likovni i literarni radovi likovni & literarni · PDF fileIgrajmo se svjetla i sjene u mračnom kutku iluzije. Fotografirajmo namještena, sretna lica, obrisana ... Ljudi gotovo uvijek

likovni i literarni radovilikovni i literarni radovi

likovni i literarni radovi likovni i literarni radovi

likovni i literarni radovi

likovni i literarni radovi 1

likovni & literarni radovi

Milena Alfirević, 3. r

MoreSjajno more

suncu se smije,

pozdravlja mornareveselje sije.

More valovima šumi,

kišu poziva na ples.

Iz sivog oblaka grmi,

među lađama nastat ćeurnebes.

Lucia Žuljević, 3. r.

Neispunjeno obećanjeDolazeći neki dan iz škole, srela sam baku ispred kuće. Zamolila me da joj pođem do dućana nešto kupiti. Obećala

sam da ću se vratiti i to obaviti dok ručam. U kući, kao i svaki dan, zaokupile su me televizija, igrice i ostale stvari. Vrijeme je proletjelo za tren i ja sam zaboravila na obećanje dano baki. Kad sam izašla vani, ugledala sam baku kako se sporim koracima vraća iz dućana. Potrčala sam joj ususret i uzela posramljeno torbu iz ruke. Očekivala sam prijekor od bake, međutim, nije ga bilo.

Od tada sam čvrsto odlučila da ću svoja obećanja uvijek izvršiti.Ivana Burazin, 3. r.

Gabriel Humačkić, 4. r.

Moja ulicaMoja ulica gleda planinu Mosor. Uska je i jako stara. Po njoj su zakrpane rupe. Dvije ulične svjetiljke zasipaju je svojim sjajem. Jedna svjetiljka ima poseban čar. Ulica krije mnoge naše dječje tajne i snove. Kraj ulice nalazi se uski potok po kojem mi djeca spuštamo papirnate brodi-će. Ulica ponekad drhti od hladnog vjetra, a kašljuca od čađavog dima s bakinog komina, kad peče soparnik. Kad padaju kiše moja ulica se kupa u vodi. Djeca u svojim gumenim čizmicama veselo poskakuju u lokvama. Volim svoju ulicu jer je ona dio mog djetinjstva.

Nada Beović, 3. r.



likovni i literarni radovi likovni i literarni radovilikovni i literarni radovi

2

Neda Domikulić, 3. r.

Ivana Kovačević, 8. r.

Oči tvoje – dva izvora iz kojih se opijaju anđeli

Opet škola! Opet to buđenje u rano jutro i opet ta zvo-njava zvona. Opet domaće zadaće, knjige, olovke, torbe, ploče. Mrzim školu! Ali, ipak ima nešto u toj školi što me veseli.

„Buđenje, zakasnit ćeš u školu!“ mama usklikne. Jedva jedvice sam pokrenuo svoje noge i krenuo u školu. Na vratima me, kao i svakog dana, čekao Marijo. Imali smo mnogo informacija razmijeniti jedan s drugim. „Dring-dring“, oglasilo se prvo zvono za početak sata. Na brzinu su prošla prva tri sata. Počeo je odmor. Na hodnicima se čula dernjava. Ugledao sam NJU.

Bila je kao anđeo s dugom plavom kosom. Nosila je cool skejte i usku crvenu majicu s jeans hlačama, a preko nje zelenu jaknicu. A tek te njene plave oči! Bile su kao dva jezera iz kojih bi se i anđeli opili. Stvarno sam se za-ljubio!

Završio je odmor. Svi su se vratili u svoje razrede pa tako i ja. Jedino je moje srce znalo u koga sam zaljubljen.

Nediljko Dujmović, 6. r.

Neispunjenoobećanje

Osvanula je nedjelja. Padala je kiša i vani je bilo sivo i maglovito. Žute linije parale su nebo. To jutro popila sam topli kakao, upalila televizor i na šestom programu počela gledati omiljeni crtić kojemu nisam mogla odoljeti. Baš mi je bilo ugodno u mojem naslonjaču! Vatra je gorjela u peći i oko mene je vladao mir.

Iznenada, prozori su se zatresli od grmljavine blizu moje kuće. Žuta svjetlost obasjala je televizor. Nastala je tišina, nije bilo ni slike ni tona. Na televizoru su sve lampice bile ugašene. Bilo me je strah. Tek tada sam se sjetila svoga obećanja danog mami da nikad, ali baš nikad, kad pada kiša, sijeva i grmi ne ću gledati televizor. Mama mi je vjerovala, a ja nisam održala obećanje i bilo mi je iskreno žao.

Nada Beović, 3. r.

Moj tataDamir Jerončić je moj tata. On ima 44

godine. Oči su mu smeđe boje. Ima smeđu kosu. Moj tata nije debeo nego nosi okru-gle majice. Voli igrati balote. Igramo se na karte, šah, čovječe….. Zajedno se smijemo. Moj tata je najbolji tata na svijetu! On nas voli i svi smo sigurni kad je on s nama.

Iva Jerončić, 2. r.





Ivana Kovačević, 8. r.Toni Kuvačić, 8. r.

Sara Pupačić, 4. r.

Moja susjedaMojoj susjedi je ime Marija, ali svi je zovu Marica.

Živi sama. Jako je dobra i vrijedna. Visokog je stasa. Ima sijedu kosu i crne oči kao ugljen. Lice joj je puno bora, ali ga ipak krasi njen osmijeh. Vrijedna je i uvijek nešto radi. Rano ustaje i kuha kavu. Moja baka često odlazi k njoj. Kada ode svojoj djeci u Dugi Rat, jako mi nedostaje i jedva čekam da se vrati.

Željela bih da svatko ima takvu dobru susjedu kao ja.

Josipa Pupačić, 3. r.

Mama NEMA vremena

Kiša je padala cijeli tjedan. Nisam znala što ću sa so-bom. Bilo mi je dosadno stalno biti zatvorena u kući. Ni igre s bratom nisu me više veselile. Mama i ja smo se malo viđale jer je ona radila u suprotnoj smjeni. Zbog svega toga bila sam jako tužna. Mama mi je obećala da ćemo, kad budu ljepši dani, ići na planinu Mosor. Tako ćemo ja i moja obitelj cijeli dan provesti zajedno.

Napokon je došao i taj dan. Bila je subota. Rano sam ustala. Skočila sam od sreće kad sam ugledala sunce na prozoru. Danas idemo na Mosor. Jupi!

Odjednom mi je mama uletjela u sobu i počela nabrajati kako mora urediti kuću, obrisati prašinu, oprati rublje... Proteklih dana ništa nije stigla napraviti jer je radila i stal-no je kišilo. Odmah sam znala da od našeg izleta nema ništa. Lice mi se naglo rastužilo, a onda me uhvatio bijes. Naljutila sam se na mamu i zalupila joj vratima. Obećala mi je da će me voditi na izlet i baš je tada morala čistiti kuću. Bila joj je važnija kuća od mene.

Mama se čudila zašto se tako ponašam. Počela je vikati da ću razbiti vrata, da budem dobra ili ne ću izaći iz kuće cijeli dan. A onda se sjetila svoga obećanja. Znala je da je pogriješila. Došla mi je u sobu, zagrlila me i ispričala mi se. Ja sam joj sve oprostila jer je ona ipak moja mama. Njen poljubac i zagrljaj znače mi više od nekog izleta.

Pomogla sam mami u kućanskim poslovima pa smo za-vršile ranije. Nismo išle na Mosor, ali smo zato izašle u šetnju do šume. Ipak smo dan provele skupa.

Nije važno jesmo li na izletu ili smo zabavljene kućan-skim poslovima, bitno je da smo zajedno.

Lucia Žuljević, 3. r.




4

Kad vrijeme mijenja me

Sakrih se iza izbrazdanog hrasta tražeći nikad pronađeno mjesto.Igra skrivača, kažeš.Nostalgija.

Urezana imena vraćaju slavinu sjećanja.Histeričan smijeh stvara atmosferu.Dimenzija prostora se smanjuje.Visina, duljina, širina, ne bitno.

Igrajmo se svjetla i sjene u mračnom kutku iluzije.Fotografirajmo namještena, sretna lica, obrisanaiskorištenom krpom za prašinu.

Zaboravimo se.Nestanimo.Naša radnja zbiva se kasnije.Svijet se smiješi.

Moj spas za mene.Ivana Kovačević, 8. r.

(rad koji je Školu predstavljao na Državnoj smotri LiDraNo 2010. u Šibeniku.)

LICE JE TVOJE OTVORENA KNJIGA

(rad koji je Školu predstavljao na Županijskom susretu LiDraNo 2010.)

Što mi izraz tvog lica pokazuje?Odgovor mi je nepoznat. Sretan si, ali opet, možda si i tužan. Ljudi gotovo uvijek skrivaju svoje najdublje osjećaje i samo se osmjehuju. Ponekad su ti oči tužne, imaš zabrinut pogled, usta ti drhte… Shvaćam te! Čitam te kao knjigu. Obožavam vidjeti te sretnog i nasmijanog. Volim kad mi pričaš o ljubavi, prijateljstvu ili nekom lijepom događaju kojeg se rado sjetiš. Znam! Oči ti blistaju, sigurno si sretan. Slušam te, prijatelju, kako pričaš o neispu-njenim željama, o nečem nedostižnom. Pričaš mi sve tiše, izgovorene riječi postaju sve teže. Čitam ti osje-ćaje s lica i držim tvoje riječi teške kao olovo. Tvoje lice preda mnom postaje otvorena knjiga s čarobnim listovima koju si otvorio u mojim očima onoga dana kada smo se sreli. Svojim gestama i osmijesima listaš njene stranice. Pokraj nas prolaze nepoznati ljudi, ne-otkriveni pejzaži, ali ja vidim samo tebe i uživam u rečenicama s tvoga lica.Molim te, radi to i dalje, pričaj mi o svemu, otvaraj knjige koje ću čitati, ali nemoj otići kada se pronađem na njenim stranicama. Kad osjetiš da sam ti važna, posveti mi jedno poglavlje. Tada ću znati da negdje pripadam, da me netko vidi.Čitaš li i ti knjigu na mome licu?

Paula Katušić, 7.r.

Lara Beović, 4. r.

Lucijan Tičinović, 1. r.





Jelen, hrast, vjeverica, vuk, maslina, kos, dunja i vrabac u ozračju jeseni( U „razgovoru“ sa šumskim životinjama i stablima masline i dunje u našem selu, doznali smo kako oni gledaju na dolazak jeseni, čemu se raduju i čega se

boje.)

JELEN: Obožavam vrludati stazama prekrivenim sagom od šarenog lišća i tako bježati lisicama i vukovima koji bi se htjeli osladiti mojim ukusnim mesom. I lovci bi me htjeli uloviti kako bi im moji rogovi krasili kuće.

HRAST: Jesen mi je obojila lišće raznim jesenskim bojama i poslala životinje da jedu moje plodove. Uživam u raznobojnom kaputu svojih krošnji.

VJEVERICA: S dolaskom jeseni postalo mi je hladnije pa moram prikupiti žirove za zimnicu. Morat ću se dobro naraditi da bih pripravila dovoljno zaliha.

VUK: Ogladnio sam, a sve manje ovaca pase travu. Morat ću se hvatati lisice i divlje svinje. Srećom, pronašao sam toplo sklonište od hladnih kiša.

MASLINA: Sada će me ljudi pobrati i sve moje plodove pretvoriti u ulje.

KOS: Ovdje iz gore dobro vidim sve vrane u selu. Moram im se prikrasti i otjerati ih.

DUNJA: Stara sam, ali ipak ljudi od mene mogu napraviti ukrase i razne slastice.

VRABAC: Čujem da će mi djeca iz sela napraviti novi slatki dom i hraniti me.

Učenici 3. r. OŠ „1. listopada 1942.“ Čišla

Mojaprijateljica

Moja prijateljica zove se Lorena. Ona ima osam go-dina i moja je vršnjakinja. Visoka je i mršava. Lice joj je duguljasto, oči krupne i smeđe, a nosić pravi-lan. Lorena ima veseli glas. Voli se odijevati moderno i sportski. Ona je vesela, iskrena i dobra. Znam da ćemo ja i Lorena uvijek biti prijateljice.

Anđela Bulić, 2. r.

Paul

a K

atuš

ić, 7

. r.

Nino Perić, 1. r.




6

Ivan Mekinić, 1. r.

Josipa Vuletić, 8. r. (Vitraj - rozeta)

Što je meni sreća?Riječ „sreća“ svakome izaziva toplinu oko srca. Ona

svakom čovjeku znači puno u životu. Moja prva sreća dogodila se jedne sunčane subote. Igrali smo nogometnu utakmicu protiv „Dalmatinca“. Sjedio sam na klupi i če-kao da uđem u igru. Došao je i taj dugo očekivani trenutak kad je trener izgovorio moje ime. Utrčao sam u teren pun energije i želje da što bolje iskoristim priliku koju sam dobio. Nakon pet minuta uzbudljive igre našao sam se s loptom pred golom i opalio. Iako je trajalo samo nekoliko sekunda, činilo mi se kao da traje čitavu vječnost. Lopta je ušla u mrežu. Zabio sam svoj prvi gol! Srce mi je tuklo kao da će iskočiti od sreće, skakao sam, suigrači su me grlili... Tata je na tribinama pljeskao i vikao: „Bravo!“ Bio sam najsretniji na svijetu. Igra se nastavila, ali moja sreća nije prestala. Taj isti osjećaj me obuzme svaki put kad se lopta nađe u protivničkoj mreži.

Ljudi doživljavaju sreću na različite načine: neke sret-nima čine putovanja, neke igra, rad, ljubav, zdravlje, po-kloni, novac...Najljepše bi bilo kad bi svi ljudi bili sretni jer tada ne bi bilo svađa i rata.


VisibabaGledam u nju, a ona u mene.

Lijepi list,mek i čist.

Vise bijele glave,vire iz zelene trave.

Neda Čorić, 3. r.

MoreIma jedno Jadransko more

koje ima noćne more.

Ono sanja u hladnoj noćida ljeto ne će doći.

Da će ostati duga zima,a ne odgovara mu ta klima.

Ono voli sunce jako,djecu, smijeh i eto tako!

Duje Pirić, 3. r.






Monika Radovčić, 3. r.

Dra

žena

Bog

dano

vić,

8. r

.

Mario Krcatović, 5. r.

Tvoj je pogled jezero u rana

jutraLako je reći krivu stvar u krivo vrijeme. Pokriti se pla-

štem srama i otići u tišinu. Samo povremeno izviriti i osta-viti dubinu krivnje prošle noći. Jučerašnja svjetlost guši horizont. Vraćam se našem nebu, onom istom s kojega si mi kupovao i poklanjao najdivnije zvijezde, pažljivo bira-ne po mom ukusu.

Zrak miriše tvojim parfemom. Prolaziš prstima po mojoj baršunastoj kosi, ljuljaš me slatkorječivo. Miješam osje-ćaje sa stvarnošću, gubim se i pričam gluposti. Oprosti, pričamo gluposti. Gledaš me. Gledam te. Ronim u dubi-nama plavetnila tvoga oka, svijet se čini ljepši odatle. Lu-kavo si se pojavio mom naivnom liku. Brutalno pregazio patetičnu romantičnost i iz takta svoje džezerske melodije izbacio ono najljepše. Ono, tvoje. Strah od gubljenja tebe ubija jučer. Ne postoji sutra, ne postoji sutra. Plačem pod vlastitom krivnjom. Stihovi uplakanog jutra morbidno posvećeni Nepoznatom (onom jučerašnjem) ne dopiru do maske nedodirljivosti.

Zaboravljam (kažem, zaboravljam). „I što ti sad vrijedi biti svoj kad nemaš s kime podijeliti smijeh i nevolju?“ Podigni zid do sebe i svali teret na mene, jer moj svijet bez tebe ostaje gomila riječi razbacana nevidljivo.


VjetarVani je zimai vjetar puše,oblake nosikao da nema duše.Neka pušeneka puše,obucimo hlačei tople kapute.

Jelena Bašić, 2. r.




8

Eko

grup

a uč

enik

a 2.

r. P

Š K

osta

nje

(uči

telji

ca D

anie

la D

adić

)

Grupni rad učenika 1. r. PŠ Kostanje

Grupni rad učenika 1.-4. r. škole Čišla

Pano Misijsko kumstvo PŠ Kostanje

Grupni rad učenika 2. r. PŠ Kostanje (učiteljica Danica Dadić)

Grupni rad učenika 1. r.

PŠ Kostanje (učiteljica

Katica Tičinović)




likovni i literarni radovi 9Pano Misijsko kumstvo PŠ Kostanje

Grupni rad učenika 2. r. PŠ Kostanje (učiteljica Danica Dadić)

Likovna grupa učenika 3. r. PŠ Kostanje (učiteljica Anka Franić)

Grupni rad učenika 4. r. PŠ Kostanje (učiteljica Zorka Juričević)

Školski pano učenika PŠ Gata

Likovna grupa učenika 3. r. PŠ Kostanje (učiteljica Anka Franić) G

rupn

i rad

uče

nika

1.-4

. r.

PŠ K

osta

nje

Grupni rad učenika 1.-5. r. škole Čišla




10

Roko u ParizuSvoje zimske praznike proveo sam u Parizu, a kući sam ponio mnoš-

tvo lijepih uspomena. Posjetio sam muzej Louvre, vidio najpoznatiju sliku na svijetu, Mona Lisu, kao i razne druge slike. Penjao sam se na Eiffelov toranj. Bio sam u dvorcu Versaillesu, kraljevskim odajama i vrtovima. U sjećanju su mi ostali i poznati spomenici kao što su Kip slobode i Kip nepoznatog junaka. Bio sam i na Trgu Concorde, jednom od glavnih trgova u Parizu. Šetao sam mostom od suha zlata i vozio se rijekom Seineom. U sjećanju mi je posebno ostala najljepša ulica u Parizu, zvana Champs Elysees jer je cijela okićena raznim ukrasima i umjetninama. U njoj se nalazi Trijumfalna kapija, spomenik Napoleonu i njegovim pobjedama.

Najljepše sam se proveo u Disneylandu, u kojem vladaju likovi iz bajki. Tu sam se vozio u Vlaku straha, bio u Kući strave i na mnogim drugim atrakcijama.

U Parizu sam vidio i naučio mnogo lijepih i novih stvari.

Roko Radevenjić, 3. r.

‘’Zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči – to je jezik roda moga!’’

Tako su čiste i bistreriječi hrvatske.Vladaju i snagom i jekom,rušeći zid propasti,gubljenja slobode.

Prolaze kroz poresvakog Hrvata.Crpe se.Vijugaju po beskrajnom nebu,umiruju strasti,tješe potrebite.

I stvaraju, stvarajui sadašnjost i budućnost.Lome predrasude, uživaju okićeneživotom vječnimu kamenu zapisanom.


Franciska Dujmović, 6. r.

Anđela Jerčić, 8. r.

Ivanka Dinčić, 4. r.





Volim seIGRATI

Dani, tužni su i pusti ovi dani. Prolaze iz sekunde u se-kundu. Kiša, oblaci, nebo, škola… Puno, puno, pa čak i previše obveza za nas djecu. Osjećam se čudno, kao stra-nac, nešto mi nedostaje u mom domu, u mom rodnom mjestu, mjestu punom radosti, prirode, svega onoga naj što može uljepšati djetinjstvo.

Samo kada se sjetim livada punih cvijeća po kojima sam kao petogodišnje dijete trčala za tuđim ovcama koje su bjelinom davale poseban odsjaj pašnjacima i šumama… Ljubice, tratinčice, visibabe i ja s njima. Njihove sam nježne latice kidala i brojila: “Voli me, ne voli me…“, a još sam u vrtić išla. Ali to su prošli dani! Danas (općeni-to) kažu: „Nediljka, usisaj kuću ili napravi krevet i sredi sobu…“ A igra, meni nedostaje igra. Nedostaje mi biti maleno razigrano dijete koje nema nikakav teret na svo-jim leđima. Zašto? Često se pitam zašto moramo odrasti, postati veliki, skrbiti se za sebe i misliti na sve i svakoga. Zašto ne mogu trčati bosa rosnom livadom, zašto ne mogu više to raditi?

Potrudit ću se! Zauvijek ću ostati dijete u tijelu odrasle osobe…

Nediljka Alfirević, 5. r.

Frizura iz snova

Ovih dana često razmišljam o vjenčanju moje rođakinje Nine. Bit ću djeveruša i trebat ću se lijepo urediti.

Vjenčanje je sredinom lipnja. Tada je ljetno vrijeme. Dani su uglavnom sunčani. Razmišljam o lepršavoj ha-ljinici i frizuri. Moja frizura iz snova trebala bi biti vrlo lijepa. Frizerki ću reći da želim šišanje i frizuru. Ona će mi oprati kosu i omotati ju ručnikom. Kasnije će me po-češljati i započeti sa šišanjem. Dok mi bude sušila kosu, uvijat će je četkom. Uvojci će se slagati sloj po sloj i nastat će prekrasna valovita frizura. Da bi takva i ostala, stavit će na nju malo laka za kosu, a kako frizura mora biti svečana, malo će je zasjajiti sjajnim šljokicama..

Tako ja zamišljam svoju frizuru iz snova!

Lara Beović, 4. r.

Anđela Jerčić, 8. r.

Milena Alfirević, 3. r.

Milica Šarolić, 2. r.




12

Jesen u mom kraju

Nebo je tmurno i sivo. Vjetar se igra s otpalim lišćem. Prošarano drveće je obuklo jesenske haljine. Ceste su pune otpalog lišća. Ljudi u poljima beru masline. Raspo-loženje je veselo i vedro. Čuje se šuštanje lišća. U zraku se osjeća miris kiše.

Ja volim jesen jer je šarena i vesela.

Tina Marčić, 3. r.

Drvo i ja u šetnjiU nedjelju je izašlo sunce, bio je topao zimski dan. Od-

lučila sam otići u šetnju. U torbu sam spremila sendvič, knjigu i MP3 player. Toplo sam se obukla i krenula. Na-išla sam na prelijepo veliko stablo i sjela ispod njega. U jednom trenutku čula sam da me netko zove. Zatim me nešto podiglo od tla. Našla sam se licem u lice sa stablom. Ono me pozdravilo, a ja sam bila iznenađena. Stablo mi je reklo: „Nemoj se čuditi, ja sam živ i svako proljeće i ljeto uživam s tobom i tvojim prijateljima u igri.“ Krenuli smo u šetnju.

Stablo mi je pričalo kako je zimi usamljeno. S nestrplje-njem čeka proljeće kada će u njegovu zelenu krošnju doći ptice, kada će se njegova krošnja napuniti plodovima i kada će opet doći djeca jesti plodove i igrati se u njegovoj sjeni. Sa zanimanjem sam slušala o tome koliko je stablo staro i što je sve vidjelo i proživjelo kroz dugi niz godina.

Odjednom sam osjetila da mi je hladno, protrnula sam i probudila se. Sve to je bio predivan san.

Pina Beović, 3. r.


Anamarija Dujmović, 5. r.





Veseli borić(Božić je uskoro. Tata, ja i mlađa sestra odlazimo

potražiti borić kojim ćemo ukrasiti naš dom.)

JA: Tata, tata, vidi, mi krenuli po bor, a bor ispred vrata.BOR: Ispao sam iz kamiona pa sam pošao potražiti dječji dom.JA: Tata, hoćemo li uzeti ovaj borić?TATA: Hoćemo, unesi ga u kuću.BOR: Imao sam sreću, kako je ovdje toplo i lijepo.TATA: Idem po kuglice i svjećice.JA: A ja ću postaviti mahovinu i jaslice.SESTRA: Hoćemo li snijegom ukrasiti bor?(nakon dva tjedna)BOR: Baš sam tužan, ovdje mi je bilo tako lijepo, a sada idem na smetlište.JA: Čula sam te, ne će biti tako. Tata, može li se borić preseliti na balkon moje sobe?TATA: Neka ti bude.JA i BOR: Jupiiii! La, la, la, li, la, la, la, li, la, li, la….BOR: Sada ću uveseljavati dvije djevojčice, a one će mene zalijevati i njegovati.

Milena Alfirević, 3. r.

Paola Janković, 1. r.

Ivana Jerčić, 6. r.

Bruno Glavinović, 3. r.




14

DugaKad na nebu se pojavi

niz šarenih prugai ptice na nebu znaju,

pojavila se duga.

Tu šarenu ljepotui sreću ona nam daje,

ali uvijek se pitam

zašto tako kratko traje?

Tina Domikulić, 4. r.

Kriva adresa(Prema igrokazu u Čitanci hrvatskog jezika za 2. r.)

Zec: Prijatelju medo, ti si snažan. Hoćeš li mi pomoći?Medo: Kako ti mogu pomoći?Zec: Razboljela se sova.Medo: Pa nisam ja doktor.Zec: Ali ti znaš gdje ima meda.Medo: Znam, ali pčele ga ne daju.Zec : Samo ti mene odvedi do njih!

(hodaju polako do pčela)

Pčela: Bzzzzzzzzzzz! Što ste vas dvojica došli ?Zec: Treba nam malo meda.Pčela: A što će vam med?Zec: Naša prijateljica sova je bolesna, puno kašlje.Pčela: Za takvo nešto dat ćemo vam teglu meda.

(svi hodaju do sovine kuće i kucaju joj na vrata)

Sova: Tko je?Zec: Zeko, medo i pčela, nosimo ti meda. Čuli smo da si bolesna.Sova : Ali ja nisam bolesna, došli ste na KRIVU ADRESU?!Zec : Ha, ha, ha, ha baš dobro! Kad nisi bolesna, sada mi možemo pojesti med.


Nino Perić, 1. r.

Kuč

ica

od d

rvet

a (iz

radi

li To

ni Š

ipal

o i

Ivan

ka D

inči

ć, 4

. r.)





Duje Zečević i Mario Krcatović, 5. r.




16

Nediljko Dujmović, 6. r.

Documents

likovni i literarni radovi likovni & literarni · PDF fileIgrajmo se svjetla i sjene u mračnom kutku iluzije. Fotografirajmo namještena, sretna lica, obrisana ... Ljudi gotovo uvijek