kameno srrce

DeufaltDeufaltDeufaltDeufalt@crostuff.netcrostuff.netcrostuff.netcrostuff.net

1


2

KAMENO SRCE

CHARLIE FLETCHER

Stvari napravljene probuđenim ljudskim rukama, i obdarene nježnom životnom iskrom, žive kroz preneseni dodir, i nastavljaju plamtjeti još godinama. I zbog ovog, neke su starine divne Grijane još životima zaboravljenih ljudi koji su ih stvorili. Things Men Have Made - D. H. LAVVRENCE Naša sreća ovdje taština je tek Lažan ovaj svijet prolazi zauvijek Sudba opominje, tijelo mre Timor mortis conturbat me. Lament far the Makers - VVILLIAM DUNBAR 1460-1520.

KITOV TRBUH I MAJMUNOVI ZUBI

George se nikada nije pitao zašto želi biti dio grupe. Jednostavno je to želio. Tako su stajale stvari. Ili si pripadao grupi ili nisi, a pripadati društvu bilo je puno sigurnije. Nije to bila jedna od onih stvari o kojima treba razmisliti. Jednostavno je tako bilo. Na školskom izletu prije ovog bili su posjetili Ratni muzej i naučili sve o rovovskom načinu ratovanja. George je pomislio kako je život baš takav: valja samo držati glavu ispod prsobra-na i izbjegavati pogotke. Naravno, to je bilo prethodne godine, i pripadalo je prošlosti, baš kao i sve druge stvari kad si dijete. Još je uvijek ponekad razmišljao o njima. Još se sjećao kako je to bilo biti djetetom. Ali, to je sada prerastao. Bilo mu je dvanaest godina. Pravih Dvanaest, a ne »Samo Dvanaest« kako je bio rekao njegov otac posljednji put kad su razgovarali. Znao je daje njegovih dvanaest bilo potpuno različito od onih njegova tate, zato jer je vidio tatine slike iz djetinjstva na kojima je izgledao kao nemušti debeli očalinko, stoje - u Georgeovu dvanaestogodišnjem rovu -bilo jednako sjedenju povrh prsobrana s velikom okruglom metom naslikanom na čelu, vičući: »Heeeej, ovdje sam! « George se prisjećao smijeha i razgovora o takvim stvarima sa svojim tatom, prije no što se tata odselio, nakon čega se počelo, sveukupno, previše pričati. Kod kuće nije više puno govorio. Njegova se majka žalila zbog toga, obično njemu, ali ponekad i drugim ljudima kasno u noći na telefon, kad je mislila da on spava. Negdje unutra, boljelo je kad biju čuo da tako govori - ne onoliko koliko je boljelo kad mu je rekla daje prije imao divan osmijeh - ali skoro toliko. I ni približno onoliko koliko je boljelo to što nikad više neće moći ništa reći svom tati. Stvar je bila u tome da on nije namjerno šutio. To je bilo nešto što se naizgled dogodilo samo od sebe, kao i to što su mu ispali mliječni zubi i stoje postajao višim. Doduše, nije baš rastao brzinom kojom je priželjkivao, a trenutno je i to bio dio problema. •


3

Bio je prosječne visine za svoju dob, možda čak i malo viši, ali nekako se osjećao nižim, jednako kao što se ponekad osjećao starijim no stoje bio. Ili možda ne baš starijim, nego samo malo potrošenijim i izgužvanijim od svojih vršnjaka -baš poput odjeće koju je imao na sebi. Njegova se odjeća uvijek zajedno prala u vešmašini, šarena s bijelom, pa iako je njegova majka stalno govorila kako to nema veze, ipak je imalo veze. Zbog ovog je sva njegova odjeća bila nekako blijeda i siva i isprana, a upravo se tako i George osjećao većinu vremena. Definitivno se tako osjećao danas, a to što nije bio u stanju dobro vidjeti pojačavalo je njegov osjećaj vlastite beznačajnosti; sve stoje mogao razabrati bili su kitov trbuh i zatiljci njegovih kolega načičkanih oko muzejskog vodiča koji im je pokazivao nešto zanimljivo. George se pokušao progurati naprijed, ali je samo dobio lakat u rebra. Kružio je uokolo grupe pokušavajući nešto vidjeti, pazeći da nikog ne gurne. Pronašao je mjesto s kojeg je gotovo mogao čuti što se govorilo i primakao se bliže, vireći kroz tanki prorez između kružnog stalka punog letaka i dječaka gotovo 10 cm višeg od sebe. Kako je zadrmao stalak svojim ramenom i posegnuo rukom da ga umiri, tako se dječak ispred njega okrenuo i registrirao ga. George mu se refleksno nasmiješio. Dječak nije uzvratio vatru osmijehom. Samo se okrenuo bez komentara. George se nije previše zabrinjavao zbog ovoga. Zapravo, osjetio je olakšanje. Taj je dječak bio jedan od onih s darom za pronalaženje najokrutnijih nadimaka za svoje vršnjake, koji bi ih onda godinama pratili. Još dok su svi bili novi, on i George su gotovo postali prijatelji, ali taj mu je njegov talent priskrbio stanovitu nepovredivost, moć koja je značila da više nije trebao prijatelje, samo sljedbenike. To gaje činilo opasnim. Dječak se ponovno okrenuo prema Georgeu. Ovaj je put progovorio: »Mogu li ti nekako pomoći?« George se sledio. Onda je to pokušao prikriti još jednim osmijehom i slijeganjem ramenima. »Ne. Uh. Samo pokušavam bolje - « »Nemoj mi stajati iza leđa.« Potom se okrenuo od njega. Ali, nekolicina je drugih dječaka ovo vidjela, a u njihovim je očima George prepoznao što misle. Nije to bila zainteresiranost, zasigurno ne ni suosjećanje, čak niti velika antipatija. Samo blijeda zahvalnost što ovaj put oni nisu bili meta. Tako je George progutao slinu i ostao na mjestu. Bilo mu je jasno da drugi ne smiju vidjeti daje slabić. Znao je da si, jednom kad se to dogodi, gotov. Znao je daje postojala granica ispod koje nisi smio pasti, jer jednom kad ju prijeđeš, više nije bilo ljestava za gore. Jednom kad upadneš u taj ponor postaješ lak plijen i svi se mogu na tebi iskaljivati. I tako je spustio pogled na kvadrat mramora na kojem je stajao, i odlučio ga se držati. Uostalom, bili su tu i učitelji. Sto je bilo najgore što mu se moglo dogoditi? Dječak ispred njega mirno je rukom posegnuo prema stalku i gurnuo ga ravno na Georgea. On je uzmaknuo jedan korak, ali nije bilo dovoljno mjesta, pa ga je u samoobrani odgurnuo rukama. Stalak je udario o pod uz metalni odjek, prosuvši letke po mramornim pločicama uokolo Georgea. Prostorijom je naglo zavladala potpuna tišina. Glave su se okrenule. Dječak se okrenuo zajedno s njima, brzo zamijenivši nevino čuđenje izrazom šokiranog iznenađenja. »Za Boga miloga, Chapmane!« Grupa dječaka uokolo njega rasula se uz buku i galamu, a troje odraslih, dva učitelja i muzejski vodič, krenuli su tražiti krivca. A budući da su se svi drugi dječaci savijali u struku od smijeha i upirali prstima, to nije bilo teško; eno ga, slajao je tamo, glave iznad prsobrana, stopala uronjenih u lavinu šarenih papirnatih letaka. Gospodin Killinbeck fiksirao ga je pogledom snajperista, nakrivio koščati prst-okidač i ispalio u njega jednu riječ kao metak. »Chapmane.«


4

George je osjetio kako crveni u licu. Killinbeck je pucnuo prstima u pravcu drugih dječaka. »Vi ostali, počistite Chapmanov nered! Ti - za mnom!« George je krenuo za njim iskoračivši iz mase. Slijedio gaje iz kitove sobe natrag u središnju dvoranu Prirodoslovnog muzeja. Gospodin Killingbeck zaustavio se usred dvorane ispod kostura dinosaura i pozvao ga bliže. George je imao dovoljno iskustva s gospodinom Killinbec-kom da ne započinje ono neizbježno. Zato je samo čekao. Kil-lingbeckova su se usta sporo pomicala. Uvijek je tako mljaskao, kao daje sve stoje govorio imalo odvratan okus i moralo biti ispljunuto prije no što mu prouzroči više boli i neugode. »Mmmm, reci mijesi li namjerno pokušavao biti nepristojan, Chapmane, ili to tebi prirodno ide?« »Nisam bio ja, gospodine.« »Nego tko onda?« Na to nije bilo odgovora. Bar ne odgovora koji je George mogao dati. On je to znao. Killinbeck je to znao. Tako da nije rekao ništa. »Moralni kukavičluk i glupa drskost. Niti jedno od tog dvo-ga nije naročito privlačno, Chapmane. Niti jedno od tog dvo-ga nisi ovdje došao naučiti, zar ne?« George se pitao na kojem je planetu živio Killingbeck. Vjerojatno na planetu iz sedamdeset i neke. Ne na planetu na kojem je George mogao disati. Počeo se gušiti. Lice mu je počelo lagano gorjeti, osjetio je to iako nije mogao vidjeti. »To je bilo neoprostivo, dečko. Ponio si se kao netko potpuno neciviliziran. Kao onaj majmun tamo.« Koščati je prst upro u majmuna u staklenom kavezu, zubiju iskeženih u grimasi koja će mu biti posljednja na ovom svijetu. George je znao kakav je to osjećaj. »Ti si neciviliziran, Chapmane. Što si ti?« George je samo gledao u majmuna, razmišljajući kako mu zubi izgledaju snažno i zastrašujuće. Više kao niz očnjaka, zapravo. Killingbeck je i dalje mljaskao. George je pronašao grudicu plastelina u džepu i počeo ju gnječiti prstima. Još je uvijek imala kvrgave crte lica koje je napravio u autobusu. »Ja mislim da ovo zaslužuje više od natmurene tišine, Chapmane. Ja mislim da, za početak, zaslužuje barem ispriku.« George je palcem prešao preko otvorenih usta na licu od plastelina i malčice ih proširio. »Izvadi ruke iz džepova.« George je zgnječio plastelinski nos i izvukao ruku iz džepa. »Ispričat ćeš se, pa makar morao stajati tu cijeli dan. Razumiješ?« George je gnječio plastelin u šaci. »Ili mi možeš reći tko je krivac. Razumiješ?« George je razumio. Bioje stisnut između dvije vatre. Postojala je jedna vatra. A postojala je i druga vatra. Nije mogao ot-cinkati drugog dječaka, ma kakav nasilnik on bio, zato jer bi ga cinkanje gurnulo toliko nisko u očima drugih dječaka, na mjesto otkud ne samo da nije bilo ljestava za gore, već nije bilo ni dna. Otcinkaj nekog, i ostatak života provest ćeš u slobodnom padu ponorom koji je samo postajao dubljim i mračnijim i nije mu bilo kraja. To je bila jedna vatra. To je bilo jednostavno. Druga vatra nije bila tako jednostavna, možda zato jer je bila tako velika, tako nepokretna. Druga je vatra bilo sve ostalo. Druga je vatra bio njegov život. Druga je vatra bilo sve stoje dovelo do ovog trenutka. A trenutak gaje zarobio i nije mu ostavljao prostora za bijeg- »Chapmane?« Killinbeck je nestrpljivo lupkao prstom o bočni rub svojih hlača. George je pogledao u majmunove zube. Kako bi lako pro-grizli taj nestrpljivi štapić mesa i lomljive kosti. Poželio je imati takve zube u svojim ustima. Poželio je odgristi taj prst i


5

ispljunuti ga natrag u Killinbecka. Toliko je snažno to poželio, daje mogao osjetiti hrskanje i pucanje kosti i gotovo okusiti krv. Osjećaj je bio tako opipljiv, tako stvaran da gaje odjednom preplašio dok mu se motao crn i ljepljiv po mislima. Nikada prije nije imao takvu misao. Od šoka mu se zavrtjelo u glavi i zaboravio je daje cijelo vrijeme šutio. »Gospodine?« »Pa?« Killingbeckov gaje glas vratio u sadašnjost, natrag među dvije vatre. Nije znao što učiniti. Alije odjednom, zbog peckajućeg osjećaja u očima znao da se pojavila jedna izdajnička mogućnost. George neće zaplakati. I znajući što neće učiniti, odjednom se sve drugo razbistrilo. Znao je što učiniti, što reći. I znao je to reći vrlo polagano, vrlo smireno, tako da ne dopusti toj stvari što mu je rasla u grlu da ga uguši. »Shvaćam da Vi mislite da bih ja to trebao učiniti, gospodine.« Killingbeck ga je pogledao osupnuto kao netko koga je upravo ugrizla njegova vlastita večera. Usta su mu prestala žvakati sljedeću stvar koju je mislio izreći. »Samo, ja se ne slažem s Vama.« Killingbeckove zjenice suzile su se do veličine atoma. George je znao daje napravio pogrešku. Shvatio je, s naglim bljeskom spoznaje koja gaje preplašila više nego slika odgrizanja prsta, da gaje Killingbeck želio udariti. Mogao je osjetiti svrbež u njegovoj ruci dok su mu se koščati prsti stiskali u šaku. »Ma nemoj mi reći. Onda dobro.« Killingbeck je zatvorio oči i prošao slobodnom rukom kroz gustu sijedu kosu koja mu se kovrčala oko lubanje, kao daje pokušavao istrijebiti i samu misao o Georgeu iz glave. »Ostat ćeš ovdje dok se ne odlučiš ispričati. Ako to ne učiniš do trenutka kad budemo odlazili, bit ćeš u većoj nevolji no što možeš zamisliti. Stajat ćeš uspravno, nećeš sjediti, nećeš držati ruke u džepovima, nećeš žvakati, nećeš se pomaknuti s ove točke. Muzejski čuvari neće te pustiti van osim s ostatkom grupe. Pokupit ćemo te za sat i pol, a onda ćeš se ispričati, pred svima. Razumiješ li?« Naglo je otvorio oči. George nije uzmicao. »Da.« Killingbeck se okrenuo za 180 stupnjeva i krenuo u smjeru u kojem je otišao ostatak razreda. George je slušao kuckanje njegovih cipela o kameni pod. Onda je stavio ruke u džepove. Pa sjeo na klupu. A potom ubacio žvaku u usta. A onda je ustao, otišao do vrata i izašao van, na kišu stoje rominjajući namakala stepenice ispred muzeja. Čuvari ga nisu niti pogledali.

UŽAS

Izašavši iz muzeja, George je na licu osjetio zapljuskivanje hladnog vjetra. Osjećao se užasno. Crni ljepljivi osjećaj još mu je uvijek ključao u glavi, a hladnoća na licu samo gaje pogoršavala. Nije znao što sljedeće učiniti. Znao je samo daje morao izaći i biti sam na trenutak. George je znao daje biti sam bilo jednostavnije i sigurnije. Ovo je zaključio odmah nakon tatine smrti kad mu je život odjednom postao ispunjen s previše ljudi koji su govorili pogrešne stvari, kao da bi njihove riječi uopće mogle ispuniti novu, tupu prazninu u njemu. Biti usamljenikom činilo mu se teškim, a ponekad bi ga izdala slabost: na primjer, mrzio je samog sebe jer se nasmiješio dječaku koji je gurnuo stalak s letcima na njega; bila je to čista, nepromišljena slabost. Izdao je samog sebe. Osmijeh je bio kao ponuda da budu prijatelji, što nisu bili. Osmijeh je bio izraz kukavičluka i slabosti. A George je definitivno bio odlučio da mu ne treba nitko, ni prijatelji ni itko drugi.


6

Kiša je padala po njemu u naletima i pogledao je uvis, misleći kako je najbolje biti sam, jer je biti sam značilo da si imao kontrolu nad onim što ćeš pripustiti u svoju blizinu i onim što ćeš držati podalje od sebe. Visoko iznad njega, na raskošno ukrašenom pročelju muzeja kočile su se isklesane životinje, gotovo stvarne, ali ipak ne sasvim. Gušteri koji su postojali isključivo u mašti kipara izmjenjivali su se sa zastrašujućim pticama nalik na pterodakti-le. Pterodaktilima su zlokobni oštri zubi izvirivali iz šiljastih kljunova, a krila na kojima nije bilo perja završavala su ružnim kukama. Oči su im bile širom otvorene, sa staklastim pogledom nekoga kome se niste željeli zamjeriti. Osjetio je hladan zrak na vlastitim desnima i nije znao je li se u tom trenutku smiješio ili je samo zinuo. Stoje duže gledao, to je više shvaćao daje cijelo pročelje zgrade vrvjelo kamenim skulpturama životinja. Ispunjavale su ga nelagodom. Nije znao zašto, ali nisu mu se sviđale. Činilo mu se da ga promatraju. Možda je to bilo zbog prozora na fasadi i ljudi koji su mogli gledali kroz njih i vidjeti ga crvenog lica i očiju što su peckale u ljutnji puneći se suzama kojima neće dopustiti da poteku. Dovoljno je znao o sažaljenju da ga mrzi, više nego Killin-becka, više nego one dvije vatre. Zato se okrenuo od pročelja i obrisao oči kako bi bio siguran da nitko nije vidio da se gotovo rasplakao. Pogledao je na sat: tri i četrdeset dvije minute. Ostali će biti unutra barem do četiri i pol. Nije znao što učiniti. Naslonio se na zgradu. Nešto mu se zabolo u leđa. Iza njega, u visini struka, u kutu ulaznog trijema muzeja, malena grubo isklesana zmajeva glava zurila je uvis prema njemu. Podsjetila gaje na stvari kakve izrađuje njegov tata - odnosno kakve je izrađivao - u svojoj radionici. Ne velike, ozbiljne stvari, već male igračke, životinje koje bi ponekad nabrzinu oblikovao od gline kako bi nasmijao Georgea dok je još bio mali, onih dana kada bi ga George našao zaposlenog, ali ne prezaposlenog. Ovo ga sjećanje nije usrećilo. Možda zato jer je danas bio već previše mislio o tati, a možda i zato jer je zmaj imao zube oštre poput očnjaka, a očnjaci su ga podsjetili na majmuna, na okus u ustima, na Killinbecka. Sto god bio razlog, njegova je reakcija bila snažna i oštra. Mrzio je tu skulpturu. Žestoko ju je mrzio. Šaka mu je bila stisnuta i u pokretu prije no stoje stigao razmisliti. Međutim, čim je razmislio, znao je da će boljeti. Znao je da će biti krvi, razrezanih zglobova, možda čak i slomljenih kostiju. Znao je i da ga nije bilo briga. Znao je negdje, na nekom mjestu koje je zapravo bilo bliže željama nego znanju, da će se sve oyo vjerojatno dogoditi, ali daje to OK. Šaka mu je bila veličine zmajeve glave. Šaka mu nije bila od zrnatog kamena. U mikro sekundi prije udarca, shvatio je da nije znao kakav će to osjećaj biti. Shvatio je da će slomiti svoju prvu kost. Osjetio je još više zraka na desnima dok mu se osmijeh širio. Nije osjetio udarac. Čuo gaje. Čuo je oštri ružni prasak i svijet se na trenutak zatresao. Nešto mu je udarilo u stopalo. Zatvorio je oči i instinktivno se uhvatio za šaku, očekujući navalu boli. Bit će strašno. Od samogje praskavog zvuka znao daje učinjena velika šteta. Sad kad je to učinio, poželio je da nije. Nije želio pogledati u ruku, u slučaju daje nešto virilo iz nje. Poput kosti. Opipao ju je svojom neoštećenom rukom, pažljivo. Nije bilo kosti, ali je bila vlažna. Nešto je prosiktalo u njegovu pravcu. Otvorio je oči. Sigurno je to umislio. Kako se osvrnuo unatrag, stopalom je zapeo o nešto. Pogledao je dolje. Bila je to kamena zmajeva glava. Otkinuo ju je udarcem.


7

Pogledao je u trijem. Tamo je ostao batrljak zmajeva vrata, odrezan uredno, kao skalpelom. Sad je pogledao u svoju ruku. Nema kosti. Nema čak ni krvi. Bila je mokra od kiše. Sve je bilo u redu. Pokupio je zma-jevu glavu. Nije mogao vjerovati. Gledao je u nju. Nešto se na njoj promijenilo. Nije više gledala u njega. Nije gledala ni u što. Prije je definitivno bila gledala u njega, osim ako nije gubio razum. Sad su oči bile zatvorene. Zasigurno se radilo o igri svjetla i sjene. Iza sebe je začuo još jedan siktaj. A onda i mokro struganje i suho skvičanje. Znao je i bez gledanja da zvuči zasigurno dolaze od jednog od muzejskih zaštitara, možda čak i od Killinbecka, koji je izlazio kako bi mu očitao bukvicu zbog napuštanja središnje dvorane. Nije imao pojma kako će Killinbeck reagirati kad vidi daje njegov najomraženiji učenik upravo odlomio skulpturu s muzejskog zida. Zatoje, okrenuvši se, gurnuo zmajevu glavu u džep kaputa, nadajući se da će ju uspjeti sakriti, ali znajući da mu to neće poći za rukom. Nije bio Killinbeck. Bilo je nešto gore, nešto toliko gore da bi, daje imao vremena razmisliti, bio dao sve samo da se radilo o Killinbecku. Nije to bilo ništa ljudsko. Nije bilo ništa moguće. Pa ipak, to seje odvajalo od kamenog muzejskog pročelja i gledalo u Georgea s čistom, slijepom mržnjom. I ne samo mržnjom - već i glađu. Bio je to pterodaktil. Oči su mu bile širom otvorene i nisu treptale, naizgled zaleđene u stanju iznenađenja stoje za njih uopće bilo mjesta u lubanji, koja nije bila toliko glava koliko teški kljun što se straga sužavao u rebrasti vrat povijen pod težinom svih tih zubi. Tijelo mu je bilo maleno i iznenađujuće uskih prsa, ali je to više nego nadoknađivao velikim šišmišolikim krilima i žilavim nogama koje su završavale svinutim zglobovima i oštrim kandžama. Zakliktao je kljunom u naporu odljepljivanja, a iz svog kamenog vrata protisnuo nešto nalik na uzdah. Georgeovo je tijelo potpuno zaboravilo disati. Stvor se konačno, s krajnjim naporom otkinuo od friza. Pokušao je raširiti krila, ali je uspio raširiti samo jedno prije no stoje nestao iz vida, pavši ispod razine balustrade. George je začuo buku nalik na pad hrpe mokrih kovčega na travu. Ne mogavši odoljeti, provirio je preko balustrade. Čudovište se nastavilo rastezati, namještajući kandže i krila na prava mjesta. Bilo mu je okrenuto leđima. Protegnulo se poput starca koji je istjerivao ukočenost iz vrata. A onda se okrenuo. Pogledao je ravno u njega mrtvim kamenim očima. A dok se ostatak tijela svijao slijedeći glavu i okrećući se prema njemu, George je shvatio što su te oči činile. Ciljale su. Tražile metu. A meta je bio on. Kao daje želio ovo potvrditi, pterodaktilje podigao kljun prema olovnom nebu i zacvoktao zubima zvukom nalik bubnjanju po mrtvačevim kostima. Onda je pognuo glavu i krenuo naprijed, vukući se prema Georgeu na zglobovima krila, njišući tijelom i nožnim kandžama poput kakva demona na štakama. George je počeo trčati.


8

TRČANJE

Stigao je do ugla Ulice Exhibition, uklizao u skretanje i nastavio trčati, gurajući se kroz grupe posjetitelja što su se gužvale oko ulaza u Muzej znanosti. Do trenutka kad su se počeli buniti, on je bio tek mutna slika trčećih nogu 50 metara dalje niz cestu. Prometni policajac pokušao gaje zgrabiti, refleksnim pokretom svih uniformiranih osoba u situacijama kad netko mlad trči velikom brzinom u njihovu pravcu. »Hej, ti...« George se istrgnuo i nastavio trčati. Jedan brzi pogled preko ramena omogućio mu je kratak stravičan prizor pterodak-tila koji gaje slijedio pločnikom užasnim, istrzanim trkom. Izgledalo je kao da se istovremeno vuče i trči zavinutim zglobovima svojih krila. Nitko ga nije primjećivao. George je vrisnuo i potrčao brže, skrenuvši u jednu od bočnih uličica, a potom odmah u drugu. Povikao je: »Upomoć!«, ali London je užurban grad i dok bi ga netko čuo, dotle je on već bio daleko. Počelo gaje probadati pod rebrima. Nastavio je trčati, grabeći kroz pokrajnje uličice, prema parku. Možeš trčati dok te probada pod rebrima jer ta bol prođe sama od sebe. Ova je bol bila neke druge vrste. Ova se je jednostavno umnožavala i probadala dvostruko snažnije. Nije usporavao. Bježanje od noćnih mora je upravo kako noćne more započinju. Naša tijela imaju stara sjećanja o kojima naši umovi nemaju pojma. A ova su ga sjećanja natjerala da ubrza nakon što je uklizao u ulicu koja je tekla usporedo s vrtovima Kensington. Nije uspijevao vidjeti kako će se dočepati parka, pa je skrenuo udesno i potrčao još brže. Negdje iza, pterodaktil je provirio iza ugla i onjušio zrak. George je trčao. Osvrnuvši se, vidio je kako se ptičurina sma-nuje. Kao da se zaustavila promotriti zelenilo vrtova. Trčao je i trčao dok se jedan kamion nije parkirao na pločnik i više ju nije mogao vidjeti. I čim ju je izgubio iz vida, George je imao vremena osjetiti punu snagu one boli pod rebrima. Zateturao je zapevši o rub pločnika, i pao. Poskočio je na noge i osvrnuo se unatrag. Sve je bilo čisto. Nije vidio ni skitnicu dok ga ovaj nije zgrabio i zaustavio na rubu raskrižja. George se naglo okrenuo. »Što?« Kamion je projurio kroz raskrižje, točno preko onog mjesta na kojem bi bio George daje nastavio trčati. Skitnica gaje pustio. George je pogledao preko ramena. Nije ništa mogao vidjeti. Zastao je i pognuo se dašćući od boli i iscrpljenosti, u strahu, pitajući se hoće li povratiti. »Nema na čemu...« rekao je skitnica hripljući. George je pokazao unatrag prema praznoj cesti. Skitnicaje pogledao u pravcu njegove ruke. Pterodaktil je izvirio iza stabla i promatrao ih. A onda je pojurio i sakrio se iza drugog stabla. »Jesi li ga vidio?« prodahtao je George, pokušavajući ubaciti dovoljnu količinu kisika u svoje tijelo, hvatajući se za ne-stajući pramičak normalnog svijeta. Skitnica je slegnuo ramenima i zatresao glavom. »AT ipak, samo zato jer si paranoičan, ne znači da te ne progone«, rekao je rasuvši se u niz grčevitih hihota zbog čega je zazvučao kao da ga netko davi. George je progutao zrak. Sve gaje boljelo. Stopala, mišići i pluća. Glava više od svega. Iza udaljenog stabla nije više bilo pokreta. Ali, bilo ih je bliže njemu. Iznad skitničine glave, na bočnoj strani građevine.


9

Na raskošnoj odvodnoj cijevi oluka lepezasto su se širila tri isklesana guštera, salamandera, dekorativno isprepletenih repova, glava usmjerenih prema dolje, svaki otprilike dva i pol metra dugačak. Ali, nije to privuklo Georgeov pogled. Pogled mu je privukla činjenica da su se kretali. George je zinuo. Iznad skitničine glave, tri su se arhitektonska detalja počela migoljiti. Mogao je čuti siktanje i struganje ljuski u trenutku kad su se repovi počeli rasplitati. Mogao je vidjeti i salamanderske oči kako ga fiksiraju pogledom i njuškaju zrak. Osjetio je ledeni zagrljaj straha. Upro je prstom. Skitnica je pogledom pratio njegov prst. Izgledao je zbunjeno. »Što?« Jedan je gušter potpuno oslobodio svoj rep i uspravio se sikćući u Georgeovu pravcu. On je pak pogledao u skitnicu na trenutak. »Zar ne vidiš?« George je začuo i kliktaj u daljini. Odlijepio je pogled od ovih novih užasa na zidu i ugledao pterodaktila kako nezgrapno hramlje prema njemu, svega tridesetak metara dalje. George je opet trčao. Protrčao je pored nekoliko džogera. Protrčao je pored jednog šetača pasa. Pored biciklista. Nitko se nije zaustavio. Nitko ga nije pogledao. Nitko nije pomogao. Ali on nije usporavao. Ono jednom kada je pogledao unatrag, vidio je kako salamanderi gmižu i jure sitnim koracima u pratnji stvora, negušterskim postraničnim kretnjama kakve je vidio u jednom dokumentarcu o čegrtušama. Ta mu se kretnja činila užasnom sama po sebi, puna prijetnje i moći i zla. George je grabio pločnikom, trčeći sada uz Hyde Park, pokraj moderne građevine od crvene cigle s tornjem, ispred koje su stajali vojnik i konj. Vojnik ga nije niti pogledao. Osjećao je svaki udarac kroz donove svojih cipela, kao daje pločnik udarao o njega, a ne obratno. Mogao je čuti i svoje dahtanje, kao daje netko drugi trčao uz njega. Imao je osjećaj da mu netko iznutra pali pluća, toliko su ga boljela. Riskirao je još jedan pogled unatrag. »Ej!« Udario je u kolica uličnog čistača punom snagom, izbijajući sav zrak iz vlastitih pluća, i pao na pločnik medu masu metli i vreća za smeće. »EJ!« George je udahnuo, onda još jednom, a onda još mnogo puta, od kojih je svaki udah bolio više od prethodnog. Obrisao je suze s lica. »'Si ti normalan?« želio je znati čistač. George je kimao glavom. Govoriti nije mogao. »Sad to počisti, druškane«, rekao je čistač, izlazeći iz jarka uz pločnik. »Izvoli to odmah počistiti!« George je počeo plakati. Čistač je zakoračio unatrag. Prestravljen. »Ej. Samo mirno.« Slina je procurila iz Georgeova nosa dok je jecao. Čistač se osvrnuo oko sebe. Počešao se po glavi i izgledao onoliko posramljeno koliko je to mogao izgledati čovjek s buldogom istetoviranim na vratu. »Samo mirno, mali. Sve je...« Opet se osvrnuo uokolo. Ljudi iz autobusa zurili su u njih kao da ih gledaju na TV-u. Isključeni. Izdosađeni. Ubijajući vrijeme. Vozači u automobilima su ih ignorirali, usredotočeni na automobile pred sobom. Pored njih je projurio dostavljač na motociklu. Čistač je podigao dvije polovice metle.


10

»Slomio si mi metlu, ti...« George se sledio. Iza čistačeva ramena, na drugoj strani ceste kojom je brektao crveni autobus, ugledao je odsjaj ljuske. Komadić kljuna. I tamni, mračni bljesak oka. Pterodaktil gaje pratio drugom stranom ceste, na strani parka, koristeći promet kao zaklon. Grmlje na njegovoj strani ceste opet je zašuškalo i ovaj se put okrenuo dovoljno brzo da vidi kako tri salamanderska repa nestaju u zelenilu. »Št... ?« upitao je čistač. Ali nije bilo nikog da ga čuje. George je već bio nestao.

TOPNIK

George je utrčao u Hyde Park Corner, najprometnije raskrižje Londona, upavši tako u more prometa koje je jednolično teklo rotorom u središtu kojeg se, na tanašnoj travi, nalazilo mnoštvo spomenika. Odbijao se poput kuglice u fliperu između sporovozećih nizova vozila, od prtljažnika do haube, pa opet natrag. Vozači su uporno trubili, a jedan je biciklist zakočio i prodorno zaz-viždao u njegovu pravcu, ali je on nastavio bježati, gonjen panikom koja ubija razum, a slijedi strah što ledi krv u žilama. Kamion je naglo zakočio nakon stoje George izletio preda nj, i konačno se dočepao betona i željezne ograde na drugoj strani. Osvrnuo se iza sebe. Pterodaktil ga je neumoljivo slijedio po ravnom pravcu, polako, bez žurbe, kao netko tko je uvjeren u svoj uspjeh. Ajoš strasnija od ovog užasnog usporenog stvora koji je la-matao svojim kožnatim krilima i coktao zubima približavajući mu se, bila je činjenica, u koju je George sad već bio potpuno siguran, da ga nitko drugi nije bio u stanju vidjeti. Vukao se prema njemu preko automobilskih hauba pred očima vozača koji su jednostavno gledali kroza nj. Povlačio se stružući kandžama preko krovova taksija čiji vozači niti na trenutak nisu prestajali pričati. Nitko se u busu nije okrenuo, nitko nije primijetio da ova pretpovijesna sno-morica od kostiju i zuba proganja jedno dijete kroz najpro-metniju arteriju grada Londona. Stvor je skočio na zadnje sjedalo motocikla i zurio u njega netremice. Motociklist ga nije niti primijetio, čak ni onda kad je zabacio glavu podignuvši kljun uvis u podrugljivom pobjedničkom kliktaju. Ljudi kažu da nikad nisi tako sam kao kad si okružen ljudima, ali biti sam okružen ljudima dok te nešto lovi, a oni to ne vide, puno je gore. George se prebacio preko ograde i krenuo uzmicati prije no stoje shvatio stoje učinio. Uzmicao je do trenutka dok nije leđima udario u 70 tona bijelog portlandskog kamena. Udario je u spomenik Kraljevskom ratnom topništvu. Pogledao je oko sebe i na trenutak pomislio kako mu ta stvar nemoguće visi nad glavom, i kako će se srušiti na nj i tako završiti ovu noćnu moru na užasan i bolan način. Onda je posljednjim djelićem mozga kojim je još bio u stanju racionalno razmišljati shvatio kako gleda u tamni kip, u vojnika, topnika u uniformi iz Prvog svjetskog rata, šljema nabijenog preko očiju, ruku raširenih uz kamen kao da odmara. Preko ramena imao je prebačenu kišnu kabanicu koju je George na trenutak zamijenio s krilima. Ispred sebe začuo je kliktaj. Pogledao je uokolo i smrznuvši se ugledao pterodaktila kako se polako penje preko ograde, svega dva metra dalje. Georgeovo je tijelo počelo misliti samo za sebe i uzmicati uz spomenik. Čudovište je, začudo, gledalo u suprotnom pravcu. George se napeto povlačio prema rubu spomenika.


11

Krajičkom oka zacijelo je bio primijetio pokret, iako ga nije bio svjestan. Zastao je prije no stoje znao zašto. Tada je u njegovo vidno polje ugmizao jedan od kamenih salamandera. George se povukao natrag uz kameni spomenik. Opet je začuo kako su mu vlastita stopala zastala na šljunku prije no stoje znao zašto. Druga su se dva salamandera polagano propinjala iza ugla, usta razjapljenih u bešumnom sikta Georgeu je ponestalo ideja. Pterodaktil se okrenuo prema njemu, sporo, lako, s mržnjom. A mržnja u očima bila je stara mržnja, mržnja koju George nije razumio, ali ju je zato osjetio u središtu svog bića. A povrh te mržnje bili su okrutnost i radosno likovanje. Stvor je znao da George nema izlaza. Činilo se da trijumfalno raste pred njim, dižući svoja gma-zolika krila, zastirući njima i posljednje sunčeve zrake. Usta su mu se otvorila, a iz njih se širio drevni smrad, gori od svakog smrada koji je George ikad osjetio, smrada koji u sebi nije imao ništa životinjskog, smrada koji je bio star i neljudski i jednostavno zastrašujuć. George nije imao kamo pobjeći. Nije osjećao ništa osim straha i zida uz leđa. Micao je ustima. Nikakav zvuk nije iz njih izlazio. Ugledao je vlastite suze kako padaju na tlo pred njim. Onda se jedna riječ uspjela uobličiti i prijeći preko usana, padajući na zemlju pretiho da biju čuo itko osim njega, dokje stvor silazio s ograde i kretao prema njemu. »Molim te.« Čudovište je otvorilo kljun i propelo se u onome za stoje George znao da će biti ubojiti udarac. Njegov se kljun, koji je sam po sebi izgledao kao široki cerek, nacerio još šire, sikćući i izvijajući oštre kandže. »Molim te.« Sve je bilo gotovo. Stvor je napao. BANG. Stvor je zastao. BANG. Stvor je izgledao iznenađeno. TUP. Nešto drugo skočilo je pred Georgea. Nešto s čeličnim zakovicama na čizmama. Nešto s puškom. Netko. Pterodaktil je pogledao u dvije rupe na svojim prsima. Za-tresao kljunom u nevjerici. U bijesu. Izvio se i krenuo na njih - BANG BANG BANG. Prvi metak gaje zaustavio. Drugi metak gaje srušio. A treći metak gaje raznio u komadiće. Treći metak gaje rasturio u krhotine kamena. Treći metak gaje pretvorio u prah. George je podigao pogled. Ispred njega je stajao čovjek, od donova čizama do vrha šljema napravljen od potamnjele bronce. Topnik s ratnog spomenika spustio je pogled prema njemu dokje otvarao spremnik pištolja, istresao prazne čahure i ponovno ga punio tako lakim kretnjama, da se činilo da uopće ne mora gledati u ruke dok to radi. Kretnje su mu bile toliko brze daje uspio zatvoriti napunjeni revolver uz škljocaj dok su prazne čahure još zveckajući poskakivale oko Georgeovih nogu. George je osjećao da njegova noćna mora još nije bila gotova. Pokušao je pobjeći Topniku, ali nije bio dovoljno brz. Topnik ga je zgrabio i gurnuo natrag uza zid, a onda stao ispred njega. Štiteći ga. Preko ramena presvučenog kabanicom George je vidio tri salamandera kako bijesno bauljaju tlom susrevši se u oblaku praha koji je bio sve stoje ostalo od pterodaktila. Slijepo su migoljili kao da su ga pokušavali pronaći, nanjušiti, a onda su uprli poglede u Georgea i Topnika. George ju je opet ugledao. Drevnu mržnju pomnoženu s tri para očiju.


12

Salamanderi su siktali i međusobno povezali repove, pro-vlačeći ih jednog ispod drugog dok nisu bili spleteni u pletenicu kao kad ih je prvi put vidio kako gmižu niz zgradu. Onda su se propeli poput troglave kobre. I krenuli - a Topnik je zapucao. BANG BANG BANG BANG BANG BANG. Šest rafalno ispaljenih metaka ih je zaustavilo, zavrtjelo i zabilo se u njih, a onda je revolver škljocnuo i metaka više nije bilo. Jedan se od guštera u nekoliko trzaja izvukao ispod druga dva. Topnik je skinuo šljem i gurnuo ga Georgeu u ruke. Rukom je obrisao znoj s čela i krenuo prema salamanderima petljajući po nabojnjači što mu je visjela s ramena. Dok se preživjeli salamander pokušavao osloboditi, prignječio gaje čizmom preko vrata prikliještivši ga tako uz tlo i ponovno napunio revolver, jednakom brzinom kao prije. Dva su ga pucnja pretvorila u prah. Zakoračio je unatrag i propu-cao i druga dva tijela u prah. Nakon stoje završio, tamo gdje je do maloprije bila noćna mora, sad se vidjela samo bijela prašnjava mrlja. Napunio je i vratio revolver u futrolu prije no što se okrenuo prema Georgeu. George je stiskao šljem u rukama, onako kako je nekad stiskao svog plišanog medu. Tamni je kip čučnuo ispred njega. George je sad mogao vidjeti da su mu oči bile sive, kao nacrtane olovkom na crnom potamnjelom licu. Sive oči kao da su gledale kroza nj. Onda je Topnik uzeo svoj šljem i počešao se po vratu. Istegao je vrat kao da se pokušava riješiti ukočenosti u njemu, pokretom za Iz koji je George kasnije pomislio kako mu je bio neobično poznat. Zasad je sve samo promatrao. Nije se radilo o tome da njegov mozak još nije sve pohvatao. Nije se još bio ni pokrenuo. Topnik je naslonio šljem uz spomenik i čučnuo pored njega, vadeći nešto iz džepa. Cigarete. On - to - tko god - zagrebao je crnom šibicom po bijelom kamenu proizvevši tako žuti plamen koji je primakao cigareti među usnama. Pojavio se gusti pramen sivog dima. I nestao unutar kipa. A onda izašao u obliku savršenog kruga. Obojica su ga promatrala kako titra i nestaje u londonskom zraku. George nije mogao smisliti što bi rekao. Osim: »Hvala.« Topnik se okrenuo prema njemu i pogledao ga. Povukao je novi dim. Nastavio ga gledati. George se sjetio što bi još mogao reći. Ali, izustio je samo: »A...« Spustio je pogled na svoje cipele. One su mu barem bile poznate. Nepoznati glas izašao je iz Topnikovih usta. Šljunčani glas. Čudnog naglaska. »Zahvali mi kad bude gotovo, druškane.« George je podigao pogled i susreo se sa sivim očima koje su ga još uvijek gledale. Budući da nisu treptale, mogao je vidjeti da su bjeloočnice sada bile svijetlo sive, a zjenice su postale još crnje. Topnik je povukao novi dim, i ispuhnuo ga u polusmijehu. »Kvragu. Ti nemaš pojma što si upravo započeo, zar ne?«


13

UTAMNIČENA VRUĆINA

Negdje duboko u Citvju* nešto se probudilo, nešto toliko staro i toliko obično da su ljudi prolazili pored toga stoljećima bez da bi na to uopće obratili pozornost. Bio je toliko običan i neosobit da su svi koji su ga došli tražiti uvijek bili razočarani pronađenim, iako, već ga jako dugo nitko nije dolazio tražiti. Ništa vezano uza nj nije odavalo njegovu svrhu ili moć. Izgledao je kao grubo obrađen komad starog kamena: bjelkasti kamen, veličinom i oblikom najbliži miljokazu. Jedini znak da se možda radilo o nečem važnijem od običnog kamena kakvim se činio, bilo je mjesto na kojem se nalazio. Bio je u kavezu. Bio je ugrađen u bočnu stranu građevine otprilike 2 000 godina mlađe od njega i gledao je na ulicu kroz gustu mrežu željeznih rešetki. S obzirom na njegovu starost, oni koji bi ga primijetili, obično su mislili da su rešetke bile tu kako bi ga zaštitile. Samo ih je nekoliko - i to bi uvijek bili neki čudaci - znalo daje situacija upravo obrnuta. * The City - najstariji dio Londona čije su granice zacrtane još u rimsko doba, a danas poslovna jezgra grada (nap. prev.). Željezna mreža bila je i zamka za smeće stoje lepršalo uokolo zgrade nošeno zračnim strujama iz pravca zlokobno nadvijenog nebodera smještena nasuprot. Prazna vrećica čip-sa zapela je pri vrhu rešetke, svjetlucajući srebrno i smeđe. Ostatak natpisa na njoj, »-na s roštilja«, otkrivao je svima koji su u prolazu zavirili unutra kojeg je okusa bio njezin davno nestali sadržaj. U slučaju daje osoba koja je u prolazu zavirila u kavez imala dobar dar zapažanja, zasigurno bi se bila nasmiješila onom što se sljedeće dogodilo, budući daje ispalo daje natpis na vrećici ujedno bio i proročanstvo. Najprije se začulo tiho zujanje kakvo proizvode stari hladnjaci u gluho doba noći kad misle da nitko ne sluša. Aipotom seje vrećica čipsa polako smežurala, skupila i konačno planula sjajnim i kratkotrajnim plamenom, prije no stoje u potpunosti nestala. I možda to nije bilo ništa posebno, no ipak, sada se doimalo, kad na njemu nije više bilo smeća, te zbog dvaju žlijebova za odvod krvi na zaobljenom vrhu, kako kamen odjednom izgleda prazan i spreman poput pogrebnikova stola.

IZBOR

Sad, kad je sve prestalo, Georgeove su se noge počele jako tresti. Opet je poželio zaplakati, i opet je - ali s uloženim naporom - odlučio da to ipak neće učiniti. Osjećao je umor, onu vrst umora koja te vuče k snu poput tamne vodene struje, onu vrst umora protiv koje znaš da se moraš boriti, jer snovi prema kojima te vuče možda uopće neće biti dobri. Pogledao je u stranu kako bi provjerio čuči li Topnik još uvijek pokraj njega. Da, čučao je, pogleda uprtog u prometnicu pred njima. Svisoka se začuo oštar zvižduk. George je pogledao uvis prema trijumfalnom luku na drugoj strani travnjaka. Ogromni kip žene u kočiji koju su vukli propeti konji stršao je s vrha luka. Onda se opet začuo zvižduk, ovaj put još oštriji, ovaj put tako visok i nametljiv da je bolno bušio bubnjiće. Topnik je odgrizao okrajak cigarete, spremio ga u džep i ustao jednim odlučnim pokretom. »Stoje to?«


14

Topnikove su oči slijedile Georgeov pogled prema zaleđenim konjima na nebu. »To je kvadriga.« »Ne-« rekao je George. on Zvižduk se začuo još jednom, i ovaj je put poruka bila jasna. »To.« Završio je rečenicu. »To je upozorenje«, odgovorio je Topnik. »Na što?« Topnik je pogledom prelazio preko krovova zgrada s druge strane ceste. »Ovo nije vrijeme za pitanja, sinko. Ovo je vrijeme za odluku.« George je otvorio usta. Topnik gaje preduhitrio. »Odluka je ostati - ili otići.« Onaj je umor sad već tako vukao Georgea da je poželio prestati plivati i jednostavno potonuti u nj. Sklapanje očiju činilo mu se tako primamljivim daje dopustio kapcima da za-titraju na trenutak, prije no stoje zatresao glavom i pokušao razmisliti. »Ne znam što se događa«, započeo je. »Ma znaš. Biraš. Sad. Otići ili ostati? Živjeti ili umrijeti?« George se naljutio, naglo, i ne znajući zašto. »To je suludo...« Topnik je nato pljunuo. »Naravno daje suludo. Smrt je uvijek suluda. Pa što onda? Život je šala i sve tako. Zato se možeš jednostavno zabavljati i uživati dok si ovdje. Ali na tebije. Na koju ćeš stranu skočiti?« Drhtanje Georgeovih nogu pretvorilo se u nekontroliranu trešnju uz kameni zid. Kad je progovorio, protiv njegove volje je to zazvučalo više kao cmizdrenje. »Ja zbilja ne znam što se događa.« Zviždanje je postalo staccato i još intenzivnije. Topnik gaje zgrabio za ramena i podigao dok nisu bili licem u lice. »Ja znam.« Georgeov mozak kao daje pregorio. Nije ništa mogao reći. Nije ni o čemu mogao razmišljati. Topnik je slegnuo ramenima. »Dobro. Ja se vraćam na ono postolje i gledat ću što će ti ta stvar koja je na putu ovamo učiniti, jer ako si previše glup da spasiš samog sebe, previše si glup da bi te itko drugi spašavao.« Spustio je Georgea natrag na tlo i okrenuo se. George gaje zgrabio za ruku i nije puštao. »Ne. Pomozi mi.« Crno lice gledalo je u njega jedan dugi trenutak. Nešto se promijenilo na tom licu, možda držanje vilice, možda nabori uokolo očiju. »Bog pomaže onima koji si sami pomognu.« »Sto to znači?« »To znači uhvati me za ruku i trči k'o lud.« George je dopustio da njegova mala ruka utone u veliku i crnu Topnikovu ruku. Imao je tek toliko vremena da se začudi kako je metal bio mekan i gibak na dodir, a ne hladan kao što je bio očekivao, prije no što mu je ruka bila gotovo istrgnuta iz ramena kad je Topnik počeo trčati prema obližnjem pothodniku. Kliznuli su u fluorescentnim žaruljama osvijetljen tunel i spustili se niz blagu kosinu, trčeći prema sjeveru, ispod prometnice. Polovicom pothodnika sjedio je svirač s gitarom i pjevao staru pjesmu Simona & Garfunkela o sigurnosti duboke i moćne tvrđave, uz više žestine ali i odstupanja od originala. Njegov je pogled bio uprt u Georgea dok je prilazio. Nije niti jednim znakom odavao daje vidio Topnika, niti daje čuo metalne udarce njegovih čavlima potkovanih čizama o betonski pod. Samo je gledao Georgea kako prilazi, najprije s dosa-


15

dom, a onda s odvratnošću. Dovoljno je odužio s pjesmom kako bi mogao ispljunuti ironično »hvala« nakon stoje George protrčao pored otvorene kutije za gitaru ne ubacivši kišu kovanica u njezinu grimiznu unutrašnjost. George se i dalje osvrtao dok gaje Topnik vukao uza stube u sve mračniji, stablima zastrti dio Hyde Parka. »Nije te vidio!« Topnik je samo nastavio trčati, izbjegavajući pješake koji su se vraćali kućama kroz natrijskim svjetlima prožetu tminu, udaljavajući se od prometnica, zalazeći sve dublje u park. »Nitko te od njih ne može vidjeti!« Topnik gaje povukao za ruku na vrijeme da izbjegne sudar s deblom koje se naziralo u narančasto obojenoj tami".* Stoje bila šteta. Jer da se nastavio osvrtati oko sebe, možda bi bio primijetio daje bio u krivu. Jedan ih je par očiju vidio. Jedan par očiju čiji je sjaj odavao nešto puno intenzivnije, snažnije od puke nevjerice. Oči su zurile ispod dugog slapa smeđe kose, toliko tamne i sjajne daje podsjećala na boju patlidžana. Bile su to široko razmaknute oči s teškim kapcima, gotovo azijatske, ali smještene na licu čije je bljedilo snažno ukazivalo na sjevernjačko podrijetlo. Na katu crvenog double-deckera* stoje jurio u smjeru zapada praznom prometnom trakom rezerviranom za autobuse, djevojčica Georgeova uzrasta trgnula se iz svog sjedala i stala se provlačiti između putnika koji su stajali, pogleda prikovana za nešto stoje nestajalo u parku dok ju je autobus odvlačio sve dalje. Povukla je ručnu kočnicu i štrcala niz stepenice, ne primjećujući prigovore ostalih putnika, ignorirajući one koji su joj * Tradicionalni londonski crveni dvokatni autobus (nap. prev.). dovikivali »ej!« i pokušavali ju zaustaviti hvatanjem za dugački kaput od janjećeg krzna dok je trčala prema stražnjem izlazu iz autobusa, pogleda uprtog u tamu, tražeći nešto što više nije mogla vidjeti. Kondukter ju je zgrabio. »'Alo gospojice, smiri se.« Nije ga niti pogledala. »Moram sići.« Autobus je jurio dalje niz Rotten Row. »Sljedeća stanica je za minutu«, rekao je kondukter, ne puštajući ju. Autobus je usporio zbog taksija. Djevojčica je okrenula glavom poput zmije i ugrizla konduktera između palca i kažiprsta. Kako je on vrisnuo i iznenađeno povukao ruku, tako je ona iskočila iz usporavajućeg autobusa, zateturala, pala, ustala, izbjegla za dlaku drugi autobus koji je naglo zakočio, i utrčala u park. Djevojčicu - čije je ime bilo Edie - nije, činilo se, uzne-miravala nova ogrebotina na koljenu ništa više od trubljenja i vikanja za njom. Ali, još je jedna stvar bila zanimljiva na tom blijedom licu pod kosom boje patlidžana. Bilo je, naime, grubo za svoje godine, a gruboća je dolazila iz odluke da više nikad neće brinuti zbog sitnica. A to je lice ostavljalo i dojam kao daje na tragu nečega velikog.


16

GARAŽA

Topnik je zaustavio Georgea u zamršenom spletu sjena velike platane što ga je stvarala natrijska ulična rasvjeta. Osvrnuo se oko sebe. George se usredotočio na to da pluća nekako napuni kisikom. Čekao je da ih napuni dovoljno za postavljanje jednog pitanja. »Jesmo li na sigurnom?« Topnik je nato opet potrčao, ali ovaj se put, primijetio je George, nije radilo o bezglavom trku. Ovo je bilo više nalik igri skrivača, u kojoj je Topnik trčao od jednog sjenovitog mjesta do drugog, stalno se osvrćući natrag prema nečemu, što ih je, činilo se, proganjalo. Sad kad su se sporije kretali, Georgeov je mozak dobio prostora i za nešto više od puke prestravljenosti i napornog posla održavanja disanja usprkos probadanju pod rebrima. Misli su mu se komešale, skačući jedna preko druge prije no što bi se uopće uspio usredotočiti na njih. Bilo je to nalik gledanju televizije dok netko drugi drži upravljač i nabrzinu mijenja programe. Pomislio je na Killinbecka. Mislio je i na dom, praznu kuću u kojoj njegove majke još nije bilo da bi joj uopće mogao nedostajati. Pitao se da li će, i kad, primijetiti da ga nema. Glavom mu je proletjela stravična slika pterodaktila koji je puzao prema njemu preko zaustavljenog prometa. Pomislio je na svoj mobitel, zatvoren u ruksaku ostavljenom u tamnom zakutku muzejske garderobe. Vidio je kamene sala-mandere kako se pripremaju za napad na njega, spremni ubiti. A onda je povratio. Dok gaje Topnik pokušavao vući dalje naprijed, on se rukom uhvatio za tanko deblo platane, sagnuo i povratio. Dvaput. Onda je njegov želudac pokušao i hat-trik, ali nije više u njemu bilo ničeg, osim vrućeg bockavog osjećaja duž vrata i drhtanja koje je prestalo kad je Topnik stavio svoju veliku ruku na njegovo rame. »Jesi li sad dobro?« pitao je. George je kimnuo glavom. »Dobro si to izveo. Ništa nije završilo na cipelama ili tako nešto. Drži se.« Naglo je podigao Georgea u naručje i prekoračio niski zid na rubu parka. George je otvorio usta, ali onda mu je osjećaj padanja u dubinu oduzeo dar govora. Osjetio je naglu i snažnu vrtoglavicu trenutak prije no što su Topnikove čizme udarile o beton. George se osvrnuo uokolo i shvatio da su skočili preko zida u dubinu od gotovo pet metara koja je završavala ulaznom rampom u podzemnu garažu. Topnik ga je spustio na tlo, i tiho poveo u podzemni prostor. U garaži nije bilo ljudi, ali je bila puna automobila. Negdje u daljini, u drugom dijelu kompleksa, začula se usamljena škripa gume preko glatkog asfalta, ali u tom su trenutku Topnik i George bili jedine osobe među haubama i vjetrobranima poslaganim ispod fluorescentnih svjetala. Topnik je ušao u prostor između dva automobila, pronašao sjenu iza betonskog stupa i opet čučnuo. George je zurio u njega. »Sto radimo?« »Čekamo.« »Što čekamo?« »Čekamo da ode.« »Sto to?« »Nemam pojma. Želiš otići gore i provjeriti?« George nije želio. »Osim toga, ti si izmoren. Zato si maloprije sve ispovraćao. Postoji točka premorenosti, a ti si upravo protrčao kroz nju. To tije k'o s konjima. Trebaš samo malo prileći... Ja sam znao s konjima.« George je primijetio daje Topnik imao uzde zataknute o pojas, ispod kabanice. A Topnik je primijetio da George promatra.


17

»Konjaničko topništvo. Mi smo vukli topove kroz blato i pokušavali pri tom ne ubiti stare rage. Izgubiš li konja, izgubio si i top. Izgubiš li topove, izgubio si bitku. Izgubiš li dovoljno bitaka, pa onda -« Naglo se zaustavio. George je pomislio kako je u tom trenutku izgledao kao da vuče samoga sebe natrag u sada i ovdje, odnekud daleko. »Uostalom, ovo nema veze s tim. Uhvati zraka.« Topnik je izvadio svoju djelomično popušenu cigaretu i pripalio. George je najprije pogledao u njega, a onda u protupožarnu prskalicu na stropu. Topnik je pogledom fiksirao Georgea kroz dim cigarete što se dizao uvis. »Što?« »Mislim da ne...« »Ha?« »Mislim da ne bi smio ovdje pušiti.« Topnikov je pogled ostao miran, ali nešto se mreškalo pod njegovom tamnom brončanom kožom, oko usana. Ne nadajući se tomu, George je osjetio trzaj i na svom licu. Posljednja stvar na svijetu koju je želio učiniti bila je nasmijati se, ali kako su se Topnikova usta raširila, tako je osjetio da će i njegova. I poput male napukline koja nagoviješta pucanje cijele brane, nakon što se Topnik počeo smijati, i on je učinio isto. »Ne bih smio puši ti? Ne bih smio pušiti!« Topnikov je smijeh zvučao kao duboka zvonjava. George-ov je smijeh zvonio pod njim, oštriji, tanji i prožet histerijom. Nekako su sav strah i nerazumijevanje pronašli svoj izlaz u tom smijehu. Nije imao pojma zašto su stvari bile tako smiješne, znao je samo daje smijeh bio baš ono što mu je trebalo. Glavom mu je prošlo sjećanje na tatu kako podriguje za večerom i odgovara na mamino negodovanje veselim: »Bolje van nego unutra.« Tako je i ovo izgledalo, ovo smijanje u sumraku užasa. Nije imao pojma stoje bilo »to« stoje nalazilo izlaz u ovom smijehu, ali je znao da je to bolje izbaciti van nego zadržavati unutra. Smijanje nije imalo smisla, ali je osjećaj bio odličan. Topnik je obrisao oči. »Ne smijem pušiti? Smijem sići sa spomenika u srcu grada i ubiti četiri mrljavca i vući te kroz park trčećim korakom, dok me nitko osim tebe ne može vidjeti, nitko ni da bi trepnuo, a ti mi kažeš da ne smijem zapaliti. Ta ti je dobra!« Prestao se smijati. George je nastavio još malo, a onda je, kad je osjetio kako Topnik čeka da prestane, i njegov smijeh presušio jednako naglo i neobjašnjivo kao stoje i započeo. »Moraš obratiti pažnju, sinko. Jer pravila su ti se otkad si se jutros probudio malčice promijenila. Gledaj, gore je još uvijek gore i dolje je još uvijek dolje - ali sve ono između? Nema pravila. To je sasvim druga priča.« Fiksirao je Georgea neumoljivim pogledom dok je otpuhivao dugački dim u pravcu protupožarne prskalice. »Kako to misliš?« »Mislim: ako želiš ovo preživjeti moraš prvo dobro promisliti i pitati prava pitanja. A 'Kako to misliš?' nije pravo pitanje.« George je počeo drhtati. Otvorio je usta. Malo promislio. Zatvorio ih. Topnik je progunđao s odobravanjem. »Tako treba. Upotrijebi mozak prije no što progovoriš. Ne brini zbog drhtanja. To je šok. Proći će, ili ćeš prolupati na neko vrijeme.« »Ne želim prolupati.« »Čuj, možda to i nije najgore što ti se može dogoditi.« George je pogledao u vlažni beton pod svojim nogama. »Mislim da sam prolupao poodavno. Mislim daje sve ovo prolupano. Mislim da mije netko podmetnuo drogu u hranu ili nešto takvo. Mislim da se ovo ne događa.« Topnik gaje samo gledao. George je pomislio kako se opet pretvorio u kip.


18

»Gledaj«, rekao je nakon stanke, »molim te reci mi što se događa. Molim te reci mi što si ti. Reci mi što su ona bića. Molim te.« Topnik sije kucnuo po prsima. »Ja sam kip. Oni su kipovi - skulpture, što god. To je sve što nam je zajedničko. Ja sam zrcalnik, oni su mrljavci. Mrlja-vci mrze zrcalnike, a zrcalnici baš i ne vole mrljavce zbog toga. Moglo bi se reći da među nama postoji jaz još od onog dana kad je prvi čovjek pomislio kako bi mogao nešto iskipariti, i u to nešto unijeti dio sebe. I mi i oni smo 'napravljeni', razumiješ? Oboje su nas stvorili obrtnici ili čak umjetnici - nije bitno koji, ijedne i druge zovemo 'stvoriteljima' - ali se razlikujemo kao nebo i zemlja.« »Mrljavci su zli?« »Pa ne znam baš jesu zli. Jednostavno su loši. Vidiš, u njima nema ničeg ljudskog. Oni su stvoreni da plaše, da budu ružni, da se cere s crkvenih krovova i ispunjaju te jezom.« »Vodorige.« »Da. Tako nešto. Mislim, sve su vodorige mrljavci, ali nisu svi mrljavci vodorige, ako me pratiš. Ali, stvari poput vodori-ga napravljene su da te podsjete na pakao, da navještaju vraga. Nema u njima ničeg ljudskog. Prazne su. A poput svih praznih stvari, gladne su. Ali, ne žele hranu. Gladuju za onim po čemu sam ja ja, a ti - ti.« George je pomislio na pterodaktilov zubati kljun i pogled, i znao je točno o čemu Topnik priča. »Iako, naravno, ja sam manje ja nego što si ti ti, budući da sam zrcalnik i tako to.« »Kako to misliš?« pitao je George, iako je, dok je postavljao pitanje, negdje duboko u sebi pomislio da zna odgovor, kao da mu je to već netko jednom objasnio, pomislio je kako bi se, daje stao i razmislio, mogao i sam prisjetiti objašnjenja. Prije no stoje to uspio, Topnik je progovorio. »Zrcalnikje skulptura koju je 'stvoritelj' - kipar, klesar, tko god - napravio kako bi predstavljala ljudsko biće. I zbog toga, dok stvoritelj radi, nešto od toga mora prijeći i u nas, i ispuniti onu rupu koja tako proždire mrljavce. Mislim, kip Lorda Kit-chenera nije Lord Kitchener, ali on je - pa, on je ono stoje umjetnik mislio i znao o Lordu Kitcheneru. Kao da u sebi sadržava iskru Kitchenerova duha. On je duh i slika Lorda Kitchenera. Slika i prilika. Razumiješ li?« George je morao razmisliti prije no stoje odgovorio. Znao je nešto o kiparstvu. Sjećao se razgovora o »ulijevanju dijela sebe« u stvari, drugog razgovora o »oživljavanju stvari u tvojim rukama«. Osjetio je plastelin u svom džepu. Polagano je kimnuo glavom. »Pa tko si onda ti?« »Ja sam Topnik. Nitko poseban. Samo vojnik. Iz Velikog rata. Jedino drugo ime koje imam je ime čovjeka koji me napravio. Baš kao što ti nosiš ime čovjeka koji je tebe napravio. Koje god to ime bilo...« »Chapman. Ja sam George Chapman.« »Ja sam Jagger. Moj je stvoritelj Charles Sargeant Jagger. Tako sam ja Jagger. Imaš li veliku obitelj?« »Ne.« »Ja imam popriličnu. Jaggera ima posvuda u Londonu. Jagger je dobro profitirao od rata. Ljudima se sviđalo to stoje radio, činio da izgledamo kao junaci, ali bez likovanja. Postigao je da izgledamo kao muškarci koji poznaju blatoi umiranje, a tek onda kao junaci. Za one koji su izgubili sinove i muževe izgledali smo kao muškarci kakvih su se htjeli sjećati, muškarci kakvima su se nadali postati prije no što su ih prokleti generali poslali u pokolj sa Švabama.« »Znači, da te zovem Jagger?« Topnik je utihnuo i pogledao uvis. »Št-« Topnik gaje pogledao i prinio kažiprst usnama.


19

»Budi tih kao miš.« Izvadio je revolver iz futrole. »Mačka je na krovu.«

MAČKA NA KROVU

Podzemna je garaža imala betonski svod debljine šezdesetak centimetara ojačan mrežom metalnih sipki. Iznad njega bilo je oko dva i pol metra zemlje, guste i ljepljive poput gline za modeliranje. Zemlja je pak bila ojačana mrežom korijenja stabala, međusobno prepletenih, budući daje svako stablo slalo vlastite pipke u nju u mikroskopski sporoj eksploziji, u potrazi za vodom i hranom. Ova je mreža bila protkana tunelima što su ih napravile gliste, rujući slijepo ispod parka, idući za svojim poslom. A povrh sveg ovog bila je trava - bijelo korijenje u glini, zeleni izdanci iznad nje što streme uvis, pokušavajući udahnuti nešto čisto kroz ispušne plinove bezbrojnih automobila što su neumoljivo tutnjali ulicom Park Lane. U sedam i pol centimetara trave povrh gline egzistirao je majušni svijet kukaca koji su se bavili svojim svakodnevnim poslovima, jednako bezumno i neumorno kao i ljudski stanovnici grada što ih je okruživao. Bilo je tu mrava, bubamara - a na trenutak se tu zaustavio ijedan kukac kornjaš. Edie gaje vidjela poprilično jasno, sjajnih crnih leđa što su reflektirala narančasto natrijsko svijetlo uličnih lampi, dok se polagano kretao od odbačene kutije cigareta prema lokvi bljuvotine. Znala je daje to bljuvotinajer ju je mogla omirisati. Mogla ju je omirisati bolje no stoje to željela, budući da joj je nos bio na zemlji, kao i ostatak tijela dok je ležala prostrta ispod grma, jedva dišući. Znala je daje kornjaš bio kornjaš -ali da to više nije - zato jer je ugledala vodorigu kako je sletjela oko metar ispred nje, i kako je njezino kameno stopalo -zapravo, kad malo bolje pogledaš, bila je to više kandža nego stopalo - zgnječilo kukca spustivši se u glinu. Edie se uvukla dublje u sjenu grma, pokušavajući se kretati jednako neprimjetno i bešumno kao i korijenje stabala pod njom. U lijevoj je ruci držala mali stakleni disk koji joj je prste obasjavao plavim svijetlom. Osim toga, disk je bio vruć. Gurnula ga je u džep, ne skidajući pogleda s kamene kandže udaljene nešto više od metra od njezina nosa. Nije joj više trebalo staklo što upozorava. Stvar je bila tu. I preblizu, št6 se nje tiče. Radilo se o vodorigi od vapnenca, s licem iskežene mačke i rogovima malog vraga. Imala je krila, ali ne i ruke, te duge snažne noge koje su završavale kukcoubijajućim kandžolikim stopalima u koje je Edie buljila. Oči su joj bile prazne i kamene, kao i ostatak nje, a obrve su licu davale razjaren izraz. Stoljeće i pol izloženosti vremenskim neprilikama ostavilo je na kamenu crne i sive pruge, a negdje u prošlosti, mraz je proširio vodu u pukotini na njezinom desnom krilu, dio kojeg je potom otpao, podarivši joj tako izgled veteranske ratnice. Edie je znala daje bila dobra, natprosječno dobra, u prikrivanju vlastite prisutnosti kad je to željela. Ali, poželjela je biti još bolja u tome dok je promatarala mačku-vodorigu kako se sagiba prema tlu i njuška. Kad je izdahnula, Edie je začula tihi zvižduk, kao kad netko puše u grlić boce. Okretala je glavom lijevo-desno iznad trave, pokušavajući nešto nanjušiti. Edie je odlučila da će se prestati povlačiti i da će umjesto toga pokušati biti nevidljiva. Mačka-vodoriga okrenula se od nje i krenula prema ogradi preko koje su skočili George i Topnik. Kad je počela njuškati vrhom zida uz onaj tihi zvižduk, Edie si je dozvolila duboki udah. Također je imala dobar pogled mački niz leđa na oštri hrbat kralježaka nalik ogromnom trnju koje kao daje pokušavalo probiti napetu kamenu kožu. Mogla je vidjeti i snažne mačkaste mišiće kako se napinju i opuštaju dok se vo-doriga kretala naprijed-natrag, plešući u polaganom transu, vodeći se za vlastitim nosom.


20

A onda je Edie ugledala ženu s dječjim kolicima i španije-lom, kako nervozno žuri kroz narančastu polutamu, očito negdje kasneći. Spanijel je trčao pred njom, veselo mašući ušima. A onda je zastao, zabacio uši unatrag, i zarežao. Edienaje prva misao bila daje ugledao mačku-vodorigu oko dva metra pred sobom. Mačka-vodoriga se okrenula i pogledala u psa. Žena je pucnula prstima prema psu dok je prolazila tim dijelom staze. »Bobi. Dolazi ovamo. Bobi!« Bobi se drhtavo ukočio pred mačkom-vodorigom. Spani-jeli baš i nemaju previše ideja, pa kad dobiju jednu, onda je se obično i drže. A s užasnim osjećajem u želucu, Edie je shvatila da ideja koju je Bobi imao nije imala veze s tim stoje možda mogao vidjeti vodorigu. Nego s tim stoje mogao nanjušiti nju pod grmom. »BOBI! Dolazi!« viknula je žena. Krenula je od kolica prema psu i vodorigi. Vodorigaje uzmaklajedan korak i pognula se raširivši krila paralelno s tlom, spremna za napad. Edie je primjetila kako joj krila završavaju oštrim kukama. Vidjela je jednom na TV-u toreadora kako zauzima istu pozu, s plastom koji je raširio zakoračivši unatrag, skrivajući mač za leđima, ostavljajući tako dojam potpune nevinosti, ali pripravan ubiti u slučaju da mu se bik dovoljno približi. Žena je prošla tik uz vodorigu. Edie je pomislila kako ju je zasigurno okrznula kaputom, ali ju očito nije mogla vidjeti, jednako kao ni njezin pas. Zgrabilaje psa i zakvačila mu vodilicu na ogrlicu. »Hajde zločesto pseto, tamo nema ništa!« otresla se na njega dok gaje odvlačila. Pasje počeo lajati okrećući glavu unatrag, a lavež je postajao to glasniji što gaje dalje gospodarica odvlačila. Lavež je završio cviležom nakon što je pas dobio pljusku preko njuške i bio privezan uz kolica u kojima je dijete sad već bilo počelo plakati i drečati. Krošnje stabala zatitra-le su na vjetru, a žena se namrštila. Izvadila je kišobran iz torbe stoje visjela na kolicima i otvorila ga jednom rukom. »Hajde. Počinje kiša. Moramo požuriti kući. Dobau pas.« Udarac preko njuške izbio je Edie iz španijelovih misli, pa je otrčkarao za tepajućom majkom koja je nestajala u tami, namještajući u hodu kabanicu preko bebe. Edie se spremala ponovno slobodno udahnuti, kad je vidjela nešto puno gore. Mačka-vodoriga ostala je spremna za napad, ali je polako okrenula glavu i pogledala preko ramena u pravcu u kojem je do maloprije lajao pas. U pravcu Edie. Naglo je, toliko brzo da si morao poprilično napregnuti pogled ne bi li uhvatio taj pokret, promijenila položaj tijela, i sad je bila okrenuta prema Edieinu grmu. Zadržavajući krila s kukama raširenim u grozomornoj imitaciji kišobrana koji je ona žena bila upravo otvorila, spustila se niže prema tlu i počela njuškati u njezinu pravcu. Vrlo polako, jednim je vrškom krila rastvorila grm i Edie odjednom nije imala kamo pobjeći. Kamene su oči gledale u nju. Edie je imala dovoljno vremena primijetiti kako je zvi-ždeći dah dolazio iz zahrđale bakrene cijevi što je, poput puščane, virila iz usta ovog stvora. Edie je iz džepa izvukla stakleni disk. Dok je prije tek isijavao plavu svjetlost, sad je plamtjeo poput baklje, plavozelene baklje. Držala gaje daleko od sebe, ravno ispruživši ruku koja je tek neznatno drhtala. Ostatak drhtanja bio joj je u glasu. »Odlazi.« Pročistila je grlo. Rješila se drhtaja u glasu i pokušala ponovno. »ODLAZI! Moraš OTIĆI!« Jedna se kamena obrva podigla, kao u pitanju. A onda se divlji cerek raširio licem, a rogovi se poravnali kao pseće uši. I stvorenje nije uopće otišlo. Zakoračilo je prema njoj, razdvajajući grm, otkrivajući je svijetu i onome štojoj je namjeravalo učiniti, što god to bilo.


21

A onda je počela padati kiša - kap po kap, a potom kao potop iz neba. Edie je stisnula čeljust i prkosno zurila u kamene oči kroz kišnu zavjesu. »Ne. Bojim. Te. Se.« Slagala je. »Ničeg se ne bojim. Ne više. Ne možeš me ozlijediti. Moraš OTIĆI!« Mačka-vodoriga se stresla, pogledavši je u oči. »Ne bojim te se... « slagala je još jednom. A onda je mačka-vodoriga skočila. Unatrag. U nebo. U kišu. Daleko od nje. Edie je uporno zurila u mjesto na kojem je do maloprije bila, dok joj se oči nisu uvjerile da tamo više nije bilo ničega osim kiše i trave i ružnog narančastog svjetla. Pogledala je stakleni disk u svojoj ruci. Dok gaje gledala, svjetlost se u njemu ugasila, i opet je izgledao kao ono stoje i bio, komad starog naplavljenog stakla, dno boce naneseno plimom, uglačano pijeskom i šljunkom. Kao nešto stoje bilo tko mogao naći u šetnji plažom. Tutnula gaje natrag u džep svog kaputa od janjećeg krzna. Nekoliko je puta duboko udahnula, a onda se zaputila dolje preko travnjaka, prema ulazu u podzemnu garažu.

PARKIRANI

George i Topnik zurili su u betonski strop. Topnik se nasmiješio. »Otišla je.« George je sjeo naslonivši se uza zid i zurio u rešetku hladnjaka Mercedesa parkiranog pred njima. »Stoje to bilo?« »Mrljavac.« »Mrljavac?« Topnik je slegnuo ramenima i počešao se s više ljudskog užitka no što bi se očekivalo od kipa. »Vjerojatno vodoriga. Letjela je. Većina su letećih mrljava-ca vodorige.« George je ovo spremio u ladicu zvanu »Nove informacije« u glavi i shvatio daje ta ladica već bila pretrpana. »Samo malo. Stvor koji me je progonio od Prirodoslovnog muzeja. Tri stvora koja su se spustila s one zgrade. Stvorovi koje si ti ustrijelio. To su bili mrljavci?« »Vidiš da znaš. Brzo učiš, zbilja. Nastaviš li tako, možda uspiješ preživjeti noć.« George je otvorio usta kako bi postavio pitanje na koje zapravo nije želio odgovor, kad je začuo kuckanje prilazećih koraka. Topnik ga je umirio položivši mu ruku na koljeno. Koraci su se zaustavili pred njima. Začuo se zvuk ulaska ključa u bravu, pa čvrsti klik-klak otvaranja vrata Mercedesa, a onda buka probuđenog motora iza rešetke hladnjaka pred njihovim nosovima. »Hm...« rekao je George. Upalila su se prednja svijetla. George i Topnik odjednom su bili okupani svjetlošću na sivoj pozadini betonskog zida, poput crtanih bjegunaca uhvaćenih u svjetlosti reflektora. »Upomoć!« viknuo je George pun nade, u pravcu lica iza volana pred njim. Liceje pogledalo kroz njega, a onda se okrenulo unatrag, kako bi izvezlo auto iz parkirnog mjesta. »Ne može te vidjeti«, rekao je Topnik. Svjetlost je skliznula s njih kad je vozač Mercedesa izbacio iz rikverca, ubacio u brzinu i odcvilio dalje između redova parkiranih auta, u potrazi za izlazom. »Zašto me ne može vidjeti?« pitao je, osjećajući kako nije trebao viknuti »upomoć«, kao daje to nekako, s obzirom na situaciju, bilo nepristojno. »E. Pa on te može vidjeti. Njegove oči funkcioniraju. Ali ne može te vidjeti u glavi. Mozak mu to ne dopušta.« »Jer?« rekao je George, s nadom u glasu.


22

»Jer je on normalan tip - osim što vozi njemački auto - a normalni tipovi ne vjeruju da možeš šetati Londonom u društvu kipova. Logično. To je nemoguće. Tako njegov mozak ne želi vjerovati njegovim očima. To je stvar zaštite. Da nas sad može vidjeti, znao bi daje, znaš, ono...« »Prolupao.« »To je to.« »Zašto te ja mogu vidjeti?« Topnik se opet na trenutak prepustio češanju, a onda naglo ustao i stao istezati vratne kralješke. »Jer si nešto učinio. Ne znam što, ali moralo je biti nešto loše kad si tako razljutio mrljavce. Valjda ćemo morati saznati stoje to bilo, ali reći ću ti jednu stvar - bilo je to dovoljno loše da te prebaci iz tvog Londona u moj London. A to nije dobro. Za tebe.« »Kako to misliš 'tvog' Londona?« »Mislim Londona u kojem mrljavci mrze zrcalnike, a stvari koje su nepomične u tvom Londonu se kreću i love i ratuju. Nisi valjda mislio daje tvoj London jedini London? London je više od starog grada. On je kamen i glina i zemlja na kojoj leži. Ima slojeve. Ti si samo propao iz jednog sloja u drugi. A sad idemo, moramo pitati Sfinge kojeje najbolje rješenje - « Stao je. Naćulio uši. George mu se bez razmišljanja primakao bliže. »Sto si čuo?« ' »Ništa. Mislim, čuo sam kako se nešto zaustavilo, ali to nešto je bilo tako tiho, da ga nisam ni primijetio dok nije odjednom prestalo.« Koraci su opet krenuli, ovoga puta jasno čujni, prema njima. Topnik se opustio. »U redu je. To je samo ljudska osoba. Voljno. Nema brige.« »Nema brige?« Topnik je razočarano zatresao glavom. »Ako nećeš slušati, nema smisla da ja stalno blebećem, zar ne? Rekao sam ti. Normalni nas ljudi ne mogu vidjeti zato jer smo njima mi, ja, nemogući, okej?« Upro je prstom. »To znači da nas ona ne može vidjeti. Pogledaj.« Dvanaestogodišnja djevojčica kose boje patlidžana u kaputu od janjećeg krzna koračala je prema praznom parkirnom mjestu i zastala pokraj njega. Topnik joj je mahnuo. Okrenuo se prema Georgeu. »Vidiš. Ništa. Probaj. Napravi grimasu. Nakrevelji se. Neće te biti u stanju vidjeti. Obećavam.« Podbo je Georgea. George joj je mahnuo. Njezin se izraz lica nije promijenio. Isplazio je jezik i napravio grimasu. »Vidiš«, rekao je Topnik »ne može nas vidjeti, zato jer joj njezin um to ne dopušta.« »Sasvim vas dobro vidim«, progovorila je Edie. »Samo čekam da se prestanete kreveljiti i kažete nešto pametno.« Topnik je buljio u nju. George je buljio u Topnika. Topnik se okrenuo prema Georgeu. »A« rekao je. »Zanimljivo. Ovo se nije trebalo dogoditi. Osim ako...« Glas mu se rasplinuo poput dima iz njegove cigarete. A onda su svi samo stajali, poprilično dugo, bez riječi, pogledavajući se. George je pogledavao u Edie, Edie je zurila u Topnika, a Topnik natrag u nju. George se osjećao pomalo izostavljenim iz ovog natjecanja u zurenju. Pa je prekinuo tišinu. »Tko si ti?« Edie nije odgovarala. »OK. Zašto si ovdje?«


23

Prekinula je zurenje u Topnika dovoljno dugo da Georgeu uputi pogled podjednako ispunjen i žestinom i prezirom. »Slijedila sam vas. Očito.« »Zašto?« »Zato što sam vidjela kipove koji se miču. Mnogo puta. Ali, nikad nisam vidjela nekog drugog tko to može. Pa...« Napokon je odustala od pokušaja da pobjedi Topnika u natjecanju u zurenju i pogledalaje u Georgea. On je uvidio da su joj oči jedanke tamno smeđe boje kao i kosa, onoliko tamne koliko to smeđa može biti prije no što postane crna. Toliko tamne da nisi mogao vidjeti gdje prestaje oko i počinje šare- nica. Ovo je bilo pomalo uznemirujuće. Te su šarenice mogle sijevati mržnjom, to mu je bilo potpuno jasno. »Pa što?« pitao je. »Pa sam pomislila da bi ti mogao biti poput mene.« »Ali nije«, rekao je Topnik, pogleda još uvijek uprta u nju. »Nije uopće poput tebe.« Edie je isturila bradu. Možda kako bi pogledala Topniku u lice. Možda iz čistog prkosa. George je pomislio kako je ijedno i drugo bilo razlog, ali je povrh toga još pomislio kako je jedina stvar čudnija od razgovaranja s kipom bila vidjeti nekog drugog kako radi to isto. Nekako si od stajanja sa strane i promatranja nečeg nemogućeg osjećao snažniju vrtoglavicu nego kad si sam bio u toj situaciji. Shvatio je daje rukom napipao onaj komad plastelina u džepu i da ga je nervozno gnječio. »Zašto nije?« pitala je Edie. »Zato«, odgovorio je Topnik, kao daje to bilo dovoljno, i prošao pored nje, krenuvši prem izlazu iz garaže. George i Edie gledali su jedno u drugo. »A« rekao je George. To baš i nije zvučalo impresivno. Pa je pokušao s »Hm-« koje je zvučalo jednako besmisleno kao i posljednji put kad gaje upotrijebio. Crne su oči trepnulejednom u njegovu pravcu. A onda su se okrenule, slijedeći Topnika. »Hej«, prosiktala je, »zato nije odgovor. Zašto nije poput mene?« Topnik je stajao na izlazu, gledajući kišu kako pada. »Tebi govorim.« Topnik se brzo okrenuo i zgrabio ju za ručni zglob. Ona ga je krenula ugristi, koristeći isti onaj hitri zmijoliki pokret kojim je ugrizla i konduktera u autobusu, ali se zaustavila prije no što su joj zubi udarili u brončanu ruku. Umjesto toga, zarežala je ljutito i udarila ga. Sve stoje tim udarcem uspjela povrijediti bilo je njezino vlastito stopalo. On ju je zgrabio za ovratnik kaputa i podigao dok im oči nisu bile u istoj razini. »Čuo sam te.« »Pa zašto on nije poput mene? On te može vidjeti. On je isti kao ja. On je -« Topnik ju je prekinuo. »On nije kao ti. Uopće nije kao ti. Nitko nije kao ti...« Borila se protiv stiska na ovratniku svog kaputa, ali je to imalo jednako malo učinka kao i udaranje. »Nitko nije kao ti. Nekog poput tebe nije bilo već godinama. Nisam vidio niti čuo o nekom poput tebe godinama. De-sedjećima. Nitko nije. Neki od nas čak misle da ste vi...« Kiša se slijevala u sve veću lokvu uokolo izlaza dok je on tako stajao pokušavajući pronaći pravu riječ. Kad ju je pronašao, vrtio ju je po ustima kao omiljeni bombon prije no što ju je izgovorio. »Izumrli.« »Ne znam o čemu ti to govoriš. Ja nisam izumrla. Tu sam. Ja sam -« »Ti si sijevka.« Pogledalaje u Georgea. On je slegnuo ramenima. »Stoje sijevka?« »Sijevka si ti ako možeš vidjeti sve ovo. Ti si sijevka, vidjeli-ca, sjajna iskra; netko toliko oštar i sjajan da reže samog sebe, toliko oštar da reže kroz sve različite slojeve onog što jest i onog što bi moglo biti i nastavlja rezati sve do onog stoje već bilo.« U Edieinim je očima na trenutak bljesnulo nešto nalik panici, ali ju je odmah odbacila i isturila bradu prema Topniku.


24

»Ne znam ništa o tome. Ne znam što to znači. Ja sam samo ja -« »Sijevci su opasni. Sijevci znače nevolju. Sijevci znače toliko proklete nevolje da samo privlače još više nevolja. Sijevak je posljednja stvar koju trebamo ako želimo doći do mjesta do kojeg želimo. Zato ti ostaješ ovdje - a mi idemo.« »Ne govori mi što da radim«, zarežalaje Edie. »Spusti me.« »Ili što?« pitao je Topnik kroz opasno dobrodušan smje-šak. Edie je posegnula rukom u džep iz kojegje izvadila disk od morskog stakla i unijela mu ga u lice. »Ili ću upotrijebiti ovo«, prosiktala je. Promatrao je mutni stakleni krug sa zanimanjem. Posegnuo je rukom prema njemu. Kucnuo prstima o nj. Tupo je odzvonio. »Upotrijebit ćeš komad stakla. Stvarno?« Edie se divljački usredotočila i potvrdno kimnula glavom. »A što radi taj krug?« »Sjaji kad su vodorige blizu, a one odlete kad ga vide. Ima moć.« On je opet kucnuo po njemu. Odjednom se počela osjećati blesavom držeći ga tako. Naglo ju je spustio na tlo. »Preplašila si mnogo vodoriga s tim, jesi li?« »Da. Ne. Jednu. Maloprije. Onu koja je njuškala za vama. Krenula je na mene, ja sam ispružila staklo u njezinom pravcu i odletjela je.« Topnikje pogledao u kišu stoje padala iz crnog pravokutnika iznad njihovih glava. »A zašto si ga ispružila? Jesi li znala da ima moć?« »Postane vruć kad su one blizu. I sjajan. Osjeti ih...« »A služi i kao oružje, ha?« »Mora biti. Odletjela je.« »Zato si ga ispružila?« »Ne. Ispružila sam ga zato jer nisam znala što bih drugo napravila.« Njegov joj je osmijeh išao na živce. »Uostalom, kakve to sad ima veze? Djelovalo je.« »Je li padala kiša?« »Sto?« »Kada si pomislila da si pobjedila moćnu vodorigu, je li padala kiša? Je li ova kiša bila upravo započinjala?« Edie je razmislila. I potvrdno kimnula glavom. »Nije bilo zbog tvog stakla. Tvoje je staklo samo kamen upozorenja. A ne oružje.« »Ali, odletjela je.« »Odletjela je jer je vodoriga. To su ti vodorige. Samo ra-skošnija verzija oluka za odvod kišnice. Zaista ružnog, nera-spoloženog oluka. To im je svrha. Kad ne pada kiša, mogu ići kamo ih volja, ali čim prva kapljica udari u krov njihove zgrade, moraju se vratiti. Osveta i zrcalnici tada im ne znače ništa. Moraju činiti ono zbog čega su napravljene, isto kao i svi drugi. Ne mogu negirati svoju Prvu Svrhu. Moraju raditi ono za što ih je stvoritelj odredio.« George se nakašljao. »Stvoritelj? Misliš Bog?« Topnik se nasmijao i zatresao glavom, šaljući vodopad kišnice sa svog šljema svuda uokolo. »Ne znam ja ništa o bogovima. Stvoritelj je samo tip koji nas je napravio. Rekao sam ti da moj definitvno nije bio nikakav bog. Jagger. On je bio samo vojnik, borio se u Velikom ratu, preživio glave pune onoga stoje vidio, i stvoriteljskim rukama omogućio i drugima da vide djelić toga. Vodorigin stvoritelj bioje vjerojatno neki srednjovjekovni kamenoklesar prostačke jezičine i trbušine pune kiselog piva. 'Stvoritelj stvara stvoreno, a stvoreno mora služiti svrsi svoga stvoritelja.' Tako to ide. Tako je oduvijek išlo.« Okrenuo se prema Edie. »Tvoje te staklo nije spasilo, zato ne pokušavaj to opet. Kiša je zaustavila napad, inače bi te vodoriga bila ščepala. To nije oružje. To je kamen upozorenja - ništa više, ništa manje. A sada mi idemo. Zbogom.« Pucnuo je prstima prema Georgeu.


25

»Hajde. Možemo se kretati brzo i sigurno dok pada kiša, a moramo prijeći popriličan dio grada da se dočepamo rijeke.« »Zašto idemo na rijeku?« »Opet pitaš pogrešno pitanje. Samo dođi.« George je pogledao u Edie. Stajala je na kiši, zureći u staklo u svojoj ruci. Samo dva koraka unatrag, i bila bi pod nadstrešnicom iznad rampe, ali nije se činilo da je marila. Izgledalaje pokislo i tužno, pomalo kao lutka s nekoliki? pokidanih konaca. »Zašto ona ne može s nama?« »Rekao sam ti. Ona je sijevka.« Edie je podigla pogled. Bljesnula je jedna munja, a ona je ustuknula. I na trenutak, ali samo vrlo kratak trenutak, George je pomislio kako izgleda mnogo mlađe i nesigurnije. Gurnula je staklo u džep i omotala ruke oko sebe, kao da je odjednom primijetila koliko je hladno. »Ali još ne znam stoje to sijevka«, viknula je ljutito. »U njima je nešto jezovito. Ono što mi moramo učiniti zahtijeva svu prepredenost koju mogu skupiti. A sijevci donose nesreću. Zao mije, ali to je istina o njima. A sad moramo ići.« »U redu«, rekla je. »Idite. Ali, ja ću vas slijediti.« »Nemoj«, rekao je Topnik i krenuo prema vrhu izlazne rampe. Poslala je Georgea u Topnikovu pravcu odmahnuvši rukom. »Hajde onda. Odlazi. Moraš ići. Ako ne kreneš, ne mogu vas slijediti, zar ne?« George je osjećao uteg u želucu. Želio je ostati u Topniko-voj blizini, ali se zbog nečega osjećao loše ostavljajući ovu djevojčicu. Možda ju je žalio, pomislio je. Možda je žalio sebe. Ili je možda jednostavno želio društvo u ovoj noćnoj mori. »Slušaj...« započeo je. »Žao mije - « PLJUS. Pljusnula gaje po licu. Bolni udarac u obraz šokirao gaje gotovo jednako kao i sve stoje dotad proživio. »Sto dovra... Zašto si...?« Edie ga je ščepala za ovratnik košulje i progovorila tiho i žestoko. »Nemoj ti mene žaliti. Ne ponašaj se kao da sam slaba. I nemoj me simpatizirati.« Crveni otisak dlana gorio mu je na obrazu. »Ne simpatiziram te. Nemoj me ponovno udariti.« »Dobro. Onda ćemo se sasvim dobro slagati. Bolje ti je da požuriš.« George je pogledao u izlaz. Topnik je već bio nestao. Nije razmišljao ni trenutka. Samo je potrčao mokrim usponom, vičući: »Čekaj!«

VISOKO GORE

Na sjevernoj strani londonske Ulice Euston nalaze se strmi krovovi izbušeni satnim tornjevima, tornjićima, šiljcima i dimnjacima, a toliko su visoko, i tako je nevjerojatno ukrašen taj niz građevina, da nitko tko je promatrao*njezinu gotičku raskoš nije zapravo primjećivao one koji su promatrali njih. Ali, visoko gore, iznad šest milijuna cigala što čine stanicu St. Pancras i s njom spojen hotel, nalazi se jedno od najvećih gnijezdišta vodoriga u Londonu. Na sjevernoj strani građevine, kamenih očiju koje su zurile preko mokrih tračnica što su nestajale u daljini, ma-čka-vodoriga nadvila se nad zračnu struju između sebe i staklenog krova željezničke stanice, dok je voda šikljala iz bakrene cijevi što joj je izvirivala između iskeženih zubi. Bila je jednaka svim ostalim vodorigama na krovu, osim po jednom detalju. Iz nje se dizala para, kao iz konja nakon duge i teške utrke.


26

Nije znala mnogo, ali je znala sljedeće: nije uspjela. Ostale su vodorige sa St. Pancrasa to znale. Sljedeći put, možda će se više vodoriga morati vinuti u zrak i loviti u jatu. I sljedeći će put uspjeti.

TRČANJE PO ŠLJUNKU

Topnik je, možda stoga što je još uvijek kišilo, prestao trčati. Umjesto toga, hodao je brzo i odlučno niz Park Lane, zadržavajući dobro osvijetljeni masiv zapadnog ruba Mavfaira slijeva, a šumovitu prazninu parka zdesna. Iako Topnik nije trčao, George je morao kaskati kako bi održao korak s njim. Šutio je dok su grabili naprijed, krozjoš dva pothodnika prema Green Parku. Glava mu je bila puna pitanja, ali možda jer se osjećao loše što su ostavili djevojčicu, nije rekao ništa. Znao je da će, ako sad postavi pitanje, ono na neki način biti vezano uz nju. Tako da je šutio. Ali, osvrtao se unatrag kad god mu se činilo da ga Topnik ne gleda, i vidio je da ih je pratila, udaljena petnaestak metara. Edie je promatrala dječaka dok je pratila njega i Topnika. Primijetila je da se osvrće unatrag, a onda brzo okreće da ne bi bio uhvaćen kako gleda. Bio je svega nekoliko centimetara viši od nje - ali ona je bila visoka za svoju dob - a on je, činilo se, bio pogrbljen kao da se ispričava zbog svoje visine. Kosa mu je bila duža nego u većine dječaka njegova uzrasta, i na njoj nije bilo gela niti je bila zašiljena. Jakna mu je vijorila dok je žurio, prevelika - očito kupljena da potraje nekoliko godina - pa su mu, kao iz inata, gležnjevi izvirivali iz nogavica hlača koje očito nisu uspijevale održati korak s njegovim skokovitim rastom. Sjetila se njegova izraza lica kad je bio rekao da mu je žao. Imao je iskreno lice, i gledao ju je ravno u oči kad je to rekao. Činio se nježnim, ispod te tuge i straha. Zato gaje i udarila. Slijedila ih je u pothodnik - samo kako bi shvatila da se pothodnik račvao u dva smjera i da nema pojma u kojem su smjeru oni otišli. Krenula je ulijevo, trčeći, odlučivši da će, u slučaju da su oni krenuli udesno, pohitati natrag i sustići ih. Istovremeno, u desnom je tunelu Topnik počeo trčati. George gaje sustigao tek kad su opet bili na otvorenom. »Zašto trčimo?« Topnik je trznuo glavom unatrag. »Rješavamo se prtljage. Hajde.« . Provukao je Georgea kroz živicu i nastavio trčati. Pod zemljom, Edie je shvatila daje krenula krivim putem. Kad je konačno istrčala iz pothodnika na večernji zrak, nije im bilo traga. Divljački je udarila nogom o šljunak. A onda još jednom. Potom je počela trčati u širokom luku među stablima, u smjeru St. James's Parka i rijeke iza njega. Topnik je spomenuo da idu na rijeku. Možda će ih tamo uhvatiti. Osjećajući kako joj šljunak pršti pod nogama dok je trčala, pomislila je na plažu. I razlog zbog kojeg je trčala. Edie je znala daje Topnik bio u pravu oko jedne stvari. Ona je donosila nesreću. Ta se misao zalijepila za nju poput plimnog vala, povlačeći ju u dubinu, na mračno mjesto na kojem joj je bilo sve teže disati. Stoje više pokušavala trčanjem otjerati taj osjećaj, to je on bio snažniji. Znala je da je taj osjećaj bio panika, i znala je daje predavanje panici bilo opasno, zato jer je tada prestajala jasno razmišljati. A jasnim je razmišljanjem Edie uspjela preživjeti. Pokušavati izbjeći paniku nije bilo lako. Bilo je to kao trčanje po šljunku, kao pokušavanje uspinjanja strmom šljunčanom plažom, kada svaki korak klizi unatrag u hrpi nestabilnih kamenčića, a što si se brže pokušavao kretati, to si se više umarao. Edie se jednom jako umorila pokušavajući trčati šljunčanom plažom. Netko ju je bio lovio. Čula ga je za sobom dok je trčala od ruba mora preko pijeska i onda uzbrdo, uz strmi ste-


27

penasti šljunčani zid. Kamenčići su blizu mora bili mali, a onda se povećavali stoje uspon bio viši, prema željezničkoj pruzi na vrhu. Šljunak je krčkao pod njom dok je trčala, a kako su se kamenčići povećavali zvuk se pretvorio u štropot, a potom u tupo udaranje velikog kamenja pod njezinim golim stopalima dok se pentrala prema vrhu nasipa. Nije više bila čula nikakav zvuk iza sebe, pa se zato odvažila pogledati unatrag. Na trenutak nije vidjela ništa osim šljunka i sivog pijeska, te u daljini, vjetrom zapjenjeno more La Man-chea. Onda je ugledala bljesak crvene boje u trenutku kad je taj netko preskočio drvenu plažnu ogradu, pa se okrenula i potrčala brže. Panično. Nije bila vidjela napola zakopanu automobilsku gumu o koju je zapela i pala uz sam rub nasipa. Stropoštala se na tlo i licem udarila o morem uglačani komad kremena shvativši da ju je guma zapravo spasila. Gledala je dolje, u rov dubok otprilike šest metara. S njezine strane rova kamenčići su se oštro spuštali prema drvenom zidu koji je nadvisivao mjesto na kojem se nalazila. Zid je bio od novog drveta, masivnih trupaca triput širih od željezničkih pragova međusobno spojenih vij-cima kako bi tvorili novi nasip. U daljini je vidjela žute buldožere i radničku kućicu, ali bili su predaleko i uz vjetar, pa nitko ne bi čuo njezino vrištanje, a ionako nije tamo nikog vidjela. Naposljetku, bila je subota popodne, a nitko ne radi subotom ako to može izbjeći. Bila je sama, a za sobom je čula krckave korake kako se pretvaraju u tupo udaranje. Podigla se, napravila jedan korak naprijed - i opet pala. Bila je uganula gležanj. U daljini je čula jureći vlak. Osvrnula se. On je dahtao uz posljednji dio uspona, lica crvenog poput vjetrovke koju je imao na sebi, gotovo jednake boje kao krv na rupcu koji je pritiskao uz obraz. Pogled mu je bio usijan i ljutit, ali se smiješio. Nije se smiješio kao filmski negativac; njegov osmijeh nije govorio »imam te«. Bio je puno stravičniji od toga, s obzirom na ono stoje bio rekao i pokušao učiniti, i na ono što je ona bila učinila da ga u tome spriječi. Bio je to osmijeh koji je govorio, »Ja sam ti prijatelj - mi smo frendovi«. ' Dobro je poznavala taj osmijeh. Iz njega su dolazila obećanja i prijetnje i smrad piva i ustajali zadah duhana. Iz toga su osmijeha dolazili zvuči i mirisi boli i izdaje i straha. Zaustavio se i zadihano hvatao zrak. Gledao je u krv na svom rupčiću. Kratko se namršteno ogledao po praznoj plaži i željezničkoj pruzi iza dubokog rova i plažnog nasipa. »Nastaviš li ovako, strefit će me infarkt.« Nasmiješio joj se. »Hajde. Prestani se glupirati. Sve će biti u redu.« Edie bi mu bila lakše povjerovala da nije još uvijek u jednoj ruci držao otvoreni džepni nož. »Hajde. Sami smo nas dvoje. Ne budi smiješna.« Edie je čula kako se vlak približava. Prilazio je velikom brzinom. Brzo će projuriti pored njih i nestati, a ona će još uvijek biti tu, sama s njim i nožem, i ničim osim vjetra i mora i velikog teškog kamena pod rukom. On je pljunuo i pospremio rupčić u džep. »Sami smo.« Vlak je zatutnjao iza zavoja i naglo se pojavio na vidiku. Žičana mreža na zahrđalim ogradnim stupićima snažno se za-tresla. Edie je skočila na noge i počela mahati u pravcu vlaka -ali je njezine pozive upomoć ugušila buka. Vlak je bio prazan. Jedini par očiju pripadao je strojovođi. On ju je pogrešno shvatio, pa se nasmiješio i uzvratio mahanjem onome što mu je izgledalo kao prizor sretne djevojčice i njezina oca na plaži, a onda nestao. Edie je promatrala prozore kako bljeskaju u prolazu potpuno prazni, bez ljudskih oblika koji bi razbili njihovu pravokutnu jednoličnost. Uz još jedan tutanj i udarac praznog zraka što se zatvorio za njim, vlak je nestao - i ona je odjednom gledala u močvaru iza tračnica, i pozdravni bljesak žutog nakon stoje i posljednji vagon projurio u smjeru gradića u kojem ju nitko nije čekao da dođe na čaj.


28

A onda je odjednom osjetila tri različite stvari. Osjetila je kako ju je rukom zgrabio za kosu. Osjetila je paniku. I tešku glatkoću okruglog kremena u svojoj ruci. Znalaje da donosi nesreću. A znala je i sve o panici. Zato je uvijek činila što god je mogla kako bi joj se oduprla. Uvijek će se radije suočiti sa svojim strahovima nego što će se ikad opet okrenuti i potrčati bez razmišljanja. Prestala je trčati. Nije bila razmišljala. Bila se prisjećala. Gledala unatrag. Trebala je gledati prema naprijed. Stajala je u tami i pokušavala smiriti um kako bi mogla razmisliti. Desnom je rukom nesvjesno posegnula za morskim staklom u džepu. Čvrsto gaje stisnula dok je smirivala misli, zatvorenih očiju, usredotočena na umirivanje vlastita disanja i razbistra-vanje uma. A onda je otvorila oči i sjetila se: prije no što su shvatili da ih ona može vidjeti, dok im se još prišuljavala u podzemnoj garaži, čula ih je kako razgovaraju. Čula je kako je Topnik rekao da moraju popričati sa sfin-gama. Nije prešla sve gradske ulice, ali ih je većinu poznavala. A poznavala je samo jedno mjesto na kojem su se nalazile sfin- Ge.

ZAGONETKA SFINGI

Kiša je lagano posustajala kad su skrenuli sa Stranda i uputili se nizbrdo prema Embankmentu*. Budući da su bili malo usporili, George je postavio pitanje koje ga je mučilo. »Sto se događa kipu nakon što pucaš u njega - kao što si ti učinio, a onda se on, kao, pretvorio u prah i raspršio?« Topnik mu je uputio leteći pogled i poluosmijeh i nastavio hodati. »Ne možeš sve kipove tako ubiti. Ne zrcalnike, uglavnom. Ali, mrljavce ubiješ, raspadnu se u komadiće i onda ih vjetar ili nešto takvo odnese i rasprši. Mislim, nestanu iz hodajućeg svijeta. Završe natrag u jednom komadu na svom kamenu ili postolju prije smjene dana, ali nikad više ne hodaju. Postanu tek hrpe kamena i metala.« »A zrcalnici su drugačiji?« »Nebo i zemlja, druškane. Mi se ne raspadamo kao mrljavci. Kao da u nama ima nešto više što nas drži u komadu - duh. Barem ja tako mislim. Kao daje osjećaj tko smo i što smo dovoljno jako ljepilo koje sprečava da se raspršimo kao mrljavci. Ali pazi, može nas se raniti, a ako se to dogodi predaleko od * Embankment (eng. nasip) - nasip uz sjevernu obalu rijeke Temze u Londonu (nap. prev.). doma, završimo jednako. Ali, ako se uspijemo vratiti na svoje postolje - plintu, ili na čemu već stojimo prije smjene dana -to ti je prije ponoći - ozdravljamo.« »Ozdravite?« »Ono, kao da se idući dan probudimo popravljeni. Ponovno napunjeni, kao... kao...« »Kao električna četkica za zube«, rekao je George, shvaćajući. »Kao što?« odvratio je Topnik, gotovo uvrijeđeno. »Kao električna četkica za zube«, ponovio je George. »Električna četkica za zube, mo'š mislit'!« podrugljiv je bio Topnik. »To ne postoji. Koji bi luđak stavio struju u usta! Pod stresom si druškane, pa svašta pričaš.« ' »Ne - « započeo je George. »Adamova ulica.« Topnik je pokazao palcem prema uličnom znaku dok su prolazili. »To je dobar znak, ako vjeruješ u takve stvari.« George zapravo nije znao što reći. »Nisam siguran u što vjerovati nakon današnjeg dana.« Topnikje preskočio ogradu Viktorijinih vrtova na Emban-kmentu, a onda podigao Georgea preko nje.


29

»Pa onda vjeruj u dobru sreću. Mora biti dobar znak, to što smo stigli do Sfingi preko Adamove ulice. Budući daje Adam bio prvi čovjek i tako to. Mislim, ovo su ti sad muška posla mladiću, tako da dobar znak ne može naštetiti. Eno ih.« Čučnuo je sakrivši se tako iza ograde i isturio bradu prema njima. George se spustio pokraj njega i pogledao preko prometne ulice prema obali Temze. Visoki kameni obelisk izdizao se prema noćnom nebu, a sa obaju njegovih strana, okrenute jedna drugoj leđima, pogleda uprtih uzvodno i nizvodno u Temzu, ležale su dvije figure ogromnih lavljih tijela i TA. glatkih lica, s rebrastim pokrivalima drevnog egipatskog plemstva na glavama. »To je Kleopatrina igla«, prošaptao je George. »Pa naravno«, odvratio je Topnik, »rekao sam ti da moramo popričati sa sfingama. Ipak, nemoj to zvati Kleopatrinom što već ako se pojavi u razgovoru. Malo su osjetljive na tu temu.« »Zašto su osjetljive?« »Zato jer su sfinge i zapele u Londonu u kojem je vraški hladnije nego u Egiptu - otkud znam? Uglavnom, ne vole kišu, jedna od njih stvarno ne voli ljude, a posebno ih naživci-ra kad ljudi tu stvar zovu Kleopatrinom iglom.« George se prisjetio kako je prolazio ovuda s mamom i tatom kad je bio manji, i kad je sve još bilo super. »OK. To nije Kleopatrina igla. To je obelisk faraona Tut-mozesa, Tutmozisa ili tako nekako...« Topnik je nagnuo glavu prema naprijed i promatrao kako se zadnje kapi kiše slijevaju s nje i moče mu čizme. »Vjerojatno to nisi trebao reći. Mislim, u pravu si, ali... vjerojatno to nisi trebao reći.« »Zašto?« upitao je George. Topnik je ustao i zbacio svoju kabanicu s ramena, zureći preko ceste. Začuli su Edien glas iza sebe. »Zato jer su te čule. I sad te promatraju.« Topnik je nakratko svrnuo pogled prema Edie. »Obje. A htjeli smo razgovarati samo s ljubaznom. Dovoljno je teško i od nje dobiti izravan odgovor. Hajdemo...« Prekoračio je ogradu, a onda podigao i Georgea preko nje. Edie je stajala, ruku oslonjenih o bokove. »A stoje sa mnom?« Topnik je samo slegnuo ramenima. »To nije moj problem. Sama si ušla unutra, sama izađi. Ali, sad te stvarno upozoravam. Kloni nas se. Ja te neću ozlijediti. Ja sam zrcalnik. Ali, ove sfinge, polu-ljudi, polu-životinje? ... one su nešto između: polu-zrcalnici, polu-mrljavci. Zamjeri im se i moglo bi biti svašta.« Povukao je Georgea preko ceste kroz gusti promet, ne obraćajući pažnju na jureće automobile i autobuse, ali uspijevajući ih, kao nekom čarolijom ili možda pukom srećom, izbjeći. Saptao je Georgeu u uho. »Baš zato jer su polu-mrljavci a polu-zrcalnici moramo s njima razgovarati. Ako si uznemirio mrljavce, one će znati što ti je činiti - ako se išta može učiniti.« Približivši im se, George je shvatio da su sfinge zbilja velike kao omanji slonovi. Obje su bile licima okrenute prema njemu. Lica su im bila ženska, nalik jedno drugom kao u identičnih blizanki, ali ipak nekako različita. Sfinga zdesna imala je ljubazan, prpošan osmijeh na usnama. Sfinga slijeva imala je isti osmijeh, ali nešto s njim nije štimalo. Nije bio ljubazan. Bio je usiljen. George je instinktivno krenuo prema Sfingi koja je izgledala ljubaznije. Čuo je Topnika kako komentira ispod glasa. »Dobar izbor.«


30

A ondje Sfinga progovorila. »Tutmozis Drugi, da budemo precizne.« »Nije da volimo biti precizne«, isprela je druga Sfinga. »Volimo biti enigmatične. Znaš li ti što 'enigmatične' znači, mali pametnjakoviću ?« Topnik je podbo Georgea. »To znači zagonetne«, procijedio je on jedva. Zbilja je bilo vrlo teško razgovorati s mitološkim bićem veličine minibusa. Nije znao kamo gledati. »To znači mnogo više od zagonetne. To znači i nejasne, upitne, nepouzdane.« George je pomislio kako zbog toga baš i nisu bile najbolja bića od kojih bi se tražio savjet, ali je instinktivno znao da to treba prešutjeti. »Onda vjerojatno i niste baš najbolja bića od kojih bi se tražio savjet«, izgovorio je žestoki mali glas iza njega. »Tko je ona?« pitala je predući Sfinga koju je George počeo doživljavati kao Dobru Sfingu. »Ja sam Edie Laemmel«, odgovorila je Edie prije no stoje Topnik uspio odgovoriti umjesto nje. »Ona je sijevka«, prosiktala je druga Sfinga. Sada više ni Dobra Sfinga nije izgledala tako prijateljski. Obje su se napele i povukle unatrag kao mačke kad ugledaju terijera kako im prilazi. »Zašto si doveo sijevku?« upitala je Topnika, izgovarajući tu riječ kao da se radilo o nečem prljavom. »Mislile smo da ih više nema. Mislile smo daje dar izumro.« »Ona nije s nama. Samo nas slijedi. Ne pušta nas na miru.« »Naravno da ne pušta. Ona je sijevka. Oni svima donose bol. Niste ju trebali dovesti.« Topnik se okrenuo i upro prstom u Edie. »Odstupi. Trčećim korakom Preko ceste. Odmah.« Edie se nije micala. Isturila je bradu prema naprijed, a jedan joj je pramen kose pao preko očiju dok je poginjala glavu ne skidajući pogled s Topnika. George je vidio kako joj se nosnice šire, a usne blijede u čvrstom stisku. »Gledaj -« Topnik je odmahnuo rukom. »Odlazi.« »Slušaj -« Topnik je naglo zakoračio prema njoj. »Odlazi - molim te.« »Ja ne znam ni što znači sijevka.« Topnik je zastao. Zabacio je glavu unatrag, kao da mu ova mogućnost nije pala na pamet, kao da mu je trebao trenutak da razmisli o tome. Edie je gurnula stisnute šake u džepove i pogledala u Georgea. »Otići ću ako mi kažeš stoje sijevka.« Sad je bio red na Georgeu da bespomoćno slegne ramenima. Sfinge su se glasno komešale Topniku za leđima. Začuo se mijauk, ali kako je dolazio iz tijela te veličine zvučao je kao otvaranje parnog ventila. Topnik je odmahnuo glavom. »Ne. Ti se gubi. Mi ćemo ovim damama postaviti svoje pitanje. Onda ću ti reći.« ' Edieine su se usne stisnule u još tanju liniju. Onda je procijedila jednu riječ. »Dobro.« George je vidio kako odlazi niz pločnik samo kako bi se malo dalje naslonila na ogradu nasipa i stala gledati niz rijeku kao daju odjednom nisu više uopće zanimali. Topnik mu je stavio ruku na rame i okrenuo ga natrag prema Sfingama. One su sada djelovale opuštenije - iako je, dok su govorile, primijetio kako mu jedna od njih stalno gleda preko ramena, u pravcu male djevojčice ocrtane na Temzi. Topnik gaje gurnuo bliže kipovima. George je nagnuo glavu unatrag dok su se one zlokobno nadvijale nad njim.


31

»Imamo pitanje.« Ne-Tako-Dobra-Sfinga ispljunulaje odgovor ne skidajući pogled s Edie. »Svi imaju pitanja. Zato dolaze k nama.« »Dječak, učinio je nešto stoje uznemirilo mrljavce. Žele mu se osvetiti.« Druga Sfinga, koja više nije izgledala tako dobra, zurila je u njega. »Pa što?« »Pa pitanje je, kako da ih spriječimo?« »Da ga ubiju?« dovršila je Sfinga. »To bi bilo dovoljno za početak, da«, odgovorio je Topnik. »I to je vaše pitanje?« Topnikje pogledao u Georgea. George je kimnuo glavom. Sfinga koja je pazila na Edie naglo je okrenula svoje ogromne oči prema Georgeu. Njezin je pokret bio toliko brz, a ukras na glavi toliko nalik raširenoj kobrinoj lepezi, da je George nehotice pomislio na ona tri kamena guštera pripravna na napad, netom prije no stoje Topnik sišao sa spomenika. Odjednom je jasno uvidio kako je barem jedna polovica nje bila mrljavac. Dojamje pojačala prosiktavši svoje pitanje. »Siguran si? Siguran si da želiš odgovor baš na ovo pitanje?« Budući da se George nije mogao sjetiti ničega važnijeg od toga da ga ne ubiju, opet je kimnuo glavom. »Pa postavi ga onda.« Pročistio je grlo. »Kako da spriječim ova stvorenja da me ubiju?« Gledale su ga u iščekivanju. »A-ha. Molim vas.« Sfinge su se mačjim kretnjama naslonile jedna na drugu. »Svatko nam može postaviti pitanje i na njega moramo odgovoriti, ali samo ako postavljač prije toga riješi zagonetku ili odgovori na naše pitanje. Tako rade Sfinge.« George je pogledao u topnika. Ovaj je kimnuo glavom. »Tako stoje stvari s njima.« »Alija sam užasan sa zagonetkama.« Ne-Tako-Dobra-Sfinga se nasmiješila. Barem je George mislio da je to bila Ne-Tako-Dobra-Sfinga. Otkad je Edie došla, zbilja ih je postajalo sve teže razlikovati. »Onda nećeš dobiti odgovor, i možeš otići i odvesti svoju si-jevku sa sobom.« »Ona nije moja sijevka.« »Svejedno ju možeš odvesti.« George joj je u pogledu vidio bljesak zloće, iskru one iste izdosađene neugodnosti koju je viđao i u Killinbeckovim očima. To gaje naljutilo. Ljutnja mu je tinjala u trbuhu, poput plamena unutar peći u kojoj je klada cijelu noć ležala tinjajući, čekajući da netko dođe, otvori vratašca i pusti dovoljno zraka unutra pa da opet plane. Nije to bio ogroman plamen, tek plamičak, ali bilo je to prvi put, od trenutka kad se pterodaktil odlijepio s friza, daje George osjetio nešto drugo osim straha i zbunjenosti, pa se uhvatio za nj. Pogledao je prema Sfingama. »Postavite svoju zagonetku.« Sfingaje spustila glavu prema pločniku. George joj je vidio ramena pogrbljena iza glave. Znao je da tako izgleda pogled na veliku mačku iz mišje perspektive. A znao je i da se mačke vole poigravati s miševima. Prije no što ih rastrgaju. Sfingaje počela njihati glavom dok je govorila, sitnim zmi-jolikim cik-cak pokretima. George se pitao je li ga pokušavala hipnotizirati. »Ja sam boja koju nitko ne može odjenuti, ni seljak ni kralj, A ipak me svi nose. Sto se mnome spozna zauvijek se pamti. Sto u meni leži razlog je svemu. Svi me mogu dirnuti kad sam mekana, nitko kad sam kamena. Izgubiš li me pokolebat ćeš se - ostaneš li sa mnom u doticaju, stalno ćeš Novu hrabrost pronalaziti.« Druga je Sfinga isprela pitanje preko ramena prve.


32

»Sto sam ja?« George je nijemo stajao na mjestu. Promet je tutnjao cestom iza njegovih leđa. Mogao je čuti škripanje guma po mokrom asfaltu. Znao je daje stvarni svijet tu, svijet u kojem dječaci nisu morali odgovarati na nemoguća pitanja koja su postavljala još nemogućija stvorenja, poput ogromnih brončanih ljudi-mačaka. Alije isto tako znao daje odgovaranje na ovo pitanje jedini način da se vrati tom drugom, sigurnom svijetu. Nije znao kako je to znao, ali nekako je znao. A budući daje to znao, a nije imao nikakvih ideja što bi mogao biti odgovor na njihovu zagonetku, dopustio je onom plamičku ljutnje da se razgori. Nemoć se sudarila s ljutnjom poput čistog kisika s plamenom, a plamičak se pretvorio u oganj i vatru koji su isključili sve drugo. Stisnuo je šake i okrenuo se prema Topniku. »Nije fer. Ne znam odgovor! Glupo je!« Osjetio je kapi kiše na licu, kako mu cure niz strane nosa. Onda je shvatio da ne pada kiša, i da su kapi na njegovom licu suze, a to gaje samo još više razljutilo. Prešao je rukom preko lica, obrisavši se. »Nije fer, jednostavno je -« Topnik se sagnuo. Zgrabio ga za ramena. Zagledao mu se u lice. Pretresao ga, dvaput, čvrsto. »Ljut si. Poneki put ljutnja može riješiti problem. Ovo nije jedan od tih puta, OK? Zbog ljutnje ne možeš razmišljati. A ovaj put moraš učiniti upravo to.« George je udahnuo kroz usta, izdahnuo kroz nos. Ponovio je to, pokušavajući usporiti stvari. To je bila jedna od stvari koje gaje tata naučio. Ponekad je djelovalo. Digao je pogled prema Sfingama. »Možeš li ponoviti?« »Ne moram.« George je osjetio kako se vatra u njemu rasplamsava. Pokušao je spriječiti dotok kisika usporavanjem disanja. »Onda se zasigurno bojiš da ću pogoditi.« Brončane oči nisu uzmicale. »Moram li?« George je pokušavao ne trepnuti. Sfinga se stresla i prote-gla. »Ja sam boja koju nitko ne može odjenuti, ni seljak ni kralj, A ipak me svi nose. Sto se mnome spozna zauvijek se pamti. Sto u meni leži razlog je svemu. Svi me mogu dirnuti kad sam mekana, nitko kad sam kamena. Izgubiš li me pokolebat ćeš se - ostaneš li sa mnom u doticaju, stalno ćeš Novu hrabrost pronalaziti.« U trenutku kad je Sfinga progovorila, George je zatvorio oči. Usredotočio se na ono stoje slušao. Razmišljao je o različitim vrstama boja: crvenoj, crnoj, o komplementarnim bojama, jarkim, prigušenim, možda se pak radilo o drvenim bojicama - ništa nije imalo smisla. Jednostavno nije. Nalikovalo je križaljkama s ključem kakve je rješavao njegov otac, kriptičnima, poput šifri koje samo odrasli razumiju. Njegov je otac katkad iskušavao zagonetke na njemu, a on je jedva ponekad razumijevao odgovore, čak i nakon što bi mu ih tata pojasnio. Bilo je tu riječi koje su označavale tajne stvari, drugih riječi koje su značile da si morao rastaviti riječi na komadiće i iskoristiti njihova slova za sastavljanje novih riječi, te mnoštvo neizravnih natuknica koje su samo iskusni rješavači razumjeli i iskorištavali kao pomoć. U mislima je vidio oca kako se smije nekoj naročito pametnoj zagonetki nakon što biju riješio. Sjetio se kako mu je govorio daje stvar jednostavna ako se sjetiš da riječi mogu imati više od jednog značenja, i kako moraš čitati pitanja stalno iznova jer možda ne znače ono što si prvo pomislio, budući da su ponekad bile tamo samo da te zavedu na pogrešan put. Otvorio je oči. Sfingin je osmijeh bio naročito iritantan. Ponovno ih je zatvorio. Boje - kakve još boje postoje - a onda gaje stresao, snažan bljesak spoznaje, i progovorio je prije no stoje dovršio misao.


33

»Srca. Srca! Ti si srce.« Oči su mu se otvorile dovoljno brzo da vidi iznenađeno komešanje među dvjema Sfingama. Topnik je zurio u njega. »Srce?« George je znao daje u pravu. Sve se poklopilo dok je govorio, i dok je govorio, osjetio je nešto nalik čistom zraku kako mu puše kroz misli. »Ja sam boja koju nitko ne može odjenuti - 'boja' kao boja u kartama, znači mora biti tref, pik, karo ili srca. A ipak me svi nose"? Pa to mora biti srce, svi imaju srce, jer ako nemaš srce ti si kao stvar bez baterije, uopće ne funkcioniraš. Ono što se mnome spozna zauvijek se pamti. To je lako - ako nešto spoznaš srcem, ne zaboravljaš to lako. Što u meni leži? Odnosno, ono što leži u srcu nečega - razlog je svemu...« »Ljut si. Poneki put ljutnja može riješiti problem. Ovo nije jedan od tih puta, OK? Zbog ljutnje ne možeš razmišljati. A ovaj put moraš učiniti upravo to.« George je udahnuo kroz usta, izdahnuo kroz nos. Ponovio je to, pokušavajući usporiti stvari. To je bila jedna od stvari koje gaje tata naučio. Ponekad je djelovalo. Digao je pogled prema Sfingama. »Možeš li ponoviti?« »Ne moram.« George je osjetio kako se vatra u njemu rasplamsava. Pokušao je spriječiti dotok kisika usporavanjem disanja. »Onda se zasigurno bojiš da ću pogoditi.« Brončane oči nisu uzmicale. »Moram li?« George je pokušavao ne trepnuti. Sfinga se stresla i prote-gla. »Ja sam boja koju nitko ne može odjenuti, ni seljak ni kralj, A ipak me svi nose. Sto se mnome spozna zauvijek se pamti. Sto u meni leži razlog je svemu. Svi me mogu dirnuti kad sam mekana, nitko kad sam kamena. Izgubiš li me pokolebat ćeš se - ostaneš li sa mnom u doticaju, stalno ćeš Novu hrabrost pronalaziti.« U trenutku kad je Sfinga progovorila, George je zatvorio oči. Usredotočio se na ono stoje slušao. Razmišljao je o različitim vrstama boja: crvenoj, crnoj, o komplementarnim bojama, jarkim, prigušenim, možda se pak radilo o drvenim bojicama - ništa nije imalo smisla. Jednostavno nije. Nalikovalo je križaljkama s ključem kakve je rješavao njegov otac, kriptičnima, poput šifri koje samo odrasli razumiju. Njegov je otac katkad iskušavao zagonetke na njemu, a on je jedva ponekad razumijevao odgovore, čak i nakon što bi mu ih tata pojasnio. Bilo je tu riječi koje su označavale tajne stvari, drugih riječi koje su značile da si morao rastaviti riječi na komadiće i iskoristiti njihova slova za sastavljanje novih riječi, te mnoštvo neizravnih natuknica koje su samo iskusni rješavači razumjeli i iskorištavali kao pomoć. U mislima je vidio oca kako se smije nekoj naročito pametnoj zagonetki nakon što biju riješio. Sjetio se kako mu je govorio daje stvar jednostavna ako se sjetiš da riječi mogu imati više od jednog značenja, i kako moraš čitati pitanja stalno iznova jer možda ne znače ono što si prvo pomislio, budući da su ponekad bile tamo samo da te zavedu na pogrešan put. Otvorio je oči. Sfingin je osmijeh bio naročito iritantan. Ponovno ih je zatvorio. Boje - kakve još boje postoje - a onda gaje stresao, snažan bljesak spoznaje, i progovorio je prije no stoje dovršio misao. »Srca. Srca! Ti si srce.« Oči su mu se otvorile dovoljno brzo da vidi iznenađeno komešanje među dvjema Sfingama. Topnik je zurio u njega. »Srce?« George je znao daje u pravu. Sve se poklopilo dok je govorio, i dok je govorio, osjetio je nešto nalik čistom zraku kako mu puše kroz misli.


34

»Ja sam boja koju nitko ne može odjenuti - 'boja' kao boja u kartama, znači mora biti tref, pik, karo ili srca. A ipak me svi nose? Pa to mora biti srce, svi imaju srce, jer ako nemaš srce ti si kao stvar bez baterije, uopće ne funkcioniraš. Ono što se mnome spozna zauvijek se pamti. To je lako - ako nešto spoznaš srcem, ne zaboravljaš to lako. Sto u meni leži? Odnosno, ono što leži u srcu nečega - razlog je svemu...« Osjetio je kako ga Topnik gleda u čudu. Osjećao je i kako ga ushićenje tjera naprijed, kako mu um postaje brži i jasniji dok se ostatak zagonetke naizgled rješavao sam od sebe. »Svi me mogu dirnuti dok sam mekano, nitko kad sam kamen? Meko srce je lako dirnuti, ali kameno srce ništa ne dira, ono je nedodirljivo! Ako izgubiš srčanost, gubiš hrabrost, ali ako stvari radiš sa srcem, hrabrost ti se vraća. Srce. Odgovor je srce. Morate mi odgovoriti na moje pitanje!« Shvatio je dajeprstom ubadao prednju Sfingu kao daje on preuzeo kontrolu. Nije mu se to činilo naročito mudrim niti ljubaznim, ali osjećaj je bio odličan. »Želiš znati kako spriječiti mrljavce da te ubiju?« »Da. Riješio sam vašu zagonetku. Morate mi reći!« , Sfinga je sjela natrag na svoje stražnje noge i pogledala u svoju sestru. Sestra je progovorila. »Tvoj lijek leži u Kamenom Srcu, i Kamen Srca bit će tvoje olakšanje. Kako bi zaustavio ono što je započelo, moraš pronaći Kameno Srce, a potom prinijeti žrtvu i dati zadovoljštinu za ono stoje slomljeno, stavljajući na Kamen u Srcu Londona sve potrebno za njegov popravak.« George je pogledao u Topnika. Ovaj je pogledao u njega. »Stoje Kameno Srce?« Topnik je slegnuo ramenima. Obojica su pogledali u Sfinge. Sfinge su izgledale enigmatično. »Stoje Kameno Srce?« U slučaju da mačke uopće mogu slijegati ramenima, upravo je to bila učinila Sfinga bliža Georgeu. »Odgovorile smo ti na pitanje. Ako ne razumiješ odgovor, možda si trebao postaviti bolje pitanje.« Svi oni pozitivni osjećaji koji su bili strujali kroz Georgea, naočigled su prestali kolati i započeli naglo ključati. »To nije fer!« »Mi nismo fer. Mi smo Sfinge. A sad odlazi.« Druga je Sfinga izgledala pomalo posramljeno dok se okretala kako bi se vratila na svoje postolje. To je bila ona Dobra. »Prevarile ste me!« »Odgovorile smo ti na pitanje.« »Ali...!« »Ali niste odgovorile na moje.« Opet se začuo. Onaj pjeskoviti glasić. Sfinge su se okrenule. Topnik također. Edie im je stajala tik za leđima. »On je u pravu. Prevarile ste ga. I sad izvolite odgovoriti na moje pitanje.« Sfinge su opet izgledale kao mačke pred terijerom. »To ne moramo.« »Morate. Vi ste Sfinge. Odgovaranje na pitanja je vaš posao. Samo ste zločeste u vezi toga. Obje.« »Obje?« Ovo je pitanje postavila Ne-Tako-Dobra-Sfinga. Edie se nije dala pokolebati. »Obje smo iste? Sigurna si u to?« »Da. Ne. Samo malo - to je bilo trik pitanje, zar ne?« »Je li?« nasmiješila se Sfinga. Edie je kimnula glavom. Prišla joj je bliže. George nije bio siguran što se događa, ali imao je osjećaj da se Sfinga jedva suzdržava od uzmicanja pred djevojčicom.


35

»Pitala si me jeste li obje jednake. Mislim da mi želiš to pitanje postaviti kao zagonetku pa da pogriješim prije no što uopće shvatim da mi postavljate jedno od svojih pitanja, i onda nećete morati odgovoriti na moje pitanje. Mislim daje to izopačeni sfinginski način varanja ljudi.« »Imaš vrlo sumnjičav um, djevojčice.« »Hvala.« Edie je obišla Sfingu sjedne, a onda i s druge strane. Onda je prišla drugoj Sfingi i učinila isto. Potom se nasmiješila. »Izgledate jednako. Ali ste različite. Ti -« pokazala je prema ljubaznijoj od dviju Sfingi »- ti si savršena. Glatka. Za razliku od tebe -« prišla je drugoj i uprla prstom u njezinu bočnu stranu »- koja imaš rupe. Nešto te je probušilo.« George je pažljivije pogledao. Bila je u pravu. Bočna strana i prednja noga tog brončanog tijela bile su posute malim nepravilnim rupama. Sfingaje spustila pogled prema njima. »Vrlo pametno. Vrlo pronicljivo. Ali, bojim se da to nije bilo moje pitanje.« Edie je zatresla glavom. »Obje znamo daje. Ali, ako hoćeš varati, pitaj me drugo.« Prije no stoje Ne-Tako-Dobra-Sfinga uspjela progovoriti, dobra je pitala. »Kako smo postale različite?« Druga se Sfinga okrenula na stražnjim nogama i prosiktala u stilu koji je mogao odavati ljutnju, ali i paniku. »Ne! Ona je sijevka. Ona je sijevkal Ona će -« Dvije su se Sfinge našle licem u lice, repova izvijenih u laganoj iznerviranosti jedna drugom. »Znam. Ali, djevojčica je bila u pravu. Varala si. To nije enigmatičnost. To je laganje. Pusti ju da odgovori, Postala si malo previše mrljavasta u zadnje vrijeme, sestro -« »Zar te čudi što sam se okrenula protiv ljudi nakon što su me stvorili onakvom kakva sam bila, a onda me unakazili na ovakav način, kad su -« »Ne, sestro, dosta. Pusti djevojčicu da nam odgovori, ako može...« Oštećena se Sfinga ukipila dok joj je Edie prilazila. »Sto se događa?« pitao je George. Topnik je gledao kako Edie prelazi rukama preko ogromnog boka brončane Sfinge. Ruka se zaustavila na jednoj od rupa. Onda se okrenuo i nagonski podigao ovratnik, kao čovjek koji očekuje nagli vihor. »Pazi na cipele.« George nije mogao odlijepiti pogled od Edie. Ruka joj je nestala unutar Sfinge. »Tu je rupa.« Sfinga je ravnodušno zurila u nju. »Rupa nije kako. Rupa je što. Već si nam rekla da imam rupe.« Edie je zatvorila oči. Tijelom joj je prošao drhtaj. »St... ?« započeo je George. A onda se dogodilo. Edie se ukočila. Uokolo nje proširio se osjećaj tihe detonacije - zapuh vjetra uzrokovan onim što joj se događalo lepezasto joj je otpuhnuo kosu, a prije no što joj je opet pala na ramena, sve se lišće na okolnim stablima uzdiglo uvis, a smeće s ulica odletjelo je od nje u luku od 360 stupnjeva. George je zinuo. Edie je vrisnula. Leđa su joj se izvila u luk, zatvorila je oči, otvorila usta, vratne su joj se tetive napele kao violinske žice, a zvuk koji nije bio tek puki zvuk, parao je Georgeu uši. Rukama je pokrio glavu kako bi se zaštitio. Nije pomoglo. Vrisak mu je zapeo u glavi i naizgled se samo pojačavao odzvanjajući unutra bez mogućnosti bijega. Edie je osjetila kako prošlost udara u nju kroz ruke, poput snažnog strujnog udara, kao daje metal od kojega je skulptura napravljena duboko iznutra čuvao sjećanja na bol i užas, čekajući da ona dodirom primi njezinu punu snagu u jednom jedinom pročišćenom trzaju. Oči sujoj se naglo otvorile. Onda zatvorile. Pa otvorile. Ponovno i ponovno. A tijekom toga vidjela je prošlost u brzim


36

drhtavim vremenskim rezovima, neke zaleđene kadrove, neke fragmente svjetlosti i zvuka u usporenom kretanju. Svaki put kad bi zatvorila oči da izbjegne neizdrživu bol koju je prošlost urezivala u nju u glavi bi joj nastao nepodnošljivi pritisak i znala je da će eksplodirati ne otvori li ponovno oči i ne propusti li prošlost iznova unutra. A ono stoje vidjela u uzdrmanim komadićima svog vidnog polja bilo je sljedeće: Embankment je bio drugačiji. Cesta je bila uža. Stabla su bila manja, a neka su bila i na drugim mjestima. Nije bilo modernih uredskih blokova. Mostovi nisu bili kao današnji. Ljudi su stajali uokolo i gledali uvis. Bio je sunčan dan. Gradom nije brujalo tisuće motornih vozila što su milili nje'govom utrobom. Žene su nosile duge suknje, a muškarci odijela iz ranog 20. stoljeća. Dadilja u uniformi smješila se dok je pokušavala privezati šeširić oko glave nasmijanom djetetu. Kolporter je vikao nešto o »Britanskom ekspedicijskom korpusu« i »Flandriji«, iako je prestao vikati i opsovao nakon što je ugledao, iznad krovova zgrada, ono u što su svi ostali gledali. Dugačka spora stvar u obliku rakete zujala je iznad svih, okrećući propelere i zaklanjajući sunce od Edie. Bila je gotovo nestvarna u svojoj usporenoj veličini. Ljudi su prestali vikati i jednostavno su zurili u tu stvar. U nagloj tišini, Edie je jasno začula topot prilazećeg konja kad je kočija izašla iz Adamove ulice. Kočijaš je spustio bič zinuvši u prizor iznad sebe. Čula je kako je tiho opsovao: »Kvragu. Ce-pelin!« Onda su iz trbuha cepelina ispale male crne točke, a vrijeme se opet razbilo u dijelove. Ali, ovi su se djelići usijecali u Edien mozak kao komadići stakla, udesetostručavajući bol. Vidjela je kako se točke povećavaju. Približavaju. Pretvaraju u bombe. Vidjela je ženu kako vrišti. Muškarac ju je bacio na tlo, pokrivši je svojim tijelom. Vidjela je kako je kolporter preskočio ogradu Emban-kmenta i skočio u Temzu. Vidjela je kako prva bomba pada na ulicu. Vidjela je bljesak. Osjetila je kako joj je udar zraka odlijepio usne s vrištećih usta. Osjetila je kako joj se vrući zrak uvlači u pluća. Vrištala je glasnije. Vidjela je rupe izbušene u Sfinginu boku. Dječji šeširić otpuhnut u željeznu ogradu Adamovih vrtova. Muškarca i ženu odbačene u krošnju drveta. Raspolovljenog konja kako se polagano diže šest metara u zrak, dok su njegovi krvavi komadi, koji nikad nisu trebali biti viđeni, letjeli u komadiće u odvratnom grozomornom luku. A onda je prestalo. Sadašnjost se vratila. George i Topnik bili su pognuti u pokušaju da se zaštite. Zaglušujuće vrištanje odjednom je prestalo brujati Georgeo-vom glavom. Zgrčio se u udaru mučnine i povratio po drugi put te noći, ovaj put tanki mlaz žuči po vlastitim cipelama. Topnik je pokušao svoj izraz lica izvući iz bolne grimase u kojoj je bio zapeo. »Rekao sam ti da paziš na cipele.« George je sjeo na pločnik. Boljela ga je svaka kost, a mučnina se pretvorila u nešto nalik na drevnu strepnju i duboku tugu, ili u sjećanje na oboje. Edie je buljila u svoju ruku. Naglo je sjela, tjelesnom reakcijom koja nije imala veze s njezinim umom. »To je bilo - loše«, uspio je izgovoriti George. Topnikje kimnuo. Izgledao je onoliko potreseno koliko je to rnogao izgledati čovjek od čiste bronce. »Ona je sijevka. Rekao sam ti.« Edie je pogledala u njih dvojicu preko ceste. Iza nje, Sfinge su se vukle natrag prema svojim postoljima. Još su uvijek izgledale kao velike mačke. Ali, sad su izgledale kao velike mačke kojima je bilo mučno. Topnikje protrljao lice. »Sijevci su ljudi oko kojih se događaju loše stvari. Sijevci čak i kamen mogu natjerati u plač.« Edie je pogledala u Topnika. Onda u Sfinge.


37

»Zašto?« Bliža Sfinga zastala je i zagledala se u nju. % »Kako možeš ne znati što si? Svi znaju što su.« Edie se podigla na noge. »Mislila sam da vi odgovarate na pitanja. A ne postavljate ih. Bomba je izbušila jednu od vas, oštećenu, točno? Sad odgovorite na moje pitanje.« »Želiš znati zašto sijevci mogu i kamen natjerati u plač?« Topnikje istupio naprijed, između djevojčice i divovske mačke. »Ne.« Edie gaje odgurnula u stranu. Georgea je zapanjila činjenica da tako mala djevojčica može odgurnuti tako veliki kip. Zapravo, kasnije se pitao nije li se sam Topnik na neki način povukao od njezinih ruku koje su ga gurnule u visini koljena. »Ovo je moje pitanje. Ja sam ga zaradila«, prosiktala je žestoko. »Ali -« počeo je Topnik. »Nema ali. Nema više ni ali ni čekaj ni odlazi!« Uprla je prstom u Sfingino lice. »Odgovori mi na pitanje!«

KAKO KAMEN PLAČE

Sfinga se vratila u sjedeći položaj. Ona iza nje ispustila je zvuk nalik na grmljavinu u daljini. Lijeno je zamahnula repom, a onda se umirila. Edieje vratila prst u stisnutu šaku, a onda obje šake zakopala duboko u džepove. Sfinga koja joj je bila nasuprot - »dobra« Sfinga - izgledala je kao da se vratila u svoje normalno nepomično stanje. Edie je udarila u postolje. »'Alo! Još sam uvijek tu!« »Jedva«, uzdahnula je Sfinga. »Kako to m-« počela je Edie. »Ako me nastaviš prekidati prepustit ćeš odgovor, zar ne?« prošaptala je Sfinga dižući jednu obrvu. Edieje zatvorila usta. Morala je tu radnju još jednom ponoviti, ali ih je na kraju uspjela zadržati zatvorenima. »Tu si. To vidim. Ali, da bi znala stoje to sijevak, istinski to razumjela, moraš stvari sagledati na duže staze. A na duže staze, ti, on, svi ljudi, jedva da ste uopće ovdje. U usporedbi sa životom metala ili kamena vi ste važni koliko i pljusak kiše tijekom ljetne oluje, koji se odmah osuši i nestane. Ljudski život prolazi, ali kamen ostaje. Ne zauvijek. Ali puno duže od ljudi. A kamen se sjeća.« »To nema smisla. Kamen se ne može sjećati. Kamen ne može misliti-« »Želiš li raspravu ili odgovor?« »Želim raspravu koja ima smisla.«. »Sijevci izvode iskru onoga stoje prošlo iz kamena.« George je naglo razumio. »Ti vidiš prošlost!« Edieine su oči, nakon što ih je okrenula u njegovu pravcu, izgledale kao daju je na neki način izdao. »Ne vidim! Mislim, nije to, to je-« »To je više od toga«, rekla je Sfinga nježno. George je osjetio kako mu se misli luđački kovitlaju oko jedne točke, a ta točka bilo je uvjerenje kako je imao pravo u vezi Edie, daje poznavao njezin dar. »Ali ti zbilja vidiš prošlost. Kad se to dogodi, kad si to bila učinila, kad je sve postalo, znaš, mučno, kao da te nešto udarilo u trbuh, kada ti se kosa nakostriješila-« Edie je ljuti to zatresla glavom. »Ne znam koju ja to 'stvar' radim. Mislim da ja ne radim ništa. Nešto to radi meni!«


38

»Ali, stajala si tamo, i kosa ti se, kao, razletjela i-« »Gledaj! Nisam bila 'tamo', bila sam, bila sam-« Iznenađujuće, Sfinga joj je priskočila u pomoć. »Bila je u 'onda'. Loše stvari koje se dogode ostave trag na stvarima. Dobre stvari isto tako. Ali ljudi snažnije reagiraju na loše. A sijevci, kad dotaknu kamen koji na sebi ima trag, kanaliziraju tu energiju. Prošlost se iznova odigrava kroz njih.« George se, usred svega, našao opčinjen tom idejom. »To je - nevjerojatno! Kakav je osjećaj ka-« Edie gaje prekinula. »Užasan.« Topnikje pogledao iznad njihovih glava. »Prava šteta.« Edie je podigla pogled prema njemu. »Kako to misliš, šteta?« »To što si iskoristila svoje pitanje da ih pitaš o tome. To sam ti i ja mogao reći. Svaki ti je zrcalnik to mogao reći. Ali, ti si morala postaviti svoje dragocjeno pitanje, i sad ga više nemaš.« Sfinga ih je slavodobitno pogledala. George se uhvatio kako ju mrzi radi toga. »Pa dobro, odgonetnut ćemo još jednu njihovu zagonetku i dobiti pravo na još jedno pitanje.« Ne tako dobra Sfinga zamahnula je repom i okrenula se prema njima. »Ne ide to tako. Dobijete samo jedno pitanje na dan.« Edieje stajala u tišini dok je George vario ovu informaciju. »A vi nemate još jedan dan. Ne za čekanje. Ne za život, najvjerojatnije.« George je osjetio kako mu je panika opet stisnula želudac. Sfingin je glas bio prožet podrugljivim trijumfom koji mu se nije nimalo svidio, većinom zato jer je zvučao tako samouvjereno. Obratio se Topniku. »Sto joj to znači?« Preko ramena je začuo glas druge Sfinge. »Pitaj cenobita.« George se okrenuo prema njoj. »Pitaj što?« Nešto se događalo Sfingi. Shvatio je da se povlači natrag u nepomičnu, bezizražajnu broncu. Pitao je ponovno, panično: »Pitaj što? Molim vas, cenobit? Stoje cenobit?« Sfingine su oči naočigled gubile životnost i sjaj - i glas joj se povlačio, kao daje dolazio iz sve veće daljine. »Tamni cenobit. Ono što treba znati, on zna...« I kao odjek šapta, prije no što su zvuči prometa koji je još uvijek tutnjao pored njih po Embankmentu ugušili sve drugo, George je bio siguran daje uhvatio, jedva čujan, podrugljivi šapat druge Sfinge. »I mnogo drugih stvari koje nećete znati - ne vi, stvari od mesa, ljetni pljuskovi, tako kratko ovdje, tako prolazni...« George je gledao u Edie. Edie je gledala u Topnika. Topnikje slegnuo ramenima. Edie nije bila impresionirana. »Ti ne znaš stoje cenobit?« Topnikje zatresao glavom. »A ti?« Edie je zatresla svojom. Oboje su pogledali u Georgea. »Nemam pojma«, bilo je sve stoje on mogao dodati. »O, bravo«, reklaje Edie. »I što ćeš sad, pametnjakoviću?« Topnikje napravio grimasu u njenom pravcu i pro'tegao ramena. »Ne budi opaka prema njemu, ti si trebala postaviti pitanje o Kamenom Srcu.«


39

»Zašto?« pitala je Edie, pogledavši ga žestinom zbog koje se prestao rastezati i zbog koje mu je, naglo, postalo nelagodno. »Zato jer moramo saznati što je to, zar ne, mlada damo? Zato jer smo u dubokim problemima i-« Opet gaje hladno presjekla. »Koji to 'mi'? Zar ovdje postoji neko 'mi' za koje ja ne znam? Zato jer me se, otkad sam vas pronašla, samo pokušavate riješiti i natjerati da vas se klonim. Dosad nismo postojali 'mi'. Postojali ste samo 'vi'. A mislim da 'vama' ne dugujem ništa.« »Ali -« »I ne zovi me mlada damo.« Topnikje nešto progutao. George je razmišljao je li to bila ljutnja ili nešto bliže strahu. Onda se uhvatio kako se pita zašto - koje god od to dvoje bilo - je Edie izazivala takvu reakciju u velikog vojnika. »Ali htjela si to pitati, zar ne? Zato si im odgovorila na pitanje...« George se uključio. »Da, htjela si. Htjela si to pitati, on je u pravu -« Edieje skrenula pogledom bez pomicanja glave, a George je, uhvaćen u prazninu tog pogleda, znao točno stoje bilo uznemirilo Topnika. Njezine oči, kad su bile ovakve, nisu bile naročito ljudske, ili, ako su bile ljudske, činile su se tako starima da nitijedno ljudsko biće nije moglo živjeti toliko dugo da ima takve oči. To su bile oči koje su bile drugdje, vidjele užasne stvari i vratile se promijenjene. Shvatio je da praznina njezina pogleda nije bilo tupilo. Činilo se da su joj oči bile istrošene ili isprane od pretjeranog korištenja. »Htjela sam pitati. A onda sam se predomislila.« »Ali zašto?« pitao je George. Topnik je ljutito izdahnuo. »Nikad ne vjeruj sijevku.« Edie nije uzmicala. »I što ćeš sad, početi zaustavljati slučajne prolaznike u nadi da će ti netko uspjeti pomoći?« »Ne«, odgovorio je George ljutito. »Pronaći ću rječnik i pogledati značenje riječi 'cenobit'.« »Dobro«, rekao je Topnik, neočekivano. »Ti misliš daje rječnik dobra ideja?« pitala je s nevjericom Edie. »Nemam pojma«, odvratio je Topnik veselo. »Alije dobra stvar da ima nekakve ideje, da ne panici, prigovara ili kuka. Jerbo, ako si čula išta od onoga što su Sfinge rekle, štogod on trebao napraviti, izgleda da mu vrijeme istječe. Hajdemo.« George je trčao kako bi održao korak s Topnikom. »Znaš li gdje bismo mogli pronaći rječnik? U knjižari možda ili -« »Nemam pojma gdje možemo pronaći rječnik, sinko, ali imam bolju ideju.« »Bolju od rječnika?« »Da. Znam gdje možemo pronaći čovjeka koji gaje napisao. Hajdemo. Čuvaj se taksija.« George je skočio na rub pločnika kad je pored njega projurio taksi. Osvrnuo se unatrag. Nije više mogao vidjeti Edie.


40

ONAJ KOJI SLIJEDI

Zena u crvenom baloneru zadigla je ovratnik i stisnula ga uz vrat, te požurila kroz laganu kišu prema stanici Can-non Street. Uokolo nje ljudi su skretali i mimoilazili se pločnikom. Promet je bio spor, pa su neki od njih hodali rubom kolnika, svi s više-manje istom mišlju u glavi: dom. Ovo su bili zaposlenici na povratku s posla, londonska pješadija, svaki od kojih je odlučno grabio vlastitom stazom kući, na isti način na koji je to činio jučer, i na isti način na koji će to činiti sutra. Gotovo su svi hodali bez razmišljanja. Oni koji su morali uhvatiti vlak koračali su brže od onih koji su morali samo na podzemnu željeznicu. Oni kojima je trebao autobus hodali su iznervirano između stanica, prilagođava-jući brzinu hodanja, jednim okom stalno pogledavajući preko ramena u slučaju da se crveni double-decker slučajno i neočekivano materijalizira tamo gdje trenutak prije nije bilo ničega. Jedini koji su pokazivali tragove svijesti bili su oni u potrazi za taksijem. Oni su bili jedini koji su obraćali pažnju i na druge pješake, u slučaju da netko potrči i ukrade im taksi pred nosom. Žena u crvenom baloneru nije razmišljala o taksiju. Veselila se vlaku linije Northern Line i dvadesetpetminutnoj vožnji - ako bude sreće, sjedeći - i čitanju džepnog izdanja koje joj je udaralo o bok dok je hodala. A ondaje, poputjelena u šumi kad uhvati neočekivani zvuk ili miris, podigla glavu. Osjetila je nešto iza sebe. Okrenula se ne znajući zašto, ali nije nikog vidjela. Odnosno, vidjela je mnoštvo, ali nikog posebno, nikog tko je gledao u nju. Ali netko jest gledao u nju. U gradu te gotovo uvijek netko gleda, čak i kad misliš da si sam. A kad misliš da si potpuno sam - na primjer u mračnoj ulici, kasno noću, kad su svi pošteni i trijezni u svojim krevetima - i osjetiš trnce među lopaticama koji ti govore da te netko gleda pa se brzo okreneš, baš kao stoje to upravo bila učinila žena u crvenom baloneru, ali ne ugledaš nikoga i izdahneš s olakšanjem, ne zavaravaj se: nekog uvijek ima. Uvijek je tu hodač, koji si ti, i uvijek je tu onaj koji hoda iza. Samo zato što ih ne vidiš ne značj da ih nema. Hodač iza žene u crvenom baloneru imao je jako puno vremena za usavršavanje umjetnosti nevidljivosti. Imao je mnogo vremena i za usavršavanje svog hodanja, a ako ste ga imali priliku vidjeti, iako se on trudio biti nevidljivim, mogli ste primijetiti da nikad nije zapravo mirovao. Jer nikad nije prestajao hodati. Čak i onda kad se činilo da mirno stoji, on se zapravo ljuljao s noge na nogu, hodajući u mjestu. Ponekad je hodao u mjestu toliko usporeno daje izgledao poput životinje koja grebe nogom po tlu trenutak prije no što će zaskočiti svoj plijen. Ako ste ga pak uspjeli fiksirati pogledom i, što je još važnije, ako ste bili u stanju zadržati ideju o njemu u mislima dok su ga vaše oči imale pred sobom, onda ste možda pomislili daje ovo neprekidno kretanje bilo zapravo njegovo prokletstvo. A ako ste to pomislili, vjerojatno ste bili više u pravu no što ste znali. Bio je visok, u dugačkom kaputu od tvida, nekoć davno zelene boje, koji mu je lamatao oko nogu. Lice mu nije bilo lako vidjeti, budući daje ispod kaputa nosio zelenu majicu čiju je kapuljaču navukao na glavu. Dugački pramenovi sijede i crne kose lepršali su iz kapuljače na noćnom povjetarcu. Kaput je djelomično prekrivao žuti obris propetog konja na prednjici prljave majice, ispod loga John Deere. Ponešto hipijevska atmosfera oko njega bilaje naglašena nakitom koji je nosio oko vrata - grubi kamen visio je s debelog srebrnog lanca, stisnutog uz vrat toliko snažno daje kamen skakutao gore dolje u ritmu njegove Adamove jabučice.


41

Hodačje osjećao kako ga stvar što gaje odvlačila od njegova uobičajenog vrludanja gradom, uporno vuče prema bočnoj strani zgrade s druge strane ceste, poput tamnog magneta smještenog u razini s tlom. Jezikom je prešao preko suhih usana pokretom neuobičajenim za njega. Samo se je zbog snage te zlokobne privlačnosti zaboravio pobrinuti da ga žena u crvenom baloneru ne vidi. Ona se okrenula po drugi put i zgranula činjenicom stoje ova visoka, zloslutna figura stajala tako blizu nje. Suhe su se usne raširile u neštp nalik na gotovo zaboravljeno sjećanje na osmijeh. Ispružio je ruku i lagano joj dodirnuo rame. »Nije u redu«, rekao je nježno, kao daju tješi. Onaje razrogačila oči. Njegov je glas zazvučao poput šuštanja suhog lišća otpuhnuta preko nadgrobnog spomenika. »Nije uopće u redu. Ništa nije u redu. Niti će ikada biti.« I zato jer gaje čula i jer joj je dopustio da ga vidi, počela je vrištati. Ispustila je torbu iz ruke, otvorila usta i vrištala - ne na njega, jer gaje automatski zaboravila, budući da je jedna od njegovih vještina bila da bude automatski zaboravljen, već na sve ostalo. Dok je on prelazio cestu u pravcu neosobite uredske zgrade, dotle je žena u crvenom baloneru vrištala, visokim glasom što se oštro urezivao u beskrajni tutanj prometa. Rijeka ljudi uokolo nje razdvojila se nakon što su prolaznici primijetili, a onda počeli izbjegavati još jednu usamljenicu koja je u sumrak zavijala na grad. Hodač je čučnuo ispred niske rešetke od lijevanog željeza ugrađene u bočnu stranu uredske zgrade. Provukao je ruku kroz nju i počeo se lagano njihati, savijajući stopala pod zgrčenim nogama, kao da pokušava odgurnuti građevinu. Intenzivnoje zurio kroz rešetku, slušajući. Kimnuoje glavom. »Shvaćam.« Još je malo slušao. »Ako mrljavci još jednom ne uspiju. Ja ću ga dovesti. Mi ćemo ga dovesti.« Naglo je izvukao ruku iz rešetke - i nije bilo lako odrediti je li mu ruka bila ispljunuta ili je jednostavno osjećao olakšanje što ju može povući - pa se njišući uspravio i počeo hodati prema sjeveru. Dokje tako hodao, raširio je ispupčenu kapuljaču oko glave. Velika crna ptica izvukla se iz nje i protresla krilima, smještajući se na njegovo rame presvučeno zelenim tvi-dom. »Odi pronađi stvar koja se dogodila i one koji nisu uspjeli.« Ptica je zakliktala i poletjela uvis, provukavši se između dviju visokih zgrada, te je gotovo odmah nestala iz vidokruga. Ponovno na ulici, Hodač je stajao neprimijećen u falangi potpuno nezainteresiranih pješaka što su čekali zeleno svjetlo na semaforu, prije no što će i sam krenuti prema sjeveru. Dok su tako čekali, začuo se zvuk policijske sirene i automobil se zaustavio malo dalje niz cestu, na mjestu gdje je žena u crvenom baloneru još uvijek vrištala dok su joj druge dvije žene pokušavale pomoći, ne uspijevajući ju smiriti niti otkriti što ju je to ispunilo tako dubokim užasom. Na semaforu se upalilo zeleno svjetlo i Hodačje pričekao pješaka koji se kretao u njegovu pravcu, da ga može slijediti. A onda su obojica nestali u vrtlogu čovječanstva što se zatvorio za njima.


42

ČOVJEK ZVAN RJEČNIK

Topnikje brzo hodao i George je morao trčati da održi korak s njim. Topnik je imao nešto na umu. Pročistio je grlo kao da će otvoriti neku tešku temu s oprezom, što nije bio njegov običaj. »On hračka i drmusa se, malčice. Ne obraćaj pažnju. Ne obraća ni on. Osim ako ne primijeti da si ti primjetio.« »Hračka i drmusa?« ponovio je George koji se već bio poprilično navikao na to da ne razumije ništa od onoga što su mu drugi govorili. »Da, slini. I trza se. Ne radi to namjerno, jednostavno si ne može pomoći, ali reći ću ti nešto, taj stvarno ima mozak. Računam da zna sve o riječima, o Londonu... i svemu drugom što ti padne na pamet.« Topnikje napravio još nekoliko koraka. »AT pazi, osjetljiv je u vezi trzanja. I povremeno stvara čudne zvukove, kao da bi mogao izlajati neku čudnu riječ, kao daje možda malo, znaš...« Kucnuo je par puta po šljemu. »Lud?« odvažno će George. »Ma ne, ne lud. Kao takav. Ne Rječnik. Ali, mogao bi pomisliti da mu nisu sve daske na broju, da se tako izrazim. Ali, jesu. Laje više nego što grize, a što se tiče njegova mozga - pa on kaže daje sam napisao cijeli rječnik u upola manje vremena nego stoje trebalo sobi punoj Francuza, tako da mu je mozak definitivno vrhunski. Ne voli baš previše Francuze, naravno, ali to je bilo normalno u vremenu u kojem je živio.« George se naglo zaustavio, toliko naglo da su njegove cipele zanimljivo zacvilile na mokrom betonu. »Živio? Znači daje mrtav?« »Nije mrtav, budalo. On je kip, kužiš?« Edieje hodala tik iza njega. Nije znao koliko je već dugo bila tu, i malo se trgnuo na zvuk njezina glasa tako blizu svom uhu. »Točno«, zarežao je Topnik. »On je zrcalnik čovjeka koji je živio prije tristotinjak godina, u vrijeme kad su male gospođice morale biti tihe i pune poštovanja, pa se drži toga kada budemo razgovarali s njim, OK?« Ediein izraz lica davao je do znanja daje to bilo sve samo ne OK što se nje tiče, ali nije rekla ni riječ dok su izlazili iz bočne ulice na Strand, krećući se prema istoku u rijeci pješaka koji su žurili prema stanici Charing Cross. Čudno je bilo to da su se svi, iako nisu primjećivali Topnika, sklanjali s puta, tako da su George i Edie bili u stanju dobro napredovati prateći ga u stopu - što je značilo da su morali trčati, budući da su njegovi koraci bili toliko duži od njihovih. »Čudno je kako ga nitko ne može vidjeti, zar ne?« Edie nije odgovorila. Nakon nekoliko metara neodgova-ranja, George je odlučio da joj se više neće obraćati. Kad je prvi put shvatio da i ona može vidjeti Topnika, osjetio je tračak olakšanja stoje postojao još netko tko bi možda mogao dijeliti njegovu noćnu moru, i tako je učiniti manje stravičnom. Sad je shvatio daje tako mislio samo iz straha. Edie možda jest bila njegovih godina, možda jest bila u stanju vidjeti nevjerojatne stvari koje je on vidio, ali nije popuštala ni milimetra. Pokušao je razgovarati s njom, a ona gaje udarila - a stanje se od tog trenutka samo pogoršavalo. Sve više. Još je mogao osjetiti okus žuči u ustima, kao reakciju na njezino osijevanje Sfingi. Još uvijek ništa dobroga nije došlo od nje, a on bi bio budala da išta takvog očekuje. Ponaj-manje razgovor. »To je užasno«, rekla je.


43

Sebi usprkos, okrenuo se prema njoj. Onaje slegla ramenima, pogleda uprtog u zemlju. »Kad sam ih prvi put vidjela da se miču - kipove - pomislila sam da sam skrenula. Pomislila sam daje prvi kojeg sam vidjela bio nekakav trik za turiste, neki zamaskirani čovjek, premazan bojom ili nečim takvim. Pomislila sam i kako je trik dobar. Onda sam primijetila da nitko ne obraća pažnju na njega. A nakon nekog vremena sam se prep- zapravo, osjetila isto što i ti. Užas. A onda sam te vidjela kako trčiš kroz park s njim, pa...« »Pa si potrčala za nama.« »Mislila sam da će stvari tako postati manje strašne.« »Tu smo, hajmo, pazite se tog busa...« Topnikje naglo uskočio u promet, u pravcu male crkve od blijedog kamena usidrene na svom vlastitom otoku, na mjestu gdje se Strand spajao sa zakrivljenom pritokom, Ulicom Ahvich, netom prije no što će se pretvoriti u Ulicu Fleet. Zvonik crkve stršao je u nebo elegantnim stepenastim oblikom, oštro prkoseći višim i impresivnijim okolnim građevinama, okružen s dviju strana grupicom platana koje su se uzdizale u nevoljkoj solidarnosti. Ispred nje stajala su tri kipa okrenuta prema istoku. George je pogledao u svaki od njih iščekujući pokret. Izbliza, vidio je da se radilo o dvojici muškaraca u uniformama iz Drugog svjetskog rata i s časničkim kapama na glavama, a malo dalje, okrenut leđima, nalazio se kip čovjeka u dugačkoj halji na vrhu vrlo raskošnog postolja, koji je zurio niz Strand kao da bi se na njemu u svakom trenutku moglo pojaviti nešto neukusno. George je pogledao u Topnika. »Je li to Rječnik?« »Zašto misliš da bi to mogao biti on?« »Zato što izgleda kao profesor. U togi. Izgleda kao neki uglednik.« »Nije on nikakav uglednik. On je samo političar. Hajde.« George je pogledavao u dva kipa s časničkim kapama dok su im prilazili. »Je li -« Topnik je upro prstom negdje u daljinu. »Nisu oni. On je na drugom kraju.« George se osjećao čudno prolazeći pokraj kipova, kao da bi bilo koji od njih svaki trenutak mogao oživjeti uz trzaj. Usprkos uniformama, obojica su izgledala pomalo kao učitelji. Edie ih je pažljivo promotrila. Kimnulaje Georgeu. »Znam što misliš.« »Nisam ništa rekao.« »Izgledaju isto. Ali su različiti. To se odmah osjeti.« »Ja ne osjetim. Mislio sam samo kako je čudno ne znati kad će, i hoće li oživjeti.« »Ah. Ja sam mislila da osjetiš vibru.« Pogledao je u nju. Izgledala je razočarano. »Kakvu vibru?« »Ne znam.« Kimnulaje u pravcu jednog od uniformiranih muškaraca. »Ali ovdje ima puno smrti.« George je shvatio još nešto u vezi Edie. Ništa stoje govorila nije stvari činilo boljima. Zadrhtao je i slijedio Topnika koji je zamakao iza crkve. »Svugdje ima puno smrti«, progunđao je Topnik. »Ovo je London. Puno života, puno smrti, puno svega. Evo ga.« »Evo koga?« rekao je novi glas. George je podigao pogled. Promatrao gaje kip čovjeka u odjeći osamnaestog stoljeća, s pticom neprimjereno nasađenom navrh perike koja bi u stvarnom životu bila napudra-na, ali je sada bila prošarana golubinjim izmetom. Između valjkastih uvojaka njegove perike visjelo je lice mesnato i asimetrično, s ustima koja su se micala u tišini, kao da žvaču vlastiti jezik. Topnikje gurnuo šljem unatrag i kimnuo glavom u znak pozdrava. »Rječniče, ako imaš malo vremena, željeli bismo popričati s tobom.« Rječnik je glasno pročistio grlo i progovorio. Glas mu je bio dubok i grub, sa sravnjenim samoglasnicima i otupljenim suglasnicima Midlandsa*. George nije mogao ne primijetiti daje zvučao više kao farmer, nego kao čovjek koji je znao sve o riječima i Londonu.


44

»Vrijeme koje imam nije moje, već mije darovano nenadanom providnošću, pa nije na meni da ga dijelim. Međutim -« Rječnikje kimnuo glavom u pravcu debele knjige u svojoj lijevoj ruci, dok mu je desna ruka cupkala po salonskom kaputu i hlačama do koljena kao daje imala vlastiti život. »- riječi koje imam sadržane su u ovoj knjizi, zapisane u nju mojim vlastitim trudom, pa njima mogu raspolagati kako me volja, a one su, kao i uvijek, vama na usluzi.« Georgeov je pogled skrenuo prema Topniku, s pitanjem u očima. Midlands je središnji dio Engleske s Birminghamom kao najvećim gradom (nap. prev.). »Kaže 'da'.« Edieje progovorila ispod glasa. »Pa, trebalo mu je puno riječi da kaže 'da'.« Topnik ju je prostrijelio pogledom. Riječnik se kratko promeškoljio, kao čovjek koji se neopazice pokušava riješiti kockice leda koju mu je netko ubacio u košulju. »Pa, ne susrećemo često djecu koja nas vide onakvima kakvi stvarno jesmo, Topniče. Kladim se da mi imaš štošta ispričati, ha?« Rječnik je cupkao hlače i škripavo kleknuo na jedno koljeno, gledajući dolje prema njima. »Moglo bi se reći, Rječniče. Ovaj dječak ovdje, upao je u nevolje -« »Cah - 'dječak' ima ime, jamačno?« Topnik je gurnuo Georgea naprijed. George je pogledao u asimetrični kamen Rječnikova lica i zaključio daje to lice izgledalo ljuto i zastrašujuće dok nisi pogledao malo bolje, a onda si mogao vidjeti i nešto nježnije na njemu. Bilo je to lice koje se nije bilo naviklo smiješiti - ali je to željelo. »Zove se George. George, ovo je Rječnik Johnson. Rječniče, George.« Rječnik se naglo zgrčio, kao da se pokušavao izvući iz kaputa jednim brzim trzajem. Vrat mu se dvaput uvio u muca-jućem refleksu, i izlajao je nešto stoje mogla biti riječ, ali je mogao biti i tek zrak. »Kah - drago mije, gospodine.« Topnik je podbo Georgea u leđa. »Oh. I menije drago.« Rječnik je promatrao Georgea, zbog čega se osjećao nelagodno. »Vidim da ste uznemireni, gospodine, uznemireni nekim snažnim osjećajem.« »Da«, rekao je George, »zbunjen sam.« »Zbunjen - ili preplašen, možda?« »Možda«, promrmljao je George, tiho okrećući glavu od Edie. »Kad sam ja bio mlad i pun strahova, jedna mi je mudra žena dala zlata vrijedan savjet, a sad ga prenosim tebi: kao što nada uvećava sreću, tako strah otežava zlosreću.« »Ah«, rekao je George, pokušavajući razmrsiti riječi u nekakav smisao. »Briga samo pogoršava situaciju«, objasnila je Edie. On se okomio na nju. »Pa ne može biti puno gora nego kad te stvari pokušavaju ubiti. Zar ne?« »Naravno da može. Može biti puno gora.« Prije no što ju je uspio upitati što je time mislila - ili čak upitati sebe je li uopće želio znati odgovor na to pitanje -Rječnik je zakašljao. »Biste li bili tako ljubazni da mi, ukratko, opišete događaje koji su vas doveli pred moje skromno postolje? Ja žeđam za razgovorom, razumijete, što mi zadaje prilično jada, budući da sam usidren ovdje na ovom usamljenom mjestu, dok se život velikog grada vrtloži uokolo i mimo mene. Bez domišljatosti, bez promjena koje bi me odvratile od deprimirajućeg prizora gizdave gospode od zakona koji, šepureći se, ulaze i izlaze iz tog veličanstvenog teatra laži nasuprot.« Upro je knjigom u pravcu nepregledne mase tornjića i lukova od bijelog kamena s druge strane ceste. »To su zgrade Suda«, rekao je George.


45

»Uistinu«, kimnuo je Rječnik, »a radi se o krasnom preobi-lju arhitekture za tako jednostavnu svrhu kao što je određivanje ispravnog i pogrešnog. Želio bih primijetiti kako sva ta pretjerana izvanjska raskoš tornjeva i kula što streme uvis, prema nebesima, služi samo odvraćanju misli od činjenice da unutra, u mračnim odajama zakona, sve stremi prema dolje, prema džepovima bezočnih odvjetnika. To je tek šminka na droljinu licu, puko odvlačenje pažnje. Zašto -« Topnik se umiješao. »Dječak ima problem, Rječniče. Ispričavam se što upadam u riječ, ali problem je ozbiljan. Upravo smo pitali Sfinge -« »Sfinge? Pah - onda niste nimalo mudriji, a dvostruko zbunjeni, nema sumnje. Samo bi bluna išla Sfingama po odgovor -« »Bluna?« George je pogledao u Edie, koja je slegla ramenima. Rječnik je preletio prstom preko stranica svoje knjige. »Blesan.« »Glupan«, uskočila je Edie želeći pomoći. Topnik je opet podbo Georgea. George je zakašljao. »Sfinga nam je, kao, napola odgovorila, i rekla mi da idem 'tamnom cenobitu'. Samo što ja ne znam stoje cenobit.« Rječnikovi su prsti preletjeli stranice njegove knjige, usporavajući kada su se približili riječi koju je tražio. Upro je prstom u nju s očitim zadovoljstvom. »Cenobit: redovnik.« »Dakle, tražim tamnog redovnika?« »Redovnika, opata, fratra -« »Tamnog fratra.« Na trenutak je zavladala napeta tišina. Djeca su zurila u dva kipa, koji su se međusobno pogledavali, na način na koji to čine ljudi kad nešto prešućuju. »Tamni fratar koji zna sve o Londonu.« Rječnik se uspravio. Pogledao je prema istoku, niz Ulicu Fleet. »Crni fratar, onda.« Topnikje polako kimnuo glavom napravivši grimasu. »Crni Fratar. Mogao sam i pretpostaviti.« »Što ne valja s tim Crnim Fratrom?« Pitao je George, pokušavajući gledati u oba kipa istovremeno. »Sve je u redu«, odgovorila su obojica, brzo odvraćajući pogled jedan od drugog. »Ipak«, nakašljao se Rječnik, »ne treba ga olako uznemira-vati. Možda bih ja mogao pomoći. To je tek taština, ali ponosim se neizmjernim poznavanjem metropole.« »Dječak je uznemirio mrljavce. Nema pojma zašto, ali sad ga progone. Zato smo išli Sfingama, budući da su one na pola puta između nas zrcalnika i mrljavaca.« »A kakvo su vam to krepuskularno objašnjenje one,bile u stanju ponuditi?« »Što znači krepuskularno?« prekinula je Edie. »Mutno« odgovorio je Rječnik, kiselo trzajući ramenima. George je shvatio da ne voli kad ga prekidaju. »Pa zašto onda ne kažete mutno? Sve ove dugačke riječi, to je kao da razgovaramo u šiframa.« Prije no stoje Rječnik mogao odgovoriti, umiješao se George. On je želio odgovore, nije želio da Edie započne novu svađu. »Sfinge su rekle da moram pronaći Kameno Srce. Mislim da su rekle da Crni Redovnik -« »Fratar«, upao je Topnik. »Da bi mi Crni Fratar mogao reći stoje to.« »Naravno da bi uštedjeli puno vremena i - znaš, ako slučajno znaš stoje Kameno Srce, Rječniče«, rekao je Topnik, s nadom u glasu, »onda ne bi uopće trebali smetati Fratru. A to bi bilo...«


46

Kao da mu je odjednom ponestalo riječi. »Zgodnije?« predložio je drugi kip. »Upravo tako.« »Znači, moramo proniknuti u značenje Kamenog Srca«, rekao je Rječnik, i naglo se spustio okrenuvši se oko svoje osi, tako da su sad njegove noge u visokim čarapama visjele preko ruba postolja. Prelistavao je knjigu u ruci, ali nije ništa pronašao. Stisnuo ju je uz grudi i ljuljao se naprijed-nazad, očiju zatvorenih u mislima. »Srce kameno? Kameno srce? Kamen u obliku srca, možda. Ili srce od kamena - ali to bi mogao biti bilo koji kamen, a tražiti bilo koji kamen u ovom velikom gradu bilo bi jednako pokušaju da se pronađe igla u plastu sijena. Ne. Možda ste pogrešno čuli, pa se radi o kamenoj srni, a ne srcu - o kipu jelena, ženskog jelena, isklesanom u kamenu?« Otvorio je jedno oko i pogledao u njih. Nitko nije potvrdno kimao glavom, pa gaje opet zatvorio i nastavio se ljuljati. »Ili Kameno Srce, možebitna bolest spomenutog organa koju je neophodno liječiti - poput žučnog kamenca, bubrežnog kamenca?« George je gurnuo Topnika i tiho progovorio. »Ne znam što ovaj govori.« Topnik je stavio prst preko usta i pogledao uvis, u ljulja-juću figuru. Ediein je glas razbio tišinu. »Ne zna ni on. Ne zna stoje to.« Ljuljanje je prestalo. Rječnik je otvorio i drugo oko i fiksirao Edie pogledom. »Pa, vjere mi, ono što sam ja smatrao družicom i poma-gačicom, nije ništa doli neodgojena -« prstima je nabrzinu prebirao rječnikom. Našavši riječ koju je tražio, probo ju je prstom »- neotesana okresina.« »Okresina? Nazvao me okresinom?« nakostriješila se Edie. »Znam.« rekao je Topnik, oprezno. » Našao je to pod slovom O. Daje tražio pod G vjerojatno bi te nazvao gnjavatoricom. Ili groz- « Edie je sumnjičavo isturila bradu prema kipu iznad nje i povukla ga za cipelu s kopčom. »Je li okresina isto što i sijevka?« Rječnik se stresao i izmaknuo stopalo iz njezina dosega. »Sijevka? Ne, uopće ne. Sijevka se ne pojavljuje u mom rječniku, budući daje to bezbožnička riječ, puka praznovjeri-ca koja nadmašuje čak i najsuludije izmišljotine francuskih filologa. Okresina je obična riječ, u širokoj uporabi, i kao što svako dijete, čak i ono ženske inklinacije zna, označava ono što je kratko i oštro.« George je pogledao u nju. Usna mu se, njemu usprkos, trznula. »Stoje?« upitala je ona oprezno. »Pa, mogla bi biti okresina.« »A ti bi mogao dobiti šaku u oko, ako me misliš još i vrijeđati.« Edie je snažno odgurnula Georgea. On se morao uhvatiti za njezinu jaknu kako ne bi završio na podu. Začuo se zvuk paranja, a onda i zveket stakla pri udarcu o kamen. Zamahnu-laje prema njemu, udarivši ga u rame dovoljno snažno daju pusti. Rječnik je izgledao sablažnjen. »Hajmo, djeco, nije ni vrijeme ni mjesto za pravdanje ovdje, u samoj sjeni Božje kuće.« »Pravdanje?« Ponovio je George, iznova zbunjen. »Saketanje. Borba. Tučnjava.« rekao je Topnik umorno. »S noževima, obratite pažnju, s noževima«, iskašljao je Rječnik. »Nije to bila borba. Ona me gurnula. Gledaj, žao mije ali -« Prestao je govoriti. Edie se nagnula nad stvar koja joj je izletjela iz poderanog džepa i zveckajući pala na pločnik. Radilo se uglačanom staklenom disku. Oči su joj bile začarane njime. »Ovdje su.« Staklo je gorjelo plavo-zelenom svjetlošću, snažnijom nego ikad dotad. »Mrljavci. Ovdje. Sada.«


47

Svi su pogledali u noćno nebo, još uvijek prožeto narančastim svjetlom natrijskih uličnih lampi - osim Edie, koja je vratila staklo u džep koji je čvrsto zatvorila patentnim zatvaračem. U jednom užasnom trenutku George je osjetio kako mu se utroba opet ledi kad se krilato stvorenje pojavilo na nebu i preletjelo iznad njih. Opustio se nakon stoje shvatio da se radilo o velikoj crnoj ptici, a ne vodorigi. »To je samo ptica«, rekao je s olakšanjem. Ptica im je kružila oko glava, usporeno lamatajući krilima. Rječnik je zamahnuo prema njoj svojom knjigom, pokušavajući ju otjerati. »Corvus*«, rekao je, zamišljeno, gotovo samom sebi. »Cor-vus, ako sam ikad vidio jednog.« »Corvus?« upitao je Topnik, ne skidajući pogled s jezovito spore ptice. Rječnik je zatresao knjigom u pravcu Topnika, kao daje pokušavao istresti iz nje značenje riječi. »Corvus. Ptica koja donosi nesreću.« Trznuo se i zatresao, a i George se počeo tresti kao daje pokret bio zarazan. »Što da radimo?« Na nadlaktici je osjetio željezni stisak. Edie gaje povukla. * Lat. gavran (nap. prev.). »Bjež'mo.« Povukla ga je u pravcu ceste. Nakon nekoliko posrtaja, počeo je trčati brže od nje. Topnikje odvratio pogled od lebdeće ptice. Licem mu je preletio izraz užasa. Udario je u trk i povikao: »Ne! Ne tim putem!« x George i Edie morali su se brzo zaustaviti kad seje crveni double-decker stao okretati pred njima, blokiravši im ulaz u Ulicu Fleet. George je čuo Topnikovo upozorenje i okrenuo se. Vidio je na trenutak velikog vojnika kako trči prema njima, pokazujući nešto, vičući - a onda je drugi autobus zaokrenuo iza Georgea, i na trenutak su on i Edie bili zarobljeni u uskom crvenom kanjonu dok su se dva busa mimoilazila. Bilo je to kao da su se nalazili u oku uragana - na mjestu potpunog mira, dok su se dva crvena zida okretala oko njih u suprotnim pravcima. A onda je, uz brektanje i dizelska isparenja autobus pred njima nastavio svojim putem, a Edie je povukla Georgea prema naprijed - dobra tri trčeća koraka, dok nije vidjela u što su to trčali. U stvar o kojoj je Topnik vikao za njima dok je trčeći zaobilazio drugi double-decker. Stvar plamenih očiju, prekrivenu ljuskama, s krilima koja su se otvarala uz grmljavinu. Stvar koja ih je gledala s vrha svog visokog kamenog postolja posađenog posred ceste. Onda je zakočila, i George se zaustavio, još se uvijek osvrćući unatrag, pokušavajući čuti što im je to Topnik govorio, ne shvaćajući u što su upravo utrčali. »Stoje to?« »Mislim daje to zmaj.« Onda se okrenuo, polako. I bio je to, zbilja, zmaj. A onda više nisu imali kamo pobjeći.

ZMAJ NA VRATIMA

Zmajevi dolaze u svim oblicima i veličinama, od divovskih noćnih mora koje gromoglasno šire krila i njima potpuno zaklanjaju nebo, do sićušnih plišanih igračaka što se bezopasno, ali iritantno njišu s retrovizora. Prva stvar koju su George i Edie primijetili bila je da zmaj koji čuva Ulicu Fleet nije bio od pahuljaste i umilne vrste. Žilavog tijela, nalikovao je križancu lava i mišićavog hrta prekriven ljuskama kao žičanom košuljom.


48

Tankim koščatim repom pucketao je kao bičem i širio krila propinjući se na stražnje noge. Prednjom je kandžom - a ovo su bile prave sasjeći-ću-te-u-komadiće kandže, zavinute poput noževa - podigao veliki štit na koji se oslanjao i dvaput njime udario o prsne ljuske u znak upozorenja od kojeg se za-treslo tlo pod Georgeovim nogama. Ali, najstrašnija je na njemu ipak bila glava. Stajala je na kraju dugog gmazolikog vrata stoje izrastao iz lavovskog tijela, s krijestom šiljaka nakostriješenih duž kralježnice. Na glavi je imao uši naćulene poput konjskih i iskežena usta iz kojih je izvirivalo mnoštvo zavinutih oštrih zuba, a gledao je ravno u Georgea i Edie. A oči kojima je gledao sijevale su ispod u bijesu nabranih obrva vrelinom i silinom koje su, činilo se, zavarile Georgea u mjestu. Gledati u te oči bilo je jednako gledanju u središte rasplamsale vatre. Bile su duboko crvene poput gorućeg ugljena, i dok je George promatrao kako se intenzivno crvenilo pretvara u još vreliju bjelinu, crni pramičci dima digli su se iz očnih duplji i prošli kroz izbačene obrve prema noćnom nebu. Edie je povlačila Georgea. »Ne mogu se pomaknuti.« »Ni ja.« Zmaj je zabacio glavu unatrag, izvijajući tako cijelo tijelo u oblik slova S. Uska su se prsa raširila a ljuske na vratu uobličile u ljutite bodlje, dok se ono što se bilo nadimalo i raslo unutar zmaja dizalo prema grlu. George je jednom gledao doku-mentarac o gušteru koji je napuhivao vrat u napadu Jbijesa. Ovo je izgledalo kao odrasla, apokaliptična verzija toga. A onda je Topnik uklizao pred njih, između njih i zmaja. »Ne gledajte mu u oči! Hipnotizirao vas je! Ne gledajte mu u - « Zmaj je izbacio glavu prema naprijed, otvorenih usta, ra-scijepljena jezika isturenog poput mača, a onda izrigao plamen, i nije bilo šanse, niti mogućnosti da George, Edie ili itko tko je to mogao vidjeti ne bi u to i gledao. Vatra je udarila u asfalt u neukrotivoj spirali, a pramenovi crvenog, narančastog, ljubičastog i žutog plamenja pleli su se međusobno prije no što su snažnom kontroliranom silinom udarili u tlo poput vode iz vatrogasnog crijeva. Plamen se raširio ulicom i nadirao prema njima u brzorastućem valu. Još uvijek ukipljeni u mjestu, George i Edie nisu mogli učiniti ništa doli zaštititi lica od zida vrućine koji je prethodio plamenom valu. Topnik se okrenuo i kleknuo pred njih raširivši svoju kabanicu, pokušavajući ih tako zaštititi od nadiruće vatre. Kabanica nije bila toliko velika da potpuno zakloni prizor, a George ionako nije mogao odlijepiti pogleda od neizbježne vatrene eksplozije. »Sagnite se!« vikao je Topnik. George se nije mogao pomaknuti. Nije mogao ni oči zatvoriti. Znao je da ga samo trenutak dijeli od zapaljenja i izgorije-vanja, ali nije niti trepnuo. Osjetio je kako mu je vrućina sasušila oči. Ondaje instinktivno trepnuo ne bi li ih ovlažio, a kad je ponovno otvorio oči, vidio je kako se plamen zaustavio, kao daje udario u nevidljivi zid desetak metara pred njima. Topnik mu je promatrao lice, a onda se, vidjevši njegovu reakciju, okrenuo da vidi što mu se to događa za leđima. Plamen je lizao uza nevidljivi zid poput vode kad udari u staklenu plohu. »Prokletstvo!« Vatra je rasla iza zida, penjući se sve više i više, uobličujući se kao da ispunjava kalup. A dok su gledali, vidjeli su i daje London, usred svega ovoga, nastavio po svom. Automobili su prolazili kroz plameni zid bez da su vozači išta primijetili. Biciklist je zaobišao taksi trubeći bijesno, nesvjestan daje promašio taksi za centimetar, ali da se provezao ravno kroz vatrena vrata. Sto god je ovo bilo, događalo se samo Georgeu, Edie i Topniku, a ne i ostatku Londona, ne normalnom, svakodnevnom Londonu. Normalni svakodnevni London jednostavno je nastavio


49

s odlascima kući, večernjim izlascima i izbjegavanjem pogledavanja drugih u uči, u slučaju da se dogodi nešto neobično. Nešto neobičnije od svakodnevnog neobičnog se, naravno, događalo. Plamen se polako uobličavao u gradska vrata preko Ulice Fleet. Odnosno, vatra se vrtložila u plamenu skulpturu oštrih rubova, i to u vratarevu kuću s tri ulaza ispod nje. Bili su tu široki središnji kolni ulaz i dva uska bočna ulaza za pješake. Iznad glavnog ulaza dizao se plitki klasični luk oštro ocrtanih kamenih blokova u različito obojanom pramenju vatre. Na vrhu ovog luka nalazila se vratareva soba s elegantnim prozorom flankiranim dvjema nišama, a povrh svega toga dizao se niski lučni krov. Iako prestravljen, i iako je očito gubio razum, George nije mogao ne primijetiti ljepotu građevine. Ružni jednokatni autobus s »harmonikom« u sredini provezao se kroz jednu stranu vrata, dokje vozač tupo žvakao kiselog izraza lica i pogleda slijepo uprtog u stražnji dio automobila pred sobom. »Stoje to?« pitala je Edie, opčinjena prizorom. »Temple Bar«, prošaptao je Topnik. , »Stoje Temple Bar?« »Stara gradska vrata. Srušena prije stotinu godina, možda i više. A umjesto vrata postavili su zmaja. S istom svrhom, naravno -« Iza vrata začuo se prasak. Plamenje se zamutilo i poskočilo, a onda su se rubovi opet izoštrili. Mogla su se vidjeti čak i polja s metalnim zakovicama unutar čvrstih vratnica. »Kojom svrhom?« procijedio je George kroz suho grlo. »Da čuva ulaz u City. Da ne dopušta ulazak neželjenima.« Široka vrata pod središnjim lukom su se zatresla. Nešto je izvirilo preko vrha ukrašenog šiljcima i ljutito povuklo. Bila je to zmajeva kandža. »Mičite se!« viknuo je Topnik, rukom posegnuvši prema svom revolveru. A onda su nestale sva čarolija i ljepota plamene građevine, a vratio se sav užas, jer su se vrata otvorila a zmaj zakoračio kroz njih. Rastuća vrućina pretvorila je zvijer iz mutnog metalnog čudovišta u sjajnog, do bjeline užarenog zmaja. Njihao je glavom u hipnotizirajućem ritmu, tražeći nekog, a onda se zaustavio, našavši Georgea. Vrat mu je bio ispunjen plamenom, a nakostriješene su se ljuske uobličile u ljutitu krunu stoje uokvirivala goruće oči čiji je pogled bilo nemoguće izbjeći. Sve je u Georgeovu tijelu pokušalo pobjeći, ali je sve u njegovu umu prestalo slati ispravne signale. Topnik gaje zgrabio i povukao - bez rezultata. George je, činilo se, postao nepomičan poput stijene, čak i za Topnikove brončane mišiće. »Prokletstvo!« rekao je Topnik opet, ovaj put s više nevjeri-ce u glasu. Zmaj je zabacio glavu unazad. Otvorio usta. Zubi su mu svjetlucali kao plavi dijamanti. »A ne, nećeš«, zarežao je Topnik. Ispružio je ruku napinjući teški revolver jednim odlučnim pokretom. Zmaj ga nije čak ni pogledao. BANG. Revolver mu je poskočio u ruci. PLJAS. Metak je pogodio usijanog zmaja na mjesto gdje bi mu se moglo nalaziti srce i rastopio se pri udarcu, tamno se razlijevajući preko stvorove kože. »Oh«, rekao je Topnik. BANG. BANG. BANG. PLJAS. PLJAS. PLJAS. Još su se tri metka razlila preko zmajevih prsa, s jednakim efektom kakav bi imale kuglice boje na tenku. Zmaj je pogledao u rastopljeno olovo što mu je cvrčalo niz prsa, a onda u Topnika kao da gaje tek sad zamijetio, i izrigao vatru.


50

Topnik se okrenuo i pokušao zgrabiti Georgea i Edie prije no što ih pogodi plameni mlaz. Uspio je samo vršcima prstiju zagrebati Georgea, ali je pokupio Edie u istom trenutku u kojem gaje plamen udario u rame, od čega je pao i odletio preko ceste, omotan oko Edie u zaštitničkoj kugli. George nije mogao ni zamisliti snagu plamenog mlaza koji je bio u stanju odbaciti brončanog čovjeka preko ceste, kao zgužvanu kartonsku čašu otpuhnutu u jarak. A nije niti želio zamišljati kakav je to osjećaj bio, zato jer je zmaj ponovno izrigao vatru, a ovaj je put plamen bio drugačije boje - neke vrste treperave ljubičaste, poput boce špirita - a imao je vremena odlučiti i o kakvoj se točno nijansi radi, budući da plamen nije nestao, već je stajao tamo poput, vatrenog zida, presijecajući cestu, ostavivši njega sjedne, a Edie i Topnika s druge strane. Kamion je pretekao biciklistu i provezao točno kroz središte plamenog zida, koji se zatvorio za njim kada je prošao. Vozač je okrenuo glavom u Georgeovu pravcu i nacerio se. »'Ej! 'Ej!« Povikao je liznuvši pritom nepristojno jezikom. »Supčino!« odvratila je djevojka s druge strane Georgea, i on je odvratio pogled od zmaja na djelić sekunde, dovoljno dugo da vidi zgodnu plavušu kako pokušava poravnati vjetrom zabačenu haljinu natrag preko nogu, istovremeno pokušavajući kontrolirati svoj bicikl u večernjem prometu, koji je, na Georgeovo čuđenje i užas, nastavljao svojim svakodnevnim ritmom ne obazirući se na zmaja u svojim redovima. Zmaj se itekako obazirao na Georgea. Prodorno gaje promatrao. George još uvijek nije mogao pomaknuti noge. Morao je zaštiti oči kako bi bio u stanju pogledati u zmaja, a kad je to učinio, bio je uvjeren daje ovaj izgledao drugačije. Bio je još uvijek bijesan, jer to je u prirodi zmajeva, ali bilo je tu i nešto drugo. Treperenje vrućeg zraka uokolo zvijeri otežavalo je gledanje, ali činilo se daje zmaj dizao jednu obrvu. Nije znao što bi to moglo značiti. Vjerojatno je pokušavao odlučiti kako će ga ispeći, pomislio je ogorčeno - a onda se opet vratio onaj neželjeni dio njega, crni, ljepljivi okus žuči u ustima, peckanje u očima, tamno uže koje se, činilo se, uvijalo kroz njega, stvar o kojoj nije razmišljao, stvar za koju je obično zaboravljao da se nalazi unutar njega, stvar koju nije razumio. Stvar koja gaje ljutila. »Sto?« povikao je. Zmajeva je obrva definitivno bila podignuta. »Sto čekaš? Upute za pripremu? Srednje pečeno ili dobro pečeno? Neka bude dobro pečeno onda, da brže završi!« A onda je zmaj nakrivio glavu, pogledao u njega i ispljunuo plamen. Ispljunuo je plamen u vlastite prednje kandže, koje su potom vatru prevrtale, okretale i pretvorile je u kuglu, a onda je zmaj zavrtio vatrenu kuglu na jednoj kandži, gledajući u Georgea. On je odahnuo. Možda ga ipak neće ispeći. Možda će, začudo, sve biti u redu. Bijeli je zmaj napeo ruku i bacio plamenu kuglu ravno na Georgea. Vrijeme kao da se usporilo - a možda je zato jer je znao da mu vrijeme istječe, George toliko uživao u svakoj mikrose-kundi da mu se samo činilo kako se vrijeme usporilo. Vidio je plamenu kuglu kako se vrti u njegovu pravcu u dugačkom luku, i znao je da joj zbog težine u nogama nikad neće uspjeti umaći, i iz razloga koji nisu imali veze s logikom ili razumom, već s činjenicom da su ga cijelog života posljednjeg birali za nogometnu momčad i to uvijek za golmana, stisnuo je šake i zabacivši ramena u jednu stranu, udario loptu. Okrznuo ju je udarcem, osjetio cvrčanje vatre kad ju je dotaknuo, trenutak bolne vrućine, a onda je vidio da se nastavila vrtjeti iza njega. Zmaj je zagrmio i zamahnuo kandžom prema kugli koja se zavrtjela brže i nastavila zakrivljenom putanjom, ovaj put kraćom od prethodne, zaokrećući Georgeu za leđima i pojavljujući mu se s druge strane, cijelo se vrijeme suprotstavljajući gravitaciji.


51

Kako se kugla počela sve brže i brže vrtjeti oko njega, iz nje je procurio plamen na mjestu gdje ju je bio udario, a tamo gdje je procurio, tamo je plamen i ostajao u zraku, tako da se George odjednom našao u središtu rastućeg plamenog stošca. I ubrzo nije mogao vidjeti ništa od Londona iza plamena, ostavši sam, zarobljen u vatrenom tornadu koji mu je šibao odjeću i pržio kosu, i zvučao kao brzi vlak krcat vrištećih' ljudi stoje tutnjao uokolo njega. A onda je, ne znajući što drugo, prekrio uši rukama, zatvorio oči i dodao vlastiti vrisak rastućem crescendu. Okrenuta naglavce s druge strane ceste, iza zida od ljubičastog plamena, Edie je otvorila oči. Bila je prignječena Topnikovim pogrbljenim tijelom pout žrtve u automobilskoj nesreći. Topniku je šljem odletio s glave i ljuljao se okrenut naopačke malo dalje niz pločnik, poput kakve crne zdjele. Malo se pomakla i vidjela da mu je lice bilo priljubljeno uz beton. Pokušavala se izmigoljiti. On je okrenuo glavu i pogledao u nju. Prestala se micati. »Jesi vidjela što ja napravio? Dječak?« iz njegova je bolnog izraza lica isijavalo nešto nalik čuđenju. Zatresla je glavom. »Bio je gotov. Stvor je ispljunuo posebnu vatrenu kuglu za njega - koja ga je trebala dokrajčiti, a on je« - lecnuo se -»nešto učinio. Ne znam što, ali ju je nekako uspio izbjeći.« »Jesi ti OK?« »Jesam.« Nije zvučao uvjerljivo. Još je manje tako izgledao, dok je bolno dizao glavu s tla i počeo ustajati kako biju oslobodio. Čim se osovila na noge, vidjela je što se promijenilo. Plamena gradska vrata nestajala su u trzajima, poput svijeće kad se gasi. Svaje vatra sad bila koncentrirana na kovitlac što se vrtio uokolo sitne figure koju je prepoznala kao Georgea. A ispred gorućeg stošca stajao je bijeli zmaj kandža uzdignutih prema nebu, kojima je nekako kontrolirao i oblikovao vatru, štita prebačena preko ramena s krvavo crvenim križem uprtim prema njima na suprotnoj strani ceste. Okrenula se prema Topniku koji se teturavo podizao na noge. Zveckajuća grupica pripadnika Hare Krishne protrčala je između njih, pjevušeći, smiješeći se i udarajući defovima, uopće ne primjećujući vatreni stožac, Topnika ili Edie. Uprla je prstom u Georgea. »Možeš li ga spasiti?« »Mogu.« Još uvijek nije zvučao uvjerljivo. Jedno mu je rame nekako nisko visjelo i bilo nepokretno, a još se dimilo na mjestu na kojem gaje zmaj opržio. Lecnuo se dokje navlačio kabanicu preko jednog ramena i petljao po zveckavim uzdama što su visjele s njega. »Ranjen si!« viknula je Edie, zvučeći neobično izdanom, nekako ne želeći vjerovati daje takvo što bilo moguće. »Da«, procijedio je on, ovoga puta uvjerljivo. »Pomozi mi da skinem ove proklete lance sa sebe...« Vidjela je da mu samo jedna ruka zapravo funkcionira. Bez razmišljanja, uspela mu se na koljeno i posegnula rukom ispod nabora kabanice, iznenađena što seje ono stoje izgledalo kao metal micalo i bilo podatno kao tekstil. Povukla je lance. »Što ćeš ti - ?« »Prestani pričati. Previše pričaš. Slušaj.« Bila je mislila ispaliti odgovor, ali onda mu je vidjela izraz lica. Bio je bolan, ali nije ju ljutito promatrao. Na trenutak je čak bio ljubazan. »On mora stići do Crnog Fratra. Fratar se nalazi napubu na jednom kraju Mosta crnih fratara.« Ona je zurila u plameni stožac preko ceste. »Ti ćeš ga tamo odvesti -« »Ne. Neću. Ja ne znam ni hoće li ovo djelovati, ali bude li djelovalo, ja ga neću moći odvesti, ali ti hoćeš. Problem će vam biti zmajevi.«


52

»Zar ih ima još?« »Postoji po jedan u svakoj ulici koja vodi u City. A problem -jedan od problema s Crnim Fratrom jest taj da se nalazi u Cityju. Tako da ne možete do njega doći ulicama -« »Možemo podzemnom željeznicom -« Zgrabio ju je za nadlakticu. »Ne. Ne znam tko je ili stoje on, ali ako je onaj ili ono što mislim da bi mogao biti, jedino što je za njega opasnije od kretanja po zemlji, jest kretanje pod njom. Nikad, nikad ne idite podzemljem, shvaćaš? Ja sam ga jednom odveo u podzemnu garažu i izvukli smo se iz nje pukom srećom i čistim neznanjem, ali nemoj ponoviti moju grešku!« Edie je kimnula glavom. »Znači, ako ne možemo ići ulicama...« On joj je uzeo lance iz ruke i omotao ih oko svoje zdrave šake, pogleda uprtog u vatru i zmaja dok je govorio. »Ovdje je postojao put i prije ovih ulica. Bio je to vodeni put, krenite njime. Ništa vam neće puno pomoći ako se namjerite na mrljavca, ali sablasno i zlo uvijek se bojalo dviju stvari: hladnog željeza i tekuće vode. Stoga, ne krećite se zemljanim putem. I još jedna stvar -« Edieje upirala prstom preko ceste, zmaj je spustio kandže. Izbacio je jednu kandžu kao nož i nježno njome prorezao otvor u vatrenom stošcu. Nakratko su ugledali Georgea kako stoji usred vatre, a onda je zmaj zakoračio unutar vatrenog zida, a otvor se zatvorio za njim. George je osjetio provalu hladnog zraka unutar stošca i otvorio oči. I naravno, nakon stoje to učinio, poželio je da ipak nije, jer sad se zmaj nadvijao nad njim - onda je poželio za-vrištati, ali nije više imao snage za to, pa je zatvorio usta, stisnuo zube i sve je vrištanje odjednom prestalo i ostao je sam sa zmajem u ovoj spirali plamena. Pogledavši gore, ugledao je njegovu bijelu glavu ocrtanu u krugu tamnog neba na vrhu stošca. A iza te glave ugledao je treperava svjetla aviona u letu iznad Londona, i onda je zbog činjenice da su još uvijek postojali avioni puni ljudi kojima se govorilo da vežu pojaseve, i koji su jeli avionsku hranu s onih sićušnih pladnjeva, zatresao glavom u čudu. Zmaj je zatresao glavom oponašajući njegov pokret. George je opet zatresao glavom da vidi je li ga zmaj zbilja oponašao. Zmaj je učinio isto. Georgeje odjednom shvatio da se smije, odnosno dijelom smije, a dijelom plače. I dok se gušio i šmrcao, zmaj je činio isto, bešumno oponašajući njegove pokrete. Georgeje pogledao u prijateljsko treperavo svjetlo aviona koje je nestajalo iz onog kruga normalnosti iznad njega, i uporno se pokušavao probuditi. Nije u tome uspio, pa se opet naljutio. »Ti nisi stvaran!« ispljunuo je prema zmaju koji gaje pažljivo promatrao. Upro je prstom u nebo. »To je stvarno, to je avion i stvaranje i znanost je stvarna i mlazni motori i loša hrana i sol i papar u malim vrećicama i sigurnosni pojasevi i loši filmovi iz kojih su izrezani svi cool dijelovi i tvrdi bomboni koje dobiješ pri slijetanju i pucketanje u ušima usprkos tome i sve je u vezi s tim stvarno, a NE TI!« Zmajev se pogled promijenio i on je zagrmio nešto stoje mogla biti tek škripa bez riječi, ali je zazvučalo pomalo kao vruće metalno grlo koje pokušava vikati. »STVARRRAN - « Zvuk se odbijao uokolo Georgea a on je ustuknuo dok je gledao u stvorova usta i vidio plamen u dnu grla iza jezika s plosnatim zašiljenim vrškom, nalik malom plamičku u bojleru spremnom zapaliti požar što je rastao unutar zmajevih prsa. »NISI STVARAN!« povikao je George i pljunuo - budući daje pljuvanje bilo jedina stvar koju je mogao učiniti u lice neizbježnom. Slina je zacvrčala i automatski isparila sa zmajevih prsa. Zaklonio se rukom kako bi se zaštitio od vrućine.


53

A zmaj je izbacio kandžu kao nož, jednim naglim zmijoli-kim pokretom, i zarezao njome njegovu ispruženu ruku tolikom brzinom daju George jednostavno nije uspio izbjeći. George nikada nije osjetio takvu bol. Alije zamišljao takvu bol. Bilo je to kao daje svu onu kostolomnu, rukolomnu bol koju je bio očekivao, ali nekim čudom nije osjetio kad je otkinuo glavu majušnog zmaja s Prirodoslovnog muzeja, osjetio sad, samo tisuću puta snažniju. Tijelo mu se zgrčilo od boli, potpuno izvan njegove kontrole, dok je svijao ranjenu ruku. Usta su mu se širila sve više i više, a vratne tetive napele kao užad, ali nije ispustio ni zvuka. Bila je to bol presnažna za vrištanje. Bilaje to bol toliko snažna daje naglo postala tupa i udaljena, kao da se događala nekom drugom, a kako mu se pogled počeo zamračivati, tako ju je dočekao kao prijateljicu iako je znao da ne bi smio. A tamo gdje je do maloprije osjećao strah i bijes, sad je osjećao više tuge no stoje mislio da je postojalo u njegovu životu, a srce mu je usporilo i stislo se, usahlo pod nepodnošljivom težinom te tuge. Osjetio je kako je zmaj zakoračio nada nj, a posljednja stvar koju je vidio, u sve manjem središtu svog vidnog polja, budući da se njegov mozak bio usredotočio na samoočuvanje i počeo mu gasiti vid, bila je tama stoje provalila kroza zid od vatre. I onaj posljednji dio Georgea koji je bio George, a ne tek bol i tuga, pomislio je kako je prepoznao oblik te tame i poželio da se može sjetiti zastoje nosio šljem. Topnik je provalio kroz plameni zid i našao se na zmajevim leđima. Prije no što se zmaj uspio okrenuti kako bi ga zbacio, uspentrao se stoje više mogao koristeći se njegovom kičmom kao ljestvama, a čavlima su mu potkovane čizme iskrile dok se uspinjao uza zmaja, koji je bio dvostruko viši od njega. Zmaj se okrenuo uz trzaj i zagrmio. Dječak pred njim srušio se na tlo u nepomičnu masu. Topnik je zamahnuo svojom zdravom rukom uspjevši zauzdati zmaja upravo u trenutku kad je napuhnuo vrat i bio ga spreman odbaciti jednom bujicom plamena. »E nećeš!« Uz bolnu je grimasu snažno povukao lanac uspjevši ga omotati oko zmajevih usta. Kad je shvatio što se događa, zmaj je pokušao zavući kandžu pod lanac kako bi ga strgnuo sa sebe, ali ga je Topnik povukao još snažnije zarobivši tako kandžu pod zmajevom čeljusti i zatvorivši mu usta čvrstim stezanjem. Zmaj je nespretno mlatarao u pravcu čovjeka na svojim leđima, i sad je bio njegov red da se bori i pokuša ga zbaciti. Lupao je krilima po Topniku, ali on se i dalje održavao na njemu kao rodeo jahač koji pokušava pripitomiti konja. Stegnuo mu je ramena stiskom koljena, čvrsto pridržavajući uzde. Oštre ljuske pod njegovim nogama počele su se izdizati kako je rastao pritisak plamena, kao u bojlera koji se sprema eksplodirati. Zmaj se počeo kostriješiti poput diko-braza, ljuskama što su se izdizale po cijelom tijelu. Sve se snažnije tresao. Topnik se naginjao sve više unatrag držeći lance u rukama, vukući zmaja unatrag, kao da nateže luk. Stoje bila pogreška. Zato jer se nagnuo toliko unatrag da mu je zmaj uspio omotati rep oko vrata i počeo ga tako povlačiti u različitim pravcima, pokušavajući ga rastrgati. Vidio je sitnu figuru kako je protrčala između zmajevih nogu i kleknula nad Georgea. Onda je zmaj zateturao nekoliko koraka unazad, i više ih nije mogao vidjeti. Zmajeva strategija povlačenja Topnika unatrag vlastitim repom na kraju se pokazala lošom jer je, naravno, pokušavajući zadaviti Topnika dodavao snagu njegovu povlačenju brnjice, a imao je očajničku potrebu otvoriti usta i smanjiti pritisak progutanog plamena. Srušili su se na tlo i nastavili boriti. Topnikov je stisak popustio na trenutak. Između stisnutih znmajevih usta izletjelo je nekoliko iskri. Jedna se od karika u lancu rastopila sjedne strane - O karike postalo je C, a rupa je postajala sve širom dok se zmaj borio kako bi otvorio usta, usmjeravajući glavu u pravcu djece. Topnikje ugledao okrugli metalni poklopac kanalizacij-skog otvora na cesti pokraj sebe. Zabio je dva prsta u rupe na njemu i istrgnuo ga iz asfalta.


54

»E nećeš, prokleta zmijurino!« Onda je odvukao zmajevu glavu iz pravca djece i ugurao ju u otvor. Metal je zagrebao o metal dok su se njih dvojica hrvali, a onda se začulo snažno PING, kada je ona karika od C postala I, a oslobođeni plamen suknuo iz zmaja u nekontroliranom mlazu čiste vatre, ravno u kanalizacijsku cijev ispod razine ceste. Topnik je osjetio udarac vrućine iz otvora, koji mu je ope-kao lice. Pod cestom, mlaz je plamena napunio kanalizacijsku cijev i nastavio putovati glavnim odvodom, prelijevajući se postra-nično, gore i dolje cijevima i odvodima. Putovao je kao val pritiska pred eksplozijom, bujajući i pronalazeći nove putove u koje će provaliti i prostorije u koje će se proširiti. Na površini, još uvijek se boreći kako bi zmajevu glavu zadržao pod zemljom, Topnik je imao pogled na napredak vatre. Plamen je sada sukljao iz svih otvora u svim pokrajnjim ulicama koje je mogao vidjeti, a stotinu metara dalje niz cestu još je jedan poklopac izletio uvis u gejziru vatre. Prednji kotači jurećeg kamiona upali su u rupu pa poskočili iz nje, zbog čega je vozač prosuo vrećicu čipsa po sebi. A onda je, s metalnim odjekom, poklopac sletio na kamion. Topnik se okrenuo da vidi gdje su George i Edie. Nije ih više bilo.

JEDNORUK

George je već bio hodao kad se zapravo osvijestio. Edie ga je vukla, gurnuvši mu svoje rame pod pazuh i omotavši mu ruku oko struka, teturajući niz uličicu koja ih je udaljavala od gradskih svjetala. Bio je svjestan činjenice da mu je ona nešto govorila, ali mu je odjek vrištanja još uvijek zvonio u ušima praćen snažnim pozadinskim bubnjanjem koje je prepoznao kao otkucaje svog srca. Osjetio je i kako mu ozlijeđena ruka pulsira u ritmu srca, u boli stoje dopirala do kosti i bila prejaka da bi više bila oštra, već je jednostavno postala tupa, istovremeno i prevruća i prehladna. Pokušavao je pogledati u šaku na kraju ruke koju je Edie prebacila preko svog ramena. Ona je zatresla glavom i izgovorila nešto što nije mogao čuti. Odjednom gaje panika udarila ravno u želudac. Možda mu je ruka bila nepopravljivo izrezana. Možda? Sigurno. Zmaj ju je izrezao svojom užarenom kandžom-bodežom. Bio je sigurno osakaćen, ona gaje pokušavala spriječiti da to vidi. Pokušao je izvući ruku, okretao glavom, pokušao vidjeti, pokušao zastati - ali ona je uporno nastavljala hodati, pa su se sapleli jedno o drugo i bolno udarili u masi koljena i lakata o mokri beton. Kako mu je bol od udarca prostrujala nogom, odjeci vrištanja utihnuli su u njegovoj glavi ustupivši mjesto gradskoj buci i ponovno je čuo. »... rekao da si budala - AUUU!« jauknula je Edie udarivši u mokri beton. »Zašto?« Georgeje osjetio sluz na tlu pod sobom i shvatio daje to -da to mora biti - njegova krv. Ne može ti ruka biti izrezana bez puno krvi, pomislio je. Odigrao je dovoljno kompjutorskih igara da to zna. Mučnina u trbuhu se pojačavala dok je promatrao svoju zdravu ruku. Nije bila krv. Bila je to samo gradska prljavština smočena kišom. Oslobodio je svoju ranjenu ruku od Edie, i dokje to radio znao je da se radi o lažnoj nadi - ovom nedostatku krvi -zato jer je zmajeva kandža bila užarena pa je, naravno, izreza-la njegovu ruku i istovremeno zapečatila sve rane. Pridigao se uza zid i teškom mukom odlučio pogledati pul-sirajuću bol u ruci.


55

Bio je šokiran onim stoje vidio i počeo se tresti. Stisnuo je šake ne bi li zaustavio drhtanje. Šake, jer imao je šake - obje, zdrave. Ruka je još uvijek bila tamo gdje je trebala biti. Otvarao ju je i zatvarao u nevjerici. Stoje više njome micao, to je više boljela. Ali, nije ju mogao prestati micati, jer je mogao; jer je, usprkos svemu, još uvijek bila tamo, na kraju njegove podlaktice, i nije bilo ni rane ni krvi, i na jedan veličanstveni trenutak prestao je brinuti o tome što budućnost donosi, jer, što god to bilo, on, George, biti će se u stanju uhvatiti s tim ukoštac s obje svoje ruke. Gotovo se nasmijao, a onda se zbilja nasmijao, a potom se nije mogao prestati smijati, pa gaje i to počelo boljeti. »Stoje tako smiješno? Moramo nastaviti hodati.« Edie je ustala na drugoj strani uličice i pokušala očistiti prljavštinu sa svojih koljena. Onje ispružio svoje šake kao da su bile poanta najsmješnije šale na svijetu. A onda se prestao smijati. Edie mu je buljila u ruku i prešla na njegovu stranu uličice kao da ju je, protiv njezine volje, privuklo ono stoje vidjela. A i onje pobliže pogledao i primijetio stoje dotad propuštao, jer je bio toliko sretan što su mu obje ruke čitave da ih je samo stiskao i zurio u dlanove, a nije dovoljno pažljivo pogledao nadlanicu one ruke koju je zmaj zarezao. Na nadlanici te ruke nalazio se crveni i ljubičasti znak, pulsirajući ožiljak, utisnut u kožu, urezan i istovremeno zapečen u plamenim cik-cak rezovima, a izgledao je ovako: Edieje zatresla glavom. »Ovo nije dobro.« Gurnuo je ruku u džep. Činilo mu se daje to bila ispravna odluka, sakriti ju. Ruka je pronašla grudu plastelina i počela ga gnječiti palcem i kažiprstom. »Zmaj me porezao.« Na njezinu licu nije bilo nikakvih emocija. Bilo je jednako bezizražajno kao da su joj ljudi svakog dana govorili da su ih zmajevi porezali. Čim je izgovorio te riječi, George se opet počeo smijati. Ponovio je svoje riječi, samo da čuje koliko su poremećeno zvučale. »Zmaj me porezao!« Gledala je kako je ustao, obrisao suze i odteturao niz uličicu u pravcu rijeke. »Kud ćeš?« Zaustavio se na rubu pločnika, gledajući u crveno-plavi znak podzemne željeznice koji je sjajio ocrtan o tamni odsjaj Temze kroz promet na Embankmentu. »Kući.« Ona je stala pred njega. »Ne možeš.« »Samo me gledaj.« »Ne možemo pobjeći kući. Ne od svega ovoga.« »Ja mogu.« Čekao je rupu u prometu. »Ne možemo se tek tako pretvarati da se ovo ne događa, moraš otići do Crnog Fratra -« »Ti otiđi Crnom Fratru. Ja idem kući.« Edie je bijesno udarila nogom o pločnik, u očaju. George nije mislio da su postojali ljudi koji su to zbilja radili, ali ona je to upravo bila učinila. A onda i ponovila. Po izgledu njezinog lica dalo se zaključiti da nije baš djelovalo. Izgledala je kao da će eksplodirati. »Slušaj budalo, mi -« »Hej, ti si rekla da ne postojimo 'mi'! Ja se slažem, u pravu si, OK? Ja jednostavno ne želim više u ovom sudjelovati!« Mahnuo je rukom u pravcu taksija koji je od stanice podzemne željeznice Temple kretao preko ceste. Vozač gaje vidio, mahnuo, pokazao mu rukom da će se okrenuti i čekao rupu u prometu. Nešto je proletjelo između Georgea i ulične lampe i on se lecnuo, ali kad je pogledao gore, vidio je samo veliku crnu pticu, a ne zmaja ili išta drugo napravljeno od kamena ili metala, pa je odahnuo. Edie je bila očajna. On se osjećao krivim ali nije znao zašto, a i ako jest, nije želio znati. Osjećao je kako će mu se mozak ionako rastopiti, a bol u ruci se opet budila.


56

»Jednostavno prestajem s ovim. Jednostavno idem kući. I jednostavno ću odspavati i onda ću se jednostavno probuditi sutra, a ovo će - ovo će jednostavno biti... gotovo.« »A stoje sa mnom?« »Ne znam. I ti bi isto trebala poći kući. Svi bi trebali poći kući i ovo bi trebalo prestati.« »Neće.« »Ne možeš to znati.« Isturila je bradu. Ulično je svjetlo sjajilo u njezinim očima. Crna je ptica sletjela pokraj njezinih nogu, i izvukla sredinu odbačenog hamburgera iz šarenog papira. Edie je duboko udahnula. »Znam. Nikada ne prestaje.« »Ne znaš. Ne možeš to znati. Ti si samo - samo dijete!« Taksije uhvatio rupu u prometu, napravio zaokret i parkirao tik do njih. Stavila mu je ruku na rame. »I ti si. Ne možeš ići kući, George. Žao mije, ali stvarno ne možeš. Topnik je rekao -« On je prošao pored nje do vozačeva prozora dok ih je ptica skakućući pratila. Ostavilaje hamburger nepojedenim. Georgeje otresao Edienu ruku s ramena i nagnuo se u taksi. » Trg Sv. Georgea br. 37, molim vas.« »Nema problema sinko, upadaj.« Edieje ispružila ruku da ga uhvati, ali crnaje ptica izabrala upravo taj trenutak da uzleti u prostor između njih dvoje mašući crnim krilima, Edieje uzmakla i u tom je trenutku George uskočio u taksi. Onaje ispružila ruku preko zračnog prostora medu njima. »Gle. Nemoj to raditi - opasno je -« »Žao mije.« Zatvorio je vrata. Prozor je bio otvoren. Kao i Edieina usta. Nije mogla vjerovati da se ovo događa. On je pokušavao nešto reći, nešto što bi mu moglo pomoći da se osjeća bolje zbog ovoga stoje činio. »Sretno.« »Sretno?« Stajala je u mjestu kao pogođena. George ju je gledao i pokušao reći nešto bolje, ali taksije krenuo i nije se sjetio nikakvih riječi, pa je samo slegnuo ramenima i napola podi-gnuo ruku kako bi joj mahnuo. Pogledima su fiksirali jedno drugo sve dok taksi nije skrenuo na Embankment i George ju više nije mogao vidjeti. Duboko je udahnuo. Pa onda još jednom. Onda se skutrio oko boli u ruci, ruci koju je još uvijek držao duboko zakopanom u džepu kaputa, i zavalio se u kut sjedala zatvorenih očiju. Naravno, da se osvrnuo unatrag, bio bi vidio pticu kako lijeno leti za taksijem dok se nad njim nije nadvila velika tamna masa mosta Waterloo, nakon čega je ptica skrenula prema sjeveru, pored snažno osvijetljenog klasičnog stupovlja dugačke zgrade sjedne strane mosta, u smjeru stanice St. Pancras. Edie je obrisala oči. Zavukla ruku u džep. Staklo je još uvijek bilo tamo. Samo je reflektiralo svijetla grada. Nije sjalo nikakvim upozoravajućim unutarnjim svjetlom. Posegnula je potom ispod stakla, dotakla hrpicu kovanica što su zveckale poput šrapnela u dnu džepa. Prebrajala je teže kovanice i stavila ih u jednu ruku, ispustila ostale natrag u džep i izula cipelu. U njoj je bila jedna novčanica. Pažljivo ju je izvukla. Zatvorila je dlan oko novčanice i kovanica dok je gurala stopalo natrag u cipelu, i onda se zaputila prema stanici Temple.


57

HODAČ U KRUGU

Pokraj strmog gotičkog krova stanice St. Pancras i njezine izrazito dekorativne ciglene fasade nalazi se još jedna građevina od crvene cigle. Ove se dvije zgrade razlikuju kao nebo i zemlja. Boja cigle i veličina su sve što im je zajedničko. Dok St. Pancras najprije uvodi pogled u zakrivljenu liniju svoje fasade, a potom ga baca uvis kako bi uživao u njezinim šiljcima i tornjevima, dotle druga građevina zaustavlja pogled na redovima cigle bez prozora, pognuta u obrambenom položaju kao da očekuje napad s ceste pred sobom. Između nje i širokog kolnika Ulice Euston nalazi se otvorena piazza od kamena i cigle koja ne ostavlja toliko dojam mjesta za uživanje koliko bezličnog stratišta goleme ciglene tvrđave koja ga zatvara s dvije strane. Naravno, piazza nije potpuno bezlična. Na njoj se nalazi ogromni kip čovjeka nagnutog nad šestarom kao da mjeri svijet - ili barem onih nekoliko metara pred sobom. A to zapravo i nije tvrđava. To je knjižnica. Britanska nacionalna knjižnica. To se vidi po visokom ulaznom luku i metalnoj rešetki na kojoj u zaleđenoj kaskadi zdepastog fonta tako piše. A nalazi se tu i uleknuti krug. Uleknuti krug obložen je iznutra kamenim klupama. Na najvišem rubu nalaze se grubo zaobljeni kameni blokovi. Pažljivijim promatranjem blokova uočavaju se grubo isklesane ljudske figure koje kao da pokušavaju izaći iz njih. Crna ptica u svom slijetanju nije obraćala pažnju ni na kip ni na kamenje. Međutim, proletjelaje kroz ulazni lukjer nije, naravno, bila tek obična ptica. Radilo se, da budemo precizni, o gavranu, koji je odlučio proletjeti ispod luka zato jer je imao, uz još brojne druge osobine kojima normalni gavranovi nisu bili obdareni, osjećaj za stil. Skrenuo je udesno i preletio uleknuti krug. Hodač je koračao naprijed-natrag po zakrivljenoj klupi, žmireći u dimu što se dizao iz tanke srolane cigarete koju je parkirao u kutu usana. Gavran se zanio u stranu i prema dolje kako bi mu sle.tio na rame. Hodač nije uopće izgledao iznenađen što mu je velika crna ptica sletjela tik do uha. Gavran se primakao bliže. Tiho je počeo kvocati kljunom. Hodač je slušao. »Trg Sv. Georgea kažeš? Pokraj rijeke?« Odlučno se okrenuo. Gavran je uzletio i održavao se u zraku ispred njegove glave, udarajući krilima neprirodno sporo, lijeno se suprotstavljajući svim zakonima gravitacije i nekolicini općih pravila prirode dok je to činio. Hodač je pokazao prema gnijezdištu vodoriga na St. Pancrasu. »Reci joj da ovaj put uspije, bila kiša ili ne - ili će meni odgovarati, tako joj prvog kamena i dlijeta koje gaje raspuklo.« Visoko nad njima, mačka-vodoriga s napuklim krilom i zahrđalom cijevi gledala je kako se gavran diže prema njoj. Stresla se u iščekivanju. Raširila je krila, a kad je pogledala uokolo, vidjela je da su sve druge vodorige bile vrlo zaposlene negledanjem u nju. A ispred zgrade nalik na bunker, jedini je znak daje Hodač ikad bio tamo bio opušak cigarete koji se lagano dimio na ciglenom dnu kamenog kruga. Na drugoj strani Ulice Euston, muškarac koji je hodao niz Ulicu Judd sa slušalicama na ušima odjednom je pomislio kako bi ih trebao skinuti jer neće biti u stanju čuti ako mu se netko odluči prišuljati straga. Ali, brzo se osvrnuvši, nije iza sebe vidio nikog.


58

ODLAZAK KUĆI

George je platio taksistu. Od deset funti koliko mu je dao, dobio je vrlo malo natrag i shvatio daje upravo potrošio novac za užinu za ostatak tjedna. Također je shvatio da ga nije bilo ni najmanje briga. Stigao je kući. Lecnuo se posegnuvši prema ostatku novca ozlijeđenom rukom. »Jesi li dobro, sinko?« pitao je taksist. »Ma, radi se samo o ovome«, rekao je George, ispruživši ruku. Taksist je slegnuo ramenima. Užasnut, George je shvatio da čovjek nije mogao vidjeti ožiljak na njegovoj ruci. »Izgleda OK. Uganuo sije ili nešto?« George je kimnuo glavom. Naravno da čovjek nije mogao vidjeti ožiljak. Nije bilo ožiljka, ne u stvarnom svijetu. Ovo je, nekako, na neki način koji nije razumio, sve bilo u njegovoj glavi. Samo je poželio da mu ruka više ne bude na mjestu na kojem se nalazila i sva bol. »Da. Uganuće.« »Tigrova mast«, savjetovao je taksist. »Reci mami da ti nabavi Tigrovu mast. Pomaže svaki put. 'Noć.« George je zakoračio unatrag dok je taksi odlazio, i pogledao uvis, u moderni stambeni blok utisnut u niz starijih zgrada poput nepozvana gosta na zabavi. Utipkao je broj u sigurnosnu elektronsku bravu na ulaznim vratima i zaputio se kroz sivo predvorje prema liftu. Ušao je u njega i stisnuo najviše dugme. Nakon što su se vrata klizeći zatvorila, osjetio je kako se nešto u njemu opustilo i shvatio da se osjeća neobično, a shvatio je i daje ta neobičnost bio osjećaj sigurnosti. Gurnuo je ruku u džep hlača i izvukao ključeve od stana. Mali brončani avion, Spitfire, visio je s njih kao privjesak. Napravio gaje njegov tata. Obojica su obožavala izrađivati plastične modele, ali ih je George stalno uništavao u svojim kasnijim igrama s njima. Tata mu je zato napravio ovaj »neuništivi« model za deseti rođendan. Odlučio je prestati razmišljati o tati, pa je prestao gledati u avion. Umjesto toga, držao gaje u ruci i nestrpljivo lupkao elegantnim zamahom njegova krila po metalnom zidu. Lift je najavio posljednji kat rječima »najviši stan«, tonom koji se Georgeu oduvijek činio pomalo hvalisavim. Vrata su se uz uzdah otvorila i George je prešao uski hodnik i otključao vrata svoga stana. »Hej, mama«, rekao je ušavši. Sva su svjetla bila pogašena, osim onog u majčinoj sobi. Prešao je hodnik i pogledao unutra. Na bijelom je tepihu stajao bijeli krevet. Bijeli zastori nisu propuštali noć unutra. Bijela vrata ormara na bijelom zidu bila su lagano otvorena. Izuzev ovog detalja ništa nije ometalo mirni nedostatak boje, osim fotografije na noćnom ormariću njegove majke - fotografije kojaje prikazivala nju, u elegantnoj crno-bijeloj tehnici, naravno. George je prišao ormaru, provirio unutra. Ugledao je prazninu na mjestu na kojem je obično bio parkiran kovčeg, i shvatio da mu majke nema doma. Ugasio je lampu i otišao u kuhinju, znajući što će pronaći na mikrovalnoj, znajući to tako dobro da se nije čak potrudio ni svjetlo upaliti. Odlijepio je poruku i otvorio vrata hladnjaka. U plavičastom svjetlu koje je dopiralo iz njega, pročitao je poznate riječi. Audicije su često ulijetale njegovoj mami. Kay je bila prijateljica koja je živjela stan ispod - još jedna glumica. Zapravo, Kay je bila razlog zbog kojeg se njegova mama uselila u ovaj stan nakon razvoda. Kay je bila stara prijateljica, i navodno dobra u »paženju«, kako je njegova mama nazivala babysitting. Kay zapravo nije toliko voljela paziti koliko je to njegova mama mislila, ali je njegova majka bila dobra u koncentriranju na ono što je mislila ona, a ne


59

drugi, pa je Kay bila zadužena paziti na Georgea češće no stoje to ijedno od njih željelo. Prednost je bila u tome stoje ostavljala Georgea na miru, a ni on nije njoj puno smetao. Zapravo, on bi ostao u svom stanu, o ona je - ovo je bilo ponižavajuće - uključivala baby monitor koji je spajao dva stana. »Blizu smo kao kad bi ti bio na gornjoj etaži moje kuće«, govorila bi Kay, i George je znao daje tako OK i jednostavnije, i da je to značilo da nije morao spavati u njezinoj go-stinjskoj sobi, koju je koristila za jogu a ne za goste. Dobra je stvar bila i što se budila prije njega i dolazila gore kako bi se pobrinula da on pojede nešto prije odlaska u školu, to je morao priznati. On nije bio ono stoje njegova mama nazivala djetetom bez ikakva nadzora. Poput većine stvari, međutim, to gaje samo podsjećalo na vremena kad je imao druge stvari. Poput tate i vrta i zeca, i nije bilo potrebe da ga paze susjedi kad bi mamu karijera odvukla od kuće. Digao je telefonsku slušalicu. Nakon šokantnog dana, upa-danje u svakodnevnu rutinu bilo je OK. Više nego OK. Bilo je smirujuće. Nazvat će Kay, javiti joj daje stigao kući, daje OK; ona će ga pitati hoće li sići dolje na užinu; on će zahvaliti i odbiti, a onda će moći biti sam do sutra kad će sunce opet izaći i započet će novi dan i život će opet biti kakav je i bio. »Bok, Kay.« »Hej G, čula sam te kad si ušao u stan. Jesi OK?« Odjednom joj je poželio reći da nije, poželiojoj je sve reći, o boli u ruci, o noćnoj mori koju je upravo proživio... »Dobro sam.« Riječi su izašle same od sebe. Nema veze; ona će pitati želi li sići dolje i onda će joj sve ispričati... »Super, dragi. Slušaj, lupaj o pod ako ti išta zatreba. Dolaze mi gosti na večeru, ali pokušat ćemo te ne držati budnim svojim otužnim sredovječnim plesanjem, OK?« »OK«, slagao je on. »Ispekla sam ljetni kolač s voćem. Sačuvat ću ti krišku za doručak. Mama ti je ostavila nešto za večeru, zar ne?« »Je.« »Lijepo spavaj, nemoj predugo gledati TV, spusti se dolje ako te uhvati strah, OK? Uvijek možeš prespavati u sobi za jogu - prilično je udobna.« Nije bila. Ovo je jednostavno bio dio rituala. »Bit ću dobro. Hvala ti.« »'Noć, frajeru.« »'Noć.« Primijetio je da na telefonu svijetli lampica za poruke. Preslušao je poruku, u slučaju daje bila mama. Bio je to Killin-beck, koji je objašnjavao kako je George napustio školski izlet molio njegovu mamu da ga nazove danas u slučaju da se George ne pojavi do navečer, ili sutra, u slučaju da se pojavi, kako bi popričali o ozbiljnosti njegovog - Izbrisao je poruku. Vratio se do hladnjaka, otvorio ga i neko vrijeme zurio u njegovu unutrašnjost. Onda je izvadio maslac od kikirikija i marmeladu, i uzeo malo kruha iz bijele kutije za kruh na bijeloj kuhinjskoj radnoj plohi, i od malo crnog kruha napravio sendvič. Potom je uzeo malo mlijeka i učinio ga smeđim s malo kakao praha, a onda je ponio sendvič i čokoladno mlijeko u svoju sobu, preko bijelog tepiha, pored brončanog poprsja njegove majke smještenog u središte dnevnog boravka kraj velikog tamnog prozora i balkona. Upalio je svjetlo i zastao na pragu. Njegova je soba bila kaos boja. Bila je kaos svega. Izgledala je kao da su kroz nju nabrzaka prošli provalnici. Naravno da nisu, ona je jednostavno tako izgledala većinu vremena. Na zidovima §u bile police, a na njima njegove igračke i modeli - oni koje je napravio on i oni koje je napravio njegov tata, i oni koje su napravili zajedno: mali vojnici i goblini i orci i vitezovi i svemirski marinci i vojske kostura i aviončići Spitfire i Tiger Moth i Totori* - a na najvišim su policama bile odrasle stvari koje je


60

napravio njegov tata, stvari iz njegova ateljea, odljevi, modeli u glini i izmišljene životinje koje je izrađivao za Georgea kad je ovaj zbilja još bio maleni dječačić. Tu su čak bili i mali portreti Georgea u različitim uzrastima, brzo izrađene »glinene skice« kako ih je nazivao njegov tata. Sve su bile tamo gdje su i trebale biti, u njegovoj sobi, na najvišim policama, gdje im se ništa, ni loše ni dobro nije moglo dogoditi, sad kad tatinog ateljea više nije bilo. Vratio se u majčinu sobu, žvačući svoj sendvič. Pokupio je bežični telefon s njezina noćnog ormarića i zavukao se u ormar, skutrivši se u uskom prostoru u kojem je obično živio * Totoro je šumski duh, lik iz japanskog animiranog filma Moj susjed Totoro redatelja i scenarista Havaoa Mivazakija (nap. prev.). kovčeg. Ovo je započeo raditi vrlo davno. Mora daje bio primijetio kako je jednake veličine kao i ta rupa u obliku kovčega tijekom neke ranije mamine odsutnosti. Valjda mu se sviđao miris mamine odjeće iznad glave, jer gaje valjda podsjećao na nju. Sad je mirisalo samo na kemijsku čistionicu. Ipak, još se uvijek nekako volio začahuriti u sigurnost tog prostora, ali je i znao da bi mu bilo zbilja zbilja neugodno da ga mama uhvati kako se skriva u dnu njezina ormara. Kao što je jednom rekla, »marmelada iArmani ne idu zajedno«. Zurio je u bijelu sobu žvačući svoj sendvič. Osjećao se smirenijim, ali gaje ruka još uvijek boljela. Odlučio je da će uzeti jedan od maminih Aspirina nakon što završi s jelom. Ukucao je broj. Telefon je zvonio i zvonio, i upravo u trenutku kada seje trebala uključiti telefonska sekretarica, javila se njegova majka. »MIGUEL?« Vikala je. Čuo je buku zabave ili kafića u pozadini, kuckanje čaša, čavrljanje i smijeh ljudi, bubnjanje muzike. Nije imao pojma tko je Miguel. Glasovi u pozadini nisu zvučali engleski. »Bok, mama.« Mogao je čuti mijenjanje brzina u njezinoj glavi. »G! Dušo, mislila sam daje Miguel. U Madridu sam. Radi se o trileru. Baš ono što ti najviše voliš!« Pretpostavio je da se triler odnosio na audiciju, a ne na Madrid. Stvar je bila u tome da nije baš nešto volio trilere. »G? Jesi OK? Pokušala sam te dobiti. Dobio si moje poruke, dušo?« Veza je postala na trenutak prigušena, ali ne dovoljno daju ne čuje kako govori, »Prestani. Pričam sa sinom.« I kako grleno hihoće. Veza je opet postala jasna i nastavila je. »Znači, OK si s Kay i sa svim, da? A kakav ti je bio dan?« Osjetio je kako mu se sve diže u grudima, sve ludilo i užas, i poželio joj je pričati o tome, poželio je da mu ona kaže što da radi, poželio je da ga ona sasluša i da mu kaže daje sve bio samo san. Poželio je to uz slatko gorku bol koja mu se dizala u grlu u jednom naglom valu. »Znači OK si, dušo?« »Nisam«, odgovorio je on tiho. »Nisam te čula dragi. Tu sam s nekim ljudima. Znači, OK si?« Ceznuoje dajoj sve ispriča i da mu ona onda sve to objasni, sve popravi, učini da prestane boljeti. Ceznuo je da ga ona bude u stanju čuti. »Dobro sam.« »Super. Volim te.« »Da.« Spustio je slušalicu i zagrizao u svoj sendvič. Nije bilo važno stoje on želio. Ništa od toga ona nije bila u stanju učiniti. To je bio jedan od mnogih razloga zbog kojih je bio odlučio postati usamljenikom, prestati se oslanjati na ljude kako te ne bi mogli iznevjeriti. Ta gaje misao jako umarala, ali je još jednom shvatio daje to bio ispravan put.


61

Zatvorioje oči. Sendvič je ljepljivo skliznuo na pod. Trenutak kasnije i čaša je pala na tepih i tamo stvorila malu smeđu mrlju u obliku Madagaskara. George ništa od ovoga nije primijetio. Njegov se um zatvorio kako bi mu se mozak mogao pokušati posložiti u normalno stanje.

VUK U NOĆI

Hodač, začudo, nije hodao. Stajao je u otvorenom stražnjem dijelu autobusa Routemaster*, pridržavajući se za rukohvat. Kosa mu je vijorila ispod kapuljače u zračnoj struji. Gavran mu je letio u visini glave, nekoliko metara iza, kako ne bi na sebe privlačio pažnju. Kondukter gaje zatražio kartu. A onda mu zahvalio, iako ju Hodač nije pokazao. Kondukter se počeo penjati na gornji nivo autobusa, mr-šteći se kao daje nešto zaboravio reći. Okrenuo se. »O, hm, molim vas uđite unutra gospodine. Opasno je...« Hodač ga nije pogledao. »Neću te ozlijediti.« Kondukter je kimnuo glavom, kao da je sve imalo savršenog smisla. »OK.« Kondukter je nestao uz stepenice, nesiguran zašto se osjećao pomalo čudno, kao da mu je laknulo, ali ono o čemu više nije razmišljao bio je Hodač. Zato jer je Hodač bio u stanju biti zaboravljen jednako lako kao stoje bio u stanju biti nevidljiv. Zato je mogao hodati toliko dugo bez da ljudi primijete daje uvijek prisutan, uvijek u hodu, uvijek više ili manje isti Tradicionalni model londonskog crvenog autobusa na kat, otvorenog stražnjeg dijela (nap. prev.). kakav je bio kad su oni bili djeca. Ili kad su djedovi njihovih djedova bili djeca, zapravo. Gavranu je dosadilo usporedno letenje, pa je sletio Hodaču na rame. Zaklonio je glavu od zračne struje. Naposlijet-ku, razmišljao je, nije imalo smisla umarati se u pokušaju da bude neupadljiv, kad je Hodač to mogao biti za njih oboje. Hodač je pogledao u ime ulice na kutu zgrade pored koje su se vozili. »Ulica Lupus. Od latinskog lupus - vuk, nema sumnje. Još malo.« Budući da Gavran nije reagirao, bilo je teško zaključiti je li bio zainteresiran za ovu činjenicu. Zapravo, nije bio. Još stariji od Hodača, iz njegove perspektive, latinski je bio tek još jedan od ovih pomodnih, danas-tu-sutra-tko-zna-gdje modernih jezika koji uhvate korijenje na neko vrijeme, a onda izumru.

NEZVANI GOST

Zvonjava na vratima probudila je Georgea, ponajprije zato jer je bila glasna, a potom i zato jer nije prestajala. Digao se na noge, ugazio u mokru kartu Madagaskara i pritisnuo dugme interkoma. Budući daje to bila ta vrsta stana s tom vrstom interkoma, na ekranu se pojavila mutna crno-bijela slika ulaza u zgradu. Edieino je lice ispunilo kadar. Zurila je u kameru, ustiju skupljenih u jednu odlučnu crtu. »Hej, prestani s tim!« Skinula je prst sa zvona. »Kako si... « »Umukni«, prosiktala je ona. Podigla je pogled i nestala iz kadra. Kad se opet pojavila šaptala je. »Imaš li stražnji ulaz?« Georgeje osjećao mučninu. Ruka gaje boljela. A započinjala je i glavobolja. »Čekaj malo, kako si me našla?« »Dao si taksistu svoju adresu, čula sam te. A sad -«


62

On je još uvijek pokušavao pronaći način kako da sebi objasni da ona nije mogla znati gdje je on, kako bi mogao početi vjerovati da uopće nije bila tu, i vratiti se spavati. »Ne, ali kako si znala koje je moje zvono?« TAO Ona je nervozno skakutala. Posegla je rukom u prednji džep svoje jakne i s mukom nešto izvukla. »Lako. Morao je biti najviši stan. Onaj s vodorigom na balkonu.« George je nato podrugljivo frknuo. »Nemamo vodorigu.« Ona je podigla morsko staklo prema kameri. Bilo je tako sjajno daje za sobom ostavljalo svjetlosni trag na ekranu, dok je mahala njime naprijed-nazad. »Vidiš li? Sad imate. Hoda gore-dolje, njuškajući.« George je shvatio da se ispred kuhinje čuje nekakav zvuk. Zvuk koji je dolazio s balkona. Bilo je to više kao neko greba-nje, ali u pozadini je čuo i njuškanje i zviždanje. Utroba mu je opet postala hladna i vodenasta. »Čekaj malo.« Odšuljao se do vrata i provirio u dnevni boravak. Iza brončane biste njegove majke i staklenih kliznih balkonskih vrata, nešto se pomaklo. I kako se to nešto pomaklo, tako se upalilo svjetlo stoje detektiralo pokret na balkonu, ali ovaj se put nije radilo ni o mački ni o provalniku, već o vodorigi mačjeg lica, slomljenog krila i zviždeće cijevi. Njezine prazne vapnenačke oči zurile su u sobu, a kandžama je grebla po staklu u potrazi za nečim. Kretale su se u pravcu kvake. George je potrčao natrag prema interkomu. »Vidim ju.« Edie je pogledala gore i kimnula glavom. Spremila je staklo u džep. »Dakle, budući daje ona na pročelju zgrade, pitala sam se imaš li stražnji izlaz. Oh...« Vidio je kako zuri u staklo. »Što?« »Staklo je promijenilo boju.« Pogledalaje niz cestu, u oba smjera. »Mislim da dolazi i nešto drugo.« Gavran je uletio iza ugla na Trg Sv. Georgea, trenutak prije no što se pojavio Hodač. Ptica je poletjela uvis dok se nije našla gotovo u razini s krovovima. Sletjela je na balkon Geor-geova stana. Vodoriga je još uvijek tražila kvaku. Osjetila je ptičju prisutnost i okrenula se. Ptica joj je uzvratila pogled crnim okom, ne trepćući, a onda zakoračila unatrag s ograde balkona i pala dolje poput kamena. Hodačje stigao do Georgeovih vrata i popeo se na trijem u istom trenutku kad mu je Gavran sletio na rame. Ovo je bila ona vrsta elegantnih detalja kojima se Gavran ponosio. Hodač gaje ignorirao, nagnuo se prema sigurnosnoj bravi i naizgled zurio u nju. Edieje bila negdje nestala. Jedan se mladi par popeo na stubu iza Hodača. Mladić je u ruci držao bocu vina zamotanu u papir. Žena je pritisla zvono i rekla: »Kay? Oprosti što kasnimo!« Vrata su zazujala i njih su troje ušli unutra, iako, da ste pitali mladi par, bili bi se zakleli da su ušli samo njih dvoje. Ušli su u lift i pritisli pretposljednje dugme. Jedina naznaka da su negdje duboko u podsvijesti znali kako su dijelili taj mali prostor s visokim čovjekom kapuljače navučene preko glave, u zelenom kaputu i s pticom na ramenu, bila je činjenica da su prestali razgovarati. I izgledali kao da su se odjednom manje zabavljali nego trenutak ranije. Lift je najavio kat i izašli su van. Hodač ih je promatrao. Dok su se vrata zatvarala pormrmljao je: »Zaboravili ste vino.« Mladić je napravio grimasu u pravcu djevojke. »Zaboravio sam vino!« Ona je pogledala u njegove prazne ruke. »Budalo.«


63

U liftu, dižući se uvis, Hodač je gledao u papirom omotanu bocu u svojim vlastitim rukama. Ubacio ju je u džep dok je lift najavljivao najviši kat. Vrata su se klizno otvorila, i onje izašao na hodnik. Geor-geov stan zjapio je otvoren. Hodač je ostao miran. Slegnuo je ramenom. Gavran je proletio kroz vrata. Većina se ptica uspaniči u letu zatvorenim prostorom. Gavran nije bio jedna od njih. Lebdio je stanom, sporim udarcima krila prkoseći gravitaciji, promatrajući sve: bjelinu glavnih prostorija, nered u Georgeovoj sobi te nedostatak bilo čega što bi zapravo naznačilo Georgeovu prisutnost u stanu. Zastao je na vrhu brončanog portreta koji je zalio tankim mlazom izmeta, te pogledao kroz staklo u vodorigu na balkonu. Zatresao je glavom. Vodoriga je zazviždala kroz zahrđalu cijev u ustima, okrenula se i rastvorivši krila digla u noćno nebo. Gavran je proletio natrag kroz vrata, do mjesta na kojem je Hodač koračao kroz hodnik. »Nestao?« Gavran mu je samo poskočio na rame. Hodač je ušetao u Georgeov stan i zatvorio vrata za sobom. George je izronio iz podzemne garaže sa stražnje strane zgrade gdje ga je Edie već čekala. Pokazala mu je blješteće morsko staklo. »Bjež'mo.« »OK.« I budući da im se oboma činilo kako je to bilo sve stoje trebalo reći, počeli su trčati. Istrčali su iz male stražnje uličice, preko glavne ulice i uz usku praznu cestu koja je naglo skreta-la u četverotračnu prometnicu uz rijeku, te nastavili trčati širokim pločnikom. Edieje napravila grimasu. »Probada me pod rebrima« On je kimnuo glavom. »I mene isto.« Ni ona ni on nisu prestali trčati. Nijedno se nije obaziralo na zgrade ili ljude pored kojih su trčali. Željeli su samo pobjeći od onog iza njih, što god to bilo. Edieje znala poprilično o ovakvom trčanju. Bilo je važno samo ne prestajati trčati, uvijek pred sobom imati otvoren prostor i ne utrčati u slijepu ulicu, tako da te onaj koji te slijedi ne može sustići. Utrčali su na Trg Parlamenta i morali prijeći cestu kako bi izbjegli prepreke postavljene podno raskošne gotičke fasade zdesna. Nasred trga Georgeje zastao i pognuo se, pokušavajući doći do daha. Edie gaje povukla. »Hajde!« On je samo zatresao glavom, previše zadihan da bi uopće mogao progovoriti. »Ovdje nismo sigurni. Pogledaj!« Zgrabila gaje za kosu i povukla mu glavu prema gore, upirući prstom uokolo. Posvuda su se zlokobno nadvijali kipovi. Big Ben je gledao dolje prema njima, a njegov osvijetljeni brojčanik visio je na nebu poput drugog mjeseca. »Previše je ovdje stvari.« »Mrljavci«, prodahtao je on. »Previše svega. Dođi. Moramo se držati rijeke.« Slijedio ju je preko ceste, dok su ga svi mišići u nogama molili da stane. Gusta masa prometa prolazila je pored njih, između zapreka, odsijecajući ih od nastavka Embankmenta iza zgrade Parlamenta. Edie se počela penjati preko zapreke. Ovaj je put na Geor-geu bio red da povuče nju. Upro je prstom prema dobro osvijetljenom pothodniku s njihove lijeve strane. »Ovuda!« Ona je zatresla glavom i preskočila zapreku.


64

»Ne. Nikad pod zemlju.« »Molim?« »Nikad pod zemlju. Topnikje rekao. Opasnije je.« »Ma daj - « započeo je on. »Za tebe«, rekla je ona. On ju je slijedio preko zapreke i čekao stanku u prometu. »Kamo idemo?« Nije ga čula, ili ako jest, odlučila mu je ne odgovoriti. »Edie, kamo idemo?« Brzo gaje pogledala, a onda opet skrenula pogled na prometnicu. »Sad smo opet 'mi', je li?« Kroz glavu mu je proletjela slika kako odlazi od nje u taksiju. Nije se dobro osjećao ni tada, a sad se osjećao još gore. »Pa valjda jesmo.« »A zašto to misliš, odjednom?« prosiktala je ona. »Zato jer si došla i opet me pronašla.« »Pronašla?« Slegnuo je ramenima. Otvorio usta, ali prije no stoje uspio progovoriti ona je ugledala rupu u prometu i potrčala preko ceste. On je potrčao za njom provlačeći se između trubećih automobila. Vozač Porschea bljesnuo je dugim svjetlima u njegovu pravcu i zatrubio, odbijajući usporiti dovoljno kako bi se oboje dočepali sigurnosti Embankmenta. Edie je protrčala ispred, a George se morao naglo zaustaviti. Na djelić sekunde vidio je prugasto odijelo i vozačeva ružna razjapljena usta, potom ga više nije bilo, a Georgeje pretrčao preko ostatka ceste. Nije više vidio Edie, samo klupe i zid Embankmenta i svjetla Južne obale što su se reflektirala na rijeci iza njega. »Pronašla?« Bilaje iza njega. On je izdahnuo s olakšanjem. »Spasila.« »Jesam li?« Nije treptala. Uzvratio joj je jednakim pogledom. »Da. Jesi.« Čekala je, nakratko podigla ramena, a onda ih spustila. »Pretpostavljam da mije to hvala, ha?« Nije imao pojma što gaje to u vezi nje toliko ljutilo, ali osjetio bi bijes svaki put kad bi joj pogledao u oči, i gotovo svaki put kad bi progovorila. Samo, istina je bila da gaje ona upozorila na vodorigu koja gaje pronašla, a on nije mogao shvatiti zašto je to učinila. Možda ga je upravo to toliko ljutilo. Kopirao je njezino slijeganje ramenima. »Pa valjda.« Ona je skrenula pogled. »Moramo nastaviti.« On je i dalje stajao u mjestu. »Kuda?« Podrugljivo je frknula. »K Crnom Fratru. Ili si već zaboravio?« Zatresao je glavom. Bol u ruci se vraćala. »Kako da dođemo do toga? Ili njega, ili što god on ili to bilo?« »Hajde.« On je trčao tik iza nje. Usporili su - ne mnogo, ali dovoljno da mogu razgovarati. Ona je pokazala bradom. »Crni Fratar nalazi se na kraju Mosta crnih fratara. Pratit ćemo rijeku dok ne dođemo do njega.« »To je...« nije mogao pronaći pravu riječ kojom bi opisao njihovu situaciju. Pa je izabrao riječ punu nade. »To je dobro.« »Ne, nije. Crni Fratar je u Citvju, a sve puteve koji vode u City čuvaju zmajevi poput onog na kojeg smo bili naletjeli.« Želudac mu se stisnuo dok mu se u mislima pojavila užasna slika zmajeve glave koja je zurila u njih, a ruka ga oštro zaboljela dok je ponovno proživljavao bol koju mu je zadala kandža dok je urezivala ranu u nju. »Znači, to je loše.«


65

»Bilo bi, da mi Topnik nije rekao kako da ih zaobiđemo.« Postavio je pitanje koje je visjelo neupitano među njima. »Gdje je Topnik?« »Sad to pitaš«, odgovorila je ona s gorčinom. »Edie. Gdje je on? Što se događa?« Ona je naglo zastala, toliko naglo da se sudario s njom. Okrenula se prema njemu, a njezine su oči, šokirano je shvatio, bile vlažne. »On te je spasio. Skočio je na zmaja, iako je bio teško ranjen, i spasio te. Vjerojatno nas je oboje spasio. I objasnio mi je što da radim i kako da te dovedem Crnom Fratru, a znaš li zašto? Zato jer je bi poprilično siguran da će ga zmaj ubiti. Ali ipak je uskočio i spasio te. A ti si jednostavno tome okrenuo leđa i pobjegao, i tek si se sad udostojao pitati za njega. Kako možeš biti tako sebičan?« Nije mogao vjerovati daje bila takva. Osjećao se kao da mu je netko izbio utrobu. Topnik nije mogao biti mrtav. »Ne može biti mrtav«, rekao je. »Kako bi ti to mogao znati? Bio si previše zauzet dozivanjem taksija.« »Ne«, rekao je brže, prisjetivši se. »Ako se popne na svoje postolje do ponoći, on će - on će se ponovno napuniti. Ozdra- vit će. Bit će u redu. To tako ide. Ako se dokopa postolja do smjene dana -« »George.« Njezin je glas ugasio i posljednji plamičak nade u njemu poput kante hladne vode. »Jedva je hodao i prije nego stoje skočio na zmajeva leđa. Nije mislio da će biti OK. A mislim daje znao što radi. Više nego ti, OK? Žrtvovao je samog sebe da bi nas spasio.« »Alija nisam -« »Ne. Ne želim slušati o tome što ti 'nisi'. Poštedi me, i reci mi što ćeš ti žrtvovati ako ikad pronađemo to nekakvo Kameno Srce.« »Molim?« Još se uvijek pokušavao ne osjećati užasno zbog Topnika. »Ono stoje Sfinga rekla. 'Tvoj lijek leži u Kamenom Srcu, i Kamen Srca bit će tvoje olakšanje. Kako bi zaustavio ono stoje započelo, moraš pronaći Kameno Srce, a potom prinijeti žrtvu i dati zadovoljštinu za ono stoje slomljeno, stavljajući na Kamen u Srcu Londona sve potrebno za njegov popravak'«, izrecitirala je ona. »Ili si zaboravio?« »Nisam.« »Dobro. Zato jer bi bila prokleta šteta da dođeš do tog kamena, nakon što se Topnik žrtvovao za tebe kako bi ti pomogao, i da dalje nemaš blage veze što moraš učiniti, zar ne?« »Čekaj malo«, rekao je on brzo. »Ako sam ja tako naporan, zašto si se vratila?« »Zatojer mije on rekao da pazim na tebe. Zapravo, rekao mije da moramo paziti jedno na drugo, ali ti si mi od jednake koristi kao dupin na biciklu...« Okrenula se i krenula dalje, a on je bio previše zauzet napornim trčanjem da bi mogao smisliti odgovor. A ono malo energije što mu je bilo preostalo za razmišljanje odjednom je koristio za razmišljanje o Topniku. A najgori dio razmišljanja o Topniku i onome stoje napravio bilo je, naravno, da nije napravio jedinu stvar za koju je George znao da su ljudi radili jedni drugima. Nije ga iznevjerio. George je, s druge strane, iznevjerio njega. Tuga i krivnja su loša kombinacija, i što ih je više upijao, to se osjećao tužni-jim i izloženijim, sam u mračnoj ulici s crnom rijekom zdesna koja gaje privlačila dok je pokušavao održati korak s Edie.


66

TOPNIK SAM

Topnik je sjedio leđima naslonjen o stražnji zid crkve. Izgledao je slomljeno. Uzde što su ležale pored njega na pločniku još su se dimile. Zurio je niz Ulicu Fleet. Zmaj, koji više nije bio usijan do bjeline penjao se natrag na svoje postolje. Očito je bio preumoran za let. Dok se penjao, usprkos svom lavljem tijelu izgledao je gušterolikije nego ikad prije. »Pa, to je zbilja bilo nešto nesvakidašnje, to ti priznajem, Topniče.« Rječnik je ovo rekao ne ogledajući se uokolo. Poput Topnika, nije želio skinuti pogled sa zvjeri koja se uspinjala na svoje visoko postolje. »Molim?« iskašljao je Topnik. »To se ne viđa svaki dan«, rekao je Rječnik, nakon kratke pauze. »Misliš daje zmaj gotov?« »Zasigurno ne. Nije mu u prirodi da bude gotov. U njegovoj je prirodi da stražari. A poput svakog stražara, neće napustiti svoje mjesto osim nakratko, ponajmanje kad u potjeri za jednim uljezom otvara prolaz drugom.« »Stvarno?« »Tako je napravljen.« »Pa, stvoreno mora služiti svrsi svog stvoritelja, zar ne?« »Tako je kazano. Osjećam to u kostima.« »Što, ti imaš kosti?« Rječnik je zastao. Trznuo je glavom i zahripao. »Cah - osjećam se kao da imam kosti. Bolne kosti.« »Znam što misliš.« Topnikje ustao, bolno. Zataknuo uzde o remen. Zmaj je podigao glavu na zvuk udarca metala o metal, a u očima mu se pojavila crvena sjena dok je zurio niz sredinu ceste prema njima. »Čuo je to«, blago je primijetio Rječnik. »Onda će me sljedeći put prepoznati«, promrsio je vojnik. »Kamo vodi tvoj put?« »Životni put? Ne znam stoje zapisano. Ali noćas?« Protegnuo se i napravio par koraka, koji su zapravo bili šepanje prerušeno u hodanje. »Noćas, poput te zmijurine tamo, moram se popeti na svoj kamen prije smjene dana, ili...« Rječnik je pogledao na sat stoje pod pravim kutem stršao s fasade zgrade Suda poput neočekivanog znaka za puh. »Manje od tri sata do ponoći.« Topnikje teškom mukom skinuo pogled sa zmaja. Zatim je pogledao uvis prema trzajućoj figuri s perikom. »Bolje da krenem, onda. Do tamo su samo tri kilometra, ali čini mi se da će to biti naporno klipsanje nakon što me onaj tamo ovako sredio.« »A djeca?« Topnikje naglo ponovno sjeo, iscrpljen. Bacio se na pričvršćivanje uzdi o remen, kao daje samo zbog toga sjeo. Zapravo, jedva je bio u stanju stajati. Samo, nije želio o tome razgovarati. Rječnik ga je promatrao, neobično miran, bez ikakvih trzaja. Siva mu se ptica smjestila na glavu i ispustila bijeli izmet niz njegova leđa. Kad je ponovno progovorio, glas mu je zvučao grubo i oštro poput udarca crkvenih vrata. »A djeca, Topniče?« »Što mora biti, bit će. A ja moram doći do daha i biti na svom kamenu do smjene dana.« Topnik gaje konačno pogledao u oči. »Djeca će se morati snaći sama.« »Ne ako pošalješ goluba.«


67

Topnik je podigao glavu. Pretresao ju da razbistri misli. Nije bio razmišljao. Trebao se toga sam sjetiti. »Pa?« rekao je Rječnik. »Nije li to vaš način? Nije li to metoda kojom bratstvo vojničkih zrcalnika međusobno komunicira?« »Djelovalo je u rovovima. Djeluje u Londonu«, mrmljao je Topnik. »U pravu si. Ali, morat ću nabaviti - « Rječnikje podigao ruku. Siva mu je ptica poskočila s glave na ruku. Onda je skliznuo sa svog postolja i prišao Topniku. Topnik je kimnuo glavom i izvukao batrljak olovke iz jednog džepa i sićušni komadić papira iz drugog. To gaje iscrpio. »Da probam ja?« pitaoje Rječnik, i predavši mu pticu, uzeo pribor za pisanje od njega. Topnik je sjeo uz hladni kamen, zatvorenih očiju, nježno pridržavajući pticu dokje Rječnik pisao. Onda je uzeo minijaturni smotuljak od njega i pričvrstio ga za ptičju nogu. Izdahnuo mu je nešto u uho. »Svim Jaggerima. Svim vojnicima. Čuvaj se vodoriga. Ti si pismonoša, a ne užina mrljavaca uz čaj.« Nježno je podigao ruke, siva su krila zalepršala i ptica je mekano poletjela u noćno nebo. Topnik je gledao kako nestaje u tami. »Hvala, Rječniče.« Rječnik mu je samo vratio papir i olovku i nakašljao se. Topnik se podigao. »Bolje da krenem.« Rječnik gaje promatrao kako tetura. Topnik se okrenuo. »Ako ne...« Rječnik je kimnuo glavom. »Neće samo Jaggeri i vojnici-zrcalnici paziti na djecu, Topniče. Imaš moju riječ.« Topnikje zadržao njegov pogled na trenutak, a onda i sam kimnuo. »Tvoju riječ. To je stvar vrijedna posjedovanja.« Rječnik je pognuo glavu u nečem nalik na naklon. »Ljubazno od tebe. Sretan put.«

ČEPRKANJE PO MULJU I MRZLI SAJAM

Na dijelu Embankmenta na kojem su se našli George i Edie nije bilo mnogo prolaznika. Edieje prestala trčati i sad je brzo hodala. Ispred nje, George je ugledao poznati obris ocrtan na osvijetljenoj rijeci. »O, super. Krećemo se u krugovima.« »Samo zato jer si bio pobjegao.« Nije imao dobar odgovor na to. Približavali su se Kleopa-trinoj igli zureći u Sfinge. Ništa se nije događalo. Georgeje zakašljao. »Misliš li da bismo trebali...« »Sto? Stati i čavrljati? Nemaš vremena za to. Topnik je rekao da su one ionako polu-mrljavci, a to je, što se mene tiče, za pola previše.« Ipak, Georgeje primijetio kako je rukom prešla bočnom stranom Sfingi dok su prolazili pored njih. »Zašto si to učinila?« pitao je on, dok su ostavljali Sfinge za sobom. »Da im pokažem da ih se ne bojim«, odgovorila je ona, kao daje to bilo samo po sebi jasno. Naglo je skrenula udesno i sjela na jednu od kićenih željeznih klupa okrenutih prema rijeci. Rukohvati klupe bili su izliveni u obliku sjedećih teglećih deva, vjerojatno kako bi nastavili egipatsku temu uz rijeku pored Kleopatrine igle. »Što sad radiš?« pitao je George, gledajući ju kako izuva čizme. »Radim kolač od banane«, rekla je ona iznervirano. »Što misliš da radim?« »Mislim da izuvaš čizme.«


68

»Pogodak. Donesite dječaku-geniju nagradu.« »Ne shvaćam što radiš.« »Ja shvaćam. Simon kaže*, i ti izuj svoje čizme.« »Zašto?« »Zatojer to tako ide. Ako ja kažem 'Simon kaže', ti trebaš to samo učiniti, i ne moramo raspravljati i gubiti vrijeme koje nemaš.« Onje otvorio usta. »Simon kaže, požuri. Prije nego što nas zmaj primijeti.« Okrenuo je glavom u smjeru u kojem je ona isturila bradu. Daleko dolje, niz Embankment - iako ne dovoljno daleko da bi se George mogao imalo opustiti - nalazio se još jedan zmaj koji je držao štit obilježen crvenim križem. Ovaj je zmaj bio srebrn, i zdepastiji od onoga koji je čuvao Temple Bar, ali zdepastiji u smislu hrpe kompaktnih mišića, a zaleđeni je cerek na njegovu licu otkrivao zube koje George nije želio vidjeti iz veće blizine od ove. Sjeo je na klupu. Izuo cipele. Edie je sad skidala i svoje hu-lahupke. »Simon kaže, i hlače.« »Molim?« * Engleska dječja igra Simon Says (»Simon kaže«) u kojoj sudjeluje tri ili više osoba. Jedna je osoba Simon i ona izdaje naredbe drugima, rečenicu započinjući uvijek frazom »Simon kaže...«. No, naredbu može izreći i bez uvoda »Simon kaže...«, a ako tu naredbu netko izvrši, ispada iz igre. Npr. »Simon kaže, stanite na stolicu. Siđite sa stolice.« - ako netko siđe sa stolice, ispada. Cilj ove igre je vježba samokontrole i koncentracije. Odjednom se začuo siktaj i udarac iz područja njegovih koljena, a klupa se propela kad ga je deva pokušala ugristi. Posrnuoje naprijed, dalje od sikćućeg stvorenja. Edieje ostala sjediti dok se klupa grčila, držeći se za sjedište objema rukama. »Pokušala me ugristi!« Naslonio se na stup svjetiljke stoje izlazio iz zida nasipa. Nešto mu se pod rukom počelo okretati i migoljiti. Odmaknuo je ruku na vrijeme da izbjegne ugriz razjapljenih usta željezne ribe što se ovijala oko stupa. Poskočio je na ničiju zemlju između klupe i zida nasipa. »Sto se događa?« »To su sve mali mrljavci, zar ne? Bježmo prije nego što privuku pažnju nekog velikog. Moramo proći pored onog zmaja kako bi stigli do Crnog Fratra, a do Fratra moramo stići prije smjene dana. Sto znači prije ponoći, pretpostavljam. Topnik je tako rekao.« Pogledao je uz cestu prema zmaju, koji mu se učinio mnogo bližim nego kad je zadnji put pogledao, iako se nije uopće pomaknuo. »Kako ćemo proći pored njega?« »Simon kaže, slijedi me.« A onda je prišla vratima u riječnom nasipu i prebacila se preko njih. U dva je koraka nestala. Georgeje zgrabio svoje cipele i slijedio ju najbrže stoje mogao. Edieje stajala na dnu kamenih stuba, pažljivo gurajući stopalo u tintasto riječno crnilo ispod nje. »Šališ se!« »Ne«, odgovorila je ona, i bez zaustavljanja ušla do koljena u tamnu vodu. »Mokra sam, hladno mije i mislim da bi ovo trebali završiti stoje brže moguće.« »Plivat ćemo?« Ona je završila s povezivanjem vezica svojih čizama i potom objesila čizme oko vrata. »Ti plivaj ako želiš. Ja ću gaziti kroz plićak. Mislim da dolazi oseka.« Krenula je uz sluzavi nasip, jednom rukom se oslanjajući o nj zbog ravnoteže. »Nadam se da nema slomljenog stakla.« George je zakoračio u vodu. Stopala su mu utonula u mulj, sve do listova. Bilo je hladno i blatnjavo, a u blatu je bilo grudica, kamenčića i grančica, a kad je pogledao udesno, između sebe i južnog Londona nije vidio ništa osim vode, i imao je snažan osjećaj kako je ispod


69

namreškanog toka rijeke postojalo nešto nepripitomljeno i opasno. Osjećao je, na način koji si nije baš mogao objasniti, kao da hoda rubom ponora, samo je umjesto šibanja hladnog vjetra osjetio tamnu protustruju kako zmijoliko krivuda pored njih. Primijetio je da seje, baš kao i Edie, jednom rukom držao rječnog nasipa, i ne samo radi ravnoteže. Neugodna misao prošla mu je glavom. »Kako znaš da dolazi?« »Sto to?« »Oseka. Kako znaš da ne dolazi plima?« »Ne znam.« »Aha.« Nastavili su uz prskanje, prolazeći ispod drvenog mostića stoje vodio do starog parobroda stalno usidrenog uz obalu. Dok su se provlačili kroz procijep između riječnog nasipa i zahrđalog brodskog trupa, čuli su smijeh i muziku s palube. Neugašena cigareta proletjela je kroz mrak, i ugasila se uz šištanje u vodi između njih. »Simon kaže, razmišljaj pozitivno.« »Kaže li Simon koliko još dugo moramo ovo raditi?« »Još jedan most.« t66 Nastavio je hodati. Sjetio se jednog ljetnog popodneva, kad je šetao obalom rijeke s oboje svojih roditelja. Sjećao se kako je gledao preko ruba nasipnog zida ne bi li vidio ljude što su hodali blatnim obalama otkrivenih osekom, ljude s lopatama i kantama. Ljude koji su tražili stvari. »Ljudi dolaze ovdje za vrijeme oseke i traže stvari.« Edieje samo kimnula glavom. »To je kao skupljanje naplavina, samo što ovdje nema plaže. Samo mulj. To se zove čeprkanje u mulju.« Nije se potrudila niti kimnuti ovaj put. Samo je grabila dalje. On se namrštio i pitao seje li i njoj hladno ije li se osjećala jadno, poput njega. A onda je ona pala i nestala. George nije razmišljao. Posrnuo je naprijed, bacio se u vodu i grabio rukama po mjestu na kojem je do maloprije bila. U rukama mu nije bilo ničega osim rijeke. Slijepo je mlatarao pod vodom, tražeći nešto čega tamo više nije bilo. Edieje nestala s lica zemlje jednako naglo kao daje netko pritisnuo on-off dugme. »Edie!« Osjetio je nešto u ruci i izvukao to na površinu, ali radilo se tek o crnoj vreći za smeće iz koje su ispadale kore voća i plastična ambalaža. Bacio ju je i opet zaronio u vodu. Crna protustruja koja je krivudala dubljim dijelom rijeke vukla gaje u svom pravcu. »Vrati ju!« vikao je mlatarajući rukama u ledenoj vodi, sve brže. Nije imao pojma, kad se kasnije prisjećao tog trenutka, zastoje vikao niti na kogaje vikao, samo daje tamo bilo nešto, nešto što nije razumio. Udario je rukom po površini vode, kao daju pokušava probuditi iz naglog sna. »EDIE!« Onda je nogom udario u nešto i posegnuo za tim, i bila je to ona, a onjuje povukao, i onda su zajedno odteturali do nasipa iskašljavajući vodu. Ona je izgledala nekako manja. Kosa joj je bila slijepljena uz lice uprljano blatom. »Jesi OK?« Ispljunula je riječnu vodu natrag u Temzu i kimnula glavom, još uvijek previše kašljući da bi mogla progovoriti. »Rupa«, je bilo sve što je mogla reći, brišući prljavštinu s očiju. »OK si.« Ohrabrujuće se nasmiješio.


70

Ona je pogledala natrag u mjesto gdje je bila nestala. »Usisala me.« Osmijeh mu je nestao s lica. . »Nije.« »George, usisala me. Nešto me usisalo.« George je razmišljao. Petljao je po svom remenu. »Malo je kasno za to, George. Rekla sam ti da ih skineš. Sad si mokar do kože - « »Simon kaže, umukni i uhvati se za ovo...« Izvukao je remen iz pojasa hlača, i pružio jedan kraj njoj. Progovorio je čvrstim glasom. »Tako ću te, ako opet nestaneš, lakše naći.« Nakon dugog trenutka, onaje posegnula za njim i omotala jedan kraj remena oko ruke. Kimnula je glavom. »Ili ćemo oboje potonuti.« »Mislio sam da Simon kaže: misli pozitivno«, rekao je George, proguravši se pred nju. »Ja ću voditi.« »Simon kaže: govoriti Simon kaže bila je glupa ideja«, rekla je ona, zvučeći gotovo kao da se ispričava. »Ne kao remen. Remenje dobra ideja.« Bez potrebe da kažu išta više krenuli su dalje uz riječni zid. Prošli su ispod kompliciranog pontonskog mostića i drvenog mola koji su škripali dok je voda udarala o njih. Na cesti iznad njih začula se policijska sirena, a plavo se svjetlo reflektiralo o donju stranu krošnji stabala na Embankmentu. Edieje posrnula i brzo opet uspostavila ravnotežu. George je htio upitati je li OK, ali ona je prva postavila pitanje, kao da gaje željela spriječiti u tome. »Znači, ti si bogat?« Trebao mu je trenutak da registrira stoje rekla. »Molim?« »Bogat si. Vidjela sam ulicu u kojoj živiš. Kuću. Sva je sjajna i moderna, kao u reklamama.« »Nismo bogati. Mama unajmljuje stan.« »Sigurno moraš biti bogat da bi ga mogao unajmljivati.« »Nismo bogati. Ona je glumica.« »Glumice su bogate.« Georgeje pomislio na svoju majku i svog oca i sve ono urlanje, sve svađanje o dokumentima što su preporučenom poštom stizali u duguljastim smeđim ili krutim bijelim omotnicama. »Ne cijelo vrijeme.« Edieje nastavila hodati. Nije bila uvjerena. »Koliko spavaćih soba imate?« »Dvije. I, kao, treću koja je zapravo ured.« »Ti i tvoji roditelji živite tamo, i koliko braće, sestara i što-jaznam?« »Samo ja i moja mama.« »Vas dvoje i, kao, tri spavaće sobe? Vi ste bogati. A kladim se da ti tata ima i kuću, ha?« »Mrtav je.« Edieje probavljala ovu informaciju. »O.« Nastavili su hodati. Voda je opet postajala plića, kao da se blatnjava obala grbila prema površini pod njihovim nogama. Oboje su počeli drhtati od hladnoće. George je čvrsto stisnuo usta kako bi spriječio cvokotanje zubi. »A što je s tobom?« pitao je George kroz stisnute zube, želeći skrenuti pažnju sa sebe. »Isto.« »I ti si bogata?« »Ne. I moj tata je mrtav.« »O.« Nastavili su gacati. Osjećali su se vrlo usamljeno ovdje dolje, u zavjetrini Embankmenta, pod nadvratnikom Cityja, gazeći kroz ledeno blato.


71

»Znači, živiš s mamom?« »Ne«, odgovorila je ona nakon stanke. »Nema je.« . »Pa gdje onda...« »Spavam po svratištima za djecu odbjeglu od kuće. Usrano je. OK?« »OK«, odgovorio je on. »Odbjegla sam i od njih.« Smrcnula je prkosno. »Smrzavam se.« Nastavili su se vući bez riječi. »Kad sam gladna mislim na hranu«, rekla je. »Mislim na trenutke kad sam bila najsitija, kad nisam mogla ni pomisliti da pojedem još nešto.« »Zar nisi od toga još gladnija?« drhtao je George. »Ne, djeluje. Probaj.« »Nisam gladan«, odvratio je George. »Ne gladan, budalo. Kad ti je bilo najtoplije?« »O...« rekao je George. Prošao je bućkajući kroz cijelu flotilu omota ribe s krumpi-rićima. »Bio sam u štali. U sijenu. S tatom.« »Tata ti je farmer? Bio farmer, oprosti?« »Ne«, rekaoje George, prisjećajući se. »Izrađivaoje bika.« »Stoje radio od bika?« pitala je ona s nevjericom. »Bio je umjetnik. Netko je naručio bika. Pa je pronašao jednog farmera koji je imao bika i doveo ga u štalu, a onda smo mi otišli tamo i on gaje skicirao.« Samo na trenutak uspio je omirisati sjećanje na toplo sijeno i tatine cigarete. Onda je sjećanje nestalo. »Nisam trebao biti tamo. Ali, mama je imala audiciju. Uvijek ima audicije. Pa me je on morao povesti sa sobom. Bilo je super. Bio sam dosta mali i bilaje zima i mogao si vidjeti bikov dah kako izlazi u dva frkćuća oblaka iz njegovih nosnica. Imao je čak i prsten kroz nos - mislim, bio je to pravi bik.« »Ne zvuči baš toplo«, promrmljala je Edie. »Ali, bilo je. Bilo je super. Tata me zamotao u deku koju smo imali u autu, i napravio mi krevet od sijena, kao rupu u sijenu, i sjedio sam tako pokraj njega, i imali smo termosice s čajem i onom jarkonarančastom juhom od rajčice koja ti obo-ja usne narančasto, on je crtao i ja sam isto crtao, ali bilo mije tako toplo u tom krevetu od sijena da sam zaspao. Mislim, bilo je stvarno vruće, i mirisalo je super, a kad sam se probudio već se bio spuštao mrak, on je bio završio s crtanjem i samo je ležao pokraj mene...« Svega se sjetio. Svjetlosti žarulje u krovu koja je sijenu davala zlatni odsjaj. Ogromnog crnog bika, velikog poput omanjeg auta, kako tiho žvače svoju hranu. I zvukova koje je tata stvarao pušeći. Uvijekje pušio kadje radio, ali samo vani. Kad je George bio dovoljno odrastao da zna kako je pušenje bila vrlo loša ideja ako si volio stvari poput vlastitih pluća i života, njegov je tata s njim napravio pakt. Napola je prestao pušiti. Nikad nije pušio unutra. Samo dok je radio. I nikada u puhu. Tako ga seje George sjećao: zvuk njegova tate kako se koncentrira, jednog oka stisnutog u obrani od dima što mu se dizao uz obraz, ruku u pokretu, uvijek u skiciranju ili izrađivanju nečega. Praćen pucketavim zvukom usisavanja koje je stvarao pušeći cigaretu parkiranu na jednoj strani lica: zvukom čovjeka koji puši bez korištenja ruku. Iako je pušenje bila tako loša stvar, ipakje sjećanje na taj zvuk bilo smirujuće. A uostalom, pušenje nije bilo ono što gaje ubilo. »Tad mije bilo najtoplije što se mogu sjetiti«, rekao je George, kako bi izbrisao sljedeće sjećanje koje je nadiralo iz tame, s mjesta kamo gaje protjerivao stoje češće mogao. »Jednom sam bila na farmi«, rekla je Edie. »Na školskom izletu. Koza se popisala na mene.« On se nasmiješio, a onda je nagazio na nešto oštro i poskočio u stranu, prije no što se porezao. Izgubivši ravnotežu, oboje ih je povukao dalje od zida. Blato pod njegovim nogama postalo je rjeđe i utonuo je u nj, pavši na koljeno.


72

»Oprosti«, izlanuo je. Edie je posrnula za njim - pala je na sve četiri, ispustivši svoj kraj remena u nastojanju da ostane uspravna, licem iznad vode. »Nisam...« Ruka joj je pala na nešto tvrdo u blatu, nešto poput komada skliskog drveta, poput drevnog panja ili trupca, i osjetila je kako joj udar energije zavaruje ruku za nj, i nije ju mogla povući, a onda... »O ne«, rekao je George, vidjevši ju razrogačenih očiju, brade gotovo uronjene vodu. Namreškana površina vode uokolo nje postala je glatka, iz-glađena valom prošlosti koji se proširio iz nje kao epicentra, mokra joj se kosa razletjela u lepezu kapljućih šiljaka i oči se zatvorile u grču, a onda ju je dvostoljetni vremenski procijep između onoga gdje su njih dvoje bili i onoga što je vidjela, udario poput jurećeg teretnog vlaka. Bila je noć, ali nekako svjetlija. Zapravo, uokolo široke rijeke bilo je manje svjetala, ali ih je na samoj rijeci bilo više, i bila su prigušenija. Oštra svjetlost električnih lampi nije se reflektirala u brzim virovima Temze, jer uopće nije bilo električnih lampi, a što je još važnije, nije bilo ni virova, samo bijelih nakupina - a one se nisu uopće micale. Rijeka je bila zaleđena. I prekrivena snijegom. Svjetlost je dolazila od lanterni i baklji i grijalica na drva, a pod njihovim osvjetljenjem, reflektirani na snijegu i ledu, bili su ljudi. Bilo je tu muškaraca s cilindrima na glavi, vratova omotanih šalovima. Bilo je žena sa šeširima i u širokim suknjama što su se vukle po ledu dok su oprezno hodale, ruku skrivenih sprijeda u viseće mufove obrubljene krznom. Sve su oči odražavale svjetlost baklji i vatri, te opće uzbuđenje zbog nezemaljskog prizora što ih je okruživao. Svi su izgledali sretni, i posvuda je bilo nasmijane djece koja su trčkarala i klizala se, omotani dugim šalovima što su letjeli za njima u noćnom zraku. Jedna se djevojčica zaletjela i proklizala, šeširić joj je odletio s glave pridržan trakama, a rumeni obrazi i crveni nos uokvirivali su još crveniju rupu usta otvorenih u uzbuđenom kriku. Zaustavila se uhvativši se za debeli stup zaboden u led, i ostala ondje, smijući se dok su je njezini prijatelji sustizali. S vrha stupa vijorio se natpis, na kojem je grubim plavim i zelenim slovima pisalo: 'MRZLI SAJAM' a ispod njega, manjim slovima: 'SVI STE POZVANI!' Sve je izgledalo kao san, a nestvarnost cijele scene pojačavala je izmaglica što se dizala iz zaleđene rijeke i prožimala cijelu sliku, omekšavajući obrise ljudi i stvari, stvarajući aureole uokolo gorućih baklji što su osvjetljavale ulicu posred rijeke, koja je završavala kod mosta. Bila je to ulica šatora i grubih zakloništa svih oblika i veličina. Straga, većina ih je imala užurbanu kvalitetu brodoloma, ali sprijeda, u unutrašnjosti svakog od njih bilo je svjetla, oslikanih natpisa, obojenih lanterni i vesele aktivnosti. Ispod zastava i visećih papirnatih ukrasa, na ledu su poslovali londonski trgovci i gostioničari, i gdje god je Edie pogledala činilo se da je netko nešto prodavao ili vikao ili posluživao vruće napitke iz kojih se dizalo tanko pramenje pare koje je samo pojačavalo tajanstvenu maglu stoje visjela u zraku. A bilo je tu i smijeha i vikanja i zvukova različitih vrsta muzičkih instrumenata koji su se svi natjecali u glasnoći. Edie je mogla čuti udaljeni cvilež gajdi i udarce bubnjeva, a u blizini čula je violine i nešto nalik na vergl čiji je zvuk poskakivao i pucketao usred svih drugih. Slijevaje začula udarce i ugledala tri muškarca kako pijucima lome led, kopajući kanal između zemljane obale i zaleđene rijeke. Muškarci su bili krupni i neobrijani, ogrubjelih lica, u visokim čizmama zavrnutim ispod koljena. Svima su oko vrata visjele mjedene značke što su se ljuljale u ritmu za-bijanja krampova u led. Dalje niz kanal, druga grupa sličnih muškaraca postavila je dasku preko njega i naplaćivala elegantno odjevenim ljudima prelazak preko vode na snježno igralište.


73

Dok je Edie gledala, primijetila je muškarca mesnatog podbratka kako preispituje naplatu, očito smatrajući naplaćivanje prelaska preko manje od metra vode najnižom i najdrskijom vrstom uvrede. Kopači su mu nato pokazali mjedene značke i nasmijali se ustima punim pocrnjelih zubi. Čula je djelić onoga što su govorili, a izgovorili su to s ponosom. »Lađari, gospodine - dopustite - drevni običaj i tradicija na rijeci. Siguran i učinkovit prelazak preko opasnih voda, gospodine.« Muškarac s podbratkom namjeravao je nastaviti sa svojim prigovorima, ali je malena djevojčica u zelenom ogrtaču počela poskakivati gore-dolje i pokazivati u pravcu leda preko kanala. Edieje slijedila pravac u kojem je upirala prstom i vidjela da su se sad svi kretali u tom pravcu, privučeni kao velikim magnetom prizorom što se odvijao u improviziranoj šatorskoj trgovačkoj ulici posred leda. Odnekud se pojavio bubnjar. Za njim su išli muškarci noseći baklje što su se tamno dimile. Onda su došla tri gajdaša odjevena u kompletnu nošnju Highlanda, obraza napuhnu-tih u svirci, noseći sprijeda dugačke sporane* od konjske dlake što su se njihali u ritmu njihova polaganog marširanja pred još jednim parom bakljonoša. A potom se pojavio on, ogromnih stopa što su ga nosile u ritmu sporog marširanja gajdaša pred njim. Slon. Bijeli slon. Edieje bila navikla na užas i bol kad bi joj sijevala prošlost, ali katkad se prošlost i nije u nju zabijala oštrim bolnim ubodima. Ponekad, vrlo rijetko, ali ponekad, bila je čak nalik nečemu drugom, nečem u čemu je mogla uživati i čega se nije trebala previše bojati. Ali nikada dosad nije bilo nalik ovome. Izdahnula je polagano. Nekakav čvor duboko unutar nje olabavio je i snažno je udahnula zrak koji joj se činio čišćim i gotovo osvježavajućim usprkos, ili možda baš zbog slatkog i dimnog mirisa pečenih kestena koji se širio njime. Engl. sporran (iz gaelskog jezika), kožna torbica s prednje strane kilta, ukrašena krznom (nap. prev.). »Prekrasan je.« Čula je riječi prije no stoje prepoznala glas i znala je da ih je sama izgovorila. A slon na ledu bio je zbilja prekrasan. Kretao se usporenim koracima, njišući se pored otvorenih usta i kričavih ukrasa s nezemaljskim dostojanstvom. Na leđima je nosio neku vrstu šatorskog dvorca koji se njihao u ritmu njegova hoda. Plam-teće su baklje bile pričvršćene na svaki ugao malog šatora, a iz njega je promatračima mahala prelijepa žena odjevena u bijeli krzneni ogrtač i turban ukrašen dragim kamenjem. Mali dječak tamnog lica u manjem krznenom kaputu sjedio je iza slonovih ušiju i mahao gomili, osmijehom otkrivajući niz bijelih zuba. Slon ne samo daje bio bijel, već je bio i oslikan. Pod svjetlom baklji Edie je mogla vidjeti da je netko slonove bočne strane i lice oslikao cvjetnim girlandama, a duž surle naslikao pruge blijedim bojama. Dokje prolazio kroz gomilu, svi su ga pratili pogledom, a ledena izmaglica što mu se motala oko nogu samo je pojačavala snovitost cijelog prizora. Edie je bila opčinjena. A onda je pomislila - a kasnije je bila gotovo sigurna - daje čula kako je netko doziva. Pogledala je uvis i vidjela nekog, nekog nižeg od odraslog muškarca kako trči prema njoj iz gomile, jedino lice u moru leđa. Činilo se da nešto izvikuje, ruku skupljenih ispred lica u obliku megafona - a ona ga nije mogla čuti, a onda je ipak čula, samo panični djelić: »Ne gledaj slona!« A potom je nestalo sve ljepote i vrijeme je postalo isprekidano, a prošlost je prestala biti smirujući snoviti prizor i udarila u nju u rastrzanim komadićima. Trčeća figura spotakla se i pala prije no što joj je u magli uspjela vidjeti lice. Zdesna je začula povik. Okrenula se prema njemu.


74

Druga figura, djevojčica sa šeširićem na glavi, trčala je prema njoj, mlatarajući rukama, vičući i mašući nečim sjajnim u ruci. A iza tog sjaja Edie je uhvatila tračak nečeg velikog i krupnog u obliku muškarca kako izvire iz magle. Onda se vrijeme opet prekinulo. A onda, bliže, krupni se muškarac borio s nečim što se otimalo poput divlje mačke. To se nešto potom oslobodilo i opet naglo zadobilo oblik djevojčice, trčeći kako bi se spasila, u pravcu Edie. Muškarac se sagnuo i izvukao nešto metalno iz svog dvostruko podstavljenog kaputa. Dugi uglačani metalni nož. Reflektirao je crvenu svjetlost baklji dok je muškarac trčao za djevojčicom. Vrijeme se opet prekinulo i djevojčica je trčala prema Edie, slijepo posrćući, sad već zbilja blizu. Šešir joj je tijekom borbe bio nabijen nisko na lice. Edie ju je vidjela. Vidjela je i metar široki kanal ledene vode pred njom. Vidjela je i da djevojčica nije u stanju ništa vidjeti zbog šešira. Edie joj je pokušala doviknuti upozorenje, ali usta su joj već bila širom otvorena u vrisku zbog neobjašnjive boli koju joj je prouzročila prošlost stoje prolazila kroz nju. A onda je vrijeme opet poskočilo naprijed i djevojčica je već bila u vodi i pod njom, lice joj je isplivalo na trenutak prekriveno kosom nalik na debeli sloj algi, a jednim vidljivim okom kao daje uspjela vidjeti Edie i viknuti nešto, a sve stoje Edie uspjela razumjeti bilo je: »On nije ono što se čini! Reci...« A onda je spasiteljska ruka posegnula za njom i zgrabila ju za kosu, samo, uopće nije bila spasiteljska. Gurala ju je natrag pod vodu, i sve što se vidjelo bili su mjehurići i prskanje i crna voda, a onda se djevojčica na trenutak oslobodila i udahnula zrak poput ribe na suhom, a Edie ju je čula kako vrišti, a taj je vrisak dopirao direktno do središta Edieina bića bez da je uopće prolazio kroz uši. A riječi su imale jezoviti panični prizvuk posljednjih riječi, »...vrata u ogledalima...!« A onda se muškarčeva ruka još jednom rastvorila, zgrabila šeširić i gurnula zakašljano lice natrag pod vodu po posljednji put, kosa se raširila površinom vode a Edie je vidjela izobličeno lice, odjednom čisto i bijelo pod vodom, očiju razro-gačenih od užasa, ustiju još uvijek u pokretu, još uvijek u vikanju, a onda u pokretu udisanja vode. I Edie nije znala zašto, ali imala je osjećaj da poznaje to lice, a onda su se usta prestala micati i oči su postale nepomične, a nešto je tamno sletjelo između Edie i »onda«, ona se borila da dođe do daha u »sada«, a Mrzli Sajam, slon i utopljenica su nestali. Zurila je preko rijeke u pokretu, a električna su svjetla svemu davala oštre rubove, čak i crnilu. George je stajao uz nju, i izgledao izmučeno i uznemireno. »Sto se dogodilo?« Sve stoje ona na to mogla reći, srca ispunjena novom i neobjašnjivom tugom, bilo je: »Nisam vidjela.« »Sto to? Sto nisi vidjela?« Izvukla se iz duboke vode i stala na trenutak, gledajući preko rijeke kao daje pokušavala još jednom oživjeti prošlost. Onda je zatresla glavom i obrisala lice. »Ne znam.« Krenula je prema mostu nadvijenom preko vode pred njima. »Gledala sam u slona.«


75

OŠTRI RUBOVI

Hodačje koračao po Georgeovoj sobi promatrajući sve njegove igračke, modele i glinene životinje. Zabacio je kapuljaču dok je hodao i napravio grimasu. Usta su mu bila od one vrste stalno zaleđene u srditom izrazu, kutova povučenih unatrag i otkrivenih desni i zuba, kao da mu je i sam zrak bio neukusan. Oči su mu bile duboko usađene, tamnoljubičaste. Oko usta je imao malu bradicu, iako mu je ostatak lica bio, na grub način, glatko obrijan. Bradica se na kraju zavijala u kozji čuperak. Sa zlatnog obruča provučenog kroz jedno uho visio je biser, a na glavi je nosio crnu okruglu kapu zabačenu na potiljak. Izgledao je kao čarobnjak koji je postao gusar. Ali ne kao ljubazni čarobnjak ili dobri gusar. Naglo je posegnuo rukom uvis, uzeo mali glineni model Georgea kad je bio beba i gurnuo ga u džep. Onda je izvukao dugački bodež iznenađujuće kićene, draguljima optočene drške, iz korica obješenih o stražnji dio remena, pod kaputom, i otvorio ladicu. Uzeo je iz nje majicu, omirisao ju i odbacio. Prišao je košari za prljavo rublje i izvukao prljavu majicu. Omirisao ju i nasmiješio se. Bodežom je, trima brzim potezima, odsjekao komadić. Onda je komadić tkanine stavio u džep i izašao iz sobe. U prolasku dnevnim boravkom, zaustavio se pokraj biste Georgeove majke. Glava joj je bila zabačena u smijehu, kosa uhvaćena u trajnom vrtlogu radosti. Prešao je rukom preko golih ramena i otkrivene krivulje njezina vrata, sve do ruba umjetničkog djela gdje su glatke senzualne obline završavale u oštrom nazubljenom rubu, kao daje netko uzeo sjekiru i bijesno njome odsjekao komad skulpture koja je bila - kad ste malo bolje pogledali - pomalo asimetrična. Prsti su mu još jednom prošli oštrim rubovima, a onda se naglo okrenuo i prepustio sobu samoj sebi i noći.

GEORGE PREUZIMA VODSTVO

Uza zid nasipa bile su pričvršćene metalne ljestve koje su se dizale uvis, uz skliske kamene blokove, prema narančasto osvijetljenoj šetnici. George se penjao dok je mogao, a onda je došao do glatke metalne ploče šarkama pričvršćene uz gornja dva metra ljestava što su sprečavala ljude da silaze u rijeku. Podvukao je noge pod tijelo, iskoristio nakošenost metala i svoje dvije ruke kao podupirače, i tako se popeo posljednjim dijelom ljestava, održavajući stopala u mjestu trenjem i snagom volje. Duboko je udahnuo i provirio iznad ograde. Ruke su mu gorjele od napora pridržavanja cijele njegove tjelesne težine, ali nije htio izaći na suho dok ne bude siguran da su stigli dovoljno daleko. Pogledao je ulijevo i s olakšanjem primijetio da zmaju nema ni traga. Odmakli su daleko od njega. Provjerio je situaciju desno i vidio je samo rijeku i šetnicu uz nju koja je nestajala pod mostom što se dizao gotovo pravo nad njim. Okrenuo se i podignuvši palac dao znak Edie daje sve u redu. Ona ga nije gledala. Još je uvijek zurila natrag niz rijeku. »Hej!« Podigla je pogled, kojemu je trebalo neko vrijeme da se povrati odnekud daleko. On je opet podigao palčeve. »Sigurni smo. U Citvju smo. Nema zmajeva.«


76

Uspentrao se preko zida i skočio na pločnik. Ispod, Edie se tek počinjala penjati. »To što nema zmajeva ne znači da smo sigurni.« Njezin je šljunčani glas zvučao još grublje nego inače. Pitao seje li to od hladnoće. A sad kad je na to pomislio, primijetio je nešto stoje bio ignorirao, činjenicu daje bio mokar do kože i blatnjav i da mu je bilo stvarno hladno. Sad kad je bio na suhom, tijelo mu je dopustilo da osjeti punu snagu onoga čemu su se upravo bili izložili. Kad si preplašen, tijelo automatski pumpa adrenalin da ti pomogne da se boriš - ili, kao u slučaju Georgea i Edie - da bježiš. Nažalost, tijelo ima samo određenu količinu adrenalina, i ona se na kraju potroši. George je pomislio kako mu adrenalin curi kroz donove cipela, zbog čega je počeo osjećati svu neugodu odjednom. Čak su mu se i kamenčići pod nogama činili kao nazubljeni komadi leda. Ali, jedna stvar je bila dobra. Jedna se stvar promijenila. Moždaje to bilo zbog šoka koji muje Edie priuštila rekavši da je Topnik mrtav, ili možda zbog toga što ju je izvukao iz vode nakon stoje bila nestala a on pomislio kako je opet ostao sam: ali budući da je odlučio preuzeti vodstvo nije više osjećao kako su stvari potpuno izvan njegove kontrole. Nije očekivao da će Edie prihvatiti da on vodi bilo što, ali trenutno je vodio, i osjećaj je bio dobar. Manje je paničario jer je mogao misliti na nekog drugog, a ne se samo brinuti o sebi. Bilo je to čudno. Izvukao je cipele iz džepova i pokušao ugurati stopala u njih. Mokra su se stopala opirala kožnoj podstavi, a i kao da su narasla dva broja, pa je odustao - upravo u trenutku kada se Edie prebacila preko zida i pridružila mu se u kapanju po pločniku. Sad kad se adrenalin ispirao iz njihovih organizama, oboje su nekontrolirano drhtali. Edieje izgledala užasno, kao da su vlaga i blato ugasili onu uobičajenu vatru u njoj. Njezino je drhtanje bilo nalik plamenu koji se gasi. Usne su joj bile čvrsto stisnute i plavičaste. Georgeje znao daje njoj hladnije nego njemu, i znao je da još uvijek mora voditi. »Hajde. Potrčimo.« Podigla je pogled, čiji je uobičajeni sjaj bilo oslabljen tugom i hladnoćom. Za promjenu nije rekla ništa, nije se svađala niti podbadala niti prigovarala. On je pokazao palcem prema mostu. »Je li to Most crnih fratara?« Kimnulaje glavom. »Potrčimo onda gore i pronađimo tog Crnog Fratra.« »Ne želim trčati.« Cučnula je na pete, pokušavajući omotati vlastito tijelo oko posljednjeg treperavog plamička topline u njegovu središtu. Rukom je napipala morsko staklo i provjerila ga. Bilo je mutno i sigurno i mokro od rijeke. Vidjevši ga mokrog, prisjetila se morske obale, plaže na kojoj gaje pronašla i spremila u džep. Shvatila je daje čak i taj prvi trenutak bio potajan: vidjela gaje među mokrim oblutcima i pokupila ne razmišljajući mnogo, ali jednom kad gaje uzela u ruku shvatila je da osjeća nešto i nije htjela da ga on vidi ili da joj ga uzme. On nije bio primijetio njezino čučanje, kao niti trenutak kad je pokupila kamen, jer se osjećao čudno gledajući u pučinu, istovremeno pokušavajući zapaliti zarolanu cigaretu. Osjećao se čudno jer ju je doveo na plažu kako bi joj priopćio da joj se majka neće vratiti, i da su njih dvoje sad sami, »dok se stvari ne srede«. U vlaku kojim je stigla u London, Edieje sjedila pokraj dvije sretne obitelji na povratku s jednodnevnog izleta na obalu, a jedna je majka otmjenog naglaska govorila drugoj kako je na plaži najviše voljela to što na njoj nikad nije bilo nesretne djece. Druga se majka na to nasmijala i rekla, ne, dok ne dođe vrijeme za odlazak kući. A Edie je poželjela vrištati. Sve najgore stvari koje joj su se ikad dogodile, dogodile su se na plaži -ili ako nisu - vijesti o njima primila je na plaži, ispred ravnodušnog prokletog mora čiji su se valovi beskonačno valjali, ze-lenkasto-smeđi, uzburkani i zapjenjeni vjetrom, bešćutni i neumoljivi poput tekućeg kremena.


77

Bio je to jedan od razloga zbog kojih je izabrala vlak za London kad je došao trenutak za bijeg. Svi su drugi vlakovi vozili do gradova za koje je znala da su na obali mora. Nije došla u London zbog njegovih svjetala, niti zbog toga što je bio glavni grad. Došla je zato jer nije bio na moru. Georgejuje prodrmao za ramena, prekinuvši tako njezino sanjarenje. »Edie. Hajde. Moramo nastaviti.« »Daj mi minutu«, odgovorila je ona drhteći, zlovoljna zbog hladnoće. »Zaleđena sam.« Onje trčkarao u mjestu. Jednog snježnog Božića, tata gaje bio poveo na sjever, na kampiranje i planinarenje. Naučio ga je kako se kretati kako bi se ugrijao, kako provjeriti ima li naznaka ozeblina. Noću su spavali stisnuti jedan uz drugog u šatoru kako bi im bilo toplo, i tada se osjećao kao pravi pustolov, u šatoru u snijegu, u potpunoj tišini osim zvuka vjetra što je udarao u bočni zid šatora, i tatinog hrkanja u njegovo uho. Osjećao se kao pustolov, ali se isto tako osjećao zaštićenim. Prisjećajući se davno nestale topline medvjeđeg zagrljaja njegova usnulog oca, osjetio je peckanje u očima, a primijetio je i koliko mu je sada bilo hladno, i kako je bio usamljen i nezaštićen. Otresao se na Edie. »Edie. Ozbiljno. Moraš se pokrenuti. Dobit ćemo upalu pluća ili nešto takvo.« Ona se samo još više omotala oko sebe. Morao ju je prisiliti da se pokrene, a pogledavši joj u ruku, shvatio je i kako to učiniti. »Edie. Možeš ostati ovdje. Ali, ako želiš ovo natrag, bolje ti je da potrčiš.« Nato je istrgnuo morsko staklo iz njezine ruke i potrčao. Ispružilaje ruku i zamahnula praznim prostorom, podigla glavu i bila na nogama protiv svoje volje, trčeći prije no stoje uopće bila svjesna da se odlučila pokrenuti. »Čekaj!« Georgeje pogledao unatrag da provjeri slijedi li ga ona, a potom nastavio trčati. Setnica uz rijeku nastavljala se ispod mosta. Zdepasti stupovi koji su ukrašavali nosače mosta bili su osvijetljeni odozdo, a on je toliko čeznuo za toplinom da gaje, dok je trčao ispod crveno obojenog metalnog luka, grijala čak i toplina ovih svjetala koju je osjećao na obrazima. Edie se činilo kao da on utrčava u nečija usta. »George!« On se već osjećao malčice bolje budući da se trčeći utoplja-vao. Bilo je dobro što gaje ona slijedila. Podigao je morsko staklo iznad glave kako biju namamio da trči i dalje. »Hajde! Uhvati me!« Edieje gledala kako on utrčava u slabo osvijetljeno ždrijelo pod metalnim rebrima mosta. I u prvi mah je pomislila kako se radi o odsjaju, a onda je s užasom shvatila što je vidjela: morsko je staklo počelo isijavati svjetlost, potom i plamtjeti. Njegova se svjetlost odbijala o okomite željezne rešetke što su tekle uz kopnenu stranu riječne šetnice, bacajući dugačke lijene prugaste sjene preko neobičnog prostora nalik na kavez iz nje. Ali nije zbog toga zavikala svoje upozorenje. Ne samo zbog toga. Dvije figure sa šljemovima na glavama približavale su se Georgeu velikom brzinom, iako nisu uopće micale nogama. Činilo se da se radi o kipovima što su jezovito klizili iznad zemlje, držeći u rukama oružje - možda koplja, ili kose. Jedan je svoje oružje nosio spušteno uz nogu do gležnja, a drugi nehajno oslonjeno o rame, ali pripravno za udarac. Obrisi su im bili glomazni zbog oklopa, a svjetlo im se reflektiralo o štitnike na potkoljenicama. Edie je zazvala njegovo ime upravo u trenutku kad je vodeća figura krenula u akciju, gurajući noge sjedne u drugu stranu u polaganom i snažnom klizećem pokretu, sve brže se približavajući dječaku u trku.


78

Njezin povik upozorenja jedva je dopro do Georgeovih ušiju, kad je vodeća figura izvukla svoje oružje i povukla ga po željeznim rešetkama, stvarajući oštri isprekidani zvuk udaranja drva o metal dok je klizio prema Georgeu. Samo što on nije bio ni čudovište ni mrljavac ni kip, niti uopće zainteresiran za išta drugo osim stvaranja buke svojom hokejaškom palicom kako bi zabavio prijatelja što gaje slijedio, koji je i sam spustio palicu s ramena i pojurio za njim na vlastitim rolama, jednako udarajući po rešetkama dokje prolazio uz Georgea. Kad su poskočivši izašli iz sjene mosta, smijući se i kližući, Edie je vidjela o kome se zapravo radilo, o igračima uličnog hokeja koji su se vraćali kući na rolama. Izdahnula je s olakšanjem, a onda udvostručila brzinu kako bi sustigla Georgea. »Hej!« Onje mahao staklom, još uvijek ne gledajući u nj i naglo skrenuo ulijevo, u tunel. Staklo je još uvijek plamtjelo svojim neviđenim upozorenjem. »Ne! NE POD ZEMLJU!« Nije ju čuo. Pred njim, tunel se spuštao dublje, smješten između stare riječne obale i rotora na kraju mosta. Kad je utrčao u nj, osjetio je kako se toplina pojačava i bio sretan jer mu se činilo daje dnevna toplina ostala zarobljena unutra.

ODLAZAK POD ZEMLJU

Bio je to dugačak bezličan tunel, poput bilo kojeg drugog pothodnika u bilo kojem drugom gradu. Zidovi su bili obloženi rebrastim pločama, a pod crno-žuta šahovska ploča. Bio je to samo prostor koji povezuje jednu točku s drugom, vrsta onog ništavnog prostora koji nitko ne primjećujejer nije napravljen da bude primijećen. Dnevno zaboravljamo desetke ovakvih prostora, istog trenutka kad iz njih izađemo. Kad se zamišljaš, uvijek si negdje, a nikad u međuprostoru poput ovoga. Ako u ovakvim prostorima dolazi do ikakvog ljudskog kontakta, obično se radi o spuštenom pogledu uličnog svirača ili oportunističkom smradu mokraće nakon što se netko pomokrio uza zid u trenutku krajnje nužde dok nitko nije gledao, ili možda tek o pomisli kako bi koraci iza tebe mogli pripadati lopovu. Zato jer je pusti i uglavnom neprimijećeni prostor skriven od pogleda pod gradskom kožom, pod zemljom, pravo mjesto za okradanje. George nije pomislio na okradanje kad se okrenuo. Samo je provjeravao slijedi li ga Edie još uvijek. I baš zato što se osvrnuo unatrag nije vidio ruku koja gaje zgrabila, iako je čuo pucketanje što joj je na trenutak prethodilo. Kako je ruka pojačavala svoj stisak na njegovoj nadlaktici, znao je da se radi o lopovu. Podsvjesno, i George je, poput svih nas, znao da će jednog dana biti sam na ovakvom mjestu i da će se tada pojaviti lopov. Iako se, dok se okretao, pitao gdje li se to lopov bio skrivao budući daje trenutak ranije tunel bio potpuno prazan. Ruka koja se uvijala i omatala oko njegove nadlaktice nije pripadala lopovu. Dolazila je iz zida. Odnosno, dolazila je iz rascjepa kojije, uz zvuk drobljenja i pucanja, načinila u zidu. A s rascjepom je došao i udar topline kojije podigao temperaturu u pothodniku, kao daje netko upravo otvorio vrata pećnice. Prije no stoje počeo paničariti, imao je jedan trenutak mirne jasnoće, i u tom je zaleđenom, produženom trenutku promotrio ruku s gotovo znanstvenim odmakom i zanimanjem. Nije to bila ljudska ruka jer je imala nekoliko prstiju previše, te nikakvih primjetnih zglobova u njima. Omatali su se oko njegove nadlaktice poput skupine malih bijesnih zmija što su se stezale i pulsirale, produžavale i debljale, njemu pred očima.


79

Nije to bila ljudska ruka jer nije bila prekrivena kožom. Nije uopće bila prekrivena, a to što nije bilo prekriveno nije bilo ni meso ni kost, već samo tlo grada, živa zemlja i blato što se uvijek nalaze nekoliko centimetara pod slojem kamena i asfalta. Dok je zurio u šokiranom čuđenju, komadići šljunka i većih oblutaka iskakali su iz gline, vrtložili se i mreškali površinu nadlaktice, oblikujući se u kamene staze što su se zajedno savijale i uvrtale poput tetiva. I konačno, nije to bila ljudska ruka jer je već bila duga oko metar i pol. Panika gaje konačno sustigla i Georgeje ispustio morsko staklo i počeo trzati i povlačiti ruku, pokušavajući se osloboditi. Vrućina se pojačavala i zgušnjavala zrak oko njih, čineći ga teškim za udisanje poput juhe. »EDIE!« povikao je, zapravo više vrisnuo, pokušavajući se istovremeno osvrnuti unatrag i udarati u ogromnu ruku. Ritmični, sve glasniji čunk-čunk zvuk natjerao gaje da opet pogleda prema naprijed, i još se jednom sledio. Nešto mu je prilazilo po podu, poput morskog psa koji juri u napad ispod razine popločenja, mreškajući žute i crne kamene podne ploče u zlokobni nadirući val što mu se opasno približavao. Iako jejoš uvijek bio čvrsto zarobljen stiskom na nadlaktici, uspio se zanijeti i popeti uz bočni zid pothodnika, očajnički pokušavajući izbjeći opasnost. S njega se slijevao znoj, a mogao je vidjeti i kako mu se s mokre odjeće počela dizatipara u vrućem zraku koji gaje počeo gušiti. »EDIE!« Sad je bio zaglavljen u vodoravnom položaju, unutar pothodnika, boreći se da mu stopala ostanu na zidu. Napadač ispod razine poda samo je promijenio taktiku. Mreškanje podnih ploča sad je okrenulo prema rubu poda i onda uza zid, koji se potom ispupčio i stvar je konačno probila površinu uz zaglušujuću buku, a iznutra je izašao glineni prst koji se izdužio a onda razvio u čvor pipaka, nalik divovskom glinenom modelu morskog ježa na kraju druge ruke koja je krenula prema Georgeovim gležnjevima. U konačnom napadu panične energije shvatio je kako se izvija s užasom, pokušavajući se popeti još više uza zid, na strop, trenutak prije no što su pipci udarili u njegovu desnu nogu i omotali se oko nje u stisku koji je bio, ako išta, snažniji i bolni-ji od onog na njegovoj ruci. Edie je utrčala u tunel i udarila u bočni zid prije no stoje uspjela pogledom uhvatiti događaje pred sobom. Ili točnije, nije se toliko radilo o hvatanju pogledom, koliko o doživljaju. Činilo joj se da su ispred nje bila dva Georgea: jedan kojije stajao posred prolaza, nepokretan, i drugi George kojije bio u zraku, pod pravim kutem s okomitim Georgeom - ili mo-žda-Georgeom jer je ovaj bio krhka prikaza, proziran i gotovo nevidljiv, poput pramička dima sa slabašnom pokretnom slikom projiciranom na njemu. Nije mogla točno vidjeti stoje to držalo možda-Georgea u zraku, ali je mogla vidjeti iz načina na koji se on batrgao, da se borio, i to očajnički. A onda je vidjela kako se strop namreškao, kao da se sagiba, a onda se raspuknuo, a ona je pomislila kako je negdje jako jako daleko netko prošaptao njezine ime - »Edie!« Georgeje vidio čvrstu smeđu masu koja je provalila iz stropa pred njim, i povikao glasnije no što je to ikad učinio u svom kratkom životu - životu koji, činilo se, neće potrajati duže od još koje sekunde. Stup gline ispao je iz rasjekline u stropu i sad je visio pred njim. Dok gaje s užasom promatrao, stup se počeo polagano kovitlati, kao da ga mijesi i oblikuje vojska nevidljivih ruku. Dno se stupa proširilo, dok se vrh stanjio u žilavi kabel debljine telegrafskog. Kad se stup uobličio u grubi oblik stošca, kabel se savio, i tako nagnuo bazu stošca prema Georgeu. George je prestao vikati. Prestao je činiti bilo što. Jedini pokret kojije činio bilo je refleksno treptanje dok se njegov mozak bavio peckajućim znojem što mu je curio u oči. Samo je zurio.


80

Baza stošca bila su usta, a u ustima su bili zubi: zubi koji su se micali i mrvili i udarali i drobili jedan drugog; zubi koji zapravo nisu bili zubi već oštro kremenje i komadići slomljenog stakla, probušene i zahrđale limenke Coca-Cole i krhotine slomljenog porculana. I konstantno su se okretali u zemljanoj masi stošca, lomeći se i otkrhujući međusobno. George je gledao u srce sporog blatnog kovitlaca. A ono što je vidio bio je stroj za mljevenje mesa. Ruka i pipci koji su držali njegovu nadlakticu i nogu odjednom su se raširili i uvili, a bol je projurila kroza nj kad su ga počeli razvlačiti, cijediti poput krpe, i shvatio je da ga stvor prinosi ustima, kao klip kukuruza u koji će zagristi. Stisak oko njegova gležnja bio je naročito snažan, i kako se okretao tako je osjetio kako mu kost izlazi iz ležišta i shvatio je da će bol postati više nego nepodnošljiva i da će izgubiti svijest. A istovremeno je shvatio i da bi onesvješćivanje značilo smrt u ovom mlincu za meso, pa je pronašao ono ljepljivo crnilo unutar sebe koje je odagnalo bol na mjesto na kojem će ga kasnije potražiti, i upotrijebio i posljednji atom snage kako bi judario svojom rukom o ruku iz koje su izlazili pipci što su ga držali za nogu. A onda je, opet pomislivši dvije stvari istovremeno, znao da se radi o ispraznoj gesti i daje ponekad zbilja sve što imaš uzaludna nada. Potom je njegova ruka udarila o zemljanu ruku i osjetio je gustu mokru zemlju i oštre kamenčiće i dugačko mrtvo korijenje i onda opet zrak, a stopala su mu odjednom postala slobodna, sila teže je učinila svoje, i tijelo mu je palo iz horizontale u vertikalu. Onda je osjetio udarac zračne struje kad su usta zagrizla mjesto na kojem je do maloprije bio, i čuo škrgut zuba. Osjetio je i kako mu se bol u ruci udvostručuje jer je sad držala svu njegovu težinu, još uvijek zarobljena u drugoj zemljanoj ruci. Stopala su mu plesala petnaestak centimetara iznad tla, slijepo pokušavajući dotaći pločnik kako bi smanjila pritisak, i kad se stožac zuba povukao unatrag, poput zmije koja se pripremala za ponovni napad, udario je u nj. I opet je osjetio zemlju i kamenje i krhotine i onda zrak, a ovaj je put vidio i stoje njegova ruka učinila: stožac je jednostavno prestao biti stošcem i pred njegovim se očima rasuo u kiši zemlje i kamenčića, s jednakom nasumičnošću kao lopata zemlje bačene preko crno žutih ploča pod njegovim nogama. Sčepao je mnogoprstu ruku koja mu se ovijala oko ruke poput udava, i shvatio da se i ona raspala u bezobličnu hrpu zemlje čimjuje dotaknuo rukom, jednostavno i lako kao daje otirao prašinu s rukava. Pao je na pod i malo zateturao. Edieje vidjela lebdećeg možda-Georgea kako udara i bori se i onda pada i tetura, a onda su dva Georgea postala jedan, poput nečega što ste uspjeli fokusirati. I pred njom je opet bio jedan dječak, bez ikakvih prikaza, i Edieje potrčala prema njemu. »George! Bjež'mo odavde, odmah!« Nije imala pojma stoje to upravo bila vidjela, ali znala je da nije bilo ništa dobro, i znala je da to ima veze s tim što su bili pod zemljom, i da ih mora oboje izvesti na zrak stoje prije moguće. Zgrabila je njegovu mokru ruku i povukla. On je zakoračio naprijed, a onda zastao. »C-čekaj.« Sagnuo se i zgrabio nešto s poda, a potom su oboje otrčali uz stepenice, vani u noć - i čim su izašli na zrak George gaje počeo gutati kao što čovjek guta hladnu vodu nakon radnog dana u talionici. I naravno, od hladnog se zraka i šoka ponovno počeo tresti, a zubi su mu cvokotali dok nije pogledao u Edie. »Sto?« pitala je ona.


81

On joj je predao stvar koja mu je bila ispala u pothodniku. Ona ju je uzela i pogledala. Ako je u njoj bilo ikakvog svjetla bilo je vrlo blijedo - toliko blijedo da ga je možda samo umišljala, zaključila je ona. »Oprosti što sam ga uzeo. Učinio sam to tako da potrčiš za mnom. Nisam znao kako te drugačije pokrenuti...« Ona je gurnula morsko staklo u džep, i zatvorila ga s dozom konačnosti. »Pa, nemoj mi ga opet uzimati. Nikad.« »Neću.« Onda je zadrhtala i protrljala svoje natopljene ruke. Zubi su joj opet počeli cvokotati. »A ako ga i ukradeš, barem pogledaj u glupu stvar. Tome služi, budalo. Sam si utrčao u ovo što se upravo dogodilo, što god je to bilo.« Osjetio je bol u ruci i gležnju, i pomislio na zemlju prožetu šljunčanim tetivama i na usta puna oštrih zaboravljenih'krho-tina i odlučio da će kasnije misliti o tome. Želio se nastaviti kretati. »Da.« »Mogao si se poštedjeti muke.« Kimnuoje glavom, jednostavno zahvalan stoje izašao iz tunela, stoje iznad zemlje i što diše normalno. Pročistioje grlo. Možda je mogao popričati o tome ako je i ona to vidjela, a naravno daje ona to morala vidjeti. Možda bi ona mogla to objasniti. »Znaš li ti stoje to bilo?« »Osim stravično i zastrašujuće?« »Da.« Zatresla je glavom. »Nemam blage veze. Samo noćna mora.« »Ali, vidjela si to?« Georguje odjednom bilo važno daje i ona to vidjela. »Vidjela sam nešto. Kao nekakve slojeve - nemam pojma. Komade neke stvari. Ti si bio tamo i samo si stajao, a bio je i tamo nekakav drugi prozirni ti kojije lebdio uokolo i koprcao se, i onda - komplicirano je.« On je nato kimnuo glavom. »Možda će nam Crni Fratar moći objasniti.« Ona je zatresla glavom. »Pitaj ga samo o toj stvari, londonskom Kamenu, što li već, kao stoje Topnik rekao. Ne kompliciraj.« »Zašto?« Onaje slegla ramenima i krenula pločnikom, dalje od rijeke, trljajući se rukama u hodu, pokušavajući zaustaviti zvoko-tanje zuba. »Ne znam. Svaki put kad se susretnemo s jednim od tih zrcalnika oni su dovoljno zbunjujući i bez dodatnih razloga da postanu dvosmisleni. Londonski Kamenje ključan, pa ne dajmo mu onda izliku za kompliciranje.«

TAMNI CENOBIT

George je slijedio Edie prema uskom trokutastom četverokatnom pubu, najoštrijeg kuta isturenog prema rijeci poput pramca nasukanog broda. Na prvom katu, iznad broja 174 izvedenog u zlatnom i zelenom mozaiku, stajala jč crna skulptura debelog redovnika poput pramčane figure, ruku zadovoljno prekriženih ponad širokog trbuha opasanog dugačkim pojasom s resama. Djeca su se zaustavila pod njim. Pubje bio zatvoren. Gledajući uvis prema fratru, sve što su zapravo mogli vidjeti od njegova lica bili su veliki podbradak i bucmasti obrazi, te istureni nos. Činilo se da zrači veseljem, ali to je ipak bio tek dojam, budući da mu nisu mogli vidjeti oči. Iznad njegove glave svijetlio je, nalik na aureolu, žuti sat. George gaje promatrao s nevjericom. »Ne može biti pet do sedam! Mora biti kasnije od toga.«


82

»Ovdje je uvijek pet do sedam, mladiću. Uvijek takvo praznično, obećavajuće vrijeme, pet do sedam; dnevni je posao završio, a noć je prostrta pred tobom kao gozba iz koje možeš birati što te volja; vrijeme za toplinu i radost i razgovor.« Glas je odzvanjao dolje prema njima, bogat medni glas u kojem se mogla čuti natruha jedva kontroliranog smijeha i dobrog raspoloženja stoje odjekivalo kroza nj poput zvonjave zvona. »Razgovor je ono zbog čega smo došli«, rekla je Edie, zako-račivši unatrag da ga bolje vidi. Crni je Fratar naglo pogledao dolje prema njoj, dok mu je mesnato lice podrhtavalo od iznenađenja. »Čula si me?« »Ali, i toplina dobro zvuči«, dodao je George, trčeći u mjestu i trljajući se rukama u pokušaju da se utopli. »Oboje ste me čuli?« pitao je Fratar, pogledavajući od jednog prema drugom. »Oboje se smrzavamo«, rekla je Edie. »I oboje smo mokri«, dodao je George. »Smrznuti i mokri.« »Vrag me odnio!« viknuo je Fratar. »Pazite se.« Zakoračio je s pročelja i pao na tlo, a halja mu je zavijorila uokolo poput tamnog padobrana. Udario je u pločnik uz prasak kojije odgovarao njegovu popriličnom opsegu, ispravio noge, zagladio svoju halju i promotrio ih oboje sa zanimanjem. Izbliza, vidjeli su kako su mu oči zaista bile usađene duboko među bore od smijeha, zbog čega je izgledao kao vrlo prijateljska i gostoljubiva vrsta redovnika - što je bilo olakšanje, zato jer je njegova veličina bila dovoljna da, u drugačijim okolnostima, bude zastrašujuća. »Razgovor, kažete? A o čemu? I zašto? I kada? I zbog čega, bez sumnje?« George i Edie razmijenili su pogled koji bi se mogao prevesti kao »Ha?« na bilo koji jezik. »Oprostite?« »Oprošteno. Ne brinite više o tome. Zaboravljeno«, rekao je Fratar, pogledavajući ih ushićeno. George se počeo pitati je li redovnik bio pomalo lud. Edie je samo mislila daje iritantan. »Topnik je rekao da biste nam mogli pomoći. A pomoć bi nam dobro došla.« »Topnik, velite?« »Molim Vas,« rekao je George. »Znam nekoliko Topnika.« »Mi znamo samo jednoga. Onje zrcalnik, kao i Vi.« Nastala je dugačka pauza dok ih je Fratar proučavao. Onda se zadovoljno zasmijuljio i pokazao prema vratima puba. »Molim vas. Svaki prijatelj Topnika, koji god Topnik on bio, je i moj prijatelj i sve tako! Došli ste nam u nezgodno vrijeme; vrata svratišta zatvorena su zbog preuređenja zahoda u podrumu, ispod šanka, koji su, priznajem, bili postali pomalo nezdravi uslijed dugotrajne pretjerane uporabe. Ali, uđite, molim vas uđite. Gostoprimstvo je naša krilatica, bez obzira na vrijeme.« George je pokušao otvoriti vrata. Nisu se dala pomaknuti. Edie je priskočila i zadrmala ih bez uspjeha. Okrenula se Fratru s optužujućim pogledom. »Zaključano je.« »Ah, pa ljubav otvara sva vrata«, zasmijuljio se. »Molim?« On se progurao pred njih. »Onima čistog srca nitijedna vrata nisu zaključana.« Jedan je trenutak petljao oko ključanice, a onda su se vrata širom otvorila. »Kao što vidite.« »Upotrijebili ste ključ«, primijetila je Edie tiho. Onje teatralno uzdahnuo i dobrodušno pogrbio ramena, kao razočarani čarobnjak. »Ah, blagoslovljeno bilo tvoje oko sokolovo, morat ćemo te se čuvati, to je činjenica.«


83

Stao je sa strane dok su njih dvoje ulazili u pub. Bio je to uzak prostor pod neobičnim kutem. U tami su se nazirali neobični oblici i odsjaji koji su, činilo se, izvirali iz mraka, a onda se povlačili kad bi svjetla jurećih automobila u prolazu obasjala prozore. Boce na policama i mjedeni dijelovi šanka svjetlucali su razlomljenim odsjajima uličnih lampi. Bilo je tu ljestvi i drugih dokaza građevinskih radova, razbacanih po podu, a preko šanka je bila prebačena zaštitna stara plahta, poput odbačenog pokrova. Vrata su se uz tresak zatvorila za njima. Crni Fratar prošao je pored njih s neočekivanom gipkošću za tako velikog i krupnog čovjeka. »Dođite, dođite, pazite na radnički nered; uđite u ovu odaju, alkoven, tu ćemo imati i toplinu i svjetlo, i vidjeti što možemo učiniti za vas, jer očito je, ako ništa ne učinimo, uhvatit će vas šmrcavica.« Proveo ih je kroz lijevi od tri niska luka, posjeo na klupu uz stražnji zid mračnog nadsvođenog prostora i ostavio tamo, naglo se sjurivši niz stepenice pored šanka. Edie je zurila u Georgea. »Šmrcavica!« »Znam«, slegnuo je on ramenima. Opet se smrzavao. Odjeća mu je bila prilijepljena uz tijelo poput mokrih zavoja. »Trebali bismo vjerovati nekome tko kaže 'šmrcalica'?« Čuo je kako joj zubi cvokoću u tami. Prije no stoje mogao bilo što reći začulo se zveketanje i Fratar se vratio, vukući nešto teško stoje udaralo o svaku stubu dok se penjao. Zaklonio je uličnu lampu kadje prošao kroz luk, a onda se sagnuo i spustio kantu s benzinom i zdepastu grijalicu u obliku torpeda na pod pred njih. »Radnici pokušavaju isušiti podrum. Siguran sam da bi uskraćivanje topline sad kad vam je najpotrebnija smatrali vrlo nekršćanskim.« Podigao je ruku i zavežljaj odjeće pao je na pod. »Suha odjeća. Ručnici. Ljudi ostavljaju stvari«, objasnio je on. »Rizik pretjeranog uživanja u svratištu poput ovog jest buđenje kod kuće s glavoboljom, ali bez kaputa, razumijete?« Nasmijao se vlastitoj duhovitosti. »Svakodnevna tragedija čovjeka-veseljaka, nema sumnje! Uzmite, uzmite. Ostavit ću vas nasamo dok se presvučete. Možda bi hrana bila...« »Da«, rekla je Edie, toliko brzo da je George odjednom shvatio da vjerojatno nije jela poprilično dugo. Kleknula je nad odjeću i uzela hrpicu ručnika. »Ovo su pivski* ručnici. Minijaturni su.« »Dobro da ih ima cijela hrpa«, rekao je George. Kleknuo je uz grijalicu i pogledao ju. Okrenuo je ventil na vrhu plinske boce. Začuo je šuškanje odjeće iza sebe i počeo se osvrtati. »Hej, ja se presvlačim«, viknula je Edie, još uvijek s drhtajem u glasu. »U reduje. Ne gledam«, rekaoje on, pokušavajući razaznati komande u slabašnom uličnom svjetlu. »Pokušavam upaliti ovo čudo.« »Znaš li kako to radi?« Pronašao je električni" utikač na kraju kabela. Na zidu, do svog koljena, ugledao je utičnicu, pa gaje gurnuo u nju. Unutar zdepastog torpeda počeo se okretati ventilator. »Moj tata imao je jedan ovakav u svom ateljeu. Koristio ga je zimi. Čekaj.« Okrenuo je sklopku nalik slavini. Ništa se nije dogodilo. Edie je podrugljivo frknula. »Mislila sam da znaš kako to radi.« Eng. beer touiels - mali ručnici s logom piva koji služe kao podložak za pivom do vrha napunjene krigle iz kojih se uvijek malo prelijeva (nap. prev.). On je nastavio brojati do deset, a onda je pritisnuo dugme. Začuo se škljocaj i tihi zvuk iskrenja, a onda glasno VUUUMF i grijalica je buknula u život. Toplinu plamenog kruga unutar metalnog tijela ventilator je otpuhivao prema rešetki koja se brzo užarila. Dok je


84

George držao dlan ispred velikog otvora, vrućina se brzo pojačavala. Plamen je prešao iz plavog u crveno pa gotovo u bijelo, a onda je zbog prevelike vrućine morao odmaknuti ruku. »Ta ti je dobra«, rekla je Edie, gotovo impresionirana. »O, wow.« Plamen iz grijalice također je osvjetljavao prostoriju u kojoj su bili. Bio je to bačvasto nadsvođen prostor, otprilike dva metra širok i pet dugačak, a svaki je centimetar bio ukrašen dimno-smeđim mramorom prošaranim crnim prugama. Bilo je tu i stupova i pilastara i ogledala i raskošnih alabasternih lampi i skulptura posvuda. Iznad njihovih glava, krivulja bačvastog svoda reflektirala je svjetlost tisućama komadića zlatnog mozaika uokvirenog tankim linijama crno-bijelih kvadratića. U središtu stropa nalazila se ruža vjetrova, a svuda uokolo kruništa tekli su kićeni natpisi, svaki od njih citat koji jedan s drugim nisu imali veze. George je gledao u jednog kojije tvrdio: 'UŽURBANOSTJE USPORENA'. Okrenuo se kao bi pročitao drugi na kojem je pisalo: 'RASKOSNOST JE BUDALASTOST. »Hej«, rekla je Edie, nakon što ju je krajičkom oka uhvatio kako na sebe navlači preveliki gornji dio muške trenirke. »Oprosti«, rekao je George brzo skrećući pogled. »Ovo mjesto. Prilično je čudno, zar ne?« »Čudno je prava riječ.« »Kao da smo u crkvi ili negdje tako.« Ona se progurala pokraj njega i raširila svoju suknju i hu-lahupke na stolicu ispred grijalice. »Hoćeš li se ti osušiti i presvući?« Onje zakoračio unatrag. Edie je stala pred grijalicu, pogledavajući uvis prema okolnim ukrasima, brišući kosu ručnikom. Primijetio je da u stisnutoj ruci drži morsko staklo. Skinuo je kaput i košulju sa sebe, i protrljao prsa pivskim ručnicima. Osjećaj je bio sjajan, a bol u nadlaktici, ruci i gležnju sad se činila podnošljivom. Toplina se počela vraćati. Prekapao je po hrpi odjeće, pronašao vuneni džemper i smjesta ga obukao, izravno na kožu. Bio je toliko sretan stoje suh, da mu uopće nije smetala gruboća vune. Bilaje utješna i stvarna. Otkopčao je remen. »NE REKLAMIRAJ, ISTRAČAJ«, nastavila je Edie čitati s kruništa. »Nemam pojma što to znači. Nema nikakvog smisla. Reći ću ti jednu stvar ipak, ova je toplina genijalna.«

TRZAJ ZGLOBA

Na spomeniku Kraljevskom ratnom topništvu postoje i druge skulpture. Nosač granata stoji najednom kraju topovske cijevi, a s bokova mu vise dvije velike futrole s granatama. Pred topom stoji Časnik, u stavu raširenih nogu, kaputa prebačena preko ruku skupljenih na trbuhu. Skraćeni ispušni ventil motocikla zagrmio je neobično praznom krivinom Hyde Park Cornera, iskorištavajući privremeno zatišje u prometu kako bi postigao brzinu neuobičajenu za gradsku vožnju. Vozač je jurio prebrzo da bi zamijetio mali pokret, iako je bio takav da bi ga, u normalnim okolnostima, bio mogao vidjeti. Časnik je trznuo ručnim zglobom prema njemu, i otvorio svoj sat. Pogledao je u nj. Potom je jednim trzajem zatvorio poklopac i ponovno zauzeo svoju uobičajenu pozu, onu u kojoj je zurio prema dnu vrtova Buckinghamske palače, gdje kraljica, po svoj prilici, ima svoj osobni rasadnik. Pa iako je stajao u stavu voljno, raširenih nogu, lice mu je bilo prazno i bezizražajno i nedokučivo, kao daje stajao mirno na vojnom vježbalištu. Bilo je to lice stvoreno da trpi i izdrži. Jedini vanjski znak onog o čemu je razmišljao bio je minijaturni tik, kad je, uz iritantan zvuk, pucnuojezikom iza zuba. stvoriteljeva oznaka


85

George je istrljao noge ručnikom, a onda navukao par građevinarskih hlača poprskanih žbukom. Bile su mu otprilike deset brojeva prevelike, ali ih je opasao remenom i čvrsto stisnuo. »Osjećam se gotovo ljudski«, nacerio se dok je zavrtao rubove nogavica iznad gležnjeva. »Znam što misliš, mladiću.« Grleni glas ušao je u prostoriju prije Fratra, koji se sagnuo prolazeći kroz lučni ulaz, noseći u rukama vrećice čipsa, nekoliko peciva i bocu zelene tekućine, koje je stavio na stol pred njih. »Sjednite, utoplite se i jedite. Onda ćemo, kad se prestanete tresti kao dvoje kvekera*, popričati. Ali, ponajprije - popijte ovo.« Otvorio je bocu i nalio dvije čašice ljepljive zelenkaste tekućine. »Stoje to?« pitala je Edie sumnjičavo. »Napravili su je redovnici«, nasmiješio se Fratar. »Ljekovite trave, cvijeće uz malčice žestine. Ugrijat će vas iznutra. Hajde, na eks.« * Eng. auakers - drhtavci, oni koji dršću; također i isprva podrugljivo a danas općeprihvaćeno ime jedne protestantske sekte (nap. prev.). Georgeje uzeo čašu i ispio sadržaj jednim gutljajem. Vatra, ne samo toplina, slila mu se niz grlo i zakašljaoje uslijed njezine jačine. Ipak, bila je to slatka i mirisna vatra s okusom meda, lijekova i trava kojima nije znao imena; a kad je završio s kašljanjem osjetio je kako se vatra smješta unutar njega, kao daje nešto ponovno zapalila. »Nije loše«, rekao je Edie, koja je gledala hoće li se on početi grčki u otrovanom bunilu. »U redu«, rekla je ona, i iskapila svoju čašicu. Nije zakašlja-la niti pljunula, ali je napravila grimasu kojom je otkrila sve svoje kutnjake. »Gah!« stresla se ona. »Odvratnoje. Pretpostavljam da misliš daje to smiješno.« »Pa, meni se svidjelo«, rekao je George. »Ima okus po vodi u kojoj je neka baba oprala noge. Bljak!« Rastvorila je jedno pecivo i otvorila vrećicu čipsa s okusom račića. Istresla je čips u pecivo, zaklopila ga i zagrizla. Zagrizu je prethodio ekstatični osmijeh. »Rijefila fam fe tog okufa«, objavila je usta punih kruha i komadića čipsa. »Probaj.« Bio je red na Georgea da izgleda zgađeno. »Ne hvala.« Slegla je ramenima, završila s pecivom u dva ogromna zagriza, i krenula raditi drugi sendvič. Fratar se spustio na tapeciranu klupu smještenu uza zid odaje. Smiješkom je pozvao djecu da učine isto. »A sad se primaknite i objasnite mi stoje što, mali moji prijatelji. Recite mi što ste to učinili da ste se našli u ovakvoj nevolji.« »Nismo u nevolji«, rekla je Edie. Redovnik se popustljivo nasmijao. »A zasigurno nije ni smiješno«, nastavila je Edie, prije no što je iznova, uz prkosno hrskanje, zarila zube u svoju novu kreaciju. »Ona je u pravu«, rekao je George. »Sve je smiješno iz neke perspektive, uvjeravam vas da jest. Ovisi samo o tome odakle gledaš.« George je razumio odakle je dolazila Edieina ljutnja. Upravo je proživio noćnu moru, a ovaj im se zrcalnik samo smijao. »Odavde, odakle mi gledamo, izgleda ozbiljno.« Fratar mu je uputio dugačak pogled. Onda je prešao rukom preko lica, od čela do brade, i kako je ruka prešla preko njega, tako je s lica nestao svaki trag osmijeha, a na njegovu se mjestu pojavio mračni trezveni izraz. »Baš tako. Baš tako.«


86

Redovnik se zavalio natrag i ogledao po prostoriji. Pogledao je u četvoricu vragolastih kerubina koji su sjedili visoko u svakom uglu prostorije, ali George nije u njima vidio nikakav pokret koji bi naznačio odgovor. Redovnik je protegnuo ukočeno rame. »A zašto bih vam ja pomogao?« »Zato jer ste Vi pozitivac.« »Jesam li? Nisam toga bio ni svjestan. Pozitivac, kažete. Ah, pa, cijeli sam svoj život posvetio izbjegavanju plamenog kraja. Moglo bi se reći da za sebe zbilja ne predviđam vatreno finale, pa ako me to čini pozitivcem onda mora da to i jesam, hm.« Crni je Fratar više nego očito uživao u zvuku vlastitih riječi koje su mu se kotrljale niz jezik, pomislio je George uz snažnu navalu nervoze. Činilo mu se da su ljudi - stvari, zapravo -pričale cijeli taj dan, a niti jedna od njih nije mu dala izravan odgovor, već su ga samo gurale iz jednog stravičnog iskustva u drugo. Glas mu je bio iznenađujuće odsječan. »Znate što mislim.« Edie je primijetila ton njegova glasa i iznenađeno ga pogledala. Fratar je nagnuo glavu kako bi izbalansirao iritantno podignutu obrvu. »Bože moj, pa uopće ne znam. Znam samo ono što mi vi kažete. Tko vam je to rekao da sam ja 'dobar tip'?« »Vi ste redovnik«, ubacila je Edie. »A redovnici pomažu, je li?« »Da, redovnici su na strani dobra.« »Pa, dopustite da vam kažem tko sam ja.« Raširio je ruke gestom čovjeka koji ništa ne skriva. Rukavi njegove halje spali su unatrag otkrivši snažne mišićave ruke koje nisu izgledale ni približno onoliko debelo koliko je George bio očekivao. »Ja sam ono što se činim dajesam, ni više ni manje od toga. Ja sam i debeli redovnik i veseli gostioničar; najveći veseljak i čuvar koji stoji na raskrižju životnih putova. Ja sam također i čovjek koji voli razgovarati s ljudima koji vole govoriti. Ja pružam radost i zadovoljstvo, toplinu i veselje i odrješenje grijeha iz prošlosti, sadašnjosti, pa čak i - za određenu cijenu - budućnosti. Ukratko, ja mogu umiriti ljudske potrebe i olakšati prolazak kroz ovu dolinu suza. Ja sam pomagač potrebitima i donositelj quietusa. Ako shvaćate na što ciljam...« Edie se nervozno vrpoljila navlačeći majicu preko koljena. »Ono što ja vidim i što čujem jest da neki zrcalnici imaju zbilja iritantnu naviku korištenja riječi koje mi ne razumijemo.« Pogledalaje u Georgea. Georgeje kimnuo glavom. »Stoje quietus?« »Ouietus je, dragi moj dječače, odrješenje, otpust od životnih briga, potpuna otplata dužnosti ili duga -« »Gle«, prekinula gaje Edie, »samo saslušajte. Mi smo skoro poginuli na putu ovamo. Ovo nije vrijeme za lekcije iz engleskog.« Fratar je zurio u nju smiješeći se i čekao. Nakon što se ništa nije dogodilo, podigao je jednu obrvu i još malo čekao. »Ona govori istinu. Ona je bila usisana u blato u Temzi, a mene je - zgrabilo nešto u pothodniku...« I druga se obrva na Fratrovu licu podigla kako bi se pridružila prvoj. Osmijeh se još više proširio. George je zaključio da je bilo nečeg nepodnošljivog u vezi ljudi koji su previše pričali kad to nisi htio, a onda jednostavno šutjeli neprestano se smješkajući kad si htio da pričaju, naročito kad je njihov osmijeh govorio »pretjerujete«. »Tako je bilo! U pothodniku. Zidovi su me zgrabili.« Oči su se širom otvorile, a osmijeh se pretvorio u malo »o« lažne šokiranosti. »Zidovi, kažeš?« »Da. Zidovi.« George je shvatio daje isturio bradu prema naprijed, baš kao Edie. Redovnik se nagnuo prema njemu i opet podigao jednu obrvu.


87

»Popriličan je to posao za zid, zgrabiti nekoga, ne misliš li?« Nasmijao se s uživanjem, a podbradak mu je podrhtavao od veselja. Uto se začuo Ediein glas, dubok i izravan. »Nije bilo smiješno.« Redovnik se još malo smijuljio, a onda se, s velikim i vidljivim naporom, zaustavio. »Ne. Pretpostavljam da nije. Zidovi su ga zgrabili, kažeš. Pa, pretpostavljam da su im izrasle ruke i - što onda? Počele ga štipati i grabiti?« Ponovno se počeo smijuljiti, podižući jednu ruku u isprici. »Tako nešto. Više grabiti nego štipati.« Fratar se prestao smijati i pogledao ga. »Zidovima su izrasle ruke?« »I pipci. I kao nekakva usta na stabljici. Kao velika truba s ustima na vrhu.« Prostorija je naglo utihnula, kao da nije samo Fratar pokušavao čuti što se dogodilo. Fratar se nije više čak ni smješkao. Jedini zvuk koji se čuo bilo je zujanje grijalice. »I ovo se dogodilo? Stvarno dogodilo? Vama oboma?« »Samo njemu«, odgovorila je Edie. »Ali ona je sve vidjela«, brzo je dodao George. Fratar je pogledao uvis prema drugim skulpturama i figurama upubu. Niti jedna od njih nije pokazivala nikakve znake života, ali je George imao snažan osjećaj da se govorilo nešto što on nije mogao ni čuti ni razumjeti. Crni Fratar protrljao je glavu i oči rukama, kao da se pokušava probuditi. Pretresao se i nasmiješio Georgeu. »Od čega su bile napravljene ove 'ruke', ruke koje su te zgrabile, ako smijem pitati?« »Od zemlje.« Većina je osmijeha ostala na Fratrovu licu, ali je mali dio njega ipak nestao iz područja očiju. »Od zemlje?« »Blata. Gline. Šljunka.« »I uhvatile su te? Dodirnule su te?« George je kimnuo glavom. Pokazao mu je gležanj i ruku. Nešto grublje, više nalik modricama već je bilo zamijenilo crvenilo na njima. Čak je Edie bila impresionirana. »Wow. Nešto te stvarno pošteno zgrabilo tamo.« »Rekao sam ti. A ti si meni rekla da si vidjela.« »Vidjela sam nešto. Ali bilo je to nalik na prikazu. Kao nešto povrh nečega što sam vidjela. Kao...« Ponestalo joj je načina da pojasni stoje to gotovo vidjela, pa je umukla. Crni Fratar nagnuo se prema Georgeu i parkirao mu svoj osmijeh tik pred lice. »Ako si bio zgrabljen, a zbilja izgleda kao da te netko dobrano zgrabio -« »Nešto. Neke stvari«, inzistiraoje George. »Baš, baš, dragi moj momče, baš tako. Ali, khm, ako te to zbilja zemlja zgrabila, kako si ti, sad seja pitam, kako si uspio pobjeći?« »Jednostavno sam ju udario.« Veselje se opet uvuklo u Fratrove oči. »Jednostavno si ju udario, i ona je jednostavno prestala? Oprostit ćeš, ali ne čini mi se baš vjerojatnim, ako su "se sile prirode već uzbunile do te mjere i pronašle oblik i uobličile se tako agresivno, da bi ih tek obični - opet, oprostit ćeš - dječak mogao rastjerati jednim udarcem. Ne, bojim se daje ovo dvaput ispričana priča, izmišljotina koju ti je ispričao netko drugi -« »To nije izmišljotina! Nije! Pokušavali su me rastrgati, a ja sam ih udario ovako i ovako, i raspale su se - jednostavno se pretvorile opet u, znaš, blato i šljunak na podu i - što?« Fratar je bio promatrao Georgea kako oponaša svoju borbu, i kada se Georgeova ruka otvorila u oponašanju udaraca koji su ga spasili, redovnikova je ruka poletjela prema njoj i zgrabila ju. Povukao ju je nježno ali odlučno k sebi, pogleda uperena na zmajev znak crveno urezan u kožu. »Odakle ti ovo?« »Koje?«


88

Redovnik mu je nježno zaokrenuo ruku, tako daje oboje djece imalo pogled na ožiljak. »Ovo. Ovo je znak stvoritelja.« Iako je sjedio ispred hodajućeg i pričajućeg kipa, George je osjetio svu apsurdnost svog odgovora dok gaje izgovarao. »Od zmaja. Zmaj me zarezao. Kod Temple Bara.« Fratar se zavalio na klupu, još uvijek držeći Georgeovu ruku, tresući glavom. »To nije zmajev znak, jer kad te zmaj zareže mladiću, onda budeš i ostaneš zarezan dok te ne zapali i ne svrši s tobom jednom za svagda.« »Je!« eksplodirao je George frustrirano. »NIJE!« odvratioje redovnik, podigavši glas. »Toje stvori-teljev znak, a ti, mladi fakinu, ne spadaš među one koji bi ga mogli nositi.« Georgeje pogledao u vlastitu ruku. »Ja ni ne znam stoje to stvoriteljev znak.« »Ja ne znam stoje to fakin«, rekla je nato Edie. I prije no što joj je redovnik mogao odgovoriti, nastavila je, »ali, ako znači lažov, u krivu si. Zmaj ga jest zarezao i nešto -«, pogled joj je odlutao na trenutak, a onda se povratio susrevši se s Ge-orgeovim »-nešto se loše dogodilo u onom pothodniku. Eto.« Redovnik je gledao od jednog do drugog, a onda naglo ustao. Odjednom je bio ozbiljan i odjednom pomalo za-strašujuć u svojoj ozbiljnosti. »Ostanite ovdje. Ne napuštajte ovu prostoriju, ne pričajte ni sa čim. Vratit ću se.« I ustao je, nestao kroz vrata u naglom vrtlogu ogrtača i mantije, i posljednje što su vidjeli i čuli od njega bio je škljocaj ključa u bravi i njegova sjena kako nestaje u natrijem osvijetljenoj noći iza mutnih prozorskih stakala. Georgeje pogledao u svoju ruku. »To je samo ožiljak.« Edie se primakla i pogledala ga. »Pa pomalo nalikuje nekakvom obliku, zar ne?« »Pa naravno daje oblik.« »Ne, mislila sam smišljenom obliku. Kao kineskom slovu, simbolu, ili nečem sličnom...« George je stisnuo šaku i gurnuo ju u džep. »Da, pa - što god to bilo, boli k'o vrag.« Ona je pogledala prema vratima puha. »Vjeruješ mu?« »Zašto ne?« »Nemam pojma. Ja nikad ne vjerujem ljudima koji se previše smiješe.« George se ogledao po sobi. Činila mu se pretrpanom licima i kipovima što su gledali u njih. Zapravo, cijela je prostorija postajala vrlo topla zbog grijalice. Bilo je i pomalo klaustrofobično pod tim bačvastim svodom. Smeđi i crni mramor činio se nekako znojnim i škodljivim, poput dimljene braveće masti. »Dakle«, ponovila je ona, »vjeruješ li mu?« Onje kimnuo ogledajući se po sobi. »Mislim da sad nije vrijeme. Zidovi imaju uši -« »Da. I oči i usta i ruke i kopita i kandže, hej...« Zastala je pod alabasternim ukrasom stoje izlazio iz zida. Na prvi je pogled izgledao kao niz dekorativnih zavijutaka iz kojih je visjela neobična metalna svjetiljka u obliku jedre mljekarice. Nosila je dvije jednake viseće lampe na obramni-• * ci . »Sto?« pitao je George, pokušavajući vidjeti u stoje ona to gledala. Prstima je prelazila preko ispupčenih slova u dnu alaba-sterne konzole. Pisalo je: »PODNE«. Uprla je prstom. »Vidiš?« * Motka preko ramena za nošenje vode u dvije kantice (nap. prev.). On je pažljivije pogledao. Nije to bio samo ukras. Bio je to faun: polučovjek, polujarac, ali je imao krila i visio naglavce, zatvorenih očiju i ruku prekriženih preko grudiju, kao šišmiš.


89

»To je vrag«, rekla je Edie. »To je faun. Polujarac, polučovjek. Iz mitologije«, odvratio je George. »Pa nije baš u redovničkom stilu, zar ne? Fauni, mljekarice, oni kerubini u kutovima - kakve to ima veze s redovništvom?« »Ne znam. Ali Topnik nas ne bi bio poslao k njemu daje loš.« »Daje mrljavac.« »On nije mrljavac.« »Možda postoje i zločesti zrcalnici.« Razmislili su o ovoj mogućnosti. »Daje barem Topnik ovdje.«

MRTAV U VODU

Topnikje nepomično ležao, lica uronjena u blato. Preho-dao je Strand, koracima od kojih je svaki bolio više od prethodnog, i kad je stigao do Trafalgar Squarea i skrenuo ulijevo pod visoko stupovlje luka Admiralitv, znao je da je u većoj nevolji no stoje prethodno mislio. Nosio je u sebi vrućinu vatre zmaja s Temple Bara kao otrov. Bila je to vrućina što gaje lišavala sve njegove energije. Nikada se prije nije osjećao kao kip napravljen od bronce. Bio je napravljen da bude čovjek u uniformi, i da ga se ikad pitalo, bio bi rekao da se osjećao kao svaki drugi čovjek. Ali, nitko kipovima nije postavljao takva pitanja, pa čak ni drugi kipovi. Unutra, tamo gdje se uglavio plameni otrov, osjećao se la-bavijim, gotovo tekućim. Tamo gdje se dosad osjećao čvrstim, sad se osjećao mekanim, a vanjsku je kožu koja je okruživala vrućinu sad osjećao kao staro željezo koje je morao vući sa sobom, kao metal koji je mogao eksplodirati ili se slomiti svakog trenutka. Mrzio je taj osjećaj. Bilo je to sjećanje na bol rođenja, na vrijeme kad se je nešto što nije bio on, već tek mogućnost da to postane, izlilo vruće i rastopljeno, iz bezo-bličja u njegov sadašnji oblik; a u sjećanju na rođenje bila je i spoznaja da će tako izgledati i njegova smrt, i u toj je misli bio sav izjedajući otrov zmajeve vatre. Bol koje se sjećao nije bila bol rastopljene bronce što se ulijeva u kalup u obliku Topnika u ljevaonici. Bila je to bol hlađenja, postajanja čvrstim. Bila je to bol umiranja svih drugih stvari u koje se taj metal mogao pretvoriti. A budući daje broj stvari u koje se rastopljena bronca mogla pretvoriti bio neograničen, takva je bila i bol umiranja tih mogućnosti. Teturao je Mallom, a dokje prolazio pored St. James's Parka, ugledao je u njemu odsjaj jezera kroz stabla. I pomislio je kako bi mogao, ako uspije doći do jezera i ući u vodu, ohladiti ovu goruću, iscrpljujuću bol tek toliko da uspije prijeći Green Park i doći do Hyde Park Cornera i svog postolja prije ponoći. Iako gaje, u trenutku kad je ovo pomislio, otrovna vatra toliko strašno žderala da bi zaista bio sretan tek ležanjem u hladnoj crnoj vodi dok ne dođe ponoć sa svim posljedicama toga što nije stigao do svog postolja prije smjene dana. Bol i učinjena šteta bili su toliki da mu se vječni zaborav i nemogućnost kretanja ili gledanja nisu više činili tako strašnima. Nadao se da će mali biti OK. Bio je prilično siguran da Fratar nije bio tako crn kakvim su ga prikazivali. A i nije imao nekog izbora. I ta neobična djevojčica, sijevka. Sva ta bol u njoj. Sva ta bol koju je mogla prenositi na sebi bliske. Ipak, jedino je njoj mogao vjerovati. Dječak je vjerojatno zaslužio bolje od toga. Ušao je u jezero prskajući, probudivši obitelj pataka koje su protestirajući odskakutale preko namreškane vode. Spustio se na koljena, sjeo, a naposljetku i legao u hladni blatnjavi plićak. Nije pomoglo. Bio je očekivao kako će voda proključati oko njega, toliku je vrućinu osjećao u sebi. Ali, voda nije zakuhala, a među granama platana iznad njega nije bilo isparavanja.


90

Nije nimalo pomoglo. A sada kad je iskoristio svu svoju energiju da stigne do jezera, nije je više imao dovoljno da stigne kući na vrijeme. Možda nikad. »Glupane«, bila je zadnja riječ koju je rekao. Onda se, posljednjim gargantuovskim naporom okrenuo na svoja široka prsa i pokušao ispuzati iz blata znajući da neće u tome uspjeti, ali da će svejedno pokušati. Uspio se pomaknuti oko metra, a onda su ga ruke i noge izdale i pao je licem u glib uz rub vode. Okrenuo se postrance, šljem mu je pao s glave, a obrazom je zaorao mulj i vodu. A onda se više nije micao.

MALA TRAGEDIJA

Edieje sjedila ispred grijalice, navlačeći hulahupke. George ju je pogledao. »Već su suhe?« Navlačila ih je sa zadovoljstvom. »Da su išta suše, zapalile bi se. Pripazi da ti traperice ne izgore.« Dohvatio je svoje traperice. Bile su prilično suhe. Odnio ih je u mračni kutakpuba i obukao. Edieje nestala iza šanka, i po hrskanju koje je začuo, znao je da uzima još vrećica čipsa. »Sto radiš?« pitao je. »Kradem hranu. Hoćeš malo?« »Ne.« Nastavila je šuškati. Onda kuckati. Onda je izvirila iza šanka i pogledala prema njemu kroz polutamu. »Što?« »Nisam ništa rekao.« »Da, jesi. Čula sam te, ja...« nakrivila je glavu osluškujući. Bio je red na Georgea da postavi pitanje. »Što?« Zatresla je glavom i gurnula bocu soka u džep kaputa. »Ništa.« »Čula si nešto?« »Mislila sam da jesam. To je od ovog mjesta. Svih ovih ogledala i mračnih zakutaka. Čini se kao da tu ima više ljudi nego što mislimo.« »Ovdje ima više ljudi nego što mislite«, izrekaoje nepoznati glas. Bio je to vragolasti londonski glas, kao glas vrlo starog djeteta iz Dickensovih romana. Pogledali su u pravcu niše okružene stupovljem i ugledali masku što je visjela naopačke u arkadi, okrenuta prema njima. Onda je ruka skinula masku i vidjeli su da se zapravo radilo o jednom od vragolastih keru-bina koji je bio sjedio na kruništu. Lice mu je bilo nasmijano i nestašno, a kosa je uokvirivala lice u u neurednoj grivi. »Stvarno«, rekao je George polako. Imaoje dojam da bi ovaj mali dječak mogao svakog trenutka nestati, dojam pojačan načinom na koji je dječak stalno jednim okom pogledavao prema vratima, kao daje očekivao da će se svakog trenutka otvoriti i propustiti Fratra unutra. »O da. A ovdje postoji i više od jednog 'ovdje', ako ih znate vidjeti«, rekao je dječak. Edie je otvorila usta, ali George je mahnuo u njezinu pravcu, moleći ju da ništa ne govori - stoje ona, neočekivano, poslušala. »Kako se zoveš?« pitao je George. »Ja? Ja sam Tragedija. Ili Mala Tragedija. Ili 'Ti, Vragola-ne'.« George je upro prstom u njegovo nasmiješeno lice. »Ne bi li ti trebao biti Komedija?« »Bah, naravno da ne. Zato su mi i dali ovu prokletu masku da sakrijem lice. Komediji ne treba maska, vjeruj mi.« »Zašto?« pitala je Edie. »Sto zašto?« »Zašto bi ti vjerovali? Ljudi koji nose maske obično nešto skrivaju.«


91

Mala Tragedija izgledao je povrijeđeno i uvrijeđeno. »Edie«, oglasio se George tihim, upozoravajućim glasom. »Pa, sad ju ne nosim, zar ne?« rekao je dječak, mašući maskom kroz zrak pod sobom. »Ne«, priznala je Edie, nakon prijekornog Georgeova pogleda. Lice Male Tragedije razvuklo se u osmijeh. »Eto, znači sve je u redu. Osim toga, svatko nosi neku vrstu maske, zar ne? Nitko nije baš onakav kakvim se čini.« »Nije li?« »Ne, nije. Bogme, sjedeći pod krovom puba sto dugih godina, vidiš svakakve stvari. Čuješ svašta. A nakon nekog vremena, počneš svašta misliti.« »Sto počneš misliti?« pitao je oprezno George. Osjećao je kako im dječak želi nešto reći, ali da to treba nekako izvući iz njega. »Pa. Sve je to lakrdija, zar ne?« »Je li?« »Tako on kaže. Stari Crni. Kaže daje sve to velika šala, a da je poanta u tome da se zadnji smiješ, i da se prvi smiješ, i da se smiješ još što više između.« S lica mu je nestalo osmijeha i naglo je postalo zabrinuto. »Samo, moje je pitanje, tko ste vi?« »Tko sam ja?« »Tko si oboje vas? Jer k'o što velim, vidjeh svakakve stvari, ali nikad ne vidjeh da se Stari Crni prestade smiješiti - ili bar izgledati k'o da se smiješi - k'o stoje učinio nakon što ste mu rekli što ste učinili i kako ste dovdje došli. Pa seja sad mislim: tko ste vi?« Georgeje slegnuo ramenima. Svrbjeli su ga prsti u potrazi za nečim čega nije bilo ondje. Uzeo je kaput s naslona stolice i obukao ga. U džepu je pronašao komad plastelina i zgnječio ga palcem. »Ja sam skroz običan. Mislim, danas mogu vidjeti zrcalnike poput tebe. Mislim, nadam se da si ti zrcalnik...« »E pa bogme nisam mrljavac, da oprostiš, nema šanse!« ispljunuo je dječak zgroženo. »Oprosti. Nisam te htio uvrijediti. I mogu vidjeti mrljavce, i unutar sam ove noćne more. Ali, većinu sam vremena tek običan dječak.« »Ono što te čini neobičnim nije to što nas vidiš ovakvima kakvi jesmo. I prije smo viđali ljude koji nas mogu vidjeti -« »Sto se dogodilo s njima?« umiješala se Edie. »Nemam pojma. Obično se baš ne zadržavaju predugo. Mislim da budu uhvaćeni.« »Sto ih uhvati?« »Nemam pojma. Ali, nešto ih ščepa, jer se ne vraćaju.« »Super«, rekla je Edie natmureno. »Hvala.« »Pa ne kažem da ih nešto ubije, pazi sad. Ne nužno. Postoje i drugi načini da odeš osim da otegneš papke, druga mjesta. Samo kažem da možda odu tamo.« »Na druga mjesta?« pitao je George. To stoje Mala Tragedija govorio nije baš imalo previše smisla, ali je još uvijek imao osjećaj daje ovaj naizgled zločesti dječak pucao od želje da im nešto kaže. Ili možda, pomislio je, uopće nije pucao od želje da im nešto kaže, već je jednostavno bio nadmen zbog činjenice daje znao nešto što im neće reći. Usprkos njegovom prćastom nosu i sjaju u očima, bilo je nečeg ne posve bezazlenog u vezi s njim. »Koja druga mjesta?« pitala je Edie. Napravio je efektnu stanku, a osmijeh mu više nije bio vragolast već pakostan. Izgovorio je riječi polagano i oprezno. »Druga 'ovdje'.« »Kakva druga 'ovdje'?« Dječak je napravio suučesničku grimasu i ispružio ruku prema njoj, dozivajući ju svojim malim prstima. »Reći ću ti ako me dodirneš«, rekao joj je. »Molim?« oglasio se George. »Ona je sijevka, zar ne? Pa ako me dotakne, znat će.« »Sto će znati?« »Znat će je li mi se što dogodilo. A ako mi može to reći, ja ću joj reći o drugim mjestima. Mogao bih joj čak pokazati kako da do njih dođe.« Edie i George su se pogledali.


92

»Misliš li da ti se dogodilo nešto loše?« Mala Tragedija stavio je masku na lice. Onda ju skinuo. Onda ju opet stavio, pa skinuo. »Vidiš? Postoje dva mene.« »Jedno je maska.« »Znam daje maska«, rekao je on, kao da objašnjava nešto više nego očito ljudima koji su vrlo sporo shvaćali. »Samo vam pokazujem kako se osjećam. Kao dvoje ljudi, dvije vrste ljudi, i ne osjećam se dobro. Kao da sam pogrešno napravljen. Pa ako me ti osijevneš, možeš vidjeti jesam li ispravno napravljen. Ili se dogodilo nešto loše o čemu ja ništa ne znam.« Nasmiješio se Edie, i Georgeje mogao vidjeti da se radi o hrabrom osmijehu, kao daje pokušavao ne zaplakati. Edieje krenula prema njemu. »Ne volim osijevanje«, rekla je. »Boli me.« Mala Tragedija ispružio je svoju tanku ruku i opet ju pozvao prstima. »Nemoj to učiniti«, rekao je George oštro. Edieje zastala ispod arkade i okrenula se prema njemu. »Molim?« »Svi drugi kipovi, Sfinge, Topnik, svi te se oni boje. Ili barem ne vole biti u tvojoj blizini kad osijevaš.« »Pa?« pitala je ona, dok joj se onaj stari izazivački pogled vraćao u oči. »Pa nešto ne štima s tim što on toliko želi da ga osjevneš. Možda je zamka.« »Zamka? Šališ se«, posprdno je frknuo dječak. »Malo je kasno brinuti se zbog toga, zar ne?« George je pogledao Edie. Edie je pogledala u vrata. Oboje su se sjetili škljocanja brave nakon stoje Crni Fratar otišao. »Želiš reći da ne možemo vjerovati Crnom Fratru?« »Vjerovati Starom Crnom? Naravno da mu možete vjerovati! Možete mu gotovo sve vjerovati. Dok god vjerujete, da nikad nije ono što se čini...« Edie je malo zadrhtala sjetivši se utapajuće djevojčice koja je vikala: »On nije ono što se čini!« »George -« Skljoc. Vrata su se otključavala. Mala Tragedija primakao je prste usnama i rekao velikom brzinom: »Nisam ništa rekao i nisam bio ovdje.«

NIČIJA ZEMLJA

Topnikovo lice ležalo je postrance, jednim okom u vodi, drugim netremice zureći u noć kroz tanki oblak izmaglice što se dizao s trave u parku. Nije bilo šanse da će se ikad više pokrenuti, ali bio je miran - jednostavno - razmišljajući. A budući daje razmišljao posljednjim atomima snage, misli mu nisu bile vezane uz vrijeme dok je bio kip, uz ono stoje kao zrcalnik izdržao i vidio od života i Londona. Bile su to prve misli, zrcalničke misli, ideja koju je kipar unio u nj kad gaje stvarao. A budući da kipar nije bio samo stvoritelj kipova već i vojnik, misli koje su sad dolazile Topniku bila su sjećanja na proživljeni život, na život u ratu. Nije više razmišljao o St James's Parku. Nije mogao čuti udaljeno tutnjanje prometa. Čuo je grmljavinu topničke ba-ražne vatre, negdje daleko. A u blizini mogao je čuti nasu-mični zvuk puškaranja u opreci s mehaničkim mitraljeskim rafalima. Čuo je muške glasove kako izvikuju naredbe, druge kako dozivaju svoje majke. Čuo je i korake kako trče pored njega, pa eksploziju granate nakon koje je bilo manje vrisaka. Znao je gdje se nalazi. Ja sam na Ničijoj zemlji, pomislio je. I niti jedan me prokleti čovjek neće odavde izvući. I niti jedan čovjek to nije ni činio. Obrisi su se kretali kroz blatnjavu izmaglicu. Visoka figura u \i]orećem Mackintoshu i šljemu jednakom njegovom izronila je pred njim iz izmaglice. Vidio je kako su čizme ugazile u blato


93

pred njegovim nosom. Osjetio je ruku na svom ramenu. Čuo je kako je netko zabrinuto pucnuo jezikom. Onda je osjetio kako ga netko podiže, visoko u zrak, prema nebu, i znao je daje bilo gotovo, a oko koje nije bilo slijepljeno blatom ostalo je otvoreno, ali više ništa nije vidjelo.

OZNAČENI PUT

Istog trenutka kad je Mala Tragedija nestao, otvorila su se vrata i Crni je Fratar ušao u prostoriju zalupivši ih za sobom. Zurio je u Georgea i Edie. »Vas dvoje izgledate vrlo... krivi.« Georgeje osjetio kako crveni u licu. Uvijekje bio takav. U školi, kad god bi se na dnevnom zboru otkrilo neko nedjelo, on bi uvijek porumenio i bio siguran da izgleda krivim, i onda kad nije imao veze s tim. Bio je siguran da je Fratar mogao vidjeti da su pričali o njemu. Edieje, s druge strane, izgledala savršeno nevino, uokvirena lukom, stojeći između dvaju ogledala obješenih s unutarnje strane svakog stupa. Kad je Crni Fratar pogledao natrag prema Georgeu, ona je neopazice izvukla morsko staklo iz džepa i bacila pogled prema njemu, a onda prema staklu. Vidjela je, s više olakšanja no stoje očekivala, da nije gorjelo upozorenjem. Onda je vidjela da gori negdje drugdje. U ogledalu. U njezinoj je ruci bilo mutno, ali je odraz u ogledalu sjajio plavim svjetlom. Krajičkom oka ugledala je i drugi bljesak, i vidjela da sjaji zeleno u odrazu njezine ruke u ogledalu na drugom stupu. Opet je pogledala u ruku, nije bilo sjaja. Staklo je bilo mutno i bez upozorenja. Pogledala je opet u dva ogledala i kad je zakoračila unatrag, vidjela je kako se ogledala međusobno reflektiraju, nestaju u beskraj, tunel jednakih ogledala, a u svakom od njih bio je djelić njezine ruke koja je držala svijetleće morsko staklo. Onda je vidjela, mislila daje vidjela - nešto drugo, skroz dolje u dnu jednog od ovih zrcalnih tunela, nešto stoje razbijalo pravilni napredak ovog niza ogledala. Bilo je to nešto nalik crnoj zdjeli; nekako poznatijem od toga, ali moralo se raditi o zdjeli jer je pokraj nje ležao nož... Ali, prije no stoje shvatila stoje to bilo, što bi moglo biti i gdje je to već vidjela, Fratrov je glas razbio tišinu. »Imate li mi štogod priznati?« Edie je slegla ramenima i strpala morsko staklo u džep iz kojeg se začulo šuškanje. George je pomislio na vrećice čipsa koje je potrpala u džepove. Kao da mu je pročitala misli, izvukla je jednu vrećicu iz džepa i ispraznila ju u pecivo koje je stajalo na stolu, sa strane. »Ja sam uzela malo čipsa.« »Ne izgledate mi krivi zbog čipsa. Hajd'mo sad. Morate mi se ispovjediti ako želite odrješenje.« Iz glasa mu je nestalo osmijeha. Nadvio se nad njih u iščekivanju. Edie je pogledala u Georgea. George je gledao u tamno redovnikovo lice, pokušavajući shvatiti radi li se ovdje o novoj šali. Oči su mu bile crne i mirne poput ugljena. »Sto znači 'odrješenje'?« upitao je George, nadajući se da će mu pitanje kupiti dovoljno vremena u kojem će mu se usporiti ubrzani puls. »Dobiti odrješenje znači postići oprost ispovijedajući se i čineći pokoru.« George je pomislio kako ugljen najvjerojatnije nije ovako prodorno gledao u ljudske oči, kao da pokušava proniknuti u


94

sve tajne koje bi mogle biti skrivene u njima. Ediein se glas začuo kroz žvakanje trećeg sendviča od čipsa. »Nismo došli k Vama zbog odrješavanja.« Nešto poput humora opet se uvuklo u gornje dijelove ugljenog lica. »Odrješenja.« »Sto god. Nismo došli zbog toga. Došli smo po pomoć. Po informaciju.« »Da«, rekao je redovnik. »Prošetao sam vani. Došli ste rijekom. Sto je samo po sebi čudno i uznemirili ste nešto pod zemljom, pod cestom. Ispipao sam zidove pothodnika. Uznemirio si glinu na način na koji stvari već jako jako dugo nisu bile uznemirene, puno duže nego što ja stojim na ovoj zgradi, na primjer. Ti si, moj dječače, probudio glad nestvorenih stvari. A sad sjedni.« Uzeo je stolac i sjeo na nj, raširenih nogu, ruku položenih na koljena. Upro je prstom u klupu pred sobom. Pokretimaje pokazivao autoritet kojem se niti jedno od djece nije usudilo suprotstaviti. Georgeje sjeo i gnječio plastelin u džepu. Edie se spustila na drugi kraj klupe i podvukla noge poda se tamaneći svoj sendvič. »Ispovijedajući se, možda biste mi trebali reći kako ste stigli ovamo i kako to točno vaš prijatelj Topnik misli da vam ja mogu pomoći.« Georgeje u plastelinu izradio uši i započeo oblikovati nos. »Ne znam odakle početi, zapravo...« »Mislim da ćeš morati od početka.« »Znam. Počni od početka. Idi do kraja. Onda stani«, rekao je George. To im je Killinbeck uvijek govorio kad su pisali eseje. »Stvar je u tome što ja ne znam stoje početak...« »A kraj te zabrinjava.« »Prestravljuje«, priznao je George. »Biti prestravljenim je razumljiva reakcija. Ali od straha nema velike koristi, mladiću. Od straha prestaješ razmišljati, a kad prestaneš razmišljati dovodiš se u opasnost da te susti-gnu loše stvari - problemi. Ne, mislim da ti je bolje da prestaneš biti prestravljen. Možeš to biti kasnije, ako ovo dobro završi. Onda možeš biti prestravljen koliko te volja znajući da si na sigurnom i daje sve gotovo. Ako se prestraviš sad i prestaneš razmišljati, onda će stvari koje te žele prestraviti znati da su već pobijedile. Ima li to smisla?« »Ne«, rekla je Edie mrko. »Da«, rekao je George. »Drago mije da se slažete«, rekao je Fratar. »Ne slažemo«, rekla je Edie. »Da, slažete. Ti si samo jedna od onih koji govore stvari koje ljudi ne žele čuti. Znam da znaš daje ovo što sam rekao istina. Da ne razmišljaš brzo, ne bi sad bila ovdje. A da nemaš snažan um, i pritom mislim zbilja snažan um, već bi bila luda, zar ne?« »Ne«, odgovorila je Edie tvrdoglavo. »Upravo tako«, rekao je Fratar, zadovoljno okrenuvši svoje nasmiješeno lice prema Georgeu. »Ja bih priču započeo onim trenutkom kad si shvatio da su se stvari za koje si mislio da se nikada neće pomaknuti, počele micati. Ili si oduvijek u stanju vidjeti London zrcalnika i mrljavaca?« »Ne, do danas«, odgovorio je George. »Srećom.« »O sreći ćemo kasnije.« rekao je Fratar. »Započni s današnjim danom, dakle.« George se vrpoljio na klupi ne bi li našao udoban položaj. I kako se vrpoljio, tako je osjetio ubod zmajeve glave, fragmenta što gaje odlomio s pročelja Prirodoslovnog muzeja. Započeo je s pričom. Počeo je od gledanja u kitov trbuh i od toga kako je bio optužen za nešto što nije učinio, te natjeran da stoji u središnjoj dvorani ispod dinosaura, i kako je izašao van, i stoje sve osjećao - a onda su riječi počele izlaziti sve brže, kao bujica, i nije ih više mogao zaustaviti.


95

Nije mogao, a niti želio, zaustaviti suze što su mu tekle niz lice dokje govorio, zato jer su to bile tek suze, a on nije plakao ni šmrcao dokje govorio o svom danu, o Topnikovoj žrtvi, zmaju kod Temple Bara i o Edie, a nakon nekog su vremena suze presušile. Nije čak ni primijetio kad mu je Edie dodala pregršt papirnatih ubrusa kojima je obrisao oči. Dokje govorio, Edieje primijetila kako mu je glas prestao biti preplašen i prestravljen i zbunjen situacijom u koju je upao, i postao malo dubljim, malo mračnijim, čak i pomalo ljutim. Shvatila je da su mu se u glasu zrcalile promjene kroz koje je prošao na svom putu dovde. A budući da ona nije govorila, bila je u mogućnosti promatrati Crnog Fratra. Sjedio je mirno poput kipa, stoje i bio, lica zaleđena u ohrabrujućem osmijehu. Budući da je bila dobar promatrač, i zbog onoga stoje Mala Tragedija rekao o tome kako on nije bio ono za što se izdavao, ali, naravno, prije svega zbog upozorenja utapajuće djevojčice, vidjela je stvari u vezi s njim koje bi drugima možda promakle. Primijetila je promjene u njegovim očima dok je George odmicao sa svojom pričom. Vidjela je i kako je bacio pogled na nju kad je George stigao do dijela priče sa Sfingama. Zamijetila je kako je malčice stisnuo šake dokje George opisivao borbu kod Temple Bara. Pogled mu je opet na trenutak skrenuo na Edie dok se govorilo o jedva izbjegnutoj borbi u stanu njegove mame. A onda se zavalio i opustio tijelo, ali ne i lice, dokje George prepričavao njihov prolaz od rijeke do puba. »A onda smo upoznali Vas«, završio je George. »Mogu li dobiti nešto za piti, umirem od žeđi.« Fratar je nastavio sjediti promatrajući ga još jedan dugi trenutak. A onda je naglo ustao, kao daje donio odluku, i nagnuo se unatrag preko šanka. U rukama su mu se pojavile dvije boce Coca-Cole. »Znate da Cola nije dobra za vas?« pitao je. A onda je zubima otvorio bocu, dvaput, brzo, pokretom koji se i Georgeu i Edie učinio neprimjerenim za jednog redovnika. »Ne pokušavajte to sami«, upozorio ih je. »Za to vam trebaju metalni zubi.« Ponovno je sjeo dok su oni pili, i stavio dva čepa na stol pred njih. Pomicao ih je odsutno smeđom drvenom površinom stola, a onda ih ostavio jednog pokraj drugog. . »Dakle«, počeo je, »sam si u ovome.« »Dvoje nas je«, odvratio je George. »Točno«, odgovorio je Fratar, gurnuvši čepove bliže jedno drugom tako da su se dodirivali. »Vas dvoje, sami. I Topnik vas šalje ovamo. Ali, sam ne dolazi.« »Bio je ranjen. A morao je napasti zmaja da spasi Georgea«, objasnila je Edie. »Zmaj i George. George i zmaj*«, zamislio se redovnik. »Čini se gotovo savršenim, zbilja.« Opet je postajao veseo. Oči su mu se povlačile u udubine iznad njegovih nasmiješenih obraza, zbog čega ih je bilo teže vidjeti. »Tvoju ruku opet, George, ako bi bio toliko ljubazan.« George muje pokazao ruku s crvenim cik-cak ožiljkom posred nje. »Boli li te?« * Englesko ime George odgovara hrvatskome Juraj; ovdje se aludira na legendu o Sv. Jurju koji ubija zmaja (nap. prev.). »Malo. Prije je bilo gore.« »Vanredno. Vanredno.« Redovnik je ispustio Georgeovu ruku. »I to je bila ruka kojom si udario, kojom si odlomio skulpturu s muzeja?« »Da.« »A odlomljena skulptura, stoje s njom?« »Odlomila se.« »I onda?« »I onda se onaj pterodaktil odlijepio od zida i sve je započelo.« »Da, da, jasno mije, kao što kažeš. Ali, skulptura?« Jezikom je obliznuo usne naginjući se prema naprijed. »Gdje je?«


96

Georgeje pogledao u iščekujuće, gotovo gladno lice. Osjetio je kako mu se skulptura zabija u rebra kroz tanku podstavu kaputa. »Zašto?« začuo je vlastito pitanje. »ZAŠTO?« pitao je redovnik, čija se tjelesna masa sad isturila naprijed i naginjala nad Georgeom kao olujni oblak iz kojeg će svaki čas početi sijevati. »ZAŠTO? Zašto pitaš zašto?« Edie se pomakla prema naprijed. I polagano primakla Georgeu. »Zato jer ne znamo da li da Vam vjerujemo.« Riječi su ostale visjeti u zraku, nepokretne, baš kao i oni čepovi na stolu između njih. »Tako znači«, rekao je olujni oblak, smještajući se natrag na svoj stolac. Izdahnuo je glasno poput bojlera kad regulira pritisak. Očima je okrenuo ulijevo i gore, iako mu se velika glava nije pomakla ni centimetra. »Pretpostavljam da se ovdje umiješala ruka Male Tragedije. Odnosno njegov jezik. Jesam li u pravu, ti vragolane?« Nastala je tišina. Onda se iz niše začuo tanašan glas. »Oprosti, meni govoriš?« »Da, ti vragolane. Jesi li razgovarao s ovom djecom?« Nastala je duga pauza u kojoj se samo čuo zvuk nečijeg nelagodnog premještanja na kruništu. »Aaa. Ne.« »Ne?« zagrmio je redovnik. »Pa, ne 'ne' kao takvo. Možda... možda više na 'možda' način, ako me razumiješ. Oni su me ispitivali o stvarima, gnjavili me, dopustit ćeš - « »Nismo«, začula se Edie. »On laže.« »Ooooo ne lažem!« zacvilio je glas. »Ne možeš njoj vjerovati, ona je sijevka, nije li? Kunem se rukom koja me je napravila, nikad ne vjeruj sijevcima. Oni su grozni znatiželjni stvorovi, remete prirodni tijek - znaš da jesu, velečasni -« »On zbilja laže«, rekao je George. »Oooooo!« Iznova se začuo cvilež. »Kakva glupost! Onje... pa, ne znam baš stoje on, ali nije baš čist, zar ne? Nije sav svoj, da se tako izrazim. Pa ja ne bih nikad -« »TIŠINA, TI VRAGOLANE!« zagrmio je redovnik, od čega su se zatresle čaše na policama iza šanka. »On laže«, ponovio je George. »Pa naravno da laže«, rekao je redovnik glasom koji je odjednom bio neobično topao i miran. »Čuli ste za oca laži? E pa kao što bi čovjek i očekivao, on ima popriličan broj djece, a taj mali vražićak gore, ta arogantna Tragedija je jedno od njegovih usputnih proizvoda. On isto tako ne može izreći tri istinite rečenice u nizu, kao što ja ne mogu prevrnuti veliku kupolu katedrale Sv. Pavla i iz nje jesti juhu.« Visoki uvrijeđeni »ooooo!« ispuzao je iz udubine, a onda utihnuo. Fratar je zatresao glavom i pozvao djecu da mu priđu bliže. »Sami ćete birati kome ćete vjerovati, prijatelji moji. U mojoj kući neće biti prisile niti grižnje savjesti. Ovo je, kao što sam već rekao, mjesto gostoprimstva. Sto su vam Sfinge rekle?« Razgovor sa Sfingama činio se Georgeu tako davnim, u nekom mirnijem, nježnijem dobu, gotovo kao daje od njega prošao cijeli jedan život. »Rekle su da ako želim znati kako spriječiti mrljavce da me ubiju, i da me dalje progone, moram pronaći Kameno Srce i prinijeti nekakvu žrtvu.« »Lijek leži u Kamenom Srcu, i Kamen Srca bit će tvoje olakšanje. Kako bi zaustavio ono stoje započelo, moraš pronaći Kameno Srce, a potom prinijeti žrtvu i dati zadovoljštinu za ono stoje slomljeno, stavljajući na Kamen u Srcu Londona sve potrebno za njegov popravak«, izrecitirala je Edie. Fratar ju je zadivljeno pogledao. Odjednom je izgledala neočekivano nesigurno. »Dobro pamtim. Ali, nisu nam htjele reći stoje to Kameno Srce.« »Možda bi to bile i učinile da ti nisi iskoristila naše drugo pitanje da ih pitaš o osijevanju«, promrsio je George.


97

»To je bilo moje pitanje«, odvratila je ona. »Da, ali Topnik ti je na njega mogao odgovoriti i onda...« Ponestalo mu je snage. Fratar ih je oboje pogledao. »O, Bože moj. Stvarno nemate pojma kome vjerovati, zar ne? Ipak biste se radije svađali nego razmišljati -« »Ne«, rekao je George. »Ja zbilja samo želim ovo zaustaviti i otići kući.« »Onda se prestanite prepirati i slušajte.« Nagnuo se prema njima, a činilo im se da su se zajedno s njim nagnule i sve sjene u prostoriji. »Imate manje vremena i više opasnosti pred sobom no što mislite. Zato slušajte. Put je težak, ali je označen. Imate dan za mrzovolju i dan za popravak. Nakon toga -« uzeo je čepove i zgnječio ih u šaci. Ispustio je zgnječene ostatke na stol, gdje su se zlokobno ljuljali dok mu je glas odzvanjao prostorijom kao tiha grmljavina. »Nakon toga će kamenje koje ste uvrijedili ustati, pa vas samljeti i zgnječiti, i vaši će životi kao i sama vaša duša biti raspršeni četirima vjetrovima na velikom gumnu, i velika će vatra -« Ugledao je njihova prestravljena lica i udahnuo. Kad je opet progovorio, zvučao je gotovo kao da se ispričava. »Uglavnom, neće biti dobro.« »Sto znači 'dan za mrzovolju i dan za popravak? Jesu li to dva dana?« pitao je George. »Ne. To znači da imate jedan dan da žalite zbog on6ga što ste učinili i da pokušate nadoknaditi štetu. Ta su 24 sata zapravo započela onog trenutka kad si odlomio kamen. Pretpostavljam da ne znaš kad je to bilo?« »Oko 3 i 40«, rekaoje George, prisjećajući se kakoje pogledao na sat i pomislio koliko će još dugo trajati školski obilazak muzeja, netom prije no što se okrenuo i udario malu skulpturu koja mu se zabijala u leđa. »Onda moraš doći do Kamenog Srca unutar jednoga dana od tvoje uvrede, a već je skoro Sitnih Dvanaest. Sutradan je pred nama.« »Stoje Sitnih Dvanaest?« pitao je George. »Ponoć. Smjena dana. Vrijeme smrti i neznanja, ali i vrijeme ponovnog rođenja, jer što se može ponovno roditi ako nije prije toga umrlo? Imate do 3 i 40 sutra popodne prije -« »Raspršenja i gnječenja?« prekinuo gaje George mračno. »I tako dalje, da.« »I ne želi znati stoje to točno raspršenje, zar ne?« pitala je Edie. »Neće mu pomoći, ne«, odgovorio je redovnik. »Ali ne budite malodušni. Postoji, kao što sam već rekao, put. Označeni put.« »I ako nadoknadim štetu, sve će biti gotovo? Bit ću siguran? Neću više biti u opasnosti?« Krupnije redovnik kimnuo glavom, dostojanstveno zatvorenih očiju, prstiju isprepletenih preko trbuha. »Samo vlastitom žrtvom možeš biti siguran u Laki Ouietus. Zakasniš li imalo, čeka te samo Težak Put.« »Sto ako uopće ne pronađe Kameno Srce?« pitala je Edie. »Ako ga uopće ne pronađe, onda će ga mrljavci bez sumnje uhvatiti i učiniti da što god Težak Put bio, izgleda kao milost u usporedbi s tim. Mora pronaći Kameno Srce. I ne može mu doći praznih ruku. Mora donijeti ono stoje slomljeno.« »Skulpturu zmaja«, rekao je George. »Ako je imaš«, rekao je redovnik. »Ako ju nemaš, bolje ti je da se vratiš po nju. Imaš liju?« Nagnuo se prema njemu. Georgeje iz razloga koje nije mogao objasniti, ali ih je osjećao duboko u utrobi, zatresao glavom. »Pokupio sam ju.« »Dobro.«


98

»Ali mije ostala u maminom stanu.« »Budalo!« Crni Fratar se zavalio. »Pa to je onda lako. Samo mu recite gdje je Kameno Srce, i mi ćemo otići, pronaći stvar koju je odlomio, i to je to!« »To nije to, nije to tako jednostavno. U gradu kakav je ovaj postoje mnoge stvari koje bi mogle biti Kameno Srce. Za sva-kogje ono drugačije. Za svakog, put do tamo je nova staza nikad prije prijeđena.« »Pa, što je onda Kameno Srce?« »Iz načina na koji ga određuju Sfinge moglo bi biti bilo što, bilo koje mjesto, čak i bilo tko. Sfinge stvaraju zagonetke čak i kad daju odgovore. A što bi moglo biti bolje za njih od odgovora s dva značenja? Osim onog s tri? Sto je Kameno Srce? Tko to zna?« Edie je ponestajalo strpljenja. Osjećala je kao da se zidovi ruše na nju. »Ovo je lari-fari. Kako da on dođe do Kamenog Srca?« »Edie«, umiješao se George. Crni Fratar zatvorio je oči i podigao lice prema stropu. Progovorio je kao da recitira po sjećanju. »Put je uvijek označen, a ovo su njegove oznake. Mora se popeti Zavojitim Stubama. Zavojite će ga stube odvesti do Sjećanja Vatre. Tamo gdje je Sjećanje Vatre utamničeno, uhvatit će vatru i uhvaćena će mu vatra pokazati put do Kamenog Srca.« Otvorio je oči i pogledao u njih sa zadovoljstvom. Oni su se međusobno pogledavali. »Je li to nova zagonetka?« prosiktala je Edie u nevjerici. »To je karta od riječi«, odgovorio je redovnik. »Zašto nam ne možete jednostavno reći?« pitao je George, osjećajući kako mu u grudima opet rastu strah i ljutnja. »Zato jer ne znam kraj, dragi moj dječače. Znam samo put. A činjenica je daje put težak. Iako, da imaš ulomak skulpture, možda bih ti mogao biti od veće pomoći.« Gladan pogled u njegovim očima bio je jedino što je sprečavalo Georgea da iz džepa kaputa izvuče komad kamena u obliku zmajeve glave i baci ga na stol među njih. Nije to mogao objasniti. Radilo se tek o osjećaju. »Morat ćemo se opet smočiti«, rekao je on Edie. »Molim?« odvratila je ona šokirano. »Moramo se vratiti.«

ČOVJEK OD MNOGO DIJELOVA

Fratar je stajao na vratima puba kad su Edie i George izašli ispod njegove ruke na noćni zrak. »Ako se vratite s odlomljenim fragmentom, mogao bih vam ubrzati quietus«, zagrmio je. »Da djeco, donesite mi ga i vidjet ću što mogu učiniti.« »Hvala«, rekao je George. »Vratit ćemo se.« »I pazite, ne idite pod zemlju dok se ne vratite. Jer, dok se ne vratite, još ste uvijek plijen njihovoj gladi.« »Kojoj gladi?« rekao je George. »Čijoj gladi?« pitala je Edie. »Gladi nestvorenih stvari«, rekao je redovnik, kao daje to sve objašnjavalo. Usprkos želji da ode, George se okrenuo unatrag. »Tako ste objasnili i ono što mi se dogodilo u pothodniku. Sto to znači?« »Pogledaj oznaku na svojoj ruci, dečko. Ako je u pravu i ako ti jesi stvoritelj, onda si prekinuo drevnu vezu upotrijebivši ruke stvoritelja za nagrđivanje.« Pogledao je u Georgeo-vo zbunjeno lice i počeo ispočetka. »Upotrijebio si darovite ruke, ruke stvorene za stvaranje, za razbijanje stvari u bijesu. Sve stvorene stvari - kipovi, zrcalnici i mrljavci — osjećaju tvoju moć i uvredu koju je uzrokovala. Čak i stvari koje još nisu napravljene posežu za tobom čeznući za oblikom koji bi im mogao podati.«


99

»Zemlja je posegnula za mnom?« »Glinaje osjetila tvoju oznaku i dar koji nosiš. Sve čezne za oblikom u svemiru oblikovanom za uništavanje.« »Kako znaš da sam ja stvoritelj?« »Kako ti znaš da nisi? Kažeš daje tvoja ruka odlomila kip zmaja s muzeja i kažeš daje ta ista ruka probila glinu koja te je napala u pothodniku. Možda si ti stvoritelj kao što kaže oznaka koju nosiš. Ili si možda nešto drugo. Ali, tvoje ruke imaju nekakvu moć, ne bi li se složio?« Prije no stoje George mogao registrirati koliko je malo od svega toga zapravo razumio, Fratar je zakoračio unatrag i mahnuo. »Sretan put kući, moji mali prijatelji. I još sretniji povratak ovamo.« »Hvala«, rekao je George gurkajući Edie. »Da, hvala na čipsu, grijalici i svemu«, rekla je ona. A onda je, samo se donekle opirući Georgeovoj ruci stisnutoj oko njezine nadlaktice dopustila daje prevede preko ceste, u sjenu impozantne bijele građevine u stilu Art Decoa s čijih su ih visina promatrale skulpture žena i životinja oštrih linija. Kad se George okrenuo i mahnuo vidio je Fratra kako diže ruku u pozdravu, a potom nestaje iza vrata puha. »Sad trči!« prosiktao je prema Edie čim su skrenuli na Embankment. »Zaletjet ćeš se pravac u još jednog zmaja ako -« započelaje ona. »Ne, neću«, odvratio je on, povukavši je naglo udesno, u usku ulicu nalik kanjonu s visokim bezličnim fasadama s obje strane. »Sto - ?« započelaje ona. »Kasnije«, procijedio je on i potrčao još brže. »Dobro«, promrmljala sije ona u bradu. »Znači, nećemo se opet močiti.« Potrčali su uz ulicu i skrenuli. On je primijetio kako ona može trčati jednakom brzinom kao i on. Nastavio je trčati. Protrčali su pored mračne bočne uličice, u kojoj je krajičkom oka ugledao zvonik što se stepenasto dizao uvis poput osvijetljene svadbene torte. Zabljesnuoje samo na trenutak, a on je nastavio trčati, prošavši još dvije uličice i protrčavši ispod lučnog prolaza. Čim su ušli u prostor iza njega, usporio je. »Stoje bilo?« progovorila je Edie zadihano. »Ne idemo natrag u mamin stan«, odgovorio je George pokušavajući shvatiti gdje su se nalazili, još uvijek hodajući, nestrpljiv da se što više udalje od Crnog Fratra. »Ali moraš otići po skul - Oo!« U hodu je izvukao malu zmajevu glavu iz džepa. »Kužim. Lagao si redovniku.« Zvučala je gotovo zadivljeno. Kimnuo je glavom. »Jesi li mu ti vjerovala?« pitao je. Zatreslaje glavom. »Ne. Ali to ništa ne znači. Ja nikom ne vjerujem.« »Pa, menije onjednostavno izgledao malo previše pohlepno kad je pitao je li ulomak kod mene. Mislim, ako je to ključ mog oslobođenja od ove noćne more, ne dam ga nikom. Sam ću ga odnijeti Kamenom Srcu.« Ogledao se uokolo dok su hodali. Nalazili su se u jednoj od onih tihih i katkad čarobnih oaza skrivenih iza londonskih prometnijih arterija. Bila je, za početak, osvijetljena plinskim svjetiljkama. Njihova je svjetlost bila nježnija i sablasnija od natrijskih svjetala na koje je bio naviknut. Da nije bilo električnog sjaja samotnih kompjutorskih monitora u elegantnim prozorima okolnih trezvenih glenih građevina, bilo bi moguće zamisliti kako su prošli kroz luk u vrijeme prije barem stotinu godina. Prošao je kroz lučni ulaz i našao se kako gleda preko velikog dvorišta prema crvenom stupu poštanskog sandučića. Zaustavio se kad je krajičkom oka uhvatio pokret. »Stoje?« prosiktalaje Edie sudarivši se s njegovim leđima nakon što se on naglo zaustavio.


100

Veličanstvena figura u vijorećoj halji užurbano je hodala preko prostora između njih i poštanskog sandučića. Pod rukom je držao hrpu papira, a na glavi imao dugačku sivu periku koja mu se u uvojcima spuštala niz vrat i ramena. Izraz lica bio mu je ljutit i odlučan, a postao je još ljućim nakon što mu je svežanj papira ispao iz ruku i rasuo se tlom. Ogledao' se uokolo, kao da traži nekakvog lakaja koji će mu ih pokupiti, a potom sejoš više namrštio dok se saginjao da ih sam pokupi. »To je sudac«, prošaptala je Edie. George je odlučio skrenuti prije no što budu primijećeni. Bilo je nečeg zlokobnog u pogledu ispod te perike. »Molim?« rekao je George dok su skretali pored visoke zgrade s lijeve strane. »Onje sudac. Bila sam ovdje tijekom dana. Ovdje rade suci i odvjetnici. Ako ovdje dođeš po danu možeš ih vidjeti kako se šepure uokolo kao da znaju sve o svemu. Možeš ih vidjeti upi-canjene u peričice i halje i tako to.« »Upicanjene« je bio izraz koji je koristio njezin tata. Nikad ga prije nije upotrijebila. Nije znala kako joj se sad omaknuo. Onje tom riječju opisivao žene uređene za izlazak. Bez obzira na to koliko se trudila na to ne misliti, djelići njega su izlazili na površinu kad ih nije očekivala. Bilo je to kao hodanje po plaži za vrijeme oseke. Svaki je dan dolazila nova, i nikad nisi znao što će otkriti. Georgeje skrenuo udesno nakon još jednog luka i odlučio da neće brinuti o tome zašto je sudac šetkao uokolo usred noći, bio on »upicanjen« ili ne. Zaustavio se pokraj sunčanog sata ne bi li došao do daha. Na njemu je bio natpis: »Sjene smo i kao sjene ćemo nestati.« Zadrhtao je i produžio dalje, kroz klaustre s arkadama i dalje u prostor uokolo tmurne crkve i pratećih joj platana. Zaustavio se i naslonio na željeznu ogradu koja je okruživala apsidu crkve, zaobljenu i defanzivnu, više nalik bastionu nego Božjem stanu. Edie se umorno spustila na stepenicu i promatrala sjene. Primijetilaje da ni George nije izgledao pretjerano opušteno. »Misliš li daje ovo dobro mjesto?« »Ne znam. To je crkva.« »Piše daje hram«, rekla je ona, gledajući u natpis. »Crkva Hrama«, rekao je on, čitajući natpis. »Ista stvar.« »Izgleda više kao tvrđava«, rekla je Edie gledajući uvis kroz platane u zaobljeni zid kojije na vrhu završavao kruništem i puškarnicama. »Ne djeluje mi kao dobro mjesto, George.« »Znam«, zadrhrtao je on. »Mislim da ne moraš biti sijevak da to osjetiš. Djeluje ukleto.« Razmišljala je bi li mu trebala reći o duhovima. O tome kako su bili tamo, ali kako nisu zbog njih trebali brinuti. O tome kako joj je trebalo jako dugo da shvati da su se oni samo motali uokolo kao odjeci onih koji su zaboravili nestati. Živima nisu htjeli, a niti mogli išta učiniti. Nisu bili ljudi. Naizgled nisu imali umova. Samo su se vrtjeli u krugovima nečeg stoje nekad bilo, a više nije. Bili su bestjelesni i krhki, poput sjećanja na slabašnu naznaku mirisa. Bili su potpuno ništavni u usporedbi sa stvarnošću prošlosti koja se zabijala u nju kada je osijevala. Gotovo je uspjela istrenirati samu sebe da ih ne primjećuje. Odlučila je da mu čak neće reći ni kako je sudac kojem su ispali spisi dok je hodao među plinskim svjetiljkama bio duh. Nije imalo smisla, kao niti ukazivati Georgeu na odbačeni omot hamburgera što im se motao oko nogu ili na nebitnog goluba koji se gnijezdio u krošnji iznad njihovih glava. Za nju su oni bili samo dio uličnog pejzaža, nešto pored čega si samo prolazio. »Nemojmo se onda tu zadržavati«, rekla je, ustajući. »Kamo idemo?« »Nekamo gdje ćemo biti sigurni tijekom noći. Nekamo gdje možemo razmisliti o tome na što je Crni Fratar mislio kad je spomenuo Zavojite Stube.« Ona je sjela natrag na stubu.


101

»Hoćeš reći da ne znaš kamo idemo?« »Hoću reći da smo zapeli unutar Citvja zbog zmajeva. Ali, možda sutra ujutro možemo otići do knjižnice i potražiti te Zavojite Stube. Ili kupiti turistički vodič ili nešto.« »Ja nemam novaca. Za kupnju vodiča. Potrošila sam sve na taksi da dođem do tvoje kuće i upozorim te.« Izvadila je šačicu kovanica iz džepa. »Ostalo mije otprilike jedna funta.« On je zveckao kovanicama u svom džepu, izvlačeći ih iz plastelina u koji su zapele. »Osamdeset pet penija.« Pružio ihje njoj. »Uzmi. To je sve što imam. Ali kad ovo završi -« Zaustavio se. Novčanik je, budala, ostavio zajedno s mobitelom u ruksaku, zaključanog u Prirodoslovnom muzeju. Svijet školskih izleta i garderoba i bankomata činio mu se jako dalekim. Osjetio je snažnu navalu čežnje za tim jednostavnijim svijetom koji mu se činio odvojenim tankom prevlakom od onoga gdje se sada nalazio. Bilaje to ista ona čežnja koju je osjetio dok je gledao uvis u avion kad je bio zaglavljen unutar vatrenog stošca sa zmajem. Bio bi dao bilo što, shvatio je, zbilja bilo što da se vrati natrag u kolotečinu svakodnevice. Ali sve stoje imao dati, u ovom trenutku, bio je sitniš u njegovoj ruci. Gurnuo gaje prema njoj. »Kad ovo završi mogu ti dati novca. Koliko god ti dugujem. I više.« »Nisam to rekla jer želim tvoj novac!« reklaje Edie, gledajući u kovanice što su sjale u uličnom svjetlu. Shvatila je da nije bila ljuta zbog novca. Bila je ljutajer je George imao izlaz iz ovoga. Kad je govorio »kad ovo završi« bilo je jasno daje za njega »ovo« bilo privremeno stanje iz kojeg je mogao izaći. A istina je za Edie bila, shvatila je, daje »ovo« bilo nešto u čemu je ona zaglavila. I ostat će zaglavljena u tome i nakon što on izađe. I shvativši to, zapitala se zašto je još bila uz njega. Bila je uplašena i usamljena prije no što gaje vidjela kako trči kroz Hyde Park s Topnikom. Ali, preživljavala je. Preživjet će i nakon što on ode, pomislila je. Ali, bit će ponovno sama. Možda je to bilo ono što ju je ljutilo. Sjetila se one navale nade koja ju je nagnala da iskoči iz busa i trči za njim vjerujući daje George poput nje, da će joj pomoći da razumije što se događalo. Ali, sad je shvatila daje on bio drugačiji, daje njegovo »ovo« bilo nešto iz čega će moći - bude li imao sreće - pobjeći. Bio je to sloj svijeta u kojije upao, a pronađe li Zavojite Stube, možda će se moći izvući iz njega. Njezino »ovo« bilo je zapečaćeno, ugrađeno u središte njezina bića, bilo joj je u kostima i nije mu mogla pobjeći. Njezino »ovo« bila je ona sama i njezin način promatranja svijeta, a ne nešto u što je upala. Bilo je jednako životu u raspadajućem gradu uz more u kojem je nekoć imala dom: običavala je promatrati nasmiješene ljude koji su dolazili na jedan dan, izlazili iz svojih sjajnih automobila, igrali se i sjedili na plaži gledajući u more, leđima okrenuti prema sumornom mravi- njaku raspadajućih kuća i propalih trgovina. Nakon što bi sa zalaskom sunca otišli, odnijeli bi sa sobom i smijeh i veselje. Bili su kao George. Onje bio turist. Ona je ovdje bila za stalno. Pa je zato ustala, ispružila ruku, uzela novac i čvrsto zakopčala džep da ga ne izgubi. »To nije dovoljno za knjigu. Morat ćemo ju maznuti.« On se odgurnuo od željezne ograde i nastavio trčati. »Hajdemo. Ježim se od ovog mjesta.« Vratili su se istim putem kojim su i došli, kroz klaustre, skrenuli lijevo preko dvorište i kroz prolaz, te krenuli prema sjeveru, dalje od rijeke. Crkva Hrama stajala je sad tiha i usamljena, zadržavajući svoje tajne za sebe. Jedina stvar koja se komešala bio je onaj beznačajni golub u krošnji stabla iznad mjesta na kojem su bili sjedili George i Edie. Beznačajni golub - koji, naravno, nije bio ni beznačajan, a ni golub - otvorio je oko i raširio krila, a onda uzletio iznad krovova i krenuo prema sjeveru, kao i oni. Znao je, u svom mračnom gavranskom srcu, daje od svih pravaca u kojima je mogao letjeti, sjever bio onaj koji mu je pružao najviše užitka. Nije imao pojma zašto. Ali, polagani let u pravcu sjevera,


102

uvijek se činio najzlokobnijim načinom kojim bi gavran mogao letjeti. Bio je to sitan detalj, ali kad si bio star poput njega, skupljanje bodova za stil bila je jedna od stvari koje su sprečavale dosadu zbog načina na koji se povijest stalno ponavljala. Pod gavranovim zlokobno usporenim zamasima krila, George i Edie su se odjednom našli izvan tihih uličica i na Ulici Fle-et. Njom su jurili noćni autobusi, utrkujući se od semafora do semafora s taksijima i kasnonoćnim vozačima. George je pogledao u semafore i boje i izloge trgovina i osjetio laganu vrtoglavicu. Krenuo je ulijevo, ali gaje zaustavila Edieina ruka. »Zuri ti se na još jednu rundu sa zmajem, ha?« Samo ju je napola čuo, ali se svejedno iznervirao. »Zuri mi se zbog svega, ili možda nisi čula Fratra? Imam manje od petnaest sati da ovo sredim, prije no što me 'rasprše'.« »Ako ti je do raspršenja, samo nastavi. Temple Bar je u tom pravcu.« Zaustavio se. Ugledao je zgrade Suda i pomislio kako može vidjeti i bodljikavi obris zmaja ocrtan na crkvenom zidu iza njega. Prešao je cestu i požurio niz ulicu u pravcu sjevera. »Ulica negvi«, pročitala je Edie. »Negve su lanci. Kao lisice. Na nogama«, rekao je George. »Znam«, odvratila je ona. »Nisu bili nešto veseli, ovi stanovnici Citvja, kad su davali imena svojim ulicama. Jednom sam čak vidjela i Dvorište krvarećeg srca. Unutra je vladala užasna atmosfera. Nisam ništa dirala i izašla sam što sam brže mogla.« Iznad njih, čekajući najednom od kapljućih oluka, Gavran je razmišljao o krvarećim srcima i shvatio daje gladan. Gledao ih je kako prolaze pod njim, a onda odlepršao preko krova zgrade u smjeru sjeverozapada. Mislio je na Hodača, ali je pogledao dolje u trenutku kad je prešao granicu Citvja i došao na bolju ideju. Okrenuo se na vrhu krila i obrušio dolje poput kamena, u smjeru bezlične moderne zgrade na sjevernoj strani ulice, obložene sjajnim ružičastim kamenom jeftinog izgleda. Moglo bi se reći da je njezin arhitekt volio crtati kutove jer građevina nije imala ništa reći okolnim zgradama, a to svoje ništa izražavala je zbirkom besmislenih linija i kutova koji nisu bili čak ni dekorativni. Ali na pročelju, u razini s tlom, nalazilo se udubljenje: napola stražarnica, napola svjetlom okupana tuš-kabina. A udubljenje je imalo i svog stanovnika. I u ovu je udubinu Gavran uletio, sletjevši na potamnjelo metalno rame kipa koji je bio gotovo ljudski, u dijelovima. Odnosno, na rame kipa koji je bio u dijelovima. A gotovo su svi ti dijelovi bili ljudski. , Gavranje kvocao kljunom u uho na gotovo ljudskom dijelu glave. Natrag u kanjonu Ulice negvi, George je pokušavao objasniti svoj plan. »Tražim park ili nešto slično«, rekao je on nakon nekog vremena. »Negdje gdje možemo odspavati bez ometanja.« Edie je ispalila jedan od svojih podrugljivih frktaja. »U parkovima je hladno. Ovo nije kao u Bambiju pa da se sklupčamo pod stablima i onda nas ptičice prekriju lišćem da nam bude lijepo toplo ispod kompostnog popluna. Parkovi su koma za spavanje.« »A što ti onda predlažeš?« »Odušnik. Mjesto gdje iz zgrade izlazi toplina. Onda sjed-neš na njega na lijepoj rastvorenoj kartonskoj kutiji, naguraš si starih novina pod odjeću i pokriješ se s još jednom ili dvije rastvorene kutije.« Stigli su do raskršća s još jednom velikom prometnicom. »Ulica High Holborn«, rekla je Edie, gledajući u znak na obližnjoj zgradi. »Uokolo nema nikakvih parkova.«


103

»Dobro«, rekao je George. Odjednom je bio jako umoran. Umoran od ovoga. Umoran od noćne more. Umoran od neprestanog straha. Umoran od zbunjenosti. Umoran od toga da mu se Edie stalno podruguje. »Nađi nam onda lijepi topli odušnik« nastavio je. Samo je želio spavati. »Dobro«, rekla je ona, i skrenula udesno. »Zašto tuda?« »Zato jer nam je bolje da se odmaknemo od granice Citvja, zar ne? Da nas spriječi u hodanju prema nevolji.« Nastavili su hodati. Nisu više govorili, jer su oboje bili tako umorni daje sve postajalo nekako nepovezano i udaljeno -čak i strah i razmišljanja o mrljavcima. Samo se njihova izner-viranost činila dovoljno neposrednom da ih drži u pokretu. Tako su oboje, na različite načine, njegovali tu nervozu kako bi spriječili jednostavno zaustavljanje i odustajanje. Prošli su ispod strehe stare, djelomično drvene građevine. Bila je dovoljno drugačija da se George zaustavi, zakorači unatrag i pogleda uvis, u njezina četiri kata crnih greda i bijele žbuke i olovnih prozorskih okvira. Imalaje strmi kosi krov i ciglene dimnjake. Izgledala je kao da je skinuta s božične čestitke. Postojao je na njoj i lučni prolaz kojije vodio do malog unutarnjeg dvorišta. »Mogli bismo ući unutra. Pogledaj!« pokazivao je u pravcu sredine ceste. Fizilir sa šljemom na glavi stajao im je okrenut leđima, na vrhu ratnog spomenika, jednom nogom oslonjen o stijenu, s ruksakom na leđima i puškom u ruci, pažljivo gledajući u smjeru zapada. »Imamo čak i stražara na vratima.« Okrenuo se na vrhu krila i obrušio dolje poput kamena, u smjeru bezlične moderne zgrade na sjevernoj strani ulice, obložene sjajnim ružičastim kamenom jeftinog izgleda. Moglo bi se reći da je njezin arhitekt volio crtati kutove jer građevina nije imala ništa reći okolnim zgradama, a to svoje ništa izražavala je zbirkom besmislenih linija i kutova koji nisu bili čak ni dekorativni. Ali na pročelju, u razini s tlom, nalazilo se udubljenje: napola stražarnica, napola svjetlom okupana tuš-kabina. A udubljenje je imalo i svog stanovnika. I u ovu je udubinu Gavran uletio, sletjevši na potamnjelo metalno rame kipa koji je bio gotovo ljudski, u dijelovima. Odnosno, na rame kipa koji je bio u dijelovima. A gotovo su svi ti dijelovi bili ljudski., Gavran je kvocao kljunom u uho na gotovo ljudskom dijelu glave. Natrag u kanjonu Ulice negvi, George je pokušavao objasniti svoj plan. »Tražim park ili nešto slično«, rekao je on nakon nekog vremena. »Negdje gdje možemo odspavati bez ometanja.« Edie je ispalila jedan od svojih podrugljivih frktaja. »U parkovima je hladno. Ovo nije kao u Bambiju pa da se sklupčamo pod stablima i onda nas ptičice prekriju lišćem da nam bude lijepo toplo ispod kompostnog popluna. Parkovi su koma za spavanje.« »A što ti onda predlažeš?« »Odušnik. Mjesto gdje iz zgrade izlazi toplina. Onda sjed-neš na njega na lijepoj rastvorenoj kartonskoj kutiji, naguraš si starih novina pod odjeću i pokriješ se sjošjednom ili dvije rastvorene kutije.« Stigli su do raskršća sjoš jednom velikom prometnicom. »Ulica High Holborn«, rekla je Edie, gledajući u znak na obližnjoj zgradi. »Uokolo nema nikakvih parkova.« »Dobro«, rekao je George. Odjednom je bio jako umoran. Umoran od ovoga. Umoran od noćne more. Umoran od neprestanog straha. Umoran od zbunjenosti. Umoran od toga da mu se Edie stalno podruguje. »Nadi nam onda lijepi topli odušnik« nastavio je. Samo je želio spavati. »Dobro«, rekla je ona, i skrenula udesno.


104

»Zašto tuda?« »Zato jer nam je bolje da se odmaknemo od granice Citvja, zar ne? Da nas spriječi u hodanju prema nevolji.« Nastavili su hodati. Nisu više govorili, jer su oboje bili tako umorni daje sve postajalo nekako nepovezano i udaljeno -čak i strah i razmišljanja o mrljavcima. Samo se njihova izner-viranost činila dovoljno neposrednom da ih drži u pokretu. Tako su oboje, na različite načine, njegovali tu nervozu kako bi spriječili jednostavno zaustavljanje i odustajanje. Prošli su ispod strehe stare, djelomično drvene građevine. Bila je dovoljno drugačija da se George zaustavi, zakorači unatrag i pogleda uvis, u njezina četiri kata crnih greda i bijele žbuke i olovnih prozorskih okvira. Imala je strmi kosi krov i ciglene dimnjake. Izgledala je kao da je skinuta s božične čestitke. Postojao je na njoj i lučni prolaz kojije vodio do malog unutarnjeg dvorišta. »Mogli bismo ući unutra. Pogledaj!« pokazivaoje u pravcu sredine ceste. Fizilir sa šljemom na glavi stajao im je okrenut leđima, na vrhu ratnog spomenika, jednom nogom oslonjen o stijenu, s ruksakom na leđima i puškom u ruci, pažljivo gledajući u smjeru zapada. »Imamo čak i stražara na vratima.« »Nije on Topnik«, rekla je Edie, odjednom, iscrpljena, želeći da jest. »Ne, ali je zrcalnik. Hajde. Hajdemo pogledati. Bit ćemo sigurni.« I bili bi sigurni. Međutim, dok su se oni udaljavali od Cityja kako bi izbjegli nevolju, nevolja je - zahvaljujući Gavranu -hodala prema njima. Da George nije zakoračio natrag na ulicu kako bi pogledao u drvenu građevinu, možda bi svejedno bili sigurni jer ih je Gavran bio morao izgubiti iz vida kako bi obavijestio Mrežoli-kog. Ali ptica je jednim okom ugledala Georgea na pločniku ulice, a onda je krenulo. Gavran je sletio i zakvocao u uho Mrežolikome, i Mrežoliki je prešao cestu, zvekećući i škripeći u hodu, pa je zvuk udaranja metala o kamen bio drugi zvuk koji je navijestio Georgeu i Edie da se događa nešto loše. Međutim, prvi je zvuk bio onaj koji im je privukao pažnju. Bio je to KLAK STRUG KLAK zvuk koji je proizvodio. A kako se zvuk pojačavao, tako su Edie i George okrenuli glavu i ugledali ga. Mrežoliki je otprilike imao oblik zdepastog mišićavog muškarca visokog čela i zalizane kose. Međutim, nije hodao kao čovjek. Hodao je kao robot-igračka koji nikada ne podiže stopala od zemlje, već ih jednu po jednu vuče prema naprijed. Taje kretnja proizvodila onaj škripavi stružući zvuk. U tom su trenutku prestali uviđati njegove ljudske osobine i počeli uviđati samo one neljudske. George je vidio daje sastavljen od dijelova ljudske figure, kao da mu je netko razrezao tijelo u komade a onda ih ponovno slijepio skupa, ali ostavljajući proreze među njima, tako daje kip izgledao kao daje nosio svoju vlastitu kožu poput nepovezanog oklopa. Lice je bilo prorezano po sredini, širokim rezom kroz nos i usta, a dva su ga horizontalna reza - jedan kroz gornju usnu, drugi tik iznad obrva - dijelili u šest dijelova. Svaki se dio pomicao pomalo neusklađeno s ostalim dijelovima, zbog čega se i njegovo mrštenje naizgled pojavljivalo u fazama. Dijelovi tijela, neki od kojih su bili više nalik na strojne nego ljudske, kretali su se sličnim neusklađenim načinom. Iz tijela su virile metalne šipke, koje kao da su cijelu stvar držale na okupu, poput štapića kroz ražnjiće. Zvuk KLAK dolazio je iz pravca dviju metalnih rešetki koje je držao u rukama, veličinom i oblikom nalik teniskim reketima. Proizvodila gaje metalna loptica koja je udarala o jednu, pa o drugu rešetku dokje hodao. Edie, koja je stajala uz zgradu, pogledalaje u Georgea. On nije gledao u nju. Tiho je progovorio, pokušavajući ne privući Mrežolikovu pažnju na njezinu prisutnost u sjenama. »Bježi odavde. Oni žele samo mene.« KLAK STRUG KLAK se ubrzalo. »OK«, prošaptala je Edie. »Ti samo trči.«


105

Potom je nestala unutar prolaza, pomiješavši se sa sjenama, ne usuđujući se potrčati kako zvuk njezinih koraka ne bi privukao pažnju. Georgeje zastao i bacio pogled na Fizilira visoko na njegovu postolju. »Pretpostavljam da ne...?« Fizilir se nije okrenuo. Georgeje zaključio da nema vremena pokušavati nagovoriti kip da se pokrene ako on nije pokazivao nikakve znakove da to može, pa se okrenuo na peti i naglo potrčao, u pravcu istoka. Shvatio je kako je već toliko trčao po ovim tvrdim pločnicima, da su mu stopala bila natučena i bolna. Nakon otprilike deset koraka, jednostavno je zaboravio na bol i trčao. Mrežoliki je ubrzao, ali nije bio baš napravljen za brzinu. KLAK STRUG KLAK se ubrzalo, a onda naglo prestalo. George je to primijetio i nastavio trčati. Njemu za leđima, Mrežoliki je bacio metalnu lopticu u zrak i zamahnuo rešetkom u desnoj ruci poput tenisača koji se sprema na forhend-udarac. Rešetka je udarila o lopticu uz vatromet iskri, a odjek je bio toliko glasan da se George ovaj put srećom okrenuo, budući da mu je to vjerojatno spasilo nogu. Ugledao je lopticu kako juri prema njemu u visini gležnja i refleksno je podigao nogu. Nije ju baš dovoljno podigao, pa mu je loptica okrzla potplat cipele, a pri toj brzini silina okrznuća bilaje dovoljna da otkine komad gume s cipele i sa-plete mu noge. Uspio je jednom rukom ublažiti udarac, ali je ipak udario o zrnati pločnik dovoljno snažno da na trenutak ostane bez daha, a desnom je stranom lica udario o tlo toliko bolno daje osjetio zveket vlastitih zuba. Udarac i navala boli izbili su, zajedno sa zrakom i sav strah iz njega, a na njegovo se mjesto vratio onaj crni ljepljivi osjećaj, toliko snažan da gaje mogao okusiti. Iza njega, kugla je nastavila svojom putanjom, a onda se počela polagano zaokretati. Uspio se dignuti i pogledati niz ulicu u pravcu Mrežolikog. Sad je već bio naviknut na činjenicu da sudionici rijetkog ka-snonoćnog prometa nisu primjećivali što se događalo u njegovu Londonu. Obrisao je usta i zurio u kip preko 60 metara pločnika prekrivena smećem. Mrežoliki mu je uzvratio pogled, očima što su neusklađeno treptale. Izgledalo je to na trenutak kao obračun u jednom od starih vesterna za koje se njegov tata nadao da će ih zavoljeti jednako kao on. George je pljunuo, očekujući krv. Nije bilo krvi. Samo onaj mračni okus. »Više sreće drugi put«, promrmljao je, pokušavajući odlučiti u kojem će pravcu nastaviti trčati. S olakšanjem je primijetio kako Mrežoliki nema drugu lopticu koju bi mogao ispaliti u njegovu pravcu. Nešto ga je prisiljavalo da stoji tamo, iščekujući mrljavčev sljedeći potez. Nije vidio da se kugla kretala u luku i da se sada počela vraćati, poput bumeranga. Mrežoliki je podigao jednu ruku i nasmiješio se neusklađenim smiješkom koji mu se proširio segmentiranim licem u nepovezanim trzajima. Izgledalo je kao da maše, ili pozdravlja. Georgeu se činilo kako mu se kip izruguje tom gestom. On je podigao svoju ruku oponašajući ga, i mahnuo prstima u pozdravu. »Da, baš. Vidimo se...« Budući da nije imao oči na zatiljku, nije znao daje Mrežoliki bio upravo izbacio svoju rešetku u zrak kao igrač bejzbola rukavicu, u slučaju da metalna loptica koja je sad jurila u pravcu Georgeove glave promaši svoju metu. Budući da nije imao oči na zatiljku, George nije mogao znati da će posljednja stvar koja će mu proletjeti glavom biti dva jureća kilograma metalne kugle. Budući da George nije imao oči u zatiljku, a budući daje ona mogla vidjeti što mu se približavalo straga, Edieje napustila relativnu sigurnost svog sjenovitog prolaza i zaurlala poput narikače. »George! Iza tebe! Sagni se!«


106

On se sagnuo bez korištenja mozga, pod utjecajem adrenalina. Osjetio je fijuk zraka kad mu je kugla projurila pored lijevog uha, te vidio trzaj razočaranja Mrežolikog, kad je kugla završila u rešetki koju je držao u zraku kao hvatač svoju rukavicu. George se podigao i potrčao, cik-cak, izmičući lijevo i desno, pokušavajući biti pokretna meta, tražeći uličicu u koju će utrčati dok su ga lopatice svrbjele u iščekivanju novog voleja. Nije ga bilo, i on je utrčao u prorez koji se naglo ukazao između dviju zgrada i udario u cigleni zid ne uspjevši baš najbolje skrenuti. Nasmijao se s olakšanjem. Trenutak prije no stoje čuo... »NEEE!« ...Ediein glas. »Geeoorgge!« Čuo ju je i prije kako viče, ali nikad s ovakvim strahom, pomiješanim s boli. Zaledio se. Mrežoliki je uhvatio Edie. Čim je izašla iz svog zaklona kako bi upozorila Georgea na opasnost, jedan se segment njegove glave okrenuo postrance pod pravim kutom, skrenuvši desno oko u nju, dokje lijeva strana njegova lica i dalje gledala niz ulicu prema Georgeu. Ugledao ju je, a onda krenuo prema njoj. Onaje potrčala u sjene lučnog prolaza i shvatila kako se našla u slijepoj ulici. Do trenutka kad se okrenula onje već bio blokirao izlaz. Strugao je prema naprijed, nježno lupkajući jednom rešetkom o drugu u podrugljivoj imitaciji čovjeka koji plješće. Ona nije imala kuda pobjeći, a kad se pokušala provući ispod njegove ruke i probiti se pored njega, jedna je od metalnih sipki koje su ga naizgled držale na okupu izletjela van i udarila ju ispod brade. Noge su joj odletjele u zrak i palaje na leđa, a sve je postalo bijelo, pa onda crno u trenutku kad je glavom udarila o pločnik. Izgubila je svijest samo na trenutak, a kad se osvijestila već je bila uspravna i u pokretu. A onda je pokušala pomaknuti stopala i shvatila da su u zraku, a razlog zbog kojeg ju je tako boljela glava bio je taj što ju je on nosio držeći je za glavu, prikliještivši ju svojim rešetkama - ne toliko snažno dajoj zgnječi lubanju, ali dovoljno snažno daju drži u zraku. Ona je rukama zgrabila rešetke u pokušaju samoodržanja, provukavši svoje sitne prste kroz metalnu mrežu ne bi li što više smanjila pritisak na glavu i vrat. Mrežoliki ju je nosio poput krpene lutke, a tijelo joj se njihalo u ritmu njegova hoda. Pokušala gaje udariti nogama kad se vratio na ulicu, a onda je on pojačao stisak, i osjećala je kako joj glavu zbilja steže škrip, i zato je vrisnula iako nije znala daje to učinila. Georgeje i dalje stajao zaleđen u uskoj uličici. Srce mu je luđački lupalo kao daje pokušavalo iskočiti iz prsa i nastaviti bježati samo. Pogledao je niz uličicu. Bila je slijepa. Uhvatio se kako zvjera uokolo ne bi li ugledao nekakvu cijev oluka kojom bi se mogao uspeti na sigurno i nastaviti bježati. Odmah je zamrzio samog sebe zbog takve pomisli. Edieje ponovno vrisnula. Bliže. Mrzio se još više zbog ideje daju ostavi. I zato se vratio na glavnu ulicu. Mrežoliki je hodao prema njemu, Edieje visjela s njegovih rešetki, njišući se poput bata u zvonu, u ritmu njegova hoda. George nije imao pojma što učiniti. »Spusti je dolje!« povikao je. Mrežoliki je nastavio hodati. Sad je Edie ugledala Georgea, pa je čvrsto stisnula vilicu. Nije htjela vrištati pred njim. Samo su je suze što su joj curile niz obraze odavale. »Gledaj«, rekao je George, »spusti ju dolje. »Ne želiš nju!« Mrežoliki je podigao i spustio jednu pa drugu obrvu. Osmijeh mu je bio raspolovljen, a niti jedna polovica nije bila ljubazna. Tresao je glavom lijevo-desno, uz istrzanost lošeg robotičnog plesa. Otvorio je usta kako bi nešto rekao, a zvuči njegova glasa doprli su do Georgea u nerazumljivoj kakofoni-ji, ne izlazeći iz podijeljenih usta istovremeno. Duboki nesuvisli glas nije bio nalik niti jednom jeziku kojije George ikad čuo. Zvučao je poput ljutitog Talijana koji se nadvikivao s pijanim Skotom usta punih kugličnih ležajeva.


107

»Nonvogliolassiewanyoustronzoweebasturt.« »To ju boli. MOLIM TE!« vikao je George. Glava je kimnula, osmijeh se proširio, oči se zavrtjele od užitka. I George to nije mogao podnijeti, a nije mogao pobjeći jer Edie više nije vrištala u pomoć, nije uopće više vrištala, već je svu svoju snagu koristila za pridržavanje za rešetke pokušavajući ne dopustiti Mrežolikom da joj nepažnjom slomi vrat. A možda bi i bio mogao pobjeći da njezin pogled nije bio prikovan za njegov poput vučnih zraka. Zato se bacio naprijed i udario Mrežolikog, a čim mu se dovoljno približio, mrljavac gaje odbacio na pločnik usputnim bekhendom. Edie se pokušala osloboditi i pobjeći, ali ju je Mrežoliki opet prikliještio. George se podigao na noge. »Ostavi -ju - na miru! Molim te!« Mrežoliki se podrugljivo nacerio i podigao Edie visoko iznad svoje glave, i oboje su, i Edie i George, znali da će joj slomiti vrat ili ju razbiti o pločnik, i oboje su znali da George to nikako nije mogao spriječiti. »Bježi, George! Samo bježi!« povikala je ona, promuklim i izmučenim glasom. »Neću!« uzvratio je George povikom. A onda su se istovremeno dogodile dvije stvari. Crna je ptica doskakutala iz sjene i pogledala najprije u Georgea, a onda u Mrežolikog. Onda je poskočila Mrežolikom na rame, zak-liktala kljunom, Mrežoliki se na to okrutno nasmiješio i savio. A George je čuo zvuk koji je čuo jednom prije. Bilo je to od-zvanjanje vojničkih čizama. Zvuk udaraca čavlima potkovanih čizama o beton. Na trenutak, srca oboje djece poskočila su zbog misli kako im se Topnik vratio iz mrtvih. Ali se je tanji, kiselkasti naglasak koji nikad prije nisu čuli usjekao među njih poput britve. »Spuštaj ju dolje, ti ogavna rasklimana hrpo ljevaoničke šljake.« Žilavi Fizilir stao je iza Mrežolikog, s dugačkom bajunetom uperenom u njegova leđa, spremnom za napad. Fizilir je bio sitniji od Topnika, ali je imao isti tvrdoglavi izraz lica. »Chevirprobbieignotpileatolievirselo!« ispljunula su Mre-žolikova usta. Nije se pomaknuo ni milimetra, iako je ptica odletjela u stranu i sad sve promatrala sa sigurnije udaljenosti. »Ili ću te raščerečiti k'o dimljenu haringu.« Pticaje počela kliktati. Mrežoliki se počeo kretati, ali se Fizilir kretao brže i odlučnije. Uz eksplozivni »HA!« bacio se naprijed i zabio bajunetu u prorez posred Mrežolikove kičme, među dijelove što su mu činili leđa. S bajunete su poletjele iskre dok ju je zabijao, poput iskri s brusnog kotača. Mrežoliki se zgrčio. Ispustio je Edie. Cimje pala na pločnik i zakotrljala se, George joj je pritrčao i odvukao ju do zida. Osjetio je kako joj nadlaktica drhti pod njegovom rukom. Oboje su zurili u dva kipa, spojena bajunetom probodenom kroz Mrežolikova leđa. Fizilir je čvrsto držao bajunetu, ali se iz napora na njegovu licu i drhtanja njegovih ruku - da ne spominjemo napete tetive na vratu - moglo vidjeti da se odupire Mrežolikovu naporu da se okrene na oštrici. »Prestani. Vrati se na svoje postolje. Ili ću te dokrajčiti. Skoro je smjena dana, i možda jesi mrljavac, ali nisi toliko glup...« siktao je Fizilir. Mrežoliki se zlokobno nacerio, a onda si učinio nešto stravično. Uz škripu i struganje, započeo se okretati na bajuneti, djelić po djelić, kao ljudska Rubikova kocka. Najprije se zaro- tirao jedan dio glave i upro pogled u Fizilira, a potom se zaro-tiralo rame. Onda se gornji dio glave okrenuo oko svoje osi, pa donji dio noge i tako dalje. Uz grozomoran konačni trzaj, dva su se dijela prsa zarotirala u suprotnim smjerovima sa svake strane zabodene bajunete, i Mrežoliki je konačno stajao licem u lice s Fizilirom. »Bogme!« rekao je on studiozno ravnodušan. »Stvarno si gadan.« Mrežoliki je podigao debele elipsoidne rešetke koje je držao u rukama i one su se počele vrtjeti, sve brže i brže, poput para kutnih brusilica. Usmjerio ih je prema Fiziliru


108

Ptica je kliktala hrabreći ga. »Zao mije, druškane. Tvoj izbor«, rekao je Fizilir, nagnuvši se unatrag. BANG BANG BANG. Zapucao je u tijelo Mrežolikog. Od trzaja puške bajuneta je ispala iz tijela i onje zakoračio unatrag. Mrežoliki se nije pretvorio u prašinu kao stoje to bilo s pte-rodaktilom. Pao je na leđa i počeo se raspadati. Glava se i dalje cerila u pravcu Fizilira. BANG. Glava se prestala micati i svi su se dijelovi raspali u hrpe mjedene piljevine, nalik metalnim otpatcima s tokarskog stroja, što su se grčili i migoljili u hrpicama sjajnih crva. Pleli su se i rasplitali sve čvršće i čvršće, dok konačno nije bilo više ničeg na pločniku, osim smrada spaljenog metala, te izgore-nog otiska u obliku ljudske figure na kamenu. Fizilir je oslonio kundak puške o pločnik i promatrao ga, ubrzano dišući. George i Edie činili su isto. Ptica je zurila u njega. Budući daje imala više prakse od ostalih, razmišljala je brže i zaključila daje vrijeme da ode. Tiho je rastvorila krila i zakoračila naprijed u zrak. Fizilir je krajičkom oka uhvatio pokret. Ruka mu je poletjela. Začulo se KLIK kad je odvojio bajunetu i VRRRR, a nakon tog TOK i »GRA!« kad je bacio nož veličine mača brzo i snažno preko pločnika. Gavran se našao zakačenim o stranicu zgrade, probodena krila. Nije osjećao nikakvu bol, samo ljutnju. »E nećeš«, rekao je Fizilir, dok je brzo mecima punio spremnik puške kroz zadnjak cijevi, i zatvorio ju zalupivši. »Gra?« oglasio se Gavran, pokušavajući izgledati prijateljski, bezopasno i umiljato, stoje popriličan problem ako te je priroda obdarila masnim perjem i odlučila da ćeš nositi crno - boju vječnih negativaca. »Nema šanse«, rekao je Fizilir, i BANG. Raznio je Gavrana u oblak perja koji je mogao biti i vrlo elegantna peruška, u slučaju da ste naginjali strogom gotičkom stilu. Fizilir je dohvatio bajunetu i prebacio si pušku preko ramena. Ogledao se uokolo, provjeravajući je li sve čisto, prije no stoje pogledao u Georgea i Edie. »Hvala ti«, rekao je George. »Zahvali Topniku i starom Rječniku«, odvratio je Fizilir. Kad je tiše govorio, glas mu nije bio toliko kiseo, koliko oštar i hriptav. »Topnik je dobro? Vidio si ga?« pitao je George, oduševljen. Fizilir je odmahnuo glavom s konačnošću zbog čega se Georgeovo raspoloženje srušilo poput pogođenog aviona. »Ne. Iz onoga stoje napisao, mislim da nema puno šanse da ćemo ikad više vidjeti Topnika. Ne kao hodajućeg zrcalni-ka. Mislim daje gotov. Poslao je poruku. Po golubu. Svima nama. Rekavši nam daje gotov. Moleći nas da pripazimo na vas.« »Oh«, rekao je George, dok mu se u grlu dizala knedla tirao jedan dio glave i upro pogled u Fizilira, a potom se zaro-tiralo rame. Onda se gornji dio glave okrenuo oko svoje osi, pa donji dio noge i tako dalje. Uz grozomoran konačni trzaj, dva su se dijela prsa zarotirala u suprotnim smjerovima sa svake strane zabodene bajunete, i Mrežoliki je konačno stajao licem u lice s Fizilirom. »Bogme!« rekao je on studiozno ravnodušan. »Stvarno si gadan.« Mrežoliki je podigao debele elipsoidne rešetke koje je držao u rukama i one su se počele vrtjeti, sve brže i brže, poput para kutnih brusilica. Usmjerio ih je prema Fiziliru Ptica je kliktala hrabreći ga. »Zao mije, druškane. Tvoj izbor«, rekao je Fizilir, nagnuvši se unatrag. BANG BANG BANG. Zapucao je u tijelo Mrežolikog. Od trzaja puške bajuneta je ispala iz tijela i onje zakoračio unatrag.


109

Mrežoliki se nije pretvorio u prašinu kao stoje to bilo s pte-rodaktilom. Pao je na leđa i počeo se raspadati. Glava se i dalje cerila u pravcu Fizilira. BANG. Glava se prestala micati i svi su se dijelovi raspali u hrpe mjedene piljevine, nalik metalnim otpatcima s tokarskog stroja, što su se grčili i migoljili u hrpicama sjajnih crva. Pleli su se i rasplitali sve čvršće i čvršće, dok konačno nije bilo više ničeg na pločniku, osim smrada spaljenog metala, te izgore-nog otiska u obliku ljudske figure na kamenu. Fizilir je oslonio kundak puške o pločnik i promatrao ga, ubrzano dišući. George i Edie činili su isto. Ptica je zurila u njega. Budući daje imala više prakse od ostalih, razmišljala je brže i zaključila daje vrijeme da ode. Tiho je rastvorila krila i zakoračila naprijed u zrak. Fizilir je krajičkom oka uhvatio pokret. Ruka mu je poletjela. Začulo se KLIK kad je odvojio bajunetu i VRRRR, a nakon tog TOK i »GRA!« kad je bacio nož veličine mača brzo i snažno preko pločnika. Gavran se našao zakačenim o stranicu zgrade, probodena krila. Nije osjećao nikakvu bol, samo ljutnju. »E nećeš«, rekao je Fizilir, dok je brzo mecima punio spremnik puške kroz zadnjak cijevi, i zatvorio ju zalupivši. »Gra?« oglasio se Gavran, pokušavajući izgledati prijateljski, bezopasno i umiljato, stoje popriličan problem ako te je priroda obdarila masnim perjem i odlučila da ćeš nositi crno - boju vječnih negativaca. »Nema šanse«, rekao je Fizilir, i BANG. Raznio je Gavrana u oblak perja koji je mogao biti i vrlo elegantna peruška, u slučaju da ste naginjali strogom gotičkom stilu. Fizilir je dohvatio bajunetu i prebacio si pušku preko ramena. Ogledao se uokolo, provjeravajući je li sve čisto, prije no stoje pogledao u Georgea i Edie. »Hvala ti«, rekao je George. »Zahvali Topniku i starom Rječniku«, odvratio je Fizilir. Kad je tiše govorio, glas mu nije bio toliko kiseo, koliko oštar i hriptav. »Topnik je dobro? Vidio si ga?« pitao je George, oduševljen. Fizilir je odmahnuo glavom s konačnošću zbog čega se Georgeovo raspoloženje srušilo poput pogođenog aviona. »Ne. Iz onoga stoje napisao, mislim da nema puno šanse da ćemo ikad više vidjeti Topnika. Ne kao hodajućeg zrcalni-ka. Mislim da je gotov. Poslao je poruku. Po golubu. Svima nama. Rekavši nam daje gotov. Moleći nas da pripazimo na vas.« »Oh«, rekao je George, dok mu se u grlu dizala knedla. »Da«, procijedio je Fizilir. Na trenutak je vladala tišina. »Stvarno je bio nešto posebno, zar ne?« Prije nego stoje George uspio progovoriti, ili možda jer nije baš mogao, Fizilir je usmjerio pažnju na Edie. »Je li ona dobro?« pitao je. George je primijetio da se Edie još uvijek tresla. Lice, koje je uvijek bilo blijedo, sada se činilo gotovo prozirnim. Oči su joj bile širom otvorene, ali tamne su joj se zjenice stisle na veličinu točkica. »Edie?« Čula je njegov glas kao da dopire iz velike udaljenosti. Činilo se daje uz priličan trud okrenula glavu prema njemu, ali fokusirati pogled na njega bilo je gotovo nemoguće. , »Jesi dobro?« Opipala je svoje uši. Bila je gotovo iznenađena jer su oba uha bila i dalje na mjestu. Vrat joj je bio poprilično istegnut, pa gaje protrljala. »Kladim se da te glava boli zbog stiska tog pekača vafla«, rekao je Fizilir. »Dobro sam.«


110

Nije bila. Znala je to. On je to mogao vidjeti. Ali, isto je tako mogao vidjeti da bi svaka rasprava s njom rezultirala njezinom tvrdoglavošću i samo pogoršala stvari. Nije imao snage za svađu, a ona je izgledala kao daje svu svoju energiju koristila kako bi se održala uspravnom. Odlučio je pripaziti na nju. Izgledalaje kao da bi se u svakom trenutku mogla onesvijestiti. Fizilir je samo kimnuo glavom. »Tako treba. Dobro. Morate se brzinski maknuti s ulice. Imate li kamo otići?« Oni su zatresli glavama. Onje provjerio vrijeme na svom satu. Namrštio se. »OK. Za mnom. Trčećim korakom. Znam za jedno utočište. Ne znam ni što ste učinili, ali uznemiravanje one ptice nije baš bila genijalna ideja. Bolje da se maknemo odavde.« George je pogledao u perje što je lebdjelo uvis u noćno nebo. »Ali otpucao sije u pakao!« rekao je. »Kojije mnogo bliže no što misliš«, promrmljao je vojnik suho. »Zato bolje da se pokrenemo.« Prebacio je pušku preko ramena. »Ne želite biti ovdje kad se vrati.«

NEMOGUĆA VRATA

Crkva St Dunstan-in-the-West smještena je na sjevernoj strani Ulice Fleet. To je ujedno - zbog čega je George nervozno pogledavao prema Temple Baru - najzapadnija crkva unutar Cityja, blizu njegove granice. Zanimljiva je iz nekoliko razloga, ali je Fizilir isticao neobičnost njezinih vrata. Bila su to savršeno normalna, panelirana georgijanska ulazna vrata, smještena u jednostavan kameni okvir. Ono po čemu su bila posebna bila je činjenica da su bila smještena visoko na bočnom zidu crkve, ispod vlastita trijema sa zabatom na vrhu praznog kamenog zida, i daje do njih bilo nemoguće doći. Čuvala su ih dva bradata muškarca, sa svake strane po jedan, polugoli, osim nekoliko životinjskih koža labavo obješenih oko struka. U jednoj su ruci obojica imali toljagu, dok su drugu ruku prpošno oslanjali o bok. Bez razloga - ili možda zbog toga što su imali brade - George je pomislio na svog učitelja zemljopisa, iako je pretpostavljao da su trebali utjelovljavati Herakla. Iako, nije znao zašto su bila dvojica, niti je imao energije brinuti oko toga. Dva su zvona visjela iznad vrata i George je pretpostavio da ih njih dvojica udaraju kad sat otkuca. Sam je sat stršao pod pravim kutem u odnosu na prazni zid pod trijemom. »Biti ćete sigurni iza ovih vrata, s njima dvojicom kao čuvarima«, rekao je Fizilir. »Ali, ne možemo doći do gore«, istaknuo je George. »Nemoguće je.« »Naravno da jest. To su Nemoguća Vrata. Zato i jest sigurno«, rekao je Fizilir. Primakao je dlanove ustima i povikao dvojici Herakla. »Ej! Ima li koga?« Desni nositelj toljage trznuo se i pokrenuo, kao da se probudio iz sanjarenja. Istegnuo je vrat i nagnuo se preko ruba. Prava bujica riječi puna suglasnika i tek nekoliko samoglasnika provalila je ispod te brade. »Sto on govori?« pitao je George. Edie još uvijek nije bila baš prisutna, iako se prestala tresti. »Ubij me ako znam«, rekao je Fizilir. »Sve je to meni grčki...« Nasmiješio se Heraklima. Pokazao na Georgea i Edie, podigao palčeve, kucnuo po svom ručnom satu, a onda se okrenuo. »Pet minuta do smjene dana. Moram se vratiti na svoje postolje. Budite dobri, a ako ne možete biti dobri, budite sretni!« i odjednom je nestao uz brzo kuckanje čizama, natrag u pravcu Holborna. Edieje zurila za njim. Bila je na izmaku snaga. Jedva je stajala. Osjećala se tupo. I sad se, još jednom, osjećala napuštenom dokje Fizilir nestajao iza ugla. »Edie«, rekao je George. »Edie! Ne želiš ovo propustiti.«


111

Ona se okrenula, a kroz tupilo je postajala svjesna škripanja. I kad je pogledala uvis u prazni zid, uvidjela je da su sjene bile potpuno pogrešne. A onda je shvatila da su bile potpuno pogrešne zato jer kad je posljednji put pogledala, na glatkoj nesavladivoj stijeni pred njima nije bilo nikakvih sjena. Međutim, sad je na njoj rasla cik-cak sjena. I kroz tupilo koje ju je postupno obuzimalo, shvatila je da sjenu baca kamenje stoje izbijalo iz zida, stvarajući niz stuba. Zatim se začuo klik i oboje su pogledali prema vrhu stuba. Jedan je Heraklo pucketao prstima u njihovu pravcu dozivajući ih, dok je drugi proučavao noćno nebo, s toljagom spremnom za napad. »Rekao je daje sigurno«, rekao je George, iako nije zvučao potpuno uvjereno u to. Edie je, činilo se, upotrijebila posljednje atome snage da otkopča svoj džep i provjeri morsko staklo. Bilo je mutno, bez sjaja i sigurno. Progurala se pored Georgea i uspela stubama. Onje pričekao trenutak i krenuo za njom. Jedan joj je Heraklo pomogao da se popne na posljednju stubu ispred Nemogućih Vrata, i otvorio ih bez riječi. Ohrabrujuće se nasmiješio. Ona je provjerila svoj džep i ušla pod trijem i kroz vrata. George se popeo na posljednju stubu bez ikakve pomoći i osmjehnuo se Heraklu koji je pridržavao vrata. »O, hvala«, rekao je. Heraklo se ljubazno nasmiješio i pritegnuo svoju životinjsku kožu s nelagodom. Zvučalo je kao da je rekao »U taksi«, ali George nije bio baš siguran. Kimnuo je glavom u poluosmijehu i oprezno slijedio Edie unutra. Kad su ušli unutra, oboje su se okrenuli i pogledali natrag prema vratima. Heraklo ih je polagano zatvorio, kao da ih ne želi preplašiti. Pantomimom im je pokazao da odu spavati, i promrmljao još jednu hrpu suglasnika, čineći istovremeno smirujuće pokrete rukama. »On kaže da smo sigurni. Mislim«, rekao je George. Uz konačno kimanje glave i osmijeh, vrata su se uz udarac zatvorila. Dio zraka u prostoriji kao daje bio usisan, kao da su se vrata hermetički zatvorila. »Nadam se da si u pravu«, rekla je Edie. Ogledali su se uokolo. Iz vrlo mutne prašnjave žarulje dolazilo je svjetlo, dovoljno tek da baca sjene što su samo naglašavale ono što se nije moglo vidjeti. Bila je to neobična prostorija. Mehanizam zadužen za sat i zvona kojije određivao kad će Herakli ispred vrata udarati u njih, stajao je u središtu. Bio je sastavljen od greda i utega i protuutega i njihala i zupčanika. Cijela je mašinerija bacala oštre sjene na obje strane prostorije, gdje je bilo kutija i pletenih košara i polomljenih pjesmarica što su se polagano raspadale uza zidove. Ova prostorija s mehanizmom očito je služila i kao spremište. Edie se sagnula pod nazubljenim kotačem i otvorila jednu od pletenih košara. Bila je puna uljanica. Otvorila je drugu. Ova je bila krcata mantija i misnih košulja zborskih dječaka. Nekoliko ih je pomakla, a onda je legla unutra i pokrila se njima, skutrivši se u košari kao u prekratkom krevetu. »Edie«, započeo je George. »Sto to radiš?« »Spavam«, promrmljala je ona. »Moram spavati.« Ruka joj je izvukla morsko staklo iz džepa i posljednji put gaje pogledala. »Sigurni. Sad spavaj.« George se pokušavao sjetiti što se radi s ljudima u šoku. Ili se radilo o potresu mozga? Možda je zadobila potres mozga. Poželio je daje bolje pratio nastavu Prve pomoći u školi. Spavanje bi mogla biti najgora stvar koju je mogla učiniti. »Edie, ne znam bi li trebala -« Otvorila je jedno oko. »Umukni.« »Ne, mislim, možda si u šoku i ja -« »George. Umukni...« Umukao je. Jedini zvuk koji se čuo bilo je glasno tiktakanje satnog mehanizma u središtu prostorije. Edie se podigla i sjela.


112

»...jošje netko ovdje.« Georgeje osjetio ledeni mlaz straha kako mu se spušta niz kičmu. Ogledao se po prostoriji, kroz neobične oblike satnog mehanizma, u sjene. Sad kad se skoncentrirao na njih, u prostoriji je bilo više sjena no što mu se sviđalo. »Kako znaš?« prošaptao je. »Čujem ga.« George je zurio po prostoriji. Niti jedna sjena nije bila ljudskog oblika, iako je većina njih bila dovoljno velika da sakrije nekoliko ljudi. Zagrabio je u košaru punu uljanica i uzeojednu. »Ostani tu.« Držao je lampu za dršku, spreman zamahnuti njom kao toljagom. »'Alo?« Nije bilo odgovora. »George«, rekla je Edie. »Sve je OK,« slagao je on krenuvši obilaziti prostoriju. Obilazio je četiri zida u smjeru kazaljke na satu. Onda je provjerio krov i vrh mehanizma. Popeo se na jednu od metalnih greda i pogledao uokolo. Vidio je samo prašinu i golubinji izmet. »Nema nikoga«, rekao je s olakšanjem. »Edie?« Nije bilo odgovora. Skočioje na tlo i potrčao prema košari. Edie je čvrsto spavala. Morsko staklo bilo je stisnuto u njezinoj šaci, a šaka pak gurnuta pod glavu. Pomislioje kako biju možda trebao probuditi. Onda je pomislio kako biju ipak trebao pustiti da spava, jer to vjerojatno nije bilo loše. A osim toga, pomislioje kako bi i sam trebao malo sjesti. Spustio se na pod i sjeo naslonivši se na košaru. Omotao se kaputom i poželio da nije bilo tako hladno. Još je uvijek osjećao vlagu Temze na sebi. Pokušao se opet prisjetiti onog toplog dana u štali u krevetu od sijena s tatom koji je skicirao bika, ali mu sjećanje sad nije donijelo nikakvu toplinu, samo još veću hladnoću. A onda mu je glava dvaput klonula i pala prema naprijed. I nekoje vrijeme jedini zvuk koji se čuo bio zvuk tiktakanja mehanizma i prometa u daljini, te zvuk disanja dvoje djece. Ali, bilo je tu i nešto drugo, kao opreka kuckajućem satu, na rubu čujnosti, toliko tiho daje to nešto bilo lako propustiti. Georgeje otvorio oči. Nije se micao. »Edie«, prošaptao je. Pokušavao je što neprimjetnije gur-kati bočnu stranu košare. »Edie!« Ali nije bilo odgovora, nije bilo pomicanja težine u košari iza njega. Edieje nastavila spavati, sa staklom, mutnim i sigurnim, stisnutim u šaci pod obrazom. »Kuckanje. Čujem to.« »Njega«, rekao je glas iz sjenovitog kuta pokraj Georgea. Sjenovitog kuta kojije bio pažljivo pretražio i u kojem ništa nije našao. »Čuo njega. Ili mene, zapravo. Moje isprike. Nisam mislio plašiti. Možda da se predstavim? Ne želim povrijediti.« Sjena se pomakla uz trzaj i pretvorila u visoku i mršavu figuru čovjeka. Držao je jednu ruku ispruženom, otvorenom, s dlanom usmjerenim prema naprijed, kao daje želio spriječiti ikakvu pomisao da bi im mogao željeti kakvo zlo. Druga je ruka ostala uz bok i neprekidno se micala, prebirući perle nanizane na dugom konopcu kažiprstom i palcem, kao da je nešto odbrojavao. Zveckao je dok se kretao, a kad se pojavio u mutnom osvjetljenju, Georgeje shvatio daje to činio stoga stoje bio okićen ručnim satovima i ključevima za navijanje i urarskim alatom i malim kanticama ulja, koji su svi visjeli s prastarih uzica pričvršćenih na njegovu jaknu. Izgledao je poput ljudskog božičnog drvca. Jakna mu je bila starinski frak, toliko puta popravljan i izblijeđen vremenom, daje bilo teško zaključiti je li bio crne ili tamnozelene boje,


113

odnosno gdje su započinjale zakrpe, a gdje jakna. Zakrpe su na jaknu bile uredno prišivene, očigledno rad perfekcionista. Njegovo lice, sad kad se otkrilo u slabašnom svjetlu jedine mutne žarulje, nije bilo toliko staro koliko istrošeno vremenom, odnosno bilo je, jednom kad ste se približili i malo pažljivije pogledali, mnogo mlađe no što se činilo. Bilo je to vrlo staro mladoliko lice, lice koje je jako dugo bilo mlado. Njegova kosa, začešljana unatrag u rep svezan izlizanom grimiznom trakom, nije zapravo bila sijeda kako se činilo, već -kao i njegova odjeća - prekrivena prašinom. Imao je visoko čelo i dugački nos koji mu je stršao s lica kao izazov. Nasađen na hrbat ovog izazivačkog nosa bio je par dragu-ljarskih naočala, s ekstra-povećavajućim staklima odignutim na šarkama, spremnim za spuštanje preko glavnih stakala koja su, začuđujuće, bila tamnoplava. Ovo mu je davalo uznemirujući izgled slijepca koji je, kad je htio, mogao vidjeti sve. Nosio je sivi vuneni šal omotan nekoliko puta oko vrata i uguran u prsluk s dvostrukim kopčanjem preko kojeg su visjela tri satna lančića. Hlače su se slagale s neodredivom bojom njegova fraka, ali zadržale su naznaku prugica, zajedno sa snažnom naznakom mnogobrojnih mukotrpnih popravaka. »Imao ime. Davno nestalo. Ne znaju me više po njemu. Sad me znaju kao Vremešnik. Drago mi je upoznati te. Isprike zbog šoka. I tako dalje.« I lupnuo je jednom petom o drugu, naklonio se lagano, i ispružio ruku koja nije prebirala po perlama u pozdrav. »Nisi bio tamo kad sam pretražio taj kut prije minutu«, rekao je George oprezno, ne prihvaćajući njegovu ruku. Pogledao je preko ruba košare. Edieje spavala, a morsko staklo nije gorjelo upozorenjem. »Bio. Prije minutu ti spavao. Moj kut pretražio prije nekoliko sati. Nema greške. Siguran u to. Pedantan po pitanju vremena, shvaćaš.« Govorio je u kratkim rečenicama, toliko lišenim zamjenica ili glagola da zapravo nisu uopće bile rečenice, samo djelići informacija. Njegova lijeva ruka nije prestajala prebirati po perlama na konopcu. George se navikao na taj ritam i shvatio daje Vremešnik koristio kuckanje perli kao neku vrstu interpunkcije između mikrorečenica. A mikrorečenice bile su uvijek ispaljene u kratkim naletima, kako se ne bi potratila niti sekunda vremena. Georgeje pokušao otresti san iz svoje glave. Pogledao je uvis u Vremešnika. »OK. Prije nekoliko sati, onda. Nisi bio tamo.« Vremešnik se nakašljao ispričavajući se. »Jesam. Bio. Grozan trik. Sakrio. Odnosno, učinio da me ne vidiš. Ponovno, isprike, i tako dalje.« Njegova se slobodna ruka vitičasto kretala zrakom kao da je pokušavala ocrtati ogromnu satnu oprugu. Onda je opet ponudio ruku u pozdrav. S mislima na mutnom morskom staklu, Georgeje oprezno prihvatio. Stisak je bio iznenađujuće čvrst. »Ja sam George.« »George. Dobro ime. Hrabar momak, bez sumnje. Vidio sam da brineš za djevojčicu. Tako treba. Očito joj pozlilo.« »Samo je doživjela šok«, rekao je George, osjećajući se neočekivano obrambeno spram Edie, odbijajući insinuaciju kako se onesvijestila. »Prilično je ona jaka.« »Pa, naravno. Sijevka, vidim. Nikada nije bilo slabašnog sijevka. Tvrdi su kao i kamen koji čitaju. Nisam htio uvrijediti.« »Hm. Niste.« Naglo je sjeo pred Georgea, svinuvši noge kao dobro nauljen stroj. Spustio je glas.


114

»Bolje ne buditi djevojčicu. Već šokirana. Zbog mene? Neobičan tip. Kap koja je prelila čašu, možda? Nema potrebe dodavati Pelion na Ossu. I tako dalje. Razumiješ, da?« »Da«, odgovorio je George, koji nije imao pojma tko, zašto, što ili čak gdje bi Pelion ili Ossa mogli biti. »Dobar momak. Može čokolada, zasigurno. Djeca ju često vole.« Gorljivo se nasmiješio. George je zatresao glavom i prikrio drhtaj. Hladan vjetar ulazio je kroz prorez pod vratima, koja možda jesu bila Nemoguća, ali nisu bila otporna na vremenske prilike. »Hm, ne. Bez čokolade.« Vremešnik je izgledao razočarano. Pažljivo je promotrio Georgea. Očito ne dovoljno pažljivo, jer je spustio i povećalo i pogledao još pažljivije. Onda se naslonio i počeo odmatati šal oko vrata. Bio je to vrlo dugačak šal, i kako se razmatao, tako je postajalo očito daje i vrlo širok. Kad je posljednji dio šala prebacio preko glave, zapeo je za naočale, koje su mu s lica odletjele na pod. Vremešnik je refleksno pognuo glavu, u pokretu koji je bio napola škiljenje, napola usiljeni osmijeh. Tapkao je po podu, jednog oka čvrsto zatvorena, drugog u potrazi. »Sto Vam ne valja s okom?« pitao je George. »Ništa«, odgovorio je Vremešnik, nabirući otvoreno oko u osmijehu. I bio je u pravu. Bez zloslutnih naočala George je uvidio da je oko bilo vrlo prijateljske blijedozelene boje s točkicama boje lješnjaka. Bilo je to otvoreno oko, velikodušno oko, iako je zbog bljedoće izgledalo nekako isprano, odnosno, kao i lice u kojem je bilo, istrošeno vremenom. Vidjevši lice s okom neskrivenim iza tamnog stakla, odlučio je da to ipak nije bilo strogo lice, već lice koje se čak možda povremeno smijalo. »S drugim«, rekao je George. »A. Drugo stravično. Plaši. Skrivam ga iza ovih.« Zgurao je potom krajeve naočala iza ušiju i opet sakrio oči iza tamnoplavih stakala. Georgeje vidio iz načina na koji su se bore na licu opustile daje bio otvorio »stravično« oko iza za-tamnjenog stakla. »Evo. Dopusti psu da vidi zeca. Polu-zeca, uglavnom«, nasmijao se Vremešnik, i petljao oko stakla preko normalnog oka. Skinuo je plavo staklo. To gaje promijenilo od zloslutnog čovjeka s tamnim naočalama u običniju osobu s tamnim povezom preko jednog oka. Lice mu je odmah promijenilo i proporcije, i bilo gotovo veselo. Namignuo je Georgeu i pružio mu šal. »Posudi. Molim te. Odagnaj hladnoću. Primi to kao uslugu, i tako dalje.« Gurnuo je ruke u džepove i počeo kopati po njima. »Ne brini zbog čokolade. Sigurno imam malo negdje...« Izvukao je napola pojedenu ploču čokolade pažljivo zamotanu u zlatnu foliju. Ispružiojuje prema Georgeu uz ohrabrujuće kimanje glavom. »Moj gost. Dobra za tebe. Možda ćeš živnuti. Koliko god želiš.« Georgeje zagrizao čokoladu i odmah shvatio daje umirao od gladi. Pokušavao je zadržati okus u ustima što duže, uživajući u gorkoslatkom okusu na jeziku, dopuštajući čokoladi da se malo otopi prije no što će je sažvakati u komadiće. »Mmm«, rekao je, »ako nije neljubazno. Sto ste vi? Jeste li vi zrcalnik?« »Zrcalnik? Ne. Niti mrljavac, budi siguran.« Ljubaznim je pogledom promatrao Georgea kako jede. Izgledalo ja kao da pokušava pronaći dovoljno kratke riječi da objasni složenu stvar koja je bio. »Brojač. Jedan od Počuđenih. Da se tako izrazim.« Nasmiješio se kao daje znao daje vjerojatno samo sve više zbunjivao Georgea. Stoje, naravno, i činio. »Počuđeni?« pitao je George, žvačući novi komad čokolade. »Prokleti. Zaboravljeni. Sužnji.«


115

»Ne znam što su to sužnji«, priznaoje George posramljeno. »Oh. Stara riječ. Isprike. Sužnji nositelji prokletstva. Osuđeni hodati zemljom dulje od prirodnog životnog vijeka. Besmislica za tvoje uši, bez sumnje. Ostaci starih vjerovanja. Fragmenti odbačeni iz zaboravljenih religija. I tako dalje.« »Vi ste prokleti? Hodati zemljom zauvijek?« »Ja sam Vremešnik. Moje prokletstvo? Da pazim na vrijeme. I obrnuto, razumiješ. Bez straha molim...« Podigao je plavo staklo sa zastrašujućeg oka. George je ustuknuo na trenutak, nije si mogao pomoći. Oko nije bilo oko, već mali sat. Imao je dvije kazaljke, jednu za sate, drugu za minute, a uznemirujući efekt bio je pojačan činjenicom da je sat pulsirao crveno pa bijelo u ritmu s drugom kazaljkom. Vremešnik je opet sakrio svoje oko-sat iza plavog stakla. »Sat za oko i oko za sat. Moja oznaka.« Napravio je grimasu ispričavajući se. George je pogledao Edie. Ona je i dalje spavala. Zakašljao je. »Možeš li mi reći što mi se događa?« »Općenito? Naravno. Pronašao si ne—London.« »Ne-London?« »Mjesto na kojem žive zrcalnici, mrljavci i tako dalje. Neviđeni od strane stanovnika tvog Londona. Ali tvoj je London samo jedan London. Jedan od mnogih. A što ti vidiš kao Lon- don? Samo nečiji drugi ne-London. Više je stvari na nebu i zemlji, Horacije. Da, zbilja. I više neba i zemalja. I više paklo-va. Neki se poskliznu. Neki hodaju. Neki padaju. Između svjetova, razumiješ.« George je pomislio na to kako je Mala Tragedija rekao kako postoji više »ovdje« ovdje nego što su to mogli zamisliti. Vrtjelo mu se u glavi. »Je li ovo kao - neka čarolija ili nešto?« Vremešnikje izgledao blago zgrožen tom idejom. Zatresao je glavom, a svi su se viseći predmeti na njegovom kaputu zatresli za njom. »Nije čarolija. Čarolija budalaština. Sve se radi ogledalima.« »Ali, mogu lija hodati između svjetova? Mislim, događa li mi se to?« »Ne. Ti si upao u ne-London. Nisi ušetao. Bio si gurnut. Nešto u vezi s tobom. Njušim to. Ikad pomirisao gromobran nakon udara? Isti miris. Vrući metal i statički elektricitet. Mogao bi biti dar, moglo bi biti prokletstvo. Vjerojatno oboje.« »Ja sam proklet? Misliš, ja sam jedan od Počuđenih?« »Proklet možda malo prejaka riječ. Oprosti. Ali, označen, zasigurno.« Georgeje osjetio bol u ruci i sakrio ju u džep. »Zašto bih ja bio proklet?« Vremešnikje slegnuo ramenima. »Jesi li radio loše stvari?« »Ne. Ne. Ne dovoljno loše za prokletstvo, mislim.« »Loša stvar. Ljudi obično znaju zašto prokletstvo. Započni s najlošijom stvari. Onda idi unatrag.« »Nema najgore stvari«, istaknuo je George. »Ne takve. Nisam učin-« Stao je. Crni osjećaj rastao mu je u grlu. Ljubaznim je pogledom promatrao Georgea kako jede. Izgledalo ja kao da pokušava pronaći dovoljno kratke riječi da objasni složenu stvar koja je bio. »Brojač. Jedan od Počuđenih. Da se tako izrazim.« Nasmiješio se kao daje znao daje vjerojatno samo sve više zbunjivao Georgea. Stoje, naravno, i činio. »Počuđeni?« pitao je George, žvačući novi komad čokolade.


116

»Prokleti. Zaboravljeni. Sužnji.« »Ne znam što su to sužnji«, priznaoje George posramljeno. »Oh. Stara riječ. Isprike. Sužnji nositelji prokletstva. Osuđeni hodati zemljom dulje od prirodnog životnog vijeka. Besmislica za tvoje uši, bez sumnje. Ostaci starih vjerovanja. Fragmenti odbačeni iz zaboravljenih religija. I tako dalje.« »Vi ste prokleti? Hodati zemljom zauvijek?« »Ja sam Vremešnik. Moje prokletstvo? Da pazim na vrijeme. I obrnuto, razumiješ. Bez straha molim...« Podigao je plavo staklo sa zastrašujućeg oka. George je ustuknuo na trenutak, nije si mogao pomoći. Oko nije bilo oko, već mali sat. Imao je dvije kazaljke, jednu za sate, drugu za minute, a uznemirujući efekt bio je pojačan činjenicom da je sat pulsirao crveno pa bijelo u ritmu s drugom kazaljkom. Vremešnik je opet sakrio svoje oko-sat iza plavog stakla. »Sat za oko i oko za sat. Moja oznaka.« Napravio je grimasu ispričavajući se. George je pogledao Edie. Ona je i dalje spavala. Zakašljao je. »Možeš li mi reći što mi se događa?« »Općenito? Naravno. Pronašao si ne-London.« »Ne-London?« »Mjesto na kojem žive zrcalnici, mrljavci i tako dalje. Neviđeni od strane stanovnika tvog Londona. Ali tvoj je London samo jedan London. Jedan od mnogih. A što ti vidiš kao Lon- don? Samo nečiji drugi ne-London. Više je stvari na nebu i zemlji, Horacije. Da, zbilja. I više neba i zemalja. I više paklo-va. Neki se poskliznu. Neki hodaju. Neki padaju. Između svjetova, razumiješ.« George je pomislio na to kako je Mala Tragedija rekao kako postoji više »ovdje« ovdje nego što su to mogli zamisliti. Vrtjelo mu se u glavi. »Je li ovo kao - neka čarolija ili nešto?« Vremešnikje izgledao blago zgrožen tom idejom. Zatresao je glavom, a svi su se viseći predmeti na njegovom kaputu zatresli za njom. »Nije čarolija. Čarolija budalaština. Sve se radi ogledalima.« »Ali, mogu lija hodati između svjetova? Mislim, događa li mi se to?« »Ne. Ti si upao u ne-London. Nisi ušetao. Bio si gurnut. Nešto u vezi s tobom. Njušim to. Ikad pomirisao gromobran nakon udara? Isti miris. Vrući metal i statički elektricitet. Mogao bi biti dar, moglo bi biti prokletstvo. Vjerojatno oboje.« »Ja sam proklet? Misliš, ja sam jedan od Počuđenih?« »Proklet možda malo prejaka riječ. Oprosti. Ali, označen, zasigurno.« Georgeje osjetio bol u ruci i sakrio ju u džep. »Zašto bih ja bio proklet?« Vremešnikje slegnuo ramenima. »Jesi li radio loše stvari?« »Ne. Ne. Ne dovoljno loše za prokletstvo, mislim.« »Loša stvar. Ljudi obično znaju zašto prokletstvo. Započni s najlošijom stvari. Onda idi unatrag.« »Nema najgore stvari«, istaknuo je George. »Ne takve. Nisam učin-« Stao je. Crni osjećaj rastao mu je u grlu. Vremešnik gaje pogledao jednim ljubaznim okom i kimnuo glavom. »Bolje van nego unutra. Ili ne. Ne želim se uplitati. Engle-zove tajne njegov dvorac i sve to. Ali mogu pomoći.« »Rekao sam nešto. Nešto loše.« »Vjerojatno nisi proklet zbog psovanja. Iako bi bilo prikladno. Ha.« »Nije bila psovka.«


117

Osjetio je kako je odjednom nesposoban govoriti ili disati, a ono što gaje u tome sprečavalo bila je kao ogromni balon zraka koji mu je zapeo u grudima i bio prevelik da ga izdahne. »Nemoj mi reći. Tvoja stvar. Drzak sam. Vrijeme je moj jedini posao, zapravo. S drugima tako rijetko razgovaram, zaboravim se. Previše se namećem. Isprike i tako dalje.« Ponudio je Georgeu zadnji komad čokolade. George gaje želio ali je zatresao glavom. Vremešnik gaje ponovno zamotao u foliju i predao Georgeu. »Za djevojčicu. Sijevku. Gladna kad se probudi, bez sumnje.« George je uzeo čokoladu i stavio ju u džep jakne. Nekako je, nakon svega stoje prošao, ovu ljubaznost bilo teško podnijeti. Vremešnik se nasmiješio i skrenuo pogled, dajući Georgeu prostora i tišine. Bila je to iznenađujuće društvena tišina.

PROKLETO HLADNO

Ako penjući se uz kameniti planinski potok pronađeš mjesto na kojem su obluci zarobljeni određenom kombinacijom tekuće vode i nepravilnosti potočnog korita, ponekad ćeš vidjeti neprirodno savršenu kružnu rupu koju je napravio jedan oblutak zarobljen vodenim virom - beskonačno se vrteći u dnu rupe. Oblutak, iako zarobljen u mjestu, stvara rupu u kamenu zato jer se nikad ne prestaje okretati. Hodač, čovjek zarobljen protokom događaja u vlastitu životu, također se nikada nije prestao kretati, a jedino je olakšanje za svoje prokletstvo nalazio u pronalasku zatvorenih kružnih prostora po kojima se kretao dokje drijemao u određenom međustanju koje je čovjek osuđen na vječno hodanje postizao umjesto sna. Najdraži mu je bio uleknuti kameni krug na piazzi ispred Knjižnice pokraj stanice St Pancras, i imao je naviku satima kružiti u njemu u tiha doba noći. Samo, ovaj put nije bilo tiho. Njegovo kruženje bilo je popraćeno zvukom, a zvuk je bio onaj metala koji grebe po kamenu budući da je Hodač povlačio oštricom svog dugačkog noža po kamenoj klupi što se uvijala oko njega. Oči su mu bile zatvorene, ali svaki put kad bi napravio puni krug, zastao bi, okrenuo se i vratio istim putem kojim je došao, osiguravajući tako da oštrica bude jednako izbrušena s obje strane. Ponosio se oštrinom noža. A imao je jako puno vremena usavršiti način njegova oštrenja. Gotovo daje to radio u snu. Začulo se muklo tup kad je nešto udarilo u tlo pod oštrim kutom i doskočilo u krug pred njim. Budući daje bio naviknut na gradske noćne zvukove, oči su mu i dalje bile zatvorene, i tako se spotaknuo o tvrdi ledeni zavežljaj koji se pojavio niotkud. Koljenom je udario u tlo i naglo otvorio oči. Napravio je grimasu koja je odavala bol i nezadovoljstvo, podigao se i vratio hodanju. Koračao je uokolo te stvari i udario ju nogom, podižući tako s nje oblak ledenih kristala. Stvar se zavrtjela oko svoje osi, a iz nje se začulo slabašno i drhtavo: »Gra? « Hodač ju je obišao još dva puta, a onda ju oprezno udario petom čizme. Ledena je čahura napukla, a Gavran, koji je izgledao pokislo, isteturao je van cvokoćući kljunom od hladnoće. Hodač je vratio nož u korice. »Gdje si dovraga ti bio?« pitao je s izopačenim osmijehom koji zapravo uopće nije bio osmijeh. Gavran je otresao snijeg s perja i sletio mu na rame, i počeo mu se gnijezditi uz vrat, ukopavši se u široku kapuljaču njegove trenirke. Nije odgovorio na pitanje jer je a) bilo retoričko i b) bila šala koju je Hodač uvijek koristio u ovakvim situacijama.


118

Gavran je zauzeo svoj položaj u kapuljači, zatvorio oči i pokušao zaustaviti drhtanje. Nije mu trebao Hodačev smisao za humor. Trebala mu je njegova toplina.

VRIJEME NA RASPOLAGANJU

George i Vremešnik sjedili su u mutnom osvjetljenju, promatrajući Edie kako spava. I na kraju ju je - možda zato jer se radilo o društvenoj tišini - George počeo ispunjati neočekivanim riječima. ' »Rekao sam nešto loše svom tati.« »Ah«, rekao je Vremešnik, »većina sinova to učini. Jednog dana, prije ili kasnije.« »Nešto zbilja ružno. Bio sam ljut i rekao sam stvar koja je bila ružna i bila je laž, i samo sam ga pokušavao povrijediti. I uspio sam u tome. Rekao mije da ne mislim to što sam rekao. Aja sam rekao da mislim. I pljunuo sam u njega. Mislim, bio sam dijete, imao sam deset... i on je otišao i odvezao se. I bile su« Zaustavio se jer mu je odjednom bilo vrlo važno proučiti žbuku što se ljuštila sa zida zdesna. Jedini zvuk koji se čuo bio je onaj Edieina disanja, i tiho kuckanje Vremešnikovih perli kojima je odbrojavao sekunde. »Vidite, u očima su mu bile suze i nisam rekao ni da mi je žao, ni zbogom... nisam rekao ništa. On je obrisao pljuvačku sa svog lica i rekao mi da nisam to mislio i da sam ga samo pokušavao povrijediti zato jer sam i sam bio povrijeđen. Aja sam se zakleo da sam mislio sve što sam rekao, zakleo da ću uvijek to misliti, a on je izgledao čudnije nego ikad. Mislio sam da će... onda je otišao.« Zaustavio se kako bi još jednom proučio žbuku i obrisao nos. »Ne znam zašto Vam ovo govorim.« Vremešnik se nasmiješio. »Zato jer možeš. Vrijeme je svima na raspolaganju.« »Molim?« »Sala. Igra riječima. Podići atmosferu. Loša navika. Isprike još jednom.« »Oh«, rekao je George. »Vrijeme prolazi bez obzira na sve. Ništa nećeš promijeniti.« »Da«, rekao je George. A onda je ispričao Vremešniku o tome kako se njegov otac odvezao i nikada se nije vratio, jer netko drugi nije gledao i zabio se u njega idućeg dana, i onje poginuo na mjestu i nije se više ništa moglo reći osim oprosti koje se činilo jednako praznim i šupljim poput lijesa, sad kad više nije bilo nikoga da ga čuje. A onda, kad je izrekao najtežu stvar, ostatak riječi dolazio je lagano i tekle su bez problema. Tekle su toliko brzo daje pomislio kako je vjerojatno histerično blebetao, ali svaki put kad bi provjerio reakciju u Vre-mešnikovu oku, ono se jednostavno smiješilo prijateljskim razumijevanjem. George mu je rekao sve što se dogodilo nakon Prirodoslovnog muzeja, i zagonetku Sfingi i da mora pronaći Kameno Srce i prinijeti žrtvu i ispričao mu je i o Crnom Fratru i njegovoj mapi od riječi uz čiju bi pomoć trebao pronaći srce kamena. Ispričao mu je i o Zavojitim Stubama koje vode do Sjećanja Vatre gdje je sjećanje zarobljeno, i kako mora uhvatiti vatru koja će mu pokazati put do Kamenog Srca. A onda se odjednom osjetio iscrpljenim, izmorenim pričom, i zatvorio je oči i poželio daje kod kuće u krevetu gdje je sve izgledalo stvarno. Probudio se uz trzaj kad mu je Vremešnik dotaknuo rame. Nije bio primijetio daje zaspao. »Koliko sam dugo spavao?« »Predugo i nedovoljno dugo možda. Nema veze. Vrijeme za razmišljanje.« »Nisam razmišljao. Spavao sam.« Panično je shvatio daje gubio vrijeme. »Nema veze. Spavanje je dobro. Razmišljanje se samo odvija. A sad što se tiče Crnog Fratra. Tvojih briga? Nema razloga za nepovjerenjeperse. Ja ih ne znam, uglavnom. Ali dobro je


119

nemati povjerenja. Tvoja nevolja? Oprez najvažniji. Sve uzeti sa zrnom soli. Uključujući mene. Mene uzeti sa zrnom soli. Ali, ako te zanima, imam mišljenje.« George se uspravio. »Naravno da me zanima! Sve je to meni lari-fari!« »Sjećanje Vatre? Srca Kamena? Zavojite Stube? Mnogo stvari u Londonu. Igle u plastu sijena.« »Znam.« »Mnogo stvari. Ali samo jedna vatra. Samo jedna velika vatra.« Oko je pogledalo u Georgea ohrabrujuće. Georgeje razmislio o Londonu i vatrama, i pomislio na Blitz, a onda je pomislio na lekcije iz povijesti - i sjetio se. »Veliki požar u Londonu?« »Nesumnjivo. Potkrepljujući dokaz? Sjećanje vatre? Sjećanje na vatru?« George je čeprkao po svom vlastitom sjećanju, prekapajući po toploj žeravici prošlih lekcija. Radili su zidni grafikon Velikog požara. Muškarci u perikama rušili su goruće drvene kuće, Velika kuga koja je harala prije požara. A onda, sjetio se kako je pomagao izrezati visoki kartonski stup- »Spomenik!« »Tako je. Spomenik u spomen Velikom požaru. A unutar spomenika? Stube, kružne. Zavojite, moglo bi se reći. Vode na vrh. A na vrhu? Urna. Urna vatre.« »To«, rekao je George s osmijehom, »je jednostavno genijalno.« Počeo je ustajati. Vremešnik gaje nježno gurnuo natrag. »To«, rekao je on, »nije otvoreno za javnost usred. noći. Ovo nije dobro vrijeme za lunjanje gradom. Gluho doba noći. Sluge Kamena tumaraju.« »Sluge Kamena?« »Robovi usuda poput mene. Zarobljeni drevnim zakletvama prekršenim na kalcedonu*. Sam sam slobodan ropstva osim vlastitom usudu. Pazim na vrijeme, to je moja kazna. Ne sužanjstvo, poput Slugu Kamena. Njih se pazi. Tražit će te. Sad spavaj. Ujutro možeš izaći kroz druga vrata. Kroz crkvu. Bit će otvorena. Koriste ju ruski pravoslavci. Ranoranioci. Bolji od budilice.« Kuckao je svojim perlama uz osmijeh i sagnuo se nad njih. Nešto ga je u načinu na koji je pognuo glavu podsjetilo na Topnika, a sjetivši se Topnika, George se sjetio još jednog pitanja. »Oprostite. Još jedna stvar. Kad je sve ovo počelo, kad me je Topnik spasio, rekao je jednu stvar.« »Bez sumnje. Izvanredan događaj. Vrijedan komentara.« * Mliječni kameri, vrsta poludragulja (nap. prev.). »Rekao je da nemam pojma što sam započeo.« »Pronicav čovjek.« »Ne«, rekao je George. »Mislim - da, ali nije znao ni za što od ovoga, ništa o Kamenom Srcu ili srcu kamena ili što god to jest. Govorio je o nečem drugom, mislim. O nečem u vezi zrcalnika i mrljavaca...« Vremešnikje sumorno kimnuo. »Zrcalnici, mrljavci. Neprijatelji. Uvijek nategnut mir. Ekvilibrij nepovjerenja. Topnik ubio četiri mrljavca? Ekvili-brij nestao. Stvari nisu više uravnotežene. Rukavica bačena.« »Kako to mislite?« »Ne znam. Ne potpuno. Ali desilo se prije. Rat između zrcalnika i mrljavaca uvijek u kartama. U pozadini. Zato neki kipovi hodaju, neki ne. Ne-hodači su-« »Mrtvi kipovi?« »Točno tako. Žrtve ranijih ratova. Mrljavci, vidiš, samo praznine bez duha. Samo nedostatak i potreba da ispune prazninu. Apetiti, zavist, zelenooko čudovište i tako dalje. Mrze kipove s duhom. Mrze smisao. Žele ga, također, uvijek mrze ono što ne mogu imati. Ali ne brini se. Ako će doći do rata, nema zaustavljanja.« »Ali, vi govorite da sam ja možda pokrenuo rat?«


120

»Samo 'možda'. Nikad ne spavaj brinući o 'možda'. Posebno ako to ne možeš kontrolirati. Usredotoči se na ono što možeš učiniti. Razumiješ? Sad spavaj. Ja ću stražariti.« Nije bilo šanse da George zaspe, mozak mu je bio krcat novim informacijama. Prevrtao ih je po glavi, stalno iznova, i dok ih je pokušavao srediti, misli su mu se samo vrtjele u krug, a strahovi i sjećanja počeli mu se vraćati na tako uporan i neizbježan način daje na kraju postao smirujuć i pravilan - a to je bilo ono što gaje, konačno, uspavalo.

MRTVI KIP

Mrežoliki je ukočeno zurio preko ceste. Duga mu je koščata ruka mahala pred očima. Nije se pomaknuo. Ruka se raširila preko proreza u njegovim grudima i pritisnula mutnu broncu, kao daje pokušavala osjetiti otkucaje srca ili nekakvu naznaku životne iskre. Ruka je potom odustala i sti-sla se u prezrivu šaku, pokucavši svijenim kažiprstom po metalnoj obrvi. Gavran je sjeo na vrh glave Mrežolikog. Ispustio je tanki malz izmeta niz nepokretno lice, ostavljajući bjelkasti trag što je potekao okomito preko mrtvog lijevog oka. »Tako treba. Tu ionako nema više nikoga, samo hrpa metala«, rekao je Hodač. »Za razliku od tebe, dragi moj. Ti si nešto sasvim drugo. Nije ti dugo trebalo da se opet sabereš, zar ne?« Bilo je nekoliko stvari koje je Gavran nalazio nezadovoljavajućima glede Hodača. Na primjer, to što nikada nije mirno stajao, nije ga činilo baš najboljim mjestom za slijetanje. I to što je uvijek zlobno komentirao njegovu sposobnost ponovnog rađanja. Ljudi se nisu šalili na račun feniksa, pomislioje Gavran. Odlučio je ovo zapamtiti za buduće prepuštanje mračnim mislima i zamjeranje, i rastresao perje. Nisu ostavljala dojam novog perja. Već su izgledala starijima od zemlje. »Dobro«, rekao je Hodač, nepristojno se usudivši zvučati užurbano i nestrpljivo dokje razgovarao s pticom koja je sanjarila u eonima. »Trebamo nešto da ga pronađe. Nešto što zna s djecom.« Počinjala je pljuštati kiša Podigao je ovratnik svog kaputa, nesvjesno protrljao kamen na ogrlici što ju je nosio oko vrata, izvukao komadić majice iz svog džepa i pružio ga Gavranu. »Vrijeme je za Minotaura.«

DAN ZA POPRAVAK

George se probudio uz trzaj. Edie je stajala ispred njega. Izgledala je bolje. Znao je to po tome što ga je energično podbadala. »Hej, hrčeš!« On se ogledao po sobi. Ustao je i provjerio sva četiri kuta prostorije. »Otišao je«, rekao je, razočarano. »Tko je otišao?« pitala je Edie, gledajući ga sumnjičavo. I tako joj je on ispričao sve o Vremešniku i onom stoje rekao. Nije joj rekao sve stoje on rekao Vremešniku zato jer je mislio daje se to ne tiče, a osim toga, rekao je to nekome, a nekako, to je jedino bilo važno. »Kakav je bio, taj Vremešnik?« pitala je. George gaje opisao, počevši od njegova izgleda i oka-sata, završavajući s njegovim upozorenjem o Slugama Kamena. »A oni nisu mrljavci. Ni zrcalnici?« »Ne«, odgovorioje on, svjestan da će ga ona sada odvući do ruba njegova znanja. »Pa što su onda?« »Počuđeni.« »I zvuče tako.«


121

»To znači zarobljeni. Osuđeni hodati zemljom dok ne poprave što god bilo što ih je uvalilo u probleme. A Sluge Kamena su-« »U problemima s Kamenom.« »Da«, rekao je on, osjećajući kako tone sve dublje u neznanju. »Ajesi li ti u problemima s Kamenom?« pitala je ona pažljivo, trljajući nesvjesno morsko staklo među prstima. Sjećala se upozorenja utapajuće djevojčice, koja je vikala 'On nije ono što se čini'. Osjetila je ledeni ubod sumnje. Bilaje mislila da se upozorenje odnosilo na Crnog Fratra. Ali, što ako ju je djevojčica htjela upozoriti na Georgea? »Da. Ali ne na način na koji oni jesu«, rekao je, pomalo očajnički pokušavajući plivati u dubokoj vodi vlastita neznanja. »'Ne na način na koji onijesu'« ponovilaje ona kao papiga. »Aha. Kako to ide, točno?« »Vremešnikje rekao da su oni bića koja su sklopila ugovor s Kamenom. Ja nisam sklopio nikakav ugovor. Ja sam ga, hm, povrijedio.« »A to je drugačije?« »Izgleda da jest.« Edieje osjetila kako se prostorija smanjuje. Željela je biti vani na svježem zraku, daleko od prašine i mraka, i dalje od sad već pomalo neugodnog osjećaja daje zapela u zaključanoj sobi s Georgeom. »Kako ćemo izaći odavde? Mislim, bit će malo teže izaći usred bijela dana...« George je odjednom postao svjestan vremena i gradske buke iza vrata. Buka prometa bilaje na vrhuncu, i šokiranje shvatio daje opet bio spavao, i to duže nego prije. »Možemo izaći kroz crkvu«, rekao je užurbano, prilazeći vratima koja mu je pokazao Vremešnik. »Vidiš?« Otvorio je vrata. Edie gaje oprezno slijedila. S dna uskog stubišta čuo se zvuk pjevanja na jeziku koji nije bio engleski. George se probudio uz trzaj. Edie je stajala ispred njega. Izgledala je bolje. Znao je to po tome što ga je energično podbadala. »Hej, hrčeš!« On se ogledao po sobi. Ustao je i provjerio sva četiri kuta prostorije. »Otišao je«, rekao je, razočarano. »Tko je otišao?« pitala je Edie, gledajući ga sumnjičavo. I tako joj je on ispričao sve o Vremešniku i onom stoje rekao. Nije joj rekao sve stoje on rekao Vremešniku zato jer je mislio daje se to ne tiče, a osim toga, rekao je to nekome, a nekako, to je jedino bilo važno. »Kakav je bio, taj Vremešnik?« pitala je. George gaje opisao, počevši od njegova izgleda i oka-sata, završavajući s njegovim upozorenjem o Slugama Kamena. »A oni nisu mrljavci. Ni zrcalnici?« »Ne«, odgovorioje on, svjestan da će ga ona sada odvući do ruba njegova znanja. »Pa što su onda?« »Počuđeni.« »I zvuče tako.« »To znači zarobljeni. Osuđeni hodati zemljom dok ne poprave što god bilo što ih je uvalilo u probleme. A Sluge Kamena su-« »U problemima s Kamenom.« »Da«, rekao je on, osjećajući kako tone sve dublje u neznanju. »Ajesi li ti u problemima s Kamenom?« pitala je ona pažljivo, trljajući nesvjesno morsko staklo među prstima. Sjećala se upozorenja utapajuće djevojčice, koja je vikala 'On nije ono što se čini'. Osjetila je ledeni ubod sumnje. Bilaje mislila da se upozorenje odnosilo na Crnog Fratra. Ali, što ako ju je djevojčica htjela upozoriti na Georgea? »Da. Ali ne na način na koji onijesu«, rekao je, pomalo očajnički pokušavajući plivati u dubokoj vodi vlastita neznanja. »'Ne na način na koji onijesu'« ponovilaje ona kao papiga. »Aha. Kako to ide, točno?«


122

»Vremešnikje rekao da su oni bića koja su sklopila ugovor s Kamenom. Ja nisam sklopio nikakav ugovor. Ja sam ga, hm, povrijedio.« »A to je drugačije?« »Izgleda da jest.« Edieje osjetila kako se prostorija smanjuje. Željela je biti vani na svježem zraku, daleko od prašine i mraka, i dalje od sad već pomalo neugodnog osjećaja daje zapela u zaključanoj sobi s Georgeom. »Kako ćemo izaći odavde? Mislim, bit će malo teže izaći usred bijela dana...« George je odjednom postao svjestan vremena i gradske buke iza vrata. Buka prometa bilaje na vrhuncu, i šokiranje shvatio daje opet bio spavao, i to duže nego prije. »Možemo izaći kroz crkvu«, rekao je užurbano, prilazeći vratima koja mu je pokazao Vremešnik. »Vidiš?« Otvorio je vrata. Edie gaje oprezno slijedila. S dna uskog stubišta čuo se zvuk pjevanja na jeziku koji nije bio engleski. »Stoje to?« prošaptalaje Edie. »Rusi«, objasnio je on. »Koriste ju ruski pravoslavci, prema Vremešniku.« »Sto su 'pravoslavci'?« pitala je ona, slijedeći ga niz stube. »Ne znam«, odgovorioje George, provukavši se kroz vrata iza stupa u glavni crkveni brod. »Nesretni, ako je suditi po zvucima koje proizvode.« Prednja četvrtina crkve bila je ispunjena uglavnom starijim ljudima, s pokojim mlađim primjerkom, koji su im svi bili okrenuti leđima, prema oltaru. Svi su stajali, a pjesma koju su pjevali nije zapravo bila pjesma, već više pjevajuća žalopojka boli i isprike, koju je vodio bradati svećenik u dugačkoj crnoj halji. Njegove su oči jedine vidjele Georgea i Edie kako se iskradaju iza stupa u pravcu vrata na ulicu. U trenutku kad ih je zamijetio, vrata su se već zatvarala za njima. Zastali su na stubama i pogledali u užurbani grad što je promicao pred njima. Relativna praznina noćnih ulica ustupila je mjesto rijekama pješaka, a tamo gdje su se protekle noći prazni noćni autobusi utrkivali s taksijima, sad su krcati taksiji milili u kišom šibanom prometnom zastoju. »Super!« rekla je Edie s gađenjem, gledajući u kišne zastore što su se spuštali iz olovnog neba. Stisnula je ovratnik kaputa oko vrata. »Baš super.« »Ne.« rekao je George. »Edie. Ovo je super. Sjećaš li se što je Topnik rekao? Vodorige ne lete kad pada kiša! To znači da se ne moramo brinuti da će nas one spaziti s neba. Kila je super. Hajde.« »Hajde kamo?« pitala je ona, ostajući na suhom ispred vrata. »Gladna sam.« »Spomenik«, objasnio je on uzbuđeno. »Da, ali ne znamo koji spomenik trebaš«, rekla je ona, misleći da čak i ako on jest znao, to nije bio spomenik koji je njoj trebao, i pitajući se kako će se i kad razriješiti njezin novi strah da George nije bio ono što se činio. »Spomenik, jedan i jedini«, objasnio je on. »Vremešnik mi je pomogao razriješiti enigmu.« I ondajoj je objasnio kako su u onome što im je rekao Crni Fratar bile skrivene upute. »Nisam znala trebamo li vjerovati Fratru«, odvratila je ona. »Ni ja«, priznao je George. »Ali Vremešnikje rekao da to ima smisla. I nije mogao vidjeti zašto nam Fratar ne bi htio pomoći.« »A zašto vjeruješ tom Vremešniku?« Zato jer je imao ljubazne oči, pomislio je George. Zato jer je razumio kad sam mu ispričao o tati. »Zato jer mije rekao da mu ne vjerujem«, rekao je. »Rekao mije da ne vjerujem nikome, čak ni njemu, samo onima koji su zrcalnici bez traga mrljavaca u njima.«


123

Ona je zatresla glavom, kao daje ovo najgluplja stvar koju je čula cijeli dan. »Ipak, mogao je to biti dvostruki blef, zar ne?« »Ne«, rekao je on značajno, siguran da je bio u pravu. »Evo.« Izvadio je kvadratić čokolade iz džepa i pružio joj ga. »Ovo je ostavio za tebe. Rekao je da ćeš biti gladna kad se probudiš. Bio je takva osoba. »Osoba koja daje slatkiše naivnim djevojčicama«, rekla je ona, svejedno uzimajući čokoladu. »Mislim da nisi baš jako naivna«, odgovorio je on. »Pa i nisam«, odvratila je ona ustiju punih čokolade. »Nisam naivna već jako jako dugo.« »Hajde onda, ako dolaziš«, rekao je George pogledavši na sat iznad njih. Vrijeme je prolazilo. Herkuli su zurili niz ulicu, očiju fiksiranih i kamenih kao da se nisu pomakle ni milimetra od trenutka kada ih je kipar isklesao iz živog kamena. »Imaš li još čokolade?« pitala je ona glasom obojenim kakaom. »Ne«, odogovorio je on, utrčavajući u usku uličicu. »Oh«, rekla je ona razočarano. Nije se okrenuo da provjeri slijedi li ga ona. Nakon nekoliko metara začuo je glas iza svog desnog uha. »Zašto idemo ovoim putem?« pitala je. »Mokrije je nego na ulicama.« »Nitko ne stavlja mrljavce na začelja zgrada ili u uske uličice«, objasnio je on. »Dobro misliš«, priznalaje ona nevoljko. »Je li to jedna od ideja tvog prijatelja Vremešnika?« »Ne«, odgovorioje George, »ovog sam se dosjetio potpuno sam.«

ODSUTNI PRIJATELJI

Rječnikje promatrao odvjetnike ranoranioce kako ulaze u zgrade Suda. Osjetio je kako mu golubovi slijeću na periku i uživao je u njihovu gukanju kojim su se glasali dok su se tiskali za mjesto. »Ispričavam se, gospodine Johnson. Pitanje. Prijateljsko, uvjeravam Vas.« Pogledao je dolje. Vremešnik mu je odozdo uzvratio pogledom. »Da se predstavim, možda?« »Nema potrebe. Vi ste jamačno Vremešnik. Ne propuštam mnogo ovdje gore, gospodine. Možda nikada nismo imali razloga za razgovor, ali vidim Vas kad dolazite i odlazite, provjeravate satove i prebirete po svojim perlama.« »Ah. Vaša slava Vam prethodi. Nevjerojatno postignuće. Čovjek mnogih riječi, i tako dalje. Sam od malo riječi. Ali žudim za znanjem.« »Potraga za znanjem je jedna od stvari koja nas uzdiže iznad preživajućeg goveda, gospodine. To, i sposobnost da uživamo u luli i šalici dobrog čaja. Ako ne mislite zlo, nemam prigovora da vas upoznam i prosvijetlim, koliko je to moja mutna lampa znanja u stanju rasvijetliti tmurni mijazam* što nas okružuje.« Vremešnik se nekoliko puta kratko naklonio. »Vječno zahvalan. Vaš dužnik. Radi se o dječaku.« »Dječaku? Stoje s dječakom? Kojim dječakom?« »Neobičnim dječakom. Putuje s djevojčicom. Djevojčicom sijevkom.« Rječnik je zadrhtao i stresao se. »Aaa. Tim dječakom. Stoje s njim?« »Upoznao ga. Prošle noći. Pristojan momak. U problemima. Traži Kameno Srce.« »I bušel** je problema prouzročio u potrazi za njim. Možda vam je poznat zrcalnik pod imenom Topnik?« Vremešnik je poskakivao gore-dolje u prijateljskom uzbuđenju.


124

»Zaistajest. Apsolutno. Pa, ne. Ali, volio bih daje. Volio bih ga kontaktirati. Izvjestiti o kretanju dječaka i djevojčice. Trebaju pomoć, bojim se.« »Topnik možda više nije u stanju ni primiti ni pružiti pomoć. Otišao je odavde u stanju u kojem teško daje došao do svog postolja na vrijeme, bojim se.« Vremešnik je prestao poskakivati, i klonuo kao lutka kojoj su prerezali konce. »Ali. Oh. Razumijem. Tragedija. Bio bih volio... Tužno. Da bar ima nešto za učiniti za njih.« Nastala je pauza. Trzaj. A onda zvuk kidanja papira iz vrlo starog rječnika. * Mijazam (grč. miasma - skvrnjenje) kužno isparivanje. Izraz koji se više ne koristi; dok još nisu bile otkrivene bakterije držalo se da se zarazne bolesti šire isparivanjem iz zahoda, močvara itd. (nap. prev.). ** Mjera za volumen, 1 bušel iznosi 35 litara (nap. prev.). Vremešnik je pogledao uvis. Rječnik je pročistio grlo uz eksplozivan kašalj. »Topnik je imao prijatelje, naravno. Ja sam jedan od njih. Ali prijatelji borbenijeg karaktera su vjerojatno potrebniji u ovom trenutku. Mogli bismo poslati obavijest, da se tako izrazim. Imate li pero ili olovku, gospodine?« Podigao je sićušni smotuljak papira. »Možda da zajedno uposlimo goluba?«

ZRAČNOM LINIJOM

Gavran je poletio uvis kroz kišu, preko prozirnog staklenog masiva, u pravcu sjeverozapada. Pod njim je promicala bezoblična masa građevina razbacanih bez reda, sklada narušenog povijesnom slučajnošću, zubom vremena, požarima i zračnim bombardiranjima. Kosi krovovi i oštri tornjevi uprti u visine koje su bile nezamislive u vrijeme kad su bile izgrađeni, a koje su sad svisoka promatrali uredski neboderi i mamutski stambeni blokovi što su u međuvremenu izrasli pored njih. Gavran je uhvatio struju toplog zraka iz sistema centralnog grijanja obližnje zgrade što se ventilirao u kišu, te se spiralno digao uvis. Istovremeno je pogledao unatrag prema gradskom pejzažu u pozadini, gdje je bilo manje tornjeva i više stambenih blokova, presječenih rijekom urezanom među njih, ukroćenom nasipima podignutim s njezine obje strane. Gavran se sjećao živuće rijeke, primijetivši kako su se njezine krivulje zaoštrile i postale pliće tijekom vremena koliko ju je znao, kao u zmije koja se kreće zemljom u presporom ritmu da biju ljudi zamijetili. A sad je bila ukroćena kamenom i betonom, ugurana u žlijeb, nije više uopće bila živuća rijeka. Sjećao se vremena kad je pokretala mlinske kotače. Sad je jedini kotač bio ogromni izvrnuti biciklistički kotač na Južnoj obali, gdje su ljudi plaćali kako bi vidjeli ono što je Gavran gledao već generacijama. Gavran se je uz lepet krila vratio svom pravcu, s komadićem Georgeove majice u kljunu. Pred sobom je, u daljini, ugledao najgušću nakupinu modernih nebodera, osvijetljenih iznutra, na pozadini od metalnosivih kišnih oblaka. Usmjerio se u pravcu gomoljastog obrisa onog kojije nalikovao ogromnom kiselom krastavcu nepristojno zabodenom u zemlju, i otpočeo slijetanje. Upravo između njega i kiselog krastavca, otprilike pola milje dalje, nalazila se istočna granica ogromnog kompleksa od betona i stakla, nalik na utvrdu sastavljenu od zigurata i tankih oštrih tornjeva. Unutar granica ove futurističke urbane citadele nalazile su se šetnice i fontane na različitim razinama, i još betona. Gavran je znao da su ispod površine južnog kraja ovog naselja nekoć tekle drevne gradske zidine. A mogao se sjetiti i vremena kad je patuljasta bijela crkva usidrena u začudnom komadiću zelenila unutar betonskog bastiona bila najviša građevina na tom području. Obletio je jedan od oštrih tornjeva i naglo se spustio u zaboravljeni zakutak ovog kompleksa. Tu se nalazilo nekoliko cvjetnih lijeha šibanih kišom. Nisu bile krcate cvijećem, ali je u njima


125

bila zasađena otporna gradska vegetacija, koja se, uslijed nedostatka boje i dekorativnosti, gotovo stapala s betonskim šetnicama. Jedini ustupak raskoši bio je mali nasad šaša. Gavran se spustio na zemlju pred šaš, i pogledao uvis prema njegovim pernatim vrhovima udaranim naletima vjetra i kiše. Nad njim se nadvijala moćna figura, crna i sjajna na kiši što mu se slijevala preko pognutog masivnog tijela, reflektirajući okolna ulična svjetla. Bila je to nepogrešivo muška figura; ispod struka, muškarac snažnih mišićavih nogu stajao je u polučučnju, spreman iz grmlja zaskočiti svakog neopreznog prolaznika. Ali, njegova je glavno obilježje bila je premoćna mišićava masa što se izdizala iznad struka; nije to više bila masa čovjeka, već sirova brutalna snaga i masa odraslog bika. Široka pogrbljena ramena ispod bikovske glave, na vrhu koje su se nalazili agresivno istureni rogovi; a kipar ju je tako dobro oblikovao da se oko nje naizgled širio zvuk pobješnjelog frktanja, iako se nikad - normalnom oku - nije ni pomakla niti disala. Gavran je skočio na njegovo rame. Ispustio je komad majice na cvijetnu lijehu ispred njega istovremeno se primaknuvši naćulenom govedskom uhu i zakvocao kljunom. Iznad njih, šiljak stambenog bloka nije uspijevao zadržati kišni oblak zabodenim u mjestu, pa je on tako krenuo natapati ostale dijelove grada. Kad je kiša počela posustajati i kad se pojavio mali komadić plavetnila među oblacima, Gavrana se već moglo vidjeti kako lepeće krilima u pravcu juga. U cvjetnoj lijehi, pod nasadom rogoza, za one čije su oči vidjele stoje tamo bilo i ono što tamo zbilja nije bilo, nije bilo Minotaura. Samo komadić svježe prevrnute zemlje, na mjestu na kojem je je papak bijesno ugazio u nju i otrčao.

PO KOLAČU

George i Edie kretali su se novim dijelom Citvja. Bio je to dio u kojem su se s obje strane dizale moderne zgrade, ali u ulicama čija su imena, uzanost i proizvoljni raspored oda-vali drevni plan Londona. Kretali su se uskim strmim dijelom ceste imena Put kolača*. »Ne znam zašto bi itko nazvao put po kolaču«, mrmljala je Edie, ovratnika visoko uzdignuta. »Tu su radili pekari«, objasnio je George, sretan što se našao u dijelu Londona o kojem je ponešto znao, pa makar samo sa satova povijesti. »Tu je započeo veliki požar.« »Koji požar?« »Veliki požar. Godine 1666. Započeo je u pekarevoj peći negdje ovdje.« »Ti znaš datume i takve stvari? Mora da si i pametnjaković, uz to što si bogat.« »Ja nisam bogat, Edie. A tu je godinu lako zapamtiti. Cigareta i tri lule.« »Sto?« rekla je Edie, totalno izgubljena. »Pa svi to tako zapamte. Jedinica izgleda kao cigareta, a šestice kao lule. Znaš - one koje starci puše.« * Eng. Pudding Lane (nap. prev.). ispod struka, muškarac snažnih mišićavih nogu stajao je u polučučnju, spreman iz grmlja zaskočiti svakog neopreznog prolaznika. Ali, njegova je glavno obilježje bila je premoćna mišićava masa što se izdizala iznad struka; nije to više bila masa čovjeka, već sirova brutalna snaga i masa odraslog bika. Široka pogrbljena ramena ispod bikovske glave, na vrhu koje su se nalazili agresivno istureni rogovi; a kipar ju je tako dobro oblikovao da se oko nje naizgled širio zvuk pobješnjelog frktanja, iako se nikad - normalnom oku - nije ni pomakla niti disala. Gavran je skočio na njegovo rame. Ispustio je komad majice na cvijetnu lijehu ispred njega istovremeno se primaknuvši naćulenom govedskom uhu i zakvocao kljunom. Iznad njih, šiljak stambenog bloka nije uspijevao zadržati kišni oblak zabodenim u mjestu, paje on tako krenuo natapati ostale dijelove grada. Kad je kiša počela posustajati i kad se pojavio mali komadić plavetnila među oblacima, Gavrana se već moglo vidjeti kako lepeće krilima u pravcu juga.


126

U cvjetnoj lijehi, pod nasadom rogoza, za one čije su oči vidjele stoje tamo bilo i ono što tamo zbilja nije bilo, nije bilo Minotaura. Samo komadić svježe prevrnute zemlje, na mjestu na kojem je je papak bijesno ugazio u nju i otrčao. George i Edie kretali su se novim dijelom Citvja. Bio je to dio u kojem su se s obje strane dizale moderne zgrade, ali u ulicama čija su imena, uzanost i proizvoljni raspored oda-vali drevni plan Londona. Kretali su se uskim strmim dijelom ceste imena Put kolača*. »Ne znam zašto bi itko nazvao put po kolaču«, mrmljala je Edie, ovratnika visoko uzdignuta. »Tu su radili pekari«, objasnio je George, sretan što se našao u dijelu Londona o kojem je ponešto znao, pa makar samo sa satova povijesti. »Tu je započeo veliki požar.« »Koji požar?« »Veliki požar. Godine 1666. Započeo je u pekarevoj peći negdje ovdje.« »Ti znaš datume i takve stvari? Mora da si i pametnjaković, uz to što si bogat.« »Ja nisam bogat, Edie. A tu je godinu lako zapamtiti. Cigareta i tri lule.« »Sto?« rekla je Edie, totalno izgubljena. »Pa svi to tako zapamte. Jedinica izgleda kao cigareta, a šestice kao lule. Znaš - one koje starci puše.« * Eng. Pudding Lane (nap. prev.). »Ne znam nikakve starce. I nisam učila ni o kakvom požaru.« »Pa, ako mi ne vjeruješ -« rekao je George, zaokrećući lijevo u dnu Puta kolača - »pogledaj to.« Iznad njihovih glava uzdizao se visoki bijeli stup, dominirajući malim trgom koji se nalazio na vrhu laganog uspona. George je pomislio kako izgleda kao skromnija verzija Nelso-nova stupa. Možda je izgledao skromnije jer su ga sa svih strana okruživale visoke zgrade, zbog čega se nisi mogao odmaknuti dovoljno da sagledaš njegovu visinu; ili je to možda bilo zbog toga stoje kvadratno postolje iz kojeg se izdizao imalo vrata u sredini iza kojih se naziralo žuto svjetlo. Nekako je više izgledao poput svjetionika nego trijumfalnog stupa. I naravno, na vrhu kaneliranog stupa nije bilo trijumfalne figure. Umjesto toga, bio je tamo kvadratni kavez obojen sivo i bijelo. A iz ovog se neočekivanog kaveza dizala pozlaćena urna iz koje je lizao zaleđeni plamen. Čak i na ovako siv dan, eterična je pozlata svjetlucala opirući se okolnom gradskom sivilu. Edie gaje povukla natrag u Put kolača. »Stoje?« »Jesi ti odjednom postao slijep za zmajeve?« »Zmajeve?« pitao je on, otimajući se. »Na vrhu plinte!« Izvirio je iza ugla. I zbilja, potpuno je previdio četiri grubo isklesana zmaja koja su se držala za svaki kut postolja. Očajnički su stiskali zube, kao da su im se noge umorile od pridržavanja za kutove, i kao da bi se u svakom trenutku mogli stropoštati na tlo. »Moram se popeti gore«, rekao je George, gledajući uvis u kišu. »Još uvijek pada.« »To nisu vodorige, George. Mislim da se ono 'ne lete po kiši' odnosi samo na vodorige koje moraju služiti kao žlijebovi za kišnicu. Ovi izgledaju - opasnije.« Izvukla je svoje morsko staklo. Bilo je beživotno i mutno, i govorilo joj kako usprkos blizini i neugodnim grimasama, ovi zmajevi nisu - za sada - bili prijetnja. »Možda su to mrtvi kipovi«, rekao je George. »Vremešnik mije rekao da se mnogi kipovi više ne kreću jer su mrtvi. Poginuli su u borbama između mrljavaca i zrcalnika.« Uvidio je kako bi mogao upasti u vlastitu zamku, nastavi li tako govoriti, pa je umuknuo. »Kakvi ratovi između zrcalnika i mrljavaca?« pitale je Edie. »Ma to je davna prošlost«, završio je on brzo, želeći krenuti dalje. Važno je pogledao na sat na svojoj ruci. »Moramo nastaviti. Nemam još puno vremena.« Nije joj želio reći da je možda, natjeravši Topnika da ga spasi od pterodaktila, pokrenuo rat između zrcalnika i mrljavaca koji će, u povijesnom smislu, biti sve samo ne davna prošlost. »Gledaj, vjerojatno ćemo biti OK«, rekao je on, pokazujući na mutno staklo.


127

Ona gaje vratila natrag u džep i zakopčala. »Ha«, je bilo sve stoje mogla smisliti u tako kratkom vremenu, ali je to rekla najžešće stoje mogla. Oboje su pažljivo promatrali zmajeve ne bi li uočili i prvi znak pokreta dok su hodali zavjetrinom stupa. »George«, rekla je ona, pokazujući prema znaku na zidu lijevo od vrata. Tu su bile navedene cijene ulaznica u Spomenik. Dječja ulaznica stajala je jednu funtu. »Nemamo dvije funte«, rekla je. »Morat ćeš ići sam.« On je pogledao uvis prema kavezu što se ocrtavao na nebu. »Bit ću brz. Ti ostani ovdje u zaklonu«, pokazao je na modernu zgradu obloženu sjajnim smeđim mramorom. Ona je zadrhtala. Onje skinuo svoj kaput. »Evo. Uzmi. Utoplit će te. Ja ću biti unutra, trčeći uz te stepenice. Bit ću na suhom. A dok dođem do vrha, bit će mi vjerojatno i prevruće.« Ona je bila neočekivano dirnuta ovom ponudom. Uzela ga je nesigurno, a onda odlučno uvukla ruke u rukave. »Hvala.« »Nema frke.« »Sto ćeš učiniti ako prestane padati kiša i jedan od ovih zmajeva nije mrtav i probudi se?« Onje slegnuo ramenima i pokušao zvučati samopouzdani-jim no što se osjećao. Iako je već osjećao da su pokušaji da sakrije stvari od Edie poprilično uzaludni. Njezine su oči bile u stanju isisati istinu iz svega. Ili je jednostavno postajao smeten od svog ovog trčanja uokolo i nedovoljnog spavanja. Trbuh mu je zakrulio od gladi. Ignorirao je to. »Tamo gore je kavez. Kao kavez za morske pse. Znaš onaj, kad roniš s morskim psima.« »Ja ne ronim s morskim psima. Koliko ti dosadno mora biti da ideš to raditi?« pitala je ona. Nakon dugog trenutka, onje odlučio kako je to bilo retoričko pitanje. »Bit ću OK.« Već je znala da je »OK sam« ili »bit ću OK« bio Georgeov ekvivalent zviždanja u mraku, način na koji se nosio sa svojim živcima i strahovima. Odlučila mu je dozvoliti da se ovaj put izvuče s tim, zato jer joj je posudio svoj kaput i već joj je bilo toplije. On je pogledao uvis u sivilom prošarani kameni stup i u oblake jednake boje koji su mu prolazili iznad glave. »Bolje da krenem. Izgleda kao da bi se svaki čas moglo razvedriti.« Izdahnuo je duboko, poput skakača u vodu trenutak prije no što će potrčati niz odskočnu dasku. »Iako, nemam pojma kako bih to trebao uhvatiti vatru u svoj ovoj kiši. Dobro.« Okrenuo se na peti i krenuo prema vratima, jednim okom zureći u nepomične zmajeve dokje prolazio ispod njih. »Sretno.« Ona je krenula prema zaklonu na drugoj strani trga. Na pola puta se okrenula, i bila malo iznenađena kad gaje vidjela kako stoji ispred vrata i gleda natrag u nju s čudnim izrazom lica. Promijenio gaje čim je shvatio da ga ona vidi, ali je na trenutak uspjela vidjeti sve oklijevanje i nesigurnost ispod razmetljivosti koju je pokazivao cijelim putem od Ulice Fleet. Nabacio je samouvjereni osmijeh i mahnuo joj prije no stoje gurnuo vrata. »George!« povikala je ona i potrčala kroz oslabjelu kišu. I nikada poslije nije mogla objasniti zašto je učinila to što je učinila, ali je otkopčala džep i dala mu morsko staklo. »Upozorit će te ako se stvari promijene. Znaš.« On je osjetio knedlu u grlu. Znao je koliko joj je značilo morsko staklo. »Edie -« Ona je odmahnula rukom i otrčala. »Samo ga nemoj izgubiti. I požuri.«


128

On je gledao za njom dok nije došla do zaklona zgrade. Onda je gurnuo staklo u džep, odgurnuo vrata i ušao. Unutra se nalazila križna rampa i zdesna uska mala kabina u kojoj je čuvar čitao novine i ispijao vrući čaj iz termosice. Jedva je podigao pogled kad je George ispustio kovanicu u udubinu na njegovu uskom pultu. Uručio mu je kartu i informativni letak i vratio se svojim novinama promrsivši nešto stoje zvučalo kao: »I bez majmuniranja.« George je zakašljao i došavši do središta plinte pogledao gore. Kamene stube spiralno su se dizale osvijetljene pravilno raspoređenim žaruljama, a sigurnosna ograda obojena crno uokvirivala je usku šupljinu unutar ove spirale nalik puževoj kućici. U njezinu središtu, na visini od 60 metara, vidio se tračak danje svjetlosti, gdje su se vrata otvarala prema kavezu i nebo iznad njega. Usprkos žaruljama, prostor je djelovao vrlo staro i udaljeno od grada od kojeg gaje dijelio tek zid. Bio je prožet čistim mirisom suhog kamena, usprkos kiši koja je vani padala. George je provjerio morsko staklo i započeo uspon. Preskakao je tri stube odjednom i brojao dok je to činio. Dok je nabrojao do trideset, Edie je, vani, već bila zabrinuta. Nije to bila neka određena zabrinutost. Iako, uz kipove koji su skakali sa zgrada i progoniliju i pokušavali joj pretvoriti glavu u vafl, pretpostavljala je da ne treba ni biti određena. Zapravo, nije to bila ni briga kao takva. Bilo je to više nalik osjećaju praznine ili naglo zamijećenu nedostatku. Jednom je imala upalu uha, i bolje bila užasna i nije znala kako će ju izdržati. I onda joj je mama pročitala priču, pa još jednu. I nakon nekog vremena zaboravila je na bol - stoje bilo divno i krasno, ali sve priče jednom završe, a one koje joj je majka čitala nisu bile iznimka. I kad je prestala slušati posljednju priču vratio se stvarni svijet, i sjetila se boli, koja se vratila punom snagom. Ono stoje osjećala sad bilo je točno ono stoje osjećala u trenutku prije spoznaje daje priča gotova i daje bila zaboravila na bol u uhu, i sigurne spoznaje da će se bol svakog trenutka vratiti, i to jača nego prije. Morsko staklo joj je nedostajalo više no stoje to bila očekivala, shvatila je. Moralo je biti to. Nije moglo biti da joj je nedostajao George, kojemu nije - podsjetila je samu sebe -možda uopće trebala vjerovati. Ipak, zašto mu je posudila staklo ako mu nije vjerovala? Snažnije se omotala kaputom - njegovim kaputom. I učinivši to, osjetila je kako je nešto udarilo u nju, pa je posegnula rukom u džep i u njemu pronašla odlomljenu zmajevu glavu. Njegove su prazne oči zurile u nju, i brzo ju je vratila u džep, odjednom zabrinuta da bi mogao razbuditi obližnje zmajeve nekakvim procesom komunikacije koji nije razumjela. Poželjela je da ima sa sobom morsko staklo. Bilo je s njom toliko dugo. Otkrilo joj je svoju svrhu tek nakon stoje stigla u grad - ali možda je to bilo stoga što na obali nije bilo stvari poput mrljavaca, barem ne ondje gdje je ona odrasla. Njezina obala nije bila dovoljno bogata niti za postavljanje kanti za pseći izmet, a kamoli kipova i vodoriga. Tamna je sjena proletjela između nje i neba. Refleksno je podigla glavu, ali se opustila kad je shvatila da se radilo tek o ptici, a ne o zmaju ili vodorigi. A onda se opet sledila. Kiša je prestajala. Zapravo, do trenutka kad je ona shvatila daje prestajala, većje bila prestala. I iako je, naravno, znajući stoje znala, Edie imala razloga za zabrinutost, stvar koja će ju za trenutak prestraviti bilaje nešto sasvim drugo. Bilo je iza nje. Nešto stoje izašlo iz sjene, poput tame koja je odjednom postala vidljiva.


129

IZA EDIE

Sve se kreće u krugovima; da Edie nije posudila morsko staklo Georgeu ne bi bila razmišljala o obali i danu kad joj je kazano kako joj se majka neće vratiti. Daje imala morsko staklo, možda bi bila nešto osjetila. Naravno, daje imala morsko staklo u ruci, možda bi ono bilo osjetilo nešto za nju. Ali nije, i ono nije, i tako nije imala pojma daje nešto bilo iza nje dok joj jedna ruka nije prekrila usta, a druga ju povukla u tamu sjena što su okruživale trg. George je teško disao i nije više brojao stube. Bio je na tristo i nekoliko kad je stigao do vrata na vrhu. Isteturao je na mokri povjetarac i pogledao u prijeteće tmaste oblake što su visjeli iznad neuredne mase zgrada uokolo njega. Tamu su osvjetljavale izdajničke zrake sjajnog zimskog sunca što su se probijale preko njegova desnog ramena. Temza se valjala iznenađujuće blizu, šireći se ispružena pod poznatim obrisom Tower Bridgea na istoku. Kad se okrenuo prema sjeveru, ugledao je skupinu viših i sjajnijih modernih građevina što su nicale iznad starijih uredskih blokova. Zgrada u obliku krastavca prpošno se izdizala iznad uglačane mase čelika i cijevi, koju je George prepoznao kao zgradu Lloydsa. Okrećući se prema zapadu, vidio je mnogo visokih i vrete-nastih dizalica što su se dizale uokolo poput prolaznog korova među završenim i polusagrađenim zgradama, i zaustavio pogled na umirujućem obrisu polukugle katedrale Sv. Pavla. Bio bi to savršen pogled na kupolu i njezine podupiruće kolonade stupova, da se između nije ispriječio moderni crni blok. Crni je toranj bio presvučen dijagonalnom mrežom srebrnog metala, koja je odražavala onih nekoliko nadobudnih zraka sunca što su se probijale kroz oblake. Kad je povratio normalno disanje, pomislio je kako su tužno i nevoljeno izgledali svi ti krovovi, kao siročad zgrada koje nitko nije gledao niti o njima razmišljao, osim kad su bili visoko na nekom neobičnom mjestu, poput ovoga. I upravo kad je opomenuo samog sebe zbog toga što su mu misli odlutale, shvatio je daje vlaga u povjetarcu dolazila s kaveza kojije okruživao šetnicu na vrhu, a ne od kiše, koja zapravo više nije padala. Pogledao je uvis, u zlatnu urnu zaleđene vatre. Nekoliko je sunčanih zraka udaralo u nju, i svjetlucala je na pozadini od tmastih oblaka što su mu plovili nad glavom. Jedna je ptica proletjela pored njega i sletjela na urnu. Zaključio je daje plamen u urni iznad njega izgledao više kao pozlaćeni čičak, ili možda čak kao artičoka. Pomislio je i kako će ptici koja je sletjela na njezin vrh biti vrlo neudobno među svim tim šiljcima, ma kako zlatni dni bili. A onda se sjetio kakoje tek prestala kiša, i pomislio na zmajeve pod sobom i njihove grčevite osmijehe, pa je nespretnim pokretom potražio Edieino staklo. Bilo je mutno, ali kao daje zujalo, ispunjajući mu ruku slabašnom ali neprekidnom vibracijom. Zurio je uokolo, u grad pod sobom. Iznad njega, ptica je odletjela s krune od plamena i sad je lebdjela u prostoru između sunca i stakla. Sjena koja je pala na staklo kao daje umirila vibracije. Bez razmišljanja, pomaknuo je staklo natrag na slabašno sunce, i opet je na trenutak oživjelo. Onda se sjena opet pomakla na nj. George je opet pomaknuo staklo, ali je ovaj put sjena predvidjela njegov pokret i tako zadržala staklo dalje od sunca. George je pogledao u pticu. Bio je to gavran. I iako je cijeli aranžman ptica-kljun bio osmišljen upravo kako bi spriječio gavrana da se nasmiješi, George je imao snažan osjećaj da gaje bljesak u crnom ptičjem oku podrugljivo izazivao, kao da pokušava reći: »Pokušaj ponovno.« I pokušao je ponovno. Krenuo je ulijevo, a onda naglo zaokrenuo staklom desno. Gavran se kretao u skladu s njim, kao da su bili povezani koncima. Gavranovo je oko suosjećajno treptalo u njegovu pravcu. I odjednom je znao o kojem se gavranu ovdje radilo, a primijetio je i daje način na koji je visio u zraku naizgled prkosio svim zakonima ptičje aeronautike. A


130

sjetio se i točnog mjesta na koje je Fizilir rekao da gaje propu-cao, i iz kojeg se, dakle, i vratio. Gavran je izgledao kao daje znao o čemu je George razmišljao. Izgledalo je kao daje potvrdno kimao glavom dokje tako lebdio. Znajući daje Gavran činio sve kako bi spriječio da sunce obasja morsko staklo, George gaje odlučio pobijediti i gurnuti staklo na svjetlo. Koliko bi to teško moglo biti? Kako je potrčao iza ugla, tako je i Gavran otklizio kroz zrak i zaustavio se između njega i tračka sunčeve svjetlosti, prateći ga neumoljivo, kao na tračnicama. »Sto hoćeš?« povikao je George. »Gra«, zagraktao je Gavran. Zlonamjerno, pomislio je George. »Skini mi se!« povikaoje, i ispružio staklo stoje dalje mogao. Tako gaje poprilično približio rešetkama kaveza, i pokretom bržim od misli, Gavran je jurnuo prema naprijed zrakom, gurnuo glavu među rešetke i pokušao mu oteti staklo iz ruke. »O ne, nećeš!« George se bacio unatrag i našao se leđima uza zid Spomenika. Sakrio je ruke iza leđa za dodatnu sigurnost. Gavran se uhvatio za rešetke i naginjao glavu na jednu, pa na drugu stranu, kao da se pitao koliko će dugo George izdržati? Izgledao je čak crnje nego obično, obasjan suncem s leda. Izgledao je poput rupe u svjetlosti. Georgeje osjetio usku izbočinu na zidu iza svojih leđa. Dobio je ideju. Stavio je morsko staklo na nju. Onda je zatvorio šaku kao da ga je još uvijek držao u ruci, i opet krenuo ulijevo, pa naglo zaokrenuo udesno. Ptica je slijedila njegovu ruku kao daje staklo još uvijek bilo u njoj, zadržavajući ju u sjeni. George se okrenuo što je brže mogao. Morsko staklo je ležalo na zidu gdje gaje i ostavio, uhvaćeno sunčevom zrakom kao reflektorom. Zujalo je i vibriralo i odjednom počelo gorjeti blijedim plamenom koji se omotao rubom stakla poput plamenog vijenca. »Da!« povikao je George. »GRA!« oglasio se gavran, zvukom najbližim poviku iznenađenja što gaje kljun mogao proizvesti. Vibrirajući plameni disk srušio se s uskog izbočenja i zveknuo o pod kaveza. Gavran je učinio beznadežni nasrtaj na njega, ali gaje promašio za oko metar, zapevši o rešetke. George se bacio prema staklu. Vatra je pohlepno svjetlucala, pa gaje odlučio ostaviti na tlu, i sagnuo se nada nj, zureći u glatko staklo uokvireno plamenom. Nije znao stoje očekivao vidjeti. Možda riječi ispisane pla-menim slovima. Ili kartu. Ili nešto poput vrtloženja u kristalnoj kugli. Ali ono stoje vidio bilo je - ništa. Samo mutna staklena površina s prstenom plamena stoje lizao njegovim rubovima. A onda se plamen ugasio i staklo je postalo ono stoje oduvijek i bilo - dno davno razbijene boce koje su more i šljunak izgladili do savršenstva. Bio je toliko razočaran daje, kad se plamen ugasio, pose-gno za staklom bez razmišljanja, svojom ranjenom rukom. Ako je zmajev rez bio nezamislivo bolan, ovo je bilo još gore, jer je ovaj prvi samo ozlijedio njegovu ruku. Ova nova bolje tek započela u njegovoj šaci u trenutku kad je dohvatio staklo. Onda se spiralno proširila iz ožiljka na ruci, obavila mu se oko zapešća i zmijoliko se zaputila dužinom ruke. Osjećao je kao da mu trnoviti grm obavija ruku neopisivom brzinom, preplićući svoje grane oko njegove podlaktice, penjući se preko lakta, bolnim ubodima označavajući put preko njegove nadlaktice. A onda je, umjesto da se dalje širi njegovom rukom ili kožom, bol odjednom je zaronila u njega, kao daje trnoviti grm počeo zabijati svoje korijenje ravno u njegovu srž, stežući mu srce i pluća i utrobu. Nije mogao disati, srce mu je neujednačeno lupalo i pozlilo mu je, gore nego ikad prije u životu. Jedina stvar koja gaje sprečavala da povrati bio je snažan stisak boli koji mu je prikliještio utrobu.


131

A onda se počeo grčiti i tresti kad mu je vatra uhvaćena u staklu progovorila. Odjednom je osjetio kratak prestanak sve boli i drhtanja, i u izdajničkom momentu olakšanja imao je dovoljno vremena shvatiti kako se Edie zasigurno ovako osjećala svaki put kad je osijevala. A onda gaje udarilo. Ali, ono što gaje udarilo nije bila prošlost, kao kod Edie. Ono stoje njega udarilo bila je sadašnjost - bilo je sada. Osjetio je kako mu ogromna i neumoljiva ruka poginje glavu nad staklo. Oči su mu bile širom otvorene, i shvatio je da ih ne može zatvoriti, čak ni onda kad su se počele sušiti i peckati. U nepodnošljivim trzajima boli i mučnine staklo je otkrilo sliku, onda još jednu, pa još jednu. A slika, odnosno ono stoje George vidio, bio je pogled s vrha Spomenika. Gledao je u smjeru u kojem je bio i okrenut ležeći na podu kaveza. Vidio je uski kvadrat mutne rijeke, uokviren horizontalnim prugama betonskih obloga na uredskom bloku sjedne, te dijelom kupole i zvonikom stare crkve s druge strane. Onda se pogled jednim trzajem pomaknuo prema naprijed i u stranu, i sad je gledao u vrh uredske zgrade na kojem se nalazila drvena pergola obavijena umirućim biljkama, oslonjena na ogromni dimnjak iz kojeg se u zrak dizala para. Jedan mučni trzaj i zoom kasnije, i sad je gledao u zaobljeni zid građevine iza nje, u modernu kamenu fasadu ponovljenu u kontrastnoj krivulji susjednih viktorijanskih građevina. A onda, kako se pogled u trzajima pomicao dalje po Londonu, vidio je nešto stoje prepoznao: bilo je to dno Crnog Tornja, onog uhvaćenog u dijagonalne posrebrene željezne potpornje. I bol i stisak u njegovoj su utrobi prestali u trenutku prepoznavanja, i morao se usredotočiti da ne povrati kad mu je sljedeći trzaj pokazao katedralu Sv. Pavla, prije naglog poniranja i kruženja uokolo dna Crnog Tornja, zaustavljanja, i konačne slike koja je bila, znao je to - jer je odjednom bila uokvirena plamenom - ono stoje tražio. Londonski Kamen. Samo što nije uopće izgledao mitski. Nije izgledao magično. Nije izgledao ni naročito povijesno. Nije čak izgledao ni zanimljivo. Ali jest izgledao kao jedna od najzapuštenijih, najtužnijih, najzaboravljenijih građevina u Londonu; zgrada koja nije posjedovala ni dostojanstvo starosti. Istina, postojalo je nešto u razini s pločnikom stoje pulsiralo prigušenom svjetlošću, ali je ostatak zgrade bio zapušteni uredski blok iz 60-ih, otužan uslijed nebrige i nedostatka unajmljivača. George je zurio u zadnju sliku, pokušavajući kontrolirati svoju ukliještenu utrobu i lupajuće srce, pokušavajući razumjeti kako to daje kraj njegove noćne more i kraj njegove potrage naizgled ležao na mjestu koje je izgledalo kao zgrada u kojoj bi nekakva uvoz-izvoz kompanija iz trećeg svijeta mogla privremeno iznajmiti ured, do zatvaranja i odlaska be.z plaćanja najma ili pražnjenja koševa s otpatcima.

STARI PRIJATELJI NOVE IZDAJE

Kad su vizije koje su Georgeu dolazile preko morskog stakla prestale, a mutni disk ponovno postao tek dno boce, ispustio gaje iz ruke i ostao klečati ondje na koljenima i rukama, pokušavajući se prisjetiti kako opet normalno disati. Olakšanje koje je osjetio kad je bol nestala bilo je ogromno. Bilo je toliko ogromno da nije niti primijetio prvo nesigurno povlačenje, nakon što je Gavran uspio provući kljun kroz rešetke i uhvatiti krajeve njegovih vezica na cipelama. Bilaje to žilava ptica, i ono što nije


132

posjedovala veličinom, nadoknađivala je snagom. Kad je treći put povukla, primijetio ju je i nespretno se okrenuo. Gavran se već nogom odgurivao o rešetke i odlučno lepetao unatrag. »Hej!« povikao je George, udarajući prema ptici slobodnom nogom. Gavran mu je bio provukao nogu između rešetki i nastavio letjeti unatrag. »Hej! Prestani!« povikao je George, toliko iznenađen snagom male ptice i njezinom upornošću, da se gotovo nasmijao, osjećajući istovremeno nadiranje novog vala panike. Histerije, pomislio je, pokušavajući ponovno udariti pticu. Sve stoje uspio, međutim, bilo je nogom udariti o metalnu rešetku i osjetiti stvarnu i totalno nezamislivu bol koja mu je pojurila kroz stopalo i gležanj. No, ptica nije uopće obratila pažnju na njega, provukla mu je nogu kroz rešetku na visini od 60 metara, i stvari se odjednom nisu više činile ni apsurdnima niti smiješnima. Također, nije mu se činilo daje u nekakvoj stvarnoj opasnosti od pada, zbog metalnih rešetki, ali mu je sad gornji dio noge bio zaglavljen među rešetkama, a on se rukama hvatao za kavez. Povlačio je viseću nogu prema sebi, ali se ptica nije pomakla. Nešto je popustilo. Bila je to njegova cipela. Stopalo mu je iskliznulo iz nje, a Gavran je lebdio na trenutak s cipelom u kljunu, izgledajući poput ptice koja je izvukla crva i shvatila kako on nosi Martensice. Gavran je ispljunuo vezicu i jurnuo u pravcu uzmičuće noge. U trenutku u kojem je cipela udarivši odskočila s betonskog tla pod njima, Gavran je uspio uhvatiti rub njegovih hlača i povukao mu nogu natrag nad ponor. George je zgrabio rešetke i vukao se u suprotnom pravcu, ali ptica seje naizgled samo pogrbila u zraku i udvostručila svoje napore. »Nećeš me provući kroz kavez! Zato pusti!« povikao je. Bedro gaje počinjalo boljeti dok gaje ptičurina povlačila kroz otvor. A onda se bol smanjila -jer su se rešetke počele razmicati. Nešto je doletjelo, uhvatilo se za rešetke i počelo ih razvlačiti uz nepodnošljivi cvilež opirućeg metala. Razvlačilo ih je svojim ružnim kukama na krajevima još ružnijih šišmišoli-kih krila, a dok je to činilo zviždalo je s naporom kroz zahrđalu cijev zabijenu posred mačjeg lica. Bila je to mačka-vodoriga sa St. Pancrasa, ona koju je posljednji put vidio na balkonu maminog stana. I poput Gavrana, činilo se da i ona posjeduje snagu neproporcionalnu svojoj veličini. Stenjala je i zviždala kroz odvodnu cijev dok je povlačila rešetke i naprežući se, a George je shvatio daje vjerojatno dovoljno snažna da ih rastrga, i da će, ako to učini, to biti vrlo dug pad i vrlo karatk pljas. Vodoriga je raširila rešetke dovoljno da kroz njih provuče glavu i zareži prema njemu. On je instinktivno posegnuo prema njoj kako bi se zaštitio. Rukom je uhvatio cijev koja je bila uperena u njega poput zelenom patinom prekrivene puščane cijevi, i počeo ju gurati, pokušavajući tako odgurnuti vodori-gu- »Odlazi!« vikao je. »Ne bojim te se!« Vodoriga je zatresla glavom poput terijera koji je ulovio štakora, ali George ju nije ispuštao i nastavljao ju izgurivati iz kaveza. »Ne bojim!« vikao je, pokušavajući uvjeriti samoga sebe u to. »Ti si samo odvodna cijev! Ružna prokleta cijev, napravljena da plaši, ali ti ne uspijeva!« Ležeći na leđima, nakrivio je slobodnu nogu u položaj iz kojeg je vodorigi uspio zadati udarac posred lica. »Odlazi, cjevčugo! Samo odlazi«, i zabio je petu u stvorova prsa svom snagom koju je uspio skupiti.


133

Začula se škripa i vodoriga je izletjela iz kaveza. Jedna je njezina kuka otpustila rešetku i na trenutak se pijano zaljuljala preko zračne struje. Georgeje pokušao privući nogu koju mu je Gavran i dalje povlačio, ali ptičurina kao daje bila usidrena u vlastitom bloku zraka. Zatim se vodoriga zaljuljala u pravcu Georgea s užasnom brzinom i žestinom. Imao je tek dovoljno vremena da shvati da su njezina usta bila širom otvorena u vrisku jer se nešto bilo promijenilo, a onda je u ruci osjetio i što se promijenilo. U njoj je držao komad zahrđale cijevi. Izvukao ju je iz njezinih usta kada ju je odgurnuo, zbog čega je sad mogla širom otvoriti svoja zubata usta i napasti ga s obnovljenim bijesom. BANG. Vodoriga je odletjela ustranu, pogođena odozdo. BANG. Drugijuje pucanj potpuno otkinuo s rešetke. Činilo se Georgeu daje ostala visjeti ondje, poput kojota iz crtica kojem je ponestalo pustinjskog tla pa se našao kako trči u zraku, nad tristo metara dubokim kanjonom. Vodorigaje čak izgledala i komično iznenađenom. Njezina netom oslobođena usta otvorila su se u prepoznatljivom »ha?« izrazu. »Vidimo se, cjevčugo«, rekao je George. BANG. Vodoriga se rasula u komadiće i prašinu, prah se zakovitlao u zračnim strujanjima uokolo Spomenika a onda raspršio u smjeru sjeverozapada, prema velikim spremištima vlakova na drugoj strani Ulice Euston. Gavran je prestao povlačiti Georgeovu nogavicu, i bez popuštanja pogledao dolje, u pravcu iz kojeg su došli pucnji. George nije znao kako ih je Fizilir pronašao, ali znao je daje to morao biti on. Gavran je pogledao u Georgea. Izgledao je vrlo razočarano. Izgledao je kao da je slegnuo ramenima. A onda mu je počeo povlačiti nogu srdžbom koju je ranije bio tek nagovijestio. George se noktima hvatao za rešetkaste metalne podne ploče. BANG. Gavran je bio pogođen i okrenuo se poput crnog pernatog propelera na jednoj nozi. Osjetio je naglo popuštanje kad je ptica otvorila kljun i komentirala. »Gra?« rekla je. A onda: BANG. Otprhnula je u vatrometu masnog crnog perja, a George ne samo daje bio slobodan, već je bio i u trku. Spuštao se spiralnim stubama vrtoglavom brzinom. Projurio je kroz križnu rampu na dnu i iskočio kroz vrata, znajući kako će vidjeti Fizilira i Edie, i bio je toliko ushićen i pun adrenalina da nije niti vidio svoju cipelu koja je ležala postrance, tamo gdje je bila i pala. Pa se tako spotaknuo o nju i bolno se prevrnuo na pločniku prije no stoje pogledao u tamnu figuru koja je mirno punila svoj revolver. Nije to bio Fizilir. »Trebao pi paziti kamo ideš, druškane«, rekao je šljunčani glas za koji je George mislio da ga nikad više neće čuti. »Nemaš pojma u kakve ćeš se sve nevolje uvaliti nastaviš li ovako.« Bio je to Topnik. Edieje provirila iza njega i samo se smiješila. Bio je to prvi zbilja široki osmijeh kojije George vidio na njezinu licu. Obasjao ju je poput sunca. Njezine su tamne oči sjale uzbuđenjem i olakšanjem. Znao je daje i on osjetio olakšanje što vidi Topnika. Osjetio je više od olakšanja. Osjećao se kao... »Polako«, rekao je Topnik kad se George podigao na noge i pojurio prema njemu. Topnik je gurnuo svoju lopatu od ruke među njih, a George, kojem je nedostajao milimetar da se osramoti bacivši se velikom vojniku u zagrljaj u provali olakšanja, zgrabio je i stisnuo tu ruku sa zahvalnošću i uzbuđenjem. »Ti si dobro!« eksplodirao je. »Mislim ti si... dobro!«


134

»Nisi ni ti loše«, promrmljao je Topnik, počešavši se po zatiljku. »Dobro si se borio protiv ono dvoje. Rekao bih da si negdje pronašao hrabrost.« »Bili bi me sredili«, priznao je George. »Samo sam se pokušavao boriti, zapravo.« »Katkad jedino što možeš učiniti jest pokušati. Ali, dok god pokušavaš znači da ne odustaješ, a to je već pola posla obavljeno.« Edie se i dalje smiješila. »Došaoje niotkuda. Najprije sam pomislila daje mrljavac, a onda sam vidjela daje to on, a onda je došla ptica, i on samo što ju nije propucao, ali onda je stvarno došao mrljavac, i ti si se borio i on nije mogao dobro naciljati i onda - bang, bang, bang\« Oponašala je Topnikovo pucanje. »Bilo je nevjerojatno!« George je pogledao u udaljeni kavez na vrhu Spomenika. Nasmiješio se Topniku. »To je bilo genijalno pucanje!« »Bilo je OK.« »Ne, mislim, mogao si promašiti.« »Nisam plaćen da promašujem«, rekao je vojnik, vraćajući revolver u futrolu. »Ja sam Topnik.« Georgea je lice boljelo koliko se široko osmjehivao. »I nisi mrtav.« »Ne, koliko ja znam, nisam.« »Koliko ja znam, bio si teško ranjen«, rekla je Edie. »Govorio si kao da ćeš umrijeti. Onda je Fizilir rekao daje tvoja poruka bila -« »Mislio sam da hoću. Skoro i jesam. Zmijurina ne uzima zarobljenike. A pošteno me opržio. Uspio sam doći do St. Ja-mes's Parka i onda sam zaglavio u blatu. Napola se utopio u jednoj od onih lokvi tamo. Mislio sam da sam gotov, stvarno jesam.« »Ali, uspio si se vratiti na svoje postolje. Prije ponoći -« »Ne.« Protrljao je bradu. »Jedan od mojih me je pronašao. Odnio me kući. Časnik. Spasio mi kožu.« »A ti si spasio moju«, rekao je George, obuvajući svoju odbačenu cipelu. »Jesi li uspio?« pitala je Edie. »Jesi li uhvatio vatru?« »Jesam«, nasmijao se on i pokazao. »Tamo je. Nasuprot crnog tornja koji je, kao u nekakvom kavezu od prepletenih srebrnih rešetki...« »Ulica Cannon«, rekao je Topnik. »Dobro. Slijedite me. I Edie - pokušaj se ne izgubiti, OK?« I onda je krenuo. Oni su trčkarali za njim. Edie se smiješila i protiv svoje volje. Georgeje primijetio kako joj je nepoznati izraz preletio licem. »Stoje?« pitao je. »Edie. Nazvao me Edie.« Pokušala se prestati smiješiti i umjesto toga je porumenjela. »Pa, to ti je ime, nije li?« »Obično me zove 'ta sijevka' ili 'ona'«. »Pa, nakon nekog vremena se čovjek navikne na tebe.« George joj se pomalo posramljeno nasmiješio. »A da?« izgledala je gotovo zadovoljnom. »Doduše«, rekao je George, »Navikne se čovjek i na bradavice...« Ona gaje prijateljski udarila dok su trčali preko ceste za Topnikom. »Drago mije da se vratio. Drago mije daje s nama«, rekla je, pogleda prikovana za Topnikova leđa. »Da«, rekao je George. »Menije drago i da si ti tu.« »Umukni.« »Ne. Stvarno to mislim. Tvoj sam dužnik«, rekao je on odlučno. »Ne, nisi.« Zastali su na trenutak dokje taksi zaokretao pred njima. »Naravno da jesam, ozbiljno, zašto si još uvijek sa mnom?« »Zato jer si se vratio po mene. Bez razmišljanja. Kad me je onaj mrljavac uhvatio za glavu. Zato sam ti dala morsko staklo.« Georgeu je bilo neugodno. Prestao se smiješiti. Udario je nogom o tlo.


135

»Edie. Nisam se vratio po tebe bez razmišljanja. Mislim, jesam, na kraju, ali najprije sam pomislio kako bih mogao jednostavno pobjeći...« Ona gaje pogledala, upijajući istinu onoga stoje govorio. »Zao mije. Da sam barem bio hrabriji. Da nisam razmišljao o bijegu. Više kao on«, rekao je, pokazujući bradom na Topnika koji je nestrpljivo čekao s druge strane uske ceste. Taksije završio svoj spori cvileći manevar i odvezao se. Ona ga'je povukla za ruku i pretrčali su cestu. »Možda je hrabrije pomisliti na bijeg i na kraju se ipak vratiti. A i nije samo zbog toga«, rekla je. »Možda i zbog toga što sam se onako bila naljutila kad su mi Sfinge postavile drugo pitanje. Da sam ih pitala o Kamenom Srcu, ti bi do njega brže došao.« »Doći ćemo do njega brže ako vas dvoje prestanete blebe-tati i požurite«, rekao je topnik, pucketajući prstima u njihovu pravcu. »Ne prestaješ razmišljati samo iz užasa i straha«, nastavila je tiho Edie. »I ljutnja ima isti učinak. Tako, ja sam kriva za sve stvari, neke stvari koje smo prošli. Da ja nisam pitala o osije-vanju, ti bi dovde došao ravnijom linijom.« »Ili možda uopće ne bih došao.« »Ne. Došao bi. To ti je suđeno. Znak na tvojoj ruci, to što si u stanju izrađivati stvari. To je suđeno, George. Mislim, nemam blage što 'to'je, ali mora biti suđeno. Mislim, tvoj tata -onje bio stvoritelj, zar ne? Nisi li već povezao stvari?« Nije želio razgovarati o svom tati. Tako daje ignorirao taj dio. »Edie. Ozbiljno. Kako si uopće mogla ne pitati stoje to osi-jevanje? Mislim, biti nešto, nešto tako - ne znam - čudno i zastrašujuće i ne znati stoje to? To bi svakog poremetilo. Nije bilo šanse da preskočiš to pitanje!« »Prestanite klepetati i gledajte u nebo«, rekao je Topnik, zastajući kako bi ga njih dvoje mogli pratiti. »Možda sam samo okrznuo prokletnika.« »Da«, rekla je Edie trčeći uz njega. »Mislim da mu od tog neće biti ništa - ako se radi o istoj ptici koja je propucana u komadiće prošle noći.« »Jest«, odgovorio je Topnik. »Nju se ne može ubiti. Isto kao što se ne može ubiti Sjećanje, što ona jest.« »Molim?« pitala je Edie, posrćući preko loše postavljene ploče na pločniku. Topnik ju je uhvatio spriječivši da padne, bez gledanja. Instinktivna nježnost te geste iznenadila ju je dovoljno da prestane ispitivati o ptici. Nije znala treba li mu zahvaliti ili ne. Bilaje neočekivano zbunjena. Nije znala zašto. »Kako to misliš?« pitao je George. »Sjećanje uvijek nađe načina da preživi. Čak i kad nema više nikog tko bi se sjećao, ona se zaključava u kamenje i čeka da se pojavi netko sličan njoj i otključaju.« Edieje potapšala Georgea po ruci dok su trčali. »Mogu li ga dobiti natrag?« pitala je. »Sto?« pitao je on, a onda je shvatio o čemu je govorila. »Moje morsko staklo.« »Oh«, rekao je on. Ona se zaustavila u mjestu. On se zaustavio dva koraka dalje i okrenuo prema njoj, pokušavajući smisliti kako da joj objasni. »Ostavio si ga!« Gušila se u nevjerici, poštedivši ga truda. »Šališ se, zar ne?« »Sve je bilo totalno zbrkano. Bio sam napadnut. Nisam razmišljao...« Edie je gledala u njega. Želudac joj je pao poput lifta kojem je netko presjekao kablove, ostavljajući za sobom sve dublju rupu dok je padao. Izdaja je bila toliko nagla da joj se vrtjelo od mučnine. »Vratit ćemo se po njega kasnije. Mislim, uskoro. Ali, nakon što odemo do Kamena«, rekao je George, svjestan da se Topnik sad vraćao prema njima.


136

Sva su toplina i sreća i olakšanje koje je osjetila otkad se Topnik vratio nestali kao da nikada nisu ni bili tu, a na.njiho-vo su mjesto stupile hladnoća i usamljenost, u svojoj je srži osjetila staru poznatu prazninu - nedostatak. Nije mogla smisliti ništa što bi mu rekla. Znalaje kakav je to osjećaj izdaja, ali ovo je bilo gore od toga. Onda se jednostavno okrenula na peti i potrčala u pravcu iz kojeg su došli. U četiri koraka već je bila nestala iza ugla. Topnikje pogledao u Georgea, nečitkog izraza lica, zbog čega mu je bilo još gore. George je odjednom osjetio bijes. Bio je tako blizu. Ovo je bilo skoro gotovo. »Što?« Velika kvadratna vilica polako se ljuljala sjedne strane na drugu u nečemu stoje opasno nalikovalo razočaranju. Geor-geov osjećaj bijesa se pojačao i proširio se crvenilom preko njegovih obraza i vrata. »Što? Nisam to namjerno napravio! Stvari su se događale! Sjećaš se?« »Ne razumiješ, sinko -« »Pa dodaj to onda na hrpu«, prosiktao je George. »Dodaj to na hrpu stvari koje ne razumijem. Ne razumijemja ništa od ovoga, ne želim ništa od ovoga, nisam tražio ništa od ovoga, nisam -« »Ostavio si njezin kamen srca.« »Njezin što?« »Morsko staklo - njezin kamen srca. Kamen srca je sijevci-ma neophodan. Nužan za ono što onijesu.« »Ali, skoro smo stigli! Mislim, pogledaj! Stigli smo!« Pokazao je uz uličicu stoje vodila prema Crnom Tornju i bezličnoj zgradi iza njega. Velika brada još se odlučnije zatresla. »Ti si ovdje.« Palcem je pokazao natrag preko ramena. »Ona je tamo.« »Ali -« »Ona je tamo. Bez kamena svog srca. Sama.«

NE TREPĆI

Edie je utrčala na maleni trg pred Spomenikom. Vrata spomenika bila su zatvorena. Nije mogla vjerovati. Maloprije su bili tu. Tad su bila otvorena. Snažno je zalupala o obojeno drvo, prije no što je primijetila komadić kartona umetnutog u stakleni prozor. »Vraćam se za pet min.«, pisalo je zamrljanim švrakopisom crvenim markerom. Zakoračila je unatrag i pogledala u kavez na nebu. Njezino srce je snažno lupalo i osjetila je slabost u koljenima. Da ima morsko staklo osjećala bi se bolje. Sve što je trebala bilo je imati ga opet blizu. Čim ga opet bude držala u ruci, znala je, neće više osjećati ovu rupu u svojoj srži. Pokušala je kontrolirati disanje. Nagnula je glavu prema nebu i zatvorila oči. Pet minuta znači tristo sekundi znači tristo slonova. Brojala je slonove u glavi, pokušavajući ne ubrzavati, trudeći se da svaki slon traje jednu sekundu... Dok Edie broji, napravi snimak grada. Stoje u kadru: djevojčica koja stoji pred vratima u dnu visokog stupa, zatvorenih očiju, nervozno se premještajući s noge na nogu, duge tamne kose što se njiše u ritmu premještanja, brojeći slonove u glavi kako bi se smirila. Pridruži joj se. Izbroji nekoliko slonova. Napravi drugi snimak. Nešto nedostaje.


137

Stup je tamo. Vrata su tamo. Djevojčice nema. Vrati se na prvi kadar, onaj s djevojčicom. Tu je još nešto, nešto crno i mutno s lijeve strane kadra. Nešto crno, mutno i nalik na bika. Nešto u naletu na djevojčicu. Sad pogledaj drugi kadar. Dvonoga mrlja u obliku bika upravo nestaje iz kadra . A u rukama drži zavežljaj u obliku djevojčice, usta otvorenih u šoku. Tolikom se brzinom kreće Minotaur. Toliko brzo da čuvar kojije uklanjao kartonski natpis s vrata u istom trenutku kad je Covjek-Bik projurio pored njega i zgrabio djevojčicu nije ništa vidio. Tolikom je brzinom Edie bila izbrisana iz kadra. Trepneš li, sve si propustio.

HODAČEVA NAGODBA

Topnikove su oči netremice zurile Georgeove, a on se poželio skutriti i otkotrljati kako bi umakao snazi tog pogleda. Osjetio je zov Kamena s kraja uličice. Topnikje dvaput trepnuo. »Prokleti sijevci. Dobro onda.« Potom se okrenuo na peti i potrčao za Edie. George je bio šokiran. »Hej!« Topnik se zaustavio i pogledao prema njemu. »Kamo ideš?« »Tamo gdje sam potreban.« A onda je zamakao za ugao i nestao. George je želio pomoći Edie. A želio je i vratiti stvar koju je slomio i pomiriti se s Kamenom i zaustaviti ovo. Možda bi mogao nabrzinu -« Nije imao svoj kaput na sebi. Imala gaje Edie. A zmajeva glava bila je u kaputu. »Prokleti sijevci.« I u naletu bijesa, crnjem od tornja što se nalazio pred njim, potrčao je za Topnikom i za Edie; a svaki korak koji je učinio udaljavajući se od obećanja sigurnosti gaje razdirao, i sve je više bjesnio na nju i njezinu nerazumnu ovisnost o morskom staklu. Topnik je stigao pred Spomenik. Edie nije bilo ni traga. Nagnuo je glavu i nakrivio šljem pokušavajući vidjeti je li već bila na vrhu. Gore nije bilo nikoga, niti je bilo naznaka kretanja u kavezu. Topnik je nabrzinu obišao stup. Kad je opet stigao do vrata, Georgeje utrčavao na trg. »Gdje je ona?« Topnik je slegnuo ramenima i pokazao na vrata. »Možda se penje unutra...« Georgeje zatresao glavom. »Nije imala novca za ulaznicu.« Pokazao je Topniku batr-ljak svoje ulaznice. »Pa uđi onda i provjeri. A ako je nema, odi gore i pronađi njezin kamen i to.« Georgeje pomislio na tristo i nešto stuba i još se više razljutio. »Dobro.« Onda se sjetio nečega. »Kamen srca?« Topnik je kimnuo. »Kamen srca, kamen sjećanja, kamen proročanstva - zovu ga mnogim imenima. O -« Georgeove su se misli kovitlale. »Čekaj malo. Ja tražim Kameno Srce, i to zajedno s osobom za koju si mi tek sad spomenuo da nosi sa sobom nešto što se zove kamen srca - i ti nisi mislio daje to važno?« Topnik se posramljeno počešao po glavi. »Pa. Da. Ne. Ali nikad to ne zovu 'Kameno Srce', znaš, većinom ga zovu kamenom sjećanja ili kamenom srca. Osim toga -« uhvatio se misli koja će ga izvući iz škripca u kojem se nenadano našao »- osim toga, rekao si da ti je staklo upravo pokazalo Kameno Srce, i daje


138

ono u Ulici Cannon. To znači da ni staklo, ni sijevka - Edie nisu kameno srce, zar ne? Tako, nije neka šteta napravljena, dok god joj vratimo njezin kamen, brzinski. Pričamo poslije, OK?« Gurnuo je Georgea prema vratima. On je pokazao svoju ulaznicu čuvaru. Topnik ga je čuo kako objašnjava kako je zaboravio nešto na vrhu, na što gaje čuvar propustio promrmljavši si nešto u bradu. Topnikje osjetio olakšanje. Zbog Georgea se osjećao glupo, kao da mu je nešto promaklo. A nije to bilo zbog toga što jest nešto propustio. Bilo je to zbog toga što se dječak promijenio. Što god je proživio, djelovalo je na njega na način daje stajao uspravnije i preuzeo vodstvo. Nije bio šmrkavac kakvim mu se činio kad gaje prvi put vidio. Nasmiješio set. Hodao je uokolo stupa, a onda mu je nešto privuklo pažnju. Bio je to miris. Nosnice su mu se raširile i sagnuo se nad ožiljak na pločniku. Radilo se o ogrebotini, ali je lagano podigla kamen, kao daje bio napravljen dok je beton još bio mokar. Međutim, ploča nije bila od betona. Bila je to stara kamena ploča. A sudeći po prašini koju je Topnik pokupio i protrljao među prstima, trag je bio nov. A napravilo ga je nešto dovoljno snažno da izgrebe brazdu u kamenoj ploči. Pomaknuo se oko metar unatrag i pronašao tamo nešto od čega se zaledio u mjestu. Bio je to trag papka, utisnut u asfalt na rubu ceste. Podigao je glavu i rukom posegnuo za revolverom. Ali ništa nije vidio. Iz uredskog bloka izmilila je grupa muškaraca i žena u tamnim poslovnim odijelima. Odlazili su od Spomenika, čavrljajući i smijući se, dok su im šarene kravate vijorile na sve jačem povjetarcu. A onda ju je vidio, usamljenu figuru koja je hodala prema njemu s grupicom dobro raspoloženih uredskih radnika za leđima. Visoka figura u dugačkom vijorećem zelenom kaputu od tvida, kose što je u pramenovima plesala na vjetru u pramenovima izvirujući iz prljave kapuljače s natpisom John Deere. Hodačje hodao ravno prema njemu. Pokušavajući ne privlačiti pažnju na ono stoje radio, Topnik se uspravio i ležerno napravio nekoliko koraka ulijevo, kako bi stao ispred vrata, u slučaju da George izađe kroz njih. Nije znao stoje Hodač želio, ali je znao da nije želio da se George suretne s njim. I, shvatio je, očekivao ga je još od trenutka kad je vidio Gavrana kako pokušava izvući Georgea iz kaveza iznad njegove glave. »I mislio sam da ćeš se pojaviti. Nikad nisi daleko od te proklete ptičurine, zar ne?« Hodačje na neki način zastao pred njim, premještajući se s noge na nogu, dok gaje odmjeravao od glave do pete. Zabacio je kapuljaču otkrivajući tako svoje ispijeno sivo lice. »Ajesi li, molim te, vidio prokletu ptičurinu? Nikad nije tamo gdje bi trebala biti. Daje tamo bila, i ja bih, bez sumnje, ovdje stigao ranije.« »Zao mije, druškane. Morao je nestati.« Ljubičaste su oči s neodobravanjem odmjeravale Topnika. Pogledao je u revolver koji mu je nonšalantno ležao u ruci. »Morao nestati?« »Bio je napast. Ako znaš što mislim.« »Znam točno što misliš. Prilično je dobar u tome. To je jedna od njegovih najboljih kvaliteta.« Zurili su jedan u drugoga. »Bit će vrlo uzrujan kad se vrati.« »Ne tiče me se.« Ljubičaste oči su bljesnule. Mrštenje se pretvorilo u prolazni osmijeh iščekivanja, kao kad gladni čovjek namiriše pekaru u daljini. »O, oprostit ćeš, ali mislim da ćete se ticati. Jedna stvar koju ne čini jest zaboravljanje -« osmijeh se razvio u prolazno i neprivlačno smijuljenje »- s obzirom na to što jest, i sve tako - ako me shvaćaš.« »Ne shvaćam ja ništa. Gdje je djevojčica?« »Djevojčica?« »Vidio sam Bikove tragove, Hodaču. Gdje je ona?« Hodač je sad zbilja koračao u mjestu: tri koraka u jednom smjeru - okret - tri koraka u drugom smjeru.


139

»Nisam imao nikakve namjere uplitati djevojčicu. Djevojčica nije dio strategeme.« »Govori engleski.« »Uvjeravam te da govorim engleskim starijim i boljim od tih priglupih roktaja koji dolaze iz tvojih usta, moj kvazivoj-nički prijatelju«, podsmjehivao se Hodač. »Bik je dobio komad dječakove odjeće. Gotovo sam ga ulovio u njegovu stanu. Bik je slijedio miris. Znaš kako mu djeca bude apetit.« »Pa zastoje onda zgrabio djevojčicu?« »U svakom pažljivo razrađenom pothvatu postoji mogućnost neočekivane varijable. U ovom slučaju to je činjenica daje dječak djevojčici dao svoj kaput. Bik nije kriv.« »Kamo ju je odnio?« »Sreo sam ga u trku starim Jarkom Fleet. Znaš gdje živi. Razočaran sam što mi nije donio dječaka, a što se tiče djevojčice, dopustio sam mu daju odvuče kući. Sve što ti trebaš učiniti jest pronaći dječaka, odvesti ga tamo i obaviti razmjenu. To je toliko jednostavan zadatak da vjerujem kako ga i grubi brončani mehanoid poput tebe može provesti bez zabune.« Topnikje stisnuo šaku i odlučio daju neće zabiti ravno posred Hodačeva cereka. Ne dok ne sazna više. »Samo ju pusti.« »Nakon što dovedeš dječaka Biku. A onda će Bik dovesti dječaka meni. Djevojčica mi ne treba. Dječak mi treba. Treba mi ono što on ima.« »Zašto to, Slugo Kamena?« ispljunuo je Topnik. »Zbog zadovoljštine koju treba dati.« »On će dati zadovoljštinu. Pokušava to učiniti još otkako je shvatio stoje učinio.« »Ili što jest.« »To još ne zna.« »Nisi mu rekao?« »Nisam mu rekao zato jer nisam siguran stoje on. Sve stoje važno jest da to nema veze s tobom. On će dati svoju zadovoljštinu -« Hodačje odjednom eksplodirao a pljuvačka je letjela preko praznine između njega i Topnika dokje vrištao: »Dovraga i s njegovom zadovoljštinom! Ne dam ni frišku figu za NJEGOVU zadovoljštinu! Misliš li da mi se sviđa biti Slugom Kamena? Bio sam Moćan Čovjek! JA sam imao sluge, i ne samo one od krvi i mesa! Ja želim ono što je slomljeno tako da ja mogu dati SVOJU zadovoljštinu.« Bijesno je zurio u Topnika. Ovaj je ispad samo pojačao bijes u njegovu pogledu. Topnik je slegnuo ramenima. »Koliko sam ja čuo, moraš služiti Kamenu jer si ga uvrijedio svojom pohlepom, jer si želio više moći. Dječak je razbjesnio Kamen ne znajući što čini.« »Znači, njegovo neznanje tuče moju inteligenciju? Neće moći.« »U usporedbi s onim što si ti učinio da zaslužiš takvo prokletstvo, on nije učinio ništa.« »Zalažeš se za njega? Kako dirljivo. Nažalost, Kamen nije sentimentalan. Ako učinim njegovu žrtvu, jedan će djelić mog prokletstva biti uklonjen. I možda...« Gurnuo je ruku u džep svoje majice John Deere i izvukao figuricu koju je uzeo iz GeorgeoVe sobe. »Imam i ovu figuru. Napravio ju je stvoritelj. Kamen će možda pristati zamijeniti jednog slugu za drugog -« »Hodaču, ne mogu ti dopustiti da to učiniš.« »Ne možeš me spriječiti.« Topnikje podigao revolver. Hodač se nacerio i zakolutao očima. Odmaknuo je kosu s lica izdosađenim trzajem ručnog zgloba. »I zasigurno me ne možeš ubiti.« BANG. BANG.


140

Dva pucnja, ispaljena tolikom brzinom da su se gotovo stopila ujedan. Mala figurica Georgea raspala se u komadiće gline i praha dok je snaga metaka odbacila Hodača unatrag, a dugački mu kaput zavijorio zrakom kad je udario u pločnik. »Ali te mogu spriječiti da staviš njegov lik na Kamen«, rekao je Topnik ravnodušno. »Nećeš dobiti njegovu dušu na taj način.« Hodačje ležao nekoliko trenutaka, bez zraka. Onda se jednim iznenađujuće gipkim pokretom vratio na noge i otresao prašinu s kaputa. Obojica su mirno proučavala dvije rupe od metka na njegovoj majici. Možda pukim slučajem, ali meci su izbrisali kraj loga na majci, pretvarajući »John Deere« u »John Dee«. Nije bilo krvi. »Sviđa mi se ova majica«, rekao je Hodač, polako. »Onda bi mi trebao zahvaliti, gospodine Dee«, odvratio je Topnik, vraćajući svoj pištolj u futrolu. »Sad je barem napisano kako treba.« Hodačje značajno proučavao stražnji dio svog kaputa gdje su meci - opet bez traga krvi - napravili izlazne rupe. Zapravo je pokušavao kontrolirati ogroman bijes stoje kuhao u njemu. Neuvjerljivo se nasmiješio, usta bijelih od napetosti. »Ti si samo stvar. Napravljena od metala. Ljudskom rukom. Zapamti to. Ljudska te je ruka napravila - ona te može i uništiti. Ja imam ljudske ruke.« Topnik je zatresao glavom. »Nemaš ti ljudskog u sebi, Hodaču. Nisi više nimalo nalik čovjeku. I nisi to već jako, jako dugo.« Hodačje ispružio ruku. »Najprije pucaj, pa onda razmišljaj je uvijek loša strategija, Topniče.« Razvukao je rupe koje je Topnik napravio u njegovoj majici. Koža ispod njih nije čak imala ni ogrebotine. »Ove će te rupe koštati jer su me podsjetile na tvoju - sposobnost. Daj mi metke. Ne želim da se s Bikom susretneš s nepoštenom prednošću.« »Sanjaj!« »Problem s vojnicima je taj da uvijek misle kako mogu riješiti problem tako da u njega upere vatreno oružje. E pa ne i sljedeći put. Daj mi oružje ili metke, ili ću, tako mi ruke koja te je napravila, dopustiti Biku da radi što ga volja s djevojčicom - dobio dječaka ili ne!« Ispružio je ruku i pucnuo prstima. »Tako ti ruke koja te je npravila Topniče, sve metke!« Topnik je otkinuo malu vrećicu sa svog pojasa i pružio ju Hodaču. Ovaj je zavirio unutra. »I one u pištolju, Topniče. Sve metke, ne skrivaj ih nigdje, i zakuni se rukom koja te je napravila.« Topnik je izgledao kao da će mu pozliti. Otvorio je revolver i okrenuo ga naopačke, s odvratnošću pridržavajući bubanj između kažiprsta i palca dokje istresao metke iz njihovih ležišta u vrećicu u Hodačevoj ruci. »Zakuni se!« procijedio je Hodač. »Tako mi ruke koja me je napravila, to su svi.« »Znaš koja je kazna za kršenje Stvoriteljeve zakletve?« »Kršenje zakletve je više tvoj stil. Ali znam nagodbu.« »Prekrši zakletvu i Lutaš. Zauvijek. Nijedno dijete nije vrijedno toga. Ne možeš ni nazrijeti bol koju donosi Lutanje.« Odmjeravao je Topnika. A onda naglo počeo odlaziti, glave okrenute preko ramena. »Pronađi dječaka. Odvedi ga Biku. Život za život. Pravedna razmjena. A ako pokuša prići Kamenu prije no što mi da ono što želim, ako pokuša obaviti svoju pomirbu, a ne moju, ja još uvijek mogu nanijeti više boli smrtniku no što ti i tvoji možete sanjati. Ili spriječiti.« A onda je nestao zavijorivši svojim pohabanim kaputom od tvida kao plastom.


141

BIKOVA RIKA

Edieje opet mogla disati. Kad je Minotaur udario u nju i pokupio ju s pločnika, izbacio joj je sav zrak iz pluća i zi-nula je u šoku neuspješno pokušavajući udahnuti. A onda su stvari postale uskovitlane i crne i izgubila je svijest. Ritmični udarci Minotaurovih papaka probudili su ju svojim trzajima, možda čak ponovno pokrenuli rad njezinih pluća. Progutala je gutljaj zraka koji je bio pun benzinskih isparenja i ponovno poželjela povratiti. Onda se počela boriti. Bilaje stisnuta uz ogromna crna prsa, zaobljena poput kobili-ce velikog broda, prekrivena grubom dlakom koja se pomicala - usprkos činjenici da je bila od metala - poput sirove životinjske kože. Desnim je uhom čula lupanje ogromnog srca. Desno oko bilo joj je stisnuto uz njegova prsa. Bilaje u stanju osjetiti duboko životinjsko disanje. Lijevim je okom mogla vidjeti djeliće Londona. Dovoljno da shvati kako je ono što ju je nosilo trčalo brzinom prometa, ukorak s crvenim autobusom. Sve su se ove slike vrdožile odjednom, poput onih u kaleidoskopu. Borila se. Udarala je. Zvijer je naglo zastala, toliko naglo daje opet ostala bez zraka. Onda su je ruke zgrabile i držale ispred lica i tada je prvi put vidjela što ju je to zgrabilo. Vidjela je glavu Minotaura. Čelo poput nakovnja. Veliku njušku nalik kovačkom malju. Sićušne bijesne oči. Oštre zavinute rogove isturene naprijed i uvis u zlokobnoj, čovjekoubilačkoj krivulji. A iza rogova, iza poravnatih ušiju, gargantuovska izbočina pognutih, nevjerojatno mišićavih leđa koja se nadvijala nad njom poput tamne planine. Osjetila je kako joj u um opet curi crnilo, a znala je i da se mora oduprijeti tom crnilu. Znala je da se mora boriti." Otvorila je usta kako bi vikala, urlala, vrištala, ali prije no što se uspjela odlučiti što od toga da napravi, Minotaur ju je prestigao. Zabacio je glavu unatrag, otvorio usta otkrivši tako niz oštrih predatorskih zuba stvorenih za sve samo ne za žvakanje trave, a onda je Bik počeo rikati. Bez riječi. Tek bikovskom rikom čistog bijesa i gladi i zvuka, koji ju je pogodio poput brodskog bočnog plotuna. Sadržavao je u sebi tonove toliko duboke da joj se utroba počela grčiti u strahu toliko drevnom i upisanom u nju da mu nije trebalo objašnjenja. Sadržavao je i tonove toliko visoke daje pomislila kako će joj uši eksplodirati od boli koju je osjetila. Oči su joj se refleksno zatvorile, kosu joj otpuhao vruć dah stoje smrdio na svježe meso i stare kosturnice. A Edie je onda učinila jedinu stvar koju je mogla učiniti kako bi spriječila da ju crnilo pobijedi. Pronašla je ono malo snage što joj je ostalo i uzvratila vrištanjem, ravno u tamnu vlažnu šupljinu Bikovih usta. Pokušavajući nadglasati vraga.


142

VRIJEME ZA POKRET

Ponovno kraj Spomenika, Topnik je promatrao točku gdje je Hodač nestao iza ugla i polagano izdahnuo. »Razumiješ li sve to?« Nije bilo odgovora. Topnik se okrenuo i nestrpljivo puc-nuo prstima. »U redu je. Sad možeš izaći. Zbrisao je. Otišao stražariti pokraj Kamena. Kako bi te spriječio da stigneš onamo prije nego što on malo prilagodi stvari.« George je izašao iza vrata u postolju velikog stupa. Izgledao je blijedo i iscrpljeno. Pogled mu je bio uprt u udaljeni ugao iza kojega je nestao Hodač. »Tko je on?« Topnik je čučnuo i podigao dvije prazne čahure s poda pokraj svojih nogu. Pogledao je u prazne cilindre i stavio ih u džep dok se uspravljao. »Hodač. Jesi li našao njezino srce kamena?« Georgeje izvukao morsko staklo iz svog džepa. Topnik je kimnuo s odobravanjem. »Nemoj ga izgubiti. Bit će u lošem stanju već sama po sebi. Ako je uspijemo izvući iz ovoga i ne vratiš joj kamen, bit će gotova.« »Sto se dogodilo?« »Bik trči«, rekao je Topnik, njuškajući zrakom i zureći u daljinu. »Molim?« pitao je George. »Minotaur ju je ščepao.« »Minotaur?« »Polu-bik, polu-čovjek. A sav zao. Čovječja polovica njega mrzi onu bikovsku, a bikovska misli da je nesretna upravo zbog čovječje polovice. Primitivno ružno kopile - da oprostiš. Opasan također, opasan za nju.« »Zašto?« pitao je George, pokušavajući se prisjetiti grčkih legendi koje mu je tata davno čitao za vrijeme ljetovanja na jednom mediteranskom otoku. »Zato jer Minotauri misle da mogu postati čovjekolikiji jedući ljude - stvari koje žele biti.« »Pojest će ju?« »Ne baš. Željet će ju pojesti, ali mora slušati Hodačeve naredbe, vidiš. Hodačje Sluga Kamena. Proklet, kao -« »Počuđeni.« Topnik gaje pogledao, na trenutak zadivljen. »Ti si skupljao znanje dok sam ja skupljao snagu, vidim ja.« »Upoznao sam Vremešnika.« »Ma nemoj mi reći«, rekao je Topnik polagano. »Je li on dobar ili loš?« pitao je George, naglo želeći hitno saznati zastoje Topnik upotrijebio taj ton. »Bit će vremena za razgovor o toj temi nakon što pronađemo sijevku.« »Edie,« rekao je George čvrsto. »Zove se Edie. A kako ćemo to mi zaustaviti Minotaura? Mislim, taj čovjek, ta stvar, uzeo je sve tvoje metke.« Topnikje na trenutak izgledao posramljeno. »Da.« »Zašto si mu to dopustio?« »Zato jer je on prepredena njuška. Bilo je: ili mu daj metke ili će on dati Edie Biku. Čuo si to, zar ne?« »Da, ali nisam razumio. Ni ono o zakletvi.« »Zakletva je stvar koju zrcalnici ne smiju prekršiti. Zakuneš li se Stvoriteljevom rukom, gotov si ako zakletvu prekršiš.« »Gotov? Kao kip koji se ne vrati na postolje do smjene dana? Kao Mrežoliki?« Topnikova se glava s trzajem okrenula prema zvuku udaljene rike što se čula kroz buku prometa.


143

»Gore. Lutaš. A sad umukni i krenimo. Nemamo vremena«, rekao je oštro, začepivši Georgeu usta jednim pogledom i bacivši se u trk. »Kamo ju je odveo?« pitao je George, trčeći uz Topnika. »Ne bi li ti trebao biti obrazovan? Kamo minotauri uvijek odnose svoje žrtve? Gdje oni žive, u pričama?« govorio je Topnik, trčeći. George se pokušavao sjetiti. Sjećao se grčkog junaka i Ari-jadne, kraljeve kćeri koja mu je pomogla klupkom konca kako bi mogao pronaći izlaz iz - »Labirint! On živi u labirintu?« povikao je. »U Labirintu. Tako je.« Onda više nije bilo prilike za postavljanje pitanja, jer je Georgeu bi potreban sav zrak kako bi pratio Topnika dok su prelazili ceste i trčali pločnicima, stalno lagano uzbrdo, uglavnom prema sjeveru, udaljavajući se od rijeke. Topnik je poskočio na rub pločnika kad je pored njih projurio bus, a onda zgrabio Georgea i ponio ga brzim istrzanim trkom preko prometne ulice. Georgeje vidio kako automobili jure ravno na njih, i bacao se sjedne strane u drugu dok ih je Topnik izbjegavao, toliko da mu je bilo mučno kad ga je Topnik spustio na pločnik s druge strane. »Ali u Londonu ne postoji Labirint«, rekao je George, posrćući. Topnikje podrugljivo frknuo i nastavio prema sjeveru. »Neki kažu daje cijeli grad labirint. Ali, ne brini...« Upro je prstom u visoku tamnu krivulju ciglenih potpornja pred njima. Znakovi za Muzej grada Londona bljesnuli su u prolazu, kao i znak na kojem je pisalo »Londonske zidine«. »Još malo i stigli smo.« George je jedva držao korak s Topnikom. Činilo mu se da trči već čitavu vječnost. Njegov je život bio podijeljen na prošlost, u kojoj zapravo nije trčao ni za čim, osim za nogometnim loptama, i sadašnjost, u kojoj je stalno trčao. »Nikad nisam čuo za londonski Labirint«, prodahtap je. Topnikje upro prstom u betonske zidine, izbušene šetni-cama, okružene uskim šiljastim neboderima. »Sretnice. Zato jer smo stigli. Ovo je mjesto dovoljno mračno i nalik labirintu za svakog Minotaura.« Povukao je Georgea na stube i počeo trčati uzbrdo. George je pročitao znak na strelici dok su trčali. Pisalo je: »Barbican«.

RUKE MINOTAURA

Vrištanje nije pomoglo. Edie ionako nikad nije polagala mnogo nade u vrištanje, ali vrištanje u Minotaurovu riku bilo je nalik bacanju grude snijega u lavinu s nadom da će je to zaustaviti. Prestao je kad se umorio. Osjetila je kako je otresao kišu sa sebe, poput psa. I vidjela je pogled u njegovu iznanađujuće sitnom oku kojim ju je pogledao prije no stoje nastavio trčati. Bio je to pogled kojije mrzio to stoje bio, i mrzio ono stoje želio. Ona je stisnula šaku i pomislila da ga udari, ali praznina unutar nje sad je upijala svu njezinu energiju, i ruka joj je samo zadrhtala. Praznina je rasla, i bilo je sve manje Edie i sve više ničega jer je, na užasan način, luđačko bikovsko oko Minotaura upijalo ono stoje od nje ostalo. Bilo je to gladno oko, vruće oko, stravično oko. Minotaur je utrčao u spiralno stubište i, dok su mu papci udarali o betonske stube, Edie je pokušavala smisliti što da učini. Osjećala je kako se rastapa iznutra prema van.


144

Izišli su na kišu na podignutoj šetnici. Na kiši, pred njima jedan je starac gurkao svoju četveronožnu hodalicu. Edie je pružila ruku prema njemu i povikala. »Upomoć!« Nije reagirao. Naravno da ju nije mogao vidjeti. Njegov mozak nije mu dopuštao da vidi nešto tako nevjerojatno kao pokislu djevojčicu koju u naručju nosi jureći, bestijalni kip. Minotaur se zaustavio. Pogledao u nju. Pa u starca. Nato su se njegova bikovska usta raširila u cereku i opet je zagrmio. Sad se već osjećala toliko praznom da je zvuk naizgled samo odzvanjao njezinom prazninom i pretresao svaki njezin djelić. Osjetila je rastuće crnilo na rubu svog vidnog polja, i znala je da se ovaj put neće imati snage boriti. Minotaur ju je naglo stisnuo bliže njušci, i duboko udahnuo. Zadrhtao je kao daje njezin miris bio nekakav izvana dan stimulans, a onda je, kakve li odvratnoće, osjetila debeli nateknuti jezik koji mu se izvio iz usta i kojim ju je liznuo, od vrata preko uha do oka i preko čela do kose. A zadnja stvar koju je osjetila prije no što ju je progutala tama bile su ruke Minotaura kako joj stežu tijelo, noge, ruke, mekane dijelove uokolo bubrega, kao mesar koji proučava novopristiglo meso. A onda ju je opet podigao i nastavio trčati, a njezin je svijet, milostivo, opet utonuo u tamu.

LONDONSKI LABIRINT

opnik je izveo Georgea iz stubišta, ostavljajući slabašni JL smrad mokraćom natopljena betona za sobom, istrčavši na izdignutu šetnicu. George se poskliznuo. Tlo pod njegovim nogama bilo je sklisko od kiše, sve gušćeg pljuska koji je zapravo tek počinjao. Trčanje pod olujnim oblacima bilo je nalik trčanju prema nečemu od čega bi bilo puno normalnije bježati. Sto brže to bolje. Topnik ga je uhvatio i podigao na noge. Zaustavio se i pažljivo zagledao u Georgeovu ruku. U ožiljak koji mu je ostavio zmaj. Nešto je progunđao. »Stoje?« pitao je George. »Stvoriteljeva oznaka. Sijevka - Edie - mije rekla, trenutak prije nego što te ščepao Gavran. Ta oznaka znači da imaš izbor. A rekao bih da si ga ti već učinio.« »Kakav izbor? Nisam izbarao ništa vezano uz sve ovo!« pobunio se George. »Jesi, izabrao si. Izabrao si sve, sinko. Ovdje si. Mogao si biti kod Kamena, vraćati svoj svijet na staro. Ali, ovdje si.« Kimnuo je glavom u odobravanju koje George nije razumio. »Nekako si uspravniji; uspravniji i viši nego kad sam te tek upoznao. Više se ne ispričavaš zbog1 onog što jesi. Boriš se.« »Samo pokušavam ostati živ.« »Ne. Da radiš samo to, bio bi sada kod Kamena i nadoknađivao štetu, ne razmišljajući ni o kome drugome. A ne sa mnom, u pokušaju da joj pomognemo.« Odmjerio je Georgea od glave do pete. »Prešao si velik put, druškane, i ne samo u miljama. A znaš li zašto se boriš umjesto da samo cmizdriš?« »Sigurno ne zbog ove oznake«, odvratio je George. »Boriš se zato jer se imaš za što boriti. Oznaka je ono što te uvalilo u nevolju, ali bi ti isto tako mogla pomoći da se iz nje izvučeš. Oznaka znači da bi mogao biti stvoritelj.« »Ja nisam stvoritelj. Ništa ne stvaram.« Ali njegova ruka jest, primijetio je, u dnu je džepa gnječila lopticu plastelina.


145

»Možda još ne znaš što si, ali reći ću ti nešto, mrljavci to znaju, a nakon što sam te vidio s onim zmajem kod Temple Bara, mislim da i ti znaš. To ti je u krvi i u kostima. Dobar si ti, sinko. Izgledao si kao da si napravljen od prilično upitnog materijala kad sam te prvi put vidio. To nešto govori. To je upravo ono što je Jagger običavao govoriti u svom ateljeu -nije to samo glina: to je i ono što od nje napraviš.« George je pomislio na svog tatu, kako tiho siše cigaretu parkiranu u kutu usana, ruku zaposlenih glinom među njima. Prije no što je mogao razmišljati dalje, Topnik je nastavio trčati. »Možemo razgovarati kasnije. Sada je pred nama posao.« George je potrčao za njim. Shvatio je da se nalaze u zasebnom kompleksu unutar Cityja. Podignute šetnice po kojima su trčali podarile su ovom dijelu grada futuristički izgled, naročito ako je vaša vizija budućnosti uključivala i prljave prazne prozore koji su zurili u vas dok ste prolazili. Topnik je potrčao naprijed, a George gaje slijedio po stazi koja je tekla paralelno s prometnom ulicom ispod nje. Kroz stakleni zid s desne strane mogao je vidjeti jureće taksije i automobile. Morao je naglo zaokrenuti kako bi izbjegao starca sa četveronožnom hodalicom i odbio se o kantu za smeće koja je izgledala plastično, ali je udarila u nj kao daje bila od kamena. Ignorirao je bol i nastavio dalje. Ispred njih, četverotračna cesta nestajala je pod nepreglednim lukom od velikih cigli i blokova, nalik kitovu ždrijelu. Vrh luka bio je prekriven staklom i vidio je ljude kako tupo zure sa svojih stolova u restoranu, žvačući bezizražajno pod plavim neonskim znakom »Pizza«. Utrčali su u natkriveni atrij pokraj luka, ulaštenih podova, sjajne umjetne rasvjete i glasne glazbe. Dijagonalno postavljene čelične cijevi prolazile su kroz staklo s njegove lijeve strane, podupirući sjajni ružičasti granit s njegove desne. Znak na kojem je pisalo: »Setnica Bastion« projurio je pored njega. Protrčali su pored skulpture dvoje zaleđenih plesača tanga na otvorenom. Georgeje pomislio kako su lakonogo izgledali. On je osjećao kao da u cipelama vuče olovo. Bio je umoran, a kako su zaokretali stalno iznova, tako je počeo osjećati da gubi kontrolu nad stvarima, bez ideje kud su to oni išli. Gubio se u labirintu. Imao je osjećaj da su im se zdesna nalazili otvoreni prostori, tu i tamo bi bljesnulo zelenilo, neočekivana bijela crkva pokraj nekakve vode, a onda opet više nisu bili na svježem zraku, već su trčali kroz dugački prostor niskog svoda. Setnica je naizgled kružila oko krova dok je skretala udesno kroz šumu debelih betonskih stupova. U ovom se dugačkom prostoru niskog svoda osjećao kao daje opet pod zemljom, iako mu je razum govorio kako su još uvijek bili visoko iznad grada. Bilo mu je sve teže disati. »Hajde, sinko. Upri.« Upro je. Trčali su prema kvadratu svjetlosti na kraju ovog polumračnog prolaza. Kad su istrčali na kišu, bili su na rubu ogromnog pravokutnog prostora, potpuno zatvorenog stambenim blokovima sa stepenasto posloženim balkonima nalik astečkim piramidama kakve je vidio na slikama u školi. Osjećaj izgubljenog grada pojačavalo je zelenilo što je izvirivalo sa svakog balkona, zapanjujuće zeleno na pozadini sivog betona i crveno-smeđe cigle. Na ovom se izduženom trgu nalazio impresivni komad vode gdje su fontane vodile unaprijed izgubljenu bitku s divljim pljuskom koji je remetio njihovo uredno prskanje. Projurili su kroz lokvu vode na ciglenom tlu pod njihovim nogama, a onda ušli u drugi natkriveni prolaz. George je odustao od pokušaja da prati vlastito kretanje. Usredotočio se na to da ne izgubi Topnika. Prestao je primjećivati stvari i mjesta koji su mutno promicali pokraj njega dok je trčao. Samo je u jednom trenutku pogledao udesno i shvatio da gleda u nešto nalik na


146

divovski staklenik, s visokom i bujnom tropskom vegetacijom i grupama školske djece koja su stajala pod njom, gledajući vani, u kišu. Nije mogao vjerovati daje i on bio jednako nezainteresiran i izdosađen poput njih na vlastiom školskom izletu prije tek jednog dana. Osjetio je kišu na svom vrućem licu i pomislio na to kako je stajao na stubama ispred Prirodoslovnog muzeja i bio ljutit i siguran da je biti usamljenikom najsigurniji način samo-zaštite. Sad bi pak dao sve samo da bude dijelom te nezainteresirane grupe iza zamagljenih prozora - možda ne bi bio sretan, ali ne bi bio ni približno ovoliko uplašen; niti iscrpljen, niti bi bio ovdje gdje se sad nalazio. Nije mogao vjerovati da se sve stoje proživio događalo gotovo dvadeset četiri sata. Onda se sjetio da mu je vrijeme otkucavalo, i da će, ako uskoro ne dođe do Londonskog kamena, početi živjeti - i to vjerojatno vrlo kratko vrijeme - nešto stoje Crni Fratar nazvao Težim Putem. Pred Topnikom se u nebo uzdizala visoka nova uredska zgrada, donjih katova isturenih poput skijaških skakaonica. Osvijetljena iznutra, na pozadini od tamnih oblaka i neumorne kiše, nekako je podizala raspoloženje. Možda jer je bila od stakla i svjetlosti, a ne od betona. George se osjećao malo bolje. Topnik je zamakao za ugao. A onda je u njega udario Minotaur.

BIK I METAK

Minotaur je udario u Topnika izletjevši iza ugla, pojavivši se niotkuda, snažno, nisko i brzo poput jurećeg automobila, rogova zlokobno zavijenih uvis i u stranu. Začuo se bolni tup udarca, te zvuk zraka izbijenog iz Topnika pomiješanog sa žestokim stenjanjem koje se začulo iz Minotaura dok je savijao svoj ogromni vrat i bacao Topnika uvis i preko svojih leđa. Rogove je zakačio o uzde na Topnikovu remenu, i tako ga zveckajući poslao preko mokrog pločnika. Topnik je udario u tlo, zakotrljao se i otklizao mokrim tlom i zaustavio udarcem o veliku betonsku posudu za cvijeće špricajući kišnicom na sve strane. Minotaur se okrenuo. I tek kad se okrenuo, George je vidio da su mu ruke prekrižene preko prsa u grotesknoj parodiji privijanja bebe na grudi - samo što stvar koju je držao nije bila beba, već Edie. Nije to bila Edie koju je George znao. Bila je toliko blijeda da se činila prozirnom, kao duh bisernog sjaja nje same stisnut uz pocrnjelu broncu Bikovih prsiju poput krpene lutke. Oči su joj bile zatvorene, i glavom mu je prošla strašna misao daje možda bila mrtva - dok nije ugledao micanje njezinih usana dokje uporno pokušavala nešto reći, kao daje govorila u snu. »EDIE!« povikao je George. Gdje god je bila otišla u mislima, bilo je to negdje gdje ga nije mogla čuti. Minotaur je udario o tlo jednim od svojih papaka, a Georgeje osjetio kako se cijeli pločnik trese, kao u sudaru svjetova. Minotaur je ispružio ruku i pozvao ga bliže vrlo ljudskim pokretom. »Ne mrdaj«, zarežao je Topnik, podižući se na noge i teturajući između zvjeri i dječaka. »Sto ćemo sad?« pitao je George, dok mu je glas zapinjao u naglo sasušenu grlu. »Izbušit ću bijednika.« Izvukao je revolver i uperio ga u Minotaura. »Oj, govedino. Ovdje sam.« Minotaur se napeo kad je ugledao pištolj. »Ali, nemaš -« započeo je George.


147

»O da, imam«, odvratio je Topnik zureći u Bika preko nišana na revolveru. »Ali zakleo si -« »Previše se pravi pametnim, taj Hodač. Kad želiš nasamariti tipa koji misli daje najveći mozak, probaj s nečim jednostavnim. Zadržao sam palac preko jednog ležišta metka kad sam istresao ostale. Imamo još jedan.« »Ali to znači da si prekršio zakletvu!« Topnikovo se lice napelo, izravnavši se u masku ravnodušnosti. »Moj izbor. Djevojčica ništa od ovog nije htjela. Ne mogu to dopustiti.« »Ali ti ćeš -« »Ne želim više ništa čuti«, prekinuo gaje Topnik. Isturio je bradu prema Minotauru. »Spuštaj ju dolje, govedo. Lijepo i nježno.« Minotaur nije spustio Edie. Istresao ju je iz naručja, mlitavu poput kuhinjske krpe, uhvatio ju za ramena i zadržao ispred sebe poput štita. »Opaka si ti beštija, zar ne?« rekao je Topnik. Minotaur je frknuo. BANG. Revolver se trznuo u Topnikovoj ruci. Minotaur se nije pomakao. Detonacija je probudila Edie, koja je pogledom pokušavala shvatiti gdje se nalazila. »St-?« je bilo sve stoje uspjela izgovoriti. Minotaur je zabacio glavu i riknuo u navali bijesa i, shvatio je George, trijumfa. Zvuk rike odbijao se o betonske zgrade uokolo njih. A onda je spustio glavu i opasno zarežao.' George nije mogao vjerovati svojim očima. »Što se dogodilo?« Topnikje progutao slinu. »Promašio sam.« George je osjećao kako se cijeli svijet ruši na njega. Prsa su mu se skupila i disanje je postalo problem. »Kako to misliš, promašio?« pitao je drhteći. »Nisam ga pogodio.« S nevjericom je gledao u svoj pištolj. »Izgleda da mi sreća već okreće leđa.« »Ti si Topnik. Ti ne promašuješ.« procijedio je George. »Rekao si mi to!« »Također sam ti rekao da ne vjeruješ svemu što ti drugi kažu.« Nastala je pauza dok je Georgeov mozak obrađivao ovu informaciju. »Nisi! Nisi mi to rekao!« »Oh«, Topnikje izgledao pomalo posramljeno. »Pa, trebao sam.« Pročistio je grlo i pljunuo u lokvu. »Sad ti govorim.« 1a.a. Minotaur je grebao papkom po betonu. Zapravo, radio je u njemu duboke brazgotine s takvom lakoćom kao daje tlo bilo od maslaca. Edieje samo zurila u njih očiju širom otvorenih u šoku. »Pucaj ponovno«, rekao je George panično. Nije uopće razmišljao. Panika gaje potpuno obuzela. »Upucaj ga prije nego što napadne.« »S čim?« pitao je Topnik. Rastvorio je svoj revolver. Prazna čahura pala je u lokvu pred njihovim nogama uz mokri, podrugljivi kuc a potom iplop. »Nemam više metaka. Sjećaš se?« Sad više nisu samo zidovi padali na Georgea. I tlo mu se počelo urušavati pod nogama. »MOLIM?« Topnik mu je pokazao prazan revolver. »A1-... St-... Kako ćeš ju onda spasiti?« mucao je George. Topnik je slegnuo ramenima fatalističkim pokretom koji je George smatrao potpuno neprimjerenim ozbiljnosti njihove situacije. Šest metara pred njima stajala je smrt, mirno orući beton svojim papkom.


148

Edieje samo zurila u njih, očiju širom otvorenih u šoku. »Nemam pojma, sinko. Mislim, s još bih ga jednim metkom možda i mogao raznijeti u komadiće, a mi bismo mogli zbrisati; ali bez metka koji bih ugurao u ležište -« pokazao je na Minotaura »- rasporit će me od glave do pete. I tebe i sve. A znaš li što minotauri rade djevojčicama?« »Ne.« Nastala je pauza. Topnik je frknuo. »Sretnice. Bolje o tom ne razmišljati. Neuredni su kad jedu.« Georgeje poskakivao gore-dolje nemoćno. »Pa što možemo učiniti?« »Poginuti boreći se?« odgovorioje Topnik. George nije želio poginuti, boreći se ili ne. Topnikov je stav bio žestok i hrabar, ali gaje po prvi put našao - iritantnim. Trebao je razmisliti... Gurnuo je ruku u džep i refleksno počeo gnječiti kuglicu plastelina koja se tamo nalazila. I odjednom je znao. »Daj mi praznu čahuru.« »Sto?« »DAJ MIJU!« Topnikje posegnuo rukom u džep i izvadio jednu od praznih čahura. Prebacio ju je preko ramena. Georgeova ruka s ožiljkom poletjela je zrakom i refleksno ju uhvatila. »Napravit ću metak.« Topnikje okrenuo jedno zabezeknuto oko prema njemu. »Sto ćeš?« George je bio već gurao plastelin u praznu čahuru. Topnik je podrugljivo frknuo. »Od plastelina}« George ga nije čak ni pogledao. Nastavio je užurbano raditi. »Ako sam ja taj nekakav 'stvoritelj', ako je ovaj ožiljak oznaka stvoritelja, zašto ne? Napravit ću metak!« »Da, ali plastelin...« »Ti si napravljen od bronce, ali si dovoljno mekan da se možeš kretati. Nema razloga zašto ne bi djelovalo i obrnuto. Ako ga napravim dovoljno dobro. Kao što si i sam rekao, ne radi se samo o materijalu, već i o onome što od njega napraviš«, rekao je George. »Pazi na bika.« Georgeovje glas zračio novom čvrstinom, i Topnikje shvatio daje skrenuo pogledom prema naprijed kako mu je i kazano. Kako mu je naređeno. Tiho je zazviždao. »U redu, šefe. Ali, ubrzaj malo, jer će ovaj svaki čas krenuti u napad.« Začuo se topot papaka na betonu i mekani udarac kad je Minotaur ispustio Edie. »Evo ga, kreće.« »Zadržavaj ga još malo. Treba mi još vremena«, odsjekao je George. »Na zapovijed«, rekao je Topnik škrto se osmjehnuvši. »Evo. Drži ovo. Ja ću imati pune ruke.« Brzo je preko ramena predao svoj revolver Georgeu, a onda se okrenuo kako bi dočekao Minotaura. Rogovi su zakačili Topnika oko struka i on se bacio unatrag, dopuštajući silini udarca da ga ponese. Georgeje morao skočiti u stranu kako ne bi bio pregažen dvojicom kotrljajućih kipova. Prilikom pada spljoštio je metak od plastelina. Potrčao je do Edie, koja je ležala na rubu betonske posude za cvijeće. Iza sebe je začuo metalni udarac, i vidio da su se Topnik i Minotaur bili potpuno prevrnuli. Metalni udarac koji se začuo dolazio je od donova Topnikovih čizama kad su ponovno udarile u tlo, a on se uspio podići s tla. Držao je Bikove rogove kao volan bicikla dok gaje Minotaur gurao preko pločnika prema rubu šetnice. Uokolo su poletjele iskre dok su čavli na njegovim čizmama grebli unatrag preko kamena pod njima.


149

George je zgrabio morsko staklo iz džepa i ugurao ga u Edieinu mlohavu ruku. Začuo je kako je nešto promrmljala, ali nije razumio stoje rekla, budući daje bio prezaposlen oblikovanjem plastelina u ruci. »Požuri, sinko!« povikao je Topnik. Georgeje već bio popravljao metak kojije pokušavao napraviti. Edie je vidjela stoje radio. Oči su joj odjednom zasjale, kao da je snaga morskog stakla što je strujala kroz nju isijavala kroz njih. »Dobro, George. Napravi ga.« Nije imao vremena kimnuti glavom. Valjao je i modelirao plastelin. Topnikje bio prikliješten uz ogradu. Iza nje je zjapio ponor, stoje završavao dolje, na prometnoj ulici. Borio se protiv ogromne snage Minotaurovih bikovskih mišića. Stisnuo je zube i odgurnuo ga. »Stvar je u tome... govedino... da bi netko od tebe... mogao skuhati... izvrstan gulaš. Ili musaku.« Minotaur je zatresao rogovima. Topnik se uhvatio za njih i nije puštao. »Ti znaš stoje musaka, zar ne, govedino?« Minotaur je trznuo glavom ulijevo, pa udesno. Topnik se jedva držao. »To ti je jedna vrsta složenca s mljevenim mesom. Ha - zamisli to.« A onda je podigao svoju željezom ojačanu čizmu i zabio ju ravno među Minotaurove napnute noge, snažno kao kova-čkim maljem. Udario je svom snagom koju je smogao i kad ga je čizma dohvatila, Bik je odskočio nekoliko centimetara iznad zemlje. Minotaur je zarikao od boli i bijesa. George je osjetio kako ga snaga ove rike udara poput eksplozije. Raniji je urlik bio šapat u usporedbi s ovim. Bik je otresao Topnika s rogova i pokušao ga njima izbušiti ravno kroz prsa. Topnik se bacio u stranu, a udarac je prouzročio još jedan vatromet iskri uz ogradu za njegovim leđima. »Napravi ga, George«, rekla je Edie panično. On je pognuo glavu i skoncentrirao se na plastelin i praznu čahuru. Oblikovao ga je u zaglađeni stožac. Dok je radio, pokušavao je ignorirati stenjanje i udarce koji su mu dolazili iza leđa. Razmišljao je o mecima. O tome što su oni u stanju učiniti. O tome što je vidio da su činili. Vidio je kako su raspršili salamandere pred Topnikovim spomenikom. Vidio je kako su Gavrana dvaput pretvorili u hrpu perja. Vidio je kako su i vodorigu pretvorili u prah na Spomeniku. Prisjećao se metaka u Topnikovim rukama dokje on smireno punio svoj pištolj. Zamišljao je snagu koju metak ima dok se zabija u svoju metu. Dokje tako razmišljao o tome stoje metak bio, što je sve vidio, kako jesu izgledali, shvatio je da su mu se ruke opustile i sad gotovo radile automatski, gotovo kao da su znale stoje on radio. I, primijetio je, bolje zmajevog ožiljka bila potpuno nestala. Zagladio je vrh plastelinskog metka, a onda noktom urezao tanki krug uokolo vrha, jednak onom kojije vidio na pravim mecima. Otvorio je pištolj i u nj ugurao metak, baš onako kako je vidio daje Topnik to radio. Odjednom je ugledao vihor nogu i papaka i rogova kad su se dva kipa prokotrljala pored njega. Udarili su u betonsku posudu s biljkama toliko snažno da se raspukla i rasula zemlju uokolo njihovih u borbi isprepletenih tijela. George je potrčao prema njima s pištoljem u ruci. »Uspio sam!« Topnik je pogledao prema njemu, i u tom je trenutku Minotaur prepoznao priliku i zabio mu rog kroz trbuh. Zasjalo je i zaiskrilo kao uokolo brusnog kotača kad je oštrica roga ušla nisko i postrance. »Uh«, rekao je Topnik u šoku. George nije mogao vjerovati daje Topnik bio proburažen. Ne nakon što se vratio. Ne nakon stoje bio mislio daje mrtav.


150

Minotaur je zatresao glavom, okrećući rog u rani srdžbom terijera koji je uhvatio štakora, gurajući Topnika natrag na ogradu visoko iznad ulice. Topnikje udario o ogradu donjim dijelom leđa i podigao ruke ne bi li ih udarcem spustio na Bikov vrat. Ruke su mu međutim promijenile smjer i nespretno kliznule ogradom. George je bio prestravljen. Pa nije se valjda Topnik vratio samo kako bi ponovno umro? Osjetio je crni okus u ustima, osjetio kako ga bocka u nosu, i shvatio kako trči prema naprijed, napinjući pištolj s oba palca i ciljajući pravac u koščati vrh Bikove glave. »Oko«, prostenjao je Topnik. George je stao postrance i naciljao. Niti jedan trenutak nije mu crnilo dozvolilo da pomisli kako metak neće opaliti. On gaje napravio. To je sve stoje znao. A sad će ga upotrijebiti za spas prijatelja. Minotaur je okrenuo okom i pogledao u cijev pištolja. Nije u njemu bilo ničeg osim mržnje i gladi, i kad je zagrmio i jurnuo, George je počeo pritiskati okidač. A onda, prije no stoje pištolj opalio, začulo se ŠKRIIIP i Minotaur i Topnik su nestali. Georgeov se svijet bio sveo na usko fokusiran stožac pa je morao zakoračiti unatrag kako bi shvatio što se dogodilo. Dok je to radio skinuo je prst s okidača. Minotaur je gurnuo Topnika preko ograde, koja se potom svinula, pa su obojica završili u zraku iznad prometne ulice. George se nagnuo nad ponor da vidi što se dogodilo. TUP. Topnik i Minotaur završili su na crvenom krovu double-dec-kera. Kako su pali, tako se Topnik zaokrenuo i rogje iskliznuo iz njegova trbuha kao mač izvučen iz korica. Imao je još dovoljno snage da čizmom opali Bika preko njuške i odbaci ga preko ruba autobusa. On se uhvatio za rub u trenutku kad je vozač krenuo nesvjestan kako je Minotaur visio sa stražnje strane autobusa, a Topnik bio raskriljen na vrhu. Edie se pridružila Georgeu uz ogradu. »Ranjen je!« »Da«, rekao je George, nadajući se da ona nije primijetila kako je Topnik zbog njega skrenuo pogled s Minotaura u ključnoj sekundi u kojoj je proboden. »Bolje da odmah krenemo za njim.« Potrčali su prema stubama. »Sakrij pištolj«, rekla je Edie. On ju je nakratko pogledao. »Ljudi nas ne primjećuju kad smo sa zrcalnicima jer ne mogu vidjeti njih pa im ni mi nemamo smisla. Ali, dvoje djece na ulici, od kojih jedno nosi takvu topčinu? Sam zaključi!« Uvidio je daje opet postala ona stara i odlučio da to neće komentirati dok su se spuštali spiralnim stubištem na ulicu, preskačući po tri stube odjednom.

SMRT ODOZGO

Autobus se kretao sve brže. Na njegovu krovu, Topnik se bolno podigao na koljena i pogledao u svoju ranu. »Samo rupa. Ništa strašno. Ljudi žive i s gorim.« Izvukao je zavoj iz vrećice što mu je visjela s remena i rastvorio jaknu. Pritisnuo je zavoj na ranu i bolno zgrčio lice dok je brzo ovijao trake zavoja oko pasa i zavezao ih u čvor. »Zdrav k'o dren«, prostenjao je. Ipak se zavalio i neko vrijeme sjedio tako raširenih nogu na vrhu autobusa. »Moram uhvatiti zraka.« Teško je disao. Nagnuo je glavu unatrag i gledao u nebo i oblake i kišu što mu je padala po licu. Ljuti ta gaje rika vratila u sadašnjost. Minotaur se penjao na krov sa stražnje strane autobusa.


151

Topnik se ogledao uokolo. Nije vidio ništa što bi mogao upotrijebiti kao oružje. Autobus je ubrzavao prema raskrižju. Svjetla semafora što su visjela iznad ceste zasjala su zeleno. Minotaur se podigao na noge. Topnik se uspio uspraviti kako bi dočekao napad. »Hajde onda, govedo. Da te vidim.« Znao je da, stoje duže Bik razmišljao o njemu, dječak i sijevka imaju više vremena za bijeg. Bacio je pogled unatrag prema nadolazećem raskrižju. »Protivim se okrutnosti spram životinja, ali u tvom ću slučaju napraviti iznimku.« Bik je zagrmio i jurnuo u napad. Topnik gaje čekao, pripravan, i trenutak prije'no što gaje Bik udario, čučnuo je nisko - a čim su se sudarili iskoristio je preostalu snagu koju je imao u tijelu i uspravio se. Osjetio je kako mu se netom zavezane trake zavoja kidaju dok se tako naprezao. Da nije bilo Minotaurovih ubilačkih rogova i njegova bijesnog urlika, prizor bi bio gotovo smiješan, nalik dvojici nezgrapnih baletana od kojih jedan nespretno podiže drugog u plesu. Bikov nalet sudario se s Topnikovim skokom uvis. Papci su mu se odigli od krova, noge se zavrtjele u zraku, onda se začulo TUNK, i Topnik je pao natrag na krov autobusa, a Minotaur je ostao visjeti tamo gdje ga je bio i podigao, rogova zaglavljenih preko čelične prečke s koje su visjela i svjetla semafora iznad prometnice. Rikao je bijesno dok se Topnik udaljavao na vrhu autobusa. Rika muje bila dovoljno glasna da pretvori kišnicu na vrhu busa u vodenu prašinu što je udarila Topniku u lice. On je nato trepnuo i mahnuo Biku. »Pozdrav, govedo. Oduvijek sam govorio da govedinu treba dobro objesiti.« Nije se uspio nasmiješiti vlastitoj šali. Promatrao je Bika do trenutka kad je autobus skrenuo iza ugla i nije ga više mogao vidjeti. Onda se nagnuo nad zavoj i počeo ga ponovno prive-zivati. Barem su djeca sad bila sigurna, pomislio je. I ova mu je misao ipak dala razlog da se osmjehne dok se poginjao nad svojom sve bolnijom ranom. George i Edie trčali su niz ulicu, za busom. Pištolj je teško poskakivao u njegovu džepu dok je trčao. Srećom, radilo se o jednosmjernom sustavu tako da nije bilo šanse da će izgubiti autobus dok god se budu brzo kretali. Visoki je kamion vozio pored njih, blokirajući im pogled. Zaokrenuli su za ugao i shvatili daje cesta vrlo prometna, ali da autobusa nije bilo nigdje. Kamion je odvezao dalje. »Gdje su nestali?« zadihano je pitala Edie. »Nemam blage«, odgovorio je George. »Vjerojtno će biti OK, što misliš?« »Nadam se.« Prekapala je po džepu tražeći morsko staklo. »Mi smo OK, zar ne?« rekao je on. Staklo je gorjelo. »Nismo«, rekla je ona. Okrenuli su se, gledajući niz ulicu. Nisu ništa vidjeli. »Stoje to?« rekao je George, zatvarajući dlan oko sad vrlo utješnog kundaka revolvera u svom džepu. »Gdje je to?« pitala se Edie, zbunjena. Začuo se zvuk. Kratak. Škripa, odozgo, iznad njih. Naglo su prestali promatrati ulicu u potrazi za nevoljom i pogledali uvis. Nešto se tamno i rogato oslobodilo sa semafora iznad njihovih glava i palo poput nakovnja. Imali su se vremena tek skloniti s puta njegovim papcima prije no što su oni udarili o tlo, ali nedovoljno vremena za bijeg od ruku koje su ih zgrabile - Edie za nadlakticu, Georgea za vrat. Nisu uspjeli pokriti uši kako ne bi čuli pobjedničku riku što je provalila iz Bikovih usta kad ih je podigao u zrak i zagrmio trijumfalno u pravcu olujnih oblaka iznad njihovih glava.


152

George je vidio kako se Edie bori i udara i pokušava mu nešto doviknuti, ali on nije mogao čuti ni riječi. A prije no što se sjetio što bi sljedeće mogao učiniti, Minotaur gaje prinio svojoj njušci i počeo ga njušiti, a onda mu jezikom prešao preko lica poput debelog puža golaća. Georgeje gotovo povratio, a potom je opet bio podignut u zrak, a Minotaur je sad njušio Edie. I kad je isplazio jezik i njime joj prešao preko kose i glave, Georgeje vidio preklinjanje u njezinim očima i način na koji se stresla od užasa; a vidio je i kako je ovo izazvalo u Bika provalu zadovoljstva, i kako su se njegova neobična usta iskrivila u otvorenom zadihanom osmijehu; a to je sve skupa bilo više no stoje George mogao podnijeti. Nije toliko taj pakosni zvjerski osmijeh koliko pogled i drhtaj u Edieinu oku izazvao zaštitnički bijes i nagnao Georgea da izvuče ruku s pištoljem iz džepa. Držao ga je uperena u Minotaura pokušavajući dovoljno umiriti ruku. I dokje to radio, Edieje uspjela procijediti jednu riječ kao podsjetnik. »Oko.« Naciljao gaje i ugledao vruće bikovo oko kako zuri u njegovo preko nišana pištolja, a ondaje Bik počeo rikati, a crni je bockavi osjećaj obuzeo Georgea. Nije ni na trenutak pomislio da metak kojije napravio neće djelovati; samo se prepao da će promašiti. I tako je, dok mu je teški pištolj podrhtavao u ruci, razmišljao samo o tome kako da ga umiri, a onda se sve odjednom umirilo a sićušno oko koje je ciljao odjednom mu se učinilo veliko poput stajskih vrata i: BANG. George je osjetio trzaj pištolja u svojoj ruci. Rika je presta-la, kao nožem presječena. Ruke su se rastvorile uz grč, a George i Edie su pali na pločnik. Bikova se glava zabacila unatrag, onda prema naprijed, pa opet untarag, tresući se sve brže i brže, pokušavajući ustima proizvesti nekakav zvuk dok se grozomorno tresao kao daje želio istresti metak - Georgeov metak - iz glave. Onda je ustao, pogledao u njega okom iz kojegje curilo nešto nalik rastopljenoj bronci, zarežao i pojurio prema njemu - pa se srušio poput kamena. Neko vrijeme sve stoje George mogao čuti bili su zvuči njegova vlastitog disanja i lupanja srca. »Dobro ciljaš«, rekao je Topnik. George je pomogao Edie da se podigne na noge pa su zajedno promatrali vojnika kako šepa prema njima uz izmučen ali prkosan osmijeh. Uz njihove se noge Bikovo tijelo počelo raspadati u uzavrelu hrpu brončane šljake koju je uhvatio vjetar i počeo raznositi. »Kvragu, to je bilo genijalno. I sad mi reci da nemaš stvori-teljske ruke. I u zadnji čas, ha?« Topnik je bio ranjen, George i Edie mogli su to vidjeti u načinu na koji je hodao, pognut u stranu, jednom rukom pridržavajući zavoj oko sebe. »Bar može hodati. Vjerojatno znači da će biti OK, ne misliš li?« rekla je Edie tiho. George je pogledao na svoj sat. Bilo je tri i petnaest. Posegnuo je rukom u džep kaputa koji je Edie još uvijek imala na sebi. Našao je zmajevu glavu. »Gledaj. Moram stići do Kamena za manje od pola sata«, rekao je. »Bolje da krenem. Onda ću se vratiti i možemo se dogovoriti kako da te odvedemo do tvog postolja prije ponoći.« Ona je skinula kaput i dala mu ga. »Idemo svi zajedno«, rekao je Topnik. »Dovde smo stigli zajedno, zajedno ćemo ovo i završiti.« »Ali, ti si ranjen.« »Znam. Sreća mije okrenula leđa -« »Jer si prekršio -« »Dosta priče, moramo krenuti. A ti trebaš mene, sinko, jer će Hodač čuvati Kamen, aja nisam sve ovo preživio kako bi mu ti na kraju dopao šaka, OK?« Krenuo je, uspravljajući se sa svakim novim korakom, vidljivo odgurujući bol iz svijesti dokje tako hodao.


153

CRNI TORANJ

Nasuprot zapuštenoj uredskoj zgradi, u čiju je skromnu fasadu ugrađen Kamen Londona, nalazi se stanica. Ispred ove stanice, kao i ispred većine drugih stanica u Londonu, nalazi se štand na kojem se prodaju novine. Sve otkad se pojavila ideja trgovine, ljudi ispunjaju ulice vikanjem, nudeći svoju robu. Čovjek koji je izvikivao ime novina uništio je svoj glas kombinacijom vikanja u svim vremenskim prilikama i pušenjem triju kutija katranom nabijenih cigareta dnevno. Zvuk koji je proizvodio bio je sirovi stenogram, a nejasan opis onog stoje prodavao. »Stand'd*, kup'te Stand'd!!« izvikivaoje svakih dvadeset sekundi. Ostatak vremena provodio je hračkajući, pljujući i brišući nos. Ovi su zvukovi počinjali nervirati Hodača, kojije koračao metrom pločnika iza prodavača novina, u sjeni Crnog Tornja. Izmakao se slinama koje je prodavač novina ispljunuo u njegovu pravcu, i odlučio daje sad stvarno bilo dosta. Daje Gavran bio ovdje, mogao bi se bolje opustiti, budući daje Gavranovu pogledu promicalo manje no što je zaboravljao, a nije, naravno, zaboravljao gotovo ništa. No, kako su stajale Standard, večernje novine, nekad su se zvale Evening Standard (nap. prev.). stvari, morao je sam stražariti pokraj Kamena, a ovaj mu je štekćući, kašljući tip odvlačio pažnju. Ispružio je ruku i dodirnuo ga. Čovjek se okrenuo, šokirano shvaćajući da mu je netko cijelo vrijeme bio tako blizu. Prije no što je uspio išta reći, Hodač se nasmiješio i tiho progovorio. »Idi kući. Bolestan si. Vjerojatno si jako jako bolestan. Mogao bi i umrijeti.« Prodavač novina počeo se tresti. Zaboravio je daje upravo bio vidio Hodača. Nije shvatio da mu se bio obratio. Jednostavno se odjednom osjećao užasno, bolesno i preplašeno. To mu je od tih prokletih cigareta. Zatvorio je poklopac svog metalnog štanda i zaključao ga. Osjećao je kako mu se u grudima taloži panika. Pitao se hoće li stići kući prije no što mu srce otkaže. Hodač se zadovoljno nasmiješio, nesvjesno jednom rukom vrteći komadić kamena na lancu oko vrata, dok je gledao kako se prodavač počeo udaljavati u napadu eksplozivnog kašlja. Sakrio se iza stupa i posegnuo u džep. Bio je siguran da se može sakriti dječaku ako se on uspije približiti Kamenu, ali je znao da će ga Topnik, ako je još uvijek bio s njim, vidjeti. Zato je iz džepa izvukao srebrni disk. Bio je veličinom i oblikom nalik ženskoj kutijici za puder. Okrenuo je diskom. Začulo se klik, a potom su se ukazala dva ogledalca koja su bila spojena u jedno. Jedno je ogledalo stavio u džep, a drugo ispružio uz rub stupa. Nakrivio gaje kako bi u njemu vidio odraz prizora preko ceste, i neprimjetno koračao u mjestu, pogleda uprta u Kamen. Dokje tako gledao, obliznuoje suhe usne, jednom rukom oslobađajući drevni bodež u koricama okačenim o remen.


154

KALJENI ČELIK

Topnik ih je zaustavio na uglu ceste koja je vodila u Ulicu Cannon, u kojoj se Crni Toranj izdizao u nebo u svom kavezu od srebrnih cijevi. »Ne mičite se dok ne zazviždim. Nakon što zazviždim, znat ćete da sam ga ščepao, ili da ga nema.« George je pogledao na sat. Bilo je tri i trideset jedan. »Imam još jedanaest minuta.« Glas mu je bio smiren. »Imaš vremena. Ne pokazujte se. Ja ću mu prići sa stražnje strane. Pogledati gdje se skriva taj opaki prokletnik.« Edie je ispružila ruku da spriječi Topnika. Kad gaje takla, val dojmova prostrujio je njome. Nije to bilo kao osijevanje, nije to bio strah. Nije osjetila režuću nepromjenjivu bol prošlosti. Bilo je tekuće, ali prožeto tamnim podrhtavanjem kao zub koji će se pokvariti. »Čekaj«, rekla je. »Nešto će se loše dogoditi.« Onje zaustavio pogled na noj. Pa se kratko osmjehnuo. »Sijevci vide prošlost. Ne budućnost. A loše se stvari stalno događaju. Zato i radimo to što radimo.« »Nije to -« Onje otišao trčećim korakom. »Kasnije, ha?« »Stoje prekršio?« pitala je Edie, pogleda uprta u Topniko-va leđa. George se naslonio na zatvoreni štand prodavača novina dokje odgovarao. »Zakleo se da neće ponijeti metak u borbu s Minotaurom.« »Sto to znači?« »Izložio se zlu, kao da je prihvatio neko prokletstvo ili nešto. Da nas spasi.« »Misliš, mene«, reklaje ona tupo. Onda se nešto od njezine stare vatre vratilo, i napeto je isturila bradu. »Nisam to tražila od njega.« Ljutito je udarila o štand s novinama. Zadovoljavajuće je odjeknuo, ali nije se od tog ništa bolje osjećala. »Zao mije. To je moja prokleta narav. Uvijekje to moja narav. Da sam se uspjela kontrolirati...« Pogledalaje na drugu stranu. »Sto?« »Ništa.« Rukom je posegnuo prema njezinu ramenu. Ona ju je otresla. Ipak, nije popuštao. »Edie. Sto?« »Da sam se znala kontrolirati, mislim da ne bih sad bila ovdje. Ne bih bila sama. Imala bih obitelj.« Ispalila je kratak smijeh kojije zvučao napola kao jecaj. »Imala bih tatu, u svakom slučaju - nekakvog. Da sam se bila kontrolirala.« Stajali su tamo jedan dugi trenutak. Ruka muje bila na njezinu ramenu, pogled na njezinim leđima. Ona je pak gledala negdje drugdje. Negdje gdje je na horizontu bilo more, a pod nogama obluci, i vlak je jurio pored nje, bljeskajući praznim prozorima i vozačem koji joj je veselo mahao, pogrešno shvaćajući ono stoje vidio. Okrenuvši se prije no stoje vidio stoje bila morala učiniti čovjeku iza sebe. »To jednostavno dođe. Projuri kroz mene kao vjetar, ne mogu jednostavno zatvoriti vrata i zadržati to vani. Upuše unutra poput nekakvog crnog vjetra i ja mu se prepuštam, a onda je ... onda ja...« »To je OK. Bit će sve OK.« »Ne neće«, rekao je glas prožet zlovoljom. »Ne za tebe. Ništa više neće biti OK. Nikad.« Hodač se materijalizirao Georgeu za leđima, gurnuvši mu dugu oštricu noža pod vrat.


155

KAMEN LONDONA

Hodačje slobodnom rukom pipao po Georgeovim džepovima. George se nije mogao pomaknuti. Oštrica noža doticala mu je Adamovu jabučicu, pa se nije usuđivao ni gutati. »Molim te«, rekao je, pokušavajući ne dopustiti da mu glas zadrhti. »Samo želim sve ovo završiti. Samo želim otići kući.« Hodačje otkrio zube zlokobnim cerekom. »Nitko neće ići kući. Nitko nikad ne ide kući.« Edieina se noga počela tresti. Udarila je njom o tlo kako bi zaustavila drhtanje. Nije upalilo. Nije se radilo samo o nožu, niti o čovjeku u dugačkom zelenom kaputu, niti o otrovu u njegovu glasu. Sve je to bilo loše; sve je to bilo jako, jako loše. Ali, nije to bilo ništa u usporedbi s onim što ju je zbilja prestravi]ivalo. Ono stoje nju prestravljivalo, ono što joj je urušavalo tlo pod nogama, bilaje činjenica daje vidjela dugački uglačani nož i Hodača već jednom prije. A znala je daje bio sposoban prerezati Georgeov vrat uz osmijeh, jer je, naravno, posljedni put kad gaje vidjela, utapao malu djevojčicu u rupi na ledu tijekom Mrzlog Sajma. Ali, ni to nije bilo ono najgore. Najgoraje stvar bila previše užasna i za pomisliti, pa je zaustavila misao, počevši vrištati u Hodača. »Ostavi ga na miru!« Hodač ju je potpuno ignorirao, dok su mu ruke sve očajni-je prekapale po Georgeovim džepovima. »Gdjeje stvar koju si odlomio, dečko? Odgovaraj! Sve što ja želim je stvar koju si odlomio. Sve što želim je staviti ju na Ka-rnen...« Napipao je zmajevu glavu u bočnom džepu kaputa. George mu je mogao omirisati dah, sladak od raspadanja i gladi, dok mu je govorio u uho. »Evo ga. Izvadi ga, dečko, i predaj mi ga. Ja ću dati zadovoljštinu. Kamen će se meni osmjehnuti.« Edie je osjetila privlačnu silu između sebe i Hodača. Onje bio toliko zaokupljen promatranjem Georgea kako izvlači ulomak skulpture iz džepa, da ju je bio prestao gledati. Osjetila je ovakvo privlačenje i prije, ali obično je to bilo kad ju je nešto naročito zlo pokušavalo natjerati na osijevanje. Stvari s dubokom tugom u sebi isijavale su ovakvu privlačnu silu. Nikad nije odlazila u crkvena dvorišta primjerice, jer su je neki nadgrobni spomenici privlačili poput magneta. Ali niti jedan živući čovjek nije nikad isijavao takvu privlačnost. A onda je shvatila o čemu se zapravo radilo. O kamenu s rupom kroza nj. Onom na lancu oko Hodačeva vrata. »Ostavi ga!« zavikala je. Hodačje podigao svoj ljubičasti pogled i zagledao se u nju. Odmaknuo je oštricu od Georgeova vrata i mahnuo njome brzim čeličnim cik-cak pokretom. »Umukni, gospojice, ili ću te raščerečiti k'o vreću graha. Rasut ćeš se pločnikom, i znaš što? Nikog neće biti briga.« »Da, hoće«, rekao je George. I dok je oštrica još uvijek mahala u pravcu Edie a ne više doticala njegov vrat, zgrabio je kamenu zmajevu glavu i zabio ju preko ramena u Hodačevo lice, svom snagom koju je uspio skupiti. Hodač je zateturao unatrag, hvatajući se rukom za oko. Drugom je rukom zamahnuo zlokobnom oštricom prema mjestu na kojem je bio George. Samo, George nije više bio ondje. Okretao se postrance, pokušavajući se osloboditi Ho-dačeva stiska. Gotovo mu je to uspjelo.


156

Oštrica gaje ovlaš ogrebla preko rebara, zarezujući tridesetak centimetara dugačak raspor u njegovoj majici, probijajući se kroz grubu vunu njegova kaputa. Bodež je zapeo o kaput i njime gaje Hodač privukao natrag k sebi. Georgeje očajnički pokušavao izvući ruke iz kaputa i tako pobjeći, ali nije imao dovoljno vremena. »Sad ćeš umrijeti, dečko! Nisi trebao, ali sad hoćeš - kunem se Kamenom!« vrištao je Hodač. »A ako si mi oslijepio oko, kunem se Kamenom da ćeš PATITI na putu prema svom quietusu\« »NE!« povikala Edie. A onda je skočila na Hodača poput divlje mačke, predajući se privlačnoj sili njegova kamena, odjednom, intuitivno znajući što treba učiniti. Hodačje vidio kad je djevojčica skočila na njega zamahu-jući tamnom kosom, s vatrom u očima, pa iako je pokušao okrenuti bodež kako biju probo nije osjećao ni bijes ni ljutnju, već nešto stoje bio gotovo zaboravio, nešto što nije bio osjetio stoljećima. Osjetio je strah. Georgeje udario zmajevom glavom preko Hodačeve šake, nakon čega je bodež odletio preko pločnika. Edieina desna ruka posegnula je za njegovim vratom i zgrabila kamen, a lijevom je rukom uhvatila Hodačevo uho i čvrsto ga stisla. Osjetila je kako joj se metalna naušnica bolno zabija u dlan, ali nije popuštala, držala je poput terijera. A prošlost se zabila u nju u starim poznatim drhtavim komadićima boli i mučnine. Kosa joj se lepezasto razletjela kad je osjetila udarac. Hodačje glavu zabacio unatrag. Kaput mu se također lepezasto razletio, kad je i njega udarilo ono stoje ona osijevala. George se uspio izvući iz svog kaputa, u istom trenutku u kojem se i prvi vremenski rez urezao u Ediein mozak. A vidjela je ovo. Sobu u palači. Dvorjanine u starinskim prslucima i hlačama, s mačevima što su im se klatili s bokova. Vratova obavijenih uškrobljenim bijelim čipkastim ovratnicima. Prozorska stakla u olovnim okvirima što su odražavala svjetlost svijeća. Ženu u haljini širokoj poput galije što se vukla po podu, kose crvene poput plamena, s čipkastim ovratnikom oko vrata. Lice joj je bilo bljeđe i od ovratnika. Rekla je nešto naklonjenom muškarcu. »... nemoj nas iznevjeriti Johne Dee«, bilo je sve stoje Edie čula, a onda mu je žena dala kožnatu vrećicu i otišla. Muškarac je podigao glavu i gledao ju kako odlazi. Bio je to Hodač. Vrijeme se opet rasulo. Edie je udario val mučnine. Pokušala je zatvoriti oči. One su se opet otvorile uz trzaj. Sad je bila u mračnoj radionici. Jedino svjetlo dolazilo je od svijeće i žeravnika. Figura s okruglom kapicom na glavi lijevalaje tekuću vatru iz metalnog lonca u kalup. Dok se tekuća vatra hladila, svjetlo se zamutilo, a u crvenkastom je sjaju vidjela kako se muškarac okreće i nešto ljutito izvikuje. Opet je to bio Hodač. Vrijeme ju je jednim trzajem odvuklo u noć. Sad je vidjela ulicu. Stari London okupan mjesečinom. Zgrade od drveta i bijele žbuke nadvijene nad kaldrmom prekrivenim ulicama. Crkvu. Pokraj crkve, na cesti, kvadratni stup. Pokraj stupa, Hodača. Ispod stupa, uklesani znak na kojem je pisalo: »KAMEN LONDONA«. Bljesak metala. Kuckanje čekića.


157

Hodačje dlijetom otkinuo komadić s Kamena. A onda je zapuhao vjetar i raspršio lišće kaldrmom. I začulo se šuškanje, kao da odjednom prilazi jato ptica. A Hodač se zaledio, s krivnjom u pogledu. A onda se perspektiva promijenila i obletjela je Hodačevu glavu, kao da će ju napasti, on se okrenuo, a oči su mu se proširile u čistom užasu, pa je zavrištao »NE!«. I prošlost je završila a Edie se vratila u sadašnjost u kojoj je Hodač još uvijek vrištao, razrogačenih očiju. Ona je ispustila kamen i zakoračila unatrag. Tamna je figura protrčala pored njezina ramena i zgrabila Hodača straga snažnim onesposobljavajućim medvjeđim zagrljajem. Onda se okrenuo i pogledao ih. Bio je to Topnik. »Mislim da sam vam rekao da ostanete skriveni!« Pa iako je još osjećala mučninu, Edie se pridružila njemu i Georgeu u osmjehivanju. »A sad, koliko je sati?«

ŽRTVA

Topnik je čvrsto držao Hodača u svom velikom brončanom zagrljaju držeći mu ruke stisnutima uz tijelo. Hodačeva je glava pala prema naprijed, a crna mu je i siva kosa prekrivala lice masnim pramenovima. Štogod to bilo što je Edie bila osjevnula, naizgled je iz njega isisalo svu energiju i volju. George je pogledao na svoj sat. Četiri minute. »Bolje da ja krenem.« »Da«, rekao je Topnik. »I sretno.« Bilo je nešto u načinu na koji je to Topnik rekao stoje nagnalo Georgea da se zaustavi i okrene. »Što će se dogoditi? Kad stavim glavu na Kamen?« »Dobit ćeš ono što želiš. Gotovo je.« »Ne bojiš se ničega.« »Znam. Zato ću biti OK. Nastavi.« Zagledao se u Edie, želeći sve zapamtiti, njezino lice, oblik njezine vilice, bradu koju je isturila prema njemu ispod stisnutog osmijeha. »Edie, što ako su mi Sfinge dale odgovor koji ima dva značenja? Mislim, to bi im bilo savršeno nalik, zar ne?« »George, požuri, hoćeš li? Znaš što su Sfinge rekle: 'Kako bi zaustavio ono stoje započeto, moraš pronaći Kameno Srce, a potom prinijeti žrtvu i dati zadovoljštinu za ono stoje slomljeno, stavljajući na Kamen u Srcu Londona sve potrebno za njegov popravak!' Učini to! Vrijeme ti istječe. Sjeti se što je Fratar rekao o tome!« Spomen Fratra trgnuo je Georgea, a trgnuo ga je zbog toga jer se sjetio kako je Fratar rekao da Sfinge stvaraju zagonetke i kad daju odgovore. Istovremeno je krajičkom oka uhvatio Hodača koji se pokušavao izmigoljiti iz Topnikova zagrljaja i prisjetio se podrugljiva tona kojm je rekao da Londonski kamen nije Kameno Srce - a onda je opet pomislio na Fratra i to s takvom oštrom neposrednošću daje gotovo mogao čuti njegov veseli glas dok se smijuljio: »- što bi moglo biti bolje za njih od odgovora s dva značenja? Osim onog s tri? Stoje Kameno Srce? Tko to zna?« Okrenuo se prema Edie, a nova je misao izletjela iz njega u gejziru riječi. »Edie, čekaj, prestani pričati, samo slušaj. Samo slušaj! Kameno srce i Kamen u Srcu Londona? Sto ako su to dvije različite stvari, umjesto dvaju opisa istog kamena? Sto ako je


158

ovaj Kamen Londona Kamen u Srcu Londona, a Kameno Srce nešto sasvim drugo, nešto što smo previdjeli?« Ona je zatresla glavom. Ne želeći više razgovarati, želeći ovo završiti. »Kao što? Mislim, zaboravi -« »Ne znam što bi onda bilo Kameno Srce, ali znaš stoje Fratar rekao, rekao je da to može biti bilo što, bilo koje mjesto, bilo tko -« »Nema vremena za ovo, George«, rekla je čvrsto. On je osjetio očaj, kao na pragu shvaćanja. »Ne, ozbiljno, što ako je ovo kompliciranije od toga da ja samo moram popraviti ono što sam slomio, i vratiti se kući, rješavanju matematičkih zadataka i hrpi djece koja me ne vole isto koliko ja ne volim njih? Mislim, Edie, gledaj!« Pokazao joj je svoju ruku, onu sa stvoriteljevim znakom, napravio sam metak Edie. I radio je! Sto ako -? Ona je opet zatresla glavom i prekinula ga. »Nema vremena za 'što ako', George. Sad moraš učiniti što moraš, i zbogom, OK? Nema smisla da oboje ovdje zaglavimo, zar ne? To je kao s alpinistima -jedan padne i visi na konopcu, a drugi ga drži dok god može, ali na kraju više nema snage - i zašto bi oboje trebali pasti sa stijene? Zato hajde, ti si sad siguran, ti možeš ići kući. Nitko ne može ići kući,, ali ti možeš! Da, ti si poseban, George. Ti ćeš učiniti ono što su rekli da ne možeš. Ti si ih pobijedio, nemoj to potratiti ne odlazeći kući. Neka to nešto znači, tako što ćeš otići kući i biti sretan! Presijeci konopac! Nije tvoja krivnja što ja visim. Da ti visiš, ja bih presjekla konopac bez razmišljanja, pa onda to i učini!« »Ne.« Pogledao je na sat. »Ne ostavljam te ovdje samu, ne želim ništa od ovog zaboraviti.« »Glupane! Mogao bi biti slobodan!« »Ali, ti bi zapela ovdje, sama.« »Bila sam dobro prije nego što sam te upoznala.« »Ne, nisi.« »Pa što? Ako zaboraviš na sve ovo, nećeš ni znati za to, pa se nećeš čak ni osjećati krivim - budalo, totalna potpuna budalo!« A onda gaje udarila, otvorenim dlanom. Preko lica. A onje samo stajao. Pa gaje opet udarila. A on ju je pogledao, dok mu je nešto otvrdnulo u očima. »Odlazi!« Ovaj je put otvoreni dlan stisla u šaku, a kad gaje udarila, lice mu se trznulo unatrag, a na usni se pojavila krv. »Rekao sam ti da me više ne udaraš«, rekao je oštro. »Aja tebi da mi ne govoriš što da radim«, odvratila je ona pripremivši šaku na još jedan udarac. »Još si tu?« On se okrenuo i nagnuo nad rešetku. »Dobro. Vidimo se.« »Da. Vidimo se«, rekla je ona uz posljednji pogled na njegova leđa. Onda se okrenula i vratila se Topniku brišući nešto s obraza. »Sve je OK«, rekao je Topnik. »Bit ćeš ti OK.« »Ma daj, molim te«, oglasio se Hodač, zvučeći izvanredno izdosađeno. »Sijevci nikad nisu OK. Gotovo svi loše završe. Reci joj istinu.« »Hej, oprosti.« Bio je to Georgeov glas. Okrenula se. Stajao je tamo i izgledao zbunjeno. U očima mu se nije naziralo ni traga prepoznavanju. Bilo je to užasno. Bio je pogr-bljen kao da se ispričava zbog svoje visine, kao kad gaje prvi put vidjela. Sav čelik kojije dovršavanje zadatka bilo ugradilo u njega, kao daje opet bio nestao.


159

»Oprosti, ali sam... Znaš li gdje sam?« Izgledao je kao da mu je neugodno. »Oprosti? Ali ne znam kako sam dospio ovdje. Mislim da sam se onesvijestio.« Bespomoćno je lamatao rukama. Sjećala se dječaka koji joj se od prvog dojma nije sviđao. »Oprosti, nemam pojma.« A onda se okrenula i otišla. »Edie.« Zastala je. Potom je shvatila'. Pa se okrenula na peti. George joj se osmjehivao, stojeći uspravno i bez ikakva ispričavanja. Bacio je zmajevu glavu u zrak pa ju uhvatio. »Mislio sam daje bolje da ovo zadržim. Da vidim kako je to težak Težak Put.« A onda gaje opet ugledala, u njegovu pogledu, bljesak čelika. »Nećeš me se tako lako riješiti.« Oboje su se nasmijali i bacili jedno drugom u zagrljaj -iako su istog trenutka kad su shvatili što se događa prestali, i samo se posramljeno smiješili jedno drugom. »To je bio grozan trik«, rekla je ona. »Da. Zaslužila si to za sve ono 'prerezi konopac' smeće.« »Nisi to trebao učiniti, George. Zbilja nisi. Ne bojim se ničega.« »Znam.« Prestali su se smiješiti i dugo su se samo gledali. Ona je duboko udahnula. »Bojim se svega.« »Znam i to.« Nije znao što učiniti. Pa ju je prijateljski udario po ramenu »Povraća mi se«, rekao je zlobni glas iza njih. »Našao si svoje vlastito malo Kameno Srce.« Hodača je još uvijek držao Topnik, koji se smiješio tresući glavom. »Nažalost, mi sad moramo ići«, rekao je Hodač migoljeći ruke iz džepova. Mogao je pomicati samo podlaktice, ali je to na kraju bilo dovoljno. U svakoj mu je ruci bljesnulo staklo. Držao ih je paralelno jednog s drugim. I prije no stoje itko uspio išta učiniti, podigao je koljeno i jednim nevjerojatnim pokretom zakoračio ujedno od malih ogledala. Čim je stopalo dotaklo ogledalo, pojavio se bljesak svjetla a Topnikova se glava tako naglo trznula unatrga da mu je s nje spao šljem. A onda se začulo tiho vuuuuš kad je zapuhao vjetar ispunivši mjesto na kojem su dotad stajali on i Hodač, nakon što su oni bili naizgled usisani u ogledalo. Na užasan trenutak, sve što je od njih ostalo bila su dva ogledala u zraku koje nitko nije držao, s Topnikovim šljemom i bodežom na tlu između njih, nalik crnoj zdjeli i kuhinjskom nožu pored nje. A onda su sva četiri predmeta nestala. George i Edie su s užasom zurili u prazninu. »Oteo je Topnika!« Edie se spustila na zemlju, naslonivši se uza zgradu koja joj je bila potrebna kao potporanj. »Topnik je nestao.« Nije mogla vjerovati. »Ne znamo ni kamo gaje odveo!« završila je. Georgeje sjeo pokraj nje. Osjećao se umornim. Vrlo umornim. Ali i sigurnim. »Bit će sve OK«, rekao je. »Kako?« pitala je ona umorno. »Nemam pojma.« odgovorio je on, promatrajući ljude koji su izlazili iz stanice Ulice Cannon, kao da se ništa čudno nije događalo. »Ali sad smo mi na redu. Cizmaje na drugoj nozi.« »Molim?« »Morat ćemo ga spasiti.« Nasmiješio se, pokušavajući izgledati samopouzdano. »Bit će OK.« Ona gaje promatrala s užasom i naglom ljutnjom. »Neće biti OK. Ne...«


160

Okrenula je glavu i zurila u točku na kojoj je stajao Topnik pokušavajući se sjetiti gdje je prije vidjela šljem i bodež kako leže poput crne zdjele i kuhinjskog noža. A onda joj se vratilo sjećanje kako joj netko dovikuje: »...vrata u ogledalima!« preko leda. Ali, prije no stoje sve uspjela povezati, obuzelo ju je sjećanje na taj led i druga stravična stvar, koju je bila potisnu- la vriskom na Hodača, vraćala joj se u misli - i shvatila je daje bila toliko važna daje morala reći Georgeu. »George. Vidjela sam ga! Onog koji je oteo Topnika. Vidjela sam ga prije -« »Vidjela si Hodača prije danas?« Kimnula je glavom, dok joj se u grlu dizao strah od kojeg joj je bilo mučno, jer je znala stoje morala reći, znajući i da će izricanjem naglas to nekako postati stvarno. »Videla sam ga stotinjak godina prije danas. Možda i dvjesto!« »Sto?« »Vidjela sam ga kad sam osijevala u Temzi. Vidjela sam ga na Mrzlom Sajmu.« »Nisi mogla...« »Jesam. I nekog je utapljao. To... To...« Nije mogla nastaviti. »To je bilo užasno?« pokušao je on. »To sam bila ja.« Zurio je u nju. »Bila je to djevojčica u šeširiću i on juje utopio, i bila sam to ja.« I na jedan dugi trenutak nisu gledali jedno u drugo niti išta govorili. »Pa«, rekao je konačno George. »Ne smijemo to dopustiti, zar ne?« Onda su, kad se sunce spustilo, ustali bez riječi krenuli zajedno prema svjetlu. Svi kipovi, zrcalnici i mrljavci u ovoj knjizi zbilja postoje vani, na ulicama, i čekaju da budu pronađeni. Ako ih želite otkriti, ili želite otkriti vlastiti ne-London, zbilja vam prepo-ručam da tijekom svojih lutanja gradom u džepu nosite London Compendium Eda Glintera. Ja sam to učinio, i još uvijek činim, i zbilja ga nalazim nezamjenjivim. Jednako nezamjenjive, ali teže nosive knjige bile su London Encjclopedia Christop-hera Hibberta i Bena VVeinreba te London -A Biographj Petera Ackrovda. Njegov je Haivksmoor bila jedna od dviju knjiga koje su me izbacile iz kolotečine mog Londona i nagnale da potražim i druge, izazov zbog kojeg sam vrlo zahvalan. Druga knjiga koja je za mene učinila isto bio je prašnjavi primjerak H. V. Mortonova Londona, neobične mješavine dojmova zbog koje se isplati prekapati po antikvarijatima. Osim toga, vrlo sam zahvalan Katie Pearson za citat D. H. Lavvrencea na početku ove knjige. Također bih se želio zahvaliti i svom (tada dvanaestogodišnjem) kumčetu Alexanderu Darbvju na čitanju prve verzije knjige i na tome što me upozorio da bih zbilja trebao malo bolje opisivati stvari. I konačno, hvala Jacku i Ariadne i naročito Domenici na tome što su me tako dobro savjetovali, slušali i vjerovali u mene. Jedina stvar koja je bila zabavnija od pisanja Kamenog Srca bilo je čitati ga uvečer vama troma. Ovo je za vas.


161

SADRŽAJSADRŽAJSADRŽAJSADRŽAJ 1. Kitov trbuh i majmunovi zubi .............................................................. 2 2. Užas ...................................................................................................... 5 3. Trčanje .................................................................................................. 8 4. Topnik .................................................................................................. 10 5. Utamničena vrućina .............................................................................. 13 6. Izbor ...................................................................................................... 13 7. Garaža ................................................................................................... 16 8. Mačka na krovu ..................................................................................... 19 9. Parkirani ................................................................................................. 21 10. Visoko gore ............................................................................................ 25 11. Trčanje po šljunku .................................................................................. 26 12. Zagonetka Sfingi .................................................................................... 28 13. Kako kamen plače .................................................................................. 37 14. Onaj koji slijedi ...................................................................................... 40 15. Čovjek zvan Rječnik .............................................................................. 42 16. Zmaj na vratima ..................................................................................... 47 17. Jednoruk ................................................................................................. 54 18. Hodač u krugu ........................................................................................ 57 19. Odlazak kući .......................................................................................... 58 20. Vuk u noći .............................................................................................. 61 21. Nezvani gost ........................................................................................... 61 22. Topnik sam ............................................................................................. 66 23. Čeprkanje po mulju i Mrzli sajam .......................................................... 67 24. Oštri rubovi .............................................................................................75 25. George preuzima vodstvo ...................................................................... 75 26. Odlazak pod zemlju ............................................................................... 78 27. Tamni cenobit ......................................................................................... 81 28. Trzaj zgloba ........................................................................................... 84 29. Mrtav u vodi ........................................................................................... 89 30. Mala Tragedija ....................................................................................... 90 31. Ničija zemlja ........................................................................................... 92 32. Označeni put ........................................................................................... 93 33. Čovjek od mnogo dijelova ...................................................................... 98 34. Nemoguča vrata ..................................................................................... 110 35. Prokleto hladno ....................................................................................... 117 36. Vrijeme na raspolaganju ......................................................................... 118 37. Mrtvi kip .................................................................................................. 120 38. Dan za popravak ..................................................................................... 120 39. Odsutni prijatelji .......................................................................................123 40. Zračnom linijom ........................................................................................124 41. Po kolaču ...................................................................................................125 42. Iza Edie ......................................................................................................129 43. Stari prijatelji, nove izdaje .........................................................................131 44. Ne trepči .....................................................................................................136 45. Hodačeva nagodba .....................................................................................137 46. Bikova rika .................................................................................................141


162

47. Vrijeme za pokret ....................................................................................... 142 48. Ruke Minotaura .......................................................................................... 143 49. Londonski labirint ....................................................................................... 144 50. Bik i metak .................................................................................................. 146 51. Smrt odozgo ................................................................................................. 150 52. Crni toranj .................................................................................................... 153 53. Kaljeni čelik ................................................................................................. 154 54. Kamen Londona ........................................................................................... 155 55. Žrtva ............................................................................................................. 157

Documents

kameno srrce