28
KLIMATSKI FAKTORI Seminarski rad Predmet: Socijalna ekologija Profesor: Student:

KLIMATSKI FAKTORI

Embed Size (px)

DESCRIPTION

SEMINARSKI RAD

Citation preview

Page 1: KLIMATSKI FAKTORI

KLIMATSKI FAKTORI

Seminarski rad

Predmet: Socijalna ekologija

Profesor:

Student:

Banja Luka 2011 godine

Page 2: KLIMATSKI FAKTORI

Sadržaj

1. Uvod 1

2. Klimatski faktori 2

3. Temperatura 3

4. Svjetlost 5

5. Tlo, reljef i padavine 7

6. Voda 8

7. Hemizam sredine 10

7.1. Hemizam vazdušnog omotača 10

7.2. Hemizam vodene sredine 11

7.3. Hemizam zemljišta 11

8. Vazdušni pokreti 11

9. Makroklima, mikroklima i ekoklima 12

10. Fenologija 13

11. Zaključak 15

12. Literatura 16

Page 3: KLIMATSKI FAKTORI

1. UVOD

Ekologija je nauka o životnoj sredini. Ime potiče od grčke reči oikos-domaćinstvo;

logos-nauka. Termin ekologija prvi put je upotrebio nemački biolog Ernes Hekel, 1866.

godine. Jedna od grana ekologije, danas možda najizraženija, je zaštita životne sredine.

Ekologija je grana biologije, proučava živa bića na nivou populacije, ekosistema i biosfere

kao cjeline. Ekologija je multidisciplinarna nauka. Zbog usresređenosti na više nivoe

organizacije života i na međuodnos organizama i njihove okoline, ekologija ima snažan upliv

na mnoge druge naučne grane, pogotovo na geologiju i geografiju, meteorologiju, pedologiju,

hemiju i fiziku. Zato se za ekologiju kaže da je holistička nauka koja objedinjuje tradicionalne

nauke, kao što je biologija, koje, na taj način, postaju njene subdiscipline i sve zajedno

omogućavaju dalji razvoj ekologije. Ekologija, kao nauka širokog polja proučavanja, može se

podijeliti na nekoliko glavnih i sporednih subdisciplina:

Bihevioristička ekologija proučava ekološke i evolucionističke osnove životinjskog

ponašanja i ulogu ponašanja u prilagođavanju životinja njihovim ekološkim

staništima.

Populacijska ekologija bavi se populacijskom dinamikom unutar vrsta i njenom

povezanošću sa faktorom prirodne sredine.

Ekologija životne zajednice proučava odnose među vrstama u određenoj ekološkoj

zajednici.

Ekologija predela proučava međuodnose slabije uočljivih predela.

Ekologija ekosistema proučava razmenu energije i materije kroz ekosistema.

Opšta ekologija bavi se proučavanjem na makroekološkom nivou.

Ekologija je nauka koja se bavi proučavanjem raznih živih organizama, njihovim

međusobnim interakcijama, kao i okolinom u kojoj žive, kao i drugim prirodnim faktorima

koji ih okružuju. Važno je napomenuti, da se u laičkom svetu, ekologija često uzima kao

sinonim za pojam zaštite životne sredine, što svakako nije tačno. Zaštita životne sredine je

samo jedna od grana ekologije.

U uvodu ovog rada data su kraža pojašnjenja ekologije kao nauke a unastavku istog ću

pojedinačno obraditi klimatske faktore koji imaju veoma veliki značaj za ekologiju1.

2. KLIMATSKI FAKTORI

1 http://www.jkphigijena.rs/oldsite/page.php?32

Page 4: KLIMATSKI FAKTORI

Klimatski faktori određuju osnovni karakter klime neke oblasti2 Značaj ekologije

danas je da proučava zakonitosti koje se odvijaju u odnosima u prirodi, odnosno koji su

nastali u istorijskom razvoju svake vrste3. U ekologiji pojam klime obuhvata kompleks

faktora čijem dejstvu ne izmiče ni jedno živo biće. Njihov dalekosežni ekološki značaj ogleda

se kako u neposrednom i stalnom dejstvu na organizme, tako i u tome da oni bitno utiču na

većinu ostalih ekoloških faktora. S jedne strane, oni u velikoj mjeri uslovljavaju promjene

primarnog reljefa Zemljine površine, mehaničku eroziju stenovite podloge, kao i deflaciju i

deponovanje erodiranog materijala, a isto tako karakter i raspored pedološke podloge. S

druge strane, od njih u prvom redu zavisi raspored živih bića na površini Zemlje i to u tolikoj

mjeri da je karakter i raspored vegetacije po pravilu indikator klimatskih uslova jedne oblasti.

Ali i živi svijet reaguje na dejstvo klimatskih faktora, mijenjajući ih često u znatnoj mjeri.

Pojam “šumske klime” ilustruje dejstvo vegetacije na klimatske uslove. Vegetacija se isto

tako suprotstavlja eroziji tla, ublažavajući ga. Klima obuhvata skup meteoroloških elemenata

atmosfere: temperaturu, svjetlosne pojave, vlažnost, vodene taloge, vazdušne pokrete i

pritisak. Svi ti elementi neobično jako variraju prostorno i vremenski i njihovo trenutno

stanje čini vrijeme jednog određenog mjesta. Nasuprot vremenu, klima je srednje stanje

vremena jedne oblasti, izvedeno iz srednjih meteoroloških podataka za duži vremenski

period.

Po analogiji, skup sličnih uslova u vodenoj sredini često se u ekologiji označava kao

hidroklima. Klimatski faktori djeluju uvek zajedno kao kompleks, i samo je analizom radi

lakšeg proučavanja moguće odvojiti jedan od drugog.To čini da je njihovo skupno dejstvo na

živa bića po pravilu veoma složeno. Uz to još, složenost dejstva zavisi i od toga u kakvim se

različitim kombinacijama faktori javljaju u pojedinim oblastima. Za ekologiju su od

posebnog značaja lokalne kombinacije klimatskih uslova, koje su uvijek rezultat uzajamnih

djelovanja klime i drugih faktora: orografskih, edafskih, biotičkih idr. Mozaični raspored

organskih vrsta, čak i u okviru jednog biotopa, u znatnoj mjeri je uslovljen lokalnim

kombinacijama klimatskih faktora, često ograničenim na uzane prostorne okvire4.

3. TEMPERATURA

2 Janković, M. M. : Fitoekologija, Naučna knjiga, Beograd 1996 godina3 Inžinjerstvo zaštite životne sredine,Ekologija, ppt prezentacija, Beograd 2010 godine4 http://www.vet.bg.ac.rs/~biolog/images/stories/biologija/otpakovano/EKOLOGIJA.pdf

Page 5: KLIMATSKI FAKTORI

Temperatura je fizikalna veličina kojom se izražava toplinsko stanje neke tvari i jedna

je od osnovnih veličina u termodinamici. Ona ovisi o tome koliko unutarnje energije sadrži

neko tijelo određene mase i tlaka. Temperatura ne može prelaziti s tijela na tijelo, nego

prelazi toplina, a temperature se izjednačavaju5.Temperatura je jedan od najviše proučavanih

ekoloških faktora. Ona se može lako i precizno mjeriti, a njeno dejstvo na organizme po

pravilu je jasno vidljivo. Ona djeluje na procese metabolizma, razmnožavanje, razviće,

rastenje, ponašanje i dužinu života. Pored toga toplota znatno utiče i na druge ekološke

faktore i modifikuje njihovo dejstvo. Glavni izvor toplpte u području biosfere je Sunčevo

zračenje. Od ukupnih Sunčevih radijacija do biosfere dopire samo ograničeni deo koji

obuhvata elektromagnetne talase dužine 200 do 3500 nm. Od toga, zraci talasne dužine

između 400 i 750 nm čine vidljivi doo svjetlosnog spektra. Zraci kraće talasne dužine su

ultravioletni, nevidljivi za oko i fotohemijski veoma reaktivni. Zraci veće talasne dužine od

750 nm čine infracrveni dio spektra i takođe su nevidljivi. Od ukupne toplote koju zraci

Sunca donose Zemlji oko 60% otpada na infracrvene zrake, a 40% na vidljivi deo spektra.

Najveći dio ostalih radijacija apsorbije se u gornjim slojevima atmosfere. Normalno se

tempreaturni uslovi u okviru biosfere kreću u relativno uzanim temperaturnim granicama

ispod i iznad tačke mržnjenja vode (0°C), čiji ukupni raspon samo izuzetno premašuje 150°C.

Maksimalni temperaturni raspon susreće se na kopnu, u vazdušnoj sredini. Najniže

temperature prizemnog sloja vazduha konstatovane su u Sibiru, gdje padaju do -70°C. Slične

temperature javljaju se i na Aljasci. Obrnuto, najviše temperature vazduha zabilježene su u

pustinjskim krajevima i mogu dostići 60°C. Pustinjsko tlo može se u ljetnjim popodnevnim

satima zagrejati i do 84°C.

U vodenoj sredini znatno je uži temperaturni raspon. Donja granica u tečnoj vodi ne

može sići ispod 0°C (slatke vode) odnosno -2,5°C (slana voda okeana). Najviša temperatura

površinske vode okeana ne premašuje 36°C (Persijski zaliv); u plitkim kopnenim vodama

može biti nešto viša. Izuzetak od ovog čine topli izvori i gejziri čija temperatura može da

premaši 90°C. Ovaj maksimalni temperaturni raspon prirodne sredine u kojoj organizmi

žive, ipak nikada nije ostvaren na istom mjestu. Stvarna kolebanja temperature u pojedinim

biotopima u toku dana, godine ili dužeg perioda znatno su manja. Najveća kolebanja

temperature susreću se u kontinentalnim oblastima (pustinje).

U okviru opšteg procesa razmjene materije i energije živih bića, toplotne razmjene

zauzimaju značajno mjesto. Od primanja i odavanja toplote zavisi temperatura organizma, a

samim tim i tok svih životnih procesa. Za svaki fiziološki proces razlikuju se tri osnovne

5 http://hr.wikipedia.org/wiki/Temperatura

Page 6: KLIMATSKI FAKTORI

kardinalne temperaturne tačke: temperaturni minimum, ispod koga se dati fiziološki proces

prekida, temperaturni optimum, pri kome ovaj proces teče najpovoljnije i temperaturni

maksimum, iznad koga se dati fiziološki proces takođe prekida. Treba podvući da se

temperaturni optimum uvek nalazi bli`e temperaturnom maksimumu nego minumumu.

U živom svijetu ostvarena su tokom evolucije dva osnovna tipa termičkih razmjena sa

sredinom: pojkilotermija i homeotermija. Prvi način je primarniji, filogenetski stariji i njemu

pripada velika većina živiotinja i svi biljni orgaznimi. Kod pojkiloterama se usljed odsustva

mehanizama za termoregulaciju, temperatura tijela koleba paralelno sa promjenama

temperature sredine i uvek je bliska njoj. Otuda intezitet metabolizma pojkiloterma raste,

đodnosno opada sa promenama spoljašnje temperature, tako da se njihov aktivni život

zaustavlja izvan određenih temperaturnih granica. Temperatrura tela kod pojkiloterma po

pravilu nije potpuno ista sa spoljašnjom sredinom. Sem toga, pri jakom zagrevanju

temperatura pojkiloterma može da premaši normalnu tjelesnu temperaturu kod hometerama.

Hoemotermija kao poseban oblik održavanja tjelesne temperatute ostvaren je kod ptica

i sisara. Stalna i srazmjerno visoka tjelesna temperatura, po pravilu viša od spoljašnje,

obezbjeđuje približno isti nivo metabolizma pod različitim klimatskim uslovima. Time je

data široka mogućnost rasprostranjenja homeoterama. Homeotermi žive u svim gografskim

širinama. Polarne ptice, na primjer, imaju temperaturu oko 40°C, aktivne su i žive normalno

pri spoljašnjim temperaturama i do -40°C.Homeotermija se zasniva na specifičnom

fiziološkom mehanizmu koji kontroliše proizvodnju toplote (hemijska termoregulacija) ili

odavanja toplote (fizička termoregulacija). Centar za termoregulaciju hometerama nalazi se

u hipotalamusu. Lokalno hlađenje centra dovodi do porasta temperature tijela, a njegovo

zagrijavanje do snižavanja tjelesne temperature. Promjena intenziteta metabolizma spada u

mehanizme hemijske termoregulacije. S druge strane, fizička termoregulacija obuhvata

vazomotorne poromjene, znojenje, dahtanje, perje i dlačni pokrivač isl.). Za homeoterme je

karakterističan srazmjerno visok bioenergetski intenzitet, i to nezavisno od termoregulacije.

Frekvenca kontrakcija izolovanog srca, na primjer, znatno je veća kod ptica i sisara nego kod

pojkilotermnih kičmenjaka.Treba istaći da ipak ne postoji oštra granica između pojkilotermije

i homeotermije. U toku ontogenetskog razvića, svi su homeotermi najpre pojkilotermni.

Ekološke razlike između pojkiloterama i hometerama velike su i značajne. Intenzivniji

metabolizam homeoterama podrazumjeva stalnu potrebu za velikim količinama hrane, dok

pojkilotermi mogu znatno duže da gladuju i lakše podnose oskudicu hrane.

Otpornost pojkiloterama ka niskim temperaturama znatno varira. U tom pogledu

mogu se izdvojiti tri grupe:

Page 7: KLIMATSKI FAKTORI

vrste sposbne da izdrže veoma niske temperature koje se bliže apsolutnoj nuli (spore i

semena mnogih biljaka, izvjesne bakterije i gljivice, ciste Protozoa, Rotatoria,

Tardigrada i Nematoda i do -253°C).

vrste sposobne koje ginu na temperaturi smrzavanja vode ili bliskim temperaturama.

vrste koje ginu na temperaturama iznad tačke smrzavanja vode.

Kod homeoterama, javljaju se specifične reakcije na dejstvo niskih temperatura. Svi

homeotermi (osim prezimara) bore se protiv niskih temperatura pojačanom produkcijom

toplote, čim temperatura spoljašnje sredine padne ispod tzv. granice termičke neutralnosti6.

4. SVJETLOST

Već po tome što predstavlja izvor energije za fotosintezu, svJetlost je jedan od

osnovnih uslova za opstanak životinjskog svijeta. Ali svjetlost i sama djeluje posredno ili

neposredno na životinjske organizme, izazivajući različite ekološke efekte. Srazmjerno je

mali broj vrsta koje žive pod uslovima potpunog odsustva svjetlosti (stanovnici pećina i

podzemlja; stanovnici dubinskih regiona mora i okeana; endoparaziti) i one se po pravilu

odlikuju posebnim morfološkim i fiziološkim adaptacijama na takve uslove života. Glavni

izvor svjetlosne energije u biosferi je Sunčevo zračenje. Mjesečeva svetlost je reflektovana

Sunčeva svjetlost. Za čovjekovo oko vidljivo je Sunčevo zračenje između 390-770 nm. Zraci

kraće talasne dužine (ultravioletni) i duže (infracrveni) već nisu vidljlivi. Interesantno je da 14

insekti mogu da vide i ultravioletno zračenje. Za mnoge insekte su zraci crvenog spektra

nevidljivi; domaća pčela npr. ne reaguje na zrake duže od 650 nm. Zemljina atmosfera,

zahvaljujući sloju ozona (ozonosfera) apsorbuje najveći deo ultravioletnih zrakova, talasnih

dužina ispod 390 nm. Ipak dio UV spektra koji dopire do površine Zemlje ima letalno

dejstvo na bakterije, gljivice i viruse. Ekološki efekti UV zračenja slabije su proučeni.

Poznato je da kod čovjeka i nekih životinja UV zraci mogu da izazovu eritem. Vitamin D

stvara se u biljnim i životinjskim tkivima dejstvom UV zraka iz ergosterola. Njegov

fiziološki značaj kod sisara ogleda se u regulaciji prometa kalcijuma i fosfora, pravilnog

razvića i rasta skeleta i sl. Interesantno je da se u jetri nekih riba koje nastanjuju dublje slojeve

mora nalaze velike količine vitamina E i A.

6 http://www.vet.bg.ac.rs/~biolog/images/stories/biologija/otpakovano/EKOLOGIJA.pdf

Page 8: KLIMATSKI FAKTORI

Ishrana Eskima bogata je ribom, tako da unoseći dovoljnu količinu ovih vitamina

nemaju potrebe za dodatnim stvaranjem vitamina E putem svjetlosti. Nasuprot tome, nordijski

narodi koji nastanjuju slične geografske širine, imaju izuzetno slabu pigmentaciju koja

omogućuje bolje izlaganje Suncu i stvarnje E vitamina u koži. Svjetlost djeluje neposredno

na živa tkiva tek kada se apsorbuje. Od štetnih efekata svjetlosti, organizmi se štite hitinskim

ili rožnim slojem kože ili razvijenim pigmentom koji sprečava prodiranje svjetlosti u dublje

slojeve kože; ili najzad, zaklanjanjem od svjetlosti. Insekti stanovnici pješčanih dina u

Finskoj za vreme Sunčevog sjaja u toku dana ostaju zariveni u pesku. Ukoliko se izlože

leđnom stranom koja je slabije pigmentisana dejstvu svjetlosti oni uginu već posle jednog

sata, usljed UV zračenja. S obzirom da svjetlost donosi i toplotnu energiju ona može da

doprinese podizanju telesne temperature nekih pojkiloterema (heliotermi). Svjetlost jako utiče

na ponašanje životinja. Posebno je izražen uticaj na orijentaciju životinja u prostoru. Čak i

sesilni oblici (hidroidni polipi, neke vrste Annelida) reaguju na svjetlost, zauzimajući

određen položaj tijela prema svjetlosnom izvoru (fototropizam). Kod slobodno pokretljivih

životinja svjetlost može stimulisati lokomotorna kretanja, pri čemu ta kretanja mogu biti bez

određenog pravca (fotokineza) ili naprotiv imati određeni pravac u odnosu na izvor svjetlosti

(fototaksija), pozitivan ili negativan. Pčele i muve, na primjer, lete u pravcu svjetlosti, dok se

stonoge i kišne gliste kreću u suprotnom pravcu. Pri tome su od značaja kako pravac

svjetlosnih zrakova, tako i njihov intenzitet.

Fototaksična reakcija kod iste vrste može da se mijenja sa uzrastom ili uslovima u

spoljašnjoj sredini. Domaća pčela, na temperaturi iznad 14°C-16°C reaguje na svjetlost

pozitivno, ispod te temperature negativno. Fototaksične reakcije sa ritmičkim karakterom

javljaju se kod planktonskih organizama mora i jezera i one se ogledaju u vertikalnim

migracijama u vezi sa smjenama dana i noći. Većina planktonskih životinja sa dolaskom

mraka migrira iz dubljih slojeva gdje se drži preko dana, ka površinskim slojevima da bi se sa

dolaskom dana opet spustila dublje. Pređeni put može da iznosi i preko 100 m (morski račić

Calanus). Vještački izvori svjetlosti mogu da vrše privlačenje nekih životinja aktivnih

tokom noćnog perioda. Okupljanje mnogih vrsta insekata oko uličnih svetiljki, okupljanje

ptica selica oko svetionika u blizini mora predstvljaju primjere ovakvih aktivosti. Jadranski

ribari love srdelu u mračnim noćima pomoću vještačkog svjetla jakih lampi oko kojih se

skupljaju rojevi riba. Uzrok ovakvoj pojavi je tendencija životinja da se pomoću svjetlosnog

izvora bolje orijentišu u mračnoj okolini. Za svaku vrstu postoji određeni svjetlosni optimum.

To se može i eksperimetnalno utvrditi u ograničenom prostoru sa kontrolisanim gradijentom

svjetlosnog intenziteta.

Page 9: KLIMATSKI FAKTORI

Od posebnog značaja su reakcije organizama na ritmičke periodične promjene u

intenzitetu svjetlosti tokom smjenjivanja dana i noći, kao i godišnjih sezona. U pogledu

vremena normalne aktivnosti, naročito ishrane moguće je razlikovati 4 grupe životinja prema

dnevno-noćnom ritmu: dnevne, noćne, sumračne i indiferentne. Tipične dnevne životinje su

insekti i ptice, mada i među njima ima mnogobrojnih izuzetaka (npr. sove su noćne). Mnoge

vrste glodara aktivne su noću, ali su i njihovi predatori najaktivniji noću. Smjena aktivnosti i

mira može da nastupi svega jednom u 24 časa, kao što je slučaj sa pčelom, većinom leptira,

ptica i slijepih miševa (monofazne životinje). Kod polifaznih životinja, ta dva stanja se

mijenjaju više puta u toku 24 časa (buba švaba, riječni rak, kišna glista, miš, mačka), kod

miša do 19 puta. Jasno je da tip aktivnosti u smjeni dana i noći zavisi i od drugih faktora (T,

vlaga, uslovi ishrane). U tropskoj prašumi, noćne životinje čine oko polovine od ukupnog

broja vrsta, dok u tundrama preovlađuje dnevni ili aritmični tip aktiviteta.

Fotoperiodizam je pojava sezonskih promjena aktivnosti u vezi sa promjenom režima

svjetlosti. Poznato je da sezona cvetanja mnogih biljaka, pored ostalog, zavisi i od dužine

osvetljenja. Od sezonskih promjena svjetlosnog režima umnogome zavisi i dinamika

razmnožavanja kičmenjaka. Mehanizam dejstva svjetlosti posredovan je uticajima na

hipotalamus, hipofizu i epifizu. I mnoge druge periodične pojave (linjanje, mitarenje, pojava

dijapauze, migracije ptica) stoje u vezi sa sezonskim promjenama u relativoj veličini dana i

noći.

5. TLO, RELJEF I PADAVINE

Tlo se naziva i edafotop (abiotički dio staništa). Edafski uslovi sredine (mineraloško-

geološki sastav zemljišta, konfiguracija terena, hemijske i fizičke karakteristike) imaju

izuzetan značaj za svaku biocenozu i njenu međuzavisnost sa određenom sredinom.

Pod nazivom padavine ili oborine podrazumijevaju se klimatske pojave vezane za

vlažnost vazduha. To su: kiša, snijeg, magla, slana, rosa, led. One nastaju kada su uslovi za

kondenzaciju vodene pare u atmosferi povoljni. U atmosferi obično ima dovoljno pare, ali da

bi se ona kondenzovala u kišu ili snijeg, potrebna su i vazduha strujanja koja će uticati na

hlađenje ili zagrijavanje vodom zasićene atmosfere. Raspored i količina padavina je zavisna

od klimatskog područja Zemlje. U nekim krajevima, na primjer u pustinjama, količina

padavina je mala, dok, na primjer u predjelima velikih tropskih šuma, padavina ima u velikim

količinama, pa se ova područja nazivaju i „kišne šume“(„rain forests“). Uticaj atmosferskih

Page 10: KLIMATSKI FAKTORI

padavina na Zemlji zavisi od: njihove količine, jačine, vrste i vremenskog trajanja. Dejstvo

pljuskova je drugačije od slabe kiše ili rastresitog snijega, ili zaleđenog snijega (građa).

Dugotrajni pljuskovi, za razliku od kratkotrajnih, mogu da imaju drugačiji efekat. Kao

ekološki faktor snijeg može da djeluje direktno na vegetaciju nepovoljno ili indirektno:

povoljno kao izolator od niskih temperatura7.

6. VODA

Smatra se da je život na našoj planeti nastao u vodenoj sredini. Bez hrane se može

preživjeti i nekoliko nedjelja, ali bez vode tek nekoliko dana8. Uopšte, ovakav ili sličan oblik

života neminovno zahtjeva prisustvo vode u tečnom stanju. To je određeno prije svega

temperaturom, ukazujući nam na međusobnu povezanost ekoloških faktora. U svim ćelijama

normalni biohemijski procesi odigravaju se isključivo u vodenoj sredini. Voda učestvuje i u

procesu fotosinteze (gradivna uloga). Voda reguliše tjelesnu temperaturu biljaka i životinja.

Bez vode, jednostavno, nema života. Samo izuzetno količina vode sadržane u životinjskim

organizmima može da iznosi manje od 50%. Kod mnogih vodenih organizama ona dostiže

visoke vrijednosti: 99% kod nekih Ctenophora, 97,9% kod meduze Aurelia aurita, 93% kod

punoglavca žabe, 84,2% kod školjke Mytilus edulis. Kod suvozemnih životinja količina vode

u tijelu kreće se od 42-88%. U organizmu odraslog čovjeka postoji u prosjeku 57% vode.

Homeotermi su osetljilviji na gubitak vode iz tijela. Sisari, na primjer, mogu u gladovnju da

izgube skoro sve rezerve masti i blizu polovine bjelančevina bez opasnosti po život, dok

gubitak 10- 20% vode povlači za sobom teške poremećaje i najzad smrt. Mnogi pojkilotermi,

međutim izdržavaju znatno veće gubitke vode: kišna glista Allolobophora foetida do 61,8%,

puževi golaći Limax i Arion 65-80%. Još veće gubitke podnose neke Tardigrada i mnoge

Rotatoria, koje u osušenom stanju i latentnom životu (anabioza) mogu ostati i više godina.

Količinu vode potrebnu za normalno obavljanje procesa metabolizma, organizmi regulišu

putem razmjene sa spoljašnjom sredinom9.

Cjelokupni živi svijet uključen je u kruženje vode u biosferi. Biljke i životinje

uključuju se u proces kruženja vode, koja kroz njih prolazi u svojoj tečnoj fazi. Vodna

razmjena, tj. primanje i odavanje vode jedan je od bitnih odnosa organizama sa spoljašnjom

sredinom. Kod vodenih organizama vodna razmjena vrši se putem osmoze. Kod suvozemnih

7 Socijalna ekologija, kompedijum izvora, Banja Luka 2010 godine8 Vladimir Stojanović, Voda, Gornji Milanovac 2005 godine9 http://www.vet.bg.ac.rs/~biolog/images/stories/biologija/otpakovano/EKOLOGIJA.pdf

Page 11: KLIMATSKI FAKTORI

organizama pitanje vodnog balansa je znatno složenije. Životinje unose vodu u sebe

različitim putevima: pijenjem (sisari, ptice, reptili, amfibi, puževi, mnogi insekti), preko

sočne hrane (npr. gusjenice leptira kupusara, zec, miš), apsorpcijom tečne vode ili vlage iz

vazduha (amfibi, puževi golaći, izvesni insekti) i najzad putem unutrašnjih oksidacija

rezervnih materija, posebno masti (metabolička voda). Odavanje vode iz tijela vrši se preko

ekskreta, lučenja žlezda (npr. znojnih kod sisara), isparavanja kroz kožu i respiracione

puteve. Regulisanje vodnog balansa predstavlja posebnu adaptaciju naročito izraženu kod

kopnenih kičmenjaka i insekata. Tim adaptacijama može se objasniti uspješno osvajanje

suvozemne sredine od strane viših kičmenjaka i insekata. Posebne adaptacije obuhvataju npr.

prisutsvo rožnog sloja u koži kopnenih kičmenjaka, odnosno hitinskog oklopa kod insekata. I

kod ostalih životinja postoje posebni fiziološki mehanizmi regulacije osmotskog

homeostazisa.

Za suvozemne organizme sadržaj vodene pare u vazduhu (vlažnost vazduha) od

vitalnog je značaja za odavanje vode iz tijela. Vlažnost vazduha djeluje i na druge procese

kao što su: plodnost, razmnožavanje, trajanje razvića, dužina života i smrtnost,

rasprostranjenje, aktivnost ponašanje. Postoji nekoliko kategorija suvozemnih životinja u

odnosu na stepen vlažnosti vazduha koji zahtjevaju za svoje preživljavanje:

kserofilne životinje nastanjuju sušne oblasti sa niskom vlažnošću vazduha i tu spadaju

prije svega predstavnici insekata, reptila, ptica i sisara. Osnovne adaptacije ogledaju

se u perifernoj zaštiti od isušivanja ili u noćnom načinu života. Kserofilni insekti

sprečavaju gubitak vode preko traheja putem zatvaranja stigmi. Dalji način

sprečavanja gubitka vode ogleda se u stvranju suvog ili koncentrovanog sekreta i

ekskreta, ili perioda mirovanja tokom velike suše. Neke životinje, međutim, koriste

sočnu hranu ili metaboličku vodu. Kamila, na primjer, u grbi ima zalihe masti koje se

oksidacijom jednim dijelom prevode do vode (tzv. metabolička voda) i zahvaljujući

tome može i do 10 dana da izdrži bez unošenja vode.

higrofilne životinje čine suprotnost kserofilnim. Oni se mogu održati samo u vlažnoj

sredini, koja smanjuje intenzitet isparavanja vode. Zaštita od isparavanja kod

higrofilnih oblika je nedovoljna. Tipični predstavnici su vodozemci, kišne gliste,

Nematoda, puževi golaći i mnogi drugi puževi, mokrice, mnoge stonoge i insekti sa

nežnom kožom. Razumljivo je da se ove životinje najčešće susreću u šumskoj stelji,

vlažnoj zemlji i drugim vlažnim mjestima gdje je vazduh zasićen vodenom parom.

Higrofilne životinje su osjetljive na promjene vlažnosti.

Page 12: KLIMATSKI FAKTORI

mezofilni su prelazni oblici između kserofilnih i higrofilnih životinja, među koje

ubrajamo najveći broj vrsta suvozemnih životinja. Stepen vlažnosti utiče i na

ponašanje suvozemnih životinja. U prostoru sa gradijentom vlažnosti, pojednine vrste

aktivno traže mjesta čija im vlažnost najbolje odgovara (higrotaksija), ili izbjegavaju

mjesta sa nepovoljnom vlažnošću. Komarac malaričar najradije bira mjesta sa

vlažnošću između 90-95%, gde prezimljava. Smatra se da neke životinje (insketi, na

primjer) imaju posebno čulo za vlažnost. Ali reakcija na gradijent vlažnosti zavisi u

velikoj mjeri i od ostalih uslova sredine: temperature, svjetlosti, intenziteta

isparavanja i fiziološkog stanja životinje.

7. HEMIZAM SREDINE

Hemizam sredine je takođe abiotički ekološki faktor, koji obuhvata:

1. hemizam vazdušnog omotača - atmosfere,

2. hemizam vodene sredine – hidrosfere i

3. hemizam zemljišta - pedosfere i litosfere.

7.1. Hemizam vazdušnog omotača

Vazdušni omotač - atmosfera u svom sastavu ima brojne hemijske elemente i

jedinjenja od kojih su najznačajniji: azot, kiseonik, ugljen-dioksid, vodonik i drugi. Vodena

para, koja se nalazi u sastavu vazduha je promjenljiv faktor, koji utiče na hemizam atmosfere.

U zavisnosti od područja i ljudskih aktivnosti, kao i prirodnih pojava (vulkana, gejzira i

slično) u vazduhu se mogu naći i drugi elementi i jedinjenja, od kojih se u najvećem procentu

javlja sumpor-dioksid. U kombinaciji sa vodenom parom neki od pometnutih oksida

(ugljenikovi, sumporovi) stvaraju kiseline (ugljenikovu, sumpornu ili sumporastu), te na taj

način, preko padavina i vazdušnih strujanja, djeluju na promjene hemizma ne samo atmosfere

već i hidrosfere i pedosfere. One su danas poznate pod nazivom „kisele kiše“, iako ne moraju

biti uvijek „kisele“ već mogu da budu i alkalne.

Vazduh je osnovni uslov života baš zbog svog hemizma jer u svom sastavu ima kiseonik, koji

je neophodan za disanje, i ugljen-dioksid, neophodan za proces fotosinteze.

7.2.Hemizam vodene sredine

Page 13: KLIMATSKI FAKTORI

Vodena sredina - hidrosfera ima promjenljiv hemizam. U vodi se mogu naći razni

elementi (metali i nemetali), razna jedinjenja, rastvorene razne mineralne soli (kalijum, kalcij

um, natrijum, jedinjenja fosfora i azota i drugi). Takođe su u vodi rastvoreni i mnogi gasovi,

kao to je kiseonik, neophodan za život u vodi.

7.3.Hemizam zemljišta

U odnosu na geološki sastav zemljišta, u odnosu na geografsko područje u kome se

nalazi, u pogledu hemizma, zemljište sadrži raznovrsne elemente i jedinjenja, prvenstveno

minerale povezane u petrografske komplekse (stijene i kamenje), koja mu određuju hemizam.

U građi zemljišta učestvuju svih 92 hemijska elementa, od kojih u najvećim procentima ima:

kiseonika, silicijuma, aluminijuma, gvozđa, kalcijuma, magnezijuma, natrijima, kalijuma i

drugih10.

8. VAZDUŠNI POKRETI

Vidljivi izraz atmosferske cirkulacije su vjetrovi. Oni se javljaju kao rezultat razlika u

gustini vazdušnih masa, usljed njihovog nejednakog zagrijavanja. Vazduh se više zagrijava u

svom prizemnom sloju, više preko dana nego u toku noći, više ljeti nego zimi, više na

polutaru nego na polovima, više iznad kopna nego iznad mora. Usljed nastalih razlika u

gustini, javljaju se vazdušni pokreti. Ti pokreti su ipak i pod uticajem različitih faktora:

nejednak raspored mora i kopna, reljef, rotacija Zemlje i dr. Iz toga proističe složen sistem

atmosferske cirkulacije koja obuhvata kako vjetrove planetarnih razmjera, stalne i periodične

(pasati, antipasati, monsuni), tako i dnevne i lokalne vjetrove različitog obima i trajanja.

Ekološki značaj vjetra mnogostruk je. On prije svega djeluje mehanički na suvozemne

organizme i na njihovo ponašanje. Ptice dobri letači, naročito okeanske vrste kao albatrosi

iskorišćavaju snagu vjetra kao izvor energije leta i održavaju se satima u vazduhu iznad

pučine mora nošeni vjetrom. Prilikom mirovanja na tlu ili drveću, ptice se okreću glavom ka

vjetru i na taj način održavaju perje priljubljeno uz tijelo. Slabi letači kao npr. insekti

obustavaljaju let pri jakom vetru i drže se u zaklonjenim mjestima.

Dejstvo vjetra na okeanskim ostrvima ogleda se u redukciji krila insekatskih vrsta,

čime se izbjegava opasnost da ih vjetar odnese u more. Vjetar utiče na raseljavavnje nekih

10 Socijalna ekologija, kompedijum izvora, Banja Luka 2010 godine

Page 14: KLIMATSKI FAKTORI

oblika biljaka i životinja (anemohorija). Sitni slatkovodni organizimi posebno u učaurenom

stanju pasivno se raznose vjetrom i mogu imati kosmopoltski karakter.

Vjetar na biljke djeluje pre svega tako što ih isušuje. To je naročito izraženo kod

visokih zeljastih biljaka i drveća, koji su dejstvu vjetra najviše izloženi. Pod isušujućim

dejstvom vjetra pojačava se transpiracija i biljke dobijaju kseromorfniji karakter. Jaki vjetrovi

vrše veliki mehanički pritisak na tkiva listova, pupoljaka i grančica i tako ih oštećuju.

Posljedica toga je olakšano gubljenje vode iz povređenih tkiva. Zbog toga izumiru listovi i

pupoljci. Na izloženim, vjetrovitim, mjestima, na kojima snažni vjetrovi imaju stalan karakter

i određen pravac, usamljeno ili rijetko drveće dobija specifičan oblik “zastave”, koji se

ispoljava u asimetriji krune. Na onoj strani koja je okrenuta vjetru grane djelimično ili

potpuno izumiru.

9. MAKROKLIMA, MIKROKLIMA I EKOKLIMA

Srednje stanje klimatskih prilika čitavih geografskih oblasti izvedeno na osnovu

dugogodišnjeg posmatanja meteoroloških podataka na određenim tačkama naziva se

makroklima. Ali za život organizama nisu od značaja samo opšte klimatske okolnosti, već i

posebni klimatski uslovi u pojednim biotopima.

Sasvim su drugačiji uslovi prostoru jedne šume ili pašnjaka, prisojne i osojne strane

jedne doline, u otvorenim delovima pustinje i u oazama itd. I u okviru sasvim malih

prostora: šumskoj stelji, pećinama, dupljama drveća, naličju lista isl. klimatski uslovi mogu

da variraju. Sve ove lokalne kombinacije klimatskilh uslova na prostorno ograničenim

mjestima označeni su kao mikroklima.

Pojam ekoklime obuhvata sumu meteoroloških faktora pojednih biotopa (npr. šumska

sastojina).

10. FENOLOGIJA

Zavisnost organskih vrsta od klime ogleda se i u sezonskom ritmičkom smjenjivanju

mnogih životnih procesa, uslovljenom vremenskim promjenama u toku godine i niza godina.

Rokovi nastupanja godišnjih doba, njihove vremenske prilike i njihovo trajanje mogu da

variraju iz godine u godinu. Na sva ta bioklimatska variranja živi svijet reaguje nizom

periodičnih promjena (fenološke promjene), a disciplina koja ih proučava naziva se

Page 15: KLIMATSKI FAKTORI

fenologija. Takve su na primjer promjene u vegetacijskom pokrivaču tokom godine (pojava

prvih listova, pojava cvetova i njihovo trajanje, opadanje lišća u jesen kod nekih biljaka isl.).

I kod životinja se uočavaju fenološke promjene. Buđenje pojedinih vrsta iz zimskog sna,

pojava larvenih stupnjeva, rokovi presvlačenja, učaurivanja ili pojave imaga, samo su neki

od primjera u tijesnoj vezi sa vremenskim okolnostima. Sukcesivne fenološke pojave u

životnom ciklusu jedne vrste označene su kao fenofaze. To su zapravo različite faze razvića

biljaka ili životinja pod uticajem vremenskih prilika. Pojava mladih gusenica gubara iz legla

u proljeće, postupno smjenjivanje uzastopnih guseničnih stupnjeva, pojava pronimfi i lutaka,

najzad pojava krilatih leptira, trajanje njihovog leta, parenje i doba polaganja jaja

predstavljaju karkteristične fenofaze u životnom ciklusu leptira gubara. Povezanost

fenoloških pojava u prirodi ogleda se u istovremnom nastupanju određenih fenofaza mnogih

biljnih vrsta i biljojedih životinja koje se njima hrane. Pojava mladih gusjenica leptira gubara

(Lymantria dispar) nastupa normalno u isto vrijeme sa pojavom mladog lišća hrasta kojime

se hrani. Sličan je slučaj sa pojavom pojedinih fenofaza parazita i domaćina kojima se hrane.

Jedan od posebnih oblika reakcije mnogih organskih vrsta na nepovoljne sezonske

klimatske uslove predstavljen je fazom mirovanja koja se ogleda u prekidu aktivnosti i

zastoju razvića u toku nepovoljne sezone čime se obezbjeđuje preživljavanje. Faza mirovanja

preko zime naziva se hibernacija (zimski san, posebno kod sisara), dok je ljetnja faza

mirovanja (estivacija) prisutna kod nekih vrsta u tropskim i umjerenim krajevimma posebno

pri pojavi suše. Poseban oblik mirovanja zapaža se kod nekih insekata (dijapauza). Dijapauza

je stepen razvitka u kome su morfogenetski procesi jako usporeni ili zaustavljeni, ali se

odigravaju fiziološki procesi neophodni za dalju morfogenezu. Dijapauza se može javiti pred

kraj embrionalnog razvoja kao kod svilene bube, ili na larvenom stadijumu (leptir metlica,

kukuruzni moljac), stupnju lutke (leptir kupusar) ili čak stupnju imaga (buba listara)11.

11 http://www.vet.bg.ac.rs/~biolog/images/stories/biologija/otpakovano/EKOLOGIJA.pdf

Page 16: KLIMATSKI FAKTORI

11.ZAKLJUČAK

Klimatski faktori predstavljaju kompleks činilaca koji utiču na

promjenu solarne klime, tako što je mijenjaju u terestričnu (fizičku). Sa ekološkog aspekta,

klimatski faktori su faktori nežive prirode koji vrše jak uticaj na živa bića.

Klimatski faktori određuju osnovni karakter klime neke oblasti . Stanje klimatskih

faktora u datom momentu čini vrijeme određenog mjesta, dok prosječno stanje vremena

ukazuje na klimu jedne oblasti. Prema svom porijeklu i dejstvu na žive organizme, klimatski

faktori su abiotički, odnosno faktori nežive prirode. To je najveća grupa ekoloških faktora,

koji djeluju kompleksno, uzajamno se uslovljavaju i mijenjaju. Pored toga, klimatski faktori

utiču i na dejstvo svih ostalih faktora, kao što suedafski. Oni mijenjaju primarni reljef,

uzrokuju eroziju i utIču na deponovanje erodiranog materijala. S druge strane, od njih u

prvom redu zavisi raspored živih bića na površini zemlje i to u tolikoj mjeri da je karakter i

raspored vegetacije po pravilu indikator klimatskih uslova jedne oblasti . I živi svijet mijenja

Page 17: KLIMATSKI FAKTORI

neke određene klimatske faktore. U oblastima šuma vegetacija ima jak uticaj na klimu, tako

da je modifikuje u tzv. šumsku klimu, a ublažava i dejstvo erozijE.

12.LITERATURA

1) Socijalna ekologija, kompedijum izvora, Banja Luka 2010 godin

2) Vladimir Stojanović, Voda, Gornji Milanovac 2005 godine

3) http://www.vet.bg.ac.rs/biolog/images/stories/biologija/otpakovano/EKOLOGIJA.pdf

4) Janković, M. M. : Fitoekologija, Naučna knjiga, Beograd 1996 godina

5) Inžinjerstvo zaštite životne sredine,Ekologija, ppt prezentacija, Beograd 2010 godine

6) http://hr.wikipedia.org/wiki/Temperatura