Ken Follett - Na krilima orlova.pdf

8/16/2019 Ken Follett - Na krilima orlova.pdf

1/268


2/2682

Ken Follett

NA KRILIMA ORLOVA

»OTOKAR KERŠOVANI«1985


3/2683

Osobe

D LL S

Ross Perot, predsjednik Upravnog odbora Electronic Data Systems Corporation,

Dallas, Texas.Merv Stauffer, Perotova desna ruka.T. J. Marquez, potpredsjednik EDS-a.Tom Walter, financijski direktor EDS-a.Mitch Hart, bivši predsjednik EDS-a, čov jek s dobrim vezama u vrhovima

Demokratske stranke.Tom Luce, osnivač dalaške odvjetničke firme Hughes&Hill.Bili Gayden, predsjednik Electronic Data Systems World Corporation, ogranka EDS-a.Mort Meyerson, potpredsjednik EDS-a.

TEHER N

Paul Chiapparone, glavni direktor, EDS Corporation Iran;Ruthie Chiapparone, njegova supruga.Bili Gaylord, Paulov zamjenik;Emily Gaylord, Billova supruga.Lloyd Briggs, čovjek broj 3 u EDS Iran.Rich Gallagher, Paulov pomoćnik za administrativne poslove;Cathy Gallagher, Richova supruga;Buffy, njen pudl.

Paul Bucha, bivši glavni direktor EDS Corporation Iran, u posljednje vrijeme sasjedištem u Parizu.

Bob Young, glavni direktor EDS-a u Kuwaitu. John Howell, odvjetnik u firmi Hughes & Hill.Keane Taylor, direktor projekta Banka Omran.

ODRED

Pukovnik Artur D. ,,Bull“ Simons, zapovjednik. Jay Coburn, njegov zamjenik.Ron Davis, prvi napadač.Ralph Boulware, sačmarica.

Joe Poche, vozač.Glenn Jackson, vozač.Patt Sculley, bočno osiguranje.

Jitn Schvvebach, bočno osiguranje i eksploziv.

IR NCI

Abolhasan, zamjenik Lloyda Briggsa i najviši funkcioner među Irancima.Majid, pomoćnik Jaya Coburna;Fara, Majidova kći.Rašid


4/2684

Seijid sisteminţenjeri na obuci.„Motociklist"

Gholam, sluţbenik kod Jaya Coburna zaduţen za personalna pitanja i nabavke.Hosain Dadgar, istraţni sudac.

MERIČK MB S D

William Sullivan, ambasador.Charles Naas, savjetnik, Sullivanov zamjenik.Lou Goelz, generalni konzul.Bob Sorenson, sluţbenik ambasade.Ali Jordan, Iranac zaposlen u ambasadi.Barry Rosen, ataše za štampu.

IST N UL

,,Mr Fish“, poduzetni direktor putničke agencije.Ilsman, sluţbenik MIT-a, turske obavještajne sluţbe.„Charlie Brown“, prevodilac.

W SHINGTON

Zbigniew Brzezinski, drţavni savjetnik za sigurnost.Cyrus Vance, drţavni sekretar.David Newsom, podsekretar u State Departmentu.Henry Precht, načelnik Iranskog odjela u State Departmentu.Mark Ginsberg, sluţbenik za vezu između Bijele kuće i State Departmenta.Admiral Tom Moorer, bivši načelnik Generalštaba svih rodova oruţanih snaga.


5/2685

Predgovor

Ovo je romansirana kronika o skupini ljudi koja, optuţena za zločine koje nije počinila,odlučuje da uzme pravdu u svoje ruke.

Kad je avantura okončana, pokrenut je sudski proces na kome su sudionici oslobođenisvih optuţbi. Sudski proces nije dio ove priče, ali kako je na njemu utvrđena neduţnost

junaka priče, autor je odlučio da u prilogu knjige citira najvaţnije pojedinosti iz nalazaistrage i same presude.

Pričajući priču, autor je u dva maha bio prisiljen da malo odstupi od istine.Neki sudionici u događajima spomenuti su samo po nadimku ili pseudonimu,

uglavnom da ih se zaštiti od osvete iranskih vlasti. Izmišljena imena su Majid, Fara,

Abolhasan, Mr. Fish, Deep Throat, Rašid, Motociklist, Mehdi, Malek, Gholam, Seijid iCharlie Brown. Ostale osobe nose svoja prava imena.Drugo, prisjećajući se razgovora vođenih prije tri-četiri godine ljudi se rijetko mogu

točno sjetiti upotrijebljenih riječi. Osim toga, stvarni razgovor, dopunjen gestovima,isprekidan upadicama i pun nedovršenih rečenica često ispada nerazumljiv kad se doslovnoprenese na papir. Zato su dijalozi u ovoj knjizi najprije rekonstruirani, a zatim stilskidotjerani. Na kraju je svaki tako rekonstruirani razgovor pregledao bar jedan sudionik radiispravaka i konačnog odobrenja.

Uz te dvije ograde, svaka riječ koja slijedi je istinita - pisac čvrsto vjeruje u to. Ovaknjiga nije „romansirana povijest". U njoj ništa nije izmišljeno. Ono što ćete pročitati zaista se

dogodilo.


6/2686

Nosio sam vas na krilima orlova

i

doveo vas k sebi

Knjiga Izlaska, 19, 4.


7/2687

Prvo poglavlje

1.

Sve je počelo 5. prosinca 1978. Jay Coburn, direktor personalne sluţbe EDS Corporation Iran, sjedio je duboko

zamišljen u svom uredu u sjevernom dijelu Teherana.Njegov ured nalazio se u trokatnoj betonskoj zgradi poznatoj kao „Bukurešt" (zato što

se nalazila u aleji koja je izlazila na Bukureštansku ulicu). Ured je bio na drugom katu, asama prostorija bila je velika i po američkim standardima. Pod je bio od parketa, pisaći stolod drveta, suvremeno oblikovan, a na zidu je visila šahova slika. Coburn je sjedio leđimaokrenut prozoru. Kroz staklena vrata mogao je vidjeti prostranu salu u kojoj su sluţbenicisjedili za pisaćim strojevima i telefonima. Na staklenim vratima bila je zavjesa, ali je Coburnnikad nije navlačio.

Bilo je hladno. Bilo je stalno hladno: na tisuće Iranaca je štrajkalo, česti su bili prekidi uopskrbi grada električnom energijom, a iz dana u dan satima nije bilo grijanja.

Coburn je bio krupan čovjek širokih ramena, metar i osamdeset centimetara visok iteţak devedeset kilograma. Njegova crvenkasto smeđa kosa bila je kratko podšišana nanačin uobičajen kod poslovnih ljudi i briţljivo, s razdjeljkom, začešljana. Iako su mu bilesamo trideset dvije godine, izgledalo je da se pribliţava četrdesetima. Pri paţljivijempromatranju, njegova se mladost očitovala u uvijek prisutnom osmijehu na vedrom,privlačnom licu. Ipak, sve na njemu ukazivalo je na rano sazrelog čovjeka, čovjeka koji jepreviše brzo odrastao.

Cijelog ţivota bio je pritisnut odgovornošću: dok je kao dječak radio u cvjećarskojradnji svog oca, kad je sa dvadeset godina bio pilot helikoptera u Vijetnamu, kad je postaosuprug i otac i sad, kad se kao direktor personalnog odjela našao u situaciji da odgovara zasigurnost sto trideset jednog Amerikanca i dvije stotine dvadeset pripadnika njihovihobitelji u gradu na čijim je ulicama vladao teror gomile.

Tog dana, kao i svakog drugog dana, telefonirao je mnogima širom Teheranapokušavajući da sazna gdje se vode borbe, gdje će se ubrzo voditi i što se moţe očekivati uidućih nekoliko dana.

Ambasadu je nazivao najmanje jednom dnevno. Ambasada je uspostavila informacijskicentar koji je danonoćno radio. Amerikanci su se javljali iz raznih dijelova grada iizvještavali o demonstracijama i neredima, a ambasada je obavještavala koje ulice i četvrtitreba izbjegavati. No, Coburn je ubrzo ustanovio da mu ambasada ne moţe dati gotovonikakav savjet i nikakvu prognozu. Svakog tjedna prisustvovao je informativnim sastancimai uvijek slušao jedno te isto: kako Amerikaci treba da po mogućnosti ostanu u svojimkućama i pod svaku cijenu izbjegavaju guţve na ulicama, ali da je situacija u cjelini podšahovom kontrolom i da se zasad ne preporuča evakuacija. Coburn je razumio predstavnikeambasade - ako Ambasada SAD kaţe da se šahova vlast ljulja, on će sigurno pasti - ali, bilisu toliko oprezni da se od njih jedva mogla dobiti ikakva informacija. Razočarana uambasadu, američka poslovna zajednica u Teheranu organizirala je vlastitu informacijskumreţu. Najveća američka kompanija u gradu bila je Bell Helicopter Co. čije je predstavništvou Iranu vodio umirovljeni general-major Robert N. Mackinnon. Mackinnon je raspolagaoprvorazrednom informacijskom sluţbom i o svemu što je saznao odmah je obavještavao

ostale. Coburn je poznavao i neke obavještajce iz sastava američke vojne delegacije, pa seobraćao i njima.Tog je dana u gradu vladalo relativno zatišje. Nije bilo većih demonstracija. Posljednji

veći neredi izbili su tri dana prije toga, 2. prosinca, prvog dana generalog štrajka. Tada je


8/2688

prema dobivenim izvještajima u uličnim sukobima poginulo sedam stotina ljudi. PremaCoburnovim izvorima, zatišje bi moglo potrajati sve do 10. prosinca, do muslimanskogblagdana Ašura.

Pomisao na Ašuru je zabrinjavala Coburna. Taj zimski muslimanski blagdan nijenimalo podsjećao na Boţić. Bio je to dan posta i tugovanja zbog smrti Prorokova unukaHuseina, a osnovni ton bilo je kajanje. Ulicama će se kretati beskrajne povorke, a gorljiviji

vjernici sami će sebe bičevati. U takvoj atmosferi lako se rasplamsa histerija i bukne nasilje.Coburn se pribojavao da bi se ove godine nasilje moglo okrenuti protiv Amerikanaca.Niz teških incidenata uvjerio ga je da antiameričko raspoloţenje brzo uzima maha.

Netko je gurnuo ispod njegovih vrata dopisnicu na kojoj je pisalo: „Ako cijenite svoj život i onošto ste stekli, što prije napustite Iran." Dopisnice sličnog sadrţaja primili su mnogi njegoviprijatelji. Na zidu njegove kuće netko je sprejom napisao „Ovdje žive Amerikanci". Gomilademonstranata pokušala je prevrnuti autobus kojim su se njegova djeca vozila u američkuškolu. Neki sluţbenici EDS-a vrijeđani su na ulicama, a nekima su oštećeni automobili.

Jednog strašnog popodneva Iranci zaposleni u Ministarstvu zdravlja i socijalne skrbi - koje jebilo glavni EDS-ov klijent - upravo su podivljali, porazbijali prozore i šahove slike, a

sluţbenici EDS-a ostali su zabarikadirani u jednom uredu zgrade dok se gomila nije udaljila.Nekako najzloslutnija bila je promjena u drţanju Coburnova stanodavca.Coburn je, kao većina Amerikanaca u Teheranu, iznajmio polovinu kuće građene za

dvije obitelji. On, njegova supruga i djeca stanovali su na katu, dok je u prizemlju stanovaovlasnik zgrade sa svojom obitelji. Kad su te godine u oţujku Coburnovi stigli u Teheran,kuće- vlasnik ih je primio pod svoje okrilje. Dvije obitelji su se sprijateljile. Coburn ikućevlasnik su raspravljali o religiji, kućevlasnik mu je poklonio engleski prijevod Kur’ana,a kućevlasnikova kći je svom ocu čitala dijelove iz Coburnove Biblije. Preko vikenda odlazilisu zajedno na izlete izvan grada. Coburnov sedmogodišnji sin Scott je na ulici igraonogomet s kućevlasnikovim sinovima. Jednog vikenda Coburnovi su imali rijetku čast da

prisustvuju muslimanskom vjenčanju. Bilo je fantastično. Muškarci i ţene bili su cijelog danarazdvojeni, Coburn i Scott sjedili su među muškarcima a Coburnova supruga Liz i njihovetri kćeri bile su među ţenama, tako da Coburn uopće nije vidio nevjestu.

Kad je prošlo ljeto, sve se počelo postupno mijenjati. Nije više bilo zajedničkih izletapreko vikenda. Kućevlasnik je zabranio sinovima da se igraju sa Scottom na ulici. Na krajusu sve veze između obitelji prekinute, čak i unutar kuće i dvorišta, a kućevlasnik je grdiodjecu za svaku riječ koju bi izmijenila s Coburnovima.

Kućevlasnik nije počeo mrziti Amerikance preko noći. Jedne večeri je pokazao da mu je još stalo do Coburnovih. Došlo je do incidenta u kome je upotrijebljeno vatreno oruţje - jedan od njegovih sinova ostao je na ulici poslije policijskog sata i vojnici su pucali za

dječakom dok je bjeţao kući i preskakao dvorišni zid. Coburn i Liz su promatrali događaj sagornje verande, i Liz se strahovito uplašila. Kućevlasnik je došao da im ispriča što sedogodilo i da ih uvjeri kako je sve u redu. Ali je bilo očito kako osjeća da radi sigurnostivlastite obitelji ne smije javno pokazati da prijateljuje s Amerikancima; znao je s koje stranevjetar puše. To je za Coburna bio još jedan loš znak.

Coburn je preko svojih privatnih kanala saznao da se u dţamijama i po bazarima sveglasnije raspravlja o svetom ratu protiv Amerikanaca koji će početi na Ašuru. Do blagdana

je bilo ostalo još samo pet dana, pa ipak su se Amerikanci u Teheranu drţali neobičnomirno.

Coburn se sjetio dana kad je uveden policijski sat; to nije pokvarilo ni EDS-ovu

mjesečnu partiju pokera. On i njegovi igrači jednostavno su poveli sa sobom ţene i djecu,pretvorili stvar u noćnu zabavu i ostali zajedno do jutra. Postupno su se navikli i na puščanuvatru. Najţešće borbe vođene su u starom, juţnom dijelu grada, oko bazara i u okolicisveučilišta, ali povremeni pucnji čuli su se posvuda. Nakon prvih uzbuđenja, paljba je


9/2689

primana s nekom neobičnom ravnodušnošću. Tko god da je govorio, na trenutak bi zastao, akad bi paljba prestala, nastavio bi jednako kao što bi učinio u Americi kad iznad kuće proletimlazni avion. Kao da nitko nije mogao zamislit da bi hici mogli biti usmjereni u njih.

Coburn nije bio ravnodušan prema puščanoj paljbi. U mladosti su i previše čestopucali u njega. U Vijetnamu je pilotirao i borbenim helikopterima koji su pruţali vatrenupodršku trupama na zemlji i transportnim helikopterima koji su prevozili ljudstvo i ratni

materijal na bojište, slijećući i uzlijećući pod vatrom. Ubijalo se. Viđao je ljude kako umiru. Utim danima vojska je za svakih dvadeset pet sati borbenog letenja dodjeljivala Medalju zaletačke zasluge, pa je Coburn donio kući trideset devet takvih odličja. Dobio je i dva Kriţa zaletačke zasluge, jednu Srebrnu zvijezdu i zrno u gleţanj - najranjiviji dio pilota helikoptera.Za tih godinu dana ustanovio je da se zna sasvim dobro drţati pod vatrom, kad treba tolikotoga učiniti i kad čovjek nema vremena za strah; ipak, svaki put kad bi se vratio s borbenogleta, kad bi sve prošlo i kad je mogao razmišljati o onome što je radio, osjetio je kako mu setresu koljena.

Usprkos svemu, bio je na neki način zahvalan sudbini za to iskustvo. Brzo je odrastao ito mu je donijelo niz prednosti pred vršnjacima, prvenstveno u poslovnom svijetu. Uz to je

stekao zdrav respekt prema puščanoj paljbi.Većina njegovih kolega i njihovih ţena nije dijelila njegove osjećaje. Kad god bi sepovela riječ o evakuaciji, jednoglasno su odbacivali i samu pomisao na to. U korporacijuEDS Iran uloţili su svoje vrijeme, svoj rad i svoj ponos, i nisu htjeli da tek tako sve napuste.Njihove ţene su pretvorile iznajmljene stanove u prave domove i bile su zauzete planovimaza Boţić. Djeca su tu imala svoje škole, svoje prijatelje, svoje bicikle i domaće ţivotinje.Nema nikakve sumnje, govorili su sami sebi, samo treba da se neko vrijeme drţimo malopovučeni je i radimo svoj posao, a nevolje će već protutnjati.

Coburn je pokušavao uvjeriti Liz kako bi trebalo da odvede djecu natrag u SjedinjeneDrţave, ne samo zbog njihove sigurnosti već i zato što bi se on mogao naći u situaciji da

organizira hitnu evakuaciju oko tri stotine pedeset ljudi. Bit će prisiljen da se sav posvetitom poslu, i ne bi ţelio da ga u tome ometa briga za vlastitu obitelj. Liz je odbila da ode.Uzdahnuo je kad je pomislio na Liz. Bila je zabavna, vesela i svi su voljeli njeno

društvo, ali nije bila dobra funkcionerska ţena. Kompanija EDS je zahtijevala mnogo odsvojih rukovodilaca - ako je trebalo raditi cijele noći da se neki posao obavi na vrijeme,radilo se cijele noći. Liz to nije podnosila. U Sjedinjenim Drţavama, dok je radio naangaţiranju novih kadrova, Coburn često nije dolazio kući od ponedjeljka do petka jer jemorao putovati širom zemlje, i ona je negodovala zbog toga. U Teheranu je bila sretna zatošto je svake večeri bio kod kuće. Ako on treba da ostane ovdje, rekla je, ostat će i ona. I djecise ovdje sviđa. Prvi put su boravila izvan Sjedinjenih Drţava i bila su fascinirana novom

sredinom, nepoznatim jezikom i kulturom Irana. Jedanaestogodišnja Kim, najstarija njegovakći, bila je previše samouvjerena da bi je nešto moglo zabrinuti. Kristi, kojoj je bilo osamgodina, izgledala je pomalo uplašena, ali ona je bila izuzetno emocionalno dijete, uvijeksklono pretjeranim reakcijama. Sedmogodišnji Scott i četverogodišnja Kelly bili su premladida bi bili svjesni opasnosti.

I tako su ostali, kao i svi drugi, i čekali da se prilike poprave - ili pogoršaju.Coburnove misli prekinulo je kucanje. U sobu je ušao Majid. Nizak, zdepast muškarac

pedesetih godina, s velikim, gustim brkovima. Nekad je bio bogat čovjek. Njegovo pleme jeposjedovalo silne komplekse zemlje i izgubilo ih za vrijeme agrarne reforme u šezdesetimgodinama. Sad je radio kao Coburnov pomoćnik za administrativne poslove, zaduţen da se

nateţe s iranskom birokracijom. Govorio je odlično engleski i bio veoma sposoban kaosluţbenik. Coburn ga je volio. Majid je učinio sve što je mogao da mu pomogne kad jeCoburnova obitelj stigla u Iran.

- Uđite - rekao je Coburn. - Sjedite. Što vas muči?


10/26810

- Radi se o Fari.Coburn je kimnuo glavom. Fara je bila Majidova kći i radila je zajedno s ocem. Brinula

se za to da svi sluţbenici Amerikanci uvijek imaju uredno produţene vize i radne dozvole.- Ima li kakvih problema? - upitao je Coburn.- Policija je traţila od nje da iz dosjea uzme dva američka pasoša, ne govoreći o tome

nikome.

Coburn se namrštio.- Jesu li traţili neke određene pasoše?- Pasoš Paula Chiapparonea i Billa Gaylorda.Paul je bio Coburnov šef, glavni direktor EDS Corporation Iran. Bili je bio njegov

zamjenik i direktor njihovog najvećeg projekta, ugovora s Ministarstvom zdravlja.- Što se to, do đavola, događa? - rekao je Coburn.- Fara je u velikoj opasnosti - rekao je Majid. - Naredili su joj da o ovome nikome ne

govori. Došla je da se posavjetuje sa mnom. Ja sam to, naravno, morao reći vama, ali bojimse da bi mogla imati veoma ozbiljnih neugodnosti.

- Ĉekajte malo, vratimo se na početak - rekao je Coburn. - Kako je uopće došlo do

toga?- Jutros su je nazvali iz uprave policije, iz Ureda za dozvole boravka, američki odjel.

Traţili su da odmah dođe. Rekli su da se radi o Jamesu Nyfeleru. Bila je uvjerena da je upitanju neka rutinska stvar. Došla je u ured za dozvole boravka u jedanaest i trideset i javilase načelniku američkog odjela. Najprije je traţio od nje pasoš i dozvolu boravka gospodinaNyfelera. Rekla je da gospodin Nyfeler nije više u Iranu. Zatim je pitao za Paula Buchu.Rekla je da ni gospodin Bucha nije više u ovoj zemlji.

- Tako je rekla?- Da.Bucha je bio u Iranu, ali Fara to moţda nije znala, pomislio je Coburn. Bucha je nekad

radio ovdje, zatim je otišao iz Irana i vratio se, na nekoliko dana. Trebalo je da sutra otputujeavionom u Pariz.

Majid je nastavio priču.- Načelnik odjela je zatim rekao: „Pretpostavljam da su i ova dvojica otputovali, je li

tako?“ Fara je tek tada primijetila da su pred njim na stolu četiri fascikla, i upitala na kojudvojicu misli. Gospodin Chiapparone i gospodin Gaylord, rekao je. Odgovorila je da jeupravo tog jutra podigla dozvolu boravka za gospodina Gaylorda. Načelnik odjela joj jerekao da uzme pasoše i dozvole boravka gospodina Chiapparonea i gospodina Gaylorda ida ih donese njemu. I da to učini neprimjetno, da ne diţe oko toga uzbunu.

- A što je ona na to rekla? - upitao je Coburn.

- Rekla mu je da ih ne moţe donijeti danas, a on joj je na to naredio da ih donese sutraujutro. Saopćio joj je da će krivično odgovarati ako ne izvrši nalog, i to pred svjedocima.- Meni to zvuči sasvim besmisleno - rekao je Coburn.- Ako saznaju da Fara nije poslušala...- Smislit ćemo nešto da je zaštitimo - rekao je Coburn. Pitao se jesu li Amerikanci

obavezni da na zahtjev predaju svoje pasoše. On je nedavno bio predao svoj pasoš, nakon jedne manje prometne nezgode, ali kasnije su mu rekli da to nije bio duţan učiniti. - Nisurekli zašto su im potrebni ti pasoši?

- Nisu.Bucha i Nyfeler bili su prethodnici Chiapparonea i Gaylorda. Je li u tome ključ

zagonetke? Coburn to nije znao.- Prije svega moramo se dogovoriti o tome što će Fara reći policiji sutra ujutru - rekao

je ustajući. - Razgovarat ću s Paulom Chiapparoneom i javit ću vam se.


11/26811

U prizemlju zgrade sjedio je u svom kabinetu Paul Chiapparone. I ta je prostorija imalaparketni pod i šahovu sliku na zidu. I on je sjedio za luksuznim pisaćim stolom, obuzetmračnim mislima.

Paulu je bilo trideset devet godina, bio je srednje visine i teţi nego što bi trebalo,uglavnom zato što je volio dobro pojesti. Maslinastog tena i guste crne kose izgledao je kaotipični Talijan. Zadatak mu je bio da izgradi kompletan suvremeni sistem socijalnog

osiguranja u jednoj zaostaloj zemlji. To nije bilo nimalo lako.Početkom sedamdesetih godina u Iranu je postojao rudimentaran sistem socijalnog

osiguranja, neefikasan u prikupljanju doprinosa i tako podloţan malverzacijama da jenaknadu za bolovanje osiguranik mogao podići po nekoliko puta. Kad je šah odlučio da

jedan dio svojih godišnjih prihoda od nafte - koji su se kretali oko dvadeset milijardi dolara -utroši u zdravstvenu i socijalnu zaštitu stanovništva, ugovor je dobila korporacija EDS.Korporacija EDS realizirala je programe Medicare i Medicaid u nekoliko američkih drţava, aliu Iranu je trebalo početi praktično od nule. Trebalo je izdati knjiţice socijalnog osiguranjasvakome od trideset dva milijuna stanovnika Irana, organizirati odbijanje doprinosa odplaća tj. novčani doprinos zaposlenih i uvesti obradu podataka o isplatama i troškovima

socijalne zaštite. Trebalo je da cijeli sistem bude kompjutoriziran - što je bila specijalnostEDS-a.

Razlika između instaliranja sistema za obradu podataka u Sjedinjenim Drţavama iistog posla u Iranu bila je, kako je to Paul ubrzo ustanovio, slična razlici između pravljenjakolača od već gotove mješavine i pravljenja kolača na starinski način, od prirodnih sastojaka.Bio je to posao koji je dovodio čovjeka do ruba očajanja. Odnos Iranaca prema izvršavanjupostavljenih zadataka bio je daleko od američke poslovnosti i često se činilo da oni višestvaraju probleme nego što ih rješavaju. U teksaškom glavom štabu EDS-a u Dallasu, odljudi ne samo da se očekivalo da urade nemoguće nego da su to uradili još jučer. Ovdje uIranu sve je bilo nemoguće i u svakom slučaju moglo je biti obavljeno tek fardah - što se

obično prevodi sa „sutra", a u praksi znači „jednom u budućnosti".Paul se uhvatio ukoštac s problemima na jedini način koji je znao - oslanjajući se nanaporan rad i upornost. Nije bio genijalac. Kao dečak je s mukom savladavao školskogradivo, ali ga je njegov otac, Talijan koji je kao svi doseljenici čvrsto vjerovao u obrazovanje,natjerao da studira, pa je na kraju studij završio s dobrim ocjenama. Otada je puka ustrajnostbila njegov najbolji saveznik. Sjećao se prvih dana EDS-a, u Sjedinjenim Drţavama, još tamošezdesetih godina, kad je svaki novi ugovor mogao podići firmu ili je uništiti; bio je jedan odonih koji su izgradili jednu od najdinamičnijih i najuspješnijih kompanija na svijetu. Bio jeuvjeren da će se pothvat u Iranu razvijati na isti način, naročito kad Coburnov programangaţiranja i obuke kadrova počne izbacivati više Iranaca sposobnih za vrhunske upravne

duţnosti.U tome se potpuno prevario, i tek je počeo shvaćati zašto.Kad je sa svojom obitelji doputovao u Iran, u kolovozu 1977. godine, petrodolarski

bum bio je već na izmaku. Vlada je počela osjećati nedostatak novca. Te godine anti-inflacijski program povećao je nezaposlenost upravo u vrijeme kad je katastrofalno lošaţetva počela tjerati sve više izgladnjelih seljaka u gradove. Šahova tiranska vladavinaoslabljena je zahvaljujući politici ljudskih prava koju je vodio američki predsjednik JimmyCarter. Situacija je bila zrela za izbijanje pobune.

Neko vrijeme Paul nije vodio mnogo računa o lokalnim političkim prilikama. Znao jeda nezadovoljstvo ključa, ali to se moglo reći gotovo za svaku zemlju na svijetu, a činilo se

da šah čvrsto drţi uzde u rukama. Kao svi na svijetu, Paul je također previdio pravi značajdogađaja iz prve polovine 1978. godine.

Sedmog siječnja list Etelaat objavio je ţestok napad na ajatolaha Homeinija, vjerskogvođu u emigraciji. U članku se, pored ostalog, tvrdilo da je homoseksualac. Idućeg dana su


12/26812

ogorčeni studenti teologije u Qumu, glavnom središtu vjerskih škola u zemlji, oko stotrideset kilometara od Teherana, organizirali protestni štrajk koji su vojska i policija ugušileu krvi. Sukob se proširio, pa je u neredima što su trajali dva dana poginulo oko sedamdesetljudi. Ĉetrdeset dana kasnije, u skladu s islamskom tradicijom, svećenici su organiziralipovorku u spomen poginulih. Tom prilikom došlo je do novih nereda, a u spomen mrtvih ječetrdeset dana kasnije organizirana nova procesija... Tijekom cijele prve polovice godine

procesije su postajale sve masovnije, a sukobi sve ţešći.Gledajući unazad, Paul je shvatio zašto su te procesije nazivane „pogrebnimpovorkama“ - da se zaobiđe šahovo naređenje o zabrani političkih skupova. No, u onovrijeme nije ni slutio da to nastaje nov, masovan politički pokret. Ni on niti bilo tko drugi.

U kolovozu 1978. godine Paul je otišao u Sjedinjene Drţave na dopust. (To je učinio iWilliam Sullivan, ambasador Sjedinjenih Drţava u Iranu). Paul je volio sportove na vodi, pa

je sa svojim rođakom Joeom Porrecom otišao na sportsko-ribolovno natjecanje u Ocean Cityu New Jerseyju. Paulova supruga Ruthie i njihove kćeri Karen i Ann Marie otišle su uChicago da posjete Ruthine roditelje. Paul je bio pomalo zabrinut š to Ministarstvo zdravljanije platilo EDS-u račun za lipanj, ali to nije bilo prvi put da i splata kasni, pa je Paul to

prepustio svom pomoćniku Billu Gaylordu. Bio je uvjeren da će Bili već nekako izvući novacod Iranaca.

Dok je Paul bio u Sjedinjenim Drţavama vijesti iz Irana postajale su sve zloslutnije.Sedmog rujna proglašeno je opsadno stanje, a idućeg dana vojnici su na trgu Jalek, u centruTeherana, ubili više od sto demonstranata.

Kad se porodica Chiapparone vratila u Iran našla se u sasvim izmijen jenoj atmosferi.Paul i Ruthie prvi put su čuli noćnu paljbu na ulicama. Bili su uznemireni. Odjednom sushvatili da su nevolje Iranaca i njihove nevolje. Štrajkovi su se redali jedan za drugim. Ĉestosu ostajali bez struje, pa su večerali uz svjetlost svijeća, a Paul je u uredu sjedio u zimskomkaputu jer grijanje nije radilo. Bilo je sve teţe dobiti novac od banke, pa je Paul organizirao

sluţbu za naplatu čekova, kako bi pomogao svojim sluţbenicima. Kad su ostali bez loţ -uljaza grijanje stana, Paul je krstario ulicama dok nije pronašao cisternu, a zatim je podmitiovozača da mu doveze gorivo do kuće.

Teţi su bili problemi s kojima se borio na poslu. Ministar zdravlja i socijalne skrbidoktor Šeikholeslamizadeh uhapšen je na osnovi Ĉlana 5 Zakona o opsadnom stanju, koji jedavao pravo javnom tuţiocu da uhapsi koga hoće ne navodeći razloge. Uhapšen je izamjenik ministra Reza Negabat s kojim je Paul aktivno surađivao. Ministarstvo još nije biloplatilo račun za lipanj niti za bilo koji mjesec nakon lipnja, pa je sad dugovalo EDS-u više odčetiri milijuna dolara.

Paul je dva mjeseca radio na tome da nekako izvuče taj novac. Ljudi s kojima je do tada

surađivao nestajali su jedan za drugim, a oni koji su došli na njihova mjesta nisu odgovaralina njegove pozive. Netko bi ponekad obećao da će razmotriti problem i da će ga nazvati, pa

je po tjedan dana uzalud iščekivao poziv. Nakon toga bi ponovo telefonirao, kako bi saznaoda je osoba s kojom je prošlog tjedna razgovarao premještena iz ministarstva na druguduţnost. Sastanci su zakazivani i otkazivani. Dug se svakog mjeseca povećavao za 1,400.000dolara.

Ĉetrnaestog studenog Paul se obratio pismom doktoru Heidarholiju Emraniju,pomoćniku ministra zaduţenom za organizacije socijalnog osiguranja, i sluţbeno gaupozorio da će EDS prestati s radom ukoliko ministarstvo u roku od mjesec dana ne isplatidospjele račune. Upozorenje je 4. prosinca ponovio Paulov pretpostavljeni, predsjednik EDS

World Corporation, na sastanku s doktorom Emranijem.To je bilo jučer.Ako se EDS povuče, cijeli iranski sistem socijalnog osiguranja će se raspasti. S druge

strane, postajalo je sve očiglednije da je zemlja pred bankrotom i da jednostavno više ne


13/26813

moţe plaćati račune. Što će učiniti doktor Emrani, pitao se Paul.Upravo je razmišljao o tome kad je u sobu ušao Jay Coburn i donio mu odgovor.

U prvom trenutku Paul nije ni pomislio da bi pokušaj krađe njegova pasoša mogaoimati za cilj da se njega, a time i EDS, zadrţi u Iranu.

Kad mu je Coburn izloţio činjenice, rekao je:

- Zašto bi im, do đavola, to trebalo?- Ne znam. Ne zna Majid, ne zna ni Fara.Paul ga pogleda. Njih dvojica prilično su se zbliţili u posljednjih mjesec dana. Pred

ostalim sluţbenicima Paul je nastojao da se drţi hrabro, ali s Coburnom je mogao zatvoritivrata i reći: Okej, a što stvarno misliš?

- Prvo je pitanje - rekao je Coburn - što da učinimo kako bismo zaštitili Faru. Mogla bise naći u ozbiljnoj nevolji.

- Mora im dati neki odgovor.- Mora pokazati da je spremna surađivati?- Moţe otići i reći im da Nyfeler i Bucha nisu više u Iranu...

- To im je već rekla.- Moţe kao dokaz odnijeti njihove izlazne vize.- Da - rekao je Coburn zamišljeno. - Samo, oni su sad više zainteresirani za tebe i Billa.- Moţe reći da se pasoši ne čuvaju u uredu.- Ali oni moţda znaju da to nije istina. Moţda im je Fara već donosila neke pasoše, kad

su ih traţili.- Da kaţemo, na primjer, kako viši funkcioneri ne moraju predati svoje pasoše upravi

firme?- To bi moglo proći.- Treba smisliti uvjerljivu priču prema kojoj je bilo fizički nemoguće da uradi ono što

su traţili od nje.- U redu, dogovorit ću se o tome s njom i Majidom. - Coburn se na trenutak zamisli. -

Ti znaš da Bucha ima rezervaciju za sutra. Moţe jednostavno otputovati.- Vjerojatno i hoće. Oni i tako misle da on nije ovdje.- Mogao bi i ti.Paul razmisli. Moţda bi trebalo da što prije ode. Što bi u tom slučaju učinili Iranci?

Mogli bi jednostavno zadrţati nekog drugog.- Ne - rekao je. - Ako treba da odemo, ja moram otići posljednji.- Pa, hoćemo li otići? - upitao je Coburn.- Ne znam. - Već tjednima su svakog dana postavljali jedan drugome to pitanje.

Coburn je izradio i plan evakuacije koji se moglo smjesta provesti u djelo. Paul je oklijevao, sprstom na dugmetu. Znao je da bi njegov neposredni pretpostavljeni u Dallasu ţelio da onnapusti Iran, ali to bi značilo i napustiti projekt na kome je toliko radio proteklih šesnaestmjeseci. - Ne znam - ponovio je. - Nazvat ću Dallas.

Te noći Coburn je spavao kod kuće, u krevetu pored Liz. Iz čvrstog sna probudila ga jezvonjava telefona. Podigao je slušalicu ne paleći svjetlo.

- Da?- Ovdje Paul.- Zdravo.

Coburn upali svjetiljku i pogleda na sat. Bilo je dva ujutro.- Napuštamo Iran - rekao je Paul.- Razumijem.Coburn je spustio slušalicu i ostao da sjedi na krevetu. Kao da mu je laknulo. Ĉekaju ga


14/26814

dva-tri dana rada bez predaha, ali nakon toga će znati da su ljudi za čiju se sigurnost takodugo brinuo stigli kućama u Sjedinjene Drţave, izvan dosega ovih ludih Iranaca.

Ponovio je u mislima plan što ga je bio sastavio upravo za ovakav trenutak. Najprijemora obavijestiti sto trideset obitelji da će napustiti zemlju u roku od četrdeset osam sati. Bio

je podijelio grad u sektore, i svaki sektor imao je svog vođu; pozvat će vođe sektora, anjihova zadaća bit će da prenesu poruku obiteljima. Pripremio je i pismene obavijesti, s

uputama za evakuirane - što da rade i kamo da idu. Trebalo je samo da ispuni praznamjesta, da unese datume, vrijeme i brojeve leta, a zatim da umnoţi pozive i dostavi ihobiteljima.

Odabrao je jednog temperamentnog i snalaţljivog mladog Iranca, inţenjera Rašida, ipovjerio mu da se brine za domove, automobile i domaće ţivotinje koje će Amerikanciostaviti i da eventualno otpremi njihovu imovinu u Sjedinjene Drţave. Posebna skupinaimala je zadaću da nabavi avionske karte i organizira prijevoz do aerodroma.

Stigao je čak da s nekoliko ljudi izvede malu probu evakuacije. Sve je funkcioniralokako treba.

Coburn se obukao i skuhao kavu. Nije mogao ništa poduzeti još nekoliko sati, ali je bio

previše zabrinut i nervozan da bi mogao spavati.U četiri ujutro nazvao je šestoricu pripadnika skupine za avionske karte i prijevoz,probudio ih i rekao im da dođu u „Bukurešt" čim prođe policijski sat.

Policijski sat počinjao je u devet uvečer i trajao do pet ujutro. Coburn je proveo još jedan sat čekajući, pušeći, pijući kavu i prelistavajući svoje bilješke.

Kad je sat s kukavicom u hodniku otkucao pet bio je pred ulaznim vratima, spremanda krene.

Vani je vladala gusta magla. Sjeo je u kola i krenuo prema „Bukureštu", vozeći jedvadvadeset pet milja na sat.

Tri bloka od njegove kuće iz magle je iskrsnulo pet-šest vojnika. Stajali su u polukrugu

ispred njegovog automobila, s puškama uperenim u vjetrobran.- Oh, sranje - rekao je Coburn.

Jedan je vojnik još punio pušku. Pokušavao je da ubaci šarţer s mecima naopako,uzalud ga gurajući u otvor; konačno mu je šarţer pao na zemlju, pa je kleknuo i počeo ganaslijepo traţiti u mraku. Coburn bi se nasmijao da nije bio tako uplašen.

Oficir se izderao na Coburna na perzijskome. Coburn je spustio prozor, pokazao oficiruručni sat i rekao:

- Pet je prošlo.Vojnici su se neko vrijeme dogovarali, a onda je oficir prišao i zatraţio od Coburna

dokumente.

Coburn je čekao, sav napet. Bilo bi strašno nezgodno da ga upravo danas uhapse. Hoćeli oficir povjerovati da je Coburnov sat točan, a da njegov kasni?

Vojnici su se konačno sklonili i oficir je dao Coburnu znak da nastavi voţnju.Coburn je s olakšanjem odahnuo i polako se odvezao.Tako je to izgledalo u Iranu.


15/26815

2.

Coburnova skupina krenula je da rezervira avionske karte, unajmljuje autobuse zaprijevoz do aerodroma i fotokopira pozive s uputama. U deset ujutro Coburn je pozvaovođe sektora u „Bukurešt" i poslao ih da obavi jeste obitelji.

Za većinu ljudi osigurao je rezervacije za let kompanije Panamerican do Istanbula, upetak 8. prosinca. Ostali - među njima i Liz Coburn s četvoro djece - trebalo je da istog danalete avionom Lufthanse do Frankfurta.

Ĉim su rezervacije potvrđene, dvojica visokih funkcionera u štabu EDS-a, MervStauffer i T. J. Marquez, krenuli su iz Dallasa u Istanbul da dočekaju izbjeglice, smjeste ih uhotel i organiziraju iduću fazu leta do Amerike.

U toku dana plan je nešto izmijenjen. Paul se još nije bio pomirio s tim da napusti svojposao u Iranu. Predloţio je da u gradu ostane mala ekipa od desetak iskusnih ljudi i odrţavapoduzeće u ţivotu, u nadi da će se situacija u Iranu smiriti i da će EDS nastaviti s normalnimradom. Dallas se suglasio. Među onima koji su se dobrovoljno javili da ostanu bili su sam

Paul, njegov zamjenik Bili Gaylord, Jay Coburn i gotovo svi pripadnici njegove skupine zaevakuaciju. Carl i Vicki Commons također su odlučili da ostanu, premda nerado i nakonduţeg oklijevanja; Vicki je bila u devetom mjesecu trudnoće i trebalo je da otputuje čim sedijete rodi.

U petak ujutro Coburnova ekipa, s dţepovima punim novčanica od deset tisuća riala(oko 140 dolara) za podmićivanje, doslovno je zauzela cijeli jedan dio aerodroma Mehrabadu zapadnom dijelu Teherana. Coburnovi ljudi ispisivali su karte u predstavništvuPanamericana, stajali su kraj sluţbenika koji su pregledali pasoše, odrţavali red u čekaoniciza odlazak i organizirali prijem i prijevoz prtljage. Avion je bio prebukiran, alipodmićivanjem je osigurano da nitko iz EDS-a ne bude ostavljen na aerodromu.

U dva maha situacija je postala izuzetno napeta. Supruga jednog sluţbenika EDS-a saustralijskim pasošem nije mogla dobiti izlaznu vizu jer su štrajkali svi iranski činovnici zaizdavanje izlazne vize. (Njen suprug i djeca imali su američke pasoše, pa im izlazne vizenisu bile potrebne). Kad je suprug došao na pasošku kontrolu predao je svoj pasoš zajedno spasošima svoje djece i još nekolicine ljudi, a kad je iranski sluţbenik pokušao da ustanovi čiji

je koji pasoš, pripadnici EDS-a u redu iza njih počeli su se gurati naprijed i stvorili guţvu.Ljudi iz Coburnove ekipe okupili su se oko kontrolora dovikujući mu pitanja i hineći da seljute zbog zakašnjenja. U toj zbrci ţena s australijskim pasošem prošla je kroz čekaonicu zaodlazak, a da je nitko nije ni pogledao.

Porodica jednog drugog sluţbenika EDS-a bila je usvojila malog Iranca, ali još nije bila

dobila pasoš za dijete. Djetetu je bilo samo nekoliko mjeseci i naviklo se da čvrsto zaspi umajčinom naručju. Kathy Marketos, također supruga sluţbenika EDS-a, za koju se govoriloda je uvijek spremna sve pokušati, uzela je zaspalo dijete u naručje, pokrila ga kišnimogrtačem i odnijela u avion.

No, do ulaska u avion prošlo je mnogo sati. Oba leta su odloţena. Na aerodromu senije moglo dobiti bilo što za jelo, svi su bili gladni, pa su se prije policijskog sata pripadniciCoburnove ekipe odvezli u grad i pokupovali sve do čega su mogli doći. Otkupili su svurobu nekoliko kuche kioska - uličnih prodavaonica slatkiša, voća i cigareta - a u restoranuKentucky Fried Chicken ustupili su im cijelu zalihu peciva. Kad su se vratili na aerodrom ipočeli u čekaonici za odlazak dijeliti hranu pripadnicima EDS-a, malo je nedostajalo pa da

nastradaju jer su na njih nasrnuli ostali pregladnjeli putnici koji su čekali isti let. Dok su sevraćali iz grada, dvojicu pripadnika ekipe zaustavila je i uhapsila vojna patrola zbog togašto su se kretali ulicama poslije policijskog sata. Na sreću, paţnju vojnika privukao je drugiautomobil koji je pokušao pobjeći, pa su se sluţbenici EDS-a odvezli dok su vojnici pucali na


16/26816

drugu stranu.Avion za Istanbul je odletio poslije ponoći. Avion za Frankfurt odletio je idućeg dana,

sa zakašnjenjem od trideset jednog sata.Coburn i većina pripadnika ekipe proveli su noć u „Bukureštu". Nitko od njih nije više

imao dom u koji bi se mogao vratiti.

Dok je Coburn organizirao evakuaciju, Paul je nasto jao otkriti tko je i zašto pokušao dazaplijeni njegov pasoš.Njegov pomoćnik za administrativne poslove Rich Gallagher bio je mlad Amerikanac,

veoma snalaţljiv kad je trebalo izići na kraj s iranskom birokracijom. Gallagher je bio jedanod onih koji su se dobrovoljno javili da ostanu u Teheranu. S njim je ostala i njegovasupruga Cathy, koja je imala dobro namještenje kod američke vojne misije u Teheranu.Gallagherovi nisu ţeljeli napustiti Iran. Nisu imali ni djece za koju bi brinuli, samo pudla poimenu Buffy.

Na dan kad su Iranci zatraţili od Fare da uzme pasoše - 5. prosinca - Gallagher je otišaou američku ambasadu s jednim od ljudi čije su pasoše traţili, Paulom Buchom. Paul Bucha

više nije radio u Iranu i slučajno se našao u gradu, u posjetu prijateljima.Sastali su se s generalnim konzulom Louom Goelzom. Goelz, čovjek pedesetih godina,krupan, proćelav i sijed na sljepoočicama - mogao bi s uspjehom igrati Djeda Mraza - bio jeiskusan konzularni sluţbenik. S Goelzom je bio i jedan Iranac, pripadnik konzularnogosoblja, Ali Jordan.

Goelz je savjetovao Buchi da nikako ne propusti svoj avion. Fara je rekla policiji -sasvim iskreno, jer je tako mislila - da Bucha nije u Iranu i činilo se da su joj povjerovali.Postojali su odlični izgledi da se izvuče.

Goelz je predloţio predstavniku EDS-a da mu preda na čuvanje Paulov i Billov pasoš injihove dozvole boravka. Tako bi EDS, ako policija i sluţbeno zatraţi te dokumente, mogao

odgovoriti neka se obrate ambasadi.Dogovoreno je da u međuvremenu Ali Jordan stupi u kontakt s policijom i pokuša

ustanoviti što se to do vraga događa.Kasnije, istog dana, pasoši i ostali dokumenti predani su ambasadi.Idućeg jutra Bucha je avionom napustio Iran. Gallagher je nazvao ambasadu. Ali

Jordan je razgovarao s generalom Biglarijem iz teheranske policije. Biglari je rekao da Paul iBili moraju ostati u zemlji i da će biti uhapšeni ako pokušaju otputovati.

Gallagher je upitao zašto.Moraju ostati u zemlji kao „ključni svjedoci u istrazi koja je pokrenuta", rekao je general

Jordanu.

- Kakvoj istrazi? Jordan to nije znao.Kad ga je Gallagher izvijestio o svemu tome, Paul se začudio ali i zabrinuo. Nije bio

umiješan ni u kakvu prometnu nesreću, nije bio svjedok zločina, nije imao nikakve veze saCIA-om... Tko vodi istragu, i zašto? Ima li istraga veze s EDS-om? Ili je istraga samoopravdanje da se Paul i Bili zadrţe u Iranu kako računari socijalnog osiguranja ne bi stali?

Policija je načinila jedan ustupak. Ali Jordan je izjavio kako policija ima pravokonfiscirati dozvole boravka koje je izdala iranska vlada, ali da nema prava konfisciratipasoše koji su vlasništvo američke vlade. General Biglari se suglasio s tim.

Sutradan su Gallagher i Ali Jordan otišli u policiju da predaju dokumente Biglariju.

Gallagher je, dok su se vozili, upitao Ali Jordana ima li mogućnosti da Paul i Bili budu isluţbeno okrivljeni.

- Ne vjerujem u to - rekao je Jordan.U policiji, general je upozorio Jordana da će ambasada biti odgovorna ako Paul i Bili na


17/26817

bilo koji način napuste zemlju - američkim vojnim avionom, na primjer.Idućeg dana - 8. prosinca, na dan evakuacije - Lou Goelz je nazvao EDS. Saznao je iz

jednog ,,izvora“ u iranskom ministarstvu pravosuđa da se istraga u kojoj Paul i Bili treba dabudu ključni svjedoci vodi protiv uhapšenog ministra zdravlja doktoraŠeikholeslamizadeha, optuţenog za korupciju.

Paulu je bilo malo lakše kad je saznao o čemu se zapravo radi. Mogao je sasvim mimo

reći isljednicima istinu: EDS nije podmićivao nikoga. Nije vjerovao da je ministra bilo tkopodmitio. Iranska birokracija bila je u pravilu korumpirana, ali je doktor Šeik - kako ga jePaul jednostavnosti radi nazivao - bio umiješen od drukči jeg tijesta. Kirurg ortoped pospecijalnosti, bio je čovjek prodornog uma i impresionirao je smislom za istovremenosagledavanje mnogobrojnih pojedinosti. Kao ministar zdravlja okruţio se ekipom naprednihmladih tehnokrata, koja je uvijek pronalazila način da izbjegne birokratske zavrzlame iobavi posao. Projekt EDS-a bio je samo dio njegovog ambicioznog plana da iranski sistemzdravstvenog i socijalnog osiguranja podigne na svjetsku razinu. Paul nije nikad pomislioda doktor Šeik istovremeno puni vlastite dţepove.

Paul se nije imao čega plašiti - ukoliko je Goelzov ,,izvor“ govorio istinu. Samo, je li

govorio istinu? Doktor Šeik je uhapšen prije tri mjeseca. Jesu li Iranci slučajno došli dozaključka da bi Paul i Bili mogli biti ključni svjedoci u istrazi upravo kad im je Paul saopćioda će EDS prestati s radom u Iranu ukoliko ministarstvo ne plati dospjele račune?

Poslije evakuacije, preostalo ljudstvo EDS-a preselilo se u dvije kuće i provelo u njima,igrajući poker, deseti i jedanaesti prosinca, dane Ašure. U jednoj kući ulozi su bili visoki, udrugoj niski. Paul i Coburn bili su u kući s visokim ulozima. Radi zaštite pozvali suCoburnove „sablasti" - dva čovjeka iz vojne obavještajne sluţbe s kojima je odrţavao vezu - ioni su došli naoruţani. Kako za kartaškim stolom oruţje nije bilo dopušteno, pištolje sumorali ostaviti u predvorju.

Suprotno očekivanjima, Ašura je prošla relativno mirno. U demonstracijama protiv

šaha, odrţanim širom zemlje, sudjelovalo je na milijune Iranaca, ali nije bilo mnogoslučajeva nasilja.Poslije Ašure Paul i Bili su ponovo razmotrili mogućnosti bijega iz zemlje, ali doţivjeli

su neočekivan šok. Kao prvi korak zatraţili su od Loua Goelza iz ambasade da im vratipasoše, ali Goelz je rekao da bi o tome morao odmah informirati generala Biglarija. A to bibilo isto što i upozorenje policiji da Paul i Bili pokušavaju umaći.

Goelz je tvrdio kako je rekao EDS-u, kad je preuzimao pasoše, da se tako dogovorio spolicijom. Mora da je to rekao veoma tiho, jer se takve izjave nitko nije sjećao.

Paul je bio izvan sebe od bijesa. Što je trebalo Goelzu da se dogovara s policijom? Nije nina koji način bio obavezan da je obavještava o tome što je uradio s jednim američkim

pasošem. Nije bilo njegovo da pomaže policiji da zadrţi Paula i Billa u Iranu, za ime boţje!Ambasada je tu da pomaţe Amerikancima, zar ne?

Ne bi li Goelz mogao prekršiti taj glupi sporazum, u tajnosti vratiti pasoše i eventualnoobavijestiti o tome policiju poslije nekoliko dana, kad Paul i Bili budu već na sigurnom, kodkuće? Ne dolazi u obzir, odgovorio je Goelz. Posvađati se s policijom značilo bi izazvatineugodnosti za sve ostale, a Goelz je imao na brizi dvanaest tisuća Amerikanaca koji su se

još nalazili u Iranu. Osim toga, imena Paula i Billa nalazila su se na popisu onih kojima netreba dopustiti prelazak granice, na popisu koji je dostavljen svim ispostavama aerodromskepolicije. Oni ne bi mogli proći kroz pasošku kontrolu ni s urednim dokumentima.

Kad je vijest da su Paul i Bili doista zadrţani u Iranu stigla u Dallas, EDS i njegova

pravna sluţba ubacili su u četvrtu brzinu. Njihove veze u Washingtonu nisu bile tako dobrekao pod republikanskom administracijom, ali su još uvijek imali prijatelja. Razgovarali su saBobom Straussom, neobično moćnim čovjekom iz Bijele kuće čija je duţnost bilaraščišćavanje neugodnih situacija i koji je slučajno bio iz Texasa, zatim s admiralom Tomom


18/26818

Moorerom, bivšim načelnikom Generalštaba svih rodova oruţanih snaga koji je poznavaomnoge generale u iranskoj vojnoj vladi, te s Richardom Helmsom, bivšim direktorom CIA-ei nekadašnjim američkim ambasadorom u Iranu. Posljedica njihovog pritiska na StateDepartment bilo je to da je William Sullivan, američki ambasador u Tehe ranu, pokrenuopitanje Paula i Billa na sastanku s predsjednikom iranske vlade generalom Azharijem.

Sve to nije dovelo ni do čega.

Rok od trideset dana što ga je Paul bio dao Irancima da plate dug istekao je i 16.prosinca Paul Chiapparone je napisao pismo Emraniju u kome je i formalno raskinuougovor. Međutim, nije digao ruke od posla. Zatraţio je da se neki evakuirani sluţbenicivrate u Teheran, kao znak spremnosti EDS-a da riješi nastale probleme s ministarstvom.Neki od povratnika, ohrabreni činjenicom da je Ašura prošla mimo, čak su doveli i svojeobitelji.

Ni ambasada niti pravna sluţba EDS-a u Teheranu nisu mogle otkriti tko je naredio dase Paul i Bili zadrţe u zemlji. Odgovor na to pitanje konačno je dobio Majid, Farin otac, urazgovoru s generalom Biglarijem. Istragu je vodio istraţni sudac Hosain Dadgar,funkcioner srednjeg ranga u uredu javnog tuţioca. Odjel za krivična djela drţavnih

sluţbenika, u kome je radio, imao je prilično široke ovlasti. Dadgar je vodio istragu oaktivnostima uhapšenog doktora Šeika, bivšeg ministra zdravlja.Kako ambasadi nije uspjelo nagovoriti Irance da odobre Paulu i Billu odlazak iz zemlje,

a nije htjela da im tajno vrati pasoše, postavljeno joj je pitanje moţe li bar urediti da tajDadgar što prije sasluša Paula i Billa, kako bi mogli otputovati kući za Boţić. Iranci ne drţemnogo do Boţića, rekao je Goelz, ali drţe do Nove godine, pa će pokušati da ugovorisaslušanje prije tog roka.

U toku druge polovine prosinca ponovo je došlo do nereda (tako da je prvi posaosluţbenika koji su se vratili bio organiziranje nove evakuacije). Generalni štrajk je nastavl jen,a izvoz nafte - glavni izvor drţavnih prihoda - potpuno je obustavljen. Tako su izgledi da bi

EDS mogao naplatiti dug svedeni na nulu. Na rad u ministarstvo dolazilo je tako maloIranaca da osoblje EDS-a nije imalo nikakvog posla, pa je Paul poslao polovinu ljudstva uSjedinjene Drţave, za Boţić.

Paul je spakirao kofere, zaključao kuću i preselio se u ,,Hilton“, spreman da otputuje uSAD čim mu se pruţi prilika.

Gradom su kruţile svakojake glasine. Jay Coburn ih je hvatao pomoću svoje mreţe i oonome što je bilo najzanimljivije izvještavao Paula. Vijest koja je izazvala najvišeuznemirenosti stigla je od Bunny Fleischaker, Amerikanke koja je imala prijatelje uministarstvu pravosuđa. Bunny je radila za EDS dok je bila u Sjedinjenim Drţavama, pa jeostala u vezi s firmom i u Teheranu. Nazvala je Coburna da mu javi kako se ministarstvo

pravosuđa sprema da uhapsi Paula i Billa.Paul je o tome razgovarao s Coburnom. Vijest je bila posve suprotna onome što su

saznali preko američke ambasade. Ambasada je sasvim sigurno bolje informirana negoBunny Fleischaker, zaključili su. Zato su odlučili da ništa ne poduzimaju.

Paul je proveo Boţić mimo, s kolegama, u kući Pata Sculleyja, mladog direktora EDS -akoji se dobrovoljno bio vratio u Teheran. S njim se vratila i njegova supruga Mary, ipriredila blagdansku večeru. Paul je čeznuo za Ruthie i djecom.

Dva dana poslije Boţića javila se ambasada. Uspjelo joj je da ugovori sastanak Paula iBilla s istraţnim sucem Hosainom Dadgarom. Trebalo je da se sastanu idućeg jutra, 28.prosinca, u zgradi Ministarstva zdravlja na Aveniji generala Eisenhowera.

Bili Gaylord je došao u Paulov ured nešto poslije devet, sa šalicom kave u ruci, obučenu „uniformu" EDS-a - dnevno odijelo, bijelu košulju, kravatu smirenih boja i čvrste crnecipele.


19/26819

Billu je, kao i Paulu, bilo trideset devet godina, bio je čvrsto građen, srednje visine, alitime je sličnost bila iscrpljena. Paul je bio tamnoput, gustih obrva, duboko usađenih očiju ivelikog nosa; kad bi se leţernije obukao, mnogi su vjerovali da je Iranac sve dok ne biotvorio usta i progovorio engleski s njujorškim naglaskom. Bili je imao ravno, okruglo lice ineobično bijelu koţu, pa je svatko odmah znao da ne moţe biti ništa drugo osimAmerikanac.

Imali su dosta toga zajedničkog. Obo jica su bili rimokatolici, ali Bili je bio poboţniji.Obojica su voljeli dobro pojesti. Obojica su se školovali za sistem inţenjere i zaposlili kodEDS-a sredinom šezdesetih godina, Bili 1965, a Paul 1966. godine. Obojica su brzonapredovali, ali je Paul, iako je došao u firmu godinu dana kasnije, bio sad Billovpretpostavljeni. Bili je poznavao sve finese organizacije zdravstvenog osiguranja i bio jeodličan rukovodilac, ali nije bio tako prodoran i dinamičan kao Paul. Volio je da o svemudobro razmisli i bio je paţljiv organizator. Paul nije nikad morao brinuti kad bi povjerioBillu neko vaţno izlaganje; Bili je uvijek odvagnuo svaku riječ.

Dobro su surađivali. Kad bi Paul pokazao sklonost ţurbi, Bili bi ga natjerao da zastanei razmisli. Kad bi Bili počeo planirati kako da zaobiđe svaku neravninu na cesti, Paul bi mu

rekao neka sjedne i vozi.Poznavali su se još u Sjedinjenim Drţavama, ali dobro su upoznali jedan drugog tek u

ovih posljednjih devet mjeseci. Kad je Bili prošlog oţujka doputovao u Teheran stanovao jekod Chiapparoneovih dok nije stigla njegova supruga Emily sa djecom. Paul se odnosioprema Billu gotovo zaštitnički; bilo mu je ţao što Bili u Iranu neprestano nailazi samo naprobleme.

Neredi i pucnjava zabrinjavali su Billa mnogo više nego druge, moţda zato što nijedugo ţivio u Iranu, a moţda zato što je po prirodi bio sklon da na stvari gleda s njihovetamnije strane. I problem pasoša shvaćao je ozbiljnije nego Paul. Jednom je čak predloţio danjih dvojica krenu vlakom prema sjeveroistoku i pređu preko granice u Rusiju, jer nitko i ne

pomišlja da bi američki poslovni ljudi mogli bjeţati u Sovjetski Savez.Rastanak s Emily i djecom teško je padao Billu, pa se Paul i zbog toga osjećaoodgovornim. On je, naime, bio pozvao Billa da dođe u Iran.

Ali, svemu će ubrzo doći kraj. Danas će razgovarati s gospodinom Dadgarom i dobit ćenatrag svoje pasoše. Bili je imao rezerviranu avionsku kartu za sutra. Emily je pozvaladruštvo da proslave njegov povratak i ujedno da dočekaju Novu godinu. Ubrzo će sve ovoizgledati samo kao ruţan san.

Paul se osmjehnuo, gledajući u Billa.- Jesi li spreman da krenemo?- Kad god hoćeš.

- Da pozovemo Abolhasana.Paul je podigao slušalicu. Abolhasan je bio najviši funkcioner među Irancima, Paulov

savjetnik u svim poslovima s Iranom. Sin poznatog odvjetnika, bio je oţenjen Amerikankomi odlično je govorio engleski. Jedan od njegovih poslova bio je prevođenje sklopljenihugovora na perzijski jezik. Danas je trebalo da nastupi kao prevodilac na sastankufunkcionera EDS-a s Dadgarom.

Smjesta je došao u Paulov ured, i trojica muškaraca su ubrzo otišli na sastanak. Nisupoveli nikoga od pravnih zastupnika firme. Prema informacijama dobivenim od ambasade,taj sastanak trebalo je da bude rutinski, a saslušanje u obliku razgovora. Voditi sa sobompravnika bilo bi ne samo neumjesno već bi moglo navesti gospodina Dadgara na pomisao

da Paul i Bili kriju nešto. Paul je ţelio da razgovoru prisustvuje netko iz ambasade, ali LouGoelz je odbacio taj prijedlog: nije bilo uobičajeno da predstavnici ambasade sudjeluju utakvim razgovorima. Međutim, Goelz je savjetovao Paulu i Billu da sa sobom ponesudokumente iz kojih se vidi kad su došli u Iran, kakav je bio njihov sluţbeni poloţaj i kakve


20/26820

su ovlasti imali.Dok se automobil polako probijao kroz uobičajeni ludi teheranski promet, Paul osjeti

kako ga savladava potištenost. Bio je sretan što će se vratiti kući, ali mu je bilo teško priznatiporaz. Došao je u Iran da obavi posao za EDS, a našao se u situaciji da ga obustavi. S kojegod strane pogledali, prvi veliki pothvat kompanije u inozemstvu završio je neuspjehom.Nije bila Paulova krivica što je iranska vlada ostala bez novca, ali to je bila slaba utjeha; od

opravdanja se ne ţivi.Vozili su se duţ drvećem obrubljene Eisenhowerove avenije, široke i ravne kaoamerički auto-put, a zatim skrenuli u dvorište četvrtaste desetokatne zgrade, malo uvučeneu odnosu na ulicu, pred kojom su straţarili vojnici naoruţani automatskim puškama. To jebila zgrada organizacije socijalnog osiguranja u sastavu Ministarstva zdravlja i socijalneskrbi. Trebalo je da to bude pokretački centar buduće iranske drţave blagostanja; tu suiranska vlada i EDS, rame uz rame, radili na izgradnji sistema zdravstvenog i mirovnogosiguranja. EDS je zauzimao cijeli sedmi kat. Tu se nalazio i Billov ured.

Paul, Bili i Abolhasan su pokazali svoje propusnice i ušli u zgradu. Hodnici su biliprljavi, boja se ljuštila sa zidova, u zgradi je bilo hladno - grijanje je opet bilo isključeno.

Uputili su ih u ured u kojem se bio privremeno smjestio gospodin Dadgar.Zatekli su ga u jednoj maloj sobi prljavih zidova kako sjedi iza starog sivog ţeljeznog

stola. Pred njim je na stolu leţala biljeţnica, a do nje pero. Paul je kroz prozor mogao vidjeticentar za obradu podataka što ga je EDS gradio pored glavne zgrade.

Abolhasan je obavio predstavljanje. Na stolici, pored Dadgareva stola, sjedila je jednaIranka. Zvala se Nourbaš i radila je kod Dadgara kao prevodilac.

Sjeli su na rasklimane ţeljezne stolice, a zatim su ih posluţili čajem. Dadgar je počeogovoriti na perzijskom. Govorio je tiho, dubokim glasom, a izraz na njegovu licu nije odavaoništa o njegovom raspoloţenju. Paul ga je proučavao dok je čekao na prijevod. Dadgar je bionizak, zdepast čovjek pedesetih godina i zbog nečega podsjećao Paula na Archieja Bunkera.

Bio je tamne puti, a kosa mu je bila začešljana naprijed kao kod ljudi koji ţele sakritičinjenicu da ćelave. Imao je brkove, naočale i sivo, neupadljivo odijelo.Dadgar je završio. Abolhasan je rekao:- Upozorava vas da ima ovlašćenje da vas uhapsi ako ne bude zadovoljan vašim

odgovorima na pitanja koja će vam postaviti. Ako to niste ranije znali, spreman je odloţitirazgovor kako bi vaši pravni zastupnici imali vremena da poloţe kauciju.

Paul je bio iznenađen takvim razvojem događaja, ali mu to nije smetalo da brzoprocijeni situaciju, kao prije donošenja neke poslovne odluke. Okej, pomislio je, najgore štose moţe dogoditi jest da nam ne povjeruje i da nas uhapsi - ali mi nismo ubojice i pustit ćenas uz kauciju za manje od dvadeset četiri sata. Nakon toga nećemo smjeti napustiti zemlju,

pa ćemo morati angaţirati naše odvjetnike da pokušaju srediti stvar... što nije nimalo goreod situacije u kojoj se sad nalazimo.

Pogledao je Billa.- Što ti misliš?Bili je slegao ramenima.- Goelz je rekao da je ovaj sastanak rutinski. To s kaucijom zvuči kao formalnost... kao

kad te prilikom hapšenja upozoravaju na tvoja prava.Paul je kimnuo glavom.- A odgađanje je ono što bismo najmanje ţeljeli.- Pa hajde onda da završimo s tim.

Paul se okrenuo gospođi Nourbaš.- Molim vas recite gospodinu Dadgaru da nijedan od nas nije počinio nikakav zločin,

da nijedan od nas ne zna za zločin što ga je počinio netko drugi, i da smo zbog toga uvjerenida protiv nas neće biti podignuta optuţnica. Zato bismo ţeljeli da sve što je potrebno


21/26821

obavimo danas, kako bismo mogli otputovati svojim kućama.Gospođa Nourbaš je prevela njegove riječi.Dadgar je rekao kako bi ţelio najprije razgovarati sa samim Paulom. Neka se Bili vrati

za jedan sat.Bili je izišao.

Otišao je u svoj ured na sedmom katu. Podigao je slušalicu, nazvao „Bukurešt" i tamonašao Lloyda Briggsa. Briggs je bio čovjek broj 3, prvi iza Paula i Billa.- Dadgar kaţe kako ima ovlašćenje da nas uhapsi - rekao je Bili Briggsu. - Moţda ćemo

morati poloţiti kauciju. Nazovi naše iranske pravnike i upitaj ih što to znači.- U redu - rekao je Briggs. - Gdje se nalazite?- Ja sam u svom uredu u ministarstvu.- Javit ću se.Bili je spustio slušalicu. Nije mu preostalo drugo nego da čeka. Pomisao da bi mogao

biti uhapšen bila je pomalo apsurdna - koliko god Iran bio korumpirana zemlja, EDS senikad nije sluţio mitom da bi došao do ugovora. Pa čak da se i sluţio mitom, to ne bi išlo

preko Billa. Njegov posao nije bio da ugovara narudţbe nego da isporučuje ono što jeugovoreno.

Briggs ga je nazvao za nekih pet minuta.- Nema nikakvog razloga za zabrinutost - rekao je. - Prošlog tjedna, jedan čovjek

optuţen za umorstvo pušten je uz kauciju od milijun i pol riala.Bili je brzo preračunao iznos: dvadeset tisuća dolara. EDS bi to vjerojatno mogao platiti

i gotovom. Već nekoliko tjedana drţali su pri ruci veće količine novca zbog štrajkovabankovnih sluţbenika i zbog evakuacije.

- Koliko imamo u uredskom sefu?- Oko sedam milijuna riala, plus pedeset tisuća dolara.

Tako ćemo, pomislio je Bili, biti u stanju da smjesta platimo kauciju, ako nas uhapse.- Hvala ti - rekao je. - Sad se mnogo bolje osjećam.U uredu istraţnog suca Dadgar je zapisao Paulovo ime i prezime, datum i mjesto

rođenja, škole koje je pohađao, iskustvo s računarima i formalne kvalifikacije, a zatim jepaţljivo proučio dokument kojim je Paul sluţbeno postavljen za glavnog direktoraElectronic Data Systems Corporation Iran. Nakon toga je zatraţio od Paula da mu ispričakako je EDS dobio ugovor s Ministarstvom zdravlja.

Paul je duboko udahnuo.- Kao prvo, ţelio bih naglasiti da u vrijeme kada se pregovaralo o ugovoru i kad je

ugovor potpisan ja nisam radio u Iranu, tako da mi to nije poznato iz prve ruke. Ispričat ću

vam, ipak, kako su se po mom mišljenju stvari odvijale.Gospođa Nourbaš je prevela, a Dadgar je kimnuo glavom.Paul je nastavio, govoreći polako i strogo formalno, da bi pomogao prevodiocu.- Godine 1975. jedan od direktora EDS-a, Paul Bucha, saznao je da ministarstvo traţi

kompaniju koja se bavi obradom podataka i ima iskustva u organizaciji zdravstvenogosiguranja i socijalne skrbi. Doputovao je u Teheran, sastao se s ovlaštenim funkcionerima i snjima definirao prirodu i obim poslova koje je trebalo obaviti za potrebe ministarstva.Rečeno mu je da je ministarstvo već dobilo ponude od Louisa Bergera & Co., od Marsha &McClennana, od ISIRAN-a i UNIVAC-a, a da peta ponuda stiţe od Cap Gemini Sogetija. On

je sa svoje strane rekao da je EDS vodeća kompanija za obradu podataka u Sjedinjenim

Drţavama i da se specijalizirala upravo za takve poslove na području zdravstvenogosiguranja. Ponudio je ministarstvu besplatnu preliminarnu studiju. Ponuda je prihvaćena.

Kad je zastao da prevodilac prevede ono što je rekao, Paul je primijetio da gospođaNourbaš prevodi manje nego što on govori, a da Dadgar zapisuje još manje od toga. Počeo je


22/26822

govoriti još sporije i češće prekidati izlaganje.- Ministarstvu su se prijedlozi EDS-a očigledno svidjeli, pa je zatraţilo da izradimo

detaljnu studiju za dvije stotine tisuća dolara. Rezultati naše studije prikazani su u listopadu1975. Ministarstvo je prihvatilo naš prijedlog i počeli su pregovori o sklapanju ugovora.Sporazum je postignut u kolovozu 1976. godine.

- Je li se sve odvijalo javno? - upitao je Dadgar preko gospođe Nourbaš.

- Apsolutno - rekao je Paul. - Trebalo je još tri mjeseca da se okonča dugi procesdobivanja potrebnih odobrenja od raznih drţavnih organa, uključujući i šahov dvor. Ništanije preskočeno. Ugovor je stupio na snagu krajem godine.

- Je li cijena predviđena ugovorom bila previsoka?- U cijenu je bio uračunat maksimalan profit od dvadeset posto, u što je uključen i

porez. To je bilo u skladu s drugim ugovorima takvog opsega, kako ovdje tako i u drugimzemljama.

- Je li EDS ispunio sve obaveze predviđene ugovorom?To je bilo nešto o čemu je Paul imao informacije iz prve ruke.- Da, izvršio je sve obaveze.

- Moţete li to potkrijepiti dokazima?- Naravno. Ugovorom je predviđeno da se povremeno sastajem s funkcionerima

ministarstva, kako bismo zajednički ocijenili postignuti napredak. Ti sastanci su redovnoodrţavani i ministarstvo u svojoj arhivi ima zapisnike sa zaključcima. U ugovoru jespecificiran postupak ţalbe ukoliko EDS ne bude ispunjavao svoje obaveze; ministarstvo senikad nije posluţilo tim svojim pravom.

Gospođa Nourbaš je prevela, ali Dadgar ništa nije zapisao. On sve ovo i tako zna,pomislio je Paul.

- Pogledajte kroz prozor - dodao je. - Tamo je naš centar za obradu podataka. Otiđiteda ga vidite. Tamo su računari. Dodirnite ih. Oni rade. Daju potrebne informacije. Pročitajte

ispise. Ti računari se upotrebljavaju.Dadgar je nešto kratko zapisao. Paul se pitao što on zapravo smjera.Sljedeće pitanje je glasilo:- Kakvi su vaši odnosi s grupom Mahvi?- Kad smo došli u Iran, rečeno nam je da ovdje moţemo raditi samo ako imamo

iranskog partnera. Grupa Mahvi je naš partner. Međutim, njena prvotna uloga je da za nasangaţira osoblje. Povremeno se sastajemo s njima, ali oni nemaju mnogo veze s našimposlovanjem.

Dadgar je upitao zašto je doktor Tovliati, sluţbenik ministarstva, bio na platnomspisku EDS-a. O čijem se interesu tu radilo?

Konačno je palo pitanje koje je imalo nekog smisla. Paulu je bilo sasvim jasno da biTovliatijev poloţaj mogao izgledati sumnjiv. To je ipak bilo sasvim lako objasniti.

- Ugovorom smo se obavezali da ćemo angaţirati stručne savjetnike koji će pomoćiministarstvu da što bolje iskoristi usluge koje mu pruţamo. Doktor Tovliati je jedan od tihsavjetnika. Ima iskustva u obradi podataka i dobro poznaje i iranske i američke poslovnemetode. Plaća ga EDS, a ne ministarstvo zato što su plaće u ministarstvu preniske da bimogle privući čovjeka takvog kalibra. No, ministarstvo je duţno da nam refundira njegovuplaću, što je također predviđeno ugovorom. Tako da ga zapravo ne plaćamo mi.

Dadgar i ovog puta govoto ništa nije zapisao. Sve ove informacije mogao je izvući izpostojeće dokumentacije, pomislio je Paul. Moţda je tako i uradio.

- A zašto doktor Tovliati potpisuje fakture? - upitao je Dadgar.- Na to nije teško odgovoriti - rekao je Paul. - Ne potpisuje ih i nikad ih nije potpisivao.

On samo obavještava ministra da je obavljen neki posao koji je previše sloţen da bi potvrduo njegovom završetku mogao dati nestručnjak. - Paul se osmjehne. - On svoju odgovornost


23/26823

ministarstvu shvaća vrlo ozbiljno i moţe se reći da je najoštriji kritičar našeg rada. Redovnopostavlja mnogo nezgodnih pitanja prije nego što potvrdi da je zadatak izvršen. Ponekadpoţelim da ga imam u dţepu.

Gospođa Nourbaš je prevela njegov odgovor. Kamo smjera Dadgar, razmišljao je Paul.Počeo je s pitanjima o pregovorima prije sklapanja ugovora, što se odvijalo prije mogdolaska, zatim je pitao za grupu Mahvi i doktora Tovliatija, kao da su oni tko zna kako

vaţni. Moţda ni sam Dadgar ne zna što zapravo traţi - moţda samo nasumce baca udice,nadajući se da će izvući neki dokaz o nezakonitom poslovanju.Koliko će još trajati ova farsa?

Bili je stajao u hodniku, u zimskom kaputu jer je bilo hladno. Netko mu je bio doniošalicu čaja, pa je grijao ruke na njoj dok je pijuckao vrelu tekućinu. Zgrada je bila ne samohladna nego i neosvijetljena.

Billu se već na prvi pogled učinilo da je Dadgar drukčiji od Iranaca koje je poznavao.Bio je hladan, grub i nepristupačan. U ambasadi su rekli da je Dadgar „naklonjen" Billu iPaulu, ali Bili nije stekao takav dojam.

Pitao se kakvu igru Dadgar igra. Da li pokušava da ih uplaši ili zaista ozbiljnorazmišlja o tome da ih uhapsi? Bilo kako bilo, sastanak se nije odvijao kako su to ljudi izambasade predvidjeli. Njihov savjet da dođu bez advokata i bez predstavnika ambasade bio

je po svemu sudeći loš; moţda jednostavno nisu ţeljeli da budu umiješani. U svakom slučajuPaul i Bili ostali su prepušteni sami sebi. Dan neće biti nimalo ugodan. Ali, kad sve prođe,bar će moći otputovati kući.

Gledajući kroz prozor, Bili je primijetio neku guţvu na Eisenhowerovoj aveniji. Neštodalje niz ulicu demonstranti su zaustavljali automobile i lijepili na vjetrobrane plakate saslikom Homeinija, a vojnici koji su čuvali zgradu ministarstva zaustavljali su automobile iskidali plakate. Dok je promatrao prizor, vojnici su postajali sve ratoborniji. Razbili su far

jednog automobila, a na drugom automobilu vjetrobran, kao da ţele kazniti vozače. Zatimsu izvukli jednog vozača iz kola i počeli ga udarati.Slijedeći automobil na koji su se okomili bio je taksi, teheranski narančasti taksi.

Projurio je ne zaustavljajući se, što nije bilo nimalo čudno, i time razbjesnio vojnike koji supotrčali za njim, pucajući iz pušaka. Bili ih je ubrzo izgubio iz vida, i taksi i voj nike koji sutrčali za njim.

Vojnici su nakon toga prekinuli mračnu igru i vratili se na svoja mjesta u zidomokruţenom dvorištu ispred zgrade ministarstva. Incident, karakterističan po čudnojmješavini djetinjaste neozbiljnosti i okrutnosti, bio je na neki način slika onoga što sedogađalo u Iranu. Zemlja je išla nizbrdo. Šah je izgubio kontrolu nad situacijom i

pobunjenici su odlučili da ga protjeraju ili ubiju. Billu je bilo ţao ljudi u automobilima,ţrtava okolnosti; oni nisu mogli učiniti ništa, mogli su se samo nadati da će se stanjepopraviti. A ako ni Iranci više nisu sigurni, pomislio je, Amerikanci su dakako u još većojopasnosti. Moramo što prije otići iz ove zemlje.

U hodniku su nešto podalje stajala dva Iranca i također promatrala guţvu naEisenhowerovoj aveniji. Ĉinilo se da ih je ono što su vidjeli potreslo kao i Billa.

Jutro je polako prešlo u popodne. Bili je dobio još jednu šalicu čaja i sendvič za ručak.Pitao se što se događa u sobi za saslušanje. Nije ga nimalo iznenađivalo što je ostavljen dačeka; u Iranu je „za jedan sat“ značilo isto što i „kasnije, moţda". Ipak se, kako je danodmicao, počeo osjećati sve nelagodnije. Je li se Paul našao u nevolji?

Dvojica Iranaca ostala su u hodniku cijelo popodne, ne radeći ništa. Bili se počeo pitatitko su oni zapravo. Ali se nije upustio u razgovor s njima.

Poţelio je da vrijeme brţe prolazi. Imao je rezervaciju za sutrašnji avion. Emily i djecabili su u Washingtonu, gdje su ţivjeli i njegovi i Emilyni roditelji. Pripremili su u njegovu


24/26824

čast veoma svečan doček Nove godine. Jedva je čekao da ih sve ponovo vidi.Trebalo je da otputuje iz Irana još prije nekoliko tjedana, kad su počeli napadi

zapaljivim bombama. Među onima na čije su kuće bačene bombe bila je jedna njegovapoznanica s kojom je, dok je bila djevojčica, išao u srednju školu u Washingtonu. Bila jeudata za diplomatu, funkcionera u američkoj ambasadi. Bili je razgovarao s njima nakonincidenta. Nitko, na sreću, nije bio povrijeđen, ali veoma su se uplašili. Trebalo je da

izvučem pouku iz toga i smjesta otputujem, pomislio je.Konačno je Abolhasan otvorio vrata i pozvao ga.- Uđite, Bili, molim vas.Bili je pogledao na sat. Bilo je pet sati. Ušao je.- Hladno je - rekao je sjedajući.- Na toj stolici je prilično vruće - rekao je Paul, na silu se osmjehujući. Bili je pogledao

Paula; izgledao je veoma uznemiren.Dadgar je prije saslušanja popio šalicu čaja i pojeo sendvič. Promatrajući ga, Bili je

pomislio: Pazi se, ovaj tip će pokušati da nam namjesti klopku, kako nas ne bi morao pustitida otputujemo.

Saslušanje je počelo. Bili je rekao svoje ime i prezime, datum i mjesto rođenja, naveo ješkole koje je pohađao, kvalifikacije i radno iskustvo. Dok je postavljao pitanja i zapisivaoodgovore Dadgarovo lice bilo je potpuno bezizraţajno; taj čovjek je kao stroj, pomislio jeBili.

Počeo je shvaćati zašto je razgovor s Paulom tako dugo trajao. Svako pitanje trebalo jeprevesti sa perzijskoga na engleski i svaki odgovor sa engleskoga na perzijski. Prevodila jegospođa Nourbaš, a Abolhasan je samo ponekad upadao s nekim objašnjenjem iliispravkom.

Dadgar je pitao Billa kako je EDS izvršavao ugovor s ministarstvom. Bili je odgovaraoopširno i s mnogo pojedinosti iako je tema bila sloţena i teško shvatljiva onome tko nije

posjedovao određena tehnička znanja; bio je siguran da gospođa Nourbaš ne razumije onošto on govori. Nitko se, uostalom, nije ni mogao nadati da će postavljajući nekoliko pitanjaopćeg karaktera shvatiti cijeli kompleksni projekt. Kakve su to sad gluposti, pitao se Bili. Skakvim ciljem taj Dadgar sjedi cijeli dan u ledenoj sobi i postavlja glupa pitanja? Bili jezaključio da se radi o nekom posebnom perzijskom ritualu. Dadgaru je potrebno da popunisvoje zapisnike, da pokaţe kako je obavio istragu u svim pravcima i tako se unaprijed zaštitiod eventualne kritike. Ono krajnje, ono najgore što se moţe dogoditi jest da ih još nekovrijeme zadrzi-u Iranu. Kako god se uzme, sve je samo pitanje vremena.

I Dadgar i gospođa Nourbaš drţali su se neprijateljski. Razgovor se sve više pretvaraou unakrsno ispitivanje, kao u sudnici. Dadgar je rekao da su izvještaji EDS-a o obavljenim

radovima bili netočni i da ih je EDS koristio kako bi od ministarstva izvukao novac za posaokoji nije obavljen. Bili je ukazao na činjenicu da funkcioneri mini starstva, koji su po svompoloţaju imali uvid u čitavu stvar, nikad nisu rekli da bi neki izvještaj mogao biti laţan. AkoEDS nije izvršavao svoje obaveze, zašto se nitko nije ţalio? Dadgar to moţe provjeriti uarhivi ministarstva.

Dadgar je pitao za doktora Tovliatija, i kad je Bili objasnio njegovu ulogu, gospođaNourbaš, govoreći prije nego što joj je Dadgar rekao da prevede njegove riječi, izjavila jekako Billovo objašnjenje ne odgovara istini.

Slijedilo je nekoliko nepovezanih pitanja, među kojima je bilo jedno gotovomisteriozno - ima li među namještenicima EDS-a Grka? Bili je rekao da nema, pitajući se

kakve to veze ima s bilo čim. Dadgar kao da je gubio strpljenje. Moţda se nadao da će seBillovi odgovori razlikovati od Paulovih, pa je sad, razoruţan, jednostavno ţurio da obaviposao. Pitanja je postavljao u ţurbi, nemamo; na Billove odgovore nije reagirao potpi-tanjima, niti je traţio dodatna objašnjenja. Nakon jednog sata saslušanje je bilo završeno.


25/26825

- Molim vas da se potpišete ispod svakog pitanja i odgovora u biljeţnici gospodinaDadgara - rekla je gospođa Nourbaš.

- Ali, sve je to napisano na perzijskome, ne mogu pročitati niti jedne riječi - pobunio seBili. To je podvala, pomislio je; pokušavaju me navući da potpišem priznanje da sam nekogubio, da sam se bavio špijunaţom ili da sam izvršio tko zna kakav zločin što ga je Dadgarizmislio.

- Ja ću pregledati bilješke i provjeriti njihovu točnost - rekao je Abolhasan.Paul i Bili su čekali dok je Abolhasan provjeravao bilješke. Ĉinilo im se da to radiprilično površno. Spustio je biljeţnicu na stol.

- Savjetujem vam da potpišete - rekao je.Bili je bio uvjeren da ne bi trebalo, ali nije imao izbora. Mora potpisati ako ţeli da

otputuje kući.Pogledao je Paula. Paul je slegnuo ramenima.- Bit će najbolje da potpišemo, mislim.Prelistali su biljeţnicu, najprije jedan, zatim drugi, i potpisali se ispod nerazumljivih

škrabotina na perzijskom.

Kad su završili, u sobi je zavladala napeta atmosfera. Sad nam mora reći da moţemootputovati kući, pomislio je Bili.Dadgar je nekoliko minuta pedantno slagao papire, razgovarajući istovremeno s

Abolhasanom na perzijskom. Zatim je izišao. Abolhasan se okrenuo Paulu i Billu, ozbiljnalica.

- Uhapšeni ste - rekao je.Billu se smrklo pred očima. Neće letjeti, neće vidjeti Washington, neće vidjeti Emily,

neće biti dočeka Nove godine...- Kaucija je određena na devedeset milijuna tomana, šezdeset milijuna za vas, Paul, a

trideset milijuna za Billa.

- Gospode! - rekao je Paul. - Devedeset milijuna tomana iznosi...Abolhasan je izračunao iznos na komadiću papira.- Nešto manje od trinaest milijuna dolara.- Šalite se! - rekao je Bili. - Trinaest milijuna? Za ubojicu je određena kaucija od

dvadeset tisuća!- Pitao je da li ste spremni da poloţite kauciju - rekao je Abolhasan.Paul se nasmijao.- Recite mu da sad nemam kod sebe toliko novaca, da ću morati skoknuti do banke.Abolhasan nije rekao ništa.- On to ne misli ozbiljno - rekao je Paul.

- Misli ozbiljno - rekao je Abolhasan.Billa je iznenada uhvatio strašan bijes - bio je ljut na Dadgara, ljut na Loua Goelza, ljut

na cijeli prokleti svijet. Namjestili su im klopku, a oni su naivno upali u nju. Zaboga, ta došlisu ovamo dobrovoljno, na sastanak što ga je ugovorila Ambasada Sjedinjenih Drţava. Nisuuradili ništa protuzakonito i nitko nije iznio ni najmanji dokaz protiv njih - a ipak će ih bacitiu zatvor, i što je još gore, u iranski zatvor!

- Dopušteno vam je da obavite po jedan telefonski razgovor - rekao je Abolhasan.Kao u detektivskom filmu na televiziji - po jedan telefonski razgovor, a zatim u ćeliju.Paul je podigao slušalicu i okrenuo broj.- Lloyda Briggsa, molim. Ovdje Paul Chiapparone... Lloyd? Danas neću doći na

večeru. Uhapsili su nas.Paul još uvijek ne vjeruje, pomislio je Bili.Paul je nekoliko trenutaka slušao, a zatim rekao:- Kako bi bilo da za početak nazoveš Gaydena? - Bili Gayden, imenjak i gotovo


26/26826

prezimenjak Billa Gaylorda, bio je predsjednik Electronic Data Systems World Corporation ineposredni Paulov pretpostavljeni. Ĉim vijest stigne u Dallas, pomislio je Bili, ove iranskešaljivčine će vidjeti što se događa kad EDS doista krene u akciju.

Paul je spustio slušalicu i prepustio telefon Billu. Bili je okrenuo broj američkeambasade i zatraţio da mu daju vezu s generalnim konzulom.

- Goelz? Ovdje Bili Gaylord, Upravo su nas uhapsili i odredili kauciju od trinaest

milijuna dolara.- Kako se to dogodilo?Billu je išao na ţivce Goelzov mirni, odmjereni glas.- Vi ste ugovorili ovaj sastanak i rekli ste da će nam nakon toga biti dopušteno da

otputujemo!- Ako niste učinili ništa protuzakonito, ja sam uvjeren...- Što vam znači to ako? - viknuo je Bili.- Poslat ću nekoga k vama u zatvor što budem mogao prije - rekao je Goelz.Bili je spustio slušalicu.Dva Iranca koji su cijelog dana čekali u hodniku ušli su u sobu. Bili je tek tada

primijetio da su obojica krupni i snaţni i postalo mu je jasno da su policajci u civilu.- Dadgar je rekao kako nema potrebe da vam stavljaju lisice - rekao je Abolhasan.- Zaista lijepo, hvala - rekao je Paul.Bili se iznenada sjetio svega onoga što je čuo o mučenju zatvorenika u šahovim

zatvorima. Pokušao je da ne misli na to.- Hoćete li mi dati vaše torbe i lisnice? - upitao je Abolhasan.Predali su mu svoje stvari. Paul je zadrţao sto dolara.- Znate li gdje se nalazi zatvor? - upitao je Paul Abol-hasana.- Bit ćete odvedeni u ustanovu za smještaj privremeno zadrţanih osoba pri

Ministarstvu pravosuđa u ulici Omara Hajjama.

- Vratite se što brţe u „Bukurešt" i izvijestite Lloyda Briggsa o svim pojedinostima.- U redu. Jedan od policajaca u civilu otvorio je vrata i ostao kraj njih. Bili je pogledao u Paula.

Paul je slegnuo ramenima.Izišli su.Policajci su ih otpratili niz stepenice do jednog malog automobila.- Mislim da nećemo ostati u zatvoru više od nekoliko sati - rekao je Paul. - Toliko će

otprilike biti potrebno ambasadi i EDS-u da pošalju ljude i poloţe kauciju.- Moţda su oni već tamo - rekao je Bili optimistički.Viši policajac sjeo je za volan. Njegov kolega smjestio se kraj njega. Izvezli su se iz

dvorišta na Eisenhowerovu aveniju i krenuli najvećom brzinom. Nakon nekog vremenanaglo su skrenuli u usku jednosmjernu ulicu, vozeći pogrešnim smjerom, veoma brzo. Bilise uhvatio za naslon prednjeg sjedišta. Krivudali su, izbjegavajući automobile i autobuse štosu dolazili iz suprotnog smjera, dok su vozači pritiskali sirene i prijetili im šakama.

Vozili su prema jugu, zatim skrenuli malo prema istoku. Bili je razmišljao o tome kakoće izgledati njihov dolazak u zatvor. Hoće li ljudi iz ambasade ili EDS-a doći tamo dapregovaraju o sniţenju kaucije, i hoće li umjesto u ćeliju otići kući? Funkcioneri iz ambasadebit će sigurno ogorčeni Dadgarovim postupkom. Ambasador Sullivan će intervenirati,zahtijevajući da ih smjesta puste. Konačno, strpati dvojicu Amerikanaca u zatvor iako nisuučinili ništa protuzakonito, a zatim zahtijevati za njih kauciju od trinaest milijuna dolara ne

moţe se nazvati drukčije nego sramnim postupkom. Cijela situacija je apsurdna i smiješna.Smiješno nije bilo samo to što je on sjedio u policijskom automobilu, šutke gledajući

kroz prozor i pitajući se što će se dalje događati.Što su više odmicali prema jugu, prizori što ih je vidio kroz prozor izazivali su u


27/26827

njemu sve veći strah.U sjevernim dijelovima grada, gdje su ţivjeli i radili Amerikanci, neredi i sukobi

izbijali su tek povremeno i mjestimično, dok su ovdje - to je bilo očito - buktali bezprestanka. Ulice su bile zakrčene pocrnjelim olupinama izgorjelih autobusa. Skupine od ponekoliko stotina demonstranata marširale su, vičući i skandirajući, paleći kola i podiţućibarikade. Dječaci su gađali automobile Molotovljevim koktelima - bocama benzina sa

zapaljenim komadom krpe kao upaljačem. Ĉinilo se da baš ne biraju mete. Naš automobilmogao bi biti slijedeća, pomislio je Bili. Ĉuo je paljbu, ali vani je vladala tama pa nije mogaovidjeti tko u koga puca. Vozač ni na trenutak nije smanjivao brzinu. Svaka druga ulica bila

je blokirana gomilom demonstranata, barikadom, ili zapaljenim kolima. Vozač je okretaoautomobil ne obazirući se na druga vozila i prometne znake i vratolomnom brzinom juriokroz sporedne ulice i prolaze između kuća, kako bi zaobišao prepreke. Nećemo ţivi stići,pomislio je Bili i dodirnuo krunicu koju je nosio u dţepu.

Ĉinilo se da voţnji nikad neće doći kraj, a onda je mali automobil iznenada skrenuo uokruglo dvorište i zaustavio se. Krupni vozač je bez riječi izišao iz kola i nestao u zgradi.

Ministarstvo pravosuđa zauzimalo je cijeli blok. Po onome što je mogao vidjeti u

mraku - ulična svjetla nisu gorjela - Bili je zaključio da zgrada ima pet katova. Vozač sezadrţao deset-petnaest minuta, a kad se vratio, ponovo je sjeo za volan i odvezao automobiloko bloka. Javio se nekome da je dovezao zatvorenike, zaključio je Bili.

Iza zgrade vozač je skrenuo s automobilom na pločnik i zaustavio ga pred velikimţeljeznim dvokrilnim vratima u dugačkom i visokom zidu od cigle. Negdje sasvim desno,na mjestu gdje je zid završavao, nazirali su se nejasni obrisi malog parka ili vrta. Vozač jeizišao. Na jednom krilu ulaznih vrata otvorio se prozorčić, i usli jedio je kratak razgovor naperzijskom. Zatim su se vrata otvorila. Vozač je dao znak Paulu i Billu da iziđu iz kola.

Prošli su kroz vrata.Bili je pogledao oko sebe. Nalazili su se u malom dvorištu. Vidio je deset-petnaest

straţara naoruţanih automatskim puškama. Pred njim se pruţala polukruţna staza snekoliko parkiranih automobila i kamiona. S lijeve strane, pored samog zida od cigle,nalazila se jedna mala, prizemna zgrada. S desne strane vidjela su se još jedna ţeljezna vrata.

Vozač je prišao tim drugim ţeljeznim vratima i pokucao. Ponovo se otvorio prozorčić,nakon čega je slijedio razgovor na perzijskome. Zatim su se vrata otvorila. Paula i Billa uvelisu u zgradu.

Našli su se u maloj prostoriji za prijem zatvorenika, s jednim stolom i nekoliko stolica.Bili je uzalud gledao naokolo. Nije bilo pravnih zastupnika, nije bilo sluţbenika ambasade,nije bilo funkcionera EDS-a koji će ih spasiti zatvora. Prepušteni su sami sebi, pomislio je, isve skupa postaje opasno.

Iza stola je stajao straţar s kemijskom olovkom u ruci i gomilom formulara. Upitao ih je nešto na perzijskome. Paul je, nasumce, rekao svoje ime i prezime, i izdiktirao ih straţaruslovo po slovo.

Ispunjavanje formulara trajalo je gotovo jedan sat. Iz zatvora je doveden zatvorenikkoji govori engleski, da pomogne pri prevođenju. Paul i Bili izdiktirali su svoje adrese uTeheranu, brojeve telefona, podatke o rođenju i nabrojali sve što posjeduju. Novac im jeoduzet, ostavljeno im je samo po dvije tisuće riala, oko trideset dolara.

Zatim su ih odveli u susjednu sobu i rekli im da se svuku. Svukli su se do donjegrublja, a straţari su pretresli najprije njihovu odjeću, zatim njih. Paulu su rekli da se ponovoobuče, ali Billu ne. Bilo je veoma hladno; grijanje je i tu bilo isključeno. Bili se drhteći pitao

što će se dalje dogoditi. Bilo je očito da su jedini Amerikanci u zatvoru. Sve što je čuo i čitaoo zatvorima bilo je strašno. Što će straţari učiniti s njim i Paulom? Kako će se ponašati ostalizatvorenici? Ali, netko će već doći da ih izvuče, to sad mogu očekivati svakog trenutka.

- Mogu li obući kaput? - upitao je straţara.


28/26828

Straţar ga nije razumio.- Kaput - rekao je Bili, pokretima pokazujući oblačenje kaputa.Straţar mu je dodao kaput.Nešto kasnije došao je drugi straţar i rekao Billu da se obuče.Odveli su ih natrag u prostoriju za prijem. Bili je ponovo ţeljno potraţio pogledom

odvjetnike i prijatelje, i ponovo se razočarao.

Poveli su ih dalje. Otvorila su se druga vrata i sišli su niz stepenice u podrum.Podrum je bio hladan, mračan i prljav. Sve ćelije bile su prepune zatvorenika,isključivo Iranaca. Ţestok zadah urina natjerao je Billa da začepi nos i polako diše. Straţar jeotvorio vrata ćelije broj 9, i Paul i Bili su ušli.

Šesnaest neobrijanih lica radoznalo je zurilo u njih. Paul i Bili su gledali oko sebe,uţasnuti.

Vrata ćelije iza njihovih leđa s treskom su se zatvorila.


29/26829

Drugo poglavlje

1.

Do tog trenutka ţivot je Rossu Perotu bio više nego naklonjen.Dvadeset osmog prosinca 1978. godine ujutro sjedio je za stolom u svojoj planinskoj

kući u Vailu, Colorado, i čekao da ga Holly, kuharica, posluţi doručkom.Priljubljena uz strmu padinu, napola skrivene bjelogoričnom šumom, njegova

„brvnara" je imala šest spavaćih soba, pet kupaonica, dnevnu sobu dugu deset metara i„prostoriju za oporavak" poslije skijanja, sa bazenom i kaminom. Bila je to samo kuća zaodmor.

Ross Perot je bio bogat.Osnovao je EDS s kapitalom od tisuću dolara, a sad su dionice kompanije - od kojih je

on osobno posjedovao više od polovine - vrijedile nekoliko stotina milijuna dolara. Bio je jedini vlasnik Petrus Oil & Gas Company koja je posjedovala rezerve vrijedne na stotinemilijuna dolara. Uz to je bio vlasnik velikog broja nekretnina u Dallasu. Bilo je veoma teškotočno izračunati vrijednost njegove imovine - ona je u velikoj mjeri zavisila od toga kako seračuna - ali je sasvim sigurno premašivala brojku od pet stotina milijuna dolara i vjerojatnonije bila mnogo manja od milijarde.

U romanima, fantastično bogate ljude obično prikazuju kao pohlepne, vlastoljubive,omraţene i nesretne neurotičare - uvijek nesretne. Perot nije mnogo čitao romane. On je biosretan.

Nije mislio da njegova sreća dolazi od novca. Vjerovao je u zarađivanje novca, uposlove i profite, zato što je to pokretalo Ameriku, i uţivao je u igračkama koje je mogaodobiti za novac - u jahti, motornim čamcima, helikopteru. Ipak, nikad nije sanjario o tome

kako se valja po novčanicama. Ono o čemu jest sanjario bila je izgradnja uspješne firme kojaće zapošljavati na tisuće ljudi, ali njegov najveći ostvareni san bio je tu, pred njegovimočima: njegova obitelj, što se trčkarajući u sportskoj odjeći pripremala za skijanje. Bio je tuRoss Mlađi, dvadesetogodišnjak. Ako je u Texasu ţivio neki mladić bolji od njega, Ross jetek trebalo da ga sretne. Bile su tu njegove četiri, slovom i brojkom, četiri kćeri: Nancy,Suzanne, Carolyn i Katherine. Sve su bile zdrave, bistre i ljupke.

Perot je razgovarajući s novinarima često govorio da će svoj uspjeh u ţivotu m jeriti potome kakvim će putovima krenuti njegova djeca. Ako izrastu u dobre građane, zain teresiraneza dobrobit drugih, moći će reći da mu ţivot nije prošao uzalud. (Novinari bi na to rekli:„Prokletstvo, ja vam vjerujem, ali ako stavim takvo nešto u članak, čitaoci će pomisliti da sam

potplaćen! a Perot bi jednostavno odvratio: „Meni je svejedno. Ja vam govorim istinu, a vinapišite što hoćete.") Djeca su mu bila upravo onakva kakvu je ţelio, bar zasad. To što suodrasla u bogatstvu i imala sve što su mogla poţeljeti nije ih pokvarilo. Bilo je to ravno čudu.

Za djecom je trčkarala, s kartama za uspinjaču, vunenim čarapama i losionom zasunčanje, osoba najzasluţnija za to čudo, Margot Perot. Bila je lijepa, srdačna, inteligentna,otmjena - i savršena majka. Mogla se, da je htjela, udati za Johna Kennedyja, PaulaNewmana, kneza Rainiera ili

Documents

Ken Follett - Na krilima orlova.pdf