Justine - Lawrence Durrell.pdf

8/17/2019 Justine - Lawrence Durrell.pdf

1/172


2/172


3/172

Lawrence Durrell

S engleskoga preveo

Zlatko Crnković


4/172

Sadržaj

JUSTINE

Predgovor

PRVI DIO

DRUGI DIO

TREĆI DIO

ČETVRTI DIO

Relevantni podaci


5/172

Predgovor

Poput Balzaca, Lawrence Durrell napisao je svoje prve romane pod pseudonimom.

ije mu bilo ni dvadeset pet godina kad je dovršio onu začudnu »kronikuengleske smrti« koju je pod naslovom Crna knjiga objavio Obelisk Press u Parizu,uoči Drugog svjetskog rata.

Odonda je prošlo dvadeset godina, dvadeset plodnih godina pisca Durrella koji jeza to vrijeme živio na tako različitim mjestima kao što su Kreta, Cipar, Krf,Patmos, Rodos, Beograd, Buenos Aires, Jeruzalem i Aleksandrija.

Justine, prva knjiga tetralogije kojoj je tema Aleksandrija, posjeduje sve osobinesimfonijske poeme. Durrell je intimno poznavao grad čije nam boje, ritam i ludi-lo dočarava na svakoj stranici. To je Aleksandrija koju je mogao uskrsnuti samo je-

dan dobrovoljno izgnani Englez, rođen na Himalaji i sazreo u Grčkoj. Grad ovdje neigra običnu ulogu kulisa - to je živa cjelina, biće pomalo čudovišno sazdano odmesa, kamena, zločina, snova i mita, ako baš hoćete. »Heraldički« portret, kao što birekao sam Durrell.

U ovoj prvoj knjizi pred našim se očima prelijeva čarobno tkanje nabijeno senzu-alnim aluzijama, paukova mreža inkrustirana kapima rose koje podrhtavaju i odsije-vaju u neopipljivoj atmosferi. Kako se priča odigrava, desen na platnu sve se jasnijeocrtava i sređuje prema svojim unutarnjim zakonima. Supstancija je toga nježnogi složenog desena poetska proza, najzahtjevnija, najbogatija, najkontroliranija i naje-

vokativnija što može biti. Ovdje ne mogu a da se ne prisjetim svih onih čarobnih na- pitaka koje su nam u prošlosti bili pripravili majstori zbilje, primjerice Rave-lov Gašpar noćnik, Seuratove silhuete zabliještene suncem, Pitagorini uzleti u čisti

prostor, Amiensova voljena Biblija, džamija u Cordobi, koja je danas profanirana...

Osobe koje nastavaju ovaj roman pripadaju jednoj neobičnoj zbilji; usuđujem se proreći da će na europskog čitatelja upravo hipnotički djelovati. U njima je sadrža-na sva prašina i ludilo Bliskog istoka i čovjek ih slijepo prihvaća, premda nikad nije


6/172

bio u društvu sličnih ljudi. Neki od njih zaprepašćuju nas i zbunjuju kao i anemič-ni krajolici u kojima se kreću i koji se, a to je još jedna od neobičnih vrlina ove knji-ge, isto tako kreću u njima.

Čitanje je ove knjige pustolovina koja ostavlja trag na čitatelju - svojom formom,

svojom zvučnošću, svojim bojama. Pripovijedanje ne teče uobičajenim roma-nesknim tokom; ono se ljeska i leluja na lepršavoj potki one svete materije koju ro-manopisac tako rijetko priziva: svjetlosti. Vrhunac svjetlosti zasićene talogom i

prisjećanjem prošlosti.

Još jednom mislim na Ravela, na Seurata, na Pitagoru. A da mjera bude puna, do-dat ću i malčice ludog duha Aleksandra Velikog, koji je, na kraju krajeva, ipak

bio uzvišen.

HENRY MILLER

19. srpnja 1957.


7/172

Evi

ove uspomene na njeni rodni grad


8/172

»Privikavam se na misao da na svaki spolni čin gledam kao na proces u kojem sudje-luju četiri osobe. O ovome ćemo još mnogo raspravljati«

SIGMUND FREUD, Pisma

»Postoje dva moguća rješenja - zločin koji nas usrećuje, ili omča koja nas priječi da budemo nesretni. Pitam vas, draga Terezo, kako se tu čovjek uopće može dvoumiti, ikakve će protuargumente vaša glavica naći da pobije ovaj moj argument?«

D. A. F. DE SADE , Justine


9/172

Scan: postar

Obrada: boden

BalkanDownload.org

APOMENA

Svi su likovi u ovom romanu, prvom u nizu romana, izmišljeni, kao i sam pripovje-dač, i nemaju nikakve sličnosti sa živim osobama. Samo grad nije izmišljen.


10/172

PRVI DIO

More je danas opet uzburkano od opojnog daha vjetra. Usred zime osjećaju se već

snohvatice proljeća. Do podne, vrelo, golo, sedefasto nebo, cvrčci skriveni u hladu, asad vjetar razgolićuje velike platane, pustoši velike platane...

Pobjegao sam na ovaj otok sa dvije-tri knjige i djetetom - Melissinim djetetom.e znam zašto sam napisao riječ »pobjegao«. Mještani bi u šali rekli da samo bo-

lestan čovjek može izabrati ovako zabačeno mjesto radi oporavka. Pa, dobro, recimoda sam došao ovamo da se liječim, ako baš hoćete...

Obnoć, dok vjetar zavija a dijete mirno spava u svom drvenom krevecu pokrajdimnjaka u kojem odzvanja jeka, palim svjetiljku, hodam amo-tamo i razmišljam osvojim prijateljima - o Justini i Nessimu, o Melissi i Balthazaru. Vraćam se, kariku

po kariku, niz željezni lanac sjećanja, u grad u kojem smo tako kratko zajedno bora-vili: u grad u kojem smo bili flora - grad što je izazivao u nama sukobe koji su bilinjegovi a mi smo pogrešno mislili da su naši: voljena Aleksandrija!

Morao sam otići ovako daleko od nje da bih sve to shvatio! Živeći na ovom go-lom rtu koji Arktur {1} svake noći otimlje tami, daleko od vapnene prašine onih ljetnih

popodneva, napokon uviđam da se za ono što se zbilo u prošlosti nikome od nas nemože pravedno suditi. Gradu treba suditi iako mi, njegova djeca, moramo platiti ceh.

* * * *

Što je u samoj srži ovaj naš grad? Što sadrži riječ Aleksandrija? U hipu mi se predočima pojavi tisuća prašnih ulica. U njoj danas gospodare muhe i prosjaci - i oni kojiedva životare negdje na sredini između prvih i drugih.

Pet rasa, pet jezika, tucet vjeroispovijesti: pet flota koje krstare kroz svoje masneodsjaje iza lukobrana. A ima tu i više od pet spolova koje, čini se, umije lučiti samo

pučki grčki jezik. Izbor spolnih užitaka koji vam se nude u ovom gradu upravo zapa-njuje svojom raznolikošću i obiljem. Ipak, nikad ne biste mogli upasti u zabludu daga nazovete sretnim mjestom. Simbolične ljubavnike helenskog svijeta ovdje je za-


11/172

mijenilo nešto sasvim drugo, nešto jedva primjetno dvospolno, uvrnuto u samo sebe.Orijent ne može uživati u slatkoj anarhiji tijela - zato što je nadišao tijelo. Sjećamse kako je Nessim jednom rekao - mislim da je nekog citirao - da je Aleksandrija ve-lika vinska preša ljubavi; oni koji prođu kroz nju bolesnici su, samotnjaci, poroci -hoću da kažem, svi oni koji su u svojoj spolnosti duboko ranjeni.

* * * *

Bilješke o tonovima pejzaža... Dugi nizovi tempera. Svjetlo propušteno kroz limuno-vu srž. Zrak pun ciglene prašine - prašine slatkastog mirisa - i vonj vrelog pločnika

pogašenog vodom. Laki, vlažni oblaci, vezani za zemlju, a ipak malokad donosekišu. Na toj osnovi iscijeđena boja crvene prašine, zelene prašine, sljezove boje po-

put krede i razrijeđene blijedogrimizne boje. Ljeti morska vlaga ovlaš pocakljujezrak. Sve je obavijeno ljepljivim plaštom.

A onda, s jeseni, zrak suh i treperav, oštar od statičkog elektriciteta, pali tijelo

pod laganom odjećom. Probuđena put trese rešetke svoje tamnice. Pijana kurva pro-lazi noću mračnom ulicom rasipajući za sobom komadiće pjesme poput latica. Je litako Antonije čuo opojne melodije veličanstvene glazbe koja ga je nagnala da se za-uvijek prepusti voljenom gradu?

Nabrušena mladenačka tijela kreću u potragu za bliskom golotinjom, a u onimkavanicama u koje je Balthazar tako često zalazio sa starim pjesnikom ovoga grada,{2} mladići se nelagodno meškolje bacajući kocku pod svjetlom petrolejke: uznemire-ni ovim suhim pustinjskim vjetrom - tako neromantičnim, tako nepovjerljivim -meškolje se i osvrću za svakom nepoznatom osobom. Hvataju zrak a u svakom

ljetnom poljupcu osjećaju okus živog vapna...Morao sam doći ovamo da bih mogao potpuno rekonstruirati u glavi taj grad - tu-

robne krajeve koje je starac{3} vidio pune »crnih ruševina« svoga života. Štropottramvaja što podrhtavaju u svojim metalnim venama probijajući se preko mejdana{4}

na Mazariti. Zlato, fosfor, magnezijski blistav papir. Tu smo se često sastajali. Tu jeljeti stajala mala tezga sa šarenom tendom gdje su se prodavale kriške lubenica i sla-doled jarkih boja koji je ona rado jela. Dakako da bi uvijek malo zakasnila - moždae dolazila pravo sa sastanka u zamračenoj odaji, o čemu ne želim razmišljati, ah bilae tako svježa, tako mlada, otvorene krunice usta koja bi pritisnula na moje usne po-

put žarkog ljeta. Muškarac koga je bila netom napustila možda je još prebirao uspo-mene na nju; možda je ona još na sebi osjećala cvjetni prah njegovih poljubaca? Alito nekako nije bilo važno dok sam osjećao njeno gipko tijelo naslonjeno na moju mi-šicu i dok mi se smješkala bezazleno i iskreno, kao da nema nikakvih tajni. Bilo jeugodno stajati tako, nespretno i pomalo stidljivo, ubrzanog daha zato što smo znališto želimo jedno od drugoga. Poruke su, mimo svijesti, strujale pravo kroz mesnateusne, oči, sladoled, šarenu tendu. Stojeći bezbrižno tako, držeći se zakvačeni malim


12/172

prstima, ispijajući u dugim gutljajima popodne prožeto mirisom kamfora, bili smosrasli s gradom...

Večeras sam prelistavao ove svoje spise. Neki su mi od njih poslužili za potpaluu kuhinji, a neke je dijete poderalo. Godi mi ovaj oblik cenzure zbog ravnodušnosti

koju svijet prirode osjeća prema umjetničkim tvorevinama - ravnodušnosti kojamalo-pomalo i mene obuzima. Uostalom, kakva korist od neke lijepe metafore o Me-lissi kad ona sad počiva duboko pokopana, kao i svaka druga mumija, u ravnom imlakom pijesku crnog ušća?

Ali pomno čuvam tri bilježnice u kojima je Justine vodila svoj dnevnik, kao istranice na kojima je zabilježeno Nessimovo ludilo. Sve mi je to Nessim bio dao kadsmo se rastajali rekavši mi:

- Uzmi ovo i pročitaj. Tu ćeš naći mnogo toga o svima nama. To će ti pomoći dalakše podneseš pomisao na Justinu, kao što je i meni pomoglo.

Bijaše to u »Ljetnom dvorcu« nakon Melissine smrti, kad je on još vjerovao daće mu se Justine vratiti. Često razmišljam, svagda pomalo u strahu, o Nessimovojljubavi prema Justini. Ima li ičeg sveobuhvatnijeg, ičeg čvršćeg utemeljenog u sa-mom sebi? To je pridavalo njegovoj boli nešto zanosno, one slatke rane koje čovjek očekuje da će prije naći u svetaca nego u običnih ljubavnika. Ipak, samo malo humo-ra moglo ga je izbaviti od takve grozne i sveobuhvatne patnje. Lako je sad kritizira-ti, znam, znam.

* * * *

U velikoj tišini ovih zimskih večeri postoji samo jedan sat, a to je more. Njegovo jenejasno gibanje u mojoj svijesti fuga uz koju pišem ove zapise. Prazne kadencemorske vode koja liže svoje rane, duri se uz rukavce delte, vri na napuštenim žalima- pustim, zauvijek pustim pod krilima galebova: bijelih šara na sivilu što ga izjedajuoblaci. Ako se ikad ovdje pojave jedra, stradaju prije nego što kopno baci na njih sje-nu. Brodske olupine naplavljene na podnožju otočja, posljednje ljuske izgrizenenevremenom što su preostale u modrom sirištu mora... nema ih više!

* * * *

Izuzev stare naborane seljanke koja svakog dana dolazi na mazgi iz sela da pospremi

kuću, djevojčica i ja smo ovdje posve sami. U neznanom okolišu, ona je sretna i ži-vahna. Nisam joj još nadjenuo ime. Dakako da će se zvati Justine - kako bi drukčije?

A ja, niti sam sretan niti nesretan; živim tako, lebdeći, poput vlasi ili pera, umaglovitom spletu svojih uspomena. Rekao sam nešto o beskorisnoj umjetnosti, aliništa pravo o utjehama koje ona pruža. Olakšanje koje mi daje ovaj rad mozgom isrcem leži u ovome - što samo ovdje, u slikarskoj ili književnoj tišini, može stvarnost

biti sređena, obnovljena i prisiljena da pokaže svoje pravo značenje. Naši su svaki-


13/172

dašnji postupci u zbilji samo grubo platno pod kojim se krije zlatno tkanje - smisaouzorka. Mi umjetnici doživljavamo u umjetnosti radosno pomirenje sa svim onimšto nas je u svakidašnjici ranilo ili nam nanijelo poraz; na taj način ne izmičemo sud-

bini kao što obični ljudi pokušavaju, nego je ostvarujemo u njenoj pravoj mogućnosti- u mašti. Zašto bismo inače pozljeđivali jedni druge? Ne, smirenje koje tražim, ikoje ću možda naći, neće mi nikad pružiti ni Melissine blistave prijazne oči ni Justi-nini tamni pogledi ispod crnih obrva. Svi smo se mi razišli kud koji; ali u ovom

prvom velikom raskidu u mojim zrelim godinama, naslućujem granice svojeumjetnosti i osjećam kako mi uspomene na njih neizmjerno produbljuju i život iumjetnost. U mislima ih ponovo proživljavam; kao da samo ovdje - za ovim drvenimstolom ponad mora, ispod masline - kao da ih samo ovdje mogu obogatiti kakozaslužuju. Stoga će okus ovih stranica preuzeti nešto od samih živih bića - njihovdah, kožu, glasove - i utkati ih u podatno tkivo ljudskog pamćenja. Želim da oniiznova ožive do one točke kad bol prerasta u umjetnost... Ne znam, možda je ovo tek

alov pokušaj. Ali pokušati moram.Danas smo dijete i ja zajedno dovršili kućno ognjište, tiho ćaskajući dok smo ra-

dili. Razgovaram s djevojčicom kao što bih razgovarao sa samim sobom dok samsam; ona mi pak odgovara nekakvim epskim jezikom koji je sama izmislila. Prstenješto ga je Cohen bio kupio Melissi zakopali smo pod kamen na ognjištu, u skladu sobičajima na ovom otoku. To će donijeti sreću ukućanima.

* * * *

U vrijeme kad sam se upoznao sa Justinom, bio sam tako reći sretan čovjek. Iznena-

da su se otvorila vrata zahvaljujući mojoj prisnosti s Melissom - prisnosti koja je bilaoš čudesnija zato što je bila neočekivana i posve nezaslužena. Kao i svi sebičnjaci,a ne mogu živjeti sam; i zaista mi je dozlogrdila posljednja godina samačkog života

- očajavao sam zbog svoje nesposobnosti da vodim kućanstvo, zbog svoje nemoći dase brinem za odjeću, prehranu i novac. Dozlogrdile su mi i sobe pune žohara u koji-ma sam tada stanovao, i koje je pospremao moj jednooki sluga Hamid.

Melissa nije probila moju slabašnu obranu ni jednom od onih vrlina koje semogu pripisati ljubavnicama - šarmom, izvanrednom ljepotom, inteligencijom - ne,nego samo snagom onoga što jedino mogu nazvati njenim milosrđem, u grčkom zna-

čenju te riječi. Sjećam se da sam je viđao, blijedu, prilično vitku, u otrcanom ogrtačuod tuljanove kože, kako vodi psića po zimskim ulicama. Sjećam se njenih sušičavihruku prošaranih venama itd. Njenih krejonom podignutih obrva koje su na taj načinoš više isticale njene lijepe, neustrašive, iskrene oči. Viđao sam je mjesecima sva-

kog dana, ah njena mrzovoljna, anilinska ljepota nije u meni budila nikakve osjećaje.Dan za danom susretao sam je na putu do kavane Al Aktar, gdje me je čekao Baltha-zar u svom crnom šeširu da mi izdaje »upute«. Nisam ni sanjao da će mi ona ikad

postati ljubavnica.


14/172

Znao sam da je nekad bila model na Akademiji - nezavidan posao - i da je sad profesionalna plesačica; štoviše, da je ljubavnica postarijeg krznara, neotesanog ivulgarnog poslovnog čovjeka iz središta grada. Spominjem ovo nekoliko podatakasamo zato da zabilježim čitav dio svog života koji je potonuo u more. Melissa! Me-lissa!

* * * *

Vraćam se u mislima u ono vrijeme kada za nas četvoro zbiljski svijet nije gotovo ni postojao; dani su jednostavno bili pauze između snova, pauze između pomičnihstupnjeva vremena, djelovanja, trenutnog življenja... Plima beznačajnih događaja štose valja po mrtvoj razini stvari, ne stupa ni u kakvo ozračje, ne vodi nas nikamo, netraži od nas ništa osim nemogućeg - da budemo svoji. Justine bi rekla da smo uhva-ćeni u projekciju volje koja je odviše snažna i odviše nadmoćna da bi bila ljudska -gravitaciono polje u koje je Aleksandrija uvlačila sve one koje je izabrala za svoje

primjerke...* * * *

Šest sati. Vuku se bijele spodobe s kolodvorskih perona. Dućani se pune i prazne kao pluća, u Rue des Soeurs. Blijede, izdužene zrake popodnevnog sunca titraju na du-gim oblinama Esplanade, a zaslijepljeni golubovi, poput komadića razbacanog papi-ra, uzlijeću na minarete da okupaju krila na posljednjim tračcima svjetla što se gasi.

a tezgama mjenjačnica zvekeće srebro. Željezna rešetkasta ograda ispred banke joše prevruća da bi je čovjek taknuo. Kočije kloparaju odvozeći činovnike u crvenim

fesovima do kavana na morskoj obali. Ovo je sat koji je najteže podnijeti, kad je

sa svog balkona iznenada ugledam kako polako hoda prema gradu u bijelim sandala-ma, još uvijek pospana. Grad izlazi iz svog oklopa kao stara kornjača i gleda okosebe. Načas odbacuje poderane prnje svoje puti dok iz neke skrovite uličice pokrajklaonice, usred mukanja i blejanja stoke, dopiru unjkavi odlomci neke pjesme iz Da-maska: prodorni četvrttonovi, kao da tko melje sinuse u prah.

Umorni ljudi podižu rebrenice na svojim balkonima i žmirkajući izlaze na blije-do, vrelo svjetlo - sparušeni cvjetovi popodneva provedenih u tjeskobi, u prevrtanju

po ružnim krevetima, sputani snovima. I ja sam postao jedan od tih jadnih robovasavjesti, građanin Aleksandrije. Ona prolazi ispod moga prozora i smješka se nekom

svom intimnom zadovoljstvu, hladeći se ovlaš svojom malom lepezom od trske. Toe smiješak koji vjerojatno nikad više neću vidjeti jer se u društvu samo smije obna-

žujući one svoje divne bijele zube. Ali taj turobni, pa ipak hitri smiješak pun je neče-ga što se čovjek ne bi nadao da će otkriti u nje - sklonosti nestašnosti. Čovjek bi prije

pomislio da je ona pomalo tragično obojena osobnost kojoj nedostaje smisla za obi-čan humor. U danima koji predstoje, samo uporno sjećanje na taj smiješak budit će umeni sumnju.


15/172

* * * *

Više puta sam je tako vidio, u različito doba, i dakako da sam je dobro znao iz viđe-nja prije nego što smo se upoznali - naš grad ne dopušta anonimnost nikome tko imaveći godišnji prihod od dvjesta funta. Vidim je kako sjedi sama uz more, čita novine

i jede jabuku; ili u predvorju hotela Cecil, među prašnim palmama, u tijesno pripije-noj haljini sa srebrnim šljokicama, s onom svojom prekrasnom bundom prebačenom preko ramena kao što seljak nosi kabanicu - provukavši dugi kažiprst kroz petlju naovratniku. Nessim je zastao na vratima plesne dvorane preplavljene svjetlom iglazbom. Nije ju zapazio. Pod palmama, u dubokoj niši, sjede dvojica staraca i igrajušah. Justine je zastala da ih gleda kako igraju. Ona nema pojma o šahu, ali je opčinja-va atmosfera tišine i koncentracije koja vlada oko njih. Dugo stoji između zanesenihigrača i svijeta glazbe, kao da nije načisto kojem će se carstvu privoljeti. Napokon joj

essim tiho prilazi i hvata je za ruku, pa oboje stoje tako neko vrijeme, ona motreći

šahiste a on nju. Naposljetku ona tiho uzdahne i pođe polako, neodlučno, oprezno, uobasjani svijet.

Zatim, vidim je u drugim prilikama, svakako nešto nepovoljnijim za nju, ili zanas ostale - pa ipak, kako je ta izrazito muškobanjasta i snalažljiva žena znala biti po-datno ženstvena! Neodoljivo me podsjećala na onaj soj strašnih kraljica koje su osta-vile za sobom amonijačni smrad svojih incestuoznih ljubavi da lebdi kao oblak nad

podsviješću Aleksandrije. Divovske mačke ljudožderke poput Arsinoje bijahu joj ro-đene sestre. Pa ipak, iza Justininih postupaka krilo se nešto drugo, rođene iz jednekasnije tragične filozofije, prema kojoj moral mora prevagnuti nad osobnim strasti-

ma. Ona je bila žrtva uistinu junačkih sumnji. Svejedno vidim i dalje neposrednuvezu između slike Justine kako se saginje nad prljavi sudoper u kojem pluta fetus, isirote Valentinusove Sophije koja je izgubila glavu radi ljubavi koja je bila kolikosavršena toliko i pogrešno usmjerena.

* * * *

Georges Pombal, niži konzularni službenik, stanuje sa mnom u malom stanu u Rueebi Daniel. On je rijetkost među diplomatima po tome što se čini da ima kičmu.

jemu je zamorna tlaka protokola i primanja - nalik na nadrealističku noćnu moru - puna egzotičnih čari. On vidi diplomaciju očima Rousseaua Carinika. On joj se pre-

daje ali nikad joj ne dopušta da proguta ono što je preostalo od njegova intelekta.Mislim da se tajna njegova uspjeha krije u strahovitoj, gotovo vrhunaravnoj lijenosti.

Sjedi u Generalnom konzulatu za pisaćim stolom vječito pokrivenim posjetnica-ma svojih kolega. To je divovski ljenivac od umjetne kože, spora Ijudeskara odanadugim popodnevnim siestama i Crebillonu filsu.{5} Rupčići mu divno mirišu po Eaude Portugal. Najradije razgovara o ženama, a vjerojatno govori iz osobnog iskustvaer se gošće u našem malom stanu neprestance smjenjuju, malokad se isto lice pojavi


16/172

dva puta.

- Francuzima je ljubav ovdje zanimljiva. Ovdje se prelazi na stvar prije nego serazmisli. Kad dođe vrijeme da se posumnja, da se osjeti kajanje, prevruće je, nitkonema snage za tako nešto. Ovom animalizmu ovdje nedostaje finesse, ali meni to od-

govara. Ja sam istrošio srce i um ljubavlju i volim da me radije ostave na miru -najviše mi, mon cher,{6} ide na živce ta judeokoptska manija za dissection,{7} za anali-ziranjem. Ja se želim vratiti kući na svoje imanje u Normandiji slobodna srca.

Najveći dio zime provodi na odmoru pa sam tada sam u našem malom vlažnomstanu i sjedim do kasno u noć ispravljajući zadaćnice. Jedino mi je društvo Hamidkoji hrče sve u šesnaest. Ove posljednje godine zapao sam u slijepu ulicu. Nedostajemi snage volje da učinim nešto od svoga života, da marljivim radom popravim svoj

položaj, da pišem - pa čak i da vodim ljubav. Ne znam što mi je. Prvi put sam osjetioda zaista gubim volju za život. Gdjekad premećem svežanj rukopisa ili staru reviziju

nekog romana ili zbirke pjesama, nepažljivo i gadljivo, pa i tužno, kao kad čovjek lista staru putovnicu.

Od vremena do vremena neka od Georgesovih mnogobrojnih djevojaka zaluta umoju mrežu navrativši u naš stan dok njega nema, ali takav mi doživljaj samo jošviše produbi taedium vitae.{8} Georges je u tim stvarima obziran i velikodušan pačesto, prije nego što otputuje (znajući koliko sam siromašan), unaprijed plati nekojSirijki iz Golfove krčme da provede po koju noć u našem stanu en disponibilite,{9}

kako on sam kaže. Njena je dužnost da me razvedri, što nije nimalo zavidna zadaća, pogotovo što naoko nema ničega po čemu bi se moglo zaključiti da sam nujan.

Sitno ogovaranje postalo je korisna forma automatizma koji se nastavlja dugo poštoe čovjek izgubio potrebu da razgovara; ako treba, mogu čak i voditi ljubav laka srcaer se ovdje ne spava baš dobro - samo bez strasti, bez pravog interesa.

Zanimljivi su, pa čak i dirljivi neki od susreta s tim jadnim, iznurenim stvorenji-ma koje je fizička oskudica nagnala do krajnosti, ali mene više uopće ne zanima pre-

biranje po osjećajima tako da su sve one za mene poput figura bez dimenzija projici-ranih na filmskom platnu.

- Samo se tri stvari mogu učiniti s jednom ženom - rekla je jednom Clea. - Možeše voljeti, možeš patiti zbog nje i možeš je pretvoriti u literaturu.

Upravo sam doživljavao neuspjehe na svim ovim područjima osjećanja.Zapisujem ovo samo zato da pokažem koliko je malo obećavao ljudski materijal

na kojem je Melissa nakanila raditi, da udahne dah života u moje nosnice. Nije jojmoglo biti lako nositi dvostruko breme, s obzirom na njeno siromaštvo i bolest. Tre-

balo je istinske hrabrosti da ponese i moje breme. Možda je ta hrabrost potekla izočaja jer je i ona dospjela na mrtvu razinu stvari, kao i ja. Oboje smo bili bankrotira-li.


17/172

Tjednima me pratio po ulicama stari krznar s pištoljčinom u džepu na ogrtaču.Bilo je utješno kad sam čuo od jedne Melissine prijateljice da pištolj nije nabijen, alime svejedno brinulo što me starac prati. Bit će da smo u mislima ubijali jedan drugo-ga na svakom uličnom uglu u gradu. Ja bar nisam mogao mirno gledati ono njegovomrko kozičavo lice na kojem bijaše razmazan životinjski natmuren skup izmučenihcrta - nisam mogao podnijeti pomisao na njegovu vulgarnu prisnost s Melissom, sonim njegovim znojnim sitnim rukama obraslim gustim crnim dlakama poput diko-

braza. Dugo je to tako potrajalo a onda, nakon nekoliko mjeseci, kao da je izmeđunas izniklo neko neobično osjećanje prisnosti. Kad bismo se sreli, klimnuli bismoglavom i osmjehnuli se jedan drugome. Jednom, kad sam ga zatekao u nekom bifeu,ostao sam stajati gotovo pola sata pokraj njega; samo što nismo zapodjeli razgovor,ali nekako nismo ni on ni ja imali hrabrosti da to učinimo. Nismo imali o čemu dru-gom razgovarati nego o Melissi. Kad sam odlazio, spazio sam ga u jednom od du-gačkih zrcala, pognute glave, zagledanog u svoju čašu vina. Iznenadilo me nešto u

njegovu držanju - u nezgrapnom izrazu dresiranog tuljana koji se uhvatio ukoštac sljudskim osjećajima - i prvi put sam pojmio da on vjerojatno voli Melissu koliko i ja.Smilila mi se njegova ružnoća i tupo, bolno neshvaćanje s kojim se našao predtakvim nepoznatim osjećajem za njega kao što je ljubomora, gubitak voljene lju-

bavnice.

Poslije, kad su mu izvrtali džepove, opazio sam među kojekakvim drangulijama i praznu bočicu jeftinog parfema koji je Melissa rabila; ponio sam tu bočicu sa sobomu stan, gdje je nekoliko mjeseci stajala na okviru kamina prije nego što ju je Hamid

bacio pri proljetnom spremanju. Nikad nisam to rekao Melissi; ali često, kad sam

noću sjedio dok je ona plesala u baru, i možda iz nužde spavala s kojim od svojihobožavatelja, promatrao sam tu bočicu razmišljajući tužno i usrdno o ljubavi togagroznog starca, mjereći je sa svojom ljubavlju; i osjećajući isto tako, umjesto njega,očaj koji natjera čovjeka da se grčevito uhvati za neki mali odbačeni predmet koji jeoš natopljen uspomenom na iznevjerenu ljubav.

Našao sam Melissu, naplavljenu poput napol utopljene ptice, na sumornoj obaliAleksandrije, povrijeđene spolnosti...

* * * *

Ulice koje vode od dokova, i njihov pokrpani, truli brodski teret od kuća koje dišuedna drugoj u usta, onako nakrivljene. Balkoni s rebrenicama na prozorima i staricekojima je kosa puna krvi od krpelja. Oljušteni zidovi pijano nahereni na istok i zapadod svoga težišta. Crna pantljika muha koje se lijepe za usne i oči djece - posvudavlažne perle od ljetnih muha; samom težinom svojih tijela otkidaju stare papirnatemuholovke što vise na ljubičastim vratima šatri i kavana. Smrad Berbera okupanihznojem, poput vonja istrunulog saga na stubištu. Pa onda ulična graja - vriska i zvec-kanje Saidija koji nosi vodu udarajući metalnim šalicama radi reklame, krikovi na


18/172

koje se nitko ne obazire i koji s vremena na vrijeme nadjačaju galamu, kao da tkočupa utrobu nekoj nježno građenoj životinjici. Rane nalik na jezerca - inkubacijaljudske bijede takvih razmjera da se čovjek užasava i svi mu se osjećaji prelijevaju ugađenje i stravu.

Zavidio sam Justini kako se samouvjereno i bezbrižno probija kroz te ulice dokavane El Bab u kojoj sam je čekao. Ulaz s raspuknutim svodom gdje smo posve be-zazleno sjedili i razgovarali; ali naš je razgovor bio prožet uzajamnim razumijeva-njem koje smo smatrali tek sretnim znakom prijateljstva. Na onom tamnosmeđemzemljanom podu, osjećajući kako Zemljin valjak koji se brzo hladi zaranja u tamu,

bili smo obuzeti samo željom da priopćimo jedno drugome misli i doživljaje kojinadmašuju raspon misli uobičajen među običnim ljudima. Ona je govorila kaomuško i ja sam govorio kao muško. Sjećam se samo vrste i težine naših razgovora, ane i njihova sadržaja. Onako zaneseno podbočen laktom, pijuckajući jeftini arak ismješkajući joj se, udisao sam topli ljetni miomiris njene haljine i put - miomiris kojise zvao, ne znam zašto, Jamais de la vie.{10}

* * * *

To su trenuci koji opsjedaju pisca, a ne ljubavnika, trenuci koji i dalje žive. Čovjek im se može vratiti u sjećanju s vremena na vrijeme, ili ih iskoristiti kao temelj na ko-em gradi dio svoga života što ga tvori pisanje. Može ih izokrenuti riječima, ali ih ne

može iskvariti. S tim u vezi, prisjećam se još jednog takvog trenutka, kako ležim uzženu koja spava u jeftinoj sobi nedaleko od džamije. U tu ranu proljetnu zoru, s nje-nom gustom rosom, izdvajajući se iz težine koja vlada u cijelom gradu prije nego što

ga probude ptice, začuo sam umilni glas slijepog mujezina sa džamije kako reciti-ra Ebed - glas koji lebdi poput vlasi u gornjim slojevima aleksandrijskog zrakarashlađenog palmama. »Slavim savršenstvo Boga, zauvijek postojećeg« (ovo je po-novio tri puta, svaki put sve polaganije, u visokom umilnom registru). »SavršenstvoBoga, željenog, postojećeg, jedinog, vrhovnog: savršenstvo Boga, jednog jedinog;savršenstvo Onoga koji sebi ne uzima ni muškarca ni ženu za druga, niti ikoga sebisličnog, niti ikoga tko je neposlušan, niti ikakvog zamjenika, sebi ravnog ili po-tomka. Slavljeno budi Njegovo savršenstvo!«

Uvijajući se kao zmija, velika molitva uvukla se u moju pospanu svijest, kolut po

blistavi kolut riječi - mujezinov glas spušta se sve dublje iz registra u registar - svedok se ne učini da je čitavo jutro nabijeno njenom čudesnom, ljekovitom moći, na-govještajima nezaslužene i neočekivane milosti, prožimajući tu bijednu sobu u kojojMelissa leži i diše lagano poput goluba, Ijuljuškajući se na oceanskim divotama jezi-ka koji nikad neće naučiti.

* * * *

Tko može osporiti da je Justine imala i svoju glupu stranu? Kult uživanja, sitnu tašti-


19/172

nu, želju da i mali ljudi imaju dobro mišljenje o njoj, nadutost? Kad bi joj puhnulo uglavu, znala je biti strahovito zahtjevna. Jest, jest. Ali sav taj korov zalijeva senovcem. Reći ću samo toliko da je o mnogo čemu mislila kao muško i da je u svojim

postupcima uživala nešto od slobodne, vertikalne neovisnosti muškog gledanja nastvari. Naša je prisnost bila čudne, duhovne naravi. Vrlo sam rano otkrio da je kadračitati tuđe misli na nepogrešiv način. Nama su misli nadolazile istodobno. Sjećam sekako sam jednom pojmio da misli isto ono što je i meni netom palo na pamet, to jest:»Ova naša intimnost bolje da ne ide dalje jer smo već iscrpili sve njene mogućnostiu svojoj mašti - a ono što ćemo na kraju otkriti, iza tamnog tkanja čulnosti, bit će pri-ateljstvo tako duboko da ćemo zauvijek ostati vezani«. Bijaše to, ako baš hoćete,

očijukanje duša prerano istrošenih iskustvom, što se činilo da je mnogo opasnijenego ljubav zasnovana na spolnoj privlačnosti.

Kako sam znao koliko ona voli Nessima i koliko ga i sam volim, nisam mogaoda se ne zgrozim od te pomisli. Ležala je uza me, lagano disala i zurila svojim veleb-nim očima u strop naseljen kerubinima. Rekoh joj:

- Ova ljubav između siromašnog nastavnika i žene iz visokog aleksandrijskogdruštva ničemu ne vodi. Kako bi bilo žalosno kad bi sve ovo završilo običnimskandalom, nakon kojeg bismo nas dvoje ostali sami, a ti bi morala odlučiti kako dame se oslobodiš!

Justine nije voljela čuti istinu. Okrenula mi se na laktu, oborila one svoje veli-čanstvene zabrinute oči i zagledala se u mene:

- Ovdje se nema što birati - reče onim svojim promuklim glasom koji sam bio

silno zavolio. - Ti govoriš kao da mi možemo nešto birati. Mi nismo toliko jaki niopaki da bismo mogli birati. Sve je ovo tek dio pokusa koji obavlja netko drugi,možda grad ili neki drugi dio nas samih. Šta ja znam?

Sjećam se kako je sjedila pred višestrukim zrcalom kod krojača dok je isprobava-la kostim od šagrena i kako je rekla:

- Gle! Pet različitih slika istog predmeta! Eto vidiš, kad bih ja pisala, pokušala bih dati likovima višedimenzionalni efekt, kao da ih gledaš kroz prizmu. Zašto ne biljudi imali više od jednog profila u isti mah?

Zatim je zijevnula i pripalila cigaretu; uspravljajući se na postelji, obujmila je ru-kama svoje tanke gležnjeve, pa je odrecitirala polako, ironično, one divne stihovestaroga grčkog pjesnika o davno minuloj ljubavi - njihova se ljepota gubi u prijevo-du. Slušajući je kako izgovara te stihove, nježno dodirujući svaki slog na promišlje-nom, podrugljivom grčkom jeziku, osjetio sam iznova čudnovatu, dvosmislenu moćtoga grada - njegova ravnog, aluvijalnog pejzaža i istrošenog zraka - i prepoznao samu njoj pravo dijete Aleksandrije, koje nije ni grčko ni sirijsko ni egipatsko, nego hi-

bridno: pravi konglomerat.


20/172

Kako je samo osjećajno izgovorila ono mjesto gdje starac baca staro ljubavno pismo koje ga je onako silno ganulo i kliče: »Izlazim tužan na balkon; sve samo da promijenim ovaj slijed misli, pa makar da samo vidim kakvo-takvo gibanje u gradukoji volim, u njegovim ulicama i dućanima!« A ona sama otvara rebrenice na mrač-nom balkonu iznad grada obasjanog šarenim svjetlima: osjeća večernji povjetarackako dolazi s granica Azije: zaboravlja načas na svoje tijelo.

* * * *

adimak »princ« Nessim bijaše, naravno, šala; bar za obrtnike i commerçants{11} ucrnim kaputima koji su ga svojedobno gledali kako se bešumno vozi put Canopusa uveličanstvenom, srebrnom Rolls-Royceu s kapama na glavčinama kotača boje narci-sa. Prvo i prvo, on nije bio musliman, nego Kopt. Pa ipak je taj nadimak bio dobroizabran jer je bilo nečega prinčevskog u Nessimovoj ravnodušnosti spram uobičajene

pohlepe, pred kojom popuštaju plemeniti nagoni Aleksandrijaca - čak i onih najboga-

tijih. Međutim, faktori zbog kojih je izašao na glas kao čudak nisu sami po sebi ništaznačili onima koji nisu prije živjeli na Levantu. Njemu nije bilo stalo do novca, osimda ga troši - to je bilo prvo; a drugo je bilo to što nije imao garçonnière{12} i što sečinilo da je potpuno vjeran Justini - što je bilo upravo nečuveno. Što se novca tiče,

bio je toliko bogat da mu se novac uistinu gadio pa ga nikad nije nosio sa sobom.Trošio je na arapski način i davao trgovcima rukom pisane priznanice, a noćni barovii restorani primali su od njega potpisane čekove. Dugove je vraćao točno i svakogutra slao svoga tajnika Selima da automobilom prijeđe onaj isti put kojim je on

prethodnog dana bio prošao i da poplaća sve dugove što ih je bio napravio.

Ovakvo ponašanje smatrali su krajnje ekscentričnim i bahatim stanovnici gradakojima primitivna i uvriježena shvaćanja, sitničave predrasude i manjkav odgoj nisudopuštali da shvate taj njegov europski stil. Ali Nessimu je takvo vladanje bilo i pri-rođeno, ne samo stečeno odgojem; u tom malom svijetu promišljena i putena zgrta-nja novca, on nije mogao naći pravo područje djelovanja za duh koji je u biti bio nje-žan i misaon. Iako nije bio ni najmanje autoritativan, izazivao je govorkanja

postupcima koji su nosili pečat snažne ličnosti. Ljudi su bili skloni pripisivati takvonjegovo ponašanje stranom školovanju, ali zapravo Njemačka i Engleska nisu učinilegotovo ništa drugo nego ga zbunile i onesposobile za život u gradu. Prva je od njih

usadila sklonost metafizičkim spekulacijama u nešto što je bio prirodan mediteranskiduh, a u Oxfordu su pokušali napraviti od njega akademskog građanina, ali su uspjelisamo razviti njegovu filozofijsku predispoziciju do te mjere da više nije bio kadar

baviti se umjetnošću koju je najviše volio, slikarstvom. Mnogo je razmišljao i patioali mu je nedostajalo odlučnosti da se usudi otisnuti - prvi preduvjet za svaki praktič-ni rad.

Nessim je bio u zavadi s gradom, ali kako je zbog svoga velikog bogatstva bio


21/172


22/172

tužno blago lice s njegove posljednje fotografije; a kad su se# supruge uglednih gra-đana stuštile niz kameno stubište i izašle na mokre ulice gdje su ih čekali njihoviosvijetljeni automobili, pošto su ostavile bile za sobom u pustoj dvorani mirise svo-ih parfema, opazio sam da je u predavaonici ostala još samo jedna osamljena stu-

dentica strasti i umjetnosti. Sjedila je zamišljena u dnu dvorane, prekriživši noge kaomuškarac, odbijajući dimove cigarete. Nije gledala u mene nego neuljudno u pod ispred sebe. Bio sam polaskan misleći kako je možda ipak jedna osoba umjelaocijeniti moje poteškoće. Uzeo sam svoju vlažnu torbu i staru kišnu kabanicu i zapu-tio se niza stube na ulicu gdje je vjetar nosio s mora sitnu prohladnu kišicu. Pošaosam bio kući gdje je Melissa zacijelo već bila budna, prostrla stol za večeru na stolu

pokrivenom novinama, pošto je najprije bila poslala Hamida do pekara da donese pe-čenje - jer nismo imali svoj štednjak.

Na ulici je bilo hladno i prešao sam na drugu stranu, do jarko osvijetljenih izloga

u Rue Fuad. U izlogu jedne sitničarije spazio sam malu konzervu maslina na kojoj je pisalo Orvieto, pa obuzet iznenadnom željom da budem na pravoj strani Sredo-zemnog mora, uđoh u dućan, kupih konzervu i zamolih da mi je odmah otvore, aonda sjedoh na mramorni stolić obasjan onim grozomornim svjetlom i uzeh jesti Ita-liju, njeno tamno, preplanulo meso, rukama obrađeno proljetno tlo, posvećene vi-nograde. Slutio sam da Melissa nikad ne bi ovo shvatila. Morat ću joj slagati dasam izgubio novac.

U prvi mah nisam primijetio velebni auto koji je ostavila na ulici s upaljenim mo-torom. Ušla je u dućan nenadano, naglo i odlučno, i upitala me sa zapovjedničkim

izrazom s kakvim se lezbijke, ili bogatašice, obraćaju očito siromašnim osobama:- Što ste htjeli reći onom svojom primjedbom o antinomijskoj naravi ironije? - ilitakvom nekakvom doskočicom koju sam već zaboravio.

Kako se nisam mogao odvojiti od Italije, odmjerio sam je prijekim pogledom iopazio u zrcalima na tri strane prostorije kako se sagnula nada me, s izrazom uzne-mirene, nadute suzdržljivosti na svom tamnom, uzbudljivom licu. Dakako da sam

bio zaboravio što sam rekao o ironiji ili, uostalom, o bilo čemu drugom, pa sam joj toi rekao s nehinjenom ravnodušnošću. Ona je kratko uzdahnula, kao da joj je uistinuodlanulo, pa je sjela sučelice meni, pripalila francusku cigaretu caporal i uvlačeći

dim kratko i odrješito odbijala tanke vrpce modrog dima u blještavo svjetlo. Činilomi se da je malčice neodlučna dok me je promatrala tako otvoreno da me je zbunila - baš kao da razmišlja kako bi me mogla iskoristiti.

- Svidjelo mi se - reče - kako ste citirali njegove stihove o ovom gradu. Dobrogovorite grčki. Valjda ste i sami pisac?

- Valjda - odgovorih. Čovjek se uvijek osjeti povrijeđen kad ga ne poznaju. Uči-nilo mi se da nema smisla nastavljati ovaj razgovor. Oduvijek su mi bili mrski razgo-


23/172

vori o književnosti. Ponudio sam joj maslinu, koju je ona hitro pojela, ispljunula kaomačka košticu u rukavicu i držeći je rastreseno u ruci rekla:

- Htjela bih vas odvesti do Nessima, moga muža. Hoćete li poći sa mnom?

Na vratima se pojavio policajac, očito uzrujan zbog nepropisno parkiranih kola.

Tada sam prvi put vidio Nessimovu velebnu kuću s njenim kipovima i lođama s palmama, s Courbetovim i Bonnardovim slikama - i tako dalje. Bila je u isti mah li-epa i grozna. Justine je pohitala uz velebne stube i zastala samo da izvadi košticu od

masline iz džepa na ogrtaču i baci je u kinesku vazu, dozivajući neprestance Nesima.Prelazili smo iz sobe u sobu narušavajući tišinu. Napokon joj se on odazvao iz veleb-nog ateljea u potkrovlju, a ona je dojurila do njega kao lovački pas, donijela mu me-taforički govoreći, mene do nogu i povukla se mašući repom. Ja sam bio njen plijen.

Nessim je sjedio na vrhu Ijestava i nešto čitao, a onda je polako sišao do nas i pogledao najprije jedno pa drugo. U njegovoj stidljivosti nije mu bilo ništa lakše što

e vidio moju pohabanu odjeću, mokru kosu, konzervu maslina, a ja opet nisam znaokako da mu objasnim svoj dolazak jer nisam imao pojma zašto sam uopće dovedenovamo.

Smilio mi se pa sam ga ponudio maslinom; zatim smo sjeli i pojeli preostalemasline dok je Justine donosila piće i govorila, ako se ne varam, o Orvietu u kojemm on ni ja nismo nikad bili. Pravo je olakšanje misliti na taj naš prvi susret. Nikad imnisam bio bliži - mislim, bliži njima kao supružnicima; tada mi se činilo da su njihdvoje veličanstvena dvoglava životinja kakav brak već može biti. Promatrajući do-

broćudno i toplo svjetlo u njegovim očima, shvatio sam, prisjetivši se svih onih sa-

blažnjivih glasina o Justini, da je sve ono što je ona učinila, učinila u neku rukuradi njega - čak i ono što je bilo zlo i nevaljalo u očima svijeta. Njena je ljubav bila poput kože u kojoj je on ležao ušiven kao Heraklo u djetinjstvu; a njeni napori daostvari svoju osobnost uvijek su nju vodili do njega, a ne od njega. Znam da svijet nemari za ovakve paradokse, ali mi se tada činilo da Nessim poznaje i prihvaća nju nanačin koji je nemoguće objasniti nekome za koga je ljubav još uvijek vezana za

posjedovanje voljene osobe. Jednom mi je, mnogo kasnije, rekao:

- Što sam mogao? Justine je u mnogo čemu bila za mene prejaka. Ja sam nju mo-gao nadmašiti samo u ljubavi - to je bio moj najjači adut. Išao sam pored nje - pre-

dviđao sam svaki njen pad; na svakom mjestu gdje bi pala, našla bi već mene,spremnog da joj pomogne da se osovi na noge i pokaže joj da to nije uopće važno.a kraju krajeva, ona je kompromitirala ono što je meni bilo najmanje važno - moj

ugled.

To je bilo mnogo kasnije: prije nego što nas je splet nesretnih okolnosti povukaou vrtlog, nismo se poznavali toliko dobro da bismo mogli ovako otvoreno razgovara-ti. Sjećam se i kako je jednom rekao - bijaše to u ljetnikovcu nedaleko od Bourg El


24/172

Araba:

- Iznenadit ćeš se kad ti kažem da sam Justinu smatrao velikom, na neki način.Ima, znaš, nekih oblika veličine koji, ako se ne primijene u umjetnosti ili religiji, iza-zivaju u običnom životu pravi rusvaj. Njen je talent bio pogrešno usmjeren na ljubav.

Ona je svakako bila u mnogo čemu loša, ali su sve to bile puke sitnice. Isto tako ne bih mogao reći da nije nikome učinila ništa nažao. Ah na one kojima je najviše učini-la nažao, djelovala je plodotvorno. Istjerivala je ljude iz njihovih starih ljuštura. To jemoralo boljeti, a mnogi su krivo procijenili narav boli koju im je zadala. Ali ja ni-sam. - I osmjehujući se onim svojim poznatim osmijehom, u kojem se umiljatost mi-ešala s neizrecivom gorčinom, on ponovi tiho, šaptom: - Ali ja nisam.

* * * *

Capodistria... kako se on ovdje uklapa? Reklo bi se da je on više zloduh nego čovjek.Plosnata, trokutasta zmijska glava s golemim čeonim režnjevima; kosa mu pada uši-

ljena na čelo. Bjelkast, palucav jezik neprestano mu je u pokretu vlažeći mu tankeusne. Neizmjerno je bogat i ne mora sam ni prstom maknuti. Povazdan sjedi na terasiBurzovnog kluba i promatra žene kako prolaze, nemirnim očima čovjeka kojineprestano miješa stari, zamašćeni špil karata. Od vremena do vremena se trgne, po-

put kameleona kad isplazi jezik - dajući znak gotovo nevidljiv nepažljivim promatra-čima. Tada se neka prilika iskrade s terase i pođe za ženom na koju je on pokazao.Pokatkad njegovi agenti sasvim otvoreno zaustavljaju i salijeću žene na ulici u nje-govo ime, spominjući određenu svotu novca. U našem se gradu nitko ne vrijeđa naspomen novca. Neke se djevojke samo nasmiju. Neke odmah pristanu. Nikad ničim

ne pokažu da se ljute. Krepost se u nas nikad ne hini. Pa ni porok. Oboje su posve prirodni.

Capodistria se drži daleko od svega toga, u svom besprijekornom kaputu odšagrena, a na prsima mu šaren svilen rupčić. Uske mu se cipele ljeskaju. Prijatelji gazovu Da Capo zbog spolne potencije o kojoj se priča da je velika koliko i njegovo

bogatstvo - ili njegova ružnoća. U nekom je nejasnom srodstvu sa Justinom, kojakaže o njemu:

- Žao mi ga je. Srce mu je uvelo i ostao je sa pet osjetila, poput komadića razbije-ne vinske čaše.

Međutim, čini se da ga ne tišti taj strahovito jednolični život. Njegova je obitelj poznata po većem broju samoubojstava, i psihološka mu je baština opterećena du-ševnim poremećajima i bolestima. Njega to, međutim, ne zabrinjava i on kaže dodi-rujući sljepoočnicu dugačkim kažiprstom:

- Svi su moji preci skrenuli ovdje, u glavi. Pa i moj otac. On je bio velik ženskar.U dubokoj starosti, dao je izraditi od gume model savršenog ženskog tijela - u na-ravnoj veličini. Zimi se mogla napuniti vrelom vodom. Bila je neobično lijepa.


25/172

Prozvao ju je Sabina, po svojoj majci, i nosio je svuda sa sobom. Imao je pasiju da putuje prekooceanskim brodovima i zapravo je posljednje dvije godine života proveona jednome od njih putujući u New York i natrag. Sabina je imala divnu garderobu.Trebalo ih je vidjeti kako dolaze zajedno u blagovaonicu odjeveni za večeru. Puto-vao je sa svojim njegovateljem, slugom, koji se zvao Kelly. Između njih je, poduprtas obje strane kao pijana ljepotica, hodala Sabina u svojoj prekrasnoj večernjoj toaleti.One noći kad je umro, rekao je Kellyju: »Brzojavi Demetriusu da je Sabina umrla umom naručju večeras bez ikakvih bolova.« Pokopali su je s njim u Napulju.

Smijeh mu je najprirodniji i najneusiljeniji koji sam ikad čuo.

Poslije, kad sam bio izbezumljen od briga i zadužen do grla kod Capodistrije,nije mi on više bio tako ugodan sugovornik. Jedne noći Melissa je sjedila supijana našamlici pokraj vatre i držala u onim svojim dugim, izvijenim prstima priznanicu kojusam ja bio potpisao Capodistriji i preko koje je bilo samo ispisana riječ »vraćeno«...

Ovakve uspomene peku čovjeka. Melissa mi je rekla:- Justine je mogla lako otplatiti tvoj dug, ali ja nisam htjela da se još više poveća

tvoja ovisnost o njoj. Osim toga, iako tebi više nije stalo do mene, htjela sam učinitinešto za tebe - a ovo je bila najmanja od svih žrtava. Nisam mislila da će te toliko za-

boljeti što sam spavala s njim. Zar nisi i ti učinio to isto za mene - mislim, uzajmionovac od Justine da bi mi mogao platiti rengensko snimanje? Znala sam ja to iako simi lagao. Ja tebi neću lagati, nikad ti ne lažem. Evo, uzmi ovo i poderi, ali nemojviše s njim kockati. To nije društvo za tebe.

I okrenuvši glavu od mene, učini tipičnu arapsku kretnju kao da pljuje.

* * * *

O Nessimovu vanjskom životu - o onim golemim i dosadnim primanjima na koja jeisprva pozivao poslovne kolege a poslije su mu služili za opskurne političke ciljeve -ne bih želio pisati. Dok sam se šuljao kroz velebno predvorje i uza stube do ateljea,zastajao sam da promotrim veliki kožni štit na okviru za kamin, na kojem bijašeizvješen plan za raspored gostiju za stolom - da vidim tko će sjediti Justini slijeva izdesna. Kraće vrijeme ljubazno su se trudili da me uključe u te skupove, ali su menita primanja ubrzo dojadila pa sam se izgovarao bolešću, iako mi je bilo drago što mie dopušten pristup u atelje i golemu knjižnicu. Poslije smo se sastajali kao urotnici a

Justine je odbacila ono tobože veselo i hirovito prenemaganje kao osoba kojoj je do-sadno, prenemaganje kojim se služila kao krinkom u društvenom životu. Njih bi dvo-e zbacili cipele s nogu i igrali piket pri svjetlu svijeća. Poslije, kad bi odlazili na po-

činak, ona bi ugledala sebe u zrcalu na prvom odmorištu i rekla svom odrazu: -Kakva si ti samo dosadna, umišljena i histerična Židovka!

* * * *


26/172

U Mnemjianovoj babilonskoj brijačnici na uglu Ulica i Fuad I i Nebi Daniela,Pombal je svakog jutra ležao do mene u zrcalima. Istodobno su nas podizali i blagospuštali na tlo umotane poput mrtvih faraona, a onda bismo se u isti mah ponovo po-avili u zrcalu na stropu, razapeti kao primjerci kukaca u vitrini. Mali crnac pokrio bi

nas bijelim ubrusima dok bi brijač u velikom viktorijanskom vrču s branikom za brkove pravio gustu pjenu slatkastog mirisa prije nego što bi je počeo nanositi nanaše obraze dobro odmjerenim potezima četkice. Čim bi nas prvi put nasapunao, pre-

pustio bi nas pomoćniku a on bi otišao do velikog remena za oštrenje britve međumuholovkama na zidu u dnu brijačnice i uzeo oštriti englesku britvu.

Mali je Mnemjian pravi patuljak ljubičastih djetinjih očiju. On je čovjek koji sve pamti, gradski arhiv. Ako vas zanima porijeklo ili prihodi bilo kojeg slučajnog pro-laznika, treba samo njega pitati; on će vam iznijeti sve pojedinosti svojim monoto-nim glasom dok oštri britvu o remen i iskušava je na debeloj crnoj dlaci na svojoj

podlaktici. Ono što ne zna može doznati u roku od nekoliko minuta. Osim toga, po-djednako je dobro obaviješten o živima kao i o mrtvima; ovo mislim u doslovnomsmislu jer on u grčkoj bolnici brije i priprema za pokop njihove žrtve prije no što ihizruče pogrebnicima - to je posao koji obavlja s užitkom, u kojem ima i rasne nasla-de. Njegov prastari zanat obuhvaća oba svijeta, a neka od njegovih najboljih zapaža-nja počinju riječima: »Taj i taj mi je rekao svojim posljednjim dahom...« O njemu se

priča da je nevjerojatno privlačan ženama, i kažu da je stavio na stranu pravo bo-gatstvo koje je prikupio od svojih obožavateljica. Ali isto tako i nekoliko postarijihegipatskih dama, supruga i udovica raznih paša, njegove su stalne mušterije kojimaodlazi u redovitim vremenskim razmacima da ih frizira. One su već, kako on previja-

no kaže, »sve isprobale« - pa posegne rukom za leđa da opipa ružnu grbu koja stojina njima kao kruna, i ponosno dodaje: »Ovo njih uzbuđuje«. Među ostalim stvarima,ima i zlatnu kutiju za cigarete koju je dobio od jedne obožavateljice i u kojoj drži za-lihu cigaretnih papirića. Grčki mu nije najbolji ali govori hrabro i slikovito, a Pombalmu ne dopušta da govori francuski, kojim mnogo bolje vlada.

Povremeno podvodi žene mom prijatelju, a ja se uvijek čudim iznenadnim pjesničkim uzletima za koje je sposoban kad opisuje svoje protégés.{15} Naginjući senad Pombalovo lice okruglo kao mjesec, reći će, primjerice, diskretnim šaptom dok ga počinje strugati britvom: - Imam nešto za vas - nešto specijalno. Spazivši moj

pogled u zrcalu, Pombal brže-bolje baca pogled na drugu stranu da ne bismo zaraziliedan drugoga smiješkom. I oprezno zagrokće. Mnemjian se ovlaš naginje na prstima

gledajući pomalo ukriž. Sitnim umiljatim glasom obavija ljuskom dvosmislenosti svešto govori, a govor mu nije ništa manje vrijedan pažnje zato što ga prekida kratkimuzdasima čovjeka umornog od života. Neko vrijeme potraje šutnja. Ja gledamMnemjianovo tjeme u zrcalu na stropu - onaj bestidno istršali čuperak crne kose odkoje je na sljepoočnicama napravio uvojke, nadajući se zacijelo da će time odvući


27/172

pozornost od onih svojih grbavih leđa od papirmašea.{16} Dok brije, oči mu se zamu-te a lice postane posve bezizražajno. Šeta prstima po našim živim licima isto onakohladno kao i po licima onih izbirljivaca koji su (da, blago njima) mrtvi.

- Ovoga puta - kaže Mnemjian - bit ćete oduševljeni u svakom pogledu. Mlada

e, jeftina i čista. Reći ćete sami sebi: mlada jarebica, saće meda u koje nitko nijedirnuo, golubica. Ima novčanih neprilika. Nedavno se vratila iz ludnice u Helwanugdje ju je muž pokušao strpati jer da je tobože luda. Dogovorio sam se s njom da sje-di kod Rose Marie za zadnjim stolom na pločniku. Pogledajte je tamo u jedan sat; aako budete željeli da pođe s vama, samo joj dajte kartu koju ću vam dati. Ali upamti-te da samo meni plaćate. To je jedini uvjet koji postavljam, kao džentlemen džentle-menu.

Ponovo je ušutio. Pombal i dalje zuri u sebe u zrcalu, a prirođena mu se radozna-lost bori s izgubljenošću i bezvoljnošću ljetnog zraka. Poslije će jamačno upasti u

naš stan s nekim iznurenim, dezorijentiranim stvorenjem čiji iskrivljeni smiješak nemože pobuditi u njemu drugog osjećaja do sažaljenja. Ne bih mogao reći da mom prijatelju nedostaje dobrote, jer se uvijek trudi da nađe kakav-takav posao tim dje-vojkama; zapravo je većina konzulata puna tih njegovih slučajnih znanica koje seočajnički trude da izgledaju kako treba, a svoj posao imaju zahvaliti Georgesovu sa-lijetanju svojih kolega diplomata. Ipak, nema žene koja bi bila prevelika sirota, odvi-še skršena i prestara da bi primila od njega te vanjske znake pažnje - one sitne kava-lirštine i sorties{17} duha koje sam ja navikao vezati u mislima za galski temperament;taj opojni, kričavi francuski šarm koji tako lako ispari u gordost i duhovnu površnost

- poput francuske misli koja se tako brzo slijeva brzo slijeva u pješčane kalupe, onajizvorni esprit {18} začas se stvrdne u ubitačne nazore. Lepršava spolna igra što lebdinad njegovim mislima i postupcima ima, međutim, nezainteresiran izgled, zbog čegae kvalitativno drugačija od, recimo, postupaka i misli Capodistrije, koji nam se

često pridružuje ujutro na brijanju. Capodistria posjeduje posve spontanu vještinu dasve pretvara u žensko; pod njegovim pogledom stolice se postide svojih golih nogu.On prožima stvari samim sobom. Vidio sam za stolom kako se lubenica budi podnjegovim pogledom i kako koštice u njoj oživljavaju! A kad žene pogledaju ono nje-govo usko, plosnato lice, s jezikom kojim neprestance oblizuje tanke usne, osjećajuse kao ptice pred zmijom otrovnicom. Opet sam se sjetio Melisse: bortus conclusus,oror mea sponsor...{19}

* * * *

- Regard derisoire{20} - kaže Justine. - Kako to da si ti po mnogo čemu jedan od na-ših... a ipak nisi naš? - Češlja svoju crnu glavu u zrcalu, usta i oči joj iskrivljeni zbogdima cigarete. - Ti si, naravno, duhovni izbjeglica zato što si Irac, ali nemaš našeangoisse.{21}


28/172

Ono za čim traga kao slijepac zapravo je ona izrazita osobina koja ne zrači iz nasnego iz pejzaža - metalan okus istrošenosti kojim je prožet zrak na jezeru Mareotis.

Dok ona govori, mislim na utemeljitelje ovoga grada, na vojnika-boga u njegovustaklenu lijesu, mladoliko tijelo zaodjeveno srebrom, kako jaše niz rijeku prema svo-

em grobu. Ili na onu velebnu četvrtastu crnačku glavu u kojoj odzvanja ideja o Bogushvaćenom u duhu puke intelektualne igre - na Plotina. Reklo bi se da su interesiovoga grada usredotočeni negdje izvan dohvata njegovih prosječnih stanovnika - u

području u kojem put, koja je prekomjernim zadovoljavanjem izgubila i posljednjeostatke suzdržljivosti, mora ustuknuti pred kudikamo obuhvatnijim interesom: ili

propasti od one vrste istrošenosti kakva je prikazana u djelima izloženim u Mouse-ionu, u bezazlenoj igri hermafrodita u zelenim perivojima umjetnosti i znanosti. Po-ezija kao nespretan pokušaj umjetnog oplođivanja muza; plamena glupa metaforaBerenikine kose što blista na noćnom nebu iznad Melissine usnule glave.

Ah! - izustila je jednom Justine. - Kad bi bar bilo nečega slobodnog, nečega poli-nezijskog u našoj razuzdanosti!

Ili bar nečega mediteranskog, mogla je dodati, jer bi konotacije svakog poljupca bile drukčije u Italiji ili Španjolskoj; ovdje su pak naša tijela izranjena oštrim, suhimvjetrovima iz afričkih pustinja pa smo ljubav morali zamijeniti pametnijom aliokrutnijom mentalnom nježnošću koja više naglašava osamljenost nego što je ukla-nja.

Sad je čak i grad imao dva težišta - pravi i magnetski sjever svoje osobnosti: aizmeđu njih su oštro, kao iz loše izoliranog električnog naboja, vrcale iskre tempera-

menta njegovih stanovnika. Duhovno mu je središte bilo zaboravljeno mjesto na ko-em se nalazila Soma, gdje je nekoć ležalo tijelo zbunjenog mladog vojnika u svom posuđenom božjem liku; njegovo je svjetovno mjesto bio Burzovni klub u kojem susjedili, kao caballi,{22} trgovci pamukom i pijuckali kavu, pušili smrdljive indijske ci-gare i promatrali Capodistriju - kao što ljudi na obali rijeke promatraju kako napre-duje posao ribiču ili slikaru. Jedno mi je središte simboliziralo velebna čovjekovaosvajanja na području materije, prostora i vremena - koja osvajaču u lijesu morajuneminovno donijeti gorku spoznaju o vlastitom porazu; drugo središte nije bilosimbol nego živo čistilište slobodne volje po kojem se potucala moja voljena Justine

tragajući u strahovitoj duhovnoj osamljenosti za onom veznom iskrom koja će jeuzdići do nove perspektive same sebe. U njoj je, kao u Aleksandrijki, raskalašenost bila na neki čudan način oblik samoprijegora, travestija slobode; ako sam je smatraodijelom grada, nisam pri tome mislio na Aleksandriju ili Plotina nego na ono žalosnotrinaesto Valentinosovo dijete koje je palo, »ne kao Lucifer buneći se protiv Boganego odviše žarko želeći da se sjedini s njim«.{23} Sve u čemu se pretjera postaje gri-eh.


29/172


30/172

samo jedan odgovor - ironična nježnost i šutnja.

U tako sjajnoj zvjezdanoj noći u kojoj su krijesnice u vrištavoj suhoj travi vraćalenebu svoje sablasno svijetloljubičasto svjetlucanje, nije mi preostalo ništa drugonego da sjedim uz nju, milujem onu tamnu glavu lijepe kose i šutim. Ispod svega,

poput tamne rijeke, uzvišen citat koji je Balthazar uzeo kao temu i koji je pročitaoglasom što je podrhtavao dijelom od uzbuđenja, a dijelom zbog umora od tolikoapstraktnog razmišljanja: »Dan corpora{25} jest noć za spiritus.{26} Kad tijela prestanusa svojim trudom, duh u čovjeku proradi. Buđenje je tijela san duha, a san jeduha buđenje za tijelo.« I zatim, kao udar groma: »Zlo je izopačeno dobro.«{27}

* * * *

Dugo nisam mogao vjerovati da je Nessim uhodi; uostalom, činilo se da se ona noćusmuca slobodno po gradu kao šišmiš, i nikad nisam čuo da on traži od nje da mu

podnese izvještaj o svom kretanju. Nije moglo biti ni lako uhoditi nekoga tko je tako

nestalan, u dodiru sa životom grada na toliko mjesta. Ipak, vjerojatno su je držali naoku da joj se štogod ne dogodi. U ovo me je uvjerio jedan događaj kad su me pozvalina večeru u staroj kući. Inače, kad su bili sami, večerali smo u malom paviljonu udnu vrta gdje se ljetna svježina miješala sa šumom vode koja je izbijala na četi-ri lavlje glave oko fontane. Justine je baš tom prigodom bila zakasnila pa je Nessimsjedio sam, sa zastorima navučenim prema zapadu, i onim svojim dugim, nježnim

prstima zamišljeno laštio žuti nefrit iz svoje zbirke.

Bilo je prošlo već četrdeset minuta od dogovorenog vremena i on je već bio daoznak da večera počne kad mali crni telefon tiho ali prodorno zazvoni. On priđe stolu

i uzdišući podigne slušalicu. Začuh ga kako nestrpljivo reče: - Da. - Zatim je nekovrijeme tiho nešto govorio prešavši naglo na arapski, a u jednom trenu iznenadanaslutih da razgovara sa Mnemjianom. Ne znam zašto sam to pomislio. Brže-bolje jenešto načrčkao na neku kuvertu, spustio slušalicu i zastao načas da upamti ono što jezapisao. Zatim se okrene meni, a kad je opet progovorio, bijaše to drugi Nessim: -Justini će možda zatrebati naša pomoć. Ideš li sa mnom? - I ne čekajući odgovora,strči niza stube i pojuri pokraj jezerca s ljiljanima prema garaži. Išao sam za njim štosam brže mogao, i nije prošlo ni nekoliko minuta, a on je već skretao malimsportskim automobilom kroz teške vratnice u Rue Fuad i počeo se probijati prema

moru kroz mrežu ulica što se spuštaju do Ras El Tina. Iako još nije bilo kasno, naulicama nije bilo mnogo ljudi pa smo jurili duž zaobljenih bokova Esplanade premaYacht Clubu neumoljivo prestižući ono malo fijakera (»kočija ljubavi«) što suse vukli tamo-amo uz morsku obalu. Bä ʞ ãñdö:wñ.lô.ãd.0rg.

Kod tvrđave smo skrenuli i zašli u zbijenu sirotinjsku četvrt koja leži iza uliceTatwig. Naši su žuti farovi neuobičajeno jarko otkrivali kavane nalik na mravinjake i

prepune trgove; odnekud iza neposrednih obrisa razdrtih i razdvojenih kuća dopiralo


31/172

e prodorno vrištanje i naricanje pogrebne povorke, u kojoj su profesionalne narikačesvojim oplakivanjem mrtvaca ispunjavale noć stravom i užasom. Izašli smo iz kola uuskoj ulici pokraj džamije, a Nessim je ušao u sjenovitu vežu neke najamne zgraduri-ne, u kojoj su polovicu tvorili uredi sa spuštenim i zatvorenim kapcima na prozorimai vratima, na kojima su se nalazile pločice s istrtim imenima. Osamljeni »boab« (egi-

patski çongierge{28}) sjedio je na svojoj visokoj sjedalici umotan u prnje, baš kao ka-kav odbačeni predmet (stara automobilska guma, recimo) - i pušio na nargilu skratkim kamišem. Nessim mu je nešto oštro rekao i, gotovo prije nego što mu ječovjek mogao odgovoriti, prošao kroz stražnji dio zgrade i stupio u nekakvo mračno,zapušteno dvorište, u kojem su se s obje strane nizale trošne kuće od prijesne ciglei ljuskavog gipsa. Zastao je samo da upali upaljač, pri čijem smo slabašnom svjetlu

počeli tragati od vrata do vrata. Pred četvrtim vratima škljocnuo je upaljačem i zalu- pao šakom o vrata. Kako nije bilo odgovora, gurne ih i otvori.

Mračan hodnik vodio je do sjenovite sobice osvijetljene žmirkavim svjetlom.Ovo je, čini se, bilo ono što smo tražili.

Prizor na koji smo naišli bijaše jezovito originalan, ako ni zbog čega drugoga aono zbog toga što je svjetlo dopiralo sa zemljanog poda ističući obrve, usne i jago-dične kosti prisutnih i ostavljajući im velike mrlje od sjena na licima - tako te suizgledali kao da su ih napola izjeli štakori, koje je čovjek mogao čuti kako se veru pokrovnim gredama ove bijedne nastambe. Bijaše to dječji bordel, i zaista je pri mutnojsvjetlosti stajalo desetak djevojčica kovrčave kose kojima nije moglo biti više od de-set godina, odjevene u groteskne, biblijske spavaćice, narumenjenih usana, s vrago-lastim šiškama na čelu i s jeftinim prstenjem; neobična djetinja bezazlenost što jeizbijala ispod krabuljnih kostima bijaše u začudnoj opreci s barbarskom odraslom

pojavom francuskog mornara koji je stajao nasred sobe savijenih koljena, a unakaže-nu i izmučenu glavu isturio prema Justini koja je bila okrenuta nama iz poluprofila.Ono što je netom bio viknuo zamrlo je u tišini koja je zavladala, ali se po istršaloj

bradi i crnim napregnutim mišićima koji su mu držali glavu na ramenima još moglorazabrati kako je silovito izgovorio te riječi. Što se Justine tiče, na licu joj se zrcalilanekakva bolna, pedantna točnost. U jednoj je ruci držala iznad glave bocu, ali se vi-djelo da nikad prije nije bacila nijednu bocu jer ju je držala naopako.

Na truloj sofi u kutu sobe, magnetski obasjana toplom sjenom što se odbijala odzidova, ležala je djevojčica, užasno skvrčena u svojoj spavaćici, kao da je mrtva. Zidiznad sofe bijaše pokriven modrim otiscima dječjih dlanova - amajlijama koje uovom dijelu svijeta čuva kuću od uroka. Bijaše to jedini ukras u toj sobi; zapravo inajčešći ukras u cijeloj arapskoj četvrti ovoga grada.

Nessim i ja stajali smo ondje jedan trenutak, zgranuti prizorom u kojem bijašenekakve užasne ljepote - kao u ružnom, obojenom drvorezu iz viktorijanske jeftineBiblije, recimo, čija je tema nekako iskrivljena i promašena. Justine je disala teško,


32/172

kao da će zaplakati.

Priskočili smo joj i zgrabili je, rekao bih, i izvukli na ulicu; bilo kako mu drago,sjećam se samo da smo utroje stigli do mora i da smo se vozili svom dužinomCornichea po čistoj, brončanoj mjesečini. Nessimovo tužno i nijemo lice odražavalo

se u retrovizoru, a njegova nijema žena sjedila je do njega motreći srebrne valovekako se sudaraju i pušeći cigaretu koju je iščeprkala iz džepova njegova sakoa. Posli-e je, u garaži prije nego što smo izašli iz kola, nježno poljubila Nessima u oči.

* * * *

Sve je ovo zapravo neka vrsta uvertire za onaj prvi stvarni susret licem u lice, kad seono naše uzajamno razumijevanje - vedrina i prijateljstvo zasnovani na ukusima kojisu bili zajednički svima nama troma - raspalo na nešto što nije bilo ljubav - kako bi imoglo biti? - nego neka vrsta duhovne opsjednutosti u kojoj su spone nezajažljive

požude igrale ponajmanju ulogu. Kako smo dopustili da do toga dođe - iako smo bili

podjednako iskusni, okorjeli i očvrsli od razočaranja na drugim mjestima?U jesen ženski lovor poprimi nemirnu boju fosfora i nakon dugih, razdražljivih,

prašnih dana čovjek oćuti prve drhtaje jeseni, poput krila leptira koja lepršaju ne bi lise oslobodila iz čahure. Jezero Mareotis postaje limunastoljubičaste boje, a blatneobale ospu se poljima sjajnih anemona koje rastu iz mulja nalik na žbuku. Jednogadana, kad je Nessim, bio u Kairu, svratio sam do njih da posudim neke knjige i, nasvoje veliko čudo, zatekao Justinu samu u ateljeu kako krpa neki stari pulover. Bilase vratila noćnim vlakom u Aleksandriju i ostavila Nessima da prisustvuje nekoj

poslovnoj konferenciji. Popili smo čaj zajedno, a onda smo, obuzeti nekim iznenad-

nim porivom, uzeli kupaće kostime i odvezli se kroz gomile šljake boje hrđe okoMexa do pješčanih plaža nedaleko od Bourg El Araba, što su se ljeskale na ljubi-častolimunastom svjetlu popodneva koje se brzo gasilo. Tu je otvoreno more gruvalo

po sagovima svježeg pijeska boje oksidirane žive; njegovo duboko melodiozno bub-njanje bijaše pozadina na kojoj smo vodili razgovor. Gazili smo do gležnjeva pomlječiki plitkih namreškanih lokvi zatrpanih ovdje-ondje spužvama iščupanim iz ko-rijena i bačenim na obalu. Ne sjećam se da smo putem ikog sreli osim mršavog mla-dog Beduina koji je na glavi nosio žičanu košaru punu divljih ptica ulovljenih na lije-

pak. Ošamućene prepelice.

Dugo smo ležali jedno uz drugo u mokrim kupaćim kostimima hvatajući posljed-nje blijede sunčane zrake u ugodnoj večernjoj svježini. Ležao sam polusklopljenihočiju dok je Justine (kako je samo jasno vidim!) bila nalakćena, zaklanjajući oči dla-nom i promatrajući moje lice. Kad god bih govorio, ona bi piljila u moje usne čudno,napola podrugljivo, gotovo nepristojno napeto, kao da očekuje da ću pogrešno izgo-voriti koju riječ. Ako je zaista sve počelo od tog trenutka, zaboravio sam što mu je

prethodilo, samo se sjećam njena promuklog, uznemirenog glasa kako mi govo-


33/172

ri ovako nešto: - A kad bi nam se ipak to dogodilo, što bi ti rekao? - Međutim, prijenego što sam mogao išta reći, ona se sagnula i poljubila me - rekao bih posprdno,

prkosno, u usta. To je bilo toliko neobično da sam se okrenuo njoj s napola formuli-ranim prijekorom na jeziku - ali su od tog trenutka njeni poljupci počeli nalikovati nastrašne, meke ubode bez daha kojima bijaše isprekidan njen neobuzdani smijeh što jenavirao, čini se, iz nje - posprdan, nepostojan smijeh. Učinilo mi se kao da je nasmrtuplašena. Da sam joj tada rekao: »To nam se ne smije dogoditi,« zacijelo bi mi bilaodgovorila: »Ali recimo da nam se dogodi. Što bi tada rekao?« Tada ju je - ovoga sevrlo dobro sjećam - spopala manija da se opravdava (razgovarali smo na francusko-me: svaki jezik pridaje govorniku svoj nacionalni karakter) i između onih trenutaka

bez daha kad sam osjećao njena snažna usta na svojima i njene putene preplanuleruke na svojim rukama.

- To ne bi bilo iz pohlepe ni iz slabosti. Odviše smo iskusni za tako nešto: mi jed-nostavno imamo da naučimo što jedno od drugoga. Ali što?

Što, zaista?

- A je li ovo pravi način? - sjećam se da sam je upitao kad mi se nada mnom navečernjem nebu prividjela Nessimova visoka figura.

- Ne znam - odgovorila je s divljim, tvrdoglavim, očajničkim izrazom poniznostina licu - ne znam. - Pa se pripila uza me kao oblog što se stavlja na modricu. Reklo

bi se da želi izbrisati i samu pomisao na mene, a da ipak u krhkom, drhtavomkontekstu svakog poljupca nalazi nekakvo bolno olakšanje - kao kad se hladnom vo-dom škropi uganuli zglob. Sad sam lijepo vidio u njoj dijete ovoga grada, koji propi-

suje da žene ne budu sladostrasnice u uživanju nego u boli, osuđene da tragaju za ne-čim što se najmanje usuđuju naći!

Tada je ustala i pošla pognute glave niz dugu zavojitu perspektivu obale polakogacajući po lokvama lave, a ja sam se sjetio Nessimova pristalog lica kako joj seosmjehuje iz svakog zrcala u prostoriji. Cijela ta scena koju smo netom bili odigraličinila mi se nevjerojatna, kao san. Objektivno govoreći bilo mi je čudno kad sam pri-mijetio kako mi ruke dršću dok sam pripaljivao cigaretu i ustajao da pođem za njom.

Ali kad sam je sustigao i zaustavio, okrenula mi je lice bolesnog demona. Spopaou je bio žestoki bijes.

- Mislio si da mi se jednostavno prohtjelo da vodim ljubav? Bože! Zar nam nijedosta toga? Kako to da odjednom ne znaš što ja osjećam? Kako to? - Lupnula je no-gom po mokrom pijesku. Ne samo što se otvorila geološka pukotina u tlu po kojemsmo tako samopouzdano hodali, nego mi se učinilo da se iznenada urušilo nekoodavno napušteno rudarsko okno u mom karakteru. Pojmio sam da je ova jalovarazmjena ideja i osjećaja probila put do gušće prašume srca; i da smo postali robovitijela, posjednici tajanstvene spoznaje koju su samo mogli dalje prenositi - primiti,


34/172

odgonetnuti, shvatiti - oni rijetki ljudi u svijetu koji su komplementarni s nama.(Kako su samo malobrojni, kako ih rijetko nalazimo!) - Uostalom - sjećam se da jetada rekla - ovo nema nikakve veze sa seksom - što me je dovelo u napast da senasmijem, iako sam u toj njenoj rečenici prepoznao očajnički pokušaj da put odvojiod poruke koju ona donosi. Valjda se ovakve stvari uvijek događaju životnim

bankroterima kad se zaljube. Tad sam uvidio nešto što je trebalo da odavno uvidim:naime, da je naše prijateljstvo sazrelo toliko da već djelomice posjedujemo jed-no drugo.

Mislim da smo se oboje zgrozili od te pomisli; jer, onako istrošeni, nismo moglia da ne ustuknemo pred takvim odnosom. Nismo više ni riječi progovorili nego smose vratili obalom do mjesta gdje smo ostavili odjeću, nijemi i držeći se za ruke. Justi-ne je izgledala posve iscrpljena. Oboje smo jedva čekali da se rastanemo pa da ispi-tamo svoje osjećaje. Nismo više razgovarali. Odvezli smo se u grad i izašao sam iznjenih kola na uobičajenom uglu nedaleko od moga stana. Zalupio sam vratima auto-mobila, a ona se odvezla dalje bez riječi, i ne pogledavši me.

Dok sam otvarao vrata svoje sobe, još mi je pred očima bio otisak Justinina sto- pala u mokrom pijesku. Melissa je nešto čitala i, podigavši pogled prema meni, reklami karakterističnim glasom punim mirne slutnje: - Nešto se dogodilo - što? - Nisamoj mogao ništa reći jer nisam ni sam znao. Uhvatio sam je za glavu i bez riječi joj

razgledao lice, brižno i nježno, tužno i požudno, osjećajući požudu kao nikad prije.Ona reče: -Ti sad ne vidiš mene, nego nekoga drugog. - Ali uistinu sam vidio prvi

put Melissu. Na neki paradoksalan način, upravo mi je Justine omogućila da vidimMelissu onakvu kakva jest i da pojmim da je volim. Smiješeći se Melissa posegne zacigaretom i reče: - Zaljubljuješ se u Justinu.- A ja joj odgovorih zaista iskreno, pošte-no, bolno, koliko sam god iskrenije mogao:

- Ne, Melisa još je nešto, gore posrijedi - premda joj ni za živu glavu ne bih znaoreći što, ni zašto.

Kad sam mislio na Justinu, mislio sam na velebnu kompoziciju izvedenu slobod-nom rukom, crtež žene koja se oslobodila robovanja muškarcima.

- Gdje je strvina - navela je jednom ponosno riječi Jakoba Böhmea govoreći osvome rodnom gradu - tamo se okupljaju orlovi. - U tom je trenu zaista izgledala i

gledala kao orao. A Melissa je bila tužna slika zimskog krajolika s tamnim nebom;kutija za cvijeće sa dva-tri rascvjetana geranija što leže zaboravljeni na prozorskojdasci tvornice cementa.

Ovdje mi pada na pamet pasus iz Justinina dnevnika. Prevodim ga ovdje jer, iakose zacijelo odnosi na događaje koji su se zbili mnogo ranije od ovih koje sam upravoispričao, gotovo točno izražava ono neobično prirođeno svojstvo ljubavi za koje samshvatio da je karakterističnije za naš grad nego za nas same. »Ne vrijedi«, piše ona,


35/172

»zaljubljivanje zamišljati kao neko poklapanje duha, misli; to je zapravo istodobnorasplamsavanje dvaju duhova obuzetih samostalnim činom sazrijevanja. A reklo bise da je nešto nečujno eksplodiralo u svakome od njih. Omamljeni i zaneseni lju-

bavnici se kreću oko ovog doživljaja i ispituju ga; jedino zahvalnost ljubavnice, upu-ćena pogrešnom darodavcu, stvara u nje iluziju da opći sa svojim partnerom, ah tonije istina. Objekt je ljubavi jednostavno onaj koji je nešto slično doživio u isti mah,

posve narcisistički; a želja da budemo blizu voljenog objekta ne potječe u prvi mahod ideje da se on posjeduje, nego jednostavno da se ta dva doživljaja usporede, poputodraza u različitim zrcalima. Sve ovo može prethoditi prvom pogledu, prvom po-ljupcu ih dodiru; može prethoditi težnji, ponosu ih zavisti; može prethoditi prvomočitovanju koje označava prekretnicu - jer odatle ljubav degenerira u naviku, posje-dovanje i iznova zapada u osamljenost.« Kako karakterističan, i kako suhoparan,opis tog čarobnog dara: a opet i kako tipičan... za Justinu!

»Svaki je muškarac,« piše ona na drugom mjestu, upravo je mogu čuti kako izgo-vara ove riječi svojim promuklim i turobnim glasom dok ih zapisuje, »svaki jemuškarac sazdan od gline i demona, a nijedna žena ne može zadovoljiti i jedno i dru-go.«

Tog istog popodneva vratila se kući i zatekla Nessima koji se bio vratio popod-nevnim avionom. Potužila se na vrućinu i rano legla u postelju. Kad je on došao da

posjedi uz nju i izmjeri joj temperaturu, rekla mu je nešto što mu se učinilo da jedostatno zanimljivo da upamti - jer mi je mnogo kasnije ponovio te njene riječi:

- Nije ovo nikakva bolest tek neznatna prehlada. Bolesti ne idu na one koji žele

umrijeti. - A onda, jednom od onih iznenadnih asocijacija karakterističnim za nju, poput lastavice kad se preokrene u zraku, nadoda: Oh! Nessime, uvijek sam bila takoaka. Da li me zato nikad nitko nije uistinu volio?

* * * *

essim mi je pomogao da se počnem slobodno kretati po velikoj paukovoj mrežialeksandrijskog visokog društva; moji skromni prihodi nisu mi dopuštali čak ni dazalazim u noćni bar u kojem je Melissa plesala. Isprva sam se malčice stidio što samvječito Nessimov gost, ali smo se ubrzo tako sprijateljili da sam svuda išao s njim panisam više o tome ni razmišljao. Melissa je iskopala iz jednog mog velikog kovčega

neki stari smoking i dotjerala ga tako da ga mogu nositi. Upravo sam s njima prvi put posjetio bar u kojem je ona plesala. Čudno sam se osjećao dok sam sjedio izme-đu Justine i Nessima gledajući kako je pahuljasto bijelo svjetlo iznenada palo na Me-lissu, koju više nisam mogao prepoznati pod debelim slojem šminke što je njenunježnu licu pridala izraz grube i prerano sazrele nemaštovitosti. Zgrozio sam se i odnjena banalnog plesanja, lošeg preko svake mjere. Pa ipak, gledajući je kako svojimtankim rukama i nogama izvodi one blage i besmislene pokrete (nalik na gazelu


36/172


37/172


38/172

glava: promatrajući njeno duguljasto, ucviljeno grčko lice, pravilan šiljast nos iiskrene oči, satensku kožu kojom su obdareni samo oni kojima je razvijena prsna žli-ezda, madež na tankoj stabljici vrata. Ti se trenuci ne mogu izračunati, niti procije-

niti riječima; oni i dalje žive u otopini sjećanja, kao divna stvorenja, jedinstvena posvojoj naravi, izvučena sa dna neistraženog oceana.

* * * *

Tog je ljeta Pombal odlučio iznajmiti svoj stan Pursewardenu, na moju veliku žalost.isam volio tu književnu figuru zbog toga što se bitno razlikovala od svoga djela -

zaista ljupke poezije i proze. Nisam ga dobro poznavao, ali je kao romanopisac imaokomercijalnog uspjeha, na kojem sam mu zavidio, a kako se godinama kretao u

prikladnom visokom društvu, razvio je nekakav savoir-faire,{30} za koji sam držao danikad ne smije postati dio moje profesionalne spreme. Bio je onizak, debeljuškast i

plavokos i ostavljao je dojam mladića koji još mirno leži u majčinoj utrobi. Ne bih

mogao reći da nije bio ljubazan ni dobrostiv, jer je bio i jedno i drugo - ali mi je biloneugodno stanovati u istom stanu s nekim tko mi se ne sviđa. Međutim, još binezgodnije bilo da se selim pa sam za smanjenu stanarinu prihvatio ropotarnicu nakraju hodnika, a prao sam se u prljavoj praonici posuđa.

Pursewarden je mogao sebi priuštiti da prima goste, pa otprilike dva puta tjednonisam mogao zaspati od bučnog pijančevanja i smijeha. Jedne noći u kasne satenetko mi je pokucao na vrata. U hodniku je preda mnom stajao Pursewarden, blijed i

prilično kočoperan - baš kao da je netom ispaljen iz topa u cirkusku mrežu. Do njegae stajao kršan brodski ložač, odvratno ružan - kao i svi brodski ložači; reklo bi se da

e još kao dijete prodan u roblje. - Čujte - obrati mi se Pursewarden kreštavim gla-som - Pombal mi je rekao da ste vi liječnik; biste li htjeli pogledati nekog kome nijedobro? - Jednom sam bio spomenuo Georgesu da sam godinu dana studirao medici-nu, i otada sam za njega bio pravi pravcati liječnik. Ne samo što je sve svoje boljeti-ce povjeravao mojoj skrbi - uključujući i česte slučajeve stidnih ušiju - nego je jed-nom išao čak tako daleko da me je pokušao nagovoriti da jednoj njegovoj prijateljiciizvršim abortus na stolu u blagovaonici. Požurio sam se da kažem Pursewardenu daa nisam nikakav liječnik i preporučio mu da pozove pravog liječnika: ali telefon je

bio pokvaren a boaba nikako nismo uspjeli probuditi: stoga sam više iz nezainteresi-

rane radoznalosti nego iz nekog drugog motiva obukao kišnu kabanicu preko pidža-me i zaputio se hodnikom za njima.

Čim sam otvorio vrata, zasjenilo me blještavo svjetlo i dim. Učinilo mi se dadruštvo nije uobičajeno jer se sastojalo od tri-četiri mornarička kadeta, koji kao da su

bili paralizirani, i od prostitutke iz Golfove krčme, koja je zaudarala po suhom mesui taphiji.{31} Začudo, bila je sagnuta nad spodobom što je sjedila na rubu kauča - spo-dobom za koju sad znam da je bila Melissa, ali koja mi je tada izgledala kao jezovita


39/172

maska iz grčke komedije. Činilo se da Melissa bunca, ali nečujno jer je izgubila bilaglas - tako da je nalikovala na nijemi film o samoj sebi. Lice joj je bilo upalo. Reklo

bi se da je ona druga, starija žena u panici jer ju je čuškala i vukla za kosu, a jedan jue od mornaričkih kadeta prilično nevješto prskao vodom iz kitnjasto ukrašene noćne

posude, koja je bila jedna od Pombalovih najdražih dragocjenosti i u kojoj je na dnu bio naslikan francuski kraljevski grb. Negdje izvan vidokruga netko je polako i usrd-no povraćao. Pursewarden je stajao do mene i promatrao taj prizor, poprilično posti-đen, čini mi se.

Melissa je bila sva u jednoj vodi, kosa joj je bila slijepljena za sljepoočnice; kadsmo probili obruč od njenih mučitelja, ponovo je utonula u bezizražajnu drhtavicu išutnju, a na licu joj je ostao urezan vrisak. Trebalo je doznati gdje je prije toga bila,što je jela i pila, ali bacivši pogled na onu plačljivu, pijanu, brbljavu skupinu okosebe, shvatio sam da ne bih od njih uspio ništa pametno saznati. Ipak sam se obrationajbližem mlacu do sebe i počeo ga ispitivati kadli se ona vještica iz Golfove krčme,koja je i sama bila u histeričnom stanju, samo što ju je obuzdavao jedan brodski lo-žač (držeći joj ruke na leđima), proderala promuklim, prežvakanim glasom: - Špa-njolska muha! Ovaj joj je dao španjolsku muhu! - I istrgnuvši se iz ruku svoga čuva-ra poput štakora, zgrabila je svoju torbicu i odalamila njome jednoga monara po gla-vi da se sve orilo. Mora da je torbica bila puna čavala, jer se onaj izvalio koliko jedug i širok, a onda je ustao s komadićima razbijenog tanjura u kosi.

Tada je ona zaridala kao muško i počela zvati policiju. Oko nje se sjatila trojicamornara s ispruženim zatubastim prstima savjetujući je, moleći i preklinjući nekaodustane od svog nauma. Nitko nije želio imati posla s mornaričkom policijom. Alinikome nije bilo ni do udaraca onom prometejskom torbicom nabubrelom od pre-zervativa i bočica beladone. Žena je počela uzmicati oprezno, korak po korak. (Dotlesam ja opipao Melissi puls i, rastrgavši joj bluzu, oslušnuo srce. Zabrinuo sam se zanju, pa i za Pursewardena, koji je zauzeo strateški položaj iza naslonjača i svakomenešto rječito gestikulirao.) Međutim, sad je tek počelo pravo veselje jer su mornaristjerali u kut djevojku u Sheratonovu stilu u kojem bijaše smještena Pombalova dra-gocjena porculanska zbirka. Tražeći iza sebe kakav oslonac, ona je napipala gotovoneiscrpnu zalihu streljiva, pa je ispustila torbicu i, slavodobitno kličući promuklimglasom, počela bacati oko sebe porculanske predmete sabrano i točno kako još nikad

nikog nisam vidio da baca. Zrakom su odjednom na sve strane poletjele egipatske igrčke bočice za suze, primjerice porculana iz Ušaptija i Sevresa. Moglo se očekivatida se uskoro razlegne poznato i strašno lupanje o prag čizmama potkovanim čavlimaer su se već na sve strane u kući počela paliti svjetla. Pursewardenov je strah zaista

bio očigledan; kao stanar i još k tome ugledan čovjek nije baš mogao sebi dopustitiskandal kakav bi egipatski tisak mogao napraviti od ovakve tučnjave. Odlanulo mue kad sam mu mahnuo rukom i uzeo umotavati gotovo već besvjesnu Melissu


40/172

u meku buharu. Zajedno smo je odnijeli posrćući hodnikom u blaženu intimu mojeropotarnice, gdje smo je, kao Kleopatru, odmotali iz čilima i položili na postelju.

Sjetio sam se nekog starog liječnika, Grka, koji je stanovao u istoj ulici, i ubrzosam ga uspio dovesti uz mračno stubište, na kojem se spoticao i psovao sočno i me-

lodramatski, a cijelim su mu putem ispadali kateteri i stetoskopi. Ustvrdio je da jeMelissa ozbiljno bolesna, ali mu je dijagnoza bila opširna i mutna - u tradiciji našegagrada. - Ima tu svega i svačega - rekao je - i neishranjenosti, i histerije, i alkohola, ihašiša, i tuberkuloze, i španjolske muhe... pa sad izvolite, birajte - i načinio je gestukao da tura ruku u džep i vadi je punu imaginarnih bolesti koje nam nudi na bira-nje. Ali bio je i praktičan pa je predložio da sutradan rezervira za nju sobu u grčkoj

bolnici. Dotle se ne smije micati iz kreveta.

Tu sam i sljedeću noć prespavao na kauču uz krevet. Dok sam bio na poslu, onjoj je vodio brigu jednooki Hamid, najblaži čovjek od svih Berbera. Prvih dvanaest

sati bila je zaista u vrlo teškom stanju, na mahove je buncala i dobivala mučne napa-daje sljepila - mučne zato što su je užasno plašili. Međutim, postupajući s njomnježno ali i grubo, uspjeli smo svi skupa da joj ulijemo potrebnu hrabrost da prebrodiono najgore, pa se popodne drugoga dana toliko oporavila da je mogla već i govoritišaptom. Liječnik Grk rekao je da je zadovoljan njenim napretkom. Pitao ju je odaklee, a njoj se na licu pojavio prestravljen izraz kad mu je odgovorila:

- Iz Smirne. - Nije htjela da mu kaže ime i adresu svojih roditelja, a kad je on na-valio na nju, okrenula se zidu i iz očiju su joj polako navrle suze od iscrpljenosti. Li-ečnik ju je uhvatio za ruku i pogledao joj prstenjak. - Evo vidite - reče klinički

ravnodušno upozoravajući me da ona nema prstena. - Eto zašto neće da kaže. Obitelje se odrekla i izbacila na ulicu. To se danas često događa... - I on sažalno zavrti svo-om čupavom glavom. Melissa je šutjela, ali kad su stigla kola hitne pomoći i došli

bolničari s nosilima da je odnesu, toplo mi je zahvalila na pomoći, pritisnula Hami-dovu ruku sebi na obraz i iznenadila me galantnošću na koju me život nije bio navi-kao: - Ako ne budete imali djevojke kad se vratim, sjetite se mene. Ako me pozove-te, doći ću vam.{32} - Ne znam kako bih pretočio na engleski galantnu iskrenost tihgrčkih riječi.

I tako sam je izgubio iz vida mjesec dana ili više; zapravo nisam ni mislio na nju

er sam u to vrijeme imao mnogo drugih briga. Tada, jednog vrućeg, vrelog popodne-va, dok sam sjedio kraj prozora i gledao grad kako se budi iz sna, ugledao sam jednudrukčiju Melissu kako prolazi ulicom i ulazi u sjenovitu vežu naše kuće. Pokucala mie na vrata i ušla u sobu s punim naručjem cvijeća, a ja sam odjednom oćutio kako

me stoljeća dijele od one zaboravljene večeri. Imala je nešto od one iste snebivlji-vosti koju sam poslije vidio na njoj dok je skupljala priloge za članove orkestrau noćnom baru. Bila je nalik na kip ponosa oborene glave.


41/172

Spopala me nekakva razdražljiva uljudnost. Ponudio sam joj stolac pa je sjela nasam rub. Cvijeće je bilo za mene, dakako, ali nije imala hrabrosti da mi gurne buketu naručje, zapazio sam kako rastreseno traži pogledom vazu u koju bi ga mogla sta-viti. Ali imao sam samo emajlirani lavor pun napola oguljenih krumpira. Požalio samšto je uopće došla. Rado bih je bio poslužio čajem, ali mi je rešo bio pokvaren a ni-sam imao novaca da je pozovem u kavanu - u to sam vrijeme sve dublje zapadao udugove. Osim toga, poslao sam bio Hamida da mi odnese jedino ljetno odijelona glačanje pa sam bio u poderanom kućnom kaputu. Ona je pak izgledala divno,upravo me zastrašila svojom otmjenošću, novom ljetnom haljinom sa živahnimuzorkom vinove loze i slamnatim šeširom nalik na veliko zlatno zvono. Počeo sam usebi moliti Boga da se Hamid što prije vrati i odvrati pozornost od mene. Bio bih je

ponudio cigaretom, ali mi je paklo bilo prazno pa sam bio prisiljen uze

Documents

Justine - Lawrence Durrell.pdf