OCJENE I PRIKAZI

479

TURSKI POVJESNIAR O HRVATIMA

O. KARATAJ, Hirvat Ulusunum Olusumu, Erken Ortaca'da Trk Hirvat Iliskileri (Formiranje hrvatske nacije, Tursko-hrvatski odnosi u ranom srednjem vijeku, Assam, Ankara, 2000., XVII + 221

str.

Osman Karataj (dalje: autor) mladi turski povjesnik (roen 1971. god.) koji se bavi vjekovnom turskom nazonou na Balkanu, objavio je u 1997. god. knjigu o Bosni, 1998. o Kosovu, 1999. o Balkanu, a 2000. god. knjige o odnosima u Bosni i Hercegovini nakon Daytonskog sporazuma i o Bugarskoj. U knjizi koju prikazujemo autor najprije obrauje problematiku Eurazije u ranom srednjem vijeku. Nakon uvoda (1-10) pie o turskim plemenima na Kavkazu i ire kao i o turskim odnosima s Iranom (11-58), pa njihovim odnosima sa Slavenima, Antima, Avarima i Bugarima (59-132). Pri tome se neto vie zadrava na opoj pobuni protiv Avara, sredinom 7. stoljea, kojoj je veliku podrku davao Bizant. Te su pobune, uz ostalo, dovele do stvaranja Velike Bugarske pod monim vladarom Kubratom. Taj uvodni dio obuhvaa oko 60%. Ostali dijelovi knjige jesu: Pitanja povezana s imenom Hrvat i imenima ostalih hrvatskih voa i dolazak Hrvata u Dalmaciju (133-155),10%; napomene o ostalim junim Slavenima, u prvom redu Srbima i Bonjacima (156-171), 7%; hrvatska etnogeneza (171-177), 3%; zakljuak, 3%; Summary, literatura, kazala (177-221), 17%.

Hrvati su po autoru doli u Dalmaciju kao tursko pleme koje je ve u staroj postojbini po autoru u Galiciji bilo slavenizirano. Ve je u Galiciji to tursko pleme nosilo naziv Hrvati po svom voi Kuvratu, imenom koje je i inae esto kod Turaka. To bi mogao po autoru biti onaj Porgin otac o kojemu pie Konstantin Porfirogenet ili moda neki drugi jo raniji Kubrat.

I ostala imena hrvatskih voa su turskog porijekla: Klukas (= Kulak), Kosencin (= Kosendi), Muhlo (= Mugel), Lobelos (= Alpel), Krobat (= Kubrat), Tuga (= Tugaj), Buga (= Bugaj). Uostalom, i ime Porga je turskog porijekla, kao i Porina.

Hrvati su doli na poziv bizantskog cara Heraklija u okviru ope pobune protiv Avara, koja je zapoela 623. god. na zapadnim dijelovima avarske drave u dananjoj ekoj, Moravskoj i Slovakoj pod Samom. Neto kasnije, 626. god., Avari su doivjeli teak poraz pred Konstantinopolom pa je hrvatska vojska preko Moravske i Karantanije iskoristila pogodnu prigodu da, zaobiavi Avare, doe u Dalmaciju. Hrvati nisu bili ba malobrojna narodna skupina, a mogue je da u tom narodu koji se selio na jug nisu Slaveni uope bili u veini. U borbi s Avarima Hrvati su oslobodili i hercegovake i crnogorske Slavene pa su tek kasnije, dolaskom Srba, tamonji Slaveni preuzeli srpsko ime.

Kako je i u najnovijoj literaturi (T. Macan, Povijest hrvatskog naroda, Zagreb, 1999.) naiao na tvrdnju da se ne zna to znai naziv Hrvat, autor s velikim zadovoljstvom istie da se sada (tj. nakon njegovih analiza) moe zakljuiti da je poznato znaenje te rijei (ona je iz turskog: sabirati), njezino porijeklo i mjesto nastanka (ime nekog turskog vladara nad podreenim Slavenima u Bijeloj Hrvatskoj) i vrijeme njezina nastanka (priblino druga polovica estog stoljea). I sam naziv Bijeli Hrvati su preuzeli od Turaka (Sarioguri = Bijeli Oguri). Taj se naziv po autoru moe povezati s podatkom Popa Dukljanina o Bijeloj Hrvatskoj i moda s Bijelom krajinom. Moda je, misli autor, rije o jednom naknadnom selidbenom valu u neto kasnije doba, kada su se Sarioguri (Bijeli Ugri) doselili sa sjevera. Autor naglaava da je izraz drugi val upravo on ovim svojim

480

istraivanjima uveo u hrvatsku problematiku (kod povjesniara ne postoji takav uobiajen izraz, nego pripada nama, tj. autoru).

Dolazak Hrvata autor objanjava vijestima Konstantina Porfirogeneta. Autor nije izvrio, a u ovako vrlo kratkom tekstu to uostalom nije ni bilo mogue, kritinu analizu Konstantinova teksta De administrando imperio (dalje: DAI). Ipak, autor ne poznaje rezultate istraivanja austrijskih znanstvenika. Neshvatljivo je da autor nije prouio barem radove Kronsteinera, Wolframa i Pohla i da npr. Kronsteinera poznaje samo po jednoj usputnoj biljeki N. Klai. Dodajmo, da bez poznavanja kritike analize podataka iz DAI koju su sproveli npr. Bury, Hauptmann i Grafenauer i novijih radova na tu temu ne moe se danas ozbiljno pisati o tzv. dolasku Hrvata pa svaki rad koji to zanemari, nuno postaje pukom publicistikom.

Osnovna je autorova misao vodilja o porijeklu Hrvata, da su oni slavenizirano tursko pleme koje je ivjelo u Galiciji i koje je dobilo ime po turskom voi Krobat. Ideja da ime plemena Hrvat potjee od Krobata dosta se esto javlja u literaturi od 18. stoljea dalje. Znanstvenici su nastojali dokazati vezu izmeu vladara Velike Bugarske, Krobata, iz sredine 7. stoljea i imena hrvatskog plemena koje je dalo ime hrvatskom narodu. Meu tim autorima nalazi se i pisac ovih redaka. Meutim, kako je autor u svome radu uvjeren da je pleme Hrvata dolo u Dalmaciju iz Galicije poetkom 7. stoljea, on je morao odustati od povezanosti toga Kubrata s imenom plemena Hrvat i ustvrditi da je taj drugi Krobat bio neki turski vladar koji je u nekom nedovoljno odreenom razdoblju ini se da autor pomilja na drugu polovicu 6. stoljea vladao u Galiciji. Autorova se teza svodi, prema tome, na tvrdnju da je jednom ivio neki inae nepoznati vladar turske provenijencije po imenu Krobat. Rije je o neprovjerenoj hipotezi. Dodatna je neprilika za autorovu tezu da se u vijestima iz 6., 7. i 8. stoljea nikada ne spominje sjeverna Velika Hrvatska, premda iz toga razdoblja postoje mnoge vijesti o nazivima mnogih drugih plemena i krajeva razne veliine u sredinjoj i istonoj Europi.

I neke druge teke probleme rane hrvatske povijesti autor rjeava jednom reenicom ili ih uope ne spominje. Tako npr., ako su Hrvati doli poetkom 7. stoljea u Dalmaciju i ako su, kao to autor pretpostavlja, bili razmjerno respektabilna vojna sila, pojavljuje se vrlo neugodno pitanje: kako to da bizantska, franaka, papinska itd. vrela toga razdoblja nikada ni jednom jedinom rijeju ne spominju tu novopridolu respektabilnu vojnu regionalnu silu koja je pobijedila Avare premda se istodobno ta ista vrela razmjerno obilato bave drugim narodima i spominju njihove voe, bitke, meusobne kontakte itd. Autor pokuava taj problem rijeiti tezom da Hrvati moda nisu doli na Balkan kao pleme s vlastitim identitetom. Kao alternativu tome, autor predlae misao da su Hrvati, koji su doli na poziv Heraklija, bili mnogo manja skupina. Te dvije teze, dane u jednoj reenici, u suprotnosti su s onim to autor na drugim mjestima opetovano i izriito tvrdi: Hrvati nisu bili ba malobrojni (jer su uspjeli pobijediti Avare), a doli su u Dalmaciju kao slavenizirano vojniko tursko pleme koje je ponosno nosilo ime svog voe Krobata-Hrvata dakle imali su itekako vlastiti plemenski identitet. Dodajmo da je autorovo tumaenje zagonetne utnje o Hrvatima isto tako neuspjeli pokuaj, kao i dosadanja tumaenja po kojima bi Hrvati, npr. u 7. i 8. stoljeu navodno postupno sazrijevali, ili npr. da bi Bizant bio toliko zadovoljan sa svojim hrvatskim saveznicima, da bizantski pisci ne bi imali razloga da ih spomenu itd.

Autor tvrdi da su Hrvati poetkom X. stoljea potpali pod maarsku vlast (?) i, na istoj stranici, da se Hrvati na potezu od Knina do Varadina (...) ak krajem kasnog srednjeg vijeka nisu nazivali Hrvatima. (?) Ove neobine tvrdnje ne treba pobijati. Dovoljno je uzeti u ruke urminove Hrvatske spomenike i u njima nai bezbroj potvrda za Hrvate, npr. u Lici.

Autor je zaobiao i teko pitanje postojbine Hrvata u podruju izmeu Save i Drave (srednjovjekovna Slavonija) tonije, kompleks problema vezanih uz vojvode Ratimira, Montemera (Mutimira, Muncimira) i Braslava i njihovim odnosima sa susjedima itd.

481

Autor dokazuje kako je dalmatinski identitet isplivao iznad latinizma i slavenstva i kao dokaze za to prua dvije vijesti: jednu engleskog kralja Alfreda iz poetka 9. st. po kojoj se Dalmati nalaze zapadno od Hrvata i arapskog geografa Idrisija koji navodno pie poetkom XIV. st. za Dalmaciju da tamo ive Dalmati i Slaveni, dakle, ne spominje ni Hrvatsku ni Hrvate.

Dokazi nisu najsretnije izabrani. Engleski kralj Alfred opisujui ire predjele sjeverno od Karpata navodi, uz ostalo, Dalamince, a istono od njih Horikte (on be eastan Dalamentsan sindon Horigti). Ovdje Alfred spominje Dalemince, narod s obje strane srednjeg toka rijeke Labe i istono od njih, ini se, sjeverne Hrvate (Horikte), dakle, ne govori o Dalmaciji. A kada arapski geograf Edrizi sredinom 12. (ne 14.) stoljea spominje gradove istone jadranske obale, on pie: Nakon zemalja Akvileje (...) dolaze zemlje Hrvatske, koje se zovu Dalmacija; Bakar je prvi grad meu zemljama Hrvatske, koje se zovu Dalmacija. Vidi se da autor vrlo povrno koristi vrela.

Ovakvih primjera neprihvatljivog rada s vrelima ima u knjizi vei broj. Isto to vrijedi i za koritenje literature. Kada autor, u elji da upozna tursku publiku s

miljenjem pisca ovih redaka, on pie: Margeti (...) Hrvatlarin ancak Karantiya' dan (bgnk Slovenya ve Gneydou Avusturya) gelmis olabileceklerini ne sres, tj. Margeti tvrdi da su Hrvati mogli jedino doi iz Karantanije (dananja Slovenija i jugoistona Austrija) - to je imputiranje neeg to nismo nikad tvrdili i to ne odgovara ni priblino onom to smo u bilo kojoj fazi razvoja naeg istraivanja problema tzv. dolaska Hrvata dokazivali. I kod iznoenja teza drugih znanstvenika autor nerijetko ozbiljno grijei. U tome i jest razlika izmeu publicistikog i znanstvenog pristupa nekoj temi. Publicistu zanima samo rezultat nekog znanstvenog istraivanja i onda se prema njemu odnosi ovisno o svojim kulturnim i politikim afinitetima. Znanstvenika zanimaju argumenti pa on esto i u analizama, koje su dole do bitno drukijih rezultata od njegovih, prihvaa neke njihove argumente i eventualno ih reinterpretira.

Onih nekoliko daljnjih stranica, koje je autor posvetio problemu etnogeneze Hrvata, pod previe ambicioznim naslovom: Hrvatski identitet od plemena do nacije jo su kudikamo vie proete publicistikim pristupom od prethodnog dijela knjige. Juni Slaveni katolike vjere u Dalmaciji, Hercegovini, Bosni i Slavoniji tek se odnedavna osjeaju Hrvatima. Nacionalni pokret oko Ljudevita Gaja dugo se vremena nije mogao odluiti za ime svoga naroda pa je tako vaan dio intelektualaca usvojio naziv 'Ilir' jer jo ni tada hrvatska nacionalnost nije bila u tolikoj mjeri usvojena, za razliku od Vuka Karadia koji je mislio samo na Srbe. Gaj je s istomiljenicima imao za cilj okupiti sve june Slavene oko jednog jezika i ostvariti Ilirsku zajednicu. Po autoru je situacija oko hrvatstva u mnogome smijena jer se eli uz pomo povijesnih injenica definirati etniku strukturu i pripadnost te naglasiti razliitosti od drugih. Hrvatstvo je dodue uspjelo pohrvatiti Dalmaciju i Slavoniju premda je Dalmacija u biti latinska, a u Slavoniji stanovnitvo ima mnogo avarske, maarske i kipalske krvi.

Diskusiju o ovim publicistikim autorovim tezama prepustili bismo nekom naem publicisti, jer znanstvena diskusija pretpostavlja sveobuhvatnu ralambu problematike i osobito vrela sa strane autora s kojim se vodi diskusija, a to ovdje nije sluaj.

Ipak, neka nam bude doputeno dati ovdje jedan primjer publicistikog odgovora na autorove olako izreene tvrdnje. Moglo bi se, u skladu s autorovim nainom pisanja, napisati ovako: Karataj na primjeru Pribojevia (poetak 16. stoljea) dokazuje kako je jo u to vrijeme hrvatsko ime bilo jedva poznato. To nije tako. Poznati Supetarski kartular iz kraja 11. stoljea javlja da je 'u prolosti bio ovaj pravni obiaj kod Hrvata: postojalo je sedam banova koji su ako bi kralj umro bez djece izabirali kralja u Hrvatskoj, i to prvi, ban Hrvatske, drugi, bosanski ban, trei, ban Slavonije, etvrti, ban Poege, peti, ban Podravske, esti, ban Albanije, sedmi, ban Srijema (izvorni latinski tekst u: V. Novak, Supetarski kartular, Zagreb, 1952., 230)'. Ovaj podatak dosad nije iskoriten u dovoljnoj mjeri. Nakon naih istraivanja, sada se moe konano dati odgovor, koje su krajeve

482

osvojili i njima zavladali Hrvati odmah poetkom 7. stoljea kada su Avare pobijedili i osnovali svoju dravu, najprije pod vojvodama, a kasnije pod kraljevima domae krvi. Naroito naglaavamo da je ovo samo persiflaa i da nijedna od ovih naih olako izreenih nije ni priblino tona, ali na razini publicistike ima istu vrijednost kao i olako iznesene autorove tvrdnje. Autor se dotie i povijesti drugih prostora i naroda jugoistone Europe. Po autoru bi Srbi doli u sredinje podruje avarske drave u svojstvu avarskih saveznika, i to iz Poljske ili eventualno iz dananje eke. Dio njih bi se pod vodstvom svojih turskih voa pomijeao sa Slavenima i ostalim narodima koje su Avari tlaili, a onda bi se po nalogu bizantskog cara Heraklija konano smjestio na podruju rijeke Morave i zapadnije u okolini Rasa. Broj Turaka koji bi sudjelovali kod etnogeneze srpskoga naroda bio bi manji nego u sluaju etnogeneze Hrvata i Bugara, premda autor inzistira na tome da je kod Srba vrlo uoljiv dominantan turanski izgled. Kao njihovu osobito uoljivu znaajku autor spominje da je meu Srbima vrlo teak opstanak nesrpskih elemenata pa bili oni i slavenskog porijekla. Mnogo vie pozornosti posvetio je autor Bosni i bonjatvu. Po njemu je bonjatvo osnovna pradavna osnova kasnije bonjake nacije. Autor pretpostavlja da je u doba maarske vlasti nad Bosnom postavljen za bana neki Turin Kotur (usp. Kutriguri tj. Kutri-oguri, jedno staro tursko pleme), po kojem je kasnije dobila ime bosanska dinastija Kotromania. To bi po autoru bilo tim uvjerljivije to je nastavak man vrlo poznat u turskom jeziku: kodaman, toraman, kopraman, a roaci dinastije Dula u Bakirtu zovu se Julamani. Bosanska je skuptina staraca (stanak) birala kralja iz redova ire obitelji vladajue dinastije pa u tom aspektu autor nalazi potpunu slinost s turskim nainom uprave. Hrvatska i srpska presizanja u Bosni i elja da se dijelove Bosne smatra sastavnim dijelom hrvatske odnosno srpske nacije tek su naknadna reinterpretacija bosanske povijesti. U problem nacionalnog bia makedonsko-slavenske zajednice, kako se oni sami nazivaju, autor nije elio ulaziti. Zakljuno bismo rekli da autor ima i volje i talenta za povijesna istraivanja. Ako savjesno prione uz mukotrpan i nezahvalan posao minucioznog istraivanja svake, pa i one na prvi pogled manje vane vijesti u vrelima, izvri kritiku analizu vjerodostojnosti vrela i vijesti i uzme u obzir esto vrlo obimnu literaturu o istom problemu, autor e, pogotovu ako se prethodno ogranii na rjeavanje naoko sitnih i beznaajnih problema, uspjeti predloiti javnosti skromni poetak znanstvenog rada, da bi nakon viegodinjeg samoprijegornog rada mogao prijei i na ire teme. To je neudoban i trnjem posut put jednog znanstvenika. Za takav put autor ima sve pretpostavke, ukljuujui u prvom redu oitu marljivost i nadarenost za rjeavanje povijesne problematike. Nije nemogue da e autor radije izabrati drugi publicistiki put, koji obeava lak i brzi uspjeh, medijsku pozornost, dravnu pomo, sudjelovanje na mnogim kongresima u zemlji i inozemstvu, gdje e braniti svoja publicistika uvjerenja protiv slinih publicista drukije provenijencije. Ovaj drugi put osigurava ugled u drutvu, skopan s nedvojbenim drugim prednostima financijske i druge vrsti. Nadamo se da e autor izabrati prvi put, koji obeava, dodue, samo radost na dobro obavljenom poslu. Ali, to ba nije malo, kao to se ini na prvi pogled.

Lujo MARGETI

483

ZBORNIK O HRVATSKOJ SREDNJOVJEKOVNOJ DIPLOMACIJI

(Hrvatska srednjovjekovna diplomacija. Zbornik Diplomatske akademije Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske, god. , br. 2, Zagreb, 1999., 297 str.)

U drugom broju Zbornika Diplomatske akademije pod nazivom Hrvatska srednjovjekovna diplomacija objavljena su izlaganja odrana na istoimenom simpoziju odranom u Zadru od 9. do 11. rujna 1998. godine, u organizaciji Diplomatske akademije, Hrvatskog instituta za povijest i Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, uz suradnju Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske, upanije zadarske i Grada Zadra. Navedenim se radovima nastoji ukazati na neke osobitosti hrvatske srednjovjekovne diplomacije, na njen utjecaj na sveukupni politiki i drutveni ivot Hrvatske, kao i na prinose nekih istaknutih hrvatskih diplomata u stranoj (ugarskoj i papinskoj) diplomaciji. Simpozij je otvorio tadanji zamjenik ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske Ivo Sanader, koji je u svojoj pozdravnoj rijei O tradiciji hrvatske diplomacije (7-8), istaknuo vanost istraivanja i prouavanja hrvatske diplomatske povijesti. Nakon toga se u lanku Hrvatska diplomacija u suvremenim meunarodnim odnosima (9-12) Ivo Sanader osvrnuo na neka dostignua mlade hrvatske diplomacije, promatrana u okviru borbe za meunarodno priznanje Hrvatske i oslobaanje podruja okupiranih u velikosrpskoj agresiji 1991.-1995. godine, te upozorio na zadae i ciljeve koji joj predstoje u buduem razdoblju. Autor sljedeeg lanka je Neven Budak (Diplomacija-politika pregovaranja i sporazumijevanja u hrvatskom ranom srednjovjekovlju, 13-25). Napomenuvi na poetku da pojam srednjovjekovne diplomacije u prvom redu moramo shvatiti kao politiku sporazumijevanja i pregovaranja, autor se osvrnuo na neke oblike pregovaranja na podruju Hrvatske i Dalmacije, na njihovu problematiku i ciljeve, osobe koje su u njima sudjelovale, kao i na europska politika sredita s kojima su se ti pregovori najee odravali. U radu pod nazivom Diplomacija hrvatskih narodnih vladara (27-42) Milko Brkovi ukazuje na diplomatsku aktivnost hrvatskih narodnih vladara, sistematski izlaui njihove najznaajnije diplomatske korake i dostignua u razdoblju od VII. do XII. stoljea, odnosno od doseobe Hrvata do stupanja Hrvatske u personalnu uniju s Ugarskom. Pritom autor napominje da diplomatski poloaj svih hrvatskih narodnih vladara nije bio isti, da je u velikoj mjeri ovisio o meunarodnim prilikama, ali i o unutranjoj situaciji u Hrvatskoj. Teritorijalno-gospodarski prijepori i meunarodno dogovaranje: jedan primjer srednjovjekovne diplomacije (43-57) naziv je rada Miroslava Bertoe. Autor ukratko predstavlja povijesni okvir u kojem se srednjovjekovna Istra zatekla podijeljena izmeu tri feudalna vladara: Austrije, Venecije i gorikih grofova. Pritom je napominje autor - u graninim podrujima ostalo jo mnogo nepodijeljenih zemljinih povrina, oko ijih su se prava iskoritavanja sporila sva tri spomenuta vladara. Jedan od primjera da su se ti sporovi nastojali rijeiti i mirnim putem, tj. meunarodnim dogovaranjem, jest i diplomatski dokument Istarski razvod, kojem autor posveuje vie panje u nastavku teksta. Osvrnuvi se na poetku na imbenike koji su na prijelazu iz XV. u XVI. stoljee utjecali na stvaranje ustanove nuncijature, tj. stalnog papinskog predstavnitva u stranim dravama, Silvano Giordano u nastavku rada Papinska diplomacija izmeu XV. i XVI. stoljea (59-80) vie panje posveuje ulozi nuncija i njegovim temeljnim karakteristikama (podrijetlo, obrazovanje, socijalni

484

status). Na kraju autor ukratko govori o razvoju Dravnog tajnitva zaduenog za voenje papinske diplomacije. Tko su bili izaslanici Arpadovia te koja su im bila najea i najbitnija odredita, pitanja su na koja nam je okvirne odgovore dao Attila Zsoldos u lanku Izaslanici Arpadovia (81-88). Pritom se, kao izvorom, posluio ugarskim kraljevskim poveljama iz XIII. stoljea, u kojima su predstavljene zasluge i nagrade pojedinim osobama iz kraljeve slube. Jadranka Nerali u radu Udio Hrvata u papinskoj diplomaciji (89-118) donosi kratke ivotopise uglednih Hrvata koji su u razdoblju izmeu dvaju koncila (onoga u Konstanzi 1414.-1418. te onog u Trentu 1545.-1563.) sudjelovali u diplomatskim misijama Svete Stolice. Autorica istie njihov doprinos irenju ugleda pape i kranstva meu nevjernicima, kao i njihovo zalaganje za jedinstvo kranskih vladara u borbi protiv Turaka. Ulaskom u zajednicu s Ugarskom 1102. godine, Hrvatsko Kraljevstvo prestaje biti samostalni sudionik meunarodne politike. No, kako naglaava Tomislav Raukar u radu Hrvatska diplomacija u razvijenom i kasnom srednjem vijeku (119-130), diplomatska se djelatnost i dalje razvijala na prostoru Hrvatskog Kraljevstva. Ona je, istie autor, ovisila o dva initelja te se odvijala na tri glavne prostorne i drutvene razine. Kraom analizom svake od tih triju razina, autor nastoji odrediti politiki poloaj i drutveno ustrojstvo Hrvatskog Kraljevstva u razdoblju njegove zajednice s Ugarskom. Uradkom Ivan Stojkovi Dubrovanin (1392/95.-1443.), diplomat i pobornik europskih integracija (131-141) Franjo anjek nas upoznaje s diplomatskim djelovanjem, stavovima i zalaganjima dominikanca Ivana Stojkovia, kojima je taj uveni dubrovaki diplomat i znanstvenik utjecao na kulturne, politike i vjerske dogaaje u Europi 30-ih i 40-ih godina XV. stoljea. Stojkovievim diplomatskim misijama, dri autor, bio je utrt put za europske integracije u prijelomnom razdoblju iz srednjega u moderno doba. Renesansna diplomacija i rat. Primjer pada Bosne 1463. (143-177) naslov je rada Mladena Ania. Autor analizom razliitih pogleda u prikazu pada Bosne 1463. godine, koji se zapaaju u dva najvanija vrela za tu tematiku (izvjee papinskog legata Nikole Modrukog i izvjee tadanjeg trogirskog gradskog kneza), prikazuje postojanje tajnih diplomatskih aktivnosti koje su, uz vojne operacije, odigrale znaajnu ulogu u padu Bosne 1463. godine. Na tom primjeru autor nastoji pokazati kako je renesansna diplomacija uz rat jednako kljuan faktor u razvoju velikih i prijelomnih dogaaja toga vremena, odnosno da ti dogaaji nastaju meusobnim djelovanjem rata i diplomatskih aktivnosti. U radu Diplomacija Dubrovake Republike: dosezi umijea (179-191), Ivica Prlender iznosi tri glavna vanjskopolitika cilja Dubrovake Republike, koje je ova, u razdoblju od 1358. do 1526.godine, nastojala ostvariti u okviru odnosa s trima ondanjim silama, Turskim Carstvom, Mletakom Republikom i Ugarsko-hrvatskim Kraljevstvom. Analizom naina provoenja i stupnja ostvarenosti tih ciljeva, autor nastoji odrediti koliki su u svemu tome bili utjecaji i prinosi dubrovake diplomacije. Na poetku rada O poslanikoj slubi i diplomatskom protokolu Dubrovake Republike u XV. stoljeu (193-204) Zdenka Janekovi Rmer ukazuje na sloenost opih prilika u XV. stoljeu tijekom kojega je Dubrovaka Republika nastojala (u prvom redu diplomacijom) ouvati samostalnost izmeu svojih monijih susjeda: Mletake Republike, Turskog Carstava i Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva. U nastavku rada autorica pozornost poklanja poslanikoj slubi i diplomatskom protokolu kao sastavnim dijelovima dubrovake diplomacije. Nadalje, spominje samo neke od mnogobrojnih diplomatskih prilika koje su podlijegale diplomatskom protokolu, koji se - kao i poslanika sluba - odvijao po strogim pravilima utvrenim od strane dubrovakog Senata.

485

U radu pod nazivom Dubrovaki lijenici u slubi dubrovake diplomacije u srednjem vijeku i renesansi (205-213) Biserka Belicza i Zlata Blaina-Tomi razmatraju kakav su utjecaj imali i koliki je bio doprinos dubrovakih lijenika na razvoj diplomatskih odnosa Dubrovake Republike sa susjednim zemljama u razdoblju od XIV. do XVI. stoljea. Kako bi odgovorile na postavljena istraivaka pitanja, autorice su prouavale podrijetlo, obrazovanje i karakter, kako domaih dubrovakih, tako i stranih lijenika koji su djelovali i Dubrovniku. Diplomatska djelatnost biskupa Nikole Modrukog, jednog od najznaajnijih hrvatskih humanista XV. stoljea, tema je rada Borislava Grgina Biskup Nikola Modruki papinski poslanik na dvoru ugarsko-hrvatskog kralja Matijaa Korvina (215-223). Autor donosi prikaz djelovanja modrukog biskupa Nikole od 1456. do 1480. godine, posebnu panju poklanjajui razdoblju boravka i djelovanja biskupa Nikole na dvoru ugarsko-hrvatskog kralja Matijaa Korvina. U uvodnom dijelu rada Diplomacija hrvatskih velikaa iz roda ubia (225-242) Damir Karbi donosi glavne vanjskopolitike ciljeve Bribirskih knezova iz roda ubia, kako u vrijeme njihove najvee moi, tako i u doba njezina opadanja. Istiui da su upravo diplomatske aktivnosti odigrale znaajnu ulogu u ostvarenju tih ciljeva, autor nas upoznaje s njihovim tijekom, te europskim politikim centrima sa kojima su one bile najee ostvarivane. Predstavljajui osobe koje su obavljale diplomatsku slubu za pojedine lanove roda ubia, autor se zadrava na primjeru triju osoba: zadarskog patricija Domalda de Zadulinisa, Jure Nikolia od roda ubia te Vuete od roda Jamometa te ukazuje na koji je nain reena diplomatska sluba utjecala na daljnji razvoj njihovih osobnih karijera. Na poetku rada Diplomatska aktivnost hrvatskog plemstva u vrijeme turskog pritiska na Hrvatsku (243-256) Ivan Jurkovi iznosi glavne imbenike koji su utjecali na svojevrsno politiko osamostaljenje Hrvatskog Kraljevstva u vrijeme turske opasnosti, tj. nakon stupanja na ugarsko-hrvatsko prijestolje novog vladara Vladislava II. Jagelovia. Nastoje se prikazati uloga, dosezi i vanost diplomatskih aktivnosti hrvatskog plemstva u cilju uinkovite obrane Hrvatskog Kraljevstva od turske opasnosti. Autor se pritom podrobnije bavi primjerom protuturskih govora Bernardina Frankapana, odranih na zasjedanju njemakog dravnog sabora u Nrnbergu 1522. godine. Diplomatska aktivnost Zadrana u vrijeme opsade Zadra 1345./46. godine (257-270) naslov je priloga Zorana Ladia. Autor predstavlja diplomatske djelatnosti zadarskih, ali i mletakih i ugarskih poslanika u vrijeme mletake opsade Zadra 1345./46. godine te istie tadanje glavne ciljeve zadarske diplomacije. Svoj rad poglavito autor temelji na ralambi kljunog vrela za onovremena zadarska dogaanja na kronici Obsidio Iadrensis. Zbornik zavrava radom Sera Dokoze Papinska diplomacija i dolazak anuvinske dinastije na Hrvatsko prijestolje (271-284). Autor analizira udio papinske diplomacije u sukobima oko hrvatsko-ugarskog prijestolja nakon smrti posljednjeg Arpadovia, odnosno iznosi neka diplomatska sredstva i taktike kojima se papa posluio u postavljanju anuvinske dinastije na hrvatsko-ugarsko prijestolje, te u njihovu uvrivanju na tom poloaju. Pritom se autor podrobnije zadrava na primjeru diplomatskog djelovanja papinskog legata Gentilisa u Ugarskoj, a kojemu je temeljni cilj bio pomoi u uvrenju Anuvinaca na prijestolju. Na kraju je potrebno naglasiti vanost pojavljivanja ovoga Zbornika te njegov zapaen prinos prouavanju hrvatske srednjovjekovne diplomacije kao sastavnog i znaajem iznimno vanoga dijela cjelokupne hrvatske povijesti.

Romana EPURAN

486

BAANSKA PLOA

900 godina Baanske ploe (1100.-2000.), gl. ur. Petar Stri, Krki zbornik, svezak 42, posebno izdanje 36, Baka, 2000., 348 str.

U povodu obiljeavanja 900 godina Baanske ploe, 18. i 19. svibnja 2000. godine u Baki i Jurandvoru na otoku Krku odran je znanstveni skup. Tom su prigodom hrvatski znanstvenici izloili niz predavanja vezanih za podruja povijesti, povijesti umjetnosti, slavistike, kroatistike, arheologije, numizmatike i dr. Nekoliko mjeseci nakon simpozija, tiskana je knjiga naslovljena 900 godina Baanske ploe u kojoj su objavljeni radovi izloeni tom prilikom. U uvodnom dijelu (9-15) ukratko se iznosi kronologija dogaanja vezanih za obiljeavanje spomenute obljetnice u Jurandvoru i Baki tijekom 2000. godine. Potom slijede kraa Uvodna slova (17-26), iji su autori Milivoj Dujmovi, Marijan Dekani i Petar Stri. Znanstveni dio zbornika, naslovljen Rasprave i lanci, sadri ukupno 23 znanstvene rasprave. U prvom lanku naslovljenom Ploa nad vratima knjievnog poetka (29-35) Ivo Frange razmatra slojevitost znaenja baanskog natpisa za hrvatsku kulturnu, politiku i crkvenu povijest, kao i za lingvistiku i knjievnost. Napominje da pored svoje povijesne vrijednosti, Baanska ploa predstavlja trajnu inspiraciju za generacije hrvatskih knjievnika. Petar Stri u radu Otok Krk u doba Baanske ploe (37-56) analizira politiki poloaj otoka Krka u srednjem vijeku s osobitim osvrtom na 11. i 12. stoljee, tj. na vrijeme nastanka Baanske ploe. Nadalje, razmatra vanjske (papinstvo, Sveto Rimsko Carstvo, Ugarska, Venecija) i unutranje (knezovi Krki) silnice koje su utjecale na politiki razvitak Krka u to vrijeme. Stjepan Damjanovi u radu naslovljenom Rezultati i perspektive istraivanja jezika Baanske ploe (57-67) iznosi rezultate filolokih studija o tekstu Baanske ploe. Nakon uvoda s rezultatima prethodnih istraivaa hrvatskostaroslavenskog jezika, autor postavlja drugaiji kontekst za istraivanje tog glagoljskog teksta. Ivo Goldstein u tekstu Neka obiljeja drutvenog razvoja u Zvonimirovo doba (69-77) govori o opim politikim, ekonomskim, drutvenim i kulturnim prilikama u kojima se zatekla srednjovjekovna Hrvatska. Autor napominje da glagoljski notarski zapisi kojima pripada i natpis iz Bake predstavljaju poetke narodne pismenosti i knjievnosti u Hrvata. U tekstu naslovljenom Grgurovska obnova u Zvonimirovoj Hrvatskoj(79-87) Franjo anjek promatra povijesne okolnosti nastanka teksta Baanske ploe u kontekstu crkvene reforme Grgura VII. u drugoj polovici 11. stoljea. U tom smislu kralj Zvonimir, koji se u svom kraljevstvu zalae za promicanje pravde te zatitu progonjenih i sirotinje, provoditelj je ideja reformnog pape. Ranko Starac s arheolokog aspekta prilazi problematici kompleksa sv. Lucije u Jurandvoru u tekstu naslovljenom Osnovni rezultati istraivanja opatije sv. Lucije (89-104). U radu iznosi rezultate istraivanja kompleksa u posljednje etiri godine (1995.-1999.) za razdoblje od 7. do 19. stoljea, kada su temeljito rekonstruirani dijelovi srednjovjekovnog benediktinskog samostana. Kulturolog Boe Mimica u lanku naslovljenom Nalazi novca iz Jurandvora i otoka Krka s osvrtom na optjecaj novca u vrijeme nastanka Baanske ploe (105-122) donosi rezultate numizmatikih nalaza s otoka Krka od antikog razdoblja do kraja 12. stoljea. Uz detaljnu analizu svakog pojedinog nalaza, autor donosi zakljuak o poloaju otoka Krka u novanoj razmjeni u irokom vremenskom rasponu. U tekstu Poliptih sv. Lucije - likovni prikaz i njegovo znaenje (123-131) Franjo Veli donosi analizu viedjelne oltarne slike iz benediktinske opatije u Jurandvoru blizu Bake. U tekstu je iznesena ikonografska analiza poliptiha Paola Veneziana iz 14. st. i njegov historijat od nastanka, preko restauracije i pohrane u drugim crkvama, do povratka na Krk sredinom 20. stoljea. Mladen

487

Pejakovi u tekstu Sunce - kalendar - crkva (133-146) tumai arhitektonsku koncepciju crkvice sv. Lucije u Jurandvoru te smisao likovne strukture Baanske ploe. Autor u istraivanju primjenjuje nauku proporcija kao i meuodnose geometrijskih, geografskih i astronomskih injenica u pronalaenju skrivenog smisla likovne strukture graevine i ploe s glagoljskim natpisom. Miljenko Smokvina u tekstu Ivan Standl prvi fotograf Baanske ploe (147-163) govori o prvim snimcima tog spomenika iz 19. stoljea. Autor donosi pregled i reprodukcije Standlovih snimaka uz naznake naruioca i izdanja u kojima su objavljene. U tekstu naslovljenom Arhitektura crkve i pregrade kora sv. Lucije u Jurandvoru (165-186) Pavua Vei donosi likovno-stilsku analizu crkve sv. Lucije u Jurandvoru i Baanske ploe, pomiui datum nastanka graevine i glagoljskog natpisa za itavih dvjesto godina, tj. na kraj 13. stoljea. Damir Vikani u tekstu Baanska zvona i njihovi ljevai (187-199) donosi popis i opis zvona iz crkava baanske upe uz analize signatura ljevaa te njihove biografske podatke. U tekstu Baanska ploa u kontkestu romanikog razdoblja (201-210) Nikica Kolumbi komparira jezinostilske podudarnosti tog glagoljskog spomenika i likovnostilske osobine rubnih pleternih ukrasa s knjievnim i likovnim ostvarenjima romanikog razdoblja. Mateo agar u tekstu Ortografija natpisa Baanske ploe (211-225) donosi grafolingvistiku analizu glagoljskog natpisa. Kroz usporedbu s istovremenim tekstovima, zakljuuje o posebnostima grafike izvedbe teksta. U prvom dijelu lanka Otoac Baanske ploe (227-244) Mile Bogovi donosi rezultate istraivanja pojave i razvoja glagoljice na hrvatskom prostoru, ukorijenjenost slavenske liturgije u Istri i sjevernojadranskim otocima i njenu prilagodbu rimskim crkvenim zakonima i praksi. U drugom dijelu obrauje okolnosti nastanka Baanske ploe, ulogu redovnitva u prenoenju glagoljske pismenosti te proces irenja gregorijanske reforme s podruja uprave kralja Zvonimira prema sjevernojadranskim otocima.

Valentin Putanec u tekstu Prilog prouavanju Baanske ploe: znaenje rijei krajina (245-247) donosi filoloko-lingvistiku analizu toga glagoljskog natpisa. Ujedno prouava znaenje pojma krajina kroz razna tumaenja prisutna u izvorima iz kasnijih stoljea. U radu Tanje Tomai i Borisa Kuzmia Prinos Branka Fuia istraivanju Baanske ploe (249-256) prikazana je uloga tog istaknutog povjesniara umjetnosti, glagoljaa i paleografa u datiranju, likovno-umjetnikom kvalificiranju, definiranju funkcije i prostornog smjetaja te kamene ploe s natpisom. Marica uni u tekstu to je opat Driha nauio od opata Maja (257-269) istrauje mogue grafijske uzore koje primjenjuje autor teksta ploe, opat Driha. a koje vjerojatno preuzima od starijeg Krkog natpisa na kojem se spominje opat Maj. U radu ubii i Dobri kralj Zvonimir. Prilog prouavanju upotrebe legendi u politici hrvatskih velikakih obitelji (271-280) Damir Karbi raspravlja o pretpostavci da su ubii vjerojatno u 14. ili 15. st. utjecali na kreiranje legende o smrti kralja Zvonimira kao idealnog kranskog vladara, kako bi poduprli svoje politike nakane. Marija Karbi i Zoran Ladi u tekstu Glagoljske matine knjige otoka Krka u arhivu HAZU (281-297) donose popis svih matinih knjiga otoka Krka koje se uvaju u arhivu HAZU. Na temelju analize omialjske matice krtenih, autori ukazuju na mogunosti koritenja matica kao izvora za demografsku povijest i povijest obitelji. Ante Gulin u tekstu naslovljenom Srednjovjekovni stolni i zborni kaptoli na Krku (299-309) istrauje povijest srednjovjekovnih kaptola na otoku od 11. do 15. stoljea. Zapaa razliku izmeu katedralnog kaptolnog centra crkve sv. Marije u Krku (koji je poivao na latinskim zaecima i ustroju) i ostalih kaptolnih centara u mjestima na otoku, koji su poivali na glagoljskoj tradiciji i drugaijem hijerarhijskom ustroju. U radu naslovljenom Neka pitanja srednjovjekovnog vlasnitva zemljita na otoku Krku i Baanska ploa (311-329) eljko Bartulovi razmatra dostupne srednjovjekovne ugovore kojima se

488

potvruje vlasnitvo zemljita na otoku Krku i ujedno analizira znaenje pravnih termina koritenih u tekstu Baanske ploe. Lovorka orali u radu Prekojadranska iseljavanja s otoka Krka u srednjem i poetkom ranoga novoga vijeka (331-348) na temelju izvorne grae iz mletakih arhiva prouava doticaje stanovnika Krka sa susjednim mletakim teritorijem, obim njihova iseljavanja te organizaciju ivota unutar iseljenikih zajednica u samoj Veneciji. Vano je na kraju napomenuti da svi lanci imaju i krae saetke na engleskom jeziku, to ih ini pristupanijim i znanstvenoj publici izvan Hrvatske. Zbornik je takoer opremljen bogatim slikovnim materijalom i fotografijama. Moe se zakljuiti da prilozi u zborniku predstavljaju znaajan prinos prouavanju ne samo ovoga, za hrvatski narod izuzetno vanog spomenika, ve i povijesnog, kulturnog i crkvenog okruenja u kojem je taj spomenik nastao.

Meri KUNI

HVATSKI FRANJEVCI I OPSERVANCIJA

Petar RUNJE, Pokorniki pokret i franjevci treoredci glagoljai (13.-16. st.), Zagreb, 2001., 215 stranica.

To je novo djelo, javnosti sve poznatijeg crkvenog povjesniara iz reda hrvatskih franjevaca treoredaca, glagoljaa. Pod tom naslovnicom autor odmah na poetku definira pokoru ili opservanciju kao bitnu oznaku cijele kranske zajednice, a onda, nakon leksikonsko-enciklopedijskog objanjavanja bitnih pojmova, prelazi na njezinu opirniju primjenu u ivotu i djelovanju hrvatskih franjevaca treoredaca. Nae e se prikazivanje ograniiti na one dijelove knjige koji odgovaraju profilu znanstvenog asopisa u kojem ju prikazujemo. Srednjovjekovni pokornici u hrvatskim krajevima nastaju istodobno kad se pokorniki nain ivljenja javlja irom Europe, odnosno kad je taj sadraj konano definiran u osobnosti benediktinaca. Prema poznatim arhivskim izvorima, osobito biljenikim spisima, koje autor u prikazivanom djelu po prvi obznanjuje javnosti, sredite pokornikog zbivanja na hrvatskom teritoriju je srednjovjekovna Bosna i priobalna Hrvatska. Tome je najoitiji primjer zajednica bosansko-humskih krana, koji ive i djeluju u skladu s redovnikim i pokornikim pravilima.

Polazei od najstarijeg poznatog pisanog izvora, abjuracije krana na Bilinom polju 1203. godine, autor donosi svoj osobni stav, osobito u pogledu narodnog jezika u srednjovjekovnoj Bosni u svezi s tadanjom crkvenom praksom, to je vrijedno nae pozornosti. Abjuracija ili odreknue, ako se uope imalo ega odrei, jer je do nje dolo zbog politikih spletkarenja i jer nikakvo krivovjerje nije otkriveno meu bosanskom kranskom zajednicom, sastavljena je 8. i 30. travnja 1203. u nazonosti papina legata Ivana Casamarisa, dubrovakog sveenika arciakona Marina i sedmorice predstavnika bosanske zajednice krana. Runje, zvani Perko, za toponim abjaracije Bilino polje svjesno upotrebljava naziv Bolino poili (Bolino poilo), kako se to dodue u latinskom izvoru i navodi. Umjesto uobiajenog miljenja da se radi o Bilinom polju u Zenici, koje nikad nije struno dokazano, Runje dokazuje da se radi o poilu ili pojilu (mjestu gdje ljudi piju vodu i napajaju stoku), to dokazuje i navod da je loco ujedno samostan kraj rijeke i da se taj samostan nalazi pokraj grada Bosne, kako to jasno pokazuje i zemljopisna datacija same isprave toga tobonjeg odreknua (Actum apud Bosnam, iuxta flumen loco qui vocatur Bolino poili). Jasno je, dakle, da se radi o mjestu pored rijeke, ali to ne znai da je rijeka ujedno i pojilo. Ona to moe biti ljeti i onda kad nije mutna i nabujala, ali ne moe za jesenskih kia, velikih snjegova i u proljee kad se snijeg topi. Stoga, bit e

489

prije da se radi o velikom izvoru uz koji je sagraen samostan ili crkva, ili obadvoje, s kojega se moe tijekom cijele godine uzimati voda, a taj je izvor ili pojilo blizu rijeke. I dandanas takvih izvora u blizini rijeke Bosne i njezinih pritoka ima napretek, neki su ak na samoj obali, osobito ako se radi o toponimu Bosna, kasnije Visoko.

Da je doista postojalo mjesto ili grad Bosna, miljenja je i autor knjige. tovie, on u ovom svome unosi u historiografiju jo jedan novi dokaz o postojanju toga grada kad citira izvor oporuke iz god. 1367. kojom Andrija Prvoev iz Splita ostavlja neto novca Maloj brai (bossinensis qui habitant Cetine, Bistrize, Clevne, Busane, Glamoz, Bosne, Ymote) i drugim njihovim samostanima za koje on i ne zna gdje se nalaze (Dravni arhiv Zadar, Splitski arhiv, kutija 3, sv. 8, str. 101r-v, 18. VI. 1370). Iz toga se vidi da taj Andrija zna barem za one gradove u kojima ive Mala braa Bosanske vikarije, a meu njima izriito navodi i Bosnu, koja je kasnije dobila naziv Visoko.

Kako se i prikaziva ovog Perkinog djela bavio tom problematikom, evo ukratko i njegova miljenja o postojanju grada Bosne. Taj se grad u izvorima prvi put spominje u Provinciale vetus, popisu katolikih biskupija u svijetu, nastalom u XI. stoljeu (izmeu god. 1050. i 1088.), sauvanom u Karolinkom kodeksu, gdje se doslovno navodi civitas Bosna (grad Bosna). Tu je za Dalmaciju i Hrvatsku navedeno 20 gradova koji su sjedita biskupija. Do danas veina povjesniara dri da se taj pojam ne odnosi na grad Bosnu ve openito na teritorij Bosne. Meutim, nije vjerojatno da je od tih dvadeset spomenuti gradova u Dalmaciji i Hrvatskoj njih 19 izriito navedeno kao grad, za koje se tono i danas zna, a da je samo jedan, i to Bosna naveden kao iri teritorij, tim vie to se pojedinano za svih 20, ukljuno, dakle, i za Bosnu, podjednako navodi da su civitas (grad). U XI. st. Bosna nema oznake kasnije srednjovjekovne drave, ve je ona tada samo jedna od banovina drave hrvatskih narodnih vladara, kojoj je prema ovome sredite grad Bosna na rijeci Bosni, po emu je i sama banovina dobila ime. Drugo je pitanje kako je i kada taj grad nastao. U svakom sluaju, puno je zabune izazvalo novo sjedite Bosanske biskupije u Vrhbosni, predjelu blie izvoru Bosne, gdje je sagraena katedrala i kaptol u doba vladavine bana Ninoslava, ija isprava iz 1244. spominje netom sagraenu katedralu na biskupskom posjedu Brdo u Vrhbosni. Ta su dogaanja zasigurno u svezi s provalom Tatara (1241.-1242.) i ugarskim vojnim pohodima na bosanske banove. Usko s tim je povezan i kasniji toponim Moitre kod Visokog, to dolazi od izraza manastir, pa bi to trebalo znaiti Manastirine, to ide u prilog Perkinu dokazivanju da se radi o postojanju samostana u gradu Bosni, dananjem Visokom. Kronolokim redoslijedom toponim se Bosna nadalje spominje u ispravi bosanskog bana Stjepana II. Kotromania iz god. 1334. (datum in Bossina in curia nostra); u knjizi splitskih opinskih blagajnika za 1348. godinu, gdje se navodi guardianus Bosine (M. ANI, Gdje je bio podignut prvi franjevaki samostan u srednjovjekovnoj Bosni, Prilozi, Institut za istoriju u Sarajevu, XX, Sarajevo 1985., br. 21, 95-114); u ispravi bosanskog bana Tvrtka od 29. oujka 1366. (scripta in Bosna); 1367. u odluci dubrovakog Malog vijea u kojoj se navodi conventus sancti Nicolae de Bosna; za istu 1367. godinu Runje donosi novi izvor, gore naveden; 1387. u izjavi talijanskog heretika Jakova Beka (in locum qui dicitur Boxena); u dubrovakom spominjanju Sigismundove isprave god. 1407. (littera datas Bosnae); u ispravi bosanskog kralja Ostoje od 28. prosinca 1408. (datum Bosnae); u ispravi istog kralja Ostoje iz god. 1417. (Datum Bozne); u regestama dviju isprava bosanskog kralja Tomaa od 3. lipnja 1456. (Bosna); zatim navoenje dubrovakog kroniara benediktinca Mavra Orbinija god. 1601. da je Bosanska vikarija dobila ime po glavnom mjestu u kojem se nalaze franjevci; naizmjenino lociranje franjevakih kroniara kasnijeg doba samostana sv. Nikole u Bosnu, Mile i Visoko i na jednoj karti iz XVII. st. okolica Visokog se naziva Pobosanje (P. ANELI, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeu, Sarajevo, 1973., 231-232). Svi navedeni izvori, njih 15, ukazuju da je naziv Visoko potisnuo stariji naziv Bosna koji je bio sredite istoimene stare upe Bosna. Tu su zasigurno stolovali i prvi bosanski banovi.

490

Tobonja je abjuracija obavljena, prema Perku, kraj grada Bosne, uz rijeku, u samostanu, loco koji se zove Bolino poilo, koje bi mjesto bilo i prikladnije za potpisivanje tako vanog spisa od strane papina legata i jo desetorice ljudi, nego li na nekom polju. To nije napravljeno u gradu Bosni, nego u samostanu pokraj grada, zvanom Bolino polje, jer je najvei broj malih pokornikih zajednica imao svoje nastambe u predgraima ili u blizini naseljenih mjesta. Izrazom loco u izvorima se, dodue, oznaava naseljeno mjesto, ali u naem primjeru sama redovnika nastamba znai naseljeno mjesto. Takva je praksa spoetka bila i s benediktinskim i s franjevakim nastambama, a prije njih i sa svim drugim slinim zajednicama. U samom tekstu abjuracije nekoliko se puta spominje izraz loco u znaenju samostana i njegovih lanova, koji jame u ime sve brae i svih samostanskih zajednica, sa svim posjedima, da nee nikad slijediti krivovjerje i obvezuju se da e u svim samostanima, gdje borave njihova braa, imati oratorije i sveenike. Izmeu ostalog, od tih se bosanskih redovnika trai da se odreknu i imena christiani, to nema veza s krivovjerjem. Bosanski krani obeaju da se meusobno nee niti tako nazivati, iako taj naziv potjee od prve kranske zajednice, kako se ne bi pomislilo da se oni time hvale i uzdiu iznad drugih krana. Krani u Bosni, naravno skupa s banom Kulinom, obeaju pred Bogom i svecima da e u svom ivljenju i vladanju i dalje ostati vjerni naredbama svete Rimske crkve. Priznaju Rimsku crkvu svojom majkom i glavom cijele Crkve. Odriu se raskola, iako ni do tada nisu bili raskolnici, ve lano optueni, s im smo se ve prije susreli u primorskim hrvatskim krajevima. U pogledu posta obeavaju da e ga vjerno obdravati kako to zapovijeda Rimska crkva, iako su postili vie nego to je od njih traeno. Kad im umre magister uitelj, priori e izabrati sa svom drugom braom drugoga i dati da ga potvrdi papa, kako je to nalagala grgurevska reforma. U abjuraciji se posebno navodi oratorij a posebno crkva. Bosanski krani obeavaju da e u svim samostanima (locis) imati oratorije, gdje e braa redovnici zajedniki moliti odreene slubene molitve, a u crkvama (ecclesiis) e imati oltare, krieve, knjige Starog i Novog zavjeta i sluit e mise kako propisuje Rimska crkva. Oratoriji su sastavni dio manje redovnike zajednice, pa je samo po sebi bilo razumljivo da su pojedine zajednice od dva ili tri lana imale potekoa oko investicije u molitveni prostor za kapelice. Jo je vei problem bio s knjigama, jer je u to doba investicija u knjige za sve male samostanske zajednice bila velika. Slino je bilo i s grobljima i drugim popratnim sadrajima. I svi drugi propisi o nainu ivljenja u kranskoj zajednici, upuuju na propise zapadnog redovnitva. Sastanku je na Bolinom polju nazoilo i sedam priora, esti broj svjedoka u ispravama hrvatskih narodnih vladara, koji su zastupali svu brau. Oni su iznad sebe imali vrhovnika, zvanog magister, koji nije bio na skupu. Vjerojatno je bio odvie star ili bolestan, jer se u izjavi navodi da e priori s vijeem brae kad umre uitelj, izabrati poglavara (prelatum) kojeg e papa potvrditi. Potpunije djelovanje te kranske zajednice nije mogue pratiti, jer nedostaju relevantni izvori. Mi u svemu tome vidimo ostatke hrvatskih benediktinaca, glagoljaa, na koje se sprema hajka ugarskih crkvenih i politikih krugova, koji su pak u priobalnoj Hrvatskoj taj posao ve dobrano obavili, a evo, sada to ine i u Bosni. Doista, iz kasnijih zbivanja saznajemo da je politika pozadina svega toga bila da su sve ugarske kriarske vojne na bosansko-humske krane, u prvom redu na njihove banove, bili pohodi na hrvatskog ovjeka. Za ugarske su crkvene i politike krugove Hrvati spoznajni objekt krivovjerja, odnosno Hrvati su oni koje treba pokoriti, pogotovo nakon 1102. kad smatraju da na to imaju i zakonito pravo. U tome su ime na ruku ili i pape i Mleani, iz ijih su sredina uglavnom i bili birani. Taj se ugarski imperativ zorno ostvario na bosansko-humskim kranima, odnosno srednjovjekovnim bosanskim banovima, kod kojih nema krivovjerja samo onda kad to hoe ugarski crkveni i politiki krugovi. Onog trenutka kad Bosanska biskupija biva izmjetena, odnosno izdvojena ispod Dubrovake nadbiskupije i podvrgnuta Kalokoj, prestaje jedno vrijeme govor o krivovjerju meu bosansko-humskim kranima.

491

Na autor spoetka u toj kranskoj zajednici ne nalazi krivovjerja, a u eventualna kasnija zabluivanja zajednice ne ulazi i dri da je narodni jezik bosansko-humskih krana bio najvei kamen spoticanja u svezi s objedom za krivovjerje. Jezik je jedini grijeh koji povijest predbacuje toj zajednici, pretpostavlja autor, iznosei dokaze za svoju pretpostavku. Doista, zanimljivo bi bilo znati kako bi se odvijali dogaaji oko te kranske zajednice da su njezini lanovi potekli iz naroda koji je u to doba govorio latinskim, grkim ili pak hebrejskim jezikom. God. 1200. Toma Arciakon spominje dvojicu brae iz Zadra, Mateja i Aristodija, dobre zlatare i slikare, koji su boravili u Bosni. Toma kazuje da su oni po roenju Zadrani, iako je njihov otac Zorobabel iz Apulije, da izvrsno znaju latinski i hrvatski, ali da su heretici. Nelogino je da bi tako vrstni majstori odlazili u Bosnu radi irenja krivovjerja, niti bi im splitski nadbiskup Bernard konfiscirao imanje, jer bi se oni kao heretici ionako odrekli zemaljskog bogatstva. Loginije bi bilo da su tamo odlazili radi posla, jer je Bosna tada bila poznata po proizvodnji veoma traenog srebra. Toma dri da oni idu u Bosnu gdje normalno rade svoj posao i komuniciraju hrvatskim jezikom, ali je taj jezik heretian i sazdan na Metodovom nauavanju, to je pak za Tomu simbol krivovjerja. Na temelju izvora i samog Tome, akademik Radoslav Katii u svojoj Methodii doctrina uvjerljivo pokazuje da u Metodovu nauavanju nije problem krivo nauavanje ve hrvatski jezik u liturgiji. Nakon smrti biskupa, koji je biskupovao u Bosni za bolinopoilske abjuracije, papinski legat Ivan Casamaris pie papi Inocentu III. da je prije kratkog vremena umro i da on preporuuje imenovanje jednog latinaa, a budui da je biskupija prostrana, neka se razdijeli u tri do etiri biskupije. Uz glomaznost biskupije, Casamaris, dakle, ima jo samo primjedbu na jezik biskupa. Petnaestak godina nakon toga (1223.) novi papinski legat za Bosnu i Ugarsku, Akoncije, otkriva da je bosanski biskup upao u krivovjerje jer je narodni ovjek. Jo deset godina kasnije (1233.) smijenjen je biskup Slaven (Hrvat), a na bosansku biskupsku stolicu postavljen stranac, ugarski dominikanac, latina Ivan iz Wildeshausena. Spomenuti Casamaris ne spominje krivovjerje ve jezik, a isti problem susreemo i kod dominikanskog priora Petra iz Bodroga u Ugarskoj. Piui kroniku svoje subrae, izmeu ostalog, kazuje da su njegova subraa poslana krivovjercima u Bosni i Dalmaciji, koji se nazivaju slavonskom crkvom, gdje je mnogo dua propalo zbog krivovjerja. Budui da je kaloki nadbiskup (Ugrin), nastavlja kroniar, poslanik Svete Stolice, protiv njih vodio vie kriarskih pohoda s malim ili nikakvim uspjehom, papa (Grgur IX.) povjerio je, s nekoliko pisama, posao dominikancima, koji su obratili mnoge krivovjerce. Ni Petar iz Bodroga, dakle, ne navodi koje je to krivovjerje u Dalmaciji i Bosni, iz ega se moe zakljuiti da su ugarske crkvene i svjetovne vlasti organizirale vojne pohode na Bosnu radi politikih ciljeva, a slavensko im je bogosluje bilo glavni dokaza o postojanju krivovjerja. Senjski je biskup Filip spasio bosanskog bana Ninoslava od vojnog pohoda ugarskog kralja Bele IV. god. 1244. Da ban Ninoslav nije bio katolik, ne bi biskup Filip uspio uvjeriti papu u Lionu, kod kojega je doao traiti palij za splitskog nadbiskupa. Takoer, 27. oujka 1248. papa pie kalokom nadbiskupu da ne dira bosanskog bana i Bosnu prije nego ispita banovu pravovjernost. Da papa o tome nije imao i druge spoznaje i da sam nije trpio nepravdu, ne bi zasigurno tako pisao kalokom nadbiskupu. tovie, i sam senjski biskup Filip dobiva doputenje od pape, avignonskog sunja, da moe koristiti glagoljicu i narodni (hrvatski) jezik u liturgiji. Upravo u to doba u Bosnu stiu redovnici stranci, latinai, dominikanci i franjevci, koji su u prvim stoljeima svog djelovanja udarna snaga unitavanja liturgije na narodnim jezicima, pa tako i na hrvatskom. I papa Nikola IV., koji je dobro poznavao prilike u Dalmaciji jer je neko vrijeme bio provincijal franjevake provincije Sclavoniae (Hrvatske), imao je razumijevanja za hrvatski jezik kad 1291., 23. veljae, na traenje srpskog raskralja Stjepana Dragutina, tadanjeg mavanskog bana, da poalje dvojicu franjevca za ispitivanje pravovjerja puka u njegovom banatu. Papa je veoma dobro znao da e spor najbolje rijeiti oni njegovi predstavnici koji govore jezikom naroda. I samo traenje bosanskog bana Stjepana II. Kotromania god.1347. da mu papa poalje u Bosnu franjevce koji bi pouavali narod u katolikoj vjeri, sadri potrebu znanja jezika

492

bosanskog puka. Stoga i jesu prvi franjevci, stranci, u Bosni imali prevoditelje za kontakt s puanstvom i kasnije sami uili hrvatski jezik na kojem su narodu navijetali evanelje. Slinih se primjera kroz povijest bosansko-humskih krana moe jo nabrojiti. Spomenimo samo jo jedan. Krajem XIV. st. protjerano je iz Bosne nekoliko franjevaca, koji osnivaju samostan na otoku Pamanu. Protjerani su zbog jezika, a samostan osnivaju ondje gdje im to dozvoljava politika i jezina sredina. Slino je bilo i s protjerivanjem nekih franjevaca iz okolice Jajce od strane njihova pretpostavljenog, fra Jakova Markijskog, zakljuuje Perko. Iz svega toga proizlazi da je narodni jezik neophodan za istinito navijetane evanelja, ali je radi jedinstvenosti Rimske crkve i radi raznih politikih ciljeva monih politikih sredita, forsiran latinski meu kranima u Bosni i Humu. Nadalje autor prikazivane knjige govori o pokornikim oblicima ivota u srednjoj Dalmaciji, o odnosu sv. Franje Asikog prema pokori i pokornicima, postanku treoredaca, srednjovjekovnim franjevcima u Hrvatskoj, franjevcima treoredcima u Hrvatskoj, o osnivanju i djelovanju provincije treoredaca, o treoredcima-glagoljaima izvan Zadra u XV. stoljeu i franjevkama treoredicama. Na kraju knjige doneseni su izvori i zbirke izvora, te predmetna literatura.

Milko BRKOVI

JUNE GRANICE DALMACIJE

Stijepo OBAD, Sero DOKOZA, Suzana MARTINOVI, June granice Dalmacije od XV. st. do danas, Dravni arhiv u Zadru, Zadar, 1999, str. 104.

June granice Dalmacije od XV. st. do danas, naslov je knjige koja je tiskana 1999. u izdanju Dravnog arhiva u Zadru. Na naslovnici je zemljovid Sutorine. Djelo je podijeljeno na tri poglavlja i dvanaest podnaslova. U prvome poglavlju pod naslovom June granice Dalmacije (str. 7-17 sastavio Stijepo Obad), ukratko je obraena povijest junih krajeva Dalmacije u razdoblju od poetka XV. st. do dananjih dana. Autor prvo predoava povijesni presjek nastanka dalmatinskih granica u vrijeme mletake uprave nad Dalmacijom. Naroito je u razdoblju mletako-turskih ratova dolazilo do estih promjena granica (to je prikazano kartom Austrijska pokrajina Dalmacija), napose krajem XVII. i po. XVIII. stoljea. Nadalje, autor govori o graninim promjenama te openito o politikim i upravnim prilikama u Dalmaciji nastalim za vrijeme prve austrijske, zatim francuske i druge austrijske uprave. Do preciznog utvrivanja granica izmeu Austrije, tj. Dalmacije i Crne Gore dolazi 1837., a 1841. potpisan je protokol o razgranienju. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. ponovno se korigiraju granice na krajnjem jugu Dalmacije (Crna Gora dobiva izlaz na more izmeu Bara i Ulcinja), a posljednji put (do sloma Monarhije) granica se u Boki kotorskoj regulira 1905. Uspostavom Kraljevine SHS, dolazi do znatnih promjena granica. Boka kotorska je (1922.) izdvojena iz Dalmacije i trajno pripojena Zetskoj oblasti, tj. Crnoj Gori, a 1939. u sklopu Banovine Hrvatske ponovno su vraeni (iz Zetske oblasti) Dubrovnik i okolica u sastav Hrvatske. Potom, autor govori o prilikama za vrijeme II. svjet. rata, te korekciji granica uspostavom SFRJ 1945. Na kraju ovoga dijela govori se o raspadu SFRJ 1991. i velikosrpskim pretenzijama na ovaj dio june Hrvatske. Do danas vrlo aktualni granini problemi izmeu Hrvatske i Crne Gore (tj. Jugoslavije) rijeeni su posljednjom rezolucijom Vijea sigurnosti 1999. Meutim, i dandanas su jo uvijek prisutni promatrai UN na poluotoku Prevlaci. Na kraju su izvori i literatura koja je koritena u pisanju ovoga poglavlja.

June granice Dalmacije na zemljovidima od 17-20. st. (str. 17-71) i June granice Dalmacije na austrijskim specijal-kartama (str. 71-87) naslovi su drugog i treeg poglavlja (sastavili Sero

493

Dokoza i Suzana Martinovi). Drugo poglavlje podijeljeno na deset podnaslova popraeno je izvornim dokumentima i kartama koje donose detaljan opisa irenja Dubrovake Republike zahvaljujui ustupcima bosanskih velikaa. Tu se govori o utvrivanju i stanju granice u dubrovakom i naroito bokokotorskom okruju (ali i cjelovitom kartom Bosne i Hercegovine i Dalmacije) potkraj srednjeg vijeka, u ranom novom vijeku, zatim novom vijeku te konano do iza Drugog svjetskog rata (do1991.). Naroiti naglasak stavljen je na mijenjanju granice (u dubrovakom i bokokotorskom okruju) za vrijeme mletako-turskih ratova, u smislu mira u Srijemskim Karlovcima (1699.) i u Poarevcu (1718.). Autori su zaista (uz popratni tekst) izvornim kartama podrobno prikazali utvrivanje i mijenjanje graninih crta u vrijeme prve austrijske, zatim francuske i posebno druge austrijske uprave. Na kraju drugoga poglavlja su karte unutarnjeg razgranienja Kraljevine SHS i karta Banovine Hrvatske, te karta bive Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. U treem poglavlju, uz vrlo detaljan opis, prikazane su nadasve vrijedne izvorne karte tzv. Komisije Taborovi iz 1820-21. Autori uoavaju da se granica june Dalmacije od 15. st. pa skoro do Prvoga svjetskoga rata osim manjih izmjena poetkom 18. st. nije mijenjala. Kroz ovo poglavlje prikazana je ta viestoljetna granica na preciznim kartama komisija Taborovi, koje su izraene u svrhu utvrivanja sanitarnog kordona. Sanitarni kordoni su imali za cilj sprjeavanje prijelaza zaraenih karavana s turske na austrijsku stranu. One obuhvaaju opis granica s toponimima, od grada Dubrovnika pa sve do razgranienja sa Sutorinom. U prvome podnaslovu opisana je austrijsko-turska granica od grada Dubrovnika do ulaza u bokokotrski zaljev (prikazano u deset karata). U drugom je podnaslovu (kroz devet karata) prikazan opis austrijsko-turske granice na podruju nekadanje Mletake Albanije, na potezu od Sutorine do Spia. Na kraju knjige su izvori i literatura, kazalo osobnih imena, kazalo zemljopisnih pojmova, sadraj i ispravke. Hrvatska historiografija obogaena je jo jednim vrijednim djelom, koje nam svojom znanstvenom i edukativnom teinom uvelike rasvjetljava povijesni kontekst nastanka i mijenjanja juno-dalmatinskih granica u prolosti pa do dananjih dana. Sadraj knjige nam razotkriva da se granice june Dalmacije (dubrovako i bokokotorsko okruje) od XV. st. pa sve do iza Prvog svjetskog rata gotovo nisu niti mijenjale, osim nekih manjih izmjene u XVIII. stoljeu. Ponajvee teritorijalne promjene junih granica uinjene su u XX. st. za vrijeme Kraljevine SHS (diktature kralja Aleksandra) i naroito pokuajem nasilnog pomaka granica 1991. velikosrpskom agresijom na samostalnu Republiku Hrvatsku. Prema tome, granice koje su svretkom Domovinskog rata utvrene na krajnjem jugu Dalmacije, granice su koje imaju jedan konkretni povijesni slijed. One su danas kao vaee granice Republike Hrvatske i stoga ih nitko niti moe niti smije mijenjati. Zadnjom reenicom se aludira posebno na poluotok Prevlaku, za koju jo uvijek neki srpski politiari smatraju i u zadnje vrijeme izlijeu izjavama kako trebaju pripasti SR Jugoslaviji. Knjiga June granice Dalmacije od XV. st. do danas pisana je stilom koji je dostupan irem krugu itatelja. Ona nam predouje nadasve objektivnu povijesnu sliku o stanju i promjeni granica na tom dijelu june Dalmacije, tj. Hrvatske. I kako je u predgovoru ve reeno, nadamo se da e ova knjiga posluiti boljem upoznavanju naih junih granica, ne samo istraivaima i povjesniarima, nego i svima onima u zemlji i svijetu koji se zanimaju za ovu problematiku.

Tado OROLI

494

OSLOBOENJE KLISA GODINE 1596.

Radovi sa znanstvenog skupa odranog na Klisu 1996. godine, Poseban otisak iz asopisa Mogunosti 4-6/2000.,Knjievni krug, Split, 2001.

Znanstveni skup Osloboenje Klisa godine 1596. odran o 400. obljetnici prvog osloboenja Klisa od turske vlasti u organizaciji upanije splitsko-dalmatinske i Opine Klis, obiljeava i objanjava iru pozadinu dogaaja koji su se zbili izmeu 7. travnja 1596. - kada je skupina Spliana, na elu koje su bili Ivan Alberti i Nikola Cindro, zajedno s manjim brojem uskoka, Katelana i Poljiana, prodrla u kliku tvravu, oslobodila grad turske vlasti i istakla habsburku carsku zastavu i 30. svibnja 1596. kada su kranski branitelji nakon poraza hrvatskog generala Jurja Lenkovia, okrueni brojnim turskim snagama i bez nade u veu pomo od njemakog cara i hrvatsko-ugarskog kralja Rudolfa II. te Mletake Republike, bili prisiljeni napustili kliku utvrdu.

Prilozi s ovog znanstvenog skupa tiskani su nakon gotovo pet godina, a zapoinju Uvodnom biljekom Nenada Cambija (9). Radovi objavljeni u zborniku poinju stilski rafiniranim i politiki obojenim, a po utemeljenosti zakljuaka i nainu dokazivanja tvrdnji neznanstvenim tekstom Nedjeljka Mihanovia (Povijesna uloga hrvatskog plemstva, 13-17) o slavnoj ulozi hrvatskog plemstva u hrvatskoj povijesti, te podcijenjenosti i iskrivljenoj predodbi o hrvatskom plemstvu u historiografiji, pri emu je sva historiografija zavrila u istoj vrei. Sreom, ovo je kvalitetom jedini prilog koji nije na nivou jednog znanstvenog skupa.

Prilog Tomislava Raukara pod naslovom Venecija i Klis 1596. godine (18-29) daje iroki pogled na sve imbenike koji su utjecali ili mogli utjecati na navedena zbivanja iz 1596. godine. Upuuje nas na njihove meusobne odnose snaga i interese, te osvjetljava motive njihova djelovanja ili mirovanja. Podjednako se to odnosi na same osloboditelje, Split, Mletaku Republiku, Osmansko Carstvo, papinski Rim i Habsburgovce. Ulogu Crkve i crkvenih osoba (prvenstveno onih iz Splita, Trogira i Poljica) u navedenim dogaanjima, kao i u diplomatskim nastojanjima kojima je u drugoj polovici XVI. stoljea bio cilj pokretanje oslobodilakih akcija, podrobnije obrauje Slavko Kovai u prilogu Papa, biskupi i ostalo sveenstvo u dogaajima oko klikog pothvata godine 1596 (30-51).

Josip Ante Soldo u prilogu Historiografski pregled dogaaja oko Klisa 1596. godine (52-63) prati nain prikazivanja i podatke o navedenim dogaajima od prvih biljeki mletakih pisaca i ljetopisaca, preko historiografskih djela XVIII. i XIX. stoljea, pa sve do radova Grge Novaka.

Osvrt na politike stavove i naklonost znatnog dijela dalmatinskog plemstva prema hrvatsko-ugarskom kralju, odnosno na njihovu nesklonost prema mletakoj vlasti i politici u XV. i XVI. stoljeu dao je Miroslav Grani u tekstu Legitimistiki pokret dalmatinskog plemstva i oslobaanje Klisa 1596. godine (64-73). Autor je pruio dobar prikaz niza podataka koji ukazuju na takve stavove kod brojnih dalmatinskih plemia, kako onih koji su ivjeli pod mletakom vlau, tako i onih koji su bili u slubi hrvatsko-ugarskih kraljeva, ali ne i na njihovu meusobnu organiziranost ili barem jau povezanost (osobito u XVI. stoljeu), na to bi ukazivao izraz pokret.

U prilogu Novije spoznaje o povijesti Klikog sandaka prema osmanskim izvorima (74-82) Nenad Moaanin ukazuje na arhivske podatke koji rasvjetljavaju problematiku teritorija i upravne podjele Klikog sandaka, ulogu vladajue elite, vojni ustroj, ratne sukobe i napetosti, status i razvoj gradova, poljoprivrednu proizvodnju i trgovinu itom, drutvene odnose, kao i status Poljica.

Iako na prvi pogled nije u uskoj vezi sa glavnom temom skupa, prilog Nenada Cambija Vanost Klisa u antici (83-91) daje dobar prikaz prometne i strateke vanosti Klisa, najprije za

495

Salonu, a zatim za Split, a zanimljiva je i usporedba kasnoantike situacije s onom na kraju XVI. stoljea.

Lovorka orali u prilogu Iseljavanja sa splitskoga i klikoga podruja na zapadnojadransku obalu u doba mletako-turskih ratova (92-104), na temelju izvorne arhivske grae iz mletakih arhiva, te usporedbe s ranijim istraivanjima Ferde Gestrina o iseljavanjima na podruje srednje Italije, prikazuje tijek i intenzitet migracija sa ireg splitskog podruja na zapadnu jadransku obalu od XV. do XVIII. stoljea, upoznaje nas s njihovim svakodnevnim ivotom, meusobnom povezanou, mjestima stanovanja, zanimanjima, materijalnim dobrima, drutvenim statusom i vjerskim ivotom. Pothvat privremenog osloboenja Klisa 1596. godine nesumnjivo je bio znaajan dogaaj iz hrvatske i dalmatinske prolosti, koji je usprkos privremenom neuspjehu imao i zapaene odjeke u iroj europskoj javnosti. Zbornik posveen ovom dogaaju, ali i irim politikim, vojnim, crkvenim i gospodarskim prilikama na splitsko-klikom podruju u XVI. stoljeu, zasigurno je vrijedno monografsko djelo koje nam o ovoj problematici otkriva nepoznate, neistraene i neopravdano zanemarene pojedinosti.

Zdravka JELASKA

PISMA FRA LUKE IBRIIMOVIA ZAGREBAKIM BISKUPIMA (1672.-1697.)

Josip Barbari - fra Miljenko Holzleitner: Pisma fra Luke Ibriimovia zagrebakim biskupima (1672.-1697.), Naklada Slap, Jastrebarsko, 2000. g., 364 str.

Godine 2000. u izdanju naklade Slap u Jastrebarskom objelodanjena je vrijedna knjiga dvojice autora, dr. Josipa Barbaria i fra Miljenka Holzleitnera, od kojih je svaki na svoj nain pridonio u nakani da ovo djelo ugleda svjetlo javnosti. Fra Miljenko Holzleitner u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu i Pismohrani Franjevakog samostana u Poegi evidentirao je fra Lukina pisma, te ih fotokopirao i transkribirao. Dr. Josip Barbari proveo je dodatna istraivanja u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, te je ovoj knjizi pridodao i pisma drugih korespodenata koji se odnose na fra Luku Ibriimovia. Izvori za crkvenu, pa i drutvenu povijest Slavonije u XVI. i XVII. st. tako su malobrojni da se o tamonjim crkvenim prilikama moe jedva to pouzdano rei. Objavljivanje pisama fra Luke Ibriimovia ima stoga izuzetnu vrijednost, jer su ova pisma dragocjeno povijesno vrelo za poznavanje drutvenih i crkvenih prilika druge polovice XVII. st. na prostoru izmeu Save i Drave.

U prvom poglavlju knjige naslovljenom Luka Ibriimovi i crkvene prilike u Slavoniji i Podunavlju potkraj XVII. stoljea (str. XIX-XXXVIII) omoguen nam je uvid i shvaanje uloge fra Luke Ibriimovia kao sudionika drutvenih i crkvenih zbivanja u Slavoniji i Podunavlju.

Naime, poetkom 1675. godine umro je veliki pobornik prava zagrebakog biskupa u Slavoniji fra Petar Nikoli, koji je ondje obavljao vikarsku slubu. Nakon njegove smrti imenovao je zagrebaki biskup Borkovi svojim vikarom u Slavoniji Luku Ibriimovia, ime zapoinje njegova protagonistika uloga u drutvenim i crkvenim zbivanjima u Slavoniji u drugoj polovici XVII. stoljea. Luka je od svih franjevaca u Slavoniji najvjerniji pristaa zagrebakih biskupa. Obavljajui slubu biskupskog vikara u slavonskim upama, bio je u stalnoj vezi sa Zagrebom, odnosno tamonjim biskupima i Kaptolom, koji su u to doba imali vanu ulogu u politikom ivotu Hrvatske. esta su njegova dopisivanja sa zagrebakim biskupima Martinom Borkoviem (1667.-1687.), Aleksandrom Ignacijem Mikuliem (1688.-1694.) i Stjepanom Zelieviem (1694.-1703.).

496

Dvojica autora uloila su trud kako bi nas u prvom poglavlju, koje je na neki nain i uvodno, potanko upoznali s crkvenom jurisdikcijom u slavonskim upama u svezi s pitanjem proirenja upravne vlasti zagrebakih biskupa u Slavoniji, to se, itajui ova pisma, cijelo vrijeme namee kao kljuni problem. U ovom poglavlju, nadalje, doznajemo injenice o gotovo svim sudionicima ovih zbivanja, kao i o njihovim aktivnostima u vezi s tim, jer su nam u tekstu i u podnonim biljekama predoena imena aktera te njihov kratak ivotopis. Tako, primjerice, saznajemo da je glavni suparnik Ibriimoviu kao predstavniku zagrebakih biskupa u Slavoniji bio bosanski biskup Nikola Ogrami koji se ustrajno protivio tome da slavonske upe pripadnu pod nadlenost zagrebakih biskupa.

Budui da je bosanska biskupija tokom srednjeg vijeka, od XIII. do prve polovine XVI. st., imala sjedite u akovu, a nakon turskog osvajanja Slavonije potpuno izgubila svoj crkveni i kulturni centar u akovu, te bosanski biskup dugo vremena nije imao svoje katedrale ni svoje rezidencije, ini se da je krajnji Ogramiev cilj u ovim sukobima s Kaptolom bio prenijeti biskupska sjedita iz Bosne u akovo, zaposjesti sve upe u iroj akovakoj okolici, ukljuujui i oblinju Poetinu, te na taj nain vratiti sjaj bosanskoj biskupiji. Usporedo s ovim zbivanjima vodi se Beki rat (1683.-1699.), u kojem je sudjelovao i sam Ibriimovi, zatim se dogaa oslobaanje Slavonije od Turaka, pa ponovno slijede demografske i konfesionalne promjene na prostoru Slavonije.

Preostala tri poglavlja knjige, a to su: Pisma fra Luke Ibriimovia zagrebakim biskupima (str. 1-239), zatim Pisma i zapisi o fra Luki Ibriimoviu (str. 239-311), te naposljetku Pabirci o fra Luki Ibriimoviu u pismohrani franjevakog samostana u Poegi (str. 311-329), za razliku od prvog, isto su epistolarna, te nam autori kroz gotovo stotinjak pisama napisanih u razdoblju od 1672. do 1697. godine, omoguuju spoznaju prilika u Slavoniji za posljednjih godina turske vladavine, te ratna dogaanja koja su zavrila njenim oslobaanjem od turske vlasti.

Pisma su bogatija pojedinostima a kao povijesni izvor vanija su u onome dijelu u kojem se govori o crkvenim prilikama na tom prostoru, jer iz njih dobivamo podatke o tekoama kroz koje je prolazilo ovo crkveno vezivanje Slavonije sa Zagrebom prije nego to je dosegnulo punu funkcionalnost i pravnu potvrdu. Iz pisama se, nadalje, razabiru odnosi i veze meu sudionicima svih ovih dogaaja, koji esto ne bijahu nimalo blistavi, ve su tovie znali biti jako zategnuti.

Nakon to je Luku Ibriimovia imenovao svojim vikarom u Slavoniji, zagrebaki biskup Borkovi nije odustajao od tog imenovanja sve do smrti, premda je Propaganda 1678. godine traila od njega da slavonske upe prepusti bosanskom biskupu Nikoli Ogramiu. Za vrijeme Bekog rata kontinuitet priznanja Ibriimovia kao vikara u Slavoniji potovali su i Borkovievi nasljednici, te ga na toj funkciji potvruju i Aleksandar Ignacije Mikuli 1688. godine i Stjepan Zelievi 1694. godine. Iz pisama je vidljivo da Ibriimovi ne odustaje od obrane njihovih prava na slavonske upe. Tako u pismu upuenom 4. sijenja 1678. godine zagrebakom biskupu Borkoviu kae kako je bosanski biskup traio od njega izvjesne potpise u vezi sa stjecanjem ovih krajeva: .... On bi htio unutar ovog podruja Save i Drave nazivati se sasvim zakonitim biskupom ...... Ne moemo se dosta nauditi, stoga to se nekada ini, da se uistinu smirio, a zatim se ne zadovoljava granicama svoje Biskupije, pa se uplee protiv savjesti u Biskupiju koja mu nipoto ne pripada. Stoga je neophodno o tim stvarima obavijestiti apostolskog nuncija, da ga zbog te pogrene nakane prekori kako zasluuje.

Spor izmeu Ogramia, koji je za sebe pridobio i dva slavonska franjevca, fra Luku Marunia i fra Augustina Jaharia, s jedne i Luke Ibriimovia s druge strane obiljeen je raznim nastojanjima kod Propagande, koju obojica - svaki na svoj nain - eli uvjeriti u ispravnost svojih postupaka.

Poetkom Bekog rata 1683. godine Ogrami je napustio Bosnu i pridruio se kranskoj vojsci, te se kretao Slavonijom s nakanom preuzimanja slavonskih upa. ini se da je biskup Borkovi s pravom procijenio da e konanu arbitrau o crkvenoj pripadnosti slavonskih upa imati Beki dvor, pa je stoga zatraio zatitu svojih interesa u Slavoniji kod bekog biskupa Leopolda

497

Kolonia. Bilo je krajnje vrijeme da via crkvena vlast definira i uredi crkvene odnose u Slavoniji, pa je stoga Sveta Stolica 1697. godine povjerila kalokom nadbiskupu Pavlu Szechenyu da pozove pred sud izaslanike zagrebakog i bosanskog biskupa, kako bi se rijeio spor oko biskupijskih granica u Slavoniji.

Tako je godina 1699., kojom je okonan Beki rat mirom u Srijemskim Karlovcima, donijela Slavoniji vojni, politiki i crkveni mir. Beki je dvor naredio ugarskom primasu Pavlu Szechenyu da presudi parnicu izmeu biskupa Zeleevia i biskupa Ogramia o biskupijskim granicama u Slavoniji. Dvorska kancelarija dala je primarne upute za rieavanje tog pitanja prihvaajui dokaze Zelievieva obrazloenja, dok su Ogramieva odbaena uz napomenu kako ga je Dvor dva puta upozoravao zbog toga to je pokuao prisvojiti vie upa bez pravorijeka crkvenih i dravnih vlasti. Primasov je sud slijedio upute Dvora u donoenju odluka, tako da je zagrebakoj biskupiji Metropolitanski sud 1699. godine pravorijekom ustupio zapadnu i srednju Slavoniju, a Ogramiu je dodijelio samo etiri upe: akovo, Gorjane, Vrbicu i Vrpolje. Ogrami se naknadno alio na presudu, ali crkveni sud pod predsjedanjem kardinala Leopolda Kolonia dvije godine kasnije, 1701. godine, nije izmijenio ranije donesenu odluku. ini se da je ovo crkveno vezivanje Slavonije uz Zagreb bilo u biti neophodno, jer je to ujedno prethodnica politikom i kulturnom integriranju Slavonije s Banskom Hrvatskom.

U zadnjem dijelu knjige, koji sadri Rjenik i kazala (str. 341-364), pisci su pridodali vrlo korisna kazala osobnih i zemljopisnih imena, kao i manje poznatih ili potpuno nepoznatih pojmova.

Po naem skromnom sudu, ovo djelo kao rezultat arhivskih istraivanja i kritikog izuavanja izvorne grae, predstavlja znaajan prinos dubljem poznavanju i razumijevanju jednog bremenitog, ali znaajnog razdoblja slavonske povijesti druge polovine XVII. stoljea.

Dubravko KNEI

IVOT I DJELO VJEKOSLAVA KLAIA

Vjekoslav Klai - ivot i djelo (zbornik), ur. Dragan Milanovi, Znanstveni skup ivot i djelo Vjekoslava Klaia (1998; Slav. Brod, Garin ), Sveuilite u Zagrebu, Hrvatski institut za povijest:

Podrunica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Zagreb - Slavonski Brod, 2000., 496 str.

Vjekoslav Klai zasluan je povjesniar koji je zaduio hrvatsku historiografiju sintezama o povijesti Hrvatske i Bosne, a svojom je svestranom djelatnou obiljeio hrvatski kulturni ivot u drugoj polovici XIX. i prvim desetljeima XX. stoljea. Podrunica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest, u suradnji s Odsjekom za povijest Filozofskog fakulteta i Zavodom za hrvatsku povijest organizirala je znanstveni skup o ivotu i djelu Vjekoslava Klaia povodom 150. obljetnice Klaieva roenja (1849.-1999.) i 70. obljetnice smrti (1928.-1998.). Rezultati znanstvenog skupa odranog 6. i 7. studenoga 1998. u Slavonskom Brodu i Garinu, objavljeni su u zborniku radova pod gornjim naslovom. Rije je o istraivakom pothvatu koji uz prikaz Klaievih dosega i doprinosa u hrvatskom javnom ivotu, otkriva i do sada nepoznate injenice iz njegova ivota i djelovanja. Zbornik je podijeljen na dva dijela. Prvi dio donosi radove obraene na znanstvenom skupu, a drugi dio (dodatak zborniku), sadri naknadno prispjele priloge.

Biografija i bibliografija Vjekoslava Klaia (7.-62.) naziv je rada Marije Karbi. Rad je podijeljen na tri dijela u kojima se obrauju ivotopis, bibliografija i literatura o V. Klaiu. Koristei se opsenom literaturom, autorica nam prua objektivan uvid u Klaievu svestranu linost koja je "ostavila neizbrisiv trag" u raznim podrujima hrvatskog javnog ivota. Istie da unato glazbenim i

498

knjievno-urednikim postignuima, pri vrednovanju Klaieva rada prvenstvo ima njegova istraivaka djelatnost na podruju hrvatske povijesti i geografije. O etapama u razvoju hrvatske historiografije i njezinoj postepenoj transformaciji u modernu znanost pod utjecajem njemake erudicijsko-genetike kole govori Mario Strecha u radu Vjekoslav Klai u okviru hrvatske historiografije u XIX. i na poetku XX. stoljea (63-80). Rekonstruirajui Klaiev koncept povijesti, autor nam predoava model dogaajne povijesti koji u Klaievom sluaju pokazuje interes za ire drutvene slojeve, to odraava promjene u shvaanju historiografije s poetka XX. stoljea.

Zaotrena politika situacija u hrvatsko-maarskim odnosima s kraja XIX. i poetka XX. stoljea rezultirat e obostranim istraivanjem zaetaka dravno-pravnih odnosa te istraivanjem teritorijalne pripadnosti Slavonije u X. i XI. stoljeu. Stanko Andri u radu Klaiev udio u rasprama hrvatske i maarske historiografije (81.-116.) govori o Klaievu stavu prema sredinjem pitanju tadanje historiografije (Pacta conventa) te o slavonskom pitanju kao predmetu posebnoga Klaieva povijesnog i geografskog interesa, u kojem odreuje prvotni teritorij Slavonije i oblikuje hrvatsko stajalite o proirenju maarske vlasti preko Drave krajem XI. stoljea, odbacivi time teze maarskih povjesniara o ranijoj maarskoj prisutnosti na tlu Slavonije.

Boris Grgin u prilogu Hrvatske velikake obitelji u radovima Vjekoslava Klaia (117.-128.) daje prikaz najznaajnijih Klaievih radova iz srednjovjekovne i ranomoderne "povijesti hrvatske elite" u okvirima tradicionalne i suvremene kritike povijesne metodologije. Klaieva znanstvena i pedagoka djelatnost na podruju bosansko-hercegovake problematike predstavljena je u lanku Vjekoslav Klai i Bosna (129.-136.) Damira Agiia. Vodei rauna o teitu Klaievih interesa u prouavanju bosanske povijesti, nainu rada, kratkoi bavljenja tom temom, a u skladu sa onodobnim spoznajama, autor pozitivno vrednuje njegov doprinos poznavanju povijesti Bosne i Hercegovine.

Klaiev interes za dravno-pravnu povijest potvruju njegove rasprave o Hrvatskoj pragmatikoj sankciji, pojedinano predstavljene u radu Ante Miluia Radovi Vjekoslava Klaia o Hrvatskoj pragmatikoj sankciji/Prilog povijesti hrvatskog dravnog prava (137.-170.). Sredinje mjesto zauzima Klaiev rad o Hrvatskoj pragmatikoj sankciji iz 1915., u kojem sabire i iri spoznaje objavljene 1912. godine. Autor analizira Klaievu raspravu po poglavljima koja obuhvaaju pregled najvanijih dogaaja od priprema za izglasavanje VII. lanka Hrvatskog sabora do praktine primjene Hrvatske pragmatike sankcije nakon smrti Karla III. Nesuglasja povjesniara o pojedinim pitanjima Hrvatske pragmatike sankcije iznesene su na relaciji Klai-Beuc. Zakljukom je naglaena povijesna vanost Hrvatske pragmatike sankcije i njezina prisutnost u temeljima suvremenog hrvatskog dravnog prava.

Mato Artukovi u radu Vjekoslav Klai u srpskoj kritici (171.-204.) objanjava stalnu izloenost Klaia srpskoj kritici smjetanjem Klaieva djelovanja u povijesni kontekst sukobljenih nacionalnih i politikih orijentacija (prvenstveno hrvatsko-srpskih). Autorova analiza recepcije pojedinih Klaievih dijela u suvremenoj srpskoj kritici pokazuje, uz veinsko omalovaavanje, i pojedinane pohvale nekih srpskih povjesniara (I. Ruvarac). Iako konstatira tvrdokornost stava veeg dijela srpske i jugoslavenske historiografije, autor zakljuuje, oslanjajui se na mnogobrojna citiranja Klaievih spoznaja, njegovu nezaobilaznu vrijednost i aktualnost. Glavni grad Zagreb u djelu Vjekoslava Klaia (205.-220.) tema je rada Agneze Szabo. Predstavljajui nam kronolokim redom Klaievu bibliografiju vezanu uz povijest grada Zagreba, autorica konstatira da je povijest Zagreba ne samo predmet Klaieva mnogostruka interesa ve i nezaobilazan doprinos nedovoljno istraenoj povijesti hrvatskoga glavnog grada. Klaievim udjelom u stvaranju suvremene hrvatske geografske znanosti bavi se Dragutin Feletar u lanku Vjekoslav Klai kao geograf (221.-228.), dok Gorana Doliner u radu Historiografija o Vjekoslavu Klaiu: glazbeniku, skladatelju, glazbenom povjesniaru, muzikologu, organizatoru (229.-244.) utvruje Klaievo znaenje za razvoj hrvatske glazbene umjetnosti. Rad Prinosi Vjekoslava Klaia hrvatskoj glazbenoj historiografiji (245.-260.),

499

autorice Sanje Majer-Bobetko kroz analizu Klaieva pristupa odreenim glazbenim pojavama (Lisinskom, problemu autorstva budnice "Jo Hrvatska ni propala") i ralambu odnosa Klaievih i Kuhaevih interpretacija, ukazuje na vanost Klaieva historiografskog pristupa (smjetanja glazbene pojave u politiko i drutveno okruenje) za daljnji razvoj hrvatske glazbene historiografije.

Uz povijest, geografiju i glazbu, knjievnost je bitna odrednica Klaievog profesionalnog ivota. Vrednovanjem njegove izravne i neizravne knjievne angairanosti bavi se Vinko Brei u lanku Knjievnik Vjekoslav Klai (261.-272.). Razliitu ocjenu Klaieva knjievnog stvaralatva daje Stjepan Blaanovi u radu Jezik i stil knjievnog stvaralatva Vjekoslava Klaia (273.-288.) te na osnovu djela Majka i ki odreuje karakteristike Klaieva jezinog i stilskog izraavanja, kao i njegovo mjesto u knjievnom stvaralatvu onoga vremena. Klaievi teorijskoestetski kriteriji, profesionalni povijesni interesi i metodologija rada, putokaz su Ivici Matieviu u radu Vjekoslav Klai kao knjievni kritiar (289.-304.) za odreivanje Klaieve prevladavajue knjievno-povijesne nego kritike uloge. Isprepletenost Klaieve profesionalne biografije s djelovanjem Matice hrvatske razmatra se u prilogu Josipa Bratulia Vjekoslav Klai i Matica hrvatska (305.-316.), dok niz poticajnih pitanja vezanih za Klaiev uredniki rad u Viencu postavlja Dubravko Jeli u radu Vjekoslav Klai kao urednik Vienca (317.-322.).

Klai kao metodiar povijesti predstavljen je u radu Vjekoslav Klai kao autor kolskih udbenika (323.-362.) Ivana Biondia. Autor nakon identifikacije kljunih problema u oblikovanju udbenika, ralanjuje Klaieve najznaajnije zemljopisne i povijesne udbenike te na kraju procjenjuje njihovu metodiku valjanost i ideoloku pripadnost. Klaieva sveuilina karijera i primijenjena metodologija rada predmet su zanimanja Zdenke Janekovi-Romer u lanku Vjekoslav Klai na Zagrebakom sveuilitu (363.-374.). Klaiev jednogodinji rektorski mandat u nemirima obiljeenoj akademskoj godini 1902./1903. tema je rada Josipa Milia Vjekoslav Klai - dvadeset i osmi rektor Sveuilita u Zagrebu (375.-400.). Autor Klaieve rektorske dane ispunjene smirivanjem nezadovoljnih studenata Khuenovom vladavinom, a kasnije obranom digniteta Hrvatskog sveuilita, nadopunjuje informacijama o Klaievu privatnom i drutvenom ivotu.

Zanemarenim politikim segmentom Klaieve djelatnosti pozabavio se Stjepan Matkovi u lanku Politiki rad Vjekoslava Klaia (401.-414). Klaieve povremene politike istupe sa jasno oblikovanim politikim stajalitima autor predoava u svjetlu suvremenih zbivanja, ali i s profesionalnog interesa koji iskoritavanjem povijesnih pokazatelja nastoji poboljati dravno-pravne pozicije. Prouavajui opseg, sadraj i objavljenost Klaieve pisane ostavtine u arhivskim fondovima Zagreba i privatnom vlasnitvu Klaieve unuke, Robert Skenderovi u lanku Ostavtina Vjekoslava Klaia (415.-424.) ukazuje na manjkavost sauvane grae.

U dodatku Zborniku sadrano je nekoliko naknadno prispjelih tekstova. Dragutin Pavlievi u radu O metodolokim nazorima Vjekoslava Klaia (427.-450.) nastoji rasvijetliti Klaieva metodoloka shvaanja ukazivanjem na podatke iz njegova ivotopisa, ali i na dominantne teorije na prijelazu iz XIX. u XX. stoljee. O nastanku, ustroju i zaslugama kulturnog udruenja Braa hrvatskog Zmaja, te Klaiu kao jednom od najistaknutijih lanova drube govori Juraj Kolari u radu Vjekoslav Klai - Zmaj Garinski (451.-458.). Likovnom i povijesnom analizom Klaievih portreta Krunoslav Kamenov u lanku Portreti Vjekoslava Klaia (459.-468.) pomae u vizualizaciji Klaieve fizionomije. Na posljetku, o Klaievu prikazu razvoja hrvatske knjiarske struke govori ivko Strii u lanku Vjekoslav Klai i knjiarstvo u Hrvata (469.-484.).

Zbornik Vjekoslav Klai - ivot i djelo vrijedan je doprinos razumijevanju cjelovitog, povijesnim i drutvenim prilikama omeenog stvaranja, znanstvenog, knjievnog, ali i politikog angamana V. Klaia iznimne osobe o kojoj hrvatska historiografija zasigurno jo nije kazala svoju posljednju rije.

Sonja HOMA

500

IVOT I DJELO DON RADOVANA JERKOVIA

Dr. Don Mile Vidovi (priredio): Don Radovan Jerkovi - ivot i djelo: prigodom 100. godinjice roenja i 50. godinjice muenike smrti (1900.-1950.), Matica hrvatska Metkovi, Biblioteka:

Povijesna batina, sv. 6, Metkovi, 2000., 688 str.

Godine 2000. navrile su se dvije znaajne godinjice don Radovana Jerkovia, 100. godinjica roenja i 50. godinjica njegove smrti. Tom je prigodom, na poticaj dopredsjednika Matice hrvatske Metkovi Ratka Krstievia, nastala opsena monografija pod gornjim naslovom. Uvodnu studiju o ivotnom putu i djelu don Radovana Jerkovia napisao je crkveni povjesniar dr. don Mile Vidovi, koji je za ovu prigodu priredio Jerkovieve tekstove (objavljene i neobjavljene) te nainio cjelokupnu bibliografiju njegova spisateljskog opusa. Nakon predgovora (7-10), u kojem prireiva govori o koncepcijskim obiljejima monografije, knjiga zapoinje Vidovievom opsenom studijom ivot don Radovana (Rade) Jerkovia (11-46). Studija je zasnovana na prouavanju bogate i opsene Jerkovieve rukopisne grae, pohranjene u Nadbiskupskom arhivu u Splitu.

Radovan Jerkovi roen je u Kuli Norinskoj 15. IX. 1900. godine. U rodnom je selu zavrio etverogodinju osnovnu kolu, potom kao pitomac splitsko-makarske biskupije pohaao dravnu klasinu gimnaziju (do 1917/18.), kada je kolovanje nastavio u privatnoj sjemeninoj gimnaziji, u kojoj je i maturirao 1921. godine. Studij bogoslovije zapoeo je u Sarajevu, potom nastavio u Mariboru (do ljeta 1923. godine) a dovrio u Sarajevu, gdje je iste (1925.) godine primio sveenike zavjete. Sveeniku slubu zapoeo je kao upnik Dobranja-Bijelog Vira 1925. godine. U svojoj prvoj upi zasluan je za irenje pobonosti prema Gospi Loretskoj, utemeljitelj je Hrvatskog orlovskog drutva (1925.) i Djevojakog drutva Srca Isusova (1926.). Godine 1931. preselio se u Metkovi, gdje je jo od 1928. godine djelovao kao vjerouitelj u pukoj i graanskoj koli. Proglaen od strane domaih Srba (mahom vodeih opinskih slubenika) izrazitim separatistom, otvorenim klerikalcem i zasukanim Hrvatom, don Radovan Jerkovi je koncem 1933. godine dobio otkaz na slubi vjerouitelja. Idue godine premjeten je za vjerouitelja u Makarsku, gdje je ostao do konca kolske godine 1936/37. Tijekom tog vremena postigao je diplomu postdiplomskog studija na Katolikom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1935.). Godine 1937. ponovo je premjeten u Metkovi, gdje je razvio jo opseniju pastoralnu aktivnost meu kolskom mladei. Vjeronaunu slubu zavrio je u studenom 1944. godine, kada je preuzeo slubu upnika Opuzena, gdje je povremeno posluivao i druge neretvanske upe koje su ostale bez svojih upnika. Od komunistikih vlasti sproveden je 1945. godine u istrani zatvor u Metkoviu, gdje je protiv njega podignuta optunica da je poznat u Neretvi kao veliki srboder, sljedbenik zloglasne ovinistike kole franjevaca sa irokog Brijega, koja je odgojila najpoznatije ustae koljae. U montiranom suenju, kakvim je onovremena Hrvatska obilovala, Jerkovi je osuen na prisilan petogodinji rad, gubitak nacionalne asti na 15 godina. Robiju je izdravao na dravnom poljoprivrednom dobru Vrana kraj Biograda, potom u zloglasnoj tamnici Stara Gradika. Nakon albenog postupka iz logora je otputen u svibnju 1946. godine te je ubrzo potom imenovan upnikom u Vranjicu kraj Splita. U okruju koje je bilo izrazito nesklono Crkvi i sveenicima, gdje je nedugo prije brutalno ubijen upnik Ante Braki, don Radoslav Jerkovi nije mogao opstati. Uhien pod optubom da truje mlade, Jerkovi je u zatvoru Udbe muki ubijen 14. VIII. 1950. godine.

Istraivaki rad don Radoslava Jerkovia nasilnom je smru prerano prekinut. Tijekom ivota uspio je objaviti nekoliko zasebnih broura, te velik broj lanaka i priloga koji su izlazili u raznim asopisima, kalendarima i novinama. Jerkovi se, istraujui svekolike sastavnice iz prolosti neretvanskog kraja, sluio gradivom iz brojnih, poglavito crkvenih arhiva (upni arhivi neretvanskih upa, Arhiv makarske biskupije u Nadbiskupskom arhivu u Splitu, Arhiv franjevakog samostana u

501

Zaostrogu, Dravni arhiv u Zadru, Dravni arhiv u Dubrovniku, Opinski arhiv u Makarskoj, Opinski arhiv u Opuzenu i dr.). Prema rijeima prireivaa, Jerkovievo djelo ima ne samo povijesnu nego i demografsku vanost za neretvansku dolinu. On opisuje doseljenje dananjeg stanovnitva, prati njegove migracije i donosi brojno stanje pojedinih plemena. Don Radino djelo vano je i za kulturno-prosvjetnu i gospodarsku povijest Neretve, jer prati sva dogaanja koja su se na tom planu zbivala u pojedinim neretvanskim mjestima, a posebno u ondanjim neretvanskim gradskim sreditima: Metkoviu i Opuzenu (39-40). Jerkovievo djelo je do danas, bez ikakvog pretjerivanja reeno, najpotpunija i najstrunija povijest Neretve od poetka njezine povijesti pa do Drugog svjetskog rata (40). Povijesna djela don Radoslava Jerkovia relativno su rijetko koritena u radovima prouavatelja prolosti neretvanske doline. Iznimku predstavlja, potrebno je to naglasiti, rad dr. Trpimira Macana Povijesno istraivanje Radovana Jerkovia (objavljen u djelu Iz povijesti Donjega Poneretavlja, drugo proireno izdanje, Zagreb-Klek, 1990, 30-41), u kojem je hrvatska historiografija upozorena na temeljne odlike Jerkovievih povijesnih djela.

Drugi dio knjige (cjeline od II.-VI.) sadri Jerkovieva djela o prolosti neretvanskog kraja. Velik dio studija ovdje se, zahvaljujui prireivau dr. Mili Vidoviu, objavljuje prvi put. Prvo djelo (Povijest Neretve, 49-152) opsena je studija koja prati prolost neretvanske doline od ilirsko-rimskog razdoblja do kraja austrijske uprave 1918. godine. Podrobno je obraena crkvena povijest (biskupija u Naroni, Makarska biskupija, Trebinjska biskupija, uspostava naronske ili stjepanske biskupije, duhovna pastva i dr.) te naseljavanje Neretve novim stanovnitvom koncem XVII. i poetkom XVIII. stoljea. Sadraj ovog dijela knjige objavljuje se prvi put.

Trea i opsegom najvea cjelina knjige naslovljena je Povijest neretvanskih upa (151-502). Obraena je pojedinana povijest svih neretvanskih upa koje su opstojale u Neretvi do 1941. godine. Zasigurno najzanimljiviji i domaem itateljstvu posebno dragocjen dio odnosi se na podrobnu ralambu pojedinih sela, obitelji (njihovu podrijetlu i vremenu doseljenja u Neretvu), kao i na prikaz demografskog stanja, gospodarstva, crkvene povijesti i kulturnih spomenika. Kao i u prethodnom primjeru, najvei dio ove cjeline objavljuje se prvi put, a radi praktinih razloga, upe su poredane abecednim redom. Obraene su sljedee neretvanske upe (i unutar njih tamonja naselja): Bagalovii, Borovci-Nova Sela, Desne, Dobranje, Komin, Metkovii, Opuzen, Otrii-Struge, Pasiina, Plina, Rogotin, Slivno, Vid i Vidonje.

etvrti dio knjige sadri Jerkovieve objavljene lanke koji se odnose na razna povijesna pitanja iz neretvanske doline ili pak na novije dogaaje koji su se ondje zbili (Povijesni i prigodni lanci, 503-593). Za istraivae neretvanske prolosti posebno su zanimljivi prilozi o trgovitu i utvrdi Gabela, opatiji sv. Stjepana u Gabeli, bratovtini sv. Stjepana u Opuzenu iz 1759. god., Metkoviu u doba Bosansko-hercegovakog ustanka 1875. godine, dok u nizu prigodnih govora moemo izdvojiti naslove Misijonska ideja kod Slovenaca, Vjerouitelj u osnovnim kolama i njegov poloaj