Jude Deveraux

Naslov izvornika Jude Deveraux

The Velvet Promise Copyright © 1981 by Jude Gilliam White

Sadržaj

Nezaboravna saga o obitelji Montgomery počinje čudesnom pričom o strasti, ljubomori i izdaji. Cijela je Engleska slavila vjenčanje Gavina Montgomeryja s nasljednicom Judith – svi osim Judith. Gavin je na oltaru pogledao duboko u oči svoje mladenke i gorio od želje za njom, ali njegovo je srce bilo obećano drugoj ženi.

Sama u stranom dvorcu, Judith je odlučila mrziti svojega muža koji je uzeo njezino tijelo, ali odbio njezinu ljubav... premda nikad ne bi priznala strah da će ga izgubiti. Ali sudbina je spremila nešto drugo za Judith – nešto uzbudljivije nego što je ikad mogla sanjati i ljubav koja će trajati cijeli život.

Čarobno tkanje u kojem se isprepleću ljubav, strast i prijevara. Prva knjiga iz Velvet serijala.

Za Jennifer za topljenje voska i duple petke

udith Revedoune pogledala je preko knjige s računima u svojega oca. Njezina majka Helen stajala je pokraj nje. Judith nije osjećala strah prema tom čovjeku unatoč svemu što je godinama činio da bi ga se bojala. Oči su mu bile crvene s dubokim krugovima ispod njih. Znala je da je njegovo oronulo lice posljedica tuge zbog gubitka

voljenih sinova; dvojica ignorantnih i okrutnih muškarca koji su bili identične kopije svoga oca. Judith je proučavala Roberta Revedounea s neodređenim osjećajem znatiželje. Obično se nije

zamarao svojom jedinom kćeri. Nije podnosio žene otkad mu je prva supruga umrla, a druga, vrlo preplašena žena, rodila mu samo djevojčicu. »Što želiš?« pitala je Judith mirno.

Robert je pogledao kćer kao da je prvi put vidi. Zapravo, djevojčica je većinu života provela skrivena, zakopana zajedno s majkom u zasebnim odajama gdje su živjele okružene svojim knjigama i računima.

Sa zadovoljstvom je primijetio da je izgledala kao i Helen u toj dobi. Judith je imala neobične zlatne oči koje su neki muškarci obožavali, ali on ih je smatrao

uznemirujućima. Kosa joj je bila bogate kestenjaste boje. Čelo joj je bilo široko i snažno, kao i brada, nos ravan, a usne pune. Da, poslužit će, pomislio je. Iskoristit će njezinu ljepotu u svoju korist.

»Jedino si mi ti ostala«, rekao je Robert, glasa teškog od gađenja. »Udat ćeš se i podariti mi unuke.« Judith je šokirano zurila u njega. Helen ju je cijeli život pripremala za život u ženskom

samostanu. I nije bila riječ o pobožnom obrazovanju sastavljenom od molitvi i pjevanja nego obrazovanju velike praktičnosti koje vodi jedinoj karijeri otvorenoj ženi plemenita roda.

Mogla je postati priorica samostana prije nego što bude imala trideset godina. Priorica se razlikovala od prosječne žene kao kralj od kmeta.

Upravljala je zemljištima, imanjima, naseljima, vitezovima; kupovala je i prodavala prema vlastitoj procjeni; i muškarci i žene dolazili su čuti njezinu mudrost. Priorica je vladala i nitko nije vladao njome.

Judith je znala voditi knjige za veliko imanje, mogla je donositi pravedne presude u parnicama i znala je koliko pšenice posijati da bi se nahranio bilo koji broj ljudi. Znala je čitati i pisati, organizirati doček za kralja, voditi bolnicu; poučili su je svim znanjima koja će joj trebati. A sad bi trebala sve to odbaciti i postati sluškinja nekom muškarcu?

»Neću.« Glas joj je bio tih, ali tih nekoliko riječi ne bi bile glasnije ni da su povikane s najvišeg krova.

Robert Revedoune na trenutak je ostao zbunjen. Nijedna mu žena nikad prije nije prkosila tako odlučnim pogledom. Zapravo, da nije znao da je žena, njezin izraz lica bio je kao kod muškarca. Kad se oporavio od šoka, udario je Judith odbacivši je do polovice male prostorije. Čak i dok je ležala na tlu, a iz kuta usana curila joj krv, podignula je pogled prema njemu bez imalo straha u očima, samo s gađenjem i natruhom mržnje. Na trenutak mu je zastao dah od onoga što je vidio. Djevojka ga je, na

neki način, gotovo uplašila. Helen se za nekoliko trenutaka stvorila pokraj kćeri i dok je stajala pognuta nad njom, izvukla je

bodež za jelo s boka. Gledajući taj primitivni prizor, Robertova je kratkotrajna nervoza nestala. Njegova je supruga bila

žena koju je mogao razumjeti. Premda je izvana izgledala kao ljutita životinja, duboko u njezinim očima vidio je slabost. Odmah ju je zgrabio za ruku, a nož je odletio preko sobe. Nasmijao se kćeri dok je snažnim rukama držao ženinu podlakticu i lomio joj kosti kao da lomi tanku grančicu.

Helen nije rekla ni riječi, samo se srušila pod njegova stopala. Robert je vratio pogled na kćer koja je i dalje ležala na istome mjestu, još nemoćna pojmiti

njegovu okrutnost. »Koji je tvoj odgovor sad, djevojko? Udat ćeš se ili ne?« Judith je kratko kimnula prije nego što se okrenula pomoći onesviještenoj majci.

jesec je bacao duge sjene po staroj kamenoj kuli koja se dizala u visinu od tri kata i izgledala kao da umorno i namrgođeno gleda na porušeni i raspadajući zid koji je okružuje. Kula je izgrađena dvjesto godina prije ove kišovite travanjske noći 1501. godine. Sad je bilo vrijeme mira, vrijeme kad kamene utvrde nisu više bile pogrebne; ali ovo nije bio dom radišna

čovjeka. Njegov je pradjed živio u kuli kad su takve utvrde bile potrebne i Nicolas Valence je mislio, ako bi se dovoljno otrijeznio da može misliti, da je kula dovoljno dobra za njega i buduće naraštaje.

Masivna ulazna zgrada gledala je na zidine koje se raspadaju i staru kulu. Tu je spavao osamljeni čuvar s rukom oko poluprazne mješine s vinom. U unutrašnjosti kule, u prizemlju su na podu spavali psi i vitezovi. Oklopi su im bili naslagani uza zidove na neurednu, zarđalu hrpu izmiješani s prljavim šašom koji je prekrivao pod od hrastovih daski.

Ovo je bilo imanje obitelji Valence; siromašan, necijenjeni, staromodni dvorac na čiji se račun cijela Engleska salila. Govorilo se da, ako su utvrde jake kao vino, Nicolas Valence mogao bi se obraniti od cijele Engleske. Ali nitko ga nije napadao. Nije bilo razloga za napad. Prije mnogo godina većinu Nicolasove zemlje oduzeli su mu mladi, pohlepni, siromašni vitezovi koji su se tek dokazali. Sve što je ostalo bila je prastara kula, za koju su se svi slagali da ju je trebalo srušiti, i nekoliko udaljenih farmi koje su uzdržavale obitelj Valence.

Na prozoru najvišeg kata gorjelo je svjetlo. Soba je bila hladna i vlažna – čak i tijekom najsušeg ljeta, vlaga nikad nije izlazila iz zidova. Medu pukotinama u kamenju rasla je mahovina, a male gmizave životinje stalno su jurile po podu. Ali u ovoj je sobi pred zrcalom sjedilo cijelo bogatstvo dvorca.

Alice Valence nagnula se prema zrcalu i nanosila crnu boju na kratke i blijede trepavice. Kozmetika se uvozila iz Francuske. Alice se povukla natrag i kritičnim pogledom proučavala svoj odraz. Bila je objektivna u vezi sa svojim izgledom, znala je što ima i kako to najbolje iskoristiti.

Vidjela je sitno ovalno lice nježnih crta, mala pupoljasta usta, tanki, ravni nos. Na njoj su najljepše bile duge bademaste oči blistavo plave boje. Kosa joj je bila plava i stalno ju je ispirala u limunovu soku i octu. Njezina je služavka, Ela, pomaknula blijedožuti pramen s gospodaričina čela, a onda stavila francusku kapuljaču na Aliceinu glavu. Kapuljača je bila od teškog brokata i obrubljena širokim porubom od narančastog baršuna.

Alice je otvorila svoja mala usta kako bi još jedanput pogledala zube. Bili su joj najgora osobina, iskrivljeni i malo gurnuti naprijed. S godinama ih je naučila skrivati, smijati se zatvorenih usta, govoriti nježno i blago pognute glave. Takvo je ponašanje bilo prednost jer je intrigiralo muškarce. Ostavljalo je dojam kao da ona ne zna koliko je lijepa. Zamišljali su kako bi bilo probuditi taj stidljivi cvijet za sve naslade svijeta.

Alice je ustala i poravnala haljinu na vitkom tijelu. Nije imala mnogo oblina. Mala su joj prsa počivala na ravnom tijelu bez bokova, bez suženja u struku. Sviđalo joj se takvo tijelo. Izgledalo je pravilno i skladno u usporedbi s tijelima drugih žena.

Odjeća joj je bila bogata, naizgled neusklađena s prljavom sobom. Uz tijelo je nosila laneni negliže, tako fin da je bio gotovo poput gaze. Preko toga nosila je zavodljivu haljinu od istog teškog brokata kao i kapuljača. Haljina je imala dubok, četvrtasti izrez oko vrata i gornji je dio bio čvrsto pripijen uz njezino mršavo tijelo. Suknja je imala oblik blagog, elegantnog zvona. Plavi je brokat bio obrubljen bijelim zečjim krznom; široki obrub uz dno haljine i široke manšete oko visećih rukava. Oko struka je stegnula plavi kožnati pojas ukrašen velikim garnetima, smaragdima i rubinima.

Alice se nastavila proučavati dok je Ela prebacila brokatni ogrtač s obrubom od zečjeg krzna preko gospodaričinih ramena.

»Gospo, ne možete ići k njemu. Ne kad se...« »Udajem za drugoga?« pitala je Alice vezujući teški ogrtač oko ramena. Okrenula se i pogledala u

zrcalu, zadovoljna rezultatom. Kombinacija narančaste i plave bila je upadljiva. U takvoj odjeći neće proći nezamijećeno. »A kakve veze moj brak ima s onim što sada činim?«

»Znate da je to grijeh. Ne možete se sastajati s muškarcem koji vam nije muž.« Alice se kratko nasmijala namještajući nabore teškog plašta. »Želiš li da odjašem u susret svom

namijenjenom? Dragom Edmundu?« pitala je sarkastično. Prije nego što je Ela uspjela odgovoriti, Alice je nastavila. »Ne trebaš ići sa mnom. Znam put, a za ono što Gavin i ja radimo ne treba nam nitko drugi.«

Ela je predugo bila s Alice da bi je njezine riječi šokirale. Alice je činila što je htjela i kad je htjela. »Ne, ići ću. Ali samo da se pobrinem da vam se ne dogodi neko zlo.«

Alice je ignorirala stariju ženu kao što je to činila cijeli život. Uzela je svijeću iz teškog metalnog držača pokraj svojeg kreveta i krenula prema hrastovim vratima sa željeznim okvirom. »Onda budi tiho«, rekla je preko ramena polako vraćajući vrata natrag na dobro nauljene šarke. Skupila je brokatnu haljinu prstima i prebacila je preko ruke. Nije mogla pobjeći od pomisli da će već za nekoliko tjedana napustiti ovu oronulu kulu i živjeti u kući – u palači obitelji Chatworth, građevini od kamena i drva okruženoj visokim, zaštitnim zidinama.

»Tiho!« naredila je Eli hitro stavivši ruku na njezin meki trbuh i pritisnuvši ih obje uz vlažni zid tamnog stubišta. Jedan od očevih čuvara nespretno je hodao uz podnožje stuba, vezao hlače i vraćao se na svoj slamnati ležaj. Alice je brzo ugasila svijeću i nadala se da muškarac nije čuo Elin uzdah dok ih je okruživala čista crna tišina starog dvorca.

»Hajde«, šapnula je Alice. Nije imala ni vremena ni volje slušati Eline prigovore. Noć je bila vedra i hladna i, kao što je Alice znala, dva su konja čekala nju i njezinu sluškinju.

Alice se smiješila bacivši se na sedlo tamnog pastuha. Poslije će nagraditi konjušara koji se tako dobro i prikladno brinuo za svoju gospu.

»Gospo!« zavapila je Ela u očaju. Ali Alice se nije okrenula jer je znala da je Ela predebela da bi se sama popela na konja. Alice nije

željela protratiti nijednu dragocjenu minutu na tu ostarjelu i beskorisnu ženu – ne dok je Gavin čeka. Riječna vrata u zidinama bila su ostavljena otvorena za nju. Prije tog dana je kišilo pa je tlo bilo

mokro no u zraku se osjećao dašak proljeća. A s njim je došao i osjećaj nade – i strasti. Kad je bila sigurna da se konjska kopita neće čuti, nagnula se naprijed i šapnula konju na uho.

»Juri, crni vraže. Vodi me mojemu ljubljenom.« Pastuh se propeo pokazujući da je razumio, a zatim ispružio prednje noge i pojurio. Znao je put i silovitom brzinom gutao tlo ispred sebe.

Alice je protresla glavom puštajući zrak da joj puše u lice i prepustila se snazi i moći veličanstvene životinje. Gavin. Gavin. Gavin, činilo se da kopita govore dok su grmjela tvrdo utabanim putom. Mišić konja između njezinih bedara na mnogo ju je načina podsjećao na Gavina. Njegove snažne ruke na njezinu tijelu, njegova snaga koja ju je činila slabom od žudnje. Njegovo lice, bljeskanje mjesečine na njegovim jagodicama, oči svijetle čak i u najtamnijoj noći.

»Ah, dragi moj, pažljivo sad«, rekla je Alice blago povlačeći uzde. Sad kad se bližila mjestu sastanka, počela se prisjećati onoga što je tako pažljivo pokušavala zaboraviti. Ovog je puta Gavin čuo za njezino skoro vjenčanje i bit će ljut na nju.

Okrenula je lice kako bi vjetar puhao izravno u njega. Brzo je treptala dok se nisu počele stvarati suze. Suze će pomoći. Gavin je uvijek mrzio suze i zato ih je tijekom posljednje dvije godine vrlo pažljivo koristila. Tom bi lukavstvu pribjegla samo kad bi očajnički nešto željela; i tako se nije potrošilo zbog prečeste uporabe.

Alice je uzdahnula. Zašto ne bi mogla otvoreno razgovarati s Gavinom? Zašto se s muškarcima uvijek treba postupati tako nježno? Volio ju je, znači da bi trebao voljeti ono što je učinila, koliko god se ne slagao s tim. Bilo je to uzaludno nadanje i ona je to znala. Ako kaže Gavinu istinu, izgubit će ga. A gdje bi onda pronašla novog ljubavnika?

Sjećanje na njegovo tijelo, tvrdo i zahtjevno, potaknulo je Alice da gurne potpetice svojih mekanih cipela u bokove životinje. O da, iskoristit će suze ili što god bude potrebno da bi zadržala Gavina Montgomeryja, slavnog viteza, borca bez premca... koji je njezin, samo njezin!

Iznenada je gotovo mogla čuti Elina dosadna pitanja. Ako je Alice željela Gavina, zašto se onda obećala Edmundu Chatworthu, muškarcu kože boje ribljeg trbuha, masnih, mekanih šaka i ružnih malih usta oblikovanih u savršeni krug?

Zato što je Edmund bio grof. Posjedovao je zemlju od jednog do drugog kraja Engleske, imanja u Irskoj, Walesu, Škotskoj i, govorilo se, u Francuskoj također. Naravno, Alice nije mogla znati točnu veličinu njegova bogatstva, ali saznat će. O da, kad mu bude žena, onda će znati. Edmundov je um bio slab poput njegova tijela i neće joj trebati dugo da počne kontrolirati njega, a onda i njegov imetak. S nekoliko će se kurvi pobrinuti da bude sretan i sama se brinuti za posjede, neometana suvišnim zahtjevima i zapovijedima bilo kojeg muškarca.

Alice je osjećala strast prema privlačnome Gavinu, ali to joj nije pomutilo razum. Tko je bio Gavin Montogomery? Manji barun – ne bogat nego siromašan. Briljantan borac, snažan i lijep muškarac, ali nije imao bogatstvo – ne u usporedbi s Edmundom. I kakav bi joj bio život s Gavinom? Noći bi bile pune strasti i zanosa, ali Alice je dobro znala da nijedna žena nikad neće moći kontrolirati Gavina. Ako se uda za njega, očekivat će od nje da stoji kod kuće i obavlja ženske poslove. Ne, nijedna žena nikad neće kontrolirati Gavina Montgomeryja. Bio bi jednako zahtjevan muž kao što je ljubavnik.

Pogurala je konja naprijed. Htjela je sve – Edmundovo bogatstvo i položaj te Gavinovu strast. Nasmiješila se dok je namještala zlatne broševe, po jedan na svakom ramenu, koji su na mjestu držali raskošni ogrtač. Volio ju je – Alice je bila sigurna u to – i neće izgubiti njegovu ljubav. Kako bi mogla? Koja joj je žena mogla konkurirati ljepotom?

Alice je počela brzo treptati. Nekoliko suza i on će shvatiti da je ona prisiljena udati se za Edmunda. Gavin je bio častan muškarac. Shvatit će da ona mora održati očev dogovor s Edmundom. Da, ako bude oprezna, imat će ih obojicu; Gavina noću, a Edmundovo bogatstvo danju.

Gavin je stajao u tišini – i čekao. Jedini dio njegova tijela koji se micao bio je mišić u čeljusti koji se istezao i otpuštao. Srebrna je mjesečina bljeskala o njegove jagodice sve dok nisu izgledale poput oštrica noža. Njegova su ravna i stisnuta usta oblikovala strogu crtu iznad brade s rascijepom. Sive su mu od bile crne od bijesa, crne gotovo kao kosa koja se kovrčala oko ovratnika vunene jakne.

Samo su mu duge godine naporne vježbe za viteza omogućile tako strogu kontrolu vidljivu izvana. No iznutra je kipio. Tog je jutra čuo da se žena koju voli udaje za drugoga; da će lijegati s drugim muškarcem, imati djecu koja će pripadati njemu. Prvi mu je nagon bio da odjaše ravno do kule Valence i traži od nje da mu porekne što je čuo. No zadržao ga je ponos. Ovaj sastanak s njom

dogovoren je još prije nekoliko tjedana pa se prisilio da pričeka dok je ne bude opet vidio, opet držao i čuo da mu sama kaže, svojim slatkim usnama, ono što je želio čuti. Neće se udati ni za koga osim za njega. U to je bio siguran.

Gledao je u prazninu noći osluškujući zvuk udaraca kopita; no krajolik oko njega bio je sasvim tih, a tama razbijena samo još tamnijim sjenama. Pas se šuljao od jednog do drugog stabla, gledao Gavina, sumnjičav prema tihom, nepomičnom čovjeku. Noć ga je podsjetila na njegov i Alicein prvi susret na ovoj čistini, mjestu koje je zaštićeno od vjetra i otvoreno prema nebu. Danju je čovjek mogao projahati pokraj njega i ne primijetiti ga, ali noću su ga sjene pretvarale u crnu baršunastu kutiju, taman dovoljno veliku da u nju stane dragulj.

Gavin je upoznao Alice na vjenčanju jedne od njezinih sestara. Premda su obitelji Montgomery i Valence bile susjedi, rijetko su se viđali. Alicein je otac bio pijanac. Nije se mnogo brinuo za svoje posjede; živio je – i prisilio svoju ženu i pet kćeri da žive – siromašno poput kmetova. Gavin je na to vjenčanje došao zbog osjećaja dužnosti, zapravo kao predstavnik svoje obitelji nakon što su njegova trojica braće odbila ići.

Izdvojenu iz odvratne hrpe prljavštine i zapuštenosti, Gavin je ugledao Alice – njegovu prelijepu, nevinu Alice. Isprva nije mogao vjerovati da je ona član obitelji debelih, neuglednih kćeri. Odjeća joj je bila od najbogatijih materijala, ponašanje profinjeno i uglađeno, a njezina ljepota...

Sjedio je i zurio u nju, kao i nekoliko drugih mladića. Bila je savršena; plava kosa, plave oči, male usne koje je žudio nasmijati. Odmah ondje, prije nego što je uopće razgovarao s njom, postao je očaran njome. Poslije je sebi morao probiti put između drugih muškaraca da bi došao do nje. Činilo se da je njegova agresivnost šokirala Alice, a njezin spušteni pogled i meki glas dodatno su ga zaludjeli. Bila je tako stidljiva, tako povučena da je jedva odgovarala na njegova pitanja. Alice je bila sve i više od onoga čemu se mogao nadati – djevičanska, a ipak ženstvena.

Te ju je noći zaprosio. Iznenađeno ga je pogledala, očiju na trenutak poput safira. Zatim je pognula glavu i promrmljala nešto o tome da mora pitati oca.

Idućeg je dana Gavin pošao pijancu i tražio Aliceinu ruku no čovjek mu je ispričao neku besmislicu o tome da djevojci treba majka. Riječi su mu bile neobično kolebljive, kao da ga je netko poučavao da recitira napamet naučeni govor. Ništa što je Gavin rekao nije moglo promijeniti Valenceovo stajalište.

Gavin je otišao ljutit i bijesan jer nije mogao dobiti ženu koju je htio. No nije odjahao daleko kad ju je ugledao. Kosa joj je bila nepokrivena i sjajna od zalazećeg sunca, a bogati plavi baršun njezine haljine odražavao joj oči. Nestrpljivo je htjela čuti što je njezin otac odgovorio. Gavin joj je ljutito ispričao, a onda je vidio njene suze. Alice ih je pokušala skriti no on ih je mogao osjetiti i vidjeti. Skočio je sa svojeg konja i povukao nju s njezina. Nije se sjećao kako se to dogodilo. Jednog ju je trenutka tješio, a u idućem su bili ovdje, na ovome tajnom mjestu, bez odjeće i prepušteni strasti. Nije znao treba li se ispričati ili radovati. Slatka Alice nije bila seljanka koja se valja u sijenu; bila je dama, jednog dana njegova dama. I bila je djevica. U to je bio siguran kad je vidio dvije kapljice krvi na njezinim vitkim bedrima.

Dvije godine! Od tada su prošle dvije godine. Da nije proveo većinu vremena u Škotskoj u ophodnji granica, zahtijevao bi od Aliceina oca da je da njemu. Sad kad se vratio, planirao je učiniti upravo to. Zapravo, ako bude trebalo, sa svojom će molbom otići i kralju. Valence je bio nerazuman. Alice je govorila Gavinu o svojim razgovorima s ocem, kako ga je molila i preklinjala, ali sve uzalud. Jednom mu je pokazala modricu koju je dobila jer je inzistirala na vjenčanju s Gavinom. Gavin je bio izvan sebe. Zgrabio je mač i napao bi tog čovjeka da se Alice nije prilijepila za njega, sa suzama u očima, i preklinjala ga da ne naudi njezinu ocu. Njezinim suzama ništa nije mogao odbiti i tako je vratio mač u korice i obećao joj da će čekati. Alice ga je uvjeravala da će se njezin otac naposljetku

urazumiti. Nastavili su se nalaziti u tajnosti, poput neposlušne djece – i Gavinu se takvo stanje gadilo. Ipak,

Alice ga je molila da ne ide njezinu ocu i da joj omogući da ga sama nagovori. Gavin je promijenio položaj tijela i ponovno osluškivao. I dalje se čula samo tišina. Tog je jutra

saznao da se Alice udaje za onog ljigavca, Edmunda Chatwortha. Chatworth je kralju plaćao veliku naknadu kako ga ne bi pozivao da sudjeluje u bilo kojem ratu. Nije bio muškarac, smatrao je Gavin. Chatworth nije zaslužio titulu grofa. Sama pomisao na Alice udanu za nekog takvog bila mu je nezamisliva.

Iznenada su sva Gavinova čula živnula jer je čuo prigušene zvukove konjskih kopita na vlažnom tlu. Odmah se našao pokraj Alice i ona mu je pala u zagrljaj.

»Gavine«, prošaptala je, »dragi moj Gavine.« Stisnula se uz njega, gotovo kao u strahu. Pokušao ju je odmaknuti kako bi joj vidio lice, ali držala ga je s takvim očajem da se to nije

usudio učiniti. Osjetio je vlažnost njezinih suza na svom vratu i napustio ga je sav bijes koji je osjećao tog dana. Držao ju je uza se šapćući joj slatke riječi u maleno uho i milujući joj kosu. »Reci mi, što je bilo? Što te tako povrijedilo?«

Odmaknula se da bi ga pogledala, osjećajući se sigurno jer je znala da noć ne može odati činjenicu da joj oči nisu bile crvene. »To je prestrašno«, prošaptala je Alice promuklo. »Previše za podnijeti.«

Gavin se ukočio sjetivši se onoga što je čuo za njezino vjenčanje. »Znači, istina je?« Nježno je šmrcala, prstom dotaknula kut oka i podignula pogled prema njemu kroz trepavice.

»Mog se oca ne može nagovoriti. Čak sam odbijala jesti da bih ga natjerala da se predomisli, ali jedna od žena... Ne, neću ti reći što su mi učinile. Rekao je da će... O, Gavine, ne mogu izgovoriti stvari koje mi je rekao.« Osjetila je kako se Gavin ukočio.

»Otići ću k njemu. « »Ne!« rekla je Alice gotovo mahnito i prstima uhvatila njegove mišićave ruke. »Ne smiješ! Hoću

reći...« Spustila je ruke i trepavice. »Hoću reći, već je gotovo. Zaruke su potpisane i posvjedočene. Sad nitko više ne može učiniti ništa. Da me otac povuče iz pogodbe i dalje bi morao Chatworthu platiti moj miraz.«

»Ja ću ga platiti«, rekao je Gavin hladno. Alice ga je iznenađeno pogledala; zatim joj se u očima nakupilo još suza. »Ne bi ništa značilo.

Otac mi neće dopustiti da se udam za tebe. Znaš to. O, Gavine, što da učinim? Prisiljena sam udati se za čovjeka kojega ne volim.« Pogledala ga je s takvim očajem da ju je Gavin povukao bliže k sebi. »Kako ću podnijeti da te izgubim, ljubavi?« šaptala mu je u vrat. »Ti si mi hrana i piće, sunce i noć. Ja... umrijet ću ako te izgubim.«

»Ne govori to! Kako bi me izgubila? Znaš da osjećam isto prema tebi.« Odmaknula se i pogledala ga, iznenada sretnija. »Znači, voliš me? Doista me voliš, pa ako naša

ljubav bude na iskušenju, i dalje ću biti sigurna u tebe?« Gavin se namrštio. »Iskušenju?« Alice se nasmiješila kroz suze. »Čak i ako se udam za Edmunda, i dalje ćeš me voljeti?« »Udaš!« Gotovo je povikao dok ju je odgurivao od sebe. »Planiraš se udati za tog čovjeka?« »Imam li izbora?« Stajali su u tišini. Gavin je ljutito gledao u nju, a Alice je plaho spustila pogled.

»Onda idem. Otići ću ti s očiju. Ne moraš me više gledati.« Došla je već gotovo do svog konja kad je on reagirao. Grubo ju je zgrabio, povlačeći njezine usne

prema svojima dok je nije ozlijedio. Nisu rekli ni riječi; riječi nisu bile potrebne. Njihova su se tijela razumjela čak i ako se nisu mogla složiti. Stidljiva mlada dama je nestala. Zamijenila ju je strastvena

Alice koju je Gavin s vremenom tako dobro upoznao. Rukama je mahnito trgala njegovu odjeću sve dok nije brzo ležala na hrpi.

Grleno se nasmijala dok je gol stajao ispred nje. Tijelo mu je bilo čvrsto i mišićavo od mnogo godina vježbanja. Bio je za glavu viši od Alice koja je nadvisivala mnoge muškarce. Ramena su mu bila široka, prsa moćno razvijena. Ipak, bokovi su mu bili uski, trbuh ravan s mišićima razdvojenima u grebene. Bedra i listovi bili su nabreknuti od mišića, snažni od nošenja teškog oklopa godinama.

Alice se odmaknula od njega i uvlačila dah kroz zube dok je gutala prizor njegova tijela. Posegnula je prema njemu rukama kao da su kandže.

Gavin ju je povukao prema sebi, poljubio male usne koje su se širom otvorile pod njegovima i njezin je jezik zaronio u njegova usta. Povukao ju je blizu, dodir njezine haljine bio je uzbudljiv uz njegovu golu kožu. Usnama je prešao do njezina obraza pa do vrata. Imali su cijelu noć i želio je provesti to vrijeme vodeći ljubav s njom.

»Ne!« rekla je Alice nestrpljivo i brzo se povukla. Bacila je ogrtač s ramena, nemarna prema skupoj tkanini. Gurnula je Gavinove ruke s kopče svog pojasa. »Prespor si«, hladno mu je rekla.

Gavin se na trenutak namrštio, ali kako je sloj po sloj Aliceine odjeće padao na tlo, svladala su ga osjetila. Žudjela je za njim koliko i on za njom. Pa što ako nije željela čekati predugo da njihova gola tijela budu jedno na drugom?

Gavin bi volio neko vrijeme sladiti se Aliceinim vitkim tijelom, ali ona ga je brzo povukla na tlo i rukom ga bez odgode usmjerila u sebe. Više nije mislio na polaganu ljubavnu igru ili poljupce. Alice je bila pod njim i poticala ga. Glas joj je bio grub dok je usmjeravala njegovo tijelo, njezine čvrste ruke na njegovim bokovima dok ga je gurala, sve jače i jače. Gavin se u jednom trenutku zabrinuo da će je ozlijediti no izgledalo je kao da uživa u njegovoj snazi.

»Sad! Sad!« tražila je ležeći pod njim i ispustila duboki, grleni zvuk pobjede kad joj se pokorio. Odmah nakon toga izvukla se ispod njega i odmaknula. Mnogo puta mu je rekla da su razlog

tome njezine sukobljene misli dok pokušava pomiriti status neudane žene sa svojom strašću. No on bi je ipak volio držati dulje, još više uživati u njezinu tijelu, možda čak ponovno voditi ljubav s njom. Ovog su puta sporo vodili ljubav, nakon što su potrošili prvu strast. Gavin je pokušao ignorirati prazninu koju je osjećao, kao da je upravo nešto okusio, ali još mu nije dosta.

»Moram ići«, rekla je ustajući i počela zamršeni postupak odijevanja. Volio je gledati njezine vitke noge dok je navlačila svijetle lanene čarape. Kad bi je gledao kako se

odijeva, ona bi se praznina barem malo ublažila. No tada se neočekivano sjetio da će uskoro drugi muškarac imati pravo dirati je. Iznenada ju je želio povrijediti kao što je ona povrijedila njega. »I ja imam ponudu za brak.«

Alice je odmah stala, zaustavila ruku na čarapama i gledala ga, čekajući još. »Kći Roberta Revedounea.« »On nema kćeri, nego samo sinove i obojica su oženjeni«, rekla je bez oklijevanja. Revedoune je

bio jedan od kraljevih grofova, čovjek prema čijim su imanjima Edmundova izgledala poput kmetove farme. Alice je trebalo dosta vremena, one godine dok je Gavin bio u Škotskoj, ali otkrila je povijest svih grofova – svih najbogatijih muškaraca Engleske – prije nego što je zaključila da je Edmund najvjerojatniji plijen.

»Zar nisi čula da su mu obojica sinova umrla prije dva mjeseca od bijele kuge?« Zurila je u njega. »Ali nikad nisam čula da se spominje kćer.« »Mlada djevojka koja se zove Judith, mlađa od svoje braće. Čuo sam da ju je majka pripremala za

crkvu. Drže je zatvorenu u očevoj kući.« »I ponudili su ti da oženiš tu Judith? Ali ona će biti očeva nasljednica, bogata žena. Zašto bi je

ponudio...?« Zastala je jer se sjetila da mora skriti misli od Gavina.

Okrenuo je lice od nje i mogla je vidjeti kako mu se mišići u čeljusti pomiču, mjesečina mu je svjetlucala na golim prsima još lagano prekrivenima znojem od njihova vođenja ljubavi.

»Zašto bi ponudio takvu premiju jednom Montgomeryju?« Gavin je hladna glasa dovršio njezinu rečenicu. Obitelj Montgomery nekoć je bila dovoljno bogata da potakne zavist kralja Henrika IV. Henrik je cijelu obitelj proglasio izdajnicima i odlučio razoriti moćni klan. Toliko je bio uspješan u tome da je tek sad, stotinu godina poslije, obitelj počela vraćati nešto od onoga što je izgubila. Ali sjećanja obitelji Montgomery bila su duga i nitko od njih nije želio da ga se podsjeća na ono što su nekoć bili.

»Za desne ruke moje braće i mene«, rekao je Gavin nakon nekog vremena. »Revedouneove zemlje na sjeveru granice s našima, a on se boji Škota. Jasno mu je da će njegove zemlje biti zaštićene ako se ujedini s mojom obitelji. Jedan od dvorskih pjevača čuo ga je kad je rekao da su Montgomeryji, čak i ako nisu stvorili ništa drugo, barem stvorili sinove koji su preživjeli. Čini se da mi je ponudio svoju kćer zato da joj dam sinove.«

Alice je sad bila već gotovo sasvim odjevena. Zurila je u njega. »Titula će se prenijeti preko kćeri, zar ne? Tvoj će najstariji sin biti grof, kao i ti kad joj otac umre.«

Gavin se naglo okrenuo. To mu nije uopće palo na pamet, niti mu je bilo važno. Čudno je da je Alice, koju je tako malo bila briga za svjetovne stvari, prva pomislila na to.

»Znači, oženit će se njome?« pitala je Alice stojeći iznad njega i gledajući ga kako se užurbano odijeva.

»Nisam još donio odluku. Ponuda je došla tek prije dva dana, a onda sam mislio...» »Jesi li je vidio?« prekinula ga je Alice. »Vidio nju? Misliš na nasljednicu?« Alice je stisnula zube. Muškarci katkad znaju biti tako glupi. Ponovno se pribrala. »Znam da je

lijepa«, rekla je Alice plačnim glasom. »I kad je oženiš, nećeš me se uopće sjećati.« Gavin je brzo ustao. Nije znao treba li biti ljut ili ne. Ona je govorila o njihovim vjenčanjima s

drugim osobama kao da nemaju nikakve veze s njihovom vezom. »Nisam je vidio«, rekao je tiho. Iznenada se počeo osjećati kao da ga noć pritišće. Želio je čuti Alice kako negira priče o svojemu

vjenčanju, ali umjesto toga se našao u situaciji da govori o mogućnosti svog braka. Želio je pobjeći od kompliciranosti žena i natrag trezvenosti i logičnosti svoje braće. »Ne znam što će se dogoditi.«

Alice se mrštila dok ju je uzimao za ruku i vodio je do njezina konja. »Volim te, Gavine«, rekla je brzo. »Što god da se dogodi, uvijek ću te voljeti, uvijek ću te željeti.«

Brzo ju je podignuo u sedlo. »Moraš se vratiti prije nego netko otkrije da te nema. Ne želimo da takva priča dođe do hrabrog i plemenitog Chatwortha, je li tako?«

»Okrutan si, Gavine«, rekla je, ali nije bilo zvuka suza u njezinu glasu. »Bit ću kažnjena za nešto što je izvan moje moći, nešto što ne mogu kontrolirati?«

Nije imao odgovora. Alice se nagnula naprijed i poljubila ga, ali znala je da su mu misli negdje drugdje i to ju je plašilo.

Snažno je povukla uzde i odjurila.

ilo je jako kasno kad je Gavin dojahao u vidokrug dvorca obitelji Montgomery. Premda im je pohlepni kralj ukrao toliku imovinu, ove su zidine ostale njihove. Montgomeryji su tu živjeli više od četiristo godina – otkad je William osvojio Englesku i sa sobom doveo već bogatu i moćnu normansku obitelj.

Tijekom stoljeća dvorac je bio dograđivan, učvršćivan i prepravljan sve dok zidine debljine četiri metra nisu ograđivale više od tri jutra zemlje. Unutar zidina, zemlja je bila podijeljena u dva dijela; vanjsko i unutarnje dvorište. U vanjskom su dvorištu bili smješteni sluge, garnizonski vitezovi i stotine ljudi i životinja potrebnih za funkcioniranje dvorca. Vanjsko je dvorište također zaklanjalo i štitilo unutarnje dvorište u kojem su bile kuće četvorice braće Montgomery i njihovih osobnih sluga. Cijeli je kompleks bio smješten na vrhu brda, naslonjen uz rijeku, a kilometar oko cijelog dvorca nije bilo nijednog drveta kako bi mu se neprijatelj morao približiti na čistini.

Unatoč pohlepnom kralju i osobnim ratovima, Montgomeryji su četiri stoljeća držali tu utvrdu. Gavin je s ponosom gledao uzdignute zidine koje su bile njegov dom. Polako je dojahao s konjem do rijeke, sjahao i zatim ga poveo kroz uski riječni prolaz. Osim golemih ulaznih vrata, ovo je bio jedini ulaz. Glavna su vrata bila pokrivena portkulisom – ogradom sa šiljcima koja se mogla spustiti konopima. Budući da je bila noć, čuvari bi sad morali probuditi pet ljudi da je podignu. Zato je Gavin otišao na uski privatni ulaz, četiristo metara dalje od 2,5 metra visokih zidina koje su vodile do stražnjeg ulaza, a vrhove zidina čuvali su vojnici koji su cijeli noć hodali po njima. Gavin je kimnuo svakom čuvaru koji je provjeravao njegov identitet. Nijedan čovjek koji je cijenio svoj život nikad nije spavao na dužnosti.

Tijekom vladavine kralja Henrika VII., trenutačnog kralja, većina je dvoraca propadala. Kad je prije šesnaest godina, 1485., došao na prijestolje, odlučio je slomiti moć velikih baruna. Zabranio je privatne vojske i stavio barut pod kontrolu vlade. Budući da baruni nisu više mogli pokretati privatne ratove radi ostvarenja dobiti, njihova su bogatstva opadala. Održavanje dvoraca bilo je vrlo skupo i debele su zidine, jedna za drugom, napuštane i zamjenjivane udobnošću palača.

No bilo je i onih koji su uz pomoć dobrog upravljanja i vrijednog rada i dalje zadržali uporabu snažnih starih građevina. Montgomeryji su bili takva obitelj i bili su cijenjeni diljem Engleske. Gavinov je otac za svoje petero djece izgradio čvrstu, ugodnu palaču no izgradio ju je unutar zidina dvorca.

Kad se našao u dvorištu dvorca, Gavin je vidio živahnu aktivnost. »Što se dogodilo?« pitao je mladog konjušara koji je preuzeo njegova konja.

»Gospodari su se upravo vratili s požara u selu.« »Je li loše?« »Nije, gospodaru, samo nekoliko kuća trgovaca. Gospodari nisu trebali ići.« Dječak je slegnuo

ramenima kao da govori da je velikaše nemoguće razumjeti. Gavin je otišao od njega i ušao u palaču, izgrađenu uz staru kamenu kulu koja se sad rabila

gotovo samo za skladištenje. Braći je bila draža udobnost velike kuće. Nekoliko se vitezova spremalo na spavanje i Gavin ih je pozdravio zureći uz široke hrastove stube prema svojim odajama na trećem katu.

»Evo našeg neuhvatljivog brata«, veselo ga je pozdravio Raine. »Miles, misliš li da noću jaše po ladanju i zanemaruje svoje dužnosti? Pola sela je moglo izgorjeti do temelja da smo mi činili isto što i on.«

Raine je bio treći brat Montgomery, najniži i najdeblji od četvorice. Bio je snažan i krupan čovjek. Mogao je izgledati zastrašujuće, i na bojnom polju jest to i bio, ali njegove su plave oči većinu vremena, pa i sad, vrludale, a u obrazima je imao duboke, duge rupice. Gavin je pogledao mlađu braću, ali bez osmijeha na licu.

U odjeći potamnjeloj od čađe, Miles je natočio bokal vina i ponudio ga Gavinu. »Imaš loše vijesti?« Miles je bio najmlađi brat, ozbiljan muškarac prodornih sivih očiju kojima ništa nije moglo promaknuti. Njegov je osmijeh bio rijetka pojava.

Raine je odmah zažalio zbog svojega ponašanja. »Nešto nije u redu?« Gavin je uzeo vino i teško utonuo u izrezbarenu orahovu stolicu, okrenut vatri. Bila je to velika

prostorija s podom od hrastovine na mjestima pokrivenom orijentalnim tepisima. Na zidovima su visjele teške vunene tapiserije s prizorima lova i križarskih ratova. Strop je bio od teških, lučnih greda, i dekorativnih i funkcionalnih. Pukotine između greda bile su ispunjene bijelom žbukom. Bila je to muška prostorija i veliki, tamni komadi namještaja u njoj bili su raskošno izrezbareni. Na južnom je kraju duboki izbočeni prozor sa sjedalima prekrivenima crvenim sandalom. Staklo u višekrilnim prozorima bilo je iz Francuske.

Sva trojica braće bila su odjevena u jednostavnu, tamnu odjeću. Lanene košulje, labavo skupljene na vratu, usko su im prianjale uz tijelo. Preko njih su nosili vunene doublete, dugačke odjevne predmete nalik na prsluke koji su dosezali do vrha bedara. Iznad doubleta dolazila je teška i kratka jakna dugih rukava. Njihove noge, izložene od vrha bedra, pokrivale su čarape od tamne vune, čvrsto prianjajući uz goleme nabrekline mišića. Gavin je nosio teške čizme do koljena. O boku mu je visio mač u koricama ukrašenima draguljima.

Gavin je žedno ispijao vino, a onda u tišini gledao kako ga Miles opet toči. Nije mogao podijeliti tugu zbog Alice – čak ni sa svojom braćom.

Kad Gavin nije progovorio, Miles i Raine su se pogledali. Znali su gdje je Gavin bio i mogli su pretpostavili zbog kakvih je vijesti tako očajan. Raine je jednom upoznao Alice, na Gavinov diskretan nagovor, i u njoj vidio određenu hladnoću koja mu se nije svidjela. Ali očaranom je Gavinu Alice bila savršena žena. Bez obzira na to što je mislio o njoj, Raine je suosjećao s Gavinom.

Miles je bio drukčiji. On je bio netaknut čak i najmanjom naznakom ljubavi prema ženi. Njemu je jedna žena bila ista kao i svaka druga, svaka je žena jednako dobro služila istoj svrsi. »Robert Revedoune je danas opet poslao glasnika«, Miles je prekinuo tišinu. »Mislim da je zabrinut da bi njegova kći mogla umrijeti i ostaviti ga bez nasljednika ako uskoro ne rodi sina.«

»Je li boležljiva?« pitao je Raine. On je bio humanitarac među braćom, zabrinut za ozlijeđenu kobilu ili bolesnog kmeta.

»Nisam čuo ništa slično«, odgovorio je Miles. »Čovjek je lud od tuge jer je izgubio sinove i jer mu je ostala samo jedna slabašna kći. Čuo sam da redovito tuče ženu kako bi joj se osvetio za manjak sinova.«

Raine je namršteno gledao u čašu s vinom. Nije se slagao s premlaćivanjem žena. »Hoćeš li mu dati odgovor?« pritiskao je Miles jer Gavin još nije odgovarao. »Neka je uzme jedan od vas«, rekao je Gavin. »Dovedite Stephena iz Škotske ili ti, Raine, tebi

treba žena.«

»Revedoune želi samo najstarijeg sina za svoju kćer«, nasmijao se Raine. »Inače bih ja bio i više nego voljan.«

»Čemu ovo prepiranje?« rekao je Miles ljuto. »Dvadeset i sedam ti je godina i treba ti žena. Ova Judith Revedoune je bogata – a s njom dolazi i grofovska titula. Možda Montgomeryji mogu pomoću nje početi vraćati ono što smo nekoć imali.«

Izgubio je Alice i što se prije suoči s tim, prije će početi zacjeljivati, zaključio je Gavin. »U redu. Pristajem na brak.«

Raine i Miles su istog trenutka ispustili dah za koji i nisu bili svjesni da ga drže. Miles je odložio vino. »Rekao sam glasniku da ostane. Nadao sam se da ću mu reći tvoj odgovor.« Kad je Miles napustio prostoriju, nastupio je Raineov humor. »Čuo sam da je samo ovoliko

visoka«, rekao je dižeći ruku u visini struka, »i ima zube veličine konjskih. A osim toga...«

U staroj je kuli bilo mnogo propuha; vjetar je fijukao kroz njezine pukotine. Nauljeni papir na prozorima nije mogao zaustaviti hladnoću.

Alice je spavala udobno, gola ispod lanenog pokrivača napunjena guščjim perjem. »Gospo«, prošaptala je Ela svojoj gospodarici. »Ovdje je.« Bunovna, Alice se okrenula. »Kako me se usuđuješ buditi!« rekla je ljutitim šapatom. »Tko je

ovdje?« »Muškarac iz kućanstva Revedoune. On...« »Revedoune!« ponovila je Alice pridižući se, sada potpuno razbuđena. »Donesi mi ogrtač i dovedi

ga k meni.« »Ovdje?« Ela je bila užasnuta. »Ne, gospo, ne smijete. Netko bi vas mogao čuti.« »Da«, rekla je Alice odsutno. »Prevelik je rizik. Čekaj da se odjenem. Naći ću se s njim ispod onog

brijesta kod kuhinjskog vrta.« »Noću? Ali.. »Idi! Reci mu da ću uskoro biti tamo.« Alice je brzo gurnula ruke u kučni ogrtač od gustoga

grimiznog baršuna obrubljen sivim vjeveričjim krznom. Omotala je široki pojas oko struka i obula papuče od meke kože obojene u zlatnu boju.

Prošlo je gotovo mjesec dana otkad je vidjela Gavina i cijelo to vrijeme nije čula ni riječi od njega. Ali nekoliko dana nakon noći koju su proveli u šumi, čula je da će se vjenčati s Revedouneovom nasljednicom. A sad je od jednog do drugog kraja Engleske objavljivan turnir kojim se proslavlja njihovo vjenčanje. Pozvan je svaki utjecajan čovjek, svaki vitez s nešto vještine pozvan je da sudjeluje. Sa svakom riječju koju je čula, Alice je postajala sve ljubomornija. Kako bi samo uživala sjediti pokraj muža kao što je Gavin i gledati turnir kojim se slavi njezino vjenčanje. Za njezino vjenčanje nisu bili takvi planovi.

Ipak, unatoč svemu što je čula o planovima, nigdje nije čula ni riječi o Judith Revedoune. Djevojka je bila samo ime bez pridruženog lica ili tijela. Prije dva tjedna Alice se dosjetila platiti špijuna koji će saznati nešto o toj tajnovitoj ženi, otkriti kako izgleda i s čime se to Alice mora natjecati. Naredila je Eli da je mora obavijestiti kad muškarac stigne, bez obzira na doba dana.

Aliceino je srce brzo udaralo dok je trčala stazom kroz vrt obrastao korovom. Ta je Judith bila prava žaba, govorila je Alice sama sebi. Morala je biti.

»Ah, gospo«, rekao je špijun kad se Alice približila. »Vaša ljepota sja jače od Mjeseca.« Uhvatio joj je ruku i poljubio je.

Gadio joj se, no bio je jedini čovjek kojega je uspjela naći koji je imao pristup obitelji Revedoune. Cijena koju mu je morala platiti bila je golema! Bio je ljigav, masan čovjek, ali barem tako nije vodio

ljubav. Je li ijedan muškarac, pitala se. »Kakve su vijesti?« nestrpljivo je pitala Alice hitro odmičući ruku. »Jesi li je vidio?«

»Ne... izbliza.« »Ne izbliza? Jesi li je vidio ili nisi?« zahtijevala je Alice gledajući ga ravno u oči. »Da, vidio sam je«, odgovorio je odlučno. »Ali dobro je čuvana.« Želio je ugoditi ovoj lijepoj

plavuši pa je znao da mora zatajiti istinu. Vidio je Judith Revedoune, ali samo izdaleka, dok je jašući napuštala imanje u društvu svojih sluškinja. Nije čak bio siguran koja je od zamotanih žena zapravo nasljednica.

»Zašto je čuvana? Zar nije zdravog uma da joj se ne može vjerovati na slobodi?« Iznenada ga je počela plašiti ova žena koja ga je tako grubo ispitivala. U njezinim se hladnim

plavim očima vidjela moć »Postoje glasine, naravno. Nitko je ne može vidjeti osim njezinih sluškinja i majke. Provela je cijeli život s njima i oduvijek se pripremala za Crkvu.«

»Crkvu?« Alice je počela osjećati kako joj napetost popušta. Bilo je općepoznato da, kadgod bi se rodila izobličena ili retardirana kći, ako je obitelj bila dovoljno bogata, stvorenje bi bilo financijski zbrinuto i poslano redovnicama na brigu. »Znači, misliš da bi mogla imati slabi um ili je na neki način deformirana?«

»Zašto bi inače bila skrivana cijeli život, gospo? Robert Revedoune je težak čovjek. Žena mu šepa od onog dana kad ju je bacio niza stube. Sigurno ne bi želio da svijet vidi da ima čudovište od kćeri.«

»Ali nisi siguran da je to razlog zašto je skrivaju?« Nasmijao se, osjećajući se sigurnije. »Koji bi drugi razlog mogao biti? Da je zdravog uma i tijela,

zar je ne bi pokazao svijetu? Zar je ne bi ponudio za brak prije nego što su ga na to prisilile smrti sinova? Kakav bi muškarac dopustio jedinoj kćeri da uđe u Crkvu? Muškarac to dopušta samo kad ima mnogo kćeri.«

Alice je u tišini gledala u noć. Zbog njezine je šutnje muškarac postao hrabriji. Nagnuo se prema njoj, stavio ruku preko njezine i šapnuo joj u uho. »Nemate razloga za strah, gospo. Neće biti lijepe mladenke koja će odvratiti pogled lorda Gavina od vas.«

Samo je Alicein duboki udah dao naslutiti da je čula njegove riječi. Zar su čak i najprostiji ljudi znali za nju i Gavina? Vještinom sjajne glumice, okrenula se i nasmiješila mu se. »Dobro si obavio posao i bit ćeš... primjereno nagrađen.« Nije ostavila nimalo sumnje u značenje svojih riječi.

Sagnuo se i poljubio je u vrat. Alice se odmaknula, skrivajući gađenje. »Ne, ne večeras«, šapnula mu je prisno. »Sutra. Moraju se

obaviti pripreme da bismo mogli provesti više vremena zajedno.« Rukom mu je prešla ispod širokog tabarda, uz njegovo bedro, i zavodljivo se nasmiješila kad je ostao bez daha. »Moram poći«, rekla je tobože nerado.

Kad mu je okrenula leđa, na njezinu licu nije bilo ni traga osmijehu. Morala je posjetiti još jedno mjesto prije nego što se vrati u krevet. Konjušar će joj rado pomoći. Ona neće dopustiti nijednom čovjeku da slobodno govori o njoj i Gavinu... a ovaj će platiti za svoje riječi.

»Dobro jutro, oče«, rekla je Alice veselo se saginjući kako bi usnama dotakla obraz naborana i prljava starca. Bili su na drugom katu kule, a taj je kat bio ostavljen otvoren u obliku jedne goleme prostorije. To je bila velika dvorana; prostorija koja se rabila za jelo, za spavanje sluga iz dvorca i za sve dnevne aktivnosti.

Pogledala je u očevu praznu čašu. »Hej, ti!« oštro je rekla sluškinji u prolazu. »Donesi mojemu ocu još piva.«

Nicolas Valence objema je rukama uzeo kćerinu ruku i zahvalno je pogledao. »Ti si jedina kojoj je

stalo, draga moja Alice. Svi drugi – tvoja majka i sestre – pokušavaju me odvojiti od pića. Ali ti razumiješ kako me ono tješi.«

Odmaknula se od njega, skrivajući što osjeća zbog njegova dodira. »Ali naravno, dragi oče. To je zato što te samo ja volim.« Umiljato mu se nasmiješila.

I nakon svih ovih godina, Nicolas se još čudio da su on i njegova ružna mala žena uspjeli stvoriti tako lijepu djevojku. Aliceina je blijeda ljepota bila potpuna suprotnost njegovoj tami. I kad su drugi bjesnjeli na njega i skrivali mu alkohol, Alice mu je kradomice donosila boce. Bila je to istina – voljela ga je. I on je volio nju. Zar joj ne bi dao svaki novčić koji bi se našao za njezinu odjeću? Njegova je dražesna Alice nosila svilu dok su njezine sestre nosile neuglednu domaću tkaninu. Sve bi učinio za nju. Zar nije onome Gavinu Montgomeryju rekao da se ona ne može udati za njega, baš kao što mu je Alice rekla da kaže? Nicolas, naravno, nije shvaćao zašto se mlada djevojka ne bi htjela udati za tako snažnog i bogatog muškarca poput Gavina. Ali Alice je imala pravo. Ponovno je podignuo napunjenu čašu i iskapio je. Imala je pravo – sad će se udati na grofa. Naravno, Edmund Chatworth nije bio ni nalik na one zgodne Montgomeryje, ali Alice je uvijek znala što je najbolje.

»Oče«, rekla je Alice sa smiješkom, »htjela bih jednu uslugu od tebe.« Ispio je već i treću čašu piva. Katkad Aliceine zahtjeve nije bilo jednostavno ispuniti. Promijenio

je temu. »Jesi li čula da je sinoć muškarac pao sa zidina? Stranac. Čini se da nitko ne zna odakle je došao.«

Aliceino je lice promijenilo izraz. Sada špijun neće nikome reći za Gavina niti da se raspitivala za Revedouneovu nasljednicu. Brzo je odbacila te misli. Njegova joj smrt nije ništa značila. »Želim poći na vjenčanje Revedoune kćeri i Gavina.«

»Želiš pozivnicu na vjenčanje grofove kćeri?« Nicolas nije mogao vjerovati. »Da.« »Ali ne mogu. Kako da je dobijem?« Ovog je puta Alice odmahnula sluškinji da ne dolazi i sama natočila očevu čašu. »Imam plan«,

brzo je rekla i nasmiješila se najslađim osmijehom.

atra je bjesnjela uz kameni zid i gladno gutala drveni drugi kat trgovčeve radnje. Zrak je bio ispunjen dimom, a muškarci i žene koji su stajali u redu i dodavali kante vode pocrnjeli od čađe. Samo su im oči i zubi ostali bijeli. Gol do pojasa, Gavin je divlje mahao sjekirom s dugačkom drškom cijepajući zgradu

smještenu do razbuktale trgovine. Jačina kojom je radio nije odavala da je istim takvim tempom radio već puna dva dana.

Grad u kojem je građevina gorjela i u kojem su tri druge bile u pepelu, bio je njegov grad. Bio je okružen 3,5 metra visokim zidinama koje su se spuštale niz brdo od velikog dvorca Montgomeryjevih. Gradski su porezi uzdržavali braću Montgomery, a zauzvrat su vitezovi štitili i branili njegove stanovnike.

»Gavine!« urlao je Raine nadglašavajući buku vatre. I on je bio prljav od dima i znoja. »Makni se otud! Vatra ti je preblizu!«

Gavin je ignorirao bratovo upozorenje. Nije dizao pogled prema zidu koji gori i koji je prijetio srušiti se na njega. Sjekao je još življe pokušavajući srušiti stare grede među niže kamene zidove gdje ih muškarac na tlu može natopiti vodom.

Raine je znao da nema više smisla vikati na Gavina. Iscrpljenim je muškarcima iza sebe umorno dao znak da nastave čupati daske sa zida. Raine je bio sasvim iscrpljen, a ipak je spavao barem četiri sata – četiri više od Gavina. Raine je iz iskustva znao da, ako je i najmanji centimetar nečega što Gavin smatra svojim ugrožen, neće spavati niti se odmarati dok mu imovina ne bude na sigurnom.

Raine je stajao na tlu i bez daha gledao kako Gavin radi pokraj i ispod zapaljenog zida. Srušit će se svakog trenutka i Raine se mogao samo nadati da će Gavin uskoro završiti s cijepanjem greda i ljestvama se spustiti na sigurno tlo. Gunđao je svaku moguću psovku koju je znao dok je Gavin koketirao sa smrću. Trgovci i kmetovi bez daha su gledali kako se vatreni zid ljulja naprijed i natrag. Raine je pomislio da bi želio silom spustiti Gavina niz ljestve, no znao je da svojom snagom ne može konkurirati starijem bratu.

Iznenada su se grede srušile među kamene zidove i Gavin se odmah našao na ljestvama. Tek je dotaknuo tlo kad je Raine skočio prema njemu i srušio ga s puta vatre.

»Proklet bio, Raine!« vikao je Gavin u bratovo uho dok je Raineovo teško tijelo ležalo na njemu. »Zdrobit ćeš me. Makni se!«

Raine je bio previše naviknut na Gavina da bi se uvrijedio. Polako je ustao osjećajući bol u mišićima od napora posljednjih nekoliko dana. »I to mi je hvala što sam ti spasio život! Zašto si dovraga ostao gore tako dugo? Još nekoliko sekundi i izgorio bi.«

Gavin je naglo ustao, čađava lica okrenutog prema zgradi koju je upravo napustio. Vatra je sad bila ograničena unutar kamenih zidova i neće se proširiti na susjednu zgradu. Kad je zadovoljno zaključio da su zgrade sigurne, okrenuo se bratu. »Kako sam mogao dopustiti da zgrada izgori?« pitao je istežući rame. Bilo je ogrebano i krvarilo gdje ga je Raine bacio preko šljunka i krša. »Da

požar nije zaustavljen, možda više ne bih imao ništa od grada.« Raineove su oči gorjele. »Radije bih izgubio stotinu zgrada nego tebe.« Gavin se nasmijao. Ravni bijeli zubi sjali su na crnilu njegova prljavog lica. »Hvala ti«, rekao je

tiho. »Ali mislim da bih radije izgubio malo mesa nego još jednu zgradu.« Okrenuo se i otišao dati upute muškarcima koji su polijevali građevinu smještenu uz onu koju je isjekao u komade.

Raine je slegnuo ramenima i produžio dalje. Gavin je bio gospodar imanja Montgomeryjevih otkad mu je bilo šesnaest godina i ozbiljno se odnosio prema toj odgovornosti. Ono što je njegovo, njegovo je i do smrti će se boriti da to sačuva. Ipak, čak će i najniži kmet, najgori lopov, ako je stanovnik posjeda obitelji Montgomery, od Gavina dobiti najpravedniji tretman.

Kasno te večeri Gavin se vratio u glavnu kuću. Otišao je u zimski salon, sobu pokraj velike dvorane koja je služila kao obiteljska blagovaonica. Podovi su bili pokriveni gustim tepisima iz Antiohije. Soba je tek nedavno dodana i zidovi su bili obloženi novom nabranom oplatom od orahova drveta izrezbarenog tako da izgleda poput obješene tkanine. Jednim krajem sobe dominiralo je golemo ognjište. Kameni okvir iznad ognjišta bio je isklesan u obliku Montgomeryjevih leoparda.

Raine je već bio ondje, čist i odjeven u crnu vunu, a na velikom srebrnom pladnju ispred njega bila je gomila pečene svinjetine, kriški toplog kruha te osušenih jabuka i bresaka. Ozbiljno je namjeravao pojesti svaki komadić hrane. Progunđao je nešto i pokazao prema velikoj drvenoj kadi napunjenoj vrućom vodom smještenoj ispred sjajne vatre.

Gavina je počeo hvatati umor. Skinuo je braies – uski komad odjeće koji su činile čarape i donje gaće – i čizme, a zatim uronio u vodu. Pekla je njegovo žuljevito i izranjavano tijelo. Mlada se sluškinja pojavila iz sjene i počela mu prati leđa.

»Gdje je Miles?« pitao je Raine između zalogaja. »Poslao sam ga kod Revedounea. Podsjetio me da su se danas trebale održati zaruke. Otišao je

kao moj opunomoćenik.« Gavin se nagnuo naprijed dopuštajući djevojci da ga pere. Nije gledao u brata.

Raine se zamalo ugušio komadom svinjetine. »Što si učinio!« Gavin je iznenađeno podignuo pogled. »Kažem da sam poslao Milesa kao svog opunomoćenika

na zaruke s Revedouneovom nasljednicom.« »Dragi Bože, zar nemaš nimalo razuma? Ne možeš poslati nekog drugog kao da kupuješ

nagrađivanu kobilu. Ona je žena!« Gavin je zurio u brata. Svjetlo ognjišta pokazalo je duboku udubinu u Gavinovu obrazu dok su

mu se mišići čeljusti počeli savijati. »Svjestan sam da je žena. Da nije, ne bih bio prisiljen oženiti se.« »Prisiljen!« Raine se naslonio na stolac, u nevjerici. Istina je da, dok su Gavinova trojica mlađe

braće slobodno putovala po cijeloj zemlji, posjećivali dvorce i palače u Francuskoj pa čak i Svetoj Zemlji, Gavin je bio okovan za knjige s računima. Imao je dvadeset sedam godina i u posljednjih je jedanaest godina, iznimka je nedavni ustanak u Škotskoj, jedva napustio svoj dom. Gavin nije znao da su njegova braća često smišljala opravdanja za ono što su smatrali njegovim nepoznavanjem svih žena, osim onih iz nižih klasa.

»Gavine«, počeo je Raine strpljivo. »Judith Revedoune je dama – grofova kći. Poučavana je da očekuje određene stvari od tebe, primjerice ljubaznost i poštovanje. Trebao si osobno poći i reći joj da se želiš oženiti njome.«

Gavin je ispružio ruku dok ju je služavka brisala nasapunanom krpom. Prednji dio njezine grube vunene haljine bio je mokar i prilijepljen za velika prsa. Pogledao ju je u oči i nasmiješio joj se osjećajući prvo naviranje žudnje. Vratio je pogled na Rainea. »Ali ja se ne želim oženiti njome. Sigurno ne može biti toliko neupućena da misli kako se ženim njome zbog nekog drugog razloga osim njezinih posjeda.«

»Ne smiješ joj to reći! Moraš joj udvarati i...« Gavin je ustao iz kade i stajao uspravno, a djevojka se popela na stolicu i polijevala ga toplom

vodom kako bi isprala sapunicu. »Bit će moja«, rekao je hladno. »Činit će ono što joj ja kažem. Vidio sam dovoljno dama visokog roda da bih znao kakve su. Sjede u svojim solarima na vrhu kuće, šiju i ogovaraju, jedu voće u medu i debljaju se. Lijene su i glupe; uvijek su imale sve što bi poželjele. Znam kako postupati prema takvim ženama. Poslao sam u London prije tjedan dana i naručio nove tapiserije iz Flandrije – nešto blesavo poput nimfete koja pleše po šumi tako da je ne uplaše ratni prizori. Objesit ću ih u solaru i dati joj pristup svim svilenim nitima i srebrnim iglama koje joj trebaju, i bit će zadovoljna.«

Raine je sjedio u tišini i razmišljao o ženama koje je susreo na svojim putovanjima zemljom. Većina njih odgovarala je Gavinovu opisu, no bilo je i inteligentnih i vatrenih žena koje su svojim muževima bile poput družica. »Što ako poželi sudjelovati u poslovima oko imanja?«

Gavin je iskoračio iz kade i uzeo meki pamučni ručnik koji mu je djevojka pružila. »Neće se upletati u ono što je moje. Brinut će se za ono što joj ja kažem ili će se pokajati.«

unčevo se svjetlo ulijevalo kroz otvorene prozore, naginjući se po podu prekrivenom šašom, igrajući se sitnim česticama prašine koje su svjetlucale poput zlatnih pjegica. Bio je savršen proljetni dan, prvi dan svibnja, sunce je sjalo, a zrak je bio ispunjen slatkoćom koju samo proljeće može donijeti.

Bila je to velika, otvorena prostorija, polovica cijelog četvrtog kata kuće s drvenim okvirom. Prozori okrenuti jugu propuštali su dovoljno svjetla da se soba zagrije. Bila je to obična soba jer se Robert Revedoune nije želio odvajati od novca za stvari koje je smatrao nepotrebnima poput tepiha i tapiserija.

No, ovog jutra soba nije izgledala tako prazno. Svaki je stolac bio pokriven nekom bojom. Posvuda su bili dijelovi odjeće; prekrasni, raskošni, briljantni odjevni predmeti, svi novi, svi dio miraza Judith Revedoune. Bilo je tu svile iz Italije, baršuna s Orijenta, kašmira iz Venecije, pamuka iz Tripolija. Posvuda je bljeskalo drago kamenje: na cipelama, pojasevima, vijencima za glavu. Bilo je smaragda, bisera, rubina, emajla. I sve je bilo izloženo na pozadinu od krzna: samura, hermelina, dabra, vjeverice, kovrčavog crnog janjeta, risa.

Judith je sjedila sama okružena tom raskoši i bila je tako mirna da je netko tko bi ušao u sobu ne bi niti primijetio da njezin izgled nije zasjenjivao sve tkanine i dragulje. Mala su joj stopala bila zatvorena u meku zelenu kožu, podstavljenu i obrubljenu bijelim krznom hermelina mjestimice posutog crnim točkama. Haljina joj je čvrsto obavijala gornji dio tijela, a dugi rukavi padali od ručnog zgloba do ispod struka. Struk joj je bio stegnut što je samo isticalo kako je sitan. Četvrtasti izrez oko vrata bio je dosta dubok, a iznad njega su Judithina prekrasna velika prsa došla do punog izražaja. Suknja je bila u obliku blagog zvona koje se lagano njihalo dok je hodala. Tkanina je bila od zlatnog materijala, osjetljivog i teškog, s bojama koje se prelijevaju i svjetlucaju na suncu. Struk joj je bio obavijen uskim pojasom od zlatne kože ukrašene smaragdima. Čelo joj je krasio tanki zlatni konopac s velikim smaragdom obješenim u sredini. Ogrtač od smaragdno zelenog tafta, potpuno podstavljen hermelinom, grlio joj je ramena.

Na drugoj bi ženi takvo blještavilo zelene i zlatne haljine možda bilo pretjerano, ali Judith je bila ljepša od bilo kakve haljine. Bila je mala žena s oblinama od kojih je muškarcu zastajao dah. Kestenjasta joj je kosa padala niz leđa sve do struka i završavala teškim kovrčama. Imala je jaku čeljust i držala bradu visoko. Čak i sad dok je razmišljala o strašnim događajima koji su je čekali, usne su joj bile pune i mekane. Ali zapravo su njezine oči privlačile pozornost. Bile su duboke, bogate zlatne boje koja je hvatala sunčevo svjetlo i reflektiralo ga o njezinu zlatnu haljinu.

Blago je okrenula glavu i pogledala prekrasan dan vani. U bilo kojem drugom trenutku bila bi sretna zbog takvog vremena i poželjela bi jahati po poljima mirisnih cvjetova. Ali danas je sjedila vrlo mirno pazeći da se ne pomakne i ne zgužva haljinu. Premda haljina nije bila ono što ju je držalo tako nepomičnom nego težina njezinih misli. Jer danas je bio dan njezina vjenčanja – dan od kojeg je dugo strahovala. Ovaj će joj dan prekinuti slobodu i sreću kakvu je poznavala.

Iznenada su se vrata naglo otvorila i u veliku su sobu ušle njezine dvije sluškinje. Lica su im bila rumena jer su upravo dotrčale iz crkve kamo su otišle vidjeti mladoženju.

»O, gospo«, rekla je Maud. »Jako je zgodan! Visok je i ima tamnu kosu, tamne oči i ramena...!« Raširila je ruke koliko je god mogla. Dramatično je uzdahnula. »Ne znam kako uspijeva proći kroz vrata. Vjerojatno se mora okrenuti bočno.« Oči su joj plesale dok je gledala svoju gospodaricu. Nije joj bilo drago vidjeti Judith nesretnu.

»I hoda ovako«, rekla je Joan zabacivši ramena unatrag dok joj se lopatice gotovo nisu dotaknule te napravila nekoliko dugih, odlučnih koraka po sobi.

»Da«, potvrdila je Maud. »Ponosan je muškarac. Ponosan poput svih Montgomeryja. Ponašaju se kao da posjeduju cijeli svijet.«

»Voljela bih da je tako«, zahihotala se Joan, a onda zakolutala očima prema Maud koja se jedva suzdržavala da se također ne nasmije.

Ali Maud je bila više zainteresirana za svoju gospodaricu i, unatoč njihovu zadirkivanju, Judith se nije ni osmjehnula. Maud ju je primila za ruku i dala znak Joan da bude tiho. »Gospo«, rekla je tiho, »želite li nešto? Ima još vremena prije nego što krenete prema crkvi. Možda...«

Judith je odmahnula glavom. »Više mi nema pomoći. Je li moja majka dobro?« »Da, odmara se prije nego što odjaše u crkvu. Dosta je daleko, a njezina ruka...« Maud je zastala,

osjetljiva na gospodaričin bolan pogled. Judith je okrivljivala sebe za Heleninu slomljenu ruku. Njezina joj je savjest bila dovoljna i bez Maudinih nespretnih podsjetnika. Maud se ljutila na sebe. »Znači da ste spremni?« pitala je nježno.

»Moje tijelo je spremno. No mojim mislima treba još vremena. Hoćete li se ti i Joan pobrinuti za moju majku?«

»Ali gospo...« »Ne«, prekinula ju je Judith. »Želim biti sama. Ovo mi je možda posljednji trenutak privatnosti za

dugo vremena. Tko zna što donosi sutra?« Okrenula se natrag prema prozoru. Joan je htjela odgovoriti na gospodaričine sjetne riječi no Maud ju je zaustavila. Joan nije mogla

razumjeti Judith. Judith je bila bogata, danas će se vjenčati i, najbolje od svega, muž joj je bio mlad i zgodan vitez. Zašto nije sretna? Joan je slegnula ramenima dok ju je Maud gurala kroz vrata.

Pripreme za Judithino vjenčanje trajale su tjednima. Trebao je to biti raskošan i razrađen događaj koji će njezina oca stajati godišnje rente. Ona je vodila knjige za svaku kupnju bilježeći tisuće metara tkanine koje će se upotrijebiti za goleme nadstrešnice za zaštitu gostiju, zbrajajući hranu koja će biti poslužena; tisuću svinja, tristo teladi, stotinu volova, četiri tisuće peciva s mesom divljači, tristo bačvi piva. Popis se nastavljao bez kraja.

A sve to za nešto što očajnički nije željela. Većina je djevojaka bila odgajana da o braku razmišlja kao o dijelu svoje budućnosti, ali ne i

Judith. Od dana kad se rodila, ona je bila tretirana drukčije. Kad se Judith rodila, njezina je majka bila iscrpljena od pobačaja i godina provedenih s mužem koji ju je tukao u svakoj mogućoj prilici. Helen je pogledala sitni smotuljak crvene kose i odmah se zaljubila. Premda se nikad nije suprotstavljala svojemu mužu, za ovo će dijete riskirati pakao. Željela je dvije stvari za svoju malenu Judith: zaštitu od okrutnog i nasilnog oca te zajamčenu zaštitu od svih takvih muškaraca za cijeli Judithin život.

Prvi put u mnogo godina braka, Helen se usprotivila mužu kojega se toliko bojala. Zahtijevala je da se njezina kći preda Crkvi. Roberta nije bilo ni najmanje briga što će biti s djevojčicom ili njezinom majkom. Što mu je uopće značila kći? Imao je sinove od prve žene, a sve što je ovo ponizno, uplakano stvorenje uspjelo stvoriti bila su mrtva djeca i jedna bezvrijedna kći. Nasmijao se i pristao dopustiti djevojčici da ode redovnicama kad postane punoljetna. Ali da bi tom cmizdravom stvorenju kojim je bio oženjen pokazao što misli o njezinim zahtjevima, bacio ju je niz kamene stube.

Helen je još šepala jer joj je noga u tom padu slomljena na dva mjesta, ali vrijedilo je. Držala je svoju kćer sa sobom u potpunoj privatnosti. Bilo je trenutaka kad se Helen ne bi ni sjetila da je udana. Rado je o sebi razmišljala kao o udovici koja živi sama sa svojom prekrasnom kćeri.

Godinama su bile sretne. Pripremala je kćer za zahtjevnu karijeru redovnice. A sad će sve to biti odbačeno. Judith će postati supruga: žena koja nema moći osim onoga što joj

dopusti njezin muž i vladar. Judith nije znala ništa o tome što znači biti supruga. Loše je šila, a plela nije uopće. Nije znala kako satima sjediti bez riječi dopuštajući slugama da rade za nju. Ali najgore od svega, Judith nije čak znala što je pokornost. Žena mora držati pogled spušten pred mužem, mora slušati njegov savjet u svim stvarima. Ali Judith su učili da će jednog dana postati priorica samostana, jedina žena koju su muškarci smatrali ravnom sebi. Judith je svog oca i braću gledala ravno u oči, nikad ne bi ustuknula, čak ni kad bi otac podignuo šaku na nju, i čini se da je to, iz nekog razloga, zabavljalo Roberta. Imala je ponos kakav je rijedak kod žena – čak i kod većine muškaraca. Hodala je zabačenih ramena i uspravnih leđa.

Nijedan muškarac neće tolerirati njezin tihi, ravnomjerni glas koji raspravlja o kraljevoj vezi s Francuzima ili govori o vlastitim radikalnim pogledima na postupanje prema kmetovima. Žene su trebale razgovarati o draguljima i ukrasima. Judith je često svojim sluškinjama rado prepuštala izbor odjeće, ali ako bi se dogodilo da iz skladišta nestanu dva bušela leće, njezin bi gnjev bio zastrašujući.

Helen se doista namučila da bi svoju kćer držala skrivenom od vanjskog svijeta. Bojala se da bi je neki muškarac mogao vidjeti i poželjeti te da bi Robert pristao na to. Da se to dogodilo, oduzeli bi joj kćer. Judith je trebala ući u samostan kad joj je bilo dvanaest godina, ali Helen nije mogla podnijeti da se odvoji od nje. Godinu za godinom sebično je držala kćer pokraj sebe da bi sad cijelo to vrijeme i sva obuka postali uzaludni.

Judith je imala nekoliko mjeseci da se pripremi na brak sa strancem. Nije ga vidjela niti ju je bilo briga za to. Znala je da će ga se dovoljno nagledati u budućnosti. Nije poznavala muškarce osim svojeg oca i braće i zato je očekivala život proveden sa čovjekom koji mrzi žene, koji ih tuče, koji nije školovan i nije u stanju naučiti ništa osim kako rabiti svoju snagu. Oduvijek je planirala izbjeći takvu budućnost, a sad je znala da joj nije suđeno. Hoće li za deset godina biti poput svoje majke: drhtati, očiju koje lete s jedne na drugu stranu, uvijek prestrašena?

Judith je ustala, teška zlatna haljina pala je na pod i ugodno zašuškala. Neće! Nikad mu neće pokazati da ga se boji; bez obzira na to što osjećala, držat će uzdignutu glavu i gledati ga u oči.

Na trenutak je osjetila kako su joj ramena klonula. Plašila se tog stranca koji će joj biti gospodar i vladar. Njezine su se sluškinje smijale i sa zadovoljstvom govorile o svojim ljubavnicima. Može li i brak plemića biti takav? Je li i muškarac, poput žene, sposoban za ljubav i nježnost? Ubrzo će saznati. Ponovno je uspravila ramena. Dat će mu priliku, obećala je Judith tiho. Bit će njegovo zrcalo. Ako on bude ljubazan, i ona će biti ljubazna. Ako bude poput njezina oca, onda će mu uzvratiti jednakom mjerom. Nijedan muškarac nikad nije vladao njome i nikad neće. Judith je sebi i to obećala.

»Gospo!« povikala je Joan uzbuđeno uletjevši u sobu. »Sir Raine i njegov brat sir Miles su vani. Došli su vas vidjeti.« Joan je nestrpljivo pogledala svoju gospodaricu dok je Judith bezizražajno gledala u nju. »To su braća vašeg muža. Sir Raine vas želi upoznati prije vjenčanja.«

Judith je kimnula i ustala pozdraviti goste. Čovjek za kojega će se udati nije pokazivao zanimanje za nju; čak su i zaruke bile obavljene s opunomoćenikom, a sad je nije došao pozdraviti on nego njegova braća. Duboko je udahnula i natjerala se da prestane drhtati. Bojala se više nego što je toga bila svjesna.

Raine i Miles spuštali su se širokim spiralnim stubištem u kući obitelji Revedoune hodajući jedan uz

drugoga. Stigli su tek sinoć; Gavin je odgađao suočiti se sa svojim skorim vjenčanjem koliko je god bilo moguće. Raine je pokušao nagovoriti starijeg brata na susret s mladenkom, ali odbio je. Rekao je da će je gledati godinama – zašto uraniti s tim prokletstvom?

Kad se Miles vratio sa svoje dužnosti opunomoćenika na zarukama, Raine je bio taj koji ga je ispitivao o nasljednici. Kao i obično, Miles nije rekao mnogo no Raine je znao da nešto skriva. Sad kad je i on vidio Judith, znao je što.

»Zašto nisi rekao Gavinu?« pitao je Raine. »Znaš da je strahovao od svoje, kako je on zove, ružne nasljednice.«

Miles se nije nasmijao no oči su mu sjale od sjećanja na bratovu buduću ženu. »Mislio sam da će mu možda koristiti ako jednom ne bude imao pravo.«

Raine je prigušio smijeh. Gavin se katkad odnosio prema najmlađem bratu kao da je dječak, a ne dvadesetogodišnji muškarac. Činjenica da je Miles bratu prešutio ljepotu njegove zaručnice bila je mala kazna za sve one trenutke kad je Gavin zapovijedao mlađem bratu. Raine se kratko nasmijao. »Kad se samo sjetim da mi ju je Gavin ponudio, a ja nisam ni pokušao! Da sam je vidio, borio bih se s njim za nju. Misliš li da je prekasno?«

Ako je Miles odgovorio, Raine ga nije čuo. Misli su mu bile negdje drugdje jer se sjetio prvog pogleda na malu šogoricu čija mu je glava jedva dosezala do ramena. Najprije je primijetio to, a onda je došao dovoljno blizu da joj vidi lice. Nakon jednog pogleda na njezine oči, čisto i bogato zlato poput onoga iz Svete Zemlje, nije vidio ništa drugo. Judith Revedoune pogledala ga je inteligentno, ravnopravno, kao da ga procjenjuje. Raine je samo zurio, nesposoban govoriti jer se osjećao kao da ga je bujica tih očiju povukla dolje. Nije se smijuljila ili hihotala poput većine mladih djeva, postavila se prema njemu kao ravnopravna. Taj ga je osjećaj omamio. Miles je morao gurkati Rainea da bi razgovarao s njom. Raine nije čuo ni riječ od onoga što je itko rekao, samo je stajao i napeto je gledao. Imao je viziju u kojoj ju je nosio iz ove kuće i od ovih ljudi te je učinio svojom. Znao je da mora otići prije nego što se pojave i druge nepristojne misli o bratovoj ženi.

»Milese«, rekao je sad, rupica duboko usječenih u obraze kao što bi se uvijek dogodilo kad bi se pokušavao ne smijati naglas, »možda se možemo obojica osvetiti našem starijem bratu za sve one sate koje nas je tjerao na vježbalištu.«

»Što planiraš?« Milesove su oči gorjele od zanimanja. »Ako se dobro sjećam, maloprije sam vidio odvratnu patuljastu ženu trulih zubi i nevjerojatno

debele stražnjice.« Miles se počeo smijati. Istinu govoreći, upravo su vidjeli baš takvu babu na stubištu. »Vidim na

što ciljaš. Ne smijemo lagati, ali ne moramo ni reći cijelu istinu.« »Upravo tako.«

Još je bilo rano jutro kad je Judith pošla za svojim sluškinjama niz drvene stube prema velikoj dvorani na drugom katu. Na podu je bio svježi šaš, tapiserije su iznesene iz skladišta i obješene, a od vrata sve do najdaljeg kraja sobe prostirao se gusti puteljak od ružinih latica i ljiljana. Po njemu će hodati kad se vrati iz crkve – kao udana žena.

Maud je koračala iza gospodarice, držeći dugački rep krhke zlatne haljine i ogrtač obrubljen hermelinom da se ne vuku po podu. Judith je zastala prije nego što je napustila kuću i duboko udahnula da bi se osnažila.

Trebao joj je trenutak da joj se oči prilagode na jarko sunčevo svjetlo i vide dugački red ljudi koji su došli nazočiti proslavi vjenčanja grofove kćeri. Nije bila pripremljena na klicanje kojim su se dočekali: klicanje dobrodošlice i zadovoljstva zbog prizora prekrasne mlade žene.

Judith im se nasmiješila, kimajući glavom prema gostima na konjima te kmetovima i trgovcima koji su također došli na slavlje.

Procesija prema crkvi bit će poput mimohoda čiji je cilj pokazati bogatstvo i važnost kraljeva grofa, Roberta Revedounea. Poslije će moći tvrditi da su mnogi grofovi i mnogi baruni došli odati počast vjenčanju njegove kćeri. Procesiju su predvodili žongleri oduševljeno najavljujući dolazak prelijepe mladenke. Judith je otac podignuo na bijelog konja i kimnuo odobravajući njezinu haljinu i držanje. Ovom je prigodom jahala postrance; bilo joj je neobično u položaju na koji nije naviknula, ali nije to pokazala. Majka je jahala iza nje, a lijevo i desno od nje Miles i Raine. Iza njih je slijedilo mnoštvo gostiju poredanih prema važnosti.

Uz snažan prasak činela, žongleri su počeli pjevati i povorka je krenula. Napredovali su polako, prateći glazbenike i Roberta Revedounea koji je hodao naprijed vodeći uzde kćerina konja.

Unatoč svim zaklinjanjima i obećanjima, Judith je svakim korakom postajala sve nervoznija. Sad ju je počela izjedati znatiželja u vezi s njezinim budućim mužem. Sjedila je uspravno no oči je naprezala prema crkvenim vratima na kojima su stajale dvije osobe; svećenik i stranac koji će joj postati muž.

Gavin nije bio tako znatiželjan. Još mu je bilo mučno u želucu nakon Raineova opisa. Čini se je djevojka bila i priglupa i ružna. Trudio se ne gledati u povorku koja se brzo približavala, ali buka žonglera i zaglušujuće klicanje tisuća seljaka i trgovaca poredanih uz stazu sprječavali su ga da čuje vlastite misli.

Premda to nije htio, oči su mu pobjegle prema povorci. Nije ni primijetio da je došla tako blizu! Kad je Gavin podignuo pogled i vidio djevojku kestenjaste kose na bijelom konju, nije znao tko je ona. Prošla je minuta dok nije shvatio da je to njegova mladenka. Sunce je bljeskalo od nje kao da je oživjela poganska božica. Zurio je u nju blago otvorenih usta. A onda mu se licem raširio osmijeh. Raine! Naravno da mu je Raine lagao. Gavin je osjetio takvo olakšanje i sreću da nije primijetio kad je zakoračio s crkvenog portala, silazeći niz dvije i tri stube odjedanput. Običaj je nalagao da mladoženja čeka dok mladenku njezin otac ne skine s konja, otprati je uza stube i predstavi njezinu novom gospodaru. Ali Gavin ju je želio bolje pogledati. Nije čuo ni smijeh ni klicanje promatrača kad je odgurnuo punca u stranu i stavio ruke na mladenkin struk kako bi je spustio s konja.

Kad ju je vidio izbliza, bila je još ljepša. Očima je upijao njezine usne, meke, pune i primamljive. Koža joj je bila blijeda i čista, glađa od najfinijeg satena. Gotovo je zavapio kad je naposljetku pogledao u njezine oči.

Gavin joj se nasmiješio s čistim užitkom i ona mu je uzvratila osmijehom otkrivajući bijele, ravne zube. Klicanje gomile vratilo ga je u stvarnost. Nevoljko ju je spustio na tlo i ponudio joj svoju ruku i pustivši svoj dlan na njezin kao da bi mogla pokušati pobjeći. Sigurno je namjeravao zadržati ovu novu imovinu.

Promatrači su bili itekako zadovoljni nepromišljenim ponašanjem Gavina Montgomeryja i glasno su izrazili svoje odobravanje. Robert se namrštio kad je bio odgurnut, a onda je vidio da se svi gosti smiju.

Obred vjenčanja obavljen je ispred crkve tako da svi mogu svjedočiti spajanju mladog para, a ne samo nekolicina koja bi se uspjela nagurati u crkvu.

Svećenik je pitao Gavina uzima li Judith Revedoune za svoju ženu. Gavin je zurio u ženu pokraj sebe, raspuštene kose koja joj se gustim i mekanim valovima spušta do struka i ondje se pretvara u savršene kovrče.

»Uzimam«, odgovorio je. Zatim je svećenik isto pitao Judith dok je ona, jednako neskriveno, gledala u Gavina. Bio je

odjeven u sivo od glave do pete. Doublet i jakna širokih ramena bili su od mekanog talijanskog

baršuna. Jakna je bila potpuno podstavljena tamnim krznom kanadske kune koje je oblikovalo široki ovratnik i obrubljivalo prednji dio odjeće. Jedini ukras koji je imao na sebi bio je mač obješen nisko na bokovima s drskom ukrašenom velikim dijamantom koji je blještao na suncu.

Sluškinje su joj rekle da je Gavin zgodan, ali Judith nije ni slutila da će ugledati muškarca koji toliko zrači snagom. Očekivala je nekog plavog i nježnog mladića. Umjesto toga gledala je njegovu gustu crnu kosu koja mu se kovrčala oko vrata, usne koje su joj se smiješile, a zatim oči koje su joj iznenada tjerale trnce niz kralješnicu.

Na zadovoljstvo okupljene gomile, svećenik je morao ponoviti pitanje. Judith je osjećala kako joj obrazi gore dok je izgovarala »Da«. Bez ikakve dvojbe, uzet će Gavina Montgomeryja.

Obećali su da će se voljeti, poštovati i pokoravati se, nakon toga su razmijenjeni prsteni, a privremeno ušutkana gomila oglasila se još jednim klicanjem koje je zaprijetilo crkvenom krovu. Dok je gostima i promatračima čitan Judithin miraz, jedva se mogao čuti. Judith i Gavin, prekrasna mlada žena i zgodni mladi muškarac, bili su njihovi miljenici. Mladenka i mladoženja dobili su košare pune srebrnih novčića koje su bacali ljudima u podnožju stuba. Zatim je par krenuo za svećenikom u tihu i mračnu katedralu.

Gavin i Judith dobili su počasna mjesta u koru, iznad gomile naguranih gostiju ispod. Ponašali su se poput dvoje djece, kradimice se gledajući tijekom duge i svečane mise. Gosti su gledali s divljenjem, očarani tim brakom bajkovita početka. Žongleri su već skladali pjesme koje će se pjevati poslije na gozbi. Kmetovi i srednja klasa stajali su ispred crkve, uspoređujući dojmove o izvrsnoj odjeći gostiju te najvećim dijelom o mladenkinoj ljepoti.

Ali jedna osoba nije bila sretna. Alice Valence sjedila je pokraj debelog budućeg muža, Edmunda Chatwortha, koji je drijemao i piljila u mladenku duše pune mržnje. Gavin je napravio budalu od sebe! Čak su mu se i kmetovi smijali kad je skočio niza stube prema toj ženi poput dječaka koji trči prema svom prvom konju.

Kako je itko mogao tu crvenokosu kučku smatrati lijepom? Alice je znala da uz crvenu kosu uvijek dolaze i pjege.

Premjestila je pogled s Judith na Gavina. Zapravo ju je Gavin ljutio. Alice ga je poznavala bolje nego što je znao samoga sebe. Premda ga je lijepo lice moglo potaknuti da se prevrće poput klauna, znala je da su njegovi osjećaji uvijek duboki. Kad joj je rekao da je voli, to je bila istina. I što prije će ga podsjetiti na to. Neće mu dopustiti da je zaboravi kad legne s tim crvenokosim demonom.

Alice je pogledala svoje ruke i nasmijala se. Nosila je prsten... Da, imala ga je sa sobom. Osjećala se malo sigurnije pogledavši mladenku i mladoženju dok joj se u mislima oblikovao plan.

Vidjela je kad je Gavin uzeo Judithinu ruku i poljubio je, ignorirajući Rainea koji ga je podsjećao da su crkvi. Alice je tresla glavom. Blesava žena nije čak znala ni kako reagirati. Trebala je spustiti trepavice i zarumenjeti se; Alice se znala prikladno zarumenjeti. Ali Judith Revedoune je samo piljila u svojega muža, gledajući svaki njegov pokret dok je pritiskao usne na njezinu ruku. Vrlo neženstveno, mislila je Alice.

Alice je u tom trenutku također bila promatrana. Raine je pogledao u nju s povišenog kora i vidio mrgođenje koje joj je naboralo savršeno čelo. Bio je siguran da nije bila svjesna što čini; Alice je dobro pazila da pokaže samo ono što je htjela da bude viđeno.

Vatra i led, pomislio je. Judithina je ljepota bila poput vatre naspram Aliceine plave hladnoće. Nasmijao se pomislivši kako lako vatra topi led no onda se sjetio da sve ovisi o toplini vatre i veličini ledenog bloka. Brat mu je bio razuman i pametan čovjek, racionalan u svakom pogledu osim u jednom – Alice Valence. Gavin ju je obožavao; poludio bi kad bi netko makar samo upozorio na njezine mane. Žena kojom se upravo oženio ga je privlačila, ali koliko će to potrajati? Može li prevladati činjenicu da Alice drži njegovo srce? Raine se nadao tome. Gledajući jednu pa drugu ženu,

shvatio je da bi Alice mogla biti žena koju se obožava, ali Judith je bila žena koju se voli.

a kraju duge vjenčane mise Gavin je uzeo Judithinu ruku i poveo je stubama do oltara gdje su kleknuli pred svećenika i dobili njegov blagoslov. Sveti je čovjek dao Gavinu poljubac mira, koji je on zatim prenio svojoj ženi. Trebao je to biti poljubac iz obveze, ali, premda je brzo završio, Gavinove su se usne zadržale dulje zbog čega ga je Judith pogledala, a u

njezinim se zlatnim očima zrcalio užitak, kao i iznenađenje. Gavin se široko osmjehnuo s pravom radošću, uzeo je za ruku i poveo je iz crkve. Izašavši van,

mnoštvo ih je zasulo tolikom hrpom žita da je količina bila gotovo smrtonosna. Podignuo je Judith na konja držeći je za struk uzak čak i kad je omotan slojevima tkanine. Rado bi je stavio na svog konja zajedno sa sobom, ali učinio je već dovoljno faux pasova kad ju je tek ugledao. Krenuo je uhvatiti uzde njezina konja, no Judith je sama povela životinju i bio je zadovoljan time; njegova bi žena morala biti dobra jahačica.

Mladenka i mladoženja predvodili su procesiju na povratku kući obitelji Revedoune. Gavin ju je čvrsto držao za ruku kad su ušli u svježe očišćenu veliku dvoranu. Judith je pogledala latice ruže i ljiljane prosute po podu. Prije samo nekoliko sati to joj se cvijeće činilo kao pretkazanje nečeg strašnog što će joj se dogoditi. A sada, gledajući Gavina i kako se njegove sive oči smiješe njezinima, pomisao na to da je njegova žena nije se više činila tako strašnom.

»Sve bih dao da znam o čemu sad razmišljaš«, rekao je Gavin s usnama blizu njezina uha. »Razmišljam da se ovaj brak ne čini ni približno lošim kao što sam prije mislila.« Gavin je na trenutak bio zaprepašten, a onda je zabacio glavu i glasno se nasmijao. Judith nije

slutila da ga je u istoj rečenici i uvrijedila i udijelila mu kompliment. Dobro uvježbana mlada dama nikad ne bi smjela priznati da joj se ne sviđa ideja braka s bilo kojim muškarcem odabranim za nju. »Pa, ženo«, rekao je Gavin, sa sjajem u očima, »i više mi je nego drago.«

Razmijenili su prve riječi, ali nije bilo vremena za nešto više. Mladenka i mladoženja morali su stati u red i pozdraviti stotine gostiju koji su im došli čestitati.

Judith je mirno stajala pokraj svojega muža i smiješila se svakom gostu. Vrlo malo njih je doista poznavala jer je život provela uglavnom u osami. Robert Revedoune je stajao s jedne strane i gledao svoju kćer pazeći da ne učini ništa pogrešno. Neće biti siguran da je se riješio sve dok brak ne bude konzumiran.

Judith se brinula da će joj odjeća biti pretjerano raskošna, ali gledajući goste i stalno ponavljajući »hvala vam«, znala je da se odjenula konzervativno. Gosti su nosili paunove boje, čak nekoliko njih odjedanput. Žene su nosile crvene, ljubičaste i zelene nijanse. Bilo je kockica, pruga, brokata, aplikacija te bogatih vezova. Judithina zelena i zlatna odjeća odudarala je svojom suzdržanošću.

Raine je iznenada uhvatio Judith oko struka, podigao je visoko i iznad svoje glave, a onda je glasno poljubio u svaki obraz.

»Dobrodošla u klan Montgomeryjevih, sestrice«, rekao je slatko, s dubokim rupicama u obrazima.

Judith se sviđala njegova iskrenost i otvorenost. Nakon njega je došao Miles. Njega je upoznala kad je došao kao Gavinov opunomoćenik. Zurio je u nju poput jednog od jastreba u kavezima.

Miles je i dalje gledao u nju na čudan, prodoran način i kradomice je pogledala svog muža koji je gnjavio Rainea u vezi s nekom šalom o ružnoj ženi. Raine, koji je bio niži od Gavina, nosio je crnu baršunastu jaknu obrubljenu srebrom. Bio je zgodan muškarac s dubokim rupicama i veselim plavim očima. Miles je bio Gavinove visine, ali slabije građe. Od trojice braće, Milesova je odjeća bila najvedrija. Nosio je tamnozeleni vuneni doublet i blistavu zelenu jaknu s podstavom od tamne samurovine. Oko uskih bokova imao je široki kožni pojas ukrašen smaragdima.

Sva trojica bili su snažni i privlačni muškarci, ali gledajući ih zajedno, Gavin je ipak zasjenjivao drugu dvojicu. Barem se tako činilo Judith. Gavin je osjetio njezin pogled na sebi i okrenuo se prema njoj. Primio ju je za ruku i poljubio joj prste. Judith je osjetila kako joj srce lupa kad je vrh jednog prsta stavio u svoja usta i dodirnuo ga jezikom.

»Mislim da bi trebao malo pričekati, brate, premda vidim razlog tvojem nestrpljenju«, nasmijao se Raine. »Pričaj mi opet o debelim, ružnim nasljednicama.«

Gavin je nerado pustio ženinu ruku. »Možeš mi se smijati koliko hoćeš, ali ja sam taj koji je ima pa se ja zadnji smijem. Ili možda ‘smijem’ nije prava riječ.«

Raine je ispustio grleni zvuk i rukom gurkao Milesa. »Hajde, idemo vidjeti možemo li ovdje naći još koju zlatooku božicu. Poljubi svoju novu šogoricu za dobrodošlicu i idemo.«

Miles je podignuo Judithinu ruku i polako je poljubio, gledajući je cijelo vrijeme u oči. »Mislim da ću poljubac ostaviti za trenutak s više privatnosti«, rekao je i pošao za bratom.

Gavin je posesivno stavio ruku oko Judithinih ramena. »Ne daj da te uzrujaju. Samo zadirkuju.« »Zapravo mi se sviđa njihovo zadirkivanje.« Gavin joj se nasmiješio, a onda je iznenada pustio. Gotovo se zapalio od njezina dodira. Čekalo ih

je još dosta sati do odlaska u krevet. Želi li preživjeti dan, znao je da mora držati ruke što dalje od nje. Poslije, dok je Judith primala čestitke naborane žene, grofice od nečega, odjevene u svjetlucavu

haljinu od ljubičastog satena, osjetila je kako se Gavin ukočio pokraj nje. Pratila je njegov pogled niz red čestitara sve do žene tako prekrasne da su neki muškarci samo zurili u nju. Kad je žena stala pred mladenku, Judith je šokirala mržnja koja joj je tinjala u plavim očima. Gotovo da je bila u napasti prekrižiti se za zaštitu. Hihoti iz gomile odvukli su Judithinu pozornost i primijetila je da nekolicina ljudi uživa u prizoru dviju žena, obiju lijepih ali potpuno različitih, koje su se našle licem u lice. Plavuša je brzo prošla pokraj Gavina, izbjegavajući ga pogledati u oči, i Judith je primijetila izraz boli na suprugovu licu. Taj je susret bio zagonetan i zbunjivao je i Judith ga nije razumjela.

Naposljetku je primanje napokon završilo. Svi su gosti razgovarali s upravo vjenčanim parom, Judithin je otac svima podijelio darove u skladu s važnosti svake osobe i trube su napokon označile početak gozbe.

Dok su gosti pozdravljali mladence, u velikoj su dvorani postavljeni stolovi. Sad je na njima bilo servirano mnoštvo hrane: pilići, patke, prepelice, ždralovi, fazani, jarebice te svinjetina i govedina. Bilo je mesnih pita i dvanaest vrsta ribe. Servirano je i izobilje povrća začinjenog začinima s Orijenta, a poslužene su i prve sezonske jagode te nekoliko rijetkih i skupih šipaka.

Prenosivo bogatstvo imanja bilo je vidljivo u zlatnom i srebrnom posudu koje su rabili najvažniji gosti smješteni za glavnim stolom na blago uzdignutoj platformi. Judith i Gavin imali su usklađene čaše – visoke, uske te izrađene od srebra s bazom od lijepo izrađenog zlata.

U središtu grupiranih stolova bio je otvoreni prostor na kojem su žongleri glumili i pjevali, istočnjačke se plesačice zamamno izvijale, akrobati skakali i jedna putujuća skupina izvela je predstavu. Velika je buka ispunjavala cijelu prostoriju na dva kata.

»Ne jedeš mnogo«, rekao je Gavin trudeći se da ne viče, ali bilo je teško čuti ista od tolike galame.

»Ne.« Pogledala ga je i nasmiješila se. Pomisao da je taj stranac njezin muž, stalno joj se vrtjela po glavi. Voljela bi dodirnuti pukotinu na njegovoj bradi.

»Dođi«, rekao je i uzeo je za ruku pomažući joj da ustane. Dok je Gavin izvodio svoju mladenku iz velike dvorane, čuli su se zvižduci i povici, nepristojne riječi desetaka okupljenih, no mladenci se nisu okretali. Odlutali su vani. Polja su bila preplavljena proljetnim cvijećem koje se povijalo pod Judithinom dugačkom haljinom. S njihove desne strane stajali su šatori sudionika sutrašnjeg turnira. S krune svakog šatora vijorila se zastavica koja je identificirala njegova stanara i svuda je vijorio leopard Montgomeryjevih. Na zastavi su bila tri leoparda, postavljena vertikalno i izrađena od svjetlucave zlatne niti, na pozadini smaragdno zelene boje.

»To su sve tvoji rođaci?« pitala je Judith i Gavin je pogledao preko njezine glave. »Rođaci i stričevi. Kad nas je Raine nazvao klanom, mislio je točno tako.« »A jesi li sretan s njima?« »Sretan?« Slegnuo je ramenima. »To su Montgomeryji«, rekao je i čini se da je to smatrao

odgovorom na pitanje. Zaustavili su se na malom brežuljku odakle su mogli vidjeti šatore u podnožju. Držao ju je za

ruku dok je ona raširila suknju i sjela na tlo. Ispružio se pokraj nje i stavio ruke pod glavu. Judith je sjedila leđima okrenuta prema njegovu licu. Noge su mu bile ispružene ispred nje.

Mogla je vidjeti kako mu se mišić savija iznad koljena, a zatim zaobljuje prema bedrima. Judith je bez imalo sumnje znala da je svako njegovo bedro šire od njezina struka. Neočekivano je zadrhtala.

»Hladno ti je?« pitao je Gavin, iznenada osjećajan. Podignuo se na laktove i gledao kako Judith odmahuje glavom. »Nadam se da ti ne smeta što smo otišli na kratko. Mislit ćeš da sam nepristojan – najprije ono u crkvi, a sad ovo. Ali bilo je prebučno i htio sam biti sam s tobom.«

»I ja«, rekla je iskreno okrenuvši se prema njemu. Podignuo je jednu ruku i primio uvojak njezine kose gledajući ga kako se uvija oko njegova

zgloba. »Iznenadio sam se kad sam te vidio. Čuo sam da si ružna.« Oči su mu bljeskale dok je trljao uvojak među prstima.

»Gdje si to čuo?« »Govorilo se da je to bio razlog zašto je Revedoune držao kćer skrivenu.« »Prije bi bilo da sam bila skrivena od njega.« Nije rekla ništa više, ali Gavin je shvatio. Nije mu se

baš previše sviđao taj siledžija koji tuče sve manje od sebe i umiljava se svemu večemu od sebe. Gavin joj se nasmiješio. »Jako sam zadovoljan tobom. Više si od onoga čemu se muškarac može

nadati.« Judith se iznenada sjetila ugodnog poljupca u crkvi. Kako bi bilo opet ga poljubiti, bez žurbe?

Imala je vrlo malo iskustva s odnosima muškaraca i žena. Gavin je prestao disati kad je vidio kako gleda u njegove usne. Brzi pogled na sunce rekao mu je

da ima još dosta sati prije nego što je bude mogao imati samo za sebe. Neće počinjati ono što ne može dovršiti. »Moramo se vratiti«, rekao je naglo. »Naše će ponašanje potaknuti jezike da godinama ogovaraju.« Pomogao joj je da ustane, a onda je, dok mu je stajala sasvim blizu, spustio pogled na njezinu kosu udišući snažan miris. Znao je da je topla od sunca i htio je samo pustiti čedan poljubac na nju, ali Judith je podignula lice i nasmiješila mu se. Obavio ju je rukama i položio svoje usne na njezine.

Judithino slabašno znanje o muškarcima i ženama dolazilo je od njezinih sluškinja koje su se smijuljile i uspoređivale vođenje ljubavi s raznim muškarcima. Zato Judith nije reagirala na Gavinov poljubac rezerviranošću prave dame nego svim entuzijazmom koji je osjećala.

Rukom je krenuo iza njezina vrata i njezine su se usne otvorile pod njegovima. Stisnula je tijelo čvrsto uz njegovo. Kako je samo bio velik! Osjećala je tvrde mišiće njegovih prsa uz svoje meko tijelo,

njegova bedra poput željeza. Sviđao joj se dodir njegova tijela, njegov miris. Čvrsto ga je obgrlila rukama.

Iznenada se Gavin povukao, disao je kratkim, plitkim uzdasima. »Čini se da znaš previše o ljubljenju«, rekao je ljutito. »Činila si to često?«

Um i tijelo bili su joj puni novine osjećaja trnaca da bi primijetila ton njegova glasa. »Nikad prije nisam poljubila muškarca. Sluškinje su mi rekle da je ugodno, ali i više je nego ugodno.«

Gledao je u nju i znao je prepoznati iskren odgovor. »Vratimo se sad i molimo za rani zalazak sunca.«

Judith je okrenula pocrvenjele obraze od njega i krenula za njim. Polako su hodali natrag prema dvorcu i oboje su šutjeli. Izgledalo je da je Gavin zaokupljen

promatranjem podizanja još jednog šatora. Da nije tako čvrsto držao ženinu ruku, mislila bi da ju je zaboravio.

Budući da je gledao na drugu stranu nije vidio da ih Robert Revedoune čeka. Ali Judith ga je vidjela. Prepoznala je bijes u njegovim očima i pripremila se.

»Kurvo jedna!« bijesno je protisnuo. »Dašćeš za njim kao kuja koja se tjera. Neću dopustiti da mi se cijela Engleska smije!« Podignuo je ruku i pljusnuo Judith po licu.

Gavinu je trebao trenutak da reagira. Nije mogao zamisliti oca koji udara svoju kćer. Kad je reagirao, zaronio je šaku u punčevo lice dok se nije srušio na pod potpuno zaprepašten.

Judith je pogledala muža. Oči su mu bile crne, a čeljust napeta poput granita. »Da se nisi usudio opet je taknuti«, naredio je Gavin dubokim, ubojitim glasom. »Ja čuvam ono

što je moje – i brinem se za to.« Ponovno je zakoračio prema Revedouneu. »Ne, molim te«, rekla je Judith i zgrabila muževu ruku. »Nisam ozlijeđena i vratio si mu za ono

što je bila samo mala pljuska.« Gavin se nije pomaknuo. Robert Revedoune gledao je svoju kćer pa zeta. Znao je da mu je

najbolje šutjeti. Polako je ustao i otišao. Judith je povukla muža za rukav. »Ne daj mu da nam upropasti dan. Ne poznaje ništa osim svojih

šaka.« U glavi joj je bio vrtlog. Ono malo muškaraca koje je poznavala smatrali bi očevim pravom da udari svoju kćer. Možda ju je Gavin smatrao samo svojom imovinom, ali bilo je nečeg u načinu na koji je govorio zbog čega se Judith osjećala zaštićenom, gotovo voljenom.

»Daj mi da te pogledam«, rekao je Gavin, a u glasu mu se osjetilo da se trudi kontrolirati temperament.

Prešao je vrhovima prstiju preko njezinih usana tražeći podljeve ili puknutu kožu. Judith je proučavala tamnoću njegove čeljusti gdje su mu se, ispod svježe obrijane kože, nazirale nove dlačice. Koljena su joj oslabjela od njegova dodira. Podignula je ruku i stavila jedan vrh prsta na rupicu u njegovoj bradi. Prekinuo je pretragu i pogledao je u oči. Dugi trenutak su u tišini gledali jedno drugo u oči.

»Moramo se vratiti«, rekao je s tugom u glasu. Uzeo ju je za ruku i poveo natrag prema dvorcu. Nije ih bilo dulje nego što su mislili. Hrana je već bila odnesena, sklopivi stolovi rastavljeni i

naslagani uza zid. Glazbenici su usklađivali instrumente pripremajući se za ples. »Gavine«, zazvao je netko, »imat ćeš je cijeli život. Nemoj odmah navaliti.« Judith se prilijepila uz Gavinovu ruku, ali brzo su je odvukli u krug odlučnih plesača. Dok su je

gurali i vukli kroz brze, živahne korake, pokušavala je držati pogled na mužu. Nije ga željela ispustiti iz vida.

Začula je muški smijeh i podignula pogled. »Mala sestrice«, rekao je Raine, »trebala bi povremeno baciti pogled i na nas ostale.« Judith mu se nasmiješila taman prije nego što ju je snažna ruka zavrtjela u krug pola metra iznad

tla. Kad se ponovno našla pokraj Rainea, rekla je, »Kako bih mogla ignorirati tako zgodne muškarce kao što su moji djeveri?«

»Lijepo rečeno, ali ako ti oči ne lažu, moj je brat jedini koji uspijevati staviti svjetlo zvijezda u te komadiće zlata.«

Netko je opet zavrtio Judith i dok ju je muškarac dizao u ruke, vidjela je Gavina kako se smiješi lijepoj maloj ženi u ljubičastoj i zelenoj haljini od tafta. Judith je gledala kako žena dodiruje baršun na Gavinovim prsima.

»Gdje ti je osmijeh?« pitao je Raine kad se vratila. Okrenuo se i pogledao brata. »Misliš li da je lijepa?« pitala je Judith. Raine se suzdržao da se ne nasmije naglas. »Ružna je! Ona je mali smeđi miš od žene i Gavin je

ne bi ni taknuo.« Budući da svi drugi već jesu, pomislio je u sebi. »Ah«, uzdahnuo je. »Pođimo odavde i popijmo jednu jabukovaču.« Uhvatio ju je za ruku i poveo na suprotnu stranu prostorije od Gavina.

Judith je tiho stajala u Raineovoj sjeni i gledala kako Gavin odvodi smeđokosu ženu do plesnog podija. Svaki put kad bi je dodirnuo, Judith bi osjetila brzo probadanje boli u prsima. Raine je bio obuzet razgovorom s nekim muškarcem. Spustila je čašu i polako krenula kroz sjene uz rubove dvorane te izašla na otvoreno.

Iza palače je ležao mali ograđeni vrt. Cijelog života, kad bi poželjela biti sama, Judith bi odlazila u taj vrt. Pred očima joj je gorjela slika Gavina kako drži tu ženu u rukama. A ipak, zašto bi joj bilo stalo? Nije ga poznavala ni jedan cijeli dan. Zašto bi joj išta značio ako je dotaknuo nekog drugog?

Sjela je na kamenu klupu skrivenu od ostatka vrta. Je li moguće da je ljubomorna? Nikad prije nije doživjela taj osjećaj, ali jedino što je znala jest da ne želi da njezin muž gleda ili dodiruje druge žene.

»Mislila sam da ću te naći ovdje.« Judith je podignula pogled prema svojoj majci, a onda ga opet spustila. Helen je brzo sjela pokraj kćeri. »Nešto nije u redu? Je li bio neljubazan prema tebi?« »Gavin?« pitala je Judith polako. Sviđao joj se zvuk tog imena. »Ne. Vrlo je ljubazan.« Helen se nije sviđalo ono što je vidjela na Judithinu licu. I njezino je lice nekoć davno izgledalo

tako. Zgrabila je kćer za ramena premda je taj pokret bio bolan za njezinu tek napola zaraslu ruku. »Moraš me poslušati! Predugo sam odgađala razgovor s tobom. Svaki dan sam se nadala da će se dogoditi nešto što će spriječiti ovo vjenčanje, ali nije se dogodilo. Reći ću ti nešto što moraš čuti. Nikad, nikad ne smiješ vjerovati muškarcu.«

Judith je htjela obraniti muža. »Ali Gavin je čestit čovjek«, rekla je tvrdoglavo. Helen je spustila ruke u krilo. »Ah da, čestiti su jedan prema drugome – prema svojim vojnicima,

čak i prema svojim konjima; ali muškarcu žena znači manje od njegova konja. Žena je lakše zamjenjiva, manje vrijedna. Muškarac koji ne bi lagao ni najnižem kmetu neće nimalo dvojiti u smišljanju najvećih mogućih laži za svoju ženu. Što može izgubiti? Što je zapravo žena?«

»Ne«, rekla je Judith. »Ne vjerujem da su svi muškarci takvi.« »Onda te čeka dug i nesretan život kakav sam ja imala. Da sam to naučila u tvojoj dobi, život bi

mi bio drukčiji. Vjerovala sam da sam zaljubljena u tvojega oca. Čak sam mu to i rekla. Smijao mi se. Znaš li što znači za ženu kad daruje muškarcu srce, a on joj se nasmije?«

»Ali muškarci doista vole žene...« počela je Judith. Nije mogla vjerovati onome što joj je majka govorila.

»Vole žene, ali samo onu u čijem su krevetu – a kad je se zasite, onda vole neku drugu. Samo je jedno razdoblje kad žena ima bilo kakvu kontrolu nad svojim mužem, a to je kad mu je još nova i kad je još pod čarolijom kreveta. Tada će te voljeti i možeš ga kontrolirati.«

Judith je ustala leđima okrenuta prema majci. »Ne mogu svi muškarci biti takvi. Gavin je...« Nije mogla završiti.

Helen je zbunjena otišla do svoje kćeri i stala ispred nje. »Nemoj mi reći kako misliš da si zaljubljena u njega. O Judith, draga moja Judith, zar si sedamnaest godina živjela u ovoj kući i nisi ništa naučila, vidjela ništa? I tvoj je otac nekoć bio takav. Premda to ne možeš zamisliti, i ja sam nekoć bila lijepa i bio je zadovoljan sa mnom. Zato ti i govorim sve ovo. Zar misliš da želim ovo reći svom jedinom djetetu? Pripremala sam te za Crkvu da te poštedim. Molim te, poslušaj moje riječi. Moraš se od početka postaviti prema njemu, onda će te slušati. Nikad mu nemoj pokazati strah. Kad žena otkrije strah, muškarac se osjeća snažnim. Ako od početka imaš zahtjeve, mogao bi te slušati, ali ubrzo će biti prekasno. Bit će drugih žena i...«

»Ne!« povikala je Judith. Helen ju je pogledala s velikom tugom. Nije mogla spasiti kćer od boli koja ju je čekala. »Moram

se vratiti gostima. Ideš li sa mnom?« »Neću«, odgovorila je Judith blago. »Doći ću za koji trenutak. Moram razmisliti.« Helen je slegnula ramenima i izašla kroz sporedni izlaz. Nije mogla ništa više učiniti. Judith je tiho sjedila na kamenoj klupi s koljenima gurnutima pod bradu. Branila je muža od

onoga što je majka rekla. U mislima je nabrajala stotine načina kojima se pokazuje da je Gavin potpuno drukčiji od njezina oca, a većinu je stvorila njezina mašta.

Misli joj je prekinuo zvuk otvaranja ulaznih vrata. U vrt je ušla mršava žena. Judith ju je odmah prepoznala. Odjenula se s ciljem da je ljudi primijete. Lijeva strana gornjeg dijela njezine haljine bila je od zelenog tafta, a desna od crvenog. Na suknji su boje bile obrnute. Kretala se kao da ima neki cilj. Judith ju je promatrala i dalje sjedeći na skrivenoj klupi iza grma kozje krvi. Prvi dojam koji je stekla još prije na primanju bio je da je Alice Valence lijepa, ali sad joj se nije činilo tako. Brada joj je djelovala slaba, male usne škrte kao da bi dale što je moguće manje. Oči su joj svjetlucale poput leda. Judith je čula teške, muške korake s druge strane zida i pomaknula se prema manjim vratima kroz koja je maloprije izašla njezina majka. Željela je dati toj ženi i njezinu ljubavniku privatnost, ali prve su je riječi zaustavile. Odmah je prepoznala glas.

»Zašto si tražila da se sastanemo ovdje?« pitao je Gavin hladno. »O, Gavine«, rekla je Alice i dlanovima krenula prema njegovim rukama. »Tako si hladan prema

meni. Zar si me zaboravio? Zar je tvoja ljubav prema ženi tako jaka?« Gavin joj se namrštio, ne dodirujući je, ali nije se ni odmaknuo od nje. »Ti ćeš mi govoriti o

ljubavi? Molio sam te da se udaš za mene. Ponudio sam te uzeti bez miraza. Ponudio sam otplatiti tvojem ocu ono što je dao Chatworthu, no ipak se nisi htjela udati za mene.«

»I to mi zamjeraš?« pitala je. »Zar ti nisam pokazala modrice koje mi je otac učinio? Zar ti nisam rekla kako me znao zatvoriti bez hrane i vode? Što sam mogla učiniti? Nalazila sam se s tobom kad sam mogla. Dala sam ti sve što sam mogla dati muškarcu, a ovako mi se vraća. Već voliš drugu. Reci mi, Gavine, jesi li me ikad volio?«

» Zašto govoriš da volim drugu? Nisam rekao da je volim.« I dalje je bio ogorčen. »Oženio sam se jer je ponuda bila dobra. Ova žena sa sobom nosi bogatstvo, zemlju i titulu, kao što si mi ti sama istaknula...«

»Ali kad si je vidio...« rekla je Alice brzo. » Muškarac sam, a ona je lijepa. Naravno da mi je bilo drago.« Judith je htjela izaći iz vrta. Čak i kad je vidjela svojega muža sa ženom plave kose, Judith je htjela

otići, ali kao da joj se tijelo pretvorilo u kamen i nije se mogla pomaknuti. Svaku riječ koju je Gavin izgovorio osjećala je kao ubod nožem u srce. Molio je tu ženu da se uda za njega i uzeo Judith kao drugi izbor, i to zbog njezina bogatstva. Baš je budala! Tumačila je njihove dodire i milovanja kao

iskru ljubavi, ali nije imala pravo. »Znači da je ne voliš?« ustrajala je Alice. »Kako bih je volio? Proveo sam manje od jednog dana s njom.« »Ali mogao bi je voljeti«, rekla je Alice jasno i okrenula glavu ustranu. Kad je vratila pogled na

njega, oči su joj bile pune suza – velikih, ljupkih, blistavih suza. »Možeš li reći da je nikad nećeš voljeti?« Gavin je šutio. Alice je teško uzdahnula, a onda se nasmijala kroz suze. »Nadala sam se da ćemo se naći ovdje.

Naručila sam i vino.« »Moram se vratiti.« »Neće dugo potrajati«, rekla je slatko vodeći ga prema klupi uz kameni zid. Judith je zaprepašteno gledala Alice. Gledala je odličnu glumicu. Vidjela je kako je Alice okrenula

glavu i vješto sebi gurnula nokat u kut oka kako bi dobila suze koje su joj trebale. Aliceine su riječi bile melodramatične. Judith je gledala kako pažljivo sjeda na klupu izbjegavajući gužvanje krutog tafta haljine. Nakon toga je natočila dva pehara vina. U sporoj, razrađenoj predstavi, skinula je veliki prsten s ruke, otvorila zglobni poklopac i polako istresla bijeli prah u svoje piće.

Kad je približila vino usnama, Gavin joj je izbio pehar iz ruke tako da je odletio preko cijelog vrta. »Što to radiš?« pitao je.

Alice se malaksalo naslonila na zid. »Prekinut ću sve, ljubavi. Mogu podnijeti bilo što, ako je za nas. Mogu podnijeti vjenčanje s drugim, tvoje s drugom ženom, ali moram imati tvoju ljubav. Bez nje nemam ništa.« Polako je spustila vjeđe i na licu je imala izraz takvog mira kao da je već jedan od Božjih anđela.

»Alice«, rekao je Gavin primajući je u zagrljaj, »ne misliš si valjda oduzeti život.« »Dragi Gavine, ti ne razumiješ što ženi znači ljubav. Bez nje sam već mrtva. Zašto produljivati

moju agoniju?« »Kako možeš reći da nemaš ljubavi?« »Voliš li me, Gavine? Mene i samo mene?« »Naravno.« Sagnuo se i poljubio joj usne na kojima je još bilo vina. Sunce na zalasku produbilo je

nanesenu boju na njezinim obrazima. Tamne su joj trepavice bacale misterioznu sjenu po obrazima. »Zakuni se!« rekla je odlučno. »Moraš mi reći da ćeš voljeti samo mene – nikog drugog.« To se obećanje činilo kao mala cijena koju treba platiti da se ona ne ubije. »Kunem se.« Alice je hitro ustala. »Moram se vratiti prije nego što primijete da me nema.« Djelovala je

potpuno oporavljeno. »Nećeš me zaboraviti? Čak ni večeras?« šapnula je približivši se njegovim usnama i rukama pretražujući ispod njegove odjeće. Nije čekala da joj odgovori, kliznula mu je iz zahvata i nestala kroz vrata.

Gavin je začuo zvuk pljeskanja i okrenuo se. Ondje je stajala Judith, a njezina haljina i oči blistali su odražavajući Sunce na zalasku.

»To je bila izvrsna izvedba«, rekla je spuštajući dlanove. »Godinama se nisam tako dobro zabavila. Ta bi žena trebala nastupati na pozornici u Londonu. Čula sam da traže dobre pantomimičare.«

Gavin je krenuo prema njoj, a lice mu je zrcalilo bijes. »Lažljiva uhodo! Nemaš me pravo špijunirati!«

»Špijunirati!« odgovorila je ljutito. »Izašla sam iz dvorane udahnuti malo zraka, nakon što me moj muž« – zajedljivo je izgovorila tu riječ – »ostavio samu. A ovdje u vrtu bila sam svjedok kako isti taj muž puže pod nogama bljedolike žene koja ga vrti oko malog prsta poput konca.«

Gavin je zamahnuo rukom i pljusnuo je. Samo jedan sat prije zakleo bi se da ga ništa ne može

natjerati da udari ženu. Judith je pala na tlo srušivši se u gomilu vijoreće kose i zlatne svile. Izgledala je kao da ju je sunce

zapalilo. Gavin se odmah pokajao. Bilo mu je mučno od samog sebe i onoga što je učinio. Kleknuo je kako

bi joj pomogao ustati. Uzmaknula je od njega i u očima joj je gorjela mržnja. Glas joj je bio tako tih, tako ravan, da ju je

jedva mogao čuti. »Kažeš da se nisi želio oženiti mnome, da si to učinio samo radi bogatstva koje donosim. Ni ja se nisam htjela udati za tebe. Odbijala sam dok moj otac nije držao moju majku preda mnom i slomio joj ruku kao da je komadić drva. Nemam ljubavi za tog čovjeka – ali za tebe imam još manje. On je iskren čovjek. On barem nije stajao pred svećenikom i stotinama svjedoka i zaklinjao se na vječnu ljubav, a onda nekoliko sati poslije tu ljubav obećavao nekom drugom. Ti nisi muškarac, Gavine Montgomery. Manji si od zmije u Edenskom vrtu i uvijek ću proklinjati dan kad sam vezana za tebe. Toj si ženi dao zavjet, a sad ću i ja tebi. Neka mi Bog bude svjedok, požalit ćeš ovaj dan. Dobit ćeš bogatstvo za kojim si žeđao, ali nikad ti se neću slobodno dati.«

Gavin se odmaknuo od Judith kao da se pretvorila u otrov. Njegovo je iskustvo sa ženama bilo ograničeno na kurve i prijateljstvo s nekoliko dvorskih dama. One su bile plahe, poput Alice. Odakle Judith pravo da mu postavlja zahtjeve, da ga proklinje, da daje zakletve pred Bogom? Muž je bio ženin bog i što prije to nauči, bit će joj bolje.

Gavin je zgrabio punu šaku Judithine kose i povukao je prema sebi, »Uzet ću što god želim kad god to želim i ako to uzmem od tebe, bit ćeš zahvalna.« Pustio ju je i opet je gurnuo na tlo. »A sad ustani i pripremi se da mi postaneš žena.«

»Mrzim te«, rekla je sasvim tiho. »Što mi to znači? Ni ja tebe ne volim.« Oči su im se susrele – čelično sive protiv zlatnih. Nijedno od njih nije se pomaknulo dok nisu

došle žene pripremiti Judith za prvu bračnu noć.

ripremljena je posebna soba za mladenku i mladoženju. Veliki kut solara odijeljen je oko jednog od ognjišta. U sobu je stavljen golemi krevet, a po njemu prostrte plahte od najmekših tkanina. Preko plahti je prebačen pokrivač od krzna sive vjeverice podstavljen grimiznom svilom. Po krevetu su bile razbacane latice ruže.

Judithine su služavke i nekoliko ženskih gošći pomogle razodjenuti mladenku. Kad je bila gola, povukle su pokrivače i Judith je ušla u krevet. Misli joj nisu bile na onome što se oko nje događalo. Stalno se nazivala budalom. U samo nekoliko sati zaboravila je sve što je u sedamnaest godina naučila o muškarcima. Nekoliko je sati vjerovala da muškarac može biti ljubazan i dobar, sposoban čak i za ljubav. Ali Gavin je bio isti – možda čak i gori od drugih.

Žene su se glasno smijale Judithinoj tišini. Ali Helen je znala da na kćerino ponašanje nije utjecala samo nervoza. Prošaptala je tihu molitvu moleći Boga da pomogne njezinoj kćeri.

»Prava ste sretnica«, jedna je starija žena šapnula Judith na uho. »Moj je prvi brak bio sa čovjekom pet godina starijim od moga oca. Sad se čudim da mu nitko nije pomogao u obavljanju njegovih dužnosti.«

Maud se smijuljila. »Lordu Gavinu neće trebati pomoć, kladim se u to.« »Možda će lady Judith trebati pomoć i ja bih ponudila svoje... ah... usluge«, rekao je netko drugi

kroz smijeh. Judith ih je jedva čula. Jedino na što je mogla misliti bio je njezin muž kako obećava svoju ljubav

drugoj ženi, kako drži Alice i ljubi je. Žene su povukle plahtu malo iznad Judithinih prsa. Netko joj je počešljao kosu tako da joj je nježno padala preko golih ramena i završavala gustim kestenjastim kovrčama oko bokova.

Žene su kroz vrata od hrastovine čule buku muškaraca koji su dolazili s Gavinom noseći ga na ramenima. Ušao je s nogama naprijed, već napola razodjeven, dok su mu muškarci povicima nudili svoju pomoć i kladili se na stručnost njegove izvedbe u zadatku koji ga je čekao. Utihnuli su spustivši ga na tlo i zurili u mladenku koja je čekala u krevetu. Plahta je isticala njezina mliječna ramena i puna prsa. Svjetlost svijeća produbljivala je sjenu iznad plahte. Goli joj je vrat pulsirao životom. Lice joj je imalo čvrst, ozbiljan izraz od kojeg su joj oči potamnjele, kao da su čađave. Usne su joj bile tvrde, kao da su isklesane od toplog ružičastog mramora.

»Završite s tim!« povikao je netko. »Mučite li njega ili mene?« Tišina je razbijena. Gavin je brzo razodjeven i gurnut prema krevetu. Muškarci su požudno

gledali kad je Maud povukla prekrivače u stranu i tako im omogućila brz pogled na gole bokove i bedro.

»A sad van!« naredila je visoka žena. »Ostavite ih na miru.« Helen je još jedanput pogledala kćer, ali Judith nije skidala pogled sa svojih dlanova u krilu i nije

vidjela nikoga. Kad su se teška vrata zalupila, soba se iznenada činila neprirodno tihom i Judith je bila bolno

svjesna muškarca pokraj sebe. Gavin je sjedio i gledao je. Jedino svjetlo u prostoriji dolazilo je od vatre u ognjištu nasuprot podnožju kreveta. Svjetlo je plesalo po njezinoj kosi igrajući se sa sjenama njezine ključne kosti. U ovom se trenutku uopće nije sjećao svađe. Niti je razmišljao o ljubavi. Znao je samo da je u krevetu s poželjnom ženom. Pomaknuo je ruku kako bi joj dodirnuo rame i osjetio je li koža mekana kao što izgleda.

Judith se brzo povukla od njega. »Ne diraj me!« protisnula je kroza zube. Iznenađeno ju je pogledao. U njezinim zlatnim očima bilo je mržnje, a obrazi su joj gorjeli. Ako je

to bilo moguće, ljutnja ju je činila još ljepšom. Nikad još nije osjetio takvu silnu želju. Dlanom je krenuo oko njezina vrata i palcem uranjao u mekano meso. »Žena si mi«, rekao je tihim glasom. »Moja si!«

Odupirala mu se svom snagom, ali bila je ništa u usporedbi s njegovom. S lakoćom je povukao Judithino lice prema svome. »Nikad ti neću pripadati!« pljunula je prema njemu prije nego što joj je usne poklopio svojima.

Gavin je htio biti nježan s njom, ali ga je razbjesnila. Ova ga je žena natjerala da je poželi prokleti, da je opet udari. No više od svega, želio ju je posjedovati. Zvjerskom je snagom spustio svoje usne na njezine.

Judith se pokušavala odmaknuti od njega; nanosio joj je bol. Ovo nije sličilo ugodnom poljupcu tog popodneva nego više kazni kojom će je disciplinirati. Pokušala ga je udariti nogom, ali joj se plahta koja ih je odvajala zaplela oko stopala i jedva se mogla pomaknuti.

»Pomoći ću ti«, rekao je Gavin i oslobodio je plahte povukavši je od ispod madraca. Rukom je još držao Judith za vrat i kad se riješio plahte, a ona je ležala gola pred njim, opustio je stisak i pogledao je. Zurio je u nju u čudu; njezina puna prsa, tanak struk, zaobljene bokove. Zatim je vratio pogled na lice, oči koje plamte. Usne su joj bile crvene od njegova poljupca i iznenada nije bilo te sile koja bi ga mogla zaustaviti da je ne uzme. Ponašao se kao pregladnio čovjek – koji očajnički želi hranu – koji bi ubio ili napao da dobije ono što mora imati.

Gurnuo ju je na madrac i Judith je vidjela pogled u njegovim očima. Nije ga razumjela, ali ga se plašila. Sad je planirao više od stiska šakom. U to je bila sigurna.

»Ne!« šaptala je i borila se protiv njega. Gavin je bio iskusan vitez. Judithina je snaga prema njegovoj bila poput komarca prema komadu

granita. I posvetio joj je jednako toliko pozornosti. Nije vodio ljubav s njom, nego je iskoristio njezino tijelo. Nije razmišljao o njoj nikako drukčije nego kao o nečemu što želi i što očajnički treba. Popeo se na nju i jednim bedrom razdvojio njezina. Opet ju je poljubio, jako.

Kad je Gavin osjetio tanku opnu koja ga je zaustavila, na trenutak se zbunio. Ali je zaronio dalje, ne primjećujući bol koju je nanosio Judith. Kad je zavapila, zaustavio joj je usne svojima i nastavio dalje.

Kad je bio gotov, otkotrljao se s nje. Jedna mu je ruka ostala drsko ležati na njezinim prsima. Osjećao je olakšanje, ali za Judith nije bilo ničega što bi sličilo užitku.

Ubrzo je čula njegovo sporo disanje i znala je da je zaspao. Tiho se izvukla ispod njegove ruke i izašla iz kreveta. Pokrivač od vjeveričje kože ležao je na podu. Podignula ga je i ogrnula se njime. Gledala je u vatru govoreći sama sebi da neće plakati. Zašto bi plakala? Udana protiv svoje volje za muškarca koji se na dan njihova vjenčanja zakleo da je nikad neće voljeti, da je nikad ne bi mogao voljeti. Muškarac koji joj je rekao da mu ne znači ništa. Iz kojeg bi razloga plakala kad se život pred njom činio tako ugodnim? Može li se radovati godinama u kojima neće raditi mnogo osim rađati mu djecu i sjediti kod kuće dok on tumara seoskim krajem sa svojom prekrasnom Alice?

Neće! Pronaći će svoj život i, ako to bude moguće, svoju ljubav. Muž će joj značiti što je moguće manje.

Tiho je ustala, kontrolirajući suze, i jedino čega se mogla sjetiti bila je slatkoća Gavinova poljupca tog popodneva, toliko drukčija od njegova večerašnjeg napada.

Gavin se promeškoljio u krevetu i otvorio oči. Isprva se nije mogao sjetiti gdje se nalazi. Okrenuo je glavu i ugledao prazninu pokraj sebe. Nestala je! Zategnuo mu se svaki centimetar kože dok nije ugledao Judith ispred ognjišta. Nije razmišljao o svom iznenadnom strahu nego je osjetio olakšanje što je još s njim. Izgledala je kao da je u nekom drugom svijetu i nije ga čula kad se okrenuo na leđa. Plahte su bile obilno poprskane krvlju i Gavin se namrštio kad je to vidio. Znao je da joj je nanio bol, ali nije shvaćao zašto. Alice je također bila djevica kad ju je uzeo pa ipak nije pokazala bol.

Opet je pogledao svoju ženu, tako malenu, tako samu. Bila je istina da je nije volio, ali grubo ju je iskoristio. Nevina djevojka nije zaslužila silovanje.

»Vrati se u krevet«, rekao je nježno, s blagim osmijehom. Vodit će ljubav s njom polako i tako joj se ispričati.

Judith je ispravila ramena. »Ne, neću«, rekla je odlučno. Od početka mu ne smije dopustiti da je kontrolira.

Gavin je zurio u njezina leđa, u šoku. Ova je žena bila nemoguća! Svaku je rečenicu pretvarala u natjecanje volja. Čeljust mu se stisnula, ustao je iz kreveta i stao ispred nje.

Judith ga prije nije uopće vidjela golog i pogled joj je zastao na njegovim golim prsima prekrivenima tamnom dlakom na koži brončanoj od sunca. Izgledao je zastrašujuće.

»Zar nisi naučila da ćeš mi doći kad te pozovem?« Podignula je bradu i pogledi su im se susreli. »Zar ti nisi naučio da ti ništa neću dati slobodno?«

odgovorila mu je. Gavin je ispružio ruku i primio jednu njezinu kovrču koja joj je padala na bok i počeo je motati

oko zgloba povlačeći Judith sve bliže dok se ona stezala od boli. Prekrivač je pao i Gavin je povukao njezinu golu kožu uz svoju.

»Sad se služiš boli da uzmeš ono što želiš«, prošaptala je, »ali na kraju ću ja pobijediti jer ćeš se umoriti od borbe.«

»A što ćeš ti dobiti?« pitao je približivši usne njenima. »Slobodu od muškarca kojega mrzim, okrutnog, lažljivog, nečasnog...« Stala je kad ju je poljubio.

Poljubac nije bio poput onoga jedan sat prije, bio je nježan. Judith mu je isprva odbijala odgovoriti, ali dlanovi su joj krenuli prema njegovim rukama. Bile su

tvrde, mišići istaknuti i koža mu je bila topla. Postala je svjesna dlaka na njegovim prsima koje su dodirivale njezina prsa.

Kako mu je poljubac postajao dublji, opustio je šaku kojom ju je držao za kosu i rukama joj obgrlio ramena. Pomaknuo ju je tako da joj se glava smjestila u krivulju njegova ramena.

Judith je odustala od razmišljanja. Bila je klupko dojmova – svaki osjećaj nov i nezamisliv. Stisnula se bliže uz njega, rukama prelazila po njegovim leđima osjećajući način na koji se mišići kreću, toliko drukčiji od glatkoće njezinih leđa. Počeo joj je ljubiti uši, grickati uske. Gavin je ispustio duboki, grleni smijeh kad su se Judithina koljena pretvorila u vodu i srušila se pod snagom njegovih ruku na njezinim leđima. Sagnuo se, stavio joj drugu ruku pod koljena, ne skidajući usne s njezina vrata, i ponio je do kreveta. Ljubio joj je tijelo od čela do nožnih prstiju, a Judith je ležala tiha i samo su joj osjetila bila živa.

Ubrzo nije više mogla podnijeti još poljubaca. Cijelo joj je tijelo gorjelo i pomaknula mu je kosu da bi bolje dosegnula njegove usne. Gladno je i s pohlepom uživala u njegovim usnama.

I Gavinova su se osjetila također uskovitlala. Nikad nije imao vremena voditi ljubav sa ženom kao što je to bilo večeras i nikad nije mogao zamisliti taj užitak. Judithina je strast bila divlja poput njegove no nijedno od njih se nije žurilo. Kad se popeo na nju, njezine su ga ruke čvrsto držale i

povlačile ga bliže. Ovog puta Judith nije osjećala bol; bila je spremna. Pomicala se zajedno s njim, isprva polako, dok nisu zajedno eksplodirali u zadovoljstvu.

Naposljetku je Judith pala u dubok, iscrpljeni san, s jednom nogom prebačenom preko Gavinove, kose zavijene oko njegove ruke.

Ali Gavin nije odmah zaspao. Znao je da je ovo bio prvi put za ovu mekanu ženu koju je držao, ali na neki se način osjećao kao da je i on upravo izgubio nevinost. A to je svakako bila apsurdna ideja. Nije se mogao sjetiti svih žena koje je odveo u krevet. No ovo večeras bilo je sasvim drukčije. Nikad nije doživio takvu strast. S drugim ženama, kad bi osjetio da je njegova uzbuđenost na vrhuncu, one bi se povukle. Ali ne i Judith. Ona je davala koliko i on.

Uzeo joj je pramen kose s vrata i podignuo ga tako da se svjetlost vatre igrala nitima kose. Približio ga je nosu, a zatim usnama. Judith se pomaknula prema njemu i on se privio bliže. Čak i u snu ga je željela blizu sebe.

Gavinove su oči otežale. Prvi put otkad se mogao sjetiti bio je zasićen i zadovoljan. A čekalo ga je još jutro. Nasmiješio se prije nego što je uronuo u san.

Jocelin Laing vratio je lutnju u kožnu futrolu i jedva primjetno kimnuo dami plave kose prije nego što je izašla iz prostorije. Te je večeri dobio nekoliko ponuda od žena da podijeli krevet s njima. Uzbuđenje vjenčanja i posebice pogled na zgodne mladence razodjevene i spremljene u krevet mnoge su potaknuli da potraže vlastiti užitak. Pjevač je bio posebno zgodan mladić vrućih, tamnih očiju pod dugačkim, gustim trepavicama i tamne kose oko savršene kože njegovih visokih jagodica.

»Zauzet si večeras?« pitao ga je jedan od ostalih pjevača smijući se. Jocelin je uzvratio osmijeh dok je zakopčavao futrolu lutnje, ali nije ništa odgovorio. »Zavidim muškarcu s takvom mladenkom.« Drugi je muškarac kimnuo glavom prema stubištu. »Da, lijepa je«, složio se Jocelin. »Ali ima i drugih.« »Ne takvih.« Muškarac se primaknuo bliže prijatelju. »Neki od nas sastaju se s mladenkinih

sluškinjama. Dođi s nama ako želiš.« »Neću«, rekao je Jocelin tiho. »Ne mogu.« Pjevač je pogledao Jocelina prepredenim pogledom, uzeo je svoj psalterij i izašao iz velike

dvorane. Kad je golema prostorija utihnula, a po podu su raširene stotine slamnatih prostirki na kojima će

spavati sluge i manje važni gosti, Jocelin je krenuo uza stube. Pitao se kako je žena kojoj je išao uspjela dobiti privatnu sobu. Alice Valence nije bila bogata i premda joj je ljepota donijela grofov prsten, nije bila jedna od gošći višeg roda. Ove su noći, kad je dvorac bio prepun gostiju, samo mladoženja i mladenka imali vlastitu sobu. Drugi su gosti dijelili ležajeve postavljene u damskom solaru ili u glavnoj spavaćoj sobi. Ležajevi su bili veliki – često kvadrati od 2,5 metra – a kako su ih okruživali teški zastori, izgledali su poput individualnih odaja.

Jocelin nije imao problema ući u sobu izdvojenu za neudane žene; nekoliko se muškaraca već uvuklo unutra prije njega. Bilo je lako vidjeti zastore oko kreveta odmaknute i primijetiti plavušu. Brzo je krenuo prema njoj. Pogled na nju ispunio ga je žudnjom. Alice je ispružila ruke, žeđajući za njim, gotovo divlja u svojoj strasti i svaki Jocelinov pokušaj da produlji njihov užitak nailazio je na njezin otpor. Bila je poput oluje, puna grmljavine i munja.

Kad je bilo gotovo, nije htjela da je Jocelin dodiruje. Uvijek primjećujući ženska raspoloženja, pokorio se njezinoj neizgovorenoj želji. Nikad još nije susreo ženu koja nije željela da je muškarac zagrli poslije vođenja ljubavi. Počeo je odijevati svoju u žurbi odbačenu odjeću.

»Za mjesec dana bit ću udana žena«, rekla je tiho. »Onda ćeš doći u dvorac mog muža.«

Nije ništa komentirao. Oboje su znali da će doći, pitao se samo koliko je još muškaraca pozvala.

Jedna zraka sunca ušla je kroz prozor, a njezina je toplina zagolicala Judithin nos. Pospano ga je protrljala i pokušala se okrenuti, ali nešto joj je držalo za kosu. Lijeno je otvorila oči i vidjela neobičnu nadstrešnicu iznad kreveta. Kad se sjetila gdje se nalazi, osjetila je kako joj lice oblila vrućina. Činilo joj se kao da joj je i tijelo pocrvenjelo.

Pomaknula je glavu prema drugoj strani kreveta i pogledala svog uspavanog muža. Imao je kratke, guste i tamne trepavice, a na obrazima mu se nazirala nova brada. Dok je spavao, jagodice mu nisu bile onako oštre. Čak se i duboka pukotina u njegovoj bradi doimala opuštenom.

Gavin je ležao na boku okrenut prema njoj i Judith je pustila oči da lutaju po njemu. Široka prsa bila su mu gusto obrasla tamnom, kovrčavom dlakom. Mišići su oblikovali velike, lijepo zaobljene brežuljke. Ruke su mu pokrivali okrugli, čvrsti mišići. Očima je prešla do njegova čvrstog i ravnog trbuha. Tek je nakon jednog trenutka pogled skrenula još niže. Ono što je vidjela nije se činilo tako moćnim, ali dok ga je gledala, njegova je muškost počela rasti.

Zinula je i oči su joj odletjele prema njegovima. Bio je budan, gledao je, i oči su mu svakim trenutkom postajale sve tamnije. Više nije bio opušteni dječak-muškarac pokraj kojega se probudila nego muškarac od strasti. Judith se pokušala pomaknuti, ali Gavin joj je i dalje držao kosu u klopci. Što je bilo još gore, nije se zapravo željela opirati. Sjećala se da ga mrzi, ali još više od toga, sjećala se svog užitka kad je vodio ljubav s njom.

»Judith«, šapnuo je, a ton njegova glasa poslao joj je trnce niz ruke. Poljubio ju je u kut usana. Rukama je slabašno odgurivala njegova ramena, ali čak i na njegov

najmanji dodir, zatvorila bi oči predajući se. Ljubio joj je obraz i uho. Zatim je, dok je hvatala zrak, spustio usne na njezine. Jezikom je slatko dodirnuo vrh njezina jezika. Iznenađeno je ustuknula. Nasmiješio joj se kao da razumije. Sinoć je Judith mislila da je naučila sve što treba znati o ljubavi između muškarca i žene, ali sad je mislila da možda zapravo zna vrlo, vrlo malo.

Oči su mu bile čađavosive kad ju je opet povukao prema sebi. Jezikom joj je prelazio po usnama, posebno dodirujući unutarnje kutove. Razdvojila je zube za njega i okusila ga. Bio je ukusniji od najbogatijeg meda; vruć i hladan, mekan i tvrd. Istraživala je njegova usta i on je istraživao njezina. Nije razmišljala o stidljivosti. Zapravo, nije razmišljala ni o čemu.

Rukama mu je prelazila po tijelu, a on je spustio glavu na njezin vrat jezikom prateći otkucaje pulsa. Instinktivno je nagnula glavu natrag, a disanje joj je postajalo sve dublje i brže.

Kad joj je usnama i jezikom dodirnuo prsa, gotovo je jauknula. Pomislila je da bi mogla umrijeti od takvog mučenja. Pokušala mu je povući glavu natrag na svoja usta, ali on se tako duboko i grleno nasmijao da je zadrhtala. Možda ju je doista posjedovao.

Kad je pomislila da će izgubiti razum, popeo se na nju i rukom joj milovao unutarnju stranu bedara sve dok se nije tresla od želje. Kad je ušao u nju, zavapila je; nije bilo olakšanja za njezino mučenje. Čvrsto ga je zgrabila, s nogama oko njegova struka, i dizala se susresti svaki njegov nasrtaj. Konačno, kad je bila sigurna da će eksplodirati, osjetila je pulsirajuće podrhtavanje koje ju je oslobodilo. Gavin je klonuo na njoj i držao je tako čvrsto da je jedva disala. Ali na trenutak je nije uopće bilo briga hoće li ikad više disati.

Jedan sat poslije služavke su došle odjenuti Judith i probudile svadbeni par. Iznenada je bila

potpuno svjesna svoje kose i tijela omotanog oko Gavinova. Maud i Joan imale su nekoliko stvari reći o Judithinu prepuštanju. Plahte su bile umrljane i više je posteljine bilo na podu nego na krevetu. Vjeveričji je pokrivač ležao na drugom kraju sobe pokraj ognjišta.

Sluškinje su podignule Judith i pomogle joj pri pranju. Gavin se lijeno izležavao na krevetu i gledao svaki pokret.

Judith ga nije htjela pogledati; nije mogla. Bila je posramljena do dna duše. Prezirala je tog čovjeka. Bio je sve što je mrzila; nečastan, lažljivac, pohlepan. A ipak se ponijela kao da nema ponosa kad ju je dodirnuo. Zaklela mu se – i njemu i Bogu – da neće dobiti ništa od nje, ali od nje je uzeo više nego što je htjela dati.

Jedva je primijetila kad su joj sluškinje prebacile tanki laneni negliže preko glave, a nakon toga haljinu od tamnozelenog baršuna. Haljina je bila izvezena raskošnim zlatnim dezenom. Prednji dio suknje bio je razdijeljen i otkrivao široki komad svilene podsuknje. Rukavi su bili napuhnuti i skupljeni na zglobovima. Na mjestima su bili razrezani i kroz procjepe je provučena svjetlija zelena pothaljina od svile.

»A sad, gospo«, rekla je Maud predajući Judith veliku, plosnatu kutiju od bjelokosti. Judith je iznenađeno gledala svoju služavku koja je držala otvorenu kutiju. Na crnom je baršunu

ležao široki, zlatni filigranski ovratnik od sitne žice na mjestima tanke poput vlasi kose. Uz donji rub ogrlice bio je red smaragda od kojih je većina bila savršeno usklađene veličine i nijedan nije bio veći od kapi kiše. »Tako je... prekrasna«, prošaptala je Judith. »Kako je moja majka...«

»To je dar mladenki od muža«, rekla je Maud s iskrom u očima. Judith je mogla osjetiti Gavinove oči na leđima. Okrenula se i pogledala ga. Od pogleda na njega

u krevetu i njegovu tamnu kožu na bjelini plahti koljena su joj zaklecala. Trebalo je mnogo volje, ali uspjela je savinuti jedno koljeno i naklonila se. »Hvala vam, gospodaru.«

Gavinova se čeljust stegnula od njezine hladnoće. Volio bi da ju je dar malo otopio. Kako je mogla biti vatrena u krevetu, a tako hladna i ponosna izvan njega?

Judith se opet okrenula svojim sluškinjama i Maud je završila s pričvršćivanjem gumba na haljini. Joan je isplela gornji sloj gospodaričine kose i ispreplela pletenice sa zlatnim vrpcama. Prije nego što su završile, Gavin im je naredio da izađu iz prostorije. Judith ga nije gledala dok se užurbano brijao i oblačio tamnosmeđi doublet i čarape te preko toga žutosmeđu vunenu jaknu s podstavom od zlatnog risa.

Kad je zakoračio prema njoj, morala je silom smiriti svoje uzlupano srce. Ispružio je ruke prema njoj i poveo je u prizemlje gdje su ih čekali gosti.

Zajedno su bili na misi, ali na ovoj misi nije bilo ljubljenja ruku ni međusobnih pogleda. Bili su ozbiljni i mirni tijekom cijele službe.

eren ispred dvorca Revedoune odjekivao je bukom, a zrak je bio nabijen uzbuđenjem. Posvuda su bile zastavice jarkih boja, vijorile se sa štandova i šatora koji su prekrivali polje. Odjeća je bljeskala na suncu poput dragulja. Djeca su jurila između skupina odraslih. Prodavači s velikim košarama obješenima oko vrata nudili su svoju robu prodajući sve, od

voća i pita do relikvija. Borilište je bilo pijeskom prekriveno polje dužine oko 90 metara s dva reda drvenih ograda uz

obje strane. Unutarnja je ograda bila niska – visine samo oko metra – ali vanjska je bila visoka 2,5 metra. Prostor između njih bio je namijenjen štitonošama i konjima vitezova koji sudjeluju u turniru. Izvan visoke ograde naguravala se klasa trgovaca i kmetova kako bi imali što bolji pogled na igre i natjecanja.

Dame i vitezovi koji nisu sudjelovali u turniru sjedili su na terasastim klupama dovoljno visoko iznad borilišta da mogu sve vidjeti. Klupe su bile prekrivene nadstrešnicom i obilježene zastavama od sendala u bojama svake obitelji. Na nekoliko mjesta vijorili su se leopardi Montgomeryja.

Prije nego što bi turnir počeo, vitezovi bi šetali naokolo odjeveni u oklope. Ovisno o vitezovu bogatstvu, kvaliteta i modernost oklopa uvelike su varirali. Mogli su se vidjeti staromodni verižni oklopi ili suvremenije pločice zašivene na kožu. Najbogatiji vitezovi nosili su novi maksimilijanski oklop iz Njemačke. Oklop je muškarca od glave do pete pokrivao finim čelikom. Nijedan milimetar tijela nije bio nezaštićen. Zaštita je bila jako teška i oklop je težio više od 45 kilograma. Na vrhu kacige bilo je perje u bojama pojedinog viteza.

Dok su Judith i Gavin hodali prema terenu za turnir, Judith je bila zbunjena svim zvukovima i mirisima oko njih. Sve joj je bilo novo i uzbudljivo, ali Gavina su mučile neke druge proturječne misli. Prethodna je noć bila otkrivenje. Nikad nije ni približno uživao u ženi kao što je to bilo s Judith. Prečesto su njegovi ljubavni susreti bili užurbani ili tajni sastanci s Alice. Gavin nije volio ženu koja mu je bila supruga – zapravo, razgovor s njom strašno ga je razljućivao ali nikad prije nije doživio tako nesputanu strast.

Judith je vidjela da im se približava Raine odjeven u puni oklop, i spreman za borbu. Na čeličnom oklopu bili su ugravirani sitni zlatni ljiljani. Nosio je kacigu pod rukom i hodao kao da je naviknut na veliku težinu oklopa. I bio je.

Judith nije primijetila da je ispustila ruku iz Gavinove kad je prepoznala djevera. Raine joj se brzo približio, a na licu je imao osmijeh s rupicama, osmijeh od kojeg su klecala koljena mnogih žena.

»Zdravo, sestrice«, rekao joj je sa smiješkom. »Jutros sam pomislio da sam sanjao tu ljepotu, ali vidim da si ljepša nego što sam te zapamtio.«

Judith je bila očarana. »I ti činiš dan vedrijim. Hoćeš li sudjelovati u događajima?« kimnula je glavom prema pješčanom polju.

»I Miles i ja ćemo sudjelovati u turniru.« Činilo se da ni jedno ni drugo nisu bili svjesni Gavina koji se mrštio pokraj njih.

»A ove vrpce koje muškarci nose«, rekla je Judith. »Što one znače?« »Dama može izabrati viteza kojeg favorizira i dati mu simbol za sreću.« »Znači da ti mogu dati svoju vrpcu?« Nasmiješila mu se. Raine se odmah spustio na jedno koljeno ispred nje, šarke na oklopu su škripale, čelik zveckao o

čelik. »Bila bi mi čast.« Judith je podignula prozirni veo koji joj je pokrivao kosu i izvadila jednu od zlatnih vrpci iz

pletenice. Bilo je očito da su njezine služavke znale za davanje srećonoše vitezu. Raine joj se nasmiješio stavljajući ruku na bok i Judith mu je zavezala vrpcu oko nadlaktice. Prije

nego što je završila, s druge strane joj je prišao Miles i također kleknuo. »Ne bi valjda favorizirala jednog brata ispred drugog, zar ne?«

Danas kad je pogledala Milesa shvatila je ono što su druge žene shvaćale o njemu otkad mu je narasla prva brada. Jučer je bila djevica i nije razumjela značenje njegova intenzivnog pogleda. Ljupko je pocrvenjela i pognula glavu kako bi zavezala vrpcu i oko ruke drugog brata.

Raine je vidio njezino crvenilo i počeo se smijati. »Ne počinji s njom, Milese«, nasmijao se jer su Milesove žene bile uobičajena šala u dvorcu Montgomeryja. Stephen, drugi brat, jednom se požalio da je Miles oplodio pola kmetskih djevojaka do sedamnaeste godine, a drugu polovicu do osamnaeste. »Zar ne vidiš da nas Gavin ljutito gleda?«

»Vidim da obojica pravite budale od sebe«, rekao je Gavin gunđajući. »Ovdje ima i drugih žena. Nađite neku od njih pa paradirajte ispred nje poput magaraca koji njaču.«

Judith je taman završavala s vezanjem vrpce oko Milesove ruke kad joj je Gavin zario prste u ruku i odvukao je od njega. »Boli me to!« rekla je pokušavajući se osloboditi njegovih prstiju, ali nije išlo.

»Nanijet ću ti još veću bol ako se budeš tako šepurila pred drugim muškarcima.« »Šepurila!« trznula je rukom, ali uspjela je samo zategnuti Gavinov stisak. Svuda oko nje bili su

vitezovi koji kleče pred damama, primaju vrpce, pojaseve, rukave haljina, čak i dragulje, a on je nju optužio da se šepuri. »Nečasna osoba uvijek vidi nečasnost u drugima. Možda me pokušavaš optužiti za vlastite nedostatke.«

Zastao je i zurio u nju tamnim očima. »Optužujem te samo za ono što znam da je istina. Žudiš za muškarcem i neću dopustiti da izigravaš kurvu za moju braću. Sad sjedni ovdje i ne izazivaj više sukob među nama.« Okrenuo se na peti i otišao ostavivši Judith samu na tribini ukrašenoj vijencima s grbom Montgomeryja.

Judithina osjetila na trenutak nisu funkcionirala; nije mogla vidjeti niti čuti. Ono što je Gavin rekao bilo je nepravedno i mogla je to tako prihvatiti, ali on joj je bacio u lice ono što su radili u svojoj privatnosti – to nije mogla oprostiti. Je li pogriješila kad je odgovorila na njegove dodire? Ako je tako, kako se zaustaviti? Jedva se mogla sjetiti događaja te noći. Sve se stopilo u jednu slasnu mješavinu crvenog baršuna. Njegove ruke na njezinu tijelu slale su valove užitka kroz nju i ne sjeća se mnogo onoga što je slijedilo. A ipak joj je to bacio u lice kao da je prljava. Treptanjem je tjerala suze frustracije. Imala je pravo što ga mrzi.

Popela se uz stube do sjedala za Montgomeryje. Muž ju je ostavio da se sama upozna s njegovom rodbinom. Judith je držala visoko uzdignutu glavu i nije dopuštala da joj itko vidi suze u očima.

»Lady Judith.« Meki je glas konačno prodro kroz njezina osjetila i okrenula se prema starijoj ženi odjevenoj u

tamnu redovničku halju. »Htjela bih vam se predstaviti. Jučer smo se upoznale, ali nisam sigurna da me se sjećate. Ja sam

Gavinova sestra, Mary.« Mary je zurila u bratova leđa. Nije bilo u Gavinovu stilu da jednostavno ode i ostavi ženu samu. Sva četvorica njezine braće – Gavin, Stephen, Raine i Miles – bili su iznimno pristojni. Ipak, Gavin se nije nijedanput nasmiješio svojoj mladenki i, premda nije sudjelovao u

igrama, otišao je u šatore. Mary ga uopće nije razumjela.

Gavin je hodao kroz gomilu do šatora na kraju borilišta. Mnogi su ga tapšali po leđima i znakovito mu namigivali. Što je bio bliže šatorima, poznati zveket željeza i čelika postajao je sve glasniji. Nadao se da će ga razumnost lažnog rata smiriti.

Zabacio je ramena unatrag i gledao ravno pred sebe. Nitko nije mogao vidjeti žestoki gnjev koji ga je ispunjavao. Ta kučka! Lažljiva, majstorska kučka! Jedino o čemu je mogao razmišljati bilo je da je želi tući i voditi ljubav s njom istodobno. Stajao je ondje i gledao je kako se slatko smije njegovoj braći; a kad bi pogledala u njega, činilo se kao da joj je odvratan.

I jedino na što je mogao misliti bilo je kakva je bila s njim te noći. Požudno ga je ljubila, gladno ga držala za sebe, ali tek nakon što ju je natjerao da mu dođe. Jednom ju je silovao, iskoristio bol njezine kose omotane oko njegove ruke da bi joj zapovjedio da mu dođe drugi put. Čak je i treći put morao djelovati protiv njezina početnog protesta. A njegovoj se braći smiješila i dala im zlatne vrpce – zlatne poput njezinih očiju. Ako je prema njemu, za kojega je otvoreno priznala da ga mrzi, pokazala onakvu strast, kakva bi tek bila s muškarcem koji joj je drag? Gledao ju je s Raineom i Milesom, zamišljao da je dodiruju i ljube. Iznenada se Gavin jedva suzdržavao da je ne sruši na tlo. Želio joj je nanijeti bol i učinio je to. U tome je barem bilo neke zadovoljštine premda nije osjećao nikakav užitak. Zapravo ga je izraz njezina lica još više razbjesnio. Ta prokleta žena nije imala pravo gledati ga tako hladno.

Ljutito je gurnuo klapnu Milesova šatora. Miles je bio na bojnom polju pa je šator trebao biti prazan, ali nije bio. Unutra je stajala Alice, mirno pognutih očiju i malih krotkih usana. Gavinu je došla kao dobrodošlo olakšanje nakon što se u protekla 24 sata nagledao žene koja je režala na njega, a onda ga izludjela svojim tijelom. Alice je bila kakva žena i treba biti – mirna, podčinjena muškarcu. Bez razmišljanja ju je zgrabio i počeo divlje ljubiti. Uživao je kako se topila u njegovim rukama. Nije pružala otpor i bilo mu je drago zbog toga.

Alice nikad prije nije vidjela Gavina u takvom raspoloženju i nečujno je zahvalila onome tko je bio zaslužan za to. No, bez obzira na svoju žudnju, Alice nije bila budala. Turnir je bio previše javan, posebice kad je toliko Gavinove rodbine logorovalo u blizini. »Gavine«, šapnula mu je na usne, »ovo nije ni mjesto ni vrijeme.«

Odmah se odvojio od nje osjećajući da u tom trenutku ne bi mogao podnijeti još jednu ženu koja mu se opire. »Onda idi!« rekao je bijesno i izjurio iz šatora.

Alice je gledala za njim i mrgođenje joj je naboralo inače glatko čelo. Bilo joj je jasno da ga užitak dijeljenja kreveta s novom ženom nije odvratio od nje kao što se plašila da bi se moglo dogoditi. Ipak, to nije bio Gavin kojega je poznavala.

Walter Demari nije mogao skinuti oči s Judith. Mirno je sjedila u paviljonu obitelji Montgomery i pozorno slušala svoju novu rodbinu kako joj izražavaju dobrodošlicu u obitelj. Svake minute otkad ju je prvi put vidio, kad je izašla iz dvorca na putu prema crkvi, nije je prestao gledati. Vidio je kad se Judith iskrala u ograđeni vrt iza kule, vidio je i izraz na njezinu licu kad se vratila. Osjećao je kao da je poznaje, pa i više od toga... volio ju je. Volio je način na koji je hodala, uzdignute glave, čvrste čeljusti, kao da je spremna suočiti se sa svijetom bez obzira na to što je čeka. Volio je njezine oči, njezin mali nos.

Noć je proveo sam razmišljajući o njoj i zamišljajući da je njegova. Sada se, nakon noći bez sna, počeo pitati zašto nije njegova. Dolazio je iz obitelji koja je bila

bogata poput Montgomeryjevih, ako ne i bogatija. Bio je čest gost na imanju Revedouneovih i

prijatelj Judithine braće. Robert Revedoune upravo je kupio hrpu prženih vafli od jednog prodavača i držao je kriglu soka

od kiseloga grožđa. Walter nije oklijevao niti trošio vrijeme objašnjavajući ono što mu je postalo goruće pitanje. »

Zašto nisi ponudio djevojku meni?« pitao je nadvivši se nad muškarcem koji je sjedio. Robert je iznenađeno podignuo pogled. »Što te tišti, mladiću? Trebao bi biti na bojnom polju s

ostalim muškarcima.« Walter je sjeo i rukom prošao kroz kosu. Nije bio neprivlačan muškarac, ali nije bio ni ljepotan.

Oči su mu bile obične plave boje i imao je prevelik nos. Usne su mu bile tanke, bezoblične i s lakoćom bi mogle biti surove. Blijedožuta kosa pažljivo mu je bila uvijena u čvrsti mali zamotuljak blizu vrata.

»Djevojka, tvoja kći«, ponovio je. »Zašto je nisi ponudio meni? Proveo sam mnogo vremena s tvojim sinovima. Nisam bogat, ali moji posjedi mogu konkurirati posjedima Gavina Montgomeryja.«

Robert je slegnuo ramenima pijući sok od kiseloga grožđa i jedući vafl dok je žele curio između hrskavih slojeva. »Ima drugih bogatih žena za tebe«, rekao je ne otkrivajući ništa.

»Ali nisu poput nje!« odgovorio je Walter žestoko. Robert ga je iznenađeno pogledao. »Zar ne vidiš da je lijepa?« pitao je Walter. Robert je pogledao preko paviljona koji su ga razdvajali od kćeri. »Da, vidim da je lijepa«,

odgovorio je s gađenjem. »Ali što je ljepota? Ona brzo izblijedi. I njezina je majka nekoć izgledala tako, a vidi je sad.«

Walter nije morao pogledati nervoznu, mršavu ženu koja je sjedila na rubu sjedala spremna skočiti ako je muž odluči ošamariti. Ignorirao je Robertovu primjedbu. » Zašto si je skrivao? Koji je razlog postojao da je držiš skrivenu od svijeta?«

»To je bila zamisao njezine majke«, Robert se blago nasmiješio. »Platila je uzdržavanje za djevojku, a meni je ionako bilo svejedno. Zašto me sad pitaš sve to? Zar ne vidiš da turnir uskoro počinje?«

Walter je zgrabio Roberta za ruku. Dobro ga je poznavao, znao je njegovu kukavštinu. »Jer je želim. Nikad nisam vidio poželjniju ženu. Trebala je biti moja! Moja zemlja graniči s tvojom. Bio bih joj prikladan partner, a ti mi je nisi ni pokazao.«

Robert je povukao ruku od tog mladića. »Ti! Prikladan partner?« prezrivo je otpuhnuo. »Pogledaj one Montgomeryje oko djevojke. Među njima je Thomas koji ima gotovo šezdeset godina. Ima šestoricu sinova, svi su živi i prave svoje sinove. Pokraj njega je Ralph, njegov rođak, s petoricom sinova. Onda Hugh s...«

»Kakve to veze ima s tvojom kćeri?« prekinuo ga je Walter bijesno. »Sinovi!« vikao mu je Robert na uho. »Montgomeryji daju više sinova od bilo koje obitelji u

Engleskoj. I to kakvih sinova! Pogled obitelj u koju se djevojka udala. Najmlađi, Miles, dokazao se na bojnom polju prije nego što je navršio osamnaest i već je napravio trojicu sinova mladim kmetkinjama. Raine je tri godine putovao zemljom od jednog do drugog turnira. Bio je neporažen i zaradio je vlastito bogatstvo. Stephen sad služi u Škotskoj s kraljem i već predvodi vojske premda mu je samo dvadeset i pet godina. A tu je i najstariji. Sa šesnaest je morao početi sam voditi imanja i brinuti se za braću. Nije imao skrbnika koji bi mu pomogao naučiti muškarčev posao. Koji bi šesnaestogodišnjak mogao učiniti ono što je on učinio? Većina ih cvili kad nije sve po njihovu.«

Opet je pogledao Waltera. »I sad pitaš zašto sam dao Judith takvom muškarcu? Ako ja ne mogu dobiti sinove koji su dovoljni snažni da požive, možda mogu dobiti unuke od nje.«

Walter je bio bijesan. Izgubio je Judith samo zato što je starac maštao o unucima. »Ja sam joj

mogao dati sinove!« procijedio je Walter kroz stisnute zube. »Ti!« Robert se počeo smijati. »Koliko ono sestara imaš? Pet? Šest? Zaboravio sam im broj. I što si

postigao? Otac ti vodi imanja. Ne radiš gotovo ništa osim što loviš i hvataš mlade seljanke. A sad me ostavi na miru i ne kukaj mi više. Ako imam kobilu koju želim oploditi, dat ću je najboljem pastuhu. To je sve.« Okrenuo se kako bi gledao turnir i otjerao Waltera s uma.

Ali Demari nije bio čovjek koji se dao tako lako otjerati. Sve što je Robert rekao bila je istina. U svom kratkom životu Walter nije mnogo postigao, ali to je samo zato što nije bio prisiljen na to poput Montgomeryja. Da ga je rana smrt njegova oca prisilila preuzeti odgovornu zadaću, Walter nije uopće sumnjao da bi obavio jednako dobar ili bolji posao od bilo kojeg drugog muškarca.

S tribine je sišao kao promijenjeni čovjek. U njegov je um posađeno sjeme i to je sjeme počelo rasti. Gledao je početak turnira, zlatni leopard Montgomeryja kako vijori svuda i kad ga je vidio kako sja na suncu, počeo ga je doživljavati kao neprijatelja. Želio je dokazati Robertu i Montgomeryjima, ali najviše samome sebi, da je sve što su i oni. Što je duže zurio u zelene i zlatne zastavice, bio je sve sigurniji da mrzi Montgomeryje. Čime su oni zaslužili bogate Revedouneove zemlje? Zašto bi oni imali ono što je trebalo biti njegovo? Godinama je trpio društvo Judithine braće, a ipak nikad nije uzeo ništa zauzvrat. Sad kad je postojalo nešto što je želio i trebao dobiti, to mu je uskraćeno zbog Montgomeryja.

Walter se odvojio od ograde i počeo hodati prema paviljonu Montgomeryja. Sve veći bijes zbog nepravde koju je osjećao davao mu je hrabrost. Razgovarat će s Judith, provesti vrijeme s njom. Na kraju, gledajući što je pošteno, ona je njegova, zar ne?

udith je tako snažno zalupila vratima svoje odaje da se činilo kao da su se i kameni zidovi zatresli. To je bio završetak prvog dana njezina braka i lako bi se mogao ocijeniti kao najužasniji dan njezina života. Trebao je biti sretan dan pun ljubavi i smijeha – ali ne s mužem kakav je njezin! Gavin nije propustio nijednu prigodu da je ponizi.

Ujutro ju je optužio da je kurva prema njegovoj braći. Kad je otišao i ostavio je samu, razgovarala je s drugim ljudima. Jedan muškarac, Walter Demari, ljubazno je sjeo pokraj nje i objasnio joj pravila turnira. Prvi put tog dana počela je uživati. Walter je imao smisla za uočavanje smiješnih stvari i doista je uživala u njegovu humoru.

Iznenada se Gavin vratio i naredio joj da pođe s njim. Judith nije željela izazvati scenu u javnosti, ali kad su se našli u privatnosti Raineova šatora rekla mu je što misli o njegovu ponašanju. Ostavio ju je samu da se brine za sebe, a kad je počela uživati, odmah joj je oduzeo to zadovoljstvo. Bio je poput malog dječaka s igračkom koju ne želi, ali ne dopušta ni da je itko drugi uzme. Podsmjehnuo joj se no Judith je sa zadovoljstvom vidjela da nema odgovor na to.

Kad su Raine i Miles ušli u šator, Judith i Gavin su prekinuli svađu. Poslije se Judith vraćala s Milesom na turnir i tada se dogodio trenutak kad ju je Gavin doista ponizio. Čim se Alice Valence pojavila, gotovo je potrčao prema naprijed. Gavin je izgledao kao da bi je mogao pojesti, progutati je, no istodobno ju je gledao s divljenjem, kao da je svetica. Judith nije promaknuo Alicein pobjednički pogled upućen njoj. Judith je odvratila pogled, uspravila leđa i primila Milesovu ruku. Nikome neće dopustiti da vidi njezino javno poniženje.

Poslije za večerom, Gavin je ignorirao Judith premda su sjedili jedno pokraj drugog za visokim stolom. Ona se smijala lakrdijašu, pretvarala se da joj je drago kad je vrlo zgodni žongler napisao i otpjevao pjesmu posvećenu njezinoj ljepoti. No prava je istina da ga je jedva čula. Gavinova blizina uznemirujuće je djelovala na nju i nije mogla ni u čemu uživati.

Nakon obroka, stolovi su rastavljeni i složeni uza zidove kako bi se dobio prostor za ples. Nakon jednog zajedničkog plesa, iz pristojnosti, Gavin je počeo vrtjeti ženu za ženom. Judith je imala više poziva za ples nego što je mogla prihvatiti no ubrzo se požalila na umor i otrčala stubama u privatnost svoje sobe.

»Kupka«, naredila je Joan koju je odvukla iz kuta stubišta gdje ju je našla isprepletenu s nekim mladićem. »Donesi kadu i vruću vodu. Možda mogu vodom isprati dio današnjeg smrada.«

Suprotno onome što je Judith vjerovala, Gavin je bio potpuno svjestan njezine prisutnosti. Nije bilo trenutka kad nije znao gdje je ili s kim je. Na turniru se činilo kao da satima razgovara s nekim muškarcem. Smijala se svakoj njegovoj riječi i osmjehivala mu se sve dok nije bio očito očaran.

Gavin ju je odvukao za njezino dobro. Znao je da Judith nije uopće svjesna svojega utjecaja na muškarca. Bila je poput djeteta. Sve joj je bilo novo. Gledala bi u muškarca ne skrivajući ništa, ne čuvajući ništa u pričuvi. Otvoreno se smijala svemu što je govorio i Gavin je mislio da je muškarac protumačio njezinu ljubaznost kao nešto više nego što je ona zapravo mislila.

Gavin joj je to htio objasniti, ali kad ga je napala optuživši ga za razne uvredljive stvari, radije bi umro nego joj objašnjavao svoje postupke. Bojao se da bi mogao omotati ruke oko njezina ljupkog vrata. Barem ga je Aliceina kratka pojava smirila. Alice je bila poput hladnog pića za muškarca koji je upravo iskoračio iz najgoreg pakla.

Sad dok su mu ruke počivale na debelim bokovima neprivlačne mlade žene, gledao je kako se Judith penje stubama. Nije plesao s njom jer se bojao da bi se mogao ispričati. Za što? – pitao se. Bio je ljubazan prema njoj do onog trenutka u vrtu kad se počela ponašati ludo i davati zavjete na koje nije imala pravo. Dobro je učinio kad ju je odveo od čovjeka koji je očito mislio da njezini osmijesi znače više nego što je to bila istina, ali uspjela je postići da se Gavin osjeća kao da je pogriješio.

Pričekao je neko vrijeme, plesao s još dvjema ženama, ali Judith se nije vratila u veliku dvoranu. Nestrpljiv od čekanja, krenuo je stubama na kat. Tih nekoliko sekundi zamišljao je razne stvari koje bi mogla raditi.

Kad je otvorio vrata odaja, Judith je ležala do vrata u kadi vruće vode. Njezina kestenjasta kosa bila je skupljena na vrhu glave u mekanoj gomili kovrča. Oči su joj bile zatvorene, a glava naslonjena na rub kade. Voda je sigurno bila jako vruća jer joj je lice bilo vlažno od znoja. Kad ju je ugledao, svi su mu se mišići sledili. Mrgodila mu se, bjesnjela na njega, pa čak je i tad bila čarobna, ali sad je izgledala kao oličenje nevinosti. Iznenada je shvatio da je to ono što je htio od nje, to je sve što mu treba. Zašto bi bilo važno to što ga prezire? Bila je njegova i samo njegova. Srce mu je lupalo dok je zatvarao vrata za sobom.

»Joan?« rekla je Judith lijeno. Kad nije dobila odgovor, otvorila je oči. Vidjela je pogled na Gavinovu licu i znala je na što misli. Protiv njezine volje, srce joj je počelo sve brže kucati. »Ostavi me samu«, uspjela je prošaptati.

Ignorirao je te riječi i krenuo prema njoj, a oči su mu postajale sve tamnije. Nagnuo se nad njom i primio joj bradu dlanom. Pokušala se povući, ali čvrsto ju je držao. Poljubio ju je, u početku grubo, ali onda su njegov poljubac i stisak postali nježni, duboki.

Judith je osjetila kako lebdi. Užitak tople vode, njegova ruka na njezinu obrazu i njegov poljubac su je oslabili. Odmaknuo se od nje i pogledao je u oči, u toplo i sjajno zlato. Iz njih su nestale sve misli o mržnji. Postojala je samo blizina njihovih tijela. Njihova glad nadvladala je svako neprijateljstvo ili čak razmišljanja o tome tko voli koga.

Gavin je kleknuo uz kadu i krenuo rukom prema stražnjoj strani Judithina vrata. Opet ju je poljubio, ustima prelazio niz krivulju njezina vrata. Bila je vlažna i topla, a para koja se dizala iz kade bila je poput njegove sve veće strasti. Bio je spreman no želio je produljiti zadovoljstvo, razvući ga dok ne postane gotovo bolno. Uši su joj bile slatke i mirisale su na ružin sapun koji je rabila.

Odjedanput ju je poželio vidjeti – cijelu. Stavio je ruke ispod Judithinih pazuha i podignuo je. Uzdahnula je zbog tog neočekivanog pokreta i hladnoće zraka nakon vrućine vode. U blizini je visio mekani topli ručnik i Gavin ju je omotao njime. Judith nije ništa govorila. Negdje duboko u njezinu umu bila je zakopana spoznaja da bi riječi razbile čaroliju. Nježno ju je dodirnuo – bez grubih zahtjeva, bez modrica. Sjeo je na klupu ispred ognjišta i namjestio je između svojih nogu kao da je dijete.

Da joj je netko opisao takav prizor, Judith bi rekla da je takvo što nemoguće, da je Gavin bezosjećajan grubijan. Nije je bilo sram zbog njezine golotinje premda je on bio potpuno odjeven i samo se čudila čarobnosti tog trenutka. Gavin ju je pažljivo osušio. Bio je pomalo nespretan, na trenutke pregrub, a na trenutku preblag.

»Okreni se«, zapovjedio je da joj osuši leđa i ona ga je poslušala. Bacio je ručnik na pod i Judith je zadržala dah. Ali nije ništa rekao. Prstima je prešao niz duboku uvlaku njezine kralješnice. Osjećala je trnce koje je izazivao njegov dodir. Jedan njegov prst govorio je više od stotinu milovanja.

»Prekrasna si«, prošaptao je dubokim glasom stavljajući dlanove na obline njezinih bokova. »Doista prekrasna.«

Nije disala, čak ni kad je osjetila njegove usne na svom vratu. Izluđujuće sporo je rukama prelazio preko njezina trbuha, po rebrima i gore prema prsima koja su ga čekala, žudjela za njim. Ispustila je dugo zadržavani dah i nagnula se natrag prema njemu naslonivši glavu na njegovo rame dok su njegove usne još počivale na njezinu vratu. Rukama je plesao po njoj, dodirivao joj kožu i istraživao tijelo.

Kad je Judith bila već gotovo luda od žudnje, odnio ju je do kreveta. Odjeća mu se odmah našla na podu i legao je pokraj nje. Povukla ga je k sebi tražeći njegove usne. Nasmijao se njezinim željnim rukama i zadirkivao je, ali u njegovim sivim očima nije bilo poruge. U njima je bila samo želja da njihov užitak traje što dulje. U očima joj je zaiskrilo i znala je da će se posljednja smijati. Rukama je krenula prema dolje. Kad je našla ono što je tražila, iz njegovih je očiju nestao smijeh. Bile su crne od strasti i gurnuo ju je dolje kraj sebe. Prošlo je samo nekoliko trenutaka prije nego što su zavapili zajedno, oboje oslobođeni svoje slatke muke. Judith se osjećala iscijeđeno, kosti su joj bile slabe, a Gavin se djelomice pomaknuo od nje premda mu je noga još ležala preko njezinih nogu, a ruka na njezinim prsima. Duboko je uzdahnula i odmah zaspala.

Judith se probudila idućeg jutra i protezala poput mačke nakon spavanja. Rukom je kliznula preko plahte no bila je prazna. Odmah je otvorila oči. Gavina nije bilo, a sudeći prema suncu koje je ulazilo kroz prozor, bilo je već kasno jutro. Prva joj je misao bila da požuri vani, ali topao krevet i sjećanje na prošlu noć zadržali su je na mjestu. Judith se okrenula na bok, rukom prešla preko ulegnutog mjesta pokraj sebe i zakopala lice u Gavinov jastuk. Još je mirisao na njega. Kako je samo brzo upoznala njegov miris.

Sanjivo se nasmiješila. Prošla je noć bila blaženstvo. Sjetila se Gavinovih očiju, njegovih usana – vidjela je samo njega.

Srce joj je počelo lupati kad je začula tiho kucanje na vratima onda se naglo smirilo kad ih je Joan otvorila.

»Budni ste?« pitala je Joan sa znalačkim osmijehom na licu. Judith se osjećala predobro da bi se uvrijedila. »Lord Gavin je rano ustao. Naoružao se.« » Naoružao se!« Judith se munjevito uspravila u krevetu. »Samo želi sudjelovati u igrama. Ne razumijem zašto jer kad mladoženja ne mora to činiti.« Judith se ponovno naslonila na jastuk. Razumjela je. Jutros se osjećala kao da bi mogla uzletjeti s

vrha kule i mirno sletjeti na zemlju. Znala je da se i Gavin vjerojatno osjeća jednako. Viteško natjecanji bilo je način da potroši energiju.

Odbacila je prekrivače i skočila iz kreveta. »Moram se odjenuti. Kasno je. Misliš li da smo ga propustili?«

»Ne«, smijala se Joan. »Nećemo ga propustiti.« Judith je brzo odjenula haljinu od indigo plavog baršuna s podsuknjom od svijetloplave svile. Oko

struka je nosila tanki mekani plavi kožnati pojas ukrašen biserima. Joan je samo počešljala gospodarici kosu i stavila joj prozirni veo od plave gaze obrubljen malim

biserima. Veo je držao pleteni biserni vijenac. »Spremna sam«, rekla je Judith nestrpljivo. Judith je hitro koračala prema terenu za održavanje turnira i zauzela svoje mjesto u paviljonu

Montgomeryja. Misli su joj bile u košmaru. Je li umislila prošlu noć? Je li sve bio san? Gavin je vodio

ljubav s njom. Nije bilo druge riječi za to. Naravno, bila je vrlo neiskusna no može li muškarac dirati ženu kao što je on nju dirao, a da ne osjeća nešto za nju? Dan se iznenada doimao mnogo vedrijim. Možda je bila budala, ali bila je voljna pokušati učiniti nešto od ovog braka.

Judith je istezala vrat kako bi pokraj borilišta vidjela i svog muža, ali između njih je bilo previše ljudi i konja.

Mirno je sišla s tribina i krenula prema šatorima. Zastala je kod vanjske ograde nesvjesna kmetova i prodavača okupljenih oko nje. Prošlo je nekoliko nekoliko minuta dok ga nije ugledala. Gavin u normalnoj odjeći bio je moćan muškarac, ali Gavin u punom oklopu bio je zastrašujući. Penjao se na golemog ratnog konja tamnosive boje, s ukrasima od zelenog serža i zelene kože s otisnutim i oslikanim zlatnim leopardima. S lakoćom se vinuo u sedlo, kao da 50 kilograma oklopa nije ništa. Gledala je kako mu njegov štitonosa dodaje kacigu, štit i naposljetku koplje.

Judith je srce skočilo u grlo i zamalo je ugušilo. Ova je igra bila opasna. Bez daha je gledala kako Gavin juri naprijed na svom velikom konju pognute glave i šake stegnute oko koplja. Njegovo je koplje izravno udarilo u protivnikov štit baš kad je i sam dobio udarac u štit. Koplja su se slomila i dvojica su muškaraca odjahala na suprotne strane borilišta po nova. Nasreću, koplja rabljena u bitki bila su jača od drvenih kopalja rabljenih u igrama. Cilj je bio slomiti tri koplja a da se ne izgubi stremen. Ako bi vitez bio zbačen s konja prije nego što se izvedu tri trka, morao je svom suparniku platiti vrijednost svog konja i oklopa – a to nije bio neznatan iznos. Tako je Raine zgrnuo bogatstvo obilazeći turnire.

Ali muškarci su se mogli ozlijediti. Nesreće su se stalno događale. Judith je to znala i sa strahom je gledala kako Gavin opet izlazi u natjecanje i opet nijedan muškarac nije izgubio stremen.

Jedna se žena u Judithinoj blizini zahihotala, ali Judith nije obraćala pozornost sve dok nije čula njezine riječi. »Njezin je muž jedini muškarac koji nema srećonošu, a njegovoj braći je dala zlatne vrpce. Što misliti o takvoj drznici?«

Riječi su bile zlobne i namijenjene Judithinim ušima, a ipak, kad se okrenula, nitko je nije pogledao. Opet je pogledala vitezove koji su hodali između konja i stajali na kraju borilišta blizu nje. Žena je govorila istinu. Svi su vitezovi imali vrpce ili rukave koji su im vijorili s koplja ili kaciga. Raine i Miles imali su ih nekoliko, a obojica su na jednoj ruci nosili izlizanu zlatnu vrpcu.

Judith je naumila samo otrčati preko ruba borilišta i uhvatiti Gavina prije nego što krene u treću borbu s protivnikom. Ovo joj je bio prvi put na turniru i nije znala da je ono što je učinila tako opasno. Ratni konji, uzgajani radi svoje snage, veličine i izdržljivosti, bili su uvježbavani da pomognu čovjeku u ratno doba. Mogli su ubiti svojim velikim kopitima jednako lako kao što čovjek može ubiti mačem.

Nije čula uzdahe dok je vitez za vitezom povlačio svog konja od njezina lika u trku. Niti je bila svjesna da ju je nekoliko ljudi na tribinama vidjelo i da su sad ustali, bez daha.

Gavin je podignuo pogled sa svog štitonoše koji mu je dodavao novo koplje. Osjetio je kako se tišina postupno spušta na gomilu. Odmah je ugledao Judith i shvatio da ne može ništa učiniti. Dok se on spusti s konja ona će već doći do njega. Zurio je u nju, potpuno ukočenog tijela.

Judith nije imala vrpcu koju bi mu dala, no znala je da mora dobiti srećonošu od nje. Bio je njezin! Povukla je svoj tanki veo dok je trčala po pijesku i prebacila bisernu pletenicu natrag preko kose.

Kad je došla do Gavina, podignula je veo prema njemu. »Srećonoša«, nasmiješila se nesigurno. Na trenutak se nije pomaknuo, a onda je podignuo koplje i spustio ga pokraj nje. Judith je brzo

zavezala jedan kraj vela iznad drška. Kad je podignula pogled prema njemu i nasmiješila mu se, Gavin se nagnuo, stavio joj ruku iza glave i gotovo je podignuo s tla dok ju je ljubio. Osjetila je hladnoću njegove kacige na obrazu, a poljubac je bio snažan. Kad ju je pustio i kad je opet utonula

petama u pijesak, bila je omamljena. Judith nije ni primijetila iznenada utihnulu publiku, ali Gavin jest. Njegova je mladenka riskirala

život da bi mu dala srećonošu i sad je visoko podignuo koplje – u trijumfu. Izgledao je kao da mu se osmijeh proteže od jedne strane kacige do druge.

Urlik odobravanja gomile bio je zaglušujući. Judith se okrenula i shvatila da su sve oči na njoj. Obrazi su joj zažarili i rukama je pokrila lice.

Miles i Raine su dotrčali s ruba terena, zaštitnički je zagrlili i odveli na sigurno. »Da nisi toliko obradovala Gavina, prebacio bih te preko koljena zbog ovog«, rekao je Raine. Opet se začulo klicanje kad je Gavin srušio protivnika. Judith nije uživala biti u središtu toliko

smijeha. Podignula je suknje i što je brže mogla vratila se u dvorac. Možda će nekoliko minuta samoće u vrtu pomoći njezinim obrazima da vrate normalnu boju.

Alice je uletjela u šator grofa od Bayhama, raskošno mjesto svilenih zidova i orijentalnih tepiha podignuto za udobnost Edmunda Chatwortha.

»Nešto nije u redu?« pitao je duboki glas iza nje. Alice se okrenula i pogledala Rogera, Edmundova mlađeg brata. Sjedio je na niskoj klupi, bez

majice, i pažljivo prelazio rubom mača niz brus koji je okretao nogom. Bio je zgodan muškarac, plave kose posvijetljene od sunca, ravnog orlovskog nosa i čvrstih usta. Pokraj lijevog oka imao je zakrivljeni ožiljak koji nije nimalo umanjivao njegov dobar izgled.

Alice je mnogo puta poželjela da je Roger grof, a ne Edmund. Zaustila je odgovoriti na njegovo pitanje, a onda je stala. Nije mu mogla reći da je bila ljuta jer je vidjela Gavinovu suprugu kako izvodi predstavu pred nekoliko stotina ljudi. Alice mu je ponudila srećonošu, ali Gavin nije htio uzeti. Rekao je da se već previše govori o njima i da ne želi poticati daljnja ogovaranja.

»Igraš se vatrom, znaš to«, rekao je Roger prelazeći palcem po rubu mača. Kad Alice nije odgovorila, nastavio je. »Montgomeryjevi ne vide stvari kao mi. Za njih je dobro dobro, a loše je loše. Nema ničega između.«

»Ne znam o čemu govoriš«, odgovorila je Alice drsko. »Gavinu neće biti drago kad otkrije da si mu lagala.« »Nisam mu lagala!« Roger je podignuo obrvu. »A što si mu onda rekla, zašto se udaješ za mojega brata grofa?« Alice se spustila na klupu nasuprot Rogeru. »Nisi mislila da će nasljednica biti tako lijepa, zar ne?« Aliceine su oči gorjele dok je dizala pogled prema njemu. »Ona nije lijepa! Ima crvenu kosu i

sigurno je prekrivena pjegama.« Pakosno se nasmijala. »Moram pitati koju kremu rabi da ih pokrije po licu. Gavin je neće smatrati tako poželjnom kad vidi...«

Roger ju je prekinuo. »Bio sam na ceremoniji odlaska u krevet i vidio sam veliki dio njezina tijela. Nije bilo nikakvih pjega. Ne zavaravaj se. Misliš da ga možeš držati kad je sam s njom?«

Alice je ustala i otišla do šatorske klapne. Neće dopustiti Rogeru da vidi koliko su je njegove riječi uznemirile. Mora zadržati Gavina. Mora ga zadržati po svaku cijenu. Volio ju je, duboko i iskreno, kao što je nitko nikad nije volio. To joj je trebalo, jednako koliko joj je trebalo i Edmundovo bogatstvo. Nije dopuštala ljudima da vide što je unutra, dobro je skrivala svoju bol. Odrasla je kao prekrasna kći okružena jatom ružnih, boležljivih sestara. Njezina je majku svu ljubav davala drugim kćerima smatrajući da Alice dobiva dovoljno pažnje svojih dadilja i gostiju dvorca. Budući da ju je majka prezirala, Alice se okrenula ocu po ljubav. Ali jedina stvar za koju je Nicolas Valence mario dolazila je iz boce. Tako je Alice naučila uzeti ono što joj nije dano. Manipulirala je ocem da joj

kupuje raskošnu odjeću, a sestre su je zbog njezine ljepote još više mrzile. Osim stare sluškinje Ele nitko je drugi nije volio, sve do Gavina. Ipak, sve godine borbe i pokušaja da se domogne samo nekoliko penija, izazvale su u njoj žudnju za financijskom sigurnošću koliko i za ljubavlju. Gavin nije bio dovoljno bogat da joj omogući tu sigurnost, ali Edmund jest.

A sad joj je crvenokosa vještica odnijela polovicu onoga što je trebala. Alice nije bila od onih ljudi koji samo sjede i puštaju budućnost da se sama odigra. Borit će se za ono što želi...

»Gdje je Edmund?« pitala je Rogera. Kimnuo je glavom prema platnenoj pregradi u stražnjem dijelu šatora. »Spava. Previše vina i

previše hrane«, rekao je s gađenjem. »Idi k njemu. Trebat će nekoga da mu drži bolnu glavu.«

»Polako, brate!« naredio je Raine Milesu. »Glava ga već dovoljno boli i bez da udari u šatorski stup.« Nosili su Gavina na njegovu štitu, noge su mu visjele preko ruba, a stopala mu se vukla po zemlji.

Upravo je srušio svog drugog protivnika kad je vitezovo koplje kliznulo prema gore, neposredno prije nego što je pao. Koplje je zahvatilo Gavina malo iznad uha i udarac je bio tako jak da mu je udubio kacigu. Gavin je vidio samo crnilo i čuo zvonjavu u glavi koja je utopila sve druge zvukove. Uspio je ostati u sedlu što je više bila posljedica vježbanja nego snage, a konj mu se okrenuo i vratio na drugi kraj borilišta. Gavin je pogledao dolje na svoju braću i štitonošu, boležljivo se nasmiješio, a onda polako pao u njihove podignute ruke.

Raine i Miles su sad prenijeli brata na sklopivi ležaj u njihovu šatoru. Skinuli su mu oštećenu kacigu i stavili jastuk pod glavu.

»Idem po liječnika«, rekao je Raine bratu. »A ti mu nađi ženu. Ženi ništa nije draže od bespomoćnog muškarca.«

Nekoliko minuta poslije Gavinu se počela vraćati svijest. Osjećao je hladnu vodu na svom vrućem licu. Hladne su mu ruke dodirivale obraz. Bio je omamljen kad je otvorio oči. Brujalo mu je u glavi. Isprva se nije mogao sjetiti koga to vidi.

»To sam ja, Alice«, šapnula mu je. Bilo mu je da drago da nema glasnih zvukova. »Došla sam se pobrinuti za tebe.«

Malo se nasmiješio i opet sklopio oči. Trebao se sjetiti nečega, ali nije mogao. Alice je vidjela da je u desnoj šaci i dalje držao veo koji mu je Judith dala. Čak i dok je padao s

konja uspio ga je odvezati s koplja. Nije joj se sviđalo ono što je taj čin simbolizirao. »Je li teško ozlijeđen?« čulo se zabrinuto pitanje žene ispred šatora. Alice se nagnula naprijed i stavila usne na Gavinove koje nisu reagirale i podignula njegovu ruku

prema svom struku. Svjetlo od otvorenog šatora na njegovu licu i pritisak na usnama potaknuli su Gavina da otvori

oči. Osjetila su mu se iznenada vratila. Vidio je svoju ženu i pokraj nje svoju namrgođenu braću koja su zurila u njega dok je on grlio Alice. Odgurnuo ju je i pokušao se uspraviti. »Judith«, prošaptao je.

Sva joj se boja iscijedila iz lica. Oči su joj bile tamne i goleme. A pogled kojim ga je gledala opet je bio pun mržnje. A onda se, iznenada, pretvorio u hladnoću.

Brza promjena tlaka u ozlijeđenoj lubanji dok se pokušavao uspraviti bila je previše za Gavina. Bol je bila nepodnošljiva. Srećom po njega, sve je postalo crno. Srušio se natrag na jastuk.

Judith se brzo okrenula na peti i izašla iz šatora, a Miles ju je pratio u stopu kao da joj treba zaštita od nekog zla.

Kad je opet pogledao u brata, Raineovo je lice bilo mračno. »Gade...« počeo je i odmah stao kad je vidio da je Gavin opet bez svijesti. Raine se okrenuo prema Alice koja ga je pobjedonosno pogledala. Uhvatio ju je za nadlakticu i povukao na noge. »Ovo si ti isplanirala!« napao ju je. »Bože! Kako mi

brat može biti takva budala? Nisi vrijedna jedne Judithine suze, a mislim da si ih prouzročila već mnogo.«

Raine se još više razbjesnio kad je vidio blagi osmijeh u kutu njezinih usana. Bez razmišljanja je zamahnuo rukom i ošamario Alice. I dalje joj nije puštao ruku. Kad ga je opet pogledala, Raine je oštro uvukao dah od onoga što je vidio. Alice nije bila ljuta nego je buljila u njegove usne. U očima joj je vidio prepoznatljivu vatru strasti.

Bio je šokiran i zgrožen kao nikad prije u životu. Gurnuo ju je na šatorski stup i to tako jako da je jedva došla do daha. »Gubi se od mene!« rekao je tiho. »I strahuj za svoj život ako nam se putovi opet susretnu.«

Kad je otišla, Raine se okrenuo prema bratu koji se opet počeo micati. Liječnik koji je došao pobrinuti se za Gavinovu ranjenu glavu stajao je u kutu šatora i tresao se. Bijes jednog od Montgomeryja nije bio nimalo ugodan prizor.

Raine se preko ramena obratio muškarcu. »Pobrini se za njega – i ako imaš kakav tretman koji će mu izazvati još boli, upotrijebi ga.« Okrenuo se i izašao iz šatora.

Bila je već noć kad se Gavin probudio iz dubokog, omamljujućeg sna izazvanog nečim što mu je liječnik dao da popije. Šator je bio mračan i bio je sam. Oprezno je zaljuljao noge preko ruba ležaja i sjeo. Osjećao se kao da mu je netko načinio dubok rez od jednog kuta oka, preko stražnje strane glave sve do drugog oka i sad mu je povlačio te dvije polovice. Uhvatio je glavu rukama i zatvorio oči od užasne boli.

Postupno ih je uspio opet otvoriti. Najprije je pomislio kako je neobično što je sam. Mislio je da će barem njegov štitonoša ili njegova braća biti ovdje s njim. Izravnao je leđa i osjetio novu bol. Spavao je nekoliko sati odjeven u oklop i svaki se zglob, svaka brazda, utisnuo kroz kožni materijal i filc u njegovu kožu. Zašto ga štitonoša nije razodjenuo? Momak je obično bio vrlo savjestan.

Na podu je bilo nešto što mu je uhvatilo pogled, sagnuo se i podignuo Juditnin plavi veo. Nasmiješio se kad ga je dodirnuo, jasno se sjećajući kako je trčala prema njemu, smiješila se, a kosa joj vijorila iza nje. Nikad u životu nije bio tako ponosan kao kad mu je dala taj veo za sreću, premda je ostao bez daha kad se onako približila ratnim konjima. Prešao je prstima po rubovima sitnih bisera i prislonio gazu uz obraz. Gotovo je mogao osjetiti miris njezine kose, ali to je naravno bilo nemoguće nakon što je veo bio kraj znojnog konja. Sjetio se njezina lica kad ju je pogledao. E to je bilo lice za koje se vrijedilo boriti!

No onda se Gavin sjetio da se promijenilo. Glava mu je opet pala u ruke. Nedostajali su mu dijelovi slagalice. Glava ga je toliko boljela da se mučio sa sjećanjem. Vidio je drukčiju Judith – koja se nije smiješila, nije ni režala kao njihove prve bračne noći nego Judith koja ga je gledala kao da više ne postoji. Mučio se spojiti sve dijelove slagalice. Postupno se prisjetio da ga je koplje udarilo u glavu, a onda i da je netko razgovarao s njim.

Iznenada se sve razbistrilo. Judith ga je vidjela kako drži Alice. Čudno je da se nije mogao sjetiti da je želio Aliceinu utjehu.

Gavin je uložio svu snagu da stane na noge. Morao je skinuti oklop. Bio je preumoran i preslab da bi hodao s tako teškim teretom. Bez obzira na to koliko ga glava boljela, morao je naći Judith i razgovarati s njom.

Dva sata poslije Gavin je stajao u velikoj dvorani dvorca. Svuda je tražio svoju ženu no nigdje je nije našao. Svaki mu je korak donosio još više boli sve dok sad nije bio gotovo slijep od stalne patnje i iscrpljenosti od borbe s njom.

Kroz maglu je vidio Helen kako gostima nosi pladanj s pićima. Na povratku ju je povukao u mračni kut dvorane. »Gdje je ona?« pitao je hrapavim šaptom.

Helenine su oči plamtjele. »Sad me pitaš gdje je ona?« rekla mu je zajedljivo. »Povrijedio si je,

kao što svi muškarci povrijede žene. Pokušala sam je spasiti od ovoga. Rekla sam joj da su svi muškarcu podla, zla stvorenja kojima se ne smije vjerovati – ali nije htjela slušati. Ne, ona te branila i što joj je to donijelo? Vidjela sam joj usnu u bračnoj noći. Udario si je i prije nego što si legao s njom. A jutros su mnogi vidjeli kad je tvoj brat izbacio onu kurvu Valence – tvoju kurvu – iz tvog šatora. Prije bih umrla nego ti rekla gdje je! Bolje bi bilo da sam nas obje ubila nego što sam dala Judith nekome poput tebe.«

Ako je njegova punica rekla još nešto, Gavin je nije čuo. Već je otišao od nje. Nekoliko minuta poslije našao je Judith kako sjedi s Milesom na klupi u vrtu. Gavin je ignorirao

mrki pogled mlađeg brata. Nije se želio svađati. Samo je želio biti sam s Judith i držati je kao što ju je sinoć držao. Možda bi mu onda prestalo pulsiranje u glavi.

»Uđi unutra«, rekao je tiho, teško izgovarajući svaku riječ. Odmah je ustala. »Da, gospodaru.« Blago se namrštio i ispružio ruku prema njoj, ali činilo se da je nije vidjela. Usporio je da bi mogla

hodati uz njega, ali ona je i dalje hodala malo iza njega i više u jednu stranu. Poveo ih je do kuće i stubama do njihove sobe.

Nakon buke u velikoj dvorani ova je odaja bila pravo utočište i Gavin je utonuo u klupu prekrivenu jastucima izuvajući čizme. Podignuo je pogled i vidio Judith kako nepomično stoji u podnožju kreveta. »Zašto tako buljiš u mene?«

»Čekam vašu zapovijed, gospodaru.« »Moju zapovijed?« namrštio se jer su mu svi pokreti izazivali bol u glavi u kojoj je i dalje lupalo.

»Onda se razodjeni za krevet.« Zbunilo ga je njezino ponašanje. Zašto nije vikala na njega? Znao se nositi s njezinom ljutnjom.

»Da, gospodaru«, odgovorila je Judith. Glas joj je bio monoton. Kad je skinuo sve sa sebe, Gavin je polako pošao prema krevetu. Judith je već bila ondje s

pokrivačem navučenim do vrata i pogleda uperenog u nadstrešnicu. Uvukao se pod pokrivače i približio joj se. Njezina koža na njegovoj djelovala je umirujuće. Prešao je dlanom po njezinoj ruci, ali Judith nije reagirala. Nagnuo se prema njoj i počeo je ljubiti, ali nije zatvorila oči i usne su joj bile nepomične.

»Što te tišti?« pitao je Gavin. »Što me tišti, gospodaru?« rekla je mirno gledajući ga neprestano u oči. »Ne znam kako to

mislite. Vaša sam da mi zapovijedate, kao što ste mi rekli dovoljno često. Recite mi svoju želju i pokorit ću se. Želite li općiti sa mnom? Pokorit ću vam se.« Pomaknula je bedro uz njegovo i Gavinu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati da je raširila noge za njega.

Napeto ju je gledao, šokiran. Znao je da joj vulgarnost nije prirodna. »Judith«, počeo je, »htio sam ti objasniti ono jutros. Ja sam...«

»Objasniti, gospodaru? Što mi morate objasniti? Objašnjavate li svoja djela i kmetovima? Vaša sam ništa manje nego oni. Samo mi recite kako vam se mogu pokoriti i učinit ću to.«

Gavin se počeo odmicati od nje. Nije mu se sviđalo kako ga Judith gleda. Kad ga je mrzila, barem je bilo života u tim očima. Sad nije bilo ničega. Izašao je iz kreveta. Prije nego što je bio svjestan što radi, odjenuo je doublet i obuo čizme, prebacio ostatak odjeće preko ruke i izašao iz hladne sobe.

vorac Montgomeryjevih bio je tih kada je Judith napustila veliki, prazni krevet i odjenula baršunasti kućni smaragdnozeleni ogrtač s podstavom od kanadske kune. Bilo je rano jutro i stanari dvorca još su spavali. Otkad ju je Gavin ostavio na pragu svog obiteljskog imanja, Judith je jedva spavala. Krevet se doimao prevelikim i previše praznim da bi joj dao dovoljno

mira. Jutro nakon što je Judith odbila reagirati na njegovo vođenje ljubavi, Gavin je tražio da krenu

prema njegovu domu. Judith se pokorila i razgovarala bi s njim samo kad je to bilo nužno. Putovali su dva dana i stigli do vrata dvorca Montgomery.

Nakon što su ušli u dvorac, Judith je bila impresionirana. Čuvari na vrhu dviju masivnih kula s obiju strana glavnih vrata tražili su da se predstave premda su mogli vidjeti lepršanje Montgomeryjevih leoparda. Iznad širokog i dubokog obrambenog jarka spušten je pokretni most i podignut je teški portkulis sa šiljcima. Vanjsko je dvorište bilo ograđeno skromnim, skladnim kućama, stajama, oružarnicama, kavezima za jastrebe i skladištima. Morala su se otključati još jedna vrata prije nego što su ušli u unutarnje dvorište gdje su živjeli Gavin i njegova braća. Kuća je imala četiri kata i višekrilne prozore na najvišem katu. U središtu je bilo dvorište popločeno ciglama i Judith je vidjela vrt s voćkama koje su cvjetale iza niskog zida.

Htjela je reći Gavinu što misli o njegovu načinu upravljanja dvorcem, ali nije imala prigodu. Samo je izdao nekoliko zapovijedi i zatim ju ostavio samu okruženu prtljagom. Judith se morala sama predstaviti slugama.

Tijekom proteklog tjedna Judith je dobro upoznala dvorac Montgomeryjevih i doživjela ga je kao ugodno mjesto za rad. Sluge nisu negodovali zbog zapovijedi koje izdaje žena. Zakopala se u posao i svojski se trudila ne misliti na muževu aferu s Alice Valence. To joj je većinu vremena i uspijevalo. Usamljenost ju je proganjala samo navečer.

Judith je začula buku u dvorištu i potrčala do prozora. Bilo je prerano za sluge i samo bi člana obitelji Montgomery pustili kroz manji stražnji ulaz. Svjetlo je bilo preslabo da bi mogla vidjeti tko to silazi s konja ispod prozora.

Poletjela je stubama do velike dvorane u prizemlju. »Pazi, čovječe«, vikao je Raine. »Zar misliš da sam od željeza pa da mogu podnijeti toliko

lupanja?« Judith je zastala na dnu stuba. Njezina su djevera unosili u prostoriju, s nogama naprijed, a jedna

mu je noga bila omotana zavojima. »Raine, što ti se dogodilo?« »Prokleti konj!« protisnuo je kroz zube. »Ne može vidjeti kuda ide čak ni usred bijela dana.« Krenula je prema njemu dok su ga njegovi ljudi posjedali u stolac pokraj praznog ognjišta. »Zar

bih trebala misliti da je tvoj konj krivac za ovo?« rekla je kroz smijeh. Raine se prestao mrštiti i na obrazima su mu se počele oblikovati rupice. »Pa, možda je bila

djelomice moja krivnja. Zakoračio je u rupu i zbacio me. Pao sam na nogu i puknula je.«

Judith je odmah kleknula i počela mu odmotavati stopalo podignuto na stolicu. »Što to radiš?« pitao je oštro. »Liječnik ga je već namjestio.« »Ne vjerujem mu i sama ću pogledati. Ako nije namješteno kako treba, mogao bi ostati hrom.« Raine je zurio u vrh njezine glave i zatim pozvao svog slugu. »Donesi mi čašu vina. Siguran sam

da neće biti zadovoljna dok mi ne prouzroči još agonije. I pozovi mog brata. Zašto bi on spavao kada smo mi budni?«

»Nije ovdje«, rekla je Judith tiho. »Tko nije ovdje?« »Tvoj brat. Moj muž«, rekla je Judith hladno. »Kamo je otišao? Kakav ga je posao odvukao?« »Bojim se da ne znam. Ostavio me na pragu i otišao. Nije mi rekao ni za kakav posao koji mora

obaviti.« Raine je uzeo pokal vina koji mu je vazal donio i gledao svoju šogoricu kako mu opipava kost u

nozi. Barem ga je bol odvratila od toga da da oduška ljutnji koju je osjećao prema bratu. Nije uopće sumnjao da je Gavin ostavio svoju prekrasnu mladenku da bi otišao onoj kurvi, Alice. Zubima je stisnuo rub čaše kad je Judith dotaknula slomljenu kost.

»Samo je malo odmaknuta«, primijetila je. »Drži mu ramena«, rekla je jednom od muškaraca iza Rainea, »a ja ću povući nogu.«

Teški sendal šatora bio je prekriven vodom. Velike su se kapi skupljale na stropu i kako bi kiša koja je vani padala zatresla šator, voda je kapala u njega.

Gavin je glasno opsovao kad mu se još vode izlilo u lice. Otkad je ostavio Judith, kišilo je gotovo bez prestanka. Sve je bilo mokro. A još gore od vode bilo je raspoloženje njegovih vojnika – crnje i od neba. Tumarali su seoskim krajem više od tjedan dana i svake noći kampirali na drugome mjestu. Hrana im se užurbano pripremala između proloma oblaka i zbog toga je obično bila napola sirova. Kad je John Bassett, Gavinov glavni vazal, pitao svojega gospodara koji je razlog tog lutanja, Gavin je eksplodirao. Zbog Johnova nepomičnog pogleda punog sarkazma, Gavin je počeo izbjegavati svoje ljude.

Znao je da su očajni; i on je bio. Ali on je barem znao razlog tog naizgled besmislenog putovanja. No je li ga doista znao? One noći u kući Judithina oca, kad je bila onako hladna prema njemu, odlučio ju je naučiti lekciju. Osjećala se sigurnom na mjestu gdje je provela cijeli život, okružena prijateljima i obitelji. Ali bi li se usudila ponašati tako neprijateljski i kad je sama u stranom kućanstvu?

Dobro je ispalo kad su njegova braća odlučila ostaviti novovjenčani par na miru. Unatoč kiši koja je kapala kroz sendal šatora, počeo se smiješiti od pomisli na zamišljeni prizor. Vidio ju je kako se suočava s nekom krizom – možda nešto kataklizmično, primjerice kuhar kojem je izgorio lonac graha. Pomahnitala bi od brige, poslala bi glasnika po njega da ga moli da se vrati i spasi je od katastrofe. Glasnik ne bi uspio naći svojega gospodara jer Gavin nije bio ni na jednom od svojih imanja. Dogodilo bi se još nesreća. Kad se Gavin vrati, našao bi uplakanu, pokajničku Judith koja bi mu pala u zagrljaj, zahvalna što ga opet vidi i osjećajući olakšanje što ju je došao spasiti od sudbine gore od smrti.

»O da«, rekao je, smijući se. Isplatit će se i ova kiša i sva neudobnost. Strogo će razgovarati s njom i kad se potpuno pokaje, poljupcima će joj obrisati suze i odnijeti je u njihov krevet.

»Gospodaru?« »Što je?« odbrusio je Gavin jer mu je ugodna vizija prekinuta baš kad je htio zamisliti što će

dopustiti Judith da čini u spavaćoj sobi kako bi dobila njegov oproštaj. »Gospodine, pitali smo se kad ćemo poći kući i maknuti se s ove proklete kiše.« Gavin je počeo režati da to nije njihov posao, a onda je zatvorio usta. Počeo se smiješiti.

»Vraćamo se sutra.« Judith je provela sama osam dana. To je bilo dovoljno vremena da nauči što je zahvalnost... i poniznost.

»Molim te, Judith«, preklinjao je Raine uhvativši je za podlakticu. Ovdje sam već dva dana, a ti mi nisi dala ni trenutak svog vremena.«

»To nije točno«, nasmijala se. »I sinoć sam provela jedan sat s tobom za šahovskom pločom i pokazao si mi neke akorde na lutnji.«

»Znam«, rekao je, i dalje moleći, ali na obrazima su mu se pojavile rupice premda se nije smijao. »Ali tako je grozno biti ovdje sam. Ne mogu se micati zbog ove proklete noge i nema nikoga da mi čini društvo.«

»Nikoga! Ovdje je više od tristo ljudi. Sigurno netko od njih...« Zastala je jer ju je Raine pogledao tako tužnim pogledom da se počela smijati. »U redu, ali samo jednu igru. Imam posla.«

Raine joj se veselo nasmiješio i Judith je sjela s druge strane šahovske ploče. »Ti najbolje igraš. Nitko me od mojih ljudi ne može pobijediti kao ti sinoć. Uz to, treba ti odmor. Što radiš po cijele dane?«

»Dovodim dvorac u red«, odgovorila je jednostavno. »Meni se uvijek činilo da je sve uređeno«, rekao je pomičući pješaka naprijed. »Upravitelji...« »Upravitelji!« rekla je oštro namještajući lovca za napad. »Njima nije stalo kao što je stalo onome

tko je vlasnik imanja. Mora ih se nadgledati, provjeravati izračune, čitati dnevnike i...« »Čitati? Zar ti čitaš, Judith?« Iznenađeno ga je pogledala, s rukom na kraljici. »Pa naravno. Ti ne čitaš?« Raine je slegnuo ramenima. »Nikad nisam naučio. Moja braća jesu, ali mene nije zanimalo. Nikad

nisam upoznao ženu koja zna čitati. Moj je otac govorio da žene ne mogu naučiti čitati.« Judith ga je pogledala s gnušanjem dok je njezina kraljica smrtno ugrožavala njegova kralja.

»Mislim da bi trebao naučiti da žena često može nadmašiti muškarca, čak i kralja. Vjerujem da sam pobijedila.« Ustala je.

Raine je u čudu gledao u ploču. »Nemoguće da si pobijedila tako brzo! Nisam to ni vidio. Potaknula si me da razgovaram pa da se ne mogu koncentrirati.« Pogledao ju je kutom oka. »A i noga me boli tako da mi je teško razmišljati.«

Judith ga je na trenutak zabrinuto pogledala, a onda se počela smijati. »Raine, ti si lažljivac prve klase. Sad moram ići.«

»Ne, Judith«, rekao je, nagnuo se, uhvatio je za ruku i počeo je ljubiti. »Judith, ne ostavljaj me«, molio je. »Prava je istina da mi je tako dosadno da bih mogao poludjeti. Molim te ostani sa mnom. Samo još jednu igru.«

Judith se od srca smijala. Stavila mu je drugu ruku na kosu, a Raine je počeo davati silna obećanja o vječnoj ljubavi i zahvalnosti ako ostane s njim barem još jedan sat.

I upravo ih je tako Gavin našao. Potpuno je zaboravio ženinu ljepotu. Nije bila odjevena u baršune i samurovinu koje je nosila na njihovu vjenčanju nego u jednostavnu, usku haljinu od mekane plave vune. Kosa joj je bila skupljena u jednu dugu, gustu kestenjastu pletenicu. Zapravo ju je tako obična odjeća činila još ljepšom nego prije. Bila je oličenje nevinosti, no bujne obline njezina tijela otkrivale su i da je prava žena.

Judith je prva postala svjesna muževe prisutnosti. Odmah joj je nestao smiješak s lica i cijelo joj se

tijelo ukočilo. Raine je osjetio napetost u njezinoj ruci i upitno je pogledao. Pratio je smjer njezinih očiju i

ugledao svojega namrgođenog brata. Nije bilo nikakve sumnje što je Gavin mislio o tom prizoru. Judith je počela izvlačiti ruku iz Raineova stiska no čvrsto ju je držao. Nije želio ljutitom bratu ostaviti dojam čovjeka koji je zgriješio. »Pokušavam nagovoriti Judith da provede jutro sa mnom«, rekao je Raine opušteno. »Zatvoren sam u ovoj sobi već dva dana i nemam što raditi, ali ne mogu je uvjeriti da mi da više svog vremena.«

»I nedvojbeno si isprobao sve metode uvjeravanja«, rekao je Gavin zajedljivo, pogleda usmjerenog u svoju ženu koja ga je hladno gledala.

Judith je izvukla ruku iz Raineove. »Moram se vratiti poslu«, rekla je kruto i izašla iz prostorije. Raine je napao prvi prije nego što je Gavin dobio prigodu za to. »Gdje si bio?« pitao ga je.

»Oženjen samo tri dana i ostavio si je na vratima kao da je prtljaga.« »Čini se da se dobro snašla«, rekao je Gavin i utonuo u stolac. »Ako aludiraš na nešto nečasno...« »Ne, nisam«, rekao je Gavin iskreno. Dobro je poznavao svoju braću i Raine nikad ne bi

obeščastio šogoricu. Jednostavno je bio u šoku nakon onoga što je očekivao... i nadao se... naći kad se vrati.

»Što ti je s nogom?« Raineu je bilo neugodno priznati da je pao s konja, ali Gavin se nije smijao kao što bi inače. Gavin

je umorno ustao iz stolca. »Moram se pobrinuti za dvorac. Dugo me nije bilo i siguran sam da se već raspada.«

»Ne bih se kladio da je tako«, rekao je Raine proučavajući šahovsku ploču i u mislima analizirajući svaki Judithin potez. »Nikad nisam vidio ženu koja radi kao Judith.«

»Baš!« rekao je Gavin podcjenjivački. »Koliko ženskog posla netko može obaviti u tjedan dana? Izvesti dva metra tkanine?«

Raine je iznenađeno pogledao brata. »Nisam rekao da je radila ženski posao, rekao sam da nisam vidio ženu koja radi kao ona.«

Gavin nije shvaćao, ali nije ni tražio Rainea objašnjenje. Kao gospodar, Gavin je jednostavno imao previše posla. Svaki put kad bi izbivao neko vrijeme, dvorac bi zapao u probleme.

Raine je znao bratove misli i povikao za njim. »Nadam se da ćeš naći nešto što treba obaviti«, smijao se.

Gavin nije znao o čemu to njegov brat govori i zanemario je njegove riječi izlazeći iz glavne kuće. Još je bio ljut jer je prizor o kojem je maštao uništen. Ali barem je bilo nade. Judith će biti drago što se vratio riješiti sve probleme koji su se pojavili dok ga nije bilo.

Kad je Gavin tog jutra jahao kroz dvorišta, toliko je bio nestrpljiv doći svojoj uplakanoj ženi da nije primijetio nikakve promjene. Sad je počeo zapažati suptilne preinake. Građevine s drvenim okvirom u vanjskom dvorištu izgledale su čišće – zapravo, gotovo nove, kao da su im nedavno popunjene pukotine i da su obojene. Žljebovi koji su prolazili stražnjom stranom zgrada izgledali su kao da su nedavno ispražnjeni.

Zaustavio se ispred kaveza. Tu su se držali sokoli – merlini, sivi sokoli, kopci, terceli. Njegov je sokolar stajao ispred građevine, sokol je nogom bio privezan za stup i muškarac je polako mahao mamcem oko ptice.

»Je li to novi mamac, Simone?« pitao je Gavin. »Jest, gospodaru. Malo je manji i može se brže njihati. Ptica je prisiljena letjeti brže i cilj joj mora

biti stvarniji.« »Dobra zamisao«, složio se Gavin.

»Nije bila moja, gospodaru, nego lady Judith. Ona je dala prijedlog.« Gavin ga je iznenađeno pogledao. »Lady Judith je rekla tebi, iskusnom sokolaru, za bolji

mamac?« »Da, gospodaru«, nasmijao se Simon otkrivajući dva zuba koja su mu nedostajala. »Nisam toliko

star da ne znam prepoznati dobru zamisao kad je čujem. Gospa je pametna koliko je i ljupka. Došla je ovdje prvog jutra nakon što je stigla u dvorac i dugo me gledala. A onda je, na najljubazniji mogući način, dala nekoliko prijedloga. Uđite unutra, gospodaru, i pogledajte nove prečke koje sam izradio. Lady Judith je rekla da su stare prečke razlog zašto su pticama ranjene noge. Rekla je da se u njih uvuku sitni crvići i naštete pticama.«

Simon je krenuo u zgradu, ali Gavin ga nije slijedio. »Zar ne želite vidjeti?« pitao je Simon tužno. Gavin se još nije oporavio od činjenice da je njegov prosijedi sokolar poslušao savjet žene. Gavin

je pokušao Simonu dati stotine prijedloga, kao što je činio i njegov otac, ali koliko su oni znali, Simon nije nikad učinio ništa od onoga što su njih dvojica htjela. »Ne«, rekao je Gavin, »poslije ću vidjeti kakve je to promjene moja žena učinila.« Nije mogao skriti podrugljivost u svojim riječima, okrenuo se i otišao. Odakle toj ženi pravo da se upleće u njegove kaveze? Sigurno su i žene voljele sokolarenje isto kao i muškarci, i sigurno je Judith imala svog sokola, ali briga za kaveze bila je muškarčev posao.

»Gospodaru!« iznenada je povikala kmetkinja, a onda pocrvenjela kad ju je Gavin oštro pogledao. Naklonila mu se i pružila kriglu. »Mislila sam da biste se možda htjeli osvježiti.« Gavin se nasmiješio djevojci. Napokon žena koja se znala primjereno ponašati. Pogledao ju je u

oči dok je naginjao čašu, a onda je obratio pozornost na piće. Bilo je jako ukusno. »Što je ovo« »Proljetne jagode i sok prošlogodišnjih jabuka nakon što se prokuhaju, i malo cimeta.« »Cimeta?« »Da, gospodaru. Lady Judith ga je donijela sa sobom iz svoje kuće.« Gavin je istog trenutka gurnuo čašu natrag djevojci i okrenuo se. Sad se već ozbiljno počeo

živcirati. Zar su svi poludjeli? Brzo je krenuo prema udaljenom kraju dvorišta gdje je boravio njegov oružar. Barem će na tom vrućem mjestu gdje se kuje željezo biti siguran od upletanja te žene.

Gavin je bio šokiran prizorom koji ga je ondje dočekao. Njegov je oružar, golem muškarac gol do pojasa i napetih mišića na rukama, mirno sjedio uz prozor i – šio. »Što se ovdje događa?« pitao je Gavin ljutito i već sumnjičavo.

Muškarac mu se nasmiješio i podignuo dva mala komada kože. Bio je to dizajn za novu šarku koja se mogla upotrijebiti na viteškom oklopu. »Vidite, način na koji je izrađena čini je mnogo fleksibilnijom. Lukavo, zar ne?«

Gavin je čvrsto stisnuo čeljust. »A odakle ti ta nova zamisao?« »Pa, od lady Judith«, odgovorio je oružar, a onda slegnuo ramenima kad je Gavin izjurio iz

radionice. Kako se usuđuje, pomislio je. Tko je ona da se upleće u njegove stvari, da unosi sve te promjene

bez da uopće pita njegove dopuštenje? Ovo je bilo njegovo imanje! Ako će itko unositi promjene, onda će to biti on.

Našao je Judith u smočnici, velikoj prostoriji spojenoj s kuhinjom, koja je bila odvojena od glavne kuće zbog straha od požara. Do ramena je bila zakopana u golemi silos s brašnom. Odmah ju je prepoznao po njezinoj kestenjastoj kosi. Stao je blizu nje, potpuno se koristeći svojom visinom.

»Što si to učinila mom domu?« zaurlao je. Judith je istog trenutka izašla iz kante i zamalo udarila glavom u poklopac. Unatoč Gavinovoj

visini i snažnom glasu, nije ga se bojala. Do svog vjenčanja prije manje od dva tjedna nikad nije bila pokraj muškarca koji nije bio ljut. »Tvom domu?« odgovorila je ubojitim glasom. »A što sam onda ja? Služavka u kuhinji?« pitala je pružajući naprijed svoje ruke do lakata prekrivene brašnom.

Bili su okruženi sluškinjama iz dvorca koje su se u strahu stisnule uza zidove, ali koje nizašto ne bi propustile tako fascinantan prizor.

»Ti prokleto dobro znaš tko si, ali ne dam ti da se miješaš u moj posao. Promijenila si previše stvari – mog sokolara, čak i mog oružara. Brini se za svoj posao, a ne za moj!«

Judith ga je ljutito pogledala. »Onda mi, molim te, reci što drugo da radim ako ne smijem razgovarati sa sokolarom ili s bilo kim drugim kome treba savjet.«

Gavin se na trenutak zbunio. »Pa, ženske stvari. Trebaš se brinuti za ženske stvari. Šiti. Pobrinuti se da sluškinje kuhaju i čiste i... raditi kreme za lice.« Osjećao je da je taj posljednji prijedlog bio doista nadahnut.

Judithini su se obrazi zažarili, a u očima su joj bljeskali komadići zlatnog stakla. »Kreme za lice!« zarežala je. »Znači sad sam i ružna i trebaju mi kreme za lice! Možda trebam raditi i crnila za trepavice i rumenila za svoje blijede obraze.«

Gavin se zbunio. »Nisam rekao da si ružna nego samo da nije tvoja zadaća govoriti mojemu oružaru da šije.«

Judithina je čeljust bila čvrsta. »Onda to neću opet učiniti. Pustit ću da ti oklop ostane krut i glomazan i neću više razgovarati s njim. Što još mogu učiniti da ti udovoljim?«

Gavin je zurio u nju. Ova rasprava nikako nije bila u njegovu korist. »Kavezi«, rekao je slabašnim glasom.

»Onda ću pustiti da ti ptice uginu od mekih stopala. Još nešto?« Stajao je nijemo i bez odgovora. »Pretpostavljam da se sad razumijemo, gospodaru«, nastavila je Judith. »Neću vam zaštititi ruke,

pustit ću da vam ptice uginu i provodit ću dane miješajući kreme za lice da prekrijem svoju ružnoću.«

Gavin ju je zgrabio za nadlakticu i podignuo je s tla tako da su bili licem u lice. »Prokleta bila, Judith, nisi ružna! Ti si najljepša žena koju sam ikad vidio.« Zurio je u njezine usne, tako blizu njegovima.

Oči su joj se smekšale i glas joj je postao slađi od meda. »Onda mogu upotrijebiti svoj jadni mozak i za nešto drugo osim proizvoda za ljepotu?«

»Da«, prošaptao je on oslabljen njezinom blizinom. »Dobro«, rekla je čvrsto. »Onda bih htjela razgovarati s oružarom o novim šiljcima za strijele.« Gavin je iznenađeno trepnuo, a onda je spustio na tlo tako jako da su joj se zubi zatresli.

»Nećeš...« Zaustavio se zureći u njezine prkosne oči. »Da, gospodaru?« Samo je izjurio iz kuhinje.

Raine je sjedio u sjeni zidina, ispred sebe ispružio zamotanu nogu, pio Judithino novo piće s cimetom i jeo peciva još topla iz pećnice. Svako malo je pokušavao ugušiti hihotanje dok je gledao brata. Gavinov je bijes bio vidljiv u svakom njegovu pokretu. Jahao je konja kao da ga vrag hvata i divlje navaljivao kopljem na punjenu metu koja je pred stavljala njegova neprijatelja.

Svađa iz smočnice već je bila bezbroj puta prepričana. Idućeg će dana vijest o njoj doći i do kralja u Londonu. Premda se smijao, Raineu je bilo žao brata. Javno ga je nadmašila obična djevojka.

»Gavine«, povikao je Raine. »Pusti životinju da se odmori i dođi ovamo sjesti.« Gavin je nerado poslušao brata kad je shvatio da mu je konj prekriven pjenom. Bacio je uzde

štitonoši i umorno otišao sjesti pokraj brata. »Popij piće«, ponudio mu je Raine.

Gavin je krenuo uzeti čašu no naglo se zaustavio. »Njezino novo piće?« Raine je odmahivao glavom zbog bratova tona. »Da, Judith ga je pripremila.« Gavin se okrenuo štitonoši. »Donesi mi piva iz podruma«, naredio je. Raine je zaustio nešto reći, a onda je vidio da bratove oči gledaju na drugu stranu dvorišta. Judith

je hodala od glavne kuće, preko pješčanog terena za obuku prema redu ratnih konja zavezanih uz rub. Gavinove su je oči strastveno pratile, a kad se zaustavila kod konja, počeo se dizati.

Raine je zgrabio bratovu ruku i gurnuo ga natrag na sjedalo. »Pusti je na miru. Samo ćeš početi novu svađu koju ćeš nedvojbeno opet izgubiti.«

Gavin je krenuo nešto reći, ali stao je kad mu je štitonoša dodao čašu piva. Kad je dječak otišao, Raine je opet progovorio. »Radiš li išta drugo osim što vičeš na tu ženu?« »Ja ne...« počeo je Gavin, a onda je stao i otpio još piva. »Pogledaj je i reci mi jednu stvar koja ne valja kod nje. Toliko je lijepa da zasljepljuje sunce. Radi

cijeli dan kako bi ti dom dovela u red. Svaki joj muškarac, svaka žena i svako dijete, pa čak i Simon, jedu iz ruke. Čak i ratni konji nježno uzimaju jabuke s njezina dlana. I duhovita je i zna odigrati najbolju partiju šaha u cijeloj Engleskoj. Što bi još htio?«

Gavin nije skidao pogled s nje. »Što ja znam o njezinoj duhovitosti?« rekao je turobno. »Nikad me nije čak ni nazvala imenom.«

»A zašto bi?« pitao je Raine. »Kad si joj rekao lijepu riječ? Ne razumijem te. Vidio sam te kako se s više želje udvaraš kmetkinjama. Ljepotica poput Judith ne zaslužuje lijepe riječi?«

Gavin se okrenuo njemu. »Nisam budala pa da mi mlađi brat mora govoriti kako ugoditi ženi. Lijegao sam sa ženama u krevet još dok si ti sisao.«

Raine nije odgovorio, ali oči su mu plesale. Suzdržao se od komentara da je između njih razlika samo četiri godine.

Gavin je ostavio brata i otišao u glavnu kuću te zatražio da mu se pripremi kupka. Dok je sjedio u vrućoj vodi, imao je vremena razmišljati. Koliko god mu to bilo mrsko priznati, Raine je imao pravo. Možda je Judith imala razloga biti hladna prema njemu. Brak im nije najbolje počeo. Prava je šteta što ju je morao udariti već prve noći i šteta je što je ušla u šator u pogrešnom trenutku.

Ali s tim je sad bilo gotovo. Gavin se sjetio kako mu je rekla da neće dobiti ništa od nje osim onoga što sam uzme. Nasmijao se sapunajući ruke. Proveo je dvije noći s njom i znao je da je strastvena žena. Koliko dugo će moći izbivati iz njegova kreveta? Raine je imao pravo i kad je spomenuo bratovu vještinu u udvaranju ženama. Dvije godine prije okladio se s njim u vezi s jednom hladnom groficom. Gavin joj se u iznenađujuće kratkom roku uspio uvući u krevet. Postoji li žena koju ne može osvojiti ako to doista naumi? Bio bi pravi užitak ukrotiti svoju bahatu ženu. Bit će ljubazan prema njoj i dodvoravat će joj se sve dok ga ne bude molila da joj dođe u krevet.

I onda će, pomislio je gotovo se smijući naglas, biti njegova. Posjedovat će je i nikad se više neće upletati u njegov život. Imat će sve što je želio – Alice da je voli i Judith da mu grije krevet.

Čist i odjeven u svježu odjeću, Gavin se osjećao kao nov čovjek. Bio je ushićen idejom da će pokušati zavesti svoju ljupku ženu. Našao ju je u konjušnici kako opasno visi s visoke prečke vrata boksa i umirujuće se obraća jednom od ratnih konja dok mu je potkivač čistio i podrezivao izraslo kopito. Gavinova prva pomisao bila je da joj kaže da se makne od životinje prije nego što je ozlijedi. Onda se opustio. Znala je s konjima.

»To nije životinja koja se lako ukroti«, rekao je tiho stajući pokraj nje. »Dobra si s konjima, Judith.«

Okrenula se prema njemu sumnjičavo ga gledajući.

Konj je osjetio njezinu napetost i skočio, a potkivač se nije stigao niti pomaknuti kad ga je udarilo kopito. »Gospo, držite ga«, naredio je muškarac bez okretanja. »Imam još posla i ne mogu ga obaviti ako se konj tako propinje.«

Gavin je otvorio usta da bi pitao muškarca odakle mu pravo da se gospodarici obraća takvim tonom no činilo se da se Judith nije uopće uvrijedila zbog njegovih riječi.

»Hoću, William«, rekla je čvrsto držeći uzde i gladeći konja po njegovu mekom nosu. »Nisi ozlijeđen, je li?«

»Nisam«, odgovorio je potkivač grubo. »Evo! Obavljeno je.« Okrenuo se Gavinu. »Gospodaru! Vi ste htjeli nešto reći?«

»Da. Naređuješ li uvijek svojoj gospodarici kao što si to sad učinio?« William je pocrvenio. »Samo kad mi treba naređivati«, ubacila se Judith. »William, idi molim te, i pobrini se za ostale

životinje.« Odmah se pokorio. Judith je prkosno pogledala Gavina. No umjesto ljutnje koju je očekivala, on

joj se nasmiješio. »Ne, Judith«, rekao je. »Nisam se došao svađati s tobom.« »Nisam znala da među nama ima ičeg drugog.« Trznuo se, a onda je ispružio ruku i uhvatio njezinu šaku povlačeći je nevoljko za sobom. »Došao

sam pitati mogu li ti nešto darovati. Vidiš onog pastuha u najdaljem boksu?« pitao je i pokazao ispustivši njezinu ruku iz svoje.

»Onog tamnog? Poznajem ga dobro.« »Kad si došla iz očeve kuće, nisi povela svog konja.« »Moj bi se otac radije odrekao svog zlata koje posjeduje nego jednog od svojih konja«, rekla je

misleći na kola nakrcana bogatstvima koja su je dopratila na imanje Montgomeryjevih. Gavin se naslonio na vrata praznog boksa. »Taj je pastuh dao nekoliko prekrasnih kobila. Drže se

na našoj farmi nedaleko odavde. Mislio sam da bi možda sutra posla sa mnom i izabrala jednu za sebe.«

Judith nije razumjela njegovu iznenadnu ljubaznost niti joj se sviđala. »Ovdje ima jahaćih konja koji su dovoljni za moje potrebe«, rekla je mirno.

Gavin je na trenutak šutio i promatrao je. »Toliko me mrziš ili me se bojiš?« »Ne bojim te se!« rekla je Judith, leđa ravnih poput željezne šipke. »Onda ćeš poći sa mnom?« Gledala ga je u oči, a onda kratko kimnula. Nasmiješio joj se – iskrenim osmijehom – i Judith se neočekivano sjetila onoga što se činilo tako

davnim, dana njihova vjenčanja kad joj se često smiješio. »Onda se radujem sutrašnjem danu«, rekao je i izašao iz konjušnice. Judith je gledala za njim mršteći se. Što je sad htio od nje? Zašto joj želi nešto darovati? Nije dugo

razmišljala o tome jer ju je čekalo previše posla. Zanemarila je ribnjak i prijeko mu je bilo potrebno čišćenje.

elika dvorana palače oživjela je treperenjem svjetla iz mnogobrojnih ognjišta. Neki od povlaštenijih Montgomeryjevih ljudi igrali su igre s kartama i kockama, šah, čistili oružje ili jednostavno odmarali. Judith i Raine sjedili su sami na suprotnoj strani prostorije. »Molim te, odsviraj mi pjesmu, Raine«, molila je Judith. »Znaš da ja nisam dobra u glazbi.

Zar to nisam rekla jutros, a i da ću odigrati partiju šaha s tobom?« »Želiš li da odsviram pjesmu koja je duga kao i tvoja igra?« Odsvirao je dva akorda na lutnji.

»Evo, siguran sam da sam svirao koliko si ti igrala«, zadirkivao ju je. »Nisam ja kriva što si tako lako poražen. Upotrebljavaš pješake samo za napad i ne štitiš se od

napada.« Raine je zurio u nju otvorenih usta, a onda se počeo smijati. »Je li to što čujem mudrost ili

neuvijena uvreda?« »Raine«, počela je Judith, »točno znaš što mislim. Htjela bih da mi sviraš.« Raine joj se nasmiješio. Svjetlo ognjišta svjetlucalo je na njezinoj kestenjastoj kosi, a vunena joj je

haljina isticala primamljivo tijelo. Ali ono što je prijetilo da će ga izludjeti nije bila njezina ljepota. Ljepota je bila nešto što se moglo naći i kod kmetkinja. Ne, to je bila sama Judith. Nikad nije sreo ženu tako iskrenu, logičnu i inteligentnu. Da je bila muškarac... Nasmijao se. Da je bila muškarac, ne bi bio u takvoj opasnosti da se beznadno zaljubi u nju. Znao je da se mora što prije maknuti od nje iako mu je noga bila tek napola zarasla.

Raine je pogledao preko njezine glave i vidio Gavina naslonjenog na okvir vrata kako promatra ženin profil osvijetljen vatrom. »Hej, Gavine«, povikao je. »Dođi i odsviraj nešto svojoj ženi. Mene previše boli noga da bih uživao u ičemu. Poučavao sam Judith, ali ne valja ništa.« Oči su mu zasvjetlucale kad je spustio pogled na svoju šogoricu, ali ona je samo gledala svoje ruke sklopljene u krilu.

Gavin je koračao prema njima. »Drago mi je čuti da postoji nešto što moja žena ne radi savršeno«, rekao je kroz smijeh. »Znaš li da je danas dala očistiti ribnjak? Čuo sam da su radnici na dnu pronašli normanski dvorac.« Stao je kad je Judith ustala.

»Morate mi oprostiti«, rekla je tiho. »Umornija sam nego što sam mislila i htjela bih se povući.« Bez ijedne druge riječi, napustila je dvoranu.

Gavinu je osmijeh samo ispario s lica i utonuo je u stolac. Raine je suosjećajno gledao brata. »Sutra se moram vratiti na svoje imanje.« Ako ga je Gavin i čuo, ni s čim to nije pokazao. Raine je pozvao jednog od sluga da mu pomogne do njegove odaje.

Judith je gledala po spavaćoj sobi novim očima. Više nije bila samo njezina. Muž joj se sad vratio kući i imao je pravo dijeliti tu sobu s njom. Dijeliti sobu, dijeliti krevet, dijeliti njezino tijelo. Brzo se

razodjenula i uvukla pod plahte. Već je bila raspustila svoje sluškinje jer je htjela malo samoće. Premda je bila umorna od svih aktivnosti tog dana, otvorenih je očiju zurila u platnenu nadstrešnicu. Nakon dugo vremena čula je korake ispred vrata. Dugo je držala dah, a onda su se koraci neodlučno povukli. Naravno, bilo joj je drago, govorila je Judith samoj sebi, ali to nije zagrijalo hladan krevet. Zašto bi je Gavin želio, razmišljala je dok su joj se oči punile suzama. Nedvojbeno je da je protekli tjedan proveo sa svojom ljubljenom Alice. Nedvojbeno je da je njegova strast bila sasvim potrošena i nije želio više od svoje žene.

Bez obzira na njezine misli, umor od dugog dana naposljetku ju je odnio u san. Probudila se vrlo rano. Još je bio mrak u sobi i samo se slabašno svjetlo probijalo kroz kapke na

prozorima. Cijeli je dvorac i dalje spavao i Judith je godila tišina. Znala je da ne može više spavati niti je to htjela. Ovaj još mračni dio jutra bio joj je najdraži.

Brzo je odjenula jednostavnu haljinu od fino tkane tamnoplave vune koja se nazivala perse. Njezine mekane kožnate papuče nisu proizvodile nikakav zvuk na drvenim stubama ni dok je hodala između muškaraca koji su spavali u velikoj dvorani. Vani je svjetlo bilo tamnosivo, ali oči su joj se brzo priviknule. Pokraj glavne kuće bio je mali ograđeni vrt. To je bila jedna od prvih stvari koje je Judith vidjela u svom novom domu i jedna od posljednjih za koje je osjećala da se može pozabaviti njima. Tu su bili redovi ruža raznovrsnih boja, a njihovi su cvjetovi bili gotovo skriveni pod mrtvim stabljikama dugo zanemarivanih grmova.

Omamio ju je njihov miris u hladnom ranojutarnjem zraku. Judith se nasmiješila dok se naginjala nad jednim grmom. Drugi su radovi bili nužni, ali podrezivanje ruža bio je posao iz ljubavi.

»Pripadale su mojoj majci.« Judith je zadrhtala začuvši glas koji joj je bio sasvim blizu. Nije čula da joj se itko približio. »Kuda god je išla, skupljala je izdanke tuđih ruža«, nastavio je Gavin kleknuvši pokraj Judith i

dodirnuvši jedan cvijet. Vrijeme i mjesto doimali su se kao iz mašte. Gotovo je mogla zaboraviti da ga mrzi. Opet se

vratila obrezivanju. »Majka ti je umrla kad si bio mali?« pitala je tiho. »Da. Jako mali. Miles ju je jedva poznavao.« »I otac ti se nije ponovno ženio?« »Proveo je ostatak života tugujući za njom, ono malo vremena što mu je ostalo. Umro je samo tri

godine poslije nje. Bilo mi je samo šesnaest.« Judith ga nikad prije nije čula tako tužnog. Istinu govoreći, malo što je uopće čula u Gavinovu

glasu osim ljutnje. »Bio si jako mlad kad si morao na sebe preuzeti brigu za očeva imanja.« »Godinu dana mlađi od tebe, a čini se da ti dobro vodiš ovaj posjed. Mnogo bolje nego što sam ja

tada ili poslije toga.« U njegovu je glasu bilo divljenja, ali i malo povrijeđenosti. »Ali ja sam uvježbana za ovaj posao«, rekla je brzo. »Ti si bio uvježban samo za viteza. Bilo ti je

teže naučiti što treba činiti.« »Rekli su mi da si bila pripremana za Crkvu«, bio je iznenađen. »Da«, rekla je Judith i prebacila se na idući grm. »Majka je htjela da izbjegnem život kakav je ona

živjela. Ona je svoje djevojačko doba provela u samostanu i bila je jako sretna ondje. Tek kad se udala je...« Judith je stala jer nije htjela završiti rečenicu.

»Ne razumijem kako te život u samostanu mogao pripremiti za ono što si učinila ovdje. Mislio sam da si dane provodila u molitvi.«

Nasmiješila mu se dok je sjedao na šljunčanu stazu pokraj nje. Polako se razdanjivalo i nebo je postajalo rumeno ružičasto. Mogla je čuti lupanje sluga u daljini. »Većina muškaraca misli da je najgora stvar koja se ženi može dogoditi lišiti je muškog društva. Uvjeravam te da život jedne redovnice ni u kojem slučaju nije isprazan. Pogledaj samostan svete Ane. Što misliš tko vodi ta

imanja?« »Nikad nisam razmišljao o tome.« »Priorica upravlja imanjima spram kojih ona kraljeva izgledaju bijedno. Moja i tvoja zajedno

mogla bi stati u jedan kutak samostana svete Ane. Majka me lani odvela da upoznam prioricu i provela sam tjedan dana uz nju. Ona je stalno zauzeta žena koja zadaje posao tisućama ljudi i na jutrima zemlje. Ona nema« – Judithine su oči zaiskrile – »vremena za ženske poslove.«

Gavin se na trenutak iznenadio no onda se počeo smijati. »Dobro izveden ubod.« Što je ono Raine rekao o njezinu smislu za humor? »Nisam imao pravo.«

»Mislila sam da znaš više o samostanu s obzirom na to da ti sestra živi ondje.« Kad je spomenula njegovu sestru, na Gavinovu se licu pojavio poseban sjaj. Nasmijao se. »Ne

mogu zamisliti Mary kako vodi ičije imanje. Čak je i kao dijete bila vrlo slatka i plaha kao da je s nekog drugog svijeta.«

»I zato si je pustio da ode u samostan.« »To je bila njezina želja i kad sam naslijedio oca, napustila nas je. Htio sam da ostane ovdje i da

se ne uda ako to ne želi, ali htjela je biti sa sestrama.« Gavin je gledao svoju ženu razmišljajući kako je bila vrlo blizu tome da provede život u

samostanu. Sunčevo je svjetlo zapalilo vatru u njezinoj kestenjastoj kosi. Od načina na koji ga je gledala, bez ljutnje ili mržnje, ostao je bez daha.

»Jao!« Judith je razbila čaroliju i pogledala svoj prst koji je ogrebala o trn. »Daj da vidim«, rekao je Gavin i uzeo njezinu malu šaku u svoju veliku. Obrisao je kap krvi s vrha

prsta i podignuo je do svojih usana gledajući je u oči. »Dobro jutro!« Oboje su pogledali prema prozoru iznad vrta. »Mrzim ometati vaše ljubovanje«, povikao je Raine iz glavne kuće, »ali čini se da su me moji ljudi

zaboravili. A s ovom prokletom nogom sam pravi zatvorenik.« Judith je povukla ruku iz Gavinove i odvratila pogled, a obrazi su joj se, zbog nekog razloga,

zarumenjeli. »Idem mu pomoći«, rekao je Gavin ustajući. »Raine kaže da danas odlazi. Možda ga mogu

požuriti. Hoćeš li jahati danas sa mnom da izaberemo kobilu?« Kimnula je glavom no nije pogledala prema njemu prije nego što je izašao iz vrta. »Vidim da napreduješ sa ženom«, primijetio je Raine dok mu je Gavin grubo pomagao da se

spusti niza stube. »Bilo bi još bolje da netko nije počeo vikati kroz prozor«, komentirao je Gavin ogorčeno. Raine je prasnuo u smijeh. Noga ga je boljela i nije se veselio dugačkom putovanju do drugog

imanja, pa nije bio raspoložen. »Nisi čak ni proveo noć s njom.« »A što se to tebe tiče? I otkad primjećuješ gdje spavam?« »Otkad sam upoznao Judith.« »Raine, ako...« »Nemoj to niti reći. Što misliš zašto odlazim kad mi noga još nije počela zacjeljivati?« Gavin se nasmijao. »Divna je, zar ne? Za nekoliko dana će mi jesti iz ruke, a onda ćeš vidjeti gdje

spavam. Žena je poput jastreba. Moraš je izgladnjeti dok ne bude pohlepna za hranom, a onda se lako da ukrotiti.«

Raine je zastao na stubama s rukom oko Gavinova ramena. »Brate, stvarno si budala. Možda si najveća budala dosad rođena. Zar ne znaš da je gospodar često sluga svog jastreba? Koliko si puta vidio čovjeka da nosi svog omiljenog jastreba na ruci, čak i u crkvi?«

»Govoriš gluposti«, odgovorio je Gavin, »i ne sviđa mi se da me se naziva budalom.«

Raine je stisnuo zube kad mu je Gavin jako trznuo nogu. »Judith vrijedi dvostruko više od tebe i stotinu puta više od one ledene kučke koju misliš da voliš.«

Gavin je zastao na dnu stuba, zlokobno pogledao brata i odmaknuo se tako brzo da se Raine morao uhvatiti za zid da ne bi pao. »Da nisi više nikad spomenuo Alice!« rekao je Gavin ubojitim glasom.

»Itekako ću je spominjati! Netko mora. Uništava ti život i Judithinu sreću. A Alice ne vrijedi ni pramena Judithine kose.«

Gavin je podignuo šaku i onda je spustio. »Dobro je da danas odlaziš. Neću više slušati o mojim ženama od tebe.« Okrenuo se na peti i otišao.

»Tvojim ženama!« vikao je Raine za njim. »Jedna ti posjeduje dušu, a prema drugoj se odnosiš s prezirom. Kako ih možeš zvati svojima?«

ograđenom je prostoru bilo deset konja. Svaki je bio sjajne dlake i jak s dugim nogama koje su nadahnjivale vizije o životinjama koje trče po poljima posutima cvijećem. »Da izaberem jednog, gospodaru?« pitala je Judith naginjući se preko ograde. Sumnjičavo je pogledala u Gavina koji je stajao pokraj nje. Cijelo je jutro bio vrlo ljubazan, najprije u

vrtu i sad kad joj je dao dar. Pomogao joj je da se popne i primio je za ruku kad se, nimalo damski, popela na vrh ograde. Mogla je razumjeti njegovu ljutnju i mrgođenje, ali bila je vrlo nepovjerljiva prema njegovoj novoj ljubaznosti.

»Kojega god želiš«, odgovorio je Gavin sa smiješkom. »Svi su pripitomljeni i spremni su za uzde i sedlo. Vidiš li nekog koji ti se sviđa?«

Opet je pogledala konje. »Nema nijednog koji mi se ne sviđa. Nije lako izabrati. Mislim da ću uzeti onog crnog.«

Gavin se nasmiješio na njezin izbor, kobilu visokog koraka i elegantnog držanja. »Tvoja je«, rekao je Gavin. I prije nego što joj je stigao pomoći da se spusti, Judith se našla na tlu i prošla kroz vrata. Za nekoliko su minuta Gavinovi ljudi osedlali kobilu i Judith se popela životinji na leđa.

Bilo je prekrasno opet jahati dobrog konja. S Judithine desne strane prostirala se cesta prema dvorcu, a s lijeve gusta šuma, lovište obitelji Montgomery. Bez razmišljanja je krenula putem prema šumi. Predugo je bila zarobljena među zidinama i zbijena među ljudima. Veliki hrastovi i bukve kao da su je pozivali, a njihove su se grane spajale iznad glave oblikujući privatno utočište. Judith se nije osvrtala da bi vidjela slijedi li je netko nego je samo jurnula naprijed prema slobodi koja je čekala.

Jahala je snažno, testirajući i kobilu i sebe. Bile su usklađene, kao što je i znala da će biti. Konj je uživao u jurnjavi baš kao i Judith.

»Tiho budi, konjiću«, šapnula je Judith kad su zašli duboko u šumu. Kobila je poslušala, elegantno pronalazeći put između stabala i grmova. Tlo je bilo prekriveno papratima i lišćem nakupljanim stotinama godina. Bilo je poput mekog i tihog tepiha. Judith je duboko udisala čisti, hladni zrak i puštala konja da odluči kojim putem dalje.

Iznenada je zvuk tekuće vode privukao Judithinu pozornost, kao i kobilinu. Dubok i hladan potok hitro je tekao između stabala, a sunčeva se svjetlost igrala kroz grane. Sjahala je i odvela konja do vode. Dok je kobila mirno pila, Judith je skupila pune šake slatke trave i počela joj trljati bokove. Galopirale su jako naporno nekoliko minuta prije nego što su došle u šumu i kobila je bila znojna.

Judith se uživjela u taj ugodan posao, uživajući u svom konju, u danu, u glasnoj vodi. Kobila je naćulila uši i osluškivala, a onda se nervozno povukla.

»Tiho budi«, rekla je Judith gladeći joj meki vrat. Konj je još jedanput, oštrije, zakoračio unatrag, zabacio glavu i zanjištao. Judith se brzo okrenula, pokušala je zgrabiti uzde uplašene životinje, no nije uspjela.

Njušeći zrak, približavala im se divlja svinja. Bila je ranjena i sitnih očiju staklastih od boli. Judith je opet pokušala uhvatiti konjske uzde, ali svinja je počela napad i uplašena je kobila brzo pobjegla.

Judith je uhvatila suknje i počela trčati. Ali svinja je bila brža od nje. Judith se zaletjela prema jednoj niskoj grani, uhvatila je i počela se penjati. Snažna od rada i tjelovježbe cijelog života, zamahnula je nogama prema drugoj grani baš kad je svinja došla do nje. Nije bilo nimalo lako držati se na stablu dok se pomahnitala svinja stalno zalijetala u deblo ispod nje.

Naposljetku je Judith uspjela stajati na najnižoj grani držeći se za drugu granu iznad glave. Pogledavajući prema svinji, shvatila je da se nalazi dosta iznad tla. Žurila je dolje slijepa od straha, a zglobovi su joj postajali bijeli dok je svom snagom stezala granu nad glavom.

»Moramo se raširiti«, naredio je Gavin svom čovjeku, Johnu Bassettu. »Nema nas dovoljno da idemo u parovima i nije mogla otići daleko.« Gavin se trudio da mu glas ostane miran. Bio je ljut na svoju ženu jer je odgalopirala na nepoznatom konju u šumu koja joj je bila strana. Stajao je s konjima i svojim ljudima gledajući za njom. Očekivao je da će se vratiti da dođe do ruba šume. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati da Judith ulazi u šumu.

A sad je nije mogao naći. Kao da je nestala, kao da ju je progutalo drveće. »John, ti idi prema sjeveru, oko ruba drveća. Odo, ti idi na jug. Ja ću pokušati u sredini.«

U unutrašnjosti šume bilo je tiho. Gavin je pozorno osluškivao bilo kakav znak od nje. Ovdje je proveo veliki dio života i poznavao je svaki dio šume. Znao je da bi se kobila vjerojatno uputila prema potoku koji je tekao sredinom šume. Nekoliko je puta zazvao Judith, ali nije bilo odgovora.

Iznenada je njegov pastuh načulio uši. »Što je bilo, momče?« ispitivao je Gavin, pozorno slušajući. Konj je zakoračio unatrag i raširio nozdrve. Životinja je bila uvježbana za lov i Gavin je prepoznao signale. »Ne sad«, rekao je. »Poslije ćemo tražiti divljač.«

Činilo se da ga konj nije razumio i povukao je glavu dolje vukući uzde. Gavin se namrštio no onda mu je dao da oslobodi glavu. Čuo je zvuk svinje koja kopa u podnožju jednog drveta, a onda ju je ugledao. Poveo bi konja oko te zvijeri da krajičkom oka nije vidio nešto plavo u stablu iznad.

»Dragi Bože!« prošaptao je kad je shvatio da je to Judith stisnuta na drvetu. »Judith!« zvao ju je, ali bez odgovora. »Sad ćeš biti na sigurnom.«

Gavinov je konj pognuo glavu u očekivanju napada dok je Gavin izvlačio mač iz korica obješenih o sedlo. Dobro uvježbani pastuh dojahao je sasvim blizu svinje, Gavin se napola nagnuo iz sedla, čvrsto se držeći snažnim bedrima dok se saginjao, i gurnuo mač kroz životinjinu kralješnicu. Svinja je jednom zaskvičala i trznula se prije nego što je izdahnula.

Gavin je brzo iskočio iz sedla i uzeo natrag oružje. Pogledao je prema Judith i ostao zaprepašten užasom na njezinu licu. »Judith, sad je sve u redu. Svinja je mrtva. Ne može ti više nanijeti zlo.« Njezin se strah nije činio u skladu s opasnošću. Na stablu je bila dovoljno sigurna.

Nije mu odgovorila nego je i dalje zurila u tlo tijela ukočenog poput njegova željeznog koplja. »Judith!« rekao je oštro. »Jesi li ozlijeđena?« I dalje nije odgovarala niti je pokazivala da je svjesna njegove prisutnosti. »To je samo mali skok«, rekao je pružajući ruke prema njoj. »Pusti tu granu iznad i ja ću te

uhvatiti.« Nije se ni pomaknula. Gavin je bio zbunjen kad je opet pogledao mrtvu svinju, a onda svoju preplašenu ženu na stablu.

Bojala se još nečeg osim svinje. »Judith«, rekao je tiho i pomaknuo se tako da je bio na liniji njezina praznog pogleda. »Bojiš li se visine?« Nije bio siguran no činilo mu se da je kratko kimnula glavom. Gavin je uhvatio najnižu granu blizu njezina stopala i s lakoćom se zanjihao prema njoj. Stavio joj je ruku oko struka, ali nije dala nikakav znak da ga je svjesna.

»Judith, slušaj me«, rekao je mirno i tiho. »Uhvatit ću te za ruke i spustiti na tlo. Moraš mi

vjerovati. Nemoj se bojati.« Morao joj je silom osloboditi prste i u panici se uhvatila za obje njegove ruke. Gavin se oslonio o granu i spustio Judith na tlo.

Čim je stopalima dotaknula tlo, on je skočio do nje. Primio ju je u zagrljaj i shvatio da drhti. Uhvatila se za njega divlje i očajnički. »Dobro, sad« šapnuo je milujući je po glavi. »Sad si sigurna.« Judith je i dalje drhtala i Gavin je osjetio kako su joj koljena otkazala. Podignuo ju je na rukama i odnio je do panja, sjeo i držao je kao da je dijete. Nije imao mnogo iskustva sa ženama izvan kreveta i nikakva iskustva s djecom, ali znao je da njezin strah nije običan.

Držao je Judith jako čvrsto, što je čvršće mogao, a da je ne zdrobi. Gladio joj je kosu dalje od obraza gdje se počela znojiti, vrućeg lica. Ljuljao ju je i stisnuo je bliže sebi. Da mu je netko rekao da visina od samo metra ili dva od tla može kod nekoga izazvati toliki strah, smijao bi se tome, ali sad mu nije bilo nimalo zabavno. Judithin je strah bio stvaran i bilo mu je žao što toliko pati. Njezino se malo tijelo treslo, srce joj je udaralo divlje poput ptičjeg i znao je da mora učiniti nešto da se počne osjećati sigurnom. Gavin je počeo pjevati, isprva tiho, i ne mareći previše za riječi. Glas mu je bio bogat i umirujući. Pjevao je ljubavnu pjesmu, o muškarcu koji se vraća iz križarskog rata, a njegova ga prava ljubav još čeka.

Postupno je osjetio kako se Judith počinje opuštati i njezino je strašno drhtanje popuštalo. Opustila je stisak, ali Gavin se nije odvajao od nje. Nasmiješio se i poljubio je u sljepoočnicu i dalje pjevušeći melodiju. Disanje joj je postalo ravnomjernije i dignula je glavu s njegova ramena. Pokušala se odmaknuti, ali Gavin ju je čvrsto držao i nije ju htio pustiti. Judithina potreba za njim bila je neobično smirujuća, premda bi Gavin sigurno rekao da ne voli priljepljive žene.

»Mislit ćeš da sam budala«, rekla mu je blago. Nije odgovorio. »Ne volim visinu«, nastavila je Judith. Nasmiješio se i stisnuo je bliže sebi. »To sam i pretpostavio«, nasmijao se. »Premda bih rekao da

je >ne volim < preblaga riječ. Zašto se toliko bojiš visine?« Sad se smijao i bilo mu je drago što se oporavila. Gavin se iznenadio kad se ona ukočila. »Što sam rekao? Nemoj se ljutiti.«

»Ne ljutim se«, rekla je tužno i opet se opustila osjećajući se ugodno u njegovim rukama. »Ne volim misliti na svog oca, samo to.«

Gavin je povukao njezinu glavu natrag na svoje rame. »Reci mi o tome«, rekao je ozbiljno. Judith je na trenutak šutjela, a kad je konačno progovorila, jedva ju je mogao čuti. »Zapravo, ne

sjećam se mnogo toga, sjećam se samo straha. Sluškinje su mi godinama poslije rekle što se dogodilo. Imala sam tri godine i nešto mi je uznemirilo san. Izašla sam iz sobe i otišla u veliku dvoranu koja je bila živa od svjetala i glazbe. Moj je otac bio ondje sa svojim prijateljima i svi su bili pijani.« Glas joj je bio hladan, kao da priča o nekom drugom.

»Kad me otac ugledao, pala mu je napamet šala. Naredio je da donesu ljestve i odnio me, držeći me pod rukom, na vrh ljestvi i posjeo me na visoku prozorsku dasku, visoko iznad dvorane. Kao što sam rekla, ne sjećam se toga. Otac i njegovi prijatelji su zaspali i sluškinje su me ujutro tražile. Prošlo je mnogo vremena dok me nisu našle, premda sam ih sigurno čula kako me dozivaju. Čini se da sam bila previše uplašena da bih progovorila.«

Gavin joj je gladio kosu i opet je počeo ljuljati. Pomisao na čovjeka koji je stavio malo dijete na prozor šest metara iznad tla i ostavio ga ondje cijelu noć izazivala mu je mučninu. Uhvatio ju je za ramena i odvojio od sebe. »Ali sad si sigurna. Vidiš, tlo je odmah tu.«

Nesigurno mu se nasmiješila. »Bio si dobar prema meni. Hvala ti.« Nije mu godila njezina zahvala. Rastuživalo ga je što su se u tako kratkom njezinu životu tako

odnosili prema njoj da je muževo tješenje smatrala darom. »Nisi vidjela moje šume. Što kažeš da ostanemo malo ovdje?«

»Ali ima posla...« »Stalno bi radila. Zar nikad ne uživaš?« »Nisam sigurna da znam kako«, odgovorila mu je iskreno. »Pa, danas ćeš naučiti. Danas će biti dan za branje divljeg cvijeća i gledanje parenja ptica.«

Trznuo je obrvama prema njoj i Judith se nasmijala netipičnim smijehom. Gavin je bio očaran. Oči su joj bile tople, usne slatko uvijene, a njezina ljepota opojan prizor. »Onda dođi«, rekao je podižući je na noge. »U blizini je brežuljak prekriven cvijećem i s neobičnim pticama.«

Kad su Judithina stopala dotaknula tlo, lijevi joj se gležanj izvio pod njezinom težinom. Zgrabila je Gavinovu ruku oslanjajući se na njega.

»Ozlijeđena si«, rekao je i kleknuo pogledati gležanj. Okrenuo se i vidio da se Judith grize za usnu. »Stavit ćemo ga u hladnu vodu potoka i onda neće nateći.« Podignuo ju je na ruke.

»Mogu hodati ako mi malo pomogneš.« »Pa da mi oduzmu vitešku titulu? Znaš, uče nas dvorskoj ljubavi. Postoje vrlo stroga pravila kad

je riječ o lijepim damama u nevolji. Mora ih se nositi kad god je to moguće.« »Onda sam ja samo sredstvo da učvrstiš svoj viteški status?« pitala je Judith ozbiljno. »Naravno, jer si golem teret za nošenje. Sigurno si teška kao moj konj.« »Nisam!« žestoko je protestirala, a onda je vidjela da mu oči blistaju. »Zadirkuješ me!« »Nisam li rekao da je ovo dan za veselje?« Judith se nasmijala i naslonila se na njegovo rame. Uživala je da je drži tako blizu. Gavin ju je posjeo na rub potoka i pažljivo joj izuo cipelu. »Moram ti skinuti čarape«, smijuljio se.

S užitkom je gledao kako Judith podiže suknju svoje duge haljine i otkriva vrh čarapa privezanih podvezicom malo iznad koljena. »Ako ti treba pomoć...« sugestivno je rekao dok je odmotavala svilenu čarapu s noge.

Judith je gledala Gavina dok joj je nježno prao stopalo u hladnoj vodi. Tko je bio taj muškarac koji ju je dodirivao tako nježno? To nije mogao biti isti čovjek koji ju je ošamario, koji je pokazivao ljubavnicu pred njom, koji ju je silovao prve bračne noći.

»Čini se da nije jako povrijeđena«, rekao je vraćajući pogled na njezino lice. »Ne, nije«, tiho je potvrdila. Iznenadni joj je povjetarac bacio pramen kose u oči i Gavin ga je nježno odmaknuo. »Što kažeš na

to da zapalim vatru i ispečemo onu odvratnu svinju?« Nasmiješila mu se. »To bi bilo lijepo.« Podignuo ju je s obale, a onda je zaigrano bacio u zrak. Uplašeno se uhvatila za njegov vrat.

»Mogao bi mi se početi sviđati taj tvoj strah«, smijao se stišćući je uz sebe. Odnio ju je preko potoka do brežuljka koji je doista bio pokriven divljim cvijećem i ondje je zapalio vatru ispod nadstrešnice od kamenoga grebena. Za nekoliko minuta se vratio s očišćenim svinjskim butom i stavio ga iznad vatre. Nije dao Judith da se pomakne ili da mu na bilo koji način pomaže. Kad se meso počelo peći i kad je bilo dosta drva za vatru, Gavin je opet otišao i vratio se za nekoliko trenutaka s tabardom napuhanim oko kukova, kao da je nosio nešto.

»Zatvori oči«, rekao je i, kad ga je poslušala, posuo je cvijećem. »Ne možeš ti poći k njima pa oni moraju doći tebi.«

Pogledala ga je, a cijelo joj je krilo i zemlja oko nje bilo pokriveno razasutim cvjetovima slatkog mirisa. »Hvala vam, gospodaru«, rekla je blistavim osmijehom.

Sjeo je pokraj nje, s jednom rukom na leđima, i nagnuo se prema njoj. »Imam još jedan dar«, rekao je pružajući joj tri nježna pakujca.

To su bili prekrasni, delikatni cvjetovi svijetloljubičaste i bijele boje. Ispružila je ruku prema njima, ali Gavin ih je odmaknuo iz njezina dosega. Iznenađeno ga je pogledala.

»Nisu besplatni.« Opet ju je zadirkivao, ali izraz na njezinu licu otkrio mu je da ona to ne zna. Osjetio je grižnju savjesti što ju je povrijedio tako jako da ga gleda na takav način. Iznenada se Gavin zapitao je li imalo bolji od njezina oca. Prstom ju je lagano pomilovao po obrazu. »Cijena je mala«, rekao je nježno. »Želio bih čuti da me zoveš imenom.«

Oči su joj se razbistrile i opet su postale tople. »Gavine«, rekla je tiho i dao joj je cvijeće. »Hvala ti, moj... Gavine, na cvijeću.«

Lijeno je uzdahnuo i naslonio se na travu te stavio ruke pod glavu. »Moj Gavine!« ponovio je. »Lijepo zvuči.« Pomaknuo je jednu ruku i bezbrižno motao pramen njezine kose oko svog dlana. Bila mu je okrenuta leđima i skupljala cvijeće koje je zatim slagala u buket. Uvijek organizirana, pomislio je.

Iznenada mu je sinulo da su prošle godine otkad je proveo miran dan na svojoj zemlji. Uvijek ga je mučila odgovornost prema dvorcu, ali njegova je žena u samo nekoliko dana tako uredila stvari da je mogao ležati na travi i razmišljati samo o zujanju pčela i svilenkastoj teksturi prekrasne ženske kose.

»Jesi li se doista ljutio zbog Simona?« pitala je Judith. Gavin se jedva mogao sjetiti tko je uopće Simon. »Ne«, nasmijao se. »Samo mi se nije sviđalo da

žena ostvari ono što ja nisam mogao. A i nisam baš siguran da je novi mamac bolji.« Okrenula se prema njemu. »Ali jest! Simon se odmah složio. Sigurna sam da će sokoli sad loviti

više divljači i...« Stala je kad je vidjela da joj se smije. »Vrlo si tašt čovjek.« »Ja?« pitao je Gavin pridižući se na lakte. »Ja sam najmanje tašt čovjek.« »Zar nisi sad rekao da si bio ljut jer je žena učinila nešto što ti nisi mogao?« »Oh«, izustio je Gavin i opušteno se spustio natrag na travu zatvorenih očiju. »To nije isto.

Muškarac je uvijek iznenađen kad žena čini bilo što osim šivanja i bavljenja djecom.« »Ti!« rekla je Judith ljutito, a onda zgrabila punu šaku trave s grumenom zemlje i bacila mu je u

lice. Iznenađeno je otvorio oči, a onda izvadio prljavštinu iz usta. Oči su mu se suzile. »Platit ćeš za

ovo«, rekao je kriomice joj se približavajući. Judith je ustuknula u strahu od boli koju je znala da će joj nanijeti. Počela se dizati no zgrabio ju

je za goli gležanj i čvrsto ga držao. »Ne«, zaustila je prije nego što se spustio na nju... i počeo je škakljati. Judith je bila iznenađena, a onda se počela hihotati. Povukla je koljena na prsa kako bi otjerala njegove ruke s trbuha, ali bio je nemilosrdan.

»Povlačiš li što si rekla?« »Ne«, zadihano je rekla. »Tašt si – tisuću puta taštiji od žene.« Prstima je prelazio gore dolje po njezinim rebrima dok se ona divlje bacala pod njim. »Prestani, molim te«, povikala je. »Ne mogu više!« Gavinove su se ruke smirile i približio se sasvim blizu njezinu licu. »Jesi li pobijeđena?« »Nisam«, odgovorila je, ali je onda brzo dodala, »premda možda nisi tašt koliko sam mislila.« »Slaba je to isprika.« »Iznuđena je mučenjem.« Nasmiješio joj se, a koža joj je bila zlatna od Sunca na zalasku i kosa raširena oko nje poput

vatrenog zalaska sunca. »Tko si ti, moja ženo?« šapnuo je, gutajući je očima. »U jednom me trenutku proklinješ, a u drugom opčinjavaš. Prkosiš mi sve dok te sasvim ne pokorim, a onda mi se smiješiš i omamljen sam tvojom ljupkošću. Drukčija si od svih žena koje sam dosad upoznao. Još te nisam vidio da stavljaš konac u iglu, ali vidio sam te do koljena u blatu ribnjaka. Jašeš jednako dobro kao i muškarac, a opet, našao sam te na stablu kako drhtiš poput djeteta u neviđenom strahu. Jesi li ikad ista u dva različita trenutka? Nađu li te dva dana ikad istu?«

»Ja sam Judith. Nisam nitko drugi, niti znam kako biti netko drugi.« Rukom joj je milovao sljepoočnicu, a onda se nagnuo i usnama dodirnuo njezine. Bile su slatke i

tople od sunca. Jedva ju je okusio kad se iznenada nebo otvorilo uz snažni prasak grmljavine i počelo ispuštati teški pljusak na njih.

Gavin je izgovorio vrlo prostu riječ koju Judith nikad prije nije čula. »Prema zaklonu!« rekao je, a onda se sjetio njezina gležnja. Podignuo ju je i potrčao s njom prema dubokom skloništu gdje je vatra i dalje pucketala, a masnoća iz mesa kapala u nju. Nagli pljusak nije bio dobar za Gavinovu narav. Ljuto je otišao do vatre. Jedna strana mesa bila je izgorena i crna, a druga sirova. Ni on ni Judith nisu se sjetili da bi ga trebalo okrenuti.

»Loša si kuharica«, rekao je. Bio je ljut što je savršeni trenutak tako uništen. Bezizražajno ga je pogledala. »Šijem bolje nego što kuham.« Zurio je u nju, a onda se počeo smijati. »Dobar odgovor.« Pogledao je kišu. »Moram se pobrinuti

za pastuha. Neće mu se svidjeti da stoji na ovakvoj kiši osedlan.« Uvijek zabrinuta za dobrobit životinja, Judith ga je napala. »Ostavio si svog jadnog konja bez

nadzora cijelo ovo vrijeme?« Nije mu se sviđao njezin zapovjednički ton. »A gdje je, molit ću lijepo, tvoja kobila? Zar tako

malo brineš za nju da te nije briga što je s njom?« »Ja...« počela je Judith. Bila je toliko obuzeta Gavinom da se uopće nije sjetila svog konja. »Onda se prvo pobrini za sebe prije nego što meni naređuješ.« »Nisam ti naređivala.« »A molim te, nego što drugo?« Judith se okrenula od njega. »Onda idi. Konj ti čeka na kiši.« Gavin je htio nešto reći no predomislio se i izašao na kišu. Judith je sjedila i trljala gležanj, grdeći samu sebe. Činilo se da ga svako malo razljuti. Onda je

stala. Pa što da ga je ljutila? Ionako ga je mrzila, zar ne? Bio je zao i nečastan čovjek i jedan dan ljubaznosti neće promijeniti osjećaj mržnje prema njemu. Ili hoće?

»Gospodaru.« Čula je glas kao da dolazi iz daljine. »Lorde Gavine. Lady Judith.« Glasovi su se približavali. Gavin je opsovao ispod glasa stežući remen sedla koji je upravo bio otpustio. Sasvim je zaboravio

na svoje vojnike. Kakvu je to čaroliju ta mala vještica bacila na njega da je zaboravio svog konja i, još gore, svoje ljude koji su ih ustrajno tražili? Sad su jahali na kiši, mokri, promrzli i sigurno ogladnjeli. Koliko god bi volio vratiti se Judith i možda provesti noć s njom, njegovi ljudi moraju biti na prvomu mjestu.

Poveo je konja preko potoka i uz brežuljak. Dosad su sigurno već vidjeli vatru. »Jeste li ozlijeđeni, gospodaru?« pitao je John Bassett kad su se susreli, a s nosa mu je kapala

voda. »Nisam«, rekao je Gavin hladno ne gledajući prema svojoj ženi koja se naslonila na kamenu

izbočinu. »Uhvatila nas je oluja i Judith je ozlijedila gležanj«, počeo je, a onda stao kad je John upitno pogledao u nebo. Proljetni pljusak teško bi se mogao nazvati olujom, a Gavin i njegova žena mogli su jahati na jednom konju.

John je bio stariji muškarac, vitez Gavinova oca i imao je iskustva s mladićima. »Razumijem, gospodaru. Doveli smo gospinu kobilu.«

»Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo!« progunđao je Gavin. Sad je zbog nje lagao svojim vojnicima. Otišao je do njezine kobile i grubo joj stegnuo remen sedla.

Bez obzira na jaku bol u ozlijeđenom gležnju, Judith je hitro odšepala prema njemu. »Nemoj biti

tako grub prema mom konju«, rekla je posesivno. Okrenuo se prema njoj. »Nemoj ti biti tako gruba prema meni, Judith!«

Kroz napola otvorene kapke na prozoru Judith je u tišini gledala u zvjezdanu noć. Nosila je kućni ogrtač od indigo plavog damasta podstavljenog svijetloplavom svilom te oko vrata, niz prednjicu i oko ruba na dnu obrubljenog bijelim hermelinom. Kiša je prestala i noćni je zrak bio svjež. Nevoljko se okrenula od prozora prema praznom krevetu. Judith je znala što ne valja s njom, premda to nije htjela priznati. Kakva je ona žena koja čezne za milovanjima čovjeka kojeg prezire? Sklopila je oči i gotovo je mogla osjetiti njegove ruke i usne na svom tijelu. Zar nije imala nimalo ponosa pa joj je tijelo izdalo um? Skinula je ogrtač i gola kliznula u hladan krevet.

Srce joj je zamalo stalo kad je čula teške korake koji su zastali ispred njezine sobe. Čekala je bez daha nekoliko dugih trenutaka prije nego što su koraci nastavili niz hodnik. Udarila je šakom o pernati jastuk i prošlo je jako dugo prije nego što je uspjela zaspati.

Gavin je stajao ispred njezinih vrata nekoliko minuta, a onda je otišao u sobu u kojoj je sad spavao. Što ne valja s njim, pitao je samoga sebe. Odakle je sad došla ta plahost sa ženama? Bila je spremna za njega, vidio joj je to očima. Danas mu se, prvi put u mnogo tjedana, nasmiješila i prvi put ga je nazvala imenom. Može li riskirati da izgubi taj mali dobitak forsirajući svoj dolazak u njezinu sobu i opet riskirati da ga zamrzi?

Što bi značilo da opet siluje Judith? Zar nije uživao u tome prve bračne noći? Brzo se razodjenuo i uvukao u prazan krevet. Nije je želio opet silovati. Želio je da mu se nasmiješi, da ga zove imenom i da ispruži ruke prema njemu. Nije više uopće mislio ni na kakvu pobjedu. Zaspao je prisjećajući se kako se prilijepila uz njega kad je bila uplašena.

avin se probudio jako rano nakon noći s malo sna. Stanari dvorca počeli su se komešati, ali još nije bilo previše bučno. Prva misao bila mu je Judith. Htio ju je vidjeti. Je li mu se jučer doista nasmiješila? Brzo je odjenuo lanenu košulju i grubi vuneni doublet učvršćen širokim kožnim pojasom.

Navukao je lanene čarape preko mišićavih listova i bedara i zavezao ih za lanene braiese koje je nosio kao pokrivalo za prepone. Zatim je požurio niza stube do vrta i ondje odrezao jednu mirisnu crvenu ružu s bisernim kapljicama rose na laticama.

Vrata Judithine sobe bila su zatvorena i Gavin ih je tiho otvorio. Judith je spavala, a jedna joj je ruka bila zapletena u kosu raširenu po golim ramenima i jastuku pokraj nje. Stavio je ružu na jastuk i nježno joj maknuo pramen s obraza.

Judith je polako otvorila oči. Činilo joj se kao da još sanja kad je vidjela Gavina tako blizu. Nježno mu je dotaknula lice, stavila palac na bradu gdje je osjetila neobrijane dlake, i drugim prstima dotaknula obraze. Izgledao je mlađe nego inače, oko očiju su mu nestale linije zabrinutosti i brige. »Nisam mislila da si stvaran«, prošaptala je gledajući kako mu se oči smekšavaju.

Lagano je pomaknuo glavu i ugrizao vrh njezina prsta. »Itekako sam stvaran. Ti si ta koja se čini kao san.«

Vragolasto mu se nasmiješila. »Onda smo oboje zadovoljni svojim snovima, zar ne?« Nasmijao se grubo stavljajući ruke oko nje pa trljao obraz o mekano meso Judithina vrata

uživajući u njezinu protestnom skvičanju dok joj je njegova brada grebala kožu. »Judith, slatka Judith«, šaptao je grickajući joj usnu školjku. »Uvijek si mi čudo. Ne znam godim li ti ili ne.«

»Bi li bilo previše važno ako mi ne godiš?« Pomaknuo se od nje i dotaknuo joj sljepoočnicu. »Da, mislim da bi bilo važno.« »Gospo!« Oboje su podignuli poglede i Joan je uletjela u sobu. »Tisuću isprika, gospo«, rekla je Joan

hihotajući se. »Nisam znala da ste tako zauzeti, ali već je kasno i mnogi vas traže.« »Reci im da čekaju«, rekao je Gavin ljutito. I dalje je čvrsto držao Judith dok ga je ona pokušavala

odgurnuti. »Ne!« rekla je Judith. »Joan, tko me traži?« »Svećenik pita želite li početi dan bez mise. Vojnik lorda Gavina, John Bassett, kaže da su stigli

neki konji iz Chestershirea. I trojica trgovaca tkaninama žele da im se pregleda roba.« Gavin se ukočio i pustio svoju ženu iz stiska. »Reci svećeniku da ćemo doći i ja ću pogledati konje

poslije mise. A trgovcima reci...« zastao je, vrlo ljut. Jesam li ja gospodar ove kuće ili nisam, pitao je samoga sebe.

Judith je stavila ruku na njegovu. »Reci trgovcima da spreme robu i pođu s nama na misu. Susrest ću se s njima poslije mise.«

»Dakle?« pitao je Gavin mršavu služavku. »Rečeno ti je što da učiniš. Sad idi.«

Joan se stisnula uz vrata iza sebe. »Moram pomoći gospi da se odjene.« Gavin se počeo smijati. »To ću ja učiniti. Možda ću pronaći nešto užitka u ovom danu punom

obveza.« Joan se usiljeno nasmiješila svojoj gospodarici, neprimjetno izašla kroz vrata i zatvorila ih. »A sad, gospo«, rekao je Gavin okrećući se natrag svojoj ženi. »Slušam tvoju zapovijed.« Judithine su oči zaiskrile. »Čak i ako se tiče tvojih konja?« Zajecao je glumeći tešku patnju. »To je bila glupa svađa, zar ne? Više sam bio ljut na kišu nego na

tebe.« »A zašto bi te kiša naljutila?« zadirkivala ga je. Nagnuo se iznad nje. »Odvratila me od razonode koju sam žarko želio.« Stavila mu je ruku na prsa i osjetila kako mu srce udara. »Zaboravljaš da svećenik čeka?« Odmaknuo se. »Hajdemo onda, ustani i pobrinimo se za tvoju odjeću. Ako već ne mogu probati,

barem mogu uživati gledajući.« Judith je na trenutak gledala u njegove oči. Prošla su gotovo dva tjedna otkad je vodio ljubav s

njom. Možda ju je ostavio odmah poslije vjenčanja kako bi otišao svojoj ljubavnici. Ali Judith je shvatila da je Gavin u ovom trenutku njezin i iskoristit će to vlasništvo. Mnogi su joj govorili da je lijepa, ali obično ih je nazivala samo laskavcima. Znala je da se njezino zaobljeno tijelo prilično razlikuje od onog mršave Alice Valence. Ali Gavin je nekoć želio to tijelo. Pitala se može li potamnjeti te njegove oči iz sive u crnu boju.

Polako je povukla rub pokrivača i ispružila jedno golo stopalo, a onda povukla pokrivač do pola bedra. Istezala je oba stopala. »Mislim da mi se gležanj dosta oporavio, što ti misliš?« Nevino mu se nasmiješila, ali on nije gledao njezino lice.

Vrlo sporo odmaknula je pokrivač sa svog čvrstog, zaobljenog boka pa otkrila pupak i ravni trbuh. Polako je kliznula iz kreveta i stala ispred njega na ranojutarnjem svjetlu.

Gavin je zurio u nju. Već je tjednima nije vidio golu. Imala je dugačke, vitke noge, zaobljene bokove, uzak struk i puna prsa s ružičastim vrhovima.

»Proklet bio taj svećenik!« progunđao je Gavin pružajući ruku kako bi dodirnuo krivulju njezina boka.

»Ne bogohulite, gospodaru«, rekla je Judith ozbiljno. Gavin ju je iznenađeno pogledao. »Uvijek se iznenadim kad se sjetim da si htjela skriti to tijelo pod redovničku halju.« Gavin je

teško uzdahnuo ne skidajući pogled s nje, a dlanovi su mu gorjeli od želje da je dodirne. »Budi dobra djevojka i donesi odjeću. Ne mogu više podnijeti ovo slatko mučenje. Još jedan trenutak i silovao bih te pred svećenikovim očima.«

Judith se okrenula prema škrinji s odjećom je skrila smiješak. Bi li to bilo silovanje, pitala se. Polako se odijevala uživajući u njegovu pogledu na sebi i njegovoj napetoj tišini. Navukla je tanki

pamučni negliže izvezen malim plavim jednorozima. Jedva je dosezao do polovice, bedara. Slijedile su odgovarajuće donje gaće. Zatim je podignula jednu nogu na rub klupe na kojoj je sjedio skamenjeni Gavin, pažljivo navlačila svilene čarape na noge i zakačila ih podvezicama.

Posegnula je preko njega po svoju haljinu od raskošnog smeđeg kašmira iz Venecije. Na prednjici haljine i uz njezin bili su izvezeni srebrni lavovi. Gavinu su drhtale ruke dok je zakopčavao gumbe na leđima. Posljednji dio bio je srebrni filigranski pojas, ali Judith se nije sama snalazila s jednostavnom kopčom.

»Gotovo«, rekla je nakon duge borbe s nekooperativnim ukrasom. Gavin je ispustio dugo zadržavani dah. »Odlična si služavka«, nasmijala se vrteći se u moru smeđe i srebrne boje. »Nisam«, rekao je Gavin iskreno. »Umro bih za manje od tjedan dana. A sad pođi sa mnom dolje

i ne zadirkuj me više.« »Da, gospodaru«, rekla je Judith poslušno i sa sjajem u očima.

U unutrašnjem dvorištu dvorca bio je dugački teren s teškim pokrivačem od pijeska. Tu su vježbali muškarci obitelji Montgomery i njihovi glavni vazali. Slamnata se lutka njihala s vješala koja su muškarci gađali mačevima jašući na ratnim konjima. Prsten obješen između dvaju stupova bio je cilj više udaraca i mačem i kopljem. Tu je bio i muškarac koji je držeći mač objema rukama mlatio po deset centimetara visokom stupu zakopanom duboko u zemlju.

Gavin je teško zasjeo na klupu na rubu terena za uvježbavanje. Skinuo je kacigu i prošao rukom kroz znojnu kosu. Oči su mu bile potonule u duboke jame, obrazi upali, a ramena su ga boljela od umora. Prošla su četiri dana od onoga jutra kad je pomagao Judith pri odijevanju. Tijekom tog vremena spavao je jako malo, jeo još manje i sad su mu osjetila bila napeta.

Naslonio je glavu na kameni zid i pomislio da se još malo što moglo dogoditi. Nekoliko je kmetskih koliba zahvatio požar i vjetar je odnio iskre do mljekare. Gavin i njegovi ljudi dva su se dana borili s vatrom i spavali bi na mjestu gdje bi pali. Jednu je noć proveo u konjušnici s kobilom koja je oždrijebila ždrijebe okrenuto na zadak. Judith je cijelu noć bila s njim držeći konju glavu i dodajući Gavinu krpe i masti prije nego što je i znao da mu trebaju. Nikad se nije osjetio tako bliskim s nekim kao te noći. U zoru su, uz osjećaj pobjede, stajali zajedno i gledali kako malo ždrijebe čini prve klimave korake.

No unatoč njihovoj bliskosti u duhu, tijela su im bila razdvojena kao i uvijek. Gavin je mislio da bi u svakom trenutku mogao poludjeti od želje za njom. Obrisao je znoj s očiju zureći preko dvorišta i ugledao Judith kako ide prema njemu. Ili je to možda bilo priviđenje? Činilo se kao da mu je stalno pred očima, čak i kad je nije bilo.

»Donijela sam ti hladno piće«, rekla je pružajući mu kriglu. Napeto ju je gledao. Judith je spustila kriglu na klupu pokraj njega. »Gavine, jesi li dobro?« pitala je i stavila hladnu

ruku na njegovo čelo. Divlje ju je zgrabio i povukao dolje. Njegove su usne gladno tražile njezine i silom ih otvorile.

Nije razmišljao da bi mu ih mogla uskratiti, nije ga više bilo briga. Ona je ovila ruke oko njegova vrata i jednakom mu je gorljivošću odgovorila na poljubac. Nijedno

od njih nije bila briga što ih gleda pola stanara dvorca. Postojali su samo njih dvoje. Gavin je krenuo usnama prema njezinu vratu. Nije bio nježan. Ponašao se kao da će je progutati ako je to ikako moguće.

»Gospodaru!« začuo se nestrpljivi glas. Judith je otvorila oči i vidjela dječaka kako stoji u blizini držeći zarolani papir u ruci. Iznenada se

sjetila tko je i gdje se nalazi. »Gavine, glasnik te treba.« Nije skinuo usne s njezina vrata i Judith se morala jako koncentrirati da ne zaboravi na dječaka

koji je i dalje čekao. »Gospodaru«, ponovio je dječak. »Imam hitnu poruku.« Bio je jako mlad – nije imao ni prvu bradu – i gledao je Gavinove poljupce sa ženom kao gubitak

vremena. »Daj mi!« rekao je Gavin zgrabivši pergament od dječaka. »A sad idi i ne smetaj mi više.« Bacio je papir na pod i okrenuo se natrag ženinim usnama. Ali Judith je sad bila sasvim svjesna da su u javnosti. »Gavine«, rekla je odlučno pokušavajući se

izvući iz njegova krila. »Moraš je pročitati.«

Podignuo je pogled prema njoj dok je stajala iznad njega, a disanje mu je bilo teško i brzo. »Ti je pročitaj«, rekao je uhvativši kriglu pića koje mu je Judith prije donijela. Možda će mu ono ohladiti uzavrelu krv.

Judith je odmotala papir namrštena izraza lica i, dok je čitala, iz lica joj je nestala sva boja. Gavin je odmah postao zabrinut. »Jesu li loše vijesti?« Kad je dignula pogled, zastao mu je dah jer

je opet ugledao hladnoću u njezinim očima. Njezine su prekrasne, tople i strastvene oči bacale bodeže mržnje prema njemu.

»Baš sam nevjerojatna budala!« rekla je kroz stisnute zube i bacila mu pergament u lice. Okrenula se na peti i otišla prema glavnoj kući.

Gavin je dignuo papir iz krila.

Najdrži moj, šaljem ti ovu poruku privatno da ti nesmetano mogu reći da te volim. Sutra se udajem za Edmunda Chatwortha. Moli za mene, misli na mene, kao što ću ja misliti na tebe. Nikad ne zaboravi da je moj život tvoj. Ništa sam bez tvoje ljubavi. Brojim minute dok opet ne budem tvoja.

S ljubavlju, Alice

»Nevolje, gospodaru?« pitao je John Bassett. Gavin je spustio pismo. »Veće nego ikad. Reci mi, John, ti si stariji. Možda ti znaš štogod o

ženama.« John se nasmijao. »Nijedan muškarac ne zna, gospodaru.« »Je li moguće dati svoju ljubav jednoj ženi, a ipak željeti drugu toliko da gotovo poludiš?« John je odmahivao glavom gledajući gospodara kako gleda za svojom ženom u daljinu. »Želi li taj

muškarac i ženu koju voli?« »Svakako!« odgovorio je Gavin. »Ali možda ne... ne na isti način.« »Ah, razumijem. Sveta ljubav, kao prema Djevici. Ja sam jednostavan čovjek. Da se mene pita,

uzeo bih onu zemaljsku. Mislim da će ljubav doći ako je žena zadovoljstvo u krevetu.« Gavin je oslonio lakte o koljena i rukama obuhvatio glavu. »Žene su stvorene da bi iskušavale

muškarce. One su vražja djela.« John se nasmijao. »Ako ikad sretnem starog sotonu, mislim da bih mu mogao zahvaliti za to zlo

djelo.«

Za Gavina su iduća tri dana bili pakao. Judith ga nije htjela pogledati niti razgovarati s njim. Ako je ikako bilo moguće, nije mu htjela biti ni blizu. I što ga je bahatije tretirala, on je bio sve gnjevniji.

»Stani!« naredio joj je jedne noći kad je krenula van iz prostorije nakon njegova ulaska. »Naravno, gospodaru«, rekla je naklonivši mu se. Judith je držala pognutu glavu i nije ga ni

pogledala. Jednom je Gavin pomislio da su joj oči crvene, kao da je plakala. Ali to je, naravno, bila glupost.

Zašto bi ona plakala? On je taj koji je kažnjavan, a ne ona. On je pokazao da želi biti ljubazan no ona ga je odlučila prezirati. Pa, jedanput je već bila prešla preko toga i opet će. No dani su prolazili, a Judith je i dalje bila hladna prema njemu. Čuo bi njezin smijeh, a kad bi se pojavio, osmijeh bi joj samo zamro na licu. Osjećao je kao da bi je trebao ošamariti, natjerati je da mu odgovori; čak je i ljutnja bila bolja od načina na koji je gledala kroz njega. Ali Gavin joj nije mogao nauditi. Želio ju je

držati, čak se i ispričati. Za što? Dane je provodio naporno jašući, naporno vježbajući, a noću opet nije mogao spavati. Nalazio je opravdanja da bi joj bio blizu samo da bi vidio može li je dotaknuti.

Judith je plakala sve dok nije zamalo oboljela. Kako je mogla tako brzo zaboraviti da je on zao čovjek? A unatoč svoj boli koje joj je to pismo donijelo, morala se čeličiti da mu ne otrči u zagrljaj. Judith je mrzila Gavina no njezino je tijelo ipak gorjelo za njim svakog trenutka svakog sata u svakom danu.

»Gospo«, rekla je Joan tiho. Sluškinje su naučile u posljednje vrijeme hodati na prstima oko svoje gospodarice i gospodara. »Lord Gavin kaže da mu se pridružite u velikoj dvorani.«

»Neću!« odgovorila je Judith bez oklijevanja. »Rekao je da je hitno i da se tiče vaših roditelja.« »Moje majke?« pitala je i odmah se zabrinula. »Ne znam. Rekao je samo da mora odmah razgovarati s vama.« Čim je Judith ugledala svog muža, znala je da nešto jako ne valja. Oči su mu bile poput crnog

ugljena, usne tako čvrsto stisnute da su izgledale kao rez na licu. Iskalio je svoj bijes na njoj. »Zašto mi nisi rekla da si bila obećana nekom drugom prije mene?« Judith je bila zbunjena. »Rekla sam ti da sam bila obećana Crkvi.« »Znaš da ne mislim na Crkvu. Što je s onim čovjekom s kojim si se smijala i koketirala na turniru?

Trebao sam odmah znati.« Judith je osjetila kako joj krv počinje udarati u venama. »Što si trebao znati? Da bi svaki muškarac

bio prikladniji muž od tebe?« Gavin je napravio korak prema njoj. Djelovao je zastrašujuće, ali Judith nije odstupila. »Walter

Demari je položio pravo na tebe i tvoju zemlju. Kako bi dokazao svoje pravo, ubio ti je oca i zarobio majku.«

Sav je bijes odmah izašao iz Judith. Osjećala se ispuhano i nemoćno. Uhvatila se za stolac kako bi se oslonila na njega. »Ubio? Zarobio?« jedva je prošaptala.

Gavin se donekle smirio i stavio ruku na njezinu. »Nisam ti htio tako reći. Ali stvar je u tome da taj čovjek polaže pravo na nešto što je moje!«

»Tvoje!« Judith ga je napeto gledala. »Otac mi je ubijen, majka zarobljena, moja zemlja oduzeta i ti mi se usuđuješ govoriti o tome što si ti izgubio?«

Povukao se od nje. »Razgovarajmo razumno. Jesi li bila obećana Walteru Demariju?« »Nisam.« »Jesi li sigurna?« Samo ga je ljutito pogledala umjesto odgovora. »Kaže da će vratiti tvoju majku na sigurno ako ćeš ti poći k njemu.« Odmah se okrenula. »Onda ću poći.« »Ne!« rekao je Gavin i povukao je natrag na stolac. »Ne može! Moja si!« Judith je pogledala u njega, a um joj je bio koncentriran na posao. »Ako sam tvoja i moje zemlje

su tvoje, kako ih taj čovjek planira dobiti? Čak i ako se bori s tobom, ne može se boriti s cijelom tvojom obitelji.«

»Demari to i ne planira.« Gavinove su oči probadale njezine. »Rečeno mu je da ne spavamo zajedno. Traži poništenje braka, da pred kraljem izjaviš odbojnost prema meni i svoju želju prema njemu.«

»I ako to učinim, pustit će moju majku neozlijeđenu?« »Tako kaže.« »A što ako ne dam tu izjavu pred kraljem? Što će se dogoditi mojoj majci?« Gavin je zastao prije odgovora. »Ne znam. Ne mogu reći što će biti s njom.«

Judith je na trenutak šutjela. »Znači trebam izabrati između svog muža i majke? Trebam izabrati hoću li popustiti pred pohlepnim zahtjevima čovjeka kojega jedva poznajem?«

Gavinov je glas bio drukčiji od svega što je ikad prije čula. Bio je hladan poput stvrdnutog čelika. »Ne, ne trebaš izabrati.« Naglo je podignula glavu.

»Možemo se često svađati na našim imanjima, čak i u našim odajama, i ja ti mogu često popustiti. Možeš promijeniti mamce za sokole i mogu se ljutiti na tebe, ali sad se nećeš miješati. Nije me briga ako si mu bila obećana prije nego što smo se mi vjenčali niti čak ako si djetinjstvo provela u krevetu s njim. Ovo je sad pitanje rata i neću raspravljati s tobom.«

»Ali moja majka...« »Pokušat ću je izvući na sigurno, ali ne znam hoću li moći.« »Onda me pusti da pođem k njemu. Pusti da ga ja pokušam uvjeriti.« Gavin je bio nepopustljiv. »Ne mogu to dopustiti. Sad moram poći i okupiti svoje ljude. Krećemo

rano ujutro.« Okrenuo se i izašao iz prostorije.

Judith je dugo stajala na prozoru svoje spavaće sobe. Služavka je došla i razodjenula je te uvukla gospodaričine ruke u zeleni baršunasti ogrtač s krznenom podstavom. Judith je jedva bila svjesna tuđe prisutnosti. Njezina majka, koja ju je cijeli život štitila i čuvala, bila je u opasnosti zbog čovjeka kojega je Judith jedva poznavala. Waltera Demarija mutno se sjećala kao ugodnog mladića koji joj je govorio o pravilima turnira. Jasno se sjećala kako joj je Gavin rekao da ga je zavodila.

Gavin. Gavin. Gavin. Sve se vraćalo na njega. Svi su putovi vodili njezinu mužu. On je zahtijevao i zapovijedao što će ona učiniti. Nije imala izbora. Njezina će majka biti žrtvovana zbog Gavinove divlje posesivnosti.

Ali što bi učinila da ima izbora? Iznenada su joj oči bljesnule zlatnom bojom. Odakle tom malom odvratnom čovjeku pravo da se

upleće u njezin život? Igrao se Boga tjerajući druge da biraju između onoga što uopće nije pripadalo njemu. Bori se! Odzvanjalo joj je u glavi. Majka ju je naučila da bude ponosna. Bi li Helen htjela da njezino jedino dijete stoji krotko i tiho pred kraljem i popusti pred nekim šepurećim fićfirićem samo zato što joj je muškarac rekao da mora?

Ne, neće to učiniti! Ni Helen to ne bi htjela. Judith se okrenula prema vratima i, premda nije bila sigurna koje joj je odredište, ta je nova ljutnja potaknula ideju koja joj je sad davala hrabrost. »Tako znači. Demarijevi špijuni kažu da ne spavamo zajedno i da bi nam brak mogao biti poništen«, mrmljala je hodajući niz prazni hodnik. Bila je vrlo odlučna sve dok nije stigla do otvorenih vrata sobe u kojoj je Gavin boravio. Stajao je ispred prozora, izgubljen u mislima, jedne noge oslonjene na prozorsko sjedalo. Bila je jedna stvar plemenito se hvaliti ponosom, a sasvim druga suočiti se sa čovjekom koji je svake večeri nalazio razloge da izbjegne krevet svoje žene. Pred licem joj je lebdjelo ledeno lijepo lice Alice Valence. Judith se ugrizla za jezik, a bol joj je otjerala suze iz očiju. Donijela je odluku i sad mora živjeti s njom; njezin muž sutra odlazi u rat. Golim stopalima nije proizvodila nikakav zvuk na podu pokrivenom šašem i stala je samo nekoliko koraka iza njega.

Gavin je više osjetio nego vidio da je iza njega. Polako se okrenuo, držeći dah. Kosa joj je pod svjetlom svijeća izgledala tamnije i njezina bogata boja sjala je na pozadini od zelenog baršuna. Tamno krzno kune isticalo je bogatu mliječnu boju njezine kože. Nije mogao ništa reći. Njezina blizina, tišina u sobi, svjetlost svijeća, sve je to bilo više nego u njegovim snovima. Gledala je u njega, a onda polako razvezala pojas ogrtača. Polako je kliznuo niz njezinu glatku kožu i pao joj na stopala.

Njegov je pogled lutao po njoj kao da ne može do kraja pojmiti tu ljepotu. Tek kad ju je opet pogledao u oči vidio je da je uznemirena. Je li to bio strah? Kao da... će je odbiti? Ta mu se

mogućnost činila tako smiješnom da se zamalo nasmijao naglas. »Gavine«, prošaptala je. Nije uspjela niti dovršiti slog, a već je bila u njegovu naručju, odnio ju je u krevet i njegove su

usne već bile spojene na njezine. Judith se plašila sebe kao i njega. Mogao je to osjetiti dok ju je ljubio. Dugo je čekao da mu dođe.

Tjednima se držao podalje od nje nadajući se da će mu naučiti vjerovati. Ipak, sad kad ju je držao, nije osjećao nikakvu pobjedu.

»Što je, draga? Što te muči?« Njegova zabrinutost za njezino dobro tjerala ju je na plač. Kako da mu kaže za svoju bol? Kad ju je odnio do kreveta i svjetlost svijeća je plesala po njezinu tijelu, a prsa su joj se dizala sa

svakim udahom, zaboravio je na sve osim na njezinu blizinu. Užurbano je skinuo svu odjeću sa sebe i nježno legao uz nju. Želio je uživati u osjećaju svoje kože na njezinoj, polako centimetar po centimetar.

Kad više nije mogao podnijeti to mučenje, divlje ju je privukao sebi. »Judith, nedostajala si mi. « Podignula je lice do njegova iskajući poljubac. Predugo su bili odvojeni da bi nastavili polako. Potreba za onim drugim bila je hitna. Judith je

ugrabila punu šaku mesa i mišića na Gavinovim leđima. Uzdahnuo je i grleno se nasmijao. Kad je opet zarila prste u njega, jednom joj je rukom zgrabio obje šake i držao ih iznad njezine glave. Pokušavala se osloboditi, ali bio je previše snažan. Kada je ušao u nju, uzdahnula je, a onda izbacila bokove da susretnu njegove. Pustio joj je ruke i povlačila ga je sve bliže sebi. Vodili su ljubav brzo, gotovo grubo, a onda su dobili izbavljenje koje su tražili. Gavin se srušio na nju, a tijela su im i dalje bila spojena.

Vjerojatno su zadrijemali, ali nešto poslije Judith su probudili Gavinovi spori ritmički pokreti. Napola spavajući, samo napola uzbuđena, počela mu je uzvraćati lijenim senzualnim pokretima. Minutu po minutu, glava joj je bila sve dublje izgubljena u osjećajima vlastita tijela. Nije znala što želi, ali nije bila zadovoljna svojim položajem. Nije bila svjesna Gavinova zaprepaštenja kad ga je gurnula na bok dok su im kukovi i dalje ostali spojeni. Kad se našao na leđima, ona je bila na njemu.

Gavin nije gubio vrijeme na čuđenje. Rukama je kliznuo preko njezina trbuha do prsa. Judith je nagnula glavu natrag i njezin ga je vrat, gladak i bijel u tami, dodatno zapalio. Uhvatio ju je za bokove i oboje su se izgubili u sve većoj strasti. Zajedno su eksplodirali u bljesku plavih i bijelih zvijezda.

Judith je klonula na Gavina i držao ju je blizu sebe dok joj se kosa omotala oko njihovih znojem natopljenih tijela zatvarajući ih u čahuru od svile. Nijedno od njih nije spominjalo ono što im je prolazilo glavom: Gavin sutra odlazi u boj.

alača obitelji Chatworth bila je ciglena dvokatnica s isklesanim kamenim prozorima i umetnutim uvezenim staklom. Bila je duga i uska i na svakom kraju kuće nalazio se izbočeni prozor s obojenim staklom. Iza kuće je ležalo lijepo ograđeno dvorište. Protežući se na dva jutra zemlje, ispred kuće je bio raskošan travnjak, a na njegovu kraju grofova

privatna šuma za lov. Iz te su šume sad izlazile tri osobe i hodale preko travnjaka prema kući. Jocelin Laing, s lutnjom

prebačenom preko ramena, rukama je obgrlio dvije služavke iz kuhinje, Gladys i Blanche. Jocelinove su vruće i tamne oči izgledale još čađavije zbog popodneva koje je proveo zadovoljavajući pohlepne žene. Ali Jocelin ih nije doživljavao pohlepnima. Za njega su sve žene bile dragulji i u svakoj je trebalo uživati zbog njezine jedinstvene briljantnosti. U njemu nije bilo posesivnosti ili ljubomore.

Nažalost, to nije bio slučaj sa ženama. Trenutno su obje strahovale od toga da napuste Jocelina. »Doveden si ovdje zbog nje? «pitala je Gladys. Jocelin je okrenuo glavu prema njoj i gledao je sve dok nije odvratila pogled i zarumenjela se.

Blanche se nije dala tako lako zadiviti. »Pravo je čudo da ti je lord Edmund dopustio da dođeš. Inače drži lady Alice kao zatvorenicu. Ne dopušta joj ni odlazak na jahanje osim ako ne ide i on s njom.«

»I lord Edmund se ne brine ako ga konj udari u mekanu pozadinu«, dodala je Gladys. Jocelin je izgledao zbunjeno. »A ja sam mislio da je to prava ljubav – siromašna žena udana za

grofa.« »Ljubav! Baš!« nasmijala se Blanche. »Ta žena voli samo sebe. Mislila je da je lord Edmund

budala koju će koristiti onako kako poželi, ali on je daleko od budale. Mi to znamo – zar ne, Gladys – s obzirom na to da živimo ovdje već godinama?«

»O, da«, složila se Gladys. »Mislila je da će moći upravljati dvorcem. Znam takvu vrstu žena. Ali lord Edmund bi radije zapalio dvorac do temelja nego njoj dao slobodne uzde.«

Jocelin se namrštio. »Zašto se onda oženio njome? Mogao je birati. Lady Alice nema svoje zemlje.«

»Lijepa je«, odgovorila je Blanche sliježući ramenima. »On voli lijepe žene.« Jocelin se nasmiješio. »Počinje mi se sviđati taj čovjek. Potpuno se slažem s njim.« Lascivno je

pogledao Blanche i Gladys i odmah su im se zarumenjeli obrazi i spustile su poglede. »Jocelin«, nastavila je Blanche, »on nije poput tebe.« »Ne, nije«, rekla je Gladys rukom milujući Jocelinovo bedro. Blanche ju je prijekorno pogledala. »Lordu Edmundu sviđa se samo njezina ljepota. Nije mu

uopće stalo do same žene.« »Kao i s jadnom Constance«, dodala je Gladys. »Constance?« pitao je Jocelin. »Ne znam tko je to.« Blanche se nasmijala. »Pogledaj ga, Gladys. Sad ima dvije žene sa sobom, a brine se što ne pozna i

treću.«

»Ili se možda brine zbog svake žene koju ne poznaje?« pitala je Gladys. Jocelin je stavio ruku na čelo glumeći očaj. »Otkrile ste me! Uništen sam!« »To jesi«, smijala se Blanche i počela mu ljubiti vrat. »Reci mi, dragi, jesi li ikad vjeran samo

jednoj ženi?« Počeo joj je grickati uho. »Vjeran sam svim ženama... neko vrijeme.« Hihoćući se došli su do glavne kuće. »Gdje si bio?« zasiktala je Alice prema njemu čim je zakoračio u veliku dvoranu. Blanche i Gladys su požurile svojim dužnostima u udaljenim dijelovima kuće. Jocelin je bio potpuno miran. »Nedostajao sam vam, gospo?« nasmiješio se, primio njezinu ruku i

poljubio je nakon što se pogledom uvjerio da nema nikoga. »Ne, nisi«, rekla je Alice iskreno. »Ne onako kako misliš. Jesi li cijelo popodne bio vani s ovim

bludnicama dok sam ja sjedila ovdje sama?« Jocelin se odmah zabrinuo. »Bili ste usamljeni?« »O, da, bila sam usamljena!« rekla je Alice utonuvši u jastuke prozorskog sjedala. Bila je jednako

nježno dražesna kao i kad ju je prvi put vidio na Montgomeryjevu vjenčanju, ali sad je izgledala delikatnije, kao da je smršavjela, i oči su joj nervozno bježale s jedne na drugu točku. »Da«, ponovila je tiho. »Usamljena sam. Ovdje nemam nijednog prijatelja.«

»Kako je to moguće? Vaš muž sigurno voli takvu ljepoticu.« »Voli!« Alice se nasmijala. »Edmund ne voli nikoga. Drži me kao pticu u kavezu. Ne vidim

nikoga, ne razgovaram ni s kime.« Okrenula se i pogledala sjenu u sobi, a lijepo joj se lice iskrivilo od mržnje. »Osim nje!« zarežala je.

Jocelin je pogledao prema sjeni nesvjestan da je netko u blizini. »Izađi vani, kurvo jedna«, rekla je Alice s prezirom. »Neka te i on vidi. Ne skrivaj se kao neki

strvinar. Ponosi se onime što radiš.« Jocelin je naprezao oči dok nije vidio mladu ženu koja je zakoračila naprijed, tanašnog tijela,

ramena savijenih naprijed, pognute glave. »Digni pogled, kurvo jedna!« naredila joj je Alice. Jocelinu ja zastao dah kad je pogledao u oči mlade žene. Bila je lijepa – ne u rangu Aliceine

ljepote ili one žene koju je vidio kao mladenku, Judith Revedoune, ali ipak lijepa. Nije mogao prestati zuriti u njezine oči. Bile su poput ljubičastih bazena ispunjenih svim nevoljama ovog svijeta. Nikad nije vidio takvu agoniju i očaj.

»Poslao ju je na mene kao psa«, rekla je Alice vrativši Jocelinovu pozornost. »Ne mogu se pomaknuti bez da me ona prati. Jednom sam je pokušala ubiti, ali Edmund ju je oživio. Zaprijetio je da će me zatvoriti mjesec dana ako joj opet naudim. Ja...« Alice je u tom trenutku primijetila da joj se približava muž.

Bio je nizak, debeo muškarac velikih obraza i pospanih, teških očiju. Nitko ne bi pogodio da je iza tog lica išta drugo osim najjednostavnijeg uma. Ali Alice je već predobro upoznala njegovu podlu inteligenciju.

»Dođi mi«, šapnula je Jocelinu prije nego što je on kratko kimnuo Edmundu i izašao iz dvorane. »Ukus ti se promijenio«, primijetio je Edmund. »Ovaj nimalo ne sliči Gavinu Montgomeryju.« Alice je samo gledala u njega. Znala je da nema smisla razgovarati s njim. Bila je udana samo

mjesec dana i svaki put kad bi pogledala svog muža, sjetila bi se jutra nakon vjenčanja. Prvu bračnu noć provela je sama.

Ujutro je Edmund poslao po nju. Bio je posve drukčiji čovjek u odnosu prema njihovu prvom susretu.

»Nadam se da si dobro spavala«, tiho je rekao Edmund gledajući je svojim sitnim očima u

premesnatom licu. Alice je ljupko spustila trepavice. »Bila sam... usamljena, gospodaru.« »Možeš prestati glumiti!« naredio je Edmund ustajući sa stolca. »Dakle! Misliš da možeš vladati

mnome i mojim posjedima?« »Ja... ja ne znam o čemu govorite«, zamuckivala je Alice i njezine su plave oči susrele njegove. »Ti – i svi vi, cijela Engleska – mislite da sam budala. Oni mišićavi vitezovi s kojima se potucaš

nazivaju me kukavicom jer odbijam riskirati svoj život bijući kraljeve bitke. Što mene briga za ičije bitke osim za moje?«

Alice je bila zaprepaštena i bez riječi. »Ah, draga moja, gdje je onaj tvoj koketni izraz lica koji nosiš za muškarce, za one koji se dive

tvojoj ljepoti?« »Ne razumijem.« Edmund je hodao preko prostorije do visoke vitrine i natočio sebi vino. Bili su u velikoj,

prozračnoj sobi na najvišem katu prekrasne kuće na imanju obitelji Chatworth. Sav je namještaj bio od hrastovine ili orahova drva, fino izrezbaren, s vučjom ili vjeveričjom kožom obješenom o naslone stolaca. Čaša iz koje je Edmund sad pio bila je izrađena od kvarca s malim zlatnim postoljem.

Podignuo je kristal u zrak prema suncu. Na dnu čaše bile su latinske riječi koje vlasniku obećavaju sreću. »Znaš li uopće zašto sam se oženio tobom?« Nije dao Alice prigodu da odgovori. »Siguran sam da si najtaštija žena u Engleskoj. Vjerojatno si mislila da sam slijep kao onaj zaljubljeni Gavin Montgomery. Barem znam da se sigurno nikad nisi zapitala zašto se jedan grof želi oženiti siromašnom drznicom koja je spavala sa svakim muškarcem s opremom kojom joj može ugoditi.«

Alice je odmah ustala. »Neću to slušati!« Edmund ju je grubo gurnuo natrag u stolac. »Što misliš tko si ti da mi govoriš što ćeš raditi?

Želim da razumiješ jednu stvar. Nisam se oženio radi ljubavi ili zato što sam bio zadivljen tvojom takozvanom ljepotom.«

Okrenuo se od nje i natočio si još jednu čašu vina. »Tvoja ljepota!« prezrivo je otpuhnuo. »Ne znam što bi onaj Montgomery htio s dječačićem poput tebe kad ima onu Revedouneovu ženu. E to je žena od koje muškarcu zavri krv.«

Alice je nasrnula na Edmunda šakama raširenima kao kandže, ali s lakoćom ju je odgurnuo od sebe.

»Umoran sam od ovih igrica. Tvoj otac posjeduje dvjesto jutara zemlje usred mog imanja. Pokvareni ih je starac htio prodati grofu od Westona koji je već godinama moj neprijatelj i neprijatelj mojega oca. Znaš li što bi se dogodilo mojim imanjima da je Weston vlasnik zemlje usred njih? Onuda prolazi rijeka. Da postavi branu, izgubio bih stotine jutara usjeva i moji bi kmetovi umirali od žeđi. Tvoj je otac bio preglup da bi shvatio da te želim samo kako bi se domogao te zemlje.«

Alice je samo zurila u njega. Zašto joj nije ništa rekao o zemlji koju je Weston želio? »Ali, Edmunde...« rekla je najnježnijim glasom.

»Ne obraćaj mi se! Posljednjih sam te mjeseci dao promatrati. Znam za svakog muškarca kojega si odvela u krevet. A onaj Montgomery! Čak si se i na njegovu vjenčanju bacala na njega. Znam za vaš susret u vrtu. Samoubojstvo! Ti da bi se ubila? Ha! Znaš li da je njegova žena vidjela tvoju malu predstavu? Ne, nisam ni mislio. Napio sam se do otupjelosti samo da ne čujem kako mi se svi smiju.«

»Ali, Edmunde...« »Rekao sam ti da mi se ne obraćaš. Nisam odustao od vjenčanja jer nisam mogao podnijeti da ta

zemlja ode Westonu. Tvoj mi je otac obećao ugovor kad mu rodiš unuče.« Alice je klonula u stolac. Unuče! Gotovo se nasmijala. Kad joj je bilo četrnaest godina, otkrila je

da je trudna i otišla odvratnoj starici u selu. Stara je vještica izvadila fetus. Alice je zamalo umrla od

krvarenja, ali bilo joj je drago što se riješila derišta. Nikad ne bi žrtvovala svoju vitku figuru zbog kopileta nekog muškarca. Sve godine poslije toga, bez obzira na sve muškarce, nikad više nije zatrudnjela. Uvijek je bila sretna što ju je operacija oštetila tako da ne može imati djecu. Alice je sad znala da joj je život postao pakao.

Sat poslije, nakon što je završio svirati za skupinu sluškinja iz kuhinje, Jocelin je hodao uza zid velike dvorane. Napetost u dvorcu Chatwortha bila je gotovo nepodnošljiva. Posluga je bila nedisciplinirana i nepoštena. Činilo se da se boje i gospodara i gospodarice i bez ustručavanja su ispričali Jocelinu sve o užasima života u dvorcu. U prvim tjednima nakon vjenčanja, Edmund i Alice su se žestoko svađali. Sve dok, nasmijala se jedna od sluškinja, gospodar nije otkrio da gospa Alice voli tuđe dodire. Tada ju je lord Edmund zaključao daleko od svih, držao je dalje od svih razonoda i, najviše od svega, uskratio joj uživanje u njegovu bogatstvu.

Kad god bi Jocelin pitao za razlog Edmundova kažnjavanja, sluškinje bi slegnule ramenima. Imalo je neke veze s vjenčanjem Revedouneove nasljednice i Gavina Montgomeryja. Počelo je tada i često su čuli lorda Edmunda kako viče da neće dopustiti da ispadne budala. Edmund je već dao ubiti trojicu muškaraca koji su navodno bili Aliceini ljubavnici.

Svi su se nasmijali kad je Jocelinovo lice postalo bijelo poput pergamenta. Dok je odlazio od sluškinja, zakleo se da će odmah sutra napustiti dvorac Chatworthovih. Ovdje je bilo preopasno.

Poskočio bi čak i od najtišeg zvuka iz tamnih kutova dvorane kojom je hodao. Smirivao je svoje lupajuće srce, a onda se nasmijao vlastitoj nervozi. Osjetila su mu rekla da se u sjeni skriva žena i plače. Kad je krenuo prema njoj, povukla se poput divlje životinje stjerane u kut.

Bila je to Constance, žena koju je Alice toliko mrzila. »Budi mirna«, rekao je tiho, predući svojim bogatim glasom. »Neću ti ništa.« Oprezno je ispružio ruku i dodirnuo joj kosu. Uplašeno ga je pogledala i on osjeti iskreno suosjećanje s njom. Tko je mogao tako postupati prema ženi da bude ovako uplašena?

Držala je ruku uz bok kao da je boli. »Daj mi da vidim«, rekao je Jocelin nježno i dotaknuo joj zglob. Prošlo je još nekoliko trenutaka dok nije oslobodila ruku dovoljno da je on dotakne. Koža nije bila razrezana niti je bilo slomljenih kostiju, što mu je bila prva pomisao. Na slabašnom je svjetlu mogao vidjeti da je crvena, kao da je netko divljački savinuo kožu.

Želio ju je zagrliti, utješiti je, ali toliko ga se bojala da je strah bio gotovo opipljiv. Tresla se od straha. Znao je da bi bilo bolje da je ostavi nego da joj se i dalje nameće. Odmaknuo se i Constance je brzo pobjegla. Jocelin je još dugo stajao gledajući za njom.

Bilo je jako kasno navečer kad se ušuljao u Aliceinu spavaću sobu. Ona ga je čekala raširenih i nestrpljivih ruku. Bez obzira na svoje bogato iskustvo, Jocelin je bio iznenađen njezinom žestinom. Zgrabila ga je, zabila mu nokte u kožu leđa, usnama potražila njegove i ugrizla ga za usnicu. Povukao se od nje namrštena lica i Alice je razdraženo zarežala.

»Planiraš me ostaviti?« pitala ga je. Oči su joj postajale sve uže. »Bilo je i drugih koji su me pokušali ostaviti.« Osmjehnula se kad mu je vidjela lice. »Vidim da si čuo za njih«, nasmijala se. »Ako mi ugodiš, neće biti razloga da im se pridružiš.«

Jocelinu se nisu sviđale njezine prijetnje. Prvi mu je nagon govorio da ode, a onda je svijeća pokraj kreveta zatreperila i postao je potpuno svjestan njezine ljepote, poput hladnog mramora. Nasmiješio se, a tamne su mu oči zaiskrile. »Bio bih budala da odem«, rekao je i počeo zubima kliziti po njezinu vratu.

Alice je nagnula glavu natrag i nasmijala se. Opet je zarila nokte u njegovu kožu. Željela ga je brzo i što je moguće snažnije. Jocelin je znao da joj nanosi bol no znao je i da ona uživa u tome. On

nije imao zadovoljstva u njihovu vođenju ljubavi, to je bilo samo sebično pokazivanje Aliceinih zahtjeva. Ipak joj se pokorio, a misli su mu stalno bile na odluci da ujutro napusti i nju i njezino kućanstvo.

Naposljetku je zastenjala i odgurnula ga sa sebe. »Sad idi« naredila je i odmaknula se. Jocelin je osjetio sažaljenje prema njoj. Što je život bez ljubavi? Alice nikad neće imati ljubav jer je

nikad nije davala. »Ugodio si mi«, rekla je tiho kad je krenuo prema vratima. Vidio je tragove koje je njegova ruka

ostavila na njezinu vratu i mogao je osjetiti oderanu kožu na svojim leđima. »Vidjet ćemo se sutra«, rekla je prije nego što je otišao.

Nećemo ako postoje ikakvi izgledi da pobjegnem, rekao je Jocelin samom sebi hodajući tamnim hodnikom.

»Hej, momče!« rekao je Edmund Chatworth otvorivši vrata svoje sobe i osvijetlivši hodnik svjetlom svijeće. »Što radiš ovdje, šuljaš se noću hodnicima?«

Jocelin je lijeno slegnuo ramenima i zakopčavao hlače kao da je upravo bio na zahodu. Edmund je netremice gledao u Jocelina, a onda u zatvorena vrata ženinih odaja. Zaustio je nešto

reći no onda je slegnuo ramenima kao da želi reći da nema smisla počinjati tu temu. »Znaš li držati jezik za zubima, momče?«

»Da, gospodaru«, odgovorio je Jocelin oprezno. »Ne mislim na male stvari nego nešto veće, važnije. Ako budeš tiho, čeka te vreća zlata.« Suzio je

oči. »I smrt ako progovoriš.« »Ondje«, rekao je Edmund odmakavši se s vrata i natočio sebi bokal vina. »Tko bi pomislio da će

je nekoliko laganih udaraca ubiti?« Jocelin je odmah otišao do suprotne strane kreveta. Ondje je ležala Constance, lica izudaranog

gotovo do neprepoznatljivosti, odjeća joj je bila pokidana s tijela i visjela joj oko struka držeći se za jedan šav. Koža joj je bila prekrivena ogrebotinama i malim posjeklinama; na rukama i ramenima oblikovale su joj se velike izbočine. »Tako mlada«, prošaptao je Jocelin i spustio se na koljena. Oči su joj bile zatvorene, kosa gomila zamršenih pramenova i osušene krvi. Kad se sagnuo i nježno povukao njezino tijelo u svoj zagrljaj, osjetio je njezinu hladnu kožu. Oprezno joj je odmaknuo kosu s beživotnog lica.

»Prokleta kučka mi se opirala«, rekao je Edmund stojeći iza Jocelina i gledajući ženu koja mu je bila ljubavnica. »Rekla je da će radije umrijeti nego opet leći sa mnom.« Prezrivo je otpuhnuo. »Na neki način sam joj samo dao ono što je htjela.« Ispio je posljednje kapi vina i okrenuo se po još.

Jocelin se nije usudio opet ga pogledati. Stisnuo je šake skriveno ispod djevojčina tijela. »Uzmi!« rekao je Edmund bacivši kožnu torbu prema Jocelinu. »Želim da je se riješiš. Priveži

neko kamenje za nju i baci je u rijeku. Samo pazi da ne otkriješ što se noćas ovdje dogodilo. To bi moglo izazvati probleme. Reći ću da se vratila svojoj obitelji.« Otpio je još vina. »Prokleta drolja. Nije bila vrijedna novca potrebnog da je se odjene. Jedini način da dobijem neki pokret od nje bio je da je udarim. Inače je samo ležala kao klada poda mnom.«

» Zašto ste je onda držali?« pitao je Jocelin tiho skidajući ogrtač kako bi u njega umotao mrtvu djevojku.

»Zbog tih prokletih očiju. Nikad nisam vidio ništa ljepše. Vidio sam ih i u snu. Poslao sam je da prati onu moju ženu i da me izvještava što se zbiva, ali djevojka je bila loša špijunka. Nikad mi ništa ne bi rekla.« Zasmijuljio se. »Mislim da ju je Alice tukla da se pobrine da mi ne kaže ništa. Onda,« rekao je Edmund okrećući se od Jocelina i djevojke, »plaćeno ti je. Odnesi je i učini što želiš s tijelom.«

»Svećenik...«

»To staro klepetalo?« nasmijao se Edmund. »Ni anđeo Gabrijel ne bi ga uspio probuditi nakon što je dokrajčio svoju uobičajenu plošku vina prije spavanja. Ako želiš, sam reci nekoliko riječi nad tijelom, ali nitko drugi! Je li jasno?« Morao se zadovoljiti Jocelinovim kimanjem. »A sad odlazi. Dosta mi je gledanja njezina ružnog lica.«

Jocelin nije ništa rekao niti je pogledao Edmunda nego je samo podignuo Constance na ruke. »Halo, momče«, rekao je Edmund iznenađeno. »Ostavio si zlato.« Bacio je vreću na trbuh

djevojčina tijela. Jocelin je iskoristio svaki atom snage koji je imao da ne podigne oči. Kad bi grof vidio mržnju koja

je gorjela u njima, Jocelin ne bi živ dočekao jutro i svoj bijeg. Nečujno je iznio tijelo iz Edmundove sobe, niza stube i vani u zvjezdanu noć.

Konjušarova žena, debela i krezuba stara baba koju je Jocelin tretirao s poštovanjem pa čak i naklonošću dala mu je na korištenje sobu iznad konjušnice. Bilo je to toplo mjesto smješteno među balama sijena. Bilo je tiho i privatno; samo je nekolicina ljudi uopće znala za njega. Odnijet će djevojku gore, oprati je i pripremiti tijelo za ukop. Sutra će je iznijeti izvan zidina dvorca i obaviti pravi pokop. Možda ne na svetom tlu koje je blagoslovila Crkva, ali barem negdje što dalje od smrada Chatworthova dvorca.

Jedini put do njegove sobe bio je uz ljestve postavljene uz vanjsku stranu konjušnice. Pažljivo je namjestio Constance preko ramena i odnio je na kat. U svojoj sobi ju je nježno smjestio na mekani krevet od sijena i zapalio svijeću blizu nje. Pogled na nju u Edmundovoj sobi bio je šok, sad je bio užas. Jocelin je umočio krpu u kantu s vodom i počeo joj prati slijepljenu krv s lica. Nije bio svjestan da su mu oči pune suza kad je dotaknuo izudaranu kožu. Uzeo je nož zataknut za bok i izrezao ono što joj je ostalo od haljine te nastavio prati modrice.

»Tako mlada«, prošaptao je. »I tako lijepa.« Lijepa je – ili je bila lijepa – pa čak i sad kad je mrtva, tijelo joj je bilo tako prekrasno, vitko i čvrsto, premda joj se vidjelo malo previše rebara.

»Molim vas.« Riječi su bile prošaptane tako tiho da je Jocelin gotovo nije čuo. Okrenuo je glavu i vidio da su joj

oči otvorene, odnosno jedno oko jer je drugo bilo zatvoreno od otekline. »Vode«, jedva je izustila kroz osušene i vruće usne. Isprva je samo zurio u nju u nevjerici, a onda mu se licem raširio osmijeh čiste sreće. »Živa je«,

šapnuo je. »Živa!« Brzo je donio razvodnjenog vina i onda joj brižljivo držao glavu na laktu dok joj je naslanjao čašu na otečene usne.

»Polako«, rekao je, i dalje s osmijehom na licu. »Jako polako.« Constance se naslonila na njega i mrštila pokušavajući progutati vodu. Vidio joj je velike masnice oko vrata.

Prešao joj je rukom preko ramena i shvatio da je još hladna na dodir. Bio je budala kad je Edmundu vjerovao da je mrtva! Smrzavala se i zato je bila tako hladna. Ležala je na njegovoj jedinoj deki i kako Jocelin nije znao za nijedan drugi način da ugrije ženu, legao je uz nju držeći je blizu svojega toplog tijela i brižno povukao pokrivač preko oboje. Nikad još nije ležao sa ženom i osjećao se ovako.

Bilo je kasno kad se Jocelin probudio, a djevojka je ležala uz njega. Komešala mu se u zagrljaju i radila grimase od boli. Odvojio se od nje i stavio joj hladnu krpu na čelo koje je postalo prevruće zbog groznice.

Jocelin je sad, na danjem svjetlu, počeo realno sagledavati situaciju. Što će učiniti s djevojkom? Nije mogao tek tako objaviti da je živa. Čim bi se oporavila, Edmund bi opet uzeo Constance sebi. Bilo je malo vjerojatno da bi preživjela i druge batine. Ako je Edmund ne ubije, Jocelin je bio siguran da Alice hoće. Jocelin je novim očima pogledao po maloj sobi. Bila je privatna, dobro zatvorena od buke izvana i teško dostupna. Uz sreću i mnogo pažljivosti, mogao bi je uspjeti držati skrivenu dok

joj ne bude bolje. Ako je sačuva živu i na sigurnom, poslije će se brinuti i za ostalo. Podignuo ju je i dao joj još razrijeđenog vina, ali gotovo ništa nije prolazilo kroz natečeno grlo. »Joss!« zazvala je žena s dna ljestvi. »Prokletstvo!« rekao je sebi u bradu psujući prvi put u životu manjak slobode od žena. »Joss, znamo da si gore. Ako ne siđeš, mi dolazimo gore.« Hodao je kroz labirint sijena u balama do otvorenih vrata i nasmiješio se Blanche i Gladys.

»Prekrasno jutro, zar ne? A što vi dvije šarmantne dame želite od mene?« Gladys se zahihotala. »Zar da vičemo da nas cijeli dvorac čuje? « Jocelin se opet nasmijao i nakon još jednog pogleda preko ramena, spustio se niz ljestve. Obgrlio

je obje žene rukama. »Možda bismo mogli razgovarati s kuharom. Pregladnio sam.« Iduća su četiri dana za Jocelina bila pravi pakao. Nikad u životu nije morao čuvati tajnu, a stalno

smišljanje izgovora ga je iscrpljivalo. Da nije bilo konjušarove žene, ne bi uspio u tome. »Ne znam što to skrivaš gore«, rekla mu je starica, »ali dovoljno sam stara da me ništa ne može

iznenaditi.« Nakrivila je glavu prema Jocelinu diveći se njegovu izgledu. »Pretpostavljam da je riječ o ženi.« Nasmijala se izrazu njegova lica. »O, da, definitivno je žena. Sad još moram shvatiti i zašto je skrivaš.«

Jocelin je počeo govoriti, ali ona je samo dignula ruku. »Nema potrebe objašnjavati. Nitko ne voli misterij više od mene. Pusti meni tu zagonetku, a ja ću tebi pomoći držati druge žene dalje od tvoje sobe, premda to neće biti lako s obzirom na to koliko ih je. Netko bi te trebao staviti u staklenku i ukiseliti, momče. Treba te konzervirati, to je sigurno. Ni trojica muškaraca ne bi uspjela zadovoljiti toliko žena kao ti.«

Jocelin se nestrpljivo okrenuo. Brinuo se za Constance i gotovo su svi počeli primjećivati njegovu rastresenost. Svi osim Alice. Tražila je sve više i više Jocelina, stalno ga zvala da joj svira i svake ga večeri pozivala u svoj krevet gdje ga je nasilje koje je zahtijevala od njega svake noći sve više iscrpljivalo. I stalno je morao slušati Aliceinu mržnju prema Judith Revedoune i kako će posjetiti kralja Henrika VII. i vratiti Gavina Montgomeryja.

Pogledao je oko sebe kako bi provjerio gleda li ga itko i popeo se ljestvama do male tavanske sobe. Constance ga je prvi put dočekala budna. Uspravila se stišćući deku oko golog tijela. Dok je ležala omamljena vrućicom, Jocelin se danima brinuo za nju i upoznao njezino tijelo jednako dobro kao što je znao svoje. Nije mu palo na pamet da je on njoj bio stranac.

»Constance!« rekao je radosno i ne potpuno svjestan njezina straha. Kleknuo je pored nje. »Tako je dobro opet ti vidjeti oči.« Rukama joj je obujmio lice pregledavajući modrice koje su, zahvaljujući njezinoj mladosti i Jocelinovoj njezi, brzo zacjeljivale. Krenuo joj je pomaknuti ogrtač s golih ramena kako bi pogledao i ostale rane.

»Ne«, šapnula je povlačeći ogrtač. Iznenađeno ju je pogledao. »Tko si ti?« »Ah, milo, ne boj me se. Ja sam Jocelin Laing. Upoznala si me prije s lady Alice. Zar se ne sjećaš?« Na spomen Aliceina imena Constanceine su oči odletjele s jednog kraja sobe na drugi. Jocelin ju

je povukao u zagrljaj – mjesto na kojem je provela mnogo vremena premda to nije znala. Pokušala se izvući, ali bila je preslaba.

»Sad je gotovo. Sigurna si. Ovdje si sa mnom i neću dopustiti nikome da ti naudi.« »Lord Edmund...« prošaptala je naslonjena na njegovo rame. »Ne, on ne zna da si ovdje. Nitko ne zna, osim mene. Nikom nisam ništa rekao o tebi. On misli

da si mrtva.« »Mrtva? Ali...«

»Tiho.« Gladio joj je kosu. »Bit će vremena za razgovor. Najprije moraš ozdraviti. Donio sam ti juhu od mrkve i leće. Možeš li žvakati?«

Kimnula je, ne opušteno, ali ne ni ukočeno. Malo ju je odmaknuo od sebe. »Možeš li sjediti?« Opet je kimnula i Jocelin se nasmiješio kao da je ostvarila neki veliki podvig snage.

Jocelin se usavršio u tajnom odnošenju toplih posuda s hranom na tavan. Nikome nije bilo čudno što nosi lutnju preko ramena i futrolu u rukama. Ali svake bi večeri napunio futrolu hranom nadajući se da će nahraniti izgladnjelu Constance.

Držao je zdjelu i počeo ju je hraniti kao da je dijete. Pomaknula je ruku kako bi mu uzela žlicu, ali previše se tresla da bi je mogla držati. Kad više nije mogla jesti, oči su joj pale od iscrpljenosti. Srušila bi se da je Jocelin nije uhvatio. Preslabu da bi se bunila, držao ju je u krilu i s lakoćom je utonula u san osjećajući se doista zaštićenom.

Kad se Constance probudila, bila je sama. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da se sjeti gdje se nalazi. Mladić gustih crnih trepavica koji joj je pjevušio u uho nije mogao biti stvaran. Stvarne su bile ruke Edmunda Chatwortha oko njezina vrata, Alice koja joj zavrće rukama, čupa kosu i prakticira ostale metode nanošenja boli koje se neće vidjeti.

Nekoliko sati poslije Jocelin se vratio i držao je Constance u naručju. Oboje su se uvukli duboko ispod njegova ogrtača. Nije bio svjestan prolaska vremena. Prvi put u životu njime nije vladala želja za ženama. Constanceina potpuna ovisnost o njemu donijela mu je osjećaj koji nikad prije nije doživio – početak ljubavi. Sva ljubav koju je ikad osjećao za sve žene sad je bila usmjerena u jednu divlju i goruću strast.

Ali Jocelin nije bio slobodan čovjek. Bilo je drugih koji su ga gledali.

uga i tanka crna koža biča gnjevno se izvijala po muškarčevim leđima. Cijela su mu leđa već bila iscrtana s mnogo krvavih pruga. Svaki put kad bi ga bič udario, glasno bi vrisnuo i divljački izvijao šake pokušavajući ih izvući iz opletenih remena od sirove kože koji su ga držali za stup.

John Bassett je pogledao prema Gavinu koji mu je kratko kimnuo. Gavin nije imao želudac za kažnjavanja i imao je još manje poštovanja za muškarčeve ženskaste krikove.

John Bassett je prerezao vezove i muškarac je pao na travu. Nitko mu nije krenuo pomoći. »Da ga ostavim?« pitao je John.

Gavin je pogledao prema dvorcu s druge strane uske doline. Trebala su mu dva tjedna da pronađe Walteta Demarija. Činilo se da je mali lukavac više zainteresiran za igru mačke i miša nego da dobije ono što želi. Gavin je posljednjih tjedan dana logorovao ispred zidina i pripremao napad. Otišao je do zidina i čuvarima na ulazu vikao pozive na dvoboj, ali njegove su riječi ignorirane. Ipak, čak i dok je izazivao na dvoboje, četvorica Gavinovih ljudi tiho su kopali prolaz ispod drevnih zidina. Ali zidine su išle duboko, temelji su bili široki i trebat će previše vremena da se prođe ispod njih. Bojao se da će Demariju dosaditi čekanje da se Gavin preda i da će ubiti Helen.

Kao da već nije imao dovoljno problema, jedan od njegovih ljudi, ovo cvileće stvorenje na koljenima pod njegovim nogama, zaključio je da ga status viteza jednog od Montgomeryja čini gotovo božanstvom. Humphrey Bohun je te noći odjahao u najbliži grad i silovao tgovčevu četrnaestogodišnju kćer, a onda je pobjedonosno dojahao natrag. Šokirao ga je bijes lorda Gavina kad mu je djevojčin otac rekao što i dogodilo.

»Nije me briga što ćeš s njim. Samo se pobrini da mi u roku od jednog sata nestane s očiju.« Gavin je povukao svoje teške kožne rukavice koje su mu visjele za pojasom. »Pozovi mi Odu.«

»Odu?« Johnovo se lice ukrutilo. »Gospodaru, ne mislite valjda opet u Škotsku?« »Moram. Razgovarali smo već o tome. Nemam dovoljno ljudi da objavim pravi napad na dvorac.

Pogledaj ga! Izgleda kao da bi malo jači vjetar mogao srušiti ostatak kamenja, ali kunem se, Normani su znali kako se gradi utvrda. Mislim da je izgrađena od izlivenog kamena. Želimo li se probiti unutra do kraja godine, trebat će mi Stephanova pomoć.«

»Pustite onda mene da ga dovedem.« »A kad si ti posljednji put bio u Škotskoj? Otprilike znam gdje je Stephen i sutra ujutro ću povesti

četvoricu ljudi sa sobom i pronaći ga. »Trebat će vam bolja zaštita od samo četvorice muškaraca.« »Mogu brže jahati kad nas je manje«, odgovorio je Gavin. »Ne mogu si priuštiti da razdvajam

svoje ljude. Polovica je s Judith. I ako sad odjašem s polovicom, vi ćete ostati nezaštićeni. Nadajmo se samo da Demari neće shvatiti da me nema.«

John je znao da lord Gavin ima pravo, ali nije mu bila ugodna pomisao da njegov gospodar jaše bez dobre zaštite. Ali već je odavno naučio da je uzaludno pokušavati raspravljati sa čovjekom koji je

tvrdoglav poput Gavina. Čovjek koji je ležao do njihovih nogu je zastenjao i podsjetio ih na svoju prisutnost. »Nosi ga

odavde!« rekao je Gavin i krenuo prema mjestu gdje su njegovi ljudi gradili katapult. John je bez razmišljanja stavio svoju snažnu ruku ispod vitezova ramena i podignuo ga. »Sve ovo zbog one male kurve!« bijesno je protisnuo, a u kutovima usana skupljala mu se

pljuvačka. »Zašuti!« naredio mu je John. »Nisi imao pravo tretirati djevojku kao poganku. Da se mene

pitalo, dao bih te objesiti.« Napola je povukao krvavog muškarca do ruba logora gdje ga je snažnim udarcem srušio na tlo. »Gubi se i ne vraćaj se više.«

Humphrey Bohun izvadio je travu iz usta i pogledao za Johnom koji se vraćao prema logoru. »Vratit ću se. I idući put ću ja držati bič.«

Četvorica su muškaraca u tišini hodala prema konjima koji su ih čekali. Osim Johnu Bassettu, Gavin nije nikome rekao da kreće na put pronaći Stephena. Trojica muškaraca koji su jahali s njim već su se borili s Gavinom u Škotskoj i poznavali su taj nemilosrdan i divlji kraj. Skupina će putovati što je moguće neprimjetnije, bez glasnika sa zastavom Montgomeryja koji jaše ispred njih. Svi su bili odjeveni u smeđu i zelenu boju kako bi privlačili što je moguće manje pozornosti.

Tiho su se popeli u svoja sedla i poveli konje iz uspavanog logora. Nisu odjahali ni petnaest kilometara od logora kad ih je okružilo dvadeset i pet muškaraca u

Demarijevim bojama. Gavin je izvukao mač i nagnuo se prema Odi. »Ja ću napasti i probiti prolaz između njih. Ti bježi i

nađi Stephena.« »Ali gospodaru! Poginut ćete!« »Učini kako sam ti rekao«, naredio mu je Gavin. Demarijevi su ljudi polako okružili manju skupinu. Gavin je pogledom tražio njihovu najslabiju

točku. Gledali su ga drsko kao da su znali da je bitka već dobivena. A onda je Gavin ugledao Humphreya Bohuna. Silovatelj se cerio naslađujući se što je njegov bivši gospodar stjeran u kut.

Gavin je odmah shvatio gdje je pogriješio. Razgovarao je s Johnom o putovanju pred ovim komadom smeća. Gavin je kimnuo Odi, s objema rukama na dršku podignuo dugački i široki čelični mač i jurnuo u napad. Demarijevi su ljudi bili iznenađeni. Dobili su naredbu da lorda Gavina dovedu kao zarobljenika. Pretpostavili su da će im se mirno predati kad bude brojčano nadmašen više od šest prema jedan.

Taj jedan trenutak oklijevanja stajao je Humphreya Bohura života i omogućio Odi da pobjegne. Gavin je udario po izdajici koji je umro prije nego što je stigao uhvatiti mač. Jedan po jedan Demarijevi su ljudi padali pod Gavinovim mačem koji je bljeskao na zrakama sunca koje izlazi. Odova je dobro istrenirana životinja skakala preko mrtvaca i urlajućih konja te odgalopirala u sigurnost šume. Nije imao vremena provjeriti prati li ga itko. Pognuo je glavu i priljubio se uz konja.

Gavin je dobro odabrao svoje ljude. Dvojica koji su ostali s njim spojili su svoje konje istrenirane da slijede zapovijedi koje im gospodari daju koljenima. Trojica su se muškarca hrabro borila i kad je jedan od njih pao, Gavin je osjetio kao da je umro dio njega. Bili su njegovi ljudi i bio im je blizak.

»Prekini!« naredio je nečiji glas, nadglašavajući lupanje čelika o čelik i bolne jauke. Muškarci su se brzo povukli i kad su im se pogledi razbistrili, počeli su procjenjivati štetu.

Najmanje petnaest Demarijevih ljudi ležalo je mrtvo ili ranjeno tako da nisu mogli stajati na konjima. Konji muškaraca u sredini i dalje su odolijevali napadu, stražnjicom uz stražnjicu u obliku

vjetrenjače. Muškarac s Gavinove lijeve strane imao je duboku posjeklinu na nadlaktici. Zadihan od

napora, Gavin je bio prekriven krvlju, ali gotovo uopće ne svojom. Ostatak Demarijevih ljudi gledao je u tihoj počasti borcima koji nisu nosili oklope. »Zgrabite ih!« rekao je muškarac koji je djelovao kao vođa napadača. »Ali pazite da se

Montgomeryju ništa ne dogodi. Treba nam živ.« Gavin je opet podignuo mač, ali iznenada je osjetio oštar ubod i ruke su mu bile imobilizirane.

Dobačen je tanki bič i ruke su mu pričvršćene za bokove. »Zavežite ga.« Čak i dok su ga odvlačili s konja, Gavin je stopalom pogodio jednog muškarca u vrat. »Bojiš li ga se?« pitao je glavni napadač. »Ionako ćeš umrijeti ako me ne poslušaš. Zaveži ga za to

stablo. Želim da gleda kako postupamo sa zarobljenicima.«

udith je bila na koljenima u vrtu s ružama, naručja punog cvijeća. Gavina nije bilo već mjesec dana, a posljednjih deset dana nije bilo nikakvih vijesti. Nije prošao ni trenutak da Judith nije gledala kroz prozor ili kroz vrata da vidi je li možda stigao glasnik. Istodobno ga je željela vidjeti i strahovala od njegova povratka. Imao je previše moći nad njom, kao što je

dokazao kad je došla u njegovu sobu one noći prije nego što je otišao boriti se za njezinu zemlju. No dobro je znala da on prema njoj ne gaji tako dvoznačne osjećaje. Za njega je postojala samo plavokosa Alice, a žena mu je bila samo igračka koju bi iskoristio kad bi mu trebala razonoda.

Čula je zveket oružja i kroz dvostruka vrata koja su odvajala unutarnje dvorište od vanjskog ujahalo je nekoliko muškaraca. Judith je brzo ustala, ruže su pale na tlo, podignula je suknje i počela trčati. Nijedan od njih nije bio Gavin. Judith je pustila dah koji je dotad držala, spustila suknje i počela hodati mirnije.

John Bassett sjedio je na svom ratnom konju i djelovao mnogo stariji nego kad je otišao odavde prije nekoliko tjedana. Sad mu je kosa, posijedjela na sljepoočnicama, bila još bjelja. Oči su mu upale u lice, a ispod njih bili su tamni krugovi. Bočna strana njegova žičanog oklopa bila je pokidana, a rubovi proreza zahrđali od krvi. Ni drugi muškarci nisu izgledali nimalo bolje, oronulih lica, a odjeće poderane i prljave.

Judith je stajala u tišini dok je John silazio s konja. »Odvedi konje«, rekla je mladom konjušaru. »Pobrini se da su zbrinuti.«

John ju je trenutak gledao, a onda ravnodušno pognuo koljeno kako bi kleknuo i poljubio joj ruku.

»Ne!« rekla je Judith brzo. Bila je previše praktična da bi mu dopustila da troši energiju na nešto što je za nju bila samo beskorisna gesta. Stavila mu je ruku oko struka i stavila njegovu ruku oko svojih ramena.

John se ukočio iznenađen neformalnošću svoje male gospodarice. A onda joj se nježno nasmiješio.

»Dođi, sjest ćemo kraj fontane«, rekla je povevši ga prema popločenom bazenu između zidova vrta. »Joan! «povikala je, »dovedi još služavki i pošalji nekog iz kuhinje s hranom i vinom.«

»Da, gospo.« Okrenula se opet Johnu. »Pomoći ću ti da skineš oklop«, rekla je prije nego što se stigao pobuniti. Iz dvorca je došlo nekoliko žena i uskoro su četvorica muškaraca bila gola od struka naviše, a

njihovi oklopi poslani na popravak. Svi su pohlepno navalili na vruće zdjele gustog gulaša. »Ne pitate me za vijesti«, rekao je John između zalogaja držeći podignute lakte tako da mu Judith

može očistiti i zaviti ranu na trupu. »Reci ćeš mi«, odgovorila je. »Da su dobre vijesti, i moj bi se muž vratio s vama. Loše vijesti mogu

dugo čekati.« John je spustio zdjelu i pogledao u Judith.

»Je li mrtav?« pitala je, ne dižući pogled prema njemu. »Ne znam«, rekao je tiho. »Bili smo izdani.« »Izdani!« kriknula je Judith i brzo se ispričala kad je shvatila da mu je ozlijedila ranu. »Jedan od vitezova iz garnizona, novi muškarac imenom Bohun, pobjegao je tijekom noći i rekao

Demariju da lord Gavin planira u zoru odjahati bratu po pomoć. Lord Gavin nije odmaknuo daleko kad je napadnut.«

»Ali nije ubijen?« šapnula je Judith. »Ne vjerujem. Nismo našli tijelo«, rekao je John strogo i vratio se jelu. »Dvojica od muškaraca

koji su jahali s mojim gospodarima su ubijeni... ubijeni na takav način da me duša boli. Nemamo posla s običnim čovjekom nego s vragom!«

»Zar niste dobili nikakvu poruku o otkupnini ili vijest da su ga zarobili?« »Ne. Ništa. Nas smo četvorica vjerojatno stigli na mjesto bitke nekoliko minuta poslije. Ondje je

još bilo nekoliko Demarijevih ljudi i borili smo se s njima.« Zavezala je posljednji čvor na povezu i podignula pogled prema njemu. »Gdje su drugi vojnici?

Nije vas moglo ostati samo četvorica.« »Još logoruju pred Demarijevim zidinama. Mi idemo po lorda Milesa i njegove ljude. Lordu

Raineu još nije stigla zacijeliti noga.« »A misliš li da će Miles uspjeti osloboditi Gavina?« John nije odgovorio nego se usredotočio na gulaš. »Hajde, možeš mi reći istinu.« Pogledao ju je. »Utvrda je vrlo čvrsta. Može se osvojiti bez pojačanja samo ako organiziramo

opsadu.« »Ali to bi potrajalo mjesecima!« »Da, gospo.« »A što bi bilo s Gavinom i mojom majkom koji su zarobljeni unutra? Zar ne bi oni prvi umrli od

gladi ako im ponestane hrane?« John nije skidao pogled sa zdjele. Judith je ustala. Stisnula je šake i noktima bušila u dlanove. »Postoji još jedan način«, rekla je

mirnim glasom. »Ja ću poći Walteru Demariju.« John je odmah dignuo glavu i izvio jednu obrvu. »A što vi možete učiniti što muškarci ne mogu?«

pitao je cinično. »Što god se bude zahtijevalo od mene«, odgovorila je Judith tiho. John je gotovo bacio zdjelu. No umjesto toga ju je zgrabio za ruku i stisnuo svojom snažnom

šakom. »Ne! Ne znate što govorite. Mislite da imamo posla s razumnim čovjekom? Mislite da će osloboditi lorda Gavina i vašu majku ako mu date ono što želi? Da ste vidjeli naše ljude – ono što su nekad bili ljudi«, dodao je, »koji su jahali s lordom Gavinom, ne biste uopće pomislili na to da se date tom Demariju. Nije bilo potrebe za takvim mučenjem, pa ipak, čini se da je to činio samo zbog užitka. Da je muškarac, razmislio bih o vašoj zamisli, ali on to nije.«

Otresala je ruku sve dok je John nije pustio. »Što se drugo može učiniti? Opsada bi sasvim sigurno prouzročila njihovu smrt, a kažeš da je opsada jedini mogući napad. Ako ja uđem u dvorac, možda uspijem naći Gavina i moju majku i organizirati njihov bijeg.«

»Bijeg!« rekao je zajedljivo. John je zaboravio da je ona lady Judith i da ima autoritet davati mu zapovijedi. Sad ju je gledao samo kao mladu i neiskusnu djevojku. »A kako ćete izaći? Samo su dva ulaza i oba su dobro čuvana.«

Judith je ispravila ramena i visoko dignula bradu. »Kakav izbor imate? Ako Miles povede napad, Demari će sigurno ubiti Gavina i moju majku. Zar ti je tako malo stalo do Gavina da te nije briga hoće

li umrijeti ili ne?« Iznenada je John shvatio da Judith ima pravo. I znao je da će on biti taj koji će je predati u krvave

ruke Waltera Demarija. Pogodila ga je u srce kad je spomenula ljubav prema lordu Gavinu. John je tog mladića volio kao vlastita sina. Imala je pravo da postoje izgledi da spase lorda Gavina ako se ona preda. Lord Gavin će ga možda dati objesiti jer je ugrozio Judith, ali znao je da će je poslušati. »Javljate se za mučeništvo«, rekao je John tiho. »Što sprječava Demarija da i vas ubije?«

Judith mu se nasmiješila i stavila ruke na njegovo rame jer je i ona znala da je pobijedila. »Ako me ubije, izgubit će Revedouneove zemlje. Ako sam išta naučila, znam koliko su muškarci spremni učiniti za moj imetak.« Oči su joj na trenutak zaiskrile. »A sad uđimo unutra gdje možemo slobodnije razgovarati. Čeka nas mnogo planiranja.«

Nijemo ju je slijedio. Ponašala se kao da pripremaju jelovnik za piknik u šumi, a ne da daje sebe krvniku, kao janje na klanje.

Judith je htjela krenuti odmah, ali John ju je uvjerio da pričeka te da njemu i njegovim momcima omogući malo odmora. Zapravo se nadao da će je odgovoriti od te ludosti i pronaći zamjenski plan, ali njezina ga je logika iznenađivala.

Za svaki razlog koji je dao zašto ne bi trebala poći, Judith bi dala deset još razumnijih zašto bi trebala poći. I složio se s njom; nije vidio nikakvu drugu šansu da se spase zarobljenici... ako su uopće bili zarobljenici.

Ali kako li je samo strahovao od gnjeva lorda Gavina! To je rekao i lady Judith i ona se nasmijala. »Ako je na sigurnom gdje se može prepustiti svom gnjevu, iz zahvalnosti ću mu poljubiti ruku.«

John je u čuđenju tresao glavom. Ta je žena opet bila previše sigurna u svoju inteligenciju. Nije nimalo zavidio lordu Gavinu što je mora krotiti.

Nisu mogli povesti mnogo ljudi za zaštitu – nisu smjeli ostaviti imanje nezaštićeno – i mnogi su Gavinovi vitezovi već čekali. Bili su zahvalni što je Demarijevo imanje udaljeno samo dva dana jahanja.

Judith je naporno radila dok se John odmarao i jeo. Naredila je da se natovari nekoliko kola žita i konzerviranog mesa koji će se pripremiti u logoru. Pripremljena su i jedna kola za njezinu odjeću; najljepše svile, baršune, brokate, kašmire i veliki željezom okovani kovčeg pun dragulja.

Kad je John progunđao nešto o ženskoj razmetljivosti, Judith ga je izgrdila. »Walter Demari žudi za nekom ženom koju smatra lijepom. Želiš li da se pojavim pred njim u

neuglednoj odjeći? Rekao bi da se predomislio i bacio me na dno bunara. Sigurno je tašt čovjek, inače ne bi tražio da se žena koju jedva poznaje odrekne svojega muža i njega proglasi svojom pravom ljubavi. Zato ću igrati na njegovu taštinu i nositi svoju najbolju odjeću.«

John je na trenutak zurio u nju, a onda se okrenuo. Nije znao bi li je pohvalio ili bi se ljutio na sebe jer se nije prvi sjetio onoga što je ona upravo rekla.

Unatoč vanjštini koju je pokazivala svijetu, Judith je bila uplašena. Ali koliko god se trudila, nije se mogla dosjetiti nijednog drugog plana.

Cijelu je noć ležala budna i razmišljala. Demari nije poslao nikakvu poruku o razmjeni. Možda je već ubio Gavina i Helen i Judith mu se uzalud predaje.

Rukama je prelazila po trbuhu, znala je da je još tvrd i ravan. Sad je bila sigurna da nosi Gavinovo dijete. Je li dijete bilo dio razloga zašto je htjela spasiti muža?

Kad je sunce izašlo, Judith je polako odjenula praktičnu vunenu haljinu. Bila je neobično mirna, gotovo kao da odlazi u sigurnu smrt. Spustila se u malu kapelicu na misu. Molit će za sve njih – svog muža, svoju majku i svoje nerođeno dijete.

Walter Demari sjedio je za drvenim stolom u velikoj dvorani očeva imanja. Nekoć je taj stol bio lijepo izrezbareni komad namještaja, ali s vremenom je većina glava zvijeri odlomljena, a njihovi vratovi izglačani. Walter je rastreseno šutnuo kokos koja je ključala po čarapama na njegovim kratkim i mršavim nogama. Proučavao je pergament ispred sebe i ignorirao svoju okolinu. Otac mu nije želio dati ništa osim ove stare, istrošene i zanemarene kule. Walter je zakopao svoju ljutnju duboko i usredotočio se na zadatak pred sobom. Kad se oženi nasljednicom Revedoune posjeda, onda ga otac neće moći odbaciti kao da ne postoji.

Iza Waltera je stajao Arthur Smiton, čovjek kojega je Walter smatrao svojim prijateljem. Arthur je pomagao Walteru u svemu i složio se da je Walter trebao dobiti prekrasnu nasljednicu, a ne Gavin Montgomery. Kako bi mu se odužio za njegovu odanost, Walter ga je proglasio svojim glavnim vazalom. Upravo je Arthur bio taj koji je uspio uhvatiti lorda Gavina.

»Arthure«, požalio se Demari, »ne znam kako da sročim poruku. Što ako ona ne želi doći? Ako doista mrzi svog muža, zašto bi toliko riskirala za njega?«

Arthur nije dopustio da se njegove emocije vide. »Zaboravljaš staricu koju držimo? Zar ona nije djevojčina majka?«

»Jest«, rekao je Walter i vratio pozornost na pergament ispred sebe. Nije bilo lako tražiti ono što je tražio. Želio je brak s lady Judith u zamjenu za slobodu njezina muža i majke.

Arthur je trenutak stajao iza Waltera, a onda je otišao natočiti sebi pehar vina. Trebao mu je miran želudac da uspije podnijeti Walterovo cviljenje. Arthuru je bilo zlo od tog zaljubljenog mladića. Walter se vratio s Montgomery-Revedoune vjenčanja toliko očaran mladenkom da nije mogao raditi ništa drugo nego stalno govoriti o njoj. Arthur ga je gledao s gađenjem. Walter je imao sve – zemlje, bogatstvo, obitelj, nadu za budućnost. Nije bio poput Arthura koji se izvukao iz blata što je bila njegova obitelj. Sve što ima, stekao je svojom inteligencijom, fizičkom snagom i, vrlo često, podlošću i lažima. Nije bilo ničega što ne bi učinio da dobije ono što želi. Kad je vidio kako beskičmenjak Walter cmolji o nekoj djevojci, Arthur je smislio plan.

Nije mu trebalo dugo da sazna za svađe novopečene mladenke s mužem. Premda je bio samo vitez u Walterovu garnizonu, Arthur je našao spremno uho kad je spomenuo poništenje i drugi brak s Walterom. Arthura nije uopće bila briga za tu djevojku, ali Revedounove su zemlje bile vrijedne borbe. Walter nije želio napasti Roberta Revedounea, ali Arthur je znao da Revedoune neće prezati od čega da zadrži svoju kćer udanu u obitelji Montgomery. Kad ih je, kao svoje prijatelje, pustio u dvorac, nije bilo teško ubiti tog starca. Njegova je žena Helen poslušno pošla s njima i Arthur se smijao jer je znao prepoznati dobro istreniranu ženu čim bi je vidio. Zbog te se činjenice divio Revedouneu.

»Gospodaru«, objavio je nervozni sluga, »pred dvorcem su gosti.« »Gosti?« pitao je Walter mutnih očiju. »Da, gospodaru. Lady Judith Montgomery, okružena svojim vojnicima.« Walter je poskočio, pisaći stol se zanjihao, i krenuo prema slugi. Arthur ga je zgrabio za ruku. »Molim vas, gospodaru, budite oprezni. Možda je zamka.« Walterove su oči gorjele. »Kakva zamka? Vojnici se neće boriti i ugroziti svoju gospodaricu.« »Možda je sama dama...« Walter se istrgnuo iz njegova stiska. »Pretjeruješ. Pazi da se ne nađeš u podrumu s lordom

Gavinom.« Ljutito je napustio staru kulu bacajući s puta šaš suh poput piljevine. Arthurove riječi upozorenja prodrle su u njegov mozak i sad je trčao uskim kamenim stubama do vrha zidina kako bi se uvjerio da je pred ulazom doista lady Judith.

Bilo je jasno da je ona. Kestenjasta kosa koja joj je padala niz leđa nije se mogla zamijeniti s kosom nijedne druge žene. »Ona je«, šapnuo je Walter uzbuđeno i onda gotovo odletio stubištem do

prizemlja, preko dvorišta i do ulaznih vrata. »Otvori ih!« povikao je vrataru. »I požuri!« Teška rešetka sa željeznim vrhovima polako se dizala

gore dok je Walter nestrpljivo čekao. »Gospodaru«, rekao je Arthur koji se našao pokraj njega. »Ne možete joj dopustiti da uvede svoje

ljude unutra. Ima ih više od stotinu. Mogli bi nas napasti iznutra.« Walter je skinuo pogled s vrata koja su škripala dok su se dizala. Znao je da Arthur ima pravo no

nije znao što drugo učiniti. Arthur je svojim tamnim očima fiksirao Walterove slabe plave oči. »Ja ću izjahati vani k njoj. Vi

ne smijete riskirati. Neću odjahati dalje od dosega naših samostrijelaca. Kad budem siguran da je to doista lady Judith, moji ljudi i ja ćemo je dopratiti kroz ulazna vrata.«

»Samu?« pitao je Walter nestrpljivo. »Može povesti osobnog čuvara ako bude inzistirala, ali nikog više. Ne možemo pustiti cijeli

garnizon unutra«, ponovio je. Rešetka je dignuta i most spušten kad se Arthur popeo na konja i izjahao, a iza njih su krenula još

petorica vitezova. Judith je sjedila vrlo mirno na svom konju i gledala podizanje ulaznih vrata. Morala je skupiti svu

snagu da se ne bi okrenula i otišla. Stari se dvorac na mjestima raspadao, ali kad mu se približila, izgledao je dosta zastrašujuće. Osjećala se kao da će je progutati.

»Još stignete otići, gospo«, rekao je John Bassett nagnuvši se naprijed. Šest je muškaraca jahalo prema njoj i sigurno se željela okrenuti. Onda joj se želudac preokrenuo

i morala je progutati iznenadni napadaj mučnine. Dijete ju je podsjećalo na svoju prisutnost. Djetetov otac i baka bili su unutar ovih starih zidina i, ako bude mogla, izvući će ih odatle.

»Ne«, rekla je Johnu s više snage nego što ju je zapravo osjećala »Moram obaviti zadaću.« Kad se vođa konjanika koji su dolazili prema njima približio Judith, odmah je znala da je on

pokretač cijele urote. Waltera se sjećala kao slabog i krotkog, ali arogantne tamne oči ovog muškarca nisu otkrivale slabost. Odjeća mu je blještala od dragulja; svih boja, svih vrsta i veličina. Tamnu kosu pokrivala mu je mala baršunasta kapa na čijem je širokom obruču bilo barem stotinu dragulja. Izgledala je gotovo kao kruna.

»Gospo«, rekao je i poklonio se sjedeći i dalje na konju. Osmijeh mu je bio podrugljiv, gotovo uvredljiv.

Judith ga je napeto gledala, a srce joj je snažno udaralo. U njegovim je očima bilo hladnoće koja ju je plašila. Taj se čovjek ne bi dao lako odbiti.

»Ja sam sir Arthur Smiton, glavni vazal lorda Waltera Demarija koji vam želi dobrodošlicu.« Dobrodošlicu, pomislila je Judith suzdržavajući se da ne pljune tu riječ prema njemu, misleći na

svog ubijenog oca, zarobljenu majku i muža i već nekoliko izgubljenih života. Nagnula je glavu prema njemu. »Vi držite moju majku?«

Sumnjičavo ju je pogledao kao da je pokušava procijeniti. Nije joj poslana nikakva poruka, a ipak je znala što treba učiniti. »Da, gospo.«

»Onda ću poći k njoj.« Judith je potjerala svog konja naprijed, ali Arthur je zgrabio uzde. Svi do jednoga, stotinu vitezova koji su okruživali Judith, izvukli su svoje mačeve. Arthur je i dalje imao osmijeh na licu. »Ne mislite valjda ući kroz naša vrata s toliko ljudi.« »Ne mislite valjda da idem sama?« užasnuto je pitala. Upravo to je i očekivala, ali možda uspije

nagovoriti Smitona da dopusti nekolicini njezinih ljudi da je prate. »Ne želite valjda da ostavim svoju sluškinju? Ili osobnog čuvara?«

Napeto ju je gledao. »Jedan muškarac i jedna žena. To je sve.« Kimnula je, znajući da nema smisla dalje raspravljati. Barem će John Bassett biti s njom. »Joan«,

zazvala je okrećući se i vidjela djevojku kako sumnjičavo gleda Arthura. »Pripremi kola s mojim stvarima i kreni za mnom. Johne...« Okrenula se i vidjela da on već izdaje zapovijedi za utvrđivanje logora ispred zidina dvorca.

Judith je uspravnih leđa jahala preko pokretnog mosta i ispod zasvođenih kamenih vrata. Pitala se hoće li ikad živa izaći iz ovih zidina. Walter Demari je stajao čekajući da joj pomogne sjahati. Sjećala ga se kao nježnog mladića, ni lijepog ni ružnog, ali sad su njegove plave oči pokazivale slabost, nos mu je bio prevelik, a tanke su usne izgledale okrutno.

Zurio je u nju. »Još ste ljepši nego što vas se sjećam.« Toga se jutra odijevala vrlo pozorno. Oko glave je imala vrpcu s biserima. Uz tijelo je nosila

podsuknju od crvene svile sa širokim rubom od bijelog krzna. Haljina joj je bila od bordo baršuna, a porub izvezen zlatnim spiralnim vezom. Rukavi su bili uski osim u ramenima gdje je baršun bio prorezan i kroz prorez provučena crvena svila. Vrat je bio izrezan duboko i prsa su joj se nadimala iznad tkanine. Pri hodu bi podignula baršunastu nadsuknju i otkrila krznom obrubljenu svilu ispod nje.

Judith se uspjela nasmiješiti tom podlom čovjeku, čak i dok se izvijala iz tuku koje joj je stavio oko struka. »Laskate mi, gospodaru«, rekla je gledajući ga kroz trepavice.

Walter je bio očaran. »Sigurno ste umorni i treba vam osvježenje. Pripremili bismo hranu, ali nismo vas očekivali.«

Judith nije htjela da on razmišlja o tome zašto je ona došla bez poziva. Dok je gledala Walterov pogled pun obožavanja, znala je da će se uspjeti predstaviti kao plaha mlada žena, stidljiva mladenka. »Molim vas«, rekla je, pognuvši glavu, »htjela bih vidjeti svoju majku.«

Walter nije ništa odgovorio, ali nastavio ju je iznenađeno gledati, gledati kako joj guste trepavice dodiruju meke obraze, kako biseri na njezinu čelu ističu mliječnu nijansu njezine kože.

John Bassett je zakoračio naprijed čvrsto stisnute čeljusti. Bio je krupan muškarac, Gavinove visine, ali teži zbog starije dobi. Čelično siva boja kose samo je isticala čvrstoću njegova tijela. »Gospa želi vidjeti svoju majku«, rekao je odlučno. Glas mu je bio smiren, ali je zračio snagom.

Walter je jedva primjećivao Johna jer je bio previše zanesen s Judith. Ali Arthur ga je bio itekako svjestan i prepoznao je opasnost. Odmah se moraju riješiti Johna Bassetta. S obzirom na slobodu u dvorcu, takav čovjek može izazvati mnogo nevolja.

»Naravno, gospo«, rekao je Walter ispruživši ruku prema njoj. Izgledalo je kao da je došla u posjet iz zadovoljstva.

Zajedno su hodali do ulaza u kulu na drugom katu. U ratno su doba drvene stube odsječene da bi ulaz bio nekoliko metara od tla. Dok su hodali kroz veliku dvoranu prema kamenim stubama, Judith je proučavala unutrašnjost dvorca. Mjesto je bilo prljavo, a po suhom šašu na podu bili su pobacani komadići kostiju. Psi su lijeno njuškali po otpacima. Duboko udubljeni prozori nisu imali drvene kapke i kamenje je na mjestima ispalo jer su se pukotine mrvile. Pitala se otkriva li tako loše stanje građevine loše upravljanje tim mjestom. Planirala je to otkriti.

Helen je sjedila u stolcu u maloj prostoriji urezanoj u debele kamene zidove na trećem katu. U mjedenoj je grijalici gorio drveni ugljen; kula je izgrađena prije nego što su se pojavila ognjišta.

»Majko!« šapnula je Judith i potrčala prema njoj te spustila glavu na majčina koljena. »Kćeri moja«, izustila je Helen i povukla Judith u zagrljaj. Prošlo je dosta vremena prije nego što

su im suze utihnule dovoljno da mogu govoriti. »Jesi li dobro?« Judith je kimnula, a onda pogledala pokraj majke na čovjeka koji je stajao u blizini. »Zar nećemo

dobiti nimalo privatnosti?« »Naravno«, rekao je Walter i okrenuo se prema vratima. »I ti ideš«, rekao je Johnu Bassettu. »Ne. Neću ostaviti svoju gospu samu.«

Walter se namrštio, ali nije želio nikako uznemiriti Judith. »Trebao si poći s njima«, rekla je Judith strogo kad su Walter i Arthur izašli. John se teško spustio u stolac pokraj grijalice na ugljen. »Neću vas ostaviti samu.« »Ali htjela bih malo privatnosti s majkom!« John nije progovorio niti ju je pogledao. »Nevjerojatno je tvrdoglav«, rekla je Judith majci ogorčeno. »Zar je tvrdoglavost kad vam ne dopuštam da stalno bude po vašem?« pitao je. »Vi ste dovoljno

tvrdoglavi da konkurirate biku.« Judith je otvorila usta kao da će nešto reći, ali zaustavio ju je Helenin smijeh. »Doista si dobro, kćeri.« Okrenula se Johnu. »Judith je sve što sam ikad željela da bude, pa i

više«, rekla je nježno gladeći kćerinu kosu. »A sad mi reci zašto si ovdje.« »Ja... O, majko«, počela je no opet su joj krenule suze. »Što je bilo? Možeš govoriti slobodno.« »Ne, ne mogu!« rekla je vatreno pogledavajući prema Johnu koji je stajao u blizini. John ju je pogledao tako mračnim pogledom da ga se gotovo uplašila. »Ne sumnjajte u moju

čestitost. Razgovarajte s majkom. Sve što čujem, neću nikome ponoviti.« Znajući da mu može vjerovati, Judith se opustila i sjela na jastuk pod majčinim nogama. Htjela je

govoriti, očajnički je morala govoriti. »Prekršila sam zavjet Bogu«, rekla je tiho. Helenina je ruka na trenutak zastala na kćerinoj glavi. »Reci mi kako«, šapnula je. Riječi su se spoticale jedna o drugu pokušavajući umaknuti. Judith je pričala kako je stalno

pokušavala pronaći neku mjeru ljubavi u svom braku no kako je svaki njezin pokušaj bio spriječen. Ništa što bi učinila nije moglo olabaviti moć koju je Alice Chatworth imala nad Gavinom.

»A tvoj zavjet?« pitala je Helen. »Zaklela sam se da mu neću dati ništa što sam ne uzme. Ali svojom sam voljom otišla k njemu

večer prije nego što je krenuo ovamo.« Zarumenjela se sjetivši se te noći ljubavi, Gavinovih ruku i usana na njenom tijelu.

»Judith, voliš li ga?« »Ne znam. Mrzim ga, volim ga, prezirem ga, obožavam ga. Ne znam. Tako je velik – toliko ga ima

– da me proguta. Uvijek sam ga svjesna. Kad uđe u prostoriju, ispuni je. Čak i kad ga najviše mrzim, kad ga vidim kako drži neku drugu ženu ili čita njezino pismo, ne mogu ga se osloboditi. Je li to ljubav?« pitala je gledajući u majku pogledom punim preklinjanja. »Je li to ljubav ili samo obuzetost vragom? Nije dobar prema meni. Sigurna sam da nema ljubavi prema meni. To mi je čak i rekao. Jedino mjesto na kojem je dobar prema meni je...«

»Krevet?« nasmijala se Helen. »Da«, rekla je Judith i odvratila pogled, crvenih obraza. Prošlo je nekoliko trenutaka dok Helen nije odgovorila. »Pitaš me za ljubav. Tko zna manje o

ljubavi od mene? Tvoj je otac također imao takvu moć nada mnom. Znaš li da sam mu jednom spasila život? Noć prije me istukao i idućeg mi je jutra, kad sam izjahala s njim, oko bilo crno i otečeno. Jahali smo sami, daleko od pratnje kad je Robertov konj iznenada pojurio i zbacio ga. Pao je u močvaru uz sjeverni rub jednog od naših imanja. Što se više pomicao to je dublje tonuo. Cijelo me tijelo boljelo od njegovih batina i prva mi je pomisao bila da odjašem i ostavim ga da umre. Ali nisam mogla. Znaš li da mi se smijao i nazvao me budalom kad sam ga spasila?«

Zastala je na trenutak. »Govorim ti to kako bih ti pokazala da razumijem njegovu moć nad tobom. Isto je bilo i s mojim mužem. Poznajem taj utjecaj koji Gavin ima nad tobom jer je moj brak bio isti. Ne mogu reći da je to bila ljubav, a ne mogu reći ni da je tvoj brak ljubav.«

Kratko su sjedile u tišini, obje gledajući u sjajni ugljen.

»A sad ja spašavam svog muža kao što si ti spasila svoga«, rekla je Judith. »Premda je tvoj poživio da te opet tuče, a moj će se vratiti drugoj ženi.«

»Tako je«, rekla je Helen tužno. »Je li dijete išta promijenilo?« Helen je razmišljala. »Možda da su prva djeca poživjela, ali troje ih je umrlo, svi dječaci. Onda

kad si ti došla i bila si djevojčica...« Nije dovršila rečenicu. »Misliš li da bi išta značilo da je prvo dijete poživjelo i da je bio sin?« ustrajala je Judith. »Ne znam. Mislim da nije tukao svoju prvu ženu koja mu je rodila sinove. Ali onda je bio mlađi.«

Iznenada je stala. »Judith! Jesi li trudna?« »Da. Dva mjeseca.« John je skočio na noge uz zveket oklopa i čeličnog mača o kamen. »Jahali ste cijelim putem, a

nosite dijete!« rekao je. Bio je tako tih da su dvije žene zaboravile da je u sobi. Stavio je ruku na čelo. »Vješanje će biti predobro za mene. Lord Gavin će me mučiti kad čuje za ovo, a to i zaslužujem.«

Judith je odmah ustala, s vatrom u zlatnim očima. »A tko će mu reći? Zakleo si se da ćeš čuvati tajne!«

»Kako to mislite zadržati tajnom?« pitao je sarkastično. »Kad postane vidljivo, planiram biti daleko odavde.« Oči su joj se smekšale. »Nećeš ništa reći, je

li tako, John?« Njegovo je lice bilo nepromijenjeno. »Ne iskušavajte to ulagivanje na meni. Sačuvajte ga za onu

gnjidu od čovjeka, Waltera Demarija.« Prekinuo ga je Helenin smijeh. Bilo je lijepo čuti je kako se smije jer je taj zvuk bio prerijedak u

njezinu nesretnom životu. »Godi mi vidjeti te ovakvu, kćeri moja. Bojala sam se da će te brak ukrotiti i slomiti ti duh.«

Judith je nije slušala. John je čuo previše. Rekla je previše intimnih stvari pred njim i sad su joj obrazi počeli crvenjeti.

»Ne«, rekao je John, uzdahnuvši. »Potrebno je mnogo više od običnog muškarca da ukroti ovu ženu. Ne moli više ništa, dijete. Neću reći ništa od onoga što sam čuo, osim ako to ne budeš tražila od mene.«

»Čak ni Gavinu?« Zabrinuto ju je pogledao. »Još ga nisam vidio. Jako bih volio znati gdje ga drže i je li dobro.« »Judith«, rekla je Helen, privukavši opet njihovu pozornost. »Još mi nisi rekla zašto si ovdje. Je li

Walter Demari tražio da dođeš?« John se teško spustio natrag na stolac. »Ovdje smo zato što je lady Judith rekla da moramo doći.

Neda se urazumiti.« »Nije bilo drugog načina«, rekla je Judith i također sjela. »Što su ti oni rekli?« pitala je majku. »Ništa. Tu su me... doveli nakon Robertove smrti. Tjedan dana nisam ni s kim razgovarala. Čak ni

služavka koja dolazi isprazniti posudu ne razgovara sa mnom.« »Onda ne znaš gdje drže Gavina?« »Ne, tek sam sad iz tvojih riječi shvatila da i njega drže. Što se lord Demari nada dobiti?« »Mene«, rekla je Judith jednostavno i onda spustila pogled te ukratko objasnila Walterov plan o

poništenju njezina braka. »Ali ne može biti poništenja ako nosiš Gavinovo dijete.« »Da«, rekla je Judith i preko majke pogledala prema Johnu. »To je jedan razlog zašto ovo mora

ostati tajna.« »Judith, što ćeš učiniti? Kako misliš spasiti sebe, Gavina, Joan i muževa vojnika s ovog mjesta?

Nije ti mjesto među kamenim zidovima.«

John je gunđanjem izrazio slaganje. »Ne znam«, odgovorila je Judith zlovoljno. »Ne vidim drugu mogućnost. Sad barem imam izgleda

spasiti tebe. Ali najprije moram naći Gavina. Tek onda...« »Jesi li povela Joan?« prekinula ju je Helen. »Jesam«, odgovorila je Judith. Znala je da majka ima neku ideju. »Reci Joan da nađe Gavina. Ako treba naći nekog muškarca, Joan to može. Ona je poput kuje koja

se tjera.« Judith je kimnula. »A što je s Walterom Demarijem?« nastavila je Helen. »Vidjela sam ga samo dva puta.« »Može li mu se vjerovati?« »Ne!« ubacio se John. »Ne može se vjerovati ni njemu ni onom njegovu pristaši.« Judith ga je ignorirala. »Demari misli da sam lijepa i planiram biti lijepa koliko god bude trebalo

sve dok ne nađem Gavina i dok ne pobjegnemo.« Helen je pogledala svoju kćer, tako dražesnu pod sjajem ugljena. »Jako malo znaš o

muškarcima«, primijetila je. »Muškarci nisu poput računskih knjiga u koje dodaš brojke i dobiješ praktičan zbroj. Svi su različiti... i mnogo moćniji od mene ili tebe.«

Iznenada je John ustao i pogledao prema vratima. »Vraćaju se.« »Judith, slušaj me«, rekla je Helen brzo. »Pitaj Joan kako da postupiš s Walterom. Ona zna dosta

o muškarcima. Obećaj mi da ćeš poslušati njezin savjet i nećeš dopustiti da te tvoje misli pokolebaju.«

»Ja...« »Obećaj mi!« tražila je Helen i rukama držala kćerinu glavu. »Dat ću sve od sebe. Samo to mogu obećati.« »Onda to mora biti dovoljno.« Vrata su se širom otvorila i riječi su utihnule. Joan i jedna od sluškinja iz dvorca došle su po

Judith da se stigne spremiti za večeru s lordom. Žurno se pozdravila s majkom i krenula za ženama, a John odmah za njima.

Na četvrtom katu bio je solar za dame, velika prozračna prostorija, svježe očišćena i s novim šašem na podu, novim krečom na zidovima, gotovo kao da se očekivao gost. Judith je ostala sama sa svojom sluškinjom, John je ostao ispred i čuvao vrata. Barem joj je Walter vjerovao dovoljno da joj ne dodijeli špijuna. Joan je gospodarici donijela lavor zagrijane vode.

Dok je Judith prala lice i ruke, pogledala je u Joan. »Znaš li gdje drže lorda Gavina?« »Ne znam, gospo«, odgovorila je Joan sumnjičavo. Nije naviknuta da joj gospodarica postavlja

pitanja. »Možeš li saznati gdje je?« Joan se nasmiješila. »Sigurna sam da mogu. Ovo je mjesto puno tračara.« »Hoće li ti trebati srebra da dođeš do te informacije?« Joan je bila šokirana. »Ne, gospo. Samo ću pitati muškarce.« »I reći će ti samo zato što si pitala?« Joan je postajala sve samopouzdanija. Njezina ljupka gospodarica nije znala mnogo o stvarima

koje nemaju veze s upravljanjem imanjem i vođenjem računa. »Važno je kako se muškarca nešto pita.«

Judith je nosila haljinu od srebrnog materijala. Suknja se na prednjici razdvajala otkrivajući široko prostranstvo zagasito zelenog satena. Rukavi su bili veliki i zvonastog oblika, graciozno padajući od ručnog zgloba do polovice suknje. Bili su podstavljeni s još zelenog satena. Kosa joj je bila pokrivena usklađenom francuskom kapuljačom izvezenom srebrnim ljiljanima.

Sjela je na stolac dok joj je Joan namještala kapuljaču. »A što kad bi žena htjela tražiti nešto od lorda Waltera?«

»Od njega!« rekla je Joan uzbuđeno. »Ne bih mu vjerovala, premda onaj sir Arthur koji ga prati u sjenu nije nepoželjan.«

Judith se okrenula kako bi pogledala svoju sluškinju. »Kako to možeš reći? Arthur ima tako neugodne oči. Svatko može vidjeti da je pohlepan čovjek.«

»A lord Walter nije takav?« Joan je gurnula gospodaričinu glavu natrag. Trenutno se osjećala prilično superiorno. »Jednako je pohlepan, podao, nemilosrdan i sebičan. On je sve to i više od toga.«

» Zašto onda...?« »Jer je uvijek isti. Žena bi znala što očekivati od njega, a to je ono što najbolje odgovara njegovim

potrebama. S tim se možete nositi.« »Lord Walter nije takav?« »Nije, gospo. Lord Walter je dijete, premda muškarac. Mijenja se kako vjetar puše. On poželi

neku stvar i onda kad je dobije, više je ne želi.« »A to se odnosi i na žene?« Joan je pala na koljena ispred svoje gospodarice. »Morate me dobro slušati što ću vam reći.

Poznajem muškarce kao ništa drugo na svijetu. Lord Walter sada gori za vama. Lud je od želje i sve dok zadrži taj gnjev u sebi, bit ćete sigurni.«

»Sigurna? Ne razumijem.« »Ubio vam je oca, a majku i muža uzeo kao zarobljenike samo zbog te strasti prema vama. Što

mislite što bi se dogodilo sa svima vama da se ta vatra ugasi?« Judith i dalje nije shvaćala. Kad su ona i Gavin vodili ljubav, vatra se nikad ne bi ugasila dulje od

nekoliko trenutaka. Zapravo, što je više vremena provodila u njegovu krevetu, više ga je željela. Joan je počela govoriti s pretjeranim strpljenjem. »Nisu svi muškarci poput lorda Gavina«, rekla je

čitajući Judithine misli. »Ako se date lordu Walteru, nećete više imati moć nad njim. Za muškarce poput njega, sve je u igri.«

Judith je počela shvaćati. »Kako da ga držim dalje od sebe?« Bila je potpuno spremna podati se stotini muškaraca ako će to spasiti živote onih do kojih joj je bilo stalo.

»On vas neće siliti. Mora vjerovati da vam je udvarao i osvojio vas. Možete tražiti mnogo od njega i rado će vam to dati, ali morate biti lukavi. Bit će ljubomoran. Ne otkrivajte da vam je stalo do lorda Gavina. Neka misli da ga prezirete. Mašite mu mrkvom pred nosom ali ne dajte mu da je zagrize.«

Joan se podignula s koljena i još jednim kritičkim pogledom pregledala Judithinu haljinu. »A što je sa sir Arthutom?« »Lord Walter će vladati njime, a ako sve krene po zlu – može ga se kupiti.« Judith je ustala i zurila u svoju sluškinju. »Misliš li da ću ja ikad naučiti toliko o muškarcima?« »Samo ako ja naučim čitati«, rekla je Joan, a onda se nasmijala jer je takvo što bilo sasvim

nevjerojatno. »Zašto morate znati o mnogim muškarcima kad imate lorda Gavina? On vrijedi koliko svi moji muškarci zajedno.«

Dok su izlazile iz sobe i spuštale se stubama prema velikoj dvorani, Judith je pomislila, Imam li Gavina? Želim li ga?

ospo«, rekao je Walter primivši Judithinu ruku i poljubivši je. Pognula je pogled, kao da se stidi. »Prošlo je mnogo vremena otkad sam vas posljednji put vidio i čini se da ste postali još ljupkiji. Dođite, sjednite sa mnom za visoki stol. Pripremili smo vam kasnu večera.« Poveo ju je do dugačkog stola postavljenog na platformi. Stolnjak je bio star i umrljan, a

posuđe od izlupanog kositra. Kad su sjeli, Walter se okrenuo prema njoj. »Je li vam ugodna vaša odaja?«

»Jest«, odgovorila je tiho. Nasmijao se i malo napuhao prsa. »Sve je u redu, gospo, ne morate me se bojati.« Bojati se tebe, pomislila je Judith bijesno i pogledala ga u oči. Zatim se smirila. »Ne osjećam strah

nego čuđenje. Nisam naviknuta na društvo muškaraca, a oni koje sam upoznala... oni nisu bili ljubazni prema meni.«

Uzeo je njezinu ruku u svoju. »Ispravio bih to kad bih mogao. Znam mnogo o vama premda vi znate malo o meni. Jeste li znali da sam bio prijatelj vaše braće?«

»Ne«, rekla je zaprepašteno. »Nisam to znala. Je li me moj otac tada obećao za brak s vama?« upitala je neiskusnom nevinošću.

»Da, ne...« zamuckivao je Walter. »Ah, razumijem, gospodaru. To je bilo nakon prerane smrti drage braće.« »Da! Tada je bilo«, nasmijao se Walter. »Moja su jadna braća imala jako malo prijatelja. Drago mi je da su neko vrijeme imali vas. A moj

otac! Ne želim ružno govoriti o njemu, ali uvijek je gubio stvari po dvorcu. Možda je izgubio i naš zaručnički ugovor.«

»Nije bilo...« počeo je Walter, a onda otpio gutljaj vina da bi zaustavio svoje riječi. Nije mogao priznati da takav dokument nije postojao.

Judith je stavila drhtavu ruku na njegovu podlakticu. »Rekla sam nešto pogrešno? Hoćete li me udariti?«

Brzo se opet okrenuo prema njoj i opazio suze u njezinim očima. »Draga Judith«, rekao je strasno joj ljubeći ruku. »Što ne valja sa svijetom da se ljupka nevinost poput vas tako plaši muškaraca?«

Judith je dramatičnim potezom obrisala suzu s oka. »Oprostite mi. Poznavala sam ih tako malo i...« Spustila je pogled.

»Hajde, pokažite mi osmijeh. Tražite od mene neko djelo ili dar i učinit ću sve.« Judith je odmah podignula pogled. »Htjela bih bolji smještaj za moju majku«, rekla je odlučno.

»Možda na istom katu gdje sam i ja.« »Gospodaru!« prekinuo ih je sir Arthur s Judithine druge strane. Slušao je svaku riječ njihova

razgovora. »Previše je slobode na četvrtom katu.« Walter se namrštio. Želio je ugoditi svojoj ljupkoj i sramežljivoj zarobljenici, a tome nije

pomagalo da ga pred njom prekorava jedan od njegovih ljudi.

Arthur je odmah shvatio svoju pogrešku. »Mislio sam, gospodaru, samo da bi trebala imati pouzdanog čuvara sa sobom, za njezino dobro.« Pogledao je u Judith. »Recite mi, gospo, da imate samo jednog čovjeka koji će vas čuvati, koga biste izabrali?«

»Johna Bassetta, naravno«, brzo je odgovorila. No da su riječi izašle, poželjela se ugristi za jezik. Arthur ju je samodopadno pogledao i onda vratio pogled na Waltera. »Eto. Gospa je sama rekla.

Odabrala je čuvara za lady Helen.« I ostala bez pomoći ako pokušam pobjeći, pomislila je Judith. Sir Arthur ju je pogledao kao da joj

čita misli. »Izvrsna ideja!« rekao je Walter. »To vam je drago, gospo?« Nije se mogla sjetiti nijednog razloga

koji bi dala zašto želi zadržati Johna uza se, a i možda će bez njega imati više slobode. »To bi mi bilo jako drago, gospodaru«, rekla je umilno. »Znam da će se John dobro brinuti za moju majku.«

»Sad se možemo okrenuti ugodnijim temama. Što kažete na to da sutra odemo u lov?« »Lov, gospodaru? Ja...« »Što? Slobodno mi možete reći.« »Imam blesavu želju.« »Hajde, recite mi«, smijao se Walter popustljivo. »Tek sam nedavno napustila svoj dom i uvijek sam bila ograničena na jedan dio imanja. Nikad

nisam vidjela nijedan ovakav stariji dvorac. Smijat ćete mi se!« »Ne, neću«, smijao se Walter. »Voljela bih sve vidjeti; kaveze, staje, čak i smočnicu.« »Onda ću vas sutra povesti u obilazak«, smiješio se. »To je jednostavan zahtjev, a ja bih učinio

bilo što da vam udovoljim, gospo.« Oči su mu vatrom probadale njezine i Judith je spustila trepavice, ponajviše da ne bi vidio bijes u njezinim očima.

»Gospodaru«, rekla je nježno, »sad vidim da sam jako umorna. Mogu li se povući?« »Naravno. Vaša želja je moja zapovijed.« Ustao je i držao je za ruku dok se dizala sa stolca. John je stajao nekoliko koraka iza nje, ruku prekriženih na prsima. »Htjela bih na trenutak

razgovarati sa svojim vojnikom«, rekla je Judith i krenula prema njemu prije nego što je Walter stigao odgovoriti. »Sir Arthur te stavio za čuvara moje majke«, rekla je bez uvoda.

»Ne može tako. Lord Gavin...« »Tiho!« rekla je i stavila ruku na njegovu. »Ne želim da nas čuju. Koji bi razlog ti dao zašto ne

možeš otići od mene? Taj blesavac misli da sam već njegova.« »Pokušao vas je iskoristiti?« »Ne, ne još, ali hoće. Moraš ostati s mojom majkom. Ne vjerujem da će je sir Arthur pustiti iz one

vlažne rupe ako odbiješ. Neće još dugo izdržati ondje.« »Previše mislite na majku, a premalo na sebe.« »Ne, nemaš pravo. Ja sam sigurna, ali ona bi se mogla razboljeti. Da sam ja u vlažnoj sobi, tražila

bih jednak tretman.« »Lažete«, rekao je John otvoreno. »Mogli ste sad biti na sigurnom kod kuće da niste tako

tvrdoglavi.« »Sad mi držiš predavanje?« pitala je Judith razdraženo. »Neće pomoći. Otići ću k lady Helen samo ako vi obećate da nećete učiniti ništa glupo.« »Naravno. I zaklet ću se ako želiš.« »Olako ste to rekli, ali nemamo vremena za rasprave. Dolaze. Očekujem da mi često šaljete

poruke. Možda će mi to skrenuti misli s mučenja na koje će me lord Gavin osuditi.« Kad su Judith i njezina sluškinja ostale same, Joan je prasnula u smijeh. »Nikad nisam vidjela

takvu predstavu kao što je bila vaša večeras!« smijala se. »Dobro biste prošli u Londonu. Gdje ste

naučili onaj trik da noktom taknete oko da poteku suze?« Judith je oštro uvukla dah. Joanine su joj riječi vratile jasnu sliku Alice u Gavinovim rukama.

»Naučila sam trik od žene koja živi od lažnih riječi«, rekla je ozbiljno. »Tko god da je bila, morala je biti najbolja. Zamalo ste i mene uvjerili. Nadam se da ste dobili što

ste htjeli.« »Bila si sigurna da sam nešto htjela?« » Zašto bi drugo žena pokazala muškarcu suze?« Judith se opet sjetila Alice. »Zašto drugo?« prošaptala je. »I jeste li dobili što ste htjeli?« pitala je Joan uporno. »Uglavnom. Ali Arthur me prevario. John je poslan da čuva moju majku. Čuva! Svašta. Kako

mogu dvojica zaključanih zatvorenika čuvati jedno drugo? Moj je glavni vojnik pretvoren u sluškinju, stavljen pod ključ, a ja sam opet sama i s jednom osobom više koju moram pokušati izvući odavde.«

Joan je odvezala vrpce na Judithinoj haljini. »Sigurna sam da je bilo u njegovu najboljem interesu da makne Johna od vas.«

»Imaš pravo. Ali lord Walter je budala. Čovjek ne zna šutjeti. Moram bolje paziti da razgovaram s njim samo što dalje od sir Arthura.«

»To bi, moja gospo, mogla biti najteža zadaća.« Joan je povukla pokrivače napunjene perjem za svoju gospodaricu.

»Što ćeš ti učiniti, Joan«, pitala je Judith gledajući svoju sluškinju kako joj češljem prolazi kroz smeđu kosu.

»Pronaći ću lorda Gavina«, osmjehnula se. Sluškinja i gospodarica zauzimale su ravnopravnije uloge. »Vidjet ću vas sutra i onda ću imati vijesti o njemu.«

Judith je jedva čula kad su se vrata za sluškinjom zatvorila. Mislila je da je previše zabrinuta da bi spavala, ali nije bilo tako. Odmah je zaspala.

Walter i Arthur stajali su na jednom kraju velike dvorane. Stolovi su bili počišćeni i vojnici su po podu prostrli prostirke napunjene slamom pripremajući se za počinak.

»Ne vjerujem joj«, rekao je sir Arthur sasvim tiho. »Ne vjeruješ joj!« eksplodirao je Walter. »Kako možeš reći tako nešto nakon što si je vidio? Ona

je kao osjetljivi cvijet. Tukli su je i tretirali tako loše da se boji najmanjeg mrgođenja.« »Nije djelovala bas uplašeno kad je zahtijevala bolji smještaj za majku.« »Zahtijevala! Nikad ne bi mogla ništa zahtijevati. Njezina priroda nije takva. Samo se brinula za

lady Helen, a to je samo još jedan dokaz njezine ljupke prirode.« »Ta je ljupka priroda večeras dobila mnogo od vas. Pogledajte kako vas je gotovo navela da

priznate da nije bilo pisanog sporazuma o braku s njezinim ocem.« »Zašto je to važno?« pitao je Walter. »Ona ne želi biti u braku s Gavinom Montgomeryjem.« »A zašto ste tako sigurni u to?« »Čuo sam...« »Čuo! Svašta! Zašto je onda došla ovamo? Ne može biti tako glupa da vjeruje kako joj ne prijeti

nikakva opasnost.« »Zar govoriš da bih joj ja naudio?« pitao je Walter. Arthur je zurio u njega. »Ne dok vam je još nova.« Dobro je poznavao Waltera. »Morate se

oženiti prije nego što legnete s njom. Tek onda ćete je potpuno posjedovati. Ako je uzmete sad bez crkve, mogla bi vas zamrziti kao što kažete da mrzi svojega muža.«

»Ne trebaju mi savjeti o ženama od tebe! Ja sam ovdje gospodar. Zar nemaš nikakvih obveza?«

»Imam, gospodaru«, rekao je Arthur podrugljivo. »Sutra moram pomoći svom gospodaru u pokazivanju naše obrane zatvorenici.« Okrenuo se i otišao baš kad mu je Walter bacio pehar za vino u glavu.

Judith se probudila dosta rano, dok je soba još bila mračna. Odmah se sjetila kako joj je Joan rekla da će ujutro donijeti vijesti o Gavinu. Hitro je bacila prekrivač sa sebe i uvukla ruke u rukave kućnog ogrtača od bizantskog brokata boje cimeta. Brokat je bio istkan sa svjetlijim cvjetovima u tkanini i podstavljen svijetlim kašmirom. Slamarica na kojoj je trebala spavati Joan bila je prazna. Judith je ljuto stisnula zube i iznenada se počela brinuti. Je li je i Joan napustila? Je li Arthur otkrio Joan u njezinoj špijunaži?

Vrata su se nečujno otvorila i neispavana Joan je na prstima hodala u mraku. »Gdje si bila!« progovorila je Judith nervoznim šaptom.

Joanina je ruka poletjela prema usnama da ušutka vrisak koji joj je zamalo pobjegao. »Gospo! Uplašili ste me. Zašto niste u krevetu?«

»Ti se usuđuješ mene pitati zašto nisam u krevetu?« ljutito je odgovorila Judith prije nego što se smirila. »Dođi, reci mi vijesti. Jesi li saznala što o Gavinu?« Judith je uzela služavkinu ruku i povukla je na krevet. Obje su sjele na debeli pernati madrac i prekrižile noge.

Ali Joanine oči nisu gledale izravno u gospodaričin intenzivni zlatni pogled. »Da, gospo, našla sam ga.«

»Je li dobro?« navaljivala je Judith. Joan je duboko udahnula i počela prepričavati. »Bilo ga je teško naći. Cijelo vrijeme je pod

strogom stražom i ući do njega je... teško. Ali«, nasmijala se, »nasreću, jednom sam se čuvaru jako svidjela i proveli smo mnogo vremena zajedno. Pravi je muškarac! Cijelu je noć...«

»Joan!« prekinula ju je Judith oštro. »Skrivaš nešto od mene, zar ne? Što je s mojim mužem? Kako je on?«

Joan je pogledala svoju gospodaricu, počela govoriti, a onda spustila lice u ruke. »To je prestrašno, gospo. Teško je povjerovati da su mu mogli učiniti tako nešto. On je plemić! Čak ni s najgorim kmetovima ne postupaju kao s njim.«

»Reci mi«, rekla je Judith hladnim glasom. »Sve mi reci.« Joan je podignula glavu boreći se sa suzama i okretanjem želuca. »Samo nekolicina stanara

dvorca znaju da je ovdje. Doveli su ga samog, tijekom noći i... bacili dolje.« »Dolje?« »Da, gospo. Ispod podruma je prostor – malo veći od rupe iskopane u temeljima kule. Voda iz

obrambenog jarka cijedi se po podu i neka se stvorenja... ljigava stvorenja... razmnožavaju ondje.« »I tu drže Gavina?« »Da, gospo«, rekla je Joan tiho. »Strop te rupe je pod podruma i dosta je visoko iznad poda jame.

U nju se može spustiti samo ljestvama.« »Vidjela si to mjesto?« »Jesam, gospo.« Opet je pognula glavu. »I vidjela sam lorda Gavina.« Judith je žestoko zgrabila djevojčinu ruku. »Vidjela si ga i dosad si čekala da mi to kažeš?« »Nisam vjerovala da je... da je taj čovjek lord Gavin.« Podignula je pogled, a na licu joj je bila

urezana agonija. »Uvijek je bio jako zgodan i snažan, a sad je samo kost i koža. Oči su mu crni krugovi koji gore kroz vas. Čuvar s kojim sam provela noć otvorio je mala vrata u podu i osvijetlio svijećom. Kakav smrad! Jedva sam mogla pogledati u taj mrak. Lord Gavin – premda isprva nisam bila sigurna da je to on – pokrio je lice od svjetla samo jedne svijeće. A pod, gospo – pod je gmizao! Nije

bilo suhog komadića. Kako spava na tome? Nema mjesta gdje može leći.« »Sigurna si da je taj čovjek bio lord Gavin?« »Da. Čuvar ga je opalio šibom pa je povukao ruku i pogledao nas pogledom punim mržnje.« »Je li te prepoznao?« »Mislim da nije. Isprva sam se bojala da jest, ali sad vjerujem da više ne može nikoga prepoznati.« Judith je zamišljeno pogledala ustranu. Joan joj je dotaknula ruku. »Gospo moja, prekasno je. Neće još dugo biti na ovom svijetu. Neće

izdržati dulje od nekoliko dana, i to najviše. Zaboravite ga. Gore je nego da je mrtav.« Judith ju je oštro pogledala. »Zar nisi upravo rekla da je živ?« »Jedva. Čak i da ga danas puste van, sunce bi ga odmah ubilo.« Judith je sišla s kreveta. »Moram se odjenuti.« Joan je pogledala gospodaricu i njezina uspravna leđa. Bilo joj je drago što je odustala od ideje

spašavanja. Ono upalo i iznureno lice još ju je proganjalo. Ipak, Joan je bila sumnjičava. Predugo je živjela s Judith i znala je da njezina mala gospodarica rijetko ostavlja problem neriješenim. Bilo je trenutaka kad je Joan bila potpuno iscrpljena uređivanjem i preuređivanjem nekog pitanja tako da ga Judith može vidjeti iz svih kutova. Ipak, Judith nikad nije odustajala. Ako je odlučila požeti polje prije nekog datuma, žetva bi se obavila dotad, čak i ako bi sama Judith morala pomoći u mlaćenju.

»Joan, trebat će mi haljina od smećkaste tkanine, vrlo tamna, poput onih kakve nose kmetovi. I neke čizme – visoke. Nije važno ako su prevelike, mogu ih čvrsto zavezati. I klupa. Pazi da bude jako duga, ali dovoljno uska da može proći kroz vrata u podu. Trebat će mi još i kutija okovana željezom. Ne prevelika nego da je mogu opasati oko trbuha.«

»Trbuha?« uspjela je izustiti Joan. »Ne mislite valjda... Zar vam nisam objasnila da je gotovo mrtav, da ga se ne može spasiti? Ne možete mu odnijeti klupu i misliti da nitko neće primijetiti. Hranu možda, ali...« Judithin ju je pogled zaustavio. Bila je mala žena, ali kad bi se te zlatne oči zaoštrile kao sad, bilo je nemoguće ne pokoriti joj se. »Da, gospo«, rekla je Joan krotko. »Klupa, čizme, haljina od sluga i... i željezna kutija koja vam može stati na trbuh«, rekla je sarkastično.

»Tako je, da mi stane na trbuh«, odgovorila je Judith ozbiljno. »A sad mi pomogni da se odjenem.« S velike škrinje pokraj kreveta podignula je žutu svilenu pothaljinu. Na njoj je, od ručnog zgloba do lakta, bilo dvadeset bisernih gumba. Preko toga je odjenula haljinu od smeđe-zlatnog baršuna sa širokim, visećim rukavima. Oko struka joj je do poda visio pojas od smeđih svilenih konopaca s našivenim biserima.

Joan je uzela bjelokosni češalj i počela gospodarici uređivati kosu. »Nemojte mu pokazati da vam je imalo stalo do lorda Gavina.«

»Ne moraš mi to govoriti. Idi sad i nađi stvari koje mi trebaju. I nemoj da te netko vidi s njima.« »Ali ne mogu nositi klupu da me nitko ne vidi.« »Joan!« »Da, gospo, učinit ću kako mi je rečeno.« Satima poslije, nakon što je jutro proveo prateći je kroz staje i mljekare, Walter je rekao: »Gospo,

sigurno ste umorni. Sigurno vas sve ovo ne zanima previše.« »O, ali zanima me!« nasmiješila se Judith. »Zidovi su tako debeli«, rekla je neiskvarenom

nevinošću. Dvorac je bio najjednostavnijeg oblika. Imao je jednu veliku kamenu četverokatnu kulu smještenu unutar jednostrukih zidina debljine 3,5 metra. Na zidinama je stajalo nekoliko vojnika, ali izgledali su pospano i ne previše oprezno.

»Možda bi gospa htjela pregledati oklope vitezova i potražiti im mane«, rekao je Arthur gledajući je.

Judith je uspjela zadržati mirno lice. »Ne razumijem što mislite, sir«, rekla je zbunjeno.

»Ne razumijem ni ja, Arthure!« dodao je Walter. Arthur nije odgovorio nego je samo nastavio gledati u Judith. Znala je da ima neprijatelja. Lako je

prozreo njezino zanimanje za utvrdu. Okrenula se Walteru: »Vjerujem da sam umornija nego što sam mislila. Put ovamo doista je bio dug. Možda bih se trebala odmoriti.«

»Naravno, gospo.« Judith je htjela pobjeći od njega, osloboditi se njegove ruke koja je tako često posezala za

njezinom ili za strukom. Zahvalno ga je ostavila na vratima svojih odaja. Srušila se na krevet potpuno odjevena. Cijelo je jutro razmišljala o onome što joj je Joan rekla o Gavinu. Mogla ga je zamisliti polumrtvog od prljavštine odvratnog mjesta na kojem su ga držali.

Vrata su se otvorila, ali ona nije obraćala pozornost na to. Plemkinje su rijetko imale pravo na privatnost jer su sluškinje stalno ulazile i izlazile iz soba. Šokirala se kad joj je muška ruka dodirnula vrat.

»Lorde Walteru!« povikala je brzo pogledavajući po sobi. »Ne boj se«, rekao joj je tiho. »Sami smo. Pobrinuo sam se za to. Sluge znaju da su moje kazne

teške ako me ne poslušaju.« Judith se uznemirila. »Bojiš me se?« pitao je. Oči su mu plesale. »Ne trebaš. Zar ne znaš da te volim? Volim te otkad

sam te prvi put vidio. Čekao sam u procesiji koja te pratila u crkvu. Da ti kažem kako si mi izgledala?« Podignuo je jednu kovrču njezine kose i omotao je oko ruke. »Iskoračila si na sunce i bilo je kao da je njegovo svjetlo potamnjelo jer si ti sjala jače od njega. Tvoja zlatna haljina i zlatne oči.«

Držao je taj pramen kose i prstima druge ruke trljao ga o svoj dlan. »Kako sam samo tada želio dotaknuti ovu lijepu kosu. Tada sam shvatio da si stvorena da budeš moja. A udala si se za drugog!« optužio ju je.

Judith se bojala, ne njega ili onoga što bi joj mogao učiniti nego onoga što bi mogla izgubiti da je sad uzme. Zakopala je lice u ruke kao da plače.

»Gospo! Moja draga Judith. Oprosti mi. Što sam to učinio?« pitao je Walter zbunjeno. Judith se napadno potrudila da dođe sebi. »Ja trebam tražiti oprost. Stvar je u tome da

muškarci...« »Što muškarci? Možeš mi reći. Prijatelj sam ti.« »Jeste li?« pitala je, molećivih i pretjerano nevinih očiju. »Da«, šapnuo je Walter uživajući u njoj najbolje što je mogao. »Nikad nisam imala muškarca za prijatelja. Najprije moj otac i moja braća... Ne! Neću govoriti

ružno o njima.« »Nema potrebe«, rekao je Walter dodirujući vrhovima prstiju njezin dlan. »Dobro sam ih

poznavao.« »A onda moj muž!« nastavila je Judith bijesno. Walter ju je pogledao stisnutih očiju. »Znači da ga ne voliš? Je li to istina?« Oči su joj bljesnule kad ga je pogledala s takvom mržnjom da je ostao zatečen. Gotovo kao da je

mržnja upućena njemu, a ne njezinu mužu. »Svi muškarci su isti!« rekla je ljutito. »Žele samo jednu stvar od žene i ako je ne da, prisiljena je

na to. Znate li kako je silovanje strašno za ženu?« »Ne, ja...« Walter je bio zbunjen. »Muškarci ne znaju mnogo o profinjenijim stvarima u životu – glazbi i umjetnosti. Voljela bih da

mogu vjerovati kako negdje na svijetu postoji muškarac koji me ne bi grubo zgrabio i postavljao zahtjeve.«

Walter ju je prepredeno pogledao. »A da nađeš takvog muškarca, kako bi ga nagradila?«

Nježno se nasmiješila. »Voljela bih ga svim srcem«, jednostavno je odgovorila. Podignuo je njezinu ruku do svojih usana i nježno je poljubio. Judith je pognula pogled. »Onda

ću te držati za riječ«, rekao je tiho. »Jer ja bih učinio mnogo da dobijem tvoje srce.« »Nije pripadalo nikome drugom«, šapnula je Judith. Pustio joj je ruku i ustao. »Onda ću te ostaviti da se odmoriš. Zapamti, ja sam ti prijatelj i bit ću u

blizini ako me zatrebaš.« Kad je izašao iz sobe, Joan je brzo kliznula unutra. »Lady Judith! Nije valjda...?« »Ne, ništa se nije dogodilo«, rekla je naslonivši se na naslon kreveta. »Odvratila sam ga od onoga

što je htio.« »Odvratila? Morate mi reći... Ne, nemojte. Nikad mi neće zatrebati da znam kako odgovoriti

muškarca od toga da vodi ljubav sa mnom. Štogod da ste učinili bilo je dobro. No možete li ga držati od sebe?«

»Ne znam. Misli da sam uplašena glupača i ne znam koliko dugo mogu održati tu prevaru. Mrzim samu sebe kad tako lažem!« Judith se okrenula svojoj sluškinji. »Je li sve spremno za večeras?«

»Da, iako nije bilo lako.« »Bit ćeš dobro nagrađena kad odemo odavde, ako odemo. Sad nađi druge žene i pripremi mi

kupku. Moram istrljati sve gdje me taj muškarac dotaknuo.«

John Bassett hodao je sobom teškim koracima. Palac njegovih mekih papuča zapeo je o nešto zakopano u šašu na podu i bijesno je šutnuo to nogom. Stara i suha goveđa kost odletjela je u udaljeni zid. »Damina sluškinja«, psovao je. Zaključan u sobu, oduzete slobode, a jedino društvo mu je žena koja ga se boji.

Istinu govoreći, nije ona bila kriva što je on bio tu. Okrenuo se i pogledao je. Helen je ležala sklupčana pod pokrivačem ispred grijalice. Znao je da njezina duga suknja skriva jako iščašeni gležanj koji nije dopustila da ga njezina kći vidi.

Iznenada ga je napustio bijes. Nije bilo nikakve koristi od toga da dopusti da ga ova situacija izjeda. »Loše sam društvo«, rekao je i pomaknuo stolicu na drugu stranu grijalice te sjeo. Helen ga je pogledala sa strahom u očima. Znao je za njezina muža i bio je posramljen što ju je i on uplašio. »Ne ljutite me vi nego ona vaša kći. Kako je tako mirna i razumna žena poput vas mogla roditi tako tvrdoglavu djevojku? Naumila je spasiti dvoje zatvorenika, ali sad ih ima troje za spasiti – a u tome joj nema tko pomoći nego ona njezina sluškinja vruće krvi.«

Okrenuo se i vidio da se Helen smije, osmijehom čistog ponosa. »Ponosite se takvom kćeri?« pitao je John, iznenađen.

»Da, ponosim se. Ne boji se ničega. I uvijek najprije misli na druge.« »Trebalo ju je naučiti strahu«, rekao je John ljutito. »Strah zna biti dobar.« »Da je tvoja kći, što bi je naučio?« »Ja bih je...« počeo je John. Odgovor očito nisu bile batine; bio je siguran da joj je Robert

Revedoune nanio mnogo boli. Okrenuo se Helen i nasmiješio se. »Mislim da je se nije moglo poučiti. Ali da je moja...« Nasmijao se još srčanije. »Ponosio bi se njome, da je moja kći. Premda sumnjam da bi takva ljepota mogla doći od nečega ružnog poput mene.«

»O, ali ti nisi uopće ružan«, rekla je Helen i obrazi su joj se blago zarumenjeli. John je gledao u nju, prije je nije zapravo dobro pogledao. Prvi put kad ju je vidio, na vjenčanju,

otpisao ju je kao oronulu i neuglednu, ali sad je vidio da nije nijedno od toga. Mjesec dana bez Roberta Revedounea mnogo joj je koristio. Nije djelovala onako nervozno kao prije i upali obrazi polako su se popunjavali. Osim na vrhu čela, ostatak kose bio joj je pokriven, ali mogao je vidjeti da

je kestenjasta, tamnija nego kćerina. A činilo se da u očima ima sitne zlatne točkice. »Gledate me, gospodine?« Svojom uobičajenom otvorenošću, John joj je rekao što misli. »Niste stari.« »Ove godine navršavam trideset i tri godine«, odgovorila je. »Prava starica.« »Svašta! Sjećam se četrdesetogodišnje žene koja...« Stao je i nasmijao se. »Možda ne bih trebao

pričati tu priču jednoj dami. Ali trideset i tri godine su daleko od stare dobi.« Imao je ideju. »Znate li da ste sad bogati? Sad ste udovica s velikim imanjima. Uskoro će vam gomila muškaraca kucati na vrata.«

»Neće«, nasmijala se, obrazi su joj gorjeli. »Šalite se.« »Bogata, ali i lijepa udovica«, zadirkivao ju je. »Lord Gavin će se morati probijati kroz njih da vam

nađe muža.« »Muža?« Helen se iznenada otrijeznila. »Hajde!« rekao joj je John. »Ne gledajte to tako. Malo ih je poput onog nitkova za kojega ste se

udali.« Nije reagirala na izjavu koju je trebala smatrati nepristojnom, ali kad je dolazila od Johna, bila je

to samo činjenica. »Lord Gavin će naći dobrog muškarca za vas.« Gledala je u njega kao da razmišlja o nečemu. »Jeste li bili oženjeni, Johne?« Pričekao je trenutak prije nego što je odgovorio. »Da, jednom kad sam bio jako mlad. Umrla je od

kuge.« »Nemate djece?« »Ne. Nemam.« »Jeste li je... voljeli?« pitala je Helen bojažljivo. »Ne«, odgovorio je iskreno. »Bila je dijete jednostavnog uma. Dugo mi je već mana da ne mogu

podnijeti glupost – kod muškarca, konja ili žene.« Nasmijao se na neku svoju privatnu misao. »Jednom sam se hvalio da ću dati srce ženi koja zna odigrati dobru partiju šaha. Znate li da sam jednom čak odigrao partiju s kraljicom Elizabetom?«

»I je li pobijedila?« »Nije«, rekao je ljutito. »Nije mogla zadržati misli na igri. Pokušao sam Gavina i njegovu braću

naučiti igri, ali oni su gori od obične žene. Samo mi je njihov otac dao izazov.« Helen ga je ozbiljno pogledala. »Ja znam igrati. Barem znam poteze.« »Vi?« »Da. Naučila sam i Judith igrati, ali nikad me nije mogla pobijediti. Bila je poput kraljice, uvijek se

brinula zbog nekog drugog problema. Nije se mogla potpuno koncentrirati na igru, što je prijeko potrebno.«

John je oklijevao. »Ako ćemo već provesti neko vrijeme ovdje, možda me možete poučiti. Cijenit ću svaku pomoć.« John je uzdahnuo. Možda je to bila dobra ideja. Barem će pomoći da vrijeme brže prođe.

udithina je soba bila tiha kao i ostatak Demarijeva dvorca kada je počela s pripremama za odlazak Gavinu u jami ispod podruma. »Daj ovo čuvaru«, rekla je Judith dodajući Joan mješinu s vinom, »i spavat će cijelu noć. Mogli bismo zapaliti bačve s naftom pokraj njega i ne bi se probudio.«

»A upravo to će se dogoditi kad vas lord Gavin vidi«, promrmljala je Joan. »Mislila sam da si rekla da je gotovo mrtav. Nemoj više ništa govoriti nego učini što ti kažem. Je li

sve spremno?« »Da. Osjećate li se bolje?« pitala je Joan zabrinuto. Judith je kimnula i teško gutala prisjećajući se nedavne mučnine. »Ako vam je ostalo išta u želucu, sve će izaći kad zakoračite u onu odvratnu jamu.« Judith je ignorirala njezin komentar. »Idi sad i odnesi čovjeku vino. Ja ću kratko pričekati i onda

ću krenuti za tobom.« Joan je tiho kliznula iz sobe, a tu je vještinu svladala tijekom mnogo godina prakse. Judith je

nervozno čekala gotovo jedan sat. Zavezala je željeznu kutiju oko trbuha i navukla grubu vunenu haljinu preko glave. Da je itko primijetio sluškinju koja tiho hoda između usnulih vitezova, vidjeli bi trudnicu koja s rukama na donjem dijelu podržava tegobnu težinu svog trbuha. Judith se jedva spustila kamenim stubama bez ograde koje su vodile u podrum.

»Gospo?« zazvala ju je Joan glasnim šaptom. »Da.« Judith je krenula prema svjetlu jedne svijeće koju je Joan držala. »Spava li?« »Spava. Zar ne čujete kako hrče?« »Ništa ne čujem od lupanja srca. Spusti svijeću i pomogni mi da odvežem ovu kutiju.« Joan se spustila na koljena, a Judith je podignula suknje do struka. »Što će vam ta kutija?« pitala

je Joan. »Da spremim hranu. Da zaustavi... štakore.« Joan je zadrhtala dok je hladnim rukama odvezivala čvorove od sirove kože. »Dolje ima svega, a

ne samo štakora. Gospo, molim vas... još nije prekasno da se predomislite.« »Zar kažeš da ćeš ići umjesto mene?« Joanin užasnuti uzdah bio je njezin odgovor. »Onda šuti. Sjeti se Gavina koji mora živjeti ondje.« Dok su dvije žene dizale vrata u podu otvarajući jamu, zapuhnuo ih je odvratan smrad i morale

su okrenuti glave. »Gavine!« pozvala je Judith. »Jesi li tu?« Nije bilo odgovora. »Dodaj mi svijeću.« Joan je dodala svojoj gospodarici visoku i tanku svijeću i odvratila pogled. Nije htjela ponovno

vidjeti tu jamu.

Judith je svjetlom pregledavala tamnu rupu. Pripremila se na najgore i to ju je i dočekalo. No Joan je ipak pogriješila u vezi s podom u jami. Nije bio potpuno lišen suhog dijela – ili barem relativno suhog. Prljavi se pod naginjao od kamenih zidova tako da je jedan kut bio samo blatnjav, a ne sluzava voda. U tom je kutu Judith ugledala pogrbljenu figuru. Samo su joj oči koje su žurile u nju otkrivale da je sklupčana gomila živa.

»Joan, dodaj mi ljestve. Kad budem na dnu, spusti i klupu, a onda hranu i vino. Razumiješ li me?« »Ne sviđa mi se ovo mjesto.« »Ni meni.« Judith nije bilo nimalo lako spustiti se tim ljestvama u pakao. Nije se usudila

pogledati dolje. Nije bilo potrebe da vidi što je na tlu; mogla je namirisati i čuti klizave pokrete. Spustila je svijeću na kamenu izbočinu u zidu, ali nije gledala prema Gavinu. Znala je da se pokušao uspraviti.

»Sad klupu«, viknula je Judith. Nije bilo lako manevrirati teškim komadom namještaja niz ljestve i znala je da je Joan istegnula ruke koliko je god mogla. Bilo ju je lakše podignuti i smjestiti uza zid pokraj Gavina. Slijedila je kutija s hranom i na kraju mješina s vinom.

»Gotovo«, rekla je smjestivši sve predmete na rub klupe, a onda zakoračila prema mužu. Znala je zašto je Joan rekla da je blizu smrti. Bio je jako mršav, a njegove visoke jagodice oštre kao britva.

»Gavine«, rekla je tiho i pružila ruku prema njemu, s dlanom okrenutim gore. Polako je pomaknuo svoju tanku i prljavu ruku da bi taknuo njezinu, kao da očekuje da će

nestati. Kad je osjetio njezinu toplinu na svojoj koži, iznenađeno ju je pogledao. »Judith.« Riječ je bila gruba, a glas promukao od duge šutnje i osušenoga grla.

Čvrsto je uzela njegovu ruku u svoju i onda ga povukla da sjedne na klupu. Prinijela je mješinu s vinom Gavinovim usnama. Prošlo je neko vrijeme prije nego što je shvatio da treba piti. »Polako«, rekla je Judith kad je počeo gutati jaku i slatku tekućinu. Spustila je spremnik na tlo, zatim izvadila začepljenu posudu iz kutije i počela ga hraniti bogatim, zasitnim gulašom. Meso i povrće skuhani su gotovo do raspadanja da mu bude lakše žvakati.

Pojeo je malo i opet se naslonio na zid, očiju zaklopljenih od umora. »Prošlo je dugo otkad sam posljednji put jeo. Čovjek ne zna cijeniti ono što ima dok to ne izgubi.« Trenutak se odmarao, a onda se opet uspravio i zagledao u svoju ženu. »Zašto si ovdje?«

»Da ti donesem hranu.« »Ne, ne mislim na to. Zašto si na Demarijevu posjedu?« »Gavine, trebao bi jesti, a ne govoriti. Sve ću ti reći samo ako budeš još jeo.« Dala mu je komad

tamnog kruha umočenog u gulaš. Opet je usmjerio svoju pozornost na hranu. »Jesu li moji vojnici gore?« pitao je, punih usta.

»Mislim da sam zaboravio hodati, ali bit ću jači kad pojedem još. Nisu te trebali poslati ovdje dolje.« Judith nije palo na pamet da će Gavin zbog njezina dolaska pomisliti da je slobodan. »Ne«, rekla

je treptanjem tjerajući suze. »Ne mogu te odvesti odavde... još.« »Još?« pogledao je prema njoj. »Što to govoriš?« »Sama sam, Gavine. Gore nema vojnika. Još si zarobljenik Waltera Demarija, kao i moja majka, a

sad i John Bassett.« Prestao je jesti, a ruka mu je zastala iznad posude. Iznenada je, kao da ona nije ništa rekla, samo

nastavio jesti. »Sve mi reci«, rekao je odlučno. »John Bassett mi je rekao da je Demari zarobio tebe i moju majku. John nije vidio drugi način da

te oslobodimo osim opsade.« Zastala je, kao da je gotova s pričom. »Pa si došla ovamo i mislila me spasiti?« Pogledao ju je, a u upalim očima gorio je plamen. »Gavine, ja...« »I, molim te lijepo, što si se nadala učiniti? Izvući mač, sve ih pregaziti i narediti da me puste?«

Stisnula je čeljust. »Odrezat ću Johnu glavu zbog ovoga.« »To je i on rekao«, promrmljala je Judith. »Što?« »Kažem da je John znao da ćeš biti ljut.« »Ljut?« ponovio je Gavin. »Imanja su mi ostavljena bez zaštite, vojnici su mi ostavljeni bez vođe,

ženu mi je zarobio luđak i ti kažeš da sam ljut? Ne, ženo, ja sam više nego samo ljut.« Judith je ispravila leđa i stegnula čeljust. »Nije bilo drugog načina. Opsada bi ti donijela smrt.« »Opsada da«, rekao je ljutito, »ali postoje i drugi načini da se osvoji ovo mjesto osim opsadom.« »Ali John je rekao...« »John! On je vitez, a ne vođa. Njegov je otac slušao moga kao što on sluša mene. Trebao je poći

po Milesa ili čak Rainea sa slomljenom nogom. Ubit ću Johna idući put kad ga vidim!« »Ne, Gavine. Nije on kriv. Rekla sam mu da ću poći sama ako me on ne povede.« Oči su joj sjale pod svjetlom svijeće. Vunena kapuljača pala joj je s kose. »Zaboravio sam kako si lijepa«, rekao je tiho. »Nemojmo se više svađati. Ne možemo promijeniti

ono što je učinjeno. Reci mi što se događa gore.« Ispričala mu je kako je dobila bolji smještaj za majku, ali kako joj je uspjelo i da John završi kao

zatvorenik. »Ali možda i bolje«, nastavila je. »Ne bi mi dopustio da dođem ovdje.« »Volio bih da ti nije dopustio. Judith, nisi smjela zakoračiti na ovo mjesto.« »Ali morala sam ti donijeti hranu!« usprotivila se. Zurio je u nju, a onda uzdahnuo. Počeo joj se smiješiti. »Sažalijevam Johna što se mora nositi s

tobom.« Iznenađeno ga je pogledala. »On je isto to rekao za tebe. Zar sam tako jako pogriješila?« »Jesi«, odgovorio je Gavin iskreno. »Dovela si više ljudi u opasnost i sad će svako spašavanje biti

mnogo teže.« Spustila je pogled na svoje dlanove. »Hajde, pogledaj me. Prošlo je mnogo vremena otkad sam vidio nešto što je barem čisto.« Dodao

joj je praznu posudu. »Donijela sam još hrane i metalnu kutiju da je držiš u njoj.« »I klupu«, rekao je odmahujući glavom. »Judith, zar ne razumiješ da će Demarijevi ljudi znati tko

je poslao ove stvari kad ih vide? Moraš ih vratiti.« »Ne! Trebaju ti.« Gledao je u nju. Samo se žalio na njezine postupke. »Judith«, šapnuo je, »hvala ti.« Podignuo je

ruku, kao da joj želi dotaknuti obraz, ali brzo je stao. »Ljutiš se na mene«, rekla je misleći da je to razlog zašto je ne želi dotaknuti. »Ne želim te zaprljati. Jako sam prljav. Osjećam kako mi stvari gmižu po koži čak i sad dok mi

sjediš tako blizu.« Uzela je njegovu ruku i pomaknula je do svog obraza. »Joan mi je rekla da si jedva živ, ali rekla je

i da si prkosno pogledao u čuvara. Ako još mrziš, znači da nisi bio tako blizu smrti.« Nagnula se prema njemu i on je svojim usnama okrznuo njezine. Morala se zadovoljiti s tim jer je nije želio više zaprljati svojim dodirima.

»Slušaj me, Judith. Moraš učiniti što ti kažem. Neću dopustiti neposluh, razumiješ li me? Nisam ti ja John Bassett kojega možeš motati oko malog prsta. I ako me ne poslušaš, cijena toga sigurno će biti mnogi životi. Razumiješ li?«

»Da«, kimnula je. Htjela je da joj netko kaže što da čini. »Prije nego što sam uhvaćen, Odo je uspio doći do Stephena u Škotskoj.«

»Tvojega brata?« »Da, ne poznaješ ga. Reći će mu sve što je Demari učinio i Stephen će brzo doći. On je iskusan

borac i ovi stari zidovi neće dugo izdržati njegov napad. Ali danima će putovati iz Škotske – čak i ako ga glasnik brzo nađe.«

»Što ću ja raditi?« »Trebala si ostati kod kuće i čekati uz svoj stalak za vezenje«, rekao je nezadovoljno. »Onda

bismo imali vremena. Sad nam moraš kupiti vrijeme. Ne pristaj na ništa što Demari kaže. Razgovaraj s njim o ženskim stvarima, ali ne o poništenju braka ili o svojim posjedima.«

»On misli da sam glupača.« »Da je osloboditi sve muškarce tako glupih žena! Sad moraš ići.« Ustala je. »Sutra ću ti donijeti još hrane.« »Ne! Pošalji Joan. Nitko neće primijetiti tu mačku koja ide iz kreveta u krevet.« »Ali doći ću prerušena.« »Judith, tko drugi ima kosu takve boje? Ako pobjegne samo jedan pramen, prepoznat će te. A ako

te otkriju, nema razloga da nas ostale ostave na životu. Demari mora misliti da ćeš se pokoriti njegovim planovima. A sad idi i poslušaj me barem jedanput.«

Ustala je i kimnula glavom okrećući se prema ljestvama. »Judith«, šapnuo je. »Hoćeš li me opet poljubiti?« Sretno mu se nasmiješila i prije nego što ju je stigao zaustaviti, ruke su joj bile oko njegova struka

i približila ga je sebi. Mogla je osjetiti promjenu u njegovu tijelu, koliko je smršavio. »Bojala sam se, Gavine«, priznala mu je.

Rukom joj je podignuo bradu. »Hrabrija si od deset muškaraca.« Strasno ju je poljubio. »Sad idi i ne vraćaj se ponovno.« Gotovo je potrčala ljestvama gore i van iz mračnog podruma.

vorac je bio tih kad je Arthur konačno dopustio svom gnjevu da eksplodira. Znao je da bi trebao kontrolirati ponašanje, ali vidio je previše toga u jednom danu. »Budala si!« rekao je Arthur prezirno. »Zar ne vidiš kako se ta žena igra s tobom kao što majstor harfe igra na psaltiru?«

»Previše sebi dopuštaš«, upozorio ga je Walter. »Netko mora! Toliko si očaran njome da bi ti mogla zariti nož među rebra i ti bi rekao >hvala<.« Walter je iznenada pogledao u svoju čašu s pivom. »Ona je slatka i draga žena«, rekao je tiho. »Slatka! Baš! Slatka je poput soka od kiseloga grožđa. Ovdje je tri dana, a vidi koliko si daleko

dogurao s pregovorima za poništenje braka. Što ti odgovori kad je pitaš?« Nije dao Walteru vremena da odgovori. »Ta žena uvijek u prikladnom trenutku postane gluha. Nekad te samo gleda i smješka se kad joj postaviš pitanje. Čovjek bi pomislio da je i gluha i nijema. Nikad je ne pritišćeš nego joj na osmijeh uzvratiš svojim budalastim osmijehom.«

»Ona je prelijepa žena«, rekao je Walter u svoju obranu. »Da, vrlo je zamamna«, priznao je Arthur i nasmijao se samome sebi. Judith Montgomery počela

je komešati i njegovu krv, premda ne na sveti način kako je utjecala na Waltera. »Ali što je njezina ljepota učinila? Nisi ništa bliži svom cilju nego kad je tek došla.«

Walter je bacio pehar o pod. »Ona je žena, prokletstvo, a ne muškarac s kojim možeš razumno raspravljati! Ženi treba udvarati i osvojiti je. Žene treba voljeti. A tu je još i njezin otac i onaj njezin užasni muž. Oni su je uplašili.«

»Uplašili!« otpuhnuo je Arthur. »Nikad u životu nisam vidio manje uplašenu ženu. Uplašena bi žena ostala kod kuće u svom krevetu iza zidina dvorca. Ova nam je dojahala ravno na vrata i...«

»I nije tražila ništa«, rekao je Walter pobjedonosno. »Nije tražila ništa osim boljeg smještaja za svoju majku što je vrlo jednostavan zahtjev. Dane provodi sa mnom i ugodno je društvo. Judith nije čak pitala za sudbinu svog muža. To sigurno dokazuje da joj nije stalo do njega.«

»Nisam baš siguran«, rekao je Arthur zamišljeno. »Čini se neprirodnim da joj je tako malo stalo do njega.«

»Mrzi ga, kažem ti! Ne razumijem zašto ga ne ubiješ i završiš s tim. Oženio bih se njome iznad njegova tijela ako bi to svećenik dopustio.«

»Onda bi ti kralj bio za vratom! Ona je bogata žena. Otac ju je imao pravo dati muškarcu, a on je sad mrtav. Nitko drugo nema to pravo osim kralja. Onog trenutka kad joj muž umre, ona postaje kraljeva štićenica, a prihodi od njezinih posjeda su njegovi. Misliš li da bi kralj Henrik dao bogatu udovicu muškarcu koji joj je mučio i ubio muža? A ako je uzmeš bez njegova dopuštenja, bio bi još ljući. Rekao sam ti već mnogo puta: jedini je način da ona stane pred kralja i javno zatraži razrješenje svog braka i izjasni se za tebe. Kralj Henrik voli kraljicu i ganut je takvom sentimentalnošću.«

»Onda postupam baš kako treba«, rekao je Writer. »Radim na tome da me zavoli. Vidim to u njezinim očima kad me pogleda.«

»Opet ti kažem da si budala. Vidiš ono što želiš. Nisam tako siguran da nešto ne spletkari. Plan za bijeg, možda.«

»Bijeg od mene? Ja je ne držim vezanu. Slobodna je otići kad god poželi.« Arthur ga je pogledao s gađenjem u očima. Nije bio samo budala nego i strašno glup. Da Arthur

nije tako oprezan, sve bi njegove pažljivo osmišljene planove uništila zlatooka božica. »Kažeš da mrzi muža?«

»Da. Znam da ga mrzi.« »Imaš li dokaza za to, osim ogovaranja među slugama?« »Nikad ga ne spominje.« »Možda je ljubav koju osjeća prema njemu previše boli da bi govorila o njemu«, rekao je Arthur

zajedljivo. »Možda bismo trebali testirati njezinu mržnju.« Walter je oklijevao. »Sad nisi tako siguran u nju?« »Jesam! Što planiraš?« »Donijet ćemo joj muža iz podruma, staviti ga pred nju i vidjeti reakciju. Hoće li plakati od užasa

kad ga vidi kako sad izgleda? Ili će joj biti drago vidjeti ga tako izmučenog?« »Bit će joj drago«, rekao je Walter odlučno. »Nadajmo se da imaš pravo. Ali vjerujem da nemaš.«

Novi smještaj koji je Judith dobila za lady Helen bio je velik, prozračan i čišći. Široka drvena pregrada pribijena je u zidove solara na četvrtom katu i oblikovala prostoriju. Bila je odvojena od ostatka dvorca, a štitila su je vrata od suhog hrasta debljine deset centimetara.

Nije bilo mnogo namještaja. U jednom je kutu bio veliki krevet prekriven teškom posteljinom. Na drugom kraju sobe nalazila se slamarica za spavanje. Dvije su osobe sjedile nasuprot sjajnoj grijalici, a glave su im se zamalo doticale nad šahovskom pločom postavljenom na niskom stolu.

»Opet si pobijedila!« rekao je John Bassett zaprepašteno. Helen mu se nasmiješila. »Čini se da ti je drago.« »I jest. Barem ovi dani nisu bili dosadni.« Tijekom vremena koje su proveli zajedno na njoj je

vidio mnogobrojne promjene. Udebljala se i šupljine u njezinim obrazima su se polako popunjavale. I počela se opuštati u njegovu društvu. Oči joj nisu više bježale s jedne strane na drugu. Zapravo, rijetko su napuštale Johna.

»Misliš li da je moja kći dobro?« pitala je Helen vraćajući šahovske figurice na njihove početne položaje.

»Mogu samo nagađati. Da su joj naudili, mislim da bismo to znali. Mislim da Demari neće gubiti vrijeme da i nas snađe ista sudbina.«

Helen je kimnula. Johnova surova iskrenost bila je pravo osvježenje nakon što je godinama živjela s lažima. Judith nije vidjela od one prve noći i da nije bilo Johnove smirenosti, razboljela bi se od brige.

»Još jedna partija?« »Ne. Moram se odmoriti od tvojih napada.« »Kasno je. Možda...« počela je Helen no nije htjela poći na spavanje i napustiti njegovo društvo. »Hoćeš li sjediti malo sa mnom?« pitao je John ustajući pa promiješao ugljen u grijalici. »Da«, nasmiješila se. Ovo joj je bio omiljeni dio dana – kad bi je John svojim snažnim rukama

nosio s jednog mjesta na drugo. Bila je prilično sigurna da joj je gležanj bolje, ali on nije ništa pitao, a ona ga nije spominjala.

Spustio je pogled na njezinu glavu naslonjenu na njegovo rame. »Svakim danom sve više nalikuješ na svoju kćer«, rekao je noseći je do stolice koja je bila bliže vatri. »Nije teško vidjeti od koga je naslijedila ljepotu.«

Helen nije ništa rekla i samo se nasmijala naslonjena na njegovo rame uživajući u njegovoj snazi. Tek ju je spustio u stolicu kad su se vrata iznenada širom otvorila.

»Majko!« rekla je Judith i požurila joj u zagrljaj. »Brinula sam se za tebe«, rekla je Helen uzbuđeno. »Gdje su te držali? Nisu ti valjda naudili?« »Kakve su novosti?« prekinuo ih je Johnov duboki glas. Judith se odmaknula od majke. »Ne, nisu mi naudili. Nisam mogla doći jer nisam imala vremena.

Walter Demari drži me zauzetom u svakom trenutku. Ako spomenem da ću te posjetiti, pronađe neko mjesto na koje moram poći.« Sjela je na stolac koji je John stavio iza nje. »A što se tiče novosti, vidjela sam Gavina.«

Ni John ni Helen nisu progovorili. »Drže ga u rupi ispod podruma. Jako odvratno mjesto i neće još dugo poživjeti na njemu. Otišla

sam k njemu i...« »Otišla si u tu jamu?« zaprepašteno je pitala Helen. »I to dok nosiš dijete! Ugrozila si dijete!« »Tiho!« naredio je John. »Pustite je da kaže što je s lordom Gavinom.« Judith je pogledala svoju majku koja bi se obično uplašila muškarčeva oštrog tona, ali Helen je

samo poslušala i nije pokazala nikakav strah. »Bio je jako ljut na mene što sam došla i rekao je da je već uredio naše spašavanje. Poslao je po svojega brata Stephena.«

»Lorda Stephena?« pitao je John, a onda se nasmijao. »Ah, da. Ako uspijemo izdržati do njegova dolaska, spašeni smo. On je odličan borac.«

»To je i Gavin rekao. Ja trebam držati Demarija od sebe što dulje mogu, da Stephen ima vremena dovesti svoje ljude.«

»Što je još rekao lord Gavin?« »Vrlo malo. Većinu vremena proveo je nabrajajući sve što ne valja sa mnom«, rekla je Judith

ljutito. »A možeš li držati Demarija od sebe?« pitala se Helen. Judith je uzdahnula. »Nije lako. Ako mi dotakne zglob, ruka mu klizne do mog lakta. Ruka na

mom struku ode do rebara. Ne poštujem tog čovjeka. Kad bi sjeo i razumno razgovarao sa mnom prepisala bih mu pola Revedouneovih posjeda za jedan bakarni novčić samo da nas sve oslobodi. A umjesto toga, on mi daje vijence od tratinčica i ljubavne pjesme. Katkad poželim vrištati od frustracije.«

»A što je sa sir Arthurom?« pitao je John. »Sumnjam da taj čovjek pravi vijence od tratinčica.« »Ne, on me samo promatra. Te oči stalno zure u mene. Osjećam da nešto planira, ali ne znam

što.« »To će biti najgore, siguran sam«, rekao je John. »Da ti barem mogu pomoći!« »Ne, sad mi ni u čemu ne treba pomoć. Mogu samo čekati da lord Stephen dođe i pregovara ili se

bori – što god mora biti. Tada ću razgovarati s njim.« »Razgovarati?« John je podignuo jednu obrvu. »Stephen nije sklon razgovarati o planovima za

bitku sa ženama.« Na vratima se začulo kucanje. »Moram ići. Joan me čeka. Nisam sigurna da želim da Demari zna

kako sam ovdje.« »Judith.« Helen je uhvatila kćerinu ruku. »Brineš li se za sebe?« »Koliko god mogu. Umorna sam – to je sve.« Poljubila je majku u obraz. »Moram poći.« Kad su ostali sami, John se okrenuo prema Helen. »Hajde, nemoj plakati«, rekao je strogo. »To

neće ništa pomoći.« »Znam«, složila se Helen. »Ali tako je sama. Uvijek je bila sama.« »A što je s tobom... zar i ti nisi uvijek bila sama?« »Ja nisam važna. Ja sam stara žena.« Grubo ju je zgrabio ispod ruku i povukao prema sebi. »Nisi stara!« rekao je John ljuto i spustio

svoje usne na njezine. Helen nikad nije iskusila poljubac drugog muškarca osim svog muža – i to samo na početku

braka. Iznenadili su je trnci koji su joj prolazili kralješnicom. Uzvratila mu je poljubac, rukama krenula oko njegova vrata i približavala ga sebi.

Poljubio joj je obraz i vrat, a srce mu je udaralo u ušima. »Kasno je«, prošaptao je, dignuo je na ruke i odnio do kreveta. Svake joj je večeri pomagao da otkopča svoju jednostavnu haljinu jer nije imala druge sluškinje. Uvijek je bio pun poštovanja i odvratio bi pogled dok je ona ulazila u krevet. Sad ju je spustio na noge pokraj kreveta i okrenuo se otići.

»Johne«, pozvala ga je, »zar mi nećeš pomoći s gumbima?« Okrenuo se prema njoj, oči su mu bile tamne od strasti. »Večeras neću. Ako ti budem pomagao

da se razodjeneš, nećeš ući u taj krevet sama.« Helen je gledala u njega, krv joj je udarala po cijelom tijelu. Njezina iskustva s muškarcima u

krevetu bila su vrlo ružna. Ali sad je gledala Johna i znala je da će on biti drukčiji. Kako bi bilo ležati zadovoljno u muškarčevim rukama? Jedva je mogla čuti svoj glas kad je progovorila. »Ipak će mi trebati pomoć.«

Došao je do nje i stao. »Sigurna si? Ti si dama. A ja sam samo vazal tvog zeta.« »Mnogo mi značiš, Johne Bassettu, i sad želim da mi postaneš sve.« Dodirnuo je njezinu kapuljaču na čelu i sasvim je odgurnuo. »Onda dođi«, nasmiješio se. »Da

vidim te gumbe.« Unatoč Heleninim hrabrim riječima, ipak se bojala Johna. Posljednjih nekoliko dana ga je

zavoljela i htjela mu je dati nešto, a nije imala ništa osim svoga tijela. Dala mu se kao mučenica. Znala je da muškarci jako uživaju u sjedinjenju u krevetu, ali za nju je to bilo samo brzo i prilično neugodno iskustvo. Nije ni znala da može biti ikako drukčije.

Iznenadila se kad nije žurio sa svlačenjem njezine odjeće. Mislila je da će joj prebaciti suknje preko glave i završiti s tim. No činilo se kao da John uživa dodirivati je. Njegovi prsti na njezinim rebrima poslali su joj trnce kroz kožu. Podignuo joj je haljinu preko glave, a onda i pothaljinu. Odmaknuo se od nje i pogledao je dok je stajala odjevena samo u tanki pamučni negliže i čarape. Toplo joj se nasmiješio kao da mu njezino tijelo čini zadovoljstvo. Stavio joj je ruke oko struka i podignuo negliže. Ruke su mu se odmah našle na njezinim prsima i Helen je uzdahnula od užitka zbog njegova dodira. Usnama je pronašao njezine. Imala je otvorene oči i začuđeno gledala. Njegova joj je nježnost izazivala valove naslade kroz tijelo. Prsa su joj se nadimala uz grubu vunu njegova dubleta. Zatvorila je oči i privila se uz njega stežući ga rukama. Nikad prije nije doživjela ovakav osjećaj.

John se odmaknuo od nje i počeo skidati svoju odjeću. Helenino je srce snažno udaralo. »Pusti mene«, čula je sebe kako govori, a onda ustuknula od svoje hrabrosti. John joj se nasmiješio s istim izrazom koji je i sama osjećala– sve većom strašću.

Nikad prije nije skidala muškarcu odjeću, osim kad bi pomagala nekom gostu da se okupa. John je imao jako i mišićavo tijelo i dodirivala mu je kožu dok je jedan po jedan komad odjeće završavao na podu. Njezina su prsa dotaknula njegovu ruku i poslala joj male iskre kroz cijelo tijelo.

Kad je John bio gol, podignuo je Helen u ruke i pažljivo je polegao na krevet. Na trenutak je zažalila što će sad početi bol, a završiti užitak. John joj je podignuo stopalo i stavio ga sebi u krilo.

Dok je Helen gledala bez daha, odvezao joj je podvezicu i polako odmotavao pamučne čarape, ljubeći joj svaki centimetar noge. Kad je došao do nožnih prstiju, Helen više nije mogla stajati uspravno. Tijelo joj je bilo neobično slabo, a srce udaralo u grlu. Ispružila je ruke prema njemu da dođe k njoj, ali nije htio.

Uzeo je i drugu nogu. Helen je znala da ne može više izdržati. Tijelo ju je počelo boljeti od žudnje za njim. John se glasno nasmijao i odgurnuo ruke kojima ga je povlačila k sebi. Prošla je cijela vječnost dok joj poljupcima nije skinuo i drugu čarapu.

Helen je ležala oslonjena o jastuke, potpuno slaba. John joj se približio, poljubio je i zarila je ruke u njegova ramena. Čvrsto je prelazio rukom po njezinu boku i odmaknuo joj donje gaćice. Priljubila se uz njega, osjećala je da je spreman za nju. Ali John još nije bio gotov s mučenjem. Nagnuo je glavu nad njezinim prsima te jezikom i zubima lagano grickao tvrde ružičaste vrhove. Helen je zastenjala i vrtjela glavom lijevo-desno po jastuku.

John je polako prebacio jednu nogu na nju, a onda i cijelu težinu. Kako je bilo dobro osjetiti ga! Bio je jak i težak. Kad je ušao u nju, Helen je zavapila. Osjećala je kao da je djevica s obzirom na svoje iskustvo s užitkom. Njezin je muž iskorištavao to tijelo, ali John je vodio ljubav s njom.

Njezina je strast bila jaka kao Johnova i svršili su zajedno u vatrenoj eksploziji. Povukao ju je k sebi, a jedna ruka i noga bile su prebačene preko nje kao da je mislio da će mu pobjeći. Helen se još bliže stisnula uz njega. Da je bilo moguće, najradije bi mu se uvukla pod kožu. Tijelo joj se počelo opuštati u predivnoj ugodi nakon noći ljubavi. Zaspala je s Johnovim nježnim dahom na uhu i vratu.

Judith je sjedila za visokim stolom između Waltera i Arthura. Prebirala je po svojoj hrani jer nije mogla progutati loše skuhani objed. Ali čak i da je hrana bila najbolja, ne bi ništa značilo. Nosila je podtuniku od svijetle svile i preko nje haljinu od kraljevski plavog baršuna. Veliki, viseći rukavi haljine bili su podstavljeni plavim satenom izvezenim sitnim zlatnim polumjesecima. Oko struka je nosila zlatni filigranski pojas s kopčom ukrašenom jednim velikim kabošon safirom.

Walterove su je ruke stalno dodirivale. Bile su na njezinim ručnim zglobovima, na ruci, na vratu. Kao da nije bio svjestan da su na javnome mjestu. Ali Judith je bila potpuno svjesna dvadeset i pet vitezova koji su bez srama zurili u nju. Mogla je osjetiti nagađanje u njihovim očima. Kad je zabila vilicu u komad govedine, poželjela je da je to Walterovo srce. Bilo je teško progutati vlastiti ponos.

»Judith«, promuklo joj je šapnuo Walter u uho. »Mogao bih te pojesti.« Pritisnuo je usne na njezin vrat i osjetila je kako je potresaju trnci odvratnosti. »Zašto čekamo? Zar ne osjećaš moju ljubav? Zar ne znaš koliko te želim?«

Judith je ostala ukočena, nije sebi dopuštala da odmakne tijelo od njega. Grickao joj je vrat, gurkao rame i nije mu mogla pokazati što osjeća. »Gospodaru«, uspjela je izgovoriti nakon nekoliko teških gutanja, »zar se ne sjećate vlastitih riječi? Rekli ste da moramo čekati.«

»Ne mogu više«, jedva je izustio. »Ne mogu te čekati.« »Ali morate!« rekla je Judith s više ljutnje u glasu nego što je htjela i naglo povukla ruku iz

njegove. »Poslušajte me. Što ako popustim svojoj strasti prema vama i odem u vaš krevet? Zar ne mislite da bi nastalo dijete? Što će kralj reći kad se pojavimo pred njim, a ja imam trudnički trbuh? Zar mislite da bi itko vjerovao da dijete nije moga muža? Poništenje se ne može dobiti ako nosim njegovo dijete. A znate da razvod mora doći od pape. Čula sam da to traje godinama.«

»Judith...« počeo je Walter, a onda stao. Njezine su riječi imale smisla, a godile su i njegovoj taštini. Dobro se sjećao kako mu je Robert Revedoune rekao da je svoju kćer dao Montgomeryju da bi dobio sinove. Znao je da joj i on – Wilter – može dati sinove! Imala je pravo. Kad bi se sad spojili, na prvom bi susretu napravili sina. Otpio je veliki gutljaj vina, istodobno osjećajući ponos i frustraciju.

»Kad ćemo poći kralju, gospodaru?« pitala je Judith otvoreno. Možda bi tijekom putovanja mogla organizirati bijeg.

Sjedili su za stolom večerajući no Walter nije obraćao mnogo pozornosti na svoje goste. Sad je progovorio Arthur. »Nestrpljivi ste objaviti kralju svoju želju za poništenje braka?« Nije mu odgovorila.

»Recite, gospo, mi smo vam prijatelji. Možete govoriti slobodno. Je li vaša strast prema lordu Walteru tako velika da ne možete dočekati objaviti je svijetu?«

»Ne sviđa mi se tvoj ton«, prekinuo ga je Walter. »Ona ne mora ništa dokazivati. Ovdje je gošća, a ne zarobljenik. Nije bila prisiljena doći ovamo.«

Arthur se nasmijao, a oči su mu se suzile. »Da, došla je svojom voljom«, rekao je glasno. A onda, kad je posegnuo pokraj Judith za komadom mesa, utišao je glas. »Ali zašto je zapravo gospa došla? Još nemam odgovor na to.«

Judith se činilo kao da taj objed traje strašno dugo i nije mogla dočekati kraj. Kad joj je Walter okrenuo leđa razgovarajući sa svojim upraviteljem, Judith je zgrabila priliku da ustane od stola. Potrčala je stubama, a srce joj je divljački lupalo. Koliko će se još dugo moći odupirati Walteru Demariju? Svakom je minutom postajao sve nasrtljiviji. Prestala je trčati i naslonila se na hladni kameni zid pokušavajući se pribrati. Zašto je uvijek mislila da može sve sama učiniti?

»Tu si!« Judith je podignula glavu i pokraj sebe ugledala Arthura. Bili su sami u dubokoj niši debelih

zidina. »Tražiš rutu za bijeg?« zlobno se nasmijao. »Nema je. Sami smo.« Posegnuo je snažnom rukom

prema njoj i uhvatio je oko struka povlačeći je prema sebi. »Gdje je onaj tvoj okretni jezik? Hoćeš li me pokušati odgovoriti od toga da te diram?« Dlanom joj je milovao ruku. »Dovoljno si lijepa da muškarac izgubi glavu za tobom. Gotovo mogu razumjeti Walterovo opiranje da legne s tobom.« Pogledao ju je u lice. »Ne vidim strah u tim zlatnim očima, ali volio bih ih vidjeti kako gore od vrućine strasti. Misliš li da mi to može uspjeti?«

Njegove su se tvrde usne iznenada spustile na njezine, ali Judith nije ništa osjećala. Ostala je sasvim ukočena.

Arthur se odvojio od nje. »Ledena kučko«, zarežao je, a onda je jače stisnuo između zida i sebe. Zrak joj je istjeran iz pluća i hvatala je dah. Iskoristio je njezina otvorena usta i opet posegnuo prema njima gurajući jezik unutra sve dok se Judith nije zamalo ugušila. Njegov joj je zagrljaj nanosio bol, a njegova su joj se usta gadila.

Arthur se opet odmaknuo od nje i oslabio stisak, ali nije je pustio. Isprva mu je u očima vidjela ljutnju, a onda je ljutnja prešla u ruganje. »Ne, nisi ti hladna. Nijedna žena s takvom kosom i očima ne može biti hladna. Ali tko može otopiti taj led? Je li to Walter rukoljubac ili je to možda onaj tvoj muž?«

»Ne!« rekla je Judith, a onda stisnula usne. Arthur se nasmiješio. »Koliko god Walter mislio drukčije, loša si glumica.« Arthurovo je lice

postalo kruto. »Walter je glup čovjek, ali ja nisam. Misli da si došla ovamo zbog ljubavi prema njemu, ali ja ne vjerujem u to. Da sam ja žena, nadao bih se da mogu iskoristiti svoju ljepotu da bih oslobodila one koje volim. Je li tvoj plan dati sebe u zamjenu za oslobođenje majke i muža?«

»Pusti me!« zahtijevala je Judith izvijajući se u njegovim rukama. Stisnuo ju je još čvršće. »Ne možeš mi pobjeći. Nemoj niti pokušavati.« »Što je s Walterom?« pitala je. Nasmijao se. »Dobro igraš igru, ali zapamti da se igraš vatrom i da ćeš se opeći. Misliš da se ja

bojim malog ljigavca poput Demarija? Mogu se nositi s njim. Što misliš tko se dosjetio ove ideje o

poništenju braka?« Judith se prestala meškoljiti. »Ah! Znači sad imam tvoju pozornost. Slušaj me. Walter će te prvi imati, ali poslije ćeš biti moja.

Kad te se zasiti i počne uzimati druge žene, bit ćeš moja.« »Prije bih legla s otrovnicom«, protisnula je, a on je zario prste u njezinu ruku. »Čak ni da spasiš majku?« rekao je ubojitim glasom. »Već si učinila mnogo za nju. Što bi još

učinila?« »Nikad nećeš saznati!« Opet ju je povukao sebi. »Neću? Misliš da imaš moć dok držiš onu budalu Demarija u šaci, ali

pokazat ću ti tko zapravo ima moć ovdje.« »Što... što to znači?« Nasmijao se. »Znat ćeš vrlo skoro.« Pokušala se oporaviti od groznog osjećaja koji su izazvale njegove riječi. »Što ćeš učiniti? Nećeš

valjda nauditi mojoj majci?« »Ne, nisam baš tako nemaštovit. Samo malo zabave. Godit će mi da te vidim kako se vrpoljiš. Kad

ti bude dosta, dođi jednu noć u moj krevet i razgovarat ćemo.« »Nikada!« »Ne budi tako brzopleta.« Iznenada ju je Arthur oslobodio stiska. »Moram ići. Dobro razmisli o

mojim riječima.« Kad je ostala sama, Judith je stajala sasvim mirno duboko dišući kako bi se umirila. Okrenula se

prema svojoj sobi no uplašila se kad je ugledala muškarca koji je tiho stajao u sjeni. Bio je lijeno naslonjen na suprotni zid hodnika. Nosio je lutnju prebačenu preko širokih ramena,i ležerno je nožem podrezivao nokte. Judith nije znala zašto ga je gledala, osim što je možda čuo Arthurove prijetnje. Ipak, nije mogla skinuti oči s njega premda on nije podignuo glavu kako bi pogledao u nju. Dok ga je vrlo pozorno gledala, dignuo je glavu i pogledao je. Njegove tamnoplave oči gledale su je s takvom mržnjom da je ostala bez daha. Ruka joj je poletjela na usta i ugrizla se za dlan.

Okrenula se i potrčala niz hodnik do svoje sobe i bacila se na krevet. Suze su krenule polako probijajući put od želuca prema gore sve dok nisu pronašle izlaz.

»Gospo«, šapnula je Joan gladeći Judith po kosi. Dvije su se žene posljednjih nekoliko dana dosta zbližile kako se razlika u njihovim položajima smanjila. »Je li vam naudio?«

»Ne, naudila sam sama sebi. Gavin je rekao da sam trebala ostati kod kuće i šivati. Bojim se da je imao pravo.«

»Šivati«, ponovila je sluškinja smijući se. »Zamrsili biste niti gore nego što ste zamrsili stvari ovdje.«

Judith ju je šokirano pogledala. Onda je kroz suze rekla, »Dobro djeluješ na mene. Na trenutak sam se sažalijevala. Jesi li odnijela sinoć Gavinu hranu?«

»Da.« »I kako je izgledao?« Joan se namrštila. »Slabije.« »Kako im mogu pomoći?« pitala se Judith. »Gavin je rekao da trebam čekati njegova brata

Stephena, ali koliko dugo? Moram izvući Gavina iz one rupe!« »Da, gospo, morate.« »Ali kako?« Joan je bila ozbiljna. »To može odgovoriti samo Bog.« Te je večeri Arthur odgovorio na Judithino pitanje. Sjedili su za večerom i jeli obrok od juhe i

gulaša. Walter je bio tih i nije dodirivao Judith kao inače nego ju je promatrao kutom oka kao da je

procjenjuje. »Sviđa li vam se hrana, lady Judith?« pitao je Arthur. Kimnula je. »Nadajmo se da će vam se i zabava svidjeti.« Htjela je pitati što misli time, ali ipak nije. Neće mu dati to zadovoljstvo. Arthur se nagnuo naprijed i pogledao Waltera. »Nije li vrijeme?« Walter se počeo buniti, ali onda se ipak predomislio. Očito je bila riječ o nečemu o čemu su

Arthur i on dosta raspravljali. Walter je mahnuo rukom dvojici vojnika koji su čekali kod vrata i muškarci su izašli iz prostorije.

Judith nije mogla čak niti progutati hranu u ustima i morala ju je zaliti vinom. Znala je da je Arthur isplanirao neku lukavštinu i htjela je biti spremna. Nervozno je pogledavala po dvorani. Opet je ugledala muškarca kojeg je tog poslijepodneva vidjela u hodniku. Bio je visok i vitak, tamnoplave kose s nekoliko svjetlijih pramenova. Imao je jaku čeljust namještenu u čvrstu liniju iznad rascijepljene brade. Ali privlačile su je njegove oči. Bile su duboke tamnoplave boje koja je gorjela plamenom mržnje – mržnje usmjerene njoj. Hipnotizirao ju je.

Iznenadna su joj neprirodna tišina u dvorani i zvuk povlačenja lanaca odvukli pogled s njega. Na jarkom svjetlu velike dvorane Judith isprva nije shvatila da je obličje koje su vukla dvojica vitezova zapravo ljudsko biće. Više je sličio smrdljivoj gomili dronjaka nego čovjeku. Tih nekoliko sekundi neprepoznavanja ju je spasilo. Postala je svjesna da Arthur i Walter zure u nju, promatraju je. Zbunjeno ih je pogledala i čim se okrenula, shvatila je da je osoba koju unose u dvoranu Gavin. Nije ga opet pogledala nego je zalijepila oči na Waltera. To će joj dati vremena da razmisli. Zašto su ga tako doveli pred nju? Zar nisu znali da želi potrčati prema njemu i pomoći mu?

Odgovor joj je došao odmah kad je shvatila da je to upravo ono što Arthur želi da ona učini. Želi pokazati Walteru da Judith ne mrzi svoga muža.

»Ne prepoznaješ ga?« pitao je Walter. Judith je podignula pogled, kao da je iznenađena, na prljavog muškarca kojeg su uvodili u

dvoranu, a onda se, vrlo polako, počela smiješiti. »Takvog sam ga oduvijek htjela vidjeti.« Walter je pobjedonosno uskliknuo. »Dovedite ga ovamo! Moja ga divna dama vidi kakvom mu se

i nadala«, objavio je svima u dvorani. »Neka uživa u ovom trenutku – zaslužila ga je.« Dvojica su čuvara dovukla Gavina do stola. Srce joj je divlje udaralo. Judith sad nije smjela

riskirati nikakvu pogrešku. Ako pokaže koliko je srce boli zbog muža, to bi bez ikakve sumnje izazvalo mnogo smrti. Ustala je i drhtavom rukom podignula pehar s vinom. A onda je bacila vino u Gavinovo lice.

Činilo se kao da ga je tekućina oživjela i pogledao ju je. Na njegovu se mršavom i oštrom licu vidjela iznenađenost. A onda čuđenje. Polako je pogledom prešao na Waltera i Arthura koji su stajali uz njegovu ženu.

Demari je posesivno stavio ruku oko Judithinih ramena. »Pogledaj tko je sad drži«, hvalio se. Prije nego što je itko stigao reagirati, Gavin se bacio preko stola prema Walteru. Za sobom je

povukao i čuvare koji su mu držali lance. Posrtali su i padali u pladnjeve s hranom. Walter nije uspio dovoljno brzo izmaknuti i Gavinove su prljave ruke zgrabile manjeg, gizdavo odjevenog muškarca preko stola.

»Uhvatite ga!« izustio je Walter slabašno i zabijao nokte u Gavinove šake oko njegova vrata. Judith je bila jako iznenađena, kao i sluge. Gavin je zasigurno bio već napola mrtav, ali još je bio

dovoljno snažan da izbaci dvojicu muškaraca iz ravnoteže i zamalo ubije svog otmičara. Čuvari su se pribrali i snažno povukli lance oko Gavinovih šaka. Trebala su im tri povlačenja iz

sve snage da bi uspjeli osloboditi Waltera. Kraj lanca žestoko je udario Gavina po rebrima. Zacičao je

i na trenutak pao na jednu nogu prije nego što se uspravio. »Ubit ću te za ovo«, rekao je i svojim očima probijao Walterove prije nego što su mu stavili još jedan lanac oko rebara.

»Vodite ga!« naredio je Walter trljajući svoje gotovo zdrobljeno grlo. Drhtao je gledajući i dalje za Gavinom.

Kad je Gavin odveden, Walter se srušio na stolac. Judith je znala da će sada biti ranjiviji. »To je bilo ugodno«, rekla je uz osmijeh, a onda se brzo

okrenula drhtavom Walteru. »Naravno, ne ono što je vama učinio, ne mislim na to. Ali bilo je dobro znati da me vidio s nekim do koga mi... može biti stalo.«

Walter je vratio pogled na nju i lagano uspravio kralješnicu. »Ali, naravno, trebala bih se ljutiti na vas.« Zavodljivo je spustila pogled. »Zašto? Što sam učinio?« »Doista niste trebali donijeti takvu prljavštinu pred damu. Izgledao je tako izgladnjelo da se

čudim da nije htio hranu. Kako može vidjeti što ja sad imam kad je jedino na što misli hrana i stvari koje mu gmižu po koži?«

Walter je razmislio o tome. »Imaš pravo.« Okrenuo se prema muškarcima pokraj vrata. »Recite čuvarima da ga očiste i nahrane.« Bio je opijen. Arthur je rekao da će Judith zaplakati kad vidi muža u takvom stanju, ali ona se smijala!

Samo je Joan znala koliko je taj osmijeh stajao njezinu gospodaricu. Judith se okrenula od Waltera, htjela je napustiti prostoriju i, najviše od svega, njegovo društvo.

Dok je hodala između sluga, činila je to visoko uzdignute glave. »Ta žena zaslužuje sve što dobije!« rekli su neki muškarci u njezinoj blizini. »Istina. Nijedna žena nema pravo tretirati muža tako.« Svi su je prezirali. I Judith je počela mrziti samu sebe. Polako je hodala stubama prema četvrtom

katu želeći samo biti sama. Na vrhu stuba nečija ju je ruka zgrabila oko struka i ona je udarila o muška prsa tvrda popur željeza. Nož joj se stvorio na vratu i njegova joj je oštrica zamalo probila nježnu kožu. Rukama je odgurivala njegovu podlakticu, ali uzaludno.

eci samo jednu riječ i odrezat ću ti tu otrovnu glavu s tijela«, rekao je duboki glas, glas koji nije nikad prije čula. »Gdje je John Bassett?« Judith je jedva mogla govoriti, ali ovo nije bio čovjek prema kojem možeš biti neposlušan. »Odgovori mi!« rekao je, čvršće stegnuo ruku i jače joj pritisnuo nož na grlo.

»S mojom majkom«, šapnula je. »Majkom!« pljunuo joj je u uho. »Ta žena može prokleti dan kad je rodila nekog poput tebe!« Judith ga nije mogla vidjeti i jedva je disala jer je njegova ruka bila gurnuta u njezina rebra i

pluća. »Tko si ti?« izustila je. »Da, trebala bi to pitati. Ja sam tvoj neprijatelj i uživao bih u završetku tvog ogavnog postojanja

sad i ovdje da te ne trebam. Kako je John čuvan?« »Ja... ne mogu disati.« Oklijevao je, a onda je malo popustio stisak i lagano odmaknuo nož s vrata. »Odgovori mi!« »Dvojica su muškaraca ispred vrata sobe koju dijeli s mojom majkom.« »Na kojem katu? Brže, odgovori mi«, naredio je opet stežući stisak. »Nemoj misliti da će te netko

doći spasiti.« Iznenada je sve to postalo previše za Judith i počela se smijati. Isprva tiho, ali sa svakom je riječju

postajala sve histeričnija. »Spasiti me? A molim te, tko bi me spasio? Majka mi je zarobljenica. Moj jedini čuvar također je zarobljen. Muža mi drže u kanalizaciji. Čovjek kojeg prezirem ima me pravo dirati pred mojim mužem dok mi drugi šapće prijetnje u uho. A sad me napao stranac u mračnom hodniku!«

Svojim je rukama na njegovoj podlaktici povukla nož bliže vratu. »Molim vas, gospodine, tko god da jeste – završite što ste počeli. Prekinite mi život, preklinjem vas. Jer kakva mi korist od njega? Moram li stajati i gledati kako svakog mog prijatelja i člana obitelji ubijaju preda mnom? Ne želim živjeti da bih vidjela takav kraj.«

Muškarčeva je ruka popustila. Zatim se odmaknuo od njezinih šaka koje su vukle nož. Vratio je oštricu u korice i onda je uhvatio za ramena. Judith se nije iznenadila kad je prepoznala žonglera iz velike dvorane.

»Želim čuti još«, rekao je nešto blažim glasom. »Zašto?« pitala je Judith zureći u njegove ubojite plave oči. »Jesi li špijun kojega su Walter ili

Arthur poslali da me prati? Već sam rekla previše.« »Da, jesi«, odmah se složio. »Da sam špijun, imao bih mnogo toga prenijeti svome gospodaru.« »Onda mu reci! Završi s tim!« »Nisam špijun. Ja sam Stephen, Gavinov brat.« Judith je zurila u njega širom otvorenih očiju. Znala je da je to istina. Zato ju je tako privlačio. Bilo

je nečeg u Stephenovu stavu, ako ne izgledu, što ju je podsjećalo na Gavina. Nije bila svjesna da joj se suze slijevaju niz obraze. »Gavin je rekao da ćeš doći. Rekao je da sam sve zakomplicirala, ali da ćeš ti

opet sve dovesti u red.« Stephen ju je iznenađeno pogledao. »Kad si ga vidjela da ti je to rekao?« »Druge noći ovdje. Otišla sam njemu u jamu.« »U što...?« Čuo je priče o tome gdje drže Gavina – toliko je uspio saznati – ali nije mogao ni blizu

bratu. »Dođi i sjedni ovdje«, rekao je odvodeći Judith prema sjedalu pod prozorom. »Imamo mnogo toga za razjasniti. Reci mi sve od početka.«

Stephen je tiho slušao dok je Judith pričala kako joj je Walter ubio oca i prisvojio njezinu zemlju te kako je Gavin otišao uzvratiti na Walterov napad.

»A Gavin i tvoja majka su oteti?« »Da.« »Zašto si onda ti ovdje? Zar nije Demari tražio otkupninu? Trebala bi je skupljati od kmetova.« »Nisam čekala da zatraži otkupninu. Došla sam s Johnom Bassettom i primili su nas u dvorac.« »Naravno, ne čudim se da jesu«, rekao je Stephen sarkastično. »Sad Walter Demari drži sve –

tebe, Gavina, tvoju majku, Gavinova glavnog čovjeka.« »Nisam znala što drugo učiniti.« »Mogla si poslati po jednoga od nas!« rekao je Stephen bijesno. »I Raine bi, sa slomljenom

nogom, napravio bolje nego što možeš ti kao žena. John Bassett je trebao znati...« Judith je stavila dlan na Stephenovu ruku. »Ne okrivljuj njega. Zaprijetila sam da ću poći sama

ako me on ne povede.« Stephen je spustio pogled na njezinu malu šaku, a onda je opet pogledao u oči. »Što je s onim što

sam vidio dolje? Ljudi iz dvorca kažu da mrziš Gavina i da bi sve učinila da budeš slobodna od njega. Možda želiš prekinuti svoj brak.«

Judith je brzo izvukla ruku. Počeo ju je jako podsjećati na Gavina i razljutila se. »Ono što osjećam prema Gavinu je između njega i mene i ne tiče se drugih.«

Stephenove su oči plamtjele. Zgrabio ju je za zglob sve dok nije stisnula zube od boli. »Znači da je istina. Stalo ti je do ovog Waltera Demarija?«

»Ne, nije!« Stisnuo ju je još jače. »Ne laži mi!« Judith bi uvijek pobjesnjela na nasilje muškaraca. »Isti si Gavin!« ispalila je. »Vidiš samo ono što

želiš vidjeti. Ja nisam nečasna poput tvojega brata. On je taj koji plazi pod nogama zle žene. Ali ja se neću spustiti tako nisko.«

Stephen je izgledao iznenađeno i olabavio je stisak. »Koje zle žene? O kakvoj to nečasnosti govoriš?«

Judith je istrgnula šaku i trljala je. »Došla sam spasiti muža koji mi je dan pred Bogom i zato što sad nosim njegovo dijete. Moja je dužnost pokušati mu pomoći, ali ne činim to zbog ljubavi prema njemu. Ne!« rekla je vatreno. »On svoju ljubav daje onoj plavuši!« Stala je i pogledala svoj ručni zglob.

Kad se Stephen počeo smijati, podignula je glavu. »Alice«, nasmijao se. »Znači o tome je ovdje riječ? Ovo nije ozbiljan rat za posjede nego svađa ljubavnika, ženski problem.«

»Ženski...« »Tiho! Čut će nas.« »Ovo je više od ženskog problema, uvjeravam te u to!« prosiktala je. Stephen se uozbiljio. »Poslije se možeš obračunati s Alice, ali moram biti siguran da nećeš otići

kralju i tražiti poništenje. Ne možemo si priuštiti da izgubimo Revedoune posjede.« Znači zato ga je zanimalo želi li ona Waltera ili ne. Nije bilo važno što ju je Gavin izdao s drugom

ženom, ali bože pomozi ako bi ona osjećala nešto za drugog muškarca. »Ne mogu poništiti brak dok

nosim njegovo dijete.« »Tko još zna za to dijete? Ne valjda Demari?« »Samo moja majka i John Bassett... i moja sluškinja.« »A Gavin ne?« »Ne. Nisam mu imala vremena reći.« »Bolje. Imat će dovoljno toga na pameti. Tko najbolje poznaje ovaj dvorac?« »Upravitelj. Tu je već dvanaest godina.« »Imaš spreman odgovor«, rekao je Stephen sumnjičavo. »Bez obzira na to što ti i tvoj brat mislite

drukčije, imam mozak s kojim mislim i oči kojima gledam.« Proučavao ju je na slabom svjetlu. »Bila si hrabra kad si došla ovamo, premda pogrešno

upućena.« »Trebam li to shvatiti kao kompliment?« »Kako želiš.« Judith je suzila oči. »Vašoj je majci sigurno bilo drago što druga dvojica sinova nisu poput prve

dvojice.« Stephen je zurio u nju, a onda se počeo smijati. »Sigurno izluđuješ moga brata. A sad me prestani

ljutiti i pomogni mi da nađem izlaz iz ovog nereda koji si stvorila.« »Ja...!« počela je Judith, ali onda stala. Imao je pravo, naravno. Ignorirao je njezin ispad. »Uspjela

si postići da Gavina operu i nahrane, premda se tvoje metode ne slažu s mojim želucem.« »Jesam li trebala potrčati i zagrliti ga?« pitala je sarkastično. »Ne, dobro si postupila. Mislim da još nije dovoljno dobro za putovanje i bio bi nam smetnja u

ovakvom stanju. Ali jak je on. Uz dobru brigu, za dva dana oporavit će se dovoljno da možemo pobjeći. Moram otići iz dvorca po pomoć.«

»Moji ljudi su vani.« »Da, znam. Ali moji nisu ovdje. Došao sam gotovo sam kad sam čuo da me Gavin treba. Moji

vojnici su krenuli za mnom, ali trebat će još najmanje dva dana do ovdje. Moram otići i uputiti ih ovamo.«

Ponovno mu je dotaknula ruku. »Opet ću biti sama.« Nasmiješio joj se i pratio liniju njezine čeljusti. »Da, bit ćeš sama. Ali snaći ćeš se. Pobrini se da se

brinu za Gavina i da povrati snagu. Kad se vratim, sve ću vas izvući odavde.« Kimnula je, a onda spustila pogled na dlanove. Podignuo joj je bradu i pogledao je u oči. »Ne ljuti

se na mene. Mislio sam da želiš Gavina mrtvog. Sad vidim da nije tako.« Nesigurno se nasmiješila. »Ne ljutim se. Samo mi je zlo od ovog mjesta, od toga da me onaj

muškarac dodiruje, a drugi...« Stavio je prst na njezine usne. »Drži ga dalje od sebe još malo. Možeš li to?« »Pokušat ću. Već sam počela gubiti nadu.« Sagnuo se i poljubio je u čelo. »Gavin je pravi sretnik«, šapnuo je. Zatim je ustao i ostavio je.

esi li ga vidjela?« pitala je Judith ustajući iz kreveta. Bilo je jutro nakon što je vidjela Stephena i sad je pitala Joan što je saznala o Gavinu. »Jesam«, odgovorila je Joan. »I opet je zgodan. Bojala sam se da će mu prljavština onog mjesta pokvariti izgled.«

»Previše misliš na izgled.« »A možda vi premalo mislite na njega!« uzvratila je Joan. »Ali Gavin je dobro? Nije mu štetila ona prljava rupa?« »Sigurna sam da ga je hrana koju ste mu slali održala na životu.« Judith je zastala. A što je s njegovim mislima? Kako je reagirao na činjenicu da mu je bacila vino u

lice? »Donesi mi odjeću sluškinje koju sam nosila. Je li oprana?« »Ne možete k njemu«, izjavila je Joan odlučno. »Ako vas uhvate...« »Donesi mi haljinu i ne govori mi što da radim.«

Gavina su držali u sobi uklesanoj u temelj kule. Bilo je to turobno mjesto, bez tračka svjetla. Jedini ulaz u sobu bila su vrata od hrastovine okovana željezom.

Joan je očito dobro poznavala čuvare koji su stajali s obiju strana vrata. Disciplina je na Demarijevu imanju bila vrlo labava i Joan je to dobro iskoristila. Sugestivno je namignula jednom od muškaraca.

»Otvori!« povikala je Joan pred vratima. »Nosimo hranu i lijekove koje šalje lord Walter.« Stara i prljava žena oprezno je otvorila masivna vrata. »Kako znam da vas šalje lord Walter?« »Jer ti ja kažem da je tako«, odgovorila je Joan i progurala se pokraj starice. Judith je stalno držala

pognutu glavu, a preko kose joj je pažljivo bila navučena kapuljača od grube vune. »Možeš ga vidjeti«, ljuto je rekla žena. »Sad spava i otkad je došao ne radi gotovo ništa drugo. Na

mojoj je brizi i dobro obavljam posao.« »Sigurno!« rekla je Joan sarkastično. »Krevet izgleda prljavo!« »Čišće je nego gdje je prije bio.« Judith je lagano gurnula svoju sluškinju da prestane ljutiti staricu. »Ostavi nas i mi ćemo se pobrinuti za njega«, rekla je Joan. Sive i masne kose i usta punih pokvarenih zubi, žena se doimala glupom, ali to nije bila. Vidjela je

kad je mala, skrivena žena gurnula drugu i primijetila je da je ona neugodne naravi odmah utihnula. »Pa što čekaš?« pitala je Joan. Starica je htjela vidjeti lice skriveno ispod kapuljače. »Moram uzeti neke lijekove«, rekla je. »Ima i

drugih koji su bolesni i trebaju me, čak i ako ovaj ne.« Kad je uzela staklenku, prošla je pokraj žene koja ju je intrigirala. Kad je bila blizu svijeće, ispustila je posudu. Tajanstvena je žena uplašeno podignula pogled i omogućila starici da joj nakratko vidi oči. Svjetlost svijeće plesala je u prekrasnim

zlatnim kuglama. Starica se morala dobro potruditi da se otvoreno ne nasmije. Takve je oči vidjela samo kod jedne osobe.

»Nisi samo glupa nego i nespretna«, zarežala je Joan. »Gubi se prije nego što zapalim te dronjke koje imaš na sebi.«

Žena je uputila zloban pogled prema Joan prije nego što je negodujući izašla iz prostorije. »Joan!« rekla je Judith čim su ostale same. »Ja ću tebe zapaliti ako se ikad više budeš ponašala

tako prema nekome.« Joan je bila šokirana. »Što ona znači ikome?« »I ona je Božje dijete, isto kao ti i ja.« Judith bi nastavila dalje, ali znala je da je uzaludno. Joan je

bila neizlječivi snob. Omalovažavala je svakoga koga nije smatrala boljim od sebe. Judith je otišla svome mužu. Bilo joj je draže potrošiti vrijeme brinući se o njemu nego držeći predavanje sluškinji.

»Gavine«, rekla je tiho sjevši na rub kreveta. Svijeća je treperila nad njim, igrajući se sa sjenama njegovih jagodica i linijom čeljusti. Dotaknula mu je obraz. Bilo je dobro opet ga vidjeti čistog.

Otvorio je oči, a njihova duboka siva boja postala je tamnija pod svjetlošću svijeće. »Judith«, šapnuo je.

»Da, to sam ja«, nasmiješila se odgurnuvši kapuljaču ogrtača i otkrivši kosu. »Izgledaš bolje sad kad si opran.«

Izraz na njegovu licu bio je hladan i tvrd. »To ne mogu tebi zahvaliti. Ili možda misliš da me vino proliveno po licu očistilo.«

»Gavine! Pogrešno me optužuješ. Da sam te na bilo koji način pozdravila, Walter bi te dao ubiti!« »Zar ti to ne bi odgovaralo?« Povukla se natrag. »Neću se svađati s tobom. Možemo se pozabaviti time u miru kad budemo na

slobodi. Vidjela sam Stephena.« »Ovdje?« rekao je Gavin i počeo se uspravljati na ležaju, a pokrivači su mu kliznuli s golih prsa. Prošlo je mnogo vremena od one noći kad je Judith bila naslonjena na ta prsa. Njegova brončana

koža potpuno joj je zaokupila pozornost. »Judith!« pozivao ju je Gavin. »Stephen je ovdje?« »Bio je ovdje.« Vratila je oči natrag na njegove. »Otišao je po svoje ljude.« »A što je s mojim ljudima? Što oni rade? Ili se izležavaju pred zidinama?« »Ne znam. Nisam pitala.« »Ne, ne bi to pitala«, rekao je razdraženo. »Kad se on vraća?« »Sutra, nadam se.« »Manje od jednog dana. Zašto si sad ovdje? Trebaš čekati samo još jedan dan. Da te pronađu

ovdje izazvala bi velike nevolje.« Judith je zaškrgutala zubima. »Radiš li ikad išta drugo osim što me proklinješ? Došla sam u ovaj

pakao zato što su te držali zarobljenog. Mnogo sam riskirala da bih se pobrinula da si dobro. A ipak me proklinješ u svakoj prilici. Recite mi, gospodine, što bi vam ugodilo?«

Zurio je u nju. »Ovdje imaš mnogo slobode, zar ne? Čini se da ideš kuda god želiš bez mnogo smetnji. Kako mogu znati da te Demari ne čeka ispred ovih vrata?« Gavin ju je uhvatio za ruku. »Lažeš li mi?«

Uspjela se osloboditi. »Iznenađuje me tvoja podlost. Odakle ti razlog da me nazivaš lažljivicom? Ti si taj koji mi je od početka lagao. Možeš vjerovati što god želiš. Nisam ti trebala pomagati. Možda bih onda imala nešto mira. Ili još bolje, trebala sam otići Walteru Demariju kad mi je prvi put ponudio brak. To bi sigurno bilo bolje od života s tobom.«

»Baš kako sam i mislio«, rekao je Gavin zlobno. »Tako je! Baš je onako kako si mislio!« odgovorila je Judith na isti način. Od bijesa zbog njegovih

insinuacija i optužbi postala je jednako slijepa. »Gospo!« Joan je prekinula njihovu prepirku. »Moramo ići. Već smo predugo ovdje.« »Da«, složila se Judith. »Moram ići.« »Tko čeka da otprati moju ženu natrag u sobu?« Judith ga je samo pogledala, previše ljuta da bi išta rekla. »Lady Judith«, rekla je Joan hitno. Judith se okrenula od svoga muža. Kad su bile pokraj vrata, Joan je šapnula svojoj gospodarici. »Nema nikakvog smisla pokušavati

razgovarati s muškarcem kad ga izjeda ljubomora.« »Ljubomora!« rekla je Judith. »Čovjek mora mariti za onog drugog da bi bio ljubomoran. A očito

je da on ne mari za mene.« Poravnala je kapuljaču preko kose. Joan joj je zaustila odgovoriti dok su otvarale vrata i izlazile iz ćelije. Iznenada je stala i cijelo

tijelo joj se ukočilo. Judith je bila iza nje i podignula glavu da bi vidjela što je izazvalo zabrinutost njezine sluškinje.

Pred njima je stajao Arthur, s rukama na bokovima, široko raširenih nogu i s odvratnim namrgođenim izrazom lica. Judith je uvukla glavu i okrenula se, nadajući se da je nije vidio.

Arthur je krenuo prema njoj ispruženih ruku. »Lady Judith, želio bih razgovarati s vama.« Judith je znala da je hod do Arthurove sobe uz tri stubišta bio najduži koji je ikad prešla. Koljena

su joj se tresla od straha i, što je još gore, mučnina koju je često osjećala ujutro sad joj je rasla u grlu. Njezina je nepromišljenost vjerojatno uništila Stephenove planove i... i... Nije mogla misliti na to što će se dogoditi ako Stephen ne dođe do njih na vrijeme.

»Prava si budala«, komentirao je Arthur kad su bili sami u njegovoj sobi. »Već su me nazivali budalom«, rekla je Judith, a srce joj je udaralo. »Ideš k njemu usred bijela dana! Nisi mogla čekati ni da padne noć.« Judith je držala glavu pognutu i usredotočila se na svoje ruke. »Reci mi, kakve ste planove smislili?« Iznenada je stao. »Bio sam budala kad sam mislio da bi ovo

moglo uspjeti. Gluplji sam od onog čovjeka kojem služim. Reci mi, kako si se planirala izvući iz ove mreže laži?«

Podigla je bradu. »Neću ti ništa reći.« Arthur je suzio oči. »On će patiti. I zaboravljaš li svoju majku? S pravom ti nisam vjerovao. Dobro

sam to znao, ali i ja sam bio napola zaslijepljen tvojom pojavom. Sad vidim da smo oboje duboko u ovome. Znaš li koga će lord Walter okriviti kad njegovi planovi propadnu? Kad shvati da neće dobiti ruku Revedouneove ljepotice? Ne vas, gospo, nego mene. On je dijete kojem je dana moć.«

»Zar bih trebala suosjećati s vama? Vi ste rastrgali moj život napola tako da sad moja obitelj i ja živimo na rubu smrti.«

»Onda se razumijemo. Nije nas briga za onog drugog. Ja sam htio tvoje posjede, a Walter je htio tebe.« Zastao je i nepomično je gledao. »Premda u posljednje vrijeme i mene zanimaš.«

»A kako se misliš izvući iz ove zbrke koju si stvorio?« pitala je Judith promijenivši temu i zamijenivši im uloge.

»Dobro da pitaš. Otvoren mi je samo jedan način. Moram dovesti to poništenje do kraja. Nećeš se pojaviti pred kraljem, ali ćeš potpisati papir na kojem piše da želiš poništenje. Bit će sročen tako da kralj ne može odbiti zahtjev.«

Judith je napola ustala iz stolice i osjetila je novi, još jači napadaj mučnine. Potrčala je prema kutu sobe do zemljane posude i oslobodila želudac od ono malo sadržaja što je bilo u njemu. Kad se oporavila, okrenula se Arthuru. »Oprostite mi. Ona riba od sinoć možda je bila pokvarena.«

Arthur je natočio pehar razrijeđenog vina i Judith ga je uzela drhtavim rukama. »Nosiš njegovo dijete«, rekao je bez okolišanja.

»Ne! Ne nosim!« lagala je Judith. Arthurovo se lice stisnulo. »Da pozovem primalju da te pregleda?« Judith je spustila pogled u pehar i odmahnula glavom. »Ne možeš tražiti poništenje«, nastavio je. »Nisam mislio da će se dijete začeti tako brzo. Čini se

da tonemo sve dublje u ovu gomilu blata.« »Reći ćeš Walteru?« Arthur je otpuhnuo. »Taj idiot misli da si čista i nevina. Govori o ljubavi i životu s tobom. Ne zna

da si dvostruko lukavija od njega.« » Previše govoriš«, rekla je Judith, a želudac joj se polako smirivao. »Što želiš?« Arthur ju je pogledao s divljenjem. »Nisi samo lijepa nego i inteligentna žena. Volio bih te

posjedovati.« Nasmijao se i onda se uozbiljio. »Walter će saznati za tvoju odanost mužu i za dijete. Samo je pitanje vremena. Hoćeš li se odreći četvrtine Revedouneove zemlje ako te izbavim odavde?«

Judith je brzo razmišljala. Imanja joj nisu mnogo značila. Je li Arthur sigurnija prilika od čekanja Stephena? Ako ga odbije, mogao bi reći Walteru i onda bi svi bili pogubljeni – nakon što Walter završi s Judith. »Da, imaš moju riječ. Ima nas pet. Ako nas sve izbaviš na sigurno, četvrtina posjeda bit će tvoja.«

»Ne mogu jamčiti za sve.« »Ili svi ili ništa od dogovora.« »U redu«, rekao je. »Znam da to misliš. Treba mi vremena da uredim sve. A ti moraš poći na

večeru. Lord Walter će se ljutiti ako nisi ondje da se smješkaš pokraj njega.« Judith nije htjela primiti njegovu ruku dok su izlazili iz sobe. Znao je da joj se sviđa još manje jer

se okrenuo protiv svoga gospodara i to ga je nasmijalo. Zabavljala ga je ideja odanosti bilo kome osim samome sebi.

Kad su se vrata Arthurove sobe zatvorila za njima, činilo se da je odaja ostala prazna. Nekoliko je trenutaka vladala tišina. A onda se ispod kreveta začuo najtiši mogući zvuk. Starica se oprezno izvukla iz svoga skrovišta. Nasmijala se pogledavši opet u novčić koji je čvrsto stiskala u šaci.

»Srebro!« šapnula je. Ali što bi gospodar dao da čuje ono što je ona upravo čula? Zlato! Nije sve razumjela, ali čula je da je sir Arthura nazvao lorda Waltera glupim i znala je da planira izdati svoga gospodara zbog neke zemlje koju Montgomeryjeva žena posjeduje. Čula je i nešto o djetetu koje će žena dobiti. To se činilo jako važnim.

Judith je mirno sjedila uz prozor u velikoj dvorani odjevena u svijetlosivu podtuniku i haljinu od tamnoružičaste flamanske vune. Rukavi su bili podstavljeni sivim vjeveričjim krznom. Sunce je zalazilo i dvorana je svakim trenutkom postajala sve mračnija. Judith je počela polako gubiti strah koji ju je uhvatio tog jutra nakon razgovora a Arthurom. Zahvalno je pogledala prema suncu. Samo još jedan dan i Stephen će se vratiti i sve će biti u redu.

Waltera nije vidjela još od večere. Pozvao ju je da pođe s njim na jahanje, ali nije došao po nju. Judith je pretpostavila da ga je odvratio neki posao koji treba obaviti u dvorcu.

Počela se brinuti kad je sunce palo i kad su postavljeni stolovi za večeru. Nije bilo ni Arthura ni Waltera. Poslala je Joan da sazna što može, ali to je bilo premalo.

»Vrata lorda Waltera su zatvorena i ispred su čuvari. Muškarci nisu htjeli odgovoriti na nijedno pitanje premda sam pokušala sa svim mogućim nagovaranjima.«

Nešto nije bilo u redu! Judith je to znala kad su se ona i Joan te večeri povukle u svoje odaje i čule prebacivanje kračuna s vanjske strane njihovih vrata. Obje su te noći slabo spavale.

Ujutro je Judith stajala odjevena u običnu haljinu od tamnosmeđe vune. Nije nosila nikakve

ukrase ni dragulje. Čekala je u tišini. Kračun je odmaknut i u sobu je drsko zakoračio muškarac odjeven u verižni oklop za bitku.

»Za mnom«, rekao je. Kad je Joan pokušala poći sa svojom gospodaricom, odgurnuta je natrag i vrata su ponovno

zakračunata. Čuvar je odveo Judith do Walterove sobe. Prvi prizor koji je ugledala kad su se vrata otvorila bilo je ono što je ostalo od Arthura lancima

zavezanog za zid. Okrenula je lice od njega i osjetila mučninu u želucu. »Nije lijep prizor, zar ne, gospo?« Podignula je pogled i ugledala Waltera izvaljenog na stolcu s jastucima. Crvene oči i držanje tijela

otkrivali su da je jako pijan. Govorio je pomalo nerazgovijetno. »Ali s druge strane, otkrio sam da ni ti nisi dama.« Ustao je, jedan trenutak stajao mirno

pokušavajući se usredotočiti, a onda otišao do stola i natočio još vina. »Dame su prave i dobre, ali ti, draga ljepoto, ti si kurva.« Zakoračio je prema njoj i Judith je stajala nepokretno. Nije imala kamo pobjeći. Uhvatio ju je za kosu i počeo joj povlačiti glavu natrag. »Sad sve znam.« Okrenuo je Judithinu glavu prema krvavoj osobi tako da je morala gledati u nju. »Dobro ga pogledaj. Rekao mi je mnogo toga prije nego što je umro. Znam da misliš da sam glup, ali nisam tako glup da ne mogu kontrolirati ženu.« Povukao ju je natrag prema sebi. »Sve si ovo učinila za svog muža, je li tako? Došla si ovamo naći njega. Reci mi koliko bi učinila da ga spasiš?«

» Učinila bih bilo što«, rekla je mirno. Pogledao ju je, a onda se nasmijao odgurujući je od sebe. »Toliko ga voliš?« »To nije pitanje ljubavi. On je moj muž.« »Ali ja sam ti ponudio više ljubavi nego što bi on ikad mogao«, rekao je Walter sa suzama u

očima. »Cijela Engleska zna da Gavin Montgomery žudi za onom Alice Chatworth.« Judith nije imala nikakav odgovor. Walterove su se tanke usne pretvorile u režanje. »Neću te više pokušavati uvjeriti razumom. Sad

je prekasno za to.« Otišao je do vrata i otvorio ih. »Odnesite tu stvar i bacite je svinjama. Kad završite s njim,

dovedite lorda Gavina i zavežite ga na isti način.« »Ne!« kriknula je Judith, potrčala prema Walteru i stavila obje šake na njegovu podlakticu.

»Molim vas, nemojte mu više nauditi. Učinit ću što god mi kažete.« Zalupio je vratima. »Da, učinit ćeš što ti kažem i učinit ćeš to pred onim tvojim mužem za kojega

se prostituiraš.« »Ne!« šapnula je Judith. Walter se nasmijao njezinu blijedom licu. Okrenuo se i opet otvorio vrata i gledao kako čuvari

odvlače Arthurovo tijelo. »Dođi ovamo!« zapovjedio je kad su opet ostali sami. »Dođi i poljubi me onako kako ljubiš svog muža.«

Ravnodušno je odmahnula glavom. »Ionako ćeš nas ubiti. Zašto da ti se pokorim? Možda ću brže prekinuti naše mučenje ako ti se ne pokorim.«

»Doista si lukava«, nasmijao se Walter. »Ali učinit ću upravo suprotno. Za svaki čin koji mi odbiješ učiniti, otkinut ću komad mesa s tijela lorda Gavina.«

Užasnuto ga je pogledala. »Da, dobro si me shvatila.« Judith je jedva mogla razmišljati. Stephene, molila je u sebi, nemoj doći kasnije nego što si rekao.

Možda bi mogla odgoditi Gavinovo mučenje dok Stephen i njegovi ljudi ne napadnu. Vrata su se opet otvorila. Ušla su četvorica krupnih čuvara, a između njih Gavin u lancima. Ovog puta Walter nije ništa riskirao.

Gavin je pogledao Waltera pa svoju ženu. »Ona je moja«, rekao je tiho i napravio korak naprijed. Jedan od čuvara plosnatim je dijelom mača udario Gavina po glavi i on se onesviješteno srušio na pod.

»Zavežite ga!« naredio je Walter. Iz Judithinih su očiju brzo potekle suze. Suze zbog Gavinove hrabrosti. Premda je bio okovan,

ipak se pokušao boriti. Gavinovo je tijelo bilo izudarano i puno modrica, slabo od gladovanja, a ipak se borio. Može li ona učiniti išta manje od toga? Jedina mogućnost bila je odugovlačiti dok se ne pojavi Stephen. Učinit će što god Walter bude tražio od nje.

On je vidio ravnodušnost u njezinim očima. »Mudra odluka«, nasmijao se Walter kad su Gavinu raširene ruke sa željeznim obručima oko zglobova. Walter je otpustio čuvare. Smijući se bacio je pehar vina Gavinu u lice. »Probudi se, prijatelju, ne smiješ ovo prespavati. Dugo si boravio u mom podrumu i znam da ondje nisi mogao mnogo uživati u svojoj ženi. Pogledaj je. Zar nije prekrasna? Bio sam spreman poći u bitku zbog nje. A sad sam otkrio da ne moram.« Ispružio je ruku. »Dođite ovamo, gospo. Dođite svome gospodaru.«

Gavin je čizmom zamahnuo prema Walteru i maleni je muškarac jedva stigao zakoračiti natrag. Iznad niskog stolića visio je mali bič. Koža je još bila krvava od udaraca po Arthurovu tijelu.

Walter je lagano zamahnuo i porezao Gavina po licu. Odmah se pojavila dugačka posjeklina, ali činilo se da je Gavin ne primjećuje. Opet je podignuo nogu, ali Walter mu je bio daleko izvan dosega.

Kad je Walter podignuo bič i drugi put, Judith je potrčala ispred svoga muža i raširila ruke štiteći ga.

»Makni se!« zarežao je Gavin na nju. »Sam ću voditi svoje bitke.« Judith je mogla samo zasiktati na apsurdnost njegovih riječi. Obje su mu ruke bile lancima

prikovane za zid već prekriven krvlju drugog čovjeka, a on je i dalje mislio da se može boriti s luđakom. Judith se odmaknula. »Što želiš?« pitala je Waltera ubojitim glasom. Mogla je osjetiti kako je Gavinove oči bodu u leđa.

»Dođi«, rekao je polako dobro pazeći da se ne nađe u dosegu Gavinovih nogu. Judith je oklijevala, ali znala je da mora poslušati. Uzela je njegovu ruku premda joj se koža ježila

od njegova ljepljivog mesa. »Tako lijepa ruka«, rekao je Walter podigavši je pred Gavinove oči. »Hajde, zar nemaš ništa

reći?« Gavin je pogledao u Judith i ona osjeti trnce uz kralješnicu. »Draga moja, vjerujem da želimo vidjeti više od tvog lijepog tijela.« Walter se okrenuo Gavinu.

»Vidio sam ga često i često uživao u njemu. Stvorena je za muškarca. Ili možda bolje da kažem, za mnogo muškaraca?« Walter je pogledao u Judith, hladnih očiju. »Rekao sam da ćeš nam pokazati što je ispod te odjeće. Zar toliko malo cijeniš svog muža da ćeš mu uskratiti posljednji pogled?«

Judith je drhtavim rukama pokušavala odvezati vezice na smeđoj vuni. Htjela je što više odugovlačiti.

»Daj mi! Prespora si!« promrmljao je Walter, bacio pehar ustranu i izvukao mač. Prorezao je tuniku i gornju haljinu, a onda zario prste u izrez oko vrata gornjeg dijela njezina negližea. Noktima je porezao nježnu kožu njezina vrata. Na isti način joj je razderao i donje rublje.

Sagnula se kako bi se pokrila, ali morala se uspraviti zbog vrha Walterova mača na svom trbuhu. Njezina su mliječna ramena otvarala put punim prsima koja su, unatoč očaju, stajala visoko i

ponosno. Struk joj je i dalje bio malen, dijete ga još nije raširilo. Imala je duge i vitke noge. Walter je zurio u nju u čudu. Bila je ljepša nego što ju je zamišljao. »Dovoljno lijepa da ubijem za nju«, prošaptao je Walter. »Ubit ću ja tebe zbog ovoga!« povikao je Gavin. Divljački se napinjao o lance.

»Ti!« nasmijao se Walter. »Što ti možeš?« Zgrabio je Judith i stavio joj ruku oko struka. Okrenuo ju je tako da je gledala prema mužu i milovao je po prsima. »Misliš li iščupati lance iz zida? Dobro je pogledaj jer to je posljednje što ćeš vidjeti.«

Kliznuo je rukom prema Judithinu trbuhu. »A pogledaj i ovo. Sad je ravan, ali uskoro će u njemu rasti moje dijete.«

»Ne!« zavapila je Judith. Jače ju je stegnuo oko struka sve dok nije mogla disati. »Unutra sam zasadio svoje sjeme i sad

raste. Razmišljaj o tome dok truneš u paklu!« »Neću razmišljati ni o jednoj ženi koju si ti dotaknuo«, rekao je Gavin gledajući u svoju ženu.

»Radije bih legao sa životinjom.« Walter je odgurnuo Judith od sebe. »Zažalit ćeš te riječi.« »Ne! Nemoj!« rekla je Judith kad je Walter krenuo prema Gavinu s mačem u ruci. Walter je bio jako pijan i oštrica je udarila daleko od Gavinovih rebara – posebice zato što ju je

Gavin okretno izbjegao. »Miruj!« vikao je Walter i ponovno naciljao, ovaj put Gavinovu glavu. Neprecizno je rukovao oružjem pa ono nije razrezalo nego samo pljesnulo zarobljenika. Široka je oštrica zahvatila Gavinovo uho i glava mu je pala naprijed.

»Zaspao si?« povikao je Walter, bacio mač i golim rukama krenuo prema Gavinovu vratu. Judith nije gubila ni trenutka. Potrčala je prema maču. Prije nego što je stigla razmisliti što čini,

uhvatila je držak objema rukama i svom ga snagom zarila između Walterovih lopatica. Trenutak je ostao nepomičan, a onda se vrlo polako okrenuo i pogledao Judith prije nego što se srušio. Teško je gutala postajući svjesna da je ubila čovjeka.

Bez ikakva upozorenja, snažni je udarac do temelja potresao kulu. Nije mogla gubiti vrijeme. Ključ za obruče oko Gavinovih ruku visio je na zidu. Baš kad je otključala lance, on se počeo meškoljiti.

Gavin se osvijestio u trenutku kad je počeo padati. Otvorio je oči i pokraj sebe vidio svoju ženu, a njezino golo tijelo bilo je umrljano krvlju. Walter je ležao na podu i iz leđa mu je virio mač. »Pokrij se!« rekao je Gavin ljutito.

Judith je tijekom tog meteža potpuno zaboravila da je gola. Odjeća joj je ležala na jednoj hrpi, ali bila je razrezana i neupotrebljiva. Otvorila je škrinju u podnožju kreveta. Bila je puna Walterove odjeće. Oklijevala je. Nije htjela dirati ništa što je njegovo.

»Uzmi!« rekao je Gavin i dobacio joj vunenu tuniku. »Prikladno je da odjeneš njegovu odjeću.« Otišao je do prozora i nije joj dao vremena da bilo što kaže.

Istinu govoreći, nije ni mogla. Golema težina činjenice da je ubila čovjeka počela ju je pritiskati. »Stephen je ovdje«, objavio je Gavin. »Iskopao je tunel ispod zidina i kamenje se urušilo.« Otišao

je do Waltera, stavio stopalo na mrtvačeva leđa i izvukao mač. »Prerezala si mu kralješnicu«, primijetio je Gavin mirno. »Sad znam da trebam čuvati leđa. Vješta si.«

»Gavine!« poznati je glas vikao ispred vrata. »Raine!« prošaptala je Judith i oči su joj se počele puniti suzama. Gavin je skinuo kračun s vrata. »Jesi li dobro?« pitao je Raine uhvativši brata za ramena. »Jesam, onoliko koliko je moguće. Gdje je Stephen?« »Ispod, s drugima. Kad smo srušili zidine, dvorac je lako osvojen. Služavka i tvoja punica čekaju

dolje s Johnom Bassettom, ali ne možemo naći Judith.« »Tamo je«, rekao je Gavin hladno. »Pobrini se za nju dok ja nađem Stephena.« Progurao se

pokraj Rainea i izašao iz sobe. Raine je zakoračio unutra. Isprva nije uopće vidio Judith. Sjedila je na škrinji u podnožju kreveta

odjevena u mušku tuniku. Ispod ruba tunike visjele su joj gole noge. Pogledala ga je suznim očima.

Izgledala je kao napušteno stvorenje i srce mu je prepuklo kad ju je vidio takvu. Raine je odšepao preko sobe do nje. Noga mu je još bila jako povezana. »Judith«, šapnuo je i ispružio ruke prema njoj.

Judith nije oklijevala potražiti utjehu u njegovoj snazi. Razdirali su je jecaji. »Ja sam ga ubila«, zavapila je.

»Koga?« »Waltera.« Raine ju je primio još čvršće, a stopala joj nisu bila ni blizu poda. »Je li zaslužio da bude ubijen?« Judith je zakopala lice u njegovo rame. »Nisam imala pravo! Bog...« »Tiho!« zapovjedio joj je Raine. » Učinila si što si morala. Reci mi, čija je to krv na zidu?« »Arthurova. On je bio Walterov vazal.« »Hajde, nemoj toliko plakati. Sve će biti dobro. Idemo dolje i služavka će ti pomoći da se

odjeneš.« Nije želio znati zašto joj je odjeća na podu u komadićima. »Moja majka je dobro?« »Da, i više nego dobro. Gleda Johna Bassetta kao da je novi Mesija.« Povukla se od njega. »Raine, bogohuliš!« »Ne ja nego tvoja majka. Što ćeš reći kad mu zapali svijeće pred nogama?« Počela je koriti Rainea, a onda se nasmijala dok su joj se suze sušile na obrazima. Jako ga je

zagrlila. »Tako je dobro opet te vidjeti.« »Uvijek više daješ mom bratu nego meni«, začuo se ozbiljan glas s vrata. Podignula je pogled i vidjela Milesa koji je gledao samo u njezine gole noge. Prošla je previše toga

da bi se sad zarumenjela. Raine ju je pustio i otrčala je zagrliti Milesa. »Je li bilo strašno?« pitao je držeći je u zagrljaju. »I više od toga.« »Onda imam vijesti koje će te razveseliti«, ponudio je Raine. »Kralj te pozvao na dvor. Čini se da

je čuo toliko priča o tebi s tvog vjenčanja da je poželio i sam vidjeti našu malu zlatooku sestricu.« »Na dvor?« pitala je Judith. »Spusti je!« rekao je Raine Milesu lažnom ljutnjom. »Predugo je držiš za samo bratsku

naklonost.« »Ma stvar je u toj novoj modi koju nosi. Nadam se da će postati trend«, rekao je Miles spuštajući

je na pod. Judith ih je obojicu pogledala i nasmiješila se. Onda su opet krenule suze. »Lijepo je vidjeti vas

obojicu. Idem se odjenuti«, rekla je i okrenula se. Raine je zamahnuo ogrtačem sa svojih ramena i omotao je njime. »Idi sad. Čekat ćemo te dolje.

Danas krećemo. Ne želim nikad više vidjeti ovo mjesto.« »Ni ja«, šapnula je Judith ne osvrćući se, ali odnoseći živu sliku sobe u svojim mislima.

naš li za dijete?« pitao je Stephen Gavina dok su zajedno hodali Demarijevim dvorištem. »Rečeno mi je«, rekao je hladno. »Dođi, sjednimo ovdje u sjenu. Nisam još naviknut na svjetlost.« »Držali su te u jami?«

»Da, gotovo tjedan dana.« »Ne izgledaš baš izgladnjeo. Hranili su te?« »Ne, Jud... moja žena je slala sluškinju da mi donosi hranu.« Stephen je pogledao prema ostacima stare kule. »Mnogo je riskirala dolaskom ovamo.« »Nije riskirala ništa. Htjela je Demarija koliko je i on htio nju. « »Nije mi se činilo tako kad sam razgovarao s njom.« »Onda se varaš!« rekao je Gavin naglo. Stephen je slegnuo ramenima. »Ona je tvoja briga. Raine kaže da ste pozvani na dvor. Možemo

putovati zajedno. I ja se trebam pojaviti pred kraljem.« Gavin je bio umoran i nije želio ništa drugo nego spavati. »Što kralj želi od nas?« »Želi vidjeti tvoju ženu i meni predstaviti moju.« »Vjenčat ćeš se?« »Da, bogatom škotskom nasljednicom koja mrzi sve Engleze.« »Znam kako je to kad te vlastita žena mrzi.« Stephen se nasmijao. »Ali razlika je u tome da je tebe briga, a mene nije. Ako se ne bude dobro

ponašala, zaključat ću je i nikad je više neću vidjeti. Reći ću da je jalova i posvojiti sina koji će naslijediti njezine posjede. Zašto ti ne učiniš isto s tom tvojom ženom ako te ljuti?«

»I da je nikad više ne vidim!« rekao je Gavin, a onda postao svjestan svojih riječi kad se Stephen počeo smijati.

»Uzburkava ti krv? Ne moraš mi ništa reći. Vidio sam je. Znaš li da sam joj zaprijetio da ću je ubiti kad sam vidio kako ti je bacila vino u lice? Uhvatila mi je oštricu i molila me da joj skončam život.«

»Prevarila te« rekao je Gavin ogorčeno »kao i Rainea i Milesa. Sjede joj pod nogama i gledaju je zaljubljenim očima.«

»Kad smo već kod zaljubljenih očiju, što misliš učiniti u vezi s Johnom Bassettom?« »Trebao bih ga oženiti za nju. Ako je lady Helen imalo nalik na svoju kćer, život će mu biti pakao.

I to je premala kazna za njegovu glupost.« Stephen je zaurlao od smijeha. »Brate, mijenjaš se. Judith te opsjeda.« »Da, kao čir na stražnjici. Hajde, požurimo ove ljude i nestanimo odavde.«

Ispred Demarijeva imanja bio je logor koji je Gavin ostavio. John Bassett nije znao da je Gavin

naredio kopanje tunela pod zidinama jer Gavin nikad nije nijednom svom vojniku otkrivao sve svoje planove. Kad su Gavina zarobili i kad se John vratio na imanje Montgomeryjevih, muškarci koje je Gavin odabrao nastavili su kopati. To je potrajalo danima i nijedan vojnik nije spavao više od nekoliko sati. Dok su kopali, zemlju iznad svojih glava poduprli su drvenim potpornjima. Kad su se približili drugoj strani, zapalili su vatru u tunelu i kad je drvo izgorjelo, jedan dio zidina srušio se uz zaglušujući prasak.

U nastaloj pomutnji podizanja logora Judith je uspjela pobjeći nekoliko trenutaka u samoću. Iza otvorenog zemljišta na kojem je bio logor između stabala je tekla rijeka. Judith je hodala šumom i pronašla zaklonjeno mjesto na kojem je bila skrivena, a ipak u mogućnosti uživati u zvuku i prizoru vode.

Nije bila ni svjesna koliko je protekli tjedan bila napeta. Neprestano spletkarenje i laganje dok je bila Walterova zarobljenica ostavili su traga na njoj. Bilo je dobro opet se osjećati mirno i slobodno. I sada, barem nekoliko kratkih trenutaka, neće misliti na svog muža ili na bilo koji od svojih mnogobrojnih problema.

»I ti si potražila utjehu«, začula je tihi glas. Nije čula da joj se itko približava. Podignula je glavu i vidjela nasmiješenog Rainea. »Otići ću ako želiš. Ne želim ti smetati.« »Ne smetaš mi. Dođi sjedni sa mnom. Htjela sam se samo nakratko odvojiti od buke i ljudi.« Sjeo je pokraj nje, ispružio duge noge ravno ispred sebe i naslonio se na stijenu. »Nadao sam se

da ću naći bolje stanje između tebe i mog brata, ali ne izgleda tako«, rekao je bez ikakva uvoda. »Zašto si ubila Demarija?«

»Jer nije bilo drugog načina«, rekla je Judith pognuvši glavu. Opet ju je podignula, a oči su joj bile pune suza. »Grozno je uzeti nečiji život.«

Raine je slegnuo ramenima. »Katkad je nužno. A što je s Gavinom? Zar ti nije to objasnio? Nije ti ponudio utjehu zbog toga što si učinila?«

»Vrlo malo mi se obratio«, rekla je otvoreno. »Razgovarajmo o drugim stvarima. Noga ti je bolje?«

Raine je počeo govoriti, a onda su oboje pogledali prema rijeci odakle se začuo ženski smijeh. Helen i John Bassett šetali su uz rub vode. Judith je krenula zazvati svoju majku, ali Raine ju je zaustavio. Mislio je da je bolje ne ometati ljubavnike.

»Johne«, rekla je Helen gledajući ga s ljubavlju. »Mislim da to ne mogu podnijeti.« John joj je nježno odgurnuo pramen kose s obraza. Izgledala je poput ozarene mlade djevojke.

»Moramo. Neće ni meni biti lako da te odvedu od mene, da vidim da se udaješ za drugoga.« »Molim te«, šaptala je. »Ne mogu podnijeti tu pomisao. Zar ne postoji neki način da...?« John joj je stavio prste na usne. »Ne, nemoj to opet reći. Ne možemo se vjenčati. Imamo ovih sad

nekoliko sati i to je sve.« Helen je bacila ruke oko njegovih prsa i držala ga najčvršće što je mogla. John ju je grlio sve jače

dok ju gotovo nije zdrobio. »Sve bih ostavila za tebe«, šapnula mu je. »I ja bih dao sve da te mogu imati.« Naslonio je obraz na vrh njezine glave. »Dođi, idemo. Netko

bi nas mogao vidjeti ovdje.« Kimnula je i zajedno su krenuli dalje, polako i zagrljeni. »Nisam znala«, rekla je Judith konačno. Raine joj se nasmiješio. »Događa se. Preboljet će bol. Gavin će tvojoj majci naći novog muža i on

će joj popuniti krevet.« Judith se okrenula prema njemu, očiju od plamtećeg zlata. »Novog muža!« siknula je. »Onog koji

će joj popuniti krevet! Misle li muškarci ikad na bilo što drugo?«

Raine ju je opčinjeno pogledao. Nikad prije nije usmjerila svoj gnjev prema njemu. Nije ga opčinjivala samo njezina ljepota nego i duh. Opet je osjetio buđenje ljubavi prema njoj. Nasmijao se. »Na malo što drugo se može misliti u vezi sa ženama«, zadirkivao ju je, napola ozbiljno.

Judith je htjela nešto reći no onda je vidjela smijeh u Raineovim očima i rupice u obrazima. »Zar ne postoji način za njih?«

»Ne, ne postoji. Johnovi roditelji nisu čak ni plemenita roda, a tvoja je majka bila udana za grofa.« Stavio joj je dlan na podlakticu.

»Gavin će joj naći dobrog čovjeka koji će dobro voditi imanje i biti dobar prema njoj.« Judith mu nije ništa odgovorila. »Moram ići«, rekao je Raine iznenada i nespretno ustao. »Prokleta noga!« rekao je bijesno. »Imao

sam oštricu sjekire u nozi koja mi nije prouzročila toliko boli kao ovaj lom.« Pogledala je u njega. »Barem je dobro namještena«, rekla je sjajem u očima. Raine je zadrhtao od sjećanja na bol kad mu je Judith namještala kost u nozi. »Zapamtit ću da ne

dolazim tebi zatreba li mi ikad više liječnička intervencija. Nisam dovoljno muškarac da bih podnio još tvoga liječenja. Vraćaš li se sad prema šatorima?«

»Ne, ostat ću još malo sjediti sama.« Raine se osvrnuo naokolo. Činilo se sigurno, ali nije mogao biti siguran. »Nemoj ostati i nakon

zalaska sunca. Ako te ne vidim dotad, doći ću po tebe.« Kimnula je i opet pogledala prema rijeci dok je on odlazio. Od Raineove se zabrinutosti uvijek

osjećala toplo i zaštićeno. Sjetila se se kako je bila sretna kad ga je vidjela u dvorcu. Kad bi stavio ruke oko nje, osjećala se sigurno i čuvano. Ali zašto ga onda nije gledala sa strašću? Čudno je da je osjećala samo sestrinsku privrženost prema muškarcu koji je prema njoj bio tako ljubazan, dok je njezin muž…

Nije htjela misliti na Gavina dok je na ovome mirnom mjestu. Svaka misao o njemu bi je razljutila. Povjerovao je Walterovim riječima da nosi njegovo dijete.

Zaštitnički je stavila ruke na trbuh. Njezino dijete! Što god da se dogodilo, dijete će uvijek biti njezino.

»Što planiraš za nju?« pitao je Raine dramatično se smještajući u stolac u Gavinovu šatoru. Stephen je sjedio na jednom kraju i brusio nož.

Gavin je bio na drugoj strani šatora i jeo, kao što je činio otkad je napustio dvorac. »Pretpostavljam da misliš na moju ženu«, rekao je Gavin nabadajući komad pečene svinjetine. »Činiš mi se previše zabrinutim za nju«, izazivao ga je.

»A meni se čini da je ti samo ignoriraš!« ispalio je Raine. »Ubila je čovjeka za tebe. Ženi to nije lako, a ti čak ne razgovaraš s njom o tome.«

»Kakvu bih joj utjehu ja mogao dati nakon što su je moja braća toliko tješila?« »Drugdje ne dobiva ništa.« »Da pošaljem svoga štitonošu po mačeve?« pitao je Stephen sarkastično. »Ili možda želite puni

oklop?« Raine se odmah opustio. »Imaš pravo, brate. Samo bih volio da je ovaj moj drugi brat jednako

razuman.« Gavin je ljutito pogledao u Rainea prije nego što je vratio pogled na hranu. Stephen je kratko gledao Gavina kako jede. »Raine, zar se pokušavaš uplesti između Gavina i

njegove žene?« Raine je slegnuo ramenima i namjestio nogu. »Ne odnose se prema njoj dobro.«

Stephen se nasmijao shvaćajući o čemu je riječ. Raine je oduvijek bio borac za slabije. Zagovarao bi svaku stvar za koju je osjećao da ga treba. Tišina među braćom postajala je sve teža sve dok Raine nije ustao i izašao iz šatora.

Gavin je gledao za njim, a onda odgurnuo ostatak hrane, napokon sit. Ustao je i krenuo prema ležaju.

»Nosi njegovo dijete«, rekao je Gavin nakon nekog vremena. »Demarijevo?« pitao je Stephen, a onda tiho zazviždao kad je Gavin kimnuo glavom. »Što ćeš

učiniti s njom?« Gavin je utonuo u stolac. »Ne znam«, rekao je tiho. »Raine kaže da je nisam utješio, ali kako bih

je tješio? Ubila je svog ljubavnika.« »Je li bila prisiljena?« Gavin je pognuo glavu. »Ne vjerujem. Ne, nije mogla biti. Imala je slobodu u dvorcu. Došla je kod

mene u jamu i onda opet kad su me odande odveli u ćeliju u kuli. Da je bila prisiljena, ne bi imala takvu slobodu.«

»To je točno, ali zar ti posjeti ne govore da ti je htjela pomoći?« Gavinove su oči gorjele. »Ne znam što ona želi. Čini se kao da zauzima stranu onoga tko je drži.

Kad mi je došla, rekla je da je učinila sve za mene; pa ipak, kad je bila blizu Demarija, bila je potpuno njegova. Ona je vrlo lukava žena.«

Stephen je palcem prelazio po rubu noža testirajući mu oštrinu. »Čini mi se da je Raine jako poštuje, kao i Miles.«

Gavin je otpuhnuo. »Miles je još premlad da bi znao da žene biraju išta drugo osim tijela. A Raine... on se već dugo zauzima za nju.«

»Možeš objaviti da je dijete tuđe i poslati je od sebe.« »Ne!« rekao je Gavin gotovo divlje, a onda odvratio pogled. Stephen se nasmijao. »Još si vatren prema njoj? Ona jest lijepa, ali ima i drugih lijepih žena. Što je

s Alice za koju si rekao da je voliš?« Stephen je bio jedina osoba kojoj se Gavin povjerio u vezi s Alice. »Nedavno se udala za Edmunda

Chatwortha.« »Za Edmunda! Tog ljigavca! Zar joj ti nisi ponudio brak?« Gavinova je tišina bila odgovor. Stephen je spremio nož natrag u korice na boku. »Žene nisu vrijedne toliko brige koju trošiš na

njih. Uzmi tu svoju ženu i spavaj s njom. I ne razmišljaj više o njoj.« Završio je s temom i ustao. »Mislim da idem spavati. Bio je dug dan. Vidimo se sutra.«

Gavin je sjedio sam u šatoru dok se brzo spuštao mrak. Poslat će je od sebe, pomislio je. Mogao bi to učiniti jer je nosila tuđe dijete. Ali, nije mogao zamisliti da je više ne vidi.

»Gavine«, Raineov mu je glas prekinuo misli. »Je li se Judith vratila? Rekao sam joj da ne ostaje vani nakon zalaska sunca.«

Gavin je ustao, stisnute čeljusti. »Previše misliš na moju ženu. Gdje je bila? Ja ću je naći.« Raine se nasmijao bratu. »Uz potok, onuda«, pokazao je.

Judith je klečala uz rijeku i prolazila rukom kroz hladnu, bistru vodu. »Kasno je. Moraš se vratiti u logor.« Iznenađeno je podignula glavu. Iznad nje je stajao Gavin, njegove sive oči tamne na sve slabijem

sunčevu svjetlu. Nije mu mogla pročitati izraz lica. »Ne poznajem ove šume«, nastavio je. »Moglo bi biti opasnosti.« Ustala je i zabacila ramena. »To bi ti odgovaralo, zar ne? Mrtva je žena sigurno bolja od

obešćašćene.« Podignula je suknje i prošla pokraj njega. Zgrabio ju je za ruku. »Moramo razgovarati, ozbiljno i bez ljutnje.« »Zar je među nama ikad bilo ičeg osim ljutnje? Reci što moraš – umorna sam.« Lice mu se smekšalo. »Umara li te teret djeteta?« Rukama je poletjela prema trbuhu. Onda se uspravila i dignula bradu visoko. »Ovo mi dijete

nikad neće biti teret.« Gavin je pogledao preko vode kao da ga muči neki veliki problem. »Bez obzira na sve što se

dogodilo otad, mislim da si imala najbolje namjere kad si se dala Demariju u ruke. Znam da mene ne voliš, ali držao je i tvoju majku i za nju bi riskirala ono što si učinila.«

Judith je kimnula, lagano se mršteći. »Ne znam što se dogodilo nakon što si došla u dvorac. Možda je Demari bio ljubazan prema tebi i

trebala ti je ljubaznost. Možda ti je čak i na vjenčanju... ponudio ljubaznost.« Judith nije mogla govoriti jer je u njoj rasla gorčina. »Što se tiče djeteta, možeš ga zadržati i neću te otjerati kao što bih možda trebao. Jer istinu

govoreći, možda je dio krivnje i na meni. Brinut ću se za dijete kao da je moje i dobit će dio tvojih posjeda u nasljedstvo.« Gavin je zastao i pogledao u nju. »Hoćeš li išta reći? Pokušao sam biti iskren... i pravedan. Mislim da ne bi mogla tražiti više.«

Judith je trebao trenutak da dođe k sebi. Zubi su joj bili sasvim stisnuti kad je progovorila. »Pravedan! Iskren! Ti i ne znaš značenje tih riječi! Poslušaj samo što to govoriš. Spreman si priznati da sam došla u dvorac sa časnim namjerama, ali nakon toga me užasno vrijeđaš!«

»Vrijeđam te?« pitao je Gavin zbunjeno. »Da! Vrijeđaš me! Zar me smatraš tako priprostom da bih se slobodno dala muškarcu koji je

prijetio mojoj majci i mome mužu – jer pred Bogom ti si upravo to! Kažeš da mi je trebala ljubaznost! Da, to je istina jer je od tebe nikad nisam dobila. Ali nisam tako plitka da prekršim zavjete dane Bogu zbog malo obazrivosti. Jednom sam prekršila takav zavjet, ali neću to opet učiniti.« Odvratila je pogled, a lice joj se zarumenjelo od sjećanja.

»Ne znam o čemu to govoriš«, počeo je Gavin i njegova se ćud također zapalila. »Govoriš u zagonetkama.«

»Govoriš da sam preljubnica, je li to zagonetka?« »Nosiš njegovo dijete. Kako da to drukčije kažem? Ponudio sam da ću se brinuti za dijete.

Trebala bi biti zahvalna što te neću otjerati.« Judith je zurila u njega. Nije pitao je li dijete njegovo. Pretpostavio je da su Walterove riječi istina.

Judith je majka na vjenčanju rekla da će muškarac vjerovati kmetu najnižeg roda prije nego ženi. To je bila istina. I ako mu Judith kaže da nije spavala s Walterom? Bi li joj vjerovao? Nema načina da dokaže svoje riječi.

»Nemaš više ništa reći?« pitao je Gavin stisnutih usana. Judith je gledala u njega bez riječi. »Onda pristaješ na moje uvjete?« Dobro, igrat će igru na njegov način. »Kažeš da ćeš mom djetetu dati moje posjede. Ne žrtvuješ

mnogo.« »Zadržat ću te! Mogao bih te otjerati.« Nasmijala se. »Uvijek to možeš učiniti. Muškarci imaju to pravo. Držat ćeš me dok me budeš

želio. Nisam budala. Želim nešto više od samo nasljedstva za svoje dijete.« »Tražiš nagradu?« »Da, za dolazak k tebi u dvorac.« Riječi su boljele. U sebi je plakala, ali to nije pokazivala. »Što želiš?« » Želim da se moja majka vjenča za Johna Bassetta.« Gavin je šokirano raširio oči.

»Ti si joj sad najbliži muški rođak«, istaknula je Judith. »Imaš pravo to učiniti.« »John Bassett je...« »Ne govori mi. Znam predobro. Ali zar ne vidiš koliko ga voli? »Što ljubav ima s tim? Treba uzeti u obzir imanja, spojiti posjede.« Judith je stavila ruke na njegove i molila ga očima. »Ne znaš kako je to živjeti bez ljubavi. Ti si

svoju već dao i ja je ne mogu dobiti. Ali moja majka nikad nije voljela nekog muškarca kao što voli Johna. Imaš moć dati joj ono što najviše treba. Preklinjem te, ne daj da zbog mržnje prema meni njoj uskratiš sreću.«

Pogledao je u nju. Bila je nevjerojatno lijepa, ali sad je vidio i usamljenu mladu ženu. Je li doista bio tako grub prema njoj da joj je trebao Writer Demari, čak i samo nekoliko trenutaka? Rekla je da je dao svoju ljubav, a ipak, u tom se trenutku nije mogao sjetiti Aliceina lica.

Povukao je Judith u zagrljaj. Sjetio se kako je bila uplašena kad ju je divlja svinja natjerala na stablo. Tako malo hrabrosti – a ipak se suprotstavila neprijatelju, kao da sama može ubijati zmajeve.

»Ne mrzim te«, šapnuo je, držeći je u svojim rukama, lica zaronjena u njezinu kosu. Raine je jednom pitao što ne valja s njom, a sad je i Gavin zapitao to pitanje. Ako je nosila dijete drugog muškarca, zar to nije njegova krivnja jer ju je ostavio nezaštićenu? Gavin se mogao sjetiti da je tijekom cijelog njihova braka samo jednom bio ljubazan prema njoj. Onog dana koji su proveli zajedno u šumi. Sad ga je mučila savjest. Taj je dan isplanirao samo da je namami natrag u svoj krevet. Mislio je samo na sebe i nimalo na nju. Sagnuo se i stavio ruku ispod njezinih koljena. Sjeo je na mirisnu travu naslonjen na drvo i držao je sklupčanu u svojim rukama. »Reci mi što se dogodilo u dvorcu«, rekao je nježno.

Nije mu vjerovala. Uvijek kad bi mu vjerovala, bacio bi joj njezine riječi natrag u lice. Ali sviđao joj se osjećaj njegova tijela uz njezino. Ovaj osjećaj je jedino što dijelimo, pomislila je Judith. Među nama postoji samo požuda. Ne ni ljubav ni razumijevanje – ni, najmanje od svega, povjerenje.

Judith je slegnula ramenima i nije mu htjela ništa otkriti. Usne su joj bile sasvim blizu njegova vrata. »Sad je gotovo. Bolje je zaboraviti sve to.«

Gavin se namrštio, želio ju je pritisnuti da razgovara s njim, ali njezina je blizina bila više nego što je mogao podnijeti. »Judith«, šapnuo je spuštajući svoje usne na njezine.

Krenula je rukama oko njegova vrata i povukla ga bliže sebi. Od njegova dodira nestale bi sve misli. Zaboravljene su sve ideje o razumijevanju i povjerenju.

»Nedostajala si mi«, šapnuo je Gavin uz njezin vrat. »Znaš li da sam, kad sam te prvi put vidio kod Demarija, mislio da sam mrtav?«

Nagnula je glavu natrag i izložila mu svoj tanki vrat. »Bila si poput anđela koji je donio svjetlo i zrak i svoju ljepotu na ono... mjesto. Bojao sam se

dodirnuti te zbog straha da nisi stvarna – ili da jesi stvarna i da ću biti uništen ako te se usudim taknuti.« Petljao je s vezicama na njezinoj haljini.

»Sasvim sam stvarna«, smijala se Judith. Bio je toliko očaran njezinim izgledom da ju je povukao prema sebi i strasno je poljubio. »Tvoji

osmijesi su rjeđi i dragocjeniji od dijamanata. Vidio sam ih jako malo.« Lice mu je iznenada potamnjelo od nekog sjećanja. »Mogao sam vas oboje ubiti kad sam vidio kako te Demari dira.«

Užasnuto ga je gledala, a onda ga je pokušala odgurnuti. »Ne!« rekao je i čvrsto je držao. »Zar njemu daješ više nego meni, svome mužu?« Judith je bila u nezgodnom položaju, ali uspjela je izvući ruku o ošamariti ga po obrazu. Oči su mu plamtjele kad je rukom uhvatio njezinu i stisnuo joj male prste. Onda je iznenada

povukao ruku do svojih usana i poljubio je. »Imaš pravo. Budala sam. To je gotovo. Iza nas je. Gledajmo budućnost i samo ovu večer.« Njegove su usne zarobile njezine i Judith je pobijedila

ljutnju. Zapravo, nije mislila ni na što dok su njegove ruke lutale ispod njezine odjeće. Bili su gladni jedno drugoga, i više nego gladni. Glad koju je Gavin osjećao u šatoru nije se mogla

usporediti s onim što je osjećao živeći bez svoje žene. Judithina indigo plava vunena haljina brzo je razderana, a zatim i lanena podtunika. Trganje

tkanine samo je povećalo strast i Judithine su se ruke mučile s Gavinovom odjećom. Ali njegove su ruke bile brže od njezinih i odjeća mu je vrlo brzo bila na hrpi iznad njezine.

Judith ga je mahnito povukla sebi i Gavin je uzvratio jednakom vatrenošću. Za nekoliko trenutaka eksplodirali su zajedno u strastvenom vatrometu koji ih je oboje ostavio iscrpljenima.

n misli da je bolji od nas«, rekla je Blanche zajedljivo. Ona i Gladys bile su u Chatworthovoj smočnici i punile vrčeve vinom obrok u jedanaest sati. »Tiho je«, rekla je Gladys, ali s manje zlobe. Jako joj je nedostajao Jocelin, ali nije bila toliko ljuta zbog toga kao Blanche.

»Što misliš kakve ga to obveze drže dalje od nas?« pitala je Blanche. »Ne provodi dovoljno vremena s njom«, trznula je glavom gore pokazujući prema sobi Alice Chatworth. »I rijetko je u dvorani.«

Gladys je uzdahnula. »Čini se da većinu vremena provodi sam u sjeniku.« Blanche je iznenada prestala raditi. »Sam! No je li doista sam? Nismo ni pomislile na to. Možda

gore drži neku ženu?« Gladys se nasmijala. » Zašto bi Jocelin htio samo jednu ženu kad može imati mnoge? I koje to

žene nema? Osim ako nije s nekom od kmetova, ne znam nijednu koje nema toliko dugo.« »Što bi drugo moglo zaokupiti muškarca poput Jocelina? Hej, ti!« viknula je Blanche sluškinji u

prolazu. »Napuni ove vrčeve do kraja.« »Ali ja...« počela je djevojka no Blanche ju je opako uštipnula za ruku. »Hoću«, rekla je natmureno. »Gladys, idemo«, pozvala je Blanche. »Dok je Jocelin zauzet negdje drugdje, riješit ćemo tu

nepoznanicu.« Dvije su žene izašle iz male smočnice i otišle prema obližnjim stajama. »Vidiš, odmakne ljestve svaki put kad izlazi«, primijetila je Blanche. Tiho je ušla u staju, a Gladys

za njom. Blanche je stavila prst na usne i pokazala prema debeloj konjušarovoj ženi. »Stari zmaj pazi na njega«, prošaptala je.

Djevojke su dohvatile ljestve pazeći da ne stvaraju buku. Naslonile su ih na vanjski zid, a njihov vrh na otvor u Jocelinovu sobu. Blanche je podignula suknje i popela se. Kad su se obje našle unutra, a pogled na malu prostoriju zaklanjali su im plastovi sijena, začule su ženski glas.

»Jocelin, jesi to ti?« Blanche se pakosno i pobjedonosno nasmijala Gladys i povela ih prema otvorenom dijelu sobe.

»Constance!« Ženino je lijepo lice još bilo izudarano, ali počelo je zacjeljivati Constance se povukla i stisnula uz

hrpu sijena. »Znači tako! Ti si razlog zašto nas Jocelin zapostavlja. Mislila sam da si otišla iz dvorca«, rekla je

Gladys. Constance nije mogla ništa nego odmahivati glavom. »Ne! Nije«, ispalila je Blanche. »Vidjela je Jocelina i odlučila da će biti samo njezin. Nije mogla

podnijeti da ga dijeli s nekim. »Nije tako«, rekla je Constance, a donja joj je usna drhtala. »Gotovo sam umrla. On se brinuo za

mene.« »Da, a ti se brineš za njega, je li tako? Kojim si ga čarolijama začarala?« »Molim vas... Nisam mislila ništa loše.« Blanche nije slušala ženine molbe. Znala je da Jocelin nije odgovoran za tragove koje je Constance

imala na licu i tijelu. To je mogao učiniti samo Edmund Chatworth. »Reci mi, zna li lord Edmund gdje si?«

Constanceine su se oči raširile od užasa. Blanche se nasmijala. »Vidiš, Gladys, ona je lordova ljubavnica – a izdala ga je s drugim

muškarcem. Što kažeš na to da je vratimo njezinu gospodaru?« Gladys je suosjećajno pogledala prestrašenu mladu djevojku. Blanche je zgrabila prijateljicu za ruku i zarila joj prste u mekano meso. »Izdala nas je, a ti ipak

oklijevaš da joj vratimo na isti način? Ova nam je podla mala kučka uzela Jossa. Imala je lorda Edmunda, ali htjela je više. Nije joj bio dosta jedan muškarac nego ih mora imati više za sebe.«

Gladys se okrenula prema Constance s pogledom punim mržnje. »Ako ne pođeš s nama, reći ćemo lordu Edmundu da te Jocelin skrivao«, nasmijala se Blanche. Constance je bez riječi krenula za njima niz ljestve. Neće dopustiti sebi da razmišlja, samo da zna

da je zaštitila Jocelina. U cijelom životu nitko joj nije pružio nježnost. Svijet joj je bio ispunjen ljudima poput Edmunda i Blanche i Alice. Pa ipak, gotovo je dva tjedna živjela u snu u Jocelinovu naručju. Razgovarao je s njom, pjevao joj, držao je blizu i vodio ljubav s njom. Šaptao joj je da je voli i vjerovala mu je.

Sad dok je hodala iza Blanche i Gladys osjećala se kao da se probudila iz sna. Za razliku od Jocelina, Constance nije smišljala planove o tome kako će zajedno napustiti Chatworthov dvorac kad ona potpuno ozdravi. Znala je da je vrijeme koje imaju na tom tavanu jedino koje će ikad imati. Poslušno je hodala za dvjema ženama, pomirena sa sudbinom; ni u jednom trenutku nije pomislila na bijeg ili borbu. Znala je kamo je vode i kad je ušla u Edmundovu sobu, prsa su joj se stegnula kao da ih stišću željezni obruči.

»Ostani tu, a ja idem po lorda Edmunda«, naredila je Blanche. »Hoće li doći?« pitala je Gladys. »O, nego što, kad čuje što ću mu reći. Ne puštaj je iz sobe.« Blanche se brzo vratila, a za njoj bijesni Edmund. Nije volio da ga prekidaju za večerom, ali kad je

čuo Constanceino ime, odmah je pošao za ovom drskom sluškinjom. Nakon što je ušao u sobu, zalupio je vratima, zakračunao ih za sobom i nije skidao pogled s Constance, ignorirajući nervozne poglede dviju sluškinja.

»Znači tako, draga moja Constance, ipak nisi umrla.« Edmund joj je stavio ruku pod bradu i podignuo lice tako da gleda u njegovo. Vidio je samo ravnodušnost. Modrice su joj nagrđivale ljepotu, ali potpuno će se zaliječiti. »Te oči«, šapnuo je. »Dugo su me progonile.«

Čuo je buku iza sebe, okrenuo se i ugledao dvije sluškinje kako pokušavaju odmaknuti kračun s vrata. »Ovamo!« naredio je i zgrabio ruku najbliže sluškinje, Gladys. »Što misliš kud ćeš ti?«

»Vratiti se našim obvezama, gospodaru«, rekla je Blanche kolebljivim glasom. »Mi smo vaši najodaniji sluge.«

Gladys je imala suze u očima jer su joj se Edmundovi prsti zabijali u kožu. Pokušala je odvojiti te prste sa svoje ruke.

Edmund je bacio djevojku na pod. »Mislile ste da je možete dovesti ovamo i ostaviti je kao prtljagu? Gdje je bila?«

Blanche i Gladys su razmijenile poglede. Nisu razmišljale o tome. Samo su htjele odvojiti Constance od Jocelina. Htjele su da se stvari vrate na staro kad ih je Jocelin zadirkivao i vodio ljubav s

njima. »Ne... ne znam, gospodaru«, zamuckivala je Blanche. »Misliš da sam budala?« rekao je Edmund i zakoračio prema njoj. »Djevojka je očito bila dobro

skrivena ili bih inače znao za nju. Njezina prisutnost nije se spominjala u ogovaranjima na dvorcu.« »Ne, gospodaru, ona...« Blanche nije mogla misliti dovoljno brzo da smisli neku priču. Jezik joj se

zaplitao. Edmund je stao i onda pogledao prema Gladys koja je uplašeno uzmicala na podu. »Ima nešto u

toj priči što skrivate. Koga štitite?« Zgrabio je Blanche za ruku i bolno je izokrenuo iza leđa. »Gospodaru! To boli!« » Učinit ću još više ako mi lažeš.« »Bila je kod Bainesa iz kuhinje«, rekla je Gladys glasno. Htjela je zaštititi prijateljicu. Edmund je pustio Blancheinu ruku i razmišljao o tome što je čuo. Baines je bio čovjek kojeg su svi

prezirali, podao, zle čudi, i Edmund je to znao. Ali znao je i da Baines spava u kuhinji. Nije imati privatnosti i sigurno ne dovoljno da skrije pretučenu djevojku dok ne ozdravi. To bi potaknulo priče po cijelom dvorcu.

»Lažeš«, rekao je Edmund ubojitim glasom, a onda polako krenuo prema njoj. Gladys je uzmicala od njega, gotovo puzući po šašu na podu, »Gospodaru«, rekla je dok joj se

cijelo tijelo treslo. »To ti je bila posljednja laž«, rekao je zgrabivši je oko struka. Pokušala se odupirati i trzati kad je

vidjela da je nosi prema otvorenom prozoru. Blanche je užasnuto gledala kako Edmund nosi Gladys koja mu se otimala u rukama. Kad su došli

do prozora, Gladys se uhvatila za prozorski okvir, ali nije se mogla mjeriti s Edmundovom snagom. Samo ju je jednom gurnuo u leđa i pala je naprijed hvatajući se za zrak. Dok je padala s visine od tri kata u dvorište ispod prozora, od njezina su krika zadrhtali i zidovi.

Blanche je mogla samo gledati, koljena su joj se pretvorila u vodu, a želudac se uskovitlao. »A sad«, rekao je Edmund okrenuvši se prema Blanche. » Želim istinu. Tko ju je držao?« kimnuo

je prema Constance koja je tiho stajala uza zid. Constance nije bila šokirana što je Edmund ubio Gladys. To je i očekivala.

»Jocelin«, šapnula je Blanche. Na zvuk toga imena, Constance je odmah dignula glavu. »Ne!« Nije mogla podnijeti da izdaju

Jocelina. Edmund se nasmijao. »Onaj ljepuškasti pjevač?« On ju je odnio one noći, no Edmund je

zaboravio tu činjenicu. »Gdje spava pa da je može neopaženo držati?« »Na tavanu iznad staja.« Blanche je jedva govorila. Stalno je gledala u prozor. Samo jedan

trenutak prije Gladys je bila živa, a sad je njezino tijelo ležalo slomljeno i smrskano na pločniku. Edmund je kimnuo na Blanchein odgovor. Znao je prepoznati istinu. Zakoračio je prema njoj, a

ona je uplašeno uzmaknula leđima okrenuta prema vratima. »Ne, gospodaru, rekla sam vam što ste htjeli znati.« I dalje je koračao prema njoj, s blagim

osmijehom na licu. »I dovela sam vam Constance. Ja sam vaš odani sluga.« Edmundu se sviđao njezin strah, dokazivao je njegovu snagu. Stao je blizu nje i debelom joj

rukom pomilovao čeljust. U očima joj je bilo suza, suza straha. Čak i kad ju je udario, i dalje se smiješio.

Blanche je pala na pod s jednom rukom na licu, a oko joj je već postajalo ljubičasto. »Idi«, rekao je napola se smijući i otvarajući vrata. »Dobro si naučila lekciju.« Blanche je izletjela iz sobe prije nego što su se vrata zatvorila. Potrčala je niza stube i van iz

palače. Nastavila je trčati preko dvorišta, dvorca i kroz otvorena ulazna vrata. Nije odgovarala na

povike vojnika na zidinama. Znala je samo da želi otići što dalje od ičega što ima veze sa Chatworthovim imanjem. Stala je tek kad ju je na to natjerala bol tijelu. Nakon toga je hodala i nijednom se nije osvrnula.

Jocelin je ubacio četiri šljive u doublet; znao je da Constance jako voli svježe voće. Posljednjih mu se tjedana život počeo vrtjeti oko onoga što Constance voli i što ne voli. Gledati je kako se otvara, laticu po laticu, bila je najljepša stvar koja mu se dosad dogodila. Njezina zahvalnost za svaki užitak, bez obzira na to koliko malen, bila je vrlo dirljivi premda ga je srce boljelo kad bi se sjetio njezina života prije – da ju je buket cvijeća mogao rasplakati.

I u krevetu, nasmijao se zločesto. Nije bio takav mučenik da se odrekne svih sebičnih užitaka. Constance mu se htjela odužiti za njegovu dobrotu i htjela mu je pokazati svoju ljubav. Isprva je bila ukočena jer je stalno očekivala bol, ali od dodira Jocelinovih ruku na svom tijelu i znajući da joj neće nauditi, podivljala je od strasti. Bilo je kao da želi nagurati svu ljubav koju će ikada doživjeti u nekoliko kratkih tjedana.

Jocelin je sa smiješkom pomislio na njihovu zajedničku budućnost. Prestat će putovati i smirit će se te izgraditi dom za sebi i Constance. A onda će imati nekoliko djece ljubičastih očiju. Nikad u životu nije želio ništa više od slobode, udobnog kreveta i tople žene. Ali nikad prije nije bio zaljubljen. Constance mu je promijenila život. Samo još nekoliko dana – čim Constance bude dovoljno dobro da može izdržati dugo putovanje, otići će odavde.

Jocelin je zviždukajući izlazio iz glavne kuće i prošao pokraj kuhinje prema stajama. Zaledio se kad je ugledao ljestve naslonjene na zid. U posljednje je vrijeme dobro pazio da uvijek makne ljestve. Konjušarova je žena također pazila na njih i Jocelin ju je nagrađivao brojnim osmijesima i s nekoliko iskreno nježnih zagrljaja. Nije uopće mislio na opasnost za sebe nego samo za Constance.

Potrčao je posljednjih nekoliko metara i jurnuo uz ljestve. Srce mu je divljački lupalo dok je pretraživao malu sobu kao da će je pronaći pod sijenom. Znao je bez imalo sumnje da Constance ne bi svojevoljno otišla. Bila je poput laneta, plaha i bojažljiva.

Očiju zamagljenih od suza Jocelin je krenuo niz ljestve. Gdje će je pronaći? Možda su se neke žene poigrale s njim i naći će je sigurno u nekom kutu kako jede pecivo s grožđicama. Jocelin nije vjerovao u to, čak ni dok je to zamišljao.

Nije se nimalo iznenadio kad je na dnu ljestvi ugledao Chatwortha u društvu dvojice naoružanih čuvara. »Što si učinio s njom?« pitao je Jocelin skočivši s druge prečke na ljestvama i rukama krenuo prema Edmundovu vratu.

Edmundovo je lice počelo poprimati plavu boju prije nego što su njegovi čuvari uspjeli odvojiti Jocelina od njega. Čvrsto su ga držali za obje ruke. Edmund se podignuo iz prašine i bijesno pogledao svoju uništenu odjeću. Baršun nikad više neće biti isti. Protrljao je bolni vrat. »Ovo ćeš platiti životom.«

»Što si joj učinio, smeće jedno odvratno?« prezrivo je vikao Jocelin. Edmund je zinuo. Nitko se nikad nije usudio tako razgovarati s njim tako. Zamahnuo je rukom i

pljusnuo Jocelina po licu, razrezavši mu kut usana. »Stvarno ćeš platiti za ovo.« Izmaknuo se izvan dosega Jocelinovih stopala, oprezniji prema žongleru nego što je maloprije

bio. Iza tog se lica skrivao muškarac za kojega nije ni slutio da postoji jer je Jocelina smatrao samo još jednim zgođušnim mladićem. »Uživat ću u ovome«, pakosno je rekao. »Ovu noć ćeš provesti u tamnici oubliette, a sutra ćeš zadnji put vidjeti izlazak sunca. Patit ćeš cijeli dan. Ali možda ćeš večeras patiti još više. Dok se ti budeš znojio u toj rupi, ja ću uzeti ženu.«

»Ne!« vikao je Jocelin. »Ona nije ništa učinila. Pusti je. Platit ću zato što sam je uzeo k sebi.«

»Da, platit ćeš. A što se tiče tvoje plemenite geste, uzaludna je. Nemaš se s čim pogađati. Držim vas oboje. Nju za svoj krevet, a tebe za bilo koje drugo zadovoljstvo koje izaberem. Vodite ga i neka razmišlja o tome što znači prkositi grofu.«

Constance je sjedila uz prozor Edmundove sobe. Potpuno je klonula duhom. Nikad više neće vidjeti Jocelina, nikad je više neće držati u naručju i govoriti joj da je voli više nego što Mjesec voli zvijezde. Jedino čemu se još nadala bilo je da je uspio pobjeći. Vidjela je kako je Blanche istrčala iz sobe. Constance se molila da je otišla upozoriti Jocelina. Znala je da je Blanche bilo stalo do njega, čula ju je kako ga je znala zvati. Sigurno je Blanche upozorila Jocelina i sad su zajedno na sigurnom.

Constance nije osjećala ljubomoru. Zapravo je htjela samo da Jocelin bude sretan. Da je tražio od nje da umre za njega, drage volje bi to učinila. Što je uopće značio njezin bijedni život?

Metež i sunčevo svjetlo na poznatoj glavi privukli su joj pozornost. Dvojica su krupnih čuvara napola vukla Jocelina preko dvorišta koji im se otimao. Dok je Constance gledala, jedan je čuvar snažno udario Jocelina po ključnoj kosti i on je posrnuo na jednu stranu. Jedva se držao na nogama. Constance je držala dah, htjela ga je dozvati, ali znala je da će ga to dovesti u još veću opasnost. Kao da ju je osjetio, Jocelin se izvio i pogledao prema prozoru. Constance je podignula ruku. Kroz suze je vidjela krv na njegovoj bradi.

Dok su čuvari bacali Jocelina naokolo, Constance je odjednom shvatila kamo ga vode i srce joj je stalo. Oubliette je bila strašna naprava; komora u obliku vrča urezana u dubinu čvrste stijene. Zatvorenika se moralo spustiti kroz uski otvor pomoću kolotura. Kad bi se našao unutra, ne bi mogao sjediti niti stajati nego napola čučati, stalno pognutih leđa i vrata. Bilo je malo zraka i često ništa hrane ni vode. Nitko ne bi izdržao dulje od nekoliko dana, a i samo najjači bi poživjeli toliko.

Constance je gledala kako čuvari vežu Jocelina za kolotur i spuštaju ga u tu paklenu rupu. Gledala je nekoliko trenutaka dulje dok se pričvršćivao poklopac, a onda je skrenula pogled. Sad je izgubljena svaka nada. Jocelin će sutra biti mrtav, ako uopće preživi noć, jer će Edmund sigurno smisliti neko dodatno mučenje.

Na stolu su bili postavljeni veliki pehar vina i tri čaše. Čaše su bile za Edmundovu privatnu uporabu jer je najljepše predmete uvijek čuvao za sebe. Nije razmišljala o tome što čini jer joj je život bio gotov i bio je potreban još samo jedan posljednji čin da sve završi. Razbila je čašu o stol, uzela nazubljenu bazu u ruku i otišla do prozora s jastucima.

Bio je prekrasan dan, ljeto u punom cvatu. Constance je jedva osjetila oštri rub kad je njime prerezala jedan zglob. S osjećajem olakšanja gledala je kako joj krv istječe iz tijela. »Uskoro«, šapnula je. »Uskoro ću biti s tobom, Joceline moj.«

Constance je prerezala sebi i drugi zglob i naslonila se uza zid, s jednom šakom u krilu, a drugom na prozorskoj dasci odakle je njezina krv kapala u žbuku kamenja. Blagi ljetni povjetarac puhao joj je u kosu i nasmiješila se. Jedne su večeri ona i Jocelin otišli do rijeke i proveli noć sami na mekanoj travi. Vratili su se rano idućeg jutra prije nego što se dvorac razbudio. To je bila noć zanosa i ljubavnih šaputanja. Sjećala se svake riječi koju joj je Jocelin rekao.

Postupno su joj misli postajale sve sporije. Gotovo kao da je zaspala. Constance je sklopila oči i lagano se nasmiješila, sa suncem na licu, povjetarcem u kosi i više nije mislila ni o čemu.

»Momče! Jesi li dobro?« hrapavi je šapat dozivao Jocelina u rupi. Bio je omamljen i nije mogao razumjeti riječi. »Oubliette« je značilo komora zaborava i

opravdavala je svoje ime. »Momče!« začuo se opet glas. »Odgovori mi!« »Da«, jedva je izustio Jocelin. Odgovorio mu je teški uzdah. »Dobro je«, rekao je ženski glas. »Stavi ovo oko sebe i povući ću te

gore.« Jocelin je bio previše omamljen da bi potpuno shvatio što mu se događa. Ženine su ruke vodile

njegovo tijelo kroz otvor i van na hladan noćni zrak. Zrak – prvi pravi udah u mnogo sati – mu je počeo bistriti um. Tijelo mu je bilo zgrčeno i ukočeno. Kad je stopalima dotaknuo tlo, otkopčao je remen kolotura.

Konjušar i njegova debela žena zurili su u njega. »Ljubavi«, rekla je žena, »moraš odmah otići.« Predvodila je put kroz mrak do konjušnice.

Jocelinova se glava sa svakim korakom sve više bistrila. Kao što do nedavno nikad prije u životu nije iskusio ljubav, nije poznavao ni mržnju. A sad je, hodajući dvorištem, pogledao gore u Edmundov tamni prozor. Mrzio je Edmunda Chatwortha koji je sada ležao s Constance.

Kad su bili u staji, žena je opet progovorila. »Moraš brzo poći. Moj te muž može prebaciti preko zidina. Uzmi – pripremila sam ti zavežljaj s hranom. Ako budeš pažljiv, potrajat će ti nekoliko dana...«

Jocelin se namrštio. »Ne, ne mogu poći. Ne mogu ostaviti Constance s njim.« »Znam da nećeš otići dok ne saznaš«, rekla je starica. Okrenula se i pokazala Jocelinu da krene za

njom. Zapalila je svijeću s drugom koja je stajala na zidu i povela Jocelina u prazni boks staje. Ondje je preko nekoliko bala sijena bila prebačena velika tkanina. Polako je povukla tkaninu.

Isprva Jocelin nije vjerovao u ono što je vidio. Već je jedanput vidio Constance kad je mislio da je mrtva. Kleknuo je uz nju i uzeo njezino ledeno tijelo u ruke. »Hladna je«, rekao je s autoritetom. »Donesi deke da je ugrijem.«

Starica je spustila dlan na Jocelinovo rame. »Neće joj pomoći ni sve deke svijeta. Mrtva je.« »Ne, nije mrtva! Već je bila ovakva i...« »Ne muči se. Djevojka je izgubila svu krv. Ništa nije ostalo. « »Krv?« Žena je povukla tkaninu natrag i podignula Constancein beživotni zglob na kojem se vidjela

izrezana vena. Jocelin je u tišini zurio u nju. »Tko?« naposljetku je šapnuo. »Sama je sebi oduzela život. Nitko drugi to nije učinio.« Jocelin je opet pogledao Constanceino lice konačno shvaćajući da je otišla. Sagnuo se i poljubio

joj čelo. »Sad je u miru.« »Da«, rekla je žena s olakšanjem. »A ti moraš poći.« Jocelin se povukao od ruke kojom ga je žena uhvatila i odlučno krenuo prema glavnoj kući.

Velika je dvorana bila puna muškaraca koji su spavali na slamaricama po podu. Jocelin je vrlo tiho uzeo mač sa zida na kojem je visio među mnogobrojnim oružjem. Njegove mekane cipele nisu stvarale buku i krenuo je stubama prema četvrtom katu.

Ispred Edmundovih je vrata spavao čuvar. Jocelin je znao da neće imati nikakve izglede ako se čuvar probudi jer se u snazi nije mogao mjeriti s iskusnim vitezom. Muškarac nije ispustio nikakav zvuk kad mu je Jocelin zabio mač u trbuh.

Jocelin nikad prije nije ubio čovjeka i to mu ubojstvo nije dalo nikakvo zadovoljstvo. Edmundova vrata nisu bila zaključana. Osjećao se sigurnim u svom dvorcu i u svojoj sobi. Jocelin

je gurnuo vrata i ona su se otvorila. Nije uživao u tome što je činio niti je želio odugovlačiti kao što bi netko drugi učinio. Rukama je zgrabio Edmundovu kosu. Chatworth je otvorio oči, a onda ih silno raširio kad je ugledao Jocelina.

»Ne!« Bila je to posljednja riječ koju je Edmund Chatworth izgovorio. Jocelin je zamahnuo mačem

preko njegova vrata. Grof mu se gadio u smrti jednako kao i dok je bio živ. Bacio je mač pokraj kreveta i krenuo prema vratima.

Alice nije mogla spavati. Već tjednima nije dobro spavala – još otkad joj je žongler prestao dolaziti u krevet. Stalno mu je prijetila, ali uzalud. Samo bi je pogledao kroz one svoje duge trepavice i ne bi rekao ništa. Istinu govoreći, bila je malo zaintrigirana muškarcem koji se prema njoj ponašao tako loše.

Odgurnula je pokrivače s kreveta i odjenula kućni ogrtač. Stopala su joj bila bešumna na podu pokrivenom šašem. Kad je izašla u hodnik, Alice je osjetila da nešto ne valja. Edmundova su vrata bila otvorena, a čuvar ispred njih sjedio je u neobičnom položaju. Alice je znatiželjno krenula prema njemu. Oči su joj se priviknule na tamu i hodnik je bio samo mjestimice osvijetljen bakljama na zidu.

Iz Edmundove je sobe izašao muškarac, nije pogledao lijevo ni desno nego je krenuo ravno prema njoj. Vidjela je krv na njegovu doubletu prije nego što mu je vidjela lice. Alice je uzdahnula i stavila ruku na vrat. Kad je stao pred njom, jedva ga je prepoznala. Nije više bio nasmijani mladić nego muškarac koji ju gledao vrlo hrabro. Osjetila je trnce straha uz kralješnicu. »Joceline.«

Prošao je pokraj nje kao da je nije vidio ili ga nije briga što ju je vidio. Alice je gledala za njim, a onda polako krenula prema Edmundovoj sobi. Zakoračila je preko mrtvog čuvara i srce joj je udaralo. Kada je vidjela Edmundovo tijelo i krv koja je još tekla iz prerezanog vrata, Alice se nasmiješila.

Otišla je do prozora i stavila ruku na dasku pokrivši mrlju od tuđe nevine krvi od dana prije. »Udovica«, prošaptala je. Udovica! Sad je imala sve – bogatstvo, ljepotu i slobodu.

Već je mjesec dana pisala pisma moleći poziv na dvor kralja Henrika. Kad je taj poziv stigao, Edmund joj se smijao i rekao da odbija potrošiti novac na takve banalnosti. Ali prava je istina da na dvoru ne bi bio slobodan bacati sluškinje kroz prozore kao što je to mogao činiti u svojemu dvorcu. Sad će, pomislila je Alice, moći nesmetano poći na kraljev dvor.

A ondje će biti Gavin! Ah da, i to je ona uredila. Ona ga crvenokosa kurva ima već predugo. Gavin je bio njezin i ostat će njezin. Kad bi se mogla riješiti te njegove žene, onda bi bio potpuno njezin. On joj ne bi uskraćivao haljine od zlatne tkanine. Ne, Gavin joj ne bi ništa uskraćivao. Zar nije uvijek dobivala ono što je htjela? Sad je opet htjela Gavina Montgomeryja i dobit će ga.

Aliceinu pozornost privukao je netko tko je hodao preko dvorišta. S kožnom torbom preko ramena, Jocelin je išao prema stubama koje su vodile vrhu zidina.

»Učinio si mi veliku uslugu«, prošaptala je. »i sad ću ti se odužiti.« Nije pozvala čuvare nego je, umjesto toga, stajala mirno planirajući što će učiniti sad kad je slobodna od Edmunda. Jocelin joj je dao mnogo – pristup velikom bogatstvu – ali najviše od svega, dao joj je Gavina.

šatoru je bilo vruće. Gavin nije mogao spavati. Ustao je i pogledao Judith koja je spokojno spavala, a jedno golo rame virilo joj je iznad lanene plahte. Tiho se odjenuo i nasmiješio nepomičnom obliku svoje žene. Proveli su veliki dio večeri vodeći ljubav i sad je bila iscrpljena. Ali on nije. Daleko od toga. Činilo se kao da mu vođenje ljubavi s Judith baci

iskru i zapali vatru koja se ne da ugasiti. Uzeo je baršunasti ogrtač sa škrinje, povukao plahtu s nje i omotao je u ogrtač. Privila se uz njega

poput djeteta – ni u jednom se trenutku nije probudila, spavajući snom pravednika. Iznio ju je iz šatora, kimnuo čuvarima na dužnosti i krenuo prema šumi. Sagnuo je glavu i poljubio njezine usne mekane od sna.

»Gavine«, promrmljala je. »Da, ja sam.« Nasmijala se uz njegovo rame, ne otvarajući oči. »Kamo me vodiš?« Zasmijuljio se i stisnuo je bliže sebi. »Je li to važno?« Ona se nasmijala jače i dalje ne otvarajući oči. »Ne, nije«, prošaptala je. Gavin se nasmijao, duboko u prsima. Spustio ju je uz rijeku i Judith se postupno počela buditi.

Hladnoća zraka, zvuk vode i slatkoća trave dodatno su pridonosili snovitosti situacije. Gavin je sjeo pokraj nje, ne dodirujući je. »Jednom si rekla da si prekršila zavjet Bogu. Koji je to

zavjet bio?« Napeto je iščekivao odgovor. Nisu opet razgovarali o razdoblju provedenom kod Demarija, ali Gavin je ipak želio znati što joj se ondje dogodilo. Želio je da negira ono što je znao da je istina. Ako je voljela Demarija, zašto ga je ubila? I ako je otišla drugome muškarcu, zar to nije bila Gavinova krivnja? Znao je da je zavjet koji je prekršila bio onaj koji je dala pred svećenikom i stotinama svjedoka.

Tama je skrila Judithine rumene obraze. Nije bila svjesna Gavinovih razmišljanja. Samo se sjećala da je otišla k njemu prije nego je pošao u bitku.

»Zar sam tako strašan da mi ne možeš reći?« pitao je tiho. »Reci mi samo to i ništa te više neću pitati.«

Za Judith je to bila privatna stvar, ali bila je istina; nije mnogo tražio od nje. Bio je pun Mjesec i noć je bila vedra. Držala je svoje oči okrenute od njegovih. »Dala sam ti zavjet na našem vjenčanju i prekršila sam ga.«

Kimnuo je; upravo toga se i plašio. »Znala sam da sam ga prekršila kad sam ti došla one noći«, nastavila je. »Ali onaj čovjek nije imao

pravo reći da nismo spavali zajedno. Ono što je bilo između nas bila je naša stvar.« »Judith, ne razumijem te.« Iznenađeno ga je pogledala. »Govorim o zavjetu. Zar me nisi pitao za to?« Vidjela je da i dalje nije

shvaćao. »U vrtu, kad sam vidjela tebe i...« Prekinula je rečenicu i skrenula pogled. I dalje se je živo

sjećala Alice u njegovu naručju i to je sjećanje sad bilo još bolnije. Gavin je zurio u nju pokušavajući se sjetiti. Kad se konačno sjetio, počeo se smijati. Judith se okrenula prema njemu, a oči su joj gorjele. »Smiješ mi se?« »Da, smijem ti se. Zavjet iz neznanja! Bila si djevica kad si ga dala. Kako si mogla znati kakvi će

užici biti u mom krevetu i da se nećeš moći držati dalje od mene?« Bijesno je gledala u njega, a onda ustala. »Tašt si i nepodnošljiv čovjek. Dam ti svoje povjerenje, a ti mi se smiješ!« Zabacila je ramena

omotana ogrtačem, i arogantno počela hodati dalje od njega. S razvratnim osmijehom na licu, Gavin je jednim jakim povlačenjem skinuo ogrtač s Judith. Judith je uzviknula i pokušala se pokriti »Hoćeš li se sad vratiti u logor?« zadirkivao ju je, smotao baršunasti ogrtač i smjestio ga sebi pod glavu. Judith ga je pogledala, onako ispruženog na travi i kako je uopće ne gleda. Dakle! Mislio je da je pobijedio, zar ne?

Gavin je mirno ležao očekujući da će se ona svakog trenutka vratiti, preklinjati ga da joj vrati odjeću. Čuo je dosta šuškanja u grmlju i nasmiješio se pun sigurnosti. Judith je bila previše čedna da bi se vratila u logor bez odjeće. Na trenutak je vladala tišina, a onda je čuo ritmičko pomicanje lišća, kao da...

Odmah je skočio na noge i krenuo za tim zvukom. »Namigušo jedna!« nasmijao se kad je stao ispred svoje žene. Nosila je vrlo prikrivajuću haljinu od lišća sa stabala i grana s nekoliko grmova. Trijumfalno mu se nasmiješila.

Gavin je stavio ruke na bokove. »Hoću li ikad pobijediti u raspravi s tobom?« »Vjerojatno ne«, odgovorila je Judith zadovoljno. Gavin se vragolasto nasmijao. Onda je zamahnuo rukom i rastrgnuo joj krhku odjeću. »Ne misliš

to?« pitao je zgrabivši je oko struka I podignuvši je. Gole obline njezina tijela mjesečina je obojila u srebrno.

Podignuo ju je visoko u rukama smijući se njezinu strahu. »Zar ne znaš da se dobra žena ne svađa sa svojim mužem?« zadirkivao je. Posjeo ju je na granu stabla tako da su joj koljena bila u razini njegovih očiju. »Na ovaj si mi način

posebno zanimljiva.« Pogledao je u njezino lice i sam se smijao, a onda se smrznuo kad je ugledao užas u njezinim očima.

»Judith«, šapnuo je. »Zaboravio sam na tvoj strah. Oprosti mi.« Morao joj je odvojiti prste od grane, a zglobovi na prstima već su bili bijeli. Čak i kad se oslobodila, morao ju je odvući preko grane grebući njezinom golom stražnjicom po gruboj kori. »Judith, oprosti mi«, prošaptao je dok se stiskala uz njega.

Odnio ju je natrag do ruba rijeke i omotao ogrtačem držeći ju u svom krilu i ljuljkajući je blizu sebe. Ljutila ga je vlastita glupost. Kako je mogao zaboraviti nešto tako važno poput njezina užasavajućeg straha od visine? Podignuo joj je bradu i nježno poljubio usne.

Iznenada se njezin poljubac pretvorio u strast. »Drži me«, šapnula mu je očajnički. »Ne ostavljaj me.«

Pogodila ga je hitnost u njezinu glasu. »Ne, draga, neću.« Uvijek je bila žena velike strasti, ali sad je pomahnitala. Usne je pritiskala na njegove, a onda je

njima prelazila po njegovu vratu. Nikad prije nije bila tako agresivna. »Judith«, promrmljao je. »Draga, draga Judith.« Ogrtač je pao i njezina su se gola prsa stiskala uz

njega, drsko i zahtjevno. Počelo mu se mutiti u glavi. »Ostavit ćeš ovu odjeću na sebi?« pitala je grubim šaptom dok mu je uvlačila ruke pod široki

tabard. Gavin je jedva mogao podnijet napustiti bliskost njezina tijela na nekoliko trenutaka da skine odjeću. Doublet je brzo bacio preko glave, a onda i majicu. Nije se zamarao donjim rubljem kad je

odlazio iz šatora. Judith ga je gurnula na tlo i nagnula se nad njega. Ležao je sasvim mirno, jedva dišući. »Ti si taj

koji se čini uplašenim«, smijala se Judith. »I jesam.« Oči su mu svjetlucale. »Hoćeš li učiniti što želiš sa mnom?« Rukom mu je prelazila po tijelu uživajući u njegovoj glatkoj koži i gustoj dlaci na prsima. A onda

se spuštala sve niže i niže. Uzdahnuo je i oči su mu postajale crne. »Čini što želiš«, rekao je promuklo. »Samo nemoj micati

ruku.« Grleno se nasmijala osjećajući kako val moći prolazi kroz nju. Imala je kontrolu nad njim. Ali u

idućem je trenutku, kad je držala njegovu tvrdoću u ruci, znala da on ima jednaku moć nad njom. Bila je luda od želje. Popela se na njega, nagnula se i gladno tražila njegovi usne.

Gavin je ležao mirno dok se ona micala na njemu, ali uskoro nije više mogao ostati miran. Uhvatio ju je za bokove i vodio je – brže, jače, njegova vatrenost počela je konkurirati njezinoj.

A onda su eksplodirali zajedno.

»Probudi se, razvratnice jedna«, smijao se Gavin i pljusnuo Judithinu golu stražnjicu. »Logor se probudio i počet će nas tražiti.«

»Neka nas traže«, promrmljala je Judith i povukla ogrtač bliže. Gavin je stajao nad njom, njezino tijelo između njegovih nogu. Nikad prije nije doživio ovakvu noć. Tko je bila ta njegova žena? Preljubnica? Žena koja je išla od jedne odanosti do druge, kako je vjetar nosi? Ili je bila dobra i ljubazna, kao što su mislila njegova braća? Što god da je bila, kad je bila riječ o vođenju ljubavi bila je pravi vrag.

Da ti pozovem sluškinju da te ovdje odjene? Joan će sigurno imati što reći, ne sumnjam.« Kad se Judith pospano sjetila Joanina naslađivanja, vrlo brzo se razbudila. Uspravila se i pogledala

rijeku, a onda duboko udahnula hladni jutarnji zrak. Zijevala je i istezala se kad joj je ogrtač kliznuo s tijela i otkrio jednu cijelu besramnu dojku.

»Dragi Bože!« opsovao je Gavin. »Pokrij se ili nikad nećemo doći u London i kralju.« Judith mu se zavodljivo nasmiješila. »Možda bih radije ostala ovdje. Dvor sigurno nije ni upola

ovako ugodan.« »Da«, nasmijao se Gavin, a onda se sagnuo, omotao je svojim ogrtačem i podignuo je na ruke.

»Hajde, idemo se vratiti. Miles i Raine danas odlaze, a htio bih još razgovarati s njima.« U tišini su se vraćali u logor. Judith se privila uz Gavinovo rame. Kad bi barem uvijek bilo ovako,

pomislila je. Znao je biti nježan i dobar kad je to htio. Molim te Bože, molila je Judith, neka ovo među nama potraje. Ne daj da se opet svađamo.

Sat poslije Judith je hodala između Rainea i Milesa i obojica su je držali za ruku. Izgledali su kao vrlo neobična skupina; dvojica krupnih muškaraca odjevena u putnu odjeću od teške vune, a između njih Judith koja im je jedva dosezala do ramena.

»Nedostajat ćete mi obojica«, rekla je Judith stišćući im ruke. »Lijepo je kad mi je cijela obitelj na okupu, premda se moja majka rijetko odvaja od Johna Bassetta.«

Raine se nasmijao. »Čujem li to ljubomoru?« »Da«, odgovorio je Miles. »Zar ti nismo dovoljni?« »Čini se da joj je Gavin dovoljan«, zadirkivao je Raine. Judith se nasmijala, a obrazi su joj porumenjeli. »Postoji li ikad nešto što jedan brat čini, a da

drugi ne znaju za to?« »Malo što«, rekao je Raine i pogledao preko njene glave prema Milesu. »Tu je naravno pitanje

gdje je naš mali brat proveo prošlu noć.« »S Joan«, rekla je Judith bez razmišljanja. Raineove su oči zaplesale od smijeha dok je Milesove, kao i uvijek, bilo nemoguće pročitati. »Znam... zato što je Joan imala mnogo za reći o njemu«, rekla je Judith zamuckujući. Raineove su se rupice u obrazima produbile. »Ne daj da te Miles uplaši. On je vrlo znatiželjan za

ono što je žena rekla.« Judith se nasmijala. »Reći ću vam kad vas idući put vidim. Možda ću vas tako potaknuti da

dođete prije nego što ste planirali. « »Dobro rečeno!« smijao se Raine. »A sad doista moramo krenuti. Dobrodošli smo na dvor samo

ako sami platimo put, a ne možemo sebi priuštiti dodatne troškove.« »Bogat je«, rekao je Miles. »Ne daj da te prevari.« »Nijedan od vas ne može me prevariti. Hvala vam obojici na vremenu i brizi. Hvala što ste slušali

moje probleme.« »Zar ćemo svi plakati kad bismo mogli ljubiti ovu divnu ženu?« pitao je Miles. »Ovaj put imaš pravo, brate«, rekao je Raine, podigao Judith s tla i dao joj veliki poljubac u obraz. Zatim je bio red na Milesu koji se nasmijao bratu. »Ne znaš kako treba sa ženom«, rekao je,

uhvatio Judith u zagrljaj i dao njenim ustima vrlo nebratski poljubac. »Miles, previše sebi dopuštaš«, začuo se ubojiti glas. Judith se odvojila od djevera i ugledala Gavina kako zuri u njih tamnih očiju. Raine i Miles su se pogledali. Bio je to prvi put da je Gavin pokazao pravu ljubomoru. »Spusti je

prije nego što potegne mač na tebe«, rekao je Raine. Miles je držao Judith trenutak dulje i pogledao u nju. »Možda je vrijedna toga.« Nježno ju je

spustio na tlo. »Vidimo se uskoro opet«, rekao je Raine Gavinu. »Možda se možemo okupiti za Božić. Volio bih

vidjeti tu škotsku damu kojom se Stephen ženi.« Gavin je posesivno spustio ruku na Judithino rame i povukao je bliže k sebi. »Za Božić«, ponovio

je. Braća su se popela na konje i odjahala. »Nisi valjda stvarno ljut?« pitala je Judith. »Ne«, uzdahnuo je Gavin. »Ali ne sviđa mi se vidjeti da te neki muškarac dodiruje – čak ni moj

brat.« Judith je duboko udahnula. »Ako dođu za Božić, tad će se roditi dijete.« Dijete, pomislio je Gavin. Ne »moje dijete« ili »naše dijete« nego samo »dijete«. Nije volio

razmišljati o djetetu. »Dođi, moramo rastaviti logor. Predugo smo ostali ovdje.« Judith je krenula za njim treptajima potiskujući suze. Nisu spominjali ono vrijeme u Demarijevu

dvorcu niti su razgovarali o djetetu. Bi li mu trebala reći da dijete može biti samo njegovo? Da ga moli da je sasluša, da joj vjeruje. Mogla bi izbrojiti dane i reći mu koliko je već trudna, ali Gavin je jednom rekao da je mogla spavati s Demarijem i na vjenčanju. Vratila se u šator uputiti sluškinje kako spakirati stvari.

Podignuli su šator rano te večeri. Nije im se žurilo doći što prije u London i Gavin je uživao na putovanju. Počeo je osjećati bliskost sa svojom ženom. Često su razgovarali kao prijatelji. Gavin joj je otkrivao tajne iz djetinjstva, pričao joj o strahovima koje je imao nakon očeve smrti kad je morao upravljati tolikim posjedima.

Sad je sjedio za stolom, a pred njim je bila otvorena poslovna knjiga. Svaki potrošeni novčić mora se zabilježiti i opravdati. To je bio zamoran posao, ali njegov je upravitelj obolio od neke groznice i Gavin nije mogao vjerovati šifriranju nekog od svojih vitezova.

Potegnuo je iz čaše s jabukovačom i pogledao na drugu stranu prostorije u svoju ženu. Sjedila je

na stolcu uz otvorenu klapnu šatora s kuglom plavog prediva u krilu. Mučila se s dvjema dugačkim iglama za pletenje. Dok ju je gledao, Judith je stvarala sve veći nered. Njezino lijepo lice iskrivilo se od truda, a između usana joj je virio sitni vrh jezika. Opet je pogledao u knjige i shvatio da je njezin pokušaj pletenja, zapravo trud da udovolji njemu. Često joj je govorio koliko ne voli kad se miješa u poslove u vezi s dvorcem.

Gavin je prigušio smijeh kad je progunđala nešto na predivo i promrmljala nešto ispod daha. Umirivao je samoga sebe. »Judith« rekao je, »možda mi možeš pomoći. Nije ti problem odložiti to na trenutak?« pitao je što je mogao ozbiljnije. Trudio se ne nasmijati kada je ona nestrpljivo bacila pređu i igle u stranicu šatora.

Gavin je pokazao na poslovnu knjigu. »Previše smo potrošili na ovo putovanje, ali ne znam zašto.«

Judith je okrenula knjigu prema sebi. Napokon nešto što je mogla razumjeti. Prstima je pratila stupce, a oči su joj letjele s jedni na drugu stranu. Iznenada je stala. »Pet marki za kruh! Tko je toliko naplaćivao?«

»Ne znam«, rekao je Gavin iskreno. »Ja ga samo jedem, ne pečem ga.« »Onda si jeo zlato! Odmah ću se pobrinuti za to. Zašto mi to nisi prije pokazao?« »Zato što sam, draga ženo, mislio da mogu sam upravljati svojim životom. Jadan svaki muškarac

koji to misli.« Judith je zurila u njega. »Pronaći ću tog pekara!« rekla je i krenula prema izlazu iz šatora. »Zar se ne bi trebala vratiti pletenju? Možda nećeš naći dovoljno da te zaokupi.« Judith je preko ramena pogledala u Gavina i vidjela da je zadirkuje. Uzvratila mu je osmijehom, a

onda zgrabila kuglu prediva i bacila je na njega. »Možda tebi treba nešto da te zaokupi.« Znakovito je pogledala prema knjigama i izašla iz šatora.

Gavin je sjeo i na trenutak držao predivo okrećući ga u rukama. Šator je bio previše prazan kad bi ona izašla. Otišao je do ulaza i naslonio se na stup gledajući za njom. Nikad nije vikala na sluge, ali nekako bi od njih dobila više truda nego on. Brinula se za hranu, za pranje rublja, za postavljanje logora, za sve i to s lakoćom. A ipak nije pokazivala napor i nitko ne bi pogodio da se brine za šest stvari odjedanput.

Završila je razgovor s čovjekom čija su kola bila natovarena kruhom. Niski, debeli muškarac otišao je odmahujući glavom i Gavin se nasmijao. Točno je znao kako se pekar osjeća. Koliko puta je Gavin imao pravo, a ipak se osjećao kao da je izgubio raspravu? Judith je znala izvrtati riječi sve dok se druga osoba više ne bi sjećala vlastitih misli.

Gavin ju je gledao kako hoda po logoru. Zastala je probati gulaš u loncu, razgovarala je s Gavinovim štitonošom koji je sjedio na stolcu i polirao gospodarev oklop. Dječak je kimao glavom i nasmiješio joj se i Giavin je znao da će se dogoditi neka mala promjena u jednostavnoj proceduri. I promjena će biti nabolje. Nikad nije živio ni putovao tako raskošno – i s tako malo truda s njegove strane. Mogao se sjetiti vremena kad bi ujutro izašao iz šatora i zakoračio u gomilu konjskoga gnojiva. Sad je sumnjao da je Judith dopuštala da balega padne na tlo. Nikad nije vidio svoj logor tako čist.

Judith je osjetila da je gleda, okrenula se i nasmiješila odvraćajući pogled od kokoši koje je pregledavala. Gavin je osjetio stiskanje u prsima. Što je osjećao prema njoj? Je li bilo važno što je sad nosila dijete drugog muškarca? Jedino što je znao je da je želi.

Koračao je preko trave i uhvatio je za ruku. »Dođi unutra samnom« »Ali moram...« »Radije bi ostala vani?« pitao je podižući jednu obrvu. Zadovoljno se nasmiješila. »Ne, mislim da ne bih.«

Vodili su ljubav lijeno, uživajući u tijelu onog drugog dok im je strast rasla. To je bilo ono što se Gavinu sviđalo kod vođenja ljubavi s Judith. Raznolikost. Činilo se da nikad nije dva puta ista. Jednom bi bila tiha i senzualna, a drugi put agresivna i zahtjevna. U nekoj prilici bi se smijala i zadirkivala ga, a u drugoj bi bila akrobatska i eksperimentalna. Ali kakva god bila, volio je voljeti je. Uzbuđivala ga je i sama pomisao na to da je dodiruje.

Sad ju je držao blizu sebe i zario nos u njezinu kosu. Micala se uz njega kao da mu se može još više približiti, ali to nije bilo moguće. Pospano joj je poljubio glavu i zaspao.

»Zaljubljujete se u njega«, rekla je Joan idućeg jutra dok je češljala gospodarici kosu. Svjetlo koje je ulazilo kroz šator bilo je nježno i točkasto. Judith je nosila haljinu od mekane zelene vune i pleteni kožnati pojas oko struka. Čak joj je i u jednostavnoj putnoj odjeći bez ukrasa koža sjala, a oči su bili jedini dragulji koji su joj trebali.

»Pretpostavljam da misliš na moga muža.« »O, ne«, rekla je Joan nehajno. »Mislila sam na pekara kolača. « »A kako to... možeš znati?« Joan nije odgovorila. »Zar nije u redu da žena voli svojega muža?« »Jest ako je ljubav uzvraćena. Ali budite oprezni i nemojte se zanijeti toliko da budete povrijeđeni

ako shvatite da nije odan.« »Gotovo stalno mi je na oku«, rekla je Judith braneći se. »Istina, ali što će biti kad dođete na kraljev dvor? Onda nećeti biti sami s lordom Gavinom. A

ondje će biti najljepše žene Engleske. Svakom bi muškarcu odlutao pogled.« »Tiho budi!« naredila je Judith. »I brini se za moju kosu. »Da, gospo«, rekla je Joan podrugljivo. Dok su putovali, Judith je cijeli dan razmišljala o Joaninim riječima. Je li se počela zaljubljivati u

muža? Jednom ga je vidjela u naručju druge žene. Tada je bila ljuta, ali ljuta zato što joj je iskazao tako malo poštovanja. Ali sad se od pomisli na to da ga vidi s drugom ženom osjećala kao da joj srce probadaju mali iveri leda.

»Judith, jesi li dobro?« pitao je Gavin s konja jašući uz njezina. »Da... ne.« »Što od to dvoje?« »Brine me dvor kralja Henrika. Ima li ondje mnogo... lijepih žena?« Gavin je pogledao preko nje prema Stephenu. »Brate, što kažeš? Jesu li žene na dvoru lijepe?« Stephen je pogledao svoju šogoricu, bez osmijeha. »Vjerujem da ćeš se snaći«, rekao je mirno, a

onda potjerao konja dalje vraćajući se svojim vojnicima. Judith se okrenula Gavinu. »Nisam ga htjela uvrijediti.« »I nisi. Stephen drži svoje brige za sebe, ali znam da strahuje zbog skorog vjenčanja. I ne

okrivljujem ga. Ta djevojka mrzi Engleze i sigurno će mu život pretvoriti u pakao.« Judith je kimnula i vratila pogled na cestu. Tek kad su stali na večeru uspjela je pobjeći nekoliko trenutaka. Naišla je grm divlje maline izvan

logora i počela puniti suknju svoje tunike. »Ne bi smjela biti ovdje sama.« Judith je zadrhtala. »Stephene, uplašio si me.« »Da sam neprijatelj, sad bi bila mrtva – ili oteta i držana za otkupninu.« Judith je zurila u njega. »Jesi li uvijek tako pun beznađa, Stephane, ili te samo zabrinjava ona

škotska nasljednica?« Stephen je ispustio dah. »Zar sam tako proziran?« »Meni ne, nego Gavinu. Dođi, sjedni malo. Misliš li da bismo mogli biti posve sebični i sami

pojesti sve ove maline? Jesi li vidio svoju škotsku damu?« »Nisam«, odgovorio je Stephen i ubacio toplu bobicu u usta. »I još nije moja. Znaš li da ju je otac

prije smrti imenovao vlastelinkom MacArran klana?« »Žena koja je naslijedila na svoje ime?« Judith je izgledala kao da misli na nešto drugo. »Da«, rekao je Stephen zgroženo. Judith se vratila u realnost. »Znači da ne znaš kako izgleda?« »O da, to znam. Siguran sam da je niska, tamna i smežurana poput borove šišarke.« »Je li stara?« »Možda je mlada, debela borova šišarka.« Judith se nasmijala njegovu pesimizmu. »Sva četvorica braće ste sasvim različiti. Gavin im vrlo

naglu narav – u jednom trenutku je led, a u drugom vatra. Raine je smijeh i zadirkivanje, a Miles je...« Stephen joj se nasmijao. »Ne pokušavaj mi objasniti Milesa. Taj se momak trudi napučiti cijelu

Englesku svojom djecom.« »A što je s tobom? Gdje se ti uklapaš? Ti si srednji sin i čini mi se da te je najteže proniknuti.« Stephen je odvratio pogled. »Nije bilo lako kad sam bio dječak. Miles i Raine su imali jedan

drugoga. Gavin se morao brinuti za posjede. A ja...« »Ti si ostao sam.« Stephen je iznenađeno pogledao u Judith. »Začarala si me! U samo nekoliko trenutaka rekao sam

ti više nego ikad ikome prije.« Judithine su oči zaiskrile. »Ako ta nasljednica ne bude dobra prema tebi, reci mi to i iskopat ću

joj oči.« »Za početak se nadajmo da ima oba oka.« Oboje su prasnuli u smijeh. »Požurimo pojesti maline ili ćemo ih morati podijeliti s drugima. Ako se ne varam, prilazi nam

Stariji Brat.« »Nađem li te ikad negdje osim u društvu muškaraca?« rekao je Gavin namršteno. »Pozdraviš li me ikad ičim osim kritiziranjem?« odgovorila je Judith. Stephen je prasnuo u smijeh. »Mislim da ću se vratiti u logor. Sagnuo se i poljubio Judith u čelo.

»Ako ti zatreba pomoć, sestro mala, i ja znam pronaći tuđe oči.« Gavin je zgrabio bratovu ruku. »Je li i tebe zavela?« Stephen je opet pogledao u svoju šogoricu usana obojenih tamnoruzičastim sokom od bobica.

»Da. Ako je ti ne želiš...« Gavin ga je ljutito pogledao. »Raine je već pitao.« Stephen se nasmijao i otišao. »Zašto si otišla iz logora?« pitao je Gavin sjedajući pokraj njega i uzimajući punu šaku bobica iz

njezina krila. »Sutra dolazimo u London, je li tako?« »Da. Ne plašiš se valjda kralja i kraljice?« »Ne, ne njih.« »Čega onda?« »Onih... žena na dvoru.« »Ljubomorna si?« smijao se. »Ne znam.«

»Kako bih imao vremena za druge žene kad si ti blizu? Ti me lako izmoriš da je dobro što uspijevam sjediti na konju.«

Judith se nije smijala s njim. »Samo se jedne žene bojim. Ona nas je već jedanput razdvojila. Ne daj joj da...«

Gavinovo se lice uozbiljilo. »Ne govori o njoj. Dobro sam se ponašao prema tebi. Ne zabadam nos u ono što se dogodilo kod Demarija, a ti ipak tražiš moju dušu.«

»A ona je tvoja duša?« pitala je Judith tiho. Gavin ju je pogledao, njezine tople oči, meku i mirisnu kožu. Prethodne su noći pune strasti

preplavljivale njegovo sjećanje. »Ne pitaj me«, prošaptao je. »Siguran sam samo u jedno, a to je da moja duša nije moja.«

Prva stvar koju je Judith primijetila o Londonu bio je smrad. Mislila je da poznaje sve mirise koje ljudi mogu proizvesti jer je ljeta provodila u dvorcima preplavljenima vrućinom i ljudima. Ali ništa je nije pripremilo za London. Sa svake strane popločenih ulica bili su otvoreni odvodni kanali preplavljeni svim vrstama smeća. Od ribljih glava i trulog povrća do sadržaja posuda iz soba – sve je bilo na ulicama. Svinje i štakori slobodno su trčali naokolo, jeli otpad i širili ga posvuda.

Kuće, kamene i s drvenim okvirom, bile su visoke tri i četiri kata i tako blizu jedna drugoj da je između njih dopiralo malo zraka i ništa sunca. Užas koji je Judith osjećala sigurno joj se vidio na licu jer su joj se smijali i Gavin i Stephen.

»Dobro došla u grad kraljeva«, rekao je Stephen. Kad su ušli među zidine Winchestera, buka i smrad bili su nešto manji. Jedan je muškarac došao

po njihove konje i čim joj je Gavin pomogao da siđe sa svoga, Judith se uputila pobrinuti za rukovanje kolima s prtljagom i namještajem.

»Nemoj«, rekao je Gavin. »Siguran sam da je kralj čuo za naš dolazak. Neće mu biti drago čekati dok mu ti dovodiš dvorac u red.«

»Odjeća mi je čista? Nije previše neuredna?« Judith se tog jutra pažljivo odjenula u žutosmeđu svilenu podtuniku i haljinu od jarkožutog baršuna. Dugi, viseći rukavi bili su podstavljeni najboljom ruskom samurovinom. Široki red samurovine bio je prišiven i uz rub haljine.

»Savršena si. A sad dođi i neka te kralj pogleda.« Judith je pokušala umiriti srce koje je lupalo od pomisli na upoznavanje engleskoga kralja. Nije

znala što očekivati, ali prilično obična velika dvorana svakako nije bila to. Naokolo su sjedili muškarci i žene, igrali šah i druge igre. Tri su žene sjedile na stolcima pod nogama zgodnog muškarca koji je svirao psaltir. Nigdje nije vidjela muškarca koji bi mogao biti kralj Henrik.

Judith je bila zaprepaštena kad je Gavin stao pred običnim sredovječnim muškarcem malih plavih očiju i prorijeđene bijele kose. Izgledao je jako umorno.

Judith se smirila i brzo se naklonila. Kralj Henrik uzeo je njezinu ruku. »Dođi na svjetlo da te pogledam. Mnogo sam čuo o tvojoj ljepoti.« Poveo ju je dalje, uzdižući se

visoko iznad nje jer je imao 183 centimetra. »Lijepa si kao što sam i čuo. Bess, dođi«, rekao je Henrik, »i vidi lady Judith, Gavinovu nevjestu.«

Judith se okrenula i iza sebe ugledala lijepu sredovječnu ženu. Iznenadila se što je Henrik kralj, ali nije bilo nikakve sumnje da je ova žena kraljica. Imala je kraljevsko držanje, tako sigurna u sebe da je mogla biti ljubazna i velikodušna. Očima joj je izrazila dobrodošlicu, »Vaše Veličanstvo«, rekla je Judith i naklonila se.

Elizabeta je ispružila ruku. »Grofice«, rekla je kraljica. »Jako mi je drago što ste mogli doći ostati neko vrijeme s nama. Jesam li rekla nešto nepristojno?«

Judith se nasmiješila ženinoj osjetljivosti. »Još me nitko nije nazvao <groficom>. Prošlo je jako malo vremena od očeve smrti.«

»Da, to je bilo tragično, zar ne? A čovjek koji je to učinio? « »Mrtav je«, odlučno je rekla Judith, predobro se sjećajući osjećaja kad je mač utonuo u Walterovu

kralješnicu. »Dođite, sigurno ste umorni od putovanja.« »Ne. Nisam.« Elizabeta se nasmiješila s naklonošću. »Onda biste možda htjeli poći u moje odaje na vino.« »Da, Vaše Veličanstvo.« »Henrik, ispričat ćeš me?« Judith je iznenada shvatila da je okrenula leđa kralju. Okrenula a obrazi su joj postali ružičasti. »Ne brini za mene, dijete«, rekao je Henrik odsutno. »Siguran sam da će te Bess uključiti u

planove za vjenčanje našeg najstarijeg sina, Arthura.« Judith mu se nasmiješila i naklonila prije nego što je širokim stubama pošla za kraljicom prema

solaru na katu.

lice je sjedila na stolici ispred zrcala u velikoj sobi na najvišem katu palače. Svuda oko nje bilo je obilje jarkih boja. Bilo je ljubičastog i zelenog satena, grimiznih taftova, narančastih brokata. Svaka je tkanina, svaki komad odjeće izabran kao instrument privlačenja pozornosti na sebe. Vidjela je haljine koje je Judith Revedoune nosila na svome vjenčanju i

Alice je znala da je nasljednica imala ukus koji preferira jednostavne boje raskošnih, fino tkanih materijala. Alice je namjeravala svojom blistavom odjećom odvratiti pozornost s Gavinove žene.

Nosila je podtuniku blijedoružičaste boje, a rukavi su bili izvezeni crnom pletenicom koja je išla naokolo cijelom njihovom dužinom. Njezina grimizna baršunasta haljina bila je po rubu izrezana u dubokim polukrugovima, a suknja je imala aplikacije od golemih divljih cvjetova u svim zamislivim bojama. Kapelet oko ramena bio je Alicein ponos. Bio je od talijanskog brokata i na tkanini su bile obojene životinje, svaka veličine muške šake, tkane u zelenoj, ljubičastoj, narančastoj i crnoj boji. Bila je sigurna da je danas nitko neće zasjeniti.

Bilo je vrlo važno da Alice danas privuče pozornost jer će opet vidjeti Gavina. Nasmiješila se svom odrazu u zrcalu. Znala je da joj treba Gavinova ljubav nakon onog groznog razdoblja koje je provela s Edmundom. Sad kad je bila udovica, mogla se prisjećati Edmunda, i gotovo s nježnošću. Naravno, jadničak je samo bio ljubomoran.

»Pogledaj ovaj vijenac!« iznenada je naredila Alice svojoj služavki Eli. »Misliš li da taj plavi kamen odgovara mojim očima? Ili je presvijetao?« Ljutito je skinula zlatni vijenac s glave. »Proklet bio taj zlatar! Vjerojatno je radio nogama kad je obavio tako loš posao.«

Ela je uzela ukras za glavu od svoje bijesne gospodarice. »Zlatar je kraljev, najbolji u cijeloj Engleskoj, a ovaj vijenac je najljepši koji je dosad napravio«, umirivala ju je Ela. »Naravno da kamen izgleda svijetao, nijedan kamen ne može odgovarati bogatoj boji vaših očiju.«

Alice je opet pogledala u zrcalo i počela se smirivati. »Misliš li doista tako?« »Da«, odgovorila je Ela iskreno. »Nijedna žena ne može konkurirati vašoj ljepoti.« »Čak ni ona Revedouneova kučka?« ispitivala je Alice odbijajući rabiti Judithino bračno prezime. »Nema dvojbe. Gospo, ne planirate valjda nešto... što ide protiv Crkve, zar ne?« »Kako bi ono što ja njoj činim moglo biti protiv Crkve? Gavin je bio moj prije nego što ga je uzela

i opet će biti moj!« Ela je iz iskustva znala da je nemoguće raspravljati s Alice kad bi nešto naumila. »Zar ste

zaboravili da tugujete za svojim mužem kao što ona tuguje za ocem?« Alice se nasmijala. »Pretpostavljam da osjećamo isto za tu dvojicu muškaraca. Čula sam da je

njezin otac bio čak i gori od mog voljenog pokojnog muža.« »Ne govorite tako o mrtvima.« »A ti me ne prekoravaj ili ću se pobrinuti da odeš nekom drugome.« Bila je to uobičajena

prijetnja – ona na koju se Ela nije više obazirala. Najgora kazna koju je Alice mogla zamisliti bila je da nekome uskrati svoje društvo.

Alice je ustala i poravnala haljinu. Sve su boje i teksture bljeskale i međusobno se natjecale. »Misliš li da će me primijetiti?« pitala je bez daha.

»Tko ne bi?« »Tako je«, složila se Alice. »Tko ne bi?«

Judith je tiho stajala uz muža, preplavljena strahopoštovanjem prema mnogobrojnim kraljevim gostima. Gavin je bio opušten sa svima, bio je poštovan čovjek, a njegove riječi cijenjene. Bilo je dobro vidjeti ga u drugoj okolini, a ne samo u privatnosti. Unatoč njihovim svađama i nesuglasicama, brinuo se za nju i štitio je. Znao je da nije naviknuta na veliko mnoštvo pa ju je držao pokraj sebe i nije ju silio da ode k ženama gdje bi bila među strancima. To mu je donijelo mnogo zadirkivanja, ali samo bi se prijateljski nasmijao, bez srama koji bi pokazali većina muškaraca.

Dugački sklopivi stolovi postavljeni su za večeru, trubaduri su organizirali svoje glazbenike, a žongleri i akrobati uvježbavali točku. »Uživaš li?« pitao ju je Gavin nasmiješivši joj se.

»Da. No sve je tako bučno i aktivno.« Nasmijao se. »Bit će i gore. Reci mi ako postaneš umorna i otići ćemo.« »Ne smeta ti da ostanem ovako blizu tebe?« »Smetalo bi mi da nisi tu. Ne bih želio da si slobodna među ovim ljudima. Previše mladih

muškaraca – i starih muškaraca, također – gleda u tebe.« »Doista?« pitala je Judith nevino. »Nisam primijetila.« »Judith, ne izazivaj ove muškarce. Na dvoru je moral vrlo labav i ne bih htio da se uloviš u mrežu

koju si, i ne znajući, sama isplela. Ostani kraj mene ili Stephena. Nemoj odlutati predaleko sama. Osim ako« – oči su mu se stisnule od sjećanja na Waltera Demarija – »ne želiš potaknuti nekoga.«

Zaustila mu je reći što misli o njegovim insinuacijama, ali neki grof od nekud – nikako ih nije mogla sve popamtiti – došao je razgovarati s Gavinom. »Idem do Stephena«, rekla je i krenula uz rub goleme prostorije prema mjestu na kojem je njezin djever stajao naslonjen na zidnu tapiseriju.

I on je, poput Gavina, bio odjeven u raskošnu odjeću od tamne vune – Stephenova je bila smeđa, a Gavinova siva. Uski su doubleti također bili od fino tkane tamne vune. Judith nije mogla izbjeći osjećaj ponosa što je bila povezana s tako veličanstvenim muškarcima.

Judith je primijetila lijepu mladu ženu pjegava lica i uzdignuta nosa koja je stalno gledala iza očevih leđa prema Stephenu. »Čini se da joj se sviđaš«, rekla je Judith.

Stephen nije podignuo pogled. »Da«, rekao je bezvoljno. »Ali dani su mi odbrojeni, zar ne? Za nekoliko ću tjedana kraj sebe imati divlju ženu koja vrišti na svaki moj pokret.«

»Stephen!« smijala se Judith. »Sigurno ne može biti tako loša kako je ti zamišljaš. Nijedna žena ne može. Pogledaj mene. Gavin me nije vidio prije našeg vjenčanja. Misliš li da se i on brinuo jesam li ružna?«

Spustio je pogled prema njoj. »I ne znaš koliko zavidim bratu. Nisi samo lijepa nego i mudra i dobra. Gavin je jako sretan čovjek.«

Judith je osjetila kako joj obrazi postaju ružičasti. »Laskaš mi, ali volim to čuti.« »Nisam ja nikakav laskavac«, rekao je Stephen otvoreno. Iznenada se ugodna atmosfera u dvorani promijenila i Stephen i Judith su pogledali ljude oko

sebe osjećajući da je dio napetosti usmjeren njima. Mnogi su gledali u Judith – neki sa zabrinutošću, neki s podsmijehom, drugi zbunjeno – ne shvaćajući što je to struja donijela.

»Judith«, rekao je Stephen, »jesi li vidjela vrt? Kraljica Elizabeta ima prekrasne ljiljane, a ruže su joj veličanstvene.«

Judith se namrštila jer je znala da je iz nekog razloga želi izvući iz dvorane. Nekoliko se ljudi odmaknulo i tada je ugledala razlog napetosti. Alice Chatworth ušetala je u dvoranu kraljevskog držanja, visoko uzdignute glave i s toplim osmijehom na licu. A taj je osmijeh bio za samo jednu osobu – Gavina.

Judith je gledala u Alice. Njezina se haljina doimala razmetljivo i neusklađeno. Aliceina blijeda koža i vidljivo umjetno potamnjene oči Judith se uopće nisu činile lijepima.

Gomila je postajala sve tiša kako se »tajna« o Alice i Gavinu šaptala od jednog do drugog uha. Judith je odvratila pogled s te žene i pogledala svojega muža. Gavin je promatrao Alice intenzitetom koji je bio gotovo opipljiv. Oči su mu bile očarane njezinima i činilo se kao da ništa ne može prekinuti njihov kontakt. Gledao ju je kako polako hoda prema njemu i kad je bila blizu, ispružila je ruku. Gavin ju je uzeo i polako je poljubio.

Kraljev je smijeh nadglasao sitne zvukove u dvorani. »Čini se da se vas dvoje poznajete. « »Poznajemo se«, odgovorio je Gavin polako se smiješeći. »Sasvim sigurno«, odgovorila je Alice darujući mu stidljivi osmijeh zatvorenih usana. »Mislim da bih sad htjela vidjeti vrt«, rekla je Judith brzo i uzela Stephenovu ispruženu ruku. »Judith«, počeo je Stephen kad su se našli sami u prekrasnome vrtu. »Ne govori mi o njoj. Ne možeš mi reći ništa što će mi donijeti utjehu. Oduvijek znam za nju. Od

dana našeg vjenčanja.« Spustila je pogled na grm ruže, a zrak je bio natopljen mirisima. »Nikad mi nije lagao što se nje tiče. Nije skrivao od mene da je voli niti je pokušavao glumiti da mu je na bilo koji način stalo do mene.«

»Judith, prestani! Ne možeš prihvatiti tu ženu.« Judith se okrenula Stephenu. »A što drugo mogu učiniti? Molim te, reci mi što. Smatra me

pokvarenom u svakoj situaciji. Ako odem k njemu dok ga drže kao zarobljenika, vjeruje da idem svome ljubavniku. Ako nosim njegovo dijete, vjeruje da je dijete drugog muškarca.«

»Dijete je Gavinovo?« »Vidim da ti je rekao da misli da je moje dijete Demarijevo. »Zašto mu ne kažeš istinu?« »Pa da me nazove lažljivicom? Ne, hvala. Ovo dijete je moje bez obzira na oca.« »Judith, Gavinu bi mnogo značilo da zna da je dijete njegovo.« »Hoćeš li mu otrčati to reći?« pitala je ljutito. »Hoćeš li odgurnuti njegovu ljubavnicu s puta da

dođeš do njega? Vijest će ga prilično razveseliti, sigurna sam. Ima Revedounove posjede, nasljednika na putu i svoju plavu Alice da je voli. Oprosti mi ako sam dovoljno sebična da želim neko vrijeme zadržati koju sitnicu za sebe.«

Stephen je sjeo na kamenu klupu i zurio u nju. Znao je da se ne treba suočiti sa svojim starijim bratom u ovom trenutku kad je bio tako bijesan. Žena kao što je Judith nije zaslužila takvo zanemarivanje i da se prema njoj postupa tako loše kao što je Gavin činio.

»Gospo «, oglasio se ženski glas. »Joan, ovdje sam«, odgovorila je Judith. »Što je bilo?« »Postavljeni su stolovi za večeru i morate doći.« »Ne, neću. Molim te, reci da mi nije dobro. Reci da je to zbog moga stanja.« »I da pustite da ga ona kurva dobije!« povikala je Joan. »Morate doći.« »Slažem se s tim, Judith.« Joan se okrenula i tek tada je postala svjesna da je i Stephen tu. Odmah se zarumenjela. Nikako se

nije mogla naviknuti na izvanrednu privlačnost muškaraca u novoj obitelji njezine gospodarice. Čak

je i od načina na koji su se kretali osjećala drhtanje od žudnje. »Planiraš li ga napasti ovdje?« pitala je Judith. »Joan, nekad previše sebi dopuštaš.« »Zbog njega to činim«, tiho je rekla sluškinja. »Lord Gavin vas je pozvao.« »Drago mi je da me se sjeća«, rekla je sarkastično. »Da, sjećam te se«, začuo se Gavinov glas s vrata. »Idi«, rekao je sluškinji. »Htio bih nasamo

razgovarati sa svojom ženom.« Stephen je ustao. »I ja ću poći.« Mrko je pogledao brata i onda otišao. »Ne osjećam se dobro«, rekla je Judith. »Moram poći u svoju sobu.« Gavin ju je uhvatio za ruku i povukao bliže sebi. Njezine su ga oči hladno gledale. Koliko je

vremena prošlo otkad ga je tako gledala! »Judith, nemoj me opet mrziti.« Pokušala se izvući iz njegova stiska. »Ponizio si me i ne bih trebala pokazati ljutnju? Nisam znala

da misliš da sam svetica. Možda bih se trebala prijaviti za kanonizaciju.« Nasmijao se njezinoj brzoj dosjetljivosti. »Nisam učinio ništa osim što sam je pogledao i poljubio

joj ruku. Nisam je dugo vidio.« Judith je prezrivo otpuhnula. »Pogledao« ispalila je. »Šaš se zamalo zapalio.« Začuđeno je pogledao svoju ženu. »Jesi li ljubomorna?« pitao je tiho. »Na tu plavušu koja žudi za mojim mužem? Ne! Našla bih nekog dostojnijeg kandidata da

osjećam ljubomoru.« Gavinove su se oči na trenutak ražestile. Nikad prije nije nikome dopustio da kaže išta protiv

Alice. »Tvoja ljutnja govori da lažeš.« »Ljutnja!« ponovila je, a onda se stišala. »Da, ljuta sam jer si pokazao svoju strast pred svima.

Osramotio si me pred kraljem. Zar nisi vidio kako su ljudi gledali i šaputali?« Htjela ga je povrijediti. »A što se tiče ljubomore, prvo treba voljeti nekoga da bi se ta emocija javila.«

»A ti me ne voliš?« pitao je hladno. »Nikad to nisam rekla, zar ne?« Nije mogla pročitati izraz njegova lica. Nije znala je li ga

povrijedila ili ne, ali čak i ako jest, njezine joj okrutne riječi nisu donijele zadovoljstvo. »Pođimo onda«, rekao je primivši je za ruku. »Kralj čeka s večerom zbog nas i nećeš ga uvrijediti

svojim nedolaskom. Ako doista želiš zaustaviti ogovaranja, onda moraš glumiti zaljubljenu ženu.« Judith ga je poslušno slijedila, a bijes ju je neobjašnjivo napustio. Kao tek pristigli gosti i oni kojima se odaje posebna počast Gavin i Judith su sjedili pokraj kralja i

kraljice; Judith zdesna kralju, Gavin slijeva kraljici, a pokraj Gavina Alice. »Činiš se uzrujano«, rekao je kralj Henrik Judith. Nasmiješila se. »Nisam, umorilo me putovanje i dijete koje nosim.« »Dijete, tako brzo? Siguran sam da je lord Gavin posebno sretan zbog toga.« Nasmiješila se, ali nije mogla odgovoriti. »Gavine«, rekla je Alice nježno tako da nitko drugi ne može čuti njezine riječi, »prošlo je tako

dugo otkad te nisam vidjela.« Bila je oprezna s njim jer je osjetila da su se stvari među njima promijenile. Očito nije zaboravio svoju ljubav prema njoj ili je inače ne bi gledao onako kako ju je gledao prije te večeri. Ali tek joj je bio poljubio ruku, a oči su mu već odlutale s nje i pretraživale dvoranu. Zaustavile su se kad je vidio svoju ženu na izlasku iz prostorije. Nekoliko trenutaka poslije već je napustio Alice i krenuo za Judith.

»Moja sućut zbog prerane smrti vašeg muža«, rekao je Gavin hladno. »Mislit ćeš da nemam srca, ali ne tugujem mnogo za tim čovjekom«, prošaptala je Alice tužno.

»Bio je... neljubazan prema meni.« Gavin ju je oštro pogledao. »Ali zar nije bio tvoj izbor?«

»Kako to možeš reći? Bila sam natjerana na taj brak. O, Gavine barem da si pričekao, sad smo mogli biti zajedno. Ali sigurna sam da bi nam kralj dopustio da se vjenčamo.« Stavila je ruku na njegovu.

Gavin je pogledao njezinu ruku, tanku i blijedu, a onda opet njezine oči. »Zaboravljaš da sam oženjen? Da imam ženu?«

»Kralj je suosjećajan čovjek. Saslušao bi nas. Tvoj se brak može poništiti.« Gavin se okrenuo natrag svojoj hrani. »Ne spominji mi poništenje. Tu sam riječ čuo već dovoljno

puta za cijeli život. Ona nosi dijete. Čak ni kralj ne bi razvrgnuo takav brak.« Gavin je preusmjerio pozornost na kraljicu i počeo joj postavljati pitanja u vezi sa skorim vjenčanjem princa Arthura za Španjolku Katarinu.

Alice je sjedila tiho i razmišljala o Gavinovim riječima. Planirala je saznati zašto mu je bilo zlo od riječi »poništenje« i zašto je ženino dijete oslovio kao »dijete« – gotovo kao da mu nije otac.

Sat poslije stolovi su počišćeni i smješteni uza zid kako bi bilo dovoljno prostora za one koji žele plesati. »Hoćeš li plesati sa mnom?« pitao je Gavin svoju ženu.

»Trebam li tražiti dopuštenje?« pitala je gledajući prema Alice koja je sjedila okružena s nekoliko mladih muških obožavatelja.

Gavinovi su se prsti zarili u Judithinu ruku. »Nisi poštena prema meni. Nisam ja uređivao raspored sjedenja za večerom. Činim sve što mogu da bih te umirio, ali neke stvari ne mogu kontrolirati.«

Možda sam doista nerazumna, pomislila je Judith. »Da, plesat ću s tobom.« »Ili možda da prošećemo u vrtu«, nasmiješio se. »Večer je topla.« Oklijevala je. »Judith, pođi sa mnom.« Tek su zakoračili kroz vrata dvorane kad ju je povukao u naručje i

gladno je poljubio. Ona se očajnički prilijepila uz njega. »Draga moja Judith«, šapnuo je. »Ne znam mogu li podnijeti još tvoje ljutnje. Jako me boli kad me gledaš s mržnjom.«

Judith se topila uz njega. Nikad nije bio bliže tome da joj kaže da mu je stalo do nje. Može li mu vjerovati, vjerovati u njega?

»Pođi gore sa mnom. Idemo u krevet i nemojmo se opet svađati.« »Govoriš li mi nježne riječi u nadi da neću biti hladna u krevetu?« pitala je sumnjičavo. »Govorim ti nježne riječi jer ih osjećam. Ne želim da mi ih bacaš natrag u lice.« »Ja... ispričavam se. To je bilo neljubazno od mene.« Opet ju je poljubio. »Smislit ću neki način da se ispričaš za svoju nepromišljenu narav.« Judith se zahihotala i on joj se toplo nasmiješio, rukom milujući i njezinu sljepoočnicu. »Pođi sa

mnom – ili ću te uzeti ovdje u kraljevu vrtu.« Judith je gledala po tom mračnom mjestu kao da razmatra mogućnost. »Ne«, nasmijao se Gavin. »Ne dovodi me u iskušenje.« Uzeo ju je za ruku i poveo stubama do

najvišeg kata glavne kuće. Pomoću sklopivih pregrada od hrastovine golema je prostorija posebno za tu večer podijeljena u male spavaće sobe.

»Gospo«, rekla je Joan pospano kad ih je čula kako se približavaju. »Večeras nam nećeš trebati«, rekao je Gavin otpuštajući je. Joan je zakolutala očima i nestala u labirintu pregrada. »Bacila je oko na tvog brata«, rekla je Judith. Gavin je podignuo jednu obrvu. »Zašto se ti brineš što Stephen čini sa svojim noćima?« Judith mu se nasmiješila. »Naše trošiš na nepotreban razgovor. Trebat će mi pomoć s ovim

gumbima.«

Gavin je postajao sve spretniji u razodijevanju svoje žene. Kad je počeo bacati svoju odjeću, Judith je šapnula, »Pusti mene. Ja ću ti večeras biti pomoćnik.« Otkopčala je pojas koji je držao doublet na njegovu tvrdom i ravnom trbuhu i skinula mu ga preko glave. Zatim je skinula i tuniku dugih rukava otkrivajući njegova prsa i gornji dio bedara između čarapa i kratkog donjeg rublja.

Uz krevet je gorjela debela svijeća i Judith je gurnula Gavina prema njoj, sa zanimanjem gledajući njegovo tijelo. Mnogo puta ga je izazivala svojim rukama, ali nikad tako temeljito očima. Vrhovima prstiju prelazila je po mišićima njegove ruke i namreškanog trbuha.

»Godim li ti?« pitao je, tamnih očiju. Judith mu se nasmiješila. Katkad je znao biti poput malog dječaka koji se brine sviđa li joj se ili

ne. Nije mu odgovorila nego se spustila na krevet, odvezala mu čarape i povukla ih s njegovih mišićavih nogu. Ležao je sasvim mirno, kao da se boji razbiti čaroliju. Rukama je prelazila od njegovih stopala do kukova i spretno odvezala lanene donje gaće. Rukama je lutala po njegovu tijelu.

»Godiš mi«, rekla je ljubeći ga. »Godim li ja tebi?« Nije mogao odgovoriti nego ju je povukao na krevet i legao na nju. Strast mu je bila tolika da nije

više mogao čekati, ali i Judith je njega trebala jednako vatreno. Poslije ju je Gavin držao u naručju slušajući njezino tiho i ravnomjerno disanje u snu. Kad se

zaljubio u nju, pitao se. Možda je bio zaljubljen u nju kad ju je prvi put doveo kući i ostavio je na vratima. Nasmiješio se sjećajući se kako je bio ljut jer mu se usudila suprotstaviti. Poljubio joj je usnulo čelo. Judith će mu se suprotstavljati i kad joj bude devedeset godina, pomislio je i poveselio se toj ideji.

A što je s Alice? Kad ju je prestao voljeti? Je li je ikad volio? Ili je to bila samo strast mladog muškarca prema prekrasnoj ženi? Bila je prekrasna, to je istina, i večeras se iznenadio kad ju je opet vidio kao da ga je svladao njezin sjaj. Alice je bila dobra i nježna žena, slatka koliko je Judith bila kisela, ali posljednjih nekoliko mjeseci zavolio je okus octa u svojoj hrani.

Judith se pomaknula u njegovim rukama i povukao ju je bliže sebi. Optužio ju je za nečasnost, ali zapravo nije vjerovao svojim riječima. Ako je nosila tuđe dijete, znači da ga je zanijela pokušavajući zaštititi svoga muža. Pogriješila je, naravno, ali srce joj je uvijek bilo dobro. Odrekla bi se vlastita života za spas svoje majke, pa čak i muža koji je loše postupao prema njoj.

Stisnuo ju je tako jako da se probudila boreći se za dah. »Gušiš me!« zavapila je. Poljubio ju je u nos. »Jesam li ti ikad rekao da volim ocat?« Pogledala ga je bezizražajnim pogledom. »Kakva si ti to žena?« pitao je Gavin. »Zar ne znaš kako pomoći mužu da zaspi?« Protrljao je

kukove o njezine i oči su joj se raširile. »Bilo bi jako bolno da zaspem tako. Ne želiš valjda to?« »Ne«, prošaptala je polusklopljenih očiju. »Ne bi trebao podnositi takvu bol.« Gavin je bio uzbuđen i Judith je ležala još u komi od crvenog i srebrnog svjetla dok je on rukama

prelazio po njezinu tijelu. Osjećao se kao da je nikad prije nije dotaknuo i njezino mu je tijelo bilo posve novo. Nakon što su mu se ruke upoznale s njezinom mekom i glatkom kožom, počeo ju je opet istraživati očima.

Judith je zavapila od očajničke žudnje za njim, ali samo joj se nasmijao i odgurnuo njezine ruke od svojih ramena. Kad je počela drhtati od želje, ušao je u nju i gotovo odmah su svršili zajedno. Zaspali su spojenih tijela, Gavin i dalje na njoj.

Kad se Judith idućeg jutra probudila, Gavina nije bilo i krevet se doimao hladnim i praznim. Joan joj je pomogla da se odjene u haljinu od tamnocrvenog baršuna, četvrtastog i dubokog izreza oko vrata. Rukavi su bili podstavljeni lisičjim krznom. Preko prsa i oko struka imala je zlatne konopce

pričvršćene na ramenu dijamantnim brošem. Za večerom se razgovaralo o lovu s jastrebovima tog dana i Judith se htjela pridružiti lovu.

Gavin ju je dočekao na dnu stuba, a oči su mu plesale od užitka. »Ti si pospanko. Nadao sam se da ću te naći još u krevetu i pridružiti ti se.« Nasmiješila se izazivajući ga. »Da se vratim?« »Ne, sad ne. Imam vijesti za tebe. Razgovarao sam s kraljem i pristao je dopustiti Johnu Bassettu

da se oženi tvojom majkom.« Kralj Henrik bio je Velšanin, potomak pučana. Zurila je u njega. »Zar ti to nije drago?« »O, Gavine!« rekla je i bacila se sa stuba u njegov zagrljaj. Tako je čvrsto stegnula ruke oko

njegova vrata da se zamalo ugušio. »Hvala ti. Tisuću puta ti hvala.« Nasmijao se i privukao je bliže u zagrljaj. »Da sam znao da ćeš ovako reagirati, već bih sinoć

razgovarao s kraljem.« »Nisi sinoć mogao podnijeti više od onoga«, rekla je Judith otvoreno. Nasmijao se i stisnuo je sve dok nije molila da je pusti, gotovo slomljenih rebara. »Misliš da

nisam?« izazivao ju je Gavin. »Potiči me još malo i odvest ću te gore i držati te gore dok ne budeš mogla hodati od boli.«

»Gavine!« zavapila je, crvena lica. Osvrnula se oko sebe da vidi sluša li ih itko. On se nasmijao i lagano je poljubio. »Zna li moja majka za svoje vjenčanje?« »Ne zna, mislio sam da bi joj možda ti htjela reći.« »Sram me je reći da ne znam čak ni gdje je ona.« »Poslao sam Johna da se pobrine za smještaj mojih vojnika. Pretpostavljam da ti je majka negdje

u njegovoj blizini.« »Istina, ne udaljava se često od njega. Gavine, hvala ti. Jako je lljepo od tebe što si mi učinio ovu

uslugu.« »Volio bih da ti mogu ispuniti sve što želiš«, rekao je nježno. Začuđeno ga je pogledala. »Idi onda«, nasmijao se. »Reci majci, a onda mi se pridruži na dvorištu za lov.« Posjeo ju je, a

onda zabrinuto gledao u nju. »Osjećaš li se dovoljno dobro za jahanje?« To je bilo prvi put da je spomenuo dijete na bilo koji drugi način osim u ljutnji. »Da«, nasmiješila

se Judith. »Prilično sam dobro. Kraljica Elizabeta kaže da će mi vježba koristiti.« »Samo pazi da ne pretjeraš«, upozorio ju je Gavin. Nasmiješila se i okrenula, osjećajući toplinu zbog njegove zabrinutosti. Bila je lagana kao perce

od sreće. Judith se spustila stubama i izašla iz velike dvorane. Golemo dvorište dvorca unutar zidina sa

čuvarima bilo je ispunjeno ljudima. Muškarci i žene vikali su na sluge, a sluge su vikali jedni na druge i buka je bila zaglušujuća. Sve se činilo tako neorganizirano da se Judith pitala kako se uopće išta uspijevalo obaviti. Na dnu dvorišta stajala je dugačka građevina. Ispred nje su se propinjali konji koje su držali njihovi konjušari. To je morala biti konjušnica.

»Ah, nije li to mala Gospođica Crvenokosa«, začuo se predući glas koji je odmah zaustavio Judith. »Jesi li možda krenula na tajni susret s ljubavnikom?«

Judith je zastala i pogledala u Alice Chatworth. Svog neprijatelja – licem u lice. »Sigurno me se sjećaš«, rekla je Alice slatkim glasom. »Upoznale smo se na tvom vjenčanju.« »Žao mi je što nisam mogla doći na tvoje premda smo Gavin i ja podijelili tvoju poruku o vječnoj

ljubavi«, odgovorila je Judith na isti način.

Aliceine su oči sijale plavu vatru, a tijelo joj se ukočilo. »Da, prava je šteta što je sve završilo tako brzo.«

»Završilo?« Alice se nasmiješila. »Zar nisi čula? Moj je muž, jadničak, ubijen u snu. Sad sam udovica i

slobodna sam. O da, sasvim slobodna. Mislila sam da ti je Gavin rekao. Bio je jako zainteresiran za moj... hm... novi status.«

Judith se okrenula na peti i odmarširala. Ne, nije znala da Alice nije više udana. Sad je između Gavina i Alice stajala samo ona. Edmund Chatworth više nije bio zapreka.

udith je nastavila hodati prema konjušnici, ali nije uopće znala kamo ide. Um joj je bio svjestan samo jedne činjenice, a to je da je Alice Chatworth postala udovica. »Judith.« Podignula je glavu i uspjela se nasmiješiti majci. »Hoćeš li jahati danas u lovu?« »Hoću«, odgovorila je, ali ovaj dan za nju nije više imao nikakva veselja.

»Što ne valja?« Judith se pokušala nasmiješiti. »Izgubit ću majku – samo to. Znaš li da je Gavin dao dopuštenje za

tvoje vjenčanje s Johnom Basettom?« Helen je gledala u svoju kćer. Nije progovorila niti se nasmiješila. Polako joj je iz lica nestala sva

boja. Srušila se naprijed u kćerine ruke. »Upomoć!« uspjela je izustiti Judith. Visoki mladić koji je bio u blizini dotrčao je do nje i brzo podignuo Helen. »Odnesi je u staju«, usmjerila ga je Judith, »dalje od sunca.« Kad je bila u sjeni, Helen se gotovo

odmah počela oporavljati. »Majko, jesi li dobro?« Helen je znakovito pogledala u mladića. On je odmah shvatio njezin pogled. »Ostavit ću vas same«, rekao je i otišao prije nego što mu je

Judith stigla zahvaliti. »Nisam... nisam znala«, počela je Helen. »Mislim, nisam znala da lord Gavin uopće zna za moju

ljubav prema Johnu.« Judith se zamalo glasno nasmijala. »Pitala sam ga za dopuštenje još prije nekog vremena, ali htio

se konzultirati s kraljem. To će biti vrlo neobično vjenčanje.« »I brzo«, tiho je rekla Helen. »Brzo...? Majko!« Helen se nasmijala poput djeteta uhvaćenog u nestašluku. »Istina je, nosim njegovo dijete.« Judith je potonula u gomilu sijena. »Hoćemo li roditi u isto vrijeme?« pitala je u čudu. »Vrlo blizu.« Judith se nasmijala. »Brzo se moraju obaviti pripreme tako da dijete može imati pravo na ime.« »Judith!« Podignula je pogled i ugledala Gavina kako joj se približava. »Čuo sam da je tvojoj majci

loše.« Judith je ustala i primila ga za ruku. »Dođi, moramo razgovarati.« Nekoliko trenutaka poslije Gavin je u nevjerici odmahivao glavom. »Kad samo pomislim da sam

Johna Bassetta smatrao razumnim čovjekom!« »Zaljubljen je. Muškarci i žene rade čudne stvari kad su zaljubljeni.« Gavin je pogledao njezine oči čija je zlatna boja pod sunčevim svjetlom bila još sjajnija. »Svjestan

sam toga.« »Zašto mi nisi rekao da je udovica?« pitala je Judith tiho. »Tko?« pitao je Gavin, iskreno zbunjen.

»Alice! Tko drugi?« Slegnuo je ramenima. »Nisam ti se sjetio reći.« Nasmiješio se. »Imam neke druge misli kad si mi

blizu.« »Pokušavaš promijeniti temu?« Zgrabio je Judith za ramena i podignuo je s tla. »Prokleta bila! Nisam ja opsjednut tom ženom

nego ti. Ako ne mogu s tobom razumno razgovarati onda ću pokušati utresti razum u tebe. Želiš li da te protresem u javnosti?«

U čudu je vrtio glavom kad mu se ona nježno nasmiješila. »Radije bih pošla u lov. Možda bi mi pomogao da se popnem na konja?«

Na trenutak je gledao u nju, a onda je spustio. Nikad neće razumjeti žene.

Lov je bio prava okrjepa za Judith. Mali tercel jastreb stajao je na stalku na njezinu sedlu. Judithin je jastreb skinuo tri ždrala i bila je vrlo zadovoljna ulovljenim.

Gavin nije bio te sreće. Tek se popeo u sedlo kad mu je sluškinja šapnula tajnu poruku. Stephen se htio naći s njim u vezi s nekom privatnom stvari kad budu tri kilometra izvan zidina dvorca. Brat je tražio da nikome ne kaže za taj susret – čak ni svojoj ženi. Gavin je bio zbunjen porukom jer uopće nije sličila Stephenu. Napustio je lovačku družinu dok je Judith bila obuzeta letom svog jastreba i tiho proklinjao brata što ga odvaja od tako lijepog prizora.

Gavin nije odjahao izravno do naznačenog mjesta nego je zavezao konja nešto dalje i nastavio pješke, vrlo oprezno i s mačem u ruci.

»Gavine!« uzviknula je Alice s rukom na prsima. »Užasno si me uplašio.« »Gdje je Stephen?« pitao je Gavin i dalje oprezno gledajući naokolo. »Gavine, molim te spusti mač. Plašiš me!« Alice se nasmijala, ali oči joj nisu izgledale nimalo

uplašeno. »Ti si me pozvala, a ne Stephen?« »Da, jedino sam te tako mogla dovesti tu.« Spustila je pogled. »Mislila sam da ne bi došao samo

radi mene.« Gavin je spremio mač u korice. Bilo je to tiho i osamljeno mjesto, dosta nalik na ono na kojem su

se prije nalazili. »Ah, znači i ti misliš na te dane. Dođi, sjedni sa mnom. Imamo o mnogo toga razgovarati.« Gledao je u nju i, bez da je to želio, počeo je uspoređivati s Judith. Da, Alice je bila lijepa, ali

njezina su se mala usta stisnutog osmijeha činila nedarežljivima – gotovo škrtima. Njezine su ga plave oči više podsjećale na led nego na safire. A crvena, narančasta i zelena odjeća koju je nosila doimala se gizdavom umjesto dojmljivom kao što je prije mislio za njezine haljine.

»Zar su se stvari toliko promijenile da sjediš tako daleko od mene?« »Da, jesu.« Gavin nije vidio brzi izraz mrgođenja koji joj je preletio blijedim čelom. »Još si ljut na mene? Bezbroj puta sam ti rekla da sam protiv svoje volje udana za Edmunda. Ali

sad kad sam udovica, mi...« »Alice«, prekinuo ju je Gavin, »molim te, ne govori opet o tome.« Morao joj je reći i užasavao se

toga da je povrijedi. Bila je tako nježna i osjetljiva, nimalo u stanju podnijeti bol života. »Ne želim ostaviti Judith, niti poništenjem braka ni razvodom, niti kakvim drugim neprirodnim načinima.«

»Ne... ne razumijem. Sad postoje izgledi za nas.« Stavio je svoju ruku na njezinu u njezinu krilu. »Ne, ne postoje.« »Gavine! Što to govoriš?« »Zavolio sam je«, rekao je jednostavno.

Aliceine su oči zabljesnule prema njemu trenutak prije nego što se smirila. »Rekao si da nećeš. Obećao si mi na dan svojega vjenčanja da je nećeš voljeti.«

Gavin se zamalo nasmijao kad se sjetio toga. Tog su dana izgovorena dva zavjeta. Judith se zavjetovala da će mu dati samo ono što sam uzme. I kako je samo slasno prekršila to obećanje! A i on je prekršio svoje. »Zar se ne sjećaš da si prijetila da ćeš sebi oduzeti život? Učinio bih ili rekao gotovo bilo što da te odgovorim od toga.«

»Ali sad te više nije briga što ću učiniti sa svojim životom?« »Ne! Nije tako. Znaš da ćeš uvijek imati mjesto u mom srcu. Bila si mi prva ljubav i nikad te neću

zaboraviti.« Alice ga je pogledala raširenih očiju. »Govoriš kao da sam već mrtva. Reci mi, je li ti ona uzela

cijelo srce tako da ja ne mogu dobiti ništa?« »Rekao sam ti da imaš dio, Alice, ne čini nam to. Moraš prihvatiti ono što se dogodilo.« Alice se nasmijala, a oči su joj se počele puniti suzama. »Trebam li to prihvatiti hrabrošću

muškarca? Ali, Gavine, ja sam žena – krhka i nježna žena. Tvoje je srce hladno prema meni, ali moje je samo toplije kad te opet vidim. Znaš li kako je bilo biti udana za Edmunda? Ponašao se prema meni kao prema sluškinji, stalno me držao zaključanu u sobi.«

»Alice...« »A znaš li zašto? Jer me dao pratiti na tvom vjenčanju. Da, znao je kad smo sami otišli u vrt. Znao

je svaki put kad sam bila sama tobom u tvom šatoru. Sjećaš li se onog puta kad si me strastveno poljubio, jutro poslije tvog vjenčanja?«

Gavin je kimnuo no nije htio slušati njezinu ispovijest. »Tijekom cijelog našeg braka u svakom me trenutku podsjećao na vrijeme koje sam provela s

tobom. Pa ipak sam sve to podnosila, spremno – gotovo dragovoljno – jer sam znala da me voliš. Svake sam usamljene noći ležala budna i mislila na tebe, na tvoju ljubav prema meni.«

»Alice, moraš prestati.« »Reci mi«, rekla je tiho, »zar nisi nijedanput pomislio na mene?« »Jesam«, odgovorio je iskreno. »Isprva jesam. Ali Judith je dobra žena, ljubazna i puna ljubavi.

Nikad nisam mislio da ću je voljeti. Brak je sklopljen zbog posjeda, to znaš.« Alice je uzdahnula. »Što da sad radim? Moje srce je tvoje – uvijek je bilo i uvijek će biti.« »Alice, ovo neće pomoći. Među nama je gotovo. Oženjen sam i volim svoju ženu. Ti i ja moramo

poći svatko svojim putem.« »Tako si hladan prema meni.« Alice je dodirnula njegovu ruku, a onda prstima krenula više

prema ramenu. »Nekoć nisi bio tako hladan.« Gavin se dobro sjećao vođenja ljubavi s Alice. Tada je bio zaslijepljen ljubavlju prema njoj i

vjerovao je da je sve što je činila bilo baš onako kako i treba biti. Ali sad, nakon nekoliko strastvenih mjeseci s Judith, pomisao o lijeganju s Alice bila mu je gotovo odbojna. Sjećao se kako nije podnosila dodire prije ili poslije vođenja ljubavi. Ne, s Alice je to bio seks – čisti životinjski nagon i ništa više.

Alice je vidjela izraz njegova lica, ali nije ga razumjela. Nastavila je micati ruku sve dok mu nije dodirnula vrat. Gavin je odmah ustao.

Alice je također ustala, ali je njegovo opiranje njezinu dodiru protumačila kao znak sve veće želje za njom.

Drsko se naslonila uz njega i ovila mu ruke oko vrata. »Vidim da se sjećaš«, šapnula je podižući lice po poljubac.

Gavin je nježno odgurnuo njezine ruke s vrata. »Ne, Alice.« Gledala je bijesno u njega stežući šake u pesnice. »Toliko ti je podrezala muškost da je se bojiš?« »Ne«, rekao je Gavin, iznenađen i Aliceinim zaključivanjem i njezinim ispadom. Alice je uvijek

bila ugodne naravi i ljutnja je kod nje djelovala neprirodno. Alice je odmah shvatila da je pogriješila što je otkrila svoje prave osjećaje. Treptala je dok se nisu

počele oblikovati velike suze poput dragulja. »Ovo je zbogom«, šapnula je. »Zar ne mogu dobiti ni jedan posljednji poljubac? I to ćeš mi uskratiti, nakon svega što smo značili jedno drugome?«

Bila je tako krhka i nekoć ju je tako jako volio. Vrhom prsta je obrisao suzu s njezina obraza. »Ne«, prošaptao je. »Sebi ne bih uskratio posljednji poljubac.« Nježno ju je uzeo u zagrljaj i slatko poljubio.

Ali Alice nije htjela slatkoću. Potpuno je zaboravio njezinu žestinu. Gurnula mu je jezik u usta i zarila zube u njegove usne. Nije osjetio silnu vatru kao nekada nego samo nejasni osjećaj gađenja. Htio se maknuti od nje. »Moram ići«, rekao je prikrivajući odbojnost koju je osjećao.

Ali Alice je mogla osjetiti da nešto ne valja. Tim ga je poljupcem mislila dovesti pod svoju kontrolu, no znala je da nije uspjela. Štoviše, bio je još udaljeniji nego prije. Ugrizla se za jezik zbog svojih oštrih riječi i uspjela izgledati odgovarajuće tužno dok je Gavin hodao između drveća prema konju. »Prokleta kučka!« procijedila je Alice kroz zube. Ta joj je crvenokosa žena sotona otela njezina muškarca!

Ili je barem mislila da jest. Alice se počela smiješiti. Možda je ta Revedouneica mislila da ima Gavina, da može mrdnuti malim prstom i da će joj on dotrčati. Ali varala se! Alice neće dopustiti da netko uzme ono što je njezino. Ne, borit će se za svoju imovinu, a Gavin je bio njezin... ili će opet biti.

Toliko je toga učinila da bi došla ondje gdje je sada, na kraljevu dvoru blizu Gavina. Čak je dopustila muževu ubojici da pobjegne. Promatrat će tu ženu i naći joj slabost. I onda će vratiti ono što je njezino. Čak i ako ga se na kraju odluči riješiti, to će biti njezina odluka, a ne njegova!

Gavin je brzo odjahao natrag lovačkoj skupini. Dugo ga nije bilo, ali nadao se da to nitko nije primijetio. Tihom molitvom zahvalio je što ga Judith nije vidjela kako ljubi Alice. Ne bi je umirilo ni sve objašnjavanje ovog svijeta. Ali sad je sve to bilo gotovo. Premda je bilo teško, rekao je Alice sve i sad je bio slobodan od nje.

Gavin je vidio svoju ženu ispred sebe kako zamahuje mamcem da bi vratila jastreba natrag na stalak. Iznenada je njegova žudnja za njom izgubila granice. Tjerao je konja naprijed dok nije gotovo galopirao kad je došao do njezina konja. Nagnuo se naprijed i povukao njezine uzde.

»Gavine!« povikala je Judith i zgrabila prednji unkaš sedla, a jastreb je uplašeno mahao krilima. Ljudi oko njih glasno su se smijali. »Koliko dugo su u braku?« »Ne dovoljno dugo«, stigao je odgovor. Gavin je zaustavio oba konja kad su bili nešto dalje na osamljenom proplanku. »Gavine! Zar si poludio?« pitala ga je Judith. Kliznuo je s konja, a onda i nju spustio s njezina. Nije joj ništa rekao nego je odmah počeo gladno

ljubiti. »Mislio sam na tebe«, šapnuo je. »I što sam više mislio na tebe, to je više moja potreba... rasla.«

»Osjetim tvoju potrebu.« Pogledala je oko sebe. »Ovo je lijepo mjesto, zar ne?« »Moglo bi biti i ljepše.« »Da, moglo bi«, odgovorila je i on ju je opet poljubio. Ugodni ljetni zrak na otvorenom samo je

dodatno povećao njihovu strast kao i pomalo nestašna pomisao da nešto rade ondje gdje to ne bi trebali. Judith je zahihotala kad je Gavin komentirao mnogobrojnu djecu kralja Henrika. Zaustavio je njezin smijeh svojim usnama.

Užurbano su petljali s odjećom i vodili ljubav kao da se godinama nisu vidjeli. Poslije su ležali zagrljeni, omotani toplim sunčevim svjetlom i ugodnim mirisom divljeg cvijeća.

lice je gledala iznad glava mnogobrojnih muškaraca oko sebe prema vitkome, plavome i privlačnome muškarcu naslonjenom uz zid. Imao je zamišljeni izraz lica koji je prepoznala kao lice zaljubljenog čovjeka. Slatko se nasmiješila muškarcu pokraj sebe, ali Alice ga zapravo nije slušala. Misli su joj još bile na tom poslijepodnevu kada joj je Gavin rekao da

je zaljubljen u svoju ženu. Gledala ga je kako drži ženinu ruku i vodi je kroz zamršene plesne korake. Alice nije ništa značilo što je nekoliko mladića ginulo za njom. Gavinovo odbijanje djelovalo je tako da ga je htjela još više. Da se zakleo da je još voli, možda bi razmotrila jednu od mnogih bračnih ponuda koje je dobivala. Ali Gavin ju je odbio i sad je znala da ga mora imati. Na putu joj je stajala samo jedna zapreka i planirala ju je ukloniti.

Mladić plave kose netremice je gledao u Judith, očarano i ne skidajući pogled s nje. Alice ga je primijetila za večerom kad je gledao prema povišenom stolu i bez treptanja zurio u Judith. Alice je shvatila da je ta žena preglupa da bi uopće primijetila obožavatelja jer Judithine oči nikad nisu napuštale Gavina.

»Hoćete li me ispričati?« promrmljala je Alice stidljivo i raspustila muškarce oko sebe te krenula prema muškarcu naslonjenom na zid.

»Prekrasna je, zar ne?« pitala je Alice, škrgućući zubima zbog izgovorenih riječi. »Jest«, prošaptao je on, a ta je riječ došla ravno iz duše. »Tužno je vidjeti takvu ženu nesretnu.« Čovjek se okrenuo i pogledao Alice. »Ne izgleda nesretno.« »Ne, dobro glumi, ali tuga je ipak tu.« »Vi ste lady Alice Chatworth?« »Da. A vi?« »Alan Fairfax, moja prekrasna grofice«, rekao je naklonivši se te joj poljubio ruku. »Vama na

usluzi.« Alice se veselo nasmijala. »Nisam ja ta kojoj treba vaša usluga nego lady Judith.« Alan je vratio pogled na plesače. »Ona je najljepša žena koju sam dosad vidio«, prošaptao je. Aliceine su oči svjetlucale poput plavog stakla. »Jeste li joj otkrili svoju ljubav?« »Ne!« rekao je mršteći se. »Ja sam vitez, prisegnuo sam na čast a ona je udana žena.« »Da, udana je, ali jako nesretno.« »Ne izgleda nesretno«, ponovio je gledajući kako predmet njegova obožavanja nježno gleda u

svojega muža. »Poznajem je jako dugo i doista je očajna. Još jučer mi je plakala da joj očajnički treba netko koga

će voljeti, netko tko će biti dobar i nježan prema njoj.« »Njezin muž to nije?« zabrinuo se Alan. »To nije nešto što svi znaju« – Alice je utišala glas – »ali često je tuče.« Alan je opet pogledao u Judith. »Ne vjerujem vam.«

Alice je slegnula ramenima. »Nije mi namjera ogovarati. Ona mi je prijateljica i htjela bih joj pomoći. Oni neće još dugo ostati na dvoru i nadala sam se da će draga Judith prije odlaska naći barem nekoliko trenutaka zadovoljstva.«

Bila je istina da je lady Judith prekrasna; za to je bila zaslužna njezina sjajna put. Kestenjasta joj je kosa virila ispod vela od gaze. Srebrna tkanina njezine haljine grlila je raskošne obline. Ali ono što je Alan smatrao još dojmljivijim od njezine ljepote bila je energija kojom je zračila. Od kralja do sluge, svakoga je gledala istim mirnim i postojanim pogledom koji je govorio da joj je stalo. Nikad nije hihotala, koketirala ili glumila stidljivu djevicu. Alan je bio iskreno očaran njome. Sve bi dao da samo jednom okrene svoje tople zlatne oči prema njemu.

»Želite li je vidjeti nasamo?« Alanove su oči zaiskrile. »Da, želio bih.« »Onda ću to urediti. Pođite u vrt i poslat ću je k vama. Dobre smo prijateljice i ona zna da mi

može vjerovati.« Alice je zastala i stavila dlan na Alanovu ruku. »Brinut će se je li na sigurnom od svoga muža. Recite joj da je on sa mnom i onda će znati da nema straha da bi je mogao pronaći.«

Alan je kimnuo. Ne bi štetilo provesti neko vrijeme s damom, a kako ju je muž rijetko ispuštao iz vida, Alan će iskoristiti ovu prigodu koja se pojavila.

Judith je stajala pokraj Gavina i pila hladnu jabukovaču. Bilo joj je vruće od plesanja i bilo je ugodno nasloniti se na hladni kamen i gledati druge. Neki je muškarac došao s porukom za Gavina koju je tiho ponovio samo za njegove uši. Gavin se namrštio.

»Loše vijesti?« pitala je Judith. »Ne znam. Netko kaže da se moram naći s njima.« »Nisu rekli ime?« »Ne. Pitao sam trgovca konjima za kobilu, možda je samo to.« Okrenuo se i pomilovao joj obraz.

»Eno Stephena. Pođi do njega i ostani s njim. Ovo neće potrajati.« »Ako se uspijem probiti između svih žena oko njega!« smijala se. »Učinit ćeš kako kažem.« »Da, gospodaru«, rekla je podrugljivo. Odmahivao je glavom na njezino ponašanje, ali onda se nasmiješio, okrenuo i otišao. Judith je otišla do Stephena koji je prebirao po lutnji i pjevao skupini lijepih i zadivljenih mladih

djevojaka. Stephen joj je rekao da je odlučio iskoristiti svoje posljednje dane slobode na najbolji način.

»Lady Judith?« »Da.« Okrenula se prema sluškinji koju nije poznala od prije. »Muškarac vas čeka u vrtu.« » Muškarac? Moj muž?« »Ne znam, gospo.« Judith se počela smijati. Sigurno je Gavin isplanirao ljubavni sastanak pod mjesečinom. »Hvala

ti«, rekla je i iz dvorane krenula prema vrtu. Vrt je bio mračan i hladan s mnogo tajnih sjena koje su skrivale priče o zagrljenim zaljubljenim parovima.

»Lady Judith?« »Da.« Nije mogla jasno razaznati, ali vidjela je visokog i vitkog mladića svijetlih očiju, istaknutog

nosa i malo prepunih usana. »Dopustite mi da se predstavim. Ja sam Alan Fairfax iz Lincolnshirea.« Nasmiješila mu se, a on joj je primio ruku i poljubio je. »Tražite nekoga?« »Mislila sam da će moj muž biti ovdje.« »Nisam ga vidio.« »Znači da ga poznajete?«

Nasmiješio se i pokazao svoje ravne, bijele zube. »Vas sam viđao. Prije bi se moglo reći da vas znam i primjećujem tko je u vašoj blizini.«

Začuđeno ga je pogledala. »Jako lijep govor, gospodine.« Alan je pružio ruku prema njoj. »Hoćemo li sjesti ovdje na trenutak dok čekamo vašeg muža?« Judith je oklijevala. »Kao što vidite, klupa je izložena pogledima. Ne tražim ništa od vas nego da sjednete i

razgovarate s usamljenim vitezom.« Klupa je bila smještena izravno pod jarkom bakljom na zidu vrta. Judith ga je mogla jasnije

vidjeti. Usne su mu bile senzualne, nos tanak i aristokratski. Oči su mu u tami bile gotovo crne. Judith je bila sumnjičava prema njemu. Posljednji muškarac s kojim je sjela i razgovarali bio je Walter Demari, a to je izazvalo katastrofu.

»Doimate se nervoznom, gospo.« »Nisam naviknuta na dvorske običaje. Provela sam jako malo vremena s muškarcima koji mi nisu

u rodu.« »Ali želite provesti više?« poticao ju je. »Nisam razmišljala o tome. Imam svoga muža i njegovu braću. Čini mi se da je to dovoljno.« »Ali ovdje na dvoru dama može biti slobodnija. Prihvatljivo je imati mnogo prijatelja, i

muškaraca i žena.« Alan je uzeo njezinu ruku iz krila. »Ja bih doista jako volio biti vaš prijatelj.« Judith se naglo povukla od njega, namrštila se i ustala. »Moram se vratiti u dvoranu i svome

mužu.« Stao je uz nju. »Nemate ga se razloga bojati. Na sigurnoj je udaljenosti. S vašom je prijateljicom,

Alice Chatworth.« »Ne! Vrijeđate me!« »Ne vrijeđam«, rekao je Alan zbunjeno. »Nisam to htio. Što sam rekao?« Znači tako! Gavin je bio s Alice. Možda je on uredio da ona provede ovo vrijeme s drugim

muškarcem u nadi da će je to zaokupiti. Ali nije imala nikakve želje ostati sa strancem. »Moram ići«, rekla je brzo i okrenula se na peti.

»Gdje si bila?« pitao je Gavin kad ga je susrela na putu prema dvorani. »S ljubavnikom«, rekla je mirno. »A ti?« Šakama je čvrsto stisnuo njene ruke. »Provociraš me?« »Možda.« »Judith!« Ljutito je gledala u njega. »Zar nije lady Alice posebno lijepa večeras? Zlatna tkanina dobro se

slaže s njezinom kosom i očima, slažeš li se?« Gavin je malo oslabio stisak i blago se nasmijao. »Nisam primijetio. Ljubomorna si na nju?« »Imam li razloga biti?« »Ne, Judith, nemaš. Rekao sam ti da nije više dio mog života.« Podrugljivo se nasmijala. »Još ćeš mi reći i da je tvoja ljubav moja.« »A što ako ti to kažem?« šapnuo je Gavin tako snažno da se gotovo uplašila. Srce joj je zatreperilo. »Ne znam bih li ti vjerovala« rekla je tiho. Ili se bojala da će mu, ako joj

kaže da je voli, uzvratiti istim riječima? Bi li joj se smijao? Bi li on i njegova Alice ležali zagrljeni i smijali se onome što je za Judith bilo život i smrt?

»Idemo onda unutra. Već je kasno.« Što je to u njegovu glasu zbog čega je imala želju utješiti ga?

»Sutra odlaziš?« pitao je Gavin brišući znoj sa čela. Od zore je trenirao na kraljevu dugačkom terenu prekrivenom pijeskom. Okupilo se mnogo vitezova i štitonoša iz cijele Engleske.

»Da«, rekao je Stephen potišteno. »Osjećam se kao da odlazim u smrt.« Gavin se nasmijao. »Neće biti tako strašno. Pogledaj moj brak. Ispao je prilično dobro.« »Da, ali samo je jedna Judith.« Gavin se nasmiješio i zagrebao po teškom oklopu koji je nosio. »Da, i moja je.« Stephen mu je uzvratio osmijehom. »Znači, sve je u redu među vama?« »Polako napreduje. Ljubomorna je na Alice i stalno me optužuje da imam nešto s njom, ali Judith

će shvatiti da nije tako.« »A što je s tvojom Alice?« »Nisam više zainteresiran. Rekao sam joj to jučer.« Stephen je tiho zazviždao. »Rekao si Alice, koju si nekoć volio, da sad preferiraš drugu? Da sam

na tvojemu mjestu, zabrinuo bih se za svoj život.« »Možda zbog Judith, ali ne zbog nekog nježnog kao Alice.« »Alice Chatworth? Nježna? Brate, ti si doista slijep.« Gavin se, kao i uvijek, razljutio kad bi netko govorio ružno o Alice. »Ne poznaješ je kao ja. Bila je

jako povrijeđena kad sam joj rekao, ali dostojanstveno je to prihvatila, kao što sam i znao da će biti. Da me Judith nije tako potpuno osvojila, i dalje bih Alice držao izborom za svoju ženu.«

Stephen je mislio da je bolje ništa više ne komentirati. »Večeras planiram veličanstvenu pijanku. Ispraznit ću dvorac do zadnje kapi, tako da mogu bolje probaviti svoju mladenku kad je vidim. Želiš li mi se pridružiti? Slavit ćemo moje posljednje trenutke na slobodi.«

Gavin se nasmijao unaprijed se veseleći. »Da, nismo proslavili ni bijeg od Demarija. Stephene, nisam ti ni zahvalio.«

Stephen je pljesnuo brata po leđima. »Moraš mi vratiti uslugu kad mi bude trebalo.« Gavin se namrštio. »Možda mi možeš naći čovjeka koji bi mi zamijenio Johna Bassetta.« »Pitaj Judith«, rekao je Stephen, a oči su mu zasvjetlucale. »Možda ona može voditi i tvoje

vojnike.« »Nemoj joj niti spomenuti tu ideju. Sad se žali da ovdje ima premalo posla.« »To je tvoja krivnja, brate. Zar je ne držiš preokupiranom?« »Brini se za sebe! Možda ću se početi nadati da je tvoja škotska nasljednica doista ružna koliko i

misliš.«

Judith je sjedila u velikoj dvorani u skupini žena koje su sve, uključujući i kraljicu, sjedile iza prekrasnih okvira za vezenje od palisandera i mjedi. Ruke su im spretno i hitro letjele tkaninom, a iz igli je tekla svila prekrasnih boja. Judith je tiho sjedila u stolcu i također je pred sobom imala vez. No samo je zurila u njega, osjećajući se neugodno i ne znajući što drugo da radi sa sobom. Gavin je barem mogao raditi svoj posao čak i kad je bio daleko od kuće. Ali zaprijetio joj je da ni u kojem slučaju ne ide čistiti kraljev ribnjak.... Ili njegovu smočnicu ili bilo što drugo.

»Mislim da je šivanje najženstvenija od svih vještina. Zar se ne slažete, Vaše Veličanstvo?« rekla je Alice tiho.

Kraljica Elizabeta nije čak podignula pogled. »Vjerujem da to ovisi o ženi. Vidjela sam neke žene kako rabe samostrel, a ipak zadrže svoju ženstvenost, dok bi neka druga žena koja izgleda umilno i savršeno obavlja sve ženske zanate mogla biti okrutna ispod površine.«

Judith je iznenađeno dignula glavu kad je lijepoj mladoj djevojci koja je sjedila pokraj nje

pobjegao hihot s usana. »Ne slažete se, lady Isabel?« pitala je kraljica Elizabeta. »O, da, Vaše Veličanstvo, svakako se slažem.« Dvije su žene razmijenile poglede razumijevanja. Bijesna zbog ponižavajućeg odgovora, Alice je nastavila. »Ali bi li prava žena htjela rabiti

samostrel? Ne vidim zašto bi bilo potrebe. Muškarci uvijek štite žene.« »Zar žena ne može pomoći svome mužu? Ja sam jednom primila strijelu namijenjenu Johnu«,

rekla je lady Isabel. Nekoliko je žena užasnuto uzdahnulo. Alice je s gađenjem pogledala zelenooku ženu. »Ali prava žena ne bi se koristila nasiljem. Zar ne,

lady Judith? Mislim, žena ne bi mogla ubiti čovjeka, zar ne?« Judith je spustila pogled na prazno platno na stalku. Alice se nagnula naprijed. »Lady Judith, vi ne biste mogli ubiti čovjeka, je li tako?« »Lady Alice!« rekla je kraljica Elizabeta oštro. »Vjerujem da se miješate u stvari koje vas se ne

tiču.« »Oh!« glumila je Alice iznenađenje. »Nisam znala da je spretnost lady Judith u rukovanju mačem

tajna. Neću više govoriti o tome. « »Ne, nećete«, ljutito ju je napala lady Isabel, »sad kad ste već sve rekli.« »Gospo!« glasno je odjeknuo Joanin glas. »Lord Gavin traži da odmah dođete.« » Nešto nije u redu?« pitala je Judith brzo ustajući. »Ne znam«, odgovorila je Joan, neobičnog i bezizražajnog izraza na licu. »Znate kako ne može

podnijeti da vas ne vidi dugo.« Judith ju je zaprepašteno gledala. »Dođite brzo. Neće dugo čekati.« Judith se suzdržala da ne ukori svoju sluškinju pred kraljicom. Okrenula se i ispričala što napušta

žene i bilo joj je drago vidjeti da Aliceine oči tinjaju ljutnjom. Kad su dosta odmaknule, Judith se okrenula svojoj sluškinji. »Previše si dopuštaš.«

»Ne! Samo sam vam pomogla. Ona bi vas mačka rastrgala na komadiće. Ne možete se mjeriti s njom.«

»Ne bojim je se.« »Onda biste možda trebali. Ona je zla žena.« »Da«, složila se Judith. »Svjesna sam toga. No zahvalna sam ti što si me izvukla odande. Gotovo

mi je draže Aliceino društvo od šivanja, ali to dvoje zajedno je više nego što mogu podnijeti!« Uzdahnula je »Pretpostavljam da Gavin nije poslao po mene.«

»Zašto bi morao poslati po vas? Zar ne mislite da će mu biti drago što vas vidi?« Judith se namrštila. »Baš ste budalasta žena«, rekla je Joan riskirajući prijekor svoje gospodarice. »Taj čovjek vas želi,

a vi to ne vidite.« Kad su izašle vani na jarko sunce, Judith je zaboravila sve misli u vezi s Alice. Gavin se naginjao

preko velikog korita s vodom, gol do pojasa, i prao se. Judith mu se nečujno prišuljala s leđa, a onda se nagnula i brzo ga poljubila u vrat. U idućem se trenutku borila doći do zraka jer se Gavin hitro okrenuo i srušio je u korito. Oboje su bili vrlo iznenađeni.

»Judith! Jesi ozlijeđena?« pitao je Gavin pružajući joj ruku. Odgurnula ju je od sebe, obrisala vodu iz očiju i gledala svoju mokru i uništenu haljinu, grimizni

baršun zalijepljen za njezino tijelo. »Nisam, nespretni blesane. Zar sam ja tvoj ratni konj pa da se prema meni ponašaš kao da sam životinja? Ili možda misliš da sam tvoj štitonoša?« Stavila je ruku na rub korita kako bi se podignula iz vode, ali stopala su joj kliznula i opet je pala. Zinula je kad je

pogledala u Gavina. Ruke je držao prekrižene na prsima i imao je širok osmijeh na licu. »Smiješ mi se!« bijesno je zarežala. »Kako se usuđuješ...« Gavin ju je zgrabio za ramena i podignuo njezino mokro tijelo. »Mogu li ponuditi svoju ispriku?

Nisam bas staložen od onog vremena provedenog kod Demarija. Prekasno sam tvoj poljubac prepoznao kao poljubac. Ne smiješ mi se šuljati nego me radije upozori.«

»Ne trebaš se bojati da će se to ponoviti«, rekla je Judith namrgođeno. »Draga moja ženo, samo ti možeš biti tako bezobrazna dok te netko drži iznad vode. Mogao bih

te opet baciti unutra.« »Ne bi se usudio!« Nasmijao se, a onda je polako spuštao sve dok joj se nožni prsti nisu opet približili vodi. »Gavine!« vikala je, gotovo ga preklinjući. Povukao ju je prema sebi, a onda jauknuo kad mu je njezino hladno tijelo dotaknulo kožu. »To ti je kazna«, smijala se. »Nadam se da ćeš se smrznuti.« »Ne dok si mi ti blizu.« Zaljuljao ju je u svoje naručje. »Idemo u našu sobu i skinimo tu mokru

odjeću.« »Gavine, ne misliš valjda...« »Dok si mi ti u rukama, razmišljanje je gubitak vremena. Ako ne želiš privlačiti još pozornosti na

sebe, budi tiha i pusti da bude, kako ja želim.« »A ako neću?« Svojim je obrazom protrljao njezin mokar obraz. »Onda će u tvoji lijepi obrazi postati jako

crveni.« »Znači, tvoj sam zarobljenik?« »Tako je«, odgovorio je strogo i ponio je uza stube. Kraljica Elizabeta hodala je uz svoga muža. Zastali su kad su vidjeli kako je Gavin gurnuo Judith u

vodu. Elizabeta je htjela poći pomoći Judith, ali Henrik ju je zaustavio. »Pogledaj njihovu ljubavnu igru. Godi mi vidjeti tako zaljubljeni par. Rijetko se događa da se brak

zbog posjeda pretvori u pravu sreću.« Elizabeta je uzdahnula. »Drago mi je vidjeti da vole jedno drugo. Nisam bila sigurna da među

njima ima ljubavi. Čini se da lady Alice smatra da lady Judith nije prava žena za lorda Gavina.« »Lady Alice?« pitao je kralj Henrik. »Ona plavuša?« »Da. Udovica Edmunda Chatwortha.« Henrik je kimnuo. »Želio bih je uskoro vidjeti udanu. Promatrao sam je. Igra se muškarcima, kao

mačka s miševima. Čini se kao da joj je stalo do jednog pa onda do drugog. Muškarci su zaljubljeni u njezinu ljepotu i dopuštaju joj mnogo toga. Ne bih želio vidjeti da se sukobe zbog nje. Ali što ta žena ima s lordom Gavinom i njegovom ljupkom suprugom?«

»Nisam sigurna«, odgovorila je Elizabeta. »Šuška se da je lord Gavin nekoć bio zaljubljen u lady Alice.«

Henrik je kimnuo Gavinu koji je dizao svoju ženu u rukama. »Sad više nije, to svatko može vidjeti.«

» Možda ne svatko. Lady Alice neprestano provocira lady Judith.« »Moramo to zaustaviti«, rekao je Henrik. »Ne«, Elizabeta je stavila dlan na muževu ruku. »Ne smijemo davati naredbe. Bojim se da će to

samo još više razljutiti Alice, a ona je ona vrsta žene koja će naći način da kaže ono što želi bez obzira na to što joj je naređeno. Mislim da je tvoja ideja o braku najbolja. Možeš li joj naći muža?«

Henrik je gledao kako Gavin nosi svoju ženu prema glavnoj kući, zadirkuje je i škaklja, a Judithin je smijeh odjekivao dvorištem. »Da, naći ću lady Alice muža, i to brzo. Ne bih želio da se išta ispriječi

između ovo dvoje.« »Dobar si čovjek«, rekla je Elizabeta i nasmiješila se podignute glave prema svom visokom mužu. Henrik je zahihotao. »Samo za neke, draga moja. Trebala bi pitati Francuze tko je dobar kralj, a

tko ne.« Elizabeta je odmahnula rukom. »Previše si mekan prema njima, i predobar.« Kralj se sagnuo i poljubio je u čelo. »A da sam francuski kralj, siguran sam da bi isto to rekla za

engleskog.« Nasmiješila mu se s mnogo ljubavi, a on se nasmijao i stisnuo joj ruku. Još je netko s velikim zanimanjem gledao igru Montgomeryjevih. Alan Fairfax je krenuo naprijed,

s rukom na maču, kad je vidio kako je Gavin srušio Judith u korito. Onda je posramljeno pogledao oko sebe. Muškarac se mogao ponašati prema svojoj ženi kako god želi i Alan se nije imao pravo miješati.

Gledajući ih dalje, Alan je vidio Gavinovu zabrinutost za Judith, kako ju je podignuo iz vode, držao je i ljubio. To nije bio muškarac koji tuče svoju ženu! Alan se namrštio polako shvaćajući da je bio prevaren.

Vratio se u palaču gdje je u velikoj dvorani našao Alice Chatworth. »Volio bih porazgovarati s vama, gospo«, rekao je prstima je stisnuvši za ruku.

Zavapila je od boli, a onda se osmjehnula. »Naravno, sir Alane. Moje vrijeme vam je na raspolaganju.«

Odvukao ju je u kut prostorije, u sjenu. »Iskoristila si me i to mi se ne sviđa.« »Iskoristila vas? A molim vas, kako to?« »Ne glumi mi sramežljivu djevicu. Znam za muškarce koji ti dolaze u krevet. Siguran sam da si

inteligentna žena i izmanipulirala si me za svoju korist.« »Pusti me ili ću vrištati!« Prsti su mu uronili još dublje u njezinu ruku. »Zar ti ne ugađam? Moji prijatelji kažu da ti bol nije

mrska.« Alice ga je ljutito gledala. »Što mi to želiš reći?« »Ne volim biti iskorištavan. Tvoje su laži mogle dovesti lady Judith u veliku nevolju, a ja bih bio

uzrok tome.« »Zar nisi rekao da želiš nekoliko trenutaka nasamo s njom? Dala sam ti tu prigodu – to je sve.« »Ali prijevarom! Ona je dobra žena i sretno udana, a ja nisam nitkov koji će nekoga silovati.« »Znači da je ipak želiš?« nasmijala se Alice. Brzo ju je pustio. »Koji muškarac ne bi? Prekrasna je.« »Ne!« zarežala je Alice. »Nije tako lijepa kao....« Zastala je. Alan se nasmijao. »Kao vi, lady Alice? Ne, varate se. Danima sam gledao lady Judith i dobro sam

je upoznao. Nije lijepa samo izvana nego i iznutra. Kad bude stara i ne tako prekrasna kao sada, svi će je voljeti. Ali vi! Vaša je ljepota samo vanjska. Da ostanete bez nje, ostala bi samo mrzovoljna, zla i pakosna žena.«

»Mrzit ću vas zbog ovoga!« rekla je Alice hladnim glasom. »Jednog će vam se dana na licu pokazati svaka sekunda koju ste proveli mrzeći«, primijetio je

Alan mirno. »Što god osjećali prema meni, nemojte misliti da me možete opet iskoristiti.« Okrenuo joj je leđa i ostavio je samu.

Alice je gledala za njim dok je odlazio, ali njezina je osveta bila za Judith, a ne za Alana. Ta je žena bila uzrok svih njezinih problema. Otkad je Gavin odlučio oženiti se tom kučkom, ništa nije bilo isto. Sad je Alice vrijeđao neki mladić i to zbog te lukave Revedoune žene. Alice je bila još odlučnija dokrajčiti taj brak koji je smatrala pogrešnim.

»Judith, draga. Ostani u krevetu«, promrmljao je Gavin uz njezin pospani obraz. »Treba ti odmora, a možda si se i prehladila od vode.«

Judith nije odgovorila. Bila je zasićena od njihova vođenja ljubavi i osjećala se pospano i malaksalo.

Još jednom je stisnuo lice na njezin vrat i izvukao se iz kreveta. Brzo se odjenuo, cijelo vrijeme je gledajući. Kad je bio gotov, nasmiješio joj se, poljubio joj obraze i izašao iz sobe.

Stephen ga je dočekao na dnu stuba. »Ne mogu proći prostorijom, a da ne čujem još tračeva o tebi!«

»Što je sad?« pitao je Gavin sumnjičavo. »Ništa osim da tučeš svoju ženu i bacaš je u korita s vodom, a onda mašeš s njom pred svima.« Gavin se nasmijao. »Sve je istina.« Stephen je uzvratio bratu osmijehom. »Sad se razumijemo. Mislio sam da ne znaš kako se treba

ponašati prema ženi. Ona spava?« »Da. Ostat će večeras u krevetu.« Gavin je podignuo jednu obrvu. »Mislio sam da ćeš već imati

spremno bure vina.« »I imam«, nasmijao se Stephen. »Nisam želio da se osjećaš manje muškarcem jer mogu popiti

dvostruko više od tebe.« »Ti!« Gavin je prasnuo u smijeh. »Moj mali brat? Zar ne znaš da sam se prvi put napio još prije

nego što si se ti rodio?« »Ne vjerujem ti!« »Istina je. Ispričat ću ti tu priču premda je vrlo duga.« Stephen je pljesnuo brata po leđima. »Imamo cijelu noć. Ujutro ćemo se kajati zbog onoga što

smo učinili.« Gavin se zadovoljno smijuljio. »Ti ćeš se pokajati sa svojom ružnom škotskom nevjestom, ali ja ću

svoju umornu glavu položiti u krilo moje prekrasne žene i ljubazno joj dopustiti da me razmazi. « Stephen je zajecao. »Okrutan si!« Ta je noć za obojicu braće bila posebno vrijeme bliskosti. Slavili su oslobađanje od Demarija.

Slavili su Gavinovu sreću u braku i zajedno su tugovali zbog Stephenova skorog vjenčanja. »Vratit ću je njezinu narodu ako me ne bude slušala«, rekao je Stephen. Vino koje su pili bilo je

tako loše da su ga morali cijediti kroz zube, ali obojica to nisu primjećivala. »Dvije neposlušne supruge!« rekao je Gavin nerazgovijetno podižući čašu. »Kad bi me Judith

počela slušati, mislio bih da joj je vrag zaposjeo um.« »I ostavio samo tijelo?« rekao je Stephen sugestivno. »Za ovo ću te izazvati na dvoboj«, rekao je Gavin petljajući oko mača. »Ne bi me ona htjela«, odgovorio je Stephen ponovno točeći pehar. »Misliš da ne bi? Djelovala je prilično zadovoljno Demarijem.« Gavin je u trenutku prešao iz sreće

u tugu, kao što je moguće samo u pijanstvu. »Nije, mrzila ga je.« »Ali nosi njegovo dijete!« rekao je Gavin i zvučao je poput malog dječaka koji će se svaki čas

rasplakati. »Brate, gdje ti je pamet! Dijete je tvoje, a ne Demarijevo.« »Ne vjerujem ti.« »Istina je. Ona mi je rekla.« Gavin je trenutak sjedio za debelim stolom u tišini, a onda se počeo dizati, ali glava mu je

klonula. »Siguran si? Zašto mi to nije rekla?« »Rekla je da je htjela zadržati neku sitnicu za sebe.«

Gavin se teško spustio natrag na sjedalo. »Mog sina smatra sitnicom?« »Ne. Ne razumiješ žene.« »A ti ih razumiješ?« pitao je Gavin podrugljivo. Stephen je natočio bratu kriglu. »Ne bolje do tebe, siguran sam u to. Možda čak i manje, ako je to

moguće. Raine bi bolje znao objasniti što je rekla. Rekla je da već imaš Revedouneove posjede i Alice i da ti neće dati ništa više.«

Gavinovo je lice potamnjelo dok je ustajao. Onda se iznenada smirio i opet sjeo s blagim osmijehom na licu. »Prava je vještica, zar ne? Vrti bokovima preda mnom dok ne oslijepim od žudnje. Proklinje me i kad samo razgovaram s drugom ženom.«

»Onom za koju si sam priznao da je voliš.« Gavin je odmahnuo rukom kao da to nije važno. »A ipak drži ključ koji bi otključao sve tajne i

oboje nas oslobodio napetosti koja je između nas.« »Ne vidim nikakvo ustezanje s tvoje strane«, rekao je Stephen. Gavin se smijuckao. »Ne, nema ga s moje strane, ali ustezao sam se od toga da... joj se namećem.

Mislio sam da joj je Demari značio nešto.« »Samo sredstvo kojim će spasiti tvoj nezahvalni vrat.« Gavin se nasmijao. »Dodaj mi to vino. Večeras imamo više razloga za slavlje, a ne samo jednu

škotsku princezu.« Stephen je zgrabio vrč prije nego što ga je Gavin stigao taknuti. »Okrutan si brat.« »To sam naučio od svoje žene«, nasmijao se Gavin i sam sebi natočio vino.

e mogu ovo dopustiti!« rekla je Ela, kruto uspravljenih leđa. Stajala je pokraj Alice u maloj pregrađenoj odaji u dvorcu. »Otkad ti dopuštaš i ne dopuštaš ono što ja želim?« zajedljivo je rekla Alice. »Moj život je samo moj, a ti mi samo pomažeš u odijevanju.«

»Nije u redu da se bacate na tog čovjeka. Nema dana da vas neki muškarac ne zaprosi. Zar se ne možete zadovoljiti s nekim od njih?«

Alice se okrenula prema svojoj sluškinji. »I pustiti da ga ona dobije? Prije bih umrla.« »Želite li ga doista za sebe?« nije odustajala Ela. »Što je to važno?« pitala je Alice namještajući veo i vijenac na glavi. »Moj je i ostat će moj.« Alice je izašla iz sobe na mračno stubište. Vrlo brzo je otkrila da je na dvoru kralja Henrika vrlo

lako saznati ono što želi znati. Mnogi su bili spremni, za određenu cijenu, učiniti što god je tražila od njih. Njezini su joj špijuni rekli da Gavin sjedi u prizemlju s bratom, daleko od svoje žene. Alice je znala kako muškarac zna postati zbunjen od pića i planirala je iskoristiti tu prigodu na najbolji način. Kad mu glava bude pomučena pićem, neće joj moći odoljeti.

Opsovala je kad je došla do velike dvorane, a ondje nije bilo ni Gavina ni njegova brata. »Gdje je lord Gavin?« pitala je Alice grubo mladu sluškinju koja je zijevala. Pod je bio prekriven usnulim slugama na slamnatim ležajevima.

»Otišao je, samo to znam.« Alice je zgrabila djevojku za ruku. »Kamo?« »Ništa ne znam.« Alice je izvadila zlatni novčić iz džepa i gledala kako su djevojci bljesnule oči. »Što bi učinila za

ovo?« Djevojka se sasvim razbudila. »Učinila bih sve.« »Odlično«, nasmijala se Alice. »Onda me pažljivo slušaj.«

Judith je iz čvrstog sna probudilo slabašno grebanje na vratima. Ispružila je ruku prije nego što je otvorila oči i vidjela da je Gavinova strana kreveta prazna. Uspravila se, skupila obrve, a onda se sjetila da je spominjao oproštaj od Stephena.

Grebanje na vratima se nastavilo. Joan je često znala ostati s gospodaricom kad Gavina nije bilo no sad je nije bilo u sobi. Judith je nevoljko odgurnula pokrivač i uvukla ruke u smaragdnozeleni baršun kućnog ogrtača. »Što je bilo?« pitala je kad je otvorila vrata mladoj sluškinji.

»Ne znam, gospo«, rekla je djevojka s usiljenim osmijehom. »Rekli su mi da vas trebaju i da odmah morate doći.«

»Tko je to rekao? Moj muž?« Djevojka je umjesto odgovora samo slegnula ramenima.

Judith se namrštila. Dvor je bio preplavljen anonimnim porukama i činilo se kao da sve vode na mjesta na kojima nije htjela biti. No možda ju je majka trebala. Ili je, još vjerojatnije, Gavin bio previše pijan da se popne stubama i mora mu pomoći. Nasmiješila se na pomisao kakvu će mu bukvicu održati.

Pratila je djevojku niz tamne kamene stube na kat ispod. Činilo se mračnije nego inače jer nekoliko baklji na zidovima nije uopće gorjelo. U zidovima debljine 3,5 metra bile su uklesane turobne sobice koje nisu odgovarale plemenitijim gostima. Sluškinja se zaustavila ispred jedne takve sobe smještene blizu strmog kružnog stubišta.

Djevojka je pogledala Judith pogledom koji ona nije razumjela, i onda nestala u tamu. Judith je bila ljuta zbog takvog šuljanja i taman je to htjela reći kad joj je pozornost privukao ženski glas.

»Gavine«, šaptala je žena glasno. Bio je to šapat strasti. Judith je ostala zaleđena na mjestu. Iznenada se zapalila svijeća i Judith je

jasno vidjela unutrašnjost sobe, Aliceino mršavo, koščato tijelo golo od struka naviše ležalo je napola ispod Gavina. Svjetlost svijeće potpuno je otkrivala njegovu brončanu kožu – ništa nije bilo skriveno. Ležao je na trbuhu i golim nogama pokrivao Aliceine.

»Ne!« šapnula je Judith, ruka joj je poletjela prema ustima, a oči se zamutile od suza. Htjela je da to bude noćna mora, ali nije bila. Lagao joj je i to bezbroj puta. A ona mu je zamalo sve povjerovala!

Ustuknula je od njih. Gavin se nije micao, Alice je držala svijeću i gledala Judith smijući joj se i ležeći i dalje pod Gavinom. »Ne!« samu to je Judith uspjela reći. Pomicala se sve više i više unatrag nesvjesna da je iza nje stubište bez ograde.

Nestabilnih nogu, Judith isprva nije bila svjesna da je zakoračila u prazno. Vrisnula je padajući niz jednu stubu, zatim dvije, zatim pet. Mahnito se hvatala za zrak i opet vrisnula kad joj je tijelo palo bočno i potpuno promašilo stubište. Judith je uz strašan udarac udarila u pod kat ispod i njezin je pad konačno bio ublažen slamaricom jednog od vitezova kralja Henrika.

»Što je to bilo?« pitao je Gavin nerazgovjetnim glasom podižući glavu. »Nije ništa«, šapnula je Alice, a srce joj je lupalo od čistog zadovoljstva. Možda je žena poginula i

Gavin će ponovno biti samo njezin. Gavin se podignuo na jedan lakat. »Dragi Bože! Alice! Što radiš ovdje?« Oči su mu lutale njezinim

golim tijelom. Jedina misao koji mu je došla bila je da nije znao da je tako žgoljava. Nije osjećao nikakvu želju prema tom tijelu koje je nekad volio.

Aliceino je veselje ubio pogled u Gavinovim očima. »Ti se... ne sjećaš?« Riječi su joj zastajkivale. Bila je doista iznenađena Gavinovom reakcijom. Bila je sasvim sigurna da će biti njezin kad ga opet budi držala u rukama.

Gavin joj se namrštio. Istina, bio je pijan – ali ne toliko pijan da se nije sjećao te noći. Vrlo dobro je znao da nije otišao u Alicein krevet niti je nju pozvao u svoj.

Bio je spreman početi s optužbama, ali iznenada su se u velikoj dvorani na katu ispod njih zapalila svjetla i začula se galama. Muškarci su vikali jedan prema drugome. A onda je odjeknuo urlik od kojeg se zatresao krov: »Montgomery!«

Gavin je jednim hitrim potezom skočio iz kreveta i brzo prebacio tuniku preko glave. Jurio je po dvije stube odjedanput no na posljednjem je zavoju spiralnog stubišta stao. Judith je ležala točno ispod njega na slamarici, njezina kestenjasta kosa zamršena oko glave, jedna noga savinuta pod tijelom. Na trenutak mu je srce samo stalo.

»Ne diraj je!« rekao je gotovo režeći, preskočio nekoliko posljednjih stuba i kleknuo pokraj nje. »Kako?« promrmljao je dodirnuvši joj ruku, a onda opipao puls na vratu.

»Čini se da je pala niza stube«, rekao je Stephen kleknuvši pokraj svoje šogorice. Gavin je dignuo pogled i ugledao Alice na vrhu stuba. Stiskala je ogrtač oko sebe i smiješila se.

Gavin je osjećao da nešto nedostaje u toj križaljki, ali nije imao vremena tražiti što. »Poslali su po liječnika«, rekao je Stephen držeći Judith za ruku. Nije otvarala oči. Liječnik je dolazio polako, odjeven u raskošan ogrtač s ovratnikom od krzna. »Dajte mi prostora«,

tražio je. »Moram provjeriti ima li slomljenih kostiju.« Gavin se odmaknuo i gledao čovjeka kako rukama prelazi Judithinim mlohavim tijelom. Zašto?

Kako? Gavin se stalno pitao. Što je radila na stubama usred noći? Vratio je pogled na Alice. Dok je liječnik pregledavao Judith, ona je stajala mirno i s velikim zanimanjem na licu. Soba u kojoj se Gavin probudio u krevetu s Alice bila je na vrhu stubišta. Pogledao je opet u svoju ženu i osjetio kako mu krv nestaje iz lica. Judith ga je vidjela u krevetu s Alice! Ustuknula je unatrag, vjerojatno previše uzrujana da gleda kuda ide i pala. Ali kako je znala gdje je on? Mogla je znati samo ako joj je netko rekao gdje da traži.

»Čini se da nema slomljenih kostiju«, rekao je liječnik. »Odnesite je u krevet i neka se odmara.« Gavin je prošaptao molitvu zahvale, a onda se sagnuo i podignuo ženino malaksalo tijelo. Gomila

ljudi oko njih glasno je uzdahnula kad ju je digao. Slamarica i Judithina haljina bile su natopljene krvlju.

»Pobacila je dijete«, rekla je kraljica Elizabeta stojeći blizu Gavina. »Odnesite je gore. Poslat ću svoju primalju da se pobrine za nju.«

Gavin je kroz rukav tunike mogao osjetiti toplinu Judithine krvi na svojoj ruci. Snažna ruka mu se spustila na rame i bez gledanja znao da je Stephen iza njega.

»Gospo!« zavapila je Joan kad je Gavin ušao u sobu noseći Judith. »Baš sam se vratila i nije je bilo. Ozlijeđena je!« Joanin je glas otkrivao ljubav prema gospodarici. »Hoće li biti u redu?«

»Ne znamo«, odgovorio je Stephen. Gavin je nježno spustio svoju ženu na krevet. »Joan«, rekla je kraljica Elizabeta. »Donesi tople vode iz kuhinje i čiste tkanine.« »Tkanine, Vaše Veličanstvo?« »Za upijanje krvi. Pobacila je dijete. Kad budeš imala tkanine, pozovi lady Helen. Htjet će biti sa

svojom kćeri.« »Jadna moja gospa«, prošaptala je Joan. »Toliko je željela ovo dijete.« Glas joj je bio pun suza dok

je izlazila iz sobe. »Idite sad«, tjerala je Elizabeta dvojicu muškaraca okrenuvši se prema njima. »Morate je ostaviti.

Niste od koristi. Mi ćemo se pobrinuti za nju.« Stephen je stavio ruku oko bratovih ramena, ali Gavin ju je odgurnuo. »Ne, Vaše Veličanstvo, ja

ne idem. Da sam noćas bio s njom, ne bi joj se ništa dogodilo.« Stephen je zaustio nešto reći, ali Elizabeta ga je zaustavila. Znala je da bi bilo uzaludno. »Vi

možete ostati.« Kimnula je Stephenu i on je izašao. Gavin je milovao Judithino čelo i pogledao prema kraljici. »Recite mi što da radim.« »Skinite joj ogrtač.« Gavin je pažljivo odvezao ogrtač, nježno podignuo Judith i izvukao joj ruke iz rukava. Užasnuo se

vidjevši joj krv na bedrima. Na trenutak je gledao u krv i nije se micao. Elizabeta ga je gledala. »Porod nije lijep prizor.« »Ovo nije porod nego...« Nije mogao dovršiti rečenicu. »Morala je biti već dosta trudna da bi bilo tako puno krvi. Ovo će doista biti porod premda s

manje ugodnim rezultatima.« Oboje su dignuli glave kad je u prostoriju uletjela debela primalja, crvenog lica. »Zar želite

smrznuti tu jadnicu?« pitala je. »Što je to! Ne trebaju nam muškarci«, rekla je Gavinu. »On će ostati«, čvrsto je rekla kraljica Elizabeta.

Primalja je trenutak promatrala Gavina. »Onda idi i uzmi vodu od sluškinje. Predugo joj treba da je donese uza stube.«

Gavin je odmah reagirao. »Njezin muž, Vaše Veličanstvo?« pitala je primalja kad je Gavin otišao. »Da, i njihovo prvo dijete.« Debela je žena otpuhnula. »Trebao se bolje brinuti za nju, Vaše Veličanstvo, i ne dopustiti joj da

noću luta hodnicima.« Čim je Gavin spustio vodu u sobu, žena mu je izdala još zapovijedi. »Nađi joj odjeću i utopli je.« Joan je ušla u sobu za Gavinom, počela premetati po škrinji i dodala mu toplu vunenu haljinu.

Gavin je pažljivo odjenuo Judith, cijelo vrijeme gledajući kako krv polako curi iz nje. Na čelu joj se pojavio znoj i obrisao ga je hladnom tkaninom.

»Hoće li biti dobro?« pitao je tiho. »Ne mogu to odgovoriti. Ovisi o tome možemo li izvaditi sve iz nje i možemo li zaustaviti

krvarenje.« Judith je zastenjala i pomaknula glavu. »Držite je mirnom ili će nam otezati posao.« »Judith«, rekao je Gavin tiho. »Miruj.« Kad je počela mrdati rukama, uzeo ih je u svoje. Otvorila je oči. »Gavine?« šapnula je. »Ja sam. Nemoj govoriti. Budi mirna i odmaraj. Uskoro će ti biti dobro.« »Dobro?« Činilo se da nije sasvim svjesna svoga stanja. Iznenada je osjetila probadanje jakoga

grča. Čvrsto je stisnula njegove ruke. Judith ga je zbunjeno pogledala. »Što se dogodilo?« zavapila je, a onda su joj se oči počele jasno fokusirati. Nad njom su klečale kraljica, njezina sluškinja i još jedna žena i zabrinuto je gledale. Potresao ju je još jedan grč.

»Idemo«, rekla je primalja. »Moramo joj masirati trbuh i pomoći joj.« »Gavine!« rekla je Judith uplašeno, dahćući nakon posljednjeg naleta boli. »Tiho, ljubavi. Uskoro ćeš biti dobro. Bit će još djece.« Užasnuto je razrogačila oči. »Dijete? Moje dijete? Izgubila sam dijete?« Glas joj je postao gotovo

histeričan. »Judith, molim te«, rekao je Gavin smirujući je. »Bit će ih još.« Još jedanput ju je potresla bol dok je gledala u Gavina i sjećanje joj se polako vraćalo. »Pala sam

niz stube«, rekla je tiho. »Vidjela sam te u krevetu s tvojom kurvom i pala sam niza stube.« »Judith, sad nije trenutak...« »Ne diraj me!« »Judith«, rekao je Gavin gotovo je preklinjući. »Jesi li razočaran što nisam mrtva? Kao što je moje dijete sad mrtvo?« Treptajima je tjerala suze.

»Idi njoj. Toliko si je želio i sad si joj dobrodošao!« »Judith...« počeo je Gavin, ali ga je kraljica Elizabeta primila za ruku. »Možda bi trebao poći.« »Da«, složio se, a Judith ga nije htjela pogledati. Stephen ga je čekao ispred vrata i upitno

podignuo obrve. »Dijete je izgubljeno i još ne znam hoće li Judith preživjeti.« »Dođi dolje«, rekao je Stephen. »Ne daju ti da ostaneš s njom?« »Judith nije dopustila«, rekao je Gavin iskreno. Stephen nije više ništa rekao dok nisu izašli iz glavne kuće. Sunce je tek počelo izlaziti, nebo je

još bilo sivo. Zbog meteža koje je izazvao Judithin pad, stanari dvorca ustali su ranije nego inače. Braća su sjela na klupu uz zidine dvorca. »Zašto je hodala hodnicima usred noći?« pitao je Stephen.

»Ne znam. Kad smo se ti i ja rastali, srušio sam se u krevet – onaj najbliži, na vrhu stuba.« »Možda se probudila, vidjela da te nema i pošla te tražiti.« Gavin nije odgovorio. »Ima još nešto

što mi ne govoriš.«

»Ima. Kad me Judith vidjela, bio sam u krevetu s Alice.« Stephen nije nikad prije osuđivao svoga brata, ali sad mu se lice smračilo. »Možda si ubio Judith!

A zbog čega? Zbog one kučke...« Zaustavio se kad je vidio Gavinov turoban profil. »Bio si prepijan da bi poželio ženu. A i da si je htio, Judith te čekala gore.«

Gavin je gledao na drugu stranu dvorišta. »Nisam je odveo u krevet«, rekao je tiho. »Spavao sam i čuo buku koja me probudila. Pokraj mene je ležala Alice. Nisam bio toliko pijan sinoć da bih je odveo u svoj krevet i ne sjećao se toga.«

»Pa kako onda?« »Ne znam.« »Ja znam!« rekao je Stephen kroz stisnute zube. »Razuman si čovjek, osim kad je riječ o toj

vještici!« Prvi put u životu, Gavin nije branio Alice. Stephen je nastavio. »Nikad nisi mogao vidjeti kakva je zapravo. Zar ne znaš da spava s pola

muškaraca na dvoru?« Gavin se okrenuo i zurio u njega. »Možeš me gledati u nevjerici, ali ona je predmet poruge svih muškaraca – a siguran sam i većine

žena. Od konjušara do grofa, nije joj važno, samo da imaju opremu s kojom će je zadovoljiti.« »Ako je takva, onda sam je ja učinio takvom. Bila je djevica kad sam prvi put legao s njom.« »Djevica, možeš misliti! Grof od Lancashire se kune da je bio s njom kad joj je bilo samo dvanaest

godina.« Gavin je imao izraz nevjerice na licu. »Pogledaj što je tebi učinila. Kontrolirala te i iskoristila, a ti si to dopustio. Čak si i molio za više.

Reci mi, koju je metodu upotrijebila da ne zavoliš Judith odmah od početka?« Gavin je zurio slijepim očima. Prisjećao se onog prizora u vrtu na dan njegova vjenčanja. »Zaklela

se da će se ubiti ako zavolim svoju ženu.« Stephen je naslonio glavu na kameni zid. »Dragi Bože! I ti si joj povjerovao? Ta bi žena prije ubila

tisuće ljudi nego što bi ugrozila jednu dlaku sa svoje glave.« »Ali ja sam je zaprosio«, bio je uporan Gavin. »Prije nego što sam uopće čuo za Judith, zaprosio

sam Alice.« »A ona je ipak izabrala bogatoga grofa.« »Ali njezin otac...« »Gavine! Zar je ne možeš vidjeti bistrim očima? Zar misliš da onaj pijanica od njezina oca može

nekome naređivati? Ne slušaju ga čak ni njegovi sluge! Da je on tako moćan muškarac, zar bi ona imala slobodu nalaziti se noću s tobom u šumi?«

Gavinu je bilo teško povjerovati u sve to za Alice. Bila je tako rumena i plava, tako delikatna i stidljiva. Pogledala bi ga s velikim suzama u očima i srce bi mu se rastopilo. Sjećao se kako se osjećao kad je zaprijetila da će si oduzeti život. Sve bi učinio za nju. Pa čak je i onda njegova privlačnost prema Judith bila golema.

»Još nisi uvjeren«, primijetio je Stephen. »Nisam siguran. Stari snovi teško umiru. Ona je prekrasna žena.« »Da, i zaljubio si se u tu ljepotu. Nikad nisi ispitivao što je još u njoj. Kažeš da je nisi odveo u svoj

krevet. Kako je onda dospjela tamo?« Kad Gavin nije odgovorio, Stephen je nastavio. »Drolja je sama skinula odjeću i smjestila se

pokraj tebe. A onda je poslala nekoga po Judith.« Gavin je ustao. Nije više htio čuti ni riječi. »Moram vidjeti je li Judith dobro«, promrmljao je i

krenuo natrag prema glavnoj kući. Gavin je cijeli život, od šesnaeste godine, bio odgovoran za imanje

i ljude. Nikad nije poput svoje braće imao bezbrižno vrijeme za udvaranje ženama i učenje o njihovoj prirodi. Istina, bilo je mnogo žena u njegovu krevetu, ali uvijek bi brzo otišle. Nijedna žena nije provodila vrijeme u njegovoj blizini, smijala se i razgovarala s njim. Odrastao je vjerujući da su sve žene poput njegove majke kakvom ju je pamtio – lijepe, ugodne naravi, nježne. Alice se uvijek činila kao utjelovljenje tih osobina i zbog toga ga je gotovo odmah zaludjela.

Judith je bila prva žena koju je doista upoznao. Na početku ga je ljutila. Nije bila poslušna, kao što bi žena trebala biti. Više su je zanimale knjigovodstvene knjige za njegovo kućanstvo nego boje koje se rabe u nekom vezu. Bila je iznenađujuće lijepa, ali gotovo nesvjesna svoje ljepote. Nije trošila sate i sate na odjeću. Zapravo je Joan vrlo često birala što će gospodarica odjenuti. Judith je djelovala kao sve nepoželjno i neženstveno. A Gavin se ipak zaljubio u nju. Bila je iskrena, hrabra, velikodušna – i nasmijavala ga je. Alice nikad nije pokazala ni mrvicu humora.

Gavin je stajao ispred vrata Judithine sobe. Znao je da više ne voli Alice, ali je li moguće da je doista tako podla kao što Stephen kaže? Kao što su mu Raine i Miles također govorili? Kako bi drukčije dospjela u njegov krevet osim onako kako je Stephen opisao?

Vrata su se otvorila i primalja je zakoračila u hodnik. Gavin ju je uhvatio za ruku. »Kako je?« »Sad spava. Dijete je rođeno mrtvo.« Gavin je udahnuo dubok, smirujući dah. »Hoće li se moja žena oporaviti?« »Ne znam. Izgubila je mnogo krvi. Ne znam je li sve od djeteta ili je možda u padu oštećeno i

nešto u njoj.« Gavinovo je lice problijedjelo. »Zar niste rekli da je gubila krv od djeteta?« Nije htio vjerovati da

bi još nešto moglo biti loše. »Koliko ste dugo u braku?« »Gotovo četiri mjeseca«, iznenađeno je odgovorio. »I bila je djevica kad ste legli s njom?« »Da«, rekao je sjećajući se boli koju joj je nanio. »Trudnoća je bila uznapredovala. Dijete je bilo dobro oblikovano. Rekla bih da je začela te prve

noći ili iduće. Ne poslije. Možda ima toliko krvi jer je dijete bilo već dosta razvijeno. Prerano je reći.« Okrenula se kako bi otišla, ali Gavin ju je uhvatio za ruku. »Kako ćete znati?« »Kad krvarenje prestane, a ona još bude živa.« Pustio joj je ruku. »Kažete da spava. Mogu li k njoj?« Starica se nasmijala. »Mladići! Nikad sebi ništa ne uskraćuju. Spavate s jednom ženom dok vas

druga čeka. Sad obigravate nad onom prvom. Trebali biste izabrati jednu od njih.« Gavin je zatomio odgovor, ali od njegova joj je mrka pogleda i nestao osmijeh s lica. »Da, možete k njoj«, rekla je žena tiho, okrenula se i pošla prema stubama.

Kiša je padala u snažnim naletima. Vjetar je savijao drveće gotovo na pola. Sjevnula je munja i jedno se stablo u daljini rascijepilo i srušilo. Ali četvero ljudi koji su stajali oko malenog lijesa koji su radnici upravo spustili u zemlju nisu bili svjesni hladnog pljuska. Tijela su im se njihala s udarima vjetra, ali nisu to primjećivali.

Helen je stajala uz Johna, malaksala tijela, i oslanjala se o njegovu snagu za potporu. Oči su joj bile suhe i vruće. Stephen je stajao blizu Gavinu, spreman pomoći bratu ako mu zatreba.

John i Stephen razmjenjivali su poglede dok im se kiša slijevala niz lica i kapala u odjeću. John je nježno odveo Helen od maloga groba, a Stephen je vodio Gavina. Oluja je počela iznenada, nakon što je svećenik počeo čitati riječi nad malenim lijesom.

Stephen i John su izgledali kao da vode dvoje slijepih i bespomoćnih ljudi preko groblja. Odveli

su Helen i Gavina u mauzolej i ostavili ih ondje dok oni odu po konje. Gavin se teško spustio na željeznu klupu. Dijete je bilo muško i njegov prvi sin, pomislio je. Sad

mu je u ušima odzvanjala svaka riječ koju je rekao Judith o tome kako dijete nije njegovo. A dijete je mrtvo zbog njega. Spustio je glavu u ruke.

»Gavine«, rekla je Helen sjedajući pokraj njega i stavila mu ruku oko ramena. Nisu imali mnogo kontakta od onog dana kad je Helen vikala da bi bilo bolje da je ubila svoju kćer, a ne dopustila joj da se uda za njega. Ali mnoge su se stvari promijenile tijekom tih nekoliko mjeseci. Helen je otkrila kako je to voljeti nekoga i sad je u Gavinovim očima prepoznala ljubav. Vidjela je bol koju je trpio zbog izgubljenog djeteta i strah da će izgubiti Judith.

Gavin se okrenuo svojoj punici. Nikad nije razmišljao ni o kakvom neprijateljstvu među njima. Vidio je i pamtio samo to da je Helen bila bliska ženi koju voli. Stavio je ruke oko nje, ali nije ju držao. Ne, zapravo je Helen držala svog zeta i osjećala je vrućinu njegovih suza kroz svoju kišom natopljenu haljinu. I konačno je Helen našla oslobođenje za vlastite suze.

Joan je sjedila pokraj svoje usnule gospodarice. Judith je bila sasvim blijeda, a njezina kosa mokra od znoja. »Uskoro će biti dobro«, odgovorila je Joan na Gavinovo neizgovoreno pitanje.

»Nisam siguran.« Dodirnuo je ženin vrući obraz. »Vrlo je ružno pala«, rekla je Joan napeto zureći u Gavina. Gavin je samo kimnuo, više zabrinut za Judith nego za bilo kakav razgovor. »Što joj planirate učiniti?« nastavila je Joan. »Učiniti njoj?« pitao je Gavin. »Samo se nadam da će opet biti dobro.« Joan je odmahnula rukom. »Ne, mislim na lady Alice. Kakvu kaznu planirate za prijevaru koju je

izvela? Trik!« frknula je Joan. »Trik koji bi moju gospu mogao stajati života!« »Ne govori to«, rekao je Gavin ljutito. »Opet vas pitam: kakvu kaznu planirate?« »Drži jezik za zubima, ženo! Ne znam ni za kakvu prijevaru.« »Ne? Onda ću vam ja reći. Dolje u kuhinji je žena koja je isplakala oči iz glave. Ima zlatni novčić

za koji kaže da joj ga je lady Alice dala da odvede moju gospu k vama dok ste bili u krevetu s tom kurvom. Djevojka kaže kako je mislila da bi sve učinila za novčić, ali nije mislila na ubojstvo. Kaže da je ona kriva za smrt djeteta lady Judith i možda njezinu smrt također i da će ići u pakao zbog njihovih ubojstava.«

Gavin je shvatio kako je došao trenutak da se suoči s istinom. »Želio bih vidjeti tu ženu i razgovarati s njom«, rekao je tiho.

Joan je ustala. »Dovest ću je ako je uspijem naći.« Gavin je sjedio s Judith, gledao je i primjećivao da joj se polako vraća prirodna boja. Prošlo je neko vrijeme prije nego što se Joan vratila vukući sa sobom uplašenu djevojku koja se

bojala približiti. »Ovo je ta djevojčura!« rekla je Joan i grubo gurnula sluškinju naprijed. »Pogledaj moju gospodaricu kako leži. Ubila si dijete, a sad ćeš možda ubiti i moju gospu. A ona nikad nikome nije naudila. Znaš li da me često prekoravala zbog lošeg ponašanja prema ološu poput tebe?«

»Tiho!« naredio je Gavin. Djevojka je očito bila jako uplašena. »Reci mi što znaš o nesreći moje žene.«

»Nesreći, ha!« otpuhnula je Joan, a onda utihnula kad ju je Gavin pogledao. Oči su joj bježale s jednog kuta sobe prema drugom i djevojka je nepovezanim, neodlučnim

rečenicama ispričala svoju priču. Na kraju se bacila pod Gavinove noge. »Molim vas, gospodaru, spasite me. Lady Alice će me ubiti!«

Na Gavinovu licu nije bilo samilosti. »Mene pitaš za pomoć? Kako si ti pomogla mojoj ženi? Ili našem djetetu? Hoćeš li da te odvedem do mjesta gdje su pokopali dijete?«

»Ne«, zavapila je djevojka u očaju i pognula glavu do poda. »Ustani!« naredila joj je Joan. »Prljaš nam pod!« »Vodi je odavde«, rekao je Gavin. »Ne mogu je gledati.« Joan je uhvatila djevojku za kosu i divlje je podignula na noge, a onda je snažno šutnula prema

vratima. »Joan«, rekao je Gavin. »Odvedi je Johnu Bassettu i reci mu da se pobrine za njezinu sigurnost.« »Sigurnost!« eksplodirala je Joan, a onda su joj oči otvrdnule. »Da, gospodaru«, rekla je lažno

poniznim glasom. Zatvorila je vrata i svinula djevojci ruku iza leđa. »Ubila je dijete moje gospe i ja se trebam pobrinuti da je sigurna!« gunđala je. »Ne, pobrinut ću se da dobije što je zaslužila.«

Na vrhu spiralnih stuba Joanina je ruka stisnula preplašenu djevojku. »Hej! Prestani!« povikao je John Bassett. Posljednjih nekoliko dana nije se odmicao daleko od

Judithine sobe. »Je li to djevojka koju je lady Alice platila?« Nije bilo čovjeka u dvorcu koji nije znao za priču o Aliceinoj podlosti.

»Molim vas, gospodine«, preklinjala je djevojka padajući na koljena. »Ne dajte joj da me ubije. Nikad više neću učiniti takvo nešto.«

John je zaustio nešto reći, a onda je s gađenjem pogledao Joan i podignuo služavku. Joan je nekoliko minuta stajala i gledala kako zajedno odlaze.

»Šteta što ju je odveo. Mogla si obaviti posao umjesto mene«, rekao je tihi glas iza nje. Joan se okrenula i ugledala Alice Chatworth. »Radije bih vas vidjela na dnu stuba«, prezirno je

rekla Joan. Aliceine su plave oči gorjele. »Ovo ćeš platiti životom!« »Ovdje? Sad?« izazivala je Joan. »Ne, nije to vaš stil. Vi platite drugima da obave posao umjesto

vas – a onda se smijuljite kao nevina djeva.« Nitko se nikad nije usudio reći Alice takve stvari! »Hajde«, izazivala je Joan. »Zašto oklijevate?

Stojim na rubu stubišta.« Alice je bila u iskušenju gurnuti služavku svom snagom, ali Joan je izgledala dosta snažno i Alice

nije mogla riskirati poraz u takvoj borbi. »Strahovat ćeš za svoj život zbog ovoga«, pakosno joj je rekla.

»Ne, strahovat ću za svoja leđa gdje takvi poput vas udaraju.« Joan je gledala u ženu, a onda se počela smijati. Smijala se cijelim putem uza stube sve dok nije došla do sobe svoje gospodarice.

Primalja i Gavin stajali su iznad Judith. »Počela je vrućica«, rekla je starica tiho. »Sad su molitve od pomoći koliko i bilo što drugo.«

udith je sanjala. Tijelo joj je bilo vruće i bolno i teško se koncentrirala na ono što se događalo. Gavin je bio tu, smiješio joj se, ali osmijeh mu je bio lažan. Iza njega je stajala Alice Chatworth, očiju sjajnih zbog pobjede. »Pobijedila sam«, šapnula je. »Pobijedila sam!« Judith se budila polako i bojažljivo dolazila iz sna koji se doimao tako stvarnim. Osjećala je

bol u tijelu kao da je danima spavala na dasci. Pomaknula je glavu na jednu stranu. U stolcu pokraj kreveta sjedio je Gavin i spavao. Čak je i u snu izgledao napeto, kao da je spreman skočiti na noge. Lice mu je bilo oronulo, jagodice ispupčene pod kožom. Imao je bradu od nekoliko dana i tamne kolute ispod očiju.

Judith je nekoliko trenutaka bila zbunjena pitajući se zašto Gavin izgleda tako umorno i zašto je sve tako jako boli. Pomaknula je ruku ispod pokrivača i dodirnula trbuh. Prije je bio tvrd i blago zaobljen, ali sad je bio ulegnut i mekan. I tako užasno prazan!

Tada se svega sjetila. Sjetila se Gavina u krevetu s Alice. Rekao je da mu nije više stalo do nje i Judith mu je počela vjerovati. Počela je razmišljati o lijepom zajedničkom životu, o rođenju njihova djeteta i kako će biti sretni. Kakva je samo budala bila!

»Judith!« rekao je Gavin neobično grubim glasom. Odmah je sjeo pokraj nje na krevet i rukom joj opipao čelo. »Vrućica je pala«, rekao je s olakšanjem.

»Kako se osjećaš?« »Ne diraj me«, prošaptala je. »Makni se od mene!« Gavin je kimnuo, a usne su mu se stisnule u ravnu liniju. Prije nego što je ijedno od njih stiglo išta reći, otvorila su se vrata i ušao je Stephen. Kad je vidio

da je budna, zabrinuti izraz na njegovu licu zamijenjen je širokim osmijehom. Brzo je otišao do njezina kreveta nasuprot Gavinu. »Draga sestrice«, prošaptao je. »Mislili smo da ćemo te izgubiti.« Nježno joj je dotaknuo vrat.

Kad je vidjela to poznato i voljeno lice, Judith je osjetila kako joj naviru suze. Stephen se namrštio i pogledao prema bratu, ali Gavin je odmahivao glavom. »Hajde, draga«,

rekao je Stephen primajući Judith u zagrljaj. »Ne plači«, prošaptao je gladeći je po kosi. »Je li bio dječak?« šapnula je. Stephen je mogao samo kimnuti glavom. »Izgubila sam ga!« zavapila je očajno. »Nije imao ni prigodu za život, a već sam ga izgubila. O,

Stephene, toliko sam htjela to dijete. Bio bi dobar i drag i tako prekrasan!« »Da«, složio se Stephen. »Visok i taman poput oca.« Judith su razdirali jecaji. »Tako je! Barem je moj otac imao pravo da će dobiti unuka. Ali sad je

mrtav!« Stephen je pogledao preko njezine glave prema svojemu bratu. Nije znao tko je bio žalosniji,

Gavin ili žena koju je tješio. Gavin nikad prije nije vidio Judith da plače. Pokazala mu je neprijateljstvo, strast, duhovitost, ali

nikad ovakvu strasnu razdiruću žalost. Osjetio je duboku tugu jer tu žalost nije dijelila s njim. »Judith«, rekao je Stephen. »Moraš odmarati. Bila si jako bolesna.« »Koliko dugo sam bolesna?« »Tri dana. Vrućica te zamalo odnijela od nas.« Judith je šmrcala, a onda se brzo povukla od njega. »Stephene! Trebao si otići. Zakasnit ćeš na

svoje vjenčanje.« Kimnuo je ozbiljna lica. »Trebao sam se oženiti jutros.« »Znači da si je ostavio pred oltarom.« »Nadam se da je čula da nisam došao i da nije otišla tako daleko.« »Jesi li poslao poruku?« Odmahnuo je glavom. »Istinu govoreći, zaboravio sam. Svi smo bili jako zabrinuti za tebe. Ne

znaš kako si bila blizu smrti.« Osjećala se slabo i izrazito umorno. »Sad moraš opet spavati.« »A ti ćeš poći svojoj nevjesti?« pitala je Judith dok joj je Stephen pomagao leći. »Sad mogu poći kad znam da ti je vrućica prošla.« »Obećaj mi«, rekla je umorno. »Ne želim da ti brak počne kao moj. Želim da ti bude bolje.« Stephen je brzo pogledao prema bratu. »Da, obećavam ti. Krećem za jedan sat.« Kimnula je i sklopila oči. »Hvala ti«, šapnula je i zaspala. Gavin je ustao s kreveta kao i njegov brat. »I ja sam zaboravio na tvoje vjenčanje.« »Imao si drugih briga«, odgovorio je Stephen. »Još je ljuta na tebe?« Gavin je odgovorio bratu ciničnim pogledom. »I više nego ljuta, rekao bih.« »Razgovaraj s njom. Reci joj što osjećaš. Reci joj istinu o Alice. Vjerovat će ti.« Gavin je preko sobe pogledao svoju usnulu ženu. »Moraš se ići pakirati. Tvoja škotska mladenka

će ti oderati kožu.« »Da je to jedino što želi, rado bih joj sam dao.« Obojica su izašla iz sobe i zatvorila vrata za sobom. Gavin je čvrsto uhvatio brata. »Božić«, rekao

je smiješeći se. »Dovedi nam svoju ženu za Božić u posjet.« »Hoću. A ti ćeš razgovarati s Judith?« Gavin je kimnuo. »Kad se ona odmori i kad se ja okupam.« Stephen se nasmijao. Gavin se tri dana nije micao od žene dok je imala vrućicu. Stephen je nježno

pljesnuo brata, okrenuo se i izašao iz hodnika.

Kad se Judith opet probudila, u sobi je bio mrak. Joan je spavala na slamarici blizu vrata. Judithina je glava bila bistrija, osjećala se jače i bila je jako gladna. »Joan«, pozvala je tiho.

Služavka je odmah skočila na noge. »Gospo«, rekla je i veselo se nasmijala. »Lord Gavin mi je rekao da ste bolje, ali nisam mu vjerovala.«

»Htjela bih vode«, rekla je Judith kroz osušene usne. »U redu«, Joan se veselo smijala. »Ne tako brzo«, rekla je kad je Judith počela pohlepno piti iz

čaše. Otvorila su se vrata, obje su se okrenule i ugledale Gavina kako ulazi s pladnjem punim hrane. »Ne želim ga vidjeti«, rekla je Judith odlučno.

»Idi!« zapovjedio je Gavin Joan. Služavka je spustila čašu i žurno izašla. Gavin je položio pladanj na mali stol pokraj kreveta. »Osjećaš se bolje.« Gledala je u njega, ali nije ništa odgovarala. »Donio sam ti juhu i komad kruha. Sigurno si jako gladna.« »Ne želim ništa od tebe. Ni hranu ni tvoje društvo.« »Judith«, rekao je Gavin s mnogo strpljenja, »ponašaš se poput djeteta. Opet ćemo razgovarati o

ovome kad ti bude bolje.« »Misliš da ću s vremenom promijeniti mišljenje? Hoće li mi vrijeme vratiti moje dijete? Hoće li

mi vrijeme omogućiti da ga držim, volim, čak i da vidim boju njegovih očiju?« Gavin je odmaknuo ruke s pladnja. »Bio je i moje dijete i ja sam ga također izgubio.« »Dakle, to si saznao! Trebam li osjećati sažaljenje zbog tvoje tuge? Nisi vjerovao da je tvoj. Ili je i

to bila laž?« »Judith, nisam ti lagao. Kad bi me samo poslušala, sve ću ti reći.« »Poslušala?« rekla je mirno. »Kad si ti mene slušao? Od trenutka kad smo se vjenčali ja sam ti

pokušavala ugoditi pa ipak te sve što sam činila ljutilo. Uvijek sam osjećala kao da me se uspoređuješ s nekim drugim.«

»Judith«, rekao je i uzeo joj ruku iz krila. »Ne diraj me! Tvoj me dodir prlja.« Oči su mu od sive boje postale crne. »Imam nešto reći i reći ću to koliko god me ti silno

pokušavala spriječiti. Veliki dio toga što govoriš je istina. Volio sam Alice, ili sam mislio da je volim. Zaljubio sam se u nju prije nego što sam je čuo da kaže i riječ. Stvorio sam u glavi sliku žene i ona je postala ta žena. Nikad nismo provodili mnogo vremena zajedno, samo povremene kratke trenutke. Nikad nisam znao kakva je zapravo, samo ono što sam želio da bude.«

Judith nije ništa odgovarala. Gavin joj nije mogao pročitati misli. »Borio sam se protiv ljubavi prema tebi«, nastavio je. »Mislio sam da moje srce pripada Alice. Ali

sad znam da nije bilo tako. Judith«, rekao je tiho, »već dugo te volim. Možda sam te od početka zavolio. Znam da te sad volim cijelim srcem i dušom.«

Zastao je i gledao je, ali izraz njezina lica nije se promijenio. »Trebam li ti sad pasti u zagrljaj i izjaviti svoju veliku ljubav prema tebi? To je ono što se očekuje

od mene?« Gavin je bio šokiran. Možda je očekivao da će reći da ga voli. »Tvoja je požuda ubila moje dijete!« »Nije moja požuda!« rekao je Gavin vatreno. »Prevaren sam. Stephen i ja smo previše popili.

Leopard mi se mogao uvući u krevet, a ja to ne bih primijetio!« Judith se ledeno nasmijala. »I jesi li uživao u leopardovim kandžama? Prije jesi.« Gavin ju je hladno pogledao. »Pokušao sam ti objasniti svoja djela, ali nećeš me slušati. Rekao

sam ti za svoju ljubav – što još da učinim?« »Čini se da ne razumiješ. Nije me briga što me voliš. Tvoja ljubav je bezvrijedna, daješ je

slobodno svakome tko je zatraži. Nekoć bih bila učinila mnogo da čujem te riječi, ali više mi nisu slatke. Tek mi je smrt moga djeteta razbistrila um od takvih bajki kao što je ljubav. «

Gavin je sjeo i dalje gledajući u nju. Nije znao što drugo reći. »Pogriješio sam u svemu. Imaš pravo ljutiti se.« »Ne«, nasmijala se. »Nisam ljuta. Niti te mrzim. Jednostavno život s tobom smatram

nepodnošljivim.« »Kako to misliš?«

»Molit ću kralja da od pape zatraži razvod braka. Ne vjerujem da bi čak ni papa želio da nakon ovoga živim s tobom. Zadržat ćeš pola mojih posjeda i...« Zašutjela je kad je Gavin ustao.

»Poslat ću ti Joan. Moraš jesti«, rekao je Gavin i izašao iz sobe. Judith se naslonila na jastuk. Osjećala se sasvim iscijeđeno. Kako je mogla povjerovati da je voli

kad je pred očima vidjela samo Alice kako viri ispod njegova golog tijela?

Judith još tri dana nije izlazila iz kreveta. Mnogo je spavala i poslušno jela. Raspoloženje joj je bilo tako jadno da joj hrana nije značila mnogo. Odbijala je vidjeti bilo koga, posebice muža. Joan je bilo draže zadržati svoje mišljenje za sebe i nije mnogo razgovarala s gospodaricom.

Ujutro četvrtog dana Joan je povukla pokrivač s Judith. »Danas nećete ležati u krevetu. Ima posla koji treba obaviti i morate vježbati.« Joan je uzela novi ogrtač s dna kreveta – zamjenu za ogrtač od zelenog baršuna koji je bio umrljan krvlju. Novi je ogrtač bio od tamnosivog baršuna sa širokim ovratnikom od kanadske kune, rubom od kune na prednjem dijelu i oko poruba. Oko ramena je išao zapleteni zlatni vez.

»Ne želim ustati«, rekla je Judith i okrenula se. »Ali hoćete!« Judith je još bila preslaba da bi se opirala. Joan je s lakoćom izvukla gospodaricu iz kreveta i

pomogla joj da odjene baršunasti ogrtač. Odvela je Judith do dubokog prozorskog sjedala. »Sad ćete ostati tu dok ja donesem čiste plahte.«

Ljetni je povjetarac godio Judithinu licu. Imala je dobar pogled na vrt. Nagnula se preko otvora i gledala ljude ispod prozora.

»Gavine?« rekao je netko tiho s njegova boka. Sjedio je sam u vrtu gdje je u posljednje vrijeme provodio mnogo vremena. Začuvši poznat glas, brzo se okrenuo. Bila je to Alice ozarene kože na rano jutarnjem svjetlu. Namjerno je odgađao susret s njom; nije vjerovao vlastitim reakcijama. »Usudiš li se pokazati se?«

»Molim te, pusti me da objasnim...« »Ne. Ne možeš objasniti.« Alice je okrenula glavu, stavila prst u oko i kad se opet okrenula prema njemu, imala je velike i

sjajne suze. Gavin ju je pogledao I razmišljao kako su te suze nekad imale moć dirnuti ga. Kako je samo Judith bila drukčija! Snažni razarajući jecaji koji su je razdirali. Plakala je zbog tuge, a ne da bi bila ljepša.

»Učinila sam to samo zbog tebe«, rekla je Alice. »Moja ljubav prema tebi tako je jaka da...« »Ne govori mi o ljubavi! Pitam se znaš li što je uopće ljubav. Znaš li da sam razgovarao s

djevojkom kojoj si platila da dovede Judith k tebi? Sve si dobro isplanirala, je li tako?« »Gavine, ja...« Zgrabio ju je za ruke i tresao je. »Ubila si mi dijete! Zar ti to ne znači ništa? I zamalo si mi ubila

ženu – ženu koju volim.« Odgurnuo je Alice od sebe. »Za ovo bih te mogao odvesti na sud, ali okrivljujem sebe jednako koliko i tebe. Bio sam budala jer nisam vidio kakva si zapravo.«

Alice je zamahnula rukom i pljusnula ga po obrazu. Dopustio je to jer je osjećao da zaslužuje. »Gubi mi se s očiju i ne dovodi me u iskušenje da ti zaokrenem tim lijepim vratom.« Alice se okrenula na peti i pobjegla iz vrta. Iz sjene se išuljala Ela. »Rekla sam vam da ne idete k njemu. Rekla sam vam da čekate. Jako je ljut

na vas i zaslužili ste to.« Ela se iznenadila kad je njezina gospodarica krenula iza kuhinje prema stazi. Alice se naslonila na zid i ramena su joj se tresla. Ela je otišla do svoje gospodarice i povukla joj glavu prema svojim bujnim prsima.

Ovaj je put Alice iskreno plakala. »Volio me«, rekla je kroz bolne jecaje. »Nekad me volio i sad me više ne voli. Nemam više nikoga.«

»Tiho, dušo«, smirivala ju je Ela. »Imate mene. Uvijek ste me imali.« Ela ju je držala kao što je to činila kad je Alice bila dijete i kad bi ta slatka djevojčica plakala zbog majčina zanemarivanja. »Lord Gavin je samo jedan čovjek. Ima i drugih. A vi ste tako lijepi. Bit će mnogo muškaraca koji će vas voljeti.«

»Ne!« rekla je Alice takvom silinom da joj je riječ protresla tijelo. »Ja želim njega, želim Gavina! Ne želim drugog muškarca!«

Ela je pokušavala umiriti svoju gospodaricu, ali nije uspijevala. »Onda ćete ga dobiti«, naposljetku je rekla.

Alice je dignula glavu, oči i nos bili su joj crveni i otečeni. »Obećavaš li?« Ela je kimnula. »Zar vam nisam uvijek dala ono što ste htjeli?« »Da«, složila se Alice. »Jesi. I dat ćeš mi Gavina?« »Kunem se.« Alice je pokazala mali osmijeh, a onda je, u rijetkom izljevu ljubavi, dala Eli brzi poljubac u obraz. Služavkine su se stare oči zamutile. Naravno da će sve učiniti za ovu dragu djevojku koju su ljudi

oko nje tako pogrešno doživljavali. »Dođite gore«, rekla je nježno. »Isplanirat ćemo novu haljinu.« »Da«, nasmijala se Alice glasno šmrcajući. »Jutros je trgovac donio franačku vunu.« »Idemo je onda pogledati.« Judith je gledala s prozora taman dovoljno dugo da vidi svog muža u razgovoru s ljubavnicom.

»Joan, želim vidjeti kralja«, rekla je okrenuvši leđa prizoru u vrtu. »Gospo, ne možete tražiti kralja Henrika da dođe ovamo.« »To i ne namjeravam. Moraš mi pomoći da se odjenem i sići ću dolje k njemu.« »Ali...« »Ne prepiri se sa mnom!« »Da, gospo«, rekla je Joan tvrdim glasom. Sat poslije Judith se pojavila u velikoj dvorani oslanjajući se na služavkinu ruku. Brzo joj je priskočio mladi muškarac. »Alan Fairfax, gospo, ako me se ne sjećate.« »Naravno da se sjećam.« Uspjela mu se lagano osmjehnuti. »Ljubazno od vas što mi pomažete.« »Zadovoljstvo mi je. Želite vidjeti kralja?« Ozbiljno je kimnula glavom. Primila je Alanovu ruku i on ju je poveo do kraljeve odaje. Bila je to

elegantna prostorija visokog stropa poduprta gredama, s nabranom oplatom i hrastovim podovima prekrivenima perzijskim tepisima.

»Grofice!« rekao je kralj kad ju je ugledao. U krilu je držao iluminirani rukopis. »Niste smjeli tako brzo ustati iz kreveta.« Odložio je knjigu i uzeo Judithinu drugu ruku.

»Jako ste ljubazni, obojica«, rekla je dok su joj Alan i Henrik pomagali da se smjesti u stolac. »Htjela bih razgovarati s vama, Vaše Veličanstvo, o jednoj privatnoj stvari.«

Henrik je kimnuo prema Alanu i vitez ih je ostavio same. »Onda, što je tako važno da ste se morali ovamo umoriti da biste me vidjeli?«

Judith je spustila pogled na svoje šake. »Želim razvod.« Kralj Henrik je trenutak šutio. »Razvod je ozbiljan pothvat. Imate li razlog?« Postojale su dvije vrste razvoda i tri razloga za svaki. Najbolje čemu se Judith mogla nadati je

razdvojenost što joj omogućuje da ostatak života živi odvojeno od muža. »Preljub«, rekla je tiho. Henrik je razmišljao o tome. »Ako bi se to dopustilo, nijedno od vas ne bi se moglo ponovno

vjenčati.« »I ne želim. Ući ću u samostan, za što sam i bila pripremana.«

»A što je s Gavinom? Uskratili biste mu pravo na novu ženu i sinove koji bi ga naslijedili?« »Ne«, prošaptala je. »On ima svoja prava.« Henrik ju je napeto promatrao. »Onda moramo tražiti razvod koji vaš brak proglašava ništavnim

i nevaljanim. Niste u rodu?« Judith je opet odmahnula glavom misleći na Waltera Demarija. »A što je s Gavinom? Je li obećan drugoj?« Judith je podignula bradu. »Prije mene je zaprosio drugu ženu.« »A ta žena je?« »Lady Alice Chatworth.« »Ah«, uzdahnuo je Henrik i naslonio se u svoj stolac. »A sad je lady Alice udovica i želi se oženiti

njome?« »Da, tako je.« Kralj Henrik se namrštio. »Ne volim razvode, ali ne volim ni da su moji grofovi i grofice nesretni.

Ovo će vas mnogo stajati. Siguran sam da će papa zahtijevati da date novac za kapelu ili ženski samostan.«

»Učinit ću to.« »Lady Judith, morate mi dopustiti da razmislim. Moram razgovarati s drugim osobama

uključenima u ovo prije nego što donesem odluku. Alane«, pozvao je kralj, »odvedite groficu u njezinu sobu i pobrinite se da legne na odmor.«

Alan se široko osmjehnuo pomažući Judith da ustane na noge. »Lady Judith izgleda jako tužno«, komentirala je kraljica Elizabeta ulazeći u sobu baš kad je

Judith odlazila i sjela pokraj svojega muža. »Znam kako se osjeća nakon što je izgubila dijete.« »Nije riječ o tome, ili barem dijete nije jedino što je muči. Traži razvod od Gavina.« »Ne!« rekla je Elizabeta ispustivši pletivo u krilo. »Nikad nisam vidjela zaljubljeniji par od njih.

Naravno, svađaju se, ali vidjela sam kako ju je lord Gavin podignuo na ruke i poljubio.« »Čini se da lady Judith nije jedina žena koju Gavin ljubi.« Elizabeta je utihnula. Rijetki su muškarci bili vjerni svojim ženama. Znala je da je čak i njezin

muž katkad... »Lady Judith traži razvod zbog tog razloga?« »Da. Čini se da je Gavin zaprosio lady Alice Chatworth prije nego što se oženio Judith. To je

usmeni ugovor i razlog za razvod. Pod uvjetom da će ta žena prihvatiti Gavina.« »I hoće!« ljutito je rekla Elizabeta. »Rado će uzeti Gavina i već je mnogo učinila da ga se

domogne.« »O čemu to govoriš?« Elizabeta je brzo rekla mužu za dvorska ogovaranja o tome kako je lady Judith pala i pobacila

dijete. Henrik se namrštio. »Ne sviđaju mi se takvi događaji među mojim podanicima. Gavin je trebao

biti diskretniji.« »Postoji sumnja je li doista pozvao ženu u svoj krevet ili se ona sama smjestila ondje.« Henrik se nasmijao. »Jadni Gavin. Ne bih želio biti na njegovu mjestu.« »Jesi li razgovarao s njim? Mislim da on ne želi taj razvod«, rekla je Elizabeta. »Ali ako je obećan lady Alice prije svoga vjenčanja...« »Zašto se onda ona udala za Edmunda Chatwortha?« »Shvaćam«, rekao je Henrik ozbiljno. »Mislim da ću dodatno sve istražiti. Čini se da tu ima više

od onoga što se vidi na površini. Razgovarat ću i s Gavinom i s lady Alice.« »Nadam se da će tvoji razgovori potrajati.« »Ne razumijem.«

»Ako Judith dobije dopuštenje rastati se od muža, njihov će brak doista završiti; ali ako budu prisiljeni ostati blizu jedno drugome, možda shvate da se doista vole.«

Henrik se nježno nasmiješio svojoj supruzi. Bila je vrlo mudra žena. »Onda ću pričekati prije nego što pošaljem poruku papi. Kamo ideš?« pitao je kad je kraljica ustala.

»Htjela bih razgovarati sa sir Alanom Fairfaxom. Pitam se bi li on bio voljan pomoći dami u nevolji.«

Henrik ju je zbunjeno pogledao, a onda podignuo rukopis. »U redu, draga. Siguran sam da ćeš sve srediti i bez mene.«

Dva sata poslije vrata Judithine sobe naglo su se otvorila. Gavin je uletio u sobu, lica smračena od bijesa.

Judith je dignula pogled s knjige koju je držala u krilu. »Tražila si kralja razvod!« vikao je. »Da, jesam«, odgovorila je odlučno. »Planiraš cijelom svijetu objaviti naše nesuglasice?« »Ako je to ono što je potrebno da te se riješim.« Bijesno ju je gledao. »Kako si samo tvrdoglava! Vidiš li ikad išta osim samo jedne strane? Slušaš li

ikad razum?« »Tvoje poimanje razuma razlikuje se od moga. Želiš da ti svaki put iznova oprostim preljub.

Učinila sam to mnogo puta, ali više ne mogu. Planiram te se osloboditi i ući u samostan, kao što sam trebala učiniti već odavno.«

»U samostan!« rekao je u nevjerici, a onda se podrugljivo nasmijao. Naglo je zakoračio korak prema njoj i stavio joj ruku oko ramena. Podignuo ju je iz kreveta i spustio usne na njezine. Nije bio nježan, ali čak je i njegova grubost zapalila Judith. Ruke su joj krenule oko njegova vrata i divlje ga vukle k sebi. Tada ju je iznenada oslobodio i pustio da padne na pernati madrac. Rubovi mekog madraca uzdigli su se oko nje.

»Odluči da me se nikad nećeš riješiti. Kad budeš spremna priznati da sam muškarac kojega trebaš, tada dođi k meni. Možda ću te uzeti natrag.« Okrenuo se i odlučno izašao iz sobe prije nego što je Judith stigla reći i riječi.

Joan je stajala na vratima, s izrazom obožavanja na licu. »Kako se usuđuje...« počela je Judith no onda je stala kad je vidjela Joanin pogled. »Zašto me tako

gledaš?« pitala je. »Zato što nemate pravo. Taj čovjek vas voli i rekao vam je to, a vi ga ipak ne želite slušati.

Tijekom cijelog vašeg braka bila sam na vašoj strani, ali sad nisam.« »Ali ta žena...« rekla je Judith neobičnim, molećivim glasom. »Zar mu ne možete oprostiti? Nekad je mislio da je voli. Bio bi manje muškarac da ju je bio

spreman odmah zaboraviti čim je ugledao svoju lijepu ženu. Mnogo tražite od njega.« »Ali moje dijete!« rekla je Judith sa suzama u glasu. »Rekla sam vam za Aliceinu prijevaru. Kako ga možete smatrati odgovornim za to?« Judith je neko vrijeme šutjela. Gubitak djeteta strašno ju je bolio. Možda je htjela nekoga koga

može okrivljivati, a Gavin je bio prikladna osoba za to. Znala je da je ono što joj je Joan rekla za Alice bila istina. Te se noći sve dogodilo jako brzo, ali sad, danima poslije toga, znala je da je Gavinovo tijelo iznad Alice bilo previše nepomično.

»Kaže da vas voli«, nastavila je Joan tišim glasom. »Znaš li išta drugo osim slušati pred vratima?« napala ju je Judith. Joan se nasmijala. »Volim znati što se događa s onima do kojih mi je stalo. On vas voli. Što vi

osjećate prema njemu?«

»Ja... ja ne znam.« Joan je izgovorila psovku od koje je Judith raširila oči. »Majka vas je trebala naučiti i drugim

stvarima osim poslovnih knjiga. Mislim da nikad nisam vidjela ženu koja voli muškarca kao vi lorda Gavina. Otkad vas je spustio s onog bijelog konja na vjenčanju, niste skinuli pogleda s njega. A ipak mu se u svemu suprotstavljate... kao i on vama«, dodala je prije nego što ju je Judith stigla prekinuti. »Zašto se vas dvoje ne prestanete svađati i napravite još djece? Voljela bih jedno dijete u svojoj blizini.«

Judith se nasmiješila čak i dok su joj se oči punile suzama. »Ali on me ne voli, ne iskreno. Čak i da jest tako, strašno je ljut na mene. Zar da odem k njemu i kažem mu da ne želim razvod, da ja... ja...?«

Joan se nasmijala. »Ne možete to ni izgovoriti. Volite ga, je li tako?« Judith je bila vrlo ozbiljna prije nego što je odgovorila. »Da, volim ga.« »Sad moramo smisliti plan. Ne možete otići k njemu. Godinama bi likovao zbog toga, a i vi biste

to loše obavili. Sigurno biste bili hladni i logični kad biste trebali plakati i uzdisati.« »Plakati i...!« Judith je bila uvrijeđena. »Vidite na što mislim? Jednom ste mi rekli da previše pozornosti posvećujem nečijem izgledu, a

ja sam rekla da vi posvećujete premalo. Barem ovaj jedan put iskoristit ćete svoju ljepotu na najbolji način.«

»Ali kako? Gavin me već vidio na svaki način. Moj izgled neće imati nikakva učinka na njega.« »Mislite da neće?« nasmijala se Joan. »Slušajte mene i za nekoliko ću dana postići da lord Gavin

puže pred vama.« »To bi bilo lijepo za promjenu«, nasmijala se Judith. »Da, voljela bih to.« »Onda to prepustite meni. Dolje je jedan talijanski trgovac tkaninama i...« »Ne treba mi još odjeće!« pobunila se Judith pogledavši prema četiri velika kovčega u sobi. Joan se tajnovito nasmiješila. »Muškarce prepustite meni. Vi se samo odmarajte. Trebat će vam

snaga.«

Vijest o Judithinoj želji za razvodom proširila se dvorom poput požara. Razvod nije bio neuobičajen, ali Judith i Gavin su bili vrlo kratko u braku. Reakcija ljudi na dvoru bila je neobična. Žene – nasljednice bez roditelja, mlade udovice – nahrupile su oko Gavina. Naslutile su da je njegova duga ljubavna veza s Alice Chatworth završena. Bilo je očito da njegova lijepa žena nema moć nad njim. Vidjele su Gavina kao nevezanog muškarca koji će uskoro trebati izabrati jednu od njih za suprugu.

Ali muškarci nisu trčali Judith. Nisu bili skloni tome da prvo djeluju, a onda misle. Kraljica je držala Judith blizu sebe, dajući joj povlašteni tretman ili, kako su to muškarci tumačili, čuvala je poput medvjeda koji štiti svoju mladunčad. Muškarci su znali i da je neobično što kralj Henrik drži zaraćeni par na dvoru. Kralj nije volio razvode i obično bi poslao par s dvora. Naravno, lady Judith je bila lijepa i vrlo bogata, ali muškarci bi prečesto osjetili Gavinove oči na sebi kad bi ostali predugo pokraj te zlatooke ljepotice. Više je muškaraca izrazilo mišljenje da bi dobre batine odvratile Judith od javnog otkrivanja njihovih nesuglasica.

»Gospo?« Judith je dignula pogled s knjige i nasmiješila se Alanu Fairfaxu. Nova haljina koju je imala na

sebi bila je vrlo jednostavna. Imala je jednostavni četvrtasti izrez oko vrata i dugačke, uske rukave. Visjela joj je niže od stopala tako da je oblikovala malo jezerce tkanine kad bi ustala. Da bi mogla hodati, morala je zabaciti dio haljine preko ruke. Bokovi su bili čvrsto stegnuti. No jedna stvar u vezi s haljinom bila je jako neobična, a to je bila njezina boja. Bila je crna – čista, ponoćna crna. Nije bilo ni pojasa ni ogrtača. Oko vrata je nosila ovratnik od zlatnog filigrana ukrašen velikim kabošon

rubinima. Kosa joj je bila nepokrivena i jednostavno je padala niz leđa. Kad joj je Joan pokazala crnu haljinu Judith se isprva pobunila i pitala se je li prikladna. Nije znala da joj od crne boje koža sja poput bisera. Zlatni ovratnik odražavao joj je oči, a rubini su bili manje izražajni od buktinje njezine tamne i bogate kestenjaste kose.

To je bilo jedino što je Alan mogao učiniti, a da ne zuri u nju raširenih usta. Judith očito nije bila svjesna da izluđuje muškarce na dvoru, a među njima i svoga muža. »Sjedite unutra na ovako lijep dan?« konačno je uspio izustiti.

»Čini se tako«, osmjehnula se. »Istinu govoreći, već nekoliko dana nisam bila daleko izvan ovih zidova.«

Ispružio je ruku prema njoj. »Onda biste možda htjeli prošetati sa mnom?« Ustala je i uzela njegovu ruku. »Doista bih uživala u tome, ljubazni gospodine.« Judith je čvrsto

držala njegovu ruku. Bilo joj je drago opet razgovarati s muškarcem. Danima se činilo kao da svi bježe od nje. Od te se pomisli nasmijala naglas.

»Nešto vam je smiješno?« pitao je Alan. »Baš sam razmišljala kako ste hrabar čovjek. Posljednjih tjedan dana počela sam strahovati da

imam kugu – ili nešto još gore. Kad bih samo pogledala nekog muškarca, bezglavo bi pobjegao kao da se boji za život.«

Sad je bio Alanov red na smijeh. »Ne tjerate ih vi u sjene nego vaš muž.« »Ali on bi... uskoro mogao biti moj bivši muž.« »Mogao?« pitao je Alan podigavši jednu obrvu. »Čujem li to tračak nesigurnosti?« Judith je na trenutak šutjela. »Bojim se da sam sasvim prozirna.« Stavio je svoju ruku na njezinu. »Bili ste jako ljuti i to s pravom. Lady Alice...« Stao je kad je

osjetio da se ukočila. »Neljubazno je od mene što je spominjem. Znači da ste oprostili svome mužu?« Judith se nasmiješila. »Može li se voljeti drugoga bez oprosta? Ako je to moguće, onda je to moja

sudbina.« »Zašto ne pođete k njemu i prekinete tu razdvojenost?« »Ne poznajete Gavina! Likovao bi i držao mi predavanja o mojem karakteru.« Alan se nasmijao. »Onda ga morate potaknuti da on dođe k vama.« »To kaže i moja služavka, ali mi ne daje nikakve lekcije kako da vratim muža.« »Samo je jedan način. On je ljubomoran čovjek. Morate provesti neko vrijeme s drugim

muškarcem i lord Gavin će brzo shvatiti svoju pogrešku.« »Ali s kojim muškarcem?« pitala je Judith misleći kako poznaje jako malo ljudi na dvoru. »Gađate me u srce«, nasmijao se Alan podižući ruku na prsa pretvarajući se da je očajan. »Vi? Ali vi nemate interesa u mom problemu.« »Onda se moram prisiliti da provedem neko vrijeme s vama. Naravno, to će biti vrlo teška zadaća.

Ali istinu govoreći, dugujem vam uslugu.« »Ništa mi ne dugujete.« »Ne, dugujem vam. Iskorišten sam kako biste vi bili prevareni i volio bih vam se odužiti za to.« »Prevarena? Ne znam na što mislite.« »To je samo moja tajna. A sad nemojmo više govoriti o ozbiljnim stvarima. Ovo je dan za

uživanje.« »Tako je«, složila se Judith. »Ne znamo mnogo jedno o drugome. Pričajte mi o sebi.« Alan se nasmijao zadirkujući je. »Imao sam dug i zanimljiv život. Siguran sam da bi moja priča

potrajala cijeli dan.« »Onda bolje da počnemo«, nasmijala se Judith.

lan i Judith ostavili su buku i komešanje kraljeve palače iza sebe i šetali prema pošumljenom parku izvan zidina dvorca. Bila je to duga šetnja, ali oboje su uživali u njoj. Judith je provela zanimljivo poslijepodne. Shvatila je koliko je zapravo malo muškaraca poznavala u životu. Alan je bio zabavan i dan je brzo prošao. Bio je oduševljen njezinim

obrazovanjem. Zajedno su se smijali Judithinu priznanju da su joj sluškinje kriomice donosile ljubavne priče i kako im ih je naglas čitala. Alan je bio siguran da Judith nije potpuno svjesna koliko je zapravo njezino djetinjstvo bilo neobično. Tek je poslije tog popodneva govorila o svojemu braku. Rekla mu je kako je reorganizirala Gavinov dvorac i kratko je spomenula razgovore s oružarom. Alan je počeo shvaćati uzrok Gavinovih temperamentnih ispada. Muškarac mora imati veliku snagu da bi mogao stati ustranu i pustiti da riječ njegove žene ima prednost pred njegovom.

Razgovarali su i smijali se sve dok sunce nije bilo nisko na nebu. »Moramo se vratiti«, rekao je Alan. »Ali mrsko mi je završiti današnje uživanje.«

»Slažem se«, nasmiješila se Judith. »Doista je bio užitak. Drago mi je maknuti se od dvora. Ondje je previše ogovaranja i klevetanja za moj ukus.«

»Nije to loše mjesto – osim ako nisi predmet napada.« »Kao što sam ja sad?« trznula se Judith. »Da. Godinama se o nikome nije toliko govorilo.« »Sir Alan«, nasmijala se. »Okrutni ste.« Uvukla je ruku oko njegove i nasmiješila mu se. »Znači tako!« začuo se ljutiti glas u njihovoj blizini. »Tu se skrivaš?« Judith se okrenula i u njihovoj blizini ugledala Alice. »Uskoro će biti moj!« pakosno je rekla Alice i pomaknula se bliže Judith. »Kad se oslobodi tebe,

doći će meni.« Judith je ustuknula. U Aliceinim je plavim očima bio neprirodan sjaj. Usne su joj se uvile i otkrile

neravne zube koje je inače pozorno skrivala. Alan je stao između Alice i Judith. »Odlazi odavde!« rekao je tihim, prijetećim glasom. »Skrivaš se iza svog ljubavnika?« graknula je Alice ignorirajući Alana. »Zar ne možeš pričekati

razvod prije nego što legneš s drugim muškarcima?« Alanova je ruka uhvatila Aliceino rame. »Idi i ne vraćaj se. Ako te opet vidim blizu lady Judith,

meni ćeš odgovarati.« Alice je počela govoriti, ali spriječila ju je Alanova ruka koja je upirala sve dublje u meso.

Okrenula se na peti i odmarširala. Alan se okrenuo natrag prema Judith i vidio kako gleda za ženom. »Izgledaš gotovo uplašeno.« »I jesam«, rekla je i protrljala ruke. »Od te me žene hvata jeza. Nekoć sam je smatrala

neprijateljem, ali sad je gotovo žalim.« »Imaš meko srce. Većina žena bi je mrzila zbog onoga što ti je učinila.« »Nekoć i jesam. Možda bih trebala i dalje. Ali ne mogu je okrivljivati za sve svoje probleme. Za

mnoge sam sama kriva i...« Zastala je i spustila pogled prema tlu. »I tvoj muž?« »Da«, šapnula je. »Gavin.« Alan joj je stajao jako blizu. Brzo je dolazila tama i proveo je cijeli dan s njom. Možda je to bilo

zbog njezinog svjetla u njezinoj kosi i očima, ali znao je da se ne može suzdržati da je ne poljubi. Rukom joj je uhvatio bradu i podignuo lice. Usne su im se susrele. »Draga, prekrasna Judith«, šapnuo je. »Previše se brineš za druge, a premalo za sebe.« Sagnuo se i pritisnuo svoje usne na njezine.

Judith je bila šokirana, no Alanov poljubac nije doživjela uvredljivim. Ali ni pretjerano uzbudljivim. Oči su joj ostale otvorene i osjetila je njegove trepavice na svom obrazu. Usne su mu bile meke i ugodne, ali u njoj nisu zapalile nikakav plamen.

U idućem se trenutku svijet otvorio i nastupio je pakao. Judith je divljački odgurnuta od Alana, leđima je udarila u stablo i na trenutak izgubila sva osjetila. Omamljeno je gledala oko sebe. Alan je bio na zemlji, a iz kuta usana tekla mu je krv. Trljao se po čeljusti istežući je. Iznad njega je stajao Gavin, a zatim se sagnuo i opet zamahnuo prema njemu. »Gavine!« povikala je Judith i bacila se na muža.

Gavin ju je nemarno odgurnuo od sebe. »Usudiš se dirati ono što je moje?« zarežao je prema vitezu. »Ovo ću ti naplatiti životom!«

Alan je odmah skočio na noge i rukom posegnuo za mačem. Gledali su jedan drugoga, ljutito i bez riječi, a nosnice su im se širile od gnjeva.

Judith je stala između dvojice muškaraca okrenuta Gavinu. »Želiš se boriti za mene nakon što si me svojom voljom odgurnuo od sebe?«

Isprva kao da je nije čuo niti bio svjestan njezine nazočnosti. Polako je skinuo oči s Alana i pogledao svoju ženu. »Nisam te ja odgurnuo«, rekao je mirno. »Sama si.«

»Ti si mi dao opravdan razlog!« grmjela je. »Cijeli naš brak opirao si se kad bih ti pokušala dati svoju ljubav.«

»Nikad mi nisi dala ljubav«, rekao je tiho. Judith je gledala u njega i polako ju je napuštao bijes. »Gavine, samo sam to i radila otkad smo se

vjenčali. Pokušavala sam raditi i biti ono što si ti htio od mene, ali ti si htio da budem... ona! Ne mogu biti nitko drugi nego ja.« Judith je pognula glavu skrivajući suze.

Gavin je zakoračio prema njoj, a onda s mržnjom pogledao Alana. Judith je osjetila napetost i podignula glavu. »Takneš li jednu dlaku na njegovoj glavi, požalit

ćeš«, upozorila ga je. Gavin se namrštio i zaustio nešto reći, a onda se postupno počeo smiješiti. »Počeo sam misliti da

je moja Judith nestala«, rekao je tiho. »Ali samo se skrivala pod plaštem slatkoće.« Alan se zakašljao kako bi prikrio smijeh koji mu je zamalo pobjegao s usana. Judith je ispravila leđa i zabacila ramena te počela hodati dalje od dvojice muškaraca. Ljutilo ju je

što su joj se obojica smijala. Gavin ju je na trenutak gledao, razapet između borbe s Alanom Fairfaxom i žudnje za svojom

ženom. Judith je s lakoćom pobijedila u tom dvoboju. Napravio je tri duga koraka, povukao je u zagrljaj i pomeo je sa zemlje. Alan ih je brzo ostavio same.

»Ako ne budeš mirna, stavit ću te na stablo dok se ne budeš mogla pomaknuti.« Strašna ju je prijetnja odmah utišala. Gavin je sjeo na tlo s njom i držao joj ruke između njihovih tijela. »Tako je bolje«, rekao je kad se smirila. »A sad ću govoriti i slušat ćeš me. Javno si me ponizila. Ne!« prekinuo je samoga sebe. »Ne govori dok ne završim. Mogu podnijeti da me ismijavaš u mom dvorcu, ali dosta mi je toga pred kraljem. Dosad mi se već cijela Engleska smije.«

»Barem ja donekle uživam u tome«, rekla je Judith drsko.

»Uživaš li, Judith? Je li ti išta od ovoga donijelo zadovoljstvo?« Brzo je treptala. »Ne, nije. Ali to nije moja krivnja.« »To je istina. Nisi kriva za većinu stvari, ali rekao sam ti da te volim i tražio sam te oprost.« »I rekla sam ti...« Stavio joj je dva prsta na usne i ugušio njezine riječi. »Umoran sam od svađanja s tobom. Moja si

žena i moja imovina i planiram tako s tobom postupati. Neće biti nikakvog razvoda.« Oči su mu potamnjele. »Niti će biti poslijepodneva provedenih s mladim vitezovima. Sutra ćemo napustiti ovo leglo ogovaranja i vratiti se kući. Ondje ću te, ako bude trebalo, zaključati u sobu u kuli i samo ću ja imati ključ. Trebat će puno vremena da utihne smijeh diljem Engleske, ali i to je moguće.« Zastao je, ali ona je šutjela. »Žao mi je zbog prijevare koju je Alice izvela, a i ja sam prolio mnogo suza zbog našega izgubljenog sina. Ali razvod neće promijeniti prošlost. Mogu se samo nadati da ću ti uskoro napraviti drugo dijete i da će ti to zaliječiti ranu. Ali ako misliš da neće, neće biti važno jer će biti po mome.«

Gavin je sve to izrekao na promišljen način. Judith nije odgovarala nego je mirno ležala u njegovim rukama. »Zar nemaš ništa reći?« pitao je.

»A što bih rekla? Ne vjerujem da mi je dopušteno imati mišljenje.« Nije gledao u nju nego u zelenu prirodu. »Je li ti ta ideja tako odbojna?« Judith se nije više mogla suzdržavati. Počela se smijati, a Gavin ju je začuđeno gledao. »Kažeš da

me voliš, da ćeš me držati dalje od svih osim sebe, zaključati me u sobu u kuli gdje ćemo provoditi strastvene noći. Priznaješ da te žena za koju si se zaklinjao da je voliš prevarila. Kažeš mi sve te stvari i pitaš me odbija li me to. Dao si mi ono što sam najviše htjela otkad sam te prvi put vidjela u crkvi.«

I dalje je zurio u nju. »Judith...« počeo je, oklijevajući. »Volim te, Gavine«, nasmiješila se. »Je li to tako teško shvatiti?« »Ali prije tri dana... razvod...« Ovog je puta ona stavila prste na njegove usne. »Od mene tražiš oprost. Zar ne možeš ti meni

oprostiti?« »Mogu«, šapnuo je saginjući se prema njoj po poljubac. No naglo se odmaknuo. »A što je s onim

muškarcem koji te poljubio? Ubit ću ga!« »Ne! To je bio samo znak prijateljstva.« »Nije baš izgledalo...!« »Opet se ljutiš?« pitala je, a iz očiju su joj frcale iskre. »Danima sam stajala i gledala kako te hvata

žena za ženom.« Nasmijao se. »Trebao sam uživati u tome, ali nisam. Uništila si me zauvijek.« »Ne razumijem.« »Te žene nisu govorile ni o čemu osim o odjeći« – Gavinove su oči zatreperile – »kremama za

lice. Imao sam više problema s računima i nisam mogao naći nijednu koja bi mi znala pomoći!« Judith se odmah zabrinula. »Opet si dopustio nekom pekaru da nas opljačka?« Počela se

odgurivati od njega. »Hajde, idemo. Moram se odmah pobrinuti za to.« Gavin je jače stisnuo ruke oko nje. »Nećeš me sad ostaviti! Kvragu i knjige! Zar ne možeš smisliti

ništa drugo što bi radila tim svojim slatkim usnama osim da govoriš?« Nevino mu se osmjehnula. »Mislila sam da sam tvoja imovina, a ti moj gospodar.« Ignorirao je njezino ruganje. »Dođi onda, robu, i idemo naći tajno sklonište u ovoj mračnoj

šumi.« »Odmah, gospodaru. Drage volje.« Hodali su prema šumi držeći se za ruke. Ali Judith i Gavin nisu bili sami. Alice je svjedočila njihovim ljubavnim riječima i njihovoj igri.

Promatrala ih je grozničavim plavim očima.

»Idemo, draga«, rekla je Ela silom odvlačeći gospodaricu. S mržnjom je gledala par koji je hodao između stabala, isprepletenih ruku i tijela. Ti su se vragovi poigravali s Alice, mislila je. Provocirali su je i smijali joj se dok to slatko i drago dijete nije gotovo izgubilo razum. Ali platit će za to, zaklela se.

»Dobro jutro«, prošaptala je Judith i privila se bliže mužu. Poljubio joj je vrh glave, ali nije ništa rekao. »Odlazimo li doista danas?«

»Ako želiš.« »O, da, želim. Dosta mi je ogovaranja i tajnih pogleda i muškaraca koji mi postavljaju neprilična

pitanja.« »Kojih muškaraca?« Gavin se mrštio. »Ne ljuti me«, odgovorila mu je, a onda se iznenada uspravila u krevetu i pokrivači su pali.

»Moram razgovarati s kraljem! Odmah! Ne smije i dalje misliti da želim razvod kad ne želim. Možda se glasnik može sustići.«

Gavin ju je povukao natrag na krevet pokraj sebe. Zubima je klizio niz njezin vrat. Vodio je ljubav s njom jučer u šumi i većinu protekle noći, ali nije bio ni približno zasićen. »Nema potrebe za takvom žurbom. Nikakva poruka neće stići do pape.«

»Nikakva poruka?« pitala je Judith odmičući se od Gavina. »Što to govoriš? Prošlo je već dosta vremena otkad sam razgovarala s kraljem o razvodu.«

»Nikakva poruka nije poslana.« Judith se snažno odgurnula od njega. »Gavine! Zahtijevam odgovor. Govoriš u zagonetkama.« Uspravio se u krevetu. »Kralj Henrik je najprije sa mnom razgovarao o tvom zahtjevu i pitao me

želim li ja razvod. Rekao sam mu da je to besmislica o kojoj si sanjala dok si bila jako ljuta na mene. Rekao sam mu da ćeš vrlo brzo požaliti zbog toga.«

Judith je otvorila usta kako bi nešto rekla i oči su joj se raširile. »Kako se usuđuješ!« napokon je uspjela izgovoriti. »Imala sam svako pravo...!«

»Judith«, prekinuo ju je. »Razvod se ne može dopustiti svakoj ženi koja je ljuta na svoga muža. Ubrzo ne bi više uopće bilo brakova.«

»Ali nisi imao pravo...« »Imam svako pravo! Ja sam ti muž i volim te. Tko ima pravo, ako ja nemam? A sad se vrati ovamo

i prestanimo razgovarati.« »Ne diraj me! Kako ću se suočiti s kraljem nakon toga što si mu rekao?« »Suočavaš se s njim već danima i čini se da ti se nije ništa dogodilo.« Gavin nije skidao pogled s

njezinih golih prsa. Zgrabila je pokrivač ispod ruku. »Smijao si mi se!« »Judith«, rekao je Gavin tihim i prijetećim glasom. »Mnogo sam toga pretrpio zbog tvoje namjere

da se razvedeš. Smijali su mi se i podrugivali, a sve to jer sam te pokušavao zadovoljiti. Ali tomu je sad kraj. Ako se sad ne budeš dobro ponašala, prebacit ću tu tvoju lijepu stražnjicu preko koljena i izlupati te. A sad dolazi ovamo!«

Judith mu se počela opirati, ali onda se nasmijala i priljubila uz njegova prsa. »Zašto si bio tako siguran da se neću razvesti od tebe?«

»Pretpostavljam da sam znao da te volim dovoljno da to zabranim. Doista bih te prije zaključao u kulu nego dopustio da te dobije neki drugi muškarac.«

»A ipak si podnosio podsmjehivanje zbog razvoda.« Gavin je podrugljivo frknuo. »Nije mi to bila namjera. Nisam znao da će tvoj ispad dospjeti u

javnost. No to je zato što sam zaboravio kakvo je ogovaranje na dvoru. Svi znaju sve o tome što drugi

rade.« »Kako se ta vijest proširila?« Gavin je slegnuo ramenima. »Preko služavke, pretpostavljam. Kako se proširila spoznaja o

Aliceinoj prevari?« Judith je odmah dignula glavu. »Ne spominji mi ime te žene!« Povukao je Judith natrag na svoja prsa. »Zar u tvome srcu nema oprosta? Ta žena me voli kao što

sam i ja nekoć vjerovao da volim nju. Sve je učinila samo zbog te ljubavi.« Judith je ogorčeno uzdahnula. »Još ne vjeruješ ni u što loše o njoj, je li tako?« »A ti si još ljubomorna?« pitao je smiješeći se. Pogledala ga je ozbiljnim očima. »Na neki način jesam. Za tebe će ona uvijek biti savršena žena. I

ono što je učinila, vjeruješ da je činila radi ljubavi prema tebi. Smatraš je čistom, savršenom ženom i uvijek će ti to biti. Dok sam ja...«

»Što si ti?« zadirkivao ju je. »Ja sam prizemna. Ja sam žena koju imaš i možeš je imati, a Alice ti predstavlja uzvišenu ljubav.« Gavin se namrštio. »Kažeš da griješim, ali zašto bi inače učinila sve što je učinila?« Judith je tresla glavom. »Pohlepa. Vjeruje da si njezin i da sam te ja uzela. Ne voli te ništa više

nego što voli mene – osim činjenice da ti imaš sposobnost donijeti njezinu tijelu užitak... koliko god kratak.«

Podignuo je jednu obrvu. »Vrijeđaš me?« »Ne nego slušam ogovaranja. Muškarci se žale na njezinu sklonost nasilju.« Gavin je oštro uvukao dah. »Nemojmo više razgovarati o tome«, rekao je hladno. »Žena si mi i

volim te, ali ipak ne želim slušati kako klevećeš tu nesretnu ženu. Ti si pobijedila, a onda je izgubila. To bi ti trebalo biti dovoljno.«

Judith se borila sa suzama. »Gavine, volim te. Toliko jako te volim, ali bojim se da cijela tvoja ljubav neće pripadati meni sve dok ti bolest Alice Chatworth izjeda srce.«

Gavin se namrštio i stisnuo je jače. »Nemaš razloga biti ljubomorna na nju.« Judith je počela govoriti, ali kakva korist od njezinih riječi? Znala je da će jedan mali komadić

muževe ljubavi uvijek dijeliti s ledenom ljepoticom plave kose. I nema riječi koje će promijeniti te osjećaje.

Oproštaj od ljudi koje je Judith zavoljela na dvoru nije bio lak. Posebno se sprijateljila s kraljicom. Dok se Judith klanjala pred kraljem, osjetila je kako joj lice gori. Požalila je što je tako javno zatražila razvod, ali da nije shvatila svoju pogrešku, ona i Gavin sada ne bi bili zajedno. Kad je podignula glavu prema kralju, nasmiješila se. Znati da je Gavin voli i da ona voli njega bilo je vrijedno sramote i zadirkivanja.

»Nedostajat će nam tvoje lijepo lice«, rekao je kralj Henrik ljubazno. »Nadam se da ćeš nam uskoro opet doći u posjet.«

Gavin je posesivno stavio ruku oko ženinih ramena. »Je li riječ o njezinu licu ili zabavi za koju se pobrine?«

»Gavine!« Judith je bila užasnuta. Kralj je zabacio glavu i zaurlao od smijeha. »Istina je, Gavine«, rekao je nakon nekog vremena.

»Priznajem da se godinama nisam tako zabavljao. Siguran sam da nijedan drugi brak neće biti ni upola tako očaravajući.«

Gavin je uzvratio kralju osmijehom. »Onda gledajte Stephena. Upravo sam čuo da je ona njegova škotska mladenka potegnula nož na njega u prvoj bračnoj noći.«

»Je li ozlijeđen?« pitao je Henrik zabrinuto. »Nije«, smijao se Gavin. »Premda pretpostavljam da mu narav nije bila tako dobro kontrolirana.

A možda je žena imala razlog za ljutnju – Stephen je zakasnio tri dana na svoje vjenčanje.« Kralj Henrik je u nevjerici odmahivao glavom. »Ne zavidim mu.« Opet se nasmijao. »Barem je s

jednim od Montgomeryjeve braće sve u redu.« »Da«, rekao je Gavin gladeći Judithinu nadlakticu. »Sve je potpuno u redu.« Završili su s pozdravljanjem i napustili veliku dvoranu. Pakiranje za povratak kući potrajalo je

gotovo cijeli dan. Zapravo bi bilo bolje da su čekali idući dan, ali svi su se činili spremnima za put poput Gavina i Judith. Kad se zaračuna vrijeme provedeno kod Demarija i na dvoru, već su dugo izbivali od kuće.

Dok su se penjali na konje i mahali nekolicini ljudi koji su se okupili da ih isprate, samo ih je jedna osoba zabrinuto gledala. Alan Fairfax nije uspio uhvatiti trenutak nasamo s Judith kao što se nadao. Prije tog jutra Alice Chatworth je napustila dvorac zajedno sa svojim slugama i stvarima za kućanstvo. Izgledalo je kao da je cijeli dvorac povjerovao da je Alice prihvatila poraz kad su se Gavin i Judith pomirili. Ali ne i Alan. Osjećao je da bolje poznaje Alice. Alice je bila ponižena i znao je da će planirati osvetu.

Kad je dvorište ispražnjeno i Montgomeryjeva družina bila daleko izvan zidina dvorca, Alan je zajahao svoga konja i na diskretnoj udaljenosti krenuo za njima. Malo opreza neće štetiti – barem dok lady Judith ne bude na sigurnom unutar zidina vlastitog dvorca. Alan se nasmiješio i istegnuo bolnu čeljust gdje ga je dan prije Gavin udario. Nije otvoreno izrazio svoj strah od Alice jer je znao da lord Gavin misli kako ima nevitešku zabrinutost za njegovu ženu. Možda je to bila istina, mislio je Alan. Možda na početku, ali onda ju je upoznao i počeo je doživljavati kao mlađu sestru. Uzdahnuo je i onda se zamalo glasno nasmijao. Barem se mogao tješiti time. S obzirom na to kako je gledala lorda Gavina, nije bilo nade za bilo koga drugog.

opla je voda imala božanski osjećaj na Judithinoj goloj koži. Ali još bolja od vode bila je sloboda. Nije bilo dvorskih tračera koji ih gledaju i komentiraju njihovo neprimjereno ponašanje. Jer njihovo je ponašanje u ovom trenutku bilo vrlo neprimjereno za jednoga grofa i groficu, gospodare velikih posjeda. Putovali su tri dana kad su ugledali prekrasno

plavo jezero čiji je jedan kut bio skriven i odvojen obješenim stablima vrbe. Sad su se Gavin i Judith igrali u vodi poput djece.

»O, Gavine«, rekla je Judith glasom koji je bio napola hihot, a napola šapat. Gavinov je smijeh odjekivao duboko iz njegova grla dok ju je podizao iz jezera, a onda je opet

bacao u vodu. Već su se jedan sat zabavljali u vodi, hvatali jedno drugo, ljubili se i dirali. Odjeća im je ležala na hrpi na obali jezera, a oni su se nesmetano kupali.

»Judith«, šapnuo je Gavin povlačeći je k sebi, »zbog tebe zaboravljam na svoje obveze. Moji vojnici nisu naviknuti na takvo zanemarivanje.«

»Ni ja nisam naviknuta na toliku pažnju«, rekla je štipkajući ga za ramena. »Ne, ne počinji opet. Moram se vratiti u logor.« Uzdahnula je no znala je da ima pravo. Izašli su na obalu gdje se Gavin brzo odjenuo, a onda

stajao i nestrpljivo čekao svoju ženu. »Gavine«, nasmijala se, »kako ću se odjenuti kad me ti ljutito gledaš? Vrati se u logor, a ja ću

krenuti za tobom za nekoliko trenutaka.« Namrštio se. »Ne želim te ostaviti samu.« »Možeš me čuti u logoru. Neće mi se ništa dogoditi.« Sagnuo se i jako je zagrlio. »Moraš mi oprostiti ako se ponašam previše zaštitnički. Zamalo sam te

izgubio nakon djeteta.« »Nije to bio razlog zašto si me zamalo izgubio«, uzvratila mu je. Nasmijao se i pljesnuo je po goloj mokroj stražnjici. »Obuci se, bludnice razvratna, i brzo se vrati

u logor.« »Da, gospodaru«, nasmijala se. Kad je ostala sama, Judith se polako odijevala i bio je dobar osjećaj imati malo samoće za

razmišljanje. Posljednjih nekoliko dana bili su pravo blaženstvo. Gavin je napokon bio njezin. Nisu više skrivali svoju ljubav jedno od drugoga. Kad se odjenula, nije se odmah vratila u logor nego je mirno sjedila pod drvetom i uživala u tišini.

Ali Judith nije bila sama. Nedaleko od nje stajao je muškarac koji se gotovo nije odvajao od nje otkad su otišli s dvora. No ona ga nije vidjela i nije znala da je stalno u blizini. Alan Fairfax držao se na diskretnoj udaljenosti odakle je mogao vidjeti Judithinu smaragdnozelenu haljinu no ipak dovoljno daleko da nije zadirao u njezinu privatnost. Nakon što ju je pratio nekoliko dana, počeo se opuštati. Nekoliko se puta zapitao zašto to radi kad je njezin muž gotovo stalno bio uz nju.

Alan je psovao samoga sebe zbog svoje gluposti i nije čuo korake u svojoj blizini. Iznenada ga je

brutalnom silinom u glavu udario mač. Zateturao je naprijed, s glavom na prsima, a onda se svom težinom srušio na tlo prekriveno

šumskim lišćem. Preko Judithine je glave bez upozorenja prebačena kapuljača, a ruke su bile stegnute na leđima

kad se počela opirati. Zagušujuća je tkanina utišala njezine krikove. Muškarac ju je prebacio preko ramena i zrak joj je gotovo istjeran iz pluća.

Muškarac je prošao pokraj Alanova nepokretnog tijela i upitno pogledao ženu na konju. »Ostavi ga. On će reći lordu Gavinu da je ona nestala. Gavin će tada doći k meni i onda ćemo

vidjeti koju će od nas izabrati.« Muškarčevo lice nije otkrivalo njegove misli. Samo bi uzeo novac i obavio zadatak. Bacio je

zavežljaj preko sedla i pratio Alice Chatworth kroz šumu. Alan se nešto poslije probudio, zbunjenih misli i bolne glave. Oslonio se rukom o stablo kako bi

lakše ustao s tla. Kad su mu se oči počele opet fokusirati, sjetio se Judith i znao je da mora pronaći Gavina da krenu u potragu za njom. Teškom mukom oteturao je prema logoru.

Na pola puta naišao je na Gavina. »Što ti radiš ovdje?« pitao je. »Zar nije bilo dovoljno što si dirao moju ženu na dvoru? Misliš da ću ti opet poštedjeti život?«

»Judith je oteta!« rekao je Alan držeći ruku na bolnoj glavi. Gavin je zgrabio manjeg muškarca za ovratnik i podigao ga s tla. »Ako si joj ikako naudio, ja...!« Alan je zaboravio na bol u glavi i pokušavao se otrgnuti iz Gavinova stiska. »Ti si taj koji joj je

možda naudio. Nisi htio vjerovati da je lady Alice sposobna učiniti išta loše pa si ostavio Judith nezaštićenu.«

»Što to govoriš!« »Govorim da si glup čovjek! Alice Chatworth ti je otela ženu, a ti stojiš ovdje i razgovaraš sa

mnom.« Gavin je zurio u njega. »Alice... moju ženu... Ne vjerujem ti!« Alan se okrenuo. »Vjeruj mi ili ne, ali ja neću više trošiti vrijeme na razgovor. Sam ću odjahati za

njom.« Gavin nije opet progovorio nego se okrenuo i vratio u logor. Već za nekoliko trenutaka on i

nekoliko njegovih vojnika bili su u sedlima i brzo su sustigli Alana. »Chatworthov dvorac?« »Da«, odgovorio je Alan ozbiljno. I to su bile jedine izgovorene riječi dok su plemići jahali bok uz bok za Judithinim otmičarima.

»Dobro došla u moj dom«, rekla je Alice kad je s Judithina lica skinuta kapuljača. Alice je gledala kako mlada žena hvata zrak. »Nisi uživala u vožnji? Jako mi je žao. Sigurna sam da je žena poput tebe naviknuta samo na najbolje.«

»Što želiš od mene?« pitala je Judith pokušavajući ublažiti bol u ramenima jer su joj konopi zavezani oko šaka gotovo iščupali ruke iz zglobova.

»Od tebe ne želim ništa«, odgovorila je Alice. »Imaš nešto moje i želim to natrag.« Judith je uzdignula bradu. »Misliš li na Gavina?« »Da«, odgovorila je Alice pakosno. »Mislim na Gavina. Moga Gavina. Uvijek moga Gavina.« »Zašto se onda nisi udala za njega kad te zaprosio?« pitala je Judith smireno. Aliceine su se oči raširile, usne iskrivile u režanje otkrivajući njezine zube, a ruke je raširila u

kandže zamahnuvši prema Judithinu licu. Judith se okrenula i kandže je nisu dohvatile. Ela je snažno uhvatila gospodaričinu ruku. »Hajde, draga, nemojte se uzrujavati. Nije vrijedna

toga.« Alice je odmah djelovala opuštenije. »Zašto se ne odete odmoriti?« smirivala ju je Ela. »Ja ću ostati s njom. Morate izgledati najbolje

kad dođe lord Gavin.« »Da«, rekla je Alice tiho. »Moram izgledati najbolje.« Otišla je a da nije pogledala u Judith. Ela je smjestila svoje veliko i mekano tijelo u stolac blizu onoga za koji je Judith bila zavezana i

izvadila nekakvo pletivo. »Čija je ovo kuća?« pitala je Judith. Ela nije dizala pogled. »Imanje Chatworthovih, jedno od njih koje posjeduje moja lady Alice«,

odgovorila je ponosno. »Zašto sam ovdje?« Ela je kratko zastala u svom pletenju, a onda nastavila. »Moja gospa želi ponovno vidjeti lorda

Gavina.« »Stvarno vjeruješ u to?« ispitivala je Judith, a pribranost ju je napuštala. »Stvarno vjeruješ da ta

luđakinja želi samo vidjeti moga muža?« Ela je bacila pletivo u krilo. »Ne zovite moju gospu luđakinjom! Ne poznajete je kao ja. Ona nije

imala lak život. Postoje razlozi...« Hodala je preko sobe do prozora. »Ti znaš, je li tako?« pitala je Judith tiho. »Ona je luda. Gavinovo ju je odbijanje odvelo u ludilo.« »Ne!« počela je Ela, a onda se smirila. »Lord Gavin ne bi odbio moju Alice. Kako bi je ijedan

muškarac mogao odbiti? Prekrasna je, i uvijek je bila prekrasna. Čak i kao dijete, bila je najljepše novorođenče koje je itko vidio.«

»A ti si s njom otkad je bila dijete?« »Da. Uvijek sam bila s njom. Kad se rodila, ja sam bila prestara za svoju djecu. Dali su je meni na

brigu i bila mi je kao dar s neba.« »I nema toga što ne bi učinila za nju?« »Tako je«, rekla je Ela odlučno. »Sve bih učinila za nju.« »Čak i ubila mene tako da ona može uzeti moga muža.« Ela je pogledala u Judith, njezine stare oči bile su pune zabrinutosti. »Nećete biti ubijeni. Stvar je

samo u tome da moja lady Alice treba opet vremena s lordom Gavinom, a vi joj to nećete dati. Sebična ste žena. Uzeli ste ono što je bilo njezino, a nemate suosjećanja ni sažaljenja za njezinu bol.«

Judith je osjetila kako se puni bijesom. »Lagala mi je, prevarila me, učinila sve što je mogla da bi mi uzela muža. Jedna od njezinih prijevara stajala me života moga djeteta.«

»Djeteta!« protisnula je Ela ljuto. »Moja ljupka gospa ne može imati djece. Možete li zamisliti koliko je htjela dijete? Dijete lorda Gavina! Kojega ste joj ukrali. U redu je da izgubite ono što je trebalo biti njezino.«

Judith je krenula nešto reći no onda je stala. Služavka je bila jednako luda kao i njezina gospodarica. Bez obzira na to što tko rekao, Ela će uvijek braniti Alice. »Što planirate sa mnom?«

Ela je shvatila da je Judith smirenija i vratila se pletivu. »Bit ćete naša... gošća nekoliko dana. Lord Gavin će doći i bit će mu omogućeno da provede neko vrijeme s lady Alice. Kad budu opet zajedno, shvatit će koliko je voli. Trebat će mu samo nekoliko dana – možda čak i sati – da vas zaboravi. Jer prava je istina da je nju volio davno prije nego što je upoznao vas. Oni su pravi ljubavni spoj – a ne spoj imanja kao što je vaš brak. Moja lady Alice je sad bogata udovica. I ona može obitelji Montgomery donijeti mnogo zemlje.«

Judith je sjedila u tišini i gledala Elu kako plete. Starica je imala zadovoljan izraz lica. Judith je htjela postaviti još mnogo pitanja – primjerice kako je Alice planirala osloboditi Gavina da se mogu vjenčati. Ali mudro je odustala od ispitivanja služavke. Ionako bi bilo uzaludno.

Tijekom cijele naporne i brze vožnje prema dvorcu Chatworth, Gavin je bio tih. Nije mogao vjerovati da će naći Judith kao Aliceinu zarobljenicu. Znao je za Aliceinu prevaru na dvoru i što su drugi govorili o njoj, ali i dalje nije mogao naći ništa loše u njoj. I dalje ju je smatrao dobrom ženom koju je ljubav prema njemu natjerala da učini sva ta djela.

Ulazna vrata bila su otvorena. Gavin je pobjedonosno pogledao Alana. Tako ne izgleda mjesto na kojem se drži oteta nasljednica.

»Gavine«, rekla je Alice požurivši u unutarnje dvorište kako bi ga dočekala. »Nadala sam se da ćeš me doći vidjeti.« Bila je potpuno blijeda i odjevena u plavu svilenu haljinu koja je odgovarala njezinim očima.

Gavin je sjahao s konja i držao se ukočeno dalje od nje. »Je li moja žena ovdje?« pitao je hladno. Alice je raširila oči. »Tvoja žena?« ponovila je nevino. Alan je zamahnuo rukom i uhvatio je za nadlakticu. »Gdje je ona, kučko jedna? Nemam vremena

za tvoje igre!« Gavin je divlje odgurnuo Alana i srušio mladića na konja. »Da je nisi taknuo!« upozorio ga je.

Opet se okrenuo prema Alice. »Želim odgovor na svoje pitanje.« »Uđi unutra«, počela je Alice, a onda stala kad je vidjela Gavinovo lice. »Nema me običaj

posjećivati.« »Onda moramo poći. Oteta je i moramo je pronaći.« Okrenuo se da bi opet zajahao konja. »Ne! Gavine, ne ostavljaj me«, zavapila je bacivši se na njega. »Molim te, ne ostavljaj me!« Gavin se okrenuo da bi je odgurnuo. »Tvoja žena je ovdje.« Okrenuo se i na vratima ugledao Elu. »Žena je ovdje i na sigurnom je, ali neće biti tako sigurna ako odbijete moju lady Alice.« Gavin se za sekundu našao pokraj debele žene. »Ti mi prijetiš, stara vještice?« Okrenuo se natrag

prema Alice. »Gdje je ona?« pitao je. Iz Aliceinih su očiju tekle velike, dražesne suze. Nije ništa rekla. »Gubiš vrijeme!« rekao je Alan. »Rastavit ćemo ovo mjesto na dijelove da je pronađemo.« Gavin je zakoračio prema palači. »Nećeš je naći!« Okrenuo se. Glas je bio iskrivljena verzija Aliceina glasa – visok i kreštav. Njezine su male usne

bile iskrivljene u režanje i vidio je da su joj zubi jako iskrivljeni. Zašto to nikad prije nije uočio? »Ondje je gdje je ni ti ni nijedan drugi čovjek ne može naći«, nastavila je Alice i prvi put odbacila

svoju masku slatkoće pred Gavinom. »Zar misliš da bih toj kurvi dala svoju najbolju sobu? Zaslužuje samo dno jarka!«

Gavin je napravio korak prema njoj i nije mogao vjerovati drastičnoj promjeni na Alice. Nije nimalo nalikovala na ženu koju je nekoć volio.

»Nisi znao da se dala mnogim muškarcima, zar ne? Jesi li znao da dijete koje je izgubila nije bilo tvoje nego Demarijevo?« Alice je spustila dlan na njegovu ruku. »Ja ti mogu dati sinove«, umiljavala mu se, a njezino lice i glas bili su samo karikatura žene koju je mislio da poznaje.

»I zbog ovoga si zapostavljao Judith?« rekao je Alan tiho. »Vidiš li sad ono što vide svi drugi?« »Da, vidim«, rekao je Gavin zgroženo. Alice je ustuknula od obojice, divljih očiju. Podignula je suknje i potrčala, a Ela je krenula za

njom. Kad je Alan krenuo u potjeru, Gavin je rekao, »Ostavi je. Radije želim svoju ženu natrag nego

kazniti Alice.« Alice je trčala od jedne do druge zgrade, skrivala se, šuljala, kriomice gledala naokolo. Gavin ju je

pogledao kao da mu se gadi. Na neki je način bila svjesna da je Ela prati, ali njezin um kao da nije mogao misliti o više od jedne stvari odjedanput. A sad je mogla razmišljati samo o tome da joj je druga žena otela ljubavnika. Brzo se popela stubama kule pazeći da nitko ne ide za njom.

Judith je podignula pogled prema Alice koja se pojavila na vratima. Kosa joj je bila raščupana, a veo nakošen.

»Znači tako!« rekla je Alice, a oči su joj divlje bljeskale. »Misliš da ćeš ga dobiti natrag?« Judith je uzmicala povlačeći konope, a grlo ju je boljelo od vikanja. Ali zidovi su bili predebeli da

bi je itko mogao čuti. Alice je poletjela preko sobe i zgrabila posudu vrelog ulja s grijalice. Na ulju je plutao fitilj,

spreman za paljenje. Hodala je prema zarobljenici pažljivo držeći ulje. »Neće te više smatrati lijepom kad ti ovo pojede pola lica.«

»Ne!« šapnula je Judith i povukla se najviše što je mogla. »Bojiš me se? Jesam li ti pretvorila život u pakao kao ti meni? Prije tebe sam bila sretna žena. I

otkad sam prvi put čula tvoje ime, moj život više nije bio isti. Imala sam oca koji me volio. Gavin me obožavao. Bogati grof me zaprosio. A ti si mi ih sve uzela. Moj me otac sad jedva prepoznaje. Gavin me mrzi. Moja bogati muž je mrtav. Sve zbog tebe!«

Odmaknula se od Judith i zakopala posudu s uljem dublje u ugljen. »Mora biti vruće, jako vruće. Što misliš što će se dogoditi kad izgubiš tu ljepotu?«

Judith je znala da je s ovom ženom nemoguće razumno razgovarati, ali ipak je pokušala. »Što god meni učiniš to ti neće vratiti muža, a tvojega oca i ne poznajem.«

»Mog muža!« rekla je Alice zajedljivo. »Misliš da ga želim natrag? Bio je svinja od čovjeka. A ipak me nekad volio. To se promijenilo nakon što je otišao na tvoje vjenčanje. Zbog tebe je počeo misliti da ga nisam dostojna.«

Judith nije mogla govoriti. Samo je gledala u ulje koje se grijalo.

»Gospodaru«, rekla je Ela nervozno. »Morate doći. Bojim se.« »Što je sad, stara vještice?« pitao je Gavin. »Moja gospa. Bojim se za nju.« Gavin je bio spreman na sve samo da ne naudi ženi. Čak i kad je vidio Aliceino pravo lice, nije

mogao zahtijevati da mu kaže gdje je Judith. Sad je zgrabio Elinu ruku. »Što to govoriš? Dosta mi je ove igre skrivača. Gdje je moja žena?«

»Nisam htjela nikakvo zlo«, šapnula je Ela. »Samo sam vas htjela vratiti mojoj gospi. To je toliko željela, a ja joj uvijek pokušavam dati što želi. Ali sad se bojim. Ne želim lady Judith nikakvo zlo.«

»Gdje je ona?« pitao je Gavin, stišćući ruku sve jače. »Zaključala je vrata i...« »Idi!« rekao je Gavin i gurnuo ženu. On i Alan pošli su za njom preko dvorišta prema kuli. Molim

te, Bože, molio se Gavin, ne daj da se išta dogodi Judith. Začuvši prvi udarac na vrata, Alice je poskočila. Znala je da kračun neće dugo izdržati. Izvukla je

dugački oštri nož s boka i stavila ga na Judithin vrat dok je odvezivala konope. »Dolazi«, rekla je uzevši drugom rukom vruće ulje.

Judith je osjećala oštricu na grlu i vrućinu iz posude blizu obraza. Znala je da bi i najmanji pokret mogao trznuti nervoznu Alice i proliti ulje ili joj gurnuti nož u grlo.

»Gore!« zapovjedila je Alice Judith dok su se polako penjale uskim drvenim stubištem prema krovu. Alice je stajala iza, dalje od ruba, s rukom oko Judith i držala joj nož na vratu.

Nekoliko sekundi poslije Gavin, Ela i Alan uletjeli su kroz vrata. Kad su ugledali praznu

prostoriju, krenuli su za Elom uza stube. Svi su se sledili ugledavši Alice divljih očiju kako drži Judith. »Draga moja lady Alice...« počela je Ela. »Ne obraćaj mi se!« rekla je Alice i jače stisnula Judith. »Rekla si da ćeš mi ga vratiti, a on me sad

mrzi – znam da me mrzi!« »Ne!« rekla je Ela i zakoračila naprijed. »Lord Gavin te ne mrzi. On štiti svoju ženu jer je njegova

imovina. Nema drugog razloga. A sad dođi ovamo i razgovarat ćemo. Sigurna sam da će lord Gavin razumjeti zašto se ovo dogodilo.«

»Ne!« vikala je Alice. »Pogledaj ga. Prezire me! Reži prema meni i gleda me kao da sam najniže biće. A sve zbog ove crvenokose kurve!«

»Nemoj joj nauditi!« upozorio ju je Gavin. Alice se glasno nasmijala. »Nauditi! Učinit ću i više od toga. Vidiš li ovo?« Ispružila je posudu s

uljem. »Ovo je jako, jako vruće. Uništit će joj lice. Što ćeš reći kad ne bude više ovako lijepa?« Gavin je zakoračio naprijed. »Ne!« vrisnula je Alice. »Penji se gore!« zapovjedila je Judith gurajući je bliže rubu uz otvor

dimnjaka. »Ne!« šapnula je Judith. Bila je jako uplašena, ali njezin strah od visine bio je još jači. »Učini što ti kaže«, rekao je Gavin tihim glasom shvativši konačno da Alice nije razumnog uma. Judith je kimnula i zakoračila na rub krova. Pred njom je bio otvor dimnjaka okrenut gore.

Zgrabila ga je i čvrsto stisnula prstima. Alice se počela smijati. »Ona se boji ovog mjesta! Ona je dijete i ti si tu kurvu htio više nego

mene. Ja sam prava žena.« Ela je stavila dlan na Gavinovu ruku kad je krenuo naprijed. Dvije su žene bile u opasnom

položaju. Judithine su oči bile pune straha, a zglobovi su joj pobijeljeli dok se držala za komad cigle ispred sebe. Alice je divlje mahala nožem i posudom vrelog ulja. »Tako je«, rekla je Ela. »Vi ste prava žena. Ako se spustite dolje, lord Gavin će uskoro biti siguran u to.«

»Pokušavaš me prevariti?« pitala je Alice. »Jesam li vas ikad prevarila?« »Nisi«, rekla je Alice i na trenutak se nasmiješila starici. »Jedino si ti uvijek bila dobra prema

meni.« Alice je kratko izgubila koncentraciju i zateturala. Ela je mahnito posegnula za svojom voljenom

gospodaricom i katapultirala svoje tijelo s krova palače. U istom trenutku kad je Ela gurnula svoju gospodaricu na sigurno, Alice se uhvatila za nju. Ela je pala preko ruba kuće i samo nekoliko sekundi poslije udarila u kamenje ispod. Alice je pala unatrag i dalje od ruba, zahvaljujući žrtvi svoje sluškinje. Ali zajedno s njom pala je i posuda s uljem koju je držala u ruci i razlila joj se po čelu i obrazu. Počela je strašno vrištati.

Gavin se jednim skokom preko krova našao na mjestu gdje se Judith i dalje držala. Njezin ekstremni strah od visine i željezni stisak rukama za dimnjak spasili su joj život.

Aliceini su krikovi odjekivali zrakom dok je Gavin odvajao Judithine prste od opeke. Držao ju je blizu sebe osjećajući kako joj se tijelo steže i kako joj srce lupa.

»Pogledaj što si mi učinila!« vikala je Alice kroz bol. »I Ela – ubila si moju Elu! Ona je jedina koja me iskreno voljela!«

»Nije«, odgovorio je Gavin, s velikom boli gledajući u Aliceino unakaženo lice. »Nismo ti naudili ni ja ni Judith. Naudila si sama sebi.« Okrenuo se Alanu podignuvši Judith na ruke. »Pobrini se za nju. Ne daj da umre. Možda će joj taj ožiljak biti odgovarajuća nagrada za sve laži.«

Alan je s gađenjem pogledao u uplašenu ženu i krenuo prema njoj. Gavin je spustio Judith stubama u prostoriju ispod. Prošlo je nekoliko trenutaka dok se nije

uspjela opustiti. »Sad je gotovo, ljubavi«, šapnuo je Gavin. »Sad si sigurna. Neće ti više nauditi.« Držao ju je jako čvrsto.

Aliceini su krikovi, sad samo promukli jecaji, postali bliži. Gavin i Judith gledali su dok ju je Alan vodio dolje. Zastala je i još jednim podlim pogledom pogledala Judith, a onda se okrenula kad je u njezinim očima vidjela tugu. Alan ju je izveo iz prostorije.

»Što će sad biti s njom?« pitala je Judith tiho. »Ne znam. Mogao bih je dati sudovima, ali mislim da je možda dovoljno kažnjena. Njezina

ljepota neće više loviti muškarce u zamku.« Judith ga je iznenađeno pogledala i proučavala njegovo lice. »Gledaš me kao da me prvi put vidiš«, rekao je. »Možda i je tako. Slobodan si od nje.« »Već sam ti rekao da je više ne volim.« »Da, ali jedan dio tebe uvijek je bio njezin, dio koji nisam mogla dotaknuti. Ali sad te više ne

posjeduje. Moj si – potpuno i konačno moj.« »I to ti je drago?« »Da«, šapnula je. »To mi je jako drago.«

Leptirica88

Sredila :Janja