of 42/42
Leksikološki savjeti Stjepka Težaka Jurjević, Karolina Master's thesis / Diplomski rad 2012 Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj: Josip Juraj Strossmayer University of Osijek, Faculty of Humanities and Social Sciences / Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:142:871170 Rights / Prava: In copyright Download date / Datum preuzimanja: 2021-10-13 Repository / Repozitorij: FFOS-repository - Repository of the Faculty of Humanities and Social Sciences Osijek

Leksikološki savjeti Stjepka Težaka

  • View
    2

  • Download
    0

Embed Size (px)

Text of Leksikološki savjeti Stjepka Težaka

Sveuilište JDegree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / struni stupanj: Josip Juraj Strossmayer University of Osijek, Faculty of Humanities and Social Sciences / Sveuilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet
Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:142:871170
Rights / Prava: In copyright
Repository / Repozitorij:
FFOS-repository - Repository of the Faculty of Humanities and Social Sciences Osijek
Filozofski fakultet
Karolina Jurjevi
Osijek, 2012.
Sadraj Saetak
3. Jezikoslovni rad .................................................................................................... 7
6. Hrvatski naš svagda(š)nji .................................................................................... 12
6.1. O argonu ..................................................................................................... 12
6.3. Etnici i ktetici ............................................................................................... 15
7. Hrvatski naš osebujni ............................................................................................. 17
7.1. Gramatiki rod kao razlika ............................................................................ 17
7.2. Djed Boinjak ili Boiko s boinicom ..................................................... 19
7.3. Strune ili strukovne škole ............................................................................. 20
8. Hrvatski naš (ne)zaboravljeni ................................................................................ 23
8.1. Kroatizmi ....................................................................................................... 24
8.2. Srbizmi ........................................................................................................... 25
9.1. Rijei izricanja standardne i nestandardne ...................................................... 33
9.2. Glagol na elu duge povorke ........................................................................... 35
9.3. Standard – što je to? ........................................................................................ 36
10. Prilozi ..................................................................................................................... 39
11. Zakljuak ................................................................................................................ 40
Saetak
U radu se, na odabranim primjerima, prikazuje opsean savjetodavni i puristiki rad
Stjepka Teaka. Na samome poetku upoznajemo se s Teakovim ivotom i njegovom
jezikoslovnom djelatnošu koja ima bogatu tradiciju. Nadalje, navode se vaniji jezini
savjetnici u Hrvatskoj koji predhode upoznavanju s Teakovim jezinim savjetnicima. Naime
savjetodavna djelatnost profesora Teaka poznata je širem krugu itatelja. Rije je o knjigama
– zbirkama (Hrvatski naš svagda(š)nji, 1991., Hrvatski naš osebujni, 1995., Hrvatski naš
(ne)zaboravljeni, 1999., Hrvatski naš (ne)podobni, 2004.), skupu pojedinanih radova i
raprava nastalih u razliito vrijeme i u razliitim prigodama. No svaka je knjiga sustavno
ustrojena, koncepcijski povezana i metodološki oblikovana, slijedei zajedniku,
prepoznatljivu nit Teakova znanstevenog izriaja. U radu su iz svakoga savjetnika izdvojena
tri lanka koja obrauju zanimljiva jezina pitanje te daju odgovore na mogue nedoumice.
Kljune rijei: Stjepko Teak, jezini savjetnik, jezik hrvatskoga naroda, inojezini
nasrtaji, jezina sloboda
1. Uvod
U radu je obraena tema o jezinim savjetnicima Stjepka Teaka. Savjetnici su
poredani kronološki te su izdvojena tri lanka iz svakoga savjetnika. Naime iz Hrvatskog
našeg svagda(š)njeg preuzete su teme: O argonu u kojoj Teak istie da argonske rijei
mogu sluiti kao izvorište za napajanje knjievnoga jezika, Analitika i sintetika
komparacija pridjeva u kojoj profesor Teak zakljuuje da ne bi trebalo proširivati i
anlitikim komparativom narušavati sustav pridjevske komparacije, Etnici i ktetici u kojoj
nam Teak daje definiciju etnika i ktetika te izdvaja osnovna pravila o prenošenju etnika i
ktetika u knjievni jezik. Iz savjetnika Hrvatski naš osebujni izdvojena su takoer tri lanka:
Gramatiki rod kao razlika u kojemu Teak upozorava na razlike u gramatikome rodu
izmeu hrvatskoga i srpskoga jezika, lanak Djed Boinjak ili Boiko s boinicom u
kojemu preporuuje Boika nad Djedom Boinjakom te Strune ili strukovne škole u
kojemu Teak navodi da je sa stajališta komunikacijske uinkovitosti korisno razlikovati
struni i strukovni, veui ovaj potonji pridjev za škole, saveze, ministarstva i sl. Nadalje, iz
savjetnika Hrvatski naš (ne)zaboravljeni izdvojena je tema O kroatizmima u kojoj Teak
istie da nisu jednostavna mjerila po kojima se sigurno ustanovljuje što je kroatizam, a što
srbizam, zatim slijede teme Srbizmi i Rusizmi. Za srbizme Teak navodi da se mogu pronai
u djelima hrvatskih knjievnika, ali samo kao stilski obiljeeni, a za rusizme istie one koji su
postali nezanemarivim dijelom hrvatskoga knjievnog jezika te one koji su nepotrebni, štoviše
– štetni, jer ne obogauju jezik, nego ga osiromašuju. I naposljetku, iz savjetnika Hrvatski
naš (ne)podobni izabrani su lanaci: Rijei izricanja standardne i nestandardne u kojemu
profesor Teak upuuje na korištenje hrvatskih rijei, a ne tuica koje bi nam mogle potisnuti
i izbaciti iz uporabe istoznane hrvatske rijei, zatim Glagol na elu duge povorke u kojemu
profesor Teak navodi glagol kao zanimljivog predvodnika povorke drugih rijei, posebice
glagola koji potpuno ili djelomice upadaju u njegovo iskonsko znaenjsko polje. Zadnji
obraeni lanak nosi naziv Standard – što je to? i u njemu Teak nastoji odgovoriti na pitanje
što je to udbeniki standard.
5
Profesor Stjepko Teak, doktor filologije, jezikoslovac, sveuilišni profesor, vrstan
znanstvenik, knjievnik, autor brojnih jezinih udbenika i metodikih prirunika, suautor
hrvatske gramatike, pisac knjiga jezinih savjeta, meu kojima su i Hrvatski naš svagda(š)nji,
Gramatika hrvatskoga jezika, Gramatika u osnovnoj školi, Interpretacija bajke, Film u
nastavi i Hrvatski naš osebujni, višegodišnji predsjednik Hrvatskoga filmskog saveza i jedan
od najvanijih teoretiara filma, roen je 1926. u Pounu kod Ozlja, na Kupi, petnaestak
kilometara od Karlovca.1
Po majinoj elji Stjepko se dosta rano odluio za sveeniki poziv. Iz rodnoga je kraja
otišao u Zagreb, gdje se upisao na Klasinu gimnaziju Sjemeništa na Šalati. Rana ljubav za
prouavanjem jezika ovdje se mogla dodatno oblikovati i nije udo da je marljivo uio.
Moda se ve tu iskristalizirala i budua profesija, sklonost poduavanju drugih i ka
istraivanju novih mogunosti, oblika i metoda uenja.2
Zagreb je pruao više mogunosti za redovite odlaske u kino pa je Stjepko sve bolje
prepoznavao snagu medija u širenju spoznaja, stjecanju znanja i formiranju svjetonazora. Pri
kraju gimnazijskoga školovanja Stjepko je shvatio da mora priznati sebi i drugima da u njemu
nema ara, predanosti i uvjerenja, bez kojih bi bilo teško provesti ostatak ivota kao sveenik.
Tako se odluio za pedagogiju. Prošao je cijeli krivudavi i esto mukotrpni ivotni vijek
prosvjetara, od uitelja po malim školama u jednako malim gradovima i mjestima do
sveuilišnoga profesora.3
U svijetu filma, bez obzira na vrstu, najvanija je njegova uloga inicijatora i provoditelja
programa uvoenja filma kao nastavnoga sadraja, podjednako za uenike i za nastavnike.
Teak je zapoeo još za svojih uiteljskih dana u školi s razradom, a zatim i primjenom
nastave o filmu, koristei se filmom i kao nastavnim sredstvom i kao temeljnim sadrajem
nastave. Dugogodišnje zalaganje profesora Teaka za uvrštavanje filma kao redovite nastavne
jedinice unutar školskih programa osnovnih i srednjih škola te studija na pedagoškim i
filozofskim fakultetima, zapoeto ranih šezdesetih, imalo je svojih uspona i padova.4
Profesor Teak propagirao je svoje ideje na razne naine, od redovitoga nastavnikog rada,
preko listova za djecu, poput Modre laste, gdje je godinama bio urednikom, do bezbrojnih
1 http://hr.metapedija.org/wiki/Stjepko_Teak 2 Isto kao 1 3 Isto kao 1 4 Isto kao 1
6
filmskih radionica i seminara u organizaciji Hrvatskoga filmskog saveza, na kojima je bio
voditelj i predava. Sudjelovao je i u radu mnogih revija amaterskog stvaralaštva, posebno
djejih, nastojei i tada prenijeti zamisli o znaenju i ulozi filma i filmske kulture u podizanju
opeg znanja. I sam je snimao, doduše iskljuivo obiteljske filmove, intimne zabilješke o
odrastanju svoje djece i o putovanjima. Godine 1998. postaje predsjednikom Hrvatskoga
filmskog saveza. Bio je i dugogodišnji predava na Ljetnoj školi medijske kulture. Primio je
brojne nagrade meu ostalima Nagradu za ivotno djelo “Davorin Trstenjak“ (1984.) i
Nagradu “Ivan Filipovi“ za ivotno djelo (1999.) Od 1994. bio je lan suradnik Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti, posljednjih godina i predsjednik Odbora za dijalektologiju
HAZU. Profesor Stjepko Teak umro je 1. kolovoza 2006. u Zagrebu, okruen svojom
djecom. Njegova bogata savjetodavna zauzetost i djelatnost pripomogle su tomu da je Stjepko
Teak, naalost posthumno, za svoj doprinos jezikoslovnoj kroatistici nagraen “Medaljom
Stjepana Ivšia“ na etvrtome slavistikom kongresu koji je odran u Varadinu i akovcu
od 4. do 8. rujna 2006. godine.
7
3. Jezikoslovni rad
Na podruju jezikoslovne znanosti prof. Stjepko Teak bio je vrlo svestran.
Prepoznatljivim znanstveno-istraivakim pristupom uspješno se bavio metodikom nastave
hrvatskoga jezika i filma, suvremenim hrvatskim jezikom, ali i poviješu hrvatskoga jezika.
Prouavao je hrvatski knjievni jezik, ali i hrvatska narjeja. Podjednako ga je zanimala
lingvodidaktika i lingvostilistika, standardologija i dijalektologija, jezikoslovna teorija i
komunikacijska praksa, povijest i sadašnjost materinskog jezika.5
U svojim je znanstvenim djelima dr. Teak obradio opsenu i raznoliku jezinu
tematiku, sustavno je rašlanjujui, tumaei i pojašnjavajui. Potrebno je posebno istaknuti
njegov rad u izradi nacrta za veliku gramatiku hrvatskoga jezika (Povijesni pregled, glasovi i
oblici hrvatskoga jezika, HAZU, 1991.), u kojoj je sam izradio cjelovitu morfologiju imenica i
pridjeva. O jezinoj je problematici prof. Teak uvijek pisao jasno i pregledno, potkrijepljeno
nizom primjera iz knjievnoumjetnikih i drugih funkcionalnih tekstova te komunikacijskih
situacija.6
vukovci nastojali prikriti, omalovaiti i izbaciti iz jezine povijesti. Svojom opsenom
monografijom o ozaljskome govoru jasno je dokazao da to nije bila neka umjetna tronarjena
novotvorba, nego realni puki dijalekt koji se sve do danas govori u selima oko Ozlja i
mjestimino drugdje u Pokupju, što je bio i Teakov vlastiti materinski govor. Ova kajkavska
ikavica ujedno je bila i prva iz 15. stoljea, još na srednjovjekovnoj glagoljici zapisana inaica
ranokajkavskog dijalekta iz Pokupja, Vinodola i sjeverna Istre, gdje su u poluakavskim
glagoljskim zapisima ve oiti tipski kajkavski elementi.7
Stjepko Teak esto je i mnogo pisao o jeziku hrvatskih knjievnih djela, meutim, i
na tom podruju vrlo se izdvajaju prinosi o autorima iji je opus tijesno povezan s terenom
koji je profesor Teak dijalektološki prouavao. Tako je obraivao dijalekatnu osnovicu
jezika Frana Krste Frankopana, Ivana Belostenca, Jurja Kriania, ne manji i kajkavski opus
Dragutnina Domjania, Ivana Gorana Kovaia i Mladena Kerstnera.8
5 Dunja Pavlievi-Frani, U spomen, Stjepko Teak, Jezik 53.4:, Zagreb, 2006, str. 123-124 6 Isto kao 5 7 Isto kao 1 8 Josip Lisac, Stjepku Teaku u spomen, Croatica et Slavica Iadertina III, Zadar, 2007. str. 418
8
Pitanje odnosa dijalekta i standardnoga jezika, pitanje dijalekta na radiju, televiziji i
na filmu omiljene su Teakove teme. O tome je puno pisao, poglavito u mnogobrojnim
popularno pisanim jezinim savjetima.
Cjelinu hrvatske dijalekatske situacije zahvatio je u Teak-Babievoj 0,Gramatici
hrvatskoga jezika, gdje su u glavnim crtama obraena sva tri hrvatska narjeja.
Izvanredno je obuhvatan Teakov jezinosavjetniki rad. On je dvadesetak godina
vodio rubriku “Rije“ u Školskim novinama, a tu je i golemi niz jezinih savjeta. Sabrao ih je
u knjigama Hrvatski naš svagda(š)nji, (1990.), Hrvatski naš osebujni (1995.), Hrvatski naš
(ne)zaboravljeni (1999.) i Hrvatski naš (ne)podobni (2004.). Jezinosavjetnike lanke
objavljvao je i u asopisu Jezik. Svojim napisima širio je jezinu kulturu i bio utjecajan, ali je
vano i to da je probleme temeljito prouavao i onda davao normativne savjete. Normiranost
standardnoga jezika nastojao je i teoretski obraditi, no prije svega bio je je jezini praktiar. O
jezinim pitanjima pisao je ivo i pristupano, bio je pravi jezikoslovni esejist. Isticao se kao
izraziti zagovaratelj pisanja na dijalektnim idiomima, a problematiku dijalekatne knjievnosti
esto je i sam obraivao.9
Naroito se Stjepko Teak isticao kao metodiar nastave hrvatskoga jezika. Bio je
najistaknutiji metodiar nastave materinskoga jezika. Pripremio je mnoge udbenike
hrvatskoga jezika za osnovnu školu, kao i niz prirunika za nastavnike s metodikim uputama
za obradu udbenikih jedinica u nastavi hrvatskoga jezika. Njegov metodiki rad vrlo je
opsean i raznosvrstan. Autor je dvadesetak knjiga, a neke od njih imale su znatan broj
izdanja. Sve svoje golemo znanje i iskustvo sabrao je u dvosvešanoj knjizi Teorija i praksa
nastave hrvatskoga jezika. Odluno je istraivao nove putove u uenju hrvatskoga jezika, u
izraavanju na materinskom jeziku i u poticanju na slobodno stvaranje. Vrijedne su spomena i
Teakove knjige iz metodike nastave knjievnosti (npr. Interpretacija bajke u osnovnoj školi,
Zagreb, 1969.), kao i knjige iz filmologije (npr. Metodika nastave filma na opeobrazovnoj
razini, Zagreb, 1990.).10
9 Isto kao 8 str. 419 10 Isto kao 8
9
4. Vaniji hrvatski jezini savjetnici
Jezini savjetnik je prirunik u kojmu se nude savjeti o onim jezinim i pravopisnim
pitanjima i pravilima u vezi s kojima u praksi postoje kolebanja, nedoumice ili prijepori. 11 U
osnovi postoje dva tipa jezinih savjetnika:
1. Abecedno ureeni u kojima su problemi (i savjeti uz njih) poredani abecednim redom.
2. Zbirke savjetodavnih lanaka posveenih pojedinim jezinim i pravopisnim pitanjima.
Objavljivanje jezinih savjetnika u Hrvata zapoelo je na poetku 20. st. Do 1990.
objavljeno je više djela u cjelosti ili dijelom posveenih jezinomu savjetništvu koja su kod
govornika hrvatskoga, uglavnom u nepovoljnim sociolingvistikim prilikama, poticala
oblikovanje svijesti o potrebi njegovanja standardnog jezika kao i o skrbi za razinu njegove
kulture.12
Vaniji hrvatski jezini savjetnici do 1990:13
V. Roi: Brabarizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku. Zemun, 1904; Zagreb, 1908. i 1913.
(Pretisak: Zagreb, 1998)
N. Andri: Brani jezika hrvatskoga. Zagreb, 1911. (Pretisak: Zagreb, 1997)
T. Mareti: Hrvatski ili srpski jezini savjetnik za sve one, koji ele dobro govoriti i pisati
knjievnim našim jezikom. Zagreb, 1924.
M. Soljai: Jezini i stilistiki savjetnik. Zagreb, 1939.
Lj. Jonke: Knjievni jezik u teoriji i praksi. Zagreb, 1964. i 1965.
R. Vidovi: Kako valja – kako ne valja pisati. Zagreb, 1969.
Lj. Jonke: Hrvatski knjievni jezik danas. Zagreb, 1971.
S. Paveši: Jezini savjetnik s gramatikom. Zagreb, 1971.
K. Kosor: Bilješke o jeziku suvremenih hrvatskih pisaca. Split, 1979.
I. Brabec: Sto jezinih savjeta. Zagreb, 1982.
R. Vidovi: Jezini savjetnik. Split, 1983.
Nakon 1990. puristika se djelatnost u jezikoslovnoj kroatistici razmahala kao nikada
do tada pa je u zadnjem desetljeu 20. st. objavljen vei broj savjetodavnih prirunika
razliitoga strunog dosega, dijelom nepouzdanih ili s neprihvatljivim i neprihvaenim
11 Leksikon hrvatskoga jezika i knjevnosti, Pergamena, Zagreb, 2001. str. 276 12 Isto kao 11 13 Isto kao 11 str. 276, 282
10
preporukama. Ovdje se stoga navode samo oni jezini savjetnici koje su napisali
jezikoslovci:14
F. Tanocki: Hrvatska rije. Jezini prirunik. Osijek, 1994.
S. Teak: Hrvatski naš osebujni. Zagreb, 1995.
S. Babi: Hrvatski juer i danas. Zagreb, 1995.
M. Mami: Jezini savjeti. Zadar, 1996. Govorimo hrvatski. Jezini savjeti. Zagreb, 1997.
V. Laznibat: Uimo hrvatski. Jezini savjeti. Mostar, 1998.
I. Zori: Hrvatski u praksi. Pula, 1998.
S. Teak: Hrvatski naš (ne)zaboravljeni. Zagreb, 1999.
E. Bari i dr.: Hrvatski jezini savjetnik. Zagreb, 1999.
14 Isto kao 11 str. 282
11
Savjetodavna djelatnost profesora Teaka poznata je širem krugu itatelja. Naime,
rije je o knjigama – zbirkama (Hrvatski naš svagda(š)nji, 1991., Hrvatski naš osebujni,
1995., Hrvatski naš (ne)zaboravljeni, 1999., Hrvatski naš (ne)podobni, 2004.), skupu
pojedinanih radova i rasprava nastalih u razliito vrijeme i u razliitim prigodama. Svaka je
knjiga sustavno ustrojena, koncepcijski povezana i metodološki oblikovana, slijedei
prepoznatljivu nit Teakova znanstvenoga izriaja.15 Znanstveni obzor i zakljuci o
„korisnim“ i „štetnim“ jezinim utjecajima na hrvatsku jezinu praksu, te o prijelomima i
mijenama u hrvatskoj povijesti, ne temelje se na dojmu ve na objektivnom i znanstveno
utemeljnom istraivakom postupku, s nizom provjerenih podataka, injenica i primjera, vrlo
uporabnih i korisnih pri razrješavanju „nedoumica, kolebanja, nesnalaenja i dvojbi“ u
svakodnevnoj usmenoj i pisanoj komunikaciji. Njegov se savjetniki stav u jeziku uvijek
ogledao u primjeni naela i – i, rijetko kad svodei jezine preporuke na kategorino ili – ili,
podsjeajui itatelja na sve uporabne mogunosti hrvatskoga jezika, na razliitim razinama
knjievnojezinoga, dijalektnoga ili razgovornoga priopavanja.16
15 Isto kao 5 str. 124 16 Isto kao 5 str. 124
12
Hrvatskim našim svagda(š)njim (1990.), profesor Teak otpoeo je niz knjiga
savjetodavnoga karaktera, preteito sastavljenih od uglavnom preraenih ili dopunjenih
lanaka objavljenih u Školskim novinama, Jeziku i drugdje. U savjetniku istie svoj stav da se
ne mora sve i uvijek odreivati po naelu ili - ili, katkad se mora dopustiti i naelo i - i, dakle
manje-više ravnopravna dvojnost pa ak i višestrukost. Slijedei tezu o elastinoj stabilnosti
knjievnoga jezika Ljudevita Jonkea, svoje jezine savjete i preporuke ne svodi na kategorini
sud: pravilno - nepravilno, nego podsjea na uporabne mogunosti na razliitim razinama
standardnoga jezika, a gdje treba i na razinama dijalektnoga, argonskoga, regionalnoga,
mjesnoga priopavanja. esto se i odluno suprotstavlja inojezinim nasrtajima na hrvatski
jezik ne zbog proganjanja svake tuice, nego radi zaštite, spašavanja hrvatske rijei, koju
nepotrebnom tuicom tjeramo u zakutak i zaborav. Svoja polazišta Teak ne namee itatelju
kao injenicu koja je sama po sebi poznata, ve ga u poetnom dijelu knjige upoznaje sa
znaenjima pojmova kao što su: kultura rijei, jezina tolerancija, jezina norma, dijalekt i
knjievni jezik, argon, vulgarizmi... Tek nakon što je uspostavio osnovne teorijske
odrednice, upušta se u rješavanje jezinih dvojbi, zavrzlama, nedosljednosti, ali i u išenje
naplavina koje su pod utjecajem susjednih jezika djelovale na razvojni tijek osobnosti
hrvatskoga jezika. Razvidno je kako Teak odbacuje pristup jeziku obojen emocijama i
ponajprije se zalae za znanstvenoistraivaki pristup, kako odbacuje svako politiziranje, a
zalae se za injenicu. A injenica je ono što je sadrano u višestoljetnoj razvojnoj niti
hrvatskoga jezika koju ustvruje na prvim stranicama knjige. Jezini savjeti ovdje se daju u
širokoj, ne samo gramatikoj ili pravopisnoj, nego i u sociolingvistikoj, povijesnojezinoj,
lingvistikoj, komunikacijskoj i kulturološkoj rasvjeti.
6.1. O argonu
argon nije lako odrediva pojava jer se tim pojmom obuhvaa društveno ili socijalno
narjeje u vrlo širokom rasponu: od slenga (slang) ili staleškoga govora i argoa (argot) ili
umjetnog jezika skupine koja ili ne eli da je razumiju druge skupine ili se ele odvojiti od
ostalog društva, preko niza praktikih argona koji odraavaju praktine potrebe raznih
zanata, struka, zvanja. Za specijalni govor skitnica, tatova, depara, kockara, varalica
13
upotrebljava se i termin šatrovaki govor koji potjee od ljudi koji su zbog skitnji i kraa
dospjevali u zatvor i tamo izmišljali govor koji biri nee razumjeti.17
Teak istie da je argon parazitski jezik jer izrasta na deblu bilo kojeg prirodnog
jezika deformirajui mu morfologiju i rjenik. Rjenik i frazeologija argona nastaje na
razliite naine. Preuzimaju se rijei iz stranih jezika i dijalekata: skraene (faks = fakultet,
friz = frizura), izobliene (diska = disko-klub, simpi = simpatija) ili samo prilagoene
novom fonetskom i morfološkom sustavu (gerla = girl, furati = ii).
Tvorbeno se izobliavaju domae rijei (izmak = cipela, rista = stari) ili ih se
upotrebljava s prenesenim znaenjem (kit = mladi, kolac = slaba ocjena). argonska tvorba
rijei odlikuje se slikovitošu, zvunošu i podrugljivošu, rjenik se esto zasniva na ironiji,
sarkazmu, kontrastu, hiperboli, dvoznanosti, vrlo je asocijativan, a nerijetko i nadrealistian
(pjevati Rigoleto = bljuvati, bacati liru = udvarati, progutati bumbara = zatrudnjeti, trokrilac =
snaan razvijen mladi, sisati veslo = biti naivan itd.). Od standardnoga jezika argon se
najviše razlikuje rjenikom.18
Na samome vrhu pojmova s mnoštvom sinonima nalazi se: obljubiti (obljubljivati).
Ima ih preko tri stotine (npr. ajsnuti, aknuti, knjiiti, onadati, oplesti, oei, prelastiti, rebnuti,
šibnuti, zaglibiti, izvrnuti krzno, svi poznati vulgarizmi itd.). Za glagol ljubiti navode se samo
rijei u znaenju: cjelivati (njušiti se, štucati kljove, razmjenjivati pljuvaku itd.).19
argon je škrt u apstraktnim pojmovima i poetizmima, ali je argonski rjenik vrlo
poetian u tvorbi: crkva = biserka, ludjeti od ljubavi = venuti ko zumbul, odati = otpjevati
baladu, dobra ideja = biser, darovit = zmajevit, biti razrok = imati razliite poglede na svijet,
pobjei = uhvatiti dramski zalet.20
Za argon mladih kae se da je to jezik pobune, otpora, pustolovine, humora,
ismijavanja svetinja obiteljskih, školskih, društvenih.
Ovim lankom Stjepko Teak eli naglasiti da argon ima i svoju pozitivniju dimenziju.
Rije je o govoru koji se opire vremenu i nee da bude izlizan, staraki, staromodan, pa moe
biti makar neznatno izvorište za napajanje knjievnoga jezika.
17 Stjepko Teak, Hrvatski naš svagda(š)nji, Školske novine, Zagreb, 1990. str. 27 18 Isto kao 17 19 Isto kao 17 str. 28 20 Isto kao 17 str. 29
14
6.2. Analitika i sintetika komparacija pridjeva
Stjepko Teak navodi dva naina stupnjavanja pridjeva i priloga koji znae neka
svojstva: analitiki i sintetiki. Opisna ili analitika komparacija tvori se pomou priloga:
manje – najmanje, više – najviše. Svojstvo se dakle stupnjuje silazno, prema minimumu
(manje lijep – najmanje lijep) ili uzlazno, prema maksimumu (više lijep – najviše lijep).
Takvo stupnjevanje mogu imati i imenice (manje – najmanje ovjek, više – najviše ovjek) i
glagoli (manje – najmanje radim, više – najviše radim). O toj analitikoj komparaciji malo
govore gramatiki prirunici, a u školi se obino upozorava na nepravilnu upotrebu takve
komparacije. Ne govori se »On je više dobar«, nego »On je bolji«. Preporuuje se sintetika
komparacija, u kojoj se komparativ tvori sufiksom (lijep – ljepši, jak – jai, zdrav – zdraviji)
ili prefiksom (kao u makedonskom: ubav – poubav).21
Teak istie kako je Mareti bio širokogrudniji u odnosu na analitiki komparativ,
smatrajui ga pogodnijim za pridjeve, gdje sintetiki oblici komparativa ili superlativa nisu
uobiajeni. Po tome bi više divlji, više vrui bilo obinije nego divljiji ili vrui (s
kratkosilaznim naglaskom, nasuprot dugosilaznomu u pozitivu). Neki gramtiari smatraju da
je opisna komparacija obinija kada je stupnjevano svojstvo apsolutno, a ne relativno, (Neka,
bolje spremni pomognu manje sposobnima), što nije baš jako sigurno jer se ta misao ini
obinijom u ovoj formi: »Neka spremniji pomognu manje sposobnima«. Nije, naime, problem
u apsolutnosti ili relativnosti stupnjevanoga svojstva, nego u sintaktikim poloajima. Npr.
»Kakvi su oni sada? Manje luckasti, više pošteni?« Moglo bi se napisati: »Kakvi su oni sada?
Manje luckasti, pošteniji?« Imali bismo ritam neusklaeniji, i kontrastni paralelizam (manje
luckast – više pošten) prigušeniji, neistaknutiji, izraajno bljei.
Teak navodi kako ima primjera gdje ni u formalnom pogledu nisu mogue takve
zamjene. Kako analitiki komparativ zamijeniti sintaktikim u reenici Matka Peia: »Tu
jesenuje više krvav nego crven pijetao?« Sintaktiki poloaj, a i znaenje ne omoguuje
uoptrebu komparativa krvaviji.
Uzmemo li u obzir suvremeno stanje našega knjievnoga jezika, moemo u vezi s
opisnim komprativom ustanoviti slijedee:22
21 Isto kao 17 str. 156 22 Isto kao 17 str. 156-157
15
1. Opisni je komparativ i superlativ neizbjeiv kada se svojstvo stupnjuje prema
svom minimumu: On je manje uen. Ti si najmanje uen meu svima svojima.
2. Opisni se komparativ mora upotrijebiti ako se suprotstavljaju dva stupnjevanja u
sintaktikim poloajima koji ne otvaraju mjesto sintetikom komparativu: Leao je
tu više mrtav nego iv.
3. Prednost ima opisni komparativ u izriajima gdje se pojavljuje kontrasni
paralelizam (manje – više): Koliko manje hrabar – toliko više glasan.
4. Opisni se pridjev moe iskoristiti da bi se izbjegao nesporazum: Nisu svi vrui
kesteni slai. Tko ne pazi na naglasak, lako bi došao u sumnju da li je rije o
pozitivu (kesteni koji su normalno vrui) ili komparativu (kesteni koji su više, jae
vrui). Formulacija »Nisu svi jae vrui kesteni ujedno i slai« lišava nas takve
nedoumice.
5. Moe se upotrijebiti opisni pridjev za isticanje apsolutnosti svojstava: »Publika je
iz nekih svojih razloga postala više zainteresirana«.
Teak zakljuuje da te prodore ne bi trebalo previše proširivati i analitikim
komparativom narušavati sustav pridjevske komparacije. Naime, neemo pisati i govoriti: Ti
si više dobar, ona je više lijepa, nego: Ti si bolji, ona je ljepša.
6.3. Etnici i ktetici
Profesor Teak daje nam definiciju etnika i ktetika. Naime Etnik (ili etnonim) naziv je
za ime stanovnika nekoga naseljenog mjesta, kraja, zemlje, drave, kontinenta, a Ktetik je
pridjev od imena naseljenog mjesta ili kraja. Oba su naziva grkog podrijetla (etnos = pleme,
narod; ktetikos = posvojni).23 Etnici i ktetici izazivaju nedoumice kada ih iz dijalekta treba
prenijeti u knjievni jezik. I za njih, kao i za imena mjesta (ekonime) pravilo je jasno:
preuzima se narodna rije, prilagoena standardnome glasovnom i naglasnom sustavu. Zato
Prištevac i prištevski, a ne Prištinac i prištinski, Virovac i virovski, a ne Virjanin i virjevski.
Nastavak –ec u etnicima zamjenjuje se standardnim –ac (Varadinac), što je razlika prema
osobnim i mjesnim imenima, gdje te zamjene nema (prezime Varadinec, mjesto Kumrovec).
Bilo je pokušaja da se dosljedno poštokavljuju i prezimena (Gubac mj. Gubec) i mjesna
imena (Bijelac mj. Belec), ali to nije usvojeno.24
23 Isto kao 17 str. 101 24 Isto kao 17 str. 101
16
Problemi nastaju kada o inomještanima pišu ljudi koji su uli i zapamtili ime njihova
mjesta, ali ne i izvedenice od tog imena. Tako je u Boraniev i novosadski pravopis ušlo
Ozljanin mj. Ozaljanin, Koprivnianin mj. Koprivnianac, Krašianin mj. Krašianac (ako
se ta natukinica odnosi na mjesto pod umberkom, a ne u Lici).
Ti problemi nastali su zbog mnoštva tvorbenih nastavaka: -anin, -anin, -ac, -ak, -lija,
-aš, -ar za muški rod (Gospianin, Zagrebanin, Petrinjac, Duvnjak, Pounak, Sarajlija,
Kordunaš), -ka, -ica, -anka, -anka, -kinja, -akinja, -akinja za enski rod (Dugoselka,
Kordunašica, Trogiranka, Zagrebanka, Hvarkinja, Livnjakinja, Pounankinja).
Postoje i dvojnosti, npr. Vukovarac i Vukovaranin ili Dubrovkinja i Dubrovanka.
Tomu su razliiti razlozi: jedno moe biti starije, drugo novije, jedno izvorno, drugo duom
tradicijom prihvaeno u knjievni jezik, jedno domorodako, drugo došljako, doseljeniko,
jedno stvoreno od samih mještana, a drugo od njihovih bliih ili daljih susjeda.25
Teak izdvaja osnovna pravila o prenošenju etnika i ktetika u knjievni jezik, s
obzirom na to da se moe utjecati na prihvaanje jedne ili druge inaice.
1. Treba prihvatiti etnik (i ktetik) kojim se slue njihovi nosioci.
2. Dijalektni etnik treba prilagoditi:
a) standardnom glasovnom sustavu (Vivodin'c = Vivodinac)
b) standardnom naglasnom sustavu (Vrhofak = Vrhovak, Vrhofankinja =
Vrhovankinja)
3. Knjievnojezinom sustavu potrebno je prilagoditi i nastavke –ec, -an, (Samoborec =
Samoborac, Karlovan = Karlovanin)
4. Ktetici izvedeni od mjesnih imenica na –ec ne zamjenjuje e iz tog nastavka sa a
(vrboveki, a ne vrbovaki)
5. Treba priznati nazive suprotne tim pravilima, ako su duom tradicijom ve uvrijeeni
u knjievnojezinoj praksi (npr. Rijeanin)
6. Ne prihvaaju se etnici koji su nastali u novije vrijeme, pod utjecajem nasilnog
odnaroivanja (Pulean mj. Puljanin)
7. Ako u samom mjestu i knjievnojezinoj praksi postoje dvojnosti, treba ih priznati,
pri emu moe doi do znaenjskih razlika (ena Šibenanka i klub Šibenka), pa i stilskih
obiljeja (Dubrovanka – neutralno, Dubrovkinja – stilski obiljeeno).
25 Isto kao 17 str. 102
17
7. Hrvatski naš osebujni
U knjizi Hrvatski naš osebujni (1995.), koja je po nainu pisanja, po tematici, po svrsi
i poruci svojevrstan nastavak predhodne knjige, Teak još više istie vanost samosvjesnosti
hrvatskoga jezika, posebice u odnosu na srpski jezik. U uvodnom poglavlju (Prislovni
pripomenak) objašnjava razloge zašto je naslovio knjigu ovakvim naslovom, i što u njemu
znai pridjev osebujan: „Hrvatski je osebujan - po tom što je jedno od bitnih obiljeja
hrvatskoga naroda; - po tome što se razlikuje od srpskog s kojim su ga htjeli stopiti; - po tom
što su mu, nijeui mu osebujnosti, nadijevali razliita imena; - po svojim izvorištima; - po
nainu standardizacije; - po osobinama koje mu kao standardnom jeziku dotjeu iz triju
osnovnih narjeja; - po problemima koje kao standardni jezik postavlja pred svoje govoritelje,
pisce i jezikoslovce“26. Osnovni je cilj i motiv ove knjige, uz naravno davanje jezikoslovnih
savjeta i blagotvornog utjecaja na izgradnju jezine kulture hrvatskih govornika, prije svega i
izgradnja svijesti o osebujnosti jezika kojim govorimo. Ova je knjiga Teakov svesrdan
doprinos izgradnji samosvojnosti hrvatskoga bia koje „rjeju jezik ne obuhvaa samo tjelesni
organ i temeljni komunikacijski sustav nego i sebe sama, tj. pojam – narod“.
7.1. Gramatiki rod kao razlika
Kada se govori o razlikama izmeu hrvatskoga i srpskoga jezika uz latinicu/irilicu,
jekavicu/ekavicu naješe se imaju u vidu leksike razlike. A ima i morfoloških, sintaktikih,
naglasnih i drugih. Teak upozorava na razlike u rodu. Neke imenice oblikom se razlikuju u
kosim padeima, a u nominativu samo po rodu: hrv. ar - ara, glad - glada, lu - lui, splav -
splavi, zvijer - zvijeri, a srp. ar - ari, glad - gladi, lu - lua, splav - splava, zver - zvera.27
Drugi je tip imenica grkoga podrijetla (apostates, aristokrates) ili veinom lat inskoga sa
sufiksom -ist(a). U hrvatskom su te imenice muškoga roda i kao takve pripadaju a-deklinaciji
(nastavak -a u genitivu jednine): aristokrat, biciklist, diplomat, demokrat, estet, fašist,
hipokrit, humanist, nacionalist, socijalist, publicist. U srpskome te imenice obino pripadaju
e-deklinaciji (nastavak -e u genitivu jednine): aristokrata, biciklista, diplomata, demokrata
itd.28
26 Stjepko Teak, Hrvatski naš osebujni, Školske novine, Zagreb, 1995. str. 5 27 Isto kao 26 str. 104 28 Isto kao 26 str. 104
18
Treem najbrojnijem tipu pripada mnoštvo imenica domaeg i tueg podrijetla koje u
hrvatskom imaju jedan, a u srpskome drugi nastavak u nominativu jednine. Npr.29
hrvatski: muški rod srpski: enski rod
arhiv arhiva
bezdan bezdana
drak drška
fonem fonema
fotelj fotelja
harpun harpuna
imperij imperija
individuum individua
komet kometa
Alpe Alpi
aureola oreol
domena domen
urica urevak
fronta front
karavana karavan
kuverta koverat
metoda metod
pojava pojav
jezgra jezgro
prisutnost prisustvo
svjedodba svedoanstvo
udruga udruenje
upala zapaljenje
19
7.2. Djed Boinjak ili Boiko s boinicom
Teak s jezinoga stajališta ispravlja djedu u djeda. U hrvatskome jeziku stilski je
neobiljeen djed, a djedo je imenica odmila, što u dijalektima moe glasiti dido, dedo, dida,
deda, didak itd. Djed Mraz više nije prihvatljiv ne samo kao ideologem odbaenog poretka
nego ni kao rusizam koji znaenjski hrvatskom jeziku ne odgovara. Naime za Hrvate je
mraz - “smrznuta rosa, bjelorosa u proljee i jesen, od koje stradaju cvjetovi voaka“, a ne
studen, zima, smrzavica. Moe se iskoristiti u prenesenom znaenju: mraz mrnje, mraz mu
prekrio kosu.
Traei pogodniji naziv za dareljiva bjelobradoga starca netko je vjerojatno kriao
Djeda Mraza s talijanskim ili francuskim Ocem Boiem (babbo Natale, pere Noël) i stvorio
Djeda Boinjaka. Prema rjenikim podacima boinjak je “štogod što pripada Boiu“
(AR): boini panj (badnjak), vrsta kukurijeka (heleborus niger), prase koje se pee o Boiu
itd. Teak preporuuje Boika koji je slian slovenskome Boiku (u nominativu: Boiek).
Naime tvorenice nastale pomou sufiksa -ko uvijek znae ivo bie, naješe osobu,
dok imenice na -jak ili -njak pokrivaju vrlo razliita znaenja, ali eše predmet ili biljku
(kukurunjak, stoljnjak, grudnjak, svjenjak, penjak itd).30
Imenice tvorene nastavkom -ko naješe su hipokoristici. Brojna su hipokoristina muška
imena: Anelko, Lovorko, Milko, Nedjeljko, Sreko, Stjepko, Zvonko; rodbinski nazivi:
brajko, ako, striko, ujko; nazivi od dragosti za ivotinje: lisko, voko, zeko, zelenko, uko
itd. ak i imenice koje u svom osnovnom znaenju kriju štogod nedrago, pogrdno po
sufiksu -ko imaju crtu ublaavanja ili umiljavanja: debeljko, smetenko, mršavko, zloko.
Koliko je taj nastavak iv i plodan , pokazuju nove izvedenice tipa Kvisko (kviz), Dinarko
(dinar), Veerko (Veernji list) i dr.31
30 Isto kao 26 str. 138 31 Isto kao 26 str. 139
20
7.3. Strune ili strukovne škole
Profesor Teak istie da se u novije vrijeme spominju strukovne škole: srednje
tehnike, birotehnike, ekonomske, medicinske, šumarske, poljoprivredne i dr. te postavlja
pitanje zašto strukovne a ne strune škole?
Prouavajui rjenike u prvi mah emo zakljuiti da je rije o istoznanicama, dakle o
pravim sinonimima. Prema AR struan je koji pripada struci. Tu emo proitati da je u
Hrvatskoj struna škola naziv za uilište u kojemu djevojke ue vesti, krojiti itd. te da je
strukovan isto što i struan. To se oprimjeruje strukovnim uiteljem i strukovnim ministrom.
No baš taj posljednji primjer izaziva pitanje: Bismo li, izbjegavajui tuicu, mjesto resorni
ministar radije struni ili strukovni ministar? Nenavikli ni na jedno ni na drugo, moda bismo
se (makar i neopravdano) vratili resornom ministru, ali primorani na izbor izmeu domaih
inaica, vjerojatno bismo dali prednost strukovnome, a ne strunome ministru (dakako, dajui
mu resor, a ne kvalifikaciju).32
Naime pridjev struni nije samo odnosni (posvojni, sa znaenjem: koji pripada struci)
nego i kvalitativni (opisni) jer govorei: “On je struan“ (tj. osposobljen, usavršen u svojoj
struci, kvalificiran za odreenu djelatnost, profesionalan, kompetentan za neki posao) ne
izriemo odnos, nego kavalitetu. To se naroito odraava u uporabi protuznanica nestruan
(neškolovan, neobrazovan za odreeni posao, neprofesionalan) kvalitativna veza struan –
nestruan lako se prenosi na sintagme struni uitelj - nestruni uitelj, što dovodi do
nedoumice je li rije o (ne)znalaštvu ili o (ne)pripadnosti odreenoj struci. Stoga se opi
uitelji s pravom bune kad ih suprotstavljaju strunim uiteljima. Tao shvaena razlika
izmeu strunoga i strukovnoga dopušta da i resornog (strukovnog) ministra proglasimo
nestrunim (neosposobljenim).33
Oba pridjeva potjeu od imenice struka, koja danas znai granu znanosti, umjetnosti ili
bilo koje djelatnosti, zvanje, zanat, obrt, djeokrug, vrstu rada, podruje bilo kakva bavljenja.
Ima dosta tuih zamjena: fah (Fach), profesija (professio), metje (métier), resor (ressort),
specijalnost (specialitas), fela (fél). Tako i za ovjeka od struke uz strunjaka, strukovanjaka,
znalca, poznavaoca, vještaka upotrebljavamo i tuice fahman, ekspert, profesionalac,
specijalist.34
32 Isto kao 26 str. 150 33 Isto kao 26 str. 151 34 Isto kao 26 str. 151
21
No struka je u razliitim vremenima i u razliitim krajevima dobivala i druga znaenja
pa se osim kao vrsta, nauka, posao, zvanje, obrt, djelokrug itd. pojavljuje i s drugim
znaenjima: konac, nit, niz (bisera), ogrlica (od bisera), kitica, red, stih, rod, podrijetlo, vrsta
robe, mjera za duinu oi dr.
Svim tim rijeima ishodište je struk, koji prvotno znai: stabljika s korijenom i esno,
a potom ostatak odsjeene kukuruzne stabljike (aprlj, struak), batvo, najui dio stasa, dio
tijela oko pasa, stas, vrsta i dr. Rije je opeslavenska s ponešto diferenciranim znaenjima i
odgovarajuim glasovnim promjenama: slovenski – strok = mahuna, klip (kukuruza), esno
(ešnjaka); makedonski – strak = stabljika; poljski – strenk = mahuna; ruski – struk =
mahuna, ljuska. Ima mnoštvo izvedenica: struak, strui, struara (vrsta povraza), struiti
(umnoavati). Odatle je lako shvatiti i postanak sloenica jednostruk, dvostruk, trostruk itd. Ti
su pridjevi zabiljeeni ve u najstarijim rjenicima (Vrani, Belostenec i dr.) Ako je naime
struka – stabljika, nit, vrsta, jednostruko je ono što je od jedne stabljike, niti ili vrste, a
dvostruko ono od dviju stabljika, niti, vrsta itd.35
Meutim poetno se pitanje odnosi na pridjeve struni – strukovni. U prvoga je
tvorbeni nastavak –ni (i glasovna promjena k > , objašnjiva samo u povijesnojezinom
kontekstu), u drugoga –ovni, u oba izriu da se nešto odnosi na imenicu od koje je pridjev
izveden. Prema tome i struni i strukovni znai: koji se odnosi na struku. Po tome su –ni i
–ovni sininimni sufiksi. Ovaj drugi rjei je, a upotrebljava se da bi se izbjegla nezgodna
glasovna promjena ili, još eše, da bi se dobila znaenjska razlika: duhovni – duševni,
glasovni – glasni, knjievni – knjini, likovni – lini, listovni – lisni, slikovni – slini,
rodovni rodni, slogovni – sloni, vjekovni – vjeni, vrhovni – vršni itd.36
Kada je rije o paru strukovni – struni, oito nijedan od razloga za uporabu pridjeva
na –ovni nije odsutan. Struni je glasovno ne samo prihvatljiv nego i opeprihvaen, a
strukovni uglavnom mu nije znaenjska opreka. No usporedimo li sintagme u kojima se ta
dva parnjaka nalaze u rjenicima: struna škola, struni rjenik, struni jezik, struno-tehniki
stil, struna knjiga – strukovni savez, strukovni sindikat, strukovni uitelj, strukovni ministar,
strukovna škola. Moemo uoiti da je pridjev struni višeznaniji te se moe pridijevati školi,
ali se ne moe pridijevati ministru u znaenju resornoga ministra ni savezu u znaenju
sindikalnome. Strukovni ima ue znaenje. Ne moe biti kvalitativan pa stoga niti zamijeniti
35 Isto kao 26 str. 151 36 Isto kao 26str. 152
22
svoj parnjak u reenici: “Ti nisi dovoljno struan za taj posao“, ali nije mu onda prilina ni
komparacija. Netko moe biti struniji, ali ne i strukovniji od drugoga.37
Teak navodi da je sa stajališta komunikacijske uinkovitosti korisno razlikovati
struni i strukovni, veui ovaj potonji pridjev za škole, saveze, ministarstva i sl.
37 Isto kao 26 str. 152
23
Teak pronalazi u sukobu razliitih shvaanja razvoja hrvatskoga jezika u vremenu kada je
jenjalo politiko potiskivanje njegova imena. Novosteena jezina sloboda optereena je
„tenjom za neogranienom slobodom jezine komunikacije ili zahtjevom za strogim
jezinim normiranjem i dravnim sankcioniranjem.“38 Hrvatski govornik našao se u situaciji
da ne zna kako treba govoriti – s jedne strane je negodovanje zbog „novog“ hrvatskog jezika
ili zbog pretjerane arhaizacije, s druge strane je prosvjedovanje zbog nastavljenog
posrbljivanja, a negoduje se i zbog jezine nesigurnosti i anarhije. elei itatelju pomoi da
se osjea sigurnim u svojoj jezinoj kompetenciji, Teak dajui svoje savjete i u toj knjizi
polazi „sa stajališta da je hrvatski jezik i u vremenu nasilnog rashrvaivanja sauvao bitna
obiljeja svoje samosvojnosti te da mu nisu nune revolucionarne promjene“ 39 Odgovore na
jezina pitanja Teak i ovdje objašnjava trojako – na razini podrijetla, na razini norme
suvremenog hrvatskog jezika i na razini suvremene hrvatske jezine prakse.U sluajevima
kada se te tri razine ne poklapaju, posee i za potanjim odrednicama koje takoer ne moraju
voditi jedinstvenom zakljuku, a li svakako pomau u donošenju sigurnijeg i boljeg izbora.
Dodatne odrednice koje mu pomau u donošenju sudova temeljito je rašlanio i opisao u
Rijei uvodnoj, a one su – samosvojnost hrvatskoga jezika (prednost daje jezinom znaku po
kojem se hrvatski razlikuje od drugih jezika), sustavnost (prednost daje jezinom znaku koji
je dio hrvatskoga sustava), priopajna svrhovitost (prednost ima jezini znak kojim se
omoguuje brzo i jasno sporazumijevanje i koji ima stilsku funkcionalnost), opa
prihvatljivost (u prednosti je jezini znak koji je prihvatljiv hrvatskom govorniku neovisno o
njegovim zaviajnim govornim navikama), proizvodna plodnost (prednost ima jezini znak
pogodan za bogatiju jezinu proizvodnju) i standardnost (prednost ima jezini znak ve
usvojen u hrvatskom standardnom jeziku). Ta su naela prisutna u cjelokupnom Teakovom
savjetodavnom radu. Bitno je primijetiti i njegov odnos prema povijesti rijei, odnosno razlog
zbog kojeg u jezinim savjetima objašnjava i etimologiju. „Iskoraci u povijest hrvatske rijei
ovdje nisu radi oivljavanja zastarjelica, nego radi pokazivanja koliko nas i kako neke rijei
povezuju s predcima i omoguuju lakše sporazumijevanje Hrvata na vremenskoj okomici.“ 40
38 Stjepko Teak, Hrvatski naš (ne)zaboravljeni, Tipex, zagreb, 1999. str. 5 39 Isto kao 38 40 Isto kao 38 str. 7
24
„Vjerujem da misaono aktivan ovjek ne e odbiti zaboravljenu hrvatsku rije samo
zato što ga njezino ukljuivanje u jezinu uporabu sili na odreeni napor i lišava stanovite
duhovne udobnosti.“41 Upravo tim zaboravljenim rijeima Teak posveuje prvo poglavlje
knjige, a savjete daje ne na nain da propisuje upotrebu neke zastarjele rijei u suvremenoj
jezinoj uporabi, ve preporuuje, upozorava i naglašava vrijednost tih rijei – kako na
stilskoj tako i na obavijesnoj razini.
8.1. Kroatizmi
Kroatizmom nazivamo prepoznatljivu jezinu crtu hrvatskoga jezika prenesenu u koji
drugi jezik. Naješe se kroatizmi mogu nai u susjednim jezicima, srpskome i slovenskome.
Sa stajališta srpskoga jezika kroatizmi su one osobine koje su u srpski jezik preuzete iz
hrvatskoga. U odreivanju kroatizama esto se zapada u odreene poteškoe. Naime neke
hrvatske rijei postoje i u srpskoj jezinoj praksi, ali nisu tipine za srpski standardni jezik,
stilski su obojene, dijalektne ili argonske, a obino su proglašavane provincijalizmima.42
Kroatizmi se pojavljuju na svim jezinim razinama (npr. na pravopisnoj - pisanje tuih
vlastitih imena; na glasovnoj - neprovoenje volalizacije: sol - so, stol - sto, vol - vo;
gramatikoj - tvorba brojevnih imenica na -ero: etvero, petero itd.;uporaba infinitiva: moram
ii uiti i dr.).
Ograniivši se samo na rjenik Teak navodi rijei koje prema P. Guberini pripadaju
“iskljuivo hrvatskome knjievnom jeziku“:
naklada, nekretnine, obrt, odvjetnik, oporuka, ovrha, patvoriti, perivoj, plesati, ploha,
poetnica, pospješiti, pristojba, prosinac, prosvjed, proštenje, puanstvo, rasvjeta, rašlje,
razina, redovnica, ribi, sklad, slastiarnica, skrb, soboslikar, spuva, strop, strojopis, sustav,
svratište, škare, tajništvo, tat, ticalo, tisua, tjedan, tjelovjeba, tlak, tlapnja, toboe, ufanje,
unato, upala, urar, vjetrokaz, vr, vrhnje, zapuak, zemljovid, bukati, lica...43
U Rjeniku hrvatskosrpskoga knjievnog jezika/Renik srpskohrvatskoga knjievnog
jezika (Zagreb - Novi Sad, 1967.) htjelo se pokazati da su i kroatizmi srpske rijei, kao što su i
41 Isto kao 38 str. 10 42 Isto kao 38 str. 35 43 Isto kao 38 str. 35-36
25
srbizmi hrvatske rijei. Uglavnom, gdje god je bilo mogue, za tipinu hrvatsku rije uz
hrvatsku se potvrdu navodila i srpska, i obratno.
Tako se za cestu uz više hrvatskih (A. G. Matoš, A. Neimarevi) daje i jedna srpska
potvrda (Veljko Milievi), a za cestara dana je samo srpska potvrda (opi).
Za rijei hodoastiti, hodoaše, hodoašenje, hodoasnik nalazimo samo hrvatske
potvrde (Starevi, Kreši, Leskovar, ipik, Kiš), a za pridjev hodoasniki (Milorad Surep
Pani) donosi se samo srpska potvrda.44
Slino je i s glagolom dvojiti u znaenju sumnjati (Starevi, Šenoa), s imenicom
dvojba (A. Šenoa, Bogoboj Atanackovi) i s pridjevom dvojben (Šenoa).
Ipak za rijei udoree, glazba i sve njihove izvedenice u tom rjeniku nalazimo
samo hrvatske potvrde bez i jedne srpske (V. Novak, Kumii, Leskovar, Marinkovi,
Kaleb...)45
Na kraju Teak zakljuuje da nisu jednostavna mjerila po kojima se sigurno
ustanovljuje što je kroatizam, a što srbizam. Ne treba zaboraviti da imamo zajednikih
opeslavenskih, junoslavenskih, opeštokavskih rijei koje jesu zajednike, ali nisu
istoznanice te im nije ista uporabna vrijednost u hrvatskom i srpskom jeziku. Što je neko
pripadalo i srpskom jeziku, danas je samo kroatizam (npr. tisua). A ne mora se ni hrvatski
jezik odrei rijei koja se moda prije pojavila u srpskom nego u hrvatskom jeziku ako druge
hrvatske rijei za odreeni pojam nemamo.
Ipak, ne dopuštamo najezdu nehrvatskih rijei, ali ne zato što bismo se bojali srpskih,
engleskih ili kojih drugih jezinih uljeza, nego zato što ne elimo da nam oni potisnu, izbace
iz uporabe istoznane hrvatske rijei.
8.2. Srbizmi
Rijeju srbizam obuhvaamo “prepoznatljiv element srpskog jezika preuzet u hrvatski
jezik“, ali esto se tom imenicom krsti i turcizam, i rusizam, i staroslavizam, i pokoji
europeizam. Razlog je tomu što su spomenuti –izmi tipiniji za srpski negoli za hrvatski jezik,
a i to što su nam mnoge rijei nehrvatskoga podrijetla stizale preko srpskoga jezika.46
44 Isto kao 38 str. 36 45 Isto kao 38 str. 36 46 Isto kao 38 str. 162
26
8.2.1. Slovopisne i pravopisne razlike47
U prvom redu potrebno je istaknuti irilino pismo nasuprot latininomu. Naime,
irilica je bila neko i hrvatsko pismo, u Dalmaciji (Poljiki statut, Povaljska listina),
Hercegovini i Bosni. Zbog svojih posebnih obiljeja nazvana je bosanicom ili hrvatskom
irilicom.
Unato vrstom nastojanju da se na podruju pravopisa postigne jedinstvo, ono nije
dosljedno provedeno ni u novosadskom pravopisu 1960. pa su npr. Hrvati i dalje smjeli tua
imena pisati onako kako ih pišu narodi kojima ta imena pripadaju (Goethe, Moliere,
Shakespeare), Srbi prema svom izgovoru (Gete, Molijer, Šekspir).
8.2.2. Glasovne razlike48
Što se tie glasovnih razlika, tu je ekavski odraz jata nasuprot jekavskomu. Isticano
ekavsko zajedništvo srpskoga jezika i kajkavskoga narjeja samo je djelomino jer se u
kajkavskim govorima takvo e izgovara zatvoreno, a esto i dvoglasno (liepe, leipo). I zbog
ikavskih i jekavskih likova u hrvatskoj ekavici razlikuju se srpski govori od hrvatskih
akavskih, kajkavskih i staroštokavskih ekavskih govora.
Postoji i srpska knjievna ijekavica, ali pravogovorno se razlikuje od hrvatske jekavice
po dvoslonom odnosno jednoslonom izgovoru dugoga : ije-ie.
U srpskome je esta zamjena jedrenika h zvonanicima v ili j: duvan, gluv, kijati (duvan,
gluv, kuvati). Ima i drugih zamjena glasova: proleni – proljetni, sretan – srean,
letnji – ljetni, uopšte – uope i dr.
Takoer jedna od razlika je izostanak glasa t u zamjenicama: srpsko ko, neko, niko
prema hrvatskomu tko, netko, nitko itd.
Uoljive su glasovne razlike u preuzimanju rijei grkoga podrijetla. haos – kaos,
hemija – kemija, hirurg – kirurg, jeretik – heretik, varvarin – barbarin i dr.
47 Isto kao 38 str. 162-163 48 Isto kao 38 str. 163
27
8.2.3. Naglasne razlike49
Naglasnih razlika ima mnogo, a navest e se nekoliko tipinih parova (prvi parnjak
srpski – drugi hrvatski): diòba – dìoba, ispèi – ìspei, vúi – vûi, izvúi – ìzvi, imámo –
ìmmo, elímo – èlmo i dr.
8.2.4. Obline razlike50
Za srpski jezik karakteristina je nesklonidbenost prvoga lana u imeninim svezama
tipa ia Toma (onda i ia Tomina koliba). To se prenosi i na tua imena i prezimena:
pjevanje Majk egera, film Volt Diznija; hrvatski - pjevanja Mikea Jaggera, film Walta
Disneya.
Srbizmima danas smatramo posuenice muškoga roda na -a: biciklista – biciklist,
diplomata – diplomat, humanista – humanist i dr.
Za srpski nije tipino sklanjanje brojeva dva, tri, etiri.
Znatan je broj razlika u tvorbenim oblicima te u rodu i broju imenica (prvi lan u paru
srpski, drugi hrvatski):
arhiva – arhiv, drška - drak, fotelja – fotelj, front – fronta, ispravka – ispravak, jezgro –
jezgra, kokoš – kokoška, ljubiica – ljubica (hrv.ljubiica – deminutiv), minut – minuta,
odsustvo – odsutnost, opravka – popravak, pešadija – pješaštvo, planeta – planet, scenario –
scenarij, sekund – sekunda, senka – sjena (hrv.sjenka – deminutiv), sudija – sudac, sveska –
svezak, teritorija – teritorij, toplota – toplina, ubica – ubojica, vebanka – vjebenica i dr.
Za srpski jezik tipian je prefiks sa- (saborac, saradnik, sauenik), a za hrvatski su-
(suborac, suradnik, suuenik).
Nadalje, za srpski jezik tipian je završetak –e u deminutivnih imenica srednjega roda
kada znae stvar: kofere, lone, prame, prozore, sandue (hrv. kovei, loni, prami,
prozori, sandui).
Pridjevni sufiks –ski stoji u srpskom nasuprot –ni u mnogim posvojnim pridjevima:
autobuski – autobusni, baletski – baletni, operski – operni, subjekatski – subjektni i dr.
U veine glagola tuega podrijetla za srpski je karakteristino –isati, -išem (definisati,
definišem) i –ovati, -ujem (regaovati, reagujem) nasuprot hrvatskomu –irati, iram (definirati,
49 Isto kao 38 str. 163 50 Isto kao 38 str. 163-164
28
definiram, regirati, regiram). Tako i brojati nasuprot hrvatskomu brojiti te cri, mai, tai
nasuprot crknuti, maknuti, taknuti.
Meu sintaktikim srbizmima istie se dakanje, tj. zamjena infinitiva veznikom da i
prezentom: Moram da idem – Moram ii. Pogotovo nam je tua zamjena futura prvoga
takvom spregom: Ja u da doem – Ja u doi.
Srbizmom se moe smatrati i uporaba futura drugoga svršenih glagola: Ako budeš to
uinio, pogriješit eš – umjesto: Ako to uiniš, pogriješit eš.
Moe se uoiti i utjecaj srbizma lagati u sprezi s akuzativom umjesto dativom (ne lai
me – ne lai mi).
Sintaktike se razlike pojavljuju i u uporabi nekih prijedloga i veznika:
Idem kod bake – Idem k baki. Idem za Zagreb – Idem u Zagreb. Veznik pošto u hrvatskom
ima samo vremensko, a ne i uzrono znaenje, kao kod Srba: Ne poseujem kafane pošto
mnogo radim – umjesto: Ne posjeujem kavane jer mnogo radim.
Ovoj vrsti razlika pripada i srpska redukcija znaenja mjesnih priloga gdje, kamo,
kuda i njihovih korelatva (ovdje, ovamo, ovuda): Gde ideš? – Kamo ideš?
8.2.6. Rjenike razlike52
Najbrojnije su razlike u rjeniku, što pokazuju razlikovnici P. Guberine i K. Krstia,
J. irilova, V. Brodnjaka i istraivanja B. Vanika, S. Ristia, J. Benešia i dr.
Teak iznosi samo manji niz primjera rjenikih razlika rasporeenih u tri-etiri tipa:
Prvome tipu rjenikih srbizama pripadaju rijei koje osim zanemarivih iznimaka nisu
prodrle u hrvatski jezik: blagodariti (zahvaljivati), asovnik (ura, sat), urka (pura), gle
(caklina), ljiljak (šišmiš), obim (obujam, opseg), polen (pelud), prenik (promjer), sem (osim),
sprat (kat), trougao (trokut), vajar (kipar), unezveren (uznemiren, uplašen, zbunjen).
Drugome tipu pripadaju rijei koje se u manjoj ili veoj mjeri pojavljuju u hrvatskoj
jezinoj praksi iako ih ne preporuujemo kao neutralno, stilisko neobiljeeno blago
hrvatskoga standardnoga jezika: ulo (osjetilo, utilo), isturiti (ispruiti, istaknuti, izbaciti,
izboiti), izvitoperiti (iskriviti), klackanje (njihanje, ljuljanje), nadleni (pretpostavljeni), niska 51 Isto kao 38 str. 164-165 52 Isto kao 38 str. 165-166
29
saznanje (spoznaja), sijalica (arulja), tapšati (pljeskati, lako udarati), ubijediti (uvjeriti),
uprostiti (pojednostaviti), uvaen (ugledan), vazduh (zrak), zelenaš (lihvar, kamatar).
Treem tipu pripadaju rijei koje u srpskom jeziku imaju jedno, a u hrvatskome drugo
znaenje: igra (Hrvatima vrsta galeba, Srbima zvrk); kruna (hrv. krošnja); lice (hrv. samo
obraz, srp. – i ovjek, osoba); odloiti (hrv. odgoditi, odlau se samo – stvari, a u srpskome se
odlau i radnje, zbivanja: sjednice, sastanci itd); riješiti ( hrv. mjesto toga – odluiti, inae –
nai rješenje, odgonetnuti, osloboditi se ega), sipati (hrv. samo sipke tvari, a ne i tekuinu,
koja se toi, lijeva, lije), ugao (hrv. ugao izvana, a kut iznutra).
Mnogi srbizmi ujedno su i hrvatski dijalektizmi jer se rabe i u nekim hrvatskim
dijalektima: uvaran – štedljiv, hiljada – tisua, kre – vapno, talas – val, duvati – puhati,
sahrana – pogreb ili pokop, saueše – suut i dr.
Teak iste da su srbizmi koji se mogu nai u djelima hrvatskih knjievnika, stilski
obiljeeni. U knjievnoj umjetnosti pisac iskorištava rijei, domae i strane, standardne i
nestandardne, prema svojim stilskim, izraajnim potrebama. Zato neki srbizmi pripadaju i
hrvatskom jeziku, ali ne u neutralnom, nego u stilski obiljeenom, ekspresivnom
priopavanju.
8.3. Rusizmi
Srpski je jezik bogatiji rusizmima budui da su Srbi otvoreniji utjecajima ruskoga
jezika, te je esto bio njihov prijenosnik u hrvatski jezik. Vrlo su bliske veze srpskoga i
ruskoga jezika, zato se olako rusizmi proglašuju srbizmima. U osamnaestom stoljeu srpski su
knjievnici pisali slavenosrpskim, zapravo, rusko-slavenskim jezikom. Obiljeja tog jezika
vidljiva su iz naslova njihovih djela: Jovan Raji, Istorija raznyh6, slavenskih6 narodov6
naipae Bolgar6, Horvatov6 i Serbov6 iz tmy zabvenija izjataja (iz tame zaborava izuzeta);
Dositej Obradovi, Ezopove i proih6 raznih6 basnotvorcev6 s6 razlinih jezika na
slavenoserbski jezik prevedene, sad6 prvi red6 s6 naravouitelnimi poleznimi izjasnjenijami i
nastavljenijami izdate i serbskoj junosti posveene BASNE.
Pisci 19. st. koji su prijanjali uz narodni srpski jezik takoer nisu izlazili iz okrilja
ruskoga jezika: Lukiana Mušickog6 stihotvorenija, Joakima Vuia, slavenoserbskoga
30
doivljaji).53
Unato tomu, Teak istie da se nikako svi rusizmi ne mogu pripisati srpskom
utjecaju. Prvo, nije lako utvrditi je li neka rije uzeta iz ruskoga ili crkvenoslavenskoga jezika.
Drugo, u 19. stoljeu hrvatski su jezikoslovci i knjievnici obilno posuivali i prilagoavali
ruske rijei budui da su bili oarani ruskom knjievnošu.
Zlatko Vince, pozivajui se na Maretia, navodi preko 160 rijei što ih je Šulek iz
ruskoga unio u hrvatski jezik. Meu njima i ove: blagoglasje, in, inovnik, izraziti, lini,
mašta, naelo, nagrada, obrazovati, odlian, odsutan, opasan, osnova, pobornik, poriv,
poslovica, posjetiti, prisutan, predloiti, predgovor, proizvod, pukovnik, raspoloenje,
razoarati, riješiti, sopiti, savjet, stepen, strast, suprug, toka, udav, umjestan, uobraziti,
usavršiti, uslov, zanimati, zbornik.54
U Maretievu pregledu Šulekovih rusizama treba razlikovati razliite razine ruskosti
tih posuenica. Neke od njih su iskonski hrvatske rijei, primjerice in. in i initi
praslavenske su rijei i prvotna su im znaenja red, stavljati u red. Potvrde u hrvatskom
jeziku potjeu iz 13. st. Vrani je zabiljeio initi i injenje, a Belostenec uz in (actus,
gestus, actio, operatio; injenje, tvorenje, redenje), inje se, injenje, injen, vuinjen,
initel (tvoritel, vuinitel, delavec, delovnik, tvornik, zgraditel), initelica, donosi glagol
inim, initi na dva i pol stupca s etrdesetak primjera.55
Porodica je tih rijei i danas brojna: nain, zain, zloin, uinak, imbenik, initelj,
injenica, nainiti, uiniti, priinjati se i dr.
Ako je koje znaenje imenice in ruskoga podrijetla, onda je to samo ono kojim se
imenuje hijerarhijski stupanj, rang: vojniki in. Tu je ouvano iskonsko slavensko znaenje
– red.56
Ruskom su utjecaju podlegli hrvatski pisci prihvativši lik savjet (prema ruskom sovet)
mjesto svoga svjet/svit. Vrani je zabiljeio imenicu svit (consilium) i glagol svitovati uz
etiri latinske natuknice: admonere, consiliare, suadere i se consultare (svjetovati se).
Belostenec ima ekavski glagol svetujem, svetoval sem (consilio), ali i ikavske imenice:
consiliarius – svitnik, conciliatrix – svitnica, consilium – svit, svitovanje.57
53 Isto kao 38 str. 169 54 Isto kao 38 str. 170 55 Isto kao 38 str. 170 56 Isto kao 38 str. 170 57 Isto kao 38 str. 171
31
predgovor, predloiti, proizvod, prosvjeta, raspoloenje, strast, strog, suprug, toka,
zbornik malo tko prepoznaje posuenice. One su danas neprijeporno hrvatsko rjeniko
blago bez kojega bi nam jezik bio siromašniji.58
No uz rusizme koji su postali nezanemarivim dijelom hrvatskoga knjievnog jezika,
Teak istie kako ima i nepotrebnih, štoviše – štetnih rijei, jer ne obogauju jezik, nego ga
osiromašuju. Takve su rijei: snabdjeti, snabdijevati, snabdjeva, koje su neko vrijeme bile
potisnule naše opskrbiti, opskrbljavati, opskrbljiva, zatim je tu i uslov, usloviti, uslovno,
pred kojima su uzmicali uvjet, uvjetovati, uvjetno te stepen, postepeno, stepenice,
stepenište, zbog kojih i danas u jeziku nekih govornika i pisaca nemaju pristupa, stupanj,
postupno, stube, stubište i njihove izvedenice. Neki rusizmi pripadaju razgovornom jeziku i
stilski su obiljeeni, primjerice – dozvola (dopuštenje, dopusnica odobrenje), dozvoliti
(dopustiti, odobriti), a neki su se snano potvrdili u hrvatskoj knjievnosti, npr. – ozariti –
obasjati, zasjati, biti kao obasjan unutarnjim arom (Ujevi, Šegedin, Kolar, I. G.
Kovai), iako je bilo nastojanja da se zamjeni glagolom oariti (Kumii, Kolar).59
Neki rusizmi samo se iznimno nau u hrvatskih pisaca (prenebregnuti,
prenebregavati – zanemariti, zanemarivati, propustiti, propuštati, izbjegavati), ali
nekima se uistinu bez potrebe razbacuju osbito politiari i sindikalisti, a za njima se povode i
novinari. Takvu sindikalno-politiarskom rjeniku pripada pridjev neprikosnoven i prilog
neprikosnoveno. Štetni su zbog toga što im se ne zna pravo znaenje, a ni iz konteksta nije
uvijek lako pogoditi na koje od više znaenja misli pisac ili govornik.60
Ruski pridjev neprikosnovenny znai u prvome redu nedodirljiv, Klai ga
proglašava staroslavenizmom. U Brodnjakovu razlikovniku taj je pridjev oznaen brojkom 2,
što znai da je rije od 1918. sustavno nametana te istiskivala odgovarajuu hrvatsku rije.
Navodi joj se više zamjena: koji je iznad svega, koji niim nije ogranien, koji ne
podlijee obinim zakonima, nepovrediv, neprijeporan. Klai dodaje još i zamjenu
nedostiiv, Ani – apsolutan. Znaenjski je to vrlo razvedena rije. Prema primjerima koji se
opet sve eše pojavljuju u tisku i javnim nastupima mogli bismo nanizati i ova znaenja:
nepogrješiv, samostalan, suveren, najviši, nesumnjiv, nedosean, neupitan.61
58 Isto kao 38 str. 171 59 Isto kao 38 str. 171 60 Isto kao 38 str. 171-172 61 Isto kao 38 str. 172
32
Teak zakljuuje da upravo zbog tolikoga mnoštva znaenjskih razlika rije postaje
neprozirna, nejasna pa se esto itatelj uzalud domišlja njezinu tonu znaenju u danom
kontekstu. Pretjeranom uporabom iste rijei stil nam postaje monoton i zamoran, ali i sadraj
nejasniji i siromašniji. I što je najgore, polako guramo svoje rijei u zaborav.
33
U ovom jezinom savjetniku Teak obiljeuje jednu sudbinsku znaajku hrvatskoga
jezika: probijanje izmeu njegove politike poudnosti i nepoudnosti, koje se nastavlja i u
slobodnoj dravi Hrvatskoj. Pojedinci koji su neko podravali ideju jezinoga srpsko-
hrvatskoga bratstva i jedinstva ponovno joj se vraaju optuujui nas zbog jezinoga
nacionalizma. Teak istie da se odluno suprotstavlja inojezinim nasrtajima ne zbog
ksenofobinih osjeaja ve radi zaštite i spašavanja hrvatske rijei kojoj prijeti zaborav i
zabran. Inae, za ovu je knjigu karakteristino da su gotovo svi odlomci u prvom poglavlju
Hrvatski na povijesnoj vjetrometini, a koji govore o povijesnim nazivima hrvatskoga jezika,
nazvani tako da u sebi sadre zamjenicu naš (Hrvatski naš (ne)podobni, Hrvatski naš
slovinski, slovenski, slavonski i slavenski, Hrvatski naš ilirski, Hrvatski naš hrvatski, Hrvatski
naš na ilirsko-hrvatskosrpskoj prekretnici, Hrvatski naš hrvatskosrpski, Hrvatski naš
hrengleski, Hrvatski naš globalni, internacionalni, kozmopolitski). U tim je odlomcima Teak
još jedanput prikazao kontinuiranu razvojnu liniju hrvatskoga jezika, koji je tijekom povijesti
bio na vjetrometini i mnogi su mu htjeli zametnuti ime i samosvojnost, ali je on uvijek bio, i
bit e, naš jezik, dakle jezik hrvatskoga naroda. 62
Nadalje, Teak se pita zbog ega nas napadaju i optuuju za jezini nacionalizam kada
branimo svoj jezik, a to isto rade i Francuzi, Nijemci, Maari, Irci, Slovaci i brojni drugi
narodi. Pita se kako to da nam govore da je „obrana nacionalnog jezika jezini šovinizam“ 63
Mogli bismo se sloiti s profesorom Pranjkoviem i potvrditi kako je rije o knjizi koju ine
tri raznolike sastavnice - jezinosavjetnika, „ladanovska“ i kulturnopovijesna.
9.1. Rijei izricanja standardne i nestandardne
U blago hrvatskih rijei ubrajaju se posuene, dijalektne i argonske rijei. Premda
njihovom neuporabom standardni jezik ne bi previše gubio, dobru stilistu mogu posluiti kao
veoma izraajna sredstva. Teak navodi niz naješih posuenica: aludirati (rijeima
posredno ciljati na koga ili što), apelirati (pozivati koga da što uini), apostrofirati (obratiti se
komu u govoru, osloviti koga, naglasiti u govoru), debatirati (raspravljati), demantirati
62 Dragica Dragun, Hrvatski naš... Stjepko Teak, ivot i škola: asopis za teoriju i praksu odgoja i obrazovanja br. 18, Filozofski fakultet, Osijek, 2007. str. 132-133 63 Stjepko Teak, Hrvatski naš (ne)podobni, Školske novine, Zagreb, 2004. str. 6
34
(obavijestiti), deklalirati (izjaviti, proglasiti), dezinformirati (krivo obavijestiti), propagirati
(promicati, smišljeno širiti ideje, poruke), referirati (izvijestit), telegrafirati (brzojaviti).64
Hrvatske zamjene navedene u zagradama pokazuju nam da nam navedene posuenice
nisu prijeko potrebne. Naši strunjaci (i nestrunjaci) olako daju prednost tuicama pa radije
diskutiraju, informiraju, deklaliraju, ekspliciraju i referiraju iako umiju i raspravljati,
obavještavati, izjavljivati, objašnjavati i izvještavati.
Npr:65 Boi, Osjetio je da ga ton njegova šurjaka uzrujava, iako ne aludira ni na
koga neposredno.
Begovi, Ah, vi apelirate i na patriotizam. Jest, jest, pravo imate.
Perkovi, Gospodin je tvorniar sjedio za radnim stolom i diktirao nešto djevojci, koja
je stenografirala za svojim stoliem.
Matoš, U drugim srenim zemljama propagiraju ideje Slobodne Misli duhovi prvoga
reda.
Gdjekad je posuenica kraa, izravnija ili u strunoj praksi uvrjeenija te tvorbeno
razvedenija pa ju ne treba pod svaku cijenu odbacivati. Tako zbog uvrjeenosti i
neistoznanosti ne emo prestati citirati. Prema lat. citare - podraiti, pozvati, napominjati,
pjevati - imamo citirati, citat, citatni, citatoman, citatomanija i teorija citatnosti.66
Tui su nam jezici napuili i argonske i dijalektne rjenike pa naši šatrovci ne
govore, nego briju, foliraju (lau, izmišljaju, tal. fola - bajka, izmišljotina), parlaju (tal.
parlare - govoriti), spikaju (engl. speak - govoriti), šatraju, šatriraju (lau, obmanjuju),
šprehaju (njem. sprechen - govoriti).67
Teak upozorava da nam neke posuenice nisu prijeko potrebne budui da za njih
imamo istoznane hrvatske rijei.
64 Isto kao 54. str. 176 65 Isto kao 54 str. 176-177 66 Isto kao 54 str. 176 67 Isto kao 54 str. 177
35
Kada se govori o pridjevu blagoglagoljiv, rjenik Leksikografskoga zavoda i Školske
knjige (2000.) preporuuju bolje zamjene: govorljiv, brbljav i priljiv. Brodnjak u svom
razlikovniku (1991.) dodaje i slatkorjeiv. Ani ga smatra stilski obiljeenim – ironinim, a
kao istoznanice dopisuje mu blagorjeiv, krasnorjeiv (1991.). Prema današnjoj našoj
uporabi pridjeva blag (koji je mirne udi, koji je umjeren, koji nije pretjeran, koji nije oštar;
ugodan, njean, mio i dobar) u prvi mah nije lako povezati ironiju i blagost, a ni progon
pridjeva blagoglagoljiv nije prihvatljiv, barem ne zbog stilske uinkovitosti toga pridjeva.68
Naime u srpskome su jeziku sloenice kojima je prvi lan blago eše (blagodaran
mj. zahvalan, blagodušan mj. dobrodušan, blagotvorac mj. dobrotvor, blagovremen mj.
pravovremen), ali ni u suvremenom hrvatskom jeziku nisu prerijetke: blagodat, blagdan,
blagoslov, blagostanje, blagonaklon, blagotvoran, blagozvuan). Pod ruskim utjecajem naša
knjievnost romantizma, realizma i moderne upravo vrvi takvim sloenicama: blagoudan,
blagodatan, blagoglasje (sklad, harmonija), blagohlepno, blagoizvoliti, blagolian (pristao,
lijep), blagopokojni i dr.69
Donekle se razlikuju od svih tih rijei ove: blagohlepan, blagoljuban, blagonosan,
blagopun jer je onima prvi lan prilog (blago = njeno, ugodno), a ovima imenica (blago =
bogatstvo, zlato, dragocjenost). Blago je i usklik kojim se nekomu eli dobro.
Novak, A tako se netko blago dotakne ruke Barieve.
Preradovi, Blago svome kod svojega po okrilju i zadruzi.
Kovai, Njegovo bie lebdilo je u nekom blagovoljnom polusnu.
Kaleb, Kum podigne debelom rukom skute ogrnjaa i nehotice dri se blagonaklono.
Kolar, Mora da je posebna srea ivjeti u takvoj blagoglagoljivoj magli.70
Teak istie ironijski pomak koji je oit u Kolarovoj reenici, a takoer je skriven i u naslovu
ovoga lanka. Naime glagol sam po sebi danas više nije toliko glagoljiv, govorljiv, koliko bi
se iz naslova moglo zakljuiti.
Glagol je danas u hrvatskom jeziku lingvistiki naziv za rije kojom se izrie radnja,
stanje ili zbivanje s mogunošu obiljeavanja vremena i osobe. Osim u gramatikim izrazima
glagolski oblici, naini, vremena i osobe, neoglagoljena ili bezglagolska reenica, korijen je
ouvan i u filološkom nazivlju: glagoljica, glagoljiki, glagoljaš, glagoljati. Glagol glagoljati
68 Isto kao 54 str. 123 69 Isto kao 54 str. 123 70 Isto kao 54 str. 123
36
osim strunoga znaenja: sluiti se galgoljicom u bogosluju ima i suvremeno: puno govoriti,
mnogo priati. Tako je pomalo ironino povezan i s pridjevom blagoglagoljiv jer iz iskustva
znamo da blago znai – njeno, ugodno, dobro, a te se osobine baš i ne kriju u
mnogorjeivosti. Naprotiv, mnogoslovlje je nerijetko krinka za praznoslovlje, a obilje rijei
vole rabiti i sijai mrnje, svadljivci i verbalni ubojice.71
Praslavenskom *gol-gol, koji je glagolu iskon, etimolozi pripisuju zvukoopisno
podrijetlo, a prvotno mu je znaenje govor. Tu onomatopejsku iskonsku vezu glagol ima s
imenicom glas i sa svima njezinim brojinim potomcima.
U crkvenoslavenskom jeziku glagoljQ (govorim) jest naziv za slovo g jer je u starom
jeziku glagoliti znailo govoriti. Danas glagolati, glagoljati i glagoljiti u tom znaenju mogu
imati samo stilsko (povijesno, ironino, šaljivo ili kakvo pjesniko) obiljeje.
Vojin Jeli, Brzopleto (je) glagolao.
Stanislav Šimi, Glagolja se o pravopisnoj vanjštini jezika i o modi rijei.
Tin Ujevi, Kiša rominja, glagolji.
U skladu je s glagoljenjem i jednako stilski obiljeeni pridjev glagoljiv (govorljiv,
razgovorljiv, brbljav).72
Profesor Teak navodi glagol kao zanimljivog predvodnika povorke drugih rijei,
posebice glagola koji potpuno ili djelomice upadaju u njegovo iskonsko znaenjsko polje.
9.3. Standard – Što je to?
Stjepko Teak u ovome lanku nastoji odgovoriti na pitanje što je to udbeniki
standard. Kako nam je neizbjena rije standard doplovila iz engleskoga govornog oceana,
korisno je razmotriti njezino rodoslovno stablo. Krošnja mu je danas veoma razgranata
zahvaljujui indoeuropskom korijenu *sta-, koji je i danas, i glasovno i znaenjski,
prepoznatljiv u latinskom stare i hrvatskom sta(ja)ti, dakako i u drugim romanskim i
slavenskim jezicima, te moda nešto manje zoran u germanskima, npr. njem. stehen, stellen,
Stand, Stall i u starogrkome histemi, systema. O vezi s neeuropskim jezicima svjedoi
završni lan sloenih naziva zemalja u nekim azijskim jezicima: Afganistan, Hindustan,
Pakistan, Turkestan, Turkmenistan, Uzbekistan pa i tursko ime za Hrvatsku – Hrvatistan.73
71 Isto kao 54 str. 124 72 Isto kao 54 str. 124 73 Isto kao 54 str. 90
37
Od praslavenskih *sta-, *st6-, *sto- danas u hrvatskom imamo mnoštvo prefiksalnih
sloenica: stati, stajati, izostati, nastati, nastajati, odustati, opstati, ostati, nestati, postati,
posustati, prestati, pristati, rastati se, stanovati, sustati, zaostajati, stajalište, stalak, stan,
stanica, stanište, stanovnik, stanje, samostan, stas, gorostas, izostanak, nedostatak,
nestalnost, postaja, pristanak, rastava, ustanak, dostojan, nestašan, stavljati, predstaviti, stav,
dostavlja, nastava, nastavak, podstava, predstava, sastavnica, ustav, zastava, dostavni,
neizostavan, ostavinski, predstavljaki, rastavni, ustaški, ustavni, zaustavni...74
Istoga su korijena i stoarske rijei stado i staja. Ali dok se prva vrsto uvrijeila na
hrvatskom jezinom tlu, drugoj je, praslavenskoj izvedenici, jaka, ak prejaka suparnica štala,
istoga korijena, ali njemakoga glasovnoga obiljeja. Inae prijenosi iz susjednih jezika
prinosi su i nestandardnomu rjeniku: štacija (tal. postaja, stanica), štacun (tal. trgovina,
prodavaonica), štand (njem. trišno mjesto), štelung (njem. poloaj), štender (njem. stalak)
itd.75
Bujanjem znanosti i tehnike iz latinskog se prakorijen *sta širio diljem Europe, a onda
i svijeta, pa u razliitim glasovnim inaicama obilno napuio i hrvatski rjenik: stator, statika,
statist, statistika, stativa, statua, statura, status, statut, stabilan, sistem, sistematizacija,
asistent, egzistencija, inzistirati, institut, konstitucija.
Vei dio tih rijei Hrvati su mogli prihvatiti izravno iz latinskoga jer im je taj jezik do
polovice 19. st. bio i slubeni saborski jezik. U novije vrijeme i zaboravljeni latinizmi
oivljuju dolazei preko Amerike i Engleske. Instancu/instanciju prihvatili smo odavna, ali
instant kavu pijemo odnedavna zahvaljujui engleskomu instant coffee. I latinski instans i
engleski instant znae hip, tren, asak, pa je onda navedeni engleski izraz, u kojemu instant
ima slubu pridjeva, lako shvatiti kao u hipu skuhanu, hitro pripravljenu kavu. A ako nam je
ipak toliko drag taj uvoz, ukljuimo ga u našu sintaksu pa kupujmo i pijmo instantnu kavu.76
Teak zakljuuje da standard ipak nije tolika ugroza hrvatskom jeziku, barem ne na
podruju sintakse. U englesko-hrvatskoj verziji ta imenica ima dvije natuknice: 1. standard –
zastava, barjak, visoki stup. 2. standard – mjerilo, standard. U rjenicima tuica saznajemo da
je standard: norma, mjerilo, pravilo, prosjek, razina, obrazac, uzor, osnovna mjera ili teina po
kojoj se odreuju druge mjere ili teine. Standard moe biti visok i nizak. Izvedenice su
pridjev standardan i glagol standardizirati. Tu je još standardologija sa standardolozima. Za
standard uglavnom nemamo tonije i bolje jednorjene hrvatske zamjene. I norma i propis i
74 Isto kao 54 str. 90 75 Isto kao 54 str. 91 76 Isto kao 54 str. 91-92
38
pravilo i uzor, ak i ideal, sudjeluju u odreivanju standarda, ali mu ne mogu biti istoznanim
zamjenama.
Spominje se naješe ivotni, društveni, ekološki i jezini standard, a sad je izazvao
prijepore udbeniki standard. Društvni je standard objašnjiv sintagmom: ivotne materijalne
i duhovne prilike pojedinca i društva, a i jezini se standard moe protumaiti kao sustav
jezinih norma. Tee je pitanje: Što je standardni udbenik? Obini, prosjeni, tipini,
klasini, pravilni, normirani? Moe se standardizirati format knjige, tip slova, grafika
oprema, ali je li to vano? Moe se propisati sadraj i opseg gradiva, ali to se rješava
sustavom znanja koji bi trebalo uspostaviti prije udbenika. A didaktiku koncepciju i
metodike postupke ne treba propisivati. Na toj razini, dakako utemeljenoj na dostignuima
odgovarajuih znanosti, poeljno je stvaralaštvo koje ne podlijee unaprijed zadanim
propisima. Jesmo za standarde i u ivotu, i u školi, i u jeziku, ali za one koji popravljaju,
unapreuju, usavršavaju, ivot, školu i jezik.
39
Slika 1 Hrvatski naš svagda(š)nji Slika 2 Hrvatski naš (ne)podobni
Slika 3 Hrvatski naš osebujni
40
10. Zakljuak
Jezini savjetodavni rad, ukorien u ove etiri knjige, predstavlja nam Stjepka Teaka
kao vrsnog jezikoslovca koji grai koju obrauje pristupa znanstveno, a savjete daje prije
svega argumentirano i lingvistiki tono. Jezini savjetnici Stjepka Teaka savjetodavnoga su
karaktera te su preteito sastavljeni od preraenih ili dopunjenih lanaka objavljenih u
Školskim novinama, Jeziku i drugdje. U savjetnicima Teak podsjea na uporabne mogunosti
na razliitom razinama standardnoga jezika (znanstvena, popularnoznanstvena, strukovna,
knjievnoumjetnika, razgovorna), a gdje treba i na razinama dijalektnoga, argonskoga,
regionalnoga, mjesnoga priopavanja. Posee za etimološkim podatcima, povijesnojezinim
primjerima i obavijestima o stilistikim vrijednostima pojedinoga jezinoga znaka. Odluno
se suprotstavlja inojezinim nasrtajima na hrvatski jezik, radi zaštite i spašavanja hrvatske
rijei koju nepotrebna tuica tjera u zaborav. U Teakovim se lancima umješno i uspješno
kombiniraju širenje znanja o hrvatskome jeziku, jezine pouke, promicanje naela jezine
kulture, spoznaja o funkcionalnoj, prostornoj i vremenskoj razgoenosti hrvatskoga leksika s
puristikim, a gdje je potrebno i purifikatorskim preporukama. Teak je pisao o naravi
hrvatskoga jezika i njegovu odnosu prema srpskomu i ostalim slavenskim jezicima, o
pravopisnim poteškoama i dvojbama, o svojim hrvatskim prethodnicima u jezinom
savjetodavstvu, o novim, ali i o nepravedno »proskribiranim« i zbog toga prividno zastarjelim
rijeima, o posuivanju i posuenicama, o tvorbi rijei i hrvatskim nestandardnim i
substandardnim idiomima, o osebujnoj naravi jezika (lijepe) knjievnosti. Iako su mu u tome
na pomo bili dobro poznavanje hrvatskoga jezika i mijena u hrvatskome sociolingvistikom
pjezau, ipak se ne smije smetnuti s uma injenica da je Teaku savjetodavcu od velike
pomoi ponajprije bio vlastiti rad: gramatiarski, tekstološki, stilistiki i metodiki. Njegovim
je djelovanjem jezina graa postajala primjerena i razumljiva ne samo jezinim znalcima
nego svima koji se zanimaju za „hrvatski naš svagda(š)nji“, kojima je vano znati „hrvatski
naš podobni ili nepodobni“, koji ne ele zaboravu prepustiti „hrvatski naš osebujni“.
41
1. Literatura
1. Dragun, D. Hrvatski naš...Stjepko Teak, ivot i škola: asopis za teoriju i praksu
odgoja i obrazovanja br. 18: 128-134, Filozofski fakultet, Osijek, 2007.
2. Leksikon hrvatskoga jezika i knjievnosti, Pergamena, Zagreb, 2001.
3. Lisac, J. Stjepku Teaku u spomen, Croatica et Slavica Iadertina III: 417-421,
Zadar, 2007.
4. Pavlievi-Frani, D. U spomen, Stjepko Teak, Jezik 53.4: 121-128, Zagreb, 2006.
5. Teak, S. Hrvatski naš svagda(š)nji, Školske novine, Zagreb, 1990.
6. Teak, S. Hrvatski naš osebujni, Školske novine, Zagreb, 1995.
7. Teak, S. Hrvatski naš (ne)zaboravljeni, Tipex, Zagreb, 1999.
8. Teak, S. Hrvatski naš (ne)podobni, Školske novine, Zagreb, 2004.
2. Ostali izvori