139

MATARUŽANI U POSLIJERATNOJ IZGRADNJI I OBNOVI

Sloboda!

Za Crnogorce nije bilo skuplje i svetije riječi. I nije bilo cijene koju za nju nijesu bili spremni

platiti. I plaćali su je mnogo skuplje od ostalih kroz svoju dugu i slavnu istoriju. Kad slobodni ištu slobodu,

kako li je tek ištu i za njom vape sužnji.

A Mataružani su, kad se bolje pogledaju sve ratne strahote kroz koje su prošli, bili u ovom ratu

ništa drugo do sužnji. Opkoljeni sa svake strane vojskama, tuđim i svojim, kojima je selo bilo konačište i

bojište, a seoski obori i torovi jedina komora koja vojske hrani. Zasigurno su se slobodi obradovali kao

ozebao suncu. A narod ništa tako ne zna opjaniti kao sloboda. I ne samo opjaniti, nego i obeznaniti. I

sasvim je sigurno da se Mataružani ne bi ni trijeznili od toga pijanstva da im je moglo biti.

No vremena za slavlje nije bilo. Valjalo je zasukati rukave i početi pospremati pustoš koju je rat

ostavio iza sebe.

Pobjednici su uspostavili svoju vlast, nastojeći da je što bolje učvrste i osiguraju. Odlukom

Predsjedništva narodne skupštine Crne Gore o formiranju mjesnih narodnih odbora 1945. g. i Odlukom o

novoj administrativnoj podjeli srezova, pljevaljski srez je podijeljen na 19 mjesnih narodnih odbora.

Bivša mataruška opština je podijeljena na dva mjesna NO: Kleke, sa selima - Kleke, Vrulja,

Kozica, Ljutići, Klađe i Ćirovići, i Ratkov Do, sa selima - Ratkov Do, Vukovo Brdo, Strmećica, Kneževići,

Gačevića Dolina, Obarde, Vijenac i Šarac.

Već naredne godine uslijedila je nova administrativna podjela kojom je smanjen broj mjesnih

odbora.U Matarugama je umjesto ranija dva uspostavljen jedan NO, koji je obuhvatao: Mataruge, Ljutiće,

Vrulju, Kozicu i Obarde. Vrulja objektivno ne pripada mataruškoj regiji ali je još oa 1918 . g. pa i ranije

gurana u sastav Mataruga. Ova organizacija potvrđena je i Zakonom o administrativno - teritorijalnoj

podjeli CG od 1947. g.

U mjesne, gradske i sreske odbore birani su, od strane naroda, po zakonom utvrđenoj proceduri,

odbornici. Broj odbornika zavisio je od broja stanovnika. Tako je mjesni NO u Matarugama imao 19

odbornika, a iz njihovih redova u sreski NO izabrano je 6.

Poslijeratni predsjednici NO u Matarugama bili su: Miloš i Milanko M. Janjušević. Kada je

sjedište NO pemješteno u Vrulju, prdsjednik NO je bio Ljutičanin Miloš Ćirović.

Izbori za Ustavotvornu skupštinu NR CG bili su raspisani 3. novembra 1946. g. Kandidati za

narodne poslanike iz Mataruga bili su Nikola Golubović, sekretar SNO-a i Miloš Janjušević, predsjednik

MNO-a (M. Starovlah u Istorija Pljevalja, Političke prilike u Pljevljima 1945 – 1999. g. 2009. str. 443,

pogrešno navodi umjesto Miloš - Mitar Janjušević).

Već 1949. g. rad mjesnih NO je regulisan Opštim zakonom o narodnim odborima, kao lokalnim

organima državne vlasti u administrativno - teritorijalnim jedinicama, odnosno mjestima, gradovima,

gradskim reonima i naseljima, srezovima i oblastima (Sl. List FNRJ, br.49/49).

Česte promjene administrativno - teritorijalne organizacije vlasti govore da je u početku bilo

lutanja i nesnalaženja. Mataruge su u sljedećoj reorganizaciji 1952. potpale pod Maočku opštinu. One,

doduše, ni u bivšoj državi nijesu imale sreće sa sjedištem vlasti. Prvo sjedište mataruške opštine bilo je u

Otilovićima, a potom u Obardima, pa tek od 1913. u samim Matarugama.

140

Zakon o izboru poslanika za Narodnu skupštinu Narodne Republike Crne Gore, prema kome se

bira jedan poslanik na 2500 stanovnika, donijet je u julu 1950. g. Iz Mataruga za narodnog poslanika u

Skupštinu Crne Gore izabran je Joko Knežević. To je do AB revolucije (1989) prvi i jedini Mataružanin

koji je u istoriji Mataruga biran za poslanika. Joko je biran i za poslanika

Savezne skupštine. Sasvim razumljivo, Joko Knežević je svojim ukupnim

radom i angažovanjem to i zasluživao.

Narodni odbori su izrasli iz narodno-oslobodilačkih odbora koji su

odigrali značajnu ulogu u toku NOR-a. I NO su kao osnovni organi narodne

vlasti na terenu i kao administrativno - teritorijalna jedinica, takođe, odigrali

značajnu ulogu u poslijeratnoj uspostavi i organizciji vlasti, i pored određenih

nedoumica i čestih reorganizacija koje su ih pratile. Ukinuti su aprila 1952. g.

kad su ponovo uspostavljene opštine kao administrativno-teritorijalne jedinice.

Joko Knežević

Inače, oni su bili organi vlasti preko kojih su sprovođene u život direktive Partije koja je preko

centralnog, pokrajinskog, okružnog, sreskog, opštinskog i mjesnog komiteta i partijskih ćelija držala sve u

svojim rukama. U sprovođenje politike Partije bile su uključene i sve druge društveno-političke

organizacije i državni organi, odnosno cjelokupni državni aparat: OZN-a, UDB-a, sudstvo. NO su, u stvari,

bili izvršioci te politike. OZN- a, a pogotovu UDB - a, imale su dosta široka ovlašćenja koja su nerijetko

znala biti zloupotrijebljena od strane pojedinaca. Mnogi zaslužni ljudi iz rata nijesu blagonaklono i sa

odobravanjem gledali na takav rad ovih organa. Zbog toga su, i pored zasluga, bili skrajnuti i neko vrijeme

držani na oku.

Međutim, KPJ je, bez sumnje, stajala iza ovakve politike i prakse. Naime, ona je samo dosljedno

sprovodila svoj program koji je zacrtala još na Vukovarskom kongresu 1920. g. Tim programom definisala

je svoj glavni ciljv: Srušti društveni kapitalistički poredak i uspostaviti novi - socijalistički! A to se može

samo: U oružanom ratu i revoluciji potlačenih masa protiv vladajuće klase! I taj novi sosijalistički poredak

uspostaviti i učvrstiti, ako treba, i diktaturom proleterijata!

Diktatura proleterijata je, po marksističkom učenju, nužna faza u početnom razvoju socijalizma.

Ma koliko bila neprijatna, bez nje se nije mogla razvlastiti dotadašnja vladajuća klasa niti srušiti

kapitalistički odnosi zasnovani na eksploataciji radnika. Radnička klasa, kao važan politički činilac u

razvoju socijalizma, u čije ime se sve to i radilo, morala se učiniti svjesnom svoje istorijske uloge. I ne samo

to. Morala se organizovati i brojčano ojačati. Otuda je u raznim privrednim planovima i dat prioritet

industriji, pogotovo teškoj. Radnička klasa se regrutovala uglavnom sa sela, što je imalo za posljedicu odliv

brojnog seoskog stanovništva u gradove. Te posljedice selo na bivšim jugoslovenskim prostorima i danas

osjeća.

Dakle, iza svih tih društvenih procesa stajala svemoćna Partija sa cjelokupnim državnim

aparatom, koji nije bio ništa drugo do sredstvo za ostvarenje ciljeva Partije. I, naravno, batina za kojom je

Partija posezala kad je procjenjivala da je to neophodno. Tu batinu su na svojim leđima osjetili dobro svi

oni koji su stvarno bili reakcija, kao i oni za koje je Partija mislila da su reakcija. I ovaj obrazac je

uglavnom primijenjen u svim socijalističkim zemljama, doduše, negdje s manje, a negdje s više grubosti.

Naravno, i Mataruge i Mataruižani morali su proći tu fazu i istrpljeti sve ono što je ona kao

neminovnost nosila.

Opšte stanje u zemlji bilo je vrlo složeno. Zemlja je bila ratom opustošena. Vladala je oskudica

koja je bila prisutna i vidna u svim segmentima društva. Novca nije bilo. Sve je kupovano na tačkice i

141

bonove. Država je morala opremiti i hraniti brojnu vojsku i cio državni aparat koji joj je bio neophodan

da joj vlast iz ruku ne preotmu reakcionarni krugovi u sprezi sa spoljnim faktorom, koji nije blagonaklono

gledao na put kojim je krenula nova Jugoslavija. Njeno približavanje Sovjetima nije odgovaralo Zapadu, a

Sovjetima nije odgovarala blagonaklonost Zapada prema njoj.

Zemlja je bila pod budnim okom velikih i moćnih. A trebalo je krvavo plaćenu slobodu braniti.

A gladna vojska ne ratuje i ne brani zemlju. Otuda je vlast ulagala velike napore da je nahrani i obuče,

opremi i obuči, pa je ponovo posegla rukom u narodne naćve i prijeśeke, ali u njima skoro da nije mogao

ništa nabrisati ni sami narod.

Uslijedio je takozvani obavezni otkup i borba protiv kulaka. Otkupljivao se takozvani višak

proizvoda od seljaka: žito, meso, krompir, vuna, sijeno, slama. Zaređale su gladne i nerodne godine. Za

otkupljeno, ili oteto, kako su to doživljavali protivnici vlasti, davani su bonovi za koje su se mogli dobiti

industrijski proizvodi, ali i njih nije bilo dovoljno. Sve su to pratile brojne političke aktivnosti i određene

parole koje su pravdale takvu akciju: Dok vojska gladuje, pojedinci se bogate! Sve za vojsku, sve za front! I

uz ono obavezno - Dolje kulaci! Dolje narodni neprijatelji! Bila je to nužnost koja se teško mogla izbjeći, ali

koja često nije imala mjere i koja se odvijala uz pritiske i grubosti. Iz tog vremena ostalo je mnogo ožiljaka

i gorkog ukusa u ustima skoro svih naroda u ondašnjoj zemlji. Takav osjećaj su iz tog vremena ponijeli i

ondašnji Mataružani.

Država je posebnom Uredbom o obaveznom otkupu viška poljoprivrednih proizvoda od

proizvođača regulisala ovu svoju aktivnost koja je kasnije mnogo napadana i osuđivana. Politika otkupa

bila je centaralizovana i razrezivana je s vrha na federalne jedinice, a ove su je spuštale na srezove, opštine i

mjesne NO. U otkup su bili uključeni svi državni organi pa i apart prinude.

Otkup je bio jedan od prioriteta Partije o kojem se raspravljalo na najvišim partijskim

organima. Na Prvom kongresu KPJ CG, Savo Rakuš, sekretar SK KPJ u Pljevljima, hvali se rezultatima

otkupa, ističući kao problem smještaj otkupljene stoke. A to znači - pustoš u torovima pljevaljskih seoskih

domaćinstva.

Istovremeno s otkupom, vodi se politička akcija na sjetvi i zasijavanju obradivih površina. Ništa,

gdje je zrno moglo klicu zametnuti, nije smjelo ostati neuzorano i nezasijano. Sjetva je obavljana i

kolektivno - mobama. Volovske i konjske zaprege, poljoprivrednih mašina skoro da nije bilo, nijesu smjele

imati praznog hoda. Vodilo se računa da budu maksimalno iskorištene. Pri partijskim i državnim

organima postojali su odbori za sjetvu koji su to sve organizovali i nadgledali. Radilo se tako i kada se

sakupljala ljetina.

No i seljaci su se dovijali na sve načine da im otkup padne što lakše.

Zbog toga je vršena i prinuda prema mnogima. O tom vremenu i atmosferi

koja je vladala oko otkupa napisane su knjige, snimljene serije i filmovi koje

su mlađe generacije znali i rastužiti i nasmijati.

Naporedo s tim odvijale su se i brojne dobrovoljne radne akcije

omladinskih brigada. U Matarugama je krajem rata formiran Mataruški

omladinski radni bataljon. Mataruška omladina je radila na popravci puteva,

mostova, prenosu hrane, i obnovi i izgradnji porušenih Pljevalja. Tim

akcijama u Pljevljima građen je i Dom kulture, kao i put Boljanići - Gradac.

Marinko Ćirović, kao mladić je bio komandant Mataruškog omladinskog

radnog bataljona

142

Mataruški radni bataljon je učestvovao i na mnogim republičkim i saveznim radnim akcijama. I

proslavio se na njima. Ostao je upamćen Stojan Janjušević, kao trostruki udarnik, kao i mnogi drugi, o

čemu su novine iz toga vremena pisale kao o vrlo važnom dogođaju. To i jeste bio važnan dogođaj.

Dobrovoljne radne akcije su angažovale omladinu na izgradnji i obnovi porušene

zemlje što je bilo od posebne važnosti. Na njima se nije samo radilo već i družilo,

pa se tako učvršćivalo zajedništvo i bratstvo i jedinstvo među mladima. Akcije su

bile i svojevrsne škole u kojima su mladi formirali radne navike i ovladali mnogim

zanatskim vještinama koje su im kasnije postale profesija od koje su živjeli.

Na jednoj takvoj radnoj akciji u Gradcu 19. decembra 1949. godine,

nastradali su Vida Janjušević i Vukojica Šljukić, kada je pukao most – skela,

preko koje se prelazila od kiše nadošla Ćehotina. Radoša Gačevića je Ćehotina sa

skelom nosila skoro četiri kilometra, gdje su uspjeli da ga spasu.

Vida Josivova Janjušević, 19 godina, našli su je tek u martu naredne godine

Mataružani su dobrovoljnim radnim akcijama pedesetih godina

izgradili i svoj Dom kulture. Na saonima su volovskim zapregama gonili ciglu iz

Vrulje, a domaći majstori je vješto uziđivali i radili sve ostale majstorske poslove. Među Mataružanima je

bilo vještih i poznatih majstora. U Domu se okupljala omladina iz svih mataruških sela. Posebno je veselo

bilo o proslavi državnih praznika: 1. maja, 29. novembra, 25 . maja, kada bi se nosila Titova štafeta, o

Novoj godini itd. Orila se pjesma na sve strane. A Matrugama bi, kasnije (šesdesetih) znale jeknuti i zurle i

borije i zatutnjeti bubnjevi mataruškog muzičkog orkestra u kojem su svirali Vujkovići i Andrići.

Dom kulture postao je centar kulturnog okupljanja što mu je i bila svrha. U njemu su

priređivane priredbe, prikazivani filmovi, držane konferencije i razna predavanja. Koristio je đacima i kao

fiskulturna sala i bio opremljen fiskulturnim spravama kao i svaka gradska sportska sala.

Nažalost, novo vrijeme je mataruški Dom kulture, kao i mnogo toga, pretvorilo u ruševinu.

Dobrovoljne omladinske radne akcije su se zadržale kao oblik angažovanja, okupljanja i

ukljičivanja omladine u privredni i društveno-politički život zemlje sve do takozvane Antibirokratske

revolucije, koja je bila početak njenog kraja. Tim radnim akcijama izgrađeni su vrlo važni privreddni

objekti u onadašnjoj zemlji: mnoge pruge, putevi, razni drugi objekti, pa i djelovi gradova, naprimjer,

Novi Beograd. Današnja omladina ih je, nažalost, zamijenila kafićima, kockarnicama i raznim igrama na

sreću, pa i organizovanim kriminalnim družinama, skidajući i glave jedni drugima. Bez radnih navika,

perspektive i nade, prepustila se nekom drugom i lagodnijem životu, viseći o grbači svojih roditelja. No,

omladina je za to najmanje kriva. Odgovornost leži na onim koji vode zemlju i koji ne znaju šta će s

omladinom. No, nadamo se da će omladina znati šta će s njima, onako kako su i oni znali šta će s onim koje

su svojevremeno uklonili s vlasti...

I nije otkup po ratu bio jedina muka koja je pritskala Mataružane i mataruška sela. Mnogo

straha su im u kosti ugnale i odmetničke četničke bande, koje su odbile da se predaju narodnoj vlasti, pa su

se skrivale oko tromeđe Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Iako je još 1944. godine donijeta Odluka

o pomilovanju, a 1945. Ukaz o opštoj amnestiji, mnogi pripadnici četničkog pokreta, pogotovu oni

okoreliji, odbili su da ih iskoriste. Pomilovanje i amnestija se na one što su okrvavili ruke nije ni mogla

odnositi. Tako su se oko Boža Bjelice, Srpka Medenice i Milana Matovića okupile određene grupe koje su

se odlučile za borbu protiv nove vlasti na najgori mogući način: zločinima protiv sopstvenog naroda. Ove

grupe su se skrivale po najzabačenijim rječnim kanjonima i pećinama Drine kako bi izbjegle susrete s

mnogobrojnijim organima gonjenja. Izlazili bi noću, pošto bi od svojih jataka dobili podrobne informacije

143

o kretanju i boravku jedinica OZN-e i UDB-e na terenu, radi vršenja zločina nad nedužnim stanovništvom.

Obično bi stradali oni iz partizanskih porodica, a često bi stradale i cijele porodice.

Božo Bjelica i njegova grupa, ubili su u Maoču, susjetstvu mataruškom, oglašenog domaćina i

čovjeka, jednog od organizatora ustanka u maočkom i mataruškom kraju, Marinka Golubovića, sina mu

Milovana i Momčila Jakšića, koji se zadesio kod svoje kuće. Zločin je teško odjeknuo kod naroda,

izazivajući u njemu ogorčenje i strah od ovih krvožednih zvijeri koje su iza sebe, kuda su god prolazile,

ostavljale leševe i krv.

Ovaj slučaj i tragedija ove čestite i vrlo zaslužne porodice, zloupotrebljavana je kasnije u vrlo

burnim političkim događajima koji su nastupili. Zloupotrebljava se i danas. Pojedinci, protivnici i one i ove

vlasti podmeću nebuloznu priču, čak i u medijima, kako je Marinka Golubovića ubila UDB-a, navodeći

razne izmišljene razloge za to. Nema sumnje, da su ovaj zločin izvršili Božo Bjelica i njegovi odmetnici jer

ih je vidio i prepoznao Marinkov sin Luka, koji se skrio da i njega ne ubiju. Kod Boža Bjelice, kada je

likvidiran, nađen je spisak koji je lično vodio, o žrtvama koje je pobio. Na spisku je i ime Marinka

Golubovića i njegovog sina, kao i M. Jakšića. I u dnevniku koji je vodio jedan odmetnik, koji je nađen u

njegovoj torbi poslije njegove likvidacije, ovaj zločin je upisan kao Božov.

U drugoj odmetničkoj grupi koju je vodio Srpko Medenica nalazio se i Ivan Šljukić iz Mostišta,

vijenčanskog sela na granici s Jabukom. Ovo selo je udaljeno od Matarugu oko sat ’oda. Šljukići su živjeli i

u Matarugama, pa su se Mataružani bojali da ga, daleko bilo, ne ponese i ne povuče želja da ih sa svojom

družinom posjeti i obiđe kao bratstvenike. A to već ne bi bilo dobro. A Mataruge, kao i vazda, na

raskrsnici puteva. I do sada ih nijedan đavo, ma gdje da se zapođenuo, nije razminuo. Otuda im san na oči

nije lako dolazio. Čak ni onima što su odmetnike voljeli i doživljavali kao svoje. I jedne noći, kako su se i

pribojavali, među njih je banuo Ivan Šljuka sa svojim družinom. Na svu sreću ponio se rođački i

prijateljski prema njima. I u miru se s njima rastao, naredivši im, da ga obavezno prijave kako ne bi snosili

posljedice.

I, nema nikoga iz Mataruga i mataruških sela, ni odraslog ni maloga djeteta da je za se znalo, a

da nije iz toga vremena ponijelo strah od odmetnika. No, na sreću odmetnici, ili šumnjaci, banda, kako su

ih nazivali su, jedan po jedan, pedesetih godina (1951/2) likvidiranai. I Božo Bjelica i njegovi, i Srpko

Medenica i njegovi i svi drugi. Poslednji je likvidiran odmetnik Vlado Šipčić 1957. godine. Mrtav Božo

Bjelica je završio izložen na stočnoj pijaci u svom gradu Pljevljima. Vlast je, očigledno, vrlo grubo,

odaslala poruku svima koji krenu putem zločina.

No, narodnim mukama nikad kraja, mataruškim pogotovo. Jugoslovenskim narodima, a

naročito crnogorskom, pa i mataruškom, zlo i nesrećno vrijeme objesilo je o vrat novi vodenički kamen. U

z’o čas, kako su Matružani voljeli da kažu, svadiše se 1948. g. Tito i Staljin. Tako da im, uz svu muku s

kojom su se nosili, pridodaše i novu, još crnju i težu. A sva ta tvrda muka stala je bila u samo jednu, ali

grku riječ: Informbiro! I svi su je u ondašnjoj zemlji skupo platili, ali niko kao Crnogorci. Među kojim i 85

Pljevljaka, od kojih i više Mataružana.

Sreski komitet u Pljevljima je u to vrijeme vodio i u potpunosti držao u rukama vrlo uticajni i

oglašeni Savo Rakuš, koji je među prvim dao podršku Titu i KPJ kad ih je Staljin napao. Bio je rječit da je

riječima mogao i kamen razbiti, pričali su oni koji su ga poznavali. I dok je silni Rakuš vedrio i oblačio u

Pljevljima, svi su mu se ulagivali i gledali da mu budu što bliži. Jer nije mala stvar bila biti u milosti

moćnog Sava Rakuša. Pogotovu za one nepismene i polupismene koji su bili na raznim političkim zadacima

i funkcijama na terenu, pa i na mjestima predsjednika mjesnih odbora, kasnije seoskih opština.

Međutim, brzo se ispostavilo da je Rakuš, ipak, više volio Staljina nego Tita. Tako su bar tvrdili

oni u čijim je rukama bio kantar na kojem se ta ljubav mjerila. Kad je kantar odmjerio i pretegao u korist

144

Staljina, Rakuš je uhapšen, a potom i svi oni koji su do tada uspjeli da zadobiju njegovu milost, bez obzira

jesu li krivi. Tako je svoje prijateljstvo sa Savom Rakušom platilo 85 Pljevljaka, a među njima i neki

mataruški kadrovi.

No, bez obzira na sve to, poslijeratna izgradnja i obnova zemlje odvijala se sa velikim

entuzijazmom i poletom. Težište razvoja zemlje je stavljeno na industriju. Željela se stvoriti jaka radnička

klasa koja bi bila garancija socijalističkog razvoja zemlje i glavni oslonac Partije u čijim je rukama bila sva

vlast. Radna snaga za rad u fabrikama i industriji je angažovana uglavnom sa sela. Tako je vremenom selo

ostalo bez stanovništva. Posljedice toga se još i danas osjećaju na selu. A potom je uslijedila agrarna

reforma, kolektivizacija, kolonizacija itd.

U junu 1949. godine, donijet je Zakon o zemljoradničkim zadrugama. U selima, odnosno

seoskim mjesnim centrima, formirane su SRZ (Seljačke radne zadruge) po ugledu na ruske kolhoze. One

su tek dotukle selo. Mataružani su u zadrugama i zadrugarstvu učestvovali dosta nevoljno, osim onih

rijetkih koji su bili za socijalističku vlast od prvog dana i onih koji su bili bez igdje išta. Mnogi mladi su se

„dragovoljno“ pisali u zadruge, tj. fiktivno, cijepajući porodična domaćinstva, kako bi izbjegli represiju.

To je mataruški narod ponovo podijelilo na reakciju i napredne snage. Reakcija je bila izložena preziru i

bojkotu ostalih, naročito mladih aktivista, koji su željeli da se istaknu i dokažu. Bivalo je da su istu kuću,

magazu, dijelili roditelji reakcionari, koji se nijesu htjeli ’pisati u zadrugu ni po koju cijenu, i sin zadrugar

sa svojom naprednom porodicom. Na svu sreću, ovo socijalističko nedonošče, začeto i rođeno u Rusiji, nije

se uspjelo održati na nogama ni prohodati u Jugoslaviji, pa ni u Matarugama.

U tom vremenu, Partija i svi organi vlasti, nijesu imali prečeg posla od rada i razvoja seljačkih

radnih zadruga. Cio partijski mehanizam, s vrha do dna, bio je upregnut u taj proces. I nema partijskog

skupa na kojem glavna tema nijesu bile zemljoradničke zadruge i njihov rad. Očigledno je da je Partija

bila uvjerena da će ovaj projekat podstaći razvoj i socijalistički preobražaj sela. I, da će selo, ukoliko se

projekat uspješno realizuje, postati značajan proizvođač hrane kojom će podmiriti i svoje i potrebe

gradova. A da će gradovi, koji su okrenuti industriji i fabrikama biti u mogućnosti da zadovolje potrebe

sela za industrijskim proizvodima. Radilo se o jednoj krajnje uprošćenoj birokratskoj formuli, koja je

prerasla u praznu parolu - o razmjeni dobara između sela i grada. Ta zacrtana razmjena nije počivala na

ekonomskim kalkulacijama i realnim tržišnim parametrima, na kojim nije, usostalom, počivala ni cijela

privreda, zbog čega nije ni mogla dati očekivane rezultate. Otuda se taj period socijalističkih odnosa i

naziva - administrativni socijalizam.

SRZ su bile kopija ruskih kolhoza, prilagođenih i mdifikovanih našim uslovima, čime se htjelo

pokazati Sovjetima, sa kojim je uveliko trajala svađa, da ih Jugoslavija i njeno rukovodstvo i dalje slijede u

izgradnji socijalističkog društva i sistema. No, svaki bolji domaćin, bez dana škole, vidio je da to vodi u

propast. I otuda je njihov otpor zadrugama bio onako žilav, da ga skoro ni UDB-a nije mogla do kraja

slomiti.

U Matrugama je to vrijeme ostalo upamćeno po neviđenom aktivizmu i entuzijazmu

predstavnika vlasti, članova sreskih i mjesnih NO, partijskih aktivista i aktivista svih drugih masovnih

političkih organizacija, raznih komisija, itd. Uzavrle su Mataruge tada bile kao košnica. Zakazivane su i

održavane konferencije dano-noćno po mataruškim selima, zaseocima i kućama. Izlagalo se i objašnjavalo,

raspravljalo i ubjeđivalo, pa bogami, i prijetilo. Kada sve to ne bi pomagalo, na terenu bi se pojavila i

UDB-a, obavezno u čizmama i kožnim kaputima. I to njeno pojavljivane ostavljalo je prilično ubjedljiv

utisak i imalo značajan učinak na Matružane.

Odabrani su i kadrovi, i to provjereni, i upućeni u Podgoricu, odnosno Titograd, na kurseve za

zemljoradnilčke zadruge, kako bi se obučili i okvalifikovali za rukovođenje njima. Svemoćna Partija nije

ništa prepuštala slučaju i sve je držala u svojim rukama. Jedino su joj selo i individualni vlasnici seoskog

145

posjeda, koji su proizvodili ono što je narodu tada najviše trebalo i čega je najmanje bilo, nekako ostajali

po strani i bez dovoljno kontrole. Da bi otrgli selo i seljaka od kapitalističkih odnosa, ograničili su

vlasništvo nad plodnom zemljom maksimumom do 10 hektara, kako bi razvlastili tzv. kulake, a sve su

ostalo oduzeli i objedinili tzv. komasacijom u krupna poljoprivredna dobra. Domaćinima je dozvoljavano

da zadrže u individulnom posjedu „okutnjicu“, koja nije mogla biti veća od jednog hektra. Ali, i od onog

što na toj „okutnjici“ proizvedu morali su dio dati u otkup.

Imovinu mataruških zadrugara, i pokretnu i nepokretnu, sabrali su u matarušku SRZ, a

zadrugare u zajednički kolektiv. U skoro svakom selu sagrađeni su ovčarnici i govedarnici u koje su

ujavljena stada ovaca i krda govedi. Veliki ovčarnik je bio na Brezi kod Omolike, između Oka i Zaboja, a

na Vukovom Brdu sagrađena je velika zadružna štala i kolibe za smještaj mlijeka i sira. I u Obardima je

sagrađeno nekoliko sličnih objekata. Određeni su brigadiri, čobani, planinke. Zemlja je kolektivno

obrađivana, a tako su obavljani i svi poljski i drugi radovi. Zadrugari su imali trudodane, što bi se reklo,

dnevnice, i oni su im isplaćivani u naturi.

Za potrebe Zadruge dovedena je i voda iz Kamene Gore, čuvena Kovčica, koja je protekla

Karinom ispod Vukovog Brda, na opštu radost Vukovljana i jednog dijela Roganičana, a naročito djece iz

ovih sela koja su se mogla do mile volje kupati u brzacima i ustavama ove rječice.

Predsjednik mataruške SRZ bio je Čedo Janjušević, koji je kao član KPJ i rukovodilac SKOJ-a i

USAOJ –a, morao obezbijediti sprovođenje partijske linije i kroz aktivnosti zadruge.

SRZ su se pokazale u praksi kao neodrživ projekat pa su već 1953. godine ugašene. Jedinu korist

od ovog projekta u Matarugama imali su Vukovo Brdo i Roganice, jer je za potrebe SRZ provedena 1951.

g. rijeka Kovčica iz Kamene Gore, kroz Karin, na kojoj se moglo napajati ono malo stoke što im je

preteklo iza zemljoradničke zadruge. Ostala im je i velika zadružna štala na vrhu Vukovog Brda, kao i

nekolika mljekara, koje su poslije seljaci koristili za svoje potrebe.

Projekat SRZ je propao i ostao upamćen kao neuspješan pokušaj socijalističkog razvoja sela.

Mataružani su već imali cestu, ili džadu, kako su zvali put koji je vodio od Slijepac Mosta ka

Pljevljima, koji je gradila i popravljala crnogorska Sandžačka vojska, da bi pod komandom divizijara

Janka Vukotića, provukla svoju artiljeriju. No, njom su im u selo stigli i Austrougari, a potom Nijemci i

Italijani. Mataružani su za sve to krivili krivu džadu, jer da im nije bilo nje, može biti da ih ne bi našli,

nego bi se pogubili neđe u mataruškoj bestragiji. Kroz Mataruge je prošla i telefonska linija pa su

Mataružani u centru imali i telefon, ma da je telefonska linija zbog raznih razloga bivala često u prekidu.

Mataruge su imale i putarsku kuću, napravljenu u vrijeme Zetske banovine. Odgovorne za

njenu gradnju neko optuži da su pronevjerili državne pare i ban Zetske banovine, čuveni Mujo Sočica,

1935. godine, ne časeći časa, bane s pratnjom u Mataruge da lično stvar izvidi i ispita. Nađe lijepu kamenu

kuću dobro ozidanu i urađenu kako valja. Ban se slika s učiteljima i žandarmima, s mataruškim prvacima,

s narodom i đacima, za uspomenu i dugo sjećanje. Putarska kuća je nadživjela i loša i dobra vremena koja

su tutnjela Matarugama i danas u dobrom stanju služi Mataružanima kao kafana.

Kapitalna mataruška investicija, kako bi se danas reklo, bila je velika i lijepa zgrada

osmogodišnje škole koja je izgrađena 1953/54. g. od strane nove vlasti i Dom kulture, koji su Mataružani

izgradili samodoprinosom i radnim akcijama.

Sa izgradnjom školske zgrade i otvaranjem osmogodišnje škole u Matarugama nije išlo lako.

Naime, za centar maočke i mataruške regije određena je Vrulja, u koju je bilo prenijeto i sjedište

mataruške opštine. Tamo se nalazila i mjesna kancelarija, pošta, ambulanta sa dr Dimitrijevićem - Geljom,

146

i stanica NM (narodne milicije). Osmogodišnja škola, u koju bi išli i mnogobrojni mataruški đaci, na neki

bi način zaokružila i učvrstila tu poziciju centra Vrulji i dala joj još više na značaju.

Iza toga je stajao tada svemoćni Đorđije Peruničić, ugledni i zaslužni Maočanin, predsjednik

pljevaljskog Sreza. Odupre mu se Joko Knežević, potpomognut još nekim Mataružanima pa se to skoro

izrodi u politički sukob. –Ne može te nam, Đorđije, i školu odnijeti u Vrulju. Sve drugo ste uzeli i odnijeli –

branio je Joko svoj stav. Valjda su i Mataružani zaslužili da nešto imaju!

Umiješa se i Blažo Jovanović, predsjednik Crne Gore, i stane na Jokovu stranu. Tako da ubrzo

otpočne izgradnja školske zgrade u Matarugama. U novotvorenu osmogodišnju školu se upisalo preko 500

đaka koji su išli u dvije smjene. Bilo je nekoliko odraslih, koji su iz škole odmah otišli na odsluženje vojnog

roka.

Nova moderna školska zgrada bila je ponos Radna akcija mataruške omladine na uređenju dvorišta

Mataružana

Osnovna škola u Obardima je počela sa redovnom nastavom 1908. mada je otvorena uz izvjesne

probleme dvije godine ranije. Prvi učitelj je bio Milovan Ljujić, a potom Akan Despotović, Milivoje

Kajević, Krsto Adamović, Golub Marjanović, Milan Terzić, Luka Dajković, i Spaso Lalović. Poslije rata

učitelji su bili Đorđije i Obrad Despotović, Radoje Zindović,

Savelja Vujović, Dušan Ilinčić, Jelka Rakočević, Ljubo i

Rosa Šljukić, Rastko Rovčanin i Dobrila Milikić (V.

Despotović, Pljevaljske novine, 30. 12. 1998).

Osnovna škola u Matarugama je počela sa radom 1919.

u adaptiranoj ranijoj austrougarskoj žandarmerijskoj

stanici. U školu je tada upisano 40 učenika iz Ljutića,

Mataruga i Kozice. Prvi učitelj u školi je bio Stanko

Duraković. Poslije njega u školi su sve do rata 1941. g. radili

učitelji Ilija Batrićević, Radoje i Angelina Zečević, Panto

Mališić i Mihailo Aletić. U toku rata škola je bila zatvorena.

Ponovo je otvorena 1944. g. i radila je u privatnim kućama,

sve do izgradnje zgrade nove osmogodišnje škole 1953/54. g.

(V. Despotović, isto).

Joko Knežević sa nastavničkim kolektivom i nekim

Mataružanima

147

Škola u Kozici je počela sa radom 1930. g. u kući Mila Vukašinovića, a 1946. g. u novoizgrađenoj

školskoj zgradi na brdu Parež, čija je gradnja započela 1939. g. Učitelji u njoj bili su: Đorđo Antonović,

Kina Šiljak - Vučković, Milan Popadić, Danica Travica, Uroš Leković, Jelena Milić, Olga Perazić, Milisav

Popović, Dana Đurović, Đorđe Radulović, Branislav Dmitrović, Ilija Vukićević, Ljubomir Kaluđerović,

Žarko Krezović, Milanko Vučetić, Jovan Kamban, Antonije Vuksanović, Mara i Gleda Cvijović, Petar

Kartal, Čedo Knežević, Drago Gajević, Rasim Aljković, Dušan Gajević, Stana Gačević, Gordana

Damjanović i Dijana Bošković (V. Despotović, isto).

Nažalost, škola u Obardima je zatvorena, a istu sudbinu će doživjeti i škola u Kozici.

Škola u Obardima Škola u Kozici

Kroz osmogodišnju školu u Matarugama prošlo je više od 1500 Mataružana. Prošle su i čitave

kolone učitelja i nastavnika. I svi su oni ostali i u pojedinačnom i u kolektivnom pamćenju Mataružana kao

divni ljudi koji su njihovu djecu izveli na put. Ali Mataružanima i mataruškim

đacima, koji su danas kao odrasli ljudi rasuti diljem ondašnje Jugoslavije, ostali su

u najdubljem sjećanju, prvo učitelj, a potom direktor Ilija Vukićević, i nastavnici

Obrad Despotović i Periša Poleksić.

Ilija je svojom spoljnom strogošću, ispod koje se krila jedna velika

ljudska toplina, uspio da prilično nestašnu i divlju matarušku, obarđansku i

kozičku djecu opitomi i ugna u brazdu i privikne na rad i red. A Obrad Despotović

i Periša Poleksić, koji su predavali srpsko-hrvatski i ruski jezik, bili su intelektualci

kakve bi poželjele i najrazvijenije sredine. Oni su isključivi krivci što su se neki

njihovi đaci kasnije u životu odali uzaludnom i đavoljem poslu - pisanju. I oni su uz

donaciju J. Kneževića u knjigama, utemeljili školsku biblioteku koja danas broji

preko 4. hiljade naslova.

Obrad Despotović

Nema sumnje da su i ostali učitelji i nastavnici utisnuli dubok obrazovni

i vaspitni pečat na svoje đake i ostavili dubok pedagoški trag u vaspitanju mataruške omladine, na čemu su

im Mataružani trajno zahvalni. Na proslavi 60 - godišnjice rada u novoj školskoj zgradi i skoro

stogodišnjice od osnivanja škole u Matarugama, đak ove škole, inače autor ove priče o Matarugama,

pozdravljajući kolektiv škole i goste, uputio je u ime bivših đaka škole i svoje, zahvalnost svim učiteljima i

nastavnicima koji su službovali u ovoj školi.

148

149

Školska svečanost – šesdeset godina rada škole u novoj školskoj zgradi

150

Poslijeratni direktori škole u Matarugama bili su: Ilija Vukićević, Vukojica Joksimović, Milojica

Devedžić, Čedo Gajević, Vanja Marković i Jasmina Joksović.

Ilija Vukićević Vukojica Joksimović Milojica Devedžić

Čedo Gajević Vanja Marković Jasmina Joksović

Kolektivi OŠ Mataruge - šesdesetih i sedamdesetih

godina

151

I sve su to bili, kako je već rečeno, ljudi od ugleda i autoriteta koje su i đaci i njihovi

roditelji cijenili i poštovali. Čedo Gajević je na mjestu direktora škole proveo više od 20 godina.

Sekretar škole bio je od početka rada, pa sve do penzionisanja Čedo Janjušević, a potom

Vukajlo Gačević.

Čedo Janjušević je dobitnik najvišeg opštinskog priznanja Novembarske nagrade (1974),

koja se dodjeljuje za Dan oslobođenja Opštine najzaslužnijim pojedincima i kolektivima. Čedo je i

nosilac više visokih odlikovanja i drugih priznanja.

Spisak dobitnika Novebarske nagrade - Sajt SO Pljevlja

Vukojica Joksimović i Čedo Janjušević

No, novo vrijeme je sve obezvrijedilo pa i rad prosvjetnih radnika. Školstvo se, kao

uostalom i čitavo društvo, suočilo s brojnim izazovima i problemima, a naročito materijalnim.

Zbog toga i zbog malog broja učenika koji pohađaju škole, mnogo je seoskih škola u CG

zatvoreno. Škola u Matarugama je opstala u ovom teškom vremenu. Zahvaljujući, prije svega,

zalaganju i upornosti energične predposljednje direktorice Vanje Marković, školska zgrada je

sinula iznutra i spolja novim sjajem. Urađen je i novi savremeni sanitarni čvor unutar zgrade,

nastava je osavremenjena novim sredstvima pa i kompjuterima. Školu pohađa dvadesetak đaka.

Za njih je obezbijeđen redovan prevoz, tako da više nema đaka pješaka.

Bilo bi lijepo da se svoje škole sjete njeni nekadašnji đaci, danas uspješni ljudi, pa da joj

daruju neki komplet knjiga, kompjuter ili što drugo... Doduše, bilo je i takvih primjera, na čemu

je Škola posebno zahvalna.

No, što narod veli - ne lezi vraže! Pri kraju mandata direktorice, Mataružani obrnu

ćurak naopako! Iako su do tada imali samo riječi hvale za njen rad i angažovanje, sada joj nađu

stotinu mana i otkažu saradnju, tražeći njenu smjenu po cijenu zatvaranja škole. Ne poznajući

snagu mataruškog inata i direktorica ostane uporna, odbijajući da se pomjeri s mjesta. Tako da je

152

budućnost škole visila o koncu. Današnji Mataružani su, ne znajući kako su nekada, iako ih je bilo

– k’o na gori lista, jedva dobili školu, bili spremni da je sada samoukinu, a da djecu pošalju u tuđu,

onu u Vrulji, udaljenu pet-šest kilometara. Jer, nema cijene koju Mataružani nijesu spremni

platiti kada je u pitanju inat.

Šta je bio razlog nesporazuma između direktorice i roditelja mataruških đaka, teško je

dokučiti. Neki misle da je politika u sve umiješala

prste pa i u školu. A kada je politika u pitanju

Mataružani znaju da se zanesu i pogube da ne

umiju da razlikuju onoga koji im čini i želi dobro

od onoga drugoga. No, bilo kako bilo, direktorica

V. Marković je bila prinuđena da se povuče.

Mataružani su dobili novu direktoricu Jasminu

Joksović. I škola je, na sreću, preživjela tu

dramatičnu 2018. godinu, a nama ostaje da se

nadamo da će za OŠ u Matarugama, njene učitelje i

nastavnike i njene đake doći bolji dani.

Nema više đaka pješaka

U socijalističko vrijeme, školama su davana imena prvoboraca iz Drugog svjetskog rata,

uglavnom, zaslužnih i uglednih ljudi. Škola u Matarugama prije rata bila je dobila ime „Kralj

Petar Oslobodilac“. I sasvim razumljivo, izgubila ga je poslije rata. Novo joj ime nije dato ni do

danas. Neki, aludirajući na većinsko opredijeljenje Mataružana za četnički pokret, zajedljivo

prigovaraju kako u Matarugama nema prvoboraca čije bi ime mogla ponijeti. Mataružanin Joko

Knežević prvoborac, nosilac spomenice, dokazani antifašista koji je i najzaslužniji što su

Mataruge dobile osmogodišnju školu i novu školsku zgradu je zaslužio da škola u Matarugama

ponese njegovo ime. No, u ovom i ovakvom vremenu pitanje je koliko i to ima smisla.

No, ne bi bilo iznenađenje da i današnji nosioci četničke ideologije potegnu i predlože da

škola u Matarugama ponese ime nekog oglašenog mataruškog četničkog zaslužnika. No, mataruški

znameniti četnici nijesu bili baš u nekoj velikoj ljubavi s knjigom i s školom. Kao što ne bi bilo

iznenađenje da na zid škole okače spomen ploču četnicima – antifašistima, koji su poginuli u borbi

protiv okupatora.

Škola u Matarugama je u socijalističko vrijeme bila ne samo obrazovno-vaspitna

ustanova već centar sveukupnog mataruškog društvenog života. Oko nje se vrćelo i okretalo sve. Tu

su bile još i prodavnica i šumarska kuća. A oko njih uvijek dosta naroda i raznih dešavanja. Tako

da su u dubokom sjećanju Mataružana, pored učitelja i nastavnika, ostali i Milija Gačević - Tapo,

dugogodišnji prodavač u tada jedinoj mataruškoj prodavnici, vazda spreman za šalu. A malo je

koji đak, pogotovo nestašni, ostao a da ga on nije izmjerio svojim drvenim metrom koji mu je vazda

bio pri ruci. Dobro se Mataružani sjećaju i drugih prodavača: Brana Despotovića i Baja

Janjuševića, kao i dugogodišnjeg šumara Milije Peruničića. I danas u Matarugama stoji šumarska

kuća, ali u njoj umjesto šumara, povremeno boravi pop. Sjećaju se oni i vremena kada se u

mataruškoj prodavnici pilo pravo nikšićko pivo kojim su gasili žeđ i odagonili turobne misli.

Danas se nigdje u Crnoj Gori, pa ni u Nikšiću, ne pije pivo onakvog ukusa, kojem nijesu mogli

153

odoljeti čak ni pojedini učitelji i nastavnici. A kako da mu odole obični Mataružani, vazda posustali

od rada i svojih i tuđih briga. A pripomagali su im i prodavači, poštari i šumari i putnici

namjernici. I kako tada, tako i danas. Doduše, danas se pije pivo nekakog drugačijeg ukusa i priča

neka drugačija priča.

I Obarđani su imali svoju prodavnicu u selu. I kod njih se pilo dobro nikšićko pivo ali se

tu uvijek javljao jedan krupan problem. Iako je prodavnica imala prostran i komotan magacin,

piva nikada nije bilo dovoljno na zalihama. Obarđani su, za razliku od Mataružana, imali i

nekolika nadaleko čuvena izvora, ali vodom skoro da nijesu gasili žeđ. Čak ni onda kad ilindanska

zvijezda užari i usija nebeski sač iznad Obardi.

MZ (mjesna zajednica) je bila pokretač i nosilac brojnih akcija u Matarugama i

mataruškim selima. Savjet MZ je donosio program i kalendar rada, a predsjednik se starao o

njegovom sprovođenju. Na Zboru birača, Savjet je podnosio izvještaj i polagao račun građanima

o svom radu. Dugogodišnji predsjednik MZ je bio Čedo Janjušević, a potom Radoje Sokić, Vule

Gačević i Ruso Šljukić.

Mještani Kozice su se prije pet-šest godina izdvojili u samostalnu

MZ, računajući da će tim obezbijediti sebi bolju perspektivu.

Predsjednik MZ u Kozici je Dragan Gačević.

Sljedeća, za Mataružane važna investicija šesdesetih godina, bila

je elektrifikacija sela. Ovoj akciji prethodile su brojne političke

aktivnosti i pripreme, kako bi se narod ubijedio u ispravnost jedne takve

odluke. Naravno, iza takve odluke je morala stati Partija, odnosno

Komitet. I tako krupna odluka iza koje su stali Partija i Komitet nije

smjela doživjeti neuspjeh. Zapitaće se neko: pa čemu i zašto tolika

politička vrtutma oko elektrifikacije sela, kad je to opštekorisno za

svakog mataruškog domaćina!?

Radoje Sokić

Zašto!? Zato što je to jednostavno bio metod rada Partije. Svima je

trebaalo staviti do znanja ko kosi, a ko vodu nosi! Partija je bila ta koja o svemu promišlja, koja

prednjači u svemu što vuče naprijed i u progres. Tako je ona obezbjeđivala svoj prestiž u narodu i

svoje mjesto mobilizatora širokih narodnih masa.

Odnosno, tako je čuvan i usavršavan partijski mehanizam vlasti koji je bio i ostao

neprikosnoven za sve vrijeme Titove vladavine.

Aktivnosti Partije pratile su aktivnosti i svih ostalih društveno-političkih subjekata na

terenu: mjesnih organizacija SSRNJ-a, omladine, boraca, udruženja žena, rezervnih vojnih

starješina itd. Naravno, i MZ i njenih organa.

Za predsjednika Režijskog odbora izabran je Čedo Janjušević, sekretar škole i

predsjednik MZ i veliki društveno-politički radnik i aktivista sa zaslugama iz rata i poslijeratne

izgradnje. Odbor je bio brojan i u njemu je svako selo imalo predstavnika. Uveden je i razrezan

samodoprinos u novcu domaćinstvima prema imovnom stanju, kao i ostale obaveze. Utvrđen je

154

broj stubova koje je svako domaćinstvo moralo dati, tj. odsjeći i dovući na trasu, broj rupa koje je

moralo iskopati, broj dnevnica u radnoj snazi i volovskoj zaprezi, itd. Naravno, najveći doprinos

je razrezan Mikailu Bezareviću, 60.ooo dinara. Sledećem do njega 35.ooo. Mikailo je bio

naslijedio ogromne pare iz Amerike, pa je režijski odbor smatrao da je prema imovnom stanju

dužan i dati veći doprinos.

Elektrifikacija je uspješno završena u Matarugama do na vrh Vukovog Brda. Ukupno je

217 mataruških domaćinstava dobilo struju. A nešto kasnije su struju dobili i Obarde, Strmećica i

Kozica. Tako je i u najzabačenijem mataruškom budžaku 1963/64. g. zasijala sijalica odgoneći iz

njega vijekovnu tamu, promijenivši Mataružanima život zauvijek.

Socijalična svjetlost koja je tada obasjala

Mataruge i Mataružane bila im je, kao i sloboda koja im

je 1945. sinula, nešto najljepše i najsvetije što su im NOR i

nova socijalistička vlast i obećali i donijeli. I to je

presudno uticalo da Mataružani ne budu više onako jaka

reakcija novoj vlasti.

Evidencije predsjednika Režijskog odbora čitke,

precizne i jasne

No, biilo je i otpora ovoj akciji. Naime, pojedinci

koji su bili nezadovoljni razrezanim doprinosom, odbili su

da učestvuju u akciji i za neko vrijeme su ostali bez struje.

Kasnije su je dobili uz neke minimalne troškove.

Mataruge se bile besputni i bezvodni kraj. Ondašnja vlast nije imala ni snage ni volje da

se uhvati u koštac s tako krupnim problemom, kao ni s problemom vodosnabdijevanja vazda

žednih mataruških sela, osim Kozice i Obardi.

Urađeni su neki šumski putevi koji su Mataružanima unekoliko olakšali život kao: put s

Nule do Jerininog grada u Kozici, ili put Obarde - Strmećička Rijeka, koji su koristili Vukovljani

i Strmećičani. Put od centra u Matarugama uz Cvijetino brdo i dalje za Kozicu, mnogo puta

popravljan i nasipan, takođe je mnogo značio za sela Brezu, Klađe, Purića Dolinu, Kozicu i

Vukovo Brdo.

Obarđani su se rano preko Ranča povezali, prvo dobrim makadamskim putem, koji su

potom asfaltirali, s putem Pljevlja - Prijepolje, a i mnogo prije ostalih mataruških sela su riješili

pitanje vode.

S nešto kraćih i slabijih puteva su još neka ljutička i roganička sela bila povezana za

staru matarušku džadu koja je napokon proširena u dobar asfaltni put osamdesetih godina.

Bilo je i više pokušaja da se trajno riješi pitanje snabdijevanja vodom Mataruga. No svi

su oni propali. Na kraju se pod starost umiješao i Joko Knežević. Naime, za potrebe izgradnje

Termoelektrane u Pljevljima potopljen je dio kanjona Ćehotine, a sa njim i neki izvori koje je

155

koristilo mataruško selo Gačevića Dolina i susjedni Otilovići. I crkva u Dubočici trebalo je da

bude potopljena. Međutim, ondašnje vlasti, odnosno Vlada Crne Gore, uz saglasnost Partije, koja

se još itekako pitala, donesu odluku da se crkva izmjesti na jedno lijepo bogomdano mjesto iznad

Dubočice, kao i da se iznađe rješenje za mataruške i otilovičke probleme s vodom.

Procijenivši da postoje realne mogućnosti za trajno rješenje vodosnabdijevanja

Mataruga i Otilovića, Joko odluči da se i sam umiješa i pomogne. Krene u političku akciju i počne

od Mataruga. No Mataružani, ko zna iz kojih razloga, zdravom razumu neobjašnjivih, i ovaj put

udare uprijeko od Joka. Razočaran i ogorčen na jednom burnom sastanku morao ih je prekoriti:

Vi ste me, Mataružani, izdali i 41. pa evo me izdadoste i sad! Ako, ako, ali bojim se da će

to i sada biti na vašu štetu kao što je bilo i onda!

Videći da od zajedničke akcije nema ništa, svako se snalazio kako je umio i mogao. Neka

sela su sama, druga uz pomoć države i zasluga pojedinaca i njihovih ličnih veza, uspjela riješiti

pitanje vode (jedan dio Ljutića, Šarci, Gačevića Dolina, Vukovo Brdo).

Mataružani su imali i svoga doktora, što bi se danas reklo - izabranog. U Vrulji je bila

otvorena ambulanta u kojoj su Mataružani mogli da se liječe kod čuvenog dr Gelja.

No sve je to, očigledno, bilo kasno. Proces migracije stanovništva iz sela ka gradovima,

izgleda, nije moglo ništa više zaustaviti. I mataruška sela su se ispraznila i ostala bez stanovnika i

potrebne radne snage. Omladina je masovno otišla u gradove. Najprije je više od 30 Mataružana

otišlo u narodnu miliciju, i to probranih. Samo s Vukovog Brda u narodnoj miliciji bilo je 7

Janjuševića.

Ostali su otišli u razna preduzeća i fabrike diljem cijele zemlje, a najviše u KAP i

Željezaru. Vrijedni Mataružani su se brzo snalazili i postajali dobri radnici i majstori. Mnogi su

ogradili dobre kuće, pa se jedno cijelo naselje u Podgorici prema KAP-u zove - mataruško.

Za njega je vezana i jedna mataruška, moglo bi se reći, šaljiva anegdota, doduše puna

jetke istine.

U posttitovo doba, došlo neko drugo vrijeme. Proradili pogani jezici, demokratija je, pa

je svak mogao pričati i psovati koga je i kako htio do mile volje. Raskomotili se pojedini, pa osuli,

najviše po Titu i Titovini: Te nije valjala nikome, te samo je zlo donijela, te zadužila je narod da se ni

čukun - čukun unici neće moći odužiti, i bokte pito još što!

Dozlogrdilo to jednoj babi - djevojci, pa će iza šporeta prijekorno:

De, bogoti, ne tarandajte. Vi ništa ne znate, kad tako pričate. Nije vam valjo Tito!? A

svakom vam je isbisko i istrijebio vaške i iz opanaka. I svakog je Mataružanina, i onog potonjeg,

odveo u vabriku, ogradio mu kuću, posadio ga u lemuzinu, objesio mu mašnju o vrat i zađenuo

penkalu za džep! Doći će vama oni koji vam valjaju! Pitaću vas ja onda, ako binem živa, valja li vam

Tito.

156

Dođe vrijeme te joj se riječi obistiniše. Pozatvaraše se i propadoše fabrike. Neke bud

zašto prodadoše i privatizovaše. Radnike razjuriše na ulice i napraviše od njih besposličare i

zaludljebe.

Valja li vam sad Tito!? - pita ih baba, a ovi ugnuli glavu u ramena, objesili noseve, zure

u pod i ne progovaraju.

I brojna mataruška omladina je otišla na školovanje, posvršavala male i velike škole i

rasula se i ostala po bijelom svijetu. Matarugama se vraćala u vrijeme ljetnih odmora i o

državnim praznicima kojim se nekada radovala i jedva čekala da dođu: 1. maj, 29. novebar, kao i

za Novu godinu. Danas tih praznika više nema, ma da ih se mnogi još sa sjetom sjećaju i žale za

njima. Umjesto dolazaka, Mataružani danas po bijelom svijetu tegle svoj zavičajni prtljag, driješe

ga i prebiraju po njemu kad ih savlada nostalgija, sanjajući svoje Mataruge i misleći o njihovom

napretku i dobru.

MATARUŽANI U AB

REVOLUCIJI

No, ako ćemo pravo, novo vrijeme koje se u Crnoj Gori računa kao istorijska

prekretnica, možda je Mataružanima pružilo i najviše. Naime, AB revolucija kojom je 1989. g.

srušena komunistička vlast u Crnoj Gori i kojom su uklonjeni iz politike Titovi saborci, stvorila je

širok prostor da se narodne mase razmahnu i iznjedre nove kadrove i nove vođe, koji će ih povesti

u nove radne pobjede i još svjetliju budućnost.

AB (antibirokratska) revolucija je izbacila u vrh politike, koja se još formalno mogla

nazvati jugoslovenskom, nove ljude, ljude posebnog formata, koji će, kako se govorilo, moći

odgovoriti zahtjevima novog vremena. I koji će procese koje to vrijeme nosi umjeti razumjeti i

moći uspješno predvoditi.

U nekim republikama to su bili stari

komunisti, pa i Titovi saborci, koji su u njegovo

vrijeme ispali iz igre i bili skrajnuti, nerijetko i

zatvarani (Hrvatska i BiH). U Srbiji i Vojvodini,

moglo bi se reći novi, od kojih je Jogurt revolucija

napravila svoje nove heroje poput Mihalja Kertesa

i njemu sličnih. U Crnoj Gori su to bile mlade

junoše pune samopouzdanja u svoje znanje i

umijeće. Bez obzira na skromno radno i životno

iskustvo, bili su riješeni da zasjednu na državni

tron po bilo koju cijenu.

Borci AB revolucije u akciji

Komunističko vrijeme je od svih njih jednoglasno označeno kao vrijeme jednoumlja,

vrijeme odnarođene, birokratizovane i nenarodne vlasti koja je s pravom poslata na đubrište

157

istorije. Uvedeno je višestranačje koje je trebalo da omogući razmah i procvat demokratije na

jugoslovenskim prostorima.

Može biti da je to bilo dobro zamišljeno, ali se u životu jugoslovenskih naroda desilo sve

suprotno.

Republička rukovostva su počela međusobne svađe koje su dovele do krupnih razlika u

generalnom gledanju na budućnost jugoslovenske države. Ispoljile su se krupne razlike u pogledu

ustrojstva zemlje, koje su direktno dovele u pitanje i njen opstanak kao federacije. Razlike su,

pokazalo se, bile nepremostive. I da se oko toga ne duži, zemlja se poslije pedeset godina raspala

po nacionalnim šavovima i avnojevskim granicama. Bratstvo i jedinstvo koje je trebalo čuvati kao

zenicu svog oka, kako je govorio Tito, ismijano je i odbačeno kao komunistička prazna i glupa

floskula, koja je zamajavala široke narodne mase. U takvim uslovima nacionalizam je bujao kao

korov iz kojeg su ponovo buknule stare podjele i mržnje, rađajući nove četničke vojvode i ustaške

doglavnike. Narod ih je opijen slušao i slijepo slijedio, spreman da ponovo ugazi u krv radi

njihovih suludih obećenja o proširenju svojih teritorija i naplati starih dugova.

Dio Svijeta je iskreno pokušavao da smiri strasti i spasi jednu lijepu zemlju koja je do

tada uživala veliki međunarodni ugled. Dio je bio neiskren i gledao je svoja posla i interese. Od

spašavanja zemlje digao je ruke, poslije brojnih neuspjelih pokušaja, i onaj dobronamjerni dio

Svijeta kada je naišao na neviđenu balkansku tvrdoglavost i upornost u samouništenju.

U svemu tome, kao stožer oko kojeg i zbog kojeg se sve vrćelo, bilo je Kosovo i neriješeno

pitanje Srba u njemu. Drugi su ga, pa i dio Svijeta, posmatrali kao neriješeno pitanje Albanaca.

Zavisi ko je i iz kog ugla gledao. Međutim, ono je i jednima i drugima poslužilo da preko njega

prelome druga suštinska pitanja oko kojih se nijesu slagali i koja su smatrali neriješenim. Srbi su

prije svega, isturili srpsko pitanje, koje za njih nije bilo riješeno nigdje osim u užoj Srbiji. Tražene

su i promjene granica među republikama.

Sasvim očekivano, takva količina uzavrelog nacionalizma i nacionalističkih strasti, uz

pamet koja je isplivala na čelo republika, mogla je dojučerašnje zbratimljene jugoslovenske

narode odvesti samo tamo gdje ih je i odvela - u krvavi građanski rat.

Jugoslavija je doživjela, kako kaže poznati istoričar Branko Petranović, a kojeg u Istoriji

Pljevalja, na str. 440 navodi V. Starovlah, trojaki slom: društveno - političkog sistema,

međunacionalnih odnosa i Jugoslavije kao države. Tome se može dodati: i potpuni moralni slom,

slom svih vrijednosti koje baštini i na kojim opstaje savremeni svijet.

Mataružani su i u AB revoluciji, kao i svim ranijim revolucijama na ovim prostorima,

učestvovali na sebi svojstven način. Zdušno su je podržali i stali iza nje, ali nijesu formirali neke

mataruške antibirokratske formacije koje bi jurišale na tvrđavu komunističke birokratije, u liku

Vlade Crne Gore. Mada, bilo je nekih vrlo aktivnih pojedinaca koji su bili uzigrali, misleći da je

došlo njihovih pet minuta. Rastrčali su se po raznim ad hoc komisijama, koje su navodno ispitivale

zloupotrebe stare vlasti kroz ondašnji Titograd, današnju Podgoricu, nudeći vođstvu AB

revolucije svoje usluge na rušenju omražene komunističke vlasti, a naročito nekih njenih

pojedinaca, pa i nekih svojih Mataružana. Uzaludno i bezuspješno su kopali i čeprkali po

158

njihovim biografijama ne bi li našli štogod što bi ih moglo kompromitovati. I to je bio njihov

najveći profesionalni uzlet i domet koji su u svom radnom vijeku dosegli. No, vođe AB revolucije

su, ne prepoznajući u njima neku ozbiljniju antibirokratsku snagu, ostale ravnodušne na njihovu

ponudu. Ni kasnije im, koliko se god trudili, nije polazilo za rukom da se ubace u maticu AB

revolucije, kao što im ni danas ne uspijeva da se po osnovu tih i takvih zasluga dočepaju makar

kakve funkcije, čak ni u orepcima nekih stranaka koje su zdušno podupirali svojim kolosalnim

„preofesionalnim“ iskustvom koje se mahom svodilo na podvale, izmišljotine i intrige o

protivnicima.

Drugi nijesu imali takvih ambicija, ali su sa svojim preduzećima istrajno protestovali i

štrajkovali i više se puta zagonili put Vlade, predvođeni oglašenim Loćkom, odlazeći organizovano

autobusima uz zurle i borije u ondašnji Titograd, njeno sjedište, uz pjesmu i alakanje: Nema rada,

dok ne pa’ne vlada! Revolucionarni zanos nije bio ništa manji od onog ranog komunističkog koji

je pratila ona poznata koračnica: Budi se Istok i Zapad!

No, i jedni i drugi su se, uprkos visokom mišljenju o sopstvenim zaslugama i kvalitetima,

našli na periferiji društvenih procesa koje je iznjedrila AB revolucija, pogubljeni, zaboravljeni i

ostavljeni da se sami snalaze i tumaraju u metežnom vremenu koje je nastupilo.

Doduše, to mutno i metežno vrijeme nije samo njima iskrivilo svijest da svoju

prosječnost, pa i ispodprosječnost, dožive kao sopstvenu veličinu, već i mnogo znavenijim od njih.

Istini za volju, mnogome je ispodporsječnom, s tako iskrivljenom sviješću o sopstvenoj veličini,

pošlo za rukom da se dočepa onog što mu ni po čemu nije moglo pripasti. Ali u vremenu koje je

došlo – moguće je sve!

Naime, vođe AB revolucije su ubijedili ondašnju radničku klasu, među njom i

Mataružane, da ih je opljačkala odnarođena, birokratska i izdajnička komunistička vlast, koju

oličava Vlada CG i da tu i takvu Vladu treba srušiti. Da je ta Vlada i politika koju predstavlja

izdala Srbe i Crnogorce na Kosovu i dovela zemlju na rub provalije. Radnici brojnih crnogorskih

preduzeća, iako su sva vrlo uspješno poslovala, a oni uredno primali dobre plate i još ponešto uz

njih (topli obrok, prevoz, regres za godišnji odmor, dosta puta višak, nekad nazvan trinaesta

plata), povjerovaše u to i aknuše za njima te je uličnim mitinzima srušiše. Antibirokratska

revolucija, kako je vrijeme pokazalo, bila je presudna za zajedničku državu, a njene vođe i njeni

grobari. I bila je to, kao što se pokazalo, velika prevara naroda.

Deklerativno, cilj AB revolucije je bio da socijalizmu vrati humani lik koji se bio,

navodno, pogubio u birokratskim lavirintima i osionosti odnarođene vlasti. Muđutim, to je bio

dobro osmišljen i po pravilima specijalnog rata izveden klasični puč, kojim je promijenjen

vladajući društveno-politički sistem. Umjesto socijalizma i radničkog samoupravljanja

uspostavljen je kapitalizam u svom najgorem obliku (prvobitna akumulacija kapitala).

Rezultati i doseg te revolucije danas su očigledni i vrlo mjerljivi, i na nivou Crne Gore i

na nivou Mataruga. Njene plodove danas uživa ta ista radnička klasa. Uživa ih i cio crnogorski, pa

i mataruški narod. Naravno, uživaju ih i onih nekoliko mataruških AB revolucionara.

159

No, to kako se danas živi, kuda se pogubiše onolike fabrike i preduzeća, kuda nestadoše

onolika radna mjesta, što bi s minulim radom brojnih trudbenika i, na kraju, šta se učinje od

onako lijepe zemlje, može biti i nije toliko važno koliko je važno to što se danas mogu politikom

svi baviti do mile volje, i, naravno, kako je kome drago.Ta mogućnost je Mataružane potpuno

oduševila i bacila u višedecenijski zanos.To je vrhunsko dostignuće i neprocjenjiva tekovina AB

revolucije. Učiniti svakog čovjeka političkim subjektom (homo politicus) i dati mu mogućnost da

bitno utiče na, kako se to danas kaže, magistralne tokove politike, i to u svim njenim segmentima.

Mataružani su tu mogućnost prihvatili i predali joj se sa neviđenom strašću.

Kad dođu izbori ili kakvi važni politički i sudbonosni događaji, kao što su pitanje

Kosova, ili jezika i crkve, na koje oni, kako misle, mogu presudno uticati, Mataruge i Mataružani

prosto uzavru. Ostave se svih domaćinskih i kućnih poslova i zaborave na njih kao na lanjski

snijeg. Dohvate se politike, pa zbogom bijeli svijete!

Doduše, Mataružani su i u ovako sudbonosnim momentima podijeljeni, kao što su uvijek

bili. Jedni su za ove, drugi za one, treći za neke tamo, i tako do u nedogled. I svi su protiv

izdajnika. A izdajnici su svi koji ne misle kao oni. I svi misle da su u pravu, čak i kad ih događaji i

vrijeme potpuno demantuju. Nema činjenica koje su oni spremni da prihvate i priznaju ako se

kose s njihovim uvjerenjem i ličnim osjećajem.

No, ovo smutno i metežno vrijeme donijelo je Mataružanima, osim zadovoljstva da se

bave politikom do mile volje, i neke praktične koristi. Naime, mladi crnogorski antibirokratski

politčki vrh se nešto međusobno sporečkao a potom i za gušu dohvatio, pocijepavši se na

procrnogorski i prosrpski. Između njih otpočnu žestoke političke borbe koje se prenesu i na

vascijeli crnogorski narod, pa i mataruški, koji se oko njih podijelio na dvije polovine kao

raspolućena jabuka.

A Mataružani k’o` Mataružani, masovno stanu iza prosrpskog bloka. A i iza koga bi

drugog!? Kad su im svi bili Srbi od postanja. I kad ih bole kosovske rane više n’o druge. No, i

pored toga, određenim spletom okolnosti i ličnim angažovanjem nekih pojedinaca koji su imali

jak uticaj na procrnogorski blok i ondašnju vlast, i koji su na sve to gledali malo drugačije,

Mataruge se nađu u fokusu pažnje te vlasti. Mataruge i Mataružane stanu obilaziti brojni vladini

ministri i podministri i zanimati se šta se dâ učiniti za njih. Kad to vidi onaj drugi prosrpski

politički tabor, iako mu nije bilo jasno šta je to toliko važno u Matarugama privuklo pažnju i

same crnogorske Vlade, odluči i sam da se posveti Mataružanima. Tako da se u Matarugama

stadoše smjenjivati na raznim političkim skupovima čas jedni, čas drugi, kao nekada partizani i

četnici. I jedni i drugi u borbi za matarušku podršku obećavaju i nude i ono što im niko i ne traži.

Mataružani zbunjeni, ugnuli glave u ramena pa samo trepću. Nije im jasno čime su zaslužili toliku

brigu i milost onih koji ih do juče nijesu viđeli niti na njih glavu obrtali.

Vlada, da li vidjeći nepravdu koju su Mataružani trpjeli od Crne Gore još od 1913. kada

su joj pripojeni, ili zahvaljujući uticajnim vezama, a može biti naslutivši i kakav kadrovski ili

ekonomski potencijal u Matarugama, riješi da odriješi kesu. Odluči da ih sve išara novim

novcijatim putevima i da svako mataruško selo veže za modernu matarušku asfaltnu džadu. A

potom zasuka rukave da ih napoji gromovitom vodom sa čuvene Petrove česme, iz Crnog vrha. I

ne samo Mataružane već i Otilovičane. Bila je to te godine najveća investicija u jedan seoski

160

vodovod u Crnoj Gori. Naime, vodovod Petrova česma - Mataruge – Otilovići, dug je preko 25

km. i predstavlja vrlo komplikovan zahvat. Koštao je konačno više od milion eura, a ako se tome

dodaju i izgrađeni putevi, u Mataruge je u tom periodu uloženo više od milion i po eura (1999 -

2003).

Put za Kozicu probijen još u socijalističko vrijeme (osamdesetih godina) do osnovne

škole, a potom 1999. do kraja sela, uz još nekoliko krakova, asvaltiran je kasnije skoro do samog

centra samodoprinosom građana i sredstvima

Republike i lokalne uprave. Kroz najzabačenija

kozička sela (Vranjaču i druga), iz pravca Kovrena

i Gorica, vojska je probila slabiji put 1978. g.

prilikom neke vojne vježbe.

Put za Kozicu preko Cvijetinog brda

Mataruško selo Obarde, iako na samoj

granici sa Srbijom, priklonilo se crnogorskom

bloku i podržalo ga na svim izborima. Ono je već

imalo dobar asfaltni put i riješeno pitanje vode od ranije. Sada je dobilo i najkvalitetnije

napajanje trofaznom strujom. Elektromreža je dugačka više od 9 km i sva je na betonskim

stubovima, a svaka je seoska kuća makadamom povezana sa asfaltnim putem u centru sela.

I sva ostala mataruška sela su povezana novoizgrađenim putevima jedna za drugo i za

asfalni put Pljevlja - Mataruge - Vrulja ili Obarde - Ranče.

Lokalna vlast, vidjeći Vladino angažovanje na izgradnji infrastrukture u mataruškim

selima, iako ga je osporavala i dovodila njegovu legitimnost u pitanje, odbijajući da i danas iz tih

razloga neke puteve uvrsti u lokalne, i sama krene u akciju.Tako da je i njenim angažovanjem

izgrađeno i nasuto dosta puteva, a napravljen je i most na Zemuncu.

Crna Gora je, zahvaljujući brzom razvoju mobilne telefonije, dobila strane investitore,

pa je telefon postao stvarnost u svakom i najzaturenijem pljevaljskom pa i mataruškom selu.

Nema mataruškog djeteta niti babe da ne drže u džepu ili rukama telefon i da im u svakom

momentu nije dostupan onaj koga požele da čuju. To se već može ubrojati u veliko dostignuće i

tekovinu novog vremena, do tada prosto nezamislivu.

No, uprkos tome mataruška sela su ostala prazna, a imanja

opustjela. Prema popisu iz 1921. g. (M. Joknić, Stanovništvo u pljevaljskom

kraju, Pljevlja 2006), Mataruge su imale 1976 stanovnika sa selima Ljutići,

Obarde i Kozica. Po popisu iz 1931. g. 1506, iz 2003. g. 745 (Kozica 153,

Ljutići 168, Obarde 165, Mataruge 259), dok su po zadnjem popisu iz

2011. g. imala 575 stanovnika (Kozica 142, Ljutići 113, Obarde 131,

Mataruge 189). Mataruška domaćinstva su mahom staračka.

I stočni fond u Matarugama je skoro desetkovan. Prema popisu

iz 1991. g. u Matarugama je bilo goveda 1344, ovaca 4660, konja 143, itd.

Danas jedva ako ima 5 - 6 domaćinstava koje drže po desetak krava, ostala

161

rijetko po kravu, dvije. Postojala je farma ovaca i koza u Obardima koja se, nažalost, nije

održala. Nekoliko domaćina drži po buljučić brava, kako Mataružani zovu ovce, ali sve u svemu

taj broj ne prelazi 180. U cijelim Matarugama ima pet - šest konja, i to je sve.

MATARUŽANI I PREDSJEDNICI

Iako imaju izvanredne uslove za stočarstvo i zemljoradnju, Mataružane je, izgleda, više

zanimala politika. Tako da su Mataruge i Mataružani imali zadovoljstvo da dožive i dvije posjete

na najvišem državnom nivou. Naime, u Matarugama su, tačnije u Obardima, boravila i dvojica

predsjednika Crne Gore.

Prvi predsjednik države koji je stupio među Mataružane, odnosno Obarđane, bio je

Mišo Vlahović, brat čuvenog revolucionara Veljka Vlahovića. Mišo je bio novinar, kasnije

diplomata, ali se osamdesetih vratio u Crnu Goru u kojoj je izabran za predsjednika

Predsjedništva CG. Riješio da u ljeto privatno posjeti prijatelja u

jednom mataruškom selu. Prijatelj mu predoči da će mu biti zamjereno

kao predsjedniku što nije našao vremena da posjeti i još neko selo, kada

je već tu. I na nagovor svog domaćina, iako nepripremljen, prihvati da s

opštinskim rukovodstvom posjeti Obarde, kroz koje ga je vodio put ka

Vukovom Brdu.

Obarđani, domaćini na glasu, zbunjeni svim tim, ipak se obraduju

Predsjedniku i dočekaju ga raširenih ruku i s pečenim bravom na stolu,

kako je odvajkada red i običaj da se dočekuje mio gost, iako je tek bilo

objutrilo. Bio je to pravi radni doručak Obarđana s predsjednikom

države. Kasnije su i američki predsjednici to uveli kao praksu, biće

viđeli od Obarđana, pozivajući svjetske uglednike da pristvuju tom

američkom doručku.

Mišo Vlahović

Crnogorski predsjednik svjetski čovjek, diplomatskih manira, s mjerom i ukusom u

svemu, tek da ne uvrijedi Obarđane, pojede samo jezik od onog brava što su ga iznijeli kuvanog

pred njega i goste. Obarđani, zabrinuti za njegovo zdravlje, salete mu prijatelja, a svog komšiju:

Da Preśednik, daleko bilo, nije što zabonio te ne dovaća do one jagnjetine!? Ili mu se,

ne daj Bože, ne sviđa njina jagnjetina!?

A on bi bio prvi koji je našo manu obarđanskoj jagnjetini.

Bez brige - umiruje ih ovaj. Vašoj jagnjetini nema ravne, to je opštepoznato. No,

predsjednik vam je svjetski čovjek, diplomata, a diplomate su skromne, jedu tako, vrlo malo.

Ti, vala, Ostoja, ako je tako, ne bi mogō biti diplomata pa kad bi se zemlja

prevrnula - dobacuje jedan seljanin Ostoji Zindu koji se spremao da pozdravi goste.

A što to ja ne bi mogo biti diplomata!? - popriječi ga ovaj očima.

162

Ne da ti kurjak što je zinuo iz tebe! - dočeka ovaj.

Ne bleji - tiho da se ne čuje, veli mu Ostoja u prolazu - da ne ostaneš bez jezika ko i

onaj brav!

Ostoja čovjek iz naroda, rječit, a ukazala mu se prilika, odužio sa zdravicom i pričom o

oboranim dolinama s dva vola i dva brata blizanca, po kojim je selo dobilo ime, nikako da savije i

svede priču na ono što muči Obarđane.

Ostali nestrpljivi, a plašeći se da i Predsjednik i gosti ne izgube strpljenje, tresnuše bez

uvijanja i okolišenja svoje zahtjeve ispred njega.

’Oćemo tri stvari: telefon u selu, da nam je prodavnica redovno snadbjevena brašnom i

da poštar donosi penziju u selo Đorđiju Despotoviću (jedini penzioner tada u selu).

Predsjednik ih gleda znatiželjno, pljevaljsko rukovodstvo zbunjeno. Šta li ih čeka na

kraju ako je ovako ultimativan početak.

Imate li još nešto!?- pita ih Predsjednik oprezno, a sve strijepi da je to samo uvod u

nešto krupno i nemoguće.

Nemamo, vele, no oprostite što Vas i s tim mučimo, ali to nam je najpreče.

Dobro, razumijem ova dva prva zahtjeva, i oni će vam odmah biti riješeni, ali mi nije

sasvim jasan ovaj treći? - nastavlja Predsjednik dijalog s Obarđanima.

Kako nije jasan!? - čude se Obarđani. Pa kad učitelj Đorđije ode po penziju na Jabuku

ili u Pljevlja, svu je ostavi u kafani, pa poslije nema okle da nam plati pivo u prodavnici.

A, tako znači!?I taj vam je zahtjev opravdan i usvaja se! - zadovoljno će Predsjednik.

Potom se okrenu prijatelju koji je sjedio do njega : Ovi tvoji Obarđani, neki mnogo skromni ljudi.

Radnom dorčku Obarđana s predsjednikom

Crne Gore u školi u Obardima u ljeto 1984.

prisustvovao je i Obrad Despotović, novinar tada

mnogo cijenjenog lista Borbe, inače Obarđanin. Nije

odolio izazovu već je napravio vrhunsku reportažu o

ovom skupu, punu humora, koja je bila nagrađena od

strane Borbe – Ko popi mozak Obarđanima? Obarđani

su se malo ljutnuli na njega, jer su im oni zahtjevi

iznijeti Preśedniku, u njegovoj reportaži izgledali

nekako još tanji i bleđi nego što su bili, shvativši kakvu

su priliku propustili.

Ali su ipak bili zadovoljni. Predsjednik je održao obećanje. Dobili su telefon-radio

stanicu i vezu sa svijetom, kako su govorili. I prodavnica je bila uredno snabdijevana brašnom,

163

zbog čega su im se njive zalivadile, a livade zakorovile. Jedino je učitelj Đorđije i dalje odbijao da

čeka poštara u selu. Ipak je volio da se s njim sretne u gradu. Biće da je u varoši pivo bilo hladnije

i ugodnije.

Predsjednika je na ovom putu pratio i poznati novinar Politike, Vasko Ivanović, tako da

je predsjednikova posjeta Obardima i Vukovom Brdu ostala zabilježena i u njoj pod naslovom –

Obarđani zbor zborili!

Obarđani su duhoviti ljudi i vole humor pa i na svoj račun. Šesdesetih godina dođe na

Jabuku proslavljeni komandant iz Drugog svjetskog rata Peko Dapčević. Na Jabuci, udaljenoj od

Obardi pola sata ’oda, podignut je lijep spomen dom pioniru Bošku Buhi, narodnom heroju koji

je tu i poginuo. Peko je po napadu na Pljevlja 1. decembra 1941. g. s Mošom Pijadem boravio u

Obardima više dana. Obarđani bi da vide i pozdrave Peka, i, biće, evociraju uspomene na teške

ratne dane, ali ne znaju kako da to izvedu. Ne dolazi se lako do Peka. Obrad Despotović, novinar,

vidi svoje Obarđane na muci, žao mu ih, pa će im: Ništa lakše! Ajte za mnom, ja ću to. Vi ne

govorite ništa, samo klimajte glavom i potvrđujte ono što kažem.

Opreme se i narede Obarđani, pa na čelu s Obradom, pravo pred Peka.

Druže Peko, ne mogu im ništa! Navalili ovi moji Obarđani, ’oće, vele, da vide i pozdrave

onog koji ih je u ratu pobijedio i popiju piće s njim ako je ikako moguće!? - raportira mu Obrad.

Peko ih gleda radoznalo. Oni zbunjeni, nemaju kud, klimaju glavama i potvrđuju

Obradove riječi. Nema kud ni Peko no ih primi i lijepo ugosti.

Drugu posjetu, na najvišem nivou, Obardima, učinio je predsjednik CG Milo

Đukanović, u martu 2001. Obarđani su Đukanovića podržali od prvog dana i stali na njegovu

stranu. Doduše, nijesu svi, ali jeste većina koja mu je obezbjeđivala da na svim izborima, a bilo ih

je mnogo, u Obardima odnese pobjedu. Njegovi protivnici su zato krivili neke uticajne pojedince

koji su bili dobri i s Đukanovićem i s Obarđanima, ne oprostivši im to nikada. Za razliku od prvog

predsjednika, s kojim su imali radni doručak, s Đukanovićem su Obarđani imali radni ručak, ili

bolje reći užinu. Radnom ručku su prisustvovali svi: i oni koji su ga podržavali i oni koji nijesu.

Obarđani su srdačno dočekali Đukanovića I Đukanović se srdačno zahvalio Obarđanima

164

Radni ručak je protekao u dobroj i konstruktivnoj atmosferi, uz međusobno uvažavanje.

Predsjednika Đukanovića je u ime Obarđana pozdravio Vukašin Popadić, domaćin od reda i

ugleda, iako nije bio Đukanovićev politički sljedbenik, poželivši mu dobrodošlicu i ugodan

boravak u Obardima. Jer su Obarđani kao dobri domaćini i mudri ljudi spremni da, kada je tako

krupan događaj u pitanju kao što je posjeta Preśednika države, zanemare i začas ostave političke

razlike po strani. Skupu su prisustvovali i neki mještani iz drugih mataruških sela.

Sastankom su bili svi zadovoljni, pa i oni koji nijesu bili Đukanovićevi sljedbenici. Sva

obećanja koja su bila data Obarđanima od Đukanovića, ili u ime Đukanovića, bila su ispunjena.

Obarđani pažljivo slušaju Đukanovića

Neki mi moji prijatelji Obarđani prigovaraju što o Obardima pišem kao o selu koje

pripada Matarugama. Kažu: - Da se Obarđani nikad nijesu tako identifikovali. Za Obarđane -

Mataruge su posebno selo, a Obarde su na svome...

Slažem se da su i Obarde i Obarđani i osobeni i posebni, ne samo u odnosu na ostala sela

i Mataružane, već i sve druge. I da su Obarđani ponosni na tu svoju osobenost i posebnost i da je

nerijetko, ne samo ističu, već i ljubomorno čuvaju.

Uostalom, tako ih i Mataružani i svi drugi doživljavaju. Obarđani su, istine radi, za

razliku od Mataružana, voljeli, kako sami kažu, da bistre politiku i nijesu mogli bez nje i bez

novina. Voljeli su da budu u kursu društveno-političkih dešavanja i nijesu željeli da budu zatečeni

i iznenađeni događajima i uhvaćeni na spavanju. Otuda su prije drugih bili u stanju da

prepoznaju napredna i progresivna društvena kretanja i na vrijeme podrže one snage koje vuku

165

opštem napretku i prosperitetu. Ili, što bi se reklo – bili su dalekovidiji i napredniji od drugih, ili

bolje reći – politički potkovaniji i pismeniji. To su Obarđani pokazali u svim prelomnim

vremenima pa i u ovom novom, skoro dramatičnom vremenu. To je, moglo bi se reći, izazivalo i

malu ljubomoru ostalih Mataružana prema Obarđanima. I to je, svakako, uticalo da su Obarde

znatno prije drugih riješile svoje infrastrukturne probleme, koji itekako utiču na kvalitet života

na selu. Vjerovatno je i to bio razlog onim posjetama dvojice crnogorskih predsjednika selu

Obardima i Obarđanima. Jer svako voli da vidi napredno i prosperitetno selo i posjeti njegove

žitelje koji nemaju ozbiljnijih životnih problema i koji ne ištu i ne traže nemoguće i ne postavljaju

pitanja od kojih vlast boli glava.

Obarde su i prije ostalih mataruških sela dobile školu (1908), vodu, pa i put.

No objektivno, Obarde pripadaju mataruškoj regiji i Matarugama i mataruško su selo,

doduše, napredno selo. One su još za turskog vakta bile u sastavu Nahije Mataruge, o čemu

svjedoči popis koji su turske vlasti izvršile 1474. god. gdje se pominju kao ljetno pasište - Oparte.

Obarđani su u Balkanskom i Prvom svjestskom ratu ratovali u Mataruškoj četi.

U vrijeme austrougarske okupacije, sjedište opštine Mataruge, u čijem su sastavu bila

sela – Ljutići, Mataruge, Strmrćica, Kozica i Vijenac nalazilo se u Obardima kao i

žandarmerijska stanica.

Po oslobođenju od Austrougara (1918), sjedište mataruške opštine je bilo u Matarugama

a predsjednici opštine su bivali, pored Mataružana, i neki Obarđani - Mihailo - Miko Despotović,

Rako i Jaćim Zindović, o čemu je već bilo riječi.

I, predsjednik prvog ratnog opštinskog NOO u Matarugama, bio je, takođe, Obarđanin

Simo Despotović.

Obarde se i danas nalaze u sastavu mjesne zajednice Mataruge. I škola u Obardima, dok

je radila - radila je kao istureno odjeljenje škole u Matarugama.

Selo Kozica se prije nekog vremena izdvojilo iz mjesne zajednice Mataruge u zasebnu

MZ, ali i pored toga i ono je mataruško selo i u sastavu je šire mataruške regije.

U samim Matarugama, nažalost, nijesu boravili predsjednici države, ali su kroz njih

prolazili. Na putu za Pljevlja, prošao je u septembru 1959. g. i predsjednik Tito. On se, doduše,

nije zaustavljao u Matarugama, već je samo Mataružanima kroz otvoren prozor automobila

mahao rukom dugo i polagano. Mataružani su potajno gajili nadu da bi se mogao, može biti, i

zaustaviti pa su se za takvu prigodu bili i pripremili, kako ne bi bili zatečeni. Pripremili su veliki i

ukrašeni slavoluk ispod kojeg je morao proći, pa zaustavljao se ili ne zaustavljao, i odabrali

jednog primjernog Titovog pionira, kojem bi danas Tito imao što - šta zamjeriti, i gurnuli mu

cvijeće u ruku koje bi mu predao uz nekolike napamet naučene pozdravne riječi. No, kod Tita se

očigledno nije javila želja da malo proćaska s Mataružanima, iz ko zna kog razloga. Najprije će

biti da mu je neko došapnuo da ga Mataružani nijesu baš mnogo voljeli i podržavali u toku rata.

166

Ali svejedno. Mataružani su bili zadovoljni i samim tim što su ga vidjeli i što im je mahao

rukom. Jedna Mataružanka se u sve na svijetu klela da mu je vidjela oči kako se zelene kao trava.

Ona je upravo imala baš takve. Do tada su u Matarugama bili na cijeni samo crnomanjasti ljudi i

crnomanjaste oči. Od tog momenta u modu su ušle i oči zelene kao trava. I od tada su one koje su

imale oči zelene kao trava prestali zvati – Zelja.

Tita je na dočeku u Pljevljima, u ime Pljevljaka i pljevaljskog rukovodstva, pozdravio i

poželio mu dobrodošlicu Mataružanin Joko Knežević.

Tito okružen pljevaljskim rukovodstvom

Joko Knežević pozdravlja Tita

Titove riječi, upućene pljevaljskom rukovodstvu tom

prilikom, nijesu izgubile ni danas na aktuelnosti

Momčilo Knežević, Jokov sin, odličan učenik

pljevaljske gimnazije, primjeran u svemu, predao je

1963. godine, Titu štafetu, što je bila izuzetna čast koja je

pripala i jednom Mataružaninu.

No, iako Mataružani u ratu nijesu bili u prevelikoj

ljubavi s Titom, osim rijetkih, poslije rata su mu sve

oprostili. Kad je umro, oplakala ga je većina

Mataružana, kao uostalom i čitava zemlja. U znak

ljubavi prema njemu posadili su i podigli od mladih

borovih sadnica u Kneževićima, na jednom krševitom

uzvišenju, sa kojeg puca lijep vidik, Titov Gaj. Gaj je u

vidu već svima poznatog Titovog potpisa. Takvih gajeva

je u ondašnjoj Jugoslaviji podignuto na desetine.

Projekat je uradila Brankica Knežević, šćerka Joka

Kneževića, a akciju su organizovale mjesne društvenopolitičke organizacije, đaci i mještani uz

puno angažovanje Čeda Janjuševića, sekretara i Čeda Gajevića, direktora škole u Matarugama.

167

Momčilo Momo Knežević predaje štafetu Titu Titov Gaj u Donjim Roganicama

Titov Gaj je izrastao u lijepu mladu borovu šumu koja se danas uredno održava i čuva.

Međutim, mnogi Titovi Gajevi, sađeni u njegovu čast, po raznim mjestima zajedničke nam

domovine, dočekali su sasvim drugu sudbinu, kao i imena brojnih varoši, koje su se utrkivale koja

će prije za njegovogog života ponijeti njegovo ime, koje su danas sve iz reda odbacile. No, takvi

smo mi.

Ostalo je kazivanje starih Mataružana da je i kralj Aleksandar svojevremeno boravio u

Vrulji na imanju Mitrovića. Ako je to tačno, onda je morao proći i kroz Mataruge. A ako je

prošao kroz Mataruge onda Mataružani zasigurno nijesu propustili priliku da ga vide i pozdrave.

Tamo su ga, ostala je priča, na imanju Mitrovića kroz koje su proticali brzaci bistre Ćehotine,

domaćinski dočekali i ugostili domaćini, pljevaljski zvaničnici i, ako je vjerovati pričama,

mataruški prvaci Mile Vukašinović, Diko Gačević i Dmitar Janjušević.

Mataruge je 1935. posjetio i ban Zetske banovine, čuveni Mujo Sočica, s pratnjom, o

čemu svjedoči i jedna fotografija i o čemu je već bilo riječi.

Mataruge je imao želju da posjeti i Mišo Vlahović, predsjednik Predsjedništva Crne

Gore. Predhodno je, na putu za mataruško selo Vukovo Brdo (1984), posjetio Obrade, o čemu je

takođe bilo riječi. Na Vukovom Brdu je bio u privatnoj posjeti u kući autora ovog teksta.

Predsjednika je tom prilikom pratilo kompletno rukovodstvo opštine Pljevlja (predsjednik

opštine Slobodan Krejović, predsjednik IO SO Zeko Ostojić, član Predsjedništva CG Ramiz

Bambur, načelnik sekretarijata NO Vidoje Despotović i drugi). Planiran je bio i susret s

građanima Mataruga u školi. Međutim, rukovodstvo MZ Matruga je izbjeglo da obavijesti i okupi

narod u Matarugama s kojim se nešto bilo mimoišlo, plašeći se da se stim narodom pred ovako

visokim gostima suoči. Znalo je da ga Mataružani neće šteđeti, pa nek je njihovo. Tako su

Mataružani propustili priliku da možda još tada riješe neke svoje probleme koji su ih usporavali

u razvoju i napretku.

168

Škola u Matarugama - je bila hram znanja i ponos Mataružana