Click here to load reader

Katrin Boeckh-Vjerski Progoni 45-53

  • View
    18

  • Download
    0

Embed Size (px)

DESCRIPTION

tekst

Text of Katrin Boeckh-Vjerski Progoni 45-53

God. 38., br. 2., 373.-716.

Zagreb, 2006. UDK: 261.7(497.1) 1944/1953 Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 16. 2. 2006. Prihvaeno: 13. 10. 2006.

Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944. 1953.: staljinizam u titoizmu*KATRIN BOECKH Osteuropa Institut, Mnchen, Njemaka

Autorica istrauje u lanku vjerske progone u Jugoslaviji koji su se dogaali u razdoblju od komunistikog preuzimanja vlasti krajem Drugoga svjetskog rata do 1953. godine. Pokazuje kako je u tom vremenu primjenjivan sovjetski model progona sveenstva. Usporednom metodom istie slinosti sa stalji nistikim obrascem vladavine, ali i modifikacije u odnosu vlasti prema vjeri i crkvama. Zakljuuje da je jugoslavenska vjerska politika bila manje ekstrem na u odnosu na metode progona u Sovjetskom Savezu. Kljune rijei: vjerski progoni, komunizam, Jugoslavija, staljinizam

UvodPolitiki sistemi pod Josifom Visarionoviem Staljinom (1879. - 1953.) u Sovjetskom Savezu i Josipom Brozom Titom (1892. 1953.) u Jugoslaviji bili su po svojem shvaanju, izraavanju i metodama vladanja u mnogim aspektima slini. Obojica su diktatorski vladali u mnogonacionalnim dra vama Sovjetski Savez sa 170.557,093 stanovnika (prema popisu stanovni tva iz 1939.), Jugoslavija s 15.722.098 (prema popisu stanovnitva iz 1948.) oslanjali se cijeloga ivota na instrumente propagande i terora svake vrste te uvrivali svoju politiku na skrojenoj interpretaciji marksistike ideje o dravi. Odnos dvojice diktatora, koji su u svojoj zemlji i vremenu osta vili peat i nakon smrti, bio je na poetku odnos uitelja i uenika, dok posljednji nije ustao i krenuo treim putom izmeu socijalizma i kapitaliz ma. Njegova programatika pokazala je dalekosene posljedice. Osim politi kom nesvrstanosti kao i kontroliranim otvaranjem jugoslavenskih drav nih granica za turiste i radnike na privremenom radu u inozemstvu, tomu je pripadalo i odravanje odreene bliskosti sa zapadom, zapadna nova na pomo i ne manje vano, na taj nain steeni ivotni standard koji druge (socijalistike) zemlje jugoistone Europe nikada nisu dosegnule.* Nadopunjeni lanak, ranije objavljen pod naslovom Zur Religionsverfolgung in Jugo slawien 1944-1953: Stalinistische Anleihen unter Tito u: Sdosteuropa. Von vormoderner Vielfalt und nationalstaatlicher Vereinheitlichung. Festschrift fr Edgar Hsch, ur. Konrad Clewing i Oliver Jens Schmitt, Mnchen 2005., 431-461.

403

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

Ipak, u Jugoslaviji za vrijeme Tita nije bilo ni stranakog pluralizma niti slobode miljenja, a potencijalni kao i stvarni protivnici bili su uutkavani i fiziki uklanjani. Te mjere sile s velikim su intenzitetom primjenjivane za vrijeme izgrad nje drave nakon Drugoga svjetskog rata; a nakon to su postigle svoj cilj, bile su reducirane. Pri tomu je Tito u fazi uspostave i uvrivanja vlasti u mnogoemu sli jedio Staljinov primjer.1 Na tomu je Tito temeljio svoj politiki uspjeh, koji ga je pratio dulje nego Staljina tijekom etiri desetljea sve do njegove smrti 1980. Ovaj rad na primjeru Titove vjerske politike istrauje s kojim intenzi tetom je Tito kopirao kremaljskog despota. Cilj je predoiti strukturalne sli nosti i paralele izmeu Staljinovih i Titovih namjera u borbi protiv crkvi, koje su zapoele time to su boljevici preuzeli vlast 1917., odnosno dotadanji partizani krajem Drugoga svjetskog rata. Metode progona crkvenih krugo va i vjerskih predstavnika u drugoj Jugoslaviji nisu, meutim, samo kopira le sovjetski uzor, nego su bile modificirane prema mjesnim prilikama. Godina 1953., ujedno i godina Staljinove smrti, oznaila je cezuru u jugoslavenskoj vjerskoj politici, koja je u sljedeim godinama jae traila nagodbu s crkvama u zemlji izbjegavajui na odreen nain vanjske represije protiv sveenika.2 Pristup postavljanju ovog pitanja, koje moe dati i objanjenje jakih i sla bih strana titoistikog reima, daje niz novijih radova o vjerskim zajednicama u Jugoslaviji, koji u svoje sredite stavljaju sastav, ivot i progon pod Titom.3 U tim studijama zanimljiva su arhivistiki utemeljena opaanja o odnosu izmeu crkvenih zajednica i drave. U sklopu istraivanja o staljinizmu razvio1 Slijeenje boljevike metodologije i sustavnosti u fazi preuzimanja i etabliranja moi Komunistike partije Jugoslavije (KPJ) u Jugoslaviji analizirala je Jerca STARI VODUEK, Stalinismus und Selbst-Sowjetisierung in Jugoslawien. Von der kommunis tischen Partisanenbewegung zu Titos Einparteiensystem, Gleichschaltung unter Stalin? Die Entwicklung der Parteien im stlichen Europa 19441949, Paderborn i dr., 2002., 219-238. 2 Usp. Periodizacija jugoslavenske crkvene politike u: Pedro RAMET, The Catholic Church in Yugoslavia, 19451989, Catholicism and Politics in Communist Societies, Durham, London 1990., 181-205, ovdje 192-196. 3 Pritom je jasnije teite na kranskim crkvama, manje na vjerskom ivotu muslimana u Titovoj Jugoslaviji. Usp. Klaus BUCHENAU, Orthodoxie und Katholizismus in Jugoslawien 19451991. Ein serbisch-kroatischer Vergleich, Wiesbaden 2004.; Radmila RADI, Verom protiv vere. Drava i verske zajednice u Srbiji 19451953, Beograd 1995.; Ludwig STEINDORFF, Im Windschatten. Die protestantischen Kirchen in Jugoslawien nach 1945, Zwischen den Mhlsteinen. Protestantische Kirchen in der Phase der Errichtung der kommunistischen Herrschaft, Erlangen 2002., 235-270; Tamara GRIESSER-PEAR, Die Verfolgung der Frauenorden in Slowenien nach 1945, sterreichische Osthefte 42/2000, 77-94, kao i razni pri lozi u Dijalogu povjesniara-istoriara, sv. 2., Zagreb 2000.; Ger DUIJZINGS, Religion and the Politics of Identity in Kosovo, London 2000. Usp. dalje: Alexandre POPOVIC, Lislam balkanique. Les musulmans du sud-est europen dans la priode post-ottomane, Berlin, Wiesbaden 1986.; Stella ALEXANDER, Church and State in Yugoslavia since 1945, London u. a. 1979.; Harriet Pass FREIDENREICH, The Jews of Yugoslavia. A Quest for Community, Philadelphia 1979. Iscrpna bibliografija o crkvama i vjerskim zajednicama u Jugoslaviji: Klaus BUCHENAU na stranici www.vifaost.de

404

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

se posljednjih godina pravi vjerski bum, pa o tome imamo veliki broj rado va.4 Komparativni aspekt pri istraivanjima vjerskih progona u komunizmu rijetko, meutim, dolazi do izraaja.

Sovjetska pomo Titu i njegovoj vladiUnutranje odnose i politike osobitosti prve socijalistike drave, Sovjetskoga Saveza, Tito je ustrojio kada je tridesetih godina radio kao funkcionar u sjeditu Kominterne u Moskvi te doivio staljinistike istke, a oito ih ak i suoblikovao.5 Kao posljedica toga izvrena je boljevizaci ja Komunistike partije Jugoslavije. Iskustva iz toga vremena kao to su eliminacija suparnika, primjenjivanje terora, propagande i kulta linosti neizravno su postala dio Titova naina vladanja. Osim toga, a to je bio jo presudniji razlog za sovjetski utjecaj u Jugoslaviji, Sovjetskom Savezu je bio geostrateki interes jaati svoj poloaj u Jugoslaviji. Konana Staljinova odlu ka o davanju potpore Titu za vrijeme Drugoga svjetskog rata donesena je, meutim, tek nakon to je britanska vlada uskratila pomo Mihajlovievim trupama odanima kralju i okrenula se partizanima.6 Tito je svoj ustaniki pokret protiv okupacije tijekom rata od poet ka vodio pod boljevikim predznakom; izvana nije dopustio da nasta ne sumnja u poslunost sovjetskom poretku. Ipak, dugo je vremena molio Kominternu za financijsku pomo, Sovjetska pomo stigla je tek u jesen 1944. kada su pristigla oklopna vozila i zrakoplovi uz druge strune pomoUsp. Sandra DAHLKE, An der antireligisen Front. Der Verband der Gottlosen in der Sowjetunion der zwanziger Jahre , Hamburg 1998.; Gregory L. FREEZE, The Stalinist Assault on the Parish, 19291941, Stalinismus vor dem Zweiten Weltkrieg. Neue Wege der Forschung, Mnchen 1998., 209-232; Daniel PERIS, Storming the Heavens. The Soviet League of the Militant Godless, Ithaca 1998.; M.V. KAROVSKIJ, Russkaja Pravoslavnaja Cerkov pri Staline i Chrueve. Gosudarstvenno-cerkovnye otnoenija v SSSR v 19391964 godach, Moskva 1999.; William B. HUSBAND, Godless Communists. Atheism and Society in Soviet Russia, 19171932, DeKalb/Ill. 2000.; Politik und Religion in der Sowjetunion 19171941., ur. Christoph Gassenschmidt, Ralph Tuchtenhagen, Wiesbaden 2001.; Steven Merritt MINER, Stalins Holy War. Religion, Nationalism, and Alliance Politics, 19411945, Chapel Hill, London 2003.; Katrin BOECKH, Vllig normal, entsprechend den Prinzipien der Gewissensfreiheit, garantiert durch die Stalin-Verfassung. Die Verfolgung der Kirchen in Galizien unter Stalin im Vergleich (19441953), Historische Zeitschrift 278/2004, 55-100; kao i poseban svezak 52/2004, br. 4 Jahrbcher fr Geschichte Osteuropas o crkvama pod Staljinom, koji je kon cipirao Jrg BABEROWSKI. 5 O istkama Komunistike partije Jugoslavije provedenim po nalogu Kominterne usp. Ivan AVAKUMOVIC, History of the Communist Party of Yugoslavia, sv. 1, Novotisak Aberdeen 1967., 127-142. 6 O Staljinovu obratu kao reakciji na premjetanje britanskih interesa u istom smjeru usp. Donal OSULLIVAN, Stalins Cordon sanitaire. Die sowjetische Osteuropa-Politik und die Reaktionen des Westens 19391949, Paderborn u.a. 2003., 174-182; Ernst HALPERIN, Der siegreiche Ketzer. Titos Kampf gegen Stalin, Kln 1957., 38 i sljedee stranice.4

405

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

i kao npr. lijekova i odjee.7 Osim toga, do 1. travnja 1945. ukupno se 3.126 pripadnika Titove vojske nalazilo na izobrazbi u vojnim ustanovama u Sovjetskom Savezu. Dok je Crvena armija prodirala preko istone, srednjo istone i jugoistone Europe, u osloboenju je sudjelovala samo na sjeve roistoku Jugoslavije; unato tomu kasnije je propagandistiki slavljena kao odluujui trenutak u proboju u Jugoslaviji.8 Nakon kraja jugoslavenske Narodnooslobodilake borbe Staljin je na razne naine podupirao uspostavu titoistike vlasti: sovjetski savjetnici agronomi, pravnici, agenti, vojno osoblje i drugi strunjaci poslani su u zemlju da se s njihovom pomoi izvri gospodarska, politika i drutvena preobrazba i sovjetizacija. Pripadnici sovjetskog Narodnog komesarijata za unutarnje poslove (NKVD) podravali su izgradnju jugoslavenske tajne slube OZNA-e (Odjeljenje za zatitu naroda, Uprava dravne bezbjedno sti).9 Na prijedlog sovjetskog ministra unutarnjih poslova Berije Staljinu, Tito je na raspolaganje dobio jednog komesara NKVD-a i jednog potpukov nika s 30 suradnika NKVD-a za tjelesnu strau.10 Daljni temelj za odnose sa SSSR-om odredio je prijateljski Sporazum o obostranoj pomoi i suradnji, koji je sklopljen 11. travnja 1945. u Moskvi. Zajednika gospodarska podu zea trebala su vezati Jugoslaviju, kao i ostale drave istone, srednje i jugo istone Europe, za Moskvu. Prevoenje i objavljivanje sovjetske knjievno sti, suradnja sovjetskih i jugoslavenskih novinskih agencija kao i preuzima nje sovjetskih propagandnih metoda i izjava takoer su se pobrinule za ire nje sovjetskih ideja.11 Ulogu uzora sovjetske vjerske politike za jugoslavensko ureenje odno sa s crkvama u zemlji objasnio je tijekom rata bliski suradnik Tita, Edvard Kardelj (1910.-1979.) na sljedei nain: Lenjin i Staljin nastavili su djelo7 O dostavi ratne opreme, medicinskome materijalu i o sovjetskom kreditu od preko mili jun dolara usp. Nikola B. POPOVI, Jugoslovensko-sovjetski odnosi u Drugom svetskom ratu (19411945), Beograd 1988., 187-223. 8 Sovjetska istraivanja naglaavala su do posljednjeg trenutka sovjetsko-jugoslaven sko bratstvo po oruju tijekom okupacije. Pri tomu je potpora Sovjetskog Saveza dovela do zajednike pobjede nad faizmom, slobode i neovisnosti jugoslavenskog naroda; usp. Osvoboditelnaja missija sovetskich vooruennych sil na Balkanach, Moskva 1989., 186-205. Openito o razvoju u Jugoslaviji do raskida sa Sovjetskim Savezom izmeu ostalog: Hrvoje MATKOVI, Povijest Jugoslavije (191819912003), Zagreb, drugo izdanje 2003., 272-305. 9 Branko PETRANOVI, Sava DAUTOVI, Jugoslovenska revolucija i SSSR (19411945), Beograd 1988., 280 (ovdje openito o sovjetskoj pomoi pri obnovi nakon Drugoga svjetskog rata: 276-288); J. VODUEK STARI, n. dj., 229. 10 Gosudarstvennyj archiv Russkoj Federacii, f. 9401, op. 2, d. 97, l. 69-70: L. Berija i V. Merkulov I.V. Stalinu i V.M. Molotovu, 29. lipnja 1945., kao i na istom mjestu l. 351-352: L. Berija I.V. Stalinu, 15. srpnja 1945. (takoer u: Sovetskij faktor v vostonoj Evrope 19441953. , tom 1: 19441948. Dokumenty, Moskva 1999., Dok. br. 60 kao i 66). 11 L. Ja. GIBIANSKIJ, Stanovlenie otnoenij medu Sovetskim Sojuzom i novoj Jugoslaviej, u: SSSR i strany narodnoj demokratii. Stanovlenie otnoenij druby i sotrudniestva 19441949gg, Moskva 1985., 115-181, ovdje 168-172.

406

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

Marxa i Engelsa na estini zemaljske kugle i u praksi su pokazali odnos KP-a i revolucionarnog proletarijata prema vjeri i crkvi. Tako su crkva i vjernici u Sovjetskom Savezu od prvoga dana velike socijalistike Oktobarske revolu cije uivali punu slobodu vjere i slobodu vrenja vjerskih rituala. Preuujui brutalne sovjetske vjerske progone, pozivao se dalje na slobodu vjere za sve sovjetske graane, zajamenu sovjetskom ustavom.12 Takozvani Staljinov ustav iz 1936. bio je mjerodavan za jugoslavenski ustav iz 1946. U mnogim pogledima, pa tako i za vjerski ivot obeavao je slobode, ije je provoenje u praksi bilo zaustavljeno. Odvajanje crkve od drave u Sovjetskom Savezu, koje je doneseno Dekretom od 2. veljae 1918., jugoslavenski je Ustav potvrdio lankom 25. Njegov doslovan tekst nudio je vjerskim zajednicama u zemlji povoljne odnose: jamio je slobodu vjere i savjesti, doputao vjerskim zajednicama koje su bile u skladu s Ustavom autonomiju u njihovim vlastitim poslovima, dopustio je dravi da materi jalno podrava vjerske zajednice, ali je ustanove za obrazovanje sveenika stavio pod nadzor drave. Stvarnost za vjernike i sveenstvo ispostavila se, meutim, potpuno drukija nego to se od Ustava oekivalo.

Partizanska borba i ope mjere crkvenoga progonaRazlozi zato totalitarne i druge nedemokratske drave tlae crkve i la nove vjerskih zajednica lee u objema strukturama. Staljin i Tito eljeli su vladati drutvima koja su se mogla kontrolirati i iz kojih su opozicijski ele menti vie ili manje bili odstranjeni. Crkve su pak, ovisno o njihovu poli tikom angamanu, ponudile svojim pripadnicima, ali i drugima izvan nje forum za razmjenu kritinih ideja i razmiljanja. Osim toga, posjedovale su nemali utjecaj na iroke dijelove stanovnitva u Jugoslaviji, unato procesu sekularizacije zapoetom na prijelazu stoljea. Uz ideoloki motiv crkvenog progona Sovjetski Savez i Jugoslavija sma trali su se u marksistikom smislu kao drutva na putu k ateizmu13 u slua ju Jugoslavije javlja se kao daljnji razlog i nacionalna obiljeenost crkvi jer su velike vjerske zajednice pripadale uglavnom odreenim narodnim grupama: pravoslavlje je obuhvaalo veinom Srbe i Makedonce, katolicizam Hrvate i Slovence. Stanje je bilo kompliciranije kod Muslimana. Najvea islamska zajednica u Jugoslaviji, u Bosni i Hercegovini, bila je tek 1968. ustavnopravno

12 Edvard KARDELJ, Komunistika partija, vjera i crkva, u: iril PETEI, Katoliko sveenstvo u NOB-u 19411945, Zagreb 1982., 238-241, ovdje 238-239. Povod ovom govoru, odranom 1943., bio je bijelogardistiki otpor komunistikom pokretu u Sloveniji (uz tali janski poticaj stvorene su oruane slovenske antititoistike organizacije), koji je pokrenula, prema Kardelju, neistinita tvrdnja da partizani progone vjernike. 13 Marksistiki model, koji je polazio od toga da e vjere same od sebe nestati tijekom razvoja prema socijalistikom drutvu, revidirali su Tito i Staljin tako da su crkve kao dru tvene imbenike nasilno eliminirali.

407

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

priznata kao vlastita nacija.14 Muslimani u Srbiji, s teitem na Kosovu, najve im su dijelom Albanci, kao i Turci, Romi i drugi, a samo u Sandaku slaven ski Muslimani. Albanske narodne pripadnosti je i najvei broj muslimana u Makedoniji i u Crnoj Gori, koju naseljavaju i muslimani slavenskog podrije tla.15 idovi koji su preivjeli holokaust ivjeli su u svim dijelovima Jugoslavije. Daljnja, manja crkvena udruenja, imala su iznadnacionalni karakter: evan geliki krani njima su nakon rata pripadale Reformirana kranska crkva, Slovaka evangeliko-kranska crkva augsburke vjere i Evangeliko-kran ska crkva augsburke vjere u Sloveniji, Srbiji kao i u Hrvatskoj su Maari, Slovaci i Nijemci.16 Unijati, ije institucionalno sredite ini krievaka bisku pija, jesu Rumunji, Ukrajinci, Rusini, Makedonci i Hrvati.17 Popis stanovnitva iz 1953. pokazao je sljedee odnose vjerskih zajedni ca u Jugoslaviji (pri emu je upadljivo da je udio onih bez konfesije relativ no nizak):18 Ukupno stanovnitvo Jugoslavije: Pripadnici Srpske pravoslavne crkve: Pripadnici Katolike crkve: Muslimani: Druge vjere: Bez vjere: 16,936.573 6,984.686 5,370.760 2,080.380 362.872 2,127.875

14 Priznanje se, meutim, nije odnosilo na muslimane u drugim jugoslavenskim republika ma; priznanje muslimanske vjere u nacionalnom smislu nije istovremeno znailo i pripad nost islamu. O razvoju muslimanske nacije u Bosni i Hercegovini usp. Ludwig STEINDORFF, Von der Konfession zur Nation: Die Muslime in Bosnien-Herzegowina, Religion und Gesellschaft in Sdosteuropa, ur. Hans-Dieter Dpmann, Mnchen 1997., 243-269; kao i Wolfgang HPKEN, Die jugoslawischen Kommunisten und die bosnischen Muslime, Die Muslime in der Sowjetunion und in Jugoslawien. Identitt, Politik, Widerstand, Kln 1989., 181210. 15 O sastavu stanovnika Jugoslavije muslimanske vjere prema narodnostima usp. Alexandre POPOVIC, Les musulmans yougoslaves (19451989). Mdiateurs et mtaphores , Lausanne 1990., 32-35; kao i razliite priloge u: Muslim Identity and the Balkan State, ur. Von Hugh Poulton/Suha Taji-Farouki, New York 1997. 16 Folksdojeri su u Jugoslaviji nakon rata kao narodni neprijatelji skupljani u koncentra cijske logore, mnogi od njih bili su ubijeni ili deportirani u Sovjetski Savez; veina ih je pro tjerana. Usp. o njihovoj povijesti: Matthias ANNABRING, Volksgeschichte der Donauschwaben in Jugoslawien, Stuttgart-Mhringen 1995.; Josef BEER, Donauschwbische Zeitgeschichte aus erster Hand, Mnchen 1987.; Josef SENZ, Josef VOLKMAR, Geschichte der Donauschwaben. Von den Anfngen bis zur Gegenwart, Wien, Mnchen, sedmo izdanje 1993.; Weibuch der Deutschen aus Jugoslawien, 2 Bde. Mnchen 1992./93.; Vladimir GEIGER, Folksdojeri pod teretom kolektivne krivnje, Osijek 2002. 17 Unija potjee od sinode u Mari 1611., kad je srpski biskup Simeon priznao primat pape, a pravoslavni naseljenici na podruju Vojne granice bili stavljeni pod papinsku jurisdikci ju. Sredite unijata bila je od 1777. krievaka biskupija, a 1962. biskupsko sjedite premje teno je u Zagreb. O doseljavanju unijatskih Ukrajinaca u Bosnu usp. Adnan BUSULADI, Pojava grkokatolikog stanovnitva u Bosni i Hercegovini (od 1879. do najnovijeg doba), asopis za suvremenu povijest [dalje: SP ] 35/2003., br. 1, 173-187. 18 Prema S. ALEXANDER, n. dj., 297.

408

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

Tito se kao predsjedavajui KP Jugoslavije izjanjavao kao ateist. Godine 1936. objavio je: Prema naem svjetonazoru mi smo komunisti nosioci dijalektikog materijalizma, i kao takvi bez vjere.19 Tijekom rata, meutim, pokuao je ostaviti dojam kako njegov partizanski pokret pripada narodnovjerskoj tradiciji; stoga se u nizu naredbi pozvao na svece kao npr. na Svetog Savu, Blaa i Jurja, te je dopustio i tovanje irila i Metoda.20 Nakon rata i dalje se trudio da njegova ateistika stajalita ne postanu previe poznata, iako njegova izjava pred hrvatskim biskupima 1945. da govori kao Hrvat i katolik21 vie nije smjela biti citirana. Slubeni prikazi o socijalistikoj Jugoslaviji upuivali su na Titove zasluge pri ouvanju vjerske slobode u zemlji uz potporu izjava poluslubenih vjerskih zastupnika. Pri tomu se nig dje ne pojavljuje niti najmanja kritika vjerske politike; protjerivanje sveeni ka i diskriminacija vjernika preuuju se.22 U praksi, iako se u programu KPJ govorilo o toleranciji vjere i crkve u novom, socijalistikom drutvu, atei stiki pogled na svijet bio je preduvjet za pripadnost Partiji, a takoer i pre duvjet za poeljno drutveno ponaanje.23 Inicijativa za sve politike naloge i mjere, za ije izvrenje su bila zadue na nia tijela, polazila je u Jugoslaviji (kao i u Sovjetskom Savezu) od glav nog sekretara Partije i Politbiroa. Tito je imao sredinju vlast odluivanja. Ipak, nije samo on bio odgovaran za sve politike aktivnosti. Uz njega su vladali Kardelj, Milovan ilas (1911.-1995.) i Aleksandar Rankovi (1909.1985.). Kao sekretari Centralnog komiteta imali su visoke poloaje i suu smjeravali su razvoj zemlje. Utjecaj jugoslavenskih republika na sredinji cu u Beogradu bio je slab. Ona je sama raspolagala odluujuim instrumen tima moi: financijama, vojskom i vanjskim poslovima. Jaanje nacional nih interesa na primjer preko crkvenih udruenja u jugoslavenskim repu blikama nikako nije bio cilj sredinjice, naprotiv, nacionalizam tj. patrioti zam je trebalo spustiti na razinu folklora i presvoditi krilaticom bratstvo i jedinstvo. Crkve kao institucije koje potpomau i integriraju naciju, kako su u meuratno vrijeme prikazivane velike vjerske zajednice, kategorizirane su kao protudravne. Titov cilj neposredno nakon rata bio je stoga te crkveJosip Broz TITO, Komunisti i katolici, u: . PETEI, n. dj., 8-12, ovdje 9. Primjeri za to u djelu Vladimira DEDIJERA, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, tom 2., Rijeka, Zagreb 1981., 578-581, odnose se samo na vrijeme rata. Za godine nakon toga Titov dvorski biograf o tomu ne biljei nita vie, takoer nita o zloinima Titovih partiza na nad sveenstvom. 21 Jure KRITO, Katolika crkva i Nezavisna Drava Hrvatska 19411945. Dokumenti, knj. 2., Zagreb 1998., 372-373, ovdje 372. O tomu takoer: S. ALEXANDER, Church and State in Yugoslavia since 1945, 57. 22 Usp. openito Dedijerov prikaz, nadalje npr. . PETEI, n. dj. (ovdje itatelj malopomalo ostaje pod dojmom da su partizani bili potpuno vjerski odreeni); ili Religions in Yugoslavia, Zagreb 1971., gdje se upuuje samo na organizaciju vjerskih zajednica i naglaava sasvim dobar odnos izmeu njih i drave. 23 Sinia ZRINAK, Odnos crkve i drave u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine, Religija i sloboda. Prilog socioreligijskoj karti Hrvatske, tom 1., Split 1993., 107-125, ovdje 115.19 20

409

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

svim sredstvima odstraniti iz drutva i reducirati ih na privatni ivot vjerni ka. Metode za to bile su raznovrsne i fleksibilne ovisno o vjerskoj zajednici, slino praksi primijenjenoj u Sovjetskom Savezu. Da su crkve i vjerska stajalita stanovnitva bili vrijedni panje uzelo se u obzir ve za vrijeme partizanske borbe tijekom Drugoga svjetskog rata. Veliki interes za lanstvo u Titovim partizanima objanjiv je prije svega jer su oni proklamirali ravnopravnost svih lanova neovisno o nacionalno sti i vjerskoj pripadnosti kako bi u smislu Narodne fronte postigli naji ru moguu potporu u antifaistikoj borbi. Od samog poetka u svoje su redove pustili sveenike. Prema jednoj Titovoj naredbi od 23. lipnja 1942. imenovani su vjerski referenti koji su na svojoj beretki nosili komunisti ku peterokraku zvijezdu, a na lijevom rukavu znaku njihove vjerske zajed nice. Njihova dunost sastojala se od toga da vode knjigu poginulih, ali je oito da su dijelili i sakramente te organizirali sprovode. Ukupan broju vjer skih referenata nije poznat krajem 1942. spominje se sedam pravoslavnih i dva muslimanska vjerska referenta, ali niti jedan katoliki24 koji, meutim, nisu postojali u svim partizanskim grupama. Nakon privremenog osnutka vodeega jugoslavenskog tijela, Antifaistikog vijea narodnog osloboenja Jugoslavije (AVNOJ), u studenome 1942. kao provizorna vlada vodi se tek od sljedee godine pridodan mu je jo kra jem 1942. Vjerski odsjek pri Antifaistikom vijeu narodnog osloboenja Jugoslavije (AVNOJ). On se osobito trebao baviti pitanjima vjeronauka i s njim vezanim aspektima, dok to nije bilo preputeno Prosvjetnom odsjeku Izvrnog odbora AVNOJ-a, koji je pak od 3. prosinca 1943. vjerska pitanja predao Vjerskoj komisiji pri Predsjednitvu AVNOJ-a.25 Ve u trenutku kad je tim vlastima povjereno razraunavanje s vjer skim zajednicama kao ustanovama, neposredno nakon to bi Titovi par tizani zauzeli odreeno podruje, poeo bi progon vjerskih predstavnika. U prvim odluujuim godinama izgradnje zemlje postupalo se beskompro misnije i bezobzirnije nego nakon uspostave sistema. Najprije, i to jo prije izgradnje socijalistikih dravnih struktura, radilo se o obraunu s nekada njim ratnim protivnicima. Zbog toga se u cijeloj zemlji rasplamsao pravi teror.26 Masovna smaknua u svibnju i lipnju 1945. kao i postupci voe ni do rujna 1945. pred ratnim sudovima, smanjili su broj protivnika siste ma.27 Kao nositelji graanstva rtve progona postali su u istoj mjeri svee. PETEI, n. dj., 32. O ustanovama vezanim uz vjeru tijekom narodnooslobodilake borbe usp. n. dj., 2551; DEDIJER, n. dj., 571-572; Igor GRAOVAC, Sudjelovanje i stradanje katolikog sveenstva u partizanima 19411945. godine, Dijalog povjesniara-istoriara, sv. 2, 537-550, ovdje 540. 26 O komunistikom obraunu s protivnicima reima nakon Drugoga svjetskog rata usp. Ekkehard VLKL, Abrechnungsfuror in Kroatien, Politische Suberung in Europa. Die Abrechnung mit Faschismus und Kollaboration nach dem Zweiten Weltkrieg. Mnchen 1991., 358-394. 27 J. STARI VODUEK, n. dj., 230-231.24 25

410

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

nici, redovnici i vjernici svih vjera. Samo izmeu studenoga 1944. i svib nja 1945. Narodnooslobodilaka vojska pobila je ukupno 46 sveenika srp ske pravoslavne crkve iz Crne Gore, u lipnju 1945. metropolita Joanikija.28 U Bosni su bez sudskoga procesa pobijeni potencijalni pripadnici opozici je, ponajprije uglednici i intelektualci, koji su bili poznati kao vjernici-musli mani.29 Protestno pismo hrvatskih biskupa Titu od 20. rujna 1945. koje je istovremeno objavljeno i kao pastirsko pismo, nabrojao je rtve meu kato likim klerom od poetka novoga poretka u Jugoslaviji: 243 mrtvih, 169 zatoenih u logorima i zatvorima i 89 nestalih.30 Ubojstva crkvenih pred stavnika sve do neposrednoga poratnog vremena odgovaraju eliminaciji jednoga dijela politike opozicije, ciljanom fizikom unitenju sveenstva u Sovjetskom Savezu tijekom dvadesetih i tridesetih godina. Nakon mjeseci divljih istki, obraun s ratnim neprijateljem postao je osnutkom slubene vlasti za progon ureeniji, legalistikiji. Dravna komi sija za utvrivanje zloina okupatora i njihovih pomagaa, utvrena za raskrinkavanje antikomunistikih elemenata 31 djelovala je 1945. i 1946. godine. Kod nje nije upadljiva samo slinost s imenom paralelne sovjetske ustanove nego i zajedniki obrazac postupka.32 Kao i u Sovjetskom Savezu bila je utvrena u sredinjici s potkomisijama u republikama i skupljala je izjave rtava i svjedoka kako bi uhvatila ratne zloince i predala ih sudovi ma. Imenovanih 65.000 ratnih zloinaca, izdajnika i narodnih neprijatelja u Jugoslaviji daje naslutiti da se kao i u njezinu sovjetskom uzoru radi

28 Zvezdan FOLI, Ateizam vlasti u Crnoj Gori 19451953, Istorijski zapisi 48/1995, br. 4, 195-226, 204. Svoje antikomunistiko dranje Joanikije nije tajio za vrijeme Drugog svjet skog rata; usp. edicija njegovih spisa u: Golgota Mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija (19411945). Izd. Velibor V. DOMI, Cetinje 1996. 29 Noel MALCOLM, Bosnia. A Short History, New York 1994., 195. 30 S. ALEXANDER, n. dj., 70. 488 pripadnika katolike crkve u Jugoslaviji, koje su ubili par tizani uraunava K. BUCHENAU, n. dj., 153, ako se od onih kod Jurja BATELJE, Crna knjiga o grozovitostima komunistike vladavine u Hrvatskoj, Zagreb 2000., 61, oduzme 601 za vri jeme rata i u porau ubijen hrvatski sveenik, koje su ubili ustae, Nijemci i Talijani kao i na istonom bojitu te pri bombardiranjima. Pregled srpskih sveenika koji su bili progonje ni i ubijeni pod komunistikom vladavinom vidi u: Velibor V. DOMI, Stradanje Srbske Crkve od komunista, Cetinje 1997. Nije mogue predoiti cjelokupan popis sveenika koje su ubili partizani u Jugoslaviji, osobito jer se predoene procjene o rtvama svjetskog rata i njegovim posljedicama do sada dijelom vrlo razilaze. O problematici usp. Igor GRAOVAC, Menschenverluste , u: Der Jugoslawien-Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen, Wiesbaden 1999., 184-190; Ludwig STEINDORFF, Kroatien. Vom Mittelalter bis zur Gegenwart, Regensburg, Mnchen 2001., 188 i sljedee stranice. 31 Zoran KANTOLI, Djelovanje Anketne komisije 1945. u Zagrebu. Utvrivanje zloina kulturnom suradnjom s neprijateljem, SP 33/2001, br. 1, 41-74. 32 Izvanredna dravna komisija za utvrivanje tete i zloina poinjenih od strane njema kih faistikih uljeza i jataka (rus. rezvyajnaja Gosudarstvennaja komissija po uetu uerba i zlodejanij, priinennych nemecko-faistkimi zachvatikami i ich soobnikami) utemeljena je u Moskvi ukazom Prezidija Vrhovnog sovjeta SSSR-a od 2. studenog 1942.

411

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

lo o brzoj pravdi pobjednika bile su to osobe koje su se odbile prikljui ti Titovim partizanima i koje inae tijekom okupacije nikada nisu u javnosti bile uoljive, a meu njima je bilo i crkvenih predstavnika, samo u ljubljan skoj biskupiji 47 sveenika.33 Za to su upotrebljene ope mjere kojima su vjerske zajednice istisnute iz javnog ivota: crkveni je tisak reduciran na minimum, crkveni zavodi za bole sne i siroad, kole i staraki domovi stavljeni su pod dravni nadzor tj. bili su zatvarani, teoloki fakulteti iskljueni su sa sveuilita (na primjer 1952. u Zagrebu i Ljubljani)34, na stotine sveenika je uhieno (od svibnja 1945. do ljeta 1976. najmanje 490 samo slovenskih sveenika),35 vjeronauk je ukinut kao obvezni predmet (izvan uobiajenih obveznih sati bio je jo doputen pod uvjetom da uenike prijave njihovi roditelji, to je davalo mogunost da se na njih vri pritisak).36 Do kraja ljeta 1945. sravnjena su usprkos jav nom protestu groblja s grobovima bivih ratnih neprijatelja.37 Vjerski obia ji su zabranjeni, crkveni blagdani i sveanosti poput Boia ukinuti su; naj manje do 1952. prodaja boinih jelki bila je zabranjena.38 Crkvena obilje ja protjerana su i s lica ulica. Javne pogrde i ovarski psi specijalno nahu kani na redovnike u odorama trebali su ih zastraiti; jedan dio pobjegao je u druge, tolerantnije republike ili u inozemstvo.39 Osobito se savezu komu nistike omladine pripisuju fiziki napadi na crkveno osoblje. Muslimanskoj zajednici bilo je teko razumjeti uvoenje ravnopravnosti prema enama kao i zabrana noenja vela, uvedene 1950./51., jer su time bile poremee ne ne samo vjerske nego i drutvene norme.40 Muslimanske ustanove kao erijatski sudovi, islamske osnovne kole (mektep), samostani (tekke) i kul turna udruenja ukinuti su. Agrarnom i zemljinom reformom 1945. odu zeto je samostanima, islamskim zakladama i drugim crkvenim ustanovama

Tamara GRIESSER-PEAR, Procesi proti duhovnikom in redovnitvu po maju 1945, Temna stran meseca. Kratka zgodovina totalitarizma v Sloveniji 19451990, Ljubljana 1998., 113-125, ovdje 113. 34 France M. DOLINAR, Katolika Cerkev v Sloveniji po drugi svetovni vojni, u: n. dj., 222-233, ovdje 226. 35 T. GRIESSER-PEAR, Procesi proti duhovnikom in redovnitvu po maju 1945, 115. 36 Do otprilike 1948. postojala je odreena tolerancija prema uenicima vjeronauka kao izbornog predmeta, a onda je poeo propagandni val Ministarstva prosvjete protiv tog predmeta i roditelji su bili prisiljeni da svoju djecu vie ne alju na nastavu; usp. Katarina SPEHNJAK, Problemi vjeronauka u kolama u Hrvatskoj 19451952. godine, Dijalog povjesniara-istoriara, 2, 601-616. 37 P. RAMET, n. dj., 185. 38 L. STEINDORFF, Im Windschatten, 259. 39 T. GRIESSER-PEAR, Die Verfolgung der Frauenorden in Slowenien, 79; 82. 40 Protiv toga osobito se opiralo konzervativno muslimansko sveenstvo na Kosovu; usp. R. RADI, Verom protiv vere, 294.33

412

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

njihovo vlasnitvo, i u najveem broju sluajeva temelj njihove egzistencije; crkveni zemljini posjed esto je postao dio osnovanih dravnih zadruga.41 Time su titoistike vlasti nastavile ono to je pod njemakim i talijanskim utjecajem tijekom rata ve bilo zapoeto kad se crkvenim zajednicama odu zimalo vlasnitvo. Podreivanje dravnim stajalitima bilo je nagraivano pa je tako u Bosni unato pljenidbama ostao odran sistem vjerskih zaklada (vakuf) za financijsku potporu kulturnih islamskih udruenja.42 Od sredine pedesetih godina smanjio se broj uhienja i osuda crkvenih pripadnika. Zato su uinkovitima postali suptilniji kontrolni mehanizmi poput guste mree informanata i agenata dravne sigurnosne slube kao i mehanizmi prislukivanja. Javni i masovni vjerski progoni smanjili su se 1953. godine. Te je godine Tito u jednom govoru u Vojvodini programatski objavio da su se na alost dogodili ekscesi protiv sveenika, koji su u jednoj socijalistikoj zemlji neumjesni jer postoje bolja sredstva od fizikih napada. Stanovnitvo bi, naime, trebalo pokazati kako ne vjeruje sveenicima i na taj im se nain efektivnije suprotstaviti nego napadima.43 Time je represiju koju je primijenila drava prikazao kao akcije koje je inicirao i organizirao naro da, a on nije preuzeo odgovornost za to. Protivno volji velikih crkava isto vremeno je na saveznoj razini donesen Zakon o pravnom poloaju vjerskih zajednica koji je crkvene aktivnosti striktno ograniio na tovanje, ali nije zabranio mijeanje drave u vjerske poslove.44 Bez opsenijih izmjena, ak niti one iz 1965. i 1975./76., ovaj je zakon tijekom cijeloga razdoblja socija lizma u Jugoslaviji ostao najvaniji temelj u odnosu izmeu crkava i drave. Na snagu je stupio 4. lipnja 1953. U skladu s njim sastavljeni su republiki zakoni. On, meutim, nije zatitio niti ibenskog biskupa Bania od protje rivanja niti sveenika Pou iz Dubrovnika od napada, niti druge sveenike koji su ostali izloeni dravnim prepadima.45 O pravom poputanju nape tosti ne moe se govoriti niti tijekom traganja za modus vivendi u sljedeim godinama jer su crkveni predstavnici kao i prije trpjeli nepravde pred dra vom, a vjernicima su odreene profesionalne karijere ostale zabranjene.

41 Crkvama, samostanima i drugim vjerskim ustanovama zakonski su oduzimani posjedi preko 10 hektara, pravo na zemljini posjed vei od 30 hektara bilo je doputeno samo kul turno osobito vrijednim objektima; meutim, u stvarnosti vlasti su esto konfiscirale i jo manje vlasnitvo. Usp. S. ALEXANDER, n. dj., 212-217; Miroslav AKMADA, Oduzimanje imovine Katolikoj cerkvi i crkvenodravni odnosi od 1945. do 1966. godine, Zagreb 2003.; Zvezdan FOLI, Agrarna politika prema crkvenim posjedima u Crnoj Gori 1945-47, Jugoslovenski istorijski asopis, 31/1998, br. 1-2, 135-155. 42 Robert J. DONIA, John V. A. FINE Jr., Bosnia and Hercegovina: A Tradition betrayed, New York 1994., 163-164. 43 S. ALEXANDER, n. dj., 229; K. BUCHENAU, n. dj., 100. 44 Saeta interpretacija u: S. ALEXANDER, n. dj., 221-225; K. BUCHENAU, n. dj., 107-110; R. RADI, Verom protiv vere, 314-316. 45 Primjeri prema: R. RADI, Verom protiv vere, 317.

413

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

Dravne ustanove za kontrolu vjerskih zajednicaObiljeje staljinistike upravne politike bilo je to da se nije namjeravalo tono razgraniiti kompetencije uprava, ak tovie preklapanjem i akumu liranjem zadaa namjerno su se doputale nejasnoe. Ta se slika reflektirala i u Jugoslaviji nakon rata. Za vjersko-politike poslove nadleno je bilo neko liko ustanova koje su usporedno djelovale i brinule se o razliitim podruji ma, u odreenom smislu bile su upuene jedna na drugu, a s druge su stra ne u Jugoslaviji vie nego u Sovjetskom Savezu u odreenim okvirima same mogle donositi odluke. Dravni aparat stoga nije bio ni za crkve i vjer nike u Jugoslaviji monolit, nego vie konglomerat uprava koje su uz to jo u republikama razliito postupale. O jedinstvenoj politici prema crkvenim zajednicama u Jugoslaviji, osim cilja da se uniti vjerski ivot, stoga ne moe biti govora. Uzorom za upravnu organizaciju Titove Jugoslavije postala je sovjetska praksa vjerskog suzbijanja, koja je od Drugoga svjetskog rata uzi mala u obzir vanjskopolitiku sliku zemlje. Za to je ondje kao novi instru ment za kontrolu crkava osnovan moskovski Savjet za poslove ruske pravo slavne crkve pri Ministarskom savjetu SSSR-a (Sovet po delam russkoj pravoslavnoj cerkvi pri Sovete Ministrov SSSR) kao veza izmeu ustanova pravo slavne crkve i partijskih tijela, 1944. slijedio je za druge vjerske pravce uklju ujui i sekte Savjet za vjerske kultove (Sovet po delam religioznych kultov pri Sovete Ministrov SSSR). Dok su prema vani bili nadleni za kontakt s crkva ma i od njih esto bili moljeni za pomo, prave su zadae oba Savjeta bile promatranje crkava i vjernika, priprema i provedba represivnih mjera pro tiv njih kao i koordinacija i suradnja s drugim sovjetskim vlastima kao tije lom sigurnosti NKGB/MGB-om i NKVD/MVD-om. Dok su dakle kontro la i obavijesni posao o crkvama bili preputeni Savjetima, NKVD i NKGB preuzeli su stvarno kazneno gonjenje uhienje, presluavanje i osuivanje sumnjivih osoba. Ta podjela zadaa preuzeta je u Titovoj Jugoslaviji. Meutim, dok je u Sovjetskom Savezu strukture u sovjetskim republikama ureivala sredinji ca, u Jugoslaviji su republike jedinice nastajale prije nego to je u Beogradu bila sredinje instalirana savezna komisija za vjerska pitanja. U pojedinim jugoslavenskim republikama bile su dijelom jo za vrijeme rata osnovane komisije za vjerska pitanja: u veljai 1944. u Sloveniji, zakljuak o osniva nju hrvatske komisije uslijedio je u kolovozu 1944., u Makedoniji u listopa du 1943., za Crnu Goru u srpnju 1944. i za Srbiju u veljai 1945. U Vojvodini i na Kosovu komisije su postavljene 1959. tj. 1960. godine. Savezna komisija za vjerska pitanja, osnovana 1945., djelovala je od 1948. kao tijelo podree no Saveznoj vladi. Zadae i kompetencije Savezne komisije utvrene su tek naknadno 1953. Zakonom o pravnom poloaju vjerskih zajednica. Komisije, koje su se sastojale od predsjedavajueg, tajnika i lanova, trebale su u skla du s time preispitati primjenu zakonskih odredaba, koje su bile relevantne za odnos izmeu crkava i drave, davati izvrnim tijelima prijedloge za pobolj anje kontakata izmeu crkava i drave, raspravljati o temeljnim pitanjima 414

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

u vezi s tim izravno s crkvenim predstavnicima i posredovati u kontrover znim pitanjima izmeu dravnih i crkvenih ustanova.46 U praksi je to zna ilo usku suradnju s najrazliitijim vlastima i ustanovama, od sekretarijata za financije do obavjetajnog ureda. Najvanija je bila, to i objanjava jedan interni izvjetaj iz 1961., veza s Ministarstvom unutarnjih poslova, a time i s jugoslavenskom tajnom slubom. Udbini dounici na nioj razini dostavlja li su komisijama preko biljeaka o propovijedi te o neprijateljskim izjava ma pojedinaca takoer i materijal za njihove izvjetaje o stanju, koji su pak dostavljeni Saveznom ministarstvu unutarnjih poslova. Dok su u sovjetskim savjetima za crkvene poslove djelovali funkcionari bez ikakvog teolokog znanja, u Titovoj su Jugoslaviji postavljeni izraziti spe cijalisti, bivi teolozi i uz crkvu vezani lanovi koji su se iskazali kao lojalni dravi, ali nikako kao ateisti poput njihovih sovjetskih kolega. Na primjer, u hrvatskoj komisiji bio je do 1952. mons. Svetozar Rittig, koji je 1943. iz opo zicije prema ustakom reimu stupio u partizanski pokret i tijekom rata je pokuavao posredovati izmeu njih i Crkve.47 I jedan dio drugih sedam la nova komisije bio je vezan uz crkvu, tako npr. tajnik dr. Emilio Pallua, ozna en kao praktini katolik i pravoslavni sveenik Ilija uk.48 Crnogorsku komisiju vodio je pravoslavni sveenik Jovo Radovi, daljnji lanovi bili su jedan drugi sveenik, jedan hoda, jedan profesor teologije, jedan sveenik kao i jedan uitelj.49 Srpsku komisiju inili su uz daljnjih etiri lana i zamje nik sarajevskog reis l-uleme i jedan katoliki sveenik.50 Republike komisije bile su u Sovjetskom Savezu kao i u Jugoslaviji pro duena ruka savezne vlade. Izgled te veze ipak je u Jugoslaviji bio potpu no drukiji nego u Sovjetskom Savezu. Ondje su republike komisije bile striktno podreene komisiji u Moskvi; ona je djelovala kao posrednik odoz go prema dolje. U Jugoslaviji su republike komisije mogle utjecati na save znu komisiju u Beogradu, ako je reim tako elio. Republike su komisije tako mogle biti ciljano upotrebljene za dravnu politiku. to e se pokazati u Makedoniji. Ovdje je republika komisija 1966. uvjerila saveznu komisiju da se zauzme za stvar makedonske pravoslavne crkve i podri njezinu autoke falnost.51 Pozadina je bila ta da je Beograd podupirao nezavisnost makedon46 Ivan LAZI, The legal and actual status of religious communities in Yugoslavia, u: Religions in Yugoslavia (kao biljeka 22). 43-79, ovdje 57. 47 Do 1954. Rittig je bio ministar bez portfelja u hrvatskoj republikoj Vladi. Sveenik je bio uvjeren kako e Titov pokret biti vie obiljeen jugoslavizmom nego komunistikom idejom, a da bi se Katolika crkva kroz pokret mogla ponovno vezati uz ideale Josipa Jurja Strossmayera. On je polazio od toga da pozicija crkava u zemlji zbog preuzimanja vlade od partizana ni na koji nain ne bi mogla biti ograniena; BUCHENAU, Orthodoxie und Katholizismus, 97; Theresa Marie URSIC, Religious Freedom in Post-World War II Yugoslavia. The Case of Roman Catholic Nuns in Croatia and Bosnia-Hercegovina 19451960, Lanham, Oxford 2001., 18. 48 S. ALEXANDER, n. dj., 68; STEINDORFF, Im Windschatten, 242. 49 Z. FOLI, Ateizam vlasti u Crnoj Gori 19451953, 202. 50 R. RADI, Verom protiv vere, 144. 51 K. BUCHENAU, n. dj., 219-220.

415

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

ske crkvene strukture kako bi jaao nacionalnu svijest Makedonaca. Osim toga republike komisije u Jugoslaviji imale su vei prostor za djelovanje nego odgovarajua tijela u Sovjetskom Savezu. Dok su prve same odluiva le o zatvaranju crkvenih ustanova, npr. samostana, to je pod Staljinom bilo u nadlenosti teritorijalnih tijela vlade u suglasnosti sa saveznom komisijom. Sveenstvu je kontakt s komisijama kao eksponentima dravnih intere sa bio toliko neugodan da su crkveni dostojanstvenici poput Franje epera, koadjutora zagrebake nadbiskupije od 1954., a od 1961. predsjedavajueg Jugoslavenske biskupske konferencije, te susrete po mogunosti izbjegava li.52 I Srpska pravoslavna crkva se tuila na postupanje Republike komisije; ona nije odgovarala na njezine pismene tube o uhiivanju sveenika, odu zimanje zgrada i druge neprilike te se i inae pokazala nekooperativnom.53 Razlog tomu mogao je leati u injenici da zahtjevi postavljeni komisiji ona uope nije mogla rijeiti; mogui antisrpski momenti u hrvatskoj komisiji jedva se arhivski mogu dokazati. Uope postaje jasno kako je jugoslavenska varijanta izravne kontrole vjer skih zajednica preko republikih komisija regionalno bila mnogo uvre nija i kompetentnija i da se na taj nain moglo djelovati bolje i upuenije. Model komisija u Jugoslaviji dokazao se time kao uspjeniji jer se na lokal ne uvjete moglo odreenije reagirati i djelovati. Pri tomu je bilo mogue da je nain postupanja u pojedinim republikama odstupao jedan od drugoga. Slovenija je npr. uvela odreene mjere prema Katolikoj crkvi, koje u drugim republikama nisu postojale, kao nasilna prijava sveenika vlasti u sluaju da tijekom rata nisu bili na svom radnom mjestu. Time se pokualo izdvojiti sveenike koji nisu bili posluni sistemu.54 I iznimno brutalan napad vatrom na biskupa Vovka, koji je u sijenju na jednom kolodvoru bio iznenada poli ven benzinom i zapaljen, dokazuje masivne pokuaje zastraivanja katoli kog sveenstva u Sloveniji i ekstreman poloaj u kojem se crkva nalazila. Slino kao Narodni komesarijat tj. Ministarstvo unutranjih poslova (NKVD/MVD) u Sovjetskom Savezu u Jugoslaviji je za nadzor, uhienja i presluavanje osoba kritinih prema reimu bila nadlena OZNA tj. UDBA.55 Ona je kao paravojna organizacija ve tijekom rata djelovala prilino samo stalno. Njezina se dunost u prvoj liniji sastojala od uvanja tekovina revoN. dj., 266-267. Veljko . URI, Srpska pravoslavna Crkva u prvoj deceniji komunistike vlasti 1945 1955. u Narodnoj Republici Hrvatskoj, Dijalog povjesniara-istoriara, 2, 635-652. 54 Tamara GRIESSER-PEAR, Zur Problematik der katholischen Kirche in Slowenien unmittelbar nach dem Zweiten Weltkrieg, sterreichische Osthefte 37/1995., 221-235, ovdje 229. 55 O OZNA-i, iji je prvi voditelj 1944. postao Rankovi, odnosno UDBA-i gotovo da nema istraivanja. Popise neformalnih suradnika u Bosni i Hercegovini, koje je nekritiki objavio Ivan BELI, uvari Jugoslavije. Tom 1. Posuje 2003., tek treba iskoristiti. O ustro ju UDBA-e i njezinim zloinima u Sloveniji usp. Tamara GRIESSER-PEAR, Das zerrissene Volk. Slowenien 19411946. Okkupation, Kollaboration, Brgerkrieg, Revolution, Wien u.a. 2003., 410-424.52 53

416

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

lucije; u ime borbe protiv unutranjeg neprijatelja irila je teror cijelom zemljom. Ona je bila odgovorna za lov na protivnike reima nakon kraja rata, na raun jugoslavenske dravne sigurnosti idu cijeli niz ubojstava ne samo sveenika nego i drugih nepoudnih osoba, koji su kao opozicija bili likvidirani bez sudskog postupka. Sistem informanata i neizravnih suradni ka jamio je obuhvaanje cjelokupnoga jugoslavenskog stanovnitva.56 I u sklopu crkve novaili su se dounici. Nakon uspostave sredinje komisije i republikih komisija za vjerske poslove, UDBA je raspolagala poboljanim mogunostima pristupa crkvenim zajednicama u zemlji i pojaala je svoju kontrolu nad njima.57 Sveenike koji su se opirali suradnji s dravim vlasti ma permanentno su nadzirale tajne slube, njihove izjave i propovijedi su se prikupljale. Fizika prijetnja trebala ih je dovesti u red. Organi UDBA-e djelovali su i u vezi s policijom kako bi se sveenicima priili odreeni pre kraji. Tako je utaja poreza u svrhu koristoljublja mogla donijeti ne samo novane kazne, nego i kaznu zatvora do tri godine. Od pedesetih godina to se sredstvo rado primjenjivalo u odreenim regijama kako bi se financijski natetilo sveenicima i samostanima.58 Postupci UDBA-e protiv vjerskih zajednica i cijeloga jugoslavenskog drutva neto su popustili nakon pada jugoslavenskog ministra unutar njih poslova Rankovia 1966. Predsjedavajui Savezne komisije Jovievi objasnio je 1967. princip utjecaja tajnih slubi nad Srpskom pravoslavnom crkvom: UDBA je osobito vrsto u rukama drala patrijarha Germana i spo menutu crkvu, ali to nije pridonijelo njihovu privilegiranom poloaju.59

Razaranje viih hijerarhija: procesi protiv vieg sveenstvaNakon rata crkveni predstavnici najprije su bili zatvarani bez sudskih pre suda, dok se od jeseni 1945. vodilo sve vie sudskih procesa. Optuivani su zbog izdaje drave, pijunae i kolaboracije; kasnije su im se priivali bezazle niji prekraji poput prijestupa protiv Zakona o devizama i zabrane okuplja nja, irenja protudravne literature, provoenja ilegalnog skupljanja darova i drugog.60 Naelno, pri osuivanju takozvanih ratnih zloinaca pod Titom nije se radilo o dravnopravnim procesima, naprotiv, osude su ve od poet56 Samo u Sloveniji 1949. tajna policija je raspolagala s 33.000 dojavljivaa (J. STARI VODUEK, n. dj., 235, biljeka 41). 57 Radmila RADI, Drava, Rimokatolika i Srpska pravoslavna crkva od 1945. do polovi ne ezdesetih godina, Dijalog povjesniara-istoriara, 2, 653-670, ovdje 656. 58 K. BUCHENAU, n. dj., 250-251. 59 Citirano prema jednom arhivski utvrenom izvjeu, n. dj., 264. 60 T. GRIESSER-PEAR, Die Verfolgung der Frauenorden in Slowenien nach 1945, 77. Usp. dalje o sudskim kaznenim mjerama protiv crkve u Sloveniji: ISTA, Cerkev na zatoni klopi. Sodni procesi, administrativne kazni, posegi ljudske oblasti v Sloveniji 19431960 (u tisku).

417

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

ka bile utvrene. Kontrolu procesa vrilo je Ministarstvo dravne sigurno sti. Kod najvanijih procesa nakon rata Rankovi je predloio visinu kazne vodeoj etvorici (Tito, Kardelj, ilas i sam Rankovi) odnosno Politbirou, na to su rijetko stigli prigovori.61 Tijekom postupka optueni jedva da su imali mogunost da iznesu olakavajue argumente i esto su bili suoeni s lanim izjavama svjedoka i dokaznim materijalom, na kojima se onda teme ljila osuda. Sveenstvo je takoer pripadalo rtvama tog pravosudnog tero ra. Pritom se kao princip oitovalo da su pripadnici vjerske hijerarhije oe kivale stroge i najstroe kazne. Procesi protiv viih dostojanstvenika vodi li su se u skupnim postupcima protiv ratnih zloinaca, optube su u mnogo sluajeva bile zbog suradnje s njemakim okupatorom i vlastima NDH, to je znailo smrt vjeanjem ili strijeljanjem. Tako je itav niz poznatih svee nika njima su pripadali za vrijeme NDH postavljeni metropolit hrvatske pravoslavne crkve Germogen, zagrebaki muftija Ismet Mufti, evangeli ki zemaljski biskup Philipp Popp i katoliki sveenik Kerubin egvi sta jao u postupku pred sudom protiv Miroslava Filipovia-Majstorovia, biv ega franjevakog fratra, na iji su raun ili brutalni zloini tijekom usta kog vremena, takoer protiv zatoenika u Jasenovcu, gdje mu je bio podre en jedan dio kompleksa. Ratni sud zapovjednitva Grada Zagreba izrekao mu je kaznu u lipnju 1945. koja je ubrzo nakon toga i izvrena.62 Pozadina tih procesa sastojala se s jedne strane od toga da se odreenim crkvenim zajednicama oduzmu njihovi najvii dostojanstvenici, a s druge strane postignut je dugotrajan propagandistiki uinak, jer su sveenici na taj nain automatski uvrteni u krug stvarnih kolaboratera i ratnih zloina ca. Tako se jugoslavenskom stanovnitvu isticalo zloinatvo crkvenih kru gova, a pred inozemstvom se opravdavao okrutan postupak protiv crkvenih voa i isticao legitimitet Titove vlade. Nakon to je ljubljanski biskup Gregorij Roman u kolovozu 1946. u odsutnosti bio osuen na 18 godina zatvora s prisilnim radom, na doivotan gubitak dravljanstva i ogranien gubitak graanskih prava, 63 uslijedio je kratko nakon toga najkompleksniji proces protiv jednoga crkvenog poglava ra u Jugoslaviji, protiv katolikog nadbiskupa zagrebakog, Alojzija Stepinca (1898. - 1960.). Ono to je iz sovjetske perspektive a to je i kod Tita igralo odluujuu ulogu Katoliku crkvu uinilo osobitim ciljem napada bila je okolnost da ona nije bila nacionalna crkva poput pravoslavne, nego je imalaMilovan DJILAS, Jahre der Macht. Im jugoslawischen Krftespiel. Memoiren 19451966, Mnchen 1992., 62 (ovdje i o nepravednom procesu protiv Stepinca 55-59). 62 Vladimir GEIGER, Sudski procesi u Hrvatskoj 1945. godine. Smrtna presuda evan gelikom biskupu dr. Philippu Poppu, SP, 27/1995, br. 1, 157-166. O Poppu usp. dalje Matthias MERKLE, Mrtyrerbischof Dr. Philipp Popp. Leben und Wirken. Heilbronn 1965.; Anton SCHERER, Bischof Dr. Popp 1945 zum Tode verurteilt und hingerichtet. Politische Hintergrnde und kirchliches Umfeld, Halbjahresschrift fr sdosteuropische Geschichte, Literatur und Politik 3/1991, br. 6, 36-42. 63 O procesu protiv Romana usp. Tamara GRIESSER-PEAR, France Martin DOLINAR, Romanov proces, Ljubljana 1996.61

418

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

svoju sredinjicu u Rimu i na taj nain stajala izvan kontrole jugoslaven ske vlade. Ona se s obzirom na jo nerijeene vanjskopolitike konflikte na primjer nerijeenog pitanja Trsta k tomu bojala i da bi se inozemne sile preko Vatikana mogle domoi utjecaja u zemlji. Postupak, insceniran kao javni sudski proces, potrajao je nekoliko mje seci i bio je neumorno komentiran od orkestriranih novina.64 Iz pretpovi jesti procesa je jasno da eliminacija crkvenih zajednica nije od poetka bila namjera, nego da su trebale biti politiki instrumentalizirane. Tako posta je jasna i okolnost da Stepinac nije bio osuen odmah nakon rata, nego tek nakon nekoliko mjeseci. Za to je vrijeme Tito pokuavao nagovoriti Stepinca da osnuje vlastitu jugoslavensku nacionalnu crkvenu organizaciju odvojenu od Vatikana. Stepinevo odbojno dranje openito prema Titovu socijalistikom reimu i osobito prema njegovim planovima s Katolikom crkvom proizlazi osim iz, za katolike pojmove, gnjusne namjere vlastodr aca i od nadbiskupova antisovjetskog nazora. On je nakon dolaska bolje vika na vlast u Sovjetskom Savezu tono registrirao progone crkava i vjer nika koji su se ondje dogaali, to je pridonijelo njegovoj odbojnosti prema sovjetskom sistemu. Zbog njegova beskompromisnog odbijanja Tito ga je dao uhititi 18. rujna i s 15 daljnjih optuenih staviti pred sud, sve skupa zbog kolaboracije s NDH. Dravi odvjetnik bez okolianja je kasnije potvr dio kako je proces reimu bio nametnut, te da do njega ne bi dolo da je Stepinac bio elastiniji.65 Uzor za taj proces nalazio se u moskovskim javnim procesima iz godi ne 1936., ija su se pravila, koja je odredio Staljin, sastojala od krivotvo renih izjava svjedoka, iznuenih priznanja i unaprijed odreenih osuda. Istovremeno Stepinac i na taj nain navodno i crkva bili su lanim dokazi ma kompromitirani kao aktivni pomagai ustakih boraca kriara.66 Dana 11. listopada osueni su svi optueni osim trojice, Stepinac na 16 godina pri silnog rada s naknadnim petogodinjim gubitkom svojih graanskih i poli64 Usp. Katrin BOECKH, Monolog der Ideologie. Der Proze gegen Erzbischof Stepinac 1946 in der damaligen jugoslawischen Presse, Dialog. Auf dem Weg zur Wahrheit und zum Glauben. Dijalog. Na putu do istine i vjere, Mainz, Zagreb 1996., 325-336. 65 Razgovor: Jakov Blaevi, revolucionar (drugi dio), Polet, 15, veljaa 1985., 8-9, ovdje 9. 66 Taj militantni pokret, koji je djelovao u prvim poratnim godinama, sastojao se od pri padnika HOS-a (Hrvatska oruana snaga), ponajprije ustakih pripadnika, koji su nakon kraja Pavelieva reima u gerilskoj maniri teili njegovoj obnovi. Kao kriari koristili su srednjo vjekovnu simboliku borbe protiv nevjernika i naglaavali svoju pripadnost Katolikoj crkvi i hrvatstvu. Njihov neprijatelj bio je jugoslavizam kao i komunizam, njihov cilj bila je uspo stava Nezavisne Drave Hrvatske uz uporabu oruane sile. Vrijeme njihova najaeg djelo vanja, koje se ponajprije sastojalo od napada na komunistike funkcionare, bile su godine 1945./46.; za vrijeme od 1945. do 1950. njihov se broj u Hrvatskoj procjenjuje na otprilike 3.500 osoba. Usp. Zdenko RADELI, Komunisti, kriari i Katolika crkva, Dijalog povjesniara-istoriara. 2, 583-600, ovdje 584-585. Usp. dalje ISTI, Kriari: ustaka gerila 19451950 problemi istraivanja, SP, 32/2000, br. 1, 5-28; ISTI, Vodstvo ustakog pokreta i kriari 19451948, SP, 33/2001, br. 1, 19-40.

419

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

tikih prava.67 Progon katolikih sveenika ukljuivao je i grkokatoliku crkvu. Ona je izgubila svojega biskupa Janka imraka, koji je 1945. nakon kratkog boravka u zatvoru preminuo. Njemu se predbacivalo da je za vrije me NDH entuzijastiki podupirao masovne prijelaze srpskih pravoslavnih krana u grkokatoliku crkvu. Rankovi je smatrao da su represije i procesi pokazali svoje djelovanje: 1948. zastupao je pred sovjetskim poslanikom Lavrentevim miljenje da su katoliki sveenici umuknuli i da je njihov utjecaj na stanovnitvo redu ciran, to je on utvrdio na osnovi smanjenog broja crkvenih brakova.68 I protiv pravoslavnih sveenika bilo je javnih procesa, ali oni nisu dosegnu li dimenziju procesa protiv Stepinca. Sarajevski pravoslavni biskup Varnava Nasti osuen je 1. oujka 1948. nakon dvodnevnog procesa na 11 godina prisilnog rada, jer je kao imperijalistiki agent i suradnik ustaa za vrijeme rata teio slabljenju vojne i gospodarske snage Jugoslavije i pri tomu podu pirao teroristike bande te irio neprijateljsku propagandu. Godine 1954. sli jedio je takoer pod optubom zbog kontrarevolucije takoer dvodnevni proces u Podgorici protiv metropolita Arsenija Bradvarevia koji je dobio kaznu zatvora od jedanaest i pol godina. U usporedbi s drugim vjerskim zajednicama protjerivanje viega musli manskog sveenstva vremenski se odugovlailo dijelom i stoga, jer je ono popustilo pod pritiskom i oitovalo izraze lojalnosti. Tako je reis l-ulema izjavio u rujnu 1947. kako se samo titoistikim partizanima treba zahvaliti to su muslimani u Bosni i Hercegovini tijekom okupacije spaeni od unite nja. To, meutim, nije sprijeilo dravni postupak: jo u rujnu 1947. osue no je vie imama u Sarajevu na prisilan rad do 18 godina; drugi su muslima ni bili strijeljani zbog navodnog lanstva u nacionalnim ustanikim pokre tima. U jednom procesu u kolovozu 1949. u Sarajevu stajali su pred sudom voe organizacije Mladi muslimani. Njih se teretilo da su poticali vjersku mrnju, nasilno remetili poredak u zemlji i odravali veze s neprijateljskom emigracijom u Turskoj. etiri navodna ustanika borca osuena su na smrt, a devet na kazne zatvora od tri do dvadeset godina.69 Ipak, vodstvo islam ske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini razglasilo je kako muslimani u Jugoslaviji imaju potpunu vjersku slobodu i nezavisan vjerski ivot. I kasnijeTo to je Stepineva obitelj tijekom NDH i sama postala rtvom kad su Nijemci ubili biskupova brata zbog partizanske djelatnosti, a Stepineva majka partizanima je redovito pomagala hranom (S. ALEXANDER, n. dj., 67, biljeka 51) nije imalo nikakvoga ublaavajueg uinka na kaznu. Osuda u slubenim prikazima procesa: Sudjenje Lisaku, Stepincu, aliu i druini ustako-kriarskim zloincima i njihovim pomagaima, Zagreb 1948., 453-458. Meunarodni protesti protiv osude Stepinca bili su tako jaki da je sovjetska vlada odluila u tajnosti provesti sljedei proces protiv crkvenog poglavara Slipyja, unijatskog metropolita Galicije. 68 Sovetskij faktor v vostonoj Evrope 19441953. Tom 1, Dok. br. 193. Usp. ipak podatke navedene u tablici o razdiobi vjernika u Jugoslaviji, a koji su suprotstavljeni ovoj izjavi. 69 Bertolt SPULER, Die islamische Glaubensgemeinschaft, Osteuropa-Handbuch Jugoslawien, Kln, Graz 1954., S. 185-187, 187; RADI, Verom protiv vere, 307.67

420

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

su visoki muslimanski predstavnici sastavljali demantije kad se u islamskom svijetu prigovaralo zbog nedostatka vjerske slobode u Jugoslaviji.

Unitenje crkvi iznutra: indirektni utjecaji draveKao djelotvorna metoda postupanja drave prema crkvama pokazalo se u Sovjetskom Savezu spajanje u vee vjersko-administrativne jedinice. To se primjerice prakticiralo prilikom 1944. iniciranog sjedinjavanja udruenja baptista i evangelika koji su postojali u Sovjetskom Savezu u Sveopi savjet unije evangelika-baptista kojem su se po zapovijedi drave 1946. trebale podrediti i pentekostalne zajednice. Tajna sluba je u to udruenje mogla lagano prodirati i efektivnije ga kontrolirati nego pojedinane vjerske zajed nice. Tito se u Jugoslaviji koristio slinim promiljanjima o velikim crkve nim udruenjima. Najprije su trebale biti stvorene nezavisna katolika orga nizacija i jugoslavenska pravoslavna crkva (planirano stvaranje posljednje Tito je spomenuo i u svojem razgovoru sa Stepincem 1945. u kojem ga je pokuao uvjeriti u stvaranje jugoslavenske katolike crkve70), da bi onda oi gledno obje spojio, pojaao dravnu kontrolu nad takvom velikom formaci jom i konano je potpuno podredio reimu. Ta se ideja izjalovila od poet ka na vrstom otporu obje crkve. U Sloveniji je zahtjev za odcjepljenjem od Vatikana i stvaranjem nacionalne katolike crkve postalo temom jo 1947. i ponovno 1948., kad je oslobaanje od Moskve prikazivano kao uzor za odvajanje od Vatikana.71 Kao bitno produktivnije u smislu slabljenja crkava pokazao se obrnut postupak, naime poticanje razbijanja vjerskih zajednica. To je bilo vidljivo kad su jugoslavenska vlada i srpske vlasti poduprle nastojanja Makedonske pravoslavne crkve za autonomijom i osnutak samostalne makedonske crkve ne organizacije te ih dijelom usmjeravale po svojim predodbama. To to su dravne vlasti pourivale tenje makedonske crkve za nezavisnou od srp skog patrijarhata nije za svrhu imalo samo slabljenje drugoga, nego je prema Titu poticalo makedonski nacionalni pokret i nation building u toj nakon Drugoga svjetskog rata prozvanoj jugoslavenskoj republici. Dodue, inici jativu za crkvenu nezavisnost makedonske pravoslavne crkve pokrenuli su njezini sveenici, ali ipak izgleda kao da je drava u pozadini vukla konce, da bi na kraju s lakoom postigla eljeni cilj. Tako je, dodue, Ministarstvo unu tranjih poslova bilo ono koje je nakon rata prijeilo metropolita Skoplja, Josifa, da se vrati u svoju biskupiju i ondje zastupa srpski patrijarhat proP. RAMET, n. dj., 184; pretisak dokumenta u: J. KRITO, Katolika crkva i Nezavisna Drava Hrvatska 19411945, 372-373, ovdje 372. 71 GRIESSER-PEAR, Zur Problematik der katholischen Kirche in Slowenien unmi ttelbar nach dem Zweiten Weltkrieg, 229. Vie o ideji jugoslavenske ortodoksne crkve kod K. BUCHENAU, n. dj., 119, i Jure ZEEVI BOI, Die Autokephalieerklrung der Makedonischen Orthodoxen Kirche, Wrzburg 1994., 38.70

421

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

tiv makedonskih. Kad se, meutim, inilo da se u opasnosti naao nacional ni mir, priskoila su dravna tijela. Zbog makedonskih zahtjeva konfrontaci ja je lagano rasla: kad je inicijativni odbor makedonskih sveenika zatraio nezavisnost od Beograda, Josif je to odbio kao nekanonsko. Crkveni narodni koncil s 300 delegata od kojih su veina bili laici, a koji su sazvali makedon ski crkveni predstavnici, proklamirao je obnovu ohridske nadbiskupije, ali nije dobio potporu patrijarha. U nastavku je uspio umirujui utjecaj politi ke kako se ne bi riskirao raskid odnosa sa srpskim patrijarhatom: na jednoj skuptini sveenika u Skoplju 1946. u proklamaciji stoga nije bila prihvaena autokefalija, nego prema elji makedonske vlade samo autonomija.72 Bitno slabije autonomistike tendencije sveenika u Vojvodini i u Crnoj Gori nije podupirala zbog dravnog interesa drava, ali su prema potrebi isticane pro tiv Srpske pravoslavne crkve.73 I u sklopu muslimanske vjerske zajednice princip divide et impera bio je uspjeno primjenjivan. Ovdje je ortodoksno sveenstvo u Bosni i Hercegovini bilo suprotstavljeno albanski i puko-vjerski orijentiranom islamu na Kosovu. Posljedica dravne suradnje s bosanskim ulemama bilo je etniko frakcioniranje islama u Jugoslaviji s jedne strane, a s druge time je openito bilo potpomognuto slabljenje i ugnjetavanje Albanaca na Kosovu, koji nisu bili konfrontirani samo s represijama srpskih vlasti, nego i sa suprotnim strujanjima od vjerske brae u Bosni.74 Podrivanje islamske zajednice u Jugoslaviji potpomagalo je to da su vjer nici s juga zemlje ve u vremenu izmeu dvaju ratova bili protjerani ponaj vie u Tursku (nakon Drugoga svjetskog rata to se nastavilo na temelju razli itih jugoslavensko-turskih sporazuma)75. Muslimani koji su ostali u zemlji proli su proces sekularizacije; vjerski fundamentalizam i zbog toga nije bio rairen u muslimanskom drutvu Jugoslavije.76 Dodue, islamska vjera na Kosovu se oslanjala na nacionalnu svijest Albanaca, tako da su vjerske zabrane ovdje bile vrednovane i kao napad strane drave na albanski narod i prema tomu naile na otpor.J. ZEEVI BOI, n. dj., 38-39. K. BUCHENAU, n. dj., 121. 74 To je primjerice bio sluaj s dervikim redovima koji su ponovno nastajali sedamdesetih godina na Kosovu, kad se bosansko-muslimansko sveenstvo vehementno postavilo protiv albanskih ejkova. Gotovo svi derviki redovi bili su nakon 1945. rasputeni tj. bili su prisilje ni otii u ilegalu, a 1952. muslimanska ih je zajednica u Bosni i Hercegovini slubeno zabra nila. Usp. G. DUIJZINGS, Religion and the Politics of Identity in Kosovo, 106-131. Openito: Alexandre POPOVIC, Les ordres mystiques musulmans du Sud-Est europen dans la prio de post-ottomane, Les ordres mystiques dans lislam. Cheminements et situation actuelle, Paris 1986., 63-99. 75 Procjenjuje se da je od 1945. do 1966. iz Jugoslavije u Tursku iselilo oko 246.000 osoba (Noel MALCOLM, Kosovo, A Short History, New York 1998., 323). 76 Neka opaanja o modernizaciji islama u Bosni tijekom zadnjih desetljea donosi: Smail BALI, Islam fr Europa. Neue Perspektiven einer alten Religion, Kln u.a. 2001, 181-182. U Balievim prikazima o Muslimanima u Bosni moe se doznati relativno malo o unitavanju vjerskog ivota pod Titom.72 73

422

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

Izravno sredstvo kontakta drave s Katolikom crkvom i pravoslavljem inila su udruenja sveenika. I ovdje je djelovao princip podjela, u ovom slu aju izmeu hijerarhije s jedne strane i sveenstva s druge strane. Udruenja sveenika, koja su u Jugoslaviji tradicionalno ve postojala i iji je osnu tak pod Titom bio potpomagan, trebala su sluiti jaanju dravnog utjeca ja, omoguiti razlikovanje izmeu dravi lojalnih i nenaklonjenih sveeni ka, odcijepiti nii kler od vieg preteno antikomunistiki nastrojenog klera i preusmjeriti njihovu energiju na izvravanje drutvenih zadaa. Takva, u smislu drave progresivna sveenika udruenja, koja su nakon rata stvo rena u gotovo svim vjerskim zajednicama, dobila su javni pravni status. Pravoslavna sveenika udruenja, nastala izmeu 1945. i 1947. udruila su se uz jasno sudjelovanje drave u oujku 1949. u Savez udruenja pravo slavnog svetenstva Jugoslavije sa sjeditem u Beogradu.77 Katolika udrue nja sveenika 1948. nastalo je jedno istarsko, 1949. slovensko, 1950. bosan sko-hercegovako, 1953. najprije udruenja u Srbiji i daljnja u Hrvatskoj nisu se udruivala na republikoj razini.78 Sredstvo primamljivanja za stu panje u sveeniko udruenje sastojalo se od financijske pomoi, reguliranja zdravstvenog osiguranja i dravnog zbrinjavanja u starosti, od olakica pri putovanju i u tolerantnijem dranju dotinih vlasti prema crkvenim pred stavnicima. Zato su sveenici trebali pruati praktine usluge, zbog kojih bi, prema raunici dravnih vlasti, zapostavili svoje crkvene obveze.79 Prema tomu, pripadnici sveenikih udruenja trebali su drati nastavu za suz bijanje nepismenosti, a angairani su openito u narodnom obrazovanju i Crvenom kriu, pa ak i u upravi. Sukobljavanja u sklopu pojedinih crkvenih zajednica oko sveenikih udruenja lojalnih reimu mogla je dravna vlast promatrati kao potvrdu njihova rada. U katolikom podruju prijetile su ekskomunikacije, suspen diranja od sveenike slube i razdor izmeu dotinog sveenika i njegova biskupa. Godine 1952. zabranili su katoliki biskupi utemeljenje sveeni kih udruenja i lanstvo u njima. U Srpskoj pravoslavnoj crkvi aktiviste sve enikih udruenja uinili su odgovornima za protjerivanje biskup.80 Kao77 Za sjedinjenje izabran je pojam pravoslavni, a ne srpsko pravoslavni; to je uz politiku instrumentalizaciju bio daljnji razlog za hijerarhiju Srpske pravoslavne crkve da odbaci organizaciju. Dravni reim, pak, odmah je priznao sjedinjenje (S. ALEXANDER, n. dj., 191). 78 Pravoslavni sveenici bili su u takvim udruenjima znatno jae organizirani od katoli kih: 1947. u njima je bilo 70% pravoslavnih sveenika, 1951. bilo ih je 81%. Katolika udrue nja zabiljeila su nasuprot tomu 1955. u cijeloj Jugoslaviji samo 27% katolikih sveenika (K. BUCHENAU, n. dj., 188, 190). 79 R. RADI, Verom protiv vere, 262; K. BUCHENAU, n. dj., 210. Financijsko osiguranje vodilo je i tomu da je sveenstvo iskoritavalo sveenika udruenja za njihove vlastite inte rese, poput estorice umirovljenih katolikih sveenika, koji su 1978. bili jedini lanovi svee nikog udruenja u Crnoj Gori; usp. P. RAMET, n. dj., 191. 80 Kao u sluaju banjalukog biskupa Vasilija, kojeg je 1953. s biskupskog stolca otjerala nahukana svjetina; usp. R. RADI, n. dj., 262; S. ALEXANDER, n. dj., 251; usp. ondje takoer str. 192 o napadima udruenja na srpske pravoslavne biskupe, koji su ih odbacivali.

423

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

sredstvo slabljena unutarcrkvenih struja i podjele izmeu biskup i sveeni ka u sklopu svake konfesije djelovala su sveenika udruenja. Preko sveenikih udruenja uspjeno se vrio i dravni utjecaj na imeno vanje lojalnih predstavnika na crkvenom vrhu. Ciljana upotreba pripadnika srpskoga sveenikog udruenja, pritisak koji su izvrili suradnici UDBA-e kao i uhienje protivnikih biskupa vodili su nakon smrti patrijarha Gavrila 1950. tomu da je za njegova nasljednika u slubi izabran Vikentije i da je time proao kandidat kojeg je favorizirao reim. Nasuprot tomu, reimu nikada nije uspjelo da u Katolikoj crkvi upravlja imenovanjima biskup, jer je o njima kao i danas naelno odluivao papa te je crkvena struktura time bila zatiena od dravnog mijeanja. Dravna vlast namjerila se podjednako na sve velike vjerske zajednice u Jugoslaviji. Odnos izmeu pojedinih vjerskih zajednica i reima ovisio je o tomu jesu li te zajednice reagirale na dravne zahtjeve i pokorile im se ili su poslunost vie ili manje javno odbijale. Za politiku je bilo relativno lako da vanjske okvirne mogunosti za crkve toliko pogora da se njihovo gospo darsko stanje urui. Kao mnogo kompliciranije pokazalo se djelovanje na unutranje strukture i iznuda demonstrativne lojalnosti dravi. Pri tome se Katolika crkva, kao iznadnacionalna ustanova ije je sredite izvan drave, pokazala otpornijom na pritisak izvana, dok je u Srpsku pravoslavnu crkvu kao zemaljsku crkvu ve zbog njezine strukture bilo lake prodrijeti i osla bjeti je. injenica da je islam u Jugoslaviji predstavljao nehomogenu i slabi je organiziranu zajednicu na isti je nain omoguila politici da u nju prodre i dalje je podijeli.

Politiki pragmatizamPri svoj svojoj odlunosti da potisne crkve kao nacionalne, kulturne i drutvene faktore, i to primjenom brutalnih represivnih mjera, spominja na su i druga politika promiljanja kako situacija ne bi postala prenapeta i kako na taj nain ne bi bilo isprovocirano protivljenje stanovnitva. Taj pra gmatizam nalazi se i u staljinistikim vjerskim progonima osobito nakon Drugoga svjetskog rata zbog rastuega meunarodnog ugleda Sovjetskog Saveza i njegova znaenja kao europske velesile. U Jugoslaviji je konstelaci ja bila slina; upravo u prvim poratnim godinama nije se moglo polaziti od uvrenoga vanjskopolitikog i unutranjeg poloaja. Politiki i gospodar ski preustroj zemlje po socijalistikom uzoru tomu je pripadala kolekti vizacija poljoprivrede kao i oduzimanje zemljinog posjeda zahtijevao je mnogo od drutva u promjeni, pa su daljnje sporne toke po mogunosti trebale biti reducirane. Protivno vladajuoj doktrini stoga nije odmah bilo uklonjeno sve vjersko, jer je u danoj situaciji bilo povoljnije odugovlaiti s vrim postupanje. To objanjava npr. da je godinje hodoae 8. srpnja u marijansko svetite u Mariju Bistricu sjeverno od Zagreba 1945. bilo dopu teno. Da je iz toga izrasla nacionalna demonstracija s 40.000-50.000 sudi 424

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

onika,81 ili nije bilo unaprijed promiljeno ili se pak svjesno s tim rauna lo. Unato kritici partijskih lanova, vlasti su uvijek ponovno odobravale hodoaa. Dravni pragmatizam djelovao je i na ograniavanje socijalnog anga mana crkvenih ustanova. On je ostao nedirnut jer ga javne slube nisu ili jo nisu mogle ispuniti. Tako je nad azilima za beskunike najprije zadr ana crkvena uprava, jer se inae nitko nije naao tko bi ondje htio radi ti. I na podruju bolesnike skrbi represije na pripadnike crkve su popusti le ili sasvim prestale, gdje ih dravne snage nisu mogle preuzeti. Pri tome se u jugoslavenskim republikama postupalo na razliit nain. Kada su u Bosni 1949. iznenada zatvoreni svi enski katoliki samostani redovnice, od kojih su mnoge djelovale kao dobro kvalificirane medicinske sestre, trebale su nai novi posao. Jedan dio redovnikih sestara iselio se u Hrvatsku, koja je jo dulje tolerirala samostanske zajednice, drugo dio sistematski su vrbo vale republike u kojima je vladao manjak njegovatelja, kao u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji.82 Broj katolikih redovnica, kojima je suprotno nego u Hrvatskoj bilo doputeno noenje njihova odijela u bolnicama, na kraju je ondje nadmaio broj pravoslavnih redovnica. Znanje redovnica o njezi bole snika toliko je bilo cijenjeno da su komunistiki funkcionari, unato zabra ni te djelatnosti, posezali za njima za njegu roaka; primjerice predsjedava jui slovenske vjerske komisije za zbrinjavanje svojeg oca.83 To nije bio jedi ni sluaj. Redovnicama Srpske pravoslavne crkve pak, koje poput monaha ive povuenije, dano je pravo na odreenu privatnost, pa ak poveanje broja pripadnika. Unato vjerskim progonima u zemlji njihov je broj znakovito narastao: dok je u 1941. registrirano jo 400 sestara u 27 samostana, 1969. zabiljeeno je 845 redovnica i pripravnica u 81 samostanu.84 Njima se moe zahvaliti da su tradicijom bogati i umjetniko vrijedni samostani, koje su redovnici morali napustiti, nakon rata odravani i da su bili ponovno ispu njeni redovnikim ivotom.85 Vlasti su se na taj nain okoristile jer su pre pustile sanaciju zgrada, to je oigledno bilo vanije od zabrane naseljava nja redovnicama. Vanjskopolitiki obziri takoer su obrazlagali suzdravanje u protuvjer skim mjerama prisile, ako se time mogao podii ugled Jugoslavije. Kad je vlada upravo nakon 1948. bila zainteresirana pokazati muslimansko-arap skom svijetu da je prakticiranje islama u Jugoslaviji bilo doputeno, musli mani su mogli na tradicionalno hodoae u Mekku prvi put 1949. Ta priliS. ALEXANDER, n. dj., 64, 66. T. M. URSIC, n. dj., 66-69; 95-111; T. GRIESSER-PEAR, Die Verfolgung der Frauenorden in Slowenien, 86. 83 T. GRIESSER-PEAR, Die Verfolgung der Frauenorden in Slowenien, 88. 84 Rudolf PROKSCHI, Ein neuer Aufbruch bei den Nonnen in der Serbischen Orthodoxen Kirche im 20. Jahrhundert, Wrzburg 1996., 83-86. 85 N. dj., 80-83.81 82

425

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

ka je koritena za razgovore petorice hodoasnika visokorangiranih pred stavnika iz Bosne, Makedonije i s Kosova, meu njima reis l-ulema s poli tikim predstavnicima u Mekki. Pri tome se meu ostalim radilo o kandida turi Jugoslavije u Vijeu sigurnosti Ujedinjenih naroda, to su arapske zemlje trebale poduprijeti.86 Nakon tog putovanja nastupila je pauza od etiri godi ne, nakon ega je doputeno hodoae uvijek za 35 osoba iz Jugoslavije.87 I vodea pozicija Tita u Pokretu nesvrstanih utjecala je na bliskost vlade i muslimanskih predstavnika u Jugoslaviji te su zbog toga muslimani, religio zni ili ne, ali ponajprije oni s partijskom knjiicom, u pedesetim i ezdesetim godinama postavljani za diplomate u islamskim zemljama.88

Manje vjerske zajedniceIako su imale manje lanova nego pravoslavne, katolike i muslimanske zajednice, manje vjerske zajednice u Jugoslaviji tradicionalne protestantske opine, baptisti, adventisti, starokatolici, metodisti, pentekostalci, Jehovini svjedoci, nazarenci, idovi i ostali nisu bile izuzete od vjerskih progona, meutim, bile su im manje izloene. Od njihove je spremnosti da se uklope u novu socijalistiku dravu ovisilo u kojoj e ih mjeri vlasti tolerirati. ini se da su openito bile prisiljene pokazivati spremnost na kompromis ne bi li osigurale golu egzistenciju. Tako je Reformirana crkva u Hrvatskoj nala mjesto u dravi, koja je dodue zahtijevala prilagoavanje sistemu, ali je isto vremeno vjernicima donekle nudila zatitu za prakticiranje vjere. Zato je biskup te crkve odnos s Komisijom za vjerska pitanja ocijenio kao prijatelj ski, njezino dranje kao puno razumijevanja, blagonaklono i spremno na pomo.89 I Starokatolika crkva profitirala je u poslijeratnom vremenu. Ona je u Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskog rata osnovala dodatne strukture u Vojvodini, Srbiji i Sloveniji.90 S druge strane manje su vjerske zajednice esto doivjele drutveno izop enje koje je moglo dovesti do socijalnog izoliranja njihovih pripadni ka. rtve toga osobito su bile mlade slobodne vjere kao baptisti, menoni ti i adventisti, prema kojima su se etablirane vjere drale kao prema sekta ma. Slubena suvremena izdanja izvjeuju naprotiv o tobonjem nesmeta nom ivotu manjih vjerskih zajednica, koje su raspolagale vlastitom hijerar hijom, crkvenim zgradama kao i crkvenim tiskovnim organima.91 PreuenoR. RADI, n. dj., 309-310. Zbog razliitih tekoa hodoae u Mekku bilo je na poetku doputeno samo neko liko desetina ljudi, do 1990. godinje nekolicina stotina ljudi. Usp. Dragan NOVAKOVI, Organizacija hadeva i problemi koji su pratili izvravanje te vjerske obveze u Jugoslaviji od 1945. do 1991. godine, SP, 36/2004, br. 2, 463-471. 88 N. MALCOLM, n. dj., 197. 89 L. STEINDORFF, Im Windschatten, 246. 90 P. RAMET, n. dj., 184. 91 Primjerice Ivan CERANI, Religious Communities in Yugoslavia, Religions in Yugoslavia (kao biljeka 22), 5-42, ovdje 34-42.86 87

426

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

je, meutim, da je 1948. godine zbog navodne pijunae za SAD osueno sedam baptista,92 kako se ne bi naruila pozitivna slika koju je Titova dra va pokuavala stvoriti. Iznimku u jugoslavenskom vjerskom ivotu nakon Drugoga svjetskog rata inila je idovska zajednica, koja nije predstavljala samo vjersku nego i nacionalnu manjinu i koja je kao takva pod okupacijskom politikom trpje la kao nijedna druga. Od 68.405 jugoslavenskih idova registriranih 1931. holokaust je preivjelo oko 10 posto (mnogi od njih kao ustaniki borci u Titovim partizanima): prvi poratni popis stanovnitva 1948. zabiljeio je 6.538 nacionalnih idova, uz to nemali broj idovskih vjernika navelo je neku drugu narodnu pripadnost jer su idovske opine u zemlji iste godine imale 11.934 lanova.93 Velika razlika Staljinove politike prema idovima sastojala se u tomu to Tito nije dopustio nastanak dravnog antisemitizma te da je idove i de facto pravno izjednaio s ostalim graanima. Vjerski progon idova u poratnim godinama nije poznat. Jugoslavenski su politiar ak demonstrativno nazo ili posveenju beogradske sinagoge 4. prosinca 1944.94 Sudjelovanje idova u Narodnooslobodilakoj borbi detaljno je istraeno u brojnim izdanji ma;95 naprotiv, odgovarajui prikazivanje idovskih vojnika u Crvenoj armi ji moralo je u Sovjetskom Savezu biti suzbijeno. Unato traumama za vrijeme progona u Drugom svjetskom ratu, idovi se nisu odrekli svoje vjere; od 4.870 idova registriranih 1953. (2.563) vie od polovice je i slubeno priznalo pripadnost idovskoj vjeri.96 Nakon rata ponovno oivljene idovske opine preuzele su uz tradicionalno vjerske i socijalne funkcije (u Sovjetskom Savezu su kao izraz idovskog naciona lizma nasilno suzbijane). Mnoge opine zabiljeile su, meutim, tako visok gubitak svojih lanova da je bilo tekoa skupiti deset odraslih mukaraca potrebnih za jedno bogosluje. Ono, dodue, nije bilo zabranjeno, ali je esto bilo ogranieno na najvanije blagdane. Sinagoge koje su jo postojale bile su, kao u Somboru, dobrovoljno zamijenjene za manje opinske zgrade jer su bile prevelike za broj preivjelih idova;97 suprotno tomu, u Sovjetskom Savezu sinagoge su nakon Drugoga svjetskog rata u velikom broju oduzete opinama protiv njihove volje.

L. STEINDORFF, Im Windschatten, 269. Melita VOB, idovi u Hrvatskoj. Migracije i promjene u idovskoj populaciji, Zagreb 1997., 103, 106. 94 Jews in Yugoslavia [katalog izlobe], Zagreb 1989., 127. 95 Najopirnije: Jaa ROMANO, Jevreji Jugoslavije 19411945. rtve genocida i uesnici narodnooslobodilakog rata, Beograd 1980. 96 M. VOB, n. dj., 106. 97 Milenko BELJANSKI, Somborski Jevreji (17351970), Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja [Beograd] 4 (1979.), 1-55, ovdje 41.92 93

427

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

I iseljavanje idovskog stanovnitva u 1948. osnovanu Dravu Izrael Jugoslavija je spadala meu prve zemlje koje su je priznale nije, kao u Sovjetskom Savezu pod Staljinom, bilo zabranjeno. Izmeu 1949. i 1952. oko 8.000 idova napustilo je Jugoslaviju. Kontakt s organizacijama u Izraelu poput posjeta idovskih delegacija iz Jugoslavije Izraelu bio je mogu. Nakon prekida diplomatskih odnosa 1967. nije uslijedio val represija nad idovskim stanovnitvom Jugoslavije. U slubenim tekstovima naglaavalo se potpuno zadovoljstvo s pravnim i vjerskim poloajem zajednice.98 Politika situacija bila je za manje vjerske zajednice u Jugoslaviji povoljni ja nego u Sovjetskom Savezu; drutvenu diskriminaciju, kojoj su osobito bile izloene slobodne crkve, nije Titov reim mogao, a niti htio ublaiti.

Bilanca: vjerski progoni pod Titom i Staljinom u usporedbiDok su nakon boljevike Oktobarske revolucije 1917. vjerske zajednice u Sovjetskom Savezu bile svladane izravnim nasiljem, protucrkvena borba nakon Drugoga svjetskog rata nastavila se na rafiniraniji nain. Jedan sovjet ski nain unitavanja crkvenih zajednica nakon 1944./45. sastojao se od toga da ih, nakon faze fizikog unitenja njihovih vjerskih voa, iznutra razjedi ni. Stoga su glavne ciljne grupe dravnih napada bile, u prvom redu, najvi e hijerarhije zajednica kao i sveenici koji su imali utjecaja na vjernike. U toj atmosferi pritiska dolo je do izraaja koji su sveenici bili spremni na dogovor s reimom. Njihova lojalnost je bila nagraena dravnom blagona klonou i provoenjem na vodee pozicije. Sveenici koji su pruali otpor bili su izloeni daljnjem teroru te su nakon javnih kleveta i pravnih osuda bili povueni iz slube. Na taj nain minimaliziran je mogui protest zbog dravnih zahvata kao npr. oduzimanja crkvenih dobara i zabrane vjeronau ka. Ti procesi tekli su jedan nakon drugoga ili paralelno jedan s drugim te su uzajamno jaali u svom djelovanju. Svoju primjenu nali su nakon 1944. na novim podrujima koja su bili dodana Sovjetskom Savezu (u zapad noj Ukrajini, zapadnoj Bjelorusiji i na Baltiku) kao i u Istonoj, Srednjoj i Jugoistonoj Europi, koje su nakon rata pale pod sovjetsku utjecajnu sferu, meu njima i Jugoslavija pod vlau Tita. Kao strukturno obiljeje titoistike vladavine na primjeru religijske politike moemo ustvrditi da je etabliranje sistema uslijedilo uz golemu pomo staljinistikih metoda, kojima su prije svega pripadale primjene nasilja, represije i terora. Uz druge prave i poten cijalne protivnike njima su bili izloeni crkveni voe, redovnici i sveenici, koji su bili smatrani predstavnicima starog, buroaskog drutva. Pritom je Jugoslavija za vrijeme Drugoga svjetskog rata i u kratko vrijeme neposred no nakon rata nadoknadila ukupne procese progona koji su u Sovjetskom Savezu bili provedeni u razdoblju izmeu dvaju ratova i koji su tamo skoro ugasili ukupan religijski ivot. Ve je partizanska borba donijela jasno deci98

sim.

Albert VAJS, Jevreji u Novoj Jugoslaviji, Jevrejski Almanah 1954, 5-47, ovdje 42 i pas

428

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

miranje broja sveenika svih vjerskih pravaca u Jugoslaviji tako da je soci jalistika preobrazba zemlje zbog toga naila na manje otpora. injenica da su preostali sveenici u vihoru poslijeratnih godina tek morali udariti nove temelje ivotu zajednice bila je takoer prednost za nove vlastodrce. S ciljem ouvanja privida, u Jugoslaviji su prema sovjetskom modelu u Ustav iz 1946. kao i u Vjerski zakon iz 1953. preuzete formulacije koje upu uju na spremno podnoenje vjera u zemlji, ali koje su u stvarnosti bile manipulirane. Namjetenim sudskim procesima, smrtnim kaznama i uhie njima nestali su hijerarhijski voe najveih vjerskih zajednica katolike i pravoslavne crkve, kao i islama. Sljedei vaan korak sastojao se u kresanju gospodarskih osnova religijskih zajednica. To se odnosilo i na promjenu u odnosu prema vjernicima o kojima je uglavnom ovisilo uzdravanje sve enika zajednice. Ukupno, ni u Sovjetskom Savezu ni u Jugoslaviji, kao niti u drugim dravama istone Europe koje su sovjetizirane nakon Drugoga svjetskog rata, nije postojao vrsti plan za izgon crkava koji bi bio odraen po strogoj shemi. Bez kompromisa slijedio se cilj marginalizacije crkava, njihovo otklanjanje iz drutva te njihovo ograniavanje na privatni ivot vjernika. Ipak, Titova politika dokazala je veu mjeru i bolju prilagodbu lokalnim okolnostima, to je bilo vidljivo na odstupanjima od sovjetske prakse. Takoer, protucr kvena propaganda nikada nije bila voena u razmjerima kao u Sovjetskom Savezu dvadesetih i tridesetih godina uz pomo pokreta bezbonika i mili tantnih bezbonika, koji su iz punoga grla polazili u rat protiv crkava te pro vodili protucrkvene uline ophode i spaljivanje ikona. U Jugoslaviji je, tako er, puno rjee dolazilo do demonstrativnih oduzimanja crkvenih zgrada za javne potrebe kao prenamjenu crkava u kina, klubova ili ak u bazene. Registracija u tijelima vlasti, to su religiozne zajednice bile prisiljene initi u Sovjetskom Savezu to je bilo istovjetno s poetkom vrenja dravnog utje caja na religiozni ivot na licu mjesta takoer je izostala u Jugoslaviji. Time bi se Tito izloio opasnosti da protiv sebe okrene ire krugove javnosti. Titu je, spretnije nego Staljinu, uspjelo manipulirati pojedine religij ske zajednice tj. okrenuti jednu protiv druge, to je vidljivo iz potpo re Makedonskoj pravoslavnoj crkvi u borbi protiv Srpske, ali i iz redovite financijske pomoi iz saveznog prorauna Srpskoj pravoslavnoj crkvi, dok je Katolika crkva prije svega bila upuena na milodare. Ekumenski kontakti izmeu crkava u Jugoslaviji bili su slabi i to zbog navo enog skrbnitva. Pritom su u Jugoslaviji bili izraeniji pokuaji instumenta lizacije vjere u politike svrhe nego u Sovjetskom Savezu. Pribliavanje dra vi imalo je posljedicu da su posebno manje vjerske zajednice u Jugoslaviji prije bile tolerirane nego tradicionalne vjere na koje se usredotoio religij ski pohod, dok u Sovjetskom Savezu one skoro nisu dobile prostor za pre ivljavanje. Vjerojatno najvea razlika od staljinistikog postupanja prema crkvama u Jugoslaviji se sastojala u jaem utjecaju republika pri oblikova nju odnosa izmeu vjerskih zajednica i vlasti jer su poznavatelji regionalnih 429

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

odnosa i religiozne prakse zaposjeli republike komisije, koje su bile zadue ne za praktian odnos s vjerskim zajednicama. Openito, jugoslavenska vjerska politika inila se unato svojoj rigoroz nosti i brutalnosti jo uvijek manje agresivna od sovjetske. To je jo jasnije na oigledno mekem kursu nakon 1953. koji od sistema nije traio nikak ve ustupke, to je ak rezultiralo uspostavljanjem diplomatskih odnosa s Vatikanom.99 U Sovjetskom Savezu pod Staljinom to se nikada nije moglo ostvariti. Vea popustljivost Beograda prema vjerskim zajednicama rezulti rala je time da se one nisu sasvim odmetnule u ilegalu i da nisu nastale tajne crkve, iako su se odreene aktivnosti i morale tajno odravati. Na taj nain reim je mogao kontrolirati crkvene organizacije, vjerska javnost u zemlji nije bila gurnuta u opoziciju tako ekstremno kao u Sovjetskom Savezu, a inozemstvu je s pomou spretne propagande, u koju su se dali uvui crkve ni predstavnici svih vjerskih zajednica, lano prikazivana vjerska sloboda, koja uistinu nije postojala. Iz usporedne karakterizacije obaju reima moe se zakljuiti da se titoistika vlada osobito u vremenu nakon 1953. osjeala jaom i manje napadakom i na taj nain dopustila relativno otvaranje poli tike prema crkvama, ali i na drugim podrujima. Suprotno tomu, Staljin, koji je do kraja svoje vladavine juriao na protivnike, inio je to do kraja iz pozicije navodne i samodefinirane slabosti, koja nije doputala nikakvu susretljivost prema onima koji su drukije mislili, nego je uvjetovala okrut no postupanje. Time se Tito u pitanju vjerskih progona dokazao fleksibilnijim i realisti nijim od Staljina, koji je na dugo vrijeme teio potpunom unitenju vjerskog ivota, u emu je uspio samo povrno. Na kraju nijedan od njih nije uspio, jer su nacionalne snage u Jugoslaviji kao i u Sovjetskom Savezu dobile pot poru i od proganjanih crkava i tako, iako na vrlo razliit nain, dovele do pada socijalistikih sistema.Preveo s njemakog jezika Ivica Filipovi

Dodue, tek nakon smrti pape Pija 1958. i Stepinca 1960. godine, koje je jugoslavenska strana proglasila odgovornima za loe odnose izmeu drave i crkve, stvorena je mogunost pribliavanja Vatikanu. Nakon to je 1966. kao prvi korak potpisan Protokol (usp. Miroslav AKMADA, Pregovori Svete Stolice i Jugoslavije i potpisivanje protokola iz 1966. godine, SP 36/2004, br. 2, 473-503), uspostavljeni su 1971. puni diplomatski odnosi izmeu Svete Stolice i Jugoslavije. U oujku te godine Tito je posjetio Vatikan.99

430

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

summary

Religious Persecution in Yugoslavia, 1944-1953: Stalinist ideas under Tito The author of this article examines religious persecutions which occurred during the period from the time of the communist takeover of government at the end of the Second World War until 1953. She shows how at this time the Soviet model of purges was applied to Church circles. Using a comparati ve method, the author points out similarities with Stalins pattern o