KURIKULUM KOMUNIKACIJSKE PISMENOSTI “THE NEW …

Privatna gimnazija i ekonomsko-informatička škola Futura, Hrvatska

Veleučilište VERN’, Hrvatska

KURIKULUM KOMUNIKACIJSKE PISMENOSTI

“THE NEW LITERACY SET” PROJEKT

Zagreb, siječanj 2016.

“The New Literacy Set” Project 2015-2017

2

TABLICA SADRŽAJA:

1. PROJEKT “NEW LITERACY SET” PROJECT .................................................................................... 3

1.1. O PROJEKTU ................................................................................................................................ 3

1.2. POTREBA ZA NOVIM SADRŽAJEM............................................................................................... 3

1.3. CILJ I SVRHA KURIKULUMA ......................................................................................................... 4

1.4. MOGUĆNOSTI INTEGRACIJE KURIKULUMA U UČIONICAMA ..................................................... 4

1.5. NASTAVNIČKE KOMPETENCIJE ................................................................................................... 5

2. KOMUNIKACIJA ........................................................................................................................... 6

3. ISTRAŽIVANJE .............................................................................................................................. 7

3.1. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA .................................................................................................. 7

3.2. REZULTATI – UČENICI.................................................................................................................. 7

3.3. REZULTATI – NASTAVNICI/OSOBLJE ......................................................................................... 10

4. TOPICS AND LEARNING OUTCOMES OF THE CURRICULA ........................................................ 13

5. PODTEME KURIKULUMA .......................................................................................................... 14

5.1. PODTEMA 1 – Podizanje samosvijesti o vlastitoj komunikaciji (samokritika) i samoosnaživanje

15

5.2. PODTEMA 2 – Asertivnost u komunikaciji ................................................................................ 17

5.3. PODTEMA 3 – Empatija ............................................................................................................ 19

5.4. PODTEMA 4 – Aktivno slušanje ................................................................................................ 23

5.5. PODTEMA 5 – Kritičko mišljenje i kritički pristup medijima ..................................................... 26

5.6. PODTEMA 6 – Argumentativna komunikacija .......................................................................... 29

5.7. PODTEMA 7 – Važnost novih tehnologija u samopredstavljanju i odnosima s drugima ......... 32

5.8. PODTEMA 8 – Medijacija .......................................................................................................... 35

5.9. PODTEMA 9 – Timski rad (suradničko učenje) ......................................................................... 40

5.10. PODTEMA 10 – Verbalna komunikacija .................................................................................... 42

5.11. PODTEMA 11 – Neverbalna komunikacija ................................................................................ 46

5.12. PODTEMA 12 – Strah od javnog nastupa ................................................................................. 49

5.13. PODTEMA 13 – Communication etiquette ............................................................................... 53

PRAVILA MODERNE KOMUNIKACIJE: .................................................................................................... 55

5.14. PODTEMA 14 – Komunikacija s obitelji .................................................................................... 57

5.15. PODTEMA 15 – Komunikacija s autoritetom ............................................................................ 59

6. LITERATURA .............................................................................................................................. 63


3

1. PROJEKT “NEW LITERACY SET” PROJECT

1.1. O PROJEKTU

Komunikacijske vještine su ključne za uspjeh i sreću. Ljudi koji su dobri komunikatori su

uspješniji u svojim poslovima i mnogo lakše se nose u odnosima s drugima. Znati kako tražiti i

vrednovati informacije čini razliku između aktivnog, odgovornog i svjesnog građanina i osobe

kojom je lako manipulirati. Svakog dana smo suočeni s posljedicama financijske pismenosti

budući da su mnogi ljudi na rubu bankrota zato što ne razumiju što potpisuju ili su odabrali

krivu financijsku strategiju. Stoga, komunikacijska, informacijska i financijska pismenost čine

skup nove pismenosti (eng. new literacy set) te su vještine koje učenici trebaju kasnije u životu

i radu.

Primarni ciljevi projekta New Literacy Set su pojačanje digitalizacije i upotrebe inovativnih

nastavnih metoda te razvoj informatičkih, matematičkih i jezičnih vještina i kreativnosti

učenika, društvene i građanske odgovornosti, poticanje samoinicijative i poduzetništva.

Također, jačanje pozicije učenika na tržištu rada i ohrabrivanje njihovog osobnog rasta

razvojem njihovih komunikacijskih, informacijskih i financijskih vještina.

Jačanje digitalizacije u učenju i poučavanju je odabrano kao najrelevantniji prioritet jer je

razvoj i testiranje digitalnih nastavnih materijala visoke kvalitete najveći dio projekta. Tri

intelektualna rezultata su izravno povezana s ovim prioritetom – otvoreni nastavni materijali

za komunikacijsku, informacijsku i financijsku pismenosti.

Projekt je osmišljen kao temelj za nove vještine potrebne u svakodnevnom životu, a koje se

najbolje mogu naučiti kroz svakidašnje situacije. Danas ovo uključuje korištenje tehnologije

zbog čega su svi razvijeni materijali postavljeni na web stranicu projekta (newliteracyset.eu).

Pristup ovim materijalima je besplatan za sve zainteresirane korisnike bilo kojeg uzrasta i

razine znanja kao što su pojedinci, udruge, druge obrazovne institucije, a posebice škole.

1.2. POTREBA ZA NOVIM SADRŽAJEM

Nove tehnologije čine nezaobilazan dio života današnjih učenika. Također, užurban stil života,

hiperpodraženost različitim vizualnim, auditivnim i općenito senzornim efektima čine život

mladih ljudi današnjice vrlo podložnim novitetima i konzumerističkom stilu života. Ovakav

model života se proširio i na obrazovni sustav. Stoga, bilo kakav oblik neaktivne, frontalne ili

nefleksibilne nastave usmjerene na sadržaj umjesto na vještine ili stavove je neodgovarajući i

neprimjeren za današnje učenike. Iako postoje mnogobrojna istraživanja vezana uz utjecaj

takvog životnog stila na budućnost pojedinca i njegovu/njezinu sreći, zanemariti ove očito

duboke promjene u društvu je kontraproduktivno. Stoga, uz prilagodbu tehnologije rada, kao

http://www.newliteracyset.eu/


4

i uvođenje modernih nastavnih metoda u proces podučavanja, potrebno je dodati određene

specifične ishode i, do sada, nekorištenje tehnike.

Nadalje, ovaj projekt će pomoći učenicima s poteškoćama u učenju i niskim postignućima da

budu bolje motivirani i povezuju nastavne materijale sa situacijama u svakodnevnom životu,

spajanjem posebnih potreba s pripremljenim materijalima kurikuluma. Također, nastavno

osoblje koje će raditi na projektu i koristiti kurikulume će razviti novo znanje u smislu ishoda

učenje, kao i upoznati inovativne nastavne metode za podučavanje i učenje koje će moći

koristiti i u drugim vidovima svog rada. Upotreba IKT će osuvremeniti podučavanje i ohrabriti

općenitu modernizaciju obrazovanja.

Na posljetku, europski karakter ovog projekta i kurikulumi će omogućiti povezivanje i

razvijanje društvenih odnosa i stoga komunikacijskih vještina među sudionicima, nastavnicima

kao i učenicima, bilo kroz razmjene učenike, sudjelovanje u poslovnim sastancima,

komunikaciju putem Interneta i drugo. Također, podići će svijest o postojanju takvih projekata

i Erasmus-a+ među učenicima i nastavnicima koji do sada nisu sudjelovali u takvim

aktivnostima.

1.3. CILJ I SVRHA KURIKULUMA

Kurikulumi za komunikacijsku, informacijsku i financijsku pismenost su temeljni dokumenti

projekta. Oni sadrže glavne ideje projekta, rezultate provedenih istraživanja i specifikacije

radionica: očekivani ishodi učenja, općeniti sadržaj i korištene nastavne metode.

Ipak, glavni cilj kurikuluma proizlazi iz želje i potrebe da se mladim ljudima pruži prilika za

daljnji razvoj osobnosti, individualnosti i povećaju njihovi izgledi za uspješan i sretan život, a

što je moguće jedino uz posjedovanje određenih znanja, vještina i stavova.

1.4. MOGUĆNOSTI INTEGRACIJE KURIKULUMA U UČIONICAMA

Vezano za implementaciju kurikuluma u obrazovnim ustanovama, postoji nekoliko

mogućnosti njegove integracije u postojeće predmetne kurikulume.

Za početak, prva mogućnost bi bila integracija u proces učenja kao zaseban, izbornih predmet.

Imaju na umu složenost svakog kurikuluma i vremena koje je potrebno za izvođenje aktivnosti

radionica i razvoj novih vještina, trebao bi trajati oba polugodišta.

Osim što se mogu smatrati posebnim predmetom, radionice se mogu održati kao kompaktna

cjelina u odabranom vremenu tijekom školske godine, kad za to postoji vrijeme.

Iduća mogućnost je njihova integracija u satove razrednika. Ova mogućnost isključuje

neobaveznost, povećava broj učenika koji bi sudjelovali, ali i oduzima vrijeme postojećem


5

nastavnom sadržaju. Moguće rješenje je odabir određenih dijelova radionica i pojedinih

aktivnosti.

1.5. NASTAVNIČKE KOMPETENCIJE

Kompetencije koje trebaju imati nastavnici za izvođenje ovih radionica su sljedeće:

• temeljna profesionalna znanja i vještine (poučavanje, psihološki razvoj, sociološki,

normativno-pravni),

• znanje i uporaba procesa učenja i poučavanja (međukurikularno i predmetno

planiranje, programiranje, učenje i poučavanje usmjereno na učenje i učenička

postignuća)

• znanje i primjena novih metoda učenja i poučavanja (IKT), znanje i primjena metoda

vrednovanja i samovrednovanja


6

2. KOMUNIKACIJA

Temeljnim osovinama komunikacije smatraju se jezik, verbalni i neverbalni govor. Najnovije

teorije komunikacije smatraju uspješne komunikacijske vještine pojedinaca neke zajednice

temeljem za ostvarivanjem uspješnih socijalnih odnosa. Komunikacijske sposobnosti odnose

se tako na sposobnost uporabe jezika/govora, sposobnost izlaganja i argumentiranja stava,

sposobnost vođenja dijaloga što uključuje i sposobnost slušanja, empatije te kritičkog

mišljenja. Iste su ključne kako za ostvarivanje uspješne komunikacije u svakodnevnom životu,

tako i za ostvarivanje uspješne komunikacije u razredu. Stoga je stavljen naglasak upravo na

razvijanje ovih vještina u sudionika nastavnog procesa. Isto je moguće samo uz prethodno

poznavanje, analiziranje i vrednovanje komunikologije i njezinih razvojnih procesa, te prije

svega njezine temeljne sastavnice , same komunikacije.

Komunikacija pomaže i u procesu iskazivanja potreba, želja i očekivanja i ispunjavanju istih u

okolini na socijalno prihvatljiv način. Taj proces traje cijeli život. Upravo to je jedna od glavnih

funkcija ljudske komunikacije, omogućiti da se ljudi prilagode svijetu u kojem žive. Naposljetku,

ali ne i najmanje važno, komunikacija omogućava manipuliranje okruženjem ili utjecanje na

okolinu.

Komunikacija se tako nameće kao vještina od presudne važnosti u životu, a zdrava

komunikacija morala bi biti imperativ, kako nastavnicima tako i učenicima. Komunikacija je,

između ostalog, važna također i za realizaciju odgojnih i obrazovnih ciljeva u školi, stjecanje

povjerenja i kredibiliteta između nastavnika i učenika, oblikovanje profesionalnog imidža

učenika, profesora, ali i školske ustanove kao takve, razvoj odnosa s pojedincima i skupinama

učenika, zajedništvo i odgovarajuću “klimu” u razredu, razvijanje pozitivnih vrijednosti,

stavova i navika kod učenika, prevladavanje različitih vrsta problema, savjetovanje i

podržavanje učenika itd.

Komunikacija je relevantni faktor odgoja, kao što je i temelj uspješne nastave i svih

međusobnih odnosa. Cjelokupna odgojna djelatnost počiva na komunikaciji. Osnovni

instrument odgoja i obrazovanja je komunikacija ili razgovor između nastavnika i učenika,

između nastavnika međusobno, te između učenika međusobno.

Treba naglasiti da vještine komunikacije treba učiti, da prekid komunikacije ponekad smiruje

uznapredovalu problemsku situaciju, a manjak komunikacije može također i istaknuti i

povećati problem. Isto tako, komunikaciju je nemoguće izbjeći jer ona nije samo verbalna. Pri

komuniciranju, svaka poruka prenosi se verbalno i neverbalno. Neverbalna komunikacija

poboljšava socijalnu interakciju, regulira integraciju, zamjenjuje, pojačava ili mijenja verbalnu

komunikaciju. Neverbalnim znakovima nastavnik pokazuje zanimanje i prijateljsko

raspoloženje, te na taj način stvara iskreniji dijalog između njega i učenika. Naime,

komunikacija je puno više od razmjene riječi, misli i ideja, više od davanja i primanja

informacija i poruka. To je vještina koja se uči i razvija, kojom se uspostavlja odnos s učenikom

i određuje dalji tijek interakcije.


7

Mnogi problemi u obitelji, ali i u školi nastaju zbog nedostatka adekvatne i uspješne

komunikacije, zbog netočnog zapažanja osjećaja i neadekvatnog reagiranja na iste. Znati

prepoznati svoje i tuđe osjećaje, te pravilno reagirati na njih, osnova je ne samo za uspješniju

komunikaciju, nego i za sretniji život u obitelji i školi.

3. ISTRAŽIVANJE

3.1. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA

Najadekvatnijom metodom za istraživanje ovakve tematike smatra se anketa. Prilikom

konstrukcije upitnika za učenike i nastavnike/osoblje istraživači su se odlučili za pitanja

otvorenog i zatvorenog tipa. Anketno ispitivanje provedeno je u tri škole glavnih partnera na

projektu:

- Privatna gimnazija i ekonomsko-informatička škola Futura s p. j. iz Zagreba u Hrvatskoj,

- Institut Carles Vallbona iz Granollersa u Španjolskoj te

- Instituto Istruzione Scolastica Superiore „Carlo Alberto Dalla Chiesa“ iz Montefialconea u

Italiji.

Obrađeno je ukupno 360 upitnika učenika (HR=120; IT=121 i ES= 119) te 60 upitnika

nastavnika/osoblja (HR=18; IT=20 i ES= 22).

3.2. REZULTATI – UČENICI

Na temelju inputa nastavnika i preliminarnih internih upitnika prije provođenja glavnog

istraživanja određena su tri tematska područja relevantna za pitanje komunikacije u području

odgojno-obrazovnog sustava. S obzirom na rezultate upitnika, kao i na svakodnevni kontakt s

učenicima, pokazuje se potreba za dodatnim usavršavanjem. Tematske cjeline vezane su uz

odnos prema „ja“, zatim recipročni odnos „ja“ u odnosu na druge i drugi u odnosu na mene,

te posebna specifična područja komunikacije poput „mediji“, „autoriteti“, „timski rad“,

„medijacija“ i ostalo.

Prva tri pitanja u upitniku za učenike bila su vezana uz tematiku i način rješavanja sukoba.

Rezultati su pokazali kako se 32% učenika u sukobima uvijek bore za svoj stav , njih 29% često

te 23% samo ponekad. Gotovo identični rezultati dobiveni su kod pitanja koliko učenici brinu

za svoj interes, gdje njih 32% navodi kako uvijek brine za svoj interes, 29% učenika čini to često,

dok 23% ponekad. Tek 13% učenika ne radi to nikad ili gotovo nikad. Trećim pitanjem se

pokušalo ispitati koliko učenici u sukobima uvažavaju mišljenja drugih. Podatci pokazuju kako

38% učenika uvijek i često uvažava mišljenja drugih učenika, dok tek 4% njih rijetko ili nikad.


8

Sljedeća skupina pitanja odnosila se na iznošenje stavova. Kada se govori o iznošenju stavova,

vidljivo je kako učenici ipak pokazuju određene poteškoće kod izražavanja svojih mišljenja.

Naime, tek 22% njih uvijek izražava svoje mišljenje, bez obzira na posljedice. Njih čak 67%

često ili ponekad izražavaju svoja mišljenja bez razmišljanja o posljedicama. Daljnjim

analiziranjem može se zaključiti kako učenici ipak nisu u potpunosti skloni otvoreno govoriti o

svojim emocijama. Naime, njih 34% ponekad otvoreno govori o svojim osjećajima vezanim uz

neku aktivnost i/ili događaj. Potporanj navedenom jest i činjenica da se 29% učenika izjasnilo

kako rijetko govori otvoreno o svojim osjećajima. Ovakvi rezultati indirektno upućuju na

umanjenu razinu samopouzdanja kod učenika, što će drugi rezultati, u nastavku, i potvrditi.

Učenicima je nadalje bilo postavljeno pitanje vezano uz timski rad i rješavanje zadataka u timu.

Rezultati pokazuju da su učenici skloni rješavanju zadataka u timu, naime čak 34% anketiranih

učenika u Hrvatskoj, Italiji i Španjolskoj smatraju da često rješavaju zadatke u timu, dok njih

32% to čini ponekad. Navedeno ukazuje na činjenicu da je nastavnim metodama koje potiču

rad u timu moguće postići veće zajedništvo unutar određene nastavne grupe.

Upitnikom se također ispitivao stav učenika koji zrcali njihovu sliku o sebi i njihovu sliku o

drugima. Podjednak broj ispitanih učenika je mišljenja da su njihovi prijatelji katkad i/ili često

bolji od njih. Navedeno ukazuje da je kroz nastavne sadržaje koji se bave komunikacijom,

odnosno komunikacijskim tehnikama potrebno usmjeriti pozornost i na razvijanje

samopouzdanja u učenika. Naime, recentna istraživanja pokazuju uzročno posljedičnu

povezanost između samoefektivne komunikacije i razine zadovoljstva sobom i svojom

okolinom. Zanimljivi su rezultati koji ukazuju kako 33% anketiranih učenika ponekad otvoreno

pokazuje svoje mišljenje pred cijelim razredom, njih 40% to čini često, a čak 22% to rijetko čini.

Zanimljivo je da nitko, od ukupno 360 učenika nije naveo da uopće nema problema s

otvorenim iskazivanjem mišljenja pred drugim učenicima.

Pitanja vezana uz slušanje pokazuju rezultate koji se mogu tumačiti kako su učenici skloni

slušati jedni druge, ne prekidaju se tijekom razgovora, te uglavnom pamte o čemu su

razgovarali. Pitanja su bila tako usmjerena da se nije ispitivao sadržaj razgovora. Konkretno,

više od 50% učenika nikada ili gotovo nikada ne prekida sugovornika/prijatelja u razgovoru,

dok svega 5% to čini uvijek. Gotovo identične rezultate donosi i tvrdnja: „Kad pričam s

prijateljima iz škole, dovršavam njihove rečenice prije njih“, što ukazuje na dobre odnose u

učionicama i otvorenost za suradnju. Zanimljivi su rezultati ispitivanja slušanja jedni drugih.

Ako se zbroje odgovori nikada (5%) i ne tako često (9%) dobiju se ohrabrujući podatke kako

svega 14% učenika ne sluša svoje kolege dok govore. No, za odgovor kako samo ponekad

aktivno slušaju jedni druge odlučilo se 30% učenika, što bi bio neki pregled neopredijeljenih ili

onih koji se ne mogu jasno definirati. Nažalost, tek se 15% učenika može u cijelosti prisjetiti

razgovora s kolegama. Iz rezultata proizlazi kako rad na samoefikasnoj komunikaciji u

određenoj mjeri može pomoći učenicima i u kreiranju slike o sebi, te tako ujedno pomoći

ostvarenju boljih rezultata slušanja jedni drugih.


9

Također, istraživanjem je obuhvaćeno i ispitivanje, odnosno samoprocjena učenika vezano uz

njihovu neverbalnu komunikaciju. Proučavali su se sljedeći segmenti neverbalne (i

paraverbalne) komunikacije: gestikulacija, brzina govora, kontakt očima, te svjesnost izričaja

neverbalne komunikacije kod sugovornika.

Istraživanje je obuhvatilo navedene segmente jer se s jedne strane smatra da su gestikulacija,

brzina govora i način govora te kontakt očima znakovi kojima osoba ukazuje na određeno

unutarnje stanje povišene emotivnosti, koje potom može ukazivati ili na tremu, odnosno

nesigurnost vezano uz određenu temu, no također i na niže samopouzdanje. Rezultati

pokazuju kako učenici nisu u potpunosti svjesni povezanosti gestikulacije i javnog nastupa

(govorenje pred cijelim razredom se može smatrati određenim javnim nastupom), jer njih 23%

smatra da rijetko imaju pojačanu (drugačiju) gestikulaciju u takvom trenutku u odnosu na neki

mirniji trenutak, a njih 27% smatra da im se to događa ponekad. Gotovo je jednaka

samoprocjena i kad je u pitanju brzina govora, dok su jedino kod teme ostvarivanja kontakta

pogledom, učenici svjesni da prilikom javnog nastupa njihova neverbalna komunikacija na

određeni način odudara od uobičajene, pa tako njih 30% smatra da su često usmjereni na

stvaranje kontakta sa sugovornicima putem pogleda, dok 32% učenika to čini ponekad. Jedna

od metoda poboljšanja neverbalnog govora općenito, a posebno u području javnih nastupa

može biti i snimanje nastupa pred razredom, samoprocjena nastupa, no i evaluacija nastupa

od strane ostalih učenika. Iako rezultati ukazuju na svjesnost učenika o važnosti neverbalne

komunikacije njihovih sugovornika, ipak nisu dovoljno relevantni kako bi u potpunosti potvrdili

svjesnost o važnosti neverbalne komunikacije. Stoga je jedan od ciljeva motivirati učenike za

stvaranje navike promatranja neverbalne komunikacije kod svojih sugovornika, uz aktivno

slušanje komunikacijskog partnera.

Rezultati odgovora na pitanja usmjerena na ispitivanje odnosa i komunikacije s nastavnicima

(a time neposredno i autoritetima), ukazuje na činjenicu da se učenici često (41%), odnosno

ponekad (30%) nađu u situacijama kada se ne usude priznati nastavnicima da ne razumiju

određeno gradivo. Navedeno se može povezati s prethodno spomenutim rezultatima u kojima

je potvrđeno pomanjkanje samopouzdanja učenika. To također ponovno upućuje na nužnost

rada na učinkovitoj komunikaciji kao jednom od čimbenika koji sudjeluju u podizanju i/ili

spuštanju samopouzdanja neke osobe.

Što se tiče prihvaćanja kritike u vidu povratne informacije od nastavnika, te korigiranja svog

ponašanja u skladu s istim, njih 22% to čini uvijek, 31% često, dok čak 28% samo ponekad. Oko

20% ispitanih navelo je da nisu uopće skloni prihvaćanju kritike od strane nastavnika. Povratna

informacija se, posebice u hrvatskom školstvu, pretežito sastoji od ukazivanja na prilike za

poboljšanje učeniku, stoga je izrazito važno na koji se način poruke uobličuju. Postoji kauzalna

povezanost između davanja kratkih, jasnih, emotivno neobojenih poruka učenicima i njihova

prihvaćanja, stoga bi vježbanje takvog načina uobličavanja poruka moglo biti jedna od metoda

korištenih u radionicama.


10

Nekoliko pitanja referirala su se na temu suosjećanja, odnosno empatije u odnosu na

sugovornike. Tako 35% ispitanih učenika smatra da često paze na osjećaje drugih ljudi,

odnosno komuniciraju na način kojim neće svjesno povrijediti nekog drugog, a 31% učenika to

čini stalno. Navedeno je u suglasju s rezultatima o svjesnosti i učincima njihovih riječi na druge

kolege. Tako je 27% učenika uvijek svjesno, 34% ih je svjesno ponekad te 27% često kako

njihovi komentari utječu na komunikacijske partnere. Ovakvi rezultati su pohvalni jer ukazuju

na visoku osviještenost učenika za posljedice komunikacije s drugima.

Istraživanje je obuhvatilo i pitanja vezana uz temu obrade nastavnih materijala. Rezultati jasno

ukazuju kako više od polovice učenika smatraju da je za razumijevanje gradiva potreban

adekvatan komunikacijski kanal. Naime, njih 25% smatra da bi im određeni nastavni sadržaj

bio zanimljiviji kad bi nastavnici koristili razne oblike informacijske i komunikacijske

tehnologije, pa ako se zbroje ti odgovori „često“ s 30% „ponekad“ ispada da je upotreba istih

relevantna preko polovice ispitanika. 28% ispitanih učenika čak smatra da bi u takvom

„komunikacijskom okružju“ oni bolje razumjeli određeno gradivo.

3.3. REZULTATI – NASTAVNICI/OSOBLJE

Upitnik za nastavnike u najvećoj mjeri bio je sastavljen od otvorenih pitanja. Cilj je bio dobiti i

konkretne smjernice, a ne samo statističke podatke vezane uz određene teme. Kako bi se

rezultati lakše interpretirali svrstani su u kategorije.

Prvom serijom pitanja za nastavnike obrađivana je tema ponašanja učenika u konfliktnim

situacijama. Kao najčešće načine ponašanja učenika u takvim situacijama nastavnici navode

izazivanje autoriteta nastavnika, neprimjereno ponašanje poput neprikladnog izražavanja i/ili

agresije te rasprava ili diskusija s nastavnikom. Vrlo često navedeno ponašanje samo je

pokušaj privlačenja pažnje na sebe. Nekolicina nastavnika navodi da učenici nerijetko nastoje

izbjeći sukobe.

Upitani da navedu i opišu primjere dobre prakse situacija kada se studenti bore za svoje

stavove/mišljenja nastavnici su u najvećoj mjeri navodili i opisivali situacije razgovora te

„povlačenja “ u kojima zajedno sagledavaju nastalu situaciju zatim situacije razgovora licem u

lice u kojima je važno da nastavnik slušanjem pokaže zanimanje za učenikovu „verziju priče“.

Kao primjere loše prakse navode situacije u kojima se koriste oštri tonovi, prijetnje, pretjerane

reakcije bilo kakve vrste, potom situacije u kojima nastavnik ignorira njihova mišljenja ili

minimizira sukob. Učenicima ne odgovara situacija u kojima profesori oslanjajući se na

neverbalne geste pokazuju prezir, situacije u kojima se postavljaju kao suci ili u kojima

inzistiraju da imaju posljednju riječ.


11

Sljedeća tematika odnosi se na povezanost iskazivanja učeničkih stavova s posljedicama,

odnosno neovisno o istima. Sukladno učestalosti odgovora, moguće je izdvojiti sljedeće

stavove: učenicima se većina posljedica čini beznačajnima, zatim jer učenici drugačije

percipiraju realnost od odraslih, te zbog nedostatka iskustva. Daljnji, manje učestaliji razlozi

koje navode nastavnici su sljedeći: jer obitelj i škola je pokazuju učenicima da su odgovorni,

zbog nedostatka samokontrole, jer posljedice za postupke doživljavaju kao nepravdu ili su one

nejasno postavljene i često se odgađaju, zbog zamjerki kojih obitelj i nastavnici svjesni, jer im

to daje osjećaj moći, arogancija, društvo naspram vrijednosti, itd.

Cilj kurikuluma i edukacije koja će se u slijedu istog provoditi jest postići optimizaciju između

razumijevanja učeničkog ponašanja i percepciju istog od strane nastavnika. Nastavnici su stoga

upitani na koji način sve učenici privlače pozornost na sebe, bilo u negativnom, bilo u

pozitivnom smislu. Cilj ovog pitanja bilo je identificirati oblike ponašanja kroz koja se učenici

ističu, kako bi se određeni dijelovi pojedinih tematskih jedinica usmjerili na rješavanje takvih

situacija. Nastavnici uključeni anketom su dali sljedeće odgovore: učenici su tijelom prisutni,

ali duhom odsutni iz razreda, često skreću s teme tijekom razredne rasprave, pokušavaju

privući pozornost na sebe tako da glasno govore, ignoriraju i ne prihvaćaju ispravke, nemaju

interesa, neprikladno se ponašaju na način stvaraju suptilna odvlačenja pažnje kako bi omeli

koncentraciju kolega iz razreda, ne mogu mirno sjediti, protežu se, jedu u učionici ili su

neredovito prisutni i točni, ne pridržavaju se školskih pravila, ne izvršavaju zadane zadatke.

Rijetki pozitivni odgovori kao što je da su učenici ponekad izvrsni u sportu ili učenju pokazuju

da je potrebno uložiti dodatni trud u poboljšanje motivacije učenika, kao i razine njihove

empatije.

Učenička komunikacija prema nastavnicima zna katkad biti nejasna, odnosno učenici ne znaju

kako najbolje artikulirati svoje probleme. Budući da je unutar kurikuluma predviđeno nekoliko

tema koje se direktno tiču osvještavanja načina komunikacije, nastavnicima je postavljeno

pitanje na koje sve načine učenici pokazuju da imaju problema. Navedeni su sljedeći odgovori:

mijenjaju svoj stav, nervozni su, izbjegavaju izazove, skrivaju svoje probleme, manje su

samopouzdani kad se suoče s teškoćama, pasivni su ili lijeni, agresivni su i fizički i verbalno,

često traže dopuštenje da idu na toalet tijekom nastave, itd. Nastavnici su naveli potom

primjere loše prakse rješavanja navedenog izazova, a to su: ignoriranje ponašanja ili problema

i dalje poduzimati disciplinske radnje umjesto rješavanja situacije. Kao primjere dobre prakse

rješavanja učeničkih problema, navedeni su: razgovaranje, analiza kada/gdje se dogodilo

neprimjereno ponašanje ili pohvala učeničkih napora kao i organiziranje grupa za suradničko

učenje.

Motivacija je jedno od ključnih pitanja u obrazovnom procesu, kako unutarnja, tako i vanjska.

Stoga je jedna od važnih tema u ovom istraživanju ona koje se odnosi na poticanje vanjske

motivacije. Iako je u konačnici cilj u učenicima razviti unutarnju motivaciju, nastavnici to mogu

postići upravo pažljivo usmjerenom i poticajnom vanjskom motivacijom. Nastavnici su stoga

pitani kada smatraju da je korisno navoditi vanjsku motivaciju kao način poticanja učenja u


12

učenika, a na to su pitanje odgovorili sljedeće: prilikom kreiranja multimedijskih prezentacija

ili izradi marketinških materijala kao što su brošure, kad se radi na projektu čije rezultate treba

predstaviti drugima, pri pisanju dobre prijave za posao ili životopisa, kad se tema može

primijeniti na kontekst stvarnog svijeta, kad tema nastave može pomoći učenici prenijeti

njihovo znanje u stvarni život kao što su financijske mogućnosti pri kupnji automobila (na rate,

leasing,…) ili rukovanje kreditnim karticama, kamatama i naknadama, pri naglašavanju

primjene teme u stvarnom životu kao što je kreiranje web stranice prema vlastitim interesima,

prilikom polaganja ispita za upis na fakultet, itd.

Uz vanjsku motivaciju, ključno je poticati unutarnju motivaciju kod učenika. Prema

nastavnicima, sljedeći mehanizmi pripadaju procesu razvitka unutarnje motivacije: proaktivne

ocjene, pohvale, pridavanje pažnje njihovim osobnim interesima ili ambicijama, razgovaranje

o temama povezanima s njihovim iskustvom ili trenutnom situacijom, povećanje njihove

znatiželje, postavljanje realnih ciljeva, ublažavanje straha od roditeljske kazne.

U anketi su postavljena i dva zatvorena pitanja, a odnose na samoprocjenu aktivne

participacije studenata u suradničkom učenju / timskom radu. Nastavnici u Italiji, njih 40%,

izabralo postotak od 20 do 40% kako bi izrazili svoje mišljenje o studentskom angažmanu u

timskom radu, dok je čak 36% nastavnika iz Španjolske odabralo je postotak od čak 40 do 60%.

Prema ovim rezultatima učenici u Hrvatskoj su najviše raspoloženi i otvoreni za timski rad, jer

je čak 44% nastavnika rangiralo 60 do 80% posto učenika kao aktivnim u timskom radu.

Nastavnici su potom upitani smatraju li da je međusobno natjecanje među učenicima

stimulativnog karaktera. Ukupno 52% nastavnika procjenjuje da je potreba međusobnog

natjecanja učenika stimulativnog karaktera. Cilj pitanja jest bilo provjeriti procjenu nastavnika

smatraju li kompetitivnost više stimulativnom ili destruktivnom. Kao što je navedeno, 52%

posto ispitanih nastavnika ju smatra stimulativnom, a 12% destruktivnom. Odgovor je važan u

smislu poticanja pozitivnog razvoja kompeticiji kroz segmente kurikuluma koji se odnose na

samoosnaživanje u komunikaciji, odnosno općenito na razvoj samopoštovanja.

Sljedeće se pitanje u upitniku odnosilo na empatiju. U komunikacijskom odnosu empatija se

odnosi na osjetljivost za mišljenje ili osjećaje drugih osoba. Pitanje je stoga bilo što smatraju

nastavnici, kako u učenika poticati razvoj individualne emocionalne empatije. Prijedlozi

nastavnika su bili sljedeći: pohvaliti učenike, sudjelovati u zadacima koje rješavaju u

suradničkim grupama, razvijanje određenih skupova vještina kao što su slušanje drugih, odabir

učinkovitog rasporeda sjedenja i/ili usvajanje rotacijskom sustava kojim se određuje mjesto

sjedenja u razredu, učenje razumijevanju drugih i poticanje međusobnog poštovanja,

organiziranje društvenih događaja i usavršavanja, uključivanje u sportske aktivnosti, itd.

Dobre komunikacijske vještine je nužno poticati, a negativne ublažavati, ukoliko ih nije

moguće u potpunosti riješiti. Stoga su nastavnici prvo bili pitani koje komunikacijske vještine

smatraju dobrim, a koje lošim. Kao dobre komunikacijske vještine, odnosno one koje je nužno

poticati, navedene su sljedeće: aktivno slušanje, naizmjenično govorenje tijekom rasprava,


13

dopuštanje drugima da izraze svoje stajalište, prikladne neverbalno ponašanje, uspostavljanje

i održavanje kontakta očima i pružanje povratne informacije, izbjegavanje prekidanja, jasno

prosuđivanje i govorenje, znanje stranih jezika, itd. Kao loše komunikacijske vještine naveli su

sljedeće: nedostatak slušanja i prekidanje, negativno reagiranje na povratne informacije,

negativan govor tijeka i neprikladna neverbalna komunikacija, uobraženost, neprilagođavanje

različitim mišljenjima.

Kako bi se dobile jasne smjernice u kojem je smjeru nužno razvijati kurikulum, postavljeno je

pitanje koje komunikacijske vještine nastavnici smatraju da ih je nužno razvijati u učenika.

Nastavnici su kao ključne naveli sljedeće vještine: slušanje, vještine raspravljanja i

argumentiranja, neverbalna komunikacija, prezentacijske vještine i samopouzdanje tijekom

usmenih prezentacija, i posljednje, ali ne i najmanje važno, prihvaćanje povratnih informacija.

Dobiveni rezultati istraživanja pokazali su potvrdu preliminarnog istraživanja provedenog u

Školi Futura među nastavnicima, na temelju kojeg je upitnik glavnog istraživanja i sastavljen.

Otkriveni su manji ili veći problem koji se mogu riješiti usvajanjem novih znanja i stjecanjem

novih vještina. Nadalje, daljnja obrada rezultata pokazala je male ili gotovo nikakve

međunarodne razlike u tematskim područjima komunikacijskih odnosa u kojima učenici imaju

najviše problema. Shodno tome, određeno je deset tematskih cjelina koje su se raspodijelile

na petnaest nastavnih jedinica koje su jednako važne učenicima, ali i njihovim profesorima iz

Hrvatske, Španjolske i Italije.

4. TOPICS AND LEARNING OUTCOMES OF THE CURRICULA

Mogu se navesti tri osnovna područja u kojima se pokazuje potreba za dodatnim

usavršavanjem komunikacije učenika:

1. odnos prema „ja“

2. „ja“ u odnosu na druge i drugi u odnosu na mene

3. posebna područja komunikacije (mediji i društvo u odnosu na mene)

1. Odnos prema samome sebi jedno je od najvažnijih područja uspješne komunikacije. Ukoliko

ne postoji kvalitetan i realan odnos prema vlastitoj ličnosti i načinu na koji ona utječe na

komunikaciju s drugima, ali i u posebnim situacijama, dolazi do nerazmjernih očekivanja,

stavova i reakcija, koje onda neminovno vode sukobima i općem nezadovoljstvu. Potrebno je

podizanje samosvijesti o vlastitoj komunikaciji, samokritika, ali i samoosnaživanje. Također je

potrebno poznavanje i uspješno prepoznavanje tuđih osjećaja, te pravilno reagiranje s istima.

2. Općeniti odnos prema drugima drugo je interesno područje direktno vezano uz sam odnos

prema samome sebi, od kojega najviše i ovisi. Ovo područje zahtjeva detaljan pristup

nekolicini aspekata komunikacije poput aktivnog slušanja, verbalnih i neverbalnih poruka i


14

samog pošiljatelja i primatelja poruke, pozitivnog i proaktivnog pristupa komunikaciji, te

parlamentarizmu u komunikaciji, kao i argumentiranom iznošenju kritike.

3. Treće područje relevantno za uspješnu komunikaciju su posebne situacije koje nekim

mladim ljudima, ali i ljudima općenito mogu predstavljati velike prepreke u percepciji svojeg

komunikacijskog područja kao zadovoljavajućeg. To mogu biti problemi u komunikaciji u

nekom obliku timskog rada, kao i komunikacija s nekim oblikom autoriteta (profesor, ravnatelj,

poslodavac, pa čak i kolega na višoj poziciji).

5. PODTEME KURIKULUMA

Odabrano je petnaest podtema koje su se u skladu s rezultatima istraživanja:

1. Podizanje samosvijesti o vlastitoj komunikaciji (samokritika) i samoosnaživanje

2. Asertivnost u komunikaciji

3. Empatija (uključiti refleksiju osjećaja i samokontrolu)

4. Aktivno slušanje

5. Kritičko mišljenje i kritički pristup medijima

6. Argumentirano komuniciranje

7. Važnost novih tehnologija u samopredstavljanju i odnosima s drugima

8. Medijacija

9. Timski rad (suradničko učenje)

10. Verbalna komunikacija

11. Neverbalna komunikacija

12. Strah od javnog nastupa

13. Bonton u komunikaciji

14. Komunikacija u obitelji

15. Komunikacija s autoritetom

Njih je potrebno s učenicima obraditi na način da usvoje nova znanja, razviju prijeko potrebne

vještine, ali i osmisle i kreiraju vlastite stavove o svojoj i tuđoj komunikaciji. Najbolji način je

provedba u obliku radionica, s izrazito proaktivnim učeničkim sudjelovanjem, osmišljena na

višoj razini ishoda Bloomove taksonomije, imajući pritom u vidu i potrebu uključivanja danas

neizostavne informatizacijske tehnologije.


15

5.1. PODTEMA 1 – Podizanje samosvijesti o vlastitoj komunikaciji

(samokritika) i samoosnaživanje

Ciljevi podteme:

Pomoći učenicima kako bi shvatili važnost vlastite komunikacije s drugima i razvijali svoje vještine s ciljem unapređenja načina na koji dijele informacije s ostalima. Razumjeti proces komunikacije, biti svjesni kako se informacija gubi kada se prenosi s jedne osobe na drugu i naučiti identificirati probleme uzrokovane lošim prijenosom informacija. Očekivani ishodi učenja:

Prepoznati karakteristike i značajke vlastite komunikacije.

Utvrditi prednosti i nedostatke vlastite komunikacije.

Stečena znanja moći staviti u praksu komunikacije. Sadržaj:

Kada ste svjesni vlastite komunikacije i kako vas drugi doživljavaju, tada možete vježbati učinkovitu komunikaciju. Vođe koji ne razumiju vlastito ponašanje i kako ih drugi vide, stvaraju komunikacijske greške poput krivog shvaćanja ili povrijeđenih osjećaja. Ovo su samo neki od primjera povezanosti između samosvijesti i učinkovite komunikacije:

Samosvijest podrazumijeva znanje o tome kako vaše misli, osjećaji i ponašanje utječu

na druge i da možete upravljati sobom kako bi druga osoba bila bitan dio razgovora.

Samosvijest nam pomaže da budemo zadovoljniji samima sobom kako bi se mogli bolje

poistovjetiti s drugima s iskrenim povjerenjem i ljubaznošću.

Samosvijest omogućava da dozvolite i drugim ljudima kako bi vam rekli što je njima

važno bez da ikako zakomplicirate situaciju.

Samosvijest vam otvara mogućnost kako bi saslušali druge ljude, a ne samo vi pričali

(rezultat ega).

Samosvijest pomaže u komunikaciji s drugima na jednom dubljem nivou jer se na taj

način uz vas osjećaju cijenjenima i važnima.

Samosvijest pomaže razumjeti kako vas drugi vide i kako se prilagoditi da bi ostvarili

smislenije i jače veze.

Samosvijest pomaže u suradnji s drugima.

Dimenzije osobnog osnaživanja

Sljedeće ‘dimenzije osobnog osnaživanja' su temelje se na vjerovanju da što veći raspon

odgovora pojedinac razvija, time su šanse da se učinkovito nosi s različitim životnim

situacijama također veće. Te dimenzije su:

Samosvijest

Samosvijest uključuje razumijevanje našeg vlastitog karaktera i kako reagiramo na različite situacije. Ona nam omogućuje izgradnju naših pozitivnih kvaliteta i da budemo svjesni kako


16

negativne osobine mogu smanjiti našu učinkovitost. Samosvjesni ljudi donose svjesne odluke kako bi obogatili vlastite živote kada god je moguće, učeći iz vlastitih iskustava. To je od velike važnosti u komunikacijskom procesu.

Vrijednosti

Vrijednosti su mišljenja ili vjerovanja koju su nam važna ali ih nismo uvijek svjesni. One mogu bili bilo koji oblik vjerovanja ili percipirane dužnosti, sve što nam je bitno iz bilo kojeg razloga. Razlog zbog kojeg biramo jednu stvar, a ne drugu ili biramo jedan način ponašanja, a ne drugi ne mora uvijek biti očit ili nama poznat, ne mora postojati očit razlog za naše vrijednosti. Pa ipak, naše su nam vrijednosti bitne kao pojedincima. Kako bi postali samosvjesni naših vrijednosti bitno ih je kritički proučiti i prihvatiti da se neke naše vrijednosti mogu razlikovati od tuđih.

Vještine

Individualne vještine su glavni resurs koji nam omogućava postizanja željenih ciljeva. Vještine se mogu steći kroz iskustvo, vježbu, obrazovanje i obuku. Samo kroz razvijanje vještina se naše individualne vrijednosti mogu prevesti u djelovanje.

Informacije

Znanje ili informacije su potrebne za razvoj samosvijesti i vještina. Samo po sebi je važna vještina kako pronaći odgovarajuću informaciju. Bez informacija, odabiri koji su pojedincima otvoreni su ograničeni kako u privatnom tako i u poslovnom životu. Internet je omogućio svima izuzetno lagan pristup golemoj količini informacija veoma brzo i veoma lako. Problem koji se onda javlja je vezan uz kvalitetu pronađene informacije dok je naš set vještina usmjeren na pronalaženje točne i pouzdane informacije.

Ciljevi

Postavljanje ciljeva je način na koji pojedinac može preuzeti kontrolu nad svojim životom. Proces postavljanja ciljeva uključuje aktivno promišljanje oko vlastitih vrijednosti i smjera kojim se želi provesti vlastiti život. Odabiri se donose nakon refleksije, a praćeni su akcijom. Ciljevi uvijek trebaju biti i specifični i realni. Postavljanje osobnih ciljeva daje nam osjećaj smisla u životu, taj smisao je ključan za osobni napredak.

Predložene metode podučavanja:

Tijekom nastave koriste se različite metode uključujući razgovor, demonstracije, praktični rad, kritičko razmišljanje, rasprave, suradničko učenje, individualno i grupno razmišljanje. Literatura:

1. Fiske, J. (1990.) Introduction to Communication Studies, New York, Routledge.

2. Craig T. R., Muller, L. H. (2007.) Theorizing Communication: Reading Across Traditions,

London, SAGE Publications.


17

3. Burnett, P. C. (2002.) Teacher praise and feedback and students’ perceptions of the

classroom environment, Educational Psychology, 22(1), 1–16

4. Brockner, J., Derr, W. R., & Laing, W. N. (1987.) Self-esteem and reactions to negative

feedback: Towards greater generalizability, Journal of Research in Personality, 21,

318–334.

5. Johnson, D.W. (1993). Reaching out: Interpersonal effectiveness and self-actualization.

Boston, Allyn and Bacon

5.2. PODTEMA 2 – Asertivnost u komunikaciji

Ciljevi podteme:

Očekivanja od učenika su definirati, analizirati i sintetizirati informacije i generalizacije vezane uz različite tipove komunikacije, identificirati i evaluirati njihov vlastiti obrazac komunikacije i obrazac drugih, uvježbati, demonstrirati i osmisliti vještine asertivne komunikacije, te usvojiti „JA“ poruke kao vlastiti opći i važeći stil komunikacije.

Očekivani ishodi učenja:

Učenici će moći razlikovati destruktivne i konstruktivne konflikte.

Učenici će moći identificirati, analizirati i klasificirati općeniti, a također i svoj vlastiti stil komunikacije (agresivni, defenzivni i asertivni) i ukazati na, procijeniti i kritizirati njihove osnovne značajke.

Učenici će moći uočiti, usporediti i procijeniti „TI“ i „JA“ poruke.

Sadržaj:

Postoje DESTRUKTIVNI sukobi u kojima jedna strana pobjeđuje, a druga gubi, obje strane su

povrijeđene, ljute i nemaju povjerenja jedni u druge.

Postoji KONSTRUKTIVNI sukobi u kojima sve strane postižu svoje ciljeve, rješenje je na

obostrano zadovoljstvo.

Sudionici sukoba se međusobno poštuju i vjeruju jedni drugima, a na kraju postoji veća

mogućnost za uspješno rješavanje svih budućih sukoba.

Imajući to na umu postoje tri tipa komunikacije:

- agresivna

- defenzivna

- asertivna:

o Osoba samopouzdano brani svoja prava, ali bez narušavanja prava drugih

o Osoba će reći DA kada to osjeća, kao što će reći NE kada osjeća da je ne


18

o Osoba se zauzima za svoje potrebe, ali ne na štetu drugog već na obostranu

korist

Prilikom rješavanja sukoba možemo koristiti 2 različita tipa poruka:

- “TI” poruke:

o Govore o drugome

o Sude i procjenjuju osobu i njene postupke

- “JA” poruke:

o Govore o nama

o Iskazujemo vlastite osjećaje, mišljenje, želje i potrebe

o Formulacija: OPAŽANJE → OSJEĆANJE → POTREBE → ŽELJE

Predložene metode poučavanja:

Metode koje se koriste su razgovor, ispunjavanje ankete i analiza rezultata u odnosu na ostatak razreda, sudjelovanje u vježbi „Borba crtanjem“, raspravljanje, gledanje prezentacije, gledanje demonstracijskih videa, stvaranje „JA“ poruka, pisanje i izvještavanje o rezultatima, kritičko razmišljanje o njihovoj upotrebi u stvarnim životnim situacijama, suradničko učenje u parovima, vršnjačko učenje u skupinama, simuliranje stvarnih životnih sukoba pred cijelim razredom.

Literatura:

1. Rosenberg, M., B. (2004.): Raising Children Compassionately: Parenting the Nonviolent

Communication Way. Puddledancer Press. p. 48. ISBN 1-892005-09-3.

2. Miljković, D., Rijavec, M. (1997.), Razgovor sa zrcalom: psihologija samopouzdranja,

Zagreb, IEP

3. Seligman, M.E.P. (2005.), Optimistično dijete, Zagreb, IEP

4. Lange, A. J. and Jakubowski, P. (1976). Responsible Assertive Behaviour: Cognitive/ Behavioural Procedures for Trainers., Canadian Journal of Counselling and Psychotherapy / Revue canadienne de counseling et de psychothérapie, Volume 11, issue 2, 1977

5. Internet source: https://www.mindtools.com/pages/article/Assertiveness.html

https://www.mindtools.com/pages/article/Assertiveness.html


19

5.3. PODTEMA 3 – Empatija

Ciljevi podteme:

Očekuje od učenika da definiraju, analiziraju i sintetiziraju informacije i generalizacije o emocionalnoj inteligenciji i njezinim komponentama – prepoznavanje i refleksija emocija, samokontrola i empatija, kako prepoznati i procijeniti vlastite i tuđe emocije, vježbati, demonstrirati i razviti vještine samokontrole i empatije, te usvojiti navedene nove promjene kao vlastiti opći i valjan stil ponašanja.


Učenici će moći definirati, analizirati i sintetizirati informacije i generalizacije o emocionalnoj inteligenciji i njezinim dijelovima – prepoznavanje i refleksija emocija, samokontrola i empatija

Učenici će moći stvoriti obrasce ponašanja s ciljem povećanja vlastite emocionalne inteligencije i empatije

Učenici će moći rezimirati vrste osjećaja, razlikovati emocije i njihove učinke, razumjeti psihologiju iza susprezanja osjećaja

Učenici će moći definirati i razumjeti ljutnju te navesti primjere iz svakodnevnog života

Sadržaj:

Empatija (iz starogrčkog παθος - osjećaj, strast) doslovno znači uključenost.

Empatija je sposobnost uranjanja u emocionalno stanje druge osobe i shvaćanja njezine

pozicije na osnovi percipirane ili imaginarne situacije u kojoj se nalazi ta osoba.

Empatija ima svoju emocionalnu i racionalnu (intelektualnu) komponentu jer biti empatičan

znači osjetiti osjećaje drugih (bol, tuga, radost, anksioznost, i druge), ali i racionalno

(intelektualno) ih razumjeti.

Empatija je preduvjet socijalizacije.

Empatija je urođena, ali se i razvija i to paralelno s kognitivnim razvojem.

Djeca od najranije dobi doživljavaju empatiju, ali na različite načine. Plač jednog

novorođenčeta može potaknuti na plač i drugu dojenčad, koja dijeli sobu s njim.

Djeca do prve godine starosti koriste globalnu empatiju - često se ponašaju kao da se ono što

se događa drugima događa njima jer nisu u stanju razlikovati sebe od drugih osoba.


20

Nakon toga se razvija empatija prema samome sebi kada mogu shvatiti da postoji više osoba.

Tijekom tog razdoblja oni ne razlikuju unutarnja emocionalna stanja, osim svojih vlastitih.

Između drugi i treće godine djeca mogu shvatiti da drugi ljudi imaju različite osjećaje, a sa

razvojem jezika oni lako mogu izraziti empatična iskustva. Kada dijete vidi da njegova majka

plače, on će joj ponuditi igračku ili svoju bananu, ili će htjeti dati joj nešto jer zna da se ono

tješi istim kad plače.

Otprilike u svojoj četvrtoj godini dijete počinje povezivati svoje emocije s osjećajima drugih

ljudi. Ako primijeti da se njegov prijatelj tijekom igre spotaknuo i pao, dijete može spontano

empatično reagirati na način da pruža svoju podršku i emocionalnu utjehu.

U kasnom djetinjstvu dolazi razumijevanje da ljudi vide ugodu ili neugodu u širim životnim situacijama i empatija se počinje kombinirati s mentalnim slikama tuđih stanja.

Tijekom školskog razdoblja do razdoblja adolescencije, empatija razvija u potpunosti i postaje sastavni dio životnog stila mlade osobe.

Tinejdžeri koji su empatični su uspješniji jer više usmjereni na svrhu aktivnosti, i uspješni su u svojem obrazovanju, ne zato što teže dobrim ocjenama, već im je cilj razumjeti bit pojedinog predmeta.

Oni su puno bolje prihvaćaju neuspjeh, jer njihov ego ima mali značaj u izvođenju zadataka i preprekama, a razočaravajuće rezultate rijetko vide kao neuspjeh, već kao iskustvo učenja i da je jednostavno riječ o lošem pristupu problemu.

Tinejdžeri koji nisu toliko empatični, imaju sklonost biti više usredotočeni na sebe i pokazuju manje brige za druge, ali ironično i za same sebe. Kao rezultat toga, oni su skloni usredotočiti se u svakoj sferi svog života na ono što mogu dobiti zauzvrat – većinom prihvaćanje i priznanje.

Empatija nije isto što i suosjećanje!

Čovjek koji suosjeća će posvetiti više pozornosti boli nego ostalim emocijama druge osobe, dok će empatičan čovjek posvetiti jednaku pozornost boli kao i popratnim emocijama.

Ako netko izgubi voljenu osobu, suosjećajan čovjek sigurno će izraziti sućut zbog gubitka osobe, dok empatična osoba to neće nužno učiniti. Neće joj biti žao osobe, već će doživjeti emocije druge osobe puno šireg raspona i mnogo većih razmjera, osim boli on će osjetiti ljubav osobe prema preminulom, možda njezinu krivnju, dezorijentiranost, povezanost, a sve navedeno će imati puno veću dubino od onoga što osjeća suosjećajan čovjek.

Dijeljenje osjećaja, suosjećanje često uključuje dijeljenje uvjerenja. Ako dvoje ne dijele iste uvjerenja, suosjećajan čovjek teško može suosjećati s drugim. Za razliku od toga empatija nema nikakve veze s uvjerenjima, već uz slaganje i neslaganje.

Iako istinsko suosjećanje/simpatija nemaju nikakve veze sa sažaljenjem, često ih se izjednačuje. Sažalijevati nekoga znači smatrati ga jadnim, lutkom koja nema kontrolu nad svojim životom i često uključuje nadmoćni stav prema drugoj osobi. Simpatizirati znači razumjeti bol druge osobe i biti tu za nju s ljubavlju.


21

I suosjećanje/simpatija i empatija uključuju usklađivanje s unutarnjim svijetom druge osobe. Kad su tako usklađeni, empatičan čovjek privremeno postaje druga osoba, na neki način se identificira s njim/njom. To se ne događa suosjećajnim osobama. Oni se obično identificiraju samo s jednom dimenzijom druge osobe, s pojedinim njezinim dijelovima, s onima koje razumiju i s kojima se slažu. Oni su obično manje aktivni dok slušaju, za razliku od empatičnih ljudi.

Empatični ljudi su vjerni slušatelji. Oni opažaju sve ono što druga osoba govori, ali se niti slažu niti ne slažu. Oni prihvaćaju razlike bez prosuđivanja i vrednovanja. Ako je potrebno, oni će reagirati na drugu osobu na najbolji mogući način, premda možda neće biti ni u stanju definirati emocije riječima.

Drugi ljudi ih obično lako prepoznaju i osjećaju njihov istinski interes za druge, kao pažnju koju su u stanju posvetiti drugome te ljubav koja nije uvjetovana niti se ne očekuje.

Budući da su jednako sposobni osjetiti emocije svih ljudi, oni nisu skloni slijepo vezati se za druge - ako netko može ići u unutarnji svijet drugih ljudi, njegovo znanje o svijetu i životu je daleko šire od drugih, a time i nadilazi potrebu da se povezuje s drugima i mogućnost ovisnosti o njima.

KAKO RAZVIJATI EMPATIJU

Slušati druge bez osuđivanja - što može biti teško jer je karakteristika ljudskog uma da stalno

nešto klasificira, definira, dijeli, propituje. Tijekom slušanja druge osobe, treba stalno

pokušavati vidjeti koliko smo otvoreni za unutarnji svijet druge osobe, koliko zapravo

stavljamo same sebe u položaj drugih, da li samo slušamo ili istovremeno i preispitujemo ono

što je rečeno pokušavajući to odobravati i ne odobravati, razumjeti i ne razumjeti.

Empatični ljudi mogu zaista upoznati druge ljude. Ono što mi zovemo znanje, to je samo

poznanstvo - jer mi znamo samo površinu. Kada čovjek zaista voli i prihvaća druge, on ih zaista

poznaje iznutra, stoga im više nije samo poznanik, već se radi o novoj dimenziji života. No,

empatija zahtijeva hrabrost. Čovjek koji suosjeća, razumije tuđu bol, međutim, empatičan

čovjek osjeća bol s drugima. A budući da ljudski obrambeni mehanizam radi tako da štiti ljude

od boli, nije niti čudno da je empatija tako rijetka osobina.

Nije potrebno namjerno tražiti patnju, i ne vidjeti ništa osim patnje, ali samo oni koji su

spremni suočiti se s njom mogu prodrijeti u srž života. Izbjegavanje patnje i napori da se

izbjegne bol po svaku cijenu, odvajaju nas od života, odvajaju nas od mnogih dimenzija života,

što znači da nas odvajaju od integriteta. A mnogi ljudi, svjesno ili nesvjesno, izbjegavaju

situacije u kojima bi mogli biti povrijeđeni, u kojima bi mogli osjetiti bol. Najčešće se radi o

ljubavnim odnosima i intimnim prijateljstvima - jer su to okolnosti u kojima ćemo prije ili

kasnije osjetiti bol, ako ne našu vlastitu, onda bol voljene osobe.

Zato ne možemo ostvariti duboku, intimnu vezu s drugim čovjekom, ako nismo razvili

sposobnost empatije. Stoga je potrebno da, barem ponekad, potpuno zaboravimo na same


22

sebe, naše emocije, naš ego. Ipak svjesni sebe, možemo barem nakratko doživjeli bogat

unutarnji svijet drugog ljudskog bića.


Razgovor, provođenje inicijalnog kviza i analiziranje rezultata u odnosu na ostatak razreda, korištenje PowerPoint prezentacije, testiranje njihove emocionalne inteligencije, vježbanje usvajanja emocionalnog vokabulara, vježbanje prepoznavanja i izražavanja vlastitih i tuđih emocija, vježbanje refleksije emocija, brainstorming o sukobima u stvarnom životu tinejdžera, vježbanje samokontrolne, izrada antistres loptica, vježbanje empatije u skupinama, slušanje glazbe, kritičko razmišljanje o njihovom korištenju u stvarnim životnim situacijama, suradničko učenje u parovima, vršnjačko učenje u skupinama, simuliranje stvarnih životnih situacija pred cijelim razredom, evaluacija napretka učenika kroz završni ispit.

Literatura:

1. Roberts, W., Strayer, J. (1996.) Empathy, emotional expressiveness and prosocial

behaviour, Child Development, 67, 449-470

2. Internet source: https://www.psychologytoday.com/blog/promoting-empathy-your-

teen/201005/are-empathetic-teenagers-more-likely-be-intentionally

3. Carolyn MacCann, Gerald Matthews, Moshe Zeidner, Richard D. Roberts, (2003)

"PSYCHOLOGICAL ASSESSMENT OF EMOTIONAL INTELLIGENCE: A REVIEW OF SELF‐

REPORT AND PERFORMANCE‐BASED TESTING", The International Journal of

Organizational Analysis, Vol. 11 Iss: 3, pp.247 – 274

4. http://www.sciencedaily.com/releases/2008/07/080711080957.htm

http://www.emeraldinsight.com/action/doSearch?ContribStored=MacCann%2C+C

http://www.emeraldinsight.com/action/doSearch?ContribStored=Matthews%2C+G

http://www.emeraldinsight.com/action/doSearch?ContribStored=Zeidner%2C+M

http://www.emeraldinsight.com/action/doSearch?ContribStored=Roberts%2C+R+D

http://www.sciencedaily.com/releases/2008/07/080711080957.htm


23

5.4. PODTEMA 4 – Aktivno slušanje

Ciljevi podteme:

Učenici bi se trebali „staviti u tuđu kožu“ i podijeliti osjećaje. Sposobnost da slušaju druge

može učenicima pomoći da se otvore prema novim idejama i rješenjima bogateći time sebe

kao osobu. Slušanje je izuzetno korisna vještina kako za profesionalni tako i za osobni rast.

Dobar slušatelj može uspostaviti vezu sa sugovornikom registrirajući svaki vid poruke: govor

tijela, ton glasa, tip jezika koji se koristi kao i vidljivo oklijevanje ili emocije. Općenito je teško

održavati visoku razinu pažnje kod aktivnog slušanja zbog stalne potrebne za praćenjem

verbalnog i neverbalnog vida komunikacije.

Očekivani ishodi učenja: Učenici će moći:

Slušati poruku s velikom pozornošću

Registrirati svaki vid poruke koju slušaju

Pozorno slušati svačiji (ne samo nastavnikov) ton glasa i govor tijela

Razgovarati koristeći pravilan ton glasa i držanje tijela

Razumjeti podražaje iz okoline i prilagoditi im se

Sadržaj:

Komunikacija je proces slanja i primanja poruka (verbalnih i neverbalnih). Komunikacija je

dijalog, a ne monolog. Dakle, komunikacija je učinkovita samo ako donosi željeni odgovor

primatelja.

Više je komponenti komunikacije:

1. Sadržaj – što biva rečeno

Sadržaj ili poruka je informacija koja se izmijenjena između pošiljatelja i primatelja. Prvi

zadatak je odlučiti što želite komunicirati i koji bi bio sadržaj vaše poruke: koji je glavni smisao

vaše poruke i koje informacije uključiti. Središnja ideja poruke mora biti jasna. Dok piše poruku,

pošiljatelj mora imati na umu sve vidove konteksta i primatelja (kako će on shvatiti poruku).

2. Kanali – načini prenošenja sadržaja

Kanal je medij kroz koji pošiljatelj komunicira svoju poruku. Kako se prenosi poruka. Medij

za slanje poruke, može biti tiskani, elektronski ili zvučni. Odabir medija ovisi o prirodi poruke i

kontekstu. Izbor medija je također pod utjecajem odnosa pošiljatelja i primatelja.

Glasovni medij kao način prenošenja poruka je učinkovit kada je poruka hitna, osobna ili kada

trebate hitnu povratnu informaciju.


24

3. Interpersonalni čimbenici – emocije i uzorci interakcije

Interpersonalni čimbenici uključuju mišljenja, stavove, sviđanja, nesviđanja, osjećaje, iskustva,

obrazovanje, smjelost… Sve to ima značajan utjecaj na način kako komunicirate svoje ideje.

4. Kontekst – postavke i okolnosti

Svaka poruka (glasovna ili pisana), počinje s kontekstom. Kontekst je široko polje koje sadrži

različite aspekte. Jedan od aspekata je zemlja, kultura i organizacija. Svaka organizacija,

kultura i zemlja komunicira informacije na svoj način.

Svaka poruka ima dvije komponente: sadržaj i stav koji je u pozadini sadržaja.

Učinkovita komunikacija ne zahtjeva samo pažnju na to što ćete reći već i kako ćete to reći:

''Djela govore više od riječi.''

Dobra komunikacija ne zahtjeva samo pričanje već i slušanje.

Aktivno slušanje je komunikacijska vještina temeljena na empatiji. 'Aktivno slušati' znači, kao

što ime i govori, aktivno slušanje. To je potpuna koncentracija na ono što se govori umjesto

pasivnog 'slušanja' poruke govornika. Podrazumijeva dijeljenje s drugima i stvaranje pozitivne

i podržavajuće atmosfere.

Aktivno slušanje podrazumijeva slušanje svim osjetilima. Uz pridavanje potpune pažnje

slušatelju, važno je da se ‘aktivnog slušatelja' i vidi kako sluša - inače govornik može zaključiti

da to što priča nije zanimljivo slušatelju.

Obraćanje pažnje na to što netko priča, dobar kontakt očima, kratki periodi tišine, čine našeg

sugovornika opuštenim i smanjuje napetost.

Aktivno slušajući pokazujemo interes i razumijevanje te time stvaramo pozitivan utjecaj na naš

odnos sa sugovornikom.

Postoji pet ključnih tehnika aktivnog slušanja. One osiguravaju da ćete čuti drugu osobu i da

druga osoba zna kako čujete što priča.

1. Obratite pažnju:

Svoju punu pozornost dajte sugovorniku i potvrdite da ste čuli poruku. Imajte na umu da i

neverbalna komunikacija govori „glasno“.

• Gledajte ravno u govornika.

• Ne dajte se smesti.

• Nemojte se odmah spremati na odgovor!

• Izbjegavajte ometanje vanjskih faktora. Na primjer, razgovori oko vas.


25

• Pratite govornikov govor tijela.

2. Pokažite da slušate:

Koristite vlastiti govor tijela i geste kako bi pokazali svoju pozornost.

• Povremeno kimajte glavom.

• Smiješite se i koristite druge izraze lica.

• Brinite o svom držanju i pazite da je otvoreno i prijateljsko.

• Potaknite govornika kako bi nastavio s kratkim komentarima poput da i uh huh.

3. Dajte povratnu informaciju:

Naši osobni filteri, pretpostavke, osude i vjerovanja mogu izobličiti ono što čujemo. Kao

slušatelju, uloga nam je shvatiti što se govori. To može zahtijevati da razmislimo to tome što

je rečeno i postavimo pitanja.

Vratite se na prije rečeno prepričavajući. "To što čujem je" i "Zvuči kao da govoriš," su

odlični načini za postizanje tog cilja.

• Postavljajte pitanja kako biste pojasnili određene točke. "Što mislite kada kažete." "Je

li to ono što mislite?"

• S vremena na vrijeme rezimirajte komentare govornika.

4. Ne osuđujte:

Prekidanje je gubitak vremena. Frustrira govornika i ograničava potpuno shvaćanje poruke.

• Dozvolite govorniku da završi svaku misao prije nego li krenete postavljati pitanja.

• Ne prekidajte s protuargumentima.

5. Reagirajte prikladno:

Aktivno slušanje je model za poštivanje i shvaćanje. Stječete informacije i perspektivu. Ne

dobivate ništa napadajući govornika ili ga omalovažavajući na neki drugi način.

• Budite iskreni, otvoreni i pošteni u svojim odgovorima.

• Izrecite svoje mišljenje s poštovanjem.

• Ponašajte se prema drugoj osobi na način na koji mislite da bi on/ona to željeli.


26

Predložene teme podučavanja:

Nastavnik će predstaviti temu radionice i dati upute učenicima kako raditi na zadanoj temi. Naglasak će biti na grupnom radu.

Literatura:

1. Internet source: http://www.colorado.edu/conflict/transform/stewdial.htm

2. Knight, G. (2008.), Communication Challenges: Listening, Writing, Reading as a

Business Professional, Gayley, MySolutionSpot

3. Morrow, K. (1981), Principles of communicative methodology. Communication in the

Classrook. Applications and Methods for a Communicative Approach. Center for

Applied Language, University of Reading.

5.5. PODTEMA 5 – Kritičko mišljenje i kritički pristup medijima

Ciljevi podteme:

Očekivanja od učenika su definirati, analizirati i sintetizirati informacije i generalizacije vezane uz medije i njihove dijelove – poput resursa, identificirati i procijeniti utjecaj i ulogu medija, da kritički procijene njihove namjere, da uvježbaju, demonstriraju i razviju vještine pisanja članaka, te koristeći Internet razviju prijedloge i projekte vezane za rješavanje danih problema, te da usvoje ove nove promjene kao svoj opći i valjan stil ponašanja.


Učenici će moći prepoznati i procijeniti vrste medija, njihove uloge, te usporediti njegov utjecaj prije 20 godina i danas

Učenici će biti u stanju kritički pristupiti namjerama i istinitosti medija, te provjeriti njihovu objektivnost

Učenici će moći vježbati analiziranje novinskih članaka, vijesti, te usporediti informacije iz različitih izvora

Sadržaj:

Mediji su poruka. (Marshall McLuhan)

Mediji su: novine i druge tiskovine, radijski i televizijski programi, obavijesni programi,

elektroničke publikacije, teletekst i ostali oblici dnevnih ili periodičnih publikacija urednički

oblikovanih programiranih sadržaja s prijenosom teksta, glasa, zvuka ili slike.

Definicija medija – Iz zakona o medijima

Medijski resursi su mobiteli, mp3, laptop...


27

Medijska pismenost sastoji se od:

učenja o svim medijima - tisku, radiju, televiziji…

njihovoj povijesti, proizvodnji i ekonomskim principima rada

poznavanja tko posjeduje i kontrolira medije

poznavanja koncentracije medijskog vlasništva i njezine posljedice – koncentracija

društvene moći, osiromašenje i komercijalizacija sadržaja

Kako je to bilo prije?

Televizija je prije 20, 30 godina bila najutjecajniji medij. U većini obitelji nije bilo računala,

njima smo se koristili uglavnom za posao. Nije bilo niti Interneta niti društvenih mreža –

Facebook-a, Twitter-a, Youtube-a. Mobilni su telefoni tek bili predstavljeni u javnosti, a bili su

veliki i teški, nisu se mogli staviti u džep. Televizijski ekrani su također bili debeli i teški, a u

nekim obiteljima čak i crno bijeli. Radijski prijemnici su također bili veći. Novine su bile

ozbiljnije, veće, teže i trebalo je više vremena da ih se pročita. Fiksni telefoni su bili na žicu i

nalazili su se na jednom mjestu, a ljudi su čekali na red ukoliko su htjeli nekoga nazvati.

Sve je to utjecalo na našu komunikaciju - u većini obitelji gledao se samo jedan program, i

zajedno često komentirajući ono što se gledalo. Bilo je manje reklama i nisu bile toliko realne

i uvjerljive.

Televizija je imala središnje mjesto u našim domovima, i tu činjenicu dobro opisuje priča

nepoznatog autora. Priča govori kako smo tog stranca jednostavno pustili u svoje domove, te

uglavnom prihvaćali sve što smo od njega čuli. U međuvremenu je dobio i suprugu koju

zovemo računalo, a njihovo prvo dijete se zove mobilni telefon, dok se njihovo drugo dijete

zove društvena mreža. Možda će vam biti jednostavnije razmišljati o medijima kao

pojedincima u našoj obitelji, ali činjenica je da sa strancima uvijek treba biti na oprezu prije

nego što zadobiju naše povjerenje.

Kako to izgleda danas?

Koliko vremena dnevno trošite na medije?

Koliko vremena dnevno potrošite s prijateljima izvan škole?

Birate li sami sadržaj ili jednostavno prihvaćate onom što vam se nudi?

Koristite li se medijima samo za zabavu i razonodu ili i radi toga da nešto naučite?

Koliko često gledate televiziju s ukućanima?

Gledate li programe na televiziji koji potiču razgovor i komunikaciju unutar obitelji?


28

Koliko vremena dnevno provedete razgovarajući s članovima obitelji bez ikakvog posredovanja

medija? (televizora, mobitela...)

Možete li se prisjetiti jednog primjera kada su mediji obogatili vašu obitelj?

Možete li se prisjetiti primjera kada su mediji osiromašili vašu obitelj?

Jeste li ikada čuli za vamping? Sudjelujete li u njemu? Što mislite o tome?

Vamping natjecanje - tko će zadnji napisati objavu na društvenim mrežama prije zore.

Za razliku od mlađe djece, mladi od 12 do 18 godina su u potpunosti sposobni razlikovati

stvarne i nestvarne događaje koji se prikazuju na televiziji. Televizijskim sadržajima koriste se

kao i odrasli, prije svega zbog zabave.

Međutim, trebaju paziti na neprimjerene sadržaje. Riječ je o sadržajima koji bi mogli narušiti

fizičku, mentalnu ili moralnu dobrobit maloljetnika, a pod time se podrazumijevaju svi sadržaji

s prizorima grubog tjelesnog ili verbalnog nasilja, zastrašujućih stradanja i ranjavanja, seksa i

seksualnog iskorištavanja, vulgarnog rječnika i prizora zlouporabe duhana, alkohola, opijata,

kockanja i klađenja.

Moraju biti označeni pomoću vizualnih simbola 12, 15 i 18.

Kategorija 12 se odnosi na gledatelje starije od 12 godina.

Kategorija 15 se ne smije prikazivati u vremenu od 7 do 23 sata.

Istraživanja pokazuju kako čak 75% djece i mladih imaju računalo u spavaćoj sobi. (EU kids

online 2008.)

50% djece može pristupiti Internetu iz svojih spavaćih soba, 33% djece može pristupiti

Internetu putem mobilnih telefona i drugih pametnih uređaja.


Razgovor, rješavanje uvodnog kviza i analiza rezultata usporedbom s ostatkom razreda, rasprava, gledanje PowerPoint prezentacije, analiza video materijala, razmjena ideja (brainstorming) o medijskoj pismenosti pomoću Padlet-a, vježbanje aktivnog slušanja, kritičko razmišljanje o utjecaju medija prije 20 godina, analiziranje statističkih podataka o korištenju medija, te samovrednovanje utjecaja medija na današnje učenike, suradničko učenja u parovima analizirajući novinske članke, vršnjačko učenje u paru pišući članak i korištenje Fodey-a, analiza problema korištenjem Interneta u grupama, pronalaženje primjera, opisivanje istih, isticanje njihovog utjecaja na pojedince i samo društva, predlaganje aktivnosti čiji je cilj podizanje svijesti o specifičnim problemima, simuliranje stvarnih životnih situacija pred cijelim razredom, ocjenjivanje vlastitog napredak kroz završni test.


29

Literatura:

1. Kloster, D., Bloem, P. (1995.): The Writer's Community, St. Martin's, New York

2. Bean, J. (1996.): Engaging Ideas: The Professor's Guide to Integrating Writing, Critical

Thinking, and Active Learning in the Classroom, Jossey-Bass, San Francisco

3. Sternberg, R. J. (2003), Creative Thinking in the Classroom. Scandinavian Journal of

Educational Research, 47 (3), 325 – 339.

5.6. PODTEMA 6 – Argumentativna komunikacija

Ciljevi podteme:

Potaknuti sudionike da izraze svoje mišljenje tako da koriste argumente koji govore u prilog

njihovoj tezi. Na ovaj način oni mogu poboljšati svijet o važnosti argumenata tijekom procesa

rasprave.

Moći raspravljati o nečemu znači biti sposoban uočiti drugu stranu, identificirati temu i

iskoristiti emocije publike kako bi se dobio što veći broj pobornika.


Definirati opće principe argumentativne komunikacije

Interpretirati i procijeniti informacije i znanje koje im pruža govornik

Procesirati opće principe argumentativne komunikacije

Biti sposoban pristupiti bilo kojem argumentativnom govoru na najefektivniji način

Sadržaj:

Ne smijemo pogriješiti tumačenjem argumentativne komunikacije kao komunikacije svadljivih

osoba, u smislu raspravljanja i svađanja s drugima. U svakodnevnom životu ljudi donose

odluke koje utječu na njihovu budućnost, individualnu ili kolektivnu. Oni: glasuju o važnim

temama; odlučuju o usvajanju (ili neusvajanju) skupa globalnih mjera za očuvanje okoliša;

odlučuju početi određeni medicinski tretman nesigurnog ishoda; isključuju aparate koji

održavaju na životu osobu u dubokoj komi; odlučuju da je netko kriv i da ta osoba ide u zatvor;

izabiru (ako mogu) platiti velike svote novca za školovanje svoje djece imajući besplatno javno

obrazovanje na raspolaganju; kupuju i prodaju razne vrste proizvoda i usluga. Oni čine to, i

mnogo više, vjerujući da to rade u najboljem vlastitom interesu, interesu njihove obitelji ili

neke skupine.

Iako bi sve ove odluke trebale imati racionalno uporište, one se donose kroz splet razuma i

neizvjesnosti, dozvoljavaju dobar i loš ishod, zahtijevaju razumijevanje konteksta. I, ukratko,

promjenjive su.


30

Moderan pristup donošenju odluka uzima u obzir stvarnu argumentaciju gdje racionalni

komunikatori daju sve od sebe kako bi opravdali vlastitu točku gledišta unutar određenog

konteksta. Ovo se smatra argumentativnom komunikacijom – umjetnost uvjeravanja bazirana

na razumu, činjenicama, a ne emocijama.

Ona podrazumijeva iduće:

- Raspravljanje: objašnjavanje razloga (tezi) zašto određena teorija može (ili ne može)

biti uvjerljiva

- Argumentiranje: uvjeravanje publike kako bi poduprla govornikovu tezu

- Publika: središnji fokus oko kojeg se zamišlja i formulira efektivna debata

Teorija argumentacije

Komunikacija je vrlo važna ljudskim bićima. Ustvari, kroz komunikaciju su ljudska bića počela

izražavati svoje misli, stoga je ona igrala važnu ulogu u evoluciji. Tijekom komuniciranja,

govornik će podijeliti neku informaciju, a slušatelj će ga saslušati. Pri tom slušatelj mora biti u

mogućnosti razlikovati pouzdanu i vjerodostojnu informaciju od laži i prijevara. Slušatelj treba

moći filtrirati poruke i mora izgraditi oprezan stav spram informacija koje prima.

Na primjer, mi vjerujemo vijestima koje pročitamo na Internetu jer vjerujemo njihovom izvoru.

Pri tome, umjesto pukom vjerovanja, pronalazimo različite načine kako oprezno filtrirati

vjerodostojne vijesti od prijevara. Argument je metoda povećanja pouzdanosti u komunikaciji.

Ovdje govornik koristi potvrđivanje kako bi došao do zaključka. No, slušatelj može provjeriti

tu potvrdu kako bi prihvatio dani zaključak.

Struktura argumentacije Stephena Toulmina

Stephen Toulmin, engleski filozof i logičar, utvrdio je elemente argumenta koji čine kategorije

kroz koje se argument može evaluirati:

tvrdnja

temelj

garancija

potpora

jakost tvrdnje

pobijanje

Tvrdnja nije ništa drugo nego izjava. Nju iznosi govornik ili slušatelj u svrhu prihvaćanja

informacije kao točne. Ako vas netko zatraži da učinite nešto, nećete pristati napraviti baš bilo

što. Trebate i pitati i znati zašto to trebate napraviti. Zatražit ćete osobu da dokaže svoju

tvrdnju - i tu se javlja temelj.


31

Temelj je obrazloženje tvrdnje, informacija koja služi za uvjeravanje slušatelja i kao dokaz

obrazloženja. Ovdje je informacija jako snažan element uvjeravanja. Svaka osoba ima

jedinstven način razmišljanja, stoga i jedinstven način prihvaćanja informacije. Muškarci, koji

više razmišljaju logički, prije će prihvatiti činjeničnu informaciju nego žene, koje stvari primaju

emotivnije. Neki će obrazloženje prihvatiti bez pitanja, drugi će ga ignorirati, a neki će dodatno

istražiti činjenice za još bolje objašnjenje. Ovdje idući korak, garancija, postaje bitan.

Garancija potvrđuje tvrdnju čineći temelj prikladnim. Garancija može biti kratka izjava ili

snažan argument. Može biti točna, implicitna ili neizrečena.

Potpora – Kada se iznese potpora tvrdnji, garancija dobiva dodatnu podršku.

Jakost tvrdnje – Ograničava obuhvatnost tvrdnje. Obično se koriste riječi poput „većinom“,

„obično“, „uvijek“ ili „ponekad“. Alternativa jakosti tvrdnje je ograđivanje – korištenje pojma

koji sugerira da bi tvrdnja mogla biti netočna.

Pobijanje – Čak se i savršeno sročenom argumentu može naći protuargument. Pobijanje

protuargumenta može biti napravljeno u ranijim fazama izlaganja ili kroz produženje govora.

Primjer:

1. Žene su sjajni administratori – (tvrdnja) – argument

2. Žene su odlične u multitaskingu i organizaciji – (temelj)

3. Žene su većinom dobri slušatelji te imaju senzibilniji pristup problemima. Ovo

pridonosi glatkom funkcioniranju organizacije – (garancija)

4. Žene su danas dobro obrazovane – (potpora)

5. Žene su domaćice, stoga većina njih ima sposobnost upravljanja bilo kojom

organizacijom ili zemljom na bolji način – (jakost tvrdnje)

6. Žene ne mogu biti dobri administratori ako im nisu dani dobra edukacija i izloženost –

(pobijanje).

Djelokrug

Teorija argumentacije važno je polje koje je bitno učenjacima, filozofima i logičarima. Spada

pod interpersonalnu komunikaciju jer je verbalna, no može biti primjenjiva kao grupna i pisana

komunikacija.

Argumentativna nasuprot agresivne komunikacije

Argumentativna komunikacija se smatra značajkom asertivnosti, dok je agresivna verbalna

komunikacija značajka neprijateljske komunikacije. Iz riječi kojima se definiraju ovi različiti

tipovi komunikacije, očigledno je da se asertivnost čini poželjnijom, dok se neprijateljska

komunikacija čini znatno manje poželjnom akcijom i/ili reakcijom. Asertivnost je konstruktivna,

dok je neprijateljstvo destruktivno po komunikaciju, međuljudske odnose te čak i za vlastite

identitete sudionika.


32


Tijekom radionice izmjenjivat će se formalan tip razreda s interaktivnim alatima: konkretni

primjeri i videi će biti korišteni čime će se integrirati ICT u radionicu. U drugo dijelu učenici će

izvesti vježbe „Elevator Pitch izazov“ i „Jestivi argument – borbene čokoladice“.

Zbog podjele u grupe i činjenice da trebaju zajednički doći do završnog rezultata, ovaj dio

možemo smatrati i vršnjačkim te suradničkim učenjem.

Naposljetku, nestrukturirani tekst će se dati učenici na kraju radionice, a oni će trebati

odgovoriti na 3 zadane pitanja te prepoznati između dva zadana teksta koji je argumentativne

prirode. Stoga, iskoristit će se i metoda učenja kroz rad.

Literatura:

1. Toulmin, S., E. (1969.): The Uses of Argument. Cambridge: Cambridge University Press.

2. Walton, D. (1996.): Argument Structure: A Pragmatic Theory, Toronto: University of

Toronto Press.

3. Brennan, N., M., Merkl-Davies D., M., (2014.): Rhetoric and argument in social and

environmental reporting: the Dirty Laundry case, Accounting, Auditing &

Accountability Journal, Vol. 27 Iss: 4, pp.602 – 633

4. Schopenhauer,A. (2002), Eristička dijalektika, Split, Marjan Tisak

5.7. PODTEMA 7 – Važnost novih tehnologija u samopredstavljanju

i odnosima s drugima

Ciljevi podteme:

Online društvene mreže danas igraju ključnu ulogu, pogotovo u životima mladih ljudi i stilovima komunikacije. Virtualni svijet je složen sustav gdje je komunikacija raznolika (osobna, privatna, javna, neformalna), a identiteti osoba koje komuniciraju se namjerno skrivaju, dijele ili lažno predstavljaju. Općeniti cilj ove radionice je pozvati učenike da preispitaju načine na koje oni predstavljaju sebe i na koje interagiraju s prijateljima i ostalima u online zajednicama. Očekivani ishodi učenja:

Pronaći, nabrojati i opisati glavne društvene mreže i tehnologije koje podrazumijevaju samopredstavljanje i odnose s drugima

Demonstrirati osobnu odgovornost za digitalno građanstvo

Razumjeti i razviti osobno etično ponašanje u online komunikaciji

http://www.emeraldinsight.com/action/doSearch?ContribStored=Brennan%2C+N

http://www.emeraldinsight.com/action/doSearch?ContribStored=Brennan%2C+N


33

Sadržaj:

Ključne točke:

• Danas dostupne metode komunikacije koje omogućuje tehnologija (tekstualne poruke,

glasovne poruke na mobilnim telefonima, e-mail, chat sobe, blogovi, osobne web

stranice, itd.) i njihov utjecaj na komunikaciju

• Opće informacije o utjecajnim društvenim mrežama

• Važnost dobrih komunikacijskih vještina

• Virtualni svijet kao odlična prilika za društvenu interakciju • Sličnosti i razlike između online komunikacije i one licem u lice

• Kako društveni mediji ne samo da omogućuju više komunikacije, nego i više javnu komunikaciju

• Pitanje samopredstavljanja i digitalne reputacije

Usredotočite pažnju učenika pitajući znaju li što komunikacija znači. Nakon nekoliko odgovora,

objasnite da komunikacija znači dijeljenje informacija/ideja/misli s nekim kroz razgovor,

pisanjem ili znakovima.

Zatim, skrenite pozornost na to kako je tijekom godina tehnologija evoluirala i značajno

promijenila način na koji ljudi komuniciraju i potaknite učenike na razgovor o prednostima i

nedostacima pošte/e-maila i telefona/mobitela.

Zamolite učenike da navedu glavne karakteristike osobne komunikacije (mogući odgovori:

možete vidjeti osobu s kojom razgovarate, možete prosuditi ton glasa, primiti vizualne znakove

o tome razumije li ili ne što govorite, ...).

Potom potaknite učenike da kažu što oni misle da čini komunikaciju uspješnom (mogući

odgovori: pokazivanje interesa, smiješak, održavanje kontakta očima, kimanje u znak slaganja,

slušanje, jasno predstavljanje ideja, pravljenje grimasa, prekidanje, ne gledanje u osobu koja

govori, petljanje s nečime po rukama, ...).

Komentirajte kako se nadoknađuje nedostatak vizualnih znakova u digitalnom svijetu.

Objasnite kako budući da pri online komunikaciji nedostaje podrška znakovima lica ili glasovne

komunikacije, poruke se lako mogu pogrešno protumačiti. Dajte primjere kako se nositi s time:

razmislite o sadržaju vaše poruke, nikada ne govorite online ono što ne biste rekli u stvarnom

životu, poštujte mišljenje različito od vašeg, pripazite na svoje izražavanje, nemojte objavljivati

ništa što ne biste htjeli da vide vaši nastavnici ili roditelji, ...

Usredotočite pozornost učenika na činjenicu da je IDENTITET važan element komunikacije. Da

bi sudjelovali u društvenim mrežama, pojedinci se moraju predstaviti sami sebe. Ovo

SAMOPREDSTAVLJANJE se obično sastoji od osobnih podataka, teksta, fotografija, slika,


34

crteža... Informacije koje pojedinci otkrivaju izravno su povezane sa stvaranjem i održavanjem

društvenih veza i kontakata online. One imaju mogućnost utjecati na IDENTITET, tj. na to kako

ljudi predstavljaju sebe i kako ljudi vide druge.

Upoznajte učenike s pojmom digitalnog otiska i objasnite da su to podaci koje ostavljate za

sobom kad god koristite online uslugu ili kad god netko pošalje informacije o vama. Jednom

kada je nešto objavljeno na Internetu, to je javno i tamo trajno ostaje. Važno je pojasniti kako

je digitalni otisak normalna stvar, ali da treba zapamtiti kako je javno dostupan.


Nastavu će karakterizirati heuristički pristup i pristup učenju kroz rješavanje problema kako bismo kod učenika razvili samopouzdanje, samodisciplinu i osjećaj postignuća. Nastavnik nije tu kako bi samo izložio informacije, već pomogao učenici da sve više i više uče kroz aktivno sudjelovanje i samostalnu vježbu pružajući onoliko smjernica koliko je to potrebno učenicima.

Aktivnosti su dizajnirane tako da daju učenicima mogućnost aktivnog sudjelovanja od samog početka kako bi poboljšale njihove IT vještine i naglasile grupni rad. Padlet će biti korišten kao repozitorij za pohranu materijala i tijeka rada.

Literatura:

1. CIPR (2012.) Share This: The Social Media Handbook for PR Professionals, edited by

Waddington, S. Chichester. John Wiley & Sons: London

2. Blanchard, O. (2012.) Social Media ROI: Managing and Measuring Social Media Efforts.

Que Biz-Tech: Indianapolis

3. Phillips, D., Young, P. (2009.) Online Public Relations – a practical guide to developing

an online strategy in the world of Social Media. Kogan Page Ltd: London

4. Baer, J. (2013.) Youthility – why smart marketing is about help not hype. Penguin Group:

New York

5. Phillips, R.; Cordell, G.; Church, G.; Jones, S. (2010.) Brains on Fire: Igniting Powerful,

Sustainable, Word of Mouth Movements. John Wiley & Sons: Hoboken


35

5.8. PODTEMA 8 – Medijacija

Ciljevi podteme:

Očekivanja od učenika su definirati, analizirati i sintetizirati informacije o sukobima, okidačima i medijaciji te njegovim sastavnim dijelovima i procesima, identificirati i procijeniti dijelove sukoba (stajališta, interese, potrebe), kritički procijeniti medijatora, kao i njegove sposobnosti aktivnog slušanja, vježbati, demonstrirati i razviti vještine svih koraka medijacije i predlaganja rješenja i projekata za rješavanje sukoba pomoću medijacije te usvajati ove nove promjene kao vlastiti opći i valjan stil ponašanja.


Učenici će organizirati i sumirati proces medijacije po koracima

Učenici će moći procijeniti medijaciju kao način rješavanja sukoba, preporučiti njeno korištenje i usporediti je s drugim načinima rješavanja sukoba

Učenici će moći navesti kvalitete medijatora te razlikovati i kategorizirati sposobnosti aktivnog slušanja

Učenici će moći rješavati sukobe pomoću medijacije te utjecati na druge da je koriste kao metodu rješavanja sukoba

Sadržaj:

Kako bi se spriječio nesporazum i/ili sukob, na primjer, u razredu bi moglo doći do otvorenog

sukoba, važno je pristupiti rješavanju sukoba u što kraćem vremenu.

Jedan od najvažnijih načina nenasilnog rješavanja sukoba je svakako MEDIJACIJA, a također se

koriste termini „mirenje“ i „intervencija“.

Medijacija dolazi od latinske riječi mediare što znači podijeliti na pola, intervenirati, stajati

između dvoje ljudi. Sukobljene strane, uz pomoć treće strane, medijatora dolaze do rješenja

koje će biti na obostrano zadovoljstvo sukobljenih strana. To je dobrovoljan proces za koji

uključene strane daju pristanak ili same iniciraju medijaciju. Medijacija je predana dijalogu,

toleranciji i nenasilju, poboljšanju timskog rada, gradi suradnju, potiče pregovaranje.

Medijator, kao neutralna strana, nastoji da se sukobljene strane bolje čuju, da znaju

prepoznati osjećaje jedni drugih, da se udalje od svojih „začahurenih“ stajališta, čuju potrebe

jedni drugih i razbiju predrasude, postanu svjesni zajedničkih interesa za razvoj budućih

odnosa.

Medijacija pomiče fokus s medijatora k sukobljenim stranama, s idejom da su oni ti koji

upravljaju procesom. Cilj medijacije je postignut čak i kada se sukob ne riješi ili kada se ne

postigne dogovor. Osnovna ideja je osnažiti sukobljene strane, postići ravnotežu između obje

strane i da su obje strane prepoznale potrebe i interese druge strane.


36

Ishod medijacije nije obvezujući za sudionike, na način da, ako oni ne poštuju sporazum ne

postoje sankcije, za razliku od arbitraže, suda ili sličnog. Međutim, postoji etička obveza, jer su

oni sami donijeli rješenje, imajući potpunu kontrolu nad samim procesom.

Medijator ima određene kvalitete – ima određene komunikacijske vještine, točnije VJEŠTINU

AKTIVNOG SLUŠANJA:

1. POSTAVI PITANJA - otvorena pitanja (Kako? Zašto?), sužena pitanja (utječu na srž

stvari, na primjer: „Nije ti se svidjelo ono što je napravila. Jesam li u pravu?“), navodeća

pitanja (vođenje u određenom smjeru, na primjer: „Moraš misliti da je on to učinio?“)

2. PREPRIČAJ – ponavlja sadržaj onoga što je izraženo, ali koristeći druge riječi,

mijenjajući raspored, ali isti smisao ostaje - na primjer: „Dakle, dogodilo se ...“, „Da

provjerim…“

3. SAŽMI - glavne ideje, misli, osjećaje i sve što je važno - pokazujemo da razumijemo, a

dopuštamo strankama da bolje čuju i razumiju jedni druge kroz naše ponavljanje

4. DAJ POVRATNU INFORMACIJU

5. ODRAZI OSJEĆAJE - prepoznavanje emocija i onoga što „nije rečeno“, kao i ponavljanje

osjećaja jedne strane, tako da oboje strane čuju i iskuse emocije drugih - npr. „Kada se

to dogodilo, osjetio si _________, jer je ______________“.

6. POTAKNI - demonstrirati slušanje i pokazati da ste razumjeli što je rečeno, kimajući

glavom, potvrđujući

7. PODIJELI - ponekad sukobljene strane previše govore, te je potrebno reducirati njihove

ideje, činjenice i osjećaje u manje „pakete“

Medijacija je sada široko rasprostranjena, a neke od najpoznatijih vrsta su:

1. Medijacija na sudu - alternativni način rješavanja sporova koji su već na sudu - općinski

i trgovački sudovi

2. Obiteljska medijacija - pitanja kao što su policijski sat, novac, auto krediti, itd.

3. Crkvena medijacija- rješava sukobe unutar crkvene zajednice

4. Školska medijacija - je česta i popularna jer je dokazano da je učinkovit način

sprečavanja nasilja i sukoba. Medijator može biti učitelj, ali i „vršnjak“ medijator

5. Medijacija na radnom mjestu - sada cvate - osim među kolegama izvodi se na višim

razinama među različitim interesnim skupinama, kao što su poslodavci i sindikati

6. Internacionalna medijacija - neki međudržavni problemi riješeni su medijacijom, na

primjer, pitanje granica, itd.

Za medijaciju u školama pogodno je korištenje „vršnjačke medijacije“. Vršnjačka medijacija je

u biti medijacija gdje su medijator i osobe koje su u sukobu iste ili približne dobi.


37

Prednosti vršnjačke medijacije su:

- lakše je identificirati probleme, potrebe, osjećaje i želje svojih vršnjaka pošto su medijatori

ponekad u njihovom položaju

- nema pritiska autoriteta odraslih da se nešto mora riješiti silom i ne postoji opasnost od

kazne u slučaju nerješavanja sukoba - sukob se rješava dobrovoljno

- proces je prilagođen dobi vršnjaka, od izraza i terminologije do primjene najboljih metoda

i tehnika u rješavanju sukoba

- učenici postaju manje ovisni o autoritetu odraslih i pronalaze više rješenja sami

- učenici razvijaju komunikaciju, asertivnost, rukovodstvene vještine i samopouzdanje, što

je korisno u svim odnosima s roditeljima, učiteljima i vršnjacima

- medijatori imaju pozitivan utjecaj na druge učenike i cjelokupna atmosferu u školi se

popravlja

Sukobi nastaju u školama uglavnom zato što učenici većinom rijetko poduzimaju išta vezano

uz neke za njih zanimljive mogućnosti, a njihov učinak se svodi na upotrebu sile kada dođe do

eskalacije svađa i problema.

Glavna prednost medijacije je pristanak obje strane na razgovor jer u današnje vrijeme ima

sve manje razgovora, a sve više prisile. Druga važna činjenica je da je ova vrsta rješavanja

sukoba, daje učenicima priliku da se pokušaju staviti u poziciju druge strane i uvidjeti problem.

Glavna uloga medijatora je pojasniti pravila uključenim stranama, kako bi se identificirao pravi

problem, kako bi sukobljene strane prepoznale ono što je najbolje za njih, postavljati pitanja i

paziti da svatko ima dovoljno vremena da izrazi svoju zabrinutost, održavati zdravu

komunikaciju bez vrijeđanja, izrugivanja ili optužbi, ostati u neutralnom položaju, a zadržati

kao tajnu sve ono što je rečeno u postupku medijacije. Medijator ne daje savjete i nije ovlašten

donositi odluke.

Sam proces medijacije ustvari je jednostavan. Čini ga šest koraka:

KORAK 1.

UVOD – POSTAVLJANJE PRAVILA

• pozdravljanje i raspoređivanje sjedenja

• principi - medijacija je dobrovoljna, medijator nepristran, rješenja su u korist obiju

strana

• pravila - odgovarajući izrazi (bez uvreda, prekidanja, psovanja)

• pitati obje strane slažu li se s time i žele li dodati koje pravilo koje im se čini bitno


38

KORAK 2.

PRIČANJE PRIČE

prvo jedna priča, zatim druga sukobljene strane (neutralan odabir tko prvi priča)

naglasiti kako će svi imati pravo reći što žele i da nema prekidanja

prepričati što se čulo od obje strane

održavati jednaku količinu vremena, interesa i pažnje za obje strane

ako netko prekine važno je vratiti se dogovorenim pravilima

KORAK 3.

ODREĐIVANJE STAJALIŠTA, INTERESA I POTREBA

Najvažniji trenutak medijacije, je kada se sukobljene strane udalje od svojih stajališta (od svojih

zahtjeva) prema interesima (pravim potrebama, željama, brigama)

Ovdje je važno AKTIVNO SLUŠATI što se sastoji od:

1. Postavljanja pitanja 2. Prepričavanja 3. Sažimanja 4. Davanje povratnih informacija 5. Odražavanja osjećaja 6. Poticanja 7. Dijeljenja

Pitanja koja mogu pripomoći u koraku 2 i 3 mogu biti:

Što je problem? Što se dogodilo?

Kako se osjećate zbog toga?

Što se nedavno dogodilo, a vodilo je k tome da se sada tako osjećate?

Kada se to dogodilo, osjećali ste se ______, zato što _________.

KORAK 4.

ISTRAŽIVANJE MOGUĆIH RJEŠENJA

Jednom kada su problemi identificirani i rangirani, medijator pomaže sukobljenim stranama

kako bi pronašli rješenje koje oni sami predlažu. Važno je ne predlagati svoja vlastita rješenja,

već nepristrano podržati obje strane da predlože svoja vlastita rješenja.

Pitanja koja mogu pomoći:

Što želiš da se dogodi?

Što se uistinu može napraviti?

Kako vidite vaš odnos u budućnosti?

Što možete učiniti ako dođe do slične situacije u budućnosti?


39

KORAK 5.

ODABIR RJEŠENJA

Usmjeriti raspravu prema najprihvatljivijem mogućem rješenju, misleći pritom o posljedicama.

KORAK 6.

SPORAZUM

Medijator pomaže sukobljenim stranama kako bi došli do sporazuma prihvatljivog obaju

stranama. Sporazum mora biti pismen i trebao bi sadržavati odgovore na pitanja: Tko? Što?

Kada? Gdje? i slično. Sporazum se potpisuje. Određuju se sankcije za kršenje uvjeta sporazuma.

MOGUĆI KORAK

ODVOJENE KONZULTACIJE

Rijetko, ali ako je previše ometanja u komunikaciji medijator može zaustaviti medijaciju i

provesti odvojene konzultacije samo s jednom stranom kako bi ispravio probleme.


Razgovor, rasprava, debata, PowerPoint prezentacije (Office Mix), analiza vizualnih materijala (Iceberg), davanje primjera, opisivanje, razmjena ideja (brainstorming), vježbanje prepoznavanja okidača, vježbanje analize sukoba – posebno ističući stajališta, interese i potrebe, kritičko mišljenje, vježbanje, analiziranje i postajanje stručnjacima za korake procesa medijacije, predstavljanje, vršnjačko i suradničko učenje prilikom osmišljavanja i stvaranja cijelog procesa medijacije uz korištenje Internet programa za stripove (Pixton), praćenje različitih uputa (igrači i promatrači) simulirajući stvarne životne situacije pred cijelim razredom, samovrednovanje i vrednovanje napretka vršnjaka, analizirajući proces simulacije kroz prethodno dana pitanja.

Literatura:

1. Internet source:

http://www.academia.edu/1367814/The_Role_of_Classroom_Mediation_in_Young_

Childrens_Problem-solving

2. Internet source:

http://www.jstor.org/stable/23043768?seq=1#page_scan_tab_Sadržajs

3. Morrow, K. (1981), Principles of communicative methodology. Communication in the

Classrook. Applications and Methods for a Communicative Approach. Center for

Applied Language, University of Reading.

http://www.academia.edu/1367814/The_Role_of_Classroom_Mediation_in_Young_Childrens_Problem-solving

http://www.academia.edu/1367814/The_Role_of_Classroom_Mediation_in_Young_Childrens_Problem-solving

http://www.jstor.org/stable/23043768?seq=1#page_scan_tab_contents


40

5.9. PODTEMA 9 – Timski rad (suradničko učenje)

Ciljevi podteme:

Prenijeti učenicima ključne vještine kao što su timski rad, vodstvo, rješavanje problema i kreativnost što rezultira dodatnom vrijednosti prilikom njihovog plasmana na tržište rada. Fokus radionice će biti posebice na ključnim transverzalnim kompetencijama: upravljanje međuljudskim odnosima u timu ili grupi, čak i onima multikulturalnog sastava.


Na kraju radionice učenici će:

produbiti osjećaj odgovornosti za vlastita djela/riječi i dijeliti odgovornost s ostalim članovima tima

dodatno razviti svijest o posljedicama vlastitog ponašanja prema drugim članovima tima

razumjeti posljedice stereotipiziranja na dinamiku u timu i općenite odnose

Sadržaj:

Da sumira četiri faze razvoja tima, Bruce Tuckman je osmislio često citirane termine:

„forming“ – kreiranje; „storming“ – oluja; „norming“ – normiranje; „performing“ – izvođenje.

Tuckmnova teorija timskog rada se najbolje prikazuje grafikonom koji prikazuje poveznicu

između odnosa u grupi (vodoravna os) i fokusa na zadatak (okomita os). Optimalna pozicija ili

pozicija izvođenja (eng. „performing“) je postignuta kada su odnosi unutar grupe razvijeni i

grupa je započela s radom jasno usmjerena na zadatak.


41

Međutim, Tuckmanova ideja očito indicira da je potrebno vremena kako bi se postigla ta faza

izvođenja, i normalno je za te timove da prolaze kroz uspone i padove u razvijanju svojih

odnosa. To se posebice odnosi na rani period zbog čega ga je Tuckman nazvao „storming“ -

olujnom (nemirnom) fazom!

Četiri faze Tuckmanove teorije timskog rada:

1. Kreiranje (eng. forming):

Početna faza razvoja tima tijekom koje pojedinci još nisu povezani s ostalima. Svi su zauzeti

traženjem svoga mjesta u timu i međusobnim procjenjivanjem.

2. Oluja (eng. storming):

Ljudi počinju doživljavati same sebe kao članove tima. Međutim, u ovoj fazi mogu izazivati

jedni druge i vođu tima, o tome čime se tim bavi i kako bi se određene stvari trebale napraviti.

Kao što i sam naziv faze sugerira, konflikti i konfrontacije karakteriziraju ovu fazu dok

različitosti izlaze na površinu. Ovo može rezultirati gubitcima u izvođenju zadataka ili fokusu

na zadatke, kao što graf ilustrira.

3. Normiranje (eng. norming):

Ovo je faza u kojoj članovi tima počinju zajedno djelovati, razvijati procese, utvrđivati temeljna

pravila, razjašnjavati tko što radi i kako će nešto biti učinjeno. Ovu fazu karakterizira rastući

osjećaj „zajedništva“.

4. Izvođenje (eng. performing):

Ovo je završna faza kada se povećava fokus na oboje – zadatak i odnose u timu, kako bi se

postigla njihova sinergija. Izvedba se ostvaruje putem ljudi koji efektivno rade zajedno.

Vrijednost Tuckmanovog modela je što pomaže shvatiti razvoj timova. Također, pomaže nam

da shvatimo kako se timovi mogu susresti s različitim problemima tijekom različitih faza

razvoja.

Jedno ograničenje modela može biti to što stvaranje tima izgleda previše linearno i

sekvencionalno. Iako je to koristan analitički alat, moramo zapamtiti da neki timovi mogu

„raditi petlje“ u svome razvoju.

Na primjer, ne prolaze svi timovi glatko kroz Tuckmanove faze, već mogu skakati između

normiranja i oluje sve dok ili ne počnu funkcionirati ili se ne raspuste! Bez obzira na ograničenja,

svi dobro koncipirani modeli nam mogu biti korisni u razumijevanju i boljem upravljanju našim

okolnostima.


42


Radionica o timskom radu se odlično poklapa s korištenjem neformalnih metoda učenja.

Tijekom naše radionice htjeli smo koristiti principe iskustvenog i samousmjerenog učenja gdje

nastavnik igra ulogu facilitatora otvorenog fleksibilnim metodama i organizaciji. Primijenit

ćemo pristup „odozdo prema gore“ kako bi učenicima dali moć da samostalno odrede

preduvjete i razinu ishoda učenja koji će se postići prema individualnoj pozadini svakog

učenika. U osnovi, u radionici učenici sami sudjeluju te više nisu samo cilj, već i ključan resurs

za postizanje zadanih ciljeva učenja: radimo s učenicima, ne samo za njih.

Literatura:

1. Johnson, D. W., Johnson, R. T. (1998.), Cooperative Learning at: Returns to College

Chang, 30(4); str. 26−35.

2. Jensen, Eric (1995.), Super Teaching: Over 1000 Practical Strategies 4th Edition,

California: Crown Press.

3. Meredith, K. S., Steele, J. L. and Temple, C. (1998.), Cooperative Leading and Writing

for Critical Thinking – RWCT, University of Nothern Iowa & International Reading

Associations.

5.10. PODTEMA 10 – Verbalna komunikacija

Ciljevi podteme:

Upoznati učenike s pojmovima "verbalne" i "neverbalne" komunikacije te općenitim

principima komunikacije, a posebice verbalne komunikacije. Također, ukazati na razlike i

elemente neverbalne komunikacije i parajezika, kao i na važnost slušanja kako bi se postigla

efektivna komunikacija.


Učenici će moći razumjeti važnost slušanja kako bi se postigla efektivna komunikacija

Učenici će moći identificirati najčešće komunikacijske pogreške

Učenici će moći izabrati između različitih lingvističkih registara koji najbolje odgovaraju

komunikacijskoj situaciji

Sadržaj:

Ljudski jezik je sposoban izraziti bilo što, a sastoji se od zvukova. Na taj način omogućava da

se poruka prenosi na daljinu, nadilazeći fizičke prepreke (za razliku od pisanog jezika, npr.

možemo verbalno komunicirati u mraku).

Osim verbalnog jezika, ljudi koriste i druga sredstva komuniciranja, a to su:


43

Neverbalni jezik (izrazi lica) takozvano kinetičko ponašanje (grč. „kretanje“);

Parajezik (ton glasa, stanke, uzdasi);

Slušanje je jedno od osnovnih značajki odnosa. Potrebno je čuti i razumjeti što druga

osoba govori, kako bi se ispravno raspravljalo, odgovorilo i djelovalo.

Pretpostavlja se da je slušanje pasivna aktivnost, ali u stvarnosti da bi slušatelj bio sposoban

ispravno slušati, potrebna je njegova pažljiva prisutnost. Zapravo, zbog tog razloga slušanje se

mora smatrati aktivnim procesom u svim svojim vidovima.

Slušanje je temeljno da bi se upoznala druga osoba, da se upozna sadržaj, kontekst i cilj

komunikacije.

Postoje različite vrste govora: monolog (govor jedne osobe upućen jednoj ili više osoba,

razlikuje se od solilokvija po tome što u potonjem govornik usmjerava riječi samome sebi i

stoga nije javan); razgovor (verbalna interakcija koja zahtjeva interakciju između dvije strane,

za razliku od monologa u kojem je publika obavezna samo slušati), „govor koji se čita“ i

„formalizirana usmenost“ koja se odnosi na djela čiji je cilj govor (npr. liturgije).

Do sada smo govorili o jeziku, a ne o govoru:

Jezik je sposobnost korištenja bilo kojeg sustava znakova kako bi se komuniciralo i

stoga ne pripada samo čovječanstvu.

Govor je konkretan i povijesno određen način na koji se očituje jezik.

Različiti načini govorenja ovise o sljedećim stavkama:

Razlike koje proizlaze iz različitih mjesta (jezici, dijalekti, itd.);

različiti jezici koriste različite tipove zvukova, a svaki jezik ima karakterističan

skup zvukova koji koristi

dijalekt se može odnositi na provincijsku, ruralnu ili socijalnu raznolikost jezika

koja se razlikuje od standardnog jezika, posebice kada se smatra da je ispod

standarda

također, dijalekt se može odnositi na žargon koji se može razlikovati ovisno o

gradskim četvrtima u kojima govornici žive, društvenim grupama, dobnim

grupama, itd.

Razlike koje proizlaze iz različitih situacija (službeni i neslužbeni konteksti, društveni

položaj sugovornika, itd.):

komunikacija bez konteksta ne može biti učinkovita

kada je poruka izražena u jednom kontekstu, ali primljena u drugome, lako

dolazi do nesporazuma

društveni položaj sugovornika, pozicija individue u određenom društvu i

kulturi, također igra važnu ulogu u tome kako ćemo osloviti tu osobu


44


45

Komunikacija se razlikuje prema:

sugovorniku;

temi;

cilju;

kontekstu.

Ovisno o sugovorniku, odnosno osobi koja nas sluša, način kojim komuniciramo se mijenja.

Ako govorimo malom djetetu, naš ton će biti miran, kontroliran, radostan, osim ako ga ne

korimo; ako razgovaramo s prijateljem, koristit ćemo neslužben, prijateljski jezik; ako

razgovaramo s osobom koja nam predstavlja autoritet kao što je nastavnik, menadžer, itd… U

tom slučaju koristili bismo službeni jezik te se trudili govoriti što ispravnije.

Način na koji komuniciramo dodatno se mijenja sukladno tome što želimo komunicirati:

rezimiranje povijesne činjenice će biti znatno drugačije od rezimiranja nekog sportskog

događaja. U prvom slučaju govornik će nastojati dati prednost objektivnosti događaja

korištenjem vrlo malo pridjeva i kratkih fraza, dok će u drugom slučaju prevladati osjećaj i

atmosfera doživljaja određenog događaja, te će govornik koristiti mnogo pridjeva.

Isto se odnosi na cilj koji govornik nastoji postići: uvjeravajući tekst bit će znatno drugačiji od

onog čiji je cilj pripovijedanje.

Na kraju, kontekst: razgovor među prijateljima u kafići će se uvelike razlikovati od razgovora

koji se odvija na službenom mjestu, npr. u školi ili uredu.


Formalna lekcija uz pomoć PowerPoint prezentacije, pripovijedanje priča i društveni mediji

kao poveznica sa stvarnim svijetom. Na kraju radionice, učenicima će se da završni test.

Pripovijedanje priča je temeljni element ljudske komunikacije. U srži pripovijedanja priča su

četiri elementa: likovi, sukob, borba, cilj. Kad se identificiraju glavni pokretači priče (barem

protagonist i antagonist), javlja se sukob među njima: kako protagonist rješava sukob – to jest

borba i cilj su završni dio priče. Pripovijedanje priča je inovativna i neformalna tehnika

povezana s verbalnom komunikacijom koja će omogućiti učenicima razvijanje ključnih vještina

bitnih za njihovu radnu budućnost kao što su vodstvo i tečnost govora. Tijekom izrade priča,

učenike će se poticati na korištenje brainstorming tehnika.

Literatura:

1. Fiske, J., (1090.): Introduction to Communication Studies, New York, Routledge.

2. Craig T. R., Muller, L. H., (2007.): Theorizing Communication: Reading Across Traditions,

London, SAGE Publications.

3. Turner, J. C. (2002.): The Classroom environment and student’s reports of avoidance

strategies, A multimethod study. Journal of Education, 94, 90–106.


46

4. Doyle, W. (1986.): Classroom Managment and Organization,U: Wittrock, M. C. (ur.),

New York:Handbook of Research on Teaching, str. 42–72.

5.11. PODTEMA 11 – Neverbalna komunikacija

Ciljevi podteme:

Očekivanja od učenika su definirati, analizirati i sintetizirati informacije i generalizacije o neverbalnoj komunikaciji, kao i njezinim funkcijama, komponentama i procesima, identificirati i procijeniti najvažnije elemente neverbalne komunikacije te kritički ocijeniti svaki element, uvježbati, demonstrirati i kreirati vještine svih sedam elemenata, te razviti prijedloge i projekte za rješavanje neverbalnih komunikacijskih sukoba i situacija korištenjem ovih novih vještina te kako bi usvojili ove nove promjene kao svoj vlastiti opći i valjani stil ponašanja.


Učenici će moći usporediti svoj govor tijela s drugima i povezati ga sa zanimanjima u kojima je neverbalna komunikacija posebno važna

Učenici će moći razdvojiti i rezimirati paralingvističke i izvanjezične znakove neverbalne komunikacije

Učenici će moći istaknuti, nabrojati i kategorizirati najvažnije elemente neverbalne komunikacije

Sadržaj:

Najznačajniji ELEMENTI neverbalne komunikacije su:

1. IZRAZI LICA

Lice reagira odmah i to je najčešći način brzog slanja povratne informacije. Na taj se način

pokazuje razina razumijevanja ili sudjelovanja u razgovoru te se najbrže izražavaju osjećaji.

Time se pokazuje stav prema sugovorniku, kolegama ili gostima.

Tako npr. zaposlenici u uslužnim djelatnostima kažu da je njihov posao sličan kazalištu: kao i glumci, nalaze se uvijek na pozornici, dobre volje, vedri, raspoloženi, nasmiješeni, na usluzi klijentu. Klijenta ne zanimaju privatni problemi zaposlenika, žalosti, ljutnje i slično. Stoga, izraz lica ne smije odražavati bilo koji negativni osjećaj. Potrebno je izbjegavati mrštenje, okretanje ili stiskanje očiju, obješena usta.


47

2. TON GLASA

Spuštanje ili podizanje glasa, ubrzan ili usporen govor, naglašavanje pojedinih riječi, umetnute

stanke i slično služe za ostvarivanje svih navedenih funkcija koje spadaju u neverbalno

ponašanje. Elementi glasa su jasnoća, boja i visina.

Glas sam za sebe govori o spolu govornika, raspoloženju, životnoj dobi, zdravstvenom stanju, obrazovanju, pa i o podrijetlu (lokalni akcent). Glas je moguće kontrolirati, ton niži od prirodnog ostavlja dojam pouzdanosti, kulture i pažnje.

Ugodan glas veoma je važan, npr. ne smije biti piskutav, ali niti pretih (sugovornik mora moći razumjeti što se govori). Glas treba modulirati kako bi odrazio emociju i dao vjerodostojnost sadržaju. Kultivirani glas implicira kultivirani rječnik. Šutnja može biti vrlo rječita i znakovita. Ovisno o situaciji može biti ugodna ili neugodna, te iskazivati stav prema sugovorniku.

3. POGLED

Pokreti očima značajni su zbog funkcije otvaranja ili zatvaranja komunikacijskih kanala,

odnosno signaliziranja drugim osobama što se od njih očekuje. Npr. u učionici upitan pogled

nastavnika prema učeniku može nagnati učenika da počne odgovarati na postavljeno pitanje,

iako nije direktno verbalno prozvan, a pitanje je bilo postavljeno svima.

Kontakt očima i pogled su vrlo moćni neverbalni znakovi: širom otvorene oči i proširene

zjenice pokazatelj su sviđanja, a smjer i duljina pogleda ukazuju na interes i emocije te nam

pomažu u usklađivanju komunikacije s drugom osobom. Skrivanje pogleda često je znak

neiskrenosti, ali može biti i znak neugode.

Gledati sugovornika u oči znak je pažnje, pristojnosti i usredotočenosti na sugovornika. Vrludanje pogledom govori o ravnodušnosti i nezainteresiranosti.

4. POLOŽAJ I POKRETI TIJELA

Odražavaju stavove, osjećaje i odnose s drugima.

Način na koji stojimo ili sjedimo može biti vrlo jasan pokazatelj onog što osjećamo.

Otvoreni položaj ruku i nogu = naklonost

Prekrižene ruke i noge = oprez, nesigurnost

Ruke prekrižene na prsima iskazuju nespremnost da se sugovorniku pomogne, određenu

aroganciju. Iskrivljeno stajanje pokazuje dosadu, ravnodušnost, nedostatak volje za rad. Uspravno stajanje se tumači kao poruka energije, dinamičnosti i entuzijazma.


48

Dodirivanje nosa prikrivena je nesigurnost, ali i odbacivanje, sumnja, laganje.

Uz izraze lica pokreti su najizraženiji dio neverbalne komunikacije. Pokretima se ponekad

komunicira i samostalno, bez verbalnog dijela poruke. Njima se, također, pojačava verbalna

poruka ili iskazuje emocionalno stanje.

5. OSOBNI PROSTOR

Razdaljina između dvije osobe značajno utječe na tijek komunikacije te nije isto da li se radi o

udaljenosti od jednog ili tri metra, da li netko sjedi, a drugi stoji, kolika je razlika u visini između

sugovornika i sl.

Korištenje osobnog prostora je neverbalno ponašanje koje uvelike varira među kulturama.

Razlikujemo nekoliko zona:

Intimna zona - do 45 cm

Osobna zona (obitelj i prijatelji) - do 1.20 m

Društvena zona (društveni i poslovni odnosi) - od 1.20 do 3 m

Javna zona (nepoznati) - više od 3 m

Osobni prostor – je područje, zona, životni prostor svake osobe u koju nepoznate osobe, poslovni partneri, pa tako i gosti ne ulaze. Osoba kojoj se netko previše približi, odnosno naruši njezin osobni prostor, osjeća se ugroženom i instinktivno čini korak nazad.

6. DODIR

Dodir je prvi način spoznavanja okoline, ali ostaje značajan tijekom cijelog života jer njime ljudi

iskazuju osjećaje. Dodirom se, također, druge ljude potiče na djelovanje, smanjuje udaljenost

te pojačava interakciju. Dodir pokazuje naklonost, bliskost, utjehu i ponekad dominaciju.

Određen je s tri faktora:

stupnjem sviđanja i privlačnosti

stupnjem prisnosti i bliskosti

moći i statusom

Stisak ruke može iskazati suosjećanje, toplinu, prijateljstvo, ali treba biti umjeren kako ne bi bio krivo shvaćen. Predložene metode poučavanja: Razgovor, rasprava, debata, gledanje PowerPoint prezentacija (Office MIX), analiziranje vizualnih materijala (video „Prijatelji“), davanje primjera, opisivanje, razmjena ideja (brainstorming), vježbanje kontrole govora tijela te analiziranje i kombiniranje za stvarne životne situacije, kritičko razmišljanje o njihovim rutinama davanja i primanja, uvježbavanje,


49

vježbanje i predstavljanje novih vještina po najvažnijim elementima neverbalne komunikacije u vježbama: „dam daš“, „zvuk“ i „sinestetski izraz“, vršnjačko učenje pomoću vježbe „ogledalo“ i „na moj zid“, suradničko učenje u vježbi „čvor“, slijeđenje različitih uputa i prepoznavanje osnovnih načela društva u vježbi „igri plemena“, koordiniranje timskog rada u vježbi „djetelina“, samovrednovanje i vršnjačko evaluiranje u vježbi „krećimo se“ te u završnom kvizu.

Literatura:

1. Hargie, O., Dickson, D. (2004.): Skilled Interpersonal Communication: Research, Theory

and Practice. London: Routledge.

2. Graham Credland, (1984) "The value of non‐verbal communication", Education +

Training, Vol. 26 Iss: 1, pp.2 – 5

3. Sandra Burkhardt (2005), NON-VERBAL LEARNING DISABILITIES, in Sandra Burkhardt,

Festus Obiakor, Anthony F. Rotatori (ed.) Current Perspectives on Learning Disabilities

(Advances in Special Education, Volume 16) Emerald Group Publishing Limited, pp.21

– 33

4. Pease Allan and Barbara (2006), The Definitive Book of Body Language, Bantam

5.12. PODTEMA 12 – Strah od javnog nastupa

Ciljevi podteme:

Učenici će postići bolju verbalnu i neverbalnu komunikaciju kako bi pobijedili strah od javnog

nastupa. Ovo će im omogućiti da unaprijede svoje izlaganje u razredu i postignu pozitivan

osobni razvoj.


Definirati vlastite razloge za strah i prepreke pri javnom nastupu

Prepoznati važnost uspješne prezentacije pred drugim

Implementirati naučene vještine verbalne i neverbalne komunikacije tijekom javnog

govora

Sadržaj:

Dobar komunikator je jednostavno osoba koja govori i prenosi bilo koju poruku razumljivim, pristupačnim, razumnim jezikom, jezikom koji nije „učen“, osoba koja nas tjera da pažljivo i oprezno slušamo. Trebamo se isto tako zapitati, što je doista važno kod dobrog govornika, sadržaj ili raspored? Neupitno ono prvo, sadržaj, zato što zahtijeva puno napornog rada, isto tako ćemo se truditi biti što zanimljiviji ili barem ne dosadni. Pogledajmo zašto. Ponekad nailazimo na naporno, izuzetno dobro napravljeno i dokumentirano istraživanje, koje, kada se javno prezentira ostavlja dojam lošeg rada, možda zbog činjenice da se izlaže na brzinu, sadrži previše dokumentiranih slideova punih nečitkih podataka ili jednostavno zato što publika ne

http://www.emeraldinsight.com/action/doSearch?ContribStored=Credland%2C+G

http://www.emeraldinsight.com/action/doSearch?ContribStored=Burkhardt%2C+S


50

sluša govornika. Drugi ekstrem je da se može dogoditi da skroman rad bude popraćen sjajnim i jasnim izlaganje. Rezultat može biti da odličan rad prođe nezapaženo, a drugi skromniji ostavi dobar utisak. Svaki pojedinac ima vlastiti stav i ponašanje, svoju vlastitu osobnost koju je teško promijeniti ali se da unaprijediti. Ali kako postići dobre rezultate? Bez obzira na natuknice, prijedloge i preporuke postoji zlatno pravilo koje uvijek uspijeva, nešto jednostavno ali teško za primijeniti: prirodnost. Prateći ideju „… kako se ponašamo u svakodnevnom životu, tako se trebamo ponašati prilikom svakog sastanka, koristeći kolokvijalan jezik, pažljivo izbjegavajući imitiranje drugih, ne zauzimajući svečan ili pompozan stav koji inače nemamo. " "... Nakon što ste probali i naučili biti prirodni, što je izuzetno teško, raspravljat ćemo o nekim drugim specifičnim detaljima.

1. Struktura govora a) PREZENTACIJA

▪ Prezentacija članova grupe ▪ Uvod u temu ▪ Koji dio teme će biti objašnjen svakom članu grupe

Ako publika mora izvesti neku aktivnost zajedno bilo bi zanimljivo uvesti neke „razbijače leda“ (eng. ice‐breakers) kako bi upoznali jedni druge. Ovisno o njihovom profilu:

neka pričaju u paru o svojim dnevnim rutinama stojeći u krugu moraju reći 3 rečenice o sebi, od kojih je jedna laž, a

grupa mora pogoditi koja rečenica je lažna.

b) TEMA ▪ Jasno iznesite ciljeve radionice ▪ Napravite dosljedan redoslijed različitih intervencija, posložite ideje unutar

određenog plana ▪ Napravite skicu teme sa sljedećim karakteristikama: kratkoća i sažetost; jasnost

i jednostavnost; red i smisao. ▪ Razradite sadržaj ▪ Ispričajte neke osobne anegdote ili šale

c) ZAKLJUČAK Samoprocjena o tome kako je bilo odrađeno (neodgovorena pitanja,

unapređenja) Zahvale

d) OTVORENA PITANJA (izborno) Reakcije publike, koristite aktivno slušanje Prihvatite kritiku i prijedloge Zapišite sva pitanja kako biste ispravili buduće prezentacije

2. Neverbalna komunikacija

Istraživanja pokazuju kako gotovo 65% informacija koje šaljemo drugima šaljemo putem neverbalne komunikacije. Stoga morate znati što govorite svojim:


51

izrazima lica pokretima

◦ ruku ◦ očiju ◦ glave ◦ tijela

◦ izgovorom i intonacijom

3. Fizički aspekt Sviđalo vam se to ili ne, vaš fizički aspekt reći će publici previše onih stvari koje ne znate onog trenutka kada stanete na pozornicu. Zato morate posebno paziti na to. Činjenica da je vaš izgled što korektniji je poštovanje, normalna ljubaznost prema drugima. Predlaže se ne biti zarobljen između ekstrema: ne biti previše neformalan ili previše formalan. Savjetuje se biti diskretan ili ne privlačiti pozornost neumjerenošću. Naravno trebate biti čisti, promijeniti odjeću ako ste morali trčati na konferenciju i znojite se, provjeriti dah. Trebate li nositi odijelo i kravatu ovisi o prigodi. Zato je iduće toliko važno:

4. Upoznajte svoju publiku

Prije pripremanja prezentacije, važno je znati tko će biti vaša publika. Hoće li to biti tinejdžeri ili umirovljenici? Ili njihova mješavina? Koliko će ih biti? Možete li pripremiti neku grupnu dinamiku ili se možda radi o 200 ljudi? I koliko su poznati sa samom temom? Jesu li stručnjaci koji mogu postaviti teška pitanja? Hoće li ih vaš govor zainteresirati ili će im dosaditi? Jesu li se dobrovoljno javili ili su primorani sudjelovati? Ukratko, morali biste znati:

Dob Broj ljudi Profil (stručnjaci, amateri, …) Zanimanje za temu Interes za druge teme, što rade u svoje slobodno vrijeme? Postoje li tabu teme?

Ovisno o odgovorima na ta pitanja možete prilagoditi svoj rječnik, slike na slideovima, broj slideova, šale i anegdote…

5. Pomoćna sredstva

Iako je vaše pamćenje moćan alat, nema potrebe ovisiti samo o njemu tijekom cijele prezentacije. Smisleno je koristiti pomoćna sredstva kako bi nam pomogla izbjeći nepotrebno memoriziranje svega. Postoje sljedeća pomoćna sredstva: od klasične ploče do projektora postoji mnoštvo sredstava kao što su papiri, digitalne ploče i programi za pokazivanje slideova (Impress / PowerPoint).


52

Slideovi: neki tvrde da su nezamjenjivi jer su i dalje najdostupnija metoda produkcije i izlaganja u svakom radnom okruženju: fakulteti, tvrtke, itd. Ipak danas postoje online prezentacijski alati poput Prezi‐ja (https://prezi.com), Google Slides‐a, Haiku Deck‐a, SlideShare‐a, između ostalih. Priprema se obavlja gotovo potpuno putem software‐a te vrijedi ako imate računalo i projektor u sobi. Trebate biti oprezni i diskretni u njenoj izradi.

6. Zaključak

Teško je pojednostaviti neke od savjeta kako držati savršen govor. Time bi svrha ovih savjeta bila čisto indikativna i donekle subjektivne prirode, te uvijek prevladava sklonost k "laisser faire" (franc. pustiti da stvari idu svojim tokom). Naše osobno iskustvo će oblikovati sitne prepreke koje se mogu pojaviti u bilo kojem trenutku kao i one kojih smo u svakom trenutku svjesni. Nitko nije savršen, a i uz to biti savršen najčešće nije ni dobro. Dakle ukratko:

Pripremite se Budite svjesni govora tijela Budite prirodni!


Metoda predložena za ovu podtemu je metoda improvizacije na nasumično odabranu temu.

Literatura:

1. Nemet, Ž., (2004.), Public Speaking Anxiety (PSA) and Improvisation Theatre (doctor

disertation). Klagenfurt: Universität Klagenfurt.

2. Boal, A. (1992.), Games for Actors and Non-Actors. New York: Routledge.

3. Smith, T., D. (1984.), Making Successful Presentations. New York: John Wiley & Sons,

Inc.

https://prezi.com/


53

5.13. PODTEMA 13 – Bonton u komunikaciji

Ciljevi podteme:

Uljudna komunikacija podrazumijeva razumijevanje sudionika procesa komunikacije i

dogovorenih normi civiliziranog ponašanja i komunikacije. Stoga, treba nastojati potaknuti

sudionike da prihvate posebnosti osobnosti pojedinaca u komunikacijskom procesu, ali i

naglasiti važnost poštivanja dogovorenih normi uljudnog ponašanja.


povezati norme uljudnog ponašanja i uspješno rješavanje problema mirnim putem

identificirati dogovorene norme uljudnog ponašanja

pisati primjenu pravila uljudnog ponašanja u praksi

Sadržaj:

KAKO KORISTITI PRIKLADAN BONTON U KOMUNIKACIJI:

Komunikacija je jedna od najvažnijih ljudskih radnji. Kao i kod bilo kojeg ljudskog čina, postoje

očekivanja vezana za bonton u komunikaciji. Ljudi koji ne ispunjavaju ta očekivanja naići će na

poteškoće u svom profesionalnom i privatnom životu.

Neka od komunikacijskih područja gdje su pravila bontona najistaknutija uključuju:

1. Potvrdite komunikaciju: Kada netko komunicira s vama, odgovoriti na način koji

ukazuje da ste čuli poruku i da ćete djelovati na odgovarajući način. U nekim

slučajevima, odgovor će jednostavno biti zahvala.

2. Odgovorite na prethodnu komunikaciju: Kada ste prethodno s nekim komunicirali,

stvorena su očekivanja da će nešto biti učinjeno. Vi učinite ono što ste komunicirati.

Preostaje da iskomunicirate što ste napravili.

3. Pokažite poštovanje u svim komunikacijama: Ne postoji vrijeme kada ne biste trebali

poštovati onoga s kime razgovarate - čak i ako odgovarate na komunikaciju koja je

prema vama bila nepristojna.

4. Podijelite nove informacije s onima koji ih trebaju: Kad dođete do informacija koje nisu

općepoznate drugima, podijelite što ste saznali. Ključ je razmišljati o tome tko treba

znati informacije i koji dijelovi informacije će biti korisni tim ljudima.

5. Komunicirajte putem odgovarajućeg medija: O teškim i osjetljivim pitanjima treba

razgovarati osobno. Informacije koje su primarno činjenične mogu biti iskomunicirane

elektroničkim putem. Za komunikacije koje zahtijevaju raspravu ne preporuča se

korištenje elektroničkih medija.


54

6. Koristite odgovarajuće oslovljavanje: Morate naučiti kako oslovljavati različite ljude.

Neki će imati titule. Neki će preferirati da budu formalno oslovljavani (gospodin,

gospođa).

7. Pazite tko sve sudjeluje u komunikaciji: morate pažljivo razmisliti o tome tko treba

dobiti kopije onoga što komunicirate. Vi želite da ljudi znaju što se događa, ali možete

u tome i pretjerati.

BONTON U JAVNOSTI:

Biti „u javnosti”, znači biti bilo gdje samo ne u svojoj kući. To uključuje biti u školi, vani sa svojim roditeljima, ili jednostavno na ulici.

Ako ste s grupom ljudi, ne zauzimajte cijeli pločnik.

Ako se netko sudari s vama ili ako vi udarite u nekoga, kažite „Ispričavam se” ili „Oprostite.”

Zapamtite da je svatko drugačiji, i nitko ne zaslužuje da bude ismijan, tako da nikada ne upirite prstom u nekoga i ne buljite u ljude.

Nikada ne bacajte smeće okolo. Koristite javne kante za otpad i kante za recikliranje.

Ako vam netko kaže: „Želim vam ugodan dan” odgovorite sa: „Hvala. Također.”

Ako ste na prometnoj ulici i trebate se zaustaviti na trenutak, pomaknite se sa strane tako da niste na putu drugim ljudima.

Ako se s nekim upoznajete, rukujte se i recite: „Drago mi je što smo se upoznali.”

Kada vam netko drži otvorena vrata, ne zaboravite zahvaliti. Također je pristojno

drugima držati vrata otvorena, posebice ako su u pitanju ljudi u invalidskim kolicima,

na štakama, ili majke s dječjim kolicima.

Ako ste u javnom prijevozu i ukrca se netko tko možda treba mjesto za sjedenje (na

primjer: osoba s djetetom, osoba starije životne dobi, ili ozlijeđena osoba), ponudite

im svoje mjesto.

Prije nego što uđete u dizalo, najprije dopustite da ljudi koji trebaju izaći izađu.

BONTON PRILIKOM POZDRAVLJANJA ILI UPOZNAVANJA:

Prvi dojam je najvažniji. Svaki put kad pozdravljate odrasle, trebate se držati sljedećih pravila.

Gledajte ih u oči.

Ustanite, čak i ako to nije vaš prvi susret.

Rukujte se (uvijek pružite desnu ruku).

Recite nekakav pozdrav, kao npr. "Drago mi je vidjeti Vas, [umetnite ime osobe

(primjer: gospođo Smith)]."


55

PRAVILA MODERNE KOMUNIKACIJE:

Tehnologija nam je omogućila da lako komuniciramo s bilo kime, u bilo koje vrijeme i bilo gdje.

No, te pogodnosti često navode ljude da čine neugodne pogreške koje mogu biti štetne za

njihov profesionalni ugled.

TELEFONIRANJE

1. Budite svjesni jačine svog govora - Neki ljudi jednostavno ne znaju koliko su glasni,

pogotovo kad im je pozornost usmjerena na osobu na drugoj strani linije.

2. Ne javljajte se na telefon tijekom sastanka s drugima - Ako odgovorite na poziv, vi

šaljete poruku osobi s kojom ste se sastali da netko drugi (osoba koja je nazvala)

zaslužuje više vaše pažnje i vremena.

3. Ne stavljajte telefon na stol prilikom sastanka s drugima - Inače, izgleda kao da ste

spremni staviti ih u drugi plan i razgovarati s nekim drugim.

4. Neka druga osoba zna kada je na zvučniku - Ako morate staviti nekoga na zvučnik,

odmah ga informirajte o tome tko se još nalazi u prostoriji s vama.

5. Udaljite se od drugih dok razgovarate na telefon. Većina ljudi ne želi čuti o čemu

govorite.

6. Nemojte pričati o osobnim detaljima u javnosti. Osobno bi trebalo ostati osobno. Ako

pozivatelji žele govoriti o osobnim detaljima, recite im da ćete ih nazvati kasnije, kada

se premjestite negdje gdje imate malo privatnosti, ili komunikaciju nastavite SMS

porukama.

7. Izbjegavajte upućivanje poziva tijekom vožnje, u dućanima, u bankama, čekajući u

redovima, ili dok ste u bilo kakvoj interakciji s drugim ljudima.

8. Neka mjesta su neprikladna za korištenje mobitela, zato izbjegavajte razgovor na

mobitelu ili zvonjavu mobitela na sljedećim mjestima: kupaonicama, dizalima,

bolnicama, čekaonicama, restoranima, gledalištima, taksijima, autobusima, vlakovima,

na sastancima, knjižnicama, muzejima, crkvama, ...

9. Ne koristite telefon kada ste za obrokom s nekim. Također, nikada nemojte pisati

poruke za stolom, čak i ako je komunikacija licem u lice zamrla. To će izgledati

uvredljivo.

10. Isključite telefon u kinu. Čak i ako je vaš telefon na vibriranju, drugi to mogu čuti

tijekom tihih dijelova filma. Svjetlost zaslona vašeg telefona također može smetati

drugima.

EMAIL

1. Navedite jasan, direktan naslov, kao na primjer „Promjena datuma sastanka ” ili „Kratko pitanje o prezentaciji”.

2. Koristite profesionalnu e-mail adresu - Nikada ne koristite e-mail adrese koje nisu prikladne za uporabu na poslu ili za komunikaciju u školi, poput diva@ ... ili gospodar@ ... „


56

3. Uskličnike koristite rijetko – a ako ih koristite, koristite samo jedan i to za izražavanje uzbuđenja.

4. Razmislite dvaput prije nego kliknete na „odgovori svima” - Nitko ne želi čitati 20-ak mailova koji nemaju nikakve veze s njim. Izaberite opciju „Odgovori svima” samo ako vi mislite da svi na listi trebaju primiti taj mail.

5. Prilikom pisanja profesionalne e-pošte uključite potpis s nekim informacijama o vama, kao što su ime i prezime, titula, kontakt informacije s brojem telefona. Koristite isti font, veličinu i boju slova kao i u ostatku maila.

6. Koristite odgovarajuće pozdrave kao „Bok” i „Zdravo”. Ne koristite „Hej” ili „Yo”.

7. Budite oprezni s humorom - Humor se može pogrešno protumačiti bez odgovarajućeg tona ili izraza lica. Ono što je smiješno kad je izrečeno naglas može drugačije zvučati kada je napisano. Kada ste u nedoumici, ne koristite se humorom.

8. Znajte da ljudi iz različitih kultura govore i pišu drugačije. Imajte to na umu kako bi se spriječili nesporazumi u komunikaciji.

9. Odgovorite na sve e-mailove - čak i ako e-mail nije bio namijenjen vama. Evo primjera odgovora: „Znam da si jako zauzet, ali mislim da mail nisi namjeravao uputiti meni, htio sam da znaš, tako da ga možeš poslati pravoj osobi.”

10. Provjerite pravopis svake poruke, ne oslanjajte se na automatsku provjeru pravopisa jer vaše pogreške neće proći nezapaženo od strane primatelja e-pošte. Pročitajte svoju poruku nekoliko puta, po mogućnosti na glas, prije nego što je pošaljete.

11. Dvaput provjerite jeste li odabrali ispravnog primatelja.

12. Ništa nije povjerljivo – imajte to na umu.

BRZO SLANJE PORUKA (eng. instant messaging, IM)

1. Trebate poznavati osobu - Ako tu osobu znate samo preko društvenih mreža, a nikad je niste upoznali, ne biste se trebali služiti sa IM.

2. Budite kratki - Ako primatelj treba vrijeme za svoj odgovor, možda je bolje poslati e-mail, ili nazvati.

3. Nikada nemojte slati loše vijesti putem IM - IM je previše ležeran medij za važne razgovore, posebice za one koji su negativni.

DOPISIVANJE

1. Budite oprezni s kraticama – kratice su uobičajene danas, ali su prikladne samo za

neformalni način komunikacije.

2. Ne mijenjajte vrijeme i mjesto sastanka u poruci - Potencijalni polaznici možda neće

provjeriti svoje poruke na vrijeme.

SKYPE

1. Gledajte u kameru – Ako gledate u ekran računala, činit će se kao da gledate dolje, ali ako gledate izravno u kameru, uspostavit ćete kontakt očima.


57

2. Ne gestikulirajte previše - Iako takva ekspresivnost može biti prihvatljiva od osobe, ipak može biti previše za takav način komunikacije.


Nastavnik pomaže učenicima u razumijevanju novog sadržaja kroz aktivnosti i korištenje metoda kao što su: rad u grupama, rasprava i samokritika, kreativan rad, samoprocjena i korištenje ICT-a.

Literatura:

1. Shore, K., (2003.): Elementary Teacher's Discipline Problem Solver: A Practical A-Z

Guide for Managing Classroom Behaviour Problems, San Francisco; Published by

Jossey-Bass

2. Kronowitz, E., L., (2011.): The Teacher's Guide to Success, London, Pearson

3. Rossi, P. (2011). Everyday Etiquette. New York: St. Martin’s Griffin.

5.14. PODTEMA 14 – Komunikacija s obitelji

Ciljevi podteme:

Spoznati da je potreba za komunikacijom temelj međuljudskih odnosa između različitih članova obitelji. Ukazati na važnost postavljanja pravila koja upravljaju obiteljskim životom.


prepoznati različite stilove roditeljstva (uloge) te ukazati na, ocijeniti i kritički sagledati njegove osnovne karakteristike

identificirati, usporediti, dovesti u vezu i procijeniti vlastita početna stajališta o komunikaciji unutar obitelji

prisjetiti se vlastitih iskustava komunikacije unutar obitelji

diskutirati i obrazložiti prednosti i nedostatke svakog pojedinog roditeljskog stila (uloge)

Sadržaj:

Komunikacija se primarno uči u obitelji. Znanja i iskustva komuniciranja stvaraju se u interakciji

djeteta s članovima obitelji. U razvojnoj dobi dijete traži stalnu prisutnost roditelja i

međusobnu komunikaciju na svim razinama, jer tako uči i usvaja životna umijeća.

Djeca stvaraju sliku o sebi i svijetu oko njih na osnovi svojih svakodnevnih iskustava.

Komunikacija u obitelji je važna jer omogućava članovima da iznesu svoje potrebe, želje i brige

jedni drugima. Otvorena i iskrena komunikacija stvara atmosferu koja omogućava članovima

obitelji da izraze svoje različitosti isto kao i ljubav i poštovanje. Kroz učinkovitu komunikaciju


58

obitelj je u mogućnosti rješavati neizbježne probleme do kojih dolazi u svakoj obitelji (Peterson,

1999) [4]. Prema istom autoru, neučinkovita komunikacija može voditi brojnim problemima

poput obiteljskih konflikata, neučinkovitog rješavanju problema, nedostatku intimnosti i

slabom emocionalnom vezivanju, što svakako može ostaviti ozbiljnije posljedice na daljnje

uspostavljanje odnosa djece u odrasloj dobi.

Upravo zato komunikacija je jedno od najvažnijih iskustava koje odrasli mogu pružiti djeci.

Kroz dnevne interakcije djeca i odrasli mogu razviti odnos koji pomaže djetetu učiti o svijetu i

sebi. Jedna od najvažnijih vještina za stvaranje tog odnosa je komunikacija, a komunikacija u

obitelji je mnogo više od izgovorenih riječi među članovima obitelji.

Sustav klasificiranja i razlikovanja zdravih od disfunkcionalnih obitelji može se razložiti kroz

slijedeće dimenzije: povezanost, prilagodljivost i komunikacija. Povezanost se odnosi na

emocionalnu povezanost koju članovi obitelji osjećaju jedni prema drugima. Prilagodljivost se

definira kao sposobnost obiteljskog sustava da mijenja svoju strukturu moći, uloge i pravila u

odnosima kao odgovor na situacijski ili razvojni stres. Krajnje razine povezanosti i

prilagodljivosti vidljive su kod disfunkcionalnih obitelji, dok se kod zdravih obitelji vide srednje

i uravnotežene vrijednosti. Treća, a ujedno i najvažnija dimenzija je komunikacija, koja potiče

pomake prema obiteljskoj povezanosti i prilagodljivosti, te zadržava njihove uravnotežene

razine. Otvorena i ne problematična komunikacija između članova obitelji upravlja zdravim

funkcioniranjem obitelji. Ako bismo obitelji dijelili po načelima komunikacijskih navika članova

obitelji, pojednostavljena podjela bila bi na dvije vrste - obitelj s krutom i zatvorenom

komunikacijom, te obitelj s otvorenom komunikacijom.

U obitelji s krutom i zatvorenom komunikacijom pravila ponašanja nameću se i provode kruto.

Članovi obitelji imaju malo samostalnosti i slobode za ponašanje po vlastitoj želji. Djecu se uči

da postoje samo dvije vrste ponašanja: ispravno i neispravno. Problemi s kojima se suočavaju

članovi obitelji u kojoj vladaju ovakvi obrasci ponašanja ne iznose se u krugu obitelji pa se ne

mogu niti pronaći načini kako ih riješiti i obitelj "ostaje u problemu". Drugi problem u

obiteljima sa zatvorenim i krutim komunikacijskim obrascima je zataškavanje osjećaja. Često

se događa da se u takvim obiteljima s neodobravanjem gleda već i na razgovor o osjećajnim

reakcijama njihovih članova.

Za razliku od krutih obrazaca komuniciranja, otvoreni komunikacijski obrasci dopuštaju gipku

primjenu pravila, te se neslaganje među članovima obitelji ne smatra automatski znakom

ugrožavanja obiteljskih autoriteta. Izražavanje osjećaja omogućuje djetetu pokazati kako se

osjeća te olakšava učenje kako upotrebe istih u svrhu boljeg komuniciranja (Reardon, 1998).

Istraživanja (prema Grable, 2000) [5] ističu da je najbolji odnos dijete - roditelj okarakteriziran

s mnogo pozitivne komunikacije i interakcije. Zadovoljni roditelji i djeca komuniciraju

svakodnevno, a ne samo kada se pojavi problem ili konflikt. Istraživači vjeruju da kada roditelj

ostane u "kontaktu" s djetetom kroz pažnju i razgovor, dijete će rjeđe manifestirati nepoželjna

ponašanja, odnosno ponašanja koja stvaraju konflikte ili zahtijevaju disciplinu.


59


Razgovor, gluma, pisanje i izlaganje rezultata, kritičko promišljanje o korisnosti odglumljenih

situacija u stvarnom životu, vršnjačko učenje u grupama, simulacija konflikata iz stvarnog

života pred ostatkom razreda.

Literatura:

Grable, S. (2000.): Communicating Effectively with Children. Human Environmental

Sciences Publication,GHl623, University of Missouri.

5.15. PODTEMA 15 – Komunikacija s autoritetom

Ciljevi podteme:

Pomoći učenicima kako bi shvatili važnost zdrave komunikacije temeljene na međusobnom poštivanju i razumijevanju kao temelj uspješne komunikacije između nastavnika ili bilo koje osobe od autoriteta i učenika.


definirati i razumjeti asertivnost.

prepoznati različite tipove rukovođenja.

razumjeti osjećaje kroz govor tijela.


60

izraziti osjećaje kroz govor tijela.

Sadržaj:

ASERTIVNOST:

Važnost asertivnosti Asertivnost je društvena vještina koja podrazumijeva sposobnost iznošenja vlastitog mišljenja, osjećaja i vjerovanja na jasan i iskren te uz poštovanje. Uz obranu vlastitih prava, isto tako podrazumijeva i prihvaćanje mišljenja i kritika od drugih bez osjećaja krivnje.

Kako se uči biti asertivan: Način interakcije s drugima može postati izvor znatnog stresa u životu. Vježbanje asertivnosti može smanjiti stres učeći nas kako braniti prava koja nam pripadaju bez da se postane agresivan ili napadnut. Ukratko, kada ste asertivna osoba vaši međuljudski odnosi postanu opušteniji.

U praksi vježbanje asertivnosti uključuje razvijanje vještina kako bi:

* Izrazili osjećaje ili želje na pozitivan i negativan način bez omalovažavanja drugih i stvaranja i osjećanja nelagode. * Razlikovali asertivnost, agresivnost i pasivnost. * Odabrali prilike u kojima je osobni izražaj važan i primjeren. * Branili se bez agresivnosti ili pasivnosti kada se suočimo s drugima koji nisu previše suradljivi niti razumni.

* Razlikovati između asertivnog i društveno vještog te agresivnog i pasivnog ponašanja.

Društveno vješto ili asertivno ponašanje

Izravno izražavanje osjećaja, želja, mišljenja i prava koja nam pripadaju bez prijetnji ili kažnjavanje drugih i bez kršenja prava drugih ljudi. Asertivnost uključuje poštivanje samoga sebe u izražavanju potreba i branjenju vlastitih prava i poštivanje prava i potreba drugih. Svi bi trebali prepoznati koje su njihove odgovornosti i koje posljedice ima izražavanje njihovih osjećaja. Biti asertivan ne znači uvijek manjak sukoba između dvije strane već je svrha promovirati povoljne posljedice i umanjiti nepovoljne.

Pasivno ponašanje

Ako netko ne smije otvoreno izraziti osjećaje, mišljenje i stavove dolazi do kršenje njegovih prava. Ti osjećaji također mogu biti izraženi na samopobijajući način uz isprike i nedostatak samopouzdanja tako da ih drugi mogu ignorirati. Neasertivnost pokazuje i nedostatak poštovanja za vlastite potrebe. Cilj joj je zadovoljiti druge i izbjeći sukob pod svaku cijenu. To ponašanje može rezultirati brojnim neželjenim posljedicama za osobu koja nije asertivna kao i za osobu s kojim su u interakciji. Mogućnost da neasertivna osoba zadovolji vaše potrebe ili da se njezini stavovi ispravno razumiju znatno je umanjena zbog nedostatka komunikacije, izravne ili nepotpune komunikacije. Osoba koja se ponaša na taj način često se može osjećati neshvaćeno, izmanipulirano ili izuzeto. Osoba suočena s neasertivnim ponašanjem također može iskusiti niz negativnih posljedica: stalno razmišljati što druga osoba zapravo govori ili


61

pokušavati pročitati što misli može voditi k osjećajima frustracije, dosade pa čak i bijesa prema osobi koja se ponaša na neasertivan način. Agresivno ponašanje

Branjenje osobnih prava i izražavanje misli, osjećaja i stavova na neprimjeren način je kršenje tuđih prava. Izravni verbalni napad uključuje verbalne uvrede, prijetnje i okrutne ili ponižavajuće komentare. Verbalna agresija uključuje indirektne sarkastične komentare, zlobne i zlonamjerne tračeve. Neverbalni napad može uključivati prijeteće geste, mahanje šakama, intenzivan pogled, pa čak i fizičke obračune. Neverbalno ponašanje isto tako može uključivati agresivne fizičke geste učinjene u trenutku kada je pažnja druge osobe usmjerena drugdje ili fizičko djelovanje usmjereno prema drugim osobama ili predmetima.

Žrtve tih agresivnih napada mogu osjećati gnjev i izbjegavati one koju su ih ponizili. Zajednički cilj agresija je dominirati drugima kako bi oni postali slabi i manje sposobni izraziti i braniti vlastita prava i potrebe. Agresivni ponašanje je često odraz ambiciozne osobe, koja pokušava postići svoje ciljeve pod svaku cijenu čak ako i to znači kršenje etičkih normi pa i tuđih prava. Agresivno ponašanje može imati kratkotrajan povoljan učinak kao što je zadovoljstvo, osjećaj moći i postignuća željenih ciljeva, ali su posljedice takvog ponašanja uvijek dugoročno negativne. RUKOVODSTVO: Što čini dobrog vođu? Nasljeđuju li se svojstva vođe ili ih se uči? Mnoge teorije o rukovođenju i tipovima rukovođenja su stvorene kako bi pružile najbolji odgovor na ta pitanja.

1. Teorija Velikog Čovjeka – ova teorija tvrdi da su vođe „rođeni kako bi vodili“ s

inherentnim karakteristikama 2. Bihevioralna teorija – ova teorija tvrdi da su veliki vođe stvoreni kroz naučene tehnike 3. Participativna teorija – ova teorija tvrdi kako najbolji tip vodstva uzima u obzir

prijedloge drugih 4. Teorija menadžerstva – ova teorija tvrdi da je najbolji tip vodstva nadgledan i

organiziran te uključuje nagrade i kazne. 5. Teorija uloga – ova teorija tvrdi kako poznavanje vlastite uloge, vođe ili pratitelja, ili bilo

kojeg člana neke grupe, pomaže puno učinkovitije ostvariti bilo koji dani zadatak. Vaš stil rukovođenja je pod snažnim utjecajem vaših vjerovanja i pretpostavki o tome što motivira članova vašeg tima. Ako mislite da član vašeg tima ne voli raditi, naginjati ćete više autoritativnom načinu upravljanja. U drugu ruku, ako pretpostavite da se zaposlenik ponosi dobro odrađenim poslom, usvojit ćete više participativni stil.

Teorija X

Ova teorija pretpostavlja da su radnici prirodno nemotivirani i ne vole raditi i time potiče autoritativan tip rukovođenja. Prema ovoj teoriji, uprava se mora aktivno uplitati kako bi stvari bile napravljene. Ovaj tip upravljanja pretpostavlja da radnici:

Ne vole raditi.

Izbjegavaju odgovornost i treba ih se uputiti.


62

Mora ih se kontrolirati, natjerati i prijetiti im kako bi učinili što treba.

Mora ih se nadgledati na svakom koraku te primjenjivati kontrolne točke.

Mora ih se poticati kako bi se ostvarili rezultati, inače nemaju ambicije ili inicijative za rad.

X‐tip organizacije obično imaju veliku upravu te su pune menadžera i nadzornika potrebnih na svakom koraku kako bi kontrolirali radnike. Malo je delegiranja odgovornosti, a kontrola ostaje čvrsto centralizirana. McGregor prepoznaje da su radnici tipa X ustvari obično u manjini, ali ipak što se masovnih organizacija tiče, poput proizvodnje na veliko, upravljanje putem X teorije čini se kao potrebno i ne može se izbjeći.

Teorija Y

Ova teorija promiče participativni tip upravljanja koji je decentraliziran. Pretpostavlja da su zaposlenici sretni što rade, motiviranu i kreativni te uživaju radeći s većom odgovornošću. Pretpostavlja da radnici:

Preuzimaju odgovornost i motivirani su kako bi ispunili ciljeve koji su postavljeni.

Traže i prihvaćaju odgovornost i ne trebaju puno uputa.

Smatraju posao prirodnim dijelom života i maštovito rješavaju poslovne probleme.

Rukovodstvene vještine

Svaki vođa treba određene vještine:

organizacijske vještine: donošenje odluka, rješavanje problema, delegacijske vještine...

komunikacijske vještine: rad u grupama, povratna informacija, shvaćanje drugih...


Umjesto učenja teorije, nastavnik pomaže učenicima razumjeti novi sadržaj kroz aktivnosti i korištenjem metoda kao što su rad u grupama, debata i samokritičnost, kreativni rad, samovrednovanje i upotreba IKT‐a.

Literatura:

1. Philips Manke, M. (1997.): Classroom power Relations: Understanding Student-

Teacher Interaction, New Jersey London, Mahwah

2. Internet source: http://www.jamescmccroskey.com/publications/112.pdf

3. Internet source:

http://www.allsubjectjournal.com/archives/2015/vol2issue5/PartA/95.pdf

http://www.jamescmccroskey.com/publications/112.pdf

http://www.allsubjectjournal.com/archives/2015/vol2issue5/PartA/95.pdf


63

6. LITERATURA

Bean, J.: Engaging Ideas: The Professor’s Guide to Integrating Writing, Critical Thinking, and

Active Learning in the Classroom, Jossey-Bass, San Francisco, 1996.

Glovacki-Bernardi, Zrinjka: Kad student zatrudni, Rasprava o rodnoj perspektivi u jeziku, Alfa,

Zagreb, 2008.

Grable, S.: Communicating Effectively with Children. Human Environmental Sciences

Publication,GHl623, University of Missouri, 2000.

Habermas, Jürgen: Theory of Communicative Action Volume One: Reason and the

Rationalization of Society, Boston, 1981.

Hobbes, Thomas: Levijatan, Kultura, Beograd, 1961.

Jensen, E.: Super Teaching: Over 1000 Practical Strategies 4th Edition, California: Crown Press,

1995.

Kunczik, M.: Odnosi s javnošću. Koncepti i teorije., Biblioteka Politička misao, sv. 54., Fakultet

političkih znanosti, Zagreb, 2006.

King, R. G.: Fundamentals of Human Communication. Macmillian Publishing Co., New York, 1979.

Locke, John: Ogled o ljudskom razumu, Naklada Breza, Zagreb 2007.

Peterson, R.: Families First - Keys to Successful Family Functioning: Communication. Virginia State University. Virginia Cooperative Extension, 1999., 350-392.

Radovanović, Milorad: Sociolingvistika, izdavačka knjižnica Zorana Stojanovića, Novi Sad, 2003.

Rawls, John: Politički liberalizam, Kruzak, Hrvatski leskovac, 2000.

Reardon, K.: Interpersonalna komunikacija – gdje se misli susreću, Zagreb: Alinea, 1998.

Rousseau, Jean Jacques: Emile ili o odgoju, Beograd, 1989.

Sartre, Jean Paul: Mučnina, Konzor, Zagreb 1997.

Saussure de, Ferdinand: Tečaj opće lingvistike, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb,

2000.

Smajić D., Jurić, M.: Jezični bonton u nastavi hrvatskoga jezika, Život i škola, br. 29 (1/2013.),

god. 59., str. 205. – 222.

Steele, J., Meredith, K. S.: Democratic Pedagogy National Staff Development Manual,

Bratislava: Orava Foundation for Democratic Education, 1995


64

Steele, J., Meredith, K. S., Temple C.: A framework for critical thinking across the curricula.

Newark.DE: International reading Associaton, 1998a.

Škiljan, D.: Govor nacije. Jezik, nacija, Hrvati. Zagreb: Golden marketing, 2002.

Watzlawick, Paul/Beavin, Janet H./Jackson, Don D., Menschliche Kommunikation. Bern (prvo

izd. 1967.), 1974.

Documents

KURIKULUM KOMUNIKACIJSKE PISMENOSTI “THE NEW …