of 31/31
Kategorija roda u hrvatskome jeziku Karadakić, Anastazija Undergraduate thesis / Završni rad 2017 Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj: University of Rijeka, Faculty of Humanities and Social Sciences / Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet u Rijeci Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:186:243732 Rights / Prava: In copyright Download date / Datum preuzimanja: 2021-11-29 Repository / Repozitorij: Repository of the University of Rijeka, Faculty of Humanities and Social Sciences - FHSSRI Repository

Kategorija roda u hrvatskome jeziku - UNIRI

  • View
    1

  • Download
    0

Embed Size (px)

Text of Kategorija roda u hrvatskome jeziku - UNIRI

Karadaki, Anastazija
2017
Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / struni stupanj: University of Rijeka, Faculty of Humanities and Social Sciences / Sveuilište u Rijeci, Filozofski fakultet u Rijeci
Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:186:243732
Rights / Prava: In copyright
Repository / Repozitorij:
Repository of the University of Rijeka, Faculty of Humanities and Social Sciences - FHSSRI Repository
ZAVRŠNI RAD
Studentica: Anastazija Karadaki
Rijeka, rujan 2017.
2. 1. Naini klasifikacije imenica ........................................................................................... 3
2. 2. Rod kao gramatika kategorija ....................................................................................... 4
2. 2. 1. Teorije i rasprave o podrijetlu roda ......................................................................... 4
3. Opis roda u hrvatskome jeziku ............................................................................................... 6
4. Rod i tvorba rijei u hrvatskome jeziku ................................................................................. 7
4. 1. Rod kao imeniki vid ...................................................................................................... 7
4. 2. Mocija i mocijska tvorba ................................................................................................ 7
4. 3. Afektivni sufiksi i rod ................................................................................................... 13
5. Podrodovi u hrvatskome jeziku ............................................................................................ 16
6. Imenice neregularna i kolebljiva roda .................................................................................. 18
6. 1. Hibridne imenice .......................................................................................................... 18
6. 2. Dvorodne imenice ......................................................................................................... 19
6. 3. Epiceni .......................................................................................................................... 22
6. 4. 1. Imenice masculina tantum i feminina tantum ....................................................... 25
7. Zakljuak .............................................................................................................................. 28
8. Literatura .............................................................................................................................. 29
1. Uvod
Za temu završnoga rada odabrala sam kategoriju roda u hrvatskome jeziku. Na
samome poetku rei u nešto o klasifikacijama jezinoga materijala, a u nastavku e biti više
rijei o kategoriji roda, vrijednosti koju je autorica Tatjana Piškovi odabrala kao varijablu za
klasifikaciju imenikih i pridjevskih rijei. Zatim u navesti dva naina klasifikacije imenica;
formalni i semantiki kriterij, koji se ponekad preklapaju, što dovodi u pitanje klasifikaciju
imenica po tim kriterijima. Takoer u navesti dvije vrste gramatikih kategorija, iz ega
proizlazi da je rod u hrvatskome jeziku za imenice selektivna, a za pridjeve flektivna
kategorija. Nakon toga u rei nešto o odreenju kategorije roda, kao i o teorijama pojedinih
autora o podrijetlu roda.
U nastavku u se osvrnuti na odnos roda i tvorbe rijei u hrvatskome jeziku te otkriti
postoji li kauzalnost meu njima. U tom u poglavlju navesti i dvije kategorije roda; leksiki i
referencijalni rod. Nakon toga slijedi veliko poglavlje o mociji i mocijskoj tvorbi, koja je
glavni pokazatelj kategorije roda i meusobnog odnosa muškoga i enskoga roda. Autorica
govori o mociji i mocijskoj tvorbi te iznosi stav autora J. Silia i I. Pranjkovia o navedenoj
temi. Takoer u navesti afektivne sufikse i rei nešto o njima, jer oni utjeu na gramatiki
rod, a podrazumijevaju sufikse za tvorbu deminutiva, augmentativa, hipokoristika i pejorativa,
odnosno sufikse za tvorbu imenica s obiljeenim znaenjem.
Zatim u spomenuti i podrodove u hrvatskome jeziku istiui akuzativno-genitivni i
akuzativno-nominativni sinkretizam. Nakon toga e biti rijei o imenicama neregularna i
kolebljiva roda. Navest u i vrste takvih imenica, uz niz primjera kako bih dala što bolji uvid
u njihovu problematiku roda. Takoer elim naglasiti brojnost primjera koje sam uklopila u
svoj rad, s ciljem boljeg uvida u samu problematiku, kao i razumijevanja strunih naziva,
odnosno termina za pojedine pojave. Na kraju u zakljuiti svoj rad iznosei najvanije o
kategoriji roda u hrvatskome jeziku.
3
2. Klasifikacija jezinoga materijala
Autorica Tatjana Piškovi u knjizi Gramatika roda (2011) u uvodnom dijelu govori o
tome kako svaka klasifikacija znai razvrstavanje pojedinih jedinica u odreene klase, a svaka
od tih klasa ima svoje varijable koje predstavljaju kriterij prema kojemu svaka jedinica odlazi
u odreenu klasu. Svaka odreena jedinica sadri karakteristike koje odreuju u koju klasu
ona odlazi. Nain na koji svaka jedinica stabilizira klasu ostvaren je stalnošu jedininih
karakteristika. Uvijek postoji i nekoliko lanova koji se nalaze na rubu, koji ne ispunjavaju
uvjete pripadnosti klasi u potpunosti, ali njihov je broj malen da bi narušili klasnu povezanost.
Autorica navodi kako se svaki jezini materijal klasificira na isti nain: u svakoj jezinoj
„klasi“ mogu se uoiti mehanizmi kojima su odreene jezine jedinice klasificirane i
odijeljene od drugih. Varijabli koje odjeljuju jednu jezinu grupu od druge ima mnogo: vrste
rijei, svojstva po kojima se vrste meusobno razlikuju, vrijednosti prema kojima se odreuju,
obiljeja prema kojima se sklanjaju, mehanizmi pomou kojih uspostavljaju svoj odnos prema
izvanjezinoj stvarnosti. Svaku od tih varijabli moemo gledati kao kriterije po kojemu svaka
jezina jedinica odlazi u odreenu klasu, a od svih njih autorica je za opis odabrala kategoriju
roda, inherentno-flektivnu vrijednost koja djeluje kao varijabla za klasifikaciju imenikoga
inventara, te kao flektivna kategorija pridjevskih rijei u hrvatskome jeziku. (Piškovi, T.
2011: 5-6)
2. 1. Naini klasifikacije imenica
Potreba da se klasificira jezini materijal proizlazi iz ljudske potrebe za
prepoznavanjem, imenovanjem i selekcijom pojava koje opaamo. T. Piškovi upuuje na
dihotomiju izmeu formalnih i semantikih tehnika klasifikacije. Formalne sustave
predstavljaju jezici sa sustavom gramatikih rodova i imenikih klasa, dok semantike sustave
predstavljaju jezici sa sustavom klasifikatora. S obzirom na vrstu sustava moemo razlikovati
klasifikatorske jezike i jezike s imenikim klasama. Naime podjela na semantiku i formalnu
klasifikaciju imenica dovedena je u pitanje zbog toga što se semantiki kriterij u sustavu za
formalnu tehniku pojavljuje kao ravnopravan formalnomu kriteriju. Alexandra Aikhenvald 1
navodi rod i imeniku klasu kao klasifikator u jezicima sa sronosnim razredima, kakav je i
hrvatski jezik. (Piškovi, T. 2011: 11-15)
1 Alexandra Aikhenvald profesorica je lingvistike na Sveuilištu James Cook, u Queenslandu u Australiji.
4
T. Piškovi govori kako Charles Hockett 2 razlikuje selektivne (oznaavaju stalno
svojstvo rijei) i flektivne (svojstvo prema kojemu su rijei promjenjive) gramatike
kategorije. Autorica nadalje istie kako je rod u hrvatskome jeziku za imenice selektivna, a za
pridjeve flektivna kategorija. Naglašava kako je Olga Akhmanova 3 puno prostora posvetila
razjašnjavanju odnosa kategorije i klase, a njezino se tumaenje klasifikacije podudara i s
tumaenjem I. Pranjkovia. Prema O. Akhmanovoj, kategorija (rod, broj i lice) gramatiki je
oblik, dok vrsta rijei predstavlja klasu. Autorica zakljuuje da status roda kao gramatike
kategorije u hrvatskome jeziku ovisi o vrsti rijei koju obiljeava - imenice su po pitanju roda
nepromjenjive (stoga im je rod inherentna kategorija); pridjevi, pridjevske zamjenice, line
zamjenice za tree lice, glagolski pridjevi i neki glavni brojevi po pitanju roda su promjenjivi
(stoga im je rod flektivna kategorija). Svi autori na koje se autorica poziva slau se u jednome
- da se rod definira sronošu. Autorica navodi kako se kod svih autora koji prihvaaju
sintaktiku definiciju roda nailazi na podjelu imenica na sronosne razrede, a ne na rodove.
Ovoj teoriji suprotstavlja se vienje Barbare Unterbeck 4 , koja smatra da slaganje nije
univerzalan kriterij za odreivanje roda te zagovara morfološko odreenje roda, kojemu se
autorica argumentirano suprotstavlja, napominjui da u hrvatskom jeziku isti gramatiki
morfem mogu imati imenice razliitih rodova. Takoer upozorava na nedovoljno razlikovanje
ili ak poistovjeivanje roda i sklonidbene vrste u hrvatskoj i bosanskoj literaturi te se bavi
naelom po kojem se imenicama dodjeljuje rod, istiui kako se svi tipolozi slau da svaki
rodni sustav ima neki oblik semantike konzistentnosti, tj. postoji jasna semantika osnova
grupiranja imenica po rodovima. (Piškovi, T. 2011: 20-28)
2. 2. 1. Teorije i rasprave o podrijetlu roda
U nastavku autorica govori o teorijama i raspravama o podrijetlu roda; istie kako se
one mogu ugrubo podijeliti na spekulativne i empirijske. U spekulativne spadaju
paragramatike (animistika, antropološka i psiholingvistika teorija), a u empirijske
gramatike (morfološka, morfosintaktika i leksika teorija) teorije. U animistikim
spekulativnim teorijama svijet se tumai kao ovjekovo nastojanje da svijet oko sebe
2 Charles Francis Hockett je bio ameriki lingvist koji je razvio mnoge utjecajne ideje u amerikoj
strukturalistikoj lingvistici. 3 Olga Akhmanova bila je ruska ligvistica te autorica knjige Fonologija, Morfologija, Morfologija (1971).
4 Barbara Unterbeck poznata je kao jedna od autora knjige Spol u gramatici i spoznaja (2000).
5
personificira, individualizira, oduhovi. Istie kako se o podrijetlu roda prestalo spekulirati
kada su antropolozi i lingvisti izašli na teren te prikupili informacije iz prve ruke. Zakljuuje
kako je, unato postojanju dviju struja, tj. teorija o podrijetlu roda (u prvoj se zagovara
formalan, unutarjezini razvoj rodne klasifikacije, a u drugoj se brani semantika motiviranost
gramatikoga roda), danas pravo objašnjenje negdje u sredini. (Piškovi, T. 2011: 33-43)
6
3. Opis roda u hrvatskome jeziku
Autorica se oslanja na Grevillea Corbetta 5 koji govori kako postoje semantiki (meu
kojima razlikuje stroge semantike i preteno semantike) i formalni rodni sustavi (koji mogu
biti fonološki i morfološki). Navodi kako je hrvatski rodni sustav formalan, jer su imenice
rasporeene u sva tri roda. Hrvatski se jezik, s obzirom na nain distribucije imenica po
rodovima, uvrštava u morfološke, a ne fonološke rodne sustave. Morfološki sustavi
zahtijevaju usporedbu barem dvaju oblika imenica pri ispitivanju nekoga kategorijalnoga
obiljeja. Nadalje je vano razlikovati leksiku i referencijalnu kategoriju roda. Leksiki rod
podrazumijeva postojanje posebnih leksikih jedinica za svaki spol, što znai da je povezan s
izvanjezinim odrednicama 'muško' i 'ensko' uklopljenima u leksiko znaenje imenice.
Referencijalni rod identificira referenta kao „muško“, „ensko“ ili „rodno neodreeno/
srednje“. Obje su kategorije izvanjezine i odnose se na imenice za ivo koje se mogu spolno
razlikovati (Piškovi, T. 2011: 76-80)
5 Greville Corbett, poznatiji kao Grev, ugledni je profesor lingvistike na Sveuilištu u Surreyu, na jugoistoku
Engleske, te poasni lan jezinoga društva Amerike. Poznat je kao autor knjige Spol (1991).
7
4. 1. Rod kao imeniki vid
Corbett istie da se u formalnim rodnim sustavima morfološka/ formalna pravila za
odreivanje roda mogu preklapati sa semantikima, što je naroito esto u derivacijskoj
morfologiji. Za razliku od njega, B. Unterbeck iskljuivanje imenica za neivo dri
neopravdanim jer elementi koji sudjeluju u tvorbi zbirnih i apstraktnih imenica imaju vrlo
„istu vezu“ s rodom. U hrvatskome su sve apstraktne imenice izvedene sufiksima -ost-ø, -
kost-ø, -nost-ø, -o-a, -ot-a, -(š)tin-a enskoga roda, a one izvedene sufiksima -(s)tv-o i -il-o
srednjega roda; zbirne imenice izvedene sufiksom -ad-ø enskoga su roda, a one izvedene
sufiksom -j-e srednjega su roda. Zato se B. Unterbeck slae s D. Weber da bi tvorbu rijei
valjalo izuavati u vezi s rodom te predlae da se govori o „maskulinskoj, femininskoj i
neutrumskoj derivaciji“. (Piškovi, T. 2011: 91-92) T. Piškovi smatra kako je semantiku
jezgru hrvatskoga jezika prirodnije povezivati sa spolom (izvanjezinim konceptom roda),
nego s konceptom kvantifikacije. (Piškovi, T. 2011: 102)
4. 2. Mocija i mocijska tvorba
Ve je istaknuto da je rod za pridjeve u hrvatskome jeziku flektivna kategorija,
odnosno da su oni trorodni i da im rod ovisi o imenicama uz koje stoje, odnosno o rijeima
kojima je rod inherentna kategorija. Autorica govori o mociji i mocijskoj tvorbi, oslanjajui se
na mišljenje autora J. Silia i I. Pranjkovia te autorice Eugenije Bari. J. Sili i I. Pranjkovi
u Gramatici hrvatskoga jezika (2005: 240) tvrde da je to „glavna gramatika posebnost
pridjeva“ i nazivaju je mocijom, a o trorodnosti pridjeva govori se još od naše prve
gramatike. 6 E. Bari (1987: 9-10) razlikuje pridjevsku mocijsku tvorbu, koja podrazumijeva
samo promjenu gramatikoga roda (dobar-ø, dobr-a, dobr-o), od imenike mocijske tvorbe ili
moviranja, koje ukljuuje promjenu i gramatikoga i referencijalnoga roda. To se odreenje
mocijske tvorbe dalje razlae tako da se preciziraju ishodišni i izvedeni rod, što dovodi do
poistovjeivanja mocijske tvorbe s izvoenjem imenica enskoga roda od imenica muškoga
roda. „Mocijskim sufiksom“ Bari (1987: 10) naziva „onaj sufiks kojim se tvori imenica
6 Za pridjeve Kaši istie da „si pridruuju tri oblika što odgovaraju muškom, enskom i srednjem rodu, osim
genitiva, dativa, ablativa i sedmoga padea u mnoini koji imaju jedan zajedniki oblik za sve rodove“. (Kaši,
B. 2002: 45)
8
odreenog spola, bez obzira na to je li tvorena od imenice suprotnoga spola ili neovisno od
nje“. No i ona dri da je osnovna rije u mocijskoj tvorbi naješe muškoga roda i da
mocijskom tvorbom obino nastaje „movirani femininum“ u ijoj se preoblici javlja imenica
muškoga roda. (Piškovi, T. 2011: 102-104) J. Sili i I. Pranjkovi smatraju da odreenje
mocijske tvorbe ne podrazumijeva da imenicama za ensku osobu prethode imenice za mušku
osobu, ve je rije o „sufiksima u mocijskome odnosu“, pa sufiksi -ø-, -ik-, -ac- znae 'muški
spol', a sufiksi -k-, -ic- 'enski spol'. (J. Sili, I. Pranjkovi 2005: 163-165)
Mocijskom tvorbom naziva se tvorba imenica jednoga roda od imenice drugoga roda s
razlikom u spolu. Javlja se u kategoriji imenica za oznaku osoba i ivotinja. eše se od
imenica muškoga roda tvori imenica enskoga roda (direktor - direktorica, zubar - zubarica,
lav - lavica), nego obrnuto (tetka - tetak, lisica - lisac, patka - patak). Meu takvim
imenicama postoji mocijski odnos; one su jedna drugoj mocijski parnjak, inei mocijski par.
Zato se takve imenice ponekad nazivaju parnim imenicama. Mocijskom tvorbom nastaje
tvorbeni mocijski parnjak. Postoji enski i muški mocijski parnjak. U tvorbi enskog
mocijskog parnjaka sudjeluju ovi sufiksi: -a, -ica, -ka, -inja, -kinja. Sufiksi koji sudjeluju u
tvorbi muškog mocijskog parnjaka su: -(a)c, -(a)k, rjee -an. Od nekih imenica ne moe se
tvoriti mocijski parnjak (npr. od ak, nahod). Rije je o razliitim ogranienjima: biološkom
(dojilja, rodilja), povijesno-sociološkom (dvorkinja, dadilja), rjee tvorbenom, kao
zaposjednutost lika za enski rod pod drugim znaenjem (npr. od imenica na -lica koje znae
'predmet', zbog ega nema mocijskog para: slušalac - slušalica). Mocijskih parnjaka nemaju
ni imenice na -i (brani, goni, ribi, vodi), kao i veina imenica za oznaku vršitelja radnje
sa sufiksom -(a)c (pisac, kupac, borac, tvorac, znalac, svirac). (Bari, E. i sur. 1995: 304)
Mocijski odnos postoji i meu netvorbenim imenicama znaenjski suprotstavljenim po
spolu (pijetao - kokoš, konj - kobila). To su leksiki mocijski parnjaci. enski mocijski
parnjak nije uvijek izveden od svog muškog parnjaka, npr. imenica starica nije izvedena od
imenice starac, a ipak s imenicom starac ini mocijski par. Oba lana takvog mocijskog para,
dakle i imenica starac i imenica starica izvedene su od iste rijei: od pridjeva star. No ovdje
nije rije o mocijskoj tvorbi, dakle ni o mocijskoj izvedenici, ali je rije o mocijskoj imenici.
Takvi su mocijski parnjaci semantiki. (Bari, E. i sur. 1995: 305)
Imenica za ensku osobu tvori se naješe od imenice za mušku osobu inei s njome
mocijski par (car - carica, uvar - uvarica), ali mogu se tvoriti i od druge vrste rijei, npr. od
pridjeva (star - starica) ili glagola (tumarati - tumaraa). Kad je osnovna rije imenice za
ensku osobu imenica koja znai mušku osobu, govori se o mocijskoj tvorbi (profesor -
profesorica). Imenica za ensku osobu motivirana tvorenicom za mušku osobu ima isto
9
tvorbeno znaenje kao i osnovna imenica: vršiteljica radnje (kroja - krojaica), nositeljica
osobine (udak - udakinja), pristaša, sljedbenica ili pripadnica ega (idealist - idealistica).
Ako imenica za mušku osobu ne znai samo vršitelja radnje, nego i zanimanje ili profesiju
muške osobe, imenica za ensku osobu iste profesije ini s tom imenicom profesijski mocijski
par. Ako je imenica koja znai mušku osobu znaenjski obiljeena, ta se obiljeenost prenosi
s motiviranošu i na imenicu koja znai ensku osobu (logoraš - logorašica, pljakaš -
pljakašica). (Bari, E. i sur. 1995: 310)
Najplodniji sufiks koji sudjeluje u tvorbi enskoga mocijskoga parnjaka je sufiks -ica.
On dolazi iza jednoslone osnove imenica za oznaku muške osobe i osnove sa sufiksima,
odnosno završecima -a, -ant, -ar, -aš, -ent, -ist, -l(a)c (rijetko), -nik, -or, -telj. (ban - banica,
lan - lanica, kroja - krojaica, slikar - slikarica, konobar - konobarica, ministar -
ministrica, pljakaš - pljakašica, rukometaš - rukometašica, dirigent - dirigentica, student -
studentica, nastavnik - nastavnica, direktor - direktorica, slušatelj - slušateljica). Sufiks -ica
dolazi i na osnove sa završnim -g (meteorolog - meteorologica, pedagog - pedagogica),
slijedei pritom tvorbeni uzorak kolega - kolegica. Umjesto sufiksa -ica dolazi sufiks -ka ako
je izvedenica s -ica zaposjednuta drugim znaenjem, npr. sanjar - sanjarka (sanjarica znai
'vrsta knjige'), stanar - stanarka (stanarica znai 'ptica koja nije selica'). Mnoge imenice sa
sufiksom -l(a)c nemaju svog parnjaka za vršiteljicu radnje. Tako budilac, drobilac, grabilac,
prskalac, slušalac nemaju svog enskog parnjaka jer budilica, drobilica, grabilica, prskalica,
slušalica znae 'napravu' i motivirane su glagolima buditi, drobiti, grabiti, prskati, slušati.
(Bari, E. i sur. 1995: 310-311) Tu je rije o sufiksu -lica koji sudjeluje u tvorbi imenica za
stvari (bušiti - bušilica, akati - akalica, dizati - dizalica, grijati - grijalica, miješati -
miješalica) (Bari, E. i sur. 1995: 317) Za razliku od imenica sa sufiksom -l(a)c, imenice sa
sufiksom -telj uvijek mogu motivirati imenicu za ensku osobu (buditelj - buditeljica,
drobitelj - drobiteljica, grabitelj - grabiteljica, prskatelj - prskateljica, slušatelj - slušateljica),
stoga je u tome prednost sufiksa -telj pred sufiksom -l(a)c. (Bari, E. i sur. 1995: 311)
Ostali su sufiksi slabije plodni. Tako je sufiks -a vidljiv u nekoliko primjera poput kum
- kuma, suprug - supruga. Sufiks -inja naješe dolazi na osnove muških osobnih imenica sa
završnim -k, rjee na koje druge. Uz tue osnove na -g alternira sa sufiksom -ica (udak -
udakinja, junak - junakinja, pjesnik - pjesnikinja, roak - roakinja, svjedok - svjedokinja,
bog - boginja, rob - robinja, astrolog - astrologinja, pedagog - pedagoginja). Sufiks -ka
dolazi na osnove koje završavaju poluotvornim suglasnikom: j, l, lj, m, n, r, v. Za osnove na -r
vrijede posebna pravila: sufiks -ka dobivaju imenice na -ar, imenice na -er i sloenice na -r
(buruj - burujka, bogumil - bogumilka, bogalj - bogaljka, astronom - astronomka, maneken
10
- manekenka, špijun - špijunka, bolniar - bolniarka, novinar - novinarka, amater -
amaterka, frizer - frizerka, dobrotvor - dobrotvorka, detektiv - detektivka; s okrnjenom
osnovom: blizanac - blizanka, dravljanin - dravljanka, graanin - graanka, pastorak -
pastorka). Sufiks -ka dolazi i u tvorbi enskoga mocijskoga parnjaka muškoj imenici na -ko, s
hipokoristinim znaenjem (zaljubljen - zaljubljenko - zaljubljenka, odrpan - odrpanko -
odrpanka, pospan - pospanko - pospanka). Sufiks -kinja dolazi na osnove imenica za oznaku
muške osobe sa završnim -f i -t odnosno -d koje prelazi u -t ako je ispred njega samoglasnik,
rjee na druge osnove odnosno na osnove drugih vrsta rijei (daktilograf - daktilogafkinja,
favorit - favoritkinja; s alternacijom g/ š: sluga - sluškinja, s obezvuenom osnovom: rob -
ropkinja, invalid - invalitkinja, suditi - sutkinja, trgovati - trgovkinja, vojvoda - vojvotkinja; s
okrnjenom osnovom: domorodac - domorotkinja, predak - pretkinja, treoredac -
treoretkinja). (Bari, E. i sur. 1995: 311)
U tvorbi imenica za ensku osobu koje su motivirane nezavisno od imenica za mušku
osobu najplodniji je uzorak u kojem je osnovna rije pridjev, a sufiks -ica (agin - aginica,
brbljav - brbljavica, upav - upavica, laljiv - laljivica, nesretan - nesretnica, star - starica,
zavidan - zavidnica). Ostali su sufiksi slabo plodni: -aa (tumarati - tumaraa, udavati se -
udavaa), -ina (brat - bratina, sestra - sestrina), -ka (crn - crnka), -lja (prati - pralja,
roditi - rodilja, tkati - tkalja), -ulja (mahnit - mahnitulja), -uša (blebetati - blebetuša, govoriti
- govoruša, klepetati - klepetuša). Imenice sa sufiksima -ulja i -uša pejorativno su obiljeene,
osim imenica djeveruša, plavuša i reduša. (Bari, E. i sur. 1995: 312) Uveanice za ensku
osobu tvore se sufiksima: -ura (djevojka - djevojura), -uskara (baba - babuskara), -etina
(baba - babetina). Znaenje uveanice moe biti i pogrdno. (Bari, E. i sur. 1995: 329)
Imenice za ensku osobu nalazimo i meu etnicima, uveanicama i odmilicama. Etnici
za ensku osobu motivirani su etnicima za mušku osobu, a tvore se naješe sufiksima -ica
(Hrvat - Hrvatica, Maar - Maarica; s alternacijom ije/ je: Srijemac - Sremica i Srjemica,
Nijemac - Njemica), -inja (eh - ehinja, Grk - Grkinja, Poljak - Poljakinja, Slovak -
Slovakinja), -ka, koji je osnovni sufiks u tvorbi enskih etnika od muških (Rumunj -
Rumunjka, Rusin - Rusinka, Slaven - Slavenka, Talijan - Talijanka), -kinja (Rom - Romkinja,
Rus - Ruskinja; s obezvuenom osnovom: Englez - Engleskinja, Francuz - Francuskinja,
Kinez - Kineskinja; s okrnjenom i obezvuenom osnovom: Srbin - Srpkinja). Zemljopisno ime
na -ija od kojeg se sufiksom -(a)c tvori etnik za mušku osobu izravno motivira i etnik za
ensku osobu (Slavonija - Slavonac - Slavonka, Makedonija - Makedonac - Makedonka).
Tako je i kada osnovna rije završava na -ska (Finska - Finac - Finkinja, Danska - Danac -
11
Dankinja). U potonjim primjerima nema mocijske tvorbe kao u ostalih enskih etnika. (Bari,
E. i sur. 1995: 314)
Imenice za ivotinje muškoga roda tvore se sufiksima -(a)c, -an, -aš, -onja, -ov.
Imenice enskoga roda tvore se sufiksima -ica (dlakav - dlakavica, grabljiv - grabljivica,
krljav - krljavica, ljut - ljutica, otrovan - otrovnica), -ka (bijel - bijelka (kokoš), crven -
crvenka, rumen - rumenka (krava)), -lica (kriještati - kriještalica, mijaukati - mijaukalica,
nositi - nosilica, raditi - radilica (pela), zimovati - zimovalica (ptica)), -ulja (u nazivima
krava: cvijet - cvjetulja, kus - kusulja, rog - rogulja, šaren - šarulja), -uša (kreketati -
kreketuša (aba), mrk - mrkuša (kobila), ri - riuša (kobila ili krava)). Tvorba mocijskog
parnjaka od zoološkog naziva vrste iskorištava se prema potrebi za enku (golub - golubica,
medvjed - medvjedica, tigar - tigrica, vrabac - vrabica, vuk - vuica, zec - zeica, rak -
rakovica, fazan - fazanka, pingvin - pingvinka), kao i za mujaka (lisica - lisac, aba - abac,
maka - maak, patka - patak, pura - puran). (Bari, E. i sur. 1995: 315-316)
Mocijski su morfemi oni morfemi koji znae 'spol' - muški i enski. Spol karakterizira
imenice u kojima morfemi sa znaenjem muškoga spola stoje nasuprot morfemima koji znae
enski spol. To su imenice koje znae: vršitelja radnje (naješe su to imenice koje znae
zanimanje); osobu na kojoj se vrši radnja; osobinu; pristašu, pripadnika ili sljedbenika uenja,
pokreta, reda ili pravca; pripadnika naroda, stanovnika kraja i naseljenoga podruja. Vršitelj
radnje model je po kojemu se tvore imenice koje znae 'vršitelj radnje' i 'vršiteljica radnje'.
Model rijei vršitelj ima ovakvo morfemsko ustrojstvo: vrš-i-telj-ø-ø. U njemu -telj- znai
'koji', morfemi vrš- i -i- 'vrši', a prvi morfem -ø- 'onaj'. Nasuprot morfemu -ø- koji znai 'onaj'
(ili 'muška osoba') stoji morfem -ic- koji znai 'ona' (ili 'enska osoba'), ime je uspostavljen
suodnos u kojem je 'muški spol' nasuprot 'enskom spolu'. Tako nasuprot vrš-i-telj-ø-ø 'onaj
koji vrši' (ili 'muška osoba koja vrši') stoji vrš-i-telj-ic-a 'ona koja vrši' (ili 'enska osoba koja
vrši'). Drugi morfem -ø znai 'muški rod', kojemu nasuprot stoji morfem -a sa znaenjem
'enski rod'. To pokazuje da treba razlikovati znaenje 'spol' od znaenja 'rod'. Znaenje 'spol'
pripada leksikologiji, a znaenje 'rod' gramatici. To potvruje injenica da je 'spol' sociološki,
a 'rod' lingvistiki, tj. gramatiki pojam. (Sili, J., Pranjkovi, I. 2005: 171)
Uz morfem -telj- znaenje 'vršitelj radnje' imaju i ovi morfemi: -a- (pjev-a-ø-ø), -
and- (doktor-and-ø-ø), -ant- (labor-ant-ø-ø), -ar- (slik-ar-ø-ø; s nepostojanim a: magistar-ø-
ø), -aš- (košark-aš-ø-ø), -at- (advok-at-ø-ø), -en- (u-en-ik-ø), -ent- (asist-ent-ø-ø), -ist-
(specijal-ist-ø-ø), -er- (spik-er-ø-ø), -graf- (daktilo-graf-ø-ø), -or- (dokt-or-ø-ø), -lac- (spas-i-
lac-ø), -log- (psiho-log-ø-ø), -slov- (jezik-o-slov-ac-ø) i -znan- (prirod-o-znan-ac-ø). Znaenje
'onaj' ('muška osoba') nose morfemi -ø-, -ac-, -ik- i -in-, a znaenje 'ona' ('enska osoba')
12
morfemi -ic-, -inj-, -k- i -kinj-. U skladu s time navedeni 'vršitelji radnje' u suodnosu znaenja
'onaj' naspram 'ona' glase: pjev-a-ø-ø : pjev-a-ic-a, doktor-and-ø-ø : doktor-and-ic-a, labor-
ant-ø-ø : labor-ant-ic-a, slik-ar-ø-ø : slik-ar-ic-a, magistar-ø-ø : magistr-ic-a, košark-aš-ø-ø :
košark-aš-ic-a, advok-at-ø-ø : advok-at-kinj-a, u-en-ik-ø : u-en-ic-a, asist-ent-ø-ø : asist-
ent-ic-a, specijal-ist-ø-ø : specijal-ist-ic-a, spik-er-ø-ø : spik-er-ic-a, daktilo-graf-ø-ø :
daktilo-graf-kinj-a, dokt-or-ø-ø : dokt-or-ic-a, psiho-log-ø-ø : psiho-log-inj-a, prirod-o-znan-
ac-ø : prirod-o-znan-k-a. Jedino se uz morfem -lac- takav suodnos ('onaj' : 'ona') ne
uspostavlja redovito, nego samo po potrebi. Tada se -lac- lani na -l- i -ac-, odnosno na -l- i -
ic-. Pri takvoj se tvorbi moe uspostaviti veza sa znaenjem morfema -lic-, u kojemu takoer
nije uspostavljena opreka po spolu. Tada se rijei drijemalica moe pripisati znaenje koje se
pripisuje rijeima neznalica, sveznalica, propalica i sl. Inae se uz taj morfem -lic- naješe
vezuje znaenje 'naprava', kao u primjerima: slušalica, vršilica, letjelica, drobilica, kosilica i
sl. Hoe li nasuprot morfemima -ø-, -ac- i -ik- sa znaenjem 'muška osoba' biti morfem -ic-, -
k- ili -kinj-, ne ovisi o lingvistikim, tj. gramatikim, nego o sociolingvistikim razlozima,
koji uvaavaju povijest standardnoga jezika, njegovu tradiciju, navike i kulturu onih koji se
njime slue itd. (Sili, J., Pranjkovi, I. 2005: 171-172)
Kao morfem koji znai 'vršitelj radnje' moe posluiti i morfem -ovn-: bunt-ovn-ik-ø
('enska osoba': bunt-ovn-ic-a) i morfem -n-: klevet-n-ik-ø ('enska osoba': klevet-n-ic-a). Za
osobinu koriste se morfemi: -ak- (vješt-ak-ø-ø : vješt-ak-inj-a), -av- (laj-av-ac-ø : laj-av-ic-a),
-iv- (primit-iv-ac-ø : primit-iv-k-a), -jak- (sebin-jak-ø-ø > sebinj-ak-ø-ø : sebinj-ak-inj-a), -
jiv- (šal-jiv-ac-ø > šalj-iv-ac-ø : šalj-iv-ic-a), -ljiv- (la-ljiv-ac-ø : la-ljiv-ic-a), i -eljiv-
(sram-eljiv-ac-ø : sram-eljiv-ic-a). Neki od njih mogu znaiti i 'vršitelj radnje'. Tako se
brblj-av-ac-ø (brblj-av-ic-a) moe opisati i kao 'brbljava osoba' i kao 'osoba koja brblja', la-
ljiv-ac-ø (la-ljiv-ic-a) kao 'laljiva osoba' i 'osoba koja lae' itd. Za pristašu, pripadnika,
sljedbenika uenja, pokreta, reda ili pravca predvieni su morfemi: -ov- (aristotel-ov-ac-ø :
aristotel-ov-k-a), -ev- (matoš-ev-ac-ø : matoš-ev-k-a), -ijan- (vagner-ijan-ac-ø : vagner-ijan-
k-a), -in- (benedikt-in-ac-ø : benedikt-in-k-a), -ant- (protest-ant-ø-ø : protest-ant-ic-a) i -ist-
(racional-ist-ø-ø : racional-ist-ic-a). Za pripadnika naroda, stanovnika zemlje, naseljenoga
podruja slue morfemi: -ac- (Slavon-ac-ø : Slavon-k-a), -an- (Amerik-an-ac-ø : Amerik-an-k-
a), -at- (Azij-at-ø-ø : Azij-at-kinj-a), -an- (Zagreb-an-in-ø > Zagrep-an-in-ø : Zagrep-an-
k-a), -ez- (Kin-ez-ø-ø : Kin-ez-kinj-a > Kin-es-kinj-a), -in- (Dalmat-in-ac-ø : Dalmat-in-k-a), -
jan- (Tibet-jan-in-ø > Tibe-an-in-ø : Tibe-an-k-a) i -jak- (Bosn-jak-ø-ø > Bošnj-ak-ø-ø :
Bošnj-ak-inj-a). Ovdje se kao morfem muškoga spola pojavljuje i -in. (Sili, J., Pranjkovi, I.
2005: 172)
13
Uz spomenute se morfeme pojavljuje i morfem -ø- koji nosi i sadraj 'pripadnik' i
sadraj 'muška osoba' te nasuprot njemu morfem -ic- koji nosi sadraj 'pripadnica' i sadraj
'enska osoba' (Hrvat-ø-ø : Hrvat-ic-a). Tako je i s morfemom -ø- i nasuprot njemu s
morfemima -inj- i -kinj- (eh-ø-ø : eh-inj-a, Arap-in-ø : Arap-kinj-a) te s morfemom -ac- i
nasuprot njemu s morfemom -k- (Indij-ac-ø : Indij-k-a). Slino je s mocijama kum i kuma te
kralj i kraljica. Kum ima ovakvo morfološko ustrojstvo: kum-ø-ø (morfem -ø1- znai 'muški
spol', a morfem -ø2 'muški rod'), a kuma ovakvo: kum-a-a (morfem -a1- znai 'enski spol', a
morfem -a2 'enski rod'); kralj ovakvo: kralj-ø-ø, a kraljica ovakvo: kralj-ic-a. Mocija se
izraava i na supletivan nain, odnosno dvjema razliitim osnovama; jednom za 'muški spol',
a drugom za 'enski spol' (brat i sestra, otac i majka, sin i ki). Uz morfeme koji znae
'vršitelj radnje' postoje i morfemi koji znae 'trpitelj radnje'. To su: -an-, -en- i -jen- (progn-
an-ik-ø : progn-an-ic-a; zatvor-en-ik-ø : zatvor-en-ic-a; ran-jen-ik-ø > ranj-en-ik-ø : ranj-en-
ic-a) (Sili, J., Pranjkovi, I. 2005: 173)
4. 3. Afektivni sufiksi i rod
Afektivni sufiksi utjeu na gramatiki rod. U afektivne se sufikse ubrajaju sufiksi za
tvorbu deminutiva, augmentativa, hipokoristika i pejorativa, odnosno sufiksi za tvorbu
imenica s obiljeenim znaenjem, kojima se ne mijenja leksiko znaenje imenice, nego samo
govornikov odnos prema oznaeniku. Pri tome se uzimaju u obzir samo one imenice koje su
motivirane drugom imenicom (a ne glagolom, kao npr. njuškati - njuškalo). Afektivni sufiksi
ponekad mijenjaju sklonidbenu vrstu osnovne imenice bez obzira oznaava li ona što ivo ili
što neivo. Pri izvoenju imenica s obiljeenim znaenjem od imenica za neivo promjena
sklonidbene vrste esto izaziva i promjenu roda. Situacija nije komplicirana jer te izvedenice
nemaju referencijalni rod, a gramatiki im rod ovisi iskljuivo o formalnim imbenicima.
Dvojbe se javljaju u imenica s referencijalnim rodom kad afektivni sufiksi uzrokuju promjenu
sklonidbene vrste izvedenice smještajui je u vrstu sa zadanim rodom koji ne korespondira sa
spolom referenta oznaenoga izvedenicom. U tim se sluajevima razvija konflikt izmeu
formalnoga i semantikoga kriterija dodjeljivanja roda koji bi se eše morao razrješavati u
korist semantikoga kriterija. No esto se dogaa da se rod modifikatora uz izvedenicu
odreuje prema obama kriterijima, odnosno da se afektivnim sufiksima izvode imenice
kolebljiva roda. (Piškovi, T. 2011: 118-119)
Sufiksima -elj(a)k-ø i -(j)ulj(ak)-ø izvode se umanjenice od imenica svih triju rodova:
put - puteljak, ovjek - ovjeuljak, brdo - brduljak, djevojka - djevojuljak. Imenica brdo
14
srednjega je roda, pripada a-sklonidbi i oznaava nešto neivo, deminutiv izveden od nje
muškoga je roda i pripada a-sklonidbi. Odnos roda i sklonidbene vrste u imenica za neivo u
tome je tipu derivacije jednostavan, odnosno u izvedenica ne postoji kolebanje izmeu rodnih
oznaka. Imenica djevojka enskoga je roda, pripada e-sklonidbi i oznaava nešto ivo, pa bi se
u konfliktu kriterija za odreivanje roda njezina deminutiva oekivala prevaga semantikoga
kriterija. Meutim imenica djevojuljak muškoga je roda, pripada a-sklonidbi i uz nju se
uvijek uvrštavaju modifikatori muškoga roda (Taj-ø djevojuljak-ø iznenadi-o je svojom
sposobnošu). Slina je situacija s augmentativnim sufiksom -in-a: dolazi na osnove imenica
muškoga (brod-brodina, junak-junaina, momak-momina), enskoga (dlaka-dlaina, bolest-
boleština) i srednjega roda (tijelo-tjelesina, kljuse-kljusina). Ako imenica znai što neivo, s
promjenom sklonidbene vrste mijenja se i rod, pa su imenice brodina i tjelesina enskoga
roda bez obzira na to što su osnovne imenice muškoga odnosno srednjega roda. Imenica
boleština promijenila je sklonidbenu vrstu u odnosu na osnovnu imenicu (i-sklonidba > e-
sklonidba), ali rod je ostao isti jer je u e-sklonidbi zadani rod enski, dok se i-sklonidba
potpuno podudara sa enskim rodom. (Piškovi, T. 2011: 119-120)
Imenice za ivo imaju kompliciraniji odnos izmeu oblika i znaenja. Imenice
junaina i momina pripadaju e-sklonidbi, gdje je zadani rod enski, no referencijalni muški
rod nalae da budu muškoga roda. Gramatike odrednice uz te imenice u jednojezinim su
rjenicima hrvatskoga jezika neujednaene i nedosljedne. Ni pri dodjeljivanju roda
spomenutim imenicama ni pri slaganju modifikatora s njima ne moe se govoriti o
pogreškama niti se forsirati semantiki kriterij. One jednostavno ne uspostavljaju jednoznaan
odnos prema gramatikoj kategoriji roda zbog sloena odnosa njihova referencijalnoga roda
sa zadanim rodom sklonidbene vrste po kojoj se mijenjaju. One ulaze u posebnu skupinu
hibridnih imenica kojih ima u veini jezika s formalnim trorodnim sustavom i koje njihova
malobrojnost s jedne strane istie, a s druge im strane ne dopušta da dovedu u pitanje
postojea pravila i zadane obrasce u rodnome sustavu. (Piškovi, T. 2011: 120)
U nastavku su navedeni afektivni sufiksi u hrvatskome jeziku koji mijenjaju
sklonidbenu vrstu u odnosu na osnovnu rije. To su: -in-a (momak - momina, ljudi - ljudina,
seljak - seljaina, poštenjak - poštenjaina, trbuh - trbušina, jezik - jeziina, bolest - boleština,
tijelo - tjelesina, kljuse - kljusina), -in-a (oficir - oficirina, kreten - kretenina, šamar -
šamarina), -ug-a (stan - stanuga, pivo - pivuga), -esin-a (ljudi - ljudesina), -etin-a (ljudi
- ljudetina, brk - bretina), -usin-a (vol - volusina), -ušin-a (orao - orlušina), -jar-a (komunist
- komunjara), -eskar-a (ljudi - ljudeskara), -dij-a (šaljivac - šaljivdija), -onj-a (kit 'momak' -
kitonja), -dur-a (pijanac - pijandura), -kelj-a (starac - starkelja), -urd-a (glas - glasurda), -
15
endr-a (selo - selendra), -a (Grgur - Grga, Juraj - Jura), -e (Stjepan/ Stipan - Stipe), -o
(Vladimir - Vlado, ovjek - ovo, seljak - seljo, medvjed - medo), -j-o (vuk - vujo), -ic-a (Ivan -
Ivica, djed - djedica, tata - tatica, vijest - vjestica, Gabi - Gabica), -ic-a (cijev - cjevica), -k-
a (Nives - Niveska), -k-o (stric - striko, zec - zeko), -an-ø (zeko - zekan), -l-e (Josip - Jole,
Grga - Grle, brat - brale), -c-o (Josip - Joco, brija - brico), -j-o (Mihovil/ Mihael - Mijo,
slinavac - slinjo), -r-o (Petar - Pero), -š-a (Ivan - Ivša, direktor - diša), -š-o (Mihovil/ Mihael
- Mišo), -z-o (Josip - Jozo), -ulj(a)k-ø (djevojka - djevojuljak, pjesma - pjesmuljak, knjiga -
knjiuljak), -et(a)k-ø (cura - curetak, haljina - haljetak), -i(a)k-ø (cura - curiak, soba -
sobiak), -ar(a)k-ø (šuma - šumarak), -er(a)k-ø (kua - kuerak), -c-a (krv - krvca), -jk-a (bol
boljka), -i-ø (ptica - pti, Sanja - Sanji, Ivo - Ivi), -e-ø (cura - cure, pas - paše, svinja -
svinje, ivina - ivine, kum/ kuma - kume, Marina - Marine), -e-ø (djevojka - djevoje,
momak - mome). (Piškovi, T. 2011: 121-124)
16
5. Podrodovi u hrvatskome jeziku
Autorica govori i o podrodovima u hrvatskome jeziku istiui kako u akuzativu
jednine imenica muškoga roda a-sklonidbe postoji razlika izmeu imenica koje znae što ivo
i onih koje znae što neivo: prve su oblikom jednake genitivu, a druge nominativu jednine.
Taj se akuzativno-genitivni i akuzativno-nominativni sinkretizam integriraju u kategoriju
(ne)ivosti i dovode do oblikovanja dvaju podrodova - podroda za ivo (muškarac, ovjek,
djeak, pisac, profesor, Marko) i podroda za neivo (stol, zid, zakon, asopis, kola).
Podrodovi u hrvatskome jeziku podrazredi su glavnoga, muškoga roda i razlika se oituje
samo u akuzativu jednine; takva relacija predstavlja inverziju semantike hijerarhije u kojoj se
muško i ensko tretiraju kao podvrste ivoga. (Piškovi, T. 2011: 124)
Corbettov termin podrod Pranjkoviu se ne ini najboljim izborom, a razlog tomu je
taj što implicira da je kategorija ivosti „podreena rodu“ te da je kategorijalno vezana
iskljuivo za rod. Pranjkovi naime smatra da bi se prije „moglo rei da je kategorija
(ne)ivosti 'vezana' za kategoriju padea, jer se izraava padenim razlikama, tj. razliitim
mogunostima izraavanja akuzativa“. Takoer smatra da je ivost samostalna kategorija kao
i svaka druga (rod, broj, pade, lice), a ne kakva supkategorija, odnosno derivacija „veih“
kategorija ili njihova popratna znaenjsko-formalna karakteristika. Razlika je samo „u tome
što ona nema svoju vlastitu gramatikalizaciju, nego se gramatikalizira posredno, tj. preko
kategorije padea“. (Pranjkovi, I. 2007: 307)
T. Piškovi govori kako G. Corbett (1991) istie kako su se podrodovi razvili kasnije
od rodova te da je semantiki kriterij pri odreivanju podrodova ponešto oslabljen. To se u
hrvatskome jeziku vidi ponajprije u imenica koje znae ensku osobu, a muškoga su roda
(curetak, djevojuljak) te u nekih imenica prenesena znaenja. Kategorija ivosti moe se
uoiti i u zamjenici koji i zamjenikome pridjevu kakav u kojih je akuzativ jednine esto
jednak genitivu i onda kad se te anafore odnose na „neivi antecedent“ (Donesite mi spis
kojeg sam traio, Bio je to koncert kakvog smo dugo ekali). U reenicama tipa Pronašli smo
spis koji dopunjava tekst nije jasno koja imenica oznaava agens, pa se ta dvosmislenost
razrješava uporabom genitivnoga oblika zamjenice: Pronašli smo spis kojeg(a) dopunjava
tekst. Osim što pojava zahvaa odnosnu zamjenicu koje je antecedent imenica muškoga roda
za što neivo, ona se sve eše pojavljuje i uz antecedente srednjega roda (Otišli smo na
putovanje kojeg smo dugo planirali, Daleko je to od ljeta kakvog smo prieljkivali), što je
naroito neobino jer se akuzativno-genitivni sinkretizam uope ne javlja u imenica srednjega
17
roda. 7 Pranjkovi (2007: 310) smatra da je razlog tomu analogija prema linim zamjenicama
treega lica kojima je akuzativ uvijek jednak genitivu i u muškome rodu (Gledam ovjeka -
Gledam ga, Gledam ljude - Gledam ih), i to u oba broja, te da akuzativno-genitivni
sinkretizam linih zamjenica „nuno utjee i na cijeli zamjeniki sustav“. (Piškovi, T. 2011:
129-130)
7 Akuzativno-genitivni sinkretizam o kojemu se ovdje govori ne zahvaa ni imenice muškoga roda - iskazi tipa
*Pronašli smo spisa neovjereni su u hrvatskome standardu. Rije je iskljuivo o akuzativno-genitivnome
sinkretizmu u zamjenica kojih je antecedent imenica za što neivo; ona pak sama nikad ne podlijee akuzativno-
genitivnome sinkretizmu.
6. Imenice neregularna i kolebljiva roda
T. Piškovi takoer spominje imenice neregularna i kolebljiva roda, koje G. Corbett
naziva problematinima jer im se rod ne moe predvidjeti na temelju regularnih pravila za
dodjeljivanje roda. Više je skupina imenica u hrvatskome jeziku sa sloenim odnosom rodnih
kategorija. Barem im je jedna kategorija roda (gramatika, referencijalna, leksika)
optereena dvjema funkcijama, pa su primjerice gramatiki jednoga roda (muškoga, enskoga
ili srednjega), referiraju na oba spola (muški i enski) i nemaju leksiki rod (odnosno nemaju
posebne leksike jedinice za svaki spol) ili imaju dvije gramatike rodne oznake, a referiraju
na samo jedan spol. Nepredvidljivost i kolebljivost roda oituju se kao: a) nesklad izmeu
formalnoga i semantikoga kriterija pri dodjeljivanju imenikoga roda (hibridne imenice), b)
kolebanje izmeu dviju rodnih oznaka (dvorodne imenice), c) postojanje imenica jednoga
gramatikoga roda, a dvaju referencijalnih rodova (epiceni) i d) nedostatak referencijalne
kategorije roda u imenica za što ivo (defektivne imenice). (Piškovi, T. 2011: 135)
6. 1. Hibridne imenice
Hibridne su imenice one imenice u kojih su pri rasporeivanju po rodovima formalni i
semantiki kriterij u konfliktu. To znai da je rije o imenicama za ivo jer se u hrvatskome
jeziku samo na njih primijenjuje semantiki kriterij pri dodjeljivanju roda. Hibridne imenice
imaju stabilan referencijalni rod (ili muški ili enski), a mijenjaju se po sklonidbi u kojoj
veina imenica za ivo referira na bia suprotnoga spola. Rije je primjerice o imenicama tipa
gazda, kolega, mladoenja, momina, tata koje oznaavaju osobu muškoga spola, a sklanjaju
se po e-sklonidbi u kojoj je zadani rod enski. Kako u konfliktu kriterija za dodjeljivanje roda
obino prevlada semantiki kriterij, gramatiki bi se rod tih imenica morao poklapati s
njihovim referencijalnim rodom bez obzira na pripadnost sklonidbenoj vrsti. Zato su
spomenute imenice muškoga roda i slau se s modifikatorima muškoga roda. Meutim sukob
tih dvaju kriterija ne rješava se uvijek u korist semantikoga kriterija, što se oituje u
inkongruentnosti (nesronosti) gramatike i referencijalne kategorije roda. Dovoljno je
primjerice da se nabrojenim imenicama promijeni gramatiki broj ili da je rije o zbirnim
imenicama (braa, gospoda, vlastela) pa da dominacija semantikoga kriterija bude
poljuljana (imenice kolege, voe, gazde, mladoenje, kao i spomenute zbirne imenice, slau se
i s modifikatorima enskoga roda). (Piškovi, T. 2011: 136-137)
19
Augmentativi izvedeni od imenica muškoga roda koji se mijenjaju po e-sklonidbi
(momina, starkelja) i muškoga su referencijalnoga roda kolebaju se u gramatikome rodu
ak u jednini. Imenice curetak, djevojuljak, curiak muškoga su roda iako referiraju na
osobu enskoga spola i nikad se ne slau s atributnim i predikatnim modifikatorima enskoga
roda (*Samozatajna curetak odluila je javno progovoriti), dok su imenice djevoje i mome
srednjega gramatikoga roda bez obzira na to što im je referencijalni rod enski odnosno
muški (*Neumorni mome radio je na svome djelu). Semantiki kriterij uvijek nadvladava
formu samo u vlastitih imenica (Nikola, Andrija, Jurica, Tomica, Grga, Jura uvijek su
muškoga, a Dagmar, Ines, Meri uvijek su enskoga roda) i rijetkih opih imenica koje
oznaavaju blizak rodbinski odnos (tata, djedica), dok je u ostalih za dodjeljivanje roda
znaenje presudno samo u jednini (kolega, hulja, gazda). Uz veinu ostalih hibridnih imenica
oblik je modifikatora nestalan. (Piškovi, T. 2011: 137-138)
6. 2. Dvorodne imenice
Dvorodne imenice su vrsta imenica koje se zbog razliitih razloga mogu slagati s
metama dvaju rodova. Razlika u rodu u njih esto korelira s još nekom razlikom, naješe s
razlikom u znaenju ili s pripadnošu razliitim sklonidbenim vrstama. Po tome se razlikuju
od drugih skupina imenica s nekim oblikom rodne neregularnosti: hibridne imenice imaju
stabilan referencijalni rod, ali poesto dvostruk gramatiki rod; epiceni pak imaju stabilan
gramatiki rod, ali dvostruki referencijalni rod. Ako dvorodne imenice oznaavaju ivo bie,
tada im je dvostruk i referenijalni i gramatiki rod. (Piškovi, T. 2011: 146)
Prvi „pravi“ tip dvorodnosti odnosi se na imenice s dvostrukom referencijom kojima
nedostaje leksika kategorija roda. Takvu se dvorodnost naziva semantikom. Imenice u kojih
se oituje semantika dvorodnost obino se nazivaju imenicama opega ili zajednikoga roda,
ali se taj termin esto vee i uz epicene. Imenice tipa izdajica, budala, njuškalo referiraju i na
mušku i na ensku osobu, ali nemaju tvorbeni ni supletivni leksiki rod. U ovoj se skupini
dvorodnih imenica mogu uoiti dvije podskupine. U prvu se podskupinu ubrajaju imenice
koje se mijenjaju po e-sklonidbi i mogu se slagati s modifikatorima muškoga i enskoga roda.
Obino su izvedene sufiksima -ic-a/ -lic-a/ -nic-a (izbjeglica, izdajica, izjelica, kukavica,
lutalica, pijanica, pridošlica, pristalica, propalica, skitnica, sveznalica, škrtica, tvrdica,
ubojica, ulizica, varalica), rjee sufiksima -arij-a (ništarija), -iš-a (hvališa, platiša, radiša,
štediša), -š-a (pristaša, ustaša), -in-a (lijenina, seljaina), -uš-a (potrkuša), -a (cmizdra,
danguba, luda, maza, uhoda), -ob-a (grdoba, rugoba). Ima i sloenica (cvilidreta, gulikoa,
20
zborovoa) i tvorbeno nemotiviranih imenica (bestija/ beštija, bitanga, budala, cicija, faca,
gnjida, guja, hulja, juda, mecena, mušterija, mumija, protuha, remeta, svinja, šeprtlja). Drugu
skupinu ine imenice izvedene sufiksom -l-o (blebetalo, drijemalo, gunalo, klepetalo,
njuškalo, oklijevalo, piskaralo, potucalo, spadalo, sprdalo, škrabalo, trabunjalo, trkaralo,
tumaralo, vrebalo, zabadalo, zadirkivalo, zanovijetalo, zijevalo, zlopamtilo) koje se mijenjaju
po a-sklonidbi i slau s modifikatorima srednjega i muškoga roda. Uporaba je tih imenica
takoer konotativna jer osobama koje oznaavaju pridaju „dodatnu znaenjsku komponentu
nedozrelosti pored ve postojee komponente sadrane u njihovoj leksikoj osnovi koja se
odnosi na neku od obino negativnih osobina“. (Piškovi, T. 2011: 147-148)
Sljedei oblik dvorodnosti je onaj u kojemu razlika u rodu korelira s razlikom u
morfologiji, odnosno s pripadnošu sklonidbenoj vrsti. Za razliku od prethodne skupine
imenica, promjena roda u ovoj skupini imenica ne uzrokuje promjenu znaenja. Rije je o
imenicama bez referencijalnoga roda, a kolebaju se u rodu jer se mogu mijenjati po dvjema
sklonidbenim vrstama i slagati se s modifikatorima dvaju rodova. Takva se dvorodnost naziva
morfološkom. Javlja se u nekih tvorbeno nemotiviranih imenica (bol, ar, gar, glad, izrast,
pelud, splav) i nekih dvoslonih imenica izvedenih sufiksom -e (gare, gnjile, svrbe,
trule). Te se imenice kolebaju izmeu enskoga i muškoga roda, odnosno izmeu i-sklonidbe
i a-sklonidbe. Morfološka se dvorodnost oituje i u imenici jetra koja se koleba izmeu e-
sklonidbe i a-sklonidbe, a moe biti enskoga i srednjega roda. (Piškovi, T. 2011: 150-151)
Postoje i imenice koje imaju dva roda, a da dvorodnost ne korelira ni sa semantikim
ni s morfološkim grananjem. Rije je o imenicama koje u nominativu jednine imaju gramatem
-o ili -e (bijenale, elo, finale, gvano, jugo, kino, labelo, oštro, široko, trijenale). Naješe su
stranoga podrijetla (osim imenice jugo), a kolebaju se izmeu muškoga i srednjega roda te
pripadaju istoj, a-sklonidbi. Razlika u rodu ne izaziva nikakvu razliku u znaenju; jedino se iz
normativne perspektive ta dva roda ponekad veu uz razliite registre (npr. srednji rod
imenice finale povezuje se s kolokvijalnim diskursom, a muški rod s „biranim stilom“). Do
takve dvorodnosti dolazi naješe pri leksikome posuivanju. U hrvatskome je jeziku u
najveem broju sluajeva rije o posuenicama ambigvitetna, tj. nejasna doetka jer se po a-
sklonidbi mijenjaju imenice i muškoga i enskoga i srednjega roda koje u nominativu jednine
imaju gramatem -o i -e. (Piškovi, T. 2011: 153)
Posljednji tip dvorodnosti korespondira s tvorbom mnoinskih oblika. O toj bi pojavi
trebalo govoriti i kad je rije o opoj mnoini, dakle kad se mijenja gramatiki broj (imenica
je u jednini jednoga, a u mnoini drugoga roda), i kad se mnoina izrie zbirno i gramatiki se
21
broj ne mijenja (imenica i njezin mnoinski oblik istoga su broja, odnosno u jednini su, ali im
se razlikuju rodne oznake). Kad znae osjetilo, imenice oko i uho u jednini su srednjega roda i
pripadaju a-sklonidbi, a u mnoini - oi i uši - enskoga su roda i pripadaju i-sklonidbi.
Imenice srednjega roda a-sklonidbe koje znae što ivo (janje, jare, pae, pile, siroe, tele,
unue) tvore mnoinske oblike na dva naina, a zajedniko im je to da su izvedeni od istoga
korijena. U prvome se sluaju uzima mnoina imenice izvedene od osnovne imenice sufiksom
-i-ø (janjii, jarii, paii, pilii, telii, unuii), koji za veinu spomenutih imenica
funkcionira i kao afektivni (deminutivni) sufiks. Mnoinski su oblici muškoga roda, ali
pripadaju istoj sklonidbenoj vrsti. U drugome sluaju mnoina se izrie zbirnom imenicom
izvedenom sufiksom -ad-ø (janjad, jarad, pašad, pilad, siroad, telad, unuad) koja je u
jednini enskoga roda i mijenja se po i-sklonidbi. Promotre li se svi jedninski i mnoinski
oblici nabrojenih imenica, uoava se svojevrsna trorodnost (jare - srednji rod, jarii - muški
rod, jarad - enski rod). (Piškovi, T. 2011: 154)
O trorodnosti bi se moglo govoriti i u vezi s nekim hibridnim zbirnim imenicama
(braa, gospoda, vlastela) i u vezi sa zbirnom imenicom djeca. Naime kao mnoinski oblik
imenice dijete (srednji rod, a-sklonidba) funkcionira zbirna imenica djeca (e-sklonidba) koja
ulazi u ak tri sronosna obrasca (u femininski po atributnome slaganju: ovoj djeci; u
neutrumski po predikatnome slaganju: Djeca su došla; u maskulinski po slaganju s linom
zamjenicom: djeca... oni). Mnoina imenica brat, gospodin i vlastelin (muški rod, a-
sklonidba) izrie se takoer zbirnim imenicama e-sklonidbe: braa, gospoda i vlastela, koje
ulaze u tri sronosna obrasca (u femininski po atributnome slaganju: ovoj brai/ gospodi/
vlasteli i po predikatnome slaganju: Gospoda je došla, Vlastela je došla 8 ; u neutrumski po
predikatnome slaganju: Braa/ Gospoda/ Vlastela su došla; u maskulinski po predikatnome
slaganju: Braa/ Gospoda/ Vlastela su došli). (Piškovi, T. 2011: 154-155)
Postoje imenice muškoga roda za neivo (list, grob, snop; a-sklonidba) koje uz opu
mnoinu istoga roda (listovi, grobovi, snopovi) imaju i zbirnu mnoinu srednjega roda (grana,
e-sklonidba - granje, a-sklonidba). U ovu se skupinu mogu ubrojiti i one imenice koje imaju
razliite rodne oznake u jednini i mnoini, ali ne i razliitu sklonidbenu vrstu. To su, prije
spomenute, imenice kolebljiva roda u jednini (bijenale, finale, trijenale), ija se nestabilnost
prenosi i u mnoinu (bijenali/ bijenala, finali/ finala, trijenali/ trijenala). Za druge se obino
tvrdi da im je u jednini stabilan muški rod (dinamo, korzo, moto, saldo, salto, torzo), a u
mnoini srednji rod (dinama, korza, mota, salda, salta, torza). No svi se oblici mijenjaju po a-
8 Imenica braa po predikatnome slaganju ne ulazi u femininski obrazac: *Braa je došla.
22
sklonidbi. Za cijelu je ovu skupinu dvorodnih imenica vano naglasiti da se za njihov
mnoinski oblik ne kreira novi rod, da one ne pokazuju nepravilnosti u sklonidbi u
pojedinome broju (dobivaju gramateme tipine za pojedine sklonidbene vrste) te da se
mnoinski oblici ne tvore od supletivnih osnova (mogu eventualno alternirati: oi, uši, braa,
liše, groblje). Broj je takvih imenica relativno malen, stoga one ne mogu narušiti stabilnost
rodnoga sustava. (Piškovi, T. 2011: 155)
6. 3. Epiceni
Epiceni su imenice stabilna gramatikoga roda koje mogu imati oba referencijalna
roda. U kroatistikoj se literaturi takve imenice rijetko nazivaju epicenima. Tonije, te se
imenice i ne problematiziraju jer zapravo nisu problematine u onolikoj mjeri kao hibridne i
dvorodne imenice. Naime u epicena ne postoji kolebanje ni konflikt kriterija pri dodjeljivanju
roda jer gotovo uvijek imaju jedan, stabilan gramatiki rod te ne mogu birati izmeu dvaju
sronosnih obrazaca, ve se uvijek slau s modifikatorima samo jednoga roda. Ono što ih ini
zanimljivima iz perspektive odnosa razliitih rodnih kategorija jest to što imaju oba
referencijalna roda, a nemaju leksiki rod i, za razliku od veine hibridnih i svih dvorodnih
imenica, ulaze u samo jedan sronosni obrazac. (Piškovi, T. 2011: 159-160)
Ve je spomenuto da se i u vezi sa semantikom dvorodnošu i u vezi s epicenima
spominje odredba opega ili zajednikoga roda. To nije neobino jer obje skupine imenica
imaju oba referencijalna roda, a nemaju leksiki rod. Termin opi ili zajedniki rod
dvosmislen je jer je nejasno što implicira kvalifikator zajedniki/ opi. Ako znai 'jedan rod za
oba spola', tada više odgovara epicenima jer oni imaju jedan gramatiki rod i oba
referencijalna roda, a dvorodne su imenice dvorodne i referencijalno i gramatiki, pa je u njih
zajednika/ opa samo leksika jedinica za oba spola. (Piškovi, T. 2011: 160)
S obzirom na odnos gramatike i referencijalne kategorije roda razlikuje se nekoliko
skupina epicena. Prvu skupinu ine epiceni muškoga roda te muškoga i enskoga
referencijalnoga roda koji se mijenjaju po a-sklonidbi i slau s modifikatorima muškoga roda:
antikrist, antipod, autoritet, bogalj, ovjek, dibidus, fantom, feniks, fenomen, gurman, idiot,
idol, jatak, jogi, karakter, komad, krampus 'ruan ovjek', krivac, lopov, manijak, monstrum,
nahod, namor, narcis, naturšik, pandan, poliglot, potomak, primarijus, primjer 'uzorna
osoba', protee, rabin, skot, snob, stvor, (super) model, uzor, zmaj 'energina, sposobna
osoba', zombi 'trom, tup ovjek'. (Piškovi, T. 2011: 161)
23
Druga su vrsta epiceni enskoga roda koji su ope imenice gramatiki enskoga roda,
a mogu se mijenjati po e-sklonidbi (baba, beba, bena, duša 'stanovnik', Ekscelencija,
Eminencija, faca, figura, gnjida, hulja, ikona, individua, jedinka, konzerva 'konzervativna
osoba', kreatura, krtica 'špijun, špijunka', kurva, lisica 'lukava osoba', marioneta, maskota,
osoba, posvuduša, prostitutka, sirovina, spodoba, sponzoruša, stranka, štraca, traara, zmija
'zla osoba', zvijezda, ivotinja, rtva) ili po i-sklonidbi (linost, Milost, Svetost, Uzoritost,
Visost, zvijer 'okrutan ovjek'). Te se imenice slau s modifikatorima enskoga roda, a
referiraju na oba spola. (Piškovi, T. 2011: 161)
Epiceni srednjega roda ope su imenice gramatiki srednjega roda, mijenjaju se po a-
sklonidbi, slau s modifikatorima srednjega roda i upuuju na oba spola (bie, brane,
eljade, obane, derište, derle, dijete, dojene, ae, ubre, govee, govedo, guše, janje,
jare, june, kljuse, kopile, kozle, kue, kume, lane, lice, magare, majmune, nahoe, naprše,
nedonoše, nejae, nevinašce, novoroene, odoje, pae, pastire, pile, posmre, posvoje,
prase, prvoroene, pseto, pile, siroe, sluine, strašilo 'runa osoba', svinje, štene, tele,
unue, Velianstvo, drijebe). (Piškovi, T. 2011: 161)
Generiki nazivi ivotinjskih vrsta takoer pripadaju epicenima jer jedan rodni oblik
(maskulinski ili femininski) naznauje oba spola (antilopa, impanza, inila, deva, gavran,
gazela, gepard, hijena, hrak, jaguar, je, kit, krokodil, lasica, miš, panda, pantera, puma,
rakun, ris, sob, vidra, vjeverica, vrabac, zebra, zebu, zmija, irafa). (Piškovi, T. 2011: 161)
Imenice iz dosad nabrojenih skupina gramatiki su i referencijalno u jednini, no za
razliku od hibridnih i dvorodnih imenica, kanonski oblik epicena moe biti i u mnoini.
Pritom treba uzeti u obzir i flektivnu i zbirnu (tvorbenu i leksiku) mnoinu jer oba oblika
imaju stabilan gramatiki rod, a mogu referirati na skupinu bia muškoga i enskoga spola,
što su osnovna obiljeja epicena. Zato ovu skupinu epicena ini nekoliko podskupina imenica.
Prvi su epiceni enskoga roda, i to zbirne imenice koje se mijenjaju po i-sklonidbi, slau se s
modifikatorima enskoga roda, zbirnost izriu tvorbeno, a referiraju ili na skupinu ljudskih
bia obaju spolova (mlade, neja, siroad, unuad) ili na skupinu ivotinja (obino
mladunadi) obaju spolova (divlja, janjad, jarad, kljusad, pilad, telad). Postoje i imenice e-
sklonidbe koje zbirnost izriu leksiki, a ne prema nekoj opoj (ne-zbirnoj) imenici (armada,
banda, eta, elita, ergela, garda, harda, kohorta, manjina, masa, murija, rulja, sekta, stoka,
svojta, škvarda, veina, vlada, vojska). Takvi mogu biti i epiceni muškoga roda a-sklonidbe
(opor, kler, narod, puk). Drugi su epiceni muškoga roda a-sklonidbe u mnoini koji se slau
s modifikatorima muškoga roda i oznaavaju skupinu (ili par) ljudskih bia obaju spolova
(igrai, klijenti, kršani, kupci, ljudi, natjecatelji, odrasli, pacijenti, polaznici, roditelji, starci,
24
Slovaci). Potonja skupina epicena zauzima jedno od stalnih mjesta u feministikoj kritici
jezika jer uporaba generikoga muškoga roda dri jednim od najtee iskorjenjivih oblika
jezine diskriminacije ena. Naime u prvim etirima skupinama epicena imenice su neparne,
odnosno nemaju leksiki rod, pa se ne moe birati izmeu posebnoga oblika za muške i
enske osobe, dok veina netom spomenutih imenica ima leksiki rod, odnosno postoje
posebne leksike jedinice za muške i enske osobe (igraice, klijentice, kršanke,
natjecateljice, pacijentice, polaznice, studentice, sudionice, uenice; Amerikanke, Bosanke,
Hrvatice, Makedonke, Njemice, Slovakinje). Dakle generiki muški rod moe referirati i na
muškarce i na ene ili samo na muškarce, dok generiki enski rod uope ne postoji.
(Piškovi, T. 2011: 161-162)
Jedan je razlog nepostojanja leksikoga roda epicena taj što neki sufiksi i sufiksoidi ne
ulaze u mocijski odnos (-ac-ø: borac, ovjekomrzac, krivac, lakomac, pisac, talac; -lac-ø:
kladilac, maevalac; -ik-ø: cinik, degenerik, fanatik, flegmatik, gnostik, heretik, kolerik,
lunatik, melankolik, sangvinik, skeptik; -antrop-ø: filantrop, mizantrop; -fob-ø: hidrofob,
homofob, ksenofob; -uš-a: posvuduša, sponzoruša; tako i: hipohondar). Primarno je znaenje
tih imenica apstraktno, što postaje semantika prepreka izvoenju mocijskoga parnjaka. Meu
epicenima enskoga roda ima i tvorbeno nemotiviranih imenica (bena, drolja, individua,
osoba, zvijezda, rtva) i izvedenica (jedinka, kreatura, prostitutka) koje ne ulaze u mocijski
odnos te imenica nastalih prijenosom znaenja koje primarno znae ivotinju (lisica, zmija) ili
što apstraktno (Milost, Svetost, Visost, zvijezda). Epiceni stoga postoje i zbog formalnih
razloga (nemogunost stvaranja mocijskoga odnosa) i zbog semantikih okolnosti (utjecaj
primarnoga, naješe apstraktnoga, znaenja imenice). (Piškovi, T. 2011: 162-163)
Neki su epiceni srednjega roda tvorbeno nemotivirani (dijete, kljuse, lane, pile), a
drugi su tvoreni sufiksima --e-ø (golupe, kume, nahoe, paše, siroe, svinje) i -e-ø (ae,
jare, mae, pae, prase, unue, drijebe). Za razliku od hibridnih imenica izvedenih istim
sufiksima koje su jednostruko motivirane (djevoje < djevojka, cure < cura, mome <
momak), epiceni su uglavnom dvostruko motivirani (brane < branin, branka; kume <
kum, kuma; siroe < sirotan, sirota; unue < unuk, unuka). (Piškovi, T. 2011: 165)
6. 4. Defektivne imenice
Defektivnima se smatraju one imenice kojima je kategorija broja „ograniena ili samo
na jedninu ili samo na mnoinu“ (Znika, M. 2002: 79), pa se razlikuju imenice singularia
25
tantum koje imaju samo jedninu (Ana, Zvonimir, Hrvatska; brašno, meso, mlijeko, povre,
voe; obua, odjea, rublje; divlja, djeca, gospoda, kler, mlade, puk, stoka, telad, unuad,
vlastela) od imenica pluralia tantum koje imaju samo mnoinu enskoga (gae, hlae,
karmine, krstitke, lazanje, ljestve, mekinje, orgulje, ospice, poklade, posije, sanjke, škare,
toplice, trice, vile, vodene kozice; desni, sapi), srednjega (Brela, kliješta, kola, kria, lea,
njedra, plua, usta, vješala, vrata) ili muškoga roda (Duhovi, memoari, okovi, Vinkovci,
Voinci). 9 Za njihov su opis kategorije broja naelno vanije od kategorija roda. Brojevno
defektivne imenice su zanimljive za kategoriju roda kad brojevna defektivnost korelira s
rodnom kolebljivošu imenica. (Piškovi, T. 2011: 165-166)
6. 4. 1. Imenice masculina tantum i feminina tantum
Osim što imenicama moe nedostajati kategorija broja, razliiti izvanjezini imbenici
dovode do rodne asimetrije i stvaranja „leksikih praznina“, pa nekim spolno
diferencijabilnim imenicama nedostaje leksiki rod, rodno defektivnim imenicama uskraen
je jedan referencijalni rod, što dokida potrebu za leksikim rodom. Imenice namijenjene
referentima enskoga spola zovu se feminina tantum, a one s referentima iskljuivo muškoga
spola masculina tantum. (Piškovi, T. 2011: 166)
Biološki i društveno determinirane uloge u obiteljskome i drušvenome ivotu uvjetuju
nastanak nekih imenica feminina tantum (babica, babinjaa, dadilja, dojilja, primalja,
prvorotkinja, rodilja, surogat-majka, trudnica) i masculina tantum (eunuh). Društveno
uvjetovana podjela uloga u društvenoj, profesionalnoj i zanatskoj sferi dovodi do nastanka
imenica feminina tantum (domaica, dvorkinja, guvernanta, hostesa, kuanica, narikaa,
pletilja, pralja, prelja, švelja, vezilja), odnosno masculina tantum (alkar, as, astronaut,
gangster, gusar, pa, prasac, rudar, snubok, tjelohranitelj). Broj ovako izoliranih imenica iz
skupine masculina tantum sve se više smanjuje jer se briše granica izmeu muških i enskih
9 Imenice iz skupine singularia tantum slabije su zastupljene u gramatikama od onih iz skupine pluralia tantum,
odnosno za prve se obino ne navode nikakvi primjeri. Znika (2002) istie da na nastanak imenica singularia
tantum „utjee izvanjezina stvarnost, a ne fleksija nekoga jezika jer se od njih mogu nainiti mnoinski oblici...
i po tome se bitno razlikuju od pluralia tantum (tip: vrata) od kojih se nikako ne moe nainiti jedninski oblik
(*vrato)“. Dakle defektivan je status imenica iz skupine pluralia tantum neupitan i stabilan jer je formalno u njih
nemogue uspostaviti paralelizam izmeu jednine i mnoine. U imenicama iz skupine singularia tantum sustav
dopušta tvorbu mnoinskoga oblika (Ane, Zvonimiri, Hrvatske, mesa, brašna), no u strukturi njihova znaenja
„na prvomu je mjestu jedininost i nebrojivost“ (Znika 2002), pa je izvoenje mnoine od njih znaenjski
„nedopustivo“ jer je „jednina oznaka za predmetnu 'jedininost', singular i ne-broj“ (Sili - Pranjkovi 2005). S
druge strane neke od njih i same slue kao mnoinski oblik kojoj imenici bez flektivne mnoine (brat - braa,
dijete - djeca, gospodin - gospoda), druge tvorbeno izriu zbirnu mnoinu prema flektivnoj ne-zbirnoj mnoini
(liše - listovi, telad - telii, vlastela - vlastelini), tree leksiki izriu zbirno znaenje (opor, kler, obua,
odjea, povre, puk, rublje, voe).
26
zanimanja. Zato je samo pitanje vremena kada e nabrojene imenice prestati biti defektivne ili
postati historicizmi. Naime takvih je imenica - historicizama kojima se oznaavaju nekadašnja
zanimanja i društvene uloge - u ovoj skupini mnogo i gotovo su uvijek iz skupine masculina
tantum (ban, barbarin, bard, baša, beg, dud, gladijator, husar, kamikaza, kan, kumordinar,
maharada, mušketir, spahija, starosta, šerif, štitonoša, tribun, vitez), mnogo rjee iz skupine
feminina tantum (godišnica). (Piškovi, T. 2011: 166-167)
Podjela uloga u religioznoj i crkvenoj sferi dovodi do iskljuivosti imenica masculina
tantum (biskup, dalaj lama, akon, episkon, jerej, kardinal, levit, mujezin, nadbiskup, nuncij,
ordinarij, papa, paroh, pop, prior, prorok, raspop, sveenik) ili, tonije reeno, do njihove
ekskluzivnosti. Naime ak i kad neke od tih imenica ulaze u mocijski odnos, uz parnjake se
enskoga roda (proroica, sveenica) veu poganske konotacije. Neke od rijetkih potvrda iz
skupine feminina tantum (asna sestra, dumna/ duvna) oznaavaju hijerarhijski puno niu
funkciju od onih koje referiraju na muški spol. Tomu treba dodati imenice kojih je rodna
defektivnost utvrena u religijskoj literaturi: masculina tantum (aneo, apostol, belzebub,
Bogoovjek, demon, drakula, avao, sotona, Svemogui, vrag) i feminina tantum (Bogomajka,
Bogorodica). (Piškovi, T. 2011: 167)
Zbog razliita vrednovanja muških i enskih karakteristika, sposobnosti, ponašanja i
izgleda takoer postoje imenice feminina tantum (alapaa, adaja, blondina, bomba, brineta,
crnka, daska 'ena bez oblina', diva, domina, fufa, inoa, koketa, konkubina, krasotica,
kurtizana, ljuba, maka, matrona, metresa, nimfeta, ošrokonda, pjevaljka, plavuša, plavojka,
prilenica, radodajka, raspuštenica, rospija, slatkica, stara cura, starleta, tra-baba,
udavaa, usidjelica, vještica) i masculina tantum (atlet, bradonja, brkonja/ brkajlija, elavac/
elonja, osavac, delija, domazet, dugonja/ dugajlija, fifiri, gorostas, grmalj, kavalir,
kepec, kicoš, laf, lero, lola, mekušac, mlakonja, mrga, nitkov, papak, papuar, prdonja,
rogonja, seronja, sivonja, slabi, starkelja, šupak, tetka/ tetkica, trbonja). Oito je da se
mnogo agresivnije zadire u intimni ivot ene nego muškarca i da jezik obiluje pejorativima
koji oznaavaju ene prema njihovu seksualnome i branome ivotu. Takve asimetrije imaju i
jezinu i kulturnu motivaciju, pa predstavljaju jedno od opih mjesta feministike kritike
jezika. (Piškovi, T. 2011: 167-168)
Spomenutim bi skupinama rodno defektivnih imenica trebalo dodati imenice proizišle
iz mitološki ovjerenih rodnih uloga koje su prerasle u simbole i arhetipove te tako uvjetovale
nastanak nekih imenica feminina tantum (amazonka, coprnica, djevica, furija, muza, nimfa,
sirena, vila) i masculina tantum (div, gnom, grabancijaš, kiklop, satir). U okviru feministike
lingvistike ta se asimetrija pokušavala ispraviti na razliite naine, ali nikada uvoenjem
27
posebnoga leksema za oenjenoga/ neoenjenoga muškarca, nego dokidanjem takve
distinkcije u leksema za ene (npr. u engleskome se jeziku titule Mrs. i Miss nastoje svesti na
neutralnu titulu Ms.). (Piškovi, T. 2011: 168)
U idiomatskim se izrazima pojedine imenice pojavljuju iskljuivo u muškome ili
enskome rodu, iako imaju leksiku kategoriju roda, pa se u tome kontekstu takoer mogu
smatrati defektivnima. Imenice masculina tantum javljaju se u izriajima: braa po oruju,
brat po Kristu, topli brat, vinski brat, gradski oci, otac suvremene medicine, otac domovine,
sin domovine, duhovni sin, sin prirode, mamin sin, tatin sin, naši unuci 'potomci', naši djedovi
'preci', majstor od zanata, majstor pera/ kista, šahovski majstor, stric iz Amerike, a feminina
tantum u izriajima: majka mudrosti, majka priroda, uiteljica ivota, javna ena, laka ena,
ustanova ki, ustanova roditeljica. (Piškovi, T. 2011: 169)
28
7. Zakljuak
Rod je u hrvatskome jeziku za imenice selektivna (jer oznaava njihovo stalno
svojstvo), a za pridjeve flektivna (jer su prema tome svojstvu oni promjenjivi) gramatika
kategorija. Hrvatski je rodni sustav formalan jer su imenice rasporeene u sva tri roda.
Nadalje hrvatski se jezik, s obzirom na nain distribucije imenica po rodovima, uvrštava u
morfološke, a ne fonološke rodne sustave. Morfološki sustavi zahtijevaju usporedbu barem
dvaju oblika imenica pri ispitivanju pojedinog obiljeja neke kategorije. Takoer je vano
razlikovati leksiku (gramatiku) i referencijalnu (semantiku) kategoriju roda.
Što se tie pitanja utjee li rod u hrvatskome jeziku na sklonidbene vrste, autorica
Tatjana Piškovi istie kako je prirodnije semantiku jezgru hrvatskoga jezika povezivati sa
spolom (izvanjezinim konceptom roda), nego s konceptom kvantifikacije, odnosno tvorbenih
obrazaca. Postoje i podrodovi u hrvatskome jeziku: podrod za ivo i podrod za neivo, iji je
nastanak uvjetovao akuzativno-genitivni i akuzativno-nominativni sinkretizam integriran u
kategoriju (ne)ivosti.
Kategorija roda najbolje se moe uoiti u mocijskoj tvorbi. Eugenija Bari razlikuje
pridjevsku mocijsku tvorbu, koja podrazumijeva samo promjenu gramatikoga roda od
imenike mocijske tvorbe ili moviranja, koje ukljuuje promjenu i gramatikoga i
referencijalnoga roda. Ona mocijskim sufiksom naziva onaj sufiks kojim se tvori imenica
odreenog spola, bez obzira na to je li tvorena od imenice suprotnoga spola ili neovisno od
nje. No i ona dri da je osnovna rije u mocijskoj tvorbi naješe muškoga roda i da
mocijskom tvorbom obino nastaje „movirani femininum“ u ijoj se preoblici javlja imenica
muškoga roda. Za razliku od nje, autori Gramatike hrvatskoga jezika J. Sili i I. Pranjkovi
smatraju da imenicama za ensku osobu ne prethode imenice za mušku osobu, ve je rije o
„sufiksima u mocijskome odnosu“, pa sufiksi -ø-, -ik-, -ac- znae 'muški spol', a sufiksi -k-, -
ic- 'enski spol'.
Vano je razlikovati znaenje 'spol' od znaenja 'rod'. Znaenje 'spol' pripada
leksikologiji, a znaenje 'rod' gramatici. To potvruje injenica da je 'spol' sociološki, a 'rod'
lingvistiki, tj. gramatiki pojam. No na gramatiku kategoriju roda utjeu razni izvanjezini
(društveni, biološki itd.) imbenici, što ima za posljedicu nastanak imenica u kojih je
kategorija roda dovedena u pitanje.
29
8. Literatura
1. Bari, E. Mocijski parnjaci i njihova upotreba, Rasprave Zavoda za jezik, Zagreb:
Zavod za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku, 1979.
2. Bari, E., Lonari, M., Mali, D., Paveši, S., Peti, M., Zeevi, V., Znika, M.,
Hrvatska gramatika, Zagreb, Školska knjiga, 1995.
3. Piškovi, T., Gramatika roda, Zagreb, Disput, 2011.
4. Pranjkovi, I. O naravi i nekim normativnim aspektima kategorije ivosti, U slubi
jezika: zbornik u ast Ivi Lukei, ur. S. Vrani, Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci,
2007.
5. Sili, J., Pranjkovi, I., Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka uilišta,
Zagreb, Školska knjiga, 2005.
6. Znika, M. Kategorija brojivosti u hrvatskom jeziku, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i
jezikoslovlje, 2002.