KRATKI PREGLED POVIJESTI ISTRE

Istra je najveći poluotok na istočnoj obali Jadrana. Nalazi se između Tršćanskog i

Kvarnerskog zaljeva te njezina površina iznosi 3 476 četvornih kilometara. Najveći dio

istarskog poluotoka pripada Hrvatskoj, a onaj manji, oko 340 četvornih kilometara, pripada

Sloveniji. Najduža istarska rijeka je Mirna (32 kilometra). Klima na ovim prostorima je

pretežno mediteranska.1

Satelitska snimka Istre

I. PRAPOVIJEST I ANTIKA

Prvi dokazi o životu ljudi na području Istre datiraju iz starijeg paleolitika (2 milijuna

do 800.000 godina). Kao važna nalazišta za prapovijesno razdoblje izdvajaju se sustav špilja

Šandalja (San Danielle), pet kilometara sjeveroistočno od Pule, i Romuladova pećina2 u

Limskom zaljevu.3 Istra je dobila ime po prapovijesnim stanovnicima pripadnicima ilirskog

plemena indoeuropskog podrijetla Histrima. Navodno privučeni slatkom vodom, nastanjivali

su krajeve od rijeke Timave do Učke, odnosno rijeke Raše. Jedan od prepoznatljivih značajki

prapovijesnih Histra iz 11. st. pr. Kr. bio je običaj spaljivanja pokojnika i polaganje ostataka u

keramicke žare.4 Histri su se bavili lovom, ribolovom, stočarstvom, poljodjelstvom i

trgovinom. U razdoblju brončanog i željeznog doba u Istri su sagrađene brojne tzv. gradine,

1 Hrvatski opći leksikon: A – Ž, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1996, str. 401.

2 Romuladova pećina nalazi se 11 km od Vrsara i 9 km od Rovina. Ime je dobila po svecu Romuladu, koji je u pećini uz

molitvu i meditaciju boravio od 1001. do 1004. godine.

3 http://www.istra.hr/hr/dozivjeti_istru/povijest/prvi_ljudi

4 http://www.histrica.com/hr/g/povijest/

1

naselja uglavnom kružnog, elipsoidnog oblika i okružena zaštitnim zidinama. Stambene kuće

bile su kružnog i četverokutnog tlocrta, te su zidane tehnikom gradnje gdje su veliki komadi

kamenja slagani bez vezivnog sredstva (suhozid).5

Poslije boja kod Nezakcija (istočno od Pule) 177. godine pr. Krista Histri kao prvo

pleme na današnjem hrvatskom prostoru, padaju pod neposrednu rimsku vlast.6 Rimski

povjesničar Tit Livije u djelu Od osnutka Grada znatnu je pozornost posvetio trećem

histarskom ratu, koji je završio padom Nezakcija. Nakon što su Histri napali nedavno

utemeljenu Akvileju, s pravom u njoj videći opasnost za svoju nezavisnost, Rimljani su 178.

godine pr. Krista na njih uputili vojsku pod zapovjedništvom Aula Manlija Vulzona. Histrima

je tada vladao ratoborni kralj Epulon, kojemu je pošlo za rukom poraziti rimskoga

vojskovođu kod Tergeste (današnji Trst). Stoga su sljedeće godine Rimljani ponovno nasrnuli

na Epulona s mnogo većim snagama predvođenima Gajem Klaudijem Pulherom. Poražen na

sjeveru Istre, kralj se s ratnicima povukao u Nezakcij. Kako bi skršili obranu grada, Rimljani

su navodno skrenuli tok rječice koja je tekla podno gradskih zidina, lišivši opsjednute Histre

pitke vode. Vidjevši da neće još dugo odolijevati napadima rimskih vojnika, kako pripovijeda

Livije, branitelji su odlučili radije umrijeti negoli se predati neprijatelju. Dok su opsjedatelji

na juriš osvajali grad, Histri su u očajničkoj smionosti ubijali svoje žene i djecu i bacali ih

mrtve niz zidine, a sami su se borili do posljednjega daha. Sam je Epulon, videći pred sobom

propast svog naroda i ne htijući podnositi sudbinu zatočenika, oduzeo sebi život probovši se

mačem.7

Ostaci Nezakcija

5 http://www.istra.hr/hr/dozivjeti_istru/povijest/naselja

6 Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, Jutarnji list, Zagreb, 2008, str. 37.

7 Hrvoje Gračanin, Kratka povijest Hrvatske za mlade I: Od staroga vijeka do kraja 18. stoljeća, SysPrint, Zagreb, 2006, str. 46.

2

Nakon osvajanja Nezakcija Istra (Histria) je postala sastavnim dijelom rimske

provincije Ilirik. Sredinom I. stoljeća pr. Krista Rimljani na ovom području osnivaju brojne

kolonije (Tergeste, Pola, Parentium). Zbog svog geografskog položaja Istra je bila uključena u

glavne gospodarske i političke tokove rimske države, a istarska je privreda u I. i II. stoljeću

napredovala zahvaljujući izvozu vina i maslinova ulja.8 Za vrijeme rimske uprave u Istri se

provodi urbanizacija, grade se ceste, otvaraju se kamenolomi i različite radionice (za izradu

lončarskih proizvoda, bojanje tkanina, radionice amfora, ciglane).9 U vrijeme rimske dinastije

Flavijevaca (69–96) u Puli je izgrađen velebni amfiteatar koji je mogao primiti dvadeset

tisuća gledatelja. U njemu su se odvijale gladijatorske i viteške borbe, borbe s divljim

zvijerima i druge predstave, što su bila najvažnija društvena zbivanja u antičkome svijetu.

Izgrađen je izvan gradskih zidina nadomak grada, uz glavnu cestu Via Flavia, koja je iz Pule

vodila u Akvileju i Rim.10

Amfiteatar u Puli

U Istri se počeci kršćanstva vežu uz Parentium (Poreč). Ondje je u 3. stoljeću

postojala kršćanska zajednica koju je predvodio sv. Mauro, mučenik stradao vjerojatno u

progonu za vladavin cara Valerijana (253– 260). Uz parencijsku je biskupiju jedno od najjačih

kršćanskih središta u Istri bila Pola. Istra je u crkveno-upravnome smislu bila podređena

Akvileji.11

8 http://www.istrapedia.hr/hrv/838/rimsko-carstvo/istra-a-z/

9 http://www.istra.hr/hr/dozivjeti_istru/povijest/rimsko_doba

10 http://hr.wikipedia.org/wiki/Amfiteatar_u_Puli

11 H. Gračanin, Kratka povijest Hrvatske za mlade I, str. 59.

3

II. RANI SREDNJI VIJEK

Više od pet stoljeća rimske vladavine prekinule su barbarske invazije i selidbene struje

germanskih Gota koji konačno 476. godine ruše već uzdrmano Zapadno Rimsko Carstvo.

Godine 489. istarski poluotok pada pod Ostrogote, a pedeset godina poslije (539.) moćni

bizantski car Justinijan osvaja Istru. Vladavina Bizanta donosi Puli i okolici razvijen

kulturno-umjetnički život. Grade se kapele i bazilike od kojih je najpoznatija ona Eufrazijeva

u Poreču, nazvana prema porečkom biskupu iz VI. stoljeća.12

Eufrazijeva bazilika u Poreču

Početkom VII. stoljeća započinju avarsko-slavenski upadi i naseljavanje Slavena na

području Istre. Gradovi u unutrašnjosti su srušeni i napušteni dok priobalje odolijeva

napadima. O prvim stoljećima života Hrvata, jednog od slavenskih plemena, na području

nekadašnjih rimskih pokrajina vrlo je malo pisanih i arheoloških podataka. Nezakcij je

prepušten polaganom odumiranju nakon što ga je poharao požar koji su vjerojatno izazvali

napadači. Ipak, mnoga su mjesta zadržala antička imena te je nastupilo doba mirnog suživota

između pridošlica i starosjedilaca.13 Hrvati su uredili život na vrlo sličan način kao i domaće

stanovništvo, nužno se prilagodivši osobitostima istarskog kraja. Živjeli su u plemenskim

zajednicama i ubrzo po doseljavanju su došli u prvi doticaj s kršćanstvom.14

12 Godine 1997. cijeli kompleks Eufrazijane (crkva, krstionica, atrij te nekadašnja biskupska palača) upisan je u UNESCO-ov

popis svjetske spomeničke baštine.

13 Neka od mjesta koja su s dolaskom Slavena promijenila ime: Albone – Labin, Absora – Osor, Pola – Pula itd.

14 H. Gračanin, Kratka povijest Hrvatske za mlade I, str. 94. – 99.

4

Za bizantske se vlasti najviši vojnoupravni organ u Istri zvao ''magister militum

Grecorum'', u nju dolaze carski izaslanici, a vlast u Carigradu istaknutim Istranima podjeljuje

počasnu titulu konzula (''ypatus'' - hipat). Za carsku se blagajnu iz istarskih gradova prikuplja

novčano podavanje u ukupnoj visini od 344 zlatnika, za carske je izaslanike davao jednu ovcu

''onaj koji je imao stotinu ovaca'', a od stanovništva su se tražili i posebni (počasni) darovi za

cara (''exenia''). Kod Novigrada u Istri nalazio se veliki državni posjed (''fischo publico'') sa

više od 200 zakupnika. Bizantska vlast u Istri nije bila osobito jaka, a rijetki carski izaslanici

nisu bili rado viđeni gosti u Istri. Iako su bizantski carevi provodili ikonoklastičku politiku

(uništavanje slika svetaca) to nije imalo velikog utjecaja u Istri, a i ''magister militium

Grecorum'' vjerojatno se birao iz redova domaćih ljudi.15

Krajem VIII. stoljeća raste moć i utjecaj franačke države koja predstavlja sve veću

prijetnju Bizantu. Nakon nekoliko uspješnih vojnih pohoda Franci su 788. godine

predvođeni Karlom Velikim bizantskom caru Konstantinu VI. preoteli Istru te su je

podložili italskom kralju Pipinu. Nakon višegodišnjeg ratovanja između Bizanta i Franačkog

Carstva 812. godine potpisano je primirje u Aachenu, prema kojem je Istra i dalje ostala pod

franačkom upravom.16 Time istarski gradovi gube svoju samoupravu (naslijeđenu još iz

rimskog razdoblja), te slabe, a istodobno jača moć Crkve na koju se vlast Karla Velikog

posebno oslanjala.17

Novčić s likom Karla Velikog

15 I. Goldstein, Hrvatska povijest, str. 93.

16 H. Gračanin, Kratka povijest Hrvatske za mlade I, str. 107.

17 http://www.istra.hr/hr/dozivjeti_istru/povijest/srednjovjekovni_gradici

5

Slabljenjem Franačke države i njenim usitnjavanjem, Istra potpada najprije pod

italsko kraljevstvo, godine 952. pripojena je vojvodini Bavarskoj, 976. vojvodini

Koruškoj, da bi konačno u XI. stoljeću postala samostalno područje pod vlašću crkve,

odnosno patrijarha iz Akvileje (sjeverna Italija) i dijelom pod njemačke feudalne obitelji.18

Različiti će interesi (crkva, njemačko plemstvo, Mletačka Republika) na području cijelog

istarskog poluotoka stalno izazivati nove sukobe, pljačke i razaranja u kojima će najviše

stradavati upravo nezaštićeno seljačko stanovništvo.19

Gradići u unutrašnjosti Istre najčešće su bili smješteni na vrhovima brežuljaka koja su

im pružala prirodnu zaštitu. Dodatno se gradovi zbog čestih napada susjednih feudalaca ili

pak Venecije, osiguravaju gradskim zidinama s nizom kula i tornjeva te često i pokretnim

mostom. Dok izvana izgleda kao tvrđava, srednjovjekovni je grad iznutra isprepleten uskim

krivudavim ulicama koje prate kružni tok zidina, a centar gradskog života su crkva i trg.

Gradske lože javljaju se krajem srednjeg vijeka, jačanjem urbane kulture.

To je mjesto sakupljanja građana, mjesto donošenja odluka gradskih otaca. Koristile su u svim

oblicima javnog života. Ukoliko su se nalazile izvan zidina uz ulazne kule ili vrata, služile su

kao zaklon putnicima u vrijeme kada su gradska vrata bila zatvorena.20

III. RAZVIJENI SREDNJI VIJEK

Godine 1145. Pula, Kopar i Izola poraženi su od strane Venecije te su morali

prisegnuti na vjernost duždu. U drugoj polovini XIII. stoljeća Veneciji su se predali Poreč

(1267.), Umag (1269.), Novigrad (1270.), Sveti Lovreč (1271.), Motovun (1278.), Kopar

(1279.), Piran i Rovinj (1283). Venecija je postupno zavladala čitavim obalnim pojasom

zapadne Istre i prostorom do Plomina na istočnoj obali poluotoka.21 Početkom XV. stoljeća

Venecija je zadobila i preostali dio unutrašnje Istre (Buje, Oprtalj, Labin, Plomin, Roč) te je

njezina vlast na ovom teritoriju potrajala sve do propasti Mletačke Republike 1797. godine.22

Godine 1374. Habsburgovci su došli u posjed Pazinske grofovije, a ubrzo i Meranije, pa je

Istra bila podijeljena između Austrije i Venecije.23

18 Istarska markgrofovija je povijesno-geopolitički pojam nastao u XI. st. Želeći oslabiti moć koruških vojvoda, njem. car

Henrik III. (1039–56) izdvojio je Istru pol. XI. st. i predao je velikašu Ulriku Weimar-Orlamündeu kao samostalnu marku.

19 http://www.istra.hr/hr/dozivjeti_istru/povijest/srednjovjekovni_gradici

20 Isto.

21 http://www.valamar.com/hr/istra/povijest-kultura

22 I. Goldstein, Hrvatska povijest, str. 144.

23 Hrvatski opći leksikon, str. 402.

6

Podjela Istre između Venecije (crvena boja)

i Habsburgovaca (smeđa boja)

Godine 1325. napisan je pravni dokument o razgraničenju teritorija između susjednih

komuna u Istri, tzv. Istarski razvod. Istarski razvod pisan je glagoljicom i njime se utvrđivalo

plaćanje naknada za korištenje šuma, vinograda, pašnjaka, reguliralo se čišćenje lokvi itd.

Odredbe Istarskog razvoda donijela je komisija koja je u 21 dan prešla oko 150 kilometara

spornog terena. Sačuvan je samo prijepis iz XVI. stoljeća a dokument je prvi objavio Ante

Starčević u latiničkoj transkripciji kao Razvod istrianski u Kukuljevićevu Arkivu za

povjesnicu jugoslavensku (1852). Istarski razvod predstavlja važno povijesno vrelo o tome

kako se u Istri utvrđivao feud. sustav, koji su mu elementi u seoskoj općini smetali, što je

prihvaćano, a što odbijano u provođenju feud. obveza.24 Također, u ovom dokumentu

hrvatsko ime se spominje preko dvadeset puta.25

24 http://www.istrapedia.hr/hrv/1183/istarski-razvod/istra-a-z/

25 http://www.croatianhistory.net/etf/glhrv.html

7

Istarski razvod

Kao jedan od najboljih primjera istarskog srednjovjekovnog slikarstva treba izdvojiti

crkvu Sv. Marije od Škriljanah, kilometar sjeveroistočno od Berma. U unutrašnjosti crkvice

nalaze se dobro sačuvane kasnogotičke freske koje gotovo u potpunosti pokrivaju zidove. One

su djelo majstora Vincenta iz Kastva a rađene su po narudžbi beramske bratovštine sv. Marije.

Glavnina prostora na slikama posvećena je scenama iz Marijinog i Isusovog života dok

najsnažniji dojam pobuđuje freska "Ples mrtvaca" gdje ruku pod ruku sa smrti plešu

kraljevi, trgovci, kardinali, pa i sam Papa. U XVIII. stoljeću, u razdoblju baroka, crkvica je

proširena i renovirana, pri čemu je oštećen ili uništen dio fresaka. Sve su freske tada

prefarbane i sakrivene, a ponovno su otkrivene i restaurirane 1913. godine.26 Inače, mrtvački

ples (dance macabre) bila je vrlo popularna tema u srednjovjekovnoj Europi, nastala kao

odraz katastrofalnih epidemija onog doba. To je predobžba univerzalnog zakona smrti pred

kojom su svi ljudi jednaki.27

26 http://www.tzpazin.hr/index.php?stranica=134

27 I. Goldstein, Hrvatska povijest, str. 144.

8

''Ples mrtvaca'' – freska iz crkve Sv. Marije od Škriljanah

IV. NOVI VIJEK

Istra je pod mletačkom vlašću živjela slično kao i Dalmacija, ali je bila izložena

mnogo većim društvenim i gospodarskim zastojima. Izuzetno su joj naštetili razorni ratovi

na početku XVI. i XVII. stoljeća. Svoj su obol unazađivanju Istre dale i osmanske provale,

koje su poticale iseljavanje domaćeg stanovništva. Pučanstvo su prorijedile i brojne bolesti.

Istarski gradovi pokazivali su još veću gospodarsku vezanost za Veneciju, koja je svojim

odredbama sputavala trgovinu u svoju korist. Najviše su stradale seoske zajednice. U XVII.

stoljeću na istarski je prostor, kako mletački tako i austrijski, prodrla nova žitarica, kukuruz,

koja je u sedamdesetim i osamdesetim godinama XVIII. stoljeća postala važnim

prehrambenim proizvodom i robom za koju se državi plaćao porez. Kukuruz se u istarskom

narodu nazivao trukinja, ime nastalo slovnom zamjenom od turkinja, što je bio skraćeni naziv

za tursko zrno, prijevod talijanskog naziva. U Istru se ta žitarica širila iz Furlanije.

Novigradski je biskup Jakov Filip Tomasini u djelu o mletačkoj Istri zabilježio da su se ovdje

uzgajali pšenica, raž, ječam, pir, napose zob koju neki nazivaju istarskom žitaricom, te da se u

seoskome području kruh ponajviše mijesio od mješavine zobi i ječma, a kukuruza gotovo da i

nema zbog sušne zemlje, iako se počeo sijati na mjestima gdje je tlo vlažno i dublje. Kukuruz

je prispjevao morskim putem kao pomoć izgladnjelom stanovništvu, napose za velikih

nestašica hrane u doba naseljavanja Istre prebjezima iz Dalmacije i njezina zaleđa, Boke

Kotorske, albanskog priobalja i mletačkih posjeda na istočnom Sredozemlju koji su pali u

ruke Osmanlija. Spominje se i podatak da su u srpnju 1671. mletačke vlasti u Pulu poslale

brod s tovarom kukuruza za prehranu hajduka koje su Mlečani preselili iz Risna (Boka

Kotorska) i smjestili u gradu i okolici. Premda izgladnjele, hajdučke su obitelji, kako piše

9

providur Lunardo Marcello, krivim okom promatrale pošiljku i glasno govorile kako bi

kukuruz uzele jedino kako bi ga mogle prodati. U drugome izvješću mletački providur javlja

vladi kako hajduci uporno odbijaju jesti kukuruz, jer umišljaju da će od njega dobiti neku

smrtonosnu bolest. Uzgoj kukuruza je zbog nepovoljnih učinaka za tlo i sjetvu ostalih žitarica

postupno opao, te je potkraj XVIII. stoljeća zaostajao za pšenicom, ječmom, raži i drugim

žitnim biljkama.28

Osim u Međimurju i Pokuplju, na posjedima hrvatskih velikaša kao što su Zrinski i

Erdödyji, protestantizam se javio i u Istri u XVI. stoljeću. Prihvatili su ga tršćanski, puljski i

koparski biskupi. Protestantsko učenje koje se protivilo dekadenciji Katoličke crkve u

hrvatske se krajeve širilo iz susjednih zemalja (prije svega Kranjske, Štajerske, Koruške i

Ugarske). Među najznačajnije protestantske teologe onoga vremena ubraja se Matija Vlačić

Ilirik (1520-1575), rodom iz Labina. Školovao se u Veneciji i Njemačkoj a njegova

najznačajnija djela su Ključ svetog pisma i Magdeburške centurije, koje sadrže 13 opsežnih

svezaka i predstavljaju prvu sustavnu obradu povijesti crkve. Vlačić je bio jedan od urednika i

pisaca te monumentalne knjige. Do početka XVII. stoljeća reformacija je u svim hrvatskim

zemljama izgubila na snazi, pa isusovcima i nije bilo posebno teško uništiti posljednja

protestantska središta.29

Matija Vlačić Ilirik (1520-1575)

28 H. Gračanin, Kratka povijest Hrvatske za mlade I, str. 256. – 257.

29 I. Goldstein, Hrvatska povijest, str. 193.

10

''Uskočki rat''30 se početkom XVII. stoljeća vodio se i u Istri. Granice su ostale

nepromijenjene, ali je Istra uništena: kako se rat svodio na pljačkašku ''gerilu'', s neprestanim

manjim ili većim pljačkaškim i rušilačkim prepadima, u pojasu uz habsburško-mletačku

granicu više od 90% stoke je nestalo, 60-90% kuća je spaljeno, 90-98% dotad obrađivanih

površina je napušteno. Zemlju su pogodile epidemije kuge i malarije a broj stanovnika se

gotovo prepolovio. Oporavak je bio polagan: obje su vlasti počele poticati useljavanje iz

talijanskih krajeva i iz drugih dijelova Hrvatske i istočnijih zemalja, ali je Istra broj od 69.000

stanovnika dosegnula tek 1741. godine.31

Padom Mletačke Republike 1797. godine, Istra potpada pod vlast Napoleona, ali

Napoleon predaje Veneciju zajedno s mletačkim dijelom Istre i Dalmacije Austriji (car Franjo

I.) u zamjenu za Lombardiju i Nizozemsku. Tada je završilo razdoblje mletačke vlasti na

Hrvatskom primorju.32

Mirom u Požunu (26. XII. 1805.) svršena su dva nova rata između Franje I. i

Napoleona te je Austrija predala Francuskoj Dalmaciju, Istru i Boku Kotorsku. Već sljedeće

godine francuski vojnici ulaze u Istru i pripajaju je Talijanskom kraljevstvu. Godine 1809.

Istra je ušla u sastav Napoleonovih Ilirskih provincija. Konačno, 1814. Istra postaje dijelom

Austrijske monarhije, kao zasebna teritorijalna jedinica s glavnim gradom Trstom, a od 1825.

glavni grad postaje Pazin. Tada je Pula glavna luka austrijske carske mornarice.33

Šezdesetih godina XIX. stoljeća u Istri se intenzivira politički život. Istarski sabor

je 1861. imao sjedište u Pazinu, a bio je pretežno talijanski. Članovi su bili virilisti34

(nadbiskupi, biskupi i sveučilišni rektori) i narodni zastupnici, a izvršni organ bio je

Zemaljski (ili pokrajinski) odbor u Poreču. Istra je spadala pod Namjesništvo u Trstu koje

je osnovano 1850. Postojale su dvije suprotstavljene stranke: Hrvatsko-slovenska narodna

stranka i Talijanska liberalna stranka. Krajem 1880-ih javljaju se dvije nove struje:

jugoslavenska i pravaška. Narodna stranka želi unaprjeđivanje poljoprivrede, razvoj obrta,

ravnopravnost, suradnju s ostalim južnoslavenskim narodima, te suradnju s Talijanima, ako

30 Uskočki rat - sukob između Mletačke Republike i Habsburške Monarhije, koji se u europskim razmjerima vodio od 1615.

do 1617., a u Istri osam mjeseci duže, do 1618. Rat je završen madridskim sporazumom kojim se Austrija obvezala preseliti

uskoke, vojnički organiziranu grupu hajduka koju su sačinjavali katolički bjegunci iz područja Hrvatske, Hercegovine i

Bosne koji su se nalazili pod Osmanskom okupacijom, iz Senja u unutrašnjost, daleko od obale, a njihove brodove spaliti.

31 I. Goldstein, Hrvatska povijest, str. 191.

32 Ferdo Šišić, Povijest Hrvata – pregled povijesti hrvatskog naroda (1526. – 1918.), drugi dio, Marjan Tisak, Split, 2004, str.

396. – 397.

33 http://www.valamar.com/hr/istra/povijest-kultura

34 Virilist – član hrvatskog parlamenta do 1918. koji je na temelju svog podrijetla ili položaja imao pojedinačno pravo glasa

(votum virile), čime se razlikovao od onih koji su kao pripadnici kakve skupine imali kolektivno pravo glasa (votum curiale).

11

pristanu na ravnopravnost. Talijanska liberalna stranka vodeća je stranka sve do 1916. godine.

Oni traže talijanski jezik i novine, te se suprotstavljaju hrvatskom narodnom pokretu u Istri.

Predvodnik borbe za hrvatska prava u Istri bio je biskup Juraj Dobrila (1812–1882).

Njegova je koncepcija bila – aktivirati narod na planu nacionalne samoobrane, njegovati

narodni jezik, čuvati tradiciju, podići se ekonomski i politički, prihvatiti nova civilizacijska i

kulturna postignuća i pronaći put da se narod izvuče iz bijede. Dobrila se zalagao za uvođenje

slavenskih jezika u škole i u javni život, financirao je školovanje djece u hrvatskom dijelu

monarhije (u Rijeci i Kastvu) te je poticao hrvatske i slovenske seljake u Istri da čitaju knjige

na materinskom jeziku kako ih ne bi tlačili politički i kulturno snažniji Talijani. Bio je član

Zemaljskog odbora u Poreču od osnutka 1861. i njegov predstavnik u bečkom parlamentu do

1867. Osim toga, sudjelovao je i u Prvom vatikanskom saboru (1870.), gdje je podupirao

Strossmayerove stavove o budućnosti Crkve. Dobrila je posthumno darovao cijeli svoj posjed

u dobrotvorne svrhe. Njegova se slika nalazi na novčanici od 10 kuna.

Biskup Juraj Dobrila i Pulska Arena na novčanici

od 10 kuna

Početke suvremenog turizma nalazimo u ranim godinama 19. st. U vremenu Austro-

ugarske monarhije sve više bujaju turstički sadržaji : hoteli, pansioni, ugostiteljski lokali,

morska i termalna kupališta, niču duž cijele obale. Gradovi Portorož, Umag, Poreč, Rovinj,

Pula s Brijunskim otočjem na zapadnoj obali pa do Rapca, Lovrana te kraljice ljepotice

12

Opatije na istočnoj obali, razvijaju se u prave turističke gradove. Poduzetnici iz tog vremena

sve više ulažu u istarski turizam.35

U drugoj polovini XIX. stoljeća javlja se historicizam; stil u umjetnosti koji se za

oblikovanje koristi bogatim repertoarom dosljedno ili proizvoljno povezanih elemenata

povijesnih stilova: romanike, gotike, renesanse i baroka. U Istri je vrlo čest u arhitekturi,

budući da je nagli urbanistički, gospodarski i društveni razvoj tražio prostore za nove

namjene.

Primjer historicističke arhitekture u Istri

V. SUVREMENO DOBA

Izbijanjem Prvog svjetskog rata (1914-1918) u Istri dolazi do prekida nacionalnih

borbi, a Italija pokazuje jasan interes za istočnom obalom Jadrana. Godine 1915. (26. IV.) sile

Antante (Velika Britanija, Francuska, Rusija) su Italiji za stupanje u rat na njihovoj strani

obećale: dio slovenskih zemalja, Istru, sjevernu Dalmaciju za Zadrom i Šibenikom, gotovo

sve otoke, a u Albaniji dio teritorija s lukom Valonom (potpisan je tzv. Londonski ugovor).36

Rapallskim ugovorom iz 1920. godine Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca Istru je predala

Italiji, zajedno s otocima Cresom i Lošinjom, Zadrom te Lastovom i Palagružom. Rijeka je

35 http://www.histrica.com/hr/g/povijest/

36 Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, drugo, dopunjeno izdanje, Naklada Pavičić, Zagreb, 2003, str. 32.

13

proglašena slobodnom državom i to u granicama kotara Rijeke.37 U razdoblju između dva

svjetska rata talijanska vlast u Istri zatvara sve oblike hrvatskog i slovenskog javnog života;

zatvaraju se škole, kulturne ustanove, dolazi do talijanizacije hrvatskih imena. Uslijedio je

masovni egzodus hrvatskog stanovništva u Kraljevinu Jugoslaviju.38 U četiri desetljeća iselilo

se više stotina tisuća žitelja Istre.39

Hrvati se sele iz Pule 1947. godine

Nakon kapitulacije Italije, 1943. godine, dolazi do sveopćeg narodnog ustanka u

Istri. Protjerana je fašistička vlast, a NOO Istre donosi proglas o oslobođenju Istre i njezinom

pripojenju Hrvatskoj u novoj Jugoslaviji. U sklopu završnih operacija za oslobođenje

cjelokupnog južnoslavenskog prostora, oslobođena je i Istra, 9. svibnja 1945. godine.

Nakon oslobođenja dolazi do egzodusa dijela autohtonog talijanskog stanovništva. Istarski

poluotok je Sporazumom iz Beograda 1945. godine podijeljen u dvije zone - zonu A i zonu

B. Zona A je bila pod anglo-američkom, a zona B pod jugoslavenskom vojnom upravom.

Mirovnim ugovorom u Parizu, 1947. godine, Pula je kao dio zone A pripala Jugoslaviji, dok

je područje sjeverno od Mirne postalo tzv. „Slobodni teritorij Trsta“. Konačna državna

granica između dviju država dogovorena je sporazumom u Osimu, 10. studenoga 1975.

godine. Raspadom Jugoslavije, pošto su Hrvatska i Slovenija međunarodno priznate kao

37 Isto, 80.

38 http://www.valamar.com/hr/istra/povijest-kultura

39 http://www.istrapedia.hr/hrv/615/egzodus/istra-a-z/

14

samostalne i nezavisne države, njezine republičke granice postale su državne. Istra je u

sastavu republike Hrvatske i čini jednu od 20 hrvatskih županija.40

Literatura:

Hrvatski opći leksikon: A – Ž, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1996.

Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, Jutarnji list, Zagreb, 2008.

Hrvoje Gračanin, Kratka povijest Hrvatske za mlade I: Od staroga vijeka do kraja 18.

stoljeća, SysPrint, Zagreb, 2006.

Ferdo Šišić, Povijest Hrvata – pregled povijesti hrvatskog naroda (1526. – 1918.),

drugi dio, Marjan Tisak, Split, 2004.

Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, drugo, dopunjeno izdanje, Naklada Pavičić,

Zagreb, 2003.

Internet:

www.istra.hr

www.histrica.com

www.istrapedia.hr

www.valamar.com

www.croatianhistory.net

www.tzpazin.hr

www.hr.wikipedia.org

40 http://www.valamar.com/hr/istra/povijest-kultura

15