Kripta - 2. kolokvij

POLITIČKI POJMOVI I IDEJE

Sadržaj

1. Politička kultura – definicije ............................................................................................................................................ 1

2. Vrste političke kulture – značajke, primjeri, civilna kultura ............................................................................................. 1

3. Politička kultura u novim demokracijama i autoritarnim državama ................................................................................ 2

4. Elitistička politička kultura – faktori, primjeri .................................................................................................................. 3

5. Huntington i Sukob civilizacija ......................................................................................................................................... 4

6. Politička participacija – definicije i objašnjenja ............................................................................................................... 5

7. Politička participacija u novim demokracijama, civilno društvo ...................................................................................... 7

8. Društveni pokreti ............................................................................................................................................................ 7

9. Politička participacija u autoritarnim i totalitarnim državama ........................................................................................ 8

10. Revolucija i teorije revolucija ........................................................................................................................................ 9

11. Tipologija političkih ideologija ..................................................................................................................................... 10

12. Ideologije i politička moć ............................................................................................................................................. 10

13. Liberalizam – politički, kulturni, socijalni, ekonomski .................................................................................................. 11

14. Klasični liberalizam, postavke, predstavnici ................................................................................................................ 12

15. A. de Tocqueville; J. S. Mill .......................................................................................................................................... 13

16. J. Stiglitz: globalizacija, liberalizacija svjetske trgovine ................................................................................................ 13

17. Konzervativizam, institucionalizacija, E. Burke ............................................................................................................ 14

18. Kršćanska demokracija u Europi .................................................................................................................................. 15

19. Neokonzervativizam: ideološke postavke, glavni protagonisti .................................................................................... 15

20. Neokonzervativizam: utjecaj na vlast u SAD-u, Reagan, G. W. Bush ........................................................................... 16

21. Fašizam kao ideologija, povijesni kontekst, posljedice ................................................................................................ 18

22. Nacionalsocijalizam (nacizam) kao ideologija, povijesni kontekst, posljedice ............................................................. 19

23. Socijaldemokracija: suvremeni izazovi, povijesni kontekst ......................................................................................... 20

24. A. Giddens: Treći put ................................................................................................................................................... 22

25. Giddensova vizija suvremene socijaldemokracije ....................................................................................................... 23

26. Ideologijski i religijski fundamentalizmi, suština, primjeri ........................................................................................... 24

27. Globalizacija i global governance ................................................................................................................................ 26

29. Uzroci nastanka suvremenih pokreta otpora (globalizaciji) ........................................................................................ 27

29. Opišite značajke pokreta otpora i nabrojite vrste suvremenih pokreta otpora .......................................................... 28

30. Značenje društvenih pokreta i kolektivnog identiteta, značenje medija (Castells) ...................................................... 29


1

1. Politička kultura – definicije Politička kultura utječe na odnose između vlasti i naroda. Politička kultura države ili dijela stanovništva može imati različite oblike. Od političke kulture društva ovisi i stupanj i način sudjelovanja građana u politici.

"Politička kultura može se definirati i kao "orijentacija građana jedne nacije prema politici, percepciji političkog legitimiteta, i tradicije političke prakse„ (Almond i Verba).

Djelo G. Almonda i S. Verbe The Civic Culture (1963.) klasična je studija političke kulture i demokracije. Njihova studija temelji se na razlici triju čistih tipova političke kulture: parohijalne, podaničke i participacijske.

Politička kultura može se definirati kao orijentacija građana jedne nacije prema politici, percepciji političkog legitimiteta, i tradicije političke prakse (Almond i Verba). Prevladavajući način razmišljanja o politici i stil političkog ponašanja građana u nekom društvu.

Razvijenost političke kulture zavisi od uređenosti političkog poretka (što je nerazvijenija politička kultura pojedinaca, to su veće mogućnosti manipulacije i uzurpacija i obrnuto: što je ona razvijenija, politička zajednica je uređenija).

2. Vrste političke kulture – značajke, primjeri, civilna kultura

Parohijalna politička kultura

Građani su slabo svjesni postojanja središnje vlasti. Parohijalne kulture su rijetke u konsolidiranim demokracijama, ali se njihovi elementi mogu naći u seoskim zajednicama ili u siromašnim četvrtima velikih gradova (geta, favele), gdje je središnja vlast daleko od ljudi. Bagarić: pripadnici parohijalne kulture u potpunosti su nezainteresirani za politički život; žive u seoskim zajednicama ili sve brojnijim sirotinjskim četvrtima u gradskim središtima gdje je vlast daleko od svakodnevnog života ljudi. Bezopasni su za vlast i lako ih je držati u pokornosti.

Podanička politička kultura

Građane se ne doživljava kao sudionike u političkom procesu nego kao podanike vlasti (kao u diktaturi). Bagarić: građane se ne doživljava kao sudionike u političkom procesu nego kao podanike koji su u političkom životu pasivni. Podanike karakterizira slijepa odanost i poslušnost prema onima koji su hijerarhijski iznad nje; lako prihvaćaju predrasude i stereotipe, skloni su strahovima i strepnjama, nisu otporni ni na zavist i mržnju. S njima se lako upravlja i njih je lako zloupotrijebiti.

Participativna politička kultura

Građani smatraju da mogu pridonijeti političkom sustavu. Bagarić: građani smatraju da mogu pridonijeti političkom sustavu, a i da on na njih utječe. Obilježavaju je razvijene orijentacije prema svim objektima politike. Pojedinac ima jasno iskazanu orijentaciju prema političkim strukturama i političkim procesima; aktivna uloga pojedinaca unutar političke zajednice. Zbog toga participativna kultura predstavlja osnovu građanske (civilne) političke kulture.

Civilna kultura Logična pretpostavka bi bila da će se demokracija pokazati najstabilnijom u društvima s participativnom političkom kulturom. Međutim, Almond i Verba ustvrdili su da su društva u kojima se miješaju elementi političkih kultura najpogodniji za stabilnu demokraciju.

Ovu mješavinu Almond i Verba nazivaju civilna kultura. Idealno je kada podanički i parohijalni nazori predstavljaju teret uglavnom participativnoj kulturi. U civilnoj kulturi mnogi građani su aktivni u politici, ali pasivna manjina, parohijalna ili podanička, sustavu daje stabilnost. U civilnoj kulturi, oni koji participiraju nisu toliko uključeni da bi odbijali prihvatiti odluke s kojima se ne slažu.

Civilna kultura tako razrješuje napetost koja u demokraciji postoji između narodnog nadzora i djelotvornog vladanja, građaninu omogućuje utjecaj, a vladajućoj eliti istodobno omogućuje fleksibilnost.

Kroz anketno istraživanje, Almond i Verba utvrdili su da su Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD najbliže njihovom pojmu civilne kulture, dok su Njemačka, Italija i Meksiko odstupali od pravila.


2

Autori nisu podrobno prikazali nastanak političke kulture niti su se bavili evolucijom političke kulture. Događaji poput Vijetnamskog rata 1960-ih, naftne krize u 1970-im, ekoloških pokreta i prosvjeda 1980-ih, privatizacija i smanjenja socijalne pomoći 1990-ih, terorizma 2000-ih godina, smanjili su povjerenje u vlast.

Došlo je do slabljenja društvenog i političkog povjerenja. Smanjenje povjerenja u rad demokratskih institucija, a ne u demokraciju kao sustav vladavine.

Oblik mješovite političke kulture. Građani aktivni u politici, ali pasivna manjina, bilo parohijalna, podanička ili oboje, daje sustavu stabilnost. Oni koji participiraju nisu toliko uključeni da bi odbijali prihvatiti odluke s kojima se ne slažu. Građaninu omogućuje utjecaj i istodobno vladajućoj eliti omogućuje fleksibilnost.

Civilnu kulturu odlikuje ravnoteža između moći političke vlasti i njene osjetljivosti i odgovornosti prema javnosti.

Modeli civilne kulture: Velika Britanija, SAD.

Socijalni kapital je kultura povjerenja i suradnje koja omogućuje djelotvorno kolektivno djelovanje. To je sposobnost zajednice da „ja” razvije u „mi”. Politička kultura sa zalihom socijalnog kapitala omogućuje zajednici izgraditi političke institucije koje su sposobne rješavati kolektivne probleme.

Postmaterijalizam je čimbenik koji pomaže objasniti razvoj u političkoj kulturi na masovnoj razini i na razini elita.

Nakon neviđenog gospodarskog rasta od 1940-ih do 1970-ih godina, Zapad sve češće upada u ekonomske krize, koje generiraju političke i društvene krize. Međutim, ovaj rast doveo je do promjene kulture na Zapadu, od gospodarskog rasta kao prioriteta ka kvaliteti življenja.

Rađa se novi naraštaj postmaterijalista (od 1960-ih godina): obrazovanih, mladih, osviještenih ljudi, kojima su važni mogućnost samoizražavanja i fleksibilna pravila. Ekspanzija obrazovanja potiče postmaterijalizam.

Ako velika većina stanovništva želi demokratski politički poredak, onda se politička kultura društva naziva demokratskom. Moguće je nekoliko oblika demokratske političke kulture: a) kultura priznavanja izbornih rezultata i formiranja vlade b) kultura poštivanja demokratski izabranih institucija

c) kultura tolerancije - toleriranje različitosti d) kultura poštivanja ljudskih i manjinskih prava?!

3. Politička kultura u novim demokracijama i autoritarnim državama

Politička kultura u novim demokracijama Nove postkomunističke demokracije daleko su od civilne političke kulture kako su je zamislili Almond i Verba. Glavni čimbenik stabilnosti je isporučivanje dobara, tj. ekonomski rast i prosperitet.

Postkomunistički i postkolonijalni režimi imali su više problema u pogledu rezultata koji su potrebni za jačanje demokratske potpore, nego postfašističke države. U Europi su se postkomunističke države uglavnom razvile u demokracije, u različitim razdobljima i s različitom razinom odgovornosti vlasti, dok u azijskim postkomunističkim državama pravih demokracija nema (nastale autokracije).

U demokratskim vladavinama dominira participativna politička kultura; ona je proizvod razvoja građanske svijesti kod pojedinaca. Pojedinac aktivno sudjeluje u političkom životu, odnosno bira ili je spreman da bude biran.

Političku kulturu obilježavaju trajne vrijednosti: istina, pravda, sloboda, ljudsko dostojanstvo, solidarnost, ravnopravnost, tolerancija. Dijalog je sredstvo u političkom komuniciranju, a i jedan od važnih elemenata demokratske političke kulture.

Primjeri: Njemačka, Španjolska.

Politička kultura u autoritarnim državama Političku kulturu u autoritarnim državama obilježuje:

Ignoriranje političke kulture – posebno u vojnim režimima;

Manipuliranje političkom kulturom – iskorištavaju se političke tradicije, npr. u Aziji i Latinskoj Americi tradicije poslušnosti i privrženosti moćnim pojedincima, odanost vođi nacije je jaka, vladar je pokrovitelj koji daje stabilnost i sigurnost


3

Pokušaj preobrazbe političke kulture – u totalitarnim režimima, npr. nacistička Njemačka; u komunističkim državama stvara se novi čovjek (kulturne revolucije, najpoznatija je ona kineska za vrijeme vladavine Mao Zedonga).

U autoritarnim državama dominira parohijalna i podanička kultura koje odgovaraju autoritarnim vladarima jer pomoću njih drže stanovništvo u podređenom položaju. Autoritarni vladari ignoriraju, manipuliraju ili pokušavaju preobraziti političku kulturu:

a) Ignoriranje političke kulture: vojni vladari štite vlastita leđa od protivnika kojih ih žele istisnuti; nipošto ne žele dobiti potporu široke javnosti (nastoje izolirati široke mase od sudjelovanja u vlasti)

b) Manipuliranje političkom kulturom: tradicija poslušnosti i osobne privrženosti moćnim pojedincima predstavlja kulturni resurs (mnogi vođe u Aziji i Latinskoj Americi)

Pokušaj preobrazbe političke kulture: autoritarni režimi nastojali su mijenjati političke vrednote svojih podanika. npr. u Hitlerovoj Njemačkoj svi školski udžbenici morali su biti u skladu s nacističkom ideologijom. komunistički režimi polazili od toga da država mora preustrojiti način na koji ljudi misle i djeluju (cilj je bio odgojem i uvjeravanjem stvoriti novu komunističku ličnost koja će procvasti u besklasnom, ateističkom društvu); Sovjetski Savez i Kina.

Mediji u autoritarnim državama Mediji se koriste samo u propagandne i manipulativne svrhe i na taj način ugrožava slobodu mišljenja i standarde novinarskog poziva. Mediji nisu više javno oko koje treba da prenese sve što se događa u društvu i državi, već sredstvo za prenošenje poruka koje vladajući hoće i odabiru. Mediji služe za “silovanje” i “nasilje” nad razumom i javnošću.

4. Elitistička politička kultura – faktori, primjeri Elitistička politička kultura dominira u državama s parohijalnom ili podaničkom političkom kulturom. Čak i kad je odnos masa prema politici dobro razvijen (konsolidirane demokracije), stajališta elita i dalje najizravnije utječu na političke odluke.

Elitistička politička kultura je mnogo više od reprezentativnog dijela vrednota širega društva. Ideje elita (eksplicitnije, sustavnije i utjecajnije), premda se preklapaju, u cijelom svijetu razlikuju se od nacionalne političke kulture. U demokracijama, elite su općenito liberalnije u socijalnim i moralnim pitanjima.

Jedan od razloga za liberalni i napredni svjetonazor političkih vođa jest njihova obrazovanost. Politika je u većini demokracija postala zanimanje fakultetski obrazovanih ljudi.

Tri dimenzije su bitne prilikom ocjenjivanja utjecaja elitističke političke kulture na stabilnost: 1. vjeruje li elita u svoje pravo da vlada? 2. prihvaća li elita pojam nacionalnog interesa, odvojenog od težnji pojedinaca i skupina? 3. prihvaćaju li svi pripadnici elite pravila igre, naročita ona koja određuju prijenos vlasti?

Autoritarne elite održavaju se na vlasti ne samo zbog prisile i prijetnjama primjenom sile, nego, što je još važnije, zato jer ima neku viziju budućnosti kojom se može opravdati pred samom sobom.

Nijedan režim ne može dugo opstati bez nekog koncepta svrhe (Schöpflin, 1990.). Posebno je ovo bilo prisutno u komunističkim zemljama, gdje je postojala vizija izgradnje novog društva. Kada je planiranje industrije, koje je bilo uspješno do 1970-ih godina, zapalo u probleme, nestala je potpora intelektualaca, sve je više bilo disidenata i režimi su se urušili.

Noviji primjer elitističke političke kulture koji održava nedemokratsku ili poludemokratsku vlast je vlast eksperata. Najbolji primjer ovakve vlasti je Latinska Amerika 1980-ih i 1990-h godina, kada su provođene neoliberalne mjere. Uz potporu snažnih političkih vođa, tehnokrati su nametali oštre monetarne mjere.

Tehnokracija je vlast stručnjaka, privremen oblik vlasti koji se ponekad javlja nakon razdoblja slabog vladanja. Podrazumijeva vlast specijalista s ekspertizom u nepolitičkim temama (ekonomiji i tehnici).

Tehnokrat kao izraz danas označuje stručnjaka čiji je posao ili svjetonazor tehnički, a ne politički.


4

U zemljama u razvoju vladajuća elita doživljava državu uglavnom kao izvor oskudnih resursa koji se eksploatiraju u korist vladara, njihovih obitelji, birača i pripadnika njihove etničke skupine.

Elita često „štiti nacionalni interes” od naroda samog. Tamo gdje su institucije slabe, a resursi oskudni, ovaj pristup je posebice naglašen (postkolonijalne države posebno). U postkomunističkim državama su se dužnosnici također posebice okoristili privatizacijom.

Političari nigdje nisu vođeni samo nacionalnim interesom (utopistički bi bilo misliti da jesu), ali bi korupcija, kao ponašanje protivno nacionalnim interesima, trebala izazivati, kada je otkrivena barem široku osudu javnosti.

Razna pitanja se postavljaju, npr. je li konkurencija među elitama potpuna, kao u podijeljenim društvima, gdje se dobitak jedne elite smatra potpunim gubitkom za drugu elitu (Sjeverna Irska), što negativno djeluje na političku stabilnost.

Jak sukob među strankama može biti ublažen dogovorom o pravilima igre, čime politička stabilnost postaje spojiva sa često puta vrlo živom političkom polemikom (Velika Britanija, SAD).

Sklonost kompromisima među predstavnicima skupina prevladala je 1950-ih i 1960-ih godina u društvima koja su također bila dosta podijeljena npr. u Austriji i Nizozemskoj.

Postojale su religijske podjele (npr. Nizozemska: protestantska, katolička i svjetovna zajednica). Kompromis među elitama ključan je za stabilnost podijeljenih zajednica, a može biti i oblik neformalnog federalizma u državi.

Politička socijalizacija je način na koji se politička kultura prenosi s naraštaja na naraštaj (važno je: što se uči, kada i kako). Sva društva moraju naći način za prenošenje umijeća potrebnih za obavljanje političkih uloga, od glasanja na izborima do upravljanja državom. Stječu se emocije, identitet, umijeća i informacije. Radi se uglavnom o nekontroliranom procesu.

Socijalizacija po svojoj prirodi služi da se održi status quo, a politička kultura tako postaje stabilizacijska snaga i glavna zapreka planskoj promjeni. Politička socijalizacija je raspršenija, neizravnija i neplaniranija od stjecanja formalnog znanja o politici (npr. iz knjiga).

Većina istraživanja političke socijalizacije zasniva se na teoriji prvenstva – temeljne političke lojalnosti oblikuju se u djetinjstvu, kada se dobiva okvir za tumačenje informacija koje će se dobivati u odrasloj dobi. Politički identiteti javljaju se u ranom djetinjstvu, kada je utjecaj obitelji na dijete presudan.

U kasnom djetinjstvu ovo se dopunjuje većim brojem informacija. Adolescencija produbljuje djetetovo konceptualno razumijevanje i nadograđuje ga na već dobivene informacije. Ovako se dijete priprema za političku participaciju u političkom životu.

Iskustva u odrasloj dobi modificiraju, ali rijetko potpuno mijenjaju nazore izgrađene u mladosti. Sve usvojeno u mladosti ne znači da se sve doživljeno kasnije u životu ne utječe, zato i tzv. pristup svježine informacija ima relevantnost.

5. Huntington i Sukob civilizacija Sukob civilizacija kao predviđanje budućnosti svijeta ponajviše se veže uz knjigu Samuela P. Huntingtona pod nazivom Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka (The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order).

Knjiga je nastala produbljivanje teza i davanje odgovora na pitanja postavljena u i nakon objave članka u časopisu Foreign Affairs još 1993. g., pod nazivom Sukob civilizacija (The Clash of Civilizations).

Huntington predviđa da će svijet u budućnosti obilježavati sukobi ne između država nego između civilizacija. Huntington je identificirao je ukupno osam svjetskih civilizacija: zapadnu, pravoslavnu, islamsku, afričku, latinoameričku, kinesku, indijsku i japansku. Ove civilizacije smatra važnijim i trajnijim elementima svjetskog sustava od država ili njihovih saveza.

Također, identificirao je budističku civilizaciju, koju ne smatra jednom od glavnih civilizacija, ali je ipak različita od drugih, a prisutna je u državama Mongoliji, Butanu, Kambodži, Laosu, Mianmaru, Tajlandu i Šri Lanku, tamo gdje


5

prevladavaju budistički vjernici. Etiopiju i Haiti smatra državama koje ne pripadaju nekoj od glavnih civilizacija, a anglofoni dio Kariba općenito smatra posebnim entitetom, koji ne pripada ni zapadnoj ni latinoameričkoj civilizaciji.

Civilizacije su rezultat stoljetnog ili tisućljetnog razvoja, a pripadnost kulturama koje čine civilizacije važnija je i jača od pripadnosti državi ili nekom trenutnom savezu, smatra Huntington.

U budućnosti, glavni sukobi događat će se između civilizacija, zaključio je, a posebno će opasni biti oni sukobi na rubovima civilizacijskih granica, tj. među državama i narodima iz različitih civilizacija.

Ovi sukobi, koji se događaju na linijama između civilizacija mogu potaknuti i glavne države civilizacija da se uključe i tako dovesti do sukoba između glavnih država različitih civilizacija, što je posebno opasno za sigurnost i stabilnost svijeta.

Huntington tvrdi da „kultura i kulturni identiteti, koji su u svom najuopćenijem obliku civilizacijski identiteti, uobličuju uzorke kohezija, raspada i sukoba u svijetu poslije Hladnog rata“.

Također, smatra da je „prvi put u povijesti, svjetska politika multipolarna i multicivilizacijska, modernizacija se razlikuje od pozapadnjivanja i ne dovodi ni do univerzalne civilizacije u bilo kojem značajnijem smislu niti do pozapadnjivanja nezapadnjačkih društava“ (Huntington, 1996: 36).

A upravo je svršetak Hladnog rata dao priliku drugim državama, izvan kruga zapadne civilizacije, da nakon punih pet stoljeća zapadne dominacije, utječu na razvoj svjetskog poretka.

Huntington odbacuje univerzalnost i posvemašnju raširenost liberalne demokracije zapadnog tipa, posebno zato jer je i sama ta zamisao proizvod zapadne civilizacije (Huntington, 1996: 88).

Predstavlja dvije slike suvremene zapadne civilizacije, jedna je slika trijumfa, a druga slika civilizacije na zalazu.

Zapadna civilizacija jedina ima znatne interese u svim drugim civilizacija i regijama, kao i sposobnost utjecaja na politiku, gospodarstvo i sigurnost svih drugih civilizacija i regija.

Zapad nadzire sve stabilne valute, posjeduje i vodi međunarodni bankarski sustav, vlada međunarodnim tržištem kapitala, sposoban je za velike vojne intervencije itd.

No Zapad je ujedno i civilizacija na zalazu, jer mu udio u svjetskoj politici, gospodarskoj i vojnoj moći opada u omjeru prema drugim civilizacijama (Huntington, 1996: 107-108).

Tvrdi da će Zapad još neko vrijeme ostati dominantan, barem u prvoj četvrtini 21. stoljeća, ali će njegova moć i sposobnost dominacije postupno opadati.

Demokracija i globalizacija ne mogu izbrisati civilizacijske razlike, smatra Huntington.

Sigurnost SAD-a i demokratskih društava trebala bi se zasnivati na nenametanju vlastitih vrijednosti kulturama u kojima ne mogu uhvatiti korijenje.

Huntington, bez obzira na svoju tezu o sukobu civilizacija i smanjenju važnosti i moći Zapada u odnosu na ostale civilizacije, smatra da treba zadržati multicivilizacijski karakter svjetske politike, dok je primjerice predsjednik G. W. Bush nakon 11. rujna smatrao da je koegzistencija de facto nemoguća: „Either You are with us, or against us”.

Ne može se poštovati suverenitet država koje pružaju utočište terorizmu, tvrdio je Bush.

Ne čekajući odobravanje za svoje akcije, Sjedinjene su Države pokazale svoju sposobnost, ali i aroganciju, koja je dovela do velikog pada njihova ugleda u međunarodnoj areni i javnosti.

6. Politička participacija – definicije i objašnjenja Politička participacija nije samo sudjelovanje na izborima, ima različite oblike, većinom nenasilne, ali ima i nasilnih.

Oblici participacije u demokratskim i autoritarnim poredcima uvelike se razlikuju. U razvijenim demokracijama dobrovoljna participacija je norma. Glavna iznimka od dobrovoljnosti participacije na izborima je obvezno glasovanje (npr. u Australiji i Belgiji; Sjeverna Koreja?!).


6

U autoritarnim režimima, participacija je kvalitativno, ako ne i kvantitativno manja – formalna participacija običnih ljudi ograničena je uglavnom na namještene izbore.

Politička participacija u razvijenim demokracijama Politička participacija je djelovanje pojedinaca radi formalnog utjecaja na one koji vladaju ili na odluke koje oni donose. Politička participacija u razvijenim demokracijama daleko je od idealne participacije.

Glasanje na izborima obično je jedina aktivnost u kojoj sudjeluje većina građana. Sve što je više od glasovanja pripada manjini aktivista.

Pad odaziva i stranačkog članstva karakterizira demokratske režime, a čak se i tradicionalni aktivisti manje uključuju u formalnu politiku (Mair i van Biezen, 2001).

U razvijenim je demokracijama dobrovoljna participacija norma.

Građane se može razvrstati u tri skupine prema tome koliko su uključeni u politiku: a. Mala skupina gladijatora (oko 5-7 posto stanovništva), koji vode političke borbe; b. Velika skupina gledatelja (oko 60 posto), koji promatraju nadmetanja ali, uz iznimku glasovanja, rijetko

sudjeluju; c. Velik broj apatičnih (približno trećina), koji se drže podalje od politike.

Participacija je u većini demokracija najveća među dobro obrazovanim, sredovječnim bijelim muškarcima iz srednje klase.

Pripadnici visokostatusnih skupina imaju političke resusre (obrazovanje, novac, status i komunikacijske vještine) potrebne za djelotvornu političku intervenciju.

Za pojedince visokog statusa vjerojatnije je da će ih zanimati politika – ne moraju razmišljati kako će preživjeti i boriti se! Problem političke isključenosti: odnosi se na one ljude koji su praktički isključeni iz sudjelovanja u kolektivnom odlučivanju zato što se društveno marginalizirani (radnici-migranti, zatvorenici, narkomani i oni koji ne govore većinski jezik).

Milbraith i Goel (1977: 11) podijelili su američko stanovništvo u tri skupine i ta se klasifikacija otada primjenjuje na participaciju i u nekim drugim demokracijama:

1. Mala skupina gladijatora (oko 5-7 posto stanovništva), koji vode političke borbe; 2. Velika skupina gledatelja (oko 60 posto), koji promatraju nadmetanja ali, uz iznimku glasovanja, rijetko sudjeluju; 3. Velik broj apatičnih (približno trećina), koji se drže podalje od politike.

Ovako velik nerazmjer u participaciji političkih skupina ima više razloga. U razvijenim demokracijama, politička participacija je najveća među dobro obrazovanim (fakultet i više), sredovječnim bijelim muškarcima iz srednje klase. Nerazmjer je najveći na najvišoj razini političkog angažmana.

U SAD-u, sintagma o zemlji WASP-ova još uvijek je relevantna, iako se demografski SAD ipak značajno mijenjaju. Nerazmjer se objašnjava kroz dva čimbenika: politički resursi i politički interesi.

Visokostatusne skupine imaju obrazovanje, novac, status i komunikacijske vještine, a time i pristup informacijama. Za pojedince visokog statusa vjerojatnije je da će ih zanimati politika – ne moraju razmišljati kako će preživjeti i boriti se!

Žene su objektivno zakinute u odnosu na muškarce kad je u pitanju politička participacija u odnosu na muškarce jer društvo je ustrojeno tako da pogoduje muškarcima. Žene se više brinu o obitelji, rade slabije plaćene poslove.

U mnogim dijelovima svijeta, imaju slabiju naobrazbu nego muškarci, a često im nedostaje i samopouzdanja za ulazak u politiku jer se suočavaju s diskriminacijom. Svi ovi čimbenici utječu da se moć muškaraca u politici održava.

Zastupljenost žena u politici može se povećati: 1. kroz značajke izbornih sustava (razmjerna zastupljenost kroz stranačke liste) 2. kroz kvote 3. kroz izmjene zakonodavaca (jačanje fluktuacija na položajima koje muškarci drže jako dugo)


7

Apatični u društvima ne sudjeluju u političkom životu, čak ni kroz glasovanje: ili isključuju sami sebe ili su isključeni iz uobičajenih načina na koje građani zajednički oblikuju svoje društvo (Verba, 1995).

Politička isključenost odnosi se na one koji su praktički isključeni iz sudjelovanje u kolektivnom odlučivanju zato što su društveno marginalizirani: radnici-migranti, zatvorenici, narkomani i oni koji ne govore većinski jezik zemlje.

Djelovanje se svodi eventualno na impulzivne akcije, poput uličnih nereda. Pojavljivanje dvorazinskog političkog sustava, u kojem većina glasuje na nacionalnim izborima, a isključena potklasa ne participira, sve je veći izazov tvrdnji o političkoj jednakosti svih, na kojoj se temelji demokracija.

Politička participacija odnosi se na djelovanje pojedinaca radi formalnog utjecaja na one koji vladaju ili na odluke koje oni donose. Raspon i oblici političke participacije variraju ovisno o tipovima režima. Liberalne demokracije koje obilježava dobrovoljno sudjelovanje, participativnije su od većine autoritarnih režima. Glavna iznimka od dobrovoljnosti participacije na izborima je obvezno glasovanje (npr. u Australiji, Belgiji, Grčkoj, Cipru, Luksemburgu, Argentini, Brazilu). Najčešći oblici političke participacije:

izlazak na lokalne i nacionalne izbore

volontiranje u kampanjama za izbore

članstvo u političkim strankama i dr. političkim organizacijama

kandidiranje za javne funkcije

7. Politička participacija u novim demokracijama, civilno društvo Nove demokracije stoje pred velikim izazovom participacije. Prijelaz iz autoritarne vladavine zahtijeva od stanovništva da usvoji nove načine političke participacije – glasovanje, organiziranje stranaka, regrutiranje vođa na političke funkcije.

Ugradnja navike dobrovoljne političke participacije u ovakvim društvima dugoročna je potreba. Stanovništvo u komunističkim državama iskusilo je upravljanu participaciju, a masovnu participaciju gledali su samo na televiziji kada se rušio komunistički sustav.

Politička participacija obično je najveća kad se događaju brze društvene promjene, tako je bilo i u Africi kada je bila borba protiv kolonijalnih vlasti ili kad se mijenjaju režimi (npr. rušenje apartheida u Južnoafričkoj Republici).

Participacija je nakon početnog uzleta 1990-ih godina brzo oslabjela, a ostao je prisutan cinični duh prema politici, kao iskustvo iz komunizma. Vratile su se navike paternalizma i bahatosti elita u mnogim postkomunističkim državama. Neaktivnost stanovništva ne odražava toliko nezainteresiranost već više svijest da ne mogu ništa promijeniti. Stabilan sustav dobrovoljne participacije teško je postići.

Civilno društvo ljudima omogućuje sudjelovanje u aktivnostima koje nisu protudržavne, nego nedržavne. Civilno društvo sastoji se od onih skupina koje su „iznad” osobnog područja obitelji, ali „ispod” države. Obuhvaća javne organizacije: sindikati, interesne skupine.

Nove demokracije stoje pred velikim izazovom participacije.

Prijelaz iz autoritarne vladavine zahtijeva od stanovništva nove načine političke participacije: mora se glasovati, organizirati stranke i regrutirati vođe na političke funkcije, uspostaviti demokratske institucije te ugraditi navike dobrovoljne participacije.

Npr: mnoge afričke zemlje koje od 80-ih godina 20.st. nakon smjene generala, nastoje razviti nove načine participacije; prodemokratski pokreti objedinjavali političku participaciju raznih društvenih skupina (vjerski vođe, strukovna udruženja odvjetnika, novinara, studenata i medicinskog osoblja).

8. Društveni pokreti Društveni pokreti su: kolektivni izazovi ljudi sa zajedničkim ciljevima, povezani solidarnošću u trajnoj interakciji s elitama, protivnicima i vlastima (Tarrow, 1998: 4).

Društveni pokreti su politički entiteti s premazom antipolitike. Slično prosvjednim političkim strankama, pokreti mogu nestati tako brzo kako su se i pojavili, što je obilježje koje ih udaljava od statičnijeg pojma kao što je civilno društvo.


8

Društveni pokreti u pravilu su labavije ustrojeni i u pravilu nemaju precizno članstvo, članarine i vodstvo kao stranke i interesne skupine. Obično se bave samo jednim problemom, poput interesnih skupina, a nastaju iz društva kako bi se suprotstavili institucijama sustava. Fokusirani su na politiku.

Politički ciljevi, struktura i sredstva

Društveni pokreti Zaštitne interesne skupine Političke stranke

Nastoje li utjecati na vlast? Da Da Da

Nastoje li doći na vlast? Ne Ne Da

Bave li se jednim problemom?

Da Da Ne

Jesu li formalno organizirani, vođeni i financirani

Ne Da Da

Primijenjena taktika Netradicionalna Tradicionalna Tradicionalna

Društveni pokreti, u usporedbi sa strankama ili interesnim skupinama, vrlo lako prelaze granice, posebno u suvremenom dobu globalnih komunikacija i informacijskom društvu. Primjer: demonstracije protiv američke intervencije u Iraku, 600-ak gradova u svijetu, ukupno oko šest milijuna ljudi.

Društveni pokreti izuzetno mogu autentičnu brigu javnosti artikulirati na transnacionalnoj razini. Oblik su participacije koji je dobro prilagođen globalnijem svijetu u kakvom živimo.

Mnogi društveni pokreti javili su se 1970-ih i 1980-ih godina u zemljama u razvoju, posebice u Latinskoj Americi, borba za položaj starosjedilačkih naroda, žena, za okoliš itd.

Politički poduzetnici pomažu pojedincima političkim iskustvom, vizijom i resursima – bez njih nema uspjeha društvenih pokreta.

9. Politička participacija u autoritarnim i totalitarnim državama Autoritarni vladari, za razliku od onih u demokratskim državama, žele ograničiti istinsku participaciju u politici ili je usmjeriti u potpuno kontrolirane kanale (u slučaju totalitarnih država).

I u autokracijama i u totalitarnim diktaturama, cilj je svesti prijetnju koju bi režimu mogla predstavljati neupravljana participacija na najmanju moguću mjeru.

Društva na čijem su čelu autoritarni vladari postaju složenija, pa dolazi do spoznaje da reagiranje na pritisak naroda u manje važnim pitanjima može učvrstiti političku stabilnost. Glavna metoda za ograničavanje participacije u autoritarnim državama su mreže pokrovitelja i klijenata.

Klijentelizam predstavlja oblik uključenosti u politiku koja se razlikuje i od dobrovoljne participacije u liberalnim demokracijama i od upravljane rutine u totalitarizmima. Klijentelizam je pojam koji se upotrebljava za politiku koje se u osnovi temelji na odnosima pokrovitelja i klijenta.

Ovi odnosi su često tradicionalni i osobni, kao u slučaju zaštite koju zemljoposjednici u zemljama u razvoju osiguravaju zakupcima ili mogu biti instrumentalniji npr. u američkim gradovima stranke su doseljenicima osiguravale resurse u zamjenu za glasove. Klijentelizam prožima političku kulturu i povećava nejednakost iz koje izvire, tamo gdje je ukorijenjen i jak.

Vojni režimi korisni su primjeri participacije u autoritarnim političkim sustavima. Većina vojnih režima usvojila je ekskluzivni pristup participaciji širokih masa (Remmer, 1989.), tako da su obeshrabrivali ljude da se angažiraju u politici, često posve brutalnim načinima (npr. vojna hunta u Čileu, 1973.-1990., Pinochet).

Manji dio vojnih režima pokušao je uključiti mase u politiku pri čemu se obično nastojalo iskoristiti poštovanje mase za jakog vođu, često su bili utemeljeni na predsjedničkim načelima.


9

Takav je bio modernizacijski režim Nasera u Egiptu: socio-ekonomska jednakost i nacionalna neovisnost bili su nuđeni kao zamjena za političku pasivnost javnosti.

Većina vojnih režima primjeri su političke ne-participacije: obeshrabrivali ljude da se angažiraju u politici zato što su se bojali posljedica za vlastiti položaj.

Npr: Čile od 1973. - 1989. god pod vlašću generala Pinocheta koji je dao pogubiti, prognati i zatvoriti tisuće radničkih vođa i lijevih političara, koncentrirajući vlast u rukama svoje klike. Vlast je nadzirala političku participaciju kako bi se prepoznale prijetnje koje za položaj vojske predstavljaju studenti ili organizirani radnici.

Manji dio vojnih režima pokušao je uključiti mase u politiku pri čemu se obično nastojalo iskoristiti poštovanje mase za jakog vođu, često su bili utemeljeni na predsjedničkim načelima.

Npr: modernizacijski režim Abdela Nasera u Egiptu: vlast je demobilizirala javnost; režim je nudio radna mjesta, socijalno-ekonomsku jednakost, a za uzvrat, od javnosti se očekivalo da bude politički mirna.

Najambiciozniji pokušaji razvijanja masovne političke participacije u nedemokratskim sustavima prisutni su u totalitarnim režimima. Upravljana participacija je obilježje totalitarnih režima.

Participacija je široka, ali upravljana: sudjelovanje u politici pod nadzorom elite, a cilj je izražavanje potpore naroda pokušajima vlasti koja izgrađuje novo društvo. Svrha participacije je mobilizirati mase za potporu režimu, a ne utjecati na kadrove ili politike vlade. U komunizmu su ljudi bili mnogo više politički aktivni nego u demokracijama, posebno u počecima. Reforme participacije su do pada režima obično bile skromne.

Za razliku od demokracija, politička participacija je u totalitarnim režimima bila šira i upravljana.

Ljudi su u komunizmu bili mnogo aktivniji nego u današnjim demokracijama; građani su sjedili na drugarskim sudovima, provodili izbore, uključivali se u paramilicijske organizacije i narodne komitete.

Upravljana participacija: sudjelovanje u politici pod nadzorom elita, a cilj je izražavanje potpore naroda pokušajima vlasti koja izgrađuje novo društvo.

Svrha participacije je mobilizirati mase za potporu režimu, a ne utjecati na kadrove ili politike vlade.

Političko nasilje sastoji se od onih fizički štetnih činova usmjerenih na osobe i vlasništvo kojih je namjera promicati ili suprotstaviti se vladinim odlukama i javnim politikama (LaPalombara, 1974: 379). Političko nasilje je staro koliko i sama politika.

Politički teror, podvrsta političkog nasilja, javlja se kada je cilj takvih činova zastrašiti šire stanovništvo. Nasilje i teror mogu potjecati od države i mogu biti počinjeni protiv države (islamistički teror, primjerice, državni teror?)

Genocid, u koji je država također obično uključena, je namjerno uništenje velikog dijela nekog naroda, nacije, rase ili etničke skupine (Holokaust, Ruandski genocid, Kambodža: Crveni Kmeri; Srebrenica!).

Autoritarni vladari žele ograničiti pravu participaciju u politici ili je usmjeriti u potpuno kontrolirane kanale (totalitarne države) Glavna metoda za ograničavanje participacije u autoritarnim režimima su mreže pokrovitelja i klijenata. Tradicionalni i osobni odnosi koji počivaju na interakciji između visokostatusnih pokrovitelja (zemljoposjednici, poslodavci, stranački vođe, ministri u vladi, etničke vođe) i niskostatusnih klijenata koji se okupljaju oko pokrovitelja radi zaštite i sigurnosti.

10. Revolucija i teorije revolucija Političko nasilje povremeno se proširuje na sam okvir vladavine i cijeli politički poredak postane upitan. Kada se ruši postojeće ustrojstvo vlasti i to prouzročuje dugoročnu rekonstrukciju političkog, društvenog i gospodarskog poretka. Moguće su i mirne revolucije, ali su rjeđe od nasilnih.

Revolucija je brza, korjenita promjena državnog i klasnog ustrojstva nekog društva, prate ih i dijelom provode klasne pobune odozdo (Skocpol, 1979).


10

Revolucija ima tri faze koje se preklapaju: propast države, borba za vlast nakon propasti države i korjenita rekonstrukcija države (Goldstone, 1991).

Socijalno-psihološke

teorije revolucija

Dvadeseto stoljeće povećalo je broj revolucija u svijetu. Socijalno-psihološki pristup zanimaju motivacije pojedinaca u revoluciji: Što ljude potiče da sudjeluju u revolucionarnim aktivnostima? Zašto neke ljude politika katkad zanima toliko da su za promjene spremni žrtvovati svoje vrijeme, snagu i u konačnici život? Gurr je tvrdio da razlog za revoluciju leži u relativnoj deprivaciji. Politička nestabilnost nastaje iz deprivacije jedino kada je prati uvjerenje da su uvjeti gori nego što smiju i trebaju biti – to je relativna deprivacija koja rađa ogorčenje, a ono pridonosi političkom nezadovoljstvu. Apsolutna deprivacija nije bitna jer često vodi borbi za preživljavanje i sukladno tome, političkoj pasivnosti.

Strukturalne teorije

revolucija

Socijalno-psihološki pristup omogućuje korisne spoznaje o uvjetima političke nestabilnosti, ali ne može objasniti nastanak i posljedice revolucije. Važna su pitanja poput: Čije je nezadovoljstvo važno? Kako i zašto ustanci prerastu u revolucije? Kako se nezadovoljstvo kanalizira u organizirane oporbene pokrete? Zašto se takvu oporbu obično uguši, ali katkad i ne? Za ova pitanja bolja je teorija političkog nasilja općenito, a ne teorija revolucije. Nastaje strukturalni pristup. Povijesna analiza revolucija 1970-ih godina jača. T. Skocpol (1979): States and Social Revolutions: A Comparative Analysis of France, Russia and China je vrhunac strukturalnog pristupa. Važni su odnosi među skupinama unutar države i odnosi među državama: revolucijama su podložni međunarodno slabi režimi, koji su u domaćoj politici neučinkoviti=pobuna protiv starog režima.

Revolucija: rušenje postojećeg ustrojstva vlasti koji uzrokuje dugoročnu rekonstrukciju političkog, društvenog i gospodarskog poretka.

Najpoznatiji primjeri revolucija: Francuska, Amerika, Rusija, Kina, Iran. Revolucija ima tri faze koje se preklapaju: propast države, borba za vlast nakon propasti države i korjenita rekonstrukcija države (Goldstone, 1991).

11. Tipologija političkih ideologija o konzervativizam o liberalizam o nacionalizam o fašizam/ nacionalsocijalizam o ideologija novog desnog

radikalizma o ideologije nove desnice o ideologija populizma

o ideologija regionalizma/regionalističkog populizma

o kršćanska demokracija o ideologija socijaldemokracije o ideologija komunizma o ideologija globalizma i

globalizacije

o političke ideje i ideologije o ujedinjavanju europe

o ideologija novog svjetskog poretka

o ideologija ‘new age’ o ideologije i dominantne

religije o ideologija sukoba civilizacija

12. Ideologije i politička moć Pojam ideologije je usko vezan s politikom i političkom moći. ‘Ideologija je svaki razložno povezan skup moralnih, ekonomskih, društvenih i kulturnih ideja koji je čvrsto i prepoznatljivo integriran u politiku i političku moć’ (Nisbet).

Mnogi političari shvaćaju ideologiju kao legitimacijsko sredstvo osvajanja i očuvanja političke moći – time se političke ideje svode na puku propagandu.

Mann – ideološka moć je jedan od oblika socijalne moći, uz ekonomsku, vojnu i političku moć. Ideološka moć izvire iz osnovne strukture i potreba ljudskih bića:

o Iz čovjekove potrebe da nađe konačno značenje u životu o Iz potrebe da usvaja norme i vrijednosti o Iz potrebe da sudjeluje u estetskim i ritualnim praksama


11

Tko monopolizira odgovore na ove potrebe može steći znatnu moć. Iz toga je vidljivo da političke ideologije nisu tek pasivni izrazi društvenih i klasnih interesa, već imaju autonomiju te sposobnost da vode političko djelovanje i utječu na društveni život.

Neka obilježja političke ideologije: o omogućuju da socijalne činjenice dobiju političko značenje o daju smisao elementarnim društvenim procesima o povezane su sa socijalnim i povijesnim prilikama u kojima se razvijaju i političkim interesima kojima služe o čine dio iskustva vremena u kojemu su oblikovane iz kojega dobivaju smisao i za koje predstavljaju istinu

Dijele se na lijeve i desne.

Politička ideologija: jedno od najznačajnijih značenja riječi ideologija pojam se rabi za ideje, koji su ideološki temelj za praktične postupke ljudi, politike i morala. Politička ideologija ima utjecaj na motivaciju i političko ponašanje ljudi. Svaka ideologija nosi i određena svojstva koja određuju i modalitete njenih funkcija s obzirom na karakter ideologije moguće je izdvojiti njene dvije funkcije:

o pozitivna o negativna Pozitivna funkcija očituje se u tome kada ideologija posreduje kao pozitivan faktor u društvenom razvoju; pokretač društvenog napretka. Negativna funkcija očituje se kao demotivacijsko i retrogradno djelovanje ideologije u društvu, a posebno u konzervativnom smislu. Negativna strana političkih ideologija je primjerice da služi kao način opravdanja političkog poretka ili nasilja. Prema razini formiranja opsega i karaktera utjecaja moguće je izdvojiti tri razine funkcije ideologije:

1. Prvi nivo je onaj gdje se ideologija shvaćan i koristi kao instrument izražavanja pripadnosti određenoj društvenoj grupi, određenoj klasi, stranci itd.

2. Drugi nivo je upotreba ideologije u socijalnom-klasnom i statusnom razlikovanju i povezivanju unutar klase. 3. Treći nivo je posredovanje ideologije u društvenim i političkim promjenama i to:

o reforme klasnog ili socijalnog sustava i političke vlasti o radikalna izmjena klasnih odnosa, socijalnog sustava i postojećeg oblika vlasti o očuvanje statusa quo u društvenim odnosima, zaštita i održanje postojećih institucija i modela vlasti u društvu.

Na svim spomenutim nivoima osnovna karakteristika ideologije jest težnja da se upravo taj oblik ideologije prezentira i nametne kao dominantan, univerzalan i svrsishodan, uz istovremeno kritičko i iskrivljeno predstavljanje drugih ideoloških koncepcija i mogućnosti u društvu.

13. Liberalizam – politički, kulturni, socijalni, ekonomski Ideologija i politička filozofija, tradicija koja polazi od mišljenja i ideje da je sloboda temeljna vrijednost.

Politički liberalizam

o pojedinci kao zakona i društva o zajamčena individualna ljudska prava (deklaracije o ljudskim pravima itd.) o društveni ugovor o vladavina prava o liberalna demokracija

Kulturni liberalizam

o slobodan izbor osobnih preferencija o osobne, religijske, intelektualne, seksualne slobode o sloboda mišljenja o zaštita od vladina uplitanja u osobne slobode o protivi se regulaciji pisma, literature od strane vlade o protivi se kontroli umjetnosti, sveučilišta, abortusu, kontroli rađanja

Ekonomski liberalizam

o individualna prava vlasništva utemeljena ugovorom o slobodni gospodarski sustav bez državnih uplitanja o minimalne ili nikakve intervencije vlade u gospodarstvo


12

o slobodno tržište o slobodno kretanje rada, kapitala i ljudi bez granica

Socijalni liberalizam

o nastao pod utjecajem utilitarizma u 19.st. o u literaturi se kao njegov predstavnik spominje John Dewey pojedinci su i dalje temelj društva o uspjeh pojedinca zavisi o obrazovanju, gospodarstvu i «zaštiti od makro događaja i njihove

kontrole» o socijalni liberali isticali su pozitivni aspekt individualnih prava o škole, knjižnice, muzeji i umjetničke galerije trebaju biti novčano poduprte o socijalni liberalizam o država mora osigurati egzistencijalni minimum i raditi na zajamčivanju «javnog dobra» kako bi se

zaštitila od revolucije

Politička filozofija za koju je SLOBODA temeljni kriterij vrednovanja svih društvenih ustanova.

Liberalno učenje polazi od individualizma sloboda promatrana sa stajališta pojedinca i temelji ih na individualnim

slobodama; pojedinac je neovisan i samostalan, bez obveza prema bilo kojim višim ciljevima i kolektivnom životnom

smislu.

Sloboda se definira:

1. odsustvo prinude; čovjek je slobodan da bira smisao svog života ukoliko ne ugrožava isto tako pravo drugih

ljudi i ukoliko ispunjava obveze koje je dobrovoljno preuzeo.

2. čovjek se smatra obveznim da čini samo ono što dobrovoljno odluči.

Država: pojedinac je neovisan o državi: ona štiti a ne propisuje; državno miješanje je opravdano samo ukoliko ona treba

da zaštiti pojedince jedne od drugih ili od same vlasti.

Čuvena liberalna maksima: temelj svakog civiliziranog državnog poretka, a danas sve više i međunarodnih standarda:

svi su ljudi jednaki, bez obzira na razlike u vjeri, ideologiji, rasi, naciji, klasi, spolu, staležu, profesiji, imućnosti i

političkim uvjerenjima.

JEDNAKOST: liberalizam smatra da svakom građaninu pripada određen skup dobara zato što je član te zajednice i zato

što je dobro da zajednica osigura određen stupanj jednakosti jednako pravo glasa.

PARLAMENT: poželjni nivo jednakosti i socijalnih davanja određuje parlament.

Liberalizam je politička doktrina koja zagovara demokratske oblike vlasti, političku toleranciju i postupne reforme

političkih i društvenih institucija.

U ekonomiji zagovara nesputano djelovanje slobodnog tržišta i tržišnih zakonitosti.

Doprinos liberalizmu: B.Spinoza, R.Descartes, Th.Hobbes, John Locke, D.Hume, I.Kant, J.S.Mill, A.de Tocqueville, F. von

Hayek, K.Popper, I.Berlin, J.Rawls.

14. Klasični liberalizam, postavke, predstavnici Razdoblje od 1832. do kraja stoljeća Hayek određuje kao razdoblje «klasičnog britanskog liberalizma» koje je predstavljeno W. E. Gladestoneom kao «važnom figurom liberalnog pokreta» (Hayek) i dvojicom intelektualca H. Spencerom i J.S. Millom autorom ogleda On Liberty (1859.).

Obilježja klasičnog liberalizma o etički osjećaj za individualna prava u odnosu na

državu, zajednicu, društvo o sloboda pojedinca iznad svega o prirodna prava na život, slobodu i vlasništvo

zagovarao je još John Locke, praotac liberalizma

o podupiranje prava vlasništva i slobodnog tržišnog sustava

o ustavna vlada i zaštita individualnosti


13

Henri-Benjamin Constant de Rebecque (1767 – 1830), rođen u Švicarskoj. Francuski pisac, filozof i političar. Stekao je visoko obrazovanje na sveučilištu u Škotskoj. Bio je aktivan u francuskoj politici nakon Francuske revolucije – kao predstavnik i vođa lijeve liberalne opozicije poznate kao Nezavisni. Kao zastupnik liberalizma zalagao se za slobodu pojedinca, ograničenje autoriteta države i širenje prava glasa.

15. A. de Tocqueville; J. S. Mill Alexis-Charles-Henri Clérel de Tocqueville (1805–1859). Rođen i umro u Francuskoj. Francuski politički filozof i povjesničar. Svoja je zapažanja i djela utemeljio na putovanjima kroz SAD. Zalagao se za demokraciju i slobodu .

Smatrao da je nužno što manje uplitanje države posebice u pitanja socijalne skrbi, smatrajući da to treba prepustiti milosrđu. Najznačajnija djela:

o De la démocratie en Amerique (1835/1840)—Democracy in America. o L'Ancien Régime et la Révolution (1856)—The Old Regime and the Revolution.

John Stuart Mill (1806 – 1873), rođen u Londonu. Sin engleskog filozofa i ekonomista Jamesa Milla, od kojeg je stekao prvo obrazovanje. Engleski filozof i politički ekonomist, utjecajan liberalni mislilac 19. stoljeća.

1823. zajedno sa Jeremy Benthamom pokreće Westminster Review časopis za radikalne filozofe. Kratko vrijeme bio je izabran za nezavisnog člana Parlamenta (1865-1868) – prvi se zalagao za davanje prava glasa ženama.

U djelu On Liberty promiče ideju slobode i zalaže se za ograničavanje moći društva nad pojedincem. Najvažnija djela: o 1848) Principles of Political Economy o (1859) On Liberty o (1861) Utilitariani

16. J. Stiglitz: globalizacija, liberalizacija svjetske trgovine Joseph Stiglitz, rođen 1943. Američki ekonomist, bivši dopredsjednik i glavni ekonomist Svjetske banke. Poznat je po kritici globalizacije i međunarodnih institucija poput MMF-a i Svjetske banke. 2000. godine osnovao je think-tank za međunarodni razvoj IPD (Initiative for Policy Dialogue).

Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2001. Trenutno predaje na Sveučilištu Columbia i savjetnik je na World Poverty Institute (Sveučilište Manchester). Poznatija djela: o Globalization and Its

Discontents (2002) o Fair Trade for All (2005)

o Towards a New Paradigm in Monetary Economics (2003)

o Principles of Microeconomics

(2002) o Principles of Macroeconomics

(2002)

Stiglitz o globalnim financijskim tokovima Vidjevši kako radi MMF i drugi «globalni igrači» Stiglitz je imao potrebu javno istupiti. Upečatljivo je jedno mjesto njegove kritike MMF. Stiglitz: »Njegovi programi za strukturnu prilagodbu (čija je svrha pomoći zemlji da se prilagodi krizi i trajnoj nestabilnosti prouzročili su glad i nerede u mnogim zemljama, a čak i kad rezultati nisu bili tako pogubni, čak i kad su uspjeli navući određeno razdoblje rasta, često su plodovi neravnomjerno odlazili bogatijima, dok su oni na samom dnu katkad padali u joj dublje siromaštvo.» ( str.14.) I dalje: »Nema dvojbe da su određene patnje bile nužne, ali prema mojemu mišljenju, patnja što ju je u zemljama u razvoju prouzročio proces globalizacije i razvoja kojim upravljaju MMF i međunarodne ekonomske organizacije, mnogo je veća nego li je nužno». (str.14.) Obećanje globalnih institucija Tri su važne institucije koje upravljaju globalizacijom MMF, Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija ili sveto trojstvo globalnih igrača. Te različite regionalne banke kao sestre Svjetske banke. Ove institucije vode glavnu riječ u globalizaciji. Stiglitz se zalaže za promjenu pravila ovakvog formatiranja međunarodnog gospodarskog poretka» Zalaže se za pravednu globalizaciji i participaciju u upravljanju u globalizaciji.

Bolji putovi do tržišta

Poljska i Kina primijenile su strategiju različitu od Washingtonskog konsenzusa. Poljska strategija bila je postupan pristup privatizaciji s izgradnjom institucija tržišnoga gospodarstva.


14

Restrukturiranje se provelo prije privatizacije: Tako je stvoren novi i aktivan sektor malog poduzetništva na čijem su čelu mladi menadžeri, spremni ulagati u svoju budućnost. Kineski model tranzicije temeljio se na procesu «kreativnog uništavanja: ukidanja starog gospodarstva stvaranjem novoga». Pokrenuto je sitno poduzetništvo. Tranzicija autoritarnog režima u demokraciju teče sporije. One zemlje koje nisu slijedile upute MMF a koje su imale autohtoni model tranzicije bolje su prošle

17. Konzervativizam, institucionalizacija, E. Burke Edmund Burke (1729 – 1797), rođen u Dublinu, Irska. Politički filozof. Dugo godina služio u britanskom domu naroda,

kao član Whig stranke (vigovci). Poznat je po snažnoj oporbi Francuskoj revoluciji. Kasnije je postao jedna od vodećih

figura konzervativne frakcije vigovaca. Još i danas se smatra jednim od najboljih britanskih govornika u povijesti.

Najpoznatija djela:

o A Philosophical Enquiry into the Origin of Our Ideas of the Sublime and Beautiful, 1757.

o Reflections on the Revolution in France, 1790.

Djelo Razmišljanja o francuskoj revoluciji smatra se djelom klasičnoga ili tradicionalnoga konzervativizma.

Premda je konzervativizam postojao i prije Burkea, on mu je dao filozofsko političku dimenziju, s napomenom kako je

konzervativizam društveno kontekstualizirao mišljenje.

Djelo je nastalo tijekom listopada godine 1789. (godina Francuske revolucije) kao učinak dopisivanja autora i jednog

mladog gospodina u Parizu. Burke izražava skepticizam spram revolucije u Francuskoj. On kaže da je ona «francuska

revolucija nešto najzačudnije što se dosad dogodilo na svijetu». (str.13.)

Francusku je revoluciju doživljavao je kao kaos, kao divljaštvo popraćeno zločinima. Ona je „čudovišni, tragikomični

prizor, nužno se javljaju najprotivnije strasti, a ponekad se i miješaju u umu: izmjenjuju se prezir i gađanje, smijeh i

suze, poruga i užas”. (str.13.)

Zagovornik je tradicije ili neprekidnosti, trajnosti i kontinuiteta, nasljeđivanja i, oslanjanja na iskustva prethodnih

generacija. Revolucija je prekid, a svaka novotarija «rezultat sebične naravi i skučenih vidika». (str.33.)

Politika mora djelovati po uzoru na prirodu, dok je politički sustav u skladu sa simetrijom svijeta. Princip reforme, Burke

suprotstavlja principu revolucije koja je u Francuskoj proizvela «rasulo dobrih običaja, te drsko bezbožništvo misli i

djela, šireći se svim područjima života.

Na taj se način Burke u kontekstu institucionalnog konzervativizma i reformizma drži principa tradicije i neprekidnosti ili

kontinuiteta u skladu s prirodnim redom stvari, bez intervencija koje pokrivaju institucionalni kontinuitet.

U skladu s institucionalnim konzervativizmom i idejom neprekidanja, Burke odbacuje svaku ideju i koncept nasilja,

zalažući se za «domoljublje, slobodu i nezavisnost».

Gledanje na promjene jednoga konzervativca je ovakvo: »Ne bih isključio promjene, ali čak i kad bih ja mijenjao, činio

bih da to očuvam». (str.214.)

Konzervativizam je političko učenje koje je imalo značajan utjecaj na razvoj moderne državnosti i koje se zalaže za

državno uređenje kojemu su temelj tradicionalne vrijednosti očuvanje postojećeg društvenog poretka.

Ideja konzervativizma: kontinuitet tradicije – tradicija sadržava mudrost prošlosti i time nas može voditi u budućnost.

Konzervativizam se protivi naglim društvenim promjenama, osobito revolucionarnim, a zagovara stabilnost poretka,

oslonac na tradiciju i tradicionalne institucije i vrijednosti (obitelj, religija, nacionalna privrženost itd.)

Konzervativizam brani status quo (postojeće, trenutno stanje u državi) te čini otpor racionalizmu sveobuhvatna

kritika tradicije i apologija slobodnog izbora.


15

Suprotnost liberalizmu i racionalizmu: racionalisti i liberali tvrdili da zakoni, koji se ne zasnivaju na suglasnosti onih na

koje se odnose, ne mogu za njih biti obvezni.

Konzervativizam: zakoni obvezuju bez obzira na političku suglasnost .

Konzervativizam se suprotstavlja liberalizmu u tome što ne vjeruje da se sve može prepustiti racionalnoj argumentaciji,

već smatra da treba poštovati autoritet, posebno onaj zasnovan na pravu.

SUVERENOST: ljudi su dužni slušati suverenu vlast jer se ona ne zasniva na njegovoj suglasnosti, već na PRAVU!

Edmund Burke: jedan od najvećih konzervativnih političkih mislilaca; njegov doprinos je osporavanje revolucije, za što je

iznosio dva argumenta:

čovjek se ne može osloboditi obveze samo zato što mu ona ne odgovara;

uklanjanje legalnosti vodi dijeljenju revolucionarne pravde, a ona nužno teroru.

Kao i druge političke struje i konzervativizam ima radikalnu stranu: kada dođu na vlast, konzervativci uklanjaju one

ustanove koje su donijeli revolucionari.

Suvremeni konzervativizam je u svom dominantnom obliku demokratski, samo što se više od drugih demokratskih

struja zalaže za kontinuitet legalnosti i suverenosti (autoritet).

Doprinos konzervativizmu: Edmund Burke, Goethe, Alexander Hamilton, Irving Babbitt, Milton Friedman, Irving Kristol,

18. Kršćanska demokracija u Europi

Faze kršćanske demokracije:

1.

Oblikovanje kršćanske

demokracije (1891-1932)

Oblikovanjem crkveno socijalne doktrine sredinom 19. stoljeća javile su se kršćansko-demokratske i narodne stranke. Prvi kongres kršćansko-demokratskih i narodnih stranaka održan je u Kölnu 1932. godine. Sudjelovali su predstavnici iz Austrije, Belgije, Poljske, Čehoslovačke, Španjolske, Slovenije, Nizozemske, Italije, Francuske, Luxemburga. Podržana je suradnja europskih nacija.

2. Alcide de Gasperi (1943)

Jedan od ‘mozgova’ europske kršćanske demokracije. Utemeljitelj talijanskih kršćanskih demokrata. 1943. god. iznio temeljna načela kršćanske demokracije Zalaže se za zaštitu slobode svake ljudske osobe i svih državljanskih sloboda. Politički slobodu smatra pretpostavkom zaštite ljudskih osoba. Posebno se zalaže za načelo supsidijarnosti. Govori o slobodi uređenja regija, slobodnom organiziranju lokalnih interesa, načelu decentralizacije državnih djelatnosti Ističe stabilnost poredaka zasnovanih na moralu. Kao kategorije socijalne pravednosti navodi osiguranje rada i vlasništva, otklanjanje nezaposlenosti, socijalno osiguranje.

3.

Obnova kršćanske

demokracije i silazne

tendencije (1947- )

Poslije II. svjetskog rata u europskim su zemljama obnovljene kršćansko-demokratske i narodne stranke. 1947. god. – utemeljena je međunarodna kršćansko-demokratska organizacija Nouvelles Equipes Internationale (NEI). 1965. je prerasla u Europsku uniju kršćanskih demokrata. Dva glavna cilja su: 1. Stvaranje Europske unije 2. Udruživanje ljudi u stranke kršćansko-demokratskog usmjerenja Osnovne vrijednosti za koje se zalažu: čovjek kao osoba, društvo kao zajednica, pravednost, solidarnost, duhovni i kulturni pluralizam, odgovornost pred Bogom i ljudima, sloboda i jednakost.

19. Neokonzervativizam: ideološke postavke, glavni protagonisti Neokonzervativizam je moderna politička ideologija, nastala u Sjedinjenim Američkim Državama. Od vremena

Reaganova predsjednikovanja, ova politička ideologija dobila je izniman politički utjecaj. Suvremeni neokonzervativizam

je na polju vanjske politike, obrane i sigurnosti definirala skupina neokonzervativnih ideologa, tijekom 1990-ih godina.


16

Ocem neokonzervativne političke ideologije smatra se Irving Kristol, koji je isprva bio ljevičar, trockist. Vrlo je bitna

uloga i Lea Straussa.

20. Neokonzervativizam: utjecaj na vlast u SAD-u, Reagan, G. W. Bush

Začeci neokonzervativizma

„Započeo ranih 1950-ih kao koalicija libertinista, Burkeovih tradicionalista i zagovornika hladnog rata,

neokonzervativizam dobiva na političkom uzletu 1960-ih, kada mu u velikoj broju prilaze nekadašnji pripadnici

Rooseveltove koalicije i razočarani “novoljevičari”.

“Premda potpuno ignoriran od strane Nixona, američkih medija i dobrog dijela američke akademske zajednice, pokret

se širio geometrijskom progresijom da bi, izborom Ronalda Reagana za predsjednika SAD 1980., osvojio političku vlast,

te od tada do danas predstavlja najsnažniji politički utjecaj u Americi.“

Irving Kristol, rođen 1920. g. Smatra se osnivačem američkog neokonzervativizma. Diplomirao povijest u New Yorku

1940-ih, kada je bio aktivni Trockist. Profesor društvenih znanosti na Sveučilištu New York od 1969. do 1988. g.

Od 1988 suradnik je American Enterprise Institute. 2002. g. predsjednik SAD-a George W. Bush nagradio ga je

Predsjedničkom medaljom za slobodu. Najznačajnija djela:

o Neoconservatism: The Autobiography of an Idea

1995.

o Reflections of a Neoconservative: Looking Back,

Looking Ahead 1983.

o Two Cheers for Capitalism 1978.

Monografija Neokonzervativizam, vodećeg američkog konzervativnog intelektualca Irvinga Kristola, ima podnaslov

Autobiografija jedne ideje.

Knjiga predstavlja povijest i životopis ideje neokonzervativizma, kojoj je posvećen prvi dio knjige pod naslovom

«Autobiografski memoari».

U prvom dijelu knjige Kristol pokušava opisati predmetak/prefiks (neo), kako bi detektirao vlastitu ideologijsku poziciju.

Pa kaže: »Postoji li «neo» gen? Pitam to jer me, kad se osvrnem na mišljenja koja sam gajio u svojem životu, osupne

činjenica da se sva ona mogu okvalificirati kao «neo».Bio sam neomarksist, neotrockist, neosocijalist, neoliberal i

naposljetku neokonzervativac.» (str.13.)

Kristol primjećuje da niti jedna politička filozofija i ideologija nije u stanju obuhvatiti svu stvarnost. Priznaje kako je svaki

njegov angažman bio „obilježen određenim stupnjem otklona”.

Neokonzervativizam o kojem piše Kristol jedan je od društvenih ideologija i pokreta koji se u Americi javio kao otpor

liberalima, „rigidnim konzervativcima staroga kova” i otvorenim razočarenjem socijalistima i američkom ljevicom.

Američki neokonzervativizam je odgovor na sva moguća razočarenja u ideološkoj sferi.

Unipolarna vizija SAD i svijeta i neokonzervativni mislioci

No, svima je bila zajednička vizija unipolarne Amerike, koja u biti sadržava težnju za globalnom dominacijom.

U toj velikoj skupini unipolarista, umreženih u različite trustove mozgova, neokonzervativci su imali najvažnije mjesto,

te su osnovali Projekt za novo američko stoljeće. Osnivački dokument Projekta potpisali su i Cheney i Rumsfeld

(unipolaristi, realisti).


17

Najvažniji suvremeni nekonzervativni ideolozi na poljima međunarodnih odnosa i vanjske politike su: Robert Kagan,

William Kristol (sin I. Kristola, zajedno s Kaganom utemeljitelj Projekta za novo američko stoljeće), Robert Zoellick,

Norman Podhoretz i Charles Krauthammer.

Projekt za novo američko stoljeće ključna je organizacija koja okuplja najvažnije neokonzervativne mislioce, opinion-

makere i političare. Najvažniji ostali trustovi mozgova (think-tanks) koji okupljaju neokonzervativce u SAD-u:

a) Američki poduzetnički institut za istraživanje javnih politika (American Enterprise Institute for Public Policy

Research);

b) Američki odbor za javna pitanja Izraela (American Israel Public Affairs Committee);

c) Židovski institut za pitanja nacionalne sigurnosti (Jewish Institute for National Security Affairs).

Temeljne geopolitičke ideje neokonzervativizma

1. Ideja o globalnoj dominaciji SAD-a kroz „hegemoniju dobre volje“;

2. “Neo-reaganovska” vanjska politika (Kristol, Kagan);

3. Nužnost stalnog jačanja američkih vojnih kapaciteta i potrebi preventivnog djelovanja na prijetnje i prije no što

postanu ozbiljnima (“preventivni” udari i ratovanje).

Ovo su geopolitičke ideje, koje imaju globalni doseg i čija provedba iziskuje upotrebu strateških instrumenata

djelovanja, pa su i objekt geostrategije.

Ideje s predloženim načinima i sredstvima za ostvarivanje, tvore neokonzervativnu geopolitičku doktrinu. Pretočene su

u globalnu geostrategiju SAD-a.

Ponovni dolazak neokonzervativaca u strukture vlasti u SAD-u 2001. g.

Dolaskom G. W. Busha na položaj predsjednika SAD-a, 2001. g., započelo je razdoblje suvremenog neokonzervativizma,

kao dominantnog obrasca politike.

Neokonzervativci i njima bliski unipolaristi zauzimali su gotovo sve važne položaje na polju vanjske politike, obrane i

sigurnosti u Bushovoj administraciji.

Politička ideologija suvremenog neokonzervativizma, presudno je obilježila političku praksu u SAD-u u prvom desetljeću

21. stoljeća. Utjecaj neokonzervativizma definirao je političke prilike i odnose u toj državi.

Dominacija neokonzervativizma u prvoj dekadi 21. stoljeća

Obzirom na odnose na vrhu globalne moći, utjecaj neokonzervativizma se proširio na čitav svijet. Velik kvantum moći

jedine svjetske supersile (vojna, politička, gospodarska).

Velik utjecaj američkog ekscepcionalizma (ideje o isključivoj vodećoj ulozi SAD-a u svijetu, koja graniči s

„mesijanstvom”) i kršćanskog fundamentalizma na politiku SAD-a za vrijeme predsjednikovanja G. W. Busha.

Riješenost praktičara neokonzervativizma za djelovanjem+količina moći = potencijalna opasnost za globalnu sigurnost i

poredak u cjelini.

Unipolaran svijet, benevolentna hegemonija i Pax americana

U 21. stoljeću svijet je unipolaran, stoga SAD trebaju iskoristiti ovaj unipolarni moment, smatrali su neokonzervativci (C.

Krauthammer).

Primarna zadaća SAD-a treba biti očuvanje tzv. Pax americana, kao mira u kojem će SAD biti jedina globalna sila,

sposobna i voljna određivati globalna pravila i presudno definirati globalne odnose, štiteći svoje interese na globalnoj i

na regionalnim razinama.

Nužnost djelovanja kako bi se spriječila bilo kakva ugroza, koja bi mogla doprinijeti preranom završetku Pax americana.


18

21. Fašizam kao ideologija, povijesni kontekst, posljedice

Slom liberalizma i rađanje totalitarizma (1929-1933.)

Liberalizam poslije Milla doživio je uspon. Val liberalizacije i demokratizacije bio je zaustavljen poslije Prvog svjetskog

rata pojavom fašističkih totalitarnih pokreta i poredaka.

Razdoblje sloma liberalizma u 20. stoljeću je između 1929.-1933., što se poklapa s Velikom ekonomskom krizom.

Gospodarska kriza i potreba planiranja i državnog interveniranja (ekonomskog kolektivizma) ili socijalizma, te pobjeda

totalitarnih projekta u Italiji, Njemačkoj pod Mussolinijem i Hitlerom dovela su liberalizam i liberalnu demokraciju na

najnižu moguću granu.

Fašizam

Oblik vladavine koji ističe naciju i rasu iznad pojedinca i koristi nasilje i moderne tehnike propagande i cenzure za

prisilno potiskivanje političke opozicije. Podrijetlo riječi: od tal. fascio što znači savez (doslovno: snopovlje).

Kao ideologija je negativan – antiliberalan, antikomunistički, antidemokratski, antiegalitaran. Kao politički i ekonomski

sustav u Italiji kombinirao je elemente korporativizma, totalitarizma, nacionalizma i antikomunizma.

Na određen način je opozicija socijalizmu i komunizmu. Autoritarni politički pokret desne orijentacije koji je vladao

Italijom od 1922. do 1943. godine pod vodstvom Benita Mussolinija (Duce, tal. vođa).

Težili su očuvanju postojećeg klasnog sustava kao temelja poželjne kulture. Pokret su činili mali kapitalisti, niži činovnici

i srednje klase. Velika podrška i u ruralnim područjima. Glavno obilježje: masovni pokreti koji napadaju organizacije

radničke klase (sindikate) i lijevo orijentirane stranke.

Fašizam: povijest

Fašizam je dijelom bio proizvod općeg osjećaja anksioznosti i straha srednje klase u poslijeratnoj Italiji izazvanih

neizvjesnim promjenama u ekonomskoj, političkoj i kulturnoj sferi (posebno rast sindikata, širenje komunizma i jačanje

radničke klase).

Fašizam se pojavio kao “treći put” između oslabljenog liberalizma i komunističke revolucije.

1921. - Fašistička stranka osvaja 35 mjesta u parlamentu, a od 1928. su isključivo fašistički predstavnici u parlamentu

Od 1935. – Italija pod međunarodnim sankcijama – zbližavanje s Njemačkom (saveznici nacističke Njemačke u II.

svjetskom ratu)

1943. – Mussolini svrgnut od kralja Viktora Emanuela.

1945. – Mussolini ubijen, kraj fašističkog režima.

Autoritarni politički poredak desne orijentacije koji je vladao Italijom od 1922.- 1943. godine pod vodstvom Benita Mussolinija (Duce, tal.vođa).

Fašizam je započeo s nastankom revolucionarnih skupina (fascia) u Italiji tijekom Prvog svjetskog rata (1914.-1918.); kao poredak prestao je postojati 1943. godine, nakon kapitulacije Italije u drugom svjetskom ratu.

Ime fašizam je izvedeno od latinske riječi fasces koja je označavala svežanj pruća sa sjekirom u sredini, a simbolizirao je jedinstvo vrhovne vlasti u antičkom Rimu.

Fašizam se rabi kao istoznačnica s izrazom nacionalsocijalizam, koji je ime za njemački fašizam.

Fašizam – antiliberalan, antidemokratski, antikomunistički i antisocijalistički svjetonazor, pokret i poredak koji je u Italiji postojao između Dva svjetska rata.


19

Fašistički svjetonazor, nasuprot liberalističkom individualizmu i socijalističkom internacionalizmu, zagovara uspostavljanje ZAJEDNICE najviša ćudoredna vrijednost; zajednica ima pravo da pojedinca ili pojedine društvene grupe podvrgne svojoj volji.

Borba je prema fašističkom svjetonazoru, prirodni način čovjekova opstanka.

Fašizam se zalagao za ukidanjem svih svjetonazorskih, kulturnih, vjerskih, političkih i dr. razlika koje samim postojanjem dovode u pitanje temelje zajedništva TEROR kao organizirano, trajno, brutalno i neograničeno nasilje je legitimno sredstvo za ujednačavanje nacije.

Cilj je bio stvoriti sveobuhvatnu naciju kojoj će mase bit žarko predane i podložne; autokratski vladar i jedna jedina stranka personificirali bi državu, država i nacija postale bi jedno.

Fašistički svjetonazor pretežno mobilizira tradicionalno politički inertne klase građanskog društva: sitne trgovce, obrtnike, seljaštvo, slobodne profesije te socijalne grupe koje opstoje na marginama društva.

Fašistički se pokreti uobličuju u strogo hijerarhijski raščlanjene, centralizirane masovne organizacije u kojima je ustanovljen karizmatsko – personalistički aparat na čelu kojega je neprikosnoveni vođa.

Samovlašće fašističke političke partije – ukida pravnu državu i uspostavlja policijsku državu u kojoj je djelovanje tajne policije podvrgnuto isključivo interesu i kontroli fašističkih vođa.

Ekonomsku krizu fašistički su poreci pokušavali rješavati državnom intervencijom u privredi, poticanjem privrednog razvoja državnim investicijama te potiranjem socijalnih prava radništva.

22. Nacionalsocijalizam (nacizam) kao ideologija, povijesni kontekst, posljedice Pokušaj spajanja nacionalističke i socijalističke ideologije

Od pojave Hitlera 1930-ih godina pojam nacionalsocijalizma gotovo uvijek podrazumijeva nacizam, posebice Nacističku

partiju, kao i razne novije oblike poput neonacizma.

Po nacionalsocijalizmu potrebe ljudi su prioritet (suprotno fašističkom uvjerenju da država ima primat). Nacisti – vjeruju

da je njemačka nacija i “arijevska rasa” superiorna drugim nacijama i rasama.

Nacizam: povijest

1919. Hitler se pridružuje maloj Njemačkoj radničkoj partiji, a 1921. postaje njen vođa.

Stranka mijenja ime u Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija (NSDAP/ Nacistička partija).

Nakon pokušaja puča u Munchenu 1923. Hitler završava u zatvoru gdje piše Mein Kampf.

Već 1930 NSDAP druga najjača stranka u Njemačkoj.

1933. osvajaju većinu i ubrzo je zabranjen rad drugih stranaka.

Adolf Hitler i njegova Nacistička partija na vlasti u Njemačkoj od 1933. – 1945.

U svojstvu "Führera", tj. vođe nacističke Njemačke (Treći Reich) Hitler se smatra za glavnog i odgovornog za Drugi

svjetski rat i Holokaust.

Uspostavljanje totalitarne diktature.

Pod Hitlerom - etnički nacionalizam i rasizam ujedinjeni kroz ideologiju militarizma.

Doktrina

o Mein Kampf (Moja borba), A. Hitler.

o Demokracija kao destabilizirajuća sila (daje moć u ruke etničkih manjina koje su slabe).

o Velike nacije nastaju iz vojne moći, koja prirodno nastaje u racionalnoj civiliziranoj kulturi.

o Arijevska rasa – vrhunska rasa, superiorna svim ostalim.

o Najniže inferiorne rase (Untermensch) – Židovi, Romi.


20

o To je dalo temelj njihovom kasnijem masovnom istrebljenju (ako superiorna rasa treba životni prostor

(Lebensraum) ima pravo iseliti (i istrijebiti) nižu rasu).

o Protiv multikulturalizma u državi.

o Bitan cilj: ujedinjenje svih Nijemaca koji su “nepravedno raseljeni” po drugim državama.

Ključni elementi nacističke ideologije

o nacionalsocijalistički program

o rasizam

o eutanazija i sterilizacija mentalno oboljelih i

“nesposobnih” s ciljem “rasne higijene”

o antimarksizam, antikomunizam, antiboljševizam

o negiranje demokracije, s posljedicom nestanka

političkih stranki, sindikata i slobodnih medija

o princip vođe – bezuvjetna vjera u vođu

o izraženo pokazivanje lokalne kulture

o socijalni darvinizam

o politika životnog prostora (lebensraum) – stvaranje

više prostora za Nijemce

Faktori koji su doprinijeli usponu nacionalsocijalizma o ekonomska kriza nakon Prvog svjetskog rata o nedostatak orijentacije ljudi nakon sloma

monarhije o percepcija da postoji neproporcionalan broj Židova

u njemačkim višim klasama o percepcija Židova kao ratnih profitera

o pojava socijalizma i socijalističke retorike među njemačkom radničkom klasom

o poniženje Njemačke Versajskim ugovorom o percepcija da su Židovi vođe socijalizma i

komunizma o mržnja/neprijateljstvo prema Židovima

Fašizam i nacizam: sličnosti i razlike

Sličnosti Korištenje sličnog stila propagande, uključujući vojne parade i uniforme i rimski pozdrav. Ekstremni nacionalizam. Vizija ponovnog rođenja vlastite “velike” nacije prema uzorima iz prošlosti. Totalitarni poredak. Osvajački rat.

Razlike Rasizam je bio centralna točka nacizma ali ne u istoj mjeri i talijanskog fašizma. Antisemitizam – nije postojao izvorno u talijanskom fašizmu (usvojen na primjeru nacističke Njemačke).

Nacionalsocijalizam, češće samo Nacizam je politički pokret u Njemačkoj koji je iniciran 1920. činom organizacije Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke.

Politika nacizma: o nacionalsocijalistički program o rasizam o eutanazija i sterilizacija mentalno oboljelih i “nesposobnih” s ciljem “rasne higijene” o antimarksizam, antikomunizam, antiboljševizam o negiranje demokracije, s posljedicom nestanka političkih stranki, sindikata i slobodnih medija o princip vođe – bezuvjetna vjera u vođu o izraženo pokazivanje lokalne kulture o socijalni darvinizam o politika životnog prostora (Lebensraum) – stvaranje više prostora za Nijemce

23. Socijaldemokracija: suvremeni izazovi, povijesni kontekst Socijaldemokracija ili socijalna demokracija – stranke i pokreti upravljeni prema socijalizmu i demokraciji.

Program: socijalne, političke reforme na temelju demokracije. Socijaldemokracija – pokušaj nerazrješivog spajanja

socijalne pravednosti s demokracijom. Odbacivanje diktature kao oblika vladanja i prihvaćanje demokracije kao

sredstva i cilja postizanja socijalističkih ciljeva.


21

Socijalizam žele ostvariti bez nasilja prihvaćajući liberalno demokratske vrijednosti: prava i slobode čovjeka; pravna,

socijalna država; izbori; parlamentarna demokracija.

Moderna socijaldemokracija

Od 1980-ih – većina socijaldemokratskih stranaka je prihvatila “treći put”. Zalažu se za mješovitu ekonomiju – treba biti

kapitalistička ali s jakom socijalnom državom i adekvatnim socijalnim servisima.

Socijaldemokracija danas: ne vidi sukob između kapitalističke tržišne ekonomije i socijalističke države; nastoji

reformirati kapitalizam u smjeru stvaranja i održavanja socijalne države. Mnoge socijaldemokratske stranke se

orijentiraju prema specifičnim područjima ljudskih prava i ekologije (Zeleni…).

Socijaldemokratske stranke - među najvećim političkim strankama u većini zemalja Europe danas. Politička orijentacija

socijaldemokrata – lijevi centar.

Ciljevi moderne socijaldemokracije

o privatna poduzeća – sa strogom zaštitom interesa radnika, potrošača i malih poduzeća

o širok sustav socijalne sigurnosti (za ublažavanje posljedica siromaštva i rizika gubitka dohotka)

o osiguranje kvalitetnog obrazovanja, zdravstva, brige o djetetu – za sve građane kroz državne mehanizme

o viši porezi – posebno za skupine s većim prihodima

o široki sustav socijalnih prava (minimalna plaća, radni uvjeti..)

o zakoni o zaštiti okoliša

o ne-ksenofobično zakonodavstvo

o vanjska politika koja podržava multilaterizam i međunarodne institucije poput UN

Transformacija zapadnih društava i socijaldemokracija

Socijaldemokracija zapada u slijepu ulicu. Medijalizacija i personalizacija socijaldemokracije (Thomas Meyer) -

opasnosti:

o gubitak stranačkog i svjetonazorskog čvrstog identiteta

o karizmatizacija političke stranke

o pretvaranje stranke u medijsku i virtualnu apstraktnu stranku

Primjeri: Blair, Schröder, Jospin, Clinton.

Izazovi:

o gospodarstvo –ekologija

o individualizacija i promjena sustava

vrijednosti

o stara politička paradigma – nova politička

paradigma

o globalizacija

Socijaldemokracija i globalizacija

Globalizacija donosi svjetsko tržište rada, kapitala i svjetsku socijalnu politiku – nemogućnost regulacije unutar

nacionalne države. Globalizacijski procesi idu preko granica nacionalnih država.

Stara, tradicionalna socijaldemokratska politika je nemoćna pred novim procesima. Globalizacija nema sigurnosnih

mehanizama.

Ideologijska orijentacija koja je nasuprot komunističkom, zagovarala većina zapadnoeuropskih socijalističkih i socijaldemokratskih partija (nastaju prvobitno kao radničke partije koje nastoje ustanoviti demokratska načela u društvu).

Socijaldemokracija uvažava osobito marksistički prikaz i kritiku kapitalističkog društva; transformacija kapitalističkog u socijalističko društvo može se ostvariti kroz niz postepenih reformi umjesto revolucije.


22

Sloboda i dostojanstvo temeljne vrijednosti koje može jamčiti jedino demokratski ustrojena zajednica: demokratsko načelo je shvaćeno kao općenito načelo!

Socijaldemokratska načela: o parlamentarna demokracija, o stvaranje države blagostanja, o sloboda koja znači više od individualne slobode, sloboda od diskriminacije, o jednakost i socijalna pravda (jednakost pred zakonom, ekonomska i socio-kulturna jednakost), o solidarnost – podrazumijeva suosjećanje s žrtvama nepravde i nejednakosti.

Ciljevi moderne socijaldemokracije o Privatna poduzeća – sa strogom zaštitom interesa radnika, potrošača i malih poduzeća o Širok sustav socijalne sigurnosti (za ublažavanje posljedica siromaštva i rizika gubitka dohotka) o Osiguranje kvalitetnog obrazovanja, zdravstva, brige o djetetu – za sve građane kroz državne mehanizme o Viši porezi – posebno za skupine s većim prihodima o Široki sustav socijalnih prava (minimalna plaća, radni uvjeti..) o Zakoni o zaštiti okoliša o Ne-ksenofobično zakonodavstvo o Vanjska politika koja podržava multilaterizam i međunarodne institucije poput UN

24. A. Giddens: Treći put Anthony Giddens, Baron Giddens – rođen 1938. Britanski sociolog. Dugo godina radio kao profesor na Sveučilištu

Cambridge. Direktor London School of Economics od 1997.-2003. Savjetnik britanskog premijera Tonyja Blaira (‘Treći

put’).

Jedan od suosnivača Polity Press (1985) – jedne od najznačajnijih izdavačkih kuća u području društvenih znanosti. Autor

brojnih članaka i 34 knjige, objavljene na 29 jezika. Neka od značajnijih djela:

o The Third Way. The Renewal of Social Democracy (1998)

o Runaway World: How Globalization is Reshaping Our Lives (1999)

o The Constitution of Society. Outline of the Theory of Structuration (1984)

o The Consequences of Modernity (1990)

Socijaldemokracija

Klasična se socijaldemokracija iscrpila s prvom obnovom socijaldemokracije. Prva obnova socijaldemokracije zgodila se

akceptiranjem doktrine «demokratskoga socijalizma».

Ta je doktrina oslonjena na (neokeynezijansku ekonomsku doktrinu) odolijevala izazovima suvremenoga svijeta do

razine nemogućnosti prakticiranja doktrine zbog globalnih promjena, krize socijalističkih ideja i potrebe druge

modernizacije.

U krupni plan stavljena je «ideja trećega puta», ta ideja nije ništa drugo već pokušaj druge modernizacije

socijaldemokracije.

Druga modernizacija socijaldemokracije nastala je iz potrebe prilagodbe socijaldemokratske ideje društvima s kraja 20. i

početka 21. stoljeća, u kontekstu nove transformacije svijeta na premisama globalizma i globalizacije na neoliberalni

pogon.

Giddens: Treći put

Protagonist druge modernizacije socijaldemokracije je britanski socijalni filozof i sociolog A. Giddens.


23

U Predgovoru hrvatskom izdanju knjige Treći put. Obnova socijaldemokracije, Giddens kaže: »Ovu sam kratku knjigu

zamislio kao prilog raspravi o budućnosti socijaldemokratske politike koja se danas vodi u mnogim zemljama.» (str.7.)

Giddens navodi razloge ove rasprave: rastvaranje «konsenzusa blagostanja» što je do kasnih 1970-tih vladao u

industrijskim zemljama, konačno diskreditiranje marksizma te vrlo duboke socijalne, ekonomske i tehnološke promjene

koje su tomu pridonijele».

Poslije socijalizma

Giddens dijagnosticira smrt socijalizma i potrebu obnove socijaldemokratske ideje.

Na zapadu je «socijalizmom ovladala socijaldemokracija» i obliku «parlamentarnog socijalizma», «konsolidirana država

blagostanja». Pokazuje nedostatke socijalizma kao ideje, pokreta i poretka u odnosu na tržišna društva.

Prije raspada SSSR, socijaldemokracija se susrela s «izazovima slobodnoga tržišta, napose s usponom thatcherizma i

reaganizma - koji se općenitije opisuje kao neoliberalizam« (str.14.)

Po Giddensu postoje dvije inačice: »Glavna je ona konzervativna, a od nje potiče izraz «nova desnica». Neoliberalizam

je postao svjetonazor mnogih konzervativnih stranaka u svijetu.

25. Giddensova vizija suvremene socijaldemokracije

Socijalizam i poslije njega

Socijaldemokratski poreci u Europi uglavnom su se poistovjećivali s društvom i državom blagostanja. Giddens klasificira

četiri tipa socijaldemokratskih poredaka u Europi:

1. britanski sustav (naglasak na socijalnim službama)

2. skandinavski (naglasak na izdašnim povlasticama i fondovima socijalnih služba)

3. srednjoeuropski (naglasak na socijalnim povlasticama izvedenim iz zaposlenja za socijalno osiguranje)

4. južni sustavi (slični srednjoeuropskim s nižim stopama izdvajanja)

Giddens na jednom mjestu praktično pokazuje doktrinu klasične demokracije koja je kapitulirala pred neoliberalizmom

nove desnice.

Vrijednosti Trećeg puta

Usud/sudbina socijaldemokracije bila je u njezino drugoj modernizaciji kroz ideju «trećeg puta».

To je treći put u tom smislu što je pokušaj da se naiđu i socijaldemokracija staroga kova i neoliberalizam (str.33.):

o Jednakost

o Zaštita slabih

o Sloboda kao autonomija

o Prava uz odgovornost

o Autoritet uz demokraciju

o Kozmopolitski pluralizam

o Filozofski konzervativizam (Giddens, str.69.)

Država i civilno društvo

U reformi države i vlade Giddens vidi temeljnu vodilju «politike trećega puta». (str.72.). Bit te reforme je partnerstvo

vlade i civilnog društva radi produbljivanja demokracije.

Politika trećega puta, kaže Giddens, je «politika pojedine nacije. Kozmopolitska nacija potiče socijalno uključivanje, ali

ima i ključnu ulogu jačanja nadnacionalnih sustava upravljanja.» (str.72.)

Giddens nadalje pokušava podastrijeti oris programa trećega puta.


24

Država i civilno društvo

Od države se očekuje prilagodba globalizaciji

o globalizacija prenosi moć odozgo prema dolje, ali i «prijenosu odozdo nagore» (str.75.). Giddens: »Taj dvostruki

tijek-tijek dvostruke demokratizacije-nije slabljenje tog autoriteta nacije-države, nego uvjet potvrđivanja toga

autoriteta, jer država tako može brže odgovoriti na snage koje je inače pretječu.» (str.75.) Na primjeru EU

«demokratizacija demokracije» treba počivati na supsidijarnosti.

Proširenje uloga javne sfere države

o ovaj naglasak odnosi se na veću «transparentnost i otvorenost, kao i uvođenje novih oblika zaštite od

korupcije.» (str.75.). Tako nešto moguće je ustavnim promjenama koje bi omogućile transparentnost,

otvorenost i kontrolu.

Učinkovitost uprave

o ovdje Giddens prigovara tromosti, neokretnosti i mlitavosti državne uprave koja gubi utakmicu s brzim

okretnim poslovnim svijetom. Stoga i prigovori na adresu državne uprave zbog birokratiziranosti. Građani

trebaju učinkovitu vladu i upravu kompatibilnu potrebama suvremenih društava.

U odnosu na pritiske globalizacije «nadolje», stvaraju se mogućnosti otvaranja «lokalne neposredne demokracije,

elektroničkog referenduma, porote građana i drugih mogućnosti». (str.78.)

Država socijalnoga ulaganja

U sudaru klasične socijalne demokracije i neoliberalizma, negdje između smješta se politika trećega puta.

Ekonomska politika trećega puta je «mješovito gospodarstvo» koje prema Giddensu «stvara sinergiju između javnoga i

privatnoga sektora tako što iskorištava dinamizam tržišta, ali imajući na umu javni interes.

Riječ je o ravnoteži između regulacije i deregulacije na nadnacionalnoj, kao i nacionalnoj i lokalnoj razini, te ravnoteži

ekonomskoga i neekonomskoga u društvenom životu. To je drugo važno barem koliko i prvo, no djelomice se ostvaruje

kroz njega.» (str.100.)

26. Ideologijski i religijski fundamentalizmi, suština, primjeri Od fundament = temelj, osnova.

Fundamentalistički pokret označava povratak temeljnim načelima religije / fundamentalnim istinama /. Vjerski

fundamentalizam -označava anti-modernističke pokrete u raznim religijama.

Iako je vremenski prethodnik postmodernizma – fundamentalizam se pojavljuje kao snažna reakcija upravo na

postmodernu kulturu. Odbija identifikaciju s većom religijskom grupom iz koje izvorno potječe.

Počeci vjerskog fundamentalizma

Javlja se u Americi krajem 19. i početkom 20. st. Krajem 19. st. skupina fundamentalističkih znanstvenika teologa na

Princetonskom sveučilištu je izgradila učenje nazvano ‘nepogrešivost Biblije’

Naziv ‘fundamentalizam’ potječe od C.L. Laws, 1920.- označavajući njime antimodernističku stranku kojoj je i sam

pripadao. Izraz se sve češće primjenjivao na široku koaliciju protestantskih, evangelističkih kršćana koje je obilježavalo

zajedničko odbacivanje sekularizma i liberalne teologije. Nisu samo protiv drugih religija nego i protiv moderniziranih

verzija vlastite religije

Glavna obilježja fundamentalizma

1. Fundamentalizam nastoji ljude uvjeriti u vlastitu autentičnost

o Apsolutni autoritet – lišen svakog kritičkog propitivanja

2. Fundamentalizam vlastiti identitet nalazi suprotstavljajući se svakoj tradiciji koja ugrožava njegov autoritet


25

o Druge pristupe prosuđuje kao pogrešne

o Ne povlači se iz svijeta, već teži promjenama svijeta namećući mu svoju istinu

o Mogućnosti za pravi dijalog – gotovo i nema

3. Fundamentalizam se najjasnije prepoznaje kroz napade na liberalizam

o Posebno protiv pluralizma i relativizma

o ‘Sveti rat’ – borba za istinu

Fundamentalistički duh

Fundamentalisti vjeruju u svoju kozmičko poslanje i važnost, smatraju da štite autentičnu verziju svoje religije i promiču

osnovna načela života i spasenja.

Fundamentalizam djeluje kao potpuno zatvoren svjetonazor, bez ikakve mogućnosti za bilo kakav ozbiljan dijalog.

Naučavanja se drže istinitima na kruto definiran način koji daje moć vlastitom hijerarhijskom i organizacijskom

ustrojstvu.

Istina se shvaća kao izvjesna i jedinstveno istovjetna s vlastitim tumačenjem. Svaka je druga mogućnost dvoznačnosti

isključena. Stoga, glavna paradigma fundamentalizma je paradigma moći.

Fundamentalizam u religijama

Fundamentalizam se parazitski naslanja na druge ustaljene religijske tradicije:

1. Kršćanstvo

o Razne sekte i kultovi koji se oslanjaju na

kršćanstvo (fundamentalistički duh na

senzacionalistički način)

2. Judaizam

o Hasidski Židovi - snažan fundamentalistički

pokret

o Ograničenja uloga žene

o Tajno duhovno znanje, mistična tradicija –

samo rijetki imaju pristup

3. Islam

o Suštinski fundamentalističko podrijetlo

o Ograničavanje ženske uloge u društvu

o Šerijatsko pravo umjesto svjetovnih zakona

o Izrazito protuzapadnjački stav

Fundamentalizam kao sporedna strana postmoderne

Fundamentalizam kao društvena pojava je danas u porastu. Neizvjesnost i kaos pluralističkog postmodernog svijeta –

plodno tlo za jačanje raznih oblika fundamentalizma. Postmoderna – donosi dvije osnovne i suparničke ideologije:

o Nesposobnost preuzimanja ma kakve obveze ili vjere u bilo što

o Poticanje vjerovanja u neupitnu istinu jednog jedinog specifičnog svjetonazora

Fundamentalizam se danas nudi kao rješenje krize koju nosi modernizacija (kao utočište, sigurnost, orijentacija).

Fundamentalizam u politici

Fundamentalisti u politici – nositelji određenih političkih uvjerenja, koji beskompromisno zastupaju radikalne zahtjeve.

Neka obilježja:

o Težnja ka crno-bijelo dihotomiji (“mi smo dobri – oni su loši”)

o Sprečavanje razlika u mišljenju i rasprava

o Korištenje religijskog jezika i vremena (“sada je trenutak”)

o Manipuliranje religijskim osjećajima za političke ciljeve (“ili ste s nama ili protiv Boga”)


26

27. Globalizacija i global governance Globalizacija, promatrana gospodarskim kategorijama, podrazumijeva pojačano integriranje svijeta i stvaranje procesa

u kojem kapital, roba, tehnologije, ideje i ljudi postupno ulaze u operaciju globalnih razmjera.

Drukčije se globalizaciju vidi u međunarodnim odnosima. Na polju globalizacije se ukršta velik broj različitih čimbenika,

djeluju domaći i međunarodni akteri i nastaju mnogobrojni novi spojevi utjecaja, posljedica i potpuno novih odnosa.

Pogled na globalizaciju različit je iz razvijenih i nerazvijenih država. Globalizacija je prvorazredan gospodarski fenomen,

koji nosi značajne gospodarske preobrazbe – globalizacija proizvodnih aktivnosti, stvaranje svjetskog trgovinskog

sustava, ubrzani razvoj financijske globalizacije, investicijskih aktivnosti.

Sve to stvara i temelje za novu svjetsku politiku. Danas se sve više stvaraju i uvjeti za global governance, iako se taj cilj

zbog parcijalnih interesa država čini vrlo dalekim.

Pogledi na globalizaciju koji žele dokazati da ona donosi puno više štete nego koristi, polaze od tvrdnje da proces počiva

na starim pravilima političko-ekonomskog poretka u kojem dominiraju vrijednosti i interesi bogatih i razvijenih država,

pa kretanja ne mogu biti općeprihvaćena niti svima korisna.

Globalizacija je vrlo nejednaka u početku, a tehnologije koje se primjenjuju služe najrazvijenijima. Globalizacija

predstavlja trijumf zapadnih ideja, ali azijski tigrovi i njihov model razvoja predstavljaju velik izazov Zapadu. Pad

„željezne zavjese” ubrzao je već postojeći proces globalizacije, zajedno s tehnološkim razvojem.

Rastuća međuovisnost natjerala je države da usvoje osnovna tržišna načela vlastita gospodarskog razvoja. Informatička

revolucija. Izum Interneta i World Wide Weba. Trostruka konvergencija – pad „željezne zavjese”, informatička

revolucija, rastuća međuovisnost. Ideologija globalizacije i slobodnih tržišta, ideologija je najbogatijih, visokorazvijenih

država.

Globalno gospodarstvo je izraz kojim se opisuje rastući trend gospodarske aktivnosti među državama (npr.

međunarodna trgovina) i čak na razini iznad njih (valutna trgovina). Proizvodnja i financije oslobodili su se ograničenja,

a međunarodna trgovina osobito se razvila u drugoj polovici 20. stoljeća. Globalno gospodarstvo razvijenim državama

predstavlja prilično povoljnu ravnotežu mogućnosti i prijetnji.

Najmanje razvijene zemlje ostaju u zavisnom položaju, preživljavajući od izvoza osnovnih sirovina, poljoprivrednih

proizvoda ili ruda, u konkurenciji obično s jednako tako siromašnim državama.

Globalizacija i zemlje u razvoju

Većina zemalja u razvoju nalazi se u položaju koji je izloženiji vanjskim gospodarskim silnicama i na njih globalno

gospodarstvo veći je nego na razvijene države. Zemlje u razvoju uvelike su ovisne jer mnoge proizvode samo jedan ili

dva masovna proizvoda (npr. sirovine, poljoprivredni proizvodi) ili su ovisne o jednom-dva velika izvozna tržišta.

Svjetska trgovinska organizacija ima poseban utjecaj. Što je zemlja u razvoju financijski slabija, to je veća mogućnost

utjecaja međunarodnih agencija na nju. Svjetska banka i MMF spremne su pružiti pomoć, ali je uvjetuju domaćim

reformama tzv. programi strukturne prilagodbe (ekonomska uvjetovanost pomoći!).

Globalizacijski učinci na društva

Suvremenu globalizaciju, koju se još naziva i „trećom globalizacijom“ (nakon prve, s početka 16. stoljeća i velikih

geografskih otkrića te druge, koja je vezana uz europski imperijalizam i kolonijalno zauzimanje i podjelu posljednjih

nezauzetih prostora na Zemlji, a prethodila je Prvom svjetskom ratu) dominantno karakteriziraju:

1. povećanje socijalnih razlika unutar društava;

2. povećanje razlika između bogatih i siromašnih

država;

3. nesigurnost radnih mjesta;

4. uništavanje okoliša i prirodnih resursa


27

Štetni utjecaji globalizacije i konzumerizma

Da li bi svijet bio karakteriziran ovim značajkama i da nema procesa globalizacije?

Možda, ali ne u ovolikom obimu jer „rušenje“ barijera u tokovima roba, kapitala, informacija i ljudi stvara uvjete na

tržištima koji nisu jednaki za sve, pri čemu oni koji u ove uvjete ulaze s komparativnim prednostima i u boljoj poziciji,

ovu poziciju moći iskorištavaju do krajnjih granica.

Suvremena kultura konzumerizma propagira filozofiju potrošnje, koja, u skladu s kapitalističkom filozofijom

minimiziranja troškova i maksimiziranja dobiti uzrokuje daleko veće uništavanje okoliša i prirodnih resursa nego što je

to potrebno za opstanak i normalno funkcioniranje društava.

29. Uzroci nastanka suvremenih pokreta otpora (globalizaciji) Uzroci otpora i rađanja pokreta otpora

1. Neoliberalnom ideologijom vođena globalizacija;

2. „Napad“ na ostatke države blagostanja, naslijeđene iz vremena prakticiranja kejnezijanskog kapitalizma na Zapadu

te „napad“ (brži i radikalniji) na tekovine socijalne države naslijeđene iz vremena realnog socijalizma na Istoku;

3. Daljnje ekonomsko podčinjavanje i izrabljivanje marginalnih i podčinjenih skupina u društvu, te svođenje velikih

dijelova tzv. „srednje klase“ na status marginalnih dijelova društva, koje se događa i u bogatijim i u siromašnijim

državama;

4. Uništavanje prirodne sredine i načina života lokalnih zajednica, koji postoji stoljećima, a sada je ozbiljno ugrožen;

5. Rodna neravnopravnost, kao izravan uzrok društvene neravnopravnosti u položaju muškaraca i žena.

Uzroci nastanka pokreta otpora: neoliberalno vođena globalizacija

Neoliberalizam potiče koncentraciju globalne ekonomije u rukama multinacionalnih korporacija i njihovih saveznika,

poput vladinih organizacija i agencija, međunarodnih banaka i financijskih institucija te međunarodnih organizacija.

Radi se o korporacijskom kapitalizmu koji slobodnu ekonomiju, smatra najvišom vrijednošću, kojoj treba težiti pod

svaku cijenu. Neoliberalnu globalizaciju nikako se ne može nazvati neutralnim procesom, koji donosi dobrobit svima.

Neoliberalna globalizacija donosi izuzetno veliku dobit i koristi uskoj manjini, u razvijenim, manje razvijenim i

nerazvijenim državama. Rastuće nejednakosti između razvijenih i nerazvijenih država, te bogatih i siromašnih

stanovnika podjednako i u većini razvijenih i u većini nerazvijenih država.

Uzroci nastanka suvremenih pokreta otpora

Rastuće nejednakosti između razvijenih i nerazvijenih država, te bogatih i siromašnih stanovnika podjednako i u većini

razvijenih i u većini nerazvijenih država. Istodobno, neoliberalna globalizacija provodi se na štetu već ionako

marginaliziranih i podčinjenih skupina u društvu, za račun multinacionalnog kapitala i bogatijih država (ali ni približno

ne svih njihovih stanovnika).

Povećavanje jaza između bogatog i razvijenog dijela svijeta te s druge strane, siromašnog i nerazvijenog dijela,

brzorastuće stanovništvo siromašnih država koje sve više povećava ionako gotovo neizdržive populacijske pritiske na

okoliš i prirodne resurse, globalno zatopljenje i zagađenje, predstavljaju najvažnije trendove koji će u budućnosti

različitim oblicima otpora davati na daljnjoj važnosti.

Neoliberalnom globalizacijom upravljane političke elite u manje razvijenim državama, ali i u onima razvijenijima, utječu

na preobrazbu društava. Stvorene su nove društvene skupine, socijalno zakinute i marginalizirane, isključene iz

političkih institucija i stvarnih mehanizama odlučivanja i novih tokova globalne kapitalističke ekonomije.

Država pod utjecajem neoliberalizma gubi svoju ulogu preraspodjele društvenog bogatstva, kako bi i oni koji su u

društvu u podređenom položaju bili zaštićeni.


28

29. Opišite značajke pokreta otpora i nabrojite vrste suvremenih pokreta otpora Artikulacije otpora: pokreti otpora

1. antikolonijalni i antiimperijalistički pokreti, borci za oslobođenje od kolonijalne vladavine;

2. društveni pokreti, borci protiv neokolonijalizma, lokalne zajednice koje se bore za očuvanje vlastite životne

sredine i okoliša od uništavanja i iskorištavanja od strane političkih elita i multinacionalnih kompanija;

3. društvene mreže, koje pozivaju na borbu protiv neoliberalne globalizacije i obezvređivanja vrijednosti rada;

4. u širem smislu, mogu se ubrojiti i terorističke mreže, koje se za ostvarenje vlastitih ciljeva koriste nasiljem i

protiv civilnog stanovništva.

Otpor lokalnih zajednica globalizaciji

Napetost između lokacija, mjesta i „svijeta“ koji se sve više globalizira, jača u proteklih dva desetljeća. Glavni razlog je

neoliberalno intonirana globalizacija, koja je raspadom komunističkog bloka, ekonomskim otvaranjem Indije i

nastavkom i jačanjem ekonomskog otvaranja NR Kine, u globalne tokove roba, kapitala, informacija pa i ljudi uvukla

drugu polovicu čovječanstva, dotad uglavnom manje dodirnutu ovim tokovima.

Lokalne zajednice, u kojima se život stanovništva gotovo nije mijenjao stoljećima i koje su živjele u skladu s prirodom,

bez umjetno stvorenih potreba koje nameće konzumerizam, našle su se pod velikim udarom korporacijskog

kapitalizma, oslobođenog „okova“ koji su ga ranije sputavali.

Otpor lokalnih zajednica globalizaciji: odgovor lokaliz(a)ma na globalizam

Otpor lokalnih zajednica i izraženi lokalizam može se shvatiti upravo kao otpor ovom globalocentrizmu kojeg proizvodi

globalizacija. Globalizam + lokalizam=glokalizam (T. Luke).

Obrana lokalnih identiteta i lokalizam, postali su bitno mjesto otpora i pozornica za borbu društvenih pokreta. Borba za

očuvanje lokalnih zajednica i kultura, nasuprot globalizmu, jedna je od strategija otpora globalizaciji koja pokušava

izbrisati posebnosti različitih lokacija.

Ovo je izravan odgovor lokalizama na globalizam, u kojem kritički nastrojeni društveni pokreti pronalaze vlastiti prostor

za akciju. Postoje različiti oblici otpora lokalnih zajednica i domorodačkih naroda dominaciji političkih i ekonomskih elita

u manje razvijenim državama svijeta.

Ponekad je i teško jasno razgraničiti borbu lokalnih zajednica od borbe društvenih pokreta protiv dominacije, upravo

zbog razloga jer je obrana lokalnih zajednica i lokalizam program društvenih pokreta koji ulaze u konkretne političke

akcije. Primjer takve borbe vidljiv je u Boliviji, gdje je vrlo značajna borba koja se vodi između indijanskih zajednica i

uzgajivača koke protiv multinacionalnih kompanija, privatizacije javnih dobara i za nacionalizaciju prirodnih izvora.

Borbe ovog tipa prisutne su i u Ekvadoru te u Peruu.

Primjeri otpora: društvene mreže

Društvene mreže postoje već nekoliko desetljeća, a njihova pojava može se povezati s razvojem pokreta civilnog

društva na zapadu Europe i u Angloamerici od 1960-ih godina.

Nastanak mirovnih pokreta (primjeri su mirovni pokret u SAD-u protiv Vijetnamskog rata, pokret za građanska prava,

pokret za razoružanje u Europi) i ekoloških pokreta (aktivisti koji se bore protiv upotrebe nuklearne energije, aktivisti

koji se bore za očuvanje okoliša npr. Greenpeace) doveo je do mogućnosti većeg socijalnog angažmana pojedinaca, ali i

pojedinih društvenih skupina.

Nove mogućnosti djelovanja društvenih pokreta

Društveno angažirani pojedinci, čiji je cilj izboriti se za drugačiji svijet (ovo predstavlja otpor vladajućoj, dominantnoj

praksi), razvojem globalnih komunikacija dobili su veće mogućnosti djelovanja.


29

Nakon razvoja satelitske televizije moguće je bilo prikazati snimke prosvjeda mirovnih i ekoloških prosvjeda i u drugim

državama svijeta, pa i na drugim kontinentima.

Tek je razvoj novih medija društvenim pokretima dao pravu mogućnost da se organiziraju kao društvene mreže i svoje

djelovanje prošire gotovo na cijeli svijet, pritom savladavajući barijere koje predstavljaju geografske udaljenosti i

državne granice, kao fizičke barijere.

Pokreti otpora: odgovor na globalizaciju

Obzirom na u svijetu danas još uvijek dominantnu neoliberalnu ekonomsku dogmu i politika koja se provodi kao

rezultat ove dogme, može se ustvrditi kako upravo neoliberalna politika, čiji je agens neoliberalna globalizacija, čini

dominantnu politiku postmoderne.

Postoje brojni primjeri artikulacije otpora (borbe) protiv dominantne ove politike. Borba društvenih pokreta protiv

dominacije političkih i ekonomskih elita, spada u ovakvu artikulaciju otpora.

Ovakve borbe sve su više prisutne i u manje razvijenim državama svijeta, iako su se javile kasnije od onih u razvijenim

državama, koje su ranije krenule putem demokratskog razvoja društva.

30. Značenje društvenih pokreta i kolektivnog identiteta, značenje medija (Castells) Knjiga Manuela Castellsa: „Networks of Outrage and Hope: Social Movements in the Internet Age”. Kroz povijest,

društveni pokreti bili su glavni pokretači društvenih promjena. Nastaju zbog emocija koje se doživljavaju i šire

kolektivno (ovdje se formira i kolektivni identitet). Pojedinci kroz komunikaciju dijele emocije i postaju subjekti nečega

zajedničkog.

Društvena promjena nedjeljiva je od promjena prostora npr. svi urbani oblici rezultat su bespoštedne interakcije

između reprodukcije urbanih oblika od strane institucija i otpora od strane građana koji se osjećaju isključenima iz

procesa automatske reprodukcije postojeće urbane strukture.

Ključan oblik društvenih pokreta u suvremenom, komunikacijski povezanom, umreženom društvu su umreženi

društveni pokreti. Val društvenih pokreta preplavio je svijet: u Iranu u srpnju 2009., na Islandu i u Tunisu 2010. g.

Ovaj val nitko nije očekivao, niti ga je itko vodio (u smislu hijerarhije), bio je uglavnom spontan i uključivao je doslovce

tisuće gradova i mjesta u više od 100 država.

Najveći dio ovih pokreta bili su mali i mediji ih nisu zabilježili. No svejedno su mobilizirali tisuće ljudi i postigli široku

društvenu potporu, što su pokazali i rezultati anketa. Mnogi od ovih pokreta, bez obzira na veliku različitost konteksta u

kojem se odvijaju, pokazuju slične značajke. Možda smo svjedoci rađanja nove vrste društvenih pokreta, svojstvenih

našem tipu društva.

Primjeri suvremenih društvenih pokreta

o Tunis i Egipat doživjeli su revolucije u proljeće

2011.

o U Grčkoj je bio posebno snažan društveni pokret

2010. g.

o Indignadas pokret u Španjolskoj započeo je u

svibnju 2011.

o Occupy Wall Street, počevši od 17. rujna 2011,

proširio se u više od 1.000 američkih gradova u

narednih nekoliko mjeseci.

o Izrael je 2011.-12. vidio najveću mobilizaciju

izraelske povijesti.

o Moskvu su potresle demonstracije protiv

autoritarnog režima Putina.

o Portugal je vidio društvenu mobilizaciju kao nešto

dobro.

o U Italiji je društveno-politički pokret „5 zvjezdica”

transformirao lice talijanske politike.

o Čileanski studenti, koji su bili na ulicama od 2011.

g., također su promijenili stil čileanske politike.

Documents

Kripta - 2. kolokvij