Kultura Komuniciranja - Pomocni Materijal Za Pripremu Ispita 1

5/25/2018 Kultura Komuniciranja - Pomocni Materijal Za Pripremu Ispita 1

http:///reader/full/kultura-komuniciranja-pomocni-materijal-za-pripremu-ispita-

KULTURA KOMUNICIRANJA WWW.STUDOMAT.BA

WWW.STUDOMAT.BA 1

KULTURA GOVORA

UVOD

Potrebno je razgraniiti i definirati temeljne pojmovejezik igovor. To su dvarazliita fenomena koji su u nerazdvojivoj vezi, tako da je teko govoriti o jednom od njihne uzimajui u obzir i onaj drugi. budui da se bez osnovnih naunih saznanja o jeziku igovoru ne moe objasniti ni shvatiti sutina kulture govora, bitna je i nauka koja se bavitim fenomenima. To je zapravo itav niz nauka koje jezik i govor prouavaju s posebnihaspekata, ali su zbog istog predmeta prouavanja objedinjene pod zajednikim nazivomnauka o jeziku.

JEZIK I NAUKA O JEZIKU

Jezik (pojam i definicija)

Budui da je jezik u isto vrijeme i psiholoki, neuroloki, drutveni, etniki,semioloki, komunikoloki i kulturoloki fenomen, predmet je zanimanja i izuavanja,osim lingvistike, i vie razliitih nauka: psihologije, neurologije, sociologije, etnologije,politikologije, semiologije, komunikologije, kulturologije, pa i filozofije. Zato se jezikmoe definirati iz vie razliitih aspekata. Ipak, nijedna definicija ne objanjava do kraja

to najsavrenije dostignue ljudskog duha.

Najpotpunija definicija jezika polazi od 2 elementa, tj. odgovara na 2 bitna

pitanja: ta je to jezik po svojoj unutranjoj strukturi, kako funkcionira i emu uopeslui.

Jezik je veoma sloen sistem znakova (sa pravilima za njihov izbor, kombinovanje iupotrebu) pomou kojih se ljudi u odreenoj drutvenoj zajednici meusobnosporazumi jevaju , iskazuju jedni drugima svoje misli i osjeanja i obiljeavaju se kaopripadnici upravo te zajednice, ili ove ili one drutvene grupe u okviru nje.

Sa stanovita uloge jezika u ivotu ovjeka i ljudskog drutva, jezik se definira i kao'sistem znakova koji ovjeku omoguava razvijen drutveni i duevni ivot, i koji seostvaruje u openju meu ljudima' (Bugarski).

Dakle, jezik je u opem smislu, odreen i ureensistem znakovakojima je osnovnafunkcija sporazumijevanje meu lanovima jedne drutvene zajednice.




WWW.STUDOMAT.BA 2

Kad je rije o prirodnom ljudskom jeziku, taj sistem znakova predstavljaju artikuliraniglasovi i njihove znaenjski relevantne kombinacije (morfeme, lekseme, sintakseme) ilipisani znakovi, slova, pomou kojih se te jezike jedinice obiljeavaju. Postoje i drugisistemi znakova za sporazumijevanje meu ljudima, kao to su npr. gesti, mimika, dimnisignali kod Indijanaca, saobraajni znaci na ulicama, i sl., ali se nijedan od thi sistema ne

moe porediti s prirodnim ljudskim jezikom.

Jezik je u tom smislu daleko najsloeniji, ovjekovim drutvenim i duhovnim potrebamanajprimjereniji sistem znakova za iskazivanje misli i osjeanja i sporazumijevanja meuljudima u jednoj drutvenoj zajednici. Mogunosti izraavanja u jeziku i pomou jezikasu neograniene, pa se moe rei da je to najsavreniji sistem znakova u funkcijikomunikacije.

Ne postoji univerzalan sistem znakova za sporazumijevanje meu svim ljudima nasvijetu. Ima mnogo razliitih prirodnih ljudskih jezika. Svaki normalan ovjek, kaosvjesno bie, ima uroenu sposobnost da naui bilo koji od jezika na svijetu, bez obzira

na tip njegove strukture. Ta sposobnost se nazivajezika sposobnost.Jeziko znanje, kojese usvaja od ranog djetinjstva pa do kraja ivota, podrazumijeva kompetenciju(poznavanje) sistema znakova za sporazumijevanje - kodai kompetenciju(poznavanje)pravila za njihov izbor, kombinovanje i upotrebu - komunikacije.

Postoje 3 bitna svojstva ovjeka u vezi s jezikom:jezika sposobnost, jeziko znanje (sakompetencijom koda ikompetencijom komunikacije) ijezikaupotreba. Prvo sredstvo jeuroeno, dok se druga dva svojstva stiu i razvijaju u okviru drutvene zajednice.

Osnovne funkcije jezika

Jezik (pretoen u govor) ima 3 osnovne funkcije. One su meusobno povezane inerazdvojive, te utkane u svaki govorni in. To su:

1. komunikativna (sporazumijevanje);

2. ekspresivna (izraavanje);

3. simbolika (obiljeavanje).

Komuni kativna funkcij a jezikaosnovna funkcija jezika je da omogui saopavanje,odnosno prenoenje

poruka jednog lana govorne zajednice drugim lanovima te zajednice, ime seobezbjeuje njihovo meusobno sporazumijevanje. Po tome je komunikativna funkcijajezika funkcija sporazumijevanja.




WWW.STUDOMAT.BA 3

Ekspresivna funkcij a jezikase ispoljava pri svakom izraavanju vlastitih misliiosjeanja, ali je najvie izraena u knjievno-umjetnikom stvaralatvu, posebno uknjievnim vrstama u kojima je zastupljena emocija. Poto ova funkcija jezikapodrazumijeva upravo iskazivanje emocija, naziva se jo i emotivnom, tj. emocionalnom iafektivnom. Ona se ogleda ne samo u knjievno-umjetnikom stvaralatvu, nego i u

interpretaciji umjetnikih tekstova: izraajnom itanju, prepriavanju, recitovanju,pripovijedanju o nekom dogaaju i sl. To je znaajno sa stanovita izgradnje kulturegovora, kao elemenata ope kulture svakog obrazovanog ovjeka, a jo vie kao dijelaprofesionalne osposobljenosti (glumaca, nastavnika, novinara, politiara i dr.). Svakigovorni iskaz je manje ili vie emocionalno obojen, jer ovjek nije samo racionalno, negoi emocionalno bie.

Simbolika funkcija jezikao treoj osnovnoj funkciji jezika se rijetko govori, iako je iona uvijek prisutna i povezana s prethodne dvije. Ne moemo izgovoriti ni jednu rije ireenicu, a da se pri tome ne obiljeimo kao predstavnici ove ili one govorne ili drutvenezajednice, da ne pokaemo stepen svog obrazovanja, kulture, inteligencije, itd. ovjek se

samim svojim govorom, i bez svoje volje, obiljeava. Obiljeavati se moe i svjesno,namjerno, ovakvim ili onakvim izborom jezikih sredstava. Najbolji primjer takvogobiljeavanja je jeziko ponaanje pripadnika pojedinih nacija u BiH. One namjernobiraju i upotrebljavaju rijei i oblike i druga jezika sredstva karakteristina za njihovnacionalni jeziki standard (srpski, hrvatski, bonjaki), insistirajui na onim obiljejimakoja imaju posebno simboliko znaenje.

Jezik ima i druge razliite funkcije, to znai da je funkcionalno polivalentan.Pomenuemo jo dvije funkcije. To su kognitivnaili spoznajna funkcija, kojom jezik,

povezan s miljenjem, doprinosi irenju spoznaja o svijetu koji nas okruuje, i kulturnafunkcija, po tome to jezik slui kao sredstvo usmenih predanja u narodu i svekolikogknjievno-umjetnikog stvaralatva, za biljeenje i uvanje od zaborava podataka oraznim kulturnim i drutvenim zbivanjima, itd.

Jezik i drutvo

Jezik je nastao zajedno s drutvom, u prvobitnim ljudskim zajednicama, kaorezultat ovjekovih potreba da se u procesu rada i borbi za savladavanje sila prirode

sporazumijeva s drugim lanovima svog ueg ljudskog kolektiva. Jezik se zajedno sadrutvom razvija, trpei promjene koje se u njemu zbivaju, ali i sam utjeui na drutvenirazvoj. Tako su jezik i drutvo nerazdvojno povezani i meusobno uslovljeni. Vezu imeusobnu zavisnost jezika i drutva pokazuju osnovne funkcije jezika, posebnokomunikacijska. Prirodnim ljudskim jezikom kao kodom mogue je komunicirati samo uodreenom ljudskom kolektivu, dakle, u drutvu. Teorije o postanku jezika potvrujudrutveni karakter jezika (teoloka: da je jezik Boiji dar i materijalistika; da je jezikizraz potrebe ovjeka da u procesu rada i ivota komunicira s drugim lanovima svoje




WWW.STUDOMAT.BA 4

zajednice). Ljudska zajednica bez jezika je nezamisliva, jer takva zajednica ne postoji

niti je postojala. Jezik je faktiki mrtav bez drutvene zajednice u kojoj se jedino moeostvarivati kao sredstvo komunikacije. S nestankom zajednice u kojoj jezik slui kaokomunikacijsko sredstvo, nestaje i sam jezik. Tako su iezli i mnogi stari narodi, izajedno s njima i njihovi jezici.

Narodni, knjievni i standardni jezik

Pod prirodnim ljudskim jezikom se podrazumijevaju 3 razliita fenomena. Prvi jejezik kojim govori narod u svakodnevnoj komunikaciji (razliito u razliitim krajevima).To je narodni jezik. Drugi je knjievni jezik, a treistandardni jezik.

Narodni jezikje skup svih narodnih govora ili dijalekata koji po svojim bitnimkarakteristikama predstavljaju cjelinu i razlikuju se od susjednih jezika. Osnovno

obiljeje narodnog jezika je njegova raznolikost i neujednaenost. Narod u razliitimkrajevima na podruju jednog jezika razliito govori. Ponekad su te razlike tolike da sepripadnici istog jezika teko meusobno mogu razumjeti. To svakako oteava irukomunikaciju, pa se stoga, radi prevladavanja tekoa, formira prvo knjievni jezik, apotom i standardni jezik.

Knjievni jezikjejezik knjigeili, ire shvaeno,jezik pismenostipismeni jezik.Knjievni jezik se javlja kad se neki narod opismeni, tj. kad stekne pismenost, kad dobijesvoje pismo. Kod nas je to bilo prije 1100 godina, kada smo zaslugom sljedbenika irila iMetodija dobili svoje prvo pismoglagoljicu, a potom irilicu i latinicu, uz tzv. arebicu,koja se upotrebljavanja kod naih muslimana od dolaska Turaka na ove prostore, do

poetka 20. stoljea. Na osnovu toga moemo zakljuiti da je knjievni jezik poseban,relativno homogen jeziki idom, koji slui kao instrument knjievnog i uope kulturnogstvaralatva kao i pismene komunikacije na uem ili irem prostoru. Knjievni jezik serazlikuje odjezika knjievnosti.

Standardni j ezik se od knjievnog jezika razlikuje po tome to je obaveznonormiran, to znai da je ureen i ujednaen eksplicitnom normom, i ima razraenefunkcije kojima se zadovoljavaju kulturne i druge potrebe civiliziranog drutva.Standardni jezik je posebno odabran i normiran (standardizovan) idiom koji je, zbog

zadovoljavanja mnogostrukih drutvenih potreba, funkcionalno polivalentan. I standardnijezik se razlikuje odjezika knjievnosti. Poto se normira, standardni jezik se odvaja od

svoje dijalekatske osnovice, i postaje autonomanvid jezika, koji se razvija po posebnimzakonitostima i izgrauje kao naddijalekatski instrument civilizacije i kulture odreenedrutvene zajednice, najee ranga nacije, zbog ega mu je jedno od osnovnih obiljejavisok stepen homogenosti i ujednaenosti. Izgraivanje standardnog jezika je vrlo sloenproces koji zapravo nikad ne prestaje.

Kad se govori o jezikoj normi, postoji implicitna ili inherentnanorma, koju imasvaki jeziki idiom bilo kojeg ranga, kao to su narodni govori i dijalekti, pa ak i jezik




WWW.STUDOMAT.BA 5

pojedinca (idiolekt), i postoji eksplicitna, preskriptivna, standardno-jezika norma, kojaje rezultat normiranja, tj. propisivanja i drutvenog nametanja irem jezikom kolektivu uprocesu standardizacije. Norma je skup osobina (fonetskih, morfolokih, sintakstikih ileksiko-semantikih) koje karakteriu neku jezik, dijalekt ili idiolekt.

Raslojavanje jezika

Pod utjecajem drutvenih faktora, tj. zavisno od toga kakva mu je uloga uodreenom drutvu i kulturi, tanije, u kojoj se funkciji javlja, na kojem prostoru i u kojojsituaciji se upotrebljava, itd. jezik se raslojava. U lingvistikoj literaturi se navodifunkcionalno, socijalno, teritorijalno, nacionalno, individualnoraslojavanje, pa onda

disciplinarno, situaciono, tematsko, a neki autori pominju ispolno, starosno, vremensko

raslojavanje i dr.

Razlike izmeu varijanti jednog standardnog jezika nisu svugdje iste: negdje suvee, negdje su manje. Ali ono to je bitno je da te razlike ne ometaju normalnu jeziku ikulturnu komunikaciju meu izvornim govornicima razliitih varijanti unutar jednogstandardnog jezika.

Drugi vid raslojavanja standardnog jezika u upotrebi jefunkcionalno-stilsko

raslojavanje. Rezultat tog raslojavanja su funkcionaln i stil ovi. Postoji 5 osnovnih

funkcionalnih stilova: knjievno-umjetniki, publicistiki, nauni, administrativni irazgovorn i funkcionalni stil .Stilovi se dalje razlau napodstilove, a oni se razlau naanrove.

Knjievno-umjetniki stil karakteristian je za knjievno-umjetniko stvaralatvo.To je specifian stil koji po svojoj prirodi odstupa od standardnojezike norme. Poznatoje postojanjepjesnike slobode(licentia poetica), koja stvaraocu knjievno-umjetnikogdjela omoguava i doputa da, iz umjetnikih razloga, u manjoj ili veoj mjeri kristandardnojeziku normu. Insistiranje na standardnojezikoj normi bi u umjetnikomdjelu ito nautrb umjetnikog stvaralatva i vrijednosti pjesnikog djela. Za ovaj stil sukarakteristini ekspresivnost, slikovitost, emocionalnost, estetinostiritmikaorganizacija. Odlike knjievno-umjetnikog stila su i osobenost sintaksikestrukture ibogatstvo rjenika. Knjievno-umjetniki stil se razlae na podstilove:prozni, poetski idramski, a oni se dalje dijele na rodove i vrste (anrove), prije svega na lirski, epski idramski rod, a svaki od njih ima veliki broj vrsta i podvrsta.

Publicistiki stilje zastupljen u publicistici. Publicistika je vid intelektualnedjelatnosti koja se sastoji u argumentiranoj analizi aktuelnih pojava u razliitim oblastimadrutvenog ivota (ekonomiji, politici, nauci, kulturi i dr.), te objavljivanju takvih analizau tampi i elektronskim medijima, ili u glasilima (biltenima) dravnih organa i razliitihorganizacija. Publicistika je specifina djelatnost, pa zahtijeva poseban stil izraavanja iposeban izbor jezikih izraajnih sredstava.Publicistiki radovi mogu biti informativni,analitiki, satiriki, polemiki ili diskusioni, a u njima se najee obrauju politike,




WWW.STUDOMAT.BA 6

ekonomske, filozofske, moralne i knjievne teme. Publicistiki stil, kao i knjievno-umjetniki, nije homogen. Razlae se na 2 podstila: ui publicistiki inovinarski(urnalistiki), a oni se dalje dijele na vie anrova u pismenoj ili usmenoj komunikaciji(novinska vijest ili informacija,zatim uglavnom u tampi:izvjetaj, lanak, uvodnik,komentar, pismo, otvoreno pismo, intervju, pamflet, prikaz, feljton, dnevnik, zatim na

javnom skupu ili radiju i televizijigovor, referat, razgovor, uvodno izlaganje, uee udiskusiji i sl.). Specifinost ovog stila je da se javlja i u usmenoj i u pismenoj formi.

Naunistil funkcionie u oblasti nauke. I on se dijeli na 3 osnovna podstila. To sustrogo nauni (akademski), nauno-udbeniki (nauno-edukativni, jer se protee narazne vrste edukativnog rada) ipopularno-nauni. Ovi podstilovi su zastupljeni i u naucii ujeziku: prvi u naunim raspravama i lancima, drugi u udbenikoj i prirunojliteraturi, ali i u drugim vidovima edukativnih aktivnosti, a trei u popularno-naunimradovima. Podstilovi naunog stila se granaju na vie razliitih vrsta radova. Tako se ustrogo naune vrste ubrajaju nauna monografija, nauna studija, nauna rasprava,nauni lanak i izvjetaj o obavljenim naunim istraivanjima; u nauno-edukativne:

udbenik, prirunik, skripte, obrazovne emisije na radiju i televizijii sl.; a u popularno-naune:prilozi u jezikim rubrikama u tampi, popularno-naune emisije na radiju itelviziji, popularno-nauni filmovi, zbirke popularno-naunih tekstova, popularnonauneknjigei sl.

Administrativni stilje po svojim osobinama na suprotnom polu od knjievno-umjetnikog stila. Karakterie ga odsustvo estetske funkcije, ekspresivnosti imetaforinosti izraza, ustaljenost strukture koja esto prelazi u stereotipnost, zatimoficijelnost, uklopljenost u standardnojeziku normu, uz tenju ka uvanju arhainihformi, i zuzetno velika anrovska raznovrsnost. Administrativni stil se javlja i u pismenoj(to je najee) i u usmenoj komunikaciji (politiki i drugi govori, uee u diskusiji,

poslovni razgovori, diplomatski pregovori i sl.). I ovaj stil se dijeli na vie podstilova:zakonodavno-pravni (jeziki izraz zakonskih propisa, odluka, ukaza, direktiva, rezolucija,statuta, itd.),poslovni (stil dogovora, sporazuma, ugovora, faktura, i sl.), diplomatski(jezik meunarodnih ugovora, konvencija, memoranduma i sl.),individualno-potvrdni(stil diploma, svjedoanstava, uvjerenja, potvrda i sl.), te korespondencijski (stil pisama,telegrama, molbi, albi, izvjetaja, zahtjeva, poziva, punomoi i sl.).

Razgovorn i stil je karakteristian za svakodnevnu verbalnu komunikaciju,uglavnom usmenu, po emu se razlikuje od preteno 'knjikih' stilova (knjievno-umjetnikog, publicistikog, naunog i administrativnog). Karakterie ga neoficijelnost,leernost, spontanost, privatnost, dinaminost i sloboda izraavanja. I ovdje su esta

odstupanja od standardnojezike norme, pa i esta izlaenja van okvira standarnog jezika(govor u dijalektu, sociolektu, argonu i sl.). Takva odstupanja su opravdana samo uneformalnim vidovima usmene komunikacije, koji su u ovom stilu i najei (privatnirazgovori, prianje viceva i sl.), dok u sferama gdje funkcionie jeziki standard (npr. urazgovoru studenta s profesorom, u slubenoj komunikaciji izmeu nadreenih ipodreenih), to ukazuje na nizak stepen kulture govora i krenje osnovnih normipristojnog ponaanja.




WWW.STUDOMAT.BA 7

Individualno raslojavanje je karakteristino za sve stilove, to znai da svakigovorilac jednog jezika govori i pie na svoj nain, svako ima svoj stil. Stil, to je ovjeksam.

Funkcionalni stil je vid govorne realizacije jezika uslovlj en njegovom

upotrebom u razliitim podrujima ljudske djelatnosti, te ga karakterie odreenispecifian izbor jezikih izraajnih sredstava na raznim nivoima jezike strukture.

Jezik i miljenje

Ekspresivna funkcija jezika, ija je sutina iskazivanje ovjekovih misli iosjeanja govorom, sama po sebi ukazuje na vezu izmeu misli i jezika. injenica je dase misli iskazuju pomou jezika, da se u njemu misli otjelovljuju, ali i injenica damiljenje ponekad moe biti nezavisno od jezika, kao to se i jezik ponekad moe

odvojiti od miljenja. Misao se ipak najee izraava putem jezika, tj. govorom. Jezik imiljenje meusobno se dopunjuju i podstiu i ne mogu se odvojiti jedno od drugog.Miljenje utjee na razvoj jezika, odnosno sposobnosti govora, i obratno jezik utjee narazvoj miljenja. To znai i da se kultura govora razvija usavravanjem ovjekovogmiljenja i osjeanja.

Nauka o jeziku i njene discipline

Nauka o jeziku je skup veeg broja nauka kojima je jezik osnovni predmet

prouavanja. Svaka od njih pristupa jeziku s posebnim istraivakim interesima iciljevima. Nauka o jeziku naziva se lingvistika(lat. linguajezik). Lingvistikaobjedinjuje vie razliitih naunih disciplina: autonomnih i onih koje su nastale u dodiru sdrugim drutvenim naukama koje se zanimaju za jezik (sociologijom, etnologijom,antropologijom, psihologijom, neurologijom, itd.). Lingvistika je relativno mlada nauka.

Razvijala se u 19. i 20. stoljeu, ali to ipak ne znai da se ljudi ranije nisu zanimali zajezik i da ga nisu prouavali (u Kini, Indiji, staroj Grkoj i Rimu).

Tada je nastala posebna nauka o jezikufilologija (gr. bukvalno ljubav prema rijei,govoru),i sprva nauka o jeziku, knjievnosti i kulturi starih Grka (potom i Rimljana).Druga klasina nauka o jeziku, koja se takoer razvila u staroj Grkoj, je gramatika

(doslovno: 'pismena', od gr.grammatike techne'pismena vjetina'), koja se baviopisom, poreenjem, razvojem,ali i pravilnou elemenata sistema pojedinih jezika iliskupina jezika. Za kulturu govora su bitne jo dvije normativne discipline: ortografija ilipravopis(nauka o pravilnom pisanju i sistem normi koje utvruju pravilno pisanje) iortoepija ilipravogovor(nauka o pravilnom izgovoru rijei i reenica i sistem normi kojitaj izgovor reguliu).




WWW.STUDOMAT.BA 8

Nauka o jeziku je veoma razgranata i multidisciplinarna, to svjedoi osvestranom interesovanju za tako sloenu i slojevitu pojavu kao to je prirodni ljudskijezik.

GOVOR

Definicija govora

Jezik je sistem unakova, a govor je individualna realizacija tog sistema. To je 'djelatnostgovorne osobe, koja se sastoji u upotrebljavanju jezika ili ma kojeg njegovog dijela u

svrhu uzajamnog djelovanja s drugim lanovima govorne zajednice' (Bloch). Govor stojiu opoziciji prema jeziku, ali to su dvije meusobno uslovljene pojave, te ih trebaposmatrati u jedinstvu. Vano je imati na umu nerazdvojivost jezika i govora. Govor jebez jezika nemogu, a jezik bez govora mrtav.

U vezi s govorom treba znati ta jegovorni predstavnik, govorna zajednica, govornidogaaj, govorni in (akt), govorna situacija igovorne uloge.

Govorn i predstavnikje ovjek koji ima jeziku sposobnost i znanje tog jezika, tj.kompetenciju koda i kompetenciju komunikacije, to mu omoguuje da se njime uspjenoslui.

Govorna zajednicaje skup govornih predstavnika jednog jezika, pomou kojeg se onimeusobno sporazumijevaju u interakcijama svih vrsta.

Govorni dogaajje ukupnost komunikacijskih aktivnosti u ostvarenom procesusporazumijevanja unutar jedne govorne zajednice. Jedan govorni dogaaj je ogranienpoetkom i zavretkom komunikacije.

Govorni in (akt)je iskaz ili saopenje u okviru govornog dogaaja.

Govorna situacijaje nejeziki kontekst u kojem se ostvaruje proces sporazumijevanja, tj.govorni dogaaj. Tu se podrazumijevafiziki ambijent(mjesto gdje se govori, vrijemekad se govori i okolnosti u kojima se govori), institucionalizovani ambijent (domen,

djelatnosti, drutvene ulogekomunikatora), zatim teme saopavanja i ukupnopragmatiko, socioloko i psiholoko okruenje komunikacije.

Govorne uloge su ispoljavanje razliitih drutvenih uloga u kojima se govornipredstavnik nekog jezika nalazi dok govori. Govorne uloge npr. mogu biti profesor istudent, komandant i potinjeni, slubenik i stranka, ljekar i pacijent, itd.

Usmeni i pismeni govor




WWW.STUDOMAT.BA 9

Govor se moe ostvarivati na 2 naina: akustikim znakovima, tj. artikulisanimglasovima (fonemima) i pisanim, vizuelnim znakovima (signalima). Prema tome se govor

dijeli na usmeni, koji se ostvaruje fonemama, ipismeni, koji se ostvaruje grafemima. Iakoje i jedno i drugo govor, esto se pod govorom podrazumijeva samo usmeni govor, dokse pismeni govor smatra posebnom pojavom vezanom za pismo i pisanje.

Razlike izmeu usmenog i pismenog govora

Iako su i usmeni i pismeni govor u sutini ista pojava, oni se ne mogupoistovjeivati. Kad se usmeni iskaz prenese na papir, to nije potpuno vjerna slikaizgovorenogpoput odraza u ogledaju. Razlike izmeu usmenog i pismenog govoramogu biti manje ili vee, ali apsolutne podudarnosti nema.

Prva i osnovna razlika izmeu usmenog i pismenog govora iskazuje se ukarakteru znakova (signala) pomou kojih se ostvaruju. Usmeni se ostvaruje pomouakustikih signala (fonema) koji se primaju auditivno, a pismeni se ostvaruje pomou

vizuelnih sredstava (grafema) koji se primaju optiki. Druga razlika je u tome to uusmenom govoru ima vie zvukova nego to ima znakova u pismenom govoru, tako da sesve ono to se uje u govoru ne moe zabiljeiti i ne moe se predstaviti pismenimznakovima, niti je takvo neto potrebno. U naem jeziku ima 30 glasova i 30 slova, i toznai da imamo 30 fonema i 30 grafema. Glasova, koji su alofone, ima vie, ali one se nebiljee. Sljedea je razlika u tome to nema apsolutne podudarnosti izmeu osnovnihstrukturnih jedinica jednog i drugog govora. Razlika je i u tome to se akcenti i duinevokala pri pisanju ne biljee, osim samo u nekim sluajevima.

Usmeni govor ima svojstvo prateih vrednota: intonaciju, intenzitet, reeninitempo, pauzu, gest, mimiku i stvarni kontekst. Te vrijednosti usmenog govora se teko

mogu prenijeti na papir, pa se praktino i ne registruju pri pisanju. Samo se djeliminoreeninim znacima: takom, zarezom, upitnikom, uzvinikom, dvotakom ili s tri takemoe naznaiti ovakva ili onakva intonacija ili pauze, ali se ostale vrednote nikako neobiljeavaju, niti se mogu obiljeiti u pisanom tekstu.

S druge strane, pisani govor ima svojstvo razliitih fontova i razliitih vrsta slovaunutar njih: kapitale ili majuskule (velika slova), minuskule (mala slova), bold (masna ilipolumasna slova), italic ili kurziv (kosa slova), underline (podvuena slova), ukraeniinicijali, itd. Sve se to zanemaruje u usmenom govoru, jer se ne moe akustiki izraziti.

Usmeni i pismeni govor se razlikuju i po brzini prenoenja poruka. Razliitom

brzinom saopavanja se postiu raznovrsni efekti. Po svojoj prirodiusmeni govor je iv idinamian, a pismeni statian.

ovjek 3 puta vie govori nego to pie. Suprotno tome, u nastavi maternjegjezika i u razvijanju kulture govora neuporedivo se vie panje poklanja pismenim, negousmenim vjebama.




WWW.STUDOMAT.BA 10

Poruku 'Pii kako govori, a itaj kako je napisano' treba zamijeniti porukom 'Nepii uvijek onako kako govori, i ne itaj uvijek onako kako je napisano', odnosno 'Piionako kako nalae pravopis, a itaj, izgovaraj i govori onako kako propisujepravogovor!'.

KULTURA GOVORA

O kulturi uope

Rije kulturapotie iz latinskog jezika (izvorno cultura), a u vezi je sa glagolomcolo, colui, cultums osnovnim znaenjem obraivati, gajiti, njegovati, a potom i brinutise(o neemu), usavravati,oplemenjivati, obrazovati. Po tome je kultura u osnovi sveono to je obraeno, odnjegovano, usavreno.

U najirem smislu, kultura je sve to je, u nastojanju da pokori prirodu iprilagodi je svojim potrebama, stvorio ovjek svojim tjelesnim iumnim radom.Svijetkoji nas okruuje dijeli se na kulturu (materijalna dobra i duhovne vrijednosti koje jestvorio ovjek) iprirodu(sav ostali ivi i neivi svijet koji se razvija spontano, netaknutovjekovom rukom).

Kultura se u tom smislu dijeli na materijalnu kulturu(sredstva za proizvodnju i drugematerijalne vrijednosti, tj. materijalna dobra koja je stvorio ovjek) i duhovnu kulturu(skup rezultata ovjekovog rada u duhovnoj sferi nauka, umjetnost, organizacijadrutvenog ivota, politika, obiaji, moral, itd.).

Kultura nije statina, nego dinamina pojava. S razvojem drutva i usavravanjemprocesa rada i sredstava za proizvodnju, razvija se i sama kultura. Moe se govoriti ospecifinosti kulture na svakom stupnju drutvenog razvoja.

Kao dinamina pojava, kultura je u uem znaenju stepen usavrenosti postignut uovladavanju nekom oblau znanja ili umijea i uope drutvenog ivota(muzikakultura, likovna kultura, fizika kultura, zdravstvena kultura, kultura ishrane, kulturarada, kultura odijevanja, kultura komunikacije, pa i kultura govora). Kultura je jo istepen obrazovanja, naitanost, prosvijeenost, pristojnost u ponaanju, finoa, itd.ovjek se ne raa obrazovan, naitan, prosvijeen, uglaen i sa razvijenim higijenskim,radnim i drugim navikama. To se postie postepeno, od ranog djetinjstva, do zrelih

ovjekovih godina.

Kulture nema bez rada, bez organizovanih i sistematskih nastojanja da se postigne

odreeni stepen usavrenosti nekoj oblasti drutvenog ivota. Kulture nema ni bez uenjai obrazovanja, bez navikavanja na dobre obiaje i pristojnosti u ophoenju s drugimljudima. Kulture nema bez napora.

Kultura govora (pojam i definicija)




WWW.STUDOMAT.BA 11

Kultura govora je vid duhovne ovjekove kulture. To je stepen usavrenostivlastitog govora, tj. ovladavanja vjetinom pravilnog, tanog i tenog iskazivanjavlastitih misli i osjeanja i uspjene komunikacije s drugim lanovima govornezajednice.Tako definirana, kultura govora je isto to i pismenost u najirem smislu terijei.

Za onog ko ima odnjegovanu kulturu govora, ko ima razvijenu sposobnost

usmenog i pismenog izraavanja, moe se rei da je pismen u najirem smislu te rijei, nesamo kada pie, nego i kada govori.

Potreba i znaaj kulture govora

Osnovni cilj ovjekove verbalne komunikacije s drugim lanovima govornezajednice je prenoenje poruka, tj. saopavanje vlastitih misli i osjeanja. Nema sumnjeda e u tome biti uspjeniji ovjek koji ima izgraenu kulturu govora, ko umije na pravinain, potpunoi jasno, obavijestiti, obrazloiti i ubijediti. U profesionalnom radu bilo

koje vrste, kultura govora je od velikog znaaja. Upravo stoga u poslovnom svijetuvjetina govorenja ima visoku cijenu.

Kultura govora je posebno vana za one kojima je govor osnovno sredstvoprofesionalnog rada, a to su, prije svih: nastavnici, glumci, spikeri, novinari, naroitovoditelji radio i televizijskih emisija, advokati, propovjednici, propagandisti, vojnestarjeine i profesionalni politiari. Uspjeh njihovograda ili misije u velikoj mjeri zavisiod toga kako govore.

Jedan od prvih znaajnijih ljudi koji je shvatio mo govora u postizanju odreenihciljeva u ivotu bio je poznati grki govornik Demosten. Demosten je u svojoj

osamnaestoj godini ivota shvatio da su mu tutori rasturili imetak i prisvojili nasljedstvo.Jedini nain da ostvari svoje pravo bila je rasprava pred sudom. Tada se svaki uesnik uraspravi sam branio, a mo govornitva je bila na veoma visokoj cijeni, tako da je odsnage, ljepote i ubjedljivosti govora zavisio uspjeh u raznim poslovima, posebnosudskim. Demosten je bio goljav i nervozan, imao je govorne mane, pa ga je publika usudnici ismijala i izvidala. Razoarani Demosten je potraio savjet uitelja besjednitva ioni su mu preporuili da vjebama uklanja mane u svom govoru i usavrava govornikuvjetinu. Kasnije je i sam, kad bi ga upitali ta je najvanije u govornikoj vjetini,odgovarao 'Najvanije su 3 stvari: kako se neto kae, kako se neto kae i kako se netokae'.Nakon dugih i upornih vjebanja (ma ispod ramena, kamenii u ustima, i sl.),Demosten je popravio izgovor, ojaao svoj glas i usavrio govorniku vjetinu do te

mjere da je postao najvei govornik stare Grke, a po svemu, uz Cicerona, i najveigovornik svih vremena u svijetu. On se nije drao samo sudske rasprave. Poznate su injegove politike besjede, meu kojima se istiu tzv.filipike, govori protiv zavojevakepolitike Filipa Makedonskog.

Demostenov primjer pokazuje da se u usavravanje govora mora uloiti velikinapor. Dobar govornik se ne raa, nego se postaje, i to upornim vjebanjem i strastvenomeljom da se savlada govornika vjetina. Pri tome su govorniki talent i druge




WWW.STUDOMAT.BA 12

predispozicije (zdravi i snani govorni organi i ispravna artikulacija glasova) veomavani. Ali, sam talent bez usavravanja ne znai mnogo. Treba stalno imati na umuinjenicu da bez rada na postizanju pravilnog i jasnog govora niko ne moe srei tolikopotrebnu i ivotno vanu kulturu govora.

Osnovna svojstva dobrog govora

Osnovna svojstva dobrog govora supravilnost, jasnoa, jezgrovitost, tenost isvrsishodnost. Sva ova svojstva posebno, i zajedno, su uslov uspjene verbalnekomunikacije.

Pravilnostpodrazumijeva ispravnu i jasnu, razgovijetnu artikulaciju svih glasova

(fonema) jednog jezika i njihovo pravilno biljeenje odgovarajuim znakovima(grafemima), kao i usklaivanje vlastitog govora s vaeim ortoepskim, ortografskim,gramatikim i leksikim normama standardnog jezika.

Ovdje se ukazuje na dvije vrste greaka: u izgovoru i pisanju nekih glasova, i uoblicima rijei. Najee se grijei u izgovoru afrikatskih parova -, d-, zatim refleksaglasajatu ijekavskom izgovoru (mnogo rjee u ekavskom) i glasa h, koji je razliitozastupljen u 3 naa novotokavska standarda: srpskom, hrvatskom i bosanskom.

Jasnoaje vana sa stanovita verbalne komunikacije. Da bi komunikacija bila uspjena,poruke koje se upuuju ostalim uesnicima u procesu komunikacije moraju bitipravilne ijasne, inae ih primaoci nee moi protumaiti i shvatiti.

Jasnoa govora se postie korektnim izgovorom i pravilnim pisanjem, odmjerenimtempom izlaganja, loginim pauzama, odgovarajuim izborom rijei, uz izbjegavanje

ambigviteta (dvosmislenosti, neodreenosti, nejasnoa) i pretjerane upotrebe rijeistranog porijekl, posebno onih ija znaenja nisu bliska irem krugu sagovornika. Svi suovi faktori vani, ali najvanije mjesto ima umjesno sluenje rijeima.

Rijei mogu imati razliita znaenja, i razliite meusobne veze i odnose. Tu jepolisemija (vieznanost rijei npr. imenicaglavaosim osnovnog znaenja ima i drugihznaenja), monosemija(jednoznanost rijei npr. olovka i okoladaimaju samo jednoznaenje),sinonimija(istoznanost, tj. slinoznanost pojava kada razne rijei razliitozvue, a isto ili slino znae npr.sidro, kotva, anker; put, cesta, drum; vatra i oganj,hljeb i kruh, i sl.), homonimija(podudaranje oblika rijei razliitog porijekla i znaenja suprotno sinonimima, homonimi isto zvue, a razliito znae npr. kosavlasti na

ovjejoj glavi i kosaalatka kojom se kosi trava, itd.),paronimija (pojava slinahomonimiji, koja se uzima u 3 znaenja: izvoenje rijei iz istog korijena npr.plestiplot, vrtjetivretenovrat;podudaranje u glasovnom sistemu, isto to i homografija npr. kosakosa, bocaboca; rijei sline po glasovnom sistemu npr. biti i bitisati,zekir i zveka, dubok i dubiozani sl.), antonimija(suprotnost znaenjarazliitih rijei dobrozlo, svjetlosttama, velikmalen, visoknizak, gladansit, itd.),enantiosemija(pojava da jedna rije ima dva razliita, meusobno suprotstavljenaznaenja npr.sankcionisati, sumnjatii sl.).




WWW.STUDOMAT.BA 13

Rijei mogubiti deminutivi(znae neto umanjeno, 'umanjenice'), augmentativi(znae neto uveano, 'uveanice'),pejorativi(znae neto pogrdno, pogrdne rijei) ihipokoristici (znae neto drago, milo, rijei odmilja).

Slabo poznavanje stranih rijei esto dovodi do tzv. paronimske atrakcije, tj.

paronimizama, koji pokazuju nizak nivo obrazovanja (npr. buldoder umjesto buldoer,kvarijesumjesto karijes,skakaderumjesto kaskader). To je znak neobrazovanosti iveoma niskog nivoa pismenosti.

Jezgrovitostnajkrau i najtaniju misao o jezgrovitosti kao osobini stila izrekaoje veliki ruski pisac, i sam vrstan stilist, Maksim Gorki. On je rekao 'Treba pisati tako

da rijeima bude tijesno, a mislima prostrano'.To znai da treba izbjegavati suvinogomilanje rijei, nego ih treba upotrebljavati u mjeri u kojoj je to neophodno da bi sepotpuno izrazila neka misao. Saetost i preciznost kazivanja karakteristini su posebno zanauni i administrativni stil, a dobrim dijelom i za publicistiki stil, dok u knjievno-umjetnikom i razgovornom stilu moe biti odstupanja. Misao Maksima Gorkog se ne

odnosi samo na pismeni, nego i na usmeni govor, iako ima stanovitih razlika.

Kad se govori o jezgrovitosti, treba imati na umu i redundanciju. To su zalihejezikih elemenata bez kojih se u uslovima neometane komunikacije moe (jer je i beznjih iskaz potpuno jasan), a koje su ipak potrebne da se u sluaju umova (buke) ukomunikacijskom kanalu ili samom kodu, obezbijedi pun smisao poruke, tj. da senadoknade oteenja koja nastaju usljed tih umova. U nepotrebno i nefunkcionalnogomilanje jezikih izraajnih sredstava spadajupreopirnost u izlaganju,ponavljanje vereenogipleonazami tautologija.

Preopirnostje svojstvo loeg stila izlaganja i neprihvatljiva je prije svega iz

komunikacijskih razloga. Rakvo izlaganje je po pravilu monotono, izaziva slabljenjepanje i dosadu kod sluatelja.Ponavljanje ve reenog, pogotovo ako se odnosi nanebitne informacije, ima iste posljedice kao i preopirno izlaganje.Pleonazamoznaavapojavu kada se nekoj rijei dodaje druga rije, koja je suvina, jer se njeno znaenje vesadri u prethodnoj (staklena vitrina, zajedniki dogovor, nedeljni fikend, empirijskoiskustvo, eksplorativna istraivanja, morfoloki oblici, unutranji enterijer, semantikoznaenje, investiciona ulaganja, izloeni eksponati, potencijalna mogunost, itd.).Pleonastiki izrazi ipak imaju smisla ako slue za pojaavanje izraza u knjievnom djelu.Tautologijaje pojava slina pleonazmu, i to je redundantna konstrukcija koja se sastojiod dvije ili vie rijei, od kojih svaka izraava isti pojam. To je prikazivanje nekeinjenice ili stanja pomou dvije sinonimne rijei (pokloni i darovi, geneza i razvoj,

krajolici i pejzai, moral i etika, patriotizam i rodoljublje, prijatan i ugodan, miris iaroma, ugled i presti, principi i naela, dojam i utisak, kreativne i stvaralakesposobnosti, stalno i permanentno, poljoprivreda i agrar, pljeskati i aplaudirati, itd.).

Tenostkao osobina dobrog stila, tenost u izlaganju se prije svega odnosi nausmeni govor, ali se moe primijeniti i na pismeni. Govoriti teno znai govoriti 'bezzastoja, glatko, sreeno, skladno'. Moe se i pisati teno, tj. izraavati se lako i beztekoa, reenice su 'glatke', skladno slijede jedna iza druge, te je ono o emu se pie




WWW.STUDOMAT.BA 14

povezano i jasno. Tenost izlaganja je povezana sa misaono-emocionalnim sadrajemonoga tose izlae. Ko ima ta da kae, i zna kako to da kae, govori i pie teno.Nasuprot tome, onaj ko nema ta da kae, ili nije uvjeren u ono to govori, zapinje uizlaganju, prvi nepotrebne pauze, i slui se tzv. potapalicama.

Potapalicesu rijei, pa ak i itave reenice, kojima se 'neko bez potrebe stalnoslui u govoru'. One se ne uklapaju u reeninu strukturu, nemaju nikakvu gramatikufunkciju u njoj, a same za sebe su semantiki rapzne jedinice govora. Upotrebapotapalica je obrnuto proporcionalna stepenu razvijenosti kulture govora. Za potrebupotapalica nema opravdanja, bilo da je razlog neznanje ili navika. One su ruan viak ugovoru.

Svrsishodnostsvrsishodnost je osobina onog to odgovara svrsi, to je podesno.Osnovna svrha govora je iskazivanje i prenoenje misli i osjeaja. Po tome, govoritisvrsishodno znai govoriti s jasnim ciljem ta elimo da kaemo, strogo se drati prdmetao kojem se govori i podesiti svoj nain govora datoj govornoj situaciji. Ova tri elementa

trebaju biti zastupljena u svakom govornom inu, jer od toga zavisi uspjena verbalnakomunikacija.

U praksi se, meutim, esto odstupa od ovih zahtjeva. Mnogi od onih koji govore neznaju ta da kau, niti koja bi bila svrha njihovog govora. Oni se obino ne dre predmetaizlaganja ili razgovora. Drugi vid nesvrsishodnog govora se odnosi na izbor stilskogkoda. Istim izborom jezikih izraajnih sredstava ne moe se govoriti u svakoj prilici. Odtoga o emu se i s kojom svrhom govori zavisi i nain kako treba govoriti.

BIROKRATIZACI JA JEZIKA I KULTURA GOVORA

Birokratizacija jezika je pojava koja se zasniva na odsustvu promjene koda, tj. naautomatskom prenoenju i irenju osobenosti jednog stila (u ovom sluajuadministrativnog) na ostale stilove. Potrebno je upozoriti na tetnost te pojave, jer jepovezana s govornim aktivnostima i sa kulturom govora.

Birokratski jezik, njegovi izvori i karakter

Izvori birokratskog jezika se nalaze u samom drutvu. Jezik odraava svedrutvenepromjene, pa se utjecaj birokratio ispoljio, pored ostalog, i u stvaranju

posebnog tipa jezika koji se naziva birokratskim. Birokratski jezik nije isto to i obiniadministrativni stil. To je specifian jeziki varijetet kojim se slui birokratska kasta, netoliko u komunikativnoj, koliko u ritualno-ideolokoj funkciji izraavanja vjernostiodreenim politikim dogmama, koje preko takvog jezika treba nametnuti i drugima.

Razvoj birokratskog jezika kod nas




WWW.STUDOMAT.BA 15

Iako je postojao i ranije (jer je birokratije uvijek bilo, i bie je), kod nas sebirokratski jezik ozbiljnije ispoljava poslije Drugog svjetskog rata, a naroito u vrijemetzv. 'samoupravnog socijalizma' (70-ih i 80-ih godina 20. stoljea). Taj sistem je doprinionaglom mnoenju administracije, pa je birokratija dola do punog izraza. Taj jezik je biopotpomognut monim tampanim i elektronskim medijima, i irio se vrtoglavom brzinom

sve do 1990. godine, kada nestaje samoupravni socijalizam, ali sam birokratski jezik neiezava, pa su njegovi tragovi vidljivi i danas. Uz to je stvorena nova birokratija, kojatakoer proizvodi birokratski jezik.

Obiljeja birokratskog jezika

Klajn izdvaja 4 karakteristina obiljeja birokratskog jezika:preopirnost,komplikovanost, neodreenost i stereotipnost.

Preopirnost i komplikovanostse ispoljavaju upotrebom glomaznih reeninihkonstrukcija i zamjenom jednostavnih rijei sloenim izrazima, po geslu 'Zato

jednostavno, kad moe komplikovano?'. Birokratski jezik iz upotrebe potiskuje obine, unarodu poznate rijei, a umjesto njih stvara i iri nepotrebno sloene, izvjetaene irogobatne izraze. Time se, uz duge i zamrene reenice, jo vie doprinosi preopirnosti ikomplikovanosti takvog stila izraavanja.

Mimikrijska funkcija jezika, izraena u tenji da se neto kae, a da se pritom nita nekae, jer svako konkretno izraavanje u totalitarnim sistemima moe biti opasno, dovelaje do stvaranja frazerskog stila, sa neodreenoukao osnovnom osobinom (nekiproblemi, izvjesni drugovi (izvjesna gospoda), subjektivne snage, objektivne tekoe,odreeni krugovi, pojedincisve impersonalno).

Ima i dosta primjera koji ilustrujustereotipnostbirokratskog jezika (narodi i narodnosti,radni ljudi i graani, ulagati napore, preduzimati mjere i aktivnostii sl.).

Birokratski jezik i kultivisanje govora

Sve ove osobine birokratskog govora su u direktnoj suprotnosti sa svojstvimadobrog govora: pravilnou, jasnoom, jezgrovitou, tenou i svrsishodnou. Zbogtoga se u razvijanju kulture govora posebna panja mora obratiti na uklanjanje elemenatatakvog jezika i spreavanje njihovog daljeg prenoenja iz administrativnog i djelominopublicistikog (i to politikog) stila u ostale stilove standardnog jezika, ali i nakultivisanje administrativnog i publicistikog stila kako bi se oslobodili 'birokratizama' i

normalno sluili svojoj svrsi. Bez debirokratizacije drutva, meutim, sva ta nastojanjanee uroditi plodom, jer je birokratizovano drutvo osnovni izvor stalnog odravanja iobnavljanja birokratskog jezika.

USMENI GOVOR




WWW.STUDOMAT.BA 16

Fizioloke osnove i akustika svojstva usmenog govora

Usmeni govor (govorenje), za razliku od pismenog govora (pisanja), proizvod jefunkcionisanja govornih organa i to je njegova fizioloka osnova. Po svojoj prirodi jegovor akustiko-auditivna pojavaostvaruje se pomou akustikih znakova (signala), tj.

glasova ili fonema.

Glas i(li) fonema

U gramatikama seglasobino definie kao najmanja jedinica ljudskog govora.Uzevi u obzirakustika, fizioloka i funkcionalna svojstva te jedinice, moe se rei da jeglaszvuk koji je proizvod govornih organa i ima sposobnost da razluuje znaenja. Glasse kao jedinica ljudskog govora u lingvistici nazivafonem ilifonema. Fonema ima svoju

diferencijalno-semantiku funkciju, i svaki zvuk koji je proizvod govornih organa i ujese kao glas, a nema nikakve funkcije, nije fonema. U naem jeziku ima ukupno 30fonema, koje se pri pisanju oznaavaju slovima ili grafemama, dok zvunih pojava u

govoru ima mnogo vie.

Funkcija govornih organa i tvorba glasova

Glasovi prirodnog ljudskog jezika su proizvod rada govornih organa, to ininjihovu fizioloku osnovu. Ovi organi imaju svoje primarne fizioloke funkcije, ali su seu procesu nastanka ljudskog govora prilagodili za proizvodnju artikulisanih glasova, i to

je njihova sekundarna funkcija.

Prema poloaju i ulozi govornih organa pri artikulaciji, svi se glasovi dijele u 2skupine: prvi susamoglasnici(vokali), a drugi susuglasnici (konsonanti). Razlika

izmeu samoglasnika i suglasnika je u tome to pri tvorbi samoglasnika fonaciona strujaslobodno prolazi kroz usnu upljinu, dok pri tvorbi suglasnika nailazi na razliiteprepreke koje ine govorni organi i savladava ih.

(tvorbe preskoene)

Govor i proces disanja

Govor je povezan i uslovljen procesom disanja, jer se glasovi stvaraju uz pomoizdisanja. Od naina i kvaliteta disanja zavisi i pravilnost, jasnoa, punoa, jaina isonornost izgovorenih glasova. Disanje punim pluima je najbolje i najkvalitetnije za

artikulaciju glasova, jer se tako obezbjeuje dovoljna koliina vazduha za izgovor duihgovornih sekvenci u jednom dahu. Kad ne govori, ovjek die u odreenom ritmu,sporijem ili brem. Pri tome jednako vremena troi na udisanje koliko i na izdisanje, toznai da su mu udisajni i izdisajni krak jednaki. Meutim, u govoru se ritam disanjaremeti, pa se duina udisajnog i izdisajnog kraka mijenja. To se deava zbog potrebe dase ritam disanja uskladi sa govornim ritmom, koji zavisi od duine govornih jedinica kojese izgovaraju u jednom dahu. To je dosta veliko optereenje za disajne organe, pa ihstoga za taj napor treba osposobljavati posebnim vjebama.




WWW.STUDOMAT.BA 17

Melodioznost govora

Melodioznost ili muzikalnost je jedna od osobina prirodnog ljudskog jezikapretoenog u govor. Jezici mogu biti manje ili vie melodiozni ili muzikalni, to se ugovoru ispoljava kao posebna akustika vrijednost. Prema odnosu vokala i konsonanata,

na jezik je jedan od 'najmekih' i najzvunijih jezika na svijetu, to znai da se ubraja umelodiozne jezike. Meu ivim jezicima, muzikalniji od naeg je italijanski, a odizumrlih staroslavenski. I po prirodi akcenata se na jezik ubraja meu muzikalne jezike.Nai ljudi vladaju standardnom, novotokavskom akcentuacijom. Da bi na govor biomelodiozan i prijatan za sluanje, potrebno je savladati i ritmiko-melodijsku strukturuusmenog iskaza, koju ine akcenatski takvoi, blokovi i druge dikcijske jedinice. Svakijezik ima karakteristiku ritmiko-melodijsku organizaciju usmenog govora, pa tako ina. Sve dok se ne usvoji melodija nekog jezika, ne moe se smatrati da je taj jezik dokraja savladan. Upravo se po tome i osjea da neko ko je nauio tui jezik ima 'straniakcent'.

Govorni poremeaji i njihovo uklanjanje

Da bi se postigao dobar govor, potrebno je, prije svega, imati normalan i zdravorganizam i normalne i zdrave govorne organe. Vano je i psihiko zdravlje iuravnoteenost govornika. Uroene ili steene fizike mane i psihika oboljenja, labilnostili napregnutost, izazivaju razliite anomalije, potekoe i greke u govoru, koje semoraju uklanjati.

Rad na uklanjanju potekoa i greaka u govoru zdravih osoba, a i na poboljanjuakustikih kvaliteta glasa i kvaliteta govora uope kod onih koji potekoa nemaju,obuhvata 3 oblasti: to su impostacija, artikulacijai dikcija. Impostacija je postavljanje,

namjetanje, ugaanje glasa. Artikulacija je funkcionalno povezivanje i podeavanjegovornih organa u oblikovanju glasova, ili jednostavno, nain izgovora glasova. Dikcijaje nain izraavanja, nain govorenja, i u smislu ritmiko-melodijske organizacije govorai u pogledu izbora jezikih izraajnih sredstava.

U otklanjanju greaka u izgovoru mogu se koristiti razliite metode, od kojih sunajpoznatije i najdjelotvornije metoda oponaanja ili imitativna metoda, vizuelna metodai osjetilna metoda. Nijedna od ovih metoda sama za sebe ne daje potpuno odgovarajuerezultate. Zato ih je najbolje kombinovati.

Govorne vjebe

Da bi se proizveli akustiki isti i ozvueni glasovi i time postigao prijatan ipoeljan govor, moraju se otkloniti negativna svojstva glasa u pogledu njegove kakvoe,visine i jaine, kao i greke u artikulaciji i predaji. Sve se to moe postii jedino upornim,dugotrajnim i sistematskim vjebama. To su vjebe oputanja, vjebe dranja tijela,vjebe jaanja respiratornih organa, mimike vjebe, vjebe artikulacije i vjebeakcentuacije. Ove vjebe treba izvoditi svakodnevno, u odreeno vrijeme, i to unezagaenim prostorijama.




WWW.STUDOMAT.BA 18

STRUKTURA GOVORNOG ISKAZA

Govorni iskaz se razlikuje od pisanog teksta po karakteru signala (u govoru su

akustiki, a u pisanju vizuelni), po nainu recepcije (govorni iskaz se prima ulom sluha, a pisani ulom vida), pa onda i po strukturi, koja se bitno razlikuje od strukture onoga toje napisano, ak i kad je sadraj potpuno isti. Struktura usmenog iskaza se izraavaakustikim vrijednostima (ritmiko-melodijskom organizacijom), ali se u isto vrijemeoslanja i na misaono-emocionalne sadraje. Najmanja jedinica usmenog iskaza je akcenatski takt. Via jedinica usmenog iskaza je blok. ire strukturne jedinice supasa ipasani krug. Usmeni iskaz ima svoju posebnu strukturu, koju treba dobro upoznati da bise ona iskazala u govoru.

VREDNOTE USMENOG GOVORA

Usmeni govor, u poreenju s pismenim, ima neke vrijednosti koje se prilikomzapisivanja verbalnog iskaza ne prenose u pisani tekst, ili se tek signaliziraju odreenimznacima. Te su vrijednosti intonacija, intenzitet, pauza, reenini tempo, gest i mimika istvari kontekst.

Intonacijaje visina tona, koja moe biti razliita u izgovoru pojedinih glasova irijei. ona ima posebne semantike i afektivne vrijednosti, pa je veoma vana uoblikovanju govornog iskaza.

Intenzitetje jaina glasa kojom se izgovaraju pojedine rijei i reenice. U tijesnoj je vezis intonacijom, i obino se oba elementa ostvaruju naporedo. I intenzitet utjee na smisao i

afektivnu vrijednost izgovorene rijei. Pojaanim intenzitetom tona se izraavaju razliitimisaono-emocionalni sadraj.

Pauzaima slinu funkciju kao intonacija i intenzitet, i njome se mogu izraavati razliitaznaenja i emocije. U pisanom tekstu se pauze oznaavaju razliitim reeninim znacima:zarezom, takom, upitnikom, uzvinikom, dvotakom, s tri take, ili uvuenim redom, tj.prelaskom na novi pasus i sl. Ti znaci upuuju i na duinu pauze. Pauza (kraa ili dua,pa i potpuna utnja) u govornom je iskazu vaan signal, kojim se razluuju znaenja iizraavaju razliita emotivna stanja i afekti.

Reenini tempoje brzina kojom se izgovaraju pojedine reenice ili njihovi dijelovi. Ova

vrednota usmenog govora se niim ne obiljeava u pisanom tekstu, ali proizilazi iznjegovog misaono-emocionalnog sadraja. Smirenim mislima i uravnoteenimemocijama odgovara normalan reenini tempo. Opisima uzbudljivih dogaaja iuzburkanim emocijama odgovara ubrzan reenini tempo. Ako se u tekstu smjenjujurazliita razmiljanja i emocije, reenini tempo se stalno mnijenja, usporava ili ubrzava.Time se postie dinaminost usmenog iskaza, koja prati i izraava dinamiku misaono-emocionalnih sadraja.




WWW.STUDOMAT.BA 19

Gest(pokreti ruku i tijela) i mimika(promjena izraza lica) vaen su pratei elementverbalnog iskaza. Ta vrednota usmenog govora pojaava verbalni iskaz, ini gaekspresivnijim i upeatljivijim. Zato su gest i mimika gotovo redovno prisutni uverbalnoj komunikaciji. Gest i mimika niim nisu oznaeni u pisanom tekstu. Ti sepokreti, s razliitim znaenjem i afektivnim vrijednostima, usklauju s misaono-

emocionalnim sadrajima najee kao spontante reakcije. Gestovi i mimika morajuuvijek biti odmjereni i primjereni onome o emu se govori. Pretjerano gestikuliranje ilipravljenje nenormalnih grimasa ne doprinosi izraajnosti govornog iskaza.

Stvarni kontekstje skup predmeta i lica koji okruuju govornika u trenutku govora i kojise ukljuuju u govorni iskaz. I ovu je vrednotu nemogue direktno prenijeti u pisani tekst.U pisanom tekstu nema stvarnog konteksta. Kad s nekim usmeno komuniciramo, on je

prisutan, pa ve samim tim postaje vaan element govornog iskaza.

GOVORNI RELJEF

Govorni reljef je skup svih (razliitih) govornih sredstava: strukturnih jedinica iprateih vrednota usmenog govora, kojim se ostvaruje odreeni govorni iskaz kao izrazmisaono-emocionalnih sadraja onoga o emu se govori.

Uspostavljanje govornog reljefa

Da bi iskazao i prenio sluatelju, to je mogue vjernije, svoje misli i osjeaja, ilimisaono-emocionalni sadraj nekog teksta, govornik oblikuje svoj iskaz koristei se svimsredstvima koja mu stoje na raspolaganju. Tu su, prije svega, jasno artikulisani glasovi,

koji se niu u rijei i reenice, potom razliite strukturne jedinice tog govora, prateevrednote, itd. Sve su to elementi pomou kojih se uspostavlja govorni reljef. Na usmenigovor, ma kakve sadraje njime prenosili, nije uvijek isti: ravan, monoton i statian, negoje promjenljiv i dinamian; as je usporen, as je ubrzan; neke rijei i reenice seizgovaraju povienim ili pojaanim glasom, a neke u niskom tonu i tie, smjenjuju sekrae ili due pauze, reenini tempo se mijenja, ukljuuju se ili iskljuuju elementipokreta koji prate verbalni iskaz.

Govorni reljef i misaono-emocionalni signali

Govorni reljef se ne uspostavlja sluajno, niti je sam sebi svrha. On je odraz i

izraz misaono-emocionalnih sadraja onoga o emu govorimo. Kad itamo neki tekst, miustvari pretaemo pismenu formu govora u usmeni iskaz. Gotovo niim nam nijesignalizirano kako emo od svih elemenata konstituisati govorni reljef. Signali zauspostavljanje govornog reljefa dolaze iz samog sadraja. Zato je analiza misaono-emocionalnih sadraja teksta bitna pretpostavka formiranja odgovarajueg govornogreljefa. Izmeu misli i osjeanja sadranih u tekstu i govornog reljefa mora postojati punisklad.




WWW.STUDOMAT.BA 20

Preko reljefa govornik ponekad na sluaoca prenosi i snane emocije, posebnokada je u pitanju interpretacija knjievno-umjetnikog teksta ili neka besjeda politiko-patriotskog sadraja. To se postie snagom glasa, odgovarajuim gestovima i drugimvrednotama usmenog govora. Dobar interpretator ili govornik mora paziti da u upotrebi

tih sredstava ne pretjera, i mora nastojati da njegov govor djeluje toprirodnije, i da ne

bude 'teatralan'.

Izmeu misaono-emocionalnog sadraja i govornog reljefa treba pronai pravu mjeru, jeremo jedino tako sluaocu vjerno prenijeti ono o emu govorimo, pokrenuti ga narazmiljanje i taknuti njegova osjeanja.

VIDOVI USMENOG IZRAAVANJA

Postoje mnogi i razliiti vidovi usmenog izraavanja. Svi se po karakteru i

funkciji mogu podijeliti na dvije vrste diskursa: komunikativne i ekspresivne(interpretativne i kreativne).

Komunikativni i ekspresivni diskursi

U komunikativne diskurse se ubrajaju govorni dogaaji koji imaju ustaljenuformu u svakodnevnoj komunikaciji, kao to supozdravljanje, obraanje i oslovljavanje,estitanja, privatni (slubeni ili poslovni) telefonski razgovor, ili oni koji se odnose naverbalnu komunikaciju na javnom skupu: diskusija na sastancima i konferencijama,

rasprava na radiju i televiziji, parlamentarna debata, itd.

Pozdravljanjeprije ostvarivanja bilo kojeg drugog vida komunikacije, ljudi semeusobno susreu i tom prilikom pozdravljaju na razliite naine, koristei se pritomverbalnim i neverbalnim sredstvima, ili i jednim i drugim u isto vrijeme. Najea suneverbalna sredstva pozdravljanja: rukovanje, zagrljaj, poljubac, klimanje glavom,

naklon, podizanje ruke ili mahanje, skidanje eira, i sl. Njima se izraavaju prijateljstvo,potovanje, odanost, simpatija, bliskost, i sl. Verbalnim sredstvima, tj. posebnim rijeimai izrazima koje ljudi upuuju jedeni drugima u znak pozdrava takoer se iskazuju razliiteelje: za dobro zdravlje, mir, sreu, dug ivot, potovanje, pokornost, itd.

Obraanje i oslovljavanjeizbor jezikih sredstava u meusobnom verbalnomsaobraanju i oslovljavanju unutar jedne govorne zajednice je drutveno i kulturoloki

uslovljen. Taj izbor zavisi od vanjezikih (drutvenih) faktora, pa ga stoga ne reguliustandardno-jeziki prirunici. Prvo to se moe zapaziti u vezi s tim je upotreba linihzamjenica za drugo lice jednine (ti) i drugo lice mnoine (vi) u obraanju jednoj osobi. Tuse radi o funkciji isticanja prirode odnosa meu govornicima, kao i ulozi upuivanja nadrutveni status komunikatora, tj. na status jednog uesnika u govornom dogaaju uporeenju sa statusom drugog. Meusobno oslovljavanje komunikatorasa tisugerienjihovu bliskost i ravnopravnost. Oslovljavanje sa viupuuje na drutvenu i emocinalnudistancu komunikatora, na slubeni odnos bez bliskosti i intimnosti, ak i na odreenu




WWW.STUDOMAT.BA 21

rezerviranost. Razliito oslovljavanje komunikatora (tivi, tj. viti) pokazuje njihovuneravnopravnost i nejednakostgeneracijsku, drutvenu, ili neku drugu. Remeenje ovihpravila izraava promjenu odnosa govornih lica u komunikaciji, a ponekad pokazuje inepotovanje i potcjenjivanje onog s kojim se komuniciranja, i uspostavljanje odnosanadreenosti i podreenosti, to upuuje na neuljudnost i odsustvo ne samo kulture

verbalne komunikacije, nego i kulture komunikacije uope.

estitanjaneverbalnim i verbalnim sredstvima ljudi jedni drugima upuujuestitke povodom razliitih radosnih dogaaja u ivotu: postignutih uspjeha (polaganjaispita, diplomiranja, obavljenih poslova, napredovanja u karijeri, useljenja u novi stan,

itd.), a posebno povodom raznih raznika, dravnih ili vjerskih. U takvim prilikama, uzstisak ruke, kod nas se najee izgovara: estitam! Bravo!, a negdje se dodaje iAferim!.Neki od izraza kojima se upuuju estitke u naem jeziku, konfesionalno su ogranieni,posebno oni povodom vjerskih praznika, dok su drugi karakteristini za sve nae ljude,bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. estitanja su izraz drutvenih odnosa, idrutvenog su karaktera, pa stoga postoje pravila njihovog izbora i upotrebe, ije je

poznavanje i pravilna primjena takoer znak kulture govora.

Telefonski razgovordiskurs telefonskih razgovora odavno izaziva panjukomunikologa i lingvista. Danas je telefonski razgovor vjerovatno najei vid usmenekomunikacije, ei i od direktnih svakodnevnih razgovora 'oi u oi'. Ne postojeutvrena ili uobiajena pravila voenja telefonskog razgovora koja bi bila jednaka ucijelom svijetu. Od tipa kulture u pojedinim zemljama, ivotnih shvatanja, a i odnosaprema telefonu kao sredstvu komunikacije, zavisi nain ostvarivanja ovog verbalnogdogaaja, pa se tu zapaaju znatne razlike. Jedino to je svima zajedniko je opastruktura telefonskog razgovora. Ta struktura obuhvata tri faze: otvaranje, sadraj izatvaranje telefonskog razgovora.

Verbalna komunikacija na javnom skupuu verbalnoj komunikaciji na javnomskupu uestvuje vie govornika, pa je struktura takvih diskursa sloenije, i tea sastanovita same organizacije i voenja.

Diskusija na sastancima i konferencijamadiskusija na razliitim skupovima(sastancima, konferencijama, kongresima i sl.), sazvanim radi razmatranja aktuelnih

problema i usvajanja odreenih zakljuaka, vodi se prema unaprijed utvrenom dnevnomredu i na osnovu uvodnih napomena predsjedavajueg. Vano je obezbijediti da serasprava koncentrie na predmet definisan takom dnevnog reda o kojoj se raspravlja.Uspjeh zavisi i od sljedeih zahtjeva: da se svi prisutni ukljue u proces komunikacije, da

se uloge komunikatora pravilno smjenjuju i ne preklapaju, da svi uesnici u svojimizlaganjima budu kratki, jasni i konkretni, te da se uspostavi apsolutni mir i red kako bi sekomunikacija mogla obavljati nesmetano. Uz rijetke izuzetke, diskusije na naim javnimskupovima karakterie nezainteresiranost jednog dijela ili veine uesnika rasprave.

Razgovor na radiju i televizijisve to je reeno o diskusiji na sastancima ikonferencijama, u pozitivnom i negativnom smislu, vrijedi i za razgovor na radiju iteleviziji. Razlika je jedino u tome to radio i televiziju slua i gleda veliki broj ljudi, pa




WWW.STUDOMAT.BA 22

su utoliko mane tog vida verbalne komunikacije kod nas vidljivije i uoljivije. Tu se radio trostrukoj komunikaciji: prvo, voditelja i pozvanih uesnika, zatim uesnika meusobom, i na kraju svih njih sa sluateljima i gledateljima, koji se takoer ukljuuju urazgovor putem telefona. Negativnom utisku o razgovorima na radiju i televiziji jednako

doprinosi ponaanje voditelja, koliko i ponaanje uesnika, pri emu ne treba zanemariti

ni neumjesna pitanja sluatelja, tj. gledatelja. I u ovoj oblasti treba mnogo ta mijenjati,usavravati i kultivisati kako bi se kultura verbalne komunikacije na javnom skupupodigla na vii nivo. To bi u tampanim i elektronskim medijima trebao biti posebanzadatak lektora, a oni izgleda svoju ulogu svode samo na ispravljanje gramatikih,ortografskih i ortoepskih greaka.

Parlamentarna debataiako u parlamentarnim debatama, koje se prenose prekoradija ili televizije, ima osmiljenih, jezgrovitih, elokventnih i uvjerljivih izlaganja, pa isadrajnih polemika, u dosta sluajeva nae skuptinske debate lie na sueljavanjeuesnika u kontakt-emisijama na radiju i televizije, ili na diskusije na naim raznimsastancima. I tu se mogu zapaziti odstupanja od pravila verbalne komunikacije. Ne

ukljuuju se svi jednako u raspravu, a neki ak i ne sluaju o emu se raspravlja (pa itajunovine ili razgovaraju s kolegama pred kamerama i milionskim gledalitem). Oni kojiprate raspravu, kad se ne slau sa stavovima govornika iz protivnikog tabora, bunoreaguju, upadaju mu u rije, pa u sali nastaje mete, i rasprava se mora ponekad iprekinuti dok se duhovi ne smire. U izlaganju naih narodnih zastupnika se ponavljajujezike greke, ne govori se jasno, kratko, teno i svrsishodno. Uz sve to se ponekadpoteu i teke rijei i uvrede.

Interpretativni i kreativni diskursi

Za uee u verbalnoj komunikaciji se potrebno temeljito i sistematski pripremiti.

To zahtijeva svaki ozbiljan nastup u takvoj vrsti govornog dogaaja. Jo vie truda inapora treba uloiti u pripreme za kreativno, stvaralako izraavanje u okviruekspresivnih diskursa, kao to su izraajno itanje, prepriavanje, recitovanje i dranjerazliitih besjeda. To je posebno vano za one kojima je umjetnika interpretacijatekstova, knjievno-umjetnikih i drugih, sastavi dio profesionalnih aktivnosti (glumci,spikeri, nastavnici maternjeg jezika).

Izraajno itanjeizraajno itanje je umjetnika interpretacija teksta sredstvimausmenog govora ili konkretnije, pretakanje pisanog teksta u odgovarajui govorni reljefkojim se sluateljima vjerno i ekspresivno prenose njegovi misaono-emocionalni sadrajikako bi ih oni do kraja shvatili i doivjeli. Izraajno proitan tekst uvijek podstie na

razmiljanja i pokree emocije sluatelja, a to moe biti i snaan umjetniki doivljaj.Upravo tu vjetina govorenja prelazi u umjetniko izraavanje. Da bi se neki tekstizraajno proitao, potrebno se prethodno za to ozbiljno pripremiti. Pripreme za izraajnoitanje obuhvataju 3 faze: izbor teksta, obrada teksta za izraajno itanje i uvjebavanjeizraajnog itanja.

Prepriavanje prepriavanje je vie kreativni, stvaralaki in. Tu se interpretatorodvaja od teksta i svojim rijeima, uz upotrebu raspoloivih sredstava usmenog govora,




WWW.STUDOMAT.BA 23

oblikuje poseban govorni reljef pomou kojeg saopava novu priu, koja s tekstom nakoji se oslanja ima zajedniko samo faktografske detalje. Stoga prepriavanje, ako jedobro, moe biti i zanimljivije, i uzbudljivije od itanja samog teksta. Prilikomprepriavanja se uvijek neto dodaje, razvijaju se opisi, obogauje se naracija, a kazivanjese moe podesiti i prema reagovanju sluatelja. Omoguena je slobodnija gestikulacija i

mimika kojima se prati pria, to doprinosi ekspresivnosti i uvjerljivostipripovijedanja.Prepriavanje je tea forma usmenog izraavanja, koja osim talenta zahtijeva jotemeljitije pripreme i jo upornija vjebanja. Priprema teksta za prepriavanje uosnovnim fazama se podudara sa pripremom teksta za izraajno itanje, a proi ruje seizradom siea teksta i izdvajanjem karakteristinih detalja (slikovitih opisa, dijaloga, itd.).

Recitovanjeili (deklamovanje) je govorna interpretacija knjievnog djela ustihu, najee neke pjesme. Stihovi se mogu interpretirati ili itanjem ili govorenjemnapamet, u oba sluaja pred publikom. Priprema teksta za recitovanje se sastoji iz istihfaza kao i za izraajno itanje i prepriavanje. Obrada teksta za recitovanje je dvojaka:sadrinska i dikcijska. Sadrinska podrazumijeva utvrivanje pjesnike vrste, a u

dikcijskoj se utvruje i naznaava govorni reljef koji najbolje izraava misaono-emocionalne sadraje pjesme koja e se recitovati. Ukoliko e se izabrana pjesmagovoriti napamet, potrebno ju je i nauiti.

Besjeda (govor)besjednika vjetina je vrhunac svih interpretativnih ilikreativnih formi usmenog izraavanja. Po sadraju i namjeni besjede mogu biti razliite.To moe bitipropovijed(vjerska besjeda),politika besjeda, vojnika besjeda, sudskabesjeda, itd. Svaka od tih besjeda ima svoju karakteristinu dikciju, koje se govornikmora drati, bilo da reprodukuje neiji ve napisani tekst, ili sam kreira sadraj besjede.Drei govor na veem ili manjem skupu, govornik se, osim verbalnim, slui ineverbalnim sredstvima (gest i mimika, ponaanje u prostoru, za govornicom ili na

podijumu), koja su u besjednitvu vana i za privlaenje panje sluatelja, ali i kaosredstvo pojaavanja ekspresivnosti govornog izraza. Osnovni cilj svake besjede je da seokupljenim sluateljima uvjerljivo obrazloi neka ideja kako bi se oni ubijedili u njenuispravnost. Za svaku besjedu, kao i za svaki javni nastup, potrebno se dobro pripremiti.

Besjeda ne smije biti preduga. Kod nas se vjetini govora uope, i posebno besjednitvu, ne posveuje gotovo nikakva panja, iako su te vjetine izuzetno vane.

RETORIKA

Retorika (pojam i definicija)

Rije retorikapotie iz grkog jezikai znai 'govornika vjetina'. Ve u staroj Grkoj jeta rije dobila znaenje koje danas ima. To je 1.nauka o besjednitvu, odnosno teorijabesjednitva, 2. skup pravila besjednike vjetine koju ta nauka utvruje i 3. samabesjednika vjetina, tj. sposobnost lijepog, slikovitog, dinaminog i ubjedljivogizraavanja.




WWW.STUDOMAT.BA 24

Retorika i besjednitvo

Mada se ta dva pojma kod nas esto izjednaavaju, retorika i besjednitvonemajuisto znaenje. Retorika je teorija, tj. nauka i skup pravila o lijepom i ubjedljivomgovoru, a besjednitvo ili govornitvo je praksa u kojoj se ta pravila primjenjuju.

Jedno je teorijska, a drugo praktina disciplina, koje su meusobno tijesno povezane iuslovljene.

Da postoji razlika izmeu retorike i besjednitva, prvi su uoili grki filozofisofisti (Protagora, Gorgija, i dr.). Oni su zapravo utemeljitelji retorike kao nauke, potosu na osnovu svoje govornike prakse izveli prva pravila govornike vjetine. StaraGrka je bila kolijevka retorike, kao i mnogih drugih nauka. Retoriku treba uiti, jer sebesjednitvo kao vjetina uz pomo odreenih pravila moe nauiti i zanatski savladati.

Znaaj besjednitva

U besjednitvu kultura govora dolazi do punog izraza. Besjednitvo zauzimaposebno mjesto i po zahtjevima koji se postavljaju pred govornika, i po ciljevima kojetreba postii dobro smiljenom i lijepo kazanom besjedom, i po broju raznovrsnosti onihna koje se besjedom utie. Besjednitvo je znaajan faktor demokratskog drutva i moanregulator njegovog funkcionisanja. Meutim, besjednitvo se moe i zloupotrijebiti, moebiti instrument demagogije i zavoenja naroda (Mussolini, Hitler).

Uloga retorike u razvijanju besjednike vjetine

Retorika kao teorija besjednitva ima vanu ulogu u razvijanju besjednikevjetine. I najvei govornici uili su retorika pravila, a za to su postojali i uitelji

govornitva. Uenje i poznavanje retorike potrebno je svima: i talentovanim inetalentovanim ljudimaprvima da postignu savrenstvo govornikog umijea, adrugima da savladaju govorniku vjetinu do te mjere da postanu dobri i za sluaoceprihvatljivi govornici. U razvijanju govornike vjetine nije dovoljno samo savladatiodreena pravila koja nudi retorika. Vanije od toga je sistematsko vjebanje ugovornitvu, uz stalna provjeravanja kako se na govor doima onih kojima se obraamo.

Vrste besjeda

Postoje razliite klasifikacije besjeda. Aristotel je sve besjede podijeli na 3skupine:forenzine (sudske), deliberativne (politike) i epideiktike (prigodne pohvalneili pogrdne). Danas se mnogo ee besjede dijele prema sadraju i namjeni na vie vrsta:vjerske, sudske, politike, vojnike, filozofsko-predavake i prigodne, ili premahistorijskim razdobljima napretholensko, helensko, starorimsko, srednjevjekovno,




WWW.STUDOMAT.BA 25

novovjekovno, tesavremenobesjednitvo. Svaka od navedenih vrsta besjeda ima svojhistorijat i posebna obiljeja.

Osnovni elementi besjednitva

Tri su osnovna elementa koja ine besjednitvo. To su besjednik (govornik),auditorijum (ambijent, sluaoci), i besjeda (govor). Svi su vani, jer bez bilo kojeg odnjih se ne moe ostvariti nijedna besjeda. Uspjeh besjede zavisi, prije svega, od samelinosti besjednika, a nju odreuje vie razliitih komponenti:pojava (izgled, stav, gest imimika), ugled (ili imid), inteligencija, mudrost, znanje (obrazovanost),karakter,temperament, motivisanost, uvjebanost, stil, glas, dikcija i druge osobine, od kojih zavisihoe li ili nee publika prihvatiti i sasluati govornika, pa i to kakav e biti njegov govor,to je u tijesnoj vezi s prijemom kod publike i u krajnjoj linijiuspjehom besjede.

#avg_ls_inline_popup{position: absolute;z-index: 9999;padding: 0px 0px;margin-left:

0px;margin-top: 0px;overflow: hidden;word-wrap: break-word;color: black;font-size:

10px;text-align: left;line-height: 130%;}

Documents

Kultura Komuniciranja - Pomocni Materijal Za Pripremu Ispita 1