Skripta sadrži skraćeno Cessario 105-162 i skriptu od Migles prema HaringuZa 1. kolokvij još nedostaje: Cesario 9-24 i Panickears 155-166

CESSARIOstr.105-162

Narav kršćanske razboritosti

1. „A mi imamo misao Kristovu“ (1 Kor 2, 16)

Kršćanskim krepostima vjere, nade i ljubavi teolog pridaje osobitu važnost. Kršćanin traži i ostale ljudske kreposti kako bi provodio dobar život. Krepost razboritosti otvara čovjeku pamet svijetu moralne istine i vrijednosti. Sv. Toma A. u svojoj Sumi teologije govori: „Sve su kreposti svedene na broj 7: 3 teologalne i 4 stožerne. Od 5 intelektualnih kreposti, jedna je razboritost, koju pronalazimo među stožernim krepostima.“ Razboriti kršćanin smješten je u Kristov duh, tako da Kristova moć može preobraziti um i srce cijele osobe.

2. Što je kršćanska krepost?

Sv. Toma u Sumi teologije daje definiciju kreposti: „Krepost je dobra kvaliteta čovjekove duše prema kojoj se živi ispravno i radi koje se izbjegava zlo, a koju Bog u nama ostvaruje bez nas.“ Stavlja ju unutar one vrste kvalitete koju je Aristotel nazvao habitus, a on označava čovjekovo usavršavanje neke sposobnosti djelovanja.

Krepost nema materijalni uzrok, nego se govori o subjektima u kojima postoji. Ovi subjekti uključuju sve razumske snage ili sposobnosti ljudske duše: razum, volju i osjetilne težnje. Ova definicija promatra ulivene kreposti kao istinske i prave darove božanske milosti – dolaze izravno od snage Duha Svetoga. Po definiciji, vršenje kreposti događa se jedino u dohvaćanju dobrih ciljeva. Kršćanska teologija danas ne vodi mnogo računa o razlikovanju između ulivene i stečene kreposti. To se vidi po općem zauzimanju u području teološke antropologije. Te zbog toga što se kod teologa moralista uvriježio običaj da određuju norme i pravila za moralno ponašanje.

Najveći dio kršćanskih teologa promatra pojedinačnu osobu kao milosnu osobu, ukoliko ima osobni aktivni odnos s Bogom (s Presvetim Trojstvom). Vidimo kako moralisti oklijevaju prosuditi ili osuditi neke oblike ponašanja koja su očito nemoralna. Teolozi moralisti manje pozornosti posvećuju ljudskoj naravi i njezinim specifičnim sposobnostima. Sv. Augustin opisuje kako teolozi preferiraju ispitivati moralni životu svijetlu Riječi. Nadalje, oni koji razvijaju moralnu teologiju isključivo u smislu moralnih normi pridaju slabu pozornost potrebi ljudske naravi i stvarnim aktivnim moćima koje djeluju u moralnom životu.

Nije dovoljno tvrditi da se stečene moralne kreposti mogu razviti unutar nekog nadnaravnog poziva na blaženstva i sudjelovanjem u sakramentima. Tridentski sabor jasno naučava da darovi Duha Svetoga i ulivene kreposti zajedno oblikuju bogatstvo svakog vjernika.

Opći poziv na svetost određuje razlog postojanja ulivenih kreposti. Niti vjera niti ljubav u samima sebi nisu dovoljne za preoblikovanje svakoga karakterističnog vida moralnog

1

života. Opravdano je govoriti o savršenstvu koje postoji u ljudskoj naravi, a konačno savršenstvo dolazi jedino od sjedinjenja s Bogom. Ulivene kreposti, ukoliko djeluju u vjernikovom životu, jamče sigurnije i izvjesnije izvršenje dobrih čina koji dovode do sreće. Škola tomističkih komentatora različito objašnjava razlike između stečenih i ulivenih kreposti (primjer je kardinal Kajetan: Bog je uzrok i učinak ulivenih kreposti, on je izvor i konačni cilj, ulivene kreposti djeluju prema uzvišenijem načelu nego stečene).

Ulivene kreposti, kao kategorija moralnog poretka, ostvaruju u ljudskom ponašanju jedinstvo vjere i poznavanja Isusa Krista. Kršćanska moralna krepost nikada ne sadrži potiskivanje osjetilnih nagona, nego upravlja težnje naše naravi u skladu s Kristovim duhom. Kršćanske ili ulivene kreposti čine dio teologalnog života vjere, nade i ljubavi. Kršćanin ostvaruje kreposni život jedino u kontekstu života vjere u Krista. Teologalne kreposti osnažuju ulivene moralne kreposti i zato ljubav prema Kristu otvara put konačnom savršenstvu svakog čovjeka stvorenog na sliku Božju.

3. Narav kršćanske razboritosti

Za objašnjavanje kreposti razboritosti, koristi se pojam phronesis, ili pojam praktičnog razuma. Kršćansko poimanje razboritosti nije isto što i poimanje filozofskog moralnog sustava, koji ju shvaća kao onu koja od čovjeka želi učiniti zakonodavca samome sebi – kaže von Balthasar.

Kršćanska razboritost pruža čovjeku sredstvo sudjelovanja na Božjoj mudrosti (slušanje Duha Svetoga). Razboritost se mora osloniti na vječni zakon, koji je božanska mudrost koja upravlja svaku stvar prema njezinom cilju (telos). Kršćansko poimanje razboritosti vodi računa o poimanju u klasičnoj filozofiji (razboritost kao praktični um) i u kršćanskom ostvarivanju na koje obvezuje ljubav. Kršćanska moralna teologija govori o kreposti razboritosti kao o svezi spoznaje i ljubavi. U današnjem uobičajenom jeziku, razboritost znači provođenje ispravnog opreza. Također znači potpuno i povjerljivo izvršavanje istinske ljubavi i praktične mudrosti. Kreposni život teži stvaranju pobožnog, vjerskog čovjekovog ponašanja. Ona upravlja čitavim moralnim životom i zato mora oblikovati misao i dotaknuti srce vjernika.

Isto tako, kršćanski moralni nauk preporuča razvijanje specijaliziranih oblika razboritosti: politička razboritost, ekonomska razboritost... Razborita osoba mora se založiti u djelatnostima koja ciljaju na različite svrhe: vlastito dobro, dobro obitelji, šire političko dobro... Razboritost se ponajprije odnosi na usavršavanje praktičnog znanja: osnažuje čovjekov razum i djelatnost duha.

Augustin definira razboritost kao ljubav koja mudro izabire između onoga što je korisno i onoga što je štetno. Razboritost pokazuje vjerniku ispravan smjer koji vodi prema Bogu. Ona osigurava da je vjernik u posjedu cjelovitog moralnog odgoja te da živi život koji je dobro upravljen. Ona oblikuje ljudske čine.

Opći sudovi ili načela nisu dovoljni za čovjekovo djelovanje, razborita se osoba mora okrenuti konkretnom pojedinačnom slučaju. Razborita osoba neće biti prekorena zato što je pogriješila u onome što razumski ne može biti predviđeno. Razboritost potpuno ostvaruje definiciju kreposti, jer jamči da će čovjek djelovati dobro u većini slučajeva. Ali kršćanska

2

razboritost, uz pomoć dara savjeta, nadomješta ograničenost praktičnog razuma kroz djelovanje Duha Svetoga.

Razboritost objektivno pokušava odrediti istinu moralne situacije hic et nunc. Ona, kao moralna krepost ili habitus, čini dobrim onoga koji je posjeduje. Kršćanska razboritost zahtijeva da se vodi velika briga za životne probleme ljudi. Sv. Toma opisuje onoga koji živi u skladu s kršćanskom razboritošću: „Ostaje miran, ne zato što ga ništa ne potiče... ima povjerenja u ono što treba očekivati s pouzdanjem...“

4. Razboritost i moralne kreposti

Ispravnost razboritosti počiva u činjenici da je u vezi s istinom. Razborito djelovanje uvijek dovodi do cilja rasta i čovjekovog dovršenja. Pomaže vjerniku da izabere ispravna sredstva za postizanje nekog moralnog cilja. U hic et nunc događajima razboritost usmjerava prema ostvarenju dobrih ciljeva koji tvore čovjekov rast. Ona se, dakle, oslanja se na moralne kreposti.

Svaka ljudska osoba posjeduje instinktivno shvaćanje načela praktičnog djelovanja. Skolastici tu sposobnost nazivaju savjest (synteresis).

Razborita djelovanja služe postizanju i ostvarenju cilja moralnih kreposti. Ti ciljevi moralnih kreposti su već na neki način prisutni u samom čovjekovu razumu. Razboritost u osnovi predstavlja jedan oblik rasuđivanja. Ona uključuje diskurzivno rasuđivanje koje ide u potragu za praktičnom istinom, na način da sakuplja i vrednuje sve slučajne okolnosti koje obilježavaju neku situaciju.

Filozofi razlikuju tri momenta u razvoju praktičnog znanja: a) predznanstveno razumijevanje moralnih normi, b) pojavljivanje moralnog/etičkog znanja, c) čin savjesti (ili praktični sud).

Jedino razboritost jamči da ispravni sudovi savjesti pokreću da se učine kreposna djela.Svaka osoba može pretrpjeti negativne posljedice zbog toga što ima loše formiranu

savjest. Pogrešna savjest nikada ne može biti osnova za djelo koje promiče savršenstvo ljudske osobe. Vjernik, kojega formira razboritost, zaštićen je od pogrešne savjesti zbog svog poznavanja moralne istine.

Razboritost teži oblikovanju karaktera kršćana vjernika. Ova krepost također mora učiti od božanske istine. Ona nas, nadalje, dovodi do ispravnog sklada sa stvarnošću.

Razborit čovjek stvarno djeluje na krepostan način i jednostavno ne razmišlja o tome kako postupa. Kršćanska tradicija razlikuje tri momenta u ostvarenju razboritog čina: savjet, sud, i poredak. Proces traženja savjeta zahtijeva da razboriti subjekt posjeduje ispravnost težnje. Sud implicira odluku da osnaži afektivnu spremnost glede sredstava koji se koriste. Ljudsko djelovanje zahtijeva imperativni pokret koji dolazi od intelekta. Čin naredbe (imperium) je intelektualni čin, a ne čin prvotno povezan s voljom, dok se razboritost razlikuje od puke intelektualne kreposti. Razboritost dopušta vjerniku, uz snagu Duha Svetoga, da napravi sve ono što je istinito, časno, pravedno, čisto, ljubazno, hvalevrijedno, ono što je krepost i zaslužuje pohvalu (usp. Fil 4, 8).

5. ELEMENTI RAZBORITOSTI

3

Za svaku od stožernih kreposti skolastički su teolozi postavili tri klasifikacije dijelova koje pomažu organiziranju raznolikosti kreposti. Temelj tog razlikovanja počiva u različitim načinima kako su filozofi podijelili cjelinu. Bilo koja stvar, koja bitno pripada ustroju neke kreposti, treba biti nazvana njezinim integrativnim dijelom. Postoje specifične vrste generičke kreposti, a to su subjektivni dijelovi. Kao što postoje razne moći neke živuće supstancije, tako postoje i sporedne kreposti ili kreposti združene s temeljnom kreposti i te se nazivaju potencijalnim dijelovima. Opći nauk o tri različita dijela ili razreda podkreposti u koje se dijele stožerne kreposti – shema dijelova:

1.) Integrativni dijelovi – ovi dijelovi moralnih kreposti predstavljaju karakteristične djelatnosti ili psihološke spremnosti koje zahtijeva svaka moralna krepost kako bi ostvarila svoje vlastito djelovanje; ukoliko su strukturirajući dijelovi, oni su posebnosti ili obilježja koji ne tvore različite kreposti.

2.) Dijelovi koji ostvaruju istu formalnu vrstu:a) Subjektivni dijelovi: ove kreposti predstavljaju različite vrste jedne stožerne kreposti.

Ukoliko su kreposti, posjeduju puno i nedvosmisleno ostvarenje kreposti o kojoj se radi. Ono što svaku krepost označava kao subjektivni dio neke stožerne kreposti jest činjenica da ta krepost u potpunosti ostvaruje generičku definiciju stožerne kreposti.

b) Potencijalni dijelovi: ostvaruju neku formalnu vrstu stožerne kreposti jedino na analogan način, tj. na ograničeni način. Dok neka združena krepost predstavlja umanjenje čitave stožerne kreposti, može se dogoditi da jedan potencijalni dio neke stožerne kreposti predstavlja izraz najplemenitijeg čovjekovog ponašanja kreposti s kojom je on združen.

5.1. Integrativni i subjektivni dijelovi razboritostiIntegrativni dijelovi razboritosti sačinjavaju njezine sastavne dijelove. Razborita osoba treba razne kvalitete ili svojstva na način da može prihvatiti posebno diskurzivno rasuđivanje koje obilježava razboritost. Kršćanska tradicija nabraja 8 integrativnih dijelova razboritosti: 1. Pamćenje, 2. Intuiciju (razlučivanje/integraciju), 3. Poučljivost (prijemljivost), 4. Pronicljivost (oštroumnost, bistrinu), 5. Razbor (obrazloženi sud), 6. Predviđanje, 7. Obzirnost, 8. Oprez. Potpodjele ili subjektivni dijelovi razboritosti uključuju ne samo razboritost nužnu za brigu o vlastitom životu, nego i razboritost koja zahtijeva posebno zalaganje, kao što je vojnički život.5.2. Potencijalni dijelovi razboritostiPospješuju prva dva čina razboritosti: savjet i sud. Nijedan potencijalni ili združeni dio ne ojačava temeljni čin te kreposti. Postoji načelo koje zahtijeva da svaki put, kada se pokaže posebni cilj, postaje potrebnom i posebna krepost. Sv. Toma: „Razlika različitih kreposti mogla bi biti označena prema razlici djelatnosti koje se ne razrješuju u istoj stvari.“ Dobar savjet (eubulia), osnažuje čin savjeta; dok razboritost (synesis) i pronicljivost (gnome) zajedno osnažuju čin suda. Sveti Toma pridržava Aristotelov grčki izraz eubulia za označavanje kreposti dobroga savjeta i opreza u traženju. Eubulia proniče određeni dobri cilj, tj. osposobljava neku osobu da kao praksu razvije traženje i dar dobroga savjeta. Krepost razumnosti (synesis) i krepost pronicljivosti (gnome) tvore posebne kreposti; one mogu osnažiti neku osobu kako bi privela kraju određene ciljeve u širokom području razboritog

4

života. Posebna djelatnost koja zahtijeva snagu posebnog habitusa jest sud. Synesis je zdravi sud u nekoj redovitoj materiji. Gnome označava pronicljivost prosuđivanja pred različitim okolnostima u odnosu na ono što čini normalnu rutinu.

6. POROCI PROTIVNI RAZBORITOSTINeko kreposno djelovanje ostvaruje istinsko i pravo moralno dobro posredstvom dobro upravljenog razuma. Krepost usavršava osobu čineći dobrima i čin i osobu koja pravi taj čin. Porok s druge strane proizvodi čine koji nisu u skladu s pravilima ispravnog razuma, tako da kroz pretjeranost ili nedostatke, svi poročni čini proizvode neki određeni oblik zla. Sredstvo neke određene kreposti često sliči nekoj poročnoj pretjeranosti više nego nekoj drugoj; ili neki se poroci lakše prerušavaju u krepost nego drugi. Kreposti sjedinjene s umjerenošću više sliče njihovim nedostatnim oblicima, a kreposti združene s jakošću više sliče njihovim pretjeranim oblicima. Nedostatni oblici razboritosti, nerazboritost i nemar, izopačuju jedan ili drugi čin od onih koji su karakteristični za razboritost: savjet, sud i naredba. Postoje različite vrste lažne razboritosti.6.1. NerazboritostNerazboritost djeluje u svakom poroku i grijehu. Uključuje brojne vrste grešnih čina koji iskrivljuju ravnotežu koju zahtijeva razboritost za postizanje svoga cilja, a to je dobri moralni izbor. Grijesi nepostojanosti i nemara napadaju srž same razboritosti, oslabljujući odluke osobe da u potpunosti slijedi naredbu ili imperium. Ova se grešna raspoloženja i djelovanja urezuju u svaki vid kreposnog života. Premda nije kreposno beskrajno premišljati u tijeku nekog djelovanja, još je manje kreposno kada neka osoba uopće ne razmišlja o svome ponašanju; dobro je podsjetiti na mudru izreku: „Pametan pazi na svoj korak“ (Izr 14,15). Budući da neki sami sebe smatraju svojim najboljim prijateljima uglavnom se opiru tome da ih savjetuje netko drugi. Najbolji lijek za sklonost prema nepromišljenosti sastoji se u tome da se zdušno traži savjet od nekog zrelog muža ili žene, osobito glede važnih životnih pitanja. Za kršćanina se i Učiteljstvo brine da mu pruži autentični izvor dobrog savjeta. Nerazboritost se očituje i kada neki subjekt dade neki površan savjet ili kada netko sudi prema modelima koji su potpuno subjektivni. Revna navika neprestane refleksije također priječi da se donesu valjani sudovi – osobe koje potiču trajno stanje oklijevanja glede ponašanja kojega bi osobno trebalo provoditi. Nerazboritost se javlja kao stvarnost koja dovodi do stvarnog izopačivanja suda savjesti. Individualna savjest ne tvori nezabludivog vodiča za dobar život. Poroci koji se protive razboritosti uključuju nepostojanost ili afektivnu blokadu razboritih usmjerenja. Nepostojan je onaj koji ne ustraje u svojim nakanama. Porok nepostojanosti pokazuje jedinstvo moralnoga života koje je utemeljeno na tajanstvenom odnosu između zdravog suda i ispravne težnje. „Bludnik“, kaže jedan duhovni vođa, ima strašnu prazninu u središtu svoga postojanja i pokušava je ispuniti, neodlučan da prestane iz straha da će se morati naći pred pustinjom koju je napravio od samoga sebe. Sveti Toma definira nemar kao ono što proizlazi iz opuštanja volje, koja čini da razum nije potaknut kako bi zapovjedio čine koje ona mora učiniti ili način na koji ih mora učiniti. Kršć. tradicija kaže da je nemar jedan od osobitih grijeha protiv razboritosti. Grešna sklonost koju predstavlja nemar više je psihološki stav ili stanje koje pospješuje različite poroke nego neki određeni porok. Nemarni je čovjek sklon i drugim grijesima.6.2. Lažna razboritost

5

Izopačenja razboritosti često proizlaze iz bestidnosti, ali ostali moralni grijesi mogu proizvesti lažne oblike razboritosti. I razboritost se može lažno prikazivati. To se događa kada subjekt kao razboritost razvija osobine s namjerom da dođe do cilja koji ne dovodi pravoj sreći ili kada se lukavo primjenjuju zla sredstva za postizanje dobrog cilja. Prva vrsta lažne razboritosti jest tjelesna ili osjetilna razboritost. Subjekt se brine jedino za vlastite neuredne interese; ukoliko se radi o obliku ogorčenog egoizma, razborita se osoba brine za stvorena dobra, ali na puteni način. Putena je razboritost tipična npr. za škrca koji do u tančine poznaje sve načine kako ostvariti zaradu. Istinska se razboritost bavi materijalnim stvarnostima, ali u određenoj hijerarhiji dobara razboritost je sposobna upraviti interes neke osobe prema relativnim dobrima u smjeru čovjekovog napretka na način da ta relativna dobra uvijek ostanu uređena u kontekstu dobroga i čestitoga života, a u slučaju ulivene razboritosti ova krepost jamči da će ti darovi pridonijeti postizanju savršene sreće kakvu imaju sveci, a to je beatitudo. Podmuklost, prepredenost i nepoštenje ostvaruju one okolnosti i dovodi(e) do odlučivanja za dobar i loš cilj. Do dobrog cilja treba se doći iskrenim putevima. Podmukla, prepredena i nepoštena osoba traži lukave načine kako samoj sebi i drugima sakriti zla sredstva upotrjebljena za ostvarenje nekog cilja. Ako se upotrebljavaju riječi da bi se postigla prijevara, lažnu razboritost možemo nazvati podmuklost i prepredenost, a ako dvoličnost uključuje i djelovanje, taj stav možemo nazvati prijevara. Ovaj oblik razotkriva prisutnost nekog dubljeg duhovnog zla. Oni koji nemaju duhovnost i uvjereni su u svoju vrijednost, imaju veliku teškoću da budu pošteni glede načina kojega treba slijediti u postizanju svojih ciljeva. Podmukla osoba pokušava živjeti dvostruki život. Novi zavjet neprestano potiče vjernika da vjeruje kako će Bog providjeti sve dobre stvari potrebne za život, što je lijek za dvoličnost koja obilježava podmuklost, prepredenost i nepoštenje. Kršćanska mudrost upozorava na činjenicu da pohotnost i pohlepa ohrabruju nerazboritost i lažnu razboritost. Onaj koji griješi protiv razboritosti, poigrava se Božjim savjetima. Koji ne posjeduje krepost razboritosti potpuno je obuzet neurednom ljubavlju prema sebi. Kreposna razboritost predstavlja najviše dostignuće duhovnoga života. „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu“ (Mt 6,24). Kršć. razboritost prepoznaje u razboritoj osobi onoga koji gleda ptice nebeske i poljske ljiljane (usp. Mt 6,25-34)

7. DAR SAVJETASv. Toma: „Sam je Filozof - kaže Akvinac - uočavao da oni koji su pokrenuti božanskim poticajem, ne trebaju odlučivati prema ljudskom razumu, nego moraju slijediti nutarnji instinkt, jer su potaknuti počelom koje je uzvišenije od ljudskoga razuma.“ On svoje opće naučavanje o darovima usredotočuje na krepost ljubavi. Piše on, da su darovi DS međusobno povezani u ljubavi, te tko posjeduje ljubav, posjeduje sve darove DS i bez nje ne može posjedovati nijednoga od njih. I moralna ulivena krepost može postići u nekoj osobi i konačnog cilja kršć. života koji počiva u beatitudo (blaženstvu). Dar savjeta podređuje imperium ili naredbu ulivene razboritosti novom Kristovom životu koji pripada svakom vjerniku. Savjet ima određeni prioritet nad drugim moralnim krepostima i darovima koji im pomažu, tj. za krepost pravednosti, dar milosrđa; za krepost jakosti, dar hrabrosti; za krepost umjerenosti, dar straha Gospodnjeg. Postoje različiti načini kako praktični razum može pogriješiti u razumijevanju ili razlučivanju moralnog dobra. Redovito prihvaćanje savjeta i promišljanje koje zahtijeva razboritost jedino uz veliku teškoću mogu podnijeti mnoštvo

6

neurednih faktora, napose nered koji proizvode neuredne strasti. Ti faktori mogu poremetiti stvarno djelovanje razboritosti. Put duše k Bogu zahtijeva posebno vodstvo od strane DS. Savjet djeluje u skladu s naravi; to znači da uvelike pojačava bliskost s božanskim stvarnostima koje milost daruje osobi. Svjetlo DS pomaže ulivenoj razboritosti da otkrije pravo sredstvo za ljudska djela na način, da se dobrovoljno pozovu na spasenjski nauk kojega nalazimo u Crkvi. Razboritost uključuje skup kreposti koje osnažuju čine naredbe, suda i savjeta. Čin savjeta zahtijeva poseban način božanske pomoći. Budući da je vječni razum vrhovno pravilo svake čovjekove čestitosti, istina koju Krist priopćava svojim učenicima na ljudski način razotkriva skrivena otajstva vječnoga zakona. Dar savjeta stvarno pomaže vjerniku da bude u Crkvi poput učenika. U stanju pale naravi ljudska osoba redovito lakše uspijeva pokrenuti vlastiti život nego podnositi da bude pokrenuta. Sv. Toma smatra da kršć. hodočasnik koji živi u skladu s darom savjeta, na poseban način oponaša svece u nebu koji su jednostavno okrenuti prema Bogu. Život kreposti i darova dostiže vrhunac kršć. savršenstva. „Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe“ (Mt 5,7). Dobro promišljeno milosrđe nikad nije združeno s prividnim suosjećanjem niti slijedi preuzetost da je Bog oprostio. Isus na poseban način obećaje da savjet, kojega daje DS, nikada neće nestati iz života Crkve. „Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu“ (Iv 16, 12-13).

KRŠĆANSKA PRAVEDNOST I LJUDSKO DRUŠTVO

1.       Tražite najprije Božje kraljevstvo i pravednost njegovu

Crkva nas potiče da područje pravednosti promatramo koekstenzivno s globalnom zajednicom naroda. Svaka skupina bi trebala voditi brigu o potrebama i zakonitim težnjama drugih skupina i o općem dobru čitave ljudske obitelji. Filozof Peter Geach želi istaknuti kako je pojam pravednosti neizmjerno problematičan pojam: postoje neki dijelovi pravednosti, starim jezikom rečeno – neki isprepleteni elementi i svaki element donosi sa sobom teške probleme. Od kraja 19. St. Crkva je poglavito razvijala socijalni nauk koji nam pomaže protumačiti problem pravednosti u svijetlu evanđelja. Kršćanski teolog i ostali članovi Crkve trebali bi se potpuno opravdano ogledati s problemima društvenog života. U jasnom i dubokom smislu, pravednost tvori pravu krepost jer u svijetu postoje i druge osobe, te stoga svaka istinski odgovorna osoba mora voditi računa o bližnjemu. Nijedan pojedinac, pa ako i živi kao samac, ne može izbjeći da bude uključen u neki oblik ljudskog odnosa. Sveto pismo opetovano govori o aktivnom zalaganju za drugoga te zahtjeva da svatko sudjeluje u odgovornosti za čitavo čovječanstvo. Osoba koja je pravedna u kreposnom smislu pokazuje aktivno zanimanje za poboljšanje uzajamnog odnosa koji uključuje moralni svijet ljudskog društva. Napose se kršćanin ni na koji način ne bi trebao osjećati obaveznim da se podvrgne svjetovnim stručnjacima u politici kada se radi o problemima javne i privatne pravednosti. Pravednost je istinska krepost kršćanskog života. Danas Crkva mora pružiti ljudskome društvu  teološku pomoć propovijedajući istinu o stvaranju svijeta što ga je Bog stavio u ruke ljudi kako bi ga svojim radom učinili plodnim i savršenijim, i naviještajući istinu o otkupljenju, kojim je sin Božji spasio sve ljude te ih istovremeno ujedinio jedne s

7

drugima, učinivši ih odgovornima jedne za druge. Pravednost oblikuje pravu krepost ponašanja.

2.       „justum“ ili ono što je ispravno

Pojam pravednosti kod sv. Tome duboko se razlikuje od pojma pravednosti u mnogim političkim teorijama koje proizlaze iz prosvjetiteljskih misli jer podržava tezu da pravednost jednostavno posjeduje objektivno utemeljenje. Jer, prema čitavoj kršćanskoj tradiciji, krepost pravednosti je iznad onoga što su latinski teolozi nazivali jus. Prema realističnim teolozima moralistima, u jeziku kao što je engleski, jus se prevodi s pravo. Nasuprot pozitivno pravednom, jus naznačuje nešto što bitno pripada subjektu. Govoriti o prirodnoj premisi za pravednost ne uključuje grubu empiričku viziju prirode čovjeka i svijeta. Kreposti jakosti i umjerenosti, da bi ostvarile kreposnu sredinu pravednosti, ne ovise izravno o određenim spremnostima koje se nalaze u kreposnoj osobi. U pravednosti se ta sredina naziva sredina stvari, medium rei, što je neosobno mjerilo određeno prirodom, zakonom ili ugovorom. Pravednost nesumnjivo zahtjeva da se u potpunosti isplati neki dug. Sv. Toma definira justum kao ono što se duguje nekom drugom prema jednakosti. Pravednost zahtjeva da se u društvenim odnosima svaka stvar učini na jednaki način ili u pravoj mjeri koja je uravnotežena s pravima drugih. Vlastito obilježje pravednosti jest na pravedan način upravljati osobu u njezinom ponašanju prema drugima, bilo u ponašanju prema osobama, bilo u ponašanju između osoba i njihovih zajednica. Sv. Izidor Seviljski podržava klasičnu razliku između fas i jus. Ono što je jus odnosi se na ljudske odnose. Ono što je fas odnosi se jedino na božanski zakon. Pravednost nalazi svoj objektivni temelj u nekom jus. Sv. Toma priznaje dva smjera za justum, za pravednu stvar. To su naravno i pozitivno pravo. Naravno pravo proizlazi iz temeljnih dobara ljudskog razvoja kao što je život, fizički integritet i ljudsko razmnožavanje, dobar glas, zajednički život, komuniciranje u istini.. Pozitivna prava proizlaze iz dogovora koji je uglavnom pretvoren u zakon. Naravno pravo odgovara božanskoj istini jer se prenosi kroz naravni zakon. Kršćansko viđenje pravednosti pretpostavlja da vječni zakon daje konačno utemeljenje i normu za čovjekovo djelovanje.

3.       Kreposti povezane s pravednošću

Stožerna krepost pravednosti upravlja važnim područjima ljudskog života, ukoliko uređuje međusobne odnose koji se očituju unutar ljudske zajednice. Sv. Toma ove kreposti svrstava pod dva temeljna naslova: kreposti poštovanja i kreposti odgoja. Dok s jedne strane pravednost redovito teži uspostavi izvjesne, određene jednakosti, s druge strane krepost se može protegnuti i na ono što se događa između osoba različita podrijetla. Kreposti poštovanja uređuju odnose između viših i nižih. Kreposti odgoja uređuju i vode međusobne čine ove vrste između osoba koje dijele suživot u istom društvu. U skolastičkoj terminologiji, i kreposti poštovanja i kreposti odgoja predstavljaju različite potencijalne dijelove pravednosti. Budući da neka osoba ostvaruje stožernu krepost pravednosti jedino kada uzvraća dugovanu obvezu nekom drugom, svaka druga situacija koja zahtjeva čine kao što su raspodjela ili razmjena među osobama uključuje jedan od potencijalnih dijelova pravednosti. Te povezane kreposti su istinske kreposti jer oblikuju i upravljaju čine ispravnog čovjeka. Kršćanska

8

tradicija razabire dvije kategorije za potencijalne dijelove pravednosti: 1. Kreposti koje uređuju odnose u kojima postoji nejednakost položaja i 2. Kreposti koje uređuju ispravno ponašanje u situacijama u kojima postoji nejednakost. U prvoj kategoriji pronalazimo kreposti vjere, milosrđa i poštivanja koje upravljaju ljudske čine prema Bogu, roditeljima, zakonitim vlastima. U drugu kategoriju ubrajamo zakonsku obvezu. Kada kršćanski teolozi govore o moralnom dugu, ne znači da žele uvoditi nešto izborno ili površno. Moralni dug može obvezati neku osobu da djeluje na određeni način, npr. u odnosu i ljudskom međudjelovanju mi smo dužni biti istinoljubivi prema osobama s kojima smo u odnosu. Krepost istine uspostavlja sredinu između nekritičkog samoprikazivanja i projiciranja lažne slike o samima sebi. Uz to, moralni dug mora uspostaviti odgovornosti prema drugim situacijama koje je teško procijeniti.

3.1. Krepost štovanja

Kreposti štovanja dijele jedan karakteristični vid budući da uređuju ponašanje nižih prema višima. Postoji nejednakost položaja između redovnika, pobožnika i smjernih osoba prema kojima ostajemo dužni. Ali kreposti poštovanja ne nameću prije svega odnos između dužnosti i obaveze. Odnos poštovanja nameće potrebu za preoblikovanjem od strane kreposne osobe koja je podložna drugoj. U slučaju kreposti religije ili bogoštovlja ,motivi nejednakosti nalaze se u onome što razlikuje Stvoritelja od stvorenja. Ta razlika proizlazi iz temeljnog načela uzročnosti. Bog je izvor, ali i onaj koji održava u postojanju svaku stvar i koji upravlja svim onim što se događa. Bog je temeljna causa causarum. Ali religija nije jedina krepost poštovanja. Bog nije uredio da on jedini vrši svaku vlast, nego i da stvorene osobe sudjeluju u vlasti na različite načine kroz određenu uzročnu djelatnost. Kao i sve kreposti, kreposti religije, sinovske pobožnosti i poštivanja, osposobljavaju osobu da posjeduje prikladni habitus, da sasvim radosno, hitro i lako izvrši neke određene djelatnosti. Olakšavaju razvoj nekih osobina poput poštovanja, poniznosti, podložnosti, strahopoštovanja, zahvalnosti. Poštovanje tvori psihološki analogat dara straha Božjega. Krepost štovanja pripravlja neku osobu da se suobliči nekom višem upravo kao nekom izvoru dobra za pojedince te da vodi računa o volji nekog pretpostavljenog, a ne da preferira vlastitu volju. Krepost poslušnosti upravlja djelovanjima odane osobe, koja sluša Boga, autora božanskih spisa, prema ocu i majci.. sv. Toma ističe duh kreposti štovanja kada ističe u vezi onih koji imaju vlast u svijetu.

3.2. Odgojne kreposti

Druga potpodjela potencijalnih dijelova stožerne pravednosti sadrži kreposti koje upravljaju i jamče dobro odgojeni život u dobro urođenoj ljudskoj zajednici. Ove kreposti vrše upravljajuće djelovanje čina onih osoba koje dijele isto stanje ili položaj. Odgojne kreposti tvore dvije grupe. Postoje kreposti koje su,  prije svega, neophodne za zajednički život ukoliko upravljaju zajedno one razmjene koje su nužne za bilo koji oblik autentičnog ljudskog priopćavanja. To su kreposti koje doprinose življenju radosnijeg iskustva svakodnevnog života. Prva grupa uključuje kreposti istine, zahvalnosti i uzvraćanja, dok druga grupa obuhvaća kreposti darežljivosti i prijateljstva. Odgojnu krepost sv. Toma naziva

9

krepost veritas, puka i jednostavna krepost istine. Na način sličan kreposti vjere, i istina posjeduje u moralnom životu važnije značenje od onog kojeg ima sama stožerna krepost pravednosti. Jer krepost istine sadrži dublji i širi smisao kreposti od onoga kojega mogu ostvariti bilo opća pravednost, bilo ostali posebni oblici pravednosti. Kada Isus govori farizeju Nikodemu, naznačuje izuzetnu ulogu koju krepost istine posjeduje u kršćanskom životu – tko čini istinu, dolazi svjetlosti.  Istinoljubivost pokazuje vrstu vjernosti koja se obistinjuje kada postoji podudarnost između umskog pojma ili  izrečene riječi i onoga što ovi znakovi označuju u stvarnosti. Kada se to shvaćanje primijeni na moralnu krepost istine, vjernost se ne primjenjuje samo u redu spoznavanja, nego i u redu osobe. Postoji temeljna osobna iskrenost ili čestitost koja obilježava osobu koja živi u istini glede vlastite vrijednosti. Krepost istine, kao ulivena krepost, predstavlja posebno prikladan izraz evanđeoskih vrijednosti. Osim toga, 2. Vat. sabor definira Crkvu istovremeno u njezinom hodočasničkom stanju kao i Kristovu zaručnicu bez ljage. Budući da je Crkva u isto vrijeme ujedno sveta i uvijek potrebita pročišćenja, članovi Kristovog tijela moraju hoditi prema punini nebeske gozbe jedino na način iskrene jednostavnosti srca. Moralna krepost istine ne podnosi dvoličnost.

Bernhard HÄRINGPrema profinoj skripti prema Haring: Frei in ChristusKrepost pravednosti uči nas razvijati i čuvati život unutar zajednice. Pojam pravednosti posebno tumači socijalni nauk Crkve koji u svjetlu Evanđelja, s pravom i opravdano u svjetlu trostruke metode analize, vrednovanja i davanja smjernica, promatra probleme društvenog života. O pravednosti kao kreposti govori se ponajprije s tog razloga što je svaki pojedinac uključen u različite oblike ljudskih odnosa, i u svojoj istinskoj odgovornosti pozvan je voditi računa o drugome, o bližnjemu. Sveto pismo trajno usmjerava prema aktivnom zalaganju za drugoga, bližnjega. Iako hebr. riječ saddik, odn. grč riječ dikaios najprije podsjeća na područje pravnoga, tj. na poštivanje i opsluživanje zakona i običaja – i pod tim vidom može se govoriti o juridičkoj pravednosti, ipak, primarno se pozornost usmjerava prema poimanju pravednosti u širem moralnom i religioznom smislu. Pravednost farizeja i pismoznanaca bila je juridička pravednost, jer se temeljila na izvanjskom vršenju Zakona i propisa. Krist, međutim traži više od toga: sjedinjenje s Bogom i sudioništvo u Božjoj svetosti, tj. biti savršen kao što je savršen Otac nebeski (Mt 5,48). U poslanici Gal 2,16 čitamo da je čovjekova pravednost ili njegovo opravdanje prvotno Božji dar, a ne čovjekova zasluga. Opravdanje ne dolazi od vršenja Zakona nego po vjeri u Isusa Krista. Pravednost, kao i sve njezine izvedenice označavaju nadnaravnu stvarnost – milost koja dolazi od Boga po vjeri u Isusa Krista. Svaki međuljudski odnos zahtijeva određenu mjeru kreposnog upravljanja, kao što i svaka ljudska djelatnost uključuje njezinu određenu mjeru. Drugost omogućuje pravednost, a pravednost dolazi do jednakosti. Potrebno je usmjeriti pozornost na ono što oblikuje pravednu osobu, jer pravednost nekog zakona započinje pravednošću vlastitih djelatnih sposobnosti osobe. Pravednost se, nadalje, temeljno odnosi na djela – ona je circa operationes. Ona implicira voljno djelovanje i izravno ide prema tome da se konkretno dade drugome ono što mu se treba dati – ona se temelji na osjećaju dobrohotnosti prema drugima.

10

Glavni izvori tumačenja pravednosti u kršćanskoj tradiciji su naravno pravo i pozitivno pravo. Dok pozitivna prava proizlaze iz dogovora koji se uglavnom pretvara u zakon, naravno pravo proizlazi iz temeljnih dobara ljudskoga razvoja: istina i njezina povezanost s komuniciranjem, čast i dobar glas. Kreposti odgoja uređuju i vode međuosobne čine: one uređuju odnose između osoba koje dijele suživot u istom društvu te kao takve jamče dobro odgojeni život u dobro uređenoj ljudskoj zajednici. Odgojne kreposti se mogu dijeliti u dvije skupine:Prva skupina obuhvaća sve one kreposti koje su neophodne za zajednički život ukoliko upravljaju one razmjene koje su nužne za bilo koji oblik autentičnog ljudskog priopćavanja/communicatio. Tu spadaju kreposti istine, zahvalnosti i uzvraćanja. Uz njih stoje i one kreposti koje potpunije ostvaruju bitnu sastavnicu pravednosti, tj. uređuju djelovanja koja se mogu prepoznati kao opravdano dugovana prema drugima: krepost zahvalnosti/priznavanja, krepost uzvraćanja, zatim krepost istinske dobrohotnosti, krepost darežljivosti.Druga skupina obuhvaća one kreposti koje doprinose življenju radosnijeg iskustva svakodnevnog života, one pospješuju ljubaznije življenje. Tu spadaju kreposti darežljivosti, prijateljstva i ljubaznosti.Pod ovim krepostima pravednost poprima svu svoju ljepotu, dalekosežnost i važnost za ljudske odnose. Iako ove kreposti nemaju elemente stroge pravednosti, one omogućuju da pravednost po njima nesmetano funkcionira i poprima svu svoju puninu.Poznato je svima da je veliku ulogu u oblikovanju moralne teologije u drugoj polovici XX. stoljeća imao Bernhard Häring sa svojim udžbenicima Kristov zakon (1954.) i Slobodni i vjerni u Kristu (1979.-1982.). Temeljna misao vodilja njegove moralne teologije može se svesti na izričaj: Živjeti odgovorno u kreativnoj slobodi i kreativnoj vjernosti.

Istina i istinitost.Istina je stav u čovjeku. Kreativne slobode i kreativne vjernosti nema bez istinitosti. Krist nam posreduje svoju oslobađajuću istinu kako bismo i mi drugima mogli postati svjetlo svijeta i sol zemlje. Pod vidom istine koja oslobađa želimo promatrati naše stavove i odnose prema drugima. Ako istinu promatramo u njezinom strogom smislu, reći ćemo da obveza govoriti istinu proizlazi iz komutativne pravednosti i njome je vođena. Istina u svom punom smislu sadrži trostruku dimenziju:ontološka dimenzija istine odnosi se prvotno na Boga koji je sama istina, a onda i na sva stvorenja koja opstoje prema vječnom Božjem planu i njegovoj odluci. Život kršćanina bit će istinit ukoliko će se prilagođavati svojoj normi Isusu Kristu, jer on je istina koja oslobađa («Ja sam put, istina i život ... Nitko ne dolazi Ocu osim po meni»). U Isusu se utjelovila – očovječila istina i po njemu dolazi potpuna istina čovjeku. Isus moli Oca da posveti učenike u istini. Duh Sveti u nama traži da živimo po istini, a Bog u Kristu i po Duhu nudi čovjeku istinu. Važan je, dakle, kristo-pneumatološki vid istine.razumska dimenzija istine sastoji se u spoznaji stvarnosti onakve kakva ona jest; pa što je veća ta spoznaja, čovjek je u većem posjedu istine. Zbog toga Benedikt XVI. u Caritas in veritate poziva na traženje istine, traženje koje će se izražavati u ekonomiji ljubavi, da bismo tu ljubav razumijevali, potvrđivali i vježbali u svjetlu istine. Naime, i sama istina Božja koju obznanjuje Isus proizlazi iz ljubavi, iz Presvetog Trojstva. Čovjek ima pravo tražiti istinu i

11

nitko mu to ne može zabraniti. Čovjek jest tražitelj istine. I to ne samo na području empirijskih znanosti ili povijesnih znanosti. Čovjek je pozvan tražiti istinu u zajedništvu s ljudima svih kultura i generacija. Tu će vrijediti pravilo da što ćemo bolje znati priznavati vlastite ograničenosti i što ćemo više sa zahvalnošću znati prihvaćati druge u njihovoj različitosti, to će veća biti mogućnost da dođemo bliže istini. Istinu će, dakle, čovjek tražiti u dijalogu. No, u istinskom dijalogu partneri su jednako zainteresirani za primanje koliko i za davanje, i uvijek su na oprezu da drugima ne nameću svoja mišljenja i stavove. Jednako je tako važno znati sljedeće: nije dovoljno slušati riječi koje ljudi izgovaraju, potrebno je gledati na osobu koja govori, jer ona daje značenje svojim riječima. Put kršćana do istine nije samo filozofijski put; on je put po vjeri, preko Krista do istinitosti misli, želja, riječi i djela. Način na koji kršćanin traži istinu i za nju se odlučuje je istovremeno i način na koji on ljubi. Očekuje se da se u traženju istine poštuje zakon ljubavi. Značajni orijentir daje Drugi vatikanski koncil. Pristup istini je stoga svetopisamski i dinamični: Bog je vjerno i trajno prisutan u povijesti svojega naroda; svojom prisutnošću on obuhvaća njegovu prošlost i sadašnjost, te zajedno s njime ide i prema njegovoj budućnosti.govorna dimenzija istine sastoji se u skladnosti onoga što čovjek zna ili misli i onoga što govori. Tu postoji veliki problem ljudske egzistencije, a to je kako se čovjek može otvoriti istini i životom je prisvojiti. Trajni zadatak čovjeka je otvarati se istini i životom je prisvajati, to je ujedno i plemeniti poziv vjernika, jer predanost istini istovremeno označava i sudjelovanje na Božjem životu i najplemenitiji je izraz nasljedovanja Krista. Poziv čovjeka kao slike Božje očituje se u: biti istinit – kao zakon svega htijenja; istinu misliti – kao zakon svega razumijevanja; istinito djelovati – kao zakon svega izvanjskog života; istinito govoriti – kao zakon svakog govora.

Komunikacija istine Istina i istinitost u čovjeku povezana je bitno sa komuniciranjem te istine drugima. Svjesni smo da nas suodnos istine i ljubavi tjera na život u iskrenosti, čestitosti i jednostavnosti; no postoje situacije u kojima nam razboritost nalaže da postupamo oprezno. Ovdje se želimo zaustaviti na pitanju da li uvijek i koliko govoriti istinu; postoje li trenuci kada je važnija šutnja; što je sa pitanjem diskrecije. Naša bogosličnost treba se ponajprije otkrivati u načinu na koji komuniciramo, šutimo i djelujemo. Naša komunikacija bi trebala odražavati Božju riječ, na način da se naša nutrina i naš govor odražavaju u svjetlu Božje riječi. naš govor ne može u potpunosti izraziti cijeli naš nutarnji život, bogatstvo koje u nama izgovara prisutna istina; još manje je moguće našim znanjem u potpunosti dosegnuti puninu istine. Bog Otac se potpuno objavio u svome Sinu koji je Istina. Po Objavi imamo udjela na toj istini, jer od Isusa primamo zakon istine po kojem smo pozvani živjeti. Taj zakon istine očituje se u riječima i djelima – naše riječi, kao i vladanje/djelovanje, nikada ne smije proturječiti istinitosti naših misli, onoga što stvarno jesmo u sebi. Ali to ne znači da ćemo uvijek i posvuda „dijeliti čitavo srce“! Temeljna norma ljudskog djelovanja, a zatim i ljudske komunikacije bit će izgradnja ljudske zajednice u istini i ljubavi. Zajednica kao takva može postojati i potpuno živjeti samo ukoliko postoji sklad između riječi i djela, riječi i ljubavi. Riječi i djela koje ne proizlaze iz prave ljubavi i nisu u službi bližnjega, besmislene su. Znanje i potragu za istinom čovjek je pozvan komunicirati u snazi dara razlučivanja i diskrecije, na način da liječi rane,

12

da nadilazi besmislene svađe, liječi licemjerstvo, da istinu živi u ljubavi. Ophođenje s istinom kršćani promatraju u službi izgrađivanja mističnog tijela Kristova i njihova poslanja da svi postanu jedno u istini i ljubavi. Pritom će ruku pod ruku ići i iskrenost i umjetnost šutnje, vođene diskretnim obzirom prema drugome, njegovoj osjetljivosti, kao i prema mogućim nesporazumima. !). Umjetnost šutnje/slušanja neophodno pripada istinitom komuniciranju. Ona je nutarnji izvor iz kojeg se rađa istinska komunikacija. Samo onaj tko može ostati u tišini, u šutnji, dopušta da u njemu sazrijeva sličnost s Bogom koja onda rađa uistinu prave i istinite odnose s drugim ljudima. U najdubljem značenju, šutnja/biti u tišini predstavlja tajanstvenu komunikaciju s izvorom svih istina i izražava u ljubavi otvorenost za druge. U tišini nalazimo istinsku ljubav. Veracitas/istinoljubivost je krepost koja potiče čovjeka da ljubi, spozna, govori, da se zalaže i stječe ljepotu istine. Preduvjeti stjecanja istine su jednostavnost – zaziranje od dvoličnosti i vjernost da se izvrši ono što je obećano. Jer tko je istinoljubiv, te je istinit i ondje gdje ništa nije u pitanju, još će više biti istinit ondje gdje štogod jest u pitanju. Izbjegavat će laž kao ono što je ružno, budući da je izbjegava već zbog nje same. Stoga je takav hvalevrijedan. Istinitost je za Aristotetla prije svega istina o samome sebi. Svoju raspravu o kreposti istine tu započinje i Toma Akvinski i preuzima Aristotelovu definiciju istinitosti: istina je tamo gdje se čovjek, i životom i riječima, pokazuje kakvim on uistinu jest.

LažU Svetom pismo upoznajemo istinu kao jednu od najvećih temeljnih vrijednosti i duhovnih dobara. Povijest Božjega naroda pokazuje se kao povijest borbe između Boga Istine i Oca laži – Đavla. Đavao je personifikacija laži i nevjernosti. Stari zavjet osuđuje laž; ona se protivi savezu: «Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga» (Izl 20, 16) = temeljno pravilo Božjeg naroda koje će štititi od prijevara i laži. Istinitost i vjernost su zahvalni odgovor na dar Saveza s Bogom i jednih s drugima. Novi zavjet predstavlja Isusa kao vjernog svjedoka istine. Istinitost se gleda u svjetlu Božje vjernosti. Isusovi učenici pozvani su svjedočiti tu spasenjsku istinu i istinitost. Pretplaćeni na kraljevstvo laži ne mogu imati udjela na onome koji je Istina. Ono što Sveto pismo označava lažju, obmanom ili zamračenjem, nije ništa drugo doli temeljno opredjeljenje za neistinitost – biti neistinit, misliti neistinito, govoriti neistinu i činiti neistinu. Oni koji su opredijeljeni za istinu, ako i ne znajući ne izgovore istinu – povremene pogreške u govoru u odnosu na istinu: posebno tu valja voditi računa o osobama sklonima tjeskobi – ne čine težak grijeh. Licemjerje i laž nije isto što i neuspjeh u pojedinačnim slučajevima 'bijelih laži' ili zaštitničkih laži koje nisu pokazatelj temeljne odluke protiv istinitosti. Smisao i težina laži iz šale ovisi o osjetljivosti drugih. Nedopušteno

je bližnjega sarkazmom i gorkom ironijom ponižavati. Pozvani smo njegovati Duh istine – vježbanjem u otvorenosti, jednostavnosti karaktera, iskrenosti, prostodušnosti srca, istinitog djelovanja koje će nas držati podalje od bilo koje vrste prijevare. Važno je pitanje smije li istinoljubiva osoba u određenim situacijama, posebno u kompleksnim životnim situacijama, davati izjave za koje ona smatra da nisu istinite ili ispravne i da li se one kao takve u moralnom smislu trebaju označiti kao laži. Primjer iz vremena nacionalsocijalizma, kada Hitlerov službenik u katoličkoj bolnici traži popis s imenima djece koja boluju od različitih oblika nasljednih bolesti. Dati takav popis značilo bi predati tu djecu u ralje plinskih komora.

13

Sestra koja žurno i zaštitnički reagira, odgovara da takve djece u bolnici nema. Laže li sestra? Budući da Hitlerovom službeniku nije stalo do bolesne djece, nego do objekata koje će isporučiti u plinsku komoru – smisao njihova nepravednog zahtjeva – sestra nije slagala: Ovdje nemamo takvih objekata, jedini je istiniti odgovor na taj nepravedan zahtjev. Ne radi se dakle o lažnom/neistinitom govoru u pravom smislu te riječi; radi se o savjesnom odbijanju komunikacije, o odgovoru koji ostaje na valnoj duljini onoga koji je pitanje postavio.

TajnaOvdje smo zapravo na području ljudske intimnosti, vlastite intimnosti i intimnosti drugoga – koje često zahtijeva tajnost. Nerijetko je najprimjerenije naše najbolje misli, želje i djela dijeliti samo s Bogom, u skrovitosti (Mt 6,6).Tajna je potrebna ne samo zbog vlastitog unutarnjeg mira, već također i zbog sumnjičavosti ( ili pak divljenja!) ili zbog otpornosti prema dobrim planovima i namjerama. otvori toliko koliko je za njega to ispravno. Tako dugo dok nečija tajna ne krši prava trećega, ona se poštuje. Posebno je pak loše kada se uhodi intima i tajna drugoga, i kada se s takvim ukradenim znanjem kopa drugome jama.Tajnost se ne smije izroditi u zatvorenost. I povjerljivost i čuvanje intime zahtijevaju jedan prostor otvorenosti i međusobnog povjerenja. Tu je pak potrebno utjecati se razboritosti koja okreće prema onima koji su vrijedni povjerenja, a to su u prvom redu one osobe koje se i same odlikuju diskrecijom i koje znaju čuvati tajnu.

Različite vrste tajni.- naravna tajna odnosi se na skriveno znanje – tajnom čuvano znanje, čije objavljivanje bi

po svojoj naravi značilo nasilje nad pravednošću (pismo, telefonski razgovor). Naravna tajna pretpostavlja poštivanje tuđeg, onoga što pripada drugome. zadatak je tu: izgrađivati svoj nutarnji stav i držati se njega! Zadaća moralne teologije je ukazati upravo na sljedeće: Mogu li se ja izgraditi na način da imam svoj stav, da znam reagirati; hoću li ja osobno poštivati i čuvati tajnu?

- obećana tajna odnosi se na skriveno znanje koje je netko opravdano obećao čuvati kao tajnu. Tu je riječ o obećanju. Kršenje obećane tajne stvar je morala, odnosno nemorala. –

- povjerena tajna – poslovna tajna proizlazi iz profesionalne djelatnosti: zvanja koja po naravi traže poštivanje intime i tajne drugoga (liječnici, pravnici, bilježnici)

- ispovjedna tajna : povjerena tajna na religijsko-vjerskoj razini, tajna koja ostaje tajna (da bi se ispravilo ono loše što se naslućuje, svećenik nastoji pokornika dovesti do toga da promijeni svoje čine, ili ukoliko su učinjeni da ih penitent sam otkrije nadležnim ustanovama, za dobrobit zajednice)

- tajna u odnosima – duhovnim razgovorima: i svećenici i laici, uključeni u bilo koje oblike duhovnog savjetovanja dužni su čuvati tajnu jednako snažno kao i ispovjednik, čak i onda kad saznanja ne proizlaze iz ispovijedi. Povreda tajne u ovim pitanjima duboko vrijeđaju osobu samu, ali i povjerenje u same sebe, a koje te djelatnosti po svojoj naravi zahtijevaju.

Temeljna opredjeljenja naspram tajni.

14

Poštovanje i ljubav zabranjuju špijuniranje intime drugoga kao i otkrivanje povjerenih tajni. Težina kršenja ove dužnosti proporcionalna je danom povjerenju, zloći namjere i povredi pravednosti i ljubavi.Prisluškivanje je također velika i ozbiljna nekorektnost. Velika i teška uvreda je i skriveno i nedopušteno snimanje razgovora. Ulaziti u tajnu drugoga može se samo iz opravdanih razloga, prije svega zbog dobra drugoga i zbog dobra zajednice kojoj bližnji pripada. Presretanje ili tajno čitanje tuđih pisama je ozbiljna povreda pravednosti i osjećaja drugoga. Država ima pravo ograničiti slobodu samo u slučaju velikih opasnosti, urota, ratova. Roditelji i odgojitelji imaju pravo bdjeti nad dopisivanjem djece. Bračni par nema pravo uvida u korespondenciju svoga bračnoga partnera protiv njegove volje. Čuvanje tajne prestaje: ako onaj o kome je riječ dopušta otkrivanje tajne; ako su se okolnosti promijenile; ako je stvar prestala biti tajna jer je objavljena; ako se radi o zaštiti velikog dobra za zajednicu.

Kako štititi tajnu? Normalan način je šutnjom – i u riječima i u ponašanju. Općenito je pravilo na indiskretna pitanja ne davati odgovore – ili odgovoriti protupitanjem, ukoliko je to moguće – ili se pak, ukoliko sama šutnja ili jedna odbijajuća gesta nije dovoljna da se zaštiti tajna, utočište može pronaći u prikrivenom govoru/mentalnoj rezervaciji/mislenom ograničenju/restrictio mentalis Mnogi koji su izloženi sustavnom ispiranju mozga ili ispitivanjima, imaju pravo štiti svoje duhovno zdravlje i njima povjerene tajne domišljatim verbalizmom kojim se vješto isprepliću smisao i nesmisao. Dvosmislenost u prikrivenom govoru iznimka je a ne pravilo, koja se prihvaća kao nužno zlo. Kristov učenik se nikada neće skloniti pod njezine skute radi sitnih stvari ili iz sebičnih motiva. Moralni izazov – imati hrabrost govoriti istinu umjesto vrtjeti norme u sitne sebične svrhe.

Ljudska čast i dobar glas. Živjeti etički i moralno često se odbija; moralno vođenje života doživljava se odbojnim jer ga se doživljava kao nešto što uključuje nužno odricanje. Živjeti moralno jest zahtjevno, ali zahtjevno je upravo zbog toga što znamo da ono vodi ka ostvarenju sreće, odnosno ka ostvarenju nas samih prema sebi i prema drugima. Jedno od takvih dobara uz istinitost je i ljudska čast. Ona je dobar glas i javno poštivanje koje pripada osobi. Riječ je o nečemu pozitivnome i ljudskome, što svaki čovjek zaslužuje na temelju svojeg moralnog integriteta. O ljudskoj časti možemo govoriti u dva različita smjera: možemo govoriti o ljudskoj časti, a možemo govoriti o davanju časti drugoj osobi. Ljudska čast je čovjekov integritet. sklad unutarnjeg i vanjskog života, sklad onoga što se govori i živi – djelovati ispravno u svim situacijama («Nikome zlo za zlo ne vraćajte; Ljudska čast je priznanje veličine i dostojanstva čovjeka. Davanje časti, na primjer svojim roditeljima, znači priznavati ih i cijeniti odnos prema njima. Davanje časti roditeljima poslušnošću u mladosti, poštivanjem roditelja, a u njihovoj starosti brigom za njih. potrebno je da osjećaj poštovanja i cijenjenja bude prije svega nutarnji. Tako sveti Toma uči da je čast «potvrđivanje vrijednosti i krjeposti u drugome, nutarnje visoko

15

poštovanje izraženo vanjskim očitovanjem». Ispravno živjeti čast znači težiti prema istini i živjeti u vjernosti kroz poštivanje i uvažavanje nas samih i drugih.

Moralno i teološko značenje ljudske časti. Čast proizlazi od Boga i vodi k Bogu. Bog traži od čovjeka da ga časti i štuje. Tko Bogu daje svu čast i slavu na jedan dublji nutarnji način zna da njegovo dostojanstvo i časnost dolazi od što će uvijek bit i najpreči motiv, posvuda častiti Boga (“I slavimo te, Bože naš, i hvalimo tvoje dično ime. Tko sam ja i što je moj narod da bismo imali snage ovoliko prinijeti tebi dragovoljno? Od tebe je sve, i iz tvojih ruku primivši, dali smo tebi!”, 1Ljet 29,13). Da bi se moglo iskreno slaviti Boga nužno je međusobno poštivanje između ljudi, sklad u iskazivanju međusobne časti; i obrnuto, u kojoj mjeri častimo Boga, u toj mjeri postižemo ispravan odnos prema sebi i drugima. Prava ljudska čast simbol je slave Božje. Biblijski gledano, ljudska čast dolazi ukoliko smo pred Bogom i u Bogu. Prvotni temelj ili razlog čovjekove časti i dostojanstva je Božji dar: «Što imaš a da nisi primio? Ako si, dakle, primio, što se ponosiš kao da nisi primio?», 1Kor 4,7Kao kršćani ljudsku čast promatramo i u vidu pashalnog misterija muke, smrti i uskrsnuća Gospodnjega – najveći znak poniznosti koji je ujedno i najveća čast za Boga i ljudsku osobu. Isus se žrtvuje iz ljubavi i za čovjeka i ujedno slavi Boga. Čast Isusovih učenika je u snazi da se odriču vanjskih časti i u spremnosti žrtvovati se za drugoga, za ljubav. potrebno je pravilno vrednovanje sebe i drugih. Kršćanin istinski poštuje samoga sebe sudjelovanje na Božjoj biti, u slobodi koja dolazi od Boga i u poniznom zahvaljivanju na primljenim darovima. Kršćansko samopoštovanje je dijaloško sudjelovanje na Božjoj slobodi, u čašćenju njegovih stvorenja. Kršćanin poštuje sebe kao Božje stvorenje. Oholost i taština je povreda časti i dobroga glasa prema samome sebi. Za kršćanina, svaka je osoba vrijedna. Čovjek kao takav dostojan je časti, poštovanja i priznanja od strane drugoga, bez obzira na svoju posebnu nadarenost i značajke. kriterij časti se razlikuje prema prevladavajućim vrijednostima određene kulture. U društvu koje njeguje više 'imati' nego 'biti', materijalne vrijednosti cijenit će se iznad svega, a poštivat će se i osobe koje ih posjeduju; i obratno, s druge strane prezirat će se i odbacivati osobe koje nisu obdarene tom kvalitetom. Iskreno poštivanje sebe vodi i poštivanju drugih. Kriterij samopoštovanja je poštovanje bližnjega. Ukoliko ovog nedostaje, znači da još uvijek nismo spoznali vlastito istinsko dostojanstvo kao osoba koje stojimo pred Bogom. Budući da imamo više razloga za to da se brinemo oko vlastitih nedostataka nego tuđih, poštovanje naspram bližnjega bit će u određenom smislu neupitnije negoli što je to naše vlastito samopoštovanje: «nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe”, Fil 2,3. U kulturi superiornosti muškaraca nad ženama Petar potiče kršćanske muškarce: “Tako i vi, muževi, obazrivo živite sa svojim ženama, kao sa slabijim spolom, te im iskazujte čast kao subaštinicama milosti Života da ne spriječite svojih molitava”, 1Pt 3,7. Iskreno poštivanje sebe – na temelju ispravne procjene samoga sebe, a ne iz časti koje se stječu po vanjskim značajkama (bogatstvo, moć ...). Taština, ponos i samouvjerenost, a koje se temelje na pojavnostima, nisu samo grijeh protiv poniznosti, nego uništavaju istinsko samopoštovanje te niječu istinu o ljudskom dostojanstvu.

16

Društveno/socijalno vrednovanje sebe i ambicija. U današnjem vremenu i svijetu postoji opasnost da se damo voditi ambicijom – koja gleda samo na rezultat, a ne da bi se zadovoljila vjernost u sebi. Na takav način ona postaje samo sredstvo da bi se zadobilo priznanje drugih, umjesto da bude unutarnji integritet osobe koja teži časti i časnosti. Ambicija ima dva vida: vrijednost u sebi i sredstvo zadobivanja priznanja od drugih.Problem nastaje kada se ambicija i čast promatraju odvojeno od vrednota, a nerijetko se ovaj pristup zauzima već od samog djetinjstva. Ambiciju valja usmjeravati prema vrednotama od samog djetinjstva; teško je kasnije probuditi zanimanje za vrednote. Isto tako, ukoliko je ambicija glavni motiv, teško će se probuditi interes za istinske vrednote.

Briga za vlastitu čast – obrana časti. Briga za vlastitu čast i briga oko očuvanja časti drugoga izraz je prepoznavanja moralnih temelja zajednice. Ona je izraz spremnosti za prihvaćanje odgovornosti i zauzimanja oko te moralne razine.S moralnog gledišta, nebriga oko časti je loša – kao što je loša i neobuzdana ambicija. Kristov učenik neće primati počasti koje nije zaslužio. Osobito je važno braniti dobar glas zbog općega dobra (ljudi na položaju). Kada je riječ o obrani časti, ljudski sud je manje važan od suda koji dolazi od Boga. Priziv na pravdu temelji se na uvjerenju (u slučajevima kada su ljudi krivo optuženi). Priziv na pravdu potražuje socijalne vrednote i časti, ono što mi pripada kao čovjeku. Važno je isključivati osvetu – bitna je uvijek želja za pomirbom. Braniti i zauzimati se treba i za dobar glas drugoga. Valja istaknuti – pravo na čast i dobar glas ima svaki čovjek, bilo da živi bilo da je umro, bilo da je dobar ili zao. To vrijedi i za zajednice ljudi. Treba postojati i spremnost prihvaćanja brojnih nepravdi. Veličina Božjeg stvorenja – daje mogućnost izaći iz situacije i stati čvrsto na svoje noge. Vjernost – istinitost – unutarnji stav – to je jedino bitno ... trenuci neizdrživosti dolaze...

Grijesi protiv ljudske časti. Tko na primjer obeščašćuje drugoga samo zato što je taj drugi drugačijega mišljenja, može i samoga sebe častiti jedino na temelju osobnoga mišljenja, ali ne i na temelju toga što je osoba. Tko obeščašćuje svojega bližnjega obeščašćuje prije svega samoga sebe. Mnogi od tih grijeha često se čine nepromišljeno – u riječima i djelima. problem nastaje tamo gdje davanje časti proizlazi iz krivih motiva i na pogrešan način.Mt 5, 22: „A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne `Glupane!`, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: `Luđače!`, bit će podvrgnut ognju paklenomu“. Težina uvrede nanesene drugome ne ovisi samo o izrečenim riječima, ona ovisi i o tonu i o kontekstu. Osjećaj časti drugoga teško se može povrijediti ne samo riječima, već također i gestama, ponekad samo i pogled može biti uvreda. Svjesno i uvredljivo odbijanje pozdraviti nekoga, kao i svjesno i uvredljivo odbijanje iskazivanja drugih oblika čašćenja osobe.Uvreda treba biti popravljena pozitivnim znakovima poštovanja. Javna nepravda zahtijeva javnu ispriku. Ukoliko se radi o uvredama časti koje su nanesene obostrano, ljubav traži da

17

se nađu obostrani putovi pomirenja, što zahtijeva obostrano traženje putova istine. Bitan je temeljni stav i raspoloženje – kad tad će doći trenutak kada će se nepravda moći popraviti.Klevetanje i ogovaranje najčešći su oblici grijeha protiv ljudske časti. One su teški grijesi protiv pravednosti i ljubavi. Kleveta je lažljivi/krivi iskaz izrečen s namjerom da se osoba ili skupina ljudi ocrni. Ogovaranje je bilo koja nepravedna tvrdnja koja vrijeđa dobar glas drugoga. Težina grijeha protiv ljudske časti ovisi o prouzročenoj šteti. Stupanj težine ovisi i o situacijama u kojima se klevetalo i o publici klevetnika. Ogovaranje je jednako loše/grešno i kada je rezultat grešnog nehaja i kada je rezultat zlog srca/iz zle nakane. Tu spadaju i zlonamjerna prikrivanja kroz krive interpretacije ili putem umanjivanja dobra drugoga. To je uvredljivo i obeshrabrujuće za osobu koja u svojim nastojanjima želi sačuvati svoj dobar glas. Izričaji poput: Ali, želim ukazati samo na jedan dio... nije mi ionako do njegovog dobrog glasa, pa mogu o svemu govoriti ... su često zlobnije i pogubnije od čisto pukog iznošenja činjenica. No, razumni ljudi ovakav govor najčešće ne uzimaju za ozbiljno. Tu možemo spomenuti i zla došaptavanja (iznošenje nedostataka s namjerom da se poremete prijateljski odnosi, kako bi se eventualno sebe stavilo na mjesto ocrnjene osobe – tu se dakle također radi i o razaranju odnosa i povjerenja među drugim ljudima), dvosmislene izraze (oni koji potiču sumnju, izazivaju sumnju, štete dobrom glasu jedne osobe («Ako bih ti ja rekao nešto o njoj...). Dio iz Svetoga pisma koji govori o zlim jezicima vrlo je snažan: Sir 28, 13-16; Rim 1,30. Mrmljanje i gunđanje su posebna vrsta ogovaranja, jer ruše mir i ljubav među osobama. Najobičniji način iskazivanja časti bližnjega je pozdrav pri susretu prema običajima mjesta i vremena.

Istina i vjernost savezu

Vidjeli smo da istina postaje oslobađajućom snagom i događajem onima koji se posvećuju istini i Bogu, izvoru sve istine. Bog je u svojoj samoobjavi i u svojim obećanjima vjeran. Ta vjernost blagoslov je svima koji odgovaraju u vjernosti.

Bog vjernosti

Kroz povijest spasenja Bog Izraela, Otac Gospodina našega Isusa Krista objavljuje se kao Vjerni. On koji u posvemašnjoj slobodi i ljubavi stvara svijet, ostaje vjeran svome djelu. On će ga dovesti i do dovršetka.

Ovdje se prisjećamo da je b'rit, savez ključni pojam – ako ne i glavni – Staroga zavjeta. Izraelska liturgija je veliki hvalospjev vjernome Bogu koji se obvezao u savezu. Snaga vjernosti obećanjima daje praroditeljima sigurnost da vjerni Bog neće napustiti grešni ljudski rod. Izrael postaje znak Božje vjernosti narodima: Božja hesed je milostiva briga i očinska ljubav za djelo stvaranja i za na njegovu sliku i priliku stvorenoga čovjeka.

U svojoj objavi Bog je vjeran. On je istinoljubiv i vjeran u povijesti. Snaga Božje ljubavi i brige za čitavo čovječanstvo otkriva se uvijek iznova usred novih događanja: „Program Boga Biblije nije toliko u tome da naglasi trajni Božji bitak koliko da naglasi njegovo obvezivanje

18

vjernošću. Bog priseže ljudima na vjernost ljubavi, iako čovjek nije onaj na koga se Bog može osloniti. Poruka o Božjoj vjernosti je poruka o neopozivoj milosti.

U svjetlu razmatranja Božje vjernosti posebno se očituje težina Izraelova grijeha (usp. Pnz 32, 3-7). Što god da se dogodi „riječ Boga našega ostaje dovijeka“ (Iz 40, 8). Ljudi se s pouzdanjem mogu uteći Božjoj milosti jer on je vjeran svojim obećanjima i spasitelj je onima koji mu se utječu.

Zauzvrat će se pobožni Izraelci uvijek i zauvijek sjećati Božjih čudesnih djela i izricat će neprestanu hvalu njegovoj vjernosti i spasenjskoj istini. Božja obećanja kulminirat će u obećanju da će poslati vjernog slugu i svjedoka.

Marija, vjerna Izraelova kći, prepoznaje u Isusu ispunjenje obećanja danih očevima (Lk 1, 54-55). Božja istina i vjernost u Isusu Kristu primaju svoj konačni dokaz. Pečat vjernosti je Kristova smrt na križu. Isus je apsolutna objava Božje vjernosti.

Novozavjetna pobožnost još je više označena spomenom Božje vjerne prisutnosti i pohvalama njegovoj vjernosti. Vjera prve Crkve pohvala je Božjoj vjernosti. Život u vjeri i vjernosti jedno su. Istinski Kristovi učenici zvani su jednostavno vjerni (fidelis). Snagom Duha Krist pobuđuje vjeru i vjernost. Ako će u srcu vjerno čuvati Kristove riječi, njihov život će u vjernoj ljubavi donositi plodove. Kristovi učenici veličaju Božju vjernost pohvalama, pouzdanjem i molitvom jednih za druge. Vjera ispunjena povjerenjem daje izdržljivost.

Vjerni smo Bogu, Stvoritelju i Otkupitelju utoliko ukoliko u svojim međuljudskim odnosima svjedočimo njegovo milosrđe i spasonosnu pravednost.

Ljudska nepostojanost i Božji poziv na vjernost

a) Nepostojanost u doba dubokih promjena

Vjernost i stabilnost nisu ista stvar. Oni koji se nalaze na putu obraćenja, posebno kršćani i kršćanske zajednice koje slijede poziv na trajno obraćenje na putu su za sve većom vjernošću. Grešnik se odupire pozivu na vjernost.

Uznemirujući fenomen našega vremena je slom tolikih brakova i veliki broj svećenika i redovnika koji napuštaju svoj prvotni poziv. Iz tih, kao i iz mnogih drugih razloga, mnogi mladi ljudi nevoljni su obvezati se na cjeloživotnu vjernost. Čini se da mnogi od njih, kako zbog nepostojanih sredina tako možda i vlastitom krivnjom, još uvijek nisu dosegnuli razinu afirmiranog identiteta i temeljne odluke.

Na Drugom vatikanskom koncilu teologija je pozivala na povratak izvorima. Suvremena društva su označena svojevrsnim obratom pri čemu se jednostrana pozornost pridaje budućnosti. Ljudske sigurnosti na taj način postaju krhkije. Živi se pod vlašću privremenoga.

Učinak je utjecaja brzih kulturoloških promjena i jednostrane egzistencijalističke filozofije koja je izgubila osjećaj za ustrajnost. U ljudima se nastanila nesigurnost ne samo po pitanju smjera u kojem se kreće razvoj svijeta već i po pitanju vlastitog identiteta i postojanosti.

19

b) Rizik vjernosti u pogledu nečijeg vlastitog „ja“

U današnjem jeziku obveza je „prije svega, samoobvezivanje. Ja se vežem za budućnost“. Što se više u središte stavlja vlastiti ja, sposobnost izgrađivanja u vjernosti je slabija. Dijaloški karakter vjernosti – vjernosti prema drugome – ostaje neprepoznatljiv. Posljedica je olako opravdani opoziv osobne obveze, u ime vjernosti prema samome sebi. Vjernost Bogu je ujedno i istinska vjernost samome sebi. Vjernost bližnjemu mjeri se razinom vjernosti prema Bogu. S obzirom na Boga lako je vidjeti da „prava vjernost prema samome sebi ne ide na štetu vjernosti bližnjemu, i obrnuto“.

c) Lažne slike vjernosti

Mnogi ljudi se boje vjernosti i obveze jer poznaju samo falsifikate vjernosti. Prva lažna slika vjernosti koju treba razotkriti jest tromost koja se često obavija maskom vjernosti i postojanosti. To je lijenost i mentalna inertnost koja sprječava osobu od daljnjega učenja. Sve ovo izravno proturječi biblijskom pozivu na obraćenje. Osoba može biti vjerna Gospodinu samo onda ukoliko je spremna na rast i na trajno obraćenje. Što god da sprječava ljude u rastu prema zrelosti ne smije se nazivati vjernošću. Tromost je neprijatelj vjernosti, lažna vjernost koja vodi u gubitak slobode.

Daljnji neprijatelj vjernosti je slijepo pokoravanje i nepromišljeno slijeđenje izvanjskih zakona bez ikakve vjernosti ljestvici vrjednota i misteriju postojanja.

Gdje vlastiti interes pojedinca zasjenjuje interese bližnjega i zajednice tamo nema prave vjernosti.

Roditeljska zaljubljenost u vlastitu djecu može ići toliko daleko da će težiti za takvim posjedovanjem djece koje će ih sprječavati u razvoju njihova vlastitog identiteta i autonomije.

Osoba se, nadalje, može držati nekog razloga ili principa iz pukoga straha od bilo kakve promjene; zbog manjka hrabrosti da se suoči s nepoznatim, manjka smionosti da pogleda u oči vlastitoj odgovornosti. Osoba može, na primjer, podnositi život u celibatu ne toliko zbog same vjernosti Bogu koliko zbog straha od suočavanja s poteškoćama eventualnog braka i zadaćama nove životne situacije.

Osoba toliko može biti pod utjecajem vlastitoga superega da će sve njezine vjernosti biti inspirirane jedino brigom o dojmu koji će ostaviti na druge. Njezino dičenje vjernošću i poštenjem zatrovano je licemjerjem. Supružnik, na primjer, kojemu na unutarnjem području nije više stalo do vjernosti partneru pokušava sačuvati brak i vanjsku sliku vjernosti samo zbog vlastita ugleda.

Onaj koji iz puke ambicije prianja uz karijeru ili određenu svrhu, iako plemenitu, ne bi smio koristiti riječ „vjeran“.

Krajnji oblik lažne vjernosti je u robovanju drugoj osobi, koje robovanje može ići do krajnje točke kriminala ili konačne katastrofe kakva je, na primjer, zajedničko samoubojstvo.

d) Ostatak vjernosti istini

20

Svaki grijeh ima zasljepljujuću moć i zamagljuje potragu za istinom i vjernošću. Iskustvo pokazuje da će oni koji prekrše vjernost biti skloni olako ocrnjivati i okrivljavati one kojima su postali nevjerni, koje su napustili. No može se raditi i o takvom ostatku vjernosti istini koji će voditi natrag u vjernost, ili barem pomirenju i iskupljenju. Supružnik koji je uzrokovao raspad braka, ali koji još uvijek prepoznaje dobro svoga partnera i priznaje svoju vlastitu krivnju, sačuvao je važan ostatak vjernosti.

e) Poziv na istinsku vjernost

Vjernost podrazumijeva poznavanje i prihvaćanje istine o samome sebi, vlastitom dostojanstvu i sposobnostima, vlastitim sjenama i slabostima. Obnavljana vjernost uvećava sposobnost otvaranja istini u svim njezinim dimenzijama.

Vjernost je utemeljena u samopredanju koje uključuje drugoga. To je pitanje posvećivanja osobama, a stvarima samo ukoliko su u odnosu na osobe. Vjernost uključuje obvezu za budućnost. Ona ima karakter bezuvjetnog predanja i obilježena je sviješću o trajnoj potrebi razlučivanja kako bi se mogla živjeti i u promijenjenim životnim okolnostima.

Partneri vjernosti

a) Vjera i povjerenje u Boga kao temelj vjernosti

Iako postoje mnogi razlozi krize vjernosti, najveća je kriza vjere. Gdje je izostala vjera u konačnu stvarnost koja daje povjerenje i sigurnost, nema osnove za čvrstu privrženost i vjernost među ljudima.

Tema tajanstvene uzajamnosti vjere i vjernosti ponavlja se u većini spisa Gabriela Marcela. On ističe da misao na vjernost osvjetljava vjeru, vjernost koja se otkriva u odnosu na Drugoga, iz iskustva Prisutnosti. Vjernost podrazumijeva osjećaj za sveto.

Postavlja se pitanje „kako ova apsolutna vjernost, koju jednostavno možemo nazivati vjerom, čini mogućima druge oblike vjernosti; kako može u njoj i samo u njoj biti nešto što im daje čvrstoću i jamstvo?“

O vjeri i vjernosti Marcel govori posve egzistencijalno, ali istodobno i u ontološkom smislu. Za njega vjera nije nešto što „imamo“; ona pripada bivanju samom.

Stvarnost svjedoči da je ono „Vjerujem“ previše i prečesto izmiješano s onim „Ne vjerujem“. Ali dokle god smo sposobni za istinsko čovještvo i vjernost, ono „Vjerujem“ ne može biti poništeno bilo kakvom sklonošću nevjeri. Duboko iskustvo vjernosti obuhvaća iskustvo vjere u Onoga koji je Istina.

Po vjeri u Isusa Krista koji je utjelovljena vjernost, postaje moguće dijeliti s bližnjima vjernu ljubav Božju. Valja brinuti samo oko onih oblika vjernosti koji su vrijedni i ispravni u Božjim očima. Vjernost je osigurana vjernošću Božjom. Temeljno opredjeljenje za vjeru i vjernost razvija se i učvršćuje u procesu osobnog sazrijevanja koje je povezano s produbljivanjem odnosa s Bogom.

21

Stvorivši čovjeka slobodnim, povjerivši mu zadaću čuvanja zemlje i izgrađivanja ljudske zajednice Bog je preuzeo inicijativu u pružanju povjerenja i omogućio čovjeku sudjelovanje u njegovoj vjernosti. Bog se prvi obvezao i pokazao svoju vjernost tako obilno da čovjek u zahvalnosti kuša povjerenje i sposobnost za odgovor u vjernosti.

b) Vjernost u Ti-Mi-Ja odnosima

Proroci i pobožni Izraelci razumjeli su Božju trajnu i obnavljajuću vjernost kao milost i poziv na međusobnu vjernost. Jahvina vjernost ima svoj savršeni sakrament – vidljivi i učinkoviti znak – u Isusu Kristu koji je vjeran Ocu u/po sveobuhvatnoj solidarnosti. Krist je jedno sa svojom braćom i sestrama kao što je jedno i s Ocem. Odanost i vjernost Crkvi nema svoj objekt prvenstveno u instituciji već radije u Božjem narodu koji je pozvan na jedinstvo u Kristu i na posvećenje u službi svjedočanstva toga jedinstva. Oni koji su u napasti napuštanja Crkve zbog institucionalnih nedostataka imaju zadaću ispitati osobnu vjernost.

Govorom o vjernosti Bogu bez vidljiva svjedočanstva vjernosti prema osobama, sinovima i kćerima Božjim priopćuje se lažna predodžba transcendencije. Ne može se vjerno častiti nevidljivoga Boga a da ga se ne časti u braći i sestrama.

Iako je vjernost koja se iskazuje bližnjima test i očitovanje vjernosti Bogu, dvije vjernosti nisu jednostavno identične. Vlastita nevjernost i nesavršena vjernost, kao i nevjernosti i nesavršene vjernosti drugih spašavaju nas od idolatrije. U čežnji za potpunim iskustvom slobode prisiljavaju k onome koji je Apsolutna Vjernost i koji je jedini temelj nastojanja za većom vjernošću.

Vjernikova vjernost bližnjima slika je Božje vjernosti. Bog je vjeran i onda kada narodu uvelike nedostaje odaziva. Kao umjetnik i pedagog on nastavlja buditi u narodu želju za životom u skladu sa savezom i ulijevati milost koja obnavlja vjernost. Zato kršćani opraštaju.

Brak nije sakrament vjernosti Božjem savezu ukoliko od samog početka jedan supružnik ili oboje isključuju ljubav i vjernost. Što su ljubav i predanje drugome bili snažniji, bol i patnja uzrokovane nevjernošću drugoga bit će dublje. Ova patnja može postati udioništvom u Kristovoj otkupiteljskoj patnji i voditi u dublje razumijevanje Božje vjernosti prema ljudima. Međutim, ako je osoba nevoljna oprostiti i ozdraviti bol može postati samouništavajuća i tako voditi u katastrofu.

U najvjernijem i najsjajnijem ljudskom odnosu smrt postaje svojevrsnim graničnim iskustvom. Vjerom i povjerenjem u Božju apsolutnu vjernost znamo da ljudske vjernosti sa smrću ne završavaju već dosežu konačno ispunjenje.

Dimenzije povijesnosti i vjernost

a) Vjerno sjećanje

Vjernost ne podrazumijeva samo uzajamni suodnos savjesti već i uzajamnost sjećanja, memorije. Snaga savjesti u susretu sa savješću drugoga, posebno u pogledu vjernosti, uvelike ovisi o zdravom sjećanju koje čuva sva dobra primljena u prošlosti. Zahvalno sjećanje je

22

jamac učinkovitosti dragocjenih iskustva prošlosti koja su ukazivala na pravi životni smjer. Njihov zaborav je izraz nevjernosti sjajnim trenucima iskustva Božje vjernosti.

Predanost povijesti istine znači identificirati se s najboljim od protekle povijesti, s onim odlukama koje su donesene u istinoljubivosti i vjernosti. Sjećanje na prošle neuspjehe i djelomične nevjernosti može biti dodatni motiv da se život gradi na pravednosti, istini i vjernosti. Po vjernom sjećanju zadobiva se jasnije usmjerenje i veća hrabrost za budućnost.

b) Prisutnost

Povijesna dimenzija prisutnosti dosiže svoju puninu prisutnošću jednih za druge u prisutnosti božanskog. Spremnost da se vjernost živi u sadašnjem trenutku – 'ovdje i sada biti za drugoga' – premašuje puki tijek događanja, nadvladava tlaku ustajalosti i u kreativnoj slobodi daje rasti jedni za druge.

Zahvalna sjećanja individualnih i zajedničarskih iskustava mogućom čine vjernost 'ovdje i sada'. Zahvalnost ujedinjena s budnošću oslobađa od ropstva budućnosti i sadašnjosti te daje hrabrosti i mudrosti iskazivati vjernost pomoću novih inicijativa.

c) 'Da' budućnosti – posvećenost budućnosti

Iako budućnost nije u njegovim rukama ipak joj može dati veliki doprinos, ne samo vlastitoj budućnosti, već također onoj cijeloga ljudskoga roda.

Svijest o ljudskoj zadaći suoblikovanja povijesti spasenja jača nadu i budi svijest o odgovornosti za sadašnjost i budućnost. Vjernost prošlosti nešto je sasvim drugačije od pukog ponavljanja. Ona je kreativna vjernost naspram budućnosti.

Koliko je vjernost kreativna

Posebnu pozornost korisno je dati onim dimenzijama i kvalitetama koje stvaraju kreativnu vjernost. Hrabrost za konkretne odluke. Čovjekova odluka suočena s mnogostrukošću mogućnosti uvijek podrazumijeva hrabrost da se odrekne svih onih mogućnosti koje leže izvan horizonta konkretne odluke. Odraz Božje vjernosti. U svojoj posvemašnjoj slobodi Bog je izabrao ovaj svijet kao jednu od bezbrojnih mogućnosti. Izabrao je povijest ljudskoga roda. Stoga je osnovno to da čovjekovo temeljno opredjeljenje i njegov razvoj budu jasni odraz Božje vjernosti. Temeljno opredjeljenje za 'Da' Božjem planu, Savezu koji nudi čovjeku i za koji ga je oslobodio.

Vjernost Božjemu narodu. Budući da je dar saveza poziv na jedinstvo i solidarnost, u blaženstvo istinske slobode ne može se ući bez vjernosti Božjemu savezu koja se potvrđuje vjernošću Božjemu narodu. Neprijatelj vjernosti nije visoki stupanj slobode nego njezino odsustvo. Otvorenost Božjoj milosti. Kreativna vjernost se može živjeti samo pod oslobađajućim zakonom milosti po kojem osoba zna da Bog nikad ne traži više nego što daje. Vjernik za sebe zna da je vjeran ako čini ono što sad može. Vjernik ne sanjari da je već usavršen u vjernosti. Ovaj koncept vjernosti se prilično razlikuje od puke postojanosti. Biti vjeran Božjem savezu znači biti vjeran kao Božja slika koja zna da Božja milost uvijek

23

iznova može iznenaditi i pozvati na nove inicijative; koja nikada neće pomisliti da je postigla svoje savršenstvo u vjernosti.

Vjernost usmjerava pogled prema cilju i širom otvorenih očiju istovremeno gleda prema sljedećem koraku, prema najboljem mogućem ostvarenju. Ako su vjernost slobodi i sloboda vjernosti nerazdvojne, kršćanin ne ovisi o slijepom prianjanju uz slovo zakona već je vođen Duhom. Kreativna sloboda i vjernost daruju nutarnji integritet, duh cjelovitosti, te među ljudima i skupinama promiču jedinstvo u različitosti.

Strukture vjernosti

a) Društvena očitovanja vjernosti

Bog je svoju vjernost učinio vidljivom u svojim djelima, vidljivim znakovima i riječima kojima je utemeljio savez vjernosti. Njegova obećanja i zakletve su objavljenje onoga što Bog jest. Obvezujući se vidljivo i javno čovjek također očituje svoju predanost i odlučnost da bude vjeran.

Svečana obećanja, zavjeti, prisege i drugi oblici posvetne potvrde osnažuju i javno obznanjuju unutarnju raspoloživost. Zbog socijalne dimenzije ljudskoga života osobe koje se obvežu voljne su dati iskaz i svjedočanstvo svoje vjernosti. Vjerski zavjeti poput krsnih i bračnih zavjeta stvarnost su saveza. Nije to samo obvezanost pojedine osobe zajednici ili partneru već uzajamnost predanja u obostranom povjerenju.

Svečano obvezivanje traži vrijeme pripreme i ispitivanja. Sakramentima inicijacije za odrasle prethodi katekumenat, vrijeme molitve i promišljanja o daru i obvezi. Redovnički zavjeti traže vrijeme međusobnog upoznavanja i iskustva onoga što međusobno obvezivanje označava. Privremeni zavjeti, kao i zaručnički koji prethode braku, nisu privremeni u strogom smislu ukoliko su osobe vjerne i ozbiljne u svojim obećanjima; oni radije omogućavaju vrijeme prijelaza kako bi se moglo suočiti s novim društvenim i psihološkim uvjetima. Lakomisleno obećanje kao i njegovo proizvoljno lomljenje izdaja su vjernosti.

Važno je uočiti bitnu razliku između obveze kao vrste saveza i ugovora. Savez je na razini bivanja („biti-sa“) dok ugovor ostaje na nižoj razini (imanje i/ili činjenje).

b) Sakramentalno dostojanstvo veza vjernosti

Sakrament je vidljivi i učinkoviti znak Božje milosti – Božjega poziva i dara – i čovjekova odgovora. Sedam svetih sakramenata ne iscrpljuje sakramentalnu stvarnost. Oni su povlašteni znakovi djelotvorne Božje milosti i poziva na vjernost. Oni objavljuju i potvrđuju savez Krista i kršćanina u zajedništvu vjere. Oni su Božja kreativna djela i zalog njegove vjernosti.

Prototip saveza vjernosti za kršćane je svečani zavjet odraslog krštenika. Krštenje izražava vjeru u Kristovu vjernost i povjerenje u milost koja kršteniku omogućuje vjernost. Krštenje odraslih praćeno je potvrdom koja očituje novu dimenziju uzajamne vjernosti, tj. povjerenje u poticaje Duha Svetoga i zahvalno prihvaćanje zakona Duha koji daje život u Kristu Isusu i pomaže na putu do vjernosti. U slučaju krštenja djeteta, na početku i na prvom mjestu stoje

24

Božja obećanja koja postaju vidljivima u odgovoru – obvezi zajednice da će voditi mladu osobu u postepenom razvoju svijesti do slobodne odluke krštenika da u sakramentu potvrde afirmira obećanja dana na krštenju.

Euharistija slavi savez vjernosti, obnavlja i jača zahvalno sjećanje. Sam Krist koji u euharistiji daruje samoga sebe „zalog je buduće slave“. Vjerno i redovito sudjelovanje u euharistijskom slavlju i život hranjen euharistijom odlučujući su za očuvanje i produbljenje saveza vjernosti.

U sakramentu pomirenja vjernik dublje upoznaje obnavljujuću snagu božanske vjernosti. S rastom obraćenja i moralni život sve jasnije pretpostavlja dimenzije saveza vjernosti.

Sakrament bolesničkog pomazanja proglašava i slavi Božju vjernost kako je očitovana u Kristovoj muci i smrti, vjernost koja daje značenje i svrhu kršćaninovoj patnji i bolesti te ga podržava u njegovoj slabosti. Izvor i vrhunac svih sakramenata je u Kristovoj žrtvenoj smrti, u vjernosti Ocu zapečaćenoj uskrsnućem. Sakramenti su osnova i učinkoviti znaci vjernosti do smrti.

Sakramentalnost braka ne očituje se samo u slavlju sakramenta ženidbe. Supružnici čitavim svojim životom očituju jedno drugome i cijelom svijetu vjernost utemeljenu na Kristovoj vjernosti i koja Kristu vodi. Bračna nevjera nije puka nepravednost, ona je također i gorka povreda vjernosti Kristu .

Svećenička služba podrazumijeva posebni savez između Krista i njegovog odabranika. Službenik obećava da će služiti a ne biti služen, kako bi Krista, Slugu i Velikog svećenika učinio vidljivim drugima. Zajednica zauzvrat obećava podržati svećenika vjernom suradnjom, molitvom, dobrim primjerom i, ako je potrebno, bratskom opomenom.

Iako su visoko cijenjeni u Crkvi redovnički zavjeti nisu ubrojeni u „sedam svetih sakramenata“. Oni su znakovi Božje prisutnosti koja po milosti sve poziva na vjernost.

Slavljenjem sakramenata kršćani postaju sol zemlje i svjetlost svijeta stvarajući ozračje pravednosti, milosrđa i vjernosti ne samo unutar crkvenog života već i u sveukupnosti života.

c) Vjernost i disciplina

Vjernost će u punom smislu biti kreativna tek u potpunom predanju Bogu. Dokle god smo i sveci i grešnici te živimo u nemirnom svijetu potrebni smo hrabrosti kako bismo se odrekli svega onoga što nas zadržava na putu prema Bogu i vjernosti njemu. Razumna disciplina oslobađa snage za donošenje kreativnih odluka u vremenu novih prilika ili problema. Razumna disciplina također oslobađa od onih prepredenih svakodnevnih iskušenja koja s vremenom mogu nagristi ljudske vjernosti. Primjer bi mogli biti izbori zabave. Sredstva društvenog komuniciranja, televizija prije svega, posreduju enormne količine informacija i utisaka, mnogo više od knjiga koje čitamo ili mjesta koja posjećujemo.

d) Vjernost i tolerancija

25

Legalizam je nastojao zajamčiti vjernost rigidnim provjerama i kaznama. Država, društvo i Crkva opravdano traže jamstvo, koliko god je to moguće, vjernog ispunjenja ugovora i kvalificiranih obećanja.

Čitav crkveni život – evangelizacija, slavljenje sakramenata, oblikovanje crkvenih zajednica – treba pospješivati rast vjernosti. Ako se ovim dimenzijama daje prikladna pozornost, onda i kanonska disciplina može imati svoju blagotvornu ulogu. Slažemo se, na primjer, da bračni sudovi trebaju biti stručno opremljeni te da bi se zahtjevi za poništenjem trebali prikladno rješavati, ali ako je više pozornosti i radne snage utrošeno na djelovanje bračnih sudova nego li na kvalitetu zaručničkih tečajeva, na postojanje i rad bračnih savjetovališta i svega onoga što pomaže ozdravljenju i osnaženju bračnoga života, vjernosti se nije dovoljno služilo.

Iznenadna promjena u kulturnom okruženju i u samorazumijevanju Crkve urodila je u ne tako davnim vremenima povećanim brojem rastava, napuštanjem redovničkog života i svećeništva. Time se potvrdio neuspjeh ranijih praksi u središtu kojih je bilo povjerenje dano rigidnim strukturama i javnom mnijenju, dok dublji motivi za istinsku vjernost nisu bili dovoljno priopćeni. Treba pokrenuti ove dublje snage i motive. Prijelaz nije lagan. Valja uskladiti posvemašnju vjernost Kristovoj zapovijedi s još čvršćim prianjanjem uz vjernost i evanđeoske napore.

Nema sumnje da neke osobe imaju dobre razloge za traženje oprosta od redovničkih zavjeta ili od vršenja svećeničke službe. Svima nam je više poraditi na razlučivanju – metodi prosuđivanja. Razlučivanje je osobito potrebno u odnosu prema rastavljenim i ponovno oženjenim ljudima.

Kao Crkva i kao pojedinci vjerni smo milosti Duha Svetoga kada se čuvamo brzopletih prosudbi i kada mislimo, govorimo i djelujemo u skladu s pažljivim razlučivanjem.

26