtite po brodu gotovodva sata i tražite je ondje gdje ne može biti.

Mornar dođe i pokaže žandaru kajitu. Žandar skine pušku, te sa sigurnošću uhvati za kvaku. Pogleda sve pri-sutne, a naročito se njegov pogled zadržao na sucu Hor-vatiću.

Sudac pristupi vratima i reče:— U ime zakona, otvorite vrata.Iz kajite se nije čulo nikakvo micanje i sudac ponovi

nalog još dva puta. Pošalje po kapetana i zamoli ga da dade otvoriti kajitu. Kapetan se pokazao opet vrlo uslu-žan, te izjavi:

87

— Ja bih vrlo rado poslušao nalog suda, ali mi je tonemoguće, jer je kajita sva od željeza, a brave su joj iznutra. To je, po grofovu nalogu, građeno vrlo solidno.Pošaljite, gospodine suce, u grad po bravare. Možda bi onimogli otvoriti, jer moji ljudi ne mogu. Sami vidite, da jekajita gotovo sva u mom, prozora nema, jedino ima malaželjezna sita kroz koja struji unutra more i nešto zraka.

Na viku i lupanje dođoše Marija Terezija i odgojite-ljica Elza te gotovo svi mornari. Sudac Horvatić reče još jednom:

— U ime zakona, nalažem vam, grofice Herber,otvorite vrata i predajte bisere.

Opet iz kabine nije bilo nikakva glasa.— Upotrijebit ćemo silu!I sudac pozove žandare i oba sudska činovnika, te od-

vjetnika BenČića, a i sam prione, te svi upru u vrata, ali se ona i ne pomaknuše. Kada je vidio da je trud uzaludan, sudac se okrene Žandaru:

— Vi ostanite ovdje i držite stražu pred tom kajitom.Uskoro ćemo vam poslati zamjenu, a ja idem da dovedembravara. Naći ćemo već načina da se pravdi udovolji.

Marija Terezija zaplače kod vrata i poviče:— Majko, otvorite, pokorite se odluci suda. Smrznut

ćete se u toj hladnoj kajiti. Sto će nam dragulji ako izgubite zdravlje.

Grof Antun ostao je u salonu i nije se ni osvrtao. Njega kao da se to ništa ne tiče. Jedino se na njemu moglo primijetiti da je više pio.

Poslije podne, tek oko četiri sata, došao je sudac Hor-vatić iz grada sa dva bravara. Pokušali su na sve moguće načine svakovrsnim otpiračima, ali nije išlo jer su ključevi u bravi bili vješto okrenuti na protivnu stranu, te se nisu dali ničim odvrnuti.

— Teško će ići, gospodine suce — reče stariji bravar— vrata su sastavljena od dvostrukog željeza i vezanaklincima, a brave su između njih. Jedino da pokušamoizbijati klince, ali njih ima mnogo.

— Radite, majstori, kako znate, samo brzo! Evo, sadse vidi kako hoće Ranka prikratiti, ne dati mu ono što muje po zakonu ostavila žena.

Bravari su pokušali željeznim dlijetom skinuti glave klinaca, te probiti klince na drugu stranu. Već se približa-vao mrak kada je starijem bravaru uspjelo izbiti tek jedan klinac.

Lupa je bila tolika da je brodom sve odzvanjalo. Grof je u salonu čepio uši, a kapetan je otišao na kopno. Prije nego što je otišao, dao je mornarima strogi nalog da se ne miješaju u posao, to jest da radom ili savjetom pomažu bravarima koji rade po nalogu suda.

Oko pola šest sati dođe Marija Terezija u salon i pla-čući zamoli grofa:

— OČe dragi, uredite nešto. Ako se majka nije smrzla,ona će poludjeti od tog silnog nabijanja po vratima. Dođite, zovite majku, savjetujte joj da otvori vrata i predabisere.

— Uzalud idem, dijete drago. Ali tebi za ljubav, pokušat ću. Vidjet ćeš da će biti uzaludno.

Bravari su prestali izbijati kada je grof došao, jedino je mlađi bravar udario još jednom iz sve snage i veselo povikao:

— Mučan posao! Nakon toliko muka tek sam jednogaizbio.

Grof se približi vratima i reče:— Regina, opameti se i saberi. Vrata će konačno ipak

biti otvorena. Daj poslušaj mene, predaj ono što sud zahtijeva.

88 89

Svi su napeto slušali, a Marija Terezija opet kroz plač poviče:

— Majko, draga majko, što će meni sve ako vas izgubim! Otvorite, poslušajte oca i mene!

Opet ni riječi iz kabine.— Majstori, nastavite!— To je uzaludno gubljenje vremena.Grof također doda:— Otvorite što prije. Svršite, gospodine suce, svoj po

sao, samo da mogu zauvijek napustiti ovo nesretno mjesto.— Da, za vas je, gospodine grofe, uistinu kobno.Oko Šest sati nije se više vidjelo i bravari su prestali

nabijati. Sudac odredi da žandari moraju naizmjence ču-vati kajitu cijelu noć, te im naloži:

— Ako slučajno grofica dobrovoljno otvori i ponudibisere, neka jedan dođe do mene u bilo koje doba noći.Ja i gospodin ekonom suda doći ćemo poslije večereovamo, a sutra ćemo nastaviti rad, premda je nedjelja.SkrŠit ćemo moć ohole grofice Herber.

Prvi put kao da se iz kajite čuo neki glas. Grofica je bila u dobrovoljnom zatvoru već više od devet sati. Kajita je bila malena i sva od željeza. Dolje je bilo more, a okolo neka vrsta mostića, gdje je Ranko slagao školjke kad ih je stavljao u more ili vadio iz njega. I ljeti je bilo hladno iz-među vode i željeza. A sada je bila veljača.

No grofica nije klonula. Ona je krišom unijela u kajitu jastuke i svoje krznene kapute, te hrane, ali se nije ni u snu nadala da će sudac Horvatić biti toliko ustrajan i tako lukav, te će pokušati silom otvoriti kabinu i postaviti pred nju stražu.

Glasa nije dala od sebe, ali je gnjevno promrsila kroz zube kad je sudac Horvatić rekao da će sud skršiti oho-lost grofice Herber.

— Skršit ću ja tebe! Zapamtit ćeš i ti mene!Ukori sebe što je dala od sebe glasa i zamota se još

jače u debelo krzno. Stane na jastuk i promrsi u sebi: »Zima mi je, a ne popuštam.« Privine ruke uz njedra, te nježno reče: »Vi me držite, samo vi, predragi dragulji moji! Za vas sam učinila strašno djelo. Ubila sam rođeno dijete, ah' se ne kajem jer osjećam vaše milovanje na svome tijelu. Živa vas od sebe ne dam, to sam vam toliko puta obećala, a grofica Regina održat će riječ. Makar ovdje unutra umrla, umrijet ću s vama zajedno. Kako je glup taj kapetan, te dopustio da razvaljuju vrata. Moj je čovjek, ali glupi Nijemac. Kad čuje riječ »zakon«, odmah izgubi glavu. Kako je rekao prijašnji kapetan: »Ovo je državno dobro i silom se ne smije razarati.« Stražarit će cijelu noć! Neka, ja ću čekati, ali vas, dragi biseri, ne pre-dajem. Tu, gdje ste vi stjecali svježi sjaj i ljepotu, utopit će se vaša gospodarica, ali se ne bojte, vas neću ostaviti. Premda teška srca, jedno po jedno zrno puštat ću kroz ove rešetke u morske dubine. Ja ću umrijeti, a vi ćete tamo otkuda ste i došli. Ne dam da se itko kiti vama, a neću ni da se ispuni želja moje mrtve kćeri.«

Tokom večeri dolazila je nekoliko puta Marija Tere-zija, te najnježnije nazivala majku, ali grofica nije dala glasa od sebe.

Oko ponoći došao je sudac Horvatić, te opet pokušao u ime zakona da ponuka groficu ne bi li otvorila. No sve badava. Grof je sjedio u salonu s kapetanom, a s njima gospodična Elza i Marija Terezija. Nitko nije ni pomiš-ljao na spavanje.

Oko četiri sata ujutru zamoli Marija Terezija oca i kapetana da pokušaju nagovoriti majku.

— Ako je još živa! Sigurno su joj sile smalaksale, paće popustiti.

90 91

Grof je bio prilično smušen od uzrujavanja i silnog pića. Dođe pred kajitu, udari rukom po njoj, te poviče:

— Regina, sada ja zapovijedam, otvori! Ja sam timuž, mene moraš slušati. Sud je dosudio i imaš se pokoriti. Otvori, bolje je da ih predaš sama nego da te sutraizvuku odavde i oduzmu ti bisere silom. To nije dostojnojedne grofice Herber.

Ništa se nije čulo iz kajite.— Majko, draga majko — zavapi Marija Terezija —

zar hoćete i mene da izgubite? Predajte bisere!— Gospođo grofice — javi se i kapetan — ja sam tu,

kapetan Megler. Držim da je bolje da se pokorite zakonu.Sud je izrekao osudu u ime njegovog veličanstva.

Čekali su neko vrijeme. Tišinu je narušavalo samo je-canje Marije Terezije. Konačno iz kabine progovori gro-fica promuklim ali još uvijek snažnim glasom:

— Vi ćete, kapetane odgovarati pred zakonom i sudom njegovog veličanstva jer dopuštate da se oštećujedržavna imovina.

— Hvala bogu! Živa je! Majko draga, majko, čujtemolbe moje. Jedinu mene imate. Otvorite, predajte biseresudu, pođite odmah u Beč i tamo tražite zaštitu, upro-pastit ćete zdravlje.

— Rekla sam, i to je moja posljednja. 2iva se ne predajem. Vrata su još dosta jaka, a ja ću izdržati, uz menesu moji obožavani dragulji.

Sutradan oko osam sati došao je opet sudac Horva-tić s tri bravara. Tutnjava snažnih batova odjekivala je na-daleko. Na brodu je bilo kako u kovačnici, gdje udara stotinu ruku. Kapetan i svi mornari, osim onih koji su bili od prijeke potrebe, otišli su na obalu. Grof nije izišao iz svoje kabine, a isto tako ni kćerka. Pošli su u kabinu oko Šest sati ujutro, kad ih je poslao mornar da bi mogao uči-

niti reda u salonu. Lupa je bila silna, a bravare je bodrio doktor BenČić koji im je, kao Rankov zastupnik, obećao lijepu svotu novaca. Oko podne izbili su jedva devet kli-naca. Donje Šarke počele su se micati. Uspjeh je bio blizu. AH vrata su još uvijek čvrsto stajala, a ključanice nisu popuštale.

Stariji bravar obrati se sucu:— Gospodine suce, ovako bismo mogli nabijati i mu

čiti se još tri dana.— Doktor Benčić kaže da će platiti nova vrata.— Razumije se, majstore, ovo je državni brod, sve

se mora urediti kako je bilo.— Zašto mi to niste jučer rekli? Poslije podne donijet

ću i svrdla, probušit ćemo vrata i silom izrezati ključanice,pa eto vama za nekoliko sati ptičice u rukama i vršitenad njom pravdu.

— Majstore, majstore, to ste nam vi morali predložiti,stvar bi bila već svršena.

Izmjerite vrata, nabavite odmah tako veliki lim, da se sve Što prije dovede u red kako je bilo.

— Ima lima, ne vodite brige, gospodine doktore.Puni nade i zadovoljstva otišli su svi na obalu na ob-

jed, samo je žandar ostao pred kajitom.Poslije podne došla su još dva bravara, sudac Horva-

tić, zapisničar, ekonom suda i doktor Benčić. Došao je i doktor Purić, izgovarajući se da mora nagovoriti i zašti-titi svoju stranku.

Sada je išlo bez buke. Svrdla su se vrtjela u jakim ru-kama bravara, ali željezo je bilo debelo i tvrdo, pa je sporo išlo. No ipak se micalo. S velikom radošću dočekali su svi prvu rupu na vratima. Pogledali su svi unutra. Vid-jeli su neke stvari, ali se grofica sklonila u kut, da je ne vide.

"-¥

^■:s t -

'A:

i , . !■: '—-i . ■ —

&;tiA

9293

Pila je bila preširoka, pa su morali rupu još proŠititi. To je išlo lakše. Oko četiri sata počne jedan majstor rezati oko donje ključanice. Željezne ploče počele su nejednako cviljeti pod pritiskom pile, ali je bravar oprezno vukao amo-tamo pilom po ploči oko ključanice.

Oko pet sati bravar, koji je radio oko gornje brave, veselo će sucu Horvatiću i doktora Benčiću:

— Još malo, pa ću prerezati polovicu.— Požuri se Ive. Ja sam na gornjoj bravi probušio

jednu nipu.Bravar Ive rezao je i dalje neumorno. Poviče:— Hej, Marine, daj da pokušamo, možda bi sada

brava popustila.Ploča se počela savijati, ali je unutrašnja strana još

držala. Jedino se vidjelo u kajitu i doktor Purić poviče:— Gospođo grofice, imajte povjerenja u mene. Otvo

rite, jer će prije večeri vrata biti odvaljena.Grofica je bila očajna jer je vidjela i sama svoj polo-

žaj. Izmorena od zime i vlažnog zraka, a najviše od straha, ona poviče iznutra:

— Neka se sudac Horvatić ne veseli jer me živu nećenaći. A moje bisere neka traži po morskom dnu.

Doktor Purić otrčao je odmah po grofa i kontesu Ma-riju TerezLju. Oboje su dotrčali i stali proklinjati groficu:

— Kani se, Regina, ludih misli, nabavit ću ti bisereljepše od ovih.

— Ali ove nećeš! Meni bez njih nema života.Grof se obrati sucu Horvatiću:— Gospodine suce, dokončajmo stvar. Ja ću platiti

milijun forinti za bisere, javite to nasljedniku.— Grofe, vi zaboravljate želju pokojnice: »Nikad ne

smiješ odustati od bisera. Traži ih, Ranko, dok ih ne dobiješ, neka ih nema ona koja me je otrovala!«

— Dosta, dosta, gospodine suce, vršite svoju dužnost.— Gospodine suce, gospodine suce — vapila je Ma

rija Terezija — molim vas, smilujte se mojoj majci.— Konteso, kome? Vašoj majci? Ovoj ženi koja je

rodila vas i pokojnu ženu Ranka Petričića?— Poštedite joj život, ona će ga sama sebi uistinu

oduzeti.— Nije mi mnogo stalo — reče sudac Horvatić —

nitko neće za to odgovarati. Mi joj ga nećemo oduzeti, aona ga sama oduzima svojom krivnjom. — Pa se obratimajstorima: Radite brzo, neka se to što prije svrši. —Onda se okrene Mariji Tereziji: — Konteso, sud ne smijeodustati pred prijetnjama, pa bile one ne znam kakve!

Okrene se doktoru Benčiću i upozori ga na čamac koji se primicao brodu. Pođu iza kajite. Sudac Horvatić će doktoru:

— Slutim zlo, gospodine doktore, i ako bi se mojeslutnje obistinile, sam đavao bi se pobrinuo za sestru đa-volicu. Strašno, grozno! Ono čega sam se bojao došlo jepo nas u najnezgodniji čas. Gadna, prokleta beštija, na tajće način biti zaštićena!

Čamac je došao do stuba, a pet muškaraca popelo se na brod bahato i sigurno, kao da su svoji na svome. Sta-riji je pošao naprijed a druga četvorica stajala su nešto dalje iza njega, s rukama u džepovima. Stariji će odmah na njemačkom jeziku:

— Trebam groficu i grofa Herbera.Doktor Purić stupi bliže:— Ja sam njihov pravni zastupnik.— Sto rade ovdje žandari? Oh, pardon! Ja sam Karlo

Nosek, pristav tajne policije u Beču, a ovo su moji pratiocii pomagači: Fritz Pichler, Hans Kleblat, Rudi Fein iAugust Zart. Mi smo stigli upravo brodom. Poslani smo

94 95

od presvijetloga grofa Trieglera, šefa tajne policije u Beču, da budemo zaštita grofu, naročito grofici Herber.

— Lijepo da ste nas o tome obavijestili, ali mi smoredovan sud, te nismo došli da napadamo groficu, većsmo po zakonu došli da plijenimo bisere i da ih spremimou sudski polog.

Međutim je došao iz svoje kabine grof koga je dozvala Marija Terezija.

Pristav Karl Nosek predstavi se grofu. Grof ih pozove u salon, kadli bravar Ive zaviče:

— Gospodine suce, gospodine suce, jedna je bravagotova.

Ta vika upozori policajca Noseka, te on upita grofa:— Zašto su tu žandari?— Sigurno vam je kazao gospodin sudac. Grofica se

zatvorila u kajitu i neće da izruči bisere, a sudske vlastivrše svoju dužnost i hoće silom otvoriti vrata i oduzetibisere.

— To vi sada, gospodine suce, ne možete. Sada smomi tu da zaštitimo groficu.

— Već sam vam rekao, ja sam predstavnik sudskevlasti, a vi ste policija. Osim toga, riječi su samo riječi,sud traži činjenice.

— Evo, evo! — reče pristav Nosek i izvuče iz džepadugi službeni omot. — To je za predsjednika suda, aliotvorite vi, da ne dođe do skandala.

Doktor Purić reče:— Idem po predsjednika Milkovića.Kad je doktor Purić otišao u čamac, pristav Nosek

reče sucu Horvatiću:— Izdajte odmah nalog, da prestanu s lim nesretnim

piljenjem.— Ja sam ovdje sudska, a žandari sa mnom su izvršna

vlast. Vi ste za mene Karl Nosek, pristav tajne policijeiz Beča. ^

— Odmah ćete vidjeti tko sam ja, gospodine suce.Izađe iz salona na palubu, a za njim njegova pratnja.

Zastane na sredini broda, a pratnja u istom stavu. Pristav Nosek zaviče njemački:

— Prestati, smjesta prestati! Nosite se odavle! Jesteli me razumjeli?

Bravari su se ogledali, ali su dalje pilili, jer niti su razumjeli, niti su htjeli razumjeti Što viče pristav Nosek.

— Oružje van! — zaviče Nosek opet.Začas su svi revolveri bili upereni prema kajiti i žan-

darima. Bravari su prestali s radom, ali žandari hitro ski-nuše puške s ramena i uperiše ih prema detektivima. Na-stala je grobna tišina, samo se čulo uzbuđeno disanje na jednoj i drugoj strani, a naročito se to zapažalo na Be-ćanima.

Karl Nosek bio je prvi. Revolver je držao dosta visoko. Stajao je pognut, ali je obje noge skupio, tako da nije stajao mirno, već mu se tijelo uzbuđeno lagano njihalo. Glavu je digao važno i odlučno uvis, ali kad je vidio od-lučnost žandara, počeo je mijenjati stav. Njegova svijetla i lijepo namazana i začešljana kosa razbarušila se, a jedan čuperak pao mu je na sljepoočicu. Bijelo lice, koje se od srdžbe zacrvenjelo, počelo je napadno blijedjeti.

Iza njega stajao je jaki i visoki August Zart, a s druge strane jaki i zdepasti Hans Kleblat. Stajali su i mirno če-kali nalog starješine. August nije ništa izgubio od svoga crvenila, a Hans je gledao žandare svojim velikim očima.

Fritz Pichier stajao je sa strane. Malen i sitan, nemirno je micao tijelom, samo su mu ruka i glava bile na miru. Živahnošću tijela htio je pokazati borbeni duh u sebi.

Rudi Fein stajao je sasvim straga, kao i uvijek. Malen

■r

m•?'

96 ^ Dragulji i su-Ml II 97

tijelom, širi nego duži, okrugao i debeo. Na licu mu se vidio onaj bečki nehaj, a u očima se moglo čitati: »Samo neka je meni dobro.« Revolver je držao mimo, ali glavu je sklanjao iza debeloga Hansa. Iz lica mu se moglo čitati i pitanje: »Zar sam po to došao ovamo?«

Svi su bili mladi. Nosek je imao oko 30, a ostali oko 25 godina, Stajali su dosta dugo i šutke gledali jedni druge, kadli mornar Damjan poviče:

— Sto se vraga gledate kao pijetlovi, a nitko ne navaljuje! Hajde, juriš, pucajte, neka vidimo i tu borbu!

Svi su na tu Damjanovu viku izišli iz salona, a grof poviče:

— No, gospodo, još bi mi samo to trebalo.Ćulo se kako se netko uspinje stubama. Za časak se

pojavi uzrujani lik predsjednika suda Milkovića. Nosek se preplašio da bi mogao biti tko od pomoći žandarima, te dade znak da se oružje spremi. Još nije ni dao pravo znak, a oružje je već bilo u džepovima bečkih policajaca.

Žandari nisu micali puške iz prijašnjeg položaja. Žan-dar Marko energično dade znak lijevom rukom pristavu Noseku da se smjesta ukloni.

Doktor Punč, koji je doveo predsjednika, pozvao je pristava Noseka u salon. Sudac Horvatić dočekao je svoga predsjednika sav utučen i neraspoložen, te će mu uzgred:

— Mislim da se je moja bojazan obistinila, gospodinepredsjedniče.

— Vidjet ćemo, dragi kolega. Nije potrebno unaprijed očajavati.

— Gospodine predsjedniče, izvolite dopis koji je potpisan od njegove ekscelencije ministra unutrašnjih poslova.

Predsjednik Milković otvori list i stade naglas čitati: »Na prijedlog našega šefa tajne policije, grofa Man-

freda Trieglera, da je život grofice Regine Herber u opas-nosti, usvajamo i preporučujemo: Neka se pošalje u Ši-benik pristav Karl Nosek sa četiri pouzdana detektiva, da šute život i interese spomenute. Ovom nalogu imaju se pokoriti sve sudske i upravne vlasti, te smjesta obustaviti svaki postupak protiv grofice Herber, pod prijetnjom za-konskih posljedica.

Spor koji vodi grofica na sudu Šibenik—Zadar zain-teresirao je Ministarstvo pravosuđa u Beču.

Ministar unutrašnjih poslova KlementBauer.«

Predsjednik suda pogleda suca Horvatića:— Ćuli ste sami, dragi kolega, i odlučite.— Da, vidim! Ministar policije dira u suverenitet

suda. Nepravda, nasilje i protekcija!— Gospodo — reče grof Antun — sve sam Čuo i vi

dio. Ja nisam tražio tu zaštitu i ne trebam protekcije. Jasam još uvijek grof Antun Herber i vama kod suda vezanriječju i svojini potpisom. — Obrati se sav uzrujan sucuHorvatiću:

— Gospodine suce, vršite svoju dužnost, uzmite u polog suda bisere.

Sudac Horvatić stajao je neodlučan. Ali brzo skoči doktor Purić:

— Gospodine grofe, istina je, vi niste tražili, ali jetražila gospođa grofica, te mi je tom zgodom napomenulada ste joj dali na raspolaganje svotu od četrdeset tisućaforinti.

— Prokletstvo, gospodine Puriću! Nisam znao i nisampitao svoju ženu u što će potrošiti taj novac.

■

H

■

— Činjenica je da je gospodin predsjednik iznimnou nedjelju vršio službenu sudsku dužnost.

Doktor Purić pogleda predsjednika Milkovića, suca Horvatića, te svoga kolegu i protivnika doktora Benčića pobjednički. Reče im;

— Ja se protivim bilo kakvom postupku protiv grofice Herber jer je nalog ministra unutrašnjih poslova jasan.Gospodine predsjedniče, gospodine suce Horvatiću, prijateljski vas opominjem. Povucite se u miru, da se ne moram obraćati na izvršnu vlast radi zaštite svoje stranke.

Doktor Benčić, da bi umirio suca Horvatića, reče dok-toru Puriću:

— Jest, kolega, imate pravo. Vi ste pobijedili i mi sepovlačimo.

— Ali ja to neću, gospodo — poviče grof Antun. —Ja ostajem u vašim očima nitkov. Strašno! Bečka policijamiješa se u moje stvari. Moja je žena obijeđena kao tro-vateljica vlastite kćeri, a ja da silom protjeram sud.

— Gospodine grofe — reče doktor Purić — morate sepokoriti nalogu ministra unutrašnjih poslova.

— Kakav ministar? Za mene je nitko i ništa. Znate livi, gospodine Puriću, da je obitelj grofova Herber vezanas kućom Habsburg stotine godina? Zar ste zaboravili daje ove nesretne bisere dobio moj pradjed od cara I.eo-polda? Gospodo, ti su biseri bili vlasništvo grofice Katarine Zrinjski.

— To više trebalo bi da dođu u ruke Ranka Petri-ćića — reče sudac Horvatić.

Grof to nije čuo. Ali će odvjetnik Purić onako izvisoka sucu Horvatiću:

— Ali mi se čini da neće doći, gospodine suce.Sudac Horvatić nije rekao ništa, već prezirno pogleda

odvjetnika Purića, pljune kraj njega i promrmlja:

— Strvinar!— Gospodo, Što stojite? — reče grof Antun.__ Gospodine grofe, ministar policije vezao nam je

ruke, te ne možemo vršiti pravdu.__ Gospodine suce Horvatiću, onda ja moram platiti

kako sam obećao.__Vrlo lijepo, gospodine grofe, ali oporuka izričito

traži bisere. Mi od procesa ne odustajemo. Imamo vaš po-log od sto tisuća i mi ćemo tražiti naše pravo.

— Gospodine doktore Benčiću — reče grof — nemoćan sam, te perem ruke.

— Da, gospodine grofe, kao Pilat.— Osramoćen sam, strašno osramoćen, gospodine

Horvatiću.Sudac Horvatić, bravari i žandari nisu se ni s kim ru-

kovali. Otišli su s broda u čamac. S palube poviče doktor Purić predsjedniku Milkoviću:

— Tužba grofice Herber protiv Ranka Petričića ostajena snazi. On ju je objedio da je otrovala njegovu ženu.

Predsjednik Milković mahne rukom kao na nešto ne-važno, a sudac Horvatić, i ne gledajući Purića, mahne obim rukama i poviče:

— Fuj, fuj, strvinaru!Cim se čamac otisnuo od broda, pristav Nosek zaputi

se odvažno prema kajiti s revolverom u ruci i praćen svo-jim detektivima. Poviče:

— Gospodo grofice Herber, vi ste sada pod sigurnomzaštitom Karla Noseka, pristava tajne policije iz Beča,i njegova četiri vjerna pratioca. Otvorite vrata kajite.

Nosek prodrma vrata i reče svojoj pratnji:— Barbari, što su uradili od vrata!Sva četvorica će u jedan glas:— Da, barbari, što su uradili! Strašno!

■

B

100 101

— Majko, otvorite, svi su otišli! — ponovi MarijaTerezija.

— Grofice, požurite, valjda vam je dosta dan i polte torture! — reče gospođica Elza.

Grofica je pokušala otključati, ali nije uspjela uslijed savijanja vrata. Sva iznemogla i prozebla, ona nije mogla otvoriti vrata.

Marija Terezija udari u plač i jauk.— Grozno, strašno! Pomozite, još će mi majka umri

jeti unutra, jer sada ne može izaći.Kapetan je došao, a plač je domamio i grofa. Došli

su i svi mornari. Mornar Mato reče:— Bit ćete vi, gospodine grofe, izdašne ruke, pa ćemo

mi brzo otvoriti vrata.Grof nije rekao ništa, ali Marija Terezija poviče:— Dat ćemo tijepu nagradu, samo požurite, požurite!— Hajdemo, dečki, na posao! Bit će i pijace! re5e

doktor Purić.— Mogli su za jednu uru doći do grofice — reče mor

nar Sime, bravar broda.Savili su vrata do polovice i grofica Regina provukla

se kao lisica iz duplja. Navukla je krzno na glavu te joj se lice nije gotovo ni vidjelo. Nije rekla nikome ništa, samo kada se osovila promrsi:

— Gdje ste bili prije! Ali, važno je da sam spašena!Bio je već sumrak, pa se grofica pokunjeno povukla

u svoju kabinu. Za njom su trčale kćerka i odgojiteljica. Kćerka je vikala:

— Majko, majko!A odgojiteljica:— Grofice, brzo u krevet!Grof je samo gledao za ženom i ostao kraj kajite. Karl

Nosek promatrao je sve i bio razočaran što mu grofica

nije zahvalila kao junaku i spasitelju koji je došao u pravičas.

Na vratima kabine grofica malo zastane, te će pro-muklim i drhtavim glasom:

— Ruma, čaja, rakije, vina, brzo, samo brzo.Kao da se sam đavo uistinu ugnijezdio u toj inače

lijepoj, umiljatoj ženi, dobroj i brižnoj majci. Sva joj se vanjština promijenila u ovih nekoliko dana. Ovako okrutna, strašna i opaka, djelovala je upravo sablasno, a prije je osvajala i, kao velika dama, ulijevala štovanje.

XLII

Sutradan je grofica Regina izišla iz svoje kabine obu-čena, uređena i dotjerana, a naročito je mnogo truda po-klonila svojoj kosi da bi što više sličila na kraljicu Jeli-savu. Došla je iznenada u salon svježa, lijepa, vesela i ras-položena, kao s najveće zabave. Pozdravila je muža sr-dačno, kako već dugo nije uradila. Zagrlila je kćerku, kimnula glavom kapetanu i gospodični Elzi, te veselo rekla:

— Rado bih se pozdravila s gospodom iz Beča.— Na službu, gospođo grofice. Ja sam pristav Karl

Nosek iz Beča, a ovo je moja pratnja: Hans, Rudi, AugustiFritz.

— Milo mi je, gospodo. Zahvalit ću se gospodinu ministru i mome prijatelju grofu Triegleru. Vrlo ste simpatični, pravi bečki dečki! VaŠ dug i naporan put iz Bečau ovo gnijezdo znat ću cijeniti, a naročito ću vas preporučiti vašem šefu, gospodinu Triegleru.

Karl Nosek bio je sretan Što mu je grofica pružila ruku

%;.

102 103

da je može poljubiti, a nije više ni pomišljao da će čuti od grofice riječi zahvale.

Grofica se obrati kapetanu:— Gospodine kapetane, sutra rano ujutro krećemo

prema Trstu. Zar ne, Antune, ti si sporazuman? — NeČekajući više na odgovor, ona reče: — Mi nemamo višeSto ovdje Čekati. Ministarstvo pravosuđa u Beču riješit ćenaš spor.

— Da, gospođo grofice — reče doktor Purić — evoi mene ravno sa suda. Ministar pravosuđa službeno je zatražio da se svi spisi dostave Ministarstvu, na ruke višemsavjetniku barunu Hugi Kirschneru.

— Lijepa bagaža — srdito će grof Antun.— Dragi Antune, ti si se prenaglio, sigurno ne misliš

tako.Grof podigne glavu. Htio je nešto ljutito odgovoriti,

ali kad je vidio svoju ženu vedru, raspoloženu i upravo Čarobno lijepu, zastane mu riječ u grlu i jedva primjetljivo mahne rukom, ali da bi i to ispravio, posegne za čašicom rakije i ispije:

— Vrlo je fina rakija, zar ne, gospodo BeČani?— Antune, ako ti je što potrebno iz grada, gospodin

doktor Purić sve će ti obaviti-Grof podigne glavu i reče:— Meni nije ništa potrebno.— Da, Antune, znam da i ti želiš što prije otići

odavle. Znala sam da ćeš se radovati kad krenemo. Gospodine kapetane, još jednom vas lijepo molim, kad budem sa svime gotova, neka brod bude spreman da krene.

— Na službu, gospođo grofice, sve će biti na svommjestu.

— Marijo Terezija, daj, dijete drago, pobrini se dasva gospoda budu poslužena, a naročito pazi da otac bude

dobro raspoložen. — Pogleda grofa, pogledi im se suko-biše, ali mu se ona milo nasmiješi: — Uskoro ću se vratiti. Željela bih u miru razgovarati s gospodinom doktorom. Gospodine Nosek, izvolite i vi s nama.

Pošli su u grofičinu kabinu. Idući prema kabini, gro-fica upita doktora Purića:

— Treba da i vama podmirimo račun prije nego štootputujemo. Ali, ovdje vi ostajete i dalje moj zastupniku tužbi protiv Ranka Petričića.

— Gospođo grofice, ne znam, sada to nije zgodno.Došli su u kabinu i sjeli, a grofica reče:— Gospodine doktore, imam na vas jednu molbu, to

jest molim za uslugu.— Vrlo rado, dapače, gospođo grofice.— Gospodin Nosek ne poznaje Šibenik, pa vas molim

da mu ga pokažete.— Šibenik nije teško upoznati. Nekoliko uskih ulica,

lijepa prirodna luka, strma obala. — Obrati se Noseku.— Mislim da vas, sjevernjake, ne zanimaju toliko morei njegovi čari.

— Zašto ne, zašto ne, gospodine doktore?— Spilju ću vam pokazati, ali vas po njoj neću voditi!

— Prekine se i obrati grofici. — Gospođo grofice, pa vinamjeravate večeras ili sutra putovati. Zar gospoda ostajuu Šibeniku?

— To još točno ne znam, gospodine doktore. Da, jo5nešto! Vi znate da su gospoda ovdje da me štite i čuvajuod napadaja mog tobožnjeg zeta.

— Budite bez brige, gospođo grofice. On je sasmautučen zbog smrti svoje žene. Ali, tako će i njemu bitipoznato kakav je preokret nastao u pogledu ostavštine.

— O njemu me ne zanima ništa, samo vas lijepo molim da ga pokažete gospodinu Noseku.

m

■

:m

■

104 105

— Gospodo grofice, pa kako vi to sebi zamišljate?Neću ja valjda voditi gospodina Noseka do Ranka i reći:»Evo, ovo je zet grofova Herber.«

— Nemojte se uzrujavati, ali sam mislila, ako ga slučajno vidite. — Grofica nije dala doći do riječi doktoruPuriću, već nadoveže: — Koliko onda mi vama dugujemoza savjete i zastupanje u parnici? — upita, ali sama nastavi: — Tristo, petsto, šeststo forinti.

Doktor Purić pogleda je ispod oka nimalo zadovoljan, a grofica reče:

— Učinite mi još ovu malu uslugu, znate, doktore,kao meni. Pokažite gospodinu Noseku stan gospođe Duboković, te kuću ribara Petričića, a ja ću reći svome mužuvas račun, je li tri tisuće forinti dovoljno?

Doktor Purić nije ništa odgovorio, već je pogledao gro-ficu. Savjest i pohlepa uskomešale se u njemu.

Grofica je već ustala, a oni za njom. Izlazeći iz kabine, ona na vratima reče:

— Poći ćete, gospodine pristave, s gospodinom ugrad, a gospodin će biti tako dobar, te vam pokazati gdjestanuje onaj moj neprijatelj.

Okrene se i pode prema salonu, otvori vrata i reče suprugu:

— Antune, molim te, predaj gospodinu doktoru Puriću četiri tisuće forinti, tri za dosadašnje zastupanje, a tisuću da bdi nad mojom tužbom protiv one lude koja mepotvorila za trovanje.

Grof je bio nemoćan jer je već bio potpuno u rukama svoje žene. Ustane i pođe u svoju kabinu te donese novac za odvjetnika Purića.

Čim je primio novac, doktor Purić se oprosti. Vani ga je čekao pristav Nosek, koji je za svoju pratnju poveo sitnog ali okretnog i lukavog detektiva Fritza Pichlera.

106

Doktor Purić bio je vrlo neraspoložen dok se vozio prema obali. Na pola puta reče veslaču neka skrene na-lijevo, a kada su izišli iza oveće izbočine, reče Noseku i njegovu pratiocu na njemačkom, mrko, srdito i prekovolje:

— Neću spominjati imena, a i vi se čuvajte zbog veslača. Ovo je pristanište njegova oca, a gore na brdu jekuća. Vidi se dio krova.

Pošli su obalom. Idući do svoga stana, doktor Purić pokazao im je kuću gospođe Duboković. Nosek i njegov pratilac Fritz stali su, kako je to već detektivima u krvi, da razgledaju kuću, ulaz i prozore.

Doktor Purić pobjegne od njih preplašeno, gledajući lijevo i desno, kao da ga netko goni, kao da se boji da bi nešto teško moglo pasti na njega. Savjest i dostojanstvo uzbuniše se u njemu, a najjače ga je nagnala u bijeg nada da ga savjest neće pratiti u vlastitu kuću.

Oko kuće gospođe Duboković obilazio je okretni No-sek. Onda povuče zvono na kući.

Gospođa Duboković izađe na prozor i upita ga zašto zvoni. Pristav Nosek uljudno pozdravi, te se izvine Što su je smetali.

— Sto želite, gospodo, ja vas ne poznajem?— Kako ćete ih poznati, gospođo Marija? — reče

mornar Ive. — Pa to su oni đavli koji su došli na brod!— Mi bismo željeli stanovati kod vas!— Odlazite, odlazite! — poviče gospođa Duboković,

te zamahne obim rukama nekoliko puta, i ne gledajućiviše Noseka i Fritza. — Ne izdajem stana više nikad nikome!

■— Neće oni stana, gospođo Marija. Bio sam jučer na brodu i rezao ona vrata, a sudac Horvatić nam je rekao da su te uhode poslane iz Beča protiv Ranka.

107

J Ti- -

&^£

■

— Hvala ti, moj Ive, hvala! Bili oni ne znam tko,daleko im moja kuća! — reče i preplašeno zatvori prozor.

Nosek je nešto razumio jer je znao češki, a i sjetio se je Ivina lica s broda. Oko njih se sabralo nekoliko ljudi koji su ih prezirao gledali, te se oba detektiva žurno uda-ljiše od kuće gospođe Duboković prema katedrali, kao da ih zanimaju njezine znamenitosti.

Nosek uz put primijeti Fritzu:— Ovi ljudi izgledaju ratoborni. Onaj crni bravar ili

kovač izgleda kao div, s njime bi i nas August imao poslada ga svlada.

— Ne bih se ja bojao, gospodine pristave. Hans iliAugust, to je svejedno, jaki su i vješti borbi i rvanju.

Ušli su u katedralu. Bili su iznenađeni njenom ljepo-tom. Ali revni Nosek nije se dugo zadržavao, već je po-šao da izvidi kuću Rankova oca, kako je dobio nalog od grofice.

Zaputili su se lijevo prema obali, onda se popeli na brežuljak, a kad su bili dosta daleko, Nosek upita jednu staricu za kuću ribara Petričića.

— Evo vam je tamo na osami, moj dragi gospodine,sad se i tako ne govori o drugome već o njima i o nesreći njihova sina jedinca.

Nosek je od toga vrlo malo razumio, jedino je vidio kuću, te se nekoliko puta poklonio starici i promrmljao nešto kao: »Hvala, mnogo hvala!«

Okretni Fritz crtao je okolicu i put, brijeg oko kućice, tako da je tačno obilježio kućicu Lovre Petričića. Prišli su dosta blizu, ali nisu ušli, da ne bi pobudili pozornost i sumnju. Još prije podne vratiše se na lađu.

Grofica ih je odmah pozvala pred sebe. Upita Noseka je li slučajno vidio Ranka Petričića.

— Ne, nije bilo moguće, gospođo grofice. Onaj go-

spodin pokazao nam je s mora njihovu kuću, a onda u gradu kuću gdje je stanovao Ranko sa ženom, te smo mi onda sami našli kuću idući obalom i pitajući. Fritz je bio sa mnom. On je vrlo spretan i inteligentan detektiv. Tje-lesno je slab, ali je okretan i dosjetljiv. Sve je nacrtao, tako da bismo u svako doba noći mogli pogoditi kuću.

— Gospodine Nosek, vas je grof Triegler sigurnoobavijestio zbog kojeg razloga putujete ovamo u Šibenik.

— Gospođo grofice, nas policajce nije potrebno upućivati u srž predmeta. Meni je bilo dosta kada mi je njegova ekscelencija povjerila zadatak da štitim vaše gospodstvo, te da vam budem na službu u svakom pogledu,dok vi to zahtijevate.

— Vrlo dobro, gospodine Nosek, vrlo sam zadovoljnada je baš vas zapao taj zadatak jer vidim da imam poslas vrlo inteligentnim čovjekom, a naročito sposobnim policajcem.

— To mi vrlo laska, gospođo grofice. Uvjeren sam daćete biti sa mnom i s mojim ljudima potpuno zadovoljni.

— Ja u to ne sumnjam, gospodine Nosek, a znam daćete se i vi sjetiti kad ste bili dodijeljeni na uslugu groficiHerber.

Nosek naglo ustane, te se nekoliko puta nakloni pred groficom ne govoreći ništa, već se samo od sreće smiješio, a od zadovoljstva govorio:

— Ehe, ehe, ehe!— Da, gospodine Nosek, to samo vama povjeravam,

a vi uredite s vašim ljudima kako najbolje znate. Ali, štoću ja vas upućivati, vi ste školovani bečki policajac.

— Tajni, gospođo grofice, u službi njegove ekscelencije grofa Trieglera, moga šefa.

— Radi se dakle o tome, gospodine Nosek. Čovjekkoji meni ugrožava život nije sasma duševno zdrav. On

108 109

je inače vrlo mlad čovjek, može se reći dječak, ima nešto preko dvadeset godina. Neobično je lijepe vanjštine i stasa, te mu je uspjelo da zavede i otme moju nesretnu kćerku koja je u četvrtak zakopana tu na groblju.

— Nečuveno, upravo drsko, gospođo grofice! Jedanribar i kontesa Herber! Strašno! Grozno! Onda smo midošli prekasno samo za Četiri dana. Oh, kako mi je žao!Ali krivnja nije na gospodinu Šefu. Ne, nije, on je stvarpožurivao, ali je u Ministarstvu zapinjalo.

— Da, gospodine Nosek, došli ste, na žalost, prekasnonekoliko dana, ali sad je već svršeno. To sam vam reklatoliko da ste u stvar upućeni. Taj je mladić bolestan, svakako duševno nije zdrav, to možete biti sigurni.

— Pa naravno, gospođo grofice, to se samo po sebirazumije, kako bi se inače usudio!

— Shvatite me, gospodine Nosek. Stvar je za mene odvelike važnosti, zbog naše obitelji Herber. Hoćete li memoći vi shvatiti, gospodine Nosek?

— Ja vas uvjeravam, gospođo grofice, da hoću. Njegova ekscelencija, moj šef, uvijek je sa mnom bio zadovoljan, te mi često rekao: »Karl, vama ne treba mnogogovoriti, vi me shvaćate!«

— Da, da, gospodine Nosek. ali tu se radi i o mojojobitelji. Sve sam vam već rekla. Mladić je duševno bolestan, odveo je, dapače ugrabio kćerku svima ispred očiju.

— Nečuveno, nečuveno, užasna drskost!— Ne, gospodine Nosek, kažem vam, bolest. Ja želim

da taj mladić bude pregledan u Beču od psihijatra, daustanove vrstu njegova ludila i moći koju on posjedujes tim ludilom, kako je mogao očarati i, dapače, zavestimoje drago dijete. Onda, to još nije sve. Otrovao ju je,a pri tome uspio da ga ona imenuje svojim nasljednikom.Jeste li me shvatili, gospodine Nosek?

— Vašu grozotu shvaćam, gospođo grofice, ali neznam kako da ga domamim ovamo, jer nemam naloga da ga mogu uhapsiti i zatvoriti. — Pogleda groficu, zaokrene rukom, te će značajno: — Kada bih ga mogao zatvoriti, onda bi meni bilo lako s njim, našao bih ja već načina.

— Baš se o tome i radi, da vi ne morate shvaćatimoju grozotu, već ovu zbilju o Čemu vam govorim. Vi, gospodin Nosek, nađite načina i mogućnosti da ga bilo kakodovedete ovamo na brod. Ja sam već s kapetanom uredilada u isti čas kada vi njega dovedete na brod smjesta otplovi prema Trstu. Razumijete li, gospodine Nosek?Iz Trsta ćemo posebnim vlakom putovati ravno u Beč. Vićete već naći načina kako ćete dovesti toga Ranka u našvagon.

— To je vrlo zamršena stvar, gospođo grofice. Ja gane poznajem, pa bi se moglo dogoditi da dovedemo sasmakrivog čovjeka.

— Policajcu kao što ste vi to neće biti neizvedivo,gospodine Nosek. Evo još jedan prijedlog. Vi se sadodmah poslije podne odvezite čamcem do njegove kuće itražite ribara Lovru Petričića, te ga zamolite da vam prodaljuske od bisernica, a predstavite se kao trgovac iz Bečaili, još bolje, iz CeŠke.

— Shvaćam, shvaćam, prepustite to meni, gospođogrofice.

— Ja znam da je to za vas i za vaše ljude malo neobičan i neugodan posao, no nagrada vam je s moje stranedeset tisuća forinti: četiri za vas, kao šefu, a tisuću petstosvakom vašem pratiocu. To je samo za tu uslugu. Želimsvakako znati kakvo je njegovo ludilo.

— Gospođo grofice, ja bih vam mogao nešto obećati,ali kao oprezan policajac radije želim da djela pokažunaše sposobnosti. Vi me razumijete! Nas je petorica, a njih

'"■''W

~m*

"■ ■.•!*■ -.i:

110 111

su dvojica i jedna žena, večer je, mrak i tišina, a moj August, pa Hans, Rudi, Fritz kako tako, ali i ja sam tu. Mi ćemo ga silom dovesti na brod.

— Dajete mi nade, gospodine Nosek.— Eto, rekao sam da neću ništa govoriti, ali dajem

nade, i to velike, gotovo sigurne nade.—. Gospodine Nosek, mi smo saveznici, ali nikome

ni rijeci. Nitko ne smije znati ništa o tome. ni moj muž ni kćerka, jedino kapetan. — Grofica ustane, te će izvisoka pristavu: — Uvjeravani vas da svaku odgovornost za taj čin snosim ja, grofica Regina Herber.

Grofica otvori ladicu svoga ormara, izvadi deset tisuća forinti i preda ih Noseku.

Ruke su drhtale Noseku dok je slagao modre, zelene i crvene banknote.

XLIII

Nosek je sav uzbuđen pozvao svoje potčinjene. Sva petorica povukoše se na kraj broda, gdje im je Nosek dugo nešto govorio.

Bravar broda šime Dražin prvi ih je opazio, te upo-zorio na to Matu i Damjana, ali nije mogao ništa ćuti. Jednom je naišao tamo kao slučajno poslom, ali su de-tektivi odmah prestali govoriti. Sime je natucao nešto nje-mački iz vojske, pa su ga Mate i Damjan tjerali da Čuje što Špijuni govore:

— Idi ti, Sime, možda nešto uloviš od ovih nesreća!Uh, uh, da smo mi samo slutili da će doći ovi lupeži, maja bih zubima pregrizao vrata i predao onom poštenomsucu Horvatiću ovog đavla od grofice.

— Kasno je, moj Mate, kasno.

112

Sime se vrtio po brodu, nabijao i ondje gdje nije tre-balo. Držao se daleko od njih, te jedino primijetio da tr -paju dosta novčanica u lisnice i da se zadovoljno smiju.

Još nije bilo podne kad se grofica zaputila iz svoje kabine prema kapetanovoj. Pokuca i uđe govoreći:

— Kapetane, evo vašega dužnika, nosim vam obećanih dvadeset tisuća forinti.

— Ali, gospođo grofice, pa ja nisam učinio ništa, ja,ja sam ...

— Dosta je, gospodine kapetane, bilo to da ste midopustili upotrijebiti sklonište, a još više to Što ste svojimljudima zabranili da se miješaju i da ne pomažu ništa.

Grofica izvadi iz omota snop novčanica, te ih preda kapetanu. Uz put ga upita, kao da na novac ne polaže nikakve važnosti:

— Onda, mi možemo sigurno večeras otputovati, gospodine kapetane?

— Gospođo grofice, ako želite odmah sada, sve jespremno.

Kapetan se sav pretjerano nakloni, dok je odgovarao grofici, ali je spretno turio novac u džep hlača.

— Da, gospodine kapetane, ne znam je li vam rekaopristav Nosek da ćemo do Trsta imati još jednog putnika.

— Može ih biti i više, gospođo grofice, brod ih podnosi i stotinu.

— Onda vam nije još ništa rekao.— Ne, gospođo grofice.— Vrlo je važno da znate, gospodine kapetane, da

će biti s nama i jedan umobolan mladić. A da se ne bisteiznenadili, to je glavom muž moje pokojne kćeri.

Kapetan se sav zbunio i promuca:— Kako što? Zašto, gospođo grofice?— Nalog suda iz Beča da ga pregledaju bečki psi-

8 Dragulji i tusmi II ■

■ , * .

113

.-££

hijatri koji su ipak na glasu. Želim da se podvrgne lije -čenju, pa bilo to i protiv njegove volje!

— Ne znam, gospodo grofice. Momčad broda napravit će viku, strku i neugodnosti.

— To prepustite sve gospodinu pristavu Noseku.— Molim, gospođo grofice, molim.Ilapetana Meglera počele su već žuljati forinte grofice

Herber, ali kada se sjetio da ima u džepu dvadeset tisuća, oblio ga je ledeni znoj, te ih još jače pritisne u džepu, da ne strše tako napadno.

— Gospodine kapetane, možda vi mislite da je to nešto što se kosi s vašom egzistencijom? Ja za sve snosimpunu odgovornos t kod admira la u Beču . Pa ja č in imuslugu liječničkoj znanosti, omogućit ću im da ispitajuovakav slučaj . Gospodin Nosek ima nalog od ministraunutrašnjih poslova, razumije se, po mojoj želji.

— Gospođo grofice, pa ja sam to odmah shvatio,samo sam se u prvi čas malo zbunio, ali ako je to po nalogu gospodina ministra iz Beča, stvar mi je sasma razumljiva. — Grofica je šutjela, a kapetan je upita: — Jedinone znam gdje da ga smjestim.

— To prepustite gospodinu Noseku i njegovoj pratnji.Držim da je najbolje dolje u njihovoj kabini.

— Previše je malena, gospođo grofice.— Sutra smo već u Trstu, a naveČe možda u Beču.

To se dade izdržati. Samo još jednu molbu.— Na službu, gospođo grofice.— Neću da moj muž i moja kćerka bilo što znaju o

tome. Vidite kako je moj suprug slabih živaca! A ni osoblje na brodu ne treba da sluti tko je na brodu.

— Vrlo je teško zbog osoblja, gospođo grofice.— Nije, kada to hoće zapovjednik broda. — Grofica

se nasmiješi i nastavi: — Kada naveče dovedu . . . — Od-

jedanput zastane i sva preplašena reče: — Sasma sam za-boravila, to su ljudi iz Beča, imaju li oni pojma što je čamac, veslanje! — Otvori vrata kapetanove kabine i po -viče: — Gospodine Nosek! Gospodine Nosek!

— Ma eto , jedu tamo, naval i l i na kuhara da im senekamo žuri! — odgovori Damjan dosta otresito grofici.

Nosek istrči iz salona s ubrusom u ruci i žvačući. Ne-kako proguta jelo dok je dotrčao do kapetanove kabine, te se sav crven u licu ustoboči pred groficom.

— Znate li vi upravljati čamcem, gospodine Nosek?— Gospođo grofice, pa ja sam bečko dijete. Gdje je

Dunav ljepši ako ne kod Beča, zar ne, gospodine kapetane?

— Da, istina je, gospodine pristave, ali more i Dunav,to je ipak razlika.

— Već sam danas malo pokušao , a sad vas ovomzgodom molim za čamac koj i nam treba radi pretraživanja obale.

— Damjane, uredi sve da Čamac bude spreman kadga gospoda zaištu.

— Dolje je vezan kod stuba! — odgovori Damjan, tese uputi do bravara Sime.

— Gospodine Nosek, izvolite nastaviti s jelom. Ja samsa svime upoznala gospodina kapetana.

Nosek se povuče u salon, a grofica reče:

— Od velike je važnosti da znaju upravljati čamcem.— Da, razumije se, inače bi im trebao mornar.— Kako sam ono predložila, gospodine kapetane, vi

ćete dati nalog da se momčad načas povuče, te ćete dočekati gospodu Bečane kada dođu na brod s mojim tobožnjim zetom. Ja ću također biti kod dočeka. Gospodinekapetane, opet ste zadužili groficu Herber, doduše s ma-lenkošću, ali ja ću to znati mnogo povećano cijenili.

114 115

Ona pruži ruku kapetanu, a to učini na tako poseban način da se kapetan osjećao sretnim i počašćenim što je mogao toj lijepoj nasmiješenoj ženi pružiti ruku.Grofica ode prema salonu lagano kao da ima krila. Veselo i razpoloženo upita Bečane da li su dosta pili, te će mornaru:— Dajte gospodi nekoliko boca vina u čamac. Zahla

dilo je, a oni žele razgledati obalu, a možda i Spilju.Došla je do kćeri i njezine odgojiteljice, ali se načas povuče jer ih je zatekla kako tiho i snuždeno sjede u kutu i pregledavaju fotografije Ane Marije.— Nema smisla prepuštati se sada prevelikoj senti

mentalnosti. Kako samo, Marija Terezija, izgledaš? Sadatek opažam kako ste vas dvije u crnim haljinama.

— Da, majko, ja sam se ujutro čudila kao ste se vidanas raskošno obukli, a tek je četvrti dan kako je pokopana jadna naša Ana Marija.

— Prestani, dijete, svega mi je bilo navrh glave. Da,pokopana je moja ljubljena kći, ali sad je pokopano i mojesjećanje na nju! — Pritisne rukom njedra, oči joj zasjaje,te će oštro: — Spremite smjesta sve to. Zar želite da padnem u očaj sada kada mi sve ide tako od ruke.

Pogleda kćer. Neko ju je vrijeme promatrala kako užurbano i s nekim strahom sprema fotografije. Zatim će joj nježnije:— Shvati me, dijete moje! Uzrujana sam, ali kad

otputujemo odavde, sva ću se posvetiti tebi, a ti meni.Hoćeš li, Marija Terezija?

— Hoću, majko, hoću. Uložit ću sve sile da vas ras-položim.

Grofica izađe, te je i ona sa zanimanjem počela s drugima promatrati kako Karl Nosek upravlja čamcem. Neko je vrijeme gledala, a onda pogleda mornare koji su se

posprdno smijali, te će u sebi: »Glavno da se odmiču od broda i primiču cilju, meni je svejedno kako.« Zaputi se do muža u kabinu:— Još samo danas, dragi Antune, onda ćemo se po

svetiti jedno drugome.— Ostavi me, Regina. na miru. Sav sam utučen, vjeruj

mi da bih volio biti na mjestu Ane Marije.— Kak've su to lude misli, Antune? Još si mlad

čovjek, pa nemaš ni pedeset godina. Saberi se. Tako namje bilo suđeno da to proživimo. Mora se zaboraviti jer ježivot još pred nama.

— Ne prepoznajem te, Regina. — Zastane, pa ćeopet: — Ništa, ništa nisam rekao i neću reći ništa.

— Dođi, dragi, na objed, a onda se odmori i naspa-vaj. Ja ću ti u kabinu donijeti večeru. Jedi, pa popij onogjakog vina, to će ti umiriti živce, te nećeš ni Čuti kako ćebrod krenuti dalje prema Trstu. Idemo zatim u Beć, a naproljeće kući u naše Zagorje, gdje ćemo sve obnoviti. Po-ljepšat ćemo dvor, a tebe će zaokupiti tvoja polja, Šume,livade, lov i sve drugo. Dođi, Antune, dođi.

— Regina, Regina! Ja sam zbilja slabić i mekušac,kako si pravo rekla. Degenerirana je krv u nama Herbero-vima. 2ene su vodile kod nas obiteljske stvari. Tako je iona moja slavna prababa napisala onu famoznu oporukuo tim nesretnim biserima. Ah, ti začarani ili prokleti dragulji!

— Da, Antune, treba svakako oporuku dobiti natragu naše ruke. Još sad mi je zagonetno tko ju je uputio dauzme oporuku.

— Samo o tome ni riječi, Regina. Zar nisi Čula da tosve ide u Beč, tome tvom barunu Kirschneru. Vratit će tito za nekoliko tisuća forinti, u to budi sigurna.

— Dobro, Antune, neću više ni riječi. No, dragi, za-

116 117

I

boravi sve. Nje nema kao da se nije ni udala, a ja imam obožavane dragulje.

Grofica je nježno postupala s mužem, kao s bolesnim djetetom. Znala je kako će njezin muž najlakše zaboraviti sve jade.

— Jedi, dragi, pij ovo vino. Previše je hladno, a ovoje vino izvrsno, pa će te ugrijati i raspoložiti!

Poslije dobroga jela i obilnog pića grof je bio raspo-loženiji. Grofica je bila s njim i s kapetanom u salonu, sve dok se vani nije počelo mračiti. Kad je čula dolazak pristava Noseka i njegove pratnje, ustala je i odvela već dosta mamurnog grofa u njegovu kabinu. Pomogla mu je da legne u krevet, a onda je pošla da čuje izvještaj go-spodina Noseka.

Idući iz kabine prema salonu, grofica svrati do kape-tana, te ga zamoli da mornara Matu pošalje do doktora Purića neka odmah dođe na brod i donese sve spise koji se odnose na proces.

Upravo razdragana, vrati se u salon, gdje ju je ne-strpljivo ali vidljivo raspoložen čekao pristav Nosek.

Još je bila kod vrata, a Nosek joj se već smiješio i trljao ruke od zadovoljstva:

— Sjajno, gospođo grofice, upravo savršeno.Njegovi drugovi sjedili su u drugom kutu i častili se

crnim dalmatinskim vinom.Grofica sjedne, ponudi i Noseku a on se zahvali:— Ja sam tako radostan zbog sigurno obavljene stvari

da nemam mira sjediti, već izgaram od želja da uskorokrenemo dalje.

— Samo molim, gospodine Nosek, da me ukratkoobavijestite jer očekujem doktora Purića. Imam za vas jošjedan sjajan posao. Zaradit ćete isto toliku svotu kao štoje i ova prva.

118

Noseka je toliko zanijela radost zbog obećana novca da je skočio kao zec do svoje pratnje.

— Dečki, računajte s još jedanput tolikom zaradom.— Potapša malog Fritza po ramenu i za hip se vrati grofici: — Dečki su kakve sam mogao samo zaželjeli. Zaštoda im ne dam nade? Rijetki su takvi kavaliri kao što stevi, gospođo grofice.

— Dobro, gospodine Nosek, dobro! Da li ste sve uredili?

— Računajte, gospođo grofice, kao da je on dolje unašoj kabini. Zamišljajte već kako ga onesviještena noseiz broda u vlak za Beč, a onda u sanatorij. Naša je brigada taj anđeo bude u stanju teškog bolesnika.

— Da, da, ali to mi recite, jeste li bili kod kuće? DaH ste govorili s kime?

— Pa naravno, gospođo grofice, pa to se samo po sebirazumije. Došli smo do one male kućice na obali i čamacdotjerali do kraja. Rudi je ostao u čamcu, a mi smo sepopeli na brijeg. Pred nas je izašao čovjek, visok, krupan,crnih brkova, velikih očiju, široke brade, visoka čela, a naglavi je imao malu crvenu kapu.

— Da, da, to je ribar Lovre.— Odmah nas je surovo i grubo upitao što tu tražimo,

toliko sam ga razumio. Ja sam mu rekao da sam trgovaciz Češke, te da želim kupiti od njega ljuske od bisernice.Tamo je ležalo nekoliko ljusaka, pa sam mu pokazao nanjih, a onda izvadio jedno dugme, te me razumio da je todugmad. Sumnjivo i srdito nas je promatrao. Pogledamene, onda onu trojicu, a Fritz je držao školjku u rucii pregledavao je kao da uistinu misli kupiti. Ribar nijerekao ništa jer je izišla jedna žena, dosta visoka, vitkatijela, tamna dugoljasta lica, velikih i još lijepih očiju, primjerenih usta, u crnini i sa crnim rupcem na glavi, te po-

119

I^^^H: ̂ M^m

vikala iz dvorišta: »Riješi ih se, Lovro, Ranko u njih sum-nja.« Rekavši to, odmah se povukla u kuću. »Ne pro-dajem ništa«, reče Lovro, te nam dade rukom znak da se gubimo. Ali baš okretni Fritz dođe mu sasma blizu sa školjkom, te mu stade govoriti na njemačkom i pokazivati prstima: »Jednu krunu, komad! Koliko imate?« U tom Času otvorio se prozor, a taj anđeo od mladića poviče: »Oče, oni su s broda, točno tako opisao ih je sudac Hor-vatić!« Stari u hipu zgrabi Školjku Fritzu, baci je u stranu, te pokaže rukom i zaviče: »Gubite se, propalice!« I još mnogo drugog je govorio samo ga ja nisam razumio.

— Da, to su oni! I vi kažete, da ste sigurni? — upitagrofica.

Još nije grofica ni svršila, kadli uđe sav zadihan dok-tor Purić.

— Zar se nešto dogodilo, gospođo grofice?— Nije, gospodine doktore, već smo zaboravili na

vrlo važnu stvar. Mi moramo podići onih sto tisuća forinti Sto ih je moj suprug predao sudu. Gdje je uopće tajnovac?

— Ja to ne znam, gospođo grofice, ali sam bio svjedokom kad je sudac predao novac vašoj pokojnoj kćeri.A ona ga je odmah predala svome suprugu Ranku. Evo,tu je prijepis potvrde.

— Gospodine doktore, biste li vi bili voljni poći potaj novac? Vi me razumijete, deset tisuća je vaših za vaštrud.

— Kako vi to sebi zamišljate, gospođo grofice? Večerje, na koji način mogu doći u Lovrinu kuću i tražiti novac? Zar mislite da on nije upućen da proces nije gotovako spise traže u Beč.

Grofica ustane, te će uvrijeđeno:— Nećete! Time je stvar svršena.

— Ne mogu, a i neću, gospođo grofice. Vaš sampravni savjetnik, advokat sam, to mi je zvanje koje čestonalaže da branimo i lopova, ako i znamo da su krali. Aliprovalnik ipak još neću da budem, jer to što tražite sličnoje otimačini.

— Nije ni potrebno vaše objašnjenje, već vas molimprijepis potvrde o novcu.

Odvjetnik Purić pronašao je u spisima potvrdu. Preda je grofici, a ova je uzme, te će izvisoka:

— Hvala vam, doktore, na trudu.Čim je doktor Purić zatvorio vrata, grofica preda po-

tvrdu Noseku:— Na temelju toga moraju vam izručiti sto tisuća fo

rinti. Deset tisuća od te svote ide vama i vašoj pratnji.Pazite, gospodine Nosek, stari je ribar jak kao medvjed,a nije ni star, ima nešto preko četrdeset. A i mladić nijeslab, budite zato na oprezu. — Grofica ustane i doda:— Kada pođete, javite mi se da znam urediti s kapetanom. Razumijete li, gospodine Nosek, ne smije dati niglasa od sebe kada ga budete nosili na brod. Mornari namnisu odani!

— Ali, gospođo grofice, zar vam nisam rekao da minismo početnici!

— Kako ćete sa starim i Ženom?— Možda ćemo mi biti već u Beču kada se oni pro

bude, ili ih netko pronađe. Imajte povjerenja u nas, nećedizati buke.

Grofica pogleda na vrata na koja su upravo ulazile Marija Terezija i gospodična Elza, te će Noseku:

—Ni riječi pred njima, a tamo pazite! — Značajnoga pogleda, te tiho doda:

—Vi ste svi dobro oboružani? Meci su pravi,

zar ne,gospodine Nosek?

m

120 121

— No, no, gospođo grofice, to se razumije!Grofica malo zastane, jer je dolazila Marija Terezija,

te će glasno:— Mi ćemo se povući u našu kabinu do večere.

XLIV

Bravar Šime s kraja je promatrao petoricu policajaca koji su razdragano izašli na palubu. Cijeli dan progonila ga je sumnja zbog tog komeŠanja po brodu. Nagli dolazak odvjetnika Purića, odlazak Bečana čamcem, to nije kako treba! A brod je u pogonu i može krenuti svaki čas.

Policajci su ga skoro srušili dok su izlazili iz salona. Ali se on spretno zaklonio iza vrata. Kako su sva petorica bila opijena od sreće zbog dobre lovine, a i vino ih je raz-igralo, to nisu mnogo ni gledali oko sebe.

— Dečki, kolosalno, upravo fantastično! Deset tisućaje sigurno naših!

Nosek uhvati Augusta za rame i reče:— Grofica se boji da je stari ribar jak.— No, no, no — reče August — baš meni za papri

kaš. Kad ga ja onako stručno povalim na zemlju, osjetitće on tko je Augustin.

Sime je napeo uši šuljajući se za njima.— Što ti kažeš, Hans, a onaj mladi meni za užinu.— Nemoj, Hans, ne. Mene je grofica upozorila da je

taj Ranko, premda mlad, vrlo jak dečko.šimi samo da se nije zavrtjelo. Udari se rukom po čelu tako snažno da je preplašio Noseka i družinu. Okretni Fritz odmahne rukom:

— Gospodine pristave, mogao je čuti, ali nije razumio.

122

— Nemoj, Fritz, tako misliti!— No, no, Fritz, li su ljudi pomorci, rafinirani su i

putuju svijetom. Mnogi od njih govore više jezika.— Sve će biti dobro kad Rudi govori. Ali treba biti

ipak na oprezu, jer ptica nije u kavezu, pa dođite doljeda stvorimo plan.

Sime je samoga sebe počeo koriti zbog svoje neuzdrž-ljivosti: »Kako sam lud! Trebalo je da se pritajim, možda bih što čuo i razumio!«

Tako jadikujući, šime dođe do Mate i Damjana koji su namatali uže, te im reče:

— Ipak sam nešto čuo i razumio. Govorili su o Lovrii Ranku. Onaj demon od žene opet kuha nekoga đavla.

— Bježi, bježi, moj Šime, pa neće valjda govoriti otebi ili o meni. Oni su zbog Ranka i došli, pa što drugonjih i može zanimati.

— Imaš pravo, Damjane, samo ipak nešto nije kakotreba.

— E, moj Šime, đavao vas Korčulane odnio, zapaljiviste kao šibice. Trebalo je da slušaš i miruješ. Da ja znamnjemački kao ti, sve bih doznao.

— A, eto, Mate, prenaglio sam se. — Sime se počešeza uhom, te kao da ih pita: — Pa gdje bi oni to moglibiti sa čamcem danas poslije podne?

Kraj broda je prolazio čamac s ribarima, šime se nagne preko ograde i upita:

— Kamo vi, kamo tako kasno, striče Jura?— Pa idem da prigledam vrške, a i pustio sam paran-

gale, pa da vidim ako se što miče.— Hajde, hajde, dobra lovina, striče Jura. A tko je

to s vama u čamcu?— Pero Repinov i Luka Slanih! Pa s kim bih ja dru

gim? A tko su ovi s broda?

123■

■'■■■■"' ; 1 ." '/'■ j£':*3T" ?!,

— Evo nas više mornara, Damjan, Mate i SimeD ražin.

— Idem na ribe, idem, a sve razbijam sebi glavu štomi je Čas prije, kada sam onuda prolazio, rekao Lovre.

— Sto vam je rekao Lovre? A što radi Lovre, stričeJura?

— Na koje sad hoćeš da ti odgovorim, moj Sime?— Znate nas, Korčulane, mi brzo s jednoga na drugo!— Rekao mi je Lovre da su ovi vaši novi s broda bili

kod njega da mu otkupe ljuske od Školjaka. Potjerao ihje! Eto Sto radi! Bog, mladići, idem po lovinu.

Čamac otplovi dalje.— Eto moj Mate i Damjane, zar ja nemam dobar

nos?— Imaš, Sime, imaš, ali ni Lovre nije budala. Vidiš

da ih je najurio.— Da, da, sada mi je jasno zašto je onaj visoki jaki

rekao da bi mu Lovre bio za gulaš, a onaj jaki zdepasti,da bi Ranka pojeo za užinu.

— Pa znaš Lovru, nagao je! Cim je Što posumnjao,natjerao ih je kao đavole. Mogao ih je i namlatiti.

— Sada sam se malo smirio, ali ipak me zanima zašto progone te ljude.

— Ma eto, moj šime, Ranko je njima također skuhaovruću kasu, pa su povrijeđeni u svom gospodstvu.

— Ne govori, Damjane, tako. Lijep i mlad on, lijepai mlada bila ona, pa se mladost spojila bez svoje krivnje.

— Mio je to mladić, bože moj! Kako je milo molio,zaklinjao, zdvajao i tužno plakao. Strašne one rijeci zujemi u ušima: »Reci nam kojim si otrovom otrovala rođenodijete!« Onda onaj bijes i snaga. Kako je samo lijepo molio Jozu: »Znaš li što je ljubav? Daj me pusti, Jozo, pusti,mi ruke da zagušim onu zvijer od majke!« Jozo je još sada

lud kad se toga sjeti, ali se tješi: »Da sam ga pustio, bilo bi još većega zla!«— Jest, moj Sime, nije to mala stvar, obijediti groficu

da je otrovala svoju kćer. Vidiš da se za nju zauzeo samBeč, a znaš da je u BeŽu car.

— Ja se ipak kajem i ne mogu prežaliti što sam poslušao kapetana i nisam rekao bravaru Ivi kako je mogaolakše doći do đavola i uzeti one Rankove bisere što muih je žena ostavila. Eno, zove Jozo na večeru, žurimo,možda uskoro i krenemo.

Damjan se protegne i doda:— Nama je bilo ovdje prekrasno, samo smo vidjeli

grozote i strahote, silu ljudskih opačina, a sve to uvijenou lijepo gospodsko ruho.

XLV

Ranko je otišao s kumom Zvonarevićem do suca Hor-vatića, te potpisao sve punomoći. To je bilo u petak poslije podne. Sudac Horvatić nije mu ništa govorio o tužbi koju je protiv njega podnijela grofica, da je on otrovao svoju ženu. Sucu Horvatiću bilo je žao mladića koji je izgledao sav slomljen i utučen od bola. Tek u subotu po-sl-je podne kum Zvonarević pričao je svima:

— Sve je sud riješio u tvoju korist, Ranko, i to s velikom brzinom. Sjajan je sudac Horvatić, a i svi drugi. Već je po drugi put otišao na brod s bravarima. Ona hijena zaključala se u neku kabinu i neće da otvori. Bravar Ive sa svojim ljudima već će doći do nje! — Zatim se obrati Luci: — Kumo Luče, vi budite spremni s Rankovim stvarima. Ako bog da zdravlja, mi u utorak krećemo u Zagreb.

124 125

Ranko je sjedio i ništa nije govorio na obrazlaganje kuma Zvonare vica. Predao mu se potpuno u ruke. Neka radi s njim kako misli da je dobro. Bio je mislima od-sutan.

Profesor Zvonarević opet nastavi, sve u želji da se Ranko rast rese.

— Sada ti mogu reći, samo se nemoj uzrujavati. Sudje odbio tužbu. Ona hijena predala je sudu tužbu da si tiizvršio otrovanje da se domogneš bisera.

Ranko skoči kao da ga je nešto ujelo. Krv mu navre u lice, te će odlučno:

— Ne, kume, ne, druge nema! Moram ići, jer nećuimati mira dok prokletoj zmiji ne zakrenem vratom. Idemna brod, naći ću načina kako se otvara kabina, prije negoIvo. Ja ću je zagušiti. Zar ona mene na sud? Mene obi-jediti? Bože, bože gdje si da to ne kažnjavaš? Zašto jene satreš u prašinu!

— Bit će kažnjena, sinko, više nego da ti uprljaš ruke.To bi bilo začas, a ti, sine, a onda i mi, što bi bilo odnas?

Ranko je ustao i potražio kaput, a Luče će mu kroz suze:

— Ne idi, sine, nikamo iz kuće, pričaj s ocem ikumom.

— Onda kažete, kume — reče Lovro — u utorakbiste krenuli na put.

— Ja ću sve urediti — reče profesor — možda ćevrijeme izliječiti rane.

— Majko, majko, nikad neće.—- Hoće, sine, hoće. Poznat će se da je bila velika

rana, ali će zacijeliti, zarasli. Ogrebotine će ostati, ali rana će zarasti.

— Neće, oče dragi, neće, previše je duboka i strasno

126

krvari. — Uhvati se za glavu, te s grozom ponovi. — Ona hijena, ona mene da zatvori!

— Dosta o tome, Ranko — reče profesor. — Obećaosi da ćeš se kloniti toga. Kamo si naumio, Ranko?

— Sutra ću poći na groblje, kume.— Da, svakako! I ja sam namjeravao.— Sad bih otišao u naš gaj. Pustite me samoga. Čez

nem da pođem nekamo!Ranko se zagrcne, a suze mu potekoše niz lice.— Budi jak, nisi djevojka! Dakle, u vaš gaj želiš poći?— Da, kume.— Pođi, sinko, pođi, ali amo ruku i daj poštenu riječ

da se nećeš podavati nikakvim pretjeranim sentimentima.Je li riječ, Ranko moj?

— Obećajem, kume. Evo rijeci, ali moram poći.— Natrgaj ružmarina, bora, jele i mirtina lišća, sve

Sto želiš sutra ponijeti na grob. I do sumraka se vrati.— Riječ si nam dao, sine!— Bit ću, kume. Gdje bih se mogao sada osjećati

ugodnije ako ne u svome domu.Ranko izađe.— Zašto ste mu dopustili, dragi kume, da ide tamo.

Mogu mu doći kakve lude misli, bože me sačuvaj! — Lučese nekoliko puta prekriži i zgrozi: — One vrleti, pa visokaobala! Jadna sam i nevoljna!

— Budite, kumo, bez brige. Tamo u osami on će seisplakati, osvježit će svoje uspomene, te sakupiti što ljepšezelenilo za pokojničin grob. Nemojte zdvajati.

— Vjerujte da jedva čekam da ode. Sudac Horvatići doktor Benčić neka dalje vode stvar, a Ranko moraodavle!

Lovre ponudi kuma vinom i dometne:— Kako mislite, dragi kume, tako činite. Sam vas je

127

bog poslao. Možda bismo već i izgubili Ranka da vi niste uz njega.

— Ne bi, Lovre, ne. Ranko je pametan mladić, ali Štose tu može? Pun je dubokih osjećaja, pa se zanese svomdušom i srcem. Zna se on mnogo veseliti, uživati i radovati, ali i tragedija ga se duboko dojmila i zahvatila gacijelim bićem.

— Žao mi ga je, kume, a i nju sam zavolio, ma eto,kao da smo je rodili.

— Bože moj, što je to bilo drago, umiljato, lijepo, pazdravo biće, a kako je divna bila u svom materinstvu. —Lovro uzdahne, te će sam sebi: — Pravo ste, kume, rekli,ne valja tugu obnavljati.

— Nas to, kume Lovre, ne smeta, jedino ćemo Rankačuvati od toga. Treba ga zaokupiti školom!

— Zavoljela sam je kao da sam je pod srcem nosila— reče Luče. — A tko i ne bi kad je iz nje strujilo milinježivota. Gospođa Duboković plače i nariče, te mi je danas,kad sam došla po stvari, plačući rekla: »U ovih nekolikomjeseci, moja Luče, u mojoj tužnoj kući sjalo je uvijeksunce i svitalo proljeće zbog onako savršene velike ljubavivašega sina i snahe. Ja sam, moja Luče, premda ovakostara, bila sretna da Živim, da mogu uživati u njihovojsreći. Zavoljela sam ih oboje od svega srca. Jadne menei tužne! Ovakva strahota dogodila se u mome domu!«

— Poći ću sada u grad, da Čujem uspjeh suca Hor-vatića. Kumo Luče, reci Ranku neka ne dolazi do mene,neka me Čeka kod kuće. Doći ću po njega, a vi spremitedobru užinu. Uz mene će i on jesti.

— Hoću, kume, hoću, ne vodite brige, samo vi dođite.Lovre, daj otprati malo kuma, ljepše će mu se vidjeti.

— Otpratio bih ga, Luče, i bez tvoje opomene, samotražim da obučem svoj haljetak.

Hodali su uskim puteljkom što vodi prema gradu. Išli su bez riječi jedan uz drugoga. Kada su stigli na širi put, Lovre reče:

— Znate, dragi kume, nisam govorio ništa Ranku, asad i neću. Eto, nije trebalo da do toga dođe.

— Ja vam odobravam, moj kume Lovre. Opominjaosam Ranka na svu opasnost, ali, eto, nije mogao odoljetinapasti koja se naziva strast.

— Jadno moje dijete, koliko trpi zbog toga. Da, da,pravo kažu naši ljudi: »Za jedan časak radosti, tisućudana žalosti.«

— Nije to baš tako, kume Lovre, ali je slično.— Jest, ono, kume! Ne znam ja izreći ono što bih

želio, ali opet kažem, ne treba trošiti mnogo riječi. Nismomi ljudi takvoga kova da se miješamo s njima odabranima.

— U tome se baš ne bih složio s vama, kume^ ali sesiromah naš Ranko namjerio na zle i opake ljude, pa jeužasno stradao. Došla nevolja baš onda kada je bio navrhuncu svoje sreće!

— A eto, kume, samo sam to tako napomenuo jerme ta nesreća progoni i ni na Što drugo ne mislim negosamo na to. Ja bih htio zaboraviti, ali ne mogu. Sto mogu,usjekla mi se nesreća moje djece u čitavo tijelo, dušu, srcei mozak.

— Proći će vas to, kume, kad počnete opet raditi.Rad je za svaku duševnu bol najbolji lijek.

Lovre se ogleda na nebo, svme očima na more i reče:— Evo, uskoro će zima proći, pa kad grane proljeće,

prionut ću na rad još više. Neću da moj Ranko bilo učemu oskudijeva na visokim Školama.

— Rad je, kume, plemenit, a zdrav je čovjek dužanraditi. Ali Ranko je dobro osiguran.

- Ima on svoga, a i u mene se skupila lijepa svotica

f

fj

128 9 Dripiljl i siraal 129

u ladici. No ta će Škola dugo trajati, a ja želim da mi je-dinac u velikom gradu ne osjeti oskudicu!

— Vi zaboravljate, kume, da je ostalo lijepih tisućai od Leopoldine.

— Zar je to Rankovo, kume?— Pa nego čije? Ima tu i drugih vrijednosti, a kada

dobije bisere, može kupiti pola Šibenika.Lovro se sav uzvrpolji od zadovoljstva. Slutio je nešto,

ali nije bio baš sasma siguran da li to pripada Ranku.— Kume, da vi niste u brizi? Čuvam ja onih sto ti

suća od pokojnice. Spremio sam to u podrum u bačvu,pa drugu stavio povrh nje.

— Dobro, kume Lovre, da ste me na to podsjetili.Mislim da će se to morati položiti na sud ili, još prije,vratiti grofu, jer ne mogu biti i novac i biseri u pologukod suda.

— Spremno to držim, kume. Nisam ih ni gledao, bojao sam se da rai se zdrava pamet ne pomuti od tolikanovca.

— Hvala vam, kume, na pratnji, poći ću do doktoraBenčića da se o svemu propitam. Pođite vi da dočekateRanka.

— Ne zamjerite, kume, što sam vam se onako iz-jadao.

— Pa kome ćete, dragi kume, ako ne meni? Ja vasshvaćam, a naročito sam zavolio Ranka.

— Imam brata i nećaka, veoma se volimo i pazimo,ali strah me da mi ne bi dobacili: »Eto, htio se Rankomiješati s gospodom, s gospodskom familijom.«

— Neće, dragi kume, neće. Vidjeli ste kako su svisuosjećali s Rankovom nesrećom.

— Hvala vam, kume, laku noć i sutra do viđenja.— Laku noć, kume Lovre.

130

XLVT

Sutradan u nedjelju bilo je već skoro podne kada su se Ranko i profesor Zvonarević vraćali s groblja. Idući kući svratiSe doktoru Benčiću.

Gospođa Benčić spremala je nešto za jelo svome mužu kome se žurilo na brod. Doktor je radosno pozdravio pro-fesora Zvonarevića i Ranka:

— Dođite, založit ćete sa mnom. Zurim se jer ne bihnikako htio da me mimoiđe užitak kad će otvoriti jazbinuone lisice. Našao je Ive nov način: probušio je vrata i režeželjezo oko brave. Evo nas predveče sigurno do tebe,Ranko, da ti predamo to blago.

— Ne, meni se, gospodine doktore, dok nije sasmagotovo kod suda, ne žuri.

— Kako odredi naš vrli sudac Horvatić. To je čovjek.Sreću imaš, Ranko, toliko je poduzeo za tebe kao da simu brat.

Da ne bi uvrijedili domaćine, Ranko i profesor nešto založiše, a kod rastanka upita doktor Benčić:

— Svakako moram znati gdje te mogu naći poslijepodne. Znaš, ti si nasljednik i tebi treba bisere predati uruke, a moraš potpisati ako se položi na sud. Sudac Horvatić želi svemu odmah dati pravnu formu.

— Mi ćemo biti kod kuće, dragi doktore. Ja ću ostatitamo do noći jer bih želio vidjeti to čudo od bisera zbogkojih majka ubija rođeno dijete.

Doktor Benčić pogleda profesora, a ovaj nastavi:— Da, rekao sam Ranku za onu tužbu zvijeri od žene!— Znate da je moj kolega Purić nije predao kao gro-

fičin zastupnik, već ju je dao kao osobnu grofićinu tužbu.— To nisam znao, ali me zadovoljava ta činjenica.

Nije mu ipak savjest dopustila jer je uvjeren u protivno.

131

■

— Naš je protivnik, ali se ipak radujem da nije u sržpokvaren. Ja sam u boljem položaju. Zar ne, gospodineprofesore? Uz mene su simpatije cijele javnosti, uz menesu socijalno slabiji, a onda, na koncu, pravda je na mojojstrani. Dakle, očekujte poruku ili evo nas kod Lovrinekuće. Do viđenja! Bog!

Istoga dana, već gotovo u sumrak, sudac Horvatić i odvjetnik Benčić penjali su se do Lovrine kuće. Još s vrata poviče doktor Benčić:

— Propali smo, izgubili smo parnicu!— Daleko je još od toga, dragi doktore, samo je na

nečuveno drzak način zaustavljena i odgođena. — Dodaljutilo i bolno: — Povreda, očita povreda zakona!

Ranko se nije nimalo zbunio na tu vijest, ali profesor Zvonarević ostao je upravo osupnut. No nije ništa rekao, već je motrio one koji su ušli. Ovi su im potanko sve is-pričali, te opisali došljake iz Beča.

Ranko je šutio, ali profesor Zvonarević reče:— Mi svakako putujemo u Zagreb. Ranko mora na

staviti nauke, a vi, draga gospodo, uzmite stvar i daljeu svoje ruke. Evo, ja vam pred Rankom kažem, ako uspijemo, znat ćemo se odužiti.

— Vi mene vrijeđate, gospodine profesore. Ja vamse kunem svojom djecom da sam radio iz čiste ljubaviza stvar, da se zakonu udovolji, te iz velike sućuti premaRankovoj nesreći, jer sam bio prisutan u najtežem času.

— Ali, gospodine suce, oprostite, nisam tako mislio.Znam da maji čovjek, koji se nada najednom dobiti u rukeveliko blago, osjeća potrebu da i nekoga drugoga njimeusreći, a naročito vas koji ste nam u svemu bili na ruku.Oprostite, rekao sam to od srca, dobronamjerno.

— Primam tako, gospodine profesore, a tebi, Ranko,evo ruke da ću se sav posvetiti tom predmetu i neću mi-

132

rovati dok se oporuka tvoje žene ne provede u djelo. Da, evo, da ne bih zaboravio! Sutra svi spisi odlaze u Beč, a sud ima prijepis oporuke. Tebi, evo, ove stare oporuke, kako je tvoja pokojna supruga napomenula. Čuvaj je, Ranko, kod sebe. Ja sam ti rekao, moj će životni cilj biti ova parnica.

Ranko spremi ženinu oporuku, staru povelju njezineprababe, te doda:

— Ovu spremam samo po njezinoj želji! Da nije bilonje, ne bi ni mene bili zahvatili i zanijeli Čari ovih bisera.Sjećate li se, kume, kad je došla njezina sestra? Tom jeprilikom moja plemenita pokojnica rekla svojoj sestri:»Cim dobijem bisere u svoje ruke, onim ću ih časom podijeliti, polovica tebi, a polovica meni. Zar mi nismoravnopravne sestre?« Hoćete mi vjerovati, gospodo, a nikumu nisam to rekao, nešto me steglo, bio sam u duši protivan, te sam gotovo prigovorio svojoj dragoj ženi da to nečini. Ali ipak me nešto suzdržalo, jer da sam to rekao, onabi me poslušala, a sad bih se gorko kajao. Zanijelo mebilo da, i to veoma, ali vjerujte, taj je zanos potpunozamro u meni sa smrću moje drage vječne ljubavi. —Ranko se nije mogao suzdržati, te iz njega provali plač.— Da, gospodo, sad ih mrzim i prezirem, jer su oni, tiblještavi dragulji, pokopali moju sreću, moj najveći dragulj, moju dragu, milu ljubljenu Anu Mariju,

Ranko je zaridao, te će kroz jecaj:— Mladost, našu mladost i život pokopalo je to blje

štavo blago.Svi su bili dirnuti provalom boli nesretnog mladića,

ali se profesor snađe:— Ranko, riječ je riječ! Obećao si mi da ćeš se Čuvati

sentimentalnosti.— Ne mogu, kume, nisam se mogao suzdržati.

133

.7 r-f-r-i-? '-^M

4OM

M

— Ranko, ti si dao riječ svojoj ljubljenoj ženi usmrtnom času. Veliku je riječ ona rekla: »Ne smiješ,Ranko, nikada odustati od toga da ih tražiš. Neka neuživa u njima ona, ako me je i rodila.«

— Jesam, obećao sam — reče Ranko već malo smiren. — Da, održat ću riječ i neću ih prestati tražiti dokživim. Gospodine doktore Benčiću, i vi, gospodine suce,zauzmite se i radite u moje ime sve Što možete. Znam,teška će biti borba s tom ženom, ali nastavite. — Obratise doktoru Benčiću: — Gospodine doktore, mi vama jošnismo ništa platili za vaš trud, a imali ste izdataka za bi-ljege i slično, pa za čamac i majstore.

— Ja nisam, dragi Ranko, u slabom položaju, no moram priznati da sam se radovao toj stvari jer bi, premavrijednosti, i račun bio veći.

Sudac Horvatić se osmjehne:— Vi, advokati, ravni ste trgovcima. Vi to onako

prema vrijednosti predmeta, te po imućstvenim prilikamastranke.

— Tako je, gospodine suce, taćno tako.— A nama, sucima, to je, na sreću, svejedno. Bio

predmet vrijedan ili bezvrijedan, nama je glavno sadržajtužbe ili protivno.

— Ipak, ipak, gospodine doktore — reče Ranko —znam da niste u nuždi, ali navedite barem izdatke.

— Dobro, Ranko.Doktor BenČić pogleda u spis, te izračuna izdatak od

trideset forinti. Ranko mu to položi, te mu se preporuči.Sudac Horvatić i odvjetnik Benčić stali su se praštati

od Ranka i njegovih. Kod vrata Ranko uhvati suca Hor-vatića za obje ruke:

— Dragi gospodine suce, ne dao bog da me u životutrebate, znajte da ću vam biti zahvalan dok živim. Osje-

134

ćam da u vama kuca pošteno srce, puno osjećaja. Hvala vam na sućuti koju osjećate prema meni.

— Veseli me tvoje priznanje, Ranko, i budi uvjeren da ću održati riječ.

XLVII

Sutradan je Luče počela spremati Ranka za put. Do-nijela je sve stvari od gospođe Duboković, a mnogo je i njoj dala, naročito Leopoldinine odjeće za koje ona nije imala potrebe.

Istog dana predveče, kada je došao profesor Zvona-rević, Lovre je ispričao kako su došli do njega oni novi s broda.

— Jest, kume, siguran sam da su to oni, prema opisusuca Horvatića. Htjeli su tobože kupiti ljuske od bisemice.

— Nesreće jedne, što tu njuškaju? Ta mi vijest nijebaš draga, a nije mi ni jasna.

— Baš zbog toga i rekao sam ocu da se ne upuštas njima u posao — reče Ranko i nastavi dosta raspoloženo. — Znate moga oca kako je nagao. Čim sam murekao tko su, zgrabio je jednome iz ruku školjku, te imdao na znanje da se gube.

— Htio sam, kume, dohvatiti ono veslo, ali sam sesuspregao. Neka ih đavo nosi.

— Otišli su u miru?— Da, povukli su se prema moru. Malo kasnije sjetio

sam se, te pošao za njima. IŠli su prema obali, ali samprepoznao brodski čamac.

— što oni njuškaju? Nešto hoće! Možda ih ipak zanimaju školjke, kako je rekao onaj koji malo govori hrvatski. Navodno trebaju im za puceta.

135

— Ne vjerujte, kumo Luče. Zašto da se zanosimo?

— Još sam doviknuo Juri Lastavici, kada je polazioda gleda parangale: »Jura, odsad lovi i ti školjke, evo bilisu tu maloprije kupci, oni novi s broda.«

— Ne mogu shvatiti, nastojat ćemo sutra nešto ispitati preko mornara.

— Kumo Luče, dajte nam nešto za večeru i onogvašeg crnoga iz podruma.

Za večerom govorili su uglavnom o putu i o Rankovu spremanju.— Hoće li biti, kume — upita Luče — dosta šest ko-

Sulja? Je li dosta dvanaest pari čarapa i toliko rupčića?— Dosta, kumo Luče, dosta, pa neće preko svijeta,

a ja neću ostati tamo, jer me posao veže ovamo i tamo,

pa ću i ja ponijeti ako mu što uzmanjka.Bili su svi dobro raspoloženi, jer je Lovro uvijek točio najfiniji dingač kada je kum bio kod njih.Ranko je pošao u svoju sobicu da potraži neke stvari za put, te ostavio oca i kuma same. Luče je bila u kuhinji kod kamina, u namjeri da opere tanjure. Kada je kum bio kod njih, jeli

su i sjedili u većoj sobi straga nadesno, to jest u svečanoj sobi. Tu je Lovro više puta prilegao nedjeljom. Lijevo je bila Lovrina i ženina spavaća soba, desno naprijed Rankova sobica, a lijevo sobica ili spremište za sve.

— Da li biste vi, kume, zapušili pravog hercegovačkogduhana? Čuvam ga tamo u sobi!

— Ako to, Lovre, imate, onda bih poslije tako dobrevečere zapušio.

— Luče, je li kava gotova?— Ma evo, moj Lovre, sad će zamalo voda zakipjeti.Lovro pođe kroz kuhinju u drugu sobu po duhan, a

Luče uđe do kuma i reče:

— Uzet ću samo malo svjetiljku, ne mogu naći svijeću.

Iz druge sobe ćulo se kako Lovro otvara ladice i viče:— Luče, kamo si sklonila onaj lončić s duhanom? —

Još nije to svršio, a već poviče: — Luče, Što odnosišsvjetlo od kuma?

— Evo, načas, načas, Lov...Luče još nije dorekla što je namjeravala, kadli u kuhinju banuše dva muškarca. Luče se okrene, spazi nepoznate, sva zadršće i promuca:— Ajme meni!Cilinder joj pukne, ali svjetiljku nekako spusti na kamin.U tom času, kao po dogovoru, uđu Lovre i Zvona-rević, svaki iz svoje sobe, te u hipu zgrabiše obojicu za ruke u kojima su držali revolvere.Ćulo se s jedne strane:— No, no, smiješno!A drugi ulijevo od Lovre reče:— Baš me spopada smijeh.On udari Lovru nogom. Sruše se obojica na pod. Lovre, već na podu, udari napadača šakom u oči i zgrabi naglo drugom rukom revolver, te ga odbaci i izusti:— Sad te imam, u rukama, lupežu.Profesor ZvonareviĆ još uvijek se borio stojeći u mračnoj sobi. Ćulo se udaranje i rušenje stolaca, kadli najedanput nešto grune. Stol se svali i začu se pucnjava iz revolvera.Ranko se trgne. Čuo je buku, ali je mislio da njegovi nešto glasnije govore ili premještaju stolce. No kad je čuo štropot i oštar pucanj, protrne i pomisli na najgore. Ugasi svijeću i otvori

vrata. Čuo je zdesna stenjanje. Htio je skočiti onamo, kadli začu kako neko vani razgovara:

136 137

— Ostanite tu kao straža. Predugo mi to traje! Nemani Augusta ni Hansa, a niti nas zovu.

Netko polako otvori vrata i vikne:— August! Hans!I ispali dva hica.

Revolver je opalio dosta visoko, kako se to čini radi zaplasivanja. Ali Luče padne pod kamin od straha. Onaj izvana pođe bliže, te opet poviče:— Hans! August!Ćulo se sa svake strane:— Tu! Tu!— Grozno, što je to? Pa to je iznenađenje.Došljak nije mogao vidjeti u mraku, pa je tražio po džepovima svjetiljku. Ranko ga je promatrao u sjeni svjetiljke koja je svijetlila s kamina. Stisne zube, skoči do njega, zgrabi ga za

ovratnik i kaput straga, te tresne njime o kamin da je sve prasnulo. Nosek zastaje. Ranko mu skoči nogom na trbuh, tako da se začu hroptanje.S desne strane začu se pitanje:— Gospodine pristave, jeste li ga?— Oče, kume, jeste li živi?— Ranko, sinko, nadesno, nadesno, kumu!Ranko podigne za ruku majku. Okretao se tražeći što da uhvati u mke. Luče se bila snašla i uzela mlinac u ruke, te se okrene da pode u pomoć. Ba5 u tom času vrata se otvore i

Ranko spazi dvije ruke i dva revolvera. Tijela su bila još vani. Nešto ga stegne i on prošapće:— Jao, izgubljeni smo!— Gospodine pristave, gospodine pristave, hoćemo li

navaliti?Sa obje strane čulo se stenjanje i udaranje. Odanle gdje je bio Lovro Čulo se:— Pomoć! Pomoć!

»Svaki je hip presudan!« pomisli Ranko i skoči, te uhvati obje ruke, napne snagu, povuče ih kroz vrata i za-viče:— Majko, u pomoć!Luče se okrene i spretno udari jednog napadača mlincem po ramenima i glavi. Onaj napolju otima se svom snagom iz Rankovih ruku jer je htio svakako imati revolver. Luče ponovo

udari. Ranko je već klonuo, ali skupi još snage, povuče i koljenom se opre o zid. Lijevu mu je ruku vukao drugi napadač, čuo je kako ovaj viče:— Pomoć, Rudi!Luče još udari, Ranko jače povuče, a Rudi utrči unutra, te lijevom rukom udari Ranka po ruci kojom je držao napadača. Zbog užasne boli Ranko ispusti ruku. Smatrao je da je sve

izgubljeno i jedva smogao daha. Držao je ruku visoko, stezao napadača, ali je ovaj bio previše debeo, a Rankova snaga bila je već pri kraju.Drugi napadač je ležao na zemlji, a Luče je pokušala oboriti i prvoga, ali ju je okretni detektiv odgurnuo nogom. Rudi je navaljivao. Ranko se branio, ali sve slabije, jer ga je lijeva ruka

veoma peki a.Rudi se osovi na prste, te nanišani Ranku u glavu. Ranko se nagne i osovi, te ga metak pogodi u ključnu kost i zahvati malo kosti pod uhom. Zastenje:— Jao, propadosmo!Ranko i Rudi borili su se u kuhinji kod vrata, Luče se pridigne, jer su se vani čuli koraci. Ranko zajaukne:— Jao, propadosmo, ide im pomoć!U kuhinju se zaleti šime, sruši Luču i razabra u mraku kako dvojica u kutu stenju i bore se.— Lupeži, to je bila vaša namjera!— Šime, pomozi, propadoh!Sime skoči, raširi ruke i skupi ih oko Rudijeva vrata.

■ I

I ■

■ I

T38 139

Detektiv skupi vrat i digne ramena, a Ranko je još dospio reći:

— Sime, revolver!Sime pusti Rudijevu lijevu ruku, a svojom desnom Sa-

petinom zgrabi ruku i revolver, te povuče detektiva. Li-jevom mu pritisne vrat i svali ga na zemlju takvom brzi-nom i snagom da se Rudi nije ni snašao. Udari ga nogom po ruci tako da mu je sasma razmrskao palac, kažiprst i srednji prst.

Ranko se sruši na Fritza onesviješten. Rudi se okrene licem, a Sime ga udari hitro šakom po ustima, i zahvati mu i nos i čelo. Brzo se digne, udari ga nogom nekoliko puta i zaviče:

— Gdje ste naži, da vam pomognem?Zgrabi od Luče mlinac, te pojuri prema Zvonareviću.

Luče je izlila vina na Ranka, ali se nije gubila u očaja-vanju, već brzo reče:

— Ovaj u kožnatom kaputu, Sime, ovo je njihov.Uzme svjetiljku, te je prinese do sobe, a profesor ra-

stenje:— Pomozi, propadoh!Sime skoči, uhvati za vrat Augusta, udari ga snažno

nogom u glavu i zaviče:— Uklonite se, Lovre, ili koji ste!Sime ga udari još jednom u zatiljak, a profesor poviče:— Prebi mi prste.— Ni ovaj više neće!Profesor se izvuče, sjedne na pod, te jedva digne ruku.

Poskoči prema drugoj sobi i promrsi:— Lovre!— Evo začas, još samo malo, lupež se može i pretva

rati — reče Sime i udari Augusta mlincem. Potom skočido Lovre. Čuo je, naime, dahtanje i Lovru kako govori:

140

- Izmičeš, gujo, izmičeš, ali nećeš dugo.— Neće, Lovre, neće, evo ga začas nemoćna.Sime je dobro opazio Lovru, te odmah udario po

Hansu.— Pomoć, pomoć!— Evo pomoći, evo, lupežu jedan!Sime ponovi svoje strašne udarce. Luče nije gubila

vrijeme, već je izlila vode na Ranka. Ranko se strese i odmah upita:

— Majko, jesu li naši živi?— Jesu, sinko, jesu, bogu hvala i Siminoj pomoći.

Eno, mlati posljednjeg.Ranko skoči, pohrli u sobu i poviče:— Trebaš li pomoći, Sime?— Nije više ni ovaj opasan, ali još ću ga ispremi-

jesiti.— Oče, jeste li ozlijeđeni?— Oznojila me, sinko, ova neman.— Luče, svjetla, Luče.— Ne znam, Lovre, evo, sva drŠćem!Lovro ustane i uđe do kuma Zvonarevića koji je još

uvijek sjedio i teško disao.— Kume, jeste li veoma ozlijeđeni?— Ne znam, ali me dobro izudarao. Ali, eto, bogu

hvala, izbjegli smo gotovoj smrti.Ranko donese iz svoje sobe svjetlo, a Sime je s užit-

kom vukao detektive u kuhinju.Kako je Luče lijevala vodu na Ranka, ova je pala i na

Fritza. Kada je Sime povukao za nogu Augusta, Fritz zovne:

— Gospodine pristave!Sime se okrene, te ga snažno udari po licu, te Fritz

ostade ležati.

141

■

SMs&l

M

— Lovre, donesite mi dosta konopca da ih dobro,po mornarski, svežem. Živi su još svi, pa bi mogli, kada ihpobacam u more, pobjeći ribama.

Lovro je htio pomoći Šimi, ali ovaj to otkloni:— Pustite tu nasladu meni, kume Lovro. Ja ću iu-

pežima pokazati pohlepu. Odmorite se Lovre! Jedino akoimate što dobro u policu, ugrijao me onaj prvi.

— Idem donijeti iz podruma.— Ja ću, oče, s vama.— Ne treba, sinko, ne boj se za mene.— Budi, Ranko, bez brige. Jesu li tu sva petorica?

Ovaj je, mislim, rekao da će Lovru za gulaš, a ovaj daće tebe za užinu. Nema na brodu nikoga, a ona guja odgrofice i kapetan Čekaju na njih i, mislim, tebe i oca.Sve ćemo ispitati poslije.

Sime je bez samilosti vezao detektivima ruke straga. Onda im je savio koljena, te ruke i noge svezao zajedno. Lovro je donio vina, a onda pokupio s Rankom revol-vere. Još su digli stol, te složili klupe i stolice.

Luče se još nije mogla sabrati, već je trčala do Ranka, kuma i Lovre, te ih po nekoliko puta pitala:

— Jeste li ozlijeđeni? — I uz to zajaukala: — Stoće biti od nas, jao nama?

— Jeste li svi Živi, kumo Luče?— Jesmo, jesmo, hvala bogu i vama.— Onda ne jaučite. Ja ću, evo, ove poklati kao jarce,

pa u more, te nitko neće ništa znati — reče Sime, pa seobrati napadačima: — Evo vam, ubojice! Ti, mali, da mi sene pretvaraš"! — i Sime zavitla nožem kao da će ga zaklati.

— Milost, milost! — zavapi ovaj.— Tako, sada milost! Tebi i nije ništa!Fritz ispljune dva zuba koje mu je Sime izbio posljed-

njom pljuskom.

— Gospodine profesore, dođite da znamo i Čujemo.Ja znam malo po njemački, ali vi ćete sigurno bolje.

— Luče, dajte čabrić hladne vode.Svi su izgledali strasno. Karlo Nosek ima je razbijenu

čeljust i sve prednje zube gore i dolje. Cijelo jedno oko bilo mu je u krvi i zatvoreno. Njega je Ranko bacio na oštri ugao kamina. Iz usta mu je i dalje curila sukrvica i smrad. Debeloga Rudija Sime je svega iznakazio cipelom. Imao je izbijene zube, oguljen nos, bio je sav ispretućen po rebrima, a prsti su mu se držali samo na koži. Visoki August bio je isprebijan po tijelu, te mu je na usta išla krv. Samo je njegovo lijepo lice ostalo neozlijeđeno; Sime ga nije mogao tući po glavi jer se bojao da ne udari pro-fesora. Kada ga je udario nogom u zatiljak, ozlijedio je profesoru prste. Jaki Hans bio je sav iznakažen jer ga je Sime udarao mlincem po glavi gdje je dospio. Prednjih zubi više nije imao. Mali Fritz bio je Lucina žrtva. Glavu je imao malo natečenu i manjkala su mu dva zuba koje mu je Sime izbio, ali je već bio kod svijesti i molio je za milost.

Sime je počeo vaditi iz džepova sve, te je naišao i na prijepis potvrde na sto tisuća forinti. Lovro poviče:

— Ah, to je bila njihova namjera! Pa što nam nisurekli, već nas htjeli odmah lišiti života.

Kod Noseka su našli četiri tisuće, a kod ostalih po tisuću i pet stotina forinti.

— Otkuda toliki novac kod vas, a četiri tisuće kodovoga?

— On je naš pristav.— Sto, on četiri, a nama po tisuću i petsto — usklikne

Fritz.— Govori zašto ste dobili taj novac Što ste ga tako

veselo spremali još na brodu?

■ m% Mi mi-' ■JA-

r*■*■■■•■■■■■■ -v?;

I ^H

Rs

SJ ■-.-.̂ J'1

.:v^;Hf^

142 143

— To nam je donio pristav kao nagradu da na broddovedemo Ranka i onda ga prevezemo u Beč u ludnicu.

— Jao meni! — ote se Ranku jer je razumio što jerekao Fritz.

Kada su Lovri to preveli, on će razjareno:— Daj mi, Sime, nož, poklat ću ih bez grižnje savjesti.

Moje su dijete htjeli živo i zdravo spremiti u grob. — Savzdvojan zagrli Ranka, i Živci mu popuste, zaplače, te ćejecajući: — Sine, mili naš sine! Tebe bi, krvi moja, mučilicijeli život. Jao meni, zvijeri jedne!

Zgrabi snop novaca htijući ih razderati. šime skoči kao tigar, uhvati ga za ruku i poviče:

— Nećete, kume Lovro, ne!— To su Judini novci, Sime!— Briga mene! Zašto da ih poderete, a ja i svi moji

siromašni smo kao miševi. Kupit ću za cijeli rod imanje naKorčuli, a vi biste derali novce!

Pristav Nosek, August i Hans dođoše k svijesti, samo se lijeni Rudi ili pretvarao ili doista bio u nesvijesti.

Svi su potvrdili ono što je Fritz rekao. Pristav je dodao da su opunomoćeni da učine s njima što hoće, samo Ranka svakako moraju živoga dopremiti na brod.

— Obećano nam je deset tisuća od onih novaca kojisu kod vas kao polog.

— Nas Čekaju kapetan i grofica — promuca nekakoNosek.

— Oče, pustite me na brod, osvetiti ću joj se takošto ću je zadaviti.

— Ti si Ranko, lud! — reče profesor Zvonarević. —Hoćeš da nastradaš i ucviliš svoje roditelje. Dosta je svegatoga! Neće se više nitko usuditi da te dira.

Lovre izusti:— Sto će još biti od nas?

— Ništa, kume, u obrani smo bili, svi ćemo to posvjedočiti.

Šime ustane i reće:— Svukao bih ih dogola i poslao odijela sirotinji.

Šteta što će to trunuti u moru.Počeo je ogledavati ure i prstenje, no Lovro poviče:— Sime, pa mi nismo razbojnici.— Sto vi mislite, Lovre, drugo nego poklati ih i u

more s njima.Šime nekako ponovi njemački:— Nož, vrat, kamen, more, ribe.— Milost, milost!I svi su se osvijestili, pa i Rudi. Sime se okrene, te

nestrpljivo reče profesoru:— Ja sam ih predveče čuo gdje nešto govore o Ranku.

Onda mi je i Jure rekao da su bili kod vas. Kad su maloprije otišli, a naš se kapetan udaljio s palube, mene jenhvatila neka strava. Nije mi nešto dalo mira, te sam navalio na Matu i Damjana, i mi spustili pomoćni čamac,pa ja za njima prema vašoj kući. Da sam došao malokasnije, ne znam što bi bilo.

— Zlo, Sime, zlo. Ti si spasio moje od smrti, a meneod paklenih muka cijelog života.

— Vjerujte, oče i kume, moje su snage bile već prikraju. Spasila me samo moja visina da me nisu zatukli.To je bio moj spas.

Ranko pokaže na Rudija i doda:— Ima snagu kao divlji vepar.— Onda, što ćemo? Ako oni ostanu živi, ja na brod

ne mogu, jer sam vojnik ratnog broda. Neposluh, Čamacza spašavanje, a i gotovo sam dotukao carske ljude. Menine manjka deset godina robije. Zato ću ja njih poklati,pa u more. Vrijeme ide.

■

■

144 10 Dragulji 1 straiti II 145

Profesor se malo zamisli i reče:— Teško mi je reći vama, kume, da Sime ima pravo.

Bit će zla.— Ali, kume, ja ih klati i ubijati ipak ne mogu. Ono

sam se u jarosti zaletio.— Da, mi smo kršćani. Nisam vam htio, Lovre, pred

ložiti da ih ubijete, dobro ih je preplašiti. Nego, moj kumeLovre, htio sam vam reći i predložiti da mi svi zasad predsilom pobjegnemo.

Lovro problijedi i jedva promrsi:— Bježati, kamo, kuda, kume moj?— Prijeko, kume, u daleki kraj, dok se to ne zabo

ravi! — reče profesor.— Jao meni! Zar ostaviti svoj dom, svoj krov i svoj

zavičaj? Ne mogu, kume. Neka umrem tu na svome.Profesor otvori vrata i zovne:— Kumo Luče!— Evo me, evo, kume!Luča dođe, pogleda u zdvojnog muža i upita:— Sto je, opet, strašno?— Grozno, Luče, užasno! — reče Lovro. — Kum

predlaže da bježimo odavle.— Zar sa svoga da idem, kume? Da bježim od svoje

kuće? Pa gdje sam sigurnija nego u svome i na svome?— Kumo Luče, što biste vi dali da spasite Ranku

život?— Sve, kume! Dušu, srce, krv i glavu!— Dosta je, kumo, jedno. Kakav bi vaš život bio da

su vam Ranka odveli i spremili u zavod medu luđake?— Sišla bih s uma, kume! Sačuvaj nas, bože!— A kad bi vam netko rekao: »Otkupi ga, majko!«

— da li biste dali, Luče, kuću, zemlju i ovo malo barkii alata?

— Nemojte ni pitati, kume. Da imam deset života,dala bih sve da spasim sina.

— Sto nije uspjelo danas, može, dragi kumovi, sutra,ili baš tamo gdje će biti na školama. Ranko nema tu štotražiti. Njegova je žena mrtva, svijet mu je otvoren, avama će valjda biti ljepše s vašim djetetom bilo gdje usvijetu nego da strahujete za njega. Lovre, uredite većujedrilicu, šime će s nama. Uzmite što god možete ponijeti,to jest što stane u Čamac. Život nam je svima osigurans onih sto tisuća u buretu.

— Zar ćete i vi s nama, kume?— Pratim te, sinko, i ja u novi život! — reče profesor.Pozvali su Simu, i kad je razumio o čemu se radi,

počeo je skakati od veselja, ali nije zaboravio dodati:— Oni su novci bili Judini, a sada su moji. Alaj će

se otac začuditi kada mu ih pošaljem. »Otkuda momeŠimi toliki novci?« pitat će on.

Sime je odvukao detektive u sjenicu gdje su Ranko i Ana Marija prvi put priznali jedno drugome ljubav. Dok ih je vukao, govorio im je:

— Malo se rashladite, a zatim ću vas žive baciti umore.

Lovro i Sime pošli su da urede veliki ribarski čimac, a Ranko je s majkom počeo spremati stvari.

Profesor Zvonarević prao je lice, te se povukao u sobu da se presvuče i uredi jer je bio sav poderan, tako da su s njega visjele same krpice. Kosa mu je bila raščupana, lice izgrebeno, a na ćelu i glavi bilo je nekoliko kvrga. Silno su ga boljela rebra, glava i vrat, a najviše prsti. — Sto ga nije ispremlatio jaki August, udario ga je Sime ci-pelom dok je tukao Augusta po zatiljku. Profesor se pre-oblačio u Rankovoj sobici u Rankovo odijelo i rublje, sav drhtao od uzbuđenja i straha, te sam sa sobom razgova-

146 10* 147

rao: »Samo nas je bog spasio. Bila je to naša najveća sreća što je Luče odnijela lampu. Inače bi nas lupeži zatekli zajedno u sobi obojicu i, kako je rekao onaj vođa, ubili bi nas. Strašna je to i pomisao, a zbilja je bila sasma blizu da nas malenu s lica zemlje. Jadni, jadni moj dragi Štićenice! što bi onda bilo od tebe i kakav bi te strašan život Čekao da si im pao u ruke!?«

Lovro i Sime vratili su se i rekli da je barka spremna.Zvonarević se bio obukao, te je i on pomagao u no-

Šenju stvari u čamac.Luče je, začudo, bila mima i sabrana, te je odlučno

i brzo birala stvari koje će ponijeti sa sobom. Govorila je Ranku:

— Ništa mi nije teško, a i ne boli me sve to ostaviti,sine moj mili. Tvoj Život i tvoja sreća, to je smisao mogaživota.

— Majčice draga, vi to samo tako govorite da meneumirite, a ja znam kako vam je teško ostaviti rodni kraj.

— Sine moj mili, da, teško je to i strašno: za voljuneke sile, nečije himbe ili spletkarenja ostaviti svoj dom,svoje toplo ognjište, svoju kuću, svoju zemlju i sve onoŠto ti je oku poznato, sve ono što ti je srcu drago. Da, sine,teško je to, strašno to boli, ali najviše peče i boli nepravdakoju su stvorili zli ljudi. Polazim, sine, teško. Da, istinaje, jer me za sve ovo veže teški moj rad. Svakoj stvarci jasam se radovala i svaki predmet teško stjecala s tvojimocem. Da, sine, polazim teško i teška srca ostavljam pragnašega doma.

— Znao sam to, majko draga, ali se ipak čudim vašojodluci da ste bez mnogo kolebanja spremni da ostavitesve to i pođete u daleki nepoznati kraj.

— Spremna sam, sinko, i odlučila sam da idem jermoja ljubav prema tebi, sine moj, nema granica. Idem,

sinko, na kraj svijeta s tobom i spremna sam, sinko, na najgore.

— Neće više biti zla, majko draga.— Ako i bude, sinko, spremna sam na sve. Ovim svo

jim rukama kopala bih u pustoši korijenje i hranila tebe.Na koljenima bih hodala i molila za tebe, toliko te volim,milo Čedo moje.

Kada su sve odnijeli u Čamac, Lovro dade Šimi svoje odijelo da sa sebe skine vojničko, te ujedno reče:

— Pođi, Ranko, po strica Ivu, » ti, Luče, promisli danisi još što zaboravila.

— Sve bih, moj Lovre, htjela ponijeti, sve je to menimilo i drago.

— Sve se, Luče, ne može, ali te lijepo molim, nemojnaricati da ne čuju ovi lopovi.

— Zar ih neiemo baciti u more, niste li se predomislili, kume Lovre?

— Ne, Šime, nismo, čut ćeš kasnije.Profesor se vratio iz sobe gdje je pisao sucu Horvatiću,

te mu je tačno prikazao kako se sve dogodilo.— Evo, Lovre, napisao sam i za vašega brata, samo

ipak vi potpišite.List Lovrinom bratu glasio je:»Dragi moj brate Ive!Da bih sačuvao i obranio život svoga sina Ranka,

moram napustiti svoj dom. Lijepo te molim da mi na sve pripaziš kao brat na bratovo. Idem tražiti pravo za svoga sina, pa mislim da ću ići u Beč pred samoga cara. U kući neka se nastani tvoj stariji sin Ante. Puno pozdravi sve od svoga nesretnog brata Lovre!«

Zamalo vratio se Ranko sa zbunjenim stricem Ivom. Njemu je Ranko putem ispričao sve što se dogodilo. Lovre mu reče:

K*?*

148 149

— Strašno je to, moj brate Ive, što smo preživljeli.Ali, bogu hvala da smo spasili živote. Cuj me, brate! Sutradođi ovamo do mene, kao na dogovor za lov. Povedi JuruLastavicu, Marka Torčića i Luku Jelića. Ovo je list zatebe, ti si gospodar ove moje sirotinje dok mene nema.Ovaj list odnijet ćete sucu Horvatiću. U pismu mu naškum opisuje sve što se večeras dogodilo. — Onda dodatiše: — Tamo u sjenici svezana su ona petorica lopova,pa ti ne idi da te ne vide, već sutra javite to sudu, a sudće sve urediti da se prevezu u bolnicu. Oni su nas ipre-mlatili, ali je njih Sime iznakazio. Zbogom, brate moj.Bog zna hoćemo li se ikad više vidjeti? Ja ću ti pisati, akomi bog dade da dođem živ svome cilju.

Zvonarević pođe sa Šimom u sjenicu, te reče Noseku i njegovima:

— Odlučio sam da vam poštedim život, ali pazite, akodo sutra ujutro dadete od sebe glasa, ovaj će vas čovjeksve ubiti i baciti u more. Jeste li me razumjeli?

— Jesmo, jesmo, i hvala vam što nam štedite živote.— Ovo neka vam je opomena da se ne lakomite za

novcem, te ne činite nepravde. Sutra danju ja ću doći snašim vlastima, te neka naša vlast radi s vama po zakonu.

Bio je mrak, jedino su zvijezde osvjetljivale sjenicu, ali se moglo vidjeti kako u mraku leže sva petorica u maloj sjenici na zemlji. Bilo je hladno, ali oni nisu ni pomišljali na to, jer ih je obuzimala strava i užas od po-misli da će ih šime ubiti i baciti u more.

Profesor Zvnnarević reče:— Ovo je vaš novac i vaši satovi. To nije naše i sulra

ćete ponijeti to sa sobom. Onih deset tisuća uzeo je ovajčovjek jer smatra da vi nemate prava na izdajničke novce.

U sjenici se ćulo okretanje i teško uzdisanje kao znak olakšanja Što će im život ipak biti pošteđen.

— Kume Lovre, kako je s onim u buretu?— Jao, moj kume, zamalo da nisam zaboravio.— Da, da, kume Lovre, i vina Sto više! — reče Šime.— Bit će svega, Sime.Lovro se zaputi s Lučom u podrum i preda Luci u nje-

dra svežanj od sto tisuća, a on uzme bocu vina. Nikako nije želio da Sime dozna za toliku svotu novaca.

Ostavili su svjetlo, to jest petrolejku su postavili na prozor. Tiho i mimo napuštali su svoj dom.

Prvi je išao Sime, veseo i raspoložen, za njim Zvona-rević, a u kuhinji su ostali još malo zagrljeni Lovro, Luče i Ranko. Sve troje tiho je jecalo. Lovro će kroz suze:

— Nikad nisam ni u snu sanjao da ću te ikada napustiti, dragi moj dome. A evo, sada te ostavljam, bezmnogo protivljenja.

— Oče moj, pod silu ga napuštate.— Da, sinko moj, da! To je još teže, kad silom činiš

ono što svojom voljom i svojim razumom nikad ne biČinio. —■ Lovro uzdahne: — Toliko sam se zanosio, sinkomoj dragi, kada sam vidio na tvojoj ženi znakove materinstva. Ah, kako sam se unaprijed radovao, te sam sebi usreći šaputao: »Ovdje, Lovre, pod svojim krovom dočekatćeš svoje unuke!« A nešto mi je govorilo u mojoj nutrini:»Mlad si, Lovre moj, možda ćeš čak i praunuke primatiu svome domu!« Sve se sad raplinulo u pusti san i odsvega toga ništa, već mi bol pritište dušu i srce, a tamnami noć prijeti: »Bježi, Lovre, dok te ja prekrivam, bježi,osvanut će dan, pa će te progoniti neprijatelji.«

Sve troje bili su zagrljeni, nijedan nije smogao snage da krene iz doma. Izvana se čuo prigušeni glas kuma Zvo-nare vica:

— Gdje ste, kumovi? Dođi, Ranko, more mi se čininemirno.

' ■ ■ A 3 ^ 1 -

w& ...m

150 151

— Da, da, i more, to moje drago more! I ono se buništo mi moramo poći.

— Kume Lovre, vrijeme je. Noć će se brzo provaliti.— Evo nas, kume, evo, kume!Sve troje izađu. Išli su zagrljeni prema malom Lovri-

nom pristaništu. Kada su se spustili na posljednju pećinu, odakle se još mogla vidjeti kućica, sve troje se kao po dogovoru okrenuše. Luče je plakala, Ranko ju je hrabro tješio, a Lovro reče:

— Zbogom, dragi dome moj, zbogom, kršu rodnogkraja moga, zbogom staze i putići moji uski. — Pogledana nebo i uzdahne: — Vi ste, zvijezde, svjedok moga bola,i ja pred vama izričem ovu kletvu: »Prokletstvo moje nekastigne onoga tko je krivac ovoj mojoj tuzi!« — Podigneruke uvis i zavapi: — Čuješ li me, o gospode Bože! Pravdaje na mojoj strani, a sila na drugoj. Kazni silu, Bože moj,a čuj mene, gospode! Daj mi zadovoljštinu, da to doživim!

Klekne na zemlju, te poljubi kamen, a za njim to uČi-niše i svi ostali. Časak su ostali tako. Prvi ustane Lovro, odlučno pode i sve povede prema barci.

Žurno digne jedra, odveže čamac, snažno se odgurne od kopna i glasno progovori:

— Ostajte mi čvrsti, dragi moji žali! Čuvajte budnostražu i Čekajte, jer ja želim opet k vama doći.

Noćni vjetar ponese čamac prema pučini. Lovro je kormilario, te davao smjer prema izlazu iz Šibenske luke.

XLVIII

Sutradan oko devet sati nekoliko ljudi iš'o je prema Lovrinoj kući. Jure Lastavica bio je najglasniji, te je go-vorio;

— Moj Ive, mani se ti lova na ribe, to jest i nijeposao. Lovre je imao sreću s onima tamo na brodu.

— Nije ni nama izišlo krivo, moj Jure.— Istina je, nije, ali da se Ranko nije, kako bih rekao,

svezao s njihovom kćeri, možda bismo mi i sada radili.— Eto, zbog toga sam vas i molio da idemo do Lovre.

Uskoro će početi lov na spužve i koralje, pa da čujemohoćemo li opet svi zajedno.

— Dobro je da se porazgovorimo, ali to nije od potrebe, tvoj brat Lovre čovjek je od riječi.

— Mogu li ga upitati, striče Ive, što je s onim o čemuje jučer govorio mome ocu: da oni s broda žele kupiti ljuske od bisernica?

— Možeš, Ciro, možeš, ali mi ćemo o tome govoriti.Kada su bili već blizu kuće, Jure reče Ivi, Lovrinom

bratu:— Čudim se da se Lovre ili Luče nisu već pojavili

u dvorištu, jer mi govorimo tako glasno da se čuje nadaleko.

Ivo je mudro Šutio, te slegnuo ramenima, a Jure po-viče:

— Ej, kume Lovre, gdje ste, kume Luče? Evo nas naužinu, lijepi broj, hej, kumo!

Kad su došli gore, Ivo će kao iznenađeno:— Vrata na kući širom su otvorena.— Ma, tko će ih ovdje okrasti? Sigurno su na obali.Ivo ih pczove u kuću, te odmah pokaže pisma koja

su ležala na stolcu u kuhinji. Otvori list upućen njemu, te ga pročita naglas. Medu svima je nastala strava i za-prepaštenje. Iziđu na dvorište, te u sjenicu.

U sjenici su ležali svezani ljudi, ali ih nisu mogli razli-kovati. Krv im se skrutila na licu, rukama i odijelu, lica su im bila crna od zime, ali još više natečena, a isto tako

■ I

■

152 153

i ruke. Ćulo se kako stenjajući govore na njemačkom je-ziku:

— Pomoć! Pomoć! Propadosmo!Malo su više razumjeli kada je Nosek rekao na češkom

da im pomognu. Stari Jure Lastavica okrene se, te im reče:

— Mi ne smijemo, ali idemo na sud i policiju, da tojavimo vlastima.

Ivo se okrene Ćiri:— Evo ti pismo, pa otrči do suca Horvatića. On će

ti reći kamo treba da javiš.Pogledali su u kuću, te su po razbacanim stvarima i

mnogoj krvi zaključili da se tu vodila borba. Plašljivi Mate Lulić reče:

— Bilo je tu strašne borbe! Kolika krv i kosa pozemlji!

— Pa zar je naš Lovre beba da bi se dao samo takosvladati? A i Ranko je ribario s nama, pa im je takođerdao da osjete njegove ruke.

— Tko zna da li su Lovre ili Ranko ranjeni? — dodaopet Jure.

Ivo Petričić, brat Lovrin, zamalo da im nije sve rekao. Ali se u času snađe, i kad su se svi okrenuli k njemu, on reče:

— Pođimo na obalu, da pogledamo jesu li tamo.Dolje su vidjeli dva brodska čamca i preplašili su se.

Kako i ne bi! Čamci su državno vlasništvo, k tome vla-sništvo ratnoga broda.

Kad su se vratili gore, čuli su glasno zapomaganje i teško uzdisanje iz sjenice. Dolje na putu sjale su se per-janice žandara i skupina ljudi koji su dolazili.

Došla su dva žandara, te neki viši činovnik, zatim sudac Horvatić, sudac krivičnog odjela Marjanović, od-

154

vjetnik BenČić, koji je uz put poveo i s,voga kolegu Purića. Sudac Horvatić dao je svakome da pročita pismo što mu je pisao profesor Zvonarević. Svaki je načas prestao čitati jer ga je zbunio početak lista:

»Nakon strašne borbe na život i smrt, koju su sinoć započeli s nama agenti grofice Herber, pišem vam, dragi gospodine suce, ovih nekoliko redaka .. .«

Cim su došli do kuće, žandari najprije odu do sve-zanih. Svi su bili zaprepašteni i zgranuto su gledali sve-zane. Vođa žandarski narednik Pero Jelača upita:

— Jeste li svi na životu?Budući da su svi davali znakove Života, on naredi, da

se odvežu. Žandari su ih počeli okretati. Tek tada je počeo jauk i zapomaganje. Bilo je to užasno čuti, a užasno je bilo i gledati tu izmrcvarenu gomilu. Ali ni na jednom licu prisutnih nije se vidio ni trun sućuti prema detektivima.

Doktor Purić stajao je blijed i bez riječi, te će nakon nekog vremena:

— Mislim da ni ja, a ni vi, kolega Benčiću, nismo tupotrebni. To je stvar upravnih i policijskih vlasti.

— Istina je, gospodine doktore, mi smo samo promatrači. Ali nije naodmet, jer ste vi pravni zastupnik gro-fičin, a ja Ranka Petričića.

Svezane detektive teško su odvezali jer ih je Šime čvrsto vezao, kako je rekao, po mornarski. Položili su ih na dvorište pred kuću da ih sunce malo ogrije. Strašno ih je biio pogledati jer su svi biSi umrljani od krvi i ve-ćinom bez zubi.

Žandarski narednik Jelača htio ih je ispitivati, ali to nije bilo moguće jer su svi odreda drhtali.

— Brzo s njima u bolnicu!— Kako, gospodine narednice? Sami ne mogu hodati,

a mi ih nositi ne možemo.

155

■

— Niti ih možemo, a niti hoćemo. Ta htjeli su namubiti našega vođu Lovru i uspjeli su da ga otjeraju iz njegova doma. Zar ne vidite da je pošao tražiti pravdu docara u Beč.

Ribari odmahnuše rukom, te se stadoše razilaziti. Od-lazeći, Jure reče:

— Dolje su dva brodska čamca.Doktor Purić obrati se sucu Horvatiću:

— Idem sa čamcima na brod. Dužnost mi je da obavijestim svoju stranku. Oni sigurno o tome ništa i ne slute.

— To je vaše pravo, doktore Puriću. Grofica sigurnone sluti da je takva sudbina snašla njezine bečke policajce,ali je njoj vrlo dobro poznato što su oni ovdje tražili.

— To ipak ne mogu nikako vjerovati.— Ja sam sada ovdje promatrač suda. Stvar je suca

Marjanovića da to ispita. Znam dosta iz izvještaja profesora Zvonarevića i priznanja ovih policajaca, i meni jesve jasno. Ali čim sudac istražitelj bude uspio razgovaratis ovima, te oni ponovo potvrde grofičino sudjelovanje, mićemo je jednostavno zatvoriti. Zar ne, gospodine kolega?

— Samo se po sebi razumije, pa mi smo pravno uređena država.

Kad je odvjetnik Purić otišao prema obali, za njim poviče sudac Horvatić:

— Ako vam ne bude teško, javite kapetanu da je mornar Sime Dražin otišao s Lovrom u Beč da se tuže caruna nepravdu i nasilje.

Ivo Petrićić uputi se u bratovljevu kuću, te poviče Juri Lastavici:

— Pođi do moje kuće i reci mojoj Kati i Anti dadođu ovamo, da operemo i uredimo kuću.

Mate Lulić pođe da s odvjetnikom Punčem odveze čamce do broda. Svi su otišli u grad, samo je jedan žandar

156

ostao kraj policajaca, dok ne pošalju po njih da ih otpreme u bolnicu.

Cijeli grad ubrzo je doznao za strahotu koja se sinoć odigrala u kući Lovre Petričića. Na takvu strahotu i na-silje uzbunili su se mirni građani Šibenika, i kad su na širokim otvorenim kolima vozili policajce u bolnicu, raz-jareni ljudi sigurno bi ih linčovali da nije bila pojačana zaštita žandara.

XLIX

Kad se doktor Purić popeo na brod, prvo je naišao na prestravljenog kapetana Meglera, te mu reče:

— Bilo je grozno i strašno, ali može doći i do katastrofe.

Kapetan je pozvao groficu. Odvjetnik Purić opisao im je u kakvom je jadnom stanju vidio policajce. Odmah je rekao:

— VaŠ mornar Sime Dražin spasio je Lovru i njegove,te s njima pobjegao. Idu u Beč i tražit će načina da dođui do samoga cara, te da prijave nasilje.

Grofica problijedi, a j^tš više kapetan jer se bojao što se, kao kapetan broda, upustio s groficom u takvu zavjeru. Doktor Purić još doda:

— Molim da me prevezete na obalu jer ne jamčim zavaše živote. Građani su uzbuđeni, pa ako se dignu i navale na vas, nikakve Željezne kabine nisu tako jake da ihgnjev naroda ne bi mogao razoriti, te učiniti nezapamćeno krvoproliće.

Grofica još više problijedi, te će Puriću:— Nemojte tako glasno govoriti, dragi doktore, jer ne

želim da moj muž išta dozna. Samo malo pričekajte!

157

Brzo otrči u svoju kabinu, još brže se vrati, te će pre-plašeno doktoru Puriću:

— Vi ostajete i dalje moj pravni zastupnik. Evo zasvakoga čovjeka još dvije tisuće forinti, a vama na raspolaganje također dvije tisuće, da platite bolnicu, a ostatakza vaš trud, te mi javite o stanju ljudi.

Kad se doktor Punč iskrcao na obali, dočekala ga je skupina ribara i građana koji su vikali:

— Pođimo po naše sjekire, pa na brod.Ribari su vikali:

— Dosta su nam osti, lako ćemo mi obračunati s tomgamadi. Zar su zato došli u naš mirni grad, da ubijajunaše poštene građane?

Mornar je brzo odveslao Čamce prema brodu, te rekao kapetanu što ljudi viču i govore.

Nije dugo potrajalo i brod je digao sidra, te isplovio iz Šibenika. Krenuo je nadesno, prema Zadru, Rijeci ili Puli. Ljudi su stajali na obali i mahali stisnutim šakama prema brodu, a ribar Dane Škarica reče:

— Ako ste što htjeli učiniti, niste smjeli govoriti, alibolje i tako nego da se još veće nesreće survaju na našgrad.

Dane također zaprijeti šakom prema brodu i slavodo-bitno završi:

— Ipak ih je uhvatio strah, a i nije mala stvar kad senarod digne na noge. Njegova je snaga golema i neoboriva, i jao onome na koga padne njegov gnjev! Kazna jestrašna i nesmiljena.

Brod je plovio najkraćim putem prema Rijeci. Kape-tan Megler bio je s groficom i nadalje vrlo učtiv j fin, ali je jedva čekao da je se što prije riješi. Premda je bio si-guran za sebe i za sve na brodu, ipak mu je u ušima zvo-nila poruka koju mu je donio mornar o prijetnji naroda.

Drugog dana ujutro obitelj grofa Herbera iskrcala se u Rijeci. Već na brodu grof je prihvatio grofičin prijedlog da iz Rijeke otputuju ravno u Peštu.

Čim su se smjestili u svojoj palaći u Pešti, grofica se dade na posao. Odmah je obavijestila o svemu Šefa tajne policije, grofa Trieglera, ali je na svoj način prikazala što se dogodilo s detektivima. Ujedno je obavijestila i svoga zaštitnika baruna Kirschnera, te mu navela naročito ime suca Horvatića koji ju je nemilosrdno progonio, a i sada još poduzima sve protiv nje. Pisma je zavrSila sa željom:

»Bila bih neobično vesela da posjetite mene i moga supruga. Vi znate da je naša palača i u Pešti dosta velika i da ćete se svi udobno osjećati. Dođite svakako, dragi grofe. Moj suprug nije još uvijek raspoložen da kamo iz-lazi, pa ćete vi i barun Kirschner dobro djelovati na nje-govo raspoloženje. U prve dane proljeća dolazimo u našu palaču u Beč, a do toga vremena uvjerena sam da ćete izdržati u Pešti uz vašu prijateljicu Reginu.«

Za nekoliko dana u palači grofa Herbera bilo je vrlo bučno i veselo jer je grofica pozvala i svoje znance i ro-đake koji su tamo živjeli. Grofica je sudjelovala i pred-njačila u svemu. Oblačila se lijepo i skupocjeno, a bisere je uvijek imala na sebi, ali samo na tijelu, te ih vrlo ne-rado pokazivala. No nije ih skidala sa sebe.

Nikome nije ništa govorila o smrti Ane Marije, prem-da je svima bilo to poznato. No ni jedan gost nije imao odvažnosti da pred groficom govori o tom slučaju. S ba-runom Kirschnerom i grofom Trieglerom razgovarala je

1w*

li

■■1

%■

/■> ■

■>-J

~ * t J ". m ■■

m

i. ' ' % ■ ' \

V ni

158 159

dugo, ali sa svakim nasamo. Obojica su joj kao dogovo-reno odgovorili:

— Budite bez brige, draga grofice, to je naša stvar. Uredit ćemo sve na vaše zadovoljstvo.

Grofa i kćerku grofica je uvukla u zabave, ali oni nisu s osjećajem sudjelovali. Grof je najvolio sjediti i pi-sati, te je vrlo suhoparno odgovarao na postavljena mu pitanja.

Marija Terezija bila je kao preplašena, te se prisilno smiješila u strahu pred majkom. U toj svojoj pritajenoj tuzi i bolu bila je još ljepša i privlačnija. U svojoj devet-naestoj godini izgledala je kao sasma zrela djevojka.

Svaki mladić koji je došao u palaču Herber nastojao je da joj se svidi. Sin grofa Trieglera, osokoljen od svoga oca, smatrao je da je pred Marijom Terezijom siguran. Mladi grof Telekv odmah se zaljubio u nju, te nije po-slušao savjeta svoje majke ni oca koji su mu govorili:

— Dragi Ferenz, pričekaj malo dok se tačno razjasnismrt Ane Marije. Ovo je sada samo nagađanje. Kamo setako žuriš?

Mladi grof nije za sve to mario, već je odgovorio:— 2ao mi je tragičnog završetka Ane Marije, ali ne

mogu odoljeti. Marija Terezija mi se toliko sviđa, da mi jezaokupila srce i dušu.

Marija Terezija bila je sa svima mila i srdačna, a glas joj je bio tako mio i nježan, upravo bolan, da je svakoga osvajao.

Nije odbila ni jednog udvarača grubo, niti mu dala osjetiti da nema nade u njenu naklonost, već je samo go-vorila:

— Ne, još ne, nikako neću zasad na to misliti. Kasnije možda, sada nosim u srcu korotu za svojom sestrom,jer ne mogu javno.

Naročito je oprezno i učtivo molila grofa Telekvja da pričeka sa svojom izjavom. Grofica ju je naveče ili danju, kada su bile same, oprezno pitala:

— Ne znam, drago dijete, ali držim da ti nisi ništaozbiljno obećala grofu Kaltbruneru.

— Ne, nisam, majko, ništa. Grof je bio vrlo mio i ljubazan, nije mi bio nesimpatičan, ah' obećala mu nisamništa.

— Kako ti se sviđa naše društvo?— Sjećam ga se, majko, otprije poznajem gotovo sve.— Da, znam, dijete, grofa Ernesta Trieglera, baruna

Ernesta Kirschnera, ali grofa Telekvja slabo si poznavala.— Upoznala sam ga prije tri godine, sjećam ga se.

Vrlo je mio i drag, kao i sva mlada gospoda, ali nisamraspoložena. Majko, ne mogu, ne mogu, sve je u menijoš tako strašno svježe.Oči joj se napuniše suzama, te ponikne glavom. Pod pritiskom bola svoje kćeri grofica načas popusti, ali se brzo sabere i reče:

— Baš zbog toga, drago dijete, zbog te naše obiteljskenesreće željela bih da ti što prije osiguraš sebi sretan dom.

Marija Terezija pogleda majku. Nije skidala očiju s njezina lica. Gledala ju je prodorno, te nije poniknula očima sve dok se nije susrela s njezinim pogledom.

Grofica se zbuni, ali nije mogla odvrnuti pogleda od kćeri. Nešto ju je priječilo, premda je željela da počne govoriti, ali joj to nije uspijevalo.

Marija Terezija još jace otvori oči, a grofica, koja kao da je čitala u njima kćerkinu namjeru, digne ruku. Marija Terezija s mnogo čuvstva i boli upita:

— Da li je istina, majko, da je vama stalo do mojesreće?

Groficu to pogodi jer je dobro znala što misli kćerka.

I

■ L■RH

160 II Drapilji L sirasli II 161

Namjeravala ju je strogo ukoriti, ali se vidljivo trgne i reče:

— Zar ja nemam samo tebe jedinu, dijete moje?Možda ti dvojiš u veliku ljubav koju osjećam prema tebi?

Marija Terezija odgovori majci oporo:— Jest, vaša je ljubav za nas bila velika. Vi ste nas

ljubili, majko, ali sam vidjela da to nije bila samo čistaosjećajna ljubav. U njoj je bilo i taštine i gordosti.

— Marija Terezija, ti zaboravljaj da si kontesa

Herber!— Znam da to jesam. — Pokaže na prsa i doda: —

Sve je tu još bolno i svježe. Ja sigurno nemam u sebimnogo očeve krvi i uvjerena sam da je u mojim žilamanajviše Keglevićeve krvi.

— Dijete drago, ti si previše mlada da bi tako dubokorazmišljala. Zabavljaj se i nastoj upoznati što bolje grofaTelekvja. Ja bih se vrlo veselila da mi on postane zetom,radije nego Eugen ili Ernest.

— Molim vas, majko, da mi nikad ne govorite ni riječi o udaji. To je moja, samo moja stvar, i neću da mitko, pa ni vlastita majka, preporučuje moje utlvarace.

Grofica se naglo uspravi, tako da se čulo kako su se sudarila jedna o druga zrna bisera koja su visila na gro-fićinu vratu. Rukom pritisne bisere, a licem joj preleti blažen, zadovoljan izraz. Oči joj zasjaše, a iz grudi se ote uzvik:

— Ah, ah, ah!Marija Terezija pogleda majku, zgrozi se i preplaši. Sve to podsjeti je na ono što je proživljela u Šibeniku. Nastojala je pobjeći od majke i preplašeno zaviće kao da se brani:— Neću ih, ne, ja ih nikad ne želim imati ni nositi

na sebi. Neću ja, neću nikad vaših bisera.

Grofica se otrijezni od zanosa i strasti koju je osjećala pri dodiru bisera. U tom je času zahvatiše strah i groza. Njezino dijete dolazi do uvjerenja da je ona otrovala Anu Mariju!Grofica se jedva usudi progovoriti. Bojala se da još više ne preplaši kćer.— Marijo Terezija! Marija Terezija! Ostani! Ne viči!— Ne, ne, ja ih nikada, nikada neću!Pobjegla je niz stepenice u donji kat palače. Grof otvori vrata svoje radne sobe, te sav preplašen uhvati kćerku na dnu stepenica.— Sto nećeš dijete? Kako to izgledaš?Marija Terezija poleti ocu u zagrljaj. Sva je drhtala. Gledajući prema gornjim odajama palače, ponavljala je:— Neću ih ja, oče moj. Neću nositi te proklete bisere.— Umiri se, dijete, umiri. Nećeš, ne, ne moraš, ti ih

ne moraš nositi.— Ne moram? Doista ne moram, oče, zar uistinu ne

moram?Grof je povede zagrljenu u svoju sobu.Palača je imala Široko stubište koje je spajalo prizemlje s gornjim prostorijama. Gore je bio hodnik, odakle je grofica, iza jednog stupa, neopaženo promatrala taj pri zor.

Potreslo ju je kćerino ponašanje jer je to bilo prvi put da je Marija Terezija dala samo naslutiti da nešto sumnja u majku.Grofica se uhvati za stup. Vrućina joj udari u glavu, a usta joj prošaptaše: »Ona sumnja u mene! Ona je odmah povjerovala njemu kad je vikao na brodu. Ah, kako je strašno

bilo čuti njegov glas na brodu: Prokaži, prokleta ženo, otrov kojim si otrovala dijete! Grozno! Moja jedina kći sumnja u mene! Ona valjda i zna da sam je ja otrovala, ona bježi od mene i neće prokletih . ..«

162 163

Grofica još nije ni izrekla riječ »bisere«, a već je hitro pritisnula rukama grudi. Lice joj se naglo preobrazi. Des-nom rukom izvadi bisere ispod haljine, složi ih na lijevu ruku, a usta joj prošapću: »Nećeš ih, kćeri, ne, ne boj se! Tu ste, obožavani moji, kod mene! Zar ne da vam je li-jepo i ugodno na mojim toplim grudima!« Prinese lijevu ruku punu bisera do lica. Milovala je lice njima, te sva zadovoljna ulazila u svoju sobu, šapćući: »Ne dam vas, ne dam. Učinila sam umorstvo radi vas, priznajem to samo vama. Ubila sam rođeno dijete zato da vas ne izgubim. Ubijajući nju, ubila sam i vjerno staro stvorenje, samo da bude sigurna smrt one kojoj bih vas morala dati.« Gro-fica je govorila nježno, bez ogorčenja ili bojazni, te na^ stavi dalje: »Biseri moji, obožavam vašu krasotu i radi vaše draži postadoh prava čedomorka.« Stane u salonu pred veliko ogledalo, raširi bisere preko svojih grudi i poče govoriti: »Da vas nemam, moram priznati, grižnja savjesti imala bi snage da me izjeda, da me kori i da me grize.« Mahne rukom, te ponovi: »Ah, što dušu? Moje tijelo, moje divno lice grizla bi ta okrutna savjest. Ona bi me podsjećala i progonila, te sigurno govorila: Priznaj meni, savjesti! Još bi bila okrutnija, znam, na svakom mjestu i svakog časa nazivala bi me: Cedomorko, trova-teljice, ubojice, ubila si rođeno dijete!« Osovi se pred ogle-dalom, pomiluje bisere, te će odrješito: »Dok imam vas, obožavani dragulji moji, dok ovako zavodljivo bi jesti vaš sjaj, dok osjećam čari vašeg milovanja na mome tijelu i svojim rukama, dok struji iz vas opojna strast, ja se ne bojim. Savjest nema te moći da prodre do dubina moga srca. Zar ne, obožavani moji, vaš čar nikada neće pre-stati, preživjet ćete mene. Vaš divni sjaj ostat će vječan! On je za mene najveća snaga, jer on budi veliku, strašnu, ali i opojnu strast koja gori takvom snagom da uništava

164

i tu neugodnu i nesmiljenu savjest. Ne, ne, ja vas ne dam, ja vas ne mogu dati, jer bih morala umrijeti, a ja to neću. Ne, ja hoću da živim i uživam, hoću da se dive meni i vama. Mene ne smije ništa smesti u tome.« Lagano je pu-štala bisere na grudi, te šaputala: »Stražarite tu i budite mi vjerni čuvari.«

Izađe iz sobe, te se zaputi do muža, gdje zatekne Ma-riju Tereziju. Vladala je nad sobom, te će mirno:

— Pođi, dijete, i obuci se, te javi da kočija budespremna. Poći ćeš sa mnom u Ulicu Kosutha LajoŠa, davidim hermelinski ogrtač o kojem mi je govorila groficaTetekv.

— Nemoj, Regina, kupovati hermelin. Previše je raskošan i rijetko kada upotrebljiv.

— Ja ću ga samo pogledati, dragi Antune, i uzet ćuga jedino ako mi lijepo pristaje.

— Bijelo krzno, Regina, te dugi ogrtač, to je za glumice ili za kraljice, a sad još nije za nas. Doći ćemo previše na glas. Znaš i sama da svagdje govore samo o namai o našem slučaju.

— Dobro, Antune, dobro. Bolje je da govore o momehermelinu nego o našem slučaju.

Stubama je dolazila Marija Terezija u društvu grofice Triegler i barunice Kirschner.

— Cim idu one s tobom, već znam da ćeš ga kupiti.Grofica nije na to odgovorila ništa, već će samo:— Javila sam upravitelju u Beč da uredi sve za naš

doček. Sutra je prvi dan proljeća, a Beč mi je miliji odPešte. Osim toga, piše mi tetka, grofica Keglević, da senjezino veličanstvo zanima za sjaj mojih bisera.

— Dobro, Regina, radi kako želiš, ali polovicom travnja ja idem na naše imanje u Zagorje. Mnogo smo novacapotrošili, vrlo mnogo!

165

CRam«9Bl

— Zar smo već siromašni, Antune?— Ne, još nismo, ali nekoliko ovakvih poteza moglo

bi načeti i naše bogatstvo.— Kneževina Macklenburg vratit će ti sigurno novac.— Ostavi to, Regina, ne govori o tome. Idi, čekaju

te! Kupi hermelin i takmiči se s kraljicom.

LI

Pod konac ožujka u palači Herber bilo je vrlo zabavno. U Beču je grofica Regina sjala od sreće i zadovoljstva. Njezina tetka grofica Keglević bila je kod nje na večeri, a grofičinom pozivu odazvala se i svemoćna prva dvorska dama Ida Ferenczv. Grofica nije od milja i ushićenja znala kako da je pogosti, te se najviše brinula za njezinu udobnost.

Ida Ferenczv poznavala je groficu samo iz viđenja s dvorskog plesa, te se utoliko više interesirala za nju što se saputalo da je grofica Herber dvojnik njezinog obožava-nog veličanstva carice.

Ida Ferenczv bila je po ocu potomak starog mađarskog plemstva. Njezina baka bila je unuka nesretne grofice Ka-tarine Zrinjske, kćerka Jelene Zrinjske. Ona se udala za grofa koji je bio u zavjeri sa Zrinjskim protiv bečkog dvora.

Majka Ide Ferenczv bila je rođena grofica Janković, ali već sasvim pomađarene loze. Ida je bila pozvana na dvor na ogled, jer ju je zapala Čast na može postati po-časnom damom, a možda i pravom dvorskom damom.

Ida, energična i zrela djevojka, rugala se toj ponudi te je govorila svome ocu:

166

— Ako vi, oče, dopuštate, ja uopće neću ići u Beč. Mrzim degenerirane Habsburgovce. Ja, stara mađarska plemenitašica, pa da budem dvorska dama austrijskoj ca-rici.

Otac je jedva nagovorio stariju kćerku da pođe u Beč do carice. Došla je u dvorac Schbnbrunn, te odmah upala u oči drugim kandidatkinjama koje su čekale da ih carica primi. Sve su bile obučene otmjeno i raskošno po najno-vijoj modi. Ida Ferenczv imala je na sebi crnu suknju i bijelu svilenu bluzu ukrašenu s malo čipaka. Na sebi nije imala nikakva nakita.

Bila je srednjeg stasa, dosta puna u tijelu, a široko Čelo resila je sjajna kosa, svijena uz glavu. Puno zdravo lice krasio je pravilan nos, mala rumena usta, bijeli dosta veliki zubi.

Oči su joj bile velike, crne i žive te je sve oko sebe gledala posprdno izvisoka, samo da nije progovorila: »Sto mislite da je meni stalo, kao vama, da mi udijele tu mi-lost da budem malo bolja služavka našoj carici?«

Kad je dvorski meštar prozvao njeno ime, nasmiješila se, te je, smiješeći se došla i pred caricu Jelisavu. Kada su svršile ono obično upoznavanje, upita je carica, premda je znala tačno materijalno stanje Ide:

— Zar ste vi Ferenczv siromašni?— Ne, držim sigurno da nismo, vaše veličanstvo.— Čudim se, da ste tako Čedno obučeni došli pred

svoju caricu.Ida pogleda caricu, te glasno odgovori:— Moj natječaj, vaše Veličanstvo, bio je moj hir. Kad

sam poslala ponudu, te dobila poziv, pristojnost mi nalaže da dođem, ali mi nije nimalo stalo da se svidim vašemVeličanstvu.

— Zašto ne, Ido?

167

• » i ■

L■r

fc_I

feta^rj

— Zbog toga što kao Mađarica mrzim Austrijance.Carica se malo nasmiješi:— Ja ih, Ido, ne mrzim, ali ih i ne volim. — Pogleda

Idu, te nastavi: — Ti se meni sviđaš. Pokušaj, Ida, moždaću se i ja tebi svidjeti kad me upoznaš. Ja voliin mađarskinarod.

U Idi Ferenczv nastao je takav preokret da se uopće više nije vraćala u Mađarsku, već je postala prvom dvor-sko damom, »moćne mađarske kraljice«, kako je ona do smrti govorila.

Da bi mogla biti stalno uz svoju obožavanu caricu, od-bijala je sve odlične prosce, premda nije bila neprijatelj lijepih udvarača.

Blizu Schonbrunna nabavljena je za nju raskošna vila. gdje je živjela kao velika dama. Njezine preporuke tražile su okrunjene glave drugih kraljevstava, a da se i ne govori o domaćim knezovima, ministrima, generalima i drugima. Zbog svega toga grofica Regina bila je sva izvan sebe kad se njezinom pozivu odazvala tako moćna i uvažena dvor-ska dama! Opet nitko nije bio ravan grofici Regini kad joj je, na odlasku, Ida Ferenczv rekla:

— Bit ću vrlo počašćena, grofice Herber, ako vasmognem pozdraviti u svome salonu drugog četvrtka. —Još doda smiješeći se:

— Možda ćete imati sreću da se sastanete u momesalonu s njezinim veličanstvom caricom Jelisavom.

Grofica je bila sva izvan sebe od sreće i ganuća, te pode odmah grofu i reče mu:

— Antune dragi, koje li sreće! Sastat ću se u četvrtaks njezinim veličanstvom kod prve caričine dvorske dameFerenczv.

— Pa što je na tome tako važno, draga Regina, kadti već poznaješ njezino veličanstvo.

168

— Da, poznajem s dvorskog plesa. Ah1 to je samoonako prolazno. Ovo sada je neusporedivo, Antune, pomisli dragi, kolika sreća što sam uzela onaj ogrtač odhermelina.

— Dobro, Regino. Glavno da si ti zadovoljna i da teto veseli. Vidiš, ja se ničem ne radujem i jedva čekam dase povučem na naše imanje, da nikoga ne vidim, a jošmanje da čujem!

— Ja ću također s tobom, dragi, ali ovo je za meneugodan doživljaj. — Grofica zastane i doda: — Njezinoće veličanstvo sigurno željeti da vidi moje divne bisere.Sigurno će se zanimati kako sam im uspjela dati tako lijep sjaj. Pomisli, dragi, koliko ću moći razgovarati s njezinim veličanstvom!

— A ako te što upita za tragediju koju smo doživljeliprigodom poljepšavanja tvojih bisera?

— Budi bez brige, Antune. Znat ću ja već Sto ćuodgovoriti njezinom veličanstvu.

Grof je dugo promatrao svoju ženu, a onda zarije obje ruke u kosu, digne glavu i reče:

— Hoćeš li joj reći i to: »Vaše Veličanstvo, da bihmogla zadržati ove divne bisere za sebe, bila samkadra...«

Grofica digne ruke uvis, kao da se brani, glavu okrene na stranu i zaviče iz svega glasa:

— Prestani, Antune, prestani! Neću ništa da čujem iništa da znam Što si namjeravao reći!

Ruke joj klonuše naglo uz bok, a biseri zazvoniše. U tili Čas ona se preobrazi, te će prijeteći:

— Ovo ti je bio prvi pokušaj, Antune! Znaj, neka tije i posljednji! — Pogleda ga prijeteći i pritisne rukom bisere. — Da bih ih očuvala, mogu postati grozna, strašna,najstrašnija!

169

V

— Umiri se, Regina, daj se umiri. Htio sam U samoreći koliko si bila kadra podnijeti žrtava da bi sačuvalasjaj svojim biserima.

Grofica se začas opet raspoloži, te će smiješeći se:— Podnijela sam mnogo toga. — Pogleda ga opet

strogo, kao da se hoće obraniti: — AH ništa ne marim!Nije mi žao! — Okom nije trenula s muževljeva lica, telagano nastavi? — Za sve što sam god uradila, za sve štosam učinila i počinila, ništa se ne kajem jer su moji obožavani dragulji kod mene.

— Pođi, draga, pođi, ja jos" moram pisati upraviteljuu Zagorje.

LII

Grofica se cijeli tjedan spremala, a nekoliko je puta bila i kod tetke, grofice Keglević, da je upita zna li ona kako će se obući njezino veličanstvo.

U Četvrtak oko pet sati u salonu Ide Ferenczv našao se najuži krug znanaca bliskih dvoru. Od vojvoda bio je pozvan jedino nadvojvoda AIbreht sa suprugom, jer je on bio prvi znanac i dobar prijatelj njezinog veličanstva.

Grofici je bilo neobično drago jer je našla svoga strica generala Keglevića, te mladoga grofa Andrasvja koga je srela prije mjesec dana u Pešti.

Carica je došla u pratnji dvorske dame grofice Kegle-vić, a s kućedomaćicom se na oči svih poljubila. Zatim je Ida predstavila svoje uzvanike. Carica je bila u prvi Čas osupnuta kad je u salonu ugledala groficu Herber. Gledala ju je dulje nego što se to pristoji jednoj carici.

Ida Ferenczy išla je uz caricu, te joj reče:— Grofica Herber silno vas obožava, vaše veličanstvo.

— Nasmiješi se i doda: — Nije ona kriva što je dvojnik našega ljubljenoga veličanstva.

— Milo mi je, grofice — reče carica Regini — vrlo mije milo što je vaša lijepa kosa slična mojoj. — Okrene sedvorskoj dami. — Zar sam ja, Ida, uistinu bila tako lijepa kao što je sada grofica Herber?

— Vaše veličanstvo, vi ste i danas tako lijepi kaogrofica, a prije ste bih' još ljepši.

Carica će opet grofici:— Zanima me sjaj vaših bisera, razgovarat ćemo kas

nije o tome.I obrati se drugom uzvaniku koga je predstavila Ida.

Grofica je i dalje stajala smjerno se klanjajući, kako je to zahtijevao dvorski ceremonijal, sve dok se carica nije ob-ratila trećoj osobi.

Carica nije zaboravila na groficu, već ju je često pogle-davala, te će dvorskoj dami, grofici Keglević:

— Moram iskreno priznati da u njoj vidim uistinusvoga dvojnika, naročito joj je kosa počešljana kako ja toobičavam raditi. Pozovite je, draga grofice.

Regina je jedva čekala taj čas, te pođe prema carici.— Dođite ovamo, grofice, ovdje svjetlo još ljepše pa

da na vaše divne bisere. — Carica uzme niz u ruku, pogleda groficu i reče:

— Moram vam iskreno priznati da su poput mojih,samo im je sjaj ljepši i dublji, te nema ni jednoga da jeblijed.

— Vaše veličanstvo, ja sam u to uložila mnogo truda.— Čujem, Čujem, grofice. Pričala mi je o vania moja

dvorska dama, vaša tetka. Tragedija, grofice, tragedija,ali biseri su vam divni. — Carica se i dalje divila, prebi-rala po biserima, pa doda: — Baš su čarobni, krasan imje sjaj.

■

170 171

— Skini ih, Regina, da ih njezino veličanstvo još boljevidi.

Grofica pocrveni, ali nije mogla zabraniti tetki dok joj je skidala bisere, te ih, smiješeći se, prebacila carici oko vrata.

Carica se malo nasmiješi:— Ido, gledaj, draga Ido, zar nisu kao moji.— Da, lijepi su, vaše veličanstvo, prekrasni, ali nisu

ipak tako krupni kakvi su bili vaši! — Obrati se nadvojvodi Albrehtu, te ga upita: — Zar ne, Visosti, da nisu sa-sma slični onima koje ste vi tako teško sabrali kao zaručnidar njenom veličanstvu?

— Nisu, nisu, ali su prekrasni.Dok je carica milovala bisere, svi su se okupili oko nje

da joj se dive. Ona reče:— Grofice, imam sada priliku da vam se zahvalim

što ste imali naklonosti da se odreknete tako divnog nakita u moju korist.

Grofica problijedi i promuca:— Vaše Veličanstvo, vaše Veličanstvo, kolika Čast...

kako ... kako sam ...Sva se zbunila, no carica nastavi:— Moja draga, prva dvorska dama usprotivila se to

me takvom žestinom koja je samo njoj svojstvena. — Carica pomiluje rukom pred svima Idu Ferenczv i doda:— Onda se njezino veličanstvo pokorilo odluci svoje prvedrage dvorske dame.

Ida se nakloni pred caricom:— Kazala sam vašem Veličanstvu, a i sada to po

navljam: Ja sam u dalekoj lozi rođaka obitelji Zrinjskih,i poznato mi je kako je general grof Herber došao do tihbisera, pa nisam mogla pristati da naše ljubljeno veličanstvo nosi bisere slavne žene, hrvatske banice grofice Ka-

172

tarine Zrinjske, kojoj su pređi naše dinastije napravili veliku nepravdu.

Nastalo je malo zaprepaštenje. Svi su Šutjeli, a carica će kroz smiješak:

— Moja draga dvorska dama jest i ostat će buntovnaMađarica, ali mi je neobično volimo, a naročito njezinuiskrenost. — Carica skine bisere, te ih pruži grofici Re-gini: — Prekrasni su vam, lijepa grofice. Čuvajte ih pomno. Ja sam bila vrlo nesretna kad je moje odnijelo more.— Zastane, pogleda groficu, te joj sama složi bisere: —Ovako sam ja često vezala svoje. Prekrasno mi pristaju,zar ne, Visosti? — obratila se nadvojvodi Albrehtu.

— Prekrasno, divno, da, upravo krasno — reče ovaj.— Sjećam se, da, točno tako kitilo se i vaše veličanstvokad sam vam predao bisere.

Carica je držala raku na biserima, te tiho doda:— Bila sam tada potpuno sretna, dok sam nosila svoje

bisere.Ida Ferenczv, koja je to čula, a znala je najbolje jade

svoje carice, reče:— Vaše Veličanstvo dobit će sigurno druge bisere,

samo ne ove, ne, nikako ove, jer je vaše Veličanstvoplemenito i neće ožalostiti groficu kojoj bi bilo strašnorastati se od svojih bisera.

— Ne, draga Ido, ne, ja ne želim više bisera. Groficami je postala tako bliska jer je moj dvojnik.

Carica se okrene od grofice Herber i time je dala znak da je razgovor o tome dovršen. Grofica se povuče, a na znak domaćice sluge donesoše u salon jelo.

Mimo svih običaja carica se dugo zadržala kod Ide u krugu odličnoga društva, a svu ugodnost stvorila je vesela domaćica koja je za svakoga našla dobru riječ i du-hovitu doskočicu.

173

Grofica je u tom sretnom raspoloženju proboravila u Beču još deset dana, te je svima od riječi do riječi pričala razgovor s njezinim veličanstvom.

Svoje pričanje još više je okitila i dodala Koju frazu. Ali glavno, ona je bila sretna i presretna sa svojim bise-rima.

Grof je bilo sav sretan kada se pod konac travnja na-šao u svome dvorcu u Zagorju. I grofica je došla s kćer-kom na imanje, te rekla grofu:

— Ja ostajem, dragi, ovdje cijelo vrijeme. Neću ićinikamo iz našeg dvora do zime, kada opet u Beču i nadvoru počne život, te sakupljanje društva.

— Veselim se tome, Regina, neobično, jer sam željansvoga doma, rada i mira. Za njim Čeznem, on mi je potreban!

— Baš to sam ti željela reći. — Namjeravam jošudobnije urediti naš dom.

— Dobro, Regina. Radi, uređuj, dom je tvoj, u kućivlada žena.

— Dobar si, dragi, znam da ćeš sve odobriti. Tebineću mnogo smetati, no ako bi tko od naših znanaca došao do nas, nećeš ga valjda otjerati.

— Ali, Regina pa valjda sam ja gostoljubiv Hrvat.Samo te jedno molim, Regina. Mene Štedi. Pusti me, koliko pristojnost dopušta, po strani jer želim da mnogotoga zaboravim na radu.

— Dobro, dragi, znat ću već urediti tako da ćeš bitizadovoljan. Ali moraš shvatiti da mi imamo kćerku, tene smijemo dopustiti da padnemo u zaborav.

Grof pogleda ženu, pođe prema gospodarskim zgra-dama, ali još turobno dometne:

— Imamo, Regina, imamo dragu i milu kćerku. Da,da, još lani imali smo dvije, dvije prekrasne kćeri!

174

Grofica ga strogo pogleda, te će oštro:— Znam, znam Antune, imali smo, ali sada znaj da

imamo samo jednu kćerku. Jesam li ti jasno rekla?Grof nije rekao ništa, već se zaputi prema zgradama,

a grofica pode prema svojoj sobi, govoreći tiho za sebe: »Neće me ništa zbuniti, Antune, ne. Ja se ne bojim jer uz mene jesu i ostat će mili, divni, obožavani moji dragulji.« Pritisne ruku na grudi, te će blaženo: »Vi ćete ostati vjerna obrana moja. Zar ne da će tako biti dok živim?«

LIII

Sutrad n poslije odlaska iz Šibenika Ranko i njegovi stigli su u lučki grad na talijanskoj obali. Svi su bili izmoreni, a lica su im bila išibana od hladnoga vjetra, koji je nemilosrdno puhao cijele noći i gotovo cijelog dopodneva. Iskrcali su se u luci i smjestili u hotelu blizu luke. Tek drugi dan pred pcdne Lovro i Sime otišli su u luku i prodali čamac, a Ranko i kum Zvonarević da se prijave vlastima. Naveli su da su ih loše vrijeme i jak vjetar odnijeli na talijansku obalu, te da će se, čim se malo odmore, a ujedno i razgledaju znamenitosti Italije, vratiti u domo-vinu.

Nekoliko dana ostali su u tom lučkom gradu, a onda je Zvonarević predložio da pođu u Rim. Cim su stigli u Rim, odmah su otišli na američki konzulat, te se propitali za mogućnost da posjete Ameriku. Bili su srdačno prim-ljeni jer je Ranko položio u konzulatu sto i dvadeset tisuća forinti, te tražio da im se kupe karte i sve ostalo do New Yorka, a ostatak novca neka se doznači na dr-žavnu banku u New Yorku.

175

Dok je Ranko polagao novac za putne kane i putni trošak, kum Zvonarević mu reče:

— Samo za vas Četvoro, sinko, ja ostajem ovdje. — Ranko se zbunio, ali mu kum reče: — Uradi, sinko, kako sam ti rekao, ja ću ti sve razjasniti.

Sutradan, kad je došao po obračun, Ranko je primio nalog za njujoršku banku na četrdeset i dvije tisuće do-lara. Sav put bio im je plaćen, a dobio je i petsto dolara u gotovu. Sam konzul ispratio ga je do vrata, te dodao:

— Ovo je posao za Ameriku, kada tako bogati ljudiidu tamo. Vi ste rijetkost jer obično idu samo s kartom zabrod. Za petnaest dana krenut ćete iz Genove u Ameriku,u novi svijet.

U međuvremenu profesor Zvonarević pokazao im je sve znamenitosti Rima. To je osobito zanimalo pobožnu Luču: veselila se da upozna sveti grad.

Prije nego Što će krenuti u Genovu, Ranko reče svome kumu:

— Zao mi je silno, dragi i dobri kume, da nas nećetepratiti dalje u svijet, te živjeti s nama. Vi znate da sam ja,unatoč svira ovim prilikama, postao bogat, a uvjereni steda bih sve dobro dijelio s vama, jer ste vi sa mnom dijelili sve moje zlo.

— Vjerujem ti, sinko, ali nikako ne mogu s vama,premda me cijelo srce vuče uz vas, naročito uz tebe.

— Pođite onda s nama, dragi moj kume.— Ne, sinko, meni dužnost nalaže, da se vratim u

domovinu. Sad ću ostati ovdje, a kad mi prilike dopuste,vratit ću se u našu dragu domovinu. Najprije u Zagreb,a odatle u naš starodrevni Nin. — Profesor uzdahne i nastavi: — Nisam ti nikad govorio, ali meni je Životni ciljda tamo tražim iskopine, te time pokažem i dokažem cijelom svijetu kulturu nas Hrvata. Kad bih imao sredstava,

što ih na žalost nemam, sam bih na svoju ruku počeo na pojedinim mjestima kopati, gdje predmnijevam da ima vri-jednih ostataka naše prošlosti.

— Kume dragi, nemojte misliti da su te vaše riječimene ponukale da vam predložim ovo što sam odmah naumio kad ste mi rekli da ne idete s nama u Ameriku. Jato potpuno opravdavam, te pozdravljam sada vaše plemenite Želje da koristite dragoj našoj domovini. Imao bihna vas jednu vruću molbu.

— Koju, sinko? Daj mi reci.Ranko spusti glas, te će turobno:— Sami znate kako smo prije nekoliko dana morali

naglo napustiti dragu domovinu i mili rodni kraj. — Podigne oči na kuma, te će još žalosnije: — Kume, vi znateda je meni tamo ostala polovina moga srca, moja AnaMarija.

Ranko je prestao govoriti jer kad je izustio ime svoje žene počeo mu glas drhtati, a jecaj mu se oteo iz grudi. Profesor ga privine na grudi. Nije ga mirio, već mu je ru-kom gladio kosu, te mu nakon nekoliko časaka rekao:

— Znam, sinko, znam i pogađam tvoje misli. Ti želišda joj se grob dostojno uredi.

— Da, kume, baš to sam vas htio moliti. A isto takoi grob onoj dobroj Leopoldini. Njoj sam obvezan već izbog tih silnih novaca i svega dobra Sto sam od nje naslijedio.

— Dobro, Ranko, samo mi reci kako želiš.— Za Leopoldinu solidno i jednostavno, kako se

obično radi, svakako lijep dostojan spomenik. Samo vasmolim, kume, da joj dadete uklesati ova slova: »Ovdjepočiva Leopoldina Zvirn, žrtva zlobne i pokvarene žene,kojoj je bila vjerna četrdeset godina.« Tako nešto slično,uvjeren sam da ćete vi to lijepo sastaviti. — Pogleda Zvo-

176 12 Dragulji i KrcKl II 177

narcvića, snizi glas i tiho i bolno nastavi: — Na giob moje drage sirotice, kume dragi, umjetnici neka prenesu, ako mogu, cijeli nas lijepi gaj. Neka nastoje snimiti po foto-grafiji njezin lik, pa neka ga izrade, a tijelo u naravnoj veličini, i neka ga lijepo polože na mahovinu. Kraj glave neka izrade mirtin grm u punom cvatu, malo podalje od mirte mrki bor, a okolo naokolo zeleni ružmarin. Tako bih želio, kume, i još ljepše nego Što sam vam opisao. A na stablu bora neka upišu: »Umrla je u cvijetu mladosti, jer je ljubila žarko, otrovana od rođene matere iz zavisti što joj je morala predati dragulje.« — Ranko ustane kao da se nečega boji, te reče kumu: — Sada bih morao ići u banku. Sime mi je predao onih deset tisuća forinti da po-šaljem ocu u Korčulu, a i ja imam neke obaveze.

Najprije je poslao novce Luki Dražinu u selo Velu Luku na Korčuli. Onda je doznačio tri tisuće forinti na ime profesora Nike Zvonarevića, Prva Hrvatska, Zagreb.

— Ranko, Ranko, što to činiš.— Pustite me, kume! — odgovori Ranko nadmoćno.

— Tisuću forinti Marku Jeličiću, kapetanu, Pula, zatimmornarima Damjanu i Mati, svakome po petsto forinti,te sucu Horvatiću tisuću forinti. — Pošto je to uredio iizbrojio novac, obrati se kumu: — Možete mi vjerovati dasam to odlučio onim časom kad sam kupovao dolare. Vama, kume, treba novac za iskopine u Ninu, a i za mojespomenike. Onim sam ljudima obvezan, a sucu Horvatićuto će trebati, jer je za borbu potreban novac. Ako pakkada dobijem bisere, bit ću i previše bogat čovjek. A nećumirovati ni u Americi.

— Sinko moj, svakako svrši tamo u tuđem svijetupravne ili tehničke nauke, te eventualno kemiju. Filozofija, kako si ti izrazio želju, korisna je i potrebna najvišeu domovini. Poslušaj bezuvjetno moj savjet i svrsi nauke.

— Hoću, kume, hoću! Nastanit ćemo se u blizini NewYorka, kraj mora, zbog moga oca i Sime.

— Vrlo pametno, Ranko, odobravam tvoju namjeru.— Vi znate, kume, moj je otac u naponu snage, on bi

se navikao na sve, ali je rođen na moru, i od svojih malihnogu na moru je radio, on je srastao s morem.

Profesor Zvonarević otpratio ih je do Genove. Sutra-dan im je bilo najteže jer su se na pristaništu morali ras-tati. Lucc plačući reče:

— Teže mi je, kume dragi, sada nego što mi je bilokad sam išla iz svoga doma. Zašto, kume dragi, ne idetes nama?

Profesor Zvonarević brisao je suze:— Rado bih, kumo draga, vrlo rado, ali opet ne mogu

odoljeti glasu koji Čujem i ovdje u tuđini. Domovina mezove, ona me treba i ja se ne mogu oglušiti.

— Ostanite onda, kume, ostanite. Posjetite kojomzgodom i naš dom. Neka Ante pazi i gospodari dobro, tega ne zapusti.

— Hoću, kume Lovre, hoću! — Obrati se Šimi, tega upita: — Imaš li ti, Sime, koju želju?

— Kad pođete na Korčulu, posjetite moga oca u Ve-loj Luki i recite mu neka sagradi prostranu kuću, svakakoblizu mora, a soba za mene neka bude svijetla i prostrana.

— Svakako, Sime, poći ću i reći ću mu sve.— Onda još nešto!Sime se uzvrpolji, te stisne ruke jednu o drugu, da su

članci zapucketali.— Sto još, Sime?— Eto, molim vas, gospodine profesore, druga kuća

od crkve nalijevo, tamo potražite Maru Ružićevu i recitejoj da joj poručujem neka me čeka, neću je nikad zapustiti.

178 12' 179

— Dobro, šime, evo ti riječi.S Rankom se profesor dugo opraštao:

— Obećao si mi da ćeš u životu biti jak. Ti znaš daborbu ne smiješ napustiti. Sad se povlačiš na sigurnijipoložaj pred mnogo jačim neprijateljem. Obećanje, zadanou smrtnom času, sveto je.

— Bit će mi, dragi kume, a vas molim, bdijte i vi sasucem Horvatićem. Meni neće biti teško doći preko oceana kad im budem trebao.

— Ja ću ti, sinko, sve pisati. Nemam na svijetu nikogatako dragog kao tebe i svoj Nin, a ti, tako drag, još si miomogućio da mogu znanstveno raditi na svome djelu.

— Kume dragi, ne zahvaljujte meni, to je omogućilatragedija mog mladog života.

— Preko nje, sinko, preko nje u borbu za pravdu, jersamo onda će ona potpuno naći mir u grobu kad se mibudemo osvetili onoj zvijeri od žene.

— Prihvaćam, kume, i borit ću se. Ne mogu zaboraviti prvo sunce svoga života, divno proljeće u cvatu imirisu, toplo ljeto na divnom našem moru. Veliku, neizmjerno veliku i žarku ljubav punu pjesme i nade, svuukrašenu cvijećem, za koju sam vjerovao da nikad nećeuvenuti, ni izgubiti išta od divnoga opojnog mirisa. —Ranko prestane u zanosu govoriti, obori još niže glavu ireče: — Došao je užas, sve mi je razorio, nastala je ledenazima i velike naslage leda pritište moje srce.

— Razumijem da ne možeš zaboraviti veliku svojuljubav. Ali ti ne dopuštani da ikad plaČeš. Tvoja ljubavmora te jačati u životu.

— Hvala vam, kume, na svemu vam hvala.— Kako sam rekao, sinko, pisat ću ti sve. Svoj život

posvećujem tebi i našem starom porušenom gradu Ninu,ali ću ti pisati i zato što me sada to zanima još više nego

180

prije. Pisat ću ti o čarima dragulja, nastojat ću se još više uputiti u njihovu moć, a onda ću se propitati za moje pri-jašnje znance iz Zagreba: gospođu Horvat, Bibera, lijepu Zorku Klarićevu. Pisat ću ti sve, da te još više vežem za domovinu.

— Čvrste su karike u lancu koji me veže za domo-vinu, dragi moj kume.

Brod se odmicao od velike denovske luke, a profesor Zvonatević stajao je na pristaništu, te mahao prema brodu i sam sa sobom govorio: »Sretan vam put i dobar život u tuđem novom svijetu. Kako vas žalim, a naročito tebe, dragi dobri mladiću. Bog zna hoćeš li se ikada moći vratiti u svoj rodni kraj, a da ti život ne bude ugrožen od zvijeri od žene, izroda od majke, ali, na žalost, okružene moćnicima koji štite i prikrivaju njezina zla djela, te ih ljudska pravda ne može kazniti.«

Brod se već gubio iz vidika, postao je sitan i neznatan u daljini. Zvonarević, idući od obale, uzdahne: »Nepravda je nad pravdom, a sve to ozakoniše ljudi. Ali ima druge pravde, ima je, premda mnogi tvrde da je nema. Postoji pravda nevidljiva i nečujna, bez suda i sudaca! Dođe na-jedanput bez buke, neopažena, kažnjava bez riječi i ne-stane tiho, nevidljivo, tako da je još nitko, tko je od nje kažnjen, nije vidio, niti uspio da joj se osveti, pa bio vlas-nik gomile zlata ili okružen četama vojske!«

LIV

Već tri mjeseca profesor Zvonarević krstari po Italiji nastojeći što više upoznati kulturne vrednote ove zemlje. Iz Genove se opet vratio u Rim, a odatle otišao u Napulj,

181

. i ■?$.

m

■»

te do Vezuva i Pompeja, nekad velikog i bogatog grada.Vratio se u Rim, gdje ga je dočekala vijest od Ranka

da su sretno stigli u New York i da su se nastanili u jed-nom hotelu izvan središta grada.

Lovru i Luču zbunjivala je veličina grada, promet i buka, te su na svako Rankovo pitanje odgovarali:

— Kako god ti hoćeS, sinko. Ako ti misliš da je todobro, učini tako. Nama je pravo, samo ako si ti zadovoljan.

Lovro i Luče nisu gotovo ni napuštali hotelske sobe, već su većinu dana prosjedili u sobi, pogledavali kroz prozor, te se brzo odmicali od njega. Lovro je često po-navljao:

— Ima tu svijeta kao mravi, svi trče, žure se, gurajujedan drugoga, viču i buče. Sve se trese i grmi od silnogaprometa.

— Baš tako se i meni čini, moj Lovre. Cesto mislim,te sama sebe više puta u mislima pitam: »Jesi li uistinuto ti, Luče?« Toliko se zanesem da se Često čak i za glavuhvatam, da bih se uvjerila, da li sam ja uistinu ovdje itijelom, jer mislim da sve to samo sanjam.

— Tu si ti, moja Luče, u tom velikom gradu Amerike.Sretno smo izbjegli s našim jedincem, da ne izgubi život.A sada nema druge, već se moramo prilagoditi i Živjetiprema prilikama.

— Sve sam ja, moj Lovre, ono naše sirotinje u staromkraju pregorjela i prekrižila, ali znaš i sam po sebi, zaboraviti sve ono ipak se ne može, pa makar ne znam kakonastojiS.

— Priznajem ti, Luče, i dajem ti to za pravo. Nijemoguće lako i jednostavno zaboraviti svoju rodnu grudu.Mila je i draga ta rodna zemlja, pa makar i sam krš i kamenje.

— Drag je meni onaj krš i kamen. A Lovre dragi,sjećaš li se kako je moj vrt bio uvijek bujan, kako nam jeu njemu svega rodilo?

— Sjećam se, Luče, kako da se ne sjećam! I meni jesve to svakog dana pred očima. Ali, lijepa je i ona kućicakoju će Ranko kupiti za nas. Samo, jesi li zamijetila kakvoje tamo more? Kao da neprestano kipi, a struja zraka vučete kao da si na velikom propuhu.

— Nisam, Lovre, zamijetila da more kipi, a nisam osjetila ni zračne struje, već sam se sjetila naše kućice i našeg lijepog plavoga mora, i toga kako se sve lijepo vidjelood naše kuće.

— Ja nisam mislio na to, Luče, već sam pomisliokako ću po tom tmurnom nemirnom moru moći vršiti svojribarski zanat. Ranko kao da je to zamijetio. Kako je brižan i pažljiv prema nama! Sjećaš li se kako je rekao: »Nemoramo mi to kupiti, dragi oče, samo sam želio da vi pogledate da li vam je s voljom da tu živite.« Dobar je,Luče, naš sin, kao da je u ova dva-tri mjeseca postao stariji za nekoliko godina. A ja, moja Luče, premda u naponusnage, sasma sam se izgubio i sve prepustio Ranku.

— Slično je i sa mnom, moj Lovre.— Drugo si ti, Luče, ti si žena. Ali ja se moram trg

nuti jer nisam došao u Ameriku da tu sjedim i razmišljam,već da radim i privređujem. Neću da živim od gotovine.Znaš, Luče, kako je sve nestalo, pa može doći i do togada to Ranko mora vratiti. Neću dopustiti da mi tko posumnja u sina i mene, da prisvajamo tuđe. Naš kum Zvo-narsvić tvrdi da je to Rankovo, ali nismo mi vrsta ljudikao naš Strne.

— Nemoj, Lovre, dobar je on, bog ga je poslao donas, da spasi sve nas od propasti, a naročito našegaRanka. — Luče pogleda kroz prozor: — Evo, dolaze

182 183

Ranko i Strne. Gledaj kako ga vjerno prati na svakom koraku. Voli Sitne Ranka kao da mu je stariji brat.

— Neka ih, Luče, i treba u tom tuđem svijetu da senaši paze i slažu, da svi zajedno i složno drže.

Ranko i Sime uđu veselo u sobu, a Sime već s vrata poviče:

— Kume Lovre, kumo, našli smo naše ribare.— Kako naše, Sime? Koga od naših? Kako je tko

mogao već prispjeli ovamo? — upita Lovro sav zbunjen.— Krivo ste shvatili Simu, dragi oče, znam da vi mi

slite na naše ribare iz Šibenika.— Tako sam u prvi čas pomislio, sinko.— Ne, oče. To su naši ljudi, Hrvati, ribari iz Hrvat

skog primorja, tamo od Bakra i Crikvenice, ali su naširibari jer su Hrvati, iz naše domovine Hrvatske.

— Baš mi je drago, sine, da si ih pronašao. Željansam već razgovarati s ljudima.

— Baš smo zato i došli po vas i majku. Tamo blizunjih nalazi se na prodaju jedna kućica, možda će vam sesvidjeti, da je uzmemo za nas.

Brzo su se spremili i poŠli na stanicu da se odvezu do mjesta gdje je živjela skupina Hrvata koji su se u Amer-rici počeli baviti ribolovom.

Za vrijeme vožnje Ranko im je tumačio da je sve to još okolica New Yorka, grada velike budućnosti. Kad su stigli do malog naselja, ribari, njih osam na broju, radosno su ih dočekali. Na morskoj obali imali su drvenu kućicu, te jedan osrednji čamac, na kome je bila spremnica za svetiljku, a pred vratima je bila mreža koju je popravljao najstariji među njima.

Frane Car ustane i pozdravi Lovni i Luču, te ih sve pozove u njihovu prostoriju.

— Nemojte zamjeriti, ali ovo nam je sve: spavaonica,

kuhinja i magazin. Sami smo to zbili od dasaka. Nije bog-zna što, a ni osobito udobno, ali potrebe ne pitaju. Život je nama ovdje težak, a naši tamo u starom kraju očekuju od nas pomoći.

Luče je sjedila na nekoj škrinjici koja je služila za spremnicu, a ujedno i kao klupica. Ruke je držala u krilu, stiskala ramena, promatrala siromašnu baraku i uzdah-nula:

— Bijedno je kod vas, samo, dobro je ako još ne trpite i neimaštinu.

Frane je gledao Luču dok je govorila, a onda svrne oči na svoje drugove.

— Kako da vam kažem, draga kumo. Bilo je i stradanja, pa mi danas još ne obilujemo jer nemamo pravesreće s ribolovom, ali nekako prolazimo. Jure, Ciro i Materade u njujorškoj luci, pa baš ne gladujemo, ali nas bolivapaj naših žena i djece iz staroga kraja: »Pošaljite, po-mozite, dolazi zima, treba ovo, potreba je za ono.« Evovam najnoviji list moje žene, evo kako mi piše: »Upropastio si mene i djecu, moj dragi Frane. Stari Skomerža ištekamate za posuđeni novac za putni trošak. Kuća prazna,nemaš Što vrći u se i na sebe, kamo sreće da si me poslušao i ostao kod kuće. Živjeli bismo kao i dosada, samo nebismo imali duga na koji treba plaćati kamate.« Evo, tonas je združilo u nadi da ćemo vise zaraditi kao ribarinego kao radnici na pruzi, u rudniku ili kao ložači u tvornicama. — Frane pruži ruke i nastavi: — Nemojte mislitida smo izbjegavali rad. Ne, nismo. Mi smo radili najtežeposlove, ali nismo pogodili dobro vijeme. Sadašnja borbaradnika s poslodavcima ide nama na štetu. Držimo se sradnicima i ne nastupamo tamo gdje oni brane rad. Drugdje nas neće, a mi nemamo zaliha da od nje živimo.

Lovro je slušao, te više puta pogledavao na sve oko

184 185

sebe. Dva-tri puta je kimnuo glavom, a kada je Frane završio, reče:— Milo mi je da sam se našao s vama ovdje u tuđem

svijetu. Mili ste mi, osjećam za vas kao da ste svi mojidrugovi ribari iz Šibenika, ali vidim da ste prava sirotinjau svemu.

— Jesmo, prijatelju Lovre, jesmo, ja ništa ne krijem.Lovro ustane s klupice, potapša Franu po ramenu, za-

koraĆi prema lezajima i reče:— Jadni su vam i vaši Iežaji na zemlji! U starom

kraju imali ste svaki čisti krevet i suhu sobicu.— Pravo govorite. Istina, bilo je čislo i uredno, ali,

eto, želja za još ljepšim natjerala nas je ovamo u Ameriku.— Ja sam vam jučer rekao, prijatelju Frane — reče

Ranko — da će biti bolje. Ove su prilike časovite, a viste slučajno žrtve toga. Brzo će se to sve urediti, ja samuvjeren u to.

— Hvala ti, sinko, na tako uvjerljivoj utjehi. Iz tvojihusta u božje uši, još jučer si nas razveselio.

Frane priđe Ranku, te ga sav razdragan zagrli, a onda se obrati Lovri:— Drag je mladić vaš sin, prijatelju Lovre. Kada nam

ga je jučer Šime doveo, čim sam ga opazio, osjetio samda nam on nosi neko olakšanje, a kad nas je počeo tješiti,vjerovao sam da će nam od njega doći ne samo ohrabrenjenego i preokret nabolje u našem životu.

— Varate se u meni, prijatelju Frane — reče Ranko.— Ja sam bijedan i nesretan mladić koji je morao bježatiiz svoje domovine da spasi život, a moji dragi roditelji,meni na ljubav, ostavili su svoj lijepo uređeni dom, te došliu ovaj tuđi kraj.

— Sve je dobro prošlo, sine. Ne padaj ponovo u tugu.

Evo, nas, dragi prijatelji, odmah zajedno. Združit će nas

tuđina, naša i vaša nevolja, radit ćemo zajedno, pa se ne bojte da neće biti uspjeha.— Oče dragi, još vas više cijenim i volim kada tako

bez kolebanja pristupate u posao s ovim našim prijateljima. Preplašio sam se kada ste počeli spominjati njihovosiromaštvo.

— Nemoj, Ranko, koriti oca — reče Sime. — Onijesu naši zemljaci, ali su puka sirotinja. Čamac im vrijedijedva toliko da se smije nazvati tim imenom, mreža im jetrula i malena, nema tu života za njih, a kamoli za svenas.

— Nemoj, Sime, tako — reče Ranko. — Ja znam dati imaš bolje srce nego Što se želiš prikazati.

— Ne znam, Ranko, kako misliš, ali tu nema kruha.A onda znaš, meni je do rada i zarade u tuđem svijetu.

— Bit će, šime, svega. Pogledaj ova poštena lica našihzemljaka. Jesu ispaćena, ali su odlučna, a njihove tvrdemišice spremne su za rad.

Sva osmorica, kao po dogovoru, dignuše ruke uvis, te gotovo u jedan glas progovoriše:— Čitaš nam, dragi Ranko, s lica Što nam srca osje

ćaju. Spremni smo i odlučni za svaki pošteni posao.— Dajte mi svoje ruke, prijatelju — reče Lovro — mi

smo od danas jedna družina.— Hvala vam na tim riječima, prijatelju Lovre! —

reče Frane i obrati se svojima: — Jesam li vam jučer rekao da je ovog mladića sam bog namjerio na nas.

— Zar nisam ja prvi nagovorio Čiru — reče Šime— kad sam čuo da između sebe razgovarate na hrvatskom.

— Jesi, Sime, jesi — reče Frane — eto, uvjeren samda se sve okreće nabolje.

— Ne znam, Frane, hoću li ja dugo izdržati s vama.

186 187

-,.-. ■-i-.j-V.'-'.

s;*si-

— Hoćeš, Sime, hoćeš — reče Luče — kada to želinaš Ranko. A sada, da vidimo tu kuću za koju si namgovorio, sinko.

— Ova vam vrijedi, kumo Luče. I vi kažete da ćuizdržati s našim primorcima iz gornjega kraja?

— Vjerujem da će biti rada i sloge, a ni ja neću stajatiskrštenih ruku, već ću raditi i pomagati vama.

— Živjela, kumo Luče, naša je sreća na vidiku. Onaje već među nama, jer svi hoćemo raditi.

Svi su pošli prema kući koja je bila nedaleko od ba-rake Frane Cara i družine. Našli su pravi raskoš prema baraci iz koje su bih' izašli. Kuća se sastojala od Četiri sobe, kuhinje i kupaonice. Oko kuće bio je velik vrt, što je Luču najviše razveselilo. U kući je bio namještaj i nije manjkala nijedna sitnica potrebna za stanovanje.

Sutradan se obitelj Petričić uselila u svoju novu kuću, a s njima i Sime. Još istog dana poslijepodne spremila je Luče dvije sobe za ribarsku družinu, te je Ranko morao poći da ih pozove u novi stan.

— Pođi, sinko, po one sirote, nek spavaju na čistomi u suhom.

— Bit će vam previše, majko, brinuti se za tolikeljude. Dosta će vam biti nas troje.

— Ništa se ti, sine, ne brini. Navikla sam na posao.Radila sam u svojoj mladosti, pa ću i sada. Nećemo stajatiskrštenih ruku. Bog bi nas kaznio da tako pustimo našeljude. Samo ti njih dovedi, sine.

Nekoliko dana nakon toga kraj barake bio je već ve-zan veliki motorni čamac, a u njemu naslagane gomile novih mreža. Okretni KorČulanac Sime sve je to pronašao, a Ranko je u dogovoru s družinom pogodio i platio. Prvi put išao je u lov na ribe i Ranko.

Velike mreže, brzi čamac, te poznata sposobnost na-

188

ših pomoraca, sve to učinilo je da je lov bio više nego obilan. Drugog dana nakon lova bilo je živo kraj nekad mirne barakice. Okolni stanovnici kao da su namirisali veliku lovinu, te su svi došli i kupili ribe. Trgovac ribom ponudio se da će prekupiti sve ostalo ako se obavežu samo njemu prodavati.

Lovro i Frane vrlo su brzo pristali, ali se usprotivio Sime koji je Frani govorio:

— Nemojte se ni na šta vezati. Ja ću vidjeti kakve su cijene na tržištu. Osim toga, ne znam kako ćete se vezati za ribu, koja pliva u moru. Ako ne biste imali sreće, on može od vas tražiti odštetu za izgubljenu dobit. Zašto nije htio da se veže uz vas prije, dok niste imali nove mreže? Ovo ćemo mu prodati, a ja ću poći s njime da vidim i da se upoznam s trgovinom.

Drugi lov bio je još bolji jer su ulovili plemenitu ribu. Kod cijele družine nastala je velika radost. Novac su dije-lili na jednake dijelove, a Lovro je dobio jedan dio više, na račun mreža i čamca.

Dva mjeseca poslije prvoga lova došla je iz Crikvenice Franina žena s djecom, pa Cirina žena. Ćiro je ostavio pristanište, te se posvetio samo ribarenju.

Ranko nije išao na ribarenje, nego je učio jezik, a imao je i mnogo posla oko vođenja računa. Sime je pro-davao ribu, a Lovro, kao najstariji, brinuo se oko mreže, te išao s družinom samo kad je bio željan ribolova.

Za pola godine baraku su morali proširiti. Uz nju su dogradili dva stana, za Juru i Matu čije su žene bile već na putu do njih. Frane i Sime kupili su na otplatu kućice, koje kao da su preko noći izrasle nedaleko od ba-rake. Sime je pisao svojoj zaručnici na Korčuli, i ona se odazvala pozivu. Ribarska zadruga evala je na radost svih zadrugara, a io se vidjelo i po njihovoj vanjštini.

189

Svi su bili solidno obučeni, dobra i zdrava izgleda. Gotovo svakome visila je iz usta lulici. Za nepunih go-dinu dana zadruga je brojila dvadeset pet Članova. Svaki član mogao je obilno slati novaca svojima u stari kraj. Osim udobnog života, svaki je imao još i lijepu svoticu ušteđevine. Sve je to lijepo i zorno vodio Ranko koji je bio presretan dok je gledao zadovoljne i sretne svoje zem-ljake. Zadruga se sastojala isključivo od Hrvata.

Ranko se upisao na pravne nauke na njujorškom sve-učilištu. Kod kuće je imao svoj ured, svoju posebnu sobu, radio je, a uz to marljivo učio. Bio je tih i miran, uvijek zamišljen, što je njegovu majku veoma žalostilo. No nije mu htjela ništa govoriti, da mu još više ne povrijedi ispaćeno srce.

Ranko je često primao pisma od svoga kuma Zvona-revića, a i on mu je redovito odgovarao. Ranko je pisao kumu kako se snašao, te ga zvao neka i on dođe k njima; još je u pismu dodavao:

»Naša se imovina znatuo povećala. Novac uložen za ribarski alat već je dvostruko vraćen, te namjeravam po-sao povećati i proširiti na druge grane. Predložit ću dru-žini da ribu solimo, na naš način. Uz svoj posao i učenje pravim planove i pokuse za naročitu mrežu koja će se moći spuštati u more na svakom mjestu gdje se opazi riba. Dat ću mrežu patentirati, jer se nadam velikom us-pjehu. Dođite nam, dragi kume, bit će vam lijepo i dobro kraj nas, a mi ćemo biti sretni i veseli da ste među nama.«

Kum Zvonarević odgovarao je Ranku i zahvaljivao se na pozivu, te redovito dodavao:

»Volim te, sinko, kao mlađega brata, a ne bih više mogao osjećati ni za rođenog sina, ali doći neću jer ne mogu ostaviti dragu nam domovinu. Ona mene treba, u njoj ima mnogo rada za mene, a tamo u Americi nisam

190

potreban, a i nema polja rada za mene. Ja se nadam da ćeš se i ti moći vratiti, a i uvjeren sam da ćeš doći, čim mine opasnost za tvoj život. Ostat ću ovdje na straži. Često idem i u naš starodrevni Nin, da iskopinama doka-žem slavnu hrvatsku prošlost.«

Ranko bi se na takva pisma umirio, te nastavio s uče-njem i radom na podizanju ribarske zadruge. Naročito je mnogo truda ulagao u usavršavanje svoga izuma: prak-tične mreže.

LV

Kada je profesor Zvonarević saznao da su Ranko i njegovi sretno prispjeli u New York, naumio je da se vrati u Hrvatsku. Zadržao se još nekoliko dana u Firenci, skre-nuo u Padovu, te namjeravao krenuti kući brodom iz Venecije, ali se u Padovi sreo sa znancem iz Hrvatske i s njim otišao u Milano.

Svidio mu se taj lijepi stari grad koji je na sjeveru bio najjači trgovački grad Italije. Svidjelo mu se prekrasno groblje i znamenita milanska katedrala. Pošto ga je Ranko osigurao novcem, krenuo je iz Milana u Niču, a poslije nekoliko dana našao se u željenom Parizu. Tek početkom rujna vratio se u Hrvatsku, to jest u Zagreb, gdje se na-stanio na Griču blizu Kamenitih vrata.

Čim se vratio, prva mu je briga bila da se propita za groficu Reginu, a pisao je i sucu Horvatiću i odvjetniku Benčiću u Šibenik. Bio je upravo ponosan na pronicljivost svoga Ranka kad je dobio list od suca Horvatića da je otpušten iz državne službe: isprika je bila nemarno vršene dužnosti. Horvatić je tražio od Zvonarevića Rankovu adresu. U listu je naveo:

191

»Zaprepastio sam se kad sam iz Italije primio ogromnu svotu novaca od tisuću forinti. To je za mene golemo blago. Ja i moja žena bili smo u velikoj neprilici i u strahu da nam ne bi tko ukrao toliki novac. 2ena mi je novac sašila u podstavu kaputa, pa sam tako nosio novac sa sobom. Često sam se noću budio da tko ne provali i odnese moje odijelo s novcem. Sad sam vrlo zahvalan našem Ranku jer smo ja i moja obitelj osigurani. Novac sam uložio u štedionicu i trošim ga prema potrebi. Za-tražio sam dozvolu za advokaturu, što mi je u Zadru obe-ćano. Tada ću se svom dušom i srcem zauzeti za Ran-ko vu stvar. Kad mu pišete, javite mu da stvar u pogledu bisera miruje u Beču, a što se tiče od tajne policije iz Beča, javite mu da su odležali tri mjeseca u bolnici u Šibeniku. Ona dva jača teško da će proći bez posljedica za cijeli život. Doktor Purić platio je bolnicu, te svakomu dao dvije tisuće forinti. Pomislite koliko ta podla Žena daje novaca samo da zabašuri svoje spletke kojima je željela da krivnju zbog trovanja rođenog djeteta prebaci na našeg siromašnog Ranka. Uvjeravam vas, dragi profe-sore, da u tome neće uspjeti jer će pravda pobijediti, pa makar bila ne znam kako spora. Sad moramo biti strpljivi jer smo još uvijek slabiji.«

Profesor Zvonarević naručio je u Zagrebu, da mu umjetnici naprave lijepe nacrte za spomenik Ani Mariji na groblju u Šibeniku. Nacrte je poslao s pismom Ranku u New York.

Na Gornjem gradu profesor Zvonarević upoznao se s grofom OrŠićem, kojemu je pričao o nesretnoj smrti Ane Marije. Grof se propitao za grofa Herbera, te dao profe-soru Zvonareviću točne obavijesti:

— Moj susjed barun Vranicani sprema u svom dvorcu veliku svečanost. Pozvano je mnogo velikaša, a među po-

192

znatima bit će i biskup Strossmaver. Ja sam cijelu stvar pričao svojoj supruzi, i ona se zaprepastila nad jezovitim i nečuvenim postupkom jedne majke. Ona se nada da će grofovi Herberovi otkloniti poziv baruna Vranicanija zbog tog strašnog događaja. Ali ako bi, unatoč tome, ta podla žena, grofica Regina, došla na svečanost, moja supruga dat će joj osjetiti, da takvoj ženi, a naročito takvoj majci, nije mjesto među čestitom hrvatskom aristokracijom.

Kada je posvrŠavao sve pos'ove, sjetio se profesor Zvonarević svog obećanja da će kod draguljara pratiti ljudske slabosti prema draguljima.

Jednoga je dana došao opet draguljaru, koji ga je kao dobroga znanca radosno dočekao. Zgrozio se nad trage-dijom dvoje mladih ljudi, a naročito je žalio mladu ženicu koju je ubila vlastita majka da bi mogla za sebe zadržati rijedak dragocjeni nakit. Draguljar je tješio profesora jer je opazio koliko je ovaj još uvijek žalostan zbog nesreće svoga štićenika. I dodao je:

— NaŠ Zagreb je mali grad, ali se u ovo vrijeme dogodio strašan slučaj. Ako vas zanima, ispričat ću vam ga.

— Vrlo rado, dapače vas lijepo molim, samo bih prijerado znao kako je s onom lijepom djevojkom Zorkom.

— Na žalost, moram vam priznati da su i nju zaveliblještavi dragulji, no o njoj kasnije. To još nije tragedija,pa nije tako zanimljivo kao ovaj slučaj koji se nedavnozbio. Ćujte!

Blizu Svačićeva trga živio je zagrebački obrtnik tesar, a preuzimao je i gradnju kuća. Tim poslom zaradio je golem imetak, te sebi sagradio ogromnu kuću. U nasto-janju da što više steče, sasma je zaboravio na sebe. Kad je jednoga dana uvidio da nije sreća samo u novcu i blagu, bilo mu je već preko pedeset godina. Zabrinjavalo ga je kome će ostaviti toliki imetak. Svoje brige povjerio je

13 Dragulji i sirasi II 193

svojoj znanici gospođi Lang, koja je imala kavanu kamo je on u svojoj osami Češće zalazio. Gospoda Lang predloži mu da se oženi, te ga još iste večeri upozna sa svojim znancima, savjetnikom Krendlom, njegovom suprugom i kćerkom. Nije mnogo trebalo nagovarali našeg majstora Anića da se oženi prekrasnom gospođicom Elom, koja je bila dvadeset godina mlađa od njega. Gospođa savjetni-kovica nije baš bila oduševljena zetom koji je bio stariji i od nje, ali kad joj je gospođa Lang počela opisivati golemi imetak koji ima gospodin Anić, postala je nešto pristupačnija.

Svake večeri društvo se sastajalo u kavani gospođe Lang, a majstor Anić častio je svoje nove znance svime što su samo poželjeli.Savjetnik KrendI, koji je već bio u mirovini, dolazio je preko dana u poslovnicu Ivana Anića te na svoje oči vidio koliki prihod ima njegov budući zet. Gospođica Ela nije

bila oduševljena Anićem, ali je, kao praktična bečka djevojka, bila vrlo ljubazna s galantnim obrtnikom. Sjećam se kao danas kad su prije nekih osamnaest godina došli do mene da kupe prstenje. Sretni Anić kupovao je zaručnici prstenje, naušnice, narukvice, pribadače, ogrlice. Mlada Ela bila je kao izvan sebe od blaženstva jer joj je Anić kupio što je god ?aželjela. Kako je slabo govorila hrvatski, to je samo ponavljala:

»Sto ćeš mi kupiti, Ivane?«»Sve Što želiš, Ela. Daj izaberi i mami i tati nešto za uspomenu.«Lijepa gospođica Ela izišla je sva ushićena iz moje trgovine, te sam Čuo kako mu je na izlazu rekla:»Kako si ti dobar, Ivane!«Uredili su raskošan stan u prvom katu Anićeve kuće. Često sam viđao gospođu EIu. Uvijek je bila obučena po

najnovijoj modi, a nije bila rijedak gost ni u mojoj trgovini. Kad su dobili kćerku, gospodin Anić bio je spreman kupiti i samu modrinu s neba od velike sreće što mu je obožavana Ela rodila kćerku. Vrijeme je prolazilo, a Anić je poduzimao još veće poslove, samo da stekne što više novaca za svoju obožavanu kćerku Nadu.

Gospođa Ela postajala je sve ljepšom, pa se kod kume Lang, kavanarke, koju je često posjećivala, upoznala s bečkim oficirima. Ovi su stali udvarati i laskati lijepoj gospođi. U prvo vrijeme nije se o njoj čulo ništa naročito, jedino što se među ljudima prepričavalo o njezinu raskošnom životu, a još više o napadno lijepom odijevanju.

Kada je kćerki Nadi bilo šesnaest godina, majka ju je stala svakamo sa sobom voditi, jer je i Nada bila vrlo lijepa i osobito mila i dobra djevojčica. Gospođa Ela išla je sama sa kćerkom na zabave i u kazalište, a gotove svake večeri u kavanu svoje kume Lang.

Anić je pobolijevao, a bilo mu je već preko sedamdeset godina. Obožavao je kćerku Nadu, a ženi je pustio da radi, što ju je volja jer je i sam uvido da je nemoćan i prestar za tako lijepu ženu i njezinu živu narav. Sve joj je opraštao jer ga je lijepa i lukava Bečanka, kad je kamo odlazila, ili odkuda dolazila, samo rukom pomilovala i umiljato rekla:

»Samo ti, dragi Ivo, počivaj, ja ću odmah doći.«Te iste jeseni poznati zagrebački obrtnik Ivan Anić umro je nenadano od upale pluća. Jedino je kćeikica Nada iskreno plakala i žalila za svojim dobrim ocem.Prema oporuci, sve je naslijedila kćerka Nada, a gospođa Ela dobila je doživotno uživanje. No u Gradskoj Štedionici bila je ogromna svota novaca koja nije bila spomenuta u

oporuci, pa je gospođa Ela mogla novcem raspolagati po miloj volji.

194 195

Još dok je bila u žalosti, ona je dala preraditi svoj nakit i dokupili najmodernije ukrase za uši, kosu i vrat, te prstenje, narukvice, pribadače. Cesto je dolazila k meni u trgovinu dok se to prerađivalo, te po cijeli sat ostati i kititi se, da vidi kako joj to pristaje. Kćerku Nadu zaručila je za mladoga poručnika koji je prije kratkog vremena svr-šio oficirsku školu u Bečkom Novom Mjestu.

Taj mladić bio je vrlo Ujep i pristao. Zvao se Eugen Kinzel. Bio je sin časnika, a u Zagrebu je imao majku i dvije sestre koje su bile učiteljice. Svaki je put dolazio sa svojom zaručnicom i budućom punicom i gledao kako ona po cijeli sat stavlja i opet skida nakit sa sebe. Divio se nakitu, uzimao ga u ruke, te sav ushićen zakopčao ili otkopčao nakit s vrata ili ruke svoje punice.

»Eugene, daj mi zakopčaj ogrlicu! Eugene, izvadi ovu naušnicu! Stavi mi ovu, Eugene!«

često se čuo Nadin prigovor:»Ali, majko, zašto time gubiš vrijeme? Sama vidiš, da

je lijepo, a sada ionako ne možeš nositi jer smo u crnini.«»Znam, Nado, znam, da ne mogu nositi sada, a valjda

smijem pripraviti za onda kada skinem crninu.«»Dobro, mama, dosta je već, pođimo radije u šetnju.«»Stići ćemo, Nado, i na šetnju. Eugene, daj mi otkop-

čaj ovu ogrlicu, ti imaš više razumijevanja za lijep nakit nego Nada.«

»Ja mu se doista divim. Divno ti pristaju ove naušnice, a ova ogrlica sja ti na prsima kao zvijezda na nebu. Kra-san ćeš imati nakit, Ela!«

Gospoda Anić naložila je bila svome zetu da je ne zove majkom, uslijed njene mladosti, već samo imenom.

»Ja bih kupila i za Nadu Što god želi!«»Mene, majko, ne vesele dragulji. Imam dosta kod

kuće što mi je darovao pokojni tatica.«

»Jesi li čuo Nadu, Eugene?«»Kako da ne, ali ja joj se na drugi način divim, zbog

toga što je ne zanosi takav krasan nakit i njegov zarob-Ijući blještavi sjaj.«

Prišao je Nadi, uzeo je za ruku i stao kraj nje. Ja se još i sada sjećam kako su oboje bili lijepi, skladni i puni svježine i mladosti, te se nije moglo ni pomisliti da nisu bili istinski zaljubljeni jedno u drugo.

Gospođa Anić predala mi je nakit, ustala je i prebacila preko lica svoj žalobni veo, te sa kćerkom i zetom napus-tila radionicu.

Vrijeme je prolazilo. Ja sam nakit svršio, gospođa Ela ga je preuzela, te se odmah okitila njime jer više nije no-sila crninu. Promatrao sam je pomno, te sam opazio da je to još uvijek lijepa žena. Njezina ljepota bila je puna pri-vlačljive osvajačke snage.

Svježine više nije imala, ali lijepo dotjerano lice i kosa, te naročito lijep vitki stas i Živi mladenački pokreti tijela, sve to dalo je naslutiti da u toj Četrdesetogodišnjoj ženi ključa život koji je ona kao mlada, bogata i slobodna udo-vica znala iskoristiti.

Cesto sam gledao isti takav nakit na još mlađoj ženi od nje, ali sam se čudio kako ga ni jedna nije znala tako istaći kao pospođa Ela.

Više sam puta sreo na ulici mlade zaručnike Nadu i Eugena, te su se mnogi, a i ja sam, okretali i pogledavali lijepi par, kako zaljubljeno hodaju i drže se ispod ruke.

Nekoliko dana prije Uskrsa došli su do mene i oboje sretni pričali da je od Ministarstva vojske stiglo odobrenje i da će se drugog dana Uskrsa vjenčati. Još je Nada do-dala:

»Živjet ćemo u Osijeku, jer je Eugen tamo premješten. Mami će biti ružno bez mene, ali neka me još više poželi.«

196 197

Priljubila se uz zaručnika, a on je dodao:»Osijek nije lijep kao Zagreb, ali će nama svugdje biti

lijepo. Zar ne, Nadice?«Čuo sam samo sretan šapat:»Da, Eugene!«Od tada nije prošlo ni četrnaest dana, kadli u nedjelju

naveče dođe moja sestra, te će sva uzbuđena:»Pomisli, maloprije skočila je kroz prozor svoga stana

Nada Anićeva. Govori se da će teško preživjeti ozljede.« Sva utučena dodala je: »Što je najstrašnije, rođena majka skrivila je njezinu nesreću.«

Te nedjelje poslije podne Nada je pozvala svoje pri-jateljice u kazalište. Obećala im je ložu u mezaninu, za omiljenu operu »Nikola Šubić Zrinjski«. Eugen je bio kod njih, kao i obično, na objedu. Nada je rekla majci i zaručniku:

»Ja neću piti crnu kavu, idem u kazalište da kupini karte, te da ih odnesem prijateljicama Veri i Miri.«

»Idem i ja s tobom, Nadice.«»Kako god želiš, Eugene. No onda nećeš piti crnu

kavu.«»Pođi ti. Nado, sama. Eugen će te čekati i onda ćete

zajedno u kazalište,« rekla je Ela kćerki.Nada je veselo otrčala iz stana prema kazalištu, kupila

je karte i svratila se u Gundulićevu ulicu do Mire, predala joj kartu, te je zamolila:

>Daj ti, Miro, odnesi kartu Veri da se ja mogu što prije vratiti kući jer sam učinila krivo, što nisam nimalo nagovarala Eugena da me prati do kazališta i do tebe. Znaš, Miro, moram to ispraviti. On voli mene, a ja njega, pa zašto da ga žalostim.«

Veselo je Nada odskakutala do svoga stana prema Svačićevu trgu. Imala je od stana ključ, ušla je u stan.

a preko svoje sobe došla je nečujno u blagovaonicu. No tamo je jadna djevojka naišla na jezovit prizor. Svoju rođenu majku i svoga ljubljenog zaručnika zatekla je u takvu položaju da je sirota djevojka shvatila da je njezina sreća time uništena.

Podigla je od zaprepaštenja obje ruke uvis, okrenula se od divana i kao izvan sebe povikala:

»Jao, jaoo meni, ja-o-o-o!«Pojurila je prema svojoj sobi. Tamo je bio otvoren

prozor i u tom očaju uz strašan poklik »jao-o-o!« skočila kroz prozor na pločnik ulice. Odmah se skupilo mnogo prolaznika, susjedi su pohrlili na prozore. Uz nju se našla stara kućepaziteljica Barica i počela zapomagati:

»Nado, dušo Nadice, kakva je to strašna nesreća?«»Barice, Barice, zar ja nisam mrtva? Jao-o-o meni

nesretnoj!«BariČin muž zgrabi brzo Nadu u naručaj, te je ponese

u kuću. Nada je okrvavljenu glavu naslonila na Stefana i rekla:

»Molim vas, ne kući, nosite me u svoj stan do Barice!«Dok je Stefan nosio Nadu u svoj stan, niz stube je

silazila gospoda Ela u svojoj raskošnoj kućnoj haljini, sva nakićena, te niz stube vikala:

»Nadoj Nado, što je to zaboga miloga?«Barica je brzo oprala krv s Nadine glave. Netko je

otrčao po liječnika. Začas se pojavila gospođa Ela, te na-ložila Stefanu da Nadu odnese u njenu sobu. Na Elin glas Nada je povikala kao izvan sebe:

»Odlazi od mene, odlazi, ti najgora bludnice svijeta!«»Stefane, nosite je u njenu sobu, ona je sasma polud-

jela.«Nada je od bolova i uzrujavanja, kad je Čula Elin glas,

pala u nesvijest, te ju je takvu Stefan prenio u njenu sobu.

198 199

Došao je liječnik, dao Nadi injekciju za pojačanje srca, te joj pregledao sve ozljede. Nada je od bola opet došla k svijesti.

Oko kreveta bili su Nadin zaručnik Eugen, Barica, Stefan i kućna posluga. Otvorivši oči, Nada pogleda zaruč-nika. Pogled je dugo zadržala na njemu. Eugena je to potreslo, te klekne kraj kreveta i poviče:

»Nado, oprosti, Nado. Ja nisam vrijedan da više živim. Ubit ću i sebe i nju. Nado, Nado, ja se veoma kajem!«

»Bijednice, nevjernice! Ne, li nisi dostojan da se ubi-ješ. Živite ti i ona, neka vas izjeda vaša vlastita savjest, a moj će vas duh sigurno progoniti do konca života!«

Svi su se zgrozili nad riječima koje je Nada izrekla lagano, isprekidano, bolno, ali odlučno.

Još je nekoliko puta sve pogledala, pa pokazala liječ-niku mjesto gdje je najviše boli i dodala:

»Dragi doktore, nemojte se truditi oko mene. Moj je život skršen, a time i svršen!«

Liječnik je naložio da ga puste samoga s bolesnicom. Kad su ostali sami. Nada se povjerila starom kućnom li-ječniku koji ju je vrlo volio i poštovao, kao i njezina oca koji ga je materijalno pomagao za vrijeme studija.

Kad je liječnik otvorio vrata, svi su stajali zbunjeni u drugoj sobi. Prva je do vrata Nadine sobe došla Ela, te sva u neprilici izgovorila:

»Nadice, trebaš li što?«Nada se nije ni okrenula na Elin glas. Samo je malo

podigla ruku i dala znak kao da je želi otjerati od sebe. Liječnik se približio Nadi, te jedva čuo njen šapat:

»Zbogom!«Još iste večeri je umrla sirota djevojka.

Profesor Zvonarević duboko uzdahne i progovori:— Strašne li, paklenske žene! I to se dogodilo u na

šem Zagrebu?— Na žalost, jest, gospodine profesore.— Oprostite, dragi prijatelju, to je, mislim, rijedak

tragičan slučaj, jer takve su majke rijetke. To je niska pohlepna strast, ali kakve to ima veze s draguljima?

— Baš zbog toga vam to i pričam, jer je to u vezi.— Molim vas, dajte onda nastavite!Poručnik Eugen Kinzel dobio je premještaj u Peštu,

a Ela Anić, čim je ozdravila od tobožnjeg silnog uzruja-vanja zbog tragične smrti kćerke, odmah je otputovala u Peštu. Još nije prošla ni godina dana od Nadine smrti, a ona je već bila supruga poručnika Kinzela.

— To nije moguće, pa to je nečuveno! — usklikneprofesor Zvonarević.

— Strašno je i grozno, ali je tako. Redarstvo je neštoispitivalo, ali je sva istraga svršila time da je Nada skončala sebi život u nastupu ludila. Ela je postala vlasnicacijeloga imetka.

— Ako tu nije bilo vlasti da kazni oboje, ima nad njima viša sila koja će ih kazniti.

— Ja također vjerujem da svako zlo mora biti kažnjeno. Ali da nastavim i završim.

— Kako znate, taj mladić ima dvije starije sestre. Onesu učiteljice, vrlo poštene i moralne djevojke. Sestre sustrašno osuđivale mlađega brata zbog ženidbe sa ženomgotovo dvadeset godina starijom od sebe. Taj Eugen oddjetinstva je obožavao svoju sestru Vilmu. Došao je donje, te joj se ispovijedio i kazao razlog zašto je pao takonisko. Gospođica Vilma je to pričala i meni. Ona osuđuje brata, te neće ni ona ni cijela obitelj da znaju za tuženu. Ali mi je ispričala i to kako je njihov brat još kao

200 201

dijete gledao s nasladom ono malo nakita što su ga imali u obitelji. Od naravi je bio vrlo dobar, ali je uživao ako je mogao zadržati na svojoj ruci sestrin prsten ili očev sat. Dok je, kao dječak, vezao kravatu, ubadao je u nju staklene igle iz šešira, stajao pred ogledalom i divio se tome. Kada je svršio akademiju, dobio je mjesto u Zagrebu. Tu se upoznao s Nadom i u nju zaljubio. Cijela obitelj bila je presretna zbog te veze jer su svi zavoljeli milu i lijepu Nadu. On je svakom prilikom isticao kako je sretan i zaljubljen. Ali je prečesto i napadno naglašavao svakom zgodom:

»Šteta što ona ne voli lijep nakit kao njezina majka. Ona ima bogovski nakit, sve se ljeska na njoj. Divne naušnice! Ogrlice! Pa ono prstenje! Upravo je čarobno!«

Obitelj nije tome podavala nikakve važnosti, već je majka znala reći:»Kada se oženiš Nadom, ti ćeš je već naučiti da se kiti, a ona će to sigurno učiniti tebi za ljubav.«»Imate pravo, majko, da, ona će morati nabaviti isti nakit kao i njezina majka.«Jednoga dana došao je sav u nekoj groznici kući i rekao:»Vilma, danas sam bio s Elom kod draguljara, dala mi je preraditi divan novi nakit.«Stao je s ushićenjem nabrajati sestri sve, te dodao:»Ja sam joj prikopčao i otkopčao sav taj bajoslovni nakit.«Opet je počeo opisivati pojedine predmete, dapače ih je i crtao na papiru. Vilma nije imala prilike, kao siromašna časnička kćerka,

da vidi neki naročiti nakit, pa je i nju zanimalo Eugenovo pričanje. A on nije prestao cijele večeri govoriti o tome, te je na koncu dodao:»Znaš, Vilma, moja buduća punica je posebna žena.

Upravo nešto drugo nego što si ti, sestra Ema i druge. Na njoj taj nakit živi, govori, pjeva, a ne samo da sja.«»Prestani, Eugene, ti pretjeruješ. Ti imaš mladu i dragu zaručnicu koja je lijepa i bez dragulja.«»Da, istina je, Vilma, govoriš pravo. Nada je draga, mila, divna je, ali ta Ela s tim nakitom, to je nešto neopisivo!«Kad se dogodio onaj žalostan slučaj, Eugen se doista namjeravao ubiti, ali ga je u tome spriječila sestra Vilma. On je mnogo mlađi od nje,

vole ga, premda to nije zaslužio, ali evo, krv je krv, pa se mnogo prašta. Ležao je onako obučen i samo gledao u strop, a Vilma ga nastojala umiriti, te mu rekla:

»Priznaj meni svoj grijeh, ispovjedi se meni, pa ću ti reći da li da se ubijeS ili da joS Živiš!«Otac je zdvajao, majka je plakala, a Vilma je navaljivala na njega da govori.»Dobro, Vilma, ali me ne gledaj u lice. Ti si starija od mene, ali si poštena djevojka, a ja sam nitkov i podlac.«»Ružnu si stvar učinio, Eugene, ali i nisi svemu kriv.«»Nisam, Vilma, na takvo Sto ni u snu pomišljao!«I onda je stao pričati sestri Vilmi o svemu.Kad je Nada otišla po karte, Eugen je bio ljubomoran što njega nije pozvala da je prati. Donesena je crna kava i posluga se povukla.

Ela se načas izgubila, pa vratila s kutijom u kojoj je imala sav svoj nakit, te rekla:»Dok se Nada vrati, ja ću tebe malo zabaviti svojim draguljima. Molim te daj me okiti!«U Eugenu je uskipljela sva krv, počeo je drhtati, neka omaglica skupljala se u njemu. Ela je sjela na divan, a Eugen joj je stavljao

prstenje, narukvice, u kosu ukras, onda naušnice, sve je to blještalo i kao da je čuo šapat: Mladiću, bježi, mladiću, ukloni se! Prikopčao joj je po-

202 203

sljeduju ogrlicu, malo se odmaknuo i divio nakićenoj Eli. Bio je već ošamućen strašću koju je u njemu budio nakit. Ela mu je rekla:

»Daj mi popravi ogrlicu, da mi bude više u sredini!«Eugen je to učinio, a ona mu bradom pritisla ruke.

Drhtao je, ali više nije imao snage da povuče ruke jer je ona probudila u njemu nisku strast, raspaljenu draguljima.

»Strasno je to, Vilma!« jaukao je Eugen, pričajući o tome sestri: »Ja sam ništarija, ja sam podlegao strasti, ja sam podlac, izdao sam svoju čistu nevinu zaručnicu!«

»Sve si to ti, Eugene, što navodiš, i još gore. Budi sre-tan što vlast to neće doznati jer bi vas oboje trebalo kaz-niti. Da, ti si moj rođeni brat, ali si ništarija, podlac, i to vrlo veliki.«

»Znao sam, Vilma, da ćeš mi to reći kad sve doznaš, znao ^am, zato mi ne preostaje drugo već da se ubijem.«

»Za tebe bi bilo najbolje, da. Ti bi se riješio sramote, ali bi ubio majku, oca i nas sestre osramotio, te nas nitko ne bi htio pogledati. Poštuj posljednju želju sirote Nade, živi i trpi, ispaštaj svoj grijeh.«

I tako se Eugen nije ubio, već se oženio s njom, s tom beštijom od žene. Nije mogao, uza svu grižnju savjesti, odoljeti čarima Ele. Našao ju je u svome stanu, svu sjajnu i okićenu. U prvi čas mislio je da će je odmah ubiti ili, još bolje, zadaviti, ali je bio kukavica i nije to uradio. Čim ga je dotakla, podlegao je njenoj moći i čarima nakita. Kraj nje i njenih bajoslovnih dragulja zaboravljao je tko je, Sto je i što će od njega biti. Znao je da je ona mnogo starija od njega, no to mu nije bilo važno. On je siguran da su ga zaveli njezini dragulji, da oni podržavaju njegovu strast prema njoj. S draguljima i njihovim blještavim sja-jem štiti se od grižnje savjesti, koja ga je gotovo uništila. Zna da će ga svi prezreti, ali drugačije ne može.

Cijela mu je obitelj pisala:»Bolje bi bilo da si mrtav nego Što si još niže pao. Na-

dali smo se da ćeš plemenitim življenjem iskupiti svoju zabludu. Zaboravi da smo živi, u stranom svijetu možete sakriti svoj zločin. Pamti, ako te dragulji toliko zanose da njima možeš zatomiti savjest, znaj, cijeloga svijeta dragulji, sav njihov sjaj i blještavilo neće zasjeniti onoga koji će kazniti vas oboje.«

Draguljar završi priču. Profesor Zvonarević reče:— Paklenska je žena uspjela da taj mladić postane

njezin rob i da ga veže zakonskim putem uza se. Pisat ću o tome svome štićeniku Ranku da još više zna i čuje za ljudske opačine, lakše će zaboraviti i preboljeti svoju ne-sreću. Hvala vam, prijatelju, obojica nismo stari, pa ćemo pratiti ovo dvoje grešnika kako će prolaziti u životu.

Nekoliko dana nakon toga profesor Zvonarević otpu-tovao je u Dalmaciju da radi na iskopinama staroga grada Nina. Svota novaca koju mu je dao Ranko omogućila mu je da vrši iskopavanje većih razmjera, te da na taj način upozna javnost sa znamenitostima grada Nina gdje je ne-kad bilo sijelo hrvatskoga kraljevstva. Tim poslom bio je zauzet cijele zime jer u to vrijeme narod ne radi na polju, pa mu je mogao pomagati u iskopavanju.

Rano u proljeće vratio se opet u Zagreb, da svoja za-pažanja i bilješke znanstveno prouči i sredi.

LVI

Već se navršilo više od godinu dana kako je Ranko napustio svoj rodni kraj i živio kraj New Yorka. Ribar-ska zadruga odlično je napredovala i sve se više širila. Ranko je pisao kumu Zvonareviću:

204 205

»Ja već dobro vladam engleskim jezikom. Sime je od svih nas najrječitiji, on dnevno saobraća s Amerikancima na tržištu kada prodaje ribu. Usavršavanje moje mreže na-preduje. Prije nekoliko dana pravio sam pokuse sa svojim modelom. U to su upućeni otac i Sime, ali ni jedan ne pri-daje tome važnosti. Otac mi je rekao: Veselim se da si se zanio za posao, pa nećeš toliko misliti na svoju nesreću. Drag je moj otac, mili kume, ali nije pogodio. Svaki uzao na mojoj maloj mreži vezan je s mišlju na moju ljubljenu ženicu, a svaki svršeni redak u mojoj mreži popraćen je uzdahom koji mi dolazi iz dubine srca. Majka suosjeća i trpi sa mnom. Zato pred njom, koliko god mogu, krijem svoju tugu. Moram živjeti jer je takva ljudska sudbina i vezan sam, prema obećanju dragoj mojoj Ani Mariji. Pi-šite mi kada ste god za to raspoloženi, mene zanima sve Sto je vezano za rnilf rodni kraj. Ako uspijem s izumom svoje mreže, tada ću vam postati najveći dobrotvor kod iskopavanja slavnog grada Nina. Veseli me i neobićno mi je drago što sam omogućio doktoru Horvatiću da se može posvetiti odvjetničkom zvanju i rado ću mu poslati još sredstava za život. Vi dobro znate, dragi kume, da je on tražio taj novac kao polog, a moja sirotica Ana Marija predala ga je meni. Strašno tužnu pozadinu ima taj novac, ali je donio mnogo dobra. Mnogo naših hrvatskih poro-dica duguje svoje blagostanje tom novcu. Moj je otac ne-sretan što sam uložio toliko novaca u ribarsku zadrugu, te mi sa strahom jednog dana rekao: ,Neću imati mira dok se taj novac opet ne zaradi, mogli bi oni Čak i ovdje tražiti taj novac natrag.' No sada se umirio jer vidi kako svi mnogo zarađujemo u našoj zadruzi. Ovih dana dugo sam se zadržao sa svojim učiteljem engleskog jezika. Moja je majka u dva-tri navrata otvarala vrata sobe, onako, slučajno, u zabuni- A kada je učitelj otišao, došla je k

206

meni, te me kao preplašeno upitala: .Previše se mučiš, sinko, da li si veoma umoran?' Kad sam joj rekao da sam se prilično umorio, ona mi predloži: ,ZaŠto se ti toliko naprežeš, sinko, novom naukom? Vrati se, sinko, u one Škole iz kojih si izišao.' Začuđeno sam pogledao majku. Upravo me iznenadio njezin prijedlog jer ja nikad više nisam ni pomišljao na teološke nauke, a ni vi mi niste to predložili, dragi kume. Majka me iznenadila, rekavši mi: ,Razmisli, dijete moje, naći ćeš smirenje tijela i duše!' Draga moja majka! Kako ona lijepo i plemenito misli. Ja sam, kume, brzo odlučio da ne slijedim majčin savjet, jer bih time morao prekršiti zadano obećanje Ani Mariji. Du-žan sam prema njoj, da ne napuštam borbu, ja moram živjeti zato da osvetim svoju dragu ženicu. Neću ni da spominjem one divlje zvijeri od ljudi, a!i patnja i tragična smrt Ane Marije mora na nekoga pasti. Nepravda kume, mora biti kažnjena, i ja ću čekati i nadati se.«

Profesor Zvonarević nije mogao Ranku ništa pisati jer je parnica zbog bisera bila još uvijek kod Ministarstva pravde u Beču. Doktor BenČić je nekoliko puta požurivao stvar, ali sve bez uspjeha. Profesor je više puta svraćao do svog znanca draguljara, ali ni tu nije bilo ništa naro-čito. Jedino mu je ispričao:

— Ako želite, slijedite Zorku Klarić! Postala je dama iz polusvijeta. Ima svoj raskošan stan, konje i kočiju na raspolaganju. Kod nje u stanu priređuju se večere o ko-jima se priča po Zagrebu. Ondje možemo naći vrlo utje-cajne ličnosti Zagreba, tvomičare, trgovce, novčare, poli-tičare, a i neki gradski oci našli su načina da budu gosti Zorke Klarićeve. Sve je to kao slučajno: pozvao ih Jakov Biber na dogovor ili se bankar Kronfeld morao sastati s trgovcem Žigrovićem, da se dogovore o doznaci novca za prekomorsku robu. Sve je to tajno i pod strogom di-

207

skrecijom! Sto znači za njih jedna Zorka Klarić, bivša prodavačica? Njezin je stan poslovno sastajalište. Zorka je postala Biberova prijateljica, ona je u svemu pod njegovim utjecajem. Biber joj je omogućio sve slasti života koje se mogu nabaviti novcem i nastojao ju je sasma otrovati. Toliko je skupocjenim briljantoro uspio zaludjeti Zorku da je ona počela zanemarivati i izbjegavati svoga zaruč-nika Ivicu Matica. Jedne večeri opazio sam kako mladić utučeno stoji. Glas mu je zapeo u grlu kada je opazio kako se Zorka pretvarala da ga ne vidi, već hitro ušla u kočiju koja ju je čekala pred trgovinom, te se odvezla naočigled zaprepaštenoga mladića.

Profesor je uzeo adresu kuće u kojoj je stanovala Zorka Klarićeva. Silno ga je zanimala ta lijepa mlada dje-vojka koja je postala žrtvom pohlepe za raskošnim i udob-nim životom.

Nekoliko dana nakon toga profesor je pisao Ranku u Ameriku. Opisao mu je kako je završila gospođa Ela:

»Poznato ti je da se ona nesreća od žene udala za onog mladog časnika u Pešti, te tu i ostala. Kako je pričala se-stra mladoga časnika, Vilma, živjeli su raskošno jer je Ela bila vrlo imućna. To sve je bez ograničenja naslijedila poslije Nadina samoubistva. Kako sam ti pisao, mladi časnik bio je pohlepan za draguljima. Moć toga sjaja i blještavila zavladala je njime i njegovim osjećajem, te bu-dila i podržavala u njemu nisku strast prema toj pokva-renoj i od njega mnogo starijoj ženi. Ela je to znala, pa se uvijek vješto kitila draguljima i tako držala na uzdi i uz sebe mladoga muža. Nedavno je, zimi, u njihovu Oficirskom domu priređen sjajni ples. Oficirske gospode većinom su imućne jer se siromašna djevojka ne može udati za Časnika. Svaka mora položiti veliku svotu novaca kao jamstvo da može živjeti od svoga imetka, a ne od mu-

ževljeve plaće. Po svim salonima Pešte šile su se raskošne haljine. Ela je željela i tu prednjačiti, te je dala sašiti svi-lenu haljinu koja je bila usko priljubljena uz tijelo, s vi-sokim Maria Stuart ovratnikom. Obukla je raskošnu hal-jinu, a kosu dala počešljati po najnovijem načinu, te tako obučena čekala Eugena koji se, mimo običaja, dugo zadr-žao u vojarni. Kad je došao kući, Ela ga je odmah upitala: Jesam li ti dosta elegantna, Eugene?* Okrenula se pred njim, a on je preplašeno pogleda, te dade znak sobarici da ih pusti nasamo. Kao izvan sebe upita je gdje joj je njezin lijepi nakit. Ona odvrati: ,Zar ti nisam ovako li-jepa, dragi moj Eugene?' I približi mu se. On se povuče, te je opet upita za dragulje. Ela, sigurna u moć svoje lje-pote, odgovori: .Prodala sam ih da bi mogla nabaviti naj-ljepšu haljinu za današnji ples.' Nakon toga čulo se Elino zapomaganje i očajna borba. Kad je sobarica dozvala drugu poslugu, te ova zajednički s nekim susjedima pro-valila u sobu, mogli su vidjeti kako Eugen drži obim ru-kama Elu za vrat i pritište je na salonsku sofu. Svi su na-valili na Eugena, ali prekasno: Ela je bila zadavljena. Sru-šila se pred sofu u salonu. Liječnik je mogao samo usta-noviti da je uistinu zadavljena i mrtva. Eugena su odveli u bolnicu za duševne bolesti. Došao je do svijesti kada su mu predali u ruke Eline dragulje. Prevezen je u Zagreb u bolnicu. Načas mu je dobro, ali liječnici tvrde da nikad neće potpuno ozdraviti. Kako Ela nije imala nigdje nikoga od svojih, cijeli je imetak pripao Eugenu. Sve blago i dra-gulji sad su zabadava jer mu ne mogu vratiti zdravlja. Se-stra Vilma dala je načiniti imitacije pravih dragulja, da mu ih bez straha mogu dati da njima umiruje živce i grižnju savjesti. U napadu ludila kiti sebe, zaziva Nadu, te joj se zaklinje na vjernost i neograničenu ljubav. Cas nakon ushićenja ljubavi provali iz njega bijes i mržnja, te prokli-

■■

if\'f

208 U Dragulji i Mrasti II 209

nje zavodnicu Elu i nazivlje je svim pogrdnim imenima koja postoje. Kada prođe bjesnilo, slaže dragulje, briše ih i miluje, stalno naziva svaki predmet imenom, te obe-ćava da će sve dati Nadi i pri tome govori: .Dođi, sinko, vrati se, ja samo tebe volim, ti si mi prva moja ljubav.' Namješta kutiju u kojoj je poslagao dragulje, okreće je prema svjetlu, da se Sto više odražava bljesak i sjaj dra-gulja, te sav ushićen ponavlja po više puta riječi: ,Nado, Nadice, gdje si, dođi, samo si ti dostojna da se njima kitiš. Tebi, Nado, samo tebi predat ću sve ovo blago, do-đi, draga Nadice, dođi!' To ponavlja više puta na dan, drži dragulje neko vrijeme i Čeka. Onda mu se sigurno sasma vrati svijest, jer pada u očaj, plače i samoga sebe nazivlje svim pogrdnim imenima. A sestra Vilma kaže da svi mnogo trpe, ali najviše njihova majka, koja samo plaće, uzdiše i govori: ,Kako je mogao podleći čarima dra-gulja, taj moj mladi, dragi, lijepi sin? Oh, gdje su moji lijepi snovi o njegovoj budućnosti. Ona gadna žena i nije zaslužila drugačiji svršetak, ali je upropastila ovo moje drago dijete, koje je postalo bogalj, i to najstrašnije vrste, a tek je u cvijetu svoje mladosti!' Eto, to je završetak priče o Eli, Eugenu i draguljima, dragi Ranko.«

LVU

U dvorcu baruna Vranicanija radi se užurbano na ve-likom pripremanju. Barun Vranicani, kao hrvatski veli-kaš, opredijelio se sasma za narodnu stranku, te je u tu svrhu upriličio i veliku proslavu u svome dvorcu. Da to ne bi izgledalo kao neki sastanak, imućni je vlastelin po-zvao gotovo svu hrvatsku vlastelu da mu dođu kao gosti,

ali ne samo na gozbu već i zato da im pokaže svoj park koji je najljepši i najveći u Hrvatskoj. U tom parku ima drveća koje je sakupljeno i presađeno iz cijelog svijeta, a što je najvažnije, vlastelinu je uspjelo da se to drveće i cvijeće prilagodi klimi u Hrvatskoj i da tu raste i cvati.

Silne svote novaca potrošio je barun na tu svoju strast, ali kao vrlo imućan čovjek nije mario za izdatke, samo da dokaže svoju tvrdnju da drveće i cvijeće, koje raste u Indiji, Africi, Aziji, Kini i Americi, može uspijevati i u Hrvatskoj. Mnogi manji i siromašniji vlastelin živio je u tjeskobi i strahu hoće li biti pozvan ili ne.

Barun Vranicani bio je Širokogrudan, te pozivao sve za koje je slutio da ih nisu uza se vezali Pešta ili Beč. Dogovorio se bio sa cijenjenim biskupom Jurijem Stross-maverom da će nastojati pridobiti za Narodnu stranku hrvatske velikaše. Umni biskup mu je rekao:

— Vašim pozivom mnoge vlastele na svečanost u vaš dvor nećemo postići da ih vežemo uz sebe, ali sam uvjeren da će barem otupiti njihova oštrica protiv Narodne stranke. Vjerujte da će to za nas biti od velike koristi, jer će već iz učtivosti, kao vaši gosti, slušati naše razla-ganje i dokazivanje da smo mi, pristaše Narodne stranke, na ispravnom i korisnom putu za hrvatski narod.

Zbog tog dogovora bili su pozvani gotovo svi velikaši, a među njima i obitelj grofa Herbera.

Grof Antun čuo je od svojih susjeda vlastelina o toj svečanosti, ali nije mnogo mario hoće li biti pozvan ili ne, jer grof je još uvijek bio vrlo potišten zbog strašne smrti svoje ljubljene kćeri, a osobito zbog toga što je sebe sma-trao glavnim krivcem. Vrlo mnogo je radio na svom go-spodarstvu, te upravo izbjegavao da bude dugo nasamo sa svojom ženom. Bio je srdit na groficu kada mu je u više navrata rekla:

\2tr.:*.'*. ■..;'Vts. i

■■■.#:■

m̂

:/':•:»

jfc-.

■■,-»■*

210 14« 211

— Ja te ne shvaćam, Antune, kako ti ne mariš dabudemo pozvani na tu svečanost. Zar da nas mimoiđu,a pozvan je vlastelin Pisačić? Pa gdje je on iza nas?!

— Prestani, Regina. mene ne veseli nikakvo društvo.Gledao je ženu dugim ispitujućim pogledom. Onda

svrne načas pogled od nje, pa je opet značajno pogleda, ali grofica izdrži taj pogled. Grof mahne rukom i kimne glavnom:

— Ne znam što je bolje za nas, da mislim na to ili ne,ali me često progoni slutnja, znaš, Regina, strašna jezovitaslutnja koja me svuda slijedi i svakom mi zgodom Šapuće.

— Neću o tome ništa da čujem. — Grofica ustane,stavi obje ruke na uši i nastavi: — Znam Sto misliš, iliako baš točno i ne znam, a ono slutim. Bas zbog toga,zbog tebe, zbog svih tih ljudi nastoj da i mi dobijemo poziv.

Barun Vranicani, međutim, poslao je poziv jer mu je grof Herber mogao biti od koristi, barem s materijalne strane. Politički, grof nije značio ništa jer je bio odan kra-ljevskom domu.

Grofica se vrlo obradovala pozivu, te Činila velike pri-preme za sebe i kćerku koju je sada prvi put vodila u tako veliko društvo hrvatske vlastele. Marija Te režija, prije vesela i bezbrižna djevojka, nije mnogo marila za društvo. Susjedni vlastelini dolazili su k njima, i oni su katkad išli do njih, ali ona je nastojala naći isprike da ne ide s rodi-teljima. No nikad nije uspijevala to postići kod stroge majke jer ju je ona upravo napadno vukla u društvo.

Šest mjeseci nakon smrti Ane Marije grofu je došla obavijest da je maklenburška vlada pristala da knez Sieg-fried sklopi brak s grofovom mladom kćerkom Marijom Terezijom. Ako grof Herber na to pristaje, treba naročito ishoditi pristanak cijenjene odabranice. Vlada Kneževine

Mackienburg moli grofa Herbera da smjesta javi svoj pri-stanak, kako bi se moglo sve urediti, jer bi njegova visost došla po odabranicu da se vjenčanje obavi u što kraćem roku, kako propisi kneževske kuće dopuštaju. Pismo je glasilo:

»Uvjereni smo da će ponuda naše vlade i našega kneza razveseliti cijenjenu obitelj. Ako ponuda naše vlade i na-šega kneza ne bi u ovaj čas naišla na razumijevanje, to će vlada Kneževine Mackienburg biti prisiljena da vrati sve što je grof Herber poslao kao doprinos svoje kćeri.«

Grof je mirno primio ponudu, te došao do uvjerenja da je knez Siegfried uistinu dobar i plemenit mladić. Grof je znao koliko je napora i borbe bilo potrebno knezu da dobije pristanak svoje vlade da sklopi brak s drugom kćeri grofa Herbera, pogotovu nakon svega što se dogodilo. Grofica je bila upravo luda od sreće i zadovoljstva, te je prepisala ponudu i poslala svima poznatima da vide ko-liko Kneževina Mackienburg cijeni njezinu obitelj. Poslala je prijepis svojoj tetki grofici Keglević, te dvorskoj dami Idi Ferenczy, svakako sa željom da i dvor to dozna. Sma-trala je to gotovom stvari, te je svima dala na znanje da će se vjenčanje održati kod njih na posjedu, a ne, kako to propisi zahtijevaju, u kneževoj prijestolnici.

Grofica nije ni u snu pomišljala da pita svoju kćerku da li ona pristaje i da li se ona osjeća sretnom.

Marija Terezija bila je zaprepaštena tom viješću i kneževom porukom, ali, videći veliku radost i ushićenje svoje majke, zastala je u svojoj namjeri.

Jedva je prošlo nešto vise od godinu dana od smrti njezine sestre, i sada, nakon tako duge šutnje, javio se knez i moli njezinu ruku. Kako je i ona s puno osjećaja proživljala sestrinu tragediju, koja je se duboko kosnula, nije nimalo pomišljala na udaju. Premda još nije navršila

■

212 213

ni dvadeset godina, osjećala se mnogo starijom. Još nije bila pravo zaljubljena, ali nije ni čeznula za tim da se nekome svidi, već je nakon smrti svoje sestre čeznula za samoćom. Njegovala je cvijeće i posvećivala mnogo pažnje životinjama. Cesto su je zatekli kako snatri i razmišlja. Čim je čula za kneževu ponudu, odmah ju je u sebi od-bila, ali iz obzira, a osobito zbog straha od majke, nije odmah izjavila svoje mišljenje, već je pustila neka se majka time zanosi i pred drugima uzdiže. No u sebi je čvrsto odlučila da se nikad neće udati za kneza.

U tom je razmišljanju došao petnaesti kolovoza, dan kad je zakazana svečanost kod baruna Vranicanija.

Neki uzvanici krenuli su na veče uoči proslave, tako da je već rano ujutro u Vranicanijevu parku i dvorcu bilo živo. Gostoljubivi domaćin tako je i želio, jer je dan prije iz Đakova stigao i njegov prijatelj biskup Strossmaver.

Obitelj grofa Herbera stigla je oko devet sati u kras-noj udobnoj putnoj kočiji, u stilu Ljudevita XIV, koju je grofica za taj dan nabavila iz Beča.

Domaćin je pozdravio obitelj Herbera srdačno, kao Što je srdačno pozdravljao i najneznatnijeg zagorskog Šljivara. To je radio s namjerom da među velikašima osvoji što više pristaša, jer su njihovi glasovi često odlučivali o iz-boru kandidata.

Dan je bio prekrasan, što je naročito veselilo domaćine jer je ogromni park bio pretvoren u blagovaonicu, a nao-kolo u zelenilu bile su udobne sjenice.

Pogled na park bio je veličanstven, ali danas su tom lijepom parku podavale draž i zamamljivost prekrasno obučene i dotjerane uzvanice žene kojih je bilo više nego muškaraca. Raznobojne svilene odjeće odražavale su se još više između cvijeća i zelenila, a žive boje svile svjet-lucale su na suncu.

Pred podne pojavio se i biskup Strossmaver u pratnji domaćina. Nastalo je živo komeŠanje među prisutnima.

Domaćin je predstavljao biskupu pojedine vlasteline, a biskup je za svakoga našao ugodnu primjedbu.

Došavši do obitelji Herbera, biskup je zaustavio svoj pogled na grofici, te će joj:

— Mnogo sličite, grofice, na njezino veličanstvo.Grofica još više podigne glavu, zauzme dostojanstveniji

stav i odgovori:— I samo njezino veličanstvo carica rekla mi je da

sam joj dvojnik.— Veseli me da nisam rekao ništa previše, a mislim

da sam vam time i polaskao, grofice, jer njezino veličanstvo resi naročita draž i ljepota.

— Nije mi to ništa novo, preuzvišeni, poznajem ličnocaricu, bila sam dapače u njezinu društvu kod svoje prijateljice prve dvorske dame.

— Veseli me, grofice, vrlo veseli.Biskup se htio pridružiti drugoj obitelji, kadli kraj sebe

čuje previše glasnu primjedbu na koju se morao osvrnuti.— Jeste li dobro pogledali, preuzvišeni, prekrasne

grofičine bisere?— Da, vidim, divno rese Šarmantnu groficu.— Jest, upravo su predivni, ali ne vrijede toliko da je

zbog njih morala stradati Životom lijepa i dražesna grofi-čina kćerka.

— Nije mi ništa poznato, grofice Oršić, zacijelostrašna nesreća.

— Još više nego nesreća, preuzvišeni, kćerka je otrovana.

Grof Antun problijedi, a isto tako i njegova kćerka, ali se grofica Regina brzo snađe:

— Otrovao ju je suprug da bi se domogao bisera.

;«■ . ".

■ w

IBH

■

■i

■ * - .

214 215

— Užasno, grozno! Moje saučesće, grofe i grofice.Još nisu dospjeli ni odgovoriti biskupu, a grofica Or-

šić naglasi:— Mi smo informirani od osobe koja je sve to pre

živjela, a i cijeli grad Šibenik je pod tim dojmom, da stevi osobno otrovali svoju kćerku samo da joj ne biste morali izručiti bisere.

Grofica Regina ustukne pred tolikom skupinom vlaste-Unki, zbunila ju je biskupova nazočnost. Pogleda izazovno muža, a ovaj promuca:

— Grofice Oršić! Kako? Zašto? Ovo nije mjesto.— Nisam pozvana da branim vašeg zeta, ribareva

sina, koji je bio previše zaljubljen u vašu kćerku, grofice,a ni buduću majku djeteta. Osim toga, vaša je kćerka dobila proces, te nije imao razloga da ubija tako bogatunasljednicu dok još nema nasljedstvo u rukama.

— Strašno, žalim slučaj, ali moramo dalje do drugihuzvanika — prekinuo je domaćin razgovor, sav zbunjen.

— Ružno je to, ružno, dragi susjede, jer to je strašnastvar za nas, majke i hrvatske vlastelinke.

— Grofica Oršić, moja je supruga Hrvatica kao i vi.— Zbog toga sam, grofe, moralno obavezana da u

našem krugu izneseni taj strašan slučaj. Ako se to dokaže,kako se govori, onda to osuđujemo bez kompromisa. —Grofica Oršić, odlazeći od zbunjene grofice Regine, strogododa: — Ne pojmim kako majka može nositi bisere zbogkojih je rođeno dijete platilo životom.

Barunica Vranicani prišla je neopaženo do grofice Regine, te je iz učtivosti pozvala da pogleda neki posebni cvijet u cvjetnjaku. Grofica Regina bila je izvan sebe od srdžbe na groficu Oršić, ali na posljednju riječ >biseri« trgne se, isprsi, digne glavu, a rukama pritisne na grudima bisere. Sasma se promijenila, te otvorenih očiju i sva po-

nosna pođe za domaćicom u cvjetnjak. Okrene se prema ostalim prisutnima, a iz očiju joj je sijevalo zadovoljstvo. Rukom je nekoliko puta zakuckala biserima i nestala iz-među cvijeća.

Za stolom je domaćica smjestila uzvanike većinom prema dobi, tako da je grofica Regina sjedila između ple-mića Bedekovića i Livadica, oba vatrena narodnjaka.

Grofica Regina nije ništa marila za politiku, već je jedino znala da je njezina obitelj oduvijek bila slijepo odana austrijskoj kruni. Danas je grofica došla ovamo u Oroslavlje samo zbog toga da bude u velikom krugu veli-kaša. Željela je da se svima sviđa i da sve zadivi svojom ljepotom, sličnošću sa caricom, a živa joj je bila želja da zasjeni sve velikašice svojim vrijednim i lijepim nakitom, naročito tim predivnim biserima koji su digli toliko pra-šine u cijelom carstvu.

Bila je nemilo pogođena primjedbom grofice Oršić, dapače toliko je izgubila živce da je namjeravala smjesta napustiti Oroslavlje, ali ju je u pravi čas iz neprilike izba-vila domaćica.

Sad je bila mirna između svoja dva susjeda. Bila je ljubaznija nego što je bilo potrebno. Svaki se čas okretala jednom pa drugom susjedu, glasno se smijala, često i pre-više glasno, tako da je svraćala na sebe pozornost.

Ženske haljine sad su još više dolazile do izražaja u zbijenom krugu muškaraca, a naročito se ljeskao nakit u sjeni zelenila. Ova svečanost imala je posebnu svrhu: za Strossmaverovu Narodnu stranku jačanje i prikupljanje novih snaga, što je bio cilj baruna Vranicanija. Mnoge pak velikaše vukla je želja da upoznaju Strossmavera, a dosta njih došlo je i zato, da se nađu zajedno. Najviše je bilo takvih, koji su htjeli da pokažu svoje bogatstvo.

Prije priredbe nabavljali su otmjene kočije ili u naj-

216 217

manju ruku bojadisali i tapetirali stare kočije. Kupovali su čistokrvne konje, a posluga, koja se nalazila u pratnji, bila je opskrbljena novom odjećom i obućom. Manje iz-datke smogao je svaki vlastelin iz svojih redovitih prihoda, ali je tu bilo mnogo krupnijih izdataka za koje je mnogi od njih prodao sav svoj prihod cijele godine.

Gospode su se natjecale koja će biti ljepše i otmjenije obučena. Ali ono po Čemu će okolina prosuditi imuć-stveno stanje pojedinaca, bio je ženin nakit Što će ga ona toga dana imati na sebi. Ova je priredba zbog toga bila vrlo poznata, jer se i poslije nekoliko godina prepričavalo kako su se neki vlastelini uvalili u velik dug, nabavljajući nakit za svoje supruge. Te godine Zagreb je došao na ve-liki glas na svjetskom tržištu dragulja, jer su narudžbe bile tako velike da nizozemski brusači dragog kamenja nisu jedno vrijeme ni za koga primali narudžbe, već su radili isključivo za zagrebačke draguljare. One godine silno se obogatilo pet do šest zagrebačkih draguljara.

Sav taj nakit bio je toga dana izložen na ženama, kće-rima ili sretnim nećakinjama. I kad su se svi skupili za stolom, došao je taj krasan nakit do izražaja. Na večer-njem svjetlu krasno svjetluca drago kamenje, ali nigdje tako ne svjetluca i ne baca takav svoj sjaj kao usred dana pod zelenim granjem. Tu dragulj najviše i najljepše dje-luje, te pruža upravo omamljujući čar.

Biskup Strossmaver, poznat po svojoj galantnosti, če-sto je dugo zadržavao svoj pogled na pojedinoj gospođi koja je imala na sebi lijep i upadljiv nakit. Naročitu paž-nju posvećivale su gospođe naušnicama, pribadačama i prstenju.

Grofice Oršić, DraškoviĆ, Erdedi, sve potomci velikaša starih obitelji, imale su nakit velike vrijednosti, ali ipak nije dolazio toliko do izražaja. Neke su bile od naravi

čedne, te ga nisu isticale, a druge su bile u poodmakloj dobi, pa su bile i smiješne s previše ukrasa. To su bile ri-jetke i pojedine, ali ogromna većina nastojala je, dapače se veoma trudila, da istakne na sebi svoje dragulje.

Pokret glave bio je prilagođen tome da se naušnice u ušima zakrijese. Smijeh je bio tako bučan da su prisutni morali dignuti glavu, te opaziti ukrase na vratu i prsima. Uslužnost kod stola bila je upravo napadna, te je svaka željela bilo Što, samo da može pokrenuti rukom i zasvjet-lucati prstenjem.

Bilo je divnih žena i djevojaka, prekrasno odjevenih i ukrašenih lijepim i skupocjenim nakitom.

Naročito se isticala kćerka domaćina, barunica Olga, te supruga iločkog vlastelina grofica Odeschalchi, koja je posjedovala skupocjeni nakit. Grofica Odeschalchi znala je da spada u red najljepših dama, te je svojom ljepotom i velikim vrijednim nakitom sve zasjenila. No sav taj na-kit pao je u sjenu pred divnim biserima grofice Herber.

Grofica Regina bila je vrlo ljubazna sa svojim susje-dima. Nastojala ih je očarati, Što joj je brzo uspjelo, a onda je željela da se istaknu i njezine prekrasne naušnice, pribadača i vrijedno lijepo prstenje.

Kako je posjedovala prirodnu ljepotu, to joj nije bilo teško postići da joj se susjedi dive, a kod žena da izazove zavist.

Ni jedna nije posjedovala tako velike i lijepe bisere za kojima u potaji čezne i sama kraljica. Još je više po-rastao interes za njih zbog tajanstvene smrti grofičine kćerke, a pogotovu su sve oči bile uprte u te bisere kad je grofica Oršić javno pred svima rekla grofici Regini kako se priča, da je ona zbog tih bisera otrovala i rođeno dijete.

Domaćin je sve pripravio da uzvanici budu u svemu zadovoljni. Jela i pića bilo je na pretek. Najprije je

do-

218 219

macin prvi pozdravio uzvanike, te naglasio neka se svi osjećaju slobodno kao u svojoj kući, jer je stari hrvatski običaj da se gost u ovom domu oduvijek poštuje.

Naročitu pažnju posvetio je biskupu Strossmaveru, koji je, kao visoki crkveni dostojanstvenik, počastio nje-gov dom svojim posjetom, a naročito danas, jer se pod ovim starim hrvatskim krovom nalazi gotovo čitavo hrvat-sko plemstvo. Mnogi su odvratili oa pozdrav domaćina, a osobito je lijepo govorio Strossmaver, oprezno podvu-kavši kako je važno i potrebno baš to da uz hrvatski na-rod bude i njegovo hrvatsko plemstvo, jer je vrlo pogi-beljno, dapače i opasno, ako se pravi bilo kakav dogovor, a naročito sporazum, koji ne bi odobrio narod. Upozorio je vlastelu da nastoji odvratiti one koji žele bez ispravka obnoviti savez s Mađarima.

Među ostalima, nekoliko riječi izgovorio je i grof Her-ber. Zahvalio se domaćinu na lijepom prijemu, te doma-ćici na obilnoj i dobroj gozbi, ali je naglasio svoju odanost njegovu veličanstvu. Nakon grofova govora grofica Regina bila je još veselija upravo obijesno raspoložena, te je glasno rekla svojoj rođakinji kontesi Keglević;

— Mi smo jedino za carski dom, a drugo se nas netiče ništa. A onda, naša je i dužnost da se ne odalečujemood krune. — Regina podigne naglo glavu, biseri zašušte aona će još glasnije: — Tebi je sigurno poznato, Renata,da se Marija Terezija udaje za kneza Siegfrieda?

— Nešto sam čula, tetko, ali nisam vjerovala.— Da, istina je, prije nekoliko dana došla je službena

ponuda njegove vlade.— Zbog toga ste vi, tetko Regina, tako raspoloženi.

A Što kaže Marija Terezija?— Znaš ti nju! Ničemu se ona ne veseli. Pođi do nje,

gledaj kako mirno sjedi uz veselog grofa Draškovića.

Objed je bilo služen u sjeni velikog drveća perivoja. Na čistini je bio ogroman paviljon načinjen od dasaka, a na širokom hodniku tog paviljona tiho je svirala glazba, da ne smeta govornicima. Ona je svojim ugodnim zvucima lijepo uzveličavala svečani objed.

Kasno poslije podne službeni dio objeda bio je za-vršen, te se skupina za skupinom povlačila u male sjenice gdje je bilo u izobilju slatkiša i hladnog pića.Grofica Regina imala je oko sebe veliko društvo gospode, a još veći broj žena, unatoč napadu grofice OrŠić. Svojom ljepotom i sjajnim biserima zasjenila je najmlađe i najljepše gospođe, te su mnoge iz znatiželje, a mnoge iz taštine, tražile njezino društvo i njezinu blizinu, željele su i one biti zapažene, a to su se nadale postići uz lijepu i uznesitu groficu Reginu.Premda je grofica OrSić bila poznatija u tom društvu, te mnogo poštovanija nego grofica Regina, ipak je njezin krug društva bio mnogo manji nego krug grofice Regine. Sjenica u kojoj je bila grofica Regina bila je puna mlađih gospođa, te se moglo točno zapaziti kako se svaka od njih nastoji približiti grofici Regini, samo da može uzeti u ruke dio njezinih bisera ili ih samo rukom dotaknuti. Ono što je grofica Oršić namjeravala postići — da odagna groficu Reginu iz ovoga društva — nije uspjela, već je, na svoje ogorčenje, uvidjela da ju je svojom primjedbom učinila još zanimljivijom. Dosta neraspoložena zbog toga, ona reče gospođi Livadić:

— Ne čudim se toliko ovom ženskom spolu, koji je od prirode tašt, a od djetinjstva odgajan protunarodno, te ne shvaća zadaće hrvatske velikašice. ali se naročito ču-dim previde ljubaznom ponašanju vašega supruga i ple-mića Bedekovića. Koliko pažnje i poštovanja posvećuju toj opakoj ženi i majci.

220 221

— Moj suprug nije možda ni čuo, a možda ni plemićBedeković nije ozbiljno shvatio vašu primjedbu. Kriva jenaša susjeda domaćica, što je između njih posjela takolijepu demonsku ženu.

— Da, dobro ste rekli, demonska žena. Taj joj nazivpripada! Dođite sa mnom, gospođo Livadic", dublje u perivoj, ne mogu podnositi i gledati kako tolike naše dameprilaze tom demonu od žene.

Glazba je svirala vrlo lijepo. Ćula se nekoliko puta narodna melodija, ali su većinom odabirani odlomci poz-natih svjetskih opera znanih skladatelja.

Ćim se sunce spustilo iza planina, mali zastoj učinio je opraštaj i odlazak poštovanog biskupa Strossmavera. Njegov četvoropreg bio je već opremljen da ga odveze u lječilište Rogašku Slatinu, jer je samo za volju svoga prija-telja prekinuo liječenje.

Poslije Strossmaverova odlaska počela se služiti večera. Posluga je raznosila na ogromnim pladnjevima jelo i piće po svim sjenicama, te po cijelom perivoju. Sve je bilo ukusno i obilno pripremljeno.

Gostoljubivi domaćin mislio je na sve vrsti svojih uz-vanika, pa i na najmlađe. Nije žalio troška ni truda, te je za to dao sagraditi veliki drveni paviljon da se u njemu može održati ples. Nakon zalaska sunca glazba se povukla u dvoranu paviljona, a nestrpljiva mladež tapkala je no-gama od uzbuđenja i radosti što će uskoro početi ples.

Dvorac u Oroslavlju vrlo je velik, ali je glavna dvorana previše malena da bi se u njoj mogli smjestiti toliki uzva-nici, te na stotine plesačkih parova.

Premda je paviljon bio na brzinu podignut od drveta i dasaka, nutrina mu je bila raskošno uređena. Stijene su bile pokrivene lijepim perzijskim ćilimovima, a isto tako i dijelovi poda, određeni za odmaranje pratnje i gledaoce.

222

Okolo su bili razmješteni srebrni i brončani svijeć-njaci, te je stotine svijeća osvjetljivalo veliku dvoranu. Do-maćin je s ponosom pokazivao uzvanicima svoj paviljon, te s uživanjem govorio da je to sve njegova zamisao. Je-dino se skromno žalio i dodao je:

— Ta moja drvena kućica ima nedostatak da joj je uzak ulaz. Znate, ja sam se time zadovoljio, inače bi to bila palača, a ne hižica, kako sam je nazvao.

Svi uzvanici nagrnuli su u otvorenu »hižicu«. Vrućine u njoj nije bilo jer je krov bio visoko podignut, te sa strane otvoren. Glazba je počela, na želju domaćina, hrvatskim kolom. Mnogi su počeli plesati, ali je mladež većinom izdržala do kraja jedino iz obzira prema starijim rodolju-bima. Kad je glazba zasvirala valcer, nastala je gužva jer se i staro i mlado htjelo okretati u vrtlogu mnoštva po zvuku i taktu glazbe; mladež zato da pokaže kako znade to plesati, a stariji da pokažu koliko su izdržljivi.

Grofica Regina ušla je u paviljon sa svojim mužem, kćerkom, rođakinjom Renatom, a pratnja joj je narasla. Izabrali su sjeverni kut od ulaza u »hižicu«.

Hrvatsko kolo grofica nije plesala, ali je Marija Te-rezija plesala s grofom Draškovićem. Vidjelo se na većini gospođa kako jedva čekaju da glazba prestane svirati. Prvi valcer grofica Regina plesala je s grofom PejaČevićem, ali je već čekao drugi slavonski vlastelin, grof Janković. Gro-fica Regina sjala je od zadovoljstva, a tome je dala oduška i svojim bučnim smijehom i glasnim primjedbama.

Grof Antun sjedio je cijele večeri, te promatrao svoju raspoloženu ženu, a često je uz njega bila i Marija Tere-zija, ukoliko su joj dali mira plesači, a naročito mladi grof Drašković.

Oko jedan sat noću grof Antun jedva je dospio saop-ćiti svojoj supruzi da bi želio krenuti kući:

223

■■ ■

i v. -■■ ■ '■ l i- 4?i,- ; t

■ ." 'j".$

> ^- , " . ■ '

■ iffat- ■-!?-!!

/

~T~.'-M: '■

— Ti znaš, draga Regina, da nam s našim konjimatreba do kuće Šest sati.

— Ja i ne pomišljam na odlazak, Antune. Još ovajples s našim susjedom grofom Bombellesom, pa ću doćida se malo odmorim i okrijepim. — Obrati se svojim kavalirima: — Gospodo, vi ste me lijepo zabavili i plesomrazigrali, te moram priznati da su mi potrebni mali odmori okrepa.

Gotovo cijelo društvo pošlo je s Reginom do stola. Grofica je išla ponosno prva, a za njom velika pratnja u dobru raspoloženju i smijehu.

Dok je prolazila kraj stola gdje je sjedila grofica Or-Šic\ podigla je glavu još više, tako da su se nizovi bisera napadno ljeskali na njenim grudima. Regina je rukom pre-lazila preko njih, a pogled je izazovno zadržala na grofici Oršić. Došla je bućno do svoga stola, te će suprugu:

— Došla sam do tebe, dragi, da ne budeš cijelo vrijeme sam. Mali je odmor, a onda još samo tri plesa, pase možemo pomalo spremati. Mislim, dragi Antune, da ćenam biti ugodnije putovati kad se više razdani.

— Dobro, Regina, mene veseli da ti je lijepo, ali mislim, bit će prenapomo za na5u dragu Mariju Tereziju.

— Ah, da, sasvim sam zaboravila na našu kćerku. Pogledaj je, Antune, kako živo razgovara s grofom DraŠko-vićem. Postat će i ona pravi narodnjak.

— Neka bude, Regina, što hoće, ali danas upravo izbjegava i tebe i mene. Sreća da ju je zaokupio taj prijaznimladić.

Grofica je tek sjela, a uslužni kavaliri su je zaokupili. Glazba je svirala neku polku. Mnogi su uzvanici u svojim s'mpinama pratili zvukove glazbe pjevanjem, a neki, s manje sluha, pjevali su za sebe ono što im je bilo u mi-slima i u srcu.

Glazba, ples i pjevanje miješali su se uz cilik tanjura i pribora za jelo i čaša. U svim kutovima bilo je bučno. Najednom se u tom metežu začuje oštro:

— Vatra! VatralNastalo je strašno zaprepaštenje i očajno zapomaga-

nje:— Jao meni! Bože pomozi, majko, oče! Vero! Nado!

Eva! Adame!Svi su potrčali prema ulazu, ali je nastala tolika gužva

da se nitko nije mogao micati sa svoga mjesta.Nekoliko se svijećnjaka prevmulo, a plamen svijeća

zahvatio je ćilimove i zastore, te se stvorio užasan zadah od zapaljene tkanine.

U velikom strahu za život, nekolicina je počela uda-rati stolcima po ogradi paviljona, te su tako ubrzo nači-nili više izlaza. Uslužnih kavalira odmah je nestalo. Oni koji su bih' već na sigurnom, u perivoju, stali su dozivati svoje rođake i bližnje. Za tili čas bila je na okupu sva posluga baruna Vranicanija, te iz susjednog dvorca Oršića, a i cijelo selo Oroslavlje. Većina njih nosila je posude s vodom, a mnogi i sjekire ili duge ljestve, pripravni da pomognu u gašenju vatre. Domaćin je zdvojno vikao:

— Najprije spasite sve ljudi. Radije neka mi sve izgorinego da strada i jedan ljudski život.

Vidjelo se da neće nitko stradati životom jer je veliki dio dasaka bio otrgnut od paviljona, a kako je paviljon bjo sagrađen na zemlji, to nije bilo teško iskočiti iz njega. Prisutni su počeli polijevati paviljon, ne zato da ugase vatru, već zato da se ona tako jako ne rasplamsa. Bojali su se da vatra ne zahvati dvorac, a još veća opasnost pri-jetila je gospodarskim zgradama i štalama, punima sijena i slame.

Barun Vranicani zamolio je prisutne seljake neka rade

■ ■ r-.

■i■

224 13 Dragulji 1 masti II 225

požrtvovno, te obećao da će nagraditi cijelo selo. To nije morao ni reći, jer je vatra za svakog čestitog Ćovjeka. a naročito za gospodara, strašno zlo.

Svi su radili iz sve snage i od srca jer je barun Vrani-cani bio uz narod i za narod, te zbog toga bio cijenjen i omiljen.

Uskoro je počela djelovati štrcaljka koja je dopre-mljena iz Stubice. Skupilo se još više svijeta iz okolnih sela. Neki oko štrcaljke prepirali su se da je bolje politi uglove dvorca i gospodarskih zgrada, jer paviljona ionako nije Šteta kad je već sagrađen samo za današnji dan.

Domaćin se s time složio, ali barunica Vranicani stala je jadikovati za lijepim ćilimovima, zastorima i slikama, a naročito je žalila za brojnim svijećnjacima kojih je bilo mnogo od bronce, ali su većinom bili od srebra.

Svi uzvanici, muškarci i žene, stajali su u perivoju. Nitko se nije htio udaljiti. Većina mladih muškaraca no-sila je vodu i polijevala vatru. Krov paviljona još je stajao, ali su plamen i dim sukljali sa strane. Na časak je izgledalo kao da će prisutni uspjeti da ugase vatru.

Počelo je svitati. Plamen je osvjetljavao prisutne, a osobito je neobičan bio pogled na uzvanike. U punom sjaju i raskoši, oni su stajali u skupu lijepo okićeni. No ni jedna žena nije ni pomišljala na svoj čar i ljepotu, jer su blijeda i preplašena lica odavala da je svaka sretna što je iz vatre spasila goli život.

Usred svjetlucanja plamena, strujanja mlazova vode, pucketanja vatre, dozivanja, žurbe, vike i dobacivanja raznih predmeta, te zujanja štrcaljke, najedanput zaori zdvojan i očajan vapaj. Taj upravo jezoviti vapaj dolazio je iz skupa gospođa.

— Jao meni! Jao, jao! Pomozite! Pomozite! Spasite! Jao, jao ...

Podignuvši ruke uvis, grofica Regina jaukala je, pozi-vala u pomoć, te trčala prema paviljonu kao da s nje žive odiru kožu:

— Biseri, biseri, jao, spasite moje bisere!Grof Antun začas se našao kraj žene, a isto tako i

kćerka Marija Terezija. Zbog tog očajničkog vapaja i za-pomaganja na časak su prestali gasiti vatru i svi su se štrcali oko izbezumljene grofice.

Kad je grof Antun shvatio da se radi o biserima, uhvati ženu, te i on poviče, da bi nadglasao buku oko njih:

— Regina, ne zdvajaj! Ako si ih već izgubila u paviljonu, neka izgore tamo! Takva im je sudbina!

— Da, majko, pravo govori otac. Nestankom biseralakše ćemo zaboraviti sve tegobe koje nas tište! Neka ihproguta oganj!

Ali Marija Terezija nije dovršila. Zbunio ju je majčin pogled, koji se na hip okrenuo prema ocu, a onda prema njoj. Prije nego što je završila, našla se u travi. Ona na jednoj strani, a grof Antun na drugoj strani. Nastalo je opet komešanje i zaprepaštenje među prisutnima. Grofica zapovjednim glasom upita:

—■ Tko će poći da spasi iz vatre moje bisere?Nastao je tajac. Maloprije učtivi kavaliri grofice Re-

gine uzmicali su jedan za drugim ispred grofičina pogleda.— Svaki trenutak je dragocjen! Gospodo vlastelini,

plemići, seljaci, spasite moje bisere. Dajem sto tisuća forinti, dvjesta, tristo, dajem palaču u Zagrebu! Brzo, brzo,neka se netko odluči! — vikala je grofica jetko i hladno,ali odlučno. — Biseri se nalaze sigurno u kutu na desnojstrani paviljona. Sjećam se da sam na poklik »Vatra«zapela! Zumo, žurno spašavajte bisere! — Polijevajte vodom samo onaj kut. Nagradit ću svakoga suhim zlatomtko mi pomogne u spašavanju bisera! — Spašavajte bi-

i"1.' :* ■'*'-"5^/i3" '■'<■ '■■■■ ii-;'^ypq

226 227

sere! Oni su neprocjenjivo blago. U njima je život spo-jen sa sjajem. Plemići, vlastelini, seljaci, dajem golemo blago onome tko spasi te bisere!

Ali se nitko nije micao. Svi su šutjeli i gledali razja-renu groficu. Unatoč polijevanju, plamen se pojavio u kutu gdje su bili grofičini biseri. Grofica se približila pa-viljonu, te glasno, ali moleći i plačući stala zaklinjati pri-sutne:

— Na obećano blago ostali ste nijemi i šutite! Spa-site bisere, vi. Hrvati, koji ste ujutro tako žarkim riječima slavili Hrvatsku i Hrvate. Spasite bisere! Ne zbog mene! Znajte, ovi su biseri resili grudi najveće hrvatske žene i majke! Ovi su biseri bili vlasništvo grofice Katarine Zrinj-ske. Hrvati, spasite bisere, spasite ih od propasti! — Pre-dahne, pa opet zavikne kao zvijer koja se bori na život i smrt: — Spašavajte što prije! Zar ste slijepi? Gledajte kako suklja plamen. Zar se ni sada nitko ne javlja? Jao meni, moji biseri, moje obožavano blago! Oni da izgore! Ne, ne, to nikad neću dopustiti, neka izgorim i ja s njima! — Malo snizi glas, te će užurbano: — Ja sam srasla s njima. Oni su dio mene. Njihov me čar natjerao na stra-šan . . . — Brzo zastane, udahne zraka i nastavi: — Sjaj bisera, njihova ljepota i zvuk, osjećaj da su na mome ti -jelu, to je bila hrana mojim osjetilima, to je bilo oklop i štit mojoj savjesti.

Odlučno se okrene i zaputi dugim koracima prema dvorcu, ne gledajući nikoga. Okretno prebaci na sebe mokre ponjave koje su bile obješene na drvenim prozo-rima prizemlja dvorca. Vrati se trčeći prema paviljonu. Na rukama je nosila ponjave, te zastala kod ugla gdje je prije kratkog vremena bila u društvu svojih kavalira.

Munjevitom brzinom skoči kroz otvor u gorući pavi-ljon. Nasta strava i zapomaganje. Domaćin je dao nalog

da štrcaljka više ne štiti dvor i gospodarske zgrade, ve£ da polijeva onaj dio paviljona gdje je ušla grofica Regina. Obrati se grofu Antunu, te će mu prijekorno:

— Kako ste mogli, dragi grofe, dopustiti ženi da uđe ugorući paviljon? Zar ne vidite kakve lijepe i rijetke umjetnine meni izgaraju u toj vatri, ali nisam ni pomišljao dabih i jedan život stavljao u opasnost, te da se što spašava.

— Ah, dragi domaćine! Kad se radi o biserima, ondamoja žena nije nikad bila uračunljiva, a to sam i sada uvidio. Molim vas, dajte nalog neka Što više ljudi baca voduna ovu stranu gdje ona misli da je izgubila bisere.

Barun Vranicani pozvao je sve prisutne da svim silama nastoje na tom kraju ugasiti vatru, Što su nazočni i pri-hvatili.

Paviljon je počeo jače gorjeti sa svih strana. Vatra je počela jenjavati samo na onom kraju gdje je ušla grofica, jer su polijevali vodom, a mnogi su kopali zemlju i bacali je na paviljon. Sve više i više svijeta okupilo se oko mjesta gdje je nestala grofica. Među svima je vladala strava i užas. Svaki je nastojao da vidi očima ili da barem Čuje grofičin glas, vrisak ili jauk iz gorućeg paviljona.

Usred tog napetog iščekivanja pojavi se grofica na istom otvoru, gdje je i ušla. Sa sobom je vukla nadčovječ-nom snagom goruću gomilu vreća, ćilimova. Od sebe nije dala glasa, već je, ogrnuta ponjavom, kao avet prilazila otvoru. S nje se cijedila crna čađava voda. Nisu je mogli raspoznali, samo su znali da je to ona.

Baš u času kad je stupila nogom na zemlju, okrenuta prema zavežljaju koji je nastojala izvući, a nazočni prisko-čili da joj pomognu, nastala je silna lomljavina. Srušio se krov paviljona čiji su stupovi, na kojima je bio postavljen, dogorjeli.

Divovskom snagom grofica povuče zavežljaj, te se uz

>;.-i'-'i6-'*''*Mi- . >. A

• - V ; ■ ■ ■ g.-S;.->W#f

. '».■j./i'^._.vg!H(^

228 229

jezoviti vrisak i jauk sruši na nj. Pritisla ju je zapaljena greda koja se oikinula od krova. Nije izgubila svijest, te je jaukala, ali joj glas nije nalikovao na ljudski, a ni na ži-votinjski glas. U njemu je bilo gnjeva, jauka, radosti i ruganja, kao u nepoznate nemani.Grof prvi skoči do nje. Kćerka je stajala kao nijema. Prisutni su sklonili gredu, te htjeli podignuti groficu, ali nisu mogli jer je ona ležala na zavežljaju i grčevito ga držala obim rukama. Od sebe je davala glasove koji su malo ličili na ljudske. Mogle su se razabrati riječi: — Tu, tu, tu, tu su biseri.

Upotrijebili su silu, te joj oduzeli zavežljaj, koji je smrdio od nagorjelosti. Brzo su ga razmotali, te vidjeli u zapaljenom ćilitnu grofičine bisere.

Grofica se otimala, te pružala ruke prema zavežljaju. Skidali su s nje i odmotavali mokre ponjave. Stenjala je i nešto tražila. U tom času digao se od paviljona plamen i jasno osvijetlio mjesto gdje je bila grofica. Svi su se zapre-pastili kada su ugledali njeno iznakaženo lice.

Grofica je i dalje nešto stenjala, a Marija Terezija slagala bisere u svoj rubac. Kćerka je bila blijeda i utu-čena, ali naoko mirna i sabrana, te je prva razumjela da majka želi bisere. Svezala ih je u svileni rubac i dodala iznakaženoj grofici.

Grofica nekoliko puta popipa rukom bisere, odnosno rupčić s biserima, te jedva promrsi:

— Svi, svi biseri?— Sve sam skupila — reče Marija Terezija — svi su

svi, ti vaši biseri.Grofica je još smogla snage da ih pritisne rukom na

grudi, a onda izgubi svijest.Nisu je nikamo polegli, već su je brzo smjestili u

kočiju, te svom snagom potjerali konje prema Zagrebu.

LVIH

Groficu su smjestili u bolnicu Milosrdne braće na Je-laČićevu trgu. Putem je došla do svijesti, a rana ju je veoma boljela. Jaukala je i desnom rukom pokušala str-gati povoj s glave, zderati odjeću od bola i bijesa. Li-jevu ruku držala je cijelo vrijeme Čvrsto prislonjenu na grudi jer su u zavežljaju bili njezini obožavani biseri.

Službujući liječnik isprao je ranu, te dao pozvati pri-marijusa.fOvaj se, ugledavši bolesnicu, i nehotice zgranuo nad ozljedom koja je iznakazila cijelu desnu stranu lica. I po čelu, bradi i nosu bile su opekline, ali je na desnoj strani meso bilo tako zaderano da je izgorjela cijela strana, te su se vidjeli zubi i sva usna šupljina. \ Liječnik je znao tko je grof Herber, a znao je i da on neće štedjeti s na-gradom. Poduzeo je sve Što je dopuštala njegova liječnička znanost. Ali je na kraju rekao grofu:

— Ako ne nastane otrovanje, ona će ostati na životu.Grof se trgnuo i ponovio glasno za liječnikom:— Zar bi moja supruga mogla umrijeti od otrovanja?Liječnik dade znak za tišinu zbog bolesnice, ali je

grofica ipak Čula, te pusti od sebe glas pun strave i očaja. Podigla je ruku uvis, kao da nekoga želi dozvati, a Ma-rija Terezija joj reče:

— Majko, liječnik traži da budeš potpuno mirna.Samo bez uzrujavanja, sve će biti dobro.

Grofica mahne jednom rukom, a drugom izvadi zamo-tak s biserima, te pokretom ruke upita, da li su biseri sigurno zavezani.

— Dobro su zavezani, majko, ali bi bilo bolje da ihspremim kod kuće, u palači.

Još nije Marija Terezija ni izrekla svoju namjeru, a grofica je već povukla bisere, te drugom rukom dala znak

■|pš.

—; ■*■ i-k?f

V

riv-.-;

230 231

da ih ne da od sebe, dapače je nekoliko puta udarila po krevetu kao da će reći:

— Ovdje, tu, kod sebe, samo uz sebe hoću da ihimam.

Marija Terezija svrne okom na povezano lice svoje majke, pogleda oca i liječnika, te će sva zbunjena:

— Mislila sam, majko, da vas umirim. Biseri is bitisigurni i kod mene.

Grofica opet rukom potapša po zamotku, a onda des-nom rukom učini kretnju, kao da će nokte zarinuti u zavoj na glavi i sve trgati.

— Mir, grofice, ako to još jednom pokušate, veza-ćemo vam obje ruke.

Lice joj je bilo sve povezano, pa ga nisu mogli vi-djeti, ali je naglo povukla ruku pod pokrivač, te seumirila.

Grofici je pružena sva njega. Liječnik je već nakon nekoliko dana izjavio da otrovanja neće biti, ali da će posljedice biti strasne, te je dodao:

— Vidjet ćemo što će reći kolege liječnici iz Beča,koji su se zaputili na grofov poziv u Zagreb, da liječegroficu.

No sve je bilo uzalud. Manje ozljede i opekline lijepo su zacijelile, ali se izgoreno lice nije moglo stegnuti, već je ostala velika Šupljina. Ničim se nije dala toliko nategnuti koža da bi to pokrila, jer je sve izgorjelo.

Groficu su tješili da će biti sve dobro, a bečki su li-ječnici umovali kako da zatvore Šupljinu. Ali tada liječ-nička znanost nije jo5 bila na takvoj visini. Sva je sreća bila za groficu Sto joj je velika vrućina oštetila očne Živce, te nije dobro vidjela.

Nakon liječenja u bolnici prevezli su je u njihovu gor-njogradsku palaču. Grofica je bila tijelom potpuno zdrava,

samo joj je desna strana lica bila u zavojima. Bila je još lijepa topla jesen kada su je dovezli u palaču. Sunce je do-piralo u odaje, a oko njih Sirio se miris voća i jesenskog cvijeća.

Grofica nije željela da izađe u vrt palače, već je prvog dana zamolila kćerku neka joj preslaže bisere. Nekoliko ih je puta, još dok su bih' zavezani u rupčiću sama pipajući brojila, te joj se u mutnim očima zrcalila radost i sreća, a razabiralo se kako šapuće:

— Svi, svi biseri, tristo šezdeset pet, svi, vi svi...Imala je sreću da joj je jezik ostao nepovrijeđen, i

kad je lagano govorila, mogla se razumjeti. Bila je očajna zbog vida, ali su je uspjeli uvjeriti da će sigumo još do-bro vidjeti.

Grofica nije htjela da se biseri nanižu na konac na verandi, sve od straha da koje zrno ne padne u vrt, već je željela da to bude u njezinoj sobi.

Marija Terezija bila je, nakon sestrine nesreće, šutljiva, a događaj s majkom sada ju je sasma dotukao. Nekad živa i bezbrižna, mlada i lijepa djevojka, ona je sada postala tiha i mirna, ali i tako odlučna da se ta odlučnost odra-žavala u ponašanju, a osobito u izražavanju želja i misli.

Nekoliko dana nakon grofičine nesreće ona je iznijela ocu svoju odluku:

— Odgovorite, oče, jasno i kratko knezu Siegfriedu dani u kojem slučaju ne prihvaćam njegovu ponudu. Istotako pišite grofu Georgu da ga smatram dobrim znancemi prijateljem, ali uslijed majčine bolesti ne nalazim vremena, a ni potrebe, da podržavam i dalje s njim vezu i daproširujem poznanstvo. Molim vas, uredite tako, oče.

— Vrlo rado, drago dijete. Potpuno se slažem s tvojom odlukom.

— Hvala vam, oče, na razumijevanju. Samo vas mo-

rt- *^-*t ■ **

232 233

lim da me u svemu podupirete u mojim odlukama jer sam toliko toga u svom mladom životu vidjela i proživjela da ga Želim posvetiti samoći, te hoću da pridonesem samu sebe za žrtvu.

— Ne, dijete drago, ne, ja se s time neću i ne mogusložiti. Ti, draga kćeri, živi! Daj, draga, ne ubij mi nadeda ćeš nastojati oživiti naš mrtvi dom.

Grof pogleda kćerku. Pogledi su im se sreli, no grof je izdržao taj pogled i rekao:

— Dijete drago, dijete milo, ti si previše uzvišena,plemenita i čista. — Grofov glas počeo je drhtati, te onnastavi: — Dijete, ti si odviše vrijedna da budeš ičijažrtva. Da li me shvaćaš, ti ne smiješ biti ni žrtva rođenematere. Da li me shvaćaš, ljubljeno dijete, zašto ti togovorim?

— Shvaćam vas, oče, ali neću da vas razumijem imolim vas ne govorite mi jasnije. Hoću, oče, da budem odsvoje volje žrtva zbog svega toga što se dogodilo. Željelabih da se na meni sve izvrši, da se sve tegobe, svi preziri,sve kletve i prokletstva na našu obitelj pokopaju sa mnom.

— Marija Terezija, dijete drago, što u to govoriš? Zakakvog ti mene čovjeka smatraš?

— Ne mislim baš vas, oče, mislim rod grofova Her-berovih nakon propasti grofova Zrinjskih. Zar mislite daprokletstvo Katarine grofice Zrinjske nije na nama? Zarvi, oče, ovo ne dovodite u vezu? Nije li njezina kletva,koja je izrečena prije dvije stotine godina, u našem vremenu došla do izražaja s tim biserima?

— Dijete drago, ne muči time svoju nevinu dufiu.— Kasno je, oče moj. Dugo sam o tome razmišljala.

Prokletstvo prati rod Herberovih od Katarine Zrinjske.Zar niste zamijetili kakva se strast u majci razvila premabiserima?

— Prestani, Marija Terezija, prestani, dijete drago!— Hoću, oče. Napominjem samo majčinu tragediju.

Polazi u smrt zbog bisera. Strada, bori se sa smrću, njihtraži, za njih pita, njih stišće na srce i ne da ih od sebe,a osjećaj da ih ima uz sebe podržava je na životu.

— Hvala ti, dijete, da mi nisi dirala u prošlu ranu.Tebe od srca žalim. Živjeti moramo, a moja je jedinaželja da ti promijeniš svoju odluku što se tiče života.

— Dajem vam nade, oče. Možda živi negdje netkoza čiju bih ljubav promijenila svoju odluku.

— Ulila si mi nešto nade u život, dijete drago.— Veselim se, oče moj, ali vas molim, budite pra

vedni i recite mi sasma iskreno da li se slažete sa mnomda nad našim rodom leži prokletstvo grofova Zrinjskih.

— Dijete drago, naš pradjed bio je samo izvršilac naloga kralja Leopolda.

— Da, možemo se time tješiti, oče, ali naš pradjedgrof Ivan Herber odveo je groficu Zrinjsku u zatočenje.Vi znate da je on svojom rukom skidao s njenih grudi ovebisere što su upropastili naš dom. Zar ga, dakle, nijemogla prokleti Katarina Zrinjska?

— Mogla je, da, uistinu je mogla, imaš pravo, dragomoje dijete. Samo, daj mi malo nade, da nećeš svoj životvezati sa smrću.

— Nije baš to tako jednostavno umrijeti. Istina je,time bi bilo riješeno sve, ali ja sebi namećem patnje jerću živjeti uz takvu majku.

— Drago dijete moje!Marija Terezija odmahne rukom, te se lagano ali borno

nasmiješi:— lest, ja sam njoj dijete, sada njezina jedina oboža

vana kćerka. Majku sam i ja ljubila, uspoređivala je s idolom. Naglašavam, to je bilo samo nekada, i da je takva

§&?

V . T * ' - ■ : .

:'V^.- ■ ' .

234 235

ostala, to za mene ne bi bila patnja. Oče moj, vama se is-povijedam, prema svojoj rođenoj majci osjećam odvrat-nost i gnušanje. Od njezina dodira podilazi me jeza. Kad me miluje, hoću da svisnem od strave. Kad čujem njezin glas, trgnem se od nevoljkosti. A kad me zove, prolaze me srsi od ogorčenja!

Grof je gledao kćerku otvorenih usta i očiju, te će sav zdvojan:

— Dijete drago, ti si se veoma razboljela, moraš seliječiti.

— Varate se, oče moj, ja sam sasma zdrava i vrlo samjaka. To sam poduzela i tako će biti.

— Kako sara ja slab i nemoćan, pa i prema tebi,dijete.

— Jest, slabi ste, oče, bez truna svoje volje i energije.Bilo bi mnogo ljepše u našem domu da ste imalu čvrstumušku riječ.

— Kako bih to mogao popraviti na tebi, Marija Te-rezija?

— Prekasno je, oče, prekasno. Vi ste morali prije bititakvi, pa se prokletstvo ne bi moglo izvršiti nad nama.

— Vidim da ću ostati nemoćan, ali mi obećaj, dijete,da nećeš hotimično vezati uz majku svoj mladi život. Je li,Marija Terezija, da nećeš odbiti sreću i novi Život ako tise nasmiješi?

— Oče moj, već sam vam rekla i time sam završila.Ali vam još napominjem, možda živi neko biće na zemljikome bih sve pružila da mu bude život ljepši i ugodniji.Zove me dužnost, zar ne čujete kako me nježno zovemajka.

— Pođi, dijete, pođi. Meni tako gori u glavi da neznam kako ću je ohladiti.

Marija Terezija pođe u grofičinu sobu, govoreći:

— Ćula sam vas, mama, i evo, došla sam da nanižemvaše bisere.

— Da, da, dijete, moji mili obožavani biseri! Njihovdodir jeste moj život. Sigurno bih podlegla za vrijeme bolesti da nisam osjećala njihov dodir na svome tijelu. Sadakada ih nanižeš, milo moje dijete, kad oni budu dragalimoj vrat i moje grudi, ja ću sigurno prije ozdraviti.

Grofica posegne rukom u njedra, te položi bisere na stol. Ruke su joj drhtale od uzbuđenja dok ih je polagala:

— Kako bih bila sretna da vidim njihov divni sjaj ibljesak!

— Bit će to uskoro, mama. Zar niste jučer čuli štoje rekao liječnik? — Marija Terezija je govorila i odve-zivala rupčić, a onda zavikne: — Jao, zaboga, što je to?

— Sto je, dijete? Kako si me prestrašila! Zašto sizavikala?

— Biseri su prljavi, mama, moram po vodu da ihoperem.

Marija Terezija brzo ustane i donese vode. Grofica jezdvojno govorila:

— Kako sam luda! Toliko dugo nosim ih uz sebe inisam pomišljala gdje su prije toga bili jadni moji biseri.Spasila sam vas uz opasnost života, zbog vas trpim. Trpjela sam i trpim strašne boli, a možda ću ostati slijepa ine više tako lijepa, no nisam ni pomišljala da vas operem.Milo moje obožavano blago! — Trljala ih je rukama uvodi, milovala ih i govorila kćeri: — Da li se smiješe? Raduju H se, Marija Terezija? Da li se raduju Što su opetčisti i sjajni? Ah, da, ti to ne shvaćaš, li njih ne razumiješ, to je samo meni dano, ja čujem u njihovu žuboruriječi, tepanje, milovanje, utjehu i bodrenje, a njihov sjaj

i bljesak nadoknađuje mi sve, znaš, sve, potpuno sve, Marija Terezija.

33&^ % " :..'--'iSJ-v;" *3i

236 237

— Cisti su, mama! Sada ih vadite iz zdjelice, sušite idodavajte meni, da vam ih nanizan. Svi su jednaki, nemapočetka, a ni svršetka.

— Kako ću biti sretna i zadovoljna kada ozdravim.Tada ću opet gledati svoje divno biserje. Ne znaš gdjekod njih počinje sreća. Okruglo zrno nema kraja.

— Da, nema! Okrugli su svi! Dodavajte mi brže, dašto prije dovršim. Želim vas izvesti još u vrt.

— Neću danas još ići, dijete moje, danas će za manebiti opet svečan dan. Za kratko vrijeme moje će tijeloizravno milovati biseri.

— Da, mama, dobro, mama. Dajte mi brže zrno.— Kamo ti se žuri, milo dijete? Rekla sam da neću u

cvjetnjak. Danas opet živim. Pomisli, svako zrnce držimmedu svojim prstima, ja ga primam, ja ga milujem, gladimi ljubila bih ga kada bih mogla. Ja uživam i dršćem odsreće i zadovoljstva.

— Radite, kako želite, mama, ja ću vam udovoljiti.— Drago moje, milo dijete.— Dajte mi opet zrno, mama!— Evo, Marija Terezija, prihvati Šezdeset i peto. JoŠ

tri stotine i evo niza na mome vratu.— Da, bit će, mama, ali poslušajte moj savjet! Ne

nosite bisere dok ste bolesni.— Ne, dijete moje! Odmah će svi oni, svi do posljed

njeg, na moje tijelo. Pa ne smije ni to vječno trajati! Opetće osvanuti grofica Regina, ja to želim, ja to hoću, a ondai moram zbog tebe.

— Radite kako god želite, mama.— Sto osamdeset i dva! Evo trećega, pa smo prešle

polovicu. Daj mi podigni niz, dijete, da prođem rukom ponjemu.

— Stavite ovu polovicu sebi u krilo.

238

— Da, da, imaš pravo, da su onda bili uza me, nebih ja stradala ovako.

— Nisu mogli, mama, sigurno ste zapeli za stol.— Da, spasila sam ih baš točno na uglu pod stolom.

Gori stol, gori čilim, jer po njemu kaplje loj od otopljenihsvijeća. Najedanput padne veliki mlaz vode na stol, iovaj načas prestane gorjeti Ja ga u trenu prevalim i stanem okretati ćilim. Mislila sam svisnuti od vrućine, alinisam popustila, sve što je bilo na ćilimu dovukla samdo izlaza, a poslije si sve vidjela.

— Jesam, mama.— Zbog toga ću ih nositi pod odjećom, neka me mi

luju, neka me griju. Oni će pridonijeti da Sto prije ozdravim. Tristo šezdeset četvrto. Još jedno, daj ih brzoveži, dobro ih veži, dijete moje, možda su se onda samorazvezali.

— Ne, nisu, mama, strgala se svila.— Daj mi ih, dijete moje.Grofica primi bisere u naručaj, te dođe pred svoje

ogledalo.— Spremite ih, mama, vi ionako ne vidite Sto vam

treba ogledalo.— Neka ono uživa u njihovu bljesku i sjaju, neka se

ono divi, makar je i nijemo, kad mi ti nisi cijelo vrijemeni jednom riječu odala udivljenje, tom mome blagu.

— Mene ovi dragulji ne vesele!— Marija Terezija, da li sam ih lijepo složila?— Vrlo lijepo, mama, kao i uvijek, to je vama svoj

stveno.Grofica je jače otvorila haljinu na grudima, te lagano

slagala bisere na tijelo. Više je puta zastala, osluškivala, puštala bisere da sami kližu niz tijelo, opet ih dizala i puštala, slušala njihov žubor, te turobno govorila:

239

3- > Tv<2*r-::y V?W.

J" ^ : ' - n i ' , ^

— Nisu tako skliski kako su prije bili, a čini mi se,zvuče nekako suho i oporo.

— To vam se samo čini! Bili su u vodi, malo su sei zagrijali, a onda, kako vi ono kažete, oni žive, treba injima topline i milovanja.

— Ne treba njima, Marija Terezija toga, oni su rođeniiz morske dubine zato da miliju i dragaju mene. Da, imaSpravo, ja ću ih toplinom svoga tijela grijati, te će opet bitikakvi su i bili, vratit će mi zdravlje, u prvom redu vid, dase divim sjaju i caru njihovu, da opet znam da živim iosjećam život.

— Ja ću se, mama, brzo vratiti.— Pođi, dijete, pođi, meni sad neće biti dosadno, če

sto ću se sate i sate zabavljati s njima, reseći sebe i maštajući kako sam prije kratkog vremena bila divna. Ja želim i žudim da opet budem takva.

Marija Terezija poSla je do oca, te će mu mirno:— Oče dragi, moja se slutnja obistinjuje. Duh Kata

rine Zrinjske oduzeo je biserima sjaj!— Sto bulazniš, kćeri? Prije si mi punila glavu o sebi,

a sad opet: Duh te Katarine Zrinjske oduzeo je maminimbiserima sjaj.

— Rekla sam vam, oče, i neću duljiti. Sreća da mamane vidi, ali kad progleda i to opazi, znatiželjna sam Što ćereći. Pođite u njezinu sobu, ali njoj ni riječi ne recite.Divite joj se, a naročito njezinoj mudrosti Sto je odlučilabisere nositi ispod haljine, sve dok ne ozdravi.

Grof, koji je svakoga rado slušao, pođe do žene, sav istinski zaplašen. Kako to njegova kćerka misli? Proklet-stvo? Ta Katarina Zrinjska da je biserima oduzela sjaj?

Uvijek se rado tješio vinom, te i sada ispije ostatak u Čaši. Zaputi se klimajući glavom i malo gegajući, te ne-stane iza vrata.

Zima je te godine došla vrlo rano. Početkom stude-noga i grad Zagreb bio je pod dubokim snijegom. Groficu rana na licu više nije boljela, ali su liječnici bili nemoćni i nisu mogli otkloniti strašnu brazgotinu na licu.

Oko polovice studenoga došao je osobno primarijus i radosno rekao grofici da su iz švicarske stigla cjepiva, te se nada sigurnom uspjehu.

— Ja ću vam uštrcati injekcije, namazati oči, te ih,prema uputi pronalazača, zaviti. Nakon pet dana rezultatmora biti povoljan, naravno, ako nisu stradali očni Živci.

Grofica je bila sva izvan sebe od sreće. Radovao se i grof. Samo je kćerka ostala mirna i razmišljala: »Ne znam što bi bolje bilo, i kakva bi kazna bila pravednija, da ostane slijepa ili da progleda. Meni je laganije s njom dok je slijepa. Mirna je i ne stvara nikakve smetnje, dapače sluša i oca. Ne znam kako će biti ako progleda. Meni je sasma svejedno, ja sam se odlučila da trpim i podnosim, da osjetim i ja dio prokletstva na sebi.«

Osjetila je kako dolazi odgojiteljica Elza. Okrene se, a ova joj reče:

— Konteso Marija Terezija, grofica Želi cvijeće, svaje luda od radosti što će za nekoliko dana progledati.

— Ja sam baš o tome razmišljala, draga gospodičnaElza. Ne znam što bi za mamu bilo bolje. Kad vidi svojenagrđeno lice, tek tada će teško trpjeti.

— Ja sam se toliko radovala, a vi ste me, konteso,time dotukli. Pođimo ipak po cvijeće.

— Dobro, gospodična Elza, mama zapovijeda i trebada je poslušam. Neka Miško zapregne saonice.

— Zlatna moja mila konteso, kad biste vi bili baremveseli, a ne tako nepristupačni.

,W*>■■;■■.■■/ -

240 11 Dragulji i iirasri II 241

— Pođimo, pođimo, gospodična, čujem zvonca sa-onica. Evo, tome se veselim, kupovanju cvijeća zimi.A onda, kad bi se to moglo sipati i sijati, da svakomeniču sreća i radost. Ali Sto sam kriva što sam nemoćna!Nekoliko latica podigli bi sretnici, osjetili miris. No drugo,ogromnu većinu, ljudi bi pogazili, prešli preko krasota idivnog mirisa.

— Marija Terezija, pa vi ste postali pravi filozof.— Mnogo sam sama, te uvijek razmišljam kako bi

moralo biti svima ljudima lijepo, a ipak nije. Eto, i u našem domu, gdje je sve trebalo da bude samo lijepo i plemenito, zasađen je korov koji se tako naglo širi da ćenas uskoro sve zagušiti.

— Otjerajte te ružne misli od sebe. Mladi ste, tek stepočeli živjeti, pred vama su život i sreća.

— Os ta rila sam mnogo više od vas, gospodična, zbogtoga sam i životu zabranila da buja, neću mu nikako dopustiti da procvjeta.

— Evo, saonice su već spremne, dajte nalog, konteso,da nas Miško provoza preko Cmroka. To je nešto prekrasno! Mislim da sam u švicarskoj, ili barem blizu svogaBeča.

— Zelja vam je već ispunjena! Miško, prvo premaMesničkoj, pa u grad do cvjećarne, onda Dugom ulicomna Cmrok! Gospodična moli brzinu.

— Naši su konji najbrži, konteso, to je imala prilikevidjeti gospodična kada sam za sat i pol došao iz Oroslav-Ija u Zagreb.

Htio je još nešto reći, ali su konji krenuli, pa mu je riječ zastala u grlu.

242

LX

Nitko nije nestrpljivije od same grofice očekivao dan kad će joj liječnik skinuti zavoj s očiju. Od početka je sama sa sobom govorila: »Koliko sam tjelesnih boli pre-trpjela, to ne moram svojima ni ponavljati, ali da im Sto i napominjem, vjerujem da bi me istinski žalili. Samo što ja ne trpim takve sućuti. Ja, Regina, zapravo i nisam do-sada nikad trpjela. Kad bih svojima najbližima odala i rekla da su za sve to vrijeme moje duševne boli bile veće od tjelesnih, vjerujem da bi me smatrali luđakinjom. Da, da, ovako u miru treba da razmišljam sama o sebi i o svojim osjećajima. Mnoge misli koje me žele progoniti i na koje me često potiče neka viša sila u meni, lagano zaustav-ljam ili, bolje reći, zatomljujem u sebi.« Uze u ruku bi-sere, zanjiše rukom, a biseri udare jedan u drugi. Brzo ih pritisne na grudi te sva blažena prošapta držeći ruke na grudima: »Samo ja osjećam drugačije nego itko drugi vaš dodir. Ja čujem i razumijem odajete li radost, sreću, ushićenost, je li to pjesma veselja i ljubavi. Ti za mene jaućeš, žališ, naričeš, patiš i snosiš sve moje grijehe, moje drago biserje! U svom sjaju i blještavilu zadržavaš i za-ustavljaš moju savjest. Ti joj ne daš da prodre do moga srca i do moje duše, da me progoni. Da, ti me čuvaš i šti-tiš, ali sve to meni zauzvrat, jer i ja obožavam samo tvoje čari i božanski sjaj. Pomisao na tvoje predivno bljeStavilo ulijeva mi snage za još ljepši život s tobom. Samo se tebi povjeravam jer jedino ti znaš koliko čeznem, kaVo ne-strpljivo čekam da opet progledam i da vidim tvoje pre-divne čari, da ih upijem u cijelo svoje biće, da opijem i omamim srce i svoju dušu tvojom ljepotom.« Držala je biserje u ruci, pritiskala ga na grudi i prinosila više puta na zdravu stranu lica da ga njime draga i miluje. Bila bi,

243

kao i obično, maštala sate i sate da nije ušla gospodična Elza.

— Gospođo grofice, liječnik je poručio da će vam svakako sutra do podne skinuti zavoj s očiju.

— Hvala vam, Elza, hvala! — reče grofica zbunjenoi užurbano spremi bisere pod haljinu, stežući veo višeoko vrata, pa upita: — Kad se vrati Marija Terezija, nekadođe do mene!

Tim je riječima dala Elzi do znanja da želi ostati sama. Kad je čula da je Elza zatvorila vrata, grofica će prije-korno: »Ah, ta Elza! Tako sam lijepo snatrila, a ona me zbunila. Ali još samo danas da izdržim ovu žudnju, a onda ću ih opet gledati i istinski uživati u njima. Ali, slutim da je nešto strašno s mojim licem. Ništa zato! Od jednog di-jela bisera načinit ću prekrasan oklop i naći načina da to stoji na licu. Tko će se usuditi i pomisliti na ozlijeđeno lice kad bude vidio toliko blještavih zrna na njemu! Ja sam sa sobom načisto. Za moje obožavane bisere nijedna žrtva nije prevelika, pa radi li se tu baš i o mojoj ljepoti na koju sam bila uvijek ponosna.« Opet pritisne obje ruke na grudi te će sva ushićena: »Ti, moje milo biserje, osje-ćaš koliko te ljubim. Svako zrnce zna da iskreno tako mislim a ne samo da govorim. Da, oh, da! Tvoj čar na-domjestit će mi izgubljenu ljepotu, tvoj bljesak i sjaj za-sjenit će sve oko mene i nitko neće ni opaziti nedostatke moje ljepote.« Naglo ustane i ostane stajati te će sama sebi: »Tijelo mi je toliko zdravo da zaboravljam na oči. Ah, te oči!« Zastane, a onda nastavi: »Bisere volim, obo-žavam njihov krasni sjaj kao najveće božanstvo. Da, te prekrasne bisere volim ludo, ljubim ih najvećom strašću koja može uopće postojati. Obožavat ću ih istom strašću i ljubiti do posljednjeg daha svoga Života. Sebi, da, samo sebi to smijem reći i priznati. Kad bih to rekla bilo kome.

nitko me ne bi mogao shvatiti, i vjerujem da bi me svi smatrali ludom.«

U tom času začuje korake svoga muža. On joj reče:— Dakle, sutra će ti sigurno skinuti zavoj. A što je

najradosnije, liječnik nas uvjerava da će ti se vratiti tvojvid.

— Radujem se, Antunc, svakako, vrlo se veselim. Ali,kako si vidio, ja sam za cijelo vrijeme svoje teške bolestibila vrlo strpljiva, pa i sad mirno čekam, premda svadršcem od sreće što ću opet vidjeti.

— Možda bi, Regina, željela poći na ladanje? Ovdjeu Zagrebu živimo samo po želji Marije Terezije. Moždabi nam ondje bilo ljepše i ugodnije.

— Kako god ti, Antune, želiš! Meni je svejedno.— Ja na to nisam navikao, Regina, jer si ti uvijek

odlučivala. A evo, sad se pokoravam odluci naše kćeri inikoga ne primamo u našu palaču.

— Ja sam to isto Željela, Antune. Znaš da tvoja Regina ne podnosi da je itko sažaljeva. Zar da sažaljevajumene kojoj je zaviđalo cijelo društvo, pa i sama carica?

— Neće ti više zaviđati, Regina. Upravo me strah daćeš se vrlo ražalostiti kad budeš vidjela svoje lice.

— Ja sam već o tome razmišljala, Antune. Ali menije strah, jer koja žena u carstvu ima takve divne biserekao ja?

— Ah, ti biseri, ti tvoji biseri! — uzdahne grof.Grofica se lagano udari po prsima, biseri zažuboriše,

a ona nastavi:— Da, biseri, biseri, Antune, moji biseri! Moji dragi,

divni biseri, oni će uvijek biti moja obrana od svega!— Ti se opet uzbuđuješ, Regina, a znaš da ne smiješ.

Čuvaj se! Evo, čuješ li zvonce saonica!? Vratila se MarijaTerezija. — Grof pođe do prozora, pogleda i reče: —

244 245

Kako je lijepa, onako rumena od zime, a u naručju nosi pregršt talijanskih ruža. Divna je kao nekad ti, Regina, samo što njoj manjka života i radosti!

— Da, tužna je, opažam to, Antune. Ali ja ću svepoduzeti da je razveselim.

— Nastoj, Regina, svakako!— Bezuvjetno, dragi moj! Pa zar misliš da ja hoću

kome za ljubav da se odreknem radosti života u svojojČetrdeset prvoj godini? Ne, ne! Ako želim živjeti i uživatiživot, poduzet ću sve i za našu kćerku.

Marija Terezija ude te će roditeljima:— Nakon razgovora s liječnikom opet sam se pro

vezla oko Cm roka, a sad sam za kuću nabavila ruža.Upravo su stigle iz Italije.

— Hvala ti, Marija Terezija, što si mi opet donijelaruža. To me od srca veseli. Tebi je u Zagrebu ipak ljepšenego na našem imanju.

— Kako god vi, mama, želite! Mene dužnost veže dabudem uz vas gdje god vi bili. Konačno, već je odlučenoda živimo u Zagrebu radi vašeg zdravlja. — Obrati segrofu: — Vas, oče, nitko ne prisiljava da živite osamljeno.Imate tu dosta znanaca pa ih posjećujte! Grofa Herberasvugdje će rado primiti.

— Pokušao sam, kćeri moja, ali se ne osjećam ugodnojer se uvijek netko nađe da povede razgovor o našim obiteljskim prilikama. Svi se dive mami zbog njenog junačkogČina, ali se odmah i čude, osuđuju je i kažu: »Kako jemogla stavljati život na kocku zbog tih bisera?«

Grofica naglo upade:— Ah, što oni znaju Što za mene znače moji biseri?— Pa to sam i ja htio da kažem, ali me dotukla stara

grofica Patačić svojom primjedbom: »Ja sam jedan diosvojih bisera prodala i osnovala dobrotvorne zaklade, a u

krugu otmjenih gospođa priča se da je grofica Regina radi bisera otrovala svoju kćerku.«

Grofica stegne veo oko vrata i prsiju. Htjela je nešto reći, ali je poniknula glavom. Grof nastavi:

— Strašno je to na mene djelovalo, tako da se nisammogao dugo sabrati. Takav strašan, otvoren napad!

— Kad ozdravim, bit će mi prva briga da nađem načina da se o meni prestane govoriti.

— Ovo ste, oče, mogli i nadalje zadržati za sebe.Mama, pođimo u blagovaonicu. Ivan je došao javiti da jevečera gotova.

Grof je pošao prvi, a Marija Terezija uzela je groficu pod ruku te je bez riječi povela na večeru.

Grofica kao da je prečula grofovo pričanje. Za ve-čerom ga je ispitivala o gospodarstvu.

Grof je ponosno pričao koliko je novaca primio za vino, Živo, stoku i svinje, a osobito je dobro prodao neko-liko mladih čistokrvnih konja koji su kupljeni za svjetske jahačke trke što se na proljeće održavaju u Engleskoj.

U toku pričanja i nehotice je pogledavao povezanu groficu, kao da se boji da ona ne plane od gnjeva što joj je rekao kako se o njoj govori.

Grofica ga je tu i tamo nešto upitala. Ona se još mu-čila $ jelom, premda su za nju priređivali posebna jela.

Poslije večere Marija Terezija digla je majku i rekla joj da mora isprati usta prema propisu i uputi liječnika, uzeti lijek za umirenje te odmah u krevet! Marija Terezija rekla je to tako odlučno da je to djelovalo i na gordu gro-ficu, koja je dotad bila naučila da samo ona zapovijeda i da u svemu samo nju slušaju.

Kad joj je kćerka oprala usta i uredila lice, grofica pripomenu:

— Ja mislim, Marija Terezija, da meni nije potreban

246 247

lijek za živce. Zar ti i svi vi ne primjećujete kako sam savršeno mirna i strpljiva, kako strpljivo podnosim svoje boli i mirno očekujem da mi se vrali žuđeni vid.

— Ja sam to, mama, na vama prva i opazila, ali nato ništa ne polažcm. To je moralo biti uslijed velike ozljede lica, a još više zbog gubitka vida. Vama je i te kakopotreban lijek koji jača živce. Da, mama, zbog toga japazim na to. Ja sam vas u vašoj bolesti pomno promatrala,u tančine sam vas proučila, upoznala sam, miUim, i vašunarav i dobre i zle strane.

Grofica se trgla te će lagano ali prijekorno:— Ti si moja kćerka, i to vrlo mlada, dapače, previše

si mlada da bi uvarala mišljenje o nečemu Što ne znaš,dapače, ne možeš ni znati jer takvo tvoje mišljenje, stvoreno na krivoj pretpostavci, može biti pogrešno, a i opasno, pogubno za mene kao tvoju majku, a nesretno za tebekao kćerku takve majke.

— Ne morate se plašili, mama! ja svoje mišljenjedržim u sebi. Cak ga ni u mislima ne ponavljam u sebi, ana vašu bojazan da sam previše mlada ponavljam vam onošto sam već jednom rekla: osjećam se stara, da, u tokuvaše bolesti toliko sam ostarila da sam sad mnogo, mnogostarija od vas.

— Nemojmo više govoriti o tome!— Vi morate u krevet, neću da propustim ništa što

je liječnik naredio.Marija Terezija smjestila je groficu u krevet. Sve je

pripremila i stala kraj kreveta. Gledala je majku i raz-mišljala.

— Jesi li još tu. Marija Terezija?— Jesam, mama, kraj vas sam. Upravo mi je palo

nešto na pamet.— Sto, dijete?

Marija Terezija slegne ramenima i reče u sebi: »Po-kušat ću, ali ako opazi, mogla bi zauvijek osiati slijepa.« Pristupi bliže krevetu. Napela je svu snagu da bude što nježnija, te reče:

— Sutra dolazi liječnik da vam skine zavoje i vrativid.

— Kako se ja tome veselim, Marija Terezija! Ali, vidiš, ja to ničim ne odajem. Je li da sam mirna i sabrana?

— Ne radi se o tome, mama, već mislim da nijezgodno da imate bisere na sebi. — Marija Terezija užurbano i uzrujano nastavi: — Dopustite, mama, da vam ihspremim, tu, u vašu blagajnu kraj vas.

Marija Terezija uzbuđeno približi nike grofičinu vratu u namjeri da joj skine bisere.

Grofica je odgurne od sebe takvom snagom da je Ma-rija Terezija gotovo pala nauznak. Grofica se jednom ni-kom uhvati za grudi, a drugom za vrat, te kao izvan sebe reče:

— Kakva besmislica! Moji biseri, moj ponos, pa daih uklanjam sa sebe radi liječnika!

— Nisam vam ih htjela oteti, mama. Radi vas sammislila da bi bilo bolje! Vratit ću se! Laku noć!

LXI

Sutradan je u palači bilo sve uzbuđeno. Samo je gro-fica sjedila u naslonjaču, naoko vrlo mirna, i očekivala liječnika. Kraj nje su bili grof, Marija Terezija i EIza. U kaminu je plamsala vatra jer je vani bila velika zima. Govorili nisu ništa, već je svatko bio zabavljen svojim mislima.

■■%%-

m

248 249

Kad se začuo topot konja i zvuk zvonca, grof ode pred liječnika. Uvede ga s puno pažnje. Liječnik je u veliki salon unio vedrine i života.

Pristupi grofici, pozdravi je te će pouzdano:— Dosta je bilo, gospodo grofice, tri i pol mjeseca

tmine. Za koji čas vraća vam se vid, zahvaljujući naprednoj liječničkoj znanosti, a moram dodati, i vašoj ustrajnosti te osobitoj otpornosti vašega organizma.

Liječnik je naložio da se zasjene prozori, kako ne bi blještalo svjetlo izvana dok bude skidao zavoj s očiju.

— Samo mimo, gospođo grofice! Držite oči zatvorenedok vam ne uštrcam injekciju u svako oko. Tako, a sadpolako otvarajte oči!

— Već vidim, gospodine doktore, jer mi svjetlo dolazii kroz zatvorene kapke. Da, sad vidim sasvim jasno sve,razabirem sve u sobi i po stropu.

— Ostanite tako neko vrijeme dok vam se oči ne naviknu na svjetlo!

— Poslušat ču vas, gospodine doktore, u svemu. On,ja vidim, opet ću vidjeti i uživati gledajući.

Liječnik opere ruke i reče:— Gospodo grofice, vi ste uzoran bolesnik. Ja sam

uzbuđeniji nego vi. Da vi znate koliko je to pridonijelovašem ozdravljenju! — Obrati se zatim grofu: — Poslijepodne ću opet doći. Neka se bolesnica ničim ne uzbuđuje!

Grofica je još držala glavu na naslonjaču. Okrenula se malo prema grofu kad se ovaj vratio pošto je bio otpratio liječnika.

Ulazeći u salon, grof se okrene kćeri i gospodični Elzi i reče:

— Ovoga ću liječnika nagraditi kraljevski.— Da, istina je, gospodine grofe — reče Elza — vid

je najveće blago na ovom svijetu.

Još nije gospodična Elza ni dovršila rečenice kadli se sa posljednjim njenim riječima izmiješaše uzbuđeni grofi-čini uzvici.

— Ja ne vidim dobro, ne, ne, pa meni se vid nijevratio.

Govorila je i sve više i više dizala uvis niz bisera. Grof i gospodična Elza došli su bliže grofičinu naslonjaču. Ma-rija Terezija ostala je na svom mjestu.

Grofica iznenada ustane iz naslonjača te pojuri do ogledala. Digne obim rukama nizove bisera. Ruke su joj se tresle, a nizovi bisera njihali se i udarili jedan o drugi. Grofica zdvojno zavapi:

— Strahota! Grozota! Moje oči vide strašno, jezovito.Zatvori oči te se sruši na stolicu pred ogledalom.

Držala je u zraku ruke koje su joj se još tresle, a biseri udarati jedan o drugi.

Marija Terezija ustane, pođe do ogledala te će mirno:— Mama, vi vidite dobro i jasno. Tako je moralo biti.

Pogledajte radije svoje lice!— Jao, jao, jao meni!Otvori oči, pogleda u ruke, pa u ogledalo i opet za-

vapi:— Jao meni! Jao! Kako su crni i gadni moji oboža

vani biseri!Skine ih s vrata, položi u krilo i pokri rukama, te

stade plakati, naricati i uzdisati. Spusti se na koljena, na-sloni zdravu stranu lica na bisere i nastavi jaukati.

— Bez sjaja! Mrtvi moji biseri! Jao meni! Zašto nisam do smrti ostala slijepa? Kako sam lijepo sanjarila ovašem sjaju i ljepoti! Ah, radi vas, najviše radi vas, obožavani moji biseri, žudjela sam da mi se što prije vrati vid,no umjesto da ugledaju vaš sjaj, vaše božanske čari, mojesu vas oči našle mrtve, crne, bez sjaja i života. Jao meni!

250 251

U meni i sve oko mene postalo je mrtvo. Antune, Marija Terezija, zašto me niste ubili?

— Vi morate živjeti. Takvu vam je sudbinu Bog odredio. Opet vas upozoravam, pogledajte svoje lice!

— Bog? Bog, kažeš, Marija Terezija!— Da, mama!— Jao meni! Živjeti bez svojih bisera! Bez njihova

cara i sjaja! Strašno, grozno! Jao meni! Pomozite mi!Kako da se molim? Kome? Da klečim, da ponizno pre-klinjem? Tko mi može vratiti njihov sjaj i njihove božanske Čari? Jao meni! Sad sam uvjerena da sam prokleta!

— Sve može biti, mama. Moralo bi se dogoditi čudoda biseri opet ožive!

— Zašto govoriš, kćeri, tako strogo? Zar nemaš,kćeri, srca ni duše? Zar ne osjećaš koliko pati tvojamajka?

— Zamrla mi je duša, ohladjelo mi je srce, ostala jesamo žrtva za vas, i dužnost

— Teško meni! Zašto da i ja odmah ne umrem kadsu oni mrtvi?! — Podigne oči prema grofu te će plačući:— Antune, ti šutiš! Jesi li čuo Sto mi govori rođeno dijete?

— Nemam riječi, Regina. Ti znaš kako mene zbunjuju ti tvoji biseri. Pravo ima Marija Terezija, tako jemoralo biti.

Grofica je još uvijek klečala. Ponikne glavom na bi-sere, opet ih uze u ruku, podigne ih te će zdvojno:

— Znate U vi što su oni značili za mene? Oni su mojživot, bez njih neću moći živjeti. Sigurno ću poludjeti! —Biseri joj izmaknu i padnu pred nju na pod, ona ih pogleda i zavapi: — Mrtvi, gadni, cmi, hladni! Jao, gdjesu vam nestali božanski čari? — Položi ruku na čelo buljeći kao luda u bisere, te reče ispod glasa, riječ po riječ:

— Zašto niste prije potamnjeli? Zašto ste zamamno

I

sjali i svojim me sjajem tako zaveli da sam radi vas po-stala zla, okorjela grešnica?

— Regina, Šuti! Ti si luda.— Ne, ne, Antune! Ne, kćeri, nisam luda! Ja sam

ubila svoje rođeno dijete radi njihova cara! Ana Marija,Ana Marija, milo čedo moje, tebe sam otrovala i ti siumrla strašnom smrću. Jao meni, grešne li matere! Sjaji bljesak zarobiše mi srce i dušu. Biseri su bili moja strast,užitak i moj život. Ubila sam svoje rođeno dijete radi njih,jao meni! Ubijte me, nisam vrijedna da živim i hodam pozemlji!

— Dosta je, mama! Ustanite! Vi morate živjeti dabiste ispaštali i oplakivali svoje grešne čine. Otkrili stenam da ste počinili jedan od najvećih grijeha, i zato pla-čite i kajte se! Još prije nekoliko mjeseci bili ste i previšegordi i oholi, a još ste bili uvjereni da ste i najljepša ženau carevini. A sad se niste ni pogledali! Postali ste grdoba!Sad živite za svoje grijehe, a ja ću uz vas, jer se nad namavrši prokletstvo Katarine Zrinjski. Gospodična Elza, vi stesve čuli, ali ništa ne znate! Moja majka živjet će i trpjetisama za svoje grijehe.

Bio je mir i tišina. Dok je Marija Terezija govorila, grofica je još klečala na podu. Kad je Marija Terezija svršila, grof pristupi ženi i podigne je. Grofica ga pogleda i upita:

— Zar me se ne plašiš? Zar me nećeš prezreti, Antune?

— Ne, Regina, jer se i ja osjećam za sve to sukrivcem.Bio sam prema tebi slab i plašljiv, previše sam te volio,a još sam više vjerovao da je sve Što ti Činiš dobro i pametno. Trpjet ćemo zajedno!

— Jao, još će mi biti teže! Voljela bih da si me i tiprezreo. Strašna sam ja grešnica. Ana Marija, dijete moje!

■

^ ^

■

252 253

Strašna je duša moja. Otrovala sam te, umorila strasnom smrću. Kazni me, Bože, ako jesi na nebesima!

— Ima Boga, mama, ima, samo je joS prerano obraćati se njegovoj milosti. Dugo ćete morati ispaštati za svojgrijeh!

Grofica nije ništa odgovorila već je pustila da je grof odvede u njezinu spavaonicu. Ubrzo grof se vratio u salon i sam pokupio bisere s poda. Obrati se kćerci:

— Ne znam kako će se svršiti s mamom. Plače, uzdiše i dozivlje Anu Mariju. Plače i kaje se. Sad je todruga osoba, sad odjedanput plače i nariče. Ne ide miu glavu da je ona, tvoja majka, odjedanput priznala da jeubila Anu Mariju. Uvijek sam volio čuti istinu u životu,ali to što je ona sama priznala taj čin, užasno me potreslo.Prokleti biseri, kakvu su strašnu moć imali nad njom! Zarobili su joj dušu i srce i sigurno oduzeli na neko vrijemei razum. Ja snosim mnogo krivice za sve to. Bio sam slabićprema tvojoj majci. Jauče i plaće, ali se sjetila bisera, ihoće da ih ima kraj sebe makar i tako ružna.

— Pravo ste rekli, oče, vi ste sukrivac za nesreću našega doma, za strašnu smrt moje sestre.

LXH

Odmah nakon Božića obitelj grofa Herbera tiho je napustila Zagreb. Otputovali su u Pariz, žarište kulture cijeloga svijeta. Ondje je grof odveo svoju ženu najboljim liječnicima svijeta da joj izlijeće lice koje je bilo strašno unakaženo. Donedavna još lijepa, sad je grofica bila na-kaza, te bi svakoga uhvatila strava kad bi joj pogledao u lice.

Za to kratko vrijeme ona je postala sasvim druga žena. Gotovo preko noći potpuno je posijedjela, a kosu je sa-vijala jednostavno. Zdrava strana lica postala je blijeda, čelo se naboralo, a oči su joj bile suzne i zamišljene. Po-stala je potpuno bezvoljna te je dopustila da je grof vodi kamo želi, da čini od nje što hoće.

Nekoliko mjeseci ostala je u poznatom pariškom sa-natoriju jer je jedan znameniti tamošnji liječnik imao uspjeha s plastičnim operacijama.

Badava su bile sve grofičine muke Sto je nekoliko mje-seci imala ruku povezanu uz lice. Uspjeha nije bilo. Zato je dala sebi načiniti koprenu koju je uvijek nosila preko lica. Svojima je govorila:

— Kad me već trpite medu sobom, zašto da se nepokrijem, da ne morate gledati ovu strahotu od moga lica.

— Činite kako god želite, mama!— Ja nemam nikakve želje, samo želim tebi olakšati,

jer si ti najviše uz mene.— Ja se nisam nikad tužila i snosim sve strpljivo jer

sam sama sebi dragovoljno nametnula taj teret.— Previše ste dobri već zato što me trpite u svojoj

sredini, ali to meni ništa ne pomaže. Ja bolujem i podnosim neizrecive muke. Ona mi je pred očima danju inoću, a njeno drago lice progoni me kamo se god okrenem. Zašto barem ne poludim kad mi Marija Terezijanalaže da moram živjeti? Oh, grozote, kako me progoninjegov glas: »Preklinjem vas živini Bogom, recite kojimste otrovom otrovali rođeno dijete! Prokleta, prokleta budizvjerska mati!« Ja sam i onda šutjela, nisam odala otrovajer sam se bojala da ću izgubiti svoje bisere. Otrova midajte! Arsena kojim je otrovana Ana Marija.

— Dosta je, Regina! Ne pričaj više o tome jer time đo-zivaS u pamet sve događaje, pa će nam svima biti još teže.

"*,. ,

254

od

255 yoitrt\

— Zar misliš, Antune, da meni može biti lakše? Ne, ja to i neću. U snu mi dolazi njezin muž kako trči prema meni i hoće me zagušiti. Misliš da ja bježim od njega? Ne, Antune, ja mu pružam vrat da ga stegne, ali on neće, gura me nogama natrag i viče: »2ivi, prokletnice, pati, stradaj, Čezni za smrću, dao li Bog još i tu kaznu da ne možeš umrijeti!« Grozne kletve, ali za mene previše blage. Ja sam zaslužila još i gore!

— Prestani, Regina, to slušati ne mogu.— Zašto, oče, zabranjujete mami da priča? To je vrlo

zanimljivo. Ona svejedno pati, bez obzira, da li Šuti iligovori. Pustite je neka kori sebe jer savjest joj ne da mira.

— Imaš pravo, Marija Terezija — reče grofica —meni je svejedno, savjest me peče, svuda me progoni i neda mi mira. Strpljivi ste sa mnom, nikad nisam ni u snupomišljala da bih mogla na to pasti. — Ustane, prođe posobi, digne ruku na Čelo i reče: — Na što si došla? Kakosi sitna, niska i ništavna! Gdje je ona nekadašnja ReginaHerber?

— Sad jtf, Regina, zaista dosta uzrujavanja! Zar nevidiš da je od tebe ostala samo sjena. Od čega živiš? Gotovo ništa ne jedeš, samu sebe izjedaš.

— Antune, na sve vaše prijedloge samo sam potvrđivala, a sad, kad ste me saslušali, nešto ću te zamoliti.

— Kako zamoliti, Regina? Daj mi naloži kao nekad,ne mogu te slušati a kamoli gledati, jer te ne prepoznajem.

— Ja jaućem i cvilim danju i noću. Moja kćerka imapravo, ispaštani svoj zločin. Ako mi ostane Čas vremena,onda me salijeću misli, i to opet strašne misu'. Mrvicanade porodila se u meni i zato te molim, Antune, daj potraži onoga nesretnog Ranka!

Grof problijedi i zaviče:— Sto to govoriš, Regina? Ti si na pragu ludila!

— Pusti, oče, mamu neka govori Što joj je na srcu.Mjesece i mjesece, dok je bila u sanatoriju, nismo ni riječiprogovorili. Govorite mama!

— Kako mi divno govoriš u prilog! Kad bih te barsmjela zagrliti i pomilovati kao nekad!

— Ne, mama, rekla sam vam da vršim svoju dužnostprema vama, ali ljubavi više nemam. Ona je zamrla zacijeli život!

— Marija Terezija, zar te nisam opomenuo? — rečegrof.

— Pusti je, Antune, ja to za svoj Čin i zaslužujem.Ali čuj me dalje! Nađi Ranka, preklinjem te, ako smijemi to. Ne zato da ga progonim, ne, ne, ponizit ću se kaoposljednja prosjakinja, priznat ću mu sve. Dat ću mu cijelo naše imanje u Hrvatskoj, palaču u Zagrebu, sve štosam u miraz donijela. Ostavit ću mu u oporuci sve jer bion jedini mogao vratiti Život i sjaj mojim mrtvim biserima.

— Mama, jeste li vi to opet ona ista osoba otprijedvije godine? Ranka da vam pronađemo? Ne, on vam nećevjerovati. Vjerovao bi vam jedino kad biste mu moglivratiti i oživiti Anu Mariju,

Grofica pogleda kćerku te će zdvojno:— Ubijaš mi i tu nadu, kćeri! Ali, Antune, daj mi bar

obećaj da ćeš ga potražiti.— Dobro, Regina, hoću. Ali sad je dosta! Mene je

šatro taj razgovor. — Obrati se kćeri te će joj prijekorno:— Meni se para srce kad vidim kako si oštra, MarijaTerezija! — Od vas sam, oče, naslijedila crtu da govorimistinu. — A zatim se obrati grofici zapovjednim tonom:— Vrijeme je, mama, da odemo do profesora Courtona,koji je obećao da će vam napraviti masku od voska, davam se ne vide zubi.

■

256 17 Dragulji i urani II 257

— Pusti me, Marija Terezija! Dosta su me izmučiliti pariški liječnici i profesori.

— Ne, mama, ja sam preuzela na sebe dužnost da ćuvam pružiti svaku tjelesnu pomoć, a za svoje duševnoozdravljenje brinite se sami! Tu sam nemoćna. A da imogu, ne bih ništa poduzela!

— Kad bih ti barem smjela reći koliko osjećam zatebe, Marija Terezija, unatoč tvojoj hladnoći!

— Čemu te riječi koje zvuče prazno? Nemojte mi,molim vas, govoriti o tome! Požurite se da nas profesorne čeka!

Grofica je oslabila još više, samo je zadržala siguran hod i ono svoje ravno držanje, unatoč plaču i uzdisajima, kajanju, patnjama i strahu, jer joj je neprekidno pred očima bila mrtva Ana Marija. Duh joj je ostao svjež i bistar te je često uzdisala i govorila:

— Kako bih bila sretna kad bi mi barem malo potamnio duh. Ah, da ga mogu bilo Čime ozlijediti! Zašto gane mogu unakaziti, da me toliko ne muči, peče i izjeda!

Nikoga nije bilo da je tješi jer grof, slabić i mekušac, nije nalazio riječi ni za utjehu. Svaki put kad bi spomenuo mrtvu Anu Mariju, zašutio bi.

Na početku kolovoza otputovali su na francusko pri-morje. Grofica je molila muža neka ne idu u kupalište, već u neko ribarsko selo. Smjestili su se nedaleko od Mar-seillea u povelikom ribarskom mjestu. Regina je već nakon nekoliko dana zamolila grofa neka porazgovara s riba-rima i neka ih upita ima li među njima netko tko zna va-diti bisernice.

— Daj, Antune, molim te, upitaj ih! Francuzi moždaznaju i više nego dalmatinski ribari.

— Regina, zar ti nije dosta svega? Pogledaj se kakoizgledaš. Sto će tebi biseri?

258

— Jao, Antune, zašto nećeš da me uslišaš? Kad siveć tako dobar i slab prema meni, ubij me, otruj me,oduzmi mi život!

— Šuti, Regina, nikad više to nemoj izustiti! Naša nedužna kćerka kaže da ti moraš živjeti i ispaštati svoj grijeh, sve dok ne dođe vrijeme kad ćeš se moći obratitiBogu za oproštenje.

— Onda mi pomozi da se vrati sjaj mojim biserima!Ah, da znaš što to za mene znači i što ja od toga očekujem!

— Badava svi napori, Regina, mrtvome nema višeživota.

— Ne ubijaj mi barem nadu, Antune!Grof je otišao do ribara, ali je ubrzo uvidio, a uvje-

rila se i grofica, da oni znaju o bisemicama mnogo manje nego dalmatinski ribari.

Grofica je molila grofa da odu u Dalmaciju, te da pod drugim imenom pokušaju naći ribare koji bi vadili biser-nice, otvarali ih i stavljali u njih bisere, kao Ranko.

— Opet sam bez riječi, Regina. Vjeruj mi da ne znamšto bih mislio o tebi. Izgled ti je svakim danom sve grozniji, već ti smrt slijedi svaku stopu. Jaučeš noću i danjujer te progone mrtva Ana Marija i živi Ranko. Kako možeš i pomisliti da ideš tamo gdje si bila sa svojim živimi sretnim djetetom? Znaš li ti da je ondje još sve svježe,poznaju se tragovi tvoga umorstva. Strašan, upravo grozansi ti stvor, Regina!

Grofica je prestravljeno gledala neko vrijeme grofa, a onda mu reče:

— Svjesna sam svega svoga zla, i nema riječi kojimabi se mogao osuditi moj zločin. Teško sam se odlučila date to zamolim, ali ja ne bih prezala ni pred tragovimagrozote, samo da obožavanom blagu vratim njegove čari!

259 i

B

17«

— Ja ću poludjeti, znaš, ja, a ne ti, Regina! Nikad viSe i ne pomišljaj na Dalmaciju jer ti tu želju neću ispu-niti, a Marija Terezija pogotovo. Kamo god drugamo že-liš, pa i nakraj svijeta, vodit ću te, ali da radi tog đavol-skog blaga obeščastiš siroto i mrtvo dijete, to izbij zauvijek sebi iz glave!

Grofica je zašutljela te se, kao i obično, povukla u svoje odaje da nasamo jadikuje i uzdiše.

Grof je ostao dosljedan, pa grofica više nije ni spo-minjala Dalmaciju. Iduće godine obišli su cijelu Italiju, zatim su bili u Africi, u Egiptu, a onda su krenuli u južnu Ameriku te su neko vrijeme proveli u Brazilu. Grofica je polagala veliku nadu u Indiju, gdje je bila nekad da po-jača sjaj svojih lijepih bisera.

Sav trošak i trud bio je uzaludan, jer nitko nije ni znao ni mogao vratiti sjaj grofičinim biserima. Vratili su se opet u Pariz, gdje je grof kupio kuću jer su prodali palaču u Zagrebu.

Kako nigdje nije bilo uspjeha s biserima, grofica je opet stala spominjati Ranka. S nadom se vraćala u Pariz. Vjerovala je da je možda doktor Purić doznao za njegovo boravište, ali ni to nije uspjelo.

Marija Terezija postala je zrela i ozbiljna djevojka te je uzela u svoje ruke i gospodarstvo, tako da je iz ino-zemstva vodila nadzor nad velikim vlastelinstvom u Hrvatskoj

Pratila je svuda majku i oca. Otac je, kao dobar čovjek, mnogo trpio. Vidno se postarao i porušio tjelesno, a duhom je bio još veći slabić i u svemu je slušao i odo-bravao kćerkine prijedloge i savjete.

Premda su još bili neizmjerno imućni, živjeli su sami u svojoj kući u Parizu izbjegavajući poznanstva. Kad bi grof ili Marija Terezija slučajno susreli kojeg znanca, sa-

stali bi se s njime izvan kuće, a svakome su naglašavali da ne žele primati nikoga zbog grofičine bolesti.

Grofica, Marija Terezija i gospodična Elza bile su i u portugalskim vodama, jer je gospodična Elza doznala da ondje ima stručnjaka koji njeguju bisere, te da ima i oso-bito dobrih bisernica. Bilo je sve badava. Uz veliki trošak, portugalski su stručnjaci njegovali bisere, ali bez uspjeha.

Već pri kraju jeseni došao je iznenada grof iz Pariza. On je bio ostao u Parizu jer mu te godine Marija Terezija nije dopustila da ih prati u Portugal.

Došao je javiti Regini da u Japanu postoji čovjek koji zna kako se uzgajaju biseri. Kad je to čula, grofica je uzdahnula:

— Sam se Čudiš, Antune, kako strašno izgledam.Neka me muči savjest! Ali, da mogu ugledati njihov sjaj,jao, na to ne smijem ni misliti, jer ne mogu, a niti ću vamreći, što od toga očekujem.

— Zadržite, mama, sve to za sebe! Poći ćemo u Japan. Nije vaša grižnja savjesti tako velika i strašna kad niposlije toliko godina traženja niste izgubili nade da će tinesretni biseri opet poprimiti sjaj i one čari koji će zavas značiti novi Život.

— Kćeri, kćeri, zar ti je srce još jednako ledeno? Zarne vidiš što je savjest učinila od mene? Reci mi, kćeri,smijem li se nadati da ću se uskoro moći obratiti milostiBožjoj?

— Ne, mama, ne možete, premda je mnogo godinaprošlo od vašega priznanja. Kajanja i patnje nisu još očistili vašu dušu, a vaše srce čezne više za đavolskim sjajem tih bisera nego za milošću Božjom. Vodit ću vas uJapan, tražite lijeka biserima! Znajte, vaš strašan grijehpratit će vas i ondje, ali je milost Božja mnogo dalje odvas nego u prve dane priznanja vašega grijeha.

■ r-

■

260 261

— Jao, jao meni, kćeri, kako me žeže svaka tvoja riječ! Zašto, ah, zašto duh ne ostavlja moje izmoždeno i iz-nakaženo tijelo?

— Još je previše rano, mama. Treba trpjeti, mnogoi vrlo dugo trpjeti za tako strašne grijehe.

Čuo se samo grofičin uzdah. Iz takvog položaja, svu iscrpljenu, obično ju je izbavljao grof.

U Japanu su ostali nekoliko godina. Mladi Japanac Mikimoto imao je uspjeha s biserima. No uspio je hvatati sluz od bisemice samo na polovici sedefa, a nikako na okrugli biser.

Grofica i grof nudili su mu veliku svotu novaca, i on je pokušao, ali bez uspjeha. Jednom je došao do grofa i rekao da bi biserima mogao vratiti sjaj, ali samo tako da se biseri prepolove. Međutim, ni tada ne može ništa jam-čiti, a pogotovo ne to da će sjaj biti isti kao nekad.

Grofica nije na to pristala već je rekla:— Prepoloviti moje bisere? Ne, ne, od toga nema ni

šta, čitavima dajte sjaj, pa ću vam platiti suhim zlatom.Mladi Japanac se smješkao i govorio:— Ne mogu, ne mogu nikako. Čekajte, čekajte, to je

tek početak, ja sam još mlad, možda ću izumiti i to kaddokraja upoznam život bisemice.

U Japanu ih zatekne vijest da je u Švicarskoj ubijena austrijska carica Jelisava. Grof, koji je bio velik štovatelj carske obitelji, bio je veoma rastužen zbog toga. Osjećao je da mora biti uz svoga cara. Vratili su se na svoje ima-nje. Grof je otišao u BeČ, a grofica se sa kćerkom zaputila, nakon toliko godina izbivanja u inozemstvu, na njihov posjed na selo.

Kratko vrijeme pošto su bili stigli Marija Terezija po-pela se na terasu dvorca te će sama sebi: >Lijepo je ovdje u bilo koje doba godine. Ja ću se prihvatiti posla na go-

spodarstvu, a i rada na dobrotvornom polju. Vidjela sam, dok sam se vozila kroz selo, da dobra nikad nije previše. Plemeniti rad podsjećat će me na moju mrtvu sestricu. Ovdje, gdje smo bili najsretniji kao djeca i odrasle dje-vojke, svuda u kući, u dvorištu, na putu i u šumici, na svakom mjestu vidim sirotu Anu Mariju. Ta moja mati! Plače, jauČe, uzdiše i nazivlje sebe najvećom grešnicom na svijetu. Ah, ono njeno ponavljanje: »Cedomorka, če-domorka, zašto mi iz prstiju ne teče krv?« Onda opet kao da nekoga napada te sama sebe tješi i uvjerava: »Kad bi barem taj pokus uspio i biseri dobili svoje čari, pa makar i na jedan čas, samo da upoznam moć čari, da pobude u meni strast te odagnaju od mene savjest. Oh, da mi je to još prije smrti osjetiti, tu milinu!« Tako govori moja majka. U sve ove godine vrebala sam neću li majku zateći kako kleči i moli milost, neću li čuti kako se kaje i traži neko više biće da joj oprosti njezin strašan grijeh. Ali je moje uhođenje za toliko godina još uvijek uzaludno, jer sam se često morala još više nad njom zgražati. Vadi iz njedara te nesretne bisere, zgraža se nad njima, stiŠće ih rukama, pa jauće i plače, zaklinje i traži čudo: da se biserima vrate njihovi čari. Nakon svega, kao preplašena, sprema ih opet u njedra te sebe naziva najstrašnijim iz-razima. Strašno ju je gledati tako nagrđenu, tu nekad li-jepu ženu, a kad oplakuje te svoje dragulje, onda je kao avet koja bježi od smrti! Sve ću poduzeti da ostanemo sve vrijeme ovdje na seiu. Neka se susreće sa svim onim li-jepim iz svoje mladosti! Sretna bih bila kad bi te sve lijepe uspomene djelovale na nju da odbaci te ogavne bi-sere od sebe! Onda bih vjerovala da će osjetiti onu pravu istinsku bol i da će je obuzeti pravo, iskreno kajanje. Tek onda kad budem vidjela i osjetila da je to njezino kajanje iskreno, iz srca i duše, tek tada, nakon dugog i svestranog

'■■■■'■■;:.-:S&&l

> -- ■-->i Sf

262 263

kajanja, savjetovat ću joj da se skrušeno moli. Neka moli na koljenima nadzemljsku silu da se prokletstvo tih bi-sera završi s nama i da bude pokopano s nama. Tek tada ću biti mirna, smatrat ću to svrhom svoga života. Samo ako bude to mogla, ta moja mati! Ja ne vjerujem da je Bog tako dobar da bi joj mogao podijeliti tako veliku milost, da tako velika grešnica kao Što je moja majka iz-moli milost i oslobođenje od prokletstva Katarine Zrinjski. Neka pati, a i mi ćemo s njom, pa će možda naša patnja bar nešto pridonijeti da se skine s nas to prokletstvo, jer ja i otac nismo tome krivi.«

Često je tako i slično umovala Marija Terczija. Gazila je vlastitu sreću, živjela povučeno i bila uvjerena da pod-nosi pokoru jer živi uz majku koja je od očaja zbog gu-bitka draži svojih dragulja priznala da je otrovala rođeno dijete.

Lxm

Nekoliko dana nakon događaja u Oroslavlju profesor Zvonarević doznao je od grofa Oršića sve potankosti. On mu je ispričao kako je velika većina hrvatskoga plemstva držala da je grofica Regina otrovala svoju kćerku radi bisera. Na zgarištu u Oros'avlju potvrdila je ona sama tu sumnju, jer je srnula u zapaljeni paviljon da spasi iz vatre čarobne bisere. Ta, nekad lijepa žena kažnjena je jer joj je izgorjela cijela strana lica i bit će nagrđena do kraja života.

— Bila je čarobna ta demonska žena, upravo zavodljiva! Ja sam je ondje promatrao, kako su joj divno pristajali ti njezini prekrasni biseri!

— Vjerujem, gospodine grofe, da vas je mogla zani-

264

jeti ta žena, ali mislim da imate drukčije mišljenje o njoj kao o čedomorki.

— Istina je da sam se složio s mnenjem većine, na-pose svoje supruge, ali oni njezini divni biseri zanijeli su i mene, jer ih ona zaista divno nosi. Slabić sam, gospo-dine profesore, a junak je tko svoju slabost priznaje.

Profesor Zvonarević opisao je sav događaj Ranku u pismu koje je poslao u Ameriku. Sto se zapravo dogodilo s biserima, to nije znao, pa s tim nije mogao ni Ranka upoznati. Pisao mu je:»Čim je napustila bolnicu, svi su oni nestali i žive negdje u inozemstvu. Jedino me čudi i zabrinjava Sto mi piše doktor Horvatić. Doktor Purić bio je kod njega i kod doktora Benčića, te kod svih rođaka. Sve obilazi i traži da mu dadu adresu tvoga boraviSta. Nudio je vrlo veliko mito, kune se i zaklinje i govori: »Sigurno grofovi žele ispraviti nepravdu što su je nanijeli Ranku. Putovat će kažu, do njega oni sami, pa makar on boravio i na kraju svijeta.« Tako, sad znaš, dragi moj Ranko, da oni ipak ne miruju. Kako je dobro što nitko ovdje ne zna gdje si!« Od Ranka je ubrzo došao odgovor: »Zabrinjava me, dragi kume, to njihovo traganje za mnom. Nisam to nikome rekao. Majka i otac bi se preplašili, a Sime me ne bi puštao nikamo samog tako da bi nastala cijela uzbuna u našoj zadruzi. Nije lijepo i pristojno da o sebi pišem, ali vama mogu. Svi me zadrugari vole, nosili bi me na rukama te me od milja nazivaju dobrotvorom. Pišete mi da je doktor Horvatić bio u Beču radi parnice i da vjeruje da će naći vezu da stvar potjera! Ja sam sad treću godinu na pravu, pa mi je poznato da, po američkom zakonu stranka ne smije ostaviti postupak da miruje. Vrlo sam zahvalan čestitom doktoru Horvatiću na trudu. Znam da je doktor Horvatić imao mnogo iz-

265

dataka za put u Beč, pa zbog toga Šaljem na vaše ime dvije tisuće dolara. Jednu pošaljite njemu, a druga neka bude vama da možete i nadalje nesmetano i nezavisno raditi na znanstvenom polju za dobro naše hrvatske do-movine. Pišite mi, kume, opet čim Što doznate. Neka me ostave na miru dok ne svršim pravne nauke, a onda se namjeravam namjestiti kod najboljeg odvjetnika te pokušati i odavde zatražiti od bečkog suda da se kazne za-štitnici nepravde. Inače me veseli svaka vijest iz domovine. Neobično me vesele vaše pošiljke naših knjiga, s njima najradije razgovaram i zabavljam se, osobito onda kad me misao navede na moju nesreću. Šaljite opet, dragi kume, po više primjeraka od svakog izdanja, jer su naši ljudi željni knjiga na materinskoj riječi. Zatim, nemojte zabo-raviti da mi pišete o doživljajima vašeg prijatelje dragu-ljara. Propitajte se za neke od njih! Osobito me zanima Zorka Klarić. Zanima me Sto je s onim mladim časnikom Što je pomjerio umom, je li već ozdravio? Mislio sam često o njemu te ne mogu nikako shvatiti da jednog mladića može toliko zanijeti nakit da zaboravi na čast i poštenje. Došao sam do uvjerenja da je to prirođena bolesna na-stranost. Žao mi je što je doživio duševni slom, ali me silno zanima kad je umorio tu svoju zavodnicu ženu, pod kakvim je dojmom to učinio i zašto? Krivnja je svakako velika i na njemu, ah' ako je to učinio iz kajanja zbog svoje zaručnice, ili iz jada zbog svog nemorala i pada s tom zvijeri od žene, nekako bi se mogao opravdati. Ako se u njemu porodila odvratnost i mržnja na tu poganu majku i ženu, te ako je u sebi stvorio odluku da takav stvor treba da nestane iz ljudskoga društva, tada potpuno odobravam njegov čin. Ah' me strah da to nije učinio iz razočaranja Sto mu je rekla da više ne posjeduje nakit. Tada je nju ubio iz pohlepe i svoje nastrane žudnje za draguljima.

266

U tom slučaju ne bih ga žalio i da je potpuno poludio i time sam sebe uklonio iz ljudskoga društva, koje u tom slučaju nije ništa izgubilo.

Vidite, dragi moj kume, o Čemu vaš Ranko razmišlja. Ta divlja zvijer u spodobi majke strašna je i ničim ne-ispričana, jer je to sagriješila bludno radi razonode. Prešla je preko smrti svoga djeteta, te traži načina i progoni žrtvu i veže je svojom zmijskom spretnošću sasvim uz sebe, da-pače, traži blagoslov zakona!

Znam, dragi moj kume, vaša je namjera prema meni dobra jer vi hoćete da mi prikažete sličan tragičan slučaj. Strašno je to! Sirota ona Nada! Ali meni to, kume, ne umanjuje boli. To je bludna mati, a zvjerska majka moje sirotice Ane Marije promišljeno je nju lišila života zbog običnog predmeta koji bi se mogao nabaviti novcem. Nije U ona još gora nego majka bludnica? Znam da nećete to odobriti, ali manje bih trpio da sam i ja nju na brodu zagušio, kad mi na moja zaklinjanja nije rekla čime je ubila moju sreću.

Žalostan sam i neutješiv, i nikad neću zaboraviti svoju ljubljenu ženicu i ono Čedo pod njezinim srcem. Više ne mogu, kume, pisati, jer mi bol oduzima snagu da na išta drugo mislim.«

Profesor Zvonarević nije Ranku nikad mnogo spomi-njao prošlost, osobito je izbjegavao tragičan slučaj Ane Marije, te mu je najradije pisao o stvarima i osobama koje su slične njegovima, da ga utješi i dokaže mu kako nije njegova nesreća jedina na svijetu. Pisao mu je:

»U prvom redu, dragi sinko, zahvaljujem ti na golemoj svoti novaca koju si poslao meni i doktoru Horvatiću. On će to znati upotrijebiti. Ima obitelj, ali i njega je zapre-pastila tolika svota novaca najednom. Ti i ne znaš da ja ne umijem Čuvati novac, već ga nemilice trošim na isko-

267

pine, a sad ću to činiti još slobodnije jer mi ti tako prepo-ručuješ. Da samo znaš kako se veselim tome radu, da na osnovi starina dokažem kulturu, veličinu i snagu Hrvatske! Zanima te časnik Kinzel. Propitao sam se. U ovo dvije godine nije ozdravio, kažu da Često dolazi k svijesti, ali da je onda strašno očajan i šutljiv.

Lijepa Zorka Klarić pošla je sjajnim ali klizavim pu-tem. Već četiri godine živi kao velika dama.

Na Jfosipovcu ima lijepu i raskošnu uređenu vilu. Drži svoju vlastitu kočiju, ima brojnu poslugu, pretplaćena je u kazalištu na ložu u mezaninu. Ja sam jedanput išao u kazalište samo radi nje, da je mogu promatrati. Te večeri bila je sama u loži. Vjeruj da sam je od srca žalio. Jedva sam je prepoznao, onako dotjeranu i raskošno obučenu. Premda je četiri godine starija, učinila mi se mlada i ljepša nego onda kad je bila prodavačica. Sad ima ne samo onaj skupocjeni prsten već i briljante u ušima, ogrlicu oko vrata i narukvicu na ruci. Bila je osoba koju su najviše proma-trali, pogotovu udate gospođe. Ja sam je promatrao vrlo dugo i tražio u njoj Zorku, prodavačicu, milu i čednu, ali je nisam našao, već sam umjesto toga otkrio osobu koja je svjesna da je vrlo lijepa i da ima skupocjene dragulje i haljine. Žalosno je što se ona toga ne stidi, već je, da-pače, na to ohola i tašta, te umišlja sebi kako je samo ona u Zagrebu uspjela da se popne na tako zavidan položaj. Začudio sam se z3 vrijeme odmora tko je sve ne pozdrav-lja! Ravnatelj kazališta došao joj je čak u ložu, naš omi-ljeni hrvatski skladatelj klanja joj se sa svoga mjesta. Rav-natelj Financijalnog ravnateljstva ide sa svojom suprugom, ali se duboko klanja Zorki. Nekoliko ravnatelja raznih privrednih poduzeća pozdravila su Zorku. Zaprepastio sam se, jer sam vjerovao da će svi okretati glavu od nje, te na taj način pokazati prezir prema osobi koja živi tak-

vim životom. To me je toliko zaprepastilo da se nisam mogao dugo sabrati, te slijedeći čin nisam ni pratio, već su mi se vrzla po glavi ona visoka i utjecajna gospoda koja su pozdravljala Zorku. Oim je svršio taj čin, ustao sam i pošao do znanca, profesora, koga sam vidio da je razgovarao s ravnateljem Glazbenog zavoda.

On se začudio te me upitao:,Zar vi uistinu ne znate?',Vjerujte mi da se tome čudim jer ja Zokru

poznajem kao malu prodavačicu.'Profesor se okrene, obazrivo pogleda oko sebe, a

onda Zorku. Dobio sam dojam da bi se osjećao sretnim kad bi je mogao i on pozdraviti. Ipak mi tiho reče:

,Znate, kolega, naš je Zagreb još vrlo malen, o sva-kome se sve zna, pa tako i o gospođici Klarić. Pa svima je odmah i bilo jasno da je Zorka propala djevojka koju uzdržava jedan Biber. Jedanput su mjesne novine nešto zabilježile da ju je bivši zaručnik dočekao u zasjedi pred njezinom vilom, u nakani da je ubije zbog nemoralnog života. Sutradan su donijele ispravak da je to bila zabuna i da se nije radilo o gospodični Klarić, već o njezinoj djevojci. Nakon nekoliko dana u tim istim novinama objavljen je članak pod naslovom: »Mislimo na potrebe i kad nam je lijepo«. Članak je glasio: .Prigodom imendana gospođice Zorke Klarić sabrao se priličan broj čestitara. Prije nego što su se znanci razišli, svečarica je kazala da bi joj bila najdraža čestitka kad bi prisutni nešto darovali dobrotvornom društvu. Odaziv je bio vrlo plodonosan jer je sutradan gospođica Zorka Klarič predala predsjedniku Društva svotu od sedam stotina forinti. Plemenitoj sve-čarici i naše iskrene čestitke, ugledali se i drugi svečari na nju!' Nakon nekog vremena zahvaljuje se Uprava đačke menze na daru od petsto forinti. Otada se još više počelo

268 269

govoriti u svakom društvu o Zorki Klarić. Mnogi su go-vorili: ,Sto se ona toliko razmeće tim darovima? Prodaje svoje tijelo, živi nemoralnim životom, bilo bi mnogo bolje da se zavuče u tu svoju raskošnu vilu, da Šuti i da nitko za nju ne zna.' Većina je to odobravala, ali je gdjekoji napomenuo: ,Nekad su i razbojnici bili Štovani zato što su imućne robili i dijelili siromašnima. Neka samo dijeli, zna ona koga može operušati!' Velika većina osudila je Zorku Klarić, ali su, unatoč tome sva dobrotvorna društva molila doprinos od te iste djevojke. U društvu se pričalo kako je njezinim posredovanjem namješten kod grada in-ženjer IviČić, na željeznici i u banci nekoliko činovnika, te nekoliko svršenih učiteljica koje su više od godinu dana čekale na mjesto.

Sve to ispričao mi je profesor, a onda mi se još više približio i rekao s nekim posebnim naglaskom:

,Zbog gospođice Klarić gotovo se raspalo Potporno društvo kraljice Jelisave. Predsjednica Društva pitala je Odbor za savjet kako da se zahvale gospođici Klarić na poslanom daru. Neke odboraice stavile su prigovor pred-sjednici i tajnici zbog toga što su molile takvu osobu za potporu, dapače, jedna je predložila da se iznos povrati gospođici Klarić. Predsjednica je Društva žena ravnatelja banke Posilovića, kćerka suca i banskog vijećnika, i bila je vrlo ugledna kao djevojka, a sad je imućna žena ban-kara. Osim toga, besprijekorna su joj prošlost i sadašnjost, jedino ima manu što je oštra na jeziku. Na prijedlog da se iznos vrati, ustala je i rekla da to ne odobrava, te uje-dno zamolila suprugu banskog savjetnika Markovića da joj odgovori da li su one tu radi reprezentacije ili su pot-porno društvo. Gospođa Marković je opet ponovila, da je uvreda časnoga imena koje nosi društvo, ako prima novac od osobe koja je javnosti poznata kao kurtizana od za-

270

nata. Onda je gospođa predsjednica rekla kako ona ne uzima u zaštitu tu Klarićevu zato što živi nemoralnim životom, ali ističe, da i mnoge članice imaju iz mladosti štošta na duši, pa su još i članice, a Klarićeva ne traži da to bude. Među gospođama je nastalo komešanje jer ih je bilo pogođeno nekoliko koje nose grijehe svoje mladosti prikrivene, a pogotovu je bila uzrujana presvijetla gospođa Marković jer je, kao kćerka kotarskog predstojnika, na-stojala da se svidi svakom mladom pristavu koji je došao u kotar, čak se priča da joj nećakinja nije nitko drugi već njezina nezakonita kćerka. Cim je došla malo do daha, ona uzvrati predsjednici zajedljivo da je sigurno pod utje-cajem svoga muža, gospodina ravnatelja, koji je kod go-spojice Klarić česti gost. Gospođa Marković" pogledala je oko sebe da vidi prasak bačene bombe. Predsjednica ustane, bila je uzrujana, ali je hinila kao da nije, te reče da njoj u prvom redu leži na srcu društvo i njegov uspjeh, da su ove godine mogli odjenuti tridesetoro djece više baš zahvaljujući obilnoj potpori gospojice Klarić. Prepirka bi bila i dalje tekla da nije ustao i zamolio za riječ pred-sjednik Društva Čovječnosti, doktor Svarić. Rekao je da je i njegovo društvo prošle zime primilo od gospojice Klarić pet stotina forinti. Svi su se začudili, a onda je doktor švarić ispričao ovo.

Prije nekoliko godina doktor Svarić bio je pozvan, kao liječnik, jednoj bolesnici. Dočekao ga je nekakav neugle-dan čovjek, ali je primijetio da se u stanu vlada slobodnije nego gost. Pošli su u sobu, a on će doktoru Svariću po-tiho:

,Mislim da je moja prijateljica dobila živčani slom!' —■ i rastegne usne kao na osmijeh, slegne ramenima, pro-trlja ruke i doda pokazujući rukom po raskošnom sa'onu kroz koji su prolazili; .Imetak sam potrošio, ogromne sam

271

svote utrošio dok je nisam pridobio.' Opet rastegne debele usne i reče: ,Cvijeće, mirisi, haljine, pokućstvo, zavjese, slike, sagovi, pa stan, sve je to malenkost. Ali briljanti, prekrasni briljanti učinili su svoje. Znate, gospodine dok-tore, svaka stvar mora imati i svršetak. Tako sam i ja svoju prijateljicu uvlačio u raskoš, obilje i blistavi sjaj. Kad sam je povukao toliko duboko da se više nije mogla izvući, zatražio sam od nje, onako, nešto za uzvrat. Doja-dilo mi je čekanje i ona je, eto, dobila živčani slom. Eh, eh, pa vi znate, gospodine doktore, sigurno me razumijete.' ,Gdje je bolesnica? Sad me ona zanima!' reče doktor. ,Evo, tu je spavaća odaja. Molim, gospodine doktore, uložite sve svoje znanje i ne žalite truda, ja ću sve obilno naplatiti. Za mene Zorkin život znači mnogo.'Doktor Švarić nije mu ništa na to odgovorio. Zgadio mu se još više, jer je shvatio što se dogodilo. Sobarica im otvori vrata i uđoše u sobu. Na širokom krevetu pod bal-dahinom ležala je Zorka. Sobarica pođe do kreveta: .Milostiva gospođo, došao je liječnik.' ,Ne trebam nikoga, neću da me tko vidi. Gadim se sama sebi! Bježite, Anice, i vi od mene!',Gospođo, ja sam liječnik, poznat mi je vaS slučaj. Go-spodin Biber je sve priznao', reče doktor Svarić. Zorka Klane" otvori oči i odmah poviče: ,Bježite od mene! Zar vam nisam rekla da neću više da vas vidim. Jao meni, kako ste ogavni!' Biber je odmah napustio sobu govoreći: ,Odmah, Zorka, neću da ti smetam, samo se smiri!' Zorka sjedne u krevet, stavi obje ruke na lice te će sva izvan sebe:

.Dragulji,.,?1 ..., sviia, sjaj, raskoš, ah ne, ne, briljanti, briljanii, toliko su mi blještili pred očima da nisam ni primijetila kako je ogavan i kao zmija hladan taj Čovjek.'

Iskusna sobarica ostavila je Zorku i doktora same u sobi. Doktor Svarić sjeo po običaju na krevet, i uzeo Zorku za ruku, koja joj je gorjela od vrućine, kao i cijelo tijelo. Dao joj je injekcija za umirenje, stavio joj oblog na Čelo, pa joj rekao:

,Takav je život u zbilji, drago dijete! Vi ste se razoča-rali i sad ste odmah siti života.'

,Jesam, gospodine doktore. Zgadio mi se. Ah, da vam mogu i znam opisati kako je to užasan osjećaj biti vezan uz nekoga tko vam je odvratan! Kako je to očajna borba! Svoju vam ljubav nameće silom, opirete se, borite, a on se privija uz vas kao polip, tako da vas jeza hvata. Strašno je, grozno i užasno osjećati pandže u kojima ste nemoćni i napokon skršeni. Mislim, gospodine doktore, da bih lakše umrla kad bi me netko gušio i polagano stiskao za vrat, a uvjeravam vas da sam to onoga časa i željela, i ne bih se pokajala, sretna bih bila da sam umrla!'.Varate se, drago dijete! Svakom je stvoru prirođeno da se bori za život kakav mu je sudbina dodijelila.' ,Vi vjerujete u sudbinu, gospodine doktore?' .Vjerujem da ne možemo pobjeći onome što nam jesuđeno.'Zorka zbaci oblog s čela, pogleda doktora otvoreno: .Gospodine doktore, ja se ne mogu opravdati. Pošla sam putom koji je bio lagan i ukrašen raskoši i sjajem. Išla sam tim putom, zanosila se tom lagodnošću, a bljesak dragulja, kojima me kitio moj zavodnik, očarao me. Ali srce sam sačuvala za onoga koji ga je prvi osvojio. Bila sam luda i očarana te nisam ni pomišljala da će taj Čovjek jednom zatražiti mene kao predmet svoga užitka.' ,Pa niste valjda bili toliko naivni da ste mislili da će taj Čovjek na vas trošiti toliki imetak samo radi vaše ljepote, lijepoga smiješka i pogleda?1

272 18 Dragulji I masti II 273

,Bila sam siromašna, pa kad me toliko zanio i dušu mi osvojio prvi darovani dragulj, sinula mi je mozgom mi-sao: Zanemarit ću na neko vrijeme svoga Ivicu dok se ne naužijem dragulja, lijepih haljina i bogatoga, raskošnoga Života! Moram priznati da mi je u ovih nekohko mjeseci bilo pruženo sve Šio se samo može zamisliti, čak i ono za što ni iz priča nisam znala, a što je bilo iznad svih mojih očekivanja. Dobila sam divnih, vrijednih i zamam-nih dragulja. Kitila sam se, ukrašavala i pomamno srkala užitak što ga pružaju raskoš i bogatstvo. Čvrsto sam odlučila da jednog dana reknem sama sebi: Zorka, dosta je toga raskošnog i blještavog života, naužila si se bogat-stva, nakitila se draguljima kao malo koja djevojka tvoje dobi, ostavi sve i bježi, sve je to hladno, to su stvorili ljudi, odbaci, Zorka, sve slabosti, prigrli ljubav toplu i odanu, ti ga voliš, on čezne za tobom, bit ćeš sretna, bježi, Zorka, bježi brzo, dok ne padneš u ponor koji ti prijeti! Nisam to učinila jer sam Željela sve više i više nakita i blještavih dragulja kojima me obasipao moj zavodnik. Savjest me tjerala da ostavim sve, ali mi je napast šapu-tala: Još uživaj, imaš vremena za bijeg, ovaj je život zama-man, uživaj, uživaj, kiti se i ukrašuj, tko te tjera, nitko ne traži ništa od tebe, uživaj, Zorka, ima još vremena da bježiš! Rijetko je bilo dana da nije dolazio moj zavodnik. Molio me da se lijepo obučem i okitim. Uvijek mi je do-nosio darova, a najviše nakita koji me opčarao. Tako je došao i jučer. Nekoliko sam se puta na njegovu želju pre-svlačila i kitila drugim nakitom. Družina je na njegov ne-opaženi nalog nestala iz kuće, i tako sam ja zauvijek pala u ponor iz kojeg više nema izlaza.'

.Priznali ste da ste to sami izabrali. Onda se, moja draga, ne tužite nikome! A evo vam još jedan savjet: Osta-vite sve i bježite odavde!'

,Ne, gospodine doktore, ovako uprljana bježati ne mogu, sama sebi se gadim. Sama sam kriva svojoj pro-pasti, za mene je častan izlaz samo smrt. Dajte mi otrova ili mi uštrcajte injekciju da umrem.'

,Nikako! Ne smijete sebi oduzeti život jer je to neopro-stiv grijeh. Bježati nećete, kažete. Onda, moja Zorka, ži-vite ovako, ali iskupljujte svoj grijeh i svoj pad, činite dobra i plemenita djela!'

.Strasna bi to bila Žrtva od mene, gospodine doktore, jer na samu pomisao da mi se on približi podilazi me jeza cijelim tijelom. Najlakše će mi biti da se otrujem. Razmiš-ljala sam o tome. Nestat će tako jedna propala djevojka koja je prodala svoju dušu za blještavi sjaj i ucvilila srca svojih siromašnih ali poštenih roditelja. Svatko na njih pokazuje prstom zbog mene, propalice, i ne vjeruje im da bi me oni radije vidjeli mrtvu nego propalu s ovim sjajem. Tu je i moj dragi, plemeniti zaručnik. Koliko me samo preklinjao, molio i plakao! Ali mene je očaralo blago i nisam marila za njega. Zbog toga, dragi doktore, pomo-zite mi, dajte mi otrova, ja nisam za drugo već da nesta-nem s ovoga svijeta.'

,Moja draga, bez stradanja i žrtve nema pokore, mi-slite o tome! Poslije podne doći ću opet do vas.'

Poslije podne doktor švarić opet je došao. Tada mu je Zorka pričala kako su je dragulji toliko zanijeli i zaslijepili da je ostala gluha i neumoljiva na sve molbe i prijetnje svoga zaručnika da se okani prijateljstva s Biberom.

Tako je Zorka Klarić ostala u ponoru. Živi u sjaju i raskoši, ali nije glupa kao većina Žena koje žive takvim životom. Dragulje obožava još uvijek, i kaže da joj oni donekle zamjenjuju onu ljubav za kojom njeno srce joS uvijek čezne. Vrlo je lijepa, a osim toga, s njom se može razgovarati o svemu.

274 is* 275

Biber je vrlo imućan čovjek. Njegovo poduzeće mu još uvijek mnogo nosi. Zorka je pala kao žrtva svoje pohlepe za draguljima i raskoši. Biber ju je na to naveo, oduzeo joj Čast, traži od nje da život samo njemu posveti, brani joj da se bilo s kim druži. Ona strašno trpi od njegove blizine te ga je molila neka je ostavi, ali on tvrdi da ima pravo na nju. Zato je Zorka odlučila da on to skupo plati. I platio je. Zorka je sad dioničarka banke ravnatelja Posilovića. Svojim nastojanjem i s pomoću Bibera postala je član nadzornog odbora. Uložila je novac u više poduzeća. Nje-zino je poduzeće i koncertna agencija u Glazbenom za-vodu. Vrlo mnogo radi oko privrede te su se kod nje odr-žale mnoge važne sjednice raznih poduzeća, razgovori i dogovori. U njezinu velikom salonu pale su mnoge važne odluke. Ima vrlo mnogo prijatelja i- štovatelja, a još je veći broj onih koji su joj zahvalni za svoju nezavisnost. Osobito joj mnogi mladi parovi duguju zahvalnost, jer im je omogućila da se vjenčaju i osnuju dom. Zorka Klarić u pravom je smislu kurtizana, ali je dobra i plemenita. Govori vrlo malo, ali ako nešto i kaže, sve je to na svom mjestu. Malo je koji njezin poslovni prijedlog odbijen. Prima strpljivo savjete, a često se obraća i moli savjet za ono što joj nije jasno ili poznato. Njezine salone posje-ćuje poslovni svijet Zagreba. Nikad ne poziva nikoga na objed već samo na večere, i to u deset sati, samo zbog toga da ostane tajna gdje zalaze brojna uplivna gospoda Zagreba. Goste časti kraljevski te uvijek uspijeva stvoriti takvo raspoloženje da vrlo lako sakupi za koju postradalu obitelj tisuću ili dvije tisuće forinti. Rado prima u svom domu. Preobučena posjećuje bolesne i bijedne koje obilno pomaže, te ih, Čim ozdrave, upošljava i sređuje im životne prilike. Takva je Zorka Klarić. Ima vlastitu kočiju, živi na velikoj nozi, a dragulja se ne može nikako nasititi.

276

Eto, to je sve ispričao, dragi Ranko, doktor Svarić, a meni onaj profesor u kazalištu. Još mi je rekao da će sve moguće poduzeti da se preporuči gospojici Klarić. Zašto? On je bio nekoliko puta premješten u okolicu Zagreba, a čuo je da joj je predstojnik nastave u vladi dobar zna-nac. A ujedno smatra da je već dovoljno star da postane ravnatelj gimnazije. Eto, to mu je želja, on sam je nepo-kretan, pa se nada da će uspjeti jedino uz nastojanje i pre-poruke gospojice Klarić.

Cijele noći nisam mogao spavati, moj Ranko, toliko me iznenadilo pričanje tog profesora 0 našoj znanici Zorki. Kako su ljudi maleni, dapače, sitni i niski kad se radi o njihovu probitku. Klanjaju se i ponizuju pred obič-nom kurtizanom jer su naslutili da je ona s pomoću novca i svojom pronicljivošću i okretnošću došla do upliva. Ne ustručavaju se da traže Zorkin zagovor, samo da se mogu održati na unosnim mjestima i povećati svoje blagostanje, premda vrlo dobro znaju da je taj novac stečen na naj-niži način, prodajom tijela. Njima zamjeram mnogo više nego onima koji dolaze pred njezina vrata i traže potporu da poprave svoje bijedno stanje. Život je takav i teško ga je mijenjati jer ljudi ostaju uvijek sebični i gramzljivi. Svatko gramzi za nečim drugim, prema svojim sklono-stima. Eto, naša je Zorka pala u vrtlog takova Života zbog pohlepe za draguljima.«

LXIV

Profesor Zvonarević zaputio se u Nin i počeo marljivo raditi na iskopinama grada. Od Ranka je tu i tamo primao novac i vijesti da su svi živi i zdravi.

277

Nakon dvije godine Ranko se opet javio. Pisao je da je postao doktor prava:»Namjesti! ću se besplatno kod nekog ovdašnjeg odvjetnika te pokušati svoju stvar tjerati odavde. Neću sam, ali ne smijem stvar ni zapustiti jer sam to obećao svojoj pokojnoj ženici. Ovih sam dana navršio četvrt stoljeća, pa vam Šaljem nešto novaca, a isto i doktoru Horvatiću.« Profesor Zvonarević nije mogao drugo već da se zahvali, ali je dodao:

»Ja živim, sinko moj, već četiri godine na tvojoj brizi, ali lijepo kao nikad dosad. Kopam i otkrivam po iskopi-nama starina slavnu prošlost hrvatskog naroda. Jedino bi mi bilo žao, dragi moj Ranko, da se ti previše žrtvuješ. čuvaj, sinko, da tebi ne uzmaiijka i da ne zapadneš u nepriliku! O onoj nesretnoj ženi ništa drugo nisam čuo već samo to da su bili u Parizu, gdje ih je vidio neki znanac iz Hrvatske. Sad im se opet zameo trag.«

Nakon dugog vremena Ranko je opet pisao: »Već dvije godine radim kod odvjetnika i pokušao sam preko američkog poslanika da pobudim zanimanje za svoju parnicu, ali bez uspjeha. Poslanik piše mome poslo-davcu: .Ministarstvo pravosuđa treba da sasluša grofa i groficu Herber, ali se oni nalaze u inozemstvu. Dok se oni ne vrate, stvar mora mirovati.' Meni je to vrlo žao, dragi kume. Mnogo sam se trudio, ali mi je opet dobro došlo. Naučio sam štošta korisno za život u ovoj velikoj odvjetničkoj kancelariji. Mnogo posla imam s našom za-drugom, a i sa svojom radionicom mreža. U ribarskoj za-druzi svaki član posjeduje svoju kuću, a pomažu vrlo obilno i stari kraj. Svi smo postaii imućni ljudi, a osobito ja sa svojom radionicom mreža koje su sve poznatije i traženije. Sad ću napustiti ured jer je za mene čuo naš doseljenik Petrinović. On mi predlaže da na jugu Amerike

278

osnujemo tvornicu mreža. Ja sam se u prvi čas začudio, ali Petrinović na veliko hvidi moj izum te vjeruje u uspjeh našeg pothvata.«

Cijelu godinu dana Ranko se nije javljao. To je veoma zabrinulo profesora Zvonarevića, koji se zavukao u Nin, dao mnogo prekopati i postigao lijepe rezultate.

Napokon stigao je list od Lovre. Javio je da je Ranko na drugom kraju Amerike, gdje gradi veliku tvornicu mreža s našim zemljakom Petrinovićem.

»Naš Ranko piše nam najljepše o svom znancu. Prije nekoliko godina Petrinović je došao u Ameriku kao rad-nik. Za prve ušteđene novce kupio je poveći zapušteni brodić. Uglavnom ga je sam popraviu te prevozio ljude i robu preko rijeke gdje nije bilo mosta. Posao mu je išao odlično te danas ima nekoliko takvih brodića, a ušteda mu je već tolika da je naumio graditi tvornicu mreža.«

Nakon nekoga vremena pisao je opet Ranko:»Mnogo sam mislio na vas, dragi kume, jedno što vas

volim, a drugo, zato što bih se rado posavjetovao s vama. Nalazim se u Los Angelesu, na sasvim protivnoj strani Amerike. Ovdje mi se neobično sviđa jer je podneblje blago kao kod nas u Dalmaciji. Naša je tvornica gotova te u njoj radi već preko dvije stotine radnika. Moj drug Petrinović neobično je okretan čovjek, pošten i marljiv. Jedino smo oprečne naravi. Ja ga smatram Škrticom, a on tvrdi da je štediša. No s vremenom sam stekao o njemu najbolje mišljenje i nisam se prevario. Najprije je tražio moj patent, a on se obvezao da će izgraditi tvornicu. Ali kod gradnje i nabavke strojeva primijetio sam da nema dosta sredstava, te sam ja uložio svoj novac kao jamstvo za one nesretne bisere. U velikom poslu oko izgradnje naše tvornice ja sam, vjerujte, dragi kume, otvrdnuo u svojoj boli. Godina za godinom prolazi, ja u poslu uspi-

279

jevam, a sad mislim da sam svoj patent predao u dobre ruke, jer već sad za ovo kratko vrijeme vidim kako napre-dujemo. Ništa mi ne pišete kako ide moja stvar. Ako je potrebno, neka doktor Horvatić otputuje opet u Beč. Za-nima me znate li Što o onoj zlotvorki, ja danas i ne mislim da bi mi ovdje mogla naškoditi, ali neću i oesmijem mi-rovati dok ne ispunim zavjet dat svojoj pokojnoj ženici i jedinoj mojoj ljubavi.«

Tako je vrijeme išlo svojim tokom. 2ivot traži od sva-koga da pridonese svoj obol. Jedan pada, drugi se diže, netko osiromašuje, netko se obogaćuje.

Ranko je napustio ribarsku zadrugu kod New Yorka. Sve je ostavio svojim zadrugarima. U blizini svoje tvornice sagradili su dvije velike vile, jednu za Petrinovićevu obi-telj a drugu za Ranka i njegove.

Lovro i Luče poŠIi su s Rankom na jug, a isto tako i vjerni Sime Dražin sa ženom i petoro djece, jer on ne bi za sve blago bio napustio svoga kuma!

Šime je bio odan i vjeran Ranku, ali je bio i pametan. Vrlo je dobro znao da je ribarska zadruga sitnica prema novoj tvornici. U tvornici je dobio mjesto poslovođe, ve-liku plaću, a Ranko mu je poručio da se ne mora bojati za svoju budućnost ni za budućnost svoje djece.

Bio je neobično zadovoljan, ali je bio izvan sebe od radosti kad mu je za imendan Ranko dao udio u tvornici. Ranko je volio svoju tvornicu i bio je ponosan što je nje-gov patent tako uspio da je osvojio cijeli svijet. I dalje je radio na usavršavanju svoje mreže.

U njegovoj tuzi i boli tješilo ga je što su mu roditelji bili zdravi. Veselila ga i brojna Simina djeca od kojih je vrlo zavolio prvo kumče Tomislava.

Kad je ubijena austrijska carica Jelisava, mnogi su na-rodi vjerovali da će doći do rata.

Prošla je, međutim, u miru i godina 1898. Ništa se nije zbilo. Ranko je vjerovao da će tim događajem popu-stiti krutost austrijske carevine i da će njegov proces doći u poštene ruke. Ali se prevario. Grof Herber bio je uz cara u svim žalosnim ceremonijama, pa su bečki pravnici savjetovah' doktoru Horvatiću neka pričeka još neko vri-jeme, jer se očekuje da će se vlada sigurno promijeniti.

Profesor Zvonarević pisao je o svemu tome Ranku. Razjasnio mu je kako stoji stvar s procesom.

»Rado bih da dođeš u domovinu, ali se još strpi jer ja ne vjerujem u njihov mir ni u iskrenost. Bojim se da bi to moglo biti za tebe pogibeljno.«

Prošlo je opet mnogo vremena dok se Ranko nije po-novo javio. Pisao je o sebi i svojim roditeljima. Tužio se na nepravednost i sporost sudova, ali nije mogao ništa učiniti.

Tvornica mreža stekla je velik ugled u američkom po-slovnom svijetu, jer se tvrtka bavila i konzerviranjem riba, a Petrinović nije htio napustiti ni svoj prvi posao prije-voza ljudi i robe, čak je i Ranka pridobio za to. Sad su već imali nekoliko vlastitih brodova koji su iz luke Los Angelesa plovili po cijelome svijetu.

Tvrtka je zarađivala ogromne svote novaca, a kako su vlasnici bili skromnih zahtjeva, kapital se sve više i više Širio.

Ranko je dobio američko državljanstvo, a grad Los Angeles imenovao je Ranka i Petrinovića počasnim gra-đanima u znak priznanja za sve što su uradili za unapre-đenje grada. Sve je to pisao Ranko svome kumu:

»Vrijeme mi u poslu upravo leti. Već sam u zreloj mu-ževnoj dobi, a roditelji su mi već ostarjeli. Lijepo im je i dobro, ali uvijek uzdišu za rodnim krajem. Sad kad sam postao američkim građaninom, odlučio sam, dragi

280 281

kume, da na godinu dođem u svoj rodni kraj te da s po-moću američkih konzularnih vlasti završim svoju stvar. Veselim se Sto ću i vas zagrliti i vidjeti jesu li i vas što godine pritisnule. Čekajte me, dragi kume, na početku ili oko sredine ljeta 1912., jer namjeravam doći vlastitim brodom.«

Godine 1912. Ranko nije došao zbog balkanskog rata. Putovanje je odgodio za povoljnije prilike.

Godine 1913. javio je da će 1914. godine sigurno doći s roditeljima i s mnogim svojim starim znancima iz ri-barske zadruge. Opet je pisao kumu da je putovanje od-godio za godinu dana jer je za sebe i za svoje dao sagra-diti veći brod sa svim udobnostima. Pisao je da će stići u Šibenik oko polovine, ljeta. Međutim, 1914. godine pla-nuo je prvi svjetski rat i Ranko je, na veliku žalost svoju, a još više svojih roditelja, morao odgoditi put dok se za-raćene strane ne umire.

Sigurno bi rat bio još mnogo dulje potrajao da se nije umiješala Amerika. Tako se rat završio potkraj 1918. Rat je harao četiri godine, pokosio milijune života, opustošio mnogo sela i gradova i za sobom ostavio pustoš, bijedu i zarazne bolesti. Mnoge države, još donedavna velike i imućne, propadoŠe odjednom kao kule od karata. Najprije je nestalo moćne Austro-Ugarske jer je bila stvorena od raznih naroda, većinom Slavena, nad kojima je silom vla-dala manjina Austrijanaca i Mađara.

Čim je propalo Austrougarsko carstvo, nestalo je i moći i upliva grofova Herberovih. Stvorena je Država Srba, Hrvata i Slovenaca, te se Ranko odmah javio dok-toru Horvatiću.

»Prošle su mnoge godine, i više decenija, i moja je glava okićena srebrom. Lijepo vas molim dragi gospodine Horvatiću, da ne žalite ni truda ni troška i da otputujete

282

odmah u Beč i zatražite da se moja tužba pošalje u Hrvat-sku, jer tako traži zakon, s obzirom da se tužena nalazi u Hrvatskoj. Ja se spremam sa svima mojima doći u rodni kraj na proljeće, ali ako moja tužba prije stigne iz Beča, neću žaliti truda da dođem prije i sam, a onda ću se vratiti po svoje stare roditelje i prijatelje. Čvrsto vjerujem da se sad neće moći sakriti od pravde onaj zloduh od žene, samo strepim da ne dođem kasno, jer je i ona već prilično stara, pa bi je mogla smrt izbaviti od kazne. Bilo bi to vrlo nepravedno, a meni veoma žao, jer ne bih izvršio obećanje zadano u Času smrti sirotice moje žene.«

Doktor Horvatić došao je u Zagreb i tu doznao da je cijeli predmet došao ovamo, ali je zastario te je potrebno ponovo podnijeti tužbu. Posavjetovao se s profesorom Zvonarevićem, pa je cijeli predmet predao najboljem za-grebačkom odvjetniku, doktoru Verkiću, da podnese tužbu.

Kako je doktor Verkić bio iz Zadra, to mu je stvar bila poznata po pričanju starijih sudaca. Uložio je sve svoje znanje da sastavi što bolju tužbu, te je upotrijebio sav svoj upliv i poznanstvo da što prije dođe do suda. Dobio je obećanje da će do rasprave doći u mjesecu lipnju 1919. godine.

LXV

Kad se, na vijest o ubojstvu carice Jelisave 1898. go-dine obitelj grofa Herbera vratila u zemlju, nije se o njoj mnogo čulo, ali se u svakoj obitelji mnogo govorilo o njima, a osobito o grofici.

Sve gospodarstvo, i svu brigu oko svega preuzela je Marija Terezija, jer je grof najviše boravio u Beču, gdje

283\

je po cijele dane radio u Ministarstvu dvora, a često bio i noću pozivan na savjetovanje caru Franji Josipu, kome je bio odan dušom i srcem.

Grofica je najviše bila sama. Ljeti je po cijeli dan bo-ravila u velikom perivoju. Radi obnove bisera pisala je na sve strane svijeta. Osobito je opširno bilo njezino dopi-sivanje s Japanom, gdje je na usavršavanju umjetno uzga-janih bisera radio poznati stručnjak Mikimoto.

Izgledala je sve užasnije. Sto je više slabila, to je i zdrava strana lica, čelo, nos, podbradak i vrat bilo sve smežuranije i namreškanije. Izgledala je kao starica od osamdeset godina koja Živi u bijedi i nevolji te čeka da umre od slabosti.

Jedino je zadržala uspravan stas i žive bistre oči. I duh joj je ostao svjež i bistar. Malokad se sastajala sa kćerkom jer je stanovala u drugom krilu dvora. Jedino je od vre-mena do vremena dolazila kćerci te joj iznosila prijedloge koji su se ticali samo njezinih bisera.

Nekoliko je godina mirovala kod kuće, ali se uvelike dopisivala s doktorom Purićem i na sve moguće načine pokušavala pronaći Rankovo boravište, no nikako nije uspijevala. Čini se da se stari odvjetnik osvijestio i uvidio da je pogriješio što je pomogao grofici, jer je time potpo-mogao njezine zle namjere, zato je ovog puta namjerno zavaravao groficu da je nemoguće pronaći Rankovo bo-ravište.

Godine 1908. grofica je tražila od kćerke da pođu u Japan jer joj je Mikimoto javio da je uspio uzgojiti i ci-jeli biser. Badava je bio put, jer je Mikimoto uspio za pet godina uzgojiti sitno zrno na taj način Što je u plodnicu bisemice umetnuo brušeno zrno sedefa; u toku pet godina biseraica je izlučivala bisernu sluz na sedef i tako je na-stao okrugao biser. To je bio velik uspjeh za Mikimota,

284

a kod velikih poduzetnika koji vade bisere u Indijskom oceanu izazvao je strah. Na svjetskom pak tržištu bisera nastala je pometnja jer je neki spretan nakupac preko age-nata ubacio među prodavače sumnju da Mikimctovih bisera na tržištu ima mnogo. Nekoliko dana prodavani su na tržištu biseri dvadeset do trideset posto jeftinije, sve dok se nije ustanovilo da Mikimotovih bisera uopće nema na tržištu jer je on uspio uzgojiti jedno jedino zrno.

Grofica se vratila razočarana, ali s nekom nadom jer joj je Mikimoto rekao da je u ovih deset godina mnogo napredovao. Vjerovao je da će pronaći načina kako da u plodnicu bisernice stavi i velika zrna koja će dobiti debelu koru pravih bisera i sjati kao naravni biseri.

Grofica je iz godine u godinu pratila rad i napredak Mikimota, ali još nije dobila od njega poziva da dođe u Japan, premda je taj poziv očekivala sa zebnjom u srcu. Godine 1913, već stara, slična smrti, došla je opet do kćerke te joj rekla:

— Noćas me progonila Ana Marija.— Zašto mi to govorite, mama, već po stoti put?

Sirotica Ana Marija ima pravo da vas slijedi i progoni.— Ima, Marijo Terezija, ima, ali otada su već prošle

tolike godine, desetljeća. Zašto da me gone ona i njezinRanko noću, a još više danju?

— U pravu su, mama.— Znam da jesu, i baš zbog toga željela bih te još

nešto zamoliti.— Govorite, mama, brzo, jer upravitelj našega ima

nja čeka da ga primim.— Zar ne vidiš, dijete, da je u meni još samo duh živ.

Ja ne znam što me drži. Ah, da, da, prokleta sam! Prokleto me moje rođeno dijete.

— Ja to također vjerujem, mama. Strašno je kad

285

majka prokune dijete zbog nepravde, ali na vama vidim da je još groznije kad dijete prokune nepravednu majku.

— Marija Terezija, već su ti sijede kose prekrileglavu, ali ti se srce prema meni nije smekšalo.

— Nije, mama, a vjerujte da i neće, jer ja ne vjerujemu vašu žalost i iskreno kajanje, premda plačete i narićeteveć tolike godine!

— Marija Terezija, reci mi što bi me drugo ovakoupropastilo ako ne savjest koja me progoni zbog učinjenogzlodjela?

— Ja vjerujem da na vas djeluje to Što vas Ana Marija progoni u snu i na javi. Osim toga tu je i strah na pomisao da ste je otrovali. Grozno je to, ali kajanja, mama,kod vas nema. Ne, ja vam ne vjerujem dokle god vi nositete užasne, nesretne bisere! Sve radite i poduzimate dabiste im vratili sjaj, a znam da ste i sad samo zbog njihdošli.

— Jesam, Marijo Terezija! Pogađaš. Došla sam dotebe jer otac neće o tome ništa da čuje.

— Govorite, mama, samo brzo jer imam mnogo posla.— Čitala sam u novinama da su lovci na spužve imali

velik ulov i da je to najbolja i najjača družina lovaca naJadranu.

— Zašto bi to mene zanimalo, mama?— Tebe ne, ali mene zanima. Znaš li Što još pišu

novine? Sav uređaj za vađenje spužvi iz morskih dubinaposlao im je njihov zemljak Ranko Petričić iz Amerike.

— Ni to me ne zanima, mama. Zar ne osjećate blizinugroba? Sto spominjete Ranka?

— Pusti me, Marija Terezija, da govorim! Meni jevrlo važno da znam da je on u Americi. Radi toga samdošla do tebe. Pođimo odmah u Šibenik!

— Ono što vam je odbio otac ne mogu vam učiniti ni

ja, a i neću. Kako se usuđujete i pomišljati na Šibenik? Mama, mama, još uvijek u vama živi zao duh!

— Ne, ne živi, kćeri moja!— Rekla sam vam već, mama, izostavite to »kćeri

moja«!— Vjeruj da u meni ne živi više zao duh, već u meni

živi nada, vječna nada. Željela bih zamoliti te Šibenskeribare da vrate sjaj mojim biserima, možda se za ovo dugovrijeme rodio i odgojio još jedan Ranko koji bi znao imogao dati sjaj mojim biserima?

— Prvo, ja neću u Šibenik, a drugo, kad bi ribaridoznali tko ste vi, utopili bi vas i mene u moru.

— Pođimo, Marija Terezija, pođimo tamo, neka pokušaju! Nitko nas neće prepoznati.

— Ne, ne idem, mama! Konac je ljeta, a ja sam čvrstouvjerena da se nije rodio ni odgojio nijedan Ranko kojibi znao uliti život mrtvim biserima.

— Ah, kćeri, kćeri, zašto mi ubijaš nadu? Nećeš dame ubiješ ni da me otruješ, puštaš me da trpim.

Okrene se kćeri, onako sablasna lica, uperi pogled u nju i poviče:

— Pogledaj me dobro, opipaj mi tijelo ako ne vjeruješ koliko trpim i stradam! Prošlo je mnogo godina odmoga priznanja i kajanja. Daj mi reci, kćeri, kad ću semoći obratiti milosti Božjoj? Reci mi, Marija Terezija,reci! Dugo sam i strpljivo čekala i trpjela. Dopusti mi dase obratim milosti Božjoj, kad je kod tebe za toliko godinapatnji nisam mogla steći!

— Od mene to očekujete? Od mene ste očekivali davas uputim, da vam dopustim da se obratite Božjoj milosti? Držim, mama, da ste i tu zakasnili. Ne znam da lida vas žalim ili da iskreno kažem da me to možda i veseli,jer niste dosta iskreno trpjeli za svoje grijehe. Ne, niste,

286287

ponavljam. Da je vaša bol bila iskrena, odbacili biste to smeće od bisera iz svojih njedara i ne biste sanjali danju i noću kako da opet zasjaje svojim prijašnjim sjajem.

— Strašne su tvoje rijeci, ali te opet molim da pođemo u Šibenik, ako ne ove godine, pođimo dogodine, urano proljeće. Daj mi nade da ću prije smrti ugledati sjaji čar na svojim biserima!

— Mama, mama, zašto ste tako zli i tašti? što ćevama, tako staroj, nagrđenoj, osušenoj i naboranoj, divnisjajni biseri i njihov sjajni čar?

— Znam da sam sve to što govoriš, ali žudim, čeznem i izgaram za sjajem i čarom blještavih bisera!

Marija Terezija je dugo gledala majku pa reče:— Ah, nesretni stvore, pustite me da dovršim! Kupit

ćemo vam lijepe, sjajne bisere.— Ah, ne, kćeri, neću ja drugih bisera, ne, to meni

ne treba! Pokušala sam ja to u Parizu i u Japanu, pa i uIndiji. Gledala sam njihov sjaj, ali u njihovu sjaju nemaonoga cara i moći kojima sn sjali moji biseri. Neću drugihbisera, već mi pomozite da povratim sjaj svojim biserima!

—- Opet dolazim na svoje, mama! Vi ćete trpjeti i žudjeti cijeloga života. Pravo je Sto trpite za svoj preveliki grijeh. Kažem vam, ne bi bilo ni pravo da na ovom svijetu steknete milost božju. Vi treba da trpite za svoje strašne čine i na drugom svijetu. Premalo bi bilo da pati samo ti-jelo, neka vam pati na vječna vremena i duša!

— Obećaj mi da ćeš nagovoriti oca da pođemo drugoljeto u Šibenik!

— Nagovarat ga neću, ali ću mu reći vašu želju.— To ću mu ja sama reci, ali ako ga ti nagovoriš,

on će poći. Star je, tebe će samo poslušati.— Ostavite me, mama, nasamo jer me čeka posao.

Reći ću mu i pokušat ću ga nagovoriti.

Grof se opirao grofičinoj Želji da pođu u Šibenik, ali nije trebalo dugo jer je godine 1914. nastupio prvi svjetskirat.

LXVI

Sve do smrti Franje Josipa grof je bio u Beču uz njega. Tek 1916. godine povukao se, star i prilično slab, grof Herber na svoj posjed.

Rat je harao i dalje, a u početku 1918. godine počeo se i u Zagorju mjestimice javljati zeleni kader. U velikoj većini bih su to nezadovoljnici iz austrougarske vojske, ah je bilo i pljačkaša i razbojnika koji su se preobukli u voj-nike.

Na početku kolovoza 1918. oni su navalili u dva sata u noći, i na dvorac grofa Herbera. Teška vrata dvorca popustila su pod silom te su pljačkaši ušli u kuću. Grof je bio u donjim odajama. Od njega su zatražili novaca i zlata. Sve Što su našli uzeli su, ah im je bilo premalo te su od grofa još tražih. Budući da više ništa nije imao, razbojnici mu nisu povjerovali te su ga ubih.

Na buku i lupnjavu probudili su se svi ukućani i sva posluga, ali su bili nemoćni pred naoružanim ljudima. Grofica i njena kćerka čule su u gornjim odajama prijetnje pljačkaša grofu i bojale se za njega.

Grofica se odluči. Uze u jednu ruku svijeću, a u drugu šaku novaca te stade s vrata stubišta vikati prema skupini pljačkaša:

— Evo vam novaca, nemojte mučiti moga muža, on ih nema. Evo vam novaca!

Dva pljačkaša, koji su pred vratima držali stražu, ugle-davši groficu na vrhu stubišta, privukoše se do samih vrata

288 19 Dr»gul]l i Jtra*l 289

i prestravljeni gledahu prikazu. Grofica je bila u dugoj bijeloj spavaćici koja joj se priljubila uz tanko, suho ti-jeio. Ruke su joj bile tanke kao štapići i gole do ramena, lice blijedo, suho i naborano, a kako je obnoć masku skidala, s druge je strane zjapila šupljina. Kosa joj bijaše sijeda i razbarušena. Sa svijećom u ruci, grofica je ličila na najgrozniju sliku smrti što ju je mašta slikara ikad prikazala.

Kad je začula pucanj, grofica zavikne strašnim glasom koji je odjeknuo dvorcem. Dvojica stražara utrčaŠe u sobu takvom brzinom da se sudariše na vratima. I začas počeše bježati jedan preko drugoga u velikoj žurbi. Grofica je silazila stubu po stubu govoreći:

— Evo novaca, evo novaca! Ubijte mene, ja hoću smrt, ubijte mene, a njega poŠtedite! On je dobar. Evo vam novaca, pucajte u mene!

Pljačkaši su bacili pogled na groficu, ali je u stravi svaki od njih pobjegao napolje ne čekajući na novac koji je ona nosila, jer su bili uvjereni da je to sablast a ne živo biće.

Ćulo se kako netko od njih viče;— Smrt! Smrt dolazi! Sve će nas podaviti!Nestali su u dvorištu. Ćulo se kako po pijesku i

tvrdom putu bježe svi bez obzira, dozivajući jedan drugoga.

Nisu se više približili dvorcu jer ih nitko nije mogao uvjeriti da je ona prikaza bila uistinu Živo stvorenje.

Pokopali su grofa, a grofica je često ponavljala svojojkćeri:

— Razbojnici me nisu htjeli ubiti niti su htjeli od mene novaca! Kako mi je život već dug, težak i tegoban! Smrti, smrti, povedi me za mojim dobrim Antunom! Ah, zašto me nisu ubili kad mi je svaka nada uzaludna?

290

— Bog ne čuje va5e dozivanje, mama! Smrt je gluhana va£e pozive. Ali vam kažem: vama neće biti mjestauz oca, on je bio dobar, jedino je bio slab prema vama.To mu je bio velik grijeh.

— Strašna si i stroga, Marija Terezija! Zar ti nijedosta grozota? Kako je strašno morao umrijeti on, tvojdobri otac! Ubili su ga kao posljednjeg nitkova.

— Žalim od srca moga oca, ali vaše patnje nemajuništa s očevom smrću. On će uživati dobro na onome svijetu. Već se sigurno sjedinio sa svojom ljubljenom AnomMarijom, pa joj se ispovijeda plačući: »Bio sam slabić, AnaMarija, oprosti svome ocu!« Dobra Ana Marija sigurnomu odgovara: »Vama opraštam, oče moj, neka vam budeoprošteno! Ali njoj ne opraštam, nikad joj neću oprostiti,a neće ni vječni Bog. Neka lipi i pati ondje i ovdje na svevijeke vjekova! Neka trpi ona strašna mati koja me lišilaživota kad sam osjetila sreću života.«

— Marija Terezija, kćeri, kćeri, znaš li ti da sam teja rodila?

— Na žalost, to je stvarnost, mama, ali ste u Časustrasti za svojim draguljima zaboravili na to.

LXVII

Svršio se i rat 1918. godine. Poslije rata nastalo novo uređenje. Nova Država Hrvata, Srba i Slovenaca ostavila je jedan dio zemlje veleposjednicima, a veći dio predan je zemljoradnicima uz nisku pdštetu. Vlastelinima su ostav-ljeni dvorci i zemlja oko njih, ali to nije bilo dosta da bi zemlja mogla održavati dosadašnji način života poje-dinih vlastelina. Razlog je bio taj što velika većina nije

29119*

bila navikla ni na kakav rad, osim nekoliko poznatih čas-nih iznimaka.

Odmah poslije svršetka rata Marija Terezija prodala je dvorac, zemlju i Sumu te za jedan dio novca kupila ve-liku kuću na Marulićevu trgu. Tako se nastanila s majkom u Zagrebu.

U travnju 1919. godine grofica je dobila obavijest od Zagrebačkog suda da je na molbu tužitelja, a na zahtjev Vrhovnog suda Hrvatske, bečki sud dostavio tužbu ovome sudu na daljnji postupak protiv tužene.

Odluku suda primila je Marija Terezija. Bila je ra-dosna što će nakon toliko godina pravda konačno izreći sud njezinoj materi za zla djela koja je btla počinila. Bila je uvjerena da će to porazno djelovati na majku, te je raz-mišljala kako da joj saopći. »Čudna je ta žena, ta moja majka. Sto je sve prošlo od njezina pada i priznanja. Preko noći nestala je njezina opjevana ljepota, došlo je priznanje da je ona majka ubica pa strašna smrt oca, pa gubitak velikog dijela našega imanja, pa raspad austro-ugarskog carstva. Sve ona shvaća i razumije, za sve nađe opravdanja, sve zaboravlja, samo te bisere, taj nesretni nakit, to ne može pregorjeli. Za njima žali i tuguje. Traži na sve moguće načine i ispituje tko bi im vratio sjaj. Ve-selim se da će sada bitt kažnjena jer ovi sudovi neće u njoj gledati nekad moćnu groficu Herber, već običnu če-domorku i krivca koji je sebi htio prisvojiti tuđe. Neka joj sude. Kad osjeti kaznu i kad joj konačno oduzmu te nesretne bisere, nadam se da će konačno osjetiti iskreno kajanje. Stara sam već dosta i željela bih da i moje srce može konačno osjetiti da mi se majka, makar pred smrt, iskreno pokajala. Vjerovat ću joj tek kad počne oplakivati svoja zla djela. Idem da joj kažem, samo me zanima, kako će to primiti.« Tako je razmišljala o svojoj majci.

292

Našla je groficu kako stoji do prozora, te preko tan-kih zastora gleda na Marulićev trg.

— Mama, došla sam vam nešto javiti.— Mene više ništa ne može iznenaditi, već samo to

da mi javiš da je ponovo uspostavljen car u Beču, ilida si otkrila onoga koji će vratiti sjaj mojim biserima.Drugo za mene nije zanimljivo.

— O caru ne znam ništa, ali budite pripravni, moratćete ići uskoro na sud zbog bisera, a možda i zbog AneMarije. Kazna može biti strašna!

Grofica se okrene prema kćerki. Jedan je čas gledala, ali će onda, na kćerkino iznenađenje, radosno i uzbuđeno:

— On me tuži! Sam će Ranko doći na sud! Je li tako,Marija Terezija? Onaj Ranko doći će osobno na sud?

— Sigurno, mama. Ovdje piše da on sam to želi, zatodolazi iz Amerike da bude prisutan, da vidi kako će vasstrogo osuditi. Sigurno želi da doživi tu sreću!

— No, konačno. Pa ipak sam i to dočekala. On ćedoći! Sam Ranko hoće da mi oduzme bisere.

— Vi se, mama, možete ispričati da ste *labi, bolesnii stari. Pošaljite bisere na sud, oni će vas svakako suditi,te vam nije potrebno da se tamo s njim sastanete.

Grofica je postala sasma drugačija. Uspravila se, oštro pogledala kćerku i strogo rekla:

— Ti to ne shvaćaš! Kako bi ti to mogla shvatiti? Zarsi luda da se ja ispričavam? Ja da ne idem na sud? Zar datebe slušam? Ja sam ga Čekala duge godine. Brojila samgodine, mjesece, dane i noći. Strepila sam od groze i pomisli da ću umrijeti, a on neće doći. Sada, kada on dolazi,zar da se sada ispričavam starošću? Kako me smiješ natakvo što nagovarati? Dolazi on koji jedini zna tajnu kakose njeguju biseri. Samo da mu se dolazak može požuriti!

Dok je to govorila, sva se zadihala od uzbuđenja.

293

Udahne zraka, sjedne u stolac, te počne, nakon mnogo godina, strogo ispitivati kćer, tonom koji ne dopušta pri-govora.

— Marija Terezija!— Govorite, mama!— Kako mi stojimo s našim imetkom?— Sto vas to sada najedanput zanima, mama? Znate

da je to već toliko godina moja briga. Sto se vi najedanputza to brinete.

—Nisam te dosada pitala, ali sad hoću da znam.Meni je to i te kako važno. Govori, Marija Terezija, svemi točno teci.

— Mama, što vam je najedanput?Grofica poprimi ono svoje nakadašnje strogo držanje,

te poviče:— Hoću da znam. Ja sam još živa grofica Herber.

Imanje koje je prodano bilo je moje. Silan je novac vraćenod onog nespretnoga kneza. Još imamo palaču u Beču iPešti, te imanje u Mađarskoj. Zar ti misliš da ja ne znamza sve to? Pa tu je još i silno zlato, pa briljanti, rubini,safiri, mnogo srebra!

Marija Terezija postala je, začudo, pokorna pred stro-gom majkom, te joj je sve u tančine razlagala, a grofica je Šutjela i računala, te će na koncu kao udobrovoljena:

— Dobro si uradila što si gotovinu uložila u zlato.Kažeš da je sanduk dragocjenosti tako težak da ga najvećičovjek ne bi mogao podignuti?

— Ne bi, mama, ali samo o tome treba Šutjeti. Danassu nove vlasti, nema više Austro-Ugarske.

— Neka je vlast koja mu drago. Ono Što je moje,ostaje moje. To' nije zemlja koja donosi plodove i hraničovječanstvo, to je zlato, mrtvo zlato. Čuvaj ga, MarijaTerezija, i drži mi ga u pripravnosti. A sada me ostavi

294

nasamo, da se malo smirim, jer se u meni opet javila novanada.

Marija Terezija nije se mogla snaći. Grofica još doda:— Ovdje sam kao u kavezu. Nemam dosta zraka ni

zelenila.— Budite strpljivi, mama. Čim se prilike srede, poći

ćemo nekamo na ladanje!— Ne, sada ne, a možda još dugo ne. Sve će ovisiti

o tome kako će odlučiti taj Ranko. Ja, ubica, čekam njegas velikom strpljivošću.

Marija Terezija napusti majku kimajući glavom jer nije mogla shvatiti da je to njezina majka kojoj je bilo svejedno tolike godine i koja se dala voditi od nje i bila sa svima bezvoljna. A sada je ta starica najedanput zau-zela stav stroge gospodarice kakva je bila nekad.

LXVIII

Početkom travnja 1919. prema Šibeniku ponosno je plovila velika bijela jahta Ranka Petričića. Kapetan jahte usporio je brzinu vožnje tako da je jahta lagano doklizila do luke, a još polaganije ušla u luku.

Bilo je oko deset sati prije podne. Toplo proljetno sunce obasjavalo je jahtu i more oko nje. Kako je jahta dolazila bliže obali, to su se sve više opažale brojne osobe na palubi. U pristaništu luke skupilo se gotovo cijelo pu-čanstvo Šibenika, s gradskim načelnikom na čelu, da do-čeka dobrotvora i sina svog rodnog kraja.

Svećanost bi bila još veća da Šibenik nisu okupirali Talijani koji su ga htjeli silom pripojiti Italiji. Kad su mi-nuli svečani pozdravi, gradski načelnik pozove Ranka i

295

njegove da odsjednu u gradskoj kući gdje je za njih sve spremno da budu gosti grada.

Ranko se zahvalio na srdačnom dočeku, ali je odgo-vorio:

— Sada idem sa svojim starim roditeljima do našerodne kuće.

Kuća je ostala, po Rankovoj želji, naoko ista, ali je unutra dao sve udobno urediti. Starce Luču i Lovra oblile su suze kad su se približili svom starom domu. Nekoliko su puta stali, te se osvrtali na sve strane, plačući od sreće što se opet vraćaju u svoj rodni kraj i u svoju kućicu. Lovro uzdahne i reče:

— Sad bih mogao mirno i lagano umrijeti jer su mioči ponovo ugledale rodni dom, te naše lijepo i modrohrvatsko more.

Luče je brisala suze i kroz plač je govorila:— Bilo nam je lijepo i u tuđem svijetu, dobro da ne

može biti bolje i udobnije, ali ovdje u rodnom kraju sunceljepše šija, ugodnije grije, a srce, koje je ovdje počelo kucati, tu brže i ljepše kuca. Ovamo sam žudjela doći i željela da mu ovdje bude i posljednji kucaj. Tu nekase smire srce i duša, u ovoj dragoj hrvatskoj zemlji mimoneka počiva moje tijelo.

Ranko se samo kratko vrijeme zadržao u kući. Odve-zao se na grob da posjeti počivalište svoje ljubljene žene.

Nekoliko puta opominjao ga je stari kum, profesor Zvonarević", ali se Ranko nije mogao rastati od groba, sve dok nisu po njega došli neki gradski oci. Trebalo je po-žuriti jer je cijelo gradsko zastupstvo bilo na okupu na svečanom ručku koji je priređen u Čast Rankova dolaska.

Sav skršen, Ranko je ostao u svom rodnom mjestu. Darivao je svakoga za koga je samo slutio da bi mogao biti od potrebe. Odvjetnik doktor Horvatić uputio ga je

296

u stvar njegova procesa. Svoje roditelje ostavio je, po nji-hovoj želji, u njihovoj rodnoj kućici, a on je s profesorom Zvonarevićem i doktorom Horvatićem krenuo prema Ri-jeci, u namjeri da otputuje u Zagreb, te da putem iskrca svoje zadrugare na Krku i u okolici Crikvenice.

Već oko polovice svibnja Ranko je prispio u Zagreb, te odmah s profesorom Zvonarevićem i doktorom Hor-vatićem posjetio svoga odvjetnika, jer je bio vrlo znati-željan kad će se održati rasprava na sudu.

Doktor Verkić je odgovorio da je rasprava bila odre-đena za 20. svibnja. Ali je grofičin branitelj, doktor Bar-čić\ uspio da se rasprava odgodi dok ne stigne izvještaj od suda iz Zadra.

Nije bilo druge već je Ranko morao čekati na dono-šenje nove odluke za održavanje rasprave. Nastanio se u Zagrebu u najboljem hotelu. Nekoliko je dana bio s njim u društvu i doktor Horvatić, ali se stari Primorac žurio natrag na lijepi sunčani Jadran koji je u to doba godine najljepši i najugodniji.

Čekajući dan suđenja, Ranko je razgledavao Zagreb i njegove znamenitosti. Njegov stari kum profesor Zvona-rević bio mu je tumač jer je poznavao svaku znamenitost glavnog grada Hrvatske.

Jednoga dana prolazili su Ilicom, te razgledavali izloge koji su bili puni zlata i nakita ukrašenog velikim dragu-ljima.

Ranku je osobito udario u oči starinski nakit ukrašen i označen raznim grbovima i krunama, među kojima je bilo barunskih, grofovskih, a nekoliko i kneževsko-kraljevskih. Upozoren na to, profesor Zvonarević mu reče:

— Moj stari prijatelj draguljar umro je prije dvije godine, ali sam se upoznao i s ovim mladim draguljarem. Dođi sa mnom da malo porazgovorimo i propitamo se.

297

Vremena imamo, pa možda što zanimljivo doznamo.Mladi draguljar susretljivo pozdravi profesora Zvo-

narevića, ali je još veću pažnju posvetio Ranku za koga je čuo po pričanju profesorovu. Premda ga još nije vidio, odmah je, kao dobar trgovac, naslutio da je to taj hrvatski povratnik iz Amerike, koji je imao takve silne uspjehe s Petrinovićem.

Pronicljivi draguljar nije nikakvom robom nudio Ranka, već mu je nenametljivo pokazivao pojedine dragocjenosti, te mu tumačio i pričao podrijetlo pojedinog nakita. Premda je Ranko bio vrlo imućan, u dragocjenosti se nije razumio jer nije imao prilike da ih za koga kupuje. Ranko je upravo pregledavao jednu zlatnu kutiju ukrašenu carskom krunom, a profesor Zvonarević reče draguljaru:

— Moram vam priznati da ste me osvojili od prvogsusreta, ali vas molim, mladi gospodine, da mi ne zamjerite ako vas upitam otkuda vam toliki novac da ste odjednom mogli nakupovati tolike brojne i vrijedne dragulje.

— Vidite, dragi gospodine profesore, to je moje umijeće i sreća, a vjerujem, i moj veliki uspjeh. Ali ni jedanod svih ovih brojnih dragulja, od kojih pojedini vrijedii malu kuću u Zagrebu, vi ćete se čuditi, nije moje vlasništvo, te u to nisam uložio ni dinara.

— To i mene silno zanima — uđe u razgovor i Ranko— premda sam pravnik, ali sam više privrednik.

— Vrlo jednostavno, gospodine Petričiću. Svaki ratnosi za sobom raznovrsne trzavice i posljedice. Tako jei poslije ovoga rata nastalo novo uređenje, a vlast i gospodarstvo države preuzeli su novi ljudi. Velika većina imućnih veleposjednika bili su čvrsto politički vezani uz prijatelje austrijskog cara, kome su bili svojom odanoSćunajčvršći stup,

298

— Poznato je to i meni, ali govorite samo dalje, vrlome zanima — reče Ranko.

— Raspadom Austro-Ugarske razišli su se posvudanosioci prijestola, a najviše ih je došlo ovamo u Hrvatsku.

— Vjerujte mi da to ne razumijem. Zašto baš uHrvatsku?

— Znam da ne shvaćate odmah, ali ako malo razmotrite, onda ćete uvidjeti da su dobro izabrali. Hrvatska imaprekrasan položaj, tu se ukrštavaju ceste za sve suhozemnedržave, a još je tu i more koje nas veže sa cijelim svijetom.Privukla ih je naša hrvatska dobrodušnost, naša tisuću-godišnja kultura, a mislim i blagostanje i prirodno bogatstvo Hrvatske. Premda u Hrvatskoj nije političko središtecijele zemlje, želim vam naglasiti da je naš Zagreb kulturno i privredno srediste nove države, te sam čvrsto uvjeren da će kao takav i nadalje ostati.

Drago mi je to čuti jer sam uvijek u Americi nagla-šavao svoje hrvatstvo, pa ću takav i umrijeti.

Radujem se, gospodine Petričiću, tako i treba, a u tuđem svijetu nama je naročito potrebna hrvatska riječ. Ali, mi smo se odalečili od predmeta što ste me pitali.

— Da, ovo vaše razlaganje vrlo je zanimljivo, alimene zanima vas brzi uspon, te, kako je napomenuo mojkum, zavisnost drugih draguljara od vas. Cesto se događada vam netko donese sreću i preko svoje volje, to jestkad bez potrebe govori o vama.

— Tako su i moje kolege o meni mnogo govorile kadase radilo o nekim biserima. Sreća me je poslužila, jer meje jedna vrlo imućna gospođa upitala da li se razumijemkoji su biseri pravi. To mi je vrlo dobro poznato jer sambaš tu struku imao prilike dobro upoznati u inozemstvu.Bio sam, naime, putnik jedne velike tvrtke koja je trgovala najviše biserima, prirodnim i japanskim. Gospođa je

299

skinula bisere, te mi ih pružila. Pogledio sam bisere i rekao vlasnici: »Vaši su biseri prirodni i pravi, ali su stari možda i dvije stotine godina.« — »Da, može biti«, reče i gospodin, »gotovo su tako dugo u našoj obitelji.« — »Starost biserima ne smeta, ali držim da im ne posveću-jete dovoljno pažnje, to jest ne spremate ih na pravo mje-sto.« Oboje su me pogledali, a gospodin primijeti: »Va-rate se, mladi gospodine, ja vrlo dobro znam da oni pred-stavljaju veliku vrijednost, i kada ih moja gospoda ne nosi, oni su uvijek spremljeni u mojoj blagajni.« — »To sam tako i mislio! To sam vam htio i reći, dugo ste ih držali položene u blagajni bez ikakve zaštite, na hladnom že-ljezu.« — »Da, stavljao sam ih u pretinac sigurnosti s dru-gim nakitom.« — »Tačno sam tako predmnijevao, jer za-mjećujem da vam se opaža na više zrna bisera bljedilo, a to dolazi od hladnog željeza.« Gospodin i gospođa po-gledavaju bisere, pa mene, te nakon toga gospoda upita: »Kako je to moguće?« — »Može se dogoditi jer je biser tvorevina živih bisernica, njihov rasipani plod koji se sa-kuplja u zrnca raznoga oblika. A najvredniji je okrugli biser jer je najrjeđi i najljepši. Narod kaže da biser živi! Da, i ja se tome priključujem. Biseri su plod živoga bića, oni žive i treba im hrana. Dokazano je da svaki metal u zajednici s biserima njih usmrćuje i zbog toga se vrlo skupocjeni biseri nižu na običan tanki konac koji ih štiti od smrti jer je gibljiv, a biser na ljudskom tijelu može crpsti potrebnu hranu.« — »Zar će moji biseri umrijeti?« upita me gospođa preplašeno. — »Tako brzo oni ne umiru. Ali sada vaše bisere prokuhajte u maslacu, onda ih operite toplim mlijekom, te ih nosite na tijelu danju i noću, da bi dobili potrebnu toplinu. Nosite ih nekoliko dana, a kada ili spremate u blagajnu, lijepo ih toplo za-motajte da se ne dotiču željeza. Nemojte ih puštati da

300

predugo gladuju, nego ih opet stavite na tijelo.« — >Zar je to uistinu potrebno?« — »Ne mislim da to mora biti često, ali nije dobro da stoje nekoliko godina. Svakako im treba dati hrane, da zadrže svoj lijepi sjaj, a po tome i svoju vrijednost.« Dok sam ja gospođi tumačio o biserima, gospodin je izvadio iz džepa krasnu narukvicu koja se mogla rastaviti, te služiti i kao pribadača. Ja sam se divio prekrasnom predmetu, te sam, i ne pitajući vlasnika, uzeo povećalo i mjerilo za briljante. Rekao sam: »Vrlo lijepo kamenje, predmet je prekrasan, vrlo se lako prodaje, a predstavlja vrijednost od osamdeset tisuća dinara.« Ja sam to namjerice tako govorio jer sam predmnijevao da bi oni to sigurno prodali, budući da sam znao da nekadašnji vlastelini ili, kako ih mi nazivamo, propali aristokrati žive od prodaje sačuvanih pokretnina. Nisam ih mogao upitati žele li narukvicu prodati jer bi to izgledalo vrlo nepri-stojno, a mogao bih ih i povrijediti. A nisam imao ni sredstava da sam kupim narukvicu. »Niste li se vi, mladi gospodine, zabunili u procjeni naše narukvice?« Ja sam mu sigurno odgovorio: »Ne, sigurno nisam, jer poznajem vrlo dobro vrijednost dragulja. Cijenim i lijepi rad toga predmeta. Mogao bih ga vrlo lako prodati kada bi taj predmet uopće bio na prodaju! Ali ja nemam za tako vri-jedan predmet novaca, jer sam tek početnik.« Gospodin i gospođa su me gledali, a ja, na sreću, dodam sigurnim glasom: »Premda sigurno znam kupce koji takve stvari kupuju.« Gospodin upita gospođu stranim jezikom što ona misli o tako visokoj procjeni, te nadoda: »Lako on visoko cijeni kada nema novaca da to otkupi.« Ja sam prilično dobro vladao tim jezikom, te dodam, opet na sreću: »Onoliko koliko sam vam procijenio predmet vrijedi, ne odstupam od svoje procjene. Nemam novaca da ga odmah platim, ali ako mi predmet povjerite, ja ću vam ga u roku

301

od dva dana sigurno prodati.« Oni su se kolebali, a ja primijetim: »Tako se radi u tuđem svijetu. Zašto svoje stvari prodavati u bescjenje, samo zato da se odmah do-bije gotov novac? Bolje je dva-tri dana pričekati, pa pro-dati svoj predmet po najvišoj cijeni. Evo, na primjer, ja bih bio samo posrednik između vas kao prodavaoca i kupca, dobio bih utvrđeni postotak i bili bismo zadovoljni sve troje, a najbolje biste prošli vi kao prodavač.« Još sam jedanput dodao i naglasio: »Tako se prodaje nakit od velike vrijednosti u stranim zemljama. Meni je to dobro poznato.« Taj gospodim predao mi je predmet s riječima: »Pridobili ste me, stekao sam puno povjerenje u vaše znanje, a vjerujem, i u poštenje.« JoŠ istog dana u mom ma-lom siromašnom izlogu bila je izložena narukvica. Točno sam opisao pojedine briljante, način brušenja i izradu predmeta, a Što je bila najveća senzacija, ispisao sam na predmetu i cijenu od osamdeset tisuća dinara. Grupe ljudi stajale su pred mojim malim izlogom, jer nije bio običaj da bi draguljari ispisivali cijene na tako velike premete. Meni je to donijelo uspjeha, jer sam na taj način pokazao prodavaču da prodajem njegov predmet onako kako je ugovoreno, jedino Što uračunavam svoj uobičajeni posto-tak. Kako je bilo božično vrijeme, vrlo sam mnogo prodao, lijepo zaslužio, te dan za danom sve više imao kupaca, a još više prodavača. Zbog korektnog postupka došao sam toliko na glas da imam već mnogo prodavalaca iz inozemstva, što možete prosuditi i po ovoj zlatnoj ku-tiji koju mi je na prodaju donijela unuka nekad moćnog kralja.

— Previše dugo smo vas zadržali — reče Ranko — ali mi nije žao, a vjerujem da neće biti ni vama krivo. Lijepo ste tumačili o biserima, uvidio sam da se u to dobro razumijete, pa bi vas molio budite moj stručnjak na

302

sudu. Ja imam jedan spor, pa kako sa moji protivnici opaki, mogli bi mi podmetnuti patvorene bisere!

— Vrlo rado pristajem, te budite uvjereni da vamneće moći dati krive bisere za prave.

Profesor Zvonaiević i Ranko napustili su radnju, obe-ćavši da će opet uskoro doći da obavijeste draguljara kad će biti dan rasprave.

Za nekoliko dana poslan je od suda poziv mladom draguljaru da bude vještak u parnici PetriČića protiv gro-fice Herber.

— Želim — reče jednog dana profesor ZvonarevićRanku — da vidiš veliku i znamenitu radnju koja je bilana visini, ali sada više ne napreduje. Tu ćemo doznatije li još živa Zorka Klarić". Svako zagrebačko dijete znagdje je vila gospođe Zorke, a časnik Kinzel davno je umro,mislim od upale pluća. Duševno je bio ozdravio, te je biosav izvan sebe kada je shvatio sve grozote. Svaki je danišao na grob svoje nekadašnje zaručnice, pa se smatra daje upravo želio da se razboli i umre. Sve mi je to pričalanjegova sestra, podiže mu spomenik i prodaje njegov nakitda plati troškove.

Drugog dana profesor Zvonarević potražio je svoga znanca, sada već umirovljenog direktora gimnazije, koji je s pomoću Zorke Klarić dobio položaj ravnatelja.

— Znam sve, znam, dragi kolega, kako da ne pratimkroz život svoju jedinu dobrotvorku. Od onoga dana kakosmo je vidjeli u kazalištu, živjela je ona tim raskošnimživotom još sedam godina. Mene je njezin prijatelj doktorŠvarić poslao do nje nekoliko dana nakon našeg poznanstva. Primila me lijepo. Da, to neću nikad zaboraviti. Jasam joj iskreno rekao sve svoje jade. Ona me saslušalai rekla: »Gospodine profesore, kad biste trebali što drugoza život, mogla bih vam odmah pomoći. Ali da vas ime-

303

nuju ravnateljem gimnazije, to je samo zato da se zadovolji vaš osobni prestiž, a takav zagovor meni nije drag.« — »Pomozite mi, draga gospodo, ja sam se mnogo seljakao. Prošao sam sva mjesta Hrvatske gdje se nalazi gimnazija.« Što da vam duljim, za mjesec dana imenovan sam ravnateljem, pa sam kao takav prije nekoliko godina i umirovljen. Oprostite, ja sam se raspričao o sebi, a vas to ne zanima. No sad ću vam pričati o gospođici Zorki. Moram vam unaprijed reći da sam k njoj išao sa svojom ženom da joj zahvalimo. To se njoj svidjelo, pa smo se sprijateljili, a ona je zavoljela moje kćerke, te ih obilno pomagala i bogato nadarila kad su se udavale. Kad se u svojoj kočiji kamo vozila, više bi puta svratila do nas. Pozivali smo je k nama, i ona se priljubila uz nas, te je Češće znala reci: »Kod vas mi je tako ugodno i toplo, osjećam se kao nekad u domu svojih siromašnih roditelja.« Kad je bila na vrhuncu svoje moći i bogatstva, a bila je joS vrlo lijepa jer je imala nešto preko trideset godina, do-51a je do mene, te će mi sva zdvojna: »Dragi ravnatelju, snage su mi popustile, pritisni me bogatstvo j dragulji za kojima sam čeznula i zbog kojih sam prodala svoje tijelo. Recite mi, ima li meni izlaza iz ovog gliba? Mogu li se oprati od prljavštine u kojoj živim već toliko godina?« — »Draga Zorka, ja sam prema vama slab i nemoćan, ja u vama gledam lijepu imućnu mladu ženu, a u prvom redu svoga dobrotvora.« — »Sve to odbacite, dragi profesore, pa gledajte pred so-bom jednu nesretnu ženu koju su toliko očarali dragulji da nije htjela ništa Ćuti, niti išta drugo vidjeti već samo njihov čar, ljepotu i, uz njih, raskošan život. Ovi su me dragulji zaveli, te sam živjela samo za njihove čari i za raskošan Život, u kojemu sam imala mogućnosti da se domognem golema blaga. Ja sam sad vrlo imućna žena, 304

te sam dosada živjela u toj omami. Ali više ne mogu. Boli me, tišti me to. Jučer se probudila moja uspavana savjest.« — »Nemojte tako, Zorka! Vi ste, istina, živjeli nedopuštenim životom, ali ste uvijek bila dobar i plemenit stvor.« — »Nije dobar Čovjek onaj koji čini dobro drugima, pomaže ih u nevolji i daje im sredstva, a ta je sredstva stekao na taj način Sto je prodavao svoje tijelo. Ružno je to od mene, i kad su mi govorili da činim krivo mojim milima i dragima, ja sam se na sve molbe oglušila i ostala sam gluha i slijepa tolike godine. Tolike godine nisam vidjela svoju majku, svoga oca ni svoju braću. Ja sam se na njih razljutila jer su mi uvijek vraćali darove koje sam im slala. Jučer sam pošl« da se provozam, te kao za napast kažem kočijašu neka skrene na Kraljevac. Dođem do šume, te na izlazu vidim jednu ženu kako nosi breme drva. Kad je kočija došla bliže, ja sam u toj ženi prepoznala svoju majku. Zaviknem joj: .Majko!' Ona se trgne na moj glas, a breme je povuče, te se sruši na zemlju. Dala sam nalog kočijašu da odmah stane. Htjela sam po-moći majci, ali ona povikne: ,Ne dolazi mi blizu. Uprljat ćeš me ako me se dotakne!.' Ostala sam kao skamenjena, te sam tako stajala neko vrijeme uz svoju mamu koja me strogo promatrala, te bila spremna da se brani ako bili joj prišla bliže. Kao da je pao iz oblaka, kraj nas se stvorio onaj na koga nisam prestala nikad misliti. Bio je udaljen nekoliko koraka od mene. Nisam ga vidjela od onoga dana kad me htio ubiti pred mojom vilom. Bio je još ljepši i muževniji. Zadrhtala sam jer sam vjerovala da će navaliti na mene. Gledao me neko vrijeme, te mi s mnogo čuvstva i topline u glasu reče: ,Ah, Zorka, Zorka, Zorka, još si u kalu! Zar se nisi zasitila sjaja i raskoši? Bježi, nesretnice, da ne okužiš ovaj zrak!' Ovih nekoliko rijeci tako je potreslo i dirnulo mene, okorjelu grešnicu, tako

20 Dragulji 1 ttrami II

305

me raznježilo da sam, plačući i teturajući, došla do kočije i u plaču i boli dovezla se kući. Moj otmjeni stan postao mi je od onoga časa mrzak, a moji dragulji, koje sam obo-žavala, izdadoše me. Uzela sam svoje najljepše i najmilije dragulje, pogledala sam ih, ali njihova čarobnog sjaja od-jednom je nestalo. Ja sam u tom bljesku vidjela samo suze, gledala sam ostarjelo lice svoje majke, vidjela sam u svakom bljesku lijepu muževnu spodobu moga Ivice. Moga obožavanja i strasti za draguljima odjedanput je nestalo. Opet se probudila stara ljubav i zavladala cijelim mojim bićem. Ja čeznem za čovjekom koga sam zbog sjaja i raskoši hladnokrvno napustila. Sramim se, kajem se, sti-dim se sama pred sobom. Sto da radim profesore? Budite pedagog, dajte mi savjeta! Recite mi iskreno i otvoreno: Zar ne da sam ja pravedno kažnjena zbog svoje pohlepe za blagom i raskoši, zbog Života kojim sam bez grižnje savjesti živjela tolike godine?« Tako mi je govorila Zorka.

— Veoma me zanima, dragi kolega, što ste joj reklii kakav ste joj dali savjet?

— Bio sam kukavan. Nisam je mogao gledati kaojednu običnu djevojku, onako pravo da se izrazim, kaojednu bludnicu. Ja sam, htio ili ne htio, u njoj gledao samolijepu ženu, moćnu, uplivnu, bogatu, svqga dobrotvora, tekroz mnogo godina i prijatelja moje obitelji. Rekao samjoj nakon dugog razmišljanja: »U prvom redu, vi ste poddojmom susreta sa svojom majkom, te sa čovjekom kogaste nekoć ljubili.« — >Ne samo nekoć, ja ga nikako nisamprestala voljeti i uvijek sam mislila na njega. Ja sam dobroznala da moji roditelji stanuju u Kraljevcu, pa vjerujem da je to sudbonosno da sam dala nalog kočijašu daskrene onamo. Molim vas, recite mi bez ustručavanja štoda uradim, ja sebe poznajem. Više živjeti ovako ne mogu,a sada i neću.« Sabrao sam snage, te joj rekoh: »Treba

306

se zamisliti u riječi ,ne mogu'. Ali o vašoj odlučnoj riječi ,neću' može se raspravljati. Zbog toga evo vam savjeta: .Razdijelite sve svoje siromašnima i slijedite svoje osje-ćaje.' Budite jaki, Zorka, te odbacite bez žaljenja bogat-stvo, sjaj, raskoš, udobnost i dajte svoje dragulje siroma-sima.« Ustala je, te će na odlasku: »Ja vas shvaćam, pro-fesore. Odbacit ću sve, a onda ću, kao siromašna i bijedna pokajnica, moliti, kucati da mi se smiluju oni koje sam nekad napustila. Pravo ste mi savjetovali. Sto ja značim za svijet kome je svejedno da li sam Zorka Klarić, pro-davačica, ili tobožnja gospođa Zorka, bogatašica, koja je obučena u svilu i vozi se svuda u vlastitoj kočiji, koja stanuje u vlastitoj i raskošno namještenoj vili, ima brojnu poslugu, posjeduje najljepše i najdragocjenije dragulje u Hrvatskoj.« Bila je lijepa dok mi je to govorila. U lijepim očima gorio je žar odlučnosti, a na lijepom licu opažalo se smirenje. Pružila mi je svoju lijepu njegovanu ruku, bla-ženo, dapače sretno i zadovoljno se nasmiješila, te mi rekla: »Zbogom, dragi profesore, do viđenja!«

Tri dana nakon toga izašla je u novinama vijest da se u vili Zorke Klarić prodaje sve na dražbi. Mnogo je toga nabrojeno u novinama: namještaj, kočija, konji, ha-ljine, ćilimovi, slike, te naročito lijep dragocjeni nakit. Po želji Zorke Klarić, nikome se nije smjelo prodati sve na-jedanput, već su se smjeli prodavati samo pojedini pred-meti. U Zagrebu je nastalo zaprepaštenje i čuđenje, jer je na kraju Članka pisalo: »Svega toga sjaja i raskoši odriče se dobrovoljno Zorka Klarić, a sav utržak od prodanih stvari neka se puiem dobrovoljnih društava podijeli siro-masima.« Prodaju i raspodjelu novaca vršio je doktor švaric", predsjednik »Društva čovječnosti«. Silno mnoštvo ljudi prisustvovalo je dražbi imetka najraskošnije žene Zagreba. Većina je došla iz znatiželje da vidi tolike drago-

"** 307

cjenosti, a osobito slike među kojima je bilo i nekoliko slika poznatih svjetskih umjetnika. Ove slike privukle su mnoge ljubitelje iz Beča, Pariza, Rima, Berlina i Londona. Za mjesec dana sve je bilo prodano, a utržak je bio ogro-man. Mnogi su željeli imati stvari žene iz polusvijeta koju su poznavali iz viđenja. Ponajviše zbog njezine upadljive ljepote, neobično otmjenoga i skupocjenoga odijevanja, njezine krasne kočije i još ljepših crnih konja, te njezine smjelosti da stalno nosi skupocjene dragulje.

— Veseiim se da sam i takvo nešto Čuo jer imammnogo iskustva da žena, kada je zarobe raskoš i dragulji,ostaje njihov vječni ali dragovoljni rob.

— Ja se slažem s vama premda nemam iskustva jersam kao profesor jmao vječnu borbu za život.

— Molim vas, dragi kolega, ispričajte nam Zorkinsvršetak. Moj prijatelj poznaje je samo po mome pričanju,ali još odonda dok je bila prodavačica.

— Kako je nekoliko godina živjela u izobilju, a kakoste mogli zaključiti po umjetninama i slikama, koje jeskupila u svome stanu, morala je imati i umjetničkogukusa, te kako je, osim toga, naučila i nekoliko stranihjezika, otišla je u Beč i uposlila se u trgovini umjetnina.Njezin prijatelj doktor Švarić, koji ju je i odgojio te učiniood nje da nije ostala samo ovisna Ijubovca Biberova,stalno se i dalje brinuo o njoj. On je njezinom Ivici staviodo znanja da je Zorka sve to učinila zato što ga nijemogla zaboravili. Budući da ovaj nije bio oženjen, otputovao je u Beč i vratio se sa Zorkom. Zorka i Ivica Žive većnekoliko godina zajedno u slozi i ljubavi, ali čednim iskromnim životom. Na dan kada je kumovao Četvrtomdjetetu, a to je bio sin, doktor Svarić reče Zorki i Ivicis nekim strahom: »Molim da svaku moju riječ uzmete ozbiljno. Ja sam star i bolestan, pa vam to moram reći.

308

Po vašoj sam želji, draga kumo Zorka, prodao sve i podi-jelio sirotinji. Promatram vaš život već deset godina, te vam se divim kako čedno, može se reći oskudno, živite sa svojom djecom. Prodao sam sve što sam znao i Što je bilo, ali je ostalo ono Sto vi niste znali ili niste na to po-mišljali, a to su vaši udjeb' u poduzećima koja su onda bila na rubu propasti. Kroz ovih deset godina poduzeća su se tako podigla da su dala veliku dobit, tako da je upravo ogromna svota na vašem imenu.« Zorka je odmah bez razmišljanja odgovorila: »Neću ništa, kume, neka sve ostane poduzećima jer to nije moja zasluga, pa tako ni moja zarada.« — »Baš zbog toga, moja Zorka, prepusti meni da ja o tome odlučim«, reče njezin muž, »ono što si bila ne da se ni siromaštvom izbrisati. Ti si bila pošla po zlu, ali si se pokajala i na pravi put vratila. Kroz deset godina nisi se ni časa za to pokajala. Unatoč tom svom padu, pokazala si se velikom dobrotvorkom i, da te onako pučki nazovem, bila si neka vrsta plemenite kradljivke. Uzimala si od bogatih i davala siromašnima. Budući da ove uloge nisi ukrala, niti zaradila svojim tijelom, prepusti meni i kumu Švariću odluku o tome.« S vremenom je Ivica Matić" postao cijenjeni tvorničar, ali nitko njega ne spominje. Kada se zimi dijele drva i mast, onda se može Čuti od starijih i mlađih: »Bog neka dugo pozivi nasu Zorku, kakva bila da bila, dobra je ostala za nas.« Svatko zna za Zorkinu kuću, ali se ona nigdje ne pojavljuje, već živi za svoju djecu. Evo, to vam je povijest o jednoj Ženi koju su zarobili dragulji i raskošan život, ali jedina se osvijestila i odbacila sav taj Čarobni nakit od sebe.

— Nemojte gledati tako cmo, dragi gospodine.— Prinuđen sam na to iz svoga žalosnog iskustva.Ranko je ukratko upoznao profesora Ljubica o svom

žalosnom i nesretnom događaju.

309

LXIX

Nekoliko dana nakon toga Ranko je posjetio svog novog znanca draguljara. Ovaj mu je pokazao rijetko li-jepu bisernu ogrlicu. Ranka nije toliko zanimao nakit, ali biseri su privukli njegovu pažnju, zbog toga jer se nadao da će za kratko vrijeme sigurno posjedovati mnogo ljepši niz bisera.

Često je Ranko svraćao do draguljara da vidi da li je ovaj prodao bisernu ogrlicu koja je stala milijun i pol di-nara, što je bila ogromna svota.

Jednoga dana došao je draguljaru javiti da će rasprava biti tek dvadesetog rujna. Ranko je bio silno ogorčen na sporost suda, ali ga je predsjednik suda umirio, rekavši mu da je za njega mnogo bolje da se svi spisi pribave iz Beča, tako da je isključena svaka mogućnost da bi se rasprava mogla odgoditi.

Ranko je odlučio da sa svojom jahtom prođe po cije-lom Jadranu, a naročito se želio zabaviti vađenjem biser-nica kod Zlarina. Prije nego što se zaputio na more svratio je do draguljara i tu je naišao na zanimljiv prizor.

Tu je zatekao staru Ženu, vlasnicu biserne ogrlice, te drugu, mladu i lijepu visoku ženu, koja je bila kupac, a s njom je bio i njezin suprug, mnogo stariji u godinama, ali poznati i vrlo bogati tvomičar tkanina, Poljak Kreiskv iz Lodza.

Stara je gospođa znatno snizila cijenu bisera, a mlada ih je stavila na vrat, te se svaki čas pogledavala u ogle-dalu i govorila:

— Dugo već želim bisere ovakve boje. Zar ne, go-spođo, da mi lijepo pristaju uz moju crnu kosu? A moju tamnu put kao da miluju ovi prekrasni biseri!

Ranko je stao kraj draguljara, te promatrao mladu

ženu koja je svojom ljepotom i umiljatošću očarala staru gospođu, vlasnicu bisera. Draguljar je pokazao veliki inte-res za prodaju bisera jer je znao da će dobiti vrlo veliku proviziju.

Suprug lijepe gospođe jedino je primijetio da je cijena previsoka, ali se ispričavao:

— Vjerujem vama kad vi, kao stručnjak, tvrdite da tovrijedi i više, ali je svota ogromna, pa bih još želio damalo promislim prije nego što se odlučim na tako velikizdatak!

Mlade žene bogatih starih muževa većinom su lako-mislene, te nisu upućene u pravu vrijednost novca, a tako je bilo i kod gospođe Kreiskv. Ona pristupi bliže suprugu i reče:

— Kupi mi još samo te bisere, dragi. Znam tebe itvoje sposobnosti. Ti ćeš lako nabaviti novaca. Znaš koliko smo već posvuda gledali bisere. U Varšavi, Pragu,Beču, Parizu i Rimu, ali smo se uvijek bojali da to nisuumjetno njegovani japanski biseri. Ovdje je jedinstvenaprilika da ih kupujemo od same vlasnice koja ih je dobilaprije nego što se uopće čulo za umjetne uzgajane bisere.

Jedan umiljati pogled, te dodir nježnog finog čipkastog rupčića, kojim je obrisala znoj s muževljeva čela, učinilo je svoje. Tvorničar je pristao na kupnju bisera i na cijenu, jer je vlasnica pokazala list kojim su joj, uz grofovski na-slov, bili darovani i biseri. Taj list bio je pisan rukom jednog kralja.

Gospođa Kreiskv bila je oduševljena, a i njezin sup-rug smješkao se svojoj radosnoj supruzi koja je govorila:

— Kupio si mi mnogo darova, ali ni jedan me ne veseli kao ovi biseri. Ah, kako sam radosna! Ja ne mogusama sebi protumačiti kakvo veselje i radost struji cijelimmojim bićem.

310 311

Stara gospođa promatrala je dosta dugo radost go-spođe Kreiskv. Na njoj se vidjelo da se koleba. Još više se uozbilji, a onda reče u sebi: »Pa ipak, reći ću! Da, mo-ram. Reći ću, pa zbilo se i ono najgore, da ne prodam bisere!« Onda će naglas:

— Prije nego što se sasma odlučite, moram vam reći,drago dijete, dopustite da vas tako nazovem, nešto o timbiserima. Ja sam bila nekad mlada i lijepa, te toliko ludada sam sama sebe uvjeravala da ću možda postati kraljicom. Cim sam primila te bisere, preokrenula se mojasreća. Morala sam se povući iz prijestolnice i udati zamuža koga nisam do tada nikada vidjela. Cijeli sam Život trpjela! Doznavši porijeklo ovih bisera, doznala sami to da su bili vlasništvo nesretne milosnice, koja je bilasretna da ih je mogla prodati.

— Ništa mene to ne smeta, ja nisam praznovjerna.Meni se sviđaju, prekrasni su, a sada me još više privlačeda ih posjedujem jer vjerujem da ću i dalje ostati sretnai zadovoljna.

Stara je gospođa dobila doznaku za novac, a ona je predala bisere i list od kralja jer je to bio najbolji dokaz da su biseri pravi i od davnine. Kupcu mnogo znači da posjeduje dokaze o podrijetlu bisera.

LXX

Konačno je zakazana rasprava na sudu. Dvadesetog rujna Ranko je otišao na sudbeni stol u pratnji svog od-vjetnika doktora Verkića, kuma profesora Zvonarevića i stručnjaka draguljara. Senatu je predsjedavao vijećnik doktor Spević. Rasprava je bila zakazana za devet sati.

Ranko je teško dočekao dan da se ta stvar dovrši, jer mu je u toj želji i nadi prošla mladost, a i mnogo patnje bilo je s time u vezi. Ipak se na njemu opažala uzrujanost kad je rekao svom odvjetniku:

__ Bit ću sretan da se danas dovrši parnica. Nemojtemisliti da je to zbog toga što ću dobiti te dragocjene bi -sere. Ne, meni nije stalo do njih. Stalo mi je do toga da konačno izvršim zavjet zadan mojoj ženi na samrti. Stalo mi je do toga da toj zvijeri od žene zadani udarac od kojeg je ona strepila Čitav dugi niz godina, bojeći se da će izgubiti bisere.

Advokat Verkić obratio se vijećniku Speviću, a Ranko je stajao, te se zamislio daleko u prošlost. Premda je već bio prosijed i ne više mlad, još je uvijek bio lijep muška-rac. Lijepa gusta kosa bila mu je još crna i sjajna, samo na sljepoočnicama prosijeda, što ga je činilo još zanimlji-vijim. Bradu i brkove brijao je, te je izgledao kao da nema ni četrdeset pet godina.

Njegov visok, vitak stas, otmjeno držanje, skupocjeno odijelo, krojeno po posljednjoj modi, sve to činilo je, da je Ranko još uvijek djelovao kao iz priče.

Kraj njega su izgledali vrlo neugledno profesor Zvo-narević, doktor Verkić i stručnjak draguljar.

Svi su bili razdragani kada je veselo ušao doktor Hor-vatić, koji je došao na raspravu ravno s vlaka.

Dok se Ranko bučno pozdravljao sa starim doktorom Horvatićem, u dvoranu su ušle grofica Regina, Marija Te-rezija i grofičin branitelj doktor Borčić. Grofica je stala na protivnu stranu, uz nju Marija Terezija, a do vijećnikova stola stao je doktor Borčić.

Grofičino se lice nije vidjelo jer je uvijek nosila crnu koprenu, a sada još gušću zbog muževljeve smrti. Premda je bilo još toplo rujansko vrijeme, grofica je nosila crni

312 313

svileni ogrtač, koji je bio širok i padao joj u naborima, a sizao je gotovo do poda.

Po uspravnom držanju, sigurnom kretanju i vitkom stasu nitko ne bi mogao ni pomisliti da se pod tom kopre-nom krije oronula nagrđena starica.

Marija Terezija bila je obučena u crni kostim Širokog engleskog kroja. Na glavi je imala crnu koprenu koju je prebacila na leđa, tako da joj je lice bilo potpuno otkri-veno. Ona je prva opazila i pogledala Ranka, ali je brzo poniknula očima i kod toga se zacrvenila, te nemirno okrenula, kao da se stidi sama sebe i svoga postupka.

Marija Terezija bila je još uvijek lijepa žena srednjih godina. Premda joj je kosa bila prosijeda, njezine su ve-like modre oči sjale kao dva safira, a lijepo i još uvijek svježe lice ostalo joj je ljupko, samo se sada na njemu zrcalila odlučnost, a ujedno i tuga i žalost zbog gubitka onoga što se nikad ne može zaboraviti.

Marija Terezija je dragovoljno žrtvovala svoj život svojoj materi, ali u duši i srcu tinjala je želja i čežnja za životom, za srećom i ljubavi, a i za svijetom je Čeznulo njezino cijelo biće. Odlučno je rekla »ne« još kao vrlo mlada djevojka, i taj njezin »ne« usjekao se duboko u lice te djevojke nekad vesele i pune života.

Vijećnik Spević sjeo je za stol, uzeo spise u ruke, svrnuo okom na sve prisutne i upitao pravne zastupnike obiju stranaka:

— Možemo li započeti s raspravom? — upita i nastavi dalje, ne čekajući odgovora: — Tužitelj Ranko Pet-ričić, tužena Regina Herber.

Oba branitelja javila su se vijećniku, a ovaj je to dao unijeti u zapisnik, kao i ostale formalnosti. Zatim postavi pitanje grofici:

— Jeste li kada bih' kažnjivo osuđeni?

Grofica je šutjela, ali je odvjetnik Borčić odgovorio:— Nije bila suđena.Još nije ni dorekao, a već se sukobio s grofičinim od-

govorom:— Suđena sam, suđena, još više: kažnjena.Nastala je zabuna jer joj je glas bio dubok, a uslijed

ozljede govorila je iz pluća. Njezin će odvjetnik glasno:— Niste vi, gospođo grofice, kažnjivo suđeni.— Gospođa govori točno, ja sam joj sudio prije vrlo

mnogo godina.— Molim da svjedoci ne prekidaju raspravu. Ja sam

tu da utvrdim činjenice.Sudac izvadi iz spisa jedan list i upita:— Poznajete li vi, gospođo Herber, ovaj list?— Poznajem. To je odredba ili oporuka naše prababe,

grofice Ivane Herber, u pogledu bisera.— Vrlo dobro, točno je tako. Vas tuži Ranko Petri-

či<S i traži, prema toj oporuci i po oporuci njegove žene,a vaše kćeri, da njemu predate bisere koji se ovdje navode.

Grofica pristupi bliže sucu, te nekoliko puta ponovi:— Bisere, bisere, bisere da predam?Sudac pokaže grofici drugi list i upita:— Da li poznajete ovaj rukopis? Priznajete b' da je to

potpis vaše kćerke Ane Marije Petričić, rođene Herber?Grofica zabaci gornji veo, pogleda list i reče:— Poznajem ga i priznajem da je njezin.— Vi priznajete jednu i drugu oporuku. Prema tim

oporukama, biseri su pripadali vašoj kćeri, a ona ih jeostavila svome suprugu Ranku Petričiću koji vas tuži radiizručenja bisera.

— Ja ću bisere izručiti, ali uz jedan uvjet.Ranko se okrene doktoru Horvatiću i reče:

- Kako je odurna, strašna. Prava zvijer. U tom ko-

314 315

šturu žive samo oči, ali opet se sprema da izmiče. Kakav uvjet smije ona stavljati?

Doktor Verkić je čuo primjedbu Rankovu, te reče kao Rankov zastupnik:

— Nikakav vaš uvjet ne prihvaćamo, već ja kao za-siupnik molim sud da donese presudu jer je tužena priznala da ne prigovara kćerkinoj oporuci.

Doktor Borčić smatrao je svojom dužnošću da on od-govori kao grofičin branitelj, te će sucu:

— Ja u ime svoje stranke napominjem: ako mojastranka nije prigovorila oporuci, to ne stoji da nema drugih okolnosti koje sud treba da ispita i utvrdi. Zatim, kadsud sve to provede, ja sam uvjeren da će steći uvjerenjeda su biseri o kojima se tu radi obiteljska svojina, le daih je gospoda Petričić dobila, po obiteljskim običajima,kao dar za vjenčanje. Oni time nisu postali i njezina pravasvojina, jer ih je bila dužna dati svojoj snahi i l i kćeri, paih na taj način nije mogla, dapače nije ih ni smjela poklanjati svome suprugu.

Grofica je bez riječi promatrala doktora Borčića. On je bio uvjeren kako je svojim govorom zadovoljio svoju stranku, tu tajanstvenu groficu koja s njim nije ništa go-vorila, te mu nije dala nikakve upute, ni obavještenja. Predmet je upoznao iz starih spisa, te iz nekoliko rijeci koje mu je rekla Marija Terezija.

Doktor Borčić svrne pogled prema svojoj stranci, u nadi da će mu ona sad nešto reći, ali se brzo okrene jer je vidio gornji dio grofičina lica. Prenerazilo ga je to suho i naborano lice na kojemu su ostale samo sjajne crne ve-like oči koje nisu ničim odavale da li odobravaju njegov govor ili ne.

Doktor Borčić, pun želje, nastojanja i uvjerenja da će tužba biti odbijena, nastavi povišenim glasom: i

316

— Kako je sve Sto sam o tom predmetu naveo točnoi istinito, to molim slavni sud da tužbu Ranka Petričićaodbije kao neosnovanu. Kako sam već naveo, on ne moženaslijediti ove obiteljske bisere koje njegova pokojna supruga nije zapravo nikad ni posjedovala, a koji bi joj bilipredani samo na čuvanje. — Još više povisi glas i takonastavi: — Uvjeren sam da će sud moj prigovor uvažitito jest odbiti tužitelja, te donijeti zaključak da se biseriostave i nadalje kao obiteljski nakit u posjedu grofice Her-ber, a poslije njezine smrti njezinoj kćeri Mariji Tereziji.

Još doktor Borčić nije pravo ni završio rečenicu, kadli se začuje duboki i dosta oštar grofičin glas:

— Dosta, dosta, gospodine branitelju, ionako ste previše govorili.

Doktor Borčić zastade zbunjen, a i svi drugi pogledali su groficu, samo je Marija Terezija ostala mirna. Nije se ni osvrtala na majku, već je češće pogledavala Ranka, koji se još nije snašao, te se klonio da se pogledom su-sretne s njom.

Ranko se čudio kćerinoj ravnodušnosti prema majci, te je očekivao da će ona Što prigovoriti majci ili se složiti s njom. U tom očekivanju on je pogleda i pogledi im se sukobiše. Taj pogled zbunio je oboje. Ranko se nakloni u znak pozdrava, što mu Marija Terezija odmah uzvrati.

Grofica nije marila ni za koga, niti ju je smetala pri-sutnost suda i ostalih, te glasno, riječ po riječ, nastavi okrenuta napola prema sudu i svome branitelju:

— Tražila sam uvjet za predaju bisera. To mi je sastrane tužiteljeva branitelja odbijeno, a vi, doktore Bor-Čiću, odmah tražite da se biseri dosude meni. Lijepo stenaveli da oni pripadaju meni, da ih moja kći nije nikadni posjedovala. Sve je to točno tako, ali vi niste u sveupućeni. — Okrene se prema strani gdje su stajali Ranko

317

i njegovi, zakorači dva koraka naprijed, zaustavi pogled na Ranku i reče: — Predat ću tebi nekad obožavane svoje bisere, ne postavljam nikakva uvjeta ni zahtjeva, već upravljam na tebe molbu, znaj, smjernu i poniznu. Kako gladan moli hrane, tako ja molim.

Ranko se zbunio i preplašio. Nije znao da li od po-raznog grofičinog izgleda ili od riječi da ga ona nešto moli. Okretao se, kao da traži pomoć, svome branitelju, kumu Zvonareviću, doktoru Horvatiću. Ovaj posljednji shvatio ga je, te pristupi k njemu i reče mu dosta glasno:

— Budi s njom oprezan, opaka je i zla, makar i ovakostara.

Ranka je to malo ohrabrilo, te će hladno i otresito:— Učinite svoju obavezu, predajte mi bisere da se

to jednom već svrsi. Vi niste dostojni da vam se sudi načasnom sudu. Vi nemate mene što moliti, niste dostojnida dižete zrak ove prostorije. — Ponikne glavom, glas muje počeo drhtati, te reče tiho i čuvstveno, potraživši očimadoktora Horvatića: — Sjećate li se, dragi doktore, kakosam je molio i na sve moguće načine zaklinjao neka mispasi od strašne patnje ljubljenu ženu, a svoju rođenukćer? Na sve moje molbe ona je ostala nijema, ta ženazvijer, ta nemajka. Morala je čuti jauk i bol svoga djetetakoje je svojom rukom otrovala i gurnula u smrt. Rankodigne obje ruke, ispruži ih kao u obranu prema grofici,te povjče, a u glasu mu se očaj pomiješao s prijetnjom:— Na sve je ostala gluha i nijema, bez duše, bez srca ibez truna osjećaja. Zar nije bilo tako, doktore? Reci i ti,Marija Terezija, nije li bilo tako? Prokleta bila, opakaženo!

— Priznajem, Ranko — reče grofica — bilo je potresno. Bio si očajan, ali sam onda bila opijena čarimasvojih dragulja.

— Zašto su me spriječili da ti onda nisam ovim rukama ja sudio? Onda bi, mislim, da, onda bi bilo pravdidonekle udovoljeno, a mislim da bi time bila najzadovoljnija moja nesretna ženica.

Ranko je bio sav izvan sebe od uzbuđenja. Profesor Zvonarević potapša ga po ramenima i reče:

— Bolje je ovako, sinko, mnogo bolje. Budi sretani zadovoljan da si dočekao da joj sudi sud. Pravdi sadaviše neće izbjeći, budi uvjeren da će biti strogo osuđena.

A doktor Horvatić dometne:— Ja sam joj sudio i osudio je, ali je ona onda imala

moćne zaštitnike na najvišem mjestu. Sad je toga nestalo!Grofica je stajala kao kip i ničim nije odavala da li

niječe ili priznaje. Pogledala je Mariju Tereziju, te odmah mimo i sabrano odgovorila:

— Ja sam kriva, priznajem i potvrđujem da je sve ovoistina čime me tužitelj okrivljuje. To je sve blaga optužbaza mene!

Doktor Borčić skoči pred groficu, te će udbuđeno:— Gospođo grofice, zašto ste mene uzeli kao brani

telja? Kakve vi gluposti govorite?Grofica pruži prema njemu ruku, za znak da šuti, te

nastavi:— Ne bježim od pravde, osude i kazne. Bila ona i

najstrašnija, za mene će biti blaga! — Pristupi još korakbliže Ranku i reče: — Ja sam za tobom tragala. Tebi isamo tebi bile su upravljene moje misli jer si samo ti ustanju to učiniti. Nitko drugi na svijetu osim tebe ne znatu tajnu za kojom sam čeznula toliko godina!

Grofica posegne rukom u njedra, te izvuče bisere i pruži ih obim rukama Ranku. Kako su se grofičine ruke tresle od uzbuđenja, biseri su udarali jedan o drugi i sitno zveckali.

318 319

Ranko je ostao kao prikovan na mjestu. Pogledao je bisere, a pritom se gornjim dijelom tijela toliko nagnuo natrag da je gotovo pao,' Poviče zatim sucu:

— Progutaj, zemljo, to opako stvorenje! Prevara, laž!Prevara je njeno priznanje i molba, ali dosta je bilo lažii varanja. Znaj, prokletnice, sad je konac. Bisere mi vrati,one bisere, one lijepe i pune cara i sjaja, one hoću zakojima ti Čezneš. Ono mi daj, zbog njih si ubila rođenodijete. Nisam imao mira cijelog života, jer je to moj zavjeti obećanje mojoj ženi na samrti, Čije su posljednje riječibile: »Uzmi joj, Ranko, bisere, kaznit ćeš je time najboljeza moju smrt!« — Opet pun prijetnje poviče grofici: —Ovaj put mi nećeš izbjeći. Vrati mi smjesta bisere, prave,sjajne bisere, ili ću ti ja suditi, opaki stvore!

Grofica je još uvijek držala ispružene ruke, a biseri su se tresli i zveckali, te ona iz sveg glasa poviče:

— Vrati im sjaj, daj im opet život! Zbog toga sam tetražila i čekala. To čekanje i ta nada održali su me u životu. Daj im vrati život, zaklinjem te ljubavlju moje mrtveAne Marije.

— Šuti, šuti, zvjerska ženo, ne govori. Kako smiješizustiti njezino sveto ime? Čcdomorka, ubice, ti grabežljiva zvijeri! — Ranko povisi glas pun prijetnje i uzbuđenja: — Moje je strpljenje pri kraju. Vrati mi pravebisere, smjesta, jer je to bila želja moje pokojne Žene.

Grofica se nije osvrtala na prijetnje, već se još više približi i opet ponovi:

— Ovo su oni isti biseri. Tvoji su, samo im vrati život i sjaj, da dobiju one Lan koje su imali nekada!

— Prestani s izmotavanjem, vrati mi prave bisere!Marija Terezija stajala je sve to vrijeme mirno po

strani, ali sad, gledajući Ranka uzbuđenog i izvan sebe, pođe prema njemu, stane kraj grofice i reče:

— Umiri se, Ranko. To su zaista oni znameniti biseri,vjeruj meni. Ovo Što ću ti reći, živa je istina.

Marija Terezija ukratko ispriča događaj koji se zbio u Oroslavlju.

Grofica je stajala mimo kraj kćeri, čas je bacala po-glede na nju, a onda se znala dulje zaustaviti na Ranku. Bisere je držala još uvijek u ruci, samo je za vrijeme pri-čanja ruke pustila niz tijelo, te je pozorno pratila kako Marija Terezija uvjerljivo priča Ranku.

Marija Terezija na koncu je dodala okrenuvši se prema grofici:

— Kada ste već naumili, mama, predajte bisereRanku, a njegova je stvar hoće li ih u tom stanju primiti,te hoće li se odlučiti da ih pokuša njegovati i da im vratiponovni sjaj. Uradite tako, mama, jedanput zauvijek.

Grofica pogleda kćer, te će odrješito:— Bila sam pod tvojim utjecajem mnogo godina, ali

sam ti rekla već onda, kad si me odgovarala da ne idemna sud, da sam ja još uvijek Regina Herber, a to ti ponavljam i sada. Čekala sam ga, nadala se i vjerujem da jeto u njegovoj moći. Pa zar da to sad tako ravnodušnonapustim? — Obrati se Ranku, opet ispruži ruke u kojimaje sveudilj držala bisere, te progovori: — Sjaj, čari, ljepotu vrati biserima!

Ranko je bio blijed i uzbuđen. Gledao je Mariju Te-reziju, vjerovao je njezinim riječima. Progovorio nije još ništa, ali se vidjelo da se bori i da želi još nešto reći. Ne-hotice uzme u ruke jedan dio bisera, okrene se Mariji Tereziji, te joj reče:

— Znam da si govorila ono što si proživjela, ali jesili ti sigurna Marija Terezija da to nije bila smišljena igraove tvoje tobožnje matere, da i tebe prevari, te ti je podmetnula krive bisere?

320 21 Dragulji 1 Mravi II 321

Grofica se trgne, povuče ruke i islrgne bisere iz Ran-kove ruke. Svila pukne, a biseri se objese do poda. Gro-fica strgne koprenu s donjeg dijela lica, zbaci je sa sebe, a b njom padne i unijelno lice koje je pokrivalo rupu is-paljenu od vatre, te poviče:

— Evo ti dokaza! Pogledaj, pa vjeruj da je istina dasam sve to proživjela!

Ranko se povuče. U cijeloj dvorani zavladaše zapre-paštenje i strava. Svi su s užasom gledali u grofićino lice. Morali su od nje odvratiti pogled.

Grofica se tresla od uzbuđenja, le će Ranku:— Skrivala sam se od pogleda ljudi. Nitko me nikada

nije vidio ovako nagrđenu. Pred tobom sam se otkrilaprvi put, pokazala se u svoj svojoj bijedi, očaju, grozoti istrahoti. — Jedino su joj oči sjale svim žarom i snagomiz nagrđenog ostarjelog i namreškanog lica, a ona je i daljegovorila: — Znam i vidim da si se preplašio mene i mogizgleda, ali me čuj. Na moju nesreću, pamet mi je svježa,sve znam i sve pamtim i svu težinu dobro osjećam i shvaćam. Znam tko si ti, a ti znaš tko sam ja i kakva sambila. Ohola, gorda, obijesna, bogata, a ti dobro znaš dasam bila i vrlo lijepa.

— Ne zanima me to, prokleta nesretnice. Meni siupropastila život. Šuti! Sud neka ti sudi, kako zna i umije!

— Čuj me ti, samo ti. Evo pogledaj, pred tobom klečim, molim te i zaklinjem, vrati sjaj biserima, daj im opetčari i ljepotu!

Grofica je klekla pred Rankom, te na koljenima došla bliže do njega, a on nije imao snage da se pomakne, da bilo što rekne. Grofica, klečeći pred njim, nastavi:

— Malo si rekao da sam prokleta. Da, ja to priznajem, to mi je nebrojeno puta govorila i moja kći. Rekaosi »nesretnice«. Jeste, to uistinu i jesam, jer sam bila zla

i opaka čedomorka. Sve zlo koje postoji sabralo se u meni. Poduzimala sam sve, služila se svačim i, kako znaš, nisam prezala ni pred čim, samo da zadržim i sačuvam ove nekad sjajne dragulje. Čuješ Li me sada?

Ranka je smelo grofičino priznanje. Zgražavao se od njezine blizine, te će nestrpljivo:

— Prestani govoriti! Odlazi i nosi sa sobom to svojenekad obožavano blago. Meni se gade ovako ružno izgo-reni, kao Što mi se gadiš i ti. Bježi od mene, prokleta ženo,budi kažnjena na sve vijeke!

— Ne mogu dok mi ne obećaš da ćeš biserima vratitiprijašnji sjaj. Ti jedini znaš kako se to postizava.

— Rekao sam već, neka te nosi đavo.Grofica je sve prečula. Ranko se nije ni pomaknuo.

Stajao je kao začaran. Grofica nastavi:— Zbog njih sam otrovala rođeno dijete, ubila staru

vjernu odgojiteljicu, a poslije sam i tebe htjela dati ubiti,ali to mi je bilo premalo, pa sam te htjela živoga dobitiu ruke. Bila sam ti spremila mjesto u ludnici, željela samda živiš među luđacima, da trpiš i da na koncu od očajapoludiš. To bi mi bila najdraža osveta, da mi je uspjela.Shvaćaš li sad kako sam obožavala njihove čari.

— Mama, mama, zar još i to moram doznati!— Šuti, ne smetaj me. Znam da me i ti prezireš, te

me silom trpiš. Sve sam ti rekla, a sad ležim u prahu predtobom. Vrati im sjaj, biseri su tvoji, oni će ostati tvoji,ja više ne želim da se njima kitim. Ne, razumij me, tvojisu, a meni daj da ih samo na jedan čas vidim u njihovuprijašnjem sjaju, samo to želim, da osjetim onu draž štosam je nekad osjećala želim da mojim bićem još jednomzavlada strast.

— Jeza me hvata kad čujem tvoj glas. Prestani većjednom, sud je tu, on će ti suditi, šuti, prokletnice!

322 323

— Nije mene sirah suda, a ni njegove presude. Cujme sada, a i vi suci i svi prisutni!

Okrene glavu prema sucu. Ovaj se toliko zbunio da je zasjenio rukom oči, samo da ne vidi njezino očajno lice. Reče dosta glasno svima u dvorani:

— Otkuda joj ta snaga i izdržljivost?Grofica je to Čula i nastavi:-— Ustrajat ću. Ništa me neće umorili, nikakvo me

poniženje neće odvratiti da ga sklonim da vrati biserima njihove prijašnje čari! On, samo on to zna i može! — Ob-rati se Ranku: — Priznala sam svoje grijehe i sve opačine, pa neka me sud sudi najstrašnijom kaznom koja postoji. Zatvorile me u najdublju i najčvršću tamnicu gdje vlada (mina danju i noću. Neka trpim i stradam. Mučite me zi-mom, glađu i žeđu, samo me ne utucite dok ne dočekam da vidim njihov sjaj. Kada doživim da to ugledam, onda vas molim, ubijte me na koji god način hoćete. Pucajte u mene, vješajte me, zatucite me kamenjem, umorite me glađu, režite dijelove moga tijela, ja neću žaliti, ja sam tu kaznu zavrijedila. Jesi li me Čuo, Ranko? Sve ću pod-nijeti. Ni jedan uzdah ni jauk neće se čuti od mene, samo da još jednom vidim čari i osjetim strast.

Ranko se pomaknuo za korak u natrag, no grofica pode za njim na koljenima, te poviče:

— Cuo si me. Ne bježi, ja te ne puštam, ja ću teslijediti na kraj svijeta. Vrati im njihove božanske čari,čuješ li U moj vapaj?

Ranko je bio uzbuđen, ali se osjećao kao vezan. Micao je rukama, okretao glavu. Bio je sav izvan sebe, zbunjen, te poviče grofici:

— Opaka si bila, budi proklela, a sad vidim da si iluda. Koje li sreće da te je ludost izbavila, te ne shvaćašsvoga podloga položaja.

— Još sam gora nego Sto si me nazvao, ali luda nisam, već sam prokleta od Katarine Zrinjske, čiji su biliovi biseri. Ona me je proklela, da, ona, jer su mi se njezini biseri usjekli u živo tijelo i dušu. Strast za njima žežei pali moj mozak, njihov dodir i pogled na njihove Čariopajaju me slašću, a kroz moje tijelo struji neopisivo čuvstvo strasti i požude.

Ranko je gledao groficu kako kleči pred njim, pruža mu bisere i gleda ga. Nije mario, niti je vidio njezino na-grđeno lice, već joj je gledao ravno u oči, te nije ničim odao da li je prezire ili će popustiti njezinoj molbi. Ona nije prestala govoriti:

— Vrati im njihove čari, vrati, bit ćeš znamenit u cijelom svijetu, jer su ovo jedinstveni biseri svijeta. Bit ćešbogat, tvoji su, tvoji će biti, samo im vrati sjaj!

— Da im vratim sjaj?— Daj, daj, daj, učini to! Ah, spašeni su. Ti ćeš njima

vratiti Čar!— Opet da se vratim u Šibenik, da lovim bisemice

i da mećem zrno po zrno u njih?— Da, točno onako kako si nekad Činio.— A onda da se vratim, da tebi pokažem svoj uspjeh,

da ti uživaš, da napajaš i da uzbuđuješ svoju poganu strast.— Da, da, samo na ćasak, jedan hip, ne treba mi više,

odmah me nakon toga zaguši, kako si nekad htio.— Ne bih bio vrijedan da Živim kada bih to tebi pri

uštio! Da li si me razumjela, strašna, ružna i odurna ženo!— Možeš, možeš, samo ako hoćeš. Učini to, plaćam

to ogromnim svotama novaca. — Okrene se prema kćerite poviče: — Marija Terezija, ti Čuješ i vidiš kako ga molim i zaklinjem, ti jedina znaš da smo mi još vrlo imućni,a ja da sam gospodar svega.

— Znam, mama. Dosta je već toga, prestanite već

324 325

jednom. Ustanite! Neka vas sud osudi, treba da podne-sete kaznu, a i pokoru za svoje grijehe.

— Ne trebam tvojih savjeta, već čuj moje riječi. Tosu obaveze prema Ranku, a ti ćeš to izvršiti. — Obratise opet Ranku: — Ja te molim i zaklinjem, obećaj mi daćeš im vratiti sjaj. Cuj me, ja sam još uvijek vrlo imućna.— Udahne malo zraka, jednom se rukom podupre o pod,a drugu pruži prema Ranku i reče:

— Vrati im, vrati njihove čari, vidiš kako su crni,ružni, hladni, mrtvi, ogavni, nakazni kao i ja.

— Prestani i odlazi, ubice!— Vrati im čari. Ti možeš, samo ako hoćeš.— Ali ja neću, da li me čuješ, ti opaki stvore!— Sto kažeš? Ti nećeš! Ti nećeš?— Pusti me, ogavna ženo, neću ti to udovoljiti.Grofica skupi svu snagu i dovuče se na koljenima bliže

Ranku. Ovaj se odmakne, ali ona opet pođe za njim. Tako su došli do kraja dvorane i ona zaviče:

— Slani i čuj me! Ja ti dajem zlata, mnogo zlata.Znaj, dat ću ti onoliko zlata koliko možeš ponijeti, suhimću ti zlatom platiti, samo im vrati čari! Čuj me.

—■ Pusti me, neću da čujem više tvoj glas!— Vrati im čari, a moja kćer mora ti dati sve moje

dragulje koji su od velike vrijednosti.— Pusti me, đavolska ženo. Nisam potreban tvoga

blaga, imam ga više nego ti. Došao sam iz Amerike da tiuzmem ono što si najviše voljela. Došao sam da izvršimzavjet zadan na smrtnom Času ljubljenoj ženi. Neću, ponavljam ti, neću, neću se truditi da vratim njihov sjaj.Odlazi prokletnice! Cezni i ugini!

Grofica je držala obje ruke na podu, još uvijek kle-čeći sagnuta, ali pogleda nije skidala s Ranka, te ga za-čudo mirno i sabrano upita:

— Na sve moje ponude kažeš da nećeš?— Neću, rekao sam, neću, a neću zbog toga što sam

te prezreo. Još više si mi se zgadila, ružna i ogavna lešino. Već si napola u grobu, a hoćeš da njihovim Čarimarazbuktiš svoju poganu strast. Ne mogu to Činiti, a i namjerno to neću, kažem ti to posljednji puta, ti prokletnice!Nosi se, da te moje oči ne vide više!

Grofica uzme bisere u obje ruke, podigne ih bliže ob-razu i reče:

— Ogavni, unakaženi, bez života i sjaja, mrtvi, crni,izgubljeni, nekad divni božanski dragulji! Moja je nadabila uzaludna, ostat ćete gadni, crni, mrtvi i bez Cara.Nikad više neću vas moći gledati u vašem sjaju i moći.— Pogleda Ranka, spusti obje ruke na pod i ponikneglavom. Neko je vrijeme šutjela i razmišljala, a onda opetnaglo uspravi tijelo, duboko uzdahne, podigne oči, kaoda očekuje neko nadahnuće, te reče: — Ah, vi sada mrtvidragulji, pred stotine godina resili ste grudi slavne ženeKatarine Zrinjske, nesuđene kraljice Hrvatske. Poslije stekitili pokoljenja žena grofova Herberovih, a posljednjuste resili mene. Kakvo sam ugodno čuvstvo osjetila onogčasa kada se njima okitila moja svekrva, to neću opisivati, znam samo to da sam osjetila da ste mi se usjekliu živo meso. Zavoljela sam vas cijelim bićem jer sam krozvaše divne čari bila i najviše zapažena žena cijeloga carstva, a mojoj taštini nije bilo kraja kad su me nazivalidvojnikom njezinog veličanstva. Drhtala sam za vama, ai vi kao da ste to .znali, uvlačili ste mi se u dušu i srce,zapalili ste moj mozak, te u njemu Žarili i palili s tolikomsnagom da nijedna sila nije imala toliko snage da ugasitu razbuktalu vatru u mome mozgu. Zavladali ste i mojim razumom, postali ste svrha i naslada moga bića, strasti požuda buktali su u meni. — Malo zastane, uzme zraka,

326 327

te opet nastavi: — Kriva sam ja, da, ja, jer sam ljudsko biće koje ima razum. Toliko sam vam dopustila da zavla-dale mojim bićem! Tako je bila golema vatra u mome mozgu da se i moje obožavanje pretvorilo u požudu, po-hotu, strast. Oh, li zamamna, požudna, slatka, nikada ne-utažena strasti. Zašto sam ti dopustila da se tako Čvrsto nastaniš u mome biću? Da bih vas zadržala za sebe, ja sam harala, palila, Činila podla i zla djela. Zbog čari i strasti ja sam ubila svoje rođeno dijete. Oh, kako si puna napasti, čvrsta i otporna, golema ti strasti, kolike godine mene mučiš i izjedaš, zamrla si u meni, ali nisi prestala da mi daješ nade da ćeš se opet razbuktati u meni. Lude li moje nade! Ja, ovako nagrdena, ružna, strašno ostarjela, pa sam ti vjerovala! O ti, gadna, varljiva, lažna strasti, bježi, napusti barem sada to moje prezreno biće! — Još jače povisi glas, naglaŠujući svaku riječ: —■ Žene, žene, žene svijeta, ne dajte da vaše srce i toplo tijelo osvoje hladni dragulji. Čuvajte se, budite vrlo oprezne, jer nji-hov Čar ima veliku moć, jer se oni lagano, neopaženo, ne-osjetljivo uvlače u vaša srca, zapale vam mozak, uzbuđuju strasti, a onda ste kadre činiti najgađnija i najpodlija djela. Ja sam vam primjer! Moji čini su najstrašniji! — Obrati se kćeri: — Sada ti priznajem, kćeri, da je istina što si mi nekad govorila. Katarina Zrinjska proklela je naš rod, jer on je pomagao upropastiti i uništiti njezin rod, zapri-ječiti da ponovo zasja hrvatska kruna. Ovi biseri trebalo je da rese nju kao kraljicu Hrvatske, a naš pradjed opljač-kao ju je kad ju je otjerao iz njezinoga grada.

— Dosta je, mama, bilo svega, opet vam ponavljam. A sad vam i prvi put nakon dugo godina kažem: Vaše je kajanje iskreno, ja vam vjerujem, ustanite i pođite, sad se smijete obratiti i na milost božju. — Dođe pred gro-ficu, odgurne nogom bisere i reče: — Bog će vam opro-

štiti vaše grijehe jer ste sada nadvladali samu sebe, uniš-tili ste u sebi ljubav i prokletu strast prema tim oboža-vanim draguljima, prezreli ste ih i odbacili od sebe.

— Kad je Marija Terezija gurnula nogom bisere, grofica se trgnula i naglo sagnula, te obim rukama dohvatilabisere i zaviknula:

— Ljubljeni, obožavani, najljepši dragulji svijeta, viste me dragali, milovali, krasili i dizali moju ljepotu, budili moje slatke, opojne i požudne strasti.

Marija Terezija, vidjevši to, odmakne se od grofice. Kao postiđena, pogleda okolo i ponovi:

— Mama, mama, opametite se, osvijestite se, opetsam se u vama razočarala.

Grofica nije za to marila, već je govorila dalje, a gias joj je zvučao prijekorno ogorčeno:

— Sad ležite tu preda mnom, bez svojih čari, bezsjaja, bez onog krasnog i zamamnog bljeska, pred kojimje svatko morao poniknuti. Mrtvi, gadni, crni, hladni.Strava me hvata od mrtvila koje izbija iz vas. — Još jačepovisi glas, te će zapovjedno: — Jesi li uistinu rekao posljednji put da im nećeš vratiti njihove čari i sjaja.

Ranko je na sve šutio. Izgledao je kao izvan sebe od uzbuđenja. Dojadila mu je grofica sa svojim zahtjevima i zamorila ga je dokazivanjem, ali nije imao snage da sve ostavi i ode iz sudnice. Bio je kao prikovan na mjestu, nije znao kamo bi sa sobom, a s lica mu se odražavala od-vratnost prema svemu što je govorila grofica. Svrne oči na prisutne, kao da od njih očekuje da mu pomognu da se riješi grofice. Ona je to osjetila, te na koljenima očajno poviče:

— Pogledaj me, ležim tu pred tobom, molim te i za-kliojem, ubij me! Želio si da me zagušiš! Daj, uguši me,usmrti me na koji god način hoćeš!

328 329

Ranko se trgne, te se okrene i pogleda kamo bi utekao. Da bi zapriječila što je Ranko namjeravao, grofica dopuza još bliže do njega, te svom snagom poviče:

— Udri, gazi, gnječi, reži, sijeci, ubij me!— Bježi od mene, napasnice. Nisi dostojna da od

moje ruke lagano umreš. Zelini da živiš još dugo. Pati,trpi i neka te savjest izjeda i dalje zbog tvojih golemihgrijeha! Ti nećeš umrijeti, već krepati!

Grofica je držala glavu na podu. Primakla ju je Ran-kovoj nozi i opet reče:

— Stani mi na glavu, gazi je i gnječi kao zmiju.— Neću, rekao sam, nisi dostojna da te ubijem.— Dakle, nećeš? Nećeš me ubiti, a nadu si mi dotu

kao. Ne vraćaš cara draguljima, a nećeš ni da me ubiješ?— Grofica nije micala glavu s poda, već je isprekidanogovorila: — Nemam više nade. Sve je izgubljeno. Mrtvisu dragulji, bez sjaja i života. Evo, i mene za njima!

Još nije sasma ni dovršila rečenicu, a već je udarila glavom o zid takvom snagom da je u dvorani sve zatut-njilo. Ponovila je još jednom, a onda Čelom o pod. Ostala je nepomično na podu.

Marija Terezija pristupi bliže, pokri je ogrtačem, te reče sucu:

— Mislim da sud nema tu što da odlučuje. Držim da je .svršeno. Đavao se nije dao istjerati iz njezina tijela, zbog toga do njezina srca nije doprlo iskreno kajanje, pa je sudila sama sebi.

Svi su bili pod dojmom grofićina čina. Bez riječi su pogledali jedni druge.

Ranko je pristupio do svog starog kuma Zvonarevića. Ovaj mu je nešto šaputao i gladio po ramenu. Doktor Borčić brzo se vratio s jednim liječnikom. Ovaj je usta-novio da srce još kuca, ali neće dugo.

330

Sudac je bio također uzbuđen. Drhtavom rukom slagao je spise i tiho govorio pisaru o završetku rasprave. Profesor Zvonarević glasno reče Ranku:

— Umjesto zemaljskog suda, sudit će joj vječni sudac.Njegovu sudu ne pobježe nitko, tamo nema zaštitnika nibranitelja.

— Da, da, istinu kažete, kume moj. Ja sam loš jersam želio da još ispašta za grijehe.

Marija Terezija podigne bisere, složi ih, pođe prema Ranku i reče mu:

— Uzmi ti, Ranko, te nesretne bisere. Tvoji su. Tisi ustrajno držao obećanje koje si dao sirotici Ani Marijina samrtnom času.

— Ne, ja ih neću, zadrži ih ti, Marija Terezija. Menine trebaju, vjeruj mi, poslije njezine smrti odlučio samda ih vratim tebi. Znam da bi tako učinila i Ana Marija.

— Ne želim ih ni ja, ja sam tu strahotu proživjela.Živjela sam s njom, gledala sam joj u oči dugi niz godina.Ovo sam ćinila zato da bih pridonijela žrtvu za prokletstvokoje stoji nad nama od propasti Zrinjskih.

— Zbogom, Marija Terezija, možda se više nikadanećemo vidjeti.

Pružila mu je ruku jer su u sobu ulazili ljudi da iznesu groficu iz sudnice.

LXXI

Ranko je ostao još nekoliko dana u Zagrebu. Svakog dana svraćao je do svoga prijatelja draguljara da se divi lijepom nakitu i živom poslovanju, te da vidi jesu li bi -seri u sredini mrtvi i bez sjaja.

Draguljar je pokušao sastrugati gornje naslage bisera,

331

an bez uspjeba jer je i nutrina bila izgorjela. Neka su se zrnca pod pritiskom struganja zdrobila, a s drugih se Iju-štila naslaga za naslagom.

Poslije nekog vremena pronađene su ultravioletne zrake. Upotrebi tih zraka baš u pogledu »liječenja« bi-sera mnogo je pridonio profesor Plotnikov, dekan Kemi-čko-farmaceutskog fakulteta u Zagrebu.

Profesor Plotnikov dao je draguljaru mnogo nade, te se čudio rijetkoj veličini bisera:

— Sigurno su li biseri bili vlasništvo koje naše znamenite velikaške porodice iz Rusije?

— Varate se, gospodine profesore, ovi su biseri bilinekad u posjedu hrvatske velikaške porodice.

Profesor Plotnikov puno je promatrao pravilna okru-gla zrna koja kao da je zaokruživala ljudska ruka s po-moću najpreciznijih strojeva, a ne biserna školjka u mor-skoj dubini.

Draguljar mu je ispričao povijest bisera. Ali ni pro-fesor, uz najbolju volju, nije uspio vratiti biserima sjaj. Draguljar je te bisere čuvao kao rijetkost jer su bile vlas-ništvo znamenite Hrvatske banice. Odlučio je bisere pre-dati u Povijesni muzej na uspomenu i Čuvanje hrvatskim pokoljenjima.

Pod konac rujna Ranko je napustio Zagreb, te otpu-tovao na Sušak gdje ga je čekala njegova jahta s kojom je otplovio u Šibenik da bude što više među svojima. Od-mah je počeo uređivati grob svoje žene. Grob je bio uskoro dovršen. Ranko je vjerovao da će još dugo ostati u Šibeniku, te da će svaki dan posjećivati grob svoje ljub-ljene žene. Ali nije mogao dugo izdržati. Sve ga je pod-sjećalo na najljepše što je proživio, podsjećalo ga i na to da se tu slomila njegova sreća, skršio mladi život njegove ljubljene žene.

Poslije Nove godine jahta je bila spremna da odvede Ranka h njegova rodnog kraja. Skupio se gotovo cijeli grad da pozdravi svoga zemljaka koji je tako lijepo uspio u tuđemu svijetu, te od toga velik dio dao svom rodnomkraju.

Među svima najžalosniji su bili njegovi stari roditelji jer ih je ostavljao njihov jedinac. Malo su se smirili kad im je obećao da će opet doći, te da neće nikad zaboraviti svoj rodni kraj. Ranko je održao riječ.

332

h

NAKLADNI ZAVOD ZNANJEZagreb, Ul. socijalističke revolucije 17

Za udavača. Dragutin Brenčun

tOTOKAR KERŠOVANItOpatija, Ul. maršala Tita 65

Za izdavača: Tomislav Pilepić

Korektor: Štefica KonjevodTehnički urednik Srećko JolićTisak GRO iLibumija«, Rijeka

Bulevar Mama i Engelsa 20, 1986.

Naklada 12 000 primjeraka

/SBN 86 - 313 - 0023 - 3