MAGNIFICATGospe Donjogradske List upe Preslavnoga Imena Marijina

ISSN 1847-4837 God. IV. (2013.), broj 1

IZDAVAupa Preslavnoga Imena Marijina Osijek, Crkvena 34 zupni.ured@imemarijino.hr

Internetska stranicawww.imemarijino.hr

Odgovorni urednikvl. Ivan Juri, upnik

Glavni uredniciDubravka Smaji Zvonimir Glava

Urednik fotografijeDaniel afarik

Urednitvovl. eljko imi, upni vikar Damir Hasenay Daniel afarik Mirena Zake

Lektorica Verica aija

NaslovnicaIvan Grizbaher Daniel afarik

List izlazi jedanput godinje.

Naklada1500 primjeraka

Grafika priprema i tisakarobni tim d.o.o. Osijek

SadrajUvodna rije ................................................................... 3Godina vjere ................................................................... 4Umnoi nam radost vjere, Gospodine! ............................... 4Povrna karikatura u koju nas ne smiju uvjeriti ................. 6Mi krani odgovorni smo za one koji ne vjeruju ........ 12Od molitve svakodanje .................................................... 16Vjerovati u Isusa Krista smisao je mojega ivota .......... 18Vjerovati i povjeriti! .......................................................... 19Trijumf Boje pravde ........................................................ 20Marijini legionari u vjeri .................................................. 23Kako sam postao Marijin legionar ................................. 24Ne moemo zamisliti svakodnevno ivljenje bez vjere ............................................................................. 26Vjera u obitelji Jagode Truhelke ...................................... 28Vjeri je mjesto gdje god smo mi ..................................... 31Vjeruj, nisi sam! ................................................................ 34Liturgijski govor dviju gesta ............................................ 35Kakvu generaciju stvaramo, a kakvu zapravo elimo? ............................................................................... 38

Musica Sacra - nai zborovi .......................................... 40Glazbu nalazim u vjeri i vjeru u glazbi .......................... 40asna sestra Marija Tarzicija Fosi ................................ 42U svojoj ivotnoj borbi nisi sam ..................................... 43Humanitarni koncert Pjesmom za Leona ..................... 44Sjajan boini koncert naeg Zbora mladih .................. 46

S naih hodoaa ......................................................... 48ivjeti u Bojoj prisutnosti .............................................. 48Nezaboravno ljetovanje u Zatonu ................................... 51U domovini Ivana Pavla II. .............................................. 52Malo je vremena, mnogo znamenitosti ......................... 54Tamo gdje Bog ljetuje ....................................................... 56Ti si ljepota ........................................................................ 58

Dogaanja..................................................................... 60Krist je svjetlo svijeta, a blaeni Stepinac svjetlo Hrvata .................................................................... 60Blagoslov Pastoralnoga centra bl. Alojzija Stepinca ..... 61Razmiljanja jedne majke ovogodinjega krizmanika . 62U zajednitvu novi susret s Gospodinom ...................... 63Budite ustrajni na Kristovu putu .................................... 64

U tome e hramu stanovati ime moje ............................. 65Krist je istina koju su traili u svojem djetinjstvu i mladosti ....................................... 66Osmi nadbiskupijski krini put za mlade ...................... 67Velianstvena povorka Donjograana ........................... 68Vinkov nain ivota treba biti ideal svakog kranina ..................................................... 69

Iz povijesti upe ........................................................... 70Crtice iz nae povijesti ..................................................... 70

2

Uvodna rijeU rukama nam je jo jedan broj naega upnog asopi-

sa Magnificat Gospe Donjogradske. Ponovno estitam svim naim suradnicima to su se odazvali i svojim tekstovima sve nas obogatili. Bogatstvo obogauje onda kada ga di-jelimo s drugima, umnaa se, prenosi i postaje kapital koji mogu i drugi naslijediti.

Naa se upna zajednica Preslavnoga Imena Marijina od izlaska prologa broja Magnificata znaajno obogatila na jo jedan poseban nain, dobila je novi kapital namijenjen svima nama, a vjerujem i generacijama iza nas - obnovljeni i nadograeni pastoralni centar koji je ovaj put, na poticaj naega nadbiskupa Marina Srakia i uz njegov blagoslov, dobio ime Pastoralni centar blaenoga Alojzija Stepinca.

Naa je upa i ranije imala pastoralni centar, ak meu prvima u Biskupiji, i on je prije Domovinskog rata otvorio svoja vrata vjernicima laicima koji su bili eljni teoloke izobrazbe, te postao poznat u cijeloj Biskupiji kao centar za laiku kulturu gdje su profesori akovake bogoslovije predavali laicima bogoslovne nauke. Usuujem se rei da je dananji akovaki Katoliki bogoslovni fakultet zapra-vo ovdje zapoeo otvarati svoja vrata svim zainteresiranim laicima.

Kako su vremena prolazila i kako je naa biskupija ila svojim putem, kako je izrasla u Nadbiskupiju akovako-osjeku i kako smo slijedei sinodske upute i preporuke, i mi zapoeli s okupljanjima vjerenika u razne skupine te zaivljavanjem upne kateheze, osjetili smo da su nam pro-stori previe skueni, pomalo i zastarjeli, a skupine vjer-nikih krugova sve vee. Odluili smo se na velik zahvat - obnovu i proirenja pastoralnog centra kako bi na upni pastoral bio snaniji, primjereniji, kvalitetniji, a ponajprije prilagoen uvjetima i standardima dananjeg ovjeka.

Kao upnik ove zajednice, iako sam osjetio zrelost ovoga dobroga i pobonog vjernikog puka za takav pot-hvat, osjetio sam u isto vrijeme i strah pitajui se hoemo li uspjeti, jer se to inilo velikom materijalnom investici-jom, a vremena su sve tea i ljudi sve siromaniji. Ostalo mi je kao sveeniku, a ponajprije i vjerniku, povjerovati u Providnost jer su nam prostori za rad nuni, kakva god bila vremena. Odluili smo cijeli projekt zapoeti s Bojom pomoi, oslanjajui se na dobre ljude kojima srce za Boga i sve Boje nikada nije zatvoreno. Danas sam ponosan na ovaj novoizgraeni prostor, a jo vie zbog toga to ni od koga nismo traili materijalnu potporu, nego smo kapelan i ja gotovo svake nedjelje samo iskreno od srca zahvaljivali svima koji su se svojim prilozima ukljuivali u izgradnju.

Ureenje je zavreno, pastoralni su prostori, na radost svih nas, zablistali i pred advent upljanima otvorili svo-ja vrata. Cijeli smo projekt izgradnje pokrenuli samo zbog toga to su u naoj upi ve ranije zaivjele i djeluju mnoge skupine, koje ovdje nisu bile sluajne. Ve i sama nadograd-nja staroga Pastoralnog centra i laike teoloke kole, koja je ovdje zapoela radom, mnoge je nae upljane ne samo informirala nego i formirala za izvrsne upne animatore, suradnike koji su danas veliki oslonac u upi. Prva i najvea skupina koja broji nekoliko stotina naih najmlaih vjerni-ka jesu djeca koja pohaaju upnu katehezu od prvoga ra-zreda osnovne kole do drugoga razreda srednje kole. Iz te okvirne skupine proizlaze razliite druge skupine kao to su prvopriesnici i krizmanici, dramska, liturgijska i misijska

skupina, velika skupina ministranata i pjevaa djejeg zbo-ra, zbora mladei, a tu su i skupine odraslih: mjeoviti zbor, skupina branih parova (takozvanih vikendaa), skupina starijih osoba nazvana Loida, skupina milosrdnih gospoa, skupina odraslih koja prouava Katekizam Katolike crkve u Godini vjere, biblijska , karitativna, novinarska i lektor-ska skupina te skupina osoba s invaliditetom, Marijina legi-ja, Katolika udruga medicinskih sestara, Zajednica MiR, Katolika malonogometna ekipa, studenska vjeronauna skupina, Ekonomsko i Pastoralno vijee te Zajednica Ce-nacolo, koja ovdje svake subote ima svoje kolokvije i svoj stacionar u kojem se prua pomo ovisnicima iz cijeloga grada, Slavonije, Baranje, Srijema i Bake.

Zahvalan sam Bogu, mnogim dobroiniteljima, a najvi-e naim vjernicima, i to ne nekim izrazito dobrostojeima, nego obinim radnim ljudima koji su, kao to kae narodna poslovica, izgradili ovaj velik i vrijedan centar kamen po kamen, sve do palae. Mi gotovo doista sada imamo palau koja se sastoji od est dvorana (a nekada smo u pastoral-nom centru imali dvije!), koje su nam prijeko potrebne za sve nabrojene skupine.

Vjerujem da emo i dalje brojem i radom rasti, jer samo iva Crkva moe ovakvo zdanje izgraditi. Neka budu bla-goslovljena sva naa okupljanja. Izgradnjom Pastoralnog centra blaenoga Alojzija Stepinca i Uredniko vijee ovog asopisa dobilo je konano svoju dvoranu za sastanke. Da-kle, znaajno su nam se poboljali uvjeti za rad, stoga smo spremni primiti jo lanova i proiriti urednitvo.

Ti, prijatelju, koji ita ovaj tekst razmisli NISI LI MO-DA I TI POZVAN DA PIE ZA NA ASOPIS I PRIDO-NESE SVOJIM ZNANJEM I SVOJIM TALENTIMA. Bo-gatstvo koje nosimo u sebi moemo umnaati jedino ako ga drugom dajemo, tada nastupa Boji blagoslov.

vl. Ivan Juri, upnik

3

Godina vjere, koja danas poinje u cijelom katolikom svijetu, a zapra-vo - po cijelom svijetu jer je Katolika crkva prisutna na svim kontinentima, za svakog kranina velika je radost. In-ternetske stranice o ivotu Crkve pune su izvjea o pripremama, projektima i planovima za Godinu vjere. Osjea se uzbuenje koje se moe usporediti s pripremama, primjerice, za jednu od olimpijada. Sveti je Otac u Katehezi sri-jedom juer govorio o svojim sjeanji-ma na posljednji Koncil, koji je usmjerio Crkvu prema novom tisuljeu, a sada, pola stoljea kasnije, Duh Sveti kormilo je povjerio njegovim rukama, njegovu srcu i njegovoj vjeri.

Sjeanja na koncil odran prije pedeset godina

Dijelim zabrinutost i ozbiljnost Sve-toga Oca, ali u isto vrijeme duboku ga-nutost i radost zbog prevrijednog dara koji mu je Duh Sveti dao da ga kao ne-procjenjivu vrijednost u glinenim po-sudama svoje ljudskosti, preda Crkvi buduih vremena. Papa je sigurno du-boko dirnut sjeanjima kojima nitko tko je na bilo koji nain bio ukljuen u rad Koncila, prije pedeset godina, ne moe odoljeti. Sjeanja jednostavno naviru - Joseph Ratzinger bio je meu najmla-im teolozima pozvanim na taj kljuni dogaaj Katolike crkve 20. stoljea. Da-nas su s njim u Rimu jo etrnaestorica onih koji su bili na Koncilu. Sedamdeset drugih sudionika, koji su stari i onemo-ali da bi doli u Rim, vjerujem, svim e srcem pratiti Svetoga Oca i moliti za Godinu vjere sa zahvalnou Bogu to su osobno mogli sudjelovati u oblikovanju

Crkve u presudnim vremenima prolo-ga stoljea.

Hrvatski biskupi, sveenici, redov-nici, redovnice i hrvatski vjernici danas e sigurno sa srcem i s radou poeti u tiini i dubokoj sabranosti moliti u svo-jim crkvama pred Presvetim milost Bo-ju da Godina vjere donese u budunosti plodove: vjere, nade, ljubavi, vjernosti, radosti i optimizma, koje je II. vatikan-ski koncil zasijao u generaciju mladih vjernika tijekom njegova trajanja i ne-posredno nakon toga. Upravo klerici te generacije danas vode Crkvu kao bisku-pi, redovniki poglavari, poglavarice ili pak urednici katolikih glasila. Uz za-hvalnost Bogu i Blaenoj Djevici Mariji, Majci Crkve, Crkva u naem narodu, imenom i prezimenom to kaem, Crkvi u svijetu smije i moe ponuditi bogat-stvo naslijea II. vatikanskog koncila, i to s ponosom.

Majka Marija proglaena Majkom Crkve

No koliko e trebati vremena da Hrvati postanu svjesni svoje odgovor-nosti za Crkvu? Imamo to ponuditi, stoga usudimo se to i uiniti! Marija, Majka Crkve, vodit e nas, a Duh Sveti nadahnjivati! Bit e teko, bit e ospo-ravanja, omalovaavanja, bit e nerazu-mijevanja, ili krivog razumijevanja, ali nije li to iskustvo Marije, Duha Sveto-ga i Crkve upravo nosilo i II. vatikanski koncil? I kroz cijelu povijest! Nedavno je Sveti Otac Benedikt XVI. objasnio zato je papa Ivan XXIII. odredio da II. vatikanski koncil zapone upravo 11. listopada. Zato da obiljei zavretak Sa-bora u Efezu 431. godine, na kojem je

Isusova Majka Marija proglaena Bogo-rodicom. Prije samog otvaranja Koncila papa Ivan XXIII. hodoastio je Gospi u Loreto i molio Gospin zagovor za uspjeh Koncila. Bio je siguran da je nadahnut Duhom Svetim. Marija je, jednostavno, neodvojiva od Koncila kao to je neod-vojiva od Isusa i Duha Svetoga. Kau svjedoci da su, u trenutku kad je papa Pavao VI. proglaavao Mariju Majkom Crkve u VIII. poglavlju Dogmatske kon-stitucije Lumen Gentium, 21. studeno-ga 1964. tvorci nacrta hrvatski franjevac o. Karlo Bali i Francuz Rene Laurentin bili ganuti do suza. Marija je proglae-na Majkom Crkve! Njezin blagdan slavi se na drugi dan Duhova, jer je upravo po Duhu Svetom zaela i rodila Sina, a na Duhovo rodila je Crkvu. Nazaret, Betlehem, Jeruzalem - tako slijede eta-pe Marijina hoda s Duhom Svetim, po kojem je zaet njezin Sin, kojem e svo-je dijete, Crkvu, roenu na Duhovo, po istom Duhu, povjeriti Petru, a on e ju prenijeti u Rim. Tu je Petar i danas..., nadahnut i voen istim Duhom.

Franjo eper, nasljednik muenika - kardinala Stepinca

Prekrasna je injenica, koja ujedno i nalae nau veliku odgovornost, da je za proglaenje Marije Majkom Crkve zaslu-an upravo Hrvat, franjevac, koji je volio Crkvu i Mariju do boli i suza. A komu je Duh Sveti povjerio pravovjernost Crkve nakon II. vatikanskog koncila? Hrvatu Franji eperu! Roenom Osjeaninu, zagrebakom nadbiskupu, nasljedniku muenika - kardinala Stepinca. Tek s vremenskim otklonom jasno vidimo koliko je to bio proroki in Duha Sve-

Godina vjere

Godina vjere - juer, danas, sutra

Umnoi nam radost vjere, Gospodine!

4

toga. Jer upravo e istona Hrvatska, vjernici, sveenici i biskupi akovake i srijemske biskupije, tijekom sljedeih vremena biti proroki narod vjeran duhu Koncila do muenitva!

Koncil - temelj pratanja Nedovoljno se esto spominje da je

II. vatikanski koncil bio i ekumenski, sa zadatkom da cijelu Crkvu Kristovu oku-pi oko Isusa. Sjeam se s kolikom smo radou mi, tada vrlo mladi vjernici, s vl. eom komentirali susret i bratski zagrljaj pape Pavla VI. i pravoslavnog patrijarha Atenagore. Oekivali smo ujedinjenje i pribliavanje Crkve ve u sljedeim godinama. A evo jo nismo doekali ni istinsko pribliavanje kato-lika i pravoslavaca. teta! akovako-osjeki nadbiskup mons. Marin Sraki mnogo je puta s ponosom isticao nepo-bitnu injenicu: Ni tijekom najstranijih razaranja Vukovara, Osijeka i Vinkova-ca, na primjer, razgovori izmeu katoli-kih i pravoslavnih biskupa nisu prestajali! Razgovarali su i molili za mir. Za razli-ku, primjerice, od Drugog svjetskog rata kad njemaki i francuski katoliki bisku-

pi uope nisu komunicirali. Voljela bih ugledati, itati diplomske ili magistar-ske radnje naih mladih teologa o tim razgovorima i teoloka promiljanja o godinama tekih stradanja nevinih ljudi samo zbog svoje nacionalne i vjerske pri-padnosti, a u isto vrijeme iskrenih poku-aja odgovornih ljudi Katolike i Pravo-slavne crkve da se sukobi prekinu i ljudi, voeni krepou pratanja, pomire. To je duh Koncila, koji se esto krvlju i suzama pisao i ivio. Ponudimo svijetu to bogat-stvo u teologiji, na filmu, u operi, drami, u svim podrujima kulture, obogatimo svijet ljepotom evaneoskih vrijednosti potvrenih vlastitim ivotima! Duh Sve-ti i Gospa to od nas oekuju! Teologija pratanja eka svoje teologe koji e ju obraditi, urijeiti, znanstveno osmisliti i ponuditi ju Crkvi i svijetu!

Mladi u hrvatskom drutvu u Godini vjere

To duhovno naslijee i iskustvo koje Crkva u hrvatskom narodu ima, ona moe i treba ponuditi Crkvi u Godini vjere. Imamo mlade ljude koji znaju stra-ne jezike i koji vole Crkvu vjerujem da

imamo i mlade teologe koji eljno eka-ju da im se takvo to izvorno nae, ne uvezeno, a autentino kranski - ponudi kao tema istraivanja za njihove diplom-ske, magistarske ili doktorske radove!

Sjetimo se tiine na zagrebakom Trgu bana Jelaia kad su mladi vjerni-ci na poziv Svetoga Oca da se poklone pred Euharistijskim Isusom, kleknuli i u sabranosti molili Jedan uglednik iz Papine pratnje rekao je da je mogao uti cvrkut ptica na trgu... Bio je zateen, oduevljenjen zrelou i sabranou mladih hrvatskih vjernika. Oni su i u Madridu na Svjetskom danu mladih po-kazali koliko i kako vole svoju Crkvu. O Meugorju nije potrebno govoriti. Ono govori samo za sebe!

Umnoi nam radost vjereUmnoi nam radost vjere, bit e

naa molitva danas kad ispred izloe-noga Presvetog otajstva, ivoga Boga u Euharistiji, budemo razmatrali i u tiini vlastita srca i due oslukivali to nam to Duh Sveti govori, kamo nas vodi i ime nas eli obogatiti... Jer, vjera je neprocje-njivi Boji dar koji nam je ponuen, koji smo na krtenju prihvatili i koji nam donosi bezbroj neiskazivih radosti. Ona ispunja cijelo bie, daje smisao ivotu, potie sve ostale darove Duha Svetoga da se razigraju, da se ostvaruju, da se isprepleu, da se razgranaju i da uvijek obogauju i pojedinca, i cijele zajednice i cijeli svijet.

Uimo s povjerenjem, u slobodi djece Boje u Godinu vjere! Vjerujmo svom Bogu vjernou Djevice iz Naza-reta, mlade djevojke koja je povjerovavi Bogu zanosno, proroki zapjevala: Veli-a dua moja Gospodina to pogleda na neznatnost slubenice svoje, blaenom e me zvati svi narataji!

Pogledajmo povijesne injenice: Mariju, Isusovu Majku, Crkva po Papi, nasljedniku sv. Petra, proglaava Bogo-rodicom 431. godine. Cijelo tisuljee i pol kasnije, 1964. godine Crkva po Papi proglaava istu enu Majkom Crkve. Istoj Majci Isusovoj, uznesenoj na nebo tijelom i duom, papa Benedikt prepo-rua u zagovor i molitvu cijelu Crkvu u Godini vjere, 2012.!

udesno je to! I razlog je da s biblij-skim armom i u tradiciji Crkve krene-mo u Godinu vjere zazivom:Po zagovo-ru Marije, Djevice vjerne i Majke Crkve umnoi nam radost vjere, Gospodine!

Ana Peni

Godina vjere

5

Godina vjere u kojoj se nalazimo izvrstan je poticaj i prigoda za produ-bljivanje i promiljanje o svojoj vjeri iz najrazliitijih moguih perspekti-va. Pri tom biranju razliitih motri-nih toaka ne bi trebalo izbjegavati ak ni onu (estokih) kritiara vjere iz ateistikog kruga. Valjan dijalog s ateizmom, isticali su to mnogi, vaan je zadatak te moe biti produktivan i obogaujui za obje strane za vjerni-ke i ateiste pospjeujui meusobno razumijevanje, ali i spoznavanje i pro-pitivanje vlastitih polazita i uvjere-nja. Doista nije rijetkost da se ta lijepo zvuea ideja na razliitim razinama ostvaruje u praksi od svakodnevnih ivotnih situacija prosjenog ovjeka pa do razliitih susreta, tribina, kon-gresa i drugih slubenije strukturira-nih oblika dijaloga na viim razinama. Ipak, konstruktivni dijalog ima i svo-je preduvjete, bez ijih je ispunjenja posve neostvariv. Osnovni preduvjet valjanog dijaloga, pa ak i korektne rasprave, jest da su obje strane doista zainteresirane ui u kontakt otvarajui

se nastojanju potpunog razumijevanja one druge strane, da su spremne slu-ati onoga drugoga koliko i uvjeravati ga, da su spremne na temelju tog razu-mijevanja i sluanja povratno preispi-tivati i korigirati vlastita motrita, a ne ih samo monoloki iznositi. Ti su pre-duvjeti neto to se moda ini jasnim i samorazumljivim svima, pa ipak po-nekad potpuno izostanu tamo gdje bi se oekivalo da e se na njih pojaano paziti. Tako se sve ee dogaa da prostor koji bi se mogao iskoristiti za produktivan dijalog okupiraju dijalo-gu neskloni ljudi, fundamentalisti koji ne prihvaaju mogunost komunika-cije s razliitih polazinih pozicija.

Ateistiki fundamentalizam i pokret novih ateista

No dok je vjerski fundamentali-zam, nesklon i agresivan prema bilo kakvom ateistikom/agnostikom/areligijskom miljenju, neto na to se u medijskom mainstreamu svakod-nevno upuuje i to se vrijednosno ne-upitno odreuje kao negativno, esto

nezapaeni prolaze drugi oblici fun-damentalizama, strukturno identini, samo antipodno pozicionirani. Rijet-ko se tako progovara o ateistikom (ili antiteistikom) fundamentalizmu, pa i o, s njim esto povezanom, znanstve-nom fundamentalizmu. Prva od poja-va uestalo se ocjenjuje tek kao osobit oblik intelektualnog aktivizma, ime ne samo da se zaobilazi prepoznavanje fundamentalistike naravi nego joj se pridaje i pozitivna konotacija, a dru-ga je jednostavno dominantni narativ dananjice koji se kao takav uglavnom ne doivljava problematinim, ve sa-svim prirodnim. Pa ipak, iako te po-zicije iskljuuju mogunost dijaloga, nije nekorisno u svjetlu na poetku reenoga o prilikama Godine vjere obratiti pozornost i na njih. Ne samo radi osvjetljivanja i upozoravanja na te pojave nego imajui na umu i to da o sebi doista moemo vrijedne spoznaje otkriti iz toga kako nas vide drugi, ak i oni iji je pogled distorziran naoa-lama iskljuivosti, netolerancije, pa i zlonamjernosti. Voen tom milju,

to moemo o sebi nauiti promatrajui se kroz naoale ateistikog fundamentalizma?

Povrna karikatura u koju nas ne smiju uvjeriti

6

osvrnut u se u ovom jednostavnom ogledu na neke primjere toga kako fundamentalistiki ateizam gleda na kranstvo, pokuavajui ne samo polemizirati s tim gleditem nego i propitati i vlastita polazita, uvjerenja, vjeru, nastojei tako potencijalnu ne-produktivnu polemiku pretvoriti ipak u (auto)konstruktivno, obogaujue iskustvo.

Iako e se najavljenom osvrtanju pristupiti prilino slobodno, ne drei se striktno nekoga tono odreenoga korpusa i metodoloki znakovitog re-doslijeda, nikada nije loe oslanjati se na reprezentativne primjere. Kao izvr-stan primjer javno vrlo eksponiranih i priznatih intelektualaca koje se bez imalo rezerve moe oznaiti ateisti-kim fundamentalistima ovdje emo stoga uzeti pokret tzv. novih ateista, odnosno prije svega dvojac kojeg ine Richard Dawkins i Christopher Hit-chens, dvojica od etiriju tzv. jahaa novog ateizma (uz Daniela Dennetta i Sama Harrisa), koje uveni engle-ski teoretiar Terry Eagleton u svojoj knjizi Razum, vjera i revolucija (2009.) (na koju e se ovdje esto referirati) naziva imenom Ditchkins, koristei taj duhoviti amalgam imena kao me-tonimijsku oznaku za sve ateistike fundamentaliste. Richard Dawkins inae je poznati biolog, proslavljen svojom poznatom knjigom Sebini gen (1976.), a kao udarno pero novog ateizma afirmirao se svojom knji-gom Iluzija o bogu iz 2006. Nedavno preminuli Christopher Hitchens bio je pak kontroverzni britanski pisac i novinar, kojeg je u istim krugovima proslavila knjiga Bog nije velik iz 2007. Obojica u svojim promiljanjima o

vjeri i religiji (ako promiljanja nisu pretjeran naziv za njihov pristup) za-uzimaju veim dijelom jednake stavo-ve, razlikujui se uglavnom tek stilom pisanja. Stavovi su to koji korespondi-raju sa irom skupinom javnih osoba koje su miljenja kako vjera i religija ne bi trebale biti tiho tolerirane, ve im se valja suprotstaviti, kritizirati ih te razotkriti koristei racionalne argumente. Upravo to profiliranje ra-cionalnog kojim se razotkriva reli-gijska opsjena dobro pokazuje narav takvog pristupa i njegovo shvaanje vjere, koje je ukratko reeno pot-puno promaeno.

Premda je pojam racionalnoga zapravo tek etiketa koja zrai pozitiv-nim vrijednosnim nabojem i sjajnom semantikom neodlunou, te je zbog toga izrazito manipulaciji pogo-dan element suvremenoga novogovo-ra, neu se ovdje zadravati na preispi-tivanju tog pojma, nego umjesto toga promotriti to ta racionalnosti znai za spomenute novoateistike perjani-ce. Hitchensu, primjerice, racionalno razotkrivanje vjernikih deluzija po-drazumijeva upozoravanje na ono to on smatra oitim nedostatcima, nelo-ginostima i netonostima biblijskog teksta. Tako u svojoj knjizi Bog nije velik on upozorava kako Knjiga po-stanka nigdje ne spominje tobolare, dinosaure ni mikrobe jer tada nisu bili otkriveni, kako je etrdesetogodinje lutanje idova po pustinji opisano u Starom zavjetu faktiki nemogue, kako se biblijske epizode vezane za egipatsko suanjstvo ili pak osvajanje Obeane Zemlje ne poklapaju s dru-gim onovremenim povijesnim izvo-rima itd. Tako banalno pojednostav-

ljeno promatranje biblijskog teksta doista je daleko od onoga to bi ovjek oekivao da e pronai iza pompozne najave racionalnoga raskrinkavanja religije. Umjesto kakve kompleksnije, viedisciplinarnije analize, navedeni autor i njegovi sljedbenici uglavnom serviraju komentare koji vie nalikuju parodiji religijske kritike nego doista kritikom izazovu. Hitchens dajui ta-kve i sline komentare, u potpunosti zanemaruje kompleksnost biblijskog teksta i injenicu da se on, zbog spe-cifinosti svoga koda (odnosno kodo-va), ne moe itati kao tekst dnevnih novina (ba kao to tako ne itamo ni neke druge diskurse). To ne znai da krani Bibliju, ili koji njezin dio, smatraju potpunom fikcijom i prepu-taju u cijelosti podruju mitskoga, no odnosi razliitih diskursa u njoj su previe sloeno isprepleteni da bi ih se moglo itati kao kakvu reportau, kako to ini Hitchens. Takvo bi ita-nje, na kraju krajeva, bilo nedostatno ak i za tekst koji bi doista bio tek jed-nostavan izvjetaj o nekom dogaanju promatran s tolike povijesne distan-ce. Kompleksnije itanje biblijskoga teksta nesumnjivo je zadatak koji je nadilazio Hitchensove kvalifikacije i mogunosti, no sama injenica nje-gove kompleksnosti jednostavno je toliko opepoznata i rairena da se Hitchensov pristup ne moe okarakte-rizirati drukije nego kao katastrofa-lan ignorantski lamperaj ili pak bezo-brazna zlonamjernost. Kada dolazi od uglednoga intelektualca, teko je pro-cijeniti to je gore. Isti pristup zadra-vaju i brojni manje razvikani ateisti u svakodnevnom doslovce nautava-nju kranstva (ili teizma openito),

7

Godina vjere

gradei argumente na (hotiminom ili ne) banaliziranju i izbjegavanju sloe-noga, a upravo je taj nedostatak razu-mijevanja sloenosti jedno od znaaj-nih obiljeja fundamentalizma.

I dok s takvim pristupom ateisti-kih fundamentalista u pravilu gotovo da nema smisla polemizirati budui da se radi o zlonamjernosti ili igno-ranciji, uz obvezan pratei osjeaj nad-monosti, vano je upozoriti na ire-nje slinih shvaanja s druge strane, u kranskom taboru. Naalost, takva doslovna itanja Biblije i nastojanja da se njezinom tekstu da/obnovi vjero-dostojnost razliitim povijesnim, ge-olokim ili kakvim drugim teorijama i istraivanjima koja biblijskom tekstu pristupaju kao jednostavnom izvjeta-ju sve su ea i popularnija meu kr-anskim intelektualcima i kranima openito. Donedavno je, osim u pu-koj pobonosti, takvo simplificirano itanje biblijskog teksta bilo karakte-ristino tek za neke marginalnije kr-anske sljedbe; danas mreni portali razliitih kranskih, pa i katolikih udruga, pokreta i inih formacija do-nose senzacionalne (tonije: sen-zacionalistike) lanke o uspjesima znanstvenika koji su objasnili opi potop, padanje mane s neba, dijeljenje Crvenog mora; pronali ostatke groba ili nastambe kakve biblijske li-nosti; dokazali mogunost nekog bi-blijskog uda itd. Takva nastojanja ne samo da su za vjeru irelevantna nego reflektiraju i problematino nerazu-mijevanje naravi vjere koje s njom ulazi u kontradikciju; nerazumijeva-nje glavninom identino onome koje pokazuju novi ateisti, samo suprotnog predznaka.

Vjerovanje i propozicijska istina Vjera je naime, recimo pojedno-

stavljeno, osobit odnos ovjeka prema osobitoj vrsti istine koji ne ukljuuje potrebu znanstvenog verificiranja, odnosno, ak bi se moglo rei da tu potrebu iskljuuje ili je prema njoj posve indiferentan. Pritom se ne radi o tome da se vjera oslanja na fikciju, dogaaje koje sama ne smatra (povi-jesno) stvarnima, ili da ona namjerno ignorira mogunost kakvog verificira-nja bojei se njegovih rezultata. Radi se jednostavno o tome da je taj od-nos puno kompleksniji i osobitiji od predmnijevanja propozicijske istine. Semantika glagola vjerovati ne za-

ustavlja se samo na pozitivnom uvje-renju o podudarnosti neke injenice s istinom. Vjerovati znai prihvaati odreena uvjerenja, horizont znae-nja i smisla, pouzdavati se, imati po-vjerenje, prihvaati odreeni dogaaj kao kljuan imbenik oblikovanja vla-stitog subjekta, i jo mnogo toga. Uto-liko, detaljna potvrda nekog biblij-skog dogaaja u okvirima historijske ili koje druge discipline vjerniku ne bi trebala predstavljati mnogo; njegov odnos prema tom dogaaju uvelike nadrasta ono to takva potvrda nudi, a vrsto hvatanje za takve potvrde od-vlai taj problem prema siromanom, reduciranom, fundamentalistikom. Vjerovanje se u tom obliku ne javlja samo kad je rije o vjeri/religiji; ono je nuan imbenik u itavom mnotvu interakcija u ljudskom ivotu, ima-nentna osobina komunikacije. Meu ostalim, ono je nuno i nezaobilazno i kada se radi o znanosti.

Raspravljajui s Ditchkinsom, odnosno s novim ateistima, Terry Ea-gleton upuuje ih na francuskog filo-zofa Alaina Badioua, takoer ateista, od kojeg bi, kae, mogli mnogo toga nauiti da im njegovo djelo takoer, u njihovoj superiorno postavljenoj igno-ranciji, nije nepoznato. Badiou bavei se ovom tematikom takoer istie kako osobita vrsta istine povezana s pitanjima vjere nije potpuno neovisna o propozicijskoj istini, no niti svodiva na nju. Za njega se vjera sastoji upravo od vrste odanosti Dogaaju; oso-bitoj pojavi koja se izdie iznad obi-nog, glatkog tijeka povijesti, te ija se vanost ne moe ograniiti, obuhvatiti i spoznati u kontekstu u kojem se po-

javljuje. Istina tog Dogaaja jest neto to sijee dotadanju teksturu svijeta, raskida sa starim poretkom i zasni-va radikalno novu realnost. Takvih je Dogaaja u povijesti potencijalno mnogo na razliitim razinama (klju-ni dogaaji nacionalne povijesti, ope povijesti, osobno znaajni itd.), a za Badioua, upravo strastvenom odano-u takvom Dogaaju, ovjek postaje autentian ljudski subjekt nasuprot anonimnoj masi ljudske vrste. Istina Dogaaja proizlazi pak iz subjektova odlunog pristajanja uz nju, no to ne znai da je ona subjektivna, u potpu-nosti relativna. Isto vrijedi i u drugom smjeru autentian subjekt raa se samo odanou takvoj Istini; jedno je neodvojivo od drugoga. Predanost takvoj Istini proizaloj iz osobitoga Dogaaja ukljuuje u pravilu i roenje zajednice koja tu predanost dijeli u kranskom sluaju to je Crkva te za koju ta predanost otvara novi poredak istine, stvara novi, specifian horizont znaenja i smisla, otvoren svima koji su tu Istinu spremni prihvatiti. Doga-aji o kojima Badiou govori, za njega su stvarniji od svakodnevnog skupa iluzija koji konvencionalno nazivamo stvarnou, a opet toj stvarnosti ne pripadaju u potpunosti jer se iznad nje izdiu, jer se u svom stvarnosnom kontekstu kao takvi ne prepoznaju. Na konkretnom primjeru Isusovo uskrsnue za krane nije tek legenda, alegorijska pria, metafora; ono je ite-kako stvarno. No znaenje tog Doga-aja za krane ne proizlazi iz njegova neposrednoga povijesnog konteksta, iz injenica da se uskrsnue dogodilo nekog odreenog datuma, na nekom

Godina vjere

8

odreenom mjestu, da ga je, kako Ea-gleton duhovito karikira, netko mo-gao fotografirati stojei u blizini, samo da je imao taj komad tehnologije (niti je tada ikome bilo toliko znaajno). Uskrsnue je Istina jer je Dogaaj koji izgrauje krane kao autentine su-bjekte, jer je osovina koja ih okuplja u zajednicu jednakih i predstavlja gravi-tacijsko sredite njihova svijeta, izvo-rite smisla i svakog poretka. Osobita je to vrsta istine koja ukljuuje i pro-pozicijsku istinitost, no nadrasta ju, i zbog toga je osiromaujue, obezvrje-ujue i pogreno svoditi ju samo ili prije svega na tu dimenziju.

Znanost uzima monopol nad istinom

Slino je i kada se govori o ope-nitom odnosu vjere i znanosti; o toj u posljednje vrijeme popularnoj temi. I Dawkins i Hitchens osobito su rado pisali o njoj, svrstavajui se oduevlje-no na trijumfalnu, pobjedniku stranu znanosti, promaujui tako ponovno, ba kao i veina njihovih sljedbenika, itavu bit problema. Primjerice, kao jedna od uvenih Hithensovih izjava ostala je zapamena tvrdnja kako da-nas, zahvaljujui teleskopu i mikro-skopu, religija ne nudi objanjenje ni za to bitno te se treba povui pred znaajnim napretcima suvremenog doba. Prihvatimo li tu njegovu pri-mjedbu kao ozbiljnu, nejasno ostaje za to je pokojni Hitchens imao obiaj upotrebljavati mikroskop ili teleskop? Jer u svojoj biti vjera doista nipoto nema namjeru objanjavati svijet ona-ko kako to rade pojedine znanstvene discipline. Ona nije alternativni opis svijeta, ne bavi se pojedinostma koje objanjavamo mikroskopom ili tele-skopom, barem ne na jednak nain. I Dawkins vjeru konstantno proma-tra kao diskurs konkurentan znan-stvenomu, samo stariji i inferiorniji, dodjeljujui mu status arlatanske pseudoznanosti ili pak obmanjujueg etioloke pripovijesti koja ne trai ni-kakva objanjenja i dokaze (pri emu dokaze doivljava vrlo ogranieno), to je uope raireno promatranje kod mnogih dananjih ateista. On kon-kretno Boga doivljava, kako Eagleton kae, kao nekakvog megatvorniara koji proizvodi svijet iz neega ili pak niega, te vjerojatno zbog te svoje (pogrene) vizije smatra da bi spozna-vanje Boga zapravo predstavljalo spo-

znavanje recepata kojim on stvara svijet, a koje nadrastamo prouavaju-i svijet sa znanstvenoga aspekta. No Bog jednostavno nije nikakav mega-tvorniar. injenica da je on Tvorac ne smije biti shvaana banalno; kao da se radi o osobi koja je kroz dugo vrijeme slagala slagalicu, neto kao lego kocke, i tako univerzum dovela u stanje kakvo poznajemo. Na alost, takvo vienje Boga nije odlika samo ateistikih fundamentalista nego je takoer svojstveno i za jedan dio kr-anske populacije. Dio je to krana koji i danas osjea snanu odbojnost i strah pred suvremenim istraivanjima u genetici, evolucijskoj biologiji, fizici ili pak kojoj drugoj znanstvenoj dis-ciplini, kao da e pomicanje spoznaja na tim podrujima nekako dovesti u opasnost Boji status, ne razmiljajui pritom da su za velik broj pomaka na svim tim podrujima zasluni upravo praktini krani. Dio je to ljudi koji pribjegava razliitim kreacionistikim teorijama koje granie sa zdravim ra-zumom i razliite fenomene u svojoj okolini odluuje radije objanjavati na djetinjoj razini nego pomiljati na koncepte to se kre s vizijom Boga koji, kao u kakvom djejem uprizo-renju prvih stranica Knjige postanka, oblikuje svijet vlastitim rukama.

Dakako da kranin nuno vje-ruje u Boga kao Tvorca svijeta, no tu tvoraku agentivnost ne treba proma-trati tako ljudskim pojmom stvaranja ogranieno. Bog nije megatvorniar, Bog je za kranina uzrok postojanja svijeta, odnosno uzrok postojanja uope. On je onaj koji omoguuje da neto bude neto, a ne nita, onaj koji neto ni iz ega stvara i odrava jer je

uvjet mogunosti bilo ega. Koji su fizikalni, kemijski, bioloki, socijalni, psiholoki i ini drugi procesi obliko-vali univerzum kakav poznajemo to nema nikakve izravne veze s inje-nicom da ga Bog odrava u njegovu bitku; priznavanje teorije evolucije nije konkurentno i iskljuivo s Bo-jom ulogom Tvorca. Jo vanije, On ne stvara iz nekakve praktine po-trebe, nego postojanje omoguuje iz iste ljubavi. Upravo je to pravo zna-enje stvaranja ni iz ega svijet ne nastaje kao vrhunac pragmatikoga, logiki objanjivoga, kauzalnog lanca dogaaja; on je djelo savrene, nepra-gmatine ljubavi. Eagleton skree po-zornost na to da pogotovo to otkriva nekonkurentnost i neiskljuivost zna-nosti i vjere injenica da krani vje-ruju u stvaranje svijeta iz iste ljubavi znai da u njegovoj podlozi ne postoje nekakve apriorne postavke, stoga te postavke mora otkrivati znanost. Te-ologija, prema tome, ne uskae u rije znanosti, niti znanost to ini teologiji; rije je o razdvojenim kategorijama koje koegzistiraju bez ikakva ima-nentnog preklapanja ili sukobljavanja jedna se pita zato neto jest traei kauzalni slijed, druga se isto to pita gledajui puno dalje u pozadinu. Po-veznica se, ipak, moe uspostaviti, ali ne izravno proizala iz predmeta pro-uavanja, nego iz osobnih uvjerenja znanstvenika. Nemali je broj velikih znanstvenika na raznim podrujima koji su ujedno i vjernici. Za te ljude i-njenica da ovako kompleksan i kaoti-an svijet doista funkcionira te da nai umovi nekako uspijevaju proniknuti u njegov kod i ponuditi plauzibilna objanjenja jest dokaz boanskog

Godina vjere

9

prsta u svemu tome. Tu, dakako, po-novno izlazimo iz podruja znanosti i ulazimo u podruje vjere.

No zanimljivo je na tragu one ra-nije primjedbe o znanstvenom funda-mentalizmu promotriti jednu drugu, recimo obratnu pojavu. Naime, dok ateistiki fundamentalisti optuuju re-ligiju da prieljkuje mijenjati znanost, a teistiki fundamentalisti religiju doista tako i doivljavaju, u pozadini problema u dananjem drutvu do-gaa se to da znanost zamjenjuje re-ligiju. Engleski filozof John N. Gray u svojoj knjizi Straw Dogs. Thoughts on Human and Other Animals komenti-ra kako je temeljne ideoloke funkcije koje je religija nekad stjecajem povije-snih okolnosti drala, davanje nade i vrenje cenzure, danas preuzeo znan-stveni diskurs. Samo (konvencional-na, mainstream) znanost, pie Gray, danas ima mo oznaiti i uutkati heretike, jedina je institucija koja polae pravo na autoritet, jedina ima mo marginalizirati nezavisne mislio-ce; ona danas prua utoite od neiz-vjesnosti i slobodu od miljenja, dok Crkva sve vie postaje utoite onih koji sumnjaju i promiljaju. Iako se u sluaju znanosti radi samo o jednoj osobitoj vrsti diskursa koju odreuje tek specifina strukturiranost iskaza, a ne nekakva specifina, prirodna, in-herentna bliskost istinitom, znanost si je u dananjem drutvu nedvojbe-no prisvojila monopol nad istinom. Nazor koji verifikaciju znanstvenim metodama poistovjeuje s istinom neprimjetno se, ali snano ugradio u konceptualni sustav veine dananjih zapadnjaka, istisnuvi na marginu sve ostale vrste istine, tako da se one percipiraju inferiorno, nevjerodostoj-no. Susreemo se tu ponovno s jed-nim alosno osiromaenim, ideoloki konstruiranim, fundamentalistikim pogledom na svijet koji se predstav-lja kao prirodan najirim krugovima ljudi. Gotovo svaka reenica koja po-inje sa Znanstvenici su otkrili ili Znanstveno je dokazano tako da-nas postaje nepropitiva istina koju je iracionalno kritiki preispitati.

Da je taj nazor kompatibilan s ate-istikim fundamentalizmom na koji smo ovdje upozoravali ve je jasno, no ponovno je vano skrenuti pozornost na to kako se takvo fundamentalistiko poimanje znanosti ukorijenilo dubo-ko i u vjernikoj populaciji. Dovoljno

je obratiti pozornost na neke nedavne rasprave koje su zaokupljale i potre-sale dnevnopolitike sfere, poput one o umjetnoj oplodnji ili zdravstvenom odgoju. Razliite teistike, kranske, a posebice katolike udruge vrlo su ivo sudjelovale u javnim raspravama najrazliitijih formata, u koje se nima-lo rezervirano ukljuivala i slubena Crkva. Nastupajui u javnosti, ona je, naglaavali su njezini predstavnici, branila svoje uenje, svoje sveto po-slanje, svoj vjerski nauk. Pa ipak, kao da se te poruke tako eljelo uiniti efi-kasnijima, i slubena Crkva i bliske joj udruge gotovo su uvijek nastupale po-zivajui se profilirano na znanstve-ne dokaze. Naravno, ne eli se ovdje rei kako u takvim situacijama treba zatvoriti vrata interdisciplinarnom,

vieperspektivnom promatranju pro-blema, no esto je to stalno evociranje znanosti doista moglo stvoriti i stva-ralo pogrene dojmove. Primjerice raspravljajui o poetku ljudskog i-vota, kranske/katolike udruge kao da nisu osjeale dovoljnu sigurnost da kau: Mi vjerujemo da ivot poinje zaeem, i tu izjavu smatraju jednako snanim argumentom. Nasuprot toga, povela se rasprava u kojoj su obje po-lemike strane bombardirale jedna drugu tek razliitim znanstvenim dokazima u prilog ovom ili onom tre-nutku poetka ljudskog ivota, kao da izuzev onoga to o toj temi moe rei

koja znanost (i to najee tek siroma-an spektar znanosti), nita drugo nije vano. Pritom se ini da vjernicima nije na um dolo pitanje zar doista koja od znanosti moe nedvojbeno, bez rezerve rei kada poinje ljudski ivot? Zar takvo, neizmjerno sloeno pitanje doista moe biti predmetom neke discipline? Njemaki filozof Fri-edrich Nietzsche napisao je slikovito u svom uvenom spisu Schopenhauer kao odgajatelj kako se za zeca govori da ima sedam koa, dok se ovjeka moe oderati sedamdeset i sedam puta pa se ipak nee doi do njegove zbiljske biti. Krani bi toga trebali biti posebno svjesni, vjerujui da smo kao ljudi stvoreni na Boju sliku, to zna-i najdivnija, ali i najsloenija i najta-janstvenija bia ovog svijeta. Razliite znanstvene discipline istrauju i spo-znaju neke aspekte bivanja ovjekom, no nikad ne mogu obuhvatiti svu fas-cinantnu sloenost ovjeka, niti su ita na to pozvanije od primjerice umjet-nosti, filozofije ili religije.

Vano je sumnjatiDio pozitivistike mitologije rai-

ren znanstvenim fundamentalizmom jest i herojsko vienje znanosti, ko-jeg smo se ve i dotaknuli, koja kao luonoa rasvjetljuje svaku sumnju, pruajui utoite od neizvjesnosti. Upravo takvo vienje najee dijele i novi ateisti, pridajui nasuprot tomu religiji mrane, negativne konotacije, jer umjesto izvjesnosti nudi sumnju. Naalost, ponovno se i kod te lane binarne opreke dogaa da vjernici nasjedaju na tako postavljen pro-blem, umjesto da ga kritiki razgra-uju. U vjernicima se proizvodi jedan panian osjeaj inferiornosti kada ih se u javnosti suoi s tim da vjeruju, a ne znaju, dok im se s druge strane suprotstavlja objektivno znanje koje ne ostavlja prostora nesigurnosti, pa oni na razne naine pribjegavaju tvr-diti da mogu bez sumnje dokazati kako Bog postoji. No stvari su pot-puno drukije niti je znanost liena sumnje, niti se sumnja treba poimati kao neto loe, nepoeljno. Odsutnost sumnje dokaz je neotroumnosti i fundamentalizma, ne sigurnosti to jednako vrijedi i za znanost i za vje-ru. Dobar znanstvenik uvijek sumnja i preispituje, nita ne uzima zdravo za gotovo; dobar znanstvenik uvijek je skroman i pun pitanja, a ne goropa-

10

Godina vjere

dan i pretjerano samouvjeren. Dobro poznavanje suvremene znanosti, na kraju krajeva, teko da moe otvoriti prostora govoru o izvjesnosti i kona-nosti; u najboljem se sluaju uvijek go-vori o vjerojatnosti. Valjan znanstveni rad uvijek je dijalektiki hod zakljua-ka i preispitivanja, vjeno ispreplete-nih. Slino je i s vjerom, premda mno-gi to tako ne vide. Tako je prije nekog vremena, kada su u javnost dola pi-sma Majke Tereze, glavna senzacija u svim svjetskim medijima bila njezino priznanje da je proivljavala inten-zivne sumnje i krize vjere. No senza-cionalnost te injenice moe izvirati samo iz fundamentalistikog proma-tranja, koje god vrste, dok bi vjerniku to trebala biti sasvim razumljiva stvar. Samo fundamentalist misli da zna Boga i sve o Bogu, da je ovladao tom spoznajom u potpunoj sigurnosti. Do-bar vjernik ne zna, on vrsto vjeruje, i na putu svoje vjere doivljava brojne sumnje. Te su sumnje znak da svoju vjeru ne uzima olako, da ju propituje, da o njoj promilja i koraajui kroz te sumnje uvruje. Vano je, dakako, ne potonuti u krizama i sumnjanjima, no teko je zamisliti da itko ozbiljno i kvalitetno ivi svoje kranstvo, a ne osnauje ga stalnim propitivanjem. Pritom tu nema mjesta za osjeaj in-feriornosti i nesigurnosti koji nameu fundamentalisti.

Konano, proavi kroz sva ova promiljanja, moe se ovdje dopustiti jo jedno zavrno razmatranje te uo-iti jednu intrigantnu zajedniku nit. Naime, kod svih stalnih toposa novo-ateistikih napada, polemiziranja, os-poravanja i obaranja religije, osobito kranstva, moe se primijetiti kako su redom usmjereni na karikaturu re-ligije (postojeu ili potpuno izmilje-nu), pogodnog slamnatog ovjeulj-ka, a ne na stvarnu religiju. Budui da se to sve nerijetko dogaa i na vioj akademskoj razini, teko je za takvu povrnost, kakvu akademska zajed-nica kod drugih tema ne bi tolerirala, doista iskreno kriviti neznanje, a ne zlonamjernost koja posvuda prolazi bez ikakvih javnih osuda i sankcija. Otkuda takva zlonamjernost? Vjernici na prostorima koji su iskusili povije-sno iskustvo staljinistikih reima, naviknuli na netrpeljivost sustava pre-ma religiji u neto drukijem obliku, oekivali su drukiju situaciju nakon promjena politiko-ekonomskoga su-

stava. Na alost, ta su oekivanja bila tek optimizam bez pokria. Napredni neoliberalni kapitalizam, upozoravaju mnogi filozofi i teolozi, inherentno je ateistiki sustav, bilo u svojoj konkret-noj materijalnoj praksi, bilo u svojim vrijednostima i vjerovanjima. Kraj povijesti koji trijumfalno proglaava Francis Fukuyama, kraj velikih nara-tiva i drugi endistiki koncepti koji stoje kao kredo dananjeg sustava zapravo su i sami dio jednog velikog ideolokog narativa, takvoga koji se predstavlja postideolokim i u tome savreno dobro uspijeva. Taj je narativ pak nekompatibilan, ak izravno su-protstavljen kranstvu, kao jednoj od metapripovijesti koje prieljkuje do-kinuti. Eagleton e tako komentirati da drutvo koje pakira ispunjenje kao

proizvod, upravlja eljama, odlikuje se menaderskom politikom i konzume-ristikom ekonomijom, jednostavno ne moe doprijeti do dubine na kojoj se teoloka pitanja uope postavljaju, ba kao to izbjegava i duboka politi-ka i moralna pitanja, promatrajui ih kao potencijalnu prijetnju. Takvu du-binu to e drutvo radije otpisati mar-ketinki atraktivnim sloganom for-malno sjajnim, sadrajno ispraznim kakvim su ateizam revolucionarno po autobusima i jumbo plakatima pro-povijedali novi ateisti.

Narativ koji propovijeda neza-ustavljivi i bezobzirni progres pod svaku cijenu te herojsku ulogu pri-daje poduzetnicima, menaderima, bogatima i slavnima, ljudima koji su uspjeli, nikako se ne moe pomiriti s kranstvom u kojem po tim krite-

rijima nema nita herojskoga koje se okree potlaenima, izmuenima, prezrenima, siromanima, odbaeni-ma, usamljenima, gubitnicima svi-jeta. Isusovo poslanje jest prihvaanje krhkosti i slabosti ljudi, to je izravno u suprotnosti sa socijalnim darvi-nizmom koji propovijeda ostavljanje neuspjenih sa strane, kao kolateral-nih rtava progresa. Kranstvo, koje kao krajnji oznaitelj ovjeanstva uzima odbaenog, posramljenog i pretuenog bogoovjeka lienog svega i pribijenog na kri, mora se jednom takvom narativu progresa i bogatstva initi kao suluda ideja, istovremeno i vrlo opasna pogotovo nakon to je mit o beskonanom progresu vidno bolno zakazao. Nije stoga udno to su glavni protagonisti pokreta novog ateizma redom zagrieni (neo)libera-li, ba kao to tom dijelu drutveno-politikog spektra pripadaju i njihovi brojni oboavatelji i sljedbenici. Bilo koja aktivna religija koja se buni protiv dominantne struje i odbija biti samo ezoterino utoite prieljkujui dje-lovati na svijet, ne uklapa se u njihove okvire prihvatljivosti. Zbog nekompa-tibilnosti dominantnih narativa koje prihvaaju takvi liberali i vjernici, u svakoj vjeri oni vide fundamentali-zam i drukije ju ne ele promatrati. A upravo je vjerski fundamentalizam dananjice, upozorava Eagleton, naj-veim svojim dijelom ba posljedica bolesti aktualnog sustava, rezultat toga to je sveprisutno trite protje-ralo duhovne vrijednosti u stijenjeni, mali prostor, u kojem one lako postaju patoloke.

Razni Dichkinsi danas, dakle, prije su eksponirani dio uzroka pato-logije fundamentalizma, nego njezini prokazivai i lijenici, za to se uobra-eno izdaju. Njihovo javno djelovanje posve promaeno prilazi vjeri i teko da ju moe poljuljati u bilo kojeg kva-litetnog kranina, no bez obzira na to ono moe istovremeno biti okida korisnih promiljanja i odraz domi-nantnog stava aktualno vladajueg sustava spram krana i kranstva, s kojim se krani u ovoj Godini vjere i godinama koje e uslijediti moraju nositi.

Zvonimir Glava

11

Godina vjere

U knjizi SPOMENICA RKT. UPE PRESLAVNOG IMENA MARIJINA DONJI GRAD OSIJEK 1887.-1974. na 321. stranici, na kojoj se nalaze po-datci za 1962. godinu, pod naslovom POETAK BOGOSLOVSKE GODINE U AKOVU nalazimo zapis tadanjeg donjogradskog upnika vl. Stjepana Bulata o vl. Ivanu Bubalu:

Naa upa je dobila jednog novog bogoslova. To je . g. Ivan Bubalo. Svr-io je srednju ekonomsku kolu, svrio je vojsku, pa se odluio na bogosloviju. Dakle, nije neto mladenaki nepromi-ljeno, nego ozbiljno. Koliko sam mo-gao ocijeniti njega i njegovo dranje, obiaje, da bi mogao danas sutra biti dobar, revan, a pogotovo poboan sve-enik. Dao Bog, da bude tako, i da ga drugi u tome slijedi.

U istoj knjizi na 388. i 389. stra-nici, na kojima se nalaze podatci za 1967. godinu, vl. Stjepan Bulat pod naslovom MLADA MISA 9. VII. 1967. pie:

U naem upskom ivotu ovih se zadnjih dana nakupilo razliitih slava. Meu njima je Mlada Misa vl. g. IVA-NA BUBALO trebala biti zadnja slava.

Obitelj vl. g. Bubala potjee iz Hercegovine, a u Slavoniju su doli za vrijeme rata, da se konano nastane u Donjem Gradu.

Iz te obitelji bogate djecom (9) i vjerom potekao je na mladomisnik. U Osijeku je svrio Ekonomsku kolu, a zatim je svrio vojsku. Istom se tada odluio za sveeniko zvanje. Licej i Bogosloviju je svrio u akovu, gdje je i zareen na Petrovo ove godine za sveenika.

Kako dugo nije bilo Mlade Mise u Osijeku III. od godine 1939. kad je imao vl. g. Sele, zato je trebalo tu Mladu Misu to bolje i ljepe proslaviti.

Cijela se upa pripremala... U crkvi i izvan Crkve...

Da bude to sveanije zamolili smo i dobili dozvolu za procesiju od Mlado-misnikove kue do Crkve. On stanuje u Vodenikoj broj 1a.

Dan je osvanuo oblaan. Dobro da nije bilo previe vrue, no mi smo se bojali kie... Ipak se sve lijepo razvijalo. Procesija je pola po Mladomisnika, a nakon pozdrava upnika, deklamacija

djece i oprotaja od roditelja, krenula je procesija s Mladomisnikom opet prema Crkvi. Pred Crkvom su ga pozdravili ministranti, a osim drugih deklamaci-ja izvodile su djevojke, srednjokolske Magnificat, u bjelini i sa upaljenim uljanicama doekale su Mladomisnika na ulazu u crkvu, te ga pratile do olta-ra. Nakon toga u svetitu ga je pozdra-vio i njegov kolski kolega i prijatelj, na apostol Franjo Vasilj...

Pod svetom misom je propovijedao vl. o. Miljenko Beli, D. I., duhovnik liceja u akovu.

Sve je bilo veoma lijepo, a svijeta je bilo toliko, da nismo mogli stati u cr-kvu...

Ruak za uzvanike je bio spremljen u upskom dvoritu. Meutim ega smo se bojali, onoga smo se i dobojali... im je poeo ruak, poela je pomalo padati kia, zatim sve jae i jae... Isti-na, bile su razapete nad nama cerade, no to je malo koristilo. Bila su iznesena sva jela, ali nije bilo pravog raspoloe-nja, koje bi inae vladalo, pa smo se do-sta neslavno razili, jer je kia nemilo padala...

S jedne strane nam je ao, to je to popodne bilo pokvareno, ali s druge strane nam je bilo drago, to je u crkvi bilo sve u najboljem redu, pa se tako nitko nije posebno tuio na kiu, kao da je ona upropastila sve!

Zato da se djeca ne guraju na dan Mlade Mise, zamolio sam ih da ne dou taj dan, nego da dou drugi dan, kada e biti posebna sv. Misa za njih u 8 sati. Oni e pod tom sv. Misom reci-

tirati i pjevati, pa e tako biti glavni na njoj, a poslije sv. Mise dobit e Mlado-misniki blagoslov i svete sliice.

[249] Naalost, i ujutro je kia jo uvijek jako padala. No, na nae veliko iznenaenje, djeca su dola u rekor-dnom broju, tako da je bila puna crkva. to bi tek bilo da nije padala kia!

Svi koji su bili na toj sv. Misi, rekli su, da je bilo jo ljepe nego juer! Kako i ne bi, kad su se angairala djeca!

Nai slikari Ivica Glavati i Josip Na, uenici ekonomske kole, a inae ministranti, slikali su sveanost Mla-de Mise na dijafilm u boji, pa sam to poslao na razvijanje i dija-filmove dao Mladomisniku za uspomenu.

Vie od 45 godina nakon opisanih dogaaja, s vl. Ivanom Bubalom raz-govarao sam u njegovu domu, u Kr-stovoj ulici u Donjem gradu. Unato poznijim godinama i uznapredovaloj bolesti, vl. Bubalo vrlo je lucidan i britke misli, istovremeno miran i sta-loen, ali i gorljiva izriaja kada je rije o temeljnim ivotnim pitanjima u ko-jima vjera zauzima sredinje mjesto.

Pripremamo intervju za na upni asopis Magnificat, tema je Zato vjerujem, na to smo se odluili jer se nalazimo u Godini vjere.

To je odlina prilika da se malo vide korijeni vjere. Pazite, mnogi se ljudi varaju da vjeruju, a ne vjeruju, dok drugi zapravo misle i tvrde da ne vjeruju, a nose vjeru u sebi. To treba razlikovati, ali treba i jedne i druge, tako rei, pogurati. Mi, isto tako, mo-ramo znati da smo tu radi drugih. Isus je rekao: Budite mi svjedoci, znai mi smo odgovorni za ovaj svijet. Pita-nje koje si svatko u svoje ime treba po-staviti jest kako emo mi (za)ivjeti tu odgovornost. Tu i sam, kao pojedinac, trebam biti svjestan da sam odgovo-ran za svojeg susjeda. Ne moram mu se nabacivati, ne moram ga kupovati, htjeti ga (pri)dobiti kao neki sekta, no moram biti onaj koji e ivjeti svo-ju vjeru kako bi on mogao vidjeti to je vjera. Utoliko sam odgovoran.

Nisu li tako i prvi krani (za)ivjeli, jer oni su se razlikovali od

Razgovor sa sveenikom u miru vl. Ivanom Bubalom, ovjekom duboke vjere

Mi krani odgovorni smo za one koji ne vjeruju

Godina vjere

12

drugih. Kad bi ih drugi vidjeli, govorili su: gledaj kako se ljube...Jasno, samo to treba zaivjeti, to

nije zaivljeno, to je taj osnovni pro-blem.

Zato vi osobno vjerujete?Vl. Ivan Bubalo: Osobno, to je

dar vjere, a ja samo mogu opravdava-ti taj dar. Ja sam imao malo neobian dar. Obitelj mi je sva ila u crkvu, iao sam i ja, nisam bio onaj koji bi sam bio tamo. Bio sam ministrant i uvjeren da znam sve. Tek sam kasnije prepoznao taj dar Boji, jer sam doao iz vojske i shvatio da ne znam nita. Najedanput dobio sam neto kao udar, udar koji smatram svojom milou. Upravo to sada smatram svojim najveim darom. Doao sam iz vojske i s jednim sam kolegom krenuo na vjeronauk kod Je-ziuita (Isusovci, op. D.H.). Tamo nas je bilo nekolicina, tek etvero-petero, i sve to skupa nije mi niti smetalo, a niti pomoglo, ali sam doao do spo-znaje da vjere nemam. Naao sam se u nezgodnoj situaciji pri tom otkriu, a onda sam si, osjeajui da neto ipak postoji u meni, pokuao objasniti to je to vjera. Trebalo mi je to. Puno sam toga upijao i shvaao, spoznajui na temelju prirodne zakonitosti da je sve to je na ovome svijetu, sve to vidimo, nastalo nekako. Shvatio sam da je sve povezano, da te zakonitosti ne mogu biti sluajne, i to me dovodilo do jo jaeg prihvaanja ideje o vjeri. Nakon te zakonitosti shvatio sam da je Bog unaprijed dao nekim dogaajima da

se dogode, i oni su se dogodili. U ono su se vrijeme aktualizirala ukazanja u Fatimi i u Lurdu, pa je to posvuda bila glavna tema. Svi su o tome govorili, a i u crkvi je bilo mnogo propovijedi o tome to je Gospa tamo izrekla. I prije se o tome znalo, samo su to ljudi skri-vali i bojali su se. Znalo se takoer da e komunizam proi, jer je Gospa re-kla da e ga stotinu godina biti te da e potom zavriti, nestati. To je u ljudima znatno potpomoglo vjeru. Bog je lju-dima u ono vrijeme davao vie milo-sti i darova, jer je vladao takav surov nain ivota. Komunizam je bio izu-zetno nasilan prema ljudima, a potom se onda u njima javljao inat. Roditelji i roaci uili su me da ne prihvaam komunizam i zato sam, jednostavno, bio protiv njega. Osobno mi je to ko-ristilo vjeri, vodilo me u duhovnosti. Zatim sam dobio i tu posebnu milost, milost da postanem sveenik. To je dolo nekako sasvim prirodno i ne moe se ba rastumaiti. Jednostavno odluio sam, a da nisam ni roditeljima unaprijed rekao da u ii u sveenike. Majka je bila u Hercegovini i ja sam joj samo odjednom odluio pisati da u postati sveenik.

Kako su to vai roditelji prihvatili?Oni su to dobro prihvatili, odgajali

su me tako da sam uvijek imao slobo-du glede odluka o ivotu, koli i svemu ostalome. Taj je odgoj bio malo neo-bian, no moji su roditelji nama djeci jako vjerovali. Slobodno sam odabrao

i kolu, zavrio ju, a da nikada nije bilo kriznih situacija u kojima bi, npr., ro-ditelji morali doi na roditeljski sasta-nak. Rekao sam im uvijek sve to sam trebao, a oni su mi vjerovali i dobro su reagirali na moj poziv prema sveen-stvu. Imao sam poslije i iskustvo s pr-vim novcem. Ranije sam o novcu mi-slio to e biti rjeenje. No, kad sam konano bio zaposlen, dobio sam prvu plau i naposljetku uvidio da to zapra-vo nije nita, da od toga nemam nita, da mi to nije nita koristilo. Mislio sam, kada dobijem prvu plau, barem u dio svojih potreba ispuniti i time e sve biti u redu. Meutim, uvidio sam da sam prazan, da me to uope ne is-punjava. Tako da mogu rei kako me Bog vodio, korak po korak pokazivao mi gdje je u ivotu praznina i to me ne e ispunjavati, stoga sam naposljet-ku ipak otiao u sveenike.

to vama, dakle, znai vjera? Rekao bih mnogo, sve...?Od vjere se ivi, vjera daje ovjeku

rjeenje njegova problema ivota. Vje-ra govori to smo mi. Nije vjera samo injenica da sam ja vjeran neemu. To je ono: ostao sam bez vjere tko sam ja? Bog mi tumai tko sam ja. U tom tumaenju ne mogu se kockati oko vjere, pristati pa ne pristati, prizna-ti pa ne priznati mogu se pitati, to svakako da, ali jednostavno ne i poga-ati da neto mogu prihvatiti, a neto ne mogu. Osjeam da mi Bog tumai neto, upravo meni, i u tom tumae-nju Bog mi postaje prijateljem, stanuje

Godina vjere

13

u meni. I taj Bog koji stanuje u meni, tumai mene i izgrauje me. Ja ne djelujem sam, djeluje Bog sa mnom. I danas u ovoj bolesti isto ne trebam biti sam, Bog koji je u meni djeluje, pomae. S Bogom ovjek rjeava sve probleme svoga ivota.

Kada ovjek najvie moli?To moe biti zakonitost, vrsta

navika. Ja se, primjerice, ujutro mo-lim. Molim se Bogu kad se naem u nekoj posebnoj situaciji. U takvom u odnosu s Bogom naglasiti to je za me najvanije u tom trenutku; ne-kad je to pitanje o kojem mogu razgovarati s Bogom i svojim rijeima. Moe se moliti i one molitve to smo ih nekada ranije nauili. Mogu moliti satima, jer da vam iskreno kaem, volim moli-tvu, ali mi ona nije nekakvo kljuno mjerilo. Za mene je molitva neto sasvim drugo. No jako je bitno i Bogu zahvaliti.

Kod Vas je pitanje zanimanja i vjere specifino, nerazdvojivo vi ste sveenik i va je ivot posveen u vjeri.

ovjek se mora stal-no preispitivati, pa bio on i sveenik, i tu ne treba pra-viti razliku. Bog daje darove sveenicima kao to i svima dru-gima, a ti darovi mogu se i izgubiti. Bit je da je to dar i ako ovjek to shva-ti kao dar, mora se drukije odnositi prema tome. Danas je glavno pitanje kako da ovjek otkrije sebe tko je, to je on. Kad otkrije sebe, ima potre-bu za ivom vjerom. ovjek moe biti sasvim u magli, ali kada otkrije tko je za njega Bog, onda moe pipati Boga koji je iv, koji pomae i rijeiti pro-blem naeg ivota, jer je s nama. Nee nita rijeiti bez nas, ali s nama nam moe u svemu pomoi. Kada sam studirao, Sveto je pismo za mene bilo prava objava. Imali smo est sati na-stave tjedno Sveto pismo i mnogima

je ono bilo kao i svaki drugi predmet. Za mene je to bilo sve, ja sam to doiv-ljavao kao objavu.

to je zapravo dokaz da Bog postoji? Iz vaih dosadanjih odgovora moe se zakljuiti da je to osobno pitanje.Bog uvijek ostavlja ovjeku mo-

gunost da sumnja, jer u pitanju je vjera, a ne znanje. Znanje zavarava. Ja mogu osjetiti da je Bog tu, da je Bog prisutan, ali bitno je shvaati da, ako to

prihvatim,

t o nije samo znanje. Zadravajui se samo na znanju, mogu biti i ateist. Rekao bih da su mnogi nai ljudi na neki nain zapravo ateisti. Oni nemaju prave vje-re jer ne osjeaju da je Krist iv. Ako vjerujem da je Krist prisutan u meni, onda sam u milosti i to znai biti vjer-nik. Ako to ne ivim i ako nema ive vjere, onda je tu prisutno sve i svata, mnoge lai koje nastaju kada ljudi ne ele ivjeti svoju vjeru. Potrebno je da vjera ivi, onda ovjek ima sigurnost i u sigurnosti prihvaa dar vjere. Po-

navljam, vjera nije znanje, znanje je (pre)malo.

Znai treba vjerovati i imati povjerenje u Boga.Svakako. Bog je prijatelj i ja mu

vjerujem, ne znam vjerujem. On mi daje rjeenje za ivot i ja mu vjerujem, i za to imam razloge. Bog nije nikoga izigrao, nije nikoga prevario. Bog je doao u Isusu Kristu i doveo ovjeka do prijateljstva sa sobom, te nije niko-ga prisilio na to.

Zato ima danas toliko mnogo ljudi koji ne vjeruju?Nema ih mnogo, mislim da to nije

tono...

Mislite?Oni koji doista ne vjeruju,

moraju imati dobar razlog i dokaz za to. Bog ne moe dati razlog i dokaz protiv sebe. ovjek moe u lai-ma bjeati od sebe, moe mu biti drae zlo nego dobro i moe opravda-vati to zlo, prihvaati zlo. A tu ima i jedan dublji problem. Od poetka, od iskon-skoga grijeha, Bog je tumaio ovjeka o-vjeku, no mi imamo neko nagnue prema zlu i to nagnue prema zlu ne moemo nikako sami rijeiti. Ljudi su razliite vjere i nikada ne

protumae sebi sve; kroz itavu se povijest vidi da je

ovjek krenuo naopako, nije sebe protumaio, nikada ne u

potpunosti. Ima svakako toliko toga to je ovjek divno otkrio, no nikada ne i cijelu istinu. Toga se ne trebamo bojati Bog je rekao da je on istina. Kada bih osjetio istinu da nema Boga, bio bih to duan prihvatiti, no Bog ne daje taj luksuz ovjeku. Istina je na Bojoj strani, tko je sav u istini, taj je sav Boji, Bog nam to daje. Mo-ramo znati da su se mnogi ljudi nali na putu prema Bogu, i ako su spremni prihvatiti istinu, oni su istinski vjerni-ci. To pogotovo vrijedi za nau svee-niku vjeru - na putu vjere ja sam onaj koji prihvaa istinu, a to iziskuje rtvu. elim na taj nain prihvatiti svoj ivot, ja sam vjernik.

Godina vjere

14

A to je nekada teko, nije li lake ii linijom manjeg otpora?To je daleko lake, lake je svoju

savjest umiriti, nai opravdanje. Gle-dajte, Bog je sve, ali mnogo toga on nije rekao, nije nam dao do znanja kako nas stvara, ali je dao do znanja da je prisutan. Prvi su odlomci u Sve-tom pismu teologija, to nisu dogaaji. Tu Bog tumai, a kad je ovjek prija-telj s Bogom, to mu ispunjava ivot, stavljen je na put vjere. ovjek moe biti ateist, moe ii ili ne ii na priest i misu, sve drugo moe kako hoe, no ne moe stati na pola puta, ne moe biti mlak ili je topao, ili je hladan. Moramo imati na umu jo neto: nije Bog svoj bog. Mi imamo potrebu ot-kriti sebe i dok to ne otkrijemo do kra-ja, ne moemo znati tko smo i to smo ako ne otkrijemo Boga. Bog se daje otkriti, a koliko se On daje ovjeku ot-kriti i koliko se otkriva, toliko ovjek napreduje u vjeri. Mnogi ljudi mogu biti iskreni u svom nastojanju da kau da nema Boga jer ih je zapravo dru-tvo dovelo do toga. Shvatili su neka ivotna pitanja na krivi nain, drutvo ih je odvelo u relativizam, no to ne moe biti krajnji ivotni smisao. Kraj-nji je smisao doi do istine, zato je Bog rekao, a nama povjerio da je On isti-na. Bog, koji je istina, stoji po strani i ovjek, ako tu istinu ivi, prilazi Bogu. No je li taj Bog njemu otkriven tek po-lovino ili u cijelosti, to je drugo pita-nje. Vano je samo da ovjek tu istinu prihvati i zato se ne treba bojati istine. Kada ovjek pone ivjeti istinu, moe u toj radosti dalje otkrivati, a to znai da mu se Bog otkriva sve vie i vie.

Ima li dobroga ivota bez duhovnoga ivota? Spominjete ateiste koji ive bez Boga, moe li se tako ivjeti?Moe. Ne do kraja, ali se moe.

esto imamo sluaj da obitelji ive izvrsno, da im je uspio brak, gledaju naravni ivot i iskoriste svoj naravni ivot na toj razini da dobro ive. Zato danas ima mnogo ljudi koji ne idu u crkvu, a poteniji su pak od onih koji idu, to moramo primijetiti. Jo neto treba naglasiti: kada je Bog doao, On je dao istinu ovjeku, uzeo je dvanaest apostola i ustrojio Crkvu. Crkva je no-sila tu istinu i Crkva, koja je nositelj te istine, mora ju (pre)dati ljudima. Bog sada trai da mi tu istinu ivimo, a to ivljenje jest lijeenje nae okoline. Mi

vjernici moramo biti svjedoci Boji, a ako nismo svjedoci, izdali smo sebe i u odnosu na one ljude koji ne vjeru-ju. Mi smo odgovorni za njih jer smo izdali obvezu da svjedoimo i nismo im omoguili da napreduju. Mi emo pred Bogom biti odgovorni za ateiste koji od nas nisu dobili to svjedoenje. Katkada se krivo misli da to podrazu-mijeva, kao kod raznih sekti, da ide-mo tumaiti vjeru od kue do kue. To ne dolazi u obzir. Treba ivjeti svoju vjeru, a kada ovjek to ini, tada daje rjeenje i za drugoga.

Je li to autentinost?Jest. Ako mi ivimo zapravo svo-

ju vjeru, onoga koji ne vjeruje to e dirati! Smatram da je danas najvei problem doi do ovjeka. To je posta-lo teko, a vjernik treba biti svjedok vjere, jer Krist je rekao: Budite mi svjedoci. No svjedoiti se moe samo uz Duha Svetoga. Ali kako dananjem ovjeku svjedoiti, a ne moe ga niti na as zaustaviti? On ivi u nekim drugim okolnostima i ne moe mu se lako pribliiti. Tom dananjem ovje-ku, koji je sebe izgubio, koji je itavo svoje slobodno vrijeme sav u rauna-lima i kojegdje, i koji nema vremena ni za to, upravo tom ovjeku trebamo svjedoiti. Mi, vjernici u dananjem vremenu moramo nai nain za to. Prvi su krani nosili ovjeka, i to se osjetilo. Oni su esto ili i u smrt da pokau kako su vjerni Bogu, a sve je to djelovalo na ljude oko njih. Danas to ne moramo svjedoiti tako, ali esto vidimo da krani ne svjedoe nikako.

Doi do ovjeka jest, dakle, najbitnije.Da. I to je problem koji se vie tie

vjernika nego nevjernika, jer vjernici trebaju biti svjedoci, oni svojim ivo-tom trebaju pokazati svoju vjeru. U tom pribliavanju ovjeku ne smije se pak izdati vlastita vjera. Ja vjerujem u ono to moja vjera kae, a prije svega se s drugima treba nai na onome to je univerzalno, korisno za ope dobro, npr. zajednike akcije skupljanja nov-ca za siromane, u koje se doista svi mogu ukljuiti. Ima jo mnogo pri-mjera gdje se moe kvalitetno zajed-niki nastupiti, tako da nitko nikoga ne prisiljava da mijenja svoje uvjere-nje, nego ugraivanjem vlastitih razli-itih uvjerenja u zajedniki rad i cilj ostvarujemo pribliavanje. Problem je

ipak i u tome da mi nismo nauili jav-no, naglas, ozbiljno objaviti nekome svoju vjeru i svoja uvjerenja. Mi vje-rujemo, neki drugi vjeruju, mi smo uz njih i naa vjera se utopila. No nama danas treba ivljena vjera, a ne para-da. Mi, sveenici odgovorni smo da to prenesemo ljudima.

Imam jo jedno pitanje za kraj, a tie se dananjeg trenutka i ovjekove slobode. Imate li dojam da u dananjem vremenu vlada tiranija izbora? Ako je to doista tiranija, nije li to zarobljavanje, a ne sloboda?

To je tono. Pitanje slobode jest biti ili ne biti. Bog daje ovjeku obja-vu i daje snagu da se on slobodno opredijeli, a sve one suprotne sile, vraje su, idu protiv slobode, ele biti u mutnom i poremetiti nau savjest. Mi u svojoj slobodi imamo savjest, a ta savjest daje ovjeku do znanja to je dobro, a to je zlo, te preko savjesti o-vjek dotie istinu. Ako se ovjek bori protiv savjesti, on se bori protiv istine i protiv slobode. Sotona je na vrlo lu-kav nain ovjeku to sve zamaglio. To je pitanje postavljeno ovako moe vjerovati, ne mora vjerovati, sve je to isto, sve se relativizira i onda ovjek ne zna za to bi se opredijelio. Neka rjeenja, mora se naglasiti, ne dolaze u obzir tako postavljena jer se ne mogu dovoditi u pitanje. Ako ovjek vjeru-je, mora priznati i prihvatiti, a ako ne vjeruje, ne mora priznavati i prihva-titi, no tu crkva ne moe poputati i prilagoavati se. Ako netko nauk ne moe prihvatiti, ne moe nikako doi do istine, a tada se u njemu slamaju i sloboda i savjest. Imam dojam da je u tom sluaju sve zamraeno, bez obzi-ra na sve izbore koji se ovjeku nude. Meutim, treba rei da smo one koji se nau u takvoj situaciji skloni lako osuivati, a zapravo tako automatski osuujemo i sebe. Ljudi nisu svjesni da osuujui nekoga, zapravo govore ono to bi oni sami bili. Da je vjernik doista vjernik, onda primjerice, ne bi bio toliko zavidan to je drugi lo-povlukom doao do neega, nego bi mu nastojao pomoi i bilo bi mu ao to je taj u grijehu. Vjerniku mora biti ao ako je i Bogu ao to ovjek pro-pada. Tu takoer nemamo izbora.

Razgovarao: Damir Hasenay

Godina vjere

15

Godina vjere

okako selo u lito rano, skorom mrak, prid nedilju, marva se ve vrati-la iz orde s cilodanje pae na utvaju. U sokaku kue friko povapnite, ko er-dan ravni nanizane, bile se ko bili zubi idre okice il ko ohridai po njojzinom vratu, paradno uredite kao da e svaki tren pokrenuse na misu svearicu. Tra-va prid numerama friko pokosita ko na razdiljak poeljan momak, il ko da e se fuzbal igrad sad ovaj momenat. Lise za u avlije otvorite irom, vabe goste. Sve snae pomeu prid kuama, stazom, uprijama ne bi li jo bolje i lipe sve bilo uredito. Sve redue imaju jo posla. Sjutra u nedilju, kirbaj je i god. Troj-stvo, Prisveta T rojica. Dica jo skroz u igranju na pranjavom oru, razulari-ta i omamita ranolitnjom omarinom i spokojem. Zvona zazvonidu veernje, a cilik se razli cilim krajem. Potlim toga, vika: Tuna, Stipa, Kato, Ano, dico neva-ljasta, veernje zvoni, molit se triba, za siniju sist, nemoj da vas dado saekiva, smista doma, Tunaaaa...

okako selo u rano ljeto, gotovo su-mrak, subota, ve su se i ivotinje vratile sa cjelodnevnog boravka na panjaku. Kue u sokaku svjee obijeljene uredno nanizane u skladnoj ravnini kao zubi u osmijehu jedre i mlade okice ili niska bisera na njezinom vratu, paradno ure-ene kao da e svaki tren krenuti na sve-anu blagdansku svetu misu. Trava pred kuama pokoena poput uredno zae-ljane kose seoskog mladia ili kao da e se odigravati nogometna utakmica. Kapije irom otvorene, ne treba nigdje natpis dobrodoli, nego svojom otvo-renou pokazuju dobrodolicu i zovu goste. Dvorita i kue obavijaju zama-mni mirisi peenja tek skinutog s vatre i ranja, raznih kolaa i ostalih slastica slanih i slatkih koje su u izobilju kakvog samo u okadiji ima pripremile vrijedne ruke naih mama i baka. Sve su snae izale i metlama iste ispred svojih kua, nogostupe, kolne prilaze, ulicu, kako bi sve bilo do kraja ureeno. Imaj jo puno posla. Sva ta uurbanost ima svoj uzrok. Sutra, u nedjelju crkveni je god, kirbaj, Presveto Trojstvo. Djeca jo uvijek za-igrana na pranjavoj cesti, razuzdana i omamljena ranoljetnom sparinom i mirom. Zvone crkvena zvona, reski zvu-

ci uju se nadaleko, sve jee na poast sutranjem slavlju.Veernje. Odmah se zauju povici: Tuna, Stipa, Kato, Ano... odma doma, veernje zvoni, moliti se triba i sist za veeru, nemoj da vas dado eka, Tunaaa...

Cijela ta slika nestaje u mraku i iz-maglici, pokoje svjetlo se pali, selo tone u mir i zaslueni spokoj. Pokoja krije-snica preleti i nebo se osu tisuama zvi-jezda. U daljini samo lave pasa.

Ovih nekoliko reenica uvoda ne donose nita neobino u svom sadraju ljudima koji su odrasli u takvom okru-enju jer se svako selo na taj ili vrlo sli-an nain priprema za proslavu jednog od najvanijih dogaanja u godini. Pri-prema svoj vanjski izgled. Nisu ti ljudi zaboravili ni pripremiti svoju nutrinu, ba onako kako i prilii svakom krani-nu, molitvom. Samo to su zavrile svi-banjske pobonosti, poele su duhovne priprave, klanjanje pred Presvetim, de-vetnica, trodnevnica i neizostavna kru-nica. Molitva na usnama, ali i u srcu.

Glavni je razlog ovako dugoga uvo-da uspomena na ve davno blagopokoj-nog naeg upnika koji je svake godine upravo na crkveni god oblaio sveano misno ruho, ali ono predkocilsko, mi-snicu tamburicu i sveani plat te na glavu stavljao kapu biret. Djeci bi to bio poseban prizor koji nisu esto viali, dok su stariji sa sjetom prebirali svoja sjeanja na prole dane. Radoznali kako samo ve djeca znaju biti, imali smo bezbroj pitanja upuenih roditeljima, bakama i didacima, a i upniku. Naje-e su bake bile spremne strpljivo odgo-varati na postavljena pitanja. Dobivali smo opirne odgovore izreene jedno-stavnim jezikom.

Moram priznati, moja prvotna na-mjera bila je pisati o molitvi sa stru-noga teoloko-katehetskoga stajalita, ali sam odmah od te namjere i odustao, bez obzira na svoju formalnu katehet-sku naobrazbu, te krenuo u opis i priu o svakodnevnoj molitvi iz due i srca slavonskog sela, nae okadije. Barem onako kako sam tu molitvu sm primio, ivio i ivim. Neki jo vie teoloki nao-braeni pojedinci rekli bi da je ovaj opis samo vjerski folklor ili tradicija - nema tu niega dubokoga, vjerski proivljeno-

ga, nego samo ponavljanje nauenoga i robovanje tradiciji. Jednostavno se s takvim tvrdnjama ne mogu, a i ne e-lim pomiriti. vrsto branim tvrdnju da se molitva duboko vjerniki, kranski ivi i da je utkana u svaku poru svakod-nevnog ivota sela, sela koje ivi vrlo sloenim i slojevitim ivotom, koji bi usputnom promatrau moda i izgledao poprilino jednostavan, ali ivota koji je neraskidivo protkan molitvom do naj-sitnije pore svake ljudske aktivnosti.

Vraam se na vlastiti doivljaj opisa predkoncilskoga reda svete Mise, oima djeaka kojemu je njegova baka sve po-tanko opisala do posljednje pojedinosti, a ne bi bilo dovoljno deset kartica teksta kada bih i sam to takvim arom za deta-ljima htio ovdje opisati. Zato, ukratko. Mislei da priprosti puk koji nije znao dobro itati niti pisati, a kamoli latinski jezik razumjeti, ne moe ni aktivno su-djelovati u misi, iznenadio sam se puni-nom opisa doivljenog. Samo naizgled, u tiini i uz pokoju frazu nauenu napa-met na latinskome bakice, strine, tetke, snae prebirale su po svojim krunicama i ekale priest, a ozbiljni i brkati dida-ci i bae utjeli, a u sklopljenim rukama okretali svoje eire i kape. Svaki dio sa-kramenta itekako su proivjeli i shvatili te uvali vanost ako ne svakodnevnoga, a ono obveznoga nedjeljnog pohaanja svete Mise. Danas se ta svjest o pripad-

Molitva ivi utkana u svaku poru svakodnevnog ivota sela

Od molitve svakodanje(ili O svakodnevnoj molitvi)

16

Godina vjere

nosti Kristovoj Crkvi i potrebi ljudi da u misi sudjeluju uje zvonkim, glasnim i skladnim odgovaranjem na zazive sve-enika te crkvenim pukim pjevanjem, vidi u crkvama i kapelama punima vjer-nika svih dobi, od najstarijih do najmla-ih. O blagdanima se vidi posebno, jer se onda uz osobnu vjeru pokazuje sva rasko i bogatstvo narodnih nonji o-kadije.

Hvaljen Isus i Marija - svakodnevni pozdrav od davnina koji jednostavno zamjenjuje sve pozdrave: dobro jutro, dobar dan, dobra veer, zdravo i sve novije inaice pozdravljanja. Pozdrav toliko znakovit, toliko vjerniki, a toliko esto u upotrebi u meusobnoj komu-nikaciji.

Krunica (patrice, islo, ruarij) - ve pri spomenu predmeta uz pomo kojega se ova molitva moli, svima biva pozna-to o emu je rije. Toliko je ta molitva ukorijenjena, ucijepljena u nau svakod-nevicu, odavno. Rijetko da koje koljeno nije pobono pokleknulo pri toj molitvi, bilo ensko ili muko, rijetko koja ruka nije prebirala smjerno njezina zrnca. Odlazak naih baka u crkvu na misu ili molitvu bio je uvijek uz neizostav-ni molitvenik i krunicu, iako je sve ve odavno znano i odvija se svojim pozna-tim ritmom - ritmom deseterca, ravnice, iroke i otvorene, ravne i pitome. Kru-nica se molila i moli u svim znakovitim trenutcima svake okake kue i obitelji, bilo da je rije o zdravlju, bolesti, rado-vima, roenju, smrti. Od svega sjeanja

na djetinjstvo tek jedno je sjeanje tu-no. Prije etrdesetak godina kada nije bilo po slavonskim selima i grobljima sagraenih mrtvanica, obiaj je bio da pokojnik do pokopa lei u svojoj kuu. Pazilo se na svaki detalj alovanja. Odar, crnina sva su zrcala bila prekrivena otarcima, meusobno se u kui komuni-ciralo tihim glasom, sve je upuivalo na dostojanstvo ovjeka i u smrti. Molile su se uz odar skrueno, u tuzi nebrojene krunice za pokojnikovu duu. Jo mi u uhu odzvanja alovito, tiho, ujednaeno (dakako s karakteristinim naglaskom): Zdravo, Marijo, milosti puna, Gospo-din s Tobom, blagoslovljena ti meu e-nama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus. Sveta Marijo, Majko Boja, moli za nas grjenike sada i na asu smrti nae. Amen.

Molitva krunice, zapravo molitva Mariji, pokazuje neraskidivu vezu naeg naroda s Isusovom majkom Marijom. Njenom se monom zagovoru utjeca-lo i njezinu zatitu trailo. Istim arom iskrenih molitelja ini to na poboni narod iskreno i danas.

Uvijek su me tijekom djetinjstva po-sebno oduevljava tri ciklusa: svibanj-ske pobonosti, listopadske pobonosti i Doae. S koliko su nas samo ara rijeima, ali i osobnim primjerom, u proljee, u doba najveih poslova u po-lju i oko stoke, a u jesen u doba tekih poslova oko pripreme hrane za ljude i za ivotinje u nadolazeoj zimi, iako umorni i iscrpljeni od napornog rada,

poticali na sudjelovanje u marijanskim pobonostima, a kleanjem i istinskim zanosom pri odgovoru na zazive litanija pokazali svoju iskrenu poniznost pred Gospodinom. Zornice su posebna pria. Zimsko doba, nama se djeci spava, pada snijeg, a njima odraslima nije bilo nita teko, niti ustati ranije, niti skuhati aj ili mlijeko, niti oistiti snijeg ako je bilo potrebno, i nas jo tako snene odjenuti i s nam zajedno otii u crkvu na Misu zornicu. Sneni smo bili prva tri dana, kasnije smo iz navike sami ustajali i od-lazili u crkvu povedeni primjerom svo-jih starijih ukuana.

O samom blagdanskom ozraju tre-balo bi posebno i podrobno govoriti.

Svakodnevni ivot na selu izmjenju-je svoju dinamiku kako se izmjenjuju godinja doba i poslovi vezani uz ze-mlju, usjeve, ivotinje, kuanske poslo-ve, hranu, radost i alost, a ivot ljudi u stalnoj je mijeni, od roenja sve do smr-ti. Jedina stalnost, sidro nepromijenjeno jest molitva. Ne ustaje se niti lijee, ne zapoinje posao niti zavrava, ne sije se niti anje, ne ore se niti kopa bez moli-tve. Ne jede se bez molitve. Ne slavi se niti ali, ne raa se, ivi niti umire bez molitve. U veseloj pjesmi i u gorkim su-zama molilo se, moli se i molit e se bez obzira na moderna vremena i promjene koje donosi suvremeni nain ivota.

Dalibor Adi

17

Godina vjere

Neke od naih Donjograana redovi-to susreemo na ulici, u trgovini, radnom mjestu, crkvi. Zato to ih esto viamo, obino pomislimo kako ih poznajemo, jer poznato nam je gdje ive, kamo zalaze i ime se bave. No razgovor sa upljaninom Zlatkom verom, doktorom dentalne me-dicine, potvrda je da nekoga upoznajemo tek kad zavirimo dublje u njegovu duhov-nu osobnost.

Moete li odgovoriti zato vjerujete?Drim se reenice Isusa Krista: Ja

sam put, istina i ivot.(Iv 14, 6) Tko u mene vjeruje imat e ivot vjeni( usp. Iv 6, 47; 11, 25). Za mene vjerovati znai prije svega uzdati se u Boga, koji me poznaje i ljubi. Smatram da je vjernicima mnogo lake prebroditi ivotne tegobe nego ljudima koji ne vjeruju. Svakodnevno se nalazimo u nekim ivotnim problemima, iskuenji-ma. Onome tko je s Gospodinom, lake je to izdrati, jer on se uzda u Isusa Krista. Vjera mi pomae da nadiem ivotne te-gobe oslanjajui se na Krista, njegov kri i muku. Vjerovati u Isusa Krista smisao je moga ivota.

to Vam znai Vaa vjera?Vjera nije neka teorija koja se moe

prihvatiti ili odbaciti. Ona je vaan krite-rij za ureivanje vlastitoga ivota, koji mu daje smisao i puno znaenje. U konanici, vjera je dar koji smo primili od Gospodina da ne bismo bili samodostatni.

Kada Vi najvie molite?Mislim da sam poeo najvie moliti

kada sam bio student. Molio sam se prije svakoga ispita da mi Bog pomogne nau-eno izrei. Moda sam upravo zbog toga samo jednom pao na ispitu, dakle i najte-e ispite poloio sam isprve. Kad sam se oenio i dobio djecu, molio sam za njihovo zdravlje, uspjeh u ivotu. Danas molim za suprugino i vlastito zdravlje. Svakodnevno molim krunicu prigodnu za taj dan. Su-pruga i ja posveeni smo srcu Isusovu te molimo dnevno prikazanje. Takoer, mo-lim i prema uputi naeg upnika Juria, za ljude koje u danas sresti i posao koji u odraditi.

Kako se svakodnevno odnosite prema Stvoritelju?Prema Stvoritelju se odnosim s viso-

kim potovanjem. Tijekom dana ujem poneku psovku od znanaca koje susreem na ulici, u kafiu ili zubarskoj ekaonici.

Smatram da kao vjernik trebam opome-nuti toga ovjeka, jer bi svaki vjernik u ta-kvom sluaju uvijek trebali reagirati.

Ima li u Vaem zanimanju i u Vaem poslu vjera svoje mjesto? Je li vjeri mjesto u crkvi?Za moju je vjeru prije svega mjesto

rezervirano u crkvi. Smatram da je u vjeri vano zajednitvo s drugim vjernicima u crkvi.

Ima li to zajedniko u Vaem zanimanju i u vjeri?Zanimanje lijenika povezano je s po-

maganjem ljudima. U tekim situacijama traim pomo od Boga kako bih svoj po-sao odradio to kvalitetnije.

to mislite da je dokaz da Bog postoji?Osobno ne traim dokaz o Bojem po-

stojanju. Ili u Boga vjerujete ili ne vjeruje-te. Nemam dvojbe oko pitanja dokazivanja Bojeg postojanja. Istinskom vjerniku to nije potrebno.

Ima li dobroga ivota bez duhovnoga ivota? Sigurno je da nema. Mislim da je ivot

bez duhovnoga ivota vie lutanje, ivota-renje nego stvarni ivot.

Kako shvaate i objanjavate reenicu: Sve mogu u Isusu Kristu, koji mi daje snagu!Tu tvrdnju povezujem s reenicom

s poetka razgovora: Ja sam put, istina i ivot (Iv 14,6). Tko u mene vjeruje imat e ivot vjeni! To znai veliku vjeru da je Bog taj koji pomae u ivotnim tegobama u kojima se nalazim ili u se nai. Ta mi reenica daje nadu da e sutra biti bolje. Kao to sam uo od profesora Ivania, primjenjujem u svojem ivotu misao vodi-lju: ,,Ja mogu, ja hou, ja vjerujem!'' Dakle, ako vjerujem u Isusa Krista, uz njegovu pomo sve u uspjeti.

Osjeate li da je Bog iv? Moete li to posvjedoiti?

U ivotu prolazimo kroz razliite ku-nje, npr. tijekom kolovanja, u mladosti, u odnosu roditelja i djece, a najtea je kunja bolest, posebno ako je kronina i teka. ovjeku koji misli da e kunje sam svojim snagama nadvladati, sigurno je vrlo teko. Potrebna nam je Boja pomo. Trebamo moliti i vjerovati da e On uiniti ono to je najbolje za nas. Na nama je samo da se prepustimo njegovim odlukama i biti e nam lake. U to sam se uvjerio.

Je li u vaem ivotu bilo trenutaka kada ste osjetili i doivjeli Boju intervenciju? Naravno, vie sam puta doivio Boju

intervenciju. Posebno sam ju osjetio kada sam imao zdravstvenih problema. Bog mi je u tim trenutcima jako pomogao. Vjera mi je dala snagu da se ne osjeam samim. Teko je uti lou vijest. Potrebno je tada vremena da se shvati i prihvati vlastita si-tuaciju. Meutim, nakon nekog vremena ovjek uvidi da je na odreeni nain sve rjeivo uz pomo Isusa Krista.

Zato danas ima toliko ljudi koji ne vjeruju u Boga?Mislim da je razlog tome velika slo-

boda ivljenja. Postali smo demokratsko drutvo te je i vjera na neki nain postala demokratska (npr. umjesto odlaska na misu ostavljamo mlade da ujutro spavaju, opravdavamo se time da e u crkvu otii kasnije itd.). Unato podatku da u Hr-vatskoj katolika ima oko 80 posto, u na-oj upi, primjerice, u crkvi na nedjeljnoj svetoj Misi vidimo moda 10-tak ili 15-tak posto vjernika.

Je li uope mogue postojanje ljudi koji ne vjeruju ili pak oni vjeruju na krivi nain?Mislim da nema ljudi koji ne vjeruju,

ak i ateisti, koji ne vjeruju u Boga, moraju u neto vjerovati. Krivo je miljenje, a pri-mjeujemo ga kod veine vjernika, da su si samodostatni i kod kue e moliti, nee ii u crkvu jer im se ne svia upnik ili upni vikar itd. Za moju vjeru mjesto je rezervi-rano u crkvi jer su mi potrebni drugi vjer-nici, zajednitvo. Prekrasno je okupiti se u crkvi i zajedniki se moliti i predati Bogu.

Razgovarala: Adrijana Lovrinevi

Zato vjeruje na sugraanin dr. Zlatko ver

Vjerovati u Isusa Krista smisao je mojega ivota

18

Onoga trenutka kada smo sebe, svoj ivot bezuvjetno i s punim povjerenjem predali u ruke naega Gospodina, dosegnuli smo bit ivota.

Povjerovati i povjeriti spoznaja je istine ive Rijei.To je uranjanje u dubine misterija koji nam se objavljuje.

Rijeka ive vjere vjekovima tee s nepresunog izvora ljubavi donosei istinu koja nas krijepi i jaa, isti i ispire, hrani nae tijelo i duu. Rijeka ive vjere nosi nas uvijek pravim putem. Rijeka ive vjere jest punina ivota.

Od zaea u majinoj utrobi, roenja pa sve do da-nanjeg dana uvam dar koji je za mene odabran. Jo od malena uili su me moji majka i otac kako treba dijeliti darovano.

Danas kada moja obitelj, okupljena oko stola, znakom kria i molitvom zahvaljuje Gospodinu na zajednitvu s Kristom, potvrda je to da je primljeni dar u sakramentu krtenja bio preobilan.

udna je ta Rijeka ivota iz koje izvire misterij iste bi-jele haljine, koji nas prati do konanog susreta s Kristom.

vrsto sam uvjerena da je upravo ta haljina jedini klju koji e nam otvoriti vrata nebeska, vrata raja i ko-nani susret s Kristom.

Iako na dugom ivotnom putovanju esto skrenemo, pokleknemo od tereta ivota, kri koji ponesemo nije uvijek jednako lako nositi, ali je ivi izvor tu, pokraj nas. I kada zalutamo duboko u pustinji, On nas eka. ivi Bog.

Kako bih se onda usudila drukije misliti, ivjeti, nego upravo ovako vjerovati Onomu koji me je svojom predra-gocjenom krvlju otkupio i bezuvjetno darovao ljubav za cijeli ivot moj.

Istinski ljubiti, ljubav primljenu podijeliti, skrueno moliti, blagoslivljati i u poniznosti zahvaljivati, sebe u svoj punini nesebino davati.

Zato svoju Vjeru treba prihvatiti svim svojim umom i voljom, svim svojim srcem i duom. Treba Vjerovati, Povjeriti i ivjeti! Svoju Vjeru treba uzeti, ponijeti i do-nijeti u svaki dio svoga ivota, tamo gdje jesmo. Treba se sjediniti s Rijekom ive Vjere, i uvijek ispoetka, svakoga jutra i svakoga dana doticati nepresuni Izvor Kristove Ljubavi!

Mandica Grizbaher

Razmiljanja

Vjerovati i povjeriti!

U petak, 16.studenoga 2012., pro-ivljavala sam pravu dramu. Nisam se usudila gledati izravni prijenos iz Hakog tribunala zbog straha od is-hoda. Sreom, moj je otac bio hrabriji, uao je u sobu da mi estita roendan i rekao: "Zna li da su generali oslobo-eni?"

Nakon tih rijei oblile su me suze od ganua i sree, sve je tek naas po-mutila tuna misao to takvu divnu vijest ne mogu podijeliti sa svojim preminulim suprugom, dragovolj-cem Domovinskoga rata. Ali tu mi-sao nekako potisnem i shvatim da e ovaj moj roendan biti zapamen te da nisam mogla dobiti ljepi dar. I jo zakljuim kako je tzv. "numerologija" obina besmislica jer navodno ni je-danaest ni esnaest nisu sretni brojevi. Konano se saberem, ukljuim televi-zijski prijamnik i prepustim se opem oduevljenju.

Oslobaajua presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markau do-ekana je diljem Hrvatske s rukama u zraku i gromkim uzdasima olakanja: od Pakotana i urevca, preko Dal-macije, Zagreba, Slavonije i Osijeka.

Doekali smo veliki dan, dan za pamenje, o kojemu su izvjeivali svi mediji. Mogli smo uti: "Hrvatska je opet slona, sa zanosom i ljubavlju po-zdravila je slobodu svojih junaka." Ili proitati u tisku: "Vie desetaka tisua ljudi euforino je na Trgu bana Jelai-a doekalo A. Gotovinu i M. Marka-a. Nakon to se malo stialo poetno

ushienje, mitski general Gotovina pozdravio je masu koja mu je za vrije-me njegova tamnovanja u Schevenin-genu ispjevala mnoge pjesme." Moglo se naii i na biblijske metafore poput ovih: "General Gotovina je zapravo jedanaest godina lutao krinim pu-tem, bolje reeno bio je progonjen kao divlja zvijer. Sedmogodinja kalvarija generala Gotovine zavrila je."

Danima su se nizali napisi u koji-ma se dostojanstveno slavilo, hvalilo generale i divilo im se. Mnogi su se e-ljeli s njima rukovati, darovati im ne-to, odati im poast. Dirljiv je primjer slikara Barata iz Belog Manastira, koji je izradio umjetniku sliku namjera-vajui ju generalu Gotovini poslati u Haag, naglaavajui kako je to samo mali prinos, u nadi da e nepravda biti ispravljena. Na njegovu veliku sreu, sliku nije morao slati u Haag, ve ju je prigodom proslave Dana grada Zadra uruio generalu osobno, nazvavi sli-ku Rue za generala.

General Gotovina proglaen je po-asnim graaninom Osijeka. Mladi su naglasili kako treba njegovati odnos prema domovini i zaslugama naih generala. Mislim da se ne trebamo pi-tati otkuda toliki ushit i oduevljenje kod naih ljudi kad znamo kako nas je svih tih godina pritiskao teret sin-tagme "zloinaki poduhvat". Iskreni domoljubi odahnuli su kad su shvatili da je oslobaajuom presudom gene-ralima, izreena i oslobaajua presu-da Hrvatskoj.

Netko od itatelja Magnificata moda e se zapitati nije li tema o ko-joj piem vie politika i domoljubna, a manje vjerska. Meutim, sigurno ste primijetili da su se u tisku vrlo esto spominjale biblijske rijei: "kalvarija", "krini put", "predboino udo", to itekako upuuje na razmiljanje o po-vezanosti te teme s vjerom i Bogom.

Dakle, ako pomno analiziramo dogaanja u svezi s generalima, njiho-vim zatoenitvom i oslobaajuom presudom, uviamo da je to djelo Bojeg nauma. Zapoet u analizu jo od prvostupanjske presude - tko bi nakon presude od 24 godine za jed-noga i 18 godina za drugoga optue-nika mogao pomisliti da moe doi do oslobaajue presude. Iako znamo da su generali neduni i da nije bilo zlo-inakog pothvata, poueni ranijim iskustvom teko bismo povjerovali u sretan rasplet. To moe biti samo djelo Svevinjega, koji svom narodu, optereenom, ponienom, utuenom, ednom istine i pravde, u osobama generala alje nadu, alje traak betle-hemskog svjetla.

Drugim udom, tj. djelom Svevi-njega smatram preobrazbu generala, a tu mislim na njihovo ponaanje, oso-bito generala Gotovine. Ante Gotovi-na, profesionalni vojnik, nepravedno utamnien, osuen na drakonsku kaznu, konano postaje slobodan o-vjek, ali unato svemu iri oko sebe "mir i dobro". Obraajui se svojem narodu, u svim pozdravnim govorima

Uz oslobaajuu presudu generalima Anti Gotovinii Mladenu Markau

Trijumf Boje pravde

20

Godina vjere

nastupa razborito i staloeno, vedro. U njegovim rijeima nema mrnje ni gorine, nema poziva na osvetu, on prata i samo zahvaljuje na potpori, i obinim ljudima, a i institucijama vlasti. Podsjetimo se na neke njegove izjave: "Ovo je naa zajednika pobje-da. Bila je Oluja u ratu, ovo je pravna Oluja. Rat pripada povijesti, okreni-mo se svi bud