Upload
ilegalac
View
227
Download
8
Embed Size (px)
DESCRIPTION
SEMINARSKI RAD
Citation preview
KLIMATSKI FAKTORI
Seminarski rad
Predmet: Socijalna ekologija
Profesor:
Student:
Banja Luka 2011 godine
Sadržaj
1. Uvod 1
2. Klimatski faktori 2
3. Temperatura 3
4. Svjetlost 5
5. Tlo, reljef i padavine 7
6. Voda 8
7. Hemizam sredine 10
7.1. Hemizam vazdušnog omotača 10
7.2. Hemizam vodene sredine 11
7.3. Hemizam zemljišta 11
8. Vazdušni pokreti 11
9. Makroklima, mikroklima i ekoklima 12
10. Fenologija 13
11. Zaključak 15
12. Literatura 16
1. UVOD
Ekologija je nauka o životnoj sredini. Ime potiče od grčke reči oikos-domaćinstvo;
logos-nauka. Termin ekologija prvi put je upotrebio nemački biolog Ernes Hekel, 1866.
godine. Jedna od grana ekologije, danas možda najizraženija, je zaštita životne sredine.
Ekologija je grana biologije, proučava živa bića na nivou populacije, ekosistema i biosfere
kao cjeline. Ekologija je multidisciplinarna nauka. Zbog usresređenosti na više nivoe
organizacije života i na međuodnos organizama i njihove okoline, ekologija ima snažan upliv
na mnoge druge naučne grane, pogotovo na geologiju i geografiju, meteorologiju, pedologiju,
hemiju i fiziku. Zato se za ekologiju kaže da je holistička nauka koja objedinjuje tradicionalne
nauke, kao što je biologija, koje, na taj način, postaju njene subdiscipline i sve zajedno
omogućavaju dalji razvoj ekologije. Ekologija, kao nauka širokog polja proučavanja, može se
podijeliti na nekoliko glavnih i sporednih subdisciplina:
Bihevioristička ekologija proučava ekološke i evolucionističke osnove životinjskog
ponašanja i ulogu ponašanja u prilagođavanju životinja njihovim ekološkim
staništima.
Populacijska ekologija bavi se populacijskom dinamikom unutar vrsta i njenom
povezanošću sa faktorom prirodne sredine.
Ekologija životne zajednice proučava odnose među vrstama u određenoj ekološkoj
zajednici.
Ekologija predela proučava međuodnose slabije uočljivih predela.
Ekologija ekosistema proučava razmenu energije i materije kroz ekosistema.
Opšta ekologija bavi se proučavanjem na makroekološkom nivou.
Ekologija je nauka koja se bavi proučavanjem raznih živih organizama, njihovim
međusobnim interakcijama, kao i okolinom u kojoj žive, kao i drugim prirodnim faktorima
koji ih okružuju. Važno je napomenuti, da se u laičkom svetu, ekologija često uzima kao
sinonim za pojam zaštite životne sredine, što svakako nije tačno. Zaštita životne sredine je
samo jedna od grana ekologije.
U uvodu ovog rada data su kraža pojašnjenja ekologije kao nauke a unastavku istog ću
pojedinačno obraditi klimatske faktore koji imaju veoma veliki značaj za ekologiju1.
2. KLIMATSKI FAKTORI
1 http://www.jkphigijena.rs/oldsite/page.php?32
Klimatski faktori određuju osnovni karakter klime neke oblasti2 Značaj ekologije
danas je da proučava zakonitosti koje se odvijaju u odnosima u prirodi, odnosno koji su
nastali u istorijskom razvoju svake vrste3. U ekologiji pojam klime obuhvata kompleks
faktora čijem dejstvu ne izmiče ni jedno živo biće. Njihov dalekosežni ekološki značaj ogleda
se kako u neposrednom i stalnom dejstvu na organizme, tako i u tome da oni bitno utiču na
većinu ostalih ekoloških faktora. S jedne strane, oni u velikoj mjeri uslovljavaju promjene
primarnog reljefa Zemljine površine, mehaničku eroziju stenovite podloge, kao i deflaciju i
deponovanje erodiranog materijala, a isto tako karakter i raspored pedološke podloge. S
druge strane, od njih u prvom redu zavisi raspored živih bića na površini Zemlje i to u tolikoj
mjeri da je karakter i raspored vegetacije po pravilu indikator klimatskih uslova jedne oblasti.
Ali i živi svijet reaguje na dejstvo klimatskih faktora, mijenjajući ih često u znatnoj mjeri.
Pojam “šumske klime” ilustruje dejstvo vegetacije na klimatske uslove. Vegetacija se isto
tako suprotstavlja eroziji tla, ublažavajući ga. Klima obuhvata skup meteoroloških elemenata
atmosfere: temperaturu, svjetlosne pojave, vlažnost, vodene taloge, vazdušne pokrete i
pritisak. Svi ti elementi neobično jako variraju prostorno i vremenski i njihovo trenutno
stanje čini vrijeme jednog određenog mjesta. Nasuprot vremenu, klima je srednje stanje
vremena jedne oblasti, izvedeno iz srednjih meteoroloških podataka za duži vremenski
period.
Po analogiji, skup sličnih uslova u vodenoj sredini često se u ekologiji označava kao
hidroklima. Klimatski faktori djeluju uvek zajedno kao kompleks, i samo je analizom radi
lakšeg proučavanja moguće odvojiti jedan od drugog.To čini da je njihovo skupno dejstvo na
živa bića po pravilu veoma složeno. Uz to još, složenost dejstva zavisi i od toga u kakvim se
različitim kombinacijama faktori javljaju u pojedinim oblastima. Za ekologiju su od
posebnog značaja lokalne kombinacije klimatskih uslova, koje su uvijek rezultat uzajamnih
djelovanja klime i drugih faktora: orografskih, edafskih, biotičkih idr. Mozaični raspored
organskih vrsta, čak i u okviru jednog biotopa, u znatnoj mjeri je uslovljen lokalnim
kombinacijama klimatskih faktora, često ograničenim na uzane prostorne okvire4.
3. TEMPERATURA
2 Janković, M. M. : Fitoekologija, Naučna knjiga, Beograd 1996 godina3 Inžinjerstvo zaštite životne sredine,Ekologija, ppt prezentacija, Beograd 2010 godine4 http://www.vet.bg.ac.rs/~biolog/images/stories/biologija/otpakovano/EKOLOGIJA.pdf
Temperatura je fizikalna veličina kojom se izražava toplinsko stanje neke tvari i jedna
je od osnovnih veličina u termodinamici. Ona ovisi o tome koliko unutarnje energije sadrži
neko tijelo određene mase i tlaka. Temperatura ne može prelaziti s tijela na tijelo, nego
prelazi toplina, a temperature se izjednačavaju5.Temperatura je jedan od najviše proučavanih
ekoloških faktora. Ona se može lako i precizno mjeriti, a njeno dejstvo na organizme po
pravilu je jasno vidljivo. Ona djeluje na procese metabolizma, razmnožavanje, razviće,
rastenje, ponašanje i dužinu života. Pored toga toplota znatno utiče i na druge ekološke
faktore i modifikuje njihovo dejstvo. Glavni izvor toplpte u području biosfere je Sunčevo
zračenje. Od ukupnih Sunčevih radijacija do biosfere dopire samo ograničeni deo koji
obuhvata elektromagnetne talase dužine 200 do 3500 nm. Od toga, zraci talasne dužine
između 400 i 750 nm čine vidljivi doo svjetlosnog spektra. Zraci kraće talasne dužine su
ultravioletni, nevidljivi za oko i fotohemijski veoma reaktivni. Zraci veće talasne dužine od
750 nm čine infracrveni dio spektra i takođe su nevidljivi. Od ukupne toplote koju zraci
Sunca donose Zemlji oko 60% otpada na infracrvene zrake, a 40% na vidljivi deo spektra.
Najveći dio ostalih radijacija apsorbije se u gornjim slojevima atmosfere. Normalno se
tempreaturni uslovi u okviru biosfere kreću u relativno uzanim temperaturnim granicama
ispod i iznad tačke mržnjenja vode (0°C), čiji ukupni raspon samo izuzetno premašuje 150°C.
Maksimalni temperaturni raspon susreće se na kopnu, u vazdušnoj sredini. Najniže
temperature prizemnog sloja vazduha konstatovane su u Sibiru, gdje padaju do -70°C. Slične
temperature javljaju se i na Aljasci. Obrnuto, najviše temperature vazduha zabilježene su u
pustinjskim krajevima i mogu dostići 60°C. Pustinjsko tlo može se u ljetnjim popodnevnim
satima zagrejati i do 84°C.
U vodenoj sredini znatno je uži temperaturni raspon. Donja granica u tečnoj vodi ne
može sići ispod 0°C (slatke vode) odnosno -2,5°C (slana voda okeana). Najviša temperatura
površinske vode okeana ne premašuje 36°C (Persijski zaliv); u plitkim kopnenim vodama
može biti nešto viša. Izuzetak od ovog čine topli izvori i gejziri čija temperatura može da
premaši 90°C. Ovaj maksimalni temperaturni raspon prirodne sredine u kojoj organizmi
žive, ipak nikada nije ostvaren na istom mjestu. Stvarna kolebanja temperature u pojedinim
biotopima u toku dana, godine ili dužeg perioda znatno su manja. Najveća kolebanja
temperature susreću se u kontinentalnim oblastima (pustinje).
U okviru opšteg procesa razmjene materije i energije živih bića, toplotne razmjene
zauzimaju značajno mjesto. Od primanja i odavanja toplote zavisi temperatura organizma, a
samim tim i tok svih životnih procesa. Za svaki fiziološki proces razlikuju se tri osnovne
5 http://hr.wikipedia.org/wiki/Temperatura
kardinalne temperaturne tačke: temperaturni minimum, ispod koga se dati fiziološki proces
prekida, temperaturni optimum, pri kome ovaj proces teče najpovoljnije i temperaturni
maksimum, iznad koga se dati fiziološki proces takođe prekida. Treba podvući da se
temperaturni optimum uvek nalazi bli`e temperaturnom maksimumu nego minumumu.
U živom svijetu ostvarena su tokom evolucije dva osnovna tipa termičkih razmjena sa
sredinom: pojkilotermija i homeotermija. Prvi način je primarniji, filogenetski stariji i njemu
pripada velika većina živiotinja i svi biljni orgaznimi. Kod pojkiloterama se usljed odsustva
mehanizama za termoregulaciju, temperatura tijela koleba paralelno sa promjenama
temperature sredine i uvek je bliska njoj. Otuda intezitet metabolizma pojkiloterma raste,
đodnosno opada sa promenama spoljašnje temperature, tako da se njihov aktivni život
zaustavlja izvan određenih temperaturnih granica. Temperatrura tela kod pojkiloterma po
pravilu nije potpuno ista sa spoljašnjom sredinom. Sem toga, pri jakom zagrevanju
temperatura pojkiloterma može da premaši normalnu tjelesnu temperaturu kod hometerama.
Hoemotermija kao poseban oblik održavanja tjelesne temperatute ostvaren je kod ptica
i sisara. Stalna i srazmjerno visoka tjelesna temperatura, po pravilu viša od spoljašnje,
obezbjeđuje približno isti nivo metabolizma pod različitim klimatskim uslovima. Time je
data široka mogućnost rasprostranjenja homeoterama. Homeotermi žive u svim gografskim
širinama. Polarne ptice, na primjer, imaju temperaturu oko 40°C, aktivne su i žive normalno
pri spoljašnjim temperaturama i do -40°C.Homeotermija se zasniva na specifičnom
fiziološkom mehanizmu koji kontroliše proizvodnju toplote (hemijska termoregulacija) ili
odavanja toplote (fizička termoregulacija). Centar za termoregulaciju hometerama nalazi se
u hipotalamusu. Lokalno hlađenje centra dovodi do porasta temperature tijela, a njegovo
zagrijavanje do snižavanja tjelesne temperature. Promjena intenziteta metabolizma spada u
mehanizme hemijske termoregulacije. S druge strane, fizička termoregulacija obuhvata
vazomotorne poromjene, znojenje, dahtanje, perje i dlačni pokrivač isl.). Za homeoterme je
karakterističan srazmjerno visok bioenergetski intenzitet, i to nezavisno od termoregulacije.
Frekvenca kontrakcija izolovanog srca, na primjer, znatno je veća kod ptica i sisara nego kod
pojkilotermnih kičmenjaka.Treba istaći da ipak ne postoji oštra granica između pojkilotermije
i homeotermije. U toku ontogenetskog razvića, svi su homeotermi najpre pojkilotermni.
Ekološke razlike između pojkiloterama i hometerama velike su i značajne. Intenzivniji
metabolizam homeoterama podrazumjeva stalnu potrebu za velikim količinama hrane, dok
pojkilotermi mogu znatno duže da gladuju i lakše podnose oskudicu hrane.
Otpornost pojkiloterama ka niskim temperaturama znatno varira. U tom pogledu
mogu se izdvojiti tri grupe:
vrste sposbne da izdrže veoma niske temperature koje se bliže apsolutnoj nuli (spore i
semena mnogih biljaka, izvjesne bakterije i gljivice, ciste Protozoa, Rotatoria,
Tardigrada i Nematoda i do -253°C).
vrste sposobne koje ginu na temperaturi smrzavanja vode ili bliskim temperaturama.
vrste koje ginu na temperaturama iznad tačke smrzavanja vode.
Kod homeoterama, javljaju se specifične reakcije na dejstvo niskih temperatura. Svi
homeotermi (osim prezimara) bore se protiv niskih temperatura pojačanom produkcijom
toplote, čim temperatura spoljašnje sredine padne ispod tzv. granice termičke neutralnosti6.
4. SVJETLOST
Već po tome što predstavlja izvor energije za fotosintezu, svJetlost je jedan od
osnovnih uslova za opstanak životinjskog svijeta. Ali svjetlost i sama djeluje posredno ili
neposredno na životinjske organizme, izazivajući različite ekološke efekte. Srazmjerno je
mali broj vrsta koje žive pod uslovima potpunog odsustva svjetlosti (stanovnici pećina i
podzemlja; stanovnici dubinskih regiona mora i okeana; endoparaziti) i one se po pravilu
odlikuju posebnim morfološkim i fiziološkim adaptacijama na takve uslove života. Glavni
izvor svjetlosne energije u biosferi je Sunčevo zračenje. Mjesečeva svetlost je reflektovana
Sunčeva svjetlost. Za čovjekovo oko vidljivo je Sunčevo zračenje između 390-770 nm. Zraci
kraće talasne dužine (ultravioletni) i duže (infracrveni) već nisu vidljlivi. Interesantno je da 14
insekti mogu da vide i ultravioletno zračenje. Za mnoge insekte su zraci crvenog spektra
nevidljivi; domaća pčela npr. ne reaguje na zrake duže od 650 nm. Zemljina atmosfera,
zahvaljujući sloju ozona (ozonosfera) apsorbuje najveći deo ultravioletnih zrakova, talasnih
dužina ispod 390 nm. Ipak dio UV spektra koji dopire do površine Zemlje ima letalno
dejstvo na bakterije, gljivice i viruse. Ekološki efekti UV zračenja slabije su proučeni.
Poznato je da kod čovjeka i nekih životinja UV zraci mogu da izazovu eritem. Vitamin D
stvara se u biljnim i životinjskim tkivima dejstvom UV zraka iz ergosterola. Njegov
fiziološki značaj kod sisara ogleda se u regulaciji prometa kalcijuma i fosfora, pravilnog
razvića i rasta skeleta i sl. Interesantno je da se u jetri nekih riba koje nastanjuju dublje slojeve
mora nalaze velike količine vitamina E i A.
6 http://www.vet.bg.ac.rs/~biolog/images/stories/biologija/otpakovano/EKOLOGIJA.pdf
Ishrana Eskima bogata je ribom, tako da unoseći dovoljnu količinu ovih vitamina
nemaju potrebe za dodatnim stvaranjem vitamina E putem svjetlosti. Nasuprot tome, nordijski
narodi koji nastanjuju slične geografske širine, imaju izuzetno slabu pigmentaciju koja
omogućuje bolje izlaganje Suncu i stvarnje E vitamina u koži. Svjetlost djeluje neposredno
na živa tkiva tek kada se apsorbuje. Od štetnih efekata svjetlosti, organizmi se štite hitinskim
ili rožnim slojem kože ili razvijenim pigmentom koji sprečava prodiranje svjetlosti u dublje
slojeve kože; ili najzad, zaklanjanjem od svjetlosti. Insekti stanovnici pješčanih dina u
Finskoj za vreme Sunčevog sjaja u toku dana ostaju zariveni u pesku. Ukoliko se izlože
leđnom stranom koja je slabije pigmentisana dejstvu svjetlosti oni uginu već posle jednog
sata, usljed UV zračenja. S obzirom da svjetlost donosi i toplotnu energiju ona može da
doprinese podizanju telesne temperature nekih pojkiloterema (heliotermi). Svjetlost jako utiče
na ponašanje životinja. Posebno je izražen uticaj na orijentaciju životinja u prostoru. Čak i
sesilni oblici (hidroidni polipi, neke vrste Annelida) reaguju na svjetlost, zauzimajući
određen položaj tijela prema svjetlosnom izvoru (fototropizam). Kod slobodno pokretljivih
životinja svjetlost može stimulisati lokomotorna kretanja, pri čemu ta kretanja mogu biti bez
određenog pravca (fotokineza) ili naprotiv imati određeni pravac u odnosu na izvor svjetlosti
(fototaksija), pozitivan ili negativan. Pčele i muve, na primjer, lete u pravcu svjetlosti, dok se
stonoge i kišne gliste kreću u suprotnom pravcu. Pri tome su od značaja kako pravac
svjetlosnih zrakova, tako i njihov intenzitet.
Fototaksična reakcija kod iste vrste može da se mijenja sa uzrastom ili uslovima u
spoljašnjoj sredini. Domaća pčela, na temperaturi iznad 14°C-16°C reaguje na svjetlost
pozitivno, ispod te temperature negativno. Fototaksične reakcije sa ritmičkim karakterom
javljaju se kod planktonskih organizama mora i jezera i one se ogledaju u vertikalnim
migracijama u vezi sa smjenama dana i noći. Većina planktonskih životinja sa dolaskom
mraka migrira iz dubljih slojeva gdje se drži preko dana, ka površinskim slojevima da bi se sa
dolaskom dana opet spustila dublje. Pređeni put može da iznosi i preko 100 m (morski račić
Calanus). Vještački izvori svjetlosti mogu da vrše privlačenje nekih životinja aktivnih
tokom noćnog perioda. Okupljanje mnogih vrsta insekata oko uličnih svetiljki, okupljanje
ptica selica oko svetionika u blizini mora predstvljaju primjere ovakvih aktivosti. Jadranski
ribari love srdelu u mračnim noćima pomoću vještačkog svjetla jakih lampi oko kojih se
skupljaju rojevi riba. Uzrok ovakvoj pojavi je tendencija životinja da se pomoću svjetlosnog
izvora bolje orijentišu u mračnoj okolini. Za svaku vrstu postoji određeni svjetlosni optimum.
To se može i eksperimetnalno utvrditi u ograničenom prostoru sa kontrolisanim gradijentom
svjetlosnog intenziteta.
Od posebnog značaja su reakcije organizama na ritmičke periodične promjene u
intenzitetu svjetlosti tokom smjenjivanja dana i noći, kao i godišnjih sezona. U pogledu
vremena normalne aktivnosti, naročito ishrane moguće je razlikovati 4 grupe životinja prema
dnevno-noćnom ritmu: dnevne, noćne, sumračne i indiferentne. Tipične dnevne životinje su
insekti i ptice, mada i među njima ima mnogobrojnih izuzetaka (npr. sove su noćne). Mnoge
vrste glodara aktivne su noću, ali su i njihovi predatori najaktivniji noću. Smjena aktivnosti i
mira može da nastupi svega jednom u 24 časa, kao što je slučaj sa pčelom, većinom leptira,
ptica i slijepih miševa (monofazne životinje). Kod polifaznih životinja, ta dva stanja se
mijenjaju više puta u toku 24 časa (buba švaba, riječni rak, kišna glista, miš, mačka), kod
miša do 19 puta. Jasno je da tip aktivnosti u smjeni dana i noći zavisi i od drugih faktora (T,
vlaga, uslovi ishrane). U tropskoj prašumi, noćne životinje čine oko polovine od ukupnog
broja vrsta, dok u tundrama preovlađuje dnevni ili aritmični tip aktiviteta.
Fotoperiodizam je pojava sezonskih promjena aktivnosti u vezi sa promjenom režima
svjetlosti. Poznato je da sezona cvetanja mnogih biljaka, pored ostalog, zavisi i od dužine
osvetljenja. Od sezonskih promjena svjetlosnog režima umnogome zavisi i dinamika
razmnožavanja kičmenjaka. Mehanizam dejstva svjetlosti posredovan je uticajima na
hipotalamus, hipofizu i epifizu. I mnoge druge periodične pojave (linjanje, mitarenje, pojava
dijapauze, migracije ptica) stoje u vezi sa sezonskim promjenama u relativoj veličini dana i
noći.
5. TLO, RELJEF I PADAVINE
Tlo se naziva i edafotop (abiotički dio staništa). Edafski uslovi sredine (mineraloško-
geološki sastav zemljišta, konfiguracija terena, hemijske i fizičke karakteristike) imaju
izuzetan značaj za svaku biocenozu i njenu međuzavisnost sa određenom sredinom.
Pod nazivom padavine ili oborine podrazumijevaju se klimatske pojave vezane za
vlažnost vazduha. To su: kiša, snijeg, magla, slana, rosa, led. One nastaju kada su uslovi za
kondenzaciju vodene pare u atmosferi povoljni. U atmosferi obično ima dovoljno pare, ali da
bi se ona kondenzovala u kišu ili snijeg, potrebna su i vazduha strujanja koja će uticati na
hlađenje ili zagrijavanje vodom zasićene atmosfere. Raspored i količina padavina je zavisna
od klimatskog područja Zemlje. U nekim krajevima, na primjer u pustinjama, količina
padavina je mala, dok, na primjer u predjelima velikih tropskih šuma, padavina ima u velikim
količinama, pa se ova područja nazivaju i „kišne šume“(„rain forests“). Uticaj atmosferskih
padavina na Zemlji zavisi od: njihove količine, jačine, vrste i vremenskog trajanja. Dejstvo
pljuskova je drugačije od slabe kiše ili rastresitog snijega, ili zaleđenog snijega (građa).
Dugotrajni pljuskovi, za razliku od kratkotrajnih, mogu da imaju drugačiji efekat. Kao
ekološki faktor snijeg može da djeluje direktno na vegetaciju nepovoljno ili indirektno:
povoljno kao izolator od niskih temperatura7.
6. VODA
Smatra se da je život na našoj planeti nastao u vodenoj sredini. Bez hrane se može
preživjeti i nekoliko nedjelja, ali bez vode tek nekoliko dana8. Uopšte, ovakav ili sličan oblik
života neminovno zahtjeva prisustvo vode u tečnom stanju. To je određeno prije svega
temperaturom, ukazujući nam na međusobnu povezanost ekoloških faktora. U svim ćelijama
normalni biohemijski procesi odigravaju se isključivo u vodenoj sredini. Voda učestvuje i u
procesu fotosinteze (gradivna uloga). Voda reguliše tjelesnu temperaturu biljaka i životinja.
Bez vode, jednostavno, nema života. Samo izuzetno količina vode sadržane u životinjskim
organizmima može da iznosi manje od 50%. Kod mnogih vodenih organizama ona dostiže
visoke vrijednosti: 99% kod nekih Ctenophora, 97,9% kod meduze Aurelia aurita, 93% kod
punoglavca žabe, 84,2% kod školjke Mytilus edulis. Kod suvozemnih životinja količina vode
u tijelu kreće se od 42-88%. U organizmu odraslog čovjeka postoji u prosjeku 57% vode.
Homeotermi su osetljilviji na gubitak vode iz tijela. Sisari, na primjer, mogu u gladovnju da
izgube skoro sve rezerve masti i blizu polovine bjelančevina bez opasnosti po život, dok
gubitak 10- 20% vode povlači za sobom teške poremećaje i najzad smrt. Mnogi pojkilotermi,
međutim izdržavaju znatno veće gubitke vode: kišna glista Allolobophora foetida do 61,8%,
puževi golaći Limax i Arion 65-80%. Još veće gubitke podnose neke Tardigrada i mnoge
Rotatoria, koje u osušenom stanju i latentnom životu (anabioza) mogu ostati i više godina.
Količinu vode potrebnu za normalno obavljanje procesa metabolizma, organizmi regulišu
putem razmjene sa spoljašnjom sredinom9.
Cjelokupni živi svijet uključen je u kruženje vode u biosferi. Biljke i životinje
uključuju se u proces kruženja vode, koja kroz njih prolazi u svojoj tečnoj fazi. Vodna
razmjena, tj. primanje i odavanje vode jedan je od bitnih odnosa organizama sa spoljašnjom
sredinom. Kod vodenih organizama vodna razmjena vrši se putem osmoze. Kod suvozemnih
7 Socijalna ekologija, kompedijum izvora, Banja Luka 2010 godine8 Vladimir Stojanović, Voda, Gornji Milanovac 2005 godine9 http://www.vet.bg.ac.rs/~biolog/images/stories/biologija/otpakovano/EKOLOGIJA.pdf
organizama pitanje vodnog balansa je znatno složenije. Životinje unose vodu u sebe
različitim putevima: pijenjem (sisari, ptice, reptili, amfibi, puževi, mnogi insekti), preko
sočne hrane (npr. gusjenice leptira kupusara, zec, miš), apsorpcijom tečne vode ili vlage iz
vazduha (amfibi, puževi golaći, izvesni insekti) i najzad putem unutrašnjih oksidacija
rezervnih materija, posebno masti (metabolička voda). Odavanje vode iz tijela vrši se preko
ekskreta, lučenja žlezda (npr. znojnih kod sisara), isparavanja kroz kožu i respiracione
puteve. Regulisanje vodnog balansa predstavlja posebnu adaptaciju naročito izraženu kod
kopnenih kičmenjaka i insekata. Tim adaptacijama može se objasniti uspješno osvajanje
suvozemne sredine od strane viših kičmenjaka i insekata. Posebne adaptacije obuhvataju npr.
prisutsvo rožnog sloja u koži kopnenih kičmenjaka, odnosno hitinskog oklopa kod insekata. I
kod ostalih životinja postoje posebni fiziološki mehanizmi regulacije osmotskog
homeostazisa.
Za suvozemne organizme sadržaj vodene pare u vazduhu (vlažnost vazduha) od
vitalnog je značaja za odavanje vode iz tijela. Vlažnost vazduha djeluje i na druge procese
kao što su: plodnost, razmnožavanje, trajanje razvića, dužina života i smrtnost,
rasprostranjenje, aktivnost ponašanje. Postoji nekoliko kategorija suvozemnih životinja u
odnosu na stepen vlažnosti vazduha koji zahtjevaju za svoje preživljavanje:
kserofilne životinje nastanjuju sušne oblasti sa niskom vlažnošću vazduha i tu spadaju
prije svega predstavnici insekata, reptila, ptica i sisara. Osnovne adaptacije ogledaju
se u perifernoj zaštiti od isušivanja ili u noćnom načinu života. Kserofilni insekti
sprečavaju gubitak vode preko traheja putem zatvaranja stigmi. Dalji način
sprečavanja gubitka vode ogleda se u stvranju suvog ili koncentrovanog sekreta i
ekskreta, ili perioda mirovanja tokom velike suše. Neke životinje, međutim, koriste
sočnu hranu ili metaboličku vodu. Kamila, na primjer, u grbi ima zalihe masti koje se
oksidacijom jednim dijelom prevode do vode (tzv. metabolička voda) i zahvaljujući
tome može i do 10 dana da izdrži bez unošenja vode.
higrofilne životinje čine suprotnost kserofilnim. Oni se mogu održati samo u vlažnoj
sredini, koja smanjuje intenzitet isparavanja vode. Zaštita od isparavanja kod
higrofilnih oblika je nedovoljna. Tipični predstavnici su vodozemci, kišne gliste,
Nematoda, puževi golaći i mnogi drugi puževi, mokrice, mnoge stonoge i insekti sa
nežnom kožom. Razumljivo je da se ove životinje najčešće susreću u šumskoj stelji,
vlažnoj zemlji i drugim vlažnim mjestima gdje je vazduh zasićen vodenom parom.
Higrofilne životinje su osjetljive na promjene vlažnosti.
mezofilni su prelazni oblici između kserofilnih i higrofilnih životinja, među koje
ubrajamo najveći broj vrsta suvozemnih životinja. Stepen vlažnosti utiče i na
ponašanje suvozemnih životinja. U prostoru sa gradijentom vlažnosti, pojednine vrste
aktivno traže mjesta čija im vlažnost najbolje odgovara (higrotaksija), ili izbjegavaju
mjesta sa nepovoljnom vlažnošću. Komarac malaričar najradije bira mjesta sa
vlažnošću između 90-95%, gde prezimljava. Smatra se da neke životinje (insketi, na
primjer) imaju posebno čulo za vlažnost. Ali reakcija na gradijent vlažnosti zavisi u
velikoj mjeri i od ostalih uslova sredine: temperature, svjetlosti, intenziteta
isparavanja i fiziološkog stanja životinje.
7. HEMIZAM SREDINE
Hemizam sredine je takođe abiotički ekološki faktor, koji obuhvata:
1. hemizam vazdušnog omotača - atmosfere,
2. hemizam vodene sredine – hidrosfere i
3. hemizam zemljišta - pedosfere i litosfere.
7.1. Hemizam vazdušnog omotača
Vazdušni omotač - atmosfera u svom sastavu ima brojne hemijske elemente i
jedinjenja od kojih su najznačajniji: azot, kiseonik, ugljen-dioksid, vodonik i drugi. Vodena
para, koja se nalazi u sastavu vazduha je promjenljiv faktor, koji utiče na hemizam atmosfere.
U zavisnosti od područja i ljudskih aktivnosti, kao i prirodnih pojava (vulkana, gejzira i
slično) u vazduhu se mogu naći i drugi elementi i jedinjenja, od kojih se u najvećem procentu
javlja sumpor-dioksid. U kombinaciji sa vodenom parom neki od pometnutih oksida
(ugljenikovi, sumporovi) stvaraju kiseline (ugljenikovu, sumpornu ili sumporastu), te na taj
način, preko padavina i vazdušnih strujanja, djeluju na promjene hemizma ne samo atmosfere
već i hidrosfere i pedosfere. One su danas poznate pod nazivom „kisele kiše“, iako ne moraju
biti uvijek „kisele“ već mogu da budu i alkalne.
Vazduh je osnovni uslov života baš zbog svog hemizma jer u svom sastavu ima kiseonik, koji
je neophodan za disanje, i ugljen-dioksid, neophodan za proces fotosinteze.
7.2.Hemizam vodene sredine
Vodena sredina - hidrosfera ima promjenljiv hemizam. U vodi se mogu naći razni
elementi (metali i nemetali), razna jedinjenja, rastvorene razne mineralne soli (kalijum, kalcij
um, natrijum, jedinjenja fosfora i azota i drugi). Takođe su u vodi rastvoreni i mnogi gasovi,
kao to je kiseonik, neophodan za život u vodi.
7.3.Hemizam zemljišta
U odnosu na geološki sastav zemljišta, u odnosu na geografsko područje u kome se
nalazi, u pogledu hemizma, zemljište sadrži raznovrsne elemente i jedinjenja, prvenstveno
minerale povezane u petrografske komplekse (stijene i kamenje), koja mu određuju hemizam.
U građi zemljišta učestvuju svih 92 hemijska elementa, od kojih u najvećim procentima ima:
kiseonika, silicijuma, aluminijuma, gvozđa, kalcijuma, magnezijuma, natrijima, kalijuma i
drugih10.
8. VAZDUŠNI POKRETI
Vidljivi izraz atmosferske cirkulacije su vjetrovi. Oni se javljaju kao rezultat razlika u
gustini vazdušnih masa, usljed njihovog nejednakog zagrijavanja. Vazduh se više zagrijava u
svom prizemnom sloju, više preko dana nego u toku noći, više ljeti nego zimi, više na
polutaru nego na polovima, više iznad kopna nego iznad mora. Usljed nastalih razlika u
gustini, javljaju se vazdušni pokreti. Ti pokreti su ipak i pod uticajem različitih faktora:
nejednak raspored mora i kopna, reljef, rotacija Zemlje i dr. Iz toga proističe složen sistem
atmosferske cirkulacije koja obuhvata kako vjetrove planetarnih razmjera, stalne i periodične
(pasati, antipasati, monsuni), tako i dnevne i lokalne vjetrove različitog obima i trajanja.
Ekološki značaj vjetra mnogostruk je. On prije svega djeluje mehanički na suvozemne
organizme i na njihovo ponašanje. Ptice dobri letači, naročito okeanske vrste kao albatrosi
iskorišćavaju snagu vjetra kao izvor energije leta i održavaju se satima u vazduhu iznad
pučine mora nošeni vjetrom. Prilikom mirovanja na tlu ili drveću, ptice se okreću glavom ka
vjetru i na taj način održavaju perje priljubljeno uz tijelo. Slabi letači kao npr. insekti
obustavaljaju let pri jakom vetru i drže se u zaklonjenim mjestima.
Dejstvo vjetra na okeanskim ostrvima ogleda se u redukciji krila insekatskih vrsta,
čime se izbjegava opasnost da ih vjetar odnese u more. Vjetar utiče na raseljavavnje nekih
10 Socijalna ekologija, kompedijum izvora, Banja Luka 2010 godine
oblika biljaka i životinja (anemohorija). Sitni slatkovodni organizimi posebno u učaurenom
stanju pasivno se raznose vjetrom i mogu imati kosmopoltski karakter.
Vjetar na biljke djeluje pre svega tako što ih isušuje. To je naročito izraženo kod
visokih zeljastih biljaka i drveća, koji su dejstvu vjetra najviše izloženi. Pod isušujućim
dejstvom vjetra pojačava se transpiracija i biljke dobijaju kseromorfniji karakter. Jaki vjetrovi
vrše veliki mehanički pritisak na tkiva listova, pupoljaka i grančica i tako ih oštećuju.
Posljedica toga je olakšano gubljenje vode iz povređenih tkiva. Zbog toga izumiru listovi i
pupoljci. Na izloženim, vjetrovitim, mjestima, na kojima snažni vjetrovi imaju stalan karakter
i određen pravac, usamljeno ili rijetko drveće dobija specifičan oblik “zastave”, koji se
ispoljava u asimetriji krune. Na onoj strani koja je okrenuta vjetru grane djelimično ili
potpuno izumiru.
9. MAKROKLIMA, MIKROKLIMA I EKOKLIMA
Srednje stanje klimatskih prilika čitavih geografskih oblasti izvedeno na osnovu
dugogodišnjeg posmatanja meteoroloških podataka na određenim tačkama naziva se
makroklima. Ali za život organizama nisu od značaja samo opšte klimatske okolnosti, već i
posebni klimatski uslovi u pojednim biotopima.
Sasvim su drugačiji uslovi prostoru jedne šume ili pašnjaka, prisojne i osojne strane
jedne doline, u otvorenim delovima pustinje i u oazama itd. I u okviru sasvim malih
prostora: šumskoj stelji, pećinama, dupljama drveća, naličju lista isl. klimatski uslovi mogu
da variraju. Sve ove lokalne kombinacije klimatskilh uslova na prostorno ograničenim
mjestima označeni su kao mikroklima.
Pojam ekoklime obuhvata sumu meteoroloških faktora pojednih biotopa (npr. šumska
sastojina).
10. FENOLOGIJA
Zavisnost organskih vrsta od klime ogleda se i u sezonskom ritmičkom smjenjivanju
mnogih životnih procesa, uslovljenom vremenskim promjenama u toku godine i niza godina.
Rokovi nastupanja godišnjih doba, njihove vremenske prilike i njihovo trajanje mogu da
variraju iz godine u godinu. Na sva ta bioklimatska variranja živi svijet reaguje nizom
periodičnih promjena (fenološke promjene), a disciplina koja ih proučava naziva se
fenologija. Takve su na primjer promjene u vegetacijskom pokrivaču tokom godine (pojava
prvih listova, pojava cvetova i njihovo trajanje, opadanje lišća u jesen kod nekih biljaka isl.).
I kod životinja se uočavaju fenološke promjene. Buđenje pojedinih vrsta iz zimskog sna,
pojava larvenih stupnjeva, rokovi presvlačenja, učaurivanja ili pojave imaga, samo su neki
od primjera u tijesnoj vezi sa vremenskim okolnostima. Sukcesivne fenološke pojave u
životnom ciklusu jedne vrste označene su kao fenofaze. To su zapravo različite faze razvića
biljaka ili životinja pod uticajem vremenskih prilika. Pojava mladih gusenica gubara iz legla
u proljeće, postupno smjenjivanje uzastopnih guseničnih stupnjeva, pojava pronimfi i lutaka,
najzad pojava krilatih leptira, trajanje njihovog leta, parenje i doba polaganja jaja
predstavljaju karkteristične fenofaze u životnom ciklusu leptira gubara. Povezanost
fenoloških pojava u prirodi ogleda se u istovremnom nastupanju određenih fenofaza mnogih
biljnih vrsta i biljojedih životinja koje se njima hrane. Pojava mladih gusjenica leptira gubara
(Lymantria dispar) nastupa normalno u isto vrijeme sa pojavom mladog lišća hrasta kojime
se hrani. Sličan je slučaj sa pojavom pojedinih fenofaza parazita i domaćina kojima se hrane.
Jedan od posebnih oblika reakcije mnogih organskih vrsta na nepovoljne sezonske
klimatske uslove predstavljen je fazom mirovanja koja se ogleda u prekidu aktivnosti i
zastoju razvića u toku nepovoljne sezone čime se obezbjeđuje preživljavanje. Faza mirovanja
preko zime naziva se hibernacija (zimski san, posebno kod sisara), dok je ljetnja faza
mirovanja (estivacija) prisutna kod nekih vrsta u tropskim i umjerenim krajevimma posebno
pri pojavi suše. Poseban oblik mirovanja zapaža se kod nekih insekata (dijapauza). Dijapauza
je stepen razvitka u kome su morfogenetski procesi jako usporeni ili zaustavljeni, ali se
odigravaju fiziološki procesi neophodni za dalju morfogenezu. Dijapauza se može javiti pred
kraj embrionalnog razvoja kao kod svilene bube, ili na larvenom stadijumu (leptir metlica,
kukuruzni moljac), stupnju lutke (leptir kupusar) ili čak stupnju imaga (buba listara)11.
11 http://www.vet.bg.ac.rs/~biolog/images/stories/biologija/otpakovano/EKOLOGIJA.pdf
11.ZAKLJUČAK
Klimatski faktori predstavljaju kompleks činilaca koji utiču na
promjenu solarne klime, tako što je mijenjaju u terestričnu (fizičku). Sa ekološkog aspekta,
klimatski faktori su faktori nežive prirode koji vrše jak uticaj na živa bića.
Klimatski faktori određuju osnovni karakter klime neke oblasti . Stanje klimatskih
faktora u datom momentu čini vrijeme određenog mjesta, dok prosječno stanje vremena
ukazuje na klimu jedne oblasti. Prema svom porijeklu i dejstvu na žive organizme, klimatski
faktori su abiotički, odnosno faktori nežive prirode. To je najveća grupa ekoloških faktora,
koji djeluju kompleksno, uzajamno se uslovljavaju i mijenjaju. Pored toga, klimatski faktori
utiču i na dejstvo svih ostalih faktora, kao što suedafski. Oni mijenjaju primarni reljef,
uzrokuju eroziju i utIču na deponovanje erodiranog materijala. S druge strane, od njih u
prvom redu zavisi raspored živih bića na površini zemlje i to u tolikoj mjeri da je karakter i
raspored vegetacije po pravilu indikator klimatskih uslova jedne oblasti . I živi svijet mijenja
neke određene klimatske faktore. U oblastima šuma vegetacija ima jak uticaj na klimu, tako
da je modifikuje u tzv. šumsku klimu, a ublažava i dejstvo erozijE.
12.LITERATURA
1) Socijalna ekologija, kompedijum izvora, Banja Luka 2010 godin
2) Vladimir Stojanović, Voda, Gornji Milanovac 2005 godine
3) http://www.vet.bg.ac.rs/biolog/images/stories/biologija/otpakovano/EKOLOGIJA.pdf
4) Janković, M. M. : Fitoekologija, Naučna knjiga, Beograd 1996 godina
5) Inžinjerstvo zaštite životne sredine,Ekologija, ppt prezentacija, Beograd 2010 godine
6) http://hr.wikipedia.org/wiki/Temperatura