Posvećujem ovo djelo svom ocu Riccardu koji mi je bio vodič na mukotrpnom putu kroz svijet slikarstva

Marcello Sartori rođen je u Veneciji 1955. Umjetnički se oblikuje u radionici svojega oca Riccarda, poznatog vicentinskog figurativnog slikara, koji je u ino-

zemstvu poznat kao portretist. Zahvaljujući dugom studiju, predanom radu i izvrsnim učiteljima, te urođenoj senzibilnosti i sposobnosti uočavanja

najdojmljivijih pojedinosti, razrađuje sve tradicionalne slikarske tehnike, te donosi novitete u području freskoslikarstva. Osim klasičnih tehnika akvarela, rada

s kazein skim i jajčanim temperama, te pastela i ulja, koristi i tehniku "dobre freske” Cenninoa Cenninija (njegovi su didaktički panoi izloţeni u Museo degli

Afreschi, u Veroni).

Pozna ujedno i stare minijaturističke tehnike oslikavanja pergamenta od janječe koţe, kao i načine proizvodnje boja i tinta, te stil kojim su se guščjim perom i

trščanom pisaljkom ispisivali rimski svitci u I. stoljeću, uncijala u V st., te gotica ili rotunda u XIV stoljeću.

Autor je mnogih portreta, trompe-roeila i dekoracija eksterijera u više talijanskih i inozemnih gradova. Sandro Pertini, Predsjednik Republike, odlikovao ga je

srebrnom medaljom. Ţivi i radi u Pastrengu (Verona), via Sambuco 39, tel. i fax 045 6770146; e-mail: msartori@frida.it

Naslov izvornika DIPINGEREIL PAESAGGIO IN PRACTICA

Sva se prava pridrţavaju. Nijedan dio ove knjige nije dopušteno umnaţati, prenositi na bilo koji način, elektronski, mehanički, fotokopiranjem,

presnimavanjem ili drukčije, bez prethodnog pismenog odobrenja nositelja prava.

Copyright

© Gribaudo, Cavallermaggiore © Za Hrvatsko izdanje Leo commerce d.o.o., Rijeka, 2004

SLIKANJE KRAJOLIKA U PRAKSI Urednik: Leonardo Marušić Prevela: Darija Garbin Lektura i korektura: Goran Lukenda

Nakladnik

LEO COMMERCE d.o.o.

Rijeka,Tina Ujevića

1 Tel. :051/625-910

Za nakladnika

Leonardo Marušić

Priprema za

tisak Publikum,

Zagreb

Rijeka 2004.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA

KNJIŢNICA RIJEKA

UDK 75.047

SARTORI, Marcello

Slikanje krajolika u praksi / Marcello Sartori; <prijevod Darija Garbin>. - Rijeka : Leo-commerce, 2004.

Prijevod djela: Dipingere ii paesaggio in practica.

ISBN 953-218-071-0

101020094

UVOD

apočinjem pisati ovaj vodič kroz

slikarsku praksu s glavnom

namjerom da čitateljima prene-

sem vlastiti entuzijazam za svijet sli-

karstva i da im odškrinem prozor u

predivni svijet umjetnosti. Ţelim se

stoga obratiti prije svega onima koji se

po prvi puta otiskuju u svijet slikanja

krajolika, pokušat ću ih ovim radom

uvesti u ispravnu metodu te im saţeto

prenijeti - što nije lako - sve što me

naučio moj otac Riccardo. Po mojem su

mišljenju umjetnici pozvani da

objelodane svoja stečena iskustva kako

bi ih svi mogli baštiniti; jer Teofil je još

u XI. stoljeću pisao: "Bog zna da ništa

nisam prešutio, zadrţavši znanje samo

za sebe".

Nastojeći primijeniti ovu misao na

najbolji mogući način, preuzet ću jed-

nu rečenicu svojega oca: "Dobru se

slikarsku tehniku treba izvesti na naj-

jednostavniji i najracionalniji mogući

način, daleko od zbrke bilo kakve

vrste''.Vjerujem da onome tko ţeli

postati dobar pejzaţist nisu neophodne

iznimne sposobnosti, iako su ipak

rijetki kadri doseći visoku razinu. No

uvjeren sam da uz dobrog učitelja,

upornost i rad mnogi mogu doseći

izvjesnu kvalitetu i biti zadovoljni sa

svojim djelima. 0 tome jedan od mojih

najdraţih učitelja, prof. Bellomi, piše:

"Umjetnosti se prilazi ponizno,

predano i s ljubavlju. Plodna je, naime,

paleta onih koji od ovoga principa

kreću”. Moje me je iskustvo osim toga,

dovelo do uvjerenja da se dobre slike

ne temelje na tajanstvenim formulama

ili posebnim bojama, već na

poznavanju materijala i kvalitentom

ovladavanju kolorističkom tehnikom.

U to su, kako se moţe zaključiti prema

njihovim bilješkama, bili uvjereni

iAlbercht Diirer (1471-1528), te dva

Z

slikara i povijesničara umjetnosti:

Cennino Cennini (1370-1440) koji je

napisao Traktat o slikarstvu, i Giorgio

Vasari (1511-1574), autor djela Ţivoti

najizvrsnijih slikara, kipara i graditelja

(Vita de' piu eccellenti pittori, sculto-

ri et architettori, naslov izdanja iz

1568).

Razumljivo je da pred praznom bije-

lom površinom moţemo osjetiti izv-

jesnu bojazan, ali ta ista napetost po-

većava nam paţnju i štiti nas od pogr-

ješki; stoga, kako rad bude sve više

napredovao, početni će nemir ustupiti

mjesto zadovoljstvu koje opušta i

donosi uţitak u procesu slikanja.

Prije svega, nemojte dozvoliti da na

vas utječu trenutne slikarske struje,

izbjegavajte apstrakciju i ne teţite ek-

sperimentiranju: s njim ćete se biti u

stanju nositi tek pošto budete u izvje-

snoj mjeri ovladali tehnikom cteţa i

kolorita. Uvijek radite na slici tako da

imate pregled nad njenom cjelinom, i

označite glavne obrisne linije prije

nego prijeđete na razvoj pojedinosti.

Ţivimo u vrlo lijepoj zemlji, iznimno

bogatoj povijesnim i umjetničkim

nasljeđem, izuzetnim ličnostima, pre-

divnim starim gradovima i mjestima:

dostajat će prijeći par kilometara i za-

sigurno ćete naići na krajolik koji će u

vama podstaći nove slikarske pobude

i snaţne poticaje da napredujete u

razvoju stečene tehnike oslikavanja

pejzaţa.

MATERIJALI

SLIKARSKI STALAK amjena slikarskog stalka je da drţi u okomitom poloţaju karton ili platno na kojega ćete slikati. Kada je

stalak sklopljen sličan je prostranoj putnoj torbi i moţe sadrţavati sav materijal potreban za slikanje.

Ovo je tip stalka pogodnog za sve slikarske tehnike; veoma je stabilan i nalet vjetra zasigurno ga neće

oboriti. Kada slikam na otvorenom rijetko koristim uljene boje. Više volim tempere zbog jednostavnosti njihove

primjene, ili akvarel jer mu kistovi i boje zauzimaju vrlo malo prostora. U prirodi ne koristim često slikarski

stalak, zbog toga što uvijek lako pronađem uzdignutu površinu

na koju mogu sjesti i rasporediti slikarski pribor.

U gradu sam, naprotiv, redovito prisiljen na njegovo korištenje;

učvrstim posudu s vodom na tronoţje; u lijevoj ruci

drţim paletu i spuţvu, a u desnoj kist. Upravo kada je li-

jeva ruka zauzeta jasno se uočava vaţnost pokreta kojim

se desnom otresa višak vode s kista. Slikarski stalak za

akvarel mora zadovoljiti dvostruku zadaću: omogućiti

rad s papirom i u okomitom i u vodoravnom poloţaju.

Zapravo, ponekad voda treba kapati na papir put dolje, i

tada je dobro da on stoji okomito, a u drugim je pak

slučajevima bolje da bude u vodoravnom poloţaju.

N

PODLOGA: PLATNO ILI PAPIR? ijekom stoljeća umjetnici su oslikali nepregledno mnoštvo različitih podloga. Postoje tako slike na

ţbuci, slonovači, pergamentu, ţeljezu, kositru, bakru, zlatu, mramoru, škriljevcu, alabastru, slaklu,

papiru, svili itd. no, pamučno platno i drvene ploče - danas se pod tim smatraju ploče iverice -

podloge su koje se najčešće koriste. U najviše slučajeva krajolik se slika en plein air, to jest na otvorenom, i

izbor slikarske podloge uglavnom određuje tehnika u kojoj će se raditi. Uzimam stoga slobodu da naznačim

nekoliko praktičnih savjeta koje mi je donijelo iskustvo:

1. Tehnika crteţa: u ovom je slučaju potpuno slobodan izbor bilo vrste boje - olovka, naliv

pero, pero zaobljenoga vrha, ugljen, kist od pusti, itd - bilo vrste papira - bijeli, obojeni, pak papir,

karton, itd.

2. Tehnika vodenih boja ili vodenih olovaka: na trţištu se mogu naći papiri ili kartoni

većih dimenzija, ili blokovi papira različitih veličina. Kada su u blokovima, papiri su učvršćeni

rubnim tankim uzduţnim slojem ljepila; ostavljen je slobodan samo mali otvor u kojega se, po

završetku rada, umetne noţić i odvoji list.Tako je list dobro učvršćen i ne moţe se savijati kada je

vlaţan. Izbor između hrapavog i glatkog papira ovisi o umjetnikovoj osobnosti i o njegovim

trenutnim potrebama. Općenito, glatki papir dopušta dobru razradu detalja, dok je hrapavi podesan

za brze, nabačene radove, poput onih u tehnici akvarela, u kojima boja ulazi u područja između sit-

nih nabora papira, podajući tako slici osobit aspekt. Papiri za vodene boje podijeljeni su i prema

svojoj teţini, izraţenoj u gramima po kvadratnom metru, a ona je naznačena na ovitku ili na svakom

pojedinom listu. Jedan je od izvrsnih papira, kojega vrlo često koristim, na primjer, onaj koji teţi 200

g/m2 i od samoga je pamuka.

3. Tehnika pastela ili drvenih bojica: za ovu tehniku koristite papir ili karton koji je već

odrezan na ţeljenu veličinu; učvrstite ga zatim po duţini na crtaću dasku ljepljivom trakom za papir

da dobije potrebnu čvrstoću. Osim bijele podloge mogu se koristiti i podloge drugih boja; za krajolik

posebice savjetujem sive i pastelno plave kartone.

4. Tehnike tempera i akrilnih boja: moţete raditi na fino zrnatom papiru za vodene boje,

kartonima u boji ili na kartonu presvučenim platnom.

5. Tehnika uljenih boja: izaberite platno napeto u drvenom okviru s utorima ili kartone

presvučene platnom. Prije slikanja ne zaboravite dobro nategnuti platno tako da udarite par puta

čekićem drvene ili plastične klinove u kutovima na poleđini postolja. U glavnom, u prvo vrijeme ne

koristite platno većih dimenzija od 30x40 cm ili 40x50 cm.

Za pastel, tempere i ulje mogu se osim toga koristiti za tu svrhu načinjene daščice za slikanje, ta-

kozvane daščice srednje gustoće, koje su vrlo dobre jer se podloga od iverice s vremenom ne de-

formira

T

KISTOVI

ahvaljujuđ stalnim tehnološkim poboljšanjima trenutno se na trţištu mogu naći izvrsni

kistovi od sintetike. Dobar kist treba biti načinjen od veoma elastičnih čekinja koje se

Imogu prirodno raširiti i potom se vratiti u početni poloţaj. Osim toga, u doticaju s ter-

pentinom ili nekim drugim razrjeđivačem ne smiju se deformirati. Od davnina su već slikari

postavili zahtjev za mekoćom: to pokazuje i Cennino Cennini - u djelu Traktat o slikarstvu donosi

podatak kako su umjetnici njegovog vremena za izradu vlastitih kistova koristili čekinje starih

kistova ličioca, jer su dlake trebale biti "tako izravnate da budu vrlo mekane". Najbolji kistovi su oni

od krzna kune zlatice no, budući da su iznimno skupi, bolje je da ih kupite tek nakon dosta prakse i

pošto ste stekli dobru tehničku razinu.

Ravni kistovi su vrlo korisni i savjetujem da ih nabavite u različitim veličinama: koristit ćete ih za

ispunjavanje velikih prostora, pravilnih površina, kao i za oslikavanje predmeta geometrijskih

oblika.

Okrugli kistovi koriste se za oslikavanje okoline prizora ili prostora gotovo usporednih s platnom,

te kod "mrljastog" slikanja, tehnike rada s vrlo razvodnjenom bojom - taj je način tipičan za akvarel

ili ulje, a nerijetko su ga koristili i mnogi slikari ranoga Novecenta.

U paleti kistova korisno je imati i jednoga vrlo velikog, mekanog i ravnog, širine 3-5 cm, kojega ćete

koristiti samo za bojenje širokih

ploha.

Podsjećam da za ostvarenje

kvalitenih djela nije toliko bitno

posjedovati veliki broj kistova, koliko

je vaţno znati ih pravilno koristiti.

Kada se ne koriste, kistovi se nikada

ne smiju odloţiti naslonjeni na vrh jer

im se tako čekinje deformiraju. Nakon

uporabe kistove treba paţljivo oprati -

terpentinom ako se slikalo uljem - ili

blagim sapunom i mlakom vodom;

nakon čega ih se mora isto tako paţljivo osušiti

i vratiti u prvobitni oblik, te odloţiti u

njihovu plastičnu kutijicu.

Vaţno je da poloţaj u kom se drţi kistove bude

takav da preostala voda moţe s njih

ishlapjeti, te da im se čekinje ne

deformiraju.

BOJE oje već spremne za uporabu u prodaji se mogu naći u malim posudicama ili u tubama. Najvaţnije su:

kadmijeva ţuta, kadmijeva tamnoţuta, ţuti oker, narančasta, kadmijeva crvena, purpurno crvena,

skrletno crvena, cinober, boja trave, smaragdno zelena, prirodna umbra, tamna umbra, modra,

svijetlo modra, ultramarin, kobaltno plava, ljubičasta, crna. U izboru boja treba se pridrţavati savijeta koji

slijede:

■ Najviše se koristi bijela boja, potrebna za posvjetljivanje tonaliteta, i zato je na paleti treba biti u velikoj

količini. Dijelovi s najviše svjetla tzv. svijetle točke, rade se bijelom bojom pomiješanom s malom količinom

svijetlo ţute. Postoje različite vrste bijele, no savjetujem vam titanovo bijelilo, jer dobro

pokriva, i cinkovo bjelilo, jer je transparentno.

■ Crna boja koju posebno savjetujem je bjelokosno crna. Čistu se crnu rijetko koristi, a kod njenoga mi-

ješanja s ostalim bojama trebamo biti vrlo paţljivi. Savjetujem vam da je pomiješate s osnovnim bojama.

Crna sa intenzivno ţutom bojom daje ugodnu tamno zelenu.

■ U paleti ţutih, boja koja ne smije izostati je sjajno ţuta (kadmijeva ţuta). Vrlo razrijeđenu, u

čistom je stanju koristimo za tanke transparentne premaze, a korisna je i za oţivljavanje svih

ostalih boja: pomiješana s plavom na primjer, daje vrlo lijepe zelene. Kromova ţuta, oker ţuta, i

prirodna Siena lijepe su boje koje je dobro uvijek imati na paleti.

Također, treba raspolagati i lijepim tonom narančaste kojega se dobiva miješanjem purpurno

crvene i sjajno ţute, iako je dobro imati i onu već gotovu za široke tople providne premaze.

■ Kod crvenih boja savjetujem purpurno crvenu ili kadmijevo crvenu,

crvenu zemlju i cinober. Skrletno crvena dobra je za tanke

transparentne premaze, a često se koristi i pomiješana s tamno plavom

i tamnom umbrom umjesto crne. Vrlo je lijep i trasparentni grimiz.

■ Na paleti smeđih, savjetujem tamnu umbru, prirodnu umbru i ţuti

oker.

■ Kod nijansi plavih ne smije izostati ultramarin, kobaltno plava -

dobar za sjene - te modra i plava

■ Kod zelenih savjetujem smaragdno zelenu i svijetlo zelenu, jer se ostale

tonalitete dobija jednostavnim miješanjem ţutih s plavima, ili sjajno ţute s

crnom. Zelena postaje ljepša kada je se pomiješa s ostalim bojama, posebice

ţutom. U prirodi postoje brojne varijante zelene: vrlo paţljivo zato

pripremajte ovu boju da biste dobili što je veći broj njenih nijansi i

tonova.

■ Također se i ljubičasta moţe dobiti kombinacijom skrletno crvene i modre, no

zgodno ju je imati već gotovu. Osim toga, ljubičasta koju se moţe naći u prodaji ujedno je i

najbolja.

B

KAKO RASPOREDITI BOJE NA PALETI

Svaki slikar ima

.vlastito 'mišljenje kako

valja rasporediti boje na

paleti, a temeljeno na

svojem iskustvu i navici.

No ipak, govoreći o ovoj

temi koja izgleda doduše

banalna ali u suštini ima

veliku praktičnu vrijednost,

može se dati nekoliko

općenitih i korisnih savjeta.

Savjetujem vam da

rasporedite boje na način

kojega vidite na ilustraciji

(naravno osim u slučaju

vodenih boja, koje se

raspoređuju u zdjelicama). Uočit ćete da je u središtu bijela boja - često se koristi i treba je imati više, pa je zato dobro

da bude postavljena široko i blizu svih ostalih boja da bi je s njima mogli miješati bez problema.

Raspoređene u smjeru kazaljke na satu slijede: žuta, narančasta, crvena, smeđa, zelena, plava, ljubičasta i crna

koja je pomaknuta dalje od drugih da se spriječi njeno eventualno neželjno miješanje s ostalim bojama.

Na paleti se osim toga, treba poštovati i podjela toplih i hladnih boja. U slučaju da vam treba više raznih vrsta žute ili

crvene, poredat ćete ih slijedeći kromatsku ljestvicu i idući od svjetlijih ka tamnijima: na primjer, svijetlo žuta će

zauzimati niže mjesto u odnosu na tamno žutu, a boja trave bit će s lijeva sma- ragdno zelenoj itd. Nemojte prepuniti

paletu raznoraznim bojama; rasporedite odmah sedam glavnih, a pričekajte s dodavanjem ljubičaste i crne, jer se njih

rijetko koristi; a kasnije ćete postupno dodavati ostale boje koje će vam biti potrebne. Ne budite škrti: ako na paletu

stavite dovoljno boje, bit ćete potaknuti da ih i na slici koristite u

pravoj mjeri.

Ne miješajte tonalitete koji su blizu jedni drugima

već ostavite dovoljno slobodnoga prostora među

bojama da se ne bi miješale.

Za mješavine bilo uljenih boja, bilo tempera,

savjetujem korištenje čelične slikarske lopatice koja

mora biti dobro očišćena da ne bi utjecala na boju

koju pripremate.Taj dio pribora služi da određene

boje prenesemo na dio palete gdje ćemo ih

pomiješati prije nego ih prenesemo na platno.

Na primjer, da se dobije modra potrebne su bijela,

ultramarin i malo purpurno crve-

ne; uzme se potrebna količina pojedine boje i

prenese na područje između bijele i

plave, pa se onda pomiješaju.

U slučaju da se ne postigne ţeljeni

rezultat dodaje se još boje i miješa

dok se ne pronađe traţeno boja. Sad

dobijenu boju moţete uzeti ravnim

kistom, onim kojim se boja nebo, te

moţete početi s nanošenjem na

podlogu.

Palete koje se mogu naći na trţištu

raz ličitih su oblika, te mogu biti od

plastike ili lakiranoga drveta; također,

variraju i u veličini, a vaš će izbor

naravno, ovisiti o dimenzijama

slike: što je veća, trebat će više boja, a

to znači i šira paleta. Ja uglavnom

koristim palete s udubljenji-

ma samo kada slikam vodenim bojama u tubi jer se mogu lako oprati - akvarel je naime topiv u vodi i kada je

suh - dok mi je za sve ostale tehnike draţa paleta od lakiranog drveta jer se jednostavnije čisti. Čistoća palete

je neophodan uvjet: potpuno je nezamislivo započeti rad s paletom koja nije apsolutno čista jer bi boje s nje

izgledale prljave. Uostalom, ako mislite da nećete raditi dva ili tri dana, po svršetku rada morate očistiti

uljene boje: budući da su sastavljene od lanenoga ulja - vrlo čvrstog vezivnog sredstva - teško je vjerovati da

biste ih kasnije uspjeli odstraniti. Laneno je ulje jedan od sastojaka kojem već stoljećima zahvaljuju svoju

uspješnost slike uljenim bojama. Poznavali su ga još stari Rimljani, a pojedinci kao npr.Vitruvije iTeofil

spominju ga u svojim traktatima o slikarstvu.

TEORIJA BOJA

X to je boja? Odgovor izgleda veoma sloţen; zamislite da se, kada mu je netko bio postavio ovo pitan- W je, filozof

Sokrat (469-399 prije Krista) silno rasrdio i ljutito odgovorio znatiţeljniku: "Kako se L/usuđuješ postavljati takva

pitanja kojima ţeliš zbuniti jadnoga starca?". Isidor Seviljski, španjolski biskup (560-636 poslije Krista) u jednom

od svojih djela pojašnjava da riječ boja (colore) potječe od riječi "toplina" ("calore"), ili od latinskog glagola colere

što znači "štovati"; također, latinski glagol celare ("skrivati") ima, izgleda, isti korijen.

Svjetlost je vid elektromagnetskog zračenja, a boja je utisak kojeg ona stvara u našem oku svojim različitim

načinima refleksije s površina obojenih tijela. Predmeti nemaju boju, već je apsorbiraju prema svojoj mogućnosti

apsorpcije ili refleksije svjetlosti. Crna apsorbira sve zrake svjetlosti i ne reflektira ih: to je nedostatak boje i simbol

je nedostatka svjetla. Bijela naprotiv, reflektira sve ostale.

Kako je poznato, primarne boje, koje se zovu i osnovne, su one čijim se miješanjem mogu dobiti sve ostale boje.To

su: ţuta, crvena i plava; no njima se u slikarskoj praksi pridodaju još i bijela i crna. Sekundarne boje zovu se one

koje se dobijaju miješanjem primarnih: drugim riječima - narančasta, koja se dobija miješanjem crvene i ţute;

ljubičasta - iz plave i crvene, te zelena - koja se dobija kombinacijom plave i ţute.

Tercijarne se boje dobijaju miješanjem jedne primarne i jedne sekundarne boje. Ovisno o količini jedne ili druge

postiţu se različite gradacije.

Treba napomenuti da se miješanjem crvene, kadmijeve ţute i ultramarina dobijaju narančaste, zelene i ljubičaste

manje sjajne nego pigment kojega se nalazi u prirodi.

Uostalom, naša percepcija boja ne ovisi samo o fizičkom sastavu svjetlosnog zračenja kojeg reflektiraju predmeti.

Kada je na primjer, neki predmet osvijetljen umjetnom svjetlošću koja sadrţava neki dominantno crveni element,

sastav svjetlosti kojeg rasipa drugačiji je od onoga što ga rasipa kad je osvijetljen prirodnom sunčevom svjetlošću,

koja sadrţi veću količinu plave pa stoga i predmeti zadobijaju drugačiji vid.

KOMPLEMENTARNE BOJE U teoriji boja su komplementarne one boje koje zdruţene daju bijelu svjetlost. U slikarskoj praksi to se ne

potvrđuje, jer njihovim miješanjem nastaje prljavo siva; no ipak,

bitno je poznavati kontrastni učinak kojega one mogu izazvati: na

primjer, mogu nam biti korisne za stvaranje sjena, ili nam mogu

posluţiti da njima jače istaknemo neki predmet. Da saznate koje

su boje komplementarne, dovoljno je pogledati sliku.

Komplementarne boje su one koje su nasuprotne na Newtnovom

kolu (krugu podijeljenom u obojene odsječke, na način da se

svaka sekundarna boja nalazi između dvije primarne od kojih je

nastala). Dakle:

- komplementarna crvenoj je zelena, koja je se

sastoji od ţute 70% i plave 30%;

- komplementarna ţutoj je ljubičasta, koja se sastoji od crvene 70% i plave 30%;

- komplementarna plavoj je narančasta, koja se sastoji od ţute 80% i crvene 20%.

KONTRASTNE BOJE Postoji zakon koji kaţe da na svako boja utječe jedna ili više njemu susjednih boja, zapravo da ga mi vidimo

tako drugačijim da je suprotan na kromatskoj ljestvici. Vjerujem da smo svi iskusili kako kad intenzivno

gledamo nekoliko minuta crveni krug, a zatim bijeli papir, na tome papiru vidimo zeleni krug koji je crvenom

komplementaran. Ne ţelim previše produbljivati ovu temu, no ţelio bih dodati da ako, na primjer, ţelite

načiniti male monokromne ukrase na kompaktnoj podlozi, na kraju moţete dobiti boju koju niste nanijeli.

Razjasnit ću: mali ukrasi crnom na crvenom polju zbog optičkog efekta postaju zeleni, a na ljubičastome ţuto-

zelenkasti.To se rijetko događa, no bolje je znati za ove moguće učinke, jer krenuti slikati ispočetka, a nakon

već dovršenoga posla, uistinu je mukotrpno. Navest ću još jedan primjer: ako slikamo sjenu nekog predmeta

bojom koja teţi komplementarnoj onoj na osvijetljenim plohama, slika će djelovati svjetlijom.

Savjetujem vam da paţljivo promotrite boje koje su se koristile u divizionizmu, slikarskom pokretu koji se

razvio između Ottocenta i Novecenta. Slikari koji su mu se priklonili slikali su redajući guste serije točkica čiste

boje. Na izvjesnoj udaljenosti promatračevo oko percipiralo je stapanje boja.

BOJA I TON

Izraz boja odnosi se na različite valere, a ton na stupnjevanje.Tako

na primjer, ako pomiješamo purpurno crvenu s malo plave ili ze-

lene, dobit ćemo boje različitih valera koji su drukčiji od valera

početne crvene.Ako se naprotiv skrletno crvena razrijedi s više ili

manje vode, imat ćemo uvijek istu crvenu boju različitih tonaliteta:

dobit ćemo svjetliju ili tamniju crvenu različitih stupnjeva.

TOPLE I HLADNE BOJE Boje imaju emotivnu vrijednost i vrše izvjestan utjecaj i na psiho-

loškom planu (cromoterapia, terapija bojama). Dijele se na tople i

hladne.

■ u toplom dijelu spektra dominiraju boje na ljestvici od ţute

do crvene; uočljive su i uzbuđujuće, a svojstveno im je da pribliţuju

sliku.

■ u hladnom dijelu spektra dominiraju boje na ljestvici od zelene

do plave, a pridruţuje im se i siva. Svojstveno im je da udaljuju

predmete i slici daju prostornost; zapravo, što se predmeti više

udaljuju u prostoru, to će se njihova boja više pribliţavati nekoj boji

na rasponu tonova između sivih i plavih, i ljubičastih.

Da dobijemo tonalitete sive, čak niti ne moramo koristiti crnu; za-

pravo, kada bismo nasumce pomiješali razne boje, dobili bismo ui-

stinu jedinstvene tonove sive.

Dobro bi bilo da uvijek imate neki komad kartona kao uzorak na

kojemu ćete sačuvati najzanimljivije boje, one što vam se posebno

sviđaju, a pronašli ste ih zahvaljujući slučajnoj kombinaciji, kao na

primjer: neku dobro pogođenu boja neba, boju koja podsjeća na

vodu rijeke, ili pak neku iznimno lijepu boju tankoga prozirnog

premaza i si., jer ćete ih tako moći lako ponoviti kad vam budu

ponovo zatrebale.

Naše oko percipira više tisuća različitih nijansi, i ponekad nam

puki slučaj moţe pomoći da ih pronađemo na paleti.

TRANSPARENTNE I

POKRIVNEBOJE

Prema tome da li zrake svjetlosti prolaze kroz

neku površinu ili je zaobilaze, boju definiramo

kao transparentom ili pokrivnu.

Uopćeno govoreći, svjetle su boje pokrivnije, a

tamne transparentnije. Lako se moţe razumjeti

ovo svojstvo ako se usporede jedan akvarel i

jedna tempera; odmah se uočava transparent-

nost jedne i pokrivnost druge slike.

Ponekad su nam, da bismo već dovršenoj slici

dali tople tonove, potrebni dodatni tanki trans-

parentni premazi: ne samo u slučaju akvarela i

tempere, već i na slikama uljenim bojama.

Talijanska riječ za tanki jednolični premaz boje

jest velatura, a ona potječe od glagola "velare",

čije je značenje 'prekriti velom, koprenom', u

ovom se slučaju radi o kopreni boje.

U praksi se u tankom sloju nanosi niz "koprena"

boje sve dok se ne postigne ţeljen^ ton. Ne bojte

se nanositi tanke premaze u komplementarnim

bojama, baš naprotiv, to je nešto što biste mogli

isprobati! No ipak, postoje i pravila kojih biste se

trebali pridrţavati kako bi vaš rad bio

zadovoljavajuć:

■ boju za tanki providni premaz mora se pre-

thodno pomiješati u posudici tako da bude ho-

mogena i jednolična;

■ boja ne smije biti pregusta, već vodenasta;

■ boju se mora nanijeti na savršeno suhu sliku;

■ ne smije se pretjerati u broju slojeva, jer će u

suprotnom krajnji učinak biti prljava boja.

TEHNIKA CRTEŢA

e mogu vam zacijelo garantirati da ćete slijedeći

moje upute postati dobri crtači, no ţelio bih da

usvojite spoznaju da slikanje krajolika nije neki

teţak zahtjev koji nadilazi vaše sposobnosti. Neki nacrt,

skica u ţivo, slika - oni su poput stranoga jezika kojega

samo upornom vjeţbom moţemo naučiti kao da je naš

vlastiti.

U prvom je redu potrebno izvjeţbati ruku da potez po-

stane siguran, a potom se treba pozabaviti perspekti-

vom i proporcijama sastavnica krajolika; tako će se ko-

rak po korak, u vama spontano početi rađati umjetnička

svijest koju nijedan učitelj nije kadar pobu- diti.Tko vas

moţe podučiti tome koji je vaš stil ili kakva je vaša

slikarska osobnost? Tko je podučio Giotta da promijeni

dotadašnje slikarske tehnike? Emocije koje slikarstvo

moţe izazvati mogu se dati iskusiti, ali ne i podučiti, jer

se otkrivaju i oblikuju postupno, usporedno s

napredovanjem u svijetu umjetnosti.

Kako biste usvojili tehniku slikanja krajolika u ţivo, po-

trebno je da prethodno naučite paţljivo promatrati ono

što vas okruţuje, i zato uvijek kada se nađete u prirodi,

bez obzira da li trenutno slikate ili ne, postavite sebi

ovakva pitanja: kada bih ţelio naslikati ovaj krajolik,

kako bih to uradio? Što bih stavio u prvi plan? Koliko

bih mjesta dao nebu? Da li bih obzor fiksirao na sredini

platna? Koje pojedinosti trebam zabiljeţiti?

Koje zanemariti? Gdje je nedogled?

N

LINEARNA PERSPEKTIVA iječ "perspektiva" potječe od latinskoga glagola perspicere, čije je značenje "jasno vidjeti". Naslikati

neki pejzaţ zapravo znači prikazati na ravnoj površini - dakle u dvije dimenzije - jedan

trodimenzionalni prostor. Da bi se postigao ovaj učinak, vaţno je razumjeti smjer pravaca perspektive,

a oni se temelje na preciznim

zakonima čijom se primjenom

određuje veličina predmeta na

temelju njihove udalje- nosti od

očišta.

Stari su majstori primjenjivali

jednu veoma jednostavnu

metodu: stavljali bi iznad slika

figure ili predmete da vide koji

se od njih nalaze sprijeda, a koji

su straga u prostoru. U sredn-

jem su vijeku likovi manjih

dimenzija uglavnom smješteni

dalje u prostoru; no njima se

ponekad prikazuju i manje

vaţne osobe. Zakon

perspektive znanstveno je

razradio Filippo Bruneleschi

(1377-1446), u prvoj polovici

1400.

Prije nego počnete slikati u

ţivo, trebali biste naučiti koje

su vrste i smjerovi pravaca

kojima se stvara privid

prostorne dubine.

Obzor je zamišljena linija na

kojoj se nalazi točka ne-

dogleda 0. Iz nje proizlaze svi

pravci koji stvaraju privid

prostorne dubine, i uz njenu se

pomoć moţe koncipirati čitava

slika (vidi str. 24).

R

PROPORCIJE

Proporciju moţemo definirati kao međusobni odnos veličina različitih predmeta. Da na

jednostavan način bez mjernih instrumenata izmjerimo veličinu nekog predmeta treba nam

neki manji predmet, ili jedna manja sastavnica većega koja će nam posluţiti kao mjerna

jedinica, pa ćemo tako procijeniti koliko puta je manji predmet sadrţan u većem. Na primjer,

visina ljudskoga tijela je u prosjeku osam puta veća od glave; visina kuće moţe biti tri ili

četiri puta veća od visine vrata.

Ako slikate na otvorenom, u prvo vrijeme moţete koristiti kist na sljedeći

način: ako slikate kuću, pogledajte vrata; ispruţite ruku drţeći kist čitavom

šakom i u okomitom poloţaju, pa pustite da vam njegov drţak sklizne

između palca i kaţiprsta, sve dok se dio kista koji izviruje iznad ruke ne

izjednači s visinom vrata. Sada nam je visina vrata mjerilo, model za

usporedbu. Drţeći ovu mjeru kao po- veznicu, moći ćete u ispravnim

proporcijama naslikati čitavu kuću sa svim njenim elementima: polagano

podiţite ispruţenu ruku, tako da moţete izbrojiti koliko puta treba prenijeti

taj dio kista da dođete do krova. Kuća moţe biti četiri puta viša od vrata,

prozori pola ili tri četvrtine visine vrata i tako dalje,

izmjerite na ovaj način sve predmete prizora

kojega ćete naslikati.

Probajte odmah vjeţbati vodenim bojama

prema crteţu na ovoj stranici, pa u mislima

i bez korištenja ravnala, postavite sebi ova

pitanja: Što ću uzeti kao mjerilo? Koliko je

puta širina vrata prisutna u širini kule? Da

li je visina dimnjaka jednaka visini

polukruţnog prozora ispod ţlijeba?

Ovom ćete jednostavnom vjeţbom uočiti

kolika je vaţnost privikavanja oka na

proporcije, kao i vaţnost stalne vjeţbe na

bilo kojem mjestu.

TOČKE NEDOGLEDA

U ovom je trenutku vaţno odgovoriti na pitanje koje ćete zacijelo spontano sebi postaviti kada se budete našli

pred nekim lijepim pejzaţnim motivom: kako se određuje točka nedogleda? Da na vrlo jednostavan i praktičan način

dođete do odgovora na ovo pitanje, zamislite da sjedite na livadi i da pred sobom vidite jednu kuću. Pogledajte

primjer na lijevoj strani: pretpostavite da je kvadar kuća.

Da pronađete točku nedogleda, posluţite se kistom. Obuhvatite ga čitavom šakom, ispruţite ruku; i za- krećite je

sve dok jedan kraj kista ne dodirne gornji desni kut kuće. Kist sada predstavlja jedan pravac. Ponovite postupak

zakrećući kist od dolje prema gore.Točka u kojoj se dvije okosnice sijeku je točka nedogleda O. Upravo tuda,

ravninom na kojoj se nalazi ova točka, prolazit će linija obzora, a ona će biti vaša polazišna osnova pri

koncipiranju slike.

U opisanom primjeru točka nedogleda nalazi se unutar same slike, no u mnogim će slučajevima biti i izvan

nje.Tada će vam biti potrebne neke uporišne točke izvan slike, koje će vam pomoći pri njenoj koncepciji.

Ovisno o poloţaju predmeta, moţemo imati i više od jedne točke nedogleda.Na skici dolje niţe, dvije su točke,

obje smještene na liniji obzora koja leţi iznad samoga predmeta, što stvara dojam da se mi nalazimo iznad njega.

Za uvjeţbavanje korištenja pravaca prostorne dubine, predlaţem vam da napravite vjeţbu "ograde" - koju

donosim na idućoj stranici - primjenjujući ovaj postupak gotovo se uvijek dobijaju vrlo efektne slike.

OBZOR I PLANOVI PROSTORNE DUBINE

Čitajući prethodne stranice naučili ste da se obzor određuje pravcima prostorne dubine; no u pej- zaţnom slikarstvu

morat ćete utvrditi na kojoj visini smjestiti liniju obzora. Ovo je veoma vaţan ^t_>tranutak, jer će ovisno o izboru

njegova poloţaja vaša slika poprimiti različite karakteristike; primjerice, ako obzor postavite veoma nisko, više ćete

naglasiti nebo (pogledajte primjer na dnu ove stranice). Svaki će od vas odlučiti što napraviti, no vaţno je da se ne

okamenite u pomisli da obzor treba biti uvijek i samo na polovici stranice, čak i ako u većini slučajeva prostor neba

zauzima malo manje od polovice slike. Isprobajte također i različita očišta. Da steknete uvid u različite ishode,

ponekad je dostatno izraditi jednostavnu skicu olovkom ili kistom od pusti na običnom papiru. Sa samo nekoliko ja-

snih linija dobit ćete načelnu ideju kako trebate koncipirati rad (vidi crteţe na idućoj stranici).

Razrađujući pojam prostome dubine, zamislimo da je prostor sastavljen od niza slojevito poredanih planova, te da

su u njima smješteni različiti predmeti; ovisno o tome u kojem se planu nalaze, dotične ćemo predmete drugačije

naslikati. Ponekad čak i u svakodnevnoj jezičnoj praksi, govoreći o nekom pojedincu kaţemo da se nalazi u prvom ili

drugom planu čime ističemo veću ili manju ulogu koju igra! Beskonačno je mnogo planova koji tvore prostor. No, u

cilju pojednostavljenja njihova prikaza, zamislimo ih ne manje od četiri četiri.To će nam također pomoći da

izbjegnemo pogrješke u prikazu.

U prvom planu mogu se razraditi detalji, te se mogu donijeti najsnaţnije i kontrastne boje. Što se predmet bude sve

više povlačio u straţnje planove postajat će sve maglovitiji, konture će mu se promijeniti, detalji se više neće vidjeti,

kontrast svjetla će se smanjiti, a promijenit će se i same boje: ne samo u tonu već i u valeru. Svaki plan stoga dopušta

postupan prijelaz k idućem, na način da se sve više smanjuju jasnoća poteza i boja što se predmet više udaljuje u

prostoru. Slikom koju donosim na sredini ovih stranica ţelim pokazati kako je moguće slikati i bez prostornih

pravaca; posebno ona slika koja je izgrađena na vodoravnim linijama, bilo da su to linije ograde ili pak vodoravna

linija razgraničenja livade i šume, pruţa promatraču osjećaj blagoga spokoja.

PERSPEKTIVA S TRI TOČKE azmotrimo sada perspektivu s tri točke, koja i nije ne baš česta u slikarstvu ali je neizostavno I 1 efektna.

Pogledajte primjer kojega vam predlaţem: za ispravnu izradu ovoga crteţa potrebne su nam još tri točke

nedogleda.

Netko će od vas kazati da je dovoljno doći na lice mjesta i uţivo precrtati linije kakve jesu, ili preslikati

smjernice s neke razglednice bez suvišnih kompliciranja. Na takvu bih primjedbu odgovorio da puko

precrtavanje nije dovoljno, jer za izradu dobroga crteţa treba prethodno temeljito shvatiti logiku za- krivljenja

pravaca, tj. zašto se i kako zakrivljuju, te koje je pravilo uz čiju primjenu moţemo reproducirati crteţ poput

ovoga?

U trenutku kada budete usvojili ovo geometrijsko načelo, osim što ćete napraviti lijepu sliku, moći ćete se i

zabaviti mijenjajući smjer pravaca: na primjer, zakrivljućući ih u većoj ili manjoj mjeri, odnosno,

spuštajući ili podiţući nedogled, pa ćete tako dobiti različite percepcije prostorne dubine, itd. Često nećete trebati precizno

poput fotografskoga aparata reproducirati prizor kojeg vidite, ali ćete pritom moći posredovati na samo vama svosjtven

način, slijedeći vaš vlastiti osjećaj. Na kraju, umjetnik je slobodan izraţavati se kako ţeli poštujući pri tome samo ona

ograničenja koje mu postavlja njegova vlastita potraga za lijepim.

Za stvaranje perspektive s tri točke trebamo odrediti dvije točke na obzoru: 0 i On, te točku Oi na vertikali, koja će u ovom

slučaju biti okomita na liniju obzora. Očigledno, u studiji crkve koju donosim, točka Oi nalazi se znatno iznad papira.

Probajte i kod ovoga primjera precrtati crteţ unoseći neke varijacije: primjerice - spustite ili podignite točku Oi, ili je

pomaknite malo ulijevo ili udesno. Pogledajte koji će sve različiti oblici nastajati. Pri prvim promjenama pravaca koristite

ravnalo, kasnije ćete morati steći naviku rada isključivo slobodnom rukom - vrlo brzim potezima koji omogućuju

povlačenje ravnih linija.

KOLORITNA PERSPEKTIVA

a se na

dvodimenzio-

inalnoj plohi uspješno

prikaţe trodimenzionalni

predmet, neće nam biti

dovoljna sama perspektiva

koju ćemo stvoriti crteţom.

Nuţno je naime stvoriti

privid prostorne dubine i

primjenom boja.

U stvarnosti, atmosferski

elementi u znatnoj mjeri

doprinose promjeni izgleda

predmeta: zrak koji nije

potpuno čist, uslijed vlage,

atmosferske prašine i

zagađenja, utječe na

različitu percepciju boja,

koja ovisi o udaljenosti na

kojoj se promatrani pred-

met nalazi: zrake svjetlosti

reflektirane iz daljine,

trebaju naime proći dug

put do našeg oka.

Zbog toga se mijenja ne sa-

mo tonalitet, već i sama

boja predmeta smještenih

na većoj udaljenosti. Jer, što

su predmeti udaljeniji,

smanjuje se nihov tonalni

intenzitet, postaju zračniji i

provid- niji, a boja im se

pribliţava plavkasto-

sivoj.Vlaţnost zraka znatno

će povećati ovu promjenu

percepcije. Interesantan je

primjer magle: ona

poništava djelovanje boja

sve do točke potpunog

stapanja promatranog

predmeta s ozračjem kojim

je obavijen. Paţljivom

primjenom boja slikari

povećavaju privid

prostorne dubine na svojim

slikama.

U ţelji da što bolje razja-

snim perspektivu boja i to-

nova, prikazao sam isti motiv jednom u crno bijeloj tehnici (ugljenom na prethodno obojenom platnu), a

drugi put uljenim bojama. Postavio sam sliku tako da dobijem tri plana prostorne dubine: u prvome su

zemlja i maslina, u drugome je bazilika, a u trećem i posljednjem, nalaze se breţuljci. Namjerno sam na-

glasio smjer pruţanja perspektive uzoranim poljem, jer sam time ţelio predočiti razliku između prvoga i

drugog plana.

UZBRDICE I NIZBRDICE

a

pr

imjerima koji slijede donosim prilično

jednostavna rješenja problemskoga

zadatka kojega pred nas moţe postaviti

određeni prizor. Na skicama koje vam

predlaţem za vjeţbu namjerno sam naglasio

perspektivu uzbrdice i nizbrdice zato što je

moja namjera pri tom manje bila napraviti lijepi

crteţ, a više jasno vam predočiti spomenutu

slikarsku problematiku.

Uočite dvije točke nedogleda na prvoj skici.

Jedna je od njih smještena iznad linije obzora, i

označena je kao O1: iz nje polaze pravci ulice.

Ostali elementi na slici slijede druge konstruk-

cijske pravce koji polaze iz točke O smještene na

obzoru u skladu s onim što je prethodno rečeno.

Na drugoj je skici točka O1 smještena iznad li-

nije obzora. I u ovom slučaju iz nje polaze

pravci ulice, dok se pravci kuća ravnaju prema

točki smještenoj na liniji obzora.

Stoga, kada budete odredili poloţaj obzora lako

ćete pronaći preostale pravce neophodne za

logičku koncepciju crteţa.

Za temeljito usvajanje ove tehnike nije vam

dovoljno puko čitanje navedenih objašnjenja,

već vam je potrebna vjeţba reprodukcije prim-

jera koje donosim. U početku moţete koristiti

ravnalo. Kasnije nastojte unijeti stanovite

promjene.

SLIKARSKA TEHNIKA

TEMELJNI OBLICI

S vaki pojedini objekt u prostoru koji nas okruţuje moţe se svesti na neko geometrijsko tijelo, u naj- više

slučajeva kompleksno. Kako bismo objekte što jednostavnije prikazali, trebamo ih nastojati što više

pojednostaviti svodeći ih na osnovna geometrijska tijela: kvadar, kuglu, valjak i stoţac. Ima slučajeva kada

nas crteţ ne zadovoljava u potpunosti, a nikako ne moţemo pronaći gdje se nalazi grješka: tada vjerojatno

razlog leţi upravo u kompleksnim oblicima i u mnogim detaljima koji doprinose da se temeljni oblik

izgubi iz vida. Zato stvorite naviku uočavanja temeljnih oblika, koje ćete potom reproducirati

pojednostavljenim linijama. Moći ćete proslijediti na dotjerivanje i razradu detalja slike tek pošto ste je u

cijelosti koncipirali, i sigurni ste da ste to uradili dobro. Stoga, započnite crteţ naznačujući samo temeljne

oblike.

Ako budete radili sluţeći se geo-

metrijskim oblicima, nećete samo

olakšati sebi crtrţ i konstrukciju

perspektive, već i primjenu boja.

Kod učenja odabira pravih tono-

va vrlo će vam koristiti slikanje

okruglih površina, jer ćete dok ih

budete reproducirali trebati pri-

jeći s nekog njihovog svjetlijeg

dijela na tamniji, prolazeći pri

tom kroz čitavu seriju različitih

tonaliteta.

Pogledajte primjer na ovoj strani-

ci. Skica grma u olovci, napravlje-

na je brzim potezima i već se

uočava postepeni prijelaz od

svjetloga ka tamnome. Izvedba

ovakvih prijelaza boja moţe

izgledati prilično zahtjevan

zadatak, koji postaje jednostavan

kada se grm usporedi s

geometrijskim tijelom kuglaste ili

ovalne površine.

Uočite kako sam na ovim primje-

rima obojao najprije volumen, ta-

kozvanu "masu", naglasivši kon-

traste svjetla i tame. Korištene su

uljene boje (boja trave, sa ţutim

okerom i titanovim bjelilom): po-

miješane su na paleti, a potom

ravnim kistom nanesene na plat-

no. Boja zemlje je oker i prije nego

je nanesemo, trebamo očistiti kist

od prethodno korištene zelene.

U posljednjoj sam fazi naglasio

kontrast između svjetla i tame i

izvukao pojedinosti, a one su u

ovom slučaju mrlje boje nanešene

malim kistom tankoga vrha: tako

sam stvorio privid lišća i trave.

Kad se budete osjetili sigurnijima i spremnima da se upustite u prikaz sloţenijih i zahtjevnijih predmeta, kao što je

primjerice neki seoski prizor, nećete više morati sve savršeno precizno nacrtati ugljenom ili olovkom: savjetujem vam

da u tom trenutku odmah započnete raditi kistom. U tom slučaju boja koju ćete koristiti (tempera, ulje ili akrilik)

mora biti vrlo razvodnjena. U zdjelici ili na paleti pomješajte boju s količinom razrjeđivača potrebnom da se dobije

ţeljena gustoća namaza. Vaţno je da uvijek radite slobodnom rukom, bez uporabe ravnala jer ćete tako moći izvesti i

poneku

varijaciju,

primjerice:

moći ćete

nacrtati

šire polje

ili viši grm

nego što je

u prirodi,

bez da

unaprijed

odredite konačni izgled slike.

Na polaznoj skici naznačite samo glavne

linije jer će vam one dati smjernice za dobro

izvođenje rada. Pošto ste u glavnim linijama

skicirali crteţ, i prije nego krenete u razradu

pojedinosti, načinite stanku i kritički pogledajte linije

koje ste označili. Provjerite jesu li ispravne proporcije,

perspektiva i planovi prostorne dubine.

Nastavite rad tek poslije paţljive analize

učinjenoga.

Ne potjcjenjujte ovu stanku za razmišljanje, jer biste se u

protivnom mogli naći pred gotovim radom u pogrešnoj

perspektivi, a to zacijelo ne bi bio ugodan osjećaj.

Prije svega, pogledajte objekte s bridovima - kuću, zid, neki

paviljon, itd. - i zamislite ih kao da su jednostavni paralelopi-

pedi.To će vam pomoći ne samo kod konstrukcije

perspektive, već će oku olakšati uočavanje pravih proporcija.

Crteţ na prethodnoj stranici izgleda dječji; tu se zapravo radi

o shematizaciji jednog oblika i nekoliko temeljnih linija koje

moramo povući da započnemo rad. Iz didaktičkih razloga

uvek se crta izvučena linija, a u praksi se radi vrlo tanka i laganim potezima

olovke, tako da se jedva vide.Ako su tako izvučene, moći će ih se po ţelji korigirati, a ako ih se izbriše, neće

omesti izvođenje rada.

Boje na slici rasporedit ćete na način kojega sam prethodno opisao.

Treba primijetiti da se bez detalja mnogo bolje vidi da li je boja sjene ona ţeljena. Pojedine se objekte moţe

naslikati kistom i suhom ili vlaţnom bojom - prema vašem izboru. Savjet kojeg vam pri tome mogu dati je

sljedeći: boja nanesena na suhu površinu ostavlja jasan rub, dok joj je on na mokroj podlozi maglovit i nepravilan.

KONTRAST SVJETLA I TAME

to je kontrast svjetla i tame? To je igra svjetla i tame kojom se dočarava privid reljefnosti, a slici se ujedno podaje

posebno ozračje. Zamislite da je sunce zastrto oblacima: u tome je slučaju osvjetljenje podjednako na svim

dijelovima, sjene su tek naznačene, i sav krajolik poprima harmoničan ugođaj. No, kada je sunce jarko, a zrak čist,

izraţen je kontrast između svjetla i tame; tople boje na osunčanim površinama snaţno se ističu svojim intenzitetom i jasno

odskaču od onih hladnih na dijelovima u sjeni.

Uočite različitost učinaka tehnika korištenih u dvama primjerima koje donosim: na ovoj je stranici jedna

meka i maglovita tempera na kojoj dominiraju sive boje, dok je na idućoj stranici jedan energični akvarel brzo

i odlučno izveden nabačenim mrljama boja u snaţnim kontrastima. Ne propustite primijetiti i da je akvarel

vrlo pogodna tehnika za brze radove, dok je tempera, zbog svoje zagasite prirode, posebice pogodna za

vedute jezera. Iskustvo me naučilo da je poznavanje različitih slikarskih tehnika sredstvo, a ne cilj: umjetnik

se sluţi određenom tehnikom kako bi izrazio ono o čemu razmišlja, što osjeća i proţivljava.

Vaţno je da na slikama uhvatite igru svjetla i tame, te njihove međusobne odnose; pri tome je bitno da

stvorena cjelina bude harmonična.

Kod izrade kontrasta svjetla i tame u slikarstvu, treba voditi računa o pet varijabli, a to su: najsvjetlije točke,

boja tijela, poluboje, sjene i odrazi: njihovi će međuodnosi odrediti ozračje slike. Osim toga,

bitno je u svakoj fazi rada razmisliti o kontrastu svjetla i tame - već od same skice - pa provjeravati njegov intenzitet u

različitim prostornim planovima.

Jednostavno rečeno, trebat ćete provjeriti da se u planu koji je najudaljeniji od promatrača, kontrast svjetla i tame jedva

nazire, a kako se sve više budete pribliţavali prvom, odnos svjetla i tame trebat ćete pojačavati; zato svijetlo - tamni

kontrast u drugom planu mora biti izraţeniji nego u trećem, i tako dalje. Naime, ne moţemo naslikati stablo u drugom

planu s odnosima svjetla i tame kao na grani u prvom planu.

Evo i jednog kurioziteta: Leonardo da Vinci (1452-1519) u svom traktatu o slikarstvu tumači vaţnost kontrasta svjetla i

tame i navodi način na kojega mu on pristupa. Leonardova tehnika uglavnom se temeljila na ujednačenom nanosu boje

polovičnog tona: na početku je nanosio poluboje, a tek je u završnim fazama rad bojao svjetlije i tamnije dijelove slike. I on

kaţe: "Slikari, da da oslikaju reljefne predmete, trebaju obojiti površinu papira bojom polovične zatamnjenosti, a onda dati

tamnije sjene, pa na kraju glavna svjetla...".

KOJI MOTIV?

ada se nalazimo u prirodi i ţelimo reproducirati neku lijepu panoramu ili vedutu sami sebi postavljamo razna pitanja: bi li bilo

lijepo unijeti u crteţ i onaj puteljak? Ili: hoću li naslikati sve što ili samo dio? Koji je kut najbolji? Ovakvim pitanjima kao da

nema kraja! Prije nego prionete na slikanje, korisno je postaviti sebi pitanja ovakve vrste, jer će vam odgovori na njih

omogućiti da odmah procijenite kako skicirati predmet, odakle započeti crteţ, i na kojem ga mjestu završiti.

Prije dosta vremena uvijek sam sa sobom nosio okvir dijapozitiva bez folije ko- ji mi je trebao posluţiti

da lakše nađem pravi kadar, ali kada bi mi trebao ni- kako ga nisam mogao naći; tada sam prešao na

jednostavniji sistem spojim kaţiprst i palac u krug, i onda kroz taj otvor gledam pejzaţ, pribliţujući ili

udaljujući ruku od oka. Ovako promatram objekte scene, i ne odvlače mi paţnju oni izvan nje te mogu

odrediti hoću li naslikati cijelu kuću ili samo neki njen dio, u kojoj će točki biti najbolje da ubacim

puteljak, itd. Uostalom, ovaj mi način promatranja omogućuje da provjerim je li motiv kojeg ću naslikati

uravnoteţen i harmoničan. Ukratko, tako provjeravam jesam li zadovoljan kadrom.

Prije nego započnete skiciranje, napravite još jednu vjeţbu: pogledajte prizor kroz

poluspuštene kapke: vidjet ćete samo svjetle i tamne mase.Taj će vam trik sigurno

koristiti kad budete slikali taj pejzaţ.

OSNOVNI POJMOVI SLIKARSTVA “Jt. —godna kombinacija boja čini sliku skladnom. Kako se moţe postići taj sklad? Čini mi se da je da- ' nas

pojam lijepoga manje općenit i više subjektivan nego što je to bio nekada, i u tom se smislu ' sjećam da sam

jednom bio predloţio svojim učenicima da stave na papir nekoliko boja, ne izravno iz tube, već su ih

prethodno trebali pomiješati na paleti tako da dobiju harmoničnu cjelinu. Njihova su tumačenja bila veoma

različita. Kada bih povezao svaki papir s njegovim tvorcem, izgledalo mi je kao da izbor boja na njemu

odraţava njegovu misao i osobnost. Neću se upuštati u avanturu raspredanja o

lijepome i ruţnome, no pozivam vas da pogledate što su veliki učitelji u prošlosti smatrali "lijepim" .Ako se

potom netko od vas, prihvaćajući načelo kranje poniznosti i upornosti, odluči nastaniti u svijetu slikarstva,

otvorit će mu se pogled na prekrasne vidike jer svijest o bojama pojačava uţitak u ţivljenju i promatranju

prirode.

Harmonija je također stvaranje privida pokreta; na primjer, nebo oslikano ujednačenom bojom stvara privid

statičnosti i hladnoće. Problem se neće spontano sam riješiti čim jednostavno dodamo oblačiće: naprotiv,

trebamo stupnjevati tonove plave: tako da nikada ne koristimo čistu boju kakva izlazi iz tube ili limenke, već

boju koju smo prethodno ohladili ili stoplili, vođeni potrebama harmonije koju ţelimo postići.

Sklad se postiţe i dobrim poznavanjem slikarske tehnike, a nju se stječe samo predanim radom. Upravo je

zato Leonardo da Vinci u traktatu o slikarstvu napisao: "Slika ostavljena sama sebi prepušta se neostvarivim

snovima; potrebno je izučavati znanost ili prije umjetnosti ili u isto doba, da se nauči unutar kojih se granica

treba zadrţati".

coristiti

:očaka r

IMPASTO

je tehnika slikanja gustom bojom koju se nanosi u debelom, pastoznom sloju. Moţemo ga samostalno

kada ţelimo postići reljefno djelovanje s nekih dijelova slike, kao na primjer, s najintenzivnijeg svjetla, ili s

osvijetljenih dijelova, ili kada ţelimo potpuno prekriti područje koje ispod tog sloja leţi. Ova je tehnika

također vrlo korisna i za isticanje točaka najvećeg sjaja. Na primjer: ako ţelite naslikati odraz sunca na

ogradi, probajte zahvatiti boju samo uzduţnim rubom slikarske lopatice, pa je onda rasporedite po slici u tankim tragovima.

Boja će biti reljefna, te će, zahvaljujući laku - posebice laku Dammar ili Dammara, vrsti prirodne smole - stvoriti dočarati

svjetlost i kretanje. Osim toga, i za cjelokupnu izradbu slike moţemo koristiti isključivo

slikarsku lopaticu. Pogledajte ovu sliku sa strane: korištene

su uljene boje i samo slikarska lopatica, bez primjene kista

bilo koje vrste. U ovom vam slučaju ne bih savjetovao

slikanje na platnu: bolje je izabrati neku čvrstu podlogu kao

npr. višeslojnu drvenu pločicu debljine 8 mm, prethodno

podloţenu cementi- tom - premazom napravljenim na bazi

lanenog ulja, supstance topive u terpentinu. Čvrsta podloga

dobro podnosi pritisak slikarske lopatice i ne deformira se.

JEDNA ZANIMLJIVA

TEHNIKA: GVAŠ

Još je u davninini postojala praksa rasta-

panja u vodi različitih vrsta zemlje i bojinih

supstanci, i njihovoga narednoga miješanja s

nekom vrsti ljepila.Tako dobijena boja u

prošlosti se koristila za crtanje, pisanje i

bojenje, a slikari su je, primijenjenu na jedan

vrlo jednostavan i redovito efektan način, ko-

ristili na svojim skicama za stvaranje

kontrasta između svjetla i tame.

Tuš ili razvodnjena boja nanosila bi se tako na

guščje pero, odrezano za tu namjenu, kojim bi

se načinila skica, a potom bi se u nastavku ki-

stom i istom bojom ispunjavali dijelovi u sjeni

i slikale tamne mase. Na ovaj je način umjet-

nik brzo mogao proučiti odnose svjetla i sjena

i tako bi se pripremio za slikanje temperom,

uljenim bojama, ili za rad na freski.

Pojam gvaš doslovno znači "velika količina

vode". Na francuskom, izraz gouache, prvi je

puta bio korišten u XVI stoljeću. Ovu se tehni-

ku, kojom su umjetnici izvorno slikali akvare-

le, u nastavku učinilo još boljom dodavanjem

čiste bijele boje na osvijetljenim dijelovima.

Vaţno je da upoznamo paletu starih boja da

bi se mogli i danas njima sluţiti (vidi uzorke

boja na ovoj stranici). Riječ je o prirodnim bo-

jama kojima se na slikama koje izlaze iz kano-

na klasične figurativne umjetnosti mogu stvo-

riti vrlo lijepi efekti. Kada stvaramo suvreme-

na slikarska djela, i sluţimo se pri tom tehni-

kama starih majstora stvaramo tako vezu s

baštinom od koje se umjetnik nikada ne bi

smio odvojiti. Po mojem je mišljenju umjet-

nost pojam koji nadilazi vrijeme i modu. No,

ako umjetnik ne posjeduje razvijenu svijest o

nasljeđu i slikarskim tehnikama korištenima u

prošlosti, kao drvo bez korijenja, on je nespo-

soban za daljnji rast.

Otvorio sam prozor na ovu tehniku, preteču

akvarela, i uvjeren sam da ona ima budućnost

upravo zahvaljujući svojoj jednostavnosti, neposrednosti, trasparentnosti i mekim rasplinutim obrisima koji

se njome dobijaju. Kako bi se uspješno upoznali s ovom

tehnikom, korisno je da počnete vjeţbati s monokrom- nim

motivima, odnosno motivima izvedenim u samo jednoj

boji. Savjetujem vam da radite sa smeđom bojom koju ćete

dobiti na sljedeći način: malu količinu vode zagrijte do

vrenja, dodajte joj ţličicu kave, pa pustite da- polovica

tekućine ispari; dobijenu otopinu zatim ostavite da se

ohladi. Idući dan filtrirajte tekućinu, pa filtrat koristite za

rad tehnikom gvaša. Što više vode ispari, to ćete dobiti

tamniju smeđu.

Kod rada u gvašu koristite okrugli kist tankoga vrha,

upijajući papir, čašu vode, tanjurić za razrjeđivanje boje i

fino grundirani papir za akvarel.

Za provjeru tonskog intenziteta boje koju ste priredili, te da

lakše procijenite kako ćete je nanijeti, prije početka rada na

samoj slici načinite nekoliko probnih poteza na papiru za

akvarel kojega ćete drţati pored tanjurića.

Ako vam boja bude izgledala ona prava, moţete započeti

rad. Crteţ mora biti jednostavan i izgrađen samo

najnuţnijim linijama. Ovlaţite papir tako da preko njega

prijeđete vlaţnom spuţvom i prionite na rad, krećući od

najsvjetlijih tonaliteta. Mokri se papir moţe blago

ondulirati, no kada se osuši vratit će se u početno stanje. U nastavku, prelazite postupno na tamnije

tonalitete koristeći uvijek isti kist. Kasnije, ako budete smatrali da je to potrebno, još ćete dodatno povećati

kontrast. Na kraju malim dodirima tankog okruglog kista broj 0, i intenzivnijom bojom, povećajte razlike u

osvjetljenju.

1

VJEŢBE

rije nego razbijete okvire umjetničkih pravila i

upustite se u slikarske avanture, trebat ćete dobro

ovladati tehnikom. Da to postignete počnite raditi

na vjeţbama preslikavanja: jer ćete tek po većoj količini

napravljenih kopija, svijet koji vas okruţuje moći

promatrati drugačijim očima. Naime, i jedan potpuno

običan predmet više pobuđuje našu maštu ako ga

pogledamo iz kuta drugačijega od uobičajenog. Na

primjer: moţemo usredotočiti paţnju na samo jedan dio

slike, ili locirati nedogled u nekoj točci izvan njenih

okvira. Za sada se zadovoljite učenjem kroz

kontinuirani rad. Posebno obratite paţnju na odnose

između svjetla i tame. Upamtite da je svjetlost temeljna

sastavnica svih slikarskih kompozicija, a pogotovo

pejzaţa: nije samo dovoljno da neki predmet bude

osvijetljen - treba biti osvjetljen na ispravan način.

Moja je nakana pomoći vam otvoriti jedna od onih vrata

koja vode dobrom poznavanju ove tehnike, te vam

ujedno predati ključeve kojima ćete sami otvoriti i sva

ona druga koja za ovima budu uslijedila.

P

KAKO MISLITI NEBO

'

pjjb. -.jednom pejzaţu nebo, bez sumnje, ft igra izuzetno vaţnu ulogu. Ono je iJlM toliko

bitno, da se ga uvijek prvoga slika. Za

temeljitu analizu tehničko-slikar- skoga

aspekta neba, ne bi bila dovoljna samo jedna

knjiga.

No, shvaćajući ovaj tekst kao uvod u spo-

menutu problematiku, ţelio bih vas ospo-

sobiti vas za razumijevanje sloţenog svijeta

umjetnosti, te vam otvoriti vrata koja vode u

svijet slikarstva, i potaknuti vas ujedno da

svijet koji nas okruţuje pogledate drugačijim

očima.

Za postizanje dobrog rezultata potrebno je

mnogo vjeţbe i jednako toliko prakse, jer ćete

tako moći u potpunosti upoznati, na primjer

miješanje boja, njihovu gustoću, raspored, itd.

Razumijem da ponekad pisana riječ nije

dovoljna da se neki pojem u potpunosti shvati:

bolje bi bilo promatrati nekoga slikara dok

radi, gledati kako miješa boje, kako i koliko ih

razrjeđuje, itd. Ako budete u prilici pribliţiti se

nekom slikaru dok slika, zaustavite se i dobro

pogledajte što radi, pazeći pritom da ga ne

ometate u poslu, jer sve ono što biste ţeljeli

pitati u svezi tehnike rada moţete naći u

udţbenicima, a ostalo je osjećaj.

Mislim da je sada dobar trenutak da

pogledamo nekoliko slika. Uočite boju

oblaka na prvoj slici: siva je dana s tragom

crne i plave pomiješanih s cinkovim

bjelilom. Efekt svjetlosti koja prolazi kroz

granje stabala na drugoj slici napravljen je

slikarskom lopaticom, nakon što su stabla

već bila naslikana.

Moţe se povećati kontrast i pokret slike

umetanjem jedne vrlo svijetle površine iz-

među plavetnila neba i intenizvne modri-

ne mora.

Kontrast se značajno povećava ako sliku

podijelimo na obzoru na gornji dio oslikan

hladnim bojama, i donji oslikan toplima,

kao na posljednjoj slici.

Kao što moţete uočiti na ovim skicama,

mase i oblici oblaka mogu utjecati na sliku

kao i na njenog promatrača: modeliranjem

cirusa stvorio se privid gibanja, dok

vodoravni poloţaj oblaka sugerira spokoj.

NEBO

ovoj vjeţbi moţete koristiti

guste boje kao što su na

primjer tempera ili ulje. Platno je

prethodno jednolično

premazano bojom dobivenom

miješanjem bijele, male količine

kadmijeve ţute i purpurno

crvene.

Oblake nije potrebno crtati

olovkom, več ih je dovoljno iz-

ravno skicirati kistom s dosta bi-

jele boje. Ponekad boja koja izla-

zi iz tube nije baš mekana: zato

ju je potrebno prethodno razri-

jediti na paleti dodavanjem male

količine razrjeđivača, ako slikate

uljenim bojama, odnosno male

količine vode u slučaju tempere.

Naučite da ne miješate boju na

paleti uvijek i samo kistom, već

se počnite privikavati i na

uporabu male slikarske lopatice.

Pošto budete skicirali oblake na

paleti, napravite plavu od cinko-

vog bjelila i ultramarina, pa nas-

likajte nebo. Savjetujem da uvi-

jek počnete od viših dijelova.

Nastavite rad izmjenjujući

prijelaze plave i bijele na način

da dobijete mekane i

prozračne oblake. Boja na području između bjeline oblaka i plavetnila neba mora biti vrlo blaga i zato je

osim postizanja efekta zamagljenog pretapanja nijansi, što ga se kistom izvodi na platnu, nebu potrebno do-

dati i jednu međunijansu, koju ćemo prethodno naći na paleti miješajući bijelu i plavu u različitim omje-

rima. Na nekim ćete mjestima ovoj boji dodati i dašak skrletno crvene koja će povećati volumen oblaka.

Nastavite s radom izmjenjujući plava i bijela područja. Imajte na umu osnovno pravilo da područje

plave iznad uvijek mora biti u tamnijoj nijansi od onoga ispod. Promotrite razliku kontrasta između

dvaju područja, te uočite kako upravo ona doprinosi stvaranju privida gibanja. Savjetujem da potpuno dovršite nebo prije nego prijeđete na razradu ostalih pojedinosti slike.

S prusko plavom pomiješanom s ultra- marinom i skrletno

crvenom naslikajte udaljene breţuljke.

Boja treba biti nabačena brzo i ne mora

biti prozračna kao ona neba. Čak će i

ova razlika u načinu nanošenja boje

stvoriti dojam pokreta.

Boja trave, smaragdno zelena i kadmijeva ţu-

ta boje su korištene u pojasu u prvome planu.

Pogledajte kako ţuta boja stvara snaţan

privid reljefnosti.

TRG

vaj sam akvarel naslikao na licu mjesta, a potom u atelieru i sve ostale primjere. Kada radim na |

otvorenom nosim mapu papira Fabriano od 300 g/m2, i s listovima veličine 36x50 cm. Ponekad ţelim

smanjiti područje slikanja kako bih dobio sliku manjih dimenzija.To se postiţe tako da se ivice slike obrube

ljepljivom trakom za papir i potom se slika unutar omeđenog prostora. Gotov akvarel imat će tako lijepi

bijeli okvir na kojeg će se smjestiti naslov i potpis.

Izvucite sliku samo glavnim linijama, a potom dajte prve premaze nanoseći ravnim

kistom vrlo razvodnjene boje: oker ţutu, prirodnu umbru i narančastu. Pričekajte da se sve

osuši, a onda nanesite ultramarin, crnu, i tamno ljubičastu na područja u sjeni. Nemojte

jednolično rasporediti boju na slici: krajnji rezultat ne treba biti previše plošan. Uvijek

nastoj- te postići varijacije u nijansama, jer se tako stvara privid gibanja. Počnite s

nijansama u sjeni, i u radu koristite mrlje neodređenih boja - da ne biste oteţali drugi plan

kompozicije; skicirajte likove i boje stolnjaka.

Nastavite rad povećavajući

kontrast između svjetla i tame te izrađujući

pojedinosti slike. Golubovi su oblikovani

brzim potezima i istom bojom kojom su

naslikane sjene. Poneki dašak čiste crvene

čini sliku zanimljivijom i ţivljom. Tanke su

linije izvedene okruglim malim kistom

tankog vrha. Osušite pojedine kapljice boje

tako da dobiju drugačiji tonalitet. Osim

toga, još jedan drugačiji slikarski efekt

moţete dobiti na način da ćete pustiti par

kapi čiste vode da slobodno padne na

vlaţnu boju: tako će nastati svjetlije

mrlje.Trebate stalno provjeravati različite

tonalitete sjena, i pritom paziti da ih ne

oteţate preko mjere.

ARENA U VERONI

Ova je vjeţba izvedena u tehnici akvarela na papiru Fabriano od 50% pamuka, teţine 300 g/m2,

iz bloka veličine 50x36 cm. U ţelji da vam pokaţem jedan drugačiji način da se započne rad na nekom

akvarelu, predlaţem vam da kod crtanja koristite plavu vodenu olovku. Osobitost pigmenta od kojeg su

sastavljene vodene olovke jest njihovo rastapanje u doticaju s vodom; zahvaljujući tom svojstvu one se

pretvaraju u akvarel.

Bojom korištenom za kamenje radite na površini čitave građevine povećavajući joj postupno intenzitet.

Korištene boje su oker i cinober. Sadaje trenutak da slobodnim i odlučnim potezima nanesete tamnije

nijanse kojima ćete naslikati sjene.

Počnite bojenje kamenja kistom umočenim u razvodnjeni oker.Tijekom rada plavi će se pigment, kojim ste

izvukli skicu, rastopiti.

Drţeći stalno skicu kao predloţak, pojačajte vaţnije

dijelove snaţnijim tonovima. Vaš umjetnički senzibi-

litet reći će vam do koje mjere slika treba biti jasna. Ako

ţelite dobiti snaţniju sliku, trebat ćete pojačati sjene i

poteze na bridovima malim kistom tankoga vrha. Nemojte

koristiti crnu boju koja bi samo oteţala sliku, već mješavinu

plave, tamnu umbru i crvenu.

^

VODA I NJENI ODRAZI

Već sam govorio o korištenju slikarske lopatice, a na ovoj sli-,

ci vidite još jedan primjer njene primjene. Ravni kist A korišten je

postranično za nebo i za pijesak, a rezano za more. Slikarskom

lopaticom na kraju je nanešena vrlo gusta bijela boja (kakva izlazi

iz tube) čime je modeliran volumen pjene valova. Koristio sam

uljene boje na platnu veličine 35x45 cm.

Na ovom je akvarelu dimenzija 31x13 cm zanimljivo primijetiti kako nijanse mora

mogu varirati od zelene do plave i obratno. Nebo i more naslikani su ravnim kistom

širokim otprilike 1 cm, a valovi u prvom planu i ostali detalji okruglim kistom tankoga vrha

broj 1. Naliv pero i smeđi tuš posluţili su mi za završnu doradu.

Slika dolje - veličine 35x45 cm - izgleda plošnija od prethodnih, no cilj mi je bio po-

kazati vam različite načine na koje se moţe naslikati voda. Upotrebljena je vrlo razri

jeđena akrilna boja nanesena uobičajenim ravnim kistom, korištenim i rezano.

Snaţno me privlači odraz boja na vodi, jer se on mijenja ovisno o vremenu i o vrsti

osvjetljenja; no posebno je zahtjevno prenijeti na platno osjećaj kojega se ima kada se

ovaj prizor promatra u prirodi. Prva teškoća s kojom se u ovom slučaju susrećemo, jest

prenijeti odraze vode koja je u neprekidnom pokretu. Netko će predloţiti: "Precrtajmo ih

s neke fotografije!" No puko precrtavanje nije dovoljno, zato što je potrebno shvatiti njeno

unutarnje gibanje - a do njega se dolazi promatrajući vodu dok miruje.

Laganijim tonovima prenesite na sliku sve boje koje se odraţavaju na vodi. U nastavku

će ravne linije i nanosi boja postati zakrivljeniji i nepravilniji. U završnoj fazi rada nanijet

ćete više tankih namaza plave različitih nijansi.

SEOSKI VIDICI

Polje makova klasična je tema koju su obrađivali svi slikari. Mrlje crvene boje

na ţutom polju redovito izazivaju posebne osjećaje. Ovo je ulje na platnu ve-

ličine 40x50 cm, i plod je slobodne fantazije kojom sam htio dati oduška mašti i

eksperimentu. Na ovoj sam slici zapravo, u daljini htio dati more jer me zanimalo

kako se slaţu ljubičasta boja lavande s crvenom makova. Krajnji rezultat kompozicije

mi se baš i ne sviđa, ali sam vam bez obzira na to ţelio pokazati sliku da i vi osjetite

poticaj da na sličan način probate povezati neuobičajene boje, nadam se uspješnije od

mene.

I ova je slika nastala u tehnici ulja na platnu veličine 40x50 cm, a nadovezuje se

na jedan moj raniji crteţ koji mi se zbog palme pored bijele vile i različitih

tonova zelene livade posebno sviđa. Pogledajte kako ovdje boja breţuljka u

pozadini naginje stapanju s bojom neba.

Slika koju donosim na ovoj stranici je ulje na drvu veličine 40x50 cm i zapravo je jedna studija. Radio sam samo okruglim kistom za

akvarel kojeg sam drţao gotovo okomito u odnosu na površinu drvene ploče. Uljene boje vrlo su razrijeđene; u ovom slučaju u

razrjeđivaču treba smanjiti količinu laka Damar. Uočite kako je čitava slika izvedena mrljasto: to je posebno vidljivo na nebu. Mrlje se

međusobno preslojavaju bez nijansiranih prijelaza: stapanje ili nijansirani prijelaz kromatskog elementa dobijen je samo korištenjem različitih

vrsta boja i tonaliteta.

Slika je nastala u jednom kampu u rimskoj četvrti EUR. Kamp danas više ne postoji, a podloga na kojoj

je izvedena slika je komad šatorskoga platna.Temeljna boja s cementitom na nepropusnom je platnu

dala "skliskost" uljenim bojama. Ovaj efekt omogućio je stvaranje svjetlijih područja uklanjanjem

površinske boje. Mnogi su detalji načinjeni odstranjivanjem boje drškom kista. Na kraju sam dodao pokoji

reljefni potez bijelom i svijetlo ţutom na svjetlim dijelovima slike.

“ Prema mojem mišljenju breze su za slikare najzanimljivija stabla, jer pored vitkosti, njihova bijela

kora svojim jasnim odvajanjem od podloge stvara vrlo lijepi kontrastni efekt. Zanimljivo je uočiti

različite tehnike izvedbe. U ovom akvarelu, veličine 30x50 cm, lišće je načinjeno mrljama boje. Na

slici uljenim bojama, prikazanoj na idućoj stranici, slikarskom je lopaticom izrađeno lišće, te su

ujedno oblikovani i osvijetljeni dijelovi prizora.

5

M

S l i k a n j e k r a j o l i k a m o ţ e

b i t i v e o m a o p u š t a j u ć a

a k t i v n o s t : b o r a v a k u

s r c u p r i r o d e ,

p r o m a t r a n j e b o j a

o k o l i š a i n j e g o v i h n i j a n s i r a n i h p r o m j e n a k o j e

n a s t a j u s p r o m j e n a m a u i n t e n z i t e t u s v j e t l o s t i k o j o m

j e o b a s j a n , k a o i i z r a ţ a v a n j e v l a s t i t i h o s j e ć a j a n a

p l a t n u , d a j e p o j e d i n c u

v e l i k o z a d o v o l j s t v o .

A u t o r o p i s u j e

n a j p o g o d n i j e

m a t e r i j a l e , t e h n i k e i

b o j e , t e a n a l i z i r a

r a z l i č i t e v r s t e

k r a j o l i k a , d o n o s e ć i

u j e d n o v r i j e d n e t e h n i č k e o s v r t e i p r a k t i č n e s a v j e t e .

SADRŢAJ

4 Uvod

6 Materijali

6 Slikarski stalak

7 Podloga: Platno ili papir?

8 Kistovi

10 Boje

12 Kako rasporediti boje na paleti

14 Teorija boja

14 Komplementarne boje

15 Kontrastne boje

16 Boja i ton

16 Hladne i tople boje

17 Transparentne i pokrivne boje

20 Tehnika crteţa

22 Linearna perspektiva

23 Proporcije

24 Točke nedogleda

26 Obzor i planovi prostorne dubine

28 Perspektiva s tri točke

30 Koloritna perspektiva

32 Uzbrdice i nizbrdice

34 Slikarska tehnika

34 Temeljni oblici

38 Kontrast svjetla i tame

40 Koji motiv?

42 Osnovni pojmovi slikarstva

43 Impasto

44 Jedna zanimljiva tehnika: gvaš

46 Vjeţbe

48 Kako misliti nebo

50 Nebo

52 Trg

54 Arena u Veroni

56 Voda i njeni odrazi

60 Seoski vidici