KRIVIČNA ODGOVORNOSTKRIVIČNA ODGOVORNOST

OPĆE POSTAVKE O KRIVIČNOJ ODGOVORNOSTI

Da bi se prema učiniocu krivičnog djela mogla primijeniti krivična sankcija, pored izvršenja zakonom određenog krivičnog djela, nužno je i da se utvrdi učiniočeva krivična odgovornost. Bez odgovornosti nema kažnjavanja.

Krivična odgovornost kao pretpostavka za primjenu kazne postoji u slučaju kad je učinilac u vrijeme izvršenja krivičnog djela imao takva psihička svojstva i takav psihički odnos prema djelu da mu se na osnovu toga učinjeno djelo može staviti na teret. Pomenuta psihička svojstva ukazuju na njegovu uračunljivost, a psihički odnos na krivnju ili vinost.

Prema tome, krivično odgovoran učinilac za krivično djelo može da bude samo onaj učinilac koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv i vin. Bez uračunljivosti i vinosti nema krivične odgovornosti.

Uračunljivost i vinost kao elementi krivične odgovornosti su subjektivnog karaktera, pa je i krivična odgovornost skup subjektivnih uslova na strani učinioca koji ga označavaju kao uračunljivog i krivog.

Prema odredbi čl.12 st.1, krivično odgovoran je učinilac koji je uračunljiv i kriv za učinjeno krivično djelo. I uračunljivost i krivnju kao uslove, elemente ili pretpostavke krivične odgovornosti zakonodavac je postavio u kumulaciji.

Krivična odgovornost podložna je stepenovanju, što znači da može postojati manji ili veći stepen krivične odgovornosti. Stepen krivične odgovornosti prva je okolnost koja utiče na odmjeravanje kazne. Stepenovanje krivične odgovornosti moguće je zbog toga što su moguća stepenovanja elemenata iz kojih se ona sastoji (uračunljivost i krivnja).

Naprijed izneseno se odnosi na krivičnu odgovornost shvaćenu u materijalnom smislu. Krivična odgovornost u procesnom smislu je skup procesnih uslova koji moraju biti ispunjeni da bi se prema određenom licu za određeno krivično djelo mogla primijeniti krivična sankcija.

Kod starijih maloljetnika, pored uračunljivosti i krivnje mora se utvrditi i prisustvo određenog stepena njihove duševne razvijenosti koji omogućava da maloljetnik shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima.

URAČUNLJIVOST

OSNOV URAČUNLJIVOSTI

Opće napomene o osnovu uračunljivosti

U odgovoru na pitanje šta je osnov uračunljivosti, u krivičnopravnoj teoriji razvijena su 2 osnovna shvatanja. Prvo shvatanje težište stavlja na problem slobode ili uslovljenosti volje, a drugo shvatanje pitanje volje potpuno odbacuje kad se rješava pitanje osnova uračunljivosti.

Shvatanja koja se bave slobodom ili uslovljenošću volje dijele se na indeterministička i deterministička. Indeterminizam se dalje dijeli na apsolutni i relativni. Ista podjela važi i za determinizam. Shvatanja koja uopće ne uzimaju u obzir volju kod osnova uračunljivosti nazivaju se indiferentistička.

Indeterminističko shvatanje

Apsolutni indeterminizam potiče iz klasične škole krivičnog prava i dominirao je u krivičnopravnoj teoriji 19.vijeka. On volju smatra potpuno nezavisnom od bilo kakvih uticaja, pa čak i od pobuda ili motiva. Smatra se da odluke nastaju sasvim spontano, pa čak i slučajno.

Relativni indeterminizam razvijali su teoretičari neoklasične školee krajem 19. i u prvoj polovini 20.vijeka. Zastupa mišljenje prema kojem pobude ili motivi utiču na donošenje ljudske odluke, s tim da svaki pojedinac svojom voljom prihvata ili odbacuje uticaj određenih motiva koji djeluju na njegovu volju.

Determinističko shvatanje

Apsolutni determinizam razvijali su teoretičari antropološke i italijanske pozitivne škole. Prema njima se potpuno negira sloboda volje. Uzima se da je volja potčinjena zakonima kauzaliteta, pa je svaka pojedinačna odluka čovjeka unaprijed data ili određena. To bi značilo da su neki ljudi unaprijed prema svojim fiziološkim, biološkim ili psihološkim osobinama predodređeni za vršenje krivičnih djela.

Relativni determinizam su razvijali teoretičari njemačke sociološke škole i prema tom shvatanju se uzima da je volja uslovljena isključivo okolinom i ličnošću čovjeka, odnosno njegovim karakterom koji se formira pod uticajem okoline. Čovjek nema aktivnog uticaja u formiranju svog karaktera, jer se njegov karakter formira u zavisnosti od uslova okoline koji na njega djeluju.

Osnovna razlika između indeterminizma i determinizma ogleda se u tome što pristalice indeterminizma konstruišu krivičnu odgovornost na moralnoj odgovornosti, a deterministi na socijalnoj (društvenoj) odgovornosti. Ako se zanemare apsolutni indeterminizam i apsolutni determinizam, a uzmu u obzir samo relativni ideterminizam i determinizam koji su se vremenom približili, onda se može reći da se jedina razlika između njih ogleda u tome što jedni dopuštaju slobodnije formiranje karaktera, dok drugi kažu da je karakter čovjeka unaprijed strogo determiniran. Zajedničko im je to da i jedni i drugi prihvataju primarni značaj karaktera čovjeka za donošenje odluka.

Indiferencističko shvatanje

Indiferentisti ne smatraju slobodu volje značajnom za osnovu uračunljivosti. Oni uračunljivost određuju čisto psihološki. Po njima se uračunljivost sastoji u sposobnosti rasuđivanja ili u svijesti o stvarnom i pravnom značaju preduzete radnje, kao i u sposobnosti pojedinca da donosi odluke u saglasnosti sa tom svojom sviješću.

Neovisno od izloženih teorijskih koncepcija, u savremenoj krivičnopravnoj nauci prihvata se shvatanje da se kao osnov uračunljivosti određuje psihičko stanje u kome postoji mogućnost za svjesno djelovanje čovjeka. To znači da kod pojedinca postoji mogućnost da on pravilno shvati zbivanja u sebi i oko sebe i da u skladu sa tom svojom mogućnošću poduzima takve radnje koje odgovaraju svjesno postavljenim ciljevima. Smatra se da takva mogućnost postoji kod svakog onog pojedinca kod kojeg postoji mogućnost da praivlno, nesmetano i potpuno shvata značaj svojih radnji i da upravlja svojim postupcima, što se svodi na moć potpunog rasuđivanja i odlučivanja.

UTVRĐIVANJE NEURAČUNLJIVOSTI

Metodi utvrđivanja neuračunljivosti

U krivičnopravnoj teoriji i savremenom zakonodavstvu postoje 3 metoda pomoću kojih se utvrđuje da li je neki učinilac krivičnog djela neuračunljiv. To su: 1. psihološki;2. eciološki ili biološki;3. mješoviti ili psihološko-biološki.

Prema psihološkom metodu utvrđivanje neuračunljivosti svodi se na utvrđivanje prisustva određenih psihičkih smetnji. Te smetnje su posljedica nenormalnih psihičkih stanja. Po ovom metodu ne traži se da se utvrđuju i ta nenormalna stanja kao uzročnici smetnji. Psihološki metod sagledan krroz definiciju neuračunljivosti u našem pravu svodio bi se na utvrđivanje nemogućnosti shvatanja značaja svog djela ili na nemogućnost upravljanja svojim postupcima.

Prema biološkom ili eciološkom metodu ustanovljavaju se nenormalna ili neredovna psihička stanja, pri čemu se ne traži da se ustanove i smetnje kao posljedica tih stanja na planu psihičkih funkcija.

Mješoviti metod obuhvata primjenu oba kriterija pri utvrđivanju neuračunljivosti: eciološki (biološki) i psihološki. Eciološkim kriterijem se ustanovljavaju uzroci isključenja uračunljivosti, a psihološkim kriterijem se utvrđuje isključenje onih psihičkih funkcija na kojima se zasniva uračunljivost (rasuđivanje i odlučivanje). Ta dva metoda su međusobno nužno vezana jer se pri ustanovljavanju krivične neuračunljivosti mora putvrditi da su psihičke smetnje nastale usljed nenormalnog (neredovnog) psihičkog stanja.

Utvrđivanje neuračunljivosti po Krivičnom zakonu FBiH

Naš KZ (čl.13 st.1) usvaja psihološko-biološki ili mješoviti metod. Prema odredbi KZ, nije uračunljiv učinilac koji u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije mogao da shvati značaj svog djela ili nije mogao da upravlja svojim postupcima zbog trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zbog zaostalog duševnog razvoja.

Iz izložene zakonske definicije vidi se da se psihološki osnov isključenja uračunljivosti ispoljava alternativno: ili u nemogućnosti shvatanja značaja djela, ili u nemogućnosti upravljanja svojim postupcima. Nemogućnost rasuđivanja ili nemogućnost shvatanja značaja svog djela naziva se nedostatak intelektualne moći, a nemogućnost odlučivanja ili nemogućnost upravljanja svojim postupcima naziva se nedostatak voluntarističke moći.

Biološki osnov isključenja uračunljivosti generalno se naziva duševna poremećenost, s tim da je i taj osnov u našem zakonu alternativno postavljen: - trajna duševna bolest;- privremena duševna bolest;- privremena duševna poremećenost;- zaostali duševni razvoj.

Isključenje uračunljivosti utvrđuje se na način da se prije svega utvrđuje prisustvo nekog oblika duševne poremećenosti kod učinioca koja se javlja kao uzrok nemogućnosti rasuđivanja ili nemogućnosti shvatanja značaja svog djela. Kako su jedan i drugi osnov alternativno postavljeni u zakonu, za isključenje

uračunljivosti neophodno je da kumulativno budu ispunjeni najmanje jedan oblik duševne poremećenosti iz biološkog osnova (npr.trajna duševna bolest) i jedan alternativno postavljeni oblik iz psihološkog osnova (npr.nemogućnost shvatanja značaja djela).

Obzirom da se pretpostavlja da je svaki odrastao čovjek duševno normalan, procjena uračunljivosti u krivičnom postupku ne vrši se redovno, već samo izuzetno, kad postoji sumnja da kod učinioca postoji neki oblik duševne bolesti ili duševne poremećenosti.

Ocjenjivanje uračunljivosti prema vremenu izvršenja krivičnog djela i konkretnom krivičnom djelu

Procjena uračunljivosti uvijek se vrši prema vremenu izvršenja radnje. Prethodna i naknadna neuračunljivost nemaju značaj sa materijalno-pravnog aspekta.

Uračunljivost se uvijek procjenjuje u odnosu na konkretno krivično djelo, a ne procjenjuje se generalno. To znači da ista osoba može u vijeme izvršenja djela neuračunljiva u odnosu na jedno djelo, a da pritom bude uračunljiva u odnosu na drugo krivično djelo. Tako npr. nije isključeno da kad je u pitanju učinilac zaostalog duševnog razvoja, on bude uračunljiv u odnosu na ubistvo ili krađu, ali da ne bude uračunljiv u odnosu na neko drugo krivično djelo (npr.uvredu, nepružanje pomoći itd). S obzirom na to, nisu isključene ni situacije da isti učinilac, koji izvrši više krivičnih djela u sticaju, bude u odnosu na neka od tih djela uračunljiv, a u odnosu na druga djela smanjeno uračunljiv ili potpuno neuračunljiv.

DUŠEVNA POREMEĆENOST

Pojam i klasifikacija duševnih poremećenosti

Pod pojmom duševne poremećenosti ili psihičke poremećenosti podrazumijeva se takvo psihičko stanje čovjeka u kome ne mogu da se pravilno odvijaju psihički procesi, već dolazi do ispoljavanja raznih poremećenosti nagona, emocionalnosti, opažanja, mišljenja, pamćenja, rasuđivanja itd. Uzroci duševnih poremećenosti (eciološki faktori) mogu biti endogene prirode (npr. nasljedstvo, povreda zametka, oboljenja žlijezda sa unutrašnjim lučenjem itd) ili egzogene prirode (npr.mehaničke povrede, oboljenja mozga, stres, šok, dejstvo nekih socijalnih faktora kao što je rat itd).

S obzirom na uzročnike, duševne bolesti se mogu podijeliti na 4 grupe: a) slaboumnosti, koje nastupaju usljed promjena na mozgu koje su urođene ili stečene u najranijem

djetinjstvu;b) duševne poremećenosti usljed oštećenja mozga u toku života (razne bolesti CNS);c) duševne poremećenosti usljed endogenih oboljenja, kod kojih ne mogu da se utvrde promjene ni na

mozgu ni na nervnom sistemu;d) psihopatije, ustvari granični slučajevi između zdravog i duševno poremećenog čovjeka.

S obzirom na potrebe sudske psihijatrije, duševne bolesti se mogu razvrstati na 3 grupe: a) duševna zaostalost (oligophrenia);b) duševna oboljenja (psychosis) i duševni poremećaji i c) zaostali duševni razvoj.

Prema zakonskoj odredbi (čl.13 st.1) kao biološke osnove isključenja uračunljivosti postavljene su duševna bolest, privremena duševna poremećenost i zaostali duševni razvoj. Sve duševne poremećenosti koje su navedene u Zakonu mogu biti patološkog ili nepatološkog karaktera. Trajne i privremene duševne bolesti, kao i zaostali duševni razvoj, redovno su patološkog karaktera. Privremena duševna poremećenost

može biti patološkog i nepatološkog karaktera (npr. trovanje je patološkog karaktera, a hipnoza je nepatološkog karaktera).

Kod nekih duševnih bolesti javlja se tzv.tranzitorna poremećenost. Ona je privremena, ali u takvim slučajevima osnov za neuračunljivost nije privremena duševna poremećenost, već duševna bolest.

Trajna i privremena duševna oboljenja

Duševna oboljenja mogu biti trajna ili privremena. Pod trajnim duševnim oboljenjima podrazumijevaju se ona kod kojih ne postoji mogućnost ozdravljenja. Kod tih bolesti ne javljaju se periodi duševnog zdravlja, već to može biti samo privid (npr.šizofrenija).

Privremena duševna oboljenja su ona kod kojih postoji mogućnost, pa čak i vjerovatnoća da se to oboljenje može izliječiti ili barem zaliječiti. Kao privremena duševna oboljenja smatraju se i ona koja se javljaju povremeno i razvijaju u određenim intervalima, kao npr. manično-depresivna psihoza, gdje se periodi zdravlja smjenjuju sa periodima bolesti, s tim da između njih postoji određeni slobodni interval. U takvom slučaju, u periodima slobodnog intervala učinilac se može smatrati duševno zdravim. Pod duševnim oboljenjima ili psihozama uglavnom se podrazumijevaju bolesti mozga, odnosno centralnog nervnog sistema.

Psihopatije

Za razliku od duševnih bolesti, psihopatije su duševne nastranosti koje nisu duševno oboljenje. Kod njih se nastranost ispoljava na području emocija i volje, u smislu da psihopata nije u stanju da svojom voljom kontrolira svoje emocije i nagone. Kod takve osobe nagoni i emocije toliko utiču na volju, da dominiraju njenim odlukama i ukupnim ponašanjem. Njihove reakcije na vanjske nadražaje su izuzetno jake i redovno nisu praćene odgovarajućim intelektualnim sposobnostima. Psihopate su redovno uračunljivi, a zbog toga i krivično odgovorni. Međutim, i kod njih mogu da se jave prolazna psihička stanja koja su slična psihotičnim stanjima kod duševnih oboljenja. Neuračunljivost bi kod njih mogla biti isključena samo u takvim slučajevima, jer se može izjednačiti sa duševnim oboljenjima.

Privremena duševna poremećenost

Privremene duševne poremećenosti nisu duševna oboljenja. To su prolazna psihička stanja koja mogu biti izazvana raznim uzrocima. U tim stanjima se javljaju poremećaji psihičkih funkcija, posebno svijesti, koji mogu dostići i toliki stepen da onemogućavaju shvatanje značaja učinjenog djela i upravljanje postupcima. Takva prolazna stanja mogu da nastupe usljed mjesečarstva, hipnoze, visoke tjelesne temperature, potresa mozga, mehaničkih povreda mozga, usljed gušenja, trovanja itd. Za krivično pravo poseban značaj imaju akutna trovanja alkoholom, a u posljednje vrijeme i dejstvo opojnih droga.

Osim navedenih uzroka, privremenu duševnu poremećenost mogu da izazovu i snažni afekti, kao što su snažna uzbuđenja, strah, nenormalna radost, tuga itd. Privremenu duševnu poremećenost može da izazove samo onaj afekt koji je po svom intenzitetu takav da potpuno isljučuje mogućnost shvatanja značaja takvog djela ili mogućnost upravljanja svojim postupcima. Tu naročito dolaze u obzir oni afekti koji su toliko snažni da potpuno prekidaju sve psihičke procese, a to su afekti koji dovode do tzv.šoka.

Zaostali duševni razvoj

Zaostali duševni razvoj je psihičko stanje zbog kojeg je ili potpuno isključeno, ili u velikoj mjeri otežano rasuđivanje i odlučivanje usljed nedovoljne razvijenosti psihičkog aparata. Zaostali duševni razvoj ima sličnosti sa duševnim bolestima, zbog toga što se i kod njega najčešće radi o stanju čiji je uzrok oboljenje

mozga. Nerazvijenost psihičkog aparata uzrokovana je oboljenjem ili povredom mozga dok se dijete još nalazi u majčinoj utrobi, zatim u vrijeme porođaja ili u prvim danima života. Osim toga, na nerazvijenost psihičkog aparata mogu uticati i oboljenja perifernih čula, kao što je gluhonijemost.

Zaostali duševni razvoj i nepotpuna duševna razvijenost

Od zaostalog duševnog razvoja, koji je oblik psihičke poremećenosti i koji je biološki osnov isključenja uračunljivosti kod punoljetnih lica, razlikuje se stanje nepotpune duševne razvijenosti onih lica koja su neznatnije prekoračila granice punoljetstva. Takva lica nisu se potpuno duševno razvila, zbog nekih svojih individualnih svojstava, ili zbog posebnih okolnosti socijalne sredine u kojoj su odrastala, a koje su negativno uticale na njihov psihički razvoj. Kod takvih lica radi se o tome da je stepen njihove duševne razvijenosti ravan stepenu duševne razvijenosti maloljetnika, ali njiovo stanje nije identično sa zaostalim duševnim razvojem u psiho-patološkom smislu. Zbog toga nepotpuna duševna razvijenost kod mlađih punoljetnih osoba nije osnov isključenja uračunljivosti. Međutim, ukoliko se ispune i ostali zakonski uslovi, naš zakonodavac predviđa da se i prema takvim licima mogu primijeniti određene vaspitne mjere kao krivične sankcije koje su namijenjene isključivo za maloljetne učinioce krivičnih djela.

MOGUĆNOST RASUĐIVANJA I ODLUČIVANJA

Za isključenje uračunljivosti, a time i krivične odgovornosti, pored nekog oblika duševne poremećenosti nužno je utvrditi da je kod takvog lica bila isključena mogunost rasuđivanja ili mogućnost odlučivanja. Mogućnost rasuđivanja u krivičnom zakonu označena je kao mogućnost shvatanja značaja učinjenog djela, a mogućnost odlučivanja je označena kao mogućnost upravljanja svojim postupcima.

Značaj djela i mogućnost njegovog shvatanja (intelektualni element uračunljivosti)

U krivičnopravnoj teoriji je sporno šta se podrazumijeva pod pojmom rasuđivanja, odnosno pod pojmom shvatanja značaja svog djela. Da li taj pojam obuhvata shvatanje realnog ili stvarnog značaja, pravnog ili društvenog značaja djela.

Preovladava shvatanje da se pod tim pojmom podrazumijeva prije svega shvatanje realnog ili stvarnog značaja djela, što znači da shvatanje stvarnih okolnosti učinjenog djela u smislu da kod učinioca postoji svijest o radnji i svijest o posljedici koju prouzrokuje preduzeta radnja. Pritom se podrazumijeva i mogućnost njegove svijesti o djelovanju prirodnih i društvenih zakona. Ako kod učinioca ne postoji mogućnost shvatanja stvarnog značaja djela (ako ne postoji mogućnost svijesti o onome što čini i šta će tom činidbom ostvariti), onda ne može postojati ni mogućnost da takav učinilac shvati ni pravni ni društveni značaj djela, jer ta shvatanja zahtijevaju složeniji psihički proces.

Za uračunljivost se također zahtijeva da učinilac ima mogućnost da ocijeni socijalni (društveni) značaj učinjenog djela u smislu da li je njegovo djelo socijalno opravdano, korisno i prihvatljivo, da li je štetno, negativno i neprihvatljivo ili je sa socijalnog aspekta indiferentno. Za uračunljivost je dakle bitno da se utvrdi da je psihičko stanje učinioca takvo da mu omogućava da pravilno ocijeni društveni značaj djela.

Mada je većina društveno neprihvatljivih postupaka istovremeno i protivpravna, za uračunjivost je irelevantno da li za učinioca postoji mogunost ocjene značaja djela u odnosu na pravni poredak. Iz toga proizilazi da postojanje uračunljivosti kod učinioca ne traži mogućnost shvatanja pravnog značaja djela niti mogućnost shvatanja protivpravnosti ili zabranjenog djela.

Kod uračunljivosti je bitno da se utvrdi da je učinilac imao mogućnost da shvati značaj učinjenog djela, pri čemu nije potrebno da se u postupku utvrđuje da li je on i u konkretnom slučaju iskoristio tu svoju

mogućnost. Uvijek se polazi od pretpostavke da je psihički normalan čovjek prije izvršenja djela zaista i koristio tu svoju psihičku mogućnost. Za uračunljivost je dakle dovoljna sama mogućnost rasuđivanja, pri čemu je nebitno da li je konkretni učinilac pri izvršenju konkretnog djela i rasuđivao o njegovom značaju.

Mogućnost upravljanja svojim postupcima (voluntativni element uračunljivosti)

Pored toga što se za uračunljivost mora utvrditi odsustvo duševne poremećenosti uz mogućnost shvatanja značaja svog djela, to još uvijek ne znači da je to lice potpuno uračunljivo. Pored navedenih elemenata, mora se utvrditi i to da je takvo lice bilo sposobno da odlučuje ili da je imalo mogućnost da upravlja svojim postupcima. Mogućnost rasuđivanja i mogućnost odlučivanja kao samostalne psihičke funkcije su usko povezane. Njihova veza je takva da je teško zamislivo da neko lice posjeduje mogućnost odlučivanja, a da istovremeno kod njega ne postoji mogućnost rasuđivanja. Iako svakom odlučivanju po pravilu prethodi rasuđivanje, ipak su moguće takve situacije da je kod učinioca prisutna mogućnost rasuđivanja, a da je isključena mogućnost odlučivanja. Uvažavajući mogućnost postojanja takvih situacija, naš zakonodavac je te dvije psihičke funkcije postavio u alternativi (nemogućnost rasuđivanja ili nemogućnost odlučivanja).

Volja predstavlja vlast nad sobom ili sposobnost da se upravlja sobom i svojim postupcima kako bi se postigao određeni postavljeni cilj. Stoga se voljne radnje redovno sastoje iz 2 stadija: 1. Pripremni, koji predstavlja misaonu operaciju kao što je prosuđivanje različitih mogućnosti,

unutrašnja borba motiva, izbor načina djelovanja itd.2. Realizacija donesene odluke.

Preduzimanje svake voljne radnje predstavlja složen psihički proces savladavanja unutrašnjih i vanjskih prepreka. Unutrašnje prepreke uglavnom se svode na borbu motiva za i protiv izvršenja djela, zatim nadvladavanje svojih emocija, te savladavanje nagona. Vanjske teškoće svode se na savladavanje vanjskih prepreka kao što je nabavka određenih sredstava, uklanjanje mehaničkih prepreka itd.

Mada emocije po našem zakonu nisu element uračunljivosti, one su ipak značajne i u krivičnom pravu zbog toga što su ili uzroci kao unutrašnji pokretači ljudskih radnji, ili se javljaju kao stimulativni faktor voljnih radnji čovjeka. Zbog toga pojedinci snagom rasuđivanja su često u situaciji da uz snažan voljni napor savladavaju emocije i nagone koji utiču na donošenje odluke.

BITNO SMANJENA URAČUNLJIVOST

Postojanje smanjene uračunljivosti

Pored uračunljivosti i neuračunljivosti kao stanja koja su značajna za postojanje ili nepostojanje krivične odgovornosti, u našem pravu kao zakonska kategorija postoji i prelazno stanje, u kome učinilac nije ni potpuno uračunljiv ni potpuno neuračunljiv. Takvo stanje se naziva stanje bitno smanjene uračunljivosti.

Prema odredbi čl.13 st.2 KZ FBiH, bitno smanjena uračunljivost postoji kada je kod učinioca krivičnog djela sposobnost da shvati značaj svog djela ili sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena usljed duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja.

Učinilac koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv jeste krivično odgovoran, ali se može blaže kazniti. Prema tome, bitno smanjena uračunljivost predstavlja poseban fakultativni zakonski osnov za ublažavanje kazne.

U krivičnopravnoj teoriji postoje različita shvatanja o tome da li je krivičnom pravu potreban pojam bitno smanjene uračunljivosti ili ne.

Prema teoriji klasične škole, institut bitno smanjene uračunljivosti je nepotreban, jer je vladalo mišljenje da se uračunljivost kao kategorija krivične odgovornosti ne može stepenovati, već da se svi učinioci krivičnih djela mogu podijeliti samo na uračunljive i neuračunljive.

Prema teoriji njemačke sociološke škole, institut bitno smanjene uračunljivosti ima svog smisla jer odgovara realnosti života (između uračunljivih i neuračunljivih lica stoji čitav niz prelaznih stanja smanjene uračunljivosti).

Prigovori koji su upućivani pojmu smanjene uračunljivosti su slijedeći:

1. Pojam smanjene uračunljivosti nema smisla jer se uračunljivost ne može stepenovati;

2. Pojam smanjene uračunljivosti je neprecizan, pa bi svojom nepreciznošću otvarao put zloupotrebi, samovolji i nesigurnosti u sudskoj praksi;

3. Pojam smanjene uračunljivosti krajnje je podoban za zloupotrebe u pravcu da se duševno zdrava lica proglašavaju za smanjeno uračunljiva, kao i da se smanjeno uračunljiva lica proglašavaju za potpuno duševno zdrava;

4. Osnovni prigovor je “prigovor psihijatrizacije krivičnog prava” u smislu da sudovi zbog nedovoljnog stručnog znanja neće biti u mogućnosti da pravilno ocijene stepen uračunljivosti lica, već će to činiti psihijatri, čime se i donošenje odluke sa suda prenosi na psihijatra.

Navedenim prigovorima klasične škole slijede i kontraargumenti:

1. Učinioci se ne mogu podijeliti samo na uračunljive i neuračunljive jer je realnost života takva da između ta 2 krajnja stanja postoji čitav niz prelaznih stadija. Na takav zaključak ukazuje razvoj psihijatrije;

2. Prigovor nepreciznosti otklanja se argumentom da uz praivlnu ulogu suda i psihijatra ne postoje posebni problemi da se utvrdi i neko od prelaznih stanja, jer je činjenica da ta prelazna stanja i postoje;

3. Prigovor samovolje i nesigurnosti također se otklanja na način da vještak po svojoj osnovnoj funkciji (dijagnoza i prognoza) treba da završi svoj posao, koji je, istina, nešto teži kod utvrđivanja smanjene uračunljivosti nego kod utvrđivanja stanja potpune uračunljivosti i neuračunljivosti;

4. Prigovor “psihijatrizacije krivičnog prava” otklanja se na način da sud mora zadržati svoju funkciju suđenja, tj.donošenja odluka među koje spada i odluka o uračunljivosti. Uloga psihijatara je samo u tome da oni svojim stručnim znanjem trebaju pomoći sudu u donošenju odluke, a ni u kom slučaju da preuzmu funkciju suda.

U savremenom krivičnom pravu i krivičnom zakonodavstvu danas je prihvaćen pojam smanjene uračunljivosti.

Utvrđivanje bitno smanjene uračunljivosti

Bitno smanjena uračunljivost utvrđuje se na isti način kao i uračunljivost, odnosno neuračunljivost uopće. To znači da se u obzir moraju uzeti i biološki i psihološki elementi. Kod bitno smanjene uračunljivosti zahtijeva se postojanje onih istih stanja duševne poremećenosti koja se traže i kod neuračunljivosti (duševna bolest, privremena duševna poremećenost, zaostali duševni razvoj).

Razlika između neuračunljivosti i bitno smanjene uračunljivosti ogleda se u tome što je kod neuračunljivosti usljed dejstva nekog od tih stanja mogućnost rasuđivanja ili odlučivanja potpuno isključena, dok je kod bitno smanjene uračunljivosti mogućnost rasuđivanja ili odlučivanja samo bitno smanjena. Dakle, razlika je isključivo u psihičkim elementima. Međutim, za postojanje bitno smanjene uračunljivosti neophodno je da mogućnost psihičkih funkcija padne ispod određenog stepena. Ni zakon ni krivičnopravna teorija ne nude odgovor koji je to stepen i kad on biva dostignut, već se to pitanje rješava u saradnji sa vještakom – psihijatrom u zavisnosti od okolnosti konkretnog slučaja.

Smanjena uračunljivost i maloljetstvo

Bitno smanjena uračunljivost ne obuhvata i stanje nedovoljne duševne razvijenosti. To znači da se ovaj institut ne odnosi na maloljetnike koji nisu dovoljno duševno razvijeni. Krivični zakon ne sadrži nedovoljnu duševnu razvijenost kao osnov bitno smanjene uračunljivosti. Razlog tome je što bi kod maloljetnika koji nisu dovoljno duševno razvijeni, primjena makar i blage kazne kao krivične sankcije (bitno smanjena uračunljivost vodi krivičnoj odgovornosti i kažnjivosti), mogla krajnje negativno djelovati na njegov dalji psihički razvoj, formiranje karaktera i njegov ukupan budući život.

Slijedi zaključak da maloljetni učinioci krivičnih djela s obzirom na svoj duševni razvoj mogu biti ili uračunljivi ili neuračunljivi, ali nikako ne mogu biti bitno smanjeno uračunljivi.

Kao i uračunljivost, i bitno smanjena uračunljivost se uvijek procjenjuje s obzirom na vrijeme preduzimanja radnje izvršenja, a isto tako se uvijek procjenjuje i s obzirom na konkretno krivično djelo.

Krivična odgovornost i primjena krivičnih sankcija na lica sa bitno smanjenom uračunljivošću

Razlika između neuračunljivosti i bitno smanjene uračunljivosti ogleda se i u krivičnopravnom dejstvu. Potpuna neuračunljivost isključuje krivičnu odgovornost, a bitno smanjena uračunljivost ne. Lica sa bitno smanjenom uračunljivošću su krivično odgovorna, s tim da im se stanje bitno smanjene uračunljivosti može uzeti samo kao osnov za ublažavanje kazne.

Naš zakonodavac (čl.13 st.2) predviđa fakultativno i ograničeno ublažavanje kazne učiniocu koji je krivično djelo izvršio u stanju bitno smanjene uračunljivosti. Pored kazne, takvom učiniocu se može izreći i mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, ako sud utvrdi da bi takav učinilac mogao izvršiti teška djela protiv života i tijela, seksualnog integriteta ili imovine ukoliko bude pušten na slobodu (čl.63).

U pogledu kažnjavanja Zakon predviđa 2 mogućnosti: 1. Da mu za učinjeno djelo odmjeri kaznu u granicama koje su propisane Zakonom;2. Da mu izrekne ublaženu kaznu prema ograničenjima koja su propisana u čl.42.

Dakle, zakonodavac se opredijelio za fakultativno ublažavanje kazne, smatrajući da ta mogućnost bolje odgovara individualizaciji kazne.

ACTIONES LIBERAE IN CAUSA

Pojam actiones liberae in causa

Neuračunljivost može biti osnov isključenja krivične odgovornosti samo ako je postojala u vrijeme preduzimanja radnje izvršenja krivičnog djela. U tom smislu krivično pravo poznaje jedan jedini izuzetak, a on se odnosi na one situacije kada se učinilac sam doveo u stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog djela ili nije mogao upravljati svojim postupcima, iako je bio svjestan ili je mogao i morao biti svjestan da u takvom stanju može počiniti krivično djelo. Takav učinilac je krivično odgovoran.

To znači da naše krivično pravo sadrži takvu odredbu prema kojoj postoji krivična odgovornost za djelo počinjeno u stanju neuračunljivosti, ali samo pod uslovom da je izvršenje tog djela posljedica jedne prethodne radnje u odnosu na koju je učinilac postupao sa umišljajem ili iz nehata. Takva djela se nazivaju actiones liberae in causa, što označava radnje koje su slobodne u odluci, ali ne i u izvođenju.

Odgovornost za actiones liberae in causa

U teoriji je dugo vremena bilo sporno da li postoji odgovornost za takva djela. Ranija zakonodavstva nisu sadržavala posebne odredbe o tome, ali nova zakonodavstva u koja spada i naše, izričito predviđaju posebno zakonsko rješenje kojm se otklanja dilema u pogledu odgovornosti i kažnjivosti za takva krivična djela.

Posebno sporno pitanje jeste da li za ta djela treba kažnjavati po općim principima o krivičnoj odgovornosti ili treba postaviti posebno pravilo. Cijeli problem se ustvari postavlja oko toga da li i u tom slučaju treba procjenjivati uračunljivost učinioca s obzirom na vrijeme preduzimanja radnje izvršenja, ili se ta uračunljivost može procjenjivati s obzirom na vrijeme prethodne radnje kojom se učinilac dovodi u stanje neuračunljivosti. U tom pogledu postojala su 2 shvatanja.

Prema prvom, nužna je uračunljivost u vrijeme preduzimanja radnje, a prethodna radnja smatra se samo kao pripremna radnja.

Drugo shvatanje, koje danas dominira u teoriji i zakonodavstvu, traži samo da su oni ostvarili uzrok posljedice i da su pritom postupali sa krivnjom u odnosu na tu posljedicu, pri čemu je dovođenje sebe u stanje neuračunljivosti uzrok posljedice. Preovladava zapravo shvatanje da kod actiones liberae in causa učinilac koristi sebe kao sredstvo za izvršenje krivičnog djela, kao što u nekim slučajevima posredni izvršilac koristi druge, neposredne izvršioce u ostvarenju svog krivičnog djela.

Krivična zakonodavstva koja sadrže posebne odredbe za actiones liberae in causa dijele se na:- ona koja samo konstatiraju odgovornost za ta djela;- ona kod kojih je odgovornost ograničena samo na slučaj ako je privremena duševna poremećenost

izazvana u namjeri da se u neuračunljivom stanju učini krivično djelo,;- ona koja pooštravaju kažnjivost za ta djela.

Po odredbi čl.13 st.3 KZ FBiH, krivično je odgovoran učinilac krivičnog djela koji je upotrebom alkohola, droga ili na drugi način doveo sebe u stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima, ako je prije nego što se doveo u to stanje djelo bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u odnosu prema krivičnom djelu kod njega postojao nehat, a zakon za takvo djelo predviđa i krivičnu odgovornost za nehat.

Iz navedene zakonske odredbe može se zaključiti:

1. Naš zakonodavac odgovornost za actiones liberae in causa postavlja adekvatno odgovornosti koja bi za ta djela postojala primjenom općih principa po krivičnoj odgovornosti. To znači da se postavlja

zahtjev uračunljivosti, ali s obzirom na vrijeme kada je učinilac sebe doveo u stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima. S druge strane, zahtijeva se krivnja učinioca u smislu da, prije nego što se doveo u to stanje, kod njega postoji umišljaj (bio je svjestan ili je mogao biti svjestan da u takvom stanju može izvršiti krivično djelo, pa je to htio ili je na to pristao), ili je u odnosu na djelo postojao nehat (svjesni ili nesvjesni);

2. Za actiones liberae in causa se uvijek odgovara ako je u pitanju umišljaj kao oblik krivnje, a za nehatne delikte samo onda ako je zakonom predviđena odgovornost za ta djela učinjena iz nehata;

3. Kod actiones liberae in causa umišljaj ili nehat kao oblici krivnje odnose se samo na bitna obilježja krivičnog djela, pri čemu se ne traži i umišljaj, odnosno nehat, u odnosu na pojedinosti.

Actiones liberae in causa i smanjena uračunljivost

Posebno pitanje kod actiones liberae in causa jeste da li u takvim slučajevima treba uvažiti stanje smanjene uračunljivosti. To pitanje je važno radi mogućnosti ublažavanja kazne, s obzirom da bitno smanjena uračunljivost predstavlja fakultativni osnov za ublažavanje kazne. U tom smislu se mora prihvatiti da stanje bitno smanjene uračunljivosti ne može imati uticaja na ublažavanje kazne. Razlog tome je što potpuna neuračunljivost ovdje ne isključuje krivičnu odgovornost, pa nema ni razloga da se ublaži kazna učiniocu koji je bio samo bitno smanjeno uračunljiv.

VINOST

OSNOVNA SHVATANJA O POJMU VINOSTI

Odnos prouzrokovanja i vinosti

Učinjeno djelo predstavlja samo jedan uslov za primjenu kazne. Pored tog uslova, koji je po svojoj prirodi objektivnog karaktera, za primjenu kazne nužno je da se ispune i neki subjektivni uslovi. Ti uslovi su prije svega da se radi o uračunljivom učiniocu, a zatim i o učiniocu koji prema učinjenom djelu ima određeni psihički odnos u smislu da je bio svjestan onoga što čini i da je to htio. To znači da krivično odgovoran i kažnjen može biti samo onaj učinilac krivičnog djela koji je u vrijeme izvršenja bio uračunljiv i koji je prema djelu imao određeni psihički odnos koji je izražen u preduzimanju svjesne i voljne djelatnosti. Ne može biti krivično odgovoran učinilac bez tog određenog psihičkog, subjektivnog odnosa prema posljedici. To znači da kod učinioca može postojati uračunljivost, ali uprkos tome ako prouzrokovanje posljedice nije rezultat njegovog unutarnjeg odnosa prema djelu, onda nema krivične odgovornosti. Prema tome, samo u jedinstvu objektivnih i subjektivnih elemenata može ležati osnova za kaznenu represiju društva i samo u tom jedinstvu leži opravdanje i cjelishodnost te društvene represije.

Iz izloženog slijedi da se radi o sistemu subjektivne odgovornosti prema kojem nema odgovornosti na osnovu pukog prouzrokovanja posljedice. Suprotno subjektivnoj odgovornosti, poznat je sistem objektivne odgovornosti prema kome učinilac odgovara za ono što je stvarno učinio, potpuno neovisno od toga kakva su njegoova unutarnja subjektivna stanja i kakav je njegov subjektivni odnos prema onome što je svojom radnjom prouzrokovao. Sistemi subjektivne i objektivne odgovornosti u prošlosti su se smjenjivali, da bi od 19.vijeka u krivičnom pravu postao dominantan sistem subjektivne odgovornosti. Na toj liniji je i naše krivično zakonodavstvo, koje ne dozvoljava mogućnost objektivne odgovornosti.

Vinost kao psihički odnos

Vinost ili krivnja je skup psihičkih odnosa učinioca prema učinjenom djelu koji se izražavaju u njegovoj svijesti i volji. Ako se krivično djelo shvata u njegovom objektivno-subjektivnom smislu, vinost je tada njegov subjektivni element. Ako se krivično djelo shvata u objektivnom smislu, vinost ili krivnja tada predstavlja subjektivni uslov krivične odgovornosti.

Osnovno pitanje kod krivnje jeste da li je učinilac svjestan svog djela, da li hoće to djelo. Element svijesti i element volje kao subjektivne komponente pojavljuju se i kod uračunljivosti i kod vinosti. Kod uračunljivosti se postavljalo pitanje da li je usljed stanja u kome se učinilac nalazio, on uopće mogao biti svjestan značaja svog djela i da li je uopće mogao upravljati svojim postupcima u vrijeme izvršenja djela. Kod vinosti se postavlja pitanje da li je u konkretnom slučaju učinilac bio svjestan svog djela i da li je to djelo htio. Kod uračunljivosti se ispituje ispravnost učiniočevog psihičkog aparata, a kod vinosti se ispituje njegov psihički odnos prema djelu.

Vinost se nikada ne smije pretpostaviti, već se ona u svakom slučaju mora utvrditi. Pretpostaviti postojanje vinosti znači ustvari negirati vinost kao uslov krivične odgovornosti. U krivičnom pravu nisu nepoznata rješenja koja poznaju pretpostavku vinosti bez obzira da li je u pitanju apsolutna ili relativna prezumpcija vinosti. Kod apsolutne pretpostavke vinosti smatra se da ona postoji uvijek u trenutku kad je krivično djelo izvršeno. Kod relativne pretpostavke vinosti smatra se da ona postoji, ali je dozvoljeno da se dokazuje da ona ne postoji.

Naše krivično pravo ne dozvoljava prezumpciju vinosti, jer osnovni princip našeg krivičnog prava je princip subjektivne odgovornosti koji je izražen u odredbi čl.12 st.1 prema kojoj je krivično odgovoran samo onaj učinilac koji je uračunljiv i kriv za učinjeno krivično djelo. Pri tome, kriv je onaj učinilac koji je krivično djelo izvršio s umišljajem (čl.12 st.2). Isto tako je kriv i onaj učinilac koji je djelo izvršio iz nehata, ali samo onda kad to zakon izričito određuje.

Glavna shvatanja pojma vinosti

U određivanju pojma vinosti u krivičnopravnoj teoriji postoje 2 osnovna shvatanja, a to su psihološko i normativno shvatanje.

Prema psihološkom shvatanju, krivnja ili vinost predstavljaju psihički odnos učinioca prema djelu koji se izražava u 2 osnovna oblika: umišljaju ili u nehatu. Psihološko shvatanje je do početka 20.vijeka bilo jedino shvatanje vinosti u krivičnom pravu i njegov značaj ogleda se u tome što je po njemu i u krivičnopravnoj teoriji i u zakonodavstvu uspostavljen sistem subjektivne odgovornosti učinioca za učinjeno krivično djelo.

Početkom 20.vijeka u krivičnopravnoj teoriji se javlja tzv.normativno shvatanje vinosti. To shvatanje se uglavnom dijeli na 2 osnovna pravca: psihološko-normativno i čisto normativno shvatanje.

Prema psihološko-normativnom shvatanju za krivnju se traži da je sam učinilac svoje djelo ocijenio kao djelo protivno pravu. To znači da krivnja postoji u slučaju kad je učiinlac bio svjestan ili morao biti svjestan da je njegovo djelo protivno pravu. Vidi se da prema tom shvatanju vinost sadrži i psihološke i normativne elemente.

Prema čistom normativnom shvatanju, krivnja se procjenjuje potpuno objektivno, jer vlada stav da se ona najčešće ne može procijeniti subjektivno. Prema tom shvatanju krivnja predstavlja sud o tome da li se neki učinilac krivičnog djela može pravno prekoriti za učinjeno djelo, odnosno da li mu se to djelo može staviti na teret. Taj sud za razliku od psihološko-normativnog shvatanja ne donosi sam učinilac, već to čine treća lica, a to je sudsko vijeće koje odlučuje o učiniočevoj krivičnoj odgovornosti.

U našoj krivičnopravnoj teoriji i zakonodavstvu vinost se shvata kao određeni psihički odnos učinioca prema učinjenom djelu. Taj psihički odnos se ispoljava ili u postojanju ili u mogućnosti postojanja određenih unutarnjih psihičkih procesa na osnovu određenog psihičkog stanja, tj. na osnovu uračunljivosti.

Vinost kao psihički odnos prema učinjenom djelu uvijek se procjenjuje u odnosu na konkretno krivično djelo, a ne u vezi sa karakterom učinioca, njegovim ranijim držanjem i ponašanjem itd. Vinost (krivnja) se iscrpljuje u svoja 2 osnovna oblika, a to su umišljaj, kao redovan i teži i nehat kao izuzetan i lakši oblik krivnje. Izvan umišljaja i nehata nema krivične odgovornosti. Iako na strani učnioca mogu postojati i drugi subjektivni momenti, oni su irelevantni sa aspekta utvrđivanja krivnje, već samo mogu imati značaja na planu odmjeravanja kazne. To znači da naša teorija i zakonodavstvo krivnju određuju psihološki, ne prihvatajući normativne elemente kao elemente krivnje. Nije dozvoljeno proširivati krivnju, a time i krivičnu odgovornost izvan ta dva oblika krivnje. Isto tako, ne može se tvrditi da nema krivnje u slučaju da na strani učinioca postoji umišljaj ili nehat.

Svijest i volja učinioca, kao osnovni elementi krivnje, čine suštinu psihičkog odnosa učnioca prema djelu. Element svijesti, bez obzira da li ona postoji ili se radi samo o mogućnosti njenog postojanja, predstavlja zajednički element i kod umišljaja i kod nehata. Voluntaristički ili voljni element javlja se samo kod umišljaja. Za krivnju je potrebno da postoji svijest ili mogućnost da svijest može da obuhvata sve stvarne okolnosti učinjenog djela. Pritom se kod učinioca samo izuzetno traži svijest o pravnoj normi.

OBLICI VINOSTI

UMIŠLJAJ

Pojam i elementi umišljaja

Umišljaj ili dolus je redovan i teži oblik krivnje. Za krivična djela učinjena sa umišljajem uvijek se kažnjava, a za krivična djela izvršena iz nehata učinilac se kažnjava samo onda kad je zakonom izričito propisano kažnjavanje za nehatno izvršenje nekog konkretnog krivičnog djela.

U krivičnopravnoj teoriji postoje različiti pristupi pojmovnom određivanju tih oblika krivnje. Prema psihološkom shvatanju, umišljaj se određuje isključivo na osnovu psihičkog odnosa učinioca prema učinjenom djelu. Međutim, određujući u čemu se sastoji taj psihički odnos, pristalice psihološkog shvatanja različito određuju pojam umišljaja, zavisno od toga da li zastupaju teoriju predstave (tzv.intelektualistička teorija) ili teoriju volje (tzv.voluntaristička teorija).

Prema teoriji predstave, smatra se da umišljaj postoji ako je učinilac predvidio posljedicu svoje radnje. To znači da je kod učinioca postojala svijest ili predstava o posljedici koju će prouzrokovati njegova radnja. Suština teorije predstave ogleda se u tome da je učinilac posljedicu samo predvidio, pri čemu za postojanje umišljaja nije bitno da li je učinilac i htio nastupanje posljedice.

Prema teoriji volje, za postojanje umišljaja bitno je da se utvrdi da je učinilac htio posljedicu. Pritom uopće nije bitno predviđanje nastupa posljedice. To znači da prema teoriji volje umišljaj ne može postojati u slučaju kad je učinilac predvidio posljedicu, ali je nije htio.

Obje ove teorije u svom čistom obliku dovode do nelogičnih rješenja, te je izlaz pronađen u kompromisu, u smislu odstupanja od čistih oblika ka prihvatanju nekog srednjeg rješenja.

Prema odredbi čl.14 KZ FBiH, krivično djelo je učinjeno sa umišljajem kad je učinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje (direktni umišljaj) ili kad je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje (eventualni umišljaj).

Iz navedene zakonske definicije vidi se da naš zakonodavac nije isključivo usvojio ni teoriju predstave niti teoriju volje, već obje teorije u njihovom jedinstvu. Također je vidljivo da zakonodavac nije u potpunosti odredio sadržaj umišljaja kao oblika krivnje, već je odredio samo donju i gornju granicu tog oblika krivnje. Pritom je donja granica posebno važna, jer se pomoću nje razgraničava umišljaj kao teži od nehata kao lakšeg oblika krivnje.

Elementi direktnog i eventualnog umišljaja

Naš krivični zakon poznaje 2 oblika (2 vrste) umišljaja: direktni i eventualni.

Direktni umišljaj postoji kad je učinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje (dakle i element svijesti i element volje pozitivno određen).

Eventualni umišljaj postoji kad je učinilac bio svjestan da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja može doći do nastupa zabranjene posljedice, ali je pristao na njeno nastupanje (dakle, element svijesti i element volje također pozitivno određeni).

I za direktni i za eventualni umišljaj može se reći da je to psihički odnos učinioca prema djelu koji se izražava u svijesti učinioca (kako o posljedici djela tako i o svim ostalim stvarnim okolnostima djela) i volji učinioca da učini to djelo. Elementi svijesti nazivaju se intelektualni elementi, a elementi volje voluntaristički elementi.

Intelektualni element umišljaja predstavlja svijest učinioca o posljedici koju će prouzrokovati svojom radnjom, kao i o svim drugim stvarnim okolnostima krivičnog djela. Njegova svijest može biti takva da kod učinioca postoji relativna sigurnost u pogledu nastupanja posljedice, ali ta svijest može biti i takva da on to uzima samo kao mogućnost.

Voluntaristički element umišljaja upućuje na to da se on u nekoj formi saglasio sa nastupanjem posljedice, odnosno ostvarenjem krivičnog djela. To njegovo saglašavanje može biti različitog stepena, od kojih su bitna 2 za razlikovanje direktnog i eventualnog umišljaja. Jači stepen saglašavanja postoji kod direktnog umišljaja, gdje učinilac hoće posljedicu, odnosno izvršenje djela, u odnosu na eventualni umišljaj, gdje on pristaje na posljedicu, odnosno izvršenje djela. U svim slučajevima gdje se volja učinioca izražava u htijenju postoji direktan umišljaj, a tamo gdje se saglašavanje sastoji u pristajanju na posljedicu postoji eventualni umišljaj.

Htijenje posljedice

Kad je u pitanju htijenje kao voljni element direktnog umišljaja, mogu se izdvojiti neke karakteristične situacije kada se sa sigurnošću uzima da je učinilac htio posljedicu, odnosno izvršenje krivičnog djela. To su slijedeće situacije:

1. Učinilac je htio posljedicu ako je svoju djelatnost usmjerio baš na postizanje određene svrhe (npr. ubistvo iz ljubomore, ubistvo iz bezobzirne osvete itd);

2. Učinilac je posljedicu htio i u slučaju ako je posljedica sredstvo za postizanje svrhe (npr.ubistvo radi nasljeđa – nasljeđe je svrha, a sredstvo je ubistvo);

3. Učinilac je htio posljedicu ako je svjestan da će se uz posljedicu koja je svrha ili sredstvo postizanja svrhe sigurno ostvariti i druga tzv.uzgredna posljedica (npr. osoba A sa umišljajem da liši života osobu B baci eksplozivnu napravu u prostoriju u kojoj se nalazi osoba B, s tim da su se u istoj prostoriji nalazile i osobe C, D, E. Svrha je ubistvo osobe B, a učinilac je svjestan da posljedica mora nastupiti i u pogledu ostalih prisutnih osoba);

4. Učinilac je htio posljedicu i onda kad je svjestan da će izvjesna posljedica (dalja) nastupiti po ostvarenju njegove svrhe. (npr. neko ubije majku koja doji bebu, svjestan da će i dijete usljed postojećih okolnosti umrijeti u nedostatku hrane i njege).

Pristajanje na posljedicu

Jedno od spornih pitanja u krivičnopravnoj teoriji je pitanje kada se sa sigurnošću može ustvrditi da je učinilac pristao na nastupanje posljedice? U tom smislu u teoriji se kao najprihvatljivije uzima shvatanje RAJNHARDA FRANKA (tzv.Frankova formula). Prema toj formuli, pristajanje na posljedicu kod eventualnog umišljaja postoji u slučaju kada se učinilac ne bi uzdržao od radnje i da je posljedicu predvidio kao izvjesnu. To znači da je on odobrio nastupanje te posljedice i saglasio se u formi pristajanja na tu posljedicu. Na osnovu te formule vrši se razgraničenje između eventualnog umišljaja i svjesnog nehata.

Frankova formula ima jedan krupan nedostatak. On se ogleda u tome što je formula zasnovana na jednoj hipotetičkoj okolnosti, a to je okolnost da li bi se izvršilac uzdržao od radnje izvršenja u slučaju da je posljedicu predvidio kao sigurnu, a ta okolnost praktično se uopće ne može utvrditi.

Svijest o stvarnim obilježjima krivičnog djela

Intelektualni element umišljaja obuhvata svijest o stvarnim obilježjima krivičnog djela. Obilježja krivičnog djela su okolnosti kojima se konkretizira radnja i posljedica krivičnog djela. Zbog toga je za umišljaj kao oblik vinosti prije svega potrebna: - svijest o onim okolnostima kojima se konkretizira radnja izvršenja, - svijest o posljedici- svijest o uzročnoj vezi između preduzete radnje i posljedice koja je nastupila.

Pored toga, pod pojmom svijesti o svim stvarnim obilježjima krivičnog djela podrazumijevaju se i sva druga moguća stvarna obilježja kao što su npr. lični odnos, lično svojstvo, lična okolnost, protivpravnost itd.

Stvarna obilježja krivičnog djela mogu biti fizičke i pravne pojave, kao što je npr. pravno svojstvo, neko subjektivno pravo itd. To znači da su stvarna obilježja fizičke i pravne činjenice kao npr. stvar, brak, ugovor, isprava itd. Za umišljaj učinioca bitno je da je on svjestan manifestacije tih činjenica u vanjskom svijetu, pri čemu se od njega ne traži i svijest o pravnom pojmu pod koji se te činjenice podvode. Tako npr. kod krađe, tuđa pokretna stvar je obilježje djela, pa se od učinioca traži svijest da on krađom zahvata u jedan pravni odnos koji drugom osigurava slobodno raspolaganje sa stvari, a pritom kod učinioca nije potrebna svijest o pravu svojine kako je određeno u građanskom pravu.

Kad je u pitanju svijest o radnji izvršenja, ona mora da obuhvata sve one stvrane okolnosti kojima krivični zakon kod različitih krivičnih djela konkretizira tu radnju. To su modaliteti radnje izvršenja kao što su: sredstvo izvršenja, objekat prema kome se ili na kome se radnja izvršava, način, vrijeme, mjesto itd.

Svijest mora da obuhvati posljedicu i uzročnu vezu između te radnje i posljedice koja je nastupila. Ta svijest podrazumijeva svijest ili o sigurnom ili o mogućem nastupanju posljedice usljed preduzete radnje i

to u njenom globalu, pri čemu se kod njega ne zahtijeva i svijest o pojedinostima prouzrokovanja. Svijest o tim pojedinostima bila bi nužna samo onda ako bi zakon izričito to određivao kao obilježje bića krivičnog djela. Npr. krivično djelo ubistva sa umišljajem će postojati i u onom slučaju kad je osoba A nanišanila vatrenim oružjem na osobu B sa umišljajem da ga liši života, ali prije nego što je pucalo došlo je do njihovog međusobnog hrvanja i otimanja, a nakon toga do opaljenja koje je dovelo do nastupa smrti osobe B.

Kada su u pitanju lična svojstva ili lični odnos, lična okolnost, onda je svijest o njima potrebna samo onda ako su te okolnosti osnovna obilježja krivičnog djela, što znači da bez tih okolnosti nema krivičnog djela. Tako npr. kod nekih krivičnih djela protiv službene ili odgovorne dužnosti postoji lično svojstvo učinioca kao što je službeno lice, odgovorno lice. Kod nekih krivičnih djela lično svojstvo je građanin Federacije (KD protiv ustavnog poretka), kod nekih KD lično svojstvo je vojno lice (KD protiv oružanih snaga Federacije). U svim tim slučajevima svojstvo učinioca je osnovno obilježje djela. Isto tako, kod nekih krivičnih djela kao obilježje se pojavljuje određeni odnos kao što je npr.rodoskrvnjenje, srodnik po krvi u pravoj liniji, kod čedomorstva – odnos majke prema njenom djetetu itd.

Kod nekih krivičnih djela određena lična okolnost je osnovno obilježje krivičnog djela, kao npr.kod KD dvobračnosti (zna da je već u braku, a ipak zaključi novi), ili kod KD prenošenja spolne bolesti (svijest o ličnoj okolnosti i o vlastitoj polnoj zaraženosti).

Iako je protivpravnost prema našem Zakonu element općeg pojma krivičnog djela, ona je kod nekih krivičnih djela predviđena kao obilježje bića tih krivičnih djela. U takvim slučajevima od učinioca se zahtijeva i svijest o tom obilježju (npr. kod protivpravnog lišavanja slobode, protivpravnog prekida trudnoće itd).

Na kraju treba istaći da za postojanje umišljaja nije potrebna svijest o onim stvarnim okolnostima koje su samo uslov koji mora biti ispunjen da bi to djelo uopće bilo krivično djelo. To su tzv.objektivni uslovi inkriminacije ili objektivni uslovi kažnjivosti. To su zapravo objektivne pretpostavke od čijeg postojanja ili nepostojanja zavisi kažnjivost učinioca i zbog toga one ne ulaze u područje vinosti. Tako npr. kod KD učestvovanja u tuči učinioci odgovaraju za samo učestvovanje u fizičkom obračunu u kome je neko lišen života ili je nekom nanesena teška tjelesna povreda (čl.179). Sviješću učesnika tuče ne mora biti obuhvaćena i ta objektivna okolnost, kao što je lišenje života ili teška tjelesna povreda. To je samo okolnost koja razgraničava jedan fizički obračun između 3 ili više lica na krivično djelo i na prekršaj protiv javnog reda i mira.

Znanje stvarnih obilježja bića krivičnog djela

Kod nekih krivičnih djela u odredbama se traži da je učinilac znao za postojanje izvjesnih obilježja bića krivičnog djela. Kod tih krivičnih djela zakonodavac upotrebljava termin “znanje” kako u odnosu na one okolnosti koje postoje u momentu preduzimanja radnje izvršenja, tako i u odnosu na nku buduću činjenicu. Primjeri takvih djela su izdavanje čeka bez pokrića (čl.271 st.1), gdje učinilac izdaje ili stavlja u promet ček za koji zna da nma pokriće ili kod KD krivotvorenja novca (čl.267 st.4), gdje učinilac zna da je načinjen lažan novac itd. Kod ovakvih krivičnih djela za njihovo izvršenje sa umišljajem nije dovoljna učiniočeva svijest o mogućnosti postojanja određene činjenice, već se traži svijest o njenoj izvjesnosti, tj. o sigurnosti da ta činjenica postoji. To znači da zakonodavac kod tih djela želi naglasiti potrebu postojanja svijesti u njenom najjačem stepenu.

Kad je u pitanju umišljajno krivično djelo, za takvo djelo se uvijek odgovara, neovisno od toga da li je u pitanju direktni ili eventualni umišljaj. Zakon ni kod jednog krivičnog djela ne ograničava odgovornost samo na direktni ili samo na eventualni umišljaj. Međutim, s obzirom na određena obilježja bića krivičnog djela, neka krivična djela se mogu izvršiti samo sa direktnim, a neka samo sa eventualnim umišljajem.

Tako npr. krađa se može izvršiti samo sa direktnim umišljajem, dok se npr. nesavjesno liječenje bolesnika može izvršiti samo sa eventualnim umišljajem. Ukoliko bi kod tog krivičnog djela učinilac postupao sa direktnim umišljajem, onda bi se radilo o potpuno drugom krivičnom djelu.

U pogledu kažnjavanja Zakon ne pravi razliku s obzirom na to da li je djelo izvršeno sa direktnim ili eventualnim umišljajem. U principu, teže je djelo koje je izvršeno sa direktnim umišljajem, pa u odnosu na to djelo slijedi i teža kazna. Međutim, nisu isključene situacije da su posljedice djela sa eventualnim umišljajem takve da zbog ravnodušnosti ili bezobzirnosti učinioca takva djela zaslužuju teže kažnjavanje.

Druga razlikovanja umišljaja

Osim direktnog i eventualnog umišljaja koje usvaja naš Zakon, krivičnopravna teorija poznaje i druga razlikovanja umišljaja. Tako posebnu pažnju zaslužuju dolus preameditatus ili predumišljaj i dolus repentinus – kad se odluka donosi na mah.

Dolus preameditatus postoji u slučaju kad je učinilac odluku donio nakn dužeg razmišljanja, hladnokrvno, kad je imao dovoljno vremena od donošenja odluke do njene realizacije. U našem krivičnom zakonodavstvu dolus preameditatus nije posebno predviđen kao pooštravajuća okolnost ni za jedno krivično djelo, već samo može da bude uzet u obzir kao otežavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne.

Dolus repentinus postoji u slučaju kad se i odluka i njena realizacija donose bez razmišljanja, trenutno, na mah. Dolus repentinus predviđen je kod nas kao privilegirajuća okolnost kod krivičnog djela ubistva na mah iz čl.172.

Namjera, cilj, pobuda

Kod nekih krivičnih djela zakonodavac kao obilježje bića krivičnog djela pominje postojanje određene namjere. Namjera je uvijek tijesno vezana sa ciljem. Cilj je vanjski, objektivni fizički fenomen koji se kao predstava odražava u svijesti učinioca. Sa namjerom postupa ono lice koje pod dejstvom predstave o cilju preduzima određenu radnju da bi taj cilj ostvario.

Kod nekih krivičnih djela zakon određuje da određena radnja sa posljedicom, koja je predviđena kao obilježje krivičnog djela, treba da postigne neki cilj koji se nalazi izvan bića tog krivičnog djela. Kod tih krivičnih djela nije dovoljan samo umišljaj, već se tu traži i određena namjera učinioca. U takvim slučajevima umišljaj dobiva jdan teži, kvalificirani oblik krivnje.

Učinilac koji postupa sa namjerom da ostvari neki cilj može postupati ka postizanju cilja koji j zapravo jdna daljnaj posljedica radnje i to posjledica koja je van radnje bića krivičnog djela. Tako npr. kod KD podrivanja vojne i odbrambene moći (čl.144) učinilac postupa u namjeri da umanji odbrambenu moć Federacije, ili kod KD terorizma (čl.146), gdje učinilac postupa u namjeri rušenja Federacije, njenog ustavnog poretka ili njenih najviših organa itd. U ovakvim slučajevima nije važno da li je namjeravani cilj i ostvaren. Tako npr. kod iznuđivanja iskaza nije bitno da li je taj iskaz zaista i iznuđen. Međutim, ukoliko je taj namjeravani cilj ostvaren, to će se uzeti kao otežavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne.

Isto tako, postoje i krivična djela kod kojih cilj, prema kojem je usmjerena namjera, ne predstavlja dalju posljedicu radnje krivičnog djela, već motivisanje predstave o cilju ukazuje i na opasnost učinjenog djela i na opasnost samog učinioca. Tako npr. kod KD krađe djelo se čini u namjeri da se prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravna imovinska korist. Ako se dokaže da nema te namjere, onda se u tom slučaju ne radi o krađi, već o oduzimanju tuđe pokretne stvari iz čl.279. Namjera kao posebno subjektivno obilježje osim krađe postoji i kod utaje, prevare, iznude itd.

NEHAT

Pojam i oblici nehata

Nehat ili culpa je drugi mogući psihički odnos učinioca prema djelu koji dovodi do krivične odgovornosit učinioca. Nehat je blaži oblik krivnje od umišljaja. Za nehat se odgovara samo onda kad je to zakonom izričito propisano, a kad su u pitanju ista krivična djela, kazne za nehatni oblik redovno su mnogo blaže nego kad je u pitanju umišljajno ostvarenje djela.

Prema odredbi čl.15 KZ FBiH, krivično djelo je učinjeno iz nehata kad je učinitelj bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držao da će je moći spriječiti ili da ona neće nastupiti, ili kad nije bio svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, iako je prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima morao i mogao biti svjestan te svoje mogućnosti.

Osnov za razgraničenje između umišljaja i nehata nalazi se u voluntarističkim elementima. Kod umišljaja učinilac se saglašava sa posljedicom ili u formi htijenja ili u formi pristajanja na posljedicu. Kod nehata se učinilac uopće ne saglašava sa nastupanjem posljedice niti sa izvršenjem krivičnog djela, jer on radnju preduzima ili ne preduzima samo zato što misli da do posljedice uopće neće doći.

Iz naprijed navedene definicije vidljivo je da naš Zakon poznaje 2 vrste nehata: svjesni i nesvjesni.

Svjesni nehat postoji kad je učinilac bio svjestan da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja može doći do nastupanja zabranjene posljedice, s tim da je on olako držao da će tu posljedicu moći spriječiti ili da ona uopće neće nastupiti.

Nesvjesni nehat postoji u slučaju kad učinilac nije bio svjestan mogućnosti da usljed preduzete radnje dođe do nastupanja posljedice, s tim da je on prema svojim ličnim svojstvima mogao, a prema objektivnim okolnostima morao biti svjestan te mogućnosti.

Pored svjesnog i nesvjesnog nehata, krivičnopravna teorija poznaje i tzv.profesionalni nehat, gdje se radi o nehatu određenog lica koj po svojoj profesiji ima dužnost da bude pažljivije od ostalih kada preduzima određene radnje iz djelokruga svoje profesionalne djelatnosti. Profesionalni nehat se smatra težom vrstom nehata, iako naš krivični zakon ne uspostavlja izričito veću odgovornost učinioca za profesionalni nehat ni kod jednog krivičnog djela. Okolnost da se radi o profesionalnom nehatu može se uzeti u obzir kao otežavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne.

Svjesni nehat

Svjesni nehat se još naziva i samopouzdanje ili luxuria. On postoji kada učinilac ima svijest o mogućnosti da preduzetom radnjom proizvede posljedicu, odnosno predviđa mogućnost ispunjenja stvarnih obilježja bića nekog krivičnog djela, ali se on sa takvom mogućnošću ne saglašava. Osnovna razlika između eventualnog umišljaja i svjesnog nehata nalazi se u voljnom elementu, tj. na učiniočevom unutrašnjem stavu prema posljedici, odnosno stvarnom obilježju krivičnog djela. Kod eventualnog umišljaja i element svijesti i element volje su pozitivno određeni, dok je kod svjesnog nehata samo element svijesti pozitivno određen, dok je element volje negativno određen. Dakle, svijest učinioca kod svjesnog nehata i eventualnog umišljaja je potpuno ista, tj. mora obuhvatiti sve one elemente svijesti koji se traže i za eventualni umišljaj.

Nesaglašavanje učinioca sa posljedicom, odnosno učiniočevo nepristajanje na posljedicu zakonodavac je izrazio u formi olakog držanja da posljedica uopće neće nastupiti ili će je on moći spriječiti. Na taj način u definiciju nehata unosi se element neopreznosti učinioca, odnosno njegove nepažnje. Ta njegova nepažnja može biti manjeg ili većeg stepena, ali već time što je učinilac držao da do posljedice neće doći, on je ipak nehatni a ne umišljajni učinilac krivičnog djela. Kod umišljaja se uvijek mora utvrditi saglašavanje sa posljedicom, bez obzira da li je u pitanju htijenje posljedice ili samo pristajanje na njeno nastupanje.

Kad je u pitanju neopreznost učinioca, ako je njegova neopreznost ili nepažnja bila manja, to će prije uputiti na zaključivanje da se on sa posljedicom i sa djelom nije saglasio. Ako je u pitanju nepažnja i neopreznost visokog stepena, to bi moglo značiti da se učinilac zapravo saglasio sa posljedicom i da se njegov psihički odnos prema djelu približava eventualnom umišljaju.

Iako nema precizne granice između eventualnog umišljaja i svjesnog nehata, eventualni umišljaj može postojati samo u onim slučajevima kad se iz ukupne kriminalne situacije može izvesti zaključak da se učinilac saglasio sa posljedicama. Umišljaj se uvijek mora utvrditi kao izvjestan, siguran, a ne samo kao vjerovatan. Sporni granični slučajevi između eventualnog umišljaja i svjesnog nehata uvijek se moraju uzeti kao nehat, jer je umišljaj teži oblik krivnje. Ovo ne znači da tamo gdje nije utvrđen umišljaj automatski treba uzeti postojanje svjesnog nehata. I svjesni nehat je oblik krivnje, što znači da se i on u svakom slučaju mora dokazati.

Kod svjesnog nehata kao jedno od spornih postavlja se pitanje da li taj oblik krivnje postoji i u slučaju kad se učinilac pouzdava u neke potpuno neodređene okolnosti. To je tzv.pouzdavanje u slučajno izostajanje posljedice. Po jednom stanovištu učinilac može računati na slučaj, a po drugom se mora oslanjati na konkretnu okolnost. U domaćoj teoriji i sudskoj praksi preovladava shvatanje da se olako držanje da posljedica neće nastupiti nikako ne može zasnivati samo na pukoj slučajnosti. Ono mora biti zasnovano na konkretnoj okolnosti ili na čitavom skupu tih okolnosti. Tako npr. jedne prirode je situacija kada učinilac u gustoj borovoj šumi loži vatru, iako je svjestan da kad to čini na takvom mjestu i u ljetno vrijeme, može doći do izbijanja požara. Sasvim je druga situacija ako učinilac u istim okolnostima vremena i mjesta loži vatru, ali je prije toga očistio mjesto loženja i pripremio pogodna sredstva za gašenje. U prvom slučaju, učinilac je svjestan mogućnosti izbijanja požara i kako ništa konkretno ne preduzima na sprečavanju, on se praktično saglašava sa nastupanjem posljedice, tj. pristaje na posljedicu. U takvom slučaju postoji eventualni umišljaj učinioca. U drugom slučaju, učinilac je također svjestan moguće posljedice, ali se on nije saglasio sa posljedicom jer je preduzeo neke vrlo konkretne radnje koje su usmjerene na to da posljedica uopće ne nastupi ili da je on spriječi. Ako bi u drugom slučaju došlo do izbijanja požara, postojao bi svjesni nehat.

Nesvjesni nehat

Nesvjesni nehat ili nemarnost (negligentia) postoji u slučaju kad učinilac nije bio svjestan mogućnosti da svojom radnjom prouzrokuje zabranjenu posljedicu, odnosno kad nije bio svjestan mogućnosti da su u konkretnom slučaju ispunjena stvarna obilježja bića krivičnog djela, iako je prema objektivnim okolnostima i prema svojim subjektivnim svojstvima mogao i morao biti svjestan te mogućnosti.

Nesvjesni nehat je u potpunosti negativno određen, i po intelektualnim i po voljnim elementima. Kod njega nema svijesti o mogućnosti prouzrokovanja, pa samim tim nema ni njegovog saglašavanja sa posljedicom, odnosno sa djelom.

Razlika između nesvjesnog nehata i umišljaja ogleda se i na planu svijesti i na planu volje. Kod umišljaja su i intelektualna i voljna strana pozitivno definisane, a kod nesvjesnog nehata su obje strane negativno definisane.

Razlika između nesvjesnog i svjesnog nehata ogleda se na intelektualnom elementu. On je kod svjesnog nehata pozitivan, a kod nesvjesnog negativan, dok je element volje u oba slučaja negativan.

Razlika između nesvjesnog nehata i slučaja, koji predstavlja objektivnu uzročnu vezu između preduzete radnje i posljedice, ogleda se u tome što je kod nesvjesnog nehata učinilac i mogao i morao da predvidi nastupanje zabranjene posljedice, dok kod slučaja učinilac niti je bio dužan niti je mogao da predvidi takvu mogućnost. Zbog te dužnosti i mogućnosti predviđanja nastupa zabranjene posljedice nesvjesni nehat je oblik krivnje, dok slučaj ne predstavlja oblik krivnje i ne povlači krivičnu odgovornost.

Nesvjesni nehat u suštini predstavlja nepažljivo ponašanje. U tom smislu nepažnja uopće i njen stepen mogu se utvrđivati po objektivnom ili po subjektivnom kriteriju, ili po oba kriterija zajedno.

Primjenom objektivnog kriterija uzima se u obzir pažnja čovjeka prosječne pažljivosti u datim okolnostima. Nehat bi postojao ako se učinilac ne bi ponašao sa onom pažnjom sa kojom bi se u postojećim okolnostima ponašao svaki prosječan čovjek. Pažnja čovjeka prosječne pažljivosti je neko opće mjerilo u određivanju nehata. Pri tome treba imati u vidu da čitav niz raznih djelatnosti zahtijevaju veći ili manji stepen pažljivosti, pa onda kod tih djelatnosti postoji prosječna pažnja kao posebno mjerilo. Takve djelatnosti su npr. saobraćaj, liječničke intervencije, različite opasne djelatnosti u privredi (hemijska industrija i sl). Kod tih djelatnosti postoji dužnost da se postupa sa višim stepenom pažljivosti nego što je to potrebno u običnom životu.

Ako se prihvati subjektivni kriterij u određivanju pažljivosti, odnosno nepažljivosti, to znači da se nesvjesni nehat procjenjuje samo s obzirom na ličnost samog učinioca tj. s obzirom na njegove psihičke mogućnosti, osobna svojstva ili okolnosti pri čemu je potpuno nebitna pažnja čovjeka prosječne pažljivosti.

Iako se zasebno može uzeti i jedan i drugi kriterij, u utvrđivanju nesvjesnog nehata moguća je kombinacija oba kriterija, bilo da se radi o alternaciji ili kumulaciji.

Naš KZ u odredbi čl.15 prihvata i objektivni i subjektivni kriterij i to kumulativno, jer zakonodavac kaže: “iako je prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima morao i mogao biti svjestan te mogućnosti”. To znači da se ta dva kriterija međusobno dopunjavaju, ali istovremeno i ograničavaju.

Tako npr. neće postojati nesvjesni nehat ako je učinilac prema svojim izuzetnim sposobnostima mogao da predvidi nastup posljedice, ali prema pažnji čovjeka prosječne pažljivosti nije morao da je predvidi. Nesvjesni nehat neće postojati ni u situaciji kad učinilac usljed svojih osobnih svojstava nije mogao predvidjeti mogućnost nastupa posljedice, iako je po pažnji čovjeka prosječne pažljivosti na to bio dužan.

Kod utvrđivanja nesvjesnog nehata prije svega se utvrđuje da li je postojala dužnost na predviđanje posljedice, pa ako se utvrdi da je ta dužnost postojala, onda se utvrđuje da li je učinilac prema svojim osobnim svojstvima to i mogao.

U krivičnopravnoj teoriji nesvjesni nehat se još dijeli na:

- culpa lata – težak nehat, koji postoji u slučaju kada je nastupila posljedica mogla biti predviđena od svakog prosječnog čovjeka;

- culpa levis – laki nehat, kada se radi o predviđanju posljedice od strane opreznog čovjeka;

- culpa levissima – veoma lak nehat, kada se radi o predviđanju posljedice od strane čovjeka posebne, vrlo naglašene pažljivosti.

Ovi oblici nesvjesnog nehata ne predstavljaju zakonske kategorije našeg krivičnog prava.

ODGOVORNOST ZA KRIVIČNA DJELA KVALIFICIRANA TEŽOM POSLJEDICOM ILI NAROČITOM ODGOVORNOŠĆU

Pojam kvalificiranog krivičnog djela

U praksi postoje situacije da određeni učinilac izvrši određeno djelo nakon čega iz tog krivičnog djela proiziđe teža posljedica od one koja u takvim slučajevima redovno nastupa. Također postoje situacije kad izvršenje nekog krivičnog djela prate posebne okolnosti koje ga čine težim. Krivični zakoni izdvajaju takve situacije i za njih predviđaju težu kaznu.

Krivična djela za koja zakon propisuje težu kaznu zato što je nastala teža posljedica nazivaju se krivična djela kvalificirana težom posljedicom. Krivična djela za koja zakon propisuje težu kaznu zato što su učinjena pod naročitim okolnostima nazivamo krivična djela kvalificirana naročitom okolnošću.

Kao primjer djela kvalificiranog težom posljedicom može se navesti nanošenje teške tjelesne povrede iz koje proiziđe smrt povrijeđenog. Pirmjer djela kvalificiranog naročitom okolnošću je povreda stražarske, patrolne ili druge slične službe koje je učinjeno pored skladišta oružja ili nekog drugog objekta od značaja.

Kvalificirana krivična se pojavljuju isključivo kao posebna kvalifikacija osnovnih krivičnih djela. Kvalificirana krivična djela mogu se odrediti samo zakonom i nije dozvoljena njihova konstrukcija u sudskoj praksi.

Suština kvalificiranih krivičnih djela uvijek se svodi na jedno pitanje: kakav odnos učinioca mora postojati ili prema težoj posljedici ili prema posebnoj okolnosti da bi se prema njemu mogla primijeniti teža kazna. To pitanje je pitanje vinosti.

Prema odredbi čl.16 KZ FBiH, kad iz krivičnog djela proizađe teža posljedica za koju zakon propisuje težu kaznu, ta teža kazna može se izreći učiniocu samo u slučaju ako je u odnosu prema toj posljedici postupao iz nehata. Dakle, samo nehat kao oblik krivnje je relevantan za izricanje teže propisane kazne, bez obzira na oblik krivnje u odnosu na osnovni oblik djela. Nema teže kazne ako je teža posljedica rezultat slučaja.

Primjer: osoba A je sa umišljajem nanijela tešku tjelesnu povredu osobi B, koja nakon izvjesnog vremena umre. U takvom slučaju, osoba A će odgovarati za tešku tjelesnu povredu kvalificiranu smrću (čl.177 st.5), samo ako se kod osobe A utvrdi nehat u odnosu na smrt osobe B. Ukoliko se utvrdi umišljaj osobe A na lišavanje života, onda će odgovarati za krivično djelo ubistva (čl.171 st.1). Ako se utvrdi da je smrtna posljedica kod osobe B rezultat slučaja, osoba A će odgovarati samo za osnovni oblik teške tjelesne povrede (čl.177 st.1).

Po odredbi čl.16 vidi se da zakonodavac ne pravi razliku u pogledu da li je osnovno djelo umišljajni ili nehatni delikt. U zakonu ima dosta slučajeva gdje je propisana teža kazna za nehatna krivična djela ako iz tih djela proizađe teža posljedica (npr.čl.308 – teška djela protiv opće sigurnosti i imovine, čl.320 – teška djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja i sl).

Kod nehatnih delikata kvalificiranih težom posljedicom, nehat se kao oblik krivnje mora utvrditi kako u odnosu na osnovno djelo, tako i u odnosu na težu posljedicu. Ako se ne dokaže nehat u odnosu na težu posljedicu, može se govoriti samo o učiniočevoj odgovornosti za osnovno krivično djelo.

Kvalifikovana krivična djela i sticaj krivičnih djela

Odredba čl.16 predstavlja određenu pogodnost za učinitelja krivičnog djela samo zbog njegovog oblika krivnje u odnosu na težu posljedicu. Tako npr. za učinioca je povoljnije da nakon teške tjelesne povrede kvalificirane smrću odgovara po odredbi čl.177 st.5, nego po odredbi čl.171 st.1 (ubistvo). Da nema takve odredbe u našem zakonu, u nizu situacija bi postojala 2 krivična djela u idealnom sticaju. Tako npr. ako bi se radilo o nastupanju smrti usljed nehatnog prenošenja zarazne bolesti, tada bi postojala 2 krivična djela – nehatno prenošenje zarazne bolesti i nehatno ubistvo. Međutim, s obzirom na odredbu odgovornosti za težu posljedicu, u navedenom primjeru postoji samo jedno KD i to iz čl.254 st.4. Ukoliko bi se, međutim, utvrdilo da je kod učinioca u odnosu na posljedicu postojao umišljaj kao oblik krivnje, tada bi se radilo o idealnom sticaju ili o prividnom idealnom sticaju. Tako npr. u slučaju da učnilac hoće da upravo silovanjem prouzrokuje smrt ženske osobe, tada bi se radilo o idealnom sticaju 2 krivična djela – silovanja i ubistva. Međutim, u slučaju da kod učinioca postoji umišljaj da nanošenjem teške tjelesne povrede prouzrokuje smrt drugog lica, tada neće postojati pravi, već prividni idealni sticaj krivičnih djela, s obzirom da teška tjelesna povreda biva obuhvaćena, tj.konzumirana krivičnim djelom ubistva.

Iako prema odredbi čl.16 zakonodavac predviđa nehat u odnosu na težu posljedicu, ipak su moguće i takve situacije da postoji odgovornost za težu posljedicu i u onim slučajevima kada je ona rezultat umišljajnog postupanja učinioca. To su slučajevi u kojima zakon ne predviđa umišljajno ostvarenje teže posljedice kao posebno krivično djelo. Tako npr. kod krivičnog djela protivpravnog lišenja slobode iz čl.187 st.3, zakonodavac predviđa težu kaznu ako je protivpravno lišenje slobode trajalo duže od 30 dana. U takvom slučaju teža kazna za učinioca dolazi u obzir neovisno od toga da li je to protivpravno lišenje slobode duže od 30 dana rezultat umišljajnog ili nehatnog postupanja učinioca. Jedina razlika u pogledu oblika krivnje u takvim slučajevima ogleda se u tome što će oblik krivnje biti uzet u obzir kao okolnost prilikom odmjeravanja kazne.

Odgovornost za krivična djela kvalificirana naročitom okolnošću

Naš KZ nema opće odredbe kad su u pitanju ovakva djela, kao što je odredba čl.16 za težu posljedicu. Međutim, u KZ postoji niz krivičnih djela u kojima se predviđa teža kazna ako je izvršenje tih djela praćeno posebnim okolnostima. Tako npr. u odredbi čl.378 st.2, zakonodavac predviđa težu kaznu za krivično djelo povrede stražarske, patrolne ili druge slične službe ako je osnovno djelo učinjeno kod skladišta oružja, municije ili eksplozivnog materijala, ili kod drugog objekta važnog značaja. Kako Zakon ne predviđa posebnu odgovornost za takva krivična djela, na takvog učinioca primjenjuju se opće odredbe o krivičnoj odgovornosti.

ZABLUDA I NJEN ZNAČAJ U KRIVIČNOM PRAVU

STVARNA ZABLUDA

Pojam stvarne zablude

U pravnoj nauci zabluda se obično definira kao postojanje pogrešne predstave o nekoj okolnosti. Ako se ta pogrešna predstava odnosi na stvarnu okolnosti, tada postoji stvarna zabluda ili error facti.

I u krivičnom pravu stvarna zabluda je postojanje pogrešne predstave o nekim stvarnim okolnostima. Te stvarne okolnosti mogu biti obilježja bića krivičnog djela ili neke druge stvarno postojeće činjenice koje nisu obilježja krivičnog djela i ne ulaze u njegovo biće.

S obzirom na prirodu tih stvarnih okolnosti, odnosno činjenica, u krivičnom pravu se stvarna zabluda pojavljuje kao stvarna zabluda u užem i u širem smislu.

Stvarna zabluda u užem smislu postoji u slučaju kad učinilac nije bio svjestan obilježja bića nekog krivičnog djela ili je imao pogrešnu predstavu o nekoj okolnosti koja je stvarnopravnog karaktera i koja ulazi u obilježje bića krivičnog djela.

Činjenice ili okolnosti u odnosu na koje postoji pogrešna predstava mogu biti fizičke ili pravne prirode. Tako npr. kada je u pitanju zabluda o stvarnoj okolnosti fizičke prirode, može se ka primjer navesti krivično djelo prenošenja polne bolesti kod kojeg je učinilac imao pogrešnu predstavu o vlastitoj polnoj zaraženosti, što je okolnost koja predstavlja bitno obilježje tog krivičnog djela. Kada je u pitanju stvarna okolnost kao činjenica pravne prirode, stvarna zabluda u užem smislu će postojati npr. kod krivičnog djela krađe, kad učinilac oduzima stvar koja pripada nekom (tuđa pokretna stvar), smatrajući da je ta stvar napuštena.

Stvarna zabluda u širem smislu postoji u slučaju ako je bio svjestan svih stvarnih obilježja krivičnog djela, ali je imao pogrešnu predstavu o nekoj stvarnoj okolnosti koja bi, ako bi zaista postojala, isključivala protivpravnost učinjenog djela, tako da bi to djelo bilo dozvoljeno.

Primjeri stvarne zablude u širem smislu jesu putativna nužna odbrana, odnosno putativna krajnja nužda. U oba slučaja učinilac je svjestan svih stvarnih obilježja krivičnog djela koje izvršava, ali ima pogrešnu predstavu o stvarnosti napada, odnosno stvarnosti opasnosti, koji zapravo ne postoje.

Otklonjiva i neotklonjiva stvarna zabluda

Stvarna zabluda i u užem i u širem smislu uvijek isključuje umišljaj, jer učinilac koji djelo izvrši u stvarnoj zabludi nikada nije umišljajni učinilac krivičnog djela. Stvarna zabluda je zapravo negacija umišljaja.

Stvarna zabluda i u užem i u širem smislu ne isključuje uvijek nehat, jer su moguće situacije da se učinilac nalazi u zabludi zbog svog nehata. Takva situacija postoji u slučaju kada je učinilac imao pogrešnu predstavu ili o obilježjima bića krivičnog djela (u užem smislu) ili o okolnostima koje isključuju protivpravnost (u širem smislu), iako je mogao i morao da o tim okolnostima ima pravilnu predstavu. Obzirom na to da li je on mogao i morao imati pravilnu predstavu o tim okolnostima, stvarna zabluda može biti otklonjiva i neotklonjiva.

Otklonjiva stvarna zabluda postoji ako je učinilac bio u zabludi usljed nehata, što znači da je i mogao i morao da ima pravilnu predstavu o tim okolnostima.

Neotklonjiva stvarna zabluda postoji u slučaju ako učinilac nije bio u zabludi usljed nehata, jer niti je mogao niti je morao o tim okolnostima imati pravilnu predstavu. To znači da je kod neotklonjive stvarne zablude u pitanju slučaj, pa neotklonjiva zabluda isključuje ne samo umišljaj nego i nehat, odnosno isključuje krivičnu odgovornost učinioca. Takvo rješenje predviđa i odredba čl.17. st.1 KZ FBiH, gdje se kaže da nije krivično odgovoran učinilac koji u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije bio svjestan nekog njegovog zakonom određenog obilježja, ili koji je pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno postojale, djelo bilo dopušteno.

Kad je u pitanju otklonjiva zabluda, takav učinilac može biti i krivično odgovoran i krivično neodgovoran. Učinilac će biti krivično odgovoran ako je izvršio djelo za koje zakon predviđa krivičnu odgovornost i za njegovo nehatno izvršenje. Ako je u pitanju nehatno izvršenje djela počinjeno u otklonjivoj stvarnoj zabludi, tada će učinilac biti kažnjen kaznom koja je u zakonu predviđena za nehatno izvršenje djela.

Iz izloženog slijedi:

1. Stvarna zabluda (otklonjiva ili neotklonjiva, u užem ili širem smislu) uvijek isključuje umišljaj;

2. Neotklonjiva stvarna zabluda (u užem ili širem smislu), pored umišljaja isključuje i nehat;

3. Otklonjiva stvarna zabluda (u užem i širem smislu) isključuje odgovornost za nehat samo u onim slučajevima u kojima zakon uopće ne predviđa krivičnu odgovornost za nehatno izvršenje djela.

Da bi stvarna zabluda isključila krivičnu odgovornost, potrebno je da postoji u vrijeme preduzimanja radnje. Za krivičnu odgovornost irelevantna je pogrešna predstava o nekom obilježju djela koja je postojala prije preduzimanja radnje izvršenja.

Stvarna zabluda u užem smislu

Osnovno pitanje kod stvarne zablude u užem smislu je njen odnos prema umišljaju. Kako stvarna zabluda predstavlja pogrešnu predstavu o stvarnim obilježjima bića krivičnog djela, to ustvari znači da postoji pogrešna predstava o onim okolnostima kojih umišljajni učinilac mora biti svjestan. Tako stvarna zabluda u užem smislu prije svega predstavlja pogrešnu predstavu o radnji, posljedici i uzročnoj vezi između radnje i posljedice, jer su to obilježja svih krivičnih djela kojih umišljajni učinilac mora biti svjestan. Stvarna zabluda u užem smislu isključuje umišljaj kad učinilac nije bio svjestan stvarnih okolnosti djela, njegove posljedice i uzročne veze.

Kada je u pitanju stvarna okolnost, ona može biti fizička ili pravna činjenica. Za postojanje stvarne zablude bitno je da postoji zabluda o činjenici kao stvarnosti u vanjskom svijetu. Tako npr. kod krivičnog djela rodoskrvnjenja radiće se o zabludi ako lica koja vrše obljubu nisu svjesna svog srodničkog odnosa u smislu da su otac i kćerka, brat i sestra. Ako je u pitanju pogrešno podvođenje činjenica pod neki pojam koji zakon upotrebljava određujući biće nekog krivičnog djela, tada se ne radi o stvarnoj, već o pravnoj zabludi. Tako će u navedenom primjeru postojati pravna zabluda u slučaju da su izvršioci svjesni svog srodničkog odnosa, ali pritom nisu znali da taj odnos predstavlja “srodstvo po krvi u pravoj liniji”. Ta lica će biti krivično odgovorna, jer pravna zabluda ne isključuje odgovornost.

Pojmovi koje upotrebljava zakon konkretizirajući bića nekih krivičnih djela mogu biti pravne i vanpravne prirode. Pravne prirode bili bi pojmovi npr.”tuđa pokretna stvar”, “isprava” itd, a vanpravne prirode bili bi pojmovi kao što su “grupa”, “organizator”, “nemoćno lice” itd. Neovisno od toga da li se radi o pravnim ili vanpravnim pojmovima, zabluda o podvođenju činjenica pod te pojmove nije stvarna zabluda i ne isključuje krivičnu odgovornost.

Kada je u pitanju učiniočeva svijest o posljedici i o uzročnoj vezi kod umišljaja je rečeno da se kod učinioca ne zahtijeva svijest o pojedinostima prouzrokovanja. To onda znači da i učiniočeva zabluda o pojedinostima prouzrokovanja nema nikakvog značaja. Tako npr. potpuno je irelevantna zabluda učinioca krivičnog djela ubistva koji je žrtvu lišio života dajući joj otrov i smatrajući da će taj otrov trenutno djelovati, a on je međutim doveo do nastupanja smrti nakon nekoliko sati ili dana. Zabluda o pojedinostima prouzrokovanja ima značaj samo kod onih krivičnih djela kod kojih je zakon upravo pojedinost prouzrokovanja postavio kao obilježje bića krivičnog djela.

Kod nekih krivičnih djela njihova stvarna obilježja su lični odnosi, lična svojstva ili lične okolnosti. To znači da te okolnosti moraju biti obuhvaćene umišljajem učinioca, kao npr. kod krivičnog djela prenošenja polne bolesti da kod učinioca postoji svijest o vlastitoj polnoj zaraženosti. U takvim slučajevima zabluda o tim okolnostima je krivičnopravno relevantna.

Irelevantna je zabluda u užem smislu koja se odnosi na neke druge okolnosti i ona nikad ne isključuje umišljaj, kao npr:

1. Irelevantna je zabluda o nekoj okolnosti koja predstavlja konkretan oblik kroz koji će biti ostvarena neka stvarna činjenica kao obilježje bića krivičnog djela. Tako npr. postojaće krivično djelo krađe i u slučaju kad osoba A oduzme tuđu pokretnu stvar misleći da je ona stvar osobe B, a ona zapravo pripada osobi C. Bitno je da se radi o tuđoj pokretnoj stvari, a nebitno je kome ta stvar stvarno pripada;

2. Takođe je irelevantna zabluda o objektivnom uslovu inkriminacije, tj.stvarnoj činjenici koja mora biti ispunjena da bi učinjeno djelo bilo krivično djelo. Tako npr. potpuno je nebitna zabluda učesnika u tuči iz čl.179. KZ da u toj tuči niko neće biti lišen života ili da drugome neće biti nanesena teška tjelesna povreda. Isto tako, kod krivičnog djela neprijavljivanja pripremanja krivičnog djela (čl.324) potpuno je nebitno to što učinilac pogrešno smatra da više nije moguće spriječiti njegovo izvršenje. S obzirom na to da to prijavljivanje nije izvršeno u vrijeme kad je još bilo moguće spriječiti njegovo izvršenje, to nije obilježje krivičnog djela, već samo uslov od kojeg zavisi da li će to konkretno neprijavljivanje biti krivično djelo.

3. Isto tako, krivičnopravno je irelevantna zabluda o onim ličnim okolnostima na strani učinioca koje su subjektivne prirode, kao što je npr. zabluda o uzrastu, uračunljivosti, pobudi, motivu itd.

Kad je u pitanju nehat kao oblik krivnje, uticaj zablude se rješava s obzirom na to da li se radi o otklonjivoj ili neotklonjivoj zabludi. Kad je u pitanju neotklonjiva zabluda, onda je situacija ista kao kod umišljaja, jer neotklonjiva zabluda isključuje i umišljaj i nehat. Otklonjiva zabluda o okolnostima kojih umišljajni učinilac mora biti svjestan je praktično irelevantna, jer otklonjiva zabluda zapravo jeste nehatna zabluda ili neprava zabluda. Takav učinilac će biti odgovoran za nehatno izvršenje djela kod onih djela kod kojih zakon predviđa i takvu odgovornost. To znači da je kod nehatnih delikata pravno relevantna samo neotklonjiva zabluda, dok je otklonjiva zabluda krivičnopravno potpuno irelevantna.

Kad su u pitanju kvalificirana krivična djela, situacija se rješava tako da kod krivičnih djela kvalificiranih težom posljedicom krivičnu odgovornost učinioca isključuje samo neotklonjiva zabluda po nastupanju teže posljedice, s obzirom da po čl.16 odgovornost za težu posljedicu zahtijeva nehat učinioca. Kod djela kvalificiranih naročitom okolnošću, krivičnu odgovornost učinioca isključuje i neotklonjiva i otklonjiva zabluda, jer se za odgovornost kod tih djela zahtijeva umišljaj učinioca u odnosu na kvalifikatornu okolnost.

Zabluda o predmetu, licu i uzročnoj vezi

Zabluda o predmetu (error in objecto) postoji u slučaju kad učinilac pogrešno smatra da djelo vrši prema jednom predmetu, a u stvari vrši prema drugom predmetu. Tako npr. kod krivičnog djela špijunaže djelo postoji kada se preda, saopšti ili učini dostupnim stranoj državi, organizaciji ili licu tajni podatak ili dokument Federacije, neovisno od toga da li je on po svojoj prirodi vojne, ekonomske ili službene naravi. Ako je učinilac smatrao da je u pitanju vojni podatak ili dokument, a zapravo se radilo o ekonomskom podatku ili dokumentu, takva njegova zabluda je irelevantna. Postojaće krivično djelo špijunaže učinjeno s umišljajem, jer kod učinioca nije postojala zabluda o stvarnom obilježju koje je određeno zakonom, već se radilo o zabludi u konkretnom obliku u kojem se realizirao taj predmet.

Zabluda o licu (error in persona) postoji u slučaju ako učinilac pogrešno drži da radnju preduzima prema jednom licu, a zapravo je vrši prema drugom licu. Npr, kod KD ubistva osoba A lišava života osobu B pogrešno ga smatrajući osobom C. Takva zabluda je krivičnopravno irelevantna, pa će postojati umišljajno ubistvo, za koje je dovoljno samo da se drugo lice lišava života.

Zabluda o uzročnoj vezi – slučaj devijacije ili skretanja (aberratio ictus) postoji u slučaju kad učinilac preduzima radnju izvršenja prema jednom licu ili predmetu, a djelo izvrši prema drugom licu ili predmetu. Aberratio ictus postoji npr. u slučaju kada osoba A sa umišljajem da liši života osobu B puca na njega iz vatrenog oružja, ali usljed nekih vanjskih okolnosti (slabo nišanjenje, loša vidljivost, podbačaj puške i sl) liši života osobu C koja se u tom trenutku nalazila u neposrednoj blizini osobe B. U odnosu na smrt osobe B kod osobe A je postojao umišljaj, ali u odnosu na smrt osobe C kod njega nije postojao umišljaj jer se on nije saglasio sa posljedicom ni u formi htijenja niti u formi pristajanja. U pogledu krivične odgovornosti u teoriji postoje 2 shvatanja:

1. Bitno je samo da je kod učinioca postojao umišljaj na lišavanje života, do kojeg je i došlo. Pritom je irelevantno da li je usljed preduzete radnje lišena života osoba B ili C. Takvo rješenje je u skladu sa irelevantnom error in persona.

2. U navedenom primjeru se radi o sticaju pokušaja ubistva i nehatnog ubistva, jer je kod učinioca postojao umišljaj na smrt osobe B, a nehat u odnosu na smrt osobe C.

U ovakvim slučajevima treba uzeti da je zabluda o uzročnoj vezi potpuno relevantna, pa se takve situacije rješavaju u skladu sa ovim drugim shvatanjem o postojanju idealnog sticaja.

Stvarna zabluda u širem smislu

Za razliku od stvarne zablude u užem smislu, gdje je u pitanju zabluda o stvarnoj okolnosti kao obilježja bića krivičnog djela, kod stvarne zablude u širem smislu radi se o zabludi o onim stvarnim okolnostima koje isključuju protivpravnost i koje djelo čine dozvoljenim.

Naš KZ u odredbama čl.10 i čl.11 izričito navodi institute nužne odbrane i krajnje nužde kao stvarne okolnosti koje isključuju protivpravnost, a time i postojanje krivičnog djela. Klasični primjeri stvarne zablude u širem smislu su tzv.putativna nužna odbrana ili putativna krajnja nužda, jer se u takvim slučajevima uvijek isključuje umišljaj učinioca. Kod putativne nužne odbrane u pitanju je zabluda o stvarnosti protivpravnog napada, jer učinilac pogrešno drži da neko prema njemu primjenjuje protivpravni napad. Kod putativne krajnje nužde učinilac je u zabludi u pogledu stvarnosti istovremene neskrivljene opasnosti.

Pored navedenih instituta i neke druge okolnosti mogu učiniti neko djelo dozvoljenim. One se nazivaju negativne stvarne okolnosti. Tako npr. neće postojati krivična odgovornost za tjelesnu povredu pri hirurškoj intervenciji ako je u datoj situaciji zahvat izvršen na pogrešnu dijagnozu o postojanju bolesti koja bi, kad bi postojala, takav zahvat činila i opravdanim i dozvoljenim.

Učinilac se i kada je u pitanju zabluda u širem smislu može nalaziti u zabludi iz nehata, što znači da učinilac iz nehata pogrešno smatra da postoji neka okolnost koja u stvari ne postoji, a koja bi kad bi postojala isključivala protivpravnost. U takvom slučaju učinilac bi odgovarao samo za djela za koja KZ predviđa krivičnu odgovornost za nehatno izvršenje.

Iz prethodnog zaključujemo:

- Zabluda u širem smislu, kako otklonjiva tako i neotklonjiva, uvijek isključuje umišljaj;

- Neotklonjiva zabluda u širem smislu, pored umišljaja isključuje odgovornost i za nehat;

- Otklonjiva zabluda u širem smislu isključuje odgovornost za ona djela za koja zakon ne predviđa odgovornost za nehatno izvršenje, a u odnosu na ostala djela postoji krivična odgovornost učinioca.

PRAVNA ZABLUDA

Pojam pravne zablude

Pravna zabluda je zabluda o zabranjenosti djela, što znači da ona postoji kada učinilac nije znao da je njegovo djelo zabranjeno.

Pravna zabluda postoji u slijedećim slučajevima:

- Ako učinilac nije znao da je njegovo djelo određeno u Krivičnom zakonu kao krivično djelo. Npr, učinilac ne plaća alimentaciju koja mu je naređena izvršnom sudskom odlukom, ne znajući da je neplaćanje alimentacije predviđeno u KZ kao krivično djelo pod nazivom “izbjegavanje izdržavanja”;

- Učinilac ne zna normu koja upotpunjava neko blanketno biće krivičnog djela. Npr, učinilac se bavi proizvodnjom i prometom robe čiji je promet ili proizvodnja zabranjen ili ograničen;

- Ako je učinilac u zabludi u pogledu protivpravnosti učinjenog djela u slučaju kad protivpravnost nije element tog krivičnog djela (npr. roditelji fizički kažnjavaju svoje dijete zbog lošeg uspjeha u školi, smatrajući da im je to dozvoljeno kao roditeljska disciplinska mjera);

- Ako učinilac pogrešno supsumira neku stvarnu činjenicu ili okolnost pod pojam koji zakon upotrebljava pri određivanju bića nekog krivičnog djela. Pritom nije važno da li je taj pojam određen krivičnopravnom ili vankrivičnopravnom normom. Tako npr. učinilac ne zna koje se srodstvo smatra kao srodstvo u prvom stepenu u pravoj liniji ili ako ne zna koja zaraza se smatra polnom zarazom itd;

- Ako učinilac pogrešno smata da neka postojeća okolnost, koja nije obilježje bića krivičnog djela, čini krivično djelo dozvoljenim. U takvom slučaju kod učinioca postoji pogrešna ocjena uticaja neke postojeće okolnosti na zabranjenost učinjenog djela. Tako npr. ako učinilac, koji je službeno lice, pogrešno smatra da je učinjeno djelo dozvoljeno ako to djelo učini po naređenju nekog njemu nadređenog lica.

- Ako učinilac pogrešno smatra da neka postojeća okolnost, koja jeste obilježje bića krivičnog djela, čini djelo dozvoljenim usljed malog značaja djela. Tako npr. učinilac prisvoji nešto od opreme koja mu je data u obavljanju funkcije društvene samozaštite.

Uticaj pravne zablude na krivičnu odgovornost i kažnjivost

Dejstvo pravne zablude na krivičnu odgovornost različito je riješeno u uporednim zakonodavstvima, a različit pristup postoji i u krivičnopravnoj teoriji. U tom smislu može se reći da postoje 2 osnovne koncepcije:

Prva je na stanovištu ignorantia iuris nocet, što znači da neznanje zakona škodi i prema kojoj pravna zabluda uopće nije relevantna kad je u pitanju krivična odgovornost i kažnjivost takvog učinioca.

Po drugoj koncepciji smatra se da je izloženi princip nepravedan i strog, te da je u kontradikciji sa načelom da kazna ima smisao i opravdanje samo kad je u pitanju krivično odgovoran učinilac, odnosno da se ona ne može primijeniti na nekog ko ni ne zna da je kriv. Osim toga, načelo ignorantia iuris nocet nije prihvatljivo ni zbog toga što se zasniva na fikciji da svi uračunljivi ljudi poznaju sve važeće propise.

Obje izložene koncepcije imaju svoje nedostatke zbog kojih nisu prihvatljive u čistim oblicima. Zbog toga se dejstvo pravne zablude uglavnom rješava prema nekoj srednjoj koncepciji prema kojoj pravna zabluda ne isključuje umišljaj, ali ima uticaj na blaže kažnjavanje učinioca. Na takav način postupio je i naš zakonodavac kad je definirao dejstvo pravne zablude u odredbi čl.18: učinilac koji iz opravdanih razloga nije znao da je to djelo zabranjeno, može se blaže kazniti ili osloboditi od kazne. Dakle, pravna zabluda predstavlja fakultativni zakonski osnov za ublažavanje kazne ili za oslobađanje od kazne, pod uslovom da se učinilac u takvoj zabludi nalazio iz opravdanih razloga. Pitanje postojanja opravdanih razloga spada u red faktičkih pitanja, koje se rješava posebno u svakom konkretnom slučaju.

U ocjeni opravdanih razloga treba koristiti objektivno-subjektivni kriterij, što znači da treba uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja pod kojima je krivično djelo učinjeno, kao i psihička svojstva samog učinioca. Pri ocjeni opravdanosti razloga vrlo je važno o kojem se krivičnom djelu radi, pri čemu nije isključena mogućnost da učinilac bude u pravnoj zabludi u odnosu na jedno krivično djelo, a da ne bude u takvoj zabludi u odnosu na neko drugo krivično djelo.

Kad je u pitanju krivičnopravno dejstvo pravne zablude, ona je samo fakultativni osnov za ublažavanje ili oslobođenje od kazne. To znači da učinioca, koji je djelo počinio u pravnoj zabludi, sud može: - kazniti u granicama kazne koja je propisana za to djelo;- kaznu neograničeno ublažiti na osnovu čl.43 st.2 KZ; - osloboditi učinioca od kazne.Za koju će se od navedenih mogućnosti sud opredijeliti zavisi od svih okolnosti konkretnog slučaja. Ako je u pitanju blaži tretman u kažnjavanju, da li će učinioca blaže kazniti ili osloboditi od kazne zavisi i od ocjene suda u kakvom stepenu su postojali opravdani razlozi s obzirom da je opravdanost kategorija podložna stepenovanju.

Od pravila da pravna zabluda ne isključuje umišljaj postoji izuzetak samo u onom slučaju ako je učinilac u zabludi u pogledu protivpravnosti, a protivpravnost kod konkretnog djela spada u osnovna obilježja djela. U takvim slučajevima za umišljaj učinioca potrebna je i njegova svijest o protivpravnosti, pa kako te svijesti kod njega nema, onda kod njega ne može postojati ni umišljaj pa time ni krivična odgovornost. U takvim slučajevima zabluda o protivpravnosti, koja je pravna zabluda, u svom dejstvu potpuno se izjednačava sa dejstvom koje ima stvarna zabluda.