Upload
danijel-coric
View
214
Download
16
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Seminarski rad iz kolegija Odgoj za ljudska prava(pisani dio)
SADRŽAJ
1. UVOD……………………………………………………………………...…2
2. ŽIVOTNI PUT MARIJE TEREZIJE…………………………………….…..3
2.1. Rane godine……………………………………………………….….3
2.2. Loreto………………………………………………………………...4
2.3. Odlazak u Indiju……………………………………………………...4
2.4. Početci Misionarki ljubavi………………………………………..….5
2.5. Nova družba………………………………………………………….7
2.6. Rast i djelovanje družbe……………………………………………..9
2.7. Priznanja i nagrade…………………………………………………..10
2.7.1. Iz govora na dodjeli Nobelove nagrade……………………….11
2.8. Posljednje godine života…………………………………………….12
3. KRITIKE NA RAD MAJKE TEREZIJE…………………………………...15
4. ZAKLJUČAK……………………………………………………………….18
5. PRILOZI…………………………………………………………………….19
PRILOG 1…………………………………………………………………...19
PRILOG 2…………………………………………………………………...22
6. LITERATURA………………………………………………………...……24
1. UVOD
"Ja sam mala olovka u ruci Boga koja piše ljubavna pisma svijetu."
Tako je svoje djelovanje opisala Majka Terezija. Svoj život je podredila
pomaganju najsiromašnijim među siromašnima živeći među njima, ali svoje
djelovanje proširila je i na bolesne, potrebite, umiruće kao i na djecu. Veličala je
život, ljubav kao pokretač svega i rješenje svega, zatim ljubav prema Bogu, ljubav
prema bližnjima i potrebitim, a osuđivala mržnju, osvetu i zlo koje je nažalost sve
prisutnije.
Majka Terezija, pravim imenom Agneze Gonxha Bojaxhiu poznata je
redovnica iz katoličke albanske obitelji. Stupivši sa 18 godina u loretinski red, odlazi
kao misionarka u Indiji. Živeći u indiji susretala je sa raznim nedaćama i bolestima
koje prolazi tamošnje stanovništvo, te tako odlučuje napustiti stari i osnovati novi
red. Godine 1950. utemeljila je kongregaciju Misionarki ljubavi i otvorila više
domova u Indiji. Pravilo reda zasnovano je na jednostavnom geslu: “Služiti
siromašnima da bi se služilo životu.” Dobitnica je i Nobelove nagrade za mir 1979.-
te godine. Papa Ivan Pavao II, u listopadu 2003., proglasio ju blaženom na Trgu sv.
Petra u Vatikanu.
Njezino je djelo nastavilo živjeti i živjet će na svim kontinentima zahvaljujući
misionarima i misionarkama ljubavi koji su nastavili ono što je Majka Terezija
započela.
Kroz seminar ću nastojati detaljnije opisati život i rad Majke Terezije.
2
2. ŽIVOTNI PUT MAJKE TEREZIJE
Majka Terezija, pravim imenom Agnes Gonxhe, rodila se 26. kolovoza 1910. u
Skopju u albanskoj obitelji Bojaxhiu kao posljednje od troje djece.
Njezino srednje ime "Gonxha" potječe od albanske riječi "gonxhe" što znači
"pupoljak". Iako je rođena 26. kolovoza, osobno je smatrala 27. kolovoz svojim
rođendanom, jer je na taj dan krštena. (http://hr.wikipedia.org/wiki/Majka_Tereza)
2.1. Rane godine
Odrastala je u sretnoj katoličkoj obitelji. Majka Drana bila je sklona
karitativnom radu pa je malu Agnes vodila sa sobom kad god bi išla nositi hranu i
novac potrebnima koji su bili slabijeg imovinskog stanja. Tako je Agnes odmalena
naučila uvažavati i poštovati druge te pomagati siromašnima.
Išla je u osnovnu školu u kojoj se podučavalo na albanskom jeziku, a zatim je
pohađala gimnaziju, gdje se podučavalo na srpskom jeziku. Prvu pričest primila je s
pet godina, a uskoro i svetu potvrdu. U ranim godinama bila je oduševljena pričama
o životu misionara. Jedno vrijeme školovala se i u Zagrebu.
(http://hr.wikipedia.org/wiki/Majka_Tereza)
Kada joj je bilo osam godina poginuo je njezin otac Nikola pa se o njoj, njezinoj
sestri Agati i bratu Lazaru nastavila skrbiti majka. S obzirom su bila teška vremena,
njezina majka otvorila je tkaonicu i trgovinu sa ručno rađenim tkaninama kako bi
prehranila svoju obitelj, što u to vrijeme nije bio običaj da žena vodi takav posao. U
međuvremenu Agnesin brat, Lazar, napustio je dom otišavši u vojnu školu u Graz, a
kasnije je zbog političkih razloga emigrirao u Italiju. Tada je obitelj sve izgubila
osim doma.
Od malih nogu Agnes redovito odlazi u crkvu, a potom se uključuje u crkveni
zbor. Kada joj je bilo 12 godina poželjela je postati časnom sestrom. Njena majka je
znala ako ode tako daleko da je vjerojatno nikad više neće vidjeti, jer redovnice u to
vrijeme nisu odlazile svojim kućama. Ipak njezina majka je shvaćala njenu želju da
3
služi siromašnima i učinila je sve kako bi joj pomogla u ostvarivanju njezinih želja i
ciljeva.
2.2. Loreto
Kada je napunila 18 godina Agnes je molila da je prime u loretinski red.
Njezina je želja uslišana i uskoro je pozvana da pristupi u sjedište reda koja je bilo u
mjestu Rathfarnam (Irska) nedaleko Dublina. Iako je to bila njezina želja, odlazak joj
je vrlo teško pao. Agnes napušta domovinu 1928 godine putujući iz Skoplja preko
Zagreba u Irsku. Majka i sestra su je ispratile u suzama dok je vlak izmicao ,
odnoseći je u novi život. Majka joj je uputila i oproštajnu poruku koja je glasila:
“Pruži Isusu svoju ruku, hodaj s njim i nikada ne gledaj natrag.” Kasnije više nije
vidjela ni majku ni sestru.
S obzirom da je tako i odgojena Agnes nije težila ničem višim, nego što je bio
skroman život redovnice. Nakon što je razgovor o primanju u red i samostan u
Parizu dobro prošao, Agnes sa ostalim sestrama je otputovala u Dublin (Irska), kako
bi pristupile Družbi sestara Blažene Djevice Marije od Loreta. Tamo su ostale
nekoliko tjedana dok nisu ovladale engleskim jezikom, kako bi se mogle
sporazumjeti u daljnjim misijama za koje su se pripremale. Mlade žene će vidjeti i
naučiti kako će njihov život izgledati, te im se pružila prilika da se uvjere je li taj
život stvarno ono što one istinski žele. 12. listopada 1928. postaje loretska
postulatica. i uzima ima Terezija, po sv. Tereziji Avilskoj., zaštitnici misionara
2.3. Odlazak u Indiju
Nakon dva mjeseca provedenih u Irskoj priključuje se loretinskom redu u
indijskoj pokrajini Bengal, točnije u njezinu najvećem gradu Kalkuti. Tada još nitko
nije ni slutio kakve je darove Agnes donijela tom gradu, Indiji, ali i svijetu.
Dolaskom u Indiju stupa u novicijat u mjestu Darjeeling gdje započinje dvogodišnje
razdoblje upućivanja u redovnički život, koji prethodi prvim privremenim zavjetima.
Jedna godina je bila usredotočena na duhovnu formaciju s naglaskom na molitvu i
4
duhovnost reda, dok je druga naglašavala poslanje Družbe i osposobljavala ih za
apostolsko djelovanje.
Agnes je prve zavjete položila 25. svibnja 1931. godine u Darjeelingu te
obećava da će živjeti život siromaštva, čistoće i poslušnosti i posvetiti se na poseban
način odgoju mladeži. Tada dobiva i ovlaštenje da predaje geografiju i vjeronauk u
školi Svete Marije u Kalkuti, u kojoj će raditi više od 17 godina,, a potom će postati
ravnateljica iste.
Osim što je poučavala također je pomagala i u bolnici u kojoj se prvi put
susrela s patnjom i siromaštvom, koje ni sama nije mogla zamisliti. Njihove su uši i
stopala bile prekrivene ranama. Na leđima su imali modrice i ozljede, među brojnim
čirevima. Dok su mnogi ostajali kod kuće, jer ih je tropska groznica suviše iscrpila
da bi bili sposobni doći.
Nakon devet godina sestra Terezija približavala se vrlo važnom trenutku
svoga života. Trebala je položiti svoje vječne zavjete koje će i položiti 24. svibnja
1937. godine. Od sada njezino ime glasi Majka Terezija. Oni koji su joj bili u
neposrednoj blizini imali su priliku bolje upoznati Majku Tereziju, njezinu sklonost
prema molitvi, suosjećanje i milosrđe, odličan smisao za humor i prirodnu
nadarenost za organizaciju i vodstvo. Ni njezine susestre, ni učenice nisu bile u
potpunosti svjesne iznimnih duhovnih dubina što ih je vedra i vrijedna redovnica
dosegla usred svojih svakodnevnih aktivnosti. ( prema Charlotte, G. ,1993.)
U travnju 1942. zavjetuje se da neće Bogu ništa uskratiti i da bi ako bi to
ipak napravila, počinila smrtni grijeh: „„Ništa mu neću uskratiti“ „U ovom zavjetu
skriveno je sve moje bić.“
2.4. Početci Misionarki ljubavi
S obzirom je radila i predavala u školi, svakodnevni odlazak tamo i natrag
pružio joj je mogućnost da sama upozna stvarnu oskudnicu i siromaštvo koje postoji
u Kalkuti i vidi kakve su sve nedaće i bolesti zadesile tamošnje stanovništvo.
5
1943. u Bengaliji je bila velika oskudnica, oko 5 milijuna ljudi je umrlo i
mnogi su pobjegli u Kalkutu. Loretski samostan je postao logor za izbjeglice, dok je
sestra Terezija otišla u druge misijske škole da bi poučavala i liječila bolesne. Zbog
velike potrebe za hranom za svoje učenike Majka Terezija je morala krenuti na ulicu.
Zgrozilo ju je ono što je vidjela - po svuda su ležala tijela. Trgovačke su radnje
gorjele zajedno s njihovim vlasnicima, kanalizacija je bila zakrčena tijelima ljudi
koje su bacali unutra, po svuda su ležali ljudi na samrti. Lešinari su kružili nad
razorenim gradom dok je zrak bio prepun krikova i praskova eksplozija. Majka
Terezija nije ni slutila širinu užasa koji je harao s druge strane samostanskih zidina.
(prema Charlotte, G. ,1993.)
Nakon nekoliko dana tog užasa Terezija je sjela na vlak za Darjeeling.
Naime tamo bi sestre svake godine odlazile na neko vrijeme u brdo kako bi se malo
odmorile i sabrale u tišini. Na tom put dobila je poziv. utažiti Isusovu neizmjernu žeđ
za ljubavlju i dušama“, „radeći na spašavanju i posvećenju najsiromašnijim među
siromašnim.“ Ona nije imala viđenje, niti išta slično tome, jednostavno je osjetila da
Bog od nje traži nešto novo što je smatrala veoma važnim. To se dogodilo 10. rujna
1946. godine. Taj je događaj nazvan „Poziv unutar poziva“, a njezine ga sestre danas
slave kao „Dan nadahnuća“. No, njezin duhovnik je zatražio od Majke Terezije
neka prestane razmišljati o tom nadahnuću i neka ga zanemari. Koliko god se ona
trudila taj „Glas“ bivao je sve snažniji. Tek nakon godinu dana i četiri mjeseca
njezin je duhovnik dopustio Majki Tereziji da napiše pismo 1nadbiskupu o svom
nadahnuću. ( prema Kolodiejchuk, B. , 2008.),
U svakodnevnom dodiru s indijskom stvarnošću procijenila je da samostanski
angažman nije dovoljan, da je bijeda u Indiji tako beskrajna, a sirotinja toliko
prepuštena sebi, poglavito u bolesti i smrti pa je 1948. zahtijevala da izađe iz
samostana na ulice. (http://www.katolici.org/kolumne.php?action=c_vidi&id=3115)
Nakon što je stigao pozitivan odgovor od nadbiskupa Majka Terezija je
mogla slobodno napustiti Loretsku redovničku zajednicu i krenuti na ulice Kalkute
raditi s najsiromašnijim među siromašnim. Isto tako dopušten joj je status časne
sestre, a i dalje je se morala pridržavati zavjeta siromaštva, poslušnosti i čistoće.
1 Pismo u PRILOG 1.
6
Nadbiskup joj je dao godinu dana da dokaže svoj plan te koliko je on primjenjiv, no
ona je samo čekala da što prije krene u sirotinjske četvrti. Iako je rastanak doživjela
prilično teško postigla je ono što je željela. Majka Terezija je donijela na blagoslov
sari, izrađen od jeftinog bijelog pamuka, s plavim linijama na rubovima, isti onaj,
koji nosi svaka siromašna bengalska žena. Bijela boja prestavljaja je čistoću,
nevinost, s plave linije Djevicu Mariju. To je postalo njezino novo redovničko ruho,
a kasnije i ruho njezinog reda. Nova haljina bila je nalik odjeći siromašnih i vrlo
praktična za nošenje po prljavim uličicama koje će postati njezin novi dom. ( prema
Charlotte, G. ,1993.)
16. kolovoza 1948. Majka Terezija je napustila Loret. Vjerovala je da joj je
Bog dao taj posao, ali ona je bila i žena s velikim darom zdravog razuma. Znala je da
nema nikakve svrhe odlaziti u četvrti bijede samo s osmjehom na licu i s nekoliko
utješnih riječi. Dogovorila se sa medicinskim misijskim sestrama u Panti2 da živi kod
njih kako bi što više naučila o medicini kao i o njezi bolesnih siromaha. Dakle
obučavala se za medicinsku sestru, prolazi kroz duhovne vježbe i molitvu
.
2.5. Nova družba
Nakon nekog vremena Marija Terezija dobila odobrenje nadležnog biskupa
da započne s novom družbom Misionarki ljubavi koja je počela s radom 1950.
godine. Iste godine, na svetkovinu Gospe od krunice, 7. listopada, red je službeno
priznat i Rimokatolička crkva ga uzima pod svoje okrilje. Od tada taj dan Misionarke
ljubavi slave svake godine kao svoj „dan zahvale“.
Majka Terezija i njezine sestre posvetile su se prvo zapuštenoj djeci te
umirućima i drugima teškim bolesnicima, počevši od gubavaca. Pravilo reda
zasnovano je na jednostavnom geslu: “Služiti siromašnima da bi se služilo životu.”
Članice ovog reda morale su se obvezati na nestupanje u brak, siromaštvo i
pokornost i polagale su četiri zavjeta.
(http://www.katolici.org/kolumne.php?action=c_vidi&id=3115)
2 Mjesto udaljeno 390 km od Kalkute.
7
Svaka sestra koja je željela postati sestrom Misionarke ljubavi posjedovala bi
tri sarija (onaj koji nosi, drugi, koji pere i treći koji obično šije). Imala bi par sandala,
dva kompleta bijelog rublja, krunicu i maleno raspelo što ga nose zabodeno na
lijevom ramenu. Njihovo donje rublje često je napravljeno od starih vreća za brašno
koje se i do trideset puta trebalo oprati prije no što su bile dovoljno meke za obući.
Svaka sestra je imala i metalnu žlicu, tanjur, torbu od šatorskog krila (koju su
napravila sirotinjska djeca) i molitvenik. Kasnije kad su se Misionarke ljubavi
proširile svijetom i obilazile i hladnije krajeve i zemlje posjedovale su džemper.
Kaputi i kišobrani, također su dopušteni ali ne pripadaju niti jednoj određenoj sestri.
Sestre nikada ne nose čarape niti dokoljenice, čak ni po snijegu. U matičnoj kući u
Kalkuti vrlo se rano ustajalo, devet minuta do 5. Potom su sestre silazile u golemu
tišinu kapele.Nakon svih jutarnjih obaveza i molitvi sestre odlaze na ulice u paru,
noseći sa sobom u torbi bocu vode da ne bi morale ništa tražiti od ljudi koje
poslužuju. Nikada ni od koga ne primaju hranu ili piće. Nešto poslije podneva sestre
se vračaju u matičnu kuću na ručak. Nakon ručka imaju pola sata odmora te se
ponovo vračaju na ulice. Ponekad im se činilo da su posao od dva dana smjestile u
jedan. U šest sati bi se vračale kući i provodile krače vrijeme u kapeli nakon koje je
slijedila večera pri kojom su se međusobno dijelila oduševljenja, nevolje i
zanimljivosti dana. Osim što su sestre morale, u iznimnim okolnostima, bivati preko
noći van zajednice, Majka Terezija je znala da je lako izgubiti osjećaj zajedništva i
držati red jedinstvenim pa je takvo što nastojala spriječiti. Njezina poruka, „Sve
zajedno“, postojala je sestrinski slogan. No to se nije ticalo i Majke Terezije. Neki je
spisatelj jednom prilikom upitao kako uspijeva ostati budna do tako sitnih sati, pišući
pisma, planirajući, donoseći odluke. Osmjehnula mu se i odgovorila „Spavam brzo“
Kasnijih godina, kad bi ljudi govorili: „Kakva je korist od pokušaja da se izađe na
kraj sa svom tom bijedom?“ Majka Terezija bi odgovorila: „Da nisam podigla onu
prvu ženu, nijednom od tisuća, milijuna ljudi koji su slijedili ne bi se pomoglo. Na
bilo kojem putu uvijek postoji onaj prvi korak“. No nije uvijek sve tako dobro
prolazilo. ( Charlotte, G. ,1993.)
2.6. Rast i djelovanje družbe
8
Majka Terezija otvorila je prvi Dom za umiruće 1952. godine u prostoru
dobivenom od grada Kalkute. Uz pomoć indijskih dužnosnika napušteni hinduistički
hram, pretvoren je u besplatni smještaj za siromašne. Bio je to prazan i prljav prostor,
ali je imao dvije spavaonice, struju, plin i veliko ograđeno dvorište. Istog trena kada
su dobile prostor, sestre su započele s čišćenjem od vrha do dna kako bi sve dovele u
red. Radile su tako marljivo, da su već tjedan dana kasnije prvi bolesnici mogli
useliti u novo konačište za umiruće, nazvanom Nirmal Hriday (Mjesto za ljude sa
čistim srcem). U tom prostoru bili su neizlječivi bolesnici, kojima je pružena
medicinska skrb i prilika, da preminu dostojanstveno, a ne napušteni na ulici. Prije
smrti prema ritualima njihove vjere, muslimanima su se čitali
odlomci Kurana, hindusi su dobivali svetu vodu iz Gangesa, a katolici
sakrament bolesničkog pomazanja. (prema http://hr.wikipedia.org/wiki/Majka_Tereza)
Sestre bi uvijek pazile da svatko koji umire u Nirmal Hridayu, budu pokopani
u skladu s obredima njihove vlastite vjere. Moglo bi se pomisliti da je kuća za
umiruće neko jezovito mjesto, ali nije tako. Sestre su se šalile i smijale s onima koji
su spremni šalom uzvratiti. Iscrpljene nutkanju hrane, prihvaćaju dlanove onih koji
se boje ili boluju. Što god je trebalo učiniti, čine tako, kao da bi obavljale
najlagodniji posao na svijetu. Neki ljudi nikada nisu upoznali ljubav i prijaznost.
Njima su bijedne sobe poput Nirmal Hirday-a poput najboljeg hotela.
Majka Terezija često je imala problema sa prevoženjem bolesnika s ulice.
Snalazila je se kako je znala, a često je molila i prosila ljude da ih prevezu, neke je
prevozila i u kolicima. Govorila je: „Ne mogu dopustiti da dijete Božje umre kao
životinja u nekom jarku. .“ Čak i ako se ništa nije moglo učiniti da ih se spasi, željela
je da umru dostojanstveno, okruženi ljubavlju i pažnjom koju možda nikada nisu
upoznali.
Uskoro je Majka Terezija otvorila dom "Shanti Nagar" (Grad mira) za one
koji pate od gubavosti. Misionarke ljubavi uspostavile su niz domova u Kalkuti, gdje
su dijelile lijekove, zavoje i hranu. Godine 1955., otvoren je dom "Nirmala Shishu
Bhavan" (Dječji dom Bezgrješnog Srca), kao utočište za siročad i mlade beskućnike.
Otvorili su se domovi i izvan Kalkute u drugim indijskom gradovima. Prva kuća
izvan Indije otvorena je u Venecueli 1965. godine s pet redovnica. Slijedile su kuće
9
u Rimu, Tanzaniji i Austriji 1968. godine, a tijekom 1970.-ih i u desecima drugih
država u Aziji, Africi, Europi i SAD-u. U Zagrebu djeluju od 1979. godine. S njom
je surađivao u Indiji hrvatski misionar Ante Gabrić..
(prema http://hr.wikipedia.org/wiki/Majka_Tereza)
Do kraja života Majke Tereze red će brojati preko tri tisuće sestara i djelovati
će u preko sto zemalja svijeta, a oformiti će se, 25. ožujka 1963., u Kalkuti, i muški
ogranak reda - Braća misionara ljubavi. Kasnije će se osnovati i muški red u Rimu
1979. godine. U listopadu 1985. održala je govor na zasjedanju Generalne skupštine
Ujedinjenih naroda. Na Badnjak iste godine otvara prvu kuću za oboljele od AIDS-a
u New Yorku i naziva je Dar ljubavi. Narednih godina, prvenstveno u Sjedinjenim
Državama, otvarati će još kuća za pomoć oboljelih od ove strašne bolesti.
(http://www.moljac.hr/biografije/majka_tereza.htm)
2.7. Priznanja i nagrade
Za sve što je radila Majka Terezija primila je brojne nagrade i priznanja:
11. kolovoza 1962. prvo odličje: Orden „Padma Shri“, od predsjednika Indije
31. kolovoza 1962. prvo inozemno odličje: Nagradu „Ramon Magsaysay“, na
Filipinima.
6. siječnja 1971. od pape Pavla VI. nagradu za mir „Ivan XXIII.“
16. listopada 1971. međunarodna nagrada „John F. Kennedy“.
15. studenog 1972. nagrada za sporazumijevanje među narodima
„Džavaharlal Nehru“.
25. travnja 1973. Templetonova nagrada „Za napredak u religiji“.
10. prosinca 1979. U Oslu: Nobelova nagrada za mir 3
3 Nagradu je dobila zbog poštivanja ljudskog života u svakom obliku, napose njezino zauzimanje protiv pobačaja, postaje stalnom temom u njezinim nagovorima. Odbila je sudjelovati na svečanom banketu za laureate i zamolila je da se nagrada preda siromašnima u Indiji.
10
22. ožujka 1980. najveći indijski civilni orden za zasluge: „Bharat Ratna“
(Biser Indije).
24. studenog 1983. od kraljice Elizabete „Orden za zasluge“.
24. kolovoza 1987. Zlatna medalja Sovjetskog komitete za mir
5. lipnja 1997. Zlatna medalja časti Kongresa Sjedinjenih Američkih Država.
To je posljednje odličje od preko 700 nagrada i odličja što su joj dodijeljeni
tijekom njezinog života.
Skupština grada Zagreba proglasila je Majku Terezu počasnim građaninom grada
Zagreba 19. srpnja 1990. Iste godine hrvatske vlasti uručile su joj hrvatsku
diplomatsku putovnicu. (http://www.moljac.hr/biografije/majka_tereza.htm)
Pri svakom uspjehu upozoravala je kako je još mnogo, mnogo siromašnih i k
njima trebaju biti uprte njene oči, a ne k priznanjima koja joj ljudi iskazuju.
2.7.1. Iz govora na dodjeli Nobelove nagrade
"Bog je svijet volio tako silno da mu je poklonio svoga Sina; i poklonio mu je
Blaženu Djevicu Mariju, i ona je - u onom trenutku u kojem joj je On dao život -
požurila da Njemu da drugi."
"Naši siromašni su izuzetni ljudi i oni su vrijedni ljubavi. Oni ne trebaju naše
sažaljenje, našu simpatiju, oni trebaju našu ljubav koja ih razumije. Oni trebaju naš
respekt i žele da se prema njima odnosimo s ljubavlju i poštovanjem. I osjećam da je
najveće siromaštvo, to što mi ovo saznajemo, to što mi to naučimo razumijevati, tek
kada su naši ljudi već mrtvi."
"To je ono što ja želim od vas: Volite siromašne i ne okrećite im leđa, jer ako
njima okrenete leđa, okrenuli ste ih i Isusu. On je sebe učinio gladnim, golim i bez
domovine da bismo vi i ja imali priliku da ga volimo."
"Najveći uništavač mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Kad jedna
majka može u svom krilu ubiti svoje vlastito dijete, koji onda gori zločin još postoji
11
od onoga da mi počnemo sami jedni druge ubijati? Čak i u Svetom pismu stoji: "Čak
i kad bi majka mogla zaboraviti svoje dijete, ja ga neću zaboraviti." Ali danas se
ubija milijune nerođene djece, a mi na to ne kažemo ništa. „
"Za mene su nacije koje su legalizirale abortus najsiromašnije zemlje. Oni se
plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti jer ga oni više ne žele - ne
žele više ni jedno dijete - i dijete mora umrijeti. Ja vas ovdje molim u ime malih:
Spasite nerođeno dijete, prepoznajte prisutnost Isusa u njemu!"
(http://majkatereza.blogspot.com/)
2.8. Posljednje godine života
Od 1990. do 1997. period je aktivnog djelovanja Majke Terezije. Unatoč
njezinom lošem zdravstvenom stanju otvara preko 170 kuća diljem svijeta
Godine 1991., Majka Terezija došla je u Tiranu i uspostavila novu kuću svoje
redovničke zajednice. To je bio susret s njenim sunarodnjacima.
Kada se slutila američka invazija na Irak u siječnju 1991. šalje pismo
američkom predsjedniku Georgeu Bushu te iračkom predsjedniku Saddamu
Husseinu u kojem, između ostalog, kaže: "Molim Vas, izaberite put mira... U
kratkom roku možda će biti pobjednika i pobijeđenih u ovom ratu kojeg se svi
užasavamo. Ali to nikada ne može i nikada neće opravdati patnju, bol i gubitak
ljudskih života koje će uzrokovati vaše oružje." Nažalost, njezin apel za mir niti jedan
od dvojice predsjednika nije poslušao.
(http://www.moljac.hr/biografije/majka_tereza.htm)
Do 1996. godine, bila je u 517 radnih misija u više od 100 država, a više puta
posjetila je i Hrvatsku.
Pred smrt zamolila je papu Ivana Pavla II da nad njom obavi egzorcizam.
Prema danom objašnjeni nije bila opsjednuta „nečistim silama“ već su je one
neprestano uznemiravale. Preminula je 5. rujna 1997. u Kalkuti. Njezino je tijelo
preneseno u crkvu sv. Tome pokraj samostana Loreto (prvi samostan u koji je stigla
po dolasku u Indiju). Stotine tisuća ljudi različitih vjera iz Indije i svijeta došlo je
12
posljednji puta oprostiti se od Majke Tereze. Sahrana je upriličena 13. rujna kada je
njezino tijelo u procesiji nošeno ulicama. Kalkute . (http://www.tacno.net/Novost.aspx?
id=14333)
Grob Majke Terezije postao je mjesto na kojem se predstavnici različitih
religija okupljaju na zajedničku molitvu: bez ikakve prethodne organizacije članovi
različitih religija se susreću i počinju zajednički moliti. Majka Terezija iz Kalkute
svojim životom je potvrdila da je mogla imati otvorene ruke za siromahe i patnike jer
ih je prije imala sklopljene pred Bogom, a služiti čovjeku za nju je značilo učiniti
nešto lijepo za Boga. Govorila je: “Radost je molitva, radost je snaga, radost je
ljubav, radost je mreža ljubavi kojom možete doći do duša. Bog ljubi onoga tko
radosno daruje. Više daje koji s radošću daje. Najbolji način da očitujemo svoju
zahvalnost Bogu i ljudima jest radosno prihvaćanje svih stvari. Ne dopustite da išta
žalosno uđe u vas što bi moglo biti razlog da zaboravite radost Krista Uskrsloga”.
Smisao ljudskog života je u davanju.(http://www.katolici.org )
Premda je prema propisima Rimokatoličke crkve potrebno čekati barem pet
godina od nečije smrti kako bi započeo postupak za proglašenjem istog svetim u
slučaju Majke Tereze proces je započeo već nakon dvije godine. Među čudima
potrebnim za kanonizaciju priznato je izlječenje jedne Indijke koja se molila Majci
Terezi i tako se oporavila od tumora na želucu. Šest godina nakon njezine smrti (19.
listopada 2003.) papa Ivan Pavao II proglasio je Majku Terezu blaženom na
prepunom Trgu sv. Petra u Vatikanu. Proces beatifikacije Majke Tereze najkraći je u
povijest (četiri godine), a ubrzan je na inzistiranje pape Ivana Pavla II. U trenutku
početka ceremonije beatifikacije u Rimu albanski i inozemni alpinisti postavili su na
vrh albanske planine Korab statuu Majke Tereze.
(http://www.moljac.hr/biografije/majka_tereza.htm)
Od njezine smrti Misionarke ljubavi bilježe nagli porast zvanja i kuća diljem
svijeta. Utemeljena 1950. Kongregacija danas broji više od 4.500 redovnica i oko
800 redovnika nesvećenika kojima pomaže više od 90.000 laika u 630 ustanova, od
sirotišta do bolnica za bolesnike na samrti, diljem svijeta. U međuvremenu u Kalkuti
ne jenjava priliv hodočasnika na grob Majke Terezije: njezina baština nastavlja
privlačiti vjernike i ostalih religija, dragovoljce iz cijeloga svijeta i nova zvanja
13
Misionarki ljubavi. Njezin lik, koji cijene i poštuju i predstavnici ostalih religija,
predstavlja sredstvo ujedinjenja u razdoblju napetosti između kršćana i hinduističkih
fundamentalista. I premda članovi hinduističkih ekstremističkih pokreta napadaju
Majku Tereziju i njezine redovnice optužujući ih za prisilna obraćenja, većina
hinduističkih stanovnika divi se i voli Majku Tereziju, tako da su čak i
najtradicionalističkije hinduističke skupine kritizirale stavove ekstremista.
http://www.katolici.org/dogadjanja.php?action=c_vidi&id=3115&oznaceno=majka%20terezija
3. KRITIKE NA RAD MAJKE TEREZIJE
No, Majka Terezija je imala i svoje oštre kritičare koji su je optuživali za štošta.
Britanski liječnik Aroup Chatterjee autor je knjige "Mother Teresa: The Final
Verdict" osporava rašireno mišljenje Majke Terezije kao simbola nesebičnosti i
filantropije. U svojoj knjizi on je objedinio mnoge kritike na njen rad objavljene u
14
medijima diljem svijeta. Jedna od njih je i tekst iz britanskih novina Guardian u
kojem je detaljno obrađeno kritično stanje u njenim sirotištima, uključujući i optužbe
za veliko zanemarivanje djece te njihovo fizičko i psihičko zlostavljanje.
Kvaliteta njege u njenim „Kućama umirućih“ (hospicija u kojem je ova svetica
zajedno sa svojim suradnicama skrbila o onima koji su bili na kraju životnih snaga i
kojima je njega bila najpotrebnija) je bila kritizirana nadaleko i naširoko. Osim zbog
toga što su ondje radile osobe koje nisu bile medicinski obrazovane, kritike su se
javile zbog opetovanog korištenja nesteriliziranih igli, loših uvjeta življenja, pranja
pacijenata ledenom vodom, ali i općenitog postupanja s pacijenata koji su daleko
ispod razine moderne medicinske njege.
Majka Terezija je bila kritizirana i zbog svog pogleda na patnju. Ona je osjećala
da patnja zbližava ljude s Isusom. Sanal Edamaruku, predsjednik Rationalist
Internationala kritizirao je što se lijekovi protiv bolova gotovo nikada nisu davali
pacijentima, pa su se zbog toga u njenim Kućama umirućih "moglo čuti urlanje i
vrisak osoba kojima su se ličinke pincetama vadile bez ikakve pomoći protiv bolova.
Iz principa, jaki lijekovi protiv bolova nisu se davali niti u najtežim situacijama.
Prema filozofiji Majke Terezije 'najljepši dar za neku osobu je što ona može
sudjelovati u patnji Krista'."
Colette Livermore, bivša misionarka ljubavi, svoje je razloge napuštanja reda
Majke Terezije opisala u knjizi "Nada ostaje: napuštanje Majke Terezije, gubitak
vjere i potraga za smislom". Livermore je otkrila da "teologiju patnje" Majke
Terezije smatra neispravnom, iako za nju misli da je dobra i hrabra osoba. Iako je
Majka Terezija kazala svojim sljedbenicima koliko je važno širiti riječ Evanđelja
kroz djela, a ne teološke poduke, Livermore se nije mogla pomiriti s nekim praksama
ove organizacije. Primjeri koje ona navodi su nepotrebno odbijanje pružanja pomoći
potrebnima koji bi sestrama pristupili u krivo vrijeme od zadanog rasporeda,
obeshrabrivanje misionarki po pitanju učenja o medicinskim problemima i bolestima
s kojima su se suočavale ( s obrazloženjem da Bog daje snagu slabima i
neznalicama) te nametanje "nepravednih" kazni, kao što je bilo odvajanje od obitelji i
prijatelja. Misionarkama je bilo zabranjeno i čitanje svjetovnih novina i knjiga,
naglašavajući poslušnost iznad samostalnog razmišljanja i rješavanja problema.
15
Kritiziralo je se i zbog toga što je uzimala novac od osoba koje su suđene zbog
kriminalnih radnji. Novinar i književnik Christopher Hitchens i njemački magazin
Stern kazali su da Majka Terezija donirani novac nije fokusirala za rješavanje
problema siromaštva ili poboljšanja stanja u njenim hospicijama, već na otvaranje
novih samostana i povećanja obujma misionarskih radnji. Majka Terezija je
prihvatila donacije od autokratske i korumpirane obitelji Duvalier iz Haitija i
otvoreno ih je hvalila. Ona je također prihvatila 1.4 milijuna dolara od Charlesa
Keatinga, koji je bio upetljan u prevaru i korupcijski skandal poznat kao Keating
Five skandal i podupirala ga je prije i nakon njegovog uhićenja. Losanđelesko
državno odvjetništvo je kontaktiralo Majku Tereziju tražeći da vrati doniran novac
osobama kojima ga je Keating ukrao, od kojih je jedan bio i veoma siromašan tesar.
Međutim ona se o tome nikada nije očitovala, niti je vratila novac, niti kazala na što
je on utrošen. A kad su u pitanju i druge donacije, za neke je dokazano da su se
računala i odjeća poklonjena njezinu redu preprodavali. Što se ostatka tiče, bivši
zaposlenici reda Majke Terezije optužili su je da ona nije htjela odobriti kupovinu
medicinskih potrepština, te je umjesto toga novac prebačen u Vatikansku banku za
generalnu upotrebu, iako je taj novac bio specifično namijenjen u dobrotvorne svrhe
Majki Tereziji zamjeran je i odnos prema pobačaju: “Pobačaj je najveći
neprijatelj mira, jer ako majka može ubiti svoje vlastito dijete, što onda sprečava
mene da ubijem tebe ili tebe da ubiješ mene? Zaista ništa.”, koji nipošto nije
dopuštala (čak i u slučaju nasilnih silovanja) te odnos prema oboljelima od AIDS-a,
što je jednom prilikom komentirala: "To je pravedna kazna za neprilično seksualno
ponašanje." Na sve ove kritike Majka Terezija se nikada nije očitovala. Međutim
poznat je jedan njen odgovor na kritičare: "Bez obzira na to što tko kaže, potrebno je
to prihvatiti s osmjehom i nastaviti raditi ono što radiš."4
(http://zena.hr/clanak/ostalo/zene_koje_su_stvarale_povijest_majka_terezija/6196)
4 Cijeli tekst (u potpunosti) je preuzet s Internet stranice: http://zena.hr/clanak/ostalo/zene_koje_su_stvarale_povijest_majka_terezija/6196
16
4. ZAKLJUČAK
Primjer Majke Terezije nam pokazuje da skromnim, poniznim životom, koji je
prepun ljubavi za druge, možemo postići puno više nego sa svim novcima ovoga
svijeta. Pokazala nam je također kako trebamo ljubiti do boli, da prestanemo biti
sebični i da budemo otvoreni prema potrebitima te da činimo uvijek malo više od
onoga za što se osjećamo spremnima. Ukratko shvatiš kako je sreća ipak u malim
stvarima i davanju dugima, jer koliko daješ toliko ti se i vrati.
17
Svojim postupcima definirala je odnosno proširila i produbila pojam ljubavi;
ljubav prema Bogu, prema obitelji, ljubav prema bližnjem tj. međuljudsku ljubav.
Jednom prilikom izjavila je: "Ljubav počinje u našim domovima; ljubav živi u
domovima i zato je danas toliko patnje i nesreće u svijetu... Izgleda da su danas svi u
užasnoj žurbi, nestrpljivi da postignu što veći uspjeh, razvoj, bogatstvo i tome slično,
a djeci pripada toliko malo vremena njihovih roditelja. Roditelji nemaju vremena
jedno za drugo i tako u obiteljima počinje narušavanje mira u svijetu." čime je
zapravo htjela ukazati na problem koji je postajao kako za njezina života , ali
slobodnu mogu reći danas. Međutim mnogi uopće ne misle o tome i ne rade na tome
da promijene neke stvari radi osobne sreće i mira, ne radi drugih.
Svijet nikada ne bi trebao zaboraviti Majku Tereziju bez obzira na vjeru ili rasu,
jer ona je bezuvjetno svim pomagala, a mi joj bar svojim sjećanjem, ako ničim
drugim, možemo odati počast i zahvalnost za svu onu ljubav koju je odašiljala kao
svijetlost svoje zrake i što je uvijek, pa čak i u najtežim trenutcima unosila nadu i
vjeru da uvijek može biti bolje i da uvijek možemo postići svoje ciljeve u životu, ako
to stvarno želimo i ako pravilno i umjereno koristimo ono što nam život pruža.
Zapravo trebamo prihvatit i nosit križ baš onakav kakav jest, jer Bog nam nikada
neće dati ono ili onoliko, koliko mi ne možemo ponijeti.
Puno toga dalo bi se još napisati o Majci Tereziji, ali jednostavno njezin život je
toliko ispunjen i toliko bogat da ne bi sve stalo ma papir. Nadam se da sam donekle
uspio dočarati koliko je zapravo „velika“ bila Majka Terezija. Ono što će me uvijek
sjećati na nju je izjava koja mislim da govore sve te da ju nije potrebno dodatno
objašnjavati:““Budite vjerni u malim stvarima jer u njima leži vaša snaga.”
5. PRILOZI
PRILOG 1. PISMO OBRAĆANJA MAJKE TEREZIJE NADBISKUPU
Preuzvišeni,
Još od rujna prošle godine neobične misli i želje ispunjaju mi srce. Postale su
još snažnije i jasnije za vrijeme osmodnevnih duhovnik vježba što sam ih obavila u
Darjeeling. Vrativši se ovamo sve sam rekla O. Van Exemuv – pokazala sam mu i
18
nekoliko bilježaka što sam ih zapisala za vrijeme vježba. – Rekao mi je da vjerujem
da je to Božje nadahnuće – ali neka molim i zadržim to u tajnosti. I dalje sam mu
prenosila sve što se odvijalo u mojoj duši – u mislima i željama. – Onda je jučer
napisao ovo : „Ne mogu Vas spriječiti da se pismeno ili usmeno obratite
Preuzvišenome. Pišite Preuzvišenome kao što bi kći pisala svojemu ocu, sa
savršenim pouzdanjem i iskrenošću, bez ikakva straha i tjeskobe, prenoseći mu kako
se sve odvijalo te napomenite da ste razgovarali sa mnom te kako sada držim da Vas
po savjesti više ne mogu spriječiti da njemu sve iznesete.“
Prije no što započnem, želim Vam kazati da sam na samo jednu Vašu riječ,
Preuzvišeni, nikada više obazirati se ni na jednu jedinu od tih neobičnih misli što mi
neprestano nadiru.
Tijekom ove godine vrlo sam često čeznula da budem sva za Isusu te učiniti
da ga i druge duše – osobite one indijske, upoznaju i žarko uzljube – u potpunosti se
poistovjetiti s Indijankama i ljubiti Ga velikim kao što još nikada nije bio ljubljen.
Mislila sam da je tek jedna u nizu mojih ludih želja.
Bila sam i jesam jako sretna kao Loretska redovnica. – Ostaviti ono što
ljubim i izložiti se novim naporima i trpljenjima, koji će biti veliki, biti tolikima
predmet ismijavanja- osobito redovništvu – dragovoljno odabrati i prionuti uza
poteškoće indijskoga načina života – samoća i prijezir – neizvjesnost – a sve zato što
Isus tako hoće – jer me nešto zove „ostaviti sve i okupiti malobrojne – živjeti
Njegovim životom – činiti Njegovo djelo u Indiji“. Te su misli donijele mnoga
trpljenja – no, „Glas“ je i dalje ponavljao: „Zar ćeš odbiti?“. Jednoga sam dana na
Svetoj Pričesti sasvim jasno začula isti „Glas“ – „ Želim indijske redovnice, žrtve
Moje ljubavi, koje će biti Marija i Marta, koje će biti tako sjedinjene sa Mnom da će
isijavati Moju ljubav na duše. Želim slobodne redovnice, prekrivene mojim
siromaštvom križa – želim poslušne redovnice prekrivene mojom poslušnošću križa.
Želim redovnice pune milosrdne ljubavi, prekrivene milosrdnom ljubavi Križa. Zar
ćeš odbiti to učiniti za Mene?“ Jednog drugog dana. „Postala si mojom zaručnicom
iz ljubavi prema Meni – došla si u Indiju radi Mene. Žeđ za dušama dovela te dovde.
– Bojiš li se učiniti još jedan korak za svojega Zaručnika – za Mene- za duše? – je li
tvoja velikodušnost ohladnjela – jesam li ti možda na drugome mjestu? Nisi li ti
19
umrla za duše – zato ti i nije stalo što će s njima biti. – Tvoje se srce nikada nije
utapalo u boli, kao srce Moje Majke. Nas smo oboje sve dali za duše – a ti? Bojiš se
da ćeš izgubiti svoje zvanje – da ćeš postati svjetovnjakinja – da će ti ponestati
ustrajnosti. – Ne – tvoje je zvanje ljubiti i trpjeti i spašavati duše i tim ćeš korakom
ispuniti želju mojega Srca za tebe. – To je tvoje zvanje. – odjenut ćeš jednostavnu
indijsku odjeću ili radije onako kako se odijevala Moja Majka – jednostavno i
skromno. – tvoj je sadašnji habit svet jer je Moj simbol – tvoj će sari postati svet jer
će biti Moj simbol.“
Pokušala sam uvjeriti gospodina da ću nastojati postati vrlo revna i sveta
Loretska redovnica, istinska Žrtva, u ovom pozivu – no njegov je odgovor i opet bio
sasvim jasan. „Želim indijske Sestre Misionarke Ljubavi – koje će biti Moj oganj
ljubavi među najsiromašnijima – bolesnima – umirućima – dječicom s ulice. –
siromahe želim da Mi dovedeš – i Sestre koje će prikazati svoje živote kao žrtve Moje
ljubavi – dovest će te duše k Meni. Znadem da si ti najnesposobnija osoba, slaba i
grješna, ali, upravo zato što si takva želim se tobom poslužiti na svoju slavu! Zar ćeš
odbiti?“ Ta pomisao me ispunjavala strahom te sam molila Isusa da sve to otkloni od
mene. Što sam više molila – to je „Glas“ u mom srcu postajao jasniji te sam počela
moliti neka čini sa mnom što god Ga volja. On me uvijek iznova pitao isto. Po tom je
glas postao još jednom sasvim jasan – „Oduvijek govoriš: 'Čini sa mnom što Te
volja'. – sada želim djelovati – dopusti mi – malena moja Zaručnice – malena Moja.
– ne boj se – uvijek ću biti s tobom. – trpjet ćeš i sada trpiš – no, ako si Moja malena
Zaručnica – zaručnica Raspetoga Isusa – morat ćeš u srcu podnositi tu muku. –
dopusti Mi djelovati. – Ne Moj me odbiti. – S ljubavlju se pouzdaj u Mene – slijepo
Mi vjeruj.“ „Malena, daj Mi duše – daj Mi duše sirote malene djece s ulice. – Kako
to boli – kad bi samo znala – vidjeti tu sirotu djecu okaljanu grijehom. – čeznem za
čistoćom njihove ljubavi. – kada bi se samo odazvala na Moj poziv i dovela Mi te
duše – otrgla ih iz ruku zloga. – kada bi samo znala koliko malenih svakodnevno
pada u grijeh. Postoje samostani s brojnim redovnicama koje skrbe o bogatima i
imućnima, ali za Moje najsiromašnije nema baš nikoga. Za njima čeznem – njih
ljubim. – Zar ćeš odbiti“
20
„Zamoli Preuzvišenoga neka Mi to dade u zahvalu za dvadeset pet godina
milosti što sam mu ih podario.“
To se događalo između Njega i mene u danima u kojima sam puno molila. –
sada je sve posve jasno pred mojim očima, kako slijedi –
PRILOG 2. MEDITACIJA
Autor: Danijel Čorić- prema tekstovima i citatima Majke Terezije
21
Pjesma: Znak pobjede
UVOD:
Lagano zatvori oči i opustiti tijelo. Sve loše misli pokušaj odbacit. Zamisli da si sam, da si tamo gdje se najbolje osjećaš. Prisjetiti se svog života, shvati koliko vrijediš i koliko je vrijedan tvoj život. Znaj nemoguće je kroz život proći, a da ti ne propadne neki posao, da ne budeš razočaran prijateljstvom, da nikada ne budeš bolestan, da ne osjetiš ljubav, da ti neko u obitelji ne umre, da nikada ne pogriješiš,... To je cijena života. Ipak nije važno ono što se događa, već kako se reagira.
Život je prilika, iskoristi je.
Život je ljepota, divi se.
Život je blaženstvo, okusi ga.
Život je san, ostvari ga.
Život je izazov, prihvati ga.
Život je dužnost, obavi je.
Život je igra, igraj je.
Život je dragocjen, pazi na nj.
Život je bogatstvo, čuvaj ga.
Život je ljubav, uživaj je.
Život je tajna, otkrij je.
Život je obećanje, izvrši ga.
Život je tuga, nadvladaj je.
Život je pjesma, pjevaj je.
Život je borba, prihvati je.
Život je tragedija, suprotstavi se.
Život je pustolovina, ne bježi od nje.
Život je sreća, zasluži je.
Život je život, brani ga!
SREDIŠNJI DIO:
Duboko udahni, s nadom, baš kao što si udahnuo došavši na svijet, nemoj dopustiti da te nešto omete. Zato trebaš znati slijedeće:
Ljudi su često nerazumni, nelogični i sebični; Pa ipak im oprosti.
Ako si ljubazan pripisat će to tvojim sebičnim motivima; Pa ipak budi ljubazan.
Ako si uspješan imat ćeš lažne prijatelje i prave neprijatelje; Pa ipak budi uspješan.
Ako si pošten i iskren možda će te prevariti; Pa ipak budi pošten i iskren.
Ono što si godinama stvarao netko bi mogao uništiti preko noći; Pa ipak gradi.
Ako nađeš mir i sreću ljudi će možda biti ljubomorni; Pa ipak budi sretan.
Dobro koje danas činiš sutra će biti zaboravljeno; Pa ipak čini dobro.
Daješ svijetu najbolje od sebe, ali možda to neće biti dovoljno; Pa ipak daj svijetu najbolje od sebe.
ZAVRŠNI DIO:
“Nemojte misliti da prava ljubav mora činiti izvanredne stvari. Potrebno je samo ljubiti i nikada se od toga ne umoriti.”
Svaki puta kada se nekome nasmiješite, to je čin ljubavi, poklon toj osobi, to je nešto
prekrasno. Ponekad je dovoljno nekoga uhvatiti za ruku i tako mu pomoći. Uhvatite se zato sada za ruke i pomozimo jedni drugima tako da se više poštujemo, a manje vrijeđamo.
Sve se ubrzano mijenja, a i vrijeme brzo prolazi. Nemamo više vremena za sebe, nemamo vremena jedan za drugoga, nemamo vremena uživati jedan u drugome.”
Svakodnevno smo opterećeni da smo nešto zaboravili, da kasnimo, da nećemo stići napraviti sve što samo planirani,… ali iako je možda tako, ti :
Nađi vremena za razmišljanje - to je izvor snage.
Nađi vremena za molitvu - to je najveća snaga na zemlji.
Nađi vremena za smijeh - to je melodija duše.
Nađi vremena za igru - to je tajna vječne mladosti.
Nađi vremena za ljubav - to je darovana Božja povlastica.
Nađi vremena za darivanje - dan je prekratak da bi bio sebičan.
Nađi vremena za čitanje - to je vrelo mudrosti.
Nađi vremena za prijateljstvo - to je put ka sreći.
Nađi vremena za rad - to je cijena uspjeha.
Nađi vremena za milosrđe - to je ključ za nebo.
Izgleda da su danas svi u užasnoj žurbi, nestrpljivi da postignu što veći uspjeh, razvoj, bogatstvo i tome slično. Međutim ne sudite im je “Ako sudite druge ljude, nemate vremena da ih ljubite.”
Isto tako:
„Pazi na svoje misli, jer će postati riječi.
Pazi na svoje riječi, jer će postati djela.
Pazi na svoja djela, jer će postati navika.
Pazi na svoje navike, jer će postati karakter.
Pazi na svoj karakter, jer će postati tvoja sudbina.“
Lagano otvorite oči i zapamtite da:
“Budite vjerni u malim stvarima jer u njima leži vaša snaga.“
Pjesma: Dajemo ti slavu
- 23 -
2
6. LITERATURA
1. Charlotte, G. (1993.), Majka Tereza, Zagreb: Illiyricum
2. Kolodiejchuk, B. (2008.), Majka Terezija, dođi budi moje svjetlo, Split:
Verbum
3. Wikipedija, URL: http://hr.wikipedija.ogr/wiki/Majka_Terezija, (pregledano
18. listopada 2012).
4. Moljac,URL: http://www.moljac.hr/biografije/majka_tereza.htm, (pregledano
18. listopada 2012).
5. Žene koje su stvarale povijest,
URL:http://zena.hr/clanak/ostalo/zene_koje_su_stvarale_povijest_majka_tere
zija/6196, (pregledano 18. listopada 2012).
6. URL:http://www.katolici.org/dogadjanja.php?
action=c_vidi&id=3115&oznaceno=majka%20terezija, (pregledano 18.
listopada 2012).
7. Katolici na internetu,
URL:http://www.katolici.org/kolumne.php?action=c_vidi&id=3115,
(pregledano 18. listopada 2012).
8. Tačno, URL: http://www.tacno.net/Novost.aspx?id=14333, (pregledano 18.
listopada 2012).
- 24 -