1

NASLOV ORIGINALA

BEI DEN TRUMMERN VON BABYLON

Preveo s njemačkoga VLATKO SARIC

KOD RUŠEVINA BABILONA

KOD HADEDINA

Kao što sam u toku svojih pripovijesti ved više puta kazao, ja nisam pristaša nauke o slučajnostima,

ved naprotiv uvjeren sam da našim putovima upravlja sudbina.

Često sam doživio da je neki sam po sebi beznačajan događaj koji se zbio ved prije mnogo godina, pa

ved odavno nisam ni pomislio na njega, neočekivano pokazao posljedice i veoma se odlučno umiješao

u moj život.

Tako je to bilo i s onim mojim sastankom s Perzijancem Džafarom na Divljem zapadu koji je u mojem

burnom životu bio samo jedan letimični doživljaj kojega sam se rijetko sjedao. Da otvoreno priznam,

han-džar je pomalo izgubio svoje svojstvo „uspomene". Uzimao sam ga u ruku, ali pri tomu nisam

sebi predočavao njegovog prijašnjeg vlasnika pa sam ga od vremena do vremena uzimao na svoja

putovanja ni ne misledi da bi ikada mogao za mene značiti nešto više od bilo kojega oružja. Pa ipak je

taj napola zaboravljeni doživljaj nakon cijeloga niza godina pokazao svoje posljedice. To de dokazati i

događaji o kojima sad pripovijedam.

2

Moji čitaoci znaju iz knjige „Iz Bagdada u Stambul" da sam, putujudi s „karavanom mrtvih" iz Bagdada

u Kerbelu zajedno sa svojim vjernim Hadži Halefom Omarom obolio od kuge. Bilo je pravo čudo da

smo izbjegli smrti, pogotovu što smo prije te teške

bolesti doživjeli koješta što je veoma iscrpio našu snagu. Ti dani, patnje za vrijeme kojih smo obojica

bili posve nemodni i upudeni jedino na sebe, zauzimaju u našem sjedanju istaknuto mjesto a isto tako

se u njega duboko utisnula uspomena na kraj u kojemu smo duge tjedne lebdjeli između života i

smrti. Razumljivo je dakle da smo prigodom jednog kasnijeg boravka u Bagdadu odlučili da opet

posjetimo ta mjesta koja su za nas bila toliko kobna.

Moj hrabri Halef postao je u međuvremenu šeik arapskog plemena Hadedina. Poštovanje što ga je

stekao stajalo je u obrnutom razmjeru s njegovom veličinom. Kako je poznato, on je bio veoma

niskoga stasa i uskih ramena a osobito se ponosio brkovima za koje je u trenucima iskrenosti doduše

priznavao da se taj „ukras njegovoga lica" sastoji od trinaest dlaka, naime šest zdesna, a sedam

slijeva. O njegovoj hrabrosti i njegovoj smionosti nije moglo biti nikakve sumnje, a što se tiče njegove

privrženosti meni, često ne bih mogao redi koga je volio više, mene ili svoju ženu Hanu koju je

vedinom nazivao „najljupkijim cvijetom među svim ružama žena i kderi".

Hadži se i usmeno umio izražavati posebnim pjesničkim načinom, a pogotovu su pisma što sam ih

primao u vrijeme kad sam boravio daleko od njega, bila još mnogo zanimljivija. Od vremena do

vremena smo naime pisali jedan drugome, iako prilično zamršenim putem. Ja sam svoja p'sma

upravljao u Mosul kamo bi Halef ponekad slao po kojega od svojih Beduina da pita jesu li stigle vijesti

od mene. Nakon više mjeseci, pa čak i godinu dana, slao bi on svoj odgovor također u Mosul, jer je

morao počekati dok se njegovo pleme opet nađe u blizini toga grada. Tako naše dopisivanje nije

nikako trpjelo od prevelike naglosti. To neobičniji bio je sadržaj njegovih pisama pa smijem redi da je

posljednje pismo što sam ga u to vrijeme od njega dobio bilo najzgodnije od sviju. Ja sam mu prije tri

četvrt godine saopdio da bih želio podi u Perziju i da cu putem onamo posjetiti pašnjake njegovoga

plemena. On mi je to odgovorio služedi se osebujnom mješavinom arapskog i turskog jezika. U

prijevodu je pismo glasilo:

„Hadži Halef Omar, šeik Hadedina od velikog plemena Šamar

Kara Ben Nemzi efendiji, svom prijatelju.

Pozdrav! Ja te volim! Još jednom pozdrav!

Tvoje mi je pismo, sidi, stiglo upravo za vrijeme molitve. Hvala Ti! Milost! Privrženost! Sunce mi sja,

jer si imao dovoljno tinte da mi pišeš. Posvuda radost, hamdulilah! Budi bez brige, ja du odmah opet

pisati! O pero! O tinto! Osušila se. Poslao sam po vodu i ulio je u nju. Tako je opet postala meka i

rijetka! Mašalah! Pisano je blijedo, ali Ti ga ipak možeš čitati, jer si najučeniji među svim učenjacima

Istoka i Zapada. Kunem se da je tako!

Moja žena Hana, najljepši cvijet među svim ženama, miriše još kao prije mnogo godina. Ti nemaš

žene. Neka ti se Alah smiluje. Moj sin Kara koji nosi Tvoje ime gotovo je ved pametniji od svoga oca.

Vjerujem da de me nadmašiti. Moja se duša tome raduje. Ipak vičem jao, jao! Moja stada rastu, a moj

se šator povedava. Novac, bogatstvo, deve, konji, ovce, koze i janjad! Je li kod Tebe isto tako? Je li

3

Tvoje mlijeko masno i gusto? Ili su plodovi Tvojih datulja crvljivi? Onda vrijede samo kao hrana za

stoku. O siromaštvo, o skrbi i propasti! Kako raste trava u Almanji? Propuštaju li Tvoji šatori vodu?

Ako propuštaju, Ti ih zakrpaj! Iz male rupice ubrzo nastaje velika. O vjetre, o kišo, vi ne smijete u

šator! Mi imamo pun mjesec, a što imaš Ti? Kloni se opačina, jer one se množe kao mravi u stepi.

Nemoj svojim devama davati odviše hrane i odgoji ih da budu strpljive. Ostavi svoje konje da spavaju

pod vedrim nebom, a svoju najmiliju kobilu uzmi sa sobom u šator. O nodi, o roso, vi joj škodite!

Čuvaj se prehlade i grijeha. Oboje ubija, jedno tijelo, a drugo dušu, pa bi u oba slučaja bila silna šteta

za Tebe. Vjeruj mi to, jer ja sam uvijek bio Tvoj iskreni prijatelj i zaštitnik.

Tvoje su misli u Perziji, a i moje su ondje, jer ja Jašim s Tobom. Kako bih Te mogao pustiti da jašeš

lam, o sidi! Opet bih htio s Tobom živjeti i opet s Tobom umrijeti. Dođi! Neka Te nosi Ben Ri, najdivniji

od svih konja. Njegov otac bio je Tvoje vlasništvo. Ti si mi ga poklonio. Zato sad uzmi njegovoga sina,

a onda mi ga opet vrati.

Vidi kako Te volim i poštujem: počeo sam ovo pismo tredega dana mjeseca tišrin ilau'val, a završio

sam ga danas devetog dana mjeseca kanun et tani. To je više od tri mjeseca. Tako veliki komadi

mojega srca Tvoje su vlasništvo. Kad jednom stigneš, nedu pisati ved du Ti još više redi. Budi strpljiv s

Tvojim plemenom, ali budi strog prema ustima starih žena pa deš mudro vladati i stedi slavu i čast.

Nemoj se zaljubiti u svoje pogreške, jer de inače izrasti u lavove koji de Te raz-derati. Piješ li još vino?

O Muhamede! Ta on ga je za branio. Ti nisi musl'man, ali ja moram slušati kuran, no ako poneseš vino

sa sobom, i ja du ga piti. O umivanje, o naslado! Mi te čekamo ved od sutra. Pripravljena je ovca s

najtustijirn repom da je zakoljemo za Tebe čim se pojaviš kod nas. Ona se raduje zbog te časti. Nemoj

nikad labavo pritezati sedlo, jer de okliz-nuti ispod Tebe. O lomu ruku, nogu i rebara! Hana, najdivnija

žena među ženama nema ništa protiv toga da odjašim s Tobom. Ona postaje sve ljepša. O sredo, o

blagoslove, o braku! Samo nemoj oboljeti! Uvjeravam te da to škodi zdravlju, jer sam Tvoj pravi

prijatelj Ne odlazi među nevjernike i huiitelje, ved se povedi za onima koje si Ti izveo na pravi put.

Danas je četvrti dan mjeseca nišan. Pismo se dakle produljilo još za tri mjeseca. O duljino vremena, o

broju mnogih dana! Peri se svakog dana pet puta, kod svake molitve jednom, a ako nemaš vode, uzmi

pijesak. O čistodo tijela, o čistodo duše! Mi logorujemo u blizini Kalat Sergata pa demo ubrzo podi

prema zapadu. Zbog toga šaljem glasnka u Mosul. Budi se rano, jer je jutarnja molitva vrednija od

sna. Donesi sa sobom svoje glasovite puške pa dođi što prije možeš. Pozdrav, poštovanje, ljubav i

opomene od Tvoga prijatelja i zaštitnika

Hadži Halef Omara Ben Hadži Abdul Abasa Ibn Hadži Davuda al Gosara"

Moje pismo, na koje je to bio odgovor, ležalo je više mjeseci u Mosulu prije nego što je netko došao

po njega, pa pošto je Halef onda trebao više od šest

mjeseci da u znoju lica svoga završi gornje pismo, ja sam stigao ved na Tigris. Pošto sam se najprije

dugo vremena uzalud raspitivao, doznao sam naposljetku da bi Hadedine mogao sad potražiti u

blizini Džebel Ka-nukea te sam onamo i krenuo. To nije bio baš neopa-san pothvat, jer b h se upravo u

tom smjeru mogao namjeriti na neprijatelje Hadedina. Prepoznaju li me oni, morao bih braniti svoj

život. Bio sam sam, a konj kojega sam jahao nije vrijedio mnogo. Nisam htio kupiti skupljega, jer sam

znao da de Halef smatrati pitanjem časti da mi odabere dobroga konja.

4

Sreda me je pratila. Nisam sreo nikoga sve dok se preda mnom na jugu nisu uzdigli visovi Džebel Ka-

nukea. Tamo ugledah nekog jahača, a kad me je taj opazio, zaustavi konja i nepovjerljivo se maši

puške. Ja sam prema njemu pokazao više povjerenja nego on prema meni, pojahao mu u susret i

prijazno pozdravio kad sam stigao do njega. Oklijevao je da odgovori, omjerio me mračnim pogledom

i upitao me, ne uzvra-tivši moj pozdrav:

Jesi li ti Turčin, glasnik mosulskog paše?

— Nisam — odgovorio sam.

— Ne poriči! Vidim ja to na tebi. Lice ti je blijedo kao u gradskih stanovnika.

Zaista sam bio tek prekratko vrijeme na putu a da bi me moglo opaliti sunce. Osim toga dobro sam

znao koliko su pašini službenici neobljubljeni kod Beduina koji n:kada nede vladi priznati pravo da

ubire poreze. Zato odgovorih:

— Sto se mene tiče paša! Ja sam slobodan čovjek i nisam njegov podanik.

— Kako Turčin može sebe smatrati slobodnim čovjekom? — podrugljivo de on. — Samo je Bedavi1

slobodan.

— Ja nisam Turčin.

— A što si onda? Vidim da nisi ni Kurd. Kojemu bi narodu mogao dakle pripadati?

— Ja sam Franak.

— Franak? — podrugljivo se nasmije on. — Kakve li laži! Nijedan se Franak nede sam usuditi zadi u

ovaj kraj.

1 Beduin

— Misliš li da su samo Beduini hrabri?

— Mislim.

— A ipak si zaustavio konja kad si me ugledao, dok sam ja mirno pojahao k tebi. Tko je dakle bio

hrabar?

— Suti! Da se sretne jedan pojedini čovjek nije potrebna nikakva hrabrost. Htio bih da znam kojemu

narodu ili plemenu pripadaš.

To je zvučalo gotovo prijetedi, a pri tome se poigravao otponcem svoje puške. Njegovo lice nisam

poznavao. To dakle nije mogao biti Hadedin. Zato mu odgovorili na jednaki način:

— Koji od nas dvojice ima pravo da drugoga ispituje? Tko je tu viši, ti ili ja?

— Ja.

— A zašto?

5

— Stada mojeg plemena pasu ovdje.

— Kojeg plemena?

— Hadedina.

— Ti nisi Hadedin.

— Kako to možeš ustvrditi? — okosi se on na mene.

— Da si ti Hadedin, ja bih te morao poznati.

— Poznaš li sve muževe toga plemena? — začuđeno me upita.

— Barem sve one tvoje dobi.

— Alah, jesti li prijatelj ili neprijatelj ratnika Hadedina?

— Prijatelj.

— Dokaži to!

Nasmijah mu se u lice i rekoh:

— Čuj, ako ovdje ima što da se dokazuje onda moraš najprije ti dokazati da si Hadedin.

On napne kokot i Ijutito vikne:

— Ako me pokušaš uvrijediti, opalit du u tebe metak! Ja sam sad Hadedin, a prije sam pripadao

glasovitom plemenu Ateibe.

— To je nešto drugo, ali ja sam ipak imao pravo. Jesi li poznavao šeika Maleka od plemena Ateibe?

— Jesam. On je mrtav.

— Tako je. On je bio djed Hane, žene mojega prijatelja Hadži Halefa.

— Tvojega — prijatelja? — upita on, sumnjajudi.

— Da, jer ja sam efendija Kara Ben Nemzi, pa si sigurno čuo za mene.

Na njegovom sam licu najprije razabrao izraz za-čuđenja, zatim sumnju i konačno prezir.

— Ne laži! — odgovori on. — Ako misliš da du ti to povjerovati, onda nemaš soli u glavi. Zar bi ti

mogao biti Kara Ben Nemzi?

— Ja to jesam.

— Ako jesi, onda je isto tako mogude da netko asfura1 smatra nisrom2.

— Poznaš li Karu Ben Nemzi ja?

6

— Ne poznam, jer sam tek godinu dana kod Hadedina, ali sam toliko čuo o njemu da ga uopde nisam

morao vidjeti kako bih znao da si ti lažac. Taj je smioni čovjek jedini Franak koji bi se sam usudio u

ovaj kraj. Zato ti ne možeš biti Franak ved moraš biti pa-šin sluga.

— Mašalah! Tvoje su misli zaista divne! Upravo zato jer sam sam ovdje moram biti Kara Ben Nemzi.

To je jedini pravi zaključak nakon tvrdnje koju si izgovorio.

— Čini se da želiš da ti se nasmijem. Mogu dokazati da ti nisi čovjek za koga se izdaješ.

— Zaista?

— Čuj pa se zastidi! Ja nosim pismo u Mosul koje treba da ode u Almanju Kara Ben Nemziju. Može li

on biti ovdje, ako treba da u svojoj domovini primi pismo?

— A zašto ne? Ja sam prije devet mjeseci pisao Hadži Halefu Omaru, šeiku Hadedina, da odlazim u

Perziju i da ga tom prilikom želim posjetiti. Treba li da odgodim to putovanje dok mi on nakon

nekoliko godina odgovori? Stigao sam prije nego što je on očekivao i to je sve. Ja sam uostalom dao

Hadži Halefu omote za pisma koja mi on piše. Ako imaš pismo uza se, onda ono mora ovako izgledati!

Izvukoh bilježnicu iz džepa pa napisah svoj naslov t.-ično onako kako sam ga dao Halefu i pokazah ga

Beduinu. Ovaj turi ruku u pojas, izvuče pismo pa dugo i i Himno usporedi oba naslova i onda viknu:

1 vrabac " orao

— Alah akbar! Ne poznam to pismo ni te riječi, ali znakovi su jednaki. Zar si ti zaista efendija Kara Ben

Nemzi? Onda imaš dvije puške, jednu veliku i jednu malu, za koju svatko zna da ona...

On se prekide, jer sam skinuo puške s leđa gdje su visjele i pokazao mu ih. Bio je pravi užitak

promatrati njegovo lice. Na žalost sam samo nekoliko trenutaka mogao uživati u njemu, jer mi je

naglo gurnuo svoje pismo i moju bilježnicu u ruku i viknuo:

— Ja surur, ja surur! Hamdulilah — o radosti, o radosti! Slava Alahu! Kara Ben Nemzi je došao!

Moram smjesta natrag da to javim!

On okrene konja, podbode ga petama u slabine i jurnu u istom smjeru iz kojega je došao. Držedi u

rukama obje puške, pismo i bilježnicu, smijao sam se za njim. Taj je čovjek imao zaista neobičan način

da me pozdravi na pašnjacima plemena kojemu je sad pripadao. Nisam znao koliko je odavde do

Hadedina. Bar to mi je mogao redi. Ipak mi je njegov trag bio siguran putokaz do cilja, pa sam sjahao i

sjeo u travu koja je sad u proljede bila visoka da s potrebnom pobožno-šdu uživam u pismu svoga

Hadži Halefa.

Poznavao sam mališanov stil i znao prije nego što sam otvorio pismo da de u njemu biti mnoštvo

opomena za koje nije postojao nikakav razlog. I zaista se nisam prevario. Trebao sam zakrpati svoje

šatore, kloniti se opačina, nisam smio odviše hraniti deve, morao sam se čuvati grijeha i prehlade,

nisam smio odviše labavo stegnuti kolan sedla i tako dalje. On je tako pokazivao svoju ljubav prema

meni. Nije me dakle time mogao uvrijediti, ved me je to naprotiv zabavljalo. Prije tri mjeseca pisao mi

je: „Očekujemo Te ved sutra", a unatoč tom dugom vremenu ja sam stigao mnogo prije nego što je on

7

mogao naslutiti. Znao sam kakav de dojam postidi u logoru vijest o tome da dolazim. U šatorima

sigurno nede ostati nijedno dijete koje je ved prohodalo, a svatko tko se može uspeti na konja zacijelo

de mi dojahati u susret.

Pošto sam s pravim užitkom pročitao pismo, vinuh se ponovo u sedlo i pođoh tragom Ateiba kojega

sam tako brzo uvjerio. Trag je vodio prema jugu, prema visovima Džebel Kanukea.

Rekao sam sam sebi da ne mogu biti više daleko od logora Hadedina. Prostrana stepa sačinjavala je

jedinstveno nepregledno more prvoga proljetnoga cvijeda. Moj konj bio je sve do gore posut

cvijetnim pelu-dom, ali glasnikov konj nije bio takav. Iz toga sam mogao zaključiti da taj čovjek nije

prešao dalek put prije nego što se namjerio na mene. Poslužila ga je dakle sreda da odmah na

početku svoga puta u Mosul susretne naslovnika pisma.

Jedva je prošlo četvrt sata kad opazih da sam imao pravo u toj pretpostavci. Najprije su se pojavila

dva jahača koja su mi se približavala najbržim ga- • lopom. Jedan je jahao na vrancu, a drugi na

zelenku. Znao sam tko su prije nego što sam mogao prepoznati njihova lica, naime Hadži Halef Omar

na neusporedivoj bijeloj kobili koja je nekod pripadala Muhamedu Emi-nu, a zatim njegovom sinu

Amadu el Ganduru, te Kara Ben Halef na crnom pastuhu Asil Ben Riju, potomku mojega

nezaboravnog Rija. Malo dalje iza njih jahao je netko na šarcu. To je bio Omar Ben Sadek na ala-

džijskom konju kojega sam nekod ja zaplijenio. Još dalje iza njih približavao se veliki i širok oblak

konjanika, od kojih se svaki trudio da pretekne sve ostale.

Halef i njegov sin imali su najbolje konje pa su prvi stigli do mene. Ja sam sjahao da ih dočekam

stojedi. Oni skočiše s konja u punom trku. Halef jurnu k meni raširenih ruku.

— Sidi, moj dobri, moj dragi sidi! — viknu. — Moj užitak ne nalazi glasa, a moje ushidenje ne nalazi

riječi! Ne traži od mene da govorim. Od same radosti ne nalazim riječi!

Zagrlio me je objema rukama, položio glavu na moja prsa i glasno zaplakao. Ja sam ga poljubio u

obraze i rekao:

— U meni također šuti glas čežnje koja me je po-tjerala k tebi. Uslišana je, pa slavim Alaha koji mi je

poklonio taj radosni susret.

On me zatim još čvršde zagrli, a onda me brzo Ispusti, okrenu se svom sinu i reče:

— Jesi li vidio, sine moj? Kara Ben Nemzi kojega poStujemo i kojega ja volim poljubio me je! To je

više, tisudu puta više nego što bi moje prijateljstvo i moja

ljubav prema njemu ikad mogli poželjeti. Nemoj nikada u svom životu zaboraviti da su njegove usne

do-dirnule lice tvoga oca. To je i za tebe slava koju ne može dosedi nijedna druga čast.

Halef povuče Karu k meni da mi pruži ruku. Sa-gnuh se k mladidu pa i njega poljubili u čelo i rekoh:

— Ti si sin moga prijatelja Halefa pa si prema njemu i meni dobio ime Kara Ben Halef. Sjeti se da te i

ja volim poput oca. Želio bih da mu jednom kao muškarac budeš ravan.

Moj se mali Hadži Halef sad ponosno uspravi i viknu dok su mu u očima još sjale suze radosnice:

8

— Jesi li čuo riječi najvedeg junaka kojega poznajem? Treba da postaneš muškarac kakav sam ja, tvoj

otac! Mi smo ubili lava i svladali smo crnu panteru. Uvijek smo pobjeđivali i nikad nismo neprijatelju

pokazali leđa. U tvojim žilama kola moja krv a iza tvojeg čela stanuju prednosti mojega duha. Neka

Alah dade da svojim djelima jednom dostigneš slavu svojega hrabroga oca!

Tako je! Takav je bio on! Ni u prvom trenutku ponovnoga susreta nije mogao odoljeti a da sve ne

izrazi pretjerano. To mu je postalo drugom naravi, ali nipošto nije bilo prezira dostojno razmetanje. I

nehotice je uspijevao da u trenucima duboke tronutosti i potresenosti poda svojom bezazlenom

hvalisavosti i najozbiljnijim stvarima primjesu vedrine. Tko ga je jednom upoznao, tome to više nije

upadalo u oči.

U međuvremenu stigao je i Omar Ben Sadek pa sjahao sa svojega aladžija. Pružio mi je obje ruke i

rekao mi:

— Sidi, ja nisam tako pretrpan slavom i častima kao naš šeik Hadži Halef Omar, ali ja te isto tako

volim kao i on, pa u mom srcu nikada nede umrijeti zahvalnost za ono što ti dugujem. Dobro došao!

Zajedno s tobom vradaju nam se svi dobri duhovi.

Sad je dojurio onaj gusti oblak konjanika. Držedi uzde ljevicom a puške u desnici, zatjerali su Hadedini

svoje konje u divljem trku sve do tri koraka pred nas kao da nas hode zgaziti, a onda ih trgnuše uvis,

raspr-šiše se natrag, vratiše se, tvoredi kojekakve figure, juredi i neprekidno pucajudi, te nanovo

punedi puške,

prividno se zbrkano komešajudi na sve strane, a pri tom uvijek tako tik kraj nas da je čovjek, da se ne

bi osramotio bojažljivim uzmicanjem, morao poznavati taj običaj i njihovu vještinu jahanja. Iza njih

zastali su dječaci sve do četiri i pet godišnjih, također na konjima, da bi promatrali tu „fantaziju" u

kojoj nisu smjeli sudjelovati. Zatim i mi zajahasmo pa u trku po-jurismo prema logoru, okruženi sa

svih strana. Pred logorom su stajali starci, žene i djevojke, da nas odasvud dočekaju sa „Alah

vasah'lah!", „Merhaba!" i ,,Ha-bakek!"

Sjahali smo pred lijepim šatorom u kojem sam imao stanovati. Okolnost da su Hadedini imali posebni

šator za počasne goste bila je znak da je pleme osobito imudno. Kasnije, kad me je Halef s vidljivim

ponosom poveo oko duara2 da mi pokaže stada, razveselio sam se videdi da su ljudi, kojima sam bio

iskren prijatelj, bili sada mnogo imudniji nego u vrijeme kada sam ih upoznao. Morao sam to redi

Hadžiju, a on odmah iskoristi povoljnu priliku da se sam pohvali, upitavši me:

— Znaš li sidi kome naše pleme mora sve to zahvaliti?"

— Svakako tebi! Zar nije tako?

On položi obje ruke na srce, ukoči šiju, važno uz-vinu obrve i reče:

— Da, meni! Ja sam šeik, a ti deš znati što znači dobra vlada. Meni su povjereni svi moji podanici sa

svojim tijelima i dušama koje stanuju u tijelu. Ja sam otac i majka,.djed i baka, pa čak i pradjed i

šukun-djed toga svojeg naroda. Ja hranim i odijevam svoje podanike. Ja ih perem i češljam, ja ih

korim i sudim im, čuvam ih i zaštidujem. Ja sam ih učinio sretnima i bogatima. Možeš li pogoditi kako?

Jednom jedinom malom riječi.

9

— Sigurno misliš riječ mir?

— Da, baš mir. Muhamed Emin i Amad el Gandur bili su ratnički raspoloženi, ali ih nije pratila sreda.

Da nismo nas dvojica, ti i ja, u ono vrijeme stigli k Ha-dedinima, oni bi morali podledi u svim borbama.

Muhamed Emin pao je u borbi, a Amad el Gandur morao

1 dobro došao1 ' selo od šatora

se zbog grešaka što ih je činio odredi položaja šeika. Zatim je šeikom odabran Malek, djed moje žene

Hane, najljupkije među svim lijepim ženama svih zemalja i svih naroda. On je doduše bio star, ali je

kao Ateibe također volio rat, pa ni on nije imao srede. Kad je umro, izabraše mene. To je bilo

najpametnije što su Hadedini mogli učiniti. Ti znaš da sam ja hrabar ratnik i da se nikad nisam bojao

neprijatelja. I ja volim mač pa nisam htio da zarđa u koricama. Onda si se, sidi, ti umiješao. Tvoj je glas

odzvanjao iz usta moje žene Hane, najljepše ruže među svim cjetovima ženskih šatora. Ti si nas učio

da ne smijemo uzalud prolijevati krv i da je mir bolji od rata. To su bile tvoje riječi, ali tvoja su djela

djelovala još mnogo snažnije od tvojih riječi. Ti si i svoje najgore neprijatelje štedio dok se god to

dalo. Radije si blagošdu ili lukavštinom pokušavao postidi ono što bi strogošdu ili borbom mogao

postidi mnogo brže. Deset si puta stavio svoj život na kocku samo da poštediš život svoga neprijatelja.

Ta su tvoja djela još mnogo glasnije od tvojih riječi govorila srcu moje Hane. Kad si ved davno otišao

od nas, ona je tiho sjedila u šatoru i pobožno slušala kroz platnenu stijenu kad se govorilo o tebi.

Odabrala je tebe kao svoj uzor i nije dopuštala da povučem sablju iz korica. Ti znaš da smo nas

dvojica, ti i ja, u ono vrijeme pobijedili neprijatelje Hadedina i da smo im na dugo vrijeme

onemogudili da se opet uzdignu. Kad sam postao šeikom, oni su se opet ujedinili da se podignu protiv

nas. Htio sam ih pokoriti oštricom svoga mača, ali je Hana rekla da bi ti na mom mjestu umjesto sile

odabrao mudrost. Savjetovala mi je da neprijatelje razdvojim, pa mi je rekla i to kako de mi to

najlakše uspjeti. Tako sam izbjegao borbu, a ipak udvostručio našu mod.

— Hm! — nasmiješih se ja. — Misliš li, dragi Halefe, da je Hana s tim savjetom pogodila baš ono

pravo?

— Hm! — reče i on, ali ne sa smiješkom ved zamišljeno. — Smijem li ti nešto povjeriti?

— Sve što hodeš!

On približi usta mom uhu i nastavi šapdudi: — Hana je ne samo najljupkija od svega haremskoga

cvijeda,

ved je i vanredno mudra. Kažem ti, sidi, ona ima uvijek pravo!

Umalo što se nisam glasno nasmijao ponosnom uvjeravanju kojim je to rekao. Moj hrabri Halef stajao

je dakle pod papučom! Nije on bio šeik Hadedina, ved je to b o njegov „najljupkiji cvijet". To me je

uostalom moglo samo radovati, pa mi nije ni palo na pamet da ga zbog toga manje poštujem. Svaki

muškarac vrude krvi može biti sretan ako ima prom'šljenu ženu koja umije da ga na prijazan način

sačuva od nepromišlje-nosti. Dvostruko sretan je pak onaj koji je unatoč svojoj nagloj prirodi ipak

toliko uviđavan da dopusti ženi da mu savjetuje i da upravlja njime. T me on ne gubi nimalo od svoga

10

muškaračkog dostojanstva. Upoznao sam brojne brakove koji su svoju sredu zahvaljivali samo tom

opreznom vodstvu žene punom ljubavi. To su biseri čija se vrijednost uopde ne može ocijeniti.

Halef mi je uvijek bio beskrajno vjeran, požrtvovan, a u ob'čnim prilikama vanredno pouzdan drug i

pratilac. Njegova hrabrost i njegova smionost nisu nikada zatajile, pa bi u svako doba stavio svoj život

na kocku da me spasi. Međutim, upravo u opasnim položajima nisam mogao uvijek imati povjerenja u

njegovu pouzdanost, jer bi ga kadšto zanijela pretjerana smionost, pa me je više puta doveo u

nezgodan položaj, prekoračivši svoju zadadu. Zato sam se od srca radovao kad sam od njega čuo da je

njegova Hana jedna od najopreznijih žena za kakve se u pjesmi o sangvini-ku veli:

Kad se on odviše radosno želi vinuti u zrak, Ona ga prima za kaput i povlači ga opet dolje.

Prijazno sam mu se nasmiješio i rekao:

— Ako ona ima uvijek pravo, onda ti moraš imati uvijek krivo.

- Nikako! Kako to uopde možeš o meni pomisliti, sidi? Kako bi tvoj Halef ikada mogao imati krivo? Ta

Ja se uvijek slažem s njom! Dakle ja imam uvijek isto tako pravo kao i ona.

— To je veoma pametno, dragi Halefe. Muž koji voli slušati razborite savjete svoje žene sličan -je

muslimanu koji se uvijek drži kurana.

— Veoma se radujem što tako misliš. Kadšto mi se naime čini kao da bih joj se kad god mogao i

usprotiviti, ali kad onda pogledam u lice najljupkijoj između svih žena, onda dna sigurno ima pravo.

Kako bih mogao pomutiti takvu prijaznost i takav smiješak pretvoriti u tugu? Moram redi da se njezin

smiješak ubrzo odrazi na mom licu, a onda — onda — onda...

On zastane, a ja nastavih također se smiješedi:

— Onda taj smiješak prelazi i na tvoje Hadedine, pa se na kraju smiješi cijelo pleme?

— Da,-sidi, gotovo je tako. Iz Hane, krune svih žena, izbija blagost koja prelazi najprije na mene, a

onda i na šve. ostale s kojima ja saobradam. Moji Hadedini nisu više oni bezobzirni ratnici kakvi su

nekod bili. Čak bih rekao da su kadšto i uljudni sa mnom, svojim vrhovnim zapovjednikom. Sve to

vuče korijen od tvojega nauka i tvojih djela.

Pun tjedan dana ostao sam kao gost Hadedina. Za sve to vrijeme nismo razgovarali ni o čemu

drugome nego o onome što se dogodilo za vrijeme mojeg nekadanjeg boravka kod toga plemena, o

djelima koja su oni još i danas spominjali s ponosom i zadovoljstvom. Halef je bio glavni govornik.

Održao je mnoštvo govora i predavanja u kojima je mene opisivao kao najvedeg junaka pod suncem,

a pri tome sebe isticao kao moga prijatelja, zaštitnika i spasioca. Čim bi počeo da me tako hvali, te da

slavi samoga sebe, ja bih se izgubio. Nipošto nisam mogao svojom prisut-nošdu odobriti njegovo

pretjerano istočnjaštvo, a pri tome sam bio svjestan da mi je posve nemogude da to bilo kako

spriječim. Kad sam jednom zbog toga prigovorio' i pri tome se poslužio riječju iftihar1, on se trgnu

kao da ga je ugrizla zmija i ljutito viknu:

11

— Sto? Kako, sidi? Zar sam ja miftehir2? Kako me možeš tako uvrijediti i crvenilom stida obliti obraze

čovjeka koji ti je poklonio cijelo svoje srce i uvijek je spreman da pedeset puta redom žrtvuje za tebe

1 hvalisati, pretjeravat! 1 hvalisavac

život? Zašto čovjek uopde izvodi takva junačka djela kakva smo mi izveli, he? Sigurno samo zato da o

njima može pripovijedati.

— Ne! Ono što smo učinili, učinili smo radi drugih i boljih razloga. Ja sam ...

— Razloga? — prekinu me on. — Sad ne govorimo o razlozima, jer razlozi idu ispred događaja, a

pripovijedanje slijedi za njim. Ako ne smijem govoriti o onome što sam učinio i doživio, onda radije

nedu ništa učiniti ni doživjeti.

— Tko ti je zabranio da o tome govoriš? Samo se čuvaj pretjerivanja.

— Pretjerivanja? O sidi, kako ti imaš malo iskustva i kako malo poznaš ljude! Čovjek je jedino

nepovjerljivo stvorenje na svijetu, jer životinje, biljke-i kamenje nikada ne mogu biti nepovjerljivi, a

čini se da ti to ne znaš. Bududi da jedino čovjek raspolaže nepovjerljivošdu, on je njome toliko

obdaren da se to uopde ne može izračunati. Izrekneš li riječ stotinu, ljudi de ti povjerovati samo riječ

dvadeset. Imaš li petoro djece, ljudi de povjerovati da imaš samo dvoje, a ustvrdiš li da imaš još sva

trideset i dva zuba, ljudi de ti priznati deset ili jedanaest između kojih se nalazi dvadeset i jedna

šupljina. Zato de mudar čovjek uvijek redi više nego što je zapravo tačno. Ja, koji imam samo jedno

dijete velim da imam deset dječaka i dvadeset djevojčica. Tvrdim da imam devedeset šest zuba, a to

nije laž, jer ionako znam da de mi ljudi barem tri četvrtine od toga odbiti. Ne govorim neistinu i ne

pretjerujem, jer kad bih rekao da imam dvije noge, ljudi bi vjerovali da imam samo jednu, pa stoga

moram, da bi na vidjelo izašla istina, govoriti najmanje o četiri noge. Neka Alah prosvijetli tvoj duh da

bi postepeno shvatio ono što sam ti sad rekao, te da se ne bi uvijek miješao kad pripovijedam o našim

junačkim djelima. Ako si ustrijelio pustinjsku lisicu, moraš svakako od nje učiniti lava, jer de ljudi inače

povjerovati da je to bio miš. Ako se neki čovjek udavio u rijeci, moram pripovijedati da su se utopila

desetorica, jer de ljudi inače tvrditi da tu uopde nije bilo vode u kojoj bi se netko mogao utopiti. Primi

te moje riječi k srcu, sidi. Ako želiš da zdrav i čitav

stigneš u Perziju i da se opet vratiš, onda uvijek govori više nego što zapravo treba da kažeš. Alah ji-

salimak — bog te čuvao!

Izrekavši te opomene, okrenu se i ode držedi se tako samosvjesno kako bi se mogao držati čovjek koji

je svoga prijatelja spasio pred propašdu prepustivši mu cio svoj imutak. Bio je nepopravljivi hvališa,

ali, da ga ispričam, ipak moram dodati da mu to kao Istoč-njaku ne možemo zamjeriti. Da se vladao

po evropskom uzoru, onda ne bi bio onaj isti dragi, vrijedni i jedinstveni osobenjak kao kakav mi se

uvijek veoma sviđao.

U toku ved spomenutog jednog tjedna često smo poveli razgovor o mom namjeravanom putu u

Perziju pa sam tom prilikom doznao da je Halef kanio najprije podi na jedno drugo putovanje koje je

uostalom bilo potrebnije od mojega putovanja. Kabila1 Hadedina spada, kako se znade, u ša'b2

Samara, pa je zato mali Hadži ved davno smatrao potrebnim da pođe u Džebel Šamar i u Hail, glavni

12

grad toga kraja, da bi opet povezao veze sa svojim suplemenicima koje su se ved davno prekinule.

Halef je najprije htio podi na to putovanje s velikom pratnjom, ali se onda toga odrekao.

Tako smo Halef, njegov sin i ja najprije u troje pošli na taj diplomatski put. Sto smo pri tom doživjeli

ispripovjedio sam na drugom mjestu. Izlet u planine Samar ja sam samo ukratko spomenuo, jer o

arapskoj pustinji pišem još posebnu opširnu knjigu, a ovdje želim opisati samo naše doživljaje za

vrijeme puta u Perziju. Prepustio sam Halefu da svojoj Ham i Hade-dinima opiše svoja velika junačka

djela pa sam bio uvjeren da sam tu zadadu povjerio pravim rukama.

Kad je nakon tri dana to gradivo iscrpeno, našao je on vremena da govori o Perziji. Taj dragi mališan

ne bi mi nipošto dopustio da krenem na put a da i on ne pođe sa mnom. I opet je htio povesti sa

sobom Karu Ben Halef a pa sam ga od toga jedva odvratio opetovano mu razloživši da je Kara Ben

Halef za tako dug i trajan napor još premlad pa bi nam prije škodio nego koristio. S nama je ht'o podi i

Omar Ben Sadek, a ponudilo se i nekoliko Hadedina. Jedva sam im uspio

1 pleme * narod

dokazati da se dva čovjeka mogu na takvom putovanju kretati mnogo lakše i sigurnije od brojne čete

konjanika koja posvuda pobuđuje pažnju.

Određeno je dakle da pojašem jedino s Halefom. Imao sam dobiti Asila Ben Rija koji je imao istu tajnu

kao i njegov otac Ri, a Halef je htio uzeti kobilu Muhamed Emina. Odgovorio sam ga od toga, jer bi

nam bijelac svojom upadljivom bojom lako mogao postati opasan. Bijeli konj se dade razabrati na

velikoj udaljenosti, a ja sam iz iskustva znao kako je dobro da čovjek prije otkrije neprijatelja nego što

ga taj ugleda. Kad sam osim toga spomenuo da je ta kobila ved stara, Halef reče:

— Oh, kobila je upravo onakva kakva je bila kad smo je prvi put ugledali. Uostalom, ti imaš pravo,

sidi, da ne trebamo svijetlog konja. I ja treba da imam vranca, pa ga i imam.

Te je tri posljednje riječi tako naglasio da sam ga upitao:

— Kakvog to vranca imaš, dragi Halefe?

— Ti ga još nisi vidio, jer sam te htio iznenaditi. To je pravi pastuh iz Nedža, ali na žalost nemam

njegov rodovnik.

— To nije mogude! Tako dragocjen konj — i bez redovnika?

— Tako je! Kad se pleme Abu Hamed posljednji puta pobunilo protiv nas, moralo je mir platiti

konjima i devama, a ja sam sam odabrao najbolje. Njihov najbolji konj bio je upravo vranac o kojem

govorim. Uzeo sam ga za sebe pa je to bila najveda kazna koja ih je mogla pogoditi. Znam da je još ni

danas nisu preboljeli. Abu Hamedi doveli su pastuha s nekog razbojničkog pohoda pa ni od koga

nismo mogli doznati tko je bio njegov prijašnji vlasnik. I tako se eto zbilo da imam pravog pastuha iz

Nedža, ali da nemam njegov rodovnik.

— Ipak mora imati ime?

13

— Ne znam kako se prije zvao. Kod Abu Hameda nazivali su ga El At'm1 zbog njegove boje. To mi nije

bilo dovoljno, jer je zaslužio plemenitije ime. Sjetio .sam se dakle vranoga pastuha za kojeg si mi

pripovijedao da ti ga je poklonio tvoj prijatelj Winnetou, crveni šeik. Reci, kako se zvao taj konj?

— Hatatitla.

— Ne znači li to isto kao Bark1 na mom jeziku?

— Znači.

— To sam znao, jer si mi ti to rekao, pa sam zbog toga svoga konja nazvao El Bark, bududi da si ti

uvijek toliko volio pastuha tvoga crvenog prijatelja. Dođi i pogledaj njegova imenjaka!

Halef me odveo dobar komad puta u stepu, sve donde gdje su čuvari deva pasli svoje životinje. Ondje

se nalazio jedan jedini konj, upravo onaj nedži kojeg sam imao pogledati. Kad nas je opazio, pritrča k

nama i dopusti da ga Halef pomiluje.

— No, sidi, kako ti se sviđa? — upita ovaj. Vranac je imao malu usku lisu ispod širokoga čela.

Na lijepo svijenome finom vratu uzdizala se malena glava sa šiljatim uspravnim ušima. Njuška mu je

bila blago zašiljena, oči ispupčene i vatrene, prsa široka, sapi oštre, tijelo kratko, noge mišidave, a

kopito maleno, okruglo i tvrdo. Moram pohvaliti lijep početak repa, ali manje mi je bila mila dugačka i

gusta griva.

Nisam odmah odgovorio na Hadžijevo pitanje ved sam najprije tačno pregledao konja, počevši od

očiju i završivši pregledom kopita. Zatim je Halef morao jahati na njem u svim vrstama konjskoga

hoda. Kad je sjahao, on ponovi svoje pitanje:

— No, kako ti se sviđa? Jesi li našao kakvu pogrešku.

— Najprije mi reci jesi li i ti pregledao Barka i ima li kakvih pogrešaka.

— Jesam; on je potpuno bez greške.

— Dragi Halefe, misliš li da uopde može postojati konj bez pogrešaka?

— Ti se u to bolje razmiješ od mene.

— Zapravo bi ti to kao Bedavi morao bolje razumjeti nego ja čije je zvanje da trošim što više pera i

tinte.

— Alah! Reci mi iskreno: ima li taj pastuh pogrešaka?

— Ima.

— Ako je to istina, onda mora da sam bio slijep!

— Nikako. Radi se o sitnicama koje ne umanjuju vrijednost konja. Najprije su stražnja kopita

nejednako velika, ali razlika je tako neznatna da je ti još uopde nisi opazio. Zatim bi prednji dio tijela

14

morao biti malo deblji, i najzad je čelo doduše široko, ali između očiju odviše plosnato. Moralo bi biti

malo svedenije.

— Alah kerim! — uzdahnu on. — Toliko mnoštvo pogrešaka? Sigurno deš se međutim složiti s time da

ga ipak smijemo nazvati ,,her".

„Her" znači veoma plemenit, pa se može primijeniti samo na one konje čija su oba roditelja bila bez

ikakve pogreške.

— Ne, on nije her, on je mekueref, dragi Halefe. „Mekueref" je oznaka za konja čija je majka bila

plemenita, a otac neplemenit.

' — Dokaži mi to! — pozove me Hadži.

— Uši mu stoje odviše ravno. Kod najplemenitijih konja morali bi se njihovi vrhovi gotovo dodirnuti.

Osim toga je tako gusta griva uvijek znak miješane krvi. Ne mogu te poštedjeti od toga suda, ali

nemaš razloga da se zbog toga žalostiš. Asil Ben Ri je plemenitiji od tvoga pastuha, ali je njihova

uporabna vrijednost svakako podjednaka. Ima li Bark također kakvu tajnu?

— Ne mogu znati je li ga neki njegov prvi vlasnik naučio koju. Nitko nede kradljivcu svoga konja

poslati tu tajnu. Ja sam uostalom Nuvježbao vranca na jedan tajni znak. Ja ga jedini znam. Štoviše, ne

znaju ga ni moj sin ni Hana. Tebi du ga, sidi, ipak redi. Budemo li zajedno jahali, možda de dodi do

takvoga slučaja da bi ti morao znati za tajnu da nas uzmogneš spasiti. Tajna se sastoji naime u tome

da se tri put podignem na stremenu i da tri put redom snažnom kihnem.

— Dragi Halefe — nasmijah se — ti uvijek ostaješ jednak.

— Kako misliš? Čemu se toliko smiješ?

— Tome da i u najozbiljnijoj stvari umiješ pronadi veselu stranu.

— Ozbiljnu? Veselu?

— Tako je. Tajna jednog konja veoma je ozbiljna stvar, jer je čovjek primjenjuje samo ako se nalazi u

velikoj opasnosti, čak i u smrtnoj opasnosti. Sad predočujem sebi tebe opkoljena neprijateljima ili u

bijegu pred njima. Tanad zviždi, koplja zuje, noževi se svjetlucaju, a ti počnješ kihati...

— Suti sidi! — prekinu me. — Posve je svejedno što čovjek u takvoj opasnosti učini da bi se spasio,

samo ako mu to pomogne. Ako izbjegnem smrti tako da tri puta kihnem, onda je to za mene bolje

nego kad bih se deset puta nakašljao pa poginuo. Posve mi je nepojmljivo kako se tome možeš

smijati.

— Onda du se i ja posve uozbiljiti i upitat du te: jesi li naučio nedžija da mu svake večeri šapneš u uho

jednu suru iz kurana?

— O sidi, nemoj odviše tražiti od mene. Tko treba da vlada čitavim jednim beduinskim plemenom, taj

ne nalazi vremena da tačno upamti čitavu jednu dugačku suru iz kurana.

15

— To je šteta. Moj Ri bio je navikao na to da spavam kod njega. Njegov vrat b o je moj jastuk pa bih

mu, prije nego što bih zaspao, tiho šapnuo u uho jednu suru iz kurana. Bio je naviknut na to da sluša

samo onoga koji je to činio. Vjerujem da ni Asil Ben Ri nema svoje sure.

— Sidi, kako to možeš pitati! Potomak tvojeg divnog Rija morao je svakako dohiti jednu. Poznaš li

suru Abu Laheb?

— Poznam; to je stotinu i jedanaesta.

— Reci je!

— Ona glasi: „Neka propadnu ruke Abul Laheba. Neka i on sam propadne. Neka mu u tome ne

pomogne ništa njegov imutak i sve ono što je stekao. Stidi de u rasplamsanu vatru da izgori u njoj, a

zajedno s njim izgorjet de i njegova žena koja mora donositi drvo. Oko nježnoga vrata neka visi uže

ispleteno od palminoga lika."

— Da, to je sura Abu Laheb koju moraš svom konju svako veče šaputati u uho.

— Zašto upravo ova?

— Jer je tako kratka. Morao sam je naučiti na pamet da je govorim svom vrancu. Ti deš od danas

spavati kod Asila Ben Rija jednako kao što si spavao kod

njegovog oca. Želiš li da ti kažem njegovu tajnu pomodu koje svakoga izbacuje iz sedla?

— Ima li i takvu tajnu? To bi mi bilo vrlo drago!

— I Asil i Bark imaju tu tajnu. Ja sam ih potajice naučio na nju. Ona je za oba konja jednaka, jer je tako

mnogo olakšana pouka. Ako dva puta podvikneš riječ „litat" i između te dvije riječi oštro zazviždiš,

konji de smjesta zbaciti jahače kojima ne želiš dopustiti da ostanu u sedlu. Upamti to sidi, jer bi se

lako moglo dogod ti da tako stekneš prednost pred svojim neprijateljima.

Razumljivo je da sam takve odlike smatrao poželjnim, jer ne samo da je Ri, ved su i oba Winnetou-ova

pastuha bili uvježbani u tome da svakog stranog jahača zbace na određeni znak. Ja sam ved više puta

doživio i vidio koliko je korisna ta tajna.

Naš nas je put imao voditi preko Bagdada, pa smo odlučili da demo, da odmah na početku odviše ne

zamorimo konje, otputovati do toga grada rijekom Tigris. Da bi mogao prenijeti nas i konje, trebao bi

se sastaviti prilično velik kelek, jedna od onih splavi sagrađenih od napuhnutih kozjih mješina kakve

se često upotrebljavaju na spomenutoj rijeci. Naši su nas prijatelji pokušali uvjeriti da bismo mi za

upravljanje kelekom, i za zaštitu od neprijateljskih Beduina koji se možda nalaze uz rijeku, morali

prihvatiti pratnju nekolicine Hadedina, ali ja se nisam dao na to nagovoriti. Taj dio puta niz Tigris bio

mi je ved otprije poznat. Što smo više ljudi htjeli povesti sa sobom, to bi veda morala biti i splav. Mala

splav izaziva manje pažnje od velike, a nas smo dvojica sami svakako bili sigurniji nego neizvjesna

zaštita ljudi čija bi prisutnost možda tek izazvala one opasnosti kojima smo htjeli izbjedi.

Uvečer prije polaska sjedili smo dugo u džemi, vijedu staraca da bi odabrali čovjeka koji de Halef a

zastupati za vrijeme njegove odsutnosti. Ponod je ved davno prošla kad sam otišao u svoj šator da

16

legnem. Upravo sam htio ugasiti svjetiljku na sezamovo ulje, kad se otvori zastor koji je služio

umjesto vrata i Hadži pruži glavu u šator pa me upita:

— Sidi, smijem li udi?

— Dakako.

Ušao je u šator, prišao tik do mene, složio tajanstveno lice i šapnuo:

— O sidi, imam ti nešto redi, zbog čega deš od začuđenja sve do jutra kimati glavom.

— To du vjerojatno obaviti u mnogo krade vrijeme. Što mi imaš redi?

— Jedva to umijem izgovoriti, jer je nešto tako neobično da deš me možda izbaciti.

— Nemoj to ni pomisliti! Svojeg Halef a nedu nikako izbaciti.

— Ali ta se stvar protivi kuranu — protivi se uopde svim običajima i zakonima. Prestrašio sam se kad

sam to čuo, ali nisam to mogao odbiti Hani, nasladi svojega života.

— Ne, nikako joj nisi mogao odbiti.

— Hvala ti, sidi! Tvoje riječi daju mi hrabrosti da ti reknem kako ona želi da još nodas govori s tobom.

— I to te je toliko smutilo? Ja sam u toku tih tjedana, vrlo često razgovarao s njome, a da moja duša

nije pri tome izgubila ravnotežu. Kod vas Beduina nije žena takva robinja kao u haremu stanovnika

gradova.

— To je tačno, ali ti uopde još ne znaš cijelo obilje njezine želje koja de duboko potresti sav opseg

tvojega duha. Ti si se naime dosad razgovarao s njome samo danju i u prisutnosti drugih ljudi, ali sad

te želi samoga. .. bez mene... gotovo dva sata nakon ponodi ...!!

Halef je te riječi izgovorio turobno i na prekide.

— I ti si joj to dopustio?

— Dakako! Zašto da joj ne dopustim? Meni se ne radi o njoj, ved samo o tebi. Sigurno deš se teško

uvrijediti što se jedna žena usudila da zatraži od tebe takav razgovor. Ipak te molim, sidi, da meni za

volju skupiš svu svoju blagost i dobrotu, pa budi uvjeren da mojoj Hani nede ni pasti na um da osvoji

bilo koji od tvojih osjedaja što ih moraš sačuvati za svoj bududi harem. Kunem ti se prorokom i

njegovom bradom da mirno i bez bojazni možeš podi k njoj. Ti si junak, smion čovjek, ti si ved često

stavio na kocku život. Zar deš sada biti manje hrabar?

Morao sam napeti sve sile da ostanem ozbiljan. Moj je Hadži cijelu tu neobičnu stvar iskrenuo upravo

naglavce hrabredi mene za razgovor u četiri oka s Hanom, potajnom vladaricom plemena Hadedin.

— Nemoj se uzalud truditi — odgovorih — ja sam i bez toga spreman da ispunim tvoju i Haninu želju.

Gdje je ona? U svom šatoru?

17

— Nije. Netko bi te mogao opaziti putem onamo, a mogao bi te i vidjeti gdje ulaziš. Hana, ta zora

svakodnevnog istoka moje udobnosti, izašla je iz duara nadesno, a ti treba da pođeš nalijevo. Izvan

logora krenite jedno u susret drugome pa dete se ubrzo sastati, a da vas ni jedan stražar ne opazi. Ja

du se pobrinuti za to da oni ne dođu onamo gdje se vi nalazite.

Nije li to bilo i više nego čudno? Ovdje u najdubljem Istoku zamolio me jedan musliman za tajni

razgovor s njegovom ženom, pa mi je štoviše obedao da de me čuvati od svake smetnje.

Ne rekavši više ni riječi, ugasio sam svjetiljku, izišao s Halefom iz šatora pa sam pošao dalje nalijevo

između šatora sve dok logor nije bio iza mene. Onda sam krenuo desno. Bilo je vrijeme mlađa, ali su

zvijezde sjale gotovo isto tako jasno kao i mjesečina. Nije dugo potrajalo i ja ugledah Hanu kako ide

prema meni. Kad smo se sastali, ona me pogleda ispod svoje fere-dže krupnim i ozbiljnim očima pa

reče:

— Znala sam da deš dodi, sidi, pa ti se zahvaljujem.

— Rado sam poslušao tvoju želju.

— Ti si Evropljanin, pa poštuješ ženu. Ja bih radije bila mrtva nego da se sastanam s kakvim

muslimanom koji se ne zove Hadži Halef, ali uz tvoju sam zaštitu sigurnija nego na mimbaru1 kakve

mošeje. Nasluduješ li zbog čega sam željela razgovarati s tobom?

— Nasludujem.

— I zašto Halef nije smio biti prisutan?

— I to pogađam.

— Znala sam to, pa sam se zato usudila učiniti ono na što se inače ne bi smjela odvažiti nijedna žena.

Ja stojim ovdje pred Alahom i pred tobom. U mojoj se duši talasa prostrano i duboko more. Njegovi

valovi su misli koje me čas žele ubiti, a čas iznijeti na čvrstu obalu. U mojem srcu postoji nebo s

kojega sjaju tisude zvijezda, a čas zatim ga pokrivaju mračni oblaci. Zvijezde bi mi željele posvijetliti

put do Alaha, a oblaci su sumnje koje mi ne dopuštaju da nađem pravi, put. U meni živi glas vrude

bojazni koji se ne može smiriti. Čujem ga danju i nodu, u snu i na javi. Taj glas vapi za izbavljenjem od

strašnih pomisli da je žena samo meso od mesa, prah od prašine, pokretni lik bez duha i bez duše.

Ona duboko udahne, uzdigne ruke i nastavi:

— O Alahu, budi mi milost v. Dopusti mi da spoznam da u tom pokretnom liku živi nešto što ima

pravo na tvoju ljubav i na tvoju milost! Zašto samo muškarac smije živjeti sve vječnosti? Sto je učinila

žena da je smrt smije potpuno uništiti? To sam se često pitala, ali nisam čula nijednu riječ utjehe. Sidi,

reci mi istinu! Ne pitam ja jedina. U ime svih žena koje islam uvjerava da nemaju duše želim znati je li

to zaista istina!

Iznenadio sam se, jer sam doduše očekivao takvu vrst pitanja, ali ne takav izljev duše. Bio sam sličan

čovjeku ispred kojega podzemne sile izbijaju u obliku gejzira. Koliko mora da se ta žena u sebi plašila,

nadala i bojala da su njezini krikovi prodrli sad sve do mojih ušiju. Htio sam govoriti drukčije, ali mi na

jezik navre samo pitanje:

18

— Zašto si se obratila meni a ne bilo kome drugom?

— Jer ti nisi musliman.

— Onda ti zapravo ne trebam ništa redi, jer si i sama našla odgovor. Upitala si mene, Evropljanina, jer

vjeruješ da u tom pogledu, u pitanju imaju li žene dušu, islam ne naučava istinu, ved da je naučavaju

zapadnjačke religije i filozofije.

— Reci mi dakle ima li kršdanka dušu?

— Ako uopde postoji duša, onda je ima ne samo kršdanka ved svaka žena na svijetu. Gledaj! Ti si

građena kao i sve druge žene. Svojim tijelom i svojim duhom jednaka si svojim sestrama na Zapadu, u

Evropi, u Americi i na svim drugim kontinentima. Funkcijama svoga tijela, bistrinom svoga duha,

oštrinom svoga uma, posve si jednaka njima. Na svijet si došla na isti način

l umrijet deš jednako kao i one. Između tebe i njih nema baš nikakve razlike. Svaki narod živi svojim

životom, ima svoje običaje i navike, svoja moralna i društvena pravila, ali čovjek kao bide, žena kao

bide po svem su svijetu jednaki. Veli se da je duša način na koji se ispoljava živa materija. Bududi da je

materija tvojega tijela, tvari iz koje je tvoje tijelo sastavljeno, posve jednaka kao i u tijelu svih ostalih

tvojih sestara po cijelome svijetu, a tvoj život se očituje jednako kao i njihov, nema između tebe i njih

nikakve razlike, pa prema tome ako one imaju ono što se naziva duša, onda to imaš i ti. Alah je

stvorio ženu drukčiju od muškarca da bi njih dvoje zajedno, muškarac i žena, kao što se to zbiva u

cijelom životinjskom svijetu, mogli da u ljubavi dobivaju djecu i da bi se tako održao ljudski rod.

Postoji dakle ta razlika u građi tijela, ali u duhu između muškarca i žene nema bitnih razlika. Ti to

sama, draga moja Hana, najbolje znaš. Ti si savjetnik i vođa svoga muža i sigurno je da ^duhovnom

pogledu ne zaostaješ iza njega. Ako dakle on ima dušu, imaš je i ti. O tome ne može biti nikakve

sumnje, i na Zapadu nema nikoga koji bi uto sumnjao.

— O sidi, zar je zaista tako?

— Budi uvjerena da je tako i ja ti velim ono u što sam potpuno uvjeren.

— Zašto onda Halef, muž mojega srca, također ne želi povjerovati da mi žene imamo dušu? Možeš li

mi odati zašto?

— Čini mi se da se on kadšto pomalo' boji tvoje duše.

— Mašalah! Pogodio si. Hadži Halef je najbolji muškarac na cijelome svijetu. On je mudar i hrabar, ali

ipak ustreba kadšto dobar savjet i glavu koja de ga prisiliti da taj savjet posluša. Upravo zato jer sam

postala njegova savjetnica i pomodnica počela sam slutiti da ni mi žene nismo stvorenja bez duha i

duše, jer ako jedna žena umije vladati muškarčevim duhom, onda ona ne može biti samo tijelo bez

sadržaja. Molim te da ga oprezno uvjeriš o tome.

— Vrlo rado, Hano, draga kderko Ateiba.

— Osim toga znaš da je Halef kadšto više smion nego što mu to dopušta opreznost. Nemoj to

dopustiti. Ja te molim za to. 2ena hrabroga muža se njime ponosi, ali ako se hrabrost pretvori u ludu

19

smionost, onda se ponos može lako pretvoriti u tugu. Ja želim biti njegova žena a ne njegova udovica.

Jesi li uvjeren, sidi, da deš mi ga dovesti natrag?

— Koliko je do mene, on nede imati razloga da svoj život nepotrebno stavi na kocku.

— Hvala ti lijepa! Posebno ti pak moram zahvaliti što si ovaj puta odbio njegovu molbu da sa sobom

povede Karu Ben Halefa. Srce bi mi oboljelo od čežnje. Halef je misilo da deš zato što vas je Kara onda

smio pratiti protiv Kurda iz plemena Bebe, a sad je ustrijelio lava, i opet dopustiti da on jaše s vama.

— Ta su putovanja bila mnogo krada od onoga na koje sad idemo. Ovaj put nas vjerojatno očekuju

napori i oskudice kojima još nije doraslo mladenačko tijelo tvoga sina. Njegova bi nas prisutnost više

smetala nego što bi nam koristila. Ja sam se tome usprotivio samo zbog razboritih razloga pa mi ne

duguješ nikakvu hvalu.

— O sidi, ti uopde nikad ne želiš da ti se netko zahvali. Kakvi ste to ljudi, vi Zapadnjaci? Reci, jesu li i

vaše žene bolje od naših?

— Hm, posvuda ima dobrih i zlih ljudi.

— Onda du ja uznastojati da me ti ubrojiš među dobre žene. Sad moram otidi, jer bi Halef, gospodar

moga srca, mogao postati nestrpljiv. Još jednom ti najljepša hvala! Ti si mi dao novi ljepši život. To ti

nikada nedu zaboraviti. Leiltak sa'ide — laku nod!

— Alah te štitio i čuvao. Leiltik mubarake — laku nod!

Hana je otišla. Gledao sam za njom dok nije iščezla iza šatora pa mi je bilo žao što sam došao da joj

ot-mem njezinoga Halefa za tako dugo vrijeme. Koliko li dubokih osjedaja, a istodobno i koliko li

djetinjih osjedaja! Kako ju je samo silno tištalo vjerovanje da žena nema dušu i koliko se borila da se

otrese toga tereta. Kako je ona bila daleko od ravnodušnosti nebrojenih žena na Istoku koje sadržaj

svoga života traže u tome i u duhovnoj pustoši harema postanu u tjelesnom po-ri'dii što okruglije i

teže! Kako je ta Hana postala mudrom i odlučnom ženom! Mislim da mnogom mu-drom Evropljaninu

ne bi ništa naškodilo kad bi vlada-i u.i njegove kude bila takva Hana.

Tako sam ili slično razmišljao vradajudi se pola-ganim koracima u duar. Naišao sam na ono što sam

Očekivao: Halef je stajao kod moga šatora. Uhvatio me je za ruku, privukao me k sebi i rekao mi tiho i

važno.

— Sidi, ljupka potpora mojih životnih dana vratila se. Oči su joj sjale, a glas joj je zvučao kao pjev bul-

bula1 kad me je nazvala svojim dobrim dragim Hale-fom. Taj slatki ton ispunio je moje srce užitkom,

jer ti moram iskreno redi da ovdje u duaru vladaju i drugi glasovi. Uostalom, ne moraš znati u kojem

šatoru. Mislim da si s Hanom govorio o meni. Imam li pravo?

— Da, jednom smo te spomenuli.

— Samo jedan jedini puta?

— Jesi li ti jedini čovjek o kojem se može govoriti?

20

— Nisam, ali ipak ne bih htio da moja Hana, zbroj svih ženskih dobrih svojstava, govori o drugim

muškarcima. Zaista bih vrlo volio znati o čemu ste razgovarali.

— Pitaj Hanu!

— To sam ved učinio. Rekla mi je da du to kasnije od tebe doznati.

— Kasnije? Dobro. Ja du ti onda kasnije redi.

— A zašto nedeš sada?

— I sam si me uvjeravao da Hana uvijek ima pravo, pa se dakle isada moramo ravnati po njezinoj želji.

Ja du ti samo saopditi da se možeš ponositi ljupkom vladaridom svoga ženskog šatora. Sad pođimo na

spavanje, jer nas zora ved mora probuditi.

— O sidi, zašto si tako šutljiv? Ti uopde ne znaš kakva je neman radoznalost. Njezin najvedi užitak

sastoji se u tome da svoje prijatelje toliko muči da da-

nju nemaju teka za jelo a nodu ne mogu nadi ni sna ni mira. Zar zaista moram čekati dok se tebi ne

prohtije?

1 slavuj

— Zaista.

— Onda sklopi oči i mirno spavaj. Ja nedu uživati u blagodati sna, ved du se svijati na ležaju poput

gujavice koju je ptica zgrabila kljunom. Laku nod, sidi!

— Laku nod, dragi Halefe.

On ode, a ja uđoh u šator da legnem.

NA TIGRISU

Dan je upravo svanuo kad me je probudila buka koja je zavladala u logoru. Hadedini su nas htjeli

otpratiti do rijeke pa su se ved sad stali pripremati. Bududi da je naša pratnja imala biti što svečanija,

svi su stanovnici logora bili toliko uzbuđeni da nikako više nisam mogao zaspati. Ustao sam dakle,

premda je do našeg odlaska bilo još puna tri sata.

Naš je odlazak prije podne bk» iznimka na koju su Hadedini pristali samo zbog mene. Muslimani

redovito kredu na put kratko nakon molitve asr, dakle otprilike u tri sata popodne. Nikome ne pada

na pamet da uzme u obzir kako je taj običaj veoma nespretan. Obično nakon asra prolazi još dosta

dugo vrijeme prije nego što odista krenu na put. Treba se još oprostiti, treba redi i učiniti stotinu

stvari, prijatelji te prate komad puta te se opet treba oprostiti od njih, tako da su putnici, kad se

smrači, prešli samo tako neznatnu udaljenost da bi bilo bolje da su počekali do ranoga jutra. Kad se

onda utabore, glavni se logor i logor putnika nalaze tako blizu jedan drugome da između njih još

kasno u nod neprekidno vlada promet. Zbog toga se putnici narednoga jutra kasno bude pa su u

podne stigli tek tako daleko kako daleko bi doprli i da su putovanje počeli tek toga jutra.

21

Ja se nikad nisam htio pokoriti tom običaju koji je posveden u tumačenju kurana, pa je zbog toga

često dolazilo do nesuglasica s mojim suputnicima. Halef se sada nije više tome protivio. Sto se tiče

njegovih Hadedina, ja sam kod njih uživao toliki ugled da mi se nitko nije usudio usprotiviti. Oni su

svoju muslimansku savjest sigurno smirili mišlju da ja kao hrišda-nin nisam vezan uz njihove običaje

pa prema tome Alah nede tu pogrešku zamjeriti ni njihovom šeiku, jer me on prati.

Bududi da su žene i djeca morali ostati u logoru, Hana je bila prva od koje sam se oprostio. Oči su joj

bile pune suza kad mi je rekla:

— Sidi, ja znam da se ti ne bojiš nikakve opasnosti i nijednog čovjeka. Isto tako znam i to da si

najoprezniji ratnik. Halef je naprotiv kadšto upravo nepromišljeno smion. Obedaj mi dakle da deš biti

dvostruko oprezan ako Halef dopusti da ga zanese njegova smionost.

— To ti obedajem — uvjeravao sam je. — Koliko mogu predvidjeti, ne moraš se skrbiti za njega. Vratit

demo se zdravi i čitavi. Alah jifasak — bog te čuvao!

— Tvoj de povratak za nas biti kao da nas je posjetio prorok. Alah jeftah alek — bog neka otvori

ljudska srca!

Sad sam se oprostio od Kare Ben Halefa i od Omara Ben Sadeka, a zatim od bolesnika i staraca koji

nas nisu mogli otpratiti. Onda me napadne cijelo jato žena i djece. Halef je prošao isto tako. Svatko je

od nas želio čuti koju prijaznu riječ. Na istočnjački način zasipavali su nas željama, opomenama i

upozorenjima koja uopde nisu bila na mjestu, a bududi da su ti ljudi bili suviše živahni podigla se tolika

buka da bi mirni srednjoevropski građanin došao na pomisao da je ovdje izbila buna s ubojstvima i

umorstvima.

Pri tom je vrijeme odmicalo kao da leti, pa su ta tri sata prošla kao da je bio samo jedan, dok se

najzad nisu svi muškarci i mladidi skupili vani pred du-arom na konjima. I mi uzjahasmo, izbismo na

čelo, a zatim jurnusmo prema rijeci poput vijavice.

Nemojte pomisliti da smo se kod jahanja držali ravnoga pravca, ili da je u toj povorci vladao ikakav

red. To mnoštvo konjanika bilo je naprotiv slično jatu mušica koje vjetar povija čas amo čas tamo.

Svaki pojedinac htio je da pokaže svoje umijede u jahanju i

d.i premaši sve ostale. To je dovelo do zapletanja i sudara koji su se nastavljali od jednog susjeda do

drugoga i izazivali prividan kaos, no taj je bio namjeran pa je kadšto dovodilo do tako iznenadnih

rješenja da hi se mogao oduševiti i čovjek koji nije bio poznavalac. Pri tome se vikalo i pucalo u zrak.

Samo se po sebi razumije da su jahači tako često trzali konje da kle-cnu na stražnje noge da su ovi

svakako morali zbog i "ga trpjeti, pa je upravo to razlog zašto sam ja bio protivnik takvih fantazija i

takvih al'ab el baruda:1 pri tome propadaju najbolji konji, jer im stradaju zglobovi, a i drugi dijelovi

tijela.

Posljedica toga jahačkog umijeda bila je da smo trebali tri puta toliko vremena da stignemo do rijeke

nego što je to zapravo bilo potrebno. Uostalom, Beduin kao uopde svaki Istočnjak ne pozna američki

„time is money". Na obali rijeke čekalo nas je nekoliko Hadedina koji su s našim zalihama hrane i s

22

kozjim mješinama odjahali naprijed da sastave splav. Pregledao sam splav i ustanovio da je dobro

sastavljena, tako da smo joj se mirno mogli povjeriti, a mogli smo joj povjeriti i svoje konje.

Sad je opet počelo opraštanje. Morao sam se prepustiti onom što se nije dalo izbjedi i dopustiti da me

navlače, guraju, stišdu i tresu da bih se zaista mogao pobojati hodu li iz toga izvudi č:tave ruke i noge.

Međutim, kako na tom svijetu ništa ne traje vječno, tako su i ti izljevi ljubavi ipak jednom završeni.

Sad smo se morali oprostiti samo još od Kare Ben Halefa. Ja sam to uč nio mirno iako srdačno. I

njegov otac se trudio iz sve snage da ne pokaže koliko ga je dirnuo taj oproštaj. Iz njega se izlijevala

čitava bujica opomena; rekao je Kari da odnese tisudu pozdrava Hani, najnježnijoj majci među svim

majkama beduinskih sinova, pa smo se onda napokon mogli uspeti na splav i latiti se vesala. Naši su

konji ved prije bili vezani na keleku.

Kad smo se otisnuli od obale, pa najprije polagano, a onda sve brže zaplovili niz struju, Hadedini se

ponovo vinuše na konje i stadoše nas dobar komad puta pratiti pucajudi i vičudi da je nadaleko

odjekivalo. Tako su jahali sve dok ih nije sakrio pred našim pogledima niz brežuljaka koji su se uzdizali

tik uz obalu rijeke.

1 puškaran]e

— Ostani zdravo Hano, ti najsvjetlije svjetlo među svim lučima muškaračke srede! — viknu Halef,

ispru-živši obje ruke natrag. — Ostaj mi zdravo, Karo Ben Halefe, najbolji sine svih otaca između obje

rijeke! Ostajte mi zdravo Hadedini, najhrabriji borci među svim ratnicima od pustinje El Arab pa do

kurdskih planina. O sidi, ja rado, vrlo rado idem s tobom, ali opraštanje je slično dvjema daskama

među kojima ti se gnječe prsa. To je teško izdržati.

— Bol de ubrzo nestati, dragi Halefe, jer ti si muškarac — tješio sam ga.

— To je tačno, sidi. Ja sam muškarac, ali upravo zato jer sam muškarac imam ženu i sina, a to dvoje,

baš oni su te daske koje me tište i zadaju mi boli. Volio bih da neprijateljski ratnici odmah sada

napadnu našu splav. Onda bismo se trebali braniti pa bi se moje misli ubrzo morale vratiti od onih

koje sam napustio. O sidi, da si samo bio prisutan kad je jutros nakon jutarnje molitve došla k meni

Hana, naj-ljupkiji od svih miomirisa Istoka i Zapada, da se oprosti od mene! Rekla mi je sve što mi je

željela saopditi.

— A ti?

— Ja sam se složio sa svim, jer ti znaš da ona uvijek ima pravo. Vjeruj mi,- sidi, da si bio prisutan, ti bi

naučio od mene kako deš se kasnije morati vladati budeš li imao ženu od koje se moraš oprostiti na

dulje vrijeme. Tvoje je srce međutim razdijeljeno na sve zemlje svijeta pa nikad nede čeznuti da

podijeli šator s još jednom njegovom stanovnicom.

Nisam se usprotivio tom pogrešnom mišljenju, pogotovu jer je rijeka sad zakrenula u oštrom zavoju

tako da smo svu svoju pažnju morali posvetiti jakoj struji.

U toku naše daljnje plovidbe opazio sam da Halefa muči čežnja za domovinom. Suprotno od njegovog

redovnog načina, bio je šutljiv i sav povučen

23

u sebe. Jednom kad je konjima davao hrane, svlada ga tuga. Zagrlio je Asilov vrat i rekao:

— O vranče, o vranče! Ti si bio ljubimac mojega sina i rado si ga nosio na svojim leđima. Da je bar

Kara s nama!

Da rastresem Halefa podsjetio sam ga na naše picđašnje doživljaje, jer smo sad prolazili kroz krajeve

koji su nekad za nas bili važni. On je doduše prihvatio taj predmet razgovora, ali ga nije prihvatio

onako živo kako je to inače običavao. Bilo bi mi milo da ga je bilo kakav događaj naveo na druge misli,

ali se nije dogodilo baš ništa. U toku cijeloga dana nismo, osim kod Tekrita, ugledali nijednoga

čovjeka. Kad se smračilo, privezali smo splav južno i nedaleko od Imam Dura za obalu. Ovdje je

postojalo mjesto prikladno da nas osigura pred napadajima. Konji su imali trave i lišda, a mi smo se

latili onih finih stvari što nam ih je Hana spremila za put. Kad kažem „mi", želio bih redi da je Halef

stavio pred nas ta jela i ja sam ih jeo, ali on nije imao teka. Kad je pri svjetlu vatre što smo je zapalili

opazio kako mi to prija, reče mi:

— Muškarac koji ima ženu posve je drukčiji čovjek od onoga koji nema žene. Ne bih mogao pojesti ni

jednog zalogaja sve da sam i ne znam kako gladan.

— Misliš li? Da si gladan, odmah bi jeo.

— Nemoj to vjerovati, sidi. Kad čovjek čezne za onima koje je napustio, onda čak ni glad ne može u

njemu probuditi tek. Ako pak ...

Halef se prekine usred rečenice i udesi lice kao da mu je nešto važno palo ha um, pa zatim živahno

nastavi:

— Sidi, došlo je vrijeme da mi kažeš o čemu si govorio s Hanom, najljepšim cvijetom među svim

cvjetovima.

— Hm, zapravo sam htio dulje počekati.

— Još dulje? Kakve li misli! Želiš li moju dušu tako razvudi u daljinu da postane slična odmotanoj uzici

koja seže od Mosula do Basre? Možeš li biti tako okrutan da moju čežnju koja je sad još slična

kubari1 koja divno cvrkude, pretvoriš u karkadan2 koji de me zgaziti svojim nogama? Molim te da

svoje srce staviš na vrh svoga jezika kako bi mi ono reklo riječi što ih želim čuti.

— Zapravo još nije vrijeme da ti to kažem, ali bududi da nisam nečovjek, to me je dirnula tvoja uzica,

a tvoj je nosorog zgazio moju dušu tako da je sad mekana. Cuj dakle! Hana mi je najprije rekla da si ti

najbolji čovjek na cijelome svijetu.

On skoči uvis poput gumene lopte i viknu:

— Hamdulilah! To godi mojoj duši jednako kao što mlada trava godi devi. Ja sam najbolji čovjek na

cijelom svijetu! Kako se ona duboko zagledala u sva moja izvrsna svojstva! Je li ti još nešto rekla da mi

kažeš?

— Jeste.

24

— Onda mi reci! Tvoje su riječi za mene kao zrake sunca koje me zagrijevaju čak na leđima krokodila.

Spreman sam da sve čujem.

— To mi nije dovoljno. To što ti još moram redi tako je važno za tebe da mi moraš dati riječ da deš to

uvijek slušati.

— Cuj me, sidi, raspoloženje mojega srca je u ovom trenutku puno dobročinstava prema tebi. Zato ti

ovime obedajem da du učiniti ono što od mene tražiš.

— Dobro, držim te za riječ. Hana naime želi da uvijek postupaš promišljeno.

— Pa ja uvijek tako postupam! — uvjeravao me Hadži.

— Ne postupaš.

— Ne! Kakva je to tvrdnja! Zar možda nije bilo pametno da sam ti dopustio da me odabereš kao

prijatelja i zaštitnika? Nije li bilo veoma promišljeno da sam za sebe izabrao upravo tu ženu koja je

najdivniji populjak na rascvalom drvu žena. Mogu li uopde imati bolju ženu od ove najsjajnije od svih

majki koje uopde imaju sina?

— Ne možeš. Bududi da si u oba ta izbora pokazao tako veliku promišljenost, nadam se da deš i u

1 ševa * nosorog

svim ostalim prilikama postupiti jednako oprezno. Ne postupiš li, ja du te podsjetiti na riječ što si mi je

danas zadao. Kadšto si malo nagliji nego što bi smio biti.

— Ja? Sidi, tada me pravo ne poznaš. Ja se naprotiv sam sebi često činim odviše hladnim i polaganim.

— Onda se sjeti samo onih brojnih slučajeva u kojima sam te morao obuzdati.

— Za to nisi imao nikakva razloga. Zar da uvijek opasnosti okredem leđa? Zar da pri uvredama ne

posegnem za pojas i... oh, sad se upravo sjedam: ponio sam ga sa sobom.

— Ponio si ga sa sobom? Koga to misliš?

— Onoga koji mi je za vrijeme naših putovanja uvijek visio za pojasom. Pokazat du ti ga.

Znao sam što Halef misli, naime na bič od kože vodenoga konja kojega se uvijek tako brzo ladao,

kadšto, meni na radost, ali često i nama obojici na nevolju. Razvio je svoj savijeni haik1, izvukao iz

njega bič, švignuo njime po zraku i nastavio:

— Da, to je on, pribavitelj poštovanja, otac poslušnosti, darovatelj udaraca! Morao sam ga svakako

ponijeti sa sobom. Ako ne pomognu ni riječi ni znaci, onda je on posrednik između moje

dobrohotnosti i leđa onih koji nam žele zlo. Sto ne postižu ni molbe ni zapovijedi, to izvodi slatka

svijest da čovjek raspolaže kožom koja puca pod milovanjem ovoga korbača.

— Smotaj ga opet, Halefe. Upotrijebit deš ga samo ako ti ja to naredim.

— Sidi, o tome demo još govoriti.

25

— Nedemo. Hana također tako misli.

— Zar je ona, kad si s njome govorio, imala i neko mišljenje? Gledaj, sidi, kad žene još nisu imale

duše...

— Šuti. One imaju dušu jednako kao i mi.

— Čuj, ti to ne možeš znati. Tek kad i ti budeš imao ljupku gospodaricu svojega s-rca, dopustit du ti...

— Dragi Halefe, ja je imam! - rekao sam mu, prekinuvši ga u riječi.

1 beduinskl ogrtač

On uzmaknu dva koraka, napol se sagnu i pogleda mi začuđeno u lice osvijetljeno vatrom, pa upita:

— Sto — što — imaš... ti?

— Vladaricu svoga srca.

Mališan od začuđen ja ispusti bič i vikne:

— Kakve li šale! Zar bi ti — zar bi ti mogao biti tako spretan da stekneš vladaricu svoga života?

— A zašto ne bih?

— Sidi, dopusti da sjednem! Tvoja tako neočekivana žena zašla mi je u koljena pa osjedam kako

dršdu.

Sjedne, začuđeno me odmjeri od glave do pete, udesi najozbiljnije lice, a onda se glasno nasmije i

reče:

— Sačuvao me Alah! Ta to je samo šala.

— Dragi Hadži, to je zbilja. Pogledaj ovaj prsten na kojemu nema kamena. Takvo prstenje nose samo

oni Zapadnjaci koji imaju žene.

— Tako ti Alaha! To je tačno. Sjedam se toga. Ved sam češde vidio Franke s takvim havatim es sidže1.

Ti — ti dakle imaš ženu, zaista imaš ženu, pravu ženu?

— Imam.

— Koja živi kod tebe u tvom šatoru?

— Baš tako.

— Sidi, dopusti mi da smognem sape! Reci mi da li možda spavam — da li sanjam? Htio bih gorko

zaplakati.

— A zašto? Ja naprotiv mislim da bi se morao razveseliti.

— Razveseliti?! Reci, voliš li je?

26

— Od svega srca.

— Kako možeš onda, ako cijelo svoje srce odjednom pripada toj neočekivanoj ženi, voljeti i mene,

svoga Halefa, najboljega i najvjernijega od svih svojih drugova?

— Ja te još isto tako volim kao i prije.

— To nije istina! Tvoje srce više ne postoji. Sam si rekao da pripada toj posve suvišnoj ženi. Ne že-

doslovno: prsten bračnog ugovora

lim više ništa čuti o njoj. Ona mi je ukrala tvoje mcc, tvoje prijateljstvo, tebe samoga. Nedu više ni 11,i

znam za tebe.

Halef usta i udalji se. Zastao je na obali rijeke p.i se napola ljutito, a napola žalosno zagledao u vodu.

Dobri moj Hadži bio je ljubomoran. Nisam mu rekao ni riječi, jer sam ga poznavao. I odista: nakon

nekog vremena se polako vrati, sjedne sučelice meni, duboko uzdahne i potuži se:

— Ti si me dakle napustio na tako tužan način, upravo ti, za kojega bih bez promišljanja žrtvovao sviij

život. Ti si s tom ženom zadao smrtni udarac najvjernijem prijateljstvu. Htio sam s tobom odjahati u

Perziju, ali sad du se opet vratiti.

Morao sam se nasmiješiti, a ipak sam bio duboko dirnut.

— Dragi Halefe — rekoh — jesi li ti bio moj prijatelj kad si onda uzeo Hanu za ženu?

— Jesam — uzdahne on.

— I ostao si moj prijatelj?

— Jesam.

— Tako je isto sada kod mene.

— Nije. To je sad posve drukčije, sidi. Ti si poznavao Hanu, odsjev svih jutarnjih i večernjih rumenila,

koja je postala mojom ženom. Sto pak ja znam o vladarici tvojega blaženstva? Jesam li je vidio? Je li

ona svoja stada potjerala kraj mene? Jesam li bio njezin gost da jedem kuskusu1 iz njezine ruke? Gdje

sam to vidio njezin lik, gdje sam čuo njezine korake ili smio voditi za uzde devu na kojoj je sjedila?

Tako savršeno nisam ništa slutio da me je sada obuzela tolika prepast kao da ona nije postala tvojom,

ved mojom ženom.

— Smatraš li je tako opakom ili tako ružnom?

— Može li biti bolja i ljepša od Hane?

— Ne može, ali joj može biti slična.

— To bih ti samo poželio.

27

— Ili misliš da sam te trebao pozvati k sebi u Al manju da odabereš među kderima moga naroda tenu

za mene?

1 jelo od riže s mesom

— Ne. To ne mogu tražiti od tebe. Dopusti mi da jedem i da pri tome razmislim. Nestalo je moje

čežnje za domovinom koja mi je otela glad. Jest du kebab, kebab što ga je priredila Hana koja de se

također prestrašiti kad čuje da si ti na tako nepredviđeni način postao vlasnik harema.

Halef je jeo naglo kao što jedu ljudi čije su misli negdje daleko. Nakon nekog vremena reče:

— Priznaj da si zbog te žene imao nemirnu savjest.

— O tome ne znam ništa.

— Pa ipak je tako! Zašto si dosad šutio o njoj? Zašto tek sada govoriš o tome? Ta to je potajno

vjenčana nečista savjest!

— Zar je sve ono potajno što tvoji Hadedini ne doznaju? Muškarac ne smije javno govoriti ni o svom

ni o tuđem haremu. Ta ti to znaš, dragi Halefe.

— Znam. Oprosti, sidi, imaš pravo.

Nastavio je s jelom pa nakon kratkog vremena upita:

— Jesi li zadovoljan njome?

— Vrlo zadovoljan — pohvalio sam je.

I naredna pitanja stavljao je između vedih stanki:

— Je li mlada i lijepa kao moja Hana?

— Jeste.

— Hamdulilah! To me smiruje. Ja bih svakome priuštio ružnu i staru ženu samo tebi i sebi ne bih. Jesi

li je smio pogledati prije nego što je postala tvojom ženom?

— Jesam. Na Zapadu nije zabranjeno pogledati ženu. Ondje čovjek tačno upozna ženu i ona muža

prije nego što se vjenčaju.

— Alah kerim! To mi se sviđa. Je li malena stasa?

— Nije.

— Ima li velike noge i snažne šake?

— Halefe! Kakav ukus ti to meni podmedeš?

— Ako te to samo pitam, onda ih ona ne mora zaista i imati. Kakve su joj oči?

28

— One su kao mahmal1, tamnosmeđe.

1 baršun

— Voli li te ona, sidi?

— Ne voli me ništa manje nego što ja nju volim.

— To bih joj ja i savjetovao! Inače bih joj zabranio da uđe u moj duar. Reci, sidi, ima li ona dušu?

— Po svojoj duši slična je tvojoj Hani.

— Jao! Siromašni sidi, onda ona sigurno ima i ... svoja mišljenja?

— Ona i treba da ih ima.

— Onda — onda i ti vjerojatno imaš onda pravo ako ona ima pravo. ¦*

— Nije tako.

— Neka vam se Alah smiluje! Onda oboje imate uvijek krivo?

— Nikako. Od nas dvoje još nijedno nije imalo ili samo krivo ili samo pravo.

— To uopde nije mogude, sidi. Ako ona postane nemirna...

— Onda muškarac mora biti to mirniji. To izaziva poštovanje kod žene.

Mališan brzo upadne:

— To je vrlo tačno, sidi. I ja sam uvijek veoma miran pa ne velim ništa. Zato si i ti morao opaziti

poštovanje što ga Hana iskazuje svom gospodaru. Kako se zove izvor tvoje zemaljske blaženusti?

— Prema vašem načinu izražavanja zvali bismo je Emeh.

— To nema nikakva smisla.

— U našem jeziku znači to ime ono isto što bi kod vas reklo ime Satire1.

— To me veoma veseli, sidi. Dakle de se bogatstvo tvog šatora povedati i onda ako si odsutan od

svoga plemena. Tvoja Emeh de od devinoga mlijeka praviti maslac, od palminoga lika plesti užad i

tkati pokrivače. Ona de mazati laskat2 za bolesnu ždrijebad i drobiti duru3 između kamenja. Htio bih

još znati da li govori samo arapski ili razumije i turski.

— Ni jedno ni drugo.

1 marljiva

¦ melem

¦ proso

— Alah! Kojim jezikom onda govori?

— Jezikom moje domovine.

29

— Ali ako joj dođe kad god u posjetu neki drugi harem?

— Sve tamošnje žene govore jezikom svojega naroda.

— Ne govore ni perzijski ni turski?

— Ne govore.

— Jao, koliko su onda naše žene pametnije! One od svih tih jezika razumiju mnoštvo riječi. Pogotovu

se valja čuditi onome što umije moja Hana kad jednom počne govoriti.

— Dragi Halefe! Naše žene ipak umiju nešto više od vaših. Ja du ti sve to objasniti prvom prilikom. A

sad mislim da smo dovoljno govorili o mom haremu.

— Onda mi brzo dopusti samo još jedno pitanje: umije li ona učinjati kože i brusiti noževe?

— Ne umije.

— Onda je sve dobro i u redu. Moja Hana umije mnogo više, mnogo više. To je posve prirodno, jer

tvoja Emeh nema Halefa od kojega sve uči. Otkada je ona tvoja žena?

— Gotovo ved četiri godine.

— Mašalah! Zar se nije usprotivila kad si joj rekao da kaniš u Perziju?

— Ona me je odista zamolila > da ostanem kod nje, ali kad sam joj onda mirno i s mnogo ljubavi

objasnio razloge...

— Zar ne, onda se i kod nje pojavilo ono poštovanje o kojemu smo maločas govorili i koje mi iskazuje

i moja Hana, najrazboritija među svim razboritim ženama? Sidi, činjenica da je tvoja Emeh dala

dopuštenje da kreneš sa mnom na put pomiruje me s tvojim haremom. Ja ti ovime dajem svoj

pristanak, pa sam štoviše spreman da dođe vrijeme mome sinu a ti onda imaš kder, da mu tvoju kder

dadem za ženu. Ona de time postati prava Hadedinka od velikoga plemena Šamara pa može živjeti

sretnije i slobodnije nego među vašim šatorima sagrađenim od kamenja. Ti dakle vidiš da se više ne

ljutim na tebe. Postat demo opet prijatelji kao što smo i bili.

Dragi je mališan bio posve ozbiljno uvjeren da mi je svojim bračnim prijedlogom dao sjajni dokaz

svoje sklonosti. Nije mi ni na um palo da njegov prijedlog osvijetlim i sa svoga gledišta, jer je on

spadao među ljude s kojima se zbog njihovog odviše osjetljivog osjedaja časti mora oprezno

postupati. Sad mi je štoviše dao svoj izričiti pristanak za moj brak. Skromni putopisac ne bi više

mogao zatražiti od šeika Hadedina.

OTAC MIRODIJA

Narednog smo jutra ved vrlo rano odvezali naš kelek da nastavimo plovidbu. Protekla je bez ikakve

opasnosti. Plemena koja su s Hadedinma živjela u neprijateljstvu sad su se u proljede povukla u

unutrašnjost Džezirea1. To je bio razlog da smo bez spomena vrijednog doživljaja stigli u područje

gdje Sat el Adhem utječe u Tigris.

30

Velika je rijeka sučelice utoka Sat el Adhema iskopala dugački zaljev koji se sve više sužavao. Obale

toga zaljeva bile su gusto okružene grmljem pa nas je ta okolnost, premda još nije bilo tamno, navela

da odveslamo svoju splav u taj zaljev da bismo ondje prenodili. Veslajudi i otiskujudi se veslima od

dna, dotjerali smo kelek do kraja zaljeva, pričvrstili ga na obali, zatim najprije iskrcali konje, a onda i

sve ostalo što se nalazilo na splavi. Videdi da u blizini nema živa čovjeka, uzjahasmo konje i po-

jurismo trkom daleko u unutrašnjost, jer su konji trebali takvu šetnju. Kad smo se vratili natrag do

splavi spustismo konje da pasu i sabrasmo suho drvo za nodnu vatru. Zatim sjedosmo da večeramo.

Bilo je možda četvrt sata do nodi, jer je sunce ved zašlo a sumrak je u onim krajev ma kratak, kad s

druge strane Tigrisa ugledasmo splav koju su valovi Adhema donijeli u glavnu struju. Na tom kele-ku,

manjem od našega, nalazila su se tri čovjeka.

1 područje između Eufrata i Tigrisa

Dva su čovjeka veslala, a tredi je sjedio u sredini splavi ne radedi ništa. Po šubarama od janjedeg krzna

što su ih nosili na glavi mogli smo naslutiti da su ti ljudi Perzijanci.

— Gledaj, sidi — reče Halef — to su iranski šiiti koji su prešli preko planina pa su si u Tase Kurmatli

sagradili splav. Alah! Vidiš li da je upravljaju prema nama?

— Na žalost! Oni su istog mišljenja kao i mi, naime da je ovaj zaljev izvrsno prikladan za prenodište.

— Hodemo li dopustiti da se te ptice ugnijezde ovdje kraj nas?

— Zar je to mjesto naše vlasništvo?

— Nije, ali mi smo prije njih stigli ovamo, a tko prvi uđe u šator taj prvi dobiva i jelo, veli poslovica.

— Ta poslovica ne vrijedi ovdje. Mi se nalazimo pod vedrim nebom pa nam je, ako oni dođu k nama,

čak i dužnost da budemo gostoljubivi prema njima.

— To mi nije drago, sidi, jer im ja ne vjerujem.

— A zašto?

— Jer su ti ljudi iz Bilada el Adšama* pošli ovamo tako neobičnim putem. Zašto nisu pošli

karavanskim putem? Zašto su odabrali takav smjer na kojem najprije trebaju konje, zatim splav, a

onda opet konje? Gdje su konji na kojima su prešli preko planina? iVIorali su ih ostaviti gore na rijeci,

a sad opet moraju kupiti druge konje. To su gubici na koje se ljudi odlučuju samo ako ih na to navode

razlozi koji pobuđuju moju sumnju. Ako neki Perzijanac odabire rijeku Adhem da bi stigao u Džezire

onda sigurno namjerava nešto što ostali ljudi ne smiju znati, ili je pak prijeko u svojoj zemlji počinio

nešto što ga sili da odabere put bijega i skrovitosti. Nemam li pravo?

— Slažem se s tobom, ali to za nas još nije povod da ih neprijateljski otjeramo ako nam se oni žele

pridružiti. Uostalom, ubrzo de se smračiti, pa sve ako se zaista i iskrcaju ovdje u zaljevu, pita se hode li

nas opaziti.

Perzijanci su se sada nalazili usred struje, a napor kojim su se borili protiv struje pokazivao je da

31

' Perzija

bi se htjeli iskrcati upravo ovdje kraj nas. Naše lo-gorište bilo je skriveno grmljem. Zaljev je bio

dugačak sigurno dvije stotine koraka, a bududi da su se na nas ved spuštale večernje sjene, smatrao

sam vjerojatnim da de novi pridošlice pristati na prednjem dijelu naše luke i da nede otidi do kraja

gdje smo se mi nalazili. Oni su teže ušli u zaljev od nas, jer su morali poprijeko prijedi preko rijeke i

kad su najzad stigli u mirnu vodu, bilo je ved tako mračno da ih više nismo mogli razabrati.

Osluškivali smo, ali nismo čuli ništa. Kad je prošlo četvrt sata, mogli smo biti uvjereni da se moja

slutnja obistinila. Perzijanci su se iskrcali dalje vani na obali.

— Sidi — reče Halef — tko bi pomislio da de za nas ved danas početi život u divljini. Pokazat du da još

nisam zaboravio ono što sam od tebe naučio. Otidi du k tim ljudima da vidim što rade.

— To du ja učiniti. Ja sam uvježbaniji u šuljanju od tebe.

— Sidi, zar me kaniš posramiti?

— Suti! Sjeti se onoga što ti je Hana savjetovala. Nemoj biti odviše nagao! Prije nego što uzmogneš

opet nešto takvo izvesti moraš najprije vježbati. Mislim da bi bio tako neoprezan da ved sada kreneš.

— S kojeg bih razloga to mogao nazvati neoprez-nošdu?

— Ti znaš kako je velik taj zaljev. Koliko bi vremena trebalo da ga oprezno pretražiš po tom gustom

grmlju! Do sutra ujutro. Prije nego što se to započne moramo bar otprilike znati gdje se nalaze

Perzijanci.

— Kako to možemo ved unaprijed znati?

— Dragi Halefe, vidiš li koliko se možeš pouzdati u samoga sebe i u svoju oštroumnost. Perzijanci su

muslimani, jesu li?

— Jesu, samo što su šiiti.

— Prema tome moraju sad izgovoriti dvije molitve, naime mogreb, molitva u sumraku, a zatim ašu

koja se moli kad se posve smrači. Oni smatraju da su ovdje posve sami pa de dakle glasno moliti, a mi

demo to čuti.

— To je tačno, sidi, na to nisam pomislio.

— Cuj!

— Upravo su počeli mogreb.

— A prije nego što ga svrše nalazit du se ja iza njih. Ti deš ostati ovdje i pripaziti na konje!

Krenuo sam. Grmlje je sačinjavalo ne odviše široku prugu koja se pružala duž obale. Kredudi se izvan

te. pruge, mnogo sam brže napredovao nego što bih mogao napredovati da sam se šuljao kroz

32

grmlje. Brzo sam se približio glasovima i našao se iza leđa ljudi koji su molili upravo kad su izgovorili

posljednje riječi molitve.

Zatim začuh kako neki glas govori:

— Sad zapalite vatru. Onda demo odmah izmoliti ašu, a zatim jesti.

Zapravo se mogreb mora moliti čim zađe sunce. Perzijanci su zakasnili, jer su posljednje danje svjetlo

iskoristili da saberu drva. To je dopušteno. Ni jedna se molitva ne smije doduše započeti prije

određena vremena, ali nije zabranjeno odgoditi pobožnost na kratko vrijeme, ako za to postoje važni

razlozi.

Iza grma za kojim sam stajao vidio sam kako je na rubu vode zaplamsala vatra, a zatim sam, kad je

prošlo nekoliko minuta, začuo i nodnu molitvu. To mi je dalo prilike da se sagnem i odšuljam naprijed

između grmlja. Njihovi su glasovi nadglasali šum što sam ga pri tome izazvao. Zaustavio sam se ondje

gdje je na tlo pala posljednja sjena.

Vidio sam splav gdje leži uz obalu. Na njoj nije bilo ničega, jer Perzijanci nisu imali prtljage. Sjedili su

uz vatru. Dvojica su od njih svakako bili obični ljudi preko kojih je moj pogled mogao brzo prijedi, ali

tredi čovjek privukao je moju pažnju. Od obojice ostalih nije se razlikovao boljom odjedom pa se

jedina prednost što ju je u tom pogledu imao sastojala u tome da su oni imali obične kirmanske

pojaseve, dok je on oko bokova ovio kašmirski šal. Ipak se kao osoba veoma razlikovao od njih.

To izbrazdano, od sunca potamnjelo lice s niskim ¦ 'lom, dugačkim, oštrim i tankim nosom čije su no-

inlce neprekidno podrhtavale, širokim i ispupčenim i>ilirama, snažnim čeljustima, sitnim oštrim

nemirnim očima crvenih vjeđa pobuđivalo je u meni dojam bezobzirnosti spojene s velikom

lukavošdu. Taj su dojam još pojačavali crni brkovi čiji su vrhovi visjeli prema dolje kao crne i ledene

sige. Iz crta njegovog lica govorili su životinjski nagoni, pa ako je istina da samo otvoreni čovjekov

pogled odaje hrabrost, onda je taj Perzijanac morao biti kukavica. Bio je to opasan čovjek, bezobziran

i kukavan, pomislio sam, a kad sam onda opazio njegove dugačke koščate ruke slične pandžama, čiji

su kažiprsti virili gotovo preko srednjaka, bio sam uvjeren da je moj sud pravilan. Lice, glas, hod,

držanje i vladanje nekog čovjeka mogu doduše prevariti, ali ruka ne može nikada. Na osnovu dugoga

iskustva i pomnih uspoređivanja ja sam sam sebi stvorio sud u koji sam se mogao pouzdati.

Čovjekova ruka je najtačnija slika njegove duše. Ruka ne može sakriti ni najmanju sitnicu od onoga što

čovjek misli i osjeda. Ona je alat duha, a svaki alat pouzdano pokazuje kakav je njegov majstor.

Sva tri čovjeka bila su naoružana dugačkim puškama, noževima i pištoljima. Sad su jeli. Njihovo

bijedno jelo sastojalo se od stlačenoga duga1 s poznatim lepinjama, koje je svoje ime dobilo po tome

što se tijesto u obliku kolača lijepi o stijene male, posebno građene krušne pedi a zatim pokriva. Cim

tijesto padne sa zida, vadi se iz pedi.

Za vrijeme jela nije nitko izgovorio nijedne riječi. Zatim onaj jezoviti čovjek izvuče iz džepa pergament

i približi ga vatri da bi ga pročitao a onda ga opet stavi u džep i reče:

— Ako smo stigli u pravo vrijeme, onda de vaš udio iznositi stotinu tumana2 za svakoga. Ja sam to

izračunao za vrijeme plovidbe. Je li vam to dosta?

33

Njegove sitne oči uperiše se u oba njegova pratioca neobičnim pogledom koji kao da je vrebao. Oni

su neko vrijeme šutjeli, a zatim jedan od njih odgovori, uzvrativši mu sličnim pogledom:

- Tako mi Huseina kojega su sunitski psi zaklali kod Kufe, mi bismo bili zadovoljni da to ipak nije

1 meki sir

• perzijski zlatnik

premalo. Otkako si ti postao peder-i-baharat1, mi zarađujemo deset puta toliko kao prije, ali ti si nam

izračunao da neko drugi zarađuje tisudu puta više.

— Jeste, a ono što sam izračunao, to je i tačno. Rekao si, o Aftabe, da sam ja postao peder-i-baharat.

Da, ja sam dobio taj naslov, ali ipak još nisam peder-i-baharat. Vi me zapravo smijete nazivati samo

sil-i-seferan2, pa premda sam zapravo samo to, ipak možete kod mene sabrati bogatstvo, dok ste

prije jedva zarađivali toliko da ste mogli utažiti glad. Ja sam prvi došao na pomisao da se osim

seferana upotrebljava i osfur. To nam je donijelo do danas ved tisude tumana, a donijet de nam još i

druge brojne tisude. Zašto sam ja bio određen na postanem baharat, a dobio sam samo položaj

seferana? Moram li to trpjeti? Morate li i vi to trpjeti koji ste moji podređeni pa i sami dobivate više

ako ja više zaslužim. Znate li za koga radimo i za koga stavljamo na kocku svoj život? Znate li tko ne

radi ništa, a ipak živi tako raskošno kao Wible-i-aliem:!!

— Znamo — izjavi Aftab.

— Jesi li ga ikad vidio?

— Nisam — promrmlja Aftab.

— Zašto onda svakoga dana stavljate za njega na kocku svoj život? Zar on potječe iz feleka ul eflaka4,

tako da je odviše ponosan a da vam se pokaže? Nisam li ja neprekidno uz vas? Ne dijelim li ja svu

opasnost sa svojim podređenima? Koga biste dakle morali više voljeti i poštovati, mene ili njega?

Kome biste morali iskazivati više povjerenja? Kažem vam da biste svake godine zarađivali više tisuda

tumana nego što sad primate stotina kad bih ja bio na mjestu vašeg emira-i-silana3.

— To si nam ved više puta rastumačio pa ti vjerujemo.

— Ja sam to rastumačio ved i mnogim drugima pa mi svi oni vjeruju. Njegovo je vrijeme došlo!

1 otac mirodija

1 šafranova sjen&

' perzijski: središte svijeta — šah

' najviše nebo

' knez sjena

Semšir1 ved lebdi nad njegovom glavom. Ja sam govorio s nekim drugim pederanima2 pa sam siguran

da oni u prikladnom času nede ustuknuti. Mi znamo da on pod odjedom uvijek nosi siru3, ali de je

moja gulula4 sigurno probiti.

Nastala je stanka. Peder-i-baharat je mračno razmišljao, a i druga dvojica zamišljeno su uprla pogled

u zemlju. Ved sam se često došuljao do različitih ljudi ali sam rijetko prisluškivao tako tajanstvenom

razgovoru.

34

Peder-i-baharat, otac mirodija — sil-i-seferan, sjena šafrana — emir-i-silan, knez sjena! Sve su to bila

imena s određenim značenjem. Ali kakvim? Knez sjena! Tko su bile te sjene? Svakako također ljudi.

To sam zaključio po dočetku ,,an" koji označuje množinu, ali se upotrebljava jedino kod živih bida, dok

se do-četak „ha" upotrebljava u ostalim slučajevima. Kakvi su to ljudi bili i zašto su ih zvali silan —

sjene? Zar je izraz „knez sjena" možda značio neki čin? Ako je tako, onda su i „šafranova sjena" i „otac

mirodija" također bili činovi. Činilo se da se radi o pretpostavljenima i podređenima. Premda je to sve

zasad za mene još bila tajna, ipak se ovdje vjerojatno radilo

0 nekoj tajnoj organizaciji koja se čuvala danjega svjetla.

Rijekom na kojoj sam se nalazio nekada su vladali stari Babilonci i Asirci, sve dok Medij ci i Perzijanci

nisu slomili njihovu silu. Da su stari energični Hamurabi, hrabri Tukulti-Adar I, Medijac Kvaksares

1 Ahemenid Cyrus ustali iz svojih grobova i da su, sjededi ovako preda mnom, jedan drugome

saopdavali svoje diplomatske tajne, vjerojatno bih lakše razumio njihov razgovor od onoga što sam

sad čuo od te trojice suvremenih Perzijanaca. Stvar se uostalom imala još više zamrsiti, jer je vođa

ponovo počeo:

— O čemu razmišljate? Vjerojatno o tome što sam vam rekao?

— Jeste — odvrati Aftab. — Spremni smo da ti se pridružimo. Serbas5 ne može dobiti bitku ako ne

1 sablja

' očevi, poglavice

' oklop od čeličnih kolutića

' tane

¦ vojnik

vidi sahib menseba1 kojega mora slušati. Tako i naš . ipovjednik ne smije biti nevidljivo bide kojemu

pripada naš život, premda nam se on nikada ne pokazuje. Mi smo ved govorili o tome s drugim

silanima, pa oni misle jednako kao i mi. Reci nam samo što da radimo.

— Mogu se dakle pouzdati u vas?

— Možeš. Govorio si o tome da emiru-i-silanu ved lebdi sablja nad glavom. Znaš li za vrijeme i za

mjesto?

— Znam.

— A smijemo li mi to znati?

— Redi du vam, jer vas poznajem kao pouzdane ljude. Vi znate da se svakoga dušembe-i-mevadžiba2

poderani skupljaju u ruševinama Medžime-i-Jehud3 da bi primili njegove zapovijedi i da bi mu položili

račune. U toj nodi de, ako mi uspije ...

Prekinuo se, jer je negdje prasnuo hitac i to u području u kojem se nalazio Halef. Prestrašio sam se,

jer se on morao nalaziti u opasnosti, inače ne bi pucao. Morao sam mu pohrliti u pomod. Perzijanci se

također prestrašiše i to mi je pomoglo. Kad su čuli hitac -skočili su na noge, zgrabili svoje puške i

potrčali u grmlje da ih neprijatelj koji bi htio pucati na njih, ne uzmogne vidjeti. Pri tome je

35

zapucketalo i zašuštjelo grmlje, što mi je dalo prilike da neopazice izađem iz svoga skrovišta. Potrčao

sam iza grmlja prema našem logoru. Kad sam stigao onamo ugledah Italefa gdje stoji s podignutom

puškom. Kad me je ugledao, upravi je u mene.

— Oprez Halefe! — poluglasno ga opomenuh. — To sam ja. Jesi li ti pucao?

-» Jesam.

— A zašto? Na koga?

— Na lava, sidi. Šuljao se da poždere tvog Asil Ben Rija.

— Glupost!

— Nije to glupost. Jasno sam ga vidio. Bio je Inv, pravi lav.

1 oficir

1 Isplatni ponedjeljak 1 sinagoga

Zaista je bilo mogude da se Halef nije prevario. Perzijski lav znade kadšto zalutati i u Džezire. Izvukao

sam žigice iz džepa da brzo pripalim vatru u koju svrhu smo bili ved pripremili hrpicu suhih grančica i

trave. Vatra je imala pokvariti lavu volju da se vrati. Time smo doduše morali na sebe privudi pažnju

Perzijanaca, ali to mi je bilo svejedno.

Kad su plamenovi visoko zaplamsali i obasjali cijelu okolinu, upitah Halefa gdje je vidio zvijer. On

pokaže u određeni smjer i važno mi reče:

— Došuljao se odande. Kad me je ugledao, zasta-de. Bio je to velik, golem abu er rad'. Opalio sam na

njega i iščezao je. Siguran sam da sam ga pogodio. Pobjegao je pun straha i prepasti, jer ondje gdje

stoji Hadži-Halef Omar ne može izdržati ni najjači lav.

Uzeo sam svoju tešku medvjedarku i pripremio se na pucanje pa oprezno krenuo u smjeru koji mi je

pokazao Halef Otprilike nakon četrdeset koraka mogao sam se uvjeriti da se Halef nije prevario.

Zaista je pogodio — ali Sto! Doviknuo sam mu da dođe k meni. Posao je prema meni i vec izdaleka

upitao:

— Sio je, sidi? Vidiš li nešto?

— Vidim, elo ga ovdje.

— Dakle sam pogodio?

— U srce!

— Hamdulilah, ubio sam džed es ismana2, strašnoga koljača slada. U svim šatorima ce odjeknuti moja

slava, a na svim logorištima pjevat de pjesme meni u čast!

— Nemoj prerano kliktati od radosti. To nije naime on vec ona.

— Dakle tavica?

36

— Nije. To nije abu el rad, ved om ers sane3. Nju si ubio. Bila je gladna pa je došla da prosjaci, ali ti si

bio tako nemilosrdan da joj umjesto mesa dadeš lane.

Halef je stigao do mene i ugledao životinju.

— Hijena! — posramljeno viknu. — Neka Alah zaboravi ovaj dan! Kako je ta životinja mogla hinili

1 arapski- otac grmljavine * djed zmoi ' mati smrada

da je lav? Neka Muhamed, prorok svih proroka, zgrabi dušu te hijene i neka tu lažljivku baci u pakao,

onamo gdje najodvratnije smrdi!

— Nije ona tebe prevarila, ved su te prevarile tvoje oči. Nodu sve izgleda vede.

— Haram — kolika šteta! Sad de šutjeti svi oni glasovi u šatorima i u logorištima kojima sam se ved

obradovao.

— Nede. Oni nede šutjeti ved de objaviti slavu velikog junaka koji nije pobjegao iako je smatrao da je

hijena lav.

— Kaniš li mi se još rugati, sidi? To povedava dubinu moje tuge. Htio sam biti junak pa sam uslijed

toga postao sedlom na kojem jaše tvoja poruga. Moji de me sinovi žaliti a kderi de plakati za mnom.

Moji unuci de začuđeno klimati glavama, a potomci mojih praunuka zakrit de preda mnom lice. Ja bih

se od jada ustrijelio da to nije samoubojstvo! Kani se dakle tvojih zabadanja i sjeti se da bi i ti mogao

ustrijeliti lava koji se, da te razljuti, pretvorio u majku smrada.

— Ne, ja ne mislim na to, dragi Halefe, jer znam' ono što ti kao da ne znaš: da se u nodi svi predmeti

čine vedima. Ako budeš i ubudude zaboravljao da to uzmeš u obzir, tvoje de se oči najzad naučiti na to

da guštera smatraju krokodilom.

— I ti se usuđuješ da meni takva krokodila bacaš u glavu? Zar te zabluda mojih očiju tako teško

uvrijedila da mi ¦ ne možeš oprostiti?

— Tu nema govora o uvredi, ali ti si učinio pogrešku koja me upravo u tom času potjerala natrag k

tebi kad je razgovor onih Perzijanaca pobudio moju najvedu pažnju.

— Alah! To mi je žao! Tko i što su oni? O čemu su govorili?

— Da bi to čuo od mene, nisi smio njihov razgovor prekinuti tvojim nesretnim hicem. Pri tome uopde

U« uzimam u obzir da su oni sad upozoreni na nas. Ti si mi svojom naglošdu koju ti je tvoja Hana žalu

anila onemogudio da istražim tajnu koja bi za naše putovanje Perzijom vjerojatno postala vrlo važna.

Vratimo se sad k vatri. Moramo dodati svježe drvo, inače de se ugasiti.

— Ne bismo li je zbog Perzijanaca radije ugasili, da nas oni ne nađu?

— Ne bi. Sad kad znadu da je netko ovdje, neka doznaju i to da su to ljudi kojih se ne moraju bojati.

Pokazat demo im se.

— Misliš li da de dodi k nama?

37

— Svakako. Pri tome de doduše biti veoma oprezni pa de nas najprije potajice promatrati, ali kad

opaze da smo samo dvojica, oni de nam se bezbrižno pokazati. Kako se oni budu vladali prema nama,

tako demo se i mi vladati prema njima. Sad demo razgovarati o kakvoj ravnodušnoj stvari, jer se

možda ved nalaze u našoj blizini. Ako ih opazim, dat du ti znak složivši dlanove.

Sjeđosmo uz vatru, ja s leđima prema grmlju, a Halef nasuprot meni. Nije dugo potrajalo i ja sam mu

mogao dati znak. Znao sam da se netko iza mene nalazi u grmlju, mada ga nisam ni vidio ni čuo. Bio je

to onaj neobični osjedaj, ono neodredivo šesto čulo koje se kod Zapadnjaka tako jako razvija da je

jednako osjetljivo kao oči i uši. To je više nasludiva-nje nego osjedanje, a istodobno i neka vrst

osjedaja, jer kao da je od Perzijanaga koji je stajao iza mene prelazila na mene neka struja, slična onoj

koja s predmeta koji odašilje miris prelazi na organe čovjekovog njuha.

Razgovarali smo tako mirno kao da nemamo ni pojma o tome da nas netko prisluškuje, a povrh toga

ja sam tako odabrao predmet razgovora da nitko iz njega nije mogao ništa naslutiti o nama i o našim

namjerama. Zbog toga nas je taj čovjek iza mene neko vrijeme slušao, ali nije doznao ništa. To ga je

učinilo nestrpljivim i istjeralo ga je iz njegovoga zaklona. Izašao je iz grmlja, stao pred nas i upitao kao

da je on gospodar toga mjesta:

— Tko ste vi i što tražite ovdje?

Očekivao je da demo se zaprepastiti od iznenađenja pa je zadovoljno gladio svoje ulaštene vrhove

brkova i promatrao nas pogledom punim iščekivanja. Kad smo šutjeli, dreknu na nas:

— Zašto ne odgovarate? Jeste li slijepi i gluhi da me ne vidite i ne čujete?

Sad mu ja odgovorili:

— Mi smo zaista slijepi i gluhi, ali samo za takve ljude koji nam daju povoda da se ne obaziremo na

njih.

— Misliš li time možda i mene?

— Mislim. Ti se ne vladaš poput čovjeka na kojega bismo se morali obazirati.

— Afsus - kakve li štete! Čini se dakle da sam ja čovjek koji za vas ne postoji?

— Koji zapravo ne bi smio postojati — ispravih ga ja. — Ako se ipak upuštam s tobom u razgovor, to

sam ti time pružio dokaz da sam primijetio tvoju prisutnost.

— Koje li prijaznosti i dobrote! Koliko li sam ti samo zahvalan što si toliko milostiv da zamijetiš moju

prisutnost. Ja sam pak sam sebe dosad smatrao čovjekom kojega svatko drugi, ma kako visok položaj

on zauzimao, ne samo zamjeduje ved i uljudno postupa s njime.

— Čini se da se nalaziš u velikoj zabludi, jer tko traži uljudnost mora i sam biti uljudan.

, On se veselo nasmije i upita:

— Sigurno misliš da sam vas trebao pozdraviti. Prezirno sam odmahnuo rukom i odgovorio:

38

— Kad ved pitaš za pozdrav, onda time dokazuješ da ne poznaš ni najjednostavnija pravila

pristojnosti.

On prekriži ruke na prsima, duboko mi se pokloni i podrugljivo reče:

— Ako si ti tako visok gospodin, ja du brzo nadoknaditi ono što sam propustio. Dakle: asalam

alejkum!

Ja samo mahnuh rukom, udesivši lice kao da nisam primijetio njegovu porugu. On nastavi:

— Čini se da ti to nije bilo dovoljno. Zato te molim za milostivo dopuštenje da smijem sjesti. Ahval-i-

šerif - kako je tvoje uzvišeno zdravlje?

Počeo sam govoriti kao učitelj koji hvali učenika.

— Ovo je bilo bar donekle pravilno. Budeš li toliko sretan da češde boraviš u društvu uljudnih ljudi, ne

smatram nemogudim da se ipak naučiš vladati,

bar prema jednostavnim ljudima. Ipak nikad nedeš shvatiti kako se treba vladati prema ljudima koji su

po položaju viši od tebe.

— Bi džanem — tako mi duše, to mi još nitko nije rekao! — plane on.

— Onda se raduj što ti ja to kažem. Čovjek koji priznaje svoje pogreške učinio je time prvi korak

prema poboljšanju, a ti mi se činiš čovjekom koji bi još mnogo toga mogao naučiti što se odnosi na

saobradaj s drugim ljudima.

— Mašalah! Tako me dakle pravo dobrostivo čudo dovelo iz Perzije ovamo da se sastanem s tobom i

da dođem do prilike da tvojom pomodu popunim šupljine svoga nedovoljnog odgoja. S najvedom

radošdu koristim dakle tu priliku pa du sjesti k tebi.

Ved je svinuo koljena da na istočnjački način sjedne uz nas, ali ga ja brzom kretnjom odbih.

— Stoj! To bi također bila povreda uljudnosti. Jesam li te ja pozvao da dođeš u naše društvo?

— Nisi, ali ja se nadam da nemaš ništa protiv toga, jer bi inače ti bio onaj kojemu nedostaje uljudnosti

koju bih ja trebao od tebe naučiti.

— Posve tačno, ali čovjek ne poziva ljude koje ne pozna. Mi smo prije tebe bili ovdje, pa je prema

tome tvoja dužnost da nam kažeš tko si. Onda de se vidjeti smatram li da je tvoja prisutnost poželjna

za nas.

— Beda — to je vrlo zlo! Ti mora da si veoma ugledan gospodin koji je navikao da govori samo u

zapovjednom tonu. Molim te za veliku milost da smijem sjesti nadomak daha iz tvojih ustiju. Jesi li

ved kad čuo ime Kasim-mirza?

— Nisam.

39

— Onda su ti prilike u mojoj domovini nepoznate. Ja sam taj glasoviti Kasim-mirza i putujem u Bagdad

kao mutemed el mulk.1

— Zar si ti možda šahsade?

— Jesam.

Riječ šahsade znači sin ili potomak, a kadšto i rođak perz;jskoga šaha. Taj je čovjek lagao, jer nije bio

šahov rođak ni njegov poslanik. Ipak sam to mišljenje zadržao za sebe i samo sam primijetio:

1 perzijski: pouzdanik carstva

— Onda mora da imaš brojnu pratnju. Gdje se nalaze ratnici koji te zaštiduju?

— Ja sam sam ratnik i ne trebam ničije zaštite. Moje se putovanje mora odviti pod baldahinom tajne,

jer su mi povjerene razne dužnosti o kojima ne smije nitko ništa naslutiti. Zato sam sa sobom poveo

samo dva pratioca i odabrao put na kojemu du izbjedi opasnosti da me netko prepozna kao šahsadu.

— Alah akbar! Onda bi se moja duša morala pred tobom nakloniti u zahvalnosti punoj poštovanja!

— Uviđaš li to? Ja ipak volim biti dobrostiv. Ne trebaš pustiti da te potišti uzvišenost mojega

podrijetla.

— To mi ni ne pada na um. Meni je posve svejedno jesi li ti sin jednog kralja ili prosjaka. Kad sam

govorio o zahvalnosti, onda to nije bilo zbog poštovanja prema tvom podrijetlu, ved iz obzira prema

tvojoj otvorenosti kojom si me razveselio.

— Otvorenosti?

— Da. Ti si princ i istodobno poslanik perzijskog vladara To nitko ne smije znati, jer tvoje putovanje

treoa da osiane tajno. Ipak si mi odmah otkrio tu tajnu. Do toga je moglo dodi samo tako što si ti ili

otac brbljavosti ili sam ti se ja tako svidio da uopde nisi mogao drukčije postupiti nego da mi otvoriš

svoje šutljivo srce. Bududi da je nosilac tako važnih tajni Sigurno veoma Šutljiv, to ja pretpostavljam

da me je obasjala tvoja sklonost, i samo zato sam ti se zahvalio.

Opazio je da je počinio veliku pogrešku, jer sam na njemu razabrao kako se trudi da sakrije

smetenost. Onda mi onako s visoka potvrdi:

— Da, ti si mi se odmah svidio čim sam te ugledao, pa si samo s toga razloga čuo ono što zapravo

nitko ne smije znati. Ali sad se nadam da deš kao priznanje mojem prijateljstvu znati cijeniti čast

kojom moja prisutnost mora ispuniti svu dubinu tvoje unutrašnjosti. Ja du dakle sjesti k vama.

— Nemam ništa protiv toga. Smijem li sad znati gdje si ostavio svoje pratioce?

— Oni su nedaleko i odmah de dodi. Čuli smo vaš hitac pa smo požurili ovamo da vam priskočimo u

pomod, rekavši sami sebi da se čovjek koji puca mora nalaziti u opasnosti.

On pljesne rukama nakon čega se pojaviše njegovi pratioci. Zatim ih slijededim riječima pozove da

sjednu.

40

— Ovi stranci su mene, Kasim-mirzu, šahsadu, zamolili da njihovo veče poljepšamo svojim društvom,

pa ih ne želim ražalostiti odbivši njihovu molbu. Sjedite dakle ovdje kraj mene.

Poslušali su taj poziv. S njegove strane je opet bilo neoprezno što im je rekao svoje ime i naslov, jer je

upravo to moralo izazvati nepovjerenje, da i nisam prije znao kako stoji stvar. On ih je dakle tako

obavijestio o tome što nam je o sebi rekao u pogledu svoga imena i zvanja da ga oni ne bi možda

oslovili njegovim pravim imenom. Moj mali Halef nije dosad rekao nijedne riječi. Vidio sam na njemu

da se ljuti pa sam bio uvjeren da de iskoristiti prvu priliku da dade oduška tom neraspoloženju. Nije

morao dugo čekati, jer mu je navodni Kasim-mirza pošao u susret slijededom primjedbom:

— Vi ste doznali tko smo mi, pa možete lako zamisliti da bismo htjeli čuti i vaša imena.

Hadži mu odmah odvrati, ne puštajudi mene da dođem do riječi:

— Bududi da si ti sin najglasovitijeg vladara, pretpostavljam da poznaš sva kraljevstva i sve zemlje

cijeloga svijeta.

— Poznam ih — odgovori Perzijanac.

— Poznaš li i Ustrali?1

— Poznam.

— A Yani dunya?2

— I nju poznam.

— Onda znaj da sam ja šah Ustralija, a ovaj uzvišeni vladar koji sjedi kraj mene je veliki sultan Yani

Dunya.

Mališan je pri tome načinio vrlo ozbiljno lice. Perzijanac razrogači oči. Očito nije znao šta da misli o

Halefu. Halef nastavi:

' Australija * Amerika

— I mi imamo tajne za Bagdad, tako važne tajne da ih ne možemo povjeriti nijednom poslaniku pa

čak ni nekom šahsadi. Zato smo na kratko vrijeme sišli s naših zlatnih prijestolja pa se na re-i-ahenu1

prevezli preko velikoga mora da sami predamo naša pisma.

— Re-i-ahenu? — upita Perzijanac koji još nije znao što da misli o Halefu. — Ona ne postoji na moru!

— A zašto ne? Naša vladalačka mod je tako velika da se uopde ne moramo obazirati na to da li nešto

postoji ili ne postoji. Garhu2 koju od vremena do vremena trebamo natovarili smo na keleske-i-

buhar3 i odmah ponijeli sa sobom. Kad bismo se god željeli zaustaviti i izadi, odmah smo po jednu

postavili.

— Na morskoj vodi?

41

— Tako je!

Perzijanac se sad okrene k meni pa saučesno reče:

— Dopusti mi da te ne razumijem. Nitko ne putuje u društvu čovjeka u čijoj glavi vlada ludilo.

— Varaš se. Mozak mojeg prijatelja možda je zdraviji od tvojega. On uvijek zna što govori.

— Neka ti se Alah smiluje! Onda ste valjda obojica posve ludi!

Pogled mu je stao lutati između mene i Halefa, ali samo kratko vrijeme, jer je nešto drugo privuklo

njegovu pozornost. Naši konji su zašli na domak svjetla vatre brstedi lišde od jednog grma do drugoga.

Perzijanac ih je ugledao. Svakako je bio dobar poznavalac konja, jer tek što je njegov pogled zapeo na

njima, odmah skoči na noge i pođe onamo da ih pogleda.

— Sto to vidim! — viknu. — Dva luđaka imaju takve konje! Dođite ovamo, pogledajte ih! Plemenitiji

konji ne mogu biti ni u šah-in-šahovoj staji!

Potonji poziv bio je upravljen njegovim pratiocima. Sva trojica počnu ogledavati konje sa svih strana.

Pri tom su nešto tiho razgovarali. Gradili smo se

1 željeznica 1 stanica ' parna kola

kao da ne zapažamo neobične poglede koje su rianri pri tom dobacivali. Zatim se vrate k nama i

ponovo sjednu.

— Jesu li ti konji vaše vlasništvo? — upita onaj s dugačkim brkovima.

— Jesu — izjavi Halef. — Misliš li da kraljevi jašu na tuđim konjima?

— Odakle vam?

— Sami smo ih uzgojili. U našim stajama upravo vrve takve plemenite životinje.

— Ovdje na obali v.dim splav. Je li to vaša splav?

— Jeste.

— Onda dakle niste na konjima došli ovamo?

— Jesmo, jesmo.

— Ako se čovjek služi splavi, onda ne jaše.

— To samo ti misliš. Mi smo konje upregli u splav, sjeli u sedla i pojahali niz Tigris.

— Ti si zaista lud.

— Onda si isto tako lud kao i ja.

— Kako to?

42

— Ako umišljaš sebi da si šahsade i da se zoveš Kasim-mirza.

— To je istina.

Sad se Halef okrenu k meni:

— Sidi, jesi li tako nešto uopde smatrao mogudim? Taj nas čovjek smatra luđacima, a ipak mora da je

sam u najvišem stupnju lud, jer bi inače ved davno shvatio zašto sam rekao da smo mi kraljevi. Ako je

on šahsade onda nas dvojica moramo biti bar vladari cijelih kontinenata.

Tek je sad Perzijanac počeo nasludivati da je šalu smatrao istinom. Ljutito osine Halefa pogledom i

upita:

— Onda si mi se ti dakle namjerice želio narugati?

— Jesam — glasio je neustrašivi odgovor.

Ruka „oca mirodija" posegnu za pojas, ali se opet povuče natrag. On mirno reče:

— Zapravo bih te morao kazniti, ali ti "ne znaš s kim govoriš. Poznaš li razliku između Kasim-mirza i

mirza Kasim?

— Poznam je — odgovori Halef.

— Ja se ne zovem mirza Kasim ved Kasim-mirza. Pred tobom dakle stoji princ!

— Ti se ne zoveŠ mirza Kasim niti Kasim-mirza, pa preda mnom ne stoji dakle princ, a ni čovjek koji hi

smio riječ mirza staviti ispred svoga imena.

— Alah! Kakve li uvrede! Zar da ti odgovorim oštricom svoga noža?

Perzijanac je zaista izvukao nož iz pojasa, ali mu Halef hladnokrvno dobaci:

— Samo ostavi nož za pojasom, jer prije nego što bi me mogao dodirnuti njime, bio bi ved lešina!

— Alah! Zar to zaista misliš?

— Mislim. Ne vidiš li što moj drug ima u ruci? Ne bi dospio ni podidi nož, a njegova bi ti kugla ved

prosvirala glavu!

Čim je Perzijanac zgrabio nož ja sam smjesta izvukao revolver. On zataknu nož u korice i samosvjesno

reče:

— Vidjeli bismo tko bi bio brži, on ili ja. No ipak šam spreman da ti oprostim ako me zamoliš za opro-

štenje.

— Zamolim za oproštenje? — nasmije se Halef. — Jesi li čuo, sidi, ja da ga zamolim za oproštenje, ja,

Hadži Halef Omar? Zar je ikada postojao čovjek koji bi se nekažnjeno smio usuditi da mi uputi takav

zahtjev?

43

— Nekažnjeno? — podrugljivo de Perzijanac. — A tko si ti da tako govoriš sa mnom?

— Tko sam ja? Čut deš i začudit deš se. Ja sam Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul Ibn Hadži Davud al

Gosara.

— To je ime dugačko poput zmije koju čovjek gazi nogom. Zar nisi ništa više?

— I ti želiš biti otmjeni Perzijanac a ne znaš da je Hadži Halef Omar šeik glasovitih Hadedina?

— Tako! Ti si dakle Hadedin, a što se mene tiče i šeik toga plemena. Nemam ništa protiv toga. A tko

je tvoj drug?

— On je još tisudu puta glasovitiji od mene. To je nepobjedivi efendija Kara Ben Nemzi kojega ss boje

svi neprijatelji.

— Boje? — upita Peder-i-baharat, nepovjerljivo me omjerivši. — Nazivaš ga Ben Nemzi? On dakle

potječe sa Zapada?

- Tako je.

Uto Perzijanac naglo skočt na noge, pljune preda me i viknu:

- Bi hatir-i-cuda - za boga! Sto smo to učinili! Sjedili smo kraj smrdljive strvine, kraj Zapadnjaka,

nevjernika! Prokleo vas Alah! Mi smo se kraj vas onečistili i sad moramo...

Nije dospio dalje. Ja sam mirno ostao sjediti, jer sam znao da de Halef reagirati mjesto mene pa sam

mu priuštio to veselje. Hadži je skočio na noge, prihvatio se rukom za pojas da odriješi bič i tako

zagrmio na Perzijanca da je ovaj zastao usred riječi:

— Šuti, besramnice! Sto ti pada na um! Ti bi te svoje drske riječi lako mogao platiti životom! Taj te

efendija treba samo malo dodirnuti šakom pa deš odmah kao lešina ležati na zemlji. To uostalom nije

potrebno; on ne mora pomaknuti ni prstom, jer ako izgovoriš još samo jednu jedinu nepravu riječ,

imat deš posla sa mnom!

„Otac mirodija" ustuknu korak natrag, prezirno omjeri lik svoga protivnika, nasmije se i odvrati:

— Što to kažeš? Ti, ti deš me ušutkati? Taj de me efendija oboriti na zemlju? Ja se ne bih bojao

dvadesetorice takvih kakvi ste vi. Ovakav patuljak kao što si ti može me takvom prijetnjom samo

natjerati u smijeh, jer...

I ovaj puta nije mogao dalje govoriti, ali sada zbog mnogo „jačeg" razloga nego prije. Halef nije nikada

otrpio ni jednu uvredu, a ništa ga nije moglo tako razljutiti kao kad bi mu se netko narugao zbog

njegovoga malenog lika. U takvim bi prilikama kazna brzo poput munje slijedila za djelom. Tako je

bilo i ovaj put. Tek što je Perzijanac izrekao riječ patuljak, Hadži zamahne i oplete Perzijanca bičem od

koze potočnoga konja tako snažno po licu da je pogođeni čovjek zateturao glasno kriknuvši i jedva se

održao na nogama. Objema je rukama pokrio lice pa napola onesviješten zateturao amo-tamo.

Njegovi drugovi smjesta skoče na noge i povuku noževe. Halef je stajao usplamtjelih očiju i

uzdignutog biča, a i ja sam skočio na noge da pomognem hrabrom mališanu.

44

Neko smo se vrijeme nijemo mjerili, sve dok vođa Perzijanaca nije spustio ruke s lica. Iznad ožiljka od

biča koji je prelazio preko cijeloga lica razabirali smo oči koje su u nas buljile pune tupoga bijesa.

Perzijanac uzdigne ruke, šake mu se zgrčiše i taj čovjek, koji od samoga gnjeva nije bio više uračunljiv,

skoči naprijed da pograbi Halefa. Ovaj vješto uzmaknu u stranu, pa još jednom oplete Perzijanca.

Udarac je prošao poprijeko preko gornje usne. Zatim ga Halef teškim dugmetom na dršku biča udari

tako po zatiljku da je pao na zemlju. Halef se smjesta baci na njega i objema ga rukama zgrabi za vrat.

Sve se to odigralo mnogo brže nego što se dade ispripovijediti, tako brzo da dva Perzijančeva

pomodnika nisu dospjela priskočiti u pomod svome gospodaru. Sad su to pokušali učiniti i odostraga

zgrabiti Halefa. Ja sam međutim jednoga udario svojim lovačkim udarcem po glavi tako da je pao

onesviješten, a drugoga zgrabio za vrat, da je stao krkljati. Izvukao sam mu nož i pištolju iz pojasa,

bacio ih u vodu a onda ga tresnuo o zemlju da je ostao ležati. Halef mi do viknu:

— Sidi, dođi ovamo. Ti si obavio posao s onom dvojicom, ali ovaj tredi mi zadaje brige. Htio bi ustati.

— Donesi remenje sa splavi pa demo ih svezati! — odgovorih.

Dok sam ja držao Perzijanca, izvršio je Halef moj nalog i ubrzo su sva trojica bila vezana.

— Sto demo sad? — upita Halef. — Je li bilo potrebno da ih vežemo?

— Jeste.

— Ne bismo li učinili bolje da potražimo drugo logorište?

— Zar mi kao pobjednici? Ni ne pada mi na panici:. Osim toga moramo spavati, a ja nemam ni

najmanje volje da tim ljud'ma žrtvujem ma i samo pet mmuta svojega sna. Pogledajmo što imaju u

džepovima.

— Zar ti je do plijena, sidi?

— Nije, ali tako demo možda doznati što je zapravo laj navodni šah-sade.

Za to sam imao i drugoga razloga, ali ga nisam rekao Hadžiju, jer bi to čuo „otac mirodija" koji nije bio

onesviješten.

Pretražili smo najprije njega, ali nismo našli ništa osim novaca i ved prije spomenutog obračuna iz

kojega se nije dalo ništa razabrati. Na prstima je imao nekoliko prstenova, a među njima je jedan

zlatni s osmerokutnom pločicom s arapskim slovima. U prvi ga čas nisam ni zapazio. Kod njegovih

drugova nismo našli ništa, sve dok na kraju nisam pogledao njihove prste. Imali su jednako prstenje,

samo što je njihovo bilo srebrno. Skinuo sam im prstenje s prstiju i donio ga do vatre da pročitam

napis na njemu. Vidio sam slovo „sa" spojeno sa slovom ,,lam" iznad kojih je stajao znak

udvostručenja. To je davalo riječ sil, što znači sjena.

Sad sam bio uvjeren da -sam našao ono što sam tražio. To su prstenovi nesumnjivo bili znaci

raspoznavanja, dokaz za članstvo nekog tajnog bratstva. Morao sam imati sva tri prstena, ali

Perzijanci nisu smjeli znati da du ih zadržati. Podigao sam dakle, a da to „otac mirodija" nije ni opazio,

tri kamenčida s tla i uzeo ih u ruku, a zatim glasno rekao Halefu:

45

— Ovo su dva neobična prstena. Pogledat du je li im i tredi prsten sličan.

Zatim sam skinuo i zlatni prsten s ruke Pedera-i-baharata. Morao sam to učiniti silom, jer se on

opirao. Površno sam pogledao prsten kao> da ne namjeravam pročitati riječ na njemu, a onda sam

rekao Hadžiju:

— Dragi Halefe, ovo je čarobnjačko prstenje koje sigurno potječe još iz doba Haruna ar Rašida.

Čarobnjaštvo je zabranjeno pa du tako stedi zasluge ako ta tri prstena bacim u vodu.

Uto Perzijanac ljutito vikne:

— To je naše prstenje, a ne vaše! Vi ste razbojnici! Ovamo s njima!

— Uzalud ih tražiš — odgovorih. — Moja je dužnost da vas spriječim u čarolijama koje vas vode u

propast. Ti prstenovi spadaju u vodu gdje ih nitko više nede nadi. Pripazi! Jedan — dva — tri — !

Kod svake od tih riječi bacio sam po jedan kamenčid u vodu. Perzijanac ih je čuo gdje su pali i bio je

uvjeren da je to prstenje, jer mi je podrugljivo rekao:

— Nemoj misliti da si sebi tom krađom stekao neke zasluge. Takvih prstenova ima više nego što

misliš, pa demo ih mi ubrzo opet imati. S tobom demo obračunati. To ti se zaklinjem Alijem, najvedim

kalifom!

Dok sam ja neopazice stavljao prstenje u džep, odvrati mu Halef koji kao nekadanji pristalica suna nije

o Aliju imao baš osobito mišljenje:

— Suti mi o tom najvedem kalifu! Bio je delav, brada mu je izgledala kao gruda pamuka, trbuh mu je

visio do koljena, a bio je bezmjerni proždrljivac, najvedi na cijelome svijetu.

— Neka Alah prokune tvoj opaki jezik! Padneš li u moje ruke, ja du ti ga iščupati iz ustiju.

U međuvremenu su se njegovi podređeni osvijestili, ali su ostali mirni. Da bismo bezbrižno mogli

spavati, morali smo se osigurati od zarobljenika. Mi smo dakle tako čvrsto vezali svakoga za jedan

grm da se nikako nisu mogli osloboditi. Njihovo oružje ponijeli smo sa sobom. Zatim smo legli zajedno

s našim konjima. Kad sam svom pastuhu rekao suru u uho Halef me upita:

— Sidi, kad si bacio prstenje u vodu, nešto si potajice spremio u džep. Sto je to bilo?

— To su bila ona tri prstena. Nisam ih bacio.

— Nisi? Pa ja sam čuo kako su pali u vodu.

— Bili su to kamenčidi.

— Alah! Cemu to zavaravanje?

— Nisam to učinio zbog tebe, ved zbog Perzijanaca. Taj čovjek i njegovi pratioci pripadaju nekoj tajnoj

organizaciji. Prstenovi su vjerojatno znači članstva. Tko zna koliko je rasprostranjena ta organizacija,

možda čak i čitavom Perzijom. Mi odlazimo u tu zemlju. Razumiješ li me?

46

— Slutim što misliš. Mi poznamo znakove toga bratstva pa bi nam to u danim prilikama moglo biti od

velike koristi.

— Možda dođemo u priliku da se moramo pomodu tih prstenova graditi da smo. silani.

— Silani? Sto je to?

— Tako se zovu članovi te organizacije. Svaki pojedinac naziva se sil. Ta riječ, sjena, ukazuje nam na

tajnu djelatnost koja je svakako nezakonita, jer se kloni danjega svjetla. Obični članovi imaju srebrno

prstenje, a zapovjednici zlatno. Glava toga tajnog saveza naziva se emir-i-silan.

— Sidi, ja sam došao na jednu pomisao! Da se ovdje ne radi o sekti babija?

— Možda. Ne bih doduše mogao povjerovati da su babi i silani jedno isto, ali ipak nije nevjerojatno da

surađuju. Znaš li ti što su babi i što žele postidi?

— Ne znam tačno'. Ja sam samo čuo da su šahovi neprijatelji i da ih šah neumoljivo progoni, ali zašto,

to mi nije poznato. Možeš li mi ti to redi, sidi?

— Mogu. Tu je sektu osnovao mladi Ali Muhamed iz Siraza koji se nazvao „Bab",1 jer je naučavao da

se putem njega može stidi bogu. Njegovi pristalice vjeruju da Bab stoji više od Muhameda. Vjeruju

nadalje da na svijetu uopde ne postoji zlo, pa prema tome ne postoje ni grijesi. Babi zabranjuju

ženama da se pokrivaju feredžom, a svakom muškarcu dopuštaju samo jednu ženu, što se protivi

nauci sune i šije. Građansku vlast su učinili svojom neprijateljicom time što žele imati devetnaest

vrhovnih svedenika koji treba da stoje iznad vladara.

— To šah nikada nede dopustiti.

— Tako je! Nasir-ed-din poduzeo je protiv njih veoma stroge mjere koje su se izrodile u okrutne

progone kad je nekoliko babija pokušalo da ubije šaha. Svi oni za koje su vlasti otkrile da su. pristalice

te sekte i uhvatile ih, umrli su bolnom smrdu. Ostali su bili prisiljeni da se prividno odreknu svoje vjere

ili da pobjegnu iz zemlje. Ipak ta sekta broji potajice mnogo tisuda pristalica koji su veoma čvrsto

međusobno povezani, uzajamno se pomažu, pa su spremni na svaku žrtvu a ne prezaju ni od zločina.-

Ljudi koji ne vjeruju da postoji grijeh ne poznaju ni pojam zločina.

1 vrata

— Upravo takav mi izgleda onaj Perzijanac kojega sam udario bičem.

— I meni. Uvjeren sam da de nam taj čovjek nanijeti još velikih neprilika ako nam se putevi opet

ukrste.

— Misliš li da bi bilo bolje da ga nisam udario?

— O tome nedemo sad razmišljati. To je ved učinjeno pa se više ne da izmijeniti. Ipak te molim da me

naredni put najprije upitaš za dopuštenje prije nego što se latiš biča.

47

— Sidi, to nije mogude. Sto bi svi oni koje želim oplesti korbačem pomislili o meni kad bih, najprije

zamolio tebe da to smijem učiniti. Povrijedio bih ono visoko poštovanje što ga svi ljudi moraju

iskazivati meni, glasovitom Hadži Halefu Omaru.

— Ne trebaš me pitati tako da te svi čuju. Dovoljno je da me. pogledaš, a ja du ti odgovoriti

pogledom.

— Hodeš li ti razumjeti taj pogled? Ne znam da li se pogled koji znači batine dade tako razlikovati od

ostalih pogleda.

— Ja du ga ved razlikovati, možeš se u to pouzdati.

— Reci mi onda: hodeš li zadržati sva tri prstena?

— Nedu. Jednoga du dati tebi, ali ga smiješ staviti na prst tek kad odemo od tih Perzijanaca, jer oni ne

smiju znati da još imamo njihovo prstenje.

— Zadovoljan sam. Hvala Alahu što si došao po mene! Moj je život u posljednje vrijeme tekao kao

gnijezdo puno kokošjih jaja.

— Neobične li usporedbe!

— Nije ona nipošto neobična. Kao što je u takvom gnijezdu jedno jaje slično drugome, tako je u mom

životu svaki dan bio posve sličan ostalima. Če-znuo sam za djelima, ali nisam imao nikakve prilike da

ih izvedem, a kad bi mi se jednom i pružila prilika, nisam dobivao dopuštenje da je koristim.

— Zar moraš pitati za dopuštenje?

— To doduše ne moram, ali ipak činim, jer je mir u pojedinom šatoru isto toliko koristan kao i mir

među narodima. Ili zar možda ti ne pitaš tvoju Emeh kad te kakva pustolovina želi odmamiti iz njezine

ljupke blizine?

— U mojoj domovini ne postoji ono što ti nazivaš pustolovinom.

— Onda treba požaliti stanovnike vaših oaza. Sad shvadam zašto tako voliš odlaziti u strane zemlje. To

je dobro i za mene, jer tek što smo krenuli na put, ved smo uhvatili tri šijita, osvojili tri prstena tajni i

podijelili dva udarca bičem. U meni se opet probudila muškaračka snaga, hrabrost se prenula u mom

srcu, a mojii mi sni pokazuju pobjede što demo ih zajedno izvojevati.

— To ti priuštavam, dragi Halefe. Bududi da čovjek može sanjati samo dok spava, a tebe toliko raduju

pobjede što ih postižeš u snu, onda ni sada ne možeš učiniti ništa pametnije nego da zaspiš. Laku nod!

— Zar ved? O sidi, ja bih volio još malo razgovarati s tobom. Moja Hana...

— ... je najbolja od svih žena i želi da o njoj sanjaš: dakle spavaj! — upadoh mu u riječ.

— A Kara Ben Halef ...

— ... najbolji je od svih sinova, pa de ti ga možda san također pokazati: dakle spavaj!

48

— Dobro, slušam te! Ti si postao pravi tiranin prema meni i prema sebi. Tvoja Emeh ...

— ... želi da svakog dana dobro spavam. Zato: laku nod!

— Sidi, ja uopde nisam sporazuman s tobom, ali du te ipak poslušati. Mogao bih ti još mnogo toga

redi, ali kad ti ne želiš drukčije, onda ti velim samo jedno: laku nod.

Okrene se i nije odviše dugo potrajalo kad sam po njegovom pravilnom disanju čuo da leži u naručju

onoga dobroga božanstva koje Beduini ne nazivaju 1 Morfej, ved Naum.

I ja sam mu ubrzo klonuo u naručje, a kad sam se ujutro izvinuo iz njega, bilo je ved svjetlo. Halef je

još spavao, pa sam ga probudio. Odveli smo svoje konje na vodu i pogledali što rade naši zarobljenici.

Oni su se iz sve snage napeli da se oslobode, ali sve uzalud. Kakav li je samo pogled pružao „otac

mirodija"! Oba mjesta po kojima ga je udario bič bila su jako natekla i pukla su. Sigurno je osjedao

žestoke boli, pa moram priznati da mi se sažalio. Uostalom kasnije, kad sam ga bolje upoznao, uvideo

sam da je to saučešde bilo suvišno. Oči su mu pocrvenjele, a glas mu je promuklo siktao kad me je

napao:

— Odveži me, pasji sine! Mi moramo dalje. Bududi da sam šutio na tu uvredu, Halef odgovori umjesto

mene:

- Ako tako govoriš s efendijom, ostavit demo vas vezane pa dete ostati ovdje dok ne umrete od žeđi.

— Ta mi vam nismo ništa učinili!

— Ne budi smiješan!

— Ako vas opet sastanem, nedu ti se više učiniti smiješnim.

— Ti nam prijetiš? Dobro. Mi vas dakle nedemo odvezati.

Halef sjedne k meni i lati se zajutarka. Perzijanac odmah izmijeni ton. Izjavio je da de smatrati da se

ništa nije dogodilo, samo neka ga odvežemo, jer mora dalje. Prepustio sam Halefu da pregovara s

njim. Halef mu objavi što je odlučio.

— Ti si nam lagao i vrijeđao nas. Zato smo ti pokazali da smo mi muževi koji to nedemo nekažnjeno

dopustiti. Skinut demo ti remenje samo ako opozoveš uvrede.

— Opozivam ih.

— I ako nas zamoliš za oproštenje.

— Molim vas za oproštenje.

— Lijepo! Mi demo te dakle odvezati, ali o tome kada demo to učiniti odlučit de glasoviti efendija Kara

Ben Nemzi.

— Ti si rekao da si šeik, pa dakle moraš ti o tome odlučiti.

49

— Efendija je još mnogo vedi šeik od mene. On ima stotine konja, tisude deva, a u haremu mu upravo

vrve lijepe žene koje mu priređuju pečenoga brava. Obrati se dakle njemu!

To je Perzijancu ipak bilo odviše. Šutio je.

Požurio sam se da dovršim zajutrak, a onda sam se pozabavio vatrenim oružjem zarobljenika. Ispalio

sam njihove pištolje i puške, a onda njihove vredice s barutom bacio u vodu.

— Jao! — viknu Peder-i-baharat — zašto uništavaš jedini barut što ga još imamo?

Ni sad mu nisam ništa odgovorio. Morao je i sam shvatiti da sam to učinio iz opreza. Morao sam tim

ljudima oduzeti mogudnost da pucaju na nas, jer inače ne bismo bili pred njima sigurni čim ih pustimo

na slobodu. Kad sam se tako pobrinuo za nas, odveli smo konje na splav, i ja sam ostao na splavi, dok

sam Halefa pozvao da oslobodi Aftaba. Bio je to onaj čovjek čiji sam nož i čiju pištolju bacio u vodu.

Mali mu je Hadži prišao i rekao:

— Cuo si da te trebam odvezati. Zapravo nisi toga vrijedan, ali ja du biti milostiv pa du ti vratiti

slobodu. Možeš osloboditi svoje divne drugove, ali ne prije nego što mi odemo, inače deš dobiti tane.

Jesi, li me čuo?

— Jesam — izjavi Aftab.

— I bude li se tvoj gospodar, ili što ti ved jeste, požalio što mu ugodna osjetljivost njegova lica ushi-

duje srce više nego obično, onda mu ti oba karavanska puta što sam ih ja ucrtao u njegove plemenite

obraze, natari solju i paprom. To de udvostručiti njegovu nasladu i pojačati blažene osjedaje njegova

života.

Peder-i-baharat koji je čuo te riječi počeka dok Halef nije došao k meni na splav, a onda nam bijesno

doviknu:

— Odlazite u pakao, vi šugavi pristalice čarobnjaštva, vi razbojnici i kradljivci prstenja! Čuvajte se da

nas opet ne sretnete! Onog dana kada vas moje oči drugi puta ugledaju bit de posljednji dan vašeg

života, jer de vam moje zrno otvoriti vrata iza kojih postoji samo jedan put, a taj vodi dolje u pakao

gdje dete te udarce bičem platiti vječnim prokletstvom.

Nisam mu odgovorio, ali Halef, uvijek spreman na razgovor, odvrati mu:

— Ti nas opominješ da se čuvamo ponovnog susreta, ali ja se tome radujem, jer sam izmjerio stepu

tvojega lica punu čežnje i pri tome ustanovio da njoj ima mjesta još za nekoliko takvih devinih staza.

Čim Alah tvoj put ponovo donese pred naše oči, nedu propustiti da ti pomodu nekoliko novih udaraca

dozo-vem u sjedanje blaženstvo ove posljednje nodi. Dotle nas se kadšto sjedaj, jer smo tvoji

najvjerniji prijatelji i jer demo se uvijek rado sjedati Kasima-mirza, uzvišenog šahsade.

Dok je to govorio, ja sam odriješio splav. Otisnu-smo se od obale i zaveslasmo u Tigris, čija ju je struja

zanijela niz rijeku. Za sobom smo sve do izlaza iz zaljeva čuli gromka Perzijančeva prokletstva. Za

danas je njegov bijes bio nemodan, ali kasnije smo se u slučaju susreta s njime morali pomno čuvati.

Kad sam to spomenuo Halefu, upita;

50

— Ti smatraš mogudnim da ih opet sretnemo?

— Smatram čak i vrlo vjerojatnim, jer ti ljudi žele u Bagdad.

— Oni de onamo dodi nakon nas.

— Nede. Njihova splav je manja od naše, a osim toga oni imaju šest ruku za veslanje, dakle dvije ruke

više od nas. Možemo očekivati da de nas ved danas pretedi.

— To zaista nije baš odviše dobro za nas, jer ako nas preteknu, mogu u Bagdadu počekati i vidjeti nas

gdje dolazimo a da mi to ne opazimo. Budu li onda pošli za nama, past demo im u ruke.

— Vidiš dakle da moramo biti veoma oprezni, ali ne samo u Bagdadu nego ved i prije, jer sam uvjeren

da de nas oni ved i danas promatrati. Pri tome se ne radi samo o nama ved i o našim konjima.

— Ti misliš da bi se ti ljudi htjeli domodi i naših konja?

— Sam si vidio, Halefe, kako je taj takozvani Kasim-mirza bio njima oduševljen. Dok ih njihova

osvetoljubivost tjera da se pozabave nama, njihova ih pohlepa privlači pastusima. Uzmognu li se

nama osvetiti, a pri tome ugrabiti tako dragocjene konje, dobili su dvostruku igru. Putem mogu taj

plan provesti mnogo lakše nego u Bagdadu, tako da danas imamo više povoda da budemo oprezni

nego sutra.

— Misliš li da demo sutra stidi u Bagdad?

— Sutra oko podne, ako nas ne zadrži neka nepredviđena zapreka. Danas demo prodi kraj' više

nastanjenih mjesta nego dosad. To je znak da se prib-ližujemo kalifovom gradu.

Dogodilo se ono što sam nasludivao. Tik prije podneva gotovo smo stigli do sela Simdije, kad

ugledasmo za sobom Perzijance. Njihova je splav plovila brže od naše. „Otac mirodija" sjedio je na

rubu splavi i marljivo zamakao ruke u valove da vodom rashladi lice koje ga je peklo. Četvrt sata

kasnije prošli su kraj nas. On ustane, ispruži obje šake prema nama i vikne:

— Da nam niste oduzeli barut, sad biste izgubili glave! Sve ako nam danas i umaknete, kunem se Ha-

sanom i Huseinom da ponor prokletstva ostaje za vas otvoren.

Halef nije mogao odoljeti da šuti na tu kletvu, ved im dovikne:

— Mi se smijemo tvojim riječima. Sve kad biste imali i tisudu centi baruta, mi vas se ipak ne bismo

bojali. Umišljaš li možda sebi da samo vi umijete pucati? I mi imamo puške!

— Zar je ikad postojao neki đaur ili prokleti pustinjski Beduin koji je umio pucati i pogoditi? —

podrugljivo viknu Perzijanac. — Ubrzo de vaši sinovi i vaše kderke biti siročad, a vaše žene udovice.

Neka Alah prokune i vas i njih!

Da Hana postane udovicom, a Kara Ben Halef siročetom bez oca i da oboje prokune Alah, to je tako

silno razgnjevilo maloga Halefa da je do kraja napeo svoj glas kako bi nadmašio prijetnju svoga

neprijatelja:

51

— Suti! Ti govoriš gubicom gluposti i jezikom nerazbora. Ako planu naše puške onda de svi vaši očevi,

preci i djedovi postati siročad a sva vaša djeca, vaši unuci i unuci vaših potomaka postat de udovice.

Vaši prijatelji de umrijeti, vaši rođaci i znanci propasti, vaši gradovi i sela izumrijeti, a cio Fars1 postat

de bojište na kojem de samo lutati udovice i siročad da oplakuju pobijeđene i da tuguju za poginulim.

U koritima rijeka tedi de vaša krv u more, a vjetrovi de duše istjerane iz tijela nagoniti zrakom kao

prašinu. Vi ste nemodni...

Ovdje se mališan prekine, okrene se k meni i doda običnim glasom kao da žali:

— Šteta, sidi, da me više ne mogu čuti. Na žalost su ved daleko.

1 Perzija

— Onda zatvori usta i budi miran!

— Miran? Zar možda nisam smio ništa redi? Zamisli samo da su me oni htjeli učiniti preminulim

suprugom moje udovice i poginulim ocem- moga siročeta! To nisam smio dopustiti! Ti znaš da se ne

bojim smrti, ali ne mogu podnijeti želju da bi se mojom smrdu Hana, najdivnija žena svih zemalja,

izuzevši tvoju Emeh, pretvorila u tužnu udovicu.

Kad se Halef ponovo latio vesla, još je dugo nešto brundao: oluja koju su u njemu uzvitlale udovice i

siročad vrlo se polako stišavala.

U KOLIBI OD TRSTIKE

Prošli smo kraj Sinđije i vidjeli da Perzijanci nisu ovdje pristali, a ni u Sadiji. Kad smo popodne stigli u

Mansuriju, stajao je na obali neki čovjek sa ženom. Ved su nam izdaleka domahivali da se zaustavimo.

— Sidi, ti bi ljudi željeli da ih povezemo — reče Halef. — Kako mogu tražiti od nas da još toliki teret

natovarimo na naš ved i onako teško opteredeni kelek.

— Ne pretvaraj se! — odgovorih mu. — Tvoje dobro srce je. odmah odlučilo da ih povezeš sa sobom.

Poznam te.

— Da, sidi, ti dobro poznaš svog Halefa. Ljudima koji su tako siromašni da nemaju ni kozjih mješina za

kelek ne smijemo odbiti takvu molbu. Sigurno putuju u Bagdad. Muškarac bi mogao onamo stidi

pješice, ali od nježnih ženskih nogu ne možemo zahtijevati takav napor. Hodemo li pristati uz obalu?

— Hodemo — odgovorih, premda sam u pogledu nježnih ženskih nogu iz ovih krajeva bio drugoga

mišljenja.

Kad smo se približili obali, puštajudi da nas voda polako nosi, začusmo da smo pravo naslutili. Taj nas

je čovjek zamolio da povezemo njega i njegovu ženu Rekao je da nam za to doduše ne može ništa

platiti, ali da de nam biti iskreno zahvalan.

— Pred jedan se.sat ovuda provezla splav s tri muškarca — doda zatim. — Doviknuli smo im našu

molbu, ali oni nam odgovoriše da smo prokleti suniti i zaveslaše dalje. Neka Alah uništi te otpale

pristalice krivoga nauka!

52

Kad je naš kelek dodirnuo obalu, muškarac i žena prijeđoše na njega a mi se vratismo u sredinu rijeke.

„Nježne" noge te žene bile su vede od muškarčevih nogu, što se uostalom može često opaziti kod

Beduina koji su se negdje stalno naselili, jer muškarci gotovo sve puteve prevaljuju na konju. Taj par

nije imao sa sobom ništa osim nešto malo hrane umotane u staru krpu. Muškarac nije imao oružja.

Na prvi pogled nisu izazivali loš dojam, a bili su tako skromni da su sjeli straga na rub splavi. Bududi da

sam ja tamo u blizini upravljao kormilom, mogao sam ih neupadljivo promotriti. Iznenadih se opazivši

da čovjek nosi na prstu srebrni prsten kakva sam ja dva kraj onog zlatnoga imao u džepu. Sad sam

odmah znao na čemu sam.

Čim mi je tok rijeke dopustio da napustim kormilo, prešao sam Halefu na prednji dio splavi i tiho 'ga

upitao:

— Kako ti se sviđaju ti ljudi?

Da me oni ne bi razumjeli, rekao sam mu to arapskim jezikom kojim govore Hogreb-Beduini, a Halef

ga je, bududi da je potjecao iz toga kraja, izvrsno govorio. On mi odvrati istim narječjem:

— To su siromašni ljudi do kojih nam ne može biti stalo, osim što smo ih poveli sa sobom. Zašto me

to pitaš jezikom moje domovine, sidi?

— Da me oni ne razumiju. To dvoje ljudi ne mogu nam nipošto biti tako ravnodušni kao što ti misliš.

Oni smjeraju protiv nas neko zlo.

— Alah — zaista? Zašto zlo?

— Nemoj se ogledavati. Oni ne smiju opaziti da govorimo o njima, jer namjeravaju da nas izruče

Perzijancima.

— Mašalah! Imaš li razloga da to povjeruješ?

— Muškarac ima na prstu prsten silana.

— Da nije to kakav drugi prsten?

— Nije. Baš je dobro da to prstenje nosim još u džepu i da ti nisam dao zatraženi prsten. Ti bi ga

vjerojatno stavio na prst pa bi time bilo odano da prstenje nisam bacio u vodu. Mi uopde zasad

nedemo nositi to prstenje.

— Jesi li uvjeren da su oni razgovarali s Perzi-jancima?

— Jesam. „Otac mirodija" zauzima neki viši položaj. On vjerojatno pozna sve članove sila u krajevima

u kojima ima posla.

— Mislio sam da silana ima samo u Perziji.

— Ja nisam. Podsjedam te na naše jučerašnje na-sludivanje da silani možda stoje u nekoj vezi s babi-

jima. Kad je šah zbog pokušaja atentata počeo da ih tako bezobzirno progoni, tisude su babija

pobjegle pred njima pod mirzom Jahjom u Irak Arabi, gdje su svoj glavni stan premjestili u Bagdad.

53

Otada ih ovdje svakako ima još mnogo iako se javno ne priznaju kao pristaše babija. Ako je istina da

između babija i silana postoji neka veza, onda se ne trebamo čuditi da smo danas sreli ovdašnjeg sila.

Perzijanac gaj pozna, pa se iskrcao u Mansuriji i dao mu nalog koji se odnosi na nas.

— Kakav bi to nalog mogao biti?

— To demo doznati. Za nas je vrlo važno da je Peder-i-baharat učinio pogrešku bez koje bismo

vjerojatno naletjeli u postavljenu stupicu. Morao je redi tome čovjeku da ne smije dopustiti da

opazim njegov prsten, jer ja to prstenje smatram čarobnim.

— To je tačno, sidi. Pošto je to zaboravio, mi smo opomenuti pa demo se čuvati da uletimo u stupicu

koju nam pripremaju.

— Naprotiv, opreznost mi nalaže da se gradim kao da su me zavarali. Znademo li gdje se nalazi

neprijatelj i gdje de nas napasti, onda smo ved upola pobijedili. Ako mu se uklonimo i odemo u

Bagdad, onda ne znamo gdje nas i kako nas čeka opasnost. Ona nas ondje može zatedi posve

nepripravne, ali ovdje demo tačno znati na čemu smo.

— Kako deš to doznati?

— To de mi redi taj sil ili njegova žena, iako to ne namjeravaju redi. Redi de mi ved danas, jer sam

uvjeren da de napadaj na nas biti izvršen prije nego što stignemo u Bagdad. Nasludujem da de nam ti

ljudi savjetovati gdje da nodas prenodimo, čime nas žele izručiti Perzijancima. Moramo se graditi da

smo prijazni i bezazleni da oni ne naslute kako sumnjamo na njih.

Sad sam otišao natrag na stražnji dio splavi i započeo razgovor s to dvoje ljudi pravedi se u njemu što

bezazlenijim. Uspjelo mi je da ih zavaram i da kadšto uhvatim koji njihov pogled kojim kao da su

jedno drugome kazivali da se njihova namjera dobro odvija.

Prošli smo još kroz Dokalu i drugih nekoliko sela sve dok nismo stigli na krivinu rijeke iza Jehultija.

Tada doviknuh Halefu:

— Pripazi ima li tu kakvo mjesto prikladno za nodenje! Za pola sata zapast de sunce.

Sad se dogodilo upravo ono što sam očekivao: tek što sam to izrekao javi se čovjek iz Mansurija:

— Čujem da kanite pronadi mjesto prikladno za spavanje. Ja poznam jedno takvo mjesto, efendijo, jer

često putujem u Bagdad, pa uvijek nodu ostajem upravo ondje.

— A gdje to? - upitah ga.

— Na desnoj obali, nedaleko odavde.

— Kakvo je to mjesto?

— To je hus el kasab fersi1 u kojoj ima mjesta za desetoricu ljudi. Zidovi su čvrsti protiv kiše i opake

magle. U kolibi nema gamadi pa se pod njezinim krovom spava kao pod Alahovom zaštitom, a slatki

sni mame svakoga koji prođe kroz gostoljubivo otvorena vrata.

54

Kako je to samo zamamno zvučalo! Taj je čovjek postao pravim pjesnikom da nam tu stupicu prikaže

što zamamnijom. Gradio sam se kao da to nisam zapazio pa odgovorih:

— Ima li u blizini grmlja?

— Koliko god hodeš. Ne moramo pustiti vatru da se do jutra ugasi, jer ovdje vlada običaj da svatko

tko prenodi u kolibi, ujutro, prije nego što ode, sabere nekoliko svežanj a drva i šaša za one koji dođu

za njim. Rijeka ti daje vodu za pide. Ima dakle svega što je potrebno da vam boravak u kolibi bude

ugodan.

1 koliba od trstike

— Lijepo. Mi demo dakle prenoditi u toj kolibi. Reci nam samo kad moramo skrenuti onamo.

On dobaci svojoj ženi zadovoljan pogled. Imali smo nadi čak i drvo za vatru! Nije mi bilo ni na kraj

pameti da povjerujem kako svatko tko je tamo prenodio na spomenuti način skrbi za svoje

nasljednike. Perzijanci su se ved davno nalazili ondje. Da bi nas mogli promatrati, željeli su da

zapalimo vatru, pa su se dakle potrudili da za nas saberu dovoljno goriva. Uostalom, bilo je mogude

da demo do kolibe stidi tek kad se spusti mrak. Onda bi za nas bilo odviše kasno da tražimo drva, pa

su se zato oni radije pobrinuli da im vatra učini naše likove vidljivim.

Sil nas ubrzo pozove da skrenemo prema obali. Čas zatim ugledasmo kolibu, a on nam pokaza i

mjesto gdje smo se imali iskrcati. Nisam poslušao taj poziv, ved upravih splav na drugo mjesto gdje na

obali nije bilo grmlja, pa smo ga dakle mogli dobro pregledati. Ako su se Perzijanci, koji su ovamo

stigli prije nas, ved nalazili u grmlju, mogli su nas jednostavno postrijeljati. Ja sam im doduše oduzeo

barut, ali se razumijevalo samo po sebi da su se u Mansuriji pobrinuli za to da nadoknade taj gubitak.

— Zašto nisi pristao niže dolje kod kolibe? — upita me sil. — Ja sam ti pokazao mjesto koje je mnogo

prikladnije od ovoga.

— Zbog konja — odgovorih. — Oni su od jutra dosad morali stajati pa treba da se sada malo pokrenu.

Mi demo sad malo jahati. Dotle ti sa tvojom ženom pođi u kolibu. Mi demo dodi za vama prije nego

što se smrači.

Izvukosmo konje na obalu i uzjahasmo. U galopu jurnusmo iza pruge trstike i grmlja koja je rasla uz

rijeku, prema kolibi udaljenoj pedesetak koraka od vode.

— Zašto si ovamo pojahao na konju a nisi došao na splavi? — upita me Halef.

— Da ovamo stignem prije toga čovjeka i njegove žene — izjavih mu. — Tražim tragove Perzijanaca.

Bilo je dovoljno da jednom pojašem oko kolibe i odmah sam ugledao tragove. Ta tri čovjeka zadojena

mržnjom iskrcala su se ovdje, sabrala šest velikih

svežnjeva drva i trstike pa se onda udaljila na svojoj splavi. To su mogli učiniti samo niz rijeku pa sam

tako znao u kojem su se smjeru sakrili. Vrlo vjerojatno . nisu bili daleko odavde, a isto se tako sigurno

dalo pretpostaviti da su odabrali takvo mjesto na obali s kojega su mogli opaziti naš dolazak. Ono

mora da je virilo u rijeku, a kad sam uzeo u obzir doseg ljudskoga oka, onda mi nije bilo teško da bar

55

otprilike odredim gdje se to mjesto moglo nalaziti. Sva njihova pažnja bila je usmjerena uz rijeku pa

sam dakle morao, ako sam ih htio pronadi a da me ne opaze, sidi na obalu nizvodno od njihovoga

skrovišta.

Kad sam to objasnio Hadži Halefu, odjahasmo u polukrugu do rijeke. Ondje sjahasmo, ostavismo

konje i probismo se kroz grmlje do vode. Tu smo ugledali jezičac kopna koji se nastavljao s obale i iza

kojega je, sakrivena pred pogledom iz kolibe, a sad okrenuta prema nama, bila svezana splav

Perzijanaca. Oni sami ležali su nedaleko odande na rubu šaša i. činilo se, zaključujudi bar po njihovim

pokretima, da vode živahan razgovor.

— Sidi, tvoja je oštroumnost tačno pogodila — dobaci Halef. — Ti se ljudi nalaze upravo ondje gdje si

nasludivao. Najradije bih otišao tamo da se jezikom svojega biča porazgovorim s njima.

— Zato ne postoji sada nikakav razlog — odgovorih. — Ako tako želiš govoriti s njima, onda bismo

najprije morali dokazati da kane neprijateljski nastupiti prema nama, a takvih dokaza još nemamo.

— Imamo ih. Mi znamo da su nagovorili onog muškarca i onu ženu da nas izruče u njihove ruke.

— To je zasad samo nasludivanje. Najprije trebamo sigurnost, a te du se domodi čim se posve smrači.

— Ti dakle kaniš te lopove prisluškivati kao što si ih i sinod prisluškivao?

— Kanim.

— Nede li se silu činiti čudnim ako odeš bez valjana razloga?

— To bi zaista moglo izazvati njegovo nepovjerenje, pa se moramo pobrinuti za izgovor. Taj de čovjek

najprije moliti mogreb, a zatim ašu. Pri aši du otidi. Ako te onda on na kraju molitve upita zašto sam

otišao, redi deš mu da ja kao kršdanin ne mogu biti prisutan kad netko zaziva Alaha. To je razlog kome

on ne može prigovoriti.

— Imaš pravo, sidi. A što ako Perzijanci dođu u kolibu dok ih ti tražiš? Što da onda činim?

— Do toga nede dodi. Možemo pretpostaviti da de ti ljudi napustiti svoje skrovište tek kad ih potraži

njihov saveznik da im podnese izvještaj. Dokle god on nije bio kod njih, mi demo biti pred njima

sigurni. Sad se pak moramo vratiti, jer de inače pasti nod prije nego što stignemo do kolibe.

Vratili smo se k svojim konjima i u luku pojahali natrag do kolibe. Bududi da smo onamo stigli iz posve

drugoga smjera, nije silu ni palo na um da smo bili na rijeci.

Stijene kolibe sastojale su se od šaša i ilovače. Bile su gotovo pola metra debele, ali su, kako sam

opazio, na jednome mjestu bile oštedene pa se izvana moglo zaviriti u kolibu. Ulaz je bio zastrt

starom rogožinom. Na krovu je postojala rupa kuda je mogao izadi dim. Unutrašnjost kolibe je bila

tako jvelika kao što je to rekao sil, ali je bila prljava. Odrekao sam se slatkih snova koji su nas prema

njegovom izrazu ovdje očekivali, jer se samo po sebi razumjelo da nedemo spavati u toj prljavoj staji,

ved pod vedrim nebom. To mu uostalom nisam smio još redi, ved sam morao prihvatiti sve prijedloge

toga čovjeka koji se gradio da se veoma skrbi za našu udobnost.

56

U jednom je kutu naslagao' drva kojima smo kasnije imali hraniti vatru. Uklonio je i najgoru prljav-

štinu da nam omogudi da bar donekle ugodno ležimo. Ukratko, radio je sve što je u danim prilikama

bilo mogude da stekne naše povjerenje i naše priznanje.

Bili smo prijazni prema njemu i njegovoj ženi pa smo ostatke naših zaliha hrane podijelili s njima. Kad

smo pojeli, došlo je vrijeme za ašu i on se pripremi za molitvu. U tom času prođoh kraj njega

udaljujudi se od rijeke, prividno dalje na suho. Kad me više nije mogao čuti, skrenuh s toga smjera

natrag prema rijeci, ali ne posve do nje, jer je ipak bilo mogude da su Perzijanci postali nestrpljivi i da

su prišli bliže.

Pokušao sam tačno upamtiti udaljenost i oblike obale pa ipak mi nije bilo lako da se tako dobro

snađem da bih stigao do rijeke upravo ondje gdje se nalazio onaj jezičac kopna. Čas mi se činilo da se

prerao premali razmak, a čas opet preveliki. Potrajalo je d< -kle neko vrijeme prije nego što sam

razabrao da se moj cilj nalazi preda mnom. Najprije sam se razljutio zbog toga lutanja, ali sam ubrzo

uvidio da mi je to zaobilaženje čak -bilo korisno.

Bio sam se naime upravo sagnuo da se provučem kroz grmlje kad za sobom začuh nagle korake. Brzo

se žavukoh u guštaru i tek što sam to učinio, kad naiđe sil, zastane neposredno ispred mene i pljesnu

rukama. Pošto je nekoliko puta ponovio taj znak, odjeknu s vode glasno pitanje:

-> Min haida - tko je tu?

— To sam ja, Safi - javi se čovjek.

— Dođi ovamo, ravno!

Safi se probijao tako glasno kroz grmlje da sam mogao podi za njim a da me nitko ne čuje. Perzijanci

su skočili na noge. Safi je stajao pred njima, a ja sam posve blizu ležao na zemlji.

— Očekivali smo te tek kasnije — reče Peder-i-baharat. — Zar je nešto pošlo krivim putem kada ti

tako rano dolaziš?

— Nije — odgovori Safi. — Došao sam ved sada, jer mi se pružila povoljna prilika. Taj je đaur naime

izašao u nod da se pomoli. On se žaca da svoje molitve obavlja u prisutnosti pravoga vjernika.

— Otišao je u nod? A kamo? Da nije možda pošao ovamo?

— Ne, nije. Krenuo je na protivnu stranu. Taj evropski pas je najgluplji čovjek kojega sam u životu

vidio. U mene ima neograničeno povjerenje.

— Je li odmah bio spreman da vas poveze sa sobom?

— Jeste, odmah.

— To možemo zahvaliti samo mojoj mudrosti, jer sam ti zapovjedio da sa sobom povedeš svoju ženu.

Nije on tako glup kao što ti misliš, ali je prisutnost tvoje žene probudila njegovo povjerenje, jer se kod

pothvata kao što je naš žena inače ostavlja kod kude. Je li ti bilo teško da ga namamiš u kolibu?

57

— Nipošto. Odmah je primio taj prijedlog. Bolje mjesto nisi uopde mogao odabrati pa se divim tvojoj

oštroumr~sti kojom si izračunao da demo predveče stidi upravo donde.

— Tome se ne trebaš čuditi, jer vođa silana mora biti spretan. Gdje su konji?

— Sada pasu u blizini kolibe. Hodete li najprije odvesti konje?

— Nedemo. Kad se domognemo tih ljudi, ždrijepci de ionako postati naše vlasništvo. Ja bi s ta dva psa

brzo svršio i jednostavno ih ustrijelio, ali to ne bi bila dovoljna kazna za one boli što mi ih je onaj

patuljak nanio. Bičevat demo ih njihovim vlastitim bičem sve dok im na tijelu ne ostane ni jedno

mjesto na kojemu nije puknula koža kao te dvije .brazgotine koje peku kao paklena vatra. Zato ih

moramo žive uhvatiti i tek kada ih izlemamo na smrt, dokrajčit demo im život s dva taneta. Kako

demo doznati spavaju li ili ne spavaju?

— Ja du dodi po vas.

— Ne, to ne smiješ. Odeš li, mogli bi se oni probuditi i nešto posumnjati.

— Onda du poslati svoju ženu.

— Ni to nije mogude, jer ona spava na otvorenom i ne zna jesu li stranci još budni iil nisu. Moramo

ugovoriti pouzdani znak.

— Nema pouzdanijeg znaka od vatre. Dok vatra gori, njih su dvojica budna. Kad se ugasi, oni su

zaspali.

— Imaš pravo. Odaberimo dakle taj znak. Moramo ih napasti u tami. Pri tom moramo znati gdje de

ležati.

— To ja ved sada znam. Desno odostraga gori vatra. U blizini vatre priredio sam im ležaj. Ja du čekati

na vas nasuprot ulazu i bit du budan dok dođete. Morate se pognuti i u kolibu ušuljati jedan za

drugim. Ja du vas uhvatiti za ruke i odvesti vas onamo gdje oni leže. Što de s njima dalje biti to se

mene ne tiče.

— Tvoji mi se prijedlozi sviđaju i prihvadam ili. Kad sad odeš, mi demo počekati dva sata, a onda otidi

u blizinu kolibe. Čim se u njoj smrači, mi demo se ušuljati u nju. Trebaš li nam još štogod redi?

— Ne trebam.

— Onda se sad vrati, jer bi tvoja duga odsutnost mogla udariti u oči. Nagradu koju sam ti obedao,

dobit deš...

Više nisam čuo, jer sam smatrao potrebnim da se sad povučem, pri čemu me je pomogao šum što ga

je podizao Safi, probijajudi se kroz granje. Tako sam dobio vremena da se tiho odšuljam a kad me više

nije mogao čuti, brzo otrčah do kolibe, ali u luku, tako da sam onamo stigao s druge strane. To je bilo

dobro jer je žena stajala ondje. Sigurno je morala paziti da kaže Safiju iz kojega sam smjera stigao.

58

U kolibi je gorjela vatra i za njom sjedio Halef. Ušao sam, a žena za mnom. Gradedi se da uopde ne

primjedujem da nema njezinoga muža, sjedoh k Halefu i povedoh razgovor s njime. Sad je došao i sil

pa sjeo kraj svoje žene. Nakon otprilike pola sata ustalo je oboje i Safi mi reče:

— Efendijo, hodeš li mi dopustiti da spavam ovdje u kolibi kraj vas? Kadšto mi udove trese da

ilmafasil,1 pri čemu mi škodi magla s rijeke.

— Možete oboje ostati — odgovorih.

— O ne! Ti znaš da se žena ne može nalaziti ondje gdje spavaju muškarci. Ja du joj urediti harem vani

u grmlju gdje može mirovati do jutra.

— Da, učini to! Ja du vam pokazati mjesto koje je najprikladnije kao harem za nju. Dođite! Neka dođe

i Hadži Halef!

Safi me začuđeno pogleda, ali pođe za nama ne rekavši ni riječi. I Halef je ostao nijem, ali mu oči

lukavo bljesnuše, što mi je pokazalo kako on shvada da ja za svoj postupak imam temeljita razloga.

Kad smo prolazili kraj konja, skinuh Asilu laso s vrata. Halef je odmah pogodio što kanim time postidi

pa je pošao kao posljednji iza njih dvoje, dok sam ja koračao na čelu. Nadzirao ih je. Bududi da sam se

sve više udaljivao od kolibe i nisam zastao, upita me čovjek:

— Kamo nas to vodiš, efendijo? Zar se harem nede nalaziti u našoj blizini?

1 reumatizam

— On de ti se nalaziti mnogo bliže nego što misliš

— odgovorio sam. — Mi idemo k našoj splavi.

— To je predaleko, efendijo.

— Pusti me samo da radim kako najbolje mislim. Bit dete zadovoljni sa mnom. Ja radim samo za vaše

dobro. »

— Ukoliko?

— Vi se nalazite u velikoj opasnosti, a ja bih htio da vas sačuvam od nje.

— Alah akbar! Kakvu opasnost to misliš? Nemam ni pojma da bi nas ovdje u tom sigurnom kraju

mogla zadesiti kakva nezgoda.

— Upravo to što nemate ni pojma o njoj udvostručuje opasnost za vas.

— Onda mi reci kakva je to opasnost. Hodemo li se odmah vratiti u kolibu?

— Sigurno, samo što se nedemo tako brzo vratiti kako ti misliš. Samo dođi. Idi za mnom.

Safi je doduše nekoliko puta pokušao zastati, ali Halef mu je hodao tako tik za petama da je morao

dalje. Tako smo stigli do splavi. Skočio sam na nju i pozvao njih dvoje da pođu za mnom. Najradije bi

se opvli, ali se nisu usudili. Kad su se onda zajedno s Halef om uspeli na splav, ja im rekoh:

59

— Sjedite! Moram vam nešto Važno saopditi. — Poslušali su me a ja nastavih: — Doveo sam vas

ovamo da vam spasim život. Da ste ostali u kolibi ili u blizini kolibe, morali biste prijedi preko mosta

smrti.

— Mašalah! Kako možeš tako nešto redi? Tko bi nam se zaprijetio smrdu?

— Tri perzijska lopova koji se nedaleko od kolibe nalaze u grmlju i koji nas žele napasti za nešto više

od jednog sata.

— Alah!

. — Sil nije od straha uspio ništa izredi osim te jedne riječi. Ja sam nastavio:

— Da, ti nas Perzijanci žele napasti pa nas najprije izbičevati do smrti, a onda ustrijeliti. Zar bi ti tako

nešto smatrao mogudim?

— Ne — ne — ne — stane me Safi mucajudi uvjeravati. — Ja to — ni sada — ne držim — mogudim.

— To činiš zato jer nemaš pojma kakvih sve nesavjesnih ljudi ima. Ta se tri Perzijanca žele, kad se

naša vatra ugasi, ušuljati u našu kolibu da nas ubiju.

— To — to — to ja — ne mogu — zamisliti, efendijo.

— To nije ni potrebno, jer ako ti to sebi ne možeš zamisliti, ja mogu. Tako, na primjer zamišljam da ti

ubojice imaju vodiča koji ih želi dovesti do našeg logora.

Sad sil nije uspio više izredi ni riječi. Nastavio sam:

— Taj me podli izdajica smatra najglupljim čovjekom kojega je ikada vidio u životu. Zar me i ti možda

smatraš tako' glupim?

— Ja...? O efendijo, kakva li pitanja! Uopde ne znam. što da ti kažem. Tko tebe smatra glupim, taj . . .

... taj...

— Taj je i sam neizrecivo glup, zar ne? A ipak je taj čovjek umišljao sebi da du dopustiti da me on

zavara! On je sa svojom ženom došao na našu splav da nas domami ovamo. Premda sam ga smjesta

prozreo, on je vjerovao da uživa moje puno povjerenje. Zamolio me je da pristanem kod kolibe, ali ja

to nisam učinio, ved sam upravio splav na ovo mjesto. Ved u tom času morao je pomisliti da se

prevario s obzirom na moje povjerenje prema njemu. Nije li tako?

— Jeste, efendijo... jeste!

— On je nakon aše otišao Perzijancima da se s njima dogovori kada de nas i kako de nas oni napasti.

Ne čudiš li se da ja to potanko znam?

— Efendijo, ja — ja — ja sam još toliko prestrašen da upravo ne umijem govoriti.

— Zar ne možeš zamisliti zašto sam sa svojom splavi pristao tako daleko od kolibe?

— Ne mogu.

60

— Onda du ti ja to redi. Ova je splav određena da toga izdajicu i njegovu ženu tako dugo zadrži dok ja

svršim s ubojicama. Ja du njih dvoje ovdje tako vezati da moraju kod najmanjeg pokušaja da se

oslobode pasti u vodu i utopiti se.

— O Alahu! Ti govoriš o ubojicama i o jednoj izdajici. Kad bih bar znao teo — tko?

— Tko je taj izdajica? Ti lažljivče tačno znaš da mislim upravo tebe! A sad čuj što du ti redi! Pogledaj

ovaj nož u mojoj ruci, a vidi da je i Hadži Halef izvukao svoj nož. Život za život, krv za krv! To je zakon

pustinje. Ja du ipak biti milosrdan prema vama. Vidim da si kukavica, a ženu uopde ne računam. Ako

me poslušate, nede vam se ništa desiti pa ste sutra ujutro slobodni. Oprete li se, osjetit dete naše

oštrice! Ustajte!

Ton kojim sam izgovorio tu zapovijed bio je tako oštar da je Safi brzo ustao, a žena se povela za

njegovim primjerom. Ona dosad nije rekla nijedne riječi, pa se ni kasnije nije javila.

— Postavite se leđa uz leđa i spustite ruke! Opet su me poslušali. Halef ih čvrsto gurne jedno

uz drugo i reče:

— Ostanite tako stajati i nemojte se ni maknuti, jer du vam inače zabosti nož u srca!

Halef položi Safiju nož na prsa, a kukavni izdajica zavapi:

— Nemoj me ubosti! Rado demo te poslušati! Razvio sam laso pa smo njime ovi]i muža i ženu

odozgo do dolje tako čvrsto da nisu mogli ni maknuti nogom ni rukom i da su sačinjavali jedan

svežanj. Taj smo svežanj najprije položili na splav, a onda ga uz rub splavi tako svezali .da su se mogli

okrerluti samo prema vodi. Ne ostanu li nepomični, past de u vodu i morat de se udaviti.

— Sad ste nam sigurni — rekoh im. — Ostanete li ležati mirno i posve tiho, mi demo vas kasnije

odvezati i pustiti na slobodu. Pozovete li pak u pomod, bacit demo vas u vodu!

— Da, to demo svakako učiniti! — potvrdi mali Hadži. — Takve odvratne stvorove kao što ste vi

moramo utopiti pa neka ih požderu saratini,1 kako bi vaše duše, kad ih skuhamo, pocrvenjele od

sramote.

— Bit demo posve tiho! — uvjeravao me Safi.

— To vam i savjetujem, jer ako me ne poslušate, nede za vas biti milosti! Zahvali Alahu što sada za-

1 rakovi

jedno s drugaricom svojih dana i svoje zlode ležiš u najljepšem haremu koji se za vas dade zamisliti.

Budite pametni i mudri pa uživajte u potpunoj šutnji i udobnosti svoga sadanjega stana dok se mi

vratimo. Ustrajte vjerno jedno uz drugo i nemojte se prepirati, jer prepirka između muža i žene

umara jezike i ubrzava razvoj želučanih bolesti. Ostavljam vas pun tuge i nadam se da du vas ponovo

ugledati radostan.

61

Preskočismo natrag na obalu i vratismo se u kolibu kamo smo došli baš u pravo vrijeme da podjari-

mo vatru koja umalo što se nije ugasila. Najprije smo ono oštedeno mjesto u zidu zastrli Halefovim

haikom da nas nitko ne uzmogne vidjeti izvana, a zatim is-pripovjedih Hadžiju što sam čuo kod

Perzijanaca.

— Oni dakle žele udi u kolibu? — upita — da nas napadnu u snu? Misliš li, sidi, da bismo se trebali

graditi da spavamo?

— Ne, to bi moglo biti opasno. Oni de dodi jedan za drugim. Dočekat demo ih čim se pojave.

— Dočekat demo ih poznatim i prijaznim ahlan vasahlanom1 koji stanuje u tvojim šakama. Zar ne,

sidi?

— Tako je.

— Ti deš ih odalamiti a ja du ih svezati. Ja sam i onako ponio sa sobom remenje za slučaj da ustreba-

mo popraviti splav. Imamo dakle sve što treba da bismo udove naših perzijskih prijatelja mogli prisno

i s ljubavi ogrliti. O sidi, ti si imao pravo kad si rekao da je bolje podi u susret opasnosti nego joj se

skloniti s puta. Od srca se radujem onom trenutku u kojem de se pojaviti glave ubojica da ti kucneš po

njima. Dokle de to potrajati?

— Za pola sata pustit demo da se vatra ugasi, a onda ih možemo počekati.

— Tako kasno? Ja du ved sada prirediti remenje.

— Za to imaš još vremena. Ti deš se postaviti tamo uza zid. Ja du ih dočekati umjesto sila i pružiti im

ruku kako je bilo ugovoreno pa du ih dovesti k tebi i pobrinuti se zato da oni, bar prva dvojica, ne

uzmognu ni pisnuti. S onim tredim ne moram biti tako

1 dobrodošlica

oprezan. Čim ga budem zgrabio, ti deš se pobrinuti za to da vatra opet plane. Sad demo biti mirni, jer

možda je njima dosadno pa de zbog toga prije otidi iz svoga skrovišta. U tom slučaju moramo računati

s time da de vani prisluškivati.

— O da, oni de još mnogo više prisluškivati kad moj bič počne razgovarati s njima.

Sad smo mirno sjedili i osluškivali. Nije se čulo ništa osim pokadšto klokotanje vode kad bi kakav val

udario o obalu. Tako je proteklo< tih pola sata i mi ugasismo vatru pošto smo prije toga pripremili

suhi šaš i žigice da ga brzo uzmognemo opet zapaliti. Sjeo sam u blizinu vrata, a Halef je sjeo na

mjesto koje sam mu odredio. Nisam se nimalo bojao zbog nas dvojice. Ako sam se za išta. skrbio,

onda je to bilo hode li Safi sa svojom ženom ostati miran. Da oni viknu, naš bi se plan mogao

pokvariti.

Toliko smo napeli sluh da sam čuoi šum tihih ko-račaja, premda su se ljudi koji su hodali nalazili još

prilično daleko od kolibe.

— Halefe, dolaze! — šapnuh.

62

— Ved sam davno priredio remenje — odvrati on. Koraci su se približili i zastali vani. Perzijanci

su svakako bili uvjereni da hodaju nečujno. Ja sam se sad napola uspravio i pogledao rogožinu na

vratima koja se uskoro pomaknu. Nastao je otvor kroz koji sam jasno mogao razabrati nebo. Netko se

uvukao u kolibu i uspravio se u njoj. Sad sam se i ja potpuno uspravio pa toga čovjeka uhvatio za

ruku.

— Sil? — upita on gotovo nečujno tiho.

— Sil — odvratih ja i povukoh ga od vrata prema Halefu.

Zatim mu ljevicom stisnuh grlo, a desnicom ga tresnuh po sljepočici.

Nije se čulo ništa osim tihoga uzdaha, i čovjek klonu u moje ruke i na zemlju.

— Halefe, evo ti prvoga — svezi ga! — šapnuh mu. Čas zatim bio sam opet kraj vrata.

Došao je drugi. Nije ništa upitao, a ja sam ga odveo od ulaza i tresnuo ga s istim uspjehom. Kod

tredega nisam trebao biti tako oprezan. Kad je ušao i us-

pravio se, ja sam ga s leđa oborio na zemlju, kleknuo na njega i pridržao mu ruke. Toliko se prestrašio

da se uopde nije branio.

— Halefe, vatre!

— Odmah sidi! — glasno odgovori mališan. — Po-čekaj samo časak, evo me odmah.

Žigica zaplamti i pripali šaš. Ovaj se odmah zapali i plamen osvijetli kolibu. „Otac mirodija" ležao je na

zemlji pošteno svezan,, a onaj drugi tek upola vezan. U mojim se rukama nalazio' Aftab. Kad je vidio

tko sam, prokune i pokuša se osloboditi. Halef je to opazio pa skočio bliže i reče:

— Najprije demo svezati ovoga, jer je živ. Oba ostala su onesviještena, ako ih nisi ubio. Dragi sidi, to je

tako divno prošlo da bih odmah htio početi od početka. Kad bi se bar ovdje nalazile svjedokinje naše

pobjede, moja Hana, vrhunac sve ljupkosti, i tvoja Emeh, koja se dade usporediti samo sa sultanovom

ljubimicom! Mi bismo zapjevali pobjedničke pjesme, a one bi slavile našu neusporedivu hrabrost!

— Neka pjevaju samo kod kude, jer ovdje ne trebamo pjesama. Baci te klipane tamo u kut. Zatim

demo se svaka dva sata mijenjati spavajudi i bdedi.

— A što demo sa Safijem i njegovom ženom?

— Oni de prenoditi na splavi. Neka im to bude kazna, a sutra demo ih pustiti na slobodu. Moramo

spavati, pa bududi da to možemo samo> naizmjence, nemojmo gubiti vremena. Sa zarobljenicima

demo se pozabaviti tek kad svane. Tko de preuzeti prvu stražu?

— Ja, sidi, ja! Moram svakako vidjeti kakva de lica napraviti ta dva onesviještena čovjeka kad se

probude i vide da nas nisu ni izlemali ni ustrijelili. Od stida de pocrvenjeti, a od sramote opet

problijediti. Srdžba de im razgristi srca, a gnjev de razobiti njihova jetra i pluda. Bubrezi de im puknuti

od jada, a u cijeloj njihovoj utrobi de — stoj, kamo deš?

63

— Van. Spavat du vani, a ti ovdje samo govori dalje!

— O sidi, kakav si ti neobičan čovjek! Tko nakon takve pobjede može odmah spavati taj zapravo nikad

ne bi smio pobijediti u borbi. San je ubojica slave i svršetak osjedaja časti. U snu je i najhrabriji čovjek

samo lijeni ...

Dalje ga nisam čuo>, jer sam za sobom spustio ro-gožinu na vratima i pošao k svome konju koji je

ležao u blizini kolibe, čekajudi na mene. Pozdravio me je tihim i sretnim dahtanjem, a ja mu zatim

rekoh običajnu suru u uho. Iza toga ubrzo zaspah. Nisam se probudio dok me Halel nakon dva sata

nije dotakao.

— Ustaj, sidi — reče. — Moje je vrijeme prošlo pa du pokušati doznati da li likovi iz moga sna poznaju

slavu što smo je danas budni stekli.

— Kako Perzijanci? — upitah ga, ustavši.

— Razbor im se vratio, ali su Se ipak veoma nerazborito ponijeli.

— Kako to?

— Oni ne žele priznati da smo mi uzvišeni iznad svih junaka cijeloga svijeta i da ni jedan jedini čovjek

ne može dosedi našu mudrost i hrabrost.

— Ah! Čini se da si im održao veliki govor?

— Jesam, to sam učinio. Zar nisi možda s time sporazuman?

— Nisam, nikako nisam. Trebalo je šutjeti.

— Šutjeti? O sidi, ti nemaš ni pojma o govorničkoj nadarenosti koju mi je sudbina dodijelila. Smijem li

šutjeti kad mi nadarenost otvara usta? Mogu li progutati riječi koje mi poput mladih lavova skaču s

jezika i tako pokvariti zdravu probavu svoga želuca? Vjeruj mi, dragi sidi, ja se razumijem mnogo bolje

od tebe u to koliko je potreban alat za govor, pa se nadam da deš to priznati i da me nedeš osuditi na

šutnju kad budem govor smatrao potrebnim.

Ako je mali Hadži sada ovako govorio meni, kakve li je govore onda morao držati Perzijancima!

Ohladio sam njegovu zagrijanost, dobacivši mu malo zlobno:

— Šutjeti je zlato a govoriti srebro, kadšto čak samo i željezni lim. Lezi i spavaj! Probudit du te za dva

sata.

Halef priđe svom konju i dok sam krenuo prema kolibi, čuo sam ga gdje se tuži:

— Tako kadšto i posve razboriti ljudi imaju nazore koje ne može shvatiti ni najbistriji um! Samo Alah

zna zašto je to tako i nikako drukčije.

Kad sam došao Perzijancima, ugledah pri svijetlu vatre kako su im oči uperene u mene s mnogo

mržnje. „Otac mirodija" bio je toliko drzak da drekne:

64

— Napokon se pojavljuješ! Gdje si dosad bio? O-čekujem da deš nas smjesta odvezati!

Nisam mu odgovorio ni riječi, ved sam samo nabacao svježih drva na vatru i izašao, sjevši uz ono

mjesto kraj zida iza kojega su oni ležali u kolibi, tako da sam mogao čuti što govore.

— Taj je pasji sin gluh na moje riječi — škrinuo je Perzijanac.zubima. — Oni su znali da kanimo dodi.

Uvjeren sam da nas Safi nije izdao. Gdje bi on mogao biti sa svojom ženom? Vjerojatno leže negdje

isto tako svezani kao i mi. Volio bih znati kako je taj đaur mogao pogoditi što namjeravamo.

Nakon toga stadoše razgovarati tiše, tako da nisam uspio ništa razumjeti. Svaki put kad bih ušao u

kolibu da pod jarim vatru, čuo bih same grubosti, ali lm nisam odgovorio ni riječi Kad je prošlo moje

vrijeme Halef je tako lijepo spavao da nisam imao srca da ga probudim. Ostao sam na straži do

ranoga .jutra. Sad se Halef: sam probudio i stao mi predbacivati što sam ga ostavio da spava.

— Ti si sigurno mislio — promrmlja mališan — da du ja te ljude, ponovo uvjeravati o vještini svoga

govora. Ja to međutim ne bih učinio, jer mi je tvoj „željezni lim" oduzeo svako veselje da te ubojice

osvjetljujem prednostima svoga duha. Zato se nadam da du im smjeti ne riječima, ved djelom

dokazati da se lukavost mojega biča uzdiže nad njihovom mudrošdu do neba. Ti deš s time biti

sporazuman, sidi, zar ne?

_ u ovom slučaju hodu. Znaš da se ja protivim svakom mučenju pa i tada ako se radi o bezobzirnom

neprijatelju. Ovdje nam međutim prema zakonima pustinje pripada život tih ljudi, pa ako im taj život

poklonim, ipak ne smiju ostati posve nekažnjeni.

— Hvala Alahu koji te je prosvijetlio tom mudrošdu! Sretan sam što mom vjernom korbaču dopuštaš

da s ljubavi i nasladom istraži kako je debela koža tih ljudi.

Dragi je mališan vrlo volio mahati bičem. Osjedao sam odvratnost prema takvim kaznama pa mu zato

rekoh:

— Oni treba da dobiju udarce bičem, ali se nadam da ti ne namjeravaš sam preuzeti dužnost krvnika.

— A zašto ne, sidi?

— Jer nije nikakva čast tudi čovjeka koji se ne može braniti, pa i ako je zaslužio kaznu.

— Hm! — zamišljeno de Halef. — Time se čovjek doduše ne može pohvaliti, to je istina, ali istodobno

to nije nikakva sramota.

— Sto se toga tiče, postoje narodi kod kojih su krvnici tako prezreni da se nijedan čestiti čovjek ne

druži s njima. Pa i ondje gdje se to u toku vremena promijenilo, ljudi ipak smatraju da nije dostojno

suca da sam izvršava osudu.

— To se mene ne tiče. Sudac si ti, sidi, a ti znaš koliko ja uživam u tome da pomodu biča povedam

duljinu svoje ruke i usrdnost svoje srede. Da, da sam sudac, onda to zaista ne bih sam učinio.

— Ti si mnogo više od suca, ti stojiš daleko iznad njega.

65

— Ja? Kako? — začuđeno upita on. — Slutim da me ti pomodu jedne od tvojih lukavštlna želiš

zakinuti za divni užitak kojemu se moja duša ved raduje.

— To nije nikakva lukavština, ved veoma ozbiljna stvar, pa je u mene ulijeva poštovanje i prijateljstvo

što ih osjedam prema tebi, dragi Halefe.

Lice mu se smračilo pa mu riječi nisu zvučale baš odviše prijazno kad je rekao:

— To prijateljstvo i to poštovanje možeš mi sada dokazati samo time da mi dopustiš da pokrenem

kožu potočnoga konja.

— Saslušaj me samo još časak, pa ako još tada ostaneš u svojoj želji, ja du ti je ispuniti. Sudac donosi

osude prema zakonima što ih je dao vladar. Ako se protivi časti suda da sam izvede kaznu batinjanja

koju je odredio, onda vladaru koji stoji još mnogo više, nikako ne može pasti na um da vrši krvničku

službu. Priznaješ li to?

— To je zaista tačno, sidi — potvrdi Halef i ne slutedi da je tim svojim priznanjem upao u stupicu.

— Pa ipak želiš svojom rukom biče vati Perzijance?

— Tako je. Ti to, sidi, ne bi smio, jer si ti sudac.

— Da, ja sam zaista sudac, ali ti si znatno uzvišen iznad mene.

— Ja? Ja sam uzvišen iznad tebe? Ja — iznad tebe? — upita, a na licu mu se ukaza izraz velike

napetosti.

— Da, jer si ti vladar!

— Ja? Ja sam vladar...?

— Jesi. Ili zar možda ti ne vladaš svim hrabrim Hadedinima od velikog plemena Samara? Carevi 1

kraljevi na Zapadu vladaju svojim podanicima. Abd ul Hamid stoluje nad svim narodima Turske, Nasir

ed-din daje zakone Perziji, a ti vladaš svim ratnicima i pripadnicima Hadedina. Svejedno je, nazivamo

li takvog vladara carem, kraljem, sultanom, šahom ili šeikom, jer svi ti naslovi znače jedno isto i imaju

jednaku vrijednost.

Upravo sam se iznenadio, videdi promjenu na licu maloga Hadžija. Nestalo je mračnoga izraza, jer se

postepeno pretvorio u sve stupnjeve svjetlosti, dok na koncu nije drago njegovo lice upravo sjalo od

Užitka.

— Kralj — car — sultan — šah — šeik! — viknu. — Z&r su zaista sve te riječi posve jednake? Ti to

moraš znati, sidi, jer poznaš sve stvari koje postoje. Da, imaš pravo! Ja čuvam i usredujem svoje

Hadedine upravo 'tako kao što šah čuva svoju Perziju ili sultan Tursku. Kao što car Lehistana

memleketi1 ili kralj od Tune2 traže poslušnost od svojih podanika, tako i mene slušaju sva tijela, duše

i srca slobodnih Beduina koji su se skupili oko moga prijestola. Raduje me, sidi, da priznaješ veličinu

moga dostojanstva i da si shvatio opseg moje uzvišenosti!

66

— Da, to sam učinio, dragi Halefe. A ti se sad unatoč svem tom svojem dostojanstvu i svojoj

uzvišenosti želiš poniziti do krvnika pa dijeliti batine uzvišenom rukom, na čiji znak čekaju tvoji

najhrabriji ratnici?

1 Poljska • Dunav

— Mašalah! Ne, ja to nedu učiniti, jer bi to uprljalo poštovanje kojim moraju u mene gledati svi moji

prijašnji i sadanji preci, prapreci i djedovi. Slobodnog neprijatelja koji se može braniti smijem, ako me

uvrijedi, opaliti bičem po licu, ali. mi ne pada ni na kraj pameti da bičujem zarobljenika kojemu si ti

prema mojim zakonima izrekao osudu. Čuvajudi sjaj svoga života ja sam dužan da uzvišenosti svoga

vladalaštva dodam neprekidno nove zrake. Zato te molim, da kad se vratimo s našeg putovanja, ne

zaboraviš ponoviti ono što si upravo rekao o carevima, kraljevima, sultanima i meni kako bi Hana, taj

pojam sve ljupkosti ženskoga spola, doznala što gospodar njezinoga šatora znači za nju i za sve ostale

koji ga poznaju.

— Učinit du to. Ti se dakle odričeš toga da svojom rukom kazniš Perzijance?

— Odričem se. No pošto oni svakako moraju dobiti batina, pitam te tko de onda zapravo izvršiti tu

službu koja je ipak vrijedna zavisti.

— Njihov saveznik Safi.

— Zar taj...? O sidi, to ispunjava svu dubinu moje duše tugom i žalošdu! Upravo zato jer je njihov

saveznik on de ih udarati tako nježnom blagošdu .da de svaki udarac stidi na namijenjeno mjesto kao

čisti užitak. To se protivi obilju pravednosti koja stanuje u okolini mojega srca.

— O tome ne moraš voditi brigu. Postoji sredstvo kojim demo tako podjariti snagu njegove ruke da

deš biti zadovoljan njime. Pođimo sad po njega i njegovu ženu.

— Da, pođimo. Nadam se da je Safi dovoljno pametan da shvati da su batine za to da prodru kroz

kožu tako- da ih batinani čovjek osjeti do posljednje tačke ljudske unutrašnjosti. Ako on to još ne zna,

moramo se potruditi da nedostatke njegove spoznaje pretvorimo u savršenu jasnodu.

Otišli smo na splav i pronašli sila i njegovu ženu u istom položaju u kojem smo ih ostavili. Sigurno su

pretrpjeli teške muke, ustrajudi cijelu nod ovako, a ništa manja nije vjerojatno bila ni duševna patnja

koju mora da su pretrpjeli ne znajudi kako de se ta pustolovina završiti.

Kad smo ih oslobodili od lasa, jedva su mogli stajati. Žena je ostala jednako tako šutljiva kao i sinod,

ali Safi nije čekao što demo mu redi, ved nas je, čim smo ga oslobodili spona, upitao:

— Rekli ste da dete nas pustiti na slobodu ako ostanemo mirni. To smo i učinili. Možemo li sada otidi?

— Još ne možete — odgovorih.

— A zašto ne možemo? Vi ste nam to obedali, a tko ne drži riječ, taj je dostojan prezira i toga de...

67

— Suti! — upadoh mu u riječ. — Nitko nije tako dostojan prezira kao izdajica kakav si ti pa se varaš

ako misliš da možeš tako govoriti s nama! Mi smo vam zapovjedili da budete mirni. Ako sad pokušaš

da nas vrijeđaš, ja du povudi riječ i ti deš dobiti ono što si svojom izdajom zaslužio.

Safi odmah klone i reče:

— Nisam vas htio uvrijediti, ved sam samo htio znati hodemo li modi otidi i kada demo otidi.

— Samo o tebi ovisi hodemo li vas pustiti na slobodu ili demo vaše lešine baciti u rijeku.

— Naše lešine! — viknu prestrašeno, dok je njegova žena sva zastrašena buljila u mene. — Znači li to

da dete nas umoriti?

— Nedemo vas umoriti, nego demo vas kazniti smrdu, jer ste i vi nas namjeravali ubiti. Ja sam

pravedan pa i najpodlijem čovjeku dopuštam život. Osim toga, ti si takav bijednik da mi je upravo

odvratno da te kažnjavam. S ta dva razloga du te pustiti na slobodu ako poslušno izvedeš ono što du ti

sada redi.

— Reci što da činim? Je li teško?

— Nije. Ona tri Perzijanca kojima si nas htio izručiti isto su tako zaslužili smrt kao i ti. Jednako kao što

sam spreman da budem prema tebi milostiv, tako du i njima pokloniti život. Ipak ne smiju prodi posve

nekažnjeni.

— Ne, to ne smiju! — brzo upadne Halef, jer se radilo o njegovom najmilijem predmetu razgovora. —

Oni de dobiti batina, upravo slatkih batina. Pogledaj ovaj korbač koji mi visi za pojasom! Izrađen je od

kože potočnog konja pa zato gaji osobitu ljubav prema ljudskoj koži. Pozajmit du ti taj bič da bi svojim

saveznicima dokazao kako prijateljstvo koje osjedaš za njih raspolaže onom snagom i usrdnošdu što je

zahtijevam od tvojih ruku.

— Jesam li te pravo razumio? — prestrašeno de Safi. — Ja da ih tučem?

— Tako je — prijazno se nasmiješi Halef. — Svu trojicu i to što snažnije možeš. Mi demo pripaziti. Ako

ma i jedan jedini udarac ne bude izveden tako snažno kao što to mi želimo, onda deš ti sam dobiti

toliko udaraca koliko smo odredili za sva ta tri lopova zajedno.

— Alah, alah! To ne mogu!

— A zašto ne?

— Jer bi me oni kasnije, kad vi odete, zbog toga ubili.

Prilike su zaista bile takve da sam morao povjerovati Silu pa sam smatrao potrebnim da ga umirim.

Rekao sam mu dakle:

— Oni nede znati tko ih udara, jer demo im prije toga svezati oči. Ti deš vođi udariti pedeset batina,

Aftabu četrdeset, a onom tredem trideset snažnih udaraca. Budeš li ih štedio, onda deš ti dobiti svih

68

stotinu i dvadeset udaraca određenih za njih. Mi nemamo vremena. Odluči se! Poslušnost ili smrt.

Drugoga izlaza nema.

Sad je izjavio da je spreman. Otišli smo do kolibe gdje smo najprije svezali i muža i ženu.

Zatim sam s Halefom ušao u kolibu.

Peder-i-baharat vladao se jednako kao i nodu. Tek što nas je ugledao, prodere se na mene:

— Hodeš li me konačno poslušati i osloboditi nas? Naglom Hadžiju je ta drskost tako zašla u ruku

da je zamahnuo, zaboravivši veličinu svoga dostojanstva, a i opseg svoje uzvišenosti, pa Perzijancu

raspalio žestoku zaušnicu.

— Pseto! — zagrozi mu se. — Sad osjedaš samo moju ruku, ali rekneš li još jednu jedinu neuljudnu

riječ dobit deš moj nož da odjuriš u pakao. Sad demo tebi i tvojim drugovima dati da okušate mali

predokus radosti koje te ondje očekuju.

Perzijanac se nije usudio ništa odgovoriti. Zato su vrlo jasno govorile njegove oči, sipajudi u nas mu-

nje smrtne mržnje. Halef mu razmota kašmirski pojas ovijen oko pasa, razdere ga u tri dijela i njime

sveže zarobljenicima oči. Zatim izađosmo. Napolju me je Halef odveo malo u stranu da ga ne

uzmognu čuti Safi i njegova žena, pa me upita:

— Sidi, hodeš li prisustvovati kad ti silani budu sad dobili dobročinstva naše zahvalnosti?

— Nedu. To znaš ved otprije. Ja ne mogu gledati kada čovjeka tako strašno ponizuju, pa nastojim da

tome izbjegnem. Ti su ljudi vezani, pa moraju bez otpora primiti ono što dobivaju. Safi se također

nalazi u tvojoj vlasti, pa zato mislim da nije potrebna moja prisutnost pri tom odvratnom prizoru.

— Odvratnom? Sidi, ti si u svakom pogledu snažan čovjek, samo si u tome- jednom slab. Nije

odvratno, ved je naprotiv radosno gledati da pravda nije prevarena za ono što joj pripada. Ti si me

nazvao vladarom. Dužnost svakoga vladara jeste da se uvjeri kako je svaki zločin dobio zasluženu

kaznu. No, eto, ja se o tome želim osobito uvjeriti, pogotovu što je kazna ovdje mnogo manja nego

što bi zapravo morala biti. Tko je zaslužio smrt pa dobiva samo batine, on ih mora dobiti tako da ne

može pomisliti da su to slatke datulje. Ja sad idem, pa ako sil ne bude udarao iz sve snage, ja du

zaboraviti uzvišenost svoga vladala-štva pa du snagu njegove ruke pojačati svojim kor-bačem.

Halef je odvezao Safija i ušao s njim u kolibu dok je žena i dalje ostala privezana. Otišao sam da ne

čujem dreku bičevanih ljudi. Prošlo je oko pola sata kad se Halef vratio. Moj trag mu je rekao kamo

sam otišao, ali njegovo lice nije nipošto pokazivalo tako zadovoljan izraz kakav sam od njega

očekivao. Zato ga upitah:

— Je li sve prošlo u redu?

— Jeste — mrzovoljno reče Hadži. — Samo predjeli koje je posjetio korbač nisu više glatki.

— Pa ipak ti nisi zadovoljan?

69

— Stvar je protekla posve drukčije nego što sam očekivao. Safi je udarao iz sve snage, ali nijedan od

ta tri psa nije ni pisnuo. Samo su škripali zubima.

Kad je pao posljednji udarac, pomislio sam da de mi se bar prijetiti i proklinjati me, ali su ostali nijemi.

— To je za nas mnogo opasnije nego da su ne znam kako bjesnili. Teško nama, ako im dopadnemo

šaka!

— Hodeš li ih pogledati?

— Nedu.

— To sam i mislio pa sam zato pretražio njihove pojaseve i džepove i donio ti sve što sam pronašao.

— Sto je to?

— U džepovima Pedera-i-baharata našao sam ovaj novac i ovaj pergamenat. Ona druga dvojica nisu

imala ništa osim nešto malo sitnoga novca koji sam im ostavio.

Vredica što mi ju je Halef pružao sadržavala je oko pet stotina tumana. Vratio sam mu je. Pergamenat

je bio nekoliko puta složen i na jednoj strani ispisan brojkama. Na drugoj strani ugledao sam mali

crtež meni nepoznatog područja, te cio niz imena koja za mene vjerojatno nisu imala nikakve

vrijednosti. Ipak sam prema svom starom običaju prenio plan i ta imena u svoju bilježnicu. Malu

skupinu poluizbrisanih crtica, sličnih klinovima, smatrao sam beznačajnima, jer su izgledale kao da ih

je netko povukao samo da bi ispitao pero, ali su mi, kako se kasnije pokazalo ostale čvrsto usađene u

sjedanje. Zatim sam Halefu vratio i pergament pa mu rekao:

— Odnesi to sve natrag! To ne trebam.

— Sto demo učiniti? Ja sam sila opet svezao kraj njegove žene.

— Nastavit demo plovidbu, a njemu i njojzi demo toliko popustiti spone da de se morati još neko

vrijeme truditi da se posve odvežu. Tako demo dobiti toliku prednost da demo u Bagdad stidi prije ta

tri Perzijanca, premda njihova splav pliva brže od naše.

— To si pametno učinio, iako se zapravo ne trebamo bojati takvih ljudi. Ti mi dopuštaš da se, prije

nego što pođemo, oprostim bar od onog čovjeka iz Mansurije i njegove žene.

— Čemu to? To nije potrebno!

— Nije potrebno? O sidi, kako si ti malo upuden u potrebe ljudskih pozdrava! Ljudi se ne sastaju i

opet ne rastaju, a da nisu izveli propisane poklone kojima izražavaju poštovanje, i da se nisu

uzajamno uvjerili o svojoj velikoj ljubavi i vjernosti. Ako se u zemlji tvojeg nekadanjeg rođenja može

živjeti bez tih uljudnosti, onda time nikako nije dokazano da se i visoko obrazovani narodi Istoka

moraju tako nijemo razidi, kao dva dafada1 koji su se sreli, zapiljili se jedan u drugoga, a onda nijemo

odskakali dalje, jedan prema istoku, a drugi prema zapadu.

70

Put k našoj splavi vodio je kraj kolibe, pa je Halef pošao k njoj, držedi se ponosno. Ondje sam napola

odvezao Safija i njegovu ženu, i to tako da de se morati još nekoliko sati truditi da se posve oslobode

svojih spona. Dok sam to činio, mali je Hadži rekao ' silu:

— Ako se plemeniti prijatelji moraju rastati, onda s njihovih trepavica cure suze rastanka, a sunce

tuge zapada iza bregova žalosti. Kad sam te prvi puta ugledao, moja ti je duša pohrlila u susret kličudi

od radosti, a sada kad se moram od tebe zauvijek rastati, vidim pred sobom otvoreni grob svoje srede

i spuštam se u njega u nadi da deš ubrzo dodi za mnom i da deš umjesto mene biti u njem pokopan.

Naše je drugovanje bilo kratko, pa ipak su te ovdje vezale najsrdačnije spone, a naša je splav cijelu

nod bila ljupko boravište vašeg duševnog mira. Nadam se da naš sa-danji gorki rastanak ne

predstavlja razdvajanje zauvijek, jer bih želio da se naše oči ponovo sastanu. Onda de ti moje bilo

posvetiti sve svoje udarce, pretvorivši se u kožu potočnoga konja, a milovanje mojega korbača

dokazat de ti dubokom usrdnošdu da mi je uspomena na tebe i tvoje zasluge draga. Ja sam Hadži

Halef Omar, šeik Hadedina. Nemoj to zaboraviti, ti oče izdaje, ti djede laži, i ti striče himbenosti i

prezrenosti!

Pošto je Halef tako dao oduška svome srcu, on u znak prezira podigne praznu ruku u zrak i okrene se

da pođe za mnom. Odveli smo naše konje na splav, odvezali je i gurnuli je, pustivši da polako plovi niz

vodu. Držali smo se u blizini obale da bismo opet pristali ondje gdje je ležao kelek Perzijanaca. Htio

sam

1 žabac

toj trojici ljudi onemoguditi da nas stignu prije Bag dada i da doznaju gdje bi nas tamo mogli nadi. Zato

sam prerezao uže na kojem je visjela splav, pa smo je odvukli za našom splavi usred rijeke i pustili je

da pliva dalje.

Zatim se latismo vesala da ubrzamo našu plovidbu, i ubrzo prođosmo kraj sela Rešidije. Nakon toga

su slijedila sela Suadžen, Džerijat el Maman, Babib el Muralad i Imam Musa, odakle smo onda možda

još jedan sat plovili između pauninih gajeva koji su se pružali zdesna i slijeva rijeke, sve dok nismo

stigli do mosta u Bagdadu. Ondje smo pristali uz kumruk,1 ali nam nije nitko dodijavao, jer sam

odmah pokazao svoje valjane isprave. Stigli smo dakle sretno do prvoga cilja našeg puta.

' carinarnica

POLJAK I NJEGOV SLUGA

Prije nego što nastavimo svoj put brodom htjeli smo posjetiti one predjele koji su za nas bili toliko

važni i u kojima smo za vrijeme svog prijašnjeg boravka u tom kraju tako nemodni i osamljeni ležali

zahvadeni kugom. Prvi nam je posao bio da u gradu potražimo stan. Nisam htio ostati u kakvom

karavan-seraju zbog gamadi, a i moj je Halef smatrao da demo, kako se on volio izražavati, i onako

brzo upoznati „privrženost i ljubav toga stanovništva". Bilo je dakle, razumljivo da sam najprije

pomislio Aa onog čudaka, onog Poljaka kod kojega smo nekod stanovali i koji je stekao moju

naklonost. Nismo međutim znali da li još živi, da li se još nalazi u Bagdadu u istoj kudi. Uostalom,

nisam bio jedini koji se sjetio toga Ijubeznoga gostoprimca, jer kad smo svoje konje poveli s keleka na

obalu, Halef reče:

71

— Splav je sad za nas postala bezvrijedna i nitko je nede od nas kupiti, pa demo je dakle ostaviti da

leži ovdje. Neka je uzme tko god hode. Kamo da se sad obratimo, sidi?

— To i ja tebe pitam — odgovorih.

— Pala mi je na um jedna misao pa se nadam da de se i tebi svidjeti. Znaš li kod koga smo onda

stanovali?

— Znam, dakako.

— Hodemo li opet onamo?

— Bilo bi mi drago da opet pronađemo tog čovjeka.

— I njegovoga slugu kojemu je on bio podređen! — nasmije se Halef.

— Tko je pročitao moju knjigu „Iz Bagdada u Stambul" sjetit de se toga debeloga sluge i neobičnog

načina na koji je obavljao svoje dužnosti. Mogab sam pretpostaviti da je taj debeljko ved umro, jer je

ved i onda onako pretjerano debeo bio izvrgnut kapi. Imali smo vremena, pa dakle nije bilo pogrešno

ako potražimo tu kudu. Uzjahasmo dakle svoje konje i krenusmo u onom smjeru koji nas je imao

dovesti u traženi predio grada.

Čitalac de se sjetiti da je Poljakova kuda ležala u gajevima palmi na jugu grada. Premda je otad prošlo

mnogo vremena, ipak smo je lako pronašli, ali nismo se zaustavili pred malim vratašcima, ved pred

glavnom kapijom koja se nalazila na protivnoj strani vrta. Ondje sjahasmo i ja zakucah. Potrajalo je

dugo prije nego što sam čuo polagani korak koji se iznutra približavao vratima. U vratima se nalazio

mali otvor zatvoren poklopcem koji se sad otvori. Najprije ugledasmo dugačak šiljati nos, mnogo

šiljatiji nego što je bio prije, a iza toga staro, blijedo i naborano lice. Tupe oči promatrale su nas kroz

velike okrugfe naočari, a tanak i drhtavi glas upita:

— Što tražite ovdje?

Prepoznao sam ga: bio je to naš nekadanji gostoprimac, bivši turski oficir podrijetlom iz Poljske. U

ono vrijeme još nije nosio naočari, a i inače je bio veoma ostario. Vjerojatno me nije više poznavao.

Bududi da je govorio arapski, odvratih mu istim jezikom:

— Stanuješ li sam u toj kudi?

— Zašto to želiš znati? — upita nepovjerljivo.

— Jer bismo te htjeli zamoliti da smijemo svratiti k tebi.

— Ja nemam mjesta za strane ljude.

— Mi ne tražimo stan badava, nego demo ti rado platiti.

— Ja ne iznajmljujem. Osim toga vidim da imate i konje, a za konje nema kod mene mjesta.

72

— Ti imaš veliko dvorište. Dio toga dvorišta je natkriven pa tamo ima mnogo više mjesta, a ne samu

za dva konja.

— Psja krew - pasja krv! Poznaš li moje dvorište? Onda ti pogotovu ne mogu vjerovati. Gubite se

odavde!

Htio je da zatvori otvor u vratima, ali mu to spriječili rukom te ga pokušao umiriti.

— Ne budi nepovjerljiv. Mi smo pošteni ljudi i imamo ti izručiti pozdrave.

— Pozdrave? A od koga?

— Sjedaš li se da je nekod kod tebe stanovao jedan perzijski princ s dvije žene i slugama?

— Sjedam se — odgovori brzo. — S njima je bio i neki efendija iz Evrope sa svojim arapskim

pratiocem.

— Taj se efendija zvao Kara Ben Nemzi?

— Jeste! Poznaš li ga?

— Poznam ga i imam ti isporučiti njegove pozdrave.

— Dakle Kara Ben Nemzi još živi? Kod mene je bio samo kratko vrijeme, ali sam ga zavolio. Reci mi

gdje se sada nalazi i kako mu je.

— Ne bi li bilo bolje da ti to reknem u tvom stanu?

— Tako je! Uđite! Otvorit du vam!

Mora da su se vratašca na protivnoj strani upotrebljavala češde nego ova velika veža. Starac je morao

napeti svu snagu svojih drhtavih ruku da okrene ključ u bravi, a onda se krila vratiju nisu htjela

pomadi, tako da smo ih mi morali gurnuti izvana, Kad su se vrata otvorila, ugledasmo Poljaka upravo

onakvoga kao što je bio i nekada, u golemim papučama i dugačkom iznošenom kaftanu koji je odozdo

bio sav otrcan. Uveli smo konje u dvorište, a zatim opet zatvoriti vrata, zaključah i predadoh mu ključ.

— Dođite najprije u dvorište! — pozva nas, a zatim pođe stružudi svojim tankim nogama po zemlji

kroz vrt ispred nas, sve dok nismo stigli do natkrivenoga dijela dvorišta. Ondje privezasmo vrance.

Zatim nas uvede u predvorje iz kojega je vodilo poznato stepenište na prvi sprat. Ovdje je otvorio

vrata nadesno te uđosmo u knjižnicu koja je izgledala tačno kao nekod i imala jednaki uređaj.

Pozvavši nas da zajedno s njime sjednemo na divan, pljesnu na istočnjački način rukama. Napeto sam

čekao tko de se javiti na taj znak. Posve sam jasno mogao u sebi predočiti onoga strašno debelog

Ganimeda koji je popio gospodarevo vino, pa mu je umjesto njega ulio u bocu vode, kao da sam ga

tek jučer posljednji put sreo.

Poljak je morao još nekoliko puta pljesnuti rukama da bi se napokon, pošto sam i ja snažno pljesnuo,

otvorila vrata i na njima se pojavio... da, to je bio on, baš on, ali još mnogo deblji nego što je živio u

mom sjedanju. Obrazi su mu se duboko objesili. Koža mu je ispod očiju stvarala krvavo crvene vredice,

73

a oči se gotovo uopde više nisu ni vidjele. Odozdo mu je lice završavalo u debelom podvoljku, sigurno

teškom kao tusti boljoneski odojak, a odozgo u fesu, toliko masnu da bismo iz njega kuhanjem

sigurno mogli dobiti punu funtu loja. Jedina odjeda te ljudske bačve sa slaninom sastojala se od

razderanog kaitana koji više uopde nije imao boje, ali je ipak sjao u svim mogudim bojama. Kroz tu

tanku odjedu jasno su se razabirali golemi obrisi ruku i nogu, debelih kao u slona. A njegovo tijelo! Ti

bokovi! Najodrasliji morž bio je gladan siromašak u omjeru s opsegom i likom toga turskog sluge. A

onda njegove noge! Papuče u koje su bile zataknute bili su najljepši dunavski čamci s polu-

pokrivenom palubom. Kod njega nije moglo biti ni govora o nekom hodanju. Naprijed se mogao

pomicati samo tako da je ukočeno gurao noge pred sobom. Ved sada, kad nije učinio ništa osim što je

otvorio jedna ili dvoja vrata, čitavo mu se čelo sjalo od znoja. Nije dakle čudo da je njegov gospodar

morao osobno dodi pred nas na vrata. Ipak je taj debeljko bio drag i dobar momak, jer mu se lice

upravo sjalo od pripravnosti da nas posluži kad je povjerljivo i podložno upitao:

— Sto želiš efendijo? Pljesnuo si rukama. I opet, i opet! Kad deš me najzad pustiti na miru? Ali samo

zapovijedaj! Rado du učiniti sve što naređuješ.

— Kave i duhana! — glasio je odgovor njegovog gospodara. — Vidiš da imam goste.

— Kave? Alah o Alah! — uzdahnu debeljko iskre-nuvši odice.

— Sto jadikuješ? Požuri! Gostima se daje kava.

— Da, daje im se efendijo, ja to tačno znam. Nudi im se kava ... naime ... ako je čovjek ima.

— Ta ti si tek prekjučer zatražio od mene šest pi-jastera da kupiš kave.

— Jesam. Zaklinjem .ti se svim prorocima i kalifima da sam kupio kavu.

— Gdje je onda?

— Nema je više.

— Nema je više? Pa ja zbog svojih očiju uopde nisam pio kave.

— O efendijo, ne ljuti se na mene! Ja sam nedužan, jer upravo zbog mojih očiju moram piti kavu da bi

ih naoštrio za službu.

— Ali kave za šest pijastera za dva dana?

— A koliko dobiješ za šest pijastera? Kad pođem da kupim kavu, moram putem kudi dva puta svratiti

kavedžiji da se malo okrijepim, a na povratku kudi i opet dva puta. To stoji četiri pijastera, pa dakle za

kupnju kave preostaju samo dva pijastera. Koliko se dobiva za njih? Vidiš i sam, efendijo, da sam

nedužan.

— Ali ja ipak moram svojim gostima ponuditi kavu.

— Da, zaista im moraš ponuditi. Daj mi dakle opet šest pijastera, pa du podi po nju.

74

— Ako te pošaljem, ti deš se opet četiri puta svratiti kavanaru, pa deš se tek uvečer vratiti da mi do-

neseš bina1 za dva pijastera. Ja sam upravo van sebe i ne znam šio da radim.

Bududi da je to rekao napola sluzi, a napola meni, pokušah ga umiriti.

— Nemoj se brinuti, efendijo. Mi smo se snabdjeli kavom za put, pa je još nešto malo imamo. Nalazi

se u bisagama. Moj de je pratilac donijeti.

— Zahvaljujem ti, gospodine. Olakšao si mi srce i spasio si me od sramote da svojim gostima ne mogu

ponuditi smeđe pide gostoljubivosti. Zato deš sa mnom popušiti najbolji duhan koji se može dobiti

ovdje -u Bagdadu. Donesi brzo čibuke!

Debeljko, komu je bila upravljena ova zapovijed, ponovo iskrenu oči i turobno viknu:

1 sirova kava u zrnu

— Cibuke? Alah, Alah! Duhan, o duhan!

— Nemoj jaukati ved se požuri.

— Molim te, efendijo, skupi cio svoj razbor! Zašto da se žurim kad se žurbom nede baš ništa

izmijeniti? U kudi nema duhana.

— Nema duhana? — To nije mogude. Pa valjda se nije cio duhan mogao potrošiti. Ved puni tjedan

dana nisam pušio.

— Ni ja nisam pušio!

— Onda reci što je! Moram svojim gostima ponuditi čibuke.

— Da, zaista im moraš ponuditi, efendijo. Molim te dakle za deset pijastera da pođem po duhan.

Debeljko je pogledao svoga gospodara, a ovaj opet nemodno pogleda mene, tako da sam mu rekao:

— Ne brini se za duhan, efendijo. Imam ga sa sobom. Tvoj sluga — kako se zapravo zove?

— U šali ga nazivamo Kepek.

— Neka dakle tvoj Kepek donese čibuke, a za to de vrijeme moj pratilac donijeti kave i duhana.

— Kako si dobrostiv, gospodaru! Samo uslijed tvoje prijaznosti mogu ispuniti dužnosti koje imam

prema vama.

Halef je otišao, ali Kepek se nije ni maknuo. U neprilici je pomicao svoje debele ruke amo tamo i

objesio donju usnicu da se u punoj veličini mogao razabrati posljednji zub koji mu je preostao od sva

tri-, deset i dva zuba.

— Sto hodeš još? — upita ga njegov gospodar.

75

— Ti govoriš o čibucima, efendijo — zastenje Kepek — ali mi imamo samo još jednoga, iz kojega

obojica pušimo.

— Onda idi i donesi tu lulu.

Razumije se da me je taj odnos između gospodara i sluge veoma zabavljao. Mora da su postojali

temeljiti razlozi zbog kojih je gospodar pokazivao tako veliki obzir prema sluzi. Sjedam se da mi je

Poljak nekad rekao: „Možda du vam jednom ispripovjediti zašto sam tako obziran prema tom

čovjeku. On mi je iskazao velike usluge."

Debeljko se dakle zvao Kepek. To je turska riječ, a znači mekinje. To i nije bilo loše. Postoje određene

životinje koje se hrane mekinjama da bi se ugojile. Pri tome sam se sjetio riječi koju je njegov efendija

onom prilikom rekao: „On sam pojede i popije gotovo sve, a ja dobivam samo ono što preostane."

Tako zaista nije bilo čudo da je Poljak imao premalo onoga obilja u kojemu se njegov sluga upravo

gušio.

Sad se vratio Halef s kavom i duhanom. Donio je i naše lule, čime smo Poljaka spasili i posljednje

neprilike, jer da nismo imali čibuke, morali bismo sva trojica redom pušlti iz njegovog čibuka.

Uto se vratio i Kepek, pa je dašdudi od zasoplje-nosti donio gospodarovu lulu. Izvršivši taj teški posao,

odgegao se opet napolje, ali nije zatvorio vrata, ved ih je samo prislonio. Bio sam uvjeren da je ostao

vani pred njima da štedi svoju snagu i da ne mora prolaziti dugačak put ako njegov gospodar opet

pljesne rukama. Ali što de biti s kavom? Činilo se da je na kavu zaboravio, premda je vredicu s našim

kavinim zrnjem s mnogo ljubavi zavukao ispod kaftana na prsa. Kad su čibuci bili napunjeni i

pripaljeni, započe nekadanji oficir:

— Vi mi dakle donosite pozdrave perzijskoga princa koji se zvao Hasan Ardžir-mirza? To je bio veoma

otmjen gospodin pa je možda pripadao samoj šah-in-šahovoj obitelji.

Uto debeli Kepek proviri glavom kroz vrata i reče:

— Da, sigurno je bio visokoga podrijetla, jer mi je, prije nego što je otišao, dao kao bakšiš tri zlatna

tumana.

Uvukao je glavu, a njegov gospodar nastavi, a da ga uopde nije ukorio:

— Imam razloga da ni prema kojem Perzijancu ne budem gostoljubiv. Ovome sam ipak otvorio svoju

kudu, jer mi ga je doveo Kara Ben Nemzi kojega sam zavolio čim sam ga ugledao.

Kepek opet proviri kroz vrata i viknu:

— I meni se veoma svidio, jer mi je dao kao bakšiš dva zlatna tumana.

Ja sam se zaista onom prilikom mogao za Polja-kovu gostoljubivost odužiti njegovom sluzi

napojnicom od šesnaest maraka, jer je Hasan Adžir-mirza bio prema meni veoma velikodušan. Tusto

lice iščeznu opet iza vrata, a starac nastavi;

76

- Onaj Inglisi, koji je neprekidno govorio o iskapanjima bio je neobičan čovjek. A ipak je morao biti

bogat, veoma bogat, jer sam kasnije čuo da je kupio svu prinčevu dragocjenu imovinu.

Sad se ponovo pojavi Kepekovo lice i mi čusmo radosnu potvrdu:

- Da, bio je veoma bogat, jer mi je kao bakšiš dao zlatnu englesku liru, za koju sam dobio stotinu i

dvadeset pijastera.

— Sve skupa si kao bakšiš primio tri stotine šezdeset pijastera? Imaš li ih još? - upita njegov gospodar.

— Nemam!

- A gdje su ti?

- Svi su potrošeni, nema ih, otišli su za burmut.

- Psja krew! Toliko novaca za burmut!

— Ne ljuti se, efendijo, i nemoj se uzalud uzrujavati! Izračunaš li koliko je vremena otada prošlo

sigurno deš uvidjeti da sam nedužan.

Nakon tih riječi Kepek ponovo povuče glavu. Nagli Halef nije bio toliko strpljiv da počeka dok mi se ne

učini da je došao pravi čas da reknem tko smo, ved upita:

— Jesi li ikad još čuo o onim ljudima koji su kod tebe stanovali?

— O Perzijancima i o Inglisiju nisam čuo ništa, ali o onoj dvojici jesam. Ja živim veoma osamljen i

rijetko izlazim iz ove kude. Naprotiv kad Kepek odlazi da nakupuje namirnice, svrada u četiri kavane, o

kojima je maločas govorio. Ondje sjede ljudi i razgovaraju o čudesima i djelima iz prošlih vremena, o

velikim vojskovođama i drugim junacima. Pripovijeda se i o događajima iz sadašnjosti, pogotovu ako

su se odigrali ovdje u blizini. Tako je Kepek nekoliko puta čuo govoriti o efendiji iz Almanje i njegovom

arapskom pratiocu koji su bili moji gosti. Ta su dva čovjeka neusporedivi lovci i najglasovitiji ratnici

čitave Džezire. Oni napadaju i ubijaju lava, a sve se plemena koja stanuju između graničnih planina i

pustinje boje njihove hrabrosti, njihove lukavštine i njihovih pušaka. Kara Ben Nemzi posjeduje

navodno dvije učarane puške koje uopde ne mora nabijati, i koje nikada ne promašuju cilj. Ako se oko

njih mogla stvoriti takva legenda, onda on i njegov Halef, bez kojega ga još nije nitko vidio, moraju

ipak biti izvanredni ljudi.

Za tih je riječi lice moga malog Halefa zasjalo od ushidenja. Oči mu zablistaše a glas mu je bio pun

radosti kad je upitao:

— Halef? Zar se samo tako zove? Ne poznaš li čitavo njegovo ime?

— Koliko se sjedam ime mu je Hadži Halef Omar.

— O, nikako! To je samo početak. Taj najglasovitiji ratnik među svim beduinskim plemenima zove se

Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Gosara. Ni to nije još izdaleka njegovo

77

potpuno ime, jer bi ga on pomodu svojih nebrojenih predaka, prapredaka i djedovskih prapredaka

mogao toliko razvudi da bi ono doseglo od zemlje do neba i od neba opet do zemlje.

Stari je Poljak svakako poznavao mišljenje Beduina da je onaj čovjek vrijedan to više poštovanja što

mu je dulje ime, te da svatko tko se želi istadi dodaje svom imenu toliko imena svojih predaka koliko

ih poznaje ili ne poznaje. Zato mu se to dugačko ime što ga je Halef izrekao nije učinilo ničim

osobitim, pa reče:

— Htio bih znati je li istina da je taj Halef prvotno bio siromašan i nepoznat čovjek, pa se svojom

hrabrošdu uzdigao na položaj šeika Hadedina?

— Istina je. Ja to mogu posvjedočiti — potvrdi Halef. — Bi li ti prepoznao toga pobjednika svih do-

sadanjih junaka, kad bi opet došao k tebi?

— Sumnjam da bih ga prepoznao, jer su moje stare oči postale veoma mutne i slabe.

— Ne bi li ga prepoznao ni po glasu?

— To ne znam. Da bi mogao upamtiti glas nekog čovjeka, moraš dugo boraviti s njime. Hadži Halef

Omar je naprotiv samo kratko vrijeme proveo kod mene. Osim toga nije mi tom prilikom tako udario

u oči da bi se njegov glas ili njegov lik urezali u moja sjedanje.

Ili

— Nije ti udario u oči? Sto to čujem? Dopusti mi da se silno začudim! Takav pobjedonosni junak kakav

je taj neusporedivi šeik Hadedina ipak raspolaže tako neistraživom dubinom sposobnosti da se ureze

u svačije sjedanje, pa se njegovo lice ne može ni najoštrijim nožem izrezati iz bogate slave njegove

prošlosti- i iz sjedanja ljudi koji mu se dive i silno ga poštuju. Svi ratnici neprijateljskih plemena i sve

divlje zvijeri planina upamtile su njegovo lice i bježe smjesta čim ga ugledaju ili začuju njegov silan

glas. A ti, kojemu je iskazana velika čast da ga upoznaš u svojoj kudi i da udišeš divote njegove

prednosti, ti si ga mogao zaboraviti? Tomu se zaista čudm! Pogledaj ovoga glasovitog Kara Ben Nemzi

efendiju! I on de ti redi da slabost tvojega pamdenja ne može doduše sjajne zrake moje uzvišenosti

nikada . ..

Uto Poljak prekinu Halefa. Mališan koji se redovito razmetao hvaledi sam sebe, neoprezno je

spomenuo moje ime. Poljak najprije napne uši, a onda mu naglo upade u riječ:

— Ovaj Kara Ben Nemzi efendija ovdje, kažeš -jesam li te pravo razumio?

— Alah! — nasmije se Halef napola u neprilici. — To mi je zaista izletjelo iz usta. Pogledaj ga samo!

Ni-njega nisi prepoznao.

— Mašalah! - To ste dakle vas obojica! Ti si Hadži Halef Omar, a ovo je Kara Ben Nemzi!

— Da, nas nitko ne može zamijeniti ni s kojim drugim čovjekom.

— Onda neka ste mi dobro došli! Velim vam da vam na raspolaganju stoje sve prostorije moje kude i

cijeli moj imutak dokle god to želite!

78

Skočio je na noge i pokazao iskrenu radost koja je bila to dirljivija što nam naš tadanji kratki boravak

kod njega nije davao osnove da povjerujemo kako je sačuvao takvu naklonost prema nama. Pomislio

sam da ovdje sigurno postoji još koji razlog što nam se toliko obradovao. Uostalom, nije on bio jedini

koji je pokazao toliku radost, jer su se sad širom otvorila vrata i Kepek dohrli k nama koliko su mu god

to dopuštale njegove goleme naslage sala. On mi pruži obje ruke i vikne svojim visokim masnim

glasom:

— Slava Alahu za tu veliku radost koju mi je danas udijelio! Kako vidiš, efendijo, nisam zaboravio ona

dva zlatna tumana koja si mi dao. Oni su doduše ušli u obliku burmuta u moj nos, ali ipak nisu iščezli

jer su se odande spustili u srce. Mi smo sve od onog vremena neprekidno željeli da vas opet vidimo

kako bismo vas uputili u jednu stvar o kojoj uzalud razbijamo glavu.

Dakle je ipak postojao posebni razlog za tu radost kojom su nas dočekali. Odnos između toga

gospodara i sluge bio je tako srdačan da se ni ja nisam žacao da mu stisnem ruku, što se doduše s

obzirom na opseg njegovih jastuka na rukama nije dalo obaviti jednim stiskom, ved samo malo

pomalo.

— Da, tako je - suglasi se i Poljak. - Moram te, efendijo, zamoliti za savjet, jer osim tebe nemam

nikoga kome bih se mogao povjeriti.

— Budem li ti mogao dati savjet, rado du to učiniti. Zašto sam upravo ja taj čovjek?

— Jer te smatram jedinim pravim čovjekom na koga se mogu obratiti. Sve ono što se o tebi

pripovijeda i što sam ja čuo putem Kepeka dovodi me do uvjerenja da se nedu na tebe uzalud

obratiti. Zbog toga sam sretan što ste došli, jer de mi vaš dolazak povratiti mir mojega srca koji sam

izgubio.

— A meni de vratiti snagu zdrave probave koju sam također izgubio — doda Kepek, udesivši tužno

lice. — Moj je želudac nekad primao sve što sam mu nudio, ali ved dulje vremena uskraduje mi

službu, tako da jedva mogu silom toliko ugurati u njega Koliko je prijeko potrebno da me za nuždu

održi na životu. Uvjeren sam da du umrijeti polaganom smrdu od gladi, pa si ti efendijo došao u

Bagdad upravo da me spasiš.

Mogao bih se glasno nasmijati toj gorkoj tužaljci, ali sam pazio da ne odam svoju potajnu veselost. Ni

njegov gospodar nije ni trepnuo okom za tog jadi-kovanja, ved mu naloži:

— Moramo pokazati da su nam ti gosti dobro došli. Kepek, požuri, potrči, skoči i priredi dobro jelo.

Ved je davno prošlo vrijeme objeda.

Požuri, potrči, skoči! Kakva li naloga za toga gorostasa! Nije se ni pomakao da ma jednom zako-rakne,

ved je samo polako, kao u krajnjem čuđenju, zakimao glavom, pogledavši pri tome svoga gospodara s

očitim predbacivanjem:

— No, što još stojiš ovdje? — upita ovaj. — Zar zaista ne znaš što treba učiniti za tako dobrodošle

goste?

— Da, to vrlo tačno znam.

79

— Onda se požuri i pripremi nam jelo!

— O Alahu, o Muhamede! Ja treba da se požurim, a nikakva žurba ne može ništa promijeniti!

— Na čemu ne može promijeniti?

— Na potpunom pomanjkanju svake zalihe namirnica. Gdje ništa ne postoji tamo se ništa ne može ni

skuhati.

— Ali ti si još prekjučer, kad si donio kavu i duhan, kupio i pola brava.

— Da, kupio sam ga.

— I jedno pile?

— Bio je to čak mladi pijetao, najbolji od sve peradi na tržnici.

— Donio si i riže, maslaca, rajčica i mirodija?

— Da, da, sve sam to donio — prizna Kepek.

— Onda imaš svega da prirediš dobro jelo.

— O efendijo, ti se izvoljevaš šaliti. Sve to što si nabrojio, sve je to ved pojedeno.

— A tko je to mogao pojesti?

— Ja!

— Ti? Onda bi morao imati želudac kao kosedž1! Debeljko udesi najbjednije lice i reče:

— Efendijo, neka ti Alah oprosti što me uspoređuješ s takvom morskom nemani! Zar nisi maločas čuo

što sam ti rekao? Efendija Kara Ben Nemzi i šeik Hadži Halef Omar su čuli. Oni de mi poslužiti kao

svjedoci da više ne mogu gotovo ništa jesti, jer je moj siromašni želudac slab i tanak kao mjehur od

sapunice koji može svakog časa pudi.

— Mada imaš tako slab želudac, ti si sam pojeo pola brava i mladog pijetla. Ono što sam ja od toga

dobio to se uopde ne može računati.

1 morski pas

— Alah! Ti bacaš moju dušu u silnu tugu. Sve što sam učinio, učinio sam od ljubavi i poštovanja prema

tebi. Brav je pred dva dana podnio smrt, tako da je njegov miris počeo čeznuti za sahranom. Zar sam

ti dakle mogao dati da jedeš od njega?

— Zašto si ga dakle kupio kad je smrdio?

— Jer nisam bio kod kisaba1 dok još nije smrdio.

— Trebao si dakle uzeti svježe bravetine.

80

— Svježe nije bilo. Sve meso koje je visjelo kod njega smrdjelo je.

— Zašto onda nisi otišao kojem drugom kisabu? Debeljko iskrene oči od saučesnog začuđenja, plje-

snu rukama da je odjeknulo kao da je puklo veliko jedro na glavnoj katarki i vikne:

— Neka me Alah zaštiti! Da pođem drugom kisabu? Pogledaj me, efendijo! Zar sam ja hrt da smatraš

kako mogu trčati od jednog mesara do drugoga? Zamisli samo da du biti odmah mrtav ako izgubim

dah, a on mi se ne vrati! Osim toga tačno znaš da nisam morao otidi samo mesaru, ved i u druge dke-

kine2. Meso sam spekao i pojeo skupivši sve svoje samosvladavanje kako ti ne bi bio prisiljen da na

svom zdravlju iskušaš tužno djelovanje takvoga jela. Umjesto da zato požanjem hvalu, moram slušati

riječi ukora.

Činilo se da je starca to predbacivanje dirnulo, jer je blago nastavio:

— Manimo se dakle bravetine! Ali bar taj pijetao nije trebao tako brzo nestati u tvom želucu.

— Molim te ne govori o njemu! Tako je bilo zapisano u knjizi života. On je zaklan istoga dana kao i

brav. Oboje sam kupio istoga sata, zajedno ih odnio kudi, pa brava i pijetla spekao na štednjaku

jednog kraj drugoga. Iz toga slijedi da ih je zajedno valjalo i pojesti. Osim toga pijetao me je sigurno

spasio smrti. Kad je naime bravetina pošla putem koji joj je bio preodređen, moj je siromašni želadac

pao u stanje takve bijede da sam ved pomislio da du se oprostiti od ove zemlje, i da sam jasno osjetio

da mi je pre-određeno da du se zbog toga što sam pojeo to pokva-

1 mesar

* Trgovine,

reno meso sastati sa svojim precima. Onda sam pomislio na tebe i na to što de biti s tobom, ako te ja,

jedina potpora tvoga života, budem morao ostaviti. Morao sam dakle svladati nevolju svoje probave,

a to sam mogao polučiti samo tako da sam pozvao natrag svoj želudac koji je ved napola bio umro,

zamamivši ga mladim pijetlom, da još jednom pokuša ispuniti svoje zemaljske dužnosti. Uspjelo mi je.

Drugo ništa ti ne mogu redi, efendijo, a sad radi što god nodeš.

Ovaj snažan dokaz polučio je svoju svrhu. Činilo se da je starca dirnula jedina potpora njegova života,

jer je dobrodušno mahnuo rukom i rekao:

— Ne kanim te žalostiti, pa povlačim svoje pred-bacivanje. To međutim ne mijenja naš položaj.

Moramo jesti, a nemamo ništa za jelo.

— O Alahu, o Alahu! Kakvih li kratkih misli i kojeg li nedostatka potrebne prisutnosti duha! Poslu-šaš li

dobar savjet koji mi upravo lebdi na usnama svoj de našoj nevolji odmah biti kraj.

— Sto mi dakle savjetuješ?

— Daj mi opet novaca, pa du podi da donesem sve što trebamo.

— I nedeš se vratiti prije večeri?

81

— Ta ja moram posjetiti svoje kavane da pripovijedam kako su k nama došli neusporedivi efendija

Kara Ben Nemzi i hrabri šeik Hadži Halef Omar. Morat du odgovoriti na stotinu pitanja, pa se nikako

ne mogu prije mraka vratiti kudi.

Da je evropski sluga tako nešto rekao svi bi ga smatrali ludim. Ali Kepek je držao da ima pravo da nas

pusti da gladujemo kako bi se on mogao prošetati. Činilo se da njegov gospodar u svojoj bezgraničnoj

obzirnosti ne zna što da kaže, pa mi se dakle učini da je vrijeme da se umiješam.

Moj je mali Hadži ved odavno izgubio strpljivost. On ustane, prijateljski potapša po ramenu toga

vječno nevinog krivca i: upita ga:

— Oprosti mi, prijatelju polovice brava i posve mladoga pijetla. Možeš li mi redi tko je gospodar ove

kude?

— Efendija kome služim — glasio je odgovor.

— Lijepo, ti najgladniji među svim kuharima svih zemalja na svijetu! Ne smiješ dakle raditi ono što li

se prohtije, ved ono što traži gostoprimstvo tvoga gospodara, a ono traži od njega da njegovi gosti

dobiju što prije nešto za jelo. Poželiš li onda kasnije otidi u kavane, možeš to mirno učiniti. Ja ti

nemam što zapovijedati, ali ako ondje ... pripazi sad što ti kažem ... ako ondje spomeneš ma i jednu

riječ o tome da se mi nalazimo u Bagdadu i gdje se nalazimo, onda deš sutra ujutro biti lešina koju su

čitavu nod postepeno ubijali.

Debeljko od prepasti uzmaknu nekoliko koraka, i to tako brzo kako od njega nipošto ne bih očekivao.

Problijed'o je sve do podvoljka i promucao:

— Lešina koju su čitavu nod — postepeno ubijali - !

— Tako je — vrlo ozbiljno izjavi Halef.

— Ali zašto? — Ali zašto? — Zašto mrtva... zašto ubijena ... zašto lešina ...?

— To du li objasniti. Mi imamo neprijatelje koji nas progone i koji nas traže u Bagdadu. Pronađu li nas,

dodi de do borbe. Nas dvojica demo doduše pobijediti, ali kuda u kojoj stanujemo morat de snositi

posljedice. Njihove de stanovnike polako mučiti do smrti.

— Mučiti — do —smrti—! Neka me Alah sačuva od đavola, od smrti i od svih ljudi koji me žele ubiti.

Ne pada mi ni na pamet da zađem u kavane dokle god ste vi ovdje. Držat du jezik za zubima i nikome

nedu odati gdje se nalazite. Najradije bih ostao kod kude, i ne bih uopde izašao izvan granica našeg

vrta.

— To si mudro sm'slio. Spreman sam da ti olakšam tvoju hrabru povučenost, tako da sam pođem u

dudane i da nakupujem što trebamo. Ti dotle naloži vatru. Dođi sa mnom u kuhinju!

Obojica izađoše a kad su nestali, Poljak me zabrinuto upita:

— Hadži Halef. Omar je sigurno pretjerao. Zar zaista imate neprijatelje koji vas progone?

82

— Mi smo se doista sreli s nekim ljudima koji su prema nama tako neprijateljski postupili da su odutili

naš bič. Bili su to Perzijanci — odgovorih mu.

— Ah, dakle opet Perzijanci!

— Tako je! Oni upravo plamte od osvete, a bududi da znadu da se nalazimo u Bagdadu, oni de nas

potražiti da pronađu priliku i osvete nam se za udarce što su ih dobili. Halef je malo pretjerao da

tvoga slugu zaplaši zbog poznatih razloga. Čini se da je taj Kepek prilično plašljiv.

— Varaš se, efendijo! On je bio onbaši1 i to jedan od najvrednijih i najhrabrijih podoficira. Kod te bih

ti prilike htio redi da se ja zovem Dozorca, i da su me iz vojske otpustili kao bembašu2. Kepek je sad

star i lijen. Prije je bio spretan, pokretan i vječno raspoložen za tučnjavu, a njegova silna debljina sad

kao da govori upravo protivno. Možda su i ta ljubav koja ga veže uza me i brižljivost kojom me

neprekidno okružuje djelovale u tom pravcu da se sad čini staloženiji nego što je bio prije. On me je

više puta izbavio usred neprijatelja, pa mi je i inače iskazao različite usluge zbog kojih imam obzira

prema njegovim slabostima. Uvjeren sam da bi i sada stavio na Kocku svoj život za mene ako bi to

bilo potrebno. On mi je vjeran kao zlato, a ima i iskustva uz štednjak, tako da ne moram držati

kuhara. Jede doduše vanredno mnogo, pa mi daje samo otpatke, ali za mene je i to dovoljno. Sto se

pak tiče njegove kave, on kuha dvije vrsti, i to dobru i jaku kavu za sebe, a rijetku za mene, jer tvrdi da

bi meni jaka kava odviše zašla u krv i da moji živci ne bi to mogli... Psja krew! Ja govorim o kavi i pri

tom sam se sjetio da još uvijek nemamo kave. To je zaista neobzirno prema tebi, . efendijo! Neka

Kepek odmah donese kavu!

Bembaša je dva, tri. pet pa i deset puta pljesnuo rukama, ali debeljko nije dolazio. Tek kad sam ja

otvorio vrata i tako čvrsto pljesnuo dlanovima da su me zaboljeli, dovuče se polako i nevoljko reče:

— I opet! Tek što sam tome Hadži Halefu koji ništa ne shvada dao upute kojima se samo smije

umjesto da ih primi s dostojanstvom, opet moram trčati ovamo! Sto hodete?

— Kavu! — odgovori Dozorca.

1 desetar ! major

— Kavu? Kave nema, pa de je tek Hadži donijeti sa sobom. Bududi da on sam plada sve što de donijeti,

ja sam mu rekao da ne zaboravi kavu.

Pomislio sam da je debeljko zaboravio na kavu, pa ga podsjetih na to da ju je sakrio na svojim prsima.

On mi odgovori toliko hladnokrvno da me je to zaista iznenadilo:

— Da, ja sam spremio kavu u kaftan, efendijo, ali sam je opet izvadio iz njega.

— A gdje je ta kava sada?

— Ja sam je sakrio i spremio.

— Sigurno je želiš sam popiti?

83

— Tako je! Uvidjet češ, o efendijo, da sam na to ovlašten. Znaj da je za nekoliko dana moja id jaum il

vilede,1 pa du pozvati nekoliko znanaca. Oni su izvrsni poznavaoci kave, pa bududi da sam vidio da ti

imaš bolju kavu nego što je kupuje moj efendiju, ja du tvoju kavu sačuvati za svečanost, a vama du

skuhati onu što de je donijeti Hadži. Samo se strpite. Nede dugo potrajati i on de se vratiti.

— Ali zašto da baš tvoji posjetioci dobiju tu moju dobru kavu?

— Efendijo, kako to samo možeš pitati? Jedno je od najvažnijih propisa kurana da se gostima treba

time iskazati čast da im se daje ono najbolje što se ima.

Sad sam debelom onbašiju ipak morao pokazati strogo lice:

— Upravo zato što poznam te propise veoma se čudim što se ti usuđuješ uzeti moju dobru kavu i

meni umjesto nje ponuditi lošiju! Smjesta deš skuhati moju kavu, jesi li čuo, smjesta, i to onako jaku i

dobru kako to traže otmjena gospoda. Ja te uostalom opominjem pred Hadži Halefom. On je

navikao^ da ga veoma pomno dvore i ne dopušta da ga itko zanemaruje. Osim toga on voli jesti i piti

što je bolje mogude, a tko se na to ne obazire, on mu brzo umije uliti dužno poštovanje. Čuvaj se

njegove srdžbe! On je slobodan Ben Arab,2 pa ako mu itko i najmanje povrijedi čast, smjesta uzvrada

udarcima ili ubodima nožem.

1 proslava rođendana * Arap

Ovakav ukor nije debeljko vjerojatno ved odavno čuo. On se sagnu i ponizno odgovori.

— Hvala ti, efendijo, što si me upozorio na ta opasna šeikova svojstva. Pa to je pravi divljak! Odmah

du donijeti tvoju kavu, jer voda ved kuha, a ja sam kavu ved stucao u džurnel binu.1

— Ved? Ah, kava je dakle bila određena za tebe i mi je nismo trebali dobiti?

— Prestani s predbacivanjima, efendijo! Bududi da sam kavu htio ponuditi svojim gostima, morao

sam je najprije okušati da se uvjerim je li dobra. Ti si me međutim poučio, pa sad znam kako se imam

vladati. Miris te kave ublažit de tvoju srdžbu i osvježiti osjetljivost tvojeg njuha. Ved se žurim!

Kepek zatopta nogama o pod kao da vozi dvokoli-cu, a zatim brzo izađe. Nasmijao sam se, ali tako da

me nije mogao čuti, a i njegov se gospodar nasmije i reče:

— Dobro znam da sam ga razmazio. Ja ga držim kao što se u Evropi postupa sa psetancem, i što je

drskiji to sam ja slabiji prema njemu. Sad si mu ulio potrebno poštovanje, pa budi siguran da de to

ubrzo djelovati.

Dozorca je imao pravo: debeljko se vratio tako brzo da to nikako ne bih mogao očekivati od njega.

Postavi kavu na serir2 između nas. Vidjelo se na njemu da mu se voda skuplja u ustima, pa nam reče

dok mu se u glasu osjedala iskrena žalost:

— Evo vam- kave! Velim vam da nisam okušao ni jedan gutljaj. Ja du tu kavu i nadalje priređivati samo

za vas, pa sve da mi njezin miomiris otme i mir moje duše. Ipak te molim, efendijo — bude li Alah

toliko milostiv da ti prosvijetli misli, pa da dođeš na pomisao da bih i ja smio popiti šalicu toga pida —

nemoj oklijevati da mi to saopdiš.

84

Kad je Kepek izišao, poslužismo se sami. Na Istoku se kava služi u šalicama a ne u vedim posudama.

Kepek je međutim donio ibrik pun kave. To mi je bilo drago, jer mi ne bi bilo ugodno da me Kepek

neprekidno smeta dolaženjem i odlaženjem. Osim toga oče-

1 mužar * niski stol

kivao sam da de Poljak iskoristiti okolnost što smo ostali sami, i da de mi redi ono na što me je

pripremio.

Dulje smo vremena sjedili tako jedan kraj drugoga. Bembaša je uživao u mom duhanu i mojoj kavi, ne

govoredi ni riječi. Samo je zamišljeno gledao preda se. Naposljetku me upita:

— Jesi li možda čuo za Džul-i-Siras?1

— Džul i Siras? Jesam. Ruže iz Širasa su glasovite, ali priznajem da mi se uzgoj ruža u Rumeliji više

sviđa od onoga u Perziji.

— Nisam to mislio. Ne govorim o uzgoju ruža opdenito, a ni o ružama iz Sirasa u množini, ved o jednoj

ruži u jednini, o jednoj posve određenoj ruži koju s meni nepoznatoga razloga nazivaju Džul-i-Siras.

— O takvoj ruži nisam još nikada čuo.

— To je velika šteta.

— Kako to da ti koji ved duge godine stanuješ ovdje smatraš da bih ja morao znati nešto što ti ne

znaš?

— To mi pitanje kazuje da ne znaš što se o tebi pripovijeda. Prema opisima koji kolaju o tebi, efendiji

Kara Ben Nemzi, ti sve možeš i sve znaš.

— To je pravo istočnjačko pretjerivanje. Evropljani raspolažu s više znanja od neukih Beduina.

— Ti međutim uživaš tako neobičan glas da sam i ja sklon da povjerujem tome da vrijediš više od bilo

koga drugoga. Je li šeik Hadži Halef Omar tvoj prijatelj?

— Jeste, on je moj prijatelj.

— Onda je Hadži Halef Omar upuden u sve što se odnosi na vaše sadanje putovanje?

— Jeste. Pred njim nemam tajni.

— Onda nedu sada govoriti, ved tek kada se on vrati. Dotle se možemo razgovarati tvojim materinjim

jezikom. Još od onog vašeg prijatnog posjeta znaš da

ga razumijem.

Vrlo sam rado prihvatio taj prijedlog, ali nismo dugo razgovarali, jer je Halef ušao u sobu i javio:

— Donio sam sve što sam mogao nabaviti u blizini. Toga je dovoljno da više dana živimo, ako taj

debeli otac proždrljivosti ne bude nodu opet progutao sve da

85

1 ruža iz Sirasa

bi se od ljubavi prema svom gospodaru spasio od smrti. Sad moram pitati tko de kuhati i pedi?

— Kepek — odgovori bembaša.

— Alah! Poznaš li njegovu kuhinju? Kad si posljednji puta bio ondje?

— Nisam bio ved nekoliko godina. To je neprijeporno Kepekovo carstvo, pa mi ne dopušta da ni načas

zađem u njega.

— To sam i mislio! Zato se tako razbjesnio kad sam mu govorio o čistodi života i o prijatnom izgledu

jela. Uostalom odgovorio sam mu kako treba. Od prepasti je odmah sjeo na zemlju, te je zatutnjilo

tako da sam povjerovao da je zemlja pukla.

— A onda? — zabrinuto upita stari. — Što sad radi?

— Ne brini za njega! Još sjedi čvrsto i ne može zbog svoje neljudske težine ustati dok mu ja ne

pomognem. Ostavi ga da sjedi dok se ne vratim. U prvom te redu moram pitati smijem li iskreno

govoriti.

— Smiješ.

— Onda ti moram redi da nemaš ni pojma kako je dosada za tebe kuhao i pekao. Kad bi bio prisiljen

da progutam i jedan jedini zalogaj iz tuste ruke toga džida el vasaha,1- tijelo bi mi se izvrnulo kao

vredica za novce.

Bojao sam se da de se naš gostoprimac uvrijediti, pa sam Halefu dao kradomice znak da bude

umjereniji. On je međutim nesmetano nastavio:

— Moj sidi mi domahuje da šutim. Ali ako želimo kod tebe išta pojesti, onda moram govoriti da te

upozorim na to kako du ja, dokle god se nalazimo ovdje, biti jedini hukumi el matbah.2 Ne želim

opisivati tu kuhinju, jer za to ne bih našao riječi, ali posuđe — kakvo je to posuđe?! U kutu stoji

limena posuda s vodom u kojoj tvoj kuhar pere lice i ruke, a onda iz nje grabi za kuhanje. Na dnu

posude leži mulj nekoliko prsta debeo. Ja sam mu tu vodu, kad je od prepasti sjeo na zemlju, izlio na

glavu.

— To nisi smio učiniti! — upadne mu bembaša u riječ. — Ako Kepek od toga oboli... i...

' djed prljavštine kuhinjska vlast

— Nemoj se toliko brinuti za njega! — prekinu ga Halef. — Ta ga je kupelj osvijestila i bila mu je

korisna. Zatim sam ugledao jednu tandžaru1. U njoj se nalazila gusta mast s tragovima prstiju u njoj, a

kad sam ga upitao čemu služi, reče mi da odavde vadi mast da bi premazao svoje papuče. U toj istoj

tandžari kuha onda meso i varivo. Ja sam iz nje izvadio mast i premazao mu je po licu.

— Na zdravlje! O šeiče Hadži Halefe, ako si to učinio, onda de Kepek ...

86

— Ne brini ništa, efendijo! — upadne mu Halef u riječ. — Nije mu nimalo naškodilo. On je to oblizao i

činilo se da mu dobro prija. Dok se time bavio, ja sam se dalje ogledao po kuhinji i otkrio bakrenu rni-

klaju2 u kojoj peče meso. Upravo je u njoj bio pripremio marham3 da pomodu nje istjera stjenice koje

stanuju u njegovoj postelji. I tu sam mu mast nama-zao na prvu mast na licu. Zatim...

— Stoj! — prekinuh ga ja. — Ne želim više ništa čuti. Sad deš još jednom otidi od kude i kupiti sve

posuđe što ga trebaš i pokloniti ga debeljku. Nadam be da deš time ponovo stedi njegovu naklonost.

— Ja se dakle smijem smatrati vladarom, kuhinje?

Poljak je zatresao glavom i tako mu po tamošnjem običaju dao znak da je s time sporazuman. Mali

šeik izađe. Dozorca se nalazio u najvedoj neprilici pa se trudio da isprikama oslabi dojam što ga je

Halsfov izvještaj morao izazvati u meni. Pomogao sam mu u tome, pogotovu što je glavni uzrok tog

lošeg gospodarenja očito ležao u njegovom siromaštvu. Razgovarali smo o njegovoj domovini koju

kao da je još vrlo volio. Upitao me kanim li danas još izadi, a kad sam mu rekao da ne kanim, prošetali

smo se vrtom. Pri tome sam se uvjerio da su naši konji dobro opskrbljeni. Kad smo se vratili u kudu i

prolazili kraj kuhinjskih vrata, zastasmo načas da prisluškujemo. Čuli smo zveckanje lonaca i debeljkov

glas:

— Nemoj dopustiti salsi4 da se prelije preko lonca, poštovani šeiče Hadedina, jer je šteta za svaku

izgubljenu kap. Vidim da si ti pravi ašči nad aščijama1, pa se kao sultan radujem tvom jelu.

Bembaša se nasmjehne, a ja sam bio zadovoljan zbog lijepe sloge koja je očito opet vladala među

njima. Nismo dugo sjedili u sobi kad se u nju dokotura Kepek i upita svoga gospodara:

— Efendijo! Objed de uskoro biti gotov pa 'leik tvrdi da sam mu ja u kuhinji samo na putu. Smijem li

sjesti ovamo, kao što to smijem uvijek kad nemamo drugoga posla?

1 zdjela ' tava * mast ' juha

Starac me upitno pogleda. Zaista sam mogao zamisliti da ta dva osamljena čovjeka vrlo često sjede

jedan uz drugoga, jer su jedan bili upudeni na drugoga, pa stoga nisam htio da zbog nas prave

iznimke. Zato sam odgovorio onbaši koji je sad izgledao mnogo čišde nego maločas:

— Samo sjedi! Nemamo ništa protiv toga. Kepek sjede sučelice nama, ali kako! Najprije se

okrenuo prema zidu i podbočio se o njega rukama, a zatim je pustio da mu tijelo polako klizne dolje.

Pri tome se nije sagnuo, ved je puštao da mu tijelo u ukočenom stavu klizi tako da su mu se noge

okliznule od jastuka prislonjenih o zid. U trenutku kad se zbog svoje težine nije više mogao uzdržati

brzo se i snažnim pokretom prebaci ustranu, pa tako sjede na jastuk žestoko tresnuvši o njega. Prizor

što mi ga je pružio potaknuo me je na smijeh pa sam ga jedva obuzdao. Trbuh mu je ležao na

stegnima poput krupnoga balona i napinjao mu kaftan. Od napora mu se lice jarko zacrvenilo i sav je

soptao. Pri tome se uzalud trudio da potkoljenice pokrije prekratkim skutovima svoga kaftana. Kad je

opet smogao zraka, duboko i olakšano odahnu pa izjavi:

— Tako! Sad nedu više ustati dok se ne najedem.

87

— Jesi li gladan? — upita njegov gospodar.

— Samo gladan? O Alahu! To je mnogo, mnogoviše od gladi. Efendijo, kad čovjek gleda toga šeika Ha-

dedina od velikog plemena Samara kako tako marljivo i čisto radi po kuhinji, u ustima ti se skupljaju

sve mogude sline s neba i zemlje. Taj se razumije u stvar,

1 kuhar nad kuharima

da, taj se razumije u to! Htio bih ga bez prekida promatrati kako kuha i bez prekida jesti stvari što ih

pripremi.

Kepek mjacnu jezikom, udesi najsretnije lice i nastavi:

— Uostalom, šeik i nije tako zao kao što sam to mislio. Isprva je prema meni bio veoma veoma zao, a

zatim je pokazao lončarske divote i rekao mi da de mi sve to pokloniti, čime se srdžba mojega srca

pretvorila u ugodnu tronutost. Zatim je donio vode, pripalio vatru i postavio meso i varivo na pravo

mjesto. Kad je tako svršio posao oko štednjaka, ponovo je donio vode, uzeo sapun što ga je također

donio sa sobom, pa se posvetio temeljitom čišdenju moje ličnosti, čime je stekao moju punu

naklonost. Zatim mi je pomogao da ustanem i iskazao mi čast, naloživši mi da neprekidno miješam

žlicom rižu kako ne bi pregorjela. Za vrijeme toga posla naše su se duše sve više približavale jedna

drugoj. Opazio sam u dubini svoje unutrašnjosti da sam ga zavolio, a kad mi je dopustio da okušam

prvi lijepo pečeni komadid mesa, nisam mogao drukčije ved sam ga morao zagrliti, a on me je na to

uljudno zamolio da odem ovamo k vama, te da mirno i pun zadovoljstva počekam užitak koji me

očekuje.

Dok je to govorio na Kepeku se jasno dalo vidjeti unutrašnje zadovoljstvo. Prijaznost mu se još i

pojačala kad je Halef nogom otvorio vrata i ušao u sobu. Ruke su mu bile pune jela. Pošto je to

odložio i još nekoliko puta odlazio u kuhinju i natrag, poKrio je cio serir i sav pod proizvodima svoje

djelatnosti. Pred debeljkom se sad uzdizalo tako golemo brdo riže i mesa da sam bio uvjeren da to

nede modi pojesti cijelog današnjeg i sutrašnjeg dana.

Nisam međutim, morao dugo čekati, pa je brijeg iščezao i Kepek je počeo čeznutljivo gledati prema

nama ne bi li i od nas mogao nešto dobiti. Mi smo mu tu želju tako obilno ispunili da sam se najzad

po-plašio za njega a i on" je sam morao uvidjeti da se i najveda rupa jednom ipak mora napuniti.

Pogladio se rukama po onom dijelu svoga tijela koji sam malodaa usporedio s balonom i rekao,

uzdahnuvši:

— Sad prestanite, jer više ne mogu! Oh kako sam nesretan što sam sit i što mi je želudac tako malen!

Zašto čovjeku prija jelo i onda kad više ne može jesti? Ipak se nadam da de vrsni šeik Hadedina danas

još jednom podi u grad i potražiti mesara, jer bi se lako moglo dogoditi da se sutra kod njega više ne

nađe ništa dobro za jelo.

Mnogo zadovoljniji od toga nezasitog čovjeka bio je Halef, jer smo mu svi priznali njegovu umjetnost

tako što smo sve do kraja pojeli. Zatim nas je utješio, a pogotovu Kepeka, rekavši da ne mora otidi

mesaru, jer mu je ostavio narudžbu za meso koje če nam u sumrak donijeti teklid.

88

Meso je zaista stiglo u naznačeno vrijeme. Nisam znao hodu li i ja modi pojesti nešto od njega. Za

danas sam bio do grla sit, a sutra... sutra smo kanili otidi, osim ako budu vijesti što nam ih je želio

kazati bembaša, možda takve da nam dadu povoda da produžimo svoj boravak.

Bembasina pripovijest

Nakon kratkog sumraka spustila se nod, a vrudina koja je vladala u toku dana pretvorila se u tako

tešku sparinu da smo uzeli duhan i lule i popeli se na krov. Nismo dugo sjedili gore kad se i onbaši

sopdudi uspne za nama i sjede uz Halefovu pomod na jastuke što smo ih za njega pripremili. Njegov

gospodar i on naizmjence su u kratkim stankama pušili na svoj jedini čibuk.

Nebo je neposredno nakon mladoga mjeseca sjalo u punom sjaju. Večernji povjetarac njihao je

palmino lišde, pa je samo tihi šapat tih listova prekidao tišmu koja je vladala u tom zabačenom

predjelu grada. Bilo je to pravo raspoloženje iz bajke.

Narod smatra da su se u Bagdadu odigrale gotovo sve one pripovijesti, koje su pod naslovom „Auf

leila va leila"1 našle milijune i milijune slušalana i čitalaca. Izvor se tih bajki vrlo vjerojatno nalazi u

Hesar efsane,2 zbirci Perzijanca Rastija. One imaju za proučavanje Istoka veoma veliku vrijednost,

iako se ta knjiga ne može dati u svačije ruke. Bajke su nenadmašive ako se radi o tome da upoznamo

život, običaje i nazore, način mišljenja i osjedaje Istoka. Nigdje se tako -vjerno ne prikazuje

neobuzdana hrabrost i pie-menito viteštvo Istočnjaka, njegov pustolovni duh, žar njegove mržnje i

njegove ljubavi, pohlepa njegovih

1 „Tisuću i jedna noć" > Tisuću pripovijsti

službenika, lukavost takozvanog slabog spola, divota bogatstva i golotinja siromaštva, kao upravo u

tim pripovijestima pomodu kojih se jednako lijepa kao i smiona Šeherazada borila s kraljem

Seherbanom za svoj život. Jesu li sjedanja iz tih nodi što ih je ona provela bdedi sada šaputala kroz tiho

lelujanje jorgova-nova lišda?

Ako je tome bilo tako, onda ja nisam pravo osjedao taj čar, jer su mi se misli-bavile čovjekom uza me,

čiji je život također bio neobičan i za kojega sam slutio da ga tišti teret koji mora nositi još i sada u

starosti. Što ga je potjeralo iz domovine i što mu ni sad nije dopuštalo da se vrati onamo? Zašto se

zakopao ovdje u dubokoj samodi?

— Efendijo, govoriš li poljski?

Gotovo sam se preplašio kad je to pitanje najednom odjeknulo tako iznenada i neočekivano u

dubokoj tišini.

— Ne govorim!

— Ali poznaš li poljsku povijest?

— Poznam.

89

— Povijest te nesretne zemlje i njezinih nesretnih stanovnika! Ja spadam među te sažaljenja vrijedne

ljude.

— Molim te, ne govori tako! U takvom se smislu nikada ne treba i ne smije sažaljevati neki čovjek. Sa-

učešde je pohvalno samo u određenim prilikama, a u svim drugima vrijeđa onoga na koga se odnosi.

Postoji jedna vrst nesrede koju čovjek mora podnijeti s plemenitom samosviješdu. Saučešde je u tom

slučaju jednako poniženju. Ja uopde imam drugo mišljenje o opdenitom pojmu nesreda nego što ga

imaju drugi. Za mene rijetko postoji povod da se s pravom primijeni riječ nesreda.

— Onda si ti sretan? Ili zar možda smatraš da se rijetko može primijeniti i riječ sreda?

— Ne mislim. Bar što se tiče opdenitoga pojma sreda koji je jednak pojmu sretnoga slučaja.

Poljak zašuti kao da razmišlja, a onda nastavi:

— Čuj me dakle, efendijo! Ne trebaš znati tko sam i što sam bio. Ja to gotovo- više ni sam ne znam, ili

bar ne volim na to misliti. Potječem iz starog bogatog plemidkog roda. Odrekao sam se svoga imena

da se osiguram od progona pa sam uzeo ime Dozorca, jer odviše volim svoju domovinu a da bih sebi

želio na-djeti ime koje nije poljsko. Naše prilike, moj odgoj i još mnogo šta ne spada ovamo. Htio bih

samo spomenuti da su me izučili za oficira te da sam smatrao da je jedini cilj mojega života da

oslobodim svoju domovinu ispod tuđega jarma. Bio sam u Parizu da »a svojim sumišljenicima

pripremim ustanak svoga naroda. Mieroslovski me je nazivao prijateljem. Poslali su me u Njemačku, a

odanle sam otišao u Rusiju, sudjelovao sam u neuspjelom napadaju na Poznanj, u pokušaju kod

Sjedlcea, a u Krakovu sam bio bliz diktatoru Tyssowskome. U Galiciji su se skupili naši ljudi pod

Jakobom Szelom. Unijeli su požar, pljačku i umorstvo u dvorove plemida koji su nam bili saveznici.

Upravo smo plivali u krvi. Posvuda poraženi, odrekli smo se svake nade. Kamo da pođem? Svagdje su

me progonili. U Pruskoj, u Austriji i u Rusiji prijetio mi je krvnik. Moja je smrtna kazna bila izrečena, a

potjernice su me progonile posvuda. Sav moj posjed bio je zaplijenjen. Uzeo sam prosjačku torbu i

probio se u Tursku, gdje su me pod sadanjim mojim imenom primili u vojsku. Morao sam sebi

izgraditi novu bududnost, pa sam prešao na islam. Ovaj moj prijelaz bio je nagrađen višim vojničkim

činom. To je bilo i onako sve što sam želio.

— Onda se danas čudiš da ti je život promašen? Iskreno mi reci jesi li želio samo slobodu svome

narodu ili si pomišljao i na to da bi, ako ustanak uspije, mogao dobiti kakav istaknuti položaj?

— Oboje.

— To je zaista bio otrovan plod. Nije čudo da si zbog njega propao.

— Dopusti mi da ti pripovijedam dalje. Imao sam uspjeha ne samo kao oficir ved i kao čovjek. Živio

sam u Bejrutu čija je posada spadala u arabistan or-disi.1 Ondje sam upoznao nekog perzijskog

trgovca kome sam se svidio. Danomice sam zalazio u njegovu kudu u kojoj prema iranskim običajima

nisu zakoni

1 arapska divizija

90

harema bili tako strogi kao što su to bili kod sunita. Taj je trgovac imao jedinicu kder koja je prema

istočnjačkom načinu izražavanja bila lijepa poput jutarnje zore, a pomnije odgojena od sunitskih

"haremskih kderi. Zavoljeli smo se i njezin mi ju je otac dao za ženu. Nisam trebao požaliti taj izbor.

Moja je prošlost sa svim njezinim željama bila završena, pa sam živio samo za svoju obitelj i svoju

vojničku karijeru. Moj mi je brak pružao sredu koja je iz dana u dan bivala sve veda, a još je i više

porasla kad mi se najprije rodio sin, a godinu dana kasnije i kderka. Godinu dana nakon rođenja

drugoga djeteta premjestili su me u Damask, kamo se nakon nekoliko tjedana preselio i otac moje

žene, bududi da su on i njegova supruga držali da ne mogu živjeti bez svoga djeteta. To je bilo

početkom 1860, one godine koja je za Damask bila tako kobna. Poznaš li žalosnu povijest te godine?

— Poznam!

— Onda ti ne moram o tome opširno pripovijedati. Imena koja sam nadjenuo svojoj djeci neka ti kažu

kako sam bio sretan. Moj se sin zvao Ikbal,1 a moja kder Sefa.2 I moja žena imala je značajno ime,

naime Almas,3 jer je za mene bila zaista dragi kamen.

— Kako se zvao njezin otac?

— Zvao se mirza Sibil ili Sibil-aga.

— Sibil znači u perzijskom jeziku brkovi. Je li to ime bilo naslijeđeno ili ga je možda on uzeo zbog

svojih brkova?

— To ne znam, ali moj je tast zaista imao tako guste brkove, kakve ni na kom drugom nisam vidio.

Zašto me pitaš za njegovo ime?

— Nemam nekog posebnog razloga za to, Pitanje mi je nenamjeravano' izmaklo, možda samo zbog

toga što si spomenuo sva imena, a njegovo nisi.

— Ne volim spominjati nijedno od tih imena, jer me ona podsjedaju na izgubljenu sredu koja se nikad

više nede vratiti.

— Nitko se ne mora odredi onoga što ti nazivaš sredom.

1 sreća 1 slast 3 dijamant

— To vjerojatno ne možeš razumjeti. Čovjek mora biti otac da bi saosjedao sa mnom. Očinska i

majčinska ljubav su nešto posve drugo od opde ljubavi prema ljudima koja se od svih nas očekuje.

Imaš li djece, efendijo?

— Nemam!

— Onda me možeš samo upola shvatiti. Zar bi se ti ikada u svom životu mogao osjetiti sretnim, kad bi

ti netko ubio ženu? A meni ne samo što su ubili ženu ved i djecu, te tasta i punicu!

Kad je Halef to čuo, viknu:

— Alah prokleo te ubojice! Kad bi netko ubio moju Hanu, najdivniju među svim djevicama, ženama,

majkama, tetkama i bratučedima, i moga dragoga sina Karu, u čijim očima svjetluca ponos i hrabrost,

91

onda bi zauvijek nestalo srede iz moga života, pa ne bih našao mira dok one nemani koje su to djelo

počinile ne bih poslao k najopakijim đavolima u najdublji pakao! »

— Da, ti me očito bolje shvadaš od tvoga prijatelja Kara Ben Nemzija, jer imaš sina. I ja sam se sav

zažario od osvete. Nažalost nisam poznavao ubojicu, a sav moj trud da ga otkrijem bio je uzaludan.

— Pripovijedaj mi kako se dogodila ta nesreda! — pozvah ga. To de ti olakšati srce.

— Nede mi olakšati, nego de mi ono postati još teže - odvrati Dozorca. Čovjeka uvijek boli kad

prekapa po ranama koje nede da zarastu. Ja sam ved u Bejrutu upoznao smrtno neprijateljstvo koje

vlada između muslimanskih Druza i kršdanskih Maromita s Libanona i koje vjerojatno nikad nede

ugasiti. Bududi da ti poznaš tamošnje prilike, ne moram ti ništa tumačiti. Druži i Maromiti stanuju na

planinama Libanona i oba naroda govore arapski. Maromiti su jedna sekta katolika, iako se njihova

vjera prilično odvaja od propisa rimske crkve, a Druži su muslimani, ali imaju i neki svoj tajni nauk, pa

se govori da su odani još staroj sirijskoj vjeri u prirgdu. Nekada su Druži i Maromiti bili saveznici u

borbi protiv Turaka, Planinski narodi se uvijek najdulje« opiru pobjednicima. Da bi se taj sklad razorio,

posijano je između njih neprijateljstvo

koje je donijelo ploda. Posljedice su bile krvava i ne-poštedna klanja do kojih je došlo godine 1842. i

1815.

Kad su Turci izgubili kninski rat, muslimani su stali mrziti kršdane, što je najjače došlo do izražaja na

Libanonu. Cijelom zemljom prošao' je. val ogorčenja, a prvi njegov znak bilo je umorstvo engleskog i

francuskog konzula u Džidi. Na Libanonu su se Druži podigli da unište kršdane. I jedna i druga strana

podjednako su griješile. Ako si pravedan moraš priznati da su Maromiti u moralnom pogledu stajali

duboko ispod Druza i da su im često dali povoda za osvetu. Druži su opet sa svoje strane bili krajnje

okrutni i krvožedni. Najkrvavije bitke odvijale su se u Hasbeji na zapadnom obronku Hermona, te u

gradu Rašaj koji leži sjeverno odande. Ondje su poginule tisude i tisude Maromita.

Borba se prenijela i u Damask, pa su se evropski konzuli sastali kod paše da od njega zatraže zaštitu za

Evropljane u tom gradu. Paša ih je umirio, ali je iz predgrađa Selekije skupio oko tisudu ljudi, vedinom

Turkmena i Kurda koji su prividno imali zaštidavati Evropljane, ali su zapravo bili određeni za to da ih

pobiju. 9. srpnja došlo je do klanja. Pri tome je zaglavilo više od pet tisuda ljudi, a više od tisudu žena

je nestalo. Sad su se umiješale evropske vlade, pa je Visoka porta opozvala Ahmet-pašu, uzročnika i

zaštitnika krvoprolida, i umjesto njega postavila Fuad-pašu sa svježim četama koji je imao ponovo

uspostaviti mir. Krivci su pozvani na odgovornost, ali nipošto pravi krivci. Ahmet-paša je uz velike

počasti izašao iz Damaska, pa su ga u Smirni dočekali topovskim hicima i slavljenjem. Zapadnim

silama to nije bilo pravo. U-strajali su na istrazi pa je Ahmet-paša doveden natrag u Damask i ondje

ustrijeljen. Ustrijeljeno je i nekoliko drugih zapovjednika gradova, u kojima je došlo do krvoprolida.

Povrh toga obješeno je oko šezdeset stanovnika koji su navodno pljačkali, te ustrijeljeno više od

stotinu vojnika i oficira, među kojima sam se nalazio i ja. .

— Ali ti još živiš?

— Očito živim. I jedno i drugo je tačno, premda se čini da se to dvoje protuslovi. To što još živim

zahvaljujem svojem onbašiju . pa mu taj spas nikada nedu zaboraviti.

92

— Zaista postajem radoznao, bembašo! Sve što si mi dosad pripovijedao ja ved znam, ali sad

očekujem da deš mi redi nešto što de potpuno zaokupiti našu pažnju.

— Možeš zamisliti da mi je bilo strašno kad su me prisilili da dadem pucati na nevine Evropljane. Ipak

bio sam oficir i morao sam slušati. Na sredu ie moja četa bila priključena jedinicama koje su morale

čuvati tvrđavicu, pa tako nisam morao biti okrutan prema Evropljanima, nekadanjim srodnicima

svojega naroda. Tri dana i tri nodi ostao sam ,kraj tvrđavice, a da za to vrijeme nisam vidio ni svoju

djecu, ni svoje žene ni njezine roditelje. Kad su me onda zamijenili za pola dana, našao sam svoju

kudu spaljenu do temelja i čuo da razjareni muslimani nisu ubijali samo Evropljane ved i šiite. Moj je

tast bio šiit, Perzijanac. To je znala cijela ona četvrt grada u kojoj smo stanovali. Isto tako je bilo opde

poznato da je on bogat, a to je bilo dovoljno da pljačkaše navede na to da napadnu našu kudu.

— Možeš zamisliti što sam osjedao. Počeo sam kao luđak prekapati po ruševinama kude. Kepek mi je

pri tome pomagao, ali ruševine su se još pušile, pa smo se morali povudi pred vrudinom. Stali smo

obilaziti susjede i tražiti obavijesti. Upravo te vijesti su moju žalost pretvorile u bijes. Moju sredu nisu

umorili su-nitski fanatici, ved četa Perzijanaca pod vodstvom nekog zemljaka mojega tasta koji mu je

bio neprijatelj. Taj je čovjek ubio mojega tasta i cijelu moju obitelj, opljačkao ih, a onda zapalio moju

kudu. Otad onda mrzim sve što je perzijsko, a kasniji događaji samo su još povedali tu mržnju.

Upravo sam izgubio glavu od gnjeva i odlučio da du potražiti zločince. U onom opdem kaosu uopde

nije bilo mogude da se na njih namjerim drukčije osim slučajno. Svo Kepekovo nagovaranje nije

uspjelo da me odvrati od moje namjere. Naš je dopust istekao pa smo se morali vratiti u puk i Kepek

me je upozorio na posljedice koje me čekaju ako prekoračim dobiveni dopust. Na te se opomene

nisam obazirao. Nije mi bilo na kraj pameti da prekinem svoja istraživanja, ali sam bar njega poslao

natrag i zapovjedio mu da me ispriča kod pukovnika i da ga zamoli neka mi produži dopust. Onako

uzbuđen nisam ni pomislio da mi je taj oficir nesklon, jer sam svojim marom rano postigao majorski

čin koji on u mojim godinama nije uspio postidi. Osim toga postojali su izgledi da ja i ubudude brzo

napredujem, pa mi je stoga zavidio. Kad sam se nakon uzaludnog traženja koje je potrajalo -još dva

dana, na smrt umoran i klonuloga duha vratio k njemu, dao me je uhapsiti i zatvoriti. Izveli su me

pred ratni sud gdje sam doznao da sam samo navodno tražio svoje rođake i njihovoga ubojicu, te da

sam se time poslužio samo kao isprikom da uljepšam svoju odsutnost. Tvrdili su da je istina jedino to

da sam se istakao ubijajudi i pljačkajudi Evropljane. Cak sam bio suočen s ljudima koji su to

posvjedočili, a ti su ljudi bili... Perzijanci, perzijske sluge koje je moj tast istjerao iz svoje trgovine, jer

su ga prevarili.

— To sve mogu dobro razumjeti. Fuad-paša tražio je krivce, a bududi da je prave začetnike

krvoprolida morao zbog određenih razloga štedjeti, želio je obijediti bilo koga, pa su ti nesretnici

morali onda okajati ono što nisu skrivili.

— Pravo si mislio. Sa mnom su ubrzo svršili i osudili me na smrt. Ja sam uostalom svojim vladanjem

na sudu znatno olakšao tu osudu. Umjesto da se mirno branim, ja sam onako napo lud vrijeđao suce

koji su i onako bili raspoloženi protiv mene, tako da se nije dalo ni zamisliti da bi me poštedjeli. Ved u

sumrak istoga dana izveli su me s ostalim osuđenicima da me ustrijele. Strijeljanje su imali obaviti

vojnici moje vlastite čete, a među njima moj onbaši Kepek. Kad su osuđenicima bile vezane oči,

Kepek je prišao k meni. Vežudi mi maramu oko očiju, tiho mi reče: „Kad pu-knemo, padni i ostani

93

ležati nepomičan! Dogovorili smo se da nitko nede nišaniti u tebe ays time ie sporazuman i asker

hekimi".1 Moram spomenuti da su rni svi moji podređeni bili skloni, jer sam uvijek oio toliko obziran

prema njima koliko mi je to samo dopu-

1 vojni. liječnik

štala moja dužnost. Liječnik je bio Grk, pa sam se često družio s njime i on mi je bio prijatelj. Kad su

odjeknuli hici, bacio sam se natraške, pomno pazedi da ne maknem ni prstom. Ispaljeno je još

nekoliko salvi, a onda sam opazio da liječnik pregledava ustrijeljene da se uvjeri jesu li zaista mrtvi.

Kad je došao k meni, osjetih kako mi njegove ruke opipavaju prsa. Nije ništa rekao, ved je pošao dalje.

Nakon nekog vremena začuh lupu lopata i motika. Mora da se u međuvremenu ved smračilo. Zatim

me odvukošemalo dalje i skinuše mi povez s očiju. Posvuda oko mene vladala je tama, ali ja sam po

glasu prepoznao onba-šija koji se nagnuo nada me i rekao mi:

„Dođi, gospodaru, moramo odmah otidi, pobjedi iz Damaska."

Skočio sam na noge i upitao ga, pošavši za njim:

„Zar deš zbog mene dezertirati?" „Hodu, jer te volim."

Otkako sam izgubio sve moje, smrt mi je bila posve ravnodušna, ali pomisao na njihovog ubojicu dala

mi je snage da ostanem na životu. Htio sam mu se osvetiti, ali ti moram na žalost priznati da sam ga

uzalud tražio. Ne želim te zamarati dugačkom pripovi-ješdu, nego du najprije spomenuti samo to da je

Kepek vjerno' ustrajao uza me pa i u najbjednijim prilikama. Naš imutak sastojao se od ono nešto

malo plade što ju je on uštedio. Prosjačedi smo stigli u Stam-bul i još dalje. Sretna okolnost navela nas

je da se sretnemo sa Midhatom koji je kasnije, postao paša i bio veoma razborit a potom isto tako

glasovit kao i krivo ocijenjen. Pošto sam mu ispripovjedio svoje doživljaje, primio me je u svoju

službu. Zajedno s njime bio sam u Bugarskoj, a zatim isto tako s njime otišao sam u Bagdad. Ovdje

sam dobio čin bembaše pa mi je povjeren visok položaj kod ovdašnje carine. Njegova hi me zaštita

sigurno dovela na još više položaje da se nije zbilo nešto što du ti sad ispripovjedati i što me je prisililo

da napust'm svoju službu. Moram spomenuti i to da je i Kepek mogao napredovati u činu, ali se

zadovoljio svojim bivšim činom onbašija i ustrajao na tome da ostane moj sluga.

Debeljko je dakle bio vanredno čestit čovjek pa sam tako sad mogao shvatiti zašto njegov gospodar

postupa s njime tako neobičnom popustijivošdu. Poljak nastavi pripovijedanje, upitavši me:

— Jesu li ti poznate prilike na ovdašnjoj carini?

— Nisu — odgovorili.

— Onda nemaš ni pojma o kaosu koji je vladao na carini kad je Midhat preuzeo upravu Irak Arabija.

Trebalo je dugo vremena dok mu je uspjelo da uvede red, a strogost s kojom je nastupio imala je kao

posljedicu da su ljudi ovdje više zamrzili carinike nego bilo gdje drugdje, gdje im također ne iskazuju

nikakvu ljubav. Narod se uostalom nije zado\'oljio samo mržnjom, ved je progonio carinike pa im nije

štedio ni živote, jer je krijumčarenje cvjetalo na rijeci, osobito prema perzijskoj granici tako da su

stotine i stotine ljudi živjele od njega, pa su sada morale da se s nama, službenicima, bore za svoju

egzistenciju. Ne

94

, znam je li danas opet tako, pa ni ne marim za to. Ipak te molim da mi povjeruješ da sam ja kao

vrhovni carinik bio i najviše omražen. Mi smo u ono vrijeme preživjeli opasnosti koje ne bih želio još

jednom doživjeti. Kad danas pogledaš moga debelog onbašija nije čudo da moraš posumnjati u to da

mi je uvijek bio vjeran i hrabar pomagač.

— Koja je roba u ono vrijeme krijumčarena? — upitah.

— Ponajprije krzna, svila, šalovi, sagovi, tirkizi i opij. Sad bi, s obzirom na visinu carine kojoj podliježe,

šafran mogao biti najunosniji predmet krijumčarenja.

Kad je bembaša to rekao, i nehotice sam morao pomisliti na Pedera-i-baharata, „oca mirodija" i na

ono što sam čuo kad sam prisluškivao razgovoru što ga je vodio sa svoja dva druga gore na Tigrisu.

Poljak nastavi:

— Krijumčarenjem se nipošto nije bavio svatko komu bi se to prohtjelo, ved sam zapazio da ono mora

da je vrlo dobro organizirano. Svakako su postojali vrhovni zapovjednici, niži zapovjednici i obični

krijumčari. Ti su ljudi morali imati potajna, ali velika skladišta u kojima se skupljala roba iz svih krajeva

i čekala ondje na prav! čas kad se bez Ikakve opasnosti mogla odmah prokrijumčariti u velikim

količinama. Bio sam ved dugo u službi a da mi nije uspjelo da otkrijem koje takvo skladište, a kad mi je

ta želja napokon bila ispunjena to me je ne samo stajalo službe, ved i čitavog imutka, tako da me je taj

uspjeh učinio siromahom.

— Kako je to mogude? Ovakav uspjeh morao bi ti donijeti koristi i unapređenje!

— To kažeš jer ne znaš kako je došlo do toga ot» krida. Ja sam dosada o tome šutio, ali sad du ti sve

ispripovjediti. To mi je teško govoriti, jer time moram prekršiti zakletvu, pa zato dosad o tome i nisam

govorio.

— Jesi li se morao zakleti pretpostavljenim vlastima?

— Pretpostavljenim vlastima? Nisam. Zakleo sam se krijumčarima.

— To znači da su te oni prisilili da se zakuneš. Jesam li pogodio?

— Jesi.

— Onda ne treba da te peče savjest. Pojam zakletve traži da se ona polaže pretpostavljenoj vlasti i

pred njom. Ako je takva zakletva dana pod prisilom, onda pogotovu njezino održavanje može postati

zločin pa čovjek ne samo što ima pravo da se od nje oslobodi ved štoviše ima i dužnost. Zar se nisi

morao zakleti da deš prešutjeti zabranjena djela?

— Upravo to.

— Onda si počinio veliku nepravdu.

— Radilo se o našem životu. Da nisnio prisegli, krijumčari bi nas ubili.

95

— Na tvom mjestu ja ne bih prisegao, a ako bi zaista to morao učiniti jer mi ne bi preostao baš

nikakav izlaz, onda me takva prisega ne bi vezala, jer je nisam dao dobrovoljno, i njome sam samo

potpo-mogao zločin.

— Možda imaš pravo, pa se o tome ne želim s tobom prepirati. Uostalom, meni se i nije radilo toliko

o prisezi kao o posljedicama do kojih je moralo dodi ako je ne održim. Budete li vi, ti i tvoj Halef šutjeli

kao grob koji uopde ne umije govoriti, onda vam mogu mirno ispripovjediti sve; što bih vam htio

povjeriti.

— Mi ti zaista obedajemo da demo biti još šutljiviji od groba, osim ako se ne radi o stvari koju bismo

bili dužni nekome saopditi.

— Takve obaveze nemate, jer vi niste carinici koji su prisegli padišahu. Znam da se mogu pouzdati u

tvoju riječ pa du dakle nastaviti. Kad sam naime povezao neke događaje- te iskustva i mišljenja svojih

podređenih s rezultatima svojih vlastitih zapažanja i istraživanja, sve me to navelo na zaključak da se

čvorište krijumčarenja mora nalaziti u ruševinama Babilona. Bilo bi preopširno da ti saopdim sve

razloge koji su govorili za to. Poslušao sam dakle 'svoju zamisao i unajmio dva siromašna Beduina

koje je njihovo pleme izbacilo pa stoga nisu ni prema kome imali nikakvih obaveza. Velikodušno sam

im obedao veliku nagradu i tako stekao njihovu vjernost, a zatim ih poslao na ruševine. Morali su se

graditi kao da ondje iskapaju starine da bi prodali nalaze, ali su imali zadadu da pomno paze, osobito

nodu i da mi odmah potajice jave ako im uspije da nešto zanimljivo otkriju. Bili su to lukavi ljudi i tek

što je prošlo nekoliko tjedana saopdiše mi nešto što me je oduševilo. Opazili su krijumčare koji su u

određeno vrijeme i iz različitih pravaca s natovarenim životinjama, ili pak sami nosedi terete, došli na

određeno mjesto, a onda opet otišli bez tereta.

— Tako si dakle doznao gdje je to mjesto?

— Jesam. Moji su mi ljudi to lako mogli naznačiti, premda su se pomno čuvali da se toliko približe

mjestu da bi ih netko mogao opaziti. Bilo je to na Birs Nimrudu. Još i danas tačno znam to mjesto pa

du ti ga opisati. Svoje sam uhode bogato nadario i zapovjedio im da i dalje paze. Vijesti koje su mi

donijeli tako su jasno potvrdile sve što sam dotada pronašao da sam odlučio da iskoristim to otkride.

Krenuo sam s deset pouzdanih carinika i s Kepekom onamo da pretražim to mjesto.

— Kako ste to htjeli obaviti?

— To du ti kasnije redi. Radilo se o skrivenom skladištu robe, očito zatvorenom prostoru. Ta je

prostorija morala imati ulaz, a ulaz je valjalo potražiti. U tu svrhu ponijeli smo sa sobom alat za

kopanje.

— Onda ste taj alat uzalud nosili sa sobom.

— Odakle to znaš?

— Slutim. Da, ja nasludujem još i više, naime da ste se unesredili.

— To zaključuješ po tome što sam ti pripovijedio o prisezi koju sam morao položiti.

96

— Ne samo po tome. Oba su te tvoja uhode prevarila.

— Nisu. To su bili vjerni i pouzdani ljudi.

— Jesu li bili uza te da ti pokažu to mjesto?

— Jesu.

— Jesu li i kasnije podržavao kakve veze s njima?

— Nisam. Mora da su ubrzo otišli iz onoga kraja. To uostalom nije razlog da ih smatram varalicama.

Obojica su uvijek davala dobar dojam, a osobito onaj koji se zvao Safi. Taj je izgledao kao utjelovljena

čestitost.

— Safi? — upitah iznenađeno, sjetivši se onoga čovjeka iz Mansurije koji nas je izdao Perzijancima. —

Koliko je godina bilo tom Arapu?

— Zašto želiš to znati?

— Jer poznam čovjeka koji se tako zove.

— Ima mnogo ljudi koji se tako zovu.

— Kad se zbilo sve to o čemu nam pripovijedaš?

— Prije sedamnaest godina.

— Koliko je godina onda otprilike bilo tom čovjeku?

— Rekao je da mu je trideset godina, ali je izgledao stariji. Drugi Beduin zvao se Aftab, ali bih se

zakleo da je bio vjeran i bez izdaje u sebi.

— Aftab. Safi i Aftab. To je čudno, hm, čudno! Poljak me začuđeno pogleda i upita:

— Zar možda poznaš i čovjeka koji se zove Aftab?

— Poznam ga, pa ako me moje nasludivanje ne vara, mogao bih ozbiljno ustvrditi da si upao u stupicu

koju su ti postavili.

— Rzecz smieszna! Smatraš li me tako glupim da mi se tako nešto može dogoditi.

— U stupicu se obično ne hvataju glupe životinje, ved upravo veoma lukave. Molim te da nastaviš

svoju pripovijest.

— Učinit du to, ali sam veoma radoznao kako kaniš dokazati svoju tvrdnju.

— To deš vrlo brzo čuti. Uostalom, rekao si da ste odavde ponijeli sa sobom alat za kopanje. Sigurno

ste odjahali u Hile.

— Jesmo. Čovjek mora onamo ako je pošao u ruševine Babilona.

97

— Ako čovjek kani izvesti nešto što nitko ne smije znati, onda se ne bi smio svradati u taj grad.

— Mi smo prenodili u Hileu pa smo rano ujutro pojahali u Birs Nimrud.

— Prema tome nije bilo .potrebno da vučete alat. Mogli ste ga nabaviti i u Hileu.

— Nismo htjeli da tamošnji stanovnici znaju što namjeravamo.

— Ondje su svakako opazili vaše motike i lopate koje su vaše namjere odale ved između Bagdada i

Hilea.

— Kako su odale? Kome?

— Pretpostavljam da su ved putem pazili na vas.

— Mi smo svratili' samo u han Bir Nust i u han Mahavil, gdje je bilo vrlo malo ljudi, a putem smo

samo izdaleka opazili nekoliko konjanika.

— Samo izdaleka? Ti su se konjanici dakle klonili toga da ih vi susretnete. Zašto? Nisu vam prišli bliže,

jer su vas promatrali i jer su i oni spadali medu krijumčare kojima ste kasnije pali u ruke.

— Efendijo, ti govoriš tako kao da ved znaš sve što ti želim ispripovjediti. Mi smo dakle sretno stigli u

Hile, prenodili ondje i rano ujutro pojahali u Birs Nimrud gdje su nam Aftab i Safi pokazali mjesto o

kojemu se radilo.

Okrenuo je ispušeni čibuk u ruci i kamišom povukao nekoliko poteza pred sobom kao da. ima pred

očima papir, a u ruci olovku da bi urisao prevaljeni smjer. Pri tome nastavi:

— Dakle, ovdje leži Hile, a mi smo pojahali ovako kako ti sad pokazujem. Tu sprijeda leži babilonski

toranj. S te smo mu se strane dakle približili. Onda su nas Aftab i Safi odveli ovamo nalijevo, gdje je

stajala hrpa kamenja s klinastim pismom. Odande smo pošli koso desno gore uz neku guduru, a zatim

opet nalijevo, gdje smo zakrenuli oko izbočine koja se sastojala vedinom od oštedene opeke. Iza te

izbočine nalazilo se ono traženo mjesto.

— Nije! — viknuh gotovo odviše glasno, naglo s« uzbudivši.

— Nije? — začuđeno upita major — kako to možeš ustvrditi?

— Eto, upravo u tome času znam da ono mjesto što si ga ti označio nije pravo. Pravo mjesto mora

ležati više gore.

— Moram ti se zaista začuditi! Koje mjesto treba da je pravo?

— Ono kroz koje se stiže u skrovište krijumčara.

— To> je tačno, efendijo. Čujem da ti poznaš tajnu za koju smo morali svečano prisedi da je nikada

nedemo odati. Kako si došao do nje?

— O tome kasnije! Vi ste dakle odmah počeli kopati na krivom mjestu, dakle na onom što si ga ti

spomenuo.

98

— Nismo. Ja sam svojih deset carinika ostavio u Hileu pa sam najprije s Kepekom i sa svojim vodičima

sam odjahao u Birs Nimrud da mi oni ovdje pokažu to mjesto. Možda su se mogli pojaviti kakvi razlozi

da istraživanje ne provedem u prisutnosti svojih podređenih.

— To je bila zaista pogrešna opreznost. Nastavi! Uvjeren sam da de sad krijumčari navaliti na vas.

— Čini se da si ti sveznajudi, efendijo, jer je zaista bilo tako. Tek sto smo naime sjahali kad li se iz neke

udubine sa strane pojavi više od dvadeset naoružanih lopova koji su nas tako brzo napali da nismo

imali vremena da se obranimo1. Nekoliko časaka kasnije bili smo svezani. Svezali su nam i oči. Čuo

sam neki glas kako zapovijeda: „Odvedite njihove konje! Odvedite ih daleko, a s njima brzo gore da

.nijedan džumrug-džija1 ne može ni naslutiti što se zbilo. Sigurno de ovamo ubrzo dodi i onih deset

preostalih pasa što ih

je bembaša doveo sa sobom." Osjetio sam da me uzdižu i vuku za sobom, ali ne dolje'ni vodoravno,

ved strmo gore, gdje su me položili na kamenje. Kažem ti da nisam bio baš osobito raspoložen, jer

sam poznavao mržnju kojom su me progonili krijumčari i imao sam temeljitoga razloga da se

zabrinem za svoj život.

1 carinik

— Ipak nije bilo tako zlo, o bembašo. Ti još živiš.

— Ne šali se! Dok sam tako ležao na zemlji, za-čuh udarce jednog kamena o drugog kao da slušam

zidare na poslu. To je trajalo dulje vremena, a pri tome nisam čuo nijedne riječi. Zatim me opet

podignu i odvuku za sobom, pri čemu sam se čas desno čas lijevo udarao o kamenje, vjerojatno o

zidove. Zatim me ponovo polegnu na tlo i konačno počnu govoriti, ali na žalost perzijski. Taj jezik

nisam tada još tako dobro poznavao kao što ga danas razumijem. Upamtio sam samo ime Džul-i-Širas

koje sam morao zapaziti, jer je nekoliko puta ponovljeno. Nakon nekog vremena začusmo korake koji

su se udaljavali, a onda zavlada tišina.

— A Kepek? — upitah ja. — Sto se dogodilo s njim? Gdje se on nalazio?

Sad debeljko prihvati riječ, odgovorivši na moje pitanje:

— Efendijo, ja sam ležao kraj svojega gospodara, jer su i mene dovukli u tu rupu propasti. Drhtao sam

od brige za njega, pa sam se silno obradovao kad sam začuo njegov dragi glas. On je naime upitao da

H se još netko nalazi ovdje, a kad sam mu spomenuo svoje ime, stadosmo razgovarati o svom

položaju.

— A vaši uhode koji su došli s vama?

— Oni nisu ležali kraj nas.

— To vam rado vjerujem, jer su oni bili u sporazumu s krijumčarima. Zar vam nije uspjelo da se

oslobodite spona?

— Nije — odgovori bembaša. — Ja sam to pokušavao na sve mogude načine, ali uzalud. Tako smo

ležali dugo vremena. Činilo se da je prošao cio dan, jer su nas i ruke i noge boljele od toga

99

neprekidnog ležanja. Napokon nam. se opet približe koraci. Čuli smo da dolazi više osoba. Odvezali su

nam oči i mi ugedasmo tri čovjeka koji su stajali pred nama i jednog četvrtog koji je nedaleko od nas

sjedio na kamenu. Toga četvrtog su ona trojica upitala što je čuo, a on im je ponovio svaku riječ što

smo je mi izgovorili. Iz toga smo razabrali da nismo bili sami, ved da nas je taj čovjek morao čuvati i

slušati što govorimo.

— Je li ta prostorija imala prozore ili kakve druga otvore u zidu?

— Nije.

— Onda mora da je bila osvijetljena, čime je bila osvijetljena?

— Zemljanim uljanicama od kojih sam kasnije, kad sam se smio uspraviti, ugledao u jednoj udubini

cijelu zalihu zajedno s posudom za ulje.

— Možeš li mi redi kako je bila građena ta prostorija?

— Mogu. Bila je dugačka i uska i nije bila mnogo viša od čovjeka.

— To dakle prvotno nije bila nikakva soba ved hodnik.

— Možda imaš pravo, jer su gole stijene, sagrađene od opeka, bile prazne pa je samo u jednom kutu

ležalo nešto alata i cijela hrpa užadi.

— Jesi li vidio kakva vrata?

— Nisam.

— To ne mogu zamisliti, jer vjerojatno je taj hodnik bio samo predvorje drugih vedih prostorija.

— To je tačno, premda ne mogu govoriti o vratima, bar ne u pravom smislu te riječi. Sve du to kasnije

objasniti. Sad ti moram ispripovjediti što mi je rekao Sefir.

— Sefir? Ta perzijska riječ znači poslanik. Odakle znaš za nju?

— Ona su ga druga dvojica tako nazivala. Izgledao je strašno i to zbog krvavo crvene brazgotine koja

je započinjala na čelu pa je preko praznog lijevog očnog duplja preko čitavog obraza dosizala sve do

kuta usana i ondje dugačke brkove dijelila u dvije nejednake polovine. Udarac koji mu je zadao tu

brazgotinu stajao ga je oka. Odjeda u koju je bio odjeven bila je...

— To nije važno — prekinuo sam ga. — Odjeda se dade promijeniti. Kakav mu je bio lik? Je li na sebi

imao još nešto upadljivo?

— Imao je samo upadljive brkove. Nije bio visok, ali pledat i neobično snažan, a glas kao da mu je

režao. Osim toga opazio sam da je običavao1 dlake svoga brka provlačiti preko spomenute

posjekotine. Zašto me pitaš za te značajke?

— Jer mi je to običaj. Ja na svojim putovanjima .pazim i na najneznatnije okolnosti pa sam često

Iskusio da su mi upravo sitnice koje sam upamtio kasnije donijele velike koristi. Taj Sefir je za mene

100

važan i zbog tebe. Mi odlazimo u Perziju, a bududi da na ovom svijetu nije ništa nemogude, moglo bi

se dogoditi da ga ondje sretnem. Osim toga kanim s Halefom po-jahati do Birs Nimruda, pa je zato...

— To kanite? Zaista? — brzo mi upadne u riječ.

— Tako je. Mi doduše ne vidimo razloga da pomislimo da demo ondje sresti Sefira, ali taj čovjek stoji

u mojim mislima u vezi s babilonskim tornjem, pa. bih zato o njemu htio znati sve što mogu doznati.

— Kanite li pregledati toranj?-

— Dosad to još nismo kanili.

— Onda nemojte na to ni pomisliti, jer bi ta misao mogla postati za vas vrlo opasna.'Ja znam što mi je

donio moj tadanji posjet tornju, pa iako ne znam dali se u njemu još skrivaju isti lopovi, ipak mi neki

unutarnji glas govori da vas moram opomenuti. Ponajprije se čuvajte da ondje išta istražujete, jer bi

vam to moglo donijeti onu smrt kojom su se meni zaprijetili. Ja vam ne govorim ovo zbog toga da

nastavite moja istraživanja, ved samo zato da čujem tvoj savjet.

— Mi umijemo cijeniti tvoje povjerenje pa nedemo poduzeti ništa što bi ti moglo naškoditi.

— To me umiruje. Ne smijete mi zamjeriti što se toliko brinem, jer za nas još i danas postoji ona

opasnost kojoj smo nekod izbjegli položivši zakletvu.

— Ne pada nam ni na um da tvoje riječi primimo drukčije nego što su mišljene, Mirno mi reci sve što

ste doživjeli u Birs Nimruđu.

— Sefir je neko vrijeme razgovarao sa svojim ljudima perzijski i pri tome nam od vremena do

vremena dobacivao čas podrugljive čas mrke poglede. Od svoje žene i njezinoga oca naučio sam

samo nešto malo toga jezika pa sam se njime mogao na silu sporazumjeti. Zato sam i tom prilikom

razumio' samo nešto malo od onoga o čemu se govorilo, pogotovu jer su ti lupeži govorili veoma

brzo. I ovaj je puta češde spomenuto ime Džul-i-Šira. Tek u ovom času nadošao sam na pomisao:

Istočnjak se voli izražavati u slikama, a osobito svojim ženama nadijeva imena cvijeda. Možda ovdje

nije bila mišljena prava ruža, ved neka žena. Onda je ta žena morala stajati u uskoj vezi s

krijumčarima. Ako nekoga tako često spominješ, onda on mora da je važan, a po tomu se prema

mom mišljenju dade zaključiti da ta veza nije bila obična. Povjerovao bih da je Džul-i-Siras bila žena

kojega od vođa krijumčara. Što kažeš na to, efendijo?

— Rješenje te zagonetke prepuštam zasada tebi. Meni je mjesto važnije od osobe.

— Kako to?

— Zasad za mene nije važno radi li se o osobi ili o predmetu. Glavna je stvar za mene riječ Širas. Iz

toga slutim da bih rješenje te tajne mogao potražiti samo prijeko u istoimenom glavnom gradu

perzijske pokrajine Faristan ili u njegovoj blizini. Sve kad bih j pogledu te pretpostavke bio u zabludi,

ipak bih želio ustvrdili da bi se ondje mogla nadi uzročna veza između jedne od tamošnjih osoba i

tražene Džul-i-Ši-ras. Uostalom, zasad još nije potrebno da sebi time razbijamo glavu. Ti si dakle

pripovijedao da je Sefir najprije razgovarao sa svojim ljudima?

101

— Jeste. Zatim se okrenuo k nama pa me je upravo obasuo svojom srdžbom. Nadjeo mi je različita

pogrdna imena, nabrojio mi koliku sam neizmjernu" štetu nanio krijumčarima i zaprijetio mi da de oni

tražiti nadoknadu i moj život. Govorio je dugo, a ja du biti kratak i redi. samo to da mu nisam ništa

odgovorio. Ni Kepek nije rekao ni riječi. Zatim je Perzi-janac počeo iznova, spominjudi podrugljivo

moja istraživanja što sam ih poduzeo da otkrijem skrovište krijumčara. Odakle je sve to znao? Zar se

možda među mojim službenicima nalazio netko tko je stajao u njegovoj službi, pa mu je sve odao?

— To je vrlo vjerojatno, jer ja iz tvoje pripovijesti zaključujem da je organizacija krijumčara veoma

velika i dobro sređena, a njezino vodstvo smiono i lukavo, pa se sa sigurnošdu dade pretpostaviti da

su krijumčari postavili svoje uhode kako bi doznali sve što si kanio poduzeti protiv njih. Gdje je pak

bilo ljudi koji su u to bili upudeni? Samo među tvojim službenicima.

— To je tačno*. Da sam bar i u tom pogledu držao oči otvorene! Tek sad biva jasno zašto su mi često

propali planovi koji su bili tako pomno smišljeni da bi morali dovesti do uspjeha. Vidim da sam prema

svojim podređenima bio odviše povjerljiv, a to je pogreška koju sam morao teško okajati.

— Odmah počevši od onog vremena o kojem pripovijedaš?

— Tako je. Ved sam ti rekao da mi vođa krijumčara nije samo prijetio smrdu ved da je tražio i

naknadu. Zahtijevao je cio moj imutak, a kad sam mu rekao da nisam bogat, nasmijao mi se i

spomenuo mi tačan iznos moga imutka, kao da sam mu ga sam povjerio. Sefir je zatražio doznaku za

banku u kojoj su ležale moje ušteđevine, a kad sam to odbio, rekao mi je da de me za jedan sat ubiti

zajedno s onbašijem. Dao mi je taj sat vremena za razmišljanje i sjeo s ostalima da počeka. Kad je

vrijeme razmišljanja prošlo, zapitali su me jesam li se predomislio. Rekao sam im da nisam. Zatim oni

zabiše dva klina o stijenu pa meni i Kepeku svezaše uže oko vrata. Nisam mogao posumnjati u to da

de nas objesiti, pa sam dakle više iz obzira prema onbašiju nego prema sebi samome izjavio

spremnost da platim taj iznos. Možda deš redi, efendijo, da je to bilo kukavno?

— Nije. Na tvome bi mjestu svatko tako postupio, jer kad se čovjeku pruži izbor da živi kao siromah ili

da bude obješen kao bogataš svatko de odabrati ono prvo. Ta ti si imao unosan položaj pa si dakle

ubrzo opet mogao postati imudan.

— To sam i sam pomislio, ali sam ubrzo morao uvidjeti da mi je ta nada uzaludna. Skinuli su s nas

užeta i donijeli mi — ah, možeš li pogoditi što su mi donijeli?

— Ne mogu.

— Donijeli su moj vlastiti pribor za pisanje, zajedno s hibro.m1, kalemom2 i varakom3, pa je začudo

čak i taj varak bio moj! Ukraden iz moje službene sobe! Sve je to bilo smotano u zamotljaj u kojem se

nalazio i moj šama ahmar4 i moj hatim/\ što kažeš na to?

— Dakle je ta stvar pripremana dugo vremena i vrlo pomno. Ti si dakle napisao doznaku?

— Jesam. Sefir mi ju je kazivao u pero. Mora da je bio vješt trgovac, jer ju je sastavio tako, da bih i ja,

da sam bio blagajnik dotične banke, bez ikakvog premišljanja isplatio novac. Isplata mojega pologa

nije uostalom bila vezana nikakvim rokom, jer sam ja u svojim prilikama i kao turski službenik te

podređen paši koji mi nije bio sklon, a živedi tako daleko od Stambula, bio izložen kojekakvim

102

neugodnostima, pa sam mogao štoviše računati i s time da de me iznenada otpustiti. Kad je Sefir uzeo

doznaku u ruke, usporedi je s nekim drugim papirima i reče mi:

„Ovdje imam neke papire koje si ti potpisao, pa sam s njime usporedio tvoje današnje pismo. Da si

izmijenio rukopis, mi bismo vas ipak objesili. Sad du vam još nešto pokazati, a onda du te nešto

upitali. Promisli dobro prije nego što odgovoriš, jer o tvojoj odluci ovisi vjerojatno vaš život."

Odvezali su nam konopce s nogu tako da smo mogli hodati, ali ruke su nam ostale vezane. Dok su

nam ostali svijetlili s uljanicama, on je pošao u kut u kojem je ležala užad pokrivajudi tlo. Odmakli su

užad a zatim i pijesak koji je ležao odozdo, bar šaku visoko. Zatim se pojaviše neke daske a ispod njih,

kad su daske bile uklonjene, rupa sa stubama koje su vodile u dubinu. Sišli smo dolje i stigli u veliku

prostoriju punu takve količine krijumčarske robe da se ja od iznenađenja uopde nisam mogao snadi.

Tu je visjelo, ležalo ili stajalo ...

1 tinta : papir ' pero ' pečat ' pećatnjak

— Molim, dopusti mi! — prekinuo sam bembašu — Kako je visoka bila ta prostorija?

— Možda četiri stope iznad čovječje visine — od govori Poljak.

— Ti to sigurno više nedeš znati, ali bilo bi vrijedno doznati koliko je stepenica vodilo dolje.

— Ipak, to još i danas znam. Kad sam morao sidi u tu rupu i kad sam pod sobom ugledao tamnu

dubinu, pomislio sam da tamo dolje leži naša tamnica u kojoj de nas pustiti da poginemo. Odlučio

sam da u tom slučaju poduzmem sve što je mogude da se -spa-semo. Bududi da je stepenište bilo pri

tome važno, prebrojio sam stepenice. Bilo ih je osamnaest.

— Jesu li bile obične visine?

— Jesu. Mislim da se u ovdašnjim kudama računa šest stepenica na jednu ser-i-šahi1.

— Tako je. Jedna ser-i-šahi ima stotinu i dvanaest centimetara. Ako je prostorija bila za četiri stope

viša od čovjeka, onda mora da je svod bio debeo devedeset do stotinu centimetara. Razmak između

oba poda gore u hodniku i dolje u skladištu mora dakle da je iznosio otprilike tri metra i pedeset

centimetara, odnosno prema perzijskoj mjeri tri kraljevska lakta i pola vedžeba2.

Dozorca me zamišljeno pogleda i reče:

— Neprekidno se moram pitati zašto me ti o tome tako potanko ispituješ, a sad štoviše i

proračunavaš tačnu visinu?

— A ja ti opet odgovaram da to činim po starom običaju. Ako znamo kako -se duboko nalazi skladište

ispod hodnika, onda se može izvana navesti, a da se uopde i ne uđe u skladište u kojoj visini ili dubini

Birs Nimruda treba tražiti tu prostoriju. U kojem je kutu hodnika ležala ona užad?

— Desno odostraga. Ipak mi se čini kao da ti imaš neke namjere koje želiš preda mnom prešutjeti.

— Zaista nemam nikakve. Na sva moja pitanja navelo me je samo moje zanimanje za tvoju sudbinu.

Ta je prostorija bila dakle puna krijumčarske robe?

103

1 „kraljevski lakat", mjera za dužinu 3 stopa, perzijska mjera za dužinu

— Do vrha puna, i to tako da ja jedva ostajalo mjesta da prođemo između nje. Sefir je zapovjedio

svojim ljudima da posvijetle naokolo pa smo opazili veliku količinu kalemkar1 tkanine koja se vrlo

teško izrađuje i neobično je skupa, a boja joj dobija stalnost pomodu sakes-smole. Vidjeli smo nadalje

skupocjenu tkaninu iz vune murgus2 i divne ferše3 iz Ferahana kod Kirmanšaha, obojenu svilu i

valovite nare4 i šalove abrišum protkane palminim vlaknom. Osim toga ugledasmo velike bale

sagrija5, čerme hamadani8 i puste7 buhara. Iza toga odveli su nas u još tri druge prostorije u kojima

je čuvana slična roba, a i dijge stvari, na primer hašiš, opij, mirodije, ružino ulje i arsen-iz Kaswina,

određen za Stambul. 7. okazali su nam lapis lazuli iz Turkestana i dijaman'.e brušene u Ispahanu i

Sirasu, a zatim veliko mnr't/o barasa, šir-hama i maden-i-naua8, koji su sami po sebi predstavljali

velik imutak.

— Zašto su sve to pokazali tebi, najvišem carinskom službeniku, pred kime su to zapravo morali sve

sakriti? Postoji samo jedan razlog, naime da te zavedu u napast i da te potajice povezu s

krijumčarima. Dadeš li se zamamiti i pristaneš li na to, oni bi mogli sklopiti još bolje poslove nego

dotad.

— Da, to je bila prava svrha. Sefir mi je predložio da pomognem njihovo poslovanje pa je za uzvrat

ponudio da de mi vratiti moju bankovnu doznaku i da de mi svake godine ispladivati toliki iznos novca,

zaista veoma znatan, da bi se mnogi drugi vjerojatno njime dao zamamiti. Ja sam mu pak odgovorio

da nisam zločinac i da ne želim takav postati. On se razgnjevio i rekao nam:

„Radi se o vašem životu. Vi poznate naše skrovi-šte i vidjeli ste sve što se u njemu nalazi, pa nam

prema tome samo vaša smrt može pružiti onu sigurnost koje se ne smijemo odredi. Ja du sad poslati

1 doslovno: crtež perom 8 angorska koza

* čilim

' moare

6 šagren koža

E maroken koža

' crne janjeće kožice

• tri vrste tirkiza

glasnika s tvojom doznakom u Bagdad. Ako ne bude ispladena, ti si svakako izgubljen. Dobijemo li

novac, još du jednom razgovarati s tobom." Pošto mi se tako zaprijetio, ponovo su nas svezali i

zatvorili. Nisu nam dali ni vode ni hrane.

— Zaboravio' si da spomeneš mjesto na koje su vas odveli. Govorio si također još o tri prostorije, ali

nisi rekao kako su bile međusobno povezane i kako ste iz jedne došli u drugu.

— Umjesto vratiju kroz otvore koji su bili poicri-veni sagovima.

— Ne postoji dakle nikakav sakriveni mehanizam koji bi onemogudio ulaz nekome tko prodre u te

prostorije?

— Ne postoji.

104

— Prema tome radi se samo o dva sakrivena mjesta, naime o vanjskom ulazu i u onome otvoru iznad

stubišta sakrivenog užadi. Kako su one ostale tri prostorije ležale u odnosu prema prvoj?

— Iz prve prostorije ulazilo se u srednju kraj koje su zdesna i slijeva ležale obje ostale prostorije.

Sučelice prvoj pružala se s druge strane srednje prostorije tamnica u koju su nas zatvorili. Bila je

jednako velika kao i ostale četiri uvad1.

— Dakle je tih pet prostorija sačinjavalo pravilni lik sastavljen od jednako velikih četvorina, koje su se

jedna s drugom dodirivale u obliku križa?

— Tako je! Ja du ti to pokazati.

Dozorca je uzeo čibuk i narisao njime sliku koju ovdje donosim. Zatim nastavi:

5

i 2 3 4

1

- U prostoriju broj 1 vode stepenice odozgo. Odande smo otišli u sobe broj 3, 4 i 2, a zatim su nas

opet • svezali i odvukli u sobu broj 5 gdje smo morali ostati ležati, nepomični kao smotljaji robe.

1 množina od uda = soba

— U tami?

— Da. Dok su krijumčari bili još kod nas sa svjetiljkama, mogli smo se ogledati, ali nismo vidjeli ništa

osim golih zidova od opeke, a dolje na tlu u lijevom kutu hrpicu zemlje.

— Je li se tlo sastojalo od zemlje?

— Nije, ved od opeke.

— Onda je ta hrpica zemlje tako neobična da bi pobudila moju pažnju da sam bio na tvome mjestu.

— Zar možda zbog kanafida1 koji su kasnije došli? To su veoma miroljubive životinje koje nede

čovjeku ništa učiniti.

— Kanafidi? Oh, zar ste u toj prostoriji imali kap društvo dikobraze?

— Jesmo. Pošto smo. tako, kako nam se činilo, ležali ovdje cijelu vječnost, čuli smo neki tihi šum.

Nešto je pucketalo, kao da se sudaraju tanki štapidi, a nakon toga je nekoliko životinja počelo trčati

amo tamo. Ponajprije n'smo znali kakve su to životinje, ali kad smo čuli značajno roktanje, kojim se

kunfud javlja kad je ljutit, razabrali smo da su to kanafidi.

— Neobično, veoma neobično.

— A zašto? — upita bembaša.

105

— Zar to ne uviđaš? Najprije je neobično da su se te inače tako plašljive životinjk- usudile dodi u vašu

neposrednu blizinu. To bi še možda dalo objasniti time što je bilo proljede, dakle ploba njihova

parenja kada njihov nagon u traženju ženke može biti jači od njihove prirođene bojažljivosti. Mnogo

je upadljivija okolnost da su se dikobrazi našli u toj sobi sagrađenoj od opeke. Oni često kopaju

dugačke hodnike, ali ipak ne mogu prodrijeti kroz čvrstu opeku. Mora dakle da je u zidu bio jedan dio

sagrađen od opeke sušene na zraku koja se raspala, ili se pak možda radi o nekom zasutom izlazu iz

ruševine koji vam uostalom nije mogao biti od koristi, jer ste bili svezani. Mnogo je važnije pitanje

kako je vaša soba bila odijeljena, odnosno zaključana od sobe broj 3. Zarobljenici se ne čuvaju u

prostoriji koja umjesto vrata ima dilim.

— Što se toga tiče, krijumčari nisu nipošto bili toliko neoprezni. Oni su ispod prostorije broj 5 spustili

1 množina od kunfud = dikobraz

zastor učinjen od čvrstih željeznih šipaka koji se po miloj volji dao namotati, odnosno odmotati i

pričvrstiti uza zid. Da i nismo bili svezani, te da smo uza se imali i svoje noževe, ipak nam ne bi bilo

uspjelo da prerežemo te šipke.

— Upravo okolnost da se na tim vratima nalazio zastor od željeznih sipki dopušta nam da zaključimo

da su se u tu sobu ved i prije vas smještali zarobljenici. Nastavi, molim!

— Činilo nam se da je prošla cijela vječnost — nastavi Poljak — dok nismo opet čuli kako zvekedu

željezne šipke i ponovo ugledali svjetlo. Došao je Sefir, a s njime i svi oni koji su ved bili Ovdje. Rekao

mi je da je primio novac. Činilo'se da je zbog toga blaže raspoložen, jer je nastupio mnogo manje

osorno nego prije. Upitao me je doduše jesam li se predomislio, a kad sam mu odgovorio da nisam,

primio je to odbijanje bez prijašnje srdžbe, pa mi je rekao mirno iako veoma odlučno:

„Tim si odbijanjem sam izrekao svoju osudu. Moram se pobrinuti za to da nam ne uzmogneš

naškoditi. Mi smo slutili da deš odbiti prijedlog da priđeš k nama, pa smo: odlučili da demo te u tom

slučaju pogubiti. Netko se međutim, zauzeo za tebe. Nije potrebno da znaš tko. Obedao sam tom

čovjeku da du ti pošted-jeti život budeš li spreman da nas na drugi način osiguraš. Čuj dakle što du ti

sada redi! Pristaneš li na to, pustit demo vas na slobodu. Ne pristaneš li, nedeš preživjeti naredni sat.

Dakle: vi dete se zakleti zakletvom koju du vam ja kazivati da ovo mjesto nedete odati nikome na

svijetu, a ti deš, čim se vratiš u Bagdad, predati ostavku na svoj položaj. Ne učiniš li to, stidi de te naša

osveta. Bude li pak ovo skrovl-šte ovdje prije ili kasnije bilo kako otkriveno, pa uz-mognemo li u vezi s

time ma samo i naslutiti da ste prekršili svoju zakletvu, onda vas očekuju grozne muke i najstrašnija

smrt. Osim toga ne smiješ do kraja života otputovati iz Bagdada da ne uzmogneš izmadi našoj osveti.

Mi demo te stalno promatrati i nedemo te nikad izgubili iz vida. Usudiš li se izvršiti ma i najmanje

pripreme za put bit deš izgubljen!"

— Eto, efendijo, ovo je Sefir zatražio od mene. Sto bi ti učinio na mom mjestu?

— Nikako ne bih učinio ono što si ti učinio — odgovorili. — Ja se vjerojatno uopde više ne bih nalazio

u toj tamnici. Uostalom, sad se ne radi o tome. Vi ste prisegli pa su vas pustili na slobodu, a ti si se

onda vratio u Bagdad i dao si ostavku na svoj položaj?

106

— Tako je! Zaista ne znam što bih inače mogao učiniti. Morali smo se zakleti pa su nas odmah odve-

zali i pustili nas iz tornja.

— Nodu?

— Ne! Bio je bijeli dan.

— Zar zaista? To je bilo vrlo neoprezno od Sefira.

— Zašto je bilo neoprezno?

— Jer. ste mogli vidjeti ono što je dotad pred vama čuvano kao tajna, naime ulaz, njegov položaj i

način na koji se dao otvoriti i zatvoriti.

— To smo odista sve vidjeli. Sefir je stajao kraj nas i rekao: „Neka vam to što ja ovo ne skrivam kao

tajnu pred vama pokaže kako vas čvrsto držim u rukama." Uostalom, što se tiče potajnoga ulaza, mi

ga nikako ne bismo mogli pronadi, sve kad bismo ga i ne znam kako dugo tražili, jer nismo zapamtili

crte kojima je bila naznačena ona mala opeka koju treba ukloniti prije nego šio se mogu vede opeke

pomadi.

Napeo sam uši, kad mi je bembaša to rekao. On je prisegao da nede odati ulaz, a nije ni slutio da mi je

upravo tim riječima sve odao. Na opekama Birs Nimruda nalazili su se znaci klinovoga pisma. Dozor^a

nije govorio o klinovima, ved o crtama, a taj je izraz privukao moju pažnju na okolnost na koju se

dosad nisam obazirao, jer sam je smatrao beznačajnom. Kako znamo, na pergamentu Pedera-i-

baharata nalazili su se crteži čije značenje u ono vrijeme nisam znao. Kad mi je bembaša opisao put u

unutrašnjost Birs Nimruda, taj mi je crtež odjednom jasno iskočio pred oči, pa sam na svoje

začuđenje razabrao da su crte, od kojih se taj crtež sastojao, imale prikazati put do skrovišta

krijumčara. Kad je on sad rekao „crte" umjesto „klinove", dosjetih se da sam ispod crteža na

pergamentu također primijetio klinove na koje se nisam posebno obazreo. Precrtao sam plan, ali

nisam precrtao te klinove, no na sredu raspolažem vanredno dobrim pamdenjem koje često zadržava

predmete i zbivanja, meni posve ravnodušne, pa mi ih onda odjednom jasno pokaže čim se moje

misli u vezi s nekim predodžbama vrate na isto mjesto ili u isto vrijeme. Tako je bilo i sada. Tek što je

bembaša izgovorio riječ „crte" odmah su mi se u duhu tako jasno pojavili znakovi na onom

pergamentu da ne samo što sam znao koliko ih je ved sam jasno razabirao i njihovu različitu veličinu i

njihov uzajamni položaj. To su bile riječi u babilonskom klinovom pismu. Nisam više slušao što mi je

starac dalje pripovijedao:, ved sam uz nešto napora preveo klinove u slijedede riječi: ... ro-men a. Illai

in tat habad bad a Illai — to doslovno znači: „pridonijeti najvišem božanstvu u jedinoj namjeri da

posluži u slavu najvedeg božanstva...".

To je dakle bio ulomak jedne rečenice, svakako još čitljiviji dio napisa na tom kamenu, dok su ostali

znaci postali nečitljivi. Uostalom, ovdje se nije radilo o odgonetavanju napisa koji je prvobitno

postojao, ved o tome da se zadrži preostali ulomak pomodu kojega se dao onda prepoznati određeni

kamen. Sve kad bi čovjek i tačno poznavao napis, ipak bi, "ako nikad nije bio ondje, morao naidi na

.velike teškode da ga otkrije, jer to kamenje Obično mjeri jednu staru babilonsku stopu u četvorini.

Pratio sam i dalje tu pomisao, ne obazirudi se na ono što mi je bembaša govorio, a onda ga iznenada

upitah:

107

— Postoji li u blizini onoga kamena s crtama i drugo kamenje označeno ist:m znakovima?

— To više ne znam — odgovori. — Ali kako dolaziš na to pitanje? Ja govorim o nečem posve drugom,

a ti me prekidaš s tim kamenom? Mislim da me uopde nisi slušao što sam ti govorio.

— Vjerojatno. Ja sam naime razmišljao o tome ne bismo li možda ipak ...

— Molim te, nemoj razmišljati o tome, molim te nemoj! — upadne mi sad u riječ Dozorca. — Ja nam

ti pripovijedao ono što sam ti smio pripovijedati, jer znam da si šutljiv čovjek. Više ti ne smijem redi.

Znaš da ne smijem odati tajnu, jer bi me kao kazna neminovno zadesila smrt.

— Ti dakle misliš da te još i sada promatraju?

— Mislim!

— Onda možda znaju i to da sam kod tebe?

— Neka znaju! Ne mogu zamisliti zašto bi ml to moglo naškoditi. Tebe se sve to krijumčarenje ništa

ne tiče.

— Sto je bilo s onim carinicima koje si poveo sa sobom dok ste vi bili zarobljeni u Birs Nimrudu?

— Oni su u Hileu uzalud čekali na mene, a zatim me isto tako uzalud tražili. Vratili su se zatim u

Bagdad ne brinudi se više za mene. Uostalom, Sefir nam je vratio naše konje i naše oružje, pa smo

najprije odjahali u Hile da se ondje najedemo, jer smo više od tri dana proveli u tornju. Čim sam se

vratio u Bagdad, javio sam paši da sam bolestan, zamolio ga da me otpusti i nisam ozdravio prije dok

moj nasljednik nije stupio na moje mjesto. Odredili su mi bijednu mirovinu, od koje smo dosad

životarili, pa ako ti kažem da od onoga vremena nismo ni jedan jedini puta objedovali ovako kao što

smo objedovali danas, onda de ti to biti dovoljno da razumiješ naš položaj. Ima krajeva u kojima bih,

jer je tamo jeftino, mogao bolje živjeti nego ovdje u skupom Bagdadu, ali ne smijem otidi odavde, jer

mi život stoji na kocki.

— Zar nikad nisi pokušavao otputovati iz Bagdada?

— Nisam! Kako bih mogao uopde i dodi na tu pomisao? Mi smo ovdje zarobljenici, jednako kao i onda

u Birs Nimrudu. Pitat deš me zašto ti se nisam povjerio još tada kad si prije više godina bio moj gost. U

ono te vrijeme nisam poznavao tako dobro kao što te poznam sada, pa zato nisam imao razloga da ti

reknem kako smo nesretni. Mi smo od sveg srca čeznuli da odemo odavde, ali smo se ipak osjedali

prikovanim za cio život. Upravo mi je odvratan život na koji me ovdje prisiljuju. Počeo sam se kloniti

ljudi. Ako se tamo na tornju u Babilonu dogodi ma kakva malenkost, ako se sruši koji kamen pod

utjecajem atmosferskih prilika, ili ako se desi što slično, oni bi mogli pomisliti da sam pokušao da

prodrem onamo. Neprekidno gledam ubojičin bodež kako visi na dlaci iznad mene, pa se trzam na

svaki neobičan zvuk, kao da čujem kako tane, namijenjeno meni, izlazi iz puščane cijevi. Ne jedem

ništa iz tuđe ruke, jer bi moglo biti otrovano, pa se hranim samo ostacima jela kojega je prije toga

pojeo moj onbaši. Želio bih umrijeti, samo da se riješim toga života koji mi razaraju strah i bojazan.

No usprkos tome bojim se smrti, jer u meni živi neki glas i dobacuje mi da još ne smijem umrijeti, jer

108

moji posljednji dani života imaju neku svrhu koja mi je nepoznata. Neopisivo sam nesretan. To mi

možeš vjerovati, efendijo.

Zaista sam žalio toga starca! Strah je tako razorio njegov značaj, slomio njegovu odlučnost i pretvorio

ga u leptira koji bježi pred svakom sjenom što padne na njega. Od srca bih mu poželio da se riješi te

patnje.

— Ti si nesretniji nego što misliš — rekoh. — Ti se bojiš smrti i bojiš se ža svoj život, ali ved odavno

uopde ne živiš.

— Lako je tebi držati propovijedi: tebi ne prijeti nikakva ubojnička ruka!

— Misliš li? Kad bi ti znao koliko su se puta ved takve ruke ispružile prema meni! Meni su život

nastojali oduzeti ljudi koje uopde nisam poznavao ili, još gore, ljudi koje sam smatrao prijateljima.

Smrt je stajala tik ispred mene, kraj mene ili iza mene, a da ja to nisam slutio. To je gore i opasnije

nego kad čovjek pozna osobe pred kojima se mora čuvati, kao što ih ti poznaš. Rekao si mi da mi ne

prijeti nikakav ubojica, a ja ti kažem da ovdje ima ljudi koji že-đaju za mojom krvlju. Vidiš li možda da

sam zabrinut?

— To su sigurno neki obični ljudi, ali moj je neprijatelj Sefir, modni vođa bande zločinaca od koga se

ne može obraniti ni bagdadski paša.

— Varaš se. Čovjek koji mi ovdje u Bagdadu želi oduzeti život vjerojatno je jednako modan Kao i Sefir.

Bududi da ,.sefir" znači poslanik, sigurno se on samo povremeno i prolazno nalazi ovdje. Ja čak slutim

da ova dvojica poznaju jedan drugoga, da su prijatelji i jednako veliki nitkovi.

— Sto kažeš? Tvoj i moj život ugrožavaju dva čovjeka koji su jedan drugome prijatelji?

— Tako je!

— Zar je tvoj protivnik također krijumčar?

— Možda je čak i nešto gore.

— Tko je to i kako se zove?

— Jesi li kad čuo ime sil?

— To je perzijski izraz, a znači „sjena",

— Ja sam o toj riječi govorio kao o imenu, a n« o izrazu.

— Onda ga ne poznam.

-i- Budi sretan da ga ne poznaš! Kao što se sjena nikada ne može odvojiti od čovjeka, tako ni sil ne

napušta onoga iza čijih peta hoda s golim handžarom u ruci.

— Dakle, tebe progoni takav sil?

109

— Nekoliko takvih ljudi. Nasludujem da je njihov vođa prijatelj i saveznik tvojega Sefira, pa se ne bih

začudio kad bi se, susrevši jednoga od njih, i onaj drugi našao pred mojim šakama. To bi me radovalo,

jer bih tako mogao svu onu sklonost što ju je Sefir dosad tebi posvetio privudi na sebe bududi da sam

uvjeren da bih brzo svršio s njime.

— Efendijo, ti imaš mnogo samopouzdanja, možda čak i previše!

— To ne vjerujem! Tko smatra da može učiniti više nego što zaista može, taj je umišljen. Ali tko se

boji da ne može učiniti ni ono što zaista može učiniti taj nije pravi muškarac. Ja sebi ništa ne

umišljam, ali želim biti potpuni muškarac, čovjek mora sam sebe tačno poznavati, a to dobro

poznavanje samoga sebe ne može se baš tako lako postidi. Čovjek ga stječe samo borbom s

neprilikama, neprijateljima — a osim toga, i to ne u najmanjoj mjeri — u borbi sa samim sobom. Što

je čovjek pri tome hladnokrvniji, to lakše i brže pobjeđuje i to sigurnije stječe spoznaje o samom sebi.

Kad ih je pak jednom stekao, može mirno usporediti svoju snagu sa snagom drugih ljudi, pa postupiti

prema ishodu te usporedbe. Tko na opravdane i samosvjesne riječi drugoga čovjeka namršti čelo i

govori o oholosti, taj ne poznaje punu vrijednost samopouzdanja, jer sam nema pravoga povjerenja u

sebe, premda potajice misli da je valjan čovjek.

— Efendijo, znam to dobro, ali ja sam star, a ti si još mlad, a osim toga tebi nisu umorstvom istrgnuti

iz naručja oni koji su ti bili najmiliji na svijetu.

— Pa ipak sam izgubio isto toliko kao i ti, a možda i više. Uostalom, ti se žališ da ti je smrt ugrabila sve

tvoje. Pitam te dakle možeš li zaista ustvrditi da su oni mrtvi?

— Efendijo! — planu. — Zar se kaniš okrutno poigrati s mojom tugom?

— Ne kanim! Takvo nešto ne bih nikada pokušao. Nemoj mi povjerovati da sam tu pomisao ubacio u

tvoju dušu u površnoj lakoumnosti. Dobro znam što radim. Kad sad razgovaram s tobom, svaku sam

riječ promislio, pa je ona zbog toga veoma važna.

— Kako onda dolaziš do toga da moje mrtve ubrojiš među žive?

— Ja sam te samo pitao možeš li dokazati da su oni zaista mrtvi. Možeš li to učiniti?

— Mogu!... A ipak i ne mogu.

— Jesi li vidio njihove lešine?

— Nisam.

— Jesi li razgovarao s ljudima koji su bili pouzdani svjedoci njihove smrti?

— Ni to nisam. Svi-su mi pripovijedali da su moji ubijeni, ali nitko nije bio prisutan i nitko nije na

vlastite oči vidio to djelo.

— Pa ti ipak tako čvrsto vjeruješ u to? Ja bih na tvom mjestu tražio neoborive dokaze.

110

— Efendijo, nemoj me tjerati da se sam optužim! Nemoj mi srce činiti još težim nego što. je bilo za

vrijeme svih tih godina, i nego što je još i danas!

— Ja bih ti ga naprotiv želio olakšati. Ti si mi samo ukratko pripovijedao o onim događajima u

Damasku. Razmisli malo! Možda se u toj tami koja je dosad vladala ipak dadu pronadi mjesta koja su

malo svjetlija pa ti možda daju temelja da se ponadaš.

— Oh, priznat du ti da je bilo sati u kojima sam poželio posumnjati u istinitost onoga što sam dotad

smatrao neoborivim. No ma kako se trudio da pronađem jedan jedini razlog koji bi mojemu sidru

nade mogao dati uporište, ono se uvijek vradalo iz dubine i ponovo mi donosilo tugu.

— Onda ga sad opet baci!

— To mi ništa ne koristi! Reci i sam: zar mi članovi moje obitelji, da nisu mrtvi, ne bi poslali neki znak

da žive?

— Oni to ne mogu učiniti, jer ne znaju gdje se

nalaziš.

— Onda su trebali sve dotle tražiti dok me ne nađu.

— To su vjerojatno i učinili. Moraš uzeti u obzir da ti nisi smio dopustiti da se za tebe čuje. Kako su te

dakle mogli pronadi?

— Istina je efendijo!

— Uostalom, možda te i nisu tražili, jer su te smatrali mrtvim. Sigurno su doznali da si bio strijeljan.

— Ipak su od vojnika koji su me poštedjeli inogli doznati da nije tako.

— Zar su oni smjeli o tome govoriti?

— Mojoj ženi i njezinim roditeljima? Svakako su smjeli, jer ih oni ne bi odali.

— Kako možeš pomisliti da bi članovi tvoje obitelji mogli otidi u tvoju četu da pitaju nisu li možda

vojnici, da te spase, nišanili kraj tebe, a ne u tebe? Da im je to i palo na pamet, ipak ne bi znali koji su

vojnici bili određeni da izvrše tvoje smaknude. Morali bi se posvuda raspitivati, a to bi pobudik>

sumnju. Razmisli malo o tome!

— Priznajem da o tome zaista nisam razmišljao.

— Bio si uvjeren da su svi tvoji rođaci ubijeni. Pretpostavit du da to nije tako. U tom su slučaju

pobjegli pred razbješnjelom masom koja ih je ugrožavala. U vrijeme kad je ulica u kojoj su stanovali

bila opljačkana i spaljena, oni su se nalazili ved na sigurnom mjestu, možda izvan grada. Mogude je

također da su se sakrili u tvrđavicu koju je branio Abd el Kadei*. U prvom se slučaju tvoji nisu smjeli

vratiti u grad, dok u njemu ne bude uspostavljen mir, a isto tako nisu do toga vremena mogli izadi iz

tvrđavice. U to si vrijeme ti ved bio mrtav, to jest službeno ustrijeljen i pokopan. Doznali su to kad su

111

se opet smjsli vratiti. Za njih nije bilo nikakva razloga da sumnjaju u smaknude, pa su ga dakle morali

prim'ti kao činjenicu. Ne uviđaš li to?

— Efendijo, kad mi tako govoriš, ja to ne mogu oboriti ni jednom riječju. Sto misliš što su članovi moje

obitelji mogli zatim učiniti?

— Pretpostavivši da su moja nasludivanja tačn% oni su se ubrzo odselili iz Damaska. Nisu imali

povjerenja u mir koji je iznuđen silom, što je moglo '.ako dovesti do novoga, još vedega krvoprolida.

Zašto da se baš tvoj tast osjeda sigurniji od drugih šiita ili Evropljana?

Bembaša se nemirno pomicao na stolcu. B'lo je pravo čudo da sam nikad nije nadošao na te misli na

koje sam ja nadošao. Napokon mi odgovori:

— Čuj, efendijo, sad ni sam ne vjerujem u to da je moj tast, ako nisu svi bili poubijani, ostao u

Damasku dulje nego što je to bilo prijeko potrebno.

— I ti si uvjeren da bi mirza Sibil poveo sa sobom samo svoju ženu?

— Ne, on bi svakako poveo i moju ženu i moju djecu.

— Ali kamo?

— Tko bi to mogao znati?

— Tačno je da nitko ne bi mogao znati, ali bar mogao naslutiti. Razmisli malo!

— Hm! Ja bih. na njegovom mjestu svakako otputovao u Bejrut, jer je on ranije stanovao ondje i

ondje bio sretan.

— Na njegovom mjestu^ja to ne bih učinio, jer je upravo u Bejrutu pobuna bila najžešda i

najraširenija. Prilike su se smirile samo zato jer su vlasti upotrijebile silu. Bejrut leži usred toga

opasnog područja. Izbije li ponovo buna, dalo se sa sigurnošdu pretpostaviti da de opet početi ondje.

Ako je mirza Sibil otputovao iz Damaska bojedi se da bi se ondje moglo ponoviti krvoprolide, onda

s'gurno nede podi onamo gdje de najprije izbiti rtova nesreda.

— Efendijo, zapažam da si ti nekako sveznajudi!

— Nemoj pretjerivati! Ja se samo služim svojim zdravim ljudskim razborom i izvlačim zaključke iz

činjenica.

— Reci mi onda kamo je mirza Sibil mogao podi, ako nije otišao u Bejrut?

— o bembašo, tome se pitanju zaista moram začuditi!

— Psja krew! Tu nema što da se čudiš! Priznao li ti to ili ne priznao, ipak je potrebno malo biti

sveznajudi da se takve stvari pogode. Svatko može nešto izračunati, ako raspolaže brojevima

određenim za tu stvar. Što pak ima onaj koji treba da nešto pogodi?

112

— Onda nedemo pogađati, nego demo izračunati. I mi ovdje imamo brojke iako se one ne sastoje od

jedinica, desetica ili ništica, ved od činjenica.

— Izražavaš se učeno, efendijo! To ja ne razumijem.

— Odmah deš razumjeti ako ti navedem primjer. Ti se ovdje osjedaš nesretnim i volio bi otidi odavde.

Kad bi to mogao učiniti, i kad te ništa u tome ne bi priječilo, koje bi mjesto i koju zemlju odabrao?

— Kakva li pitanja! Otišao bih u Buluniju,1 jer sam rođen Bulunj2. O tome ne može biti nikakve

sumnje.

— Nikakve sumnje? — upitah nasmijavši se. — A ti ipak gajiš sumnju u koju zemlju bi mogao podi tvoj

tast.

— Mašalah! Da, to je zaista čudo! Efendijo, ti me zaista umiješ uhvatiti!

— No, što kažeš sada?

— Mirza Sibil otišao je u Perziju, jer je rnogao otidi samo u Perziju bududi da je rođeni Perzijanac.

Nesreda što ju je doživio u stranoj zemlji, u inozemstvu, morala ga je potjerati onamo kamo srce vuče

čovjeka sve do posljednjeg dana njegova života, naime u njegovu domovinu. A ja stanujem ved tako

dugo i tako blizu granici te zemlje, a nisam došao na pomisao na koju si me ti sada naveo! Koliko sam

samo mogao istraživati, iako ne sam — jer nisam smio odavde — ali ono bar po drug:m ljudima!

Možda bih pronašao one koje sam smatrao izgubljenima. O efendijo, što sam ja to propustio? To ne

mogu sebi oprostiti!

— Smiri se! Kako se čini, mi smo sad zamijenili naša gledišta? Ti si poprimio moje, a meni si prepustio

svoje.

1 Poljska ' Poljak

— Kako to?

— Maločas nisi htio ni da čuješ za neku nadu, dok sam ja pokušavao da ti u srce ulijem prvu zraku

nade. Sad se čini da u tebi više nema tuge, ved da u tebi živi samo nada pa te moram opet dovesti do

tvojih prijašnjih sumnji.

— Nemoj to činiti, efendijo, molim te! Ti ni ne slutiš koliko si me usredio time što si iz moga sjedanja

otro krv moje obitelji za koju sam smatrao da je prolivena.

— Varaš se. Ja nisam zbrisao te krvave tragove, jer bih se s takvom namjerom ogriješio o tebe. Nisam

bio nakanio da u tebi probudim puno uvjerenje, jer kad bi se ono kasnije pokazalo kao varava slika,

tvoja bi se tuga morala udvostručiti. Ja sam ti, kao što sam ti ved rekao, želio dati samo tračak nade

koji de prekinuti tvoju krutu ravnodušnost prema životu. Ti pak skačeš odmah s jednog pretjerivanja u

drugo, pa smatraš sigurnošdu ono što je u najboljem slučaju samo mogude. Čuvaj se! Ja du ti sad

iznijeti uvjerljive razloge da su tvoji dragi umoreni.

113

— Ne! Ne čini toga! — odbije me on. — Ja i previše dobro poznam te razloge. Oni su ubili u meni svu

životnu radost, pa mi onemogudili da i najmanje uživam u životu. Obedajem ti da se nedu pretjerano

nadati. Zadajem ti riječ da du se kretati između nade i bojazni, sve dok jedno ili drugo ne postane

sigurnošdu. '

— To je pravi postupak. Vjeruj mi da sam ja, budedi u tebi tu nadu, bio potpuno svjestan svoje

odgovornosti, no ipak sam se usudio da to učinim slušajudi jedan unutarnji glas. Taj me glas još

nikada nije prevario, osim ako ga ne bih krivo razumio. On me je često spasio iz teških opasnosti i

pomogao mi da riješim zadade za koje bih inače bio preslab. Ne vjerujem ni da sam danas krivo

shvatio taj glas, ali te ipak oporninjem da ne očekuješ više nego što ti može dati jedna takva

mogudnost.

— Hvala ti, efendijo! Bit du tako oprezan kao što ti želiš. Ali taj tračak koji je ved počeo zagrijavati

moje staro umorno srce ne puštam više iz ruku. A sad mi dopusti da o tome više ne govorimo. Hodeš.

Veoma sam ga dobro razumio. U njemu se rodilo nešto, jedna iskra nade koja mu je obedavala takvu

radost i toliku sredu da ga je ved i sama pomisao na nju ispunjavala ushidenjem. Htio je da najprije to

sačuva u sebi, dok se sve u njemu ne pročisti i slegne. Zato sam mu odgovorio:

— Imaš pravo! Osim toga ved je i kasno. Pođimo na spavanje.

— Ne, to ne, nikako ne! Ako se radi o meni, onda demo ovdje dočekati zoru. Zamisli samo da ja ovdje

živim u krajnjoj osamljenosti i da moram tvoju prisutnost iskoristiti što više mogu, te što više uživati u

njoj. Popodne mi nisi još mogao redi kako deš dugo ostati u Bagdadu, ali možda si se u tom pogledu u

međuvremenu ved odlučio.

— Sutra demo odjahati.

— Zar ved tako brzo? — prekinu me Dozorca. -Efendijo, molim te nemoj mi to učiniti!

— Nisi mi dopustio da završim rečenicu. Htio sam ti redi da demo sutra odjahati ali da demo iie ubrao

vratiti.

— To ved bolje zvuči. Ali zašto želiš ved sutra otidi? Morate se odmoriti od putovanja.

— Naprotiv! Moramo se malo pokrenuti. Mi smo za vrijeme cijeloga puta morali sjediti na keleku, pa

iako ne bismo mogli redi da nas je to umorilo, ipak moramo imati obzira i prema našim konjima. Te

vatrene životinje morale su neprekidno mirno stajati, a ti kao stručnjak moraš znati da ih ne smijemo

duije ostaviti da stoje.

— To priznajem, no vi biste ipak mogli na njima izjahati samo na dulju šetnju.

— Imamo razloga da to ne učinimo. Ved sam ti rekao da se moramo čuvati neprijatelja. Mi ih se

doduše nipošto ne bojimo, ali je uvijek bolje izbjegavati, zlo nego ga izazivati.

— Kamo želite pojahati?

— U Birs Nimrud. Pitanja koja sam ti postavio nemaju uostalom nikakve veze s tim planom. Kad smo

te ono prije nekoliko godina ostavili proživjeti smo ondje tako teško vrijeme da nam je taj kraj za cio

114

život ostao nezaboravan. Bududi da se dakle nalazimo u Bagdadu, otidi demo opet onamo da

posjetimo te predjele.

— Veliš da ste preživjeli teško vrijeme. Sto ste to doživjeli? Smijem li to doznati? Hodeš li mi ispri-

povjediti?

Tek što je stari Poljak izrekao riječ ispripovjedi-ti, kad se moj Halef brzo umiješa:

— Nemoj, bembašo, tu molbu upraviti mojem efendiji, ved je upravi meni. On ne voli da iz svojih usta

odmota beskrajno dugačko devino uže takve pripovijesti, a bude li na to prisiljen, on ga pregrize prije

nego što se uže odmotalo, i proguta kraj ondje, gdje bi ovaj mogao nanijeti najvedu štetu njegovom

zdravlju. Mene je pak Alah nadario nerazgrizivim uzetom, pa ono što sam jednom započeo običavam

uvijek dovesti do kraja, gdje više nema što da se kaže. Zato se izjavljujem spremnim da ti saopdim sve

što želiš znati. Nadam se da se nitko tome ne protivi.

Pod tim „nitko" bio sam mišljen ja. Poznavao sam užitak koji sam priređivao malom Halef u, kad mu

he bih uskratio dopuštenje da pripovijeda pa sam mu to uskradivao zaista samo kad bi se radilo o

nekom posve stvarnom izvještaju što sam ga sam morao dati. Halef je naprotiv volio svoje

pripovijedanje iskititi, pa iako je takva sklonost zajednička svim Istočnjaci-ma, Halef je njome bio tako

bogato nadaren da sam često bio prisiljen da prekinem njegovo pretjerano hvalenje. Uostalom,

iskreno moram priznati da sam ga i sam volio slušati, jer je bio zaista dobar pripovjedač pa je svoje

pripovijedanje dotjerivao s toliko humora da sam u tome upravo uživao. Bududi da nisam odmah

odgovorio na njegovo pitanje, protumačio je moju šutnju kao pristanak, i odmah počeo*

pripovijedati, što je potrajalo pun sat i meni pružilo nov dokaz njegove umjetnosti kojom je umio čak i

tužne zgode, kao što je to bilo umorstvo naših suputnika, i naše oboljenje od kuge, prikazati tako da

je do posljednje riječi privlačio pažnju slušalaca.

Kad je završio, Halef doda na njemu svojstven način:

— Kako vidite, nisu nas požderali ni neprijatelji, niti nas je progutalo ždrijelo kuge. Alah nas je

sačuvao za daljnja velika djela, o kojima du možda modi drugom prilikom pripovijedati, čim opet.

budem raspoložen da vam o tome govorim. Sad vam želim samo još redi da namjeravamo odjahati u

Perziju, kako bismo povedali slavu koju naša imena ondje ved odavno imaju. Bude li nam se prohtjelo,

spremni smo da se borimo s cijelom vojskom tamošnjega vladara pa da ga, ako nas omjeri samo

jednim mrkim pogledom, iskorijenimovs lica zemlje zajedno s čitavim njegovim haremom. Sto de se

nakon toga dogoditi, naime hodemo li odande odjahati u Amiriku1 ili Usterali,2 to mora zasad ostati

naša tajna koju- nipošto ne smijemo odati. Sigurno je da de vijesti o našim dijelima doprijeti do vas

prije nego što se mi vratimo u šatore Hadedina. Neka vam Alah dotad sačuva snagu i razbor tijela i

duše kako biste moju pripovijest o lome mogli primiti s istim onim udivljenjem s kojim ste saslušali i

ovu današnju.

Nakon toga zanosnog završetka napunio je Halef lulu i stao pušiti beskrajno zadovoljan time što

njegovu govorljivost nisam zakinuo za namjeravam uspjeh, prekidajudi ga u govoru. Onbaši je svoje

oduševljenje izražavao dubokim roptavim disanjem i kao da nije nalazio riječi. Njegov je gospodar

cijelu stvar prihvatio treznije, rekavši:

115

— Vi ste zaista proživjeli teške stvari, pa zato na mogu shvatiti što vas može još mamiti da ponovo

posjetite ta mjesta. Ja na primjer ne bih nikad viša želio vidjeti Birs Nimrud, ako me tamo silom ne

natjeraju.

— To si ti — dobaci Halef — ali mi smo ljudi drugog kova. Kad bismo mi doživjeli ono što je snašlo

tebe i tvoga onbašija, mi bismo odmah narednih dana ponovo pošli onamo da razrušimo to gnijezdo i

da ga izravnamo sa zemljom.

— Da golemi Birs Nimrud izravnate sa zemljom?

— A zašto ne? Zar možda misliš da to ne bismo mogli učiniti? Uostalom, to ne bi bilo ni potrebno, jer

se mi na vašem mjestu ne bismo dali zatvoriti, ne bismo položili zakletvu i ne bismo potpisali

doznaku.

1 Amerika s Australija

— Lako je tebi sada to tvrditi kad niste bili na našem mjestu.

— Varaš se, jer ne poznaš ni mene ni moga sidija. Sto bi taj Sefir o kojem si pripovijedao bio prema

njemu? Pa da je ne znam kako snažan i lukav i hrabar, ipak mu to ne bi ništa koristilo protiv snage,

mudrosti i smionosti moga sidija, a pogotovu ne protiv moje. Mi smo svladali posve drukčije ljude

nego što je taj Perzijanac. Volio bih da nas on zatvori u Birs Nimrud! Ubrzo bi doznao kako smo se

hitro umjeli osloboditi da ga oborimo u prah svojim podrugljivim smijehom.

Hadži nije promislio da bi te riječi mogle povrijediti bembašu. Isto tako nije ni slutio kako de se

njegovo hvalisanje ubrzo ostvariti. Umirio sam se kad je Poljak mirno odgovorio:

— Neka vas Alah očuva toga da ikad dođete u takav položaj! I najjači i najmudriji čovjek ne može kad

je svezan ništa poduzeti protiv svojega neprijatelja, a vaši neprijatelji .. . ah, ta vi ste mi htjeli redi tko

su oni!

— Da, doznat deš to i začudit deš se, kad čuješ kako smo ih se lukavo i lako riješili. Hodeš li ti to možda

ispripovjedati, sidi?

— Nedu — rekoh.

— Imaš pravo — samosvjesno nadoveže mališan. — Tko želi pripovijedati o takvoj stvari mora imati

otvorena usta, pokretljivi jezik, prodirni razbor i veliku dubljinu uma, te istodobno veliku umjetnost,

da počne i završi upravo na pravom mjestu. S tim znanjem ' i tom vještinom raspolaže- međutim, vrlo

malo ljudi, a ako toga nema, onda se nitko nede začuditi da se najljepše gradivo za pripovijedanje

pretvara u staro, raz-derano i slomljeno sedlo na koje nitko ne može uzjahati. Sad du dakle početi a vi

me pobožno slušajte!

Razumije se samo po sebi da je Halef našem susretu s Peder-i-baharatom dodao nekoliko pustolovnih

pojedinosti koje uopde nisu postojale. Isto je tako neminovno bilo da je doduše mene hvalio, ali da

sebe nije nipošto zaboravio. On je to, kako- je poznato, obično činio tako da je sebe prikazivao kao

moga savjetnika i zaštitnika. Na kraju je još dobacio:

116

— Kažem ti, o bembašo, da je takav korbač pravi pojam pobjedničke neodoljivosti! Ja se bez biča

nikad ne bih spustio u Birs Nimrud. Da ste sa sobom ponijeli bič, bila bi vas pratila naklonost sudbine,

pa biste odande opet izašli kao slobodni ljudi.

Dozorca nije na tu opomenu ništa odgovorio, ved ine upita:

— I ti sad misliš, efendijo, da de te ti Perzijanci potražiti ovdje u Bagdadu?

— Ako uopde dođu ovamo, oni de to sigurno učiniti. — odgovorili mu.

— I zato želiš ved sutra odjahati?

— Ne samo zato, jer sam ti ved rekao da ih se ja doduše klonim, ali da ih se ne bojim. Nemam nikakva

razloga da ostanem ovdje.

— Zar moja molba nije dovoljan razloga za tebe?

— Nije, jer demo se vratiti. Onda demo imati razloga da ostanemo, jer pred nama leži put od više

dana, prije kojega se moramo odmoriti.

— Onda nedu više navaljivati, ali te molim da kod Birs Nimruda ne poduzmeš ništa što bi mi moglo

naškoditi.

Ved. sam obedao da du ti učiniti po želji, pa se možeš pouzdati u to da du održati riječ.

Prvobitno sam namjeravao posjetiti samo ona mjesta uz koja su me vezale uspomene, ali iskreno

priznajem da me je bembašina vijest potaknula da malo više pažnje posvetim Birs Nimrudu. Odavno

sam znao da se u njemu nalaze hodnici u koje su istraživači ved često pokušali prodrijeti. Kasnije su ti

pokušaji obustavljeni jer su u mnogo prilika nesretno* svršili. Podzemne su prostorije u kojima se

nalazio Poljak to više pobudile moju radoznalost, jer se na njih odnosio i crtež u mojoj bilježnici. Htio

sam ih istražiti ali nisam Dozorci o tome ništa rekao. Razumljivo je da sam odlučio da nedu poduzeti

ništa što bi moglo njemu naškoditi.

Više nije bilo ni govora o tome da bismo cijelu nod ostali budni. Malo nakon ponodi pogledasmo što

rade naši konji, a zatim legosmo na počinak.

U HILE

Od Bagdada do Hilea. računa se tri nepuna dana putovanja. Sa svojim brzim konjima nismo trebali

toliko, pa zato nismo krenuli na put ved prije podne. Naprotiv, jednako kao prije mnogo godina,

pustili smo da prođe najveda vrudina i pojahali zatim, oprostivši se od Dozorce i njegovog debelog

onbašija, uz rijeku, pa preko mosta, na desnu obalu Tigrisa.

Kad smo se odande osvrnuli, grad je, jednako kao i nekod, svjetlucao u odrazu sunčanoga sjaja. Lijevo

smo ugledali narodni vrt i zgrade karantene, malo dalje tvrđavicu, a tik uz rijeku vladinu palaču. Lijevo

je ležalo predgrađe sa starom medresom od Mosianci-ra. Zatim se pružalo more kuda iznad kojih su

117

se uzdizali minareti i kupole mošeja, a iznad svega toga prostirala se maglica i tanki oblak prašine,

značajni za Bagdad.

Odavde krenusmo prema kanalu Ošah, a kad smo i njega prešli, ugledasmo pred sobom otvorenu

pustinju. Da, ta je krajina bila pustinja. Ondje gdje su se, nema tome tako dugo, redali jedan Vrt za

drugim, gdje su se njihale tisude palmi, mirisalo cvijede i sjalo divno vode, pruža se sada prema

zapadu, sve do obala Eufrata, nepregledna prazna pustinja.

Naš nas je put vodio kroz pustinju najprije do han Asada, a zatim do han Bir Nusta, do* kojega smo

stigli u predvečerje. Nismo kanili prenoditi u hanu zbog gamadi. Zašli smo samo u nj da napojimo

konje, a onda odjahali još komad puta prema hanu Iskende-rije. U pustinji smo sjahali, i zabili u

zemlju kolčide, zavezali o njih naše konje i rasprostrli pokrivače da legnemo na njih.

Dosad nismo naišli ni na kojeg šiitskog hodočasnika, a ni na karavanu mrtvih, no ipak je Halef, kad

smo sjeli jedan kraj drugoga, rekao:

— Sidi, ne mirišeš li ništa? Meni je upravo tako kao da se nalazimo u kužnom dahu karavane mrtvih.

Zar tebi nije isto tako?

— Da, upravo tako — potvrdio. — Na naše njušne živce djeluje sjedanje. Ne samo što upravo vidim

gdje kraj mene prolazi mrtvačka karavana ved je uistinu njušim. Ono vrijeme bilo je tako strašno da

nije čudo kako naši nosovi još ni danas nisu zaboravili zadah lešina koji im je svojedobno tako naudio.

Sto smo doživjeli s mrtvačkom karavanom ved sam ispripovjedio, pa ne moram ponavljati. Ipak je sve

to još jednom u duhu prošlo ispred nas kad smo sada nakon mnogo godina sjedili u nodnoj

osamljenosti uz isti put kojim smo onda projahali. Sjedanje nam je posve jasno nacrtalo nekadanje

događaje, pa nam se zato i učinilo da jasno osjedamo one strašne „miomirise raja". Znali smo da je to

samo zabluda, jer je zrak bio svjež i čist, obedavajudi nam san koji de nas okrijepiti. Pojeli smo

jednostavnu večeru, pobrinuli se za konje, a zatim se zajedno sa svojim puškama za-vismo u

pokrivače i sklopismo oči. Mogli smo se mirno prepustiti snu, jer je moj san lagan pa se mogu u njega

pouzdati, a osim toga oba su naša vranca bila dresirana tako da njiskanjem odaju svakoga tko nam se

pokuša približiti. Prislonjen uza svog pastuha, komu sam u uho rekao običaj enu suru, ubrzo sam

zaspao i nisam se probudio prije dok ne osjetih oštru jutarnju studen.

Bududi da ovdje nije uz put bilo vode, mogli smo naše konje napojiti tek u hanu Iskenderiji. Uzjahali

smo dakle i krenuli najprije prema tome cilju.

Ovdje se pod ''Jači han razumije ono što se na zapadu ne baš posve pravilno naziva karavanserajem.

Hanovi ili kanovi između Bagdada i ruševina Babilona svi su gotovo jednako građeni. Sagradila ih je

Perzija da bi pomogla hodočasnicima, pa je svaki od njih sačinjavao malu tvrđavu okruženu zidovima

koji su imali pružiti dovoljno zaštite protiv eventualnih napadaja Beduina. Ispod tornja koji je

omogudavao da se nadaleko razgleda pustinja, ulazilo se kroz čvrsta vrata u dvorište okruženo

sobama sa svedenim stropovima. U sredini dvorišta uzdiže se platforma na kojoj gosti nodu spavaju.

Odostraga se nalaze staje za konje i deve. Nodenje u takvom hanu je besplatno, ali putnik navikao na

čistodu mora to nodenje zbog brojne gamadi skupo platiti. Ono* pogotovu postaje odvratnim ako

putnika za vrijeme boravka u hanu zadesi ta nesreda da istodobno stigne i karavana s lešinama, pa se

118

smrdljivi lijesovi istovare pred njim. Makar odmah pobjegao, pa se zaustavio tek na Sjevernom polu,

ipak može biti siguran da de njegov izmučeni nos i tamo na vječitom ledu osjetiti zadah lešina.

Nakon dva sata stigli smo do hana i ujahali kroz vrata. Ovaj han bio je dovoljno velik, da se u njemu

smjeste stotine ljudi i životinja, ali je toga dana bilo u njemu malo gostiju. Svi prisutni nam posvetiše

živu pažnju koja se doduše nije odnosila na nas, nego na naše konje. Svi su se oko njih nagurali da ih

promotre, Mičudi od udivljenja. Bududi da nas je to smetalo, obratih se nadgledniku koji nas je za

bakšiš oslobodio nasrtljivaca.

Kad smo sjahali na bunaru, ved su se ondje nalazila dva čovjeka koji su napajali konje. Nismo ih htjeli

smetati, ved počekasmo dok dovrše. Dok smo ih tako promatrali, opazio sam na prstu jednoga od njih

srebrni prsten koji mi je udario u oči. Oštrije sam pogledao onamo i opazio da ima osmerokutnu

ploču. Gradio sam se kao da želim pogledati dolje u vodu da ustanovim hode lije i za nas biti dovoljno,

ali sam pri tome tačno promotrio njegovu ruku. Da, bio je to prsten silana. Napis na njemu sastojao

se od ilova „sa" povezanog sa slovom „lam" a iznad toga nalazio se tešdid1 koji sam jasno razabrao,

premda je bio sitan. Prikriveno sam pogledao i ruku drugog čovjeka, pa sam opazio da i on nosi isti

prsten na istom prstu. Ta su dva čovjeka dakle bili silani.'

1 znak udvostručenja

Uto mi nadođe misao ne bi li to bila dobra prilika da okušam djelovanje našega prstena. Sad kad to

pripovijedam i kad poznam sve što se kasnije dogodilo, znam da je izvođenje te misli bilo vrlo

neoprezno.

Vrativši se Halefu, izvukoh iz džepa prstenje što sam ga oduzeo Peder-i-baharatu i njegovim

pratiocima, stavio* zlatan prsten na prst, a Hadžiju dao jedan srebrni prsten, rekavši mu:

— Stavi neopazice taj prsten na prst! Ti su ljudi silani. ¦ Radoznao sam što de učiniti kad opaze naše

prstenje.

— Mašalah! To je dobra misao! — tiho se nasmije dok su mu oči radosno bljesnule. — Možda de nam

taj susret donijeti pustolovinu o kojoj možemo onda kasnije pripovijedati. Ako me nešto upitaju, ja du

im redi — da ...

— Ništa im nedeš redi! — prekidoh ga. — Prepusti meni da ja govorim. Ne znamo šta demo doznati pa

moramo dakle biti oprezni. A sad pripazi i nemoj se nespretno vladati!

— Zar ja? Nespretno? — povrijeđeno de on. — Sidi, zar si ti mene, svog prijatelja i zaštitnika, ikada

vidio nespretnog? Zar bi moja Hana, najljupkija od svih divnih ruža i katarinčica iz djevojačkog raja

ikada mene odabrala-kao muža svojega srca da sam nespretan . ..

Dalje nisam čuo njegove riječi, jer sam brzo napunio svoj čibuk, pošao do ona dva čovjeka i zamolio

jednoga od njih koji je pušio:

— Duhan je hrana duše, a njegov dim uzdiže misli sa zemlje. Nemam vatre pa te molim da razveseliš

moje srce.

119

Takvoj uljudnoj molbi nije mogao izbjedi. Pretpostavio sam da de se poslužiti kresivom koje je u tim

krajevima bilo uobičajeno. Međutim on je izvukao iza pojasa žigice i jednu upalio. Ta neznatna

okolnost bila je za mene ipak važna, jer mi je dala osnovu za zaključke koje inače ne bih mogao izvudi.

Bio je tako uljudan da mi vatru položi na duhan. To sam iskoristio da čibuk pridržim tako da je njegov

pogled morao zapeti na prstenu na mome prstu. Dogodilo se dakle ono što sam i očekivao. Opazio je

prsten, od iznenađenja ispustio zapaljenu žigicu i viknuo:

— Abaraka 'lan — blagoslovljen bog! Što to vidim na tvojoj ruci?

Ja sam u znak opomene podigao ruku i ispitljivo se ogledao. On tiho doda:

— Oprosti mi, gospodaru! Toliko sam se iznenadio što te ved ovdje nalazim da umalo što nisam

zaboravio nužan oprez!

On me je dakle smatrao nekim koga je zapravo drugdje morao tražiti. Sad sam morao postupiti

veoma spretno.

— Gdje si mislio da deš me nadi?

— U Bagdadu, a ni tamo^ nisi mogao stidi nego tek jučer.

— Pogodio si, ali ja se ondje nisam uopde zadržavao.

— Jesu li ti odmah predali Selirovu poruku?

— Jesu.

Sefir! Riječ je djelovala na mene kao električni udar. Sefir je bio ovdje! Je li to bio isti Sefir o kojemu je

pripovijedao bembaša? Gdje se nalazi? Što kani? Na što se odnosila njegova uputa? Tko i što je taj

čovjek kojim.su me sada smatrali? Sva ta pitanja i još mnogo drugih prošla su mi sad glavom. Možda

bi moglo" to uspjeti da ih njega izmamim prave odgovore.

Taj čovjek pogleda sad ispitljivo Halefa, opazi na njegovoj ruci srebrni prsten te me onda ponizno

upita:

— Oprosti, gospodaru, ako se usuđujem da te upitam: je li taj čovjek možda onaj Aftab za kojega mi

je Sefir rekao da te prati.

— Tako je! — potvrdih vidjevši da me taj čovjek smatra Peder-i-baharatom.

— Ti si se za vrijeme svoga putovanja nazivao Kasim-mirza?

— Kasim-mirza je moje sadanje ime — potvrdih mu.

Peder-i-baharat se i prema meni poslužio tim imenom. On je dakle zauzimao položaj na čelu sila, zbog

čega sam sad poprimio dostojanstveno držanje i stao govoriti kao pretpostavljeni. Da ne bih dugo

ostao u neizvjesnosti, odmah nadovezah pitanje:

— Sefir te je dakle poslao u Bagdad da me ondje potražiš?

120

— Jeste, o gospodaru.

— I dao ti je poruku za mene?

— Jeste, gospodaru.

— To „jeste, gospodaru" moglo mi je lako postati opasno, ako sam ja uvijek morao stavljati pitanje, a

od njega dobivati samo takve kratke odgovore. Zato ga upitah oštrije:

— Kakva je to vijest? Govori! Ne volim postavljati nepotrebna pitanja.

— Oprosti, gospodaru, ai: je Sefir veoma strog prema nama. Mi smijemo odgovoriti samo ako nas

nešto pitaju, a i tada moramo biti što kradi. Trebao sam ti poručiti da ne ostaneš u Bagdadu, ved da

odmah dođeš.

— Zašto?

— Lešine de ubrzo stidi. Ne dovode ih karavanskim putem, ved su zbog vede sigurnosti na Nehr

Sersaru otpremljene u Eufrat, niz koji se spuštaju kelekima.

— A kamo?

Dobaci mi začuđeni pogled.

— To ti moraš znati bolje od mene, gospodaru! Eto, tako sam ipak pobudio njegovu sumnju. Brzo

sam dakle ispravio:

— Ja dakako poznam obično mjesto, ali sam pomislio da je Sefir možda za ovu pošiljku zbog vede

sigurnosti odredio koje drugo mjesto.

— Dosadanje je mjesto najbolje koje postoji. Nema dakle nikakvoga razloga da se odabere koje drugo

mjesto.

Upitao sam se sam u sebi o kakvom se transportu zapravo radi. O lešinama! Tu je riječ neobično

naglasio. Sigurno dakle nije mislio prave lešine. Ali što drugo? Zar su se možda silani služili kakvim

potajnim jezikom? Htio sam to ustanoviti pa sam zato upitao, premda sam se pri tome izlagao

opasnosti da ponovo pogriješim.

— Znaš li kakve su lešine ovaj put?

Pri tome sam riječ lešine naglasio isto tako kao on maločas. Nije posumnjao, ved mi je povjerljivo

odgovorio:

— Ako ti to ne znaš, onda to sigurno ne zna još ni Sefir. Čovjek koji ih šalje sigurno ima razloga da to

čuva kao tajnu. Te su lešine međutim samo jedno od onoga, što ti imam redi. Ima tu još nešto drugo

što se čini mnogo važnijim.

— A što to?

121

— Karavan,

— Kakav?

— To moraš ti najbolje znati!

Činilo se da opet želi posumnjati, pa zato oštro rekoh:

— Govori uljudnije, jer du ti inače pokazati kako imaš sa mnom razgovarati! Dakako da ja to najbolje

znam, ali ti govoriš o jednoj karavani opdenito, a bududi da imamo često posla s karavanama, mogao

si ovaj puta misliti običnu karavanu, a ne onu o ^ojoj se posebno radi. Ako nisi dovoljno pametan da

to shvatiš i ako ubudude ne budeš mogao jasnije govoriti, ja du zatražiti od Sefira da mi za slični slučaj

pošalje drugog glasnika koji je manje glup i uljudniji.

Sil sav klonu od prepasti i zamoli me:

— Ne čini toga, gospodaru! Ti znaš što bi me to stajalo. Nisam mislio nijednu drugu karavanu, ved

samo karvan-i-piškidmet baši1, o čijem si odlasku ti obavijestio Sefira.

— Hudara šukr!2 Sad postaješ jasniji. Savjetujem ti da takav i ostaneš, jer glasnika koji govori u

zagonetkama i ne umije otvoriti usta, takvoga glasnika ne trebamo. Da, ja sam Sefira obavijestio o

njoj. Sto mi on poručuje?•

— Sefir je izaslao izvidnike koji su mu javili da de karavana još danas ili sutra stidi u Bagdad. Ti bi je

mogao slučajno sresti, i ljudi iz karavane mogli bi

1 karavana

2 perzijski:

vrhovnog komornika hvala bogu!

te prepoznati. Zato treba da brzo odjašeš iz Bagdada i da požuriš k njemu. To sam ti imao poručiti.

— Bududi da si me na sredu susreo ved ovdje, ne moraš odjahati u Bagdad. To de vam dobro dodi.

Vratit dete se dakle k njemu sa mnom.

Rekao sam to kao zapovijed, premda sam u sebi želio da mi se ti ljudi izgube što prije iz vida. Budem li

ih morao povesti sa sobom, izvrgavao sam sebe i Halefa slučajnostima koje su nam mogle biti

neugodne. Obradovao sam se dakle kad je brzo odgovorio:

— Oprosti, gospodaru, da te ne možemo pratiti, jer moramo i prijeko u Madain.

— U Madain? Dakle ne samo u Bagdad k meni?

— Ne. Mi smo morali najprije potražiti tebe, a zatim odjahati niz Tigris u Madain. To bi nas najprije

odvelo ovamo gore, a zatim tamo prijeko opet dolje, dugačak put, koji možemo tako skratiti da ved

odavde odjašemo. ravno u Madain.

— Hodete li se vratiti Sefiru?

122

— Nedemo. Moramo, nadalje, prije nego što se vratimo, odnijeti važnu Sefirovu vijest u Kut el Amaru.

Činilo se da taj Sefir održava veoma rasprostranjene veze. To me se uostalom nije ništa ticalo, pa mi

je to u ovom času moglo biti samo drago. Odavde u Madain bilo je osam sati puta, odande u Kut al

Amaru dvanaest sati, a iz Kut el Amare do ruševina Babilona, gdje se prema mom nasludivanju morao

nalaziti Sefir, opet četrnaest sati. Ma kako se ta dva silana požurila na svojim ne odviše snažnim

konjima, ipak su put morali prekidati da jedu i spavaju, pa prema tome nisu mogli, kako sam prosudio

prema njihovoj vanjštini, stidi do Sefira prije dva i pol dana. Do toga demo se vremena mi, bududi da

smo htjeli samo ukratko pohoditi neka mjesta, ved davno vradati u Bagdad, pa se nismo trebali bojati

da demo ih sresti. To me je toliko smirilo da sam se usudio izredi prilično neovlašteno pitanje:

— Kakvu poruku nosite u Madain i Kurt el Amaru?

— Nemoj nam zamjeriti, gospodaru, ali to moramo prešutjeti.

— I prema meni?

— Prema svakome, a bududi da Sefir nije kod tebe učinio iznimku, moramo smatrati da si i time

obuhvaden.

— Tako.je pravo! To mi se kod vas sviđa! Čovjek ne smije ni za volju pretpostavljenoga odstupiti od

svoje dužnosti. Je li vam Sefir označio određeno mjesto gdje bih se imao sastati s njime?

— Ti ga znaš, gospodaru!

— Dakako! Ali se on ne zadržava neprekidno ondje, pa vam je mogao redi gdje bih 'ga u takvom

slučaju mogao još pronadi.

— Ne bude V ondje, onda moraš počekati na njega. Guštara tamariska iznad Hilea dovoljno je velika i

gusta da sakrije tebe i sve one koje deš ondje nadi. Ni danas tamo nitko ne zalazi, otkad je ondje

počinjeno veliko umorstvo. Treba idi gotovo dva sata preko vrudega pijeska, a svi stanovnici Hilea

vjeruju da se duhovi ubijenih ljudi onuda šuljaju danju i nodu. Ondje si, gospodaru, sigurniji nego u

Ibrahimovom1 krilu.

— Dobro! Vi mi dakle nemate više ništa javiti?

— Baš ništa — ili ipak nešto? Dosjetio sam se. Sefir je rekao da ti nešto još ne znaš pa da bi te to

neznanje moglo putem možda zavesti na kakvu pogrešku. On je naime zbog karavane-i-piškidmet

bašija stupio u vezu s Gasajima. Njihova se četica raspršila ovdje, pa se, da ne pobudi sumnje, izdaju

za Solaibe. To treba da ti kažemo. Sad ti pak zaista nemamo više ništa redi, gospodaru!

— Dobro! Zadovoljan sam s vama i zaslužili ste bakšiš. Dobit dete ga od mene kad se budemo ponovo

sreli u Hileu. Kad ste krenuli odande?

— Sinod.

— Onda dete se u Madainu morati čestito naspavati. Nemojte dakle krzmati, ved se požurite da što

prije stignete onamo.

123

— Krenut demo odmah, jer su nam konji napojeni i tu nemamo više nikakva posla. Alah bio s tobom!

Dour-i ser-et bigar-der, - aga2 — kružit du oko tvoje glave, ago.

1 Abraham

Uljudna perzijska fraza; upotrebljava se u razgovoru s osobama viših staleža

Vinuli su se u sedla 1 izjahali kroz vrata. Halef je poveo naše konje do vode i dok ih je napajao, veselo

mi i lukavo namigne.

— Alah stvara bistre glave i mračne glave. Tvoja sjaji poput sunca na nebu, a njihove su povijane

mrakom nerazbora, tako da u dubine njihove mudrosti gledam kao u mračni zdenac u kojem se ne

može pronadi ni kapljica vode. Tvoje ih je oko progledalo kao što sunce gleda kroz staklene ploče. Oni

su te naprotiv smatrali nekim drugim čovjekom. Oni su tako naivno isprepleli tri ličnosti da ih ni ja

više ne raza-znajem, premda sam-Hadži Halef Omar, glasoviti šeik Hadedina od velikog plemena

Samar.

— Zar ti je to razaznavanje doista tako teško? — upitah nasmiješivši se.

— Nije mi lako, sidi, jer nisam razumio sve, bududi da se radilo o tri osobe i četiri mjesta koja sam

opet smiješao. Dok se govorilo o tim osobama, moja je duša jahala između Bagdada, Nadaima, Kut el

Ama-re i Hilea, amo i tamo, ne nalazedi ulaza u dubine mudrosti koja je tekla preko tvojih usana.

— Ne radi se o tri osobe ved samo o dvije.

— Ne, radi se o tri osobe. Ti, Sefir i Peder-i-baha-rat. Vi ste tri -osobe i ti to sigurno nedeš poredi. Ti su

ljudi toliko izmiješani da ja više ne znam jesi li ti Peder-i-baharat ili taj Sefir, ili je Sefir ti, ili si ti Sefir, ili

je pak Sefir onaj Peder-i-baharat. S kime te zapravo zamjenjuju i kako treba da počnem da odijelim

tebe od njega, a vas dvojicu onda od tredega.

— Sil me je smatrao Peder-i-baharatom. To si morao razumjeti.

— Peder-i-baharatom? Ako je to učinio, onda ga nikako nisam mogao razumjeti, jer pri tome nema

nikakve pameti. Tko tebe, glasovitog efendiju Karu Ben Nemzija smatra takvim lopovom, taj je

zavrijedio da ga išibaju. Da sam ja shvatio tu njegovu drskost, moj bi korbač izvršio posao o kojem bi

leđa toga čovjeka mogla još dugo pripovijedati. Kad si mi to razjasnio, sada shvadam i sve ostalo. Taj

Sefir, neprijatelj našeg dobrog bembaše, nalazi se Ji-Hileu.

— U blizini Hilea. Njegovo se skrovište nalazi u guštarima tamariska dva sata iznad grada. On je i

ondje dobro skriven, jer je put onamo težak, a povrh toga se ljudi boje duhova ubijenih koji navodno

ondje lutaju.

— Vrlo dobro! To. mi se vanredno sviđa! I ja du onuda lutati, ukazavši mu se kao duh. Sa sobom du

povesti još jednog drugog duha, izrađenog od kože potočnog konja. Taj de duh također obilaziti, ali

ne vodom ni obalama, ved na njegovim leđima! Sve de dotle obilaziti po tim leđima, dok Sefir i sam

ne postane duh, naime duh žalosti i jadikovanja zbog udaraca što ih je dobio od mene, jer je našem

dragom bembaši oteo sav novac i njegovo zaposlenje! Sto taj ništarija radi u svojem skrovištu?

124

— Pa čuo si da čeka lešine.

— Lešine mu priuštavam! Neka ih pojede na bilo koji način, kako god zaželi, kuhane, pržene, pečene

ili odmah svježe iz lijesa. Nije li uostalom bilo govora i o nekoj drugoj karavani?

— Jeste, o karvan-i piškidmet baši.

— To ne razumijem. Govorim prilično dobro perzijski, no ipak ne znam što znači piškidmet baši.

— Ta riječ, isto kao feraš baši1, označava dvorjanina sa šahovog dvora.

— Znači dakle visokog službenika koji sada putuje . s karavanom?

— Tako je!

— Što Sefir namjerava s njime?

— Ne znam!

— Ne znaš? Sidi, kako si duboko ražalostio moju dušu! Tvoje su oči inače tako oštre, a tvoje uši

hvataju sve glasove, počevši od urlika oluje i udarca groma do ljupkog pjevanja sarasira2. Pa ipak su

pred tobom ostale skrivene namjere toga Sefira koji je tisudu puta vedi od cvrčka.

— Čuti crvčka gdje cvrči i progledati tajne namjere podmukloga zločinca dvije su posve različite stvari.

Ne mogu znati što Sefir namjerava s karavanom toga komornika, ali bar mogu naslutiti.

— Dobro, a što nasluduješ?

1 vrhovni komornih

! množina od sarsur - cvrćalt

— Da je kani napasti pomodu plemena Gasai koje je unajmio. Iz te veze s Gasajima uostalom

zaključujem nešto što je za nas možda važno da on ili nema uza se dovoljno silana, ili da ovi ne bi

htjeli napasti karavanu, jer nisu razbojnici i ubojice, ved se bave manje zločinačkim zadadama.

— Ali Peder-i-baharat je također sil, pa nas je ipak htio ubiti.

— On može biti iznimka. Ti si ga udario, a mi znamo da se udarci mogu oprati samo krvlju.

— Ne vjerujem da je to iznimka, sidi. Ako Sefir želi napasti komornikovu karavanu, mora od nje

očekivati veliki plijen.

— Tako je! To se .dade lako shvatiti premda ne znamo ništa sigurno, ved samo nasludujemo. Sve to

stoji u vezi s majdana koma1 u Parizu.

— U Parizu! Glavnom gradu Franaka?. Majdana koma, u kojoj se pokazuje sve što je stvorio i izradio

neki narod? U kakvoj vezi stoji ona sa Sefirom i s na-mjeravanim napadajem? — upita začuđeno

Halef. — Sidi, ti si najpametniji čovjek kojega poznajem, ali nikako ne možeš Sefira dovesti u vezu s

Parizom i majdana komom.

125

— Ja du to bar pokušati. Šah namjerava naime otputovati u Pariz, da bi pogledao tu majdana komu.

Svi njegovi službenici su s time sporazumni, ali svedenstvo se tome protivi. Razumljivo je da šah zna,

kao i svaki drugi musliman, kako se ti pobožni ljudi dadu zadobiti: treba ih kupiti. Dovoljno je da se

bogato nadari nekoliko mošeja, da se nekim utjecajnim imamima pošalje zvonki pozdrav, a ako i to ne

pomogne, onda treba posegnuti za najdjelotvornijim sredstvom koje još nikad nije bilo uzalud

okušana. U svete gradove pošalje se karvan-i-rašva2 pa čovjek može biti siguran da uspjeh nede

izostati. Svedenstvo iz Mešhed Alija i Kerbele ima velik utjecaj na pristalice šije.

— Nastavi, sidi. Sad počinjem shvadati. Upravo si počeo pobjeđivati sumnju koju sam maločas

izrekao.

— Ovakvu karvan-i-rašvu može šah povjeriti samo veoma prokušanom čovjeku za kojega zna da se u

1 Izložba

* karavana podmićivanja

njega može pouzdati. Uzevši U obzir prilike koje vladaju na njegovom dvoru, koga poznaje šah tačnije

od svojih komornika? Među ljudima svojega povjerenja odabire najpoverljivijega i najpouzdanijega,

pa mu predaje« bogate darove, s isto tako važnim ali tajnim nalozima, pa kad se povorka krene na

put, možemo je s jednakim pravom nazvati karvan-i-rašva, kao i karvan-i-piškidmet baši, jer joj se na

čelu nalazi komornik.

— To zvuči vrlo jednostavno — prizna Halef —pa se zaista čudim da to nije meni samome palo na

pamet.

— Ja razmišljam i dalje, dragi Halefe. Cuo si, da je Peder-i-baharat obavijestio Sefira o toj karavani. On

je boravio u Perziji, vjerojatno u glavnom gradu, pa je dočuo za kpmornikove namjere. Putovanje

poduzeto na vladarevu zapovijed, a u svrhu da se predaju dragocjeni pokloni, sigurno se čuva kao

najveda tajna, pogotovu jer je taj pothvat usmjeren protiv raspoloženja u svedenstvu. Svakako je

dakle stajalo mnogo vremena, mnogo pažnje i lukavštine, te mnogo novaca, da se podmiti neki

upudeni čovjek ili nekolicina upudenih, trebalo je dakle neobično mnogo žrtava da se prodre u tu

tajnu, pa ako sve to nije Pe-der-i-baharatu bilo odviše, mora da se zaista radi o veoma velikoj stvari.

Peder-i-baharat je iz Perzije ovamo poslao glasnika, a Sefir je u susret karavani, otpremio izvidnike.

Sve su to okolnosti prema kojima možemo zaključiti da je ta karvan-i-piškidmet baši vrlo važna za njih

obojicu, vjerojatno još važnija od takozvanih lešina koje de doploviti niz Eufrat.

— Je li to važno i za nas, sidi?

— Zasad još nije, ali bi u određenim okolnostima moglo postati. Mi se ne namjeravamo sastati

s'njima, ni s Peder-i-baharatom ni sa Sefirom. Budemo li se ipak s njima sastali, morat demo biti

spremni da nas uvuku u tu tajanstvenu stvar, jer se Sefir nalazi pred nama a Peder-i-baharat iza nas,

dok je mjesto na kojemu se žele sastati istodobno isto mjesto koje mi želimo potražiti. Ipak vjerojatno

postoji način da izbjegnemo te susrete.

— Koji način?

126

— Da se odreknemo svog posjeta tim mjestima i da se vratimo u Bagdad, pri čemu moramo krenuti

drugim putem da ne susretnemo Peder-i-baharata.

— To mi ne pada na um, sidi! Sto sam jednom poduzeo to du i izvršiti. Ponajmanje bih se pak zbog tih

lupeža odrekao svoga puta, jer bi izgledalo kao da ih se bojimo. Odlučili smo da demo odjahati do

ruševina Babilona pa demo to i "učiniti. Misliš li ti drukčije?

— Ne mislim.

— Onda krenimo! Konji su pili, a naše su mje-šine s vodom pune. Neka dođe tko god hode, neka dođu

silani ili druge sjene, svakoga sam časa pripravan da im svojim bičem objasnim kako im osjedaji moga

srca veoma živahno udaraju u susret. Jesi li čuo, sidi — rekao sam „udaraju u susret".

Rekavši to, izvuče korbač iz pojasa i zamahne njime po zraku da je sve zažviždalo. Zatim reče:

— Tako, sad je mješina privezana, uza sedlo-- te možemo dalje.

— Da, da, pođimo dalje, ali ne smijemo zaboraviti da skinemo prstenje s prsta i da ga spravimo u

džep.

— Zašto?

— Jer želimo da nas smatraju silanima samo kad nam to donosi koristi. Kad bi nas svaki sil koji nas

sretne smatrao sebi ravnim, mogli bismo zapasti u neugodan položaj.

Ponovo uzjahasmo i izađosmo iz hana. Karavane koje putuju u Hile, posjeduju, krenuvši odavde, još

hanove Nasrije i Mahavid. Mi to nismo učinili, jer smo željeli izbjedi svaki suvišni susret, a povrh toga

htjeli smo podi istim putem kojim smo krenuli i u ono vrijeme da izbjegnemo karavani mrtvih i

njezinome smradu.

Govorim doduše o putu, ali put uopde ne postoji. Jahali smo po otvorenoj krajini ili bolje redi po

pustinji. Pri tomu smo morali prijedi brojne stare, davno ved isušene kanale i jarke. Mada sam se u

ono vrijeme neprekidno nalazio u omamljenosti od groznice koju je izazvala kuga, u nekom stanju

sanjarenja za vrijeme kojega nisam mogao tačno upamtiti

taj kraj, ipak smo danas u toj pustinji prepoznali svaku tačku kraj koje smo bili prošli.

— Ovdje smo, sidi, — reče Halef obuzdavši konja — onda sjahali da pustimo neka prođe najveda

danja vrudina i tu sam zapazio da si se promijenio. Lice ti je bilo sivo, a oko očiju su ti se isticali tamni

kolo-bari. Morao sam ti dati vode i octa, ali tvoj je pogled ipak ostao bez duše, pa sam naslutio da

naprežeš svu snagu da bi ostao uspravan, i da mi prešuduješ ono što bi rastužilo moje srce.

— Da, bilo je to strašno vrijeme, Halefe — po-tvrdih. — Bio sam samo sjena. Dok smo jurili pustinjom,

ona je kraj mene hrlila kao strašna utvara, a ljudi koji su se nalazili kraj mene, bili su nalik na sablasti.

Ako ti je pravo, ravnajmo se onako premai vremenu kao što smo se i onda ravnali i prenodimo na

istome mjestu Birs Nimruda.

— Kako god hodeš, sidi. Koliko još moramo jahati do Hilea?

127

— Otprilike četiri sata.

— Onda demo stidi onamo za najvede žege, pa možemo prije nego što krenemo dalje počekati da

žega prođe.

Oko podne stigli smo do nasada palmi koje su se protezale na lijevoj obali Eufrata. Zdesna smo

ugledali ruševine El Himaar, a zatim vis Tel Babil te Kasr, ostatke nekadanjeg- kraljevskog dvorca, u

čijim je dvoranama umro Aleksandar Veliki. Na brežuljku Amram Ibn Ali koji nam je ležao još bliže,

nekad su se vjerojatno nalazili glasoviti- visedi vrtovi kraljice Semiramide. I s lijeva smo razabirali

mnoštvo ruševina. Najveda se od njih još i danas zove Babil. Kad smo stigli u Hile, projahasmo

pontonskim mostom na drugu obalu rijeke, te svratisrno u neki mensil1 u koji smo zašli radije nego u

han, jer u njemu danas nije bilo gostiju, ali se zato ondje nalazila prilično velika podzemna prostorija,

veoma ugodno hladna. Ostavili smo konje pod zaštitnim krovom i snabdjeti ih hranom i vodom, a

zatim siđosmo u podrum. Halef je nakon toga uz dozvolu handžije2 otišao u matbah3

1 arapska gostionica ; gostioničar

' kuhinja «

da sam za nas pripremi pile s rižom, dok ja legoh na jastuke.

Cio Hile izgrađen je od opeka babilonskih ruševina, pa sad sačinjava glavno mjesto okruga Diva-nije.

Ovdje se razdvajaju karavane koje putuju u Kerbelu i u Nedžef Ali. Od javnih je zgrada najpoznatija

mošeja Eš Sems1. Grad je bio prilično nečist, pa je izgledao upravo kao smetište sve mogude

istočnjačke prljavštine.

Pile nam je zaista prijalo, jer ga je Halef sam ispekao. Kao smo zatim naručili kiselo mlijeko — Hile je

naime zbog svoga kiselog mlijeka nadaleko glasovit — morali smo baciti najgornji sloj, jer je bio tako

prljav da ga nismo mogli jesti. Handžija je to opazio i zamjerio nam. Smrknuo je čelo i upitao nas zašto

to činimo. Halef, koji je u takvim stvarima bio uvijek vješt na jeziku, odmah je pronašao izgovor:

— Oprosti nam, uzore pobožne gostoljubivosti! Mi smo pokajnici, pa smo se, da sami sebe kaznimo, i

da se vježbamo u odricanju, zavjerili da ni od jednog jela što ga jedemo nedemo pojesti najbolji dio, a

ti deš nam priznati da je ono što smo skinuli i bacili bio baš najbolji dio tvojega mlijeka.

— Neka vam Alah bude milostiv, i neka vam dade snagu da svoj zavjet ispunite kod svakog jela, a ne

samo kod mlijeka! Vi ste morali dakle i od vašeg pileta ostaviti najbolje dijelove, ali ste ga cijelog

pojeli.

— Varaš se, nismo ga cijeloga pojeli.

— Ali ja više ne vidim ništa od njega!

— Zaista? Dopusti da se zabrinem za svijetlo tvojih očiju! Sto bi bilo pile da mu Alah nije dao kosti da

ga održavaju u uspravnom stavu? Kako bi moglo postojati da nema perje koje sačinjava ukras njegove

ljepote? Ako te je dakle Alah blagoslovio razumom, ti deš razabrati da su kosti i perje na piletu

najbolji. Pogledaj ovamo! Ovdje vidiš kosti, a pođeš li u kuhinju, otkrit deš i perje jer nismo pojeli ni

jedno jedino pero.

128

Handžija nije znao što da kaže na to, pa ode zlovoljno mrmljajudi, a Halef se veselo nasmije.

' sunčana mošeja

Nakon nekog vremena vrati se handžija s tri čovjeka, odjevena u stare otrcane mašlahe1 koji nisu

pobuđivali baš mnogo povjerenja. Pogledali su nas s upadljivom radoznalošdu i sjeli nedaleko od nas.

Kad su naručili čibuke i kavu, jedan se od njih obrati k nama:

— Vidjeli smo prijeko vaše konje i zadivili im se. Tko ima takvoga konja mora biti veoma bogat.

Smijem li upitati gdje je vaša domovina?

Halef me upitno pogleda, a ja mu neprimjetno kimnuh, pa je dakle preuzeo riječ:

— Mi stanujemo u dalekoj zemlji Sibiri,2 gdje se planine uzdižu do mjeseca i bijele se od snijega u koji

se ondje pretvara sva kiša.

— Alah! Kako mora da je ondje hladno! Mi ovdje ne znamo što je snijeg, ali smo čuli o tome.

Vjerojatno ondje stanuju suniti?

— Ne, sami šiiti!

— Onda neka Alah blagoslovi tu zemlju, i neka učini da za svakog stanovnika izrasle sto tisuda palmi.

Jesu li ljudi ondje imudni?

—. Jesu, svi su imudni.

To se vidi po vašim konjima. Kad ti stanovnici pođu na putovanje, onda sigurno napune džepove

samim zlatom?

Potvrdivši naše bogatstvo, Halef je bio veoma neoprezan, jer je te grabežljive ljude mogao lako

namamiti na nas. I eđutim sada je pametnije odgovorio:

— Ne, ne uzimaju ništa sa sobom jer su ljudi ondje tako gostoljubivi da nitko ne treba novaca.

— Ovdje morate međutim svako gostoprimstvo platiti, pa sigurno nosite sa sobom dragocjenosti.

Možda biserje ili čak drago kamenje?

— Drago kamenje? Kakvo to kamenje misliš?

— Dijamante, rubine, smaragde, tirkize.

— Alah! Alah! Zar je to kamenje možda kod vas plemenito?

— Sigurno!

1 vuneni ogrtač ' Sibirrja

— Kakve li zemlje! I kakav ste vi to narod! Kod nas u Sibiri sastoje se sVe planine od samog takvoga

kamenja. Zato se nitko na njeg ni ne obazire. Pu-tevi su popločeni dijamantima, a kude sagrađene od

129

rubina i tirkiza. Za gradnju mošeja uzimamo same smaragde koji moraju biti tako krupni kao deset

vaših šljunaka.

Tek sada je čovjek uvidio da mu se Halef ruga. Maši se noža i zaprijeti:

— Suti! Ako nas kaniš vrijeđati, odmah deš osjetiti ovu oštricu!

— Samo je ostavi na miru! — nasmije se Hadži. — I. mi imamo noževe. Tvoja velika radoznalost

zaslužila je pouku, pa sam ti je dao. Mi sad držimo kef1 i htjeli bismo se odmoriti. Zašto nas ne ostaviš

na miru? Mi nismo dječaci kojima svako može upudivati neoprezna pitanja. To sam ti još htio redi, a

sad nas pusti na miru!

Uto taj čovjek skoči na noge, pruži prema Halef u stisnute šake i vikne:

— Za ove bih te uvrede probo da nismo — da nismo Solaibi. Jesi li čuo za to pleme?

Prema nekom starom sporazumu Solaibi uživaju mir u koji nitko ne dira. Nitko ne smije sa Solaibom

neprijateljski postupati. Za uzvrat pripadnici toga plemena dužni su da sa svoje strane izbjegavaju sve

što bi moglo djelovati izazovno. Sefirovi su nam glasnici odali da se Sefir povezao sa četom Gasaja koji

se izdaju za Solaibe. Vjerojatno su i ta trojica pripadala njima. Bududi da je Hadži skrivio taj neugodan

prizor, nisam mu dopustio da nastavi, nego sam sam opomenuo čovjeka:

— Ako si zaista Solaib, nemoj nanositi sramotu miroljubivosti svoga plemena i mirno sjedi. Ako želimo

s nekim govoriti, običavamo sami zapodjeti razgovor. Počekaj dakle da učinimo ono što želimo.

— Čini mi se da vi sebe želite prikazati otmjenim ljudima — kaza podrugljivo — a ja du vam redi što

ste vi! Vi ste. ..

Skočih brzo na noge, stupih tik pred njega i rekoh osorno:

1 popodnevni počinak

— No, što smo mi? Govori!

Usta su mu bila još otvorena, pa je zaboravio da ih zatvori, premda je oklijevao da odgovori. Dok sam

ga čvrsto gledao u oči, polako je ustuknuo korak za korakom, a onda sjeo na isto mjesto na kojem je

maločas sjedio, ne odgovorivši ni riječi. I sam pođoh natrag na svoje mjesto, vladajudi se kao da osim

nas nije ovdje nitko prisutan. Nedugo zatim Beduini odoše, ali su nam prije toga dobacili poglede

pune prijetnje.

— Sidi, ovaj te se preplašio! — nasmije se Halef. — Odmah sam vidio da je kukavica.

— To nije dobra svjedodžba za tebe! Treba li kukavicu razdražiti dotle da se razgnjevi?

— Eto, kakav si opet, sidi! Sam si me svojim znakom pozvao da mu odgovorim.

— Jesam li te pozvao da to učiniš ovako kao što si učinio?

130

— Zar sam mogao drukčije? Sto je trebao pitati za naš imutak? Čestit čovjek to ne čini, a nepošten

čovjek me time vrijeđa, jer me smatra toliko glupim da du mu to redi. Ja sam ti ved kazao da ga

smatram kukavicom, pa dodajem da je povrh toga nitkov, jer ima i kukavnih nitkova. Sto misliš o tim

ljudima?

— Smatram ih pripadnicima plemena Gasai koji de sudjelovati u namjeravanom napadaju na

karavanu. Bilo bi mi draže da nisu došli ovamo.

— Bili tko mu drago i što mu drago, meni je svejedno. Ako su pak zaista Gasai, kako ti misliš, moraju

paziti na karavanu i nemaju vremena da se bave nama. Mi smo sigurni pred njima. Ali čuj!

Začuli smo topot kopita i brzo potrčali gore u dvorište. Beduini uz koje se nalazio i handžija odvezali

su naše konje i sad su nastojali da uzjašu. Zdrijepci su im se opirali. Kad je Halef to ugledao, odmah se

lati biča, ali ga zgrabih za ruku.

— Nemoj ih tudi! To je drsko od njih, ali neka im bude kao hode. Kaznit demo ih tako da ih konji

zbace.

Halef je svladao srdžbu i odgovorio ljutilo se na-smjehnuvši:

— Tako je pravo, sidi! Ipak de tako sletjeti s konja da to nede baš lako zaboraviti. Prepusti to meni!

Meni

de to bolje uspjeti, jer sam ja sam uvježbao trik s vrancima.

Mali šeik udesi dobrodušno lice, priđe k tim ljudima i upita ih:

— Htjeli biste okušati konje?

— Da, upravo bi to htjeli — dobaci gostioničar. — Ti konji imaju samoga šejtana1 u tijelu i ne

dopuštaju nikome u sedlo.

— Da, navikli su da nose samo dobre jahače, pa se čini da nemaju povjerenje u te Solaibe.

— Neka samo počekaju! Mogu se samo opirati da ih uzjašemo, ali kad jednom budemo gore, odmah

de vidjeti jesmo li jahači ili nismo. Daj ih najprije umiri!

— To mogu učiniti za vas, ali vas ipak opominjem: konji de vas zbaciti. Nemojte kriviti nas ako slomite

vratove.

— Naši vratovi pripadaju nama, a ne tebi: mi demo ih sami umjeti očuvati!

— Dobro! Uzjašite sada! I čvrsto se držite, jer dete inače biti brže dolje nego što ste došli gore!

Nije bilo osobito upadljivo što su ti ljudi pokušali zajahati naše konje bez naše dozvole. Beduin je

rođeni jahač pa se vrlo lako sav oduševi kad ugleda čistokrvnog konja. Razumljivo je da poželi da ga

okuša. Zbog toga su se i ta tri čovjeka oduševila i poželjela da uzjašu konje, ali me to nisu mogli

zamoliti zbog naše malopređašnje prepirke.

131

Pastusi su bili uzbuđeni. Još su se ritali, premda smo sad i mi, njihovi gospodari, bili ovdje. Uto Halef

digne ruku i vikne „Sus!"2 Zastadoše odmah nepomični. Dva Beduina zajašu i konji ih poslušaju. Pro-

jahali su čitavu školu i na kraju počeli oponašati pokrete igre barud s iznenadnim skretanjem u

izlomljenoj crti, što ovdje u tom uskom dvorištu nije bilo neopasno. Opazio sam da vranci neprekidno

gledaju Halefa. Pametne su životinje znale o čemu se radi. Upravo u taj čas pojurila su oba jahača s

protivnih strana jedan prema drugome, kad odjeknu Halefov zov: - Litat, litat!3

1 đavo

• mir

• dolje!

Hadži je te dvije riječi odvojio jednu od druge oštrim zviždukom. To je bio zna-k. Vranci se usred

galopa baciše visoko u zrak — svinuli su leđa kao mačke, strelovito klecnuli koljenima i opet visoko

skočili u zrak — a jahači izletješe u velikom luku iz sedla i teško tresnuše na opeke. Kratko je vrijeme

vladala nijema tišina. Konji su stajali mirno, a odbačeni ljudi nepomično ležali. Handžija i tredi Beduin

također se u prvi čas nisu ni pomakli, ali sad požuriše prema ljudima ispruženim na tlu. Na Halefovom

licu pokazao se izraz ponosne radosti.

— Sto kažeš, sidi? — upita. — Kako su dresirani naši ždrijepci?

— Izvrsno — pohvalio sam ga. — Čini mi se međutim da su jahači ozlijeđeni.

— Svejedno mi je. Zašto su uopde dirali naše konje. Opomenuo sam ih, a ti si sam svjedok da su rekli

da de se sami pobrinuti za svoje vratove. Pogledaj, sad su dobili pladu!

Jedan se pokušao ispraviti, ali mu to nije uspjelo jer je slomio nogu. Drugi je ležao onesviješten. Zasad

se nije moglo ustanoviti je li i on ozlijeđen. Otišli smo po naše stvari u podrum. Kad smo se vratili, ti

su se ljudi bili dogovorili i stvorili odluku koju nam je očito imao saopditi handžija, jer me je

neprijateljski upitao:

— Cini se da kanite otidi?

— Tako je! — potvrdio sam.

— To ne možete. Morate ostati.

— A zašto?

— I sam vidiš što se ovdje dogodilo. Taj je čovjek slomio nogu, a onaj drugi je možda mrtav.

— Sto se to nas tiče! Mi smo ih opomenuli,

— Ali "vi ste dali konjima znak da ih zbace.

— To na tebe ne spada. Najprije češ redi što ti moramo platiti za hranu.

— To dete kasnije doznati. Ja vas ne puštam.

132

— Koješta! Ti nas ne možeš zadržati.

— Sigurno du vas zadržati, a ako me ne poslušate, tužit du vas sve do paše.

Varaš se ako misliš da deš nas zaplašiti što ovdašnjem sandžakiju daješ visoki naslov paše. Mi stojimo

pod neposrednom zaštitom padišaha, sve da i

ne bi bilo tako, umjeli bismo se sami zaštititi. Hodeš li nam redi što stoji jelo?

— Nedu.

— Onda du ti platiti koliko hodu. To de biti više nego što bi ti smio zatražiti. Evo ti!

Izvadio sam novac iz vredice i pružio mu ga. On me odozdo lupi po ruci da se novac rasuo po zemlji.

Opomenuh ga:

— Čuj, čovječe, ja nisam naučen da me netko udara ili ovako vrijeđa. Pokušaš li to još jednom,

pokazat du ti kako kažnjavam svaku drskost. Miči se!

Handžija mi je naime zakrčio put, jer je vidio da želim uzjahati. Halef je ved sjedio u sedlu. Beduini

doviknuše gostioničaru da nas ne pusti. On se zaista usudio da me uhvati za ruku.

— Pusti me! — pozvah ga.

— Ostat deš! — dreknu on na mene i dalje me čvrsto držedi.

— Onda i ti poleti onamo gdje ved leže ona dvojica!

Udario sam ga čvrsto po bradi da je zateturao, zgrabio ga za lijevi bok i ispod desne ruke, uzdigao ga i

bacio ga na tredeg Beduina, koji mu je htio pritedi u pomod. Obojica padoše na zemlju. Prije nego što

su uspjeli ustati, sjedio sam ved na svome konju, pa pojahasmo dalje. Ljudi iza nas zaurlaše. Nismo se

na to obazirali, ved potjerasmo konje kasom. Nisu nas progonili. Prošli smo zapadnim dijelom grada, i

gajevima palmi prema području gdje se jugozapadno od grada nalazi Birs Nimrud u blizini ruševine

Ibra-him Halil.

Osumnjičeni zbog krijumčarenja

Birs Nimrud bio je udaljen nepuna tri sata. Za to vrijeme sreli smo svega nekoliko pojedinačnih

putnika. Kad smo stigli onamo, sunce je ved zapadalo, te se zaustavismo na podnožju ruševine na

istome mjestu gdje smo se bili nekod utaborili. Nigdje nije nadaleko bilo nikoga. Mogli smo ostaviti

konje bez nadzora. Uspesmo se na toranj' da razgledamo prostrano polje ruševina.

Gdje je ostao onaj prastari velegrad, jedan od najglasovitijih gradova svjetske povijesti? Ostalo je

samo ime. Gdje je grad i gdje je toranj? Ruševine, samo ruševine.

Sa 600.000 pješaka, 120.000 konjanika i 1.000 bornih kola, te s nebrojenim tisudama jahada na

devama, došao je kralj Kir i osvojio grad unatoč njegovom utvrđenom položaju i premda je Babilon

bio snabdjeven zalihom hrane za dvadeset godina. Kasnije je Darije Histaspis dao srušiti vanjske

133

zidove, a Kserkso je grad do temelja opljačkao*. Čak ni Aleksandar Veliki nije mogao zaustaviti

njegovu sudbinu. Nije dugo potrajalo, pa je u onom dijelu grada, koji je bio. opkoljen zidovima, rasla

pšenica, a kasnije su se partski kraljevi služili Babilonom kao zvjerinjakom. Otkako su ondje zavladali

Arapi, ime je Babilon posve iščezlo iz povijesti, a sad se ovdje više ne može vidjeti ništa, osim

prostranog polja, pokrivena samo razlo-

mijenom opekom, u kojem se pravo ne snalazi nt iskusno oko istraživača.

Sunce je upravo zapadalo te siđosmo* k svojim konjima da rasprostremo pokrivače za nodenje. Pri

tome smo stigli do neke izbočine u toj golemoj ruševini s koje ugledasmo nešto što maločas nismo

zapazili. Tu je postojao stari kanal koji je ljeti vjerojatno posve isušio, ali sad je bio pun vode. Kanal je

vodio do Birs Nimruda, ali nije dosizao tik do njega, ved je završavao otprilike četvrt sata hoda do

njega. Mora da je ipak stajao u vezi s Birs Nimrudom, jer smo ugledali nekoliko keleka koji su plovili

po njemu.

— Tko bi to mogao biti, sidi? — upita Halef.

— To ja isto tako ne znam kao ni ti — odvratih. — Možda to nije nimalo važno za nas, a osim toga ne

znamo ni u kojem se pravcu te splavi kredu. Moramo ih malo promatrati.

Ved nakon kratkog vremena opazili smo da nam se približavaju. Bududi da nas na takvu udaljenost

nije nitko mogao ugledati, još smo neko vrijeme ostali stajati ondje, a zatim smo ipak morali sidi, jer

bi nas inače ljudi na splavima bili otkrili. Dok smo se spuštali, Halef reče:

— Sidi, imam jednu misao, ali ne znam je li pravilna ili nije?

— No, što je to?

— Sjetio sam se onoga što su rekli Sefirovi glasnici, naime da de lešine doploviti niz Eufrat.

— I ja sam pomislio na to, premda zasad ne nalazim nikakva razloga za pretpostavku da se ovdje radi

upravo o tim lešinama,

— Sjeti se da demo, ako je to tačno, imati posla sa Sefirom.

— I na to sam ved pomislio.

— Moramo biti oprezni. Mjesto na kojem smo se htjeli utaboriti leži s iste strane ruševine kamo de

dodi ti ljudi.

— Ako uopde dođu ovamo, onda zaista leži s te strane. Sad moramo mirno počekati da vidimo da li

oni to zaista namjeravaju učiniti. Prema načinu na koji se kredu, ovdje se radi o malim kelecima koje

de ljudi doveslati do kraja kanala. Tada demo vidjeti

Što de se dalje dogoditi. Možda te ljude nešto vodi samo do toga mjesta, a dalje ih ne vodi. Možda se

na kele-cima nalaze stvari koje de iz kanala biti prenesene u ruševine. U tom de ih slučaju ravni pravac

dovesti prema nama, ali to još ni izdaleka ne znači da de stidi upravo na mjesto gdje se nalazimo. Ipak

134

moramo biti oprezni i pobrinuti se za to da bar za svoje konje pronađemo mjesto na kojem nede

stajati tako na otvorenom kao što su sada. Još je dovoljno svijetlo da potražimo takvo skrovište.

Kad smo stigli dolje, pođosmo malo uz podnožje ruševine. Nije dugo potrajalo kad opazih nešto što je

pobudilo moju pažnju, premda kao da nije bilo u vezi s našom namjerom da potražimo skrovito

mjesto za naše konje. Bila je to neka mala sipina od rahlog izmrvljenog kamenja, a sastojala se i od

raspadnutih opeka koje su se spustile s gornjeg dijela ruševina. Uz tu sipinu vodio je odande, gdje

smo mi sada stajali, slabašan trag. Uostalom, taj je trag bio dovoljno jasan za lovačko oko koje se

izoštrilo u prerijama i prašumama Amerike. Upitao sam maloga Hadžija: • — Vidiš li te tragove,

Halefe?

— Tragove? — upita začuđeno. — Ja ne vidim ništa. Kakvi su se ljudi po tvom mišljenju ovdje

uspinjali?

— Ne radi se o ljudima, ved o životinjama koje su se to češde šetale gore i dolje.

— Zar su možda bili lavovi? — nasmije se.

— Lavovi nisu bili. To su neke manje životinje koje ovdje imaju svoju stalnu stazicu.

— To je mogude ali ja ne vidim ništa! Osim toga, može nam biti posve svejedno da li ovuda šedu

nepoznate životinje. Dođi, sidi, pođimo odmah dalje!

— Ne! Mi tražimo skrovište, a životinje koje ovuda prolaze su divlje. Divlje životinje imaju svoja skro-

višta, pa demo podi njihovim tragom.

Uspeli smo se dakle uza sipinu i stigli do mjesta koje se odozdo nije dalo razabrati i na kojem se u

stijeni ruševine pokazala pukotina. Ta se pukotina prividno nastavljala kroza zid. Nismo mogli

ustanoviti jesu li se ovdje nekod nalazila kakva vrata, ili

se pak zid zbog posebnoga razloga upravo na tome mjestu istrošio uslijed zuba vremena i srušio. Ipak

je pukotina bila dovoljno široka da propusti naše konje. Ušli smo u nju. Ona nas je pored silne mase

opeka dovela u četverokutnu unutrašnju prostoriju, koju bismo najbolje mogli usporediti s

takozvanim slijep'm dvorištem, iako nismo otkrili nikakve prozore, koji bi se nekada otvarali u nju.

Zidovi koji su okruživali to dvorište bili su na mnogo mjesta raspucali i oronuli, a tlo se sastojalo od

rahloga sloja opeke koji mora da je bio visok nekoliko katova. U tom unutrašnjem dvorištu bilo je

tamnije nego vani, no ipak smo vidjeli da je ono puno nekih životinjskih izmetina. Sad smo otkrili i

kakve su to životinje. Činilo se da je ovdje bilo njihovo igralište i borilište, jer smo naokolo ugledali

velike čekinje i mnogo bod-Ijika koje su pobijeđenima bile istrgnute ili su se slomile.

— Mašalah! — viknu Halef. — Čini se da smo otkrili suk el kanafid.1 Ne misliš li i ti tako, sidi?

— Tako je — potvrdio sam. — To skriveno dvorište u kojem ved tisude godina nije ušla ljudska noga,

jedino je prikladno za takve nodne bodljikavce. Oni mogu u mekanim sipinama i u zidovima koji su. se

pretvorili u prašinu lako kopati svoje hodnike koji kadšto prodiru veoma duboko. — Ah, upravo sam

se sjetio sobe u kojoj je bembaša bio zatvoren. Rekao je da je ondje bilo dikobraza. Govorio je nadalje

o hrpici zemlje u kutu te sobe pa sam pomislio da bi se ta hrpa mogla sastojati od raspadnute opeke

kroz koju su te životinje lako mogle prodrijeti. Za njih je dakle

135

, postojao hodnik. Bi li takav hodnik bio dovoljno širok i za ljude i svršava li se on u ovom dvorištu?

— Sidi, nemoj sanjati! Ti ovdje želiš povezati stvari koje uopde ne pripadaju jedna drugoj.

— Odakle znaš da ne pripadaju jedna drugoj?

— Prema bembašinom opisu zatvor je ležao više nego što se mi sad nalazimo.

— Jeste, računajudi od ovoga mjesta. Ali ondje pred nama, između ona dva kuta, leži sipina, gotovo

za jedan kat više. Pogledaj samo onamo. Opažaš li rupe koje vode kroz urušeni zid?

— Hm! Čudim se da su kanafidi iskopali hodnik upravo ovdje gdje ga ti trebaš.

— Ja samo potpuno povezujem okolnosti koje, kako se čini, stoje u vezi, pa du to dvorište sutra

istražiti pomnije nego što to mogu učiniti danas. Moramo se požuriti, jer de za deset minuta biti

posve tamno.

— A skrovište za naše pastuhe?

— Našli smo ga. Dovest demo ih ovamo.

— I ja mislim tako. Morat de se doduše malo penjati, ali de onda ovdje biti tako sigurni kao u Ibra-

himovom krilu. Dođi, dovedimo ih!

Nije bilo prošlo ni deset minuta, a ved smo smjestili konje u dvorište i vratili se na naše prijašnje

logorište, jer smo ondje najlakše mogli primijetiti bude li nam se netko približio. Počeo je puhati

večernji vjetar. Puhao je sa sjevera, a to nam je bilo drago utoliko što de nam, ako ljudi s kanala kane

pridi ruševini, donijeti zvuk njihovih koraka. Tako je prošlo oko dva sata, kad Halef poče kašljati i

nešto zlovoljno mrmljati; dok na kraju ne upita:

— Osjedaš li nešto, sidi?

— Osjedam — odgovorih mu, jer sam zamijetio isto što i on.

— U mojem se nosu počinje razvijati bolna nelagodnost, a temeljni stupovi zdravlja mojih njušnih

živaca kao da su se pokolebali. Ja ih držim — ah bah — šah... fuj! To biva sve gore! To više nije miris,

to je paklenski smrad, upravo, kao da prolazi karavana s lešinama.

— Ona de i dodi.

— Tko? — Sto? — Karavana s lešinama?

— Jeste, iako nede dodi velika karavana, kakvu smo onom prilikom vidjeli. Jasno se osjeda da se

približava. Začepi nos, ali zato otvori uši! Čuj!

— Začuli smo korake koji su prolazili nedaleko od nas. Odjeknulo je nekoliko poluglasnih zapovijedi, a

onda opet sve utihnu.

136

— Hvala Alahu! Prošli su! — olakšano uzdahnu Halef. — Vjetar je odnio njihove mirise, pa sad

možemo lakše disati.

— Onda ti samo diši! Ja du te miomirise još dulje uživati, jer du podi za njima. Moram doznati tko su ti

ljudi i što traže ovdje.

— Oh, sidi, pusti ih da rade što hode. Kakve koristi možeš imati ako ih ugledaš, a pri tome ti nos

zauvijek oboli?

— Na žalost se ne mogu obazirati na zdravlje svojega nosa. Uvjeren sam da se zaista radi o lešinama

što ih Sefir očekuje, pa bih htio da znam što je to s njima na stvari.

— Baš ništa, osim da su to obične lešine koje prenose u Kerbelu ili u Nedžef Ali.

— Nisu! Glasnik koji je govorio* o njima, neobično je naglasio tu riječ. Obične lešine prevozili bi

običnim putem, a ne tako potajice niz Eufrat, zatim u kanal, a najzad ljudskim rukama ovamo.

— Ti zaista želiš podi za njima?

— Želim!

— Onda te nedu pustiti samoga. Otpratit du te.

— To nije potrebno. Ne trebam te.

— Želiš li možda sam udisati taj pakleni smrad, dok ja ovdje uživam u najljepšem i najčišdem zraku?

Pojahao sam s tobom da proživim sve što i ti do-življuješ. Moram dakle i ja primiti svoj dio od tih

divotnih darova truljenja koji nas usreduju. Ako me dobrovoljno ne povedeš sa sobom, dodi du za

tobom potajice. U to se možeš pouzdati.

— Nije mi drago Halefe da želiš podi sa mnom!

— A zašto?

— Možda se moram izvrdi opasnostima koje de ti. ..

— Izvrdi se opasnostima? Ti? — prekine ine. — I ja da te ostavim bez svoje snažne zaštite? Zar zaista

misliš da bih to mogao učiniti, sidi?

— Trebao bi.

— Onda te uvjeravam da du potrčati za tobom, sve kad bi deset tisuda đavola ispružilo svoje ča-porke

prema tebi!

Bududi da je tako čvrsto ustrajao u svojoj namjeri, morao sam popustiti, jer bi on za'sta mogao podi

za mnom i bez mog dopuštenja. Popustio sam dakle i rekao:

— Ako tako ustraješ u tome ja ti se nedu dulje opirati, pa samo želim da mi ne pružiš povoda da ti išta

predbacim. Dođi, odnijet demo svoje puške do konja.

137

— A zašto?

— Ako se nekome želiš prišuljati, ne smiješ vudi za sobom teško oružje. Bududi da se ne odričeš

namjere da pođeš sa mnom, moramo puške sakriti.

— To možemo učiniti i ovdje.

— Ne možemo. Ne znamo što de se dogoditi, pa sve naše stvari moraju biti na jednom mjestu. Dođi,

ponesimo i pokrivače.

Halef nje htio uvidjeti da je to potrebno, ali sam ja poslušao ono što mi je nalagala opreznost protiv

koje nikada ne postupam, pa se nažalost kasnije ispostavilo da sam veoma pravilno postupio.

Uspeli smo se još jednom do naših konja, čvršde ih privezali uz kolčide i sakrili puške zavijene u

pokrivače, a zat.m krenusmo onim putem kojim su kraj naš prošli tajanstveni ljudi. To nije bilo baš

lako, jer je otad sigurno ved prošlo četvrt sata. Na sredu smo ono što je izmaklo dosegu naših ušiju

mogli razabrati očima. Nismo još dugo hodali smjerom za koji smo smatrali da su i oni njime pošli,

kad zaokrenuvši iza jednog ugla ruševine opazismo nedaleko od sebe nekoliko vatri. Istodobno smo

osjetili i tako neopisivi smrad da smo ustuknuli.

— Neka nas Alah sačuva od devetorepog đavola! — jaukne Halef. — O Muhamede! o svi sveti kalifi, o

preci i prapreci svih pravednih i pobožnih ljudi koji žive na zemlji, kakve nas paklene muke i kakve nas

patnje prokletnika čekaju, ako moramo podi onamo gdje gore te vatre koje uništavaju moj nos! Zar

zaista moramo onamo, sidi?

— Ti ne moraš, ali ja moram!

— Onda du i ja podi onamo, pa sve da se i tisudu puta moram ugušiti. Moj de me nos doduše jednom,

kad mu budem morao položiti račun, tužiti zbog njegove nasilne propasti, pa du morati teško okajati

to umorstvo, ali ako ti siliš naprijed, ne mogu ni ja zaostati. Sto li oni nesretnici tamo spaljuju?

- — Nasludujem da vatru podržavaju lijesovima i pokrivačima mrtvih koji su natopljeni sokom lešina, i

zato razvijaju taj nepodnošljivi smrad.

— Vedu glupost ne mogu počiniti.

— Nije to glupost, Halefe. Bududi da se njihov posao mora skrivati od danjega svjetla, oni trebaju

rasvjetu a osim toga moraju uništiti sve što bi ih moglo odati. Obje te svrhe polučuju spaljujudi lije-

sove. Meni je samo nerazumljivo kako mogu izdržati taj nečuveni smrad. Moraš znati da se oni nalaze

u neposrednoj blizini tih smrdljivih ostataka, dok smo mi došli niz vjetar, pa uživamo samo neznatan

dio onoga blaženstva koje nas ondje čeka.

— Isplakao bih pun Eufrat suza, jer mi je srce toliko otežalo koliko su teške sve te ruševine. Ipak nitko

ne može izbjedi onome što ga očekuje, pa demo dakle i mi skupiti svu smionost svojih duša i sve

raspoložive snage svoga duha, i podi u taj pakao đavolskih mirisa. Naprijed!

Hadži Halef htio je da pođe, ali ga gurnuh iza sebe i opomenuh:

138

— Moraš ostati iza mene i ne smiješ učiniti baš ništa što ti ne dopustim. Ne budeš li se ravnao tačno

prema meni, ne jamčim ni za što. Ne smijemo dopustiti da nas ugledaju, ved se moramo zakloniti.

Zato demo se ovdje lijevo ušuljati među ruševine, i provudi se njima dok stignemo do vatre. Dođi

sada!

Posvuda naokolo ležale su velike hrpe zidova sastavljene od opeka, koje su bile međusobno čvrsto

povezane zemljinom smolom. Čovjek se posve lako mogao sakriti iza njih. Čas koracajudi, čas

poskakujudi, čas šuljajudi se, čas pužudi, pomicali smo se dalje. Desno od nas pružala se tamna

otvorena pustinja, a lijevo su se prijetedi uzdizali golemi ostaci Babilonskog tornja, na čijem podnožju

su se srušeni dijelovi zidova uzdizali visoko kao kude. Između tih zidova gorjele su vatre. Bile su to tri

vatre, kojima smo se ubrzo približili toliko da smo jasno mogli razabrati ljudske likove. Istina, smrad je

postajao sve nepodnošljiviji što smo mu se više približavali, a kad smo napokon ved bili tako blizu da

smo jasno mogli razabrati svaku riječ, proze me osjedaj da du izbaciti

cijelu svoju nutrinu. Morao sam napeti svu snagu da spriječim povradanje.

Na sredu vjetar je odnosio gusti dim koji bi se, da je zrak bio miran, spustio na nas. Likovi koji su se

kretali amo-tamo izgledali su kraj nemirnog svjetla vatre poput đavola. Zaista su bili raskidali i rascije-

pali lijesove, pa razvijali dugačke omote slične mumijama kako bi doprli do lešina. Nabrojio sam više

od trideset ljudi, zabavljenih tim strašnim poslom. Obavljali su ga tako da sam mogao razabrati kako

su tome veoma vješti. Udarcima nogu zdrobili su lijesove i upotrebljavali ih kao gorivo. Pokrivači i

platno koje je služilo da se u njega ovi ju lešine, pošli su istim putem.

Najstrašniji prizor koji nam se pružio bile su same lešine. Da, da su bile čvrste i tvrde poput mumija,

ne bih se toliko grozio pred njima. Ali ti su ostaci, ne računajudi kosti, sačinjavali napola tekudu masu

koja je — ipak je bolje da o tome šutim!

Ne da se uopde redi kako su ti nitkovi postupali s tim ljudskim ostacima, određenim za Kerbelu ili za

Nedžef Ali. Rođaci pokojnika morali su skupo platiti da bi ispunili posljednju želju preminulih da budu

zakopani na svetom mjestu, a sad se s njihovim ostacima postupalo tako da se to upravo jezovito

protivilo preuzetim obavezama.

Dok smo promatrali to njihovo odvratno vladanje, opazili smo da se u lijesovima i u omocima ne

nalaze samo lešine, ved da u njima ima i različitih manjih i vedih svežnjeva koje su ti ljudi vadili s

najvedom pomnjom, brisali ih i malo podalje slagali na hrpu. Mora da je sadržaj tih svežnjeva bio za te

ljude vredniji od lešina koje su im bile povjerene. Od čega se sastojao taj sadržaj? To nas je pitanje

vrlo zaokupilo. Uostalom, možda je bilo i važno za nas. Bududi da se iz oblika svežnjeva nikako nije

dalo zaključiti što se u njima nalazi, nije nam preostalo ništa drugo nego da nastavimo svoja

promatranja i da počekamo što de se još desiti.

Vatra je tako osvjetljivala lica tih ljudi da smo ih mogli jasno razabrati, ali se među njima nije nalazilo

ni jedno lice koje smo ved vidjeli. Zbog toga je bila i uzaludna moja nada da se među njima nalazi

Sefir.

Premda su se ti ljudi veoma žurili, ipak je dugo potrajalo dok nisu otvorili sve lijesove i omote i dok

nisu u vatru pobacali svo drvo* i sve tkanine koje je natopila tekudina leševa. Sad su složili na hrpu

139

mnogo suhoga granja tamariska, a kad se ta hrpa rasplamsala, bacili su u nju kosti koje su ležale

naokolo. Bududi da su se tih kostiju držale još napola istrule krpice mesa, smrad je postao tako

paklenski, te ga nismo mogli nikako dulje podnositi. Povukli smo se dakle tako daleko dok smo

uhvatili toliko svježega zraka da bar nismo morali povradati.

Više nismo mogli razabrati što se događa kraj vatri, jer se između nas i njih uzdigao tako gusti kužni

dim da su nam se vatre učinile sada još samo kao sive tačkice u magli. Halef je tako ustrajno kašlj ao i

kihao da sam ga opomenuo da bude oprezan.

— Oprezan? — upita ogorčeno. — Ti tražiš od mene nešto što nije mogude, sidi! Uostalom, posve je

svejedno da li da se ugušim oprezno ili neoprezno. Kako može čovjek misliti na oprez kada mu se nos

za-moči u najdublji napor džehene1, dok mu ostalo tijelo još boravi na zemlji? Kad bih ja bio đavo, i

kad bih za svoje drage rođake morao izmisliti najgroznije muke, zapovjedio bih im da bacaju lešine u

vatru i da udišu njihov miris. Kažem ti da me nedeš više odvudi onamo gdje smo bili dok se potpuno

ne izgubi taj očajni smrad.

— Zar sam ja zatražio od tebe da me pratiš? Ili nisi li naprotiv ti mene prisilio da te povedeni sa

sobom?

— Jeste, ja sam sam kriv, sidi, što se cio moj život divlje uzbudio. Sad me nikakva sila na svijetu nede

modi prisiliti da još jednom pođem onamo gdje na mene vreba propast svih mojih mirisnih živaca.

— Ti deš me dakle ovdje počekati?

— Počekati? Zašto?

— Čim se raziđe najgušdi dim, podi du opet onamo.

— Jesi li pametan, sidi? Zamisli što činiš! Ako se zbog strašnoga mirisa okreneš tako da ti unutrašnjost

pakao

dođe Izvana, onda deš od mene uzalud očekivati spretnost kojom bih mogao da te ponovo

preokrenem tako da i dalje živiš.

— To ti vjerujem. Ipak moram onamo, jer želim znati što se ondje zbiva.

— Ne možeš li to i kasnije doznati?

— Ne mogu! Čim ti ljudi svrše svoj posao, nede ni časka ostati ondje, nego de odmah otidi. Moram za

njima da vidim kamo su krenuli.

— Ne bi li bilo bolje da ih pustimo da idu kamo hode?

— Ne bi! Ne samo što želim doznati koji im je današnji cilj, ved i koješta drugo.

— Sidi, nemoj mi zamjeriti ako te upitam nije li to od tebe samo radoznalost, iako vrlo hrabra

radoznalost?

140

— Jesi li ikada vidio da sam ja radoznao? Sjeti se našega gostoprimca u Bagdadu, bembaše! Čuo si

svaku riječ što nam ju je ispripovjed'o, pa moraš jednako kao i ja naslutiti da se sad nalazimo na putu

da otkrijemo tajnu njegovoga neprijatelja Sefira. Mislim da ispred nas leži mogudnost da našem

gostoprimcu iskažemo veliku uslugu, pa sam uvjeren da tu priliku ne smijemo pokvariti strahom pred

smradom. K tome pridolazi, iskreno rečeno, još jedan razlog . . .

— Još jedan razlog! — klonulo me prekinu Halef. — Sidi, ako ti počneš navoditi razloge, onda tu nema

više obrane. Ja te poznam! Znam da de me taj razlog svladati, ali te ipak molim da mi ga saopdiš.

— Odnosi se na kraj u kojem se nalazimo. Mi stojimo na mjestu koje je u povijesnom pogledu

vanredno glasovito. Stara povijest pripovijeda o Birs Nimrudu čije ruševine strše ovdje pred nama

poput tamnih sablasti iz pradavnih vremena.

Protekla tisudljeda urušila su doduše građevine koje su ved davno napuštene, ali ih nisu posve

razorila. Taj Birs Nimrud vidio je kako nastaju i propadaju golema svjetska carstva, vidio je modne

vladare, koji su vladali brojnim milijunima ljudi i htjeli ga ponovo izgraditi da bi ostao kao spomenik

njihova imena i njihove veličine, ali nitko nije uspio ostvariti tu namjeru. Kako vidiš zadržavamo se na

historijski

veoma značajnom mjestu, u blizmi kojega smo obojica, ti i ja, preživjeli najopasnije sate svoga života.

Nas mora privudi sve što se odnosi na nas, pa i ta ljudska gamad koja se probija zidovima B'rs

Nimruda da bi iza njih nagonrlala plodove svojih zločina. Shvadaš li sada da me nešto privlači da

pođem za tim ljudima? Shvadaš li da bih htio doznati što se zbiva iza toga kamenja?

— To je dakle ipak samo radoznalost, sidi. Bojao sam se toga tvoga razloga. Doduše ne znam jesi li

ved rekao sve što si htio redi, ali ja sam sada — čuj! Tko to puca?

Od mjesta gdje su gorjele vatre dopro je prasak hica. Ubrzo zatim začusmo još jedan hitac. Smrdljivi

dim nije više bio tako gust kao malo prije. Nije dakle više premašivalo ljudsku snagu da podnesemo

taj miris. Morao sam znati tko je pucao i zbog čega. Zato sam opet otpuzao prema mjestu s kojega

smo maločas promatrali onaj odvratni prizor. Hrabri Hadži pošao je tik za mnom. Maločas je doduše

rekao da ga nijedna sila na svijetu ne bi mogla na to navesti, ali ipak nije mogao dopustiti da pođem

sam u susret opasnosti. Nisam mu to branio, premda bi mi bilo mnogo draže da je ostao ondje gdje je

bio.

Kad smo stigli do svoga prijašnjeg promatraiišta, nismo više nikoga vidjeli. Vatre su još gorjele, ali su

samo još osvjetljivale pustu krajinu koja je grozno zaudarala po lešinama. Posvuda je bilo još brojnih

ostataka lijesova i tijela koja nisu bila bačena u vatru. Kako smo mogli naslutiti po hicima, cio je prizor

bio naglo prekinut. Tko je sad smetao te ljude i zašto ih je smetao?

Bilo kako bilo smatrao sam sigurnim da je tih trideset lešinara otišlo do onoga mjesta u ruševinama

gdje se prema izvještaju našega bembaše iz Bagdada nalazio ulaz u skrivene prostorije u kojima je bio

sasužnjen. Ne samo da ne bi imalo svrhe da sad pođemo za njima onamo, ved bi bilo i opasno, bududi

da de oni — bez obzira na to jesu li sami ispalili te hice ili ih je ispalio netko drugi — svakako biti

oprezni pa bismo im lako mogli pasti u ruke. Zbog toga sam smatrao potrebnim da na brzu ruku

pregledamo mi<*-

141

sto gdje smo se nalazili, a sve ostalo da odgodimo dok ne svane. Zbog sigurnosti ja sam se najprije

odšuljao oko toga mjesta u krugu i uvjerio se da se osim nas dvojice nitko ne nalazi u blizini.

Kad je to bilo obavljeno, mogli smo i mi pridi k vatrama. Učinili smo to, premda je smrad bio još tako

žestok da bi nas zapravo morao otjerati što dalje. Moje osjetilo njuha bilo je u toku mojih putovanja

često teško povrijeđeno, ali nikada tako strašno kao danas. Mjesto oko vatre smo samo zbog toga

pretražili da po mogudnosti doznamo što se nalazilo u tajanstvenim svežnjevima. Nismo tražili bez

uspjeha. Dva su svežnja morala biti oštedena ili su se razmotala, jer smo na dva mjesta na tlu našli dio

njihovoga sadržaja. Bio je to šafran u nitima i u prašku. Ugledavši to, sjetio sam se bembašinih riječi:

„Sad bi prema visini carine kojom se ocarinjuje šafran morao biti najunosniji predmet krijumčarenja".

Poznato je da je istočnjački, a pogotovu perzijski šafran, nepatvoren, najbolji među svim vrstama.

Otkako sam ustanovio da ga krijumčare preko granice čak u lijeso-vima s lešinama, pristajem na to da

jela pripremljena sa šafranom okušam samo ako sam potpuno uvjerim da potječe od našeg

zapadnjačkog crocusa sativusj. Upravo je Halef stavio sličnu primjedbu kad nas iznenadi topot

konjskih kopita koji nam se brzo približavao. Činilo se kao da nam prilazi mnogo konjanika u kasu.

Jesu li to možda bili krijumčari koji su se vratili na konjima da spale posljednje ostatke lešina?

— Eno ih, vradaju se! — opomene me Hadži i uhvati me za ruku da me odvuče odavde. — Brzo!

Moramo se sakriti! Najbolje je mjesto gore na onom zidu. Ja du se prvi uspeti na njega!

Halef me ispusti i. požuri prema nekoj ruševini visokoj poput malene kude iz čijeg je zida stršilo

kamenje tako da se lako dalo uspeti na nj. Bio bih doduše odabrao drugo skrovište, jer je ovo bilo

izloženo jarkom svjetlu vatre. Uostalom, kad je čovjek jednom bio gore, nije ga nitko mogao ugledati,

a bududi da se Halef ved počeo uspinjati, nije ni meni preostalo ništa drugo nego da se povedem za

njegovim primjerom.

Spomenuti ostatak zida sastojao se vedinom od pocaklenih opeka, međusobno povezanih zemljinom

smolom. Ta je smola držala tisude godina, pa zašto da joj se ne bismo mogli i danas povjeriti? Na

žalost je njezina pouzdanost bila mnogo manja nego što sam to mislio. Halef se ved nalazio nekoliko

metara iznad zemlje, a i ja sam upravo podigao nogu da se uspnem za njim, kad se izbočina u zidu

preko xoje se penjao, slomila i pala na mene. Bio je to komad težak nekoliko metričkih centi, pa me

oborio na tlo i ostao ležati na meni. Čuo sam prestrašeni Hadžijev krik. Hadži je pao zajedno s tim

dijelom stijene. Nekoliko trenutaka osjedao sam cio teret na svojim prsima, a onda izgubih svijest,

premda mi glava nije bila povrijeđena.

Kad sam se opet osvijestio, bio sam doduše oslobođen od kamenog tereta, ali inače nisam bio

slobodan, jer nisam mogao pomaknuti ni ruke ni noge. Kraj mene je ležao Halef jednako svezan kao i

ja. Oko nas sjedilo je dvadesetak asakera1 čiji je vođa bio neki stari kol agasi2. Bili su to konjanici, jer

sam u bliz-ni ugledao njihove konje. Kraj njih su se nalazila dva čovjeka u građanskom odijelu, a kad

sam ih ugledao, odmah sam znao na čemu sam. Bio je to naime handžija kojemu smo se svratili u

Hileu, te onaj tredi Beduin čije su pratioce zbacili naši konji. Ti su prijazni ljudi sačuvali prema nama

takvu privrženost punu ljubavi da su došli za nama čak ovamo, i to u vojničkoj' pratnji. Iz toga se dalo

zaključiti da su nas prijavili, a to me opet dovelo do. zaključka da je Beduin kojega smo smatrali

onesviještenim bio mrtav. Obojica su nas promatrala, i čim sam otvorio oči, handžija doviknu kol

agasiju:

142

— Probudio se i -otvorio oči. Sad je vrijeme da ga preslušamo!

Stari oficir nije ni trepnuo okom, i nije odgovorio ništa. Kad ga je handžija ponovo pozvao, okrene lice

prema njemu, omjeri ga začuđenim pogledom punim omalovažavanja i upita:

— S kim ti to zapravo govoriš?

1 plural od askar — vojnik ' zastavnik

— S tobom! — odvrati krčmar.

— Sa mnom? To ne mogu vjerovati, jer Kad bi to zaista htio, morao bih ti dati bastonadu, jer mi ne

iskazuješ onu uljudnost i ono poštovanje što ih imam pravo zahtijevati.

— Čemu su me onda poslali s vama, ako ne smijem govoriti?

— Morao sam vas povesti sa sobom da od vas saznam jesu li ljudi koje demo uhvatiti zaista oni pravi.

Tko ti je uostalom rekao da ne smiješ govoriti? To ti nije zabranjeno. Smiješ ti govoriti, ali uljudn) i po

mogudnosti samo kada te nešto pitam. Ti ne spadaš k nama, jer nisi vojnik. Ja sam naprotiv of'cir

vladara svih pravovjernika, pa ako mi nešto želiš saopditi, onda to smiješ učiniti samo u obliku

najponi-znije molbe.

Uto se brzo umiješa Beduin:

— Ako moj prijatelj mora šutjeti, onda du to glasnije govoriti ja. Ja sam slobodan Ben Arab i ne

moram slušati ni jednoga vojnika. Zahtijevam da smjesta preslušaš ubojice moga druga koji je pri

padu s konja slomio vrat! Svi smo mi svjedoci.

— A tko si ti i što si ti? — prezirno reče kol agasi. — Ja du ti to redi: vi ste doduše tvrdili da ste Solaibi,

ali ste zapravo, kako se ispostavilo, Gasai, a pripadnici toga plemena poznati su nam kao razbojnička

klatež i kradljivci. Trebalo bi vas povješati. I ti sad tvrdiš da ne moraš slušati vojnika, pa mi želiš

zapovijedati što da radim. Budeš li izgovorio još jednu jedinu riječ, a da pri tome ne pogneš glavu u

dubokom poštovanju, odmah du ti pokazati tko ovdje zapovijeda.

— Alah! Ti nas nazivaš kradljivcima i klateži? Odmah du otidi odavde!

Okrenuo se kao da želi ustati, ali mu kol agasi zapovjedi:

— Ostat deš ovdje. Vi ste mi predani da vas povedeni sa sobom. Ja sam dakle odgovoran za vas, pa

vas moram dovesti natrag. U slučaju potrebe naša de vas tanad spriječiti da nam pobjegnete.1 Sad

više ni riječi prije nego što vas pozovem da govorite. Mi smo padišahovi vojnici, čiji kismet1 neka

zasja u punom

1 sudbina

svijetlu, i nismo čuvari carinika koje je Aiah prokleo da se prehranjuju otpacima krijumčarenja. Ako

smo danas prisiljeni da jednom stupimo u stope carinika, mi smo doduše morali poslušati, ali unatoč

tome ostajemo ono što smo i bili.

143

— Nismo mi zatražili od vas da stupite u te stope.

— Da ste to učinili, loše biste prošli. Bududi da je tako da su ljudi koje imamo uhvatiti, krijumčari, i

bududi da ih mi moramo predati, onda je to upravo tako kao da smo preuzeli dužnosti carinika. Sad

šuti, jer sam s tobom svršio.

Nije mi bilo jasno zašto se kol agasi tako vlada. Zar je zaista toliko držao do svoje vojničke časti da mu

se današnja služba činila uvredom'' Uostalom, njegovo me se mišljenje nije trebalo ticati. Važniji mi je

bio dokaz da ona tri Beduina nisu bili Solaibi, ved Gasai, kako sam i naslutio. Iz togn se dalo zaključiti

da su i moja ostala nasludivanja bila opravdana.

Činilo se da ona nezgoda sa srušenim opekama nije za mene ostala bez posljedica. Boljela su me prsa

i teško sam disao. Kako je stajala stvar s Halef om? Ležao je tako mirno uza me da bih mogao

pomisliti da spava, pa čak i da je i mrtav da mu oči n:su bile otvorene i da se nisu neprekidno

pomicale. Okrenuo sam glavu prema njemu i šapnuo:

— Jesi li ozlijeđen?

— Nisam — odgovori Hadži isto tako tiho.

— Jesam li dugo bio onesviješten?

— Otprilike deset minuta.

— Zar nisi mogao pobjedi?

— Pobjedi? Bez tebe, sidi? Nisam li ja tvoj prijatelj koji s tobom mora sve dijeliti, trpjeti i podnositi?

— Da si slobodan, mogao bi mi više koristiti nego sada.

— Vojnici su me napali isto tako brzo kao i tebe. Morao bih se braniti, ali nisam htio, bududi da to nije

nikakva klatež nego su to sultanovi ratnici.

— To imaš zaista pravo. Je li te kol agasi ispitao?

— Dosada nije sa mnom progovorio ni riječi. On nas je tražio, i kad je ugledao vatre, poslao je dva

izvidnika. Krijumčari šafrana pucali su na njih pa

misli da smo to bili mi. Zaključio sam to po njegovim riječima.

— Možemo mu dokazati da to nismo bili mi.

— Sto misliš o našem položaju? Oni navodni Solaibi bili su zaista Gasai. Jedan je slomio nogu, a drugi

je čini se mrtav.

— Ja se usprkos tome ne bojim, pa prema tome se ni ti ne moraš bojati.

— Bojati? Ne bih se bojao pa da je i cijelo pleme Gasai slomilo sve svoje noge i vratove. Kako stoji

stvar s tobom, sidi? Opeke koje su me povukle sa sobom i pale na tebe, bile su veoma teške.

144

— Malo me bole prsa, ali čini mi se da rebra nisu ozlijeđena.

— Hvala Alahu! Da je to kamenje palo na mene, moja rebra sigurno ne bi odoljela, jer se sastav mojih

lijepo oblikovanih tjelesnih oblina odlikuje vedom nježnošdu nego tvoja građa od čvrstih kostiju.

Halef je to izrekao glasnije nego što je to namjeravao. Zato ga je kol agasi čuo i doviknuo nam:

— Vi imate šutjeti! Zar ne znate da uhapšenici ne smiju razgovarati.

Iskoristio sam tu priliku da mu uljudno odgovorim :

— Budi tako dobar, hrabri jizbašo1, pa mi dopusti da te zamolim da mi ispuniš jednu želju.

Bududi da sam ga oslovio kao kapetana, na njegovom se licu pokaza zadovoljan osmijeh. Glas mu je

zvučao prijazno kad me je pozvao:

— Da čujem što hodeš!

— Vidim na tebi da ne samo što si zaslužan oficir ved da raspolažeš i visokim prednostima

pravednosti i blagosti srca. Mi ne znamo zašto ste nas uhvatili i svezali, pa te molimo da nam kao

zapovjednik ove izvrsne čete saopdiš zbog kojih si razloga zapovjedio da nas uhvate?

Taj je čovjek možda cio ljudski vijek bio obični vojnik. .Nije bio toliko oštrouman da shvati koja se

namjera skrivala iza mojeg uljudnog načina izražavanja, pa se zbog toga osjetio polaskanim i

odgovorio mi otvoreno:

1 kapetan

— Alah ti je dao dar govora obrazovanih ljudi. Zbog toga tvoje riječi zvuče posve drukčije od izraza što

sam ih maločas čuo iz ustiju tvojih tužitelja. Prava, je šteta da upravo ubojica i krijumčar raspolaže

darom takve lijepe govorljivosti.

— Dopusti mi, jizbašo, da te ne razumijem. Ti nas smatraš krijumčarima?

— Tako je! Jasno je dokazano da ste krijumčari. Mi smo tačno pretražili mjesto na kojem smo vas

uhvatili, pa smo vas onda doveli ovamo gdje ne smrdi toliko po lešinama kao ondje. Ne znamo kako

je s tim lešinama i s time što ste ih potajice spalili, ali smo pronašli šafran što ste ga prosuli po zemlji.

On nam je odao da ste vi krijumčari.

— Veoma mi je žao što su okolnosti pomutile bistre oči inače tako oštroumnog čovjeka kao što- si ti.

Krijumčari o kojima ti govoriš uopde nas se ne tiču.

— Uopde vas se ne tiču? Onda je vjerojatno zabluda i to što vas smatram ubojicama?

— Tako je! Neka mi tvoja dobrota oprosti, ako te upitam zašto imaš o nama takvo mišljenje koje nas

vrijeđa?

— Redi du ti, bududi da me tako uljudno pitaš. Mi smo se nalazili u blizini, naime prijeko na humku s

malom, ali glasovitom mošejom u kojoj se nalaze kosti praoca Ibrahima. Uto ugledasmo nekoliko

145

vatri, pa sam izaslao dva svoja čovjeka da izvide tko ih je zapalio. Oni su izvršili taj nalog, ali ste. ih vi

opazili, pa ste pucali na njih. Oni su čuli zvižduk tanadi iz vaših pušaka. Niste li dakle ubojice?

— Nismo! Znamo da je netko na njih pucao, jer smo i mi čuli dva pucnja. Ali ja sam ved jednom bio

tako slobodan da tvojoj prijateljskoj sklonosti saopdim okolnost da se krijumčari koji su pucali nas

ništa ne tiču.

— Dopusti mi da sada ja ne mogu shvatiti ono što si mi rekao. Ti tvrdiš da ne pripadaš njima, a ipak

smo vas mi zatekli kod njih.

— Bududi da si Alahov ljubimac, jizbašo, on de ti odmah u tom pogledu prosvijetliti pamet. Budeš li

tako dobar da se mislima svoje duše vratiš malo unatrag, sjetit deš se da nas nisi ugledao kod njih.

Kad si ti

stigao na mjesto smrada, njih ved davno nije bilo, jer su odmah otišli odande, pošto su pripucali na

tvoja dva izvidnika.

— Možeš li to dokazati?

— Ja? Čovjek koji ima tako prodornu bistrinu duha kao što je imaš ti, tačno zna da ne trebam ništa

dokazivati. S tvojim dopuštenjem stvar leži tako da naši tužitelji moraju dokazati da smo mi

počinitelji.

— Bit du dakle pravedan i saopdit du ti da se čini da si i ti Alahov ljubimac, jer tvoje riječi sadržavaju

gotovo isto toliko oštroumnosti kao i moje. Priznajem da smo, kad smo stigli na spomenuto mjesto,

ugledali samo vas dvojicu, ali na žalost u bijegu. Zašto to? Cija je stvar pravedna, ne mora bježati pred

padiša-hovim ljudima.

— Kad smo pojahali do Birs Nimruda, učinili smo to samo u namjeri da pregledamo glasovite ruševine

ovoga kraja. Pri tome nas je stiglo veče, pa smo potražili mjesto na kojem bismo mogli prenoditi.

Ugledali smo vatre i prišli im, ali nas je smrad otjerao. Ipak smo primijetili tridesetak ljudi koji su

otvarali lijesove u kojima su se nalazile lešine i krijumčarska roba. Lijesove i lešine spalili su, a robu

vadili iz njih i spremali na stranu. Uto začusmo dva hica, nakon čega su krijumčari brzo iščezli. Mi smo

zatim prišli bliže, jer nas je radoznalost natjerala da pogledamo to mjesto. Dok smo to radili, začusmo

vas gdje se približujete. Povjerovali, smo da se to približuju krijumčari pa smo se htjeli što prije sakriti,

jer smo mi čestiti ljudi koji poštuju Alahove i padišabove zakone. Pri tome je moj pratilac pao i mene

je kamenje oborilo na tlo. Sto se zatim zbilo, to ti znaš bolje od mene. Sad sve jasno stoji pred tvojim

oštrim očima, pa tvoja nepokolebljiva mudrost nede oklijevati da s nas skine predbaci-vanja koja nas

optereduju.

— Tvoje su riječi neoborive kao sure u kuranu, ali du ti iskreno priznati da se ne mogu pouzdati samo

u njih, ved da moram najprije pitati svoje izvidnike.

— Prije nego što to učiniš, neka mi tvoja dobrota dopusti još jednu primjedbu. Kad smo prišli vatrama

nismo imali uza se ni svoje konje ni svoje puške, jer

smo ih ostavili na sigurnome mjestu. Tvoja dobro

146

uvježbana sposobnost razmišljanja nede sigurno oklijevati da potvrdi da se bez pušaka ne može

pucati. Kako sam čuo, to nisu bili hici iz pištolja, ved iz pušaka.

— Od tebe je bilo veoma razborito što se obradaš mojoj uvježbanoj sposobnosti razmišljanja. Ako

niste sa sobom imali puške, onda su sigurno morali pucati neki drugi ljudi. Ipak nedu krzmati da se

raspitam o tom o čem sam govorio.

To je i učinio, pa mu izvidnici izjaviše da se oni doduše nisu toliko približili vatrama da bi uzmogli

razabrati crte lica, ali da ipak nisu između krijumčara ugledali dva tako odjevena i tako čista čovjeka.

Zatim se kol agasi ponovo okrene k nama rekavši:

— Duli ste da je izvještaj ispao u vašu korist. Ako želite tome nešto dodati, samo recite!

— Hvala ti! — odgovorih. — Upoznao sam ved vrlo mnogo i vrlo visokih padišahovih oficira iz

Istambula, ali među njima nije bio nijedan koji bi ;te premašivao oštroumnošdu, čovjekoljubivošdu i

pravednošdu. Ako mi dopustiš, ja du poslati izvještaj hasretiju se-raskeru1, i u njemu te tako

spomenuti da on svoj pogled uperi u tebe.

— Hasret'ju seraskeru, nesavladivome? — upita — upola veselo upola začuđeno. - Oprosti što se

čudim! Poznaš li ga? Imaš li ti kod' Babi humajuna2 takav utjecaj da zapovjednik ratnih poslova uopde

može primiti tvoj izvještaj, a da i ne pitam hode li ga pročitati i hode li se obazreti na njega?

Ovo je pitanje dovelo vodu na mlin moga maloga Halefa. Taj je mlin sve dotle stajao, pa Halef nije

oklijevao da ga čestito pokrene. Tek što je kol agasi izgovorio svoje pitanje, kad Hadži živo upadne, ne

čekajudi moj odgovor:

— Kako možeš izgovoriti te riječi u kojima se zapravo skriva uvreda za nas? Ti si hrabar i pametan

čovjek, a ipak si zaboravio da učiniš ono što si odmah na početku trebao učiniti, naime da nas upitaš

tko smo mi. Ja sam šeik Hadedina od velikog plemena Samara. Zovem se Hadži Halef Omar Ben Hadži

Abul

1 njegova ekselencija, ministar rata 1 Visoka porta

Abas Ibn Hadži Davud al Gosara. Ovaj moj drug čiji sam ja prijatelj i zaštitnik zove se efendija Kara Ben

Nemzi. On potječe iz Almanje, pa je sa mnom projahao sve predjele zapada i istoka, sjevera i juga, da

bi izveo smiona i hrabra djela. Njegovi ga prijatelji vole, a njegovi ga se neprijatelji boje. Mi smo ubili

lava, a crnu panteru uklonili sa svijeta. Pobijedili smo čitava plemena, a ni u jednoj borbi nismo

neprijatelju pokazali leđa. Moj efendija govori sve jezike svijeta, pozna sve zvijezde na nebu po

njihovim imenima i umije ti redi kako se zovu sve životinje, biljke i kamenje. On je najglasovitiji ratnik,

najmudriji učenjak i najdivniji čovjek kojeg poznam. Njegove želje ispunjuju sultani, carevi, kraljevi i

knezovi, jer ga svi vole i poštuju, a kad njegov izvještaj o tebi stigne u Istambul seraskeru, on de

efendijino pismo pritisnuti o čelo i svaku de riječ tako poslušati kao da ga je napisala ruka vladara nad

svim pravovjernicima. To što smo sada tvoji zarobljenici, ne mijenja ništa na našoj slavi, jer samo

okolnosti da se pod nama zdrobio zid možemo pripisati da sada pred tobom ležimo ovako kako to

nikako ne dolikuje našem staležu. Ne, ne želim ni spomenuti vašeg sandžakija1 u Hileu, ali kad paša u

Bagdadu sazna da smo mi još samo jednu minutu bili svezani pošto smo ti rekli svoja imena, onda de

147

iz njegove kancelarije zapuhnuti vjetar za koji ti ozbiljno savjetujem da ga odvrneš od sebe, jer si

svojim izvrsnim svojstvima stekao sklonost naših srdaca. Sad znaš tko smo mi pa deš prema tomu i

postupiti.

Kol Agasi bio je odviše Istočnjak a da bi ga smetala Halefova pretjerivanja. Vidio sam na njemu da je

Halef pobudio namjeravani dojam. Izvještaj ministra rata i prijetnja s pašom u Bagdadu dobro su

djelovali. Neko je vrijeme zamišljeno gledao preda se, a onda kao da je stvorio odluku, jer je uzdigao

glavu i upitao me:

— Je li tako kako je rekao šeik Hadedina, efendijo?

— Jeste — odgovorih bez oklijevanja.

1 pokrajinski namjesnik, upravitelj sandžaka

— Onda bih vrlo rado udovoljio pravednosti na koju ste se pozvali, samo ako mi pružiš mogudnost da

preuzmem odgovornost za to.

— Kako ti sebi zamišljaš tu mogudnost?

— Možeš mi je dati tako da se legitimiraš.

— To je vrlo lako. Odveži mi ruke pa du ti pokazati više putnica nego što ih trebaš da se opravdaš. U

svom džepu imam jedan bujuruldu, jedan teskere pa čak i ferman s vladarevom tugrom1.

— Alah! Zaista s tugrom? — začudi se, pun poštovanja.

— Dakako! — odgovorih mirno kao da je to nešto posve obično.

— Onda ostavi te visoke sultanove spise u džepu. Ja ih i onako ne bih mogao sad pročitati kod

nedovoljnog svjetla vatre. Upravo je tako kao da sam se i sam uvjerio o- tome. Molim te da mi još

nešto savjetuješ! Padišahov potpis nalaže mi da vas oslobodim, ali je meni zapovjeđeno da vas

odvedem u Hile. Smatraš li mogudim da ja istodobno udovoljim objema dužnostima?

— Smatram!

— A kako to?

— Ti deš nas osloboditi, a mi demo s tobom odjahati u Hile. *

— Hodete li to zaista učiniti?

— Hodemo, dajem ti riječ.

— Primam je i molim te za dopuštenje da vas sam odriješim. — Ugled sultanova potpisa bio je tako

ispunjen poštovanjem da nas nije smio dotadi obični vojnik. Nije bilo teško pogoditi zašto se odrekao

toga da pročita papire. Sigurno ili bar vjerojatno nije umio čitati, odnosno čitao je slabo, a osim toga

svakako nije znao kako mora propisno postupiti s ispravom koja je sadržavala tugru. Handžija i Gasai

148

se usprotiviše tome da nas kol agasi oslobodi. Kad nam je dakle sam skinuo spone, vlasnik konačišta

doviknu mu ljutito:

potpis

— Stoj! Ti nemaš pravo puštati krijumčare i ubojice na slobodu, a da na to nisi ovlašten. Ako to ipak

učiniš, ja du te prijaviti čim stignemo u makemi1.

Stari mu je oficir htio odgovoriti, ali ga zadržah i obratih se sam handžiji:

— Ti nemaš tu ništa određivati, jer budem li ja htio nede makemi odlučiti o nama, nego deš ti biti

optuženik. Zapravo nisam htio s tobom govoriti, ali du ti ipak u svojoj prevelikoj dobroti uputiti

nekoliko primjedbi: mi nismo krijumčari, i ja du to dokazati. Osim toga nismo mi pucali na vojnike. O

tome nema nikakove sumnje, jer mi nemamo pušaka. Može se dakle sad raditi samo o ona dva

unesredena Beduina. Tvrdim da su oni htjeli ukrasti naše vrance, a ti si bio s njima u dogovoru. Da

nismo pravodobno izašli u dvorište, oni bi odjahali na vrancima, a mi više nikad ne bismo vidjeli

konje. Bududi da smo pravodobno izašli, pa ih je naš dolazak u tome spriječio, oni su se gradili kao da

žele samo iskušati pastuhe. Samo zbog nezaslužene uljudnosti i da ne bismo s njima došli u sukob, mi

smo im dopustili da uzjašu.

— Ali niste im rekli kako je to opasno! — upadne mi handžija u riječ.

— Uvijek je opasno kad te konj zbaci. Uostalom, ml smo ih opomenuli. Seik Hadedina ih je pozvao da

ne bace krivnju na njega ako slome vratove, a do-bi6 je kao odgovor da oni sami umiju čuvati svoje

vratove.

— Ali šeik je konjima doviknuo riječ „litat", na što su oni zbacili jahače koji su se unesredili.

— Možeš li to dokazati?

— Mogu! — uvjeravao je on — mogu se na to zakleti!

— Da je to šeik doviknuo konjima?

— Jeste!

— Mi naprotiv tvrdimo da tu riječ nije doviknuo konjima v.ed jahačima. Opazio je da je stvar za njih

postala odviše opasna, pa ih je svojim poklikom pozvao da sjašu. Nisu ga poslušali, pa su ih konji

zbacili. Možeš li se možda zakleti da on nije doviknuo jahačima ved baš konjima?

1 sudnica, tuđ

Zapanjeno me je pogledao i zašutio, toliko ga je iznenadilo moje neočekivano tumačenje.

— Ti dakle vidiš — nastavih — da smo mi u punom pravu i da nepravda stoji samo na vašoj strani.

Nesreda se uostalom dogodila u tvom dvorištu, pa sam uvjeren da de makemi samo tebe zbog toga

pozvati na odgovornost. Sad poznaš moje mišljenje, pa ako se usudiš da nam rekneš ma i još jednu

jedinu riječ, ja du ti odgovoriti tako da to temeljito osjetiš.

149

Handžija se razljuti zbog toga što je podlegao u toj prepirci, ali se zbog moje prijetnje ne usudi

odgovoriti, ved poluglasno prokle. Njegov drug, Beduin, nije mogao obuzdati srdžbu. Ljutito me

napade:

— Ti se gradiš kao da si sam sultan! Nemoj sebi umišljati da te se bojim ili da se bojim onoga što deš

redi u makemiju. Ti nas namjeravaš nazvati ko-njokradicama, pa te pozivam da nam dokažeš da smo

htjeli ukrasti vaše konje!

— Ti nemaš prava ovdje ništa zahtijevati! — odgovorih mu. — Bude li potrebno pružiti dokaz, ja du ga

ved pružiti na sudu.

— Onda nemam više s tobom i sa svim ovim nikakva posla. Vidjet demo se u makemiju!

Ta je prijetnja imala pokriti njegov uzmak. Bio sam uvjeren da je uvidio kako je njegova stvar

izgubljena i da se više nije želio pokazati. Kad je ustao, skoči i handžija na noge.

— I ja du s tobom. Nemam nikakva posla ondje gdje se na slobodu puštaju krijumčari ili ubojice, a

čestiti se ljudi vrijeđaju. Ostajem kod onoga što smo rekli i što ja ponavljam: vidjet demo se opet u

makemiju!

Kad su nas vojnici uhvatili, nisu nam oduzeli ništa od naše imovine. Zato sam sad mogao posegnuti u

pojas i izvudi revolver. Upravio sam ga u njih dvojicu i zaprijetio se:

— Sad stvar stoji posve drukčije nego prije. Prije smo mi bili uhvadeni, a sad dete to biti vi! Htjeli biste

otidi, a imate i razloga, no nama je do toga da ostanete kraj nas, pa demo se pobrinuti za to da ne

uzmognete otidi bez našeg pristanka.

Zatim se okrenuh kol agasiju i nastavih:

— U ime tugre koju nosim uza se i koju mora slušati svaki službenik i podanik pad:šaha, pozivam te da

ta dva čovjeka svežeš onako kao što smo mi maločas bili vezani. Očekujem da deš mi smjesta ispuniti

tu želju!

Stari oficir dao je odmah takav nalog, pa su ta dva čovjeka koja su bila uzrokom našega sužanjstva

sputana isto tako kao što smo maločas bili svezani mi. Tugra čini prava čudesa. To je sultanovo ime,

napisano u isprepletenim slovima u obliku arabeske, i to posebnim pismom koje se naziva divani.

Mnogi učenjaci smatraju da tugra vuče podrijetlo od sultana Mura da I, koji je nekod neku ispravu

ovjerovio otiskom svoga dlana. Drugi to opet pripovijedaju za sultana Orhana. Najbolji poznavaoci

tvrde međutim da tugra potječe od sultana Muhameda II, osvajača Carigrada. On je godine 1453.

osvojio taj grad i time uništio Istočno rimsko carstvo. Kad je, ujahavši u Carigrad, stigao do crkve sv.

Sofije, umočio je, bududi da nije znao pisati, ruku u tintu i pritisnuo je na crkvena vrata u znak da time

zaposjeda tu crkvu. To je bila prva tugra. Riječ vuče svoj korijen iz staro-turske riječi turgai, što znači

isto toliko kao „neka ostane" ili „neka bude zauvijek!"

Istina, tugra je prilično slična otvorenom dlanu. Ona se kuje i na turskom metalnom novcu, pa

zamjenjuje vladarev lik, a smješta se i iznad ulaza u palače i Javne zgrade, kao što su mošeje, zaklade,

kasarne i škole, što ih je sultan podigao. Na isprave stavlja se tugra u zlatu ili u crvenoj i crnoj boji, a

150

izvode je posebni službenici koji se zovu nišandži. Vrlo- se rijetko događa da se sultan udostoji

vlastoručno potpisati neku ispravu koju mu predlože. To se događa samo ako se ta isprava odnosi na

nekog čovjeka koji uživa veliku sultanovu milost, ili ako pri tom igraju ulogu okolnosti koje umije

iskoristiti samo pravi poznavalac prilika na dvoru. Kadšto neki niži činovnik putem koji je samo njemu

lično otvoren postiže više nego što može postidi šeik-ul-islam ili veliki vezir.

Bududi da je čovjek koji je meni pomogao nedavno umro, smijem i ja sada redi da sam. svoje turske

papire uvijek dobivao putem podređenog službenika čiji

bi položaj kod nas na Zapadu bio jedan od najnižih. To ie bio moj prijatelj, Mustafa Muharem-aga koji

je pedeset godina bio kapidži1 Visoke porte. Da, vratar! To je zaista niski čin, ali utjecaj toga isto tako

čestitoga kao i korjenitog kapidže dopirao je do najtajnijih dvorana seraja. Kapidži je uživao gotovo

besprimjernu naklonost, pa je vrijedio gotovo sveti običaj da se udovolji njegovoj skromnoj želji, koju

je uvijek umio iznijeti na poseban način.

Za njegove dugogodišnje službe koja je u tom pogledu zaista bila jedinstvena došlo je na Visoku portu

cijelo mnoštvo velikih, glasovitih i utjecajnih ljudi, ali su svi opet iščezli. Mustafa Muharem-aga ostao

je naprotiv na svom položaju sve dok ga nije opozvala smrt. Kadšto je upravo o njemu ovisilo hode li

netko dobiti zamoljenu audijenciju ili nede. Bilo je dovoljno da on dade kratki, mali mig, pa je

posjetilac bio primljen, ili bi se pak morao odredi svoje želje, pa čak i kada je inače bio istaknuta

ličnost. Imao sam pri-like da steknem sklonost toga kapidže, pa mi ju je on do svoje smrti vjerno

sačuvao. Nikad je nisam zlorabio, nikad mu nisam dodijavao kojekakvim željama, i upravo sam zato

uvijek imao isprave s vlastoručnom tugrom velikog gospodara. Nije mi ni padalo na um da ga upitam

kako je dolazio do ličnog potpisa sultanovog, a kad je jednom u mojim očima pročitao to pitanje,

osmjehnuo se i rekao: „Hidmet etmeje oiren-mejen efendilik dahi etmes" - tko ne umije biti sluga ne

umije biti ni gospodar. Ne moram sigurno posebno istadi da isprava s vlastoručnom sultanovom

tugrom uvijek polučuje posve drugi dojam od obične isprave, ispostavljene u jasi odasi2. Primjer je

zato i ono silno poštovanje koju je samo spominjanje tugre pobudilo u kol agasiju.

Handžija je bio toliko pametan da ostane miran dok su ga vezali, ali Beduin je psovao zbog toga

nezasluženoga i nedostojnog postupka sa slobodnim čovjekom. Oficir bi ga sigurno također bio

ušutkao, ali ga je Halef pretekao. On nije mogao mirno slušati

takve riječi, pa je izvukao bič iz pojasa, prišao Beduinu i zaprijetio mu se:

1 vratar

¦ ured, poslovnica

— Kako se ti nazivaš? Slobodnim čovjekom? Ne vidiš li da si svezan? Je li svezani čovjek slobodan?

Gdje ti je razbor? Vjerojatno ga nisi nikada ni imao, jer da je ma i najmanji trag razbora u tvojoj glavi,

ti bi se sad čuvao da otvoriš vrata svojih neopranih ustiju. Vi ste nam rekli da ste Solaibi, a sad se

ispostavlja da pripadate plemenu Gasai. Zašto ste nas prevarili? Pošteni Ben Arab nede nikad zatajiti

svoje pleme. Ja bih radije umro nego da poreknem da pripadam Hadedinima. A sad bi se ta usta koja

su nam lagala htjela pretvoriti u veliku gubicu da nas progutaju. Zatvori ih i ostavi ih zatvorena, jer du

151

ti inače ovim korbačem ucrtati svoj prezir preko lica da bi te svatko dokle god živiš odmah prepoznao

kao ništariju što i jesi u mojim očima!

Beduin je zašutio. Halefova ga je prijetnja zastrašila.

Pošto su se prilike koje su se u prvi čas činile tako opasnima zasada riješile na za nas zadovoljavajudi

način, sad se radilo još o tome kako demo se vratiti u grad. Upitao sam to kol agasija, a on mi odvrati:

— Ako ti je pravo, efendijo, mogli bismo odmah krenuti. Ne moramo čekati dok svane, jer mi

poznamo put.

— Milije bi mi bilo da počekamo, i to zbog krijumčara.

— Krijumčari me se ništa ne tiču. Ved si čuo da je za starog vojnika uvreda da njuška za krijumčarima.

— To sam čuo, pa i ne mislim da bi ti morao trčati za ljudima zbog toga, jer nisu platili carine. To bi

bila usluga koju bi meni iskazao.

— Kako to?

— Ja bih htio pročitati njihove tragove što sada po nodi nije mogude.

— Zašto njihove tragove?

— Da bi se mogla ustanoviti naša nekrivnja.

— Alah! Ti govoriš u zagonetkama! Kakva posla imaju tragovi tih ljudi s vašom nedužnošdu?

— Radi se o tome da pokažemo kako ne pripadamo krijumčarima. Mi tražimo naš trag, a onda i

njihov. Budeš li ti, koji raspolažeš potrebnom oštroumnošdu, usporedio oba traga, morat deš se

uvjeriti da mi nemamo ništa zajedničko s njima, pa možeš dakle u makemiju biti naš svjedok, za što du

ti ja biti veoma zahvalan.

Iskreno rekavši, meni se manje radilo o tome da mi on svjedoči, ved mnogo više o tome da doznam

vode li tragovi krijumčara do mjesta u koje sam ja sumnjao. Stari oficir zamišljeno kimnu glavom i

zapita:

— Hodeš li ti u svom izvještaju seraskeru također spomenuti i moju oštroumnost?

— Svakako!

— Onda demo ostati ovdje i počekati dok svane. Možete li vi uostalom tako dugo ostaviti svoje konje

bez nadzora?

— Možemo. Oni su radži pak1 i radije de uginuti od gladi nego da ostave svoje mjesto. Mi moramo

ovdje ostati zbog tragova. Budete li vi po tami jahali po njima, sutra ih više nedemo modi razlikovati.

— Ta stvar s tragovima mi je nova. Uvijek sam mislio da je jedan trag isti kao i drugi.

152

— U tome se varaš. Čitanje tragova je vrlo važno, ali nije lako. Ono predstavlja pravu znanost kojoj se

čovjek mora temeljito posvetiti.

— Zar se ljudi u tvojoj domovini bave tom znanošdu?

— Ne bave! Ja sam je drugdje naučio,

— Dopusti mi, efendijo, da izdam zapovijedi za nod. Bududi da tek ujutro kanimo odjahati u Hile, sada

demo pokušati da spavamo.

Vjerojatno je kol agasi unatoč svemu onome što smo govorili još bio uvjeren da nas dvojica stojimo u

nekoj vezi s krijumčarima. Odredio je dakle straže koje su imale paziti i na zarobljenike, pa se zavio u

svoj ogrtač. Njegovi vojnici poveli su se za njegovim primjerom. Halef še također ispruži i upita me

tiho:

— Misliš li, sidi, da je za nas važno da naizmjence čuvamo stražu?

1 najčišća krv

— Ne mislim — odgovorio sam. — Stari kol agasi je u tom pogledu pošten. Mi demo i bez naših

pokrivača dobro spavati, jer danas nije hladno. Laku nod!

— I ja ti kažem laku nod, premda znam da nedu nadi mira. Smrad tih lešina još je tako duboko u mom

nosu da bi preda mnom danas pobjegla i smrt, pa kako ne bi pobjegao san. Neka je zato tvoj san što

čvršdi.

Njegova se želja ispunila. Spavao sam vrlo dobro i tako dugo dok me Hadži nije probudio. Uvjeravao

me da nije sklopio ni oka, jer ga je uzbuđenje njegovoga nosa mučilo sve do toga .trenutka. Vojnici su

pojeli svoj jednostavni zajutrak, a zatim pdšli zajedno s nama onamo gdje su stajali naši vranci. Oni

nas pozdraviše radosnim rzanjem. Čeznuli su za nama, ali ipak nisu pokušali da se otrgnu. Kad smo ih

poveli niz sipinu i kad ih je ugledao kol agasi, viknu udi-vljeno:

— Da, to su zaista radži pak! Takvi nema ni bagdadski paša, pa vrlo dobro razumijem da se netko

može polakomiti za njima. Takvi konji predstavljaju za kradljivce iskušenje kojem ne mogu odoljeti. Vi

mora da ste zaista bogati ljudi. Pripazite da vam ipak ne bi jednom potajice oteli konje!

Sad smo se morali pozabaviti tragovima. Kako sam ved rekao, htio sam vidjeti kamo su krijumčari

sinod odnijeli šafran. Gotovo su čitavu nod proveli ovdje, a onda su se tik prije nego što je svanulo

vratili do kanala, jer sam njihove keleke ugledao vani na vodi. Veslali su prema sjeveru, odakle su

sinod i došli. To sam opazio, ali nisam o tome ništa spomenuo kol agasiju. Skriveno sam namignuo

Halefu i upozorio ga na njih.

Najprije sam oficira odveo do tragova što smo ih mi sinod ostavili došavši ovamo, a zatim sam ga

doveo do tragova krijumčara koji su vodili od kanala. Ti su tragovi bili duboko utisnuti u zemlju, jer su

ljudi prenosili teške terete. Vrativši se opet na naše tragove, i pošavši po njima do dogorjelih vatri,

objasnio sam kol agasiju sve što nije sam uspio pronadi, pa sam osobito naglasio okolnost da se naš

trag tek ovdje gdje smo bili uhvadeni sastajao s tragom

153

krijumčara, pa da dakle nismo s njima mogli imati nikakva dodira.

— Sve ja to posve lako shvadam, efendijo — reče on. — Budi uvjeren da ti vjerujem svaku riječ.

Dokazao si mi da niste poznavali te krijumčare te da niste imali ni pojma da de se oni ovdje nalaziti.

Ako želiš, izjavit du to i u makemiju.

— Molim te da to učiniš.

— Ne trebaš me moliti, ved to zahtijevaj od mene, jer kaniš poslati izvještaj seraskeru. Da sam prije i

sumnjao u to da imaš utjecaja na njega, svake bi moje sumnje nestalo, čim sam te vidio kako sjediš na

konju. Tko ima takvoga vranca, i tko jaši kao što ti jašiš, taj moše zaista i sam biti serasker.

Umalo da se nisam glasno nasmijao toj hvali, ali sam se ipak svladao.

Sad smo pošli tragovima krijumčara koji su od vatre vodili prema jugu sve dok nisu iz ruševina izašli

nadesno u otvorenu pustinju. Neupudenom čovjeku bi se moglo učiniti kao da su oni namjerice pošli

tako u luku, ali sam jasno opazio da su se ondje gdje je njihov trag skretao od zidina bili zaustavili.

Uspeli su se dakle gore, na mjesto o kojem je govorio Do-zorca. Onamo gore prenijeli su svoju

krijumčarenu robu, a zatim su dolje nastavili put u otvorenu pustinju. Taj je zaobilazni put bio

potreban, jer bi se inače namjerili na vojnike čije su vatre vidjeli gdje gore. O svemu tome nisam ništa

rekao* oficiru. Na tom smo se mjestu okrenuli, vratili se po svom tragu, a onda pojahali prema gradu,

udaljenom jedva dvadesetak kilometara.

Handžija i Gasai koji su se bili priključili vojnicima da prisustvuju našem hapšenju nisu slutili da de na

povratku u grad sami biti uhapšenici. Sad više nisu bili vezani, ali su njihove konje vodili za uzde

vojnici, a za njima je jahao Halef da bi ih držao na oku. Ja sam jahao uz kol agasija na čelu povorke.

Sad sam doznao i zašto taj oficir nije htio povjerovati da smo ovamo došli samo da pogledamo toranj.

Pošto smo naime dosta dugo nijemo- jahali jedan kraj drugoga, upita me bojažljivo:

— Je li zaista istina, efendijo, da si ti Evropljanin?

— Istina je!

— Ima li kod Evropljana krijumčara?

— Na žalost ima!

— Rekao si na žalost! Čini se dakle da krijumčarenje smatraš grijehom?

— Sve što neki zakon zabranjuje to je s gledišta toga zakona grijeh.

— Ali kako ja kao Turčin moram na primjer da za šafran koji je u Perziji mnogo jeftiniji nego kod nas

pladam ovdje toliko više samo što je padišahu palo na um da tu mirodiju ocarini?

— Bududi da ja nisam padišah, molim te da to pitanje ne postavljaš meni, ved njemu.

— Ti mi pokušavaš izbjedi. Reci mi iskreno da li mogu postojati Evropljani koji bi se krijumčarenjem

bavili i u drugim zemljama, a ne samo u svojoj domovini?

154

— To bi lako moglo biti.

— Onda misao na koju sam nadošao ipak nije bila posve glupa.

— Koja misao?

— Smatrao sam te vođom krijumčara, pa sam pomislio da smo te samo mi spriječili da odeš zajedno s

njima, jer smo te uhvatili.

— Nadam se da sada drukčije misliš?

— Posve drukčije. Uostalom, ne spadam među ona carinarska pseta kojima progone krijumčare, pa ti

ne bih naudio ni da si zaista krijumčar. Htio sam ti to redi da uvidiš da sam ja samo vojnik i ništa

drugo.

Vrlo sam ga dobro razumio. Naime još nije bio potpuno uvjeren da nemam baš nikakve veze s

krijumčarima, pa bi u slučaju potrebe za dobar bakšiš o tome u Hileu potpuno šutio. To je bio skriveni

smisao njegovih riječi, ali se na sredu nisam trebao upuštati u to. U njegovu izjavu pred makemijem

bio sam siguran i bez napojnice, jer sam ga zadobio kao prijatelja time što se nadao da du o njemu

dati dobar izvještaj. Uostalom, moram spomenuti da mu u tom pogledu nisam nipošto lagao. Zaista

sam namjeravao učiniti nešto za njega, pa i onda budem li priliku

za to morao i silom iznuditi. Istina, to se baš i nije moralo provesti izvještajem upravljenom seraskeru.

Možda sam više mogao postidi kod njegovog neposrednog pretpostavljenog nego kod toga visokog

gospodina koji nije nimalo mario za nekog kol agasija u dalekom Hileu. Lako se dalo zamisliti da toga

čovjeka ne bih malom napojnicom učinio svojim smrtnim neprijateljem, pogotovu kad se uzmu u

obzir njegovi bijedni prihodi. Prihodi kol agasija iznosili su — ako su mu uopde bili ispladivani — u ono

vrijeme u Hileu oko osamdeset pfeniga na dan, i od toga je morao pokrivati sve svoje izdatke.

Naš daljnji razgovor, sve dok nismo stigli u grad, odnosio se na nevažne predmete, no on je ipak

svojim držanjem i vladanjem prema meni pokazao da smo na njega pobudili željeni dojam. Činilo se

da ga nimalo ne smeta što sam Evropljanin. To nije više uopde ni spomenuo.

Pred sudom

U Hileu smo najprije odjahali do mensila, i stali pred njim.

— Ja sam vas prema nalogu što- sam ga dobio doveo opet natrag - reče kol agasi handžiji. - Možete

dakle otidi u svoju kudu, ali du postaviti stražu pred vrata koja vam nede dopustiti da izađete iz kude

sve dok vas ne odvedu pred makemi gdje možete iznijeti svoju optužbu i dokazati da je istinita.

Upozoravam vas da se još morate smatrati kao uhapšenici. Nemojte dakle ni pokušati da bez

dopuštenja odete odavde!

Oni su bili uhapšeni, a mi slobodni! To ih je silno ljutilo, ali su postali ved toliko mudri da nisu uopde

ništa rekli. Ostavili smo jednog stražara, a zatim odjahali dalje prema takozvanom sandžakijevom

makam-i-ikametu1.

155

Ondje nas je kol agasi pozvao da sjašemo. Nismo trebali biti osobito oštroumni da pogodimo koji je

uzrok tom pozivu i da nam postane jasan naš sada-nji položaj. Ipak nisam htio da naše vladanje

podesim ovdašnjim prilikama, ved sam želio činiti samo ono što hodu. Zato sam upitao kol agasija,

ostavši mirno u sedlu:

— Zašto da sjašemo?

— Jer čovjek ne ostaje u sedlu, ako ne jaše dalje.

— Hm! Kod nas se kadšto zbiva da se doduše zaustavimo', ali ipak ne sjašemo.

' rezidencija

— Ja vas moram izručiti.

— To možeš i dok sjedimo u sedlu.

— Ali, efendijo, vi se nikako ne možete s konjima zavudi u zatvor.

— Treba dakle da pođemo u zatvor?

— Dakako! Ta vi ste uhapšeni!

— Ja to nimalo ne osjedam.

— Zato jer niste vezani? Ja sam vas uhapsio i doveo vas bez spona ovamo samo zato, jer ste mi

obedali da dete dobrovoljno podi sa mnom. Sad vas moram staviti u zatvor.

— Ti? Mislio sam da si ti oficir da nisi obični sindadži1 koji se brine za zločince.

— Mašalah! Ne bih nikom preporučio da me smatra takvim klipanom! Ja sam oficir vladara svih

vjernika, ali nisam tamničar!

— Onda se razljuti sam na sebe, jer si maločas rekao da želiš vršiti dužnosti takvoga klipana. Na žalost

du i to morati zapisati u svoj izvještaj upravljen seraskeru.

— Alah! To možeš mirno ispustiti, jer ja to nedu učiniti ako mi ispuniš slijededu molbu: sad du otidi

sandžakiju da mu javim da sam vas doveo. Dok to ne obavim, vi nedete pokušati da izađete iz

dvorišta. Ništa me se ne tiče što de se zatim dogoditi. Jeste 11 sporazumni?

— Jesmo, ako mi odgovoriš na nekoliko pitanja.

— Na koja?

— Kako se zoveš?

— Amud Mahuli.

— Moram znati kako se zoveš, jer želim tvoje ime spomenuti U izvještaju, a ne znam hodu li opet

imati prilike da govorim s tobom. Ti poznaš okolinu ove zgrade?

156

— Poznam.

— U kojem dijelu stanuje sandžaki?

— Ravno pred tobom. Ondje se nalaze i sobe njegovih mamurina2.

— A gdje je zatvor?

1 tamničar ! službenik

— Prizemno desno, ondje gdje vidiš male rupe u zidu.

— Hvala lijepa! To nije stan za nas. Tamo je prijeko dvorište ograđeno zidom. Sto se nalazi iza njega?

— Otvorena ulica.

— Kako je široka?

— Na tom mjestu može petero ili četvero ljudi prolaziti jedan kraj drugoga. Zašto me to pitaš?

— Jer smo mi doduše dobri jahači, ali se iz obične opreznosti ipak unaprijed raspitujemo kad

stavljamo na kocku svoje vratove.

— Vratove? Ne razumijem te.

— To nije ni potrebno. A sad čuj što du ti redi: mi demo te tačno deset minuta čekati. To je dovoljno

vremena da obavijestiš sandžakija. Ako se dotle ne vratiš, odjahat demo.

— Mogu li se pouzdati u tvoje obedanje?

— Ja nikada ne kršim riječ.

— Onda du otidi, jer imam povjerenje u tebe. Ne trebate čekati deset minuta, jer du se ved i prije

vratiti.

Otišao je, a ja sam se- morao nasmiješiti što je zatražio moju riječ. Ta njegovi su ljudi još bili ovdje.

Zašto ih nije pozvao da nas čuvaju i da spriječe svaki naš pokušaj bijega? Zar je njima vjerovao manje

nego što je vjerovao mojem obedanju? Činilo se da je dojam što sam ga na njega pobudio bio

povoljniji nego što sam mislio. Nije vjerovao da bismo dopustili vojnicima da nas zadrže, premda su

oni brojčano bili u premodi. U tom je pogledu imao pravo!

Zgrada je bila, kao i sve ostale kude toga grada, sagrađena od opeke izvađene iz ruševine Babilona.

Izgledala je prljava i ruševna. Dvorište nije bilo veliko, ali nam je pružilo dovoljno mjesta za sve

pokrete koji de se kasnije možda pokazati potrebnim. Zid o kojem sam govorio bio je visok poput

čovjeka, ali su na nekim mjestima gornji slojevi opeke bili pali, pa mi se nije činilo da bi bilo odviše

smiono da na jednom od tih mjesta preskočimo na našim konjima preko zida. Zato sam ga upitao što

leži iza zMa.

Zapravo bih se morao bojati. Evropljanin, uhapšen u Hileu, u središtu šiitske netrpeljivosti, obijeđen

zbog ubojstva jednog čovjeka i ranjavanja drugoga, a možda i zbog krijumčarenja — bilo je dovoljno

157

razloga da čovjek bude zabrinut. Ipak sam posve mirno očekivao ono što je imalo dodi, a kad sam

pogledao Ha-lefa, i on se nasmiješi s puno pouzdanja.

— Imaš li ved kakav plan, sidi?

— Nemam — odgovorio sam mu, služedi se mo-grebničkim narječjem da ga vojnici ne bi razumjeli. —

Da bih mogao imati plan, morao bih znati što de se .sad dogoditi, a bududi da to ne znam, ne možemo

učiniti ništa drugo nego da mirno počekamo.

— Ipak mi možeš redi kako demo se opdenito vladati?

— Mogu! Nedu poricati da sam Zapadnjak, a ovdje ponajmanje. Ti se ravnaj samo premi meni i učini

onako kao što ja činim. Očekujem da demo preskočiti zid. Ulica s druge strane nije široka. Da ne bi

udario u protivni zid, moraš se zaletjeti koso, i to zdesna nalijevo, tako da nakon skoka gledaš prema

sjeveru. Moraš pripaziti da se ni načas ne raziđemo i da se možda ne bi morao okrenuti.

— Misliš dakle da nedemo uopde morati da sja-šemo?

— Vjerojatno demo ipak morati sidi sa sedla. U zgradu nedemo nikako udi, a od naših konja se ni

načas ne možemo odijeliti, nego demo uzde zadržati u rukama.

— Ali mi smo optuženi, a oni de htjeti da nas preslušaju, pa ne možemo s konjima u zgradu. Ah, ti

uopde i ne želiš udi u makemu?

— Ne želim. Tko nas kani preslušati, mora izadi k nama u dvorište.

— Mora izadi, mora! Htio ili ne htio! O dragi sidi, koliko se radujem! To je najzad opet takav slučaj,

takva prilika u kojoj demo pokazati da smo navikli da činimo samo što želimo. Vanredno sam

radoznao što de se ovdje sve desiti. Možda demo morati čak upotrijebiti i oružje?

— Moramo biti spremni i na to. premda ne bih to želio. Nitko nas ne smije dirnuti, jer ako to

dopustimo, ved smo napola izgubili igru. Ma kako mi bili snažni, ipak de nas svladati ako nas premod

toliko stegne da ne budemo imali prostora za obranu.

Gledaj; tamo na vratima one brojne ljude. Ta se zgoda jučer pročula po gradu. Ljudi su doznali da smo

uhapšeni, pa se sad skupljaju radoznalci da čuju što de se s nama dogoditi.

— To im možemo ved sada redi: odjahat demo i nasmijati se Hileu!

— Nemoj biti odviše siguran! Nije isključeno da de se stvar odviti mnogo gore nego što mislimo.

Gledaj, igra počinje. Oni ved dolaze!

Ugledali smo kol agasija gdje izlazi iz vrata. Za njim je izišao znatan broj osoba. Najprije je došao neki

oficir u uniformi mir alaja1 koji je vjerojatno upravo bio kod sandžakija. Zatim izađoše sluge, koji su

nosili stolicu i vedi broj jastuka, a iza njih službenici makemija, jedan od njih s velikom tintarnicom,

perom i papirom. To je svakako bio pisar, pa smo po tomu zaključili da de se preslušavanje obaviti

ovdje u dvorištu. Kako smo razabrali iz nekih kasnijih izjava, danas je bio dan javnoga suđenja, a

bududi da je naš slučaj pobudio opdu pažnju, sandžaki je odlučio da de se najprije zabaviti njime, da

158

nas nede pustiti da dugo čamimo u istražnom zatvoru, ali da de nas zato strože kazniti. Pri optužbi

kakva je bila podignuta protiv nas mogao se pokazati u svom. punom sjaju.

Gledalaca je bilo dovoljno. Iza službenika opazi-smo nekoliko ljudi dostojanstvena držanja, članove

suda, kako sam kasnije doznao. Zatim je došao on sam, vladar i gospodar Hilea i sandžaka koji se

pružao oko toga mjesta. Ved na prvi pogled na njemu se dalo razabrati da je Turčin staroga soja, od

kojega ja kao Evropljanin nisam mogao očekivati ni traga sklonosti ili poštede. Bio je malenoga stasa i

usko-grud, ali zato mu je to vedi bio turban no nije mi unatoč svom golemom opsegu uspio uliti

nikakvo poštovanje. Njemu slijeva hodao je neki čovjek na koga se u prvi čas nisam pravo obazreo.

Bio je odjeven u perzijsko ruho.

Sve te osobe, osim kol agasija, pošle su kraj zgrade do mjesta gdje je sa zida visio stari prilično otrcani

1 pukovnik

komad platna, a sad su ga sluge brzo napele. To je platno predstavljalo krov kojim se sud na javnim

sjednicama zaštidivao od sunca.

Ved spomenuta stolica postavljena je u sjenu platna, a sandžaki sjede na nju kao na prijestolje. Njemu

zdesna i slijeva polože sluge jastuke da bi istaknutim pravnim veličinama pružili prilike da što mekše

sjede podvinutih nogu. Ostali prisutni, umno manje nadareni, smjestiše se kako su znali i umjeli.

Čovjek odjeven u perzijsko ruho sjeo je neposredno kraj sandžakijeva stolca. Pošto se makemi tako

svrstao, prišlo je mnoštvo gledalaca da bi majdan el adi1 zatvorili u polukrugu.

Za to vrijeme je kol agasi prišao k nama. Lice mu je bilo veoma ozbiljno, a i glas mu je ozbiljno zvučao.

— Prijavio sam vas, a bududi da se makemi ved skupio za današnju sjednicu, sandžaki je odlučio da de

vam odmah održati suđenje. S vama de postupati s najvedom strogošdu pa ne možete očekivati

nikakve obzire.

— Zna li on da sam ja Evropljanin? — upitah.

— Zna! Rekao sam mu to. Također sam mu saopdio tko ste vi.

— A što je on kazao na to?

— Rekao je da ga se ništa ne tiče tko ste vi. On ne treba da zna ništa drugo nego da ima posla s

krijumčarima i ubojicama, a takve ljude ne smije štedjeti.

— Hvala ti na tom saopdenju! Kako vidiš mi srno održali riječ i ostali smo ovdje. Tebi je dakle sad

svejedno što demo dalje poduzeti?

— Nije!

— Ta maločas si tako rekao!

— Nisam znao što de dodi. Mir alaj mojega puka bio> je kod sandžakija. Zapovjedio mi je da sa svojim

ljudima zaposjednem vrata kako ne biste mogli pobjedi. Moram ga poslušati, ali se nadam da se zbog

toga nedeš ljutiti na mene, efendijo!

159

-- Uživaš moju sklonost u istoj mjeri kao i prije.

1 doslovno: mjesto pravde

— A ako želite pobjedi, a ja vas u tome spriječim što de onda biti s izvještajem o meni?

— Napisat du ga i poslati. Ako onemogudiš nad bijeg, onda dvostruko zaslužuješ hvalu kojom du (<¦

pohvaliti.

— Ali ako vas smaknu, nedeš modi napisati izvještaj !

— U tom se pogledu ne brini! Prije nego što nas sandžaki dade smaknuti, mi demo njega objesiti na

prvo uže!

— Kako se možeš šaliti s tako ozbiljnim stvarima? Sad sjašite i dođite sa mnom. Treba da vas

dovedem pred suce.

Prije nego što sam uspio na to odgovoriti, Halef prigušeno krikne od iznenađenja.

— Što je? — upitah ga.

— Pogledaj onoga čovjeka koji sad stoji kraj Per-zijanca i razgovara s njime! — šapnu.

— Okrenuo je lice od mene.

— Ali ja sam ga vidio!

— Tko je to?

— Safi!

— Tko, tko? Zar onaj Safi, onaj sil koji nas je htio predati u ruke Peder-i-baharatu?

— I kojega si ti pomilovao, premda bih ja volio da je okušao moj bič.

— Ne varaš li se?

— Ne varam! Eto, sad se okrede.

Prepoznao sam ga. Da, to je zaista onaj čovjek iz Mansurije. I on nas je svakako prepoznao. Što traži

ovdje u Hileu? Zar je došao ovamo zbog kakvih silan-skih poslova? Zašto je govorio s Perzijancem?

Pozna li ga? Onda sigurno i taj Perzijanac spada u tajno bratstvo. Je li mu izdajica rekao da smo to mi

bičevali Peder-i-baharata? Tko je taj Perzijanac? Kakvu svrhu ili kakav je razlog imala njegova

prisutnost? Je li on bio samo odjeven u perzijsko odijelo ili je mogude bio i perzijski podanik? Ako je

tomu bilo tako, onda nije imao pravo da sjedi u makemiju koji nam je imao suditi.

Dok su mi se sad ta pitanja vrzla po glavi, kol agasi me je pozvao da sjašemo.

— Ostat demo na konjima! — odgovorih mu.

— Pa nikako ne možete na konjima dodi pred makemi!

160

— A zašto ne možemo?

— To je zabranjeno.

— Ne postoji zakon koji bi određivao da se čovjek smije pred sudom pojaviti samo pješice!

— Sve ako o tome i ne postoji zakon, ipak se tvoj postupak protivi običajima!

— Varaš se. To je kod mene tako stari običaj da ga se nikad nedu odredi. Svaki put kad izlazim pred

sud, dolazim onamo samo na konju.

— I ja! — podupre me Halef. — Ja sam šeik Ha-dedina, kod kojih se ubojica može osuditi na smrt

samo ako sjedi u sedlu.

— Vaši običaji ne vrijede u Hileu!

— Onda je najzad vrijeme da ih mi uvedemo! — veoma odlučno reče mali Hadži.

— Ja ne mogu za to preuzeti odgovornost! Zamisli što de me zadesiti kod mir alaja, pukovnika moje

pukovnije ako vas dovedem na konjima.

— Mi to i ne tražimo od tebe. Možemo se mirno odredi tvoje pratnje — odvratih. — Dođi, Halefe!

Ne mogu se sjetiti da sam ikad bio tako raspoložen kao tada. U meni je bilo nešto što mi uopde nije

dopuštalo da taj makemi shvatim ozbiljno. Činilo se da je Halef jednako dobro raspoložen. Čuvši što

sam rekao, nasmije se široko i vedro odgovori:

— Ne bismo, li se odrekli preslušavanja i radije pojahali ravno među njih da se ta mudra gospoda

razíete na sve strane?

— Gotovo bih i ja to poželio. Ipak mislim da je bolje da se odreknemo te ludosti. Time bismo sami

sebe lišili užitka koji de nam prirediti naša pobjeda u dvoboju riječima s tim oštroumnim ljudima

zakona. Budimo dakle razboriti! Dođi! Naprijed!

— Da, naprijed, sidi! Razgovarat demo s njima tako kako vjerojatno još nitko nije govorio u makemiju.

Slijedila je sudska rasprava koju ne bih smatrao mogudom da je nisam sam doživio. Poznavaoci

turskih prilika iz onog vremena nede se uostalom začuditi ako pročitaju te retke. Cijelo je zbivanje

samo zbog toga bilo neobično, što su oba optužena bili ljudi kojima cio taj visoki sud nije mogao uliti

nikakva straha. Jedini razlog za bojazan mogao je ležati u okolnosti što smo se nalazili usred

netrpeljivog pučanstva, i što se polukrug gledalaca od minute do minute povedavao. Svi ti ljudi koji su

ulazili kroz otvorena vrata bili su naoružani, pa je bilo veliko pitanje hode li makemi u slučaju potrebe

imati dovoljnu mod da nas zaštiti pred nasilnostima i hode li uopde htjeti da nas zaštiti. S druge strane

poznavali smo dojam što ga neustrašivi nastup umije izazvati upravo u ljudi koji se tako lako

uzbuđuju. Mi smo dakle napeto očekivali što de se dogoditi, ali nipošto nismo to očekivali bojažljivo.

Pojahali smo prema ved spomenutom polukrugu koji se otvorio pred nama da nas propusti. Kol agasi

je otišao prema vratima k svojim vojnicima koji su imali zadadu da spriječe naš bijeg. Pukotina u

redovima gledalaca odmah se za nama zatvorila.

161

Predsjednik suda je sebi drugačije zamišljao na? dolazak pred njegov makemi. Začuđeno nas pogleda

i ljutito dreknu na nas:

— Kako se smijete usuditi da se pred nama pojavite na konjima i naoružani? Dolje s konja i odbacite

oružje!

— Smatram da je bolje da ostanemo na konjima — odgovorili mu mirno.

— Vama nije ovdje dopušteno nikakvo vaše mišljenje. Vi imate samo slušati! — odvrati sandžaki istim

zapovjednim glasom.

— Mi smo zaista poslušni i to upravo time što ostajemo u sedlima. Mi naime slušamo potrebu.

— Kakav je to izgovor! Ne razumijem te. Govori jasnije!

— Ako pravilno nasludujem, tebi su govorili o našim konjima? — upitah.

— Jesu! Zbog tih demo vam nemani vjerojatno izredi smrtnu osudu.

— Mi možemo tu osudu mirno dočekati i u sedlima. Ako pak sjašemo, moglo bi se lako dogoditi nešto

što bi dalo gradiva za novu optužbu.

— Sto misliš? Što bi se moglo dogoditi?

— Kako vidiš, naši su ždrijepci radži pak. Oni su kao svaki čistokrvni konj opasni, ako ih netko odvoji

od njihovih gospodara. Kad bi vidjeli da nas vi silite da se odvojimo od njih, pošli bi ipak za nama i pri

tome bi svakoga tko ih želi spriječiti oborili udarcima kopita. Zato smo ih, da spriječimo nesredu,

doveli ovamo k vama.

— Ipak možete sjahati i konje držati za uzde. To vam zapovijeda poštovanje što ste ga dužni iskazati

makemiju. Pred sucima nitko ne sjedi, ved stoji. Zahtijevam da to učinite i vi.

Htio sam odbiti njegov zahtjev, ali me pretekne Halef, upitavši sandžakija:

— Možeš li preuzeti odgovornost za svoj zahtjev? Njegovo je lice pri tome pokazivalo onaj lukavi

izraz koji se na njemu zapažao uvijek kad bi gajio kakvu potajnu misao.

— Za ono što zapovijedam preuzimam i odgovornost — glasio je odgovor.

— Onda demo učiniti tako kako tražiš.

Hadži skoči sa sedla., a ja se povedoh za njegovim primjerom, jer sam pogodio što namjerava.

Pustimo li uzde nadugačko, tako da naši konji imaju glave slobodne, oni bi stajali mirno. Oduzmemo li

im pak tu slobodu i zgrabimo ih kratko ispod glave, oni de se odlučno braniti i pokušavati se na sve

načine osloboditi. Sjahavši, Halef je namjerno okrenuo svoga konja tako da se upravo iza njega

nalazio Safi, sil iz Mansurije. On opomenu njega i njegovoga susjeda:

— Pomaknite se! Ovaj vranac ne trpi da mu se netko nalazi tako blizu!

162

Nikome nije palo na um da posluša taj poziv. Mali šeik zgrabi za uzde tik kraj Barkove gubice, a pastuh

smjesta pokuša odbaciti glavu da se otrgne. Kad mu to nije uspjelo, žestoko se ritnu stražnjim

nogama i pogodi sila. Na sredu nije ga pogodio opasno, ali ipak tako da ga je udarcem oborio i da je sil

pri tome sa sobom povukao još nekoliko ljudi. Moj Asil Ben Ri se vladao isto tako, jer sam ga i ja

uhvatio na kratko. Pogodio je čak dva čovjeka i odbacio ih daleko, i dok se zbog toga oko nas podigla

velika buka, pustili smo naše vrance da poskakuju oko nas i da se neprekidno ritaju sve dok polukrug

gledalaca nije toliko uzmakao da kopita više nisu mogla nikoga pogoditi. Za to vrijeme su ozlijeđeni

ljudi uklonjeni, a koliko god je gledalaca ostalo oko nas svi su nam dovikivali kletve i proklinjanja.

Halef je međutim još glasnije zaurlao na sandžakija da ih je sve nad vikao:

— Evo ti posljedice! Sad snosi za njih odgovornost! Tko ne pozna konje, ne smije davati zapovijedi o

čijem djelovanju ne razumije ništa!

Na sandžakiju se vidjelo da je htio oštro odbiti tu uvredu, ali ga pukovnik pokretom ruke smiri i dobaci

mu nekoliko riječi koje zbog buke nismo razumjeli. Zatim nam sandžaki zapovjedi ono što smo i

namjeravali postidi:

— Uzjašite opet! Zasad neka vam to bude dopušteno. Kasnije demo ved uspjeti da obuzdamo i vas i

vaše zvijeri.

— Uzjahat demo dakle — s visoka mu odvrati Halef — ali dopusti da te upozorimo da su jahači i konji

obično jedni drugima slični. I mi se običavamo vladati samo prema svojoj volji.

Na žalost, a možda i na sredu, sandžaki se nije obazirao na naše riječi jer je bio zabavljen time da izda

svojim slugama zapovijedi kako da stišaju buku i da smire opde uzbuđenje. Oni se umiješaju među

gledaoce pa im je uspjelo da ih umire.

Samo jedan od prisutnih kao da se nije mogao tako brzo obuzdati kao ostali. To je bio onaj čovjek

odjeven u perzijsku odjedu s kojim je Safi maločas govorio. Safija su odnijeli malo dalje pa je sad

sjedio ondje jaučudi i gladedi rukom onaj dio tijela gdje je bio pogođen. Perzijanac je stajao kraj njega,

pokazivao rukom u nas, mahao prijetedi rukama po zraku, pa je od svih ljudi on bio posljednji koji je

sjeo na svoje mjesto. Prije nego što je sjeo rekao je tako glasno sandžakiju da je to svatko mogao čuti:

— Vidiš, pašo, da su tri osobe teško ozlijeđene. To ne smije prodi bez kazne, jer tomu nisu krivi konji,

nego su to jahači namjerice učinili. Ondje sjedi Safi, vjeran padišahov podanik. On je moj znanac i stoji

pod mojom zaštitom. Nadam se da de udarac kopitom koji ga je pogodio biti najstrože kažnjen. Samo

ako se to zbude, modi du te, kako ti želiš, pohvaliti svome gospodaru, kraljevskom silulahu1 čiji sam ja

sa'id2.

Tek sada, dok je govorio, našao sam vremena da toga čovjeka promotrim pažljivije nego prije. Nije

bio visok, ali veoma pledat. Glas mu je zvučao zapovjedno, a uz to je nekako neobično režao. Obrazi i

brada bili su mu obrijani, ali je zato nosio dugačke brkove preko čije je lijeve polovine prolazila

brazgotina crvena poput vatre koja se pružala od čela do kuta usana. Očna duplja preko koje je

brazgotina prolazila bila je prazna. Udarac čiji je trag bila ta brazgotina stajao ga je lijevoga oka.

Opazio sam da je govoredi često podizao ruku da bi pogladio brkove i prevu-kao ih preko brazgotine.

163

Svatko de mi lako povjerovati da sam se iznenadio. Upravo tako kako je izgledao taj čovjek kraj

sandžakija, opisao nam je Dozorca Sefira. Njegova je pojava bila tako izrazita da nije moglo biti

nikakve sumnje. On je našega starog gostoprimca i njegovog debelog Kepeka prisilio u Birs Nimrudu

da prisegnu. Preda mnom je stajao Sefir, vođa krijumčara kojega sam toliko želio vidjeti.

Ipak nisam očekivao da du ga nadi kod padišaho-vog namjesnika. Zaista je bio smion ili bolje redi drzak

da uđe u taj grad i u kudu u koju je zapravo spadao kao robijaš. Tko je toga čovjeka imao za

neprijatelja ne bi mogao ustvrditi da ima posla s protivnikom dostojnim prezira. Iz riječi sa'id, kojom

je sebe označio, dalo se zaključiti da je ustvrdio kako je on visoki službenik perzijskoga šaha.

Vjerojatno je tvrdio da se po njegovom nalogu nalazi ovdje. Mene se nije ticalo kakvu je posebnu

svrhu pri tome želio postidi. Ona se vjerojatno odnosila na krijumčarenje, a to nije spadalo na mene.

Ipak se iz Safijeve prisutnosti te iz okolnosti da je Perzijanac uzeo toga čovjeka pod svoju zaštitu dalo

zaključiti da on pripada silanima. Sigurno je bio istaknuti član toga tajnoga društva, a sad kad sam to

znao čvrsto sam odlučio da nedu otidi

1 doslovno: sjena božja 1 podlaktica

iz Hilea, a da ponovo ne posjetim Birs Nimrud i da se umjesto' našeg bembaše obračunam s tim

navodnim ili pravim Perzijancem. Upravo to što je bio tako smion čovjek, pred kojim si se morao

dvostruko čuvati, budilo je u meni želju da se upustim u borbu s njime. Kad smo ono s Poljakom

sjedili na njegovom krovu i kad nam je starac pripovijedao svoje doživljaje, Halef mu je rekao: „Volio

bih da nas Sefir zatvori u Birs Nimrud", a zatim dodao: „Nikad se bez biča ne bih spustio u Birs

Nimrud". Sad mu se možda pružila prilika da dokaže kako je to ozbiljno mislio.

Uostalom nisam imao vremena da se u tom času dugo bavim tim mislima, jer smo morali pripaziti na

Perzijanca koji je nastavio svoje optužbe.

— Ta su dva čovjeka uopde veoma nasilni ljudi koji su ved davno zaslužili da ih na smrt izbičuju.

— Poznaš li ih? — upita namjesnik.

— Poznam. Mogao bih ti vrlo mnogo o njima pripovijedati, ali je potpuno dovoljno da te obavijestim

o jednom njihovom nedjelu. Oni su se na keleku spustili niz Tigris pa su nodu napali nekoliko mojih

prijatelja koji su se iskrcali na obali i mirno spavali: Svezali su ih, opljačkali i zatim umalo što ih nisu

ubili.

— Alah! Znaš li ti to sigurno?

Znam. Postoji ovdje čak i svjedok koji se na to može zakleti.

— Tko je to?

— Safi koji sjedi ondje. On je bio prisutan.

— A gdje se to dogodilo?

— Iznad Bagdada.

164

— Onda se mjesto čina ne nalazi u mom području, pa ja na žalost ne mogu o tome suditi.

— To znam, ali sam uvjeren da se i to djelo može danas uzeti u obzir kao razlog za pooštrenje kazne.

— Ja du se ved pobrinuti za to da tim psima onemogudim da počine ma kakvu daljnju štetu.

— Onda te molim da uzmeš u obzir i okolnost da je jedan od njih stranac. Drugi tvrdi da je šeik Ha-

dedina. To je najveda laž koja se uopde dade zamisliti. Dovoljno da ga samo pogledaš, pa da ti odmah

postane jasno tko je i što je. Tvrdim da je on konjokradica

kojega je njegovo pleme izbacilo. Kako bi inače ovakvi lopovi došli do takvih konja? Tko zna kakvoj su

velikoj gospodi ukradeni ti konji, jer samo veoma bogati i ugledni ljudi mogu imati ovakvu čistu krv.

Ako im oduzmeš vrance i izvršiš potrebnu istragu, ubrzo deš doznati komu zapravo pripadaju konji, pa

deš, vrativši konje njihovom vlasniku, modi stedi velike zasluge.

To je sandžakiju odmah bilo jasno pa mu brzo odgovori:

— Potpuno se slažem s tvojim mišljenjem, pa du zapovjediti da te lopove sve dotle batinaju po

tabanima dok priznaju svoj čin i dok mi reknu gdje da potražim prave vlasnike konja. Sad sjedi, jer im

želim pokazati da de njihov zločinački život ovdje na pravedan način završiti. — Neka dođe

deinekdžija sa svojim ljudima!

Na tu zapovijed udalji se jedan sluga i ubrzo se vrati s deinekdžijom. Deinekdži, riječ koja bi se dala

najlakše prevesti s „majstor batina" obavlja službu koja je veoma bolna za sve one koji mu padnu u

šake. Iako mora obavljati i kojekakve druge dužnosti u vezi sa zemaljskom pravdom, ipak je njegova

najmilija djelatnost usmjerena na one dijelove tijela koji su veoma osjetljivi, naime na tabane. Iako

nikada nije postojao deinekdži koji bi imao prilike da s mnogo ljubavi ispita osjetljivost mojih tabana,

ipak se mogu vrlo dobro uživjeti u položaj onakva siromaha kojega je zadesila zla kob da mora sam

podnijeti ovakvo istočnjačko izvršenje kazne. Nije dakle čudo da gospodin deinekdžija uživa posvuda

na Istoku ugled i da ga se svi silno boje.

Ovaj je došao držedi se dostojanstveno, i nosedi ispod ruke desetak prutova. Za njim su stigli njegovi

podređeni, „sluge batina". Nosili su drveni uređaj sličan klupi koja nije imala dvije noge. Umjesto tih

dviju noga bila su o dasku klupe pričvršdena dva remena. Stručnjaci koji govore arapskim jezikom

nazivaju tu klupu džaman alam1. Primjena toga veoma svrhovito sagrađenog alata odvija se ovako:

klupa se polaže na zemlju tako da obje njezine noge strše u

1 deva bolova

vis. Zatim pozivaju krivca da se smjesti na nju. On to čini tako da legne na klupu i to leđima prema

gore, iako se leđa nemaju čega bojati. Zatim mu se, jedan remen veže preko zatiljka, a drugi preko

tijela i preko ruku koje mora ispružiti uz tijelo, tako da se uopde ne može ni maknuti. Potkoljenice mu

se svinu *i pri vežu uz noge klupe, čime se tabani golih nogu pruže u onaj poprečni položaj koji želi

postidi prijazni deinekdžija. Cim je postignut taj hal el kabul1, sve su važne pripreme izvršene i

majstor dijeli prutove pomodnicima koji na propisan način počinju osuđenika udarati po tabanima,

dok sam deinekdži pazi da se sve vrši s propisanom snagom i u određenom broju.

165

Sad su dakle i za nas donijeli takvu poznatu „devu bolova" i položili je pred nas, a ljudi određeni da

izvrše kaznu povukoše se za nekoliko koraka i zasta-doše ondje u stavu očekivanja. Opazio sam kako

su oči svih ljudi koji su nas okruživali počele sjati i kako su njihova lica poprimila svečani i radosni

izraz. Sandžaki pokaže rukom na mučilačku klupu te nas opomene:

— Vidite što vas čeka budete li poricali. Dat du vas sve dotle batinati dok sve priznate. Poštedite dakle

sami sebe batina, pa mi iskreno odgovorite na moja pitanja!

Prekinuo se i zašutio da poveda dojam svojih riječi pa pružio čibuk da mu ga ponovo napune. Pri tome

moram spomenut; da su svi članovi suda pušili, što im ja uostalom nisam zamjeravao, jer i sam volim

pušiti. Zatim nas sandžaki izravno upita:

— Vi ste ubojice?

Bududi da je pri tome gledao u mene, izjavih:

— Nismo!

— Vi ste krijumčari?

— Nismo!

— Vi ste ukrali te konje?

— Nismo!

— Reci „jesmo" jer dete inače odmah dobiti basto-nadu! Jeste li vi iznad Bagdada na obali rijeke

napali one ljude o kojima smo maločas govorili?

1 položaj prihvaćanja

— Nismo!

— Jeste li ih opljačkali?

— Nismo!

— Jeste li ih tukli?

— Jesmo.

— Napokon, napokon priznanje! To je vaša sreda, jer bi va'i inače za samih pet minuta iz mesa nogu

izvirile ^osti. Odgovaraj dalje!

Uto se umiješa i Perzijanac, izjavivši glasno: -» Eto, pašo, ovi su ubojice, krijumčari i kradljivci priznali!

Sad te još molim da dadeš dozvati onog neozlijeđenoga Gasaja i handžiju koji de dokazati da su oba

optuženika kriva i zbog ubojstva.

Taj se čovjek vladao upravo tako kao da je član makemija, a to nipošto nije bio. Ipak sam tu

primjedbu sačuvao za kasnije. Sandžaki posla glasnika po handžiju i Gasaja, pa je rasprava tako

166

prekinuta dok ne dođu svjedoci. Halef je to vrijeme ispunio dajudi primjedbe o raznim članovima suda

i drugim osobama. Te su primjedbe bile kadšto toliko smiješne da sam se morao glasno nasmijati

zbog čega se razljutio sandžaki, a osobito Perzijanac, ali nam nisu ništa rekli. Naposljetku su dovedena

oba svjedoka i predsjednik ih ispita. Oni su cijelu zgodu prikazali u krajnje nepovoljnom svijetlu po

nas. Kad bi se postupilo po njihovim izvrtanjima i pretjerivanjima, zaista ne bismo mogli računati ni s

kakvim obzirom.

Pošto su dali svoj izvještaj o događaju u dvorištu mensila, pripovijedali su o našem sinodnjem

hapšenju i o tome što se nakon toga dogodilo. To su također prikazali tako da zaista nije trebalo

mnogo mašte da nas svatko smatra saveznicima krijumčara. Upravo smo uživali slušajudi zatim kako

se Perzijanac trudio da iz onoga što su izjavili svjedoci sastavi neoborivi dokaz da smo mi krijumčari.

— Opdenito je poznato — rekao je. — da se krijumčarenje obavlja u velikom opsegu, i da uslijed

njega jednako šah-in-šah kao i padišah gube mnogo novaca. Vlasti paze danju i nodu da otkriju kojim

putem i na koji način odavde i odande prelazi roba preko granice, ali sav taj trud i sva pažnja bili su

dosad uzaludni, jer nitko nije došao na pomisao da se samo zbog toga ne mogu otkriti sve te niti, jer

se one skupljaju u ruci jednoga stranca. Kad nam je sad napokon zbog jučerašnje nezgode, koju je

također on izazvao, uspjelo da uhapsimo njega i jednog od najopasnijih njegovih ljudi, ne smijemo

nipošto dopustiti da nas on zavede u bludnju, ved moramo obojicu pomodu basto-nade prisiliti da sve

priznaju. To je moje mišljenje, a tko misli drukčije, taj je za mene izdajica pravde.

Bilo je to zaista besramno! Taj je čovjek sam bio vođa krijumčara, pa je prema tome morao biti

uvjeren da smo mi nevini! Ipak se usuđivao da tako drsko okrene ražanj i da nas pri tome otvoreno

gleda u oči. Da je samo znao kako ga mi poznamo bolje nego što on to nasluduje! Veoma bih volio da

mu u lice dobacim dokaz njegove pokvarenosti, ali upravo time bih sam sebi onemogudio da ga

odlučno pogodim. Sve da sam u tom pogledu stavio najmanju primjedbu, Perzijanac bi to odmah

osjetio, pa bi mi mogao pobjedi da ga više ne uzmognem uhvatiti. Zadovoljio sam se dakle time da ga

promatram mirno se smiješedi, a kad je završio da reknem sandžakiju, kako de kol agasi dokazati da

mi nismo stajali ni u kakvoj vezi s krijumčarima.

Amud Mahuli je smjesta pokazao da to zaista želi učiniti. Opisao je tragove, pa uz pomod tih tragova

objasnio da nas je radoznalost dovela do vatre krijumčara, te je završio pravilnom primjedbom:

— Oni su mi zadali riječ da nede pobjedi, a vrlo bi lako bili mogli umadi, no to nisu učinili. Krijumčar ne

održava takvo obedanje. Povrh toga i okolnost da su bez ikakve prisile dojahali s nama ovamo mora

poslužiti kao dokaz njihove nedužnosti.

Amud je dakle dobro obavio svoju zadadu, pa me je pogledao, a pogled kao da mu je jasno rekao:

možeš biti sa mnom zadovoljan; hodeš li dakle taj moj iskaz uvrstiti u svoj izvještaj seraskeru?

Domahnuo sam mu u znak potvrde, a onda se okrenu padišaho-vom namjesniku koji se, silno

razljuden zbog-toga što me je kol agasi svojim iskazom rasteretio, obratio kol agasijevom

pretpostavljenom, pukovniku:

— Sto kažeš na to, mir alaje, da se tvoj podređeni usuđuje braniti zločince čija je krivnja ved

potvrđena sa puno dokazana, te izjavljuje da su oni nevini? Nadam se da deš ga zbog toga kazniti!

167

Pukovnik koji se ved jednom umiješao u našu korist pokazao se i ovaj puta pravednim.

— Amud je kao svjedok izjavio ono što je smatrao ispravnim. Kako možeš tražiti da ga zbog toga

kaznim?

— Ja ti to zapovijedam!

— Ti se u pogledu opsega svoje vlasti varaš. Ti si upravitelj svojega sandžaka, a ja sam zapovjednik

svojega puka. Ja sam u određenim i tačno propisanim prilikama obavezan da ti iskažem vojnu pomod,

ali uzajamno ne možemo jedan drugome ništa zapovijedati. Kol agasi je izjavio ono što je prema

svojoj savjesti morao izjaviti. Ja bih na njegovom mjestu učinio to isto.

— Ali ti ipak moraš uvidjeti da Amud brani krivce. Dokazano je da su ta dvojica optuženih skrivili smrt

jednoga čovjeka, te da su krivi da je drugi slomio nogu. Nadalje je dokazano da su oni krijumčari i da

su jučer, vršedi svoj zabranjeni zanat, počinili oskvrnude lešina što vapi upravo do neba. Ta se dva

zločina kažnjavaju smrdu. Trede je dokazano da su na Tigrisu napali nekoliko osoba, da su ih opljačkali

i zlostavili. Upravo mi je neshvatljivo kako netko može govoriti u njihovu korist!

— Je li to zaista sve dokazano?

— Pa ti si to sam čuo!

— Dopusti mi da mislim drugačije! Da se okrivljenome dokaže krivnja, mora ga se u prvom redu

preslušati.

— Pa ja sam to učinio!

— Nisi! Ti si postavio nekoliko pitanja, ali to nije bilo preslušavanje. Nije sačinjena čak ni mazbata1. Ti

znaš isto tako dobro kao i ja da je preslušavanje bez mazbate samo običan razgovor i da nema

vrijednosti. Ovdje sjedi pisar, ali njegovo je pero suho. Još ga nije ni zamočio u tintu. A ipak je

propisano da moramo svi mi potpisati tu mazbatu ako preslušan je treba da ima punu vrijednost. Ja

uostalom nisam vidio

1 zapisnik

nikakve nesporne dokaze, a ni optuženi nisu priznali. Osim toga htio bih te upozoriti da samo makemi

kao cjelina može donijeti odluku o krivnji ili o nekrivnji, a ne možeš samo ti sam. Mi ne sjedimo ovdje

samo kao nijemi slušaoci, nego smo se sabrali da pod tvojim predsjedništvom izrečemo pravdu!

To je zvučalo oštro. Taj je oficir imao osjedaj časti. Je li se on za nas zauzeo samo zbog toga što je taj

osjedaj bio povrijeđen, ili su ga uz to i neki osobni razlozi naveli da se usprotivi sandžakiju? Dok je

govorio, opazio sam na njemu neki posebni izraz lica, a i pogledi njegovih očiju, koji bi nas kadšto

pogodili, bili su neobični.

Sandžaki nije mogao obezvrijediti pukovnikove prigovore. Uzalud se borio protiv svoje srdžbe.

Konačno ljutito rekne:

168

— U tako neobičnim prilikama kao što je ova, imam pravo da se poslužim i neobičnim sredstvima. Ti

de ljudi biti kažnjeni!

— Ako im krivnja bude dokazana!

— Ved sam im dokazao krivnju!

Uto se mir alaj poluglasno nasmije:

— Oni nede biti kažnjeni bez obzira na to je li njihova krivnja dokazana ili nije.

— To zvuči nejasno. Govori jasnije!

— Dobro, onda du biti jasniji: ta dva čovjeka nede dopustiti da ih itko kazni.

— Ja te ne shvadam!

— Pogledaj ih samo! Zar oni izgledaju tako kao da de dopustiti da s njima radiš što hodeš?

— Mašalah! Odmah de oni pokazati druga lica! Bududi da ti to zahtijevaš ja du izvršiti propisno

preslušavanje i zatim zapisati mazbatu. Neka se zabilježi svako pitanje i svaki odgovor, a ako ti lopovi

ma jedno pitanje poreknu, dobit de bez milosti bastonadu.

— Hode li sjahati?

— Moraju sjahati!

— A tko de se usuditi da za to vrijeme prihvati njihove konje?

— Mi demo ih protjerati. Neka trče kamo god hode, samo da ne ostanu ovdje u dvorištu. Počnimo

dakle.

Zaista je ved bilo tome vrijeme, jer je ovo dosad sve bilo samo djetinjarija. Kjatib1 je namrštio čelo i

važnim pokretom zamočio pero u tintu, a predsjednik nam po drugi put dobaci strašno pitanje:

— Jeste li vi ubojice? Savjetujem vam da to odmah priznate, jer dete inače bez oklijevanja biti

prikopčani onamo!

Rekavši to, pokazao je „devu bolova". Odmahnuh nemarno rukom.

— Hamdulilah! Čini se da se konačno završava šala i da započinje zbilja! Zato te pitam: jesi li ved kada

prisustvovao kojem preslušavanju?

— Jesi li lud? Kako mi možeš upraviti takvo pitanje?

— Nemaš razloga da se tome čudiš. Naprotiv, svi mi ovdje imamo povoda da se začudimo kad ti

pokušavaš provesti preslušavanje, a ne znaš koje pitanje moraš najprije upraviti.

— Kakvo pitanje? — zagrmi na mene.

— U prvom redu moraš znati tko smo mi.

169

— To znam: vi ste ubojice!

— Zabranjujem ti da nas tako nazivaš! Taj izraz ne smiješ primijeniti na nas prije nego što je dokazano

da ga zaslužujemo. Ako ne znaš što se...

— Suti! — zapovijedi. — Ako me budeš vrijeđao, dobit deš toliko udaraca da deš ...

— Mir! — prekinuh ga veoma odlučno. — Sad du najzad ja govoriti, a ti imaš mirno slušati dok ne

svršim! Dajem ti svoju riječ: ako me još jednom preki-neš, a da te nisam ništa upitao, natjerat du

konja na tebe, srušiti te sa stolca i zgaziti te kopitama svoga konja! Ti nas želiš osuditi a da uopde nisi

pitao tko jmo mi. Zato ja pitam tebe: a tko si ti? Da nisi možda jvdašnji sandžaki? Da si to, morao bi

imati bar ono najosnovnije znanje koje je potrebno da se vodi preslušavanje. Bududi da to ne

razumiješ, smatram te svim mogudim, samo ne tako visokim upravnim činovnikom. Što de biti iz

padišahovog carstva ako svoje pokraj ne prepusti upravi tako neiskusnih ljudi! Dokaži mi dakle tko si i

tražiš da odgovorim na tvoja pitanja! Tako, ja sam zasad gotov. Sad možeš opet ti govoriti, dok ja

ponovo ne započnem.

1 pisar

U dvorištu je vladala nijema tišina. Takvo se nešto ovdje još nije nikad dogod.lo. Evropljanin, okrivljen

zbog brojnih zločina, usudio se ovdje pred ma-kemijem tako govoriti s najvišim službenikom

sandžaka! Samog sandžakija umalo što nije udarila kap. Promucao je nekoliko riječi što ih nisam

razumio, pa zato nastavih:

— Ako si ti unatoč svemu tome ipak sandžaki, onda te pozivam da mi u prvom redu saopdiš pred

kakvim se mi to sudom nalazimo. Naše je pravo da to doznamo, pa nemamo ni najmanje volje da se

toga odreknemo. Je li to šerijat1 ili je nisamijat2? Ako je nisamijat, moramo opet znati da li se pred

nama nalazi hukuk-mehkemessi3, džeza-mehkemessi1 ili tidžaret--mehkemessi5. Odgovori dakle?

— To je džeza-mehkemessi — odgovori kratko, jer još nije uspio svladati svoju zapanjenost.

— Onda članove toga suda nije imenovao ministar pravde, ved ste ih vi sami - ovdje odabrali. Tko je

od vas kršdanin?

— Nitko!

— Nitko! A vi ipak znate da sam ja kršdanin. Da sam ja stanovnik Hilea, imao bi se sud kojemu bih se

ja morao podvrdi sastojati od muslimana i kršdana. Ti mi pak priznaješ da ste vi sami muslimani. Znao

si da nemaš prava izricati nada mnom presudu, pa si ipak to pravo prisvojio. Vrijeđao si me izrazima

kao što je pasji sin, krijumčar i ubojica, a ipak si znao da mi nemaš prava redi ništa, baš ni riječi i ništa

mi zapovijedati! Ja du se zbog toga potužiti kad umru adlije ve mešebije nasaretija8 i saopditi kakav

sandžaki sjedi ovdje u Hileu! Tvoja je nepravednost bila još i gora, jer ja sam stranac, inozemac, pa si

se morao

1 duhovni sud, sastavljen od samih muslimana

1 svjetovni sud, sastavljen od muslimana i kršćana

' građanski sud

' krivični sud

170

5 trgovački sud

' ministar pravosuđa

obratiti na sefaret1 moje vlade. Da bi tome izbjegao1 i da bi me osudio bez ikakva prava, ti me radije

uopde nisi ni upitao tko sam i odakle sam. Sada te razumijem. To deš teško okajati, jer de moj hardžije

nasa-reti2 zatražiti od vašega račun zbog tih protuzakonito-sti i uvreda što sam ih ovdje podnio. Sad

sam opet gotov, pa ti dopuštam da i ti nešto rekneš.

. — Kako se zoveš i iz koje zemlje potječeš — upita me.

— Zovem se ...

— Stoj! Dopusti mi da govorim umjesto tebe! — prekine me mir alai, koji je najvedom pažnjom pratio

moje riječi. Zatim ustane sa svoga sjedala i glasno viknu: — Ovaj stranac zove se efendija Kara Ben

Nemzi. On potječe iz carstva Almanje, čiji je car prijatelj velikog gospodara. Taj se efendija uvijek s

mno-no požrtvovne ljubavi i dobrote zauzimao za sirotinju, nemodnike i ugrožene ljude naše zemlje.

On ne zna što je strah, ne boji se nikakve opasnosti, ne bježi ni pred kojim neprijateljem, a njegova je

mudrost jednako velika kao što su veliki i njegova snaga i njegova hrabrost. Njegov vjerni pratilac

kojega vidite ovdje kraj njega nikad se ne odvaja od njega i sudjeluje u svim njegovim djelima. On se

zove Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Go-sara.

— Što? Ti nas poznaš? Ti poznaš mene? Ti poznaš štoviše čitavo moje ime koje bih uostalom mogao

još jako produžiti? — veselo upita Halef.

— Da, ja vas poznam. Ja sam maločas ustvrdio da vi nikako nedete dopustiti da vas netko kazni, jer

vam vaša volja daje krila, a vaša srdžba probija rupe kroz zidove.

— Ali ja se tebe ne sjedam. Gdje si nas sreo?

— Ja sam vas vidio prijeko među planinama Je-sidi. Tome je ved davno. U ono vrijeme bio sam još

milasim3, pa sam se nalazio kod četa koje su stajale pod zapovjedništvom mir alaja Omara Ameda.

Bio je to pretjerano strog i bezobziran čovjek, zbog čega je

1 poslanstvo

! ministar vanjskih poslova 5 poručnik

kažnjen vatrenom smrdu. Vi ste se nalazili u blizini pa ste vidjeli kako je Pir Kamek, vrhovni vođa

obožavatelja vatre, skočio zajedno s njime u vatru lomače, tako da su obojica izgorjela. Zatim je

efendija Kara Ben Nemzi posredovao da se sklopi mir između Jesi-dija i nas. Tek smo tada doznali, što

vam imamo zahvaliti. Mi smo bili opkoljeni sa svih strana, pa nitko od nas ne bi spasio živu glavu da se

taj efendija nije zauzeo za nas. To se prenijelo od usta do usta i svi su vas zavoljeli. Mi smo također

čuli sve ono što ste prije toga doživjeli. Kasnije, kad sam službovao u Kerkuku i u Sulejmaniji, često

sam još čuo pripovijedati o Kara Ben Nemziju i njegovom Hadži Halefu Omaru, o vašim konjima, o

vašim, puškama i vašim djelima kod Beduina u Džezireu, i kod kurdskih plemena u planinama i

dolinama. Ponosio sam se time što vas poznam i poželio sam da vas ponovo sretnem. Danas mi je ta

želja ispunjena, pa možete zamisliti kako se tome radujem. Volio bih vam se odužiti što ste mi onom

prilikom spasili život, ali ja na žalost nisam sandžaki od Hilea, ved sam samo zapovjednik svojega

171

puka. Ako vam uostalom mogu inače iskazati kakvu uslugu, molim vas da mi to bez suzdržavanja

kažete. Sad mi dopustite da vam nešto spomenem: ja sam član ma-kemija, pa sam kao vojnik preuzeo

zadadu da vam ne dopustim da pobjegnete. Tim dužnostima moram udovoljiti. U svemu ostalome što

prelazi taj okvir rado du vam pružiti svoju pomod i svoju zaštitu, iako sam uvjeren da Kara Ben Nemzi i

Hadži Halef ne trebaju te zaštite, premda su prividno uhapšenici.

Taj susret s mir alajem bio je opet jedan od onih brojnih slučajeva, što sam ih doživio, a koji su mi

dokazivali da svako dobro djelo donosi i svoje plodove. Uostalom, činilo se da je taj pukovnik bio

valjan oficir, ako je otada iz čina milasima uznapredovao do čina mir alaja.

Kako sam ved spomenuo, pukovnik je govorio tako glasno da su ga svi čuli. Dojam njegovih riječi bio

je povoljan za nas. Osim toga moj je nastup prema san-džakiju bio upravo nečuven. Mogao bih redi

da je to bio prizor koji je izazvao živo zanimanje za nosioca glavne uloge. Svi su zaboravili da sam ja

Zapadnjak

inovjerac, pa su u meni gledali samo hrabroga Čovjeka K tomu je pridolazilo i to da sandžaki uopde

nije bio obljubljen u Hileu. Svi su mu potajno priušta-vali ukor što ga je dobio. Kad se sad mir alaj tako

toplo zauzeo za nas, raspoloženje je postalo još prijatnije. Među prisjednicima suda nalazio se i neki

stari Indijac koji nam se sad prijazno nasmiješio i domahnuo nam.

Sandžaki i Perzijanac su se dakako posve drukčije vladali. Razbjesnili su se zbog pukovnikove povoljne

izjave i stali nešto šaputati. Opazio sam da krijumčar poučava sandžaki ja kako se ima vladati da bi

ipak postigao svoju namjeru. On je prihvatio Perzijan-čeve prijedloge. Vjerojatno je pri tome

postojalo i neko potajno utanačenje, jer je sandžaki pružio Per-zijancu ruku kao što se čini u znak

potvrde nekog obedanja. Zatim sandžaki ponovo prihvati riječ:

— U ovoj stvari došlo je do obrata koji za sobom povlači izmjenu postupka. Da mi je mir alaj rekao da

pozna optužene, i ja bih se prema njima od samoga početka drukčije vladao. Jesu li ta dva čovjeka

svojedobno pokazali mir alaju svoje papire i tako mu dokazala da su to zaista oni za koje su se

izdavali?

— Nisu — odgovori pukovnik. — Oni su bili poznati kao efend'ja Kara Ben Nemzi i Hadži Halef Omar,

pa su ih svi tako nazivali.

— Jesi li kasnije možda vidio njihovu putnicu?

— Nisam! Ali ja izjavljujem da su to oni ljudi kojima ih smatram.

— To mi nije dovoljno. Bududi da jedan od njih izjavljuje da je podanik strane države, pa to čini možda

samo zbog toga da izmakne našem pravosuđu, potreban je najvedi oprez i najveda savjesnost. Moram

vidjeti njihove papire.

— Papire? — nasmije se Halef. — Misliš li da ja, slobodni Beduin i šeik svoga plemena, nosim sa

sobom putnicu kad izjašem u okolinu.

— Ipak, vidiš da ovdje trebaš putnicu.

172

— A tko da mi je ispostavi? Gdje je ta oblast na koju se neovisni Ibn Arab ima obratiti u toj stvari?

Takve oblasti nema. I ti veliš da ja ovdje trebam isprave? Cemu i zašto?

— Jer stojiš pred sudom koji mora znati tko si.

— Pogledaj tamo onoga Gasaja! I on stoji pred sudom, pa čak i kao svjedok. Je li ti on pokazao svoju

putnicu?

— To nije potrebno, jer ga handžija pozna.

— Je li handžija vidio njegovu putnicu?

— To je svejedno.

— Mašalah! Nas pozna mir alaj a ti mu ne vjeruješ, ali ovakvom prostaku poklanjaš svoje povjerenje.

Jedan od te dvojice je krčmar, obični varilac kave, a drugi je visoki oficir. Da sam ja mir alaj, ja bih se

zbog te uvrede ozbiljno porazgovorio s tobom.

Premda te riječi nisu bile upravljene njemu, Sefir je naglo skočio sa svoga jastuka i ljutito viknuo:

— Zar je uopde mogude da . optuženik može sebi na ovom mjestu, dakle pred ljudima koji ga imaju

suditi, dopustiti takve uvrede? Time je zaslužio basto-nadu koju mu treba smjesta dati!

Halef posegnu za bičem. Očito je kanio počiniti neopreznost, pa sam ga zato pretekao odgovorivši

Per-zijancu:

— A tko si ti da se ovdje usuđuješ javljati za riječ? Spadaš li ti u ovdašnju makemu ili jesi li bar

stanovnik ovoga grada? U tom bi se slučaju bar donekle moglo ispričati to tvoje samovlasno

miješanje.

— Tebe se ništa ne tiče tko sam ja! — odvrati prezirno.

— Dokazat du ti da me se to tiče više nego što ti to očito misliš. Mi nemamo ni najmanje volje da

dopustimo da se ovdje miješa čovjek koji spada na posve drugo mjesto, a ne uz bok najvišega

službenika okruga Divanije.

— Kako to misliš?

— To deš doznati kad ja to ushtjednem. Zasad želim samo upitati da li sandžaki Divanije sam zna što

treba učiniti a što ne treba, ili mu je potreban tutor koji de umjesto njega govoriti ili raditi?

— Suti! — viknu sandžaki na mene. — Taj je čovjek moj prijatelj, pa mu dopuštam da govori kad god

hode.

— Posve je nevažno što mu ti dopuštaš. Glavna je stvar da mu ja zabranjujem da se miješa u našu

stvar. Ja sam Evropljanin, a moj je pratilac slobodni Hadedin. Vaša makemi nema dakle modi nad

nama. Ako vam poričem pravo da nam sudite, oijda pogotovu ne želim dopustiti da čovjek koji uopde

ne spada ovamo, ved prijeko u Farzistan1, bude toliko drzak da se grubo vlada prema nama i da te

173

podjaruje protiv nas. Ako ti ne smatraš svojom dužnošdu da mu to zabraniš, mi demo sami preuzeti

na se da mu začepimo usta!

— Alah! A kako dete to učiniti?

— To de se odmah pokazati ako se usudi da nas opet uvrijedi. Radi se samo o mojoj dobroj volji, pa

bih se ovdje pred vama mogao pojaviti ne kao optuženi, ved kao tužitelj. U prvom redu ne priznajemo

vašu nadležnost..

— Onda najprije dokaži da si Franak!

— To je posve lako.

Pritjerao sam konja tik do njega, izvadio svoje tri putnice, pružio mu ih, a zatim potjerao vranca na

staro mjesto. On je rastvorio isprave jednu za drugom pročitao ih i pomno ispitao pečate i potpise, ali

nije im iskazao propisano poštovanje. Zatim progovori, no u glasu mu se jasno razabiralo razočaranje:

— Tadno je! Zaista taj je čovjek! Spada pred drugoga suca. Ne mogu učiniti ništa nego ga dati odvesti

u Bagd*ad.~

— Posve tačno! — upadoh mu u riječ. — A ondje de moj prvi posao biti da posvjedočim da si pečatu i

vlastoručnom potpisu padišaha uskratio( dužno poštovanje. Cini se da ja kao inozemac bolje poznam

tvoje dužnosti od tebe samoga. Bududi da si se sad uvjerio tko sam ja, predstavljam ti svoga pratioca

kao po svem svijetu poznatoga Hadži Halefa Omara, šeika Hadedi-na od velikog plemena Samara.

Nadam se da se nitko nede usuditi da posumnja u istinitost mojih riječi!

Uto Sefir brzo upadne:

— Ja sumnjam u njih! Te su putnice krivotvorene. Taj čovjek pomodu njih pokušava izbjedi pravednoj

kazni. Putnice treba rastrgati, odmah rastrgati! Onda on pripada nama, i ne može se usprotiviti osudi

makemija. Daj ih ovamo, daj ih meni!

1 Perzija

Sefir posegnu i istrgne putnice sandžakiju iz ruke. Moje su isprave bile u najvedoj opasnosti. Nisam

smio ni trenutak oklijevati da ih spasim pa zato izvukoh revolver iz pojasa i upraviti ga u Sefira.

— Pusti moje isprave, smjesta ih pusti! Čim po-segneš drugom rukom za njima, ja du ti je smrviti!

Perzijanac je držao isprave u ljevici. Samom jednom rukom nije ih mogao razderati, ved je u tu svrhu

trebao i desnu ruku.

— Nedeš se usuditi da pred makemijem pucaš u mene! — nasmija se. — Gledaj samo kako de

poletjeti krpice papira!

Posegnu drugom rukom, a ja smjesta opalih. Ispustio je papire, glasno kriknuo, uzdigao ranjenu ruku

u zrak i skočio prema meni. Snažno sam pritisnuo koljenima konja, pa ždrijebac skoči prema njemu i

obori ga na tlo. Čas kasnije skočio sam iz sedla, podigao lijevom rukom putnice, desnicom odalamio

174

Sefira kundakom revolvera po glavi, tako da je, pošto se bio ved napol uspravio, ponovo pao na

zemlju, pa se smjesta vinuh na svoga Asila Ben Rija.

Časni članovi makemija skočili su na noge, kao da ih je izbacilo čelično pero. Povikali su od prepasti

zbog mojih nedjela, ali pukovnik je nekoliko puta dobacio — aferim!1 — Gledaoci su također podigli

buku. Zavladalo je toliko uzbuđenje da nisam smio da ga ne iskoristim.

— Sad dalje, Halefe, dalje!

Dobacivši Hadžiju te riječi, potjerao sam svoga konja ravno kroz mnoštvo koje je žestoko mahalo

rukama i vikalo. Halef se smjesta natisnu za mnom. Galopom jurnusmo preko dvorišta prema mjestu

koje sam ved prije bio naznačio. Bio je pravi užitak kakvom smo lakodom preskočili preko zida na ulicu

koja je doduše bila uska, ali je ubrzo ušla u širu ulicu. Zatim projahasmo kroz grad, sve dok ga nismo

ostavili za sobom, i našli se na poznatom putu u Bagdad. Tada me Halef upita:

— Zašto se tako žuriš, sidi? Tko jaše na takvim konjima kao mi, toga nitko živ ne može stidi!

1 Izvrsno!

— To je istina, ali želim pobuditi dojam kao da se radujem da smo pobjegli iz Hilea, i kao da i ne

mislim na to da se ikada vratimo ovamo.

— Zar se kaniš vratiti?

— Svakako!

— Hamdulilah! Nasludujem razlog i znam što

kaniš.

— A što?

— Razbio si Sefiru metkom ruku, ali to nije dosta, ved želiš i dalje obračunati s njime. Nasludujem

li pravo?

— Nasluduješ.

— Onda priznajem da tvoja odluka dolazi istodobno i iz mojih usta. Perzijanac je posumnjao u našu

hrabrost. Dokazat demo mu da imamo vedu mjeru toga Alahovog dara nego što ga je on ikada

upoznao.

— Oh, meni je posve svejedno smatra li me kukavicom ili junakom. Ipak želim dokazati niakemiju, a

osobito sandžakiju, tko spada pred sud, Perzijanac ili mi.

— Tako je.

Hadži potjera svoga ždrijepca da poskoči, a zatim klikne, dok mu je lice zasjalo od radosti:

175

— Kakva li užitka, kakve li blaženosti! Eto, upravo to ja volim, eto to je po mom srcu! Moraju naučiti

da nas poštuju, da poštuju tebe i mene! Moraju uvidjeti da svojstva naših prednosti i prednosti naših

svojstava nikada ne mogu dosedi. Moraju spoznati da mi raspolažemo besprimjernošdu svih

neusporedivosti pred kojom svi naši neprijatelji padaju u prašinu. Pozvat du ih da nam navedu samo

jednoga čovjeka komu je Alah dao tako brojne i tako divne darove tijela i duha, kao što ih je dao

nama! Oni moraju u najdubljoj poniznosti i podložnosti...

— Suti, Halefe — prekinuh ga smijudi se. — Budem li dopustio da još i dalje tako govoriš, postat deš

uzvlšeniji od Alaha. Sjeti se samo one veličan-stvenosti koja je ulijevala poštovanje, a s kojom smo

sinod pali s onoga smrvljenog zida ravno u ruke vojnicima, pa deš se sigurno sam sebi učiniti manje

vrijednim divljenja!

— O sidi, nemoj me podsjedati na taj pad! Zar sam možda ja sagradio Babilon? Sto mogu ja protiv

toga što se opeke nisu više držale na okupu? Tvrdio si da me voliš, a ipak si bio nepravedan prema

meni! Ti si isto tako pao, pa zar sam ti ja to predbacio? Nije li to dokaz da moj razbor ima vede

obrazovanje srca nego tvoj? Ipak te ne želim uvrijediti, jer sam tvoj pravi prijatelj, a kao takav ti

savjetujem da se više nikada ne upuštaš u penjanje kao jučer.

— Na žalost moram posumnjati, hodu li modi poslušati taj dobar savjet.

— A zašto?

— Jer se vradamo u Birs Nimrud, pa demo se vjerojatno morati mnogo više penjati nego jučer.

— Kojim putem kaniš stidi onamo? Zar možda natrag kroz grad?

— Ne! Moramo preko Eufrata.

— Plivati?

— Možda. Bilo bi mi uostalom milije kad bismo mogli sagraditi splav.

— Kada demo se dakle vratiti?

— Nedemo još dugo. Sigurno je da de nas progoniti, pa moramo pobuditi dojam da želimo što brže u

Bagdad. Zato je potrebno da se u najbližem hanu pokažemo samo na kratko vrijeme, a zatim da

pojašemo još komad puta dalje. Naši progonitelji de vjerojatno dojahati do toga hana, a onda de se

vratiti, jer de doznati koliku smo prednost stekli pred njima na našim boljim konjima. Moramo se

dakle požuriti, premda se nemamo ničega bojati.

KOMORNIKOVA KARAVANA

Razgovarajudi, stigli smo tako daleko da nam je sada El Kulea ležala lijevo uz Eufrat. Sad krenusmo

prema kanalu Vardije, a kad smo ga prešli, stigosmo u Džimčimu odakle se dugački zemljani nasipi

protežu ravnim pravcem prema sjeveroistoku, a zatim se u pravom kutu vradaju prema

sjeverozapadu preko rijeke. Vjerojatno su to bili nekadanji nasipi uza stari tok Eufrata.

176

Nakon toga stigosmo do srušenoga Tel Amran Ibn Ali koji je to arapsko ime dobio prema nekom

ovdje pokopanom muslimanskom svecu, i ugledali goleme hrpe ruševina kasra. Kasr znači dvorac. To

ime stoji u vezi sa značenjem ruševine, jer je kasr bio Nabu-kodonozorova prijestolnica koji je ovdje

sagradio utvrđeni dvorac, pošto su njegovi preci prije toga vladali u nekom drugom dvorcu na desnoj

obali Eufrata. Ruševine su još i sada četiri stotine metara dugačke, a tri stotine pedeset metara

široke. Unatoč tome taj je veliki dvorac, kako pripovijeda neki židovski historičar prema zapisima

Kaldejca Berosusa, bio sagrađen u ciglih petnaest dana. Sve kad bismo i pretpostavili da je sav

građevinski materijal bio na mjestu gradnje pripremljen tako da se samo sastavi, ipak nam se to djelo

čini nevjerojatnim. Pa ipak iskopan je zapis pisan klinovim pismom koji se sad nalazi u Londonu, a

sadrži među ostalim važnim stvarima i slijedede riječi: „ina XV jumi sibirs.a usaklil". To znači „za

petnaest dana završio sam to divno djelo". Koliko tisuda ljudskih ruku bilo je potrebno da se gradnja

izvede u tako kratkom roku. Taj golemi pothvat bio je samo jedan od mnogih koji svjedoče o

Nabukodonozorovu poduzetnom duhu i njegovoj radinosti. Natpis govori nadalje veoma ponosno:

„Ja sam podigao palaču, sjedište svojeg kraljevstva, srce Babilona u zemlji Babiloniji. Dao sam njegove

temeljne zidove položiti duboko ispod razine riječne vode. Cijelu sam građevinu postavio na valjke,

okružene asfaltiranim zidovima. Tvojom sam pomodi, uzvišeni bože Merodah, podigao tu nerazorivu

palaču. Neka bog zadrži svoje prijestolje u Babilonu. Neka se ondje nastani. Neka sedmerostruko

umnoži njegove stanovnike. Neka putem mene vlada narodom babilonskim sve do posljednjih dana!"

Nije prošlo međutim ni stotinu godina kada dođe Kir i osvoji Babilon, a kasnije je Aleksandar Veliki

slomio mod perzijskih satrapa da bi upravo u toj palači umro još mlad i željan velikih djela. Nerazoriva

palača, kako je naziva napis u klinovom pismu, leži ved nebrojene godine u ruševinama.

Sjeverno odavde stigli smo u Mudželibe, zvan i Tel Babil1, koji nas jedino imenom podsjeda na stari

Babilon. To su golemi ostaci takozvanih visedih vrtova čiji nas neizmjerno skupocjeni uređaj podsjeda

na Na-bukodonozorovo nepotpuno izliječeno ludilo.

Kasnije smo prošli Sat-en-Nilom i kratko se zaustavili u Tel Kreniu da nam se konji odmore. Sve dosad

nas nije nitko sreo. Ondje ugledasmo tri jahača kojima kao da se žurilo. Nisu dolazili iz hana Mahavi-

la, ved se činilo da su oko njega pojahali u luku, i da su tek sada skrenuli na put koji je vodio iz tih

zgrada. Po tome se dalo zaključiti da imaju razloga da ih ondje nitko ne ugleda. Tko se pak skriva pred

očima drugih ljudi, izaziva sumnju, pa smo ih tako i mi ved izdaleka promatrali s opravdanim

nepovjerenjem. Kad su nam se dovoljno približili, opaz:srno da su odjeveni u perzijsku odjedu.

Nekoliko trenutaka kasnije prepoznasmo i njih.

1 Babilon

— Mašalah! — začudi se Halef. — Ta to je Peđer-i-baharat sa svoja dva lupeža! Kakva li sastanka! Tko

bi to smatrao mogudim?

— Ne samo da je mogude ved je čak i vjerojatno — odgovorili. — Znam da je Sefir očekivao Peder-i-

baharata.

— Zašto nisi došao na pomisao da mu izbjegneš?

177

— Jer nije potrebno da se klonim otvorenoga susreta s njime. U Bagdadu smo se morali čuvati da nas

podmuklo ne napadne, ali ovdje nema razloga da se pred njima trojicom sakrivamo. Naprotiv mislim

da bi se oni trebali nas čuvati.

— To je posve tačno, sidi, ali sam sada radoznao kako de se vladati. Ja du radi opreza izvaditi bič iz

pojasa.

Sjahali smo i sjeli na tlo tako da su se naši konji nalazili između nas i njih. Zato nas nisu mogli prerano

prepoznati. Kad je zatim pogled Peder-i-baharata pao na nas, on i nehotice obuzda konja i prokune

izne-nadivši se i razljutivši se.

— Pogledaj tko tu sjedi! — dovikne svojim pratiocima. — Alah nam ih je predao u ruke. Poslat demo

ih šejtanu!

Maši se puške da nanišani na nas, ali ga Halef preteče usmjerivši svoju pušku u njega i zaprijetivši mu

se:

— Makni smjesta tu pušku inače de te prosvirati moje tane. Zar si ti čovjek koji bi nas poslao onome

kome spadaš? Gubite se smjesta odavde, inače demo vam podgrijati skorašnje brazgotine!

Bududi da i ja, da skratim stvar, podigoh svoju opetušu, nije se nijedan od njih usudio pucati. Srdžba

Peder-i-baharata bila je tolika da se unatoč pušaka koje su mu prijetile zaustavio i doviknuo:

— Nemojte misliti, pasji sinovi, da du vam pokloniti ono što ste mi učinili. Svakako demo se opet

sastati s vama, a onda demo iz vaše kože izrezati remenje da vas njime bičujemo do smrti. Neka vam

Alah smrvi sve kosti!

Pojahaše dalje. Halef nije nikako mogao šutjeti na tu prijetnju, ved dovikne za njima:

— Neka đavo skuha tvoje kosti i neka ih svojoj prababi dade kao erik bulamadži1 za jelo.

Zatim se okrenu meni i nasmije se:

— Sidi, jesam li dobro rekao spomenuvši erik bulamadži?

— Jesi! Bio si veoma duhovit. Upravo ti se divim, dragi Halefe.

— Nemoj mi se rugati! Morao sam mu odgovoriti, jer bi bilo kukavno da sam mu prepustio zadnju

riječ. Kako se taj glupan može i zaprijetiti da demo se opet sastati s njime, i da de. se on tada osvetiti?

Ta vidio je da se nalazimo na putu u Bagdad.

— Varaš se. On je samo vidio da ovdje sjedimo, a ne zna da smo ved bili u Hileu, pa smatra da

dolazimo iz Bagdada i da nas je stigao. Zato je tal«> uvjeren da de "nas opet sresti.

— To se zaista može dogoditi, jer se kanimo vratiti u Birs Nimrud. Uostalom ondje de doznati od Se-

fira da smo ved ondje bili i da smo odjahali u Bagdad.

— Mnogo je važnije za mene da je Peder-i-baharat obišao han Mahavil. Slutim da se ondje nalaze

ljudi koji ga ne smiju ugledati. Pogađaš li tko?

178

— Pogađam? Zar ja? Sidi, ti znaš da umijem progledati sve stvari, čim one smognu hrabrosti da mi

izađu pred oči, ali ne mogu vidjeti ono što se skriva pred mojim licem. Zato sam sve pogađanje uvijek

prepuštao tebi, pa i sada ostajem vjeran tome običaju. Reci mi dakle tko!

— Ne mogu to sigurno odrediti, ali smatram da svojim nasludivanjem nagađam istinu. Slutim naime

da je u han svratila karavana i-piškidmet bašija. Ljudi iz te karavane poznaju Peder-i-baharata, pa je

zato Sefir poslao svoja dva glasnika da ga opomenu. Uostalom i bez te je opomene na oprezu, pa je

zaobišao han, da ga ne otkriju. Sad de potražiti Sefira da mu javi da se piškidmet baši nalazi ved blizu, i

da mogu ubrzo napasti karavanu.

— Sidi, ne misliš li da bismo morali opomenuti te ljude?

— Da, to nam je dužnost. Nadam se da de nam povjerovati.

1 kaša od šljiva

— Zašto bi posumnjali u istinitost naših riječi?

— Cesto sam ved doživio da su upravo takve do-bromišljene opomene bile odbijene s nezahvalnošdu.

Možemo li im pružiti kakve dokaze ako oni-to zatraže?

— Ne možemo. Ali ako se netko usudi da mi rekne u lice kako nam ne vjeruje, odmah du njegov

mračni razbor osvijetliti zrakama svojega biča. Dođi, pojašimo dalje! Želio bih što prije doznati je li to

zaista karavana piškidmet bašija.

Nastavili smo put. Otprilike nakon pola sata pred nama je ležao han pa zakrenusrno kroz vrata. Čim

smo ujahali u dvorište, ved nam je prvi pogled pokazao da se karavana nalazi ovdje. Osim nje bilo je

nekoliko skupina hodočasnika i prenosilaca lešina koji su se skromno povukli u kutove, jer je

komornikova karavana bila tako bogato opremljena da se nitko nije usudio pridi u blizinu njegove

čete. Mi smo međutim bez oklijevanja projahali između ljudi da sjašimo uza zdenac. Činilo se da se

naše neprisiljeno vladanje ne sviđa Perzijancima. Čuli smo kako o tome mrmljaju i primijetili njihove

neprijateljske poglede, ali se nismo na njih ni obazreli.

Karavana se sastojala od dvanaest dobro naoružanih konjanika i šest teretnih deva, natovarenih očito

dragocjenim svežnjevima. Konji su bili perzijske rase i srednje kakvode, ali je jedan bio divan križanac

arapske i turkmenske rase. Činilo se da pripada samom piškidmet bašiju, jer je nosio bogato srebrom

okovano sedlo i uzde. Isticanje bogatstva bilo je za ovdašnje prilike veoma nerazborito, jer je izazivalo

gra-bežljivost.

U sjeni platforme bio je prostrt dragocjen čilim. Na njemu je komornik pušio svoju huku1. Bio je to

čovjek crne brade, tridesetih godina i tako skupocjeno odjeven da je svatko morao zapaziti njegovo

nastojanje da istakne svoj visoki položaj. Odjeda mu mu je bila opšivena pravim zlatnim rojtama i ki-

dankama. Oko bokova bio mu je ovijen bijeli kašmirski šal. Crna visoka šmašenska šubara spadala je

među najskuplje koje sam ikada vidio, a oružje mu je upravo svjetlucalo od uloženog zlata i srebra.

Kako je to bilo neoprezno među stanovništvom koje je grabež smatralo unosnim sportom! Njegovi su

pratioci bili slično odjeveni i naoružani, iako ne tako skupocjeno.

179

1 vodena lula

Kad sjahasmo, on pošalje jednoga momka k nama s pozivom da dođemo k njemu.

— A šta demo kod njega? —. upitah.

— Da mu prema svojoj dužnosti kažete tko ste vi i što ste te da mu dokažete da vam pripada pravo da

boravite u njegovoj blizini koja usreduje.

— Tako! A tko je on?

— On je piškidmet baši vladara svijeta, i smije se služiti naslovom emin-i-husur1.

Čovjek je sve to izrekao tako nabusito, a na licima njegovih drugova koji. su stajali oko nas ocrtavala

se tolika preuzetnost da sam ga odbio.

— Vladar svijeta? Gdje postoji čovjek koji vlada cijelim svijetom? Piškidmet baši? Dakle namještenik

koji mora obavljati službu! Emin-i-husur? Dakle pouzdanik neke druge ličnosti ali ne moje. Ja nisam

sluga kao što je on. Kako možeš ustvrditi da bih mu morao pridi, jer mi je to dužnost?

— Ti se dakle ustežeš? — upita me strogo.

— Ustežem? Gle, gle! Zar sam ja sluga koji stoji pod njegovom vlašdu? Nalazimo li se mi možda u

Perziji? Vi ste ovdje stranci, tačno kao i mi. Došli ste ovamo da se odmorite, jednako kao i mi. Imamo

dakle ista prava. Posve mi je svejedno tko ste, a što se vas tiče tko sam ja? A ako vaš piškidmet baši

želi da od mene nešto zatraži, neka samo dođe k meni. Ovdje nam nitko ne može ništa zapovijedati!

— Dakle ne želiš k njemu? — upita me s istim bezobzirnim tonom kao i prije.

— Ne želim!

— Onda demo te mi prisiliti!

— Samo pokušaj! Ti si za njegovu blizinu rekao da ona „usreduje", ali mi znamo da sredu treba

potražiti na posve drugim mjestima a ne u bliz ni ljudi koji nisu upoznali ni pravila najjednostavnije

uljudnosti.

— To je uvreda! Ne budete li dobrovoljno pošli za nama, mi demo primijeniti silu!

Sjedoh na rub zdenca, uzeh henrijevku u ruku i pokazan uzicu, na koju je handžija objesio luk.

— Pogledaj onaj niz basala1. Pogodit du prvih pet lukovica s lijeve strane. Pripazite!

Lukovice su visjele u udaljenosti od pedesetak koraka. Opalio sam pet puta, i svaki je hitac pogodio

naznačeni cilj. Nekoliko Perzijanaca požuri onamo da se uvjeri. Kad su se vratili, začuđeno javiše da

sam pogodio svih pet lukovica, a da uopde n.'sam punio pušku, premda je ona imala samo jednu

cijev.

— To je čarobnjačka puška — razjasni Halef. — Taj efendija, poznat po cijelome svijetu, puca deset

tisuda puta a da ne puni pušku. Što ste vi prema nama?

180

Pri tome prezirno odmahnu rukom, a ja "mirno dodah:

— Htio sam vam samo pokazati što vas očekuje, ako se itko od vas usudi podidi na nas ruku. Vas je

dvanaest, a za dvanaest kratkih trenutaka dvanaest metaka iz te puške oborilo bi vas na zemlju. A sad

radite što god hodete!

Perzijanci se zbunjeno zgledaše. Henrijevka je izvršila svoju dužnost, kao što je to ved često učinila i

ulila poštovanje. Vrhovni komornik bio je svjedok događaja, pa se i on zabrinu i pozva svoje ljude

natrag,

— Odlazite od njega! S tako bezobzirnim i nasilnim ljudima ne mogu saobradati ratnici koji se kredu

pod uzvišenom zaštitom vladara nad vladarima. Ta dva čovjeka rođena su na najdubljoj stepenici

stanovništva i odgojena u tami neznanja, pa se stoga i vladaju kao neobrazovani ljudi. Ne prljajte ruke

na njima. Mi ih preziremo.

Čuvši te riječi, njegovi se podređeni povukoše od nas, ali se istodobno pokaza još jedno djelovanje

koje on vjerojatno nije očekivao. Moj vanredno osjetljivi Halef smatrao je naime da ne smije otrpjeti

uvredu koja je ležala u komornikovim izrazima. Skoči s ruba bunara, pohita k Perzijancu i ljutito

dreknu na njega:

1 luk

1 pouzdanik kraljevske prisutnosti

— Što si rekao? Govorio se o najdubljoj stepenici stanovništva i o tami neznanja? Vjerojatno poznaš

tu stepenicu i tu tamu iz vlastitog iskustva? Nama je dvojici ona nepoznata. Osim toga usudio si se tim

svojim nikad neobrisanim usnicama izredi riječ prezir. Tko si ti zapravo da ti pada na pamet da s nama

razgovaraš s takvim tonom? Pužeš po odajama svoga vladara kao niska sakaja1 kroz rupe u zemlji.

Padaš pred njim na koljena i lupaš čelom o tlo pred njegovim nogama. Ti si sluga njegovih zamisli i

rob njegovih hirova. Odjedu i oružje kojima se ovdje dičiš nisi stekao kao častan čovjek, ved ti ih je on

poklonio, jer ližeš njegovu slinu kao da je med. Mi smo naprotiv slobodni muževi. Mi radimo što

hodemo, i ne savijamo svoju šiju ni pred kime, pa ni pred onim koji se tako smiješno naziva „vladarom

svijeta". Tko stoji više, mi ili ti? I kome pripada prezir koji je stigao do naših ušiju, nama ili tebi?

Hrabri mališan izgovorio je taj kazneni govor tako brzo da ga nitko nije mogao prekinuti. Kad je sad

zastao da smogne daha, vrhovni komornik ljutito trgnu bodež iz šala koji mu je služio kao pojas.

- Šuti, pasji sine! Kažeš li još samo jednu takvu riječ, ja du te probosti ili du te dati izbičevati da ti se

raspuca koža!

I njegovi ljudi zauzeše stav pun prijetnje, ali Hadži se nije dao utjerati u strah. Pokaza na mene koji

sam držao pušku spremnu na pucanje i glasno se nasmije.

— Što si rekao? Kako? Probost deš me? Pogledaj tamo efendiju! Prije nego što bi podigao bodež,

njegovo bi ti tane prosviralo glavu. Ili želiš li me izbičevati? Imaš li bič? Ja ga ne vidim. Ali pogledaj

ovamo, na moj bok! Ovdje visi korbač koji je s mnogo ljubavi ispleten iz traka kože potočnoga konja.

Taj je korbač često razgovarao s leđima ljudi koji su se smatrali višim nego što su im dopirali nosevi,

181

ali smo ih mi svinuli da ih svojim udarcima naučimo poniznosti i skromnosti. Nemoj možda umišljati

sebi da vas se mi bojimo, jer je vas dvanaest, a mi smo samo dvojica! Nikada nismo brojili naše

protivnike. Što ih

• gušterica

je više, to nam je draže, pa vam sada iskreno velim što demo" učiniti: efendija vas svojom puškom

drži u šahu. On de svakoga tko podigne ruku smjesta ustrijeliti. Ja pak skidam sad svoj korbač s

pojasa, kako Vidiš, pa du ga oplesti oko ušiju prvome tko izrekne samo još jednu jedinu uvrijedljivu

riječ. Ti si me nazvao „pasjim sinom". Pripazi malo i nemoj me siliti da ti pokažem tko ovdje smije

nastupati kao gospodin, a s kime de se postupci kao sa psom!

Halef je stajao pred Perzijancem koji je skočio sa svoga čilima, i prijetedi mu mahao bičem pred licem.

Izgrđeni čovjek se razbjesni. U drugim bi se prilikama sigurno drukčije vladao, ali je vidio da je u njega

uperena cijev moje puške i da mi prst leži na otponcu, a to ga je spriječilo da se odlučno brani. Na

njemu se vidjelo da traži izlaz, kako bi se izvukao iz toga škripca, a da se ne osramoti. Uto se desi

nešto što mu je u njegovoj neprilici priteklo u pomod.

Cio prizor izazvao je pažnju ostalih ljudi koji su se nalazili u hanu. Prišli su bliže da vide kako de se

upadica završiti. Tu je stajao i handžija, te nekoliko vojnika koji su se nalazili ovdje da štite han. Kao

upravnik hana imao je dužnost da čuva mir i red, ali se činilo da. je miran i neodlučan čovjek kojemu

nije ni padalo na um da se miješa u naše stvari. Njegovi su se vojnici zadovoljno smješkali, uživajudi u

prizoru. On im je pružao divan prekid dosadne svakidašnjice na koju su ovdje bili osuđeni.

Hodočasnici, prenosioci lešina i drugi ljudi vladali su se isto tako. Samo jedan od njih kao da se osjetio

ponukanim da se i sam umiješa. Njegovo oštro rezano lice opaljeno od sunca bilo je vrlo pokretno.

Trčao je amo tamo da bi čas pogledao mene, a čas Halefa. Vidjelo se na njemu da nešto namjerava

učiniti, a kad je sad ugledao Perzijanca tako neodlučnoga, pristupi k njemu i duboko se nakloni.

- Hasreti,1 oprosti što te oslovljujem. Mogu ti redi tko su ta dva čovjeka.

— Tko si ti? — upita ga piškidmet baši, očito obradovan što ga je netko oslobodio njegove

neodlučnosti.

1 visočanstvo

— Nekada sam bio hrabri ratnik beduinskog plemena Obeida, ali sam zbog tih ljudi koje neka Alah

razdere izbačen iz plemena, pa moram sada, da ne bih gladovao, služiti strane ljude.

Lice toga čovjeka učinilo mi se poznatim, ali se nisam mogao sjetiti kada i gdje sam ga sreo. Uto se

vrati Halef te mi tiho reče:

— Sidi, ja ga prepoznajem. To je jedan od ona dva izvidnika koje smo svojedobno kaznili sramotom

tako da smo im dali odrezati brade.

Sad sam se i ja sjetio: Halef je imao pravo. Ta dva Beduina izgubila su uslijed te kazne čast, pa ih je

njihovo pleme izbacilo. Sad je taj čovjek iskoristio neočekivanu priliku da nam se osveti. Nisam se

nimalo poplašio, a Halef sjede opet k meni na rub zdenca, smješkajudi se i sav pun očekivanja.

182

Perzijanac se spusti natrag na svoj dilim, zatakne bodež u šal, udesi dostojanstveno lice i pozove

nekadanjeg Obeida:

— Pripovijedaj mi što znaš o njima! Ako je tvoja stvar pravedna, mi smo spremni da ti pomognemo.

— Moja stvar ne samo što je pravedna ved i krvava — posluša Beduin poziv — jer se sramota koju su

mi nanijeli, može samo krvlju oprati. Pleme Ha-dedina počelo je u ono vrijeme borbu s plemenom

Obeida. Spremili smo se za rat, pa je naš šeik poslao dva izvidnika da istraže što kane Hadedini. Bio

sam jedan od te dvojice. Alah je htio da nas je pratila nesreda. Hadedini su nas uhvatili i pretvorili nas

u stare babe, ošišavši nam brade. Time smo izgubili čast, pa nas je naše pleme izbacilo.

— Ti govoriš o sebi, a htio si govoriti o njima.

— Oprosti, odmah du to učiniti! U ono vrijeme nisam još poznavao te ljude, ali sam ih kasnije

upoznao i mnogo čuo o njima. Ovaj mali tamo zove se Hađži Halef Omar, te je sada šeik Hadedina.

— A tko su ti Hadedini? Saka bijede u pijesku! — prezirno de Perzijanac. — Tko je onaj drugi?

— Taj uopde nije Ibn Arab, ved Zapadnjak.

— Što, Zapadnjak? — skoči Perzijanac. — Zar se to uopde dade zamisliti? Je li ikad netko ved doživio

takvo obeščašdenje hodočasničkoga puta? Ohrabrite se,

ljudi, zgrabite toga lopova i izbacite ga kroz vrata živog ili mrtvog!

Halef ponovo posegne za bičem i pomaknu se da skoči s ruba bunara, ali ga zadržah.

— Stoj! Stvar postaje sada zabavna. Radoznao sam hode li imati hrabrosti da me napadnu.

Nisu je imali, ved su samo na sve načine proklinjali i grdili, ali su ostali na svojim mjestima. Obeid ih je

još potkrijepio u toj njihovoj kukavštini, opo-menuvši ih:

— Ne budite neoprezni, ved pripazite! Taj vam je Evropljanin nepoznat, ali ga ja poznam, jer sam čuo

sve što se o njemu pripovijeda.

— Ti sam sebi protusloviš — ubaci komornik. — Najprije si nam o njemu govorio prezirno, a sada nas

opominješ na oprez pred njim.

— Zato jer ne želim da.mu podlegnete.

— Pa mi smo premodni!

— U borbi niste! Snažan je i spretan kao pantera, pa jednim jedinim metkom ubija nodu lava. Ona

velika puška koja je naslonjena tamo kraj njega izbacuje tanad koja leti više dana putovanja daleko i

tamo pogađa svaki cilj kako god se njemu prohtjedne. Njemu pomaže šejtan s kojim je sklopio savez.

A ovom malom puškom može, premda je nikada ne treba nabijati, pucati toliko milijuna puta koliko

želi, jer je puška napravljena u paklu gdje stanuju svi njegovi preci i pradjedovi. Borbom ne možete

protivu njega postidi ništa. Postoji samo jedno jedino sredstvo da s njim svršite bez štete po sebe: to

je lukavština!

183

Umalo da se kod tih riječi nisam glasno nasmijao. Upravo to što je u mojoj prisutnosti preporučao lu-

kavštinu bio je i odviše jasan dokaz da sam nije raspolagao ni tragom toga svojstva. Perzijanac je to

također osjetio, pa ga začuđeno pogleda i zakima glavom.

— Mi se dakle ne smijemo usuditi napasti toga franačkog efendiju, ved bismo trebali biti lukavi? I to si

nam ti rekao ravno pred njime?

— A zašto ne? On to i onako zna, pa je posve svejedno čuo to ili ne čuo, jer je njegova lukavost

gotovo još veda od snage njegovoga tijela i neproma-šivosti njegovih pušaka.

— I mi bismo ga dakle trebali svladati lukavšti-nom? Hodeš li nam redi kako?

— To je vaša stvar. Ja sam vas opomenuo, a sad možete činiti što god hodete.

— Čujem da ga se ti vrlo bojiš. Ja ga se naprotiv ne bojim i znam što treba da učinim.

Bile su to prazne riječi. Ipak se bojao, jer umjesto da me napadne stvarno ili bar riječima, okrene se

handžiji koji je stajao u blizini.

— Ti si nadglednik ovoga hana? Postavio te je paša?

— Jesam, hasreti — potvrdi handžija, široko se nasmijavši. Očito je bio u neprilici.

On je također čuo opomene, pa se silno poplašio Halefa i mene, a sad se sav uznemirio, naslutivši da

de od njega zatražiti da bilo kako postupi protiv nas.

— Ovaj han stoji na putu prema svetištima pristalica šije koju je Alah blagoslovio i obasjao svojom

milošdu? — upita dalje Perzijanac.

— Tako je!

— Prema tome je taj han sagrađen samo za pravovjernike?

— Jeste!

— Pristup svakog nevjernika mora dakle vrijediti kao obešdašdenje toga mjesta koje se kažnjava

smrdu?

— Jeste!

— A ti moraš paziti na to da se izvršuje namjena zbog koje je han podignut?

— Tako je!

— I moraš se strogo brinuti za to da ne dođe ni do kakve nezakonite upotrebe ovoga hana koja bi ga

obeščastila?

— Moram.

184

Upravo sam uživao, promatrajudi kako dobro uhranjeno okruglo handžijinn lice postaje kod svakog

njegovog potvrdnog odgovora sve dulje. Perzijanac ga je i dalje mučio:

— Jesi li čuo da se sad između tih zidova nalazi jedan Zapadnjak, dakl« kršdanin?

— Jesam.

— Onda te pozivamo da izvršiš svoju dužnost! Prisutnost toga čovjeka je pravi zločin, pa zahtijevamo

da on bude smjesta najteže kažnjen, odmah ovdje, pred našim očima! Jesi li čuo? Ako se tomu

protiviš, ja du se potužiti našem vladaru svijeta koji de zatražiti od tvog padišaha da te kazni smrdu.

Kad je vrhovni komornik stavio. svoj zahtjev za izvršenje kazne, handžijino se lice ved toliko oteglo da

se više ne bi moglo otegnuti ni za jednu devinu dlaku. Usporedo je porasla i njegova smetenost. Nije

znao što da čini, a to je izazvalo moje saučešde prema tom bezazlenom miroljubivom čovjeku. Zato

sada ja prihvatih riječ:

— Priđi bliže k meni, handžijo! Čuo si što drugi misle, a sad treba da upoznaš i naše mišljenje. Ali budi

uljudan, jer de inače naše puške opaliti!

Toliko nas se bojao da mi se približio svega za nekoliko koraka.

— Je li taj han sagrađen zaista samo za pripadnike šije? — upitah ga.

— Jeste! — izjavi.

— Prema tome je zabranjeno da se u njega svradaju pripadnici drugih vjeroispovijesti?

— Tako je!

— Jesi li ti šiit?

— Nisam!

— Jesu li tvoji vojnici šiiti?

— Nisu.

— Pa ipak ste ovdje? Obeid koji nas je optužio također nije šiit. Ja poštujem zakon, ali očekujem da de

ga i drugi poštovati. Ako ovaj han postoji samo za šiite, onda iz njega moraju smjesta izadi svi koji nisu

šiiti. Spremi dakle svoje stvari i prtljagu svojih vojnika! Čim vi odete, a s vama iziđe i Obeid, i mi demo

napustiti han.'

Bio je pravi užitak promatrati smušeno lice toga siromaha. Od neprilike se sav "skvrčio.

— Osim toga smatram potrebnim — nastavio sam — da svatko koji tvrdi da je šiit pokaže da to zaista

i jeste. Tko to ne može dokazati mora također otidi. Jesu li ti ljudi koji su se tako neprijateljski ponijeli

. prema nama pokazali svoje putnice?

— Nisu!

185

— Onda najprije pogledaj moje, ali ja zahtijevam da im iskažeš ono poštovanje koje je propisano pod

prijetnjom najstrože kazne!

Izvadim iz džepa putnice, danas po drugi put. otvorim ih i pružim mu ih. Bilo mi je svejedno umije li

čitati ili ne umije. On ugleda pečate i preplašeno viknu:

— Mašalah! To je bujuruldu, to je tesker, pa čak i ferman s vlastoručnim potpisom velikog gospodara.

Alahova ljubimca!

On položi pečate na čelo, na usta i na srce i tri se puta pokloni do zemlje. Zatim mi vrati papire. Iz-

vukoh i četvrti papir te nastavih:

— Bududi da naši protivnici tvrde da potječu iz Farzistana, ja du ti dokazati da mi i ondje uživamo

najvede poštovanje. Čak i najviši dostojanstvenici te zemlje moraju nam iskazati one časti na koje

imamo pravo na osnovu ove isprave. Vladaš li ti perzijskim jezikom?

Upitavši to, pružio sam mu svoj perzijski ferman.

— Na žalost ne vladam — odgovori mi on s mnogo poštovanja.

— Onda du ti redi da je sam šah-in-šah osobno potpisao ovaj ferman i zapečatio ga. Napis na pečatu

glasi: „Čim ruka Nasir-ed-dina dotakne pečat carstva, odmah glas pravednosti ispuni svijet od

mjeseca do riba". Nadam se da uviđaš kako je moj život obasjan naklonošdu velikog gospodara,

jednako kao i naklo-nošdu perzijskoga šaha, pa da češ se po tome i prema nama vladati. Ti nisi

perzijski podanik, pa se dakle možeš nasmijati prijetnji koju je maločas izrekao piskidmet baši. Da se

naprotiv ja na tebe potužim, smjesta bi izgubio službu!

Premda je bio Turčin, on je sad i perzijskom fer-manu iskazao spomenuto poštovanje, pa mi ga je

vratio, ponizno me uvjeravajudi:

— Ponizno te molim, ljubimce velikoga gospodara da potvrdiš i u Bagdadu i u Istambulu da vas ja

nisam uvrijedio ni jednim pogledom i ni jednom riječi, jer mi je ved prvi pogled na vas rekao da su za

vas otvorena sva vrata carstva, pa dakle i vrata ovoga

hana. Smatraj me dakle svojim slugom. Spreman sam da ispunim tvoje zapovijedi!

— Tome se i nadam! U prvom redu tražim da i ovi navodni Perzijanci dokažu da su zaista Perzi-janci i

da su šiiti. Mi smo se legitimirali. Sad dolazi red na njih!

— Ti imaš pravo, pa očekujem da de i oni udovoljiti tom zahtjevu!

Gostioničar se okrenu od mene prema komorniku. Vidio sam da ga se moj perzijski ferman dojmio.

Oružje koje je maločas uperio u mene razabirao je sad u mojim rukama, a izraz smetenosti koji se pri

tome pojavio na njegovom licu, odao mi je da mi ne može pružiti zatražene dokaze. Pokušao je to

sakriti iza samosvjesnog tona, upitavši handžiju ljutito:

— Zar se zaista usuđuješ ozbiljno zatražiti od mene takvu legitimaciju? Dosad si bio uvjeren da sam ja

piskidmet baši perzijskoga šaha, a sad me na temelju riječi jednoga stranca pozivaš da ti to doka-

186

žem? Zar u tebi kao muslimanu toliko koleba dostojanstvo da ga može otpuhnuti laki povjetarac iz

zemlje nevjernika?

— Ovdje se radi samo o mom dostojanstvu kao službeniku velikoga gospodara. Čim ugledam njegov

pečat koji je Alah blagoslovio moram izvršiti svoju dužnost, ne pitajudi kojoj vjeri pripada onaj koji mi

je dokazao da stoji pod posebnom padišahovom zaštitom. Ti si započeo prepirku s njime, vladajudi se

kao čovjek koji ima pravo ovdje gospodariti. To pravo nemaš ni kao piskidmet baši. Bududi da tvrdiš

da to jesi, moja je dužnost da zatražim da mi to dokažeš.

— To mogu potvrditi moji podređeni.

— Ono što oni vele ne vrijedi ništa jer ih ja ne poznam. Ako si ti tako veliki gospodin koji se

neprekidno krede u vječnoj šah-ih-šahovoj prisutnosti, moraš imati u rukama njegov pečat i njegov

potpis. Bududi da ovaj franački efendija ima jedno i drugo, onda je tebi moralo biti mnogo lakše nego

njemu da od svoga gospodara dobiješ takvu potvrdu.

— Ja je nisam od njega zatražio, jer sam smatrao posve nemogudim da bi itko mogao posumnjati u

istinitost mojih riječi. Ja imam doduše uza se pisma svoga gospodara koja moram predati na

posvedenim mjestima i ne smijem ih pokazati nikome drugome osim onima kojima su upravljena.

— To nije povoljno za tebe. Sam si rekao da ovamo spadaju samo šiiti i da bi svaki inovjerac morao

izadi iz hana. Ako mi ne možeš dokazati da si vjernik šije, onda te prema tvojoj vlastitoj želji moram

zajedno s tvojim ljudima istjerati iz hana!

— Kolike li sramote! — plane Perzijanac. — Zar to zaista moram sebi dopustiti?

— Da, moraš! Ti si stranac koji se ne može iskazati, pa moraš slušati mene, zapovjednika ovoga

mjesta!

— A što de se zbiti ako ti uskratim poslušnost?

-~ Onda du napisati izvještaj i odaslati ga, a tebe du zadržati ovdje dok ne stigne odgovor.

— Mi se ne damo zadržati!

— Neka te Alah sačuva od štetne nasilnosti. Moji vas se askeri ne boje, a taj dobro naoružani efendija

sigurno de mi priskočiti u pomod sa svojim hrabrim šeikom Hadedina. Sami ste vidjeli kako on umije

pucati!

Komornik ispitljivo pogleda svoje ljude. Sad su pokazivali posve druga lica nego malo prije. Iz njih je

potpuno iščezao skorašnji izraz pouzdanja. Moj pokus s pucanjem i moje putnice pobudili su

očekivani dojam. Handžija je postao hrabar, a komornik se pokolebao. Mom je malom hrabrom

Hadžiju to bilo drago. Posegnu rukom za oružjem u svom pojasu pa me poduzetno upita:

' — Hodemo li tim ljudima odmah dokazati kako dva iskusna ratnika u roku od dvije minute mogu

onesposobiti dvanaest protivnika?

— Da, to demo učiniti, ali drukčije nego što ti misliš — odgovorih mu, pa se onda obratih handžiji:

187

— Hodeš li ti prihvatiti, ako ti netko koga poznaš, zajamči da je taj perzijski mirza zaista šahov piškid-

met baši?

— Hodu — odgovori handžija.

— Onda reci da li me sad poznaš?

— Tebe? Ti si mi pokazao najviše isprave, pa te prema tome poznajem tako dobro kao da sam od

mladosti odrastao kraj tebe.

— Hodeš li dakle priznati moje riječi?

— Kao da su moje vlastite.

— Dobro, onda te ja uvjeravam da je taj mirza zaista čovjek za koga se izdaje, pa te molim da mu

dopustiš da ostane u ovom hanu dokle god on to želi.

— Ti si to rekao, pa neka tako bude, efendijo!

— Mašalah! — viknu Halef. — Zar ti na uvrede što smo ih morali slušati odgovaraš tom nezasluženom

dobrotom? Kako mi možeš uskratiti sredu da toj dvanaestorici dokažem kako nas dvojica vrijedimo

mnogo više nego njih dvanaest?

Odgovorio sam mu pokazavši rukom prema Perzi-jancima. Odmah me je shvatio. Zapanjeno lice koje

je sad pokazivao komornik pružilo mi je više zadovoljstva nego što bih ga osjetio da smo proveli

Halefovu namjeru. Perzijanac je buljio u mene i promucao:

— Alah akbar — bog je velik! Ali kako je tek veliko moje začuđenje!

— Zbog čega? — upita Halef smijudi se.

— Da se inozemac koji me danas prvi put vidi usuđuje potvrditi da sam ja odsjev vladareva sjaja.

— Ako misliš da to znači neko usuđivanje, onda se varaš. Upravo sad se na tebi tako jasno pokazuje

taj odsjev da je svaka zabuna posve isključena. Tvoje nam lice sja čitavim svojim obiljem mudrosti te

raza-biremo da si odviše pametan i uzvišen a da bismo ti smjeli redi ono što bismo ti zapravo morali

saopditi.

— Saopditi? Meni? Sto to misliš?

— Da se nalazite u velikoj opasnosti, o -kojoj ne biste imali ni pojma da ti nisi tako veliko svjetlo

oštroumlja.

Perzijanac mora da je u tim riječima osjetio porugu, ali je ipak, bududi da se radilo o opomeni,

smatrao potrebnim da se gradi kako to nije opazio. On me dakle upita:

— Ne znam kakva bi nam opasnost mogla prijetiti! Mi putujemo pod modnom šah-in-šahovom

zaštitom, pa smo uvjereni da nam se nigdje ne može ništa dogoditi.

188

— O toj zaštiti možete govoriti u Perziji, ali ne ovdje. Maločas ste iskusili kako je neznatna mod te

zaštite u usporedbi s našom voljom. Reci mi ima li tvoja četa posebno ime?

— Zašto bi imala posebno ime? To je karavana kao i svaka druga.

— Varaš se. Tvoja četa ima ime koje su joj na-djeli a da ti o tome ništa i ne znaš.

— Koje ime?

— Nazivaju je karvan-i-piškidmet baši.

— Sigurno si joj ti sam ovoga časa nadjeo to' ime!

— Nisam! Mi smo ga poznavali davno prije nego što smo te ugledali i znali smo da je na putu ta

karvan-i-piškidmet baši, te da je očekuje. Kad smo ovdje naišli na vas, odmah smo vas prepoznali.

Samo zato je moj efendija mogao potvrditi handžiji da si ti vrhovni komornik.

— Smisao tvojih riječi mi je nejasan. Rekao si da su našu karavanu očekivali. Pitam te gdje su je

očekivali i tko ju je očekivao? Mi smo se posve skrovito spremili za putovanje i tako potajice otišli da

nitko nije mogao znati za nas.

— Alah je dopustio da postoje ljudi koji imaju oštrije oči i uši nego što ih očito imaš ti. Vaše su

pripreme zapažene. Poznato je da ste natovarili dragocjenu robu da je odnesete na sveta mjesta.

Putem vas čekaju razbojnici kojima je ved javljeno da dolazite. Napast de vas,- pa ako ne poslušate

našu opomenu, ne samo da dete izgubiti šah-in-šahovo vlasništvo nego dete vjerojatno izgubiti i

glave.

Nisam htio prekinuti Halefa. Osjedao se gospo-darem položaja, pa nisam želio da mu pokvarim taj

užitak. Smatrao sam razumljivim da de on za svoju dobronamjernu opomenu požnjeti zahvalnost i

priznanje. Začudio sam se dakle videdi da sam se prevario. Kad je sad zašutio, komornik pogleda čas

njega čas mene, i prasne u podrugljivi smijeh.

— Blagoslovljen bio Alah što je stvorio tako dobre ljude kao što ste vi! Upravo se čudim da ima tako

neusporedivih ljudi! Mi smo postupali s vama posve drukčije, nikako kao s prijateljima, a kao odgovor

na to vi nas pokušavate spasiti! Iz vaših jezika curi blago-

slov, a s usana kaplje dobročinstvo. Upravo je smiješno da očekujete da du vam povjerovati ono što si

sad ustvrdio.

— Ti dakle sumnjaš u to što sam ti rekao o namjerama razbojnika? — upita Halef ljutito.

— Nipošto ne sumnjam, samo što su ličnosti tih razbojnika vjerojatno druge od onih o kojima nas ti

uvjeravaš. Govorio si o dragocjenom teretu samo da bi doznao što nosimo sa sobom. Ostalo ti ne

moram redi, jer možeš i sam znati što je!

— Jesam li te pravo razumio? — Zar možda misliš da smo...

189

— Toliko se razljutio da je desnicom posegao za bičem da njime završi prekinutu rečenicu. Zgrabio

sam ga za ruku, čvrsto ga zadržao i opomenuo ga:

— Ne budi nepromišljen, Halefe! Može nam biti posve svejedno što govori taj čovjek. Neka kasnije na

svoju štetu razabere da je sada počinio najvedu glupost svoga života. S njime smo gotovi. Dođi!

— Da, odjašimo odavde, sidi — složi se sa mnom Halef. — Gorko de požaliti što danas nije bio

pametniji od svoga oca, djeda i pretka koji su počinili neoprostivu glupost te dopustili da im kismet

objesi takvoga sina, unuka i praunuka. Neka Alah dade da popucaju svi šavovi njegovoga tijela i

njegove duše kao na starom razderanom alduvanu1.

Morao sam glasno nasmijati toj želji. Perzijanac še međutim usudio samo zaprijetiti objema šakama

prema nama, doviknuvši nam u nemodnoj srdžbi:

— Da, gledajte da se izgubite u ime svih đavola, 1 nemojte da vas opet vidimo, jer du vas inače udariti

nogom da nikad više nedete ustati!

Ved sam sjedio na konju i udaljio se nekoliko koraka, ali kad sam čuo te riječi, okrenuh konja natrag k

njemu:

— Mogao bih te sad udariti šakom po licu, a ti se ne bi uopde usudio braniti. Ipak to nedu učiniti, ved

te samo pozivam da ne zaboraviš što si sad rekao. Da ti se više ne pokazujemo pred očima? Ta valjda

ne umišljaš sebi da vas se mi bojimo? To bi nakon

1 rukavica

svega što se danas ovdje dogodilo bilo čisto ludilo. Ipak sam uvjeren da dete se od srca obradovati i

zahvaliti Alahu kad nas opet ugledate. Ved sada tačno znam da dete nas ubrzo opet sresti, a onda nas

nedete nikato udariti nogom, nego pozdraviti najsrdačnijom dobrodošlicom. Upamti što sam ti rekao!

Uostalom, na to du te i podsjetiti.

Zatim odjahasmo, ne osvrnuvši se na to što su Perzijanci vikali za nama. Handžija je sa svojim aske-

rima izašao na vrata. Dao sam njemu i njima bakšiš koji su očekivali, a oni nam poželješe sredu na

našem daljnjem putu.

Zbog sigurnosti, a i zato da zavaramo Perzijance, kako ne bi Sefiru mogli odati kojim smo smjerom

krenuli, pojahasmo putem koji je vodio u han Nasrije. Jahali smo njime sve dotle dok nas nitko više

nije mogao razabrati, a onda zakrenusmo nalijevo da bismo ravnim putem kroz pustinju stigli do

Eufrata.

NA EUFRATU

Halef je najprije neko vrijeme tiho razmišljao o našem posljednjem susretu. Kad je sve u sebi složio,

upita:

— Ti si tom najglupljem od svih perzijskih komor-nika rekao da de nas ubrzo opet ugledati. Jesi li to

rekao samo onako ili misliš li zaista da demo se ponovo s njima sresti?

190

— Uvjeren sam u to.

— Znaš li ved i mjesto gdje demo se sresti?

—-Ne znam, jer mi nije poznato gdje de Sefir napasti tu karavanu. To se nikako ne može dogoditi na

putu iz hana iz kojeg smo maločas otišli do Hilea. Ne može se dogoditi ni u blizini svetišta; vjerojatno

de ih napasti neposredno iza Hilea. Za napadaj nije prikladnije ni jedno mjesto od ruševina Babilona.

Ako se dobro zadubim u tu stvar, nije mi teško pogoditi kako de se napadaj odvijati.

— Ti znaš da je moj um navikao samo na širok i težak posao. S lakšim se stvarima, na primjer s

pogađanjem, načelno uopde ne bavi. Zato te molim da uzmeš u obzir dragocjeno vrijeme i da mi

odmah saopdiš što je izmislio tvoj um koji je uži od mojega?

— Ipak se čini da moj um unatoč svojoj uskodi vrijedi više od tvoga širokog uma, dragi Halefe!

— Ne varaj se, sidi. Ne mogu povjerovati da imaš pogrešno uvjerenje kako široka mudrost postaje

manja kad se razvuče.

— Zasad nedemo raspravljati o tom pitanju, premda je vrlo važno. Znaš da se Sefir nalazi u Hileu.

Peder-i-baharat, kojega smo sreli, nadi de ga tamo te mu redi da imaju ubrzo očekivati karvan-i-piškid-

met-bašija. Sefir, kojega Perzijanci sigurno osobno ne poznaju, upriličit de neupadljivi sastanak s

komorni-kom i potruditi se da stekne njegovo povjerenje. Ne sumnjam da de mu to uspjeti, pa de

prema tome dobiti karavanu u svoje ruke. Navest de je da krene putem koji se slaže s njegovim

namjerama, i...

— Sidi — upadne Halef — sad se tvoja kratkoda složila s mojom duljinom. Shvatio sam te! Sefir de

stati na čelo karavane da je odvede u propast.

— Nede! Vjerojatno je odviše pametan da to učini.

— Onda ti moje mišljenje ne smatraš tako izvrsnim?

— Zaista ne smatram, unatoč neizmjernoj duljini tvojega razuma. Kasnije de svakako morati izadi na

javu da se karavana unesredila. Da joj se Sefir pridruži, kasnije bi ga pozvali na odgovornost, a to mora

izbjedi.

— Čuj, sidi, kratkoda tvojega razuma nije baš loša. Ima svoje prednosti, a ja sam, kako vidiš, dovoljno

pravedan da te o tome obavijestim.

— Zahvaljujem ti i nadam se da de se tvoja pravednost i dalje pokazati na djelu. Dakle nasludujem da

de napadaj biti izveden negdje u ruševinama te smatram da to mjesto nede biti daleko od onoga na

kojem smo prisluškivali krijumčare.

— Zašto?

— Jer se u blizini nalazi skrovište u koje de razbojnici vjerojatno smjestiti plijen. Za nas je svejedno

kakvom de lukavštinom Sefir karavanu namamiti onamo. Glavno je da pravodobno stignemo na to

191

mjesto. Nadam se da demo onamo stidi prije karavane, i da demo joj, pretpostavivši da je

uzmognemo pronadi, pomodi protiv Sefira.

— Da, to demo učiniti! — pristane oduševljeno Halef. — To moramo učiniti ved zbog sandžakija.

— Tako je!

— Dovest demo mu Sefira kao razbojnika uhvadenog na činu. Morat de uvidjeti kako je pogrešno

postupao s nama i zamoliti nas za oproštenje. Tome se zaista vrlo veselim. To de biti pobjeda kojom

se možemo ponositi. Ne misliš li i ti tako, sidi?

— O ponosu još ne možemo govoriti. Naša je namjera dobra, ali je između nje i izvršenja put još

dalek.

— Između njih leži čak i Eufrat, zar ne?

— Tako je.

— Ako želimo stidi do ruševina, moramo prijedi na desnu obalu. U Hile, gdje. se nalazi most, ne

možemo se vratiti. Kako demo prijedi na drugu stranu?

— Nadam se da demo nadi krstike ili granja da složimo splav. Inače moramo plivati.

— Znaš li kako je rijeka ovdje široka?

— Sigurno pet stotina dra1.

— Oh, ja se ne bojim plivanja, ali na tolikoj daljini ne može se spriječiti da se na nama ne smoči sve

što bi trebalo ostati suho.

— Postoji način da se to spriječi. Sad demo poja-hati brže da bismo na rijeci dobili vremena da

sagradimo splav, ako pronađemo ono što' nam je za to potrebno.

— Bilo bi najbolje, kad bi naišla kakva splav ili kakav čamac da nas preveze.

— Takve se prilike moraš odredi. Moramo izbjedi svaku mogudnost da nas otkriju, a svaki čovjek koji

nas sretne može biti Sefirov saveznik pa ga obavijestiti da nismo odjahali u Bagdad. Čuo si da se

njegovo skrovište nalazi dva sata iznad Hilea. To ta-kođe moramo uzeti u obzir i sjetiti se da članovi

njegove bande nede neprekidno sjediti u guštari, nego da de se kretati i uz obalu. Čim nas opaze,

možemo se okladiti s deset prema jedan fta nam je plan propao.

Naš put do Eufrata nije pružio ništa zanimljivo. Krajinu nije prekidala nijedna uzvisina, ali zato su je to

češde prekidali duboki jarci. Kad smo po radosnom puhanju naših konja opazili da smo stigli u blizinu

vode, sjahasmo i pješke prođosmo posljednji komad puta da nas nitko ne bi tako lako opazio. Zatim

se Halef morao s konjima spustiti u jedan od ved spo-

1 lakat, mjera za dužinu = 67,75 cm

192

menutih jaraka, dok sam se ja oprezno približio obali da istražim možemo' li se neprimjetno približiti

vodi

Nigdje nije bilo žive duše. Sunce se ved spustilo vrlo nisko, pa su njegove zrake, odbijajudi se u širo

kom kutu od površine vode, toliko zasljepljivale oči da su me zapekle. Radosno sam se iznenadio,

ugledai ši mnoštvo grmova vrste tarfa1, koji su rasli tik pod vodu i omogudili nam, ako se na njima

nismo mogli sami prevesti, da ipak prevezemo sve stvari koje se nisu smjele smočiti. Pošao sam po

Halefa, a kad snio se pobrinuli za konje, počesmo rezati grančice i viza ti ih u snopove.

Na žalost su grančice tarfe bile tanke, ni prst debele. Nije dakle moglo biti ni govora o splavi koja bi

nas ponijela. Sunce je zapalo te se spustila večer-prije nego što smo na laku hrpu povezanih svežnjeva

mogli položiti ugrožene stvari. Halef ova je zadada bila da upravlja splavi tako da je plivajudi gura pred

sobom. Ja sam imao voditi konje. Privezao sam omče uz dugačke uzde, a kroz omče provukao ruke.

Tako sam ždrijepce doveo do obale i zašao u vodu. Konji su me rado slijedili. Plemeniti konji iz

Džezirea ne boje se vode.

Nije nam bilo baš drago što se ved spustilo veče, ali danje svjetlo moglo bi nam postati opasno. I

nama i konjima bila je ugodna hladna voda rijeke. Mirno smo plivali, a kad stigosmo na protivnu

obalu, nismo bili nimalo umorni, tako da je Halef rekao:

— To nije bio posao, ved kupelj, sidi. Upravo kao da sam ponovo rođen.

— Nadam se da to nije istodobno bila i kupelj za stvari koje sam ti povjerio.

— Nije, nikako! Tako sam ih pomno čuvao kao što deva čuva svoje mlado. Sada demo opet sve skinuti

sa splavi, a onda splav pustiti niz vodu.

— Nedemo! Svezat demo je uz obalu.

— Zašto?

— Jer bi nas splav možda; mogla odati.

— Odati? Nemoj mi zamjeriti moje riječi, sidi, ali ti si kadšto i previše oprezan. Sve da Sefirovi ljudi

1 vrst tamariske

I otkriju te hrpe tarfe, sigurno ne bi došli na pomisao il,i smo se baš mi njima poslužili umjesto splavi.

— Misli su neproračunljive. Milijuni ljudi su ved mislili o koječemu što je posve nemogude, a ovdje se

radi o nečemu što je mogude. U svom položaju ne možemo nikad biti dovoljno oprezni.

— Sidi, kad bi svi veliki ljudi svjetske povijesti bili tako oprezni kao što' si ti, onda mi uopde ne bismo

imali svjetsku povijest, jer se ne bi baš ništa dogodilo. Gdje sad posvuda sjaju glasovitosti, bilo bi

mračno kao u želucu koze ili u čizmi navučenoj na nogu.

— Ako čizma nije poderana! — dobaciti.

193

— Molim te, šuti, sidi! Ako navodim primjere da nešto dokažem, onda su oni uvijek besprijekorni.

Prema tome ni ta čizma nije poderana, ved je takva da bih je i ja sam mogao' navudi.

— Onda je brzo obuci, jer moramo dalje. Nismo zato preplivali Eufrat da se zabavljamo, razgovarajudi

o čizmama i kozjim želucima. Moramo se požuriti da što prije stignemo u Birs Nimruđ.

— Ne misliš li da bi bilo bolje da najprije potražimo' Sefirovo skrovište?

— I ja bih to predložio, kad bi nam to mjesto bilo malo pobliže poznato, ali pošto bismo za to najprije

morali s mnogo muke pretražiti obalu, izgubili bismo previše vremena. Bude li potrebno da otkrijemo

to skrovište, potražit demo ga kasnije. A sada dalje!

Za vrijeme toga poluglasnog razgovora ponovo osedlasmo konje i skidosmo sve stvari sa splavi. Sad

uzjahasmo i krenusmo prema jugu. Za vrijeme jahanja nismo se smjeli držati tako blizu obale da bi se

ondje čuo- topot kopita naših konja. Zato zakrenusmo malo nadesno. Ni sami nismo znali koliko smo

za-krenuli, jer je bilo tamno', a nije nam bilo ni poznato kako krivuda Eufrat.

Pošto smo neko vrijeme tako jahali, opazismo' slijeva svjetlo prema kojemu se dalo zaključiti da ondje

gori vatra. Zaustavismo svoje vrance, a Halef reče:

— Sidi, nasludujem da se ondje nalazi skrovište. Obala, na kojoj gori vatra, leži dublje od ravnice, pa

zato' vidimo samo odraz vatre, a ne sam plamen. Misliš li da imam pravo?

— Možda si tačno pogodio — odgovorih.

— Hodemo li onamo da doznamo tko se nalazi ondje?

— Mi? Ako> treba nešto istražiti, dovoljno je da se ja sam odšuljam onamo.

— Alah! Zašto uvijek zahtijevaš da baš na tebe padne slava zbog tih otkrida? Odviše te dobro poznam

a da bih mogao pretpostaviti da to činiš zbog zavisti. Vjerojatno kaniš ponovo sjesti u ved poznato

sedlo da mi održiš propovijed o tvojoj ljubljenoj opreznosti.

— Stvarno du to učiniti.

— A ipak znaš koliko me to rastužuje. Možda sam zaista nekada, u vrijeme kad si me upoznao, bio

malo neobuzdan, a možda, i malo neoprezan. Tomu je bila kriva moja mladost, ali to je prošlo. Sad

sam posjednik harema s najboljom ženom na cijelom svijetu, a imam i sina koji se ravna prema

pravilima moje mudrosti i mojega odgoja. Ako me unatoč tome smatraš nepromišljenim, onda je to

uvreda na koju bih svakome osim tebi odgovorio bičem. Kao dokaz tvoga prijateljstva zahtijevam da

mi dopustiš da pogledam kakvi su to ljudi zapalili vatru.

Sto da učinim kad me je tako uporno molio? Osjedao sam se obaveznim da odbijem njegovu molbu,

jer sam ga poznavao i znao sam da ga ne mogu pustiti da ode sam. Ipak nisam mogao biti toliko tvrd

da ga povrijedim odbivši tu njegovu želju. Zato sam nakon kratkog oklijevanja pristao, a on se tome

veoma obradovao. Sad se radilo samo još o tome da potražimo skrovište za svoje konje gdje bi morali

ostati ako bih ja slučajno morao podi za Halefom. Halef doduše nije htio da shvati da je ta mjera

potrebna, ali sam ovaj put proveo svoju volju. Nismo trebali dugo tražiti: posljednji duboki jarak

194

preko kojega smo prešli učinio mi se najprikladnijim. Kad uvedemo u njeg konje, ne bi ih ni danju

nitko mogao opaziti, ako bi ga nepovoljne okolnosti i dovele u blizinu.

Vratili smo se dakle natrag, pa smo morali jahati otprilike još pet minuta dok stigosmo do-

spomenutog jarka. Maločas smo ga u svijetlu zvijezda jasno ugledali, pa nam je to svjetlo i sada

pomoglo da bez muke siđemo u njega. Kad je Halef odložio svoje vatreno oružje koje nije mogao

ponijeti u izvide, uspesmo se opet iz jarka. Odsjev vatre dao se razabrati i odavde, ali samo stoga jer

smo znali u kojem smjeru gori vatra.

— Trebat deš otprilike pola sata dok stigneš onamo — rekoh. — Na povratku možeš brže hodati.

Računam dakle sat i pol vremena, ali najviše! Čuješ li me? Moramo stidi do ruševina prije nego što

onamo stignu Perzijanci, pa je toliko vremena prava vječnost. Više ti ne mogu dopustiti.

— Ne trebam ni toliko.

— Trebaš! Šuljajudi se onamo, moraš biti oprezan, a to traži vremena. Neko vrijeme moraš i ondje

ostati. Pri tome ti izričito zabranjujem da se toliko približiš tim ljudima da ih uzmogneš prisluškivati.

To je za tebe samoga odviše opasno.

— Zašto baš za mene? Uvjeren sam da du- to učiniti isto tako dobro kao i ti.

— Nemoj me još u posljednjem času navesti da te zadržim. Ti znaš što mislim, pa ipak pokazuješ

toliko samopouzdanja da si me opet pokolebao!

— Sidi, što ti moraš to misl-iti o meni, kad ovako razgovaraš sa mnom? Da je to čula Hana, biser- svih

dragocjenosti zemlje i mora, morala bi me smatrati beskorisnim čovjekom, premda je inače uvjerena

da ja umijem izvesti sve što može izvesti bilo koji valjani muškarac ili junak. Sada dakle odlazim, pa du

se sigurno sretno vratiti. Alah bio s tobom!

— Volio bih radije da pođem s tobom! — odgovorih. Čas zatim njegovi koraci utihnuše.

Ima gluposti koje čovjek uviđa tek kasnije, a ima i takvih koje uviđa odmah. Glupost što sam je upravo

počinio spadala je među ove druge. Tek što je Halef iščezao', poželio sam da ga zadržim, pa bi bilo i za

mene i za njega dobro da sam to učinio. No ja sam ga odviše volio da ga tako povrijedim, pogotovu

što je ved pošao u izvide. Spustio sam se dakle u jarak i sjeo k vrancima.

Kad čovjek učini nešto što je radije morao propustiti, onda se u njemu javlja osjedaj nelagodnosti koji

ne samo da tišti dušu ved zahvada i tijelo. Bar tako je kod mene. Dok sam sada tiho sjedio na dnu

jarka, bilo mi je kao da sam pojeo neko otrovno jelo. Ukratko, bio sam silno nezadovoljan sa sobom.

Sjedio sam četvrt sata, pola sata, čitav sat. Zatim se uspeh iz jarka i sjedoh gore na njegovom rubu.

Vatra je još gorjela, jer sam razabirao njezin odsjev. Da su Halefa otkrili, vjerojatno bi je bili ugasili. Ta

me je pomisao umirila. Međutim, prođe još pola sata, a zatim još četvrt sata, a on se nije vradao'. Zar

je možda sretno izvršio izviđanje, ali nije pronašao mjesto gdje sam ga očekivao? Ta ja sam znao da

ima dobar osjedaj za prostor!

195

Kad prođe još pola sata, stadoh se bojati za njega. Smatrao sam svojom dužnošdu da ga potražim.

Nije mi preostalo drugo nego da se odšuljam do vatre. Da sam ga tražio drugdje ili da sam ga dozivao,

bila bi nova pogreška. Istina, morao sam postupati još opreznije nego što sam bio savjetovao Halefu.

Ako su ga otkrili, a pogotovu ako su ga uhvatili, i to vjerojatno Sefirovi ljudi, među kojima je bilo i

takvih koji su ga poznavali, morali su pomisliti da se sigurno i ja nalazim u blizini, pa me potražiti.

Ponajprije sam se morao pobrinuti da mi konji budu posve sigurni. Dalo se doduše pretpostaviti da ih

nitko nede modi da otkrije, ali je isto tako bilo mogude da me neka okolnost zadrži sve do dana, a

onda sam lako mogao izgubiti svoje dragocjene konje, ne samo njih ved i naše oružje. Samo se po sebi

razumijevalo da nisam mogao1 sa sobom ponijeti puške. Ako se mojemu Halefu desila neka nesreda,

odlazio sam sada u susret neizvjesnosti, pa nisam smio stavljati na kocku najvrednije što sam imao'.

Bududi da su naši ždrijepci bili veoma vrijedni, sigurno rne ništa nede spriječiti da se pravodobno

vratim ovamo. .

Sišao sam dakle još jednom u jarak, pa sam sve predmete koje nisam mogao ponijeti sa sobom,

pomno uvio u pokrivače, a konje svezao za kolčide što sam ih čvrsto zabio u zemlju. Za pojasom sam

zadržao samo nož. Potapšavši konje i doviknuvši im riječ „sus!"1, mogao sam biti uvjeren da de do

našeg povratka biti mirni, ali da de se od svakoga stranca braniti udarcima kopita. Zatim krenuh na

put.

1 budi miran!

Zapravo ml je bilo nemogude da sa sigurnošdu reknem kakvi su se ljudi nalazili tamo uz vatru. Postoje

međutim misli o ispravnosti kojih je čovjek toliko uvjeren da uopde i ne sumnja u njih. Tako sam i

sada bio čvrsto uvjeren da imam posla sa Sefirovim skro-vištem, te da du ondje nadi, ako ved ne njega

samoga, a ono njegove drugove. Sigurno sam znao da se preda mnom nalazi opasnost, ali sam isto

tako bio uvjeren da me ona može doduše zgrabiti, ali da me ne može svladati. To je istodobno bio i

razlog da sam se od naših nenadoknadivih konja i pušaka rastao s razmjerno neznatnom bojazni.

Odsjev vatre preda mnom postajao je svjetljiji. Kretao sam se onamo u ravnoj crti, pa bih svakako

morao opaziti Halefa da se vradao k meni. Hodao sam pognut, i stupao što tiše. Pri tome sam

prisluškivao pomno nadesno i nalijevo, pa bih čuo njegove korake, da se vradao prema meni, i da je

samo malo skrenuo s puta. Sva ta moja pažnja bila je uzaludna.

Kad sam imao prevaliti otprilike još stotinu koraka, legoh na zemlju i stadoh puzati, ali postrance, jer

mi je oprez nalagao da ne pođem izravno cilju. Morao sam mjesto gdje je gorjela vatra, najprije

odnekud promotriti gdje sam bio posve siguran. Tako stigoh do visoke obale, ugledah pod sobom

rijeku i čuh njezin šum koji nije prekidao nijedan drugi zvuk.

Čudno! Zabrinut za prijatelja došuljao sam se ovamo da ga potražim, a ipak nisam svoju pažnju

usmjerio ponajprije onamo gdje sam ga imao tražiti, naime k vatri, ved u rijeku koja je tekla lijevo kraj

mene, a čija je tamna površina bila kao prevučena mekom, svjetlucavom, srebrnastom mrežom koja

se neprekidno pokretala. To tajanstveno svjetlucanje privuklo' je moje poglede i neko ih vrijeme

zadržalo.

196

Desno od mene, dolje u vodi, ležala je splav od šaša, istog oblika koji su ta prevozna sredstva imala

još u prastaro vrijeme. Splav, ili mogli bismo redi čamac bio je nizak i okrugao, te ispupčen poput

zdjele za vodu. Bio je napol pokriven gustim grmijem ta-mariska koje se bujno i gotovo neprohodno

pružalo kraj obale. Dalo se razabrati samo jedno mjesto gdje nije raslo grmlje. Ondje je gorjela vatra,

a kraj nje sam opazio jednoga jedinog čovjeka. Drugi je Beduin čučao uz vodu i držao udicu u ruci.

To je bila prava slika mira. Gdje je tu bio ma i trag opasnosti za mene? Zar sam se zaista nalazio u

traženom skrovištu za koje su ljudi u Hileu vjerovali da ovuda nodu lutaju duhovi ubijenih? Ili su ta

dva čovjeka Dila samo bezazleni ribari koji kušaju u mraku hvatati ribu da bi je sutra ujutro prodali u

Hileu? Nešto se u meni bunilo protiv pomisli da su zaista tako bezazleni kao što su izgledali. U takvom

okruglom čamcu od šaša koji se lako vrtio veslati puna dva sata uz struju nije baš posao kojeg se

čovjek lada radi hvatanja ribe, a ribu možda uopde i nede uhvatiti. Osim toga, upravo je ta slika

savršenoga mira pojačala moju nepovjerljivost. Učinila mi se odviše ude-šenom, odviše umjetnom.

Rekao sam sam sebi da se iza toga — kako se to obično kaže — nešto skriva, pa bih ta dva čovjeka

pustio da i dalje igraju svoju ulogu mirno i nesmetano da nisam ovamo došao zbog Hale-fa. Morao

sam znati zašto se nije vratio, a to sam mogao doznati samo ovdje. Tko zna što su učinili s njime!

Svaka je minuta mogla biti dragocjena, pa zato nisam smio besposleno čekati da vidim hode li ti ribari

uhvatiti ribu ili nede. Najprije sam želio doznati da li se ta dva čovjeka zaista nalaze ovdje sami, pa

sam odlučio da se prošuljam duž visokoga ruba obale kako bih otkrio da li se još netto nalazi u šikari.

Stadoh dakle oprezno puzati po zemlji u tome smjeru.

Prošlo je više od četvrt sata, dok sam posve pre* tražio golo mjesto koje se pružalo dolje kroz grmlje.

Opet sam nepomično ležao i razmišljao. Unatoč svojim oštrim očima i ušima nisam zapazio ništa. Ako

se netko ovdje sakrio da me počeka u zasjedi, mogao je to učiniti samo dolje u grmlju. Morao sam

dakle dolje, a to je bilo isto tako teško' kao i opasno — teško jer se gornji dio strme obale sastojao od

dubokoga i rahloga pijeska koji de se vjerojatno urušiti u dubinu, jer me nede modi nositi. Opasno je

pak bilo, jer me je svatko- tko je čučao dolje u grmlju, morao otkriti, čim kliznem dolje preko gologa

mjesta.

Postojao je uostalom još jedan način da polučim svoj cilj. Trebao sam naime podi još dalje, spustiti se

do vode, pa se duž vode odšuljati natrag. Tako ne bih došao, sa vrha obale, ne bi me mogao dosedi

sjaj vatre i nitko me ne bi mogao opaziti. To je međutim tražilo više vremena nego što sam mogao

utrošiti u te nevažne pripreme. Možda mi ipak uspije da se odavde nezapaženo spustim, a možda je i

rub obale bio čvršdi nego što sam to mislio. U blizini sam ugledao nekoliko tamnih tačaka. Smatrao

sam ih kamenjem ili čvrstim mjestima, jer su se svojom tamnijom bojom isticale na svijetlom pijesku.

U blizini mjesta gdje sam se nalazio bile su dvije takve mrlje, a po strani još tri. Ipak sam, uzevši u

obzir sve okolnosti, odlučio da pođem zaobilaznim putem, pa sam polako stao puzati dalje.

Tako sam stigao do one dvije spomenute tačke koje su mi bile najbliže. Htio sam prodi kraj njih, ali

sam se zaustavio, jer su se pokrenule. Hode li se možda to kamenje početi kotrljati uslijed pritiska što

ga je moje tijelo vršilo na pijesak na rubu obale? Ne! To uopde nije bilo kamenje, jer su se odjednom

iz pijeska pojavile četiri ruke, četiri šake me zgrabiše za vrat i za mišice, a neki glas viknu:

— Lahaun, lahaun, ja ridžal — ovamo, ovamo, ljudi! Imamo ga!

197

Neka nitko ne misli da sam se prestrašio. Bio sam navikao na ovakva iznenađenja. Ovo me je

međutim tako brzo zateklo da nisam imao ni trenutka vremena za obranu. Držali su me za vrat i za

ruke, no ja sam unatoč tome pokušao da se uspravim. Uspjelo mi je da seotresem jednoga napadača,

pa sam se napol ispravio i htio zgrabiti drugoga. Uto mi onaj prvi baci dvije šake pijeska u lice, a

nebrojena zrnca pijeska zađoše mi u oči. Nagonski sam posegnuo rukama prema ugroženim očima,

pa odmah izgubio stečenu prednost. Bio sam zaslijepljen i time sam izgubio mogudnost da umaknem

svojim protivnicima. Odmah doju-riše. ovamo i drugi. Čuo sam desetak, dvanaestak različitih glasova

gdje zbrkano viču. Sa svih me strana pograbiše, baciše na zemlju, svezaše pa me odvukoše kroz grmlje

niz obalu sve dok me nisu bacili na zemlju kraj vatre.

Dragi čitaoče, jesi li ikad imao oči tako pune pijeska da u njima ne bi našlo mjesta više nijedno jedino

zrnce? Nisi? Ni ja nisam baš često, ali sam zato tom prilikom imao toliko pijeska u očima koliko je

samo stalo u njih. Ne mogu tvrditi da je to bilo opasno za vid ali je svakako bilo veoma neugodno. Ako

je čovjek tome svezan tako da ne može rukama dodirnuti zaslijepljene oči, a uz to zna da ga okružuju

ljudi od kojih može očekivati sve, samo ništa dobro, onda mu "to nipošto ne. pruža olakšanje.

Nisam morao dugo razmišljati kako da se vladam. Morao sam ostati miran i paziti samo na ono što se

govorilo. Povrh toga morao sam prepustiti suznim vredicama da postepeno oslobode moje oči od

pijeska. Kad se to dogodi i kad budem opet mogao vidjeti, onda de se pokazati što bih dalje mogao

činiti. U prvom redu morao sam pomisliti da se vrlo vjerojatno nalazim u blizini svoga dragog Halefa,

ali to me nipošto nije umirivalo, jer sam iz iskustva znao da je lakše da samo sebe spasiš iz takvog

teškog položaja nego da moraš spašavati još nekoga drugog.

Dok su mi suze pune pijeska neprekidno curile niz obraz, veoma sam pažljivo pratio sve što se

događalo oko mene. Nisam propustio nijednu riječ, jer nikome nije padalo na um da govori tako tiho

da to ne bih mogao čuti.

— Divne li lovine! — radosno je klicao jedan od tih ljudi kojega sam po glasu prepoznao kao Peder-i--

baharata. — Danas smo ih sreli i morali smo pomisliti da žele u Bagdad. Ved smo se odrekli pomisli na

osvetu kad nam uletješe u ruke!

— Alah nas voli, hvala i slava mu! — doda drugi. To je bio Aftab, Pederov pratilac. — Taj se pasji sin i

ne miče. Pa valjda nije mrtav?

— Mrtav? A od čega? Vi ste ga dovukli ovamo, pa mu je glava pri tome strugala po zemlji. Zato se

onesvijestio, premda je pijesak mekan. Takvi lopovi su jaki samo na gubici, a inače ne mogu ništa

podnijeti. Počekat demo dok se osvijesti a onda mora priznati kakva su posla imali ovdje.

— Sigurno nikakva —doda tredi. Po glasu sam poznao da je to handžija iz Hilea. — Mora da ih je

ovamo doveo samo kismet, jer je posve nemogude da znaju za to skrovište i za naše planove.

— Da, to je nemogude! — prizna Peder-i-baharat.

— Samo zato i nismo iz toga prokletoga šeika Hade-dina, unatoč svim prijetnjama uspjeli istjerati ni

jednu riječ. Dovedite ga sa splavi. Neka uživa u tome da svoga ljubljenog efendiju ugleda u našim

rukama.

198

Čuo sam kako je nekoliko ljudi otišlo. Zatim se javi jedan koji još nije govorio.

— Očekujem da de sad početi kazna kojima su ovi lupeži izbjegli, pobjegavši iz makemija. Sibat demo

ih do smrti!

To je bio onaj Gasai koji se izdavao za Solaiba. Ovdje su se dakle skupili gotovo svi naši ovdašnji dobri

prijatelji.

— Ne brini se za to! — umiri ga Peder-i-baharat.

— Izbičevat demo ih do smrti i to tako polagano da de protedi puni mjesec dok crknu. Ja bih to odmah

započeo, ali znaš kako je Sefir u takvim stvarima strog. On ne dopušta nikakve samovlasti, pa svako

kršenje naših zakona kažnjava smrdu.

— Zaista je pretjerano strog!

— Nije, jer se samo tako može održati zakon i red. Svaki drugi savez može neposlušnog člana kazniti

izbacivanjem iz svojih radova. Mi to ne možemo, jer bi nas izbačeni čovjek odao>. Samo smrt nam

pruža sigurnost. Ne smijemo objema zarobljenicima ni pretražiti džepove, jer u njih smije najprije

posegnuti samo Sefirova ruka. Dovoljno je da znamo da sa sobom nemaju oružja, osim svojih noževa,

dok šeik ima i svoj bič od kože potočnoga konja.

To mi je zaista bilo veoma milo! Da su nas tač-nije pretražili, pronašli bi silansko prstenje što smo ga

oduzeli njemu i njegovim pratiocima.

— Zar de ih možda Sefir lakše kazniti nego što želimo? — upita Gasai.

— Sigurno nede! Kako ste nam vi ispripovjedili, on i sam mora obračunati s njima, a uz to du ja dobiti

prvi, a možda i najvažniji glas kad im budemo sudili. To je dovoljno. Ti si se maločas potužio na

strogost naših zakona, i to s nepravom, jer ta strogost upravo sada izlazi ususret tvojim željama,

bududi da ona svakako traži da ti ljudi budu kažnjeni smrdu. Treba samo odlučiti kako de umrijeti. A

sad šutite! Eno dovode mališana. Pokušat du doznati od njega gdje se nalaze konji i druge njihove

stvari.

Halefa položiše kraj mene. Bio je također svezan, pa su mu štaviše bila začepljena i usta, možda da ne

bi mogao vikati kad bi došao na pomisaoi da me opomene.

— Odriješite mu gubicu da može odgovarati na moja pitanja — zapovjedi Peder-i-baharat.

Kad su izvršili njegov nalog, reče Halefu podrugljivo:

— Imao sam pravo: uhvatili smo ga!

— Zar je efendija mrtav? — veoma zabrinuto upita moj mali šeik.

— Nije! Samo je izgubio svijest. Čim se opet osvijesti, dobit dete batina koje de vam prodrijeti do

kostiju!

199

, — To me neizmjerno veseli — nasmije se Halef. — Kod vas je na sredu uobičajeno da batine padaju

uvijek natrag na vas.

— Jesi li pri svijesti?

- — Jesam! Potpuno pri svijesti. Vi ste mi doduše svezali usta, ali mi niste začepili uši, a bududi da ste

tako mudri da dovoljno glasno govorite, ja sam sve čuo. Vi nam bez Sefirove dozvole ne smijete čak ni

isprazniti džepove pa nas još manje smijete bičevati.

. — Pasji sine! Dokazat demo ti da demo te odmah bičevati do krvi, ako smjesta ne odgovoriš na moja

pitanja. Čuj dakle što želim doznati: zašto niste odjahali u Bagdad?

— Jer uopde nismo ni kanili odjahati u Bagdad.

— A kamo ste kanili?

— Do ruševina kod Kefila.

— Ta to leži prema jugu, a vi ste odjahali na sjever prema Bagdadu. Ti se dakle zapledeš u

protuslovlje.

— Neka Alah zaštiti tvoj razbor! Čini se da spadaš među one nesretnike čiji se mozak smutio, pa

upravo zbog toga u najvedem podudaranju otkrivaju najgore protuslovlje.

— Smudenost leži u tvome, a ne u mome mozgu. Zahtijevam da mi to objasniš!

Priznajem da sam bio veoma radoznao što de moj mali Hadži odgovoriti. Ja sam ga naime dobro

poznavao. U svojim je djelima doduše bio nagao i nepromišljen, ali je inače bio vanredno lukav.

Riječima se nije gotovo nikada dao nadmudriti. Zašto je upravo spomenuo' ruševine kod Kefila,

predstavljalo je za mene zagonetku, ali sam bio siguran da de se dobro izvudi i da pri tome nede baš

ništa odati.

— Bududi da ti sumnjaš u pravi poredak moga razbora — odgovori Halef — dokazat du ti da mu ne

možeš ništa zamjeriti. Moj efendija spada među onu učenu gospodu koja vole pretraživati stare

ruševine da bi iskapali spomenike davnih vremena. Došao je sa mnom ovamo da to i ovdje obavi. U tu

smo svrhu nakanili otidi do ruševina kod Kefila, ali su nas na žalost ovdje na Birs Nimrudu uhvatili i

odveli nas u Hile. Odande smo doduše umakli, ali moj se efendija ipak nije odrekao namjere da iskapa

kod Kefila. Zato smo se gradili kao da želimo krenuti u Bagdad, no odjahali smo samo do hana Nasrije.

Nismo mogli natrag u Hile da ondje prijeđemo most. Zato smo skrenuli prema Eufratu, preplivali ga i

legli da spavamo. Prije nego što smo sklopili oči, ugledali smo odsjev ove vatre, pa sam pošao> da

pogledam tko ju je zapalio. Kad sam stigao gore na obalu, urušio se rahli pijesak poda mnom, tako da

sam uletio u vašu sredinu. Uhvatili ste me. Zrake tvoje nenadmašive mudrosti de ti objasniti da je moj

efendija bio radoznao zašto se nisam vratio k njemu. Pošao je da to istraži, pa je na nesredu naišao na

isti prijem kao i ja. Sad mi reci da li u mom mozgu ili u svemu onome što smo učinili možeš nadi kakvo

protuslovlje?

Halef je sve to ispripovijedao kao nešto posve logično, tako da se Peder-i-baharat dao zavarati.

200

— Time je zaista dovoljno objašnjeno zašto ste ovdje. Ali gdje je mjesto na kojem ste htjeli spavati?

Otidi demo po vaše konje.

— Po naše konje? Oni nisu ondje.

— Nisu? — glasilo je začuđeno pitanje. A gdje se nalaze?

— U hanu Nasrije gdje smo ih ostavili na čuvanju.

— A vaše oružje?

— Također je ondje. Ta to je samo po sebi razumljivo.

— Samo po sebi razumljivo? To ne razumijem.

— Ne razumiješ? Zaista ne razumiješ? Onda je ipak smuden tvoj mozak, a ne moj. Mi smo ovdje

nedužni napadnuti pa su nas odveli u makemi. Morali smo bježati i preplivati Eufrat, a voda te rijeke

oštetila bi naše vlasništvo ili bi ga posve pokvarila. I unatoč svim tim brojnim razlozima i tumačenjima

ti smatraš neshvatljivim da nismo ništa, ponijeli sa sobom.

— Priznat deš da ste sve to mogli ustrebati i u Kefiru!

— Svakako to trebamo, pa demo i dobiti. Mi naime čekamo još jednog efendiju koji de s nekoliko'

slugu i pratilaca stidi za dva dana. On de se svratiti u han Nasrije, pa de mu handžija dati naše stvari a

on de ih donijeti k nama, a da se one pri tome ne smoče u Eufratu ili da se u Hileu izvrgnu opasnosti

da ih sandžaki zaplijeni. Ako još nešto smatraš neshvatljivim, ti to samo reci! Ja sam i budude

spreman da se zauzmem za bistrinu tvoga uma koja je znatno smanjena.

Moram priznati da sam se obradovao lukavosti svoga maloga Hadžije. Njegova tumačenja i njegovi

razlozi bili su, osobito zbog načina na koji ih je iznio, tako izvrsni da se uopde ne bi dali bolje

predstaviti. Činilo se da je Peder-i-baharat uvjeren da mu je Ha-lef rekao' istinu, jer mu je zlovoljno

dobacio:

— Zbog vrijeđanja mojega razbora obračunat du s tobom kasnije, jer sam ovoga časa sklon blagosti,

bududi da si izvršio moju zapovijed i dao mi zatražene podatke. Zbog toga du ti kao nagradu za tvoju

poslušnost saopditi da. je sva ona vaša opreznost bila uzaludna, jer demo ipak dobiti sve što ste

ostavili na čuvanju u hanu Nasrije.

— Kaniš li me natjerati u smijeh? — upita Halef. — Nemoj samo sebi ništa umišljati u pogledu moje

poslušnosti! Sve što ja radim ili govorim činim samo zbog toga jer se to meni.sviđa, a ne možda zbog

poslušnost prema tebi ili bilo kome drugome. Efendija, kojeg očekujemo nede nikako dopustiti da bilo

kako izmamite iz njega ono što nam ima predati u Kefilu.

- Ti govoriš kao neiskusni i slijepi dječak koji ne vidi što se nalazi pred njim. Vi uopde nedete ni stidi u

Kefil, nego demo se mi nadi ondje, pa demo' njega dočekati tako da nikad više i ne pomisli na to da

zakonite stanovnike toga kraja uvrijedi svojom pri-sutnošdu. Nipošto nedemo propustiti takve konje i

takvo oružje kakve vi imate.

201

— Onda bih te prema tome mogao ubrojiti u onu vrstu ljudi koje nazivamo kradljivcima i

razbojnicima?

— Da, da, samo to' učini! — nasmije se Peder-i-baharat. — Ti uopde nemaš ni pojma o našim — ah,

gledaj taj se stranac pomiče! Čini se da se njegova izgubljena duša vratila da dozna od nas kako' demo

ga poslati u pakao.

Moje se oči doduše još nisu bile posve oslobodile od pijeska, ali sam ih mogao barem načas otvoriti

pa sam zbog toga smatrao da je vrijeme da pokažem znakove života. Kad je to Peder-i-baharat

opazio, po-djari vatru da bi mi jasnije mogao razabrati lice, a zatim podrugljivo' reče:

— Budi mi pozdravljen, hrabri junače opeka koje kanite iskapati kod Kefila! Tvoje buđenje tješi moju

dušu i ublažuje bol koju sam osjetio videdi te gdje kao mrtav ležiš ovdje. Žarko žudim da vam ovdje na

Eufratu zvratim onu ljubeznost koju ste nam iskazali na Tigrisu. Za mene de biti silan užitak kad

budem bičem prodirao u dubinu tvojega tijela i slušao urlik bojazni i boli s kojim dete odletjeti u

pakao.

Da sam na te riječi šutio, on bi mogao smatrati da se bojim, pa sam mu dakle najprije odgovorio s

kratkim i prezirnim smijehom.

— Ne smij se, pasji sine! — planu ljutito. — Čini se da još ne znaš s kime imaš posla. Otvori oči i

pogledaj me! Poznaš li me?

Dobacih mu pogled i ponovo se nasmijah.

— Neka te Alah uništi! Prepoznao si me, pa se ipak smiješ! Kažem ti da de se tvoja radost ubrzo

pretvoriti u jauk pun očaja! Ti ni ne slutiš kakva te sudbina očekuje!

— Zaista ne znam kakva me sudbina očekuje, ali zato to bolje poznam tvoju sudbinu, jer du je ja

odrediti — odgovorili.

— Jeste li čuli što je sad rekao? Dok mu je glava maločas strugala po zemlji, sigurno joj je ošteden

sadržaj. Taj je klipan lud! To nam potvrđuju bezumne riječi iz njegovih usta. Šteta! Nema dakle više

dovoljno razbora i osjedanja da shvati onu beskrajnu ljubav koju demo posvetiti njegovoj sredi i

njegovoj ugodnosti. Čujte!

S rijeke je odjeknuo zvižduk, a za njim drugi, pa i tredi. Svi ljudi oko nas skočiše na noge.

— Evo ih ved! — reče Peder-i-baharat. — Na žalost! Koliko bih samo uživao da ovim dvjema ništa-

rijama naslikam muke kojima demo ih usrediti! Sad ih moramo otpremiti odavde, jer nas niski

vodostaj u kanalu sili da keleke razdijelimo i da pretovarimo li-jesove. Taj posao ne smijemo ni načas

odgoditi želimo li da se sve do zore nađe u mahsanu1. Glasnik mora smjesta krenuti da obavijesti

Sefira. Neka još jedan čovjek pođe s njime, jer mora sa sobom povesti ove zarobljenike!

Sve je to izgovorio naglo, a onda se okrene prema vodi, pa i on tri puta zazviždi. Odgovoriše mu

jednakim znakovima, a onda priđe i pristane nekoliko teško natovarenih splavi, pa ih krijumčari

202

privezaše uz obalu. Bududi da je sva pažnja bila upravljena u splavi, a na nas se nije nitko obazirao,

iskoristi Halef priliku da se sporazumi je sa mnom. Šapnu:

— Ja nisam tome kriv, sidi! Nisam ja kriv, ved je bilo upisano u knjizi sudbine da de nas ti ljudi zarobiti.

Misliš li da de nam uspjeti da ponovo umak-nemo krijumčarima?

— Samo onda budeš li sad šutio. Ne smijemo propustiti nijednu riječ. Vjerojatno demo čuti ono što de

nam biti od koristi.

Kad je pristala prva splav, skoči s nje neki čovjek i priđe Peder-i-baharatu.

1 skladište

— Zar si ti ovdje? To je dobar znak. Sve je dakle proteklo kako treba?

— Jeste! Vaš prvi odio je sinod sretno stigao, pa smo tovar smjestili 'na pravo mjesto. Budemo li i

danas do zore gotovi, ne moramo se brinuti za vašu robu. Moramo dakle odmah početi radom.

— Tko leži ovdje? Dva svezana čovjeka? Dakle zarobljenici? Ljudi koji bi nam mogli postati opasni?

— Jeste! To su dva psa koja demo poslati u dže-henu. O tome du ti kasnije pripovijedati. Sad nemamo

vremena za razgovor. Odmah du ih poslati Sefiru koji de ih, dok ne obavimo posao s ovom pošiljkom,

zatvoriti u aps1 u Nimrudu.

Pridošlica se okrene prema svojoj splavi, a Peder --i-baharat domahne dvojici svojih ljudi pa se stane s

njima nešto tiho razgovarati, tako da nisam ništa mogao čuti. Ipak su mi njegovi pogledi i njegove

kretnje odali da se upute što im ih je davao odnose na nas. Zatim priđe k nama, udari me nogom u

trbuh i zaprijeti se:

— Na žalost se sad moram rastati od vas, ali neka vam ne padne na urn da iz toga izvučete ma i

najsitniju nadu. Dodi du za vama, pa du s vama obračunati. Ne postoji nijedna riječ strave koja bi bila

dovoljna da opiše ono što du izvesti s vama. Neka vas đavo čuva dok vas ponovo ugledam!

— Možda de on nama biti skloniji nego tebi. Uvjeren sam u to! — odgovor ih.

— Kaniš li mi se možda zaprijetiti, šugavo> pseto?

— Ono što sam ti rekao nije pusta grožnja, nego de se to i, dogoditi! Nedeš ti obračunati s nama, nego

mi s tobom čim se usudiš da nam izađeš pred oči. Pripremi se na to!

Prokune^ još me jednom žestoko udari nogom, a onda dade znak svojim ljudima. Zgrabili su nas i

odnijeli do splavi od rogoza pa nas jednoga uz drugoga položiše u nju. Oba čovjeka kojima je maločas

dao svoje zapovijedi uđoše za nama u splav, otisnuše je i latiše se vesala. Splav zapliva.

1 zatvor

Ispleteni rubovi splavi bili su tako visoki da nismo mogli gledati preko njih. Nad sobom smo razabirali

samo komad neba i ništa drugo. Pokreti toga lakog vozila bili su blagi i jednoliki. Vidjelo se da su naši

čuvari vješti upravljanju takvom košarom od rogoza. Nisu se ni Obazirali na nas, ved su veslali iz

203

petnih žila, jer im se žurilo. Bududi da smo bili sputani, smatrali su da nas ne trebaju posebno

nadzirati.

Nakon nekog vremena približi Halef usta mojem uhu i šapnu:

— Smijem li sad govoriti, sidi?

— Smiješ — odgovorili jednako tiho.

— Ljutiš li se na mene?

— Poput lava.

— To smiruje moje srce, jer još nisam razgovarao ni s jednim lavom koji bi mi saopdio da se ljuti na

mene. Mogu ti samo ponoviti da nisam nimalo kriv našoj nesredi. Tako me je iznenada zadesila kao

što se iznenada ispred mene urušio pijesak koji je u svom nerazboru izgubio ravnotežu, pa je najprije

s mojim nogama, a onda s čitavim mojim tijelom odletio u dubinu. Kažem ti da su ti Perzijanci, ili što

ved jesu, bili u prvi čas isto tako zapanjeni kao i ja sam.

— Zar nisi mogao iskoristiti njihovo iznenađenje da smjesta skočiš i pobjegneš?

— O sidi, na kakve ti neobične misli kadšto dolaziš! Najprije je u kismetu bilo određeno da čovjek

uvjek brže pada nego što skače na noge, što si vjerojatno i ti sam iskusio na sebi. S druge je strane

moj put odozgo dolje k njima bio dulji od njihova puta k meni, jer su oni jednostavno ostali sjediti, pa

je tako i moje iznenađenje potrajalo dulje od njihovoga. Trede: ležao sam pod pravim brdom pijeska,

a oni nisu. Četvrto: imao sam samo dvije noge da pobjegnem, a oni su zajedno imali dvadesetak ruku

da me zgrabe. Peto...

— Prestani, jer inače do jutra nedeš svršiti svoje nabrajanje — upadoh mu u riječ. — Ja sam

predosjedao tu nesredu, pa se dogodilo upravo onako kako sam se bojao. Nisam te smio poslati. Ti

nisi dovoljno oprezan!

— Sidi, nemoj me grditi, ved grdi samoga sebe. Ja sam se vladao onako kako si ti želio, ali ti se nisi

vladao prema mojoj želji.

— Kako to misliš?

— Želio si da budem oprezan, pa sam i bio oprezan. Da je onda rub obale bio tako neoprezan da se

zajedno sa mnom uruši onamo kamo uopde ne spada, to moraš predbaciti njemu, a ne meni. Zatim,

kad su me uhvatili i kad sam sebi rekao da deš ti podi za mnom, poželio sam od srca da se i ti ne daš

uhvatiti. Jesi li možda udovoljio mojoj želji?

— Hm, nisam!

— Dobro! Uviđaš dakle da se ne smiješ ljutiti na mene, ved se moraš ljutiti na samoga sebe. Nemoj

me dakle grditi!

204

Mogao bih se glasno nasmijati. Lukavi je mališan sve sa sebe prebacio na mene i to tako lukavo da

nikako nisam mogao da jedino njega smatram krivim. On zat:m doda da bi izbjegao svaki napadaj:

— Vjerovao sam da si zaista onesviješten. Sigurno nisi bio?

— Nisam!

— Onda si čuo što sam odgovorio Pederu-i-baha-ratu?

— Jesam!

— Onda mi iskreno reci nisam li to dobro izveo?

— Izvrsno!

— Hvala ti! Tvoje me priznanje usreduje i uvjerava me da je duljina tvojega razbora ravna kratkodi

mojega. Mi smo dakle posve jednaki, pa smo izravnali račune s obzirom na to što su nas uhvatili

Perzijanci. Zato se možemo u prijateljskoj slozi posvetiti glavnoj stvari. Misliš li da de nam uspjeti da

se oslobodimo?

— Sigurno! .

— Kada? Gdje? Kako?

— Odviše pitaš odjednom. Moramo počekati da vidimo što de se dogoditi.

— Hode li nas izručiti Sefiru?

— Hode!

— Što de on učiniti s nama?

— On de nas, kako si to čuo od Pedera-i-baha-rata, smjestiti u apsu ruševine Nimrud.

— Slutiš li ti kakav je to zatvor?

— Mislim da je to ona podzemna prostorija u Birs Nimrudu u kojoj je bio zatvoren i naš bembaša iz

Bagdada. "

— Alah! Kako dolaziš na tu pomisao?

— Ima više razloga koji me dovode na to, ali o tome ne možemo sada opširno razglabati.

— Misliš li da postoji izlaz iz te prostorije?

— Gotovo sam u to uvjeren, ali se pitam samo može li se kroz taj izlaz provudi i čovjek. Desilo se što

mu drago, moramo nastojati da nas ne odvoje jednog od drugoga.

— To je tačno. Zato ja nedu, ako nas žele odvojiti, jednostavno dopustiti da nas razdvoje.

— Kako to kaniš izvršiti?

205

— To još ne znam, ali du u pravom času znati.

— Nedeš ništa znati. Budu li htjeli da nas razdvoje, učinit de to tako da mi to ne možemo spriječiti.

Uvjeren sam da demo se osloboditi, samo ne smijemo pustiti da se to otegne, ved i zbog naših konja.

U prvom redu moramo pretražiti naše spone. Jesu li tvoji prsti slobodni? . .

— Jesu.

— Meni su na žalost ruke svezali na leđima. Okrenut du se. Pogledaj možeš li me razvezati!

Okrenuo sam se na drugu stranu, tako da sam mu pokazao leđa. Odmah sam osjetio kako on unatoč

svojim svezanim rukama vrlo marljivo barata oko uzlova. Potraja četvrt sata kad osjetih da su uzlovi

olabavili. Pomogao sam mu, okredudi ruke i rastežudi remenje, pa mi je uspjelo da" najprije

oslobodim desnu ruku. Lijevu nisam odmah uspio osloboditi, jer su ti ljudi bili tako oprezni da nisu

remen ovili oko oba ručna zgloba zajedno, ved oko svakoga posebno pa su ga povrh toga još dva puta

provukli ispod pojasa.

Oslobađanje desne ruke tražilo je priličan napor i izazvalo trzaj koji se prenio na laku splav. Zateturala

je.

— Sto radite? — doviknu nam jedan od veslača okrenuvši se prema nama. — Ostanite mirni, jer

demo se inače izvrnuti, pa dete se morati udaviti.

Drugi je veslač bio oprezniji.

— Tko zna što oni to namjeravaju! — reče. — Lukavi su to psi! Pretraži im spone! Ja du dotle sam

veslati.

Čim sam to čuo, znao sam da se nalazim pred odlukom. Taj de čovjek svakako otkriti da mi je jedna

ruka slobodna. Što onda? Zar da dopustim da mi je opet sveže? Nipošto! Dodi de dakle do borbe, pa

demo svi popadati u vođu. Sve ako i ne padnemo u vodu, ipak su naši protivnici bili veoma premodni,

jer su imali oružje, i jer sam se ja mogao služiti samo jednom rukom. Borbu sam dakle morao izbjedi.

Preostalo mi je jedino da pobjegnem. Halef je bio svezan i nije mogao sa mnom. Jesam li ga smio

napustiti? A zašto ne? Ako opet steknem slobodu, mogao sam mu biti više od koristi nego ako

zajedno s njime ostanem zarobljen. Stavljao sam život na kocku. Noge su mi bile još svezane, a lijeva

ruka čvrsto privezana uz pojas. K tome je trebalo pretpostaviti da de oni pucati u mene, jer su obojica

imala pištolje. Koješta! Trebao sam samo brzo -iščeznuti u vodi, pa še nisam morao bojati tanadi.

Dakle, samo smiono naprijed!

Te su mi misli tako strelovito projurile glavom da sam stvorio odluku prije nego što se veslač nagnuo

nad nas. Šapnuo sam brzo Halef u:

— Budi bez brige, dodi du po tebe!

Onda sam se uspravio, i skočio preko ruba splavi u vodu. Valovi se zaklopiše nada mnom, no prije

toga čuo sam dvostruki krik. Moj je skok izbacio splav iz ravnoteže. Bila je građena kao okrugla

206

košara-, pa se morala zavrtjeti u krugu i sva je pažnja veslača bila u prvi čas usmjerena u to da svom

keleku povrate ravnotežu. Time sam dobio vremena i nisam oklijevao da ga iskoristim.

Upravo smo bili na jednom zavoju rijeke i u blizini desne obale. Sad sam morao što brže stidi do

kopna. Desna mi je ruka bila dovoljna za plivanje.

Utonuvši, trebao sam se samo pomodu nekoliko za-mahaja ruke okrenuti u željenom smjeru. Izronio

sam tek kad mi je ponestalo- daha. Ugledao sam košaru od rogoza tridesetak koraka ispred sebe.

Ponovo sam uronio, pa to nekoliko puta ponovio, sve dok nisam više mogao razabrati splav i prema

tome morao pretpostaviti da me ni ljudi sa splavi ne mogu otkriti. Sad sam ostao na površini i bez

osobita napora stigao do obale, odakle sam čuo kako oba ljutita gusara s Eu-frata urlaju.

Sjeo sam uz vođu i oslobodio se spona. Povukao sam pojas, sve dok se njegov stražnji dio, a s njirne i

moja šaka, ne pojavi sprijeda, pa je onda desnicom odvezao. Sad mi je na raspolaganju stajalo svih

deset prsti da odriješim remenje kojim su mi bili vezani zglobovi na nogama što ne potraja više od

jedne minute. Tako sam se opet mogao služiti i rukama i nogama, pa sam ponajprije mogao potražiti

konje.

Naša vožnja po Eufratu trajala je nepune tri četvrti sata, pri čemu smo morali ploviti niza sve zavoje

rijeke. Sad sam poznavao te zavoje, jer iako nismo mogli gledati preko ruba splavi, ipak su se u

gornjem dijelu isprepletena rogoza nalazile šupljine koje su nam dopuštale da virimo kroz njih. Nisam

dakle morao pratiti tok rijeke, ved sam ušao komadid puta na obalu, a onda krenuo u smjeru koji me

je morao dovesti do naših konja.

Ako je čovjek imao Winnetoua kao učitelja u trčanju na dugačke pruge, a povrh toga se upravo tako

lijepo osvježen i mokar izvukao iz vode, kao što sam se izvukao ja, onda može trčati s dvostrukom

brzinom. Ved nakon dobra pola sata ugledao sam desno vatru, a zatim stigao i do jarka gdje su se

nalazili naši konji.

Konji me dočekaše radosnim dahtanjem. Da je bio dan, oni bi od radosti zarzali. Ležali su upravo

onako kako sam ih ostavio. Pogladio sam ih u znak zahvalnosti što su bili tako poslušni. Zatim su se

morali uspeti iz jarka, jer sam se morao požuriti do Birs N'mruđa. Najradije bih odjahao prijeko Peder-

i-baharatu da njemu i njegovoj družbi pokažem kako su me dugo uspjeli zadržati. To bi uostalom bilo

beskorisno hvalisanje koje bi moglo i naškoditi, pa sam se toga odrekao.

Halefov Bark dobio je puške i ostale predmete, a na Asila Ben Rija uzjahao sam sam. Tako sam na

konju sad pojahao u smjeru iz kojega sam maločas stigao kao trkač.

Bio sam radoznao kakvi me doživljaji čekaju na Birs Nimrudu. Morao sam osloboditi Halefa. O mjestu

na koje de ga prevesti i o prilikama u njemu ovisilo je kako du ga osloboditi. Svakako sam odlučio da

nikome ne smije više uspjeti da me uhvati. Čovjek tako stvara odluke a pri tome je toliko kratkovidan

te se zbiva upravo protivno od onoga što je izračunao.

U BABILONSKOM TORNJU

207

Najradije bih pojašio u galopu, ali se to nisam usudio zbog brojnih isušenih kanala i jaraka i drugih

udubina koje sam morao prijedi. Unatoč tome sam toliko brzo napredovao da sam ved za tri četvrt

sata prešao karavanski put koji vodi u Kerbelu. Tada pro-đoh kraj Tahmasije i kasnije kraj Tel

Markeha, a zatim skrenuh prema Birs Nimrudu.

Ovdje sam opet trebao prikladno mjesto da sakrijem konje. Jučerašnje skrovište u kojem smo otkrili

tragove dikobraza bilo je izvrsno, ali se u tami dalo teško pronadi. Kad smo u rano jutro s vojnicima

poja-hali u Hile, neupadljivo sam, ali tačno proučio onaj dio ruševine kraj kojega smo prolazili. Sjetio

sam se nekog ureza u zidu koji je vjerojatno odgovarao mojim potrebama. Pojahah dakle u tom

smjeru i nisam promašio.

Sjahao sam i pobliže pretražio to mjesto. Nisam se prevario: ono je vrlo dobro odgovaralo mojoj

namjeri. Zato sam odveo konje u tu rasjeklinu, privezao ih o kolčide i zapovjedio im da legnu. Nisam

više imao noža, jer mi ga je Peder-i-baharat oduzeo. Uzeh dakle samo jedan revolver. Sve sam ostalo

ostavio ondje. Zatim pođoh u potragu za Halefom.

Prema mojim računima morao je stidi prije mene. Moj je bijeg sigurno natjerao njegove pratioce da

se što više požure. Pretpostavljao sam da je onaj aps u koji su nas željeli odvesti bivša tamnica našeg

bembaše. Znao sam gdje se nalazi ulaz u nju pa sam

tako znao i to kamo moram podi u potragu. Morao sam prijedi preko mjesta gdje su otvoreni i spaljeni

lijesovi. Pošao sam dakle onamo.

Bududi da sam poznavao kraj, nije mi pružao nikakvih poteškoda, no ipak sam pomno pazio da me

nitko ne čuje i ne ugleda. Iskorištavao sam svaki ugao, svaku izbočinu da bih najprije prisluškivao a

onda pošao dalje. To mi je oduzelo više vremena nego što ga zapravo smio utrošiti u taj svoj put.

Posvuda naokolo vladala je duboka tišina. Činilo se da se ni zrak ne pokrede. Bilo je kao da na tome

mjestu još vlada smrt koja je nekod, prije dvije tisude godina, pokrila svojim pokrivačem lakomisleni

Babilon. Prošao sam i kraj onoga mjesta s kojega sam sinod zajedno s Halefom promatrao spaljivanje

lešina, pa se ovdje nehotice zaustavili. Onda odjednom začuh neki prigušeni glas slijeva iz razmrvljene

opeke:

— Sidi!

Ta me riječ odmah odvukla ustranu. Zar je Ha-lefu uspjelo da sretno umakne i zar me je ovdje

očekivao, znajudi da du ga tražiti?

— Halefe, jesi li to ti? — šapnuh.

— Jesam. Dođi brzo ovamo, jer de te inače otkriti!

— Najprije se pokaži! Iziđi! — pozvah ga, natjeran svojom prokušanom opreznošdu.

— Evo me! Ali sada brzo dođi! Oni su u blizini, ovdje, tamo odostraga a i prijeko. Odmah de te

ugledati!

208

Halef je načas izašao iz svoga skrovišta. To je bio on, taj mali uskogrudi čovjek u odjedi koju sam

dobro poznavao.. Govoredi naglo je mahao objema rukama. Mora da je za mene zaista bilo opasno

da dulje ostanem ovdje. Kliznuo sam dakle prijeko k njemu i zavukao se među ruševine. Uto me

zgrabiše i tako me žestoko udariše po glavi kao da su me odalamili ušicom sjekire. Padoh na zemlju

kao klada.

Kad sam se opet osvijestio, ležao sam u dugačkoj uskoj prostoriji ne mnogo višoj od čovjeka, sa

zidovima od opeke. Zemljana uljanica koja je stajala u nekoj udubini u zidu osvijetlila ju je samo toliko

da se razabirala jedino najbliža okolina te udubine u kojoj sam mogao razabrati još nekoliko takvih

uljanica. U kutu, do kojega je dopiralo oskudno svjetlo, ugledao sam u tlu rupu koja je vodila u

dubinu. Kraj nje su ležale daske te različiti alat i užad. Odmah sam pomislio da je to onaj hodnik u

kojemu je ležao Dozorca sa svojim debelim Kepekom pa nam ga opisao. Zapao sam u stupicu, na

sredu u stupicu koju sam poznavao, premda još nikada nisam bio u unutrašnjosti Birs Nimruda.

Bilo je jasno da me to nije k sebi pozvao Halef. Da to nisam i sam uvidio, morao bih razabrati po tome

što je meka kojom su me uhvatili sada sjedila uza suprotnu stijenu hodnika i tako me oštro

promatrala da sam razabrao da je to moj čuvar. Bio je malen i uskih ramena, a nosio je Halef ovo

odijelo, što neka također posluži kao isprika da sam ga onako u tami smatrao Halefom. Videdi da ga

gledam, naceri se svojim golobradim licem i podrugljivo mi reče:

— Hvala Alahu da si se napokon probudio! Udarac što smo ti ga dali bio je malo prejak. Čini Se da

imaš željeznu glavu, jer bi svakom pravovjerniku taj udarac otvorio vrata raja. Zar ne, lukavo samo to

udesili?

Kad mu nisam odgovorio na pitanje, preodjeveni. krijumčar nastavi veoma samosvjesno:

— Vi se nazivate glasovitim ljudima pa se ne smijete čuditi što poznamo vaše osobitosti. Kad su

donijeli tvoga pratioca, Sefir je odmah rekao da deš ti podi u potragu za njima. Bududi da sam ja imao

jednaki lik kao on, morao sam s njime zamijeniti odjedu, a zatim se postavismo u zasjedu da te

dočekamo. Dali su mi mjesto kraj kojega si se vjerojatno imao prošuljati, a Sefir me je uputio da te

tako primamim u zasjedu kao što sam to i učinio. Naši su ljudi opazili da te tvoj pratilac uvijek zove

sidi. Tom mi je riječju uspjelo da raspršim tvoju prvu sumnju. Alah ti je oduzeo oštrinu vida i sluha, jer

bi inače morao opaziti da te zove netko drugi.

— Gdje se sad nalazim? — uptah ga.

Nisam očekivao da du čuti istinu. Upustim li se međutim u razgovor s njime, možda bih iz njegovih

riječi mogao proračunati nešto što mi zapravo nije htio kazati.

To bi sigurno vrlo volio znati? — nasmije se. — Izlit du na tebe dobrotu svojega srca pa du ti dati

željenu obavijest: ti se ovdje nalaziš u predvorju pakla u kojem te čeka đavo sa svojim podređenima

da ti pokaže kako treba s tebe zguliti kožu. Reci, kako ti se to sviđa?

— Posve dobro!

— Ne pretvaraj se! Vidim ja na tebi koliko se potajice bojiš! Uostalom, ne moram ti ništa ni redi jer i

sam znaš da de šejtan za tebe izmisliti sve ono najgore što te u paklu može zadesiti.

209

Taj je čovjek vjerojatno namjeravao da mi potanko opiše ono „najgore" ali nije dospio to učiniti, jer se

iz ved spomenute rupe začu neki šum kao da se koraci polako i pipajudi uspinju stepenicu po

stepenicu. Zatim se pojaviše tri čovjeka. Drugoga i tredeg nisam poznavao, ali sam zato to bolje

poznavao prvoga. Bio je to Sefir. Dobaci mi ispitljivi pogled, a zatim upita

moga čuvara:

— Kako vidim, taj se nitkov probudio. Jesi li razgovarao s njime?

— Jesam — odgovori mališan.

— Sto je rekao?

— Da mu se ovdje veoma sviđa.

— Nije to rekao Franak, ved je to rekao njegov očaj. Može dobro zamisliti što ga ovdje čeka. Ovdje su

drugi suci od onih u Hileu, a nema ni zida preko kojega bi mogao pobjedi. Sad na žalost nemamo

vremena da se njime bavimo, ali demo se zato kasnije to s vedom ljubavlju pozabaviti nj me. Odnesite

ga dolje! Dodi de k piškidmet bašiju. Drugoga mjesta nemamo. Ne smijemo ga odvesti k njegovom

šeiku Hadedina, jer budu li njih dvojica zajedno, odmah de skovati planove za bijeg, a to moramo

spriječiti.

— Smijem li opet uzeti svoju odjedu? — upita stražar. — Ne bih odjedu ovog prokletnika želio nositi ni

trenutak dulje nego što je potrebno.

— Uzmi svoje odijelo čim se spustimo! Sad zavežite ovom čovjeku oči! Ne smije ništa vidjeti! Zato mu

odvežite noge da uzmogne hodati i da ga ne morate nositi!

Krijumčari izvršiše njegov nalog. Morao sam ustati pa me odvedoše do rupe da siđem niz nju.

Nabrojio sam osamnaest stepenica što se slagalo s bemba-šinim opisom. Kad su ljudi dolje počeli

govoriti, čuo sam po zvuku njihovih glasova da se nalazimo u velikoj prostoriji. To je svakako bio broj

jedan od onih pet skrovišta što nam ih je Poljak nacrtao da nam protumači svoje doživljaje.

Poveli su me dalje. Zastor koji sam dotaknuo odao mi je da smo stigli u sobu broj tri. Ovdje čuvar

reče:

— Sad du uzeti odjedu Hadedina.

Opazio sam da je čuvar otišao nadesno pa sam iz toga zaključio da su Halefa smjestili u prostoriju broj

četiri. Perzijanac ga zadrži.

— Počekaj dok ne svršimo s ovim čovjekom. Jedna minuta više ili manje nije važna.

Zatim začuh kako se povlači željezni zapor i kako su zazvečale željezne šipke. Perzijanci su otvarali

zastor, sastavljen od čvrstih željeznih sipki koji sam ta-kođe poznavao.iz Dozorcinog izvještaja, pa me

gurnuli u sobu broj pet. Tek što smo ušli onamo, odjeknu neki glas:

210

— Napokon dolazite da me pustite na slobodu! Ne bih više mogao izdržati tako u okovima i u toj

tami!

.— Ipak deš morati još dulje izdržati — nasmije se Sefir. — Tako drage goste ne puštamo brzo.

— Ta ja sam učinio sve* što ste od mene zatražili! Sad i vi održite riječ pa me pustite na slobodu!

— Umiri se, ljubimce moj! Mi još nismo sasvim gotovi s tobom.

— Što hodete još?

— Ti si nam dao samo jednu doznaku. Mi tražimo više!

— Samo jednu? Ta vi ste i tražili samo tu jednu. Zaista je bila visoka! Iznos što sam ga ispisao na

doznaci predstavlja gotovo cio moj imutak!

— Upravo zato i nismo još gotovi s tobom. Mi ne želimo gotovo cio tvoj imutak, ved baš cio.

— Alah kerim — neka mi bog bude milostiv! Ta šta sam vam skrivio da me želite učiniti prosjakom?

Sjetite se da stanujem u vladarevoj blizini koja usreduje, te da de mi on staviti na raspolaganje čitavu

svoju mod da vam se osvetim!

Svi prasnuše u gromki smijeh, a Perzijanac podrugljivo nastavi:

— Ti si ili lud ili si silno glup. Ovisi samo o nama hodeš li imati prilike za osvetu ili nedeš. Ako ja

ushtjednem, ti nikad više nešed ugledati svoga vladara čija blizina usreduje. Treba samo da ti položim

dva svoja pištolja na čelo i da pritisnem otponac pa je svršeno s tobom i s čitavom tvojom osvetom!

Mora da je zaista uperio pištolj u njega, jer je komornik bojažljivo' zakriještao:

-- Stoj! Ne pucaj! Učinit du sve što od mene tražite!

— Dobro! Sad od tebe ne tražim više ništa nego da šutiš dokle god se nalazimo ovdje. Ne možemo

podnositi tvoje cvilenje. Došli smo samo zato da ti pokažemo da smo ti zaista skloni. Tužiš se da ti se

vrijeme oteglo: mi demo ti ga skratiti. Ovdje ti dovodimo druga s kojim možeš razgovarati. On je

određen za smrt pa de u ovoj prostoriji pred tvojim očima umrijeti, tako da de ti to pružiti prekrasnu

zabavu. Pogledaj ga samo. On je doduše...

— Pa to je efendija Kara Ben Nemzi! — prekine ga sad komornik.

Da mu pokaže moje lice, Sefir mi je skinuo povez s očiju i podigao uljanicu uvis.

— Zar ga možda poznaš? — brzo ga upita. — Odakle ga poznaš?

— Sreo sam ga putem u hanu gde se počeo prepirati sa mnom.

— Onda možete ovdje divno nastaviti svoju prepirku. Imate najbolju priliku, jer vas u toku narednih

šest ili sedam sati nitko nede smetati. Prije ga nisi poznavao?

211

— Nisam! Ali on pozna vas.

— Odakle to znaš?

— Kara Ben Nemzi me je opomenuo da vas se čuvam.

— Kako to?

— Rekao mi je da smjerate napadaj na karvan-i-piškidmet baši.

— Mašalah! Kako je to mogao znati? Reci kako si to doznao i tko ti je to odao?

Perzijanac se tim pitanjem obrati meni. Oči mu zablistaju, a krvavo crvena brazgotina na njegovu licu

potamni. Bududi da nisam odmah odgovorio, doda, zaprijetivši se:

— Govori odmah, jer du ti inače ja otvoriti zube! Ostadoh miran. — Nemoj sebi ništa umišljati! Ja

govorim samo ono što mi se sviđa. Iz tvojih riječi ra-zabirem da se za šest .ili sedam sati namjeravaš

vratiti. To mi je dovoljno da odlučim kako du onda s tobom govoriti.

— Dobro! Izvrsno! — nasmije mi se u lice. — Dakle nakon toga roka deš znati kako da saobradaš sa

mnom?

— Tako je!

— A ja znam ved sada, u ovom času, kako du se vladati prema tebi i kako de završiti naše poznanstvo.

Odavde nedeš izadi živ. Umrijet deš ovdje, a tvoja de smrt b'ti strašna, tako strašna da de ti se pakao

učiniti mjestom odmora.

— Vjerujem da to namjeravaš, ali sam isto tako uvjeren da se ovdje ne moram bojati ni tebe, ni smrti,

ni pakla. Isto tako vjerujem da de sudbina tebe mnogo brže ugrabiti nego što ti možeš zgrabiti mene.

— Pa ja te ved imam! — sikne na mene.

— Da, zasada, na kratko vrijeme. Ali kad sudbina zgrabi tebe, nede te više pustiti iz ruku. Ti me ne

možeš ovdje zadržati, jer si za to preslab.

Perzijanac ustuknu korak, pljesnu rukama u hinjenom začuđenju i podrugljivo mi dovikne:

— Kako si ti divan prorok! Želiš li da padnem pred tobom na koljena i da ti iskažem obožavanje?

Kažem ti da svatko koji govori kao ti boluje od neizlječive ludosti. Ubrzo deš vidjeti tko je opasniji, ja ili

ti. Iz mojih te ruku ne može nitko spasiti. Ovdje u Birs Nimrudu sam samo ja gospodar!

— Hvalisavce!

— Ja se ne hvališem. Ja samo poznajem svoju mod, a ti se usuđuješ da sumnjaš u nju. Cuj što du ti

redi! Kad svane novi dan, počet de tvoje smrtne muke, i samo deš onda svršiti o zalazu sunca ako me

budeš molio za milost. Inače de tvoje muke potrajati više dana.

212

— Onda i ti čuj što ja tebi velim! Na početku novoga dana bit de tvoja umišljena mod na kraju, a na

svršetku toga istog dana zgrabit de te šaka pravde. Sad smo obojica izgovorili svoje mišljenje pa demo

vidjeti što de se dogoditi.

Ove riječi nisam nipošto izgovorio svjesno i namjerno, ved ni sam ne znam kako sam bio ponukan da

ih izreknem. Sefir me omjeri s prezirnim pogledom.

— Da, vidjet demo što de se zbiti. Ja to znam ved sada, a ti deš doznati čim se vratim. Da bi u

međuvremenu dobio mali okus o užicima koji te očekuju, mi demo te sada usrediti onim položajem

udova koji daje silan užitak i na koji imaju pravo samo takva istaknuta gospoda. Taj položaj nazivamo

mi sa"adet--i-beden1. Svežite ga, ali tako čvrsto da se ne može ni maknuti!

Mogao bih se braniti, ali predvidivo bez ikakva uspjeha. Zato sam se odrekao otpora pa sam pustio da

sa mnom rade što god hode. Morao sam sjesti. Uzdigli su mi koljena do prsiju i ondje ih pričvrstili

pomodu užeta koje je vodilo oko moga vrata i sagibalo mi glavu sve do koljena. Oba kraja užeta ovili

su mi dolje nekoliko puta oko zglobova nogu i ondje ih čvrsto stegli. Zatim su mi ruke položili oko

koljena i ondje ih, bar kako su bili uvjereni, tako čvrsto svezali da im se činilo kako je posve nemogude

da bih mogao razvezati uzlove. Time je moje tijelo poprimio položaj koji na zapadu nazivamo

„vezivanjem u klade".

Namjerice sam se poslužio riječima „kako su bili uvjereni", jer ipak nisu posve postigli svoju svrhu, a

to nisu primijetili. Dok su mi vezivali podlaktice, * zglobove sam ruku postavio što sam god više

mogao jedan na drugi a pri tome laktove pritisnuo dolje što je više bilo mogude. Povučem li sad

laktove gore, i izvrnem li zglobove, petlje su morale .pmlohaviti, pa bi mi možda moglo uspjeti da

izvučem ruke iz njih.

1 blaženstvo tijela

U toj nadi me je krijepila povoljna okolnost da su mi ruke slobodno visjele dolje. Bududi da su mi

podlaktice bile čvrsto svezane jedna uz drugu, moji mučitelji nisu smatrali potrebnim da mi i šake

učine neškodljivima. Smatrali su da sam im u toj podzemnoj prostoriji tako siguran da za mene nije

bilo ni najneznatnije nade da im umaknem sve da i nisam bio svezan.

Kad su mi tako prividno oduzeli svaku mogudnost pokreta, odvukoše me u jedan kut. Sefir me je

zgrabio za rame, zaljuljao moje zgrčeno tijelo nekoliko puta kao ljuljačku gore dolje i rekao:

— To je dakle sa'adet-i-beden koja de ti punih sedam sati priređivati užitak i početak srede koju smo ti

namijenili. Sad se prijeti koliko god hodeš, a ja ti se mogu samo smijati.

— Podsjetit du te na te riječi — odgovorih — a onda se više nedeš smijati!

— Samo to učini, crvidu, ved se radujem tome! Rekavši to okrene se od mene i izađe, a ostala

trojica također za njim. Željezne šipke ponovo zazveče. Začu se škripa zapora a kod nas zavlada

potpuna tama. Tek što smo ostali sami, komornik reče:

— Tko bi i pomislio da ...

213

— Suti! — prekinuh ga. — Budi sad miran! Moramo prisluškivati!

Legnuo sam tako da mi je uho dodirnulo tlo i stao prisluškivati. Tanki zastor od željeznih šipaka nije

bio dovoljan da potpuno spriječi pristup valovima zvuka. Jasno sam čuo kako su ta četiri čovjeka iz

sobe broj tri prešli u sobu broj četiri, dakle k Halefu zbog njegove odjede. Otprilike nakon meset

minuta vrate se odande i prijeđu u prostoriju broj jedan da bi se, kako sam pretpostavio, uspeli u

hodnik. Jasno sam razabirao korake četiriju osoba pa sam dakle smio biti uvjeren da nijedan od njih

nije ostao da nas čuva. Ta i čemu? Smatrali su to suvišnim, a vjerojatno su vani trebali toliko ljudi da

se nikoga nisu mogli odredi.

Sada izvedoh pokušaj s uzetom ovijenim oko mojih ručnih zglobova koji sam maločas spomenuo.

Dobio sam malo prostora, ali ne toliko da bih mogao

izvudi ruku. Ipak sam je mogao bar okrenuti i time sam prstima dopro do čvora. Sad se radilo o tome

da ga odriješim u što sam utrošio četvrt sata. Dok sam se još time bavio, komornik reče:

— Prisluškuješ li još ili smijem li sad govoriti?

— Smiješ, ali posve tiho — šapnuh. — Možda se netko potajice došuljao ovamo da nas prisluškuje.

— Reci kako si došao ovamo? Ta vi ste krenuli prema Bagdadu?

— To smo samo prividno učinili. Vratili smo se zaobilaznim putem da vas spasimo.

— Da — nas — spasite? Ta ti si i sam zarobljen!

— To me ne smeta. Ili zar možda tebe smeta moja prisutnost?

— Ne! Kako si došao na tu pomisao? Zašto me to pitaš?

— Jesi li zaboravio- ono što si nam doviknuo u hanu? Tvoje su riječi glasile: „Nemojte se više nikad

pokazati pred mojim očima, jer du vas inače udariti nogom". Udari me dakle sad nogom!

— Efendijo, ne smiješ ono što- sam ti rekao primiti doslovno tako kako je zvučalo, pogotovu jer se sve

dogodilo drukčije nego što sam ja mislio. Da sam poslušao tvoju opomenu, ne bih sad ležao ovdje, a

moji pratioci ne bi bili umoreni!

— Umoreni?

— Jeste! Sva jedanaestorica. Stajao sam kraj njih i morao sam promatrati kako ih ubijaju a nisam im

mogao pomodi. Za njihov sam život nudio mnogo mnogo novaca, ali čovjek kojega nazivaju Sefirom

smijao mi se i izjavio da ne smije na životu ostaviti nijednog svjedoka, te da de on moj novac i onako

posve sigurno dobiti.

— Ubijeno je jedanaest ljudi! Pa to je upravo đavolski! Pripovijedaj kako ste pali u njegove ruke?

— Stigli smo u Hile, pa sam odmah potražio san-džakija. Kod njega sam našao Sefira ...

— I onda ste govorili o meni?

214

— Nismo! Govorili smo samo o mom putovanju i o opasnostima koje u ovom predjelu vrebaju na

svakog imudnog hodočasnika.

— To je izvrsno smišljeno! Uvjeren sam da je sam Sefir poveo razgovor o tom predmetu.

— Dobro si naslutio. Sandžaki mi je obedao svoju zaštitu, ali me je Sefir opomenuo da ga se čuvam.

— Potajice?

— Jeste! Potražio me je kad sam onda ostao sam i rekao mi da je sandžaki u sporazumu s

razbojnicima i da dobiva velik dio plijena.

— I ti si mu to povjerovao?

— Zašto da mu ne povjerujem? Takve se stvari događaju, i to ne samo ovdje u zemlji Turaka, gdje

službenici često godine i godine uzalud čekaju da im se isplati plada, pa zato moraju mračnim

putevima zarađivati novac. Sefir mi je u povjerenju saopdio da i on želi podi na sveta mjesta, ali da se

samo dobro čuvao da ne povjeri sandžakiju kako ved iste večeri želi i sam krenuti. On da je ljude iz

svoje karavane, same miroljubive i pouzdane Solaibe, ostavio kod ruševina, pa de podi na put, ne

rekavši sandžakiju ni riječi o tome.

— On te je dakle pozvao da mu se priključiš?

— Nije, nego sam ga ja za to zamolio.

— Upravo je to i namjeravao postidi.

— Tako je! Samo što ja to na žalost nisam slutio. Pojahao je naprijed da nas počeka pred zgradom, a

mi smo pošli za njim. Kad smo ga stigli, poveo nas je kao vođa.

— Smatrao sam ga dakle opreznijim nego što je bio. Vjerovao sam da de se pobrinuti za alibi.

— Što je to alibi?

— To je rer matra1, dokaz da se optuženi u vrijeme zločina nalazio na drugom mjestu, a ne ondje gdje

se dogodio zločin. Pretpostavljao sam da de ostati kod sandžakija u Hileu i da de pustiti da vas

napadnu takozvani Solaibi. On bi dakle mogao dokazati da nije prisustvovao napadaju.

— Zašto si se poslužio riječju „takozvani".

— Jer ti ljudi nisu pošteni Solaibi, nego su grabežljivi Gasaji.

— Alah! Upravo zato što je rekao da su njegovi pratioci Solaibi imao sam u njih puno povjerenje, jer

1 „na drugom mjestu"

znam da se pripadnici toga plemena žacaju svake ratničke djelatnosti.

— Baš zato da pobudi tvoje povjerenje nazvao je svoje ljude Solaibima. Da si mi u hanu povjerovao,

ne biste bili pali u njihove ruke. Nastavi sada!

215

— Pošli smo dakle prema ruševinama, ali ne znam u koji njihov dio, jer je bilo tamno, a ja ne poznam

taj kraj. Pojahao sam s njime na čelu, a moji lj«di za nama. Između nas i njih ostalo je nešto prostora.

— Oh, upadoh mu u riječ. — Sefir te je htio odvojiti od njih, jer si ti imao ostati na životu.

— Tako je! Odjednom odjeknuše iza nas krikovi. Kad sam se okrenuo, ugledah svoje ljude u borbi s

nekim strancima.

— Odmah si požurio onamo da im pomogneš?

— Htio sam to učiniti, ali me je Sefir kundakom svoje puške udario po glavi da sam pao s konja.

Skočio je za mnom i svezao mi ruke na leđima, prijetedi mi pri tome da de me odmah probosti, ako

viknem ili se samo pomaknem.

— Jesi li ga poslušao?

— Jesam. Što sam mogao drugo učiniti? Kažem ti da nisam kukavica, ali u takvom položaju ne

pomaže ni najveda smionost. To sam vidio i po svojim ljudima. Nekoliko ih je bilo mrtvo, a druge su

svezali kao i mene pa ih zajedno s konjima odveli do nekog zaklonjenog mjesta, gdje su pripalili malu

vatru pa nam pri svjetlu te vatre ispraznili džepove i oteli sve što smo imali uza se. Onda su moje

ljude jednog za drugim bijedno zaklali. Jesi li ikad gledao kako kisab1 kolje životinje?

— Jesam.

— Tako, upravo tako je izgledalo kad su im redom zabadali noževe u srce. Spopadne me jeza kad

pomislim na to! Jedino sam ja smio ostati na životu, jedino ja, jer sam imao potpisati isprave što su ih

ti ubojice željeli pokazati da bi dobili novaca, mnogo novaca,

— Jesi li to ved učinio?

— Jesam! Misliš li možda da to nisam smio učiniti? Sefir je stajao kraj mene s golim nožem u ruci

1 mesar

i zapovjedio mi to. Da sam samo trenutak oklijevao, probo bi i mene.

— Gdje si to potpisao?

— U susjednoj sobi.

— Ima li tamo pribor za pisanje?

— Ima pribor za pisanje i sve što je potrebno. Isprave sam morao zapečatiti svojim prstenom koji su

mi oduzeli. Sefir je sve to izvadio iz velikog sanduka okovanog željezom. Ključ toga sanduka nosi

ispred prsluka na uzici oko vrata. Ondje sam ugledao novaca, mnogo srebrnoga i zlatnoga novca.

Pokazao mi je i svjetlucave dragulje.

— Kako? Pokazao ti ih je?

216

— Jeste! Nemoj se čuditi! To je istina, jer sam to vidio svojim očima! Bilo je to jedno čitavo brdo

bogatstva!

— Krivo si me razumio. Nipošto se ne čudim tome bogatstvu. Mene se bogatstvo ne doimlje, ali to

što ti je on dobrovoljno pokazao svoje blago, nije za tebe dobar znak.

— Kako to?

— Ti se nadaš da deš se ubrzo osloboditi?

— Sigurno! Morat du doduše još jednom potpisati, kao što si maločas čuo, a onda de me on pustiti na

slobodu.

— Je li ti tvoj mučitelj to obedao?

— Jeste!

— I ti si povjerovao?

— A zašto da ne povjerujem?

— Čovjek ne bi smatrao mogudim da možeš još i pitati! Sefir je dao umoriti tvoje ljude da ne bi bilo

svjedoka njegova zlodjela. Ostavi li tebe na životu, onda si ti ipak svjedok toga zločina. Daj malo

razmisli!

— Alah! Alah! Razumijem što misliš.

— Kad razbojnik pokaže nekome svoje blago, onda to čini samo u slučaju ako je uvjeren da dotični

čovjek ne može ništa odati. Tu sigurnost pruža jedino smrt.

— Mebada — daleko od toga! Dao si da zavirim u ponor, crn kao dubina prokletstva.

— Iskren sam prema tebi! Ti si me ved jednom nagradio nevjerovanjem pa si to morao skupo platiti.

Ako me sad ponovo ne budeš slušao, onda si izgubljen. Nedeš nikad više ugledati nebo, nego de te

ovdje isto tako zaklati kao što su zaklali tvoje ljude.

— Jesi li uvjeren u to?

— To je moje čvrsto, nepokolebljivo uvjerenje.

— Onda neka mi Alah bude milostiv! Moram ti povjerovati, premda to ne želim. Kad razmislim o

tvojim riječima i o opakosti tih ljudi — kad pomislim kako su hladnokrvno pobili moje pratioce, onda

ne mogu drugo ved da povjerujem da sam zaista izgubljen!

Sad kad je razabrao što ga očekuje poče jadikova-ti i plakati. Molio se Alahu, cvilio od straha i stao mi

davati kojekakve beskorisne i neprovedive prijedloge kako da se spasimo. Meni je u međuvremenu

uspjelo da razvežem uzlove i oslobodim ruke. Preostali dio zadade da skinem uže s vrata, koljena i

nogu bio je prava sitnica. Zatim ustadoh, pa počeh s beskrajnim užitkom ispravljati i protezati ruke i

noge. Neka se sad pojavi Sefir sa svim svojim ljudima — ja ih se nisam bojao!

217

Najprije sam pošao u onaj lijevi ugao na koji me je upozorio Dozorca pa sam ondje pretražio tlo.

Ovdje se zaista nalazila niska i široka hrpa izmrvljene opeke, tako fine i lagane da sam u nju mogao

zavudi ruku gotovo do pazuha, ne naišavši na neki osobiti otpor. Zatim priđoh ulazu da opipam vrata

od željeznih sipki. Ovuda nismo mogli izadi. Bududi da su pri tome šipke tiho zazvečale, piškidmet baši

me opomene:

— Čuj! Je li netko na vratima?

— Nije, to sam bio ja — odgovorih mu.

— Ti? — upita začuđeno. — Sad čujem tvoj glas odozgo. 'Zar si ustao? Kako si došao do vrata? Ta ti si

svezan!

— Bio sam, ali više nisam. Dok si ti tamo jadi-kovao, ja sam radio i oslobodio se spona. Sad du odve-

zati i tebe.

— Alah, Alah! Kakva li me je to sreda zadesila! Daj požuri ovamo, efendijo, i oslobodi me! — Oslobodi

me!

— Ne tako glasno! Zapravo te ne mogu osloboditi.

— A zašto ne možeš?

— Jer deš me ti, čim ti se približim, udariti nogom.

— Ne govori tako! Oprostimo i zaboravimo što je bilo. Izjavljujem ti da te smatram veoma dobrim i

plemenitim čovjekom. Zaista sam uvjeren u to.

— Da, sad kad ti mogu biti od koristi sad me hvališ, ali dosad si me nazivao psetom. Ipak du ti se smi-

lovati i nedu te ostaviti ovdje dok se vrati Sefir. Kako si svezan?

— Noge su mi vezane jedna uz drugu, a ruke vezane uz tijelo.

— Onda mi nede biti teško da te oslobodim. Kleknuo sam kraj komornika, pa sam bez mnogo

muke skinuo s njega ona dva užeta, a on skoči na noge i stane tako neoprezno davati oduška svojoj

radosti da sam mu morao zapovjediti da šuti.

Sad se radilo o tome da onaj kut pretražim tačnije nego što sam to maločas učinio. Pri tome mi je

komor-nik mogao pomodi. Odstranili smo izmrvljenu opeku, vadedi je objema rukama i odbacujudi je

na stranu na tlo. Ovdje ne samo da je bilo brašno od opeke ved i mnogo prhkih komadida opeke. Tako

smo uskoro iskopali jamu koja je postajala sve dublja. Posao nam je brzo odmicao. Kad smo stigli

metar duboko, naiđo-smo na čvrsto tlo. Brašnasta masa nastavljala se desno i lijevo u Vodoravnom

smjeru. Nalijevo je ulazila u unutrašnjost zgrade, a nadesno je vodila iz nje. Zato smo nastavili kopati

u tom smjeru što je sad bilo malo teže s obzirom na to da smo morali masu izvlačiti iz hodnika. Ja sam

kopao naprijed, izbacivao brašno u komornikov pojas koji je ležao iza mene a on ga je onda, svinuvši

svoj pojas u obliku vrede, izvlačio u sobu i ondje ga istresao. Ubrzo sam naišao na posve neznatan

otpor i opazio da je dovoljno da tu laku masu guram naprijed. Puzao sam dalje i dalje, a Perzijanac za

218

mnom. Osjetio sam da udišerh svježi zrak. U hodniku više nije bilo komadida opeke, a malo zatim

nadošao mu je kraj. Unatoč tami razabrao sam da se desno i lijevo uzdižu visoki zidovi te da se ispod

mene nalazi neka šupljina, a iznad nje mali komadid neba na kojemu su svjetlucale zvijezde.

Prepoznao sam taj prostor sličan ventilacionom otvoru koji je ležao preda mnom: bilo je to boravište

diko-braza u kojemu smo jučer bili sakrili svoje konje.

Ležedi u jami tako da mi je glava virila iz nje, pogledao sam na hrpu ruševina koja se uzdizala uza zid.

Nedostajala su još dva metra pa bi doprla do mene. Dikobrazi su se do toga otvora uspeli uza zid

služedi se šupljinama nastalim uslijed toga što su se pojedine opeke razmrvile. Ja se nisam mogao

njima poslužiti, pa sam se jednostavno pustio da padnem dolje na hrpu, što nije bilo opasno, jer je

hrpa bila mekana. Perzijanac začuđeno proviri kroz rupu.

— Gdje se nalazimo? — upita.

— Opet na slobodi. Siđi. Spašeni smo!

— Alhamdulilah! Spašeni smo! Na slobodi! Lako tebi govoriti. Kako da siđem dolje? Ta tu nema lje-

stava!

— Zar sam ja trebao ljestve! Ti zaista previše tražiš od srede. Ne bi li možda poželio da ti pošaljem

nosiljku i da te u njoj onda odnesem dolje. Povedi se za mnom i skoči! Ili ostani u svojoj jami i pusti da

te Sefir iz nje izvadi. Ja odlazim. Laku nod!

Okrenuo sam se i sišao niz hrpu ruševina. Zatim iza mene nešto zatutnji: vrhovni komornik je sletio

kraj mene zavijen u oblak prašine i doviknuo mi: "

— Stoj! Stoj! Povedi me sa sobom, povedi me sa sobom! Nikako nedu ostati ovdje!

— Ne! Ti mene moraš povesti sa sobom, jer si me ved pretekao! — odgovorih mu smijudi se i

spuštajudi se za njim.

Kad sam stigao do njega, stajao je dršdudi čitavim tijelom. Tapšao se po odijelu da istjera iz njega

prašinu i jadikovao:

— To je bio strašan skok, glavom naprijed! Nikad se više nedu usuditi da takvo nešto izvedem! Ti si

me lijepo mogao spustiti dolje! Na svakom mjestu svoga tijela imam osjedaj da sam dobio bastonadu.

— Raduj se što nisi svoju slobodu morao platiti skuplje, ved samo s tim osjedajem. Umiješ li dobro

jahati?

— U to ne smije nitko sumnjati.

— To je dobro, jer demo odjahati u Hile.

— Zato su nam potrebni konji.

— Konje imam. Skriveni su ovdje u blizini. Za jedan sat moramo biti ondje.

— Ali donde trebamo tri sata. Zašto tako brzo?

219

— Jer mnogo prije zore moramo opet biti ovdje.

— Opet ovdje? Kažem ti da me nijedna sila na svijetu ne bi dovela ovamo!

— O tome demo kasnije govoriti. Sad naprijed!

— Sto deš usred nodi u Hileu?

— Dovest demo ovamo vojsku pa demo zarobiti Sefira i sve njegove lopove.

— To je sjajna zamisao! Budu li s nama vojnici, onda du i ja opet dojahati amo.

— Onda dođi!

Spustili smo se iz ruševina. Kad smo sišli dolje, zastah osluškujudi. Ništa se nije dalo ni vidjeti ni čuti.

Krenusmo nadesno, pa smo nakon pet minuta stigli do mjesta gdje su stajali naši konji. Ovdje smo

isprašili odijela da se riješimo prašine od smrvljene opeke. Uzeo sam svoje oružje, Perzijancu dao

Hale-fovo, a zatim zajahasmo konje da bismo otišli iz Birs Nimruda. Uostalom, nadali smo se da demo

ga ubrzo opet ugledati.

Kako sam poznavao put, mogli smo se usuditi da unatoč tami pojurimo galopom, jer nismo smjeli

gubiti vremena.

Najprije sam skrenuo prema putu koji je iz Hilea vodio u Kefil, a kad smo došli onamo, potjeran konje,

doviknuvši im vedri „kavem"1! Oni pojuriše ravnom krajinom na kojoj nije bilo nikakvih zapreka.

Komornik se također pokazao kao dobar jahač, tako da smo brzo napredovali. Samo dva puta

dopustih konjima da pođu polaganije, tako da smo za nepuni sat ugledali prve kude Hilea.

OSMAN - PASA

Bududi da sam znao gdje se nalazi sandžakijev seraj1 nije mi bilo teško da ga pronađem po tami.

Držao sam da du morati kucati na vratima jer je ved bilo kasno, ali ne samo što su vrata bila širom

otvorena, ved smo, ujahavši u dvorište, opazili da je rasvijetljen i ulaz u sandžakijev stan. Pojahali smo

onamo i sišli s konja. Pred vratima su stajala dva stra-žara koja danju nisam opazio.

— Je li sandžaki budan? — upitao sam.

— Jeste! — odgovori jedan od vojnika.

— Moramo odmah k njemu. Pridržite naše konje!

— Ne smijemo nikoga propustiti.

— A zašto?

— Iz Stambula je stigao neki oficir, padišahov poslanik. Razgovara sa sandžakijem pa ga ne smijemo

smetati.

— Ipak moramo k njemu. Evo vam da osvijetlimo vašu dobru volju!

220

Utisnuh mu u ruku nekoliko srebrnjaka. On ih prinese k svjetlu da pogleda koliko ih je, a zatim reče:

— Gospodaru, tvoja dobrota premašuje zapovijedi koje smo dobili. Dajte svoje konje mom

arkadašu2, on de ih dobro čuvati. Ja du skočiti u kudu da dozo-vem kol agasija, komandira straže.

1 palaca 1 drug

Nestade i vrati se s oficirom. Obradovao sam sc videdi da je to čestiti Amud Mahuli koji je tako čvrsto

vjerovao u moj utjecaj na seraskera. Kad me prepozna, "začuđeno pljesnu rukama:

— Ti si to, ti? Efendijo, to je smiono, to je štoviše ludo smiono od tebe. Uhvatit de vas, zatvoriti i

osuditi. Sandžaki se silno razbjesnio zbog vašega bijega!

— Ne bojim ga se. Odvedi me k njemu. Moram mu saopditi nešto vrlo važno što ne dopušta nikakve

odgode.

— Sto se dogodilo? Zašto si se vratio?

— Sad nemam vremena za pripovijedanje, jer mi je važna svaka minuta, ali ubrzo deš doznati što želiš

znati. Daj nas dakle odmah najavi.

— Vjerojatno vas uopde nede primiti sandžaki, ved sultanov izaslanik.

— Tko je to?

— To je neki general. Ne znam kako se zove. Uvečer je stigao iz Bagdada, pa otada vladaju u kudi

same tajne. Sabrani su svi visoki sandžakovi službenici, pa i nekoliko oficira koji nešto potajno

vijedaju. Kad bih znao da deš me zaista pohvaliti u svom izvještaju, nešto bih ti povjerio.

— Spomenut du te, pa du te ved i u Bagdadu preporučiti.

— Povjerovat du ti dakle. Dođi ovam.

Uze me za ruku, odvede me u stranu i šapne mi u uho:

— Mislim da stvar sa sandžakijem ne stoji baš najbolje. Ja sam iza vrati ju čuo strogi generalov glas, a

zatim kad sam ušao u sobu, bilo je sandžakijevo lice tako smeteno da sam povjerovao da se protiv

njega nešto loše sprema. Otkako je general ovdje, nije sandžaki izdao ni jednu jedinu zapovijed, pa se

dakle čini da ne smije više zapovijedati. Zbog toga mislim da nedete govoriti s njime, ved sa

sultanovim glasnikom.

— To mi je drago. Najavi nas dakle!

— To ne smijem. Samo pozvanim osobama smijem dopustiti da uđu, pa samo zbog tvog izvještaja

činim iznimku, zbog koje du vjerojatno dobiti oštar ukor. Najaviti vas ne smijem, ali ja ne mogu cijelo

vrijeme

biti na vratima, pa ako me koji čas nema ovdje, i vi uđete, ja nisam tome kriv.

— Gdje su ta vrata?

221

— Uspnite se tamo desno uza stepenice pa dete se nadi ravno pred njima. U prvoj sobi nalazi se moja

straža koja de vas odbiti. Vaša je stvar kako dete se tu snadi. Morate udi u drugu prostoriju. Ja sad

odlazim, jer ne smijem znati za vas.

Amud Mahuli iziđe na dvorište, a ja se uspeh stepenicama i otvorih spomenuta vrata. U sobi je bio

jedan onbaši1 s pet vojnika. Priđe k nama da nam zakrči put, ali ga odgurnuh ustranu, rekavši strogo

— Ruh min haun!2 — što ga je tako zapanjilo da smo nas dvojica prije nego što se on snašao bili ved u

susjednoj sobi.

Tu je na jastucima duž zidova sjedilo nekoliko službenika, pušedi. Malo podalje sjedilo je nekoliko

oficira, a na drugoj strani, sam i posve odijeljen od njih, sjedio je sandžaki, bez čibuka, i sav klonuo u

se. Kad smo ušli, podigne glavu. Videdi tko je došao, brzo skoči na noge, požuri prema vratima iza nas

i ondje raširi ruke da bi nam spriječio bijeg pa viknu:

— Eto, to je taj pobjegli lupež, eto ga opet! Zgrabite ga! Uhvatite ga da ponovo ne pobjegne!

Ostali se brzo podigoše sa svojih sjedala i zagledaše se u nas iznenađeno. Okrenuo sam se sandžakiju i

mirno mu rekao:

— Ne uzbuđuj se! Ne pada nam na um da izađemo iz ove sobe prije nego što postignemo svoju svrhu.

Požurili smo ovamo da govorimo s tobom. Nadam se da imaš vremena?

— Vremena? Da, za tebe imam vremena, veoma mnogo vremena, ali samo za to da te dadem svezati

i baciti u tamnicu!

— Do toga nede dodi, jer u tamnicu ne spadamo mi, ved posve drugi ljudi. Ti se jučer počinio

neoprostive pogreške. Morao bi ih skupo platiti. Požurili smo ovamo da ti pružimo prilike da ih opet

popraviš. Imam dakle pravo da od tebe očekujem zahvalnost.

1 desetar « Odlazi!

— Zahvalnost? — nasmije se glasno i podrugljivo. — Da, dobit deš zahvalnost bastonade, nju deš

dobiti! Vi zločinačka klateži, vi dete...

Uto se podiže zastor pred vratima i pojavi se neki oficir u uniformi turskog generala pa oštro upita:

— Kakva je to dreka i buka u mojoj blizini? Zar se. vi tako obazirete na padišahovog izaslanika, da...

Nije dalje govorio. Opazio je mene, i odmah je ozbiljan izraz njegovog lica ustupio mjesto

prijateljskom smiješku. Sandžaki to nije opazio, pa brzo upadne:

— Hasretine,1 ovdje stoji silno opasan lupež koji mi je danas pobjegao. On je krijumčar, kradljivac,

razbojnik i ubojica, pa ga treba odmah zgrabiti!

General ga prezirno pogleda.

— Ja du ga odmah zgrabiti, i to za ruku.

Priđe mi, uhvati me za ruku i srdačno ih stisne, a zatim me pozdravi njemačkim jezikom:

222

— Koje li radosti da vas neočekivano nalazim ovdje! Tome se doduše ne čudim, jer sam maločas

doznao da se nalazite u ovom kraju, pa sam odlučio da du vas potražiti, da du vas posjetiti.

— Ako vaša ekselencija nije iznenađena, ja sam svakako iznenađen — odgovorih. — Nisam mogao ni

slutiti da se nalazite u Irak Arabiju, a pogotovu ne ovdje u Hileu. Vidim da ste u neočekivano kratko

vrijeme prekoračili čin pukovnika. Smijem li vam čestitati, gospodine generale?

— Hvala vam! Odabrali su me da u delikatnoj stvari hitno otputujem u Hile da bih, opremljen

potrebnim punomodima, iznenadio i preslušao ovdašnjeg sandžakija.

— Ah! Dakle je pod određenom sumnjom?

— Ne radi se više o samoj sumnji, ved je meni uspjelo da protiv njega saberem dokaze. Vi znate da se

šah Nassir-ed-din pokušava domodi Bagdada. Prije nekoliko godina iskoristio je teške prilike u kojima

se nalazila Turska, da zatraži Bagdad, ali je naišao na neočekivani otpor. Sad se sve više javljaju znaci

da pokušava na drugi način ostvariti tu svoju namjeru,

1 ekselencijo!

a pri tome je ovdašnji sandžaki veoma optereden. Nisam ovdje još sve ispitao, ali ved sada znam da ga

najprije očekuje skidanje s položaja, a zatim još i vede kazne. On je i s vama i s vašim dobrim Halefom

postupao tako da je zbog toga zaslužio i više nego ukor.

— Ekselencija to znade?

— Ja sve tačno znam. Mir alai koji vas poznaje sve mi je pripovijedao.

Pokaza pukovnika koji je za njim ušao u sobu. Bio je to onaj čovjek koji se za vrijeme makemija tako

ljubazno zauzeo za nas.

— Taj je pukovnik — nastavi general — čestit čovjek, pa sam njegovom potporom ovdje ved mnogo

doznao. Ja du ga preporučiti na pravome mjestu.

Kad je to rekao sjetih se Amuda Mahulija pa zato upitah generala premda sam mu zapravo morao

saopditi mnogo potrebnijih stvari:

— Vaša ekselencija govorila je o punomodima. Bi li se te punomodi možda mogle protezati i na to da

se jednog starog i zaslužnog kol agasija usredi višim činom?

Nasmiješi se i pogleda me u lice:

— Zar je za vas stekao zasluge?

— Velike zasluge!

— To padišah mora nagraditi. Vi znate da se kod nas, a pogotovu u toj dalekoj pokrajini, dade učiniti

mnogo toga što se drugdje ne bi smjelo dogoditi. Olakšat du dakle vaše srce viješdu da mi nede biti

teško da ga unaprijedim u čin alaj eminija ili bem-baše. Hodete mi redi kako vam je bio od koristi?

223

— Molim vas da to smijem učiniti kasnije, jer u ovaj čas nemam za to vremena. Kod mene je sad

važna svaka minuta. Radi se o tome da se uhvati opasna zločinačka banda i da se pri tome

domognemo lovine kakve ovdje vjerojatno još nije bilo.

— Stoji li to u vezi s vašom prisutnošdu u Birs Nimrudu, s vašim hapšenjem i vašim bijegom?

— U vrlo uskoj vezi.

— Onda mi sve ispripovjedite brzo, ali kratko i jezgrovito, jer nemate vremena. Koliko vas poznam,

sigurno se radi o veoma važnoj stvari pa de mi biti

milo budem li i ja mogao sudjelovati u jednom doživljaju Kara Ben Nemzija.

— Ah, što se toga tiče, vaša se ekselencija ved nalazi usred toga događaja — nasmijah se — pa bi vam

zaista bilo veoma teško da se izvučete iz njega.

Sad sam mu podnio željeni izvještaj koji on primi s napetom pažnjom. Može se zamisliti kako se

njegovo prijateljsko držanje prema meni dojmilo svih prisutnih. Bududi da smo razgovarali njemački,

nisu doduše razumjeli nijednu riječ našeg razgovora, ali su ipak morali opaziti da stojimo u srdačnim

odnosima.

Adolf Farkaš, rođen u Moravskoj, a kasnije madžarski oficir, bio je za vrijeme madžarske bune Bemov

ađutant pa se pri tome više puta odlikovao'. Nakon tih borbi prešla su obojica u tursku službu i

primila islam, Bem pod imenom Amurat paša, dok je Farkaš odabrao ime Osman; kasnije je dobio čin

paše, pa se sad zvao Dsman-paša. Za vrijeme rata godine 1893. Omer paša ga uze za svojeg ađutanta.

Isto se tako iskazao i u ratu godine 1877. Za te zasluge imenovan je pukovnikom, a ubrzo zatim i

generalom. Istodobno bio je profesor vojne akademije u Carigradu te je i inače uživao povjerenje

padišaha kako je to dokazivalo i njegovo sadanje poslanje u Bagdad i Hile. Upoznao sam ga u

Stambulu pa sam u njegovom društvu pri živahnom razgovoru popio mnogu šalicu kave i popušio

mnogi čibuk. Sad smo se tako neočekivano sreli u sandžakijevoj sobi, pa je on sa sve više pažnje

saslušao pripovijest o mojim doživljajima. Kad sam svršio, protare radosno ruke i reče:

— To je zaista zamamno pa uviđam da ne smijete gubiti vremena. Veoma bih rado izjahao s vama i

sudjelovao u tom hvatanju, ali me dužnost drži ovdje. Ne smijem se pomadi od sandžakija, a

neodgodiva istraživanja potrajat de još čitavu nod. Ipak vam stavljam na raspolaganje sve što god

zatražite. Recite mi samo čime vam mogu poslužiti? Jeste li ved smislili ratni plan?

— Ne bih li radije taj cezarovski i napoleonovski posao prepustio vašoj ekselenciji? Meni se radi samo

o tome da opet dobijem svoga Halefa neozlijeđenog.

Sve je ostalo stvar ovdašnje uprave kojoj ja sve rado prepuštam, svjestan da sam ispunio svoju

dužnost.

— Vi ste diplomat! Ako stvar ne uspije, na vas ne pada nikakva odgovornost. Znade li ved sandžaki da

je piškidmet baši napadnut i opljačkan i da su svi njegovi pratioci mrtvi?

— Vjerojatno nema o tome ni pojma.

224

— Onda mu nedemo ništa ni redi. Otkako sam čuo vašu pripovijest ne mogu se naime osloboditi misli

da je u pogledu svojih veza s Perzijom bio pristan prijatelj takozvanog Sefira. Taj je čovjek posrednik.

Ne mislite li i vi tako?

— Jeste! To je on ili je Peder-i-baharat, a možda i obojica. Okolnost da su se obratili baš tom sandža-

kiju čini se da ima dva razloga.

— Koje?

— Ponajprije, sandžaki je poznat kao potkupljiv čovjek, a s druge strane sveta mjesta do kojih je šah-

in-šahu sigurno najviše stalo stoje pod njegovim zapovjedništvom.

— To je tačno. Vi mi otvarate oči.

— Osim toga mora postojati važan razlog, zbog kojega se tako protuzakonito vladao prema Sefiru. On

je njemu, inozemcu, dopustio da sudjeluje u make-miju, pa mu je štoviše dozvolio da se miješa u

preslušavanje. To nam dopušta da zaključimo da između njih postoje sumnjive veze.

— Slažem se! Mi demo im ved udi u trag. Ipak vas upozorujem da smo nešto važno zaboravili: nismo

sami ovdje. Dužan sam da prisutnima dadem objašnjenje.

Okrene se sandžaki ju i reče mu turski:

— Maločas si govorio o skitnicama, krijumčarima, kradljivcima, razbojnicima i ubojicama. Kao dosad u

brojnim drugim tačkama, ja se ni u ovom pogledu ne slažem s tobom, ved sam posve drugoga

mišljenja. Ovaj Franak je moj prijatelj pa se radujem što sam ga ovako neočekivano sreo ovdje. Zove

se efendija Kara Ben Nemzi, a stoji pod padišahovom zaštitom.. On ti je to objasnio, a također i

dokazao, ali ti se nisi izvoljevao osvrnuti na njegove riječi. Sada sam primio njegovu tužbu pa du je

dodati ostalim optužbama koje postoje protiv tebe i kojima de vjerojatno pridodi još i nove optužbe.

Na sandžakiju se vidjelo da se nalazi u najvedoj neprilici otkako me je general tako prijazno pozdravio.

Pokušao je da se ispriča, ali je u tome bio spriječen, jer je u sobu ušao moj stari kol agasi i javio da tri

čovjeka žele govoriti sa sandžakijem.

— Tko su oni? — upita Osman-paša.

— Ne znam, jer nisu htjeli redi svoja imena. Odjeveni su kao Perzijanci, a jedan od njih rekao je da

dolazi usred nodi, jer bi sandžakiju morao predati vrlo važno pismo i prijaviti mu veliko umorstvo koje

se zbilo u Birs Nimrudu.

— Tko je to umoren?

— Piškidmet baši sa svim ljudima koji su bili s njima.

— A tko ih je umorio?

— Kara Ben Nemzi i onaj Hadedin, oba stranca koji su danas pobjegli odavde.

225

Paša pogleda mene, a ja kol agasija. Ta tri čovjeka odjevena u perzijsku odjedu mogli su biti samo

Sefirovi ljudi. Odmah sam pomislio na Peder-i-baha-rata i njegova dva pratioca. Ako su to bili oni,

onda su zaigrali veoma opasnu igru. Razumljivo je da su se smatrali sigurnim bududi da nisu znali za

dvije stvari: naime, prvo da sam ja pobjegao zajedno s ko-mornikom, a drugo da su se, počevši od te

večeri, sandžakijeve prilike vanredno izmijenile. Lukavi i pro-računani Sefir želio je da iz razloga koje

ne treba tumačiti prebaci napadaj i umorstvo na mene i na Halefa, pa da tako odmah s početka

rastereti sebe i svoju bandu od sumnje koja bi možda mogla pasti na njega.

— Gdje se nalaze ta tri Perzijanca? — upitah Amuda Mahulija.

— Dolje na vratima — odgovori.

— Onda su vidjeli naše konje?

— Nisu, efendijo. Bududi da ždrijepci pripadaju tebi, ja sam pažljivo postupio s njima pa ih dao

odvesti u staju našeg seraja gde de dobiti hrane i vode.

— To je dobro! Jesi li rekao tim ljudima da sam ja ovdje?

— Ni riječi! Što misliš ti o svjetlu mojih misli, kad vjeruješ da bih mogao počiniti takvu glupost?

— Ipak de ona dva stražara dolje štošta izbrbljati?

— Nede! Dok si ti bio ovdje gore oni su smijenjeni, a ovi novi stražari i ne znaju za tebe.

— Jesi li govorio o tome da je stigao padišahov izaslanik?

— Nisam! Ta tri čovjeka isto tako ne slute ništa kao ni ovnovi koji se guraju na vrata iza kojih de ih

zaklati.

— Ta usporedba i nije tako loša. Počekaj samo časak.

Okrenuh se generalu, a ovaj me preteče pitanjem: • — Nadošao si na neku misao? Vidim je na tebi.

Imam li pravo?

— Imaš!

— Na koju?

Osman-paša govorio je arapski pa me je dakle oslovljavao s ti. Prije nego što sam uspio odgovoriti,

umiješa se sandžaki:

— Čuo sam da je napadnuta karavana pišk'dmet, bašija i da je on umoren sa svim svojim pratiocima.

Ali on stoji ovdje! Kako se to dade objasniti?

— Tako jednostavno, kao što du ti ja danas još mnogo drugoga objasniti — odvratih mu.

— A gdje je Hadedin? Zašto i njega nisi poveo sa sobom? — podrugljivo me upita. — Čini se da se

ipak nešto zbilo što moraš prešutjeti!

226

— Blago tebi kad bi imao toliko malo prešutjeti kao ja. Uostalom, za tebe bi bilo dobro da sad uopde

zašutiš.

Odvedoh generala ustranu i dogovorih se s njime

0 svom planu. On pristade na njega i brzo izda potrebne zapovijedi: ostao je sam u sobi, a svi ostali

prijeđoše u susjednu sobu iz koje je general maločas izišao s pukovnikom. Desetar je također sa

svojim vojnicima morao dodi k nama iz predvorja, jer demo ih vjerojatno ustrebati da uapsimo ona tri

Perzijanca. Uostalom, Perzijanci bi s'gurno postali nepovjerljivi da su u sandžakovom stanu naišli na

takvu stražu. Sandžakiju je strogo naloženo da se ima vladati mirno i da mora šutjeti, ako se ne želi

izvrdi opasnosti da postupamo s njime drukčije a ne u skladu s njegovim visokim činom. Sigurno je da

je upravo njemu koji je dosad bio ovdje svemodan bilo teško da pokaže željenu poslušnost. Stao sam

iza zastora da čujem svaku riječ i da uzmognem Perzijance promatrati kroz rupu u zastoru.

Tek što su te pripreme bile izvršene. Perzijanci uđoše. Očekivali su da de nadi sandžakija, pa se

nemalo začudiše, našavši se pred generalom o čijoj prisutnosti nisu ništa znali. Na njima se zapažalo

da su u neprilici. Nisam se prevario: bio je to Peder-i-baharat sa svoja dva ortaka.

— Zahtijevali ste da vas ovdje saslušaju? Sto tražite sad usred nodi — upita Osman-paša.

— Zamolili smo da smijemo govoriti sa sandžaki-jem — reče Peder-i-baharat.

— Sandžaki ne može dodi. Ja ga zastupam! Govorite dakle!

Pogledao ih je tako oštro da se nisu usudili odbiti. Peder-i-baharat poče ponizno:

— Naš je izvještaj zapravo- određen samo za gospodare ovoga sandžakija. Bududi da ti tvrdiš da ga

zastupaš, mi demo to tebi saopditi.

— Izražavajte se uljudnije i opreznije! Ja ništa ne tvrdim, ved ono što kažem to stoji. Upamtite to! O

če^-mu se radi i šta mi to imate redi? Nadam se da je dovoljno važno da ispričate svoj dolazak usred

nodi?

— Važno je! Radi se o napadaju na jednu karavanu i o dvanaestorostrukom umorstvu.

— Na koju karavanu?

— O napadaju na karavanu piškidmet bašija koji je bio gost ovdašnjeg komandanta. Ta je karavana

prije nekoliko sati napadnuta vani kod ruševina, pri čemu je piškidmet baši izgubio život zajedno sa

svojih jedanaest pratioca.

— A tko su ubojice?

— Onaj stranac i jedan Hadedin koji su ved ovdje zbog umorstva, oskvrnuda lešina i krijumčarenja

stajali pred makemijem, ali su pobjegli.

— Možete li to dokazati?

— Možemo! Mi smo sami svjedoci. Bili smo prisutni te smo jedini koji su izmakli krvoprolidu.

227

— Kasnije dete mi ispripovjediti kako se sve to zbilo. Sad se ovdje radi o p.smu o kojemu je bilo

govora.

— Pismo je određeno za sandžakija — smeteno odgovori Peder-i-baharat.

— Ja sam njegov zastupnik.

— U pismu se nalazi isprava koju on mora potpisati.

— On de je dakle potpisati.

— Mi bismo tu ispravu morali opet izručiti, pa te moramo dakle zamoliti da nam je vratiš.

— Protiv toga nemam ništa.

— Mi tu ispravu smijemo međutim predati samo njemu i nikome drugome.

— Radi li se o tajni?

— Ne znam. Dobio sam strogu zapovijed prema kojoj se moram ravnati.

— Od koga?

— To ne smijem redi.

— Odakle dolazi pismo?

— Zabranjeno nam je da i to. reknemo. Peder-i-baharat se sav svijao od straha. Vidljivo

je odahnuo kad je general ravnodušno rekao:

— Može biti! Neka zasad to bude po vašemu. Vratimo se dakle na napadaj na karavanu. Kako se to

zbilo?

— Evo ovako: nas trojica hodočast'li smo na svetište. Jučer smo stigli ovamo i našli ovdje jednoga

zemljaka s kojim smo se sprijateljili. Predvečer smo željeli iskoristiti hladnije ¦ vrijeme da nastavimo

putovanje pa smo ga zamolili da nas otprati komadid puta.

— Kako se zvao taj čovjek?

— Nismo ga pitali za ime. Rekao je da je sandžaki jev daif, pa du ga i dalje tako zvati, ako mi to

dopustiš.

Time je' dakako mislio Sefira, pa je bio vrlo oprezan da se tako izvuče iz obveze da spomene pravo ili

lažno ime toga „gosta". Nastavi:

— Daif je pristao da pojase s nama do ruševina. Putem'smo stigli karavanu piškidmet bašija koja je

1 gost

228

nedugo "prije nas otišla iz Hilea, pa smo zamolili za dopuštenje da joj se priključimo. To nam je bilo

dopušteno te smo se obradovali, jer smo u Hileu čuli da je put veoma nesiguran, a čuli smo i za nekog

Franka i jednog Hadedina, vođe razbojničkih Beduina koji pljačkaju svakoga hodočasnika koji im

dopadne ruku.

— Poznaš li imena tih razbojnika? — upita general.

— Poznam! Franka nazivaju Kara Ben Nemzi, a Hadedin se zove Halef.

— Ti lopovi! Moramo nastojati da ih uhvatimo! Na žalost ne znamo kako izgledaju.

— Oh, mi to znamo! — ubrzo upadne Peder-i-ba-harat. — Ljudi su nam ih opisali, a danas smo ih i mi

ugledali.

— No, kako izgledaju?

Sad je taj nitkov tako tačno opisao Halefa i mene da to ni sam ne bih mogao bolje učiniti, a zatim

nastavi svoju pripovijest:

— Neposredno ispred ruševina dojahaše sa strane dva čovjeka i pridružiše nam se. Alah je pomračio

naše oči, inače bismo morali razabrati da su to ta dva razbojnika. Sad se sandžakijev gost oprostio od

nas i poželio nam sretan put. Na žalost nam put nije bio sretan, jer tek što je daif otišao, za-praštaše

hici i napadne nas mnoštvo Beduina. Opazili smo kako su ona dvojica koja su se nedavno priključila

karavani, dakle onaj Franak i onaj Hadedin, povukli noževe i proboli dva hodočasnika. Sad smo ih

prepoznali i brzo smo okrenuli konje da im pobjegnemo. To nam je i uspjelo, jer nas tanad, poslana za

nama, nije pogodila. Nakon nekog vremena namjerili smo se opet na daifa, koji je krenuo natrag čuvši

hice. Ispripovje-dili smo mu o napadaju, a on nas nagovori da s njim pojašemo natrag i da se

odšuljamo na mjesto napadaja, jer da bismo ondje možda mogli spasiti koji ljudski život. Kad smo

stigli onamo, gorjela je vatra, a oba vođe bili su zaposleni time da podijele plijen između sebe i

Beduina. Kad su to svršili, odjahaše. Sa sobom su ponijeli i lešinu piškidmet bašija da je bace u rijeku.

Kad su otišli, usudili smo se pridi vatri da pretražimo jedanaest tijela koja su ondje ležala. Svi su ti ljudi

bili mrtvi, ali nisu bili ustrijeljeni, ved probo-deni. Uhvatila nas je groza. Sandžakijev gost bk> je smion

čovjek. Odlučio je da de potajice pojahati za obojicom razbojničkih vođa da otkrije njihovo skrovi-šte i

da ih onda uhvate uz pomod ovdašnjih vojnika. Nas je poslao natrag u Hile, da sandžakiju još iste nodi

javimo taj zločin.

Peder-i-baharat je zašutio pa ga Osman-paša zapita:

— Jesi li gotov?

— Jesam!

— Možete li sve to što si nam pripovijedao potkrijepiti zakletvom?

— Možemo!

229

— U tvom izvještaju ima nekoliko tačaka koje su mi nejasne. Morat deš mi dakle odgovoriti na

nekoliko pitanja. Rekao si mi da ste se sprijateljili s daifom. Kako to da ne znaš njegovo ime? Prije

nego što se čovjek s nekim sprijatelji, nastoji doznati kako se taj čovjek zove.

— Siitski hodočasnici to ne čine. Ti si sunit pa to dakle ne možeš znati.

— Dobro, to si izvrsno odgovorio! Dalje! Palo je toliko hitaca, ali nijedan nije pogodio. Ubijeni nisu bili

ustrijeljeni, ved probodeni. Nije li to čudno?

— Nije! Ljudi nisu očito dobro nišanili.

— I svih dvanaest članova karavane ostalo je posve mirno, dopustivši da jednog za drugim probodu?

— To je bilo od straha.

— Daif je čuo hice pa sigurno nije bio daleko. Vi ste se vratili s njime? Mora da je dakle proteklo samo

vrlo malo vremena od napadaja, najviše nekoliko minuta?

— Više nije.

— Pa ipak je ved gorjela vatra? I ljudi su se ved bavili raspodjelom plijena? Moraš sam priznati da

tvoja pripovijest mjestimice zvuči neobično čudno?

— Alah! Rekao sam punu i č'stu istinu.

— Vi ste prije toga bili u Hileu?

— Jesmo!

— Kako dugo?

— Nekoliko sati.

— Kamo ste nakanili odavde?

— Najprije u Kerbelu.

— A zatim?

— U Nadžef Ali.

— Dakle ne opet preko Hilea jer bi to bio zaobilazni put, ved preko Kefila?

— Tako je.

— A kamo ste nakanili iz Nedžef Alija?

— Dolje u Samavat.

— A zatim?

230

— Odande smo se preko Korne, Havise i Disfula kroz dolinu rijeke Kerha kanili vratiti u Perziju.

— Dakle niste željeli dodi ovamo?

— Nismo — odgovori Peder-i-baharat koji je inače b'o veoma lukav, a sada nije ni slutio kakvu mu je

stupicu general postavio tim riječima. Iznenađenje je potpuno uspjelo. Osman-paša nastavi:

— Kako stoji stvar u pogledu pisma upravljenog sandžakiju? Vi ste ga trebali predati, ali ste odjahali,

ne predavši ga, premda se niste kanili vratiti? Sad ste pak došli usred nodi da ga predate. Objasni mi

to protuslovlje!

Perzijanac je bio potpuno uvjeren da de ga primiti sandžaki pa dakle nije bio pripremljen na takvo

preslušanje. Sada je razbijao sebi glavu da pronađe ma kakav izgovor. Nekoliko je puta zaustio da

govori, ali ne pronađe ništa što bi mogao bar i malo vjerojatno iznijeti.

— No, govori! — potakne ga Osman-paša. — Zašto sad šutiš? Zar se nisi dosjetio nikakvom izgovoru?

— Mi, mi — mi — mi smo na pismo zaboravili! — konačno izmuca Peder-i-baharat.

— Zaboravili? Zaboravili ste pismo koje je tako važno da ga ti sad donosiš u tako neprikladno vrijeme?

Pismo koje je toliko vrijedno da ga vi ne želite povjeriti ni meni, ved ga hodete samo vlastoručno

predati sandžakiju? Zar ste zaista tako glupi da smatrate kako du povjerovati tom izgovoru? Ti si

upravo nevjerojatno drzak da si mi u lice rekao toliko laži koje bi progledao svaki glupan. Ne samo

tvoj posljednji izgovor ved sve što si mi pripovijedao o tom napadaju bilo je od riječi do riječi laž.

— Nemoj to misliti! — brzo i bojažljivo upadne Peder-i-baharat. — Moj se izvještaj zasniva na čistoj

istini koju demo odmah potvrditi zakletvom.

— Da, zaista vjerujem da se nedete žacati da položite tu krivu zakletvu! Vi dakle ostajete kod toga da

su Kara Ben Nemzi i Kadedin vođe Beduina koji su napali karavanu piškidmet bašija?

— Ostajemo!

— Kojemu su plemenu pripadali ti Beduini?

— To ne možemo znati, jer nismo razgovarali s njima. Osim toga bilo je tako tamno da nismo mogli

razabrati nikakve plemenske značajke.

— A piškidmet baši je zaista mrtav?

— Jeste!

— I vi ste zaista vidjeli njegovu lešinu? Promisli dobro prije nego što odgovoriš!

Peder-i-baharat se poplaši tih upornih pitanja. Počeo je nasludivati da ovdje nije zrak za njega tako

zdrav i čist kao što je to zamišljao. Ipak nije imao izlaza: nije mogao povudi svoje laži pa je ustrajao u

njima.

— Da, mi smo je vidjeli! Taj je čovjek zaista mrtav. Bio je jedan od prvih koji su bili probodeni.

231

Osman-paša umetne kratku stanku da poveda značenje narednih riječi, a onda oštro pogleda u oči

Peder--i-baharatu i naglasi pitanje:

— A ja sam vjerovao da je neozlijeđen i da se nalazi u unutrašnjosti Birs Nimruda kao zarobljenik!

To je Perzijancima došlo tako neočekivano da se nisu mogli svladati. Tako su se trgnuli i stali jedan

drugome dobacivati preplašene poglede da je to potpuno dokazalo njihovu krivnju. Nijemo su i

zapanjeno stajali pred generalom. Ovaj nastavi s jednako strogim glasom:

— Sandžakijev gost je pošao za vođom razbojnika da otkrije njihovo skrovište?

— Da, tako je rekao — jedva izusti Peder-i-baharat. Vidjelo se da je očito u velikoj stisci.

— To je bilo posve suvišno, jer ja tačno znam to skrovište. Hadedin leži odvojen u desnoj prostoriji,

kad se sa stepeništa dođe u prvu sobu. Pođe li se ravno, ugleda se rešetku od sipki iza koje su ležali

Kara Ben Nemzi i piškidmet baši!

— Bere i huda — zaboga! — viknu Peder-i-baharat.

— Odakle — odakle znaš... zaustavi se oprezno. U pravi se čas prekinuo, v'dedi da umalo što nije

izrekao priznanje, pa se ispravi izmijenivši svoje riječi:

— Ne znamo što misliš. Nemamo ni pojma o tome što nam želiš redi.

— Zaista nemate? Onda vas upozoravam da vam nisam rekao da se ta dva čovjeka ne nalaze ondje

gdje su, ved da su ondje bili. Oni naime više nisu zarobljeni. Vaš Sefir...

— Sefir! Sefir! — viknu Aftab veoma neoprezno.

— Ah, prestrašio si se, jer poznam ime toga takozvanog „gosta" što ste ga tako oprezno krili. Ta tvoja

prepast dokazuje vašu krivnju. Dakle, vaš Sefir se veoma prevario u pogledu Kare Ben Nemzija. Taj

Franak je mudriji i spretniji od svih vas zajedno. On je naime poznavao unutrašnjost Birs Nimruda

davno prije nego što ste ga vi odnijeli onamo pa se potajice smijao Sefiru, kad je taj stajao pred njim i

govorio mu o mukama kojima ga kane mučiti.

— Ja — ja— mi— ti — ti vidiš kako smo upravo zanijemili od začuđenja zbog toga što nam

pripovijedaš. Mi to ne možemo pojmiti — promuca Peder-i-baharat.

— Niste zanijemili od začuđenja, ved od straha! Kad su Kara Ben Nemzi i Halef u onoj guštari od tama-

riska uz Eufrat pali u tvoje ruke ti si vriskao od radosti, držedi da deš im modi vrat;ti one udarce bičem

što si ih od njih dobio. Sad međutim pomalo uviđaš da de se dijeliti batine, i to žestoke batine, ali ih

nede dob;ti oni, ved vi!

Sad je Peder-i-baharat smatrao da je došao čas da potisne svoju zapanjenost i da počne glumiti

čovjeka koji je nedužno osumnjičen. Uspravi se i upita:

— Gospodine, kako dolaziš do toga da nam predbacuješ takve nerazumljive stvari? ...

232

— Suti! — zagrmi general na njega. — Mene ne zovu gospodinom, a za tebe sam hasretin. Dosad si

pomno izbjegavao da me .tako osloviš, ali demo te mi brzo poučiti u uljudnosti. Govoriš li pak o

„nerazumljivim stvarima", odmah deš ih razumjeti. Pogledaj onamo!

Poznaš li ih?

Osman-paša pokaže prema zastoru. Očekujudi taj trenutak, ved sam davno mahnuo komorniku da

priđe k meni pa sam sad izašao zajedno s njime. Naše su pojave djelovale još jače nego što smo

očekivali. Premda su ti ljudi bili drski i okorjeli, ipak nisu mogli odoljeti prepasti koju im je donio taj

trenutak. Oni klonuše, a Peder-i-baharat potrči prema vratima. Potrčah i ja, postavih se između

vratiju i njega, izvukoh revolver, uperih mu cijev u prsa i zaprijetih mu se:

— Odlazi od vrata, jer du te inače ustrijeliti!

To ga potjera nekoliko koraka natrag, ali bududi da je pri tome posegnuo u pojas, dodah:

— Dolje s rukom! Sad je šali kraj, sad postaje ozbiljno! — Onbašo, ulazi!

Desetar je poslušao zov, pa se sa svojim ljudima požurio u sobu i postavio se na vrata. Dok sam ja i

dalje ugrožavao Perzijance svojim revolverom, vojnici im oduzeše noževe i pištolje. Puške nisu imali

sa sobom. Nisu ni pokušavali da se odupru.

— Tako! — rekoh, okrenuvši se Pederu-i-baharatu. — Znaš li čime si mi se zaprijetio i što se ima

dogoditi kad se ponovo susretnemo? Eto, susreli smo se, a što de sad biti?

Cuo sam ga kako škripi zubima. Nije mi ništa odgovorio.

— Mislili ste da ste ne znam kako pametni, a ipak ste silno glupi — nastavih. — Zaista je jedva

zamislivo da ste me bacili u Birs Nimrud te da ste mi prije toga odali kako se može udi u unutrašnjost

te ruševine.

— Tko je to odao? — viknu. „

— Ti! Ti sam!

— To je laž, samo laž!

— Koješta! Nisi li sa sobom imao pismo koje je sadržavaio nacrt ulaza pa čak i znakove urezane u

opeku?

Stegnu šake i skoči prema meni, ali se ipak nije usudio da mi priđe posve u blizinu.

— Ti si ih imao u rukama? Ti si ih vidio? Proklet bio!

— Da, ja sam ih imao u rukama i dobro sam razumio te znakove.

— Onda mora da si ili sveznadar ili se baviš đavolskom magijom!

— Zato nije potrebno ni jedno- ni drugo, nije potrebno ništa nego da čovjek ne bude baš posve tako

glup kao što ste vas trojica. Odredi du se uostalom toga da vam predočujem vašu glupost, jer je vi i

233

onako ne biste uvidjeli. Radije demo što brže svršiti stvar. Daj mi ono pismo što si ga donio

sandžakiju!

On i nehotice trgne rukom prema natrag, ali je brzo opet povuče s mjesta koje je dodirnuo.

— Ja nemam nikakvog pisma.

— Ne govori takve besmislice! Čovjek se upravo mora nasmijati kad sad poričeš nešto što si maločas

tvrdio.

— Pismo je bilo samo izlika. Ja ga zaista nemam. Uostalom, sve da ga imam, ipak ga ne bih dao.

— Ja du ga ved nadi!

— Onda ga potraži! — zaurla ljutito na mene i prisiljeno se nasmije.

Ja mu zađoh za leđa i položih ruku na mjesto koje je malo prije dodirnuo, pa rekoh:

— Ovdje je!

— Ovdje za pojasom? Onda ga izvadi!

— U pojasu vjerojatno nije ved ispod njega u sir-džami1.

— Napak2! Ti si pravi đavo!

Tek što je izgovorio tu uvredljivu riječ, raspalih mu zaušnicu da se ispružio po tlu.

— Pridržite ga! — doviknuh desetaru.

Onbaša se sa svojim ljudima baci na Peder-i-ba-harata prije nego što se ovaj uzmogao didi. Pokušao

se doduše braniti, ali nije mogao odoljeti tolikim snažnim rukama. Uto se rastvori zastor i u sobu

jurnu sandžaki. Bio je silno uzbuđen, pa se ljutito izdere na mene:

— Kakva posla imaš ti s pismima koja su upravljena meni? Jesi li ti možda moj skrbnik ili jesam li ja

dječak koji mora moliti za dopuštenje ako poželi

1 hlače : nitkov

nešto što je njegovo? Ako se ovdje nalazi pismo za mene, onda ga ne smije dobiti nitko drugi osim

mene!

— Zar ni ja? — upita general.

— Ni ti!

Osman-paša mu položi ruku na rame pa mu ozbiljno reče:

— Čini se da ti još ne znaš zašto sam ja ovdje. Redi du ti to dakle kratko i jasno: ja sam padišahova

ruka koja se ispružila da otvori knjigu tvojih djela. Tu se ti ne možeš ništa opirati ni braniti. Ja

234

postupam prema propisima što sam ih dobio, pa budeš li se opirao, znat du slomiti tvoju

neposlušnost!

Sandžaki uzmaknu za korak i borbeno mu se zagleda u lice, ali je pred pogledom koji ga je susreo

oborio oči i predomislio se.

— Znam da moram slušati ako se radi o službenim stvarima. Ovo je pismo međutim upravljeno na

mene u posve privatnoj stvari.

— Oho! Ti dakie ved znaš njegov sadržaj?

— Znam!

— Onda znaš dakle da je taj čovjek, premda on to niječe, donio za tebe pismo.

— Ja to ne mogu tvrditi, ali ako ima pismo za mene, onda znam da sadržaj toga pisma nije služben.

— Zašto se onda taj čovjek toliko boji? Zašto odbija da pokaže pismo?

— Upravo zato što se njegov sadržaj ne odnosi na moju službu, ved na posve privatnu stvar, na moju

obitelj za koju se ne smije brinuti nitko, pa ni moj pretpostavljeni, pa čak ni padišahova ruka, kako ti

sebe nazivaš.

— Dobro! Ako je tako kako kažeš, ja du ti prepustiti pismo. Neka ga dakle taj čovjek preda!

— Ja nemam nikakva pisma — uporno je tvrdio Peder-i-baharat, nemodno pokušavajudi da se

podigne s poda gdje su ga pridržavali vojnici.

— Bududi da on još poriče, čini se da to pismo sadrži neke sumnjive stvari — dobaci Osman paša. —

Pretražite ga!

— Ne trebamo dugo tražiti — ubacih ja. — Glasnik je pokretom svoje ruke sam odao gdje se pismo

nalazi. To demo odmah vidjeti.

Rekavši to, sagnuo sam se i zavukao ruku ispod stražnjeg dijela Perzijančevoga pojasa. Ovaj se nije

mogao protiv toga braniti. Odmah sam osjetio ono što sam tražio. U unutrašnjem dijelu hlača, ondje

gdje se inače ne ušivaju džepovi i gdje ih nitko ne traži, nalazio se džep iz kojega izvukoh pismo. Brzi

pogled pokaza naslov koji je opreza radi bio napisan na pismu. Kad sam se opet uspravio, priskoči

sandžaki k meni, ispruži ruku da bi mi istrgao pismo, i pri tome viknu:

— Ovamo s time! To je moje! Ne smiješ ga ni dotadi!

Ja sam isto tako brzo stavio pismo na leđa i od-gurnu uzbuđenog čovjeka.

— Ne žuri toliko. Radi se o naslovu!

— Zar je to možda tvoj naslov? — zaurla bijesno na mene.

235

— Nije, ali adresa na pismu ne sadrži samo tvoje ime, ved i tvoj službeni naslov. Neka padišabov

izaslanik odluči da li se po tom naslovu dade zaključiti ima li pismo službeni ili privatni značaj.

Pružio sam pismo paši. Sandžaki brzo priskoči k njemu da mu istrgne pismo, ali ja ga zgrabih

odostraga za ogrlicu, zavitlah njime i odbacih ga u kut gdje je pao na pod. Opet je ustao da ponovi

svoj napadaj na pismo, ali prisutni oficiri koji su također dohrlili iz susjedne sobe, stadoše pred njega i

ne do-pustiše mu da izađe iz svojega kuta. Bududi da je dobro znao da pismo sadrži dokaze njegove

krivnje, branio se šakama i kletvama, ali uzalud. General pročita naslov, domahne mi i odluči:

— Imaš pravo. Prema napisu može se zaključiti da pismo ima^ službeni značaj. Ono pripada meni!

Osman ga otvori i pročita. Pri tome mu je lice postajalo sve ozbiljnije. Kad je završio čitanje, stavi

pismo u džep, pa se nekoliko časaka razmišljajudi zagleda preda se, a zatim priđe k vratima u

predvorje i otvori ih:

— Kol agasi! — viknu. Stari oficir uđe u sobu.

— Ima li ovdje željeznih okova?

— ima, hasretine! Vise na lancima dolje u kabu cs sidžu1, kamo se bacaju opasni uhapšenici.

— Jesu li ti zatvori čvrsti?

— Čvrsti? Alah, valah! Zidovi su debeli poput čovjeka i zidani od kamena, pod je od kamena, a i strop

je od kamena. U njima nema prozora, nema nijedne rupe, a vrata su tako debela da bi čovjek morao

raditi sate i sate da probuši i sitnu rupu u njima.

— Koliko takvih delija ima ovdje?

— Nabrojao sam deset ili dvanaest, kad sam bio dolje.

— Tko ima ključeve?

— Sindandžija2. Treba li da pođem po njega?

— Ne treba. Ja du podi sam, a ti deš me odvesti k njemu.

Zatim se okrene k meni i reče mi njemački:

— Taj je čovjek izdajica. Pismo sadrži ugovor koji je on imao potpisati. U njemu su spomenuti iznosi

što ih je ved primio i što ih još ima dobiti. Više vam ne smijem redi. Moram biti siguran da mi nede

pobjedi, jer to traži moja odgovornost, pa moram dakle sam pregledati zalvor. Možete li se pobrinuti

za to da se za vrijeme moje odsutnosti nede dogoditi ništa što bi naškodilo mojoj istrazi?

— Svakako! Nemajte brige, ekselencijo. Htio bih vas sad upitati što ste odlučili o ta tri Perzijanca?

— Njih demo takođe okovati. Jedan od njih, onaj kojega nazivate Peder-i-baharat, donio je pismo iz

Te-herana. Sefir je pravi pregovarač i pozna cio sadržaj toga pisma. Molim vas dakle da se pobrinete

za to da se u mojoj odsutnosti ništa ne dogodi!

236

Osman-paša iziđe zajedno s Amudom. Tek što je izašao, sandžaki ponovo pokuša da prodre iz svoga

kuta, obasipljudi prijetnjama sve koji su ga sprečavali.

— Mjesta, mjesta! Tko me zadržava njega du bezobzirno i strogo kazniti. Ja ovdje zapovijedam i nitko

drugi! Moja de žalba stidi u Bagdad, pa čak i u Stam-bul. Dat du vas svrgnuti i zatvoriti! Čujete li? Ili zar

se bojite onoga psa tamo? Toga izroda punog opakosti i podlosti... ,

1 podzemna tamnica

s tamničar *

Za tili čas stvorio sam se pred njim i prekinuo ga:

— Misliš li mene?

— Da, tebe! — siknu na mene. -

— I kako si se to usudio da me nazoveš?

— Rekao sam da si pas, da si.. .

Nije mogao dovršiti rečenicu, jer sam ga tresnuo po glavi da se onesvijestio. Izvukao sam mu maramu

iz pojasa i njome mu svezao ruke na leđima.

— Tako! Sad nam više nede smetati. Za sve ostalo pobrinut de se sindadžija!

— A možda de se pobrinuti i dželat ili, da se ne bi zaprljala službenička čast, pobrinut de se sv lena

uzica — doda mir alai. — Vidim, efendijo, da su tvoji udarci šakom isto tako snažni kao i prije. Time si

zaštedeo uzice koje bi inače bile potrebne da mu njima s vežemo ruke i noge. Zapravo bi i ondje bio

potreban takav udarac.

On pokaže prema Peder-i-baharatu kojega su vojnici još držali na podu. Povjerovao je da bi

generalovu odsutnost mogao iskoristiti za novi otpor. Dao sam ga svezati njegovim vlastit:m pojasom,

a kad je desetar ved jednom bio kod toga posla, svezao je i oba ostala Perzijanca, a da ga ja'nisam na

to ni pozvao. Uostalom, nisu se ni usudili oprijeti.

Osman-paša se vrati. Neposredno za njim ušao je kol agasi, a ja sam pri tome kroz otvorena vrata

opazio da je cijelo predsoblje puno vojnika. Zarobljenike odvedoše. Sandžakija su morali nositi, jer se

još nije osvijestio. General je pošao s njima da se uvjeri kako su poduzete sve mjere opreza.

Kad je opet ušao u sobu, upozorili ga da se moram požuriti kako bih se što prije vratio u Birs Nimrud.

— Tako je! — odobri. — To je potrajalo dulje nego što si ti vjerojatno htio, ali pri tome smo uspjeli

posve raskrinkati sandžakija, a to- zahvaljujem samo tebi! Tko de odrediti što se sad ima dogoditi, ti ili

ja?

— Molio bih te da to ti učiniš!

— To je zadada koju bi ti lakše mogao riješiti od mene, jer bolje poznaš ono mjesto i tamošnje prilike.

237

Zato te molim da mi bar savjetuješ, a ja du se ravnati po tvome savjetu.

— Vrk> rado, ali bi bilo bolje da pri tome govorimo njemački.

— Kako god hodete! — složi se odmah sa mnom, nastavivši njemački. — Sigurno postoji nešto što

bismo samo nas dvojica smjeli znati.

— "Da, to je velika vrijednost skladišta krijumčarene robe. Mislim da bi u njega smjele udi samo

povjerljive osobe.

— I ja mislim tako. Nije li uostalom vjerojatno da de dodi do borbe u tim podzemnim prostorijama?

— To je mogude, ali se nadam da du modi izbjedi borbu. Ako skladište padne u naše ruke, ono de

pripasti padišahovoj vladi. Jeste li i vi toga mišljenja, ek-selencijo?

— Tako je! Razumljivo je da de ljudi kojima zahvaljujemo taj dobitak, dobiti primjernu nagradu.

— Dobro! Držim vas za riječ.

— Tako? Vi biste htjeli — za sebe? — upita malo nevjerovano. — Sigurno- je da ste nam jedino- vi

omogudili ...

— Molim — prekinuh ga ja — to nisam bio ja, ved je to bio moj stari bembaša u Bagdadu. Da nam on

nije ispripovjedio što je doživio u Birs Nimrudu, sad ne bismo mogli Sefiru prekrižiti račune. On je

morao krijumčarima predati cio svoj imutak, pa molim da njemu isplatite predviđenu nagradu,

ekselencijo!

Osman paša mi pruži ruku i tronuto reče:

— To sam i mislio! Drukčije nije moglo ni biti. Sad se pojavljuje poznati Kara Ben Nemzi koji se ne

brine za sebe, ved za čestite i opljačkane ljude! Vaš de bembaša dobiti toliko koliko zatražite. A sada:

trebamo vojnike. Kakve čete želite i koliko?

— Samo konjicu i to zbog brzine.

— Konjanika imamo.

— Ne znam koliko članova ima Sefirova banda ovdje i koliko je Gasaja unajmio-, ali mislim da de nam

pedeset konjanika biti dovoljno.

— Ako zatražite, ja du izaslati cijelu posadu.

— Hvala! Kad bih ja preuzeo stvar na sebe, trebao bih mnogo manje od pedeset.

— A zašto to ne želite preuzeti?

— Zbog odgovornosti.

238

— Koješta! Ja sam ovdje stranac. Ne uviđate li da biste mi iskazali veliku uslugu, ako me oslobodite od

te stvari, preuzevši provedbu svih potrebnih mjera? Poznam vas i znam da svoju punomod ne bih

mogao povjeriti boljim rukama. Molim vas dakle da to učinite — evo vam ruke!

Pruži mi ruku i doda, osmjehnuvši se, dok sam ja još oklijevao:

— Ja vam štoviše obedavam da du vas unaprijed nagraditi radošdu koju pružam vama i jednome

drugom čovjeku.

— Kojom radošdu?

— Počekajte samo čas! Kako se zove onaj kol aga-si, za kojeg ste se vi založili?

— Amud Mahuli.

— Dobro! Vratit du se za dvije minute.

Osman paša domahne mir alaju da pođe za njim, pa izađe s njime u susjednu sobu, gdje je bilo

pribora za pisanje. Kad su se opet pojavili, pukovnik, koji je vjerojatno imao dati svoje mišljenje,

potajice mi se nasmjehne odobravajudi, general je držao u ruci arak papira, pa mi ga pruži rekavši:

— Amud Mahuli je od danas bembaša. Ovdje imate privremenu potvrdu kao jamstvo za pravo

imenovanje koje de stidi za nekoliko dana. Možete mu je dati, kad god ushtjednete. Od mene i od mir

alaja nede sada ništa doznati. Izvedite to kao da ga nagrađujete. Kako vidite, ja sam vam izašao u

susret. A sad vam ponovo evo moje ruke — hodete li je sad napokon prihvatiti?

— Hodu, od srca rado! — odgovorih, pa mu pružih ruku, a zatim svinuh papir i gurnuh ga u džep.

— Dobro! Odredite dakle što se ima dogoditi! Ali nemojte sa sobom povesti manje od pedeset

vojnika, jer je za svaki slučaj bolje da imate deset momaka previše nego jednoga premalo.

— Onda vas molim za šezdeset vojnika, jer desetorica moraju ostati kod konja.

— Lijepo! A dalje?

— Komandu nad tih žezdeset ljudi preuz;ma moj stari Amud Mahuli koji me ima slušati na riječ.

— Sporazuman sam! A dalje?

— Omot svijeda i žigice.

— I više ništa?

— Ne, više ništa! Ja sam gotov, pa imam samo još jedno pitanje: Hode li vaša ekselencija dodi onamo

ako pošaljemo po vas glasnika?

— Pošaljete li po mene, znači da me trebate i ja du dodi.

— Onda vas molim da se četa smjesta spremi za pokret. Trebam i jednog konja za piškidmet bašija.

239

— Hode Ji i on s vama?

— Hode trebam ga.

— Ne „matram ga previše hrabrim!

— Trebam ga samo kao čovjeka, a ne njegovu hrabrost koje on stvarno nema. Taj mi je Perzijanac

potreban za jednu pasivnu ulogu.

— Oh, nasludujem da dete vi po svom običaju cijelu tu stvar udesiti tako da bude zanimljiva.

— Bar se nadam.

— Onda sam veoma radoznao što dete mi kasnije ispripovjediti. Odmah du izdati sve potrebne

zapovijedi.

— Ipak vas molim da se sve provede u najvedoj t'šini. Osim toga vam priznajem da sam gladan i

žedan.

— Ovo se zlo može odmah ukloniti — nasmije se veselo.

Deset minuta kasnije sjedili su svi prisutni kraj hladnoga pečenja, a četvrt sata nakon toga javi kol

agasi da su vojnici spremni za polazak. Bilo je krajnje vrijeme. Komornik nije odb:o da pođe s nama. U

pratnji šezdeset vojnika osjedao se sigurnim. Međutim, da je znao zbog čega ga trebam, sigurno bi

radije ostao u Hileu. Amud Mahuli se naprotiv poput djeteta radovao namjeravanom pothvatu.

PONOVO U TORNJU

Krenuli smo i našli malu četu konjanika kako nas čeka vani pred vratima. Zajedno s kol agasijem i ko-

mornikom pojahah na čelu čete. Tek što smo izašli iz grada, oficir me upita što zapovijedam.

— Efendijo, ti si mušir1 naše vojske — reče — a ja sam ferik-paša2. Tebe moramo slušati svi, a mojih

šezdeset ljudi mora slušati mene. Mi demo se rado boriti, pa smo spremni da za tebe skočimo u svaku

vatru. Sad mi reci što imam činiti i kako se imam vladati!

— Najprije moramo brzo i nezapaženo stidi do Birs Nimruda — ođgovorih.

— Neprimijedeno? Onda bi bolje bilo da skrenemo s ,ovog puta.

— Bilo bi, no onda demo možda naidi na loši teren, pa demo ugroziti noge svojih konja.

— Nikako! Uzmi u obzir da je ovo naše vježbalište i da mi tu poznamo svaku stopu puta. Ako naši

neprijatelji očekuju napadaj, sigurno ga očekuju iz grada. Nije li tako?

— Tako je!

— Oni de dakle svu svoju pozornost usmjeriti u tom pravcu, pa im se moramo približiti s koje druge

strane. To de nas stajati svega pet minuta. Jesi li dakle sporazuman da pojašimo u malom luku?

1 maršal

240

' divizijski general

— Jesam!

— Onda dođi i pouzdaj se u mene. Tvoji ždrijep-ci nede ni jedan jedini puta posrnuti. Pojahat demo

kao po ravnoj sofri1.

Zakrenuo je nadesno s puta, pa moram priznati da nije preuveličao, pozivajudi se na svoje poznavanje

terena. Pri tome nije dopustio da razgovor zamre.

— Sjedam se stare poslovice koja veli: sudbina okrede čovjekov kaput tri puta dnevno, ujutro jednom,

upodne još jednom, a zatim uveče ponovo. Tvoj kaput kao da okrede još češde, ^aime i dva puta

nodu.

— Kako to?

*- Jer si nodu postao zarobljenik, a sad sam izlaziš da hvataš ljude. Tako si bio moj uhapšenik, ali si

nakon kratkog vremena postao slobodan a da nisi nikoga upitao za dopuštenje.

— Poslovica u mojoj domovini glasi: Tko mnogo pita, taj se sav smuduje. Ovdje u našem slučaju glasila

bi: Tko mnogo pita, ne može preko zida!

— Daj, taj skok preko zida! Trebao si vidjeti one poglede kad ste preletjeli preko zida! Nitko se od nas

ne bi usudio na takav skok. Naš puk nema loše konje, ali nema dobrih jahača. Slobodni Beduini jašu

mnogo bolje od nas. Kad bih imao bataljon kako bi moji ljudi naučili jahati! Morali bi letjeti poput

sokolova! Ipak nedu nikad dotjerati tako daleko. Kismet mi nikad nije bio naklonjen.

— Zar se ne osjedaš sretnim?

— Kako čovjek može biti sretan, ako punih pet mjeseci nije dobio pladu! Padišah je najvedi i

najglasovitiji, najbogatiji i najmudriji među vladarima svih država, ali — nedeš me ožalostiti odajudi

moje. riječi — njegovo bogatstvo ostaje kod njega. Ono ne dolazi k nama, a njegova mudrost dopire

oko cijele kugle zemaljske, ali ne stiže u naše džepove.

— Od čega onda živiš ako plada tako dugo izostane?

— Zapravo i ne živim, ved gladujem, jer volim svoj harem, svoju djecu i unuke, pa im dajem one

mrvice kruha što ih pobirem sa sagova svojih visokih pretpostavljenih. Rado du gladovati, ali neka bar

oni budu siti.

1 niski stolić

— Tvoji pretpostavljeni imaju dakle kruha?

— Oh, ne samo da imaju kruha, ved imaju i mesa i uopde svega što im srce poželi! Moraš naime znati

da rijeka plada teče odozgo, ali stiže samo do bembaše. Ondje obično prestaje, i samo onda kad se

vojnici pobune, otvara se mala brana, ali se ubrzo opet za-čepljuje. Da, kad bih jednom uznapredovao

do bembaše, onda bi zauvijek bilo pomoženo meni i mojoj kudi kojoj pripada čitavo moje srce.

241

— Je li tvoja kuda velika?

— Imam dva sina s njihovim ženama i dvije kderi s njihovim muževima i s djecom. Imam svoju majku,

a i majku svoga harema. To je svega jedanaest osoba što ih imam potpomagati onom bijednom

pladom koju ne dobivam. Dao Alah da se to ubrzo popravi!

— On de ti pomodi, Amud Mahuli. Budem li danas s tobom zadovoljan, govorit du s Osman-pašom i

zamoliti ga da se pobrine za to da ti bude ispladena zaostala plada.

— Kad bi to bar htio učiniti, efendijo! Moja zahvalnost i zahvalnost čitave moje kude blagosivljala bi te

do kraja naših dana. Mi smo opazili koliko te general poštuje i cijeni. Danas je u svim važnijim

stvarima slušao samo tvoju riječ, pa bi ti sigurno vrlo rado ispunio i tu malu želju. Bit deš sa mnom

zadovoljan, jer du učiniti sve da zaslužim tvoj zagovor. Možda deš se onda sjetiti i svoga drugog

obedanja.

— Kojega? — upitah ga, gradedi se da sam zaboravio.

— Tvog izvještaja seraskeru. Hodeš li u njemu spomenuti i to da smo pojahali prema Birs Nimrudu da

pohvatamo ubojice karavane?

— Hodu!

— I da ja u tom sudjelujem kao komandir šezdeset vojnika i tvoj neposredni podređeni?

— Hodu! Spomenut du opširno sve što radiš i kako si se pri tome odlikovao.

— Hvala ti! Znam da deš održati riječ, pa du pokušati da steknem tvoje priznanje i seraskerovu milost.

Sad smo stigli ved dotle da se Birs Nimrud nalazi jugoistočno odavde. Za deset minuta stidi demo

onamo.

— Ved? To je bilo brže nego što sam mislio.

— Znao sam da deš biti zadovoljan mojim vodstvom. Sad trebaš samo odrediti na koju tačku ruševine

treba da najprije stignemo.

— Sjedaš li se onog mjesta gdje smo sakrili svoje konje, a onda ujutro pošli po njih?

— Da, tačno ga se sjedam.

— Najprije moramo onamo, no prije toga moramo se zaustaviti na domak doziva odande, jer se želim

odšuljati pješice da ustanovim gdje se nalaze ljudi koje tražimo.

Pojahasmo još komadid puta, a onda se kol agasi

zaustavi.

— Evo, sad smo u onoj udaljenosti koju si želio — reče. — Ako zovnemo glasno, čut de se do ruševine.

Ti nas dakle sad želiš ostaviti.

— Tako je!

242

— Kako dugo?

— To ne mogu redi. Vi ostanite ovdje i nemojte se nipošto odavde udaljivati dok se ne vratim. Pri

tome se morate vladati potpuno tiho.

— Ako se ne vratiš?

— Vratit du se!

— Hodeš li nas pronadi u tami?

— Hodu! Evo, ja ti ovime povjeravam svoje puške. Nemoj dopustiti drugim konjima da se približe

našim vrancima, dok ovi leže. Oni to ne vole!

Halefovog Barka doveli smo za uzde ovamo. Njemu i svom Asilu dao sam znak da legnu, a oni me

poslušaše. Zatim se stadoh šuljati dalje.

Cio svoj plan izgradio sam na pretpostavci da se Sefir nede vratiti u unutrašnjost Birs Nimruda dok ne

prođe onih šest do sedam sati što ih je spomenuo, ili da bar nede udi u onu prostoriju u kojoj smo mi

ležali. Ako je u međuvremenu došao da vidi što radimo, onda je naš bijeg bio otkriven, pa nam je

uma-kao, a od onih zaliha i onoga blaga u ruševini odvukao je sa sobom sve što je u brzini mogao

odnijeti.

Bio sam vrlo oprezan. Nož sam držao u ruci, čvrsto odlučivši da nedu dopustiti da me itko dotakne, a

bude li to netko pokušao, odmah du ga probosti.

Sretno sam stigao do skrovišta konja. Ondje nije bilo nikoga. Krenuo sam dalje u smjeru ulaza u

skladišta krijumčara. Ondje je gorjelo nekoliko vatri, čiji mi je sjaj olakšavao da izbjegnem svaki susret.

Ležedi na tlu puzao sam sve bliže dok nisam stigao do jednog osamljenog komadida zida koji je s

jedne strane bio osvijetljen vatrom, a na drugu stranu bacao je duboku sjenu. Čučnuo sam u toj sjeni i

stao prisluškivati.

Udaljen jedva dvadesetak koraka od onog finog društva koje se ovdje bavilo svojim mračnim

poslovima, mogao sam vidjeti te ljude i čuti sve što nije bilo govoreno baš posve tiho. Uostalom,

vedinom su govorili glasno, po čemu se dalo zaključiti da su se osjedali sigurnima. Sačinjavali su dva

odjela, te sam odmah razabrao da su jedni bili razbojnici, a drugi krijumčari. Krijumčari su bili

zabavljeni time da cijelu hrpu robe u pojedinim omotima i balama prenesu do ulaza u skrovište.

Učinili su to od čovjeka do čovjeka, to jest tako da su se svrstali stvorivši lanac pa je jedan do drugoga

prenosio krijumčarenu robu komad po komad. Tako nijedan od njih nije trebao prijedi cio put. Uopde

se dalo pretpostaviti da pravi ulaz ne poznaju svi, ved ga poznaju samo Sefirovi pouzdanici. Ti su sad

stajali gore, a ostali dolje. Bududi da nisu bili zajedno, te su svoj posao obavljali vanredno tiho, nisam

od njih mogao ništa doznati. Svu sam. svoju pažnju morao dakle posvetiti drugoj skupini,

razbojnicima.

Bilo je jasno da su razbojnici, jer je kod njih stajalo i ležalo onih dvanaest komomikovih konja i šest

tovarnih deva. Teret je u dvije hrpe ležao kraj tih ubojica, pa su podizali pojedine predmete,

ogledavali ih, ocjenjivali, prepirali se o njihovoj vrijednosti i na kraju ih, kad bi se s mnogo muke

243

sporazumjeli, bacali na drugu hrpu. Po tom procjenjivanju i prepiranju razabrao sam da svoj prljavi

posao nisu obavili za pladu, ved za udjel u plijenu. Nabrojio sam ! petnaest ljudi, samih Beduina,

pripadnika ved često

spomenutog plemena Gasai. Sve su to bili suncem opaljeni, mršavi ljudi mračnog i pohlepnog

pogleda.

Sefir je sjedio kraj njih. U ruci je držao> knjigu, a kraj njega se nalazila velika vreda s novcem. U knjigu

je unosio pojedine komade i njihovu cijenu, a iz vrede je ispladivao nekom starom Arapinu sijede

brade, vjerojatno vođi tih nitkova, njegov udio u vrijednosti. Sve se to obavljalo veoma glasno,

uzrujano, uz proklinjanje i prepirku koja je opasno zvučila. Samo je Sefir ostajao hladnokrvan. Činilo

se da ima iskustva u saobradaju s tim ljudima, jer je mirno slušao kako su ga grdili, i na kraju bi

donosio odluku kojoj se nitko više ne bi usprotivio. Zatim bi posezao u vredu i polagao utvrđeni iznos

novca u prljavu Ee-duinovu ruku. Ti lopovi nisu bili iskusni trgovci, pa nisu umjeli računati. Zato nisu

htjeli da se pojedine stavke zbroje i da odjednom dobiju cio iznos, ved im se njihov udio morao

isplatiti za svaki pojedini komad.

Jednom je Sefir ipak izgubio mir. Stigli su do nekog istočnjačkog veziva, čije je zlato zasvjetlucalo sve

do mene. Gasai su to vezivo previsoko ocijenili, pa se razvila prepirka koja se toliko otegla da je

Sefirovoj strpljivosti došao kraj. Skoči na noge i ljutito viknu: — Poludjeli ste, pa lajete ni zbog čega,

kao što čagljevi laju na mjesec. Pogledajte tamo moje ljude. Ima ih devetnaest, ali svi zajedno nisu u

toku cijele nodi podigli toliko buke koliko je svaki pojedinac među vama podigao za dvije minute. Sad

mi je dosta! Mislite li da ja zbog vas sjedim ovdje i da nemam nikakvog drugog posla nego da slušam

vaše urlanje? Za pola sata de oni ondje završiti svoj posao, a dotle moramo i mi biti gotovi. Imam ja

još svoga posla. Budete li me zadržavali, pokupit du sve ovo ovdje te nedete dobiti više ni pare!

To- je djelovalo i trgovina se ubudude brže -odvijala. Njegove riječi su mi uostalom rekle i to da se

moram požuriti, jer sam znao koji je to njegov poseban posao što ga ima izvršiti za pola sata: htio je

otidi k meni i komorniku, pa nas je prema mojem naumu morao prividno pronadi upravo onako kao

što nas je ostavio. Ja sam se dakle najprije odšuljao tako daleko da me nitko nije mogao čuti, a onda

potrčao što sam brže mogao do svojih konjanika. Kol agasi se obradovao kad me je ugledao.

— Sad počinje vaša zadada — rekoh tako da su me svi mogli razumjeti. — Dobro pripazite! Devet ljudi

ostaje ovdje, na ovom mjestu kraj konja! Oni se moraju pobrinuti za to da ne dođe ni do kakve buke.

Deseti vojnik ide sa mnom i s piškidmet bašijem, i kasnije de doznati što mu je dužnost. Kol agasi de

odrediti koja se desetorica prihvadaju ove službe. Sad dolazi glavna stvar. Čujte me!'

Naguraše se blizu meni, pa nastavih:

— Odvest du preostalu pedesetoricu do onoga mjesta među ruševinama gdje gori nekoliko vatri.

Ondje sjede ubojice i dijele plijen. Ima ih petnaest. Ondje se nalaze i krijumčari koji svoju robu

odnose u ruševine. Ima ih devetnaest, zajedno s vođom dvadeset. Mi moramo dakle uhvatiti svega

skupa trideset i pet ljudi. Ako nam nijedan ne umakne, dobit de svaki vojnik stotinu pijastera, a svaki

podoficir dvije stotine pijastera!

Odmah se začuše tihi usklici radosti, začuđenja i suglasnosti. Nastavih:

244

— Uhvatit demo ih ovako: vi dete se svrstati u liniju koja iz ruševina u polukrugu vodi oko vatre, i

vrada se opet do ruševina. Tako de ti ljudi biti opkoljeni da nijedan ne uzmogne pobjedi u ravnicu. Tko

se god približi vašoj liniji, njemu dete glasno doviknuti i upozoriti ga da se povuče. Pokuša li silom

prodrijeti kroz nju, imate ga bez obzira ustrijeliti. Htio bih da u zoru budu na okupu pa zato želim da

ih samo odbijate. Sto de se zbiti onda doznat dete od mene, jer du se do toga vremena vratiti. Recite

mi jeste li me razumjeli, ali nemojte to redi odviše glasno!

Kao odgovor odjeknu „Jesmo" iz brojnih grla. Ljudi su se oduševili zbog pijastera koje sam im obedao,

pa sam mogao biti uvjeren da de učiniti sve što god budu mogli da zarade taj novac. Da bih i u kol

agasiju izazvao jednako oduševljenje, pozvah ga u stranu te mu rekoh tiho:

— Misliš li da de učiniti svoju dužnost?

— Oh, efendijo — odvrati Amud Mahuli — uvjeravam te da de oni radije umrijeti nego da dopuste da

pobjegne ma i jedan od tih lopova. Ti si jednim mahom zadobio njihovu privrženost, ljubav i vjernost.

— Onda du pokušati da steknem i tvoju. Ti si maločas zaželio da dobiješ viši čin, a ja sam ti rekao da

de ti Alah pomodi. Ta moja riječ de se ispuniti. Alah ti šalje svoju pomod putem mene, jer ti velim

slijedede: ako od tih trideset pet ljudi koje želimo uhvatiti, ne pobjegne ni jedan, ti deš biti bembaša

prije nego što se vratimo u Hile.

Sav se ukoči od radosti i prepasti. Nije mogao izredi ni riječ. Onda se sabere i promuca:

— Bem-ba-ša. .. još prije nego — a zatim naglo nastavi: — Imam da postanem bembaša prije nego što

se vratimo u grad? Efendijo, znam da si rekao istinu i da se ne šališ sa mnom pa du zato...

— Suti, Amud Mahuli — prekinuh ga. — Još nisi bembaša. Ipak to možeš postati a i treba da postaneš

ako ispuniš moj uvjet. Nemoj se dakle sada uzbuđivati, ved pazi da izvršiš ono što od tebe očekujem.

— O efendijo, mi demo ih pohvatati sve, sve! Uvjeren sam da nam nijedan nede umadi. Dođi da što

brže zatvorimo krug oko njih!

— Najprije moraš odabrati onu- devetoricu koji de ostati ovdje i onog jednoga koji de podi sa mnom i

koji treba da nosi Halefovo oružje.

— To du obaviti za jednu minutu. Ved žurim! Amud Mahuli pozove desetoricu vojnika po imenu,

a zatim ostala pedesetorica krenuše. U blizini vatri su po uputi kol agas;ja tako pažljivo sačinili lanac

da to nije opazio nijedan od opkoljenih ljudi i da nije preostala nikakva šupljina kroz koju bi mogao

netko pobjedi.

Sad sam smireno pošao s komornikom i jednim našim vojnikom na mjesto što ga je Halef na svoj

smiješan način nazvao „plandovalištem dikobraza". Kako se čitalac može sjetiti, bila je to ona skrovita

šupljina u zidu u kojoj smo bili sakrili konje i gdje sam na svom bijegu s komornikom opet ugledao

svijetlo dana, odnosno nodnu tamu.

Znao sam da se upuštam u opasnu igru, ali sam se osjedao tako slobodnim, tako laganim i tako

bezbrižnim kao da sam je ved dobio. Dok smo se uspinjali uz sipinu ruševina, Perzijanac me upita:

245

— Zašto odlaziš opet ovamo, efendijo? Mi ovdje nemamo više nikakva posla, bar ja mislim tako?

— Tražim Sefira.

— Maločas sam ga vidio kod njegovih ljudi!

— Maločas jesi, ali sad demo ga nadi u našem zatvoru.

— Zar kaniš možda ponovo zaci u njega?

— Kanim!

— Alah! Jesi li pri svijesti?

— Mislim da jesam. Nedu uostalom sam otidi onamo, jer deš me — i ti pratiti.

On od prepasti odmah zapne u izmrvljenim ope-kama, pljesnu rukama i zastenje:

— Jer-deš-me-ti — pratiti! Efendijo, to mi ni ne pada na um! Ako si ti poludio, onda to nije za mene

razlog da i ja poludim..

— Onda čuj što ja ovdje tražim: tvoje vlasništvo.

— Moje vlasništvo? Kako to misliš?

— Ne kanim spominjati tvoje konje i deve. Sigurno si opazio da su još ovdje, pa ako učiniš ono što

želim, dobit deš ih natrag. Deve su međutim nosile težak teret koji se sigurno nije sastojao od

bezvrijednih predmeta.

— Od bezvrijednih predmeta? Vjeruj mi da je njihova vrijednost iznosila cio imutak. Bili su to šah-in-

šahovi darovi, a ono što poklanja naš vladar, to vrlo mnogo vrijedi!

— Sto de ti dakle redi, ako mu javiš da su ti ti dragocjeni predmeti ugrabljeni?

— Izgubit du njegovu milost, njegovu zaštitu i njegovo povjerenje, pa de me opet baciti u prašinu iz

koje se nikad više nedu uzdidi. Tome pridolaze oni potpisi što sam ih morao dati Sefiru. On de me

pomodu njih učiniti prosjakom!

— Ne bi li za tebe bila sreda, kad bi sve to mogao ponovo dobiti, te šahove poklone, a i svoje potpise?

— Da, to bi bila sreda za koju se ne bih mogao dovoljno zahvaliti.

— No, dobro! Mi se vradamo u tamnicu da bismo sve to ponovo dobili. Ako se odlučiš da pođeš sa

mnom, ja du ti pomodi da dobiješ svoje vlasništvo.

— Je li to istina, efendijo? — upita brzo i stane izvlačiti noge koje su mu duboko propale u rahlu ¦

sipinu.

— Jeste!

— Ali Sefir de nas zadržati!

246

— To ne može. Mi demo naprotiv uhvatiti njega. To je glavni razlog koji me je potakao da se upustim

u tako neobičan pothvat. Ipak znam što radim. Kad bih se naprotiv morao pouzdati u vojnike, Sefir bi

nam mogao umadi. Budeš li imao povjerenja u mene, ja du Sefira prisiliti da nam vrati sve što ti je

oduzeo, i što te je prisilio da mu predaš. Dobit deš dakle šah-in-šahove poklone, pa prema tome

nedeš izgubiti njegovo povjerenje, ved stedi njegovu zahvalnost jer si ih izručio kako treba.

— Kad mi tako obedavaš, ja više ne oklijevam. Čovjek se zaista usuđuje da učini mnogo ako se radi o

tome da zadrži naklonost svoga vladara.

— Dobro! Ako se uspnemo na vojnikova ramena, lako demo dosedi rupu u zidu. Ja du podi prvi, a ti

deš za mnom. Počekaj samo još časak.

Rekao sam kijalu1 neka nas počeka ovdje dok se vratimo, pozajmivši od njega neki stari rubac što ga

je imao zataknutog za pojas. Trebao sam ga da njime pokrijem rupu u kutu zatvora. Žigice i nekoliko

lojanica uzeo sam sa sobom ved u Hileu. Osim toga sam ondje Peder-i-baharatu oduzeo svoj nož. K

tomu su pridolazili revolveri i henrijevka. Medvjedarku sam ostavio kod konja. Bio sam dakle dovoljno

naoružan, pa se nisam morao bojati Sefira. Ipak priznajem da je za moj pothvat bila potrebna prilična

hrabrost. Tko mi međutim predbaci đa to nije bila samo hrabrost, ved upravo drskost, toga bih morao

upozoriti da sam bio uvjeren kako du u unutrašnjosti ruševine imati posla s malim brojem protivnika.

Smatrao sam da smijem pretpostaviti da je svega nekoliko krijumčara poznavalo položaj i uređaj

zatvorenih skrivenih pro-

1 konjaniku

storija, jer bi Sefir bio neoprostivo neoprezan da je sve svoje krijumčare uputio u tajnu. Prema tome

sam se imao bojati svega nekoliko ljudi koji su me i unijeli u podzemlje, pa sam smatrao da du ih lako

onesposobiti.

Sad je bilo krajnje vrijeme da pođemo u poznate prostorije. Vojnik se naslonio na zid. Njegove

sklopljene ruke sačinjavale su prvu stepenicu, a njegova ramena drugu. Tako sam se lako zavukao u

rupu, a komornik je došao za- mnom- Da mu pri tome nije bilo baš lako pri srcu, čuo sam po uzd

.sanju i stenjanju kojim se javljao pužudi za mnom.

Sad smo imali udoban put, jer u hodniku nije bilo izmrvljene opeke. Laka i kratka opetuša nije me

smetala. Na kraju vodoravnoga hodnika uspravio sam se u okomiti rov i stao prisluškivati. Glava mi se

nalazila ved u sobi broj pet. Ništa se nije pomaklo, pa sam se izvukao iz jame. Odmah zatim izvukao se

i Perzijanac.

Opipao sam rukama naokolo i ustanovio da se naše prinudno boravište nalazi tačno u istome stanju

kako smo ga napustili. Naše su spone ležale još ovdje, a na drugoj stranj napipao sam hrpu prašine

što smo je izbacili iz jame. Bili smo sami, pa bih volio pripaliti svijedu, ali bi njeno svjetlo prodrlo kroz

zastor od sipki, pa bi nas odmah odalo, ako je netko bio u susjednoj prostoriji. Morali smo dakle sve

pripreme izvršiti u tami. Najprije smo zatrpali jamu. U nju stavih opetušu i pokrih jamu vojnikovom

tkaninom, pa tkaninu posuh ostatkom prašine od opeka. Tako su otvor u podu i puške sakriveni pred

Sefirovim pogledom. Nož i revolver zadjeh u pojas. Prljavštinu od smrvljene opeke istresli smo iz

naših kaputa koliko se god to dalo.

247

Sad sam ponovo morao svezati Perzijanca, pa ne trebam redi da on to nije htio dopustiti. Kad mirna

predočavanja nisu ništa pomogla, ja sam ga nekoliko puta manje prijatno gurnuo u rebra što ga je

uvjerilo da su moje mjere potrebne. Svezao sam ga isto tako kao što je bio i prije svezan. Zatim i ja

čučriuh, pa svezah i sebe isto kao što sam prije bio svezan samo ne tako čvrsto, no ipak toliko da se

kod površnog pregleda moralo učiniti da se na sponama nije ništa izmiieniio. Sad sam se osjedao

umiren. Ispunila mi se želja da ovamo stignem prije Sefira. Neka sad dođe!

Komornik nije nipošto bio tako pun pouzdanja. Nekoliko sam puta čuo neke tihe i prigušene „ah" i

,,oh", te uzdahe „Alah, Alah!" Bojao se, pa kad smo nakon nekog vremena začuli korake i kad je

svjetlo prodrlo između željeznih sipki, komornik promuca perzijskim jezikom, sav dršdudi od straha:

— Efendijo — oni do — dolaze! Ja sema i men, ej hejat i men — o nebo, o moj živote! Da bar nisam

došao ovamo!

— Šuti! — šapnuh. — Kako čujem, najprije odlaze Halefu: to moramo prisluškivati!

Koraci su pošli prema broju četiri. Čuo sam Sefira a i Halefa gdje govore, no nisam mogao razumjeti ni

riječi, ali kad se Perzijanac opet udaljio i kad je moj Hadži povišenim glasom doviknuo nešto za njime,

začuo sam:

— Nemoj da ti se nasmijem! Poznajem ja svog efendiju. On de dodi i izbaviti me odavde. Onda demo

obračunati s vama!

— Onda- du ti. redi da je on ved ovdje — otpovrnu mu Sefir glasno — On ved dugo leži ovdje dolje, a

vezan je mnogo čvršde od tebe.

— Lažeš!

— Istina je!

— Pa sve ako i jeste istina, onda se on s tobom poigrao, samo našalio. To je njegov običaj. On de se

osloboditi, a oslobodit de i mene prije nego što ti i pomisliš.

— Samo de njegova duša biti slobodna, jer demo nju, a isto tako i tvoju, batinama istjerati iz vaših

prokletih tijela!

— Batine su određene za tebe a ne za nas. Kunem ti se Alahom i prorokom da deš ubrzo osjetiti bič

što ste mi ga oduzeli! Onda de ta tvoja duša iz tvoje šugave kože odletjeti dolje u pakao!

Sefir se podrugljivo nasmije, a zatim se koraci približiše našim vratima. Razabrao sam da dolaze samo

dva čovjeka. Odmakli su kračun i podigli šipke. Ušao je -Sefir s onim malim nitkovom koji me je

zavarao preodjeven kao Hadži Halef. Sefir ispitljivo pogleda po cijeloj prostoriji, a zatim priđe

komorniku, jer mu je taj ležao bliže od mene, pa se sagnu i pretraži njegove spone.

— Još su u redu! — reče, uspravivši se. — S tobom du se kasnije porazgovoriti. Najprije dolazi na red

ovaj lupež, jer s njim dosada zapravo i nisam mogao govoriti.

248

Postavi se preda me i domahnu mališanu da prinese svjetiljku kako bi me bolje mogao promotriti.

Nije smatrao potrebnim da pregleda i moje spone, jer su komornikove spone bile u redu, a moj

skvrčeni lik izazivao je dojam da sam ja u jednako nemodnom položaju kao i prije.

— Vjerojatno si čuo što je maločas zaurlao onaj otrovni patuljak, tvoj pratilac? — upita.

— Jesam — odgovorih.

— Ta je ružna žaba poludjela!

— Nije.

— Nije? Ti se dakle slažeš s njime?

— Slažem.

— Onda si i ti lud! Od samog si straha posve poludio.

— Moj je razbor svakako bistriji i zdraviji od tvojega.

Perzijanac prasnu u isti glasni smijeh kao i maločas.

— On kani biti slobodan, oslobodit de svog Hadžija, a mene de izbičevati? Taj mi nitkov sve to

potvrđuje i pri tome govori o svom razumu.

— Koješta! Moj.Hadži uvijek provodi ono što veli. Ako ti je obedao batine, onda deš ih dobiti, pa ma

kako se ti branio!

— Pasji sine, ako nisi lud, onda me sigurno želiš samo vrijeđati. Cini se da i ne slutiš što te očekuje.

— Želiš li i mene natjerati u smijeh? Ako jedan od nas dvojice ne zna što ga očekuje, onda si to ti.

Nagovijestio sam ti što de se dogoditi. Počekaj .do jutra!

— Da, sjedam se — nasmiješi mi se podrugljivo. — Ranom zorom počet de mi suđenje, a uvečer de

svršiti. Rekao si to ili nešto slično. Uostalom, to bi bilo odviše kratko! Za tebe sam se bolje pobrinuo.

Ti nedeš od mene dobiti samo kratki dan nego deš mnogo dulje uživati u radostima kojima du te

usrediti. Ono što si skrivio tamo prijeko na Tigrisu...

— Ah, na Peder-i-baharatu! — upadoh mu u riječ. Vođa krijumčara zapanjeno uzmaknu korak i brzo

upita:

— Peder-i-baharat? Što znaš o njemu? Odakle poznaš to ime? Tko ti ga je rekao? Ved sama ta

okolnost da si kao stranac čuo to ime, zapečatila je tvoju smrt!

— Ponavljam ti da ti neprekidno sebe zamjenjuješ sa mnom. Nije zapečadena moja smrt, ved tvoja.

Tebe su progledali. Poznato je da si ti Sefir o kojemu...

— Sefir! — prekide me. — To je za tebe novi razlog da umreš. Da ved i onako nisam odlučio da deš

umrijeti, onda bih sada odredio da ne smiješ živ odavde!

249

— Nemoj sebi toliko umišljati! Ti nemaš modi nada mnom. Ja du zdrav i čitav izadi iz Birs Nimru-da, a

tebe du kao svoga zarobljenika odvesti u Hile, da te dadem zatvoriti k Peder-i-baharatu i njegovoj

dvojici drugova koji leže ondje u lancima.

— Ja — kao — zarobljenik — u Hile — u lancima — ! — promuca, piljedi u mene kao da sam sablast.

Zaista je tako kako sam rekao. Ti si do kraja lud!

— Onda ti sada lud čovjek kazuje da si Peder-i--baharata poslao u stupicu u koju je uhvaden. Ondje

mu nitko nije povjerovao što- si mu zapovjedio da rekne.

— Što — što mu nisu povjerovali?

— Da sam ja s Hadedinom napao karavanu piškid-met bašija i da si se ti odšuljao za nama da otkriješ

naše skrovište, a nisu mu povjerovali ni to da sam ja odvukao lešinu piškidmet bašija da je bacim u

vodu.

Htio je nešto odgovoriti, ali od zapanjenosti nije uspio izustiti ni riječi. Dođoh sad na pomisao da

njegovu smetenost iskoristim da bih otkrio tajnu ruže iz Širasa, pa zato nastavih:

— Kako vidiš, sve su se vaše tajne otkrile. Otkrivena je čak i vaša glasovita Džul-i-Širas.

— Baci se na mene poput zvijeri, zgrabi me za oba ramena, stane me tresti i sikne na mene:

— Džul-i-Širas? Biva-i-emir1, šems-i-husn2, naša sitare-i-džira3, koja stanuje tako duboko u tajnosti

da sam je ja sam svega tri puta vidio? Naša lijepa, naša divna kraljica, pred kojom svi sagibljemo glavu

i koljena! Ona čiji pogled začarava srca i čiji glas oduševljava za najteža i najsmionija djela? Ti tvrdiš da

poznaješ nju, ti bijedni crve? Zadavit du te!

Sefir me zgrabi za grlo. Ved sam htio da brzo izvučem ruke iz omče da bih se obranio, kad se dosjetiti

drugom sredstvu koje de vjerojatno jednako djelovati, a moglo bi ga navesti i na daljnje neopreznosti,

jer je bio toliko uzbuđen da nije mogao mirno promisliti o svojim riječima.

— Da me nisi ni dodirnuo! — otresoh se na njega. — I ja sam sil.

Ustukne od mene kao da je dobio žestok udarac i širom rastvori oči.

— Ti - ti - ti si sil?

— Ja sam čak sertip-i-s:lan4.

— Sertip? Čovječe ili si đavo pa si otkrio naše tajne, ili si zaista sil. Zašto se onda izdaješ za stranca, a

zapravo si pravovjerni šiit?

— Da mi ruke nisu svezane, izvadio bih svoj prsten iz džepa i dokazao tko sam ja.

— On — on također — ima prsten! — viknu krijumčar sve uzbuđenije. — Ako je to istina, onda te

mogu provjeriti. Dovoljno je da te upitam za ime našeg vrhovnog gospodara, za Dža ...

250

Perzijanac se prekinu nakon tog jednog sloga, jer je uvidio da umalo što nije izvršio najvedu izdaju

koja je uopde moguda za sila. Lako je bilo pogoditi preostale slogove toga imena, a bududi da sam ja

one večeri uz Tigris naučio kako je Peder-i-baharat nazvao toga najvišeg gospodara, to sam

nadopunio prekinutu rečenicu.

— Ah, ti misliš Džafara, emira-i-silana.

1 kneževa udovica

2 sunce ljepote

3 zvijezda ushićenja

4 vrhovnik silana

— Da, njega mislim! Ti ga poznaš! Ti znaš sve! Ti si dakle ili zaista sertip-i-silan ¦ i tvoj je čin viši. od

mojega, a onda te odmah moram pustiti na slobo-' du, ili si pak sve to doznao izdajom, pa te moram

činiti neškodljivim.

Perzijanac je stajao preda mnom, položivši obje ruke na čelo, slika potpune bespomodnosti. Zatim se

naglim i odlučnim pokretom okrene svom pratiocu i reče:

— Osvijetli ga' Moram vidjeti kakvo mu je lice. Moram se zagledati u dubinu njegovoga srca!

Kad je čovječuljak poslušao taj nalog, Sefirov se pogled doslovce zabode u moje oči. Brazgotina mu je

bila natekla i poprimila je tamnocrvenu boju, a iz njegova lica, iz njegovih zgrčenih šaka, spremnih n »

napadaj, i njegovog napetog držanja, kao da de svaki čas skočiti na mene, govorila je odlučnost i

napetost, koja je, ako izbije, mogla biti i ubitačna. Usprkos tome ja sam tome pledatom čovjeku

gledao u lice, mirno se smiješedi, ali sam pri tom potajice razvukao omče svojih spona da bi mi ruke

bile spremne na obranu.

— U tvom licu ne mogu čitati — reče, premda bi po mojoj bezbrižnosti zapravo lako mogao razabrati

što je na stvari. — Ne vidim ništa, ne otkrivam ništa. Moram se utedi posve sigurnom sredstvu: zakli-

njem te Alahom ili ako si kršdanin, zaklinjem te tvojim bogom da mi rekneš istinu! Hodeš li to učiniti?

— Hodu!

— Jesi li toliko hrabar da to priznaš ako nisi sil?

— Jesam! Nemoj misliti da te se bojim.

— Onda mi reci jesi li pravovjerni šiit ili si zaista Evropljanin i kršdanin?

— Ja nisam šiit.

— Dakle nisi ni sil?

— Nisam!

— Onda si bez našeg dopuštenja prodro u našu tajnu?

251

— Tako je.

— Onda budi proklet i umri!

Sefir se baci na mene, slijep u svojoj srdžbi i ne mašivši se oružja. Ispružio je prema meni zgrčene

prste obiju ruku. Naglo se pokrenuti ustranu, tako da je promašio, izvukoh ruke iz uzica, zgrabih ga za

vrat, privukoh ga posve sebi, preokrenuli se na njega i tresnuti ga po sljepočici. Nemodno baci ruke u

zrak, noge mu se grčevito stegnu i ispruže, i on se smiri. To se sve zbilo brže nego što to mogu

ispripovjediti. Bila su dovoljna dva tri čvrsta trzaja sponama da se posve oslobodim, a zatim skočih na

noge. Držedi uljanicu u ruci, mališan je stajao kao da se skamenio i buljio u mene. Onda odbaci

svjetiljku da se ugasila i u sobi zavlada tama.

— Pasji sine, ipak nam nedeš umadi — viknu. Radi opreza sam mu pokušao izmaknuti, ali me

je ved napao. Osjetio sam njegovu ruku koja me je zgrabila, a zatim ubod, koji bi mi bio prodro u srce

da se nisam ved prije toga okrenuo. Ovako me je taj ubod pogodio u mišicu u ruke i zadao' mi, kako

se kasnije pokazalo, neopasnu ranu. Htio sam ga zgrabiti, ali spretni mališan mi je brzo umaknuo i

latio se pištolje što ja onako u tami nisam opazio. Skočio sam prema ulazu da mu zakrčim uzmak. Uto

prasnu njegov hitac, nanišanjen onamo gdje sam još maločas stajao. Bljesak plamena pokaza mi

njegov lik. Skočio sam onamo, široko zamahnuo i udario ga po glavi da je pao na tlo. Odmah sam se

sagnuo na njega i uvjerio se o tome da mi više ne može nauditi. Sad je sve bilo tiho, a i ja se nisam

pokrenuo da ustanovim je li netko čuo hitac. Ništa se nije ni maknulo. Onda začuh tihi komornikov

glas:

— Efendijo!

— Što je? — odgovorih.

— Jesi li mrtav?

— Glupost! Ako ti odgovaram, ne mogu biti mrtav.

— Dakle nisi ni udavljen ni ustrijeljen?

— Nisam, samo sam nešto malo okrznut nožem.

— Gdje su ta dva strašna čovjeka?

— Leže ovdje. Moji su ih udarci onesvijestili. Nemoj sad govoriti. Još ne znamo sigurno je li netko čuo

hitac ili nije.

Čekali smo još neko vrijeme. Nitko nije došao, pa sam smatrao da smijem zapaliti svijedu. Uljanicu

nismo mogli zapaliti, jer se bila razbila.

— Slava Alahu! — uzdahnu Perzijanac. — Vidim da si ostao pobjednik.

252

— Srce mi se upravo ukočilo od straha kad je Sefir stajao pred tobom kao gladni tigar, a onda se bacio

na tebe da te udari svojim pandžama. Još nikad u cijelom svom životu nisam tako drhtao i bojao se

kao sada. Da te je on ubio, bio bih i ja izgubljen. Kad deš me konačno osloboditi tih spona?

— Odmah! Sad demo za promjenu svezati njima te ljude.

Odriješio sam ga, a on skoči na noge i glasno vikne:

— Slava Alahu da je prošla te velika i strašna opasnost...

— Ne viči toliko! — prekinem ga. — Varaš se ako misliš da je opasnost ved prošla. Uhvatili smo tek

dvojicu, a imamo posla još sa trideset i dvojicom drugih.

— Što? Još trideset dvojica? Kako de to svršiti?

Od straha su mu toliko zadrhtale noge da je morao sjesti. Sad sam čvrsto svezao Sefira i njegovog

pomagača, koliko je to ved tražila naša sigurnost. Upravo sam s time bio gotov, kad začuh Halefov

glas:

— Sidi, sidi, netko je pucao. Jesi li ovdje?

— Jesam, Halefe! — odgovorih mu.

— Ja sam ovdje. Hodeš li ubrzo dodi?

— Odmah!

— Samo da su ti lopovi ponijeli sa sobom ovamo moj bič! Jesi li ga možda vidio?

Nisam mogao, a da se unatoč našem ozbiljnom položaju ne nasmijem. Tek što je moj čestiti Hadži

doznao da je spašen, prva mu je pomisao bila upravljena njegovom ljubljenom biču. Rekao sam

Perzijan-cu da ostane miran, uzeo svijedu i prešao do Halefa koji me je čekao. Kad me je ugledao gdje

ulazim, nasmije se.

— Sefir me je htio uvjeriti da si njegov zarobljenik. Ja mu to nisam povjerovao, pa sam mu obedao da

de doživjeti prisni susret s odlučnošdu mojega korbača.

— To sam čuo. On nije lagao: zaista sam bio zarobljen, ali sad sam slobodan i imam ga čvršde u svojoj

vlasti nego što je on imao mene. Sve du ti kasnije ispripovjediti, ali sad du te odvesti k njemu.

— Onda mi najprije omogudi da se poslužim svojim rukama i nogama, jer se ovako, kako. sad ležim,

nikako ne mogu povjeriti tvom ljubeznom vodstvu.

Krijumčari su zavili Halefa u sag, a zatim ga omotali uzetima. Samo mu je glava virila iz svežnja. Izbavili

ga. Tek što se osovio na noge, podigne ruku na zakletvu:

— Onako istinski kao što sam se napokon izbavio iz kože toga čilima tako du istinski održati svoju riječ

i dati da Sefir okuša moj bič. Oni su mi ga oduzeli, ali du ga ja potražiti. Nadi du ga, pa ako su ga sakrili i

253

na kraju svijeta, ili još malo dalje od kraja! Ti ne voliš jezik moga korbača, sidi, ali ovaj se put možeš

protiviti koliko god hodeš, ja du održati riječ!

— Umiri se, dragi Halefe. Danas sam potpuno sporazuman s tobom. Kad sam čuo kako ti se on

zaprijetio batinama, odlučio- sam da im baš on nede umadi.

— Onda neka budu blagoslovljeni tvoja uviđavnost i dubina tvojega razbora koja me usreduje, dokle

god ljudi budu živjeli na zemlji. Sada dođi, odvedi me k Sefiru. Ne smijem ni časka časiti da mu

donesem žudenu sredu svojega pozdrava. Ne možeš ni slutiti kako moje srce žarko žudi za njim!

Halef me uze za ruku i povuče me za sobom. Razabrao sam da ga ovaj puta ne bih mogao zadržati da

svojem gnjevu — da se poslužim njegovim načinom izražavanja — dade oduška „blagoslovom biča".

Sefir je obilno zaslužio takvo kažnjavanje, pa se ovaj put iznimno želja maloga Hadžija slagala s mojom

željom. Odvukao me u srednju prostoriju i htio da pođe dalje, no ja sam zastao.

— Prije nego što pođemo Sefiru moram doznati kako su se vladali prema tebi, počevši od trenutka

kad sam skočio u vodu. Reci mi to, dragi Halefe!

— Nema li za to vremena? Poginut du od žeđi budem li i dalje odgađao sastanak s Perzijancem.

— Onda mi je žao što sam prisiljen da te pustim umrijeti. Moram znati kako se vladao prema tebi da

prema tome podesim i svoje vladanje.

— Onda moram obuzdati obilje svoje čežnje za njime da te obavijestim. Kažem ti, međutim, da de on

za svaku minutu što je dulje moram čekati, dobiti pet udaraca više.

— Onda budi kratak!

— Kratak? O sidi, kako malo razumijevanja imaš za potrebu takvih prijateljskih dokaza! Ja du naprotiv

otegnuti što više mogu, jer što je vedi broj udaraca što de ih on dobiti, to više raste spoznaja o mojoj

sklonosti, i to se temeljitije u meni razvijaju osjedaji nježnosti povezujudi moju dušu s njegovom.

Dakle, što bi htio znati i što da ti kažem? Bit de bolje da me pitaš da bih kratkodu svojih doživljaja

mogao razvudi prema duljini tvoje radoznalosti.

— Nisi li ti, kad sam skočio sa splavi, nadošao na pomisao da skočiš za mnom?

— Jesam! Došao sam na tu pomisao, pa bih je nesmetano mogao izvršiti, jer se naša dva prisna

prijatelja nisu u prvi čas mogla brinuti za mene, bududi da su bili dovoljno zauzeti time da sačuvaju

splav da se ne izvrne. Međutim, ved u narednom trenutku razabrao sam kako treba da se vladam.

Budem li skočio za tobom, dok su mi vezane ruke i noge, onda deš ti biti prisiljen da priskočiš u pomod

mojoj nemod-nosti, a time bismo se izvrgli opasnosti da nas ponovo upecaju. Da, ja bih i sebe i tebe

doveo u životnu opasnost, bududi da bi ona dvojica mogla nađodi na posve nesvrhovitu pomisao da

pucaju na nas. Ti si morao što brže nestati. Morao si zaroniti i plivati ispod vode. To ne bi mogao

učiniti da si morao meni priskočiti u pomod. Zato sam ostao mirno ležati, pa smatram da sam pravilno

postupio.

— Tako je! Inače bi samo ugrozio naš spas.

254

— Eto, i ja sam tako mislio. Uostalom, ti poznaš povjerenje kojim ja uljepšavam tvoj život. Čim si

skočio u vodu, bio sam uvjeren da deš pobjedi, požuriti konjima i odjahati do ruševina da me izbaviš

odande. Imao sam dakle slatku svijest da se u sebi mogu nasmijati našim protivnicima, dok sam im

prividno bio posve nemodno izručen. Ta mi je pomisao obasjala radošdu zdanje moje duše, a bez

takvih bi se radosti život na zemlji dao usporediti s kostima s kojih je sudbina ved strgala meso.

— Ova je tvoja usporedba upravo divna, dragi Halefe!

— Oh, moje usporedbe su uvijek izvrsne i bez greške što kod tvojih, oprosti mi, nije uvijek tako. Ipak

se možeš utješiti time da svaki čovjek ne bi mogao podnijeti one prednosti kojima ja raspolažem.

Potrebno je mnogo poniznosti i samosvladavanja da bi se tako sakrila veličina moga duha da ne smrvi

nijednog nedužnog čovjeka.

— Onda nemoj dopustiti da smrvi ni tebe, jer si u tom pogledu posve nedužan!

— Kako ti to misliš, sidi?

— Razmisli o tome kasnije kad budeš imao vremena. U tvojoj pripovijesti ti još ležiš svezan i nemodan

u košari od trstike, pa zato imaš mnogo povoda da se vježbaš u poniznosti i samosvladavanju o

kojima si maločas govorio. Što se dalje dogodilo?

— Sidi, nešto, čemu sam se od srca morao nasmijati. Kad su naime veslači uspjeli ponovo uspostaviti

ravnotežu svoje splavi, stadoše obojica dovikivati za tobom. Najprije su ti zapovjedili da se vratiš i

obedali ti da de ti u tom slučaju oprostiti tvoj pokušaj bijega. Kad su onda razabrali da tvoj razbor ne

dopire tako daleko da uvidiš kako je to izvrstan prijedlog, stadoše te moljakati. Zaklinjali su te da se

vratiš i da ih ne unesrediš, jer da de or.i veoma loše prodi budu li mogli samo mene predati. Sažalili su

mi se u tom jadikova-nju pa sam ih stao tješiti, rekavši im da moja osoba bez tvoje predstavlja mnogo

vedu vrijednost.

— Hvala ti!

— Molim! Ti ljudi nisu bili dovoljno uviđavni da mi to povjeruju, pa su još neko vrijeme jadikovali sve

dok nisu uvidjeli da se tebi u vodi očito mnogo više svidjelo nego kod njih. Zaveslali su dalje što su

god brže mogli, vjerujudi da de, što prije stignu Selim i jave da si pobjegao, njemu biti lakše da te opet

uhvati. Iz rijeke smo stigli u neki kanal, a po kanalu do cilja. Jedan je od njih dvojice otišao, a drugi je

ostao kraj mene da me čuva, premda sam dovoljno star i razborit da se i sam pobrinem za to da me

nitko ne ukrade iz košare. Zatim dođoše po mene, pri čemu su bili toliko oprezni da su mi svezali oči.

Nosili su me dugo vremena i veoma daleko. Kad su me napokon položili na tlo i skinuli mi povoj s

očiju, nalazio sam se ondje gdje si me ti našao, a preda mnom je stajao Sefir.

— Samo on?

— Ne. Kraj njega je bio još neki mališan. Zatim se zbilo nešto što ne mogu shvatiti. Vjerojatno dakle

nede ni tvoja oštroumnost biti dovoljna da mi to objasniš.

— A što je to bilo?

255

— Onaj je mališan pokazao toliko čežnju za mojom odjedom da me je to iznenadilo. Hodeš li mi

obrazložiti tu čežnju, sidi?

— Znam za njezin razlog, pa du ti ga kasnije redi.

Sad samo nastavi!

— Skinuli su mi spone i zatražili da se razodje-nem. Ustezao sam se, ali mi zaprijetiše batinama.

Bududi da su mi ruke bile slobodne, mogao bih se braniti, ali je Sefir stajao preda mnom s pištoljem u

ruci i zaprijetio mi da de me ustrijeliti ako ne poslušam. Nisam dakle mogao ništa učiniti. Morao sam

se pokoriti, ali sam ipak stavio jedan uvjet.

— Objasnio sam mu da sam ja muž jedne ljubljene žene i otac jednoga sina, pa da mi je stoga dužnost

da se stalno brinem da očuvam zdravlje. Ovdje u toj podzemnoj prostoriji mogla bi me onako

neodjevena napasti barda1 iza koje de dodi neizmjerni raš2 i sale3. Ja du dakle samo onda ispuniti

želju tog mališana, ako mi dopuste da, pošto sam skinuo svoju odedu, ovijem ljepotu svojih udova

njegovom odjedom. Sefir je pristao na to, vjerojatno ne zbog bojažljivog obzira prema mom zdravlju,

ved da bi skratio stvar. Dok sam se preodijevao, pokušavao je da od mene štošta dozna, ali ja sam mu

rekao neka se obrati na tebe, jer da deš ti sigurno dodi i da deš mu s užitkom dafi željenu obavijest.

Time se morao zadovoljiti. Kad su me ponovo svezali, udaljiše se, a ja sam cijelu vječnost ostao

prehlada * hunjavica 1 kašalj

sam sa sobom, što je doduše neosporno za mene bilo najprikladnije društvo, ali mi je donijelo veoma

malo razonode. Neprekidno sam pokušavao da se oslobodim spona, ali nisam imao ni najmanjeg

uspjeha. Onda sam čuo kako su doveli nekog drugog zarobljenika koji je neprekidno jadikovao i molio

milost. Nisu ga doveli k meni ved na neko drugo mjesto. Ne znam tko je to bio.

— To je bio piškidmet baši.

— Zar on? Prema tomu je uspio napadaj na njegovu karavanu?

— Jeste! Svi njegovi pratioci su probodeni.

— Alah! Tome je sam kriv. Zašto- je prezreo našu opomenu? Taj je čovjek velika kukavica, jer je cvilio

poput djeteta u čijim ustima stanuje vadža snen1. Kad su mu dodijelili njegovo mjesto, vratiše se

meni da provjere jesam li čvrsto vezan, a onda je prošlo dugo, dugo vrijeme, sve dok se Sefir i onaj

mališan nisu vratili da ponovo zamijene odjedu. Svijest da se opet nalazim u svojoj odjedi, toliko, me

je razveselila i smirila da sam blaženo usnuo i spavao, sve dok njih dvojica maločas nisu opet ušla.

Veoma sam se razljutio što su me probudili oda sna pa nisam smatrao potrebnim da pred njima

zatajim svoju srdžbu. Sefir je postao grub, pa se tako nismo rastali baš u najljepšem prijateljstvu, te

sam mu spomenuo svoj korbač. Nakon nekog vremena planuo je hitac. Tko puca, taj je naoružan, taj

je neprijatelj. Naoružani Sefirov neprijatelj mogao si ovdje u unutrašnjosti Birs Nimruda biti samo ti,

pa sam zato poviknuo tvoje ime da čuješ gdje me možeš potražiti i nadi. Tako, sad znaš što si htio

znati, pa nedemo više pred Sefirom skrivati užitak da nas tako lijepo ugleda jednog kraj drugoga.

Uostalom, nedavno sam opazio da me je mališan opljačkao. Zamolit du svoj bič da mu posve

256

prijateljski saopdi da izrađivač moje odjede i moga pojasa nije u njima izradio džepove za druge ljude

nego samo za mene. Dođi!

K_d smo ušli u prostoriju broj pet, komornik je čučao ' ao zaplašena ptica u kutu i dočekao nas novim

jadikovanjem.

1 zubobolja

— Sretan sam da se napokon pojavljuješ, efendijo. Morao sam podnijeti pravi smrtni strah.

— A zašto? — upitah ga.

— Sefir me je obasuo najstrašnijim prijetnjama.

— Što te je navelo da razgovaraš s njime! Ta on te nije morao vidjeti.

— Ali me je čuo!

— Trebao si ostati miran!

— Imaš pravo. Kad se osvijestio, upitao je da li je tko ovdje, a ja mu odgovorih. Od toga časa muči me

prijetnjama da de sa mnom postupati krajnje okrutno ako ga ne odvežem dok tebe nema ovdje.

— I to te je uplašilo? Budi uvjeren da je taj čovjek ovdje potpuno neopasan!

Halef je svoju pažnju najprije posvetio svom dvojniku koji je ležao na tlu. Široko raskrečivši noge stao

je pred njega i oslovio ga:

— Dopusti mi da te pozdravim, ljubljeni prijatelju moje duše! Ja sam ti neizmjerno privržen, premda

zapravo ne bih smio govoriti s tobom, bududi da si me ti svojom nezahvalnošdu izložio tolikoj žalosti.

Znaš li što mislim? '

Mališan je šutio, ne mičudi se.

— Šutiš? — nastavi Halef. — Sidi, budi tako dobar, pa mu osvijetli ljupko lišde. Osjedam čežnju da se

malo osvježim njegovim srdačnim smiješkom.

Kad sam poslušao taj zahtjev i kad je svjetlost svijede pala na lice mališana, a da ga ja nisam pravo ni

pogledao, Halef mi dovikne:

— Što je to? Kako je oboren taj čovjek, sidi?

— Oborio sam ga udarcem šake.

— Onda si ga ubio! To je lice mrtvaca.

Sad sam i ja tačnije promotrio toga čovjeka. Donja mu je čeljust spala, a oči mu bile ukočene i

nepomične. Zdrmao sam ga a zatim ga, kad to nije dovelo do uspjeha, vrlo pomno pretražio.

— Živi li još? — upita Halef.

257

— Ne živi, mrtav je — morao sam potvrditi, uspravivši se.

— Onda je tako kako sam ti rekao: ubio si ga. Tvoj je udarac bio izračunat za snažnijeg čovjeka, pa si

previše zamahnuo. Ne budi tako ozbiljan. Ti nisi ubojica, ti si samo osvetnik njegovih djela. Tko je to

maločas pucao?

— On je pucao.

— U koga?

— U mene.

— Je li te pogodio?

— Nije!

— Onda budi miran, jer ne moraš sebi ništa predbacivati. Pokušao te ubiti, ispalivši hitac u tebe, pa je

dobio zasluženu pladu.

— A ved prije toga je pokušao da me probode.

— I nije te pogodio?

— Osjetio sam ubod, ali sigurno nije ništa važno. Osvijetlio sam svijedom dotično mjesto i opazio da

mi je rukav krvav. Halef je to također opazio, pa zabrinuto viknu:

— Pa to je krv! Brzo skini kaput! Moram pogledati je li rana opasna, jer inače ne mogu biti miran!

Poslušao sam ga. Ozljeda nije bila vrijedna spomena. Mali komadid platna što smo ga donijeli iz

susjedne prostorije bio je dovoljan da se rana poveže. Nakon toga Halef pretraži džepove i pojas

ubijenog čovjeka.

— Pogledaj, sidi! Ovdje je sve što mi je ukrao! — reče zadovoljno. — Nadam se da du isto tako dobiti i

svoj bič! Njega moram najprije potražiti. Upitat du Sefira gdje je.

Sefir nas je promatrao s neopisivim izrazom lica, pa je na Hadžijevo pitanje odvratio šutnjom. Hadži

mu onda izvuče nož iz pojasa, položi mu ga na prsa i zaprijeti se:

— Hodu da znam gdje je moj bič! Ako mi to smjesta ne kažeš, probost du te! Gdje je dakle moj bič?

Nije dobio odgovora, pa mu zato vrškom noža probode kožu. Ugroženi čovjek klonu, jer nije znao

hode li ga Hadži probosti ili nede. Bojažljivim se pokretom izmače nožu i konačno reče:

— Bič je ovdje. Peder-i-baharat ga je donio.

— Gdje du ga nadi?

— Leži gore u hodniku, a isto tako i tvoj nož!

— Gle kako lijepo umiješ odgovarati, kad ti čovjek otvori usta! Jesi li ga ved pretražio, sidi?

258

— Nisam! To demo kasnije učiniti. Zasad bih htio uzeti samo jedan predmet. Oduzmi mu ključ, što ga

nosi ispod odjede na uzici oko vrata.

— Pasji sine, što te se tiče moj ključ?

— Budi miran, janješce moje — nasmije se Halef. — Pogledaj ovaj nož! Probost du te smjesta ako ne

ostaneš mirno ležati.

— Onda ga samo uzmi u đavolovo ime. I onako znam da du ga ubrzo opet dobiti. Vi držite da imate

posla samo sa mnom ili sa svega još nekoliko ljudi, ali je ovdje toliko ljudi da ne možete izadi, a da se

ne namjerite na njih, i da im ne padnete u šake.

Halef mi je predao ključ i ja ga spremih u džep.

— Dobro znam da nisi sam ovdje. Ovdje su još trideset i tri čovjeka.

— Progutao te pakao! Tko ti je to odao?

— Ja sam ih vidio i prebrojio.

— Vidio — i — prebrojio? — ponovi moje riječi. — Zar me želiš uvjeriti da tvoj pogled prodire kroz

zidove i hrpe ruševina?

— Ne prodire moj pogled, ved sam prodirem kroz njih. Zar si zaista tako glup da vjeruješ, kako sam

cijelo vrijeme svezan ležao ovdje? Da si bio tako pametan, pa da si samo jednom došao ovamo da

vidiš, ne bi me našao ovdje. Tek što si izišao iz ove prostorije, otišao sam odavde zajedno s piškidmet

bašijem.

— Lažeš!

— Koješta! Odjahali smo u Hile da uhvatimo Pe-der-i-baharata i njegove pratioce, a zatim smo doveli

vojnike koji su vas opkolili. Vidio sam te gdje sjediš kod Gasaja dijeledi plijen, pa sam čuo sve što si s

njima govorio. Onda smo se vratili ovamo, pa smo se sami opet svezali da te zavaramo. Ved si

maločas čuo koliko ja znam, pa te je bar to moralo dovesti na pomisao da smo otišli odavde i da sam

razotkrio sve tvoje današnje namjere.

— Nedeš me prevariti. Sve je to laž, laž i samo laž!

— Posve mi je svejedno vjeruješ mi ili ne vjeruješ.

— Sigurno vam ne bi palo na um da se dobrovoljno opet svežete!

— To je bilo samo prividno. Zar se ne sjedaš kako sam se brzo oslobodio svojih spona kad je došlo

vrijeme za to?

— Ipak niste otišli odavde! Zastor je bio izvana zakračunan!

— Tvoju beskrajnu lakomislenost dokazuje i to da vi ni sami ne poznate puteve koji vođe u tvoje

skrovi-šte. Eto, gledaj!

259

Uklonio sam vojnikovu tkaninu i spremio je u džep da mu je vratim, a njemu sam pokazao otkrivenu

rupu.

— Kako dugo poznaš ved taj zatvor, a i ne slutiš da upravo iz njega vodi put u slobodu. Ja sam pak

odmah na prvi pogled naslutio da se ispod te hrpe smrvljene opeke sakriva prilika za bijeg.

On se zagleda u kut, ne izgovorivši ni riječi. Izvu-koh svoju henrijevku iz jame i nastavih:

— Ovu pušku nisam imao sa sobom kad ste me vi dovukli ovamo. Odakle mi ona? Morao sam je

svakako donijeti. Ako još i sad sumnjaš, onda zbog svoje gluposti zaslužuješ još više batina nego što

sam ti ih namijenio.

— Proklet bio! — sikne Perzijanac, a zatim zašuti. Bio je odviše zapanjen. Nisam smatrao pogreškom

da mu i dalje rastumačim:

— Sjeti se i toga kako sam određeno nagovijestio što de se dogoditi. To sam mogao učiniti samo zato

jer sam unaprijed znao da du izidi iz ovog zatvora mnogo prije nego što si ti to slutio. Ti si čak tvrdio

da nikad više nedu prijedi preko njegovog praga.

Tek je sad zaurlao:

— Nečista svinjo! Pravi đavole! Sad mi je sve jasno! Nitko ti nije odao to što znaš, ved si sve doznao

prisluškujudi. Ipak ti to sve nede koristiti, jer du se spasiti i smrviti te!

Pritegne laktove i koljena uz tijelo, svinu se, a onda se ispruži, napevši svu svoju neobičnu tjelesnu

snagu. Nešto prsnu i krknu, no sav mu je napor bio uzaludan. Uzice su čvrsto držale, pa su mu pri tom

trzaju zadale tolike boli da nije mogao obuzdati jauk.

— Ne trudi se, jer je sve i onako uzalud! — nasmijah se. — Imam više iskustva u vezanju ljudi od tebe.

Koga ja svežem, taj se bez mojeg dopuštenja nede osloboditi. A sad ti se još zahvaljujem na

pripravnosti kojom si mi objasnio jednu od vaših najvedih tajni:

— O tome ne znam ništa! — dreknu na mene.

— O silanima! — objasnih mu.

— Ja nisam rekao ništa, baš ništa!

— O emiru-i-silanu!

— Taj ne postoji!

— I o Džul-i-Širas.

— To je bajka. Ona nije nikad postojala.

— Onda ni riječ sil nije ništa drugo nego bajka.

— Tako je!

260

— Ali predmete iz bajke ne može čovjek vidjeti.

— Ti ih i ne vidiš.

— Pa ipak, ja nešto vidim, a bududi da vidim, to nikako ne može biti predmet iz bajke.

— A što to?

— Prsten na tvojoj desnoj ruci.

Sefir se prestraši, ali se sabere i odgovori prisiljeno se nasmijavši:

— To je posve običan prsten, prsten kao i svi

ostali.

— Nas dvojica, naime ja i ti, mi to bolje znamo. To je prsten silana, s oznakom čina koji među njima

zauzimaš.

— Pasji sine!

— Stoj! — prekinuti ga ja. — Čuvaj se te riječi! Ako je još jednom čujem pokazat du ti kako se postupa

s psima. Upamti to! Bududi da znam da taj prsten nedeš više u svom životu ustrebati, ti deš mi ga

prepustiti kao uspomenu na naš sastanak.

— I ne mislim na to!

— To nije ni potrebno, jer ovdje vrijedi ono što ja mislim. Daj ga ovamo!

Pristupio sam Perzijancu da mu skinem prsten. Pri vuka vši svezane ruke k sebi on zakriješti silno

uzbuđen:

— Da se nisi usudio! Nemoj ga doticati! Branit du

se svom snagom.

— Koješta! Sve i da nisi vezan, nasmijao bih se tvojoj snazi.

— Pogledaj moju šaku! Nedu je otvoriti, pa dakle ne možeš dobiti prsten osim da mi odrežeš ruku.

— To nije potrebno, jer je dovoljan samo jedan pritisak. Pogledaj kako se to radi!

Ljevicom sam ga uhvatio za zglob ruke, položio palac desnice na unutarnju a svinuti kažiprst na

vanjsku srednju kost ruke, pa mu tako stisnuo kosti da je vrisnuo od boli i morao otvoriti šaku. Brzo

sam posegnuo, zakrenuo prsten s prsta i začas mi je ležao na dlanu.

— Vidi, ovdje je! — nasmijah se. — Nosit du ga kao uspomenu na tebe, pa sam ti od srca zahvalan na

pripravnosti kojom si mi ga prepustio. Da ti do-kažem svoju zahvalnost, sad du ti pokazati da ova rupa

zaista predstavlja početak hodnika u slobodu!

261

Krijumčar zastenje duboko, upravo životinjski. Činilo se da mu bijes guši riječi. Komornik mi je morao

pomodi da očistimo hodnik od prašine i krhotina opeke, a zatim siđoh u njega, otpuzah do kraja i

zatražili od vojnika koji je ondje čekao da mi doda Hadžijevo oružje. Zatim se vratih u tamnicu.

Halef se veoma obradovao videdi što sam mu donio.

— Sidi, tek sad se opet osjedam kao čovjek — reče. — Dok čovjek nema ništa osim golih ruku, izručen

je svakome tko ima jedan hitac u pištolji. Sad imam ono što trebam pa sam spreman da se upustim u

borbu sa svim Sefirima svijeta. Pogledaj onoga ondje! Nede više psovati.

Opazio sam da je Sefiru svezao krpu oko usta i upitao ga zašto je to učinio.

— Kad si ti iščezao u ovoj jami, taj je lopov ponovo počeo govoriti o psima. Vjerojatno je mislio da du

ja biti strpljiviji od tebe. Odmah sam mu s njegove odjede otrgnuo dvije krpe, pa mu jednu strpao u

usta, a drugu svezao oko glave. Ako je prije govorio što je mislio, sad ima prilike da razmišlja što bi

htio govoriti. Sto de biti sada? Ja sam opet naoružan pa sam spreman na sve što zatražiš od mene.

— Moramo izadi da bismo sada, kad imamo vođu, pohvatali i njegove ljude.

— Da, učinimo to! Oni de biti oduševljeni kad se umjesto njihovoga vođe pojave tako dva hrabra

čovjeka kao što smo mi! Hodemo li se provudi kroz tu jamu?

— Nedemo! Prodi demo gore kroz hodnik da krijumčarima dođemo iza leđa. Prije toga moramo Se-

fira malo bolje osigurati nego što je osiguran sada.

— Kako demo to učiniti?

— Svezat demo ga tako da se zadavi čim se pokuša osloboditi. Donesite ga ovamo.

Halef i komornik ga dovukoše u srednju prostoriju. Spustio sam rešetke i povukao kračun. Zatim po-

tražismo prikladnu uzicu, a kad smo je našli, naslo-nismo Sefira na željezne šipke i svezasmo ga o njih

tako da mu je uzica bila ovijena oko vrata-i da bi se morao "zagušiti ako pokuša da se vedim naporom

oslobodi.

Kad smo to obavili, okrenuh se komorniku koji bi nam za naših daljnjih pothvata mogao biti samo na

smetnju.

— Sad demo se latiti toga da uhvatimo Sefirove ljude. Jasno mi je da jedva čekaš da se osvetiš. Ti si

sam sebe nazvao vanredno hrabrim ratnikom, pa se radujemo- da deš nam svojom hrabrošdu znatno

olakšati pobjedu.

— Tako je! — ozbiljno naglasi Halef. — Mi trebamo takvoga junaka kao što si ti, jer de tanad kao ose

letjeti amo i tamo.

— Letjeti? — preplašeno upita kukavica.

— Svakako!

262

— Onda de — onda de — dodi do lijepe borbe, pa mi je zaista žao što ne mogu u njoj sudjelovati. Vi i

sami vidite da nemam oružja.

— Onda ostani ovdje i počekaj dok dođemo po tebe.

— Bere-i-huda — zaboga! — prestrašeno viknu Perzijanac. — Zar da ja sam ostanem kraj Sefira? Ako

se u međuvremenu ovdje nešto dogodi?

— Mi se pouzdajemo u tvoju prokušanu hrabrost kojom deš pobjedonosno svladati svaku opasnost.

Rekavši to, ostavio sam ga i dohvatio svijedu da pođem ispred Halefa. Volio bih se ogledati po tim

prostorijama, ali sam se toga morao sada odredi. Prešli smo iz sobe broj tri u sobu broj jedan. Tu smo

ugledali stepenice koje vode gore u hodnik. Bududi da se moglo očekivati da de se gore nalaziti ljudi

Sefirovog povjerenja, morao sam ugasiti svijedu. Pipajudi pođosmo uza stepenice, ja na čelu, zatim

Halef a na kraju Perzijanac. Gore u hodniku bilo je potpuno tamno, ali dalje naprijed razabiralo se

slabašno svjetlo. Htio sam krenuti dalje, no osjetih da mi put zakr-čuju kojekakvi predmeti. Kako sam

se pipajudi uvjerio, bile su to same vrede, sanduci i omoti, dakle krijumčarena roba koja je ovdje bila

spremljena.

— Htio bih da znam — šapnu mi Hadži — zašto su tim stvarima tako zakrčili hodnik?

— Ne možeš li to pogoditi?

— Ne mogu! Zašto ih nisu odmah spustili niza stepenice?

— Jer svi članovi krijumčarske družbe ne smiju upoznati ove prostorije i put koji vodi do njih. Vedina

vjerojatno i ne zna da taj hodnik postoji. Oni smiju udi u ruševinu samo do određene tačke, dokle

donose omote. Svega nekolicina pozna ovaj hodnik i ništa više. U njega oni unose robu. Naposljetku

ima i nekoliko ljudi koji znaju za donje prostorije. Oni onda odnose robu onamo, pa ih Sefir ponekad

upuduje i u druge tajne. Tako ja sebi to zamišljam, pa de vjerojatno tako i biti.

Hodnik je bio samo prividno zakrčen. Osjetio sam da su lijevo uza zid ostavili uski prolaz. Njime smo

polako stigli do ulaza. Pri tome je ved spomenuto svjetlo postajalo sve jasnije. Vidjeli smo da je vani u

međuvremenu svanuo dan. Vrijeme je proteklo brže nego što smo mi dolje opazili.

Uto mi se učini da čujem ljudski govor. Zastao sam i počeo prisluškivati. Da, to su bile poluglasne riječi

koje dopirahu k nama od ulaza. Tiho smo se šuljali dalje, pa smo, obišavši oko jedne hrpe omota,

ugledali i ljude koji su govorili. Bila su to tri čovjeka: jedan kraj drugoga čučali su na zemlji, gledali van

iz hodnika i živo gestikulirali. Činilo se da ih je nešto uzbudilo. Sto smo im se više približavali to smo

jasnije razabirali njihov razgovor. Naposljetku su se između nas i njih nalazile samo još dvije vrede,

jedna na drugoj, pa sad začuh kako je jedan od njih rekao:

— Ne, ne smijemo sad k njemu dolje. Znate da se neposlušnost kažnjava smrdu!

— Ovako neočekivani događaj predstavlja ipak iznimku! Možda de nas baš zbog toga kazniti, jer mu

to nismo javili.

263

— Imaš pravo — složi se tredi s njime. — Sto nas se uopde tiču ti gasajski psi? Cini se da je cio taj

pothvat uperen samo u njih.

— Bojim se da je na žalost uperen i u nas — odgovori drugi.

— Zašto tako misliš?

— Jer asakeri nisu otišli. Tako su opkolili cijelo to mjesto da se baš ni jedan od nas ne može odšuljati.

Slutim da nisu došli samo zbog Gasaja, ved i zbog nas. Zato unatoč Sefirovoj strogoj zabrani ipak

predlažem da ga obavijestimo.

Bude li primljen prijedlog toga čovjeka, ovi de nas krijumčari opaziti, jer ovdje nije bilo za nas mjesta

da se slobodno kredemo. Morali smo ih pretedi. Zato šapnuh Hadžiju:

— Zgrabi onoga nalijevo objema rukama za vrat i nemoj dopustiti da viče! Sve se mora obaviti posve

tiho. Ja du preuzeti drugu dvojicu.

Polako smo se izvukli iza vreda, a kad je Halef odostraga zgrabio onog krijumčara kojeg sam mu

pokazao, ja istodobno udarih šakom njegovoga susjeda, a tredega stisnuh za vrat. Grčevito je stegnuo

ruke i noge, ali je i on dobio udarac po glavi i smirio se. Halef je svojega čvrsto držao za vrat, ali taj se

nije još onesvijestio. Svezao sam ga uzetom kojih je bilo nekoliko u blizini, a onda sam mu, kad ga je

Hadži pustio, stavio nož na prsa, zaprijetivši mu se:

— Da nisi ni pisnuo, jer du te inače probosti! Ha-lefe, smotaj njegov turban u tri čepa koje demo im

zatadi u usta da ne uzmognu govoriti!

— S najvedim užitkom, sidi! — odgovori Hadži. — Ako taj klipan dobrovoljno ne otvori gubicu, ja du ga

— on se prekinu, jer mu je pogled pao na suprotnu stijenu na koju još nismo bili pogledali- Halefove

oči zasjaše. — Hamdulilah! Eno vidim svoj korbač, a i

svoj nož! Dobio sam natrag svoj bič, pa je sada osvajanje svih babilonskih ruševina i uopde svih

ruševina svijeta za nas prava malenkost!

Halef je najprije uzeo svoj ljubljeni bič, a tek je onda krijumčarev turban razrezao u tri dijela pa mu

jedan dio utrpao u usta. Ostala dvojica su također bila svezana i usta im začepljena, pa smo sad svu

svoju pažnju mogli posvetiti onome što se zbivalo vani.

Prizor koji smo ugledali bio je veoma zanimljiv. Da nas nitko ne opazi, oprezno smo se primakli kraju

hodnika i opazili, otprilike tridesetak koraka od nas, kraj neke stazice kroz ruševine koja se spuštala

dolje, petnaest lupeža sakrivenih iza nekog z'da. Nisu željeli da ih opaze vojnici koji su još zauzimali

položaj što smo im ga odredili ja i kol agasi. Amud Mahuli sjedio je u sredini polukruga i promatrao

uzvisinu gdje smo se nalazili. Pred njim su ležala dva reda ljudi ispruženih na tlu koje je nekoliko

vojnika posebno čuvalo. Po njihovom držanju, dalo se zaključiti da su svezani. Nabrojio sam petnaest

ljudi i povjerovao da su to Beduini plemena Gasai, jer ih nigdje nisam više mogao ugledati. Udaljenost

je bila odviše velika a da bismo mogli razlikovati njihovu odjedu, a pogotovu crte njihovih lica, no

vjerojatno su to bili oni. Kako je Amudu Mahuliju uspjelo da ih svlada? I Halef je to opazio pa mi reče:

264

— Dolje je cijelo mnoštvo vojnika. Kako su došli ovamo? Ti mi uopde nisi rekao što se dogodilo otkako

si skočio u vodu. Držim da deš shvatiti da bih to volio znati.

— Doznat deš, jer mi se čini da sad imam vremena za pripovijedanje.

— Nede li te oni ljudi dolje smetati? — upita pokazujudi na krijumčare tamo vani.

— Ne vjerujem, jer ne očekujem da de dodi ovamo.

— Zar im je to možda zabranjeno?

— Zabranjeno im je radi opreza da ne bi doznali gdje se nalazi hodnik. Kad bi oni smjeli udi u hodnik,

ne bi se više nalazili tamo dolje, ved bi se povukli u unutrašnjost i bili bi mnogo bolje zaštideni nego

tamo vani.

— To je tačno. Oni vide da su opkoljeni, ali bez Sefirove zapovijedi ne smiju poduzeti ništa. Sad čekaju

da se on vrati iz ruševine. Kako li de razrogačiti oči kad se umjesto njega pojavimo mi. Veselim se

tome! No ti si mi rekao da deš mi ispripo vi jediti što si doživio.

Sjedosmo pa mu opširno ispripovijedih što se zbilo. Razumljivo je da nismo skidali pogleda s

krijumčara, no ipak se nije zbilo ništa što bi me smetalo u mom izvještaju. Ni Halef me nije prekidao.

Kad sam završio, najprije se tiho nasmije a onda reče:

— Sidi, imaš li nos?

— S tvojim dobrostivim dopuštenjem — imam.

— Onda te molim da ga malo nategneš čim ti opet jednom pade na um da mi predbaciš nešto zbog

moje lukavosti! Zar je uopde mogude da si me zanrjenio s čovjekom koji nije imao sa mnom ništa

zajedničko osim moje odjede? Trebalo bi se stidjeti! Kad moje poštovanje i moja ljubav prema tebi ne

bi bili veliki poput cijelog mojeg srca, onda bi se obilje moga poštovanja rasplinulo u ništa. Kako du

svojoj Hani, naj-ljupkijoj od svih zemaljskih ljupkosti, te Kari, svom sinu i nasljedniku koji nosi moje i

tvoje ime, modi tako objasniti tvoje pogreške da mi oni povjeruju? Oboje de klimati glavama sve dotle

dok se izlože opasnosti da im glave olabave i otpadnu! Sto de redi Hana kad dozna što si sve nodas

počinio? A ipak to još nije sve! Sjedam se nečega što je još mnogo gore.

— A što?

— Znam da pišeš knjige u kojima iznosiš sva što možeš pripovijedati o meni i o sebi. Zamisli sad

brojne ljude koji de, čitajudi te knjige, otkriti tajnu da u tvom razumu postoji nekoliko mjesta što ih

treba slijepiti i popraviti! Nede li to za tebe biti strašno? Međutim, ja du se pokazati kao tvoj istinski

prijatelj pa du ti dopustiti da to mjesto u svojem knjigama preskočiš, ali zato veoma ozbiljno

zahtijevam od tebe da se ubudude kaniš toga da tražiš kod mene neprekidno takva mjesta koja bi se

trebala popraviti! Nemoj sad biti odviše tužan i potišten, nego se utješi i osokoli! Ne postoji čovjek

koji ne bi katkad počinio pogrešku,pa stoga ni ti ne smiješ odmah očajavati. Rado du ti pomodi da se

uzdigneš iz svoje duboke žalosti koju si sam skrivio pa ti izdajem utješnu svjedodžbu da se opdenito

nisi baš loše ponio. Sto je istina istina je i ja to priznajem. Peder-i-baharat i njegovi drugovi leže u

265

okovima, Sefira smo također uhvatili, a Gasaji leže dolje, pa se sad radi samo još o tome da uhvatimo

i ovih petnaest krijumčara. Što misliš kako bismo to najlakše izveli?

— 1 ti mene pitaš? Halefe! Čovjeku kojemu je toliko potrebno da ga sljepljuju i popravljaju, kao što je

to potrebno meni, ne smije nitko dopustiti da se miješa u tako važne stvari. Naprotiv, smatram

potrebnim da ti stupiš na moje mjesto i da dovršiš čitavu stvar.

Halef se počeše po zatiljku.

— Eto, takav si ti! Ne podnosiš nikakav ukor, a ipak je kritika živi stric i pradjed svakog popravka. Kad

bih sad ja stao na čelo ovog pothvata, požnjeo bih cijelu slavu i sve časti pa tebi za tvoje knjige ne bi

preostalo ništa nego da rekneš da si i ti bio prisutan. To ne želim. Kao tvoj zaštitnik želim da ljudi

spoznaju tvoju vrijednost i da se nauče da te poštuju kao moga pratioca. Možeš dakle mirne duše

odrediti što se ima dogoditi. Sve de to izvrsno prodi, jer ja stojim vjerno uza te, a ti znaš da se možeš u

mene pouzdati.

— Hvala ti, moj dragi, moj obzirni i moj požrtvovni prijatelju! Moje je uho oduševljeno zbog tvojih

riječi, a moje je srce puno naslade zbog tvoje dobrote i tvoje obzirnosti! Sada, kad mi ti to dopuštaš,

ja du napregnuti svoj ograničeni duh da pronađem pravi način kako bismo te krijumčare...

— Ne, sidi, ograničen nisi! — uvjereno me prekine. — To nisam htio redi a nisam ni rekao! Tvoj je um

svojom duljinom modniji od moga pa me ne dostižeš samo u širini. Ne može biti dakle govora da si

ograničen. Skupi samo svo potrebno samopouzdanje pa deš sigurno nadi pravo rješenje! Ja sam sad

uz tebe, ja tvoj vjerni Halef!

— Dobro! Tvoja me prisutnost krijepi i podstiče. Uz pomod tvoje uviđavnosti i tvojega vrijednog,

uvijek izvrsnog savjeta, ja du nadodi na pravu pomisao kako bismo pohvatali krijumčare na što

neopasniji način.

— A' što deš učiniti ako se oni budu branili?

— Branili? A kakvim oružjem?

— Svi imaju noževe, a kod nekih vidim i pištolje!

— Noževima bi nam mogli nauditi samo u borbi prsa o prsa, ali mi demo paziti da nam se ne približe.

Iz daljine ne mogu nam nauditi ni. taneta iz njihovih starih furuda1. Puške nemaju sa sobom. Sigurno

su ih negdje spremili. Pogledat du ne nalaze li se možda negdje vani u blizini.

Legao sam na pod i otpuzao iz hodnika. Nisam se prevario. Puške su bile naslonjene na zid lijevo od

ulaza, dok je desno ležala hrpa pojedinačnih opeka, a i takvih gdje je po nekoliko bilo još međusobno

vezano smolom. Neke od tih opeka pokazivale su na vanjskoj strani slova klinovoga pisma pa nije bilo

teško pogoditi da sačinjavaju vrata na rupi iz koje sam se izvukao. Ležao sam gornjim dijelom tijela

izvan otvora u zidu, ali nitko me nije opazio. Upravo sam se ht!o povudi, kad se jedan od krijumčara

okrene i pogleda gore. Ugledao me je i odmah prepoznao da sam stranac. Kriknuo je, upozorio svoje

drugove na mene i pokazao u mene rukom. Brzo sam i odlučno skočio na noge, izvukao svoju opetušu

iz hodnika i uperio je u te ljude. Halef se odmah poveo za mojim primjerom.

266

— Efendija! - začuh ih gdje viču. - Efendija! Slobodan je! Teško nama!

Skoč;li su na noge, pa su ih sad vojnici mogli odozdo ugledati. Mislili su samo na Halefa i na mene, a

zaboravljali su vojnike koj ma se nisu željeli pokazati. Doviknuh im:

— Ostanite gdje jeste, jer demo inače pucati!. Tko se makne s mjesta gdje stoji odmah de dobiti tane!

— Ali ti deš prije toga dobiti moje! — odgovori jedan, izvukavši svoj pištolj i opalivši u mene. Tri druga

dadoše se zavesti pa se povedoše za njima, ali nijedan hitac nije pogodio.

1 plural od farđ = kubura

— Vi ste se usudili da pucate na nas — odgovorili. — Sada dolazi kazna. Oborit du vas na zemlju,

pucajudi vam u noge. Pripazite!

Brzo sam ispalio četiri hica, i sva se četiri krijumčara srušiše. Urlali su silno glasno, ali su zato ostali

posve zanijemili. Još nikad nisu vidjeli i čuli četiri tako brzo ispaljena hica iz jedne cijevi, pa msu to

uopde mogli shvatiti. Halef iskoristi njihovu zapanje-nost da ih pouči na njegov poznati način.

— Sto ste toliko razjapili oči i gubice? Efendijeva je puška čarobna pa može tisudu godina neprekidno

pucati a da je on ne treba puniti. Sad ste i sami uvidjeli da nijedan njegov hitac ne promaši. Mi smo

savladali sve koji su se nalazili u unutrašnjosti ruševine. Sad se i vi morate predati, jer de čarobnoj

puški ne možete usprotiviti. Efendijo, pokaži im kako brzo slijedi jedno tvoje tane za drugim i kako

sigurno pogađaš njima.

— Dobro! Neka vide — odgovorih. — Još jedanaestorica stoje uspravno. U svaku od te dvadeset dvije

noge poslat du jedno tane!

Nanišanih, a oni u istom trenutku svi čučnuše, pokriše rukama i odjedom noge i stadoše drečati što su

god glasnije mogli.

Svi su pogledi bili upereni u nas, pa tako krijumčari nisu opazili što se dogodilo pred ruševinama i što

se ondje još događalo. Kol agasi je naime čuo hice i ugledao me. Možda me je unatoč udaljenosti

prepoznao, ili je pomislio da hici znače borbu. Gdje se god bori, tamo ima i neprijatelja. A neprijatelj

krijumčara mogao sam biti samo ja. Morao mi je pritedi u pomod, pa je zapovjedio svojim ljudima da

se uspnu na ruševine. Oni se brzo uspeše, a da to krijumčari nisu primijetili jer su bojažljivo čučali iza

kamenja. Kol agasi je bio tako pametan te je svoje askere poslao da se uspnu u širokoj liniji, tako da ni

sada nije bilo nikakve pukotine kojom bi krijumčari mogli pobjedi.

Ona četiri ranjenika podizala su veliku buku, istodobno jadikujudi i psujudi. Nismo se ni obazirali na

njihove uvredljive poklike. Sve su to bile kukavice. Bili su doduše nadareni potrebnom spretnošdu za

nodno krijumčarenje i šuljanje, ali nisu imali nikakve sklonosti za smiona djela pa je to vjerojatno bio

razlog zašto se Sefir nije njima poslužio za napadaj na karavanu piškidmet bašija, ved je za taj pothvat

unajmio Beduine.

Da bi privukao njihovu pažnju i da im ne bi dao vremena da se osvrdu, Hadži im je održao govor u

kojem im je dokazao da su izmet čovječanstva, a mi smo, naprotiv, najsjajniji junaci. Potpuno je

267

postigao svrhu, jer još nije ni izdaleka dovršio govor, kad se Amud Mahuli sa svojim ljudima pojavi

pred ostacima ruševina, iza kojih su čučali krijumčari. Zato Halef zastade i obrati se meni:

— Askeri su stigli! Moram dakle na žalost prekinuti svoju kaznenu propovijed. Sad opet dolaziš ti na

red. Izvoli nastaviti!

— Ne pada mi na pamet. Bit de dovoljno da dadem znak rukom.

Kol agasi je stajao iza krijumčara, uperivši pogled u mene. Domahnuh mu. On viknu zapovijed, a

njegovi vojnici jurnuše na krijumčare koje je taj iznenadni napadaj toliko prestrašio da uopde nisu

pomislili da se brane. Naša pomod nije bila potrebna pa smo kao gledaoci mogli ostati gdje smo se

nalazili. Ipak je moj Hadži bio nemiran poput žive, pa se nikako nije mogao suzdržati a da se ne

umiješa:

— Ovdje u hodniku sam vidio uže od paominog lika — reče — na koje možemo svezati te lopove,

jednog uz drugoga, kao što se na uzicu nižu datulje. Podi du po njega.

Uđe u hodnik, iznese cijelu hrpu užadi, uzica i remenja, pa ih odnese vojnicima. Bio je pravi užitak

gledati kako je upravljao vezanjem krijumčara koji su se opirali. Kad je to bilo gotovo, vojnici odvedu

krijumčare, svezane u dugačkom nizu o jedno uže, niz ruševinu. Ranjenike su morali nositi. Ona tri

čovjeka koja smo iznenadili na ulazu morala su se priključiti zarobljenicima. Kad je čitava povorka

krenula, pristupi mi kol agasi, upitavši me:

— Efendijo, kako ti je uspjelo da se uspneš ovamo? Kad si se ono rastao od nas, pošao si prema

drugoj strani ruševine. I sam sam se začudio kad te onda ugledah ovdje gore.

— Jesi li me odmah prepoznao?

— Jesam! Mi smo ovu stranu tako čvrsto zaposjeli da se nitko ne bi nikako mogao provudi kroz naše

redove.

— Možda du ti ispripovijediti kako sam uspio preletjeti preko Birs Nimruda i spustiti se ovamo.

— Preletjeti? Ne, preletio nisi. Ovdje vidim ulaz. Možda i na protivnoj strani postoji takav ulaz koji si

poznavao. Ušao si ondje i prošao si cijelom unutrašnjošdu ruševine.

— O tome kasnije! Sad mi reci kako ti je uspjelo uhvatiti Gasaje?

— Posve jednostavno. Promatrali smo ih sve dok onaj Perzijanac, sandžakijev prijatelj, nije svršio i

otišao. Mislio sam da si mu ti smrvio ruku, ali čini se da ta rana nije bila odviše teška, jer je doduše

imao povezanu ruku, ali se ipak mogao služiti prstima.

— Da, to je i meni dokazao.

— Kad je otišao, spremiše se i Gasaji za odlazak. Pri deobi plijena dobili su konje i deve iz karavane

piškidmet bašija. Dopustim li da uzjašu te životinje, morao sam računati s time da du izgubiti bar

nekoliko ljudi. Nisam to dakle nikako smio dopustiti. Privukao sam dio svojih ljudi pa smo ih napali

tako neočekivano, da su se prestrašili tako kao što su se maločas prestrašili krijumčari. Nekolicinu koji

268

su se branili oborismo kundacima. Tako smo ih lako svladali da sam se upravo začudio. Istina, borba

se nije odvila tiho, tako da je buka upozorila krijumčare. Morao sam dakle što se god brže dalo opet

povudi liniju koja je opkoljavala cio ovaj prostor da krijumčarima onemogudim bijeg. Uvidjeli su ubrzo

da su opkoljeni pa su se povukli gore, ali se nisu usudili da nas napadnu. I sam znaš što se zatim

dogodilo. Znao si koliko ih ima, a tvoj je uvjet bio da ne dopustim ni jednome od njih umadi. Nije bilo

samo Perzijanca i još jednog čovjeka, no ne vjerujem da smo tome mi krivi. Potpuno sam uvjeren da

se nisu mogli provudi kroz naše redove.

— Nemoj se brinuti za svoju nagradu! Mi smo te ljude sami pohvatali.

Lice staroga oficira, dosad malko zabrinuto, opet se razvedri. Na njemu se pojavi povjerljiv i lukav

smiješak te me upita:

— Onda te vjerojatno smijem upitati: je li netko umakao, efendijo?

— Imamo ih sve.

— Tvoj je uvjet dakle ispunjen.

— Jeste!

— Bududi da si sam upravo spomenuo riječ nagradu, sigurno se nedeš razljutiti na mene ako i ja

pomislim na to. Ili hodeš li mi to možda zamjeriti?

— Zamjeriti? Nedu! Ti nesumnjivo imaš pravo da me podsjetiš na moje obedanje. Druga je stvar da li

vjeruješ hodu li ga modi ispuniti.

— Neka to Alah dade! — viknu Amud Mahuli, duboko uzdahnuvši.

— Hm! Ipak se čini da nisi u to baš posve uvjeren.

— Oprosti, efendijo! Ti si glasovit čovjek, stojiš u padišahovoj sjeni i smiješ p'sati izvještaje koje čita

serasker. Opazio sam i to kako je paša iz Stambula prijazno razgovarao s tobom. Uvjeren sam dakle

da de ta visoka mjesta u vladi saslušati tvoje riječi i tvoje prijedloge, te da de ih uzeti u obzir, ali —

ali...

— Sto, ali?

— Da bih odmah imao postati bembaša, to — to...

— Samo nastavi!

— To ti ipak nede uspjeti!

— Zašto nede?

— U prvom redu jer si stranac, a o meni odlučuju samo visoki oficiri koji su Turci i muslimani.

— Lijepo! A drugo?

269

— Drugo, jer tvoj utjecaj ne može djelovati ved sada, bududi da tvoj izvještaj seraskeru nije još stigao1

u njegove ruke.

— Ako jedino to smeta, onda tvoje imenovanje za bembašu ne stoji loše. Ja nikad ne obedajem ništa

za što nisam uvjeren da mogu i održati. Seraskera danas ne trebam. Upravo zato što sam došao sa

Zapada možeš se pouzdati u moju riječ. Rekao sam ti: ako ne dopustiš da umakne nijedan od tih

trideset i pet ljudi,

ti deš odmah postati bembaša. Sto sam ti rekao, to vrijedi.

— Alah! Efendijo, onda uzmi u obzir da nam nitko nije pobjegao.

— To i uzimam u obzir.

— Prema tome bi ja sad morao biti bembaša?

— Ti i jesi bembaša!

— Ali ja o tome ne vidim i ne zapažam ništa.

— Onda pročitaj, pa deš shvatiti.

Izvukoh ispravu što je dobih od Osman-paše i pružih mu je. Amud Mahuli je uze, stade je čitati, teško

se mučedi i odgonetavajudi pojedina slova. Očekivao sam glasan izraz radosti, ali sam se razočarao.

Kad je Amud Mahuli pročitao isprave, nije se ni pomaknuo, ved je nijemo gledao preda se. Onda mu

se tijelo grčevito zatrese, kao da želi glasno zajecati i kao da pokušava obuzdati jecaje, ali iz očiju mu

briznuše krupne suze, skliznuvši niz suncem opaljene mršave obraze. Zatim priđe k meni i uhvati me

za obje ruke:

— Oprosti mi, efendijo, što sam posumnjao da deš tako brzo modi izvršiti svoje obedanje. Ti si me

oslobodio teške nevolje. Sad sam se riješio svih svojih briga i u mom srcu ima mjesta samo radost i

zahvalnost. A sad mi kaži što da učinim?

— Ja imam ovdje gore još posla s Halefom, a ti se vrati svojim ljudima da posvetiš svu svoju pažnju

zarobljenicima, jer ti snosiš odgovornost da svi budu ovdje na broju kad stigne Osman-paša.

— Hode li on dodi ovamo?

— Nadam se da hode! Pošalji odmah glasnika na brzom konju u Hile. Neka pođe po pašu i neka ga

dovede ovamo.

— Poslat du svoga najboljeg jahača. A sad još jedno pitanje, efendijo! Hodeš li mi za nj možda

zamjeriti?

— Sigurno nedeš pitati ništa što mi se ne bi svidjelo. Govori dakle.

— Mislio sam ono obedanje što si ga dao mojim askerima.

— Ah, oni obedani pijasteri?

270

— Tako je! Ne ljuti se što te podsjedam na to, ali ja od srca priželjkujem takvu radost svojim

vojnicima. Veseo sam pa treba da se i oni raduju.

— Ova ti tvoja skrb služi samo na čast. Ponovo ti velim: što obedam to i držim. Oni de dobiti novac.

— Smijem li to saopditi svojim ljudima?

— Smiješ!

— Hvala ti!

Amud Mahuli krenu, ali se nakon nekoliko koraka osvrnu, rekavši:

— Efendijo, kad bi u srcima svih ljudi bilo toliko ljubavi i dobrote kao što je u tvojem srcu, onda bi

ovaj svijet bio pravi raj.

Zatim siđe.

RIZNICA BIRS NIMRUDA

Gledali smo za starim, čestitim i sada tako radosnim čovjekom, sve dok nije posve sišao. Bilo mi je

neobično drago da sam mu mogao pomodi, pa sam upravo dirnut gledao za njim. I Halef je isto

osjedao.

— Eto opet jedan čovjek kojega si učinio sretnim, sidi! Međutim, maločas si mi rekao da svaki vojnik

ima dobiti stotinu pijastera, a svaki podoficir dvije stotine. To je više od šest tisuda pijastera. Odakle

deš ih uzeti. Iz svoje vlastite kese? Onda mora da je ona mnogo dublja i bogatija nego što sam dosad

pomislio.

— Mi imamo mnogo više novaca nego što ga trebamo, dragi Halefe.

— Gdje?

— Pokazat du ti to.

— Alah! Ved nasludujem! U ruševinama se nalazi novac?

— Tako je!

— Mašalah! Tko de ga dobiti?

— Prema mom shvadanju, moja je dužnost da ga predam paši.

— Paši? Čini mi se da postoji samo jedan jedini paša kojemu taj novac pripada, a to si ti.

— Zašto?

— Jer si ga ti otkrio.

— Moje se mišljenje o otkrivanju ne pokriva s tvojim.

271

— Onda imaš bar pravo na nalazninu, pa možeš zahtijevati da ta bude visoka.

— To i kanim učiniti.

— Koliko deš zatražiti?

— Zatražit du da naš bembaša u Bagdadu dobije ono što mu je Sefir oteo.

— To je dobro, pa me veoma raduje. Dalje!

— Nadalje treba od toga platiti nagrade što sam ih obedao vojnicima.

— I to odobravam. Dalje!

— Više ništa.

— Sto? Više ništa? Za tebe i za mene ništa?

— Ništa!

— Čuj, sidi, to je mjesto u tvom razboru koje treba slijepiti i popraviti. Zamisli samo što smo mi sve

poduzeli i na što smo se sve usudili, te kako smo pri tom prošli, sve u želji da upoznamo tajne Birs Ni-

mruda. I zato sad nemamo dobiti ništa, baš ništa? Nijedan trhonoša ni nadničar ne radi badava, pa

zar da smo mi, najhrabriji junaci cijele turske carevine, a i svih drugih zemalja, više puta stavili na

kocku svoju slobodu i svoj život, a da pri tome ne dobijemo ni jednu jedinu paru od svega novca što je

otkriven našom zaslugom? O sidi, ti si odviše tankodutan!

— Upravo zbog toga jer nisam trhonoša ni nadničar, moja mi čast zabranjuje da za sebe lično

zatražim bilo kakvu nagradu. Uvjeren sam da de i tebe tvoj osjedaj časti spriječiti da dopustiš da s

tobom postupaju kao s nadničarom.

— S nadničarom? Čuj, sidi, ja sam šeik glasovitih Hadedina od velikog plemena Samara, i teško

onome tko bi se usudio da mi uskrati dužno poštovanje! Ne treba meni toga novca! Ne želim nijedne

pare. Smatram da odlično postupaš pa se s tobom potpuno slažem u tome da stojimo odviše visoko a

da bi nas to malo novca moglo zamamiti da ga pogledamo. Mi ga ne trebamo. To je riješeno. Nešto je

drugo za mene mnogo važnije.

— A što?

— Obedanje koje si mi dao. Ti želiš bivšem kol agasiju a sadanjem bembaši i njegovim vojnicima

održati riječ, pa se nadam da du i ja dobiti ono što si mi obedao?

" - A što to?

— Moj korbač za Sefira.

— Ta de ti se želja ispuniti.

— Kada?

272

— Čim ga izvadimo odozdo. Sad demo k njemu da vidimo kako mu je. Onda demo pregledati te

prostorije, a kad to obavimo, izvest demo ga napolje. Ti deš svijetliti.

— Ja? Ne bi li to radije učinio koji askari?

— Ne! Dok ne stigne paša, ne smije u unutrašnjost Birs Nimruda udi nitko osim nas.

— A komornik?

— On je dovoljno vidio, pa neka se sad pridruži vojnicima. Bit de mu milo da smije izidi iz mračnoga

hodnika.

— Treba li da pođem po hrabrog komornika? — nasmiješi se mali šeik.

— Pođi!

Kad ga je doveo, piškidmet baši nije umio sakriti koliko mu je laknulo što je izišao iz šikem-i-herebe1,

kako ju je nazivao. Duboko je odahnuo i čas kasnije iščezao među askerima.

Mi zađosmo opet u hodnik i to do one udubine u kojoj su se nalazile uljanice. Pripalismo ih i

priđosmo kutu iz kojeg su se spuštale stepenice. Na rubu u hodniku nismo se ni obazreli. Nismo

pretražili ni prostoriju broj jedan, ved smo najprije pošli da pogledamo Sefira koji je ležao u sobi broj

tri. Još se nalazio u istom neugodnom položaju u kojem smo ga ostavili, privezan uza željezne šipke.

Bio je prisiljen da ostane nepomičan i da glavu neprekidno drži uvis, jer čim bi je spustio, odmah bi

mu uže, čvrsto svezano oko vrata zaustavilo dah. Nalazio se dakle u stalnom strahu da de se ugušiti,

pa je bilo dakle razumljivo kad nam je sav raspaljen doviknuo:

— Jeste li najzad ipak došli! Zar se tako vežu ljudi? Odvežite me i oslobodite me, jer vaš život inače

1 trbuh ruševine

nije vrijedan ni lule duhana! Otidi du sandžakiju i teško vama kad dozna što ste se ovdje usudili izvesti.

Samo vas moj zagovor može spasiti pred propašdu! Halef se raskoraci pred njim i upita:

— Ah, ti bi nas dakle htio zagovoriti?

— Htio bih, ali samo ako smjesta prekinete svoje neprijateljstvo prema meni.

— Oh, mi jedva čekamo da ti uzmognemo iskazati takvo prijateljstvo. Na žalost nam to ne bi ništa

koristilo, jer je tvoj zagovor isto tako nemodan kao i tvoj sandžaki. On leži u tamnici, a ruke su mu

ukrašene lancima.

— Lažeš!

— Nemoj nas vrijeđati, jer du ti inače bičem dokazati da govorim istinu. Upravo se ti ne bi smio čud.ti

tome što ja govorim o tamnici, jer si jedino ti kriv što je on zatvoren?

— Ja?

273

— Da, ti! Bila je silna glupost što si Peđer-i-ba-harata poslao k njemu s pismom. To su pismo otkrili i

oduzeli. .Sad znaju kakva posla imaš ti ovdje u Birs Nimrudu, a poznaju i sve ostale vaše tajne. —

Uostalom, što se bav:m s tobom?! Ima ovdje ljepših stvari od čovjeka koji nije vrijedan da ga se i

jednom pogleda.

Nisam se obazirao na njihovo rječkanje, ved sam, držedi svjetiljku, prešao u sobu broj dva. Sad je i

Halef došao za mnom. Ogledali smo se po toj prostoriji, a onda i po susjednoj. Naš stari bagdadski

gostoprimac za:sta nije pretjeravao govoredi o robi koja je ovdje bila nagomilana. Uostalom, tu je

vladao takav savršen red da bi čovjek mogao pomisliti da se nalazi u skladištu nekog urednog trgovca.

Svaki omot i svaki predmet nosio je papirid na kome je bio zabilježen sadržaj. Bilo je dovoljno da

pročitamo natpis i doznamo što se sve ovdje nalazi.

Bilo je tu duhana iz Rešta, najboljeg opija, hašiša, meda od tamariska, hene, krapova crvenila iz

Tebrisa, šafrana iz Saflora, suhog grožđa, sušenih krušaka, grožđica iz Savse, džulaba1 i prekrasnog

skupocjenog

1 ružina vodica

etr-i-džula1. Bilo je tu mirisnoga sapuna iz grada Kuma, sumpora iz Demavendija, arsena iz Kasvina, za

tim dragocjenih janjedih krzna iz Buhare i Kuma, ve likih teških bala marokena koji u Perziji nazivaju

čerm-i-hamadani, te sagri-šagrina izrađenog od kože . s leđa divljih magaraca. Skladište je bilo

vanredno bogato različitim tkaninama za odjedu, baršunom, svilom, vunom, pamukom i drugim, a

isto tako puno bogatih šalova i sagova. Sefir je morao biti uvjeren da je ovdje posve siguran, jer mu

inače ne bi palo na um da ovdje skupi toliku robu. Šta li je morao sad osjedati, videdi nas kako

nesmetano promatramo njegovo blago! Bio je miran te dugo vremena nije rekao ni riječi. Kad smo

stigli do ved spomenute škrinje i kad sam izvukao ključ koji sam mu oduzeo da njime otvorim škrinju,

glasno viknu:

— Stoj! Da se niste usudili otvoriti ovu škrinju! Ipak stavih ključ u ključanicu i okrenuh. Kad je

Sefir čuo taj zvuk, zaurla:

— Čuvaj se! Ne dirajte ništa! U škrinji je sakrivena magija koja upropaštava svakoga tko ne pozna

njezinu tajnu!

— To me vanredno raduje — nasmije se Halef. — Ta tvoja čarolija vjerojatno spada u područje crne

magije, a bududi da se vrlo dobro razumijem u bijelu magiju, to mi se ovdje pruža najbolja prilika da

doznam koja je magija modnija, crna ili bijela.

— Crna, crna je modnija! Čuvaj se! Da nisi ništa taknuo!

— Ako je zaista tako, mi se ipak ne moramo bojati, jer je moj efendija majstor u plavoj, crnoj, crvenoj,

zelenoj i žutoj magiji, a ti deš ubrzo razabrati da se tvoja crna magija nikako ne može suprotstaviti toj

četverostrukoj i šarenoj znanosti. Sidi, otvori dakle, mirno!

Podigoh poklopac.

274

— Zatvori škrinju, zatvori je! — opomenu me Sefir tako žestoko da ga je izdao glas. — Inače de te ta

čarolija stajati života!

1 ružino. ulje

— Ne budi smiješan! - odgovorih mu sada. — Zar zaista misliš da de Evropljanin povjerovati u takvu

naivnost zbog koje bi ti se kod nas narugalo svako dijete? Škrinja je otvorena. Gdje je sad tvoja

čarolija?

— Onda budite prokleti u životu i prokleti zauvijek!

Halef skoči k njemu. Svjetlo svjetiljke nije dopi-ralo donde. Začuo sam oštar udarac, a zatim bolni krik,

a onda se sve utišalo. Hadži se vratio, ne rekavši ništa. Sve da je i htio nešto redi, ipak bi mu riječ

zastala u grlu kod prizora koji mu se ovdje pružio. Kao dječak koji se ne slutedi ništa silno iznenadio.

Halef raširi prste i ukočeno se zagleda u svjetlucavo zlato i srebro, u sjajne dragulje koji su ležali pred

nama. U izrezbarenim drvenim zdjelicama vidjeli smo cijele hrpe inozemnih zlatnika i srebrnjaka, dok

je u pojedinim pretincima ležalo mnoštvo brušenih i nebru-šenih dragulja i poludragulja. Osim toga tu

je bila cijela hrpa prstenova, ogrlica, narukvica, lanaca i kojekakvog drugog nakita. U toj je škrinji

ležao cio imutak. Kad sam izvukao neke pretince, ugledah dragocjene pištolje i bodeže koji su

ispunjavali donji dio škrinje. Kraj njih su ležale dvije knjige. Otvorio sam ih. Tko bi to mogao zamisliti!

Bile su to poslovne knji-gje čije su zabilješke obuhvadale više godina i sadržavale sve primitke i

izdatke. Doista, da se začudiš! . — Mašalah! — napokon se javi Halef. — Mozak mi je zastao! Sidi, daj

me udari u rebra da se opet pokrene.

— Zar se mozak kod tebe nalazi među rebrima? — upitah ga.

. — Ovoga časa ne mogu znati gdje se nalazi, samo osjedam da nije ondje kamo bi spadao. Koliko li

novaca! Kakvih li divnih dragulja! Ja nisam draguljar pa dakle ne znam kako se zovu. Znaš li ti možda

njihova imena?

— Što bi mi koristilo da ti ih i nabrojim? Dragulji ne bi ipak postali naši!

— Da, zapravo moja osjetljiva duša veoma tuguje što ih smijem samo promatrati, a ne smijem ih

staviti u džep! Pogledaj samo ovu divnu narukvicu! Kakvo je to kamenje?

— To je jedan almas1, jedan sumurud2 i jedan ja-kut3, a na njega se nastavlja trostruki red firusa4.

— O, sidi, kako bi moja Hana, najljepša među ženama, kliktala od radosti da joj donesem taj nakit i da

njime ukrasim njezinu ljubljenu ruku! Zar mi zaista stojimo tako visoko da ne smijemo uzeti ništa od

svega toga?

— Stojimo!

— Zar je naša čast zaista tako silno uzvišena da bismo je uvrijedili s nekoliko takvih kamenčida?

— Posve sigurno.

275

— Onda se sjeti ljupke tamnoputne gospodarice tvojega šatora! Zar ona ne uživa u tome da se ukra-

šuje?

— Najljepši njezin i moj ukras je poštenje,"a sve što ovdje leži tuđe je vlasništvo. Uzmi to u obzir.

— Uzimam to u obzir, ali istodobno uzimam u obzir i to da je prava sramota što smo otkrili to

bogatstvo, a ne smijemo ga zadržati. Nadam se da je dopušteno bar to da zavučem obje ruke u to

blago i da ga malo isprevrnem?

— Protiv toga nemam ništa. Ako uživaš u tome, ti samo zavudi ruke u zlato!

— Odmah, odmah! Pogledaj samo kako to svjetluca, kako sja!

Moj mali Hadži bio je savršeno čestit čovjek, ali ga je to kamenje ipak privlačilo. Zato mu rekoh, dok je

preturao po njemu i puštao da mu s jednog dlana curi na drugi:

— Prijazna zraka iz očiju tvoje Hane ljepša je i tisudu puta vrednija od svega tog mrtvog svjetlucanja.

Brzo izvuče ruke i toplo mi se zagleda u lice.

— To je zaista istina, sidi! U očima o kojima govoriš, stanuje svjetlo ljubavi, prema kojemu je sve ovo

svjetlucanje puka tama, nevidljivi uštap. Ja sam bogatiji, mnogo bogatiji od onoga siromaha kome de

pripasti to zlato i to kamenje. Ne bih se zamijenio s njime. Radosni smijeh iz ustiju moje Hane,

najljepše

1 dijamant 1 smaragd ' rubin 1 tirkiz

od svih žena, zvuči ljepše od zveckanja tog novca. U njezinim očima i njezinom smiješku stanuje duša,

ali u tom mrtvom blagu nema duše. — Alah, što to vidim!

Opet zavuče ruke u dragulje i izvadi prvi komad na koji se namjerio. Njegov poklik potakne i mene da

pogledam što ima.

— Pogledaj, siđi, slika, dvije slike! — nastavi. — Mora da su pripadale nekom kršdaninu, jer

muslimanima je zabranjeno da se dadu slikati. Ipak je odjeda tog čovjeka i te žene perzijska. Pogledaj

samo!

Pružio mi je malu dvostruku sliku uokvirenu draguljima. Kad mi je pogled pao na nju, umalo što nisam

kriknuo od iznenađenja. Poznao sam Perzijanca čije sam lice gledao. Ovdje se nije radilo o sličnosti,

ved to je bio on, svakako je bio on, naime Džafar, s kojim sam se sreo prijeko na zapadu Sjedinjenih

Država. Kraj njega sam ugledao upravo divno istočnjačko žensko lice s tajanstvenim tamnim očima,

ali zagonetnim crtama lica kao u sfinge, lica koje je smjesta zaokupilo moju pažnju. Izvornik te slike

nipošto nije bila žena koja je u haremu duševno zahirila, ved sigurno neka istaknuta ličnost. Oštrije

pogledavši opazili ispod obje slike dva fina potpisa urezana u zlatni okvir. Potpisi ispod muške slike

glasio je Džafar-mirza, a ispod ženske šahsade Kanum Džul.

276

Sjetio sam se da riječ mirza, ako stoji ispred imena, predstavlja opdi naslov, koji u Perziji dobiva svaki

obrazovani čovjek, a osobito učenjaci, pjesnici i drugi. Stoji li pak ta riječ iza imena, onda znači princa

kraljevske krvi. Prinčevi koji su u blizom i krvnom srodstvu sa šahom, nose naslov šahsade. Ako riječ

kanum koja znači dama stoji iza riječi šahsade, onda je time mišljena princeza. Iz toga slijedi da je moj

nekadanji suputnik Džafar bio princ, te da druga slika ima predstavljati neku princezu, krvnu

rođakinju perzijskog šaha.

Bududi da su obje slike bile u jednom okviru, morao sam pretpostaviti da obje te osobe stoje u uskoj

vezi. Nisam mogao znati u kakvom odnosu, ali iz okolnosti da se oboje dalo slikati moglo se zaključiti

da su se uzdigli iznad običnog načina mišljenja, što nije bilo čudo kod Džafar-mirze koji je toliko

mnogo putovao. Sto se tiče šahsade Kanum, bio je vjerojatno opravdan zaključak da je ona jedna od

onih samostalnih, Istočnjacima nemilih dama. Ako ved i kod nas ne zvuči ponajbolje kad govorimo o

„emancipiranoj ženi", onda se to na Istoku osjeda još znatno jače. Žena koja uspije da odbaci sve

predrasude i sve obzire, te razbije okove strogo izdvojenoga života žene, sigurno ima veoma živahan

temperament, a osim toga — molim da se smijem poslužiti obljubljenim izrazom svoga malog Halefa

— različite šejtane u tijelu. Zato Istoč-njak nipošto ne želi da mir svojega harema pokvari prisutnošdu

takve „đavolice".

Okolnost da se princeza zvala Džul, nije bila nimalo upadljiva, ali sam pri tome odmah pomislio na

Džul-i-Siras. Možda je to bila posljedica dojma što ga je slika učinila na mene. Sfingine crte toga lica

neobično su pristajale uz onu zagonetnost kojom je za mene bila okružena „ruža iz Sirasa".

Sve te misli prolete mi brzo glavom, no ipak je Halef opazio da su slike izazvale moju osobitu pažnju.

— Ti te slike tako neobično gledaš, sidi — reče. — Poznaš li možda toga čovjeka ili tu ženu?

— Govori tiše! — opomenuh ga šapatom, spremivši sliku u džep. — Sefir ne smije o tome ništa čuti.

Per-zijanci se ne pridržavaju onog tumačenja kurana prema kojemu je zabranjeno slikati ljude i

životinje. Čovjeka kojega predstavlja ta slika moraš i ti poznati. To je Perzijanac po imenu Džafar koji

je prije više godina bio gost Hadedina.

— Sjedam se. Zašto si spremio tu sliku? — Šapnu. — Kaniš li je zadržati?

— Kanim!

— Ali si maločas rekao da su sve te stvari tuđe vlasništvo.

— Onda nisam vidio još tu sliku.

— Čini se da te ona najednom izvukla iz velike uzvišenosti tvoje časti. A što onda ako se i ja dadem

povudi dolje zamamljen ljepotom narukvice?

— To je nešto posve drugo. S tom je slikom povezana veoma zamršena stvar koju ti još danas ne

mogu objasniti. Ne smijem je ostaviti ovdje, ved je moram ponijeti sa sobom. Možda du sresti

njezinoga pravog vlasnika kome je slika vjerojatno ukradena. Osim toga čini se da je ta slika povezana

s jednom tajnom čije rešenje leži na našem putu. To nije krađa, ved mi mudrost nalaže da je

ponesem, ali ne za sebe samoga. Dođi, sad demo izadi!

277

— A kamo?

— Van k vojnicima.

— Hodemo li Sefira ostaviti ovdje?

— Nedemo, povest demo ga se sobom.

— A što je s batinama koje de obradovati njegova leđa i moju dušu?

— Zar se to tako žuri?

„ — Da, veoma se žuri, sidi! Ono što netko drugi treba od mene dobiti ne volim zadržati ni minutu

dulje nego što je prijeko potrebno, pa prema tome ni batine koje su ved davno trebale prijedi u

njegov posjed. Moram ih se riješiti i želim ih se riješiti, jer smetaju mojoj ugodnosti budem li ih i dalje

morao nositi sa sobom.

— Onda .demo se sad požuriti da se što brže oslobodiš toga teškog tereta.

Zaključah škrinju i spremih ključ. Kad smo opet prišli Sefiru i kad ga je obasjalo svjetlo uljanice, opa-

zih na desnoj strani njegova lica oteklinu. Bila je to posljedica udarca kojim je Halef odgovorio na

njegovu grubu kletvu. Odriješismo ga od željeznih sipki i oslo-bodismo mu noge, ali smo mu laktove

tako čvrsto svezali na leđima da je i dalje ostao u našoj vlasti, premda je sad mogao hodati. Zatim se

uspesmo gore. Pošao je s nama bez opiranja, ali nije rekao ni riječi. Činilo se da de ga zagušiti bijes

koji je kuhao u njemu. Vani na otvorenom djelovalo je njegovo lice posve drukčije nego dolje kod

slabašnog svjetla male uljanice. K onoj staroj brazgotini na lijevoj strani njegovoga lica koja ga je

iznakazivala, pridružila se sad tamna oteklina na drugoj strani lica koja je brzo rasla. K tome su

pridolazili dugački raščupani brkovi, prijetedi pogled njegovog krvlju podlivenog oka i obješena donja

usnica. Upravo me je spopala jeza kad sam pred sobom ugledao to odbojno lice.

Perzijanac je htio sidi niz ruševine, ali mu zapovjedili da sjedne. Učinio je to šutke, ali s takvim

pogledom koji bi me bio uništio kad bi mu se želja mogla ispuniti.

— Zatvorit demo ulaz — rekoh Halefu.

— Čime? — upita.

— Opekama koje ovdje leže.

Kad je Sefir čuo te riječi, podrugljivo se nakašlje, a ja nastavih, odgovarajudi na to ruganje:

— To je naime veoma lako, samo ako čovjek zna kako treba postupiti. Možeš li se, dragi Halefe, sjetiti

onoga pisma što sam ga izvadio Peder-i-baharatu iz džepa, pročitao ga i ponovo ga stavio u njegov

džep?

— Mogu, sidi.

— To je pismo sadržavalo crtež koji se odnosio na ovaj ulaz. Upravo je nevjerojatno kako su svi ti ljudi

beskrajno glupi. Tim crtežom odali su mi tajnu. U njemu je put odozdo dovde gore bio tačno ucrtan, a

278

u njega bilo je ucrtano i pismo koje se nalazilo na posljednjem kamenu, na bravi koja je otvarala ulaz.

Bilo je to babilonsko klinovo pismo što ga umijem malo čitati. Zbog toga mi je bilo lako da znakove

upamtim tako da ih nikad više ne mogu zaboraviti. Ti ljudi ne razumiju ništa od onog jezika i od onoga

pisma, pa se moraju pomodi tako da precrtaju znakove na kamenu. Dotični znakovi znače: —

romen'a. Illai ih tat kabad bad'a. Illai'. Pogledat du sada koji kamen sadrži te riječi.

Opeke su bile složene redom, tako da je bio dovoljan jedan pogled da pronađem pravu. Pokazah u

nju i nastavih:

— Evo je ovdje. Sadrži znakove koje mi je odala neoprostiva i neshvatljiva Peder-i-baharatova

neopreznost, pa je dakle posljednja opeka koju treba umetnuti. Iz toga slijedi, da moram početi s

opekama koje leže na protivnoj strani.

— Neka je proklet taj lakomisleni nitkov! — zareži Sefir. — Tebe pak proklinjem do...

Proguta ostale riječi, jer je Halef izvukao bič i zamahnuo da udari.

— Sreda tvoja što si sibl1 koji si upravo htio izre-

1 smede

di, progutao natrag na onu nečist koja ispunjava tvoju unutrašnjost! — reče. — Inače bih te ovim

bičem prisilio na to. Treba li. da ti pomognem, sidi, da složiš kamenje?

— Ne treba — odgovorih. — Taj posao moram sam svršiti. Izvest du ga brže i lakše nego što bi to

mogao učiniti tvojom pomodi.

Pratedi rubove ulaza koji su bili posvuda oštri, ali mnogovrsni i nepravilni, te su se kretali u

isprekidanoj crti, počeo sam odozdo postavljati kamenje pa mi nije bilo teško da ubrzo ispunim jamu

tako kao da sam često ved obavljao taj posao. Čim sam umetnuo posljednji kamen, neupudeni čovjek,

promatrajudi zid ne bi nikako mogao pogoditi da se iza njega skriva hodnik. Pojedino kamenje

pristajalo je tako krasno jedno uz drugo, kao da ih sve od gradnje Babilonskog tornja nikad nije

dotakla ljudska ruka. Ljudi koji su otkrili taj hodnik i izradili ova vrata bili su veoma oprezni i umjeli su

pažljivo raditi.

Koliko god sam se ja radovao što mi je taj posao uspio, toliko se Sefir zbog moga uspjeha ljutio.

Unatoč njegovim gustim brkovima razabirao sam da mu usne dršdu od bijesa. Sigurno bi svojim

osjedajima dao maha prikladnim riječima, ali je Hadži još držao bič u rukama, a strah pred tom „omes

sefa"1, kako ju je Halef volio nazivati, prisili ga da bude miran.

Došlo je vrijeme da siđemo s uzvisine pa smo i sišli. Halef pođe prvi, a ja posljednji. Sefir je morao

hodati u sredini, a ja sam ga oštro promatrao. Kad smo stigli k vojnicima, novi bembaša ustane sa

svoga mjesta i javi:

— Efendijo, glasnik u Hile je ved davno odjahao, a ja sam mu zapovjedio da se što više požuri. Smijem

li sad dati ovamo dovesti konje?

— Smiješ. Ja du u međuvremenu otidi po čovjeka koji nas je nodu pratio.

279

— Ne bih li radije ja poslao po njega?

— Ne bi, jer ga taj glasnik ne bi našao.

Pošao sam sam, jer nisam smatrao uputnim da još više ljudi dozna za mjesto gdje sam se zajedno

1 majka užitka

s komornikom uspeo u toranj. Kad sam došao k njemu, vojnik je ležao na mekoj prašini i spavao.

Probudio sam ga i zapovjedio mu da pođe sa mnom. Protro je oči i stao silaziti, čas posrdudi, čas

pužudi na sve četiri ili klizedi na leđima. Namjerice ga nisam odmah poveo na ravnicu, ved sam ga tako

vodio između ostataka zidova i preko hrpa ruševina, da je, još onako bunovan, izgubio smjer. Kad

smo sišli s ruševine, vojnik zastane i ogleda se. Zatim me začuđeno upita:

— Taj je povratak bio"neugodan, efend'jo! Nodu smo ovamo lakše stigli. Onda je međutim bila tama

pa dugo nisam ništa ni čuo ni vidio i tako sam zaspao. Gdje smo mi to zapravo bili?

— To moraš i sam znati! — odgovorili mu zadovoljan uspjehom svoje male lukavštine.

— Ne znam! Sad smo se verali tolikim spletom zidova da sigurno ne bih našao mjesto gdje sam

spavao.

— Nitko ti nede ni zapovjediti da ga potražiš. Smiri se dakle i dođi".

Kad srno izdaleka ugledali askere, razabrah još prije nego što smo stigli do njih da se ondje nešto

neobičnoga dogodilo. Ubrzao sam dakle korake. Čim su me ugledali, vojnici otvoriše svoj krug. Halef

mi pođe u susret i dovikne:

— Sidi, zamisli, onaj lupež htio je zadaviti kol aga-sija koji je sada bembaša!

— Koji lopov? Sefir?

— Da, on.

— Kako je mogao dodi na tu pomisao? Ta on je svezan i ima ranjenu ruku!

— Ta rana nije tako opasna kao što smo mislili. Može posve dobro micati prstima.

— Ali ruke su mu bile svezane na leđima pa dakle nikako ne bi mogao izvršiti takav napadaj.

— Sidi, te mu ruke više n:su bile vezane na leđima.

— A gdje su bile vezane?

— Bile su slobodne.

— Onda si ti opet samovlasno postupio. Halefe, Halefe, ti se u cijelom svom životu nedeš izmijeniti!

— O sidi, nemoj željeti da se izmijenim! Čitavo moje srce pripada tebi, a kad to ne bi smjelo tako

ostati, onda bih ti morao oduzeti svu svoju ljubav i

280

prijateljstvo koje de ukrasiti moj život a i tvoj. Molim te da mi vjeruješ da sam najbolji upravo onakav

kakav jesam. Varaš se ako misliš da sam počinio pogrešku.

— Ipak se čini da si oslobodio ruke vođi tih zločinaca?

— Samo načas.

— A zašto?

— Htio sam te osvetiti.

— To je bilo krivo. Ovdje nema mjesta nikakvoj osveti.

— Onda nisam trebao redi osveta, ved kazna.

— Ako nekoga treba kazniti zbog mene, onda ja odlučujem o kazni, a ne ti. Zbog čega si ga htio

kazniti?

— Zbog toga što te je u zatvoru dao svezati u klupko. To te je moralo boljeti, pa sam htio da i on sad

osjeti boli. Moraš priznati da ih je zaslužio.

— To priznajem, ali nisi smio postupiti bez mog dopuštenja.

— Ostao si previše dugo, a mene je nešto tjeralo da tvoga mučitelja što prije uvjerim o svojoj

zahvalnosti. Zato sam mu dao odriješiti ruke s leđa da ga svežem isto tako kao što je on svezao tebe.

To je bila pomisao koju bi ti morao odobriti.

— To je tvoje mišljenje, a nije moje. Vi ste mu dakle odriješili ruke, a on se odmah poslužio njima?

— Tako je! Taj lupež nije imao dovoljno prisutnosti duha da uvidi kako mu je to zabranjeno. Bivši kol

agasi, a sadanji bembaša je, upravo kad smo mu oslobodili ruke, rekao nekoliko riječi koje su ga ozlo-

voljile. Stegao je prstima vrat našeg druga, oborio ga na zemlju i tako mu stisnuo žile da mu je lice

poplavilo kao burnaita el kastar1, kojim Evropljani na velikim svečanostima produljuju svoje glave na

njihovu gornjem dijelu. Strašno smo se preplašili za kol agasija, jer mu je dah htio napustiti udobnosti

zemaljskog života. Sefir je tako čvrsto visio na njemu kao pustinjska buha koja se zagrizla u goli

putnikov palac. Nekoliko vojnika moralo je napeti

1 cilinđer

svu snagu da ga otrgnu. Odmah su ga svezali tako kako sam ja to namjeravao. Ne mogu ti uopde

ponoviti izraze što smo ih čuli od njega. Još i sad psuje iz svega glasa. Čuješ li ga? Dođi dakle k njemu.

Nadam se da deš mi dopustiti da mu najzad rastumačim svoje stajalište, ali ne baš pravo stajalište,

ved zapravo njegovo sjedište, ono osjetljivo mjesto na kojem sjedi. Krajnje je vrijeme za njega da

dozna da su najljupkiji oni osjedaji koje de odutjeti na spomenutom mjestu.

Halef je mahao rukama po zraku da mi rastumači dublji smisao svojih riječi, a zatim pođe ispred mene

onamo gdje je sjedio Sefir. Sefir je bio sputan u klupko, i to tako da bi čovjek mogao pomisliti da jedva

smaže dah ali je unatoč tome urlao kao nerazborito bide i neprekidno proklinjao, služedi se upravo

strašnim izrazima i prijetnjama koje su u njegovom sa-danjem položaju bile smiješne. Kad me

281

ugledao, za-urla tako da ga je izdao glas i stane mi dovikivati takve kletve da sam ustuknuo. S usana

mu se cjedila slina, a krvlju podliveno oko davalo je njegovom i onako divljem licu zvjerski izraz. Preda

mnom se nije nalazio čovjek, ved neko neiskazivo nisko, prosto bide s kojim je trebalo tako i postupiti.

— Začepi mu usta, Halefe! — viknuh sav izvan sebe.

. — Hamdulilah! — zaklikde Hadži. Napokon dolaziš k svijesti!

Tek što je to rekao, kad njegovi udarci zapljuštiše tako da pogođeni čovjek prestade psovati i stade ja-

ukati. Halef ipak nije prestao udarati dok nije utihnuo i jauk. Onda me upita, milujudi s ljubavlju svoj

bič.

— Treba li da nastavim to uvjeravanje ili je dosta?

— Neka bude dosta!

— Ali samo zasad, molim te!

— A ja to zahtijevam! — javi se Amud Mahuli. — Pogledaj, efendijo, kako me je udesio! Čvrsto je

odlučio da me zadavi. Ležao sam pod njim kao janje u pandžama pantere pa kad ni to ne bi bilo

dovoljan razlog za najvedu strogost, onda bi njegov pogani jezik morao pokrenuti bič sve dok se

mrtav ne ispruži na tlu.

' Rekavši to, pokaza svoju razbarušenu kosu, poderanu uniformu i izgreben vrat koji je još krvario.

— Da mi je bar uspjelo da te zadavim, ti nedostojni pomagaču ovog prokletnika! — siknu Sefir.

Halef smjesta ponovo zamahnu, opali mu još nekoliko udaraca i dreknu na njega:

— Hodeš li šutjeti, opaki čovječe! Ne trpimo takvih riječi!

Premda se upravo svijao od bola, Perzijanac ipak zaurla na njega:

— Ti mi nemaš ništa zapovijedati! Ti si smrdljivo pseto koje prezirem pa sa svojim tri puta prokletim

efendijom spadaš onamo gdje trunu lešine. Vi ste se okotili kao svinje, kao svinje vas prezirem, pa

dete kao nečiste svinje i krepati!

Halef smjesta ponovo zamahnu bičem, ali ga zgrabili za ruku.

— Počekaj još! Pokušat du dobrim. Znam doduše da de svaka riječ biti uzalud, ali bih ipak htio

pokušati da i u ovom' stvorenju probudim ljudsko dostojanstvo koje treba da ima svaki čovjek.

— Što da probudiš u meni? — podrugljivo dreknu Perzijanac. — Što se tebe tiče moje dostojanstvo?

Budite obojica prokleti kao što još nikad nitko nije bio proklet, vi najpodliji od svih pasa koji uopde

postoje!

Kletve i grdnje koje je sad izrekao ne mogu ponoviti. Mirno sam pustio da me obasipa njima, uvidjevši

da ne bi bilo samo beskorisno da mu i dalje pokazujem saučešde, nego da bi bilo i smiješno. Kad je iz

282

njega izbio cio njegov gnjev, još pljune na mene i na Halefa koji smo mu stajali u blizini pa zaključi

riječima:

— Ovako kao što sam pljunuo na vas i kao što vas prezirem neka na vas pljuju i preziru vas svi ljudi do

vječnosti.

Nisam uzvratio na njegove pogrde, ved ga kratko upitah:

— Gdje su lešine ubijenih članova karavane piškidmet bašija?

Nije mi odgovorio, pa ni kad sam dva puta ponovio pitanje. Sad sam to isto upitao zarobljene Gasaje,

ali ni od njih nisam dobio odgovora. Zato sam se obratio onome među njima kojega sam morao

smatrati njihovim vođom, jer je prigodom procjene plijena vodio glavnu riječ i jer je spremio1 novac.

Njegov je-dini odgovor sastojao se u tome da je podrugljivo nacerio lice.

— Dat du ti usta otvoriti bičem! — zaprijetili mu se.

— Samo se usudi! — viknu. — Mi smo slobodni Beduini i ne dopuštamo nikome da nas udara. Pošteni

smo ljudi i ne znamo zbog čega su nas uhvatili i svezali!

— Pošteni ste ljudi? Pa ipak ste tvrdili da ste So~ laibi! Sjedili ste tamo kraj vatre, pa ste se kod svakog

pojedinog komada cjenkali za svoju ubojničku pladu.

— To je laž!

— Promatrao sam to i čuo, a to je dovoljno. Reci dakle gdje su lešine?

— Ne znam ja ni za kakve lešine! Ako postoje lešine, onda ih potraži sam!

Po njegovom podrugljivom izfazu lica jasno se dalo razabrati da je uvjeren da ih nedemo nadi. Zato

mu odgovorih:

— Ja du ti dokazati da mi je vrlo lako da ih otkrijem, a, onda du te ipak prisiliti da nam kažeš kamo ste

ih sakrili. Bič čini čovjeka razgovorljivim.

— Bičevati me nedeš! Cijelo bi te moje pleme napalo pa bi ti za svaki pojedini udarac uzvratilo stotinu

udaraca.

— Daj ga bičevati, daj ga samo bičevati! — do-viknu mi bembaša — ali prije toga dopusti da i Sefir

dobije ono što mu pripada.

— Nemam ništa protiv toga, ali očekujem da dete se držati uvjeta koji svakako moram postaviti.

— A to je ...

— Ne smijete ga ubiti. Moramo ga izručiti paši, a ja sam uvjeren da bi on uskratio da potvrdi tvoje

imenovanje kad mu ga ne bih živoga predao.

Ta je opomena imala svrhu da spriječi da se strogost pretvori u okrutnost ili surovost, Oficir se dakle

požuri da me uvjeri:

283

— Budi bez brige, efendijo. Za toga nitkova bilo bi nezasluženo dobročinstvo da ga odmah ubijemo.

Njegova kazna ne smije biti tako kratka. Ti uostalom znaš da je on u makemiju zatražio da tebi dadu

ba-stonadu. Sad de sam dobiti bastonadu. To nam dopuštaš?

— Dopuštam.

— Samo bastonadu? upita Halef. — A ja sam vjerovao da de se moj korbač porazgovoriti s njime.

Kamo kaniš, sidi? — brzo me prekide, videdi da sam krenuo da odem.

— Potražit du lešine ubijenih. To je zadada čovječnosti i nije krvnički posao.

— Povedi me sa sobom! Moramo dokazati Sefiru i Gasajima da uopde ne trebamo njihove podatke,

nego da smo sami toliko mudri da doznamo ono što želimo znati. Pogledaj ovamo! Zataknut du svoj

korbač za pojas pa se dakle odričem toga da Perzijancu narišem svjedodžbu njegove pokvarenosti na

leđa. Bivši kol agasi, a sadanji bembaša ved de se pobrinuti za to da ne dobije manje nego što je

pravo.

Rekao sam dakle Amudu Mahuliju da demo sad otidi, ali da demo se ubrzo vratiti. Zatim zajahasmo

konje i krenusmo dalje.

Razumljivo bi bilo da sam piškidmet bašija upitao gdje je izvršen napadaj, ali teško da bi mi on dao

određen odgovor, jer nije poznavao taj kraj. Napadnut je u nodi, a na pitanje kamo su otpremljene

lešine ne bi mogao odgovoriti. Smatrao sam dakle najboljim da se pouzdam sam u se. Halef mi pri

tome nije mogao mnogo pomodi, jer nije umio čitati tragove. Poveo sam ga sa sobom samo zato da

ne prisustvuje batinjanju.

Pojahali smo duž ruševina prema sjeveru odakle smo stigli. Pri tome sam neprekidno promatrao tlo

da otkrijem tragove karavane. Ubrzo sam našao naše tragove a i druge, ali nisam našao one koje sam

tražio. Zatim pojahasmo prema istoku, prešavši tragove krijumčara koji su dolazili od kanala. Ondje

smo se namjerili na tragove karavane piškidmet bašija. Sad mi je bilo jasno da napadaj nije izvršen na

sjeveru, ved južno od našeg sadanjeg logorišta. Karavanu je Sefir odveo dalje od mjesta na kojem su

se nalazile podzemne prostorije. Bilo bi uostalom vrlo neoprezno da ju je napao upravo ondje, jer bi

morao znati da de sigurno ostaviti tragove. Mi smo se dakle vratili i pojahali natrag.

Kad smo se približili logorištu, doviknu nam vođa Beduina podrugljivo:

— No, gdje leže ti ubijeni koje tražite? Vaša vam ih je velika mudrost sigurno pokazala!

Očito je očekivao da demo nakon toga uzaludnog jahanja sjahati i ostati ovdje. Nisam mu odgovorio,

ali moj mali Halef nije mogao šutjeti. Kad smo projahali kraj njega, dobaci mu prijetedi:

— Došli smo samo da ti kažemo da deš, čim se vratimo, za svakoga mrtvaca koga pronađemo dobiti

pet udaraca po tabanima.

Bilo je tačno onako kao što sam i mislio: tragovi karavane vodili su odavde dalje i pokrivali se sa

tragom razbojnika koji su se vradali s mjesta čina. Nakon pet minuta svi su ti tragovi prestali i mi se

nađosmo na mjestu gdje je izvršen napadaj. Bilo je obilno natopljeno krvlju. Tu smo našli doduše

284

dosta oštrih otisaka nogu i potkova, ali tlo nije bilo izgaženo kao što to uvijek biva nakon borbe.

Perzijanci su se dakle dali poklati bez obrane; bili su to kukavni ljudi, isto tako bez hrabrosti kao i

njihov gospodar.

To se mjesto nalazilo otprilike dvije stotine metara udaljeno od ruševina koje su se ovdje strmo

uzdizale uvis. Onamo su vodile stope, tako duboko utisnute u tlo da sam rekao Halef u:

— Lešine su prenijeli onamo iza onog zida.

— Po čemu to nasluduješ? — upita.

— Pođeš li onamo bez tereta, otisci tvojih nogu bit de mnogo slabiji nego što su ovi otisci. Stope su

duboko utisnute, jer su ti ljudi prenosili mrtve.

— Hodemo li ih nadi?

— Svakako. Lešine nisu duhovi koji netragom nestaju.

Pošli smo tragom i opazili da završava kraj neke visoke hrpe opeke nagomilane uza zid. Neke su

opeke bile još povezane asfaltnom smolom. Malo prije nismo tu hrpu mogli onako iz daleka

razlikovati od zida. Sjahali smo, i čim smo uklonili nešto malo odlomlje-nog zida, otkrismo široka

vrata, visoka kao pola čovjeka koja kao da su vodila koso dolje u unutrašnjost

ruševine. Zavukao sam se kroz njih i odmah osjetio snažan zadah truleži, a zatim onaj posebni

karakteristični vonj koji ukazuje na blizinu lešina, pa čak i tada kad je smrt nastupila svega prije

nekoliko sati.

Oprezno pipajudi na sve strane, spustih se dolje i opazih da se strop iznad mene nastavlja u

vodoravnom smjeru, dok se tlo sve više spušta, a hodnik, u kome sam se nalazio, postaje sve dublji.

Hodao sam po pijesku. Stijene i strop bili su glatki pa između pojedinih kamenova nisam pronašao

pukotine. Ako je to značilo da je kamenje premazano slojem asfalta, onda je ono što sam ja smatrao

hodnikom zapravo bilo kanal, čija je svrha bila da unutrašnjost Birs Nimruda snabdije vodom iz

nekadanjeg korita rijeke Eufrata. Pijesak što ga je postepeno nanio u unutrašnjost ruševina zapadni

vjetar malo po malo uzdigao je vani tlo i ulaz kanala zasuo gotovo posve do vrha. Tako se dala

rastumačiti i okolnost da je pijeska bilo i u unutrašnjosti, ali što sam dublje prodirao sve manje, te

ubrzo nisam morao puzati, ved sam mogao štoviše hodati uspravno.

Prešao sam možda četrdesetak metara, kad pijesak presta pa se nađoh na glatkom tlu prevučenom

zemnom smolom. Ovdje sam nogom udario o neki predmet. Sagnuo sam se da ga pretražim i osjetio

ne-odjeveno ljudsko tijelo. Dosjetio sam se da sa sobom imam još svijedu i žigice, pa je pripalih i

ugledah onih jedanaest Perzijanaca kako leže jedan kraj drugoga i jedan na drugome. Na njima nije

bilo ni komadida odjede.

Bio sam navikao na takve slike, ali moram priznati da me je spopala jeza, Možda je tome pridonijelo i

samo mjesto. Stajao sam u zasutom kanalu Babilonskog tornja pred golim krvavim lešinama koje su

svojim ukočenim i ugasnulim očima i razjapljenim ranama pružale jezoviti pogled, pogotovu kraj

nedostatne rasvjete. Titravo svjetlo zavaravalo me je tako da mi se učinilo kao da se lešine sablasno

285

miču, a onaj nepoznati dio kanala s druge strane ubijenih kao da je bio sav pun nekih bida lakih kao

sjene koja su neprekidno trčkarala amo tamo i plesala. Tome se pridruživao teški vonj po truleži koji

je postajao sve odvratniji što sam dalje prodirao. Taj smrad nije mogao potjecati od Perzijanaca koji

su još nedavno bili živi. Morao sam doznati što je bio uzrok toga smrada, pa sam dakle prešao preko'

mrtvih, bududi da nije bilo mjesta da prođem kraj njih, i pošao dalje.

Sad sam opazio da se nalazim u pravoj masovnoj grobnici. Tu je ležalo cijelo mnoštvo lubanja, kostiju

i drugih ostataka lešina. Na svakom koraku namjerio bih se na njih sve dok nisam stigao do nekog

mjesta gdje se strop bio urušio tako da nisam mogao dalje. Vratio sam se dakle natrag. Gasaji su

ovamo bacali ljude koje su umorili. Oni su dakle poznavali tu jezovitu grobnicu i prema tome ved su

često bili ovdje da bi tragove i dokaze svojih djela povjerili tome tajnom mjestu. Nije dakle bilo čudo

da sam odlučio da du dopustiti Halefu da ispuni svoju prijetnju.

Kad me ugledao da se nakon nekog vremena izvlačim iz mračne rupe, preplašeno me pogleda i upita:

— Kako to izgledaš, sidi? Da ti lice nije opaljeno od sunca, rekao bih da si blijed kao lešina. Jesi li

pronašao ubijene?

— Jesam!

— Onda si se dakle njih preplašio?

— Ne bojim se živih, još manje mrtvih. Da sam tako iscrpen kriv je onaj strašni smrad koji dolje vlada.

— Sto si otkrio? Pripovijedaj!

— Nedu sada, moram odmah Beduinima da im iskažem veliku radost.

— A koju?

— Ne pitaj, nego dođi sa mnom!

Uzjahasmo i krenusmo prema logorištu. Stari Ga-sai bio je očito uvjeren da je naše istraživanje bilo

potpuno bezuspješno, jer još nisam bio skočio ni iz sedla, kad me upita:

— Jesi li našao pravi put? Udesio si tako sretno lice te znam da du odmah dobiti batina. Silno im se

radujem!

Nisam mu odgovorio, ved se okrenuh Halefu:

— Koliko si mu udaraca obedao?

— Pet za svakoga mrtvaca, dakle pedeset i pet — odvrati Hadži.

— Neka ih odmah dobije. Zatim de svaki od njegovih ljudi dobiti trideset žestokih udaraca. Tabani im

moraju popucati!

Starac dreknu na mene:

286

— Da se niste usudili da me dirnete! Gdje su ti mrtvaci koje smo mi navodno umorili? — Pokaži nam

ih!

— Našli smo ih dolje u ruševinama kod ostataka ostalih koje ste ved prije poubijali — odgovorih.

— Tvoja je prokleta gubica izvor laži, a tvoj ludi mozak rađa neistine koje...

Nije nastavio ved se, kriknuvši, prekide usred riječi. Sad sam se najzad raspalio, istrgao malom Hadžiju

bič iz pojasa i besramnoga čovjeka tako ošinuo preko lica da mu je smjesta puknula koža i da mu je

krv briznula s obje strane lica.

— Hamdulilah! Moj se sidi opametio! — kliknu Ha-lef. — Postoji samo jedan jedini jezik kojim čovjek

može razgovarati s tako drskim ljudima! Treba li da nastavim ono što si tako spretno započeo?

— Nastavi! Nisam prijatelj surovih kazni, ali ti su psi tisudu puta zaslužili da im se ustavi koža. Stari

dobiva pedeset pet udaraca, a svaki ostali po trideset. Jesi li čuo, Halefe?!

— Jesam li čuo, sidi! Čuo sam tako jasno kao da si mi to puhnuo u uho kroz deset milja dugački nafir1

i još dvadeset puta dulju surlu2. Vidjet deš kako du tačno ispuniti tvoju želju.

— Ja nedu biti prisutan, nego du u međuvremenu pojahati u susret paši.

Polazedi prema svom konju, ugledah Sefira gdje leži na zemlji. Tiho je jaukao. Amud Mahuli koji je

stajao u blizini pomisli da žalim kažnjenoga čovjeka, pa me upita:

— Tvoje je lice tako ozbiljno i strogo, efendijo. Žališ li možda toga čovjeka?

— Moram priznati, bembašo, da me veoma boli kad vidim nekoga koji se doduše naziva čovjekom, ali

1 trublja ' rog

nije čovjek. Samo ga pogledaj! I taj je čovjek stvoren da hoda uspravno, da živi pošteno i da bude

dobar. Sto je u njemu preostalo od svega toga? Upravo ništa! Ni najniža i najružnija životinja ne

djeluje tako odbojno kao takvo odvratno bide.

— Ne žali za njim, efendijo — dobaci Amud Ma-huli. — On je zauvijek izgubljen. Ako sam pravo čuo, ti

kaniš pojahati u susret paši.

— Tako je!

— Hodeš li izvijestiti pašu o svemu što se ovdje zbilo?

— Hodu.

— Mogu li iz tvojih riječi zaključiti da si zadovoljan sa mnom?

— Pokazao si se kao oprezan i pouzdan oficir, pa mi je vrlo drago što du to modi saopditi Osman-paši.

— Hvala ti, efendijo! Smijem li ti saopditi jednu misao na koju sam nadošao?

287

— Samo izvoli.

— Uvijek sam se trudio da vršim svoju dužnost i da budem dobar čovjek. To mi je često bilo veoma

teško, jer sam vidio da mi to nastojanje donosi samo štetu, dok su drugi koji nisu postupali pošteno

brzo napredovali i pretjecali me u službi. Uvijek sam se morao boriti sa svojim srcem i sa svojim

siromaštvom, pa sam se naposljetku morao pomiriti s time da mi je usud da kroz život prođem u

turobnom društvu neispunjenih želja. Upravo sam se odrekao svake nade u životu i pokopao svoju

čežnju i svoje želje. Znao sam da za mene nema svrhe i više nema cilja. Onda si došao ti, i sve se

neočekivano izmijenilo. I meni je izišlo sunce, probudile su se tisude i tisude cvjetova. Osjetio sam da

nisam mrtav, ved da živim. Ti si me oslobodio ropstva. Ti si me — efendijo; ja ni sam ne znam kako da

se izrazim. Ti si upravo pobijedio moju zlu kob i zauvijek je uništio.

Zašutio je, sav potresen. U očima sam mu razabrao suze. Nijemo sam ga uhvatio za desnicu i stisnuo

mu je. Nakon nekoliko trenutaka on se sabere i upita:

— Kako dugo deš ostati u Hileu, efendijo?

— Možda demo odande odjahati ved danas, a možda tek sutra.

— Ako ostanete do sutra, onda te od srca molim

da večeras budeš moj gost. Ja sam doduše siromašan i ne mogu ti ništa pružiti, ali bin ipaK. bio sretan

da me posjetiš.

— Dobro, ja du i u slučaju ako ved danas možemo otputovati, ipak ostati do sutra da udovoljim tvojoj

želji koja i mene raduje.

— Ti me usreduješ, efendijo! Ja te dakle sigurno očekujem.

Odjahao sam. U mislima sam još jednom prošao sve što smo proživjeli u ta dva dana, a toga zaista

nije bilo malo.

Jahao sam možda jedan sat, kad mi u susret đo-jaše cijela četica konjanika. Bio je to Osman-paša u

pratnji nekolicine oficira, podoficira i glasnika kojeg smo mu poslali. Kad je stigao do mene, pruži mi

ruku, nasmiješi mi se i reče njemački:

— Kako čujem, imali ste uspjeha. Odmah sam uzjahao da udovoljim vašoj želji. Stvari u Hileu su toliko

uznapredovale da sam smio odande otidi na nekoliko sati. Je li sve prošlo glatko?

— Iako nije prošlo baš glatko, a ono je prošlo bar tako da mogu biti potpuno zadovoljan. Uhvatili smo

cijelu družbu.

— Jeste li uhvatili i onog Perzijanca kojeg nazivaju Sefir?

— Jesmo.

— Ali što se njega tiče radi se u prvom redu o tome da dobijemo dokaze!

— Dobili smo tako uvjerljive dokaze da je dobio ved i bastonadu.

288

— Vi ste ga dakle dali kazniti? Da to niste vi, ja bih upitao na temelju čega uzimate pravo na to?

— Onda du odmah priznati da su se u času kad sam odande odjahao, vojnici upravo pripremali da i

uhvadenim Gasajima dadu bastonadu.

— Odmah petnaestorici ljudi i bez sudske ovlasti? Dragi prijatelju, kako dete preuzeti odgovornost za

to?

— Odgovornost? Koješta! Mi se ne nalazimo u Stambulu, ved među razbojnicima i ubojicama, usred

stanovništva koje unatoč šerijatu1 i milteku el muhu-

1 duhovni sud

ru1 postupa ipak prema starom običaju: oko za oko, zub za zub! Sudska odluka? Vi isto tako dobro

znate kako stoji stvar s ovdašnjim sucima kao i ja. Upravo vaša prisutnost svjedoči za te strašne

prilike. Mogu li preuzeti odgovornost? — udario sam rukom po svom oružju i nastavio: — Ovdje se

skriva odgovornost! Tko je želi može je dobiti! Ja sam morao gaziti upravo groznom moralnom

prljavštinom, pa ako s njome ne postupam kao s nekim dragocjenim predmetom, ved jednostavno

kao s prljavštinom, onda je to moje pravo kao čovjeka, Uostalom, kad govorim o dragocjenom

predmetu, ne smijem propustiti da spomenem da nisam samo našao prljavštinu ved sam otkrio i

riznicu s blagom koje vrijedi više stotina tisuda.

— Riznicu s blagom? Kako to mislite?

— Mislim upravo doslovno, naime riznicu koja se sastoji od više prostorija dupkom krcatih

svakovrsnom krijumčarskom robom. Ondje ima i mnogo novaca, dragulja i zlatnoga nakita.

— Što ne kažete! To je sigurno skladište krijumčara?

— Upravo tako!

— Onda ste pronašli nešto čemu zaista nema para! Kako vam je to uspjelo? Molim, pripovijedajte mi!

Podnio sam mu opširan izvještaj, ali nisam spomenuo potajnu družbu silana i moje odnose prema

njima, te moja iskustva, zaključke i namjere. Takvo saopdenje nisam samo smatrao nepotrebnim, ved

štoviše nerazumnim, jer sam samo onda mogao imati uspjeha i ubudude ako pomno prešutim da mi

organizacija „sjena" nije više potpuno tajna. Ipak me paša od časa do časa sve pažljivije slušao. Često

me prekidao izrazima čuđenja i zapanjenosti. Kad sam mu pripovijedao kako sam otkrio onih

jedanaest lešina i hrpe kostiju, tako se živo zamislio u moj položaj da je i sam problijedio, a kad sam

na kraju ispripo-vjedio da sam, sav uzbuđen zbog tih klanja ljudskih žrtava, odmah požurio natrag i

dao zapovijed da se ubojice izbatinaju, Osman-paša viknu:

— Pravo ste uradili, efendijo, to je bilo najpravilnije! I ja bih to isto učinio. Taj je Sefir pravi đavo.

1 građanski i krivični zakonik

On ima na savjesti i sandžakija kojega je zaveo, pa vam velim da se nedu uopde obazirati na bilo kakve

međunarodne sporazume, niti du ga kao perzijskog podanika dati iz ruku. Ubrzo de svršiti s njime.

289

Objesit demo ga, makar bio brat samoga šah-in-šaha. Takve ljude treba izbaciti iz ljudskog društva, s

njima se mora postupati kao s divljim zvjerima. A sad se požurimo da što prije stignemo onamo!

Osman-paša podbode konja, premda smo time mogli uštedjeti svega nekoliko minuta, jer se Birs

Nimrud ved uzdizao pred nama.

Htio sam generala najprije odvesti na mjesto gdje sam bio sjahao s komornikom, ali nije pristao, ved

reče:

— Najprije bih htio da vidim Sefira, Gasaje i krijumčare. Jedva čekam da se porazgovorim s njima.

Na njegovom je licu ležao izraz takve odlučnosti da za život zarobljenika ne bih više dao nijednog pi-

jastera. Učinio mi se kao utjelovljeni i neumoljivi „fiat justitia!"

Kad nas je bivši kol agasi a sadanji bembaša vidio da dolazimo, smjesta svrsta svoje ljude. Paša se na

to ni ne obazre. Odmahne rukom, skoči s konja i priđe Sefiru koji je ležao ispružen na zemlji.

— Pasji sine, jesi li ti napao karavanu piškidmet bašija? — upita.

Sefirovo lice imalo je tako zvjerski izraz da sam se, dobacivši mu samo jedan pogled, odmah okrenuo

od njega. Čuo sam ga, kako je zaurlao poput pobje-šnjeloga bika:

— Ti si pasji sin! Proklet bio! Paša zapovjedi bembaši:

— Za ovaj odgovor dobit de pladu. Kako vidim, njegove su noge ved okušale batine, Dajte mu još

trideset udaraca, ali ne kao bastonadu.

Zatim se okrene starom Gasaju:

— Jesi li ti napao karavanu piškidmet bašija?

— Nisam!

— Još dvadeset udaraca!

Sad stane ispitivati jednog Gasaja za drugim. Svi su mu odgovorili „ne", pa je zato svaki puta

odjeknula i njegova zapovijed: — Još dvadeset udaraca!

Zatim upita krijumčare:

— Jeste li krijumčarili?

— Jesmo! — odgovoriše svi jednoglasno. Voljeli su otvoreno priznati nego da dobiju batira. Oni

uostalom nisu morali očekivati tako teške kazne kao Gasaj i.

— Je li Sefir vaš vođa?

— Jeste!

— Imate li određene zakone koje morate slušati?

290

— Imamo!

— Smijete li mi ih saopditi?

— Ne smijemo!

— Kakvom biste kaznom bili kažnjeni da mi ih reknete?

— Smrtnom kaznom!

— Onda čujte što du vam redi! Vaš je vođa uhvaden, pa de biti kažnjen smrdu. On je dakle za vas

neškodljiv. Ako mi reknete svoje zakone, ja du se za vas zauzeti kod suca. Zatajite li ih, onda de svaki

od vas dobiti sada pedeset batina, a kasn'je najstrožu kaznu koja postoji. Fodete li mi redi zakone?

— Hodemo! — povikaše svi.

— To je vaša sreda. Ja držim riječ. Budete li zaista iskreni, onda du i ja imati dobru riječ za vas.

Sad se Osman-paša obrati meni rekavši da sad ima vremena da ga povedem kamo želim. Nije nas

smio pratiti nitko osim Halefa. Kad smo se počeli uspinjati, ja s malim šeikom naprijed, a paša iza nas,

upita me Hadži tako da general nije mogao čuti:

— Jesi li mu sve rekao, sidi?

— Sve što mora znati, a inače ništa. Nemoj mu dakle govoriti o sila lima, o našem prstenju i drugim

tajnama!

— Nedu! Radoznao sam hode li on otkriti ulaz.

— Uvjeren sam da ne može pronadi pravo mjesto. Zato su potrebne druge oči a ne njegove.

Ubrzo se pokazalo da sam imao pravo. Kad smo stigli gore i kad sam rekao Osman-paši da se nalazi

posve blizu zatvorenoga ulaza, dulje je vremena tražio, ali bez uspjeha. Naposljetku postane

nestrpljiv.

— Čovjek koji je složio te opeke, postupio je veoma pomno. Ne mogu ništa otkriti, pa mi moraš

pokazati to mjesto.

Zbog Halefa je govorio arapski. Da bih uklonio prvu opeku, upotrijebio sam oštricu noža i zavukao je u

otvor između opeka. Sve ostale opeke mogao sam zatim izvaditi rukom. Položio sam ih jednu kraj

druge tako da ih, kad budemo opet zatvarali vrata, ne uz-mognemo pobrkati. Osman-paša nas je vrlo

napeto promatrao sve dok nisam završio i on mogao zaviriti u hodnik.

Ponijeli smo sa sobom svijede. Bududi da one paši nisu bile dovoljne, odnijeli smo sve uljanice, koje su

se nalazile u udubini na zidu, dolje u sobe, gdje smo ih pripalili. Kako se sad general začudio, ušavši u

te prostorije i brzim pogledom obuhvatio sve što je ondje ležalo. Nije se uopde mogao da prestane

čuditi, pogotovu kad je počeo ogledati pojedine predmete.

— Imao si pravo! — prizna. — Ovdje leži cio imutak. Tko bi to mislio!

291

— Jedan je čovjek to ipak znao — dobacih.

— A tko?

— Moj stari bembaša u Bagdadu, o kojem sam ti pripovijedao.

— Da, to je tačno! Moramo ga oštro kazniti!

— Kazniti? A zašto?

— Jer nije prijavio da postoji ovo skladište.

— Nije to mogao učiniti, jer se pod zakletvom za-vjerio da de šutjeti. Umjesto kazne zaslužio je veliku

nagradu, bududi da samo njemu zahvaljujemo što smo otkrili to mjesto. Ono najmanje, ali zaista baš

najmanje što možemo za njega učiniti jeste da mu vratimo novac što ga je Sefir iznudio iz njega.

— Koliko je to novaca?

— Ne znam! To mi nije rekao, a ja sam smatrao neuljudnim da ga pitam.

— Dakle zaista nagrada umjesto kazne?

— Da! Ja du ti, iako bez njegova dopuštenja, ispri-povjediti njegovu nemirnu i nesretnu prošlost, pa

deš shvatiti zašto ga žalim i zašto molim za njega.

— Dobro, zasada dobro! — prekinu me Osman-paša. — Kasnije deš mi o njemu opširno pripovijedati.

Zasad je dovoljno da se zalažeš za njega. Ti njemu pripisuješ zaslugu što je otkriveno ovo mjesto, ali

zapravo si sam čovjek kojemu to moramo zahvaliti Ja du dakle uzeti u obzir tvoje prijateljstvo i tvoj

zagovor kako ti to želiš i zaslužuješ. Da bismo mu mogli nadoknaditi gubitak, trebamo novaca. Nisi li

rekao da tu ima i novaca?

— Da, ima ga tamo u škrinji. Molim, dođi sa mnom!

Izvadio sam ključ i otvorio škrinju. U tom je času generalovo čuđenje doseglo vrhunac. Potrajalo je

dulje vremena dok se nije toliko sabrao, da je mirno mogao ogledati sadržaj stare škrinje. Najprije je

procijenio novac. Bio je to visok, veoma velik iznos. Onda poče pregledavati nakit i dragulje.

— Zaista se ne mogu dovoljno načuditi! — viknu. — Taj je Sefir morao biti uvjeren da nitko ne može

otkriti ovo mjesto. Nisam imao ni pojma da se krijumčarenje vrši u takvom opsegu i da predstavlja

tako unosan posao. Volio bih znati je li taj nitkov ovdje uložio cio svoj imutak ili ima li još više takvih

skladišta?

— Možda bismo od uhvadenih krijumčara mogli o tome nešto doznati. Ne vjerujem da je Sefir bio

jedini poduzetnik te vrste. Onaj glasnik kojega je sinod, ili bolje redi nodas, poslao sandžakiju,

vjerojatno također sudjeluje u tome. Možda se na čelu poduzeda nalazi cijela družba uglednih ljudi

koja ga financira. U tom pogledu imam svoje mišljenje.

292

— Koje deš mi saopditi — molim te da to učiniš! Kako je dobro da nitko drugi osim vas nije pronašao

to mjesto! Taj ne bi o njemu spomenuo ni riječi. Gotovo je neodoljivo iskušenje da čovjek ne zadrži to

blago.

— Za nas nije! — upadne mu u riječ Halef. — Ja dopuštam sebi samo malu primjedbu da bi se Hana,

sreda mog života i najdivnija ruža među svim cvijedem cvjetnoga carstva, radovala narukvici koja leži

tamo kraj tvoje desne ruke. Trebao si samo čuti što je rekao na to sidi!

- — Koja narukvica, ova? — upita paša.

— Da, ova.

— Hana se zove vladarica tvog harema?

— Tako je! Ona je naslada mojih očiju, duša mojega tijela, sunce mojih dana...

Halef je još neko vrijeme nastavio tumačiti paši najpjesničkijim izrazima kako je Hana- najdivnija od

svih žena i upravo neusporediva. Osman-paša mu pruži narukvicu.

— Evo ti je. Neka bude tvoja, dragi Hadži Halefe. Odnesi joj tu narukvicu" da sjaj njezinih očiju uživa u

njoj. Nemoj se protiviti! Uvjeravam te da ti to smijem dati. Sve što se nalazi ovdje pripada padišahu, a

ja sam njegov zastupnik. Ja mogu time raspolagati kako god hodu. Vi poznate naše prilike. Put u

Stambul je dug, a što ja ovdje poklanjam čovjeku koji to i zaslužuje ne može onda putem nestati u

džepu osoba koje nemaju baš nikakvih zasluga.

Osman je imao pravo, a Halef se nije ustezao da primi poklon. Naprotiv vrlo je brzo spremio

narukvicu, pa je onda tu prehitru pripravnost izravnao žarkim izrazima zahvalnosti. Paša me pozva da

i ja uzmem neku uspomenu, ali nisam to učinio. Prešutio sam mu da sam uzeo dvostruku sliku, jer bih

mu inače morao redi i svoje razloge. Tu sliku nisam smatrao padišahovim vlasništvom, nego sam

držao da je ona zasad predmet bez vlasnika. Predočavala je jednog mog znanca kojeg sam se nadao

sresti u Perziji, pa mi nije padalo na um da to potajno prisvajanje slike smatram krađom.

Upozorio sam pašu i na Sefirovo knjigovodstvo. Začudio se pa je stao pomno listati po bilješkama.

Kako sam ved spomenuo, te su se bilješke protezale cio niz godina unatrag. Odjednom zastane i

oštrije pogleda stranicu koju je upravo bio otvorio te reče:

— Upravo je tako kao da me je ovo opomenulo da tvom bembaši nadoknadim njegov gubitak. Eto, tu

stoji datum, njegovo ime, a i iznos. To je knjigovodstvo zapravo neizmjerna Sefirova drskost. Ovdje je

ubilježen iznos od pet tisuda perzijskih tumana. Sto da učinim?

— Hodeš li me saslušati, hasretine?

— Hodu, ako ne bude predugo trajalo.

— Bit du kratak, ali smatram potrebnim da ti upravo sada saopdim ono što znam o njemu.

Ukratko mu ponovih ono što nam je Dozorca is-pripovjedio one večeri na svom krovu, trudedi se da

293

u paši pobudim zanimanje i saučešde prema tom čovjeku. Uspjelo mi je da to postignem, jer kad sam

svršio pripovijedanje, Osman-paša mi se prijazno nasmiješi:

— To je i opet pravi Kara Ben Nemzi. Zaista si me dirnuo. Tvoj stari čestiti prijatelj ne samo da de

dobiti natrag sve što su iz njega iznudili, nego du ga se sjetiti i u drugom pogledu, pa du o njemu

porazgo-voriti s bagdadskim pašom. Novac je ovdje. Ja bih ti ga odmah dao, ali zlato je teško. Ne

možeš ga valjda vudi sa sobom?

Halef mu brzo odgovori:

— Vudi za sobom? A zašto ne? Ta mi imamo konje. Sve da nam daš i cijelu škrinju, mi bismo je ponijeli

sa sobom. Samo pokušaj! Ovdje leži posvuda dovoljno platna u koje ga možemo zaviti. Ja du odmah

sve to zamotati.

Ukratko, za svega nekoliko minuta odbrojali smo pet tisuda tumana i smotali ih, a general, koji je

uživao u Halefovom maru, pozove me neka mu mirno saopdim bude li se pokazalo da je Sefirod

bembaše izvukao više novaca nego što je uneseno u knjigu. Zatim nastavi:

— Sve du ovo isprazniti, a započinjem ved danas. Zatim demo sve te prostorije pomodu baruta didi u

zrak, kako ove nodne ptice ne bi više mogle da se ovdje ugnijezde. Krijumčarsku bandu du raspršiti, ali

ne barutom, to jest ne strogošdu, ved dobrotom koja je istodobno i mudrost, kako deš kasnije čuti.

Treba zasuti i onu rupu kroz koju ste se i vi provukli. A sad iziđimo na danje svjetlo! Moram temeljito

obaviti svoj posao. Ti si mi dao' putokaz: zub za zub.

Nije me se više ticalo je li paša tim riječima zaista iznio moje mišljenje. Time sam mu sve predao, pa

sam se s velikim zadovoljstvom povukao iz vodstva toga pothvata.

VESEO POVRATAK

Kad smo opet stigli dolje u logorište, bembaša nam javi da je zapovjeđeno batinjanje provedeno.

Uostalom, nije bilo ni potrebno da nam to javi, jer bi nam ved i kratak pogled pokazao što se zbilo.

Zatim su vojnici izvadili lešine onih jedanaest Perzija-naca iz zatrpanoga kanala i donijeli ih u logorište.

Pogled na njih bio je u jasnom svjetlu dana gotovo još grozniji nego dolje u tamnom kanalu. Na

pašinom strogom nepokretnom licu bila je upisana nepokolebljiva odluka. Pristupio je Seiiru i ponovo

ga upitao:

— Jesi li ti napao karavanu piškidmet bašija?

— Nisam! — zareži Sefir poput razbješnjele zvijeri.

— Dobro! Bududi da ne priznaješ, bit deš još danas obješen.

— Ja sam Perzijanac! Nemoj to zaboraviti!

— Ti si ubojica, pa deš dakle biti obješen. Zatim to isto pitanje ponovo upravi Gasajima.

Udarci ih nisu omekšali pa su i opet zanijekali.

294

— Onda dete i vi biti obješeni - odredi paša. -Sazvat du makemi da odluči o vama.

— Da se nisi to usudio! — odgovori stari Beduin. — Mi smo slobodni Beduini pa moraš s nama

postupati prema našim zakonima.

— To mi je pravo. Neka bude kako hodete! Kako glasi vaš zakon o umorstvu?

— Krv za krv, život za život! Mi međutim nismo ubojice.

— Ja posve tačno znam što ste vi, priznali vi to ili ne priznali! Glava za glavu! Bit dete dakle ustrijeljeni,

a nedete biti obješeni.

— Tome se mi smijemo! Naše bi nas pleme osvetilo, a ti ga se bojiš!

— Ništarija se nikada ne bojim! Ako se hodete smijati, onda se smijte brzo! Uskoro de za to biti

prekasno. Bembašo, nalazi li se među tvojim ljudima koji mubalir1?

— Nalazi.

— Onda se cijela stvar može obaviti brzo, pa ne moram slati u grad. Neka čovjek dođe! Tim krvavim

gasajskim psima dajem četvrt sata vremena da se pripreme na smrt strijeljanjem, iako takvu ne

zaslužuju. Sad neka se smiju ili neka mole, kako god hode.

Nakon tih riječi njegovo lice poprimi prijazniji izraz. Domahne mi da dođem s njime, pa priđe

krijumčarima koji su ležali postrance i poluglasno im reče:

— Vi ste teško zgriješili i zapravo bih vas morao dugo vremena baciti u tamnicu, ali vi bar niste

ubojice, a osim toga ste sve otvoreno priznali. Zato du prema vama biti blag i saopdit du vam

slijedede: protiv krijumčarenja moramo postupati tako kako je to padišah zapovjedio. Zbog toga je

potrebno da svaki džumrugdžija2 isto tako tačno poznaje sve smicalice krijumčara kao i vi sami. Ja

dakle namjeravam oprostiti kaznu i primiti među džumrugdžije svakoga koji pristane da mi saopdi sve

što zna. Istodobno vas upo-zorujem da de kazna koja bi vas sada pogodila, svakome koga kao carinika

uhvatimo u nepoštenju biti odmah udvostručena. Kazna se dakle ne ukida, ved se samo odgađa:

poštenim demo je ljudima pokloniti, a nepošteni de je dobiti dvostruko! Tko je s time sporazuman

neka kaže da!

Rijetko kada sam čuo tako veseli „da" kakav je ovdje jednoglasno odjeknuo. Paša me uze za ruku,

odvede me sa sobom podalje i reče:

— Hodete li se sad nasmijati načinu kojim sam kaznio krijumčare?

1 čovjek koji u skupu vjernika prvi izgovara molitve 1 carinik

— Nedu! Uvjeren sam da se taj način doduše protivi zakonskim propisima, ali da ste ipak postupili

veoma mudro.

— To je dovoljno! Što se tiče kršenja zakona, savjest me nede baš mnogo pedi. I sami ste rekli da se

ne nalazimo u Stambulu. Drugi kraj, drugi ljudi, drugi postupak. Zato de Gasaji biti strijeljani i bez

prethodne sudske rasprave, čim istekne zadnji rok. Hodete li biti svjedok smaknuda?

295

— Molio bih vas da me od toga oslobodite. Mi smo došli ovamo da posjetimo neka mjesta koja smo

prije upoznali, a dosad nismo imali vremena za to. Ja bih večeras htio biti u Hileu, pa je tako za nas

vrijeme da pojašemo onamo.

Halef bi volio prisustvovati kažnjavanju ubojica, ali me ipak posluša. Odjahali smo do ceste koja vodi u

Kerbelu i nastavili polako jahati da se prepustimo sjedanju na onaj davni kobni dan. Na istom mjestu

gdje snio se svojedobno okrenuli okrenusmo se i sada, pa pojahasmo istim putem kojim smo jahali

onoga dana kad me je zgrabila kuga. Tako smo stigli do mjesta gdje smo pronašli lešine svojih

prijatelja. Ondje ostadosmo dulje vremena.

Zatim ponovo pojahasmo prema tornju, ali nismo ulazili neposredno onamo, ved smo ga u krugu

obišli sve do njegove južne strane, pa smo upravo u vrijeme najvede danje vrudine stigli do onog

potočida na čijoj smo obali bolovali kad je kuga nakon mene zgrabila i Halefa. Bududi da je ovdje bilo

bar nešto zelenila, sjahasmo da bi nam se konji malo napasli, pa stadosmo razgovarati o žalosnim

danima što smo ih ovdje proživjeli.

Zatim odjahasmo do mjesta među ruševinama gdje smo našim mrtvima priredili posljednje

počivalište. I ovdje se neko vrijeme zadržasmo. Moj je mali živahni Halef za jahanja i na svim tim

značajnim mjestima iznosio svoje osjedaje vrlo žarkim bojama i bujnim rečenicama. Vjerojatno' ne

moram posebno spominjati da je u pogledu našeg novog putovanja gajio najsmionije nade.

Kad smo se vratili u naše današnje logorište, do-znasmo da se paša s oficirima nalazi u unutrašnjosti

Birs Nimruđa da bi sastavio popis plijena koji je trebalo prenijeti. Poslao je u grad po tovarne deve i

po vojnike da Zamijene momčad Amuda Mahulija. Ti su vojnici imali pokopati Perzijance i njihove

ubojice, koji su za vrijeme naše odsutnosti ustrijeljeni.

Sefir je ležao miran i zgrčen na svome mjestu, ali se, nisam na njega obazirao. Piškidmet baši me upita

kako stoji stvar s njegovim vlasništvom što ga traži natrag. Uputio sam ga na generala. Krijumčarima

su bile skinute spone, pa su marljivo bili zabavljeni iznošenjem robe iz podzemnih skladišta.

Bembaša mi saopdi da de zamjena uskoro stidi i da de se on vratiti u Hile. Obedao sam mu da du mu se

pridružiti i da du do sutra ujutro biti njegov gost. Svežanj s pet tisuda tumana u zlatu ostavili smo gore

u prostoriji broj tri, jer je ondje bio siguran, pa sada siđosmo onamo da ga donesemo. U skladištu je

bilo veoma živo. Kad je paša doznao da kanim uskoro u grad, pozove me da odsjednemo u vladinoj

palači, ali sam to otklonio, jer sam ved bembaši obedao da du dodi k njemu.

Da se ne bih našao u neprilici, paša mi izjavi da ga to nimalo ne vrijeđa. Rekao mi je da je i onako

pretrpan poslom pa mi se ne bi mogao uvečer posvetiti. Sad sam izvršio i ono što sam dosad bio

zaboravio. Priznao sam mu da sam vojnicima, da ih natjeram da budu što pažljiviji i da nam nitko ne

umakne, obedao svakom stotinu, a podoficirima dvije stotine pija-stera. Osman-paša me pohvali, pa

mi je odmah od pronađenog srebrnog novca odbrojao taj iznos. Bududi da me je njegova pripravnost

ohrabrila, rekao sam mu koliko vremena siromašni bembaša nije dobio pladu. Odgovori mi

primjedbom koja je doduše glasila kao šala, ali je ipak bila mišljena ozbiljno.

296

— Dini se da biste vi blagoslov Babilonskog tornja željeli izliti na cio svijet. Prestanite, jer bi inače vrelo

što ste ga ovdje otkrili moglo usahnuti. Dajte mu ovo kao priznanje, a ne kao zaostalu pladu. Pobrinut

du se da mu plada bude ispladena.

Dao mi je punu šaku zlatnika iz škrinje. Srdačno sam mu zahvalio i za danas se oprostio od njega. Ha-

lef je teški omot s novcem za našeg starog bagdadskog gostoprimca veoma ponosno iznio iz Birs

Nimruda. Kako se samo Amud Mahuli obradovao zlatnim tumanima koje sam mu donio! Kad sam

počeo ispladivati obedane nagrade, silno se obradovaše i njegovi ljudi. Malo kasnije stiže zamjena, a

naše konjaništvo odjaše iz starog Babilona koji je i ovaj puta imao prema nama loše namjere.

Komornik je ostao ovdje da zatraži od paše ono što su mu razbojnici oteli.

Po cijelom gradu pročulo se naše nodno jahanje u Birs Nimrud, njegova svrha, a i njegov uspjeh. Kad

smo stigli u grad, dočekalo nas je veliko mnoštvo ljudi, ali nas nije nipošto dočekalo s nekom

srdačnom dobrodošlicom. Građani nisu bili baš oduševljeni što je neki prokleti stranac koji je najprije

bio optužen pred makemijem, a zatim pobjegao, sad najedanput postigao tolike uspjehe, pogotovu

što su mnogi među njima bili potajni saveznici krijumčara.

Bembaša je stanovao u nekoj staroj kudici u čije dvorište smo smjestili konje. Gostinska soba u koju

nas je smjestio biia je zapravo samo izbica, ali mi smo se ipak kod njega osjedali veoma ugodno, jer

nismo stanovali u tom kutidu, ved u njegovom srcu. Zbog neprijateljskog držanja stanovništva

bembaša je bio toliko oprezan da je te večeri cijele nodi postavio pred kudu stražara. Upoznali smo ne

samo njegovu kudu ved i cio njegov „harem", žene, djecu i unuke, jednostavne, ali dobre ljude koji su

zaista zaslužili da im se položaj popravi.

U prijateljskom razgovoru proveli smo vrlo ugodno veče koje mi je ostalo u trajnoj uspomeni. Kad

smo ujutro ustali s oskudna ležaja, naš je domadin ved bio kod paše i doznao od njega da ima odjahati

u Bagdad da tamošnjem paši odnese pismeni izvještaj o jučerašnjim događajima. Taj pismeni izvještaj

imao je nadopuniti svojim usmenim. Pri tome je general vjerojatno želio da me ugodno iznenadi, jer

me je vanredno radovalo što me moj bembaša prati.

Prije negO' što smo krenuli, otišao sam u vladinu palaču da se oprostim od Osman-paše i da mu se

zahvalim. Rekao mi je kako se nada da de me modi pozdraviti kod kude u Stambolu kad se budem

vradao iz Perzije, i saopdio mi je sve što je još jučer doznao od uvjetno pomilovanih krijumčara. Za

njega je bilo mnogo, ali za mene baš ništa što bi mi moglo objasniti odnos krijumčara prema silanima,

ili mi inače bilo kako poslužiti.

Preskočit du naše jahanje u Bagdad, jer nam nije donijelo ništa što bi bilo vrijedno spomena. Kad smo

se međutim oprostili od Amuda Mahulija, koji je morao najprije otidi paši, i kad smo se zaustavili pred

našim gostoljubivim vratima i čuli kako s druge strane vrata stružu papuče staroga Dozorce, Halef

reče:

— Sad de početi iznenađenja! Pusti mene da govorim, sidi! Lijepo te molim!

Na vratima se ukaza šiljati nos 1 staro, blijedo, ali drago bembašino lice.

— To smo mi, mi! — javi se Halef.

297

S uskih beskrvnih starčevih usana začu se neki poljski izraz radosti koji nisam razumio; a zatim se

otvoriše vrata. Halef odjaše smjesta do kudnih vrata, sjaha ondje, odriješi omot s novcem sa sedla i

vikne:

— Dođite u sobu! Prije toga nedemo redi ni riječi. Otišao je u bembašinu sobu za dnevni boravak.

On pođe za njim ne rekavši ni riječi. Tek što smo ušli, kad iza nas nešto zasopde, kao što sopde čovjek

koji je puna dva sata trčao. To je soptanje bilo razumljivo, jer je iza nas ušao debeli Kepek. Sad Halef

upita bembašu:

— Možeš li se još sjetiti svega što smo govorili?

— Mogu! — odgovori stari.

— Rekao sam ti da nikad nedu bez biča udi u Birs Nimrud. Osim toga sam ti rekao da želim da bi nas

Sefir zatvorio u Birs Nimrud, pa da deš ubrzo vidjeti kako demo se mi začas osloboditi i uhvatiti toga

lupeža. Možeš li se toga sjetiti?

— Mogu!

— Koliko je novaca Sefir iznudio od tebe?

— Ravno dvije stotine tisuda pijastera — izjavi Poljak koji se još nije mogao snadi, gledajudi Hale-fovo

lice, sjajno od radosti.

— Je li to pet tisuda perzijskih tumana?

— Jeste, vjerojatno!

— Onda znaj da smo mi bili Sefirovi zarobljenici! — Ja sam sa sobom ponio u toranj svoj bič! —

Oslobodili smo se! — Uhvatili smo Sefira, svezali ga i izlemali ga! — A ovdje je tvojih dvije stotine

tisuda pijastera! — Sefir ih je morao vratiti, pa de biti obješen! — Eto, to sam ti imao redi. Vratili smo

se, pa ti vradamo tvoju zakletvu da deš šutjeti i da nikad nedeš napuštati Bagdad. Ta zakletva više ne

vrijedi, jer se banda raspršila i ne može ti više naškoditi.

Najednom iza mene nešto teško bubne o pod. Okrenuo sam se i ugledao debeloga slugu kako leži na

podu, mašudi rukama i nogama kao kornjača koju čovjek okrene na leđa. Pao je, prestrašivši se od

same radosti. Podigao sam ga, ali sam pri tom morao napeti svu snagu. Tek što se opet našao na

nogama, za-tetura prema Halefu, istrgne mu omot iz ruke i izjuri kroz vrata ne rekavši ni riječi. Taj

tusti lukavac htio je najprije osigurati nervus rerum i smjestiti ga nekamo na sigurno mjesto. Nitko ga

nije u tome spriječio. Njegov gospodar stajao je pred nama ukočen kao kip. Sirom razrogačivši oči,

gledao je u nas.

— Vi ste dakle — bili u — ? — najzad upita, ali nije mogao završiti rečenicu.

— Jesmo — potvrdih mu rado. — Sve je upravo tako kako je rekao Halef. Ti imaš opet svoj novac, a

Sefir je zauvijek onemoguden.

298

Dozorca još nije smogao riječi. Nekoliko je puta otvorio usta da nešto zapita, ali ga grlo nije slušalo.

Uto se otvoriše vrata, i Kepek pruži glavu u sobu pa javi:

— Novac je bio težak. Dobro sam ga sakrio.

— Kamo? — upita njegov gospodar.

— U kuhinju. Zatrpao sam ga ispod bahara1 gdje ga nikakav lopov nede tražiti i nadi. Daj mi pedeset

pijastera, efendijo!

— Pedeset pijastera! To je veliki iznos! Nemam danas toliko! Čemu ih trebaš?

— Moram kupiti kave i mnoge druge stvari.

— Alah! Alah! Zar opet? Ta tek si jučer otišao da kupuješ! Izišao si iza ručka, a vratio si se tek uvečer

kad se ved smračilo.

— O efendijo, q bembašo, zar me opet hodeš pozlijediti svojim neopravdanim predbacivanjima? U ci-

1 mirodija

jelom gradu ne postoji ni jedan jedini seiz koji tako brzo juri kao što ja letim. Zato gubim dah, noge mi

dršdu od unutrašnje uzbuđenosti, a izmoreno srce zahtijeva da sjednem, da se odmorim i smirim.

— I da brbljaš, što je glavno!

— Nemoj ponovo rastuživati ovo umorno srce. Ja tako nijemo sjedim u kavani kao što preminuli leži u

grobu. Jučer sam nakupovao stvari za tebe i za sebe. Ti znaš da su za nas dobre i obične vrste, ali kad

čovjek ima drage goste, onda mora kupiti bolje stvari. Bar u njihovoj prisutnosti ne bih ti to morao

tumačiti. Proslavit demo njihov sretni povratak pa zato moram izdati pedeset pijastera, manje ne!

— Na žalost nemam danas toliko novaca.

— O nesredo moga života, o obilje mojih briga! Sto de redi kavedžija ako dođem k njemu praznih

ruku! Izgubljena je moja čast, izgubit du povjerenje svih svojih susjeda.

— A zašto?

— Jer mu dugujem dvadeset pijastera što sam ih pozajmio od njega. Trebao sam naime novi lonac,

glineni lonac, a moj imutak nije bio dovoljan da ga kupim.

— Pa zar glineni lonac stoji dvadeset pijastera?

— Ne stoji! Ja sam za njega dao pedeset para, ali mi se lonac putem razbio. Morao sam dakle kupiti

još jednoga. Ovoga mi je neki magarac, kašudi kraj mene, izbio iz ruke i razbio. Kupio sam dakle

tredega, i otišao u kavanu da zaboravim to uzbuđenje. Sjedajudi spustio sam se zabunom na lonac, pa

deš s obzirom na težinu mojega tijela uvidjeti da se morao pretvoriti u krhotine. Bilo je to za mene

vanredno bolno, zato sam jedno vrijeme morao sjediti da razmislim o bezobzirnosti ostataka mog

nesretnog lonca. Onda mi je moj prijatelj kavedžija iskazao uslugu da sam pođe kupiti četvrti lonac.

299

Taj je bio vedi i stajao je sedamdeset para. Prijatelji i znanci koji su se skupili u kavani sažalili su se nad

mojom nesredom pa su mi predložili da u čast nepokolebljive čvrstode četvrtoga lonca ispijemo po

jednu kavu i jednu limunadu, a ja sam to zahvalno prihvatio. Iz jedne kave i jedne limunade postalo je

za velike i iskrene suduti svih tih

dobrih ljudi više kava i više limunada, pa deš dakle ti kao uviđavan čovjek znati da je samo po sebi

razumljivo da sam se kod kavedžije zadužio za dvadeset pijastera koje mu moram ubrzo vratiti ako ne

želim da i ti i ja zauvijek izgubimo čast.

Volio bih se glasno nasmijati toj divnoj pripovijesti o loncu, ali sam potisnuo svoje veselo raspoloženje

ugledavši turobni izraz bembašina lica i čuvši kako je uzdahnuo.

— Dvadeset pijastera za tri razbijena i jedan čitavi lonac! Sto može koristiti loncu, ako netko na moj

račun pije kavu i limunadu u čast njegove neslomljivosti! Onbaši, nisam više s tobom zadovoljan. A

sad želiš da ti dam pedeset pijastera koje uopde ne posjedujem. Sto da radim?

— Pa ti ih imaš!

— Gdje ih imam?

— U kuhiji, pod mirodijama. Ondje leži i više, mnogo više. Ondje se nalazi punih dvije stotine tisuda

pijastera. Nadam se da to nisi zaboravio.

— U taj novac nedemo dirati.

— Onda budi tako dobar pa pogledaj ne bi li negdje našao još nekoliko pijastera koji su se povukli iz

tvoga sjedanja.

Mogao bih upravo puknuti od smijeha, promatrajudi dostojanstvenu ozbiljnost s kojom su ta dva

čovjeka raspravljala. I Halef se trudio da se ne nasmije. Pogleda me pitajudi, a kad sam ja na

istočnjački način zatresao glavom u znak da pristajem, reče bem-baši:

— Ja sam čitavog dana sjedio u sedlu, pa je dakle sad za mene pravo dobročinstvo da uzrnognem

malo hodati. Ako dopustiš, odmah du otidi u grad da na-kupujem ono što onbaši treba.

U istom trenu upadne debeljko, ne čekajudi šta de njegov gospodar redi:

— Da, to ti vrlo rado dopuštam! Ti deš pladati, a ja du te pratiti.

— Ne, ti deš ostati ovdje — odvrati Hadži. — Kad bih te poveo sa sobom, mi bismo se možda vratili

tek sutra ujutro. Bio bih vezan uz tebe kao mala brza ptičica uz golemog polaganog puža.

— Treba platiti mome kavedžiji, a ti ga ne poznaš i ne znaš gdje stanuje.

— Taj može počekati! — odredi Dozorca. — Tebe k njemu ne tjera onih dvadeset pijastera koje mu

duguješ.

— A što bi me drugo tjeralo, efendijo? — upita debeljko s nedužnim izrazom lica.

300

— Ti mu želiš pripovijedati o onih dvije stotine tisuda pijastera, pa deš mu, da dokažeš koliko si

pametan i oprezan, dodati čak i to gdje si ih sakrio. Poznam te ja!

— To je zaista strašna optužba! Ako želiš, ja du redi manje, mnogo manje. Je li ti pravo da spomenem

samo stotinu pedeset tisuda ili čak samo stotinu tisuda? Rado du biti skroman.

— Uopde ne smiješ govoriti o tom novcu! Hadži Halef Omar podi de sam.

— Je li to zapovijed koju moram poslušati?

— Jeste!

Debeli onbaši zatetura do zida, opre se o njega objema rukama, pa se na ved opisani način uz mnogo

muke spusti na jastuk i uzdahnu:

— Onda du sjesti ovamo i nedu više ustati. Ako šeik ode po stvari, a da me ne povede sa sobom, neka

ih sam speče i skuha bez mene. Moram se pokoriti, jer me na to sile. Eto me, sjedim dVdje pa napeto

čekam da čujem što ste doživjeli za vrijeme svoje odsutnosti. Molim te, efendijo, da mi to sad ispripo-

vjediš!

Uto se brzo umiješa Halef:

— Ne, ne! Sidi, obedaj mi da deš šutjeti i da nedel redi ni riječi dok se ne vratim! Ti znaš da samo ja

raspolažem sposobnošdu govora i zvanjem pripovjedača koji ushiduje slušaoce. Ti bi mi uskratio

najljepši od svih zemaljskih užitaka kad bi mi oduzeo pravo da budem jedini ili bar prvi koji smije

govoriti o događajima na Birs Nimrudu. Ja te dakle srdačno molim da počekaš dok se vratim.

— Da — odgovorih mu — ali ako sad moraš trčati po gradu, a onda se još dugo zadržavati u kuhinji,

bembašino de strpljenje biti stavljeno na preveliku

kušnju.

— Požurit du se, upravo du letjeti. Ne pada ml na um da pečem ili kuham, nego du kupiti samo takvo

jelo koje možemo pojesti onako kako ga donesem. Ti deš dakle čekati i šutjeti.

— Samo pola sata, ali dulje nedu.

— To je dovoljno a ja du se još mnogo prije vratiti! Ostaj mi dakle zdravo i šuti!

Tek što je izrekao posljednju riječ, Halef izjuri iz vrata, a kad je kasnije opet ušao, bila je prošla tek

prva polovina druge četvrti sata. Uznojio se, toliko se žurio.

— Sve ved leži u kuhinji — javi. — Sto treba najprije obaviti, pripovijedati ili jesti?

— Pripovijedati! — dobaci bembaša.

— Jesti! — javi se debeljko.

— Ili oboje istodobno? — upitah.

301

— Ne oboje istodobno! — zamoli Halef. — Moja usta nisu vrata kroz koja se u isto vrijeme može

ulaziti i izlaziti. Ako kroz njih uđe komadid mesa, onda se ne može istodobno na usnama pojaviti sjaj

ljepote mojega govora. Molim te da mi dopustiš da zanosnu snagu moga načina izražavanja ne

zasjene potrebe želuca i rad zubi.

— Onda pripovijedaj sada, a kasnije demo jesti. Kepek sigurno nede dotle umrijeti od gladi.

Debeljko mi je odgovorio samo dubokim uzdahom punim odricanja, pri čemu je sklopljene ruke

položio na mjesto gdje se kod njega ispod debelog zaštitnog sloja masti odvijao plemeniti proces

probave. Halef se ugodno smjesti i poče pripovijedati. Po izrazu njegova lica dalo se razabrati da

demo čuti majstorsko djelo istočnjačke rječitosti.

Čuli smo ga — i time je rečeno sve.

Ved sam više puta opisao njegov način izražavanja, pa je dovoljno da ovaj puta reknem da je potpuno

postigao namjeravanu svrhu. Češde bi skočio na noge da svoje riječi poprati živim pokretima, pa je

upravo zanio bembašu, a i Kepek je bio toliko oduševljen njegovim riječima da je od samoga

uzbuđenja sve dublje klizio sa zida o koji se naslonio, te je, kad je Halef završio jednom efektnom

rečenicom, ved ležao s glavom na podu.

— To je zaista bio opasan i divan doživljaj! — viknu Dozorca. — Nitko ne bi mogao ni naslutiti da dete

nešto takvo doživjeti.

— Ja sam nestao, mene više uopde nema! — potužio se debeljko. - Ova me je napeta pažnja upravo

ubila, pa me od oduševljenja bole i ruke i noge. U pomod! U pomod! Hadži Halefe, podigni me!

Halef se od svega srca potrudio da posluša taj poziv. Kad je napokon podigao na noge Dozorcina

slugu koji se od napora zacrvenio poput raka, Kepek pljesnu tustim rukama i prizna, iskredudi oči od

udivljenja:

— Vi ste pravi junaci! Vama nije ništa preteško ni previše! Dakle taj lav koji riče, Sefir, zaista je

uhvaden?

— Jeste! - ponosno izjavi Halef. - Sve je upravo onako kako sam ti ispripovijedio. Taj lav koji riče, kako

si ga ti nazvao, sad je zgaženi crv koji vam više ne može nauditi.

— Možda ipak može? — odvrati bembaša. — To je tako opasan čovjek da se ne moraš bojati jedino

njegove lešine. To što ste se unatoč mojoj opomeni upustili u sukob s njime bilo je smiono, čak i ludo

smiono. Efendijo, divim se tvojoj hrabrosti, tvojoj promišljenosti i tvojoj hlađnokrvnosti, pa sam ti

dužan vječnu zahvalnost zato što si na takav način mislio na mene. Ipak du modi biti posve miran tek

kada budem sasvim tačno znao da Sefir više ne živi.

Kad sam mu htio na to odgovoriti, začu se vani na vratima snažno kucanje.

— Netko je došao, bembašo! — reče Kepek svome gospodaru. — Pođi ti i pogledaj tko je! Ja sam se

toliko izmorio slušajudi da moram ostati ovdje.

302

Ponovo se spusti na jastuk, pridržavajudi se o zid, a njegov poslušni gospodar iziđe kroz vrata, vukudi-

za sobom papuče. Potrajalo je dulje vremena dok7 se vratio. Doveo je sa sobom — Amuda Mahulija

kojemu sam opisao gdje se nalazi naš stan.

— Oprosti, efendijo, što te danas opet smetam! — pozdravi. — Htio sam te posjetiti tek sutra, ali mi

je paša povjerio dva pisma koja trebam još danas predati. Amud Mahuli izvuče iz džepa dva pisma, pa

jedno od njih pruži Dozorci, a drugo meni. Na mojem pismu stajao je napis: „Efendiji Kara Ben

Nemzi". Na naslovu pisma upudenog našem gostoprimcu stajalo je: „Mir alai".

— To je ili zabuna ili pismo nije upravljeno meni

— reče Dozorca.

— To nije zabuna i pismo zaista pripada tebi — odgovori Amud Mahuli nasmiješivši se. — Morao sam

predati dugačak i opširan izvještaj Osman-paše koji se veoma toplo zauzeo za nas, jer kad je ovdašnji

paša pročitao pismo, njegova se prijaznost udvostručila. Pružio mi je ruku i potvrdio moje imenovanje

za bembašu. Dao je donijeti kavu i lule, pa sam morao sjesti k njemu i pripovijedati. Onda je napisao

ova pisma i poslao me ovamo. Pročitao sam naslov i dopustio sebi da ga upozorim kako je napisao

mir alai, umjesto bembaša. On mi na to reče da Osman paša tako želi i da de sutra uveče kazati sve

ostalo.

Otvorili smo pisma. Sadržavala su veoma uljudan poziv na akšam taami1 kod paše za sutra i ništa više,

no to je ipak bilo dovoljno.

— Pozvan sam na akšam taami kod paše! A zatim taj viši čin — uzbuđeno viknu stari Poljak — što to

ima značiti?

— Da je Osman-paša održao riječ — odvratih. — Ti si rehabilitiran, pa još i više, jer mi se čini da deš

sutra dobiti i imenovanje za pukovnika. — Dozorca ispusti pismo iz ruku.

— Zar je to zaista mogude? Onda bi trebalo još samo da se Sefir smakne, pa da u tom pogledu opet

zadobijem svoj mir.

— Da se Sefir smakne? — upita Amud Mahuli.

— Ta on je mrtav!

— Mrtav? — začudih se. — O tome ne znam ništa.

— Umro je onako kako si mu ti to nagovijestio.

— A kada i gdje?

— Kada? — još prekjučer uveče. Gdje? — u zatvoru. Sam se objesio.

— Sam se objesio?

— Da, tako je! Osman paša je došao u njegovu deliju da ga presluša, pa ga je opet zaključao. Kad je

303

1 večera

pola sata kasnije došao čuvar da mu donese vode, bio je Sefir ved mrtav.

— Kada si to doznao i od koga?

— To mi je ispripovjedio ved Osman-paša dok si ti još spavao kod mene a on me pozvao da mi rekne

kako imam s vama odjahati ovamo.

— Zašto si to dosad prešutio?

— Jer mi je Osman paša naložio da ti Sefirovu smrt saopdim tek ovdje u Bagdadu. Možda možeš sam

pogoditi njegove razloge.

Dakako da sam ih mogao pogoditi! Osman je rekao Sefiru da de još istoga dana biti obješen, pa se

njegova riječ obistinila. Nisam se morao vradati u Hile i pitati staroga suca da doznam kako se to

dogodilo. On mi i onako ne bi rekao, a ja sam i sam mogao odgovoriti na to pitanje.

Ta se vijest vanredno snažno dojmila Dozorce. Osjetio se slobodnim od svega straha i brige, pa je od

radosti počeo poskakivati po sobi kao da je mladid. Kepek je također dao različitim poklicima oduška

svojoj radosti, ali pri tome nije propustio da upita Ha-lefa da li jelo zaista stoji ved u kuhinji. To je

podsjetilo domadina da ima dužnosti kao gostoprimac. Zamolio je Hadžija da donese jelo i pozvao

Amuda Mahulija da za vrijeme boravka u Bagdadu ostane kao gost u njegovoj kudi. Mjesta je bilo

dovoljno za sve. „Bivši kol agasi, a sadanji bembaša" rado je primio taj poziv. Vjerojatno je ved i sam

potajice želio , da dulje ostane u mom društvu.

Pojeli smo jednostavnu hladnu večeru u tako vedrom raspoloženju kakvo je ta kuda vjerojatno ri-

jetkq_doživjela. Halef je bio izvrsno raspoložen, bududi da^smo šutke primali njegove vatrene izljeve

o našim neuporedivim junaštvima. Debeli Kepek koji je neprekidno nijemo rabotao zubima, te je

samo očima i ušima pratio Hadžijev svečani govor i njegove geste, također nas je sjajno zabavio.

Poslije večere odosmo svojim konjima koji su također dobili „svečanu i pobjedničku večeru", kako se

izrazio Halef, a kad se smračilo uspesmo se, jednako kao i one posljednje večeri, prije nego što smo

pojahali prema ruševinama, na ravni krov da bismo uz zapa-

Ijene čibuke neprekidno jedan drugoga uvjeravali kakva je velika razlika između onoga i današnjeg

dana. Spavati smo pošli zaista veoma kasno.

Poziv k paši nije se odnosio samo na mene, ved i na Halefa. Imao je dodi i Amud Mahuli. Kad smo stigli

onamo, opazismo da se radi o istik-balu, svečanom primanju na kojem su bili prisutni svi pašini visoki

oficiri i službenici. Za vrijeme prve četvrti sata sve se odvijalo veoma svečano. Tek kad su pripaljeni

čibuci, postalo je ugodnije. Paša me pozva da mu ispripovjedim ponešto iz mojih i Halefovih

doživljaja, a ja mu odgovorih da je šeik Hadži Halef Omar mnogo bolji pripovijedač od mene. Moj

mališan bio je time sav oduševljen, pa je svoju nečuvenu zadadu da zabavi pašu, iznad kojega se vijalo

nekoliko bun-čuka, obavio tako sjajno da je naš gostoprimac na kraju smiješedi se priznao da još

nikad nije zbog neke pripovijesti pošao tako kasno spavati kao upravo danas.

304

Oprostio se od svakoga pojedinačno. Našem Poljaku koji se pojavio u svojoj staroj uniformi bem-baše

reče:

— Moram ti saopditi da ti je padišah — neka ga Alah blagoslovi i zaštiti — dao zbog tvojih zasluga čin

mir alaja. Pismenu ispravu o tome dobit deš narednih dana. Nemoj zahvaljivati meni, ved zahvali

svojem prijatelju efendiji Kara Ben Nemziju kojemu, kako se čini, čak i vladar svih pravovjernika mora

Ispuniti svaku želju.

Rekavši to, stisnu i meni ruku, vedro se smije-Sedi, a zatim smo smjeli otidi, prolazedi mimo dvostruki

red službenika koji su nam se duboko klanjali. Kudi pojahasmo na bijelim magarcima.

Neočekivana posljedica Poljakovog unapređenja bila je da Halef sad nije više govorio samo o „bivšem

kol agasiju i sadanjem bembaši", ved i o „bivšem bembaši i sadanjem mir alaju", te da se Kepek još

više napuhavo nego što je sam po sebi bio dobeo. Neizmjerno se ponosio time što je sada sluga mir

alaja i osoba njegova povjerenja.