Sveučilišta u Zagrebu

Hrvatski Studiji

KAJKAVSKI PISCI 16. STOLJEĆA

SEMINARSKI RAD

Paula Bradić

Kolegij: Hrvatska književnost ranog novovjekovlja

MENTOR: Prof. dr. sc. Alojz Jembrih

Zagreb, 2011.

SADRŽAJ

1. Uvod_____________________________________________________________________1

2. Antun Vramec (1538. – 1587.)________________________________________________2

2. 1. O piscu_____________________________________________________________________2

2. 2. Djela_______________________________________________________________________22 .2. 1. Kronika_________________________________________________________________________22. 2. 2. Postilla_________________________________________________________________________3

2. 3. „Slovenski jezik“ u Kronici i Postilli_____________________________________________4

3. Blaž Škrinjarić (o. 1534.-1592.)_______________________________________________5

3. 1. O piscu_____________________________________________________________________5

3. 2. Djela_______________________________________________________________________73. 2. 1. De Agno Paschali, explicationes mysticae in XII. Caput Exodi (O misteriju blagovanja uskrsnog jaganjca)______________________________________________________________________________7

4. Ivan Pergošić (1521. ili 1522.-1592.)___________________________________________9

4. 1. O piscu_____________________________________________________________________9

4. 2. Djela______________________________________________________________________104. 2. 1. Decretum______________________________________________________________________104. 2. 2. Prefacije_______________________________________________________________________11

5. Blaž Antilović (? - o.1590.)__________________________________________________12

5. 1. O piscu____________________________________________________________________12

5. 2. Djela______________________________________________________________________135. 2. 1. Pravila ceha tkalaca______________________________________________________________13

6. Akcent__________________________________________________________________14

7. Zaključak________________________________________________________________15

8. Literatura_______________________________________________________________16

1. Uvod

Početak kajkavske pismenosti na sjeveru vezan je, kao i one na jugu, za stare

glagoljske pobožne tekstove i za neke srednjovjekovne pripovijetke, koje su se

prepisivale sve do 17. stoljeća. Dva najpoznatija pisca s toga područja, Ivan Pergošić

(1521. ili 1522.-1592.) i Antun Vramec (1538.-1588.), tiskali su svoje spise,

"Decretum" (1574.), "Kroniku" (1578.) i "Postillu" (1586.). Uz njih dvojicu za 16.

stoljeće važni su Blaž Antilović (?- o.1590.) i Blaž Škrinjarić (o. 1534.-1592.). Njih

četvorica čine okosnicu Varaždinskog književnog kruga tog vremena. Postoje pisani

dokazi da su se svi međusobno poznavali i da su surađivali, bilo na pravnom i

političkom, bilo na književnom planu.

Vatroslav Jagić (1838.-1923.), hrvatski jezikoslovac, pišući recenziju prve

knjige Šime Ljubića Ogledalo književne povijesti jugoslavjanske (Rijeka, I. Knjiga

1864., II. Knjiga 1869.), konstatira: „Naša i najstarija književnost mnogo je bogatija,

samo što liči neodkrivenu skrovištu i neiskopanu bogatstvu; onom pako, za što se

već kojekako i znade, manjka jedinstvena misao koja će pojedine česti okupiti i

spojiti.“1 U svojoj Historiji književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga (Zagreb, 1867.)

za kajkavsko narječje kaže: „ ... da sudeći po današnjih zakonih jezične srodnosti ovo

niti nije čisto hrvatsko ili srbsko narječje (štokavsko ili čakavsko), već je znamenito

pomiešano sa zapadnom slovenštinom, ili pravije: to je slovenština koja zanosi na

hrvatsku. Zato i kazaše prije dva-tri vieka ovdašnji književnici da pišu jezikom

slovenskim.“2

Kajkavsko narječje javlja se u hrvatskoj književnosti potkraj 16. stoljeća.

Europom se širi portestantizam, pa je grof Juraj Zrinski, zbog potreba vjerske

propagande, osnovao tiskaru u Nedelišću 1572. Tamo su se štampale prve

kajkavske knjige, od kojih je sačuvan samo Decretum Ivana Pergošića. Već je u tom

djelu vidljivo da se kajkavsko narječje ne javlja u potpunosti u svom karakterističnom

govorenom liku. Jezik je u djelima pisaca tog razdoblja isti bez obzira iz kojeg kraja

pisac potječe. Zbog toga je nemoguće dobiti povjesnu sliku kajkavskih podnarječja i

govora. Po sadražaju kajkavska knjižvenost je najčešće religiozo-poučna.

1 Ivan Zvonar, Na kajkavskim korijenima, Samobor 2009.2 Vatroslav Jagić, Historia književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga, Zagreb 1867. Citirano prema ediciji Djela Vatroslava Jagića IV, JAZU, priredio Slavko Ježić, Zagreb, 1953.

1

2. Antun Vramec (1538. – 1587.)

2. 1. O piscu

Antun Vramec rođen je u Ormožu (tada Fridau) 1538. Na studiju u Beču

slušao je predavanja iz filozofije, prava i teologije. 1567. kao svećenik dolazi u Rim,

gdje postiže doktorat iz teologijskih i filozofskih znanosti. Po povratku u domovinu

postaje župnik u crkvi sv. Marka na Griču. Biskup Juraj Drašković (1525. – 1587.),

prijatelj i kolega sa studija, dodijelio mu je varaždinski đakonat 1573. Do tada se već

proslavio i kao pravnik riješivši komplicirane parnice. Kad je Juraj Drašković postao

biskup u Győru, naslijedio ga je u Zagrebu Ivan Monosloj koji od Vramca traži da

napusti ženu. Kako ga nije poslušao, 1582. bio je lišen svih crkvenih časti. 1584.

godine Vramec postaje župnik u Stenjevcu, a polovicom iste postaje župnik u

Varaždinu. Crkvene mu je časti vratio novi zagrebački biskup, stari prijatelj, Petar

Herešinec. Zbog toga mu Vramec posvećuje Postillu. Njegove knjige, Kronika i

Postilla, govore o čovjeku, svećeniku Zagrebačke biskupije koji je djelovao

prosvjetiteljski, ali i teološki. Umro je između 15. ožujka i 10. srpnja 1587. Njegova je

imovina pripala maloljetnom sinu Mihalju.

2. 2. Djela

2 .2. 1. Kronika

Punim nazivom Kronika vezda znovich zapravliena Kratka Szlocenzkim

jezikom po D. Antolu Pope Vramcze Kanoniku Zagrebechkom, tiskana 1578. godine

u Ljubljani, prva je Vramčeva tiskana knjiga. U nazivu se spominje da je pisana

slovenskim jezikom pri čemu se zapravo misli na hrvatski kajkavski jezik. To je prva

kronika napisana na hrvatskom jeziku. Iz predgovora doznajemo da ga je na pisanje

djela potaknula ljubav prema domovini.

Djelo je posvećeno zagrebačkom biskupu Jurju Draškoviću i svim hrvatskim

staležima, a obuhvaća kronološki popis događaja od početka svijeta do godine

tiskanja 1578. Podjeljeno je u razdoblja, odnosno doba.

2

U njoj se mogu naći podaci iz: biblijske, hebrejske, grčke, makedonske, rimske,

arapske, crkvene, svjetske, europske, kulturne, književne, ekološke, slavenske,

njemačke, mađarske i hrvatske povijesti. U Kronici se mogu naći toponimi o

Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Bosni i drugim zemljama Europe.

Vramec je Kroniku pisao polako, još od studentskih dana, koristeći razne

izvore, ali i Bakschayevu mađarsku kroniku koja obuhvaća razdoblje do 1567.

godine. Pomno je bilježio sve događaje vezane uz turska ratovanja u Hrvatskoj za

vrijeme života.

Do danas su poznata samo dva izvorna primjerka knjige. Jedan, potpuni

primjerak nalazi se u Narodnoj in univerzitetnoj knjižnici (NUK) u Ljubljani, a drugi u

Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu, kojem nedostaje izvorni naslovni list.

U zagrebačkom primjerku u kronološkom zapisu za godinu 1235. stoji: „Bela

kralj zidati i načiniti včini varaš gerčku goricu v Zagrebe i da onem purgarom velike

pravice. Ali vezda je luctvo vu nem nesložno i okorna i terda vrata, malo imajuči

gizdavi, vučenim i mudrim ljudem neprijateli i protivnici jesu.“

Ljubljanski primjerak sadrži: „Kralj Bela zidati i načiniti včini varaš slobodni

gerčku goricu v Zagrebe i da onem purgarom velike i dobre pravice i privilegiome i

slobodu, kemi pravicami i vezda ono ga varaš slobodnoga purgari živo i stoje.“

Iz prvog se zapisa može zaključiti da je, za vrijeme tiskanja Kronke, Vramec

došao u sukob s građanima Griča, kojih su postupci prema njemu bili takvi da ih je

okarakterizirao kao protivne i konzervativne prema „vučenim i mudrim ljudem“.

Uvrijeđen njihovim postupcima, Vramec dodaje rečenicu u ljubljanski primjerak koji je

tiskan kasnije.

2. 2. 2. Postilla

Postilla je drugo veliko djelo Antuna Vramca tiskano u Varaždinu 1586. kod

istog tiskara Ivana Manliusa. To je zbirka propovijedi, a naslov dolazi od latinske

sintagme „post illa verba“ što znači „poslije tih riječi“, a odnosi se na ono što dolazi

nakon evanđelja koje se obavezno čita.

Postilla obuhvaća dva dijela s malo variranim naslovima, iz kojih se vidi da prvi

dio sadržava propovijedi po nedjeljama, a drugi po ostalim blagdanima u godini.

Evanđeljima su dodane homilije- propovijedi koje Vramec gradi na Katekizmu

Tridentskog koncila.

3

Posvećena je Petru Herešincu, zagrebačkom biskupu i njegovom prijatelju,

koji mu je vratio crkvene časti, a kojeg Vramec u posveti naziva svojim

najblagonaklonijim zaštitnikom.

Unatoč strogo određenoj namjeni, po stilu i većem dijelu sadržaja, djelo je

blisko lijepoj književnosti, što naročito vrijedi za tzv. Pelde ili primjere kojima se na

popularan način tumače pojedini odsječci Svetog pisma ili se propovijed aktualizira

prema potrebama iz propovjednikova vremena.

Zbog toga što je bio oženjen, zbog protestantskih izvora kojima se služio pri

pisanju djela, zbog istog drvoreza i tipa slova koje je tiskar, protestant, upotrijebio za

naslovnu stranicu Postille, a već su prije bili upotrijebljeni za naslovnicu jedne

protestantske postile, Vramec je često sumnjičen da je protestantski pisac.

2. 3. „Slovenski jezik“ u Kronici i Postilli

Antun Vramec za Kroniku (1578.) kaže da je „slovenskim jezikom spravljena“,

a za Postillu (1586.) da je „spravlena slovenskim jezikom“. Nazivi Hrvati i Hrvatska od

11. st. zamjenjuju latinskim nazivima Sclavi, Sclavoni, Illyrci, Illyricum, Sclavonia,

Sclavoniae partes, stoga je razumljivo da Vramec u posveti Postille kaže „Illyricam

sive Sclavonicam“, a u posveti Kronike koristi naziv „Illyrica lingua“. Kajkavsko

narječje ima jezične crte slovenskog jezika, što je povijesno uvjetovano. Kad danas

govorimo o djelima iz tog razdoblja te da su ista pisana slovenskim jezikom, mislimo

na hrvatski kajkavski jezik, čemu se slovenski filolozi protive.

Vramec je u Kronici upotrijebio nazive „slovenski jezik“, „slovenski ban“, „slovenski

orsag“, pri čemu je imao na umu kajkavski jezik u Slavoniji koja je tada sezala do

Štajerske.

4

3. Blaž Škrinjarić (o. 1534.-1592.)

3. 1. O piscu

Pouzdane podatke o Škrinjariću donose samo ulomci posvete njegova djela

De Agno Paschali... (O uskrsnom janjetu...) Antunu Vramcu i Zapisnici Gradskog

poglavarstva u Varaždinu odnosno Gradska knjiga za 1587., 1588. i 1589. godinu.

Iz posvete doznajemo da je u Ugarskoj pohađao gimnaziju. Gradska knjiga iz

1588. donosi podatak o parnici Koju je Petar Fortuna pokrenuo 1587. protiv sudskih

prisežnika i cijelog grada zbog jednog mlinskog lanca, dva zlatnika i zbog toga što je

1552. bio tri dana u zatvoru. Kao svjedoke njegova boravka u zatvoru navodi suca

Nicolausa Balogha i Blaža Škrinjarića, „tunc iuratus civis, nunc vero iudex“ („tada

gradski prisežnik, a sada pravi sudac“). Gradsko poglavarstvo ne može kao svjedoke

pozvati ni jednog ni drugog. Prvi je već dvadeset godina pokojni, a Blaž Škrinjarić

tada nije mogao biti gradski prisežnik jer je te godine učitelj u Mađarskoj, u gradu

Azalo. Kako nije mogao dobiti učiteljski posao prije navršene osamnaeste godine,

može se utvrditi da je rođen oko 1534. i da je bio nešto stariji od Vramca.

Došavši u Varaždin, podučava na gradskoj školi na kojoj je i ravnatelj. Nije

poznato kako je dugo radio kao učitelj, ali u Gradskoj knjizi postoji zapis u kojem

Uršula Svinjarić traži prijepis sudskih spisa iz 1566., a pravni je postupak tada vodio

on kao varaždinski sudac što znači da je sudsku dužnost počeo obavljati puno ranije

nego što se navodi u dosadašnjoj literaturi. 1572. spominje se kao iuratus civis

(zakleti član gradske uprave), a podatak o parnici Petra Fortune donosi da je te i

1573. gradski sudac. 1585. godine izabran je za prisjednika banskog oktavalnog

suda (assessor tabule banalis). Kao gradski sudac u Varaždinu ponovo se spominje

1586. godine.

Najviše podataka doznajemo iz Gradske knjige. U njoj između ostalog stoji

kako sudački posao nije bio lak te da su se građani često drsko odnosili prema

njemu. Tome svjedoči tužba koju Škrinjarić podnosi 18. prosinca 1587. protiv Andrije

mesara zbog uvrede suda. Plaća nije bila redovita, pa mu se tek 5. veljače 1588.

namiruje dug (u naturi) za proteklu godinu.

5

Možda zbog neisplaćene plaće, možda iz nekog drugog razloga, Škrinjarić

Stjepanu Petrovnjaku nije platio vino koji ga zbog toga tuži. Zanimljivo je da je tužbu

sastavio gradski notar Blaž Antilović kojeg ću spomenuti kasnije u seminaru.

3. ožujka 1588. počelo je teško razdoblje za Škrinjarića. Tog je dana

donesena odluka da se Uršula Geljanić stavi u verige u kući gradskog čuvara, a 11.

je ožujka protiv nje pokrenuta tužba zbog čedomorstva. Rodila je dijete koje je fizički

povrijedila te ga bacila u bačvu. Dijete je nađeno i kršteno, ali je istog dana umrlo.

Uršula je u to vrijeme služavka u kući Škrinjarićevih, pa je na početku procesa izjavila

da joj se neće ništa dogoditi jer će je sudac Škrinjarić i njegova supruga zaštititi, što

je bacilo sumnju na suca. Uršuli je na mukama iznuđeno priznanje da je s njim imala

intimne odnose.

Na tom je iskazu zasnovan banov nalog od 13. kolovoza iste godine za

pokretanje istrage protiv Blaža Škrinjarića. Na čelu istražnog tijela bio je varaždinski

notar Blaž Antilović. Istraga je provedena 15. rujna, a 23. rujna Uršula je pod

torturom priznala da je otac njezina djeteta mlinar Martin, ali ne i da je povrijedila

svoje dijete. Za čedomorstvo je osuđena na smrt utapanjem u vodi. Zato što je dala

dvije različite izjave, jednu građanima, a drugu pod torturom, smrtna je kazna

odgođena. Iskoristila je napažnju čuvara i pobjegla.

30. rujna 1588. Škrinjarić je optužen za preljub, ali i za sumnju da je Geljanici

pobjegao pri bijegu. Lišen je sudske časti, a novom je sucu Leonardu Petroviću

morao predati gradski željezni ključ, gradski pečat, novac iz blagajne i sve stvari koje

su vlasništvo Grada. Uršula je, zaslugom Škrinjarića, privedena 7. listopada, kada je

zanijekala da je imala tjelesnu vezu sa sucem Škrinjarićem. 9. listopada, saslušana

su četrdeset četiri svjedoka, koji su izjavili što su znali ili čuli o pojedinostima važnim

za proces protiv Geljanice i Škrinjarića. Svi su iskazi svjedoka bilježeni na

kajkavskom narječju, pa daju pouzdanu sliku kajkavskog govora u drugoj polovici 16.

stoljeća. Izjavu je dao i „Ioannes Pergossich, iuratus civis et notarius comitatus

Varasdiensis“.

Iz izjava svjedoka nije se mogao izvuči čvrs dokaz o Škrinjarićevoj krivnji.

Kraljevski namjesnik Stjepan Feierkewi poslao je 28. listopada Gradskom

poglavarstvu nalog u kojem stoji da su zli ljudi oklevetali suca Škrinjarića pred

banom, stoga taj nalog treba pročitati u gradskoj vijećnici i uvesti ga u Gradsku knjigu

kao dokaz o Škrinjarićevoj nedužnosti.

6

Parnica je završena 18. kolovoza 1589. godine. Uršula je osuđena na smrt.

Istog je dana Škrinjarić morao pred svjedocima prisegnuti da nije bludničio s

Uršulom te da je u čitavoj parnici potpuno nedužan.

Premda je njegova nevinost time dokazana, više se ne spominje u javnom

životu. Sumnja se da se odao piću jer su ostali dogovi koje je kasnije pokrivala

njegova žena Elizabeta. Umro je prije 14. travnja 1592. Tada se Elizabeta prvi put

spominje kao udovica. Iz Gradske knjige vidi se da je obitelj bila imućna, ali nije imala

djece. Elizabeta je namirila rodbinu, a 23. travnja 1592. izjavila je pred Gradskim

poglavarstvom da se nakon njezine smrti prodaju sve obiteljske nekretnine, a novac

upotrijebi u dobrotvorne svrhe. Svotu od 328 ugarskih forinti ostavila je siročadi Blaža

Antilovića, što dokazuje da su obitelji ostale u dobrim odnosima iako je Blaž Antilović

kao gradski bilježnik mrao sudjelovati u istrazi protiv Škrinjarića.

3. 2. Djela

3. 2. 1. De Agno Paschali, explicationes mysticae in XII. Caput

Exodi (O misteriju blagovanja uskrsnog jaganjca)

Tiskana je 1587. u Varaždinu. To je zapravo zbirka predavanja koja je održao

učenicima dok je radio u varaždinskoj školi. Antun Vramec pregledao je Škrinjarićev

rukopis te ispravio greške. Predložio je Škrinjariću da rukopis objavi u obliku knjižice,

a napisao je i preporuku čitatelju koja u prijevodu glasi: „Antun Vramec doktor, župnik

varaždinske crkve, pobožnom čitatelju. Pogledaj dragi čitaoče, pažljivo i priznat ćeš

da si ovdje našao dragocjeno blago mistične nauke o blagovanju uskrsnog Jaganjca

(ako ne prije nego si spoznao i ako sve pojedine stvari u svojoj duši pomnjivo

promisliš, donijet ćeš svoj sud). Ovima se služi samom i čisto sudi bez zle namjere.

Da si zdravo.“3

3 Citat Alojza Jembriha u knjizi Ivana Zvonara, Na kajkavskim korijenima, Samobor, 2009.

7

Škrinjarić je svoje djelo posvetio Antunu Vramcu, s kojim ga veže poznanstvo,

i iskreno mu zahvalio na uloženom trudu. Svjestan je da neće svi ljudi jednako

blagonaklono primiti djelo, pa kaže: „A netko reče: Mogli smo biti bez tog djela.

Odgovorit ću: Mogli bismo ostati i bez najvećeg djela. Čovjek može imati ovo ili ono

odijelo, ali stoga neće druga odijela odbaciti, etc.“4 Posveta je pisana u Varaždinu i

dovršena je 15. ožujka 1587.

Priznaje da je knjižica kompilacija tekstova iz opsežne literature koju je

pročitao, a da su njegovi samo rad, pero i papir. Unatoč skromnosti, sadržaj i stil

djela pokazuju da ga je sastavio vješt pisac, sklon lijepoj književnosti, premda knjiga

nije zabavnog karatkera. Djelo do danas nije prevedeno na hrvatski jezik. Mislilo se

da postoji samo jedan primjerak knjige u budimpeštanskoj sveučilišnoj knjižnici, no

prof. dr. sc. Alojz Jembrih otkrio je očuvani svezak kojem nedostaje samo jedna

stranica, u Narodnoj i Univerzitetnoj knjižnici u Ljubljani.

4 Ivan Zvonar, Na kajkavskim korjenima, Samobor, 2009.

8

4. Ivan Pergošić (1521. ili 1522.-1592.)

4. 1. O piscu

Po podrijetlu nije Varaždinac, ali je najproduktivniji dio života proveo u

Varaždinu. Pretpostavlja se da je rođen 1521. ili 1522. na području Moslavine, u

mjestu Mikulinci. O njegovom školovanju, također se ne zna ništa. Nagađa se da je

škole završio u Hrvatskoj ili Mađarskoj. 1564. rektor je škole u Zagrebu.

Protiv njega nisu vođeni sudski procesi, stoga se može zaključiti da je proživio

miran život. Spominje se tek poneka opomena za neplaćeni dug u imovinskim

pitanjima. No bez zlobe i zavisti sugrađana ni on nije mogao proći.

U literaturi se navodi da je od 1567. notar i županijski sudac u Varaždinu, ali

nije naveden izvor tog podatka.5 Budući da po rođenju nije bio kajkavac, moralo je

proći neko vrijeme kako bi upoznao kajkavski govor, a zatim preveo dijelove

latinskog izvornika na kajkavsko narječje.

Zajedno s Antunom Vramcem i Franjom Hveršićem sastavio je i uputio

Zagrebačkom Kaptolu 1584. tužbu protiv Krištofora Ungnada, vlasnika Varaždinske

tvrđave, zbog njegova nasilja nad varaždinskim građanima te prisvajanja njihove

pokretne i nepokretne imovine, što je protivno starim gradskim pravima. U tom se

dokumentu Pergošić spominje kao „nobilis Joannes Pergossich, iuratus notarius

eiusdem civitatis regiae Varazdiensis“, plemić, gradski i županijski bilježnik.

Iz Zapisnika Gradskog poglavarstva za 1588. godinu doznaje se da Pergošić i

njegov sugrađanin Franjo Svršić sudjeluju kao poslanici grada Varaždina u radu

Kraljevskog sabora u Bratislavi. Po povratku aktivno sudjeluje kao gradski i

županijski bilježnik.

11. ožujka 1588. nalazi se na popisu svjedoka u procesu protiv Uršule

Geljanić za čedomorstvo. Dobiva i poziv na ročiste u tužbi Jurja Flajšmana protiv

Petra Fortune. 11. kolovoza 1588. njegovom zaslugom dolazi do nagodbe između

Jurja Flajšmana i Petra Fortune. Zajedno sa sucem Blažem Antilovićem, 23. rujna

nazoči Uršulinom priznanju da je otac njezina djeteta mlinar Martin, a 30. rujna izjavi

suca Škrinjarića da nikada nije imao odnos s Uršom Geljanicom.

5 Hrvatski leksikon, Zagreb, 1997.

9

Svojim iskazom potpomogao je da Škrinjarić bude oslobođen krivnje, iako se u

prošlosti njegova izjava pogrešno tumačila.

Bio je predan radu sve do smrti. Umro je prije 8. ožujka 1592. jer je toga dana

na njegovo mjesto za gradskog bilježnika izabran Nikola Kolarić. Bio je oženjen

Elenom Brlek, udovicom gradskog krojača Blaža Šipraka, koja je umrla prije svog

drugog muža.

4. 2. Djela

4. 2. 1. Decretum

Kao gradski bilježnik, osjetio je potrebu da prevede djelo mađarskog

pripravnika Stjepana Verbőczya (između 1458. i 1460.-1542.) Decretum opus

tipartitum iuris consuetudinarii inclyti regni Hungariae partiumque eidem annexarum,

kako bi olakšao primjenu tog zbornika sudskim prisežnicima koji su birani od strane

varaždinskih građana – trgovaca i obrtnika, a koji nisu morali biti posebno učeni (za

razliku od sudaca i notara koji su se vješto služili latinskim jezikom). Knjiga se sastoji

od tri dijela. Prvi se dio odnosi na osbobe, drugi na stvarno pravo, a treći na pravni

postupak. Nakon izlaska Decretuma dobio je oštre kritike.

Decretum, punim nazivom Dekretum koteroga je Verbewczi Ištvan diački

popisal a poterdil ga je Laslo (...) od Ivanuša Pergošiča na slovjenski jezik obernjen

(...), prvo je tiskano i sačuvano kajkavsko djelo. Tiskano je 1574. u Nedelišću. Sadrži

posvetu Jurju Zrinskom iz koje bi se moglo pretpostaviti da je Pergošić prilikom

dovršavanja rukopisa, neko vrijeme boravio u Nedelišću: „V Nedelišču, v petak po

Lovrenčeve, gda bi se pisalo od naroda našega Zveličitelja Jezuša M.D.LXXIII. leta“

(tj. 10. kolovoza 1573.). Na kraju knjige, ispod drvoreza, stoji: „Stampal ie te

Decretum Rudolphus Hoffhalter.“

10

4. 2. 2. Prefacije

1586. godine Pergošić je u Manliusovoj tiskari u Varaždinu, tiskao svoje drugo

djelo. Tiskao ga je na latinskom jeziku pod naslovom: „Praefationes et epistolae

dedicatoriae doctissimi et sanctae vitae viri Desiderij Erasmi Rotterdami in quaator

Evangelistas christianis hominibus lestu dignae. Addiuncta est pia s. Stephani regis

Hungariae ad filium suum Emericum ducem Schlavoniae admonitio. Sub sequitur

adhortatio Stephani Bathorei ad milites tempore Mathiae regis, facta. Sub finem

continentur aliquot praefationes piae. Opera et impensis Joannis Pergossich.“

Iz naslova se doznaje kako se Pergošić zanimao za Erazma Roterdamskog i

njegovo djelo Pohvala gluposti (1509.), satiru tadašnjih crkvenih i društvenih prilika.

Prefacije su neka vrsta predgovora, a epistole poslanice koje je Erazmo pisao uz

biblijske tekstove. Pergošićeva knjiga sadržava pet prefacija.

U uvodu Prefacija otvoreno kaže da je odustao od pisanja knjiga na domaćem

jeziku kako ne bi od svojih protivnika dobio 'pohvale' kakve je dobio za Decretum.

11

5. Blaž Antilović (? - o.1590.)

5. 1. O piscu

Blaž Antilović četvrti je član Varaždinskog književnoga kruga. Bio je

varaždinski bilježnik, gradski prisežnik, zamjenik suca, a na kraju i sudac, nastanjen

u Varaždinu. Kao gradski bilježnik spominje se već 1561. Kako je Gradska knjiga,

odnosno Zapisnici Gradskog poglavarstva, sačuvana tek s kraja 1587. godine,

podaci o njemu dotad su rijetki.

Iz parnice koju je 1587. pokrenuo Petar Fortuna protiv sudskih prisežnika i

cijele gradske uprave proizlazi da je Blaž Škrinjarić već 1572. i 1573. gradski sudac,

a nakon njegova imena spominje se Blaž Antilović, što je uobičajeno mjesto

gradskog bilježnika.

Na Hrvatskom kraljevskom saboru, održanom 6. srpnja 1585. godine, izabran

je zajedno sa Škrinjarićem, za novog prisjednika banskog oktavalog suda (assessor

tabule banalis). 1. rujna 1586. rukom je sastavio oporuku Benedikta Travinića kao

notarius civitatis in persona domini iudicis (gradski bilježnik u ulozi suca).

U to vrijeme veoma se držalo do oznake literatus (učen, vješt slivima i knjizi) te

se ona nikad nije izostavljala pri spominjanju osobe koja na nju ima pravo („Blasius

literatus Antilowich, iuratus et notarius“).

I on je, kao i njegovi gore navedeni suvremenici, imao problema s

neposlušnim građanima. 5. veljače 1588. pokrenuo je tužbu protiv Kristofora Dude,

koji mu je, prilikom opomene da nije platio redovnu daću za blagdan sv. Mihovila,

izgovorio pogrdne riječi na račun njegove majke.

Sastavio je oporuku Margarete Marčec, udovice pokojnog remenara, koja

obvezuje Ivana Pergošića da dade dvanaest forinti za obnovu franjevačkog

samostana koje joj je ostao dužan nakon naslijeđenog dućana njezina muža.

I on je prisustvovao priznanju Urše Geljanice da je otac njezina djeteta mlinar

Martin. Također je prisutan i pri Uršulinom ponovnom privođenju, kada je zanijekala

bilo kakvu vezu sa sucem Škrinjarićem.

Za suca grada Varaždina izabran je 13. studenoga 1588. godine, ali na toj

dužnosti nije bio dugo jer je već u prvim mjesecima 1589. godine protiv njega kao

suca i njegova službenika Matije Vinduha pokrenut istražni postupak.

12

Prekršaj je vjerojatno bio novčane naravi, budući da je za suce istražitelje imenovano

šestero uglednih varaždinskih građana.

Ne zna se točno kad je umro jer za 1590. i 1591. godinu nije sačuvan ni jedan

svezak Gradske knjige. Sofija Bakoš, udovica Blaža Antilovića, nakon suprugove

smrti rasprodaje nekretnine kako bi pokrila njegove dugove te kako bi prehranila

brojnu djecu. Vidjevši u kakvim se prilikama našla siročad Blaža Antilovića,

Elizabeta, udovica Blaža Škrinjarića, 23. travnja 1592. daruje im 100 ugarskih forinti,

a 28. listopada iste godine 328 ugarskih forinti.

5. 2. Djela

5. 2. 1. Pravila ceha tkalaca

Pravila ceha tkalaca, odnosno Pravila Tkalačkog ceha, Antilvoić je preveo s

latinskoga 1561. godine. Antilović se u primarno spominje kao prevodilac koji je

dokazao da se i komplicirani latinski tekst može prevesti na kajkavski jezik. U statutu

varaždinskog ceha tkalaca iz 1561. stoji da se prilikom primanja u ceh budućeg

majstora treba pitati je li iz postenoga zakona rogien, te da nijedan majstor ne smije

primiti naučnika ako ovaj nije iz postene posztelie porogien.6 Iz ovoga se odmah vidi

kako je položaj izvanbračne djece bio težak. Njihova su prava bila ograničavana od

11. stoljeća.

Dio teksta Pravila ceha tkalaca u suvremenoj grafiji: „Nego ako bi koji zvunski i

prihodni tkalec ali koji meštrije navuka tkalečkoga navučnik vu ov varaš došel, ter

meštrom ovde postati hotel, ta takov onda najpervo i principaliter mora dojti pred

cehmeštra, koteri tako moram druge meštre tkalce k sebi zazvati vučiniti, ter njega

pred njimi egzaminerati, pitati i probuvati verno, je li zadovolen i vreden, da se ima na

terjanje i delanje meštrije prijeti i jest li iz poštenoga zakona rojen, i ako se znajde, da

je vreden pošten i zadovolen za delanje meštrije, onda meštirim tkalečkim jeden

dober obed i na bratovščinu dva rajniška i četiri funte vojska dužen bude pervo

postaviti, i onda moral bi i mogel bi jakost i oblast z meštrijum tkalečkum živeti, kakti i

drugi meštri tkalečki vu spomenutom varašu i vu tovaruštvu, iliti bratovšćine meštrov

tkalečkih pošteno ostati.“7

6 Mirko Androić ‘“Nauvka tkalechkoga mestre modussi nauade, red, szloboschine y prauicze’. Pravila ceha tkalaca u Varaždinu iz godine 1561. na hrvatskom jeziku”, Arhivski vjesnik 10 (1967)7 Citat Mirka Androića u knjizi Alojza Jembriha, Na izvorima Hrvatske kajkavske književne riječi, Čakovec, 1997.

13

6. Akcent

Akcenantski su znakovi u starijim kajkavskim tekstovima često služili kao

pravopisni, ali u velikom broju označuju i akcent u riječi. Za to označavanje rabe se

znakovi à, á, â. U kajkavskim tekstovima akcentski se znakovi najčešće

upotrebljavaju kao oznaka mjesta akcenta u riječi. Rijetko se obilježavaju opreke,a

još manje razlike u intonaciji.

Pergošićev je akcent u najvećem broju identičan s osnovnom, prakajkavskom

akcentuacijom, što je potpuno dokazano. I u Vramčevim djelima, iako on dužinu

rijeđe označuje nego Pergošić, nalazimo potvrde o bitnim osobinama stare kajkavske

akcentuacije. Jezik Pergošića i Vramca, ne predstavlja u potpunosti lingvistički tip

kajkavskoga književnoga jezika kakav se uuobličio i utvrdio poslije njih, stoga

akcentaski odnosi u njihovim djelima ne moraju biti nužno i izraz akcentskoga

sustava u tekstovima nama bližih pisaca.

14

7. Zaključak

Predstavnici Varaždinskog književnog kruga 16. stoljeća, razvili su književnost

koja je, unatoč nepovoljnim prilikama, ostavila tragove. S njima započinje zlatno doba

kajkavske pisane književnosti.

Iako su je kroz povijest označavali manje vrijednom, uglavnom zbog narječja,

kajkavska njiževnost to nikad nije bila. Svaki od navedenih pisaca, svojim djelima ili

prijevodima, pridonio je razvoju kajkavske književnosti, ali i njezinom daljnjem

razvitku i nastajanju.

Prilikom nabave literature za ovaj seminarski rad bila sam pomalo razočarana

što nema više literature na tu temu. Kako se moja tema tiče 16. stoljeća, očekivala

sam da ću naići na mnogo više podataka, kako u knjižnicama tako i na internetu.

Nadam se kako će se u budoćnosti pokazati više zanimanja za tu temu.

15

8. Literatura

Ivan Zvonar, Na kajkavskim korijenima, rasprave i studije, Samobor, 2009.

Alojz Jembrih, Na izvorima hrvatske kajkavske književne riječi, Čakovec, 1977.

Antun Šojat, Kratki navuk jezičnice horvatske, jezik stare kajkavske književnosti, Zagreb, 2009.

Wikipedija:

http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatska_knji%C5%BEevnost

16