JOHANNES M. SIMMEL

Može i bez kavijara

Ludo smione pustolovine i iskušani kuharski recepti tajnog agenta protiv vlastite volje, Thomasa

Lievena

W & N

S njemačkog prevela

DORA BARON

DRUGO IZDANJE

ZNANJE ZAGREB 1986

Naslov izvornika ES MUSS NICHT IM MER KAVIAR SEIN

mitgeteilt von Johannes Mario Simmel Schweizer Verlagshaus AG,

Zürich, 1974.

Copyright - Vermerk: © 1972 by Schweizer Verlagshaus AG,

Zürich

W & N

PROLOG

1

– Mi Nijemci, draga Kitty, znamo napraviti privredno čudo, ali ne

i salatu – reče Thomas Lieven crnokosoj djevojci ugodnih oblina.

– Tako je, milostivi gospodine – odgovori Kitty. Rekla je to malo

zadihano, jer je bila preko ušiju zaljubljena u svog šarmantnog

poslodavca. Čeznutljivo je gledala Thoma’sa Lievena, koji je stajao

pokraj nje u kuhinji.

Preko smokinga – tamnoplava, uskih revera – Thomas Lieven je

prebacio pregaču. U ruci je držao ubrus. U ubrusu je bilo nježno

lišće dviju lijepih glavica salate.

»Kakav muškarac«, mislila je Kitty, a oči su joj blistale. Kittyna

je zaljubljenost potjecala donekle i odatle što se njezin poslodavac,

gospodar vile s mnogo soba, zna tako prirodno kretati u njezinu

carstvu, u kuhinji.

– Pravilno prirediti salatu danas je već gotovo zaboravljeno

umijeće – reče Thomas Lieven. – U srednjoj Njemačkoj priređuju je

slatku, pa ima ukus pokvarena kolača, u južnoj Njemačkoj kiselu

poput hrane za kuniće, a u sjevernoj Njemačkoj domaćice

upotrebljavaju čak i posebno ulje za salatu. O sveti Lukule! To je

ulje za brave, a ne za salatu!

– Svakako, milostivi gospodine – reče Kitty još uvijek bez daha.

U daljini su zazvonila crkvena zvona. Bilo je 19 sati 11. travnja

1957. godine.

Dan 11. travnja 1957. godine izgledao je kao i svaki drugi dan.

Ali ne i za Thomasa Lievena. Jer on se uludo nadao da će toga dana

moći okončati svoju burnu prošlost, koja nije uvijek bila u skladu sa

W & N

zakonom.

Toga dana, 11. travnja 1957. godine, stanovao je Thomas Lieven,

navršivši nedavno 48 godina, u unajmljenoj vili najotmjenijeg dijela

Cecilien-aleje u Düsseldorfu. Posjedovao je znatnu svotu kod banke

Rhein-Main i luksuzna sportska kola njemačke proizvodnje, koja su

stajala 32.000 zapadnonjemačkih maraka.

Thomas Lieven bio je izvanredno dobro uščuvan muškarac u

kasnim četrdesetim godinama. Vitak, visok, opaljen suncem, imao je

pametne melankolične oči i čulna usta na uskom licu. Crna kosa bila

je kratko podšišana i prosijeda na sljepoočicama.

Thomas Lieven nije bio oženjen. Susjedi su ga poznavali kao tiha

i otmjena čovjeka. Smatrali su ga poštenim njemačkim poslovnim

čovjekom, iako ih je pomalo ljutilo što se o njemu može saznati tako

malo konkretnog...

– Draga moja Kitty – obrati joj se Thomas Lieven – lijepi ste,

mladi, nesumnjivo ćete još mnogo toga morati učiti. Želite li od

mene što naučiti?

– Vrlo rado – dahnula je Kitty, ovaj put vrlo zadihano.

– Dobro, odat ću vam recept kako se pravi ukusna zelena salata.

Što smo do sada uradili?

Kitty se lagano pokloni:

– Prije dva sata namočili smo dvije glavice salate srednje veličine,

milostivi gospodine. Zatim smo odstranili nježne peteljke i izabrali

samo nježne listove...

– Što smo učinili s nježnim listovima? – ispitivaše on dalje.

– Stavili smo ih u ubrus i svezali četiri ugla ubrusa u čvor. Tada

ste, milostivi gospodine, tresli ubrus...

– Vitlao, draga Kitty, vitlao, tako da se iscijedi i posljednja kap

tekućine. Neobično je važno da listovi budu potpuno suhi. A sada

ćemo obratiti pažnju pripremanju umaka za salatu. Dodajte mi,

W & N

molim vas, staklenu posudu i pribor za salatu!

Kada bi Kitty slučajno dotakla dugu usku ruku svoga poslodavca,

prožela bi je slatka jeza.

»Kakav muškarac«, pomislila je...

Kakav muškarac – mislili su nebrojeni ljudi koji su proteklih

godina upoznali Thomasa Lievena. Kakva su kova bili ti ljudi može

se zaključiti prema onome što je Thomas Lieven volio, a što je

mrzio.

Thomas Lieven je volio:

lijepe žene, elegantnu odjeću, antikno pokućstvo, brze

automobile, dobre knjige, pažljivo priređena jela i zdrav ljudski

razum.

Thomas Lieven je mrzio:

uniforme, političare, rat, nerazumnost, oružano nasilje i laž, loše

ponašanje i surovost.

Bila su vremena kada je Thomas Lieven bio prototip uredna

građanina, nesklona svakoj intrigi, sklona životu punom sigurnosti,

mira i udobnosti.

Međutim, upravo je takva čovjeka čudna sudbina – o kojoj će još

opširno biti riječi – istrgnula iz njegove, do tada blage kolotečine.

Taj uredni građanin, Thomas Lieven, bio je primoran da isto tako

silovitim kao i grotesknim akcijama nasamari slijedeće organizacije:

njemački Abwehr1 i Gestapo2, britanski Secret Service3, francuski

Deuxiéme Bureaić4, američki Fed ral Bureau of Investigation i

sovjetsku službu državne sigurnosti.

1Obavještajna služba armije u nacističkoj Njemačkoj. 2 Tajna državna policija u nacističkoj Njemačkoj.

3 Britanska obavještajna služba. 4 Francuska obavještajna služba.

W & N

Taj uredni građanin, Thomas Lieven, bio je primoran da u pet

ratnih i dvanaest poratnih godina upotrijebi šesnaest lažnih putnica

devet zemalja.

U ratu je Thomas Lieven izazvao beskrajnu zabunu i u njemačkim

i u savezničkim glavnim štabovima. Pri tome se nije osjećao ni

najmanje ugodno.

A kratko vrijeme nakon rata imao je – kao vjerojatno i svi mi –

osjećaj da je to ludilo u kojem je živio i od kojeg je živio prestalo.

Zabluda!

Gospoda iza kulisa nisu ispuštala Thomasa Lievena iz šaka. On

se, međutim, osvetio svojim mučiteljima. Otimao je bogatašima u

vrijeme okupacije, hijenama privredne reforme i novim bogatašima

privrednog čuda.

Za Thomasa Lievena nije postojao željezni zastor. On je djelovao

i na Istoku i na Zapadu. Vlasti su strepile pred njim.

Poslanici raznih njemačkih pokrajinskih skupština i parlamentarci

u Bonnu strepe još i danas, jer Thomas Lieven živi i zna mnogo o

kockarnicama, o građevinskim poslovima i narudžbama novog

njemačkog Bundeswehra5...

Naravno, on se ne zove Thomas Lieven.

Oprostit ćete nam što smo zbog navedenih okolnosti promijenili

njegovo ime i adresu. Ali priča o tom. nekoć mirnom, građaninu, čija

je strast još i danas kuhanje, a koji je protiv svoje volje postao

jednim od najvećih pustolova našeg vremena, potpuno je istinita.

Priču počinjemo one večeri 11. travnja 1957. godine u

povijesnom trenutku kada je Thomas Lieven držao predavanje o

5 Vojska Savezne Republike Njemačke

W & N

pripremanju zelene salate.

Vratimo se, dakle, ponovno u kuhinju njegove vile!

– Salata ne smije nikada doći u dodir s metalom – reče Thomas

Lieven.

Kitty je kao opčarana promatrala vitke ruke svog poslodavca i

slušala njegovo predavanje dok su je uvijek iznova podilazili žmarci.

– Za umak – kazivaše Thomas Lieven – valja uzeti na vrhu noža

papra, isto toliko soli i čajnu žličicu oštre gorušice. Uz to sitno

iskosano tvrdo kuhano jaje. Mnogo zelenog peršina. Još više vlasca.

Četiri velike žlice izvornog talijanskog maslinovog ulja. Kitty,

molim ulje!

Porumenjevši, Kitty mu doda što je želio.

– Kao što smo rekli, četiri velike žlice. A sada još četvrt litre

vrhnja, kiselog ili slatkog, prema ukusu, ja uzimam kiselo...

U tom se času otvoriše kuhinjska vrata, i uđe jedan gorostas.

Nosio je crnosive prugaste hlače, modrobijeli prugasti kućni

haljetak, bijelu košulju i bijelu kravatu. Četkasta kosa resila mu je

glavu. Da je bio ćelav, djelovao bi kao nešto preveliko izdanje Yula

Brynnera.

– Što je, Bastiane? – upita ga Thomas Lieven.

Sluga odgovori malo hrapavim glasom, s francuskim naglaskom:

– Stigao je gospodin direktor Schallenberg.

– Točno na minutu – reče Thomas. – S tim će se čovjekom moći

raditi.

Od veže pregaču.

– Jelo, dakle, za deset minuta. Bastian će posluživati. Vi, drago

dijete, imate izlaz.

Dok je Thomas Lieven prao ruke u crno opločenoj kupaonici,

Bastian je još jednom prešao četkom po kaputu smokinga.

– Kako izgleda gospodin direktor? – zapita Thomas Lieven.

W & N

– Obično – odgovori gorostas. – Debelo i solidno. Bikovska šija i

okrugao trbuh. Čestita provincija.

– Ne zvuči nesimpatično.

– Ima i dvije brazgotine od sablje.

– Povlačim sve. – Thomas obuče kaput od smokinga. Uto nešto

zamijeti. S negodovanjem reče: – Bastiane, opet si posegnuo za

konjakom!

– Samo jedan gutljajčić. Bio sam malo uzbuđen.

– Ostavi to! Ako se dogodi išta nepredvidivo, trebam tvoju bistru

glavu. Ne možeš prebiti gospodina direktora ako si pijan.

– Tog debeljka preuzimam na sebe i u deliriumu tremensu.

– Smiri se! Ono sa znakom zvona je jasno?

– Jest.

– Ponovi.

W & N

Meni

Juha »Lady-Curzon«

Pile u umaku od paprike

Salata glavatica »Clara«

Riža

Nadjevene jabuke s pjenastim

umakom od vina

Prženac sa sirom

11. travnja 1957.

Ova je večera donijela 717850 švicarskih

franaka

Juha

Lady Curzon bila je žena

indijskog vicekralja lorda

Curzona. Njezin je muž pisao

političke knjige, a ona je

sastavljala kuharske recepte.

Za svoju juhu od kornjača ova

lady preporučuje prednje

noge te ukusne životinje. Na

njima je najbolje meso. Kao

začin uzmite: kozlac i majčinu

dušicu, đumbir, muškatni

orašac, klinčiće i curry. Dobro

je staviti i čašu šerija u juhu;

po mogućnosti neka u njoj

plivaju i kornjačina jaja i

kobasice od životinjinih

crijeva te nadjeva od

W & N

iznutrice. Međutim, ako se

nekome ovo čini

prezamršenim, neka u dućanu

kupi konzervu juhe od

kornjače, ali neka ne zaboravi

dodati dobar gutljaj šerija i

šalicu vrhnja.

Pile u umaku od paprike

Mlado pile ispecite u

maslacu na uobičajen način,

ali neka ne postane pretamno,

zatim ga, prema veličini,

izrežite na četiri ili šest

dijelova i stavite na toplo. Vrlo

sitno sjeckani luk i čajnu

žličicu paprike pirjajte na

maslacu od pečenja, zatim

zakuhajte s malo vode ili juhe,

dodajte podosta gustog

kiselog vrhnja, u koje ste

umutili malo kukuruzna

škroba (Maizena). Dodajte

prema ukusu soli i možda još

paprike. Da bi se pojačala

crvena boja, umiješajte u

umak malo ukuhane rajčice.

Stavite komade piletine u

umak i ostavite ih da u njemu

odstoje nekoliko minuta.

Riža je gotovo uvijek

ljepljiva poput kaše. Međutim,

vrlo je jednostavno postići da

ostane zrnata. Pripazite: rižu

kuhajte – pošto ste je dobro

oprali – 10-15 minuta u vodi.

Količinu vode odredite po

želji. Rižu tada stavite u

cjedilo i isperite hladnom

vodom. To je trik kojim ćete

odstraniti ljepljivo rižino

brašno. Kratko prije

posluživanja podgrijte rižu u

istom cjedilu, samo na pari

iznad ključale vode. Teku

posudi u kojoj ćete je poslužiti

stavite na rižu malo maslaca,

soli ili, već prema ukusu,

curryja, šafrana ili papra.

Nadjevene jabuke s

pjenastim umakom od vina

Prhke jabuke podjednake

W & N

veličine ogulite i lagano

prokuhajte u šećernom sirupu

s vanilijom dok ne postanu

mekane, ali pazite da se ne

raspadnu, izvadite ih iz sirupa

i ostavite da se u cjedilu dobro

ocijede. U međuvremenu

ogulite bademe, narežite ih na

prutiće, rasprostrite po tavi i

popržite ih u vrućoj pećnici.

Dobro ocijeđene jabuke

natopite likerom, rumom ili

konjakom i nabodite

prutićima od badema. Stavite

ih na pladanj i poslužite s

pjenastim umakom od vina:

izmiješajte pjenasto dva

žumanjka sa 100 g šećera, 20

g kukuruznog škroba ili

škrobnog brašna, miješajte s

pola šalice vode dok ne

postane glatko, dodajte četvrt

litre bijela vina i kuhajte

zajedno s pjenastom jajčanom

smjesom uz neprestano

miješanje na blagoj vatri dok

se ne zgusne. Dva bjelanjka

istucite u čvrst snijeg i lagano

umiješajte u smjesu. Prema

ukusu eventualno dodajte

rum, arak, konjak i tako dalje.

Prženac sa sirom

Kriške bijela kruha debelo

namažite po sredini

maslacem. Na svaku krišku

položite plošku sira –

prikladni su samo ementaler i

edamer. Kriške pecite pet

minuta u prethodno vrlo

zagrijanoj pećnici dok ne

poprime zlatnožutu boju.

Poslužite dok su još posve

vruće.

– Jedan znak zvonom: donosim slijedeće jelo. Dva znaka:

donosim foto-kopije. Tri znaka: dolazim s vrećicom pijeska.

W & N

– Bit ću ti zahvalan – reče Thomas Lieven uređujući nokte

turpijicom – ako sve to ne pobrkaš.

2

– Izvrsna juha – reče gospodin direktor Schallenberg. Nasloni se i

lagano prijeđe damastnim ubrusom preko svojih tankih usnica.

– Lady Curzon – reče Thomas Lieven i pozvoni jedanput,

pritisnuvši dugme ispod ploče stola.

– Kakva lady?

– Curzon, tako se zove juha. Kornjača sa šerijem i vrhnjem.

– Ah, tako, naravno!

Plamen svijeća na stolu odjednom zatreperi. Bastian nečujno uđe i

posluži pile u umaku od paprike.

Plamen se umiri. Njegovo toplo žuto svjetlo padne na

tamnomodri sag, široki staroflamanski stol, udobne drvene stolce s

naslonom od lika i veliki staroflamanski kredenc.

Pile iznova oduševi direktora Schallenberga.

– Delikatesa, prava delikatesa. Zaista je lijepo od vas što ste me

pozvali. A zapravo ste sa mnom htjeli razgovarati samo o poslu...

– O svemu se može bolje razgovarati uz dobro jelo, gospodine

direktore. Uzmite još riže, tu je pred vama.

– Hvala. A sada mi recite, gospodine Lievene, o kakvu se to poslu

radi?

– Još malo salate?

– Ne, hvala. Počnite konačno!

– Pa, lijepo – reče Thomas. – Gospodine direktore, vi ste vlasnik

velike tvornice papira.

W & N

– Da, tako je. Dvije stotine namještenika. Sve smo iznova

sagradili iz ruševina.

– Izvanredan uspijeh. U vaše zdravlje... – Thomas Lieven digne

čašu.

– Na isti način.

– Gospodine direktore, koliko znam, vi proizvodite visoko

kvalitetan papir s vodenim znakom.

– Proizvodimo.

– Vi, između ostalog, taj papir s vodenim znakom isporučujete za

nove dionice što ih Njemačke ujedinjene čeličane upravo iznose na

tržište.

– Tako je. Dionice NJUČ-a. Da samo znate kakvih imamo

neprilika, kakvih kontrola! Kako se moji ljudi ne bi možda dosjetili

pa i za sebe otisnuli nekoliko dionica, ha-ha-ha!

– Ha-ha-ha. Gospodine direktore, želio bih kod vas naručiti

pedeset velikih araka tog papira s vodenim znakom.

– Vi želite... što?

– Naručiti pedeset velikih araka. Kao vlasniku tvrtke, ne bi vam

smjelo biti teško zaobići kontrole.

– Ali, za boga miloga, što ćete s tim arcima?

– Naravno, tiskati dionice Njemačkih ujedinjenih čeličana. A što

ste vi mislili?

Direktor Schallenberg složi svoj ubrus, pogleda pomalo žalosno

svoj napola pun tanjur i izjavi:

– Bojim se da moram otići.

– Nipošto! Imamo još jabuke u pjenastom umaku od vina i

prženac sa sirom.

Direktor ustane.

W & N

– Gospodine, zaboravit ću da sam ikada bio ovdje.

– Sumnjam da ćete to moći zaboraviti – reče Thomas stavljajući

još malo riže na svoj tanjur. – Zašto zapravo stojite, gospodine

načelniče Vojne uprave za opskrbu? Radije sjednite.

Schallenbergovo lice oblije tamno crvenilo. Tiho prozbori:

– Što ste rekli?

– Sjednite, pile će vam se ohladiti.

– Rekli ste načelnik Vojne uprave za opskrbu?

– Rekao sam. Pa to ste i bili. Premda ste 1945. godine zaboravili

tu titulu. Kao, na primjer, u svom upitnom arku. Pa i čemu da se toga

sjećate? Tada ste upravo nabavili nove dokumente i novo ime. Kao

načelnik Vojne uprave za opskrbu zvali ste se Mack.

– Vi ste ludi!

– Nipošto. Bili ste načelnik Vojne uprave za opskrbu u

Warthegauu. Još uvijek ste na popisu poljske vlade za izručenje. Kao

Mack, naravno, ne kao Schallenberg.

Direktor Schallenberg svali se na staroflamanski pleteni stolac,

prijeđe damastnim ubrusom preko čela i nemoćno izjavi:

– Zaista ne znam čemu to uopće slušam.

Thomas Lieven uzdahne:

– Gledajte, gospodine direktore, i ja imam za sobom vrlo burnu

prošlost. Želim je se riješiti. Zato trebam vaš papir. Da ga

krivotvorim, predugo bi trajalo. Imam, međutim, pouzdane tiskare...

Nije vam dobro? No, no... Popijte gutljaj šampanjca, to će vas

osvježiti. Znate, gospodine direktore, nakon završetka rata bili su mi

dostupni svi tajni dosjei. U ono vrijeme upravo vam se bio zameo

trag u Miesbachu...

– Laž!

W & N

– Oprostite, mislio sam reći u Rosenheimu. Na Lindenhofu.

Ovaj put direktor Schallenberg samo mlitavo podigne ruku.

– Znao sam da ste se tamo skrivali. S obzirom na moj tadašnji

položaj, mogao sam vas dati uhapsiti. Mislio sam: što time

dobivam?Zatvorit će ga, izručiti. A onda...? – Thomas je s tekom jeo

komad pilećeg batka. – Naprotiv, ako ga lijepo ostaviš na miru,

govorio sam sebi, gospodin će za nekoliko godina ponovno isplivati

na površinu. Ljudi ove vrsti ne tonu, uvijek se drže na vrhu...

– Drskost! – čulo se krkljanje s pletenog stolca.

– ... a onda bi ti mogao mnogo više koristiti. Tako sam tada

mislio, prema tome i postupio i vidite kako sam dobro uradio.

Schallenberg je jedva ustao.

– Idem ravno na policiju podnijeti prijavu.

– Telefon je pokraj vas.

Thomas pritisne dva puta dugme zvonca ispod stola.

Plamen svijeća ponovno zatreperi kad je sluga Bastian nečujno

ušao. Nosio je srebrni poslužavnik a na njemu nekoliko foto-kopija.

– Izvolite se poslužiti – reče Thomas. – Kopije, između ostalog,

prikazuju gospodina direktora u uniformi, zatim različite naredbe

gospodina direktora iz godina 1941. do 1944. i potvrdu od tzv. NS-

rizničara Reicha o primitku sto tisuća Reichsmaraka koje ste dali kao

prilog za SA i SS.

Direktor Schallenberg ponovno sjedne.

– Možete raspremiti, Bastiane. Gospodin direktor je gotov.

– U redu, gospodine.

Kad je Bastian nestao, Thomas reče:

– Uostalom, u tome i vi sudjelujete s pedeset tisuća. Je li vam to

dovoljno?

W & N

– Ne dam se ucjenjivati!

– Niste li vi, gospodine, direktore, sudjelovali u posljednjoj

izbornoj borbi s velikim novčanim prilozima? Kako li se samo zove

onaj njemački ilustrirani časopis koji se zanima za takve stvari?

– Vi ste sasvim ludi! Želite štampati lažne dionice. Dospjet ćete u zatvor, a i ja s vama! Upropastit ćete me ako vam dam taj papir!

– Neću dospjeti u zatvor. A vi ćete propasti samo ako mi taj papir ne dare, gospodine direktore. – Thomas pritisne jedanput dugme zvonca. – Vidjet ćete kako će vam prijati nadjevene jabuke.

– Kod vas više ništa neću niti okusiti, ucjenjivaču jedan!

– Kada, dakle, mogu računati s tim papirom, gospodine direktore?

– Nikada – razviče se Schallenberg u beskrajnom bijesu. – Nikada

nećete dobiti od mene ni jedan jedini arak!

3

Bila je skoro ponoć. Thomas Lieven sjedio je sa svojim slugom

Bastianom ispred rasplamsale vatre kamina u velikoj knjižnici.

Stotine knjiga svjetlucale su u polumraku crvenim i zlatnim, plavim,

žutim i zelenim svjetlom. Gramofon je svirao. Tiho se razlijegao

drugi klavirski koncert Sergeja Rahmanjinova. Thomas Lieven još je

bio u svom besprijekornom smokingu. Bastian raskopča ovratnik na

košulji i položi noge na stolac, ali tek pošto je, bacivši iz prikrajka

pogled na gazdu, podložio pod njih novine.

– Direktor Schallenberg će za tjedan dana isporučiti papir – reče

Thomas Lieven. – Koliko vremena treba tvojim prijateljima za

tiskanje?

– Desetak dana – odvrati Bastian i prinese ustima trbušastu čašu

W & N

konjaka.

– Tada ću prvog svibnja – krasan datum, Dan rada – otputovati u

Zürich – reče Thomas. Pruži Bastianu dionicu i popis. – Ovdje je

uzorak za tiskanje, a na popisu su tekući brojevi koje želim vidjeti na

dionicama.

– Kada bih samo znao što smjeraš! – promrmlja zadivljeno orijaš

naježene kose.

Samo kada je bio siguran da je sasvim sam sa svojim gazdom,

obraćao mu se prisnim ti, jer on je bio poznavao Thomasa već

sedamnaest godina, a nekoć je bio sve prije negoli sluga.

Bastian je bio odan Thomasu odonda otkako ga je bio upoznao u

sjedištu jedne marseljske gangsterske šefice. Osim toga, doživio je s

Thomasom mnoge pustolovine, što zbližava ljude.

– Tommy, ne želiš mi reći što smišljaš?

– Zapravo se, dragi Bastiane, ovdje radi o nečem lijepom i u

skladu sa zakonom: o stjecanju povjerenja. Moja prijevara s

dionicama bit će elegantna prijevara. Nitko neće – da pokucam o

drvo – uopće primjetiti da je to bila prijevara. Svi će zaraditi. Svi će

biti zadovoljni.

Thomas se sanjarski nasmiješi i izvadi svoj zlatni džepni sat na

otkucavanje6. Bio je to sat njegova oca. Taj tanki sat s odskočnim

poklopcem pratio je Thomasa kroz sve životne opasnosti, bio je uz

njega u svim smionim bjegovima i potjerama. Thomas Lieven je

uspijevao da ga uvijek nanovo sakrije, zaštiti ili da ga se ponovno

domogne. Thomas pritisne dugme, poklopac sata odskoči, i ugrađeni

otkucajni mehanizam srebrno čistim zvukom označi vrijeme.

6 Sat sa specijalnim mehanizmom. Ako se pritisne dugme mehanizam

otkucava prošli puni sat i odonda protekle četvrti.

W & N

Bastian reče žalosno:

– To mi nikako ne ide u glavu. Dionica daje pravo udjela u

velikom poduzeću. Na dospjele kupone dionica isplaćuju se, u

stanovitim razmacima, određene dividende, to jest odgovarajući dio

dobitka što ga je poduzeće ostvarilo.

– Pa onda, mali moj?

– Za ime božje, ali kupone tvojih krivotvorenih dionica ne možeš

predočiti ni jednoj banci na svijetu. Brojevi koji su na njima otisnuti

nalaze se i na pravim dionicama koje netko posjeduje. Prijevaru će

smjesta otkriti.

Thomas ustane.

– Te kupone, naravno, neću nikada predočiti.

– U čemu je onda trik?

– Neka ti to bude iznenađenje – reče Thomas, priđe zidnom

trezoru i otvori složenu bravu. Teška se čelična vrata pomaknu u

stranu. U trezoru je bilo gotovine, nekoliko šipki zlata s olovnom

jezgrom (i šaljivom popratnom pričom) i tri kutije optočenih i

neoptočenih dragulja. Sasvim sprijeda ležala je hrpa putnica.

Thomas reče zamišljeno:

– Radi sigurnosti, radije ću putovati u Švicarsku pod nekim tuđim

imenom. Da vidimo kakve sve njemačke putnice imamo! – Čitao je

imena smiješeći se: – Bože moj, kolike su uspomene uz to vezane...:

Jakob Hauser... Peter Scheuner... barun Ludwig von Trendelenburg...

Wilfried Ott...

– Kao Trendelenburg prokrijumčario si one cadillace u Rio.

Pustio bih radije tog baruna da malo miruje. Pa i Hauséra. Još ga

traže u Francuskoj – reče Bastian zamišljeno.

W & N

4

– Izvolite sjesti, gospodine Ott. Što možemo učiniti za vas? –

upita rukovodilac Odjela za vrijednosne papire i odloži skromnu

posjetnicu »Wilfried Ott, industrijalac, Düsseldorf. Rukovodilac

Odjela za vrijednosne papire zvao se Jules Vermont. Njegov se ured

nalazio na prvom katu Švicarske centralne banke u Zürichu.

Thomas Lieven, koji se u tom času zvao Wilfried Ott, zapita:

– Vi ste Francuz, gospodine?

– Po majci.

– Razgovarajmo onda francuski – reče Thomas, alias Wilfried, na

francuskom, koji je govorio bez stranog naglaska. Lice Julesa

Vermonta zasja poput sunca.

– Mogu li u vašoj banci otvoriti numerirani tekući račun?

– Naravno, monsieur!

– Upravo sam nabavio nekoliko novih dionica Ujedinjenih

njemačkih čeličana. Volio bih da ostanu ovdje u Švicarskoj. Kao što

rekoh, na numeriranom tekućem računu, a ne pod mojim imenom...

– Shvaćam. Strašan je taj njemački porez, je li? – Vermont

namigne.

Nije mu bilo ništa novo da stranci kod njih deponiraju imovinu. U

Švicarskoj je 1957. godine ležalo ukupno 150 milijardi franaka koje

su pripadale strancima.

– Da ne zaboravim – reče Thomas Lieven – naredite, molim, da

se odrežu kuponi za 1958. i 1959. godinu. Kako ne znam kada ću

ponovno doći u Zürich, zadržat ću te kupone i sam ću ih, u slučaju

potrebe, unovčiti. To će vama prištedjeti posao. – U sebi pomisli: »A

meni zatvor...«

W & N

Malo kasnije sve je bilo gotovo. U džepu Thomasa Livena ležala

je potvrda o pologu Švicarske centralne banke, prema kojoj je

gospodin Wilfried Ott iz Düsseldorfa deponirao nove dionice

Njemačkih ujedinjenih čeličana u nominalnoj vrijednosti od jednog

milijuna zapadnonjemačkih maraka.

Svojim sportskim kolima, koja su čak i u Zürichu svraćala na sebe

pozornost, odveze se natrag u hotel Baur au Lac. Ondje su ga svi

namještenici voljeli. U svim hotelima svijeta gdje je bio gost svi su

ga namještenici voljeli. Bilo je to zbog njegove vedre naravi,

demokratskih nazora i napojnica.

Odveze se dizalom u svoj apartman, pa ode najprije u kupaonicu i

vodom otplavi odrezane kupone za 1958. i 1959. godinu, kako se s

njima ne bi mogla učiniti nikakva nepodopština! Salon je imao

balkon. Thomas sjedne pod šareni suncobran i zadovoljno se zagleda

u brodiće što su plovili po svjetlucavoj vodi Züriskog jezera. Nekoje

vrijeme razmišljao. Zatim zlatnom olovkom napiše na hotelskom

papiru oglas:

Njemački industrijalac traži, uz visoke kamate i prvorazredno

jamstvo, dvogodišnji zajam u Švicarskoj. U obzir dolaze samo

ozbiljne ponude s bankovnom dokaznicom.

Ovaj se oglas pojavio dva dana kasnije na istaknutom mjestu

među oglasima novina Neue Zürcher Zeitung. Navedena je i šifra. U

tri dana stiglo je na šifru četrdeset šest ponuda.

Sjedeći po prekrasnom vremenu na svom balkonu, Thomas ih je

savjesno razvrstavao.

Ponude je podijelio u četiri skupine.

Sedamnaest ponuda poslali su uredi za nekretnine, antikvarnice,

W & N

draguljari i prodavači automobila, koji, doduše, nisu nudili novac, ali

su zato hvalili svoju robu.

Deset pisama došlo je od gospode koja, doduše, nisu imala

novaca, ali su nudila svoje posredovanje kod druge gospode, koja su

navodno njime raspolagala.

Jedanaest pisama došlo je, dijelom s fotografijama, a dijelom bez

njih, od dama koje, doduše, nisu imale novaca, ali su dijelom sa

šarmom, a dijelom bez njega, nudile same sebe.

I, konačno, osam pisama stiglo je od ljudi koji su nudili novac.

Trideset osam pisama iz prvih triju skupina Thomas Lieven

razdere na sitne komadiće. Od preostalih ponuda dvije su pobudile

njegov poseban interes zbog svoje apsolutne proturječnosti.

Jedno je pismo bilo napisano prilično lošim pisaćim strojem na

prilično lošem papiru – prilično lošim njemačkim. Pošiljalac je nudio

– ... uz kamate tamo gdje bi za mene bilo interesantno, iznose do

1000000 švicarskih franaka. – Ponudu je potpisao: Pierre Muerrli,

posrednik za prodaju i kupovinu nekretnina.

Drugo je pismo bilo pisano rukom, sitnim otmjenim rukopisom.

Žućkasti arak najfinijeg pisaćeg papira imao je na sredini gornjeg

ruba malu petokraku krunu.

Tekst je glasio:

Dvorac Montenac, 8. svibnja 1957.

Poštovani gospodine! U vezi s vašim oglasom u novinama Neue Zürcher Zeitung, molim

da me – nakon telefonske najave – posjetite. H. de Couville

Thomas zamišljeno položi ta dva toliko različita pisma jedno

W & N

pokraj drugog te se zamišljeno zagleda u njih. Zamišljeno izvadi iz

džepa na prsluku zlatni sat na otkucavanje, pritisne dugine i pusti da

se otkucaji srebrno jasno oglase – jedan, dva, tri... i još dva otkucaja:

tri i trideset.

Pierre Muerrli, razmišljao je Thomas, sasvim je sigurno vrlo

bogat i vrlo škrt čovjek. Kupuje loš papir i piše na starom stroju.

Taj H. de Couville piše, doduše, rukom, ali na najboljem papiru.

Je li grof ili barun?

Da vidimo...

Dvorac Montenac ležao je u veličanstvenom parku na južnoj

padini Ziiriškog brda. Zavojit, šljunkom posut put, vodio je do male,

žuto obojene palače sa zelenim kapcima. Thomas zaustavi kola pred

velebnim prilazom.

Ispred Thomasa se iznenada stvori neobično ohol sluga:

– Monsieur Ott? Izvolite me slijediti.

Sluga ga odvede u kuću, zatim kroz nekoliko raskošnih prostorija

te konačno u raskošnu radnu sobu.

Od krhkog pisaćeg stola ustane elegantna mlada žena od svojih 28

godina: kestenjasta kosa padala joj je u mekim uvojcima gotovo do

ramena. Velika usta blistala su svijetloružičastim sjajem. U nje su

bile kose oči i visoke jagodice. Taje dama imala duge svilenkaste

trepavice i baršunastu meku kožu zlaćane boje.

Thomasu se stegne srce. Žene kosih očiju i visokih jagodica

oduvijek su za nj bile kobne.

»Ovaj se tip žena«, mislio je, »ponaša uvijek jednako. Odbojno.

Hladno. Naduto. No upoznaš li ih pobliže, tada kod njih više nema

suzdržavanja.«

W & N

Mlada ga dama pogleda ozbiljno:

– Dobar dan, gospodine Ott. Razgovarali smo telefonski. Izvolite

sjesti.

Ona sjedne i prekrsti noge. Haljina joj se malo zadigne.

»Uza sve još i lijepe duge noge!« – pomisli Thomas.

– Gospodine Ott, vi tražite zajam. Govorili ste o prvorazrednom

jamstvu. Mogu li znati o čemu se radi?

»To je ipak malo previše«, pomisli Thomas. Hladno reče:

– Smatram da vam ne bih smio time dosađivati. Biste li bili tako

ljubazni pa kazali gospodinu de Couvilleu da sam ovdje. On mi je

pisao.

– Ja sam vam pisala. Zovem se Helena de Couville. Obavljam sve

novčane poslove svog ujaka – objasni mlada dama više nego hladno.

– Dakle, gospodine Ott, što vi nazivate prvorazrednim jamstvom?

Thomas, smiješeći se, nagne glavu:

– Novoizdane dionice Njemačkih ujedinjenih čeličana deponirane

kod Švicarske centralne banke. Nominalna vrijednost jedan milijun.

Burzovni tečaj starih dionica dvjesto sedamnaest... –

– Kolike kamate nudite?

– Osam posto.

– A na koliku ste svotu mislili?

»Bože, te hladne oči,«, pomisli Thomas i reče:

– Sedamsto pedeset tisuća švicarskih franaka.

– Molim?

Na svoje iznenađenje, Thomas Lieven primjeti daje Helena de

Couville postala odjednom nervozna. Vrškom jezika prešla je preko

svijetlocrvenih usnica. Trepavice su joj malo za treptale.

– Nije li to... hm, ponešto visoka svota, gospodine Ott?

W & N

– Kako molim? Pri ovoj burzovnoj vrijednosti dionica?

– Da... svakako... međutim... – Ustala je. – Žao mije, mislim da

ipak moram otići po ujaka. Ispričajte me, molim, na trenutak.

On je ustao. Ona je nestala. Ponovno je sjeo. Prema svom starom

satu na otkucavanje, čekao je osam minuta. Instinkt, stečen u

godinama života izvan zakona, govorio mu je: »Ovdje nešto nije u

redu! Samo što?«

Vrata se otvoriše, Helena se vrati. S njom se pojavi visok, mršav

muškarac suncem opaljena lica, širokih vilica, kratke sijede kose u

bijeloj sintetskoj košulji ispod jednorednog, kratkog kaputa. Helena

ga predstavi:

– Barun Jacques de Couville, moj ujak.

Gospoda stisnu ruke jedan drugome. Obuzet sve jačom sumnjom,

Thomas je mislio: »Ima šapu kao kauboj, a čeljust kao da neprestano

žvače gumu. A tek naglasak... Ako je on aristokrat francuskog

porijekla, progutat ću metlu!«

Odluči stoga da sve brzo okonča.

– Barune, bojim se da sam uplašio vašu čarobnu nećakinju.

Zaboravimo čitavu stvar. Bila mi je čast što sam vas upoznao.

– Samo časak, monsieur Ott, nemojte toliko žuriti. Sjednimo. – I

barun je bio nervozan. Pozvoni. – Porazgovarajmo o svemu u miru

uz piće.

Kada je umišljeni sluga donio piće, pokazalo se da je viski

zapravo bourbon, a ne scotch.

»Sve mi se manje i manje sviđa ovaj Couville«, pomisli Thomas.

Barun nastavi razgovor. Prizna da je zapravo mislio na znatno

manji zajam:

– ...možda sto tisuća?

W & N

– Pustimo to radije, barune – reče Thomas.

– Ili sto pedeset tisuća...

– Stvarno, barune, stvarno...

– Možda i dvijesto... – To je zvučalo već gotovo kao zaklinjanje.

Iznenada oholi sluga uđe u sobu i najavi telefonski razgovor, na

što se barun i nećakinja povukoše.

Thomasa je ova aristokratska obitelj počela već pomalo

zabavljati. Kada se barun nakon gotovo deset minuta vratio sam,

blijed i sav oznojen, Thomasu se jadan čovjek gotovo smilio. Ipak se

naglo oprosti i ode.

U predvorju sretne Helenu.

– Zar već odlazite, monsieur Ott?

– Predugo sam vam dosađivao – reče Thomas i poljubi joj ruku.

Osjeti njezin parfem i miris njezine kože te nastavi:

– Bio bih sretan ako biste večeras htjeli večerati sa mnom u Baur

de Lacu ili gdje god vi odredite. Molim vas, dođite.

– Gospodine Ott – reče Helena, a zvučalo je kao da govori

mramorni kip – ne znam koliko ste popili, ali ovo pripisujem piću.

Zbogom.

5

Koliko se jalovim pokazalo razgovor sa barunom Couville, toliko

je glatko odmah zatim protekao posao sa posrednikom za prodaju i

kupovinu nekretnina Pierreom Muerrlijem. Nakon povratka u hotel

Thomas ga nazove i ukratko mu objasni što želi, naime svotu od

750000 franaka, a kao jamstvo daje polog dionica Ujedinjenih

njemačkih čeličana.

– Ne trebate više? – upita Pierre Muerrli grlenim švicarskim

W & N

narječjem.

– Ne, to mi je dovoljno – reče Thomas i pomisli: »Nikada ni u

čemu ne treba pretjerivati.«

Posrednik dođe u hotel. Bio je to zdepast čovjek crvena lica i

brzih odluka!

Već sutradan sastavili su pred bilježnikom ugovor:

»Gospodin Ott iz Düsseldorfa obavezuje se da će platiti osam

posto kamata na zajam od tričetvrt milijuna franaka. Zajam će vratiti

najkasnije do ponoći 9. svibnja 1959. godine.

Gospodin Pierre Muerrli, posrednik za kupnju i prodaju

nekretnina, obavezuje se da će do toga roka ostaviti nedirnut polog

dionica koje mu je gospodin Ott doznačio kao jamstvo.

Ako se, međutim, ovaj zajam ne vrati do ugovorenog roka,

gospodim Muerrli može slobodno raspolagati spomenutim

vrijednosnim papirima.«

S ugovorom u džepu, Thomas i Muerrli odvezli su se u Centralnu

banku. Tamo su im potvrdili valjanost isprave o pologu.

U posredničkom uredu Pierrea Muerrlija Thomas zatim primi

gotovinski ček na 717850 švicarskih franaka. Toliko je iznosio

zajam nakon odbitka svih troškova i osam posto kamata za dvije

godine.

Tako je Thomas, tako reći u tren oka, nabavio 717850 švicarskih

franaka! Dvije je godine mogao, a to je i namjeravao, s tim

kapitalom poslovati, vratiti ga u svibnju 1959. godine točno i na

vrijeme, zatim podići lažne dionice iz pologa, razderati ih i u

kupaonici otplaviti vodom. Svi će zaraditi, nitko neće biti oštećen,

dapače, nitko neće nikada uopće niti primijetiti kakva je to bila igra.

Eto kako lako nešto krene, ako krene...

W & N

Kad je Thomas Lieven, alias Wilfried Ott, nekoliko sati kasnije

ušao u predvorje svog hotela, opazio je Helenu de Couville kako

sjedi u naslonjaču.

– Halo, koje li sreće!

Beskrajno polagano Helena podigne pogled sa svog modnog

časopisa i s beskrajnom dosadom izusti:

– O, dobar dan.

Tog je svježeg dana nosila smeđu kockastu haljinu i kratki

kaputić od prave kanadske vidre. U hotelskom predvorju nije bilo

muškarca koji se ne bi neprestano za njom ogledavao.

Thomas reče:

– Malo ste zakasnili, ali vrlo sam sretan što ste ipak došli.

– Gospodine Ott, primite na znanje: nisam došla vama, nego

jednoj prijateljici koja ovdje stanuje.

Thomas upita:

– Ako ne možete danas, onda možda sutra ujutro na aperitiv?

– Sutra putujem na rivijeru.

Thomas sklopi ruke:

– Kakva li slučaja! Znate li da i ja sutra putujem na rivijeru? Doći

ću po vas. Recimo u jedanaest?

– Naravno da neću s vama putovati. Evo dolazi moja prijateljica.

– Helena ustane. – Pa sretni bili – ako to možete.

Sutradan u jedanaest sati i sedam minuta provezla se Helena de

Couville u malim sportskim kolima kroz vrata parka dvorca

Montenaca – pokraj Thomasa. On se nakloni, ona pogleda u stranu.

On sjedne u svoja kola i krene za njom.

Do Grenoblea ne dogodi se ništa spomena vrijedno.

Malo iza Grenoblea Helenina kola stanu. Ona izađe. On zaustavi

W & N

kola pokraj nje.

– Nešto s motorom – reče ona.

On pregleda motor, no ne nađe nikakav kvar.

Helena je uto već otišla u obližnju kuću da telefonski dozove

mehaničara. Ovaj ubrzo dođe i izjavi da se pokvarila pumpa za

benzin. Kola će morati odvući, a popravak će potrajati najmanje dva

dana.

Thomas je bio uvjeren da mehaničar laže, kako bi mogao

ispostaviti visok račun; no bio je sretan što se namjerio na lašca.

Pozove Helenu da nastavi putovanje njegovim kolima.

– Vrlo ste ljubezni, gospodine Ott – reče ona nakon duga

oklijevanja.

Njezinu su prtljagu pretovarili. Lažac je potajno dobio od

Thomasa gospodsku napojnicu.

Slijedećih sto kilometara Helena ne izusti ni riječi. Kada je

Thomas kihnuo, ona reče: »Na zdravlje!«

Nakon idućih sto kilometara obavijesti ga da će se u Monte Carlu

sastati sa svojim zaručnikom.

– Siromah – reče Thomas. – Malo će imati od vas!

U Monte Carlu odvede Helenu, po njezinoj želji, u Hotel de

Paris. Ondje ju je čekala vijest da joj je zaručnika nešto zadržalo u

Parizu pa nije mogao doći.

– Uzet ću njegov apartman – izjavi Thomas.

– Vrlo dobro, monsieur – reče šef recepcije i spremi novčanicu od

5000 franaka.

– Ali ako moj zaručnik još ipak dođe...

– Neka se snađe – reče Thomas i povukavši Helenu u stranu

prošapće:

W & N

– To uopće nije muškarac za vas. Zar ne uviđate da je providnost

umiješala svoje prste u ovo?

Mlada se dama odjednom morala nasmijati.

Dva su dana ostali u Monte Carlu, a zatim se odvezli u Cannes.

Odsjeli su u hotelu Carlton. Thomas je ovdje proveo nekoliko lijepih

dana. Odvezao se s Helenom u Nizzu, St-Rafael, St-Maxim i St-

Tropez. Plivao je s njom u moru. Unajmio je motorni čamac i skijao

se s njom po vodi. Ležao je pokraj nje na plaži.

Helena se smijala istim stvarima kojima i on, prijala su joj ista

jela, voljela je iste knjige, iste slike.

Nakon sedam divnih dana kada je postala njegovom ljubavnicom

ustanovio je da se zaista razumiju na svakom području. I tada se

dogodilo: prvog sata osmog dana...

Vlažnih, sjajnih očiju ležala je Helena de Couville na krevetu

njihove spavaće sobe. Thomas je sjedio kraj nje. Oboje su pušili. On

joj je milovao kosu, dok je u sobu iz daljine dopirala blaga glazba.

Gorjela je samo mala svjetiljka.

Helena se protegne uzdahnuvši:

– Ah, Will, tako sam sretna... – Zvala ga je Will, smatrajući da je

Wilfried previše podsjeća na Richarda Wagnera.

– I ja, srce moje, i ja.

– Zaista?

I ponovno se u njezinim kosim očima pojavi taj čudan zamišljen

pogled, koji Thomas sebi nije mogao objasniti.

– Zaista, chéri.

Helena se naglo baci na stranu, te on ugleda njezina prekrasna

zlatnosmeđa leđa. Divlje i žestoko jecala je u jastuke:

– Lagala sam ti. Ja sam zla – ah, ja sam tako zla!

W & N

Pustio je da neko vrijeme rida, zatim suzdržljivo reče:

– Ako se radi o tvom zaručniku...

Ona se opet baci na leđa i povikne:

– Glupost, kakav zaručnik! Uopće nemam zaručnika! Ah,

Thomase, Thomase!

On osjeti kako mu ledena šaka klizi niz leđa.

– Što si upravo rekla?

Uopće nemam zaručnika.

– Ne, nisam to mislio. – Malo se gušio. – Nisi li upravo rekla

Thomas?

– Da – zarida, a debele su joj se suze kotrljale niz obraze, preko

vrata, i padale joj na prsa. – Da, naravno da sam rekla Thomas. Pa ti

se tako i zoveš, ljubljeni moj jadni Thomase Lievene... Ah, zašto

sam te morala sresti? Nikad još nisam bila tako zaljubljena... –

Ponovno se zgrči, iznova joj navru suze. – I baš tebi to moram

učiniti, baš tebi!

– Učiniti? Što učiniti?

– Radim za američku obavještajnu službu – zdvojno zavapi

Helena.

Thomas niti ne primijeti da mu se žar cigarete primiče sve bliže

vršcima prstiju. Dugo je šutio. Naposljetku duboko uzdahne:

– Bože moj, počinje li opet sve iznova?

Helena protisne tragičnim glasom:

– Nisam ti htjela reći... Nisam ti smjela reći... Otjerat će me...

Nakon ove večeri morala sam ti priznati istinu... Inače bih se

ugušila...

– Pokušaj polako i od početka – reče Thomas, koji se pomalo opet

W & N

pribrao. – Ti si, dakle, američka obavještajka?

– Da.

– A tvoj ujak?

– Moj pretpostavljeni, pukovnik Herrick.

– A dvorac Montenac?

– Unajmljen. Naši su ljudi u Njemačkoj javili da pripremaš velik

pothvat. Zatim si došao u Zürich. Kad se pojavio tvoj oglas, dobili

smo punomoć da ti ponudimo zajam do sto tisuća franaka...

– A zbog čega?

– Negdje je u oglasu morao biti neki trik. Nismo znali kakav. Ali

već bismo ga nekako dokučili. A onda bismo te imali u šaci. FBI te

želi pošto-poto pridobiti. Sasvim su ludi za tobom.

Sada je ponovno plakala, a Thomas joj je brisao suze.

– Onda si zahtijevao 750000. Najavili smo tada hitan razgovor s

Washingtonom! Samo da znaš što su nam svašta izdijelili. 750000!

Ludost! To ne žele riskirati! I onda su mene natjerali na tebe...

– Na tebe – ponovi on idiotski.

– ... i tako sam krenula na ovo putovanje. Sve je bilo lažno.

Mehaničar u Grenobleu... –

– O bože, i taj. A ja, budala, dao sam mu još i napojnicu.

– ... i zaručnik, sve, Tommy. A sada – sada sam se zaljubila u

tebe, i znam da će te oni uništiti, ne budeš li htio raditi za nas.

Thomas ustane.

– Ostani sa mnom!

– Vratit ću se draga – reče on odsutno. – Moram u miru razmisliti

o nekim stvarima, ako dopuštaš. Jer znaš, sve ovo već mi se jednom

dogodilo...

Ostavi Helenu, koja je jecala, pa prođe kroz salon u svoju

W & N

spavaonicu. Ondje je sjeo uz prozor i dugo gledao u noć.

Zatim dohvati telefonsku slušalicu, počeka da se javi centrala i

reče:

– Spojite me sa šefom kuhinje... Svejedno, probudite ga...

Poslije pet minuta zazvoni telefon. Thomas podigne slušalicu:

– Gaston? Ovdje Ott. Upravo sam doživio težak udarac sudbine.

Trebam nešto lagano, stimulativno. Pripremite koktel od rajčica i

nekoliko valjušaka od sardina... Hvala.

Zatim spusti slušalicu.

»Ne mogu im, dakle, uteći«, pomisli. »I sada me, 1957. godine,

drže u šaci, kao što su me imali i 1939. godine.«

Kroz otvorena balkonska vrata Thomas Lieven promatrao je pustu

Comiche d’Or i nedostupne, ravnodušne zvijezde, što su sjale nad

Sredozemnim morem. Činilo se kao da iz baršunaste tame izranjaju

muškarci i žene njegove prošlosti, da prilaze, da silaze; blještave

ljepotice, poput leda hladne obavještajke, moćni ljudi koncerna,

prepredeni trgovci, ubojice bez skrupula, šefovi bandi, vođe bitaka.

Prikaže mu se čitav njegov protekli život, taj divlji, pustolovni

život, koji se sada, evo, okrenuo za čitav krug od onog toplog

svibanjskog dana 1939. godine, kada je sve bilo počelo.

W & N

PRVA KNJIGA

W & N

1. poglavlje

1

Ujutro dana 24. svibnja 1939. godine, dvije minute prije deset

sati, zaustavio se crni bentley-kabriolet ispred kuće broj 122 u ulici

Lombard u srcu Londona.

Iz automobila je izašao elegantan muškarac. Njegova suncem

opaljena koža, neusiljen način kretanja, vesele kovrčice tamne kose

čudno su odudarali od strogo uredne odjeće. Taj je gospodin nosio

crnosive prugaste hlače oštro izglačanih bridova, dvoredan kratak

crni kaput, crn prsluk sa zlatnim satnim lancem, bijelu košulju s

visokim, krutim ovratnikom i biserno sivu kravatu.

Prije no što je zalupio automobilskim vratima, mladi je gospodin

još jednom posegnuo rukom u kola, odakle je izvukao krut crni šešir,

kišobran i dvoje novine: Times i na ružičastom papiru tiskani

Financial Times.

Tako je tridesetogodišnji Thomas Lieven prošao kroz ulaz zgrade

pokraj crne mramorne ploče na kojoj je pisalo zlatnim slovima:

MARLOCK & LIEVEN

DOMINION AGENCY

Thomas Lieven bio je najmlađi, ali i vrlo uspješan, privatni

W & N

bankar u Londonu. Svoju munjevitu karijeru mogao je zahvaliti

svojoj inteligenciji, vještini da ostavlja ozbiljan dojam i sposobnosti

da usporedno živi na dva sasvim različita kolosijeka.

Thomas Lieven bio je krajnje korektan na burzi. No izvan tih

svetih prostorija bio je neodoljiv osvajač žena. Nitko nije niti slutio,

a najmanje oni kojih se to u stanovito vrijeme upravo izravno ticalo,

da on – ako je odmoren – može kao od šale svladati i do četiri

prijateljice istodobno, jer je bio jednako i diskretan, i krepak.

Thomas Lieven znao se ponašati kruto, kruće i od najhladnijeg

gentlemana iz Cityja – međutim jednom tjedno, a da to nitko nije

znao, vrtio se u plesnom ritmu najbučnijeg kluba Sohoa, a dvaput

tjedno potajno je učio džiju-džicu.

Thomas Lieven je ljubio život, a činilo se da i život voli njega.

Sve mu je polazilo za rukom, samo ako bi vješto prikrio činjenicu da

je još tako mlad...

Robert E. Marlock, njegov stariji ortak, stajao je u šalterskoj

dvorani banke kad je Thomas Lieven unišao, dignuvši

dostojanstveno svoj polucilindar.

Visoki i mršavi Marlock bio je od njega stariji petnaest godina.

Marlockove su vodenosvijetle oči, na ne baš simpatičan način,

izmicale svakom tko je u njih htio pogledati.

– Zdravo – reče gledajući prema svom običaju mimo Thomasa.

– Dobro jutro, Marlock – reče Thomas ozbiljno. – Dobro jutro,

gospodo!

Šestorica službenika za pisaćim stolovima pozdrave ozbiljno kao i

Thomas.

Marlock je stajao kraj metalnog stupa s pokrovom u obliku zvona,

pod kojim je kuckao mali mjedeni telegraf, što je na uskim, gotovo

W & N

beskrajnim, papirnim trakama bilježio najnovije burzovne tečajeve.

Thomas pristupi ortaku i pogleda bilješke. Marlockove su ruke

malo podrhtavale. Sumnjičavi bi rekli da su to tipične ruke varalice.

Ali u to doba nepovjerenje još nije bilo ušlo u vedru dušu Thomasa

Lievena.

Marlock nervozno upita:

– Kada letite u Bruxelles?

– Danas na večer.

– Krajnje je vrijeme. Pogledajte samo kako su vrijednosti

nestalne! Posljedica tog prokletog nacističkog Čeličnog pakta! Već

ste pročitali novine?

– Dakako – reče Thomas. Rado je govorio dakako; zvučalo je

dostojanstvenije nego obično da.

Toga jutra, 24. svibnja 1939. godine, novine su objavile

zaključenje ugovora o savezu između Italije i Njemačke. Taj je savez

nazvan Čeličnim paktom.

Kroz mračnu, starinsku prostoriju sa šalterima Thomas prođe u

svoj mračni, starinski, privatni ured. Mršavi ga je Marlock slijedio,

pa se spustio ujedan od kožnatih naslonjača što su stajali ispred

visokog pisaćeg stola.

Dvojica muškaraca najprije rasprave koje bi vrijednosne papire

Thomas trebao na Kontinentu kupiti a koje prodati. Marlock c£

Lieven imali su podružnicu u Bruxellesu. Thomas Lieven je osim

toga posjedovao i dio male privatne banke u Parizu.

Nakon obavljenih poslovnih razgovora Robert E. Marlock prekine

svoju dugogodišnju naviku: pogleda svom mladom ortaku otvoreno

u oči.

– Hm, Lievene, sada imam još jednu sasvim privatnu molbu.

W & N

Sigurno se još sjećate Lucie...

Thomas se dobro sjećao Lucie. Lijepa plavokosa djevojka iz

Kölna godinama je živjela u Londonu kao Marlockova prijateljica.

Tada se moralo dogoditi nešto ozbiljno – nitko nije točno znao reći

što – jer Lucie Brenner se navrat-nanos vratila u Njemačku.

– Gadno je od mene što vam time dosađujem, Lievene –

jadikovao je Marlock, gledajući, doduše s naporom, ali ipak još

uvijek mladom čovjeku otvoreno u oči. – Mislio sam samo, kad ste

već u Bruxellesu, mogli biste možda na tren skočiti u Köln i

porazgovarati s Lucie...

– U Köln? A što sami ne odete? Pa i vi ste Nijemac...

Marlock reče:

– Volio bih otići u Njemačku, ali međunarodna situacija... A u

svoje sam vrijeme i jako uvrijedio Lucie, kažem vam to sasvim

pošteno... – Marlock je govorio rado i često daje sasvim pošten. – ...

da, sasvim pošteno. Postojala je tada još i jedna druga žena. Lucie je

imala potpuno pravo što me napustila. Recite joj da je molim neka

mi oprosti. Želim sve popraviti. Neka se vrati...

Njegov je glas sada bio prožet ganućem koje ispunjava glasove

političara dok govore o svojoj čežnji za mirom.

2

Ujutro 26. svibnja 1939. godine Thomas Lieven stigne u Köln. Na

hotelu Dóm vijorile su velike zastave s kukastim križevima. Posvuda

po gradu lepršale su zastave s kukastim križevima. Slavio se Čelični

pakt. Thomas je vidio mnogo uniformi. Na sagovima hotelskog

predvorja praskale su pete čizama jedne o druge poput pucnjeva.

W & N

U sobi na pisaćem stolu stajala je Fiihrerova slika. Thomas

nasloni na nju svoju povratnu avionsku kartu. Okupa se. Zatim se

obuče i nazove Lucie Brenner.

Kad je na drugom kraju žice podignuta slušalica, začulo se

sumnjivo pucketanje, Thomas ga, međutim, nije zamijetio.

Superagent iz 1940. godine, 1939. godine nije još imao ni pojma o

tome da postoje prislušni uređaji.

– Brenner!

I ponovno je, evo, začuo taj hrapavi, uzbudljivi, promukli glas,

kojeg se tako dobro sjećao.

– Gospođice Brenner, Lieven na telefonu, Thomas Lieven.

Upravo sam stigao u Köln... – Prekine se. Ponovno pucketanje na

liniji, doduše, nije čuo, ali zato njezin prigušen krik.

Smiješeći se šarmantno, upita:

– Je li to uzvik radosti?

– Oh, bože! – čuo ju je kako kaže.

U slušalici je opet škljocnulo.

– Gospođice Brenner, Marlock me zamolio da vas posjetim...

– Hulja!

– Nemojte tako...

– Ta bijedna hulja!

– Gospođice Brenner ma poslušajte! Marlock me zamolio da vam

izručim njegovu želju da mu oprostite. Smijem li doći k vama?

– Ne!

– Ali obećao sam mu...

– Nestanite, gospodine Lievene! Prvim vlakom! Pa vi i ne znate

što se ovdje zbiva!

Opet je škljocnulo u slušalici, ali Thomas nije na to obraćao

W & N

pozornost.

– Ne, ne, gospođice Brenner, vi ne znate što se događa...

– Gospodine Lievene...

– Ostanite kod kuće, za deset minuta bit ću kod vas! – On spusti

slušalicu i poravna čvor kravate. Njegov se sportski duh probudio.

Taksi doveze Thomasa – naravno s polucilindrom i brižljivo

smotanim kišobranom – u Lindenthal. Ondje je na drugom katu

jedne vile uz Beethovenov park stanovala Lucie Brenner.

Pozvoni na vrata. S druge strane začu se mukli šapat. Djevojački

glas, muški glasovi. Thomasa to začudi, ali ne previše. Jer

nepovjerenje još nije ispunjavalo njegovu dušu.

Vrata se otvore; pojavi se Lucie Brenner. Na sebi je imala jutarnju

haljinu i očito malo što ispod nje. Bila je neobično uzbuđena.

Prepoznavši Thomasa, protisne:

– Luđače!

Zatim se sve zbilo vrlo brzo. Iza Lucie pokažu se dva muškarca.

Nosili su kožnate ogrtače i izgledali poput mesara. Jedan mesar

grubo odgurne Lucie u stranu, drugi zgrabi Thomasa za revere.

Zaboravilo se na samosvladavanje, mir i susprezanje! Thomas

zgrabi objema rukama mesarevu šaku, pa se okrene elegantnim,

plesnim pokretom. Krajnje zaprepašteni mesar visio je odjednom

iznad desnog boka Thomasa Lievena.

Naš se prijatelj tada naglo nakloni. Jedan zglob prsne. Mesar

zaurla, prošiša zrakom i s treskom završi na podu predsoblja. Tamo

ostane ležati, grčeći se od boli. »Moja poduka iz džiju-džice se

isplaćuje«, pomisli Thomas.

– A sada vi – reče prilazeći drugom mesaru.

Plavokosa Lucie poče vrištati. Drugi mesar uzmakne i zamuca:

W & N

– Ma-ma ne-nemojte, gospodine. Ne činite to... – Izvuče revolver

iz navlake. – Upozoravam vas. Budite razumni.

Thomas se zaustavi. Samo se budala bori nenaoružana protiv

mesara s pištoljem.

– U ime zakona – reče prestrašeni mesar – uhapšeni ste!

– Tko me hapsi?

– Državna tajna policija.

– Eh, moj sinko – reče Thomas Lieven – kad ovo ispričam u

klubu!

Thomas Lieven je volio svoj londonski klub, a i klub je volio

njega. S čašama viskija u rukama, lulama u ustima, sjedeći uz

rasplamsalu vatru kamina, članovi kluba bi četvrtkom uvečer slušali

lude priče što bi ih redom jedan drugome pričali.

»Kad se ovaj put vratim«, pomisli Thomas, »imat ću za njih priču

koja baš i neće biti tako loša.«

Ne, ova priča zaista nije bila loša, a bit će još i bolja. Samo – kad

li će je Thomas smjeti ispričati u klubu, kad li opet vidjeti svoj klub?

Bio je još sasvim dobre volje dok je tog svibanjskog dana 1939.

godine sjedio u uredu specijalnog odjela D glavnog stana Gestapoa u

Kölnu. »Sve je to samo nesporazum«, mislio je, »za pola sata bit ću

opet na slobodi...«

Komesar koji je primio Thomasa zvao se Hafner: debeo

muškarac, lukavih svinjskih očiju. Vrlo čist čovjek! Neprestano je

čistio nokte, uzimajući uvijek novu čačkalicu.

– Čujem da ste pretukli jednoga mog druga – reče Hafner ljutito.

– To ćete još gorko požaliti, Lievene!

– Još uvijek gospodin Lieven, za vas! Što hoćete od mene? Zbog

čega sam uhapšen?

W & N

– Devizni prekršaj – reče Hafner. – Dosta dugo sam vas čekao.

– Mene?

– Ili vašeg ortaka Marlocka. Otkako se ta Lucie Brenner vratila iz

Londona, dao sam je nadzirati. Mislio sam: već će opet jedan od vas,

drskih pasa, iskrsnuti ovdje. A onda: hop!

– Hafner gurne spis preko stola. – Najbolje da vam odmah

pokažem kakav materijal imamo protiv vas. Onda ćete začepiti tu

jezičavu gubicu.

»Baš sam radoznao«, pomisli Thomas i stane listati po opsežnom

spisu. Nakon nekog vremena morao se nasmijati.

– Što vam je smiješno? – upita Hafner.

– Ma slušajte, pa ovo je fantastično!

Iz dokumenata se vidjelo da je prije nekoliko godina londonska

privatna banka Marlock & Lieven grdno napakostila Trećem Reichu,

iskoristivši okolnost što su se njemačke založnice već dulje vrijeme

prodavale na ziiriškoj burzi, zbog političke situacije, samo za petinu

svoje nominalne vrijednosti.

Marlock & Lieven – odnosno netko tko je operirao pod imenom

ove tvrtke – kupio je u siječnju, veljači i ožujku 1936. te njemačke

založnice, plativši ih nezakonito prenesenim Reichsmarkama. Zatim

su ovlastili jednog švicarskog građanina, posluživši se njime kao

firmom, da kupi u Njemačkoj nekoliko slika takozvane izopačene

umjetnosti, koje su u Njemačkoj bile, potpuno bezvrijedne, ali su

zato to više vrijedile vani. Nacističke su vlasti vrlo rado dopustile

izvoz tih slika. U prvom redu riješili su se nepoželjne umjetnosti, a

kao drugo dobili su devize koje su im bile prijeko potrebne za

naoružanje. Podmetnuti je Švicarac morao, naime, trideset posto od

svote platiti u švicarskim francima.

W & N

Dakako, preostalih sedamdeset posto – nacisti su to shvatili tek

mnogo kasnije – Švicarac je platio njemačkim založnicama koje su

tako ponovno ugledale svoju domovinu, gdje su imale normalnu

vrijednost, dakle peterostruko veću od one za koju su ih Marlock &

Lieven nabavili u Zürichu.

Proučavajući dokumente, Thomas Lieven je razmišljao: »Ja ovu

fantastičnu lukavštinu nisam izveo. Znači, to je mogao učiniti jedino

Marlock. Znao je da ga Nijemci traže, da nadziru Lucie Brenner, da

će mene uhapsiti i da mi ni riječi neće vjerovati. Tako me se

oslobodio, i banka je sada samo njegova. O bože! O bože na

nebesima...«

– Tako – zadovoljno će komesar Hafner – sada je velika klepetava

gubica napokon zašutjela, je li? – Uzme svježu čačkalicu, pa se

pozabavi malo svojim zubima.

»Prokletstvo, što da radim«, razmišljao je Thomas. Sine mu

misao. Ne baš osobita, ali ipak...

– Smijem li telefonirati?

Hafnerove svinjske oči zažmiriše:

– As kim želite govoriti?

»Moram ići na sve ili ništa«, pomisli Thomas, »preostaje mi još

samo bijeg, ali prema naprijed.«

– S barunom von Wiedelom.

– Nikad čuo.

Thomas poviče:

– Kako? Njegova ekselencija Bodo barun von Wiedel, poslanik za

specijalne svrhe u Ministarstvu vanjskih poslova! A vi još nikada

niste čuli za njega, što?

– Ja... ja...

W & N

– Izvolite izvaditi čačkalicu iz usta dok govorite sa mnom!

– Što... što zapravo želite od gospodina baruna? – promuca

Hafner. Njegove su prosječne mušterije bili zastrašeni građani. S

uhapšenicima koji su urlali, vikali i poznavali budže nije se još

snalazio.

Thomas je i dalje bjesnio:

– Barun je moj najbolji prijatelj!

Mnogo starijeg Wiedela upoznao je Thomas 1929. godine u

jednom udruženju studenata koji nisu njegovali stari studentski

običaj da se tuku sabljama u dvobojima. Wiedel je uveo Thomasa u

plemićke krugove. Thomas je plaćao mjenice za koje barun nije

imao pokriće. Zbližili su se i prijateljevali sve do onog dana kad je

Wiedel pristupio nacionalsocijalističkoj stranci. Tada se Thomas,

nakon bučne svađe odvojio od njega.

»Samo ako Wiedel ima dobro pamćenje?« pitao se Thomas i dalje

vičući:

– Ako mi smjesta ne uspostavite vezu, možete sutra potražiti

drugo namještenje!

Telefonistica je morala ispaštati. Komesar Hafner naglo trgne

slušalicu, pa se i on izdere:

– AA Berlin! Malo hitrije, nespretna curo!

»Sjajno, upravo fantastično«, pomisli Thomas čuvši glas svog

nekadašnjeg klupskog prijatelja.

– Ovdje von Wiedel...

– Bodo, na telefonu Lieven! Thomas Lieven, sjećaš li me se još?

– Do uha mu dopre bučan smijeh:

– Thomase! Čovječe! Dakle, to je iznenađenje! U svoje si ‘ mi

vrijeme održao moralnu prodiku o nazorima o svijetu, a sad si i sam

W & N

kod Gestapoa!

Thomas sklopi oči zbog strahote ovog nesporazuma. Barunov glas

i dalje je veselo bučio:

– Smiješno, tek mi je nedavno Ribbentrop ili Schacht pričao da

imaš banku u Londonu.

– I imam. Slušaj, Bodo...

– Ah, vanjski poslovi! Prikrivanje, je li? Puknut ću od smijeha!

Uvidio si, dakle, kako sam onda imao pravo?

– Bodo...

– Dokle si već dotjerao? Moram li reći: »Komesare«?

– Bodo...

– Krivični savjetnik?

– Zaboga, saslušaj me konačno. Ne radim kod Gestapoa. Gestapo

me uhapsio!

Na ovo u Berlinu zavlada muk.

Hafner zadovoljno zamljacka, te pritisnuvši drugu slušalicu

ramenom na uho, nastavi čistiti nokat na lijevom palcu.

– Bodo! Nisi me razumio?

– Da, jesam, na žalost. Što – što ti predbacuju? Thomas mu

ispriča zbog čega ga optužuju.

– Tja, stari moj, to je, bogme, zlo. Ja se u to nipošto ne mogu

miješati. Živimo u pravnoj državi. Ako si zaista nedužan, to će se i

dokazati. Želim ti svako dobro! Heil Hitler!

– Vaš najbolji prijatelj, je li? – zagrokće gospodin Hafner.

W & N

3

Oduzeli su mu naramenice, kravatu, vezice za cipele, lisnicu i

njegov dragi sat na otkucavanje, pa ga zatvorili u samicu. U njoj je

Thomas proveo ostatak dana i noć. Mozak mu je grozničavo radio.

Mora negdje postojati izlaz, mora, mora. No nije ga nalazio...

Ujutro 27. svibnja ponovno pozovu Thomasa Lievena na

preslušavanje. Ušavši u Hafnerovu sobu, ugleda pokraj komesara

nekog majora Wehrmachta, blijeda zabrinuta čovjeka. Hafner je

izgledao ljutito. Činilo se kao da se upravo s nekim svađao.

– To je taj čovjek, gospodine majore. Prema naređenju, ostavljam

vas s njim nasamo – reče gestapovac ljutito i nestane.

Oficir stisne Thomasu ruku:

– Major Loos iz Okružne komande Köln. Nazvao me barun von

Wiedel. Treba da se pobrinem za vas.

– Da se pobrinete?

– Pa vi ste potpuno nedužni. Vaš ortak vas je prevario, to mi je

potpuno jasno.

Thomas reče odahnuvši:

– Veseli me što ste se u to uvjerili, gospodine majore. Mogu li,

dakle, otići?

– A kamo biste otišli? Pa vi idete u zatvor!

Thomas sjedne.

– Ali ja sam nedužan!

– Objasnite to Gestapou, gospodine Lievene. Ne, ne, vaš je ortak

sve to vrlo dobro smislio.

– Hm – reče Thomas i pomisli: »Poslije ovog još nešto slijedi...«

Odmah je uslijedilo:

W & N

– Gledajte, gospodine Lievene, za vas, naravno, postoji još jedan

izlaz. Njemački ste državljanin. Poznajete svijet. Kulturan ste

čovjek. Tečno govorite engleski i francuski. Sve se to danas traži.

– Tko traži?

– Mi tražimo. Ja tražim. Oficir sam Abwehra. Mogu vas odavle

izvući jedino ako ste spremni da radite za vojnu obavještajnu službu.

Uostalom – mi i dobro plaćamo.

Major Fritz Loos bio je prvi pripadnik neke obavještajne službe

kojega je Thomas uopće susreo. Bezbrojni drugi trebali su ga tek

slijediti: Englezi, Francuzi, Poljaci, Španjolci, Amerikanci i Rusi.

Dana 18. svibnja 1957. godine, osamnaest godina nakon ovog

prvog susreta, razmišljao je Thomas Lieven u noćnoj tišini svog

luksuznog apartmana u Cannesu: »Svi su ti ljudi u biti bili beskrajno

slični. Svi su djelovali žalosno, mrzovoljno, razočarano. Svi su

vjerojatno bili izbačeni iz svoje životne kolotečine. Svi su izgledali

bolesno. Zapravo su bili plašljivi, pa su se stoga neprestano

okruživali smiješnim atributima svoje moći, svojih tajni, svog

zastrašivanja. Neprekidno su glumili, a svi su patili od dubokog

osjećaja manje vrijednosti.«

Thomas Lieven sve je to znao one lijepe svibanjske noći 1957.

godine. Međutim, 27. svibnja 1939. godine to još nije bio shvatio. U

ono ga je vrijeme prijedlog majora Loosa da radi za njemački

Abwehr upravo oduševio. »Tako ću se najprije izvući iz te

svinjarije«, mislio je, a nije niti slutio kako je već duboko u nju

utonuo.

W & N

4

Kad je avion Lufthanse probio niski sloj oblaka što su se nadvili

nad Londonom, putnik sa sjedala broj 17 oglasi se nekim čudnim

zvukom.

Stjuardesa požuri onamo:

– Da vam možda nije dobro, gospodine? – upita suosjećajno, a

tada shvati da se broj 17 smije.

– Odlično mi je – reče Thomas Lieven. – Oprostite, sjetio sam se

nečega smiješnog.

Sjetio se razočaranog lica upravitelja ureda za pohranu stvari u

glavnom stanu Gestapoa u Kölnu dok mu je ovaj vraćao stvari. Taj

se čovjek jedva odvojio od njegova zlatnog sata na otkucavanje.

Thomas izvadi dragi predmet te nježno pogladi krhki poklopac.

Pri tom otkrije još malo tiskarskog crnila pod noktom kažiprsta.

Ponovno se morao nasmijati pri pomisli da su sada i njegovi otisci

prstiju u jednoj tajnoj kartoteci, a slika na osobnom kartonu.

Stanoviti gospodin, imenom John Smythe (systh), doći će

prekosutra u njegovu kuću da pregleda plinsku peć u kupaonici.

Major Loos je naglasio da se gospodinu Smytheu mora bezuvjetno

pokoravati.

»Gospodin Smythe sys th začudit će se«, pomisli Thomas. »Ako

se zaista pojavi, izbacit ću ga!«

Avion se počeo spuštati. Uzevši kurs prema jugozapadu, usmjeri

se preko Temze, prema aerodromu Croydon.

Thomas spremi sat i protrlja ruke. Ugodno se protegne. Aah –

opet u Engleskoj! Na slobodi! U sigurnosti! Sada još samo skok u

bentley! Vruća kupelj! Zatim jedan viski! Lula! Prijatelji u klubu! I

W & N

veliko prepričavanje...

Hm, a onda, jasno i Marlock.

Thomasova je sreća što se vraća kući bila tako golema da mu je

bijes već napola splasnuo. Mora li se doista razići s Marlockom?

Možda ipak postoji prihvatljivo objašnjenje. Možda je Marlock imao

briga. U svakom slučaju valja ga najprije saslušati...

Od ovih njegovih razmišljanja prošlo je sedam minuta, i naš je

prijatelj veselo sišao iz aviona preko primaknutih stepenica na

prostor, mokar od kiše, ispred četverokatne aerodromske zgrade...

Zviždeći ispod svog kišobrana, prilazio je putničkom ulazu. Tamo

su bila dva prolaza odvojena užetima. Iznad desnoga pisalo je:

British Subjects,7 a iznad lijevoga Foreigners8. Još uvijek zviždeći,

Thomas krene lijevo i pristupi visokom pultu, iza kojeg je stajao

Immigration Officer9.

Činovnik, postariji čovjek s brkovima kao u morža, požutjelim od

nikotina, prihvati njemačku putnicu koju mu je Thomas pružio uz

ljubezan osmijeh.

Nakon listanja po pasošu činovnik svrne pogled na Thomasa.

– Žao mije, ali vi ne smijete više stupiti na britansko tlo.

– Što to znači?

– Danas ste protjerani, mister Lievene. Molim, slijedite me, dva

gospodina vas čekaju. – I već je krenuo ispred Thomasa...

Kada je Thomas ušao u malen ured, oba gospodina ustanu.

7 Britanski državljani.

8 Stranci. 9 Službenik za useljavanje.

W & N

Izgledali su kao zabrinuti činovnici, neispavani i pokvarena želuca.

– Morris – reče jedan od njih.

– Lovejoy – reče drugi.

»Na koga me samo podsjećaju ta dvojica?« razmišljao je Thomas.

Nije se sjetio. Sada je već bio ljutit, vrlo ljutit. Morao se jako

svladavati da bi ostao barem donekle učtiv:

– Gospodo, što to znači? Već sedam godina živim u ovoj zemlji.

Nisam ništa skrivio.

Čovjek po imenu Lovejoy podigne uvis novine i pokaže natpis

koji se protezao preko tri stupca:

LONDONSKI BANKAR UHAPŠEN U KÖLNU!

– Pa što? To je bilo prekjučer. Danas sam ovdje. Nijemci su me

pustili na slobodu!

– A zbog čega? – upita Morris. – Zašto bi Gestapo nekog

oslobodio ako ga je upravo bio uhapsio?

– Pokazalo se da sam nedužan.

– Aha – reče Lovejoy.

– Aha – reče Morris. – Gospoda se značajno pogledaju. Zatim će

Morris s onom već klasičnom nadmoćnosti: – Mi smo od Secret

Servicea, mister Lievene. Dobili smo informacije iz Kölna. Nema

nikakva smisla da nam lažete.

»Sada znam na koga me podsjećaju ova dvojica«, Thomas se

odjednom sjeti. »Na blijedog majora Loosa! Ista gluma. Isto

ponašanje.« Bijesno reče:

– Utoliko bolje, gospodo, ako ste od Secret Servicea. Tada će vas,

naravno, zanimati: Gestapo me pustio samo zato jer sam pristao da

radim za Abwehr.

W & N

– Mister Lievene, zar mislite da smo tako naivni?

Thomas postane nestrpljiv:

– Govorim istinu. Njemački me Abwehr ucijenio. Ne osjećam da

me moje obećanje obavezuje. Želim ovdje živjeti u miru!

– Vjerojatno ni sami ne vjerujete da ćemo vas nakon ovog

priznanja još pustiti u zemlju! Službeno ste protjerani, kao i svaki

stranac ako dođe u sukob sa zakonom.

– Ali ja sam potpuno nedužan! Moj me ortak prevario. Pustite me

barem k njemu! Tada ćete vidjeti da govorim istinu!

Morris i Lovejoy značajno se pogledaju.

– Čemu ti značajni pogledi, gospodo?

Lovejoy reče:

– Ne možete razgovarati sa svojim ortakom, mister Lievene.

– A zašto ne?

– Jer je vaš ortak napustio London na šest tjedana – reče Morris.

– Lo-lo-london? – Thomas problijedi. – Na-na-na- pustio?

– Da. Priča se daje otputovao u Škotsku. Nitko točno ne zna

kamo.

– Prokletstvo, pa što da sada radim?

– Vratite se u domovinu.

– Pa da me zatvore? Pustili su me na slobodu samo da bih u

Engleskoj špijunirao!

Oba se gospodina ponovno pogledaju. Thomas je znao da sada još

nešto slijedi. I smjesta je uslijedilo.

Morris će hladno i bez uvijanja:

– Kako se meni čini, za vas postoji još samo jedan izlaz, mister

Lievene: radite za nas!

»Bože dragi«, pomisli Thomas Lieven, »kad ovo ispričam u

W & N

klubu! Nitko živ neće mi vjerovati.«

– Zaigrajte s nama protiv Njemaca, pa ćemo vas pustiti u zemlju i

pomoći vam protiv Marlocka. Štitit ćemo vas.

– Tko će me štititi?

– Secret Service. Thomasa spopadne grčevit smijeh. Zatim se uozbilji, popravi

prsluk i kravatu, te se uspravi u svoj svojoj veličini.

Trenutak zbunjenosti i potištenosti je prošao. Shvatio je da je

smatrao velikom šalom nešto što vjerojatno i nije bilo baš tako

šaljivo. Sada se morao boriti. Rado se borio. Čovjek ne može tako

lako dopustiti da mu razore život. Thomas reče:

– Odbijam vašu ponudu, gospodo. Odlazim u Pariz. Uz pomoć

najboljeg francuskog advokata povest ću proces protiv svog ortaka –

i protiv britanske vlade.

– Ja to ne bih učinio, mister Lievene.

– A ja ću to ipak učiniti.

– Požalit ćete.

– Vidjet ćemo. Ne vjerujem da je čitav svijet ludnica! – reče

Thomas Lieven.

Godinu dana kasnije počeo je u to vjerovati.

A nakon osamaest godina, dok je jedne noći u luksuznom hotelu u

Cannesu razmišljao o svom životu, bio je u to već uvjeren.

Čitav je svijet ludnica; to mu se učinilo jedinom temeljnom

istinom za koju se u ovom stoljeću ludila moglo, a i moralo, uhvatiti.

5

Malo iza ponoći, 28. svibnja 1939. godine, u lokalu Chez Pierre,

W & N

vrlo slavnom među sladokuscima, na Place Graillon u Parizu, neki je

elegantni mladić naručivao:

– Émile, uzet ćemo mali hors-d’oeuvre, zatim juhu od račjih

repova, pa bubrežnjak sa šampinjonima. Za desert možda Coupe

Jacques?

Stari, sjedokosi konobar Émile promatrao je gosta s osmijehom i

simpatijom. Poznavao je Thomasa Lievena već godinama.

Kraj mladog gospodina sjedila je lijepa djevojka, sjajne crne kose,

dugoljasta lica i veselih očiju kao u lutke. Ta se mlada dama zvala

Mimi Chambert.

– Gladni smo, Émile! Bili smo u kazalištu. Shakespeare sa

Jeanom Louisom Barraultom...

– Tada bih vam, umjesto hladnog predjela, preporučio tople

sendviče s lososom, monsieur. Shakespeare je naporan.

Nasmiju se, a stari maitre d’hotel nestane u kuhinji.

Lokal je bio dugačka, tamna prostorija, staromodno uređena, ali

vrlo ugodna. Mnogo manje staromodno izgledala je mlada dama.

Njezina bijela, svilena haljina bila je duboko dekoltirana i postrance

tijesno nabrana. Mlada je

W & N

Meni

Juha od račjih repova

Topli hljepčići s lososom

Bubrežnjak sa

šampinjonima

Pommes chips

Coupe Jacques

28. svibnja 1939.

Uz ovaj meni Thomas Lieven postaje

obavještajcem

Juha od račjih repova

Skuhajte dobar goveđi

bujon. Za četiri osobe uzmite

tuce povećih rakova, kuhajte

ih četvrt sata u ključaloj vodi.

Izljuštite meso iz škara i

repova, svu lupinu istucajte u

mužaru, ne presitno, pa

miješajte nad vatrom s 12 dkg

maslaca tako dugo dok ne

počne bujati i ne postane

crveno. U smjesu umutite

veliku žlicu brašna, prelijte

W & N

jednom litrom goveđeg

bujona i sve procijedite kroz

gusto sito prekriveno gazom.

Kratko prije posluživanja

pustite da juha još jednom

zakipi, te stavite u nju račje

repove.

Juha ne smije biti pregusta,

što uopće treba izbjegavati

kod svih juha.

Topli hljepčići s lososom

Tanke kriške bijela kruha

provucite kroz mlijeko, na

njih složite, usklađene s

veličinom kriški, narezane i u

mlijeku namočene ploške

sušena lososa i pokrijte ih

opet kriškama bijelog kruha

provučenim kroz mlijeko.

Gornju stranu hljepčića

pospite ribanim sirom,

pokrijte komadićima maslaca

i na zamašćenoj limenoj tavi

popecite u pećnici.

Bubrežnjak sa

šampinjonima

Na vrućoj masti naglo s

obje strane popržite odreske

bubrežnjaka i prelijte ih ovako

priređenim jelom te glavicu

luka I zakuhajte je u četvrt

litre bijela vina. Umiješajte tri

žumanjka, jednu veliku žlicu

maslaca, sok od polovice

limuna, posolite i popaprite.

Dolijevajte još vina i tucite

smjesu nad vatrom na pari

dok se ne zgusne. Posebno

pirjajte šampinjone i šalote’ u

maslacu i čaši bijela vina. U

međuvremenu pripremite

zapršku od velike žlice

maslaca, velike žilice brašna,

pola litre juhe, kojoj dodajte

šampinjone i umak, pa sve još

jednom ostavite da zakuha.

W & N

1 Mlade lučice.

Obrok sladoleda od vanilije

prekrijte tučenim, slatkim

vrhnjem. Na to stavite voćnu

salatu (svježu ili iz konzerve),

koju ste pustili da se pola sata

natapa u maraskinu. Tada sve

prekrijte slojem sladoleda od

jagoda i ukrasite tučenim

slatkim vrhnjem i kandiranim

trešnjama.

glumica bila nježna i niska rasta – uvijek dobro raspoložena, čak i

ujutro neposredno nakon buđenja.

Thomas ju je poznavao već dvije godine. Osmijehne se prema

Mirni i duboko udahne:

– Ah Pariz! Jedini grad u kojem se još može živjeti, mon petit

chou.10 Provest ćemo nekoliko lijepih tjedana...

– Tako sam sretna što si opet veseo, chéri! Noćas si bio vrlo

nemiran... Govorio si ispremiješano na tri jezika, razumjela sam

samo francuski... Zar nešto nije u redu s tvojim pasošem?

– Zašto?

– Neprestano si spominjao protjerivanje i dozvolu boravka. U

Parizu su sada toliki Nijemci koji imaju neprilike s pasošima...

On ganuto poljubi vrhove njezinih prstiju.

– Nemoj se brinuti. Dogodilo mi se nešto glupo. Zapravo ništa

neugodno. – Govorio je mirno, i sam uvjeren u istinitost svojih riječi:

– Učinjena mije nepravda, shvaćaš li, mon chou? Prevaren sam.

10 Malo moje zlato.

W & N

Nepravda ponekad dugo traje – ali nikad vječno. Imam sjajnog

odvjetnika. A to kratko vrijeme, što će im trebati da mi se ispričaju,

želim se kod tebe odmarati. Konobar priđe k stolu.

– Monsieur Lieven, dva gospodina žele govoriti s vama. Thomas

bezazleno digne pogled. Na ulazu, u ne sasvim čistim kišnim

ogrtačima, stajala su dva muškarca zbunjeno pozdravljajući.

Thomas ustane.

– Odmah se vraćam, ma petite.

Priđe ulazu:

– Gospodo, što mogu učiniti za vas?

Oba se muškarca u zgužvanim kišnim ogrtačima naklone. Jedan

od njih reče:

– Monsieur, već smo bili u stanu mademoiselle Chambert.

Službenici smo kriminalističke policije. Žalimo, ali vas moramo

uhapsiti.

– Što sam skrivio? – upita Thomas tiho. Zapravo se želio

nasmijati...

– Sve ćete saznati.

»Mora se, dakle, nastavlja«, pomisli Thomas. Ljubezno reče:

– Gospodo, Francuzi ste. Znate koliki je grijeh ometati dobro jelo.

Smijem li vas zamoliti da počekate s mojim hapšenjem dok ne

pojedem?

Policajci su oklijevali.

– Možemo li telefonirati šefu? – upita jedan.

Thomas mu dopusti. Čovjek nestane u govornici i brzo se vrati.

– U redu, monsieur. Šef ima jednu molbu.

– Kakvu?

– Da može doći ovamo i večerati s vama. Kaže da se sve može

W & N

lakše raspraviti uz dobro jelo.

– Dobro, dogovoreno. Tko je, ako smijem pitati, vaš šef? Oba mu

službenika to kažu.

Thomas se vrati stolu i zovne starog konobara:

– Émile, očekujem jednog gosta. Donesite, molim, još jednu

prostirku.

– Tko dolazi? – upita Mimi smiješeći se.

– Neki pukovnik Siméon.

– Oh – reče Mimi. I sasvim suprotno svojoj navici, izusti samo tu

jednu jedinu riječ.

Pokazalo se da je pukovnik Jules Siméon simpatičan gospodin. Sa

svojim njegovanim brkom, rimskim nosom i duhovitim ironičnim

očima podsjećao je na glumca Adolpha Menjoua, mada je bio viši od

njega. Siméon pozdravi Thomasa s mnogo poštovanja, a Mimi kao

svoju staru znanicu. Našeg prijatelja ovo malo uznemiri.

Siméonovo tamnoplavo odijelo potjecalo je bez sumnje od

prvorazrednog krojača, ali se već malo sjajilo na laktovima i leđima.

Pukovnik je nosio zlatnu iglu za kravatu s biserom i malu zlatnu

dugmad za manšete, međutim pete njegovih cipela bile su izgažene.

Uz juhu i predjelo pričali su o Parizu. Uz bubrežnjak pukovnik

Siméon postane precizan:

– Monsieur Lieven, oprostite što vas usred noći, i još k tome pri

jelu, smetamo. Izvrsni su ovi prhki pommes chipsi, ne čini vam se?

Primio sam naređenje s visokog mjesta. Tražimo vas već čitav dan.

Odjednom se Thomasu učini da iz daljine do njega dopire glas

Jeana Louisa Barraulta, koji je te večeri u Shakespeareovu djelu

igrao Rikarda III. Nejasno je čuo jedan stih, samo ga još nije

razumio.

W & N

– Tako – on reče. – Da, izvrstan pommes chips, pukovniče. To

ovdje zaista umiju. Trik leži u tome da krumpir valja staviti dva puta

u ulje. Ah da, ta francuska kuhinja...

Thomas položi dlan na Miminu ruku. Pukovnik se nasmiješi. »Taj

mi se pukovnik sve više sviđa«, pomisli Thomas.

Pukovnik reče:

– Ali vi niste u Parizu samo zbog dobre kuhinje. I mi imamo ljude

u Kölnu i Londonu. Znamo što ste kod poštovanog majora Loosa –

zar ga još uvijek muči žuč? – doživjeli...

Thomasu se opet učini da čuje glas Jeana Louisa Barraulta, opet

pomisli da razabire stih besmrtnog Shakespearea, ali ga još uvijek

nije mogao razumjeti.

Ali zašto se Mimi osmjehuje? Zašto se tako slatko smiješi?

– Monsieur Lievene – reče pukovnik – uvjeravam vas da ste mi

vrlo simpatični. Volite Francusku. Volite francusku kuhinju.

Međutim, imam naređenja. Moram vas protjerati, monsieur Lievene;

preopasni ste za moju siromašnu, ugroženu zemlju. Još ove noći

otpremit ćemo vas do granice. I nikada više ne smijete stupiti na

francusko tlo...

Thomas se počne smijati.

Mimi ga pogleda. I prvi put otkako se poznaju ne pridruži se

odmah njegovu smijehu. Tada se i on prestane smijati.

– ... osim ako – reče pukovnik i natrpa novu porciju šampinjona

na svoj tanjur – osim ako se ne preobratite i ne počnete raditi za nas,

za Deuxiéme Bureau.

Thomas se uspravi. »Tako pijan još nisam!« pomisli. Tiho izusti:

– Vi mi nudite da radim za francusku obavještajnu službu u

prisutnosti mademoiselle Chambert?

W & N

– A zašto ne, mon chéri? – Mimi će nježno, te poljubi Thomasa u

obraz. – Pa i ja pripadam družbi!

– Ti si... – Thomas se zagrcne.

– Samo malo – ali ipak. Mala nuzzarada. Ljutiš li se?

– Mademoiselle Chambert je najšarmantniji rodoljub kojeg

poznajem – izjavi pukovnik.

Thomas odjednom u svojim ušima jasno razabere glas, što ga je

već dugo mučio, glas Jeana Louisa Barraulta i sada shvati riječi

kralja Rikarda III:

Pa jer ne mogu poput ljubavnika

Slatkim razgovorom tratit lijepe dane

Voljan sam da nitkovom postanem...

– Monsieur Lievene – upita pukovnik, držeći čašu crvenog vina u

ruci – hoćete li raditi za nas?

Thomas pogleda Mimi, tu slatku, nježnu Mimi. Pogleda

pukovnika, tog čovjeka fina ponašanja. Pogleda dobro jelo.

»Za mene, dakle, nema drugog izlaza«, pomisli Thomas Lieven.

»Stvorio sam pogrešnu sliku o ovom svijetu. Moram promijeniti svoj

život, i to smjesta, ne želim li se utopiti u ovoj bujici ludila!

Mimin mu glas zazvoni pokraj uha:

– Ah chéri, budi zlatan i priključi nam se. Život će nam biti tako

lijep!

Siméonov glas dopre mu do uha:

– Monsieur, jeste li se odlučili?

Glas glumca Jeana Louisa Barraulta zabruji mu u ušima:

– ... voljan sam da nitkovom postanem...

– Voljan sam – reče Thomas blago.

W & N

6

Najprije njemački Abwehr. Zatim Secret Service. A sada još i

Deuxiéme Bureau. Sve za devedeset šest sati. »Još prije četiri dana,«

razmišljao je Thomas, »živio sam u Londonu kao poštovan građanin

i uspješan bankar. Kome to uopće mogu ispričati? Tko će mi u klubu

sve ovo povjerovati?«

Thomas Lieven prođe svojom uskom, finom rukom kroz kratko

podšišanu crnu kosu i reče:

– Moj se položaj čini bezizlaznim, ali ne i ozbiljnim. S ugodnim

osjećajem sitosti sjedim na ruševinama moje građanske egzistencije.

Voila, evo povijesnog trenutka. Émile!

– Stari konobar žurno priđe. – Imamo razloga za slavlje.

Šampanjac, molim!

Mimi nježno poljubi svog prijatelja.

– Nije li sladak? – ona upita pukovnika.

– Monsieur, divim se vašem držanju – reče Siméon. – Sretan sam

što ste odlučili da radite za nas.

– Nisam odlučio, nego mi ništa drugo nije preostalo.

– To je isto.

– Naravno, sa mnom možete računati samo dok traje proces. Čim

ga dobijem, želim opet živjeti u Londonu. Je li to jasno?

– Potpuno jasno, monsieur – reče pukovnik Siméon, pa se

nasmiješi kao da je vidovit i već unaprijed zna da Thomas Lieven

čak i nakon čitavog jednog svjetskog rata još uvijek neće dobiti svoj

proces niti će ikada više živjeti u Londonu.

– Uostalom – reče Thomas – potpuno mije zagonetno na kojem

bih vam području ja mogao biti od koristi.

W & N

– Bankar ste.

– Pa šta onda?

Siméon namigne.

– Madame mi je pričala kako ste silno sposobni!

– Ali Mimi – Thomas se obrati maloj glumici sjajne crne kose i

veselih očiju – to je bilo vrlo indiskretno od tebe!

– Madame je to učinila za narodnu stvar. Ona je čarobna žena.

– Pretpostavljam da vi to možete dobro ocijeniti, gospodine

pukovniče!

Mimi i Siméon nato progovore u isti čas:

– Dajem vam svoju časnu oficirsku riječ. – Ali, chéri, pa to je bilo

davno prije nego što sam upoznala tebe.

Zatim zašute, pa se nasmiju. Mimi se privine uz Thomasa. Uistinu

je bila zaljubljena u tog muškarca koji je djelovao tako ozbiljno, a

istodobno se znao vladati tako neozbiljno, koji je izgledao kao

prototip svih britanskih gentlemena-bankara, a pri tom bio privlačniji

i duhovitiji od svih muškaraca koje je Mimi znala – a poznavala ih je

svu silu.

– Davno prije nego što si upoznala mene – ponovi Thomas

Lieven. – Aha. Tako dakle. E pa lijepo... Gospodine pukovniče,

prema vašim riječima, mogu se znači, smatrati financijskim

savjetnikom francuske obavještajne službe?

– Sasvim ispravno, monsieur. Dobit ćete posebne zadatke.

– Dopustite mi – reče Thomas – da prije no što stigne šampanjac

kažem još na brzinu nekoliko iskrenih riječi. Usprkos tome što sam

još prilično mlad, imam određena čvrsta načela. Ako bi se ona kosila

s mojom novom djelatnošću, tada vas molim da me ipak radije

protjerate.

W & N

– Voila, kakva su ta vaša načela, monsieur?

– Odbijam da nosim uniformu, gospodine pukovniče. Ovo će vam

se možda učiniti nerazumljivim, ali ja neću pucati na ljude. Nikog ne

želim zastrašivati, nikog hapsiti, niti ikoga mučiti.

– Ali molim vas, monsieur, doista bi bilo šteta da vas

upotrijebimo za takve sitnice.

– Ne želim nikoga oštetiti niti orobiti – jedino ako je to unutar

dopuštenih granica mog zvanja, a i to samo ako sam se prije uvjerio

da ta osoba to i zaslužuje.

– Monsieur, ne brinite, moći ćete uvijek ostati vjerni svojim

načelima. Računamo samo s vašom pameti.

Émile im donese šampanjac.

Ispiju, a zatim će pukovnik:

– Moram, dakako, od vas zahtijevati da pohađate tečaj za

izobrazbu tajnih agenata. To traži naš pravilnik! Naučit ćete mnogo

lukavih trikova, o kojima još ništa ne znate. Nastojat ću da vas što

prije smjestim ujedan od naših posebnih logora.

– Ali noćas još ne, Jules – ubaci Mimi, nježno gladeći ruku

Thomasa Lievena. – Za ovu noć zna se sve što mu je potrebno...

Rano ujutro 30. svibnja 1939. godine došla su po Thomasa u stan

njegove prijateljice dva gospodina. Nosili su jeftina konfekcijska

odijela s iznošenim hlačama. Bila su to dva slabo plaćena sitna

agenta.

Thomas je nosio jednoredno odijelo s crnosivim kockastim

uzorkom, bijelu košulju, crnu kravatu, crn šešir, crne cipele i,

naravno, svoj voljeni sat na otkucavanje. Sa sobom je ponio i

kovčežić.

W & N

Vrlo ozbiljna gospoda utovarila su Thomasa u kamion. Kad je

htio pogledati van, ustanovio je da je platneni krov kamiona čvrsto

svezan i svuda tijesno priljubljen.

Nakon pet sati vožnje boljela ga je svaka kost. Kada se teretnjak

konačno zaustavio te mu gospoda dopustila da izađe, Thomas se

našao u neopisivo turobnom kraju. Brežuljkast kamenit predio bio je

ograđen bodljikavom žicom. U pozadini, ispred mračna šumarka,

Thomas je ugledao trošnu sivu zgradu. Na ulazu je stajao do zuba

naoružan vojnik. Ona dva loše odjevena gospodina upute se prema

stražaru, koji ih je neprijateljski gledao, i pokažu mu svu silu

legitimacija, koje vojnik stane ozbiljno proučavati.

Uto naiđe neki stari seljak s kolicima punim drva.

– Koliko još stari? – upita ga Thomas.

– Neka ga đavo nosi. Imam još dobra tri kilometra do Saint

Nicolasa!

– A gdje ti je to?

– Ma ondje dolje, odmah ispred Nancyja.

– Ah, tako – reče Thomas Lieven.

Njegova se dva pratioca vrate. Jedan mu objasni:

– Morate nam oprostiti što smo vas zatvorili u kamion. Strogo

naređenje. Možda biste prepoznali okolicu, a ne smijete nipošto znati

gdje se nalazite.

– Ah, tako – reče Thomas.

Stara je zgrada bila namještena poput trećerazredna hotela.

»Prilično bijedno«, pomisli Thomas Lieven. »Čini se da gospoda baš

ne obiluju novcem. Nadajmo se da nema stjenica. Što čovjek sve ne

doživi!«

U novom tečaju sudjelovalo je, osim Thomasa, još dvadeset

W & N

sedam obavještajaca, uglavnom Francuza, ali su među njima bila i

dva Austrijanca, pet Nijemaca, jedan Poljak i jedan Englez.

Vođa tečaja bio je suhonjav, blijed dugonja, nezdrave boje lica,

jednako tako tajanstven, potišten, nadut i nesiguran kao i njegov

njemački kolega, major Loos, kojega je Thomas bio upoznao u

Kölnu.

– Gospodo – obrati se čovjek sakupljenoj četi obavještajaca – ja

sam Jupiter. Za vrijeme tečaja svaki će od vas uzeti lažno ime. Imate

pola sata vremena da izmislite odgovarajući lažni životopis. Taj

izmišljeni identitet morate od sada uvijek i u svim prilikama braniti.

Ja i moji kolege učinit ćemo sve da vam i dokažemo kako vi niste

oni za koje se izdajete. Izmislite, dakle, osobu koja će izdržati sve

naše napade.

Thomas se odluči za prozaično ime Adolf Meier. Nikada se nije

trudio da mašta o pothvatima za koje se moglo pretpostaviti da neće

uspjeti.

Popodne je dobio odijelo od sivog, grubog platna. Na prsima je

bilo izvezeno njegovo lažno ime. I ostali su učenici nosili ista radna

odijela.

Hrana je bila loša. Soba što su je dodijelili Thomasu bila je

odvratna, a posteljina vlažna. Prije nego što bi zaspao, Thomas je

opetovano i sjetno puštao da njegov voljeni sat otkucava. Pri tom je

zatvorenih očiju zamišljao da leži u svom lijepom krevetu u

Londonu. U tri sata ujutro trgne ga iz sna divljačka dernjava.

– Lievene! Lievene! Javite se konačno, Lievene.

Okupan u znoju, Thomas skoči i zaječi:

– Ovdje!

Slijedećeg trenutka dobije dva zvučna šamara. Ispred kreveta

W & N

stajao je Jupiter i, demonski se cereći, govorio:

– Mislio sam da se zovete Meier, gospodine Lievene! Dogodi li

vam se ovo u praksi, vi ste mrtvi. Laku noć. Dobro spavajte.

Thomas nije dalje dobro spavao. Razmišljao je kako da ubuduće

izbjegne nove šamare. Brzo to otkrije. Slijedećih se noći Jupiter

mogao divljački derati do mile volje. Thomas bi se uvijek budio

polagano, polagano dolazio k sebi i zatim uporno ustrajao pri svom

lažnom identitetu:

– Što hoćete od mene? Ja se zovem Adolf Meier.

Jupiter se oduševljavao:

– Znate se fantastično svladavati!

Nije, naravno, znao da Thomas sada noću ima u ušima samo

dovoljno vate...

Učenici su učili rukovati otrovima, eksplozivom, mitraljezima,

revolverima. Thomas je bio zapanjen kad je od deset hitaca, što ih je

ispucao, osam pogodilo u samo središte ploče. Zbunjeno reče:

– Puki slučaj. Uopće ne znam pucati.

Jupiter se kreketavo nasmije:

– Vi da ne znate pucati, Meieru?! Pa vi ste pravi talent!

Od slijedećih deset hitaca čak je devet pogodilo središte, i

Thomas užasnuto pomisli: »Čovjek je sam sebi zagonetka!«

Ta mu spoznaja iduće noći nije dala spavati. Razmišljao je: »Što

se to sa mnom događa? Čovjek, izbačen iz svoje kolotečine poput

mene, morao bi zapravo očajavati, opijati se, huliti boga ili počiniti

samoubojstvo. No zbilja! Očajavam li, opijam li se, propadam li,

hulim li, pomišljam li na samoubojstvo?

Nipošto.

Sebi samome mogu priznati strašnu istinu: čitava me ova

W & N

pustolovina počinje zabavljati, zanimati, razonođivati. Još sam mlad.

Nemam obitelji. Ovako nešto ludo ne doživi baš svatko. Francuska

obavještajna služba! To znači da radim protiv svoje vlastite zemlje,

protiv Njemačke. Trenutak samo! Zar protiv Njemačke – ili protiv

Gestapoa?

E, tako dakle.

Ali da znam i pucati... neshvatljivo! Jasno mi je zašto me sve ovo

više zabavlja nego što me užasava: imao sam preozbiljno zvanje i

morao sam se neprestano pretvarati. Očito je da ovo više odgovara

mojoj pravoj prirodi. Fuj, i to mi je karakter!«

Učio je telegrafirati Morseovim pismom. Naučio je pisati tajnim

šiframa i odgonetati šifrirane tekstove. Za vježbu, Jupiter im je

podijelio rastrgane primjerke romana Grof Monte Christo i objasnio:

– Sistem je sasvim jednostavan. U praksi ćete nositi uza se takvu

knjigu. Tada ćete dobiti šifriranu poruku. U njoj će najprije biti

navedena tri broja koja se stalno mijenjaju. Prvi broj označava

stranicu romana koju morate otvoriti, drugi broj redak na toj stranici,

a treći slovo u retku. To je slovo vaše polazište. Od njega počinjete

prema navedenim kodnim brojkama odbrojavati i slagati ostala

slova...

Jupiter podijeli svim učenicima listiće. Na njima su bile šifrirane

poruke.

Polovica razreda točno ih je dešifrirala, dok drugoj polovici to

nije pošlo za rukom, a među njima ni Thomasu Lievenu. Koliko god

se trudio da dobije čist tekst, rezultat je bio:

– Twmxdtrrre illd m ionteff...

– Još jednom – reče Jupiter.

Pokušali su još jednom s istim rezultatom 50 : 50.

W & N

– Ponavljajte, pa makar vježbali cijelu noć – reče Jupiter.

I zaista su vježbali cijelu noć.

U svitanje se dosjete da su učenicima zabunom podijelili dva

različita izdanja romana, naime drugo i četvrto. Izdanja su se

međusobno razlikovala po nekim skraćenjima. Posljedica je bila

neznatan pomak stranica.

– Nešto slično – reče Jupiter blijed, ali fanatičan – u praksi je,

naravno, isključeno.

– Naravno – reče Thomas Lieven.

7

Zatim Jupiter priredi veliku svečanost, na kojoj je bilo mnogo

pića. Učenik Hanschen Nolle, vatrena pogleda i dugih trepavica,

kože poput mlijeka i krvi, pretjerano se napio. Sutradan su ga

isključili iz tečaja. Zajedno s njim logor su napustili jedan Englez i

jedan Austrijanac. Noću se pokazalo kako nisu dostojni da postanu

tajnim agentima...

Četvrti tjedan poveli su razred u pustu šumu. Ondje su gospoda

provela sa svojim učiteljima osam dana.

Spavali su na tvrdom tlu, bili su izloženi raznim vremenskim

nepogodama, a budući da su, prema planu, već nakon tri dana

potrošili zalihe hrane, učili su kako da se prehrane bobicama, korom

drveća, lišćem i raznim odvratnim životinjama. Thomas Lieven to

nije učio, jer je, predvidjevši nešto slično, prokrijumčario u školu

razne konzerve. Četvrtog dana još je uživao u belgijskoj pašteti od

guščjih jetara. Stoga je u vrijeme dok su se ostali učenici tukli oko

četvrtine šumskog miša zadržao stojički mir, što mu je pribavilo

Jupiterovu pohvalu:

W & N

– Ugledajte se u gospodina Meiera. Mogu jedino reći: Voila un

homme!

Šestog tjedna Jupiter povede razred do duboka ponora. Stajali su

na vrletnoj stijeni i gledali u strašan bezdan, dno kojega je bilo

prekriveno nekim rijetkim tkanjem.

– Skači! – drekne Jupiter.

Zgrozivši se, učenici stadoše ustupati – svi, osim Thomasa

Lievena. Gurnuvši svoje kolege u stranu, on pojuri naprijed, vikne

hura i skoči u dubinu. Munjevito je zaključio kako je malo

vjerojatno da francuska država izda toliko novaca za njegovo

tjelesno i duhovno osposobljavanje samo zato da bi ga na kraju

natjerala u samoubojstvo. I zaista, ispod rijetkog tkanja, koje se

razderalo, bile su pružive gumene trake koje su ga oprezno

prihvatile. Jupiter je vikao ushićeno:

– Vi ste moj najbolji čovjek, Meieru! O vama će jednom govoriti

cijeli svijet!

Budućnost će pokazati da je u tome imao pravo.

Thomas navuče samo jedan jedini prijekor svog učitelja, i to dok

ih je Jupiter podučavao kako će pisati nevidljivom tintom, jer da zato

navodno nije potrebno ništa drugo osim pera, soka od luka i sirova

jajeta. Tada Thomas, težeći za što većim znanjem upita:

– Molim, a kome je najbolje da se obratim u gestapovskom

zatvoru ako mi zatrebaju pero, sok od limuna i sirova jaja?

Svršetak tečaja označilo je veliko preslušavanje. U ponoć učenike

brutalno probudiše i dovukoše pred njemački sud Abwehra. Sud se

sastojao od učitelja tečaja, a predsjedavao mu je Jupiter. Instruktori,

koje su učenici u međuvremenu već dobro bili upoznali, sjedili su u

njemačkim uniformama za dugim stolom. Jupiter je glumio

W & N

pukovnika. Preobučeni učitelji urlali su na učenike, silili ih da

gledaju u zasljepljujuće reflektore i čitavu im noć uskraćivali jelo i

piće, što baš i nije bilo tako strašno, jer su prije toga obilno večerali.

Jupiter je prema Thomasu bio posebno strog. Opalio mu je

nekoliko šamara, naredio mu da ustraje licem prema zidu i pritisnuo

mu hladnu cijev pištolja u zatiljak.

– Priznajte! – urlao je iz svega glasa. – Vi ste francuski špijun!

– Nemam što reći – odvrati Thomas herojski. Stavili su mu, dakle,

palce u željezne vijke, pa ih stali zavrtati. Čim je Thomas osjetio

laganu bol, jauknuo je: auua! – vijke su smjesta olabavili. Oko šest

sati ujutro osudili su ga na smrt zbog špijunaže.

Po posljednji put Jupiter je zatražio od njega da izda vojne tajne,

jer da će mu onda poštedjeti život.

Thomas je pljunuo predsjedniku pred noge, kriknuvši:

– Radije u smrt!

Prema želji su ga, dakle, izveli u prljavo dvorište, u svitanje ga

postavili uz hladni zid i ustrijelili bez ikakvih vojnih počasti, ali zato

ćorcima. Zatim su svi zajedno otišli na doručak.

Gotovo i nije potrebno posebno naglašavati da je Thomas Lieven

završio tečaj s odličnim uspjehom. Sa suzama u očima Jupiter mu je

predao odgovarajući dekret i lažnu francusku putnicu, koja je glasila

na ime Jean Leblanc.

– Sretno druže! Ponosim se vama!

– Recite, Jupitere, ne spopada li vas strah, dok me sada eto puštate

da idem, da ću jednom, padnem li u ruke Nijemaca, izdati sve što

sam ovdje naučio?

Jupiter odvrati smiješeći se:

– Malo je toga što bi se moglo odati, stari moj. Metode izobrazbe

W & N

svih obavještajnih službi na svijetu međusobno su slične! Svi su

dosegli istu razinu i služe se posljednjim dostignućima medicine,

psihologije i tehnike!

Dana 16. srpnja 1939. godine Thomas Lieven se vratio u Pariz,

gdje gaje dočekala Mimi, koja se ponašala kao da mu je proteklih

šest tjedana uistinu bila vjerna.

Dana 1. kolovoza Thomas Lieven dobije, posredstvom pukovnika

Siméona, udoban stan kraj Bulonjske šume. Odavde je kolima

mogao za petnaest minuta stići u svoju banku na Champs-Elysées.

Dana 20. kolovoza Thomas Lieven zamoli pukovnika za

razumijevanje što nakon tolikih napora, uprkos zategnutoj svjetskoj

situaciji želi s Mimi otputovati na odmor u Chantilly, centar

konjičkih sportova i izletište Parižana.

Dana 30. kolovoza Poljska objavi opću mobilizaciju.

Sutradan popodne Thomas i Mimi šetali su prema jezerima

Commellea i prema dvorcu kraljice Blanche.

Kad su se u predvečerje vraćali u grad, vidjeli su kako sunce,

crveno poput krvi, nestaje na zapadu. Držeći se ispod ruke, prolazili

su mimo romantičnih kuća sagrađenih na prijelazu stoljeća i šetali po

istrošenoj kaldrmi prema Hőtel du Parcu u Aveniji maršala Joffrea.

Kad su ušli u predvorje, zaustavi ih vratar:

– Imate najavljen razgovor iz Belforta, monsieur Lievene!

Nešto kasnije Thomas začuje glas pukovnika Siméona:

– Lievene, konačno ste ovdje. – Pukovnik je govorio njemački i

odmah objasnio zašto: – Ne mogu riskirati da me netko iz vašeg

hotela razumije. Slušajte dobro, Lievene, počinje.

– Rat?

W & N

– Da. – Kada? – Najkasnije za četrdeset osam sati. Sutra morate prvim vlakom

doći u Belfort. Javite se u hotelu Du Tonneau d’Or. Vratar je

upućen. Radi se o...

U tom trenutku veza se prekine.

Thomas stane udarati po vilici telefona.

– Halo! Halo!

Javi se strog ženski glas.

– Monsieur Lievene, prekinuli su vas jer ste razgovarali na

stranom jeziku.

– Zar je to zabranjeno?

– Jest, danas od 18 sati. Telefonski se razgovori smiju voditi samo

na francuskom jeziku.

Glas umukne. Veza se prekine.

Kad je Thomas Lieven izišao iz govornice, vratar mu je dobacio

čudan pogled, ali Thomas to nije opazio. Ponovno se sjetio tog

pogleda tek pošto je u pet sati izjutra netko zakucao na vrata njegove

hotelske sobe...

Mimi je spavala sklupčana poput mačkice. Prošle večeri nije imao

srca da joj kaže što je znao.

Već je bio dan, na starom su drveću pjevale ptice.

Kucanje se ponovi, ali sada već vrlo žestoko. »Ovo još nipošto ne

mogu biti Nijemci«, pomisli Thomas i odluči da se ne javi.

Začu se glas:

– Monsieur Lievene, otvarajte. Ako ne otvorite, provalit ćemo.

– Tko je?

– Policija.

Uzdahnuvši, Thomas ustane. Mimi se probudi uz slab krik:

W & N

– Što je, chéri?

– Naslućujem da će me opet malo pritvoriti – reče on. Ta se

slutnja pokazala točnom. Ispred vrata stajao je žandarmerijski oficir

s dva seoska žandara.

– Obucite se i pođite s nama.

– Zašto?

– Vi ste njemački špijun.

– Što vas je navelo na takvu pomisao?

– Jučer ste vodili sumnjiv telefonski razgovor. O tome nas je

obavijestila nadzorna služba. Vratar vas je promatrao. Ne

pokušavajte, dakle, poricati.

Thomas se obrati žandarmerijskom oficiru:

– Pošaljite vaše ljude van na trenutak, moram vam nešto saopćiti.

Policajci se povuku.

Thomas pokaže legitimaciju i putnicu koje je dobio od Jupitera te

objasni:

– Ja radim, naime, za francusku obavještajnu službu.

– Ništa bolje nije vam palo na pamet? I još k tome s tako smiješno

loše krivotvorenim dokumentima. Hajde, oblačite se!

8

Kad je Thomas Lieven kasno popodne 31. kolovoza 1939. godine

stigao u bivšu utvrdu Belfort, provezao se taksijem kroz stari grad,

preko Place de la Republique, mimo spomenika »Tri opsade u Hotel

du Tonneau D’Or. Bio je besprijekorno odjeven, kao i uvijek. Na

prsluku mu se sjajio zlatni lanac starog sata na otkucavanje.

W & N

Pukovnik Siméon čekao ga je u hotelskom predvorju. Premda je

sada bio u uniformi, izgledao je isto tako simpatično kao i u civilu.

– Jadni moj Lievene! Strašno mi je žao što vam je učinila ona

idiotska žandarmerija! Čim me Mimi konačno telefonski pronašla,

izrešetao sam temeljito sve odgovorne. No dođite, general Effel već

nas čeka. Ne smijemo gubiti vrijeme. Prijatelju moj, čeka vas vaše

vatreno krštenje.

Četvrt sata kasnije sjedio je Thomas Lieven u generalovoj radnoj

sobi u zgradi francuskog glavnog štaba.

Sva četiri zida spartanski uređenog ureda prekrivale su

generalštabne karte Francuske i Njemačke.

Louis Effel, sjedokos, visok i vitak, šetao je ispred Thomasa s

rukama na leđima gore-dolje po sobi. Thomas je sjedio za stolom, a

Siméon do njega.

Generalov glas snažno odjekne:

– Monsieur Lievene, pukovnik Siméon me izvijestio o vama.

Znam da je preda mnom naš najbolji čovjek. – General se zaustavi

uz prozor i zagleda niz ljupku dolinu što se prostirala između Vogeza

i Jure. – Nije vrijeme da se zavaravamo. Gospodin Hitler je, dakle,

započeo rat. Za nekoliko sati uputit ćemo mu našu objavu rata.

Međutim...

– General se okrene. – Francuska, gospodine Lievene, nije

W & N

Meni

Juha od puževa

Kiseli kupus s fazanom i oštrigama

Pjenasta krema od limuna

s flambiranim trešnjama

31. kolovoza 1939.

Ovaj je meni oborio francusku bankarsku

politiku

Juha od puževa

Čišćenje puževa. Puževe

kuhajte jedan sat u slanoj vodi,

izvucite ih pomoću vilice iz

kućica, uklonite crnu kožicu,

pospite šakom soli kako bi se

rastvorila sluz, dobro ih tri do

četiri puta isperite i čvrsto

istisnite tako da u njima ne

ostane nimalo vode. – Tada

uzmite četrdesetak ovako

očišćenih puževa, kuhajte ih u

bujonu dok ne postanu mekani,

izvadite ih te dva dijela ove

količine vrlo sitno nasjeckajte i

popirjajte lagano na maslacu,

prelijte s toliko bujona koliko

vam treba za juhu, dodajte

muškatnog orašca i pustite da

nekoliko puta zakipi, umutite

tri žumanjka i ukrasite juhu

W & N

preprženim kriškama bijelog

kruha i preostalim čitavim

puževima.

Kiseli kupus, fazan, oštrige

Fazana pripremite kao za

pečenje. Zatim lagano istisnite

kilogram kiselog kupusa i

stavite ga u posudu. Prelijte s

pola vode pola bijelog vina tako

da kupus bude prekriven.

Dodajte komad slanine i glavicu

naribanog luka. Kupus kuhajte

jedan sat; zatim stavite unutra

fazana, pa ga jedan sat lagano

pirjajte. Kada omekša, izvadite

ga, a kupus vežite s malo

bešamel-umaka. – Oštrige

dobro očistite, osušite

ubrusom, te svaku zasebno

posolite i popaprite, uvaljajte u

brašno, jaje i mrvice, pa brzo

ispohajte u maslacu da budu

svijetlosmeđe. – Fazana izrežite

na komade, složite u sredinu

pladnja i obložite vijencem

kiselog kupusa i vijencem

oštriga.

Pjenasta krema

Za četiri osobe uzmite četiri

limuna, narežite ih na debele

ploške te ih prokuhajte sa

šećerom. Ovaj ekstrakt vežite s

malo kukuruznog škroba, a kad

se ohladi, protisnite ga kroz

sito. U smjesu oprezno

umiješajte pet čvrsto istučenih

bjelanjaka i ulijte sve u čaše za

šampanjac. – Zatim uzmite

trešnje iz kompota, zažarite ih i

prelijte trešnjevačom ili

konjakom. Zapalite trešnje u

alkoholu, a kad se plamen

ugasi, rasporedite vruće

plodove po kremi.

pripremljena za taj rat, a mi u obavještajnoj službi još manje...

Radi se o problemu s vašeg područja rada. Recite mu vi, pukovniče.

W & N

Siméon nekoliko puta gutne, pa tek tada reče:

– Mi smo vam, naime, na rubu stečaja, stari prijatelju!

– Stečaja?

General značajno kimne:

– Mi smo, moj gospodine, gotovo bez sredstava. Ovisimo o

upravo smiješnim davanjima ministra rata. Nesposobni za velike

pothvate, koji će sada biti nužni. Sputani. Onesposobljeni za akciju.

– To je, bogme, zlo – reče Thomas Lieven, osjetivši strahovitu

želju da se nasmije. – Oprostite, ako neka država nema novaca,

možda bi bilo bolje da se odrekne obavještajne službe!

– Naša bi država imala dovoljno novaca da se obrani od

njemačkog napadaja. Na žalost, monsieur, u Francuskoj postoje

samoživi i sebični društveni krugovi koji odbijaju plaćanje dodatnih

poreza te samo grabe i varaju, pa se čak u ovoj teškoj situaciji, na

nevolji naše zemlje, još i obogaćuju. – General se visoko uspravi: –

Znam da vam se obraćam pet minuta poslije dvanaest, znam da

zahtijevam nešto posve nemoguće. Ipak pitam: vjerujete li da postoji

način da nam se najbržim – napominjem – najbržim putem priskrbe

veliki – ponavljam – veliki novčani iznosi kako bismo mogli raditi?

– Moram razmisliti o tome, gospodine generale. Ali ne ovdje. –

Thomas pogleda ratne karte. – Ovdje mi ništa pametno ne pada na

um. – Lice mu se razvedri. – Ako gospodi odgovara, ja bih se sada

oprostio i priredio u hotelu malu večeru uz koju možemo raspraviti

sve ostalo.

Louis Effel će zaprepašteno:

– Sada želite kuhati?

– Ako dopuštate, gospodine generale. U kuhinji mi uvijek padaju

na um najbolje zamisli.

W & N

Ova se znamenita večera održala navečer 31. Kolovoza 1939.

godine u zasebnoj sobi prve kuće na trgu.

– Jedinstveno – reče general poslije glavnog jela, prelazeći

ubrusom preko usta.

– Fantastično – doda pukovnik.

– Najbolja je bila juha od puževa. Ovako dobru još nikada nisam

jeo! – reče general.

– Mali savjet – reče Thomas. – Valja uzeti samo velike puževe u

sivim kućicama, gospodine generale! Kućice moraju, svakako, biti

zatvorene.

Konobari donesu desert. Thomas ustane.

– Hvala, sam ću to učiniti. – Upali malo kuhalo na žestu i objavi:

– Imamo još pjenastu kremu od limuna, a k tome i flambiranu

delikatesu.

Iz posude uzme ukuhane trešnje, stavi ih u malu bakrenu tavu i

zagrije nad plamenom. Zatim prelije trešnje francuskim konjakom i

nekom svijetlom vodenastom tekućinom. Svi su ga napeto

promatrali. Pukovnik Siméon je napola ustao.

– Što je to? – upita general, pokazujući na vodenastu tekućinu.

– Stopostotni alkohol, kemijski čist, iz ljekarne. Potreban je da bi

trešnje gorjele! – Spretnom kretnjom Thomas približi plamen

trešnjama. Šištavo i prštavo šikne uvis plavkasti plamen, sijevne,

zatreperi i ugasi se. Naš prijatelj elegantnim pokretom rasporedi

vruće plodove po kremi.

– A sada – reče Thomas – vratimo se našem problemu. Mislim da

postoji rješenje.

Generalova žličica zvecne.

– Govorite, za ime božje!

W & N

– Gospodine generale, popodne ste se tužili – trešnje su doista

dobre, zar ne? – na ponašanje stanovitih društvenih krugova koji se

žele obogatiti čak i na nevolji Francuske. Mogu vas umiriti: takvih

klika ima u svakoj zemlji. Ta gospoda žele zaraditi. Na koji način,

njima je svejedno. Ako nešto pođe naopako, pokupe novac i bježe. A

sirotinja ostaje.

– Thomas pojede žličicu kreme. – Možda malo prekisela. Nije?

Ovisi o ukusu. Tja, gospodo, mislim da ćemo francusku obavještajnu

službu sanirati na račun tih sebičnih momaka bez domovine.

– Ali kako? Što vam je za to potrebno?

– Američka diplomatska putnica, belgijska putnica i brza reakcija

gospodina ministra financija – reče Thomas Lieven skromno. Rekao

je to navečer 31. kolovoza 1939. godine.

Dana 10. rujna 1939. godine štampa i radio objavili su slijedeću

naredbu:

PRÉSIDENCE DU CONSEIL

Décret prohibant ou réglementant en temps de Guerre l' exportation des capitaux, les opérations de change et le commerce de l’or...

U prijevodu:

Dekret koji u ratno doba, posebnim propisima, zabranjuje i

regulira izvoz kapitala, sve mjenične transakcije (zamjene deviza) te

trgovinu zlatom.

Član 1.

Zabranjuje se izvoz kapitala u bilo kojem obliku, osim uz

odobrenje ministra financija.

Član 2.

W & N

Sve odobrene devizne operacije moraju se beziznimno obavljati

preko Banque de France ili preko neke druge bankovne ustanove

koja ima ovlaštenje ministra financija...

Slijedile su daljnje odredbe o zlatu i devizama i na kraju prijetnja

drakonskim kaznama ako bi se prekršila ova naredba.

Dekret su potpisali:

Albert Lebrun, predsjednik

Edouard Daladier, ministar predsjednik

Paul Marchendeau, čuvar pečata

Georges Bonnet, ministar vanjskih poslova

Albert Sarraut, ministar unutarnjih poslova

Paul Reynaud, ministar financija

Fernand Gentin, ministar trgovine

Raymond Patenotre, ministar privrede

Georges Mandel, ministar za kolonije

Jules Julién, ministar pošta i telefona

9

Brzim vlakom, koji je krenuo točno po voznom redu i napustio

Pariz u 8.35 sati, jedan je mladi američki diplomat putovao u

Bruxelles. Bio je odjeven poput nekog privatnog engleskog bankara i

imao uza se velik crn kovčeg iz svinjske kože.

Provjeravanja na francusko-belgijskoj granici bila su vrlo stroga.

Činovnici obiju strana identificirali su, na temelju diplomatske

putnice koja se otvarala poput harmonike, tog mladog, njegovanog

gospodina kao Williama S. Murphyja, službenog kurira američkog

poslanstva u Parizu. Prtljagu mu nisu pretražili.

Mladi je diplomat, a zapravo je to bio Nijemac koji se zvao

W & N

Thomas Lieven, nakon dolaska u Bruxelles odsjeo u hotelu Royal.

Na recepciji je pokazao belgijsku putnicu koja je glasila na ime

Armand Deeken.

U toku idućeg dana Deeken, alias Murphy, alias Lieven,

nakupovao je u Bruxellesu dolara u vrijednosti od tri milijuna

francuskih franaka.

Tri je milijuna izvadio iz crnog kožnatog kovčega, dok je dolare

stavio u njega.

Ta tri milijuna franaka osnovnog kapitala potjecala su iz

Thomasove vlastite male banke. Smatrao je svojom dužnošću da ih

dade kao predujam Deuxiéme Bureauu...

Zbog političkih zbivanja međunarodna je vrijednost franka pala

za dvadeset posto. U Francuskoj su privatnici, u paničnom strahu od

daljnje devalvacije franka, nastojali nabaviti dolare. Stoga je tečaj

dolara, za samo nekoliko sati, dosegao astronomsku vrijednost. Ali

ne i u Bruxellesu. Tamo su se mogli nabaviti dolari po znatno nižem

tečaju, jer Belgijance nije zahvatio strah od rata kao Francuze.

Čvrsto su vjerovali: »Mi ostajemo neutralni; Nijemci nas ni u kojem

slučaju neće još jednom napasti.«

Uslijed nagle odluke francuske vlade da zabrani izvoz kapitala,

inozemstvo nije bilo preplavljeno francima. Zbog toga je franak –

upravo kao što je Thomas i očekivao – usprkos svemu zadržao

donekle čvrstu vrijednost. A čvrsta vrijednost franka bila je, tako

reći, osnova cijele operacije...

S kovčegom punim dolara vratio se Thomas Lieven kao William

S. Murphy u Pariz. Samo za nekoliko sati istrgli su mu iz ruku

dragocjene devize upravo oni bogataši koji su željeli što prije ostaviti

na cjedilu svoju domovinu, a imetak spremiti na sigurno. Thomas je

W & N

njihov sramotni postupak naplatio dvostruko i trostruko.

Svojim prvim putovanjem za sebe osobno zaradio je 600000

franaka. Sada se William S. Murphy s pet milijuna franaka u

kurirskoj prtljazi vratio u Bruxelles. Postupak se ponovio, dobit

povećala. Tjedan dana kasnije vozikalo se četvero ljudi s

diplomatskim putnicama između Pariza i Bruxellesa, ali i između

Pariza i Züricha. Izvozili su franke, a uvozili dolare. Dva tjedna

kasnije bila su već osmorica.

Vrhovno rukovodstvo akcije zadržao je i dalje Thomas Lieven.

Svojim se vezama pobrinuo da u Bruxellesu i Zürichu bude uvijek

dovoljno robe. Ovaj je pothvat sada već donosio milijunsku dobit u

francima.

U žalosnim očima oficira francuske obavještajne službe pojavio

se vlažan tračak nade i izraz još nesigurne zahvalnosti kad je Thomas

počeo donositi sve veće i veće novčane iznose.

Između 12. rujna 1939. godine i 10. svibnja 1940. godine, dana

kada je Njemačka napala Belgiju, promet Thomasa Lievena iznosio

je 80 milijuna franaka. Budući daje troškove i dobitak obračunavao s

ukupno deset posto, a tu zaradu pretvarao u dolare, ostalo mu je

27730 dolara. Neprilika nije bilo, osim jedne male nezgode...

Dana 2. siječnja 1940. godine vraćao se Thomas Lieven, već ni

sam nije znao po koji put, večernjim vlakom iz Bruxellesa u Pariz.

Na graničnom prijelazu u Feigniesu vlak je stajao dulje nego inače.

Lagano uznemiren, Thomas se upravo htio raspitati za uzrok toga

zastoja, kadli se otvore vrata odjeljka, a šef pogranične policije,

visok čovjek kojeg je Thomas često viđao, proturi kroz njih glavu.

Šef stanice ozbiljno reče:

– Monsieur, bilo bi bolje da izađete i popijete sa mnom bocu vina,

W & N

a da put nastavite slijedećim vlakom.

– A zbog čega da to učinim?

– Ovaj vlak čeka američkog poslanika u Parizu. Njegova je

ekselencija imala u blizini laku automobilsku nesreću u kojoj su mu

oštećena kola. Susjedni je odjeljak rezerviran za njega. Dolazi u

pratnji trojice ljudi iz poslanstva... Kao što vidite, monsieur, zaista je

bolje da nastavite putovanje slijedećim vlakom. Dopuštate ii da

ponesem vaš teški kovčeg...

– Kako ste saznali? – upita Thomas Lieven pet minuta kasnije.

Visoki policajac odmahne rukom:

– Pukovnik Siméon vas nama svaki put najavi i posebno stavi na

srce.

Thomas otvori novčanik.

– Što vam smijem ponuditi?

– Ali zaboga, monsieur! Bila je to prijateljska usluga! Ništa ne

tražim za nju. Međutim, možda... Ima nas ovdje šestnaestorica, a

odnedavno nema gotovo uopće ni kave, ni cigareta...

– Idući put kad budem putovao u Bruxelles...

– Čekajte, monsieur, nije to baš tako jednostavno! Moramo paziti

da pajkani od carine ne uhvate robu. Kad slijedeći put prolazite, ali

samo ako putujete noćnim vlakom, stanite na platformu vagona

prvog razreda, i to na prednju platformu. Pripremite omot. Jedan od

mojih ljudi skočit će do vas...

I tako je to onda bilo dva do tri puta tjedno. Ni jedna pogranična

policijska stanica u Francuskoj nije bila tako dobro opskrbljena kao

ova u Feigniesu.

– Siromašni ljudi, dobri ljudi – reče Thomas Lieven...

W & N

10

General Effel ponudi mu odlikovanje, ali ga Thomas odbije.

– Osvjedočen sam civilist, gospodine generale. Ne volim to.

– Onda poželite nešto drugo, gospodine Lievene!

– Rado bih imao stanovitu količinu formulara za francuske

putnice. I odgovarajuću količinu pečata. U Parizu sada živi mnogo

Nijemaca koji će se morati sakriti čim dođu nacisti. Nemaju novaca

za bijeg. Želio bih pomoći tim bijednicima.

General je časak šutio pa reče:

– Premda mi je vrlo teško, ipak poštujem vašu želju i ispunit ću

je.

Otada su mnogi ljudi posjećivali Thomasa Lievena u njegovu

lijepom stanu uz Bulonjsku šumu. Nije uzimao novaca od njih.

Besplatno su dobivali lažne pasoše. Jedini je uvjet bio da im zaista

prijeti tamnica ili smrt od nacista.

Thomas je govorio da se igra konzulata. Volio je tu igru. Najprije

je oduzeo imetak bogatašima, a sada je malo pomagao sirotinji.

Nijemcima se, čini se, nije žurilo. Francuzi su taj čudni rat nazvali

Dróle de guerre11.

Thomas Lieven još je uvijek putovao u Bruxelles i u Zürich. U

ožujku 1940. godine vratio se jednom kući dan ranije nego što je bilo

predviđeno.

Mimije već odavno živjela kod njega. Uvijek je znala točan sat

njegova povratka. Ovaj put ju je zaboravio obavijestiti o svom

11

Smiješan rat.

W & N

ranijem povratku.

»Iznenadit ću malu,« mislio je. I stvarno ju je iznenadio – u

naručju šarmantnog pukovnika Julesa Siméona.

– Monsieur – reče pukovnik koji je bio zaposlen mnogim

pucetima svoje uniforme – svu krivnju preuzimam na sebe. Zaveo

sam Mimi. Iznevjerio sam vaše povjerenje, monsieur. To se ničim ne

može opravdati. Odredite oružje.

– Nestanite što prije iz mog stana i da vas nikad više ne vidim

ovdje!

Siméonovo lice poprimi intenzivnu boju jagoda. On se ugrize za

usnicu i ode.

Mimi će plaho:

– Bio si vrlo grub!

– Ti ga ljubiš, zar ne?

– Ljubim vas obojicu. On je tako hrabar i romantičan, a ti, ti si

tako pametan i veseo!

– Ah, Mimi, što da radim s tobom? – Thomas će utučeno, pa

sjedne na rub kreveta. Odjednom je shvatio da jako voli Mimi...

Dana 10. svibnja započela je njemačka ofenziva. Belgijanci su se

prevarili; po drugi put bili su napadnuti.

Nijemci su krenuli sa 190 divizija, kojima se suprotstavilo 12

nizozemskih divizija, 23 belgijskih, 10 britanskih, 78 francuskih i

jedna poljska. Protiv 4500 njemačkih strojeva trebalo je da se bori

850 savezničkih aviona, djelomično starijeg tipa.

Do sloma je došlo strelovito. Izbila je panika. Deset milijuna

Francuza krenulo je na očajničko putovanje.

U Parizu je Thomas Lieven mirno raspustio svoje kućanstvo.

Ispostavljao je još posljednje lažne putnice svojim zemljacima kad se

W & N

već čula mukla tutnjava topova.

Uredno je smotao svoje franke, dolare i funte, svezao ih i spremio

u kovčeg s dvostrukim stijenkama. Mimi mu je pri tom pomagala.

Tih je dana izgledala loše. Thomas je bio ljubezan, ali hladan. Još

nije prebolio pukovnika.

Na izgled je bio dobre volje:

– Prema posljednjim vijestima, Nijemci se kreću sa sjevera na

istok. Još ćemo, dakle, nešto pojesti, pa napustiti Pariz i krenuti

prema jugozapadu. Benzina imamo dovoljno. Vozit ćemo se preko

Le Mansa. Zatim dolje na Bordeaux i . . . – Stane, pa upita: – Ti

plačeš?

Mimi zajeca:

– Povest ćeš me sa sobom?

– Ma da, naravno. Pa ne mogu te ostaviti ovdje.

– Ali, ali ja sam te prevarila...

– Drago dijete – reče on dostojanstveno – da bi mene prevarila,

morala bi se upustiti u najmanju ruku s Winstonom Churchillom!

– Ah, Thomase – divan si! A – a opraštaš li i njemu?

– Lakše nego tebi. Mogu razumjeti da te ljubi.

– Thomase...

– Molim?

– On je u vrtu.

Thomas skoči:

– Što mu pada na pamet?

– Očajan je. Ne zna što da radi. Vratio se sa službenog puta, a

nitko od njegovih ljudi nije više ovdje. Sada je sasvim sam, bez kola,

bez benzina...

– Odakle to znaš?

W & N

– On – on mi je pričao... Došao je prije jedan sat... Rekla sam mu

da ću govoriti sa tobom...

– Ovo je doista nepojmljivo – reče Thomas, pa se počne smijati

sve dok mu suze nisu navrle na oči.

11

Popodne 13. lipnja 1940. godine težak crni Chrysler vozio je kroz

pariško predgrađe Saint-Cloud u smjeru jugozapada. Teško se

probijao, jer su zajedno s njim u istom smjeru drndala i treskala

bezbrojna druga vozila – kolone izbjeglica iz Pariza.

Na desnom blatobranu crnog chryslera blistala je službena

trokutasta zastavica Sjedinjenih Američkih Država, označavajući da

je u automobilu neki visoki činovnik. Čitav je krov prekrivala

osrednje velika zastava Sjedinjenih Američkih Država. Na

odbojnicima su sjale tablice, a na njima su bljeskala velika sjajna

slova CD.

Za upravljačem je sjedio Thomas Lieven. Mimi Chambert sjedila

je do njega. Na stražnjem sjedalu, između kutija za šešire i kovčega,

smjestio se pukovnik Siméon. Opet je nosio svoje, nekoć elegantno,

sada malo istrošeno, plavo odijelo, zlatnu dugmad za manšete i

zlatnu iglu za kravatu. Siméon je promatrao Thomasa s pomiješanim

osjećajima zahvalnosti, posramljenosti i nelagode.

Thomas pokuša ublažiti napetu atmosferu ohrabrujućim riječima:

– Čuvat će nas naša sretna zvijezda. – Pogleda trokutastu

zastavicu na hladnjaku. – Bolje rečeno, naših četrdeset osam sretnih

zvijezda!

W & N

Sa stražnjeg sjedala pukovnik se oglasi potmulo:

– Bježimo poput kukavica. Trebali bismo ostati ovdje i boriti se!

– Jules – ljubezno će Mimi – rat je već odavno izgubljen. Ako te

uhvate, postavit će te pred zid.

– To bi bilo časnije – reče pukovnik.

– I gluplje – reče Thomas. – Zaista sam radoznao kako će se to

ludilo nastaviti. To me najozbiljnije zanima!

– Ako vas uhvate Nijemci, i vas će staviti pred zid – zaključi

pukovnik.

– Nijemci su – objasni Thomas, skrećući preko slabo prometnog

pokrajnjeg puta u malu šumu – zatvorili tri četvrtine kruga oko

Pariza. Slobodna četvrtina leži negdje između Versaillesa i Corbeila.

To je četvrtina u kojoj se sada nalazimo.

– A ako su Nijemci već i u toj četvrtini?

– Uzdajte se u mene! Na ovoj beznačajnoj pokrajnoj cesti i u ovoj

četvrtini nema Nijemaca. Niti jednog jedinog.

Kad su izišli iz šume, pogled im se pružio po otvorenoj ravnici.

Po beznačajnoj pokrajnoj cesti kretala se prema njima dugačka

kolona oklopljenih izviđačkih kola, na kojima su bili naslikani veliki

kukasti križevi.

Pukovnik Siméon zastenje. Mimi krikne.

Thomas Lieven reče:

– Što traže ovi ovdje? Vjerojatno su zalutali....

– Sve je izgubljeno – reče pukovnik Siméon blijed poput krpe.

– Nemojte opet započinjati, nervirate me!

Pukovnik Simeon izjavi prigušenim glasom:

– U mojoj se torbi nalaze tajni dosjei i popisi s imenima i

adresama svih francuskih agenata.

W & N

Thomas se zagrcne:

– Jeste li poludjeli? Čemu to vučete sa sobom?

Pukovnik počne vikati:

– Pukovnik Effel mije naložio da pošto-poto prenesem te popise u

Toulouse i da ih predam određenoj osobi!

– Niste li to prije mogli reći? – izdere se Thomas na njega.

– Zar biste me poveli sa sobom da sam vam to prije kazao?

Thomas se morao nasmijati.

– I to je istina!

Trenutak kasnije sukobili su se s njemačkom kolonom.

– Imam pištolj – šaptao je pukovnik. – Dok sam živ, nitko se neće

domoći torbe.

– Tih nekoliko trenutaka gospoda će rado pričekati – reče Thomas

i ugasi motor.

Prašnjavi njemački vojnici ljubopitljivo su se približili. Iz džipa

iziđe vitak, plavokos natporučnik. Pristupi chrysleru, podigne ruku

prema kapi i reče:

– Dobar dan. Vaše dokumente, molim!

Mimi se ukočila. Nije mogla izustiti ni riječi. Vojnici su okružili

Chrysler sa svih strana.

– It’s okay12 – reče Thomas Lieven naduto. – We are Americans, see?13

– I can see the flags14 – reče plavokosi natporučnik izvrsnim

engleskim jezikom. – And now I want to see your papers!15

12 Sve je u redu 13 Zar ne vidite da smo Amerikanci 14 Vidim zastave 15 A sada želim vidjeti vaše dokumente!

W & N

– Here they are16 – reče Thomas Lieven i pokaže ispravu.

Natporučnik Fritz Egmont Zumbusch razvuče, poput harmonike,

američku diplomatsku putnicu, namršteno se zagleda u dokument pa

u elegantnog, mladog gospodina, što je beskrajno blazirano i

dosađujući se sjedio za upravljačem velikih crnih kola.

Riđi Zumbusch reče:

– Your name is William S. Murphy?17

– Yes.18 – odgovori mladi gospodin, zijevne, ali stavi pristojno

ruku pred usta.

Ako se ne zovete William S. Murphy nego Thomas Lieven, ako

ste kao agent francuske obavještajne službe na crnoj listi njemačke

obavještajne službe i ako se, da sve bude još ljepše, upravo nalazite

usred kolone oklopljenih izviđačkih kola Wehrmachta19, pa ako k

tome još imate u kolima svoju malu francusku prijateljicu i visokog

oficira Deuxiéme Bureaua u civilu, a još i znate da taj oficir nosi sa

sobom u crnoj kožnatoj torbi tajne dosjee i popise svih francuskih

agenata – tja, onda je doista najbolje da se držite beskrajno blazirano

i kao da vam je smrtno dosadno!

Usiljeno učtivo natporučnik Zumbusch vrati diplomatsku putnicu.

Sjedinjene Države su toga vrućeg dana, 13. lipnja 1940. godine, ipak

još bile neutralne, a Zumbusch nije želio dvadeset jedan kilometar

ispred Pariza nikakvih neprilika. Bio je, međutim, nesretno oženjen, i

stoga je izabrao vojnički poziv. Pa tako, svjestan svoje dužnosti,

16

Evo ih

17 Zovete se William S. Murphy? 18

Da

19 Naziv za njemačku vojsku u vrijeme nacizma

W & N

reče:

– Gospođinu putnicu, molim!

Crnokosa ga lijepa Mimi, doduše, nije razumjela, ali je, pogodivši

što želi, otvorila torbicu i pružila mu što je tražio.

Vojnicima koji su se nagurali oko kola poklonila je smiješak, koji

je odmah izazvao sveopće zadivljeno mrmljanje.

– My secretary20 – objasni Thomas natporučniku. »Ma sve teče

upravo izvrsno«, pomisli. »Sada još samo Siméon, pa smo i to

preživjeli.« Idućeg trenutka dogodi se katastrofa.

Natporučnik Zumbusch proturi glavu kroz prozor automobila da

bi vratio Mimi putnicu. Zatim se obrati Siméonu, koji je s crnom

torbom na koljenima sjedio otraga među kutijama za šešire i

kovčezima.

Možda se Zumbusch prenaglo okrenuo kada je ispružio ruku.

Pukovnik Siméon ustukne pred teutonskom rukom koja mu se

približavala i fanatičnim izrazom kršćanskog mučenika pritisne torbu

na prsa.

– Oho – reče Zumbusch – a što li je tu unutra? Hajde, pokažite!

– Non, non, mon!21 – poviče pukovnik.

Thomasu, koji je želio posredovati, odjednom se zabije

Zumbuschov lakat u usta. Ni u chrysleru baš nema mjesta za veliku

gužvu.

Mimi poče vrištati. Zumbusch udari glavom u krov automobila i

stade kleti. A kad se Thomas htio okrenuti, udari ga ručica mjenjača

u osjetljivo mjesto – u koljeno.

20 Moja tajnica 21

’Ne. ne, ne!

W & N

»Ovaj glupan igra se junaka«, pomisli Thomas gnjevno. Uto na

svoj neizreciv užas ugleda francuski vojni pištolj u Siméonovoj ruci i

začuje ga kako sopće:

– Ruka sebi ili ja pucati!

– Budalo! – poviče Thomas. Gotovo je iščašio rame dok je

odozdol udario Siméona po ruci. Hitac opali poput groma. Tane

probije krov automobila.

Thomas istrgne oružje Siméonu iz ruke te reče bijesno na

francuskom:

– S vama čovjek ima zaista samo neprilike.

Natporučnik Zumbusch naglo otvori vrata automobila urlajući na

Thomasa:

– Napolje!

Thomas iziđe, susretljivo se smiješeći. I natporučnik je sada u ruci

držao revolver. Tenkisti su nepomično stajali u krugu oko njih s

uperenim oružjem. Odjednom je nastao potpuni muk.

Thomas zavitla Siméonovo oružje u polje, potom se visoko

uzdignutih obrva zagleda u petnaest revolverskih cijevi.

»Sada više ništa ne pomaže. Moram se osloniti na naš nacionalni

osjećaj za autoritet.«

Duboko udahne, pa zaurla na Zumbuscha:

– Ova gospodin i ovaj dama biti pod moja zaštita! Moja kola

nositi zastava Sjedinjene Države.

– Izlazite ili pucam! – derao se Zumbusch na pukovnika Siméona

u civilu, koji je sjedio blijed na stražnjem sjedalu.

– Ostanite unutra! – vikao je Thomas kojem ništa pametnije nije

palo na pamet: – Ova automobil biti eksteritorijalan! Tko sjediti u

kolima, taj sjediti na tlo Amerike.

W & N

– Briga me za to...

– Okay, okay, želila, dakle izazvati međunarodna incident! Zbog

takve incident stupila mi u prvi svjetski rat!

– Uopće ništa ne izazivam! Vršim samo svoju dužnost! Ovaj

čovjek može biti francuski agent!

– Vjerujete li da bi se tada tako ponašao?

– Ovamo torbu, želim znati što je u njoj!

– To biti diplomatska prtljaga, međunarodno zaštićena. Pritužit ću

se kod vaša starješina!

– To možete učiniti smjesta!

– Što mislite time reći?

– Idete sa mnom!

– Kamo?

– U glavni štab našeg korpusa. Da je ovdje nešto trulo, i slijepac

vidi! Sjednite za upravljač. Okrenite kola. Pri najmanjem pokušaju

bijega pucamo. Ali ne u kotače – reče natporučnik Zumbusch. Rekao

je to vrlo tiho.

2. poglavlje

1

Thomas Lieven se, sjetno uzdišući, ogledavao po crveno, bijelo i

zlatno ukrašenoj spavaćoj sobi. Spavaća je soba pripadala apartmanu

broj 107, a apartman broj 107 bio je jedan od četiriju najluksuznijih

apartmana u hotelu »George V.« Hotel »George V« bio je jedan od

W & N

četiriju najluksuznijih hotela u Parizu. Na njegovu se krovu, već

satima, vijorila ratna zastava Reicha s kukastim križem. Mimo

njegova portala već su satima tutnjili teški tenkovi. U njegovu je

dvorištu stajao crni Chrysler. A u spavaonici apartmana 107 sjedili

su Thomas Lieven, Mimi Chambert i pukovnik Jules Siméon.

Proživjeli su dvadeset četiri potpuno luda sata. S oklopljenim

izviđačkim kolima ispred i iza sebe jurio je crni Chrysler za glavnim

štabom korpusa. Riđokosi natporučnik Zumbusch pokušao se preko

radija povezati sa svojim generalom. Međutim, Nijemci su tako brzo

napredovali da je izgledalo kao da više uopće nemaju neki čvrsti

glavni stan. Tek otkako su bez borbe zaposjeli Pariz, izgleda da se i

general smirio: u hotelu »George V.«

Hodnicima su odzvanjale teške vojničke čizme. U hotelskom

predvorju ležali su sanduci, mitraljezi i telefonski kablovi. Nijemci

su polagali vodove. Svuda je vladao silan metež.

Prije četvrt sata natporučnik Zumbusch odveo je svoja tri

zatvorenika u spavaonicu apartmana broj 107. Zatim je nestao.

Vjerojatno je podnosio izvještaj svom generalu. Crna kožnata torba

ležala je sada na koljenima Thomasa Lievena. Uzeo ju je k sebi dok

je zaključavao kola. Smatrao je daje kod njega ipak sigurnija.

Kroz visoka, umjetnički ukrašena vrata, što su vodila u salon,

iznenada se začuje ljutita vika. Vrata se naglo otvore. Neki

strahovito visok oficir pojavi se na njima i reče:

– Gospodin general von Felseneck moli vas da dođete, gospodine

Murphy.

»Znači, još uvijek slovim kao američki diplomat«, pomisli

Thomas Lieven. »Dakle, hrabro naprijed...«

Polagano ustane s kožnatom torbom ispod ruke. Dostojanstvenim

W & N

izražajem lica prođe mimo visokog ađutanta u salon.

General Erich von Felseneck bio je zdepast muškarac, kratko

podšišane sive kose s naočalama u zlatnom okviru.

Thomas ugleda stolić na kojem su ispred pribora i hotelskog

posuđa stajale dvije limene posude. Generala su očito omeli u brzom

ručku. Thomas iskoristi tu okolnost da pokaže svoju internacionalnu

uglađenost:

– Vrlo meni žao, generale, što vas smetati pri jelu.

– Ja bih se morao ispričati, mister Murphy – reče general, stežući

Thomasu ruku.

Thomas osjeti naglu vrtoglavicu dok mu je general vraćao lažne

putnice za Mimi i Siméona.

– Vaše su isprave u redu. Oprostite zbog natporučnikova

postupka. Morate razumjeti daje ponašanje vašeg suputnika izazvalo

njegovu sumnju. Ali nema dvojbe da je prekoračio svoja ovlaštenja.

– To se događa, generale... – promrmlja Thomas.

– To se ne smije dogoditi, mister Murphy! Njemački Wehrmacht

je korektan. Mi poštujemo diplomatske običaje. Nismo mi

razbojnici!

– Certainly not22...

22 ‘Sigurno ne.

W & N

Meni

Gulaš od krumpira

Rizi-bizi

Složenac

na različite načine

15. lipnja 1940.

Thomas Lieven uz složenac osvaja njemačkog

generala

Gulaš od krumpira

Pirjajte na masti luk dok ne

postane staklast, dobro

posolite i obilno začinite

paprikom. Zatim dodajte

govedinu izrezanu na kockice.

Kratko prije nego što meso

omekša dodajte krumpir

narezan na kocke. Pazite:

uvijek morate imati jednaku

količinu luka i mesa! Na kraju

dodajte malo majorana i sitno

nasjeckane slatkastokisele

krastavce.

Rizi-bizi

U skuhanu rižu umiješajte

zeleni grašak (iz konzerve ili

svježi – samo ga tada

prethodno posebno skuhajte).

Kratko miješajte na blagoj

vatri dodajući maslac ili mast

te ostatke mesa, pečenja ili

sitno narezane kobasice.

W & N

Začinite po želji curryjem, a

kod stola pospite s malo

parmezana.

Pod tim nazivom postoje

razni recepti za pripremanje

ovčetine i bijelog kupusa u

dobar složenac. Jedan od

najboljih načina je

mecklenburški: ovčetinu

narežite na kockice, posolite i

kuhajte sat do sat i pol. Zatim

očistite glavice bijelog kupusa

od vanjskih listova i peteljki,

razrežite ih na četiri dijela i

kuhajte četvrt sata u kipućoj

vodi, a onda ih čvrsto istisnite

u krpi. Obložite velik lonac

tankim ploškama slanine,

gore stavite red kupusa s

okruglom stranom prema

gore,a na to nekoliko

komadića mesa, sitno

nasjeckan luk, krasuljicu, sol,

papar i nešto klinčića. Dalje

stavljajte naizmjence red

kupusa, pa red mesa s

gornjim začinima. Posljednji

red odozgor mora biti red

kupusa. Konačno, zalijte sve

janjećom juhom, koju ste

odlili od taloga, i kuhajte sve

zajedno još oko jedan sat kako

bi se juha ukuhala.

– Da vam sasvim iskreno kažem, mister Murphy, prošli tjedan

imao sam strašnih okapanja. Došlo je gotovo do Führera. Kod

Amiensa je nekolicina pretjerano revnih oficira pritvorila i pretražila

dva pripadnika švedske vojne misije. Kakve li užasne graje! Morao

sam se osobno ispričati. Možda mi je to bila i opomena. Nešto slično

ne smije mi se dogoditi dvaput. Jeste li već jeli, mister Murphy?

– N – ne...

– Smijem li vas prije odlaska pozvati? Skromna hrana ratnika.

Hotelska kuhinja još ne radi. A Prunier će danas biti, vjerojatno,

W & N

zatvoren, ha-ha-ha!

– Ha-ha-ha!

– Što kažete, dakle, na mali pucanj iz njemačkog »gulaš-topa?«

– Ako vam neću smetati?

– Ma ne, veselit će me! Kogge, još jedan pribor za jelo. Pošaljite

nešto i društvu u susjednu sobu...

– Hoću, gospodine generale!

Pet minuta kasnije...

– Malo je jednolična ta loša hrana, zar ne, mister Murphy?

– Oh no’, s obzirom na okolnosti, ona prijati izvrsno... – reče

Thomas Lieven, koji se malo-pomalo opet pribrao.

– Ne znam zapravo zbog čega, ali ovi momci ne znaju pripremiti

dobar složenac – ljutio se general.

– Generale – blago će Thomas Lieven – rado bih se odužiti za

vašu ljubeznost te bih vam dao malu uputu...

– Sto mu gromova, mister Murphy, vi izvrsno govorite njemački!

»Kompliment opasan po život«, pomisli Thomas, i njegovo se

poznavanje jezika naglo smanji.

– Thank you, general23. Moj odgojiteljica bila neki dadilja iz

Mecklenburga. Njezin kuharski speciality24 biti mecklenburški

lonac...

– Zanimljivo, zar ne, Kogge? – obrati se general svom ađutantu.

– Tako je, gospodine generale!

– Nije pravo što je mecklenburški lonac doživjeti nepravda i doći

23 Hvala, generale.

24 Specijalitet.

W & N

na zao glas – poduči ih Thomas Lieven pomno pazeći na svoj

američki naglasak. – Rado budem vama objasniti kako vi prirediti

original mecklenburški lonac. Ali i gulaš od krumpira moći postati

prava delikatesa! – Thomas snizi glas: – Najprije jedno pitanje što

me već dugo mučiti: je li biti istina da se njemačkoj vojničkoj hrani

dodaje – hm – soda?

– Te su glasine vrlo tvrdokorne. Ne mogu vam ništa reći, jer o

tome ništa ne znam. Dakako, ljudi su mjesecima na putu, daleko od

svojih žena, vrlo daleko... Ne moram vam dalje ništa objašnjavati.

– Nipošto, gospodine generale! Bilo kako mu drago: uvijek

pomagati crveni luk.

– Luk?

– Alfa i omega gulaša od krumpira, gospodine generale: crveni

luk! U Francuska ga, bogu budi hvala, imati dovoljno! Trik je

potpuno jednostavna: treba uzeti isto toliko crvenog luka koliko i

govedine, pa majorana, sitno isjeckane kisele krastavce i...

– Samo trenutak, molim, mister Murphy! Kogge, pribilježite ovo,

želim da se to dostavi načelniku Uprave za opskrbu.

– Razumijem, gospodine generale!

– Dakle – reče Thomas Lieven – luk valja pirjati na masti dok ne

postane staklast, dobro ga posoliti i začiniti paprikom... – Diktirao je

sve dotle dok netko nije zakucao i na vratima se pojavio ordonanc.

General i ordonanc su nešto šaputali – zatim su obojica nestala.

Thomas nastavi diktirati recept za gulaš od krumpira što se kuha u

jednom loncu.

General se vrati nakon dvije minute.

Progovori tiho, ledenim glasom.

– Malo prije sam izgrdio natporučnika Zumbuscha. To mu nije

W & N

dalo mira. Nazvao je američku ambasadu. Mister Murphy im je

potpuno nepoznat. Imate li za to kakvo objašnjenje, mister Murphy?

2

Mimo hotela još su uvijek gmizali teški tenkovi i vojna vozila.

Zveketanje njihovih lanaca i buka motora odzvanjali su strahovito

glasno u ušima Thomasa Lievena.

Nesvjesno izvadi svoj sat na otkucavanje i pusti da mehanizam

odzvoni: dvanaest udaraca, pa zatim još dva. General je bio

nepomičan. Dok su se udarci sata oglašavali srebrnim zvukom,

Thomas je razmišljao ludom brzinom. »Nema mi druge, moram

staviti sve na kocku...«

– Pa dobro. Čini se da mi drugo ne preostaje. Iako time kršim

najstrožu zapovijed... Molim gospodina generala za razgovor u četiri

oka. – Sada je govorio besprijekornim njemačkim.

– Slušajte vi, mister Murphy ili kako li se već zovete, upozoravam

vas! Prijeki sud može se sazvati vrlo brzo.

– Pet minuta u četiri oka, gospodine generale! – Thomas se trudio

da izgleda vrlo značajno.

General je dugo razmišljao. Zatim pokretom glave otpusti

ađutanta.

Tek što je ađutant napustio salon, Thomas raspali poput

mitraljeza:

– Ovime doznajete povjerljivu vojnu tajnu. Kada odem, zaboravit

ćete da ste me ikada sreli...

– Zar ste poludjeli?

– ... ja vam otkrivam vojnu tajnu Vrhovnog zapovjedništva. Dat

W & N

ćete mi vašu časnu oficirsku riječ da o tome nikada nećete izustiti ni

slova...

– Takvu drskost nisam još nikad...

– ... imao sam strogi nalog admirala Canarisa...

– Ca-canarisa?

– ... Canarisa osobno da moram bezuvjetno ustrajati na svom

identitetu američkog diplomata. Okolnosti me, međutim, sada

primoravaju da vam kažem istinu. Evo, izvolite. – Širokim pokretom

Thomas Lieven otkopča svoj prsluk i iz jednog unutarnjeg džepa

izvadi ispravu. – Pročitajte, gospodine generale!

Felseneck je čitao.

Dokument što ga je držao u ruci bila je originalna legitimacija

njemačkog Abwehra, koju je ispostavio stanoviti major Fritz Loos,

oficir Abwehra u okružnoj komandi Köln. Thomas je sačuvao

ispravu u uvjerenju da će mu možda jednom zatrebati...

General reče zaprepašteno:

– Vi... vi ste kod Abwehra?

– Kao što vidite! – Thomas se ražesti. – Ako gospodin general

sumnja u moje riječi, zahtijevam smjesta najavu hitnog razgovora s

Kolnom! – »Ako telefonira, gotov sam. Ako ne telefonira, spašen

sam«, mislio je grozničavo.

– Ma morate razumjeti...

»Čini se da sam spašen«, pomisli Thomas i počne vikati:

– Znate li vi tko su ono dvoje što čeka u susjednoj sobi?

Najvažniji francuski nosioci povjerljivih vojnih tajni! Spremni da

rade za nas! – On udari po crnoj torbi. – Ovdje se nalaze dosjei i

popisi s imenima svih pripadnika Deuxiéme Bureaua. Sada valjda

razumijete što je sve na kocki?

W & N

General von Felseneck bio je potresen. Lupkao je nervozno po

stolu. Thomas Lieven je razmišljao: »Dosjei, popisi, imena

obavještajaca. Ako se moji zemljaci, Nijemci, dočepaju ovih popisa,

ubijat će francuske agente. Poteći će krv, mnogo krvi.

Međutim, ako ih Nijemci ne dobiju? Tada će francuski agenti

poduzeti sve da poubijaju Nijemce. Ne sviđa mi se nijedno ni drugo.

Mrzim nasilje i rat. Prema tome, moram vrlo dobro promisliti što

mije činiti s ovom crnom torbom. Ali o tome ću razmišljati kasnije.

Najprije da se sada izvučem odavle...«

General promuca:

– Ma ipak – ipak to ne razumijem. Ako ovi ljudi žele raditi za nas,

čemu onda ta tajanstvenost?

– Gospodine generale, zar doista to ne razumijete? Progoni nas

francuska obavještajna služba! Može nas napasti svakog trenutka!

Zbog toga je admiral došao na pomisao da ovo dvoje preveze uz

diplomatsku zaštitu jedne neutralne sile te da ih sakrije u jednom

dvorcu ispred Bordeauxa, sve dok ne bude sklopljeno primirje! –

Thomas se gorko nasmije. – Nismo, na žalost računali s mogućnošću

da bi nam kakav presavjestan natporučnik mogao pomrsiti račune. –

Zatim kimne ozbiljno glavom. – Izgubili smo vrijeme, dragocjeno

vrijeme! Gospodine generale, ako ovo dvoje ljudi padne u ruke

Francuza, tada će posljedice – međunarodne posljedice – biti

nesagledive... A sada, konačno, najavite razgovor s Kolnom!

– Ali ja vam vjerujem!

– Vi mi vjerujete? Baš ste ljubezni! Tada mi barem dopustite da

ja nazovem Köln i da izvijestim o ovoj nezgodi!

– Slušajte, upravo sam nedavno imao takvo okapanje. Zar baš

morate?

W & N

– Što znači: moram li? A kako ćemo dalje? Ako se konačno i

budem smio udaljiti, izlažem se opasnosti da me na slijedećem uglu

netko od vaših presavjesnih ljudi ponovno pritvori!

General zastenje:

– Dat ću vam propusnicu. Nitko vas više neće zaustavljati –

nikada više...

– Dobro – reče Thomas. – Još samo nešto, gospodine generale.

Nemojte više prekoravati natporučnika Zumbuscha. On je samo

vršio svoju dužnost. Zamislite samo da sam, slučajno, francuski

obavještajac, a on me pustio da prođem...

3

Kad je crni Chrysler sa zastavom Sjedinjenih Američkih Država

na krovu isplovio iz dvorišta hotela »George V«, dva su mu

njemačka stražara salutirala. Thomas Lieven, alias William Murphy,

podigne ruku svom homburgu25 te učtivo uzvrati na njihovu

pažljivost.

Poslije toga Thomas je bio mnogo manje učtiv. Očitao je Julesu

Siméonu oštru bukvicu, koju je Siméon primio bez prigovora.

Nakon prekida od gotovo četrdeset šest sati stigli su ponovo na

onaj isti put kojim su ranije, nakanili bježati. Thomas upita:

– Tko treba, zapravo, dobiti crnu torbu?

– Major Débras.

– Tko je to?

25 isto što i idn – šešir – po imenu engleskog ministra vanjskih

poslova i predsjednika vlade Anthonyja Edena.

W & N

– Drugi čovjek po važnosti u Deuxiéme Bureauu. On će prenijeti

popise u Englesku ili u Afriku.

»A onda«, pomisli Thomas zabrinuto, »a što onda? Ah, kako bi

svijet bio lijep kad ne bi postojale obavještajne službe!«

– Major je u Toulousu?

– Nemam pojma gdje se sada zadržava – odvrati pukovnik. –

Neizvjesno je i kada će stići – i kako. Naređeno mi je da u Toulousu

potražim naš poštanski sandučić.

– Kakav poštanski sandučić? – upita Mimi.

– Poštanskim sandučićem nazivamo čovjeka koji prima vijesti i

šalje ih dalje.

– Aha.

– Taj je čovjek potpuno pouzdan. Zove se Gérard Perrier i vlasnik

je garaže.

Četiri su dana putovali cestama zakrčenim bjeguncima i vojskom.

Propusnica, koju je Thomas bio dobio od generala Felsenecka

stvarala je čuda. Njemačke su kontrole bile upravo uzorno učtive. Na

kraju je Thomas putovao čak i s gorivom njemačkog Wehrmachta.

Neki kapetan u Toursu stavio mu je na raspolaganje pet kanistara

benzina.

Pred Toulousom Thomas zaustavi automobil i izvrši na njemu

stanovite preinake. Skine CD tablice, ukloni trokutastu američku

zastavicu, a i veliku zastavu s krova. Ove oznake spremi u prtljažnik

za svaki slučaj, a izvadi dvije tablice s francuskim oznakama.

– Molim vas, imajte na umu da se odsad više ne zovem William

Murphy nego Jean Leblanc – obrati se on Siméonu i Mimi. Na tője

ime glasila lažna putnica koju mu je u školi za špijune kod Nancyja

bio dao njegov učitelj Jupiter...

W & N

Toulouse je u mirno doba bio grad od 250000 stanovnika. Sada je

tamo obitavalo više od milijun ljudi. Grad je bio nalik na neki

grozničav, tragičan sajam. Nepregledne skupine bjegunaca

logorovale su pod vedrim nebom, ispod starog drveća trgova uz Rue

des Changes i u Saint Serninu. Thomas je vidio automobile s

oznakama iz čitave Francuske – i iz pola Evrope. Ugledao je i neki

gradski autobus pariških prijevoznih poduzeća, koji je još uvijek kao

cilj imao istaknut Arc de Triomphe, a vidio je i kamionet s natpisom

»Soda-voda i druga pjenušava pića Alois Schildhammer & sinovi,

Beč XIX, Krottenbachstrase 32.«

Dok je pukovnik tražio svoj poštanski sandučić, Mimi i Thomas

su se trudili da nađu sobe.

Tražili su po hotelima, pansionima i domovima za strance.

Pokušavali su svuda. U čitavom Toulousu nije bilo ni jedne jedine

slobodne sobe. U hotelima su cijele obitelji živjele u predvorjima,

blagovaonicama, barovima i praonicama. Sobe su bile više nego

pretrpane.

Bolnih stopala, Mimi i Thomas sastali su se nakon više sati na

onome mjestu gdje su bili ostavili automobil. Pukovnik je sjedio na

chryslerovu podnožniku. Izgledao je zbunjeno. Crnu je torbu držao

pod miškom.

– Što se dogodilo? – upita Thomas. – Zar niste našli garažu?

– Jesam – Siméon će umorno. – Ali gospodina Perriera više nisam

našao. Čovjek je mrtav. Živa mu je još samo jedna polusestra,

Jeanne Perrier.Ona stanuje u Rue des Bergéres 16.

– Odvezimo se onamo – reče Thomas. – Možda se major Débras

javio njoj.

Rue des Bergéres ležala je u starom dijelu grada, koji se sa svojim

W & N

uskim ulicama i cestama popločenim kamenim pločama i slikovitim

kućama jedva ponešto promijenio od 18. stoljeća. Djeca su vrištala,

radio-aparati su svirali, a preko ulice bili su razapeti konopci na

kojima je lepršalo šareno rublje.

U bistroima Rue des Bergéres, punoj sićušnih restorana i malih

barova, bilo je mnogo lijepih djevojaka. Bile su ponešto prejako

našminkane i širokogrudno su pokazivale svoje draži. Sitno su

koracale amo-tamo kao da su čekale nešto sasvim određeno.

Pokazalo se daje kuća broj 16 mali starinski hotel s trošnim

restoranom u prizemlju. Iznad ulaza visjela je mjedena ploča u

obliku ženske siluete, a na njoj je pisalo:

CHEZ JEANNE

U uskoj dugoj portirnici našli su vratara čija je kosa bila ulaštena

briljantinom. Strme stepenice vodile su u prvi kat. Vratar im reče da

će madame odmah doći. Možda bi gospoda u međuvremenu

izvoljela sjesti u salonu...

U salonu su sa stropa visili veliki svijećnjaci, bilo je ondje i pliša i

nojeva perja, posuda s cvijećem koje je izgledalo prašnjavo,

gramofon i veliko zrcalo koje je pokrivalo čitav jedan zid. Osjećao

se miris parfema, pudera i hladnog dima cigareta.

Mimi reče malo tjeskobno:

– O bože, misliš li da je ovo ovdje...

– Mhm – reče Thomas.

Puritanski asketski pukovnik reče:

– Ionako odmah odlazimo!

Lijepa žena od kojih trideset pet godina uđe u salon. Imala je

kratko podrezanu, lavlje žutu kosu i bila je vješto namazana.

W & N

Doimala se vrlo energično, kao žena koja je poznavala život, ali ga

sve u svemu nije uzimala preozbiljno. Njezine su obline smjesta

pobudile zanimanje Thomasa Lievena.

Glas te dame bio je malo promukao:

– Dobro došli, gospodo. Oh, u troje! Divno. Ja sam Jeanne

Perrier. Dopustite da vam predstavim nekoliko svojih malih

prijateljica.

Pljesnula je rukama.

Vrata prekrivena tapetama od crvene svile otvoriše se, i uđoše tri

mlade djevojke, među njima i jedna mulatkinja. Sve tri bile su lijepe

i sve tri gole. Osmijehujući se, odšetale su prema velikom zrcalu, pa

se u krugu okrenule. Zanimljiva dama s lavlje žutom kosom pri tom

je govorila:

– Dopustite da vas upoznam. Slijeva nadesno: Šonja, Bébé,

Jeanette...

– Madame – slabim je glasom prekine pukovnik.

– ... Jeanette dolazi iz Zanzibara, ona ima...

– Madame – presiječe je pukovnik glasnije.

– Monsieur? – Došlo je do nesporazuma. Želimo razgovarati s vama nasamu,

madame! – Pukovnik ustane, priđe Jeanni Perrier i tiho upita: – Što

je mrav rekao cvrčku?

Oči Jeanne Perrier sasvim su se suzile dok je tiho odgovorila:

– Pleši sada pleši, a zimi ćeš patiti od strašne gladi. – Zatim

ponovo zaplješće rukama i obrati se ljepoticama: – Možete ići!

Trojka se povuče uz hihotanje.

– Morate mi oprostiti, nisam imala pojma... – Jeanne se nasmije i

pogleda Thomasa. Činilo se kao da joj se svidio. Mimino se čelo

W & N

iznenada ljutito nabora. Jeanne nastavi:

– Dva dana prije svoje smrti brat me u sve uputio. Rekao mi je i

lozinke. – Obrati se Siméonu. – Vi ste, dakle, gospodin koji je imao

donijeti torbu. Ali gospodin koji bi po nju trebao doći nije se još

javio.

– Znači da ga moram čekati. Moglo bi još malo potrajati dok ne

dođe. Njegov je položaj vrlo opasan.

Thomas pomisli: »A postat će još opasniji kad gospodin iskrsne.

Jer on ne smije dobiti tu crnu torbu. Sada je ima Siméon, ali je on

neće uspjeti zadržati. Za to ću seja pobrinuti. Spriječit ću da dođe do

novog zla i da poteče još više krvi... Trebali ste me ostaviti na miru,

svi vi! Sada je prekasno, sada sam se i ja uključio u igru – ali na svoj

način.« Obrati se Jeanni:

– Madame, kao što znate, Toulouse je prepun. Možete li nam

iznajmiti dvije sobe?

– Zar ovdje? – skoči Mimi.

– Drago dijete, to je jedina mogućnost koju vidim... – Thomas

uputi Jeanni zavodljiv osmijeh: – Molim vas, madame!

– Izdajem svoje sobe, zapravo, samo na sat...

– Madame, dopuštate li da nježno dirnem u vaše rodoljubno srce?

– raspita se Thomas.

Jeanne sanjarski uzdahne.

– Tako šarmantnom stanaru – pa dobro, neka bude.

4

Major Débras je puštao da ga čekaju. Prošao je jedan tjedan, pa i

drugi – a on nije dolazio. »Kako bi bilo lijepo«, pomisli Thomas,

W & N

alias Jean, »da se uopće nikada više niti ne pojavi!«

Gotovo se sasvim udomaćio u Chez Jeanne. Kad god mu je to

vrijeme dopuštalo, bio je pri ruci privlačnoj vlasnici hotela u koje je

bila kosa kao u lavice.

– Kuhar mi je pobjegao, Jean – tužila se Jeanne svom stanaru

njemačkog porijekla, kojeg je smatrala pravim pravcatim

Parižaninom i koga je već drugog dana po dolasku oslovljavala

njegovim lijepim imenom. – Namirnica je sve manje. Zamislite

koliko bih mogla zaraditi samo kad bi mi radio restoran...

– Jeanne – odvrati Thomas, koji je svoju domaćicu već drugi dan

oslovljavao njezinim lijepim imenom – evo mog dobronamjernog

prijedloga: ja ću kuhati, nabavljati namirnice, a zaradu ćemo dijeliti

popola. Slažete li se?

– Zar ste uvijek tako nasrtljivi?

– Smeta li vam to?

– Naprotiv, Jean, naprotiv! Gorim od želje da upoznam i vaše

ostale skrivene talente...

Dok su pokušavali Jeannin restoran ponovno osposobiti za rad,

pukovnik Siméon napokon dokaže da ipak ima nekih sposobnosti za

obavještajca. Pošto je dva dana bio odsutan, ponosno izvijesti Mimi i

Thomasa:

– Ona dva mehaničara nisu mi htjela ništa reći. No malo sam

njuškao po garaži i pri tom naišao na svakojake znakove. Ključ.

Zemljopisnu kartu. Bilješke. Voila. Stari je Pierre spremio zalihu

benzina!

– Sto mu gromova! A gdje?

– U šumi ispred Villefranche-de-Laragais. Pedeset kilometara

odavde. U jednom bunkeru ispod zemlje. Najmanje stotinu kanistara.

W & N

Upravo dolazim odande.

Mimi skoči i izazovno poljubi Siméona,

»Ovo mi sada vraća zbog Jeanne«, pomisli Thomas i reče s

mnogo poštovanja:

– Čestitam, gospodine pukovniče!

– Ah – reče Siméon skromno i simpatično, kad je opet bio kadar

govoriti – znate, prijatelju, neobično sam sretan što sam konačno

uspio učiniti nešto pametno.

»Kad bi barem svi obavještajci bili tako razboriti«, pomisli

Thomas.

Odu, dakle, u šumu po benzin. Thomas ostavi crni Chrysler u

garaži i za nekoliko od svojih 27730 dolara kupi mali peugeot, jer je

trošio mnogo manje goriva.

Ubrzo je Thomas postao poznata ličnost na neravnim cestama oko

Toulousa. Svi su ga seljaci pozdravljali, kesili se i šutjeli. S jedne

strane zbog toga što je Thomas uvijek dobro plaćao, a s druge jer je

iz grada donosio robu koje na selu nije bilo...

Thomas je pekao, pržio i kuhao da gaje bilo zadovoljstvo gledati.

Jeanne mu je pri tom pomagala. U kuhinji je bilo vruće. Bar što se

tiče odjeće, Jeanne se štitila od vrućine koliko je god više mogla.

Bila je to sretna suradnja: ona se divila njemu, a on se divio njoj.

Mimi je poduzimala duge šetnje sa Siméonom.

Restoran je sada bio svakog dana pun do posljednjeg mjesta.

Gosti su gotovo isključivo bili muškarci, izbjeglice iz svih onih

zemalja kojima se Hitler dosad bio pozabavio. Zbog toga je i kuhinja

Thomasa Lievena bila vrlo raznovrsna. Izbjeglice su bili ushićeni,

donekle i zbog ljudskih, pristupačnih cijena.

Još ushićenije bile su djevojke koje su pripadale kući. Mladi,

W & N

šarmantni kuhar sve ih je osvojio svojom elegancijom i smionošću,

svojom ljubeznošću i mudrošću.

Uvijek su osjećale da se prema njima ponaša kao prema damama,

jer se nijednoj nije suviše približio.

Ubrzo je postao njihovim ispovjednikom, posuđivao im novac,

davao pravne i medicinske savjete, a i neumorno ih je slušao kad bi

mu otkrivale najskrovitije tajne svojih ženskih srdaca.

Jeanette je imala dijete na selu. Seljačka obitelj kod koje je bilo

dijete postavljala je sve besramnije zahtjeve. Thomas ih je od toga

odgovorio.

Sonji je pripadalo nasljedstvo, koje joj neki nepošteni odvjetnik

nije htio izručiti. Thomas ga je na to primorao.

Bébé je imala grubog prijatelja koji ju je stalno varao i mlatio.

Nježnim upozorenjem na određene policijske propise, ali i čvrstim

džiju-džicu zahvatom, Thomas gaje uvjerio da se mora ponašati

pristojno.

Taj se prijatelj zvao Alfonse. Jednom kasnije on će Thomasu

zadati još mnogo jada.

Među stalne goste restorana ubrajao se i jedan bankar po imenu

Wälter Lindner. Najprije je pred Hitlerom bio pobjegao iz Beča, a

zatim iz Pariza.

Lindnera su pri bijegu odvojili od žene, i sada je čekao da se ona

negdje pojavi. Toulouse su odredili kao mjesto sastanka.

Wälter Lindner pokazivao je veliku naklonost prema Thomasu.

Kada je doznao da je i Thomas bio bankar, predložio mu je:

– Pođite sa mnom u Južnu Ameriku. Čim stigne moja žena,

odlazimo onamo. Ondje imam imetka. Budite mi ortakom... – i

pokaže izvadak iz banke Rio de la Plata. Izvadak je bio novijeg

W & N

datuma i potvrđivao je da Lindner ondje može potraživati više od

milijun dolara.

Tog se trenutka Thomas Lieven, usprkos svemu što je dosad

doživio, još jednom ohrabrio i povjerovao u ljudski razum i u svoju

svijetlu budućnost.

Jedino je još želio da što bolje okonča aferu oko crne torbe. Ni

njemački Abwehr, ni francuska obavještajna služba ne smiju dobiti

dosjee.

A zatim što dalje od pokvarene, stare Evrope željne rata! Daleko

u novi svijet! Postati ponovno bankar, čestiti građanin, civil! Ah,

kako je silno čeznuo za tim!

Ta se čežnja, međutim, neće ostvariti. Vrlo brzo Thomasa će

prestati peći savjest što je radio za Francuze, a protiv Nijemaca. Još

malo, i on će raditi za Nijemce, a protiv Francuza. Zatim opet za

Francuze. Pa onda protiv Engleza, te opet za Engleze. Zatim za sve

njih. Pa onda opet protiv svih. Ludilo u koje je upao tek je počelo.

Samo što onaj dobri čovjek u Thomasu Lievenu, koji je ljubio mir a

mrzio nasilje, još nije znao što ga sve čeka...

Prođe lipanj, a za njim i srpanj. Sada su već gotovo dva mjeseca

bili u Toulousu. Jednog vrućeg jutra održe Siméon Jeanne i Thomas

malo ratno vijeće.

Siméon je izgledao pomalo uzbuđen, ali Thomas se toga sjetio tek

kasnije. Pukovnik mu objasni:

– Moramo proširiti područje našeg djelovanja, prijatelju. Madame

ima za vas novu adresu. – Nagne se nad zemljopisnu kartu. –

Pogledajte, evo ovdje, otprilike 150 kilometara sjeverozapadno od

Toulousa, u dolini Dordogne, u blizini Sarlata.

– Ondje leži mali dvorac – objasni Jeanne nervozno pušeći, čega

W & N

se također Thomas sjetio tek naknadno – na izlasku iz mjesta

Castelnau-Fayrac. Zove se Les Milandes. Oni ljudi imaju malo

poljoprivredno imanje, gomilu svinja i krave, sve...

Tri sata kasnije mali je peugeot poskakivao po prašnjavim

cestama još uvijek u smjeru zapada. Kraj uz obale Dordogne bio je

romantičan, a romantično je izgledao i dvorac Les Milandes. Bila je

to visoka, bijela građevina iz 15. stoljeća s dvjema velikim i dvjema

malim stražarskim kulama što su nadgledale cijelu uzvisinu. Dvorac

je bio okružen starim perivojem, iza kojeg su se nastavljale livade i

polja.

Thomas ostavi kola kod otvorenog ulaza u park, vikne nekoliko

puta, ali mu nitko ne odgovori.

Stigne do velikog, šljunkom posipanog slobodnog prostora ispred

zgrade. Golema stara hrastova vrata bila su pritvorena. Vanjske

stepenice vodile su gore.

– Halo – poviče ponovno Thomas.

Uto začuje kričav, visok smijeh, od kojeg protrne; to nije bio

ljudski smijeh.

Trenutak zatim kroz otvor na vratima iskoči mali, smeđi

majmunčić, spusti se niz stepenice, pa se uz vrištavo glasanje popne

na Thomasa. Prije nego što se Thomas oporavio od straha,

majmunčić mu je već sjedio na lijevom ramenu, te ga je, neprestano

vrišteći, ljubio.

Začuje se ženski glas:

– Glou-Glou! Glou-Glou, gdje si? Što opet izvodiš?

Hrastova se vrata otvore. Pojavi se zasljepljujuće lijepa,

tamnoputna žena. Nosila je tijesne bijele hlače i preko njih bijelu

bluzu. Na uskim zapešćima zveckale su zlatne narukvice. Crna kosa,

W & N

razdijeljena po sredini, bila joj je tijesno priljubljena uz glavu.

Thomasu je zastao dah; tu je ženu poznavao i već godinama bio

njezin obožavalac. Ponestalo mu je riječi. Bio je spreman na sve,

samo ne na to da će usred ovog ludog vremena, usred Francuske

potresane ratom i porazom, iznenada stajati nasuprot idolu čitavog

svijeta, tom savršenom utjelovljenju egzotične ljepote: nasuprot

slavnoj crnačkoj plesačici Josephini Baker.

S čarobnim, tihim smiješkom ona reče:

– Dobro jutro, monsieur, oprostite na ovom burnom dočeku. Čini

se da se sviđate Glou-Glouu.

– Madame... Vi ste... Vi imate... Vi stanujete ovdje?

– Da, kao stanar. Što izvolite?

– Zovem se Jean Leblanc. Mislim da sam prvotno želio ovdje

kupiti namirnice... Nakon što sam ugledao vas, više se toga ne mogu

točno sjetiti – reče Thomas. Zatim se popne vanjskim stepenicama,

još uvijek s majmunčićem na ramenu, te uz duboki naklon poljubi

ruku Josephine Baker.

– Uostalom, sasvim je nevažno zbog čega sam došao. Sretan sam

što stojim ovdje pred vama, pred jednom od najvećih umjetnica

našeg vremena.

– Vrlo ste ljubezni, monsieur Leblanc.

– Imam sve vaše ploče! J’ai deux amours posjedujem u tri

izdanja! Bio sam na tolikim vašim revijama... – Pun poštovanja

gledao je Thomas Lieven Crnu Veneru. Znao je da je rođena u

američkom gradu St. Louisu kao kćerka španjolskog trgovca i

Crnkinje te da je svoju basnoslovnu karijeru započela kao posve

siromašna djevojka. Svjetsku je slavu Josephine Baker postigla u

Parizu, gdje je dovela publiku do ludila kad je, odjevena samo u

W & N

vijenac banana i ništa drugo, izvodila zanosne plesove.

– Dolazite li možda iz Pariza, monsieur?

– Dolazim, pobjegao sam...

– Morate mi o svemu pričati. Silno volim Pariz. Je li ono vaš auto

ispred vrata?

– Jest.

– Došli ste sami?

– Svakako, zašto?

– Samo sam pitala. Izvolite, monsieur Leblanc, slijedite me...

Dvorac je bio namješten starinskim pokućstvom. Thomas

ustanovi daje ovdje našla dom čitava jedna menažerija. Osim

majmunice Glou-Glou, upoznao je krajnje ozbiljnog velikog

majmuna Micu, sitnog, poput munje brzog Gugussea nakostrušena

brka, golemu dansku dogu po imenu Bonzo, lijepog pitona Agathu,

koja se previjala ispred kamina u predvorju, papagaja Hanibala i

dvije mišice, koje mu je Josephine Baker predstavila kao gospođicu

Papilot i gospođicu Upitnik.

Sve su te životinje živjele zajedno u velikoj slozi. Bonzo je ležao

na tepihu i dopuštao da mu gospođica Upitnik doslovce pleše po

velikom nosu. Mica i Hanibal igrali su nogomet malom kuglom od

staniola.

– Sretan svijet – reče Thomas.

– Životinje znaju kako se živi u miru – reče Josephine Baker.

– Ljudi, na žalost, ne.

– I ljudi će to jednom naučiti – reče plesačica. – Ali sada mi

pričajte o Parizu!

Thomas stane pričati. Bio je toliko očaran ovim susretom da je

potpuno zaboravio na vrijeme. S osjećajem krivnje pogleda na svoj

W & N

zlatni sat na otkucavanje.

– Šest sati, za ime božje!

– Ovo je popodne bilo divno. Ne biste li, možda, još ostali i sa

mnom večerali? Imam, doduše, malo toga u kući, nisam očekivala

posjete. Nema ni moje djevojke .

Thomas reče dječački oduševljeno:

– Ako samo smijem još ostati. Ali u tom slučaju morate

Improvizirani meni

Gnijezda od kobasice

»Jaja Josephine«

Švedsko voće

19. kolovoza 1940.

Thomas Lieven priprema jelo od jaja koje

očarava »Crnu Veneru«

Gnijezda od kobasica

Uzmite takvu vrstu

kobasica koje se dadu rezati

na široke čvrste ploške,

narežite ih na centimetar

debele ploške, ali im nemojte

skinuti kožicu. U tavi zažarite

W & N

mast, na nju stavite narezane

komade kobasica, grijući ih

samo tako dugo dok

senesaviju u gnijezda. Tada

brzo maknite ploške s vatre

na pladanj za posluživanje, pa

nekoliko gnijezda napunite

kremom od jabuka (naribani

hren i naribane jabuke, malo

vinskog octa i soli), a ostala

gnijezda nadjevom od

pirjanog luka, rajčice i

začinskih trava pa peršina,

vlašca i maslinovog ulja. Uz to

se jede domaći seljački kruh.

»Jaja Josephine«

Najprije pripremite bijeli

umak od 110 grama maslaca,

50 grama brašna i četvrt .litre

mlijeka, u koji kasnije umutite

dva žumanjka. Pri tom je

važno da se najprije otopi

maslac, zatim se doda brašno i

tako miješa da i brašno i

maslac’ zadrži svijetlu boju.

Tada se uz neprestano

miješanje doda mlijeko. Umak

mora biti gust, a žumanjci se

umute tek pošto se umak

makne s vatre. Malo

muškatnog orašca pojačat će

dobar okus.

Ovaj umak, prikladan i za

druga jela, upotpunite za ovu

priliku sitno kosanom šunkom

i parmezanom. Tada stavite

unutra poširana jaja i dobro ih

prekrijte umakom, pospite

ponovno parmezanom i

listićima maslaca, te sve

zajedno prepecite pet minuta

u pećnici.

Mali trik za poširana jaja:

pravo poširano jaje mora biti

mekano poput šljive, ali se ne

smije raspasti, iako je bez

lupine. Da biste to postigli,

razbijete jaja i oprezno ih

spustite u kipuću vodu, kojoj

ste dodali octa. Nakon dobre

tri minute izvadite ih, najbolje

pomoću sita, stavite u hladnu

vodu i, pošto su se potpuno

ohladila, oprezno ih osušite

W & N

ubrusom.

Pri nabavi često

spominjanih orašaca morate

znati da su dobri orašci

okrugli, teški i bogati uljem, a

pri trljanju se ne smiju mrviti.

Laganiji orašci obično su bez

arome i često su crvljivi.

Lagana brašnasta prevlaka na

orašcu potječe od vapnene

vode u koju se orašci polažu

prije otpreme, kako bi se

zaštitili od nagriza crvi.

Švedsko voće

Konzerva miješanog

kompota, dobro ohlađena u

hladnjaku i poškropljena s

nešto ruma te prelivena s

mnogo tekućeg vrhnja. Po

potrebi može se upotrijebiti i

vrhnje iz konzerve.

mi dopustiti da ja kuham! I od skromnog se mogu pripremiti

delikatese!

– Imate pravo – reče Josephine Baker. – Može i bez kavijara, zar

ne?

Kuhinja je bila velika i starinski uređena. Samo u košulji, Thomas

je radio s velikim žarom. Sunce je zapadalo za lanac brežuljaka,

sjene su postajale duže, spuštalo se veče.

Josephine Bakerje sa smiješkom motrila Thomasa. Najviše ju je

zanimalo kako Thomas priprema pikantna jaja.

– Madame, radi se o vlastitom receptu! Vama u čast, nazvat ću ih

»jaja Josephine«.

– Mnogo vam hvala. Sada ću vas ostaviti samog, idem se

presvući. Dakle, do viđenja za koji trenutak...

Josephine Baker nestane. Izvrsne volje, Thomas nastavi kuhati.

W & N

»Kakva žena«, mislio je...

Pošto je dovršio posao, Thomas opere ruke u kupaonici i ode u

blagovaonicu. Tamo je u dva svijećnjaka gorjelo po dvanaest svijeća.

Josephine Baker nosila je tijesno priljubljenu zelenu haljinu. Stajala

je pokraj visoka, snažna čovjeka u tamnu odijelu. Muškarčevo je lice

bilo opaljeno suncem, kratka mu je kosa bila sijeda na

sljepoočicama. Njegove su oči i usta odražavali dobrotu. Josephine

Baker gaje čvrsto držala za ruku dok je govorila:

– Monsieur Leblanc, oprostite mi ovo iznenađenje, ali moram biti

vrlo oprezna. – S mnogo ljubavi pogleda muškarca sijedih

sljepoočica. – Maurice, želim te upoznati s jednim prijateljem.

Čovjek u tamnom odijelu pruži Thomasu ruku.

– Iskreno se veselim što sam vas konačno upoznao, Thomase

Lievene. Toliko sam već o vama čuo.

Kada je tako iznenada začuo svoje pravo ime, Thomas se ukočio.

»Kakva ludost«, pomisli, »sada sam, dakle, ipak upao u stupicu!«

– Oh – pokvikne Josephine Baker – baš glupo od mene, pa vi još

niste upoznali Mauricea! Ovo je Maurice Débras, gospodine

Lievene, Maurice Débras iz Deuxiéme Bureaua!

5

»Prokletstvo«, pomisli Thomas Lieven, »zar se nikad više neću

izvući iz tog ukletog kruga? Adieu, čarobna večeri u dvoje!«

– Major Débras je moj prijatelj – objasni Josephine.

– Sretna li čovjeka – Thomas će neraspoloženo. Pogleda majora:

– U Toulouseu vas pukovnik Siméon čeka već tjednima!

– Stigao sam tek jučer. Moj je bijeg bio vrlo težak, monsieur

W & N

Lieven.

Josephine reče:

– Maurice se ne smije pokazati u Toulouseu. Njegovo je lice

ondje predobro poznato. U gradu sve vrvi od njemačkih agenata i

francuskih doušnika.

– Madame – reče Thomas – obasipate me veselim vijestima.

Major reče uzbuđeno:

– Znam što time želite reći, monsieur Lieven. Malo je takvih koji

su se za Francusku izložili većoj opasnosti od vas. Kad dođem u

London, izvijestit ću generala de Gaullea o tome kako ste smiono

obranili crnu torbu od jednog njemačkog generala!

Crna torba...

Thomas zbog nje već danima nije mirno spavao!

– Torba je u Toulouseu kod pukovnika Siméona.

– Nije – reče Débras ljubezno. – Torba je ispod alata u prtljažniku

vaših kola.

– Mojih...

– Vašeg malog peugeota što stoji kod ulaza u park. Dođite,

gospodine Lievene, hajdemo prije jela brzo onamo po nju...

»Podvalili su mi«, pomisli Thomas Lieven bijesno. »I Siméon, i

Mimi, i Jeanne su me prevarili. Što da sada radim? Istina je, nisam

htio da njemačka obavještajna služba dobije torbu. Ali ne želim ni da

je se dočepa francuska služba. Potekla bi samo krv, francuska ili

njemačka... A ja uopće ne želim da poteče bilo čija krv... Bio sam

miran čovjek. Učinili ste od mene tajnog agenta. Da ste me barem

ostavili na miru... Sada gledajte što ćete imati od toga!«

Takve su misli zaokupljale Thomasa Lievena dok je sjedio za

stolom lijevo od Josephine Baker, a nasuprot majoru Débrasu,

W & N

bezvoljno čačkajući po izvrsnim gnijezdima od kobasice što ih je

sam bio pripremio.

Crna je torba sada ležala na antiknom stolu uz prozor. Doista se

bila nalazila u prtljažniku njegovih kola.

Tečno večerajući, Débras objasni kako je torba dospjela onamo:

– Jučer sam telefonski razgovarao sa Siméonom, monsieur

Lieven. Upitah ga kako ću doći do crne torbe. On mi reče: »Ne

možete doći u Toulouse, jer će vas prepoznati. Međutim, onaj

fantastični Lieven, taj izvanredan čovjek, putuje već tjednima uzduž

i poprijeko po okolici, kupujući namirnice. Nikog neće začuditi što

ga ondje vidi. On vam može donijeti torbu«. – Udahnuvši miris

hrane, Débras upita: – Izvrstan je ovaj nadjev, što je to?

– Pirjani luk, rajčice i začinske trave. Čemu takva tajanstvenost,

majore? Trebalo je da me Siméon uputi.

– Ja sam tako odredio. Nisam vas još poznavao...

– Molim još nekoliko gnijezda, monsieur Lieven! – Josephine

pokloni Thomasu blistav osmijeh. – Ovako je bilo bolje. Kako vidite,

torba je sretno stigla na cilj.

– Vidim – reče Thomas. Gledao je tu idiotsku torbu s tim

idiotskim popisima, zbog kojih bi stotine ljudi moglo izgubiti živote.

Stajala je ondje, s mukom oteta Nijemcima, završivši sada kod

Francuza.

»Šteta«, pomisli Thomas Lieven, »bez politike, obavještajnih

službi, nasilja i smrti, ova je večer mogla postati tako lijepa!«

Sjeti se stihova iz Prosjačke opere:

Na žalost su, evo, na ovoj zvijezdi mogućnosti bijedne, a surovi ljudi. Tko ne bi želio živjet’ u miru i slozi?

W & N

Prilike nam, međutim, to ne dopuštaju.

»Ne«, pomisli Thomas, »prilike nam to doista ne dopuštaju«. I

zbog toga je od sada uz svaku izgovorenu rečenicu mislio na nešto

što s tom rečenicom nije bilo baš ni u kakvoj vezi Thomas Lieven

reče:

– Sada ću poslužiti specijalitet koji sam u čast madame nazvao

»jaja Josephine«. Pri tom pomisli: »Torba ne smije ostati kod

Débrasa. On mije drag. Josephine mije draga. Ne želim im naškoditi.

Ali im ne mogu, ne smijem, a niti ne želim koristiti!«

Majora je ushitio Thomasov specijalitet:

– Izvrsno, monsieur; vi ste doista velik čovjek!

Josephine upita:

– Ima li i nešto muškatnog orašca?

Thomas Lieven odgovori:

– Sasvim malo, madame. Najvažnije je da prvo rastopite maslac, a

zatim umiješate brašno, ali tako da i maslac i brašno ostanu svijetli.

Pri tom je Thomas razmišljao: »Shvaćam Josephinu, mogu

razumjeti Débrasa. Domovina im je u opasnosti, napali smo ih, žele

se obraniti i boriti protiv Hitlera. Ali ja nipošto ne želim okrvaviti

ruke!«

Glasno nastavi:

– Tek pošto ste umiješali brašno valja dodavati mlijeko,

neprestano miješajući, dok umak ne postane gust.

U sebi pomisli: »U onoj su mi idiotskoj špijunskoj školi kod

Nancyja turnuli u ruku neku knjigu. Za šifriranje. Glavnom junaku

romana zapravo se događalo isto što i meni. Kako li se on samo

zvao? Ah, sjećam se, grof Monte Christo...«

Thomas Lieven progovori umilnim glasom:

W & N

– Majore Débras, vi želite u Englesku. Koji ćete put odabrati?

– Preko Madrida i Lisabona.

– Nije li to vrlo opasno?

– Imam još jednu lažnu putnicu.

– Ipak. Kao što reče madame, ovdje sve vrvi od doušnika. Ako u

vas pronađu torbu...

– Toj se opasnosti moram izložiti. Siméona trebaju u Parizu, on se

mora vratiti. A nikog drugog nemam.

– Imate!

– Koga? – Mene! – Vas? »Neka đavo nosi sve obavještajne službe ovog svijeta«, pomisli

Thomas i vatreno odgovori:

– Da, mene. Nepodnošljiva mi je pomisao da bi se Nijemci mogli

dočepati torbe! – »Jednako mi je strašna pomisao da je dobijete vi!«

– Sada me poznajete i znate da sam pouzdan. – »Kad biste samo

slutili kako sam nepouzdan!« – Osim toga, mene ovo zabavlja. Moj

se sportski duh probudio. – Ah, kad bih ponovno mogao biti miran

građanin!«

Podigavši pogled od tanjura s jajima, Josephine reče:

– Monsieur Leblanc ima pravo, Maurice. Za Nijemce i njihove

doušnike isto si što i crvena krpa za bika.

– Naravno, chéri Ali kako da sačuvamo torbu od njemačkog

Abwehra?

»Od njemačkog Abwehra i svih ostalih obavještajnih službi«,

pomisli Thomas i odgovori:

– Susreo sam u Toulouseu nekog bankara, zove se Lindner. Čeka

samo da mu dođe žena, zatim odlaze u Južnu Ameriku. Ponudio mi

W & N

je da mu postanem ortakom. Iselit ćemo se preko Lisabona.

Josephine se obrati Débrasu:

– U Lisabonu se možete sastati.

Débras upita:

– Zbog čega sve ovo radite?

»Iz uvjerenja«, pomisli Thomas Lieven i odgovori:

– Iz uvjerenja.

Débras reče zamišljeno:

– Obavezali biste me na beskrajnu zahvalnost... »Sačekajte još

malo«, pomisli Thomas. – Osim toga ovo dvostruko putovanje pruža

nam posebne mogućnosti. – »Meni sasvim sigurno«, zaključi

Thomas u sebi. – Privući ću na sebe pažnju progonitelja. Time ćete

vi i crna torba biti zaštićeni. – »Posve ispravno«, pomisli Thomas. –

Dakle, sve je jasno, putovat ću vlakom preko Madrida. Vi ćete,

monsieur Lievene, s vašom tranzitnom vizom u Marseilleu još moći

uhvatiti avion...

Thomas je razmišljao: »Toliko ste mi dragi i vi, i vaša hrabrost, i

vaši planovi. Nadam se da se kasnije nećete ljutiti na mene. Ali može

li čestit čovjek u mojoj situaciji postupiti drukčije. Neću da umru

francuski obavještajci, ali jednako tako ne želim niti da umiru

njemački vojnici! U mojoj zemlji ne žive samo nacisti!« Glasno

reče:

– To je samo pitanje razboritosti, monsieur Débras. Vi ste čovjek

kojega svi progone, dok sam ja za njemački Abwehr još uvijek

nepoznanica...

W & N

6

Čudnom igrom slučaja, te večeri, gotovo istodobno, u hotelu

Majestic, njemačkom glavnom stanu u Parizu, general Ottó von

Stülpnagel, vojni komandant u Francuskoj, dignuo je čašu da bi

nazdravio dvojici gospode. Jedan od te dvojice bio je šef njemačkog

Abwehra, admiral Wilhelm Canaris, dok je drugi bio mali, sjedokosi

general oklopnih jedinica Erich von Felseneck.

Kristalne su čaše zvecnule srebrnim zvukom. Ispred velike slike

Napoleona I gospoda su nazdravljala. Šarenile su se uniforme svih

rodova vojske. Odlikovanja su blistala.

General von Stülpnagel reče:

– Za uspjeh nepoznatih i nevidljivih junaka vaše organizacije,

gospodine Canaris!

– Za neusporedivo veći uspjeh vaših vojnika, gospodo!

General von Felseneck malo je previše popio i sada se prepredeno

smijuljio:

– Ne budite tako skromni, admirale! Vi ste prokleto lukavi

momci! – Zabavljao se. – Vama, Stülpnagel, to na žalost ne smijem

ispričati. Povjerili su mi to, naime, kao strogu vojnu tajnu. Ali kažem

vam: lukava je glavica ovaj naš Canaris!

Pili su.

Uto im priđu generali von Kleist i Reichenau te odvuku sa sobom

kolegu Stülpnagela.

Canaris je sada promatrao generala von Felsenecka s iznenadnim

zanimanjem. Ponudi mu cigaretu, pa ga onako uz put upita:

– O čemu ste to malo prije govorili?

Felseneck zahihoće:

W & N

– Znam jednu povjerljivu vojnu tajnu, gospodine Canaris! Nećete

izvući iz mene ni riječi!

– Tko vam je nametnuo tu strogu šutnju? – želio je saznati

admiral.

– Jedan od vaših ljudi – silan momak, zaista skidam kapu pred

njim!

Canaris se smješkao, dok su mu oči ostale ozbiljne.

– Dakle, pričajte već jednom! Želio bih znati koji vas se od naših

malih trikova tako duboko dojmio!

– E pa lijepo. Bilo bi doista preglupo kad se o tome s vama ne bi

smjelo razgovarati. Reći ću vam samo: crna torba!

– Aha! – Canaris ljubezno kimne. – Da, da, crna torba!

– Bio je to momak i pol, gospodine Canaris! Kako li je samo

nastupio kao američki diplomat preda mnom! S kakvom sigurnošću!

S kakvim mirom, i to nakon što ga je jedan od mojih ljudi uhapsio! –

Von Felseneck se srdačno nasmije: – Upravo je za nas prebacivao

dva francuska špijuna i sve dosjee Deuxiéme Rureaua i još je našao

vremena da mi objasni kako se kuha gulaš od krumpira! Uvijek

iznova moram misliti na tog mladića. Zaista bih volio imati nekog

sličnog u svojem štabu.

– Da – reče Canaris – imamo nekoliko sjajnih momaka u družbi.

Sjećam se te priče... – Nije, naravno, imao pojma o cijeloj toj

pripovijesti.Ali instinkt mu je kazivao da se moralo dogoditi nešto

užasno! Na izgled brezbrižno upita: – Čekajte, kako li se samo zvao

taj čovjek?

– Lieven, Thomas Lieven! Ispostava WBK26 Köln. Na kraju mije

26 WBK (Wehrbezirkskommando), okružna vojna komanda

W & N

pokazao i svoje isprave. Thomas Lieven! Nikada neću zaboraviti to

ime!

– Lieven, pa naravno. Ime koje se mora dobro upamtiti!

– Canaris dozove ordonanca, pa s teškog srebrnog poslužavnika

uzme dvije čaše šampanjca. – Dođite, dragi generale, popijmo još

nešto. Sjednimo u ovaj kutak, pa ćete mi ispričati malo više o vašem

susretu s prijateljem Lievenom. Rado se ponosim svojim ljudima...

7

Telefon je nemilosrdno zvonio.

Sav obliven znojem, major Fritz Loos poskoči u krevetu. »Ta

vječita uzbuđenja«, pomisli bunovno. »Baš imam odvratno

zanimanje!«

Konačno pronađe prekidač svjetiljke na noćnom ormariću,

pritisne slušalicu na uho pa proštenje:

– Loos!

Iz slušalice je zapucketalo i zapraskalo:

– Hitan naziv vrhovne komande iz Pariza. Spajam s gospodinom

admiralom Canarisom...

Pri posljednoj riječi oštra bol propara majorovu utrobu. »Žuč«,

pomisli gorko. »No lijepo. Sada još i to.« Zatim začuje poznati glas:

– Majore Loos?

– Gospodine admirale?

– Slušajte, dogodila se strašna svinjarija...

– Svinjarija, gospodine admirale?

– Poznajete li nekog Thomasa Lievena?

Majoru sklizne slušalica iz ruke i padne na pokrivač.

W & N

Membrana je kreketala. Major uzrujano ponovno prinese slušalicu

uhu i promuca:

– Poznajem, gospodine adnirale, znam to – to ime...

– Poznajete, dakle, tog tipa? Jeste li mu izdali ispravu Abwehra?

– Jesam, gospodine admirale!

– Zašto?

– Njega... Lievena sam ja pridobio. Ali nekako... nekako baš nije

uspjelo... Nestao je. Već sam se počeo brinuti...

– Is pravom, majore Loos, i s pravom! Krenite prvim vlakom,

prvim avionom. Čekam vas u hotelu Lutetia. I to što prije, jeste li

razumjeli?

Hotel Lutetia na bulevaru Raspail bio je glavni štab Abwehra za

Pariz.

– Jesam, gospodine admirale – reče major Loos ponizno. –

Dolazim što je prije moguće. A što je – ako smijem upitati gospodina

admirala – što je taj čovjek učinio?

Canaris mu ispriča što je taj momak uradio. Major Loos je

blijedio. Najzad sklopi oči. »Ne, ne, ne, pa to nije moguće! A svemu

sam ja kriv...«

Glas iz Pariza tutnjio je poput trube jerihonske:

– ... Taj čovjek ima popise imena, adresa i znakova raspoznavanja

svih francuskih obavještajaca! Shvaćate li što to znači? On je za nas

od životne važnosti, ali nam je ujedno i opasan za život! Moramo ga

se pošto-poto dočepati!

– Razumijem, gospodine admirale, uzet ću najsposobnije ljude... –

Major se ratnički uspravi u krevetu. Noćna košulja pokvari

uzvišenost njegova držanja. – Dočepat ćemo se popisa, učiniti

momka bezopasnim, pa makar ga ja osobno morao ustrijeliti...

W & N

– Jeste li poludjeli, majore Loos! – glas iz Pariza će vrlo tiho. –

Želim dobiti tog čovjeka živa! Taj je predobar za strijeljanje!

8

20. kolovoza 1940, 02. 15 sati:

– – pažnja ssg – – pažnja ssg – – hitrost rimski jedan – – od šefa

abwehra – svim ispostavama tajne vojne policije u francuskoj – traži

se njemački državljanin thomas lieven – 30 godina star – vitak –

usko lice – tamne oči – kratko podšišana crna kosa – elegantno

civilno odjeven – tečno govori njemački, engleski, francuski –

posjeduje originalne isprave njemačkog abwehra, ispostavljene od

majora fritza loosa wbk köln – originalnu putnicu njemačkog reicha

br. 5432311 serije c – lažnu američku diplomatsku putnicu na ime

william s. murphy – traženi napustio pariz 15. Lipnja 1940. – u

crnom chrysleru s oznakom cd i američkom zastavom na krovu –

ima propusnicu izdanu od generala ericha von felsenecka – putuje u

pratnji mlade francuskinje i nekog francuza – traženi posjeduje

neprijateljske dokumente od najveće važnosti – potjeru smjesta

započeti – informacije, a i obavijesti da nije viđen, odmah javiti

majoru loosu, vođi specijalne grupe z, glavni štab gfp pariz – pri

hvatanju lievena upotrijebiti onižje samo u krajnjoj nuždi – kraj – –

Dok je ova potjernica preplašila tajnu vojnu policiju, a i mnoge

pripadnike Wehrmachta – posebno onog kapetana koji 16. lipnja u

Toursu stanovitom Murphyju stavio na raspolaganje pet kanistara

vojnog benzina – posvuda traženi Thomas Lieven zadovoljno se

iskrcao iz svog malog peugeota u Rue des Bergéres u Toulouseu.

Pod miškom je zadovoljno stiskao crnu torbu i zalupio vratima

automobila.

W & N

Vesele djevojke »Chez Jeanne« već su spavale. Mali je restoran

bio zatvoren. Jedino je u starinskom salonu s golemim ogledalom i

pokućstvom presvučenim crvenim baršunom još gorjelo svjetlo.

Mimi, Siméon i uzbudljiva riđokosa vlasnica zabavnog lokala čekali

su Thomasa.

Pošto je ušao, začuše se uzdasi olakšanja. Jeanne izjavi:

– Silno smo se zabrinuli!

– Zbilja? – reče Thomas. – Već i onda kad ste me poslali na put?

– Tako nam je bilo naređeno! – po vikne Siméon. – Uostalom,

više uopće ništa ne razumijem. Kako to da vi imate torbu?

Thomas dohvati bocu remy martina, koja je stajala na stolu, pa

natoči dobar gutljaj u čašu za konjak.

– Pijem za našu budućnost – reče. – Došlo je vrijeme rastanka,

dragi moji! Uvjerio sam majora Débrasa kako će biti mnogo bolje

ako ja prenesem dokumente u Lisabon. Vi se, gospodine pukovniče,

vraćate u Pariz, gdje se morate javiti lotosovom cvijetu četiri – bilo

tko to bio.

– To znači Pokret otpora – reče pukovnik vrlo značajno.

– Želim vam dobru zabavu – reče Thomas. Pogleda lijepu

hotelijerku. – I vama mnogo veselja, Jeanne, neka vaš etablissement

cvate i uspijeva.

– Mnogo ćete mi nedostajati – Jeanne će žalosno. Thomas joj

poljubi ruku.

– Svaki je rastanak bolan – reče on.

Mimi, ta vesela, uvijek vedra, mala Mimi Chambert počne

odjednom strahovito plakati. Davila se i jecala, stenjala i vikala

visokim, izgubljenim glasom:

– Baš glupo od mene... Oprostite mi – uopće ne želim plakati...

W & N

Nekoliko sati kasnije, dok je ležala uz Thomasa Lievena – vani je

već svitalo, padala je kiša – Thomas je slušao kišu i Mimin glas:

– ... Neprestano razmišljam, uvijek iznova. Danima me to muči...

– Razumijem – on će suzdržano. – Misliš na Siméona, je li?

Odjednom mu je ležala na grudima. Suze su joj kapale na njegove

usne, a bile su vruće i slane:

– Ah chéri, volim te, doista te silno volim– Ali upravo ovi

posljednji tjedni u – u ovoj kući pokazali su mi da ti nisi muškarac

stvoren za brak...

– Ako misliš na Jeannu... – počne on, ali ga ona prekine:

– Nije samo Jeanne, nego uopće! Muškarac si koji je stvoren za

žene – ali za sve, a ne samo za jednu. Ne možeš biti vjeran...

– Mogao bih pokušati, Mimi.

– Ne tako vjeran kao Jules! On nije tako pametan kao što si ti. Ali

je mnogo romantičniji, mnogo idealističniji.

– Mon petit chou, ne moraš se zbog toga ispričavati. Ovo sam već

dugo očekivao. Oboje ste Francuzi. Ljubite svoju zemlju, svoju

domovinu dok ja – ja zasada nemam domovine. Zato želim otići, dok

vi hoćete ostati ovdje...

– Možeš li mi oprostiti?

– Nemam ti što oprostiti.

Priljubila se uz njega.

– Molim te, ah, molim te, ne budi toliko dobar, jer ću se ponovno

rasplakati .. Zbilja je strašno što se žena ne smije udati za dva

muškarca!

Thomas se nasmiješi, zatim pomakne glavu. Crna ga je torba

žuljala ispod njegova jastuka. Thomas je čvrsto odlučio da je do

odlaska ne ispušta iz ruku. Ono što je namjeravao učiniti nije mogao

W & N

izvesti u Toulouseu, jer mu je manjkalo vremena. Međutim u

Lisabonu će se pobrinuti da torba više ne napravi nikakvo zlo.

– Hvala, chéri – začuje kako Mimi sneno šapuće. – Hvala ti.

– Na čemu?

– Ah, na svemu... – Željela mu je zahvaliti, morala mu je još

jednom zahvaliti, to je osjećala vrlo snažno! Zahvaliti na njegovoj

veselosti i velikodušnosti, na kratkim satima sreće ispunjene

treperavim svjetlima, otmjenim hotelima, spavaćim kolima,

barovima i glazbom, restoranima i fancastičnim jelima.

Tog tmurnog jutarnjeg sata, dok je napolju po popločenoj Rue des

Bergéres romonila kiša, Mimi je još jednom zahvalila Thomasu. i

njihov je odnos završio onako kako je i započeo, a kako bi svi

ljubavnici trebali okončati svoje veze – u ljubavi.

9

Thomas Lieven nije znao da ga kao iglu u plastu sijena traže i

Wehrmacht, i Abwehr velikog njemačkog Reicha. Stoga se i mogao

krajnje razveseliti kad je dva dana kasnije u kuhinju Jeanninog

restorana dojurio emigrant Wälter Lindner, vrlo rumen u licu i bez

daha. Thomas je upravo kuhao juhu od luka.

Lindner se svali na kuhinjski stolčić, srušivši staklenku s

krastavcima i poviče:

– Moja žena – moja žena... Proriašao sam svoju ženu!

– Gdje? Kako?

– Ovdje u Toulouseu!

Lindner se smijao, a u isti mah je i plakao; činilo se da je to bio

dobar brak.

W & N

– Otišao sam u kavanu na Place du Capitole i upravo kad sam

htio sjesti k igračima šaha iz Briinna, reče ženski glas iza mene:

»Oprostite, poznajete li možda nekog gospodina Lindnera?«

Slijedećeg trenutka ona po vikne: »Wälter!« I već sam je držao u

naručju.

Lindner se zavrti s Thomasom u radosnom plesu, pri čemu se

razbila posuda sa salatom.

– Poskočimo sad, pa naprijed marš – u konzulat! – vikao je

Lindner. – Možemo otputovati. Ah, koliko se veselim našem novom

životu!

»A tek ja«, pomisli Thomas.

Zatim se budući partneri južnoameričke banke, koju je tek trebalo

osnovati, bace na pripremanje putovanja. U to vrijeme nijedna od

zemalja koje su graničile s Francuskom nije izdavala ulazne vize.

Najviše što se moglo dobiti bila je tranzitna viza. Ona je opet bila

uvjetovana ulaznom vizom kakve prekomorske zemlje.

Pošto je Wälter Lindner argentinskom konzulu u Marseilleu

podastro dokaz da u banci Rio de la Plata posjeduje potraživanje od

milijun dolara, smjesta je dobio vizu za sebe i za svoju ženu. Lindner

je izjavio da u Buenos Aires želi kao svog ortaka povesti monsieura

Jeana Leblanca. Na to i monsieuru Jeanu Leblancu bude utisnuta

originalna ulazna viza u lažnu putnicu, koju je nekoć dobio u

špijunskoj školi kod Nancyja od čovjeka koji je sebe nazivao

Jupiterom. Dana 26. kolovoza njih troje dobije i portugalske

tranzitne vize. Odlasku ništa više nije stajalo na putu.

Za ono što je još namjeravao učiniti Thomas Lieven izradi točan

plan. O tome da li će se držati tog plana ovisilo je mnogo toga –

između ostalog i njegov život. Pošto je još telefonski razgovarao s

W & N

majorom Débrasom u Les Milandes, plan je izgledao ovako:

Dana 28. kolovoza: odlazak Thomasa Lievena i bračnog para

Lindner u Marseille.

Dana 29. kolovoza: odlazak majora Débrasa vlakom preko

Perpignana, Barcelone i Madrida u Lisabon.

Dana 30. kolovoza: odlazak Thomasa Lievena i bračnog para

Lindner iz Marseillea avionom u Lisabon.

Dana 10. rujna: odlazak Thomasa Lievena i bračnog para Lindner

portugalskim putničkim brodom General Cormona u Buenos Aires.

Od 3. rujna nadalje major Débras i Thomas Lieven uglavili su

sastanak u kockarnici Estorila, gdje će svake večeri od 22.00 sati

jedan drugog čekati radi predaje zlokobne crne torbe. Thomas se

nadao da će između 30. kolovoza i 3. rujna imati dovoljno vremena

da u sadržaju torbe provede stanovite promjene...

Privlačno se smiješeći, elegantno odjeven mlad gospodin uđe 29.

kolovoza prije podne u poslovnicu privatnog američkog čarter-

društva Rainbow Airways u Rue de Rome u Marseilleu. Skinuvši svoj

homburg, priđe šalteru za rezervacije te reče na tečnom francuskom:

– Dobro jutro, monsieur, zovem se Leblanc. Došao sam po

avionske karte za Lisabon za bračni par Lindner i za sebe.

– Samo trenutak, molim. – Službenik stane listati po svojim

popisima. – Evo, ovdje. Sutra u 15.45 sati... – Zatim počne ispisivati

avionske karte.

Ispred poslovnice zaustavi se mali autobus. U poslovnicu uđu dva

pilota i stjuardesa. Iz njihova razgovora Thomas razabere da su

upravo sletjeli te da sutra u 15.45 lete u Lisabon. Toga trenutka

nadahne ga misao.

Stjuardesa, kojoj je moglo biti najviše 25 godina, šminkala se.

W & N

Imala je tijelo poput trkaćeg čamca, kose oči, visoke jagodice,

zlatnosmeđu put i divnu kestenjastu kosu, koja joj je u mekom

uvojku padala na krasno čelo. Djelovala je hladno i plaho. Srnica...

Tu je vrstu Thomas dobro poznavao. Točno je znao što ima pred

sobom. Kad se takav putujući ledenjak jednom počne otapati, ne

može ga više ništa zaustaviti.

Trideset ugodnih sekundi Thomas posveti sjećanju na oproštaj s

Mimi, Siméonom, Jeanneom i njezinim damama u Rue des Bergéres.

Svi su ga izljubili, pa i pukovnik:

– Neka živi sloboda, druže moj!

A Jeanne se gorko rasplakala kad je stigao taksi. Ah, bila je to baš

prava, lijepa, dirljiva obiteljska scena!

Trideset sekundi je prošlo. »No da«, pomisli Thomas, »prilike

nam, međutim, to ne dopuštaju!«

Srnica se još uvijek šminkala. Ispustila je ruž.

»Postupam tako iz plemenitih pobuda«, uvjeravao je sebe Thomas

Lieven, kako bi etički opravdao ono što je nakanio. Zatim podigne

ruž te ga pruži plah oj srni smeđih očiju, u kojima su bljeskale zlatne

varnice.

– Mnogo hvala – reče srnica.

– Možemo li krenuti? – raspita se Thomas.

– Što to znači?

– Ili još imate ovdje posla? Rado ću počekati. Mislim da najprije

pođemo na aperitiv u Grand Hotel, ondje stanujem. Jest ćemo kod

Guida u Rue de la Paix. A poslije ručka idemo na kupanje.

– Ali molim vas...

– Ne želite na kupanje? Dobro, ostanimo u hotelu i odmorimo se.

– Dakle, ovo još nisam doživjela!

W & N

– Gospođice, posebno ću se potruditi kako bih postigao to da još i

sutra kažete isto. – Iz džepa na prsluku Thomas izvadi svoj dragi sat

na otkucavanje. Pritisne dugme, i otkucaji se oglase. Srebrnočisto i

nježno zazvoni jedanaest udaraca, pa zatim još dva. – Jedanaes i

trideset. Vidim da sam vas uznemirio. Svjestan sam da vrlo snažno

djelujem na žene. Voilá, čekam vas u baru Grand Hotela, recimo u

dvanaest?

Srnica zabaci glavu i ponosno otkaska. Visoke su potpetice

ogorčeno lupkale po kamenom tlu.

Thomas ode u Grand Hotel, sjedne u bar i naruči viski. Srnica

stiže tri minute poslije dvanaest. Ponijela je sa sobom i kupaći

kostim.

10

Pokraj punašnog bračnog para Lindner hodao je Thomas Lieven –

sivo flanelsko odijelo, bijela košulja, modra kravata, crne cipele,

homburg, kišobran – u skupini ostalih putnika preko uzletišta prema

zrakoplovu koji je čekao. Izgledao je zadovoljno, iako neispavano.

Na pomičnim stepenicama kod ulaza u kabinu stajala je stjuardesa

Mabel Hastings. Izgledala je zadovoljno, iako neispavano.

– Halo – reče Thomas dok se penjao stepenicama.

– Halo – reče Mabel, a zlatne iskre blistale su joj u lijepim očima.

Nešto kao što je Thomas Lieven zaista još nije bila doživjela.

Nakon ručka kod Guida ipak nisu otišli na kupanje, nego su se u

hotelu – slučajno su stanovali u istom – odmarali.

Kad je Thomas tog jutra 30. kolovoza pomagao Mabel pri

spremanju kovčega, ona mu je učinila, a da o tome, dakako, nije

W & N

imala pojma, još jednu uslugu koja je bila najtješnje povezana s

nekom crnom torbom...

Avion se kotrljao mimo aerodromske zgrade prema uzletištu.

Thomas je gledao kroz prozor na pošišani travnjak i krdo ovaca, što

su spokojno pasle. »Ovce donose sreću«, pomisli on. Tada ugleda

automobil kako se zaustavio ispred aerodromske zgrade. Iz kola

iskoči muškarac. Bio je odjeven u plavo zgužvano odijelo i žut

zgužvan kišni ogrtač. Lice mu se sjajilo od znoja. Mahao je objema

rukama.

Thomas sažalno pomisli: »To je vraška nesreća. Avion upravo

polijeće, i jadnik će ostati praznih ruku.«

Pilot doista pusti oba motora da rade punom parom – bila je to

posljednja kontrola prije polijetanja.

Thomas odjednom osjeti kao da mu ledena šaka klizi niz leđa:

čovjek koji maše ondje prijeko kod aerodromske zgrade... to lice –

pa to lice on poznaje – već ga je jednom vidio...

Najednom se sjeti gdje je već vidio to lice: u glavnom stanu

Gestapoa u Kölnu! Taj se čovjek zvao major Loos i bio je oficir

njemačkog Abwehra.

»Znači«, pomisli Thomas Lieven, »oni me progone. Ali čini se da

ipak postoji dragi Bog! Što se mene tiče, major Loos će i drugi put

ostati praznih ruku, jer će naš avion za pet sekundi poletjeti, a

onda...«

Avion nije poletio. Tutnjava motora, koji su do tada radili punom

parom, zanijemi. Vrata pilotske kabine naglo se otvore, na njima se

pojavi hladna Mabel Hastings te progovori baršunastim glasom:

– Moje dame i gospodo, nema razloga za uznemiravanje. upravo

su nas obavijestili da jedan zakašnjeli putnik mora bezuvjetno stići

W & N

na naš avion. Prihvatit ćemo ga i za nekoliko minuta krenuti na start.

Malo kasnije major Loos uđe u kabinu. Engleskim se jezikom

ispriča putnicima zbog neprilika koje im je priredio, a Thomasu

Lievenu odmjereno se nakloni. Thomas je gledao kroz njega kao da

je major od stakla...

11

Lisabon! Mala oaza slobode i mira jedne Evrope koju su rat i

barbarluk sve više razarali.

Lisabon!

Fantastičan raj bogatstva, obilja, ljepote i elegancije u svijetu

punom jada i nevolje.

Lisabon!

Eldorado za tajne službe, poprište strahovitih i strahovito

smiješnih spletki.

Thomas Lieven bio je u njih duboko upleten već od trenutka kada

se avion spustio.

Iscrpljeni major Loos – za vrijeme leta čak je i zaspao, otvorenih

usta uz tiho krkljanje – progonio gaje i nadgledao, a carinici su

Thomasa Lievena podvrgnuli upadljivo temeljitom pregledu.

Razodjenuli su ga do kože, prekopali mu prtljagu, zavirili u sve

džepove. Čini se da je portugalska služba sigurnosti bila upozorena

na njega.

Ali začudo kod njega nisu našli ni pozamašnu svotu dolara, ni

crnu torbu. Hladno učtivo carinici su ga pustili. Bračni par Lindner

već se davno prije odvezao u hotel.

W & N

Thomas krene prema šalteru za putnice. Major Loos krene za

njim. Thomas pođe do niza taksija na aerodromu. Major Loos pođe

za njim. Još uvijek nisu razmijenili ni riječi.

»Pobrinut ću se da se malo razgibaš, stari moj«, pomisli Thomas i

uskoči u taksi. Loos skoči u drugi. Dva taksija pojure prema središtu

grada na sedam brežuljaka. Thomas je veličanstveni glavni grad

Portugala dobro poznavao, jer je nekoć ondje proveo šest prekrasnih

tjedana dopusta.

Na Praca Dom Pedro zaustavi taksi i iziđe. Majorov taksi stane

iza njega. Kavane s uličnim vrtovima oko velikog trga bile su

prepune Portugalaca i emigranata koji su međusobno strastveno

raspravljali.

Thomas se prepusti da ga gomila ponese, kao što je nosila i

majora, koji se očajnički borio da ga ne izgubi iz vida.

»Sada ćemo«, Thomas se u mislima obrati majoru, »stari moj,

malo trčati; kretanje koristi zdravlju.«

Thomas pojuri dolje prema uskim, vijugavim ulicama uz more, pa

opet uzbrdo prema glavnim prometnim žilama, koje su se strmo

penjale. Odabirao je prolaze i nadsvođene trijemove, skretao

neočekivano naglo oko uglova, pazeći, međutim, neprestano da

majora ne primora na nešto što prelazi ljudske snage. Želio je da ga

major preklinje, ali ne i da ga izgubi iz vida.

Više od sata Thomas se zabavljao tom igrom hvatanja, zatim

ponovno sjedne u taksi, pa se odveze, dok ga je major i dalje slijedio,

u malo ribarsko selo Cascais nedaleko od luksuznog kupališta

Estorila. Tu je znao za elegantnu restauraciju s terasom.

Sunce je, crveno poput krvi, zalazilo u more, spuštala se večer s

blagim povjetarcem. Malo ribarsko selo u uvali ušća Teja bilo je

W & N

jedno od najslikovitijih mjesta u okolici Lisabona. Thomas Lieven se

već unaprijed veselio predstavi u kojoj se tamo moglo uživati svake

večeri: bio je to povratak ribarskih čamaca.

Ispred restorana iziđe iz taksija. Iza njega zakoče majorova stara

klopotava kola. Oficir njemačkog Abwehra se dašćući izvuće

napolje. Izgledao je iscrpljeno.

Thomas odluči da okonča okrutnu igru. Pristupi Loosu, digne

homburg, pa progovori ljubezno kao da se obraća izgubljenu djetetu:

– Ovdje ćemo se najprije malo odmoriti. Posljednji su dani

sigurno za vas bili vrlo naporni.

– I ja bih rekao. – Major pokuša sačuvati ugled svog zvanja, pa

zareži: – Makar otišli i na kraj svijeta, meni nećete više pobjeći,

Lievene!

– Ne bih baš rekao, stari! Nismo više u Kolnu. Neki njemački

major ovdje ne vrijedi bogzna što, dragi moj Loose!

Major, sada u civilu, teško je gutao.

– Budite tako ljubezni, pa me oslovljavajte imenom Lehmann,

monsieur Leblanc.

– No dakle! Ovaj mi se ton već znatno više sviđa. Izvolite sjesti,

gospodine Lehmanne. Pogledajte dolje, nije li prekrasno?

Duboko dolje vrvjeli su ribarski brodići s latinskim jedrima poput

velikog jata leptira; ribarska se flota vraćala kući u ušće Teja. Kao

što su to radili i prije tisuću godina, ribari su pjevajući i vičući vukli

čamce preko drvenih kolotura na kopno. Žene i djeca su im

pomagali, a po mračnoj su se obali posvuda palile vatre u malim

glinenim pećima.

Gledajući na obalu, Thomas upita:

– Kako ste me zapravo pronašli!

W & N

– Mogli smo vam slijediti trag sve do Toulousea. Uostalom, svaka

vam čast. Dame kod madame Jeanne izvanredno su se držale. Ni

prijetnjama, ni obećanjima nismo mogli ništa izvući iz njih.

– Tko me izdao?

– Neki zao tip... Zove se Alfonse... Mora da ste mu se grdno

zamjerili.

– Ah da, zbog jadne Bébé – sjeti se Thomas sanjarski zaneseno.

Otvoreno pogleda majora. – Portugal je neutralna zemlja, gospodine

Lehmanne. Želim vas upozoriti na to da ću se braniti.

– Ali, dragi gospodine Liev... pardon, monsieur Leblanc. Živite sa

sasvim krivim predodžbama. Imam nalog admirala Canarisa da vam

zajamčim kako nećete biti kažnjeni ako se vratite u Njemačku.

Nadalje, imam nalog da otkupim od vas stanovitu crnu torbu.

– Ah.

– Koliko tražite za nju? – Major se nagne preko stola. – Znam da

još uvijek imate popise.

Thomas spusti pogled. Zatim ustane i kratko se ispriča.

– Moram telefonirati.

Ali ne otiđe do telefona u restoranu. U ovim mu se prilikama to

nije činilo dovoljno sigurnim. Odšeće nekoliko koraka niz cestu do

prve govornice, pa nazove hotel Palacio do Estoril-Parque te potraži

miss Hastings. Američka se stjuardesa odmah javi.

– Oh, Jean, gdje si tako dugo? Silno čeznem za tobom!

– Vjerojatno ću se kasno vratiti, hm, hm. Poslovni sastanak.

Mabel, kad sam ti danas ujutro pomagao spremati stvari, zabunom

sam stavio jednu crnu torbu u tvoj kovčeg. Budi tako zlatna pa je

odnesi portiru neka je stavi u trezor.

– Hoću, darling... Molim te, nastoj da ne dođeš prekasno. Sutra

W & N

moram letjeti u Dakar!

Još dok je slušao ove riječi, Thomas Lieven sasvim pouzdano

osjeti da netko stoji ispred govornice i prisluškuje. Naglo otvori

vrata. Kriknuvši, neki mršav čovjek zatetura natraške, pritišćući

rukom bolno čelo.

– Oprostite – reče Thomas Lieven. Zatim skupi obrve, pa se

rezignirano nasmiješi. Poznavao je tog čovjeka koji je izgledao kao

blizak rođak majora Loosa. Thomas ga je sreo na londonskom

aerodromu, onda u svibnju 1939. godine kada je bio protjeran. Kad

ga je ovaj čovjek protjerao.

3. poglavlje

1

»Znači, dotle sam, dakle, stigao«, pomisli Thomas. »Izgubio sam

razum! Utvaram sebi da sam u čovjeku, kojem sam upravo zabio

vrata neke portugalske telefonske govornice u lubanju, prepoznao

mistera Lovejoya iz Secret Servicea. A to se može označiti jedino

kao čisto ludilo. Jer ovaj čovjek ne može biti Lovejoy. Kako bi

Lovejoy iz Londona došao ovamo na periferiju Lisabona? Što bi on

uopće ovdje tražio?«

Thomas odluči da se odvaži na krajnji pokus. Pomisli:

»Oslovit ću tu utvaru, taj izrod moje mašte, imenom Lovejoy.

Odmah će se pokazati jesam li doista poludio.«

Thomas skupi obrve i upita:

– Kako ste, mister Lovejoy?

– Gore nego vi, mister Lieven – odgovori dugonja spremno. – Zar

W & N

mislite da mi je pričinjalo zadovoljstvo da trčim za vama kroz čitav

Lisabon? A sada još i ta vrata! – Lovejoy obriše maramicom znoj sa

zatiljka, dok mu je na čelu polagano, ali ustrajno rasla kvrga.

»Nisam, dakle, lud ja, nego svijet u kojem živim! Ovo se ludilo

nastavlja i dalje, samo, kako se čini, sada i po određenoj metodi«,

pomisli Thomas, duboko udahne, pa, naslonivši se na govornicu,

upita:

– Otkuda vi u Lisabonu?

Predstavnik velikobritanskih interesa kiselo razvuče lice:

– Bio bih vam zahvalan kad biste me oslovljavali imenom

Ellington. Tako se, naime, zovem u Portugalu.

– Ruka ruku mije. Onda vi mene zovite Leblanc, tako se, naime,

ja zovem u Portugalu. Uostalom, još uvijek niste odgovorili na moje

pitanje.

Čovjek koji se tog časa zvao Ellington ljutito upita:

– Još uvijek nas, obavještajce, smatrate idiotima, je li?

Čovjek koji se tog časa zvao Leblanc učtivo odvrati:

– Srdačno vas molim, dopustite mi da na ovo sugestivno pitanje

ne moram odgovoriti.

Britanski mu se obavještajac sasvim približi:

– Mislite li da ne znamo da vas osobno admiral Canaris progoni?

Zar vjerujete da ne prisluškujemo njemačke radio-emisije?

– Mislio sam da su šifrirane?

– Imamo njihov ključ za dešifriranje.

– A Nijemci imaju vaš – reče Thomas odjednom beskrajno

razveseljeno. – Zašto se, zapravo, ne složite pa ne igrate zajedno

»crnog Petra«?

Englez reče ljutito:

W & N

– Znam da ste cinik bez srca. Znam da vam ništa nije sveto.

Prozreo sam vas odmah – još onda na londonskom aerodromu.

Propalica ste bez osjećaja časti, bez morala, bez domovine, bez

karaktera...

– Laskavče!

– Stoga odmah rekoh: »Dopustite meni da pregovaram s tim

tipom! On razumije samo jedan jezik, i to ovaj! – Lovejoy protrlja

palac i kažiprst.

– Samo čas, pričajte lijepo po redu! Recite konačno kako ste

dospjeli ovamo!

Lovejoy mu ispriča. Želimo li mu vjerovati – a po svoj prilici

vjerovati mu se mora – onda je britanska obavještajna služba stvarno

prisluškivala sve radio-vijesti majora Loosa u vezi s potjernicom

Thomasa Lievena. Posljednja je radio-vijest donijela veselu novost

da će major Loos slijediti traženu osobu u Lisabon.

– ... u Lisabon! – završi Lovejoy svoj izveštaj. – Odmah sam

poletio kurirskim avionom. Stigao sam ovamo dva sata prije vas.

Slijedio sam vas od aerodroma dovde. Vas i onog drugog gospodina

koji sada sjedi tamo prijeko na terasi restorana. Pretpostavljam da je

to major Loos.

– Kakve li oštroumnosti! Zar ne poznajete majora Loosa osobno?

– Ne poznajem.

– Bože moj, pa dođite onda sa mnom u restoran da vas upoznam.

Zajedno ćemo večerati, naravno školjke. U Cascaisu se moraju jesti

školjke...

– Prestanite s tim glupostima! Znamo da igrate dvostruku igru!

– Aha.

– Posjedujete torbu s popisima najvažnijih francuskih

W & N

obavještajaca u Francuskoj i u Njemačkoj. Neću dopustiti da popise

prodate tom famoznom majoru Loosu. Sigurno će vam ponuditi

novac, mnogo novca...

– Iz vaših usta u božje uši!

– ... ali ja vam nudim isto toliko, ili čak i više! – Lovejoy se

prezirno nasmije: – Jer znam da vas zanima samo novac! Za vas ne

postoji ni čast, ni vjera, ni savjest, ni kajanje, u vas nema ni

idealizma, ni čestitosti...

– Tako – Thomas Lieven će odmjereno – a sada dosta, začepite tu

vašu gubicu, ali smjesta. Tko me spriječio da se vratim u Englesku i

dalje živim kao miran građanin? Tko je pripomogao da se uništi

moja egzistencija? Vi i vaša tri put prokleta obavještajna služba.

Vjerujete li doista da ste mi osobito simpatični, sir?

U sebi pomisli: »Pokazat ću ja vama, vi vraški momci, svima

zajedno!«

– Oprostite zbog ovog prijekida – reče Thomas Lieven kada se tri

minute kasnije vratio majoru Loosu, kojeg bismo mogli smatrati

bliskim rođakom njegova anglosaksonskog kolege.

– Susreli ste znanca, zar ne? Vidio sam vas da stojite ondje

prijeko kod govornice.

– Ah da, starog poznanika! I to jednog vašeg suparnika,

gospodine Lehmanne.

Na terasi restorana sada su gorjeli tuceti buktinja, a iz dubine još

je uvijek odjekivala svečana, grlena pjesma ribara. Blagi je

jugozapadnjak dolazio s ušća rijeke Teja, koja je u sumraku

poprimila boju zagasitog sedefa.

Loos nervozno ponovi:

– Suparnika?

W & N

– Gospodin radi za Secret Service.

Loos udari po stolu i neobuzdano poviče:

– Vi, prokleto pseto!

– Ali, ali – reče Thomas prijekorno – ma nemojte tako,

Lehmanne. Ako se ne budete ponašali pristojno, ostavit ću vas sama!

Major se silom svlada:

– Nijemac ste. Pozivam se na vašu ljubav prema domovini...

– Lehmanne, posljednji put: ponašajte se pristojno!

– Vratite se sa mnom u domovinu. Dajem vam časnu riječ oficira

Abwehra: ništa vam se neće dogoditi! Riječ oficira Abwehra ne

smije se izvrtati niti se smije u nju sumnjati...

– Najbolje je unaprijed joj ne vjerovati – reče Thomas blago.

Major je teško gutao:

– Prodajte mi, onda, crnu torbu. Nudim vam tri tisuće dolara.

– Gospodin iz Londona već sada nudi dvostruko.

– Koliko tražite?

– Glupa li pitanja! Koliko najviše mogu dobiti.

– Beskarakterna hulja.

– Jesam. I vaš je kolega ustanovio to isto.

Majorov se izraz lica naglo promijeni. Zadivljeno promrmlja:

– Čovječe, zar vas doista ne možemo pridobiti...

– Koliko, Lehmanne, koliko?

– Smijem... Moram najprije pitati Berlin i zatražiti nove upute...

– Zatražite, Lehmanne, zatražite i požurite. Moj brod polazi za

nekoliko dana.

– Recite mi samo jedno: kako ste unijeli torbu u zemlju? Ta

portugalski su vas carinici pretražili do kože!

– Osigurao sam pomoć izvana. – Thomas sa zahvalnošću pomisli

W & N

na svoju plahu srnicu. – Znate, Lehmanne, za ovakve trikove

potrebna je sitnica koja je vama i vama ravnim nedostižna.

– Što , na primjer?

– Na primjer – šarm.

– Mrzite me, zar ne?

– Gospodine Lehmanne, živio sam sretno, bio sam zadovoljan

građanin. Vi i vaši kolege iz Engleske i Francuske krivi ste što danas

sjedim ovdje. Zar bi trebalo da vas zbog toga ljubim? Nisam želio

imati nikakve veze s vama, ali pazite sada kako ćete sa mnom izići

na kraj. Gdje stanujete?

– U Casa Senhora de Fatima. – Ja stanujem u hotelu Palacio do Estoril-Parque. Uostalom,

gospodin iz Engleske također. Pitajte šefa koliko mu vrijedi crna

torba. Vaš je kolega već noćas to isto pitao svoga... Tako, a sada

želim konačno večerati!

2

Noć je još uvijek bila topla.

Thomas Lieven se u otvorenom taksiju vozio natrag u Lisabon.

Promatrao je zapjenjene valove kako se, obasjani mjesečinom,

razbijaju o obalu, gledao je luksuzne vile uz široku auto-cestu,

mračne borove šume, palme i blage brežuljke, a na njima romantične

lokale, iz kojih su do njega dopirali ženski smijeh i tiha plesna

glazba.

Prolazio je pokraj mondenog kupališta Estorila, mimo jarko

osvijetljene kockarnice i dva velika hotela.

I dok se Evropa sve više pretvarala u prah i pepeo, ovdje se

W & N

živjelo kao u raju.

»U zatrovanom raju«, mislio je Thomas Lieven, »u jednom

smrtonosnom Edenu punom zmija raznih narodnosti što jedna drugu

uhode i ugrožavaju. U glavnom gradu Portugala bilo je njihovo

sastajalište. Ovdje su se razmetala ta gospoda tzv. pete kolone, ti

đavolji pajaci koji su u gomilama izvodili svoje svinjarije...«

Thomas Lieven napusti svoj taksi u srcu Lisabona, na raskošno

crnobijelim mozaikom popločenom Praca Dom Pedro. Ulični vrtovi

velikih kavana, što su okruživale trg, bili su još uvijek puni domaćih

ljudi i stranaca.

Satovi na okolnim crkvenim tornjevima objave snažnim udarcima

jedanaest sati. Dok su zvona još odjekivala, Thomas opazi na svoje

zaprepaštenje kako su Portugalci i austrijske, njemačke, poljske,

francuske, belgijske, čehoslovačke, nizozemske i danske izbjeglice,

na stotine njih, skočili sa svojih stolaca i pojurili prema donjem kraju

Praga Dom Pedro. Thomas dopusti da ga to more ljudskih tijela

ponese sa sobom.

Na kraju trga nalazila se velika novinska zgrada. Ispod krova

svijetlila je traka s najnovijim vijestima. Tisuće očiju netremice je

promatralo svijetleća slova, koja su za mnoge od njih bila pitanje

života i smrti.

Thomas pročita:

... (DNB) Ministar vanjskih poslova Njemačkog Reicha von

Ribbentrop i talijanski ministar vanjskih poslova Ciano konačno su,

u bečkom dvorcu Belvedere riješili njemačko-talijanskom odlukom

pitanje nove mađarsko-rumunjske granice...

(United Press) Njemačko ratno zrakoplovstvo nastavlja snažno

napadati britanski otok – Teške štete i ljudski gubici u Liverpoolu –

W & N

Londonu – Weybridgeu i Felixtownu...

(International News Service) Snažan napad teških talijanskih

bombardera na Maltu – Zgusnuti napadi na britanska vojna skladišta

u Sjevernoj Africi...

Thomas Lieven se okrene i pogleda lica. Vidio je malo

ravnodušnih, ali zato bezbroj mučenih, zastrašenih, progonjenih,

očajnih ljudi.

Na putu do hotela Thomasa Lievena su četiri puta zaustavljale

lijepe mlade žene, jedna Bečanka, jedna Pražanka, jedna Parižanka.

Najmlađoj od njih, još napola djetetu, koja je izgledala poput

madone, Thomas pokloni novac i poželi svako dobro. Ona mu reče

daje pobjegla iz Španjolske pred Frankom.

U vrtu šesterokatnog hotela »Parque« cvijeće je opojno mirisalo. I

hotelsko predvorje nalikovalo je na egzotični cvjetnjak. Dok je

prolazio njime, Thomasa Lievena pratili su tuceti pažljivih,

vrebajućih, sumnjičavih i usplahirenih pogleda.

I ovdje je Thomas mogao čuti gotovo sve evropske jezike.

Ali tu nisu sjedili izmučeni, zastrašeni ljudi bez nade, nego

gomile obavještajaca i obavještajki, koji su se, živeći ovdje lagodnim

i raskošnim životom, bavili svojim podlim i istodobno idiotskim

zanatom – svaki u ime svoje domovine.

Kad je Thomas ušao u svoj apartman, oko vrata su mu se ovile

meke ruke, i on osjeti opojni miris Mabel Hastings. Mlada stjuardesa

imala je na sebi bijelu bisernu ogrlicu i cipele visokih peta; ništa

drugo.

– Ah, Jean, konačno – konačno... Tako sam te željno čekala!

Nježno ga poljubi, a on je suhoparno upita;

– Gdje je crna torba?

W & N

– Spremljena u hotelskom trezoru – kao što si mi naredio...

– Dobro – reče Thomas. – Sada možemo razgovarati samo o

ljubavi.

Sutradan ujutru oko 8 sati i 30 minuta poletjela je umorna ali

vedra Mabel Hastings u Dakar. Sutradan ujutro oko 10 sati latio se

Thomas Lieven vedar, ali nimalo umoran, poslije obilna doručka,

posla, kako bi se još prije odlaska iz Evrope temeljito osvetio svojim

mučiteljima iz njemačke, engleske i francuske obavještajne službe.

U najvećoj gradskoj knjižari, u Avenida da India, toga jutra 31.

kolovoza 1940. godine elegantan mlad gospodin zatraži planove

njemačkih i francuskih gradova. Takve planove doista i pronađe,

između ostalog i u jednom vodiču iz 1935. godine. Thomas Lieven

zatim odšeće do glavne pošte. Neka starija činovnica, podlegnuvši

njegovu šarmu i umijeću uvjeravanja, ostavi mu na raspolaganju

telefonske knjige pet njemačkih i četrnaest francuskih gradova dulje

od sata. Glavna pošta velegrada Lisabona posjedovala je, naime,

potpunu biblioteku svih evropskih telefonskih imenika.

Iz telefonskih knjiga Thomas ispiše ukupno stotinu dvadeset

imena i adresa. U Rua Augusta kupi pisaći stroj i papir. Zatim se

vrati u hotel, izvadi crnu torbu iz trezora, pa se uputi u svoj ugodno

hladan apartman u prvom katu, ispred prozora kojeg se prostirao

perivoj s prekrasnim biljkama i drvećem, s vodoskocima i šarenim

papigama.

Da bi se potpuno smirio, naruči kod konobara koktel od rajčica.

Otvori crnu torbu. Sadržavala je svu njegovu gotovinu. Osim toga

u njoj se još nalazilo šest sitno ispisanih popisa, a i konstrukcioni

planovi za teške tenkove, bacače plamena i za jedan lovački

bombarder.

W & N

»Čitavo bih to smeće najradije smjesta bacio u nužnik«, pomisli

Thomas, »no major Dćbras sigurno zna za planove, pa bi odmah

primijetio da ih nema. Ali gospoda Lovejoy i Loos ne znaju ništa o

njihovu postojanju, oni žele samo popise.

Popise će i dobiti...«

Počne pregledavati tih šest araka ispisanih strojem. Papiri su

sadržavali imena oficira i civilnih pripadnika Deuxiéme Bureaua,

zatim francuskih obavještajaca u Njemačkoj te povjerljivih osoba u

Njemačkoj i u Francuskoj – ukupno 117 imena.

Nakon imena dolazile su adrese, a iza adresa stajale su po dvije

lozinke. Prvom je trebalo osloviti obavještajca, drugom je

obavještajac morao odgovoriti na prvu lozinku. Tek nakon toga

čovjek je mogao biti siguran da se obratio obavještajcu osobno, a ne

nekom drugom.

Thomas Lieven pročita na primjer: Willibald Rohr, Düsseldorf,

SedanstraBe 34;

1. »Da li ste, možda, vidjeli malog, sivog, patuljastog pudla s

crvenom ogrlicom?

2. »Ne, ali vani u Lichtenbroichu još se prodaje med.«

Adolf Kunze-Wilke, Berlin-Grunewald, Bismarckallee 145.

1. »Jesu li ono vaši golubovi na bakrenom krovu kućice u vrtu?

2. »Ne odvraćajte pažnju. Vaša odjeća nije u redu.«

I tako dalje.

Thomas odmahne glavom i uzdahne. Zatim stavi list papira u novi

pisaći stroj i rastvori pred sobom plan Frankfurta na Majni. Iz

münchenskog telefonskog imenika odabere ime Friedrich

Kesselhuth.

Otipka ovo ime, zatim se nagne nad plan Frankfurta.

W & N

»Uzmimo, na primjer, ulicu Erlen«, pomisli on. Ulica Erlen ležala

je uz Mainzer LandstraBe i bila je vrlo kratka. Thomas pogleda

mjerilo na karti – 1 : 16000.

»Koliko bi kuća mogla imati ta ulica?« razmišljao je. »Trideset.

Četrdeset. Ali nipošto šezdeset. Ipak, sigurno je sigurno«, pa otipka:

Friedrich Kesselhuth, Frankfurt na Majni, ulica Erlen 77. A iza

ovog stavi:

1. »Kakve je boje kosa male prodavačice kod Fechenheima, plave

ili crne?«

2. »Morate brzo pojesti kanarinca iz Harza, jer će vam zagaditi

zrak.«

Tako, a sada slijedeći!

Stanovitog Pavla Gigenheimera iz Hamburga-Altone Thomas

preseli u Düsseldorf u kuću broj 51, u sasvim kratkoj ulici Rubens.

1. »John Galsworthy doživio je 66 godina.«

2. »Moramo ponovno osvojiti naše kolonije.«

»Ovo bi bio broj dva«, pomisli Thomas Lieven, »a trebam ih još

stotinu i petnaest. I čitavo to smeće moram pretipkati još tri puta. Za

Lovejoya. Za Loosa. Za Débrasa. Popriličan posao, ali i dobro

plaćen!«

Nastavi tipkati, sve dok ga nakon pola sata odjednom ne obuzme

strahovit osjećaj nemoći i utučenosti. Ode do prozora i zagleda se u

park ispod hotela.

»Prokletstvo«, pomisli, »to ne smijem učiniti! Odlučio sam

ukloniti prave popise jer oni mogu nanijeti veliko zlo, bez obzira na

to tko će ih dobiti – Nijemci, Englezi ili Francuzi. Ne želim da zbog

tih popisa pogine još više ljudi.

S druge strane, želim se osvetiti svim tim idiotima koji su mi

W & N

razorili život. No zar se time osvećujem doista njima? Zar ću time

zaista spriječiti novo zlo?

Kad Francuzi i Englezi počnu raditi s mojim krivotvorenim

popisima, brzo će ustanoviti da ništa nije točno. To bi bilo dobro!

Ali Nijemci!

Zamislimo da u Frankfurtu postoji kakav imenjak Friedricha

Kesselhutha iz Münchena, samo što, slučajno, nema telefon. Ili

pretpostavimo da je ulica Erlen u Frankfurtu u međuvremenu

produžena, pa sada ondje stvarno postoji kuća broj 77 – Gestapo će

pokupiti sve muškarce po imenu Kesselhuth, zatvorit će ih, mučiti i

ubiti...

To su tek jedno ime ijedna adresa, a na popisima ih je još sto

šesnaest!

Možda gospoda od triju obavještajnih službi primijete da sam ih

prevario, pa popise bace. Možda su ipak toliko inteligentni. Ali,

nakon svega što sam do sada doživio, u to se ne smijem pouzdati!

Do đavola, a 3. rujna dolazi Débras i zahtijevat će crnu torbu. Što

da radim?

Kako je jednostavno ljude izdavati i ubijati, a koliko je zamršeno i

teško spasiti ih i zaštititi od boli, proganjanja i smrti...«

3

Oglasi se telefon.

Thomas Lieven se prestrašeno prene iz misli i prisloni slušalicu

na uho. Pošto začuje poznati glas, sklopi oči:

– Ovdje Lehmann. Razgovarao sam s određenom osobom. Dakle

– 6000 dolara.

– Ne – reče Thomas.

– Što znači ne? – U majorovu se glasu pojavi panika. – Zar ste

W & N

već prodali?

– Ne – reče Thomas.

– Što je onda?

Thomas potišteno pogleda papir utaknut u pisaći stroj. – Još

pregovaram. Uzimam vašu ponudu na znanje. Nazovite sutra. –

Thomas spusti slušalicu.

»Jednog momka na mojim popisima morao bih nazvati Fritz

Loos«, pomisli bijesno. Zatim spremi sve papire u crnu torbu i

odnese je šefu recepcije, koji je zaključa u hotelski trezor. Thomas

odluči da malo prošeta i razmisli o svemu. Negdje mora postojati

rješenje tog problema, mora, mora...

U predvorju je sjedio obavještajac Lovejoy. Na čelu je još uvijek

imao veliku kvrgu.

Lovejoy skoči i priđe Thomasu pohlepnih očiju.

– Torba, zar ne? Jasno sam je vidio. Dakle, što je?

– Još pregovaram. Pitajte me sutra.

– Slušajte, nudim više nego onaj vaš nacist, u svakom slučaju

nudim više!

– Da, da, dobro – reče Thomas i ostavi ga da ondje stoji. Duboko

zamišljen, izađe na suncem obasjanu cestu. Duboko zamišljen šetao

je gradom. U Avenidi da Liberdade morao je stati. Ispod palmi

prolazio je sprovod. Policija je zaustavila promet. Umro je,

vjerojatno, neki poznati Portugalac, jer su ga na njegovu posljednjem

putu pratile stotine potrešenih muškaraca i žena odjevenih u crninu.

Mnogi su plakali. Prolaznici su skidali šešire. Čula se glasna molitva

i mirisalo je na tamjan.

Slušajte! Iz žamora ožalošćenih začuo se hrapav smijeh. Jedan

elegantan mladić ponašao se tako nečuveno bezobrazno.

W & N

– Prljavi stranac – reče jedna starica i pljune pred njega.

– Da, majčice, da – reče Thomas Lieven te s kišobranom na

ramenu pojuri do obližnjeg kolodvora.

U predvorju je bila velika prodavaonica novina i časopisa iz

cijelog svijeta. Churchill i Hitler, Göring i Roosevelt visjeli su tamo

spokojno jedan pokraj drugog, okruženi ljepoticama s naslovnih

stranica, golim dječacima i borbenim novinskim naslovima na

mnogim jezicima.

– Molim novine – obrati se Thomas Lieven zadihano starom

prodavaču naborana lica. – Sve francuske i sve njemačke.

– Od prekjučer su.

– Ništa zato! Dajte mi sve što imate, i one od prošlog tjedna, pa i

od pretprošlog.

– Jeste li pijani?

– Potpuno sam trijezan. Hajde, tatice!

Starac slegne ramenima, zatim mu proda čitavu zalihu starih brojeva novina: Reich, Völkischer Beobachter, Berliner Zeitung, Deutsche Allgemeine Zeitung, Münchner Neueste Nachrichten, te zalihe starih brojeva Le Matina, L’Oeuvrea, Le Petite Parisiena, Paris Soirea, pa još devet francuskih provincijskih listova.

S čitavim snopom starih novina vrati se Thomas Lieven u hotel i

zaključa vrata svog apartmana. Zatim je proučavao stare prašnjave

novine, ali tek njihove posljednje stranice, samo one dijelove gdje su

bile osmrtnice. Svakog su dana ljudi umirali i u Parizu, i u Kölnu, u

Toulouseu, i u Berlinu, u Le Havreu, i u Münchenu. Mrtvacima

Gestapo više nije mogao naškoditi.

Thomas Lieven počne tipkati. Posao mu je sjajno uspijevao, jer je

sada čiste savjesti mogao navesti čak i prave adrese...

W & N

Dana 2. rujna 1940. godine naš prijatelj kupi dvije crne torbe u

dućanu kožne galanterije u Avenidi Duarte Pacheco. Rano popodne

pojavi se s jednom od njih u elegantnim prostorijama radnje

gospodina Gomesa dos Santosa.

Gospodin dos Santos, jedan od najboljih lisabonskih krojača,

osobno ga dočeka i stegne mu ruku, srdačno se smiješeći. Osmijeh

mu je podavao izgled bogata čovjeka. Usta gospodina Santosa bila

su, naime, puna zlata.

U prostoriji za presvlačenje, ukrašenoj ružičastim svilenim

tapetama, Thomas sretne majora Loosa, koji je na sebi imao novo,

elegantno odijelo od tamnog flanela.

– Hvala bogu – Loos će olakšano, pošto je ugledao Thomasa.

Thomas mu je već tri dana nemilosrdno pilio živce. Neprestano ga je

susretao u barovima, hotelskim predvorjima, na plaži i neprestano ga

zavitlavao. »Još se ne mogu odlučiti. Moram još jednom razgovarati

s Englezom.«

Jednako se tako poigravao i s Lovejoyem. Njega je također

zavaravao obećavanjima, upozoravajući ga na to kako njegov

suparnik nudi više, i to mnogo više... Tako je ponuda obaju

obavještajaca naposljetku dosegla svotu od 10000 dolara.

Tom se svotom Thomas konačno zadovoljio. Obojici gospode

ozbiljno je objasnio:

– Do vašeg odlaska mora ostati u potpunoj tajnosti da sam vama,

prodao torbu, inače će vam život biti u opasnosti. Stoga

primopredaju moramo provesti na nekom neupadljivom mjestu.

Loos se odlučio za svlačionicu u carstvu gospodina dos Santosa,

objasnivši Thomasu:

– Taj je krojač silan momak! Za tri dana sašije vam besprijekorno

W & N

odijelo po mjeri iz najboljeg engleskog sukna.

– Dotakne svoj rukav: – Pipnite!

– Stvarno, odlično.

– Svi ovdje šijemo!

– Tko su to svi?

– Svi obavještajci koji stanuju u Lisabonu.

– I to vi zovete neupadljivim mjestom?

Loos je bio oduševljen vlastitom lukavošću:

– Upravo zato! Zar ne shvaćate? Nijedan od dragih kolega ni u

snu ne bi pomislio da sam ovdje službeno!

– Aha.

– Osim toga dao sam Josću sto eskudosa.

– Tko je Jósé?

– Onaj koji kroji. Ovdje smo potpuno nesmetani.

– Imate li novac?

– Naravno, u ovoj omotnici. A gdje su popisi?

– U ovoj torbi.

Zatim major pregleda šest popisa sa sto sedamnaest adresa, a

Thomas Lieven omotnicu sa dvije stotine novčanica od pedeset

dolara. Čini se da se obojici sviđalo ono što su vidjeli.

Major stegne Thomasu ruku.

– Moj avion polijeće za jedan sat. Mnogo sreće, stari lupežu.

Stvarno sam vas zavolio. Možda ćemo se opet vidjeti.

– Nadam se da nećemo.

– E pa onda – Heil Schicki! – Loos podigne desnu ruku.

– Kako, molim?

– Tako ovdje govore gospoda iz naše misije. Momak se navodno

nekada zvao Schicklgruber. Ovdje su sve sami gala dečki, zaista.

W & N

Morali biste ih pobliže upoznati.

– Radije ne bih, hvala.

– Uopće nisu nacisti!

– Naravno da nisu – reče Thomas Lieven. – Sretan put, gospodine

Lehmanne. I pozdravite mi gospodina admirala, iako ga osobno ne

poznajem.

4

S obzirom na osobit politički položaj Portugala, ne donosimo

tjedni pregled

pisalo je na oglasnoj ploči u predvorju lisabonskog kina Odeon.

Međutim, njemački film Vatreno krštenje, ipak se u Odeonu

prikazivao!

Thomas Lieven sastao se s engleskim obavještajcem Loveјоуеt za

četverosatne predstave u jednoj loži. Dok su njemačke štuke

napadale Varšavu, jedna crna torba i svota od 10000 dolara ponovno

su zamijenile vlasnike. Bombe su praskale, kuće letjele u zrak, orili

se marševi, a Lovejoy je, kako bi nadglasao buku bitke, urlao u uho

Thomasa Lievena:

– Odabrao sam upravo ovo kino. Ovdje možemo mirno

razgovarati; ne razumije nas ni živa duša. Inteligentno, zar ne?

– Vrlo inteligentno!

– Nacist će puknuti!

– Kada letite u London?

– Još danas navečer.

– E pa onda, sretan put.

W & N

– Kako, molim?

– Rekoh: sretan put! – izdere mu se Thomas u uho.

Thomas je prave popise, naravno, već odavno razderao na

komadiće i otplavio ih vodom u kupaonici svog apartmana. U

originalnoj crnoj torbi, što je mirovala u trezoru hotela Parque, treća

verzija lažnih popisa sa sto sedamnaest imena milih pokojnika čekala

je majora Débrasa.

Débras je bio u Madridu. Dana 3. rujna namjeravao je doći u

Lisabon. Bio se dogovorio s Thomasom: »Od 3. rujna čekamo jedan

drugog u kockarnici Estorila svake večeri od 22 sata nadalje.«

»Sada još samo da se riješim majora«, pomisli Thomas, dok se

navečer 3. rujna vozio vlakom u Estoril, »a zatim da se do 10. rujna

sakrijem negdje u kakvom malom pansionu!«

Dana 10. rujna treba isploviti njegov brod General Carmona.

Thomas je smatrao da je bolje ako do onda ostane, po mogućnosti,

nevidljiv. Pretpostavljao je da će do tada u najmanju ruku ona

gospoda u Berlinu otkriti kako im je podvalio.

Bilo je prilično nevjerojatno da bi Dćbras nešto primijetio. Major

je želio smjesta dalje u Dakar. Thomas pomisli: »Jednom, u bliskoj

budućnosti, i on će se u meni strahovito razočarati. Jadan momak!

Zavolio sam ga. Ali, ruku na srce, što li je trebalo da učinim? Na

mojem mjestu, i on bi sigurno došao na istu pomisao. Josephine je

žena. Ona će me razumjeti...«

W & N

5

Mesdames, messieurs, Jaites vos јеих!27 Krupje baci elegantnim pokretom malu bijelu kuglicu u kolo što

se lagano vrtjelo. Kuglica pojuri zbunjujućim kretanjem u suprotnom

smjeru.

Kao začarana, žena u crvenoj večernjoj haljini slijedila je njezino

gibanje. Sjedila je odmah do krupjea. Ruke su joj drhtale iznad

nekoliko hrpica žetona. Bila je vrlo blijeda i vrlo lijepa, moglo joj je

biti oko trideset godina. Crna joj je kosa bila razdijeljena po sredini i

prianjala je uz glavu poput kape. Usta te dame bila su izazovno

ispupčena, a oči crne i blistave. Izgledala je sabrano i aristokratski;

potpuno je bila utonula u ruletu.

Thomas Lieven promatrao ju je već čitav sat. Sjedio je za

svjetlucavim barom velike igračnice i pio viski. Svjetlo svijećnjaka

padalo je na skupocjene slike po zidovima, na golema bijelo-zlatna

zrcala, na debele sagove, sluge u laganim plesnim cipelama, na

gospodu u smokinzima, na gola ženska ramena, na kolo koje se

vrtjelo, na kuglicu koja se kretala...

Klik!

– Zero! – izvikne krupje pokraj dame u crvenom. Izgubila je.

Gubila je već čitav sat. Thomas ju je pri tom promatrao. Ta dama

nije gubila samo imetak nego polako i svoje držanje. Nesigurnim je

prstima zapalila cigaretu. Vjeđe su joj podrhtavale. Otvori zlatom

izvezenu večernju torbicu, izvuče nekoliko novčanica i dobaci ih

krupjeu, koji ih promjeni u žetone. Dama u crvenom ponovno zaigra.

27

Dame i gospodo, stavljajte svoje uloge.

W & N

Igralo se za mnogim stolovima, među ostalim i Chemin-de-fer. U

dvorani je bilo mnogo lijepih žena. Thomas Lieven vidio je samo

jednu: damu u crvenom. Oduvijek ga je uzbuđivala ta mješavina

suzdržanosti i uzbuđenja, dobra ponašanja i igračke strasti.

– 27, rouge, impair et passe! – vikne krupje.

Dama u crvenom opet je izgubila. Thomas primjeti da barmen

odmahuje glavom. I on ju je promatrao.

– Vraška nesreća – reče samilosno.

– Tko je to?

– Luda igračica. Što mislite, koliko je ta već izgubila!

– Kako se zove?

– Estrella Rodrigues.

– Udata?

– Udovica. Muž joj je bio odvjetnik. Zovemo je konzulica.

– Zašto?

– Jer ona to i jest. Konzulica nekakve republike banana.

– Aha.

– 5, rouge, impair et manque!

Konzulica je opet gubila. Pred njom je ležalo još samo sedam

samotnih žetona.

Thomas odjednom začuje kako mu se netko tiho obraća:

– Monsieur Leblanc?

Polako se okrene. Neki nizak, debeo čovjek stajao je pred njim.

Lice mu je bilo sasvim crveno, bio je znojan i vrlo uznemiren.

Govorio je francuski:

– Vi ste monsieur Leblanc, zar ne?

– Jesam.

– Slijedite me u toaletu.

W & N

– Zbog čega?

– Jer vam moram nešto reći.

»Prokletstvo, koji popisi... Jedan od obavještajnih njuškala osjetio

je pogibelj, samo koji? Lovejoy ili Loos?« Thomas zatrese glavom:

– Recite mi to ovdje.

Maleni prošapće Thomasu u uho:

– Major Débras ima u Madridu teškoća. Oduzeli su mu putnicu.

Ne može napustiti zemlju. Moli vas da mu najhitnije pošaljete lažni

pasoš.

– Kakav pasoš?

– Pa u Parizu ste ih imali čitavu gomilu!

– Sve sam ih raspoklanjao!

Činilo se kao da mali ovo nije čuo. Brzo je šaputao:

– Upravo sam vam u džep stavio omotnicu. U njoj su Dćbrasove

slike i moja adresa u Lisabonu. Onamo donesite pasoš.

– Najprije ga moram imati!

Mali se nervozno ogledavao.

– Moram nestati odavde... Učinite što možete. Nazovite me. – I

već je odjurio.

– Ali slušajte – vikne Thomas. Mali je već nestao. »Bože, čovjek

se neprestano mora ljutiti! Što da sada uradim? Tako simpatičan

momak, taj Débras! Zbog svojih životnih nazora morao sam ga

nasamariti, no da ga ostavim na cjedilu – to uopće ne dolazi u obzir!

Kako da izvučem Débrasa iz Španjolske? Odakle da mu na brzinu

stvorim putnicu?«

Thomasu odluta pogled do dame u crvenom. Upravo je ustala, sva

izbezumljena i blijeda. Po svoj je prilici sve izgubila.

Thomasu odjednom sine misao...

W & N

Deset minuta kasnije sjedio je s konzulicom Estrellom Rodrigues

za najlepšim stolom u otmjenom restoranu kasina. Mali ženski

orkestar mrcvario je Verdija. Tri su konobara izvodila svoj estetski

balet oko stola Thomasa Lievena. Upravo su posluživali glavno jelo:

jetra na portugalski način.

– Umak od paprike je odličan – pohvali Thomas. – Doista

izvanredan, ne mislite tako, madame?

– Vrlo je ukusan.

– Zahvaljujući soku, madame, soku od rajčica... Zar nešto nije u

redu?

– Zašto?

– Upravo ste me čudno pogledali – tako – tako strogo!

Konzulica odvrati vrlo dostojanstveno:

– Ne bih željela da budete dovedeni u bilo kakvu zabludu. Mojoj

naravi ne dolikuje da stranoj gospodi dopuštam da me pozivaju na

večeru.

– Madame, ne morate nijednom riječju ništa objašnjavati.

Gentleman odmah zna kad pred sobom ima damu. Ne zaboravimo da

sam vas ja nagnao na ovu malu večernju zakusku, dapače da sam

vam je upravo nametnuo!

Konzulica uzdahne, odjednom ga pogleda, ali ne više nimalo

strogo, nego naprotiv, vrlo osjećajno. »Bogzna kako je već dugo

gospodin suprug mrtav,« razmišljao je Thomas govoreći:

– U trenucima jake živčane napetosti i duševnih patnji valja

pojesti nešto bogato kalorijama. Jeste li – hm – mnogo izgubili?

– Vrlo, vrlo mnogo!

– Ne biste smjeli igrati, madame. Još nekoliko maslina? Žena

vašeg izgleda mora gubiti. To je i pravedno.

W & N

– Ah... – Konzuličin lijep dekolte odavao je njezin unutarnji

nemir. – Vi uopće ne igrate, monsieur Leblanc?

– Rulet ne, ne igram.

– Sretniče!

– Ja sam bnnkar. Igra na koju ne mogu utjecati svojim razumom

meni je dosadna.

Odjednom crna Estrella ponovno zastrašujuće strogo i divlje

povikne:

– Mrzim rulet! Mrzim ga, a mrzim i sebe dok igram!

Thomasa Lievena je ova žena počela uzbuđivati. Čas blaga kao

janje, čas oštra kao tigrica... Bože dragi, kakva će to biti predstava...

Ali sigurno lijepa...!

– Mrzim dvije stvari na ovom svijetu, monsieur!

– A te bi bile?

– Rulet i Nijemce – prosikće Estrella.

– Aha.

Meni

Prženac sa sardinama

Jetra na portugalski

način

Dinja u šampanjcu

3. rujna 1940.

Poslije ovog jela lijepa je konzulica postala

slaba

W & N

Prženac sa sardinama

Najfinije velike sardine, bez

kože i bez kostiju, naglo

popržite s obje strane u ulju u

kojem su bile konzervirane.

Zatim ih položite na svježe

pripremljeni, vrući prženac,

obložite ih ploškama limuna i

poslužite. Kod stola ih

poškropite limunovim sokom

i pospite s nešto papra.

Ako je ovo jelo zamišljeno

samo kao predjelo, poslužite

najviše dvije kriške po osobi,

jer prženac sa sardinama

treba samo da potakne apetit,

a ne da ga pokvari...

Jetra na portugalski

način

Prema broju osoba

odredite količinu ploški

telećih ili goveđih jetara te ih

uvaljajte u brašno. Pripazite:

jetra se sole uvijek tek nakon

prženja. Sitno nasjeckajte

dvije velike glavice luka.

Očistite od peteljki, sjemenki i

bijelih dlačica pola kilograma

zelenih paprika, pa ih narežite

na tanke kratke rezance.

Zatim izgnječite pola

kilograma oguljenih rajčica i

istisnite sok. Pirjajte luk u

pola šalice ulja dok ne postane

svijetložut, pa dodajte rezance

od paprika i zatim izgnječene

rajčice. Kad paprika omekša,

dolijte iscijeđeni sok od

rajčica i ostavite da sve

zajedno kuha još pet minuta.

Zatim protisnite smjesu kroz

sito, dolijte malo vrhnja i još

jednom sve dobro ugrijte.

Posolite i začinite paprom.

Ovaj umak prelijte preko

jetara koja ste ispržili tek u

posljednji trenutak, i ukrasite

okolo tankim ploškicama

maslina bez koštica.

Uz to poslužite suhu rižu.

W & N

Dinje u šampanjcu

Odrežite vrh lijepe, zrele

dinje cerovače. Vrh ćete

kasnije upotrijebiti kao

poklopac. Zatim izdubite

unutarnji mesnati dio ploda

do debljine jednog centimetra.

Očistite izvađeni mesnati dio

od koštica, narežite ga na

kocke srednje veličine i

stavite natrag u dinju. Preko

tog nadjeva prelijte trpak

šampanjac – toliko da kocke

budu dobro pokrivene, ali da

ne plivaju. Tada na sve stavite

poklopac. Dinju držite na

hladnom i poslužite je ledenu.

Ovaj se desert može

mijenjati na više načina, tako

da se, na primjer, dodaju

trešnje natopljene likerom ili

kakvo drugo voće. Sladokusci

najviše vole netom opisani

način, jer se pri tom najbolje

ističe prirodni okus dinje.

– Francuz ste, monsieur. Znam da ćete me barem u onoj drugoj

razumjeti...

– Potpuno, madame, potpuno. Hm! Zašto, zapravo, mrzite

Nijemce?

– Moj prvi muž bio je Nijemac.

– Razumijem.

– I direktor kockarnice! Ne moram vam dalje ništa pričati!

»Ovaj razgovor skreće«, pomisli Thomas Lieven i zato reče:

– Naravno da ne morate. No nešto bi me jako veselilo...

– A to je?

– Da jednu večer financiram vašu igru.

W & N

– Gospodine!

– Ako dobijete, dijelit ćemo.

– To ne mogu dopustiti – to je isključeno – pa ja vas uopće ne

poznajem... – počne konzulica. Deset minuta kasnije: – Dakle što se

mene tiče – ali samo uz izričit uvjet da zaista dijelimo ako dobijem.

– Naravno.

Estrelline su oči zablistale, uznemireno je disala, obrazi su joj se

zarumenjeli:

– Gdje li je taj desert tako dugo, ah, silno sam uzbuđena, osjećam

sasvim jasno: sada ću dobiti – dobit ću što god zaželim...

Sat kasnije temperamentna je dama, koja toliko mrzi Nijemce i

rulet, izgubila dvadeset tisuća eskudosa, dakle gotovo tri tisuće

maraka. Skrušeno kao Marija Magdalena prišla je Thomasu, koji je

sjedio za barom:

– Oh bože, kako se stidim.

– A zbog čega?

– Kako ću vam vratiti novac? Ovog – ovog sam trenutka baš u – u

stisci...

– Smatrajte to poklonom.

– Isključeno! – Sada je ponovno izgledala poput anđela osvete,

kao da je isklesana iz mramora. – Za koga vi mene smatrate? Čini mi

se da ste se u meni temeljito prevarili, gospodine!

U polumraku budoara gorjele su male svjetiljke s crvenim

zaslonima. Na malom stoliću stajala je slika ozbiljnog gospodina s

cvikerom i velikim nosom. Bio je to odvjetnik Pedro Rodrigues,

preminuo prije godinu dana, koji je u malom formatu i iz srebrna

W & N

okvira promatrao svoju udovicu Estrellu.

– Ah, Jean – Jean, tako sam sretna...

– I ja Estrella, i ja. Cigaretu?

– Daj mi jedan dim iz svoje...

Pruži joj cigaretu i zamišljeno se zagleda u prekrasnu ženu. Ponoć

je već davno bila prošla. U velikoj konzuličinoj vili sve je bilo

mirno. Posluga je spavala.

Estrella se privine uz njega i pogladi ga.

– Estrella, draga...

– Da, srce moje?

– Imaš li mnogo dugova?

– Strahovito mnogo... Na kući su hipoteke... založila sam nakit.

Neprestano se nadam da ću sve dobiti natrag...

Thomas pogleda fotografiju.

– Je li ti on mnogo ostavio?

– Čitav mali imetak... Taj strašni, taj đavolski rulet, kako ga samo

mrzim!

– I Nijemce.

– Da, i Nijemce!

– Reci, chéri, koju zemlju, zapravo, zastupaš kao konzulica?

– Kostariku. Zašto?

– Jesi li već ikada ispostavila kakvu putnicu za Kostariku?

– Nisam još nikada...

– Ali tvoj muž sigurno jest?

– Mislim da je ispostavljao... Znaš, otkako je započeo rat, više

nitko nije odlazio ovamo. Čini mi se da u Portugalu uopće više nema

Kostarikanaca.

– Draga, ti sigurno imaš u kući još poneki formular za putnice?

W & N

– Ne znam... Kad je Pedro umro, sve sam formulare i žigove

potrpala u jedan kovčeg i odnijela na tavan... Zašto te to zanima?

– Estrella, zlato, jer bih rado ispostavio jednu putnicu.

– Putnicu?

Uzdajući se u njezinu novčanu nevolju, on blago nastavi:

– Ili možda i više njih.

– Jean! – Bila je zaprepašćena. – Šališ se?

– Mislim to najozbiljnije.

– Kakav si ti to čovjek?

– Jezgra je dobra.

– Ali – što ćemo s tim putnicama?

– Mogli bismo ih prodavati, ljepotice. Našlo bi se ovdje mnogo

kupaca i svi bi dobro plaćali. A s tim bi novcem mogla... Ne moram

ti ništa više govoriti...

– Oh! – Estrella duboko udahne. Zanosno je izgledala dok je tako

duboko disala. Šutjela je. Dugo je razmišljala. Zatim skoči i otrči u

kupaonicu. Kad se vratila, nosila je sa sobom i jedan kupaći ogrtač. –

Obuci ovo!

– Kamo ćeš, zlato?

– Naravno, na tavan! – povikne, pa pojuri ispred njega prema

vratima, spotičući se u svilenim papučama visokih potpetica.

Tavan je bio velik i pretrpan. Mirisalo je na drvenu vunu i

naftalin. Estrella je držala džepnu svjetiljku, dok je Thomas, dašćući,

izvlačio stari kovčeg ispod velikog, smotanog saga.

Udari glavom o gredu i opsuje. Estrella klekne pokraj njega. Upru

zajedničkim snagama te dignu pokrov, koji je škripao. U kovčegu je

bilo formulara, knjiga, žigova i putnica. Putnica na tucete!

Drhtavim prstima Estrella ih zgrabi pa prolista jednu, pet, osam,

W & N

četrnaest putnica. Sve su putnice, bez iznimke, bile stare, pune mrlja

s nalijepljenim slikama stranih ljudi, dok su stranice prekrivali

bezbrojni žigovi. Same istekle putnice.

Isteklo... isteklo... poništeno...

Estrella se uspravi, duboko razočarana:

– Ni jedna jedina nova putnica, sve same stare... S njima ne

možemo ništa započeti...

– Baš naprotiv – Thomas će tiho, pa je poljubi. – Stari poništeni

pasoši su najbolji!

– To ne shvaćam...

– Odmah ćeš razumjeti – obeća joj veselo Thomas Lieven, alias

Jean Leblanc. Nije osjetio ledeni dah svoje sudbine, koja se uzdigla

iza njega poput duha iz boce istočnjačkih bajki i, visoko se

uspravivši, bila spremna da mu ponovno zada udarac i baci ga u

vrtlog novih pustolovina i opasnosti.

7

Odmjerena koraka, s homburgom na glavi i velikom kožnatom

torbom u ruci, elegantan mlad gospodin, vrlo lijepe vanjštine,

vrludao je oko podneva 4. rujna 1940. godine kroz labirint Alfame

starog dijela Lisabona.

Na malim, krivudavim ulicama s trošnim rokoko-palačama i

šareno opločenim građanskim kućama igrala su se bosonoga djeca,

razgovarali tamnoputi muškarci, dok su žene, noseći na glavama

košare pune voća i riba, žurile na tržnicu.

Sniježnobijelo rublje visilo je s bezbrojnih konopaca. Crne

željezne rešetke blistale su na visokim maurskim prozorima. Bizarno

W & N

zakržljala stabla rasla su iz napuklih kamenih stepenica. A svakog bi

časa, između razmaknutih zidina, pucao pogled na obližnju rijeku.

Elegantni mladi gospodin uđe u mesnicu i kupi ovelik komad

telećeg filea. U susjednom dućanu nabavi bocu madeire, nekoliko

boca crvena vina, maslinovo ulje, brašno, jaja, šećer te razne

mirodije, a na tržnici, što se šarenila u tisuću boja, naposljetku kupi

još pola kilograma luka i dvije lijepe glavice salate.

Oprosti se od piljarice skinuvši šešir, pa joj se nakloni uz

privlačan smiješak.

Zatim požuri prema uskoj Rua do Poco des Negros i uđe u

dvorište neke napola ruševne kuće.

Odmah mu se ukažu sanitarni uređaji zgrade kao male drvene

pregrade na uskim balkonima. Od njih se po zidu spuštala čitava

mreža cijevi. »Poput grana rodoslovnog stabla na svjedodžbi o

arijevskom porijeklu«, pomisli Thomas Lieven.

U jednom sunčanom kutu dvorišta sjedio je sijed starac i trzajući

po žicama gitare pjevao tankim visokim glasom:

Što odredi meni sudbina Izbjego nikad nisam Tek za tugu znadem ja Jer za mene je i rođena A za nju ja sam...

Thomas Lieven stavi novac u pjevačev šešir, pa mu se obrati

portugalski:

– Diga-me, por favor28, gdje stanuje Reynaldo, slikar?

28 Recite mi molim vas.

W & N

– Morate proći kroz drugi ulaz; Reynaldo stanuje sasvim gore u

potkrovlju.

– Muito obrigado29 – zahvali se Thomas i ponovno uljudno skine

šešir, iako slijepac to uopće nije mogao vidjeti.

Stubište drugog ulaza bilo je mračno. Što se Thomas više penjao,

postajalo je sve svjetlije. Čuo je mnogo glasova. Mirisalo je na

maslinovo ulje i siromaštvo. Na najgornjem su katu bila samo dvoja

vrata. Jedna su vodila na tavan, a na drugim je bilo našarano velikim

crvenim slovima:

REYNALDO PEREIRA

Thomas pokuca. Sve ostane mirno. Pokuca glasnije. Ništa se ne

pomakne. Pritisne kvaku i vrata se uz škripu otvore.

Kroz mračno predsoblje Thomas Lieven uđe u velik slikarski

atelje. Ovdje je bilo mnogo svjetla. Kroz veliki prozor sunčeve su

zrake obasjavale tucete prilično razuzdanih slika, stol pretrpan

bojama, tubama, kistovima i bocama, pune pepeljare i muškarca od

pedesetak godina koji je, potpuno odjeven, spavao na kauču.

Muškarac je imao gustu, crnu kosu. Tamne čekinje prekrivale su

mu blijede, upale obraze. Hrkao je glasno i ritmično. Ispred kauča

ležala je prazna boca konjaka.

– Pereira – zovne Thomas Lieven. Bradati se niti ne pomakne. –

Hej, Pereira! – Bradati glasno zahrče i prebaci se na stranu. – Tja –

progunđa Thomas Lieven – onda ćemo se najprije pobrinuti za’

ručak...

Sat kasnije slikar Reynaldo Pereira se probudi. Probudio se iz tri

29

Mnogo hvala.

W & N

razloga: sunce mu je upiralo ravno u lice. U kuhinji je netko zveckao

i bučio. Osjetio je jak miris juhe od luka. Promuklim glasom vikne:

– Juanita? – Ustane još uvijek ošamućen, podigne hlače, strpa u

njih košulju i otetura u kuhinju. – Juanita, srce moje, živote moj, jesi

li mi se vratila?

Otvori kuhinjska vrata. Muškarac, kojeg još nikada nije bio vidio,

stajao je sa starom pregačom oko pasa uz štednjak i kuhao.

– Bom dia – reče stranac, smiješeći se privlačno. – Konačno ste se

naspavali?

Slikar počne drhtati čitavim tijelom, napipa stolac i svom se

težinom svali na nj. Proštenje:

– Prokleta rakija... Dotle sam, dakle, dotjerao, počelo je...

Thomas Lieven napuni čašu crvenim vinom, pruži je potresenom

čovjeku i očinski mu položi ruku na rame.

– Ne uzrujavajte se, Reynaldo, nije ovo još delirium tremens –

čovjek sam od krvi i mesa, a zovem se Jean Leblanc. Evo, popijte

gutljajčić, popravite vašu lošu krvnu sliku. Zatim ćemo se dobro

najesti.

Slikar popije, obriše usne i zaječi:

– Što radite u mojoj kuhinji?

– Gratiniranu juhu od luka, teleće medaljone u madeira-umaku...

– Jeste li poludjeli?

– ... a za desert sam mislio pripremiti omlet. Znam da ste gladni, a

trebat će vam i mirna ruka.

– Zašto?

– Da biste iza ručka mogli krivotvoriti jedan pasoš za mene.

Reynaldo ustane i zgrabi tešku tavu.

W & N

– Napolje, doušniče, ili ću ti razbiti lubanju!

– Ma nemojte tako, imam pismo za vas. – Thomas obriše ruke u

pregaču, posegne u džep kaputa i izvadi omotnicu, koju pruži

Reynaldu. Reynaldo razdere omotnicu, izvadi pismo, pa se zagleda u

njega. Nakon nekog vremena podigne pogled.

– Odakle poznajete Luisa Tamira?

– Životni su nam se putovi ukrstili jučer navečer u kockarnici

Estorila. Mali debeli Luis me obavijestio da mi je jedan stari prijatelj

upao u Madridu u nevolju. Oduzeli su mu pasoš. Sada treba novi, i to

hitno. Luis Tamiro smatra da ste pravi čovjek za to. Istinski

umjetnik. Vrhunski stručnjak s dugogodišnjim iskustvom.

Reynaldo strese glavom.

– Žao mije, više ne dolazi u obzir. To sam rekao i Juaniti. Znate,

Juanita mi je žena...

– ... i napustila vas je kad ste propali. Luis mi je sve ispričao. Ne

plačite za njom. Žena koja izda muža kad mu sve pođe po zlu ne

vrijedi ništa. Pazite kako će vam se brzo vratiti kad budete opet

dobili novaca.

– Novaca, od koga?

– Između ostalih, i od mene.

Reynaldo pogladi bradu, strese glavom, pa progovori poput

učitelja koji se obraća maloumnom djetetu:

– Slušajte: sada je rat. Da biste izradili lažan pasoš, morate imati

papir s vodenim znakom. A taj papir morate ukrasti u onoj zemlji za

koju je pasoš određen...

– Sve to znam i sam.

W & N

Meni

Gratinirana juha od luka

Teleći medaljoni u

madeira-umaku

Flambirani omleti

4. rujna 1940.

Ovo je jelo dovelo krivotvoritelja putnica u

vrhunsku formu

Gratinirana juha od luka

Narežite podosta luka na

tanke kolute i popržite ih na

maslacu ili ulju tako da budu

svijetlosmeđi. Zalijte s nešto

više vrele vode nego što vam

je potrebno za juhu, ostavite

da kuha petnaest minuta,

posolite po ukusu. Možete

zaliti i mesnom juhom. U

međuvremenu narežite tanke

kriške bijelog kruha i položite

ih na juhu, koju ste prethodno

skinuli s vatre, pa sve dobro

pospite ribanim sirom. Lonac

stavite u vruću pećnicu i

popecite dok se na siru ne

stvori svijetlosmeđa kora.

Ljepše je ako za svaku

osobu upotrijebite posebnu

vatrostalnu zdjelicu.

Teleći medaljoni u

madeira-umaku

Odrežite lijepe, debele

odreske telećeg filea, lagano

W & N

ih istucite i kratko popržite s

obje strane, tako da iznutra

ostanu malo ružičasti. Soliti se

smiju tek nakon što su

isprženi. Prije toga narežite

na tanke listiće polovicu

glavice luka, pet badema i

šaku gljiva i lagano ih

popržite u ulju ili u maslacu.

Zalijte sve velikom čašom

madeire i ostavite da sasvim

lagano kuha petnaest minuta,

posolite i popaprite. Ovaj

umak prelijte preko upravo

isprženih medaljona i uz to

poslužite pommes frites i

zelenu salatu.

Flambirani omleti

Ispecite sasvim obične, ne

pretanke omlete, veličine

onog tanjura na kojem ćete ih

servirati i obilno ih pospite

šećerom. Kod stola prelijte

svaki omlet dobrim rumom i

zapalite. Zatim flambirani

omlet zavijte i poškropite s

nešto limunova soka.

– Onda vjerojatno također znate da se u ratu takav papir više ne

može nabaviti, pa se, dakle, više ne mogu niti izrađivati lažni pasoši.

Prema tome, pasoš se još jedino može krivotvoriti. A kako da se to

izvede?

Kušajući madeira-umak, Thomas reče:

– Pa vjerojatno tako da se ljude opije i pretuče, pa im se zatim

otmu pasoši, kako bi ih se moglo preinačiti.

– Točno! E, vidite, time seja ne bavim. Ne leži mi. Ako više ne

mogu krivotvoriti pošteno, onda radije neću nikako. Pacifist sam.

– Baš kao i ja. Pogledajte na prozorsku dasku. Ondje je poklon za

vas.

W & N

Reynaldo ustane i tromo otetura do prozora:

– Što je to?

– Četiri istekla kostarikanska pasoša puna žigova. Tri su vaša –

ako četvrtog preinačite za mene.

Krivotvoritelj uzme jednu od putnica u ruku, duboko udahne te

pogleda Thomasa s plahim divljenjem.

– Odakle vam ovi pasoši?

– Našao sam ih prošle noći.

– Prošle ste noći našli četiri kostarikanska pasoša?

– Nisam.

– Aha.

– Prošle noći nisam našao četiri kostarikanska pasoša, nego

četrdeset sedam – reče Thomas, vadeći lonac gratinirane juhe od

luka iz pećnice. – Jelo je gotovo, Reynaldo.

U sebi pomisli: »Kakve li sreće da je moja lijepa, mlada konzulica

sačuvala toliko lijepih starih putnica!«

Nastavi razmišljati: »Našao sam se, dakle, kod gospodina Pereire

u Rua do Poco des Negros i upravo se spremam da naučim kako se

stručno krivotvore putnice. Ja – donedavno još najmlađi privatni

bankar u Londonu. Pobogu, zašto sve to ne mogu, i ne mogu, i ne

mogu ispričati u svom klubu!«

8

Četiri rasklopljene putnice ležale su na velikom radnom stolu

pokraj prozora. U njima su se vidjele slike četvorice potpuno

različitih kostarikanskih državljana: jedan je bio debeo i star, drugi

mlad i vitak, treći je nosio naočale, a četvrti brk.

Pokraj četiriju putnica ležale su četiri slike majora Débrasa iz

W & N

francuske obavještajne službe, koji je u Madridu nestrpljivo

očekivao pomoć. Slike je mali Luis Tamiro predao Thomasu

Lievenu u kockarnici Estorila.

Ručak je prošao.

U bijelom radnom haljetku Reynaldo Pereira djelovao je poput

kakvog glasovitog kirurga, kakvog Sauerbrucha za krivotvorenje

putnica, koji se trijezno i sabrano priprema na važan operativni

zahvat. Tiho je govorio:

– Osobno poznajete čovjeka u Madridu. Znate kako izgleda.

Pažljivo pogledajte slike u ova četiri pasoša. Pročitajte lične opise.

Recite mi koji najbolje odgovara vašem prijatelju. Naravno, želim

uzeti onaj pasoš u kojem moram najmanje toga mijenjati.

– To bi, mislim, bio ovaj ovdje. – Thomas pokaže drugu putnicu

slijeva, koja je glasila na ime Rafaelo Puntareras.

Putnica je bila izdana 8. veljače 1934. godine, a 7. veljače 1939.

godine bila joj je istekla valjanost. Sadržavala je mnogo viza i žigova

pogranične policije; još je samo nekoliko stranica bilo slobodno.

Zbog toga, vjerojatno, trgovac Puntareras nije više produživao

putnicu, nego mu je, sada već pokojni, konzul Pedro Rodrigues bio

izdao novu.

Thomas reče:

– Lični opis odgovara mojem prijatelju, jedino što on ima smeđu

kosu i plave oči.

– Tada moramo promijeniti boju kose i boju očiju, izmijeniti

slike, dopuniti žig na slici vašeg prijatelja, ispraviti dan valjanosti i

izdavanja putnice te popraviti sve datume na vizama i žigovima koji

bi u tom slučaju bili prerani.

– A ime Puntareras?

W & N

– Hoće li se vaš prijatelj zadržati u Lisabonu dulje vrijeme?

– Neće, odmah leti dalje u Dakar.

– Tada ime može ostati.

– Ali on treba i tranzitnu vizu za Lisabon i ulaznu vizu za Dakar.

– Pa što? Imam čitav ormar pun žigova. Vjerojatno najveću

zbirku u Evropi. Ne, za mene je to sitna riba.

– A što bi bio veći problem?

– Putnica u kojoj se sve mora mijenjati i u kojoj fotografija ima

utisnuti žig. Za to bih trebao sigurno dva dana.

– A za gospodina Puntarerasa?

– Morate uvažiti moje loše duševno stanje, moju

neuravnoteženost i moju nesreću u braku – ali, do đavola, dovršit ću

to usprkos svemu najdalje za sedam sati.

Opušten, tiho pjevušeći, Reynaldo Pereira se lati posla. Uzme

koničan, metalan trn, pričvršćen na drvenom dršku, neke vrsti

postolarskog šila, pa ga s prednje strane fotografije, kroz kopčicu na

pasoškoj slici, provede tako daleko dok nije čvrsto sjeo. Zatim počne

malim džepnim nožićem oprezno odizati stražnju stranu kopčice.

Umjetnik stane govoriti:

– Uvijek valja najprije ukloniti sliku da se kakvom nespretnošću

pri radu ne bi oštetio gumeni žig. – Olakša se laganim

podrigivanjem. – Stvarno je fantastična vaša juha od luka!

Thomas je nepomično sjedio uz prozor. Ništa nije odgovorio kako

ne bi omeo umjetnikovu koncentraciju.

Dvije su kopčice čvrsto držale sliku Rafaela Puntarerasa. Nakon

tričetvrt sata umjetnik ih je obje odvojio. Šilom oprezno izvije

napolje metalne cjevčice.

Sada ukopča električno kuhalo, položi na ploču stare korice od

W & N

knjige, a na njih stavi pasoš.

Umjetnik zatim reče:

– Moramo ga deset minuta grijati. Stručno to kažem: treba da

pasoš oživimo. Papir će tako postati mekši, elastičniji, bolje će

upijati tekućine i u svakom pogledu moći će se lakše obraditi.

Pošto je popušio cigaretu, Pereira se ponovno posveti putnici.

Hvataljkom uhvati onaj ugao slike gospodina Puntarerasa na kojem

nije bilo žiga, pa ga oprezno digne jedan milimetar uvis. Zatim

umoći tanki kist u sadržaj nekakve bočice oštra mirisa.

Umjetnik objasni:

– Kist treba da bude uvijek najbolji proizvod iz najfinije dlake

jazavca ili crvene kune. Upotrebljava se onaj broj nula.

Sasvim laganim dodirima stavljao je tekućinu između slike i

stranice putnice, odižući pri tom sliku hvataljkom. Ljepilo se

otapalo. Nakon pet minuta umjetnik skine sliku i odnese je do

udaljene police za knjige.

– Da je ne bih nehotice oštetio.

Vrati se stolu, zatvori oči, olabavi prste; očito se ponovno

koncetrirao.

Umjetnik reče:

– Radi uspostavljanja prvog kontakta s pasošem, počinjem sasvim

laganom izmjenom: uklanjam jednu točku.

Sada položi dokument pod veliko učvršćeno povećalo. Ovlaži

novi fini kist nekakvom svijetlom tekućinom.

Onog trena kad je u tekstu ličnog opisa nakvasio jednu točku

tinte, pritisne dugme štoperice.

Počeka dok točka nije gotovo sasvim izblijedjela, zatim munjevito

upije ostatak tekućine oštrim bridom bugačice.

W & N

– Tri sekunde. Sada smo dobili osnovnu vrijednost. Budući da

znamo vrijeme potrebno za jednu točku, možemo se odvažiti na

sasvim tanku crtu.

Ukloni sve tanke crte na jednoj stranici kvaseći ih laganim

dodirima, kao što je to bio uradio s točkama. Zatim se lati debljih

osnovnih poteza, premazujući ih tajanstvenom tekućinom s oba kraja

prema sredini.

– Stručno to zovemo: prodiranje prema jezgri.

Pošto je dva sata »prodirao prema jezgri« i bijelio poteze

metodom za brisanje točaka, nestali su svi nekorisni podaci, prerani

datumi u vizama i na žigovima graničnih policija, a i datumi

izdavanja i isteka putnice.

Sada se umijetnik pola sata odmarao. Malo je proplesao kako bi

olabavio mišiće.

Thomas skuha kavu. Prije nego što ju je popio, Pereira razbije jaje

i izlije bjelanjak na plitak tanjur:

– Kako bi zrak mogao djelovati na što veću površinu. Stručno to

kažemo: treba da odstoji!

Deset minuta kasnije ispuni žitkom bjelanjkom, koji se brzo suši,

brazde i udubljenja, što su ih bjelila bila izgrizla usprkos svemu

oprezu, da bi površina ponovno postala savršeno ravna. Preko nje

pospe besjajni slikarski fiksativ.

Sada ponovno donese odlijepljenu sliku trgovca Puntarerasa,

zamota je u sasvim tanki svileni papir, koji zalijepi na stražnjoj strani

slike kako se papir ne bi pomaknuo. Ahatnom pisaljkom prenese na

svileni papir obrise onog dijela žiga što se nalazio na slici.

Zatim obreže jednu od četiriju fotografija majora Débrasa tako da

je ostala za malenkost veća od Puntarerasove, pa položi preko nje

W & N

komadić indiga, boja kojeg je točno odgovarala boji žiga. Skine

svileni papir sa stare slike i položi ga preko indiga na Débrasovu

fotografiju, te papir ponovno zalijepi. Još jedanput prođe ahatnom

pisaljkom preko dobivenih obrisa.

Oprezno odmota Débrasovu fotografiju, koja je sada imala na sebi

žig.

Umjetnik brzo fiksira svoje djelo, koje bi se inače lako moglo

izbrisati.

Oštrim kliještima probuši Débrasovu sliku na unaprijed točno

određenim mjestima, pa je pričvrsti u putnicu ljepilom i dvjema

kopčicama za cipele. Drugim kliještima stisne kopčice.

Zatim nanovo tušem ispiše sva ona mjesta gdje je ranije bio nešto

izbrisao i reče:

– Naravno, svuda gdje se može, valja mijenjati stare brojke u

nove, njima slične, na primjer trojku u osmicu, a jedinicu u

četvorku...

Nakon šest i pol sati naporna rada Pereira utisne u putnicu

portugalsku tranzitnu vizu i ulaznu vizu za Dakar, pa ih zatim ispuni.

– Gotovo!

Thomas oduševljeno zaplješće. Umjetnik se dostojanstveno

nakloni:

– Uvijek na raspolaganju za slične usluge.

Thomas mu stegne ruku.

– Neću biti ovdje da bih se mogao koristiti i dalje vašom

jedinstvenom nadarenošću. Ali ipak ostajte vedri, Reynaldo, poslat

ću vam lijepu mušteriju. Siguran sam da ćete se izvrsno razumjeti...

W & N

9

Ispod krova velike novinske zgrade na Praga Dom Pedro IV tekla

je svijetleća traka s najnovijim vijestima. Pogledi tisuću očiju

usmjerili su se puni napetosti, puni straha u treperava, svjetlucava

slova. Na lijepom trgu, popločenom bijelocrnim mozaikom,

Portugalci i emigranti su se gurali, sjedili su u uličnim vrtovima

kavana što su okruživale trg, zurili u svijetleću traku, čitali...

(United Press) Madrid – glasine o tajnim njemačko-španjolskim

pregovorima uporno se šire – njemački wehrmacht navodno

zahtijeva slobodan prolaz kako bi mogao napasti gibraliar i zatvoriti

sredozemno more – franco odlučio da ostane neutralan – britanski

ambasador najodlučnije opominje španjolsku – protubritanske

demonstracije u barceloni i sevilli...

Dva muškarca sjedila su u kavani za stolom uz rub ceste sa

čašama pernoda ispred sebe. Mali, debeli Luis Tamiro listao je po

putnici koja je tog popodneva bila krivotvorena. Zadivljeno je

gunđao:

– Doista prvorazredna izradba!

– Kada polijeće vaš avion?

– Za dva sata.

– Pozdravite Débrasa od mene. Neka požuri ovamo. Za pet dana

polazi moj brod.

– Nadajmo se da će mu to do tada uspjeti!

– Kako to mislite? – upita Thomas Lieven.

Luis Tamiro je zabrinuto pušio malu brazilsku cigaru:

– Španjolci su na izgled neutralni, ali dopuštaju njemačkim

obavještajcima da slobodno rade. U Madridu tri njemačka »turista«

W & N

nadziru majora na svakom koraku, danju i noću. Svaki od njih po

osam sati. Major to zna. Ne može se otresti tih momaka. Zovu se

Löffler, Weise i Hart. Stanuju u hotelu Palace, kao i on.

– U čemu je tajna?

– Otkako su mu oduzeli putnicu, major ne smije napustiti Madrid.

Ona tri Nijemca znaju tko je on, samo to još ne mogu dokazati. Žele

dokučiti što radi u Madridu. Osim toga, čim major napusti grad,

španjolska policija ima razloga da ga smjesta zatvori. A kad je

jednom u zatvoru, može ga se, bez mnogo muke, oteti i otpremiti u

Njemačku.

– Mora se, dakle, otresti te trojice.

– Da, samo kako? Poput lovačkih pasa, oni samo čekaju trenutak

kad će on pokušati pobjeći da bi ga mogli izdati.

Thomas Lieven se radoznalo zagleda u malog Tamira:

– Recite, Tamiro, što ste zapravo po zanimanju?

Mali debeljko uzdahne, zatim iskrivi usta.

– Djevojka za sve ono što je zabranjeno. Krijumčarenje ljudi.

Krijumčarenje oružja. Krijumčarenje robe. Sve za novac. Nekoć sam

bio draguljar u Madridu.

– I onda?

– Građanski rat me uništio. Dućan razoren bombama. Roba

pokradena. Imao sam zatim još i političkih neprilika. Ne, ne, svega

mije dosta i previše. U mene sve sada ima svoju čvrstu cijenu! Briga

me za njihov idealizam.

Thomas Lieven tiho upita:

– Vjerojatno poznajete u Madridu još nekolicinu gospode koja

misle kao i vi?

– Čitavo mnoštvo!

W & N

– I kažete da sve ima svoju čvrstu cijenu?

– Jasno!

Thomas se nasmiješi, pogleda prema treperavoj svijetlećoj traci,

pa blago promrmlja:

– Slušajte, Luis, koliko bi – među prijateljima – stajala jedna

mala, spontana narodna buna?

– Kako to mislite?

Thomas mu reče kako je to zamislio.

10

– Aaaaaahhhhh!

Crnokosa, punašna konzulica Estrella Rodrigues s vriskom se

prenula iz sna kad je Thomas Lieven kasno noću ušao u njezinu

sobu. Dršćući je upalila male svjetiljke s crvenim zaslonima, što su

se nalazile iza kreveta. Ruku je pritisla na srce.

– Oh bože, Jean, kako si me uplašio!

– Oprosti, draga, zadržao sam se. Ispratio sam onog čovjeka s

pasošem... – Sjedne na rub kreveta; ona mu se baci u naručaj.

– Poljubi me... – Privine se uza nj. – Samo kad si ovdje! Kad si

konačno ovdje! Satima sam te čekala, mislila sam da ću umrijeti, da

ću svisnuti...

– Od čežnje za mnom? – upita on polaskan.

– I od toga.

– Molim?

– Čitave sam se večeri nadala da ćeš doći i pokloniti mi još malo

novaca kako bih se mogla odvesti u Estoril!

– Hr-rm!

– Telefonirala sam u kockarnicu! Jedanaestica i susjedni brojevi

W & N

dobivali su za svim stolovima. Možeš li to uopće zamisliti? Pa to su

moje brojke! Danas bih bila stekla čitav imetak!

– Estrella, sutra ću te upoznati s izvrsnim krivotvoriteljem. Možeš

mu dati svoje putnice da ih za tebe proda. Spreman je da dijeli s

tobom pola-pola.

– Oh, Jean, pa to je divno!

Thomas ode u kupaonicu. Ona mu nježno dovikne:

– Znaš li što sam malo prije sanjala?

On se raspita iz kupaonice:

– Što?

– Sanjala sam da si Nijemac – i uz to moj ljubavnik! Nijemac! A

ja tako silno mrzim Nijemce! Pomislila sam da ću svisnuti, da ću

umrijeti... Jean, jesi li me razumio?

– Svaku riječ.

– Zašto onda ništa ne kažeš?

Čula ga je kako kašlje.

– Progutao sam od straha pola čaše vode za ispiranje usta.

To je silno zabavi:

– Ah, sladak si! Dođi! Dođi brzo svojoj nježnoj Estrelli...

Ovu zanosnu građenu neprijateljicu Nijemaca probudi nešto

kasnije gromki smijeh Thomasa Lievena, koji se smijao u snu.

Nervozno ga prodrma i istrgne iz sna.

– Jean, Jean, što ti je?

– Molim? Ah, sanjao sam nešto smiješno.

– O čemu?

– O maloj, spontanoj narodnoj buni – reče on i ponovno se

nasmije.

W & N

11

Madrid, 5. rujna 1940.

Povjerljiv izvještaj komesara Fillipa Aliadosa iz tajne državne

policije starješinama:

NAJHITNIJE!

Danas u 14.03 sati nazvao me državni službenik iz 14. policijskog

okruga. Izvijestio je da se ispred britanske ambasade u Calle

Fernando el Santo broj 16 sakupilo oko pedesetak osoba koje

demonstriraju protiv Engleske.

Smjesta sam krenuo s petero ljudi prema ambasadi i ustanovio da

demonstranti pripadaju siromašnijem dijelu stanovništva. Izvikivali

su u zborovima pogrde protiv Engleske. Razlupali su 4 (četiri)

prozora i srušili na zemlju 3 (tri) sandučića s cvijećem. Prema nalogu

njegove ekselencije gospodina britanskog ambasadora, gospodin

trgovački ataše istrčao je na cestu da bi pozvao demonstrante na

odgovornost.

Čim sam stigao pred ambasadu, gospodin trgovački ataše mije

saopćio izvanredno uzrujano: »Ljudi priznaju da su ih za ovu bunu

potplatili njemački obavještajci.«

Dok je većina demonstranata pobjegla pred brzim uredovanjem

policije, uspjeli smo uhvatiti tri osobe po imenu: Luis Tamiro, Juan

Mereira i Manuel Passos.

Uhapšene osobe ponovile su preda mnom tvrdnju da su ih

potplatili njemački obavještajci. Naveli su imena tih agenata: 1.

Helmut Löffler 2. Thomas Weise 3. Jakob Hart. Sva trojica stanuju u

hotelu Palace.

W & N

Gospodin britanski trgovački ataše uporno je zahtijevao da se

smjesta provede istraga i najavio je protestnu notu svoje vlade.

Budući da smo sa službenog mjesta upućivani da pazimo na

najstrožu neutralnost naše zemlje, krenuo sam odmah u hotel Palace

i pritvorio gore navedenu trojicu turista, koji su prilikom hapšenja

pružili otpor, tako da smo ih morali odvesti vezane.

Trojica su Nijemaca na preslušavanju ogorčeno tvrdila da nisu

dali nikakav novac za demonstracije. Njihovo suočenje s trojicom

demonstranata proteklo je bez uspjeha, pa smo demonstrante nakon

toga pustili. Protiv njih je podnesena prijava zbog narušavanja

javnog mira.

Naša obavještajna služba poznaje ovu trojicu Nijemaca. U

njihovu se slučaju stvarno radi o obavještajcima Abwehra, i može se

vjerovati da su izveli gore spomenuti pothvat, kako to tvrde

demonstranti.

Trojicu sam Nijemaca još zadržao u pritvoru. Molim najhitnije

odluku o tome što mi je s njima činiti, jer se gospodin britanski

trgovački ataše svakog sata telefonski raspituje o mojim daljnim

mjerama.

Vlastoručno potpisani: Fillipo Aliados, komesar

12

Jedna njemačka šaka bučno tresne po njemačkom hrastovom

pisaćem stolu. Pisaći je stol stajao u sobi jedne kuće na obali Tirpitz

u Berlinu. Šaka je pripadala admiralu Canarisu. Canaris je stajao iza

pisaćeg stola. Bolesnik na žuči, major Loos iz Kölna, stajao je ispred

pisaćeg stola.

W & N

U majora je lice bilo vrlo blijedo. U admirala je lice bilo vrlo

crveno. Major je bio vrlo tih. Admiral je bio vrlo glasan:

– No, sada mi je zaista dosta, gospodine majore! Trojica naših

ljudi protjerana su iz Španjolske! Prosvjed britanske vlade! Prava

poslastica za neprijateljsku štampu! A vaš fini gospodin Lieven u

Lisabonu puca od smijeha!

– Gospodine admirale, stvarno ne razumijem kakve opet veze ima

taj klipan s time!

Canaris će gorko:

– Dok su naši ljudi u Madridu satima bili zatvoreni, major Débras

je napustio zemlju. Sigurno s lažnom putnicom. Sretno je stigao u

Lisabom, i znate li koga je u kockarnici Estorila javno izgrlio i

poljubio u obraz? Vašeg prijatelja Lievena! A znate li s kim je zatim

obilno večerao? S vašim prijateljem Lievenom!

– Ne... zaboga, ne... To nije moguće!

– A ipak je tako. Naši su ljudi promatrali dirljivu scenu njihova

ponovnog susreta. Što su mogli poduzeti? Ništa!

Major Loos osjeti silnu bol u trbuhu. »Naravno, moja žuč«,

pomisli zdvojno. »To pseto, to bijedno pseto, taj Thomas Lieven!

Čemu li sam ga samo onda u Kölnu izvukao iz gestapovskog

zatvora?«

– Gospodine majore, znate li kako vas svi ovdje zovu? »Zlosretni

Loos«!

– Gospodine admirale, smatram to vrlo nepravednim!

– Nepravednim? Zar niste platili tom klipanu 10000 dolara za

popise s imenima najvažnijih francuskih obavještajaca – a kasnije

smo ustanovili da se radi o samim mrtvacima? Imali ste i naređenje

da tog čovjeka dovedete sa sobom!

W & N

– Portugal je neutralna zemlja, gospodine admirale...

– Svejedno! Sada mi je dosta. Želim tog gospoda Lievena vidjeti

ovdje! U ovoj sobi! I to živa! Jeste li razumjeli?

– Jesam, gospodine generale.

13

Dne 6. rujna 1940. godine, 18.47 sati Nadzorna radijska služba

Secret Servicea javlja šefu M 15 u Londonu:

Od 15 sati i 15 minuta izvanredno živ radio-saobraćaj između

Abwehra Berlin i njemačkog poslanstva u Lisabonu.

Odvija se nešifrirano, a jasni tekst poruka očito nas treba dovesti

u zabludu. Radio-poruke iz Berlina su njemačkom trgovačkom

atašeu u Lisabonu s naređenjem neka se pobrine da se trgovac Jonas

hitno vrati kući. Nesumnjivo se sprema velika otmica. Mora da je

trgovac Jonas izvanredno važna ličnost za Abwehr Berlin...

14

Dne 6. rujna 1940. godine, 22.30 sati

U Casa Senhora de Fatima, udobnoj kući šefa obavještajne službe

njemačkog poslanstva u Lisabonu, održavao se sastanak. Šef

obavještajne službe udaljio je svoju čarobnu prijateljicu, dugonogu

kestenjastu plesačicu Dolores. Uz šampanjac zajedno su sjedili:

kućedomaćin, mornarički ataše i ataše za ratno zrakoplovstvo

njemačkog poslanstva. Posljednja su dvojica, ove večeri, također

otpustila svoje prijateljice.

W & N

Šef obavještajne službe progovori:

– Gospodo, vrijeme nas tjera. Berlin zahtijeva Lievena – i to

hitno. Molim vaše prijedloge.

Ataše za ratno zrakoplovstvo reče:

– Predlažem da momka omamimo i avionom prebacimo u

Madrid, a odanle kurirskim zrakoplovom u Berlin.

– Protivim se – reče mornarički ataše. – U Madridu smo upravo

sada imali nezgodu. Znamo da na aerodromu sve neprestano vrvi od

engleskih i američkih obavještajaca. Također znamo da ondje slikaju

svakog putnika. U Madridu si ne možemo dopustiti nove

diplomatske neprilike.

– Slažem se – reče šef obavještajne službe.

Mornarički ataše nastavi:

– Stoga predlažem otmicu podmornicom, gospodo! Preporučujem

da smjesta stupimo u radio-vezu s Wernerom za razbijanje blokada.

Werner za razbijanje blokada surađuje sa zapovjednikom

podmornica i može odmah saznati gdje su uporišta svih jedinica. U

svako doba može najhitnije zatražiti da podmornica dođe u određeni

geografski kvadrat izvan portugalskih teritorijalnih voda.

– Kako ćemo prebaciti trgovca Jonasa u podmornicu?

– Unajmit ćemo ribarski brodić.

– A kako ćemo ga strpati na ribarski brodić?

– I za to imam prijedlog. – Zatim mornarički ataše iznese svoj

prijedlog.

W & N

15

Aerodromskom restauracijom prolazio je star čovjek i pokušavao

prodati lutke u nošnjama, velike i male. Bio je slabe sreće. Već je

bila skoro ponoć tog dana 8. rujna 1940. godine i još su samo oko

dva tuceta umornih putnika čekala na uzlijetanje aviona.

Stari čovjek priđe stolu uz prozor. Ondje su sjedila dva čovjeka i

pila viski.

– Lutke u nošnjama – Cigani, Španjolci, Portugalci...

– Hvala, nećemo – reče Thomas Lieven.

– Još prava mirnodobska roba!

– Ipak ne bismo, hvala – reče major Débras, koji se sada zvao

Rafaelo Puntareras.

Starac produži dalje. Vani na uzletištu objasnom reflektorima

upravo su gorivom punili avion kojim je trebalo da Débras odleti iz

Lisabona u Dakar.

Major osjećajno pogleda Thomasa Lievena:

– Nikad neću zaboraviti što ste učinili!

– Ne spominjite to – reče Thomas i pomisli: »A tek kada otkriješ

da sam krivotvorio popise agenata tvoje obavještajne službe, nećeš

to sigurno nikad zaboraviti!«

– Spasili ste popise za mene – i izbavili ste me iz Madrida.

»To je istina«, pomisli Thomas Lieven. »Možda ćeš mi zbog toga

jednom oprostiti moju prijevaru.« Upita:

– Gdje su popisi?

Major namigne.

– Slijedio sam vaš primjer i sprijateljio se s našom stjuardesom.

Popisi su u njezinoj prtljazi.

W & N

– Pažnja, molim – začuje se glas iz razglasa – Pan american

World Airways moli putnike leta broj 324 za Dakar da pristupe

pasoškoj i carinskoj kontroli. Moje dame i gospodo, želimo svima

ugodan let.

Débras iskapi čašu i ustane.

– Postaje ozbiljno, moj prijatelju. Još jednom hvala! I do viđenja.

– Molim vas da izručite madame Josephini Baker moje

najsrdačnije pozdrave i želje – reče Thomas Lieven. – I zbogom,

gospodine majore, jer se više nikada nećemo vidjeti.

– Tko zna?

Thomas strese glavom.

– Moj brod polazi prekosutra u Južnu Ameriku. Ne želim se više

vratiti u Evropu – reče i dopusti majoru da ga još jednom zagrli i

poljubi u obraz.

Malo kasnije vidio ga je kako ide preko uzletišta prema avionu.

Thomas mahne, a i Débras je mahao sve dok nije nestao u kabini.

Thomas naruči još jedan viski. Dok se avion spremao da uzleti,

odjednom se osjeti vrlo usamljenim. Nakon nekog vremena plati,

ustane i ode.

Prostor ispred aerodromske zgrade bio je u mraku. Gorjelo je

svega nekoliko svjetiljki. Neka velika kola polako stignu do

Thomasa, pa se zaustave. Vozač pogleda kroz prozor.

– Taksi, senhor?

Na daleko i široko nije bilo žive duše.

– Molim – reče Thomas odsutno. Vozač iziđe, otvori vrata i

nakloni se. Tog trenutka Thomas osjeti da s ovim taksijem nešto nije

u redu, nikako nije u redu. Naglo se okrene, međutim bilo je već

prekasno.

W & N

Vozač ga žestoko udari u pregib koljena, i Thomas uleti u stražnji

dio automobila. Ondje ga zgrabe četiri snažne šake i bace na dno

automobila. Vrata se zalupe. Vozač se baci za upravljač i kola

pojure.

Thomasu pritisnu na lice veliku mokru krpu natopljenu

odvratnom slatkastom tekućinom. »Kloroform«, pomisli. Daveći se,

borio se sa zrakom.

Potpuno jasno začuje glas s hamburškim naglaskom:

– Izvrsno, izvrsno, a sada s njim ravno u luku.

16

Našem se prijatelju pomalo vraćala svijest. Glava mu je brujala.

Bilo mu je mučno i hladno. Pomisli: »Mrtvima nije mučno, mrtve ne

boli glava, mrtve ne zebe, prema tome mogu zaključiti da sam još

živ.«

Thomas oprezno otvori desno oko. Ležao je na provi smrdljivog

ribarskog brodića, motor kojega je nervozno praskao.

Za kormilom je stajao malen, zgužvan Portugalac u kratkom

kožnom kaputu. Na glavi je imao kapu sa štitnikom, a u zubima

ugašenu kratku lulu. Iza mornara plesala su gore-dolje svjetla obale.

More je bilo uzburkano. Ljuljajući se, ribarski je brodić plovio

prema otvorenoj pučini. Uzdahnuvši, Thomas Lieven otvori i lijevo

oko.

Na klupi pokraj njega sjedila su dva snažna klipana. Obojica su

imala crne kožnate kapute i jarosne izražaje lica. Obojica su u

velikim, ružnim rukama držala teške pištolje.

Thomas Lieven se napola uspravi i progovori, doduše mučno, ali

W & N

ipak tečno:

– Želim vam dobru večer, gospodo. Malo prije na aerodromu

nisam imao priliku da vas pozdravim. I vi ste donekle za to krivi.

Niste me smjeli tako brzo premlatiti i kloroformirati.

Prvi momak progovori hamburškim naglaskom:

– Upozoravamo vas, Thomase Lievene, pri najmanjem pokušaju

bijega pucamo.

Drugi momak progovori saskim naglaskom:

– Vaša je igra završena, gospodine Lievene. Sada se vraćamo u

domovinu.

Thomas radoznalo upita:

– Potječete li iz Dresdena?

– Iz Leipziga. Zašto?

– Puka radoznalost. Nemam ništa protiv ovog ribarskog brodića,

gospodo, ali morskim putem imamo do kuće još dobar komad.

Hoćemo li uspjeti?

– Imate još uvijek predugačak jezik – reče momak iz Hamburga.

– Budite bez brige, gospodine Lievene. Ovim ćemo vas brodićem

samo izvesti izvan zone od tri milje.

– U geografski kvadrat 135 Z – doda momak iz Leipziga.

Thomas primijeti da brodić plovi bez pozicionih svjetala. More je

postajalo sve nemirnije, a Thomas također, ali je nastajao da to ne

pokaže.

– A što će se, gospodo, dogoditi u geografskom kvadratu 135 Z?

– Za petnaest minuta ondje će izroniti podmornica. Sve ide kao po

loju, cak-cak, vidjet ćete.

– Prava njemačka organizacija – primijeti Thomas uljudno.

Mali kormilar ubaci na portugalskom:

W & N

– Napustili smo teritorijalne vode. Gdje je moj novac?

Momak iz Leipziga ustane, priđe teturajući kormilaru i preda mu

omotnicu. Mornar učvrsti kormilo i stane brojati novčanice.

Dalje se zatim sve odvijalo vrlo brzo.

Thomas, koji je jedini gledao, prema krmi, prvi je primijetio

veliku sjenu, koja je odjednom odnekale iskrsnula. Iznenada je

izjurila iz noći, poput crne utvare, te se prijeteći usmjerila ravno u

brodić koji se ljuljao na valovima. Thomas htjede kriknuti, ali se u

poslednji trenutak ugrize za jezik. »Ne«, pomisli, »ne smijem vikati.

Sada mirno, samo mirno...«

Reflektori bijesnu. Brodska sirena zatuli, jedanput, dvaput, triput.

Sjena se odjednom pretvori u trkaću jahtu, koja je sada već bila

blizu, vrlo blizu, smrtonosno blizu. Portugalski kormilar divlje

krikne i jako zaokrene kormilo, međutim prekasno. Uz gnusnu

škripu, jahta se pod oštrim kutem zabije u stražnji dio brodića.

Gospodinu iz Hamburga izleti pištolj iz ruke. Gospodin iz Leipziga

stropošta se na pod.

Zatim ono što je bilo gore bude dolje, a ono što je bilo dolje bude

gore, brodić se prevrne, a prova jahte se škripeći ukopa u njegovu

stranicu.

Nevidljiva, divovska šaka digne Thomasa uvis, pa ga zavitla u

crnu ledenu vodu.

Čuo je bijesno isprepletene glasove, krikove, kletve, zapovijedi,

dok je sirena jahte neprestano trubila.

Thomas se naguta slane vode, potone pa ponovno izroni boreći se

sa zrakom, i onda ugleda kako s palube jahte leti prema njemu pojas

za spasavanje, vezan užetom. Glasno pljusnuvši, bijeli pojas padne u

vodu. Thomas ga zgrabi. Uže se napne i već idućeg trenutka vukli su

W & N

ga prema jahti.

Žmirkavo je zurio u slova na pojasu, koji je nosio ime jahte.

Thomas pročita: BABY RUTH.

»Bože moj«, pomisli, »Ako ovo ispričam u klubu, reći će mi da

lažem...«

17

– Viski ili rum?

– Viski, molim.

– S ledom i sodom?

– Samo s ledom, molim. Nalijte slobodno pola čaše, vrlo lako

dobivam hunjavicu – reče Thomas Lieven. Prošlo je svega četvrt

sata, ali četvrt sata neobično bogatih događajima.

Prije petnaest minuta Thomas Lieven je još bio zarobljenik

njemačkog Abwehra, zatim brodolomac u Atlantiku, a sada je sjedio,

umotan u tople pokrivače, na predivnom mekanom krevetu

bajoslovno lijepe luksuzne kabine. Gospodin, kojeg nikada prije nije

vidio, stajao je ispred zidnog bara i pripremao mu piće. Lagano

omamljen, Thomas pomisli: »Tako vam je to na ovom svijetu...«

Gospodin mu donese viski. Sebi je također pošteno natočio. Sada,

smiješeći se, podigne čašu:

– Cheerio!30 – Cheerio! – reče Thomas pa potegne snažan gutljaj. »Da se

konačno riješim odvratnog okusa kloforma iz usta«, pomisli. Izvana

30 Živjeli!

W & N

prodre u kabinu divlja dreka. – Tko se dere?

– Naš kormilar i vaš. Stručnjaci raspravljaju o tome tko je kriv –

odvrati nepoznati gospodin, koji je nosio besprijekorno, plavo,

jednoredno odijelo i očale u rožnatom okviru. – Naravno, kriv je vaš

kormilar. Ne smije se ploviti bez pozicionih svjetala. Još malo leda?

– Ne, hvala. Gdje su ona dvojica – moji pratioci?

– Ispod palube. Mogu zamisliti kako vam je drago što su dolje.

»Ionako mi ništa ne pomaže«, pomisli Thomas. »Što mogu, bolje

da odmah zgrabim bika za rogove.« Stoga reče:

– Hvala što ste me spasili od smrti. Pri tom ne mislim na smrt

utapljanjem.

– Nazdravlje, trgovče Jonas! – Kako, molim?

– Za nas ste trgovac Jonas. Ne znamo još kako se doista zovete.

»Hvala bogu«, pomisli Thomas. – Zacijelo mi to ne želite reći...

– Sigurno da ne želim! – »Kakve li sreće što sam sve dokumente

spremio u trezor lijepe konzulice Estrelle. Čitavo me vrijeme

progonio osjećaj da će me, jednom, nešto slično snaći.«

– Potpuno vas razumijem. Jasno mije da možete govoriti tek na

najvišem mjestu. Čovjek poput vas! V. I. P.

– Kakav čovjek?

– Very Important Person! Zar sam ja vrlo važna osoba?

– No slušajte, trgovče Jonas, pa Abwehr vas je pokušao

podmornicom izvući iz Portugala! Uopće niti ne slutite što se u

posljednjih četrdeset osam sati sve nije radilo zbog vas! Kakvih li

priprema! Strašno! Abwehr Berlin! Abwehr Lisabon! Podmornica u

geografskom kvadratu 135 Z! Ovako ludi radio-saobraćaj Nijemci

već mjesecima nisu imali. Trgovac Jonas... Trgovac Jonas... Trgovca

W & N

Jonasa valja pošto-poto dopremiti u Berlin... A vi me još pitate jeste

li vrlo važna osoba – divno! Što vam je, trgovče Jonas?

– Molim, mogu – mogu li, možda, dobiti još jedan viski?

Thomas Lieven dobije još jedan viski – i to veliki.

Gospodin s rožnatim očalama pripremi i sebi jedan, razmišljajući

pri tom glasno:

– Za 5000 dolara baby Ruth može mirno žrtvovati bocu viskija!

– Kakva baby, molim? Kakvih 5000 dolara?

Čovjek s naočalama stane se smijati:

– Trgovče Jonas, valjda vam je jasno da pred vama stoji i

obavještajac Secret Servicea.

– Jasno mi je.

– Zovite me Roger. Naravno, ne zovem se tako. Ali, lažno je ime

jednako dobro kao i kakvo drugo – nemam li pravo?

»Bože na nebesima, zar opet sve počinje?« pomisli Thomas

Lieven. »Oprez, sada moram pripaziti. Nijemcima sam pobjegao.

Sada treba da se riješim još i Engleza. Moram dobiti na vremenu.

Moram razmisliti i biti vrlo oprezan.« Glasno reče:

– Imate potpuno pravo, mister Roger. Ali da se vratimo mojem

pitanju: kakvih 5000 dolara? Kakva baby Ruth?

– Trgovče Jonas, kada smo mi – mislim ovdje na nas, momke iz

britanske obavještajne službe u Lisabonu – ustanovili histeričan

radio-saobraćaj Nijemaca, odmah smo obavijestili M 15 u

Londonu...

– Tko je M 15?

– Šef kontrašpijunaže.

– Aha – reče Thomas, otpije gutljaj i pomisli: »Evropski dječji

vrtić. Ubojiti dječji vrtić. Ah, dragi bože, kako li ću biti sretan kad

W & N

napustim ovaj smiješni, smrtonosni kontinent.«

– M 15 je zatim naredio: pali!

– Shvaćam.

– Reagirali smo munjevito.

– Pa jasno.

– Nacisti se nisu smjeli dočepati tog trgovca Jonasa! Ha-ha-ha!

Popijte još jedan viski u zdravlje baby Ruth!

– Hoćete li mi konačno reći tko je baby Ruth?

– Mrs. Ruth Woodhouse. Šezdeset pet joj je godina. Gotovo je

sasvim gluha. Preživjela je dva udara kapi i petoricu muževa.

– Čestitam.

– Zar vam ništa ne kaže: Woodhouse-čelik? Woodhouse-tenkovi?

Woodhouse-mitraljezi? Jedna od najstarijih američkih dinastija

među proizvođačima oružja. Nikad niste čuli za njih?

– Bojim se da nisam.

– Moram reći da vam je to grdna rupa u obrazovanju.

– Sada ste je popunili. Hvala.

– Nema na čemu. Toj dami, dakle, pripada jahta. Trenutno boravi

u Lisabonu. Pošto smo saznali za plan s podmornicom, odmah smo

joj se obratili, i ona nam je, za 5000 dolara, smjesta stavila svoj brod

na raspolaganje. – Čovjek koji je sebe zvao Roger ode ponovno do

bara. – Sve je išlo kao po loju, trgovče Jonas! Cak-cak!

»Večeras sam to već jednom čuo«, pomisli Thomas Lieven, te

uljudno reče:

– Prava engleska organizacija.

Roger se baci na alkoholne zalihe američke miljunašice poput

izgladnjela vuka na krdo ovaca. Pri tom je veselo pričao:

– Pratili smo svaki vaš korak, trgovče Jonas. Neprestano smo vas

W & N

nadzirali! Bio sam u zasjedi ovdje u geografskom kvadratu 135 Z.

Radiom su me obavijestili da su vas Nijemci na aerodromu napali i

oteli. A zatim sam primio poruku da se ribarski brodić pripremio za

polazak. Ha-ha-ha!

– A što će biti dalje?

– Cak-cak! I dalje će sve ići kao po loju. Naravno, podnijet ćemo

prijavu protiv portugalskog kormilara zbog grube nemarnosti. Nema

sumnje da je kriv za ovu nesreću! Već smo poslali radiom

odgovarajuću prijavu. Doskora će se pojaviti patrolni čamac, koji će

preuzeti kormilara i oba vaša njemačka prijatelja.

– Što će biti s njima?

– Ništa. Već su izjavili da su se željeli samo malo pro vozati.

– A što će biti sa mnom?

– Imam naređenja da vas, makar i uz cijenu vlastitog života,

sigurno dopremim u vilu šefa britanske obavještajne službe u

Portugalu. Ili biste radije pošli s vašim njemačkim prijateljima?

– Nikako, mister Roger, nikako – reče Thomas Lieven uz usiljen

smiješak, razmišljajući: »Zar je to još uvijek morska voda na mojem

čelu – ili već opet ledeni znoj od straha?«

18

Nijemci su iz Lisabona oteli Thomasa Lievena prastarom

limuzinom. Englezi su ga dovezli u Lisabon novim rolls-roycem.

Noblesse oblige.

Sjedio je na stražnjem sjedalu automobila u plavom svilenom

jutarnjem ogrtaču, izvezenom zlatnim zmajevima, a na nogama je

imao isto takve papuče. Neka druga odjeća nije se na brodu »Baby

W & N

Ruth« mogla pronaći. Mokro odijelo i rublje Thomasa Lievena

ležalo je sprijeda kod šofera.

Pokraj Thomasa sjedio je Roger s mitraljezom na koljenima.

Procijedio je kroz zube:

– Ne bojte se, trgovče Jonas, ništa vam se neće dogoditi.

Automobilske stijenke su oklopljene, a prozori su iz neprobojnog

stakla. U kola se ne može pucati.

– Molim, a kako biste, da slučajno zatreba, pucali iz kola?

– upita Thomas, ali mu britanski obavještajac na ovo pitanje ne

odgovori.

Projure mimo uspavanog luksuznog kupališta Estorila prema

istoku, u susret veličanstvenom izlasku sunca. Nebo i more blistali

su poput sedefa. U luci je bilo mnogo brodova. »Danas je 9. rujan«,

pomisli Thomas Lieven. »Sutra General Cormona polazi u Južnu

Ameriku. Dragi bože, hoću li stići?«

Udobna vila šefa britanske obavještajne službe bila je smještena u

vrtu punom palmi. Bila je uređena u maurskom stilu i pripadala

nekom zelenašu po imenu Alvarez, koji je imao još dvije slične vile;

jednu je iznajmio šefu obavještajne službe njemačkog, a drugu šefu

obavještajne službe američkog poslanstva...

Časa do Sul pisalo je zlatnim slovima iznad ulaza u vilu

Britanaca. Butler, u prugastim hlačama i zelenom baršunastom

prsluku, otvori teška vrata iz kovanog željeza. Dignuvši bijele

čupave obrve, nakloni se nijemo pred Thomasom. Zatim zaključa

vrata, pa se uputi ispred obaju posjetitelja kroz golemi trijem, mimo

kamina, vanjskih stepenica i galerije predaka gospodina Alvareza

prema biblioteci.

Ondje ih je čekao, pred stijenom punom šarenih knjiga, postariji

W & N

gentleman. Izgledao je tako divno engleski kao gospoda što ih

susrećemo na stranicama britanskih modnih krojačkih časopisa.

Njegova savršena elegancija, besprijekorno skrojeno tamnosivo

flanelasto odijelo, njegovani brk kolonijalnog oficira i vojnički

ukočeno držanje pobudili su iskreno divljenje Thomasa Lievena.

– Zadatak je izvršen, sir – obrati mu se Roger.

– Dobro si to izveo, Jack – reče gospodin u tamnosivom, rukujući

se s Thomasom.

– Dobro jutro, trgovče Jonas. Dobro došli na tlo Velike Britanije.

Nestrpljivo sam vas očekivao. Da popijemo jedan viski za strah?

– Nikada ne pijem prije doručka, sir.

– Razumijem. Čovjek od principa. To mi se sviđa. Jako mi se

sviđa. – Gospodin u tamnosivom obrati se Rogeru. – Idite gore

Charleyju. Neka uspostavi radio-vezu s M 15. Ključ šifre: Cicero.

Poruka: Sunce izlazi na zapadu.

– Hoću, sir. – Roger se izgubi. Gospodin u tamnosivom reče

Thomasu:

– Zovite me Shakespeare, trgovče Jonas.

– Rado, mister Shakespeare – »A zašto i ne bih? U Francuskoj

sam morao zvati jednog tvog kolegu Jupiter«, pomisli Thomas. »Ako

vas to zabavlja...«

– Vi ste Francuz, zar ne trgovče Jonas?

– Eh – jesam.

– Odmah sam to pomislio! Imam oko za to. Nepogrešiv sam

poznavalac ljudi! Vive la France!

– Hvala, mister Shakespeare.

– Monsieur Jonas, kako se stvarno zovete?

»Ako ti kažem, neću nikada dospjeti na svoj brod«, pomisli

W & N

Thomas, pa stoga odvrati:

– Žao mi je, ali moj je položaj previše ozbiljan. Moram zatajiti

svoj pravi identitet.

– Monsieur, jamčim vam svojom čašću da ćemo vas u svako doba

i sigurno prebaciti u London, ako ste spremni da radite za nas.

Izbavili smo vas iz nacističkih pandža, nemojte to zaboraviti!

»I to mi je život«, pomisli Thomas.

– Iscrpljen sam, mister Shakespeare. Jednostavno... jednostavno

više ne mogu. Prije nego što išta odlučim moram se naspavati.

– Potpuno jasno, monsieur. Gostinjska soba je pripremljena za

vas. Smatrajte se mojim gostom.

Pola sata kasnije ležao je Thomas Lieven u udobnom krevetu

jedne tihe, prijatne sobe. Sunce je već bilo izašlo, u perivoju je

pjevalo mnogo ptica. Kroz rešetku na prozoru prodirali su zlatni traci

svjetlosti. Vrata su bila zaključana izvana. »Engleska

gostoljubivost«, pomisli Thomas Lieven, »poznata diljem svijeta.

Zaista je ništa ne može nadmašiti...«

19

– Pažnja, točno vrijeme: udarac gonga označit će osam sati!

Dobro jutro, moje dame i gospodo. Radio-Lisabon donosi druge

jutarnje novosti. London: I prošle su noći jaki odredi bombardera

njemačkog ratnog zrakoplovstva nastavili koncentrirane napade na

britanski glavni grad...

Glasno dišući i kršeći ruke, jurila je punašna, cmokosa konzulica

Estrella Rodrigues amo-tamo po svojoj spavaćoj sobi. Izgledala je

iscrpljeno. Izazovno ispupčena gornja usnica joj je podrhtavala.

W & N

Estrella je bila na rubu živčanog sloma. Prošle noći nije spavala ni

trenutka, strašni su sati bili za njom. Jean, njezin ljubljeni Jean, nije

došao kući. Znala je da je otpratio na aerodrom svog tajanstvenog

prijatelja, onog francuskog majora. Telefonirala je na aerodrom, ali

tamo nije nitko ništa znao o nekom monsieuru Jeanu Leblancu.

U mislima je Estrella vidjela svog ljubavnika otetog, uhvaćenog,

mučenog, u rukama Nijemaca, mrtvog. Estrelline su se grudi

uzbuđeno dizale ispuštale u vrtlogu osjećaja. Mislila je da će umrjeti,

da će svisnuti...

Odjednom shvati da radio još uvijek radi. Zastane i do svijesti joj

dopru riječi spikera:

– ... američka jahta »Baby Ruth« razbila je danas u ranim

jutarnjim satima, izvan zone od tri milje, portugalski ribarski brodić

koji se zatim prevrnuo. Posada jahte prihvatila je više brodolomaca.

Istodobno su jedinice naše obalne straže otkrile u blizini nesreće

podmornicu, koja je smjesta zaronila i pobjegla.

Kapetan Edward Marks, zapovjednik »Baby Ruth«, podnio je

prijavu protiv kormilara ribarskog brodića zbog grubog ugrožavanja

sigurnosti. Tri putnika ribarskog brodića, dva Nijemca i jedan

Francuz...

Estrella vrisne!

– ... odbila su da daju izjave. Sumnja se da se u ovom slučaju radi

o spriječenom pokušaju otmice, u koji su upletene najmanje dvije

strane obavještajne službe. Istraga je u toku. »Baby Ruth« do

daljnjega ne smije isploviti. Ona je vlasništvo američke milijunašice

Ruth Woodhouse, koja već neko vrijeme stanuje u hotelu Aviz. Čuli

ste novosti. Izgledi vremena za danas i sutra...

Konzulica se probudi iz ukočenosti. Ugasi radio. U najvećoj se

W & N

brzini obuče. Jean... Slutnja je nije prevarila, nešto se dogodilo, neko

zlo, nešto užasno... Kako li se samo zove ona miljunašica?

Woodhouse. Ruth Woodhouse. Hotel Aviz.

20

Podigavši bijele, čupave obrve, butler uđe u biblioteku luksuzne

Časa do Sul. Glas mu je zvonko odjekivao dok je šefu britanske

obavještajne službe u Portugalu najavljivao:

– Senhora Rodrigues je stigla, sir.

Muškarac koji je sebe zvao Shakespeare elastično ustane. Žustro

pođe u susret lijepoj konzuliéi, koja je sada bila odjevena u tijesno

pripijenu bijelu lanenu haljinu, rukom oslikanu cvijećem i pticama

žarkih boja. Bila je nešto prejako našminkana i izgledala je poput

progonjene punašne plemenite divljači.

Shakespeare joj poljubi ruku. Butler se povuče.

Šef britanske obavještajne službe ponudi Estrelli da sjedne. Ona

se bez daha, sva ustreptala, svali na skupocjen stolac. Od uzbuđenja

je ostala bez riječi – što je u nje bila prava rijetkost.

Čovjek koji se rado služio imenom najvećeg engleskog pjesnika

suosjećajno reče:

– Prije pola sata telefonski sam razgovarao s gospođom

Woodhouse. Znam da ste je posjetili, senhora...

Još uvijek bez riječi, Estrella kimne.

– ... gospođa Woodhouse je – hm – naša vrlo dobra prijateljica.

Reće mi da ste vrlo zabrinuti za jednog – hm – vrlo dobrog

prijatelja?

Estrella nije niti slutila što će izazvati svojim riječima:

W & N

– Zabrinuta sam za Jeana, moj bože, za mog jadnog, nesretnog

Jeana...

– Jean?

– Jean Leblanc – Francuz. Jučer je nestao... Već sam napola luda

od straha. Možete li mi pomoći... Znate li nešto o njemu? Recite mi

istinu, preklinjem vas!

Shakespeare je značajno njihao glavom.

– Nešto mi tajite! – izviralo je iz konzulice. – Osjećam to. Znam

to. Smilujte se, senhor, govorite! Je li moj jadni Jean pao u ruke onih

bijednih pseta? Je li mrtav?

Shakespeare podigne ruku, koja je bila uska i plemenita i bijela

kao mlijeko:

– Ma nije, poštovana senhora, nije. Mislim da imam dobre vijesti

za vas...

– Doista? O sveta bogorodica od Bilbaoa, zaista?

– Kako se po svemu čini, hm, hm. Prije nekoliko sati kod nas se

pojavio neki gospodin kaji bi lako mogao biti onaj kojeg tražite...

– O bože, o bože, o bože!

– Butler ga upravo budi. Svakog će trenutka. – Uto netko zakuca.

– ah, evo ga već. Naprijed!

Vrata se otvore. Pojavi se oholi sluga, a pokraj njega prođe u

biblioteku Thomas Lieven u papučama na bosim nogama, ogrnut

istočnjačkim jutarnjim ogrtačem iz inventara »Baby Ruth.«

– Jean!

Estrellin se krik prolomi zrakom. Ona pojuri, zapne za sag, baci

se svom ljubljenom na prsa, privine se grčevito uz sleđenog

Thomasa, te ga stane zadihano grliti i ljubiti tepajući:

– Oh Jean, Jean – ti moj jedini, moj slatki... da si živ, da si ovdje,

W & N

čini me najsretnijom ženom na svijetu.

Shakespeare se nakloni sa smiješkom punim razumijevanja.

– Ostavljam vas nasamo sa senhorom – izjavi obzirno. – Do

viđenja kasnije, monsieur Leblanc.

Thomas Lieven zatvori oči. Dok su ga, poput zrna tuče, pogađali

Estrellini poljupci, zdvojno pomisli: »Gotovo! To je kraj! Sada sam

izgubljen. Zbogom, slobodo! Zbogom, Generale Carmona! Zbogom,

divna Južna Ameriko...«

21

Radio-telegrafist Charley sjedio je u potkrovlju Časa do Sul.

Ispred prozora su se njihale palme na jutarnjem vjetru. Radist

Charley upravo je uređivao nokte, kada je Shakespeare uletio u

prostoriju.

– Počni. Najhitnije za M 15. Pravo ime trgovca Jonasa je Jean

Leblanc stop molim daljnje upute.

Charley je šifrirao poruku, uključio odašiljač i počeo odašiljati.

Shakespeare se smjesti pred veliki zvučnik i pritisne jednu od sedam

dirki iznad kojih je pisalo:

MIKROFONSKA BIBLIOTEKA

Najprije je šumjelo i pucketalo, a zatim Shakespeare začuje

slijedeći razgovor između Thomasa i lijepe Estrelle:

– ... ma kako sam te ja izvrgla pogibelji, dragi? Kako?

– Nipošto nisi smjela doći ovamo!

W & N

– Ali bila sam napola luda od straha i brige – mislila sam, umrijet

ću...

– Nikako nisi smijela spomenuti moje ime!

Stisnutih usnica Shakespeare se nasmiješi.

– Zašto ne? Zbog čega ne ?

– Jer nitko ne smije znati moje ime!

– Ali ti si Francuz! Prijatelj Engleza – saveznik...

– Ipak. Sada šuti... – Začuju se koraci.

– ... Sasvim sigurno je ovdje negdje... Ah, evo tu je ispod stola.

Iz zvučnika dopre oštro zviždanje, strašan lom i zatim se veza

prekine.

Shakespeare reče zadivljeno:

– Lukavo pseto. Otkrio je mikrofon i iščupao ga! – Nekoliko

trenutaka kasnije spazi kako radio-telegrafist, letećim prstima, prima

poruku. – Zar već odgovor od M 15?

Charley kimne i počne dešifrirati odgovor iz Londona. Njegovo

zdravo, mlado lice promjeni boju. Sasvim blijed reče:

– Svemogući bože!

– Što je? – Shakespeare mu istrgne listić iz ruke i pročita:

od m 15 shakespearu lisabon – navodni jean leblanc zove se

uistinu thomas lieven i njemački je obavještajac – upravo nas je

prevario s krivotvorenim popisima francuske obavještajne službe –

pošto-poto zadržite tog čovjeka – specijalni agent leti k vama

kurirskim avionom – slušajte njegove upute – kraj – kraj

Sa sočnom kletvom Shakespeare baci ceduljicu na tlo i izjuri iz

potkrovlja. Pojuri niz stepenice u biblioteku, grabeći po dvije

stepenice odjednom.

U trijemu ga dočeka strašan prizor. Teška ulazna vrata, a i vrata

W & N

biblioteke, bila su otvorena. Između njih, na prekrasnom

istočnjačkom sagu, ležala je licem nadolje nepomična prilika –

otmjeni butler.

Shakespeare potrči u biblioteku. Bila je prazna. U zraku se još

samo osjećao miris parfema. Shakespeare istrči u park. Cestom je

upravo škripeći pojurio crveni taksi. Shakespeare pohita natrag u

trijem. Otmjeni se butler upravo osvijestio. Sjedio je na sagu, stenjao

i trljao vrat.

– Kako se to moglo dogoditi?

– Taj je čovjek umjetnik u džiju-džicu, sir. Vidio sam ga kada je s

damom izišao iz biblioteke. Prepriječio sam mu put, kako bih ga

zadržao. Dalje se sve odvijalo strahovito brzo. Poletio sam na tlo i

izgubio svijest, sir...

22

Telefon je prodorno zvonio – zvonio – zvonio.

Još uvijek u papučama i jutarnjem ogrtaču, Thomas Lieven uđe u

Estrellinu spavaću sobu. Vozač crvenog taksija i mnogi prolaznici

čudili su se Thomasovoj čudnoj odjeći, a snebivala se i Estrellina

sobarica. Međutim, Thomasu, koji je cijelog života uvijek bio

odjeven krajnje elegantno, sada je to bilo potpuno svejedno. Znao je

da mu se sada radi o životu. Trgne slušalicu na uho:

– Halo?

Zatim se olakšano nasmiješi, jer je prepoznao glas koji mu se

javio. Bio je to prijateljski glas, glas jedinog prijatelja kojeg je sada

još imao.

– Leblanc, ovdje Lindner...

W & N

– Lindnere, hvala bogu, upravo sam vas htio nazvati. Gdje ste?

– U hotelu. Slušajte Leblanc, već vas satimo pokušavam pronaći.

– Da, da, dobro. Imao sam neugodan doživljaj – više neugodnih

doživljaja... Lindnere, morate mi pomoći... Moram se sakrivati sve

dok naš brod ne isplovi...

– Leblanc!

– ... ne smiju me više vidjeti, ja...

– Leblanc, dopustite mi konačno da dođem do riječi!

– Izvolite.

– Naš brod neće isploviti.

Thomas se svali na konzuličin krevet. Ona je upravo stala iza

njega i prestrašeno pritisnula svoju malu šaku na uzbudljiva usta.

Thomas proštenje:

– Što ste rekli?

– Naš brod neće isploviti!

Thomasu Lievenu se čelo orosi znojem.

– Što se dogodilo?

Glas bečkog bankara zvučao je histerično:

Već me danima muči zla slutnja. Naša se brodska kompanija tako

čudno ponašala – to sam vam prešutio da vas ne bih uznemiravao.

Danas ujutru sam doznao...

– Što ste doznali?

– Naš su brod zarobili Nijemci!

Thomas sklopi oči.

– Što je – što je...? – dršćući poviče siromašna konzulica.

Thomas proštenje u slušalicu:

– A – a kakav drugi brod?

– Nemoguće! Već je mjesecima unaprijed sve zauzeto! Ne

W & N

smijemo se zavaravati, Leblanc, zaglibili smo u Lisabonu – halo –

Leblanc, jeste li me razumjeli?

– Svaku riječ – reče Thomas Lieven. – Javit ću se, Lindnere.

Zbogom i sretno, ako je to pod ovim okolnostima još uopće moguće.

Spusti slušalicu, pa nasloni glavu na ruke. Iznenada ga ponovno

zapuhne miris kloroforma i odjednom mu se opet smuči. Osjeti

vrtoglavicu i krajnju iscrpljenost.

A što sada?

Sjedio je u stupici. Nije više mogao računati s tim da će pobjeći i

Nijemcima, i Francuzima – svima koje je prevario.

– Jean! Jean! – dopre mu do uha glas lijepe konzulice. Otvori oči.

Pala je kraj njega na koljena, dršćući i jecajući. – Reci, kaži mi

barem jednu riječ! Pričaj svojoj sirotoj Estrelli što se dogodilo!

Šutke je pogleda, zatim mu se lice razvedri, te napokon progovori

blagim glasom:

– Otpusti djevojku, draga.

– Djevojku...

– Želim biti sam s tobom.

– Ali ručak...

– Sam ću kuhati – reče Thomas Lieven i ustane poput boksača

koji, doduše izubijan, ali još daleko od knock-outa, ulazi u slijedeću

rundu. – Moram o svemu točno razmisliti, a dok kuham, padaju mi

na um najbolje misli.

Kuhao je mađarski »lecso«. Zamišljeno je rezao na kolute pola

kilograma luka, nježno i tiho očistio od sjemenki kilogram zelenih

paprika.

Konzulica ga je promatrala kako radi. Bila je silno nervozna i

neprestano je po ruci vrtjela narukvicu, vrlo skupocjen nakit od

W & N

teškog zlata, ukrašen potpuno čistim briljantima. Odmahujući

glavom, Estrella poviče:

– Ta tvoja spokojnost – ta tvoja hladnokrvnost! Kako samo možeš

sada kuhati...

On se suzdržano nasmiješi. Pogled mu padne na široku narukvicu.

Dragulji su blistali i svjetlucali bijelo, plavo, zeleno, žuto i crveno.

Stane rezati paprike na dugačke rezance.

– Zašto ništa ne govoriš, Jean?

Meni

Šampinjoni na

pržencu

Mađarski »lecso«

Svježe kruške sa

sirom

9. rujna 1940.

Thomas Lieven kuha mađarski specijalitet. Uz

kuhanje dolazi na spasonosnu misao

Šampinjoni na pržencu

Uzmite čvrste, male

šampinjone, operite ih,

odstranite sve nečistoće i

izrežite ih na listiće. Zatim ih

pirjajte na maslacu dok ne

W & N

omekšaju, malo ih posolite i

popaprite, te stavite na tanke

kriške bijelog kruha, koje ste

prethodno prepržili na

maslacu da budu žute.

Šampinjone poškropite

limunovim sokom i pospite

sitno nasjeckanim peršinom,

te servirajte na ugrijanim

tanjurima.

Vrlo je ukusno ako zajedno

s gljivama pirjate malo sitno

sjeckanog luka (šalote) s malo

slatkog ili kiselog vrhnja.

Zatim gotove kriške pospete

ribanim sirom te ih u pećnici

kratko zapečete. Opaska:

Thomas Lieven se odlučio za

prvi način pripreme, jer želi

prije malo težeg glavnog jela

poslužiti samo lagano

predjelo za otvaranje teka.

Mađarski »lecso«

Narežite: četvrt kilograma

luka na kolute, sto grama

mesnate slanine i sto grama

ljute kobasice češnjovke na

male kockice, a pola

kilograma ovčetine na nešto

veće komade. Uklonite

sjemenke iz kilograma zelenih

paprika i izrežite ih na

dugačke i široke rezance,

zatim ogulite četvrt kilograma

rajčica. Pirjajte zajedno luk,

slaninu i kobasicu, dodajte

meso, pa ga popržite sa svih

strana. Zatim dodajte

narezanu papriku i nešto

kasnije rajčicu. Jelo pirjajte

poklopljeno i polagano na

laganoj vatri dok sve ne

postane potpuno mekano.

Pola sata prije serviranja

dodajte pola šalice riže, koja

služi samo zato da bi lagano

vezala sok. Uzmete li više riže,

dobit ćete ljepljivu kašu.

Posolite i začinite ccvenom

paprikom. Uz »lecso«

poslužite narezani bijeli kruh.

Svježe kruške sa sirom

W & N

Uzmite zrele, čvrste, ali

sočne kruške i uz to poslužite

ne preoštar, punomastan sir.

Najbolje da uzmete gervais ili

belpaese. Kod stola će svatko

sebi oguliti krušku, narezati je

u zalogaje i svaki zalogaj

pojesti s komadićem sira. Ova

je kombinacija osobito

ugodna kao lagan završetak

nakon kakva teška i oštro

začinjena jela.

– Jer razmišljam, srce moje.

– Jean, zar mi se nećeš povjeriti? Ne želiš mi reći istinu? Zašto

misliš da si odasvud ugrožen? Zašto se bojiš i Engleza?

On počne guliti rajčice.

– Srce moje, istina je tako strašna da je ne mogu povjeriti Čak ni

tebi.

– Oh! – Sada je vrlo brzo okretala narukvicu koja je svjetlucala i

blistala poput vatre. – Ali ja ti želim pomoći, želim te zaštititi – imaj

u mene povjerenja, Jean. Sve ću učiniti za tebe.

– Sve, zaista baš sve?

– Baš sve, živote moj!

On ispusti rajčicu koju je držao u ruci. Lice mu poprimi izraz

srdačne nježnosti i mirna pouzdanja.

– E pa dobro – reče Thomas Lieven ljubezno – poslije ručka ćemo

se još malo odmarati, a zatim ćeš me prijaviti.

Zar je ikakvo čudo što su ove riječi imale porazno djelovanje.

Ljepotica Estrella je zanijemila. Razrogačenih očiju i široko

otvorenih usta zurila je u Thomasa.

– Što si rekao? – upita hropčući kad je ponovno došla do daha. –

Što da uradim? Tebe da prijavim? Gdje? Kome?

W & N

– Policiji, zlato.

– A zbog čega, za ime božje?

– Jer sam te okrao, draga – odvrati Thomas Lieven. – Kamo li se

samo zametnula ona kobasica sa češnjakom?

W & N

DRUGA KNJIGA

W & N

1. poglavlje

1

Dne 9. rujna 1940.

Iz radnog izvještaja 17. lisabonskog policijskog okruga u Avenidi

E. Duarte Pacheco:

15 sati 22 minute: Poziv iz kuće broj 45 u Rua Marques da

Frontéira. Ženski glas hitno moli pomoć protiv provalnika.

Podoficiri Alcantara i Branco odmah su upućeni onamo policijskim

kolima;

16 sati 07 minuta: Podoficiri Alcantara i Branco vraćaju se u

stanicu. Sa sobom dovode:

a) Estrellu Rodrigues, rimokatolkinju, udovicu, rođenu 27. 3.

1905. godine, portugalsku državljanku, konzulicu Kostarike, sa

stanom u Rua Marques da Frontiéra.

b) Jeana Leblanca, protestanta, neoženjenog, rođenog 2. 1. 1910.

godine, francuskog državljanina, bankara, trenutno bez stalnog

mjesta boravka (izbjeglica, portugalska tranzitna viza).

Estrella Rodrigues izjavljuje: »Zahtijevam da zatvorite Jeana

Leblanca jer me okrao. Poznajem Jeana Leblanca dva tjedna. Često

me posjećivao u mojoj vili. Već pet dana manjka mi teška zlatna

W & N

narukvica (osamnaest karata, fino izrađena, 150 grama, s malim i

velikim briljantima), proizvod draguljara Miguela da Foza u Rua

Alexandre Herculanea. Kupovna vrijednost: oko 180000 eskudosa.

Predbacila sam Jeanu Leblancu u lice krađu koju je on odmah i

priznao. Danas u 12 sati postavila sam mu kao posljednji rok da mi

vrati moje vlasništvo, što on nije učinio.«

Strani državljanin, Jean Leblanc, preslušan je u vezi s optužbom:

»Nisam narukvicu ukrao, nego sam je uzeo da bih je po nalogu

senhore Rodrigues prodao. Već sam je odavno vratio, jer nisam

našao kupca.«

PITANJE: »Senhora Rodrigues tvrdi da više ne posjeduje

narukvicu. Možete lije donijeti ili možda znate gdje se nalazi?

ODGOVOR: »Ne znam, jer ju je senhora Rodrigues sakrila, kako

bi meni naškodila. Ona želi da me zatvorite.«

PITANJE: »Zašto?«

ODGOVOR: »Ljubomora.«

NAPOMENA: »Strani državljanin Leblanc pri preslušavanju

ostavlja dojam nepronicljivog, besramnog i oholog čovjeka.

Povremeno daje prijeteće izjave. Vrijeđa žensku čast tužiteljice i

psuje istražnog komesara nepristojnim riječima. Na kraju izigrava

luđaka, smije se, govori besmislice i pjeva podrugljive francuske

pjesme.«

Podoficiri Alcantara i Branco izjavljuju: »Strani državljanin je

prilikom hapšenja pružio otpor. Morali smo mu staviti lisičine. Dok

smo ga odvodili, primijetili smo na cesti ispred vile mnogo

sumnjivih tipova koji su pažljivo promatrali sve što smo radili.«

W & N

NAPOMENA: »Posve je moguće da strani državljanin Leblanc

održava veze s lisabonskim podzemljem. Zadržat ćemo ga preko

noći u zatvoru našeg okruga. Sutra rano ujutro prevest ćemo ga

zatvorskim kolima u predsjedništvo policije i staviti na raspolaganje

odjelu za krađe.«

Bilo je već blizu šest sati navečer kad se lijepa, premda ne previše

inteligentna konzulica i neprijateljica Nijemaca, Estrella Rodrigues

iscrpljena i uzbuđena vraćala u Rua Marques da Frontiéra. Vozila se

taksijem.

Žestoko dišući, grozničavo sjajnih očiju i zažarenih obraza sjedila

je na stražnjem sjedalu kola. »Sve je proteklo točno onako kako je to

Jean želio i predvidio. Ah, bože moj, u kakve li me već sve položaje

nije doveo taj divlji, divni, zagonetni čovjek...

Zatvorili su ga. U zatvoru je siguran od svojih progonitelja. Ali,

zašto ga progone? To mi nije rekao. Poljubio me i zamolio da mu

vjerujem.

A što mi drugo i preostaje? Tako ga silno ljubim! On je hrabri

Francuz. Bog neka zna po kakvom lije tajnom zadatku ovdje. Hoću,

vjerovat ću mu i učiniti sve što je tražio: ostavit ću zlatnu narukvicu

u skrovištu u podrumu; odlazit ću svakog dana u luku i pokušati mu

rezervirati mjesto na kakvom brodu i neću ni s kim razgovarati o

njemu. Kada mu uspijem osigurati prijevoz u Južnu Ameriku, odjurit

ću istražnom sucu, pokazati mu narukvicu, izjaviti da sam je samo

zametnula i povući prijavu... Ah, kako će mi sada biti strašni dani i

noći bez njega, bez Jeana, bez mog slatkog ljubavnika...«

Taksi stane, konzulica iziđe i plati šoferu. Dok je prilazila ulazu

svog imanja, pojavi se iza jedne palme neki blijed, ojađen čovjek,

odjeven u istrošeno odijelo sa sitnim uzorkom. Čovjek skine pred

W & N

Estrellom svoj stari šešir i obrati joj se lošim portugalskim:

– Senhora Rodrigues, moram vas zamoliti za hitan razgovor.

– Ne, ne – povikne punašna konzulica, ustuknuvši.

– Da, da – usprotivi se on, slijedeći je i snizivši glas – radi se o

Jeanu Leblancu.

– Tko ste vi?

– Zovem se Wälter Lewis – odvrati on. – Dolazim iz Londona. –

Bila je istina daje došao iz Londona. Stigao je upravo prije jedan sat.

Međutim nije bila istina da se zvao Wälter Lewis. On se zapravo

zvao Peter Lovejoy. Bio je to onaj isti Lovejoy kojeg je šef M 15

poslao u Lisabon da tom kukavnom tipu Thomasu Lievenu konačno

stane na kraj...

– Što želite od mene, mister Lewis?

– Znate li gdje je monsieur Leblanc?

– Što se to vas tiče?

Čovjek koji se tog trenutka zvao Lewis trudio se da očara Estrellu

pogledima iz očiju bez sjaja, koje su loša plaća i loša prehrana

melankolično zamutile.

– Prevario je mene, prevario je moju zemlju. On je hulja...

– Šutite!

– ... tip bez osjećaja časti, bez morala, bez karaktera.

– Gubite se, ili ću zvati u pomoć!

– Kako možete pomagati jednome Nijemcu? Zar želite da Hitler

dobije rat?

– Hit... – Bijesnoj, iako ne baš sretnoj, igračici ruleta zastane riječ

u grlu. – Što ste rekli?

– Kako možete pomagati Nijemcu?

– Nijemac? Ne! Ne! – Konzulica se uhvati objema

W & N

sniježnobijelim rukama za glavu. – Lažete!

– Ne lažem! Taj bijedni fašist zove se Thomas Lieven!

Dok ju je hvatala snažna vrtoglavica, Estrella je razmišljala:

»Jean, pa da je Nijemac? To je nemoguće. Nezamislivo. Nakon

svega što sam doživjela s njim. Kakav šarm. Kakva nježnost...

Kakvo ... Ne, on mora biti Francuz!«

Estrella proštenje:

– Nemoguće!

– Prevario vas je, senhora, kao što je prevario i mene, kao što nas

je sve prevario. Vaš Jean Leblanc je njemački obavještajac!

– Strašno!

– Tu se zmiju mora uništiti senhora!

Konzulica zabaci lijepu glavu, krasno joj se tijelo napne...

– Slijedite me u kuću, mister Lewis. Pokažite mi vaše dokaze!

Želim vidjeti činjenice, gole, krute činjenice! Ako mi ih pružite,

onda...

– Onda, senhora, onda?

– Onda ću se osvetiti. Ni jedan se Nijemac neće smijati Estrelli

Rodrigues! Ni jedan, nikada!

3

– Manha – tako je glasila riječ koju će Thomas Lieven u tjednima

svog zatočeništva najčešće slušati. – Manha – na našem jeziku:

sutra... – Sutra – obećavali su čuvari – sutra – obećavao je istražni

sudac – sutra – tješili su se zatvorenici koji su već mjesecima čekali

da se nešto, bilo što, s njima dogodi.

Nije se događalo ništa. Ali možda će se dogoditi sutra! Čuvari,

W & N

istražni suci i zatvorenici fatalistički bi slijegali ramenima, značajno

se smješkali i ponavljali poslovicu koja je kao načelo mogla

obilježiti čitav južnjački kazneni postupak:

– Eh-eh, ate a manha! – što bi u prijevodu otprilike značilo:

– Sutra će biti sutra, a sutra – ah bože moj, što li se još sve može

dogoditi do sutra, dopustimo, dakle, da nas to iznenadi!

Nakon hapšenja Thomas najprije dospije u istražni zatvor

kriminalističke policije na Torelu, jednom od sedam brežuljaka na

kojima leži Lisabon. Pokazalo se, međutim, da je Torel grdno

pretrpan.

Stoga nakon nekoliko dana prebace Thomasa Lievena u Aljube,

srednjovjekovnu peterokatnu palaču u najstarijem dijelu grada. Iznad

portala nalazio se grb nadbiskupa Doma Miguela de Castra, koji je,

kao što to znaju svi obrazovani ljudi, boravio u ovoj dolini suza od

1568. do 1625. godine i preuredio ovu gadnu, staru zgradurinu u

zatvor za duhovnike koji su učinili kakvo kažnjivo djelo.

Pošto su ga dopremili, onamo Thomas zaključi daje među

portugalskim svećenstvom 16. stoljeća vjerojatno bilo vrlo mnogo

prijestupnika, jer je Aljube bio golem zatvor.

Sada je policija ovdje držala svoje zatvorenike, a među njima i

mnoge nepoželjne strance. No bilo je tu i gotovo isto toliko gospode

koja su se ogriješila o potpuno nepolitičke paragrafe portugalskog

kaznenog zakonika. I oni u istražnom zatvoru, a i oni već osuđeni,

sjedili su u skupnim ćelijama, u zasebnim ćelijama i u tzv. »ćelijama

za imućne zatvorenike«.

Ove posljednje nalazile su se u najgornjim katovima i bile su

najudobnije uređene. Svi su prozori gledali na dvorište. U

neposrednom susjedstvu neki je gospodin Teodoro dos Repos imao

W & N

radionicu kovčega i torbica, što je bilo povezano sa stanovitim

neugodnim smradom, od kojeg su, osobito za vrućih dana, jako patili

zatvorenici u nižim katovima.

Gore, među imućnima, moglo se već bolje živjeti! Za sobe su

plaćali tjednu stanarinu kao u kakvom pristojnom hotelu. Visina

stanarine ovisila je o visini kaucije koju je istražni sudac bio odredio

– a ta je bila paprena. Međutim, kao u svakom dobrom hotelu, za

imućne su se zatvorenike i zdušno brinuli. Osoblje se trudilo da im iz

očiju pročita svaku želju. Dobivali su, naravno, novine i cigarete, a

mogli su, dakako, i naručivati jela iz obližnjih restorana, koje bi im

tamničari preporučili.

Pretpostavljajući da će naići na ovako ugodne običaje, Thomas je

u zatvorskoj upravi deponirao veću svotu novaca te je ovako uredio

pitanje dnevnih obroka: svakog bi jutra pozvao sebi debelog kuhara,

Franceska, i s njim se dogovorio o jelovniku za čitav dan. Zatim bi

Francesco poslao svog pomoćnika u kupovinu. Kuhar je bio

oduševljen senhorom Jeanom: taj ga je gospodin iz ćelije 519 učio

uvijek nove recepte i kulinarske trikove.

Thomas Lieven osjećao se izvrsno. Svoj je boravak u zatvoru

smatrao malim, pošteno zasluženim odmorom prije putovanja u

Južnu Ameriku.

Ni najmanje ga nije zabrinjavalo što mu se Estrella uopće nije

javljala. Slatka Estrella siguro marljivo traži za njega mjesto na

nekom brodu...

Tjedan dana nakon što su ga zatvorili Thomas Lieven dobije u

ćeliju zatvorskog druga. Ujutro 21. rujna 1940. godine ljubazni čuvar

Juliao, kojeg je Thomas debelo podmazivao, dovede novajliju u

ćeliju.

W & N

Thomas skoči sa svog ležaja. Još nikada u životu nije vidio

ružnijeg čovjeka. Novajlija je izgledao kao nekadašnji zvonar crkve

Notre-Dame. Bio je malen. Imao je grbu. Šepao je. Bio je potpuno

ćelav. Lice mu je bilo samrtnički blijedo, dok su mu obrazi bili

nabrekli kao u hrčka; patio je i od nervoznog trzanja usana.

– Bom dia31 – reče grbavac, cereći se.

– Bom dia – promrmlja Thomas prigušeno.

– Zovem se Alcoba. Lazarus Alcoba. – Novajlija pruži Thomasu

pandžastu ruku pokrivenu crnim dlakama.

Thomas je stegne s užasom i gađenjem. Nije niti slutio daje s

Lazarusom Alcobom u njegov život ušao pravi prijatelj – s vjernim

zlatnim srcem.

Dok je pripremao drugi ležaj za što udobniji boravak, Lazarus

Alcoba je pričao promuklim, hrapavim glasom:

– Zatvorili su me zbog krijumčarenja, svinje jedne – ali, ovaj put

mi ne mogu dokazati baš ništa. Jednom će me već morati pustiti.

Nikamo mi se ne žuri... Eh-eh, ate a manha. – Ponovno se naceri.

– I mene drže ovdje potpuno nedužnog – počne Thomas, ali ga

Lazarus presiječe ljubeznim pokretom ruke:

– Znam, znam, navodno si drpio briljantnu narukvicu. Puka

kleveta, zar ne? Tc, tc, tc, – baš su ti ljudi zločesti!

– Odakle znate...

– Znam sve o tebi, mali! Možeš mi slobodno reći »ti«. – Grbavac

se izdašno češao. – Ti si Francuz i bankar. Ljepotica koja te u ovo

uvalila je konzulica Estrella Rodrigues. Voliš kuhati...

– Odakle sve to znate?

31 ’Bar dan

W & N

– Mali, pa ja sam te izabrao za sebe.

– Izabrali?

Lazarus se sav ozari, a gnusno mu lice pri tom postane još

dvostruko šire.

– Jasno, izabrao sam najzanimljivijeg čovjeka u zatvoru.

Napokon, i iza rešetaka čovjek treba malo duševnog poticaja, ili

možda ne? – Nagnuvši se povjerljivo naprijed, potapša Thomasa

Lievena po koljenu: – Evo ti mali savjet za budućnost, Jean: ako te

ponovno ukebaju, odmah se prijavi glavnom tamničaru Ja to učinim

svaki put!

– Zašto?

– Odmah se prijavim toj lijenoj tamničarskoj svinji za voditelja

knjige izvještaja. Tako dobijem uvid u sve spise. Već poslije

nekoliko dana znam sve intimne potankosti o ostalim zatvorenicima.

Mogu, dakle, izabrati najzgodnijeg ćelijskog druga.

Thomasu se grbavac počeo sviđati. Ponudi mu cigarete.

– A zašto si izabrao baš mene?

– Ti si fm gospodin, na žalost još početnik, ali zato lijepa

ponašanja. Od tebe čovjek može štošta naučiti. Bankar si. Možeš mi

dati pokoji burzovni savjet. Rado kuhaš. I tu me možeš koječemu

naučiti. Znaš. čovjek u životu nikada ništa ne uči uzalud...

– Da – Thomas će zamišljeno – to je točno. – Zatim pomisli: »Što

li već sve nisam naučio otkako me sudbina izbacila iz moje mirne

životne kolotečine! A tko zna što me još sve čeka. Daleko, daleko, u

more magle utonuli su moja sigurnost i građanska egzistencija, moj

londonski klub i moj lijepi stan u Mayfairu...«

– Imam prijedlog – reče Lazarus. – Udružit ćemo se. Ti ćeš mene

naučiti sve što znaš, a ja ću tebi pokazati sve što ja znam. Što misliš

W & N

o tome?

– Odlično – Thomas će oduševljeno. – Što želiš objedovati,

Lazaruse?

– Imao bih jednu želju, samo ne znam da li ti poznaješ to jelo...

Onaj blesavi vol u kuhinji sigurno nije nikada čuo za to.

– Hajde, reci konačno!

– Znaš, radio sam gotovo po svim evropskim zemljama. Velik

sam proždrljivac, priznajem. Najmilija mije francuska kuhinja. Ali

nemam ništa ni protiv njemačke! Jednom sam u Miinsteru ispraznio

džepove nekoj gospodi, a prije toga sam jeo punjenu svinjsku

pečenicu. Bila je to takva pečenica da o njoj i danas još kojiput

sanjam! – Lazarus zakoluta očima i zamljacka.

– Ako je samo to – reče Thomas Lieven blago.

– Znaš taj recept?

– I ja sam nekoć radio u Njemačkoj – odvrati Thomas i pokuca na

vrata ćelije. – Dakle punjenu pečenicu, e pa lijepo. Hajde da si danas

priredimo njemački dan. Kao prvo, predložio bih švapsku juhu s

jetrenim trencima, a poslije – hm – kestene s tučenim slatkim

vrhnjem...

Prijazni čuvar po imenu Juliao proturi glavu.

– Pošalji ovamo šefa kuhinje – reče Thomas, gurnuvši mu

novčanicu od stotinu eskudosa u šaku. – Htio bih s njim sastaviti

današnji jelovnik.

4

– Dakle, kako ti prija? Je li dobro kao nekoć u Miinsteru? – pitao

je Thomas Lieven četiri sata kasnije. Sjedio je nasuprot grbavcu u

W & N

svojoj ćeliji za brižljivo prostrtim stolom. Grbavac obriše usta i

oduševljeno uzdahne:

– Bolje, mali moj, mnogo bolje! Nakon ovakve pečenice usudio

bih se drpiti lisnicu čak i samom poštovanom gospodinu ministru

predsjedniku Salazaru!

– Kuhar je morao dodati još malko više ruma.

– Ti klipani uvijek sve sami poloču – reče Lazarus. – Da bih ti se

odmah odužio za ovaj ručak, mali moj, dat ću ti prvi savjet.

– Lijepo od tebe, Lazaruse. Još malo pirea?

– Molim. Vidiš, bogati smo, imamo love, pa nije nikakvo umijeće

da pribavimo dobro jelo. Međutim, što ćeš učiniti ako te stave onkraj

brave, a ti si bez prebijene pare? U zatvoru je najvažnije da se dobro

hraniš. A dobru hranu dobiješ jedino ako si šećeraš.

– Ali kako da postanem šećeraš?

– Upravo to ti želim otkriti – objasni Lazarus punih usta.

– Najprije se neprestano javljaš na liječnički pregled, jer da ti je

tobože stalno zlo. U pogodnom trenutku zdipiš liječniku špricu za

injekcije. Zatim se sprijateljiš s kuharom. Tebi to nikada neće biti

teško. Kuhara zamoliš malo octa. Kažeš mu da želiš začiniti jelo. A

onda zatražiš još malko šećera, za kavu.

– Razumijem. – Thomas pokuca. Čuvar se pojavi. – Raspremite

stol – reče Thomas. – Molim desert.

Lazarus počeka dok Juliao sa suđem nije nestao, zatim nastavi:

– Ocat i vodu izmiješaš u odnosu jedan prema dva i zasitiš

otopinu šećerom. Zatim to uštrcaš u natkoljenicu.

W & N

Meni

Švapska juha s jetrenim

trencima

Westfalska punjena pečenica

Kesteni s tučenim slatkim

vrhnjem na badski način

21. rujna 1940.

Domaća hrana: najbolja okrepa prije drskih

trikova

Švapska juha s jetrenim tren

Miješajte 60 grama

maslaca dok ne postane

pjenast, umiješajte 200 grama

nastruganih goveđih jetara,

tri jaja, jednu namočenu i

istisnutu žemlju, 50 grama

mrvica, 5 grama majorana, sol

i papar. Protisnite smjesu

kroz cjedilo za trence u

ključalu vodu i ostavite trence

da kuhaju 10 do 15 minuta

dok ne isplivaju na površinu.

Izvadite ih obiračom, pustite

da se ocijede i poslužite u

krepkoj mesnoj juhi.

Westfalska punjena

pečenica

W & N

Nabavite lijep, velik komad

svinjskog karea, a mesar neka

odmah izvadi iz njega kosti i

rebra. Narežite svježe jabuke

na kriške, pomiješajte ih s

dobrim suhim šljivama, koje

ste prethodno lagano

proparili, dodajte tome nešto

ribane limunove korice, malo

ruma i mrvica. Ovom

smjesom napunite od kostiju

oslobođeno meso, koje ste

posolili i popaprili, te ga okolo

naokolo sašijte. Pečenicu prvo

zapecite sa svih strana dok ne

porumeni, zatim je ostavite da

se u pećnici dokraja polagano

ispeče. Uz to poslužite pire od

krumpir.

Kesteni s tučenim slatkim

vrhnjem

Zarežite unakrsno lijepe,

čvrste kestene na okrugloj

strani i malo ih prepecite u

pećnici, kako biste mogli

skinuti tvrdu ljusku. Tada ih

stavite u ključalu vodu i

ostavite u njoj, tako dugo da

unutarnju kožicu možete lako

Ijuštiti.

Zatim kuhajte kestene u

zaslađenom mlijeku s

komadićem vanilije dok ne

postanu mekani, ali se ne

smiju raskuhati. Sameljite ih u

stroju za mljevenje, po

mogućnosti odmah u posudu

u kojoj ćete ih poslužiti, kako

bi ostali rahli.

Pire poštrcajte tučenim

slatkim vrhnjem i ukrasite

ukuhanim trešnjama, koje ste

lagano namirisali konjakom.

– U mišić?

– Da, ali polagano, tako ti boga, sasvim polagano, jer ćeš inače

dobiti lijepu gnojnu upalu.

– Razumijem.

W & N

– Injekciju ćeš uštrcati sat i pol prije nego što si naručen liječniku.

Za to vrijeme ne smiješ obavljati malu nuždu, je li jasno?

– Jasno.

Čuvar Juliao donese desert, dobije svoj dio pirea i zadovoljno

nestane.

Uz kestene i tučeno slatko vrhnje Lazarus nastavi:

– Liječniku se potužiš da noću silno žeđaš. On odmah posumnja

da možda imaš šećera u krvi. Zamoli te za uzorak mokraće, koji ti

spremno dadeš. Pretraga pokaže da stvarno imaš visok šećer. Zatim

ti odrede odgovarajuću prehranu: pečenje, maslac, mlijeko i bijeli

kruh – evo ti nagrade za tvoj mali trud...

Thomas Lieven je ovo saznao već prvog dana svog poznanstva s

grbavim Lazarusom. Idućih dana i tjedana naučio je još i više.

Prošao je kroz pravi pravcati tečaj za zločine i zatvorski život.

Mozak mu je bilježio matematički točno svaki savjet, svaki recept

koji je dobio.

Na primjer: kako da na brzinu dobijem visoku temperaturu da bi

me prebacili u drugu oblast, odakle se može lakše pobjeći.

Odgovor:

Uzmi običan prost sapun, nastruži ga na fine pahuljice. Jedan sat

prije pregleda progutaj tri čajne žličice pahuljica. Nastupit će jaka

glavobolja, a temperatura će, unutar slijedećeg sata, porasti na 41

stupanj. Međutim, ova će visoka temperatura potrajati samo jedan

sat. Da bi se postigla dulja grozničava razdoblja, valja ti gutati

sapunske kuglice.

Ili: kako da simuliram žuticu?

Uzmi čajnu žličicu čađe i dvije žličice šećera, pomiješaj i dodaj

octa. Ostavi stajati preko noći pa sutradan ujutro popij mješavinu na

W & N

prazan želudac. Za dva do tri dana pojavit će se simptomi žutice.

Lazarus reče:

– Znaš, Jean, živimo u ratničko doba. Možda jednom poželiš da

odustaneš od herojske smrti. Moram li nastaviti?

– Nipošto – reče Thomas Lieven.

Bili su to sretni tjedni. Lazarus je naučio savršeno kuhati, a

Thomas savršeno simulirati bolesti. Thomas je još naučio i

međunarodni lopovski jezik i na tucete trikova, kao na primjer: bijeli

prsluk, posudba, kupnja automobila, trik s kišobranima, nabava

briljanata, naknada štete, odijelo po mjeri, intelektualni bijeg, vučna

služba i još mnogo drugih.

Osjećao je – o bože kako nisko je već bio pao – da će mu svi ovi

trikovi jednom i te kako dobro doći. Ta će mu se slutnja stopostotno

obistiniti.

Thomas i Lazarus, u isti mah i učenici i učitelji, živjeli su u slozi i

ljuba vi sve do jutra onog strašnog, onog užasnog dana, 5. studenog

1940. godine...

Ujutro dana 5. studenog 1940. godine nakon dugog vremena

dovedu Thomasa opet jednom pred istražnog suca. Taj se gospodin

zvao Eduardo Baixa, bio je uvijek odjeven u crno i nosio cviker na

svilenoj vrpci. Istražni sudac Baixa bio je obrazovan čovjek. S

Thomasom je uvijek govorio francuski, pa tako i danas:

– Što je, dakle, s vama, monsieur, nećete li konačno priznati?

– Nemam što priznati. Nedužan sam.

Baixa je čistio cviker:

– Tja, onda ćete vjerojatno još dugo, dugo ostati u Aljubi,

monsieur. U međuvremenu smo poslali vaš lični opis svim

W & N

policijskim stanicama u Portugalu. Moramo čekati.

– A što čekati?

– Odgovore od svih tih stanica. Mi ne znamo kakve ste vi još

zločine počinili u našoj zemlji.

– Nisam počinio uopće nikakve zločine. Nedužan sam!

– Ma da, sigurno, naravno... Međutim, monsieur Leblanc, ipak

moramo čekati odgovore. Osim toga ste i stranac... – Baixa prolista

jedan spis. – Čudna dama, hm, to se doista mora reći.

– Koja to dama, molim?

– Tužiteljica, senhora Rodrigues.

Thomas Lieven osjeti iznenada neugodne žmarce duž kralješnice.

Suhih usta upita:

– Po čemu je čudna, gospodine suče?

– Ne dolazi.

– Ne razumijem.

– Pozvao sam je, ali ona ne dolazi.

– O bože – reče Thomas. – Valjda joj se nije ništa dogodilo! –

»Samo bi mi još to trebalo«, pomisli.

Pošto se vratio u ćeliju, pošalje odmah po debelog kuhara,

Franceska.

Sav ozaren, kuhar se odmah pojavi.

– Što biste danas željeli, monsieur Jean?

– Nećemo kuhati. Moraš mi učiniti uslugu. Možeš li na jedan sat

izići iz kuhinje?

– Jasno da mogu.

– Neka ti u tamničkoj upravi daju iz mojeg pologa novaca. Kupi

dvadeset crvenih ruža, uzmi taksi i odvezi se na adresu koju sam ti

ovdje napisao. Ondje stanuje senhora Estrella Rodrigues. Jako sam

W & N

zabrinut za nju. Možda je bolesna. Raspitaj se i upitaj da li možda

možeš pomoći!

– U redu, senhor Jean! – Debeli kuhar nestane.

Dobar sat kasnije Francesco se vrati. Doimao se prilično

potišteno. Čim je ušao u ćeliju s buketom od dvadeset prekrasnih,

poput krvi crvenih ruža, Thomas je znao da se dogodilo nešto

strašno.

– Senhora Rodrigues je otišla – reče kuhar.

Thomas se svali na ležaj.

– Što znači otišla? – upita Lazarus.

– Znači što znači, budalo – odvrati kuhar. – Nema je. Otišla je.

Otputovala je. Nestala. Nije više ovdje.

I« – Otkada? – upita Thomas.

– Prije pet dana, senhor Jean. – Kuhar se samilosno zagleda u

Thomasa. – Čini se da se dama neće više vratiti, hm, barem ne tako

skoro.

– Zašto to misliš?

– Pokupila je sve stvari, nakit i gotovinu.

– Pa gotovine nije uopće niti imala.

– Trezor je bio otvoren...

– Trezor? – Thomas zatetura. – Kako si došao do trezora?

– Sobarica me provela kroz čitavu kuću. Dražesna mješanka,

doista vam kažem, gospodo! Prvorazredna! Takve oči!

– Kuhar izvede odgovarajući pokret ispred grudi.

– To je Carmen – promrmlja Thomas.

– Da, Carmen. Danas navečer idem s njom u kino. Odvela me u

garderobu – svi ormari prazni – u spavaću sobu – trezor je prazan...

Thomas zaječi:

W & N

– Sasvim prazan?

– Potpuno prazan. Na otvorenim, čeličnim vratima visile su samo

dražesne, crne, svilene gaćice – to je bilo sve. O bože, zar vam nije

dobro, senhor Jean? Vode... Brzo popijte gutljaj vode.

– Lezi, mirno leži na leđima – savjetovao je Lazarus.

Thomas klone na ležaj i promuca:

– U trezoru je bio moj novac, sve što imam, čitav moj imetak...

– Žene. Vječne neprilike sa ženama – gunđao je Lazarus bijesno.

– A sada još nema ni ručka!

– Ali zašto? – šaptao je Thomas. – Zbog čega samo? Ništa joj

nisam učinio... Što kaže Carmen? Znade li gdje je senhora?

– Carmen kaže da je senhora odletjela u Kostariku.

– Svemogući bože – proštenje Thomas.

– Carmen kaže da će se vila prodati.

Thomas iznenada zaurla kao da je poludio:

– Prestani mi neprestano pred nosom mahati s tim prokletim

crvenim ružama! – Svlada se. – Oprosti, Lazaruse, popustili su mi

živci. A – a za mene nema nikakvih vijesti? Nikakvog pisma? Ništa?

– Kako da ne, senhor. – Kuhar izvadi dvije omotice iz džepa.

Prvo je pismo bilo od Thomasova prijatelja, bečkog bankara

Wältera Lindnera:

Lisabon, 29. listopada 1940.

Dragi gospodine Leblanc! Pišem ove retke u velikoj brzini i krajnje uznemiren. Jedanaest je

sati. Za dva sata polazi moj brod; moram se ukrcati. A od vas još uvijek nikakva znaka života! Moj bože, gdje li ste samo? Jeste li još živi?

Znam jedino ono što mi je ispričala vaša nesretna prijateljica,

W & N

konzulica: da ste otišli nakon telefonskog razgovora sa mnom i da se nikada više niste vratili.

Siromašna Estrella Rodrigues! U njoj imate čovjeka koji vas ljubi iz sveg srca. Koliko ta žena tuguje zbog vas, kako se za vas boji! Svakog smo dana bili zajedno otkako mi je uspjelo da za nas nabavim mjesta na brodu za Južnu Ameriku. Iz dana u dan smo se nadali da ćemo vam naći barem kakav trag – ali uzalud.

Ove retke pišem u vili vaše lijepe, zdvojne prijateljice. Ona plačući stoji pokraj mene.

Ni danas – posljednjeg dana – ni traga o vama. Pišem vam, još uvijek se nadajući da ste živi i da ćete se moći vratiti u ovu kuću ženi koja vas tako silno ljubi. Ako bog da, naći ćete onda i moje pismo.

Molit ću se za vas. U nadi da ćemo se ipak ponovno vidjeti, ostajem vaš odani

Wälter Lindner.

To je bilo prvo pismo. Thomas ga ispusti na tlo. Borio se sa zrakom. Glava ga je

iznenada zaboljela kao da će se rasprsnuti.

»Zašto Estrella nije mom prijatelju rekla gdje sam? Zašto nije

došla ovamo i izvukla me odavle, kako smo se bili dogovorili? Zašto

je to učinila? Zašto? Zašto?«

Drugo je pismo donijelo odgovor.

Lisabon, 1 Studenog 1940 Bijedna huljo! Tvoj je prijatelj upravo napustio zemlju. Nemaš više nikog tko bi

ti mogao pomoći. Sada se želim osvetiti. Nikada me više nećeš vidjeti. Za nekoliko ću sati odletjeti u

Kostariku. Prijatelj ti je napisao pismo u!z koje ću i ja priložiti svoje.

Istražni sudac će me jednog dana potražiti. Onda ćeš dobiti oba

W & N

pisma. Ako bi istražni sudac, a što je vrlo vjerojatno, prije tebe pročitao

oba pisma, izjavljujem još jedanput: Okrao si me, lupežu jedan! Osim toga izjavljujem (to će vas sigurno zanimati, gospodine

istražni suče!) da sam te zauvijek napustila jer sam saznala da si Nijemac, njemački obavještajac, podla, besavjesna, lakoma, cinična njemačka hulja bez skrupula! Ah, koliko te mrzim, pseto jedno!

5

– Ah, koliko te još uvijek ljubim, pseto jedno! – uzdisala je

strastvena, punašna Estrella Rodrigues.

U isto ono vrijeme dok je Thomas Lieven u svojoj ćeliji zatvora

Aljube u Lisabonu, s osjećajem polarne hladnoće u želucu, čitao

njezino oproštajno pismo, crnokosa, zanosno građena konzulica

sjedila je, na drugoj strani zemljine kugle, u salonu najskupljeg

apartmana u najskupljem hotelu glavnog grada Kostarike, San Joséu.

Estrelline su oči bile crvene. Hladila se lepezom. Srce joj je

nemirno udaralo, disala je uzbuđeno.

»Ah, Jean, Jean, neprestano moram misliti na tebe, ti bijedno

pseto, čije je ime Thomas Lieven, ti bijedni lažljivče koji si me

prevario... Moj bože, a tako te silno ljubim!«

Konzulica, suočena s tim tragičnim stanjem, neustrašivo sruči

dvostruki kostarikanski konjak u lijepo grlo. Zatim dršćući zatvori

oči i s jezom se sjeti nedavne prošlosti.

Ponovno je vidjela kako pred njom stoji engleski obavještajac,

koji joj je ispričao istinu, strašnu istinu o Thomasu Lievenu. Estrella

zatim ugleda sebe, pošto ju je Englez bio ostavio, sebe kao uništenu,

zgaženu, skršenu ženu...

W & N

Estrella Rodrigues se one večeri 9. rujna 1940. godine, potpuno

slomljena, dovukla do velikog trezora u spavaćoj sobi. Plačući je

namjestila složenu bravu. Dršćući je otvorila teška vrata. Pred njom

je ležao čitav imetak onog nitkova. Reichsmarke, eskudosi, dolari.

Tada je ta izdana, nesretna žena, gotovo slijepa od suza, pregledala

sadržaj trezora.

Te su večeri posjetioci kockarnice u Estorilu doživjeli pravu

senzaciju.

S kapitalom od okruglo 20000 dolara pojavila se ondje Estrella

Rodrigues, ljepša nego ikada, bljeđa nego ikada, s većim dekolteom

nego ikada. Estrella – za koju su krupjei znali da uvijek gubi, pa je

čak pomalo i žalili – te je večeri dobivala, dobivala i dobivala!

Igrala je kao u transu novcem Thomasa Lievena samo na najveće

uloge. Stavila je na jedanaest. Jedanaestica je dobila triput za redom.

Zaigrala je 29 en plein et chevaux\ 29 je dobio. Stavila je na srednju

dvanaesticu crveno, impair passe i na 23 en plein et chevaux, sve s

najvišim ulozima; 23 je dobio.

Estrella je igrala. Estrella je dobivala, mogla je stavljati na što god

je htjela. Suze joj navru na lijepe oči. Gospoda u smokinzima i dame

sa skupocjenim krznenim stolama radoznalo su promatrali tu čudnu

dobitnicu, koja bi pri svakom dobitku zajecala.

U dvorani s blistavim svijećnjacima, ogromnim bijelozlatnim

zrcalima i skupocjenim slikama igrači su počeli ustajati od ostalih

stolova. Dolazili su sa svih strana, gurajući se međusobno, i svi su

upravili pogled prema lijepoj ženi u crvenoj večernjoj haljini koja je

neprestano dobivala, a pri tom bivala sve očajnijom.

»Prelijepi ste. Previše ste sretni u ljubavi! Bilo bi nepravedno kad

biste još i u igri imali sreću.« Riječi Thomasa Lievena, koje joj je bio

W & N

uputio one večeri kad su se upoznali, gorjele su poput vatre u

Estrellinu sjećanju. Previše je bila sretna u ljubavi, zato je uvijek

samo gubila – ali sada – ali sada...

– 27, rouge, impair et passe!

Estrella zajeca. Jer je ponovno dobila toliko koliko se jednim

potezom u igračnici Estorila sa 27 rouge, impair et passe uopće može

dobiti.

– Ne – mogu – više – zaječi ljepotica. Dva su joj poslužitelja u

plesnim cipelama morala pomoći da dođe do bara. Bila su potrebna

druga dva poslužitelja da brda žetona, koja je dobila u igri, dovuku u

drvenim sandučićima do blagajne, gdje su joj žetone promijenili.

Nakon obračuna svota je iznosila 82734 dolara i 26 centa. Neka još

netko kaže da đavao odnosi nepošteno stečeno imanje!

Estrella zamoli da joj ispostave ček. U zlatom protkanoj večernjoj

torbici pronađe još jedan žeton od 10000 eskudosa. Baci ga s bara,

preko glava igrača, na zeleno sukno stola. Žeton padne na crveno.

Estrella poviče jecajući:

– Za izdanu ljubav!

Crveno dobije...

»Crveno je dobilo«, sjećala se Estrella očiju vlažnih od suza, dok

je sada, 5. studenog 1940. godine, sjedila u najskupljem apartmanu

najskupljeg hotela u San Joséu. U San Joséu bilo je devet i trideset

ujutro po kostarikanskom vremenu. U Lisabonu je bilo dvanaest i

trideset po portugalskom vremenu. U Lisabonu je Thomas Lieven

istrusio svoj prvi dvostruki konjak za grozni strah. U San Joséu je

lijepa konzulica popila već svoj drugi dvostruki konjak tog dana.

Prvi je istrusila odmah nakon doručka.

Posljednjih je dana trusila sve češće, sve ranije i sve radije. Patila

W & N

je od strahovitog treperenja srca. Jednostavno je morala piti. Kad ne

bi pila, nije mogla podnijeti sjećanje na Jeana, tog slatkog, jedinog,

divnog Jeana – na to pseto, na tog barbara. Uz konjak se donekle

moglo izdržati.

Sada je bila bogata, bez ikakvih briga. Nikada više neće vidjeti

svog ljubljenog. Ljagu daje bila njegova sada je isprala.

Drhtavim prstima Estrella izvadi iz torbice od krokodilske kože

zlatnu bočicu i odvije poklopac. Drhtavom rukom ponovno napuni

čašu. I dok su joj nove suze počele teći, vrisnula je u raskošni prazni

salon:

– Nikada, nikada neću zaboraviti tog čovjeka!

6

– Nikada – reče Thomas Lieven – nikada neću zaboraviti tu ženu!

Sumrak sedefne boje spuštao se na Lisabon. Thomas Lieven je

poput razdraženog tigra jurio amo-tamo po ćeliji.

Ispričao je Lazarusu pravu istinu. Lazarus je sada znao kako se

Thomas zapravo zove, što je učinio, što ga čeka ako ga uhvati

njemačka, britanska ili francuska obavještajna služba.

Pušeći cigaretu, grbavac je zabrinuto promatrao svog prijatelja i

govorio:

– Ovakva histerična žena pravi je užas. A uz to kod takve osobe

nikad ne znaš što joj još sve može pasti na pamet!

Thomas na trenutak prekine svoju živahnu trku.

– Toga se i bojim! Ta će dama možda sutra uputiti prefektu

policije pismo i podmetnuti mi još kakvo do sada neobjašnjeno

umorstvo.

W & N

– Ili više njih.

– Molim?

– Ili više neobjašnjenih umorstava.

– Ah tako, da. Ne, ne, moj je položaj doista očajan! Onu je

prokletu narukvicu, naravno, ponijela sa sobom! Nitko je nikad više

neće pronaći. Mogu sjediti ovdje dok ne istrunem.

– Tako je – reče Lazarus – i zato moraš najhitnije odavle izići!

– Izići odavle?

Prije nego što te još gore ne udesi.

– Lazaruse, ovo ovdje je tamnica!

– Pa što onda?!

– S rešetkama, zidinama i teškim željeznim vratima! Sa sucima,

tamničarima i krvoločnim psima!

– Točno. To što si tako lako ušao ne znači da ćeš odavle isto tako

lako i izići.

Thomas sjedne na rub kreveta.

– Postoji li ipak kakva mogućnost?

– Jasno da postoji. Samo se moramo malo potruditi. Kažeš da si

naučio kako se krivotvori.

– I još kako!

– Hm. U podrumu imamo štampariju. Ondje se štampaju svi

sudski formulari. Pravi žig ćemo nabaviti. Tja, sve ovisi samo o tebi,

mali.

– O meni? Kako to?

– Morat ćeš promijeniti izgled.

– U kojem smislu?

Lazarus se melankolično nasmiješi:

– U mojem. Moraš se smanjiti. Moraš šepati. Moraš dobiti grbu.

W & N

Obrazi ti se moraju napuhnuti kao u hrčka. Moraš trzati ustima.

Naravno, moraš imati i posve ćelavu glavu. Jesam Ii te prestrašio,

mali moj?

– Ni-nimalo – Thomas hrabro slaže. – Što sve čo-čovjek ne bi u-

učinio za svoju slobodu?

– Sloboda je naše najveće blago – izjavi Lazarus. – Sada dobro

slušaj što ću ti reći.

Zatim stane pričati, dok je Thomas pažljivo slušao.

– Naravno, u zatovor je uvijek lakše dospjeti negoli iz njega izići

– reče grbavi Lazarus Alcoba. – Ali opet, i nije baš tako teško da se

iz njega izvučeš.

– To me zaista raduje!

– Srećom, sjedimo iza brave u Portugalu, a ne u tvojoj domovini.

Doma, kod tebe, ovaj trik ne bi upalio, ondje je sve predobro

sređeno.

– Dakle, tako. Njemački su zatvori najbolji na svijetu, što li?

– Pa osobno sam dvaput bio u Moabitu! – Lazarus se udari po

koljenu. – Kažem ti, Portugalci se tu ne mogu mjeriti! Previše su

dobroćudni; nedostaje im pruski osjećaj dužnosti, njemačka

disciplina!

– Da, to je točno.

Grbavac kucne na vrata ćelije. Prijazni čuvar Juliao, kojeg je

Thomas neprestano debelo podmazivao, odmah se pojavi, poput

kakva dobrog konobara u nekom dobrom hotelu.

– Pozovi kuhara, stari – reče mu Lazarus.

Juliao nestane, klanjajući se. Lazarus se obrati Thomasu:

– Tvoj bijeg, naime, počinje s kuhinjom...

Malo kasnije grbavac upita Franceska, debelog kuhara: Slušaj,

W & N

dolje u podrumu imamo štampariju, zar ne?

– Da, ondje se štampaju svi formulan potrebni pravosuđu.

– Zar i otpusni nalozi državnog tužilaštva?

– Svakako.

– Poznaješ li dolje kojeg zatvorenika?

– Ne, zašto?

– Trebamo jedan otpusni nalog.

– Pa, mogu se malo raspitati.

– Raspitaj se onda – umiješa se Thomas Lieven. – Tko nam učini

tu malu uslugu, može iz toga izvući tjedan dana dobra jela.

Dva dana kasnije kuhar dojavi:

– Pronašao sam jednog, ali on za to hoće dobro žderati čitav

mjesec.

– Ne dolazi u obzir – hladno će Lazarus. – Dva tjedna i ništa više.

– Moram ga najprije pitati – reče kuhar.

Kad je kuhar nestao, Thomas se obrati grbavcu:

– Ma ne budi tako škrt! To je napokon moj novac.

– Pitanje načela – odvrati grbavi. – Ne smiješ kvariti cijene.

Uostalom: nadam se daje istina ono što si mi pričao da znaš

krivotvoriti žigove?

– Nema tog žiga koji ne bih znao krivotvoriti. Izučio sam zanat

kod najboljeg krivotvoritelja u zemlji – odvrati Thomas i pomisli:

»Užasno, kako nisko čovjek može pasti – čak se time i ponosim!«

Sutradan dođe kuhar i javi da tiskar pristaje.

– Gdje je formular?

– Tiskar kaže da najprije želi dva tjedna dobro žderati.

– Povjerenje za povjerenje – zareži Lazarus. – Ili ćemo smjesta

dobiti formular, ili neka zaboravi čitav posao.

W & N

Sat kasnije imali su formular.

Od onog dana kad su ga bili zatvorili Lazarus se svakog dana

javljao glavnom tamničaru radi vođenja knjiga izvještaja i službenog

dopisivanja. Tipkao je dnevno na tucete pisama. Glavni tamničar je

dotle čitao novine i nije se dalje brinuo za njega.

– Grbavac je, dakle, u potpunom miru mogao ispuniti otpusni

nalog za samog sebe. Otkucao je svoje ime, lične podatke i broj svog

spisa. Kao datum je stavio 15. studeni 1940. godine, mada je tog

dana bio tek 8. studeni. Lazarus i Thomas trebali su dobrih tjedan

dana za ono što su bili naumili. Osim toga i pismo će trebati čitav

dan da prođe kroz sve zatvorske instancije. – Dakle, ako sve bude u

redu, Thomasa bi mogli otpustiti 16. studenog. Šesnaesti je padao u

subotu, a subotom je prijazni čuvar Juliao uvijek imao svoj slobodni

dan, a... No idemo po redu!

Na kraju Lazarus ukrasi otpusni nalog još i potpisom državnog

tužioca, koji je lako mogao prekopirati iz jednog pisma izvješenog u

uredu.

Vrativši se u ćeliju, upita Thomasa:

– Jesi li i ti bio marljiv?

– Vježbao sam cijelo popodne.

Bili su se dogovorili da će se Thomas javiti umjesto Lazarusa čim

krivotvoreni otpusni nalog stigne u zatvorski ured te zatvorenik

Alcoba bude prozvan. Thomas se zbog toga vanjskim izgledom

morao preobraziti u Alcobu koliko je to najviše bilo moguće. Bio je

to težak zadatak, ako znamo daje Lazarus Alcoba bio grbav, da na

glavi gotovo nije imao kose, da su mu obrazi bili podbuhli kao u

hrčka, daje bio manji od Thomasa i da je patio od nervoznog trzanja

usta. Grbavac je stoga uporno zahtijevao da Thomas svaki dan

W & N

vježba...

Thomas je prostor između obraza i zubnog mesa ispunio

kuglicama kruha i tako stvarno dobio obraze kao u hrčka. Zatim je

počeo nervozno trzati ustima. Ometan kruhom, pokušavao je

oponašati grbavčev glas.

– Nemoj tako mumljati, mali! Ma kakvo ti je ovo trzanje? Trzaš

previsoko gore! – Lazarus se uhvati za usta. – Ja trzam ovdje dolje!

Niže, mladiću, još niže!

– Niže ne ide! – Thomas je trzao kako je najbolje mogao.

– Smetaju mi ove proklete kuglice kruha!

– Bez kruha nema ni obraza kao u hrčka! Samo se ti potrudi, pa će

ići i niže!

Thomas obriše znoj s čela.

– Baš je to vraška nesreća s ovom tvojom gubicom.

– Ne može svatko biti lijep poput tebe. Uostalom, ovo je tek

početak. Čekaj samo dok ti počnem paliti kosu.

– Paliti kosu?

– Jasno, ne misliš valjda da će nam ovi ovdje dati britvu i škare?

– To neću moći izdržati – zastenje Thomas.

– Ne blebeći, radije vježbaj. Smanji se. Obuci moj kaput da vidiš

koliko moraš saviti koljena. Uzmi jastuk. Načini iz njega poštenu

grbu! I ne smetaj mi, moram se sada malo raspitati po kući.

– O čemu?

– Tko posjeduje pismo vrhovnog državnog tužioca, naravno sa

žigom, kako bi ga ti mogao krivotvoriti.

Dok je Thomas Lieven, obukavši stari grbavčev kaput, savinutih

koljena hramao ćelijom, Lazarus je cipelom kuckao po zidu.

Upotrijebio je najjednostavniju od svih abeceda kuckanja: a = triput,

W & N

b = dvaput, c = jedanput, zatim: d = šest puta, e = pet puta, f = četiri

puta, zatim: g = devet puta, h = osam puta, i = sedam puta. I tako

dalje.

Lazarus otkuca svoje pitanje, zatim je čekao odgovor,

promatrajući Thomasa kako trza, mumlja i vježba se u hodanju sa

savinutim koljenima.

Nakon jednog sata zatvorenik u susjednoj ćeliji počne kuckati.

Lazarus je pažljivo osluškivao kimajući glavom, zatim reče:

– U trećem katu sjedi zatvorenik po imenu Maravilha. Za

uspomenu je sačuvao odluku vrhovnog državnog tužilaštva, prema

kojoj mu je odbijena molba da bude pušten iz zatvora. Na odluci je

žig.

– Lijepo. Ponudi mu za tu odluku tjedan dana dobra jela –

mumljao je Thomas, snažno trzajući ustima.

7

Godine 1940. mjesec studeni bio je vrlo topao. Još se uvijek

moglo kupati u Atlantiku ili sunčati na plaži Estorila – ali, prema

portugalskim propisima, dakako samo krajnje pristojno odjeven.

Policija je zahtijevala za muškarce kompletno kupaće odijelo, prema

damama vlasti su bile još strože.

Dana 9. studenog, oko 12 sati, neki je gospodin kiselkasta pogleda

i poput sablje krivih nogu kod iznajmljivača čamaca na plaži

unajmio tzv. gaivolu, starinski čamac s pedalima, koji se sastojao iz

dva drvena salinca, neke vrsti ležaljke s pedalima među njima, i

kotača s lopaticama. Pritišćući pedale, ovaj se gospodin zatim

vlastitom snagom otisnuo na otvoreno more.

Taj je gospodin, kojem je moglo biti oko pedeset godina, nosio

W & N

smeđe kupaće odijelo i slamnati šešir. Nakon četvrtsatne vožnje

ugledao je drugu gaivolu kako se daleko na pučini, sama samcata,

ljulja na blagim valovima Atlantika. Usmjerio je čamac prema njoj.

Nakon slijedećih četvrt sata približio se toliko da bi na sjedalu

drugog čamca s pedalima mogao prepoznati drugog gospodina, koji

je izgledao kao da mu je kakav blizak rođak: mrzovoljno i

premoreno.

Taj drugi gospodin, koji je nosio crno kupaće odijelo, dovikne

mu:

– Hvala bogu, već sam se uplašio da nećete doći!

Gospodin u smeđem kupaćem odijelu klizne sa strane uz njegov

čamčić:

– Na telefonu ste nagovijestili da mi se radi o egzistenciji –

naravno da sam onda došao.

Crni reče:

– Ništa ne brinite, majore Loos, ovdje na pučini nitko nas ne

može čuti. Tu nema mikrofona. Genijalna zamisao, zar ne?

Smeđi ga je neprijazno promatrao:

– Da, genijalna. Što hoćete od mene, mister Lovejoy?

Agent britanske obavještajne službe uzdahne:

– Želim vam nešto predložiti, majore. Radi se o Thomasu

Lievenu...

– To sam i mislio! – Oficir Abwehra kimne razjareno.

Lovejoy nastavi zagriženo:

– Vi ga progonite. Prevario vas je. I mene je nasamario...Nas

dvojica smo, istinabog, neprijatelji. Treba da se mrzimo. Međutim,

usprkos tome, majore, u ovom slučaju bismo mogli surađivati.

– Surađivati?

W & N

– Majore, isto nam je zvanje. Apeliram na vašu kolegijalnost. Zar

ne mislite da je to ipak malo previše što se u naš posao odjednom

upliće ovakav pišljivi laik, ovakav drski autsajder, koji nam kvari

cijenu, izvrgava nas ruglu i ponaša se kao da smo svi mi idioti?!

Major iz Kölna reče turobno:

– Zbog tog tipa prijeti mi otkaz!

– A meni? Ako ga ne dopremim u London, dodijelit će me

obalnoj zaštiti! Znate li što to znači? Imam ženu i dvoje djece,

majore. Vi, vjerojatno, također.

– Žena me napustila.

– Baš nije mnogo ono što zaradimo, međutim, zar ćemo doista

dopustiti da nam ovakav tip uništi egzistenciju?

– Da sam ga barem prepustio Gestapou, onda u Kölnu! A sada je

nestao.

– Ne, nije nestao.

– Što?

– Sjedi u zatvoru.

– Ali...

– Sve ću vam objasniti. On neće vječno ostati unutra. Podmitio

sam jednog čovjeka u upravi, odmah će mi javiti kad Lieven opet

iziđe. – Lovejoy zabaci ruke uvis. – A što će biti onda? Opet će

između vas i mene iznova započeti isti cirkus s jahtom i

podmornicom, kloroformom i revolverom! Majore, iskreno vam

kažem: ja to jednostavno ne mogu izdržati!

– Zar mislite da sve to prija mojoj žuči?

– Zato vam predlažem: radit ćemo zajedno. Čim on iziđe, nešto će

mu se dogoditi. Imam pri ruci čovjeka, znate već, za prljave poslove.

Zatim mogu javiti kući da ste ga ubili vi, Nijemci – a vi možete

W & N

ispričati vašem admiralu da smo to učinili mi – Englezi. Vi ne

morate na frontu, a ja ne moram u obalnu zaštitu. Nije li to dobar

prijedlog?

– Zvuči prelijepo, a da bi bilo istinito... – Major beskrajno duboko

uzdahne. – Odjednom reče muklo:

– Morski psi!

– Ma ne!!!

– Ovdje sprijeda. – Loos se ukoči. Plavom su vodom, ravno na

njih, jurile poput strijela, dvije okomito uspravljene repne peraje.

Zatim tri. Pa onda pet.

– Izgubljeni smo – reče Lovejoy.

– Samo mirno. Glumimo mrtvace! – zapovijedi major. Uto prva

životinja stigne do njih, zaroni pod obje gaivole, pa ih kao u igri,

digne uvis. Gaivole poskoče kroz zrak, pljusnu u more i divlje se

zanjišu. Tada druga životinja strelovito dojuri i ponovno ih digne u

zrak.

Major odleti u vodu. Potone, izroni i smjesta, sasvim ukrućen,

legne na leđa. Golema zvjerka, širom razjapljenih ralja, klizne mimo

ali se na njega niti ne osvrne. Major, upućen u zoologiju, dođe do

umirujućeg zaključka.

Uto začuje strahovit krik i ugleda svog britanskog kolegu, koji je,

zakovitlan kroz zrak, upravo pljusnuo pokraj njega u vodu.

– Ma slušajte, Lovejoy, to nisu morski psi – to su dupini!

– Du-du-du...

– Da. Upali smo u čitavo jato... Dupini ne čine ljudima nikakva

zla, samo se s njima igraju.

To su stvarno i radili. Neprestano su plivali i kružili oko oba

gospodina, a povremeno i skakali preko njih, stvarajući prave

W & N

vodoskoke.

Neprijateljski su se agenti grčevito uhvatili za salince Lovejoyove

prevrnute gaivole. Nastojali su je odgurati do obale. Lovejoy

zahriplje:

– Nemam više zraka... Što li ste upravo rekli, Loos?

Divovski se dupin tog trenutka okomito uspravio iza majora,

elegantno ga preskočio i preplavio malim općim potopom. Major

ispljune mnogo morske vode, zatim zaurla Lovejoyu u uho:

– Rekao sam: tu bih propalicu, kad iziđe, najradije vlastoručno

ustrijelio!

8

U Portugalu ljudi jedu vrlo malo krumpira. Francesco, zatvorski

kuhar, ipak uspije nabaviti tucet posebno lijepih, jer su imućni

zatvorenici Leblanc i Alcoba 15. studenog naručili za ručak kuhane

neoljuštene krumpire.

Kao što su mu bili naredili, Francesco napola skuha neoguljene

krumpire, zatim ih, još vruće, odnese u peti kat i posluži gospodi

Leblancu i Alcobi uz portugalske sardine u octu i ulju. Prema želji

imućnih zatvorenika, čuvar Juliao razreže oštrim nožem krumpire,

koji nisu bili sasvim mekani, na polovice.

Čim su ostali sami, gospoda prestanu jesti. Thomas se lati posla.

Na stolić kraj prozora položi jedno uz drugo: otpusni nalog što gaje

Lazarus već ranije bio ispunio pisaćim strojem i pismo kojim

vrhovno državno tužilaštvo odbija molbu zatvorenika Maravilhe da

bude pušten iz zatvora. Na ovom je pismu bio žig vrhovnog

W & N

državnog tužilaštva...

Sjećajući se vrijednih pouka slikara i krivotvoritelja putnica

Reynalda Pereire, Thomas prione na posao, pri čemu ga je grbavi

Lazarus promatrao s velikim zanimanjem.

Thomas uzme još vruću polovicu krumpira, pa pritisne plohu

presjeka na žig vrhovnog državnog tužilaštva. Nakon četvrt sata

digne krumpir. Na plohi presjeka pokaže se zrcalni otisak žiga.

– A sada dolazi glavni trik – reče Thomas. Moć navike bila je već

takva daje to rekao mumljajući. Malko je pri tom zatrzao i kutovima

usta. Već dva dana nije mu sasvim uspijevalo da prestane trzati kada

bi to poželio. Ne može se nekažnjeno mumljati i trzati tjedan dana od

zore do mraka.

– Dodaj mi svijeću, Lazaruse!

Grbavac izvuče iz strunjače svijeću i šibice, što ih je bio ukrao u

uredu glavnog tamničara. Namjeravao je oboje upotrijebiti i kasnije,

kada bude uklanjao kosu s glave Thomasa Lievena.

Lazarus zapali svijeću. Thomas oprezno odgrize komad s donje

strane polovice krumpira. Zatim pridrži taj komad iznad plamena

svijeće kako bi se krumpir ponovno ugrijao.

– Stručnjak to zove: načiniti zvono – protumači Lazarusu, koji

gaje gledao sa strahopoštovanjem. »Bože, hoću lija to ikada moći

ispričati u svom klubu?« – Krumpir se zagrijava. Vidiš kako otisak

ponovno postaje vlažan. Kaže se: on počinje živjeti. Još nekoliko

sekunda, a sada... – Elegantnim pokretom Thomas pritisne zvono s

vlažnim i vrućim otiskom žiga na ono mjesto u otpusnom nalogu

gdje mora stajati žig. Ostavi da se krumpir četvrt sata hladi uz lagani

pritisak. Zatim ga digne. Na otpusnom je nalogu bila točna kopija

originalnog žiga.

W & N

– Fantastično! – reče Lazarus.

– Sada ćemo brzo pojesti – reče Thomas. – Ostatak možemo

obaviti i kasnije.

Ostatak je izgledao ovako: dopodne je Lazarus u uredu glavnog

tamničara otvorio mnoga upravo prispjela pisma vrhovnog državnog

tužilaštva. Takve je omotnice otvarao svakog dana. Tog se

dopodneva potrudio da jednu loše zalijepljenu omotnicu otvori

posebno pažljivo. To mu je i uspjelo. Omotnicu je ponio sa sobom, a

uz to i tubu ljepila.

Nakon ručka Thomas preklopi sada potpuno dovršeni otpusni

nalog za Lazarusa Alcobu, stavi ga u zelenu omotnicu, na kojoj je

bio jučerašnji poštanski žig, te omotnicu pažljivo zalijepi. A popodne

Lazarus podmetne omotnicu glavnom tamničaru među popodnevnu

poštu...

9

– Sada je odlučan trenutak – reče grbavac Thomasu Lievenu te

večeri. – Glavni je tamničar poslao moj otpusni nalog iz upravnog

ureda u ured za otpuste. Prema zatvorskim pravilima, tamo će sutra

ujutro biti izdana otpusnica, pa će, prema mojem iskustvu, oko

jedanaest sati doći po mene u ćeliju, a to znači: tvoja kosa mora

noćas dolje.

Paljenje kose trajalo je jedva pola sata – bilo je to, doduše,

najgorih pola sata u životu Thomasa Lievena. Sjedio je pognute

glave pred Lazarusom, koji je s njim radio ono što ljudi čine

očerupanoj peradi kad joj pale perje. Desnom je rukom držao

svijeću. Plamen, sasvim uz korijen, žderao je pramenove kose

W & N

Thomasa Lievena. U lijevoj je ruci imao vlažnu krpu, kojom je

strelovitom brzinom vlažio glavu, kako ne bi povrijedio kožu.

Ponekad ipak nije pritisnuo krpu dovoljno brzo...

Thomas zastenje od boli:

– Pripazi malo, ti prokleti idiote!

Lazarus mu odgovori starom portugalskom poslovicom:

– Tko slobodu želi, kroz patnju mora proći, nju izbjeći neće moći!

Konačno je mučenje završilo.

– Kako izgledam? – upita Thomas iscrpljeno.

– Natrpaš li obraze kruhom i budeš li trzao ustima kao moja slika

i prilika – odgovori Lazarus ponosno.

Te su noći obojica vrlo loše spavala.

Slijedećeg jutra neki strani čuvar donese doručak, jer je bila

subota 16. studeni, a subotom je, kako smo već ranije rekli, prijazni

Juliao imao slobodan dan. To je Lazarusu, naravno, bilo jasno već

onda kad je stavljao datum na otpusni nalog.

Grbavac preuzme već na vratima doručak od stranog čuvara.

Thomas Lieven je još hrkao na svom ležaju s pokrivačem navučenim

preko glave.

Poslije doručka Lazarus proguta tri bijele pilule i legne na

Thomasov ležaj. Thomas obuče kratki grbavčev kaput, pa između

osam i deset sati priredi još jednom generalni pokus. Zatim zadrži

definitivno kuglice kruha u ustima, a debeli jastuk između leđa i

košulje. Jastuk čvrsto sveže, kako se grba ne bi pomaknula. Zatim je,

predavši se sudbini, trzao ustima.

U jedanaest sati strani čuvar ponovno dođe. Lazarus je spavao s

pokrivačem preko glave. Čuvar je držao u ruci otpusni nalog:

– Lazarus Alcoba!

W & N

Savijenih koljena Thomas ustane i trzajući ustima žmirkavo

pogleda čuvara.

– Na zapovijed – promumlja.

– Čuvar ga je pažljivo motrio. Thomasa oblije znoj.

– Vi ste Lazarus Alcoba?

– Jesam!

– A što je s onim drugim, pa on još uvijek spava!

– Imao je lošu noć – objasni Thomas nerazgovijetno. – Što želite

od mene, gospodine naredniče?

– Otpušteni ste.

Thomas pritisne ruku na srce, zastenje i klone na krevet. Odglumi

čovjeka svladana srećom. – Uvijek sam znao da pravda pobjeđuje –

zamumlja.

– Ne trabunjajte, nego pođite za mnom. Hajde! – Čuvar ga povuče

uvis – zamalo previsoko. Thomas odmah spuzne natrag, savinuvši

koljena. »Prokletstvo, kako to boli! Ali neće dugo potrajati.« Slijedio

je stranog čuvara kroz duge hodnike u upravni dio zatvora. Teške su

se željezne rešetke pred njim otvarale i ponovno se za njim zatvarale.

»Trzanje baš i nije tako strašno, već ide gotovo samo od sebe. Ali ta

savijena koljena... Samo da me ne uhvati grč, samo da se ne srušim

na zemlju...

Uz stepenice, niz stepenice – ne, to neću izdržati. Nikada!«

Ponovno hodnici. Strani gaje čuvar ispitivački promatrao:

– Zar vam je vruće, Alcoba? Tako se znojite. Pa svucite kaput!

– Ne. Ne, hvala. To – to je samo zbog uzbuđenja... Naprotiv – ja –

ja se smrzavam...

Napokon su stigli u ured za otpuste. Prostoriju je razdvajala

drvena pregrada. Iza pregrade radila su tri činovnika. Ispred pregrade

W & N

stajala su još dva druga zatvorenika. I oni su morali biti otpušteni.

Thomas smjesta zapazi dvoje: da su činovnici lijena pseta i da ispred

pregrade nema stolaca. »No to bi moglo biti lijepo«, pomisli

iznemoglo. Sat na zidu pokazivao je jedanaest sati i deset minuta.

Pet minuta prije dvanaest činovnici još uvijek nisu bili gotovi s

onom drugom dvojicom zatvorenika. Ispred očiju Thomasa Lievena

vrtjeli su se vatreni krugovi; mislio je da će se svakog trenutka

onesvijestiti, jer su ga tako ludo boljela koljena, ali ne samo koljena

nego i listovi, i bedra, i gležnjevi, i kukovi. Neprimjetno naslovni

jedan lakat na pregradu, a zatim oba. »O nebesa, kakva li olakšanja,

kakve li slatke miline...«

– Hej, vi tamo! – zalaje najmanji činovnik. – Izvolite spustiti ruke

s pregrade. Zar ne možete još tih nekoliko trenutaka stajati pristojno?

Lijena fukara!

Ponizno trzajući ustima, Thomas reče:

– Oprostite, gospodo – i makne ruke s pregrade. Idućeg se

trenutka srušio. Jednostavno više nije mogao izdržati. Zdvojno

pomisli: »Ne smijem se onesvijestiti. Nikako se ne smijem

onesvijestiti. Skinut će mi kaput i vidjeti što je s mojim nogama, što

je s mojom grbom...«

Nije se onesvijestio. Pošto je sada bilo sigurno da je siromašni

zatvorenik uslijed uzbuđenja pretrpio napadaj slabosti, dobio je čak i

stolac. Netom je sjeo, pomisli: »To sam mogao imati i ranije, baš

sam idiot!«

U dvanaest sati i trideset minuta dva su činovnika imala podnevni

odmor. Treći se, konačno, pozabavio s Thomasom. Stavi formular u

pisaći stroj, pa reče blago:

– Puka formalnost. Moram još jedanput unijeti vaš lični opis,

W & N

kako ne bi došlo do zamjene.

»Morate, doista, prokleto dobro paziti«, pomisli Thomas. Otkako

je smio sjediti, osjećao se izvrsno. Izreda podatke svog prijatelja,

koje je bio naučio napamet:

– Alcoba Lazarus, neoženjen, rimokatolik, rođen u Lisabonu 12.

travnja 1905. godine...

– Posljednje mjesto stanovanja?

– Rua Pumpulha 51.

Činovnik usporedi podatke s onima iz nekog drugog formulara,

pa nastavi, tipkati:

– Kosa sijeda i rijetka. Vrlo ste rano oćelavili!

– Moja teška sudbina.

– Hrm! Oči crne. Visina? Ustanite!

Thomas ustane savijenih koljena. Činovnik ga je pažljivo

promatrao.

– Posebni znaci?

– Grba, pa zatim na licu...

– Vidim, vidim. Hrm! Sjednite.

Činovnik je tipkao i pisao. Zatim je odveo Thomasa u susjednu

prostoriju i predao ga upravitelju za pohranu stvari. Budući da je

Thomas bio u istražnom zatvoru, smio je zadržati svoje odijelo,

rublje i svoj voljeni zlatni sat na otkucavanje. Sada je dobio putnicu i

dokumente svog prijatelja, Lazarusov novac, njegov džepni nožić i

kovčežić s rubljem.

– Potvrdite primitak – reče upravitelj za pohranu stvari. Thomas

nespretno potpiše: »Alcoba Lazarus«.

»Moj posljednji novac i moja lijepa lažna putnica francuske

W & N

obavještajne službe na ime Jean Leblanc odoše, dakle, do vraga«,

pomisli Thomas sjetno. »Moj mi prijatelj, slikar, brzo mora izraditi

novu.«

Ako se Thomas u 14 sati i 15 minuta nadao da je naposljetku

svladao sve teške napore, grdno se prevario. Odveli su ga kroz

beskrajne hodnike zatvorskom svećeniku. Svećenik, stariji čovjek,

govorio je Thomasu vrlo srdačno i bio je duboko tronut kada gaje

otpušteni zatvorenik – očito potresen – odjednom zamolio da

njegove riječi smije saslušati na koljenima...

U 10 minuta do tri sata prema portugalskom vremenu, 16.

studenog 1940. godine, Thomas Lieven se konačno, više teturajući i

posrćući nego hodajući, dovuče do glavnih zatvorskih vrata kroz

zatvorsko dvorište, koje je smrdjelo na biljno štavilo iz susjedne

radionice kožnih proizvoda.

Ovdje je posljednji put morao pokazati otpusni nalog. Strahovito

je trzao ustima, a grba mu je koso stršila kroz tanki kaputić.

– Drž‘ se, stari – reče čuvar, otvarajući teška željezna vrata.

Thomas Lieven otetura kroz njih u neizvjesnu budućnost. Uspije još

skrenuti oko najbližeg ugla, zatim još jednom padne i otpuže na sve

četiri u prvu kućnu vežu, sjedne na jednu stepenicu, pa počne urlikati

od bijesa i iscrpljenosti. Propala mu putnica. Propao mu novac.

Propala mu imovina. Otplovio mu brod.

Bijeg zatvorenika Jeana Leblanca otkriven je još istog dana.

Čuvar je u njegovoj ćeliji našao samo zatvorenika Lazarusa Alcobu,

koji je spavao dubokim teškim snom.

Liječnik, kojeg su smjesta pozvali, utvrdi da se Alcoba ne

pretvara, nego da je omamljen vrlo jakim sredstvom za spavanje. Ta

W & N

je dijagnoza bila točna, jedino je Lazarus omamio sam sebe popivši

tri pilule, koje je ukrao prilikom jednog posjeta liječniku...

Uz pomoć injekcija i crne kave istražitelji su uspjeli zatvorenika

donekle razbuditi i saslušati. Da je pred njima Alcoba, a nitko drugi,

pokazalo se pošto su malog čovjeka razodjenuli: u njegovu se grbu

nije moglo sumnjati!

Alcoba izjavi:

– Prokleti Leblanc mora da mi je stavio nešto u doručak. Kava je

imala tako gorak okus. Zaboljela me glava i zavrtjelo mi se – zatim

sam izgubio svijest. Pričao sam mu da bih danas morao biti otpušten.

Čuo sam to, naime, od glavnog tamničara, za kojeg radim.

Dnevni čuvar, kojeg su suočili s Alcobom, poviče:

– Pa još sam jutros s vama razgovarao kad sam donio doručak! A

kasnije sam vas izveo iz ćelije!

Lazarus Alcoba odgovori logikom koja je razoružala istražitelje:

– Da ste me jutros odveli iz ćelije, sada ne bih više sjedio ovdje.

Istražitelji shvate da je Jean Leblanc pobjegao prerušen u

Lazarusa Alcobu. I dalje strogo logičan, uz to snažno zijevajući i još

uvijek vrlo omamljen, Alcoba ustanovi:

– Međutim, otpusni nalog glasi na mene. Prema tome, morate me

najhitnije otpustiti.

– Dakle, hm, naravno – ali, dakako, dokle god traje istraga...

– Slušajte me sada: ili ću sutra rano ujutro biti otpušten, ili ću

obavijestiti gospodina vrhovnog državnog tužioca kakve prilike

vladaju ovdje! – poviče Alcoba.

– Pereira! Hej, Pereira! – zvao je Thomas u to isto vrijeme. Kucao

je na vratima stana svog prijatelja, krivotvoritelja, ali nije dobio

W & N

odgovora.

»Ilije opet pijan, ili nije kod kuće«, pomisli Thomas, koji se već

donekle oporavio od slabosti. Tada se sjeti da propali slikar nikada

ne zaključava svoj stan. Pritisne kvaku, i vrata se otvore. Thomas

Lieven prođe kroz mračno predsoblje u veliki atelje, golemi prozor

kojega je propuštao posljednje danje svjetlo. Okolo su još uvijek

stajale iste ružne slike, a stan je bio jednako nepospremljen kao i

prije. Pune pepeljare, tube, kistovi, pera, palete uznemirivale su oko

raznolikošću svojih boja.

Thomas pogleda u kuhinju. Ali ni tamo ne nađe svog bradatog

prijatelja. Dakle, nije kod kuće. Vjerojatno pije negdje drugdje.

To je, naravno, glupo. Koliko bi se dugo Pereira obično opijao?

Jednu noć? Dva dana? Tri? Prema iskustvu koje je Thomas imao s

njime, valjalo je računati s najgorim. Za pošteno opijanje treba

vremena.

»Moram čekati Pereiru«, razmišljao je Thomas. »Možda su već

otkrili moj bijeg; ne smijem se pokazati na ulici.«

Odjednom pritisne ruku na želudac. Oho! Osjetio je glad. Činilo

se daje trenutak najdublje potištenosti prošao. Malko se nasmijao

samom sebi. Pri tom je primijetio da još uvijek trza ustima. I koljena

su ga još boljela. Ne smije na to misliti, nikako ne treba na to misliti.

Da najprije vidimo što sve Pereira ima u kuhinji. Bijeli kruh,

rajčice, jaja, sir, šunku i jezik, pistaće, kapare, papriku, papar i

sardine.

Šarene su boje Thomasa nadahnule. »Pripremit ću mozaik-kruh i

punjene rajčice. Odmah i za Pereiru. Bit će mu potrebno nešto

krepko kada dođe kući...«

Thomas počne kuhati. Dok je sjeckao pistaće i kapare, odjednom

W & N

udari kao luđak nožem po dasci. Sjetio se Estrelle. Ta beštija. Ta

vještica. Ta đavolica. Kidajući pistaćima glave, u mislima je kidao

glavu Estrelli.

Crvena ga paprika još jače razjari. »Čitav se svijet urotio protiv

mene! Svi su mi neprijatelji! Što sam učinio? Bio sam čestit čovjek,

ispravan građanin. A sada...«

Dodat ću papra! Dobrano papra. Neka peče kao i bijes u meni!

Vi prokleta pseta iz obavještajnih službi! Kako daleko ste me

dotjerali? Bio sam u zatvoru. Iz zatvora sam pobjegao. Naučio sam

krivotvoriti dokumente, služiti se otrovom, pištoljem, eksplozivom i

nevidljivom tintom. Znam pucati, telegrafirati Morseovim pismom,

džiju-džicu, boksati, rvati se, trčati, skakati, ugrađivati mikrofone,

simulirati žuticu, vrućicu, šećernu bolest. Zar su to znanja kojima bi

se privatni bankar trebao ponositi?

Nema više sažaljenja ni prema kome. Sada je dosta. Doživjet ćete

svoje čudo! Svi vi! Čitav svijet!

Napast ću vas svim svojim zločinačkim umijećima poput

izgladnjela vuka. Ja ću sada krivotvoriti, simulirati telegrafirati

Morseovim znakovima, ugrađivati mikrofone. Ja ću sada vama

prijetiti i varati vas, kao što ste vi meni prijetili i varali me. Sada

počinje moj rat. Bit će to rat jednog čovjeka protiv svih vas. A neće

biti ni primirja, ni pakta, ni saveza – ni s kim.

I još papra, bibera. I još više paprike. I još soli. A sada da

izgnječim smjesu u bezličnu masu, kao što bih rado izgnječio vas,

prokleta pseta...«

Vani se otvore vrata.

»To će biti Pereira«, pomisli Thomas, trgnuvši se iz svojih

beskrajnih maštanja:

W & N

– Dođite ovamo. U kuhinji sam!

Idućeg trenutka pojavi se na vratima neka osoba. Ali to nije bio

bradati, pijani slikar Pereira. To uopće nije bio muškarac. Bila je

žena.

10

Nosila je crven kožnati ogrtač, crvene cipele i crvenu kapu, ispod

koje je navirala vrana kosa. Usta mlade žene bila su velika i crvena,

a oči velike i crne. Koža lica bila je vrlo bijela. Ruke je držala u

džepovima ogrtača i oštro je gledala Thomasa. Glas joj je zvučao

metalno i malo priprosto:

– bar večer, Pereira. Vi me ne poznate.

– Ja... – počne Thomas, ali ga ona prekine zapovjedničkim

pokretom glave, od kojeg joj lijepa duga kosa zaleprša.

– Umirite se, ja nisam pajkanica. Naprotiv.

»Smatra me Reynaldom Pereirom«, pomisli Thomas. »Pa jasno!«

Promuca:

– Tko – tko vam je dao moju adresu?

Žena u crvenom promatrala ga je, stisnuvši jedno oko.

– Što vam je? Živci? Kokain? Rakija?

– Molim, a zašto?

– Što izvodite s licem? Zar ne možete držati usta mirno? Pa

neprestano trzate!

– To će proći. Događa – događa mi se katkada navečer. Pitam

vas: tko vam je dao moju adresu?

Žena u crvenom priđe mu sasvim blizu. Divno je mirisala, a bila

je i vrlo lijepa. Tihim glasom progovori:

W & N

– Adresu mi je dao stanoviti monsieur Débras.

»Major Maurice Débras iz francuske obavještajne službe«,

zaprepašteno pomisli Thomas. Dakle, još i to. Treći kojeg sam

nasamario. Naravno, tako se moralo dogoditi. Sada su mi sva trojica

za petama. Francuzi, Englezi, Nijemci. Radi se sada još samo o

satima, i ja sam mrtav čovjek...«

Meni

Mozaik-kruh

Punjene rajčice

16. studenog 1940

Hladno jelo za uzavreli bijes

Mozaik-kruh

Odrežite sa svake strane

vrh kruha za kavijar ili

francuskog bijelog kruha,

izdubite vilicom čitavu

mekanu sredinu, ali tako da

ne oštetite koru.

Za nadjev uzmite 125

grama maslaca, 100 grama

šunke, 100 grama kuhanog

goveđeg jezika, jedan

tvrdokuhani žumanjak, 75

grama sira, pola čajne žličice

kapara, 25 grama pistaća,

nešto sardina, gorušice, soli i

papra.

Izmiješajte maslac,

W & N

izgnječite žumanjak,

nasjeckajte pistaće i kapare,

narežite sve ostalo na male

kockice i lagano pomiješajte

sa začinima. Nadjev čvrsto

utisnite u izdubeni kruh. Kruh

mora stajati nekoliko sati na

vrlo hladnom mjestu prije

nego što ga narežete na

ploške, koje zatim složite na

pladanj. Kako bi pladanj

izgledao još šarenije,

garnirajte mozaik-kruh

punjenim rajčicama.

Punjene rajčice

Izdubite lijepe, čvrste

rajčice, pospite ih iznutra

ribanim sirom i stavite u

svaku napola prerezano tvrdo

kuhano jaje, s plohom

presjeka okrenutom prema

gore. Posolite i pospite

crvenom paprikom i s dosta

kosanog peršina i vlašca.

Učini mu se da iduće pitanje žene u crvenom dolazi iz velike

daljine. Thomas ju je odjednom vidio sasvim mutno i nejasno.

Slijedeće pitanje potvrdi njegove najcrnje slutnje.

– Poznajete li nekog Jeana Leblanca?

Thomas je neko vrijeme vrlo glasno zveckao tavama i priborom

za jelo prije nego što je nerazgovijetno promrmljao:

– Jean Leblanc? Nikad čuo!

– Ne blebećite gluposti, Pereira. Jasno da poznajete tog čovjeka! –

Lijepa zvjerka sjedne na kuhinjski stolčić, pa prekriži dugačke, vitke

noge. – Nemojte se odmah napraviti u gaće!

»Kako li to ova žena sa mnom postupa«, pomisli Thomas. »Moj

je položaj nedostojan, apsolutno nedostojan. Čime sam sve ovo

zaslužio? Ja, najmlađi londonski privatni bankar. Ja član

W & N

najekskluzivnijih londonskih klubova. Ja. čovjek odlična odgoja,

čestitih shvaćanja časti, načina života... Stojim, evo, ovdje u nekoj

prljavoj, portugalskoj kuhinji i moram dopustiti da mi ova preslatka,

lijepa žena kaže neka se ne napravim u gaće. No i ona će sada nešto

doživjeti!«

Dobro odgojeni Thomas Lieven oštro odvrati:

– A sada, lutko, smjesta zaveži i kidaj, inače će biti zla!

Idućeg se trenutka situacija promijeni. Začuju se koraci. U kuhinji

je stajao bradonja u prljavim hlačama od prugastog baršuna i

pohabanom puloveru. Čovjek je bio jako pijan. Usprkos tome, široko

pijano lice razvuče mu se u vedar osmijeh pošto ugleda Thomasa, pa

zarokće:

– Dobro došli u moj bijedni dom! Ali, meu amigo, što su to učinili

s tvojom kosom?

Slikar Reynaldo se vratio kući...

Odjednom sve troje progovore u maloj kuhinji ujedan glas. Žena

u crvenom skoči, zabulji se u Thomasa i povikne:

– Što, zar vi uopće niste Pereira?

– Naravno da on nije Pereira – vikne pijani slikar. – A što li ste vi

popili? Ja sam Pereira! Ovo je...

– Zaveži!

– ... moj stari prijatelj Leblanc!

– Ah!

– A tko – hiks – ste vi, lijepa damo?

– Zovem se Chantal Tessier – reče mlada žena, ne skidajući

pogled s Thomasa. Mačje joj lice poprimi gladan izraz. Polagano

reče: – Monsieur Leblanc, osobno? Kakva li sretna slučaja!

– Što želite od mene?

W & N

– Mojem ste prijatelju Débrasu, jednom, nabavili lažnu putnicu.

Débras mi je rekao: ako slučajno zatrebaš krivotvorenu putnicu, otiđi

Reynaldu Pereiri u Rua do Poco des Negros i pozovi se na Jeana

Leblanca...

– To je rekao vaš prijatelj Débras?

– To je rekao moj prijatelj Débras.

– Ništa vam drugo nije kazao?

– Samo da ste sjajan momak koji mu je spasio život.

Thomas pomisli: »Dakle, nije sve baš tako loše!« Ljubazno upita:

– Ne biste li s nama večerali? Mogu li vam pridržati kaput,

mademoiselle Tessier?

– Chantal, za vas!

Mačje se lice nasmiješi, otkrivši pri tom snažne zube grabežljive

zvijeri. Chantal Tessier je bila samosvjesna, lukava, a sigurno i

hladna. Međutim, očito nije bila naviknuta da joj muškarci

pridržavaju kaput.

Grabežljivica je bila odjevena u tijesnu crnu suknju i bijelu

svilenu bluzu. »Sto mu gromova«, pomisli Thomas, »kakva li tijela!

Ovoj djevojci kiša sigurno ne može smočiti cipele...«

Trenutak opasnosti je prošao, i on je opet mogao postati onaj stari

Thomas, dobro odgojen i viteški uljudan prema damama. Prema

svakoj vrsti dama!

Sjeli su kraj pijanog slikara, koji je već počeo večerati. Jeo je

prstima i govorio punim ustima:

– Kad bih znao tako slikati kao što vi znate kuhati, stari bi Goya

bio pseto u usporedbi sa mnom! – Olakša se nježnim podrigivanjem.

– Ima li u ovome pi-pistaća?

– Ima, a i kapara. Stavite ruku pred usta! Dakle, potrebna vam je

W & N

putnica, Chantal?

– Nije. – Oči su joj se sada malo zamaglile, a lijeva joj je nosnica

podrhtavala. To joj je bila navika. – Nije mi potrebna jedna putnica,

trebam ih sedam.

– Mogu li i ja nešto primijetiti? – raspita se neobrijani slikar

punim ustima.

Thomas će ljutito:

– Progutajte prije nego što govorite. I ne prekidajte stalno.

Nastojte se radije barem malo otrijezniti. – Obrati se lijepoj mački: –

Za koga trebate tih sedam putnica, Chantal?

– Za dva Nijemca, dva Francuza i tri Mađara.

– Čini se da imate međunarodni krug znanaca.

Chantal se nasmije:

– Nije ni čudo kad sam po zanimanju vodič za strance!

– A kamo vodite te vaše strance?

– Iz Francuske preko Španjolske u Portugal. Prilično unosan

posao.

– Kako često odlazite na put?

– Jedanput mjesečno. To su uvijek veća društva s lažnim

putnicama ili uopće bez njih, već prema tome...

– Ako već govorimo o putnicama – ponovno započne slikar, ali

ga Thomas ušutka pokretom ruke.

Chantal nastavi:

– Vodim samo bogate ljude. Vrlo sam skupa. Ali od mojih

putnika nikada još nitko nije bio uhvaćen. Poznajem svaki

centimetar granice! Poznajem svakog carinika! I eto, u posljednjem

sam navratu dopremila sedmoricu koji trebaju nove putnice. – Gurne

slikara. – Stari moj, sada možeš zaraditi zlatna brda.

W & N

– I ja trebam pasoš – reče Thomas.

– O sveta bogorodice – reče bradonja. – A ja više nemam ni jedne

putnice!

Thomas reče ljutito:

– Od svih četrdeset sedam starih putnica koje sam vam bio

donio...

– Donio kada? Prije šest tjedana! Ne možete niti zamisliti što se

kod mene događalo. Za četrnaest dana sve su nestale! Stvarno mi je

žao – ali više nemam ni jedne! Ni jedne jedincate! To vam već čitavo

vrijeme pokušavam objasniti!

11

Oko Largo de Chiado, malog romantičnog trga s prastarim

drvećem, ležale su Pastelaria Marques, male kavanice, sastajalište

dama, poznate po svojim izvrsnim slasticama. U jednoj niši

slastičarnice Caravela sjedila su navečer 16. studenog 1940. godine

dva gospodina. Jedan je pio viski, a drugi jeo sladoled s tučenim

slatkim vrhnjem. Čovjek koji je pio viski bio je britanski

obavještajac Peter Lovejoy, dok se debeli dobroćudni gorostas

veselih prasećih očica na ružičastu dječjem licu zvao Luis Guzmano.

On je jeo sladoled.

Peter Lovejoy i Luis Guzmano poznavali su se dvije godine i već

su u nekoliko navrata uspješno surađivali...

– Dakle, kucnuo je čas – reče Lovejoy. – Obavijestili su me da je

danas pobjegao iz zatvora.

– Onda moramo požuriti, kako bismo ga uhvatili još u Lisabonu –

reče Guzmano. Grabio je žlicom sladoled i mljackao. Obožavao je

W & N

sladoled s tučenim slatkim vrhnjem. Nikad mu ga nije bilo dosta.

– Baš tako – potvrdi Lovejoy prigušeno. – Kako to kanite obaviti?

– Pištoljem s prigušivačem, pretpostavljam. Što je s novcem?

Jeste li ga donijeli?

– Jesam. Pet tisuća eskudosa dobit ćete sada, a pet tisuća kad ga ...

dakle kasnije.

Lovejoy popije velik gutljaj viskija, ljutito razmišljajući: »Dao mi

jepet tisuća eskudosa, taj fini gospodin, major Loos, koji želi u tome

sudjelovati s novcem, ali kada osobno treba pregovarati s

Guzmanom, onda se izvlači, za to je prefin\«

Lovejoy ispere još jednim gutljajem viskija svoj bijes nad

Nijemcem nježne duše. Zatim reče:

– Sada me dobro slušajte, Guzmano. Leblanc je pobjegao

prerušen u stanovitog Lazarusa Alcobu. Alcoba je grbav, malen i

gotovo sasvim ćelav. – Lovejoy opiše Alcobu tako točno kako mu ga

je njegov povjerljiv čovjek iz zatvora bio prikazao. Zatim nastavi: –

Leblanc zna da su mu i Englezi i Nijemci za petama. Stoga će se

sigurno sakrivati.

– Gdje?

– Ovdje ima prijatelja, nekog pijanog slikara, u starom gradu u

Rua do Poco des Negros broj 16. Kladim se da će smjesta otrčati

onamo. Ili će i dalje glumiti grbavca – iz straha pred nama, ili će se

opet pretvoriti u Jeana Leblanca – iz straha pred policijom.

– Kako izgleda Jean Leblanc?

Lovejoy mu točno opiše i Thomasa Lievena.

– A pravi grbavac?

– Još sjedi! Ne brinite. Pogodite li u Rua do Poco des Negros broj

16 grbavca koji na glavi nema gotovo uopće kose, a odazove se na

W & N

ime Leblanc, ne morate dalje više ništa pitati...

Dne 17. studenog 1940. godine, samo nekoliko minuta poslije

osam sati, pred direktora zatvora Aljube dovedu već jedanaest puta

kažnjavanog Lazarusa Alcobu, neoženjenog, rođenog u Lisabonu 12.

travnja 1905. godine.

Direktor, visok mršav muškarac, reče mu:

– Čuo sam da ste jučer navečer divljački prijetili, Alcoba.

Usta malenog čovjeka s grbom trzala su se i pri govoru:

– Gospodine direktore, samo sam se branio kad sam čuo da ne

mogu biti pušten, jer da sam upleten u bijeg Jeana Leblanca.

– Uvjeren sam da ste u to umiješani, Alcoba. Navodno ste izjavili

da se kanite obratiti gospodinu vrhovnom državnom tužiocu.

– Gospodine direktore, obratit ću se gospodinu vrhovnom

državnom tužiocu, naravno, samo ako ne budem smjesta otpušten.

Što ja, konačno, mogu ako je Jean Leblanc pobjegao pod mojim

imenom!

– Slušajte, Alcoba, danas ćemo vas pustiti...

Alcoba se široko naceri.

– No dakle.

– ... ali ne jer vas se možda bojimo, nego stoga što za to stvarno

imamo nalog. Svakog se dana morate javljati u vašem policijskom

okrugu i ne smijete napustiti Lisabon.

– Neću, gospodine direktore.

– Ne cerite se tako budalasto, Alcoba! Vama se ne može pomoći.

Siguran sam da ćete uskoro opet dospjeti k nama. Najbolje da odmah

i ostanete. Čovjek poput vas najsigurniji je iza rešetaka.

W & N

12

U malim, krivudavim ulicama starog grada s trošnim rokoko-

palačama i šareno opločenim građanskim kućama vladao je mir

podnevnog odmora.

Sniježnobijelo rublje visilo je s bezbrojnih konopaca. Zakržljala

stabla rasla su iz napuklih kamenih stepenica. A svakog bi časa

između razmaknutih zidina puknuo pogled na obližnju rijeku.

Thomas Lieven je također gledao rijeku. Stajao je uz veliki prozor

u ateljeu svog prijatelja odana piću. Chantal Tessier stajala je pokraj

njega. Došla je još jednom u Rua do Poco des Negros da se oprosti.

Morala je natrag u Marseille i nagovarala je Thomasa da otputuje s

njom.

Chantal je bila neobično nemirna. Lijeva joj je nosnica drhtala.

Položila je dlan na Thomasovu ruku.

– Pođite sa mnom, postanite mi ortakom. Imala bih raznih

poslova za vas, ali ne biste bili vodič stranaca. Ovdje niste sposobni

za akciju. Ali u Marseilleu – moj bože, mogli bismo silno razviti

moje poslovanje!

Thomas strese glavom, gledajući rijeku Tejo. Rijeka je tekla

polagano i lijeno prema Atlantiku. A kod ušća u Atlantik bilo je

mnogo brodova spremnih da isplove i krenu prema dalekim lukama i

prevezu sve progonjene, ponižene i prestrašene u daleke, slobodne

zemlje. Ondje su dolje bile usidrene ladje za ljude s putnicama, s

ulaznim dozvolama, s novcem.

Thomas više nije imao putnice. Nije imao ulazne dozvole. Nije

imao novaca. Imao je još samo jedno odijelo, koje je bilo na njemu, i

ništa više.

W & N

Iznenada se osjetio nasmrt umornim. Život mu se vrtio u

začaranom krugu iz kojeg nije bilo izlaza.

– Počašćen sam vašom ponudom, Chantal. Vi ste lijepa žena.

Sigurno ste i divan drug. – Pogleda je i nasmiješi joj se, a žena, koja

je izgledala poput grabežljive mačke, pocrveni kao zaljubljena

učenica. Ljutito udari nogom i promrmlja:

– Prestanite s tim blezgarijama...

Usprkos tome Thomas nastavi:

– Sigurno imate i dobro srce. Ali, gledajte, nekoć sam bio bankar.

Želio bih ponovno postati bankar!

Za stolom pretrpanim bojama, tubama, kistovima, punim

pepeljarama i bocama sjedio je Reynaldo Pereira. Sada je bio

potpuno trijezan i radio je na nekoj prilično razuzdanoj slici. On

reče:

– Jean, ima nešto u tome što vam predlaže Chantal. S njom ćete

sigurno stići u Marseille. A u Marseilleu ćete lakše nabaviti lažnu

putnicu nego ovdje, gdje vas traži policija, a da niti ne spominjemo

sve vaše ostale prijatelje.

– Ali, za boga miloga, pa ja dolazim iz Marseillea. Zar je sve bilo

uzalud?

Chantal mu se obrati brutalno i agresivno:

– Vi ste sentimentalna budala, ako ne shvaćate što se dogodilo.

Imali ste smolu, E pa lijepo. Ponekad svi imamo smolu. Sada vam je

prijeko potrebna lova, a i pristojna šara.

»Da mi Alcoba u našoj ćeliji nije davao privatne satove, sada ne

bih razumio što dama misli«, sjeti se Thomas. Žalosno reče:

– Pereira će mi pomoći da i u Lisabonu nabavim novu putnicu. A

što se tiče novaca, imam prijatelja u Južnoj Americi, pisat ću mu.

W & N

Ne, ne, ostavite me, već ću se nekako snaći, ja...

Nije završio rečenicu, jer je tog trenutka podnevnu tišinu razbio

mukli prasak pucnjeva.

Chantal tiho krikne. Pereira naglo skoči i prevrne lonac s bojom.

Zaprepašteno se pogledaju. Tri sekunde prođu...

Zatim se iz dubine začuju uzrujani muški glasovi, žene počnu

vrištati, a djeca tuliti.

Thomas pojuri u kuhinju i naglo otvori prozor. Pogleda u staro

dvorište. Dolje su sa svih strana trčali muškarci, žene i djeca te

okružili priliku što je ležala na prljavom kamenom pločniku, bolno

skvrčena, grbava i mala.

13

– Lazaruse, Lazaruse, čuješ li me?

Thomas je klečao kraj malog čovjeka na kamenom tlu, iza njega

su se tiskali i gurali nepoznati ljudi. Krv je neprestano kapala iz

Alcobinih rana. Nekoliko gaje metaka pogodilo u grudi i trbuh.

Ležao je nepomično, zatvorenih očiju. Nervozna usta sada se više

nisu trzala.

– Lazaruse... – proštenje Thomas Lieven.

Tada mali grbavac otvori oči. Zjenice su mu se već bile zamutile,

ali je Lazarus ipak prepoznao čovjeka koji se nagnuo nad njega. On

zaječi:

– Kidaj, Jean, brzo kidaj, ovo je bilo namijenjeno tebi...

Val krvi navre mu iz usta.

– Nemoj govoriti, Lazaruse – preklinjao ga je Thomas, ali je

grbavac šaptao:

W & N

– Tip je viknuo Leblanc prije nego što... Zamijenio me s tobom.

Thomasu navrnu suze na oči, suze gnjeva i žalosti.

– Nemoj govoriti, Lazaruse... Odmah će doći liječnik... Operirat

će te...

– Pre – prekasno je... Grbavac pogleda Thomasa, iznenada se

naceri lukavo i prepredeno, te mučno procijedi:

– Šteta, mali, zajedno smo mogli izvesti još poneki vješti trik... –

Zatim smiješak nestane, a oči se ugase.

Kada je Thomas ustao od mrtvog prijatelja, ljudi su uzmaknuli

pred njim i šutke ga propustili iz svoje sredine, jer su vidjeli da

plače.

Kroz koprenu suza Thomas ugleda Chantal i Pereiru, koji su

stajali postrance od uzrujana mnoštva. Priđe im teturajući, i bio bi

pao da ga slikar nije prihvatio.

S ulice dotrče dva policajca i liječnik. Dok je liječnik pregledavao

mrtvaca, svi su prisutni nešto govorili policajcima. Nagrnulo je

mnogo radoznalaca, i staro je dvorište ispunio rezak žamor glasova.

Thomas obriše oči i pogleda Chantal. Znao je: ako ovog trenutka

nešto ne poduzme, bit će prekasno. U djeliću sekunde, u tren oka

odluči o svojoj sudbini...

Dvije minute kasnije policajci su razabrali iz izjava uzrujanih

očevidaca da se neki stranac trudio oko pokojnika i posljednji s njim

razgovarao.

– Gdje je taj čovjek?

– Otišao je onamo prijeko! – vikne neka starica, pokazujući

koščatim prstom ulaz dvorišne zgrade. Ondje je stajao slikar Pereira.

Sada je bio potpuno sam.

– Hej, vi tamo! – vikne policajac. – Gdje je čovjek koji je

W & N

razgovarao s umrlim?

– Nemam pojma – reče Pereira.

Istodobno je liječnik ustrijeljenom čovjeku zaklopio oči. U smrti

je ružno lice Lazarusa Alcobe bilo ozareno dostojanstvom.

14

U Pirinejima je bilo hladno. Britki je istočnjak bjesnio povrh

crvene zemlje šturih planinskih lanaca što odvajaju španjolski

Aragon od južne Francuske.

U praskozorje 23. studenog 1940. godine dva su se osamljena

putnika, mlada žena i mlad muškarac, kretala u smjeru sjevera prema

prijelazu Roncesvalles. Oboje je nosilo planinarske cipele, pustene

šešire i podstavljene vjetrovke. Oboje je vuklo teške naprtnjače.

Žena je išla prva. Muškarac ju je slijedio uzbrdo kroz gustu šumu i

šiblje.

U čitavom dosadašnjem životu Thomas Lieven nije imao na

nogama teške planinarske cipele niti je nosio podstavljenu vjetrovku.

Nije se niti verao teškim i opasnim brdskim stazama. Sada, dok je

prema francuskoj granici stupao iza Chantal Tessier, ranjavih peta i

žuljavih tabana, sve što je doživio ovih posljednjih pet dana činilo

mu se nestvarnim, pa tako i ovo rano jutro zavijeno u maglu i sivilo.

Chantal Tessier bila je izvanredna osoba, pravi drug – to je

shvatio u ovih pet dana. Doista je poznavala Portugal i Španjolsku

kao svoj džep. Poznavala je i carinike i policajce koji su kontrolirali

vlakove, a znala je i koji će seljaci dopustiti strancu da kod njih

prenoći i nahraniti ga, a da ništa ne pitaju.

Hlače, cipele, vjetrovku, šešir – sve je dobio od Chantal, ona je to

W & N

za njega kupila. Pa i novac u njegovu džepu bio je njezin. Ona mu

gaje dala – predujmila – kako je bila rekla.

Od Lisabona su se vlakom vozili do Valencije. Prošli su kroz

dvije kontrole. Chantal mu je pomogla da umakne objema. Noću su

prešli granicu prema Španjolskoj. Odvezli su se dalje kroz Vigo,

León i Burgos. U Španjolskoj je bilo mnogo više kontrola i mnogo

više policajaca. Usprkos tome, sve je dobro prošlo zahvaljujući

Chantal...

Evo i posljednje granice, pa će biti u Francuskoj. Remeni

naprtnjače urezali su se u .ramena Thomasa Lievena, svaka ga je

kost boljela. Bio je nasmrt umoran. Dok je slijedio Chantal, misli su

mu nepovezano lutale...

»Siromašni Lazarus Alcoba... Tko ga je ubio? Tko je naredio da

ga ustrijele? Englezi? Nijemci? Da li će ubojica ikada biti pronađen?

Hoće li novi ubojica pronaći mene? Koliko mi je još preostalo da

živim? Ja, koji se poput krijumčara, poput razbojnika, šuljam ovom

sumračnom šumom... Sve je to ludilo, mahnitost, nestvarna i

groteskna tlapnja, grozničav san, a ipak krvava zbilja...«

Staza je sada postajala ravnija, stigli su na kraj šume i izbili na

čistinu, na kojoj je stajao trošan štagalj. Thomas se upravo vukao uz

velik natkrit sjenik iza Chantal, koju očito ništa nije moglo umoriti,

kad li se u neposrednoj blizini začuju uzastopce tri hica.

Chantal se strelovitom brzinom okrene, stvori se poput munje uz

Thomasa. Njezin mu dah ošine lice:

– Ovamo unutra!

Gurne ga pod krov kolibe, i oboje se bace u sijeno. Zadihano se

pogledaju.

Ponovno zagrmi pucanj, pa zatim još jedan. Potom, nošen

W & N

vjetrom, dopre do njih muški glas, ali nisu mogli razumjeti što

govori.

– Mir – prošapće Chantal. – Ostani sasvim mirno ležati. To bi

mogli biti graničari.

»Mogao bi biti i netko drugi«, gorko pomisli Thomas.

»Najvjerojatnije to i jest netko drugi. Gospoda u Lisabonu nisu

dugo trebala da ustanove kako im se potkrala kobna greška. Greška

koju bi se moglo ispraviti...«

Thomas je ćutio Chantal pokraj sebe. Ležala je potpuno tiho, no

osjećao je napetost i napor kojima se primoravala na mir...

Tog se trenutka odluči. Ne smije ugroziti još jedan ljudski život!

Znao je da će ga smrt jadnog Lazarusa Alcobe mučiti do kraja

života. »Sada je dosta«, pomisli Thomas Lieven. Ne želim više

sudjelovati u igri. Bolje je umrijeti sa strahom, neogo vječno umirati

od straha. Ne tražite me više, ubojički idioti. Ne proganjajte me više,

idiotski ubojice. Predajem se, ali izbacite nedužne iz vaše prljave

igre...«

Hitro zbaci remene naprtnjače, pa ustane. Chantal skoči. Oči su

joj plamtjele. Siktala je:

– Ostani ležati, luđače... – Pokuša ga svom snagom povući dolje.

– Žao mi je, Chantal – promrmlja Thomas i primijeni zahvat

džiju-džice, koji će, kako je znao, onesvijestiti Chantal na nekoliko

sekunda. Mlada žena padne nauznak, zaječavši.

Thomas zakorači iz zaklona.

Dolazili su. Bila su to dvojica muškaraca s puškama u rukama.

Prilazili su mu preko čistine, preko mrtve trave, kroz maglu.

Pođe im u susret. Pomisli s bezumnim osjećajem likovanja:

»Barem mi ne možete pri pokušaju bijega pucati u leđa.«

W & N

Ona ga dvojica ugledaju i podignu puške. Thomas učini još korak,

pa zatim još jedan.

Muškarci spuste puške i žurno priđu. Thomas ih nikada nije vidio.

Nosili su hlače iz rebraste baršunaste tkanine, šešir, vjetrovke i

planinarske cipele kao i on. Obojica su bili zdepasti i niski. Jedan je

imao brkove, a drugi je nosio naočale.

Došavši do Thomasa, zaustavili su se. Onaj s naočalama skine

šešir, pa reče uljudno na španjolskom:

– Dobro jutro.

– Jeste li ga možda vidjeli? – upita onaj s brkovima.

Oko Thomasa se sve zavrti: i muškarci, i proplanak, i livada, i

stabla, sve. Muklo zapita:

– Koga?

– Jelena – reče onaj s naočalama.

– Pogodio sam ga – reče brkati. – Siguran sam da sam ga

pogodio. Vidio sam kako se srušio. Zatim se nekamo odvukao.

– Mora daje negdje u blizini – potvrdi mu prijatelj.

– Ništa nisam vidio – Thomas će na lošem španjolskom.

– Ah, stranac...! Po svoj prilici ste prebjegli – reče onaj s

naočalama.

Thomas samo kimne.

Oba se Španjolca pogledaše.

– Zaboravit ćemo da smo vas vidjeli – reče brkati. – Dobro jutro i

sretan put. – Obojica skinu šešire, a i Thomas skine svoj. Lovci

krenu dalje i izgube se u šumi.

Thomas je neko vrijeme duboko disao, zatim se vratio u štagalj.

Chantal je sjedila u sijenu i stenjala trljajući vrat. Bio je crveno

podliven.

W & N

Thomas sjedne uz nju i reče:

– Oprostite za ono malo prije, ali nisam želio... Bojao sam se da

vi... – Stane mucati i bespomoćno završi: – Ono su bili samo lovci.

Odjednom ga Chantal zagrli, privijajući se divlje uz njega. Oboje

padnu nauznak. Nadvita nad Thomasom, Chantal je šaptala:

– Želio si me zaštititi, nisi me htio izložiti opasnosti, mislio si na

mene... – Rukama mu je nježno gladila lice. – Ni jedan muškarac to

još nije učinio – ni jedan u mojem životu...

– Što?

– Nije mislio na mene – šaptala je Chantal.

U slatkoći njezinih silovitih poljubaca za Thomasa su utonuli sva

bijeda i sav strah, sva tamna prošlost i sva mračna budućnost.

15

Godine 1942. šest tisuća vojnika njemačkih trupa opkolilo je staru

lučku četvrt Marseillea i primorala stanovnike – njih oko dvadeset

tisuća – da za dva sata napuste svoje nastambe, pri čemu su sa

sobom smjeli ponijeti najviše trideset kilograma prtljage. Više od tri

tisuće kriminalaca bilo je uhapšeno. Čitavu staru lučku četvrt digli su

eksplozivom u zrak. Tako je nestalo najšarolikije leglo poroka u

Evropi i najopasnije ishodište razbojničkih pothvata.

Međutim 1940. i 1941. godine stara lučka četvrt upravo je

proživljavala doba svog najvećeg procvata. U mračnim kućama iza

vijećnice živjeli su pripadnici svih naroda: izbjeglice, krijumčari,

ubojice koje je tražila policija, krivotvoritelji, politički zavjerenici i

mnoštvo lakih žena.

Policija je bila nemoćna i, ako je ikako mogla, radije je

W & N

izbjegavala da se pojavi u Staroj četvrti. Ovim su mračnim carstvom

vladali šefovi raznih banda, koje su međusobno neumoljivo i

nemilosrdno ratovale. Članovi banda bili su Francuzi,

Sjevemoafrikanci, Armenci, mnogo Korzikanaca i Španjolci.

Šefovi banda bili su dobro poznati u gradu. Uskim šarolikim

ulicama kretali bi se uvijek samo u pratnji svojih tjelohranitelja.

Dvojica ili trojica te gospode koracala bi u guščjem hodu desno, a

dvojica ili trojica lijevo od svog gazde, s desnom rukom u džepu i s

kažiprstom na okidaču revolvera.

Država je onamo uputila svoje službenike iz Contrdle

economique, to jest iz Privredne kontrole, čiji je zadatak bio da se

bore protiv procvale crne burze. Pokazalo se, međutim, da su

komesari bili dobrim dijelom podmitljivi, a dobrim dijelom

kukavice. Pošto bi pao mrak, nisu se više usuđivali izići na ulice. A

tada bi započeo ples kolutova sireva, što bi se kotrljali iz kuće u

kuću, ili komada mesa, koje bi iz tajnih klaonica dopremali u

restauracije.

Iz takvih su mutnih izvora potjecali i lijepi mladi janjeći but,

maslac, mahune te svi ostali dodaci od kojih je Thomas Lieven

navečer 25. studenog 1940. godine, pripremao ukusnu večeru u

kuhinji Chantal Tessier.

Chantal je stanovala u Rue Chevalier Rose. Ako se čovjek nagnuo

kroz prozor, mogao je vidjeti prljavu vodu četvrtaste Stare luke i

šarena svjetla mnogobrojnih kavana koje su je okruživale.

Thomasa iznenadi veličina, a i uređenje Chantalina stana. Bilo je

ondje dosta barbarskih kombinacija, na primjer skupe supermoderne

svjetiljke uz originalni antikni namještaj. Chantal je nesumnjivo

odrasla potpuno divlje, prirodno, bez utjecaja bilo koje kulture.

W & N

Te je večeri nosila izuzetno otmjenu, tijesno priljubljenu, visoko

zatvorenu haljinu od izvezene kineske svile, ali preko nje, kao

poseban ukras, težak poput dlana širok kožnati

Meni

Moules Mariniére

Pečeni janjeći but

s

Haricots Verts

Pommes Dauphine

Voće u karamelu

25. studenog 1940.

Uz pomoć janjećeg buta Thomas Lieven je

odriješio jedan ženski jezik. ..

Moules Mariniére

Uzmite svježe dagnje,

pažljivo ih operite i očetkajte,

te stavite u lonac u malo

ključale tekućine, koja sadrži

pola vode i pola bijela vina.

Kuhajte ih poklopljene uz

češće protresanje dok se

školjke ne otvore, zatim ih

istresite na cjedilo i izljuštite

meso iz otvorenih školjki.

U međuvremenu

pripremite od maslaca i

W & N

brašna bijeli umak. Prelijte ga

sokom od dagnji, koji ste

procijedili kroz čisto sito, te

ostavite da sve dobro

prokuha. Dodajte još malo

bijela vina, posolite,

popaprite, začinite s nešto

limunova soka i vežite umak

jednim žumanjkom. – Sada u

umak stavite meso školjki i

sitno sjeckani peršin, pa

ostavite da se na vatri veže, ali

neka više ne zakuha.

Pečeni janjeći but s

prilozima

Uzmite lijepi mladi janjeći

but, zarežite meso uz kost i

nadjenite jednim režnjem

češnjaka. – But stavite u tavu,

prelijte s dosta tamna maslaca

i popržite na štednjaku sa svih

strana. Zatim stavite but u

pećnicu i ispecite ga do kraja

na jakoj vatri uz neprestano

zalijevanje.

Uzmite svježe mahune,

očistite ih i kuhajte u malo

vode dok ne postanu mekane.

Ako ste ih uzeli iz konzerve,

istresite ih u cjedilo, dobro ih

ocijedite i prelijte kipućom

vodom. Tako će izgubiti svaki

okus konzerve. Dobro

ocijeđene »Haricots«

(mahune) stavite na

rastopljeni maslac i dobro

zagrijte. Pošto ste ih stavili na

pladanj, pospite ih s malo fine

soli. Kuhani slani krumpir

protisnite kroz prešu, dodajte

cijela jaja i izradite fino

tijesto, začinite sa sasvim

malo muškatnog orašca.

Oblikujte male loptice i pržite

ih u vreloj masti dok ne

nabubre i ne dobiju lijepu

smeđu boju.

Voće u karamelu

Uzmite sitan šećer za

posipavanje i ostavite da se u

posudi, uz neprestano

miješanje, rastopi i požuti.

W & N

Zalijte ga vodom, pa dobiveni

svijetli karamel dobro

prokuhajte. – Uzmite oguljene

i na četiri dijela razrezane

breskve i kruške te bobice

svježeg grožđa, pa ih lagano

pirjajte u karamelu dok ne

omekšaju. Ohlađeni kompot

ulijte u zdjelice, ukrasite

tučenim slatkim vrhnjem i

pospite sjeckanim bademima.

pojas. Chantal je uopće pokazivala posebnu sklonost prema

sirovoj koži i njezinu mirisu.

Thomas uljudno zatomi svaku kritiku o zabludama Chantalina

ukusa. Prvi put u životu imao je na sebi tuđe odijelo, koje mu je,

uostalom stajalo kao saliveno.

Čim su došli, Chantal je otvorila ormar pretrpan muškim

košuljama, muškim rubljem, kravatama i odijelima. Rekla je:

– Uzmi sve što trebaš. Pierre je bio tvoje visine.

Thomas je nerado uzeo što mu je bilo najpotrebnije, a trebao je

gotovo sve, ako se želio presvući u čisto, jer nije imao više ništa

vlastito.

Kad je želio saznati nešto više o Pierreu, Chantal mu preko volje

odgovori:

– Ne ispituj toliko. Jedna moja ljubav. Rastali smo se prije godinu

dana. Više se neće vratiti...

Posljednjih nekoliko sati Chantal je bilo vrlo hladna, kao da

nikada nije bilo onih burnih trenutaka na granici. I sada, za vrijeme

večere, sjedila je šuteći, zaokupljena tmurnim mislima. Dok je jela

školjke, neprestano je pogledavala Thomasa. Pri lijepom, mladom,

janjećem butu počela joj je ponovno podrhtavati lijeva nosnica. Kad

W & N

joj je Thomas servirao voće u karamelu, sat na obližnjem zvoniku

izbio je deset puta.

Chantal iznenada zakopa lice u ruke i počne nešto mrmljati.

– Što se dogodilo, chéri? – raspita se Thomas, miješajući po svom

voću.

Ona ga pogleda. Nosnica joj je još uvijek drhtala, dok joj je lijepo

lice bilo ukočeno poput maske. Sada je govorila potpuno mirno i

jasno:

– Deset sati.

– I što onda?

– Sada stoje dolje u veži. Kad uključim gramofon i stavim J’ai

deux amours, doći će gore.

Thomas odloži srebrnu žličicu, pa zapita:

– Tko će doći gore?

– Pukovnik Siméon sa svojim ljudima.

– Pukovnik Siméon? – ponovi on slabim glasom.

Samo joj je nosnica drhtala.

– Iz Deuxiéme Bureaua. Izdala sam te, Jean. Ja sam najpodlije

smeće na ovom svijetu.

Zatim je u prostoriji neko vrijeme vladala tišina. Konačno

Thomas reče:

– Možda izvoliš još jednu breskvu?

– Jean! Ne budi takav! Ne mogu to podnijeti! Zašto ne urlaš?

Zašto me ne raspališ po gubici?

– Chantal – reče on osjetivši kako ga obuzima beskrajan umor. –

Chantal, zašto si to učinila?

– Ovdašnje me vlasti drže u šaci. Zbog nečeg vrlo gadnog što je

još u vezi s Pierreom. Teška prijevara i tako dalje... Zatim se

W & N

odnekale pojavio taj pukovnik, taj Siméon, i rekao mi: »Ako nam

dopremite Leblanca, sve se može urediti!« Što bi ti učinio na mojem

mjestu, Jean? Pa tada te još uopće nisam poznavala!

Thomas pomisli: »Takav je, dakle, život. I tako se to nastavlja sve

dalje i dalje. Čovjek goni čovjeka. Jedan drugog izdaje. Jedan

drugog ubija da sam ne bi bio ubijen.« Tiho upita:

– Što Siméon želi od mene?

On ima svoje upute... Te si ljude prevario s nekim popisima – Je li

to istina?

– Istina je – potvrdi on.

Ona ustane i postavi se pred njega, položivši mu ruku na rame:

– Željala bih plakati, ali suze ne dolaze. Udari me. Ubij me. Učini

nešto, Jean! Ne gledaj me ovako.

Thomas je potpuno mirno sjedio i razmišljao. Zatim tiho upita:

– Koju pjesmu treba zasvirati?

– J‘ai deux amours – odvrati ona.

Iznenada mu čudan smiješak razvedri blijedo lice. Ustane.

Chantal uzmaknepred njim. On je, međutim, niti ne dotakne, nego

otiđe u susjednu sobu. Ondje je bio gramofon. Ponovno se nasmiješi

kad ugleda naslov na ploči. Uključi aparat. Stavi iglu u prvu brazdu.

Začuje se glazba. Glas Josephine Baker zapjeva pjemu o dvjema

ljubavima, J’a; deux amours...

Izvana su se približavali koraci. Dolazili su sve bliže. Sada su bili

već sasvim blizu. Chantal je stajala ispred Thomasa. Dah joj je

šišteći prodirao kroz otvorene usnice, grabežljivi su zubi blistali

vlažnim sjajem. Grudi su joj se ubrzano dizale i spuštale ispod

zelene svile tijesno pripijene kineske haljine. Prosiktala je:

– Bježi, još imaš vremena... Ispod prozora spavaće sobe je ravan

W & N

krov...

Thomas, smiješeći se, strese glavom.

Chantal se razbjesni.

– Idiote! Prorešetat će te! Za deset minuta bit ćeš mrtvac u vodi

Stare luke!

– Bilo bi od tebe vrlo pažljivo da si malo ranije o tome

razmišljala, srce moje – odvrati Thomas ljubezno.

Ona divlje zamahne kao da ga želi udariti i zadašće:

– Ne trabunjaj gluposti, i to upravo sada... – Međutim, odmah

zatim počne jecati.

Netko zakuca.

– Otvori – reče Thomas tvrdo. Chantal pritisne šaku na usta, ali se

ne pomakne.

Ponovno se začuje kucanje, ali sada mnogo žešće. Josephina

Baker još je uvijek pjevala. Muški glas, koji je Thomas dobro

poznavao, vikne:

– Otvarajte, ili ćemo mecima raznijeti bravu!

– Dobri, stari Siméon – promrmlja Thomas – još uvijek ona ista

usijana glava! – Ostavi dršćuću Chantal i ode u predsoblje.

Vrata stana sada su se tresla pod udarcima šaka. Bila su osigurana

sigurnosnim lancem. Thomas pritisne kvaku. Vrata odlete koliko je

to dopuštao čelični lanac. U procijep se utisnu jedna cipela i jedan

pištolj.

Thomas nagazi na cipelu što je jače mogao i odgurne cijev

pištolja.

– Smijem li vas zamoliti da povučete ovo dvoje natrag, gospodine

pukovniče – govorio je uz to.

– To bi vam odgovaralo, je li! – urlao je Siméon s one strane

W & N

vrata. – Ako smjesta ne otvorite, pucamo!

– Čini se, da ćete onda morati pucati – blago primijeti Thomas. –

Jer ne mogu ukloniti sigurnosni lanac dok držite nogu i ruku u

vratima.

Nakon kraćeg oklijevanja pukovnik udovolji zahtjevu Thomasa

Lievena. Cipela i oružje nestanu. Thomas otvori vrata. Idućeg

trenutka utisne mu se cijev pištolja u trbuh, a pred njega herojski

stupi Jules Siméon, nakostrušena brka, zabacivši plemenitu glavu s

rimskim nosom.

Thomas pomisli: »Jadnik, ni ovih se posljednjih mjeseci nije

dokopao novaca; još uvijek nosi isti stari pohabani kišni ogrtač.«

Naglas reče:

– Koje li radosti, gospodine pukovniče. Kako ste? A što li radi

naša lijepa Mimi?

Dok mu se usnice od prezira gotovo i nisu vidjele, pukovnik

progovori:

– Vaša je igra završena, prljava izdajice!

– Da li bi vam bilo vrlo nezgodno ako biste mi cijev pištolja zabili

u koje drugo mjesto, na primjer u grudi? Znate, upravo sam večerao.

– Za pola sata nećete više imati nikakvih probavnih smetnji,

svinjo jedna – vatreno odvrati Siméon.

U predsoblje uđe drugi čovjek, visok, elegantan, sijedih

sljepoočica, pametnih očiju, uzdignuta ovratnika, s rukama u

džepovima – Maurice Débras.

– Dobar veče – reče Thomas. – Slutio sam da ste blizu čim mi je

Chantal spomenula naslov ploče. Kako ste, majore Débras?

Siméon prosikće:

– Pukovniče Débras!

W & N

Sam Débras ne odvrati ništa, nego kratko i zapovjednički

odmahne glavom prema vratima.

Idućeg ih trenutka bijesan krik primora da se okrenu. Zgurena

poput tigrice spremne na skok, Chantal je stajala na vratima dnevne

sobe držeći u desnici zavinut malajski bodež. Uzavrela od bijesa,

frktala je:

– Napolje! Ili ću vas ubiti, obojicu. Ostavite Jeana na miru!

Prestrašivši se, Siméon ustukne dva koraka.

Thomas pomisli: »Sasvim ista zaglupljena junačina kakva si bio

pri padu Pariza, bogu budi hvala, ipak više nisi!« Zatim oštro reče:

– Ostavi te gluposti, Chantal. Naposjetku, obećala si gospodinu

pukovniku da ćeš me izdati.

Chantal se još jače poguri i još hrapavijim glasom prošapće:

– Svejedno mi je... Ponijela sam se comme une salope32 – ali sve

još mogu popraviti...

– Šipak ti možeš! Samo će te još i zatvoriti, ti glupačo!

– Neka me zatvore... Svejedno mi je – nisam još nikada nikog

izdala. Stani iza mene, Jean, brzo, bježi u spavaću sobu...

Stajala je sada tik ispred njega. Thomas uzdahne i strese glavom.

Desna mu noga poleti uvis. Cipela pogodi Chantal u desno zapešće.

Ona krikne od boli. Bodež odleti u dovratak, zabode se i ostane

ondje njišući se.

Thomas uzme šešir i kaput, iščupa bodež iz drva, te ga pruži

Débrasu.

32 Poput drolje.

W & N

– Nemate pojma koliko mi je neprijatno udariti ženu – reče. –

Čini se, međutim, da je kod mademoiselle Tessier brutalnost

neizbježna... Možemo li krenuti?

Débras nijemo kimne. Siméon gurne Thomasa ispred sebe u

predvorje.

16

Vrata se zatvore. Chantal je bila sama. Počela se grčevito tresti.

Nemoćno je klonula na sag. Ondje se valjala amo-tamo, jecajući i

vrišteći. Naposljetku ustane i otetura u dnevnu sobu. Ploča se još

uvijek vrtjela, ali sada je još samo igla ritmički udarala. Chantal

zgrabi gramofon i tresne ga o zid, gdje se on bučno razbije.

Te noći, najgore u životu, san joj nije dolazio na oči. Vrtjela se

amo-tamo po krevetu, nemirna, svjesna da je kriva, zdvojna. Izdala

je svog dragog. Bila je kriva za njegovu smrt. Bilo joj je jasno da će

ga Siméon i Débras sada ubiti.

U svitanje je zapala u nemiran polusan.

Probudio ju je muški glas, koji je snažno, ali krivo, pjevao.

S glavoboljom i poput olova teških udova prenula se iz sna. Jasno

se razabirao muški glas: Jai deux amours...

»Poludjela sam, luda sam«, pomisli zaprepašteno. »Čujem njegov

glas, glas mrtvaca – oh bože, sišla sam s uma...«

– Jean! – vrisne.

Ne dobije odgovora.

Teturajući ustane. U spavaćici istrči iz spavaonice. »Napolje – što

dalje odavle...«

Naglo se zaustavi. Vrata kupaonice bila su otvorena, a u kadi je

W & N

sjedio Thomas Lieven.

Chantal zatvori oči. Chantal ponovno otvori oči. Thomas je još

uvijek sjedio u kadi. Chantal zaječi:

– Jean...

– Dobro jutro, beštijo – reče on.

Padajući više nego hodajući, dovuče se do njega i klone uz rub

kade. Promuca:

– Što – što radiš ovdje?

– Pokušavam nasapunati leđa. Budi ljubezna pa to učini umjesto

mene...

– Ali-ali-ali...

– Kako molim?

– Ali, ta ustrijelili su te... Pa ti si mrtav...

– Da sam mrtav, ne bih više sapunao svoja leđa; kakve su to

gluposti? – reče on prijekorno. – Dakle, Chantal, zaista se moraš

malo pribrati. Ne živiš ni u ludnici, ni u džungli. Više ne živiš.

Pruži joj komad sapuna. Ona zgrabi sapun i baci ga u vodu, dok je

uz to prodorno vrištala:

– Sada mi smjesta reci što se dogodilo!

Thomas odvrati opasno tihim glasom:

– Izvadi sapun. Smjesta. Kasnije ćeš ionako dobiti batina. Tako

mi boga, Chantal, dosad još nikada nisam istukao ni jednu ženu. Ali

kod tebe ću iznevjeriti svoja najsvetija načela. Operi mi leđa, hajde,

što čekaš?

Chantal posegne u vodu, uzme sapun i učini što je od nje

zahtijevao. Uz to ga je plaho i zadivljeno promatrala.

– Polako shvaćam kako se s tobom mora postupati – reče on

razjareno.

W & N

– Što se dogodilo, Jean? – upita ona promuklo. – Ispričaj mi...

– Kaže se: molim te, pričaj mi.

– Molim te, Jean, molim te...

– Tako je već bolje – gunđao je, lagodno se previjajući.

– Više gore. Dalje lijevo. Čvršće. Dakle: pošto su me ona dvojica

izvukla odavle, odvezli su me u luku...

17

Siméon i Débras odvezli su Thomasa Lievena u luku. Ledeni je

vjetar fijukao uskim ulicama Stare četvrti. Psi su zavijali na pun

mjesec. Nigdje ni žive duše.

Débras je bio za upravljačem trošnog forda, a Siméon je sjedio

otraga pokraj Thomasa, još uvijek s pištoljem u ruci. Ništa nisu

govorili.

Kola su stigla u Staru luku. U krijumčarskim kavanama na Quai

du Portu još je gorjelo svjetlo. Kod Intendance Sanitaire Débras

skrene udesno na Quai de la Tourette, pa projuri uz dostojanstvenu

katedralu prema sjeveru sve do Place de la Joilette. Na Boulevardu

de Dunkerque zaobiđe crnu, divovsku Gare Maritime, zatim su se

ponovno vozili uz vodu, ovaj put na Bassin de la Gare Maritime.

Ford se truckao po željezničkim tračnicama i pragovima, te se

konačno zaustavio na mračnom gatu A.

– Napolje! – reče Siméon.

Thomas poslušno iziđe. Zapuhne ga oštrina jesenje oluje.

Smrdjelo je na ribe. Ono malo svjetiljki na gatu plesalo je divlje

gore-dolje. Negdje u daljini tulila je brodska sirena. Sada je

odjednom i Débras imao težak pištolj u ruci. Učinio je pokret,

W & N

isturivši bradu.

Prepustivši se sudbini, Thomas krene prema napuštenom gatu. Na

licu mu je još uvijek lebdio smiješak, koji se, međutim, malo-pomalo

kočio.

Voda je svjetlucala na blijedoj mjesečini, a na malim valovima

plesale su krune bijele pjene. Sve je jače smrdjelo na ribe. Thomas je

kasao dalje. Čuo je kako je Siméon iza njega posrnuo i opsovao.

Thomas pomisli: »Strašno, strašno, a prst mu je sigurno na otponcu.

Nadam se da se neće još jednom spotaći. Kako se lako pri tom može

dogoditi i najteža nesreća...«

Pukovnik Débras još uvijek nije izustio ni riječi, nijednog

jedincatog slova. Bili su sada daleko, daleko od svakog ljudskog

daha, od svake ljudske duše.

»Ako netko ovdje padne u vodu, nitko ga dugo, dugo neće naći,

pogotovo ako ima nekoliko metaka u trbuhu«, pomisli Thomas. I

gatu se konačno bližio kraj. Odjednom se pojavio pred njima:

betonska pruga, a iza nje voda, ništa do crne vode.

– Stoj! – zapovjedi Siméon.

Thomas stane.

Sada Débras progovori prvi put:

– Okrenite se!

Thomas se okrene. Pogleda Siméona i Débrasa, izdaleka začuje,

nejasno i mutno, kako satovi na marseljskim zvonicima otkucavaju

tri četvrt sata. Idućeg je trenutka čuo Siméonov zabrinuti i revni glas:

– Već je tri četvrt jedanaest, šefe. Moramo se požuriti. U

jedanaest sati moramo s njim biti kod madame!

Thomas duboko uzdahne, ukočeni mu smiješak ponovno postane

lagan; diskretno kašljući, slušao je kako jedan pukovnik govori

W & N

drugome;

– Baš ste pravi glupan!

Smiješeći se, Thomas će Débrasu:

– Ne ljutite se na njega, pokvario vam je planove. No, da! I mene

je jednom doveo u strašnu nepriliku pred nekim njemačkim

natporučnikom... Usprkos tome, on je dobar momak! – Thomas

potapša strahovito zbunjenog Siméona po ramenu.

Débras spremi oružje i skrene pogled u stranu, jer se morao

nasmijati, a nije htio da to Thomas i Siméon vide.

Thomas nastavi:

– Osim toga, gospodo, odmah sam pomislio da me samo želite

jako prestrašiti i vjerojatno ponovno primorati da radim za vas.

– Kako ste to otkrili? – promuca Siméon.

– Čim sam čuo ploču Josephine Baker, naslutio sam daje major

Débras negdje blizu. Rekoh sam sebi: ako je major – oprostite,

pukovnik, uostalom čestitam na unapređenju – dakle, ako ste vi

prispjeli ovamo čak iz Casablanke, onda sigurno niste došli samo

radi toga da biste prisustvovali mojem nečasnom svršetku. Nije li

tako?

Débras se okrene, kimne, pa reče:

– Baš ste vražji Švabo!

– Pođimo, dakle, s ovog negostoljubivog mjesta. Ovaj me smrad

muči. I zaista, ne smijemo dopustiti da nas madame čeka.Osim toga

rado bih se provezao pokraj kolodvora.

– Pokraj kolodvora? – upita Siméon ukočena pogleda.

– Ondje je cvjetarna koja je i noću otvorena – poduči ga Thomas

ljubezno. – Moram još kupiti nekoliko orhideja...

W & N

Josephina Baker učini se Thomasu Lievenu ljepšom nego ikad.

Primila ih je u salonu svog apartmana u Hotelu de Noailles u

Canebiéri, glavnoj ulici Marseillea.

Vranu je kosu uzdigla u sjajnu krunu, a u ušima je imala velike

bijele kolutove. Tamna joj se put sjajila poput baršuna. Dok je ljubio

ruku žene kojoj se toliko divio, oči Thomasa Lievena zabljesne sjaj

velikog prstena s ružom od briljanata što su blistali u svim duginim

bojama.

Držeći se vrlo ozbiljno, ona primi celofansku kutiju sa tri

ružičastocrvene orhideje. Ozbiljno reče:

– Hvala, gospodine Lievene. Izvolite sjesti. Maurice,’ hoćeš li,

molim te, otvoriti šampanjac?

Bili su u troje, jer je Débras, postavši odjednom nestrpljiv, poslao

Siméona natrag u njegovo konačište.

Thomas Lieven je razgledao salon. U njemu je bilo veliko

ogledalo i klavir, na kojem su ležale hrpe nota. Thomas ugleda i

plakat:

Opera Marseille

JOSEPHINE BAKER

u operi

KREOLKA

Opera u tri čina

JACQUESA OFFENBACHA

Praizvedba: 24. prosinca 1940.

Pukovnik Débras napuni kristalne čaše i reče:

W & N

– Da nazdravimo ženi kojoj zahvaljujete svoj život, gospodine

Lievene!

Thomas se duboko pokloni pred Josephinom:

– Uvijek sam se nadao da ćete razumjeti moj postupak, madame.

Vi ste žena. Zacijelo mrzite nasilje, rat, krvoproliće i ubijanje još

više od mene.

– Svakako – reče lijepa žena. – Ali ljubim i svoju zemlju. Nanijeli

ste nam veliku štetu uništivši prave popise.

– Madame – odvrati Thomas – nisam li vašoj zemlji mogao još

više naškoditi da nisam uništio popise nego ih predao Nijemcima?

Débras se umiješa:

– Tako je, više ni riječi o tome. Konačno, pomogli ste mi da se

izvučem iz Madrida. Vi ste onaj granični slučaj, Lievene. Međutim,

kunem vam se, prevarite li nas još jedanput, neće više biti

šampanjca, koliko god razumijevanja pokazivala Josephine za vaše

postupke. Idući se put nećete vratiti s gata.

– Slušajte, Débras, volim vas, stvarno i iskreno! Volim i

Francusku. Međutim, već sada prisižem: ako me ponovno primorate

da radim za vas, opet ću vas prevariti, jer ne želim naškoditi ni

jednoj zemlji – pa ni svojoj vlastitoj.

Josephine tiho upita:

– Zar ni Gestapou?

– Molim?

– Biste li oklijevali da naškodite Gestapou?

– To bi mi, madame, bilo vrhunsko zadovoljstvo.

Pukovnik Débras podigne ruku:

– Vjerojatno znate da uz podršku Engleza upravo stvaramo novu

obavještajnu službu i pokret otpora u okupiranoj i neokupiranoj

W & N

Francuskoj.

– Znam.

– Pukovnik Siméon je od svojih novih starješina u Parizu dobio

nalog da vas dovabi u Marseille i ubije. Prije toga je, međutim,

razgovarao o vama s Josephinom. Josephina me o svemu obavijestila

i zamolila da posredujem.

– Madame – Thomas će naklonivši se – smijem li vam natočiti još

malo šampanjca?

– Lievene, moram natrag u Casablancu. Josephina će idućih

tjedana doći za mnom. Dobili smo stanovita naređenja iz Londona.

Siméon tada ostaje ovdje sam. Što mislite o Siméonu?

Thomas odvrati pristojno:

– Morao bih vam lagati.

Débras uzdahne:

– Siméon je duša od čovjeka i vatreni rodoljub.

– Herojski vojnik! – nadopuni Thomas.

– Hrabri drznik! – doda Josephina.

– Da, da, da, – potvrdi Débras – ali mu, na žalost, ipak nešto

nedostaje. Svi znamo što mu manjka, ne moram to izgovoriti.

Thomas sažalno kimne.

– Hrabrost se ne dokazuje samo šakom, potrebna je za to i glava –

reče Josephina. – Gospodine Lievene, vi i pukovnik Siméon, to jest

glava i šaka, bili biste pravi tim!

– Sam, nikada neće biti dorastao svom zadatku – reče Débras.

– Kojem zadatku?

Débras se ugrize za usnicu.

– Položaj je ozbiljan, Lievene. Ne želim prikazati svoje

sunarodnjake boljima nego što jesu. Među nama, također, ima svinja.

W & N

– Svinja ima posvuda – reče Thomas.

– Naše francuske svinje – na okupiranom području – surađuju s

nacistima. Izdaju naše ljude. Prodaju našu zemlju. Te francuske

svinje su najamnici Gestapoa. Rekoh Gestapoa, gospodine Lievene...

– Čuo sam – reče Thomas.

– Vi ste Nijemac. Znate postupati s Nijemcima. A kad god

zatreba, možete nastupiti i kao rođeni Francuz.

– Ah bože, zar sve opet nanovo počinje!

– Ovi ljudi ne izdaju samo svoju zemlju, nego je i pljačkaju –

nastavi Débras. – Vidite, tek prije nekoliko dana ovamo su došla dva

čovjeka iz Pariza – nakupci zlata i deviza.

– Francuzi?

– Francuzi koji rade po nalogu Gestapoa.

– Kako se zovu?

– Jedan se izdajica zove Jacques Bergier, a drugi Paul de Lesseps.

Thomas Lieven je dugo gledao zamišljeno preda se... Zatim reče:

– Dobro, Débras, pomoći ću vam da pronađete vaša dva izdajnika.

Obećajete li da ćete mi zatim dopustiti da odem?

– Kamo želite otići?

– Ma znate to. U Južnu Ameriku. Ondje me čeka jedan moj

prijatelj, bankar Lindner. Nemam više novaca, ali on ima dovoljno...

– Gospodine Lievene...

– ... ima gotovo milijun dolara. Dobijem li od vas novu putnicu,

dobit ću uz njegov zagovor i vizu...

– Gospodine Lievene, ma slušajte...

– ... a kad budem imao vizu, dobit ću i mjesto na brodu... –

Thomas se prekine. – Što vam je?

– Žao mi je, gospodine Lievene, stvarno mi je žao, ali bojim se da

W & N

vašeg prijatelja Lindnera više nećete vidjeti.

– Što to znači? Recite mi sve, nemojte mi ništa prešutjeti.

Počinjem se polagano osjećati kao blaženi Job. Što se dogodilo

mojem prijatelju Lindneru?

– Mrtav je – reče Débras.

– Mrtav? – ponovi Thomas. Lice mu promijeni boju, pa posivi.

»Wälter Lindner mrtav. Posljednja moja nada. Moj posljednji

prijatelj. Zadnja mogućnost da napustim ovaj kontinent ludila...«

– Sjedili ste u zatvoru, ne možete to znati – reče Débras.

– Lindnerov je brod 3. studenog 1940. godine, u području

Bermuda, naletio na ploveću minu. Potonuo je u roku od dvadeset

minuta. Bilo je samo nekoliko preživjelih, Među njima nisu bili ni

Lindner, ni njegova žena...

Thomas Lieven je sjedio potpuno klonuo, vrteći čašu šampanjca

amo-tamo.

– Da ste uhvatili taj brod, sada biste, vjerojatno, i vi bili mrtvi –

zaključi Débras.

– Vjerojatno – reče Thomas Lieven. – To je, dakako, izvanredno

utješna pomisao.

18

U ranim jutarnjim satima 26. studenog 1940. godine vratio se tih i

u sebe povučen Thomas Lieven iz Hotela de Noailles u Staru četvrt

Marseillea, u stan na drugom katu kuće u Rue Chevalier Rose. Još je

mnogo popio u društvu Josephine Baker i pukovnika Débrasa i

dogovorio se o mnogo čemu što bi se trebalo dogoditi u bliskoj

budućnusti.

W & N

Nekoliko je sekunda bio u iskušenju da Chantal, koja je spavala u

svom razbacanom krevetu, probudi dobrim obrokom batina. Zatim

odluči da će se radije najprije okupati. I tako ga je onda – zbog

pjevanja – konačno njegova lijepa prijateljica pronašla u kadi.

Dok mu je Chantal trljala i ribala leđa, pričao joj je nešto malo o

svom čudesnom izbavljenju – ne baš mnogo, samo najpotrebnije, jer

više nije u nju imao neograničeno povjerenje.

Naposljetku joj reče:

– Pustili su me jer me trebaju. Moram za njih izvesti jedan

pothvat. A za taj pothvat opet trebam tebe. Mislim da bismo se na toj

osnovi možda mogli pomiriti.

Chantaline još maločas ponizne oči zablistale su:

– Možeš mi oprostiti?

– Čini se, da moram, jer te trebam.

– Svejedno mi je da li to moraš, samo ako mi oprostiš – šaptala je

i ljubila ga je. – Sve ću učiniti za tebe. Što želiš imati?

– Nekoliko šipki zlata.

– Šip... šip... zlata? Koliko?

– Pa, recimo, u vrijednosti od pet ili deset milijuna franaka.

– Prave šipke?

– S olovnom jezgrom, naravno.

– Ako je to sve...

– Ti, prepredena beštijo – reče on. – Ti bijedna mrcino, zbog tebe

sam opet upao u tu pripovijest.Ne ribaj tako čvrsto!

Ribala je još jače i viknula:

– Ah, kako sam sretna da te nisu ukokali, slatki moj!

– Prestani strugati!

Grleno se nasmijala i počela ga škakljati.

W & N

– Prestani, ili ću ti isprašiti gaće!

– To će biti malo teško, jer ih nemam!

– No čekaj! – Zgrabi je, ona vrisne, voda štrcne uvis. Ležala je na

njemu u toploj, sapunastoj vodi. Vikala je i vrištala, smijala se i

pljuvala i smirila se u njegovu naručju.

Odjednom je morao pomisliti na jadnog Lazarusa Alcobu, na

jadnog Lindnera i njegovu ženu, na putnike potonulog broda, na

jadne vojnike u rovovima i na sve jadne ljude uopće. Kako su kratko

živjeli. Kako im je bilo teško. Kakav im je strašan bio kraj. I kako je

malo sreće na ovom svijetu.

19

U srijedu 4. prosinca 1940. godine tri su se gospodina sastala u

zasebnoj sobi Hotela Bristol u Canebiéri uz vegetarijanski ručak koji

je jedan od njih, iskusni sladokusac, promišljeno sastavio i čije je

pripremanje brižljivo nadzirao u hotelskoj kuhinji.

Ta su se tri gospodina zvala: Jacques Bergier, Paul de Lesseps i

Pierre Hunebelle.

Paul de Lesseps bio je suzdržan, suhonjav tip, oštrih crta lica,

moglo mu je biti oko 37 godina.

Jacques Bergier bio je stariji, deblji, ružičastiji, malo preelegantno

odjeven, kićenih pokreta, tanka glasa i brzih, sitnih koraka. Nosio je

tamnocrven, baršunast prsluk uz tamnoplavo odijelo i bio je malko

prenametljivo namirisan.

Konačno, Pierre Hunebelle, gospodin koji se brinuo za ručak, a

koji je izgledao kao slika i prilika našeg junaka Thomasa Lievena,

što nije bilo nikakvo čudo, jer je to i bio Thomas Lieven, jedino što

W & N

se sada zvao Hunebelle, a ne više Leblanc. Ljubeznom će čitaocu biti

jasno zbog čega. Thomas je imao u džepu novu lažnu putnicu

francuske obavještajne službe...

Bio je to prvi susret gospode Bergiera i Lessepsa s monsieurom

Hunebelleom, a osobito je Bergier promatrao privlačnog mladog

čovjeka sa sve većim zadovoljstvom. Osjećajne su mu djevojačke

oči neprekidno počivale na njemu. Thomas je pozvao obojicu na

ovaj ručak, nakon što se odvjetniku Bergieru najavio kao poslovni

partner.

– Mogli bismo, možda, o tome razgovarati pri dobrom ručku – bio

je njegov prijedlog.

– Vrlo rado, monsieur Hunebelle – ali, molim vas, nipošto meso –

odvratio je profinjeni Bergier visokim glasom.

– Vegetarijanac ste?

– Stopostotni. I ne pušim niti pijem. – »Čini se da se ni s damama

ne upuštaš baš često, mali moj«, pomislio je Thomas. »Ali za

Gestapo moraš raditi, ti čista dušo...«

Uz predjelo – celer na ženevski način – gospoda započnu

razgovor. Njegovani Bergier reče:

– Izvanredno, monsieur Hunebelle, naprosto izvanredno. Ploške

se upravo rastapaju na jeziku.

– Tako i treba biti – odvrati Thomas ozbiljno. – Odaberite lijepe,

ne prevelike gomolje celera.

W & N

Meni

Celer na ženevski način

Odresci od gljiva

Poire Belle Héléne

4. prosinca 1940.

Neobičan odrezak donosi mnogo milijuna

franaka

Celer na ženevski način

Uzmite gomolje celera

srednje veličine, operite ih,

čvrsto očetkajte i skuhajte u

slanoj vodi, ali tako da ne

postanu premekani. Ogulite ih

i izrežite na tanke ploške. U

duboku porculansku zdjelu

stavite malo svježeg maslaca i

na to složite red ploški celera,

te ih pospite ribanim

ementalerom i grudicama

maslaca. Zatim stavite opet

celer i tako red za redom. Na

vrhu neka budu sir i maslac.

Pokrijte zdjelu poklopcem i

ostavite da tako odstoji

najmanje jedan sat. Poslužite

ga u istoj zdjeli, ali ga nemojte

miješati.

Odresci od gljiva

Uzmite pola kilograma

svježih lisičarki, dobro ih

očistite i razrežite na

četvrtine. Narežite dvije

W & N

velike glavice luka na kockice

i nasjeckajte dosta peršina.

Pirjajte luk, peršin i gljive na

maslacu u tavi dok se gljive ne

počnu pržiti. Sada dodajte

dvije namočene, dobro

istisnute žemlje bez kore, i

ostavite da se sve kratko

vrijeme pirja. Cijelu smjesu

fino sameljite u stroju, a na

kraju protisnite kroz stroj i

jedan krumpir. – Smjesu

čvrsto promiješajte, i kad je

dovoljno ohlađena, dodajte

jedno jaje. Umiješajte nešto

mrvica, ali samo ako je smjesa

postala premekana. – Začinite

vrlo pikantno s nešto paste od

sardelica i nekoliko kapi

začina od soje ili kakvog

drugog ekstrakta koji nije

dobiven od mesa nego od

kvasca. Tek na kraju posolite i

popaprite. – Iz smjese

oblikujte ne pretanke

odreske, uvaljajte ih u brašno,

zatim u razmućeno jaje pa u

mrvice, te ih pržite na

maslacu dok ne postanu

zlatnosmeđi. – Ukrasite ih

kriškama limuna, koje ste

obložili s nekoliko kapara.

Poire Belle Héléne

Uzmite ne premalene

posudice za sladoled ili

zdjelice za kompot, stavite u

svaku po jednu kuglicu

sladoleda od vanilije i pokrijte

jednom ili dvjema polovicama

ukuhanih krušaka. Prelijte

gustim, vrlo vrućim

čokoladnim umakom i odmah

poslužite. – Za pripremu

čokoladnog umaka uzmite

100 g fine gorke čokolade i

rastopite je s nešto vode u

loncu koji ste uronili u posudu

s ključalom vodom. Čokoladu

nemojte nipošto ribati ili

strugati. U rastopljenu

čokoladu lijevajte toliko

mlijeka ili vrhnja dok ne

nastane gust umak.

– Ne prevelike, aha – reče Bergier, gutajući očima Thomasa.

– Treba ih dobro oprati i očetkati, pa zatim kuhati u slanoj vodi

dok ne postanu mekani – ali ne premekani.

– Ali ne premekani – poput jeke ponovi odvjetnik, čiji je parfem

prodirao Thomasu u nos. – Morate mi napisati ovaj recept, monsieur.

– Na brižljivo manikiranim prstima nosio je prstenje sa šarenim

kamenjem, a pogled mu je sve sjetnije počivao na Thomasu.

»Potpuno jasan slučaj«, razmišljao je dotle naš prijatelj, »s njim

će biti lako. Više moram pripaziti na Lessepsa.«

Lesseps uto i upita bez ikakva prijelaza:

– Što možemo učiniti za vas, monsieur?

– Gospodo, Marseille je malen grad. Pročulo se da ste došli iz

Pariza kako biste ovdje sklopili određene poslove.

Tog trenutka stari konobar donese glavno jelo, pa Thomas zašuti.

Gledajući na pladnjeve, odvjetnik bolećivo zajadikuje:

– Ali izričito sam molio: bez mesa!

Lesseps ga presječe:

– Kakve poslove, monsieur Hunabelle?

– Dakle – hm, devize i zlato. Govori se da vas to zanima.

Lesseps i Bergier se pogledaju. Nekoje vrijeme u zasebnoj sobi

vladala tišina. Naposljetku Lesseps – 1947. godine Francuska gaje

vlada optužila i osudila zbog kolaboracije – izjavi hladnim glasom:

– Govori se, je li?

– Jest, govori se. Želite li začina od soje, monsieur Bergier?

– Prijatelju moj – odvrati odvjetnik, zagledavši se Thomasu

duboko u oči – ganut sam. Što sam smatrao mesom, zapravo nije

meso, a ipak prija formidable33. Što je to zapravo?

33 Strahovito, izvanredno.

W & N

Lesseps reče ljutito:

– Monsieur Hunebelle, spomenuli ste novac i devize. A što ako

nas to doista zanima?

Obraćajući se Bergieru, Thomas reče:

– To su odresci od gljiva. Prava delikatesa, zar ne? – Zatim reče

Lessepsu: – Imam zlata za prodaju.

– Imate zlata? – otegnuto upita Lesseps.

– Imam.

– Odakle?

– To uopće nije zanimljivo – oholo će Thomas. – Ni ja ne pitam u

čije ga ime želite kupiti.

Lesseps ga pogleda očima morskog psa:

– Koliko nam zlata možete dati?

– Ovisi o tome koliko ga želite kupiti.

– Baš ne vjerujem – odvrati Lesseps – da ga imate toliko.

Poput svile mekani odvjetnik iznenada objavi hihoćući:

– Kupujemo, naime, do vrijednosti od dvjesto milijuna!

»Sto mu gromova«, pomisli Thomas Lieven, »pa tu se nešto

golemo sprema!«

20

»Sto mu gromova«, pomislio je i stari konobar koji je

prisluškivao s druge strane vrata zasebne sobe, »pa tu se nešto

golemo sprema!«

Mljackajući jezikom, ode u mali hotelski bar, koji je u to doba bio

gotovo prazan. Uz šank je sjedio glomazan čovjek četkaste kose i pio

pern od.

W & N

– Hej, Bastiane – zovne ga konobar.

Čovjek podigne pogled. Imao je male oči kao u slona i ručetine

kao nosač pokućstva.

– O čemu govore? – upita.

Konobar mu ispriča o čemu govore gospoda u zasebnoj sobi.

Čovjek, koji se zvao Bastian Fabre, zazviždi kroz zube.

– Dvjesto milijuna! Svemogući bože! – Utisne konobaru u ruku

novac. – Prisluškuj i dalje. Upamti svaku riječ. Odmah se vraćam.

– Dobro, Bastiane – reče stari konobar.

Bastian, koji je nosio kratak kožnati kaput, baskijsku kapu i sive

hlače, napusti bar, skoči na stari bicikl, pa se odveze mimo Stare

luke gore do Quai des Beiges. Ondje su se smjestile dvije

najpoznatije kavane u gradu, Cintra i Le Brúler de Loup. U

obadvjema su se sklapali svi mogući nezakoniti poslovi. Cintra je

bila modernije uređena i imala je bolje mušterije: bogate grčke

trgovce, Turke, Nizozemce i Egipćane.

Bastian se uputi u starinskiju, manju Le Brüleur de Loup. Ovdje

su u mračnoj, drvom obloženoj prostoriji, velika, mutna i zamagljena

zrcala koja su odražavala sivu svjetlost ulice, sjedili gotovo samo

domaći ljudi. U ovaj podnevni sat većina je pila pastis, sladak

aperitiv, koji je još 1939. godine stajao samo dva franka, a sada deset

– što je izazvalo neprestanu ogorčenost u svih rodoljuba.

Trgovci vinom, krivotvoritelji, krijumčari, emigranti i špekulanti

sjedili su u Briileur de Loup. Bastian je poznavao mnoge od njih.

Pozdravi ih, a i oni su pozdravljali njega. Na kraju lokala bila su

vrata, a na kvaki je visjela ploča s natpisom: ZATVORENO

DRUŠTVO.

Gorostas pokuca četiri puta dugo, dva puta kratko. Nakon toga

W & N

vrata se otvore, i Bastian uđe u prostoriju.

Ovdje je gorjelo električno svjetlo, jer nije bilo prozora. U zraku

su lebdjeli gusti oblaci dima koje se moglo rezati. Oko dugačkog

stola sjedilo je petnaest muškaraca i jedna jedina žena. Muškarci su

izgledali smiono. Dijelom su bili bradati, a dijelom su imali

razbijene noseve i brazgotine. Među njima bilo je Afrikanaca,

Armenaca i Korzikanaca.

Žena je sjedila na čelu stola. Nosila je crvenu kapu, ispod koje je

izvirivala vrana kosa. Bila je odjevena u dugačke hlače i kratak

kaputić od sirove kože. Nepristranom promatraču ovog čudnovatog

skupa oko stola već je na prvi pogled postalo jasno daje Chantal

Tessier, samotna vučica, kraljica bez milosrđa, gospodarica i

neograničena vladarica ove lopovske družine.

– Zašto dolaziš tek sada! – oštro ukori Bastiana,koji se u nju

zagledao molećivih očiju. – Čekamo te već pola sata!

– Onoj se trojici nije žurilo... Odvjetnik je zakasnio...

Chantal ga presiječe oštrim glasom:

– Kad ćeš konačno nabaviti drugu kapu? – Svi ste odvratni! Zar

svatko mora odmah vidjeti da dolazite iz podruma?

– Oprosti, Chantal – dobroćudno će Bastian, pa smeteno sakrije

svoju masnu kapu. Zatim počne pričati što je čuo od konobara

Hotela Bristol. Kad je spomenuo svotu od dvjesto milijuna,

prostorijom prohuji val uzbuđenja. Nekoliko gospode zazviždi, netko

udari šakom po stolu, svi stanu govoriti u isti mah.

Chantalin ledeni glas nadjača sve:

– Da li bi gospoda možda bila tako ljubezna pa začepila gubice?

Nastane muk.

– Ovdje govori samo onaj koga se nešto pita, jasno? – Chantal se

W & N

nasloni i zapovjedi: – Cigaretu. – Dva se lopova požure da je

posluže. Chantal otpuhne oblak dima. – Sada me svi pažljivo

slušajte. Želim vam objasniti što moramo učiniti.

Chantal Tessier, vođa bande, žena koja je voljela sirovu kožu,

stane objašnjavati, dok su je svi pažljivo slušali...

21

Bio je četvrtak, 5. prosinca 1940. godine. U Marseilleu je već bilo

jako hladno. Dva su gospodina stajala u dućanu kućanskih

potrepština u Rue de Rome.

Jedan reče:

– Želio bih četiri kalupa za kolače.

– A vi? – upita prodavačica onog drugog.

Drugi reče:

– Želim tri kalupa za kolače, ako se slažete, lijepo dijete.

Jedan od gospode, mišićav gorostas crvenkaste četkaste kose,

odazivao se na ime Bastian Fabre, a uistinu se tako i zvao.

Onaj drugi bio je elegantno odjeven i dobro odgojen. Upravo se

odazivao na ime Pierre Hunebelle, ali se uistinu nije tako zvao. Još

do nedavno zvao se Jean Leblanc, a pravo mu je ime bilo Thomas

Lieven.

Oba gospodina nabave sedam kalupa za kolače od željeznog lima,

po višoj cijeni, koju je uvjetovao rat. Činilo se, međutim, da im ne

pada ni nakraj pameti da u njima peku kolače. Iza toga, naime, nisu

kupili maslac, šećer, šafran i brašno, nego su zajedno otišli nekom

staretinaru u kratku Rue Mazarin i tamo nabavili devet kilograma

W & N

olova, veliku ploču vatrostalnog šamota i prikladnu čeličnu bocu

propana.

Zatim su se uputili prema Staroj četvrti. Nisu gotovo uopće

razgovarali jedan s drugim, jer su se tek bili upoznali.

Thomas Lieven je razmišljao: »Sada, dakle, odlazim s ovim

orangutanom izrađivati lažne zlatne šipke; strahovita pomisao! Ali,

što je najgore u svemu tome, silno sam radoznao kako se to stručno

radi!«

Što Thomas nikako nije mogao shvatiti, bilo je Chantalino

držanje. Kad joj je ispričao sve o onoj dvojici nakupaca, najprije je

rekla:

– Ali divno, odlično, slatki. Moja ti organizacija stoji na

raspolaganju. Petnaest prvorazrednih stručnjaka. Nasamarit ćemo

obje gestapovske svinje, a i tvog pukovnika Siméona, zatim ćemo

prodati popise onome tko najviše plati.

– Ne, pukovnika nećemo. Obećao sam da ću mu pomagati.

– Pa ti si ćaknut! Njemački idealizam, zar ne? Nemoj da se

rasplačem. Izvoli samo, izvrši to onda sam! Sam izradi svoje zlato,

čovječe; od mojih ti ljudi ni jedan neće pomoći!

Eto, takvo je stanje bilo do prije tri dana. Činilo se, međutim, da

se Chantal u međuvremenu temeljito predomislila. Bila je nježna i

strastvena kao nikad prije. U jednoj od svega nekoliko mirnih minuta

prošle noći priznala je u naručju Thomasa Lievena:

– Imaš potpuno pravo, moraš održati svoje obećanje...

– Poljubac. – Ah, još te mnogo više volim zbog tvoje čestitosti...

– Dva poljupca. – Možeš imati i Bastiana. Možeš uzeti sve moje

ljude...

Uz golemog Bastiana Fabrea, koji je pred sobom gurao ručna

W & N

kolica s kupljenim priborom Thomas je sada hodao zavojitim,

prljavim ulicama Stare četvrti razmišljajući: »Zar mogu vjerovati

Chantal, toj mrcini? Nije li mi već jednom lagala, nije li me

prevarila? Ona nešto sprema. Samo što?«

Na to bi mu pitanje Bastian mogao iscrpno odgovoriti. Dok je

pokraj vitkog elegantnog Thomasa Lievena gurao kolica zavojitim,

prljavim ulicama Stare četvrti, razmišljao je: »Ovaj mi se mladić baš

nimalo ne sviđa. Stanuje kod Chantal. Potpuno je jasno što se zbiva.

Već su mnogi momci stanovali kod Chantal. Ali čini se da je s ovim

Pierreom Hunebelleom sve mnogo ozbiljnije. Za njega se šefica

zauzima više nego za ikoga. Prokletstvo!«

Bastain se sjeti riječi kojima se Chantal izrazila o tom mladiću na

skupštini njihove bande u kavani Le Brüleur de Loup:

– Genijalna glava. Nijedan od vas, zatucanih volova, nije mu

dorastao.

– No, no – usudio se primijetiti Bastian.

Chantal je poput rakete raspalila po njemu:

– Ta gueule34! Od danas ćeš raditi sve što ti on zapovjedi!

– Ma čekaj malo, Chantal...

– Jezik za zube! To je ordre35, razumiješ? Otići ćeš s njim Bouleu

i izraditi lažne zlatne šipke! A vi ćete ostali smjesta organizirati

stalnu službu praćenja. Moram znati što radi i danju i noću.

– Što radi noću trebala bi ti najbolje znati. – Još samo riječ, i

prilijepit ću ti jednu! Ovo je moja ljubav, kopčaš? Mladić je samo

suviše čestit. Dok pregovara s onom dvojicom gestapovskih svinja,

34 Jezik za zube! 35 Zapovijed.

W & N

moramo mi umjesto njega misliti. On ne zna što je dobro za njega.

Tako je govorila Chantal.

Hodajući teškim koracima uz Thomasa Starom četvrti, Bastian

gnjevno pomisli: »Imam osjećaj da taj mladić posve točno zna što je

dobro za njega.«

Tako je, dakle, mislio Bastian. Ali naglas nije rekao što misli,

nego je samo izjavio:

– Ovdje smo. – I zaustavi se ispred kuće broj 14 u Rue

D’Aubagne. Zdesna od ulaza visjela je stara, izlizana emajlirana

ploča na kojoj je pisalo:

DR. RENÉ BOULE

ZUBAR

9-12 i 15-18 sati

Uđu u kuću i pozvone na jednim vratima. Vrata se otvore.

– No, konačno ste ovdje – reče doktor René Boule. Bio je to

najmanji i najnježnije građen čovjek kojeg je Thomas ikada vidio.

Nosio je bijeli haljetak, zlatno uokvireni cviker i blistavo,

jedinstveno lijepo, lažno zubalo.

– Uđite, momci. – Doktor objesi na vrata ploču na kojoj je pisalo:

DANAS NE ORDINIRAM

Zatim zatvori vrata, pa pođe pred njima kroz ordinaciju s

pokretnim stolcem i blistavim instrumentima u laboratorij, koji se

nalazio pokraj male kuhinje. Bastian ondje, na brzinu, predstavi

gospodu, objasnivši Thomasu:

W & N

– Doktor stalno radi za nas. Ima sa šeficom ekskluzivni ugovor.

– Ali samo za lažno zlato. Momci, ako vam zubi nisu u redu,

obratite se nekom drugom – progunđa mali, promatrajući Thomasa.

– Čudno da se još nikada nismo vidjeli. Novi ste u družbi?

Thomas kimne.

– Prispio ravno iz bajboka – objasni Bastian osjećajno.

– Šefica se u njega zacopala. Ovaj posao ide na njezin privatni

račun.

– U redu. Jeste li donijeli kalupe? Sjajno, sjajno. Mogu

odjedanput izraditi sedam šipki i ne moram svaki put čekati dok se to

govno ne ohladi. – Doktor Boule izvadi kalupe iz omota pa ih poreda

jedan pokraj drugog. – Dužina odgovora – zaključi. – Želite šipke od

jednog kilograma, zar ne? To sam i mislio. – Obrati se Thomasu. –

Ako vas zanima, možete gledati dok radim. Čovjek nikad ne zna kad

mu ovako nešto može zatrebati.

– Imate pravo – reče Thomas, pa optužujući sam sebe, podigne

pogled prema nebu.

Bastian zabrunda:

– Već sam to sto puta gledao. Idem donijeti nešto za žderanje.

– Ali, molim nešto krepko – reče zubar. – Taljenje iscrpljuje.

– Sve plaća šefica. Što biste željeli?

Mali čovjek zamljacka:

– Dolje u kući Henri je nabavio sa sela nekoliko zgodnih patkica,

prodaje ih u švercu prije nego što ih se dočepa momak iz Controle

economique. Slatke, male patkice. Vrlo malo masti i nježne kosti.

Svaka teži najviše kilogram i pol.

– No onda idem pokušati nabaviti dvije za nas – reče Bastian i

nestane.

W & N

Doktor René Boule progovori:

– U proizvodnji lažnih zlatnih šipki najteže je što zlato i olovo

imaju potpuno različita tališta i sasvim različite specifične težine.

Olovo se tali već kod 327°C, zlato tek kod 1063°. Limeni kalupi za

kolače ne bi izdržali tako visoku temperaturu. Stoga ih moramo

obložiti šamotom.

Mali čovjek točno izmjeri kalupe, zatim nacrta dno i stijenke

kalupa na šamotnoj ploči, isturpija linije, pa bez muke izbije komade

napolje. Dok je radio, poučavao je:

– Sada ćemo izraditi sadrene uloške u obliku opeka, koji su točno

toliki da stanu u kalupe za kolače; njih smo obložili šamotom, i to

tako da pri tom ostanu na svim stranicama slobodni međuprostori

široki 3 milimetara. Dok je sadra još mekana, stavit ćemo na bazu

četiri nožice, ustisnuvši u masu šibice. Drvca se upiru na donju

šamotnu plohu, pa će i ovdje sadra biti udaljena od šamota 3

milimetra... Nećete li pribilježiti?

– Imam dobro pamćenje.

– Tako? E pa lijepo... budući da smo stavili sadrene opeke u

šamotnu oplatu, možemo se pozabaviti taljenjem zlata u posudi za

taljenje.

– Kako ćete postići tako visoku temperaturu?

– Plamenikom za rezanje i bocom propana, koje ste donijeli sa

sobom, mladiću.

– Kakvo zlato upotrebljavate?

– Dvadeset dva karata, naravno.

– Gdje se može nabaviti?

– U svakoj ustanovi za odvajanje metala. Sakupljam usitnjeno

zlato, pa ga mijenjam za dvadeset dvokaratno. Pošto se zlato rastopi,

W & N

zalit ćemo njime međuprostore između šamotnih ploča i sadre te ga

ostaviti da se prirodno ohladi. Ne smijemo ga prelijevati hladnom

vodom. – Mislim da biste ipak morali praviti bilješke. – Na kraju

izvadim sadrenu jezgru, i dobio sam kadicu iz tankog, zlatnog lima u

veličini zlatne šipke od jednog kilograma. Ovaj kalup sada ispunim

olovom.

– Samo časak – reče Thomas – ali olovo je lakše od zlata.

– Mladiću, jedna kila po težini uvijek ostaje jedna kila. Mijenja se

samo obujam. Stoga sebi dopuštam male promjene u širini šipke.

Kod šipki iz ustanove za odvajanje metala to nije tako uočljivo...

22

Bastian se vratio. Donio je dvije male, čvrste patke i dva

kilograma kestena, pa se uputio u kuhinju. Thomas je još neko

vrijeme promatrao nadarenog zubara kako izrađuje sadrene opeke,

zatim ode u kuhinju da bi i ondje nešto vidio. Ukoči se od užasa. U

krivotvorenje zlatnih šipki nije se uopće razumio, ali o patkama je

znao vrlo mnogo. Što se ovdje zbivalo s patkom povrijedilo je

njegov gastronomski ponos. Tresući glavom priđe Bastianu, koji je

zasukanih rukava radio uz prozor. Pošto je očistio patku, trljao je

solju njezinu unutarnju i vanjsku stranu.

– Što to radite? – upita strogo Thomas Lieven.

– Što znači: što to radite? – razdraženo zareži Bastian. –

Pripremam patku. Nešto vam ne odgovara?

– Barbar.

– Što ste rekli? – Gorostas se zagrcne.

W & N

– Rekao sam barbar. Pretpostavljam da želite pripremiti patku na

roštilju.

– Svakako!

– Upravo to smatram barbarstvom.

– Vidi, vidi! – Bastian se podboči šakama, pa zaboravivši

Chantalina upozorenja, sav crven od bijesa drekne:

– Što vi znate o kuhanju, seronjo premudri?

– Nešto malo – odvrati Thomas uljudno. – Svakako bar toliko da

mogu reći kako je ovo što upravo radite zločin.

– Bio sam brodski kuhar i cijelog sam života pripremao patke

samo na roštilju.

– Onda ste cijelog života činili isti zločin. O ostalima da i ne

govorimo.

Bastian se u posljednji trenutak sjeti Chantalinih opomena.

Krajnjim se naporom svlada, pa položi na leđa obje šape, kako bi ih

spriječio da se ne osamostale i ne učine nešto nepromišljeno.

Prigušenim glasom procijedi:

– A kako biste, hm, vi pripremili patku, monsieur Hunebelle?

– Pa razumije se, samo na kineski način...

– Ha!

– ... jer jedino pripremanje s ananasom i začinima čuva fini,

prirodni okus patke i još ga, dapače, pojačava i ističe.

– Baš smiješno – reče gorostas. – Roštilj, to je ono pravo!

– Jer ne poznajete kulturu prehrane – reče Thomas. – Gentlemeni

pretpostavljaju kineski način.

– Slušajte vi, otmjeni fićfiriću, ako time želite reći... – započne

Bastian, ali ga mali zubar prekine, povukavši ga za rukav.

– Što je, Bastiane? Čemu svađa? Pa imamo dvije patke! Iskušajte

W & N

oba načina: i kineski, i na roštilju! Ja još satima imam posla.

Bastian zareži:

– Misliš li na natjecanje u kuhanju?

– Mislim – potvrdi mali i ponovno zamljacka – ja ću vam biti

sudac.

Bastian se odjednom naceri, pa upita Thomasa:

– Slažete li se?

– Naravno. Trebam, doduše, još stanovite dodatke: gljive, rajčice,

ananas i rižu.

Zubar zahihoće:

– Idite samo dolje k Henriju. Henri ima sve. – Zadovoljno

zaplješće rukama. – Sada postaje ugodno! Nešto ćete vi naučiti od

mene, a nešto ja od vas! Na oružje, sugrađani!

Poslije toga u kuhinji i u laboratoriju doktora Renća Boulea

započe živa djelatnost.

Dok je Bastian trljao svoju patku češnjakom, dodao joj začinske

trave i položio je, prsima prema dolje, na roštilj štednjaka, Thomas je

svojoj patki izvadio kosti, rasjekao ih, te od njih i od pačje drobnine

pripremio jaku, krepku juhu. Čekajući da juha zakipi, ode u

laboratorij k malom umjetniku, kako bi promatrao što radi.

Doktor Boule je u međuvremenu u sedam kalupa za kolače

izradio sedam tankih zlatnih kadica. Upravo je u prvu od njih lijevao

tekuće olovo. Pri tom je govorio:

– Olovo valja ostaviti da se ohladi. Sada je još samo jedna strana

zlatne presvlake ostala otvorena. Na nju moramo staviti šamotnu

ploču, kako se olovo ne bi ponovno rastopilo kad dođe u dodir s

rastaljenim zlatom. Ova posljednja šamotna ploča osobito je važna.

W & N

Tako ćemo spriječiti mrlje na zlatnoj površini, koje bi mogle

pobuditi sumnju svakog stručnjaka.

Thomas odšeće natrag u kuhinju da bi pogledao što se događa s

njegovom juhom, nareže pačje meso na komade, pa se vrati u

laboratorij da vidi što se zbiva s njegovim šipkama.

Za to je vrijeme doktor Boule u posudi za taljenje rastopio još

nešto zlata i upravo ga lijevao preko šamotne ploče u kalupu za

kolače. Govorio je:

– Valja čekati dok ne nestanu krune od pjene. Zlato će se samo od

sebe nataložiti. Rub površine mora biti malo uzdignut kao kod

mekog sapuna. No prije nego što se metal ohladi, sada brzo još ono

najvažnije: punca.

– Što?

– Punca. Utisnuti žig koji potvrđuje da su zlato i njegov sastav

ispravni. – Doktor Boule vikne u kuhinju: – Koji žig da uzmem,

Bastiane?

W & N

Meni

Patka na kineski način

s kuhanom rižom

Patka na roštilju

s

kuhanim maronima

Ambrozija-desert

5. prosinca 1940.

Patka Thomasa Lievena utemeljuje glasovito

prijateljstvo

Patka s ananasom na

kineski način

Pripremite na uobičajeni

način ne premasnu, mesnatu

patku, pa izvadite kosti iz nje.

Od rasječenih kostiju i pačje

drobine skuhajte krepku juhu.

– Razrežite pačje meso na

komade, popržite ih u tignju

do zlatnosmeđe boje, zatim ih

pobrašnite i nastavite pržiti

dok brašno ne požuti. Prelijte

juhom od kosti, dodajte jednu

oljuštenu, svježu rajčicu,

nekoliko nasjeckanih gljiva i

četiri grama glutamata, pa

ostavite da se sve lagano pirja

W & N

još pola sata na blagoj vatri. –

Narežite nekoliko kriški

ananasa na osmine,

pomiješajte ih s mesom, pa

sve još četvrt sata lagano

pirjajte. – Uz to poslužite

rahlu i zrnato skuhanu rižu.

Patka na roštilju

Pripremite na uobičajeni

način mladu ne premasnu

patku i natrljajte je iznutra i

izvana solju. Možete je prema

ukusu iznutra istrIjati

češnjakom i napuniti raznim

začinskim travama. – Položite

patku, prsima prema dolje, na

roštilj pećnice i ulijte nešto

vode u tavu, koju ste stavili

ispod roštilja. Pecite patku na

roštilju na srednjoj vatri i

češće je premazujte

iscijeđenom masnoćom što se

skupila u tavi ispod roštilja. –

Računajte s dužinom pečenja,

već prema veličini patke, od

sat do najviše sat i pol.

Posljednjih dvadeset minuta

okrenite patku prsima prema

gore. – Smeđu koricu već

ispečene patke premažite

hladnom vodom i pecite na

jakoj vatri još pet minuta.

Tako će korica postati još

hruskavija i prhkija.

– Prilog – kuhani maroni.

Uzmite toliko marona koliko

biste inače uzeli slanih

krumpira za prilog. Marone

ogulite od ljuska i kožica i

obarite ih u slanoj vodi.

Moraju postati mekani, ali

pripazite da se ne razmrve.

Provaljajte ih u maslacu.

Ambrozija desert

Uzmite grubo ribani, vrlo

tamni kruh – najbolje

Pumpernickel36 – obložite

time dno velike staklene

36

Crni, slatkasti kruh od grubo

mljevene raži.

W & N

zdjele i navlažite konjakom ili

trešnjevačom. Gore složite

red dobro ocijeđenih

ukuhanih višanja, a preko

toga red tučenog slatkog

vrhnja. Zatim slijedi kruh i

tako red za redom. Na vrh

stavite sloj tučenog slatkog

vrhnja. Sve pospite ribanom

čokoladom i ukrasite

višnjama. Jelo stavite na

hladno da neko vrijeme

odstoji.

– Od zavoda za odvajanje metala u Lyonu – dovikne mu gorostas,

koji je upravo premazivao svoju patku iscijeđenom mašću.

– Može – reče doktor Boule. – Imam, naime, čitavu zbirku punci

raznih zavoda i banaka. – Pokaže ih Thomasu.

– Izrezao sam ih kao negativ iz linoleuma te prilijepio komadiće

linoleuma na drvene drške. Sada pripazite!

Doktor Boule uzme odgovarajući žig, pa linoleum premaže

maslinovim uljem. Zatim pritisne žig na prvu šipku u ugao još

mekane zlatne površine. Tanki sloj ulja šišteći izgori. Doktor Boule

strelovito odmakne žig, kako vreli metal ne bi uništio linoleum.

Trenutak pritiska bio je sasvim dovoljan. Na šipki je sada bio žig kao

da je uistinu udaren na nju.

Zubar nastavi:

– Hrapavost, pepeo, kondenzirane kapi – sve neka ostane na šipki.

Ni prave se šipke ne čiste.

– A ako se prijevara otkrije?

– Praktički isključeno. – Doktor Boule strese glavom. – Olovna je

jezgra sada sa svih strana obložena zlatnim slojem, debelim tri

milimetra. Kupac ispituje brusom i solnom kiselinom. Po jednom

W & N

rubu šipke zagrebe brusom, na njemu ostane zlatan trag. Zatim ga

poškropi redom različitim koncentracijama kiseline, koje odgovaraju

različitom sadržaju karata. Ako zlatni trag ostane postojan, znači

daje to zlato od dvadeset dva karata. No, a o takvom se zlatu ovdje

uistinu i radi! – Zubar odjednom počne njuškati. – Sveta bogorodice,

kakva li mirisa! Je li ovo sada vaša patka ili njegova?

Sat kasnije gospoda su šutke jela. Najprije su pojeli patku s

roštilja, a zatim kinesku. U susjednoj su se prostoriji hladile prve tri

zlatne šipke. U maloj blagovaonici doktora Renéa Boulea vladala je

upravo pobožna tišina.

Naposljetku Bastian obriše usta i pogleda zubara stisnutih očiju.

– Hajde, René, reci koja je bila bolja?

Doktor Boule je sav nesretan svraćao pogled s jednog kuhara na

drugog, s Bastiana na Thomasa, s Thomasa na Bastiana. Bastianove

su se goleme šape grčevito otvarale i stezale.

Mali doktor promuca:

– To nije moguće kazati u tri riječi, dragi Bastiane... U jednu ruku

je tvoja patka... ali u drugu, naravno...

– Da-da-da – prekine ga Bastian. – Pune su ti gaće od straha da ne

te premlatim, je li? E pa onda ću ja biti sudac. Kineska je patka bila

bolja! – Naceri se i raspali Thomasa po leđima da se zagrcnuo. –

Mislim da sam stariji. Zbog tvoje patke predlažem da mi govoriš ti.

Zovem se Bastian.

– Zovi me Pierre.

– Do sada sam bio prava budala sa svojom patkom na roštilju!

Pierre, momče, kamo li sreće da sam te već ranije upoznao! Znaš li

još kakve slične recepte?

– Znam ih još nekoliko – skromno odgovori Thomas.

W & N

Bastian se sav ozario. Odjednom je gledao Thomasa s mnogo

simpatije i poštovanja. Njegova je proždrljivost pobijedila

ljubomoru:

– Pierre, znaš li što mislim? Mislim da je ovo početak dobra

prijateljstva!

Bastian je s pravom tako mislio. Godine 1957. u jednoj vili u

Cecilien-aleji u Düsseldorfu to će prijateljstvo biti jednako tako

svježe i čvrsto kao i onog prvog dana. A u sedamnaest godina, što će

između toga proći, mnogi će mogućnici naše planete naučiti da pred

tim prijateljstvom strepe.

– Tvoja patka također nije bila loša, Bastiane – reče Thomas. –

Stvarno nije. Pripremio sam vam, uostalom, još i Ambrozija-desert.

Poslužite se. Ja više ne mogu. Stavim li još samo jedan zalogaj u

usta, srušit ću se mrtav!

A propos mrtav...

Köln, 4. prosinca 1940.

OD: ABWEHRA KÖLN

ZA: ŠEFA ABWEHRA BERLIN

TAJNO 135892/VC/LU

Nakon povratka iz Lisabona dopuštam sebi slobodu da

obavijestim gospodina admirala o smrti dvostrukog obavještajca i

izdajice Thomasa Lievena, alias Jeana Leblanca, koji je ustrijeljen

17. studenog 1940. godine u 9 sati i 35 minuta (prema tamošnjem

vremenu) u dvorištu kuće u Rua do Poco des Negros broj 16.

W & N

U vrijeme kada je ubijen, Lieven je bio prerušen u stanovitog

Lazarusa Alcobu, s kojim je sjedio u zatvoru.

Iako su portugalske vlasti, što je i razumljivo, poduzele sve kako

bi zatajile taj događaj i zataškale pobliže okolnosti, ipak mi je

uspjelo nesumnjivo utvrditi da je Lievena ustrijelio plaćeni ubojica

po nalogu britanske obavještajne službe. Kao što je to gospodinu

admiralu već poznato, Lieven je i Englezima prodao krivotvorene

popise s imenima i adresama francuskih obavještajaca.

Žalim što mi usprkos naređenju nije bilo moguće da uhvatim

Lievena živog. S druge opet strane njegov zasluženi svršetak

predstavlja jednu brigu manje za našu službu.

Heil Hitler!

Fritz Loos,

major i zapovjednik komande

2 poglavlje

1

Popodne 6. prosinca 1940. godine gospoda Hunebelle i Fabre

posjete Hotel Bristol, a u njemu ružičastog, debelog odvjetnika

Jacquesa Bergiera, koji ih primi u salonu svog apartmana. Francuski

nakupac u službi Gestapoa nosio je plavi svileni jutarnji ogrtač sa

svilenom maramicom u džepu na prsima, i mirisao je na neki

W & N

osvježujući parfem.

Najprije je prosvjedovao zbog Bastianove nazočnosti:

– Što to znači? Tog gospodina ne poznajem! Želim imati posla

samo s vama!

– Ovaj mije gospodin prijatelj. Nosim sa sobom prilično

dragocjenu robu. Ovako se osjećam sigurnijim!

Odvjetnik popusti. Njegove »oči stare djevojke« sada su

povrijeđeno počivale na elegantnom Thomasu. Vegetarijanac,

nepušač i ženomrzac Bergier zatim objavi:

– Moj prijatelj de Lesseps, na žalost, nije ovdje. Kako nezgodno!

»Kako zgodno«, pomisli Thomas i upita:

– A gdje je?

– Otputovao je u Bandol – Bergier skupi ružičasta ustašca kao da

želi zviždati. – Kupuje ondje u okolici veliku količinu zlata,

razumijete. I deviza.

– Razumijem. – Thomas dade Bastianu znak, našto on podigne na

stol kovčežić i otpusti mu brave. U kovčegu je ležalo sedam zlatnih

šipki.

Bergier ih pažljivo pregleda i pročita žigove.

– Hm, hm. Zavod za odvajanje metala u Lyonu. Vrlo lijepo.

Thomas potajno dade Bastianu još jedan znak, na što Bastian

upita:

– Mogu li oprati ruke?

– Kupaonica je ondje prijeko.

Bastian ode u kupaonicu, u kojoj je bilo mnoštvo bočica i lončića.

Monsieur Bergier je bio doista vrlo njegovan gospodin! Bastian

odvme slavinu, zatim nečujno iziđe na hodnik,

izvuče ključ iz brave, izvadi iz džepa staru limenu kutiju punu

W & N

pčelinjeg voska, pritisne ključ s obje strane u vosak, pa vrati ključ u

bravu, a kutiju u džep.

Za to se vrijeme Bergier latio ispitivanja zlatnih šipki. Pri tom je

postupao točno onako kako je to mali zubar predvidio. Upotrijebio je

brus i solnu kiselinu različite koncentracije.

– U redu – reče pošto je ispitao svih sedam šipki. Zatim sanjarski

pogleda Thomasa. – Što da radim s vama?

– Molim? – Thomas olakšano odahne, jer se toga trenutka Bastian

vratio u salon.

– Vidite, moram svoje naredbodavce izvijestiti o svakoj kupnji.

Mi – mi imamo popise svih naših mušterija...

Popisi! Thomasu Lievenu srce brže zakuca. Pa to su popisi koje

on traži! Popisi s imenima i adresama kolaboracionista u

neokupiranoj Francuskoj, imenima ljudi koji prodaju svoju zemlju, a

vrlo često i svoje sunarodnjake, Gestapou.

Bergier zausti vrlo blago:

– Naravno, nikog ne primoravamo da nam dade podatke...Kako

bismo to i mogli! – Bergier se nasmije. – Međutim, ako želite i

ubuduće s nama poslovati, bilo bi možda zgodno da nešto

pribilježim... Jasno, strogo povjerljivo...

»Strogo povjerljivo pred Gestapom«, pomisli Thomas i reče:

– Kako god želite. Nadam se da ću vam još nekoliko puta moći

isporučiti robu. I devize.

– Ispričajte me na trenutak – zamoli Bergier, pa kićenim ženskim

pokretima nestane u spavaonici.

– Imaš li otisak? – upita Thomas.

– Jasno. – Bastian kimne. – Reci, zar je mali možda...

– Ti baš sve odmah primijetiš – reče Thomas.

W & N

Bergier se vrati. Sa sobom je donio torbu za spise s četiri brave,

pa ih šeprtljavo otključa. Zatim izvadi više popisa na kojima su bila

mnoga imena i adrese. Izvuče zlatno nalivpero. Thomas Lieven dade

mu svoje lažno ime i lažnu adresu. Bergier oboje zabilježi.

– A sada novac – reče Thomas.

Bergier se nasmije:

– Bez straha, evo ga već. Smijem li vas zamoliti da me slijedite u

spavaonicu...

U spavaćoj su sobi jedan pokraj drugog stajala tri golema

kovčega-ormara. Iz jednog od njih odvjetnik izvuče usku ladicu, koja

je bila do vrha napunjena svežnjevima novčanica od 1000 i 5000

franaka. Thomasu je bilo jasno da gospoda Bergier i de Lesseps

moraju sa sobom nositi goleme količine gotovine. Nesumnjivo se i u

ostalim ladicama kovčega nalazio novac. Stoga je Thomas krajnje

napeto promatrao kamo će Bergier spremiti mapu s popisima...

Bergier plati za svaku šipku 360000 franaka, što je odgovaralo

vrijednosti od oko 180000 Reichsmaraka; dakle, za sedam šipaka

ukupno 2,520000 franaka.

Dok je slagao snopove novčanica pred Thomasa, Bergier se

snubeći i čeznutljivo smješkao, tražeći Thomasov pogled. Thomas

je, međutim, brojio franke...

Naposljetku će Bergier:

– Kada ćemo se opet vidjeti, prijatelju moj?

Thomas upita začuđeno:

– Kako? Pa zar se ne vraćate u Pariz?

– Ma ne, samo Lesseps. Sutra popodne prolazi ovuda ekspresom

u 15.30 sati.

– Prolazi?

W & N

– Prolazi s robom iz Bandola u Pariz. Odnijet ću mu vaše zlato u

vlak. Ali kasnije bismo mogli zajedno večerati. Što mislite o tome,

prijatelju moj?

2

– U 15.30 sati na kolodvoru St. Charles – reče Thomas sat kasnije

u biblioteci velikog, starog stana na Boulevardu de la Corderie. Stan

je pripadao čovjeku po imenu Jacques Cousteau, koji će se mnogo

godina kasnije proslaviti kao istraživač morskih dubina, a i svojom

knjigom i filmom »Svijet tišine«. Godine 1940. taj je bivši major

mornaričkog topništva bio važna ličnost francuske obavještajne

službe, koja se upravo iznova stvarala. Bio je to mlad čovjek, pun

energije, crne kose i crnih očiju, trenirana tijela i sportska izgleda.

Cousteau je sjedio u starom naslonjaču ispred stijene pune knjiga

što su svjetlucale zasićenim bojama. Pušio je staru lulu koju je –

faute de mieux37 – napunio s malo duhana.

Pukovnik Siméon sjedio je pokraj njega. Laktovi i koljena

njegova crnog odijela tužno su se sjajili. Kad bi prebacio nogu preko

noge, vidjelo bi se da ima rupu na lijevom potplatu.

»Smiješna, siromašna, žaljenja vrijedna francuska obavještajna

službo«, pomisli Thomas Lieven. »Kao čovjek koji stoji po strani i

kojeg su prinudili da postane obavještajac, u ovom sam trenutku

bogatiji od čitavog Deuxiéme Bureaua zajedno!«

Elegantan i njegovan, stajao je ondje naš Thomas Lieven uz

kovčežić u kojem je bio odnio monsieuru Bergieru šipke. Sada je

37 U nedostatku boljega.

W & N

unutra bilo 2,520000 franaka...

Thomas Lieven reče:

– Morate dobro pripaziti kad ekspres stigne. Provjerio sam:

zadržava se samo osam minuta.

– Pazit ćemo. Ne brinite, monsieur Hunebelle – reče Cousteau.

Cupkajući svoju Menjou-bradicu, Siméon se raspita gladnih očiju:

– Mislite da de Lesseps ima sa sobom mnogo robe?

– Prema Bergierovu izvještaju, radi se o golemim količinama

zlata, deviza i drugih vrijednosti. Danima je kupovao na jugu. Mora

imati mnogo robe uza se, jer inače ne bi putovao u Pariz. Bergier će

mu predati svojih sedam šipki. Mislim da bi bilo najbolje kad biste

obojicu u tom trenutku uhitili...

– Sve je već pripremljeno. Upozorili smo na njih naše prijatelje u

policiji – reče Cousteau.

Siméon upita Thomasa:

– Ali kako ćete se dočepati popisa?

Nasmiješivši se, Thomas odgovori:

– Ne razbijajte time glavu, Siméone. Uostalom, mogli biste mi i

pomoći. Trebam trojicu poslužitelja u uniformama Hotela Bristol.

Siméon širom otvori oči i usta. Vidjelo se da napregnuto

razmišlja. Međutim, prije nego što se nečem dosjetio, reče Cousteau:

– To ćemo moći urediti. Bristol pere rublje u velepraonici

Salomon. Tamo im čiste i uniforme. Drugi direktor praonice jedan je

od naših ljudi.

– Odlično – reče Thomas.

Pogleda mršavog Siméona s probušenim potplatima i izlizanim

odijelom. Pogleda Cousteaua, koji je štedljivo vukao iz svoje

nagrižene lule, a u kesi imao još samo malo duhana. Zatim pogleda

W & N

svoj kovčežić. Naš prijatelj tada učini nešto vrlo ganutljivo, što je,

doduše, pokazalo da je u njega dobro srce, ali i to da još uvijek nije

naučio bezdušna pravila igre tog nemilosrdnog svijeta u koji gaje

strmoglavila okrutna sudbina...

3

Kad je Thomas, pola sata kasnije, napustio kuću na Boulevardu

de la Corderie, primijetio je da se iz jednog udubljenja u zidu

odvojila sjenka koja ga je pratila kroz hladnu, maglovitu tminu.

Thomas skrene oko ugla ulice i naglo stane. Čovjek koji ga je

slijedio uleti ravno u njega.

– Oh, oprostite – reče uljudno, skinuvši stari, masni šešir. Thomas

ga odmah prepozna. Bio je to jedan od Chantalinih ljudi. Čovjek

promrmlja nešto nerazumljivo, pa se teškim koracima odvuče dalje.

U svom stanu u Rue Chevalier Rose, crnokosa, mačkasta

ljubavnica Thomasa Lievena preplavila je svog prijatelja burom

zagrljaja i poljubaca. Posebno se lijepo dotjerala za njega. Svijeće su

gorjele, šampanjac je stajao na ledu.

– Konačno, cheri! Već sam silno čeznula za tobom.

– Bio sam još...

– Kod svog pukovnika, znam. Bastian mi je rekao.

– A gdje je Bastian?

– Majka mu je iznenada oboljela, morao se odvesti k njoj. Sutra

se vraća.

– Sutra, aha – reče prostodušno Thomas, otvarajući mali kovčeg,

koji je još uvijek bio prilično natrpan, ali ipak više ne onoliko kao na

početku, kada ga je Bergier bio napunio. Chantal radosno zazviždi.

W & N

– Ne zviždi prerano, chéri – reče on. – Pola milijuna nedostaje.

– Što?

– Manjka. Poklonio sam ih Cousteauu i Siméonu. Ostali su bez

prebijene pare. K vragu, bilo mi ih je žao, znaš... Recimo da je tih

pola milijuna moj udio. Evo ovdje za tebe i tvoje suradnike znatan

ostatak od dva milijuna dvadeset tisuća franaka...

Chantal ga poljubi u vrh nosa. Zapravo je sa sumnjivom lakoćom

prešla preko njegova poriva za čovjekoljubljem:

– Ah, ti moj gentlemanül Kako si sladak... A na kraju od čitave

stvari još ništa niti nemaš!

– Imam tebe – reče on ljubezno. Zatim nastavi bez ikakva

prijelaza: – Chantal, zašto me tvoji ljudi prate?

– Prate? Moji ljudi? Tebe? – Razrogačila je svoje mačje oči. –

Chéri, kakva je to glupost?

– Jedan od tvojih ljudi uletio je ravno u mene.

– Oh, sigurno sasvim slučajno... Bože moj, zašto si samo tako

strahovito sumnjičav? Što treba još da učinim kako bi mi konačno

povjerovao koliko te ljubim?

– Da mi jednom kažeš istinu, mrcino jedna. Ali znam da je to

potpuno neostvariv zahtjev – odgovori on.

Kada je 7. prosinca 1940. godine, točno u 15.30 sati, pariški

ekspres stigao na treći kolosijek kolodvora St. Charles, jedan je

trideset sedmogodišnjak gledao kroz spušteni prozor svog odjeljka

prvog razreda. Paul de Lesseps imao je mršavo lice oštrih crta,

hladne oči morskog psa i pepeljastoplavu rijetku kosu.

Pogled mu je, tražeći nešto, prelazio željezničkim peronom. Tada

ugleda punašnog, napadno odjevenog odvjetnika Bergiera, koji je

W & N

stajao pokraj malog kovčega.

Paul de Lesseps podigne ruku.

I Jacques Bergier podigne ruku.

Vlak se zaustavi. Bergier pojuri prema vagonu svog prijatelja.

Zatim se sve odigralo vrlo brzo. Prije nego što se jedan jedini putnik

mogao iskrcati, iz mnoštva se izdvojilo trideset kriminalističkih

službenika u civilu, pristupilo vagonima i podiglo uvis duge konopce

koji su ležali s obiju strana tračnica. Tako se nijedna vrata vlaka nisu

mogla otvoriti, ako to službenici nisu dopustili.

Jedan kriminalistički komesar oslovi Bergiera i uhapsi smrtno

blijedog odvjetnika zbog jake sumnje da krijumčari zlato i devize.

Bergier je još uvijek držao u ruci kovčeg sa sedam zlatnih šipki.

Dotle su druga dva službenika navalila s oba kraja u vagon i

uhapsila Paula de Lessepsa u njegovu odjeljku.

U to su isto doba tri poslužitelja u zelenim uniformama svog

staleža prolazila hodnikom četvrtog kata Hotela Bristol. Dvojica od

njih izgledala su kao ljudi iz bande Chantal Tessier, dok je treći

podsjećao na Thomasa Lievena. Uniforme im nisu baš osobito dobro

pristajale.

Poslužitelj koji je izgledao poput Thomasa Lievena bez teškoća

otvori vrata određenog apartmana. Brzinom, koja inače nije baš

svojstvena pripadnicima njihova staleža, ova gospoda iznesu iz

spavaonice apartmana tri golema kovčega, odvuku ih do dizala za

poslugu, odvezu se sa svojim teretom u dvorište, ukrcaju kovčege u

prtljažnik kamioneta velepraonice Salomon te se odvezu, a da ih pri

tom nitko nije spriječio. Dakako, ne u spomenutu praonicu, nego u

jednu kuću u Rue Chevalier Rose...

W & N

Sat kasnije, ozaren od radosti i ponovno normalno odjeven,

Thomas Lieven uđe u stan Jacquesa Cousteaua na Boulevardu de la

Corderie. Cousteau i Siméon već su ga čekali.

Iz torbe dražesnog gospodina Bergiera Thomas Lieven izvadi

popise s imenima i točnim adresama doušnika, kolaboracionista i

trgovaca bijelim robljem. Mahao je pobjedonosno papirima po

zraku. Nije mu bilo jasno zašto se Cousteau i Siméon gotovo nisu

niti pomakli.

Thomas uznemireno upita:

– Što se dogodilo? Imate li onu dvojicu?

Cousteau kimne.

– U predsjedništvu su.

– A onih sedam šipki?

– Imamo također.

– No dakle?

– Ali osim toga nemamo ništa, monsieur Hunebelle – reče

Cousteau polagano. Oči mu nisu ispuštale Thomasa iz vida. I

pukovnik Siméon promatrao ga je čudno.

– Što to znači: osim toga nemate ništa? Pa Lesseps je uza se

morao imati čitav imetak u zlatu, devizama i ostalim vrijednostima!

– To bi čovjek očekivao, zar ne? – Cousteau je grickao donju

usnicu.

– Nije ništa imao uza se?

– Ni grama zlata, monsieur Hunebelle. Ni jednog jedinog dolara,

nikakvih dragocjenosti. Nije li to šaljivo?

– Ali – ali – vjerojatno je sve sakrio! U vagonu ili drugdje u

vlaku. Bit će da je surađivao sa željezničarima. Morate pretražiti

vlak! Sve putnike!

W & N

– To smo učinili. Čak smo naredili da se izvadi ugljen iz tendera.

Nismo našli ništa.

– Gdje je sada vlak?

– Nastavio je put, nismo ga mogli dulje zadržavati.

Siméon i Cousteau primijete kako se Thomas odjednom počeso

bijesno smiješiti, kimajući amo-tamo glavom, dok su mu se usnice

bezglasno pomicale. Da su kojim slučajem Siméon i Cousteau znali

čitati s usnica, razumjeli bi što Thomas tiho šapuće:

– Takva prokleta mrcina!

Siméon to, međutim, nije znao. Uspravi se, napuhne, pa mrko,

ironično i prijeteći upita:

– Dakle, Lievene, slutite li možda gdje bi moglo biti zlato?

– Mislim – reče Thomas Lieven polako – da pomalo naslućujem.

4

Uzavreo od bijesa, Thomas Lieven se stisnutih čeljusti i povijenih

ramena borio protiv ledenog sjevernjaka kada je u sumrak 7.

prosinca 1940. godine zaokrenuo u Rue de Paradis u Marseilleu.

»Ona mrcina Chantal!«

»Onaj lopov Bastian!«

Oluja se pojačavala. Vjetar je zviždao, fijukao, stenjao i tutnjao

ulicama – bilo je to baš pravo vrijeme za mračno raspoloženje

Thomasa Lievena.

Pokraj stare burze u Rue de Paradis uzdigla se prljava, višekatna

zgrada. U toj se kući smjestio gostoljubiv lokal, koji se zvao Chez

Papa.

Chez Papa je pripadao čovjeku čije prezime nitko živ nije znao,

W & N

no kojeg je čitav grad zvao Olive. Olive je bio ružičast i ugojen

poput svinja koje je klao u švercu.

Gusti oblaci dima provlačili su se prostorijama Chez Papa, dok je

svjetlo fluorescentnih svjetiljki treperavo svjetlucalo. Kod Olivea su

u ove rane večernje sate gosti, uz aperitiv, govorili o svojim

poslovima, psihički se pripremajući na večeru koju im je osigurala

crna burza.

Kada je Thomas Lieven ušao, Olive je stajao naslonjen iza

mokrog šanka s cigaretom u kutu usana. Oči su mu dobroćudno

žmirikale.

– Bonsoir, monsieur38. Što biste željeli? Jedan mali pastis?

Thomasu je bilo doprlo do ušiju da Olive sam proizvodi svoju rakiju

iz prilično jezive osnovne sirovine, naime iz špirita anatomskog

instituta. Cast špiritu! Ali, navodno je Olive upotrebljavao špirit, koji

je, prije nego što su ga ukrali, služio anatomskom institutu za

konzerviranje pojedinih dijelova leševa. Govorkalo se daje Oliveov

pastis u pojedinih potrošača izazvao akutne napadaje ludila.

Stoga Thomas reče:

– Dajte mi dvostruki konjak, ali pravi!

Dobije ga.

– Slušajte, Olive, moram govoriti s Bastianom.

– S Bastianom? Ne poznajem ga.

– Jasno da ga poznajete. Stan mu je iza vašeg lokala. Znam da se

k njemu može doći samo kroz vašu krčmu. Znam i to da mu morate

najaviti svakog posjetioca.

Oliveovi obrazi kao u hrčka nadmu se, a oči mu odjednom

38 Dobra veče, gospodine.

W & N

postanu pakosne:

– Mali usrani pajkan, zar ne? Kidaj, dečko, imam pri ruci

dvanaest momaka koji će ti naravnati gubicu samo ako fućnem.

– Nisam pajkan – reče Thomas i otpije gutljaj. Zatim izvadi svoj

voljeni sat na otkucavanje. Spasio je taj sat od svih opasnosti, čak i

od kostarikanske konzulice, sretno ga je prenio iz Portugala preko

Španjolske u Marseille. Pritisne na dugme, i sat otkuca vrijeme.

Gostioničar ga je začuđeno promatrao. Zatim upita:

– A odakle znaš da ovdje stanuje?

– Od njega samog. Idi i reci mu da njegov dragi prijatelj Pierre

želi s njim govoriti. I ako smjesta ne primi svog dragog prijatelja

Pierrea, za pet minuta će se ovdje svašta dogoditi...

5

Raširenih ruku i blistava osmijeha, Bastian Fabre je prilazio

Thomasu Lievenu. Sada su stajali jedan drugome nasuprot u uskom

hodniku što je spajao kuhinju krčme s Bastianovim stanom. Svojim

golemim šapama Bastian udari Thomasa po ramenima.

– Dakle, to je veselje, mali moj. Upravo sam te htio potražiti!

– Skidaj smjesta te papke s mene, lupežu jedan – reče Thomas

ljutito. Odgurnuvši Bastiana u stranu, uđe u stan.

Predsoblje je bilo prilično neuredno. Posvuda naokolo ležale su

automobilske gume, kanistri za benzin, sanduci od cigareta. U

susjednoj je sobi bio veliki stol, a na njemu kompletna električna

željeznica za djecu sa zavojitim tračnicama, prijelazima, brdima,

dolinama, tunelima i mostovima.

Thomas podrugljivo upita:

W & N

– Zar imaš ovdje dječji vrtić?

– To mije hobi – uvrijeđeno će Bastian. – I ne naslanjaj se, molim

te, na ovaj ormarić, uništit ćeš mi transformator... Reci, a zbog čega

si, zapravo, tako bijesan?

– Još me to i pitaš? Jučer si nestao ti. Danas je nestala Chantal...

Prije dva sata policija je uhitila ona dva gestapovska nakupca,

gospodu Bergiera i de Lessepsa. Gospodin de Lesseps je iz Bandola

krenuo sa zlatom, nakitom, novcem i devizama. Ali u Marseille je

stigao bez zlata, bez nakita, bez novca i bez deviza. Policija je

okrenula čitav vlak naglavce, međutim bez uspjeha.

– Vidi, molim te, dakle tako nešto! – Bastian se stane ceriti, pa

pritisne dugme uređaja. Jedan vlak krene i pojuri prema tunelu.

Thomas iščupa utikač iz utičnice. Vlak se zaustavi. Samo su dva

vagona još virila iz tunela.

Bastian se uspravi, izgledao je sada poput razjarenog orangutana:

– Raspalit će te po zubima, mali. Što zapravo hoćeš?

– Želim znati gdje je Chantal. Želim saznati gdje je zlato!

– Ovdje pokraj nas, naravno. U mojoj spavaćoj sobi.

– Gdje? – Thomas je teško gutao.

– Čovječe, pa što si zapravo mislio? Da će ona pobjeći s

plijenom? Željela je samo sve lijepo aranžirati, sa svijećama i tako

dalje, kako bi te posebno razveselila. – Bastian podigne glas i vikne:

– Jesi li gotova, Chantal?

Vrata se otvore. U njima je stajala Chantal Tessier, lijepša nego

ikada. Nosila je tijesno priljubljene hlače od zelene, grube kože,

bijelu bluzu i crn pojas. Njezini zubi grabežljive životinje blještali su

u blistavom osmijehu.

– ’Dan, slatki moj – reče i uhvati Thomasa za ruku.

W & N

– Dođi sa mnom. Sada ćemo malog dečka obdariti!

Thomas bezvoljno pođe za njom u susjednu sobu. Tamo su gorjeli

ostaci četiriju svijeća, koje je Chantal učvrstila na malim tanjurićima.

Njihovo je blago svjetlo rasvjetljavalo starinsku spavaću sobu s

golemim bračnim krevetom.

Kad je Thomas pogledao izbliza ležaj, stao je mučno gutati

stisnuta grla. Na krevetu, je, naime blješteći i svjetlucajući na svjetlu

svijeća, lažalo najmanje dva tuceta zlatnih šipki, nebrojeni dukati i

prsteni, lanci, narukvice, moderne i antikne, te prastari križ ukrašen

dragim kamenjem uz malu ikonu u zlatu, a pokraj toga svežnjevi

dolara i funta.

Thomasu Lievenu se učini da su mu se noge pretvorile u

hladetinu. Prevlada ga slabost i on se svali na stari stolac za njihanje,

koji se pod njim počne brzo ljuljati.

Bastian stane uz Chantal i trljajući ruke gurne laktom šeficu, pa

zagrokće od radosti:

– Dakle, ovo je upalilo! Pogledaj ga samo. Dečko je blijed kao

kreda.

– Prekrasan dan – za sve nas – reče Chantal.

Ošamućenom Thomasu njihova su lica izgledala kao dvije bijele

lopte na nemirnoj vodi. Poskakivale su gore-dolje. Odupre se

nogama o tlo. Stolac se zaustavi. Sada je jasno vidio lica Chantal i

Bastiana: dva blažena dječja lica u kojima nije bilo ni himbenosti, ni

pretvaranja, ni lukavosti.

Proštenje:

– Dakle, imao sam pravo. Vas ste dvoje sve zdipili.

Bastian zarže, pa se udari po trbuhu.

W & N

– Za tebe i za nas! Sada smo zbrinuti za čitavu zimu! Dečko,

dečko, to je bogme zalogaj i pol!

Chantal pritrči Thomasu, pa ga zaspe kratkim, ali vrućim cjelo

vima.

– Ah – poviče – kad bi samo znao kako sada slatko izgledaš!

Naprosto za požderati! Sasvim sam luda za tobom.

– Sjedne mu na koljena, stolac se ponovno zanjiše, a Thomasa

preplavni novi val slabosti.

Chantalin mu je glas dopirao do uha kao kroz more vate:

– Govorila sam momcima: ovu igru moramo sami zaigrati. Moj

slatki je za to prečestit, ima previše skrupula! Bolje.da ga time uopće

ne opterećujemo. A kad istresemo plijen pred njega, radovat će se

zajedno s nama!

Tresući glavom i još uvijek slab, Thomas upita:

– Kako ste se dočepali plijena – hm – robe?

Bastian ga o svemu izvijesti:

– Dakle, dok sam jučer bio s tobom kod onog pede.... kod onog

smiješnog Bergiera, rekao je, zar ne, da mu ortak Lesseps sjedi dolje

u Bandolu s velikim tovarom robe. A ja, ni pet ni šest, nego s

trojicom drugova dolje u Bandol! Imam ondje prijatelje, razumiješ?

Tako sam saznao da Lesseps nešto šuška s nekoliko željezničara.

Ima trtu pred kontrolama. Želi sakriti robu ispod ugljena u

lokomotivi kojom putuje u Pariz. U tenderu, kužiš?

Bastian se trudio da svlada napadaj promuklog smijeha. Zatim

nastavi:

– Lijepo smo ga ostavili da to i učini. Zatim smo mu za večer

nabavili zgodnu mačku – hvala bogu, tog je pijevca lakše zadovoljiti

nego njegova prijatelja Bergiera. Prema uputama, mala gaje valjano

W & N

iscrpla. Tako dobro daje idućeg jutra došao u vlak još uvijek

natreskan i klecavih koljena!

– Hah – reče Chantal i strastveno prođe crvenim pandžastim

prstima kroz Thomasovu kosu.

– Valja ti zaviđati – poprati Bastian žalosno ovaj prizor. Zatim se

pribere: – No da, dok je gospodin de Lesseps bio zabavljen drugim

poslovima, malo sam se poigrao sa svojim drugovima željezničara.

To mije hobi kao što sam već rekao. Nevjerojatno koliko tendera za

ugljen ima na jednom kolodvoru. A svi izgledaju jednako.

– Pa, zar de Lesseps nije dao nadzirati svoj tender?

– Dakako. Čuvala su ga dva željezničara. – Bastian podigne ruke i

opet ih spusti. – Svakom je od njih poklonio po jednu zlatnu šipku.

Mi smo svakom poklonili još po dvije – imali smo ih dovoljno – i

neprilika je bila uklonjena...

– Moć zlata – reče Chantal i ugrize Thomasa za lijevu ušku.

– Chantal!

– Molim, mili?

– Ustani malo – zamoli je Thomas. Ona se zbunjeno digne i stane

pokraj Bastiana, koji joj položi ruku oko ramena. Tako su stajali

nepomično, dvoje još do malo prije radosne, sada prestrašene djece.

A šipke su blistale, dukati se svijetlili, lanci, prstenje i drago

kamenje svjetlucali.

I Thomas ustane. Neizmjerno žalosno zausti:

– Moj bože, srce me boli što vam moram pokvariti veselje i

upropastiti iznenađenje. Ali, naravno, to nije moguće.

– Što, naravno, nije moguće? – upita Bastian. Glas mu je zvučao

šuplje i suho.

– Da sve ovo zadržimo. Moramo predati dragocjenosti Cousteauu

W & N

i Simćonu.

– Po-p-poludio – Bastianu se objesila donja čeljust. Pogledao je

Chantal poput bespomoćnog bernardinca. – On je poludio!

Chantal je stajala ne pomaknuvši se. Samo joj je lijeva nosnica

podrhtavala... Thomas reče mirno:

– Dolazim od Cousteaua i Siméona. Sklopio sam s njima jasnu

pogodbu. Oni dobivaju popise doušnika i kolaboracionista i sve što

su Bergier i Lesseps ovdje skupili otimačinom, ucjenom i pljačkom.

Mi dobivamo novac iz tri velika kovčega, koje smo uzeli iz

Bergierove spavaće sobe. Napokon, i to je gotovo 68 milijuna.

– Šezdeset osam milijuna franaka! – drekne Bastian, kršeći ruke.

– Franaka! Franaka! Upravo kada vrijednost tog nazovifranka

svakog dana sve više pada!

– A za to daješ sve ovo ovdje! – Chantal je govorila sasvim tiho,

gotovo je šaptala, pokazujući na krevet. – Ovdje leže dragocjenosti

vrijedne najmanje 150 milijuna, idiote jedan!

Thomas se razbijesni:

– Ovo je francusko blago. Dragocjenosti koje pripadaju

Francuskoj, koje su Francuskoj ukradene. Novac u kovčezima je

gestapovski novac, njega možemo mirne savjesti zadržati. Međutim,

ovo ovdje, ovaj nakit, pa raspelo i novac iz državne banke... O bože

na nebesima, pa zar vas ja moram podsjećati na vaše rodoljubne

dužnosti, zar ja, Švabo?

Bastian se promuklo usprotivi:

– To je naš plijen. Mi smo ga zdipili, a Gestapo je ostao kratkih

rukava. Smatram da smo time učinili dovoljno za domovinu!

W & N

Bastian i Thomas se nastave svađati, raspaljujući se pri tom sve

više i više. Chantal je, međutim, postajala sve mirnijom, upravo

opasno mirnom.

Podbočivši se rukama, zataknula je palce u kožnati pojas, lupkala

je desnom cipelom, dok joj je lijeva nosnica drhtala. Konačno, vrlo

tiho, upadne Bastianu u riječ:

– Ne uzrujavaj se. To je tvoj stan. Ovaj mali idiot najprije mora

odavle izići – a Cousteau i Siméon moraju ući.

Thomas slegne ramenima i pođe prema vratima. Jednim se

skokom Bastian nađe ispred njega. U ruci je držao težak revolver.

– Kamo ćeš?

– U Chez Papa da telefoniram.

– Još korak i ucmekat ću te. – Bastian je hropćući disao. Klik –

učini osigurač na oružju.

Thomas krene dva koraka naprijed. Prsima je sada dodirivao cijev

revolvera. Učini još dva koraka.

Bastian zastenje i uzmakne dva koraka:

– Mali – urazumi se... Ja – ja ću te stvarno ucmekati...

– Pusti me da idem. Bastiane. – Thomas učini još korak. Bastian

je sada stajao leđima oslonjen na vrata. Thomas primi kvaku.

Bastian zaječi:

– Ma čekaj! Što će one svinje učiniti s ovim lijepim plijenom?

Profućkati, prevariti, spiskati – policija – država – obavještajna

služba – domovina... Idi. molim te, sve su to sami lopovi!

Thomas pritisne kvaku; vrata se iza Bastiana otvore. Bastian je

sada bio blijed kao kreda. Zurio je u Chantal i ječao:

– Chantal, ma učini nešto – pomozi mi... Pa ja – ja ga ne mogu

ubiti...

W & N

Thomas začuje nekakav šum, pa se okrene. Chantal je klonula na

rub kreveta. Malim je šakama udarala po zlatnim šipkama, po

raspelu, po dukatima.

Glas joj je bio sasvim visok i slomljen:

– Pusti ga da ide, idiota jednog, neka ode... – Suze su joj tekle niz

lijepo mačkasto lice, dok je zdvojno plakala. Jecajući je pogledala

Thomasa Lievena: – Odlazi, konačno... Pozovi Simćona... Sve može

odnijeti... Ah, nitkove bijedni, kamo sreće da te nikad nisam srela – a

kako sam se silno veselila...

– Chantal!

– Htjela sam sve ovo prekinuti – otići s tobom – nekamo daleko, u

Švicarsku. Mislila sam samo na tebe... A sada...

– Chantal, draga .

– Ne zovi me dragom, govnaru jedan! – zavrisne. Zatim se

nemoćno sruši. Uz neprijatan zvuk udari čelom o hrpu dukata. I tako

Chantal ostane ležati, plačući i jecajući kao da nikada više neće

prestati.

– Svucite se – u isto je to vrijeme rekao zgodan mladi narednik

Luis Dupont. Stajao je u prihvatnoj prostoriji policijskog zatvora

prefekture u Marseilleu. Upravo su mu doveli dvojicu uhapšenika –

ružičastog, vrlo njegovanog i vrlo namirisanog Jacquesa Bergiera i

mlađeg, mršavog Paula de Lessepsa.

– Što treba da učinimo? – upita Lesseps ljutito. Njegove su se

ledene oči morskog psa stisnule u tanke proreze, a usta su mu se

pretvorila u dvije beskrvne crte.

– Morate se svući – reče Dupont. – Želim vidjeti što sve imate

ispod odjeće. I na tijelu.

Bergier zahihoće:

W & N

– A što zamišljate da imamo na tijelu, mladi prijatelju? –

Zakorakne naprijed i rastvori prsluk. – Dođite, pa potražite na meni

oružje! – Skine kravatu i raskopča košulju. Dupont mu pomogne da

svuče rukave.

Bergier zakriješti:

– Nemojte mladiću, jako sam škakljiv!

– Sada je dosta – reče Paul de Lesseps.

– Eh? – Dupont se okrene.

– Meni je sada toga dosta. Pozovite ovamo direktora zatvora.

Smjesta.

– Dakle, slušajte, ovim tonom...

Glas Paula de Lessepsa se stiša gotovo do šapata:

– Zavežite. Znate li čitati? Evo! – Pruži mladom činovniku

legitimaciju. Bila je to isprava koja je na francuskom i njemačkom

jeziku potvrđivala da gospodin Paul de Lesseps radi prema nalogu

glavne službe sigurnosti njemačkog Reicha.

– Ah, tom prilikom – reče Bergier, pa kićenim pokretima izvuče

iz stražnjeg džepa lisnicu boje sljeza koja je mirisala na juhtovinu.

On, također, izvadi legitimaciju. Oba je dokumenta ispostavio

stanoviti Wälter Eicher, Sturmbannfiihrer službe sigurnosti u Parizu.

Lesseps progovori oholo:

– Morate odmah obavijestiti gospodina Strumbannführеrа о

našem hapšenju. Ako to smjesta ne učinite, morat ćete sebi pripisati

sve posljedice.

– O-obavijestit ću svog starješinu – promuca Luis Dupont.

Otkako je vidio njihove isprave, oba su mu se tipa učinila još

odvratnijima Služba sigurnosti... Gestapo...

Dupont nije želio nikakvih neprilika. Posegne za telefonskom

W & N

slušalicom.

8

– 7. pros. 1940. – 17 sati 39 minuta – fs prefektura marseille

kriminalističkoj policiji pariz – danas 15 sati 30 minuta kolodvor

saint Charles uhićeni 1) paul de lesseps i 2) jacques bergier – zbog

krijumčarenja zlata i deviza – 1) pokazao ispravu njemačke službe

sigurnosti br. 456832 crvene serije 2) ispravu njemačke službe

sigurnosti br. 11165 plave serije – obje ispostavio sturmbannftihrer

waiter eicher od službe sigurnosti – molimo hitno ispitati da li

uhapšene osobe stvarno rade po naređenju službe sigurnosti – kraj –

kraj –

9

– De Lesseps? Bergier? – Sturmbannfiihrer Eicher se zavali na

stolac za svojim pisaćim stolom, pa pocrveni od srdžbe. Bijesno

zaurla u telefonsku slušalicu koju je držao na uhu: – Dakako,

poznajem tu dvojicu. Jest, oni rade za nas! Javite u Marseille neka ih

zadrže. Doći ćemo po njih.

Francuski činovnik na drugom kraju žice uljudno zahvali na

obavijesti.

– Nema na čemu. Heil Hitler! – Eicher tresne slušalicu na vilicu i

zaurla: – Winter!

Iz susjedne sobe dohrli adjutant. Gospoda su obavljala svoju

jezovitu djelatnost u četvrtom katu veličanstvene vile u aveniji Foch

u Parizu. Čovjek po imenu Winter zakriješti:

W & N

– Sturmbannführeru?

– De Lessepsa i onu staru tetku Bergiera uhvatili su u Marseilleu

– zareži čovjek koji se zvao Eicher.

– Za ime božje, a kako to?

– Još ne znam. To je da zdvajaš. Zar mi ovdje radimo samo s

idiotima? Zamislite ako Canaris dozna nešto o tome. Bila bi to prava

poslastica za njega! Služba sigurnosti želi pokupovati sve u

neokupiranoj Francuskoj!

Glavna služba sigurnosti i organizacija Abwehr, admirala

Canarisa, međusobno su se mrzile, kao što zao pas mrzi zlu mačku.

Strahovanja Sturmbannfiihrera Eichera bila su opravdana. On zareži:

– Naredite da se pripremi crni mercedes. Putujemo u Marseille.

– Zar još danas?

– Za jedan sat, čovječe. Tako da sutra rano ujutro budemo ondje.

Moramo izvući ona dva idiota prije nego što sve izbrbljaju!

– Svakako, Sturmbannfiihreru! – zaurla Winter, zalupivši vratima

iza sebe. »Neprestano iste neprilike. Baš posrano zvanje. Sada opet

mogu otkazati slatkoj Zouzou. Zatim dvanaest sati sa starim u

kolima. O spavanju ni govora. Da se rasplačeš!«

Dvadeset četiri sata kasnije, Chantal Tessier održi u Marseilleu, u

stražnjoj sobi kavane Briileur de Loup, poslovni sastanak svoje

bande, koji je, da se blago izrazimo, bio vrlo buran.

Francuski krijumčari, španjolski krivotvoritelji putnica, lake

djevojke s Korzike, zavjerenici i ubojice iz Maroka, svi što su u

prednjim prostorijama lokala sklapali svoje poslove, neprestano su s

negodovanjem gledali prema vratima u pozadini, na kojima je visjela

ploča s natpisom:

W & N

ZATVORENO DRUŠTVO

Bilo je to zatvoreno, ali i vrlo bučno društvo. Napokon se vrata

otvore i kavanski gosti (ukupno 500 godina zatvora, dobronamjerno

računano) ugledaju svima dobro poznatog Bastiana Fabrea kako

ulazi u telefonsku govornicu pokraj šanka. Doimao se vrlo

zbunjeno...

Bastian nazove restoran Chez Papa. Gostioničar Olive smjesta se

javi. Bastian je brisao znoj s čela, uvlačio nervozno dim svoje crne

cigare i užurbano govorio:

– Ovdje Bastian. Je li kod tebe onaj čovjek koji me jučer popodne

posjetio? – Zamolio je bio Thomasa da u lokalu Chez Papa pričeka

svršetak poslovnog sastanka.

Oliveov je glas bio prožet brigom:

– Ovdje je. Igra s mojim stalnim gostima poker i neprestano

dobiva.

– Pozovi tog čovjeka malo na telefon. – Bastian snažno povuče iz

cigare, pa otvori vrata govornice da bi pustio dim napolje. »Prokleti

Pierre – naprosto ne zaslužuje da se čovjek za njega brine.«

Prije dvadeset četiri sata taj je klipan pozvao momke iz

obavještajne službe i oni su pokupili sav krasni plijen. »Hvala bogu,

ne baš čitav krasni plijen«, razmišljao je Bastian. Zajedno sa Chantal

sklonio je neke dragocjenosti i znatnu hrpu dukata dok je Thomas

otišao da telefonira... »Ali što je sve to u usporedbi s milijunskim

ostatkom? Čovjek na to uopće ne smije niti pomisliti...«

– Halo, Bastiane! Dakle, stari moj, kako je?

Bastian je gnjevno slušao ravnodušan glas tog blesavca, a zatim

reče:

– Pierre, prijatelj sam ti usprkos svemu. Stoga ti savjetujem: kidaj,

W & N

i to smjesta. Nemoj gubiti ni minute.

– Oho, ali zbog čega?

– Ovdje, na sastanku, sve se uskomešalo. Chantal je ponudila

svoju ostavku.

– Za ime božje!

– Rasplakala se...

– Ah, Bastiane, ne možeš zamisliti koliko mi je sve to neugodno...

– Ne prekidaj me, budalo. Izjavila je da te ljubi – da te shvaća.

Nakon toga se veći dio bande smekšao...

– Ah, I’amour! Vive la France!39 – .. .ali nisu svi. Postoji grupa oko šepavog Frangoisa. I ti ga

poznaješ, zovemo ga Konjska noga...

Thomas ga nije poznao, ali je o njemu čuo. Konjska noga je bio

najstariji član bande. Za nadimak je mogao podjednako zahvaliti

svom šepanju, svojoj sklonosti nasilju i svojim metodama dok bi

osvajao neko žensko biće.

– ... Konjska noga predlaže da te ubiju...

– Baš lijepo!

– ... kaže da osobno nema ništa protiv tebe, ali da je tvoj utjecaj

na Chantal razoran. Razmekšao si je...

– No-no!

– ... ti si propast za našu bandu. Moraju te ubiti ako žele zaštititi

Chantal, smatra on... Pierre, kidaj! Nestani što prije.

– Baš naprotiv.

– Što?

39 ‘Ah, ljubav! Živjela Francuska!

W & N

– Bastiane, sada me dobro slušaj – reče Thomas Lieven. Njegov

prijatelj to i učini, najprije odmahujući glavom, zatim sumnjajući i

na kraju odobravajući. Konačno zareži:

– E pa lijepo, ako se toliko pouzdaješ u sebe. Dakle, za jedan sat.

Ali sve na tvoju vlastitu odgovornost!

Objesi slušalicu, pa se vrati u zadimljenu, stražnju sobu, gdje je

šepavi Francois, zvan Konjska noga, upravo strastveno zagovarao

svoj prijedlog da se Jeana Leblanca, ili Pierrea Hunebellea, ili kako

se već zove, otpremi na onaj drugi, bolji, svijet.

– ... u interesu svih nas – upravo je rekao, zabivši pri tom u stol

vrh neopisivo tankog i neopisivo oštrog preklopnog noža. Zatim se

okomi na Bastiana: – Gdje si bio?

– Telefonirao sam Pierreu – odvrati Bastian ravnodušno. – Poziva

nas sve na večeru. Za dva sata. U mojem stanu. Smatra da se tada o

svemu možemo u miru porazgovoriti.

Chantal vrisne. Odjednom su svi govorili u isti mah.

– Mir! – zaurla šepavi Francois, impresioniran. Zatim se zlurado

nasmiješi. – E pa lijepo, kolege, pođimo onamo...

10

– Gospodo, dopustite da vas pozdravim – reče Thomas Lieven.

Poljubi ruku blijedoj šefici bande, koja je bila na kraju živčanih

snaga.

Petnaest je lupeža nagrnulo u Bastianov stan, neki su se cerekali,

dok su se drugi držali mrko i prijeteći. Ugledali su svečano prostrt

stol. Uz Oliveovu pomoć, Thomas je sve pripremio na velikom stolu

W & N

Bastianove željeznice. Uklonio je brda, doline, mostove, rijeke i

kolodvore, ali je jedan dio pruge ostao i prolazio preko bijelog

stolnjaka uz čaše, tanjure i pribor za jelo od jednog kraja stola do

drugog.

– Neka je sa srećom – reče Thomas, trljajući ruke. – Smijem li

zamoliti gospodu da sjednu. Chantal na čelo, ja moram iz određenih

razloga biti na drugom kraju stola. Gospodo, osjećajte se ugodno.

Odgodite na neko vrijeme vaše ubojite namjere.

Međusobno šapćući, mrmljajući i još uvijek vrlo sumnjičavi,

muškarci sjednu. Pred Chantalinim je mjestom stajala vaza s

crvenim ružama iz staklenika. Thomas je zaista mislio na sve...

Olive i dva konobara posluže prvo jelo, juhu od sira.Thomas ju je

pripremio u kuhinji lokala Chez Papa. I suđe i pribor za jelo

potjecali su iz iste krčme.

– Dobar tek – poželi Thomas. Sjedio je na kraju stola. Pred njim

je bilo mnogo tajanstvenih predmeta. Nitko ih nije mogao

prepoznati, jer su bili pokriveni ubrusom. Ispod brežuljaka od ubrusa

završavale su željezničke tračnice.

Gospoda su šutke jela juhu. Bili su oni, usprkos svemu, Francuzi i

znali su cijeniti dobro jelo.

Chantal nije ni sekunde skidala oka s Thomasa. U očima joj se

odsijevala čitava ljestvica osjećaja. Konjska noga jeo je pognute

glave, zao i nijem.

Zatim je slijedio ragu od kunića. A onda Olive i konobari, s

velikim naporom, dovuku unutra jelo koje je izgledalo poput goleme,

divovske torte. Jelo postave na poseban stolić pokraj Thomasa.

Sada Thomas dohvati velik nož. Oštreći ga, reče:

– Gospodo, dopustite mi da vam ponudim nešto novo, tako reći

W & N

moje otkriće. Potpuno mi je jasno da su u vas različite naravi. Neki

su među vama blagi i žele mi oprostiti, neki su naprašiti i hoće me

ubiti. – Podigne ruku. – Molim, molim, o ukusima se ne može

raspravljati. Ali baš zato što se to ne može, slobodan sam da vam

ponudim jelo koje će udovoljiti svačijem ukusu. – Pokaže tortu. –

Voilá, pašteta iznenađenja!

Obrati se Chantali:

– Draga, želiš li goveđi, svinjski ili teleći file?

– Te... te... teleći file – promuklo zakrešti Chantal. Energično se

nakašlje, pa sada reče iz svega glasa: – Teleći file!

– Molim lijepo, evo odmah. – Thomas oštro promotri tortu, malo

je zaokrene, te iz određene trećine izreže i položi na tanjur lijepu

plošku telećeg filea, pečenog u tijestu za paštete.

Sada ukloni ubruse i otkrije predmete pokraj sebe: Bastianovu

dječju električnu lokomotivu s tenderom za ugljen, na koji je bio

pričvršćen veliki teretni vagon, te pult za upravljanje električnom

željeznicom.

Thomas stavi tanjur s telećim fileom na teretni vagon, pa uključi

struju.

Lokomotiva zujeći krene i povuče za sobom tender, vagon i tanjur

preko čitavog stola pokraj petnaest zapanjenih lupeža. Transport se

zaustavi ispred Chantal. Ona skine tanjur s vagona. Nekoliko se

muškaraca zbunjeno nasmije, jedan zaplješće.

Dok se lokomotiva na Thomasov pozov kotrljala natrag s praznim

vagonom, on ravnodušno upita:

– Što želi gospodin nalijevo od Chantal?

Momak divljeg izgleda s povezom preko jednog oka razvuče usta

u širok osmijeh i vikne:

W & N

– Svinju!

– Svinjetinu, izvolite, molim – reče Thomas. Opet se oštro

zagleda u divovsku paštetu, zavrti je i izreže iz druge trećine komad

svinjskog filea, pa ga otpremi na isti način.

Muškarci su se sada razbudili. Dosjetka ih je zabavljala. Svi su

govorili u isti čas. Jedan poviče:

– Meni govedinu!

– Vrlo rado – reče Thomas i posluži ga. Sada je već nekoliko

muškarca pljeskalo.

Thomas pogleda Chantal, pa joj namigne. Morala se protiv volje

nasmijati. Skup oko stola postajao je sve glasniji i sve

Meni

Juha od sira

Ragu od kunića sa širokim

rezancima

Pašteta iznenađenja s umakom

od šampinjona

8. prosinca 1940.

Groteskno jelo spašava život Thomasu Lievenu

W & N

Juha od sira

Uzmite dosta ribanog

parmezana, namočite ga u

mlijeku i dobro ga razmutite.–

Zatim umiješajte sir u kipuću

mesnu juhu, ali vrlo oprezno,

jer se sir lako zgruša, skinite

juhu s vatre i umiješajte u nju

jedan žumanjak.

Ragu od kunića

Uzmite velikog, mladog,

dobro oguljenog kunića i

rasijecite ga na komade za

porcije srednje veličine. –

Rastopite u posudi 125 grama

prošarane slanine, izrezane

na kocke, popržite u tome

meso sa svih strana, dodajte

jetra, nekoliko lučica šalota,

sitno nasjeckani luk i jedan

zgnječeni režanj češnjaka. Čim

sve požuti, pospite s nešto

brašna, dobro izmiješajte i

dolijevajte pomalo pola litre

kipuće vode ili mesne juhe.

Posolite, popaprite, začinite

pimentom, borovicom i s

nešto limunove korice, te

zalijte s četvrt litre crvenog

vina. – Ostavite da se jelo pirja

na laganoj vatri dok meso

sasvim ne omekša, zatim

dodajte još četvrt litre

crvenog vina i ostavite da sve

još kratko propari. – Uz to

poslužite široke rezance, koje

ste skuhali u slanoj vodi,

ocijedili i lagano promiješali

na maslacu.

Pašteta iznenađjenja

Uzmite, već prema broju

osoba, toliko velikih komada

telećeg, svinjskog i goveđeg

filea, koji po svojoj dužini

odgovaraju polovici promjera

velikog kalupa za tortu.

Pažljivo očistite meso od

kožica, lagano ga propržite na

maslacu sa svih strana,

posolite i popaprite.

W & N

– Dno i stranice kalupa za

tortu obložite lisnatim

tijestom i poslažite ohlađene

komade mesa tako da njihovi

uski krajevi dođu u sredinu. –

Razdijelite meso tako da

svaka trećina dna bude

pokrivena jednom vrstom

mesa. Gore na rubu tijesta

označite mjesto gdje prestaje

jedna vrsta mesa, a počinje

druga, te prenesite ove

oznake odmah na poklopac od

lisnatog tijesta. Od tih mjesta

vodite ukras od tijesta prema

sredini, tako da nastane i

vanjska podjela paštete na tri

dijela. Izrežite iz tijesta oblik

svinje, teleta i goveda pa

njima ukrasite odgovarajuće

trećine, kako bi se znalo gdje

je koja vrsta mesa. Premažite

paštetu žumanjkom i pecite

na srednjoj vatri dok ne

dobije lijepu zlatnožutu boju.

Uz to poslužite umak od

šampinjona koji se priređuje

ovako: uzmite nekoliko sitno

nasjeckanih lučica šalota,

lagano ih propirjajte na

maslacu zajedno s mnogo

šampinjona koje ste narezali

na listiće. Pospite s malo

brašna, dobro promiješajte i

prelijte mesnom juhom.

Pirjajte na laganoj vatri dok

gljive ne omekšaju, umiješajte

vrhnje u umak koji mora

ostati svijetao, posolite,

popaprite, začinite s nešto

limunova soka i vežite umak

jednim žumanjkom. Prema

ukusu možete dodati malo

bijela vina.

razuzdaniji. Bez reda su naručivali, a mala se lokomotiva uvijek

iznova kotrljala preko stola.

Najzad je još samo Frangois, Konjska noga, sjedio ispred prazna

tanjura. Thomas mu se obrati:

W & N

– A vi, monsieur? – upita, ponovno oštreći nož kojim je rezao

paštetu.

Francois gaje dugo zamišljeno promatrao. Zatim polagano ustane

i posegne u džep. Chantal vrisne, Bastian potajno izvuče pištolj kad

je vidio da Konjska noga u ruci drži svoj strašni nož. Blistava oštrica

iskoči. Konjska noga bez riječi šepavo zakorači premia Thomasu.

Zatim učini još korak, pa još jedan. Sada je stajao tik pred njim.

Zavladala je mrtva tišina. Koliko je potrebno da se nabroji do deset,

Francois je piljio u oči Thomasa Lievena, koji je stajao potpuno

mimo. Iznenada se Francois iskesi i reče:

– Uzmite moj nož, oštriji je. Dajte mi svinjetinu, vi bijedno pseto!

Dana 8. prosinca 1940. godine Sturmbannführer Eicher i njegov

adjutant Winter pojave se – dakako u civilu – u Marseilleu,

zahtijevajući izručenje gospode de Lessepsa i Bergiera. Obojicu

nakupaca smjesta otpreme u Pariz i tek ih ovdje temeljito preslušaju.

Dana 10. prosinca 1940. godine Služba sigurnosti u Parizu uputi

svim svojim ispostavama potjernciu.

Dana 13. prosinca u jednoj sobi ispostave njemačkog Abwehra u

pariškom hotelu Lutetia, koji više nije služio svojoj prvotnoj svrsi,

dogodilo se ovo:

Kapetan Brenner iz odjela III čitao je potjernicu koju je izdala

njihova njemačka konkurentska ustanova. Pročitao ju je prvi put vrlo

površno, odjednom se trgnuo, zatim ju je pročitao drugi put – mnogo

pažljivije.

Potjernica se odnosila na stanovitog Pierrea Hunebellea; zbog

čega su ga tražili, bilo je u potjernici navedeno vrlo maglovito kao

»izdaja službenika Službe sigurnosti francuskim vlastima«.

I tako je kapetan Brenner čitao još jednom: Pierre Hunebelle.

W & N

Usko lice. Tamne oči. Crna kratka kosa. Otprilike 1,75 visok. Vitak.

Posjeduje zlatni sat na otkucavanje, s kojim se često poigrava.

Posebni znaci: voli kuhati.

Hm.

Voli kuhati.

Hm!!!

Kapetan Brenner protrlja čelo. Jednom je nešto bilo... Jednoć se

dogodilo... Nije li jednom nekog generala nasamario čovjek koji je

rado kuhao? Prilikom osvajanja Pariza. Postojao je i spis o tome...

Spis o tome... Spis o tome...

Sat kasnije kapetan Brenner je u arhivi našao ono što je tražio.

Bio je to tanak spis. Ali sjećanje nije kapetana prevarilo. U dosjeu je

pisalo: Thomas Lieven, alias Jean Leblanc. Otprilike 1,75 visok.

Usko lice. Tamne oči. Tamna kosa. Posjeduje staromodni, zlatni sat

na otkucavanje. Posebni znaci: strastveni kuhar.

U kapetanu Brenneru probudio se lovački duh. Imao je svoje

privatne veze u Službi sigurnosti. Tri se dana posvuda raspitivao,

zatim mu je bilo jasno zašto Sturmbannführer Eicher tako ogorčeno

lovi gospodina Hunebellea, alias Leblanca, alias Lievena. Cereći se,

Brenner sastavi saopćenje za svog vrhovnog starješinu...

Admiral Wilhelm Canaris čitao je u svom berlinskom uredu na

obali Tierpitz izvještaj kapetana Brennera, smiješeći se sve jače i

jače. Vedro raspoloženje koje je ispunilo njegova čovjeka u Parizu

sada je prešlo i na njega. Gle, gle! Glavna služba sigurnosti

porobljuje neokupiranu Francusku! Ovo ću prvom prilikom

gospodinu Himmleru nabiti na nos.

A prevario ih je stanoviti Hunebelle, alias Leblanc, alias...

Admiral se uozbilji. Pročita posljednji ulomak još jednom, pa

W & N

zatim i treći put. Nakon toga pozove u sobu tajnicu:

– Draga gospođice Sistig, donesite mi, molim vas, dosje Thomas

Lieven.

Četvrt sata kasnije ležao je pred njim spis, a na koricama je bio

nacrtan veliki crni križ.

Canaris otklopi korice i pročita što je pisalo na prvoj stranici...

Köln, 4. prosinca 1940.

OD: ABWEHRA KÖLN

ZA: ŠEFA ABWEHRA BERLIN

TAJNO 135892/VC/40 LV

Nakon povratka iz Lisabona dopuštam sebi slobodu da

obavijestim gospodina admirala o smrti dvostrukog obavještajca i

izdajice Thomasa Lievena, alias Jeana Leblanca...

Canaris je dugo vrijeme nepomično sjedio. Zatim je podignuo

slušalicu. Admiralov je glas zvučao vrlo tiho, vrlo kobno i vrlo

opasno:

– Gospođice Sistig, spojite me, molim, s Abwehrom Köln. Major

Fritz Loos...

12

Smatramo potrebnim da na ovom mjestu našeg izvještaja

preskočimo nekoliko potpuno nevažnih dana i da našu priču

nastavimo one večeri koja je počela harmonično i beznačajno, ali će

za budućnost imati vrlo teške posljedice.

Teje olujne večeri, 28. prosinca 1940. godine, u 22 sata i 30

W & N

minuta, Thomas Lieven slušao vijesti londonskog radija na

francuskom jeziku. Thomas je svake večeri slušao Radio-London;

čovjek njegova položaja morao je o svemu biti dobro obaviješten.

Bio je u Chantalinoj spavaćoj sobi. Njegova je lijepa prijateljica

već ležala u krevetu. Kosu je skupila visoko i nije uopće bila

našminkana. Takvu ju je Thomas najviše volio.

Sjedio je pokraj nje, ona mu je gladila ruku; slušali su glas spikera

koji je govorio najnovije vijesti;

– ... u Francuskoj sve više jača otpor protiv nacista. Jučer

popodne, na pruzi Nantes-Angers, nedaleko od Varadesa, dignut je u

zrak vlak s njemačkim trupama. Lokomotiva i tri vagona potpuno su

uništeni. Najmanje dvadeset pet njemačkih vojnika je ubijeno, a više

od stotinu ih je teško ranjeno.

Chantalini su prsti još uvijek gladili ruku Thomasa Lievena.

– ... Radi odmazde, Nijemci, su smjesta strijeljali trideset

francuskih talaca...

Chantalini se prsti zaustave.

– ... ali borba se nastavlja, a zapravo je tek započela. Nemilosrdan

pokret otpora napada i progoni Nijemce i danju i noću. Kako

saznajemo iz pouzdana vrela, u ruke pokreta otpora pale su nedavno

goleme količine zlata, deviza i dragocjenosti, koje su Nijemci bili

sakupili u svojim pljačkaškim i razbojničkim pothvatima. Ova će

sredstva omogućiti da se borba proširi i ojača. Atentat kod Varadesa

neće ostati jedini...

Thomas je problijedio. Nije više mogao podnijeti spikerov glas,

pa je isključio aparat. Chantal je nepomično ležala na leđima i

promatrala ga. Ni njezin pogled više nije mogao podnijeti.

Zastenje i podupre bradu objema rukama. U glavi mu je brujilo:

W & N

dvadeset pet Nijemaca. Trideset Francuza. Više od stotine ranjenika.

A ovo je tek početak. Borba se nastavlja, financirana golemim

količinama nacističkog zlata i nacističkih deviza, opljačkanih u

Marseilleu... Nesreća, krv i suze.

A tko je pribavio novac za to? Tko je tome pripomogao?

Thomas Lieven podigne glavu. Chantal ga je još uvijek

nepomično promatrala. On tiho progovori:

– Imali ste pravo – Bastian i ti. Trebalo je da sve zadržimo. U vas

je istančan instinkt. Nastalo bi kudikamo manje zlo da smo prevarili

Siméona i francusku obavještajnu službu.

– Pri svemu što smo do sada učinili još nikada ni jedan nevin

čovjek nije poginuo – reče tiho Chantal.

Thomas kimne i reče:

– Uvidio sam da moram promijeniti život. Imam zastarjele

predodžbe i krive, opasne, pojmove o časti i vjernosti. Chantal,

sjećaš li se još onoga što si mi bila predložila nekoć u Lisabonu?

Ona se brzo uspravi.

– Da mi budeš ortak.

– Chantal, od danas ti postajem ortakom. Nema više milosti ni

sažaljenja. Sit sam svega. Naprijed na plijen!

– Najdraži, već i govoriš poput mene!

Ovije mu ruke oko vrata i divlje ga poljubi.

Taj je poljubac zapečatio čudan savez i poslovno udruženje, o

kojem se, s punim pravom, u Marseilleu još i danas govori. Između

siječnja 1941. i kolovoza 1942. godine južnu su Francusku pogodili

pravi potresi i poplave kriminalnih zbivanja, koja su sva, gotovo kao

u bajkama, imala zajedničko čudesno obilježje: oštećene nitko nije

žalio.

W & N

Prva je žrtva bio marseljski draguljar Marius Pissoladiére. Da 14.

siječnja 1941. godine u Marseilleu nije kišilo, taj bi gospodin možda

uštedio tragičan gubitak od preko osam milijuna franaka. Ali, bože

moj, padalo je kao iz kabla od jutra do mraka, i tako je sudbina pošla

svojim tokom.

Elegantna radnja Mariusa Pissoladiérea ležala je u Canabiéri,

glavnoj marseljskoj ulici. Monsieur Pissoladiére bio je neizmjerno

bogat čovjek, pedesetogodišnjak, sklon debljanju i uvijek odjeven po

posljednjoj modi.

Ranijih je godina Pissoladiére sklapao poslove s međunarodnim

društvom na rivijeri. U posljednje mu je vrijeme prišao nov krug

mušterija – jednako tako internacionalan. Pissoladiére je pregovarao

s izbjeglicama iz svih zemalja koje je Hitler bio napao. Pissoladiére

je kupovao nakit od izbjeglica, kojima je trebao novac da bi mogli

bježati dalje, podmićivati službenike, nabavljati ulazne dozvole ili

lažne putnice.

Da bi izbjeglicama platio što manje, draguljar je primjenjivao

jedan od najjednostavnijih sistema: pregovarao bi s prodavaocima

danima i tjednima. Tako dugo dok očajnići ne bi pošto-poto morali

nabaviti novac. Ako bi Pissoladiérea pitali, rat je mogao mirno

potrajati još kakvih deset godina!

Gospodin Marius doista se nije mogao potužiti. Poslovi su cvali.

Vjerojatno bi i dalje sve bilo dobro da 14. siječnja 1940. godine u

Marseilleu nije padala kiša.

Dana 14. siječnja 1941. godine, oko jedanaest sati, u draguljarnicu

Mariusa Pissoladiérea uđe gospodin od kakvih četrdeset pet godina.

Imao je homburg, skupocjen ogrtač od krzna, gamaše i sivocme,

W & N

neupadljivo prugaste hlače. Ah, da, naravno, i kišobran!

Usko, blijedo, aristokratsko lice upravo je dirljivo otmjeno,

zaključi Pissoladiére. Umoran od silna bogatstva. Drevna

aristokracija. Sve ono što je draguljar kod svojih kupaca volio...

Pissoladiére je bio sam u radnji. Trljajući ruke, ponizna se

pogleda klanjao pred kupcem i poželio mu dobro jutro.

Elegantni gospodin umornim naklonom glave uzvrati

Pissoladiéreov pozdrav, te na rub tezge objesi svoj kišobran (koji je

imao držak od jantara).

Kad je progovorio, osjeti mu se u govoru slab provincijski

naglasak. »Plemići«, pomisli Pissoladiére, »to vjerojatno rade zato

kako bi pokazali svoju socijalnu svijest, da su ljudi poput tebe i

mene. Fantastično!« Gospodin reče:

– Želio bih kod vas – hm – kupiti nešto nakita. Rekli su mi u

Bristolu da imate lijep izbor.

– Najljepši nakit u Marseilleu, monsieur. A što bi monsieur želio?

– E pa, dakle, recimo – hm – narukvicu s briljantima ili nešto

slično...

– Imamo ih po svim cijenama. Koliko je monsieur mislio

potrošiti?

– Pa tako nekako – hm – između dva do tri milijuna – odvrati

gospodin i zijevne.

»Sto mu gromova«, pomisli Pissoladiére. »Ovo je jutro dobro

počelo!« Priđe velikom trezoru, namjesti šifru brave govoreći pri

tom:

– Po toj cijeni ima, naravno, već vrlo lijepih narukvica.

Teška se čelična vrata širom otvore. Pissoladiére izabere devet

briljantnih narukvica, položi ih na crn baršunasti poslužavnik te s

W & N

njim stupi pred mušteriju.

Devet je narukvica blistalo i plamtjelo u svim duginim bojama.

Gospodin ih je dugo šutke promatrao. Zatim uzme jednu u usku,

brižljivo njegovanu ruku. Bio je to posebno lijep komad nakita

sastavljen od plosnatih zlatnih pločica i šest briljanata, svaki po dva

karata.

– Koliko stoji – hm – ova ovdje?

– Tri milijuna, monsieur.

Tri milijuna franaka bilo je 1941. godine oko 150000 maraka.

Narukvica je nekoć bila vlasništvo žene nekog pariškog bankara,

Židova. Pissoladiére ju je iscjenkao, bolje rečeno, iznudio za 400000

franaka.

– Tri milijuna je previše – reče gospodin.

Pissoladiére odmah shvati da pred sobom ima iskusna kupca

nakita. Samo nestručnjaci bez prigovora prihvaćaju cijenu koju im

kaže draguljar. Započelo je žestoko cjenkanje i žilavo natezanje.

Uto se otvore vrata dućana. Pissoladiére podigne pogled. U radnju

je ušao drugi gentleman, doduše skromnije odjeven od prvoga – ali

ipak, svejedno. Suzdržan. Nenapadno odjeven i otmjena nastupa.

Ogrtač s uzorkom riblje kosti. Rukavice. Gamaše. Šešir. Kišobran.

Pissoladiére je upravo htio zamoliti drugog gospodina da malo

pričeka, kadli ovaj reče:

– Trebam samo novu narukvicu za ručni sat. – Rekavši to, objesi

svoj kišobran što je moguće bliže kišobranu gospodina u krznenom

ogrtaču, kojeg do tada, bar kako se činilo, nije još nikada bio vidio.

Tog je trenutka Marius Pissoladiére već bio tako reći izgubljen,

izdan i prodan...

W & N

13

Oba gospodina koja su se prijepodne 14. siječnja 1941. godine u

draguljarnici Mariusa Pissoladiérea ponašala kao da se uopće ne

poznaju, bila su uistinu vrlo stari prijatelji. Samo što su se u

posljednja dva tjedna bili izvana i iznutra temeljito promijenili.

Još do prije dva tjedna oba su gospodina običavala psovati poput

kočijaša, pljuvati na pod, nositi jarko žute cipele i kratke kapute

pretjerano podstavljenih ramena. Do prije dva tjedna nokti su im

uvijek bili crni, a kosa predugačka. Još prije dva mjeseca oba su se

gospodina kretala kroz život kao izraziti pripadnici onog

tajanstvenog asocijalnog staleža koji častan građanin, obično s

jezom, naziva podzemljem.

Kome li je samo uspijelo da u tako kratko vrijeme u granicama,

doduše napornog, kratkog i intenzivnog tečaja, dva stara lupeža

pretvori u dva nova gospodina – kome li je samo?

Poštovani je čitatelj to već sigurno pogodio: stanovitom Pierreu

Hunebelleu, alias Jeanu Leblancu, alias Thomasu Lievenu.

Da bi dvojicu lopova najprije psihički pripremio za planirani

pothvat kod draguljara Pissoladiérea, Thomas ih je dva tjedna prije

toga pozvao na ručak.

Jelo je servirao u jednoj od stražnjih soba restorana Chez Papa,

tog slavnog, ozloglašenog, krijumčarskog lokala u Rue de Paradis

pokraj burze. Osim Thomasa Lievena i njegove ljubavnice, lijepe

šefice bande Chantal Tessier, na ručak su došla samo dvojica već

spomenutih lupeža – i to u svom prvotnom liku i pod pravim

imenima: Fred Meyer i Paul de la Rue.

Već su godinama pripadali bandi, ali su radili u vanjskoj službi u

W & N

Toulouseu. Chantalina je organizacija imala i podružnice. Bilo je to

vrlo solidno ustrojeno poduzeće.

Paul de la Rue, potomak hugenota, bio je visok i vitak, a po

zanimanju izučeni krivotvoritelj slika. Govorio je s južnofrancuskim

naglaskom. Iako je bio vrlo zapušten, uska mu je glava imala nešto

aristokratsko.

Fred Meyer bio je po zanatu obijač blagajna. Okušao se i na

drugim stručnim područjima, na primjer kao provalnik, kao hotelski

kradljivac i kao carinski varalica. On je također govorio s naglaskom

svojih južnofrancuskih sunarodnjaka.

Trljajući ruke i keseći se, Paul i Fred su došli Thomasu i Chantali.

Potomak hugenota reče, podrignuvši se:

– Prije žderila ćemo trgnut’ jedan mali pastis, je Г?

– Prije ručka – ledeno ga ispravi Thomas – gospoda neće popiti

nikakav mali pastis, nego će otići dolje frizeru, pa će se obrijati i

podšišati kosu. Zatim će oprati vrat i ruke, jer se u ovakvom stanju

ne sjeda za stol.

– Ta guelle – zareži Fred, koji, kao ni Paul, još nije pobliže

upoznao tog Hunebellea. – Možeš nas poljubiti... Chantal je šefica.

Stegnutih usnica, Chantal odgovori:

– Učinit ćete što vam kaže. Idite frizeru. Prava je svinjarija kako

izgledate. – Obojica se izgube, gunđajući.

Ostavši s Thomasom nasamo, Chantal dokaže da je njemu za

ljubav, doduše, odustala od određenih osobitosti u svom odijevanju,

ali daje u duši još uvijek ostala vjerna sama sebi. Poput divlje mačke

nasrne na njega:

– Nisam te htjela osramotiti. Bio bi to, naime, kraj mog autoriteta

pred momcima kad bi se još i pročulo da se svađam s tobom!

W & N

Međutim, ovo je još uvijek moja banda, jesi li razumio?

– Žalim, bolje da onda od svega odustanemo.

– Što to znači?

– Nisam tvoj namještenik. Ili smo ravnopravni ortaci, ili ništa.

Zurila je u njega poluzatvorenih očiju. Mrmljala je nešto

nerazumljivo. Tada udari šakom u njegovo rame, pa zareži napola

razdraženo, napola razveseljeno:

– Dakle dobro – ti prokleto pseto! – Hitro nastavi: – Nemoj samo

uobražavati da imam nekih slabosti prema tebi, kao da sam se

zatreskala u tebe ili slično! Tome bih se doista morala nasmijati.

Jednostavno, potreban mije dobar muškarac, to je sve, je Г jasno?

– Jasno je – reče Thomas i namigne. Zatim za pomirenje ispiju

vrlo stari konjak.

Nakon tričetvrt sata Paul i Fred se vrate. Sada su izgledali već

mnogo pristojnije. Uz predjelo Chantal im objasni:

– Sada me dobro slušajte. Tko kaže nešto protiv Pierrea imat će

posla sa mnom, jeste li razumjeli?

– Ma što ti je Chantal, pa još nikada nisi...

– Zaveži! Pierre je moj ortak.

– O svi sveci, lutko, grdno te zgrabilo – primijeti obijač blagajna.

Slijedećeg trenutka dobije zvučni šamar, a Chantal prosikće:

– Brini se za vlastito smeće!

– Pa čovjek valjda smije nešto reći – uvrijeđeno će Fred.

– Govno ti smiješ! – Usprkos prgavoj naravi, Chantal je već ipak

nešto naučila od svog prijatelja: – Radije pristojno žderi, svinjo

jedna! Zar se smije mljackati? Zar se špageti režu nožem?

– Kad mi taj đavao uvijek sklizne s te proklete vilice. Dopustite

W & N

mi jedan savjet – Thomas će ljubezno. – Ako nikako ne možete

namotati špagete na vilicu, nabodite vilicom samo onoliko špageta

koliko vam stane u usta, u lijevu ruku uzmite žlicu, pa zupce vilice

pritisnite o unutarnju stranu žlice. Evo ovako. – Thomas im pokaže.

– Sada zavrtite vilicu. Jeste vidjeli kako je to jednostavno?

Fred je radio točno što i Thomas. I uspjelo mu je.

– Gospodo! – reče Thomas. – Bit će, stvarno, potrebno da se

iscrpno pozabavimo dobrim ponašanjem. Lijepo vladanje je alfa i

omega svake poštene prijevare. Jeste li ikada susreli kakvog bankara

lošeg vladanja? – »Bankara! O, bože, ne smijem na to niti pomisliti.

Moja ugledna banka u Londonu. Moj ugodni klub. Moj lijepi dom.

Prošlo. Propalo. Zameo ih vjetar...«

– Lijepo vladanje, tako je – zapovjednički reče Chantal.

– I uopće, ovdje sada puše nov vjetar, jeste li razumjeli? Moj

ortak i ja o svemu smo se dogovorili. Plijen ćemo maznuti... ovaj,

mislila sam reći, naši pothvati više neće pogađati bilo koga...

– Nego?

– Nego samo one svinje koje to i zaslužuju, naciste,

kolaboracioniste, agente, svejedno koje. Kao prvog udesit ćemo

onog Pissoladiérea... – počne Chantal, ali se prekine, jer je debeli

gostioničar, Olive, osobno donio glavno jelo.

Olive je zavolio Thomasa zbog njegova kuharskog umijeća te mu

sada sav ozaren reče:

– Pommes frites smo, naravno, dva puta bacili u ulje, monsieur

Pierre!

– Drugo nisam niti očekivao – reče Thomas srdačno. »Bože blagi,

pa meni se ovo podzemlje sve više i više sviđa. Što li će još od mene

postati, ako se to ovako dalje nastavi?«

W & N

Thomas podijeli kotlete i smjesta podigne obrve.

– Monsieur de la Rue, ta upotrijebili ste vilicu za tortu!

– Sam đavo neka se snađe u tom prokletom priboru za jelo!

– Što se tiče pribora za jelo, gospodo – pouči ih Thomas – uvijek

valja početi s vanjske strane, pa ga uzimati redom prema unutra.

Pribor koji se upotrebljava za posljednje jelo leži najbliže tanjuru.

– Rado bih vidjela te štakorske rupe u kojima ste vi rasli –

dostojanstveno će Chantal, te se vrlo otmjeno obrati Thomasu: –

Molim te nastavi, chéri.

– Gospodo, u skladu s izmjenama naših statuta, kao prvog smo

uzeli na merak, hoću reći, odabrali smo onog draguljara. Odvratan

tip... Zaboga, monsieur Meyer, nikako ne možete uzeti kotlet u ruku

i glodati kosti! Gdje li sam ono stao?

– Pissoladiére – došapne mu Chantal. Gledala je Thomasa vrlo

zaljubljeno. Čas ga je ljubila, čas ga je mrzila, osjećaji su joj se naglo

izmjenjivali, ni sama sa sobom više nije bila načistu. Jedino je

sigurno znala da bez tog psa, bez tog bijednog pseta, ne želi više

živjeti.

– Pissoladiére, točno. – Thomas im objasni kakav je odvratan tip

taj draguljar. Zatim nastavi: – Mrzim nasilje. Ne želim da se

prolijeva krv. Provale preko krova i prepadi s ispruženim revolverom

ili slično uopće ne dolaze u obzir. Vjerujte mi, gospodo: nova

vremena zahtijevaju i nove metode. Preživjet će samo oni dosjetljivi.

Konkurencija je

W & N

Meni

Špageti bolognese

Kotleti Robert

Sacher torta

3. siječnja 1941.

Kulturnim ponašanjem pri jelu, Thomas

Lieven organizira nabavu dragulja i platine

Špageti bolognese

Na pola kilograma špageta

uzmite četvrt kilograma mesa,

najbolje izmiješano –

govedinu, svinjetinu i teletinu

– te ga narežite na kockice. –

Uzmite jednaku količinu luka

narezanog na tanke kolute,

propirjajte na ulju ili maslacu,

zatim tome dodajte jedan

zgnječeni režanj češnjaka i

nasjeckano zelenje za juhu, te

sve zajedno lagano pirjajte.

Čim je sve dobro poprženo,

dodajte rajčice, koje ste

oljuštili i očistili od sjemenki

ili koncentrat od rajčice, pa

sve zajedno pirjajte što dulje

na što laganijoj vatri, da bi

nastao gust umak. – Špagete

skuhajte u slanoj vodi ne

premekano, isperite hladnom

W & N

vodom na cjedilu i dobro

ocijedite, te ih stavite da se

dobro zagriju u umaku koji

ste prema ukusu posolili i

popaprili. Uz ovo jelo

poslužite ribani parmezan.

Kotleti Robert

Uzmite srednje debele

svinjske kotlete, malo zarežite

masni rub pa ih istucite.

Stavite ih bez dodavanja

masnoće na vrlo vruću

željeznu tavu. Pržite kotlete

otprilike tri minute sa svake

strane, posolite ih i popaprite,

bacite na tavu velik komad

maslaca, pa ostavite kotlete

da se prže još po jednu

minutu sa svake strane.

Izvadite kotlete i stavite ih na

zagrijani pladanj. U

međuvremenu ste izmiješali

jednake količine crvenog vina

i kiselog vrhnja s velikom

žlicom oštre gorušice. Sada

ovu smjesu ulijte u tavu i

kratko prokuhajte sa sokom

od isprženih kotleta.

Sacher torta

Uzmite 125 grama

maslaca, pjenasto ga

izmiješajte, dodajte 150

grama šećera, 150 grama

prosijana brašna, 5

žumanjaka, nešto vanilije i

na kraju 150 grama

čokolade rastopljene nad

parom. – Sve dobro

izmiješajte, oprezno

umiješajte snijeg od pet

bjelanjaka, stavite smjesu u

kalup za tortu i pecite pola

sata na srednjoj vatri. – Za

preljev torte uzmite 90

grama otopljene čokolade,

125 grama šećera u prahu i

dvije velike žlice vruće vode

i sve na vatri čvrsto

izmiješajte. – Gotovu,

pečenu tortu premažite

marmeladom od kajsija,

prelijte glazurom i ostavite

W & N

jednu minutu u vrućoj

pećnici da otvrdne. Prije

posluživanja tortu valja

dobro ohladiti.

–Umak prelijte preko

gotovih kotleta i odmah

poslužite s pommes fritesom.

Pommes frites

Ogulite sirove krumpire,

izrežite ih na prutiće duge

pola prsta i debele poput

olovke. Operite ih i dobro

osušite krpom. – Bacajte ih u

malim količinama u posudu s

vrelom masti ili vrelim uljem,

vadite ih cjedilom čim počnu

žutiti i ostavite da se ocijede i

ohlade.

Kratko vrijeme prije

serviranja ponovno bacite

krumpiriće u vrelu masnoću i

pržite dok ne postanu lijepo

zlatnožuti. Dobro ih ocijedite

na bugačici, pospite sitnom

solju i poslužite.

jednostavno prejaka. Monsieur de la Rue, pommes frites ne

možete nipošto uzimati rukom, morate upotrijebiti vilicu.

Fred Meyer se raspita:

– A kako ćemo Pissoladiéreu maznuti plijen?

– Pomoću dvaju kišobrana.

Olive donese desert.

– Kako bi se gospoda odmah na to priučila – reče Thomas – tortu

valja jesti malom vilicom, a ne žlicom.

Chantal reče:

– Vas dvojica ćete idućih dana pošteno bubati. Nema ni pijače, ni

cura, jeste li razumjeli?

– Ali, zaboga, Chantal, kad smo već jednom u Marseilles..

– Najprije dužnost, a onda zabava, dragi prijatelji – reče Thomas.

W & N

– Morate naučiti kako se gospoda odijevaju, kako gospoda hodaju,

kako stoje i kako govore. Po mogućnosti bez lošeg naglaska! Zatim

vam još valja naučiti što da uradite kako bi određeni predmeti

neprimjetno nestali.

– Život vam neće biti baš sladak, odmah vam to mogu reći –

povikne Chantal. – Stajat ćete na raspolaganju mojem ortaku od jutra

do mraka...

– Osim noću – dopuni Thomas, poljubivši joj ruku. Chantalino

lice odmah oblije tamno rumenilo, gnjevno ga udari, viknuvši:

– Ah, ostavi to – pred ljudima, čovječe! Ne podnosim to ljubljenje

ruku! – I beštija Chantal sijevne očima na njega.

Tja, to bi, zapravo, bilo sve. Sada se, dakle, mimo možemo vratiti

onome trenutku 14. siječnja 1941. godine kada je nevjerojatno

promijenjeni Fred Meyer u draguljarnici Mariusa Pissoladiérea

objesio svoj kišobran pokraj kišobrana upravo neshvatljivo

promijenjenog Paula de la Ruea...

14

Zatim se, zapravo, sve odigralo vrlo brzo.

Na donjem kraju tezge draguljar je pred Freda Меуега položio

čitav niz narukvica za ručni sat. Za gornjim je krajem tezge stajao

Paul de la Rue, nagnuvši se nad devet blistavih, briljantnih

narukvica. Oba su kišobrana visjela pokraj njega.

Točno onako kako je to satima bio vježbao pod nadzorom

Thomasa Lievena, Paul bez ikakva šuma dohvati narukvicu, koja je

stajala tri milijuna franaka, nagne se naprijed i nečujno je spusti u

kišobran svog prijatelja Меуега. Šipke kišobrana su, naravno,

W & N

prethodno bili omotali vatom. Zatim uzme još dvije briljantne

narukvice pa s njima postupi na isti način.

Tada se udalji od kišobrana i ode na drugi kraj dućana, gdje su

bile izložene zlatne grivne. Zadivljeno ih je promatrao, pogladivši pri

tom desnom rukom svoju, od nedavna njegovanu, kosu.

Nakon ovog ugovorenog znaka Fred Meyer naglo odluči da kupi

narukvicu za sat vrijednu 240 franaka. Plati je novčanicom od pet

tisuća franaka.

Draguljar Pissoladiére ode do blaganje, registrira cijenu, uzme

novac koji će uzvratiti, doviknuvši pri tom Paulu de la Rueu:

– Odmah ću vam opet biti na usluzi, monsieur!

Pissoladiére uzvrati novac kupcu narukvice za sat, koji – uzevši

svoj kišobran – napusti dućan. Da je draguljar slučajno pogledao za

njim, primijetio bi da kupac narukvice za sat, usprkos pljusku, nije

otvorio svoj kišobran. Barem ne odmah...

Pissoladiére se hitro vrati svojoj aristokratskoj mušteriji i reče:

– Onda, monsieur... dalje, međutim, nije izustio ni riječi. Jednim

je pogledom uočio da manjkaju tri najvrednije narukvice. U prvi je

mah draguljar pomislio da je to šala. Degenerirani su aristokrati

ponekad skloni crnom humoru. Iskosa se nasmiješi Paulu de la Rueu,

protisne: ha-ha, pa reče: – zaista ste se me prestrašili!

Paul, kojeg je Thomas Lieven izvrsno izvježbao, podigne na

neponovljiv način obrve i upita:

– Kako to mislite? Zar vam nije dobro?

– Nemojte, monsieur, s ovom ste šalom prekardašili. Molim vas

da sve tri narukvice stavite ponovno na podložak.

– No slušajte, jeste li možda pijani? Zar mislite da sam tri

narukvice... Ah, tako, pa stvarno, gdje li su samo ta tri lijepa komada

W & N

nakita?

Pissoladiérea oblije plavkasto rumenilo. Propišti:

– Gospodine, ako smjesta ne položite nakit na stol, morat ću

pozvati policiju!

Poslije ovog Paul de la Rue postane malo nepristojan. Prasne u

smijeh.

Ovaj grohot oduzme draguljaru ostatak sposobnosti da se svlada.

Jednim pokretom ruke pritisne dugme ispod tezge i pokrene alarmni

uređaj. Čelične se rešetke bučno spuste pred izloge, ulazna vrata i

stražnji izlaz.

Marius Pissoladiére, u čijoj se ruci odjednom stvorio veliki

revolver, zakrešti:

– Ruke uvis! Ni koraka... Ne mičite se!

Dignuvši ruke uvis, Paul de la Rue odvrati ravnodušno:

– Jadni luđače, ovo ćete još gorko požaliti.

Malo kasnije stigne policijska patrola.

S najvećim duševnim mirom Paul de la Rue pokaže francusku

putnicu, koja je glasila na ime René vicomte de Toussant, Pariz,

Bulonjska šuma. Bila je to besprijekorno krivotvorena putnica.

Izradile su je najvještije ruke Stare četvrti. Usprkos tome,

kriminalistički službenici svuku Paula de la Ruea do kože, pretraže

mu odjeću i raspore šavove njegova ogrtača.

Sve je bilo uzalud. Nisu našli ni jedan jedini briljant, nije se

pokazao ni cigli trunčić triju nestalih narukvica.

Službenici zatraže od lažnog vicomtea neka dokaže je li uopće

mogao platiti ta tri milijuna franaka.

Nasmiješivši se, osumnjičeni ih zamoli neka nazovu direktora

W & N

hotela Bristol. Direktor hotela Bristol potvrdi da je vicomte u

hotelskom trezoru deponirao iznos od šest milijuna franaka! Čudna

mi čuda! Paul de la Rue je, naravno, uistinu odsjeo u hotelu Bristol i

u hotelskoj blagajni pohranio šest milijuna – kapitala Chantaline

bande.

Kriminalistički su službenici sada postali mnogo učtiviji.

Pošto je naposljetku pariška policija teleprinterom odgovorila da

u Bulonjskoj šumi stvarno prebiva René vicomte de Toussant, vrlo

bogat čovjek, jakih veza s nacistima i vladom u Vichyju, koji je

trenutačno izvan Pariza, a boravi vjerojatno negdje na jugu

Francuske, policija oslobodi Paula de la Ruea uz silne isprike.

Potpuno slomljen, smrtno blijeda lica, i draguljar Marius

Pissoladiére izmuca svoje žaljenje.

Nenapadni kupac narukvice za ručni sat, kojeg je Pissoladiére

mogao samo vrlo slabo opisati, netragom je nestao...

Thomas Lieven je sve to točno predvidio kada je izabrao Paula de

la Ruea zbog njegove pojave i kada je odlučio da krivotvore putnicu

na vicomteovo ime. Pomogao mu je pri tom, dakako, Perpignan-

Bote od 2. siječnja 1941. godine. Thomas je, naime, u rubrici pod

naslovom IZ POKRAJINA našao sliku tog plemića, naklonjenog

nacistima, uz ovaj izvještaj:

»René vicomte de Toussant, industrijalac iz Pariza, stigao je na

liječenje u slikovit gradić Font Romeu na granici Pirineja...«

Podvalu s kišobranom, naravno, u Marseilleu više nisu mogli

ponoviti. Takvi se događaji brzo pročuju. Ali su zato Bordeaux,

Toulouse, Montpellier, Avignon i Bézier naglo živnuli. U ovim su

gradićima draguljari i trgovci umjetninama doživjeli žalosna iskustva

uz puno gubitaka s gospodom oboružanom kišobranima. Ali začudo

W & N

uvijek samo ljudi lošeg, gadnog karaktera, poput Mariusa

Pissoladiérea.

Kako smo već prije rekli, zajedničko je obilježje svih napadaja

bilo: oštećene nije nitko žalio. Naprotiv! Na jugu Francuske počelo

se šaputati kako ondje djeluje potpuno samovoljna vrsta pokreta

otpora, koju predvodi osoba slična Robinu Hoodu.

Stjecajem okolnosti, policija je naišla na pogrešan trag, pri čemu

Thomas Lieven nije bio sasvim nedužan. Policija je smatrala da

krivce drskih krađa dragulja treba tražiti u redovima Ćelonjine

bande.

Jednu od najstarijih marseljskih bandi predvodio je neki Dantes

Villeforte, Korzikanac, koji je iz potpuno shvatljivih razloga dobio

nadimak Ćelonja.

Tada je nastao sukob oko prebacivanja izbjeglica koji su bježali u

Portugal. Villeforte i njegovi ljudi također su se ubacili u posao.

Međutim, sada je Chantal naglo i jako proširila svoje transportno

poslovanje. Ali kako je to učinila, kosilo se sa svim zakonima ceha.

Postupila je prema geslu, koje se, doduše potpuno pogrešno,

smatralo zastarjelim: niske cijene – velik promet – bogata dobit,

odnosno kojiput čak i: bježite sada – platit ćete kasnije.

Razumljivo da Ćelonju baš nije osobito razveselilo što mu je

Chantal gotovo potpuno pokvarila poslove. Jer sada su sve mušterije

pohrlile k njoj, dok se Ćelonji jedva tko i obraćao.

Iznenada Ćelonja začuje da sve te novotarije valja pripisati

dalekovidnosti i inteligenciji Chantalina ljubavnika. Chantal je u tog

muškarca imala potpuno povjerenje. Taj je čovjek navodno bio

mozak čitave bande – i to izvanredan mozak, kako se činilo.

Ćelonja odluči da će se s tim momkom malo više pozabaviti.

W & N

15

Sve do one kobne, olujne večeri u rujnu 1942. godine Thomas

Lieven je stalno prebivao u Staroj četvrti Marseillea.

Živio je kod Chantal Tessier. Čudna mješavina ljubavi i mržnje

između ovo dvoje ljudi postajala je sve strastvenija, sve dublja.

Svom prijatelju, koji je tako vješto kuhao, ta bi se beštija

strastveno bacila oko vrata poslije kakva uspjelog pothvata – recimo,

kad su u veljači 1942. godine prodali jedan te isti hotel dva puta

njemačkim nakupcima – ali samo da bi ga već u slijedećem trenutku

uvjeravala:

– Gadi mi se tvoj nadmoćni smiješak! Ta tvoja oholost! Vjeruješ

da si sve učinio sam, je li? Mi smo samo mala glupa deriščad!

Dopusti da ti nešto kažem: tvog mi je cerenja već pun nos! Ne želim

te više vidjeti, nikada više, gubi se!

Thomas se pokorno preseli svom prijatelju Bastianu. Tek što je

bio u njegovu stanu dva sata, već je Chantal telefonirala:

– Imam cijankalij, veronal i revolver. Ako se smjesta ne vratiš, do

jutra ću se pretvoriti u leš.

– Zar nisi rekla da me ne želiš nikada više vidjeti?

– Pseto – ti prokleto pseto, gušim se kad nisi ovdje...

Thomas se istog časa vrati kući u Rue Chevalier Rose.

Slijedilo je pomirenje, poslije kojeg se morao dva dana

oporavljati. Zatim se naš prijatelj svim snagama posveti zadatku koji

si je postavio – da naškodi zlikovcima u zemlji, a da uz put zaradi

gomilu, ali stvarno pravu gomilu, novaca.

Budući daje život Thomasa Lievena tako bogato ispunjen

opasnostima, smionim pothvatima i lijepim ženama, prinuđeni smo

W & N

da postupimo ekonomično. Iz obilja njegovih pustolovina u 1941. i

1942. godini, dopustite nam da izdvojimo samo tri, i to:

pothvat s platinom iz carske Rusije

prijevara s industrijskim dijamantima

pothvat s krivotvorenim dekretima falange.

Hrabro naprijed!

U kolovozu 1941. godine pojavio se u Toulouseu neki Vasilij

Maria Orlov, knez Leskov. Činilo se kao daje čovjek pao s neba, jer

mu se jednostavno nije mogao slijediti trag u prošlost. Mršavi,

izvanredno oholi plemić je smjesta, upravo magnetskom snagom,

privukao pažnju agenata njemačke, engleske, francuske obavještajne

službe, pa čak i sovjetskih obavještajaca, ali i članova bande Dantesa

Villefortea.

Dok su, međutim, ova gospoda izvodila u Toulouseu glupe i

upadljive predstave sa zavjereničkim izrazima na licima, s tajnim

sastancima i tučnjavama po krčmama, šesta se grupa interesenata

držala neupadljivo u pozadini. Bilo je to nekoliko gospode iz bande

Chantal Tessier. U međuvremenu ih je Thomas sve tako dobro

odgojio kao i gospodu de la Ruea i Меуега...

Knez Leskov nije uzalud privlačio toliku pažnju. Sa sobom je,

naime, nosio pravu platinu. Svega nekoliko šipki kao uzorak,

govorio je, ali navodno je postojalo čitavo blago šipki od platine, a

on je bio jedini vlasnik.

No, a platina, ta plemenita kovina, upotrebljavala se u industriji

oružja, osobito u proizvodnji aviona, gdje je bila neophodna za

izradbu prekidača i za magnetsko paljenje.

Započelo je žestoko natjecanje. Njemački, francuski i britanski

agenti htjeli su, svaki za svoju domovinu, osvojiti platinu; Sovjeti su

W & N

je već unaprijed smatrali svojim vlasništvom.

Momci oko Dantesa Villefortea imali su još mnogo jednostavnije

shvaćanje vlasništva.

Thomas Lieven je, opet, razvio svoju poslovnu filozofiju, koja je

glasila: čekat ćemo i nadati se...

Ta je izreka poremetila Chantalinu duševnu ravnotežu. Vikala je:

– Opet me tjeraš u bjesnilo, ti hladnokrvno pseto!

Kao što je Thomas bio i predvidio, knez je pretjerao u svojoj

umješnosti. Vukao je za nos sve agente, i sasvim je sigurno bio kriv

što su dva agenta, jedan sovjetski i jedan njemački, 24. kolovoza

1941. godine u 00.30 sati poginula u vatrenom okršaju.

Dvadeset četiri sata kasnije našli su kneza ubijenog u hotelskom

apartmanu. Platinaste su šipke, koje je stalno sakrivao ispod kreveta,

nestale.

Smjesta je obaviještena francuska policija. Osumnjičili su dvojicu

muškaraca u crnim kožnatim ogrtačima, koji su među posljednjima

posjetili kneza i zatim se crnim peugeotom odvezli iz Toulousea

prema sjeveru.

Nekoliko sati kasnije ta su se dva muškarca pojavila u selu

Grisolles ispred Montaubana. Izgubili su i kola i svu svoju imovinu.

Hodali su bosonogi i samo u gaćama. Izjavili su da ih je kamion što

im je dolazio u susret zablještio svjetlima i primorao da stanu. Zatim

ih je banda od šestero zakrabuljenih ljudi opljačkala.

Šipke od platine više se nisu pojavile u Francuskoj. No ubrzo su

se našle u prostranom trezoru, koji je unajmio stanoviti Eugen

Wälterli, švicarski državljanin, 27. kolovoza 1941. godine u

Nacionalnoj banci u Zürichu. Gospodin Wälterli je pustim i tajnim

stazama prešao iz neokupirane Francuske u Švicarsku. Njegova mu

W & N

je prijateljica, Chantal Tessier, dobro upućena u sve nezakonite

prijelaze granica, objasnila put. Lažnu švicarsku putnicu Eugena

Wälterlija, alias Thomasa Lievena, izradili su najbolji stručnjaci

Stare četvrti...

16

Trenutak samo!

Ovo je lakše ispričati nego proživjeti. Prije no što je deponirao

platinaste šipke u Švicarskoj, Thomas Lieven je proživio teške

trenutke – ali ne možda s policijom ili s Villeforteovim momcima, ni

govora, sa Chantal...

Poput furije je skočila na njega pošto joj je razložio svoj plan.

– U Švicarsku? Shvaćam... Hoćeš kidnuti! Želiš me ostaviti na

cjedilu! Bacio si oko na neku drugu, je li? Misliš li da ne znam na

koga? – Šutjela je samo jedan trenutak da dođe do daha, jer bi se

inače bila ugušila, zatim smjesta nastavi vrištati: – Ona drolja

Yvonne! Već tjednima promatram kako ti se naturava, oh!

– Chantal, jesi li ćaknuta, hoću reći poludjela?! Kunem ti se...

– Zaveži! Ni jednog muškarca nisam niti pogledala otkako tebe

poznajem! A ti – a ti – ah, svi su muškarci svinje! Još k tome s

jednom onakvom. Obojadisanom!

– Nije obojadisana, drago moje dijete – Thomas će blago.

– Aaaahhh! – Noktima i zubima bacila se na njega. – Pseto jedno,

a odakle to znaš?

Tukli su se. Mirili su se. Thomas je trebao čitavu jednu noć da bi

dokazao Chantal kako nikada nije ljubio plavokosu Yvonne niti će je

ikada ljubiti.

W & N

U svitanje mu je napokon povjerovala i postala blaga poput

janjeta i nježna poput djevojke iz javnog kupališta u Hong Kongu. A

poslije doručka je otišla da mu nabavi švicarsku putnicu...

17

Kažu da je Reichsmarschall Hermann Göring bio strašno

razočaran kada je prilikom svog prvog posjeta okupiranom Parizu

posjetio dvojicu svjetski poznatih draguljara, Cartiera i Van Cleffa, a

prodavači su mu priopćili da na žalost ne mogu poslužiti otmjenog

kupca, jer su vlasnici sve dragocjenosti još prije ulaska Nijemaca

prebacili u London.

Što je uspjelo u Parizu, nipošto nije u Antwerpenu i Bruxellesu.

Bruxelles i Antwerpen već su desetljećima bili međunarodna središta

za brušenje dragog kamenja.

Dijamante i briljante, koje su ovdje pronašle, njemačke su vlasti

djelomice kupile – ili ih jednostavno zaplijenile, ako su, naime, bile

židovsko vlasništvo, a što je najčešće i bio slučaj.

Njemački je Reich trebao tzv. industrijske dijamante.Njih su

upotrebljavali u industriji oružja za brušenje motornih radilica i za

obradbu tvrdih kovina. Za nabavu tog dragocjenog materijala bio je

zadužen pukovnik Féltjén iz ureda za četverogodišnji plan.

On je pokušavao nabaviti drago kamenje i njihove otpatke i u

neutralnim zemljama, kao na primjer Švicarskoj. Međutim, veći dio

njegovih njemačkih nakupaca bili su pokvarenjaci. Ta su gospoda

radila po vrlo jednostavnom sistemu: u Belgiji su plijenili židovske

dijamante, ali su ih samo djelomice ili ih uopće nisu isporučivali

pukovniku Feltjenu, nego su ih vlastitim kuririma otpremali kroz

W & N

okupiranu i neokupiranu Francusku i Švicarsku. Ovdje bi materijal

ponudili kakvom drugom ovlaštenom njemačkom nakupcu. Taj je

čovjek obično kupovao po najvišim cijenama. A korumpirani prvi

kupci zlurado su se smijali.

Između rujna 1941. godine i siječnja 1942. godine četiri su takva

kurira uhvaćena i olakšana za ukradeno ili zaplijenjeno drago

kamenje. Ubrzo su se ti industrijski dijamanti i briljanti pojavili u

prostranom trezoru Nacionalne banke u Zürichu, koji je ondje

unajmio stanoviti Eugen Wälterli...

S tekućeg računa spomenutog švicarskog državljanina Eugena

Wälterlija prebačena je 22. siječnja 1942. godine svota od 300000

švicarskih franaka na londonski konto organizacije Wannemeester.

Ova je organizacija sebi postavila cilj da iz onih dijelova Evrope

koje je Hitler zaposjeo, mitom i novcem prebacuje na sigurno mjesto

sve osobe koje su nacisti iz rasističkih ili političkih razloga

progonili...

18

U srpnju 1942. godine Dantes Villeforte, zvan Ćelonja, sazove u

Marseilleu plenarnu sjednicu svoje bande, koju je održao u svom

stanu u ulici Mazenod broj 4.

– Gospodo – obrati se Dantes Villeforte svojim suradnicima –

sada mi je dosta. Pun mi je nos Chantaline organizacije. Pokvarila

nam je pothvat s platinom; a upravo je sve bilo krenulo izvrsno.

Posao s Portugalom u posljednjih je godinu dana potpuno splasnuo.

A sada još i ovo s dekretima falange.

Pothvat s falangističkim dekretima bio je jednostavan, a ujedno i

W & N

veleban. Sjećajući se poduka genijalnog portugalskog slikara i

krivotvoritelja Reynalda Pereire, Thomas Lieven je s talentima Stare

četvrti osnovao radionicu za krivotvorenje dokumenata na veliko,

koja je radila u dnevnim i noćnim smjenama. Ovakvom pogonu

istovrsno Ćelonjino poduzeće jednostavno više nije moglo

konkurirati.

Dokumenti Chantal Tessier bili su jeftiniji, bolji i brže su ih

isporučivali. Organizacija je u posljednje vrijeme prodavala i jednu

novost svim zainteresiranim, crveno orijentiranim Španjolcima, koji

su svojedobno morali bježati pred Frankom, ali su čeznuli za svojom

starom domovinom. Ovim su ljudima uz lažne španjolske putnice

isporučivali i razne dekrete, zahvalnice, priznanja i odlikovanja,

kojima im je

Frankova država priznavala zasluge za falangu. Bio je to

apsolutno najveći trgovački uspjeh ljeti 1942. godine.

– Gospodo – reče Dantes Villeforte na poslovnoj skupštini svoje

bande – već je i sama Chantal Tessier bila kazna božja. Podvaljivala

nam je. Neprestano nam je škodila. A sada još i taj govnar, Pierre, ili

kako li se već zove. To je sad zaista previše.

Žamor odobravanja.

– Kažem vam: sa Chantal ćemo izići na kraj. I ona ima slabosti.

Čuo sam da ljubi tog klipana. Što bi joj, dakle, zadalo najstrašniji

udarac?

– Da joj ubijemo d r a g o g r e č e jedan.

– Govoriš kao potpuna budala – razljuti se Villeforte. – Ubiti,

ubiti, to je jedino što znate, je li? A čemu služe naše veze s

Gestapom? Saznao sam da se taj čovjek između ostalog zove i

Hunebelle, a nekog Hunebellea traži Gestapo. Možemo zaraditi

W & N

zlatna brda, ako... Moram li nastaviti?

Nije morao.

Navečer 17. rujna 1942. godine bilo je jako nevrijeme. Chantal i

Thomas najprije su htjeli ići u kino, ali onda odluče ostati kod kuće.

Pili su calvados i slušali glazbu s ploča, a Chantal je bila

nevjerojatno nježna, osjećajna i blaga.

– Što si učinio od mene? – prošapće. – Sama sebe kojiput više ne

prepoznajem...

Thomas reče:

– Chantal, moramo otići odavle. Čuo sam loše vijesti. Marseille

više nije siguran pred Nijemcima.

– Otiđimo u Švicarsku – predloži Chantal. – Tamo imamo

dovoljno novaca. Lijepo ćemo živjeti.

– Hoćemo, draga – složi se on, pa je poljubi.

Ona tada prošapće, očiju punih suza:

– Ah, chéri... Sretna sam kao nikada. Ne mora biti zauvijek – jer

ništa nije vječno – ali neka potraje još malo, još samo malo...

Kasnije Chantal ogladni i poželi – grožđe.

– Dućani su već zatvoreni – razmišljao je Thomas. – Ali kod

kolodvora ću možda još dobiti grožđe...

Ustane i počne se oblačiti. Ona se usprotivi:

– Po ovom vremenu – pa ti si lud...

– Nisam, dobit ćeš grožđe, jer voliš grožđe, a ja volim tebe.

Odjednom joj se oči ponovno napune suzama. Udari se malom

šakom po koljenu i prokune:

– Prokletstvo, pa ovo je doista preglupo! Moram plakati jer te

tako silno ljubim...

– Odmah ću se vratiti – reče Thomas i odjuri. Međutim, varao se.

W & N

Naime, dvadeset minuta nakon što je napustio kuću u Chevalier

Rose da bi kupio grožđe, Thomas Lieven, alias Jean Leblanc, alias

Pierre Hunebelle, alias Eugen Wälterli, nalazio se u šakama

Gestapoa.

19

»Čudno kako sam se silno priučio na Chantal«, pomisli Thomas.

»Život bez nje ne mogu više niti zamisliti. Njezine ludosti,

temperament divlje zvijeri, želja da muškarca čitavog proguta, sve

me to silno oduševljava. Ali i njezina hrabrost, njezin instinkt. Osim

toga nikada ne laže. Ili gotovo nikada...«

Thomas Lieven je, prešavši preko potpuno pustog trga Jules

Guesde, asfaltni pokrov kojega se blistao na kiši, zakoračio u usku

Rue Bernard du Bois. Ovdje se nalazilo malo, starinsko kino, koje je

često posjećivao sa Chantal.

Pred kinom je stajao crn peugeot; Thomas mu ne prida pažnju,

nego prođe dalje. Dvije su ga sjenke pratile. Prolazeći pokraj crnog

peugeota, jedna sjenka pokuca na prozorsko staklo. Dva reflektora

na peugeotu zasvijetle – samo posve kratko, pa se odmah ugase. Na

drugom kraju uske, loše osvijetljene ulice pokrenu se još dvije

sjenke.

Thomas ih nije primijetio. Nije vidio muškarce što su mu dolazili

u susret ni one koji su ga slijedili. Utonuo je duboko u misli...

»Moram na miru porazgovarati sa Chantal. Znam iz pouzdanih vrela:

američke će se trupe još ove godine iskrcati u Sjevernoj Africi.

Francuski pokret otpora pritješnjuje naciste sve jače i jače. Svojim

akcijama upravlja s juga Francuske. Nema sumnje da će Nijemci

W & N

zaposjesti i neokupirani dio.

Francuske. Zato ćemo Chantal i ja otići u Švicarsku, i to što prije.

U Švicarskoj nema nacista, nema rata. Živjet ćemo u miru...«

Obje sjenke pred njim priđu bliže. Približe se i one dvije sjenke

iza njega. Motor crnog peugeota se upali. Kola krenu korakom,

ugašenih svjetala. Ali Thomas još uvijek nije ništa primjećivao.

Jadni Thomas! Bio je inteligentan, pravedan i ljubezan, šarmantan

i uvijek spreman da pomogne. Ali nije bio ni Old Shatterhand, ni

Napoleon, nije bio ni muška Mata Hari, a ni kakav superman. Nije se

ubrajao među heroje o kojima čitamo u knjigama koji nikad nisu

prestrašeni i uvijek pobjeđuju – ti hrabri junaci nad junacima. Bio je

samo vječno tjeran, neprestano progonjen čovjek, kojeg nikada nisu

ostavljali na miru, a koji je stalno pokušavao da iz zla izvuče ono

najbolje – kao i svi mi.

Zato i nije primijetio opasnost u kojoj se nalazio. Nije pomislio

ništa zlo kada su se pred njim iznenada zaustavila dva muškarca.

Nosili su kišne ogrtače. Bili su Francuzi.

Jedan od njih reče:

– Dobro večer, monsieur. Možete li nam reći koliko je sati?

– Rado – odvrati Thomas. Jednom je rukom držao kišobran, a

drugom izvadi iz prsluka svoj voljeni sat na otkucavanje. Poklopac

odskoči. Istog trenutka stignu do njega one druge dvije sjenke što su

hodale za njim.

– Sada je točno osam sati i . . . – započne Thomas. Zatim dobije

strahovit udarac u zatiljak.

Kišobran odleti u stranu. Sat na otkucavanje – srećom, visio je na

lančiću – ispadne Thomasu iz ruke. Zaječavši, sruši se na koljena.

Otvori usta da bi kriknuo. Uto se prema njemu ispruži ruka s velikim

W & N

smotuljkom vate. Vata pogodi Thomasa u lice. Smučilo mu se kad je

osjetio odvratni, slatkasti miris. Sve je on to već poznao, nešto slično

već je jednom doživio u Lisabonu, samo što je onda sve dobro

prošlo. Ovaj put, govorio mu je to iznenadni osjećaj dok je već gubio

svijest, neće se sve tako dobro završiti...

Zatim se onesvijestio. Svojim je otmičarima priredio još neprilike

sasvim tehničke prirode dok su se mučili da ga strpaju na stražnje

sjedalo peugeota. No bio je to sasvim običan problem transportnih

radnika.

20

– Bastiane – hej, Bastiane, probudi se konačno, ti lijena mješino!

– derao se Olive, debeli vlasnik krijumčarskog lokala Chez Papa, iza

kojega je stanovao Bastian Fabre.

Chantalin se najvjerniji drug probudi zastenjavši, pa se okrene na

leđa. Zatim zaječi, uhvativši se za glavu:

– Jesi li poludio? Što ti pada na um da me budiš? – Samo

nekoliko sati prije toga Bastian je sa šepavim Frangoisom priredio

natjecanje u piću. Probudili su ga znatno prerano, pa sada zastenje: –

Još sam natreskan. Zlo mi je kao psu...

Olive ga iznova prodrma.

– Chantal te zove na telefon, hitno! Tvoj prijatelj Pierre je nestao!

Bastian se za tren oka potpuno otrijezni. Skoči iz kreveta. U

kaputiću svoje crvene pidžame – Bastian je uvijek nosio samo gornji

dio pidžame – otrči u susjednu sobu, navuče papuče i kućni ogrtač,

pa posrćući odjuri u Oliveov lokal, koji je u ove kasne sate bio već

zatvoren i u mraku. Stolci su stajali na stolovima, a u telefonskoj se

govornici njihala slušalica. Bastian je pritisne na uho:

W & N

– Chantal!

Srce ga je zaboljelo kad joj je čuo glas, koji je bio prepun očaja i

straha. Još je nikada nije doživio u takvoj panici.:

– Bastiane – hvala bogu – više – više ne mogu... Jurim već satima

gradom... Gotova sam – dotučena... Ah, bože, Bastiane, Pierre je

nestao!

Bastian obriše znoj s čela. Obrati se Oliveu, koji je stao kraj

njega:

– Daj mi konjak i skuhaj jednu tursku... – pa nastavi u slušalicu: –

Pričaj polagano, Chantal, i sve po redu. Moraš se smiriti...

Chantal ispriča što se dogodilo. Sada je bilo dva sata ujutro. Sinoć

oko osam Pierre ju je ostavio da bi kupio grožđe.

Chantal je plakala. Glas joj je treperio i drhtao:

– Bila sam na kolodvoru. U svim krčmama. Dolje u luci. Otišla –

otišla sam i u one kuće... Pomislila sam daje možda susreo nekog od

vas – pa je malo zastranio, kako se to kojiput muškarcima događa...

– Gdje si sada?

– U Brüleur de Loupu.

– Ostani ondje. Probudit ću Konjsku nogu i ostale. Sve. Za pola

sata smo kod tebe.

Začuje joj glas, sasvim tanak i slab, kao da dolazi s mjeseca:

– Bastiane – ako – ako mu se nešto dogodilo, tada ne želim više

živjeti...

Te je noći petnaest iskusnih lupeža pročešljalo Marseille. Nije

bilo bara, hotela, krčme ni javne kuće koju nisu posjetili. Tražili su i

tražili, ali nisu pronašli ni traga svom prijatelju i drugu Pierreu

Hunebelleu. Jutarnjim sivilom rađao se novi dan. U osam sati banda

je konačno prekinula potragu za nestalim. Bastian je otpratio Chantal

W & N

kući. Potpuno je bezvoljno dopustila da je vodi.

U stanu je tada iznenada svlada napadaj histerije. Čak i tako

snažan muškarac poput Bastiana nikako je drukčije nije mogao

smiriti nego da je udarcem šake onesvijesti. Zatim je otrčao telefonu

i pozvao doktora Boulea. Mali je zubar, stručnjak za izradbu zlatnih

šipki, smjesta došao. Kad je stigao, Chantal se već bila osvijestila.

Ležala je u krevetu, zubi su joj cvokotali, a noge udarale jedna o

drugu. Doktor Boule je odmah shvatio što joj je. Dao joj je injekciju

umirujućeg sredstva. Dok je izvlačio iglu iz kože, ona kroz suze

prošapće:

– On je bio jedini čovjek u mojem životu koji je prema meni bio

dobar, doktore...

Thomas Lieven je iščeznuo. Nisu mu otkrili ni najmanji trag, iako

je banda pojačala potragu. Chantal je zbog potpunog zdravstvenog

sloma morala tjednima ležati u krevetu.

Dana 28. listopada stanje se odjednom promijenilo. U Cintri

Jednoj od dviju glasovitih kavana Stare četvrti, neki se mlađi

muškarac, očito od jada, već u podne napio. Budući da je bio previše

pijan da bi pazio što govori, počeo se hvaliti kako bi on »štošta znao

reći o onome Pierreu Hunebelleu«.

Jedan od članova Chantaline bande, koji je slučajno bio prisutan,

odmah pozove Bastiana, a Bastian ode po šepavog Frangoisa.

Zajedno požure u Cintru, sjednu uz pijanca, počnu ga častiti pićem i

pretvarati se kako s njime suosjećaju.

Čovjek postane povjerljiv. Reče im da se zove Émile Mallot i da

potječe iz Grenoblea. Pijano promuca:

– Sve nas je prevario, pseto jedno gnusno – hik – obećao nam je

20000...

W & N

– U koju svrhu? – upita Bastian, gurnuvši novu čašicu rakije pred

Mallota.

– Da bismo onog Hunebellea ugurali u peugeot... Dobili smo

samo deset...

– A tko vas je tako nasadio, druškane? – upita Bastian, blago

ogrlivši pijanca.

Čovjek odjednom stisne oči.

– Što se to tebe tiče?

Bastian i Francois se pogledaju. Nato će Bastan:

– Samo sam pitao, Émile. Ne ljuti se. Hajde, popijmo još nešto...

Čovjeka iz Grenoblea dobrano su napojili. Kad se konačno

skljokao pod stol, podigli su ga uvis, položili mu ruke oko svojih

ramena i odvukli ga sa sobom – do Chantal.

Ona je još uvijek ležala u krevetu, imala je vrućicu i izgledala je

jadno. Bastian i Francois svale pijanca na kauč u dnevnoj sobi i odu

k Chantal u spavaonicu. Ispričaju joj sve što su doživjeli.

Bastian predloži:

– Kad se osvijesti, samo ga prepustite meni. Dečko će za deset

minuta progovoriti.

Chantal strese glavom, pa im reče ono što je jednom bila čula od

Thomasa:

– Da nekog premlatiš, nije baš najmudrije. Ali gotov novac uvijek

je posljednja mudrost.

– Što?

– Čovjek je bijesan jer je premalo dobio, zar ne? E pa, mi ćemo

mu platiti više. Hajde, dovedi doktora Boulea, neka mu da injekciju

da se otrijezni.

Zubar odmah dođe. Sat kasnije Émile Mallot iz Grenoblea

W & N

potpuno se osvijestio. Sjedio je na stolcu ispred Chantalina kreveta,

dok su Bastian i Francois stajali uz njega. Chantal je ležala u

krevetu, rashlađujući se velikim snopovima novčanica.

Mallot iz Grenoblea zausti promukla glasa:

– Oni – oni su ga otpremili na sjever. Još iste noći. U Chalon-sur-

Saóne, na demarkacionoj liniji. Ondje gaje zatim Gestapo... Nemoj!

– vrišteći zaurla, jer ga je Bastian trgnuo uvis i tresnuo po licu.

– Bastiane! – vrisne Chantal. Lice joj je bilo smrtno blijedo,

jedino su joj oči grozničavo gorjele: – Ostavi ga na miru... Moram

saznati tko se skriva iza ove svinjarije... – Izdere se na Mallota: –

Tko?

Mallot zacvili:

– Će-ćelonja!

– Dantes Villeforte?

– Jest, on nam je naredio... Hunebelle mu je postao preopasan...

Želio ga se riješiti... – Mallot duboko udahne.

– posljednje ste vrijeme Ćelonju znali i prevariti, zar ne? Ovo je,

dakle, njegova osveta...

Chantali su niz lice tekle suze. Morala je dva puta progutati prije

nego što je ponovno mogla govoriti. Tada joj glas opet zazvuči

hladno, opasno i zapovjednički:

– Uzmi lovu, Mallot, i gubi se! Ali, reci Ćelonji daje ovo kraj.

Nema više milosti. Ubit ću ga za ovo što je učinio. Vlastoručno. Čim

opet stanem na noge. Može se zavući kamo želi. Može se sakriti

kamo god hoće. Pronaći ću ga, kunem se. A tada ću ga ubiti.

Chantal je najozbiljnije namjeravala izvršiti svoju zakletvu.

Međutim, događaji, koji su se prenaglo nizali jedan za drugim, stavili

su Chantal i njezinu organizaciju pred druge ozbiljne probleme.

W & N

Dana 8. studenog 1942. godine Ministarstvo rata Sjedinjenih

Država objavilo je:

Američke i britanske mornaričke i zrakoplovne vojne snage

započele su, u prvim satima mraka, iskrcavanje na mnogobrojnim

mjestima uz obalu Francuske Sjeverne Afrike. General-potpukovnik

Eisenhower je vrhovni komandant savezničkih oružanih snaga.

A l i . studenog objavila je vrhovna komanda Wehrmachta:

Njemačke su trupe, danas rano ujutro, prešle demarkacionu liniju

prema neokupiranom dijelu Francuske, kako bi francuski teritorij

zaštitile od predstojećeg američko-britanskog iskrcavanja u južnoj

Francuskoj. Kretanja njemačkih trupa teku prema planu...

3. poglavlje

1

Središnji zatvor u Frésnesu ležao je 18 kilometara pred Parizom.

Visoke zidine okruživale su prljavu, srednjovjekovnu građevinu,

koja se sastojala iz triju glavnih i nebrojenih pokrajnjih krila. Zatvor

se, osamljen i glomazan, uzdizao usred turobne ravnice sa

zakržljalim drvećem, istrunulim livadama i neobrađenim njivama.

U prvom su krilu za bravom sjedili njemački dezerteri i njemački

politički zatvorenici. U drugom su krilu čamili i njemački i francuski

članovi pokreta otpora, a u trećem samo Francuzi.

Zatvorom u Frésnesu upravljao je neki njemački rezervni kapetan.

Osoblje je bilo miješano. Bilo je francuskih čuvara, a i njemačkih –

uglavnom stariji podoficiri iz Bavarske, Saske i Thiiringena.

U krilu C prvog trakta čuvari su bili samo Nijemci. Krilo C bilo je

W & N

rezervirano za Službu sigurnosti Pariz. Danonoćno je u samicama

gorjelo svjetlo. Zatvorenike nisu nikada smjeli izvoditi na šetnju u

dvorište. Gestapo je pronašao vrlo jednostavnu metodu da spriječi

kako do njegovih zatvorenika ne bi prodrla nikakva, ma kako

utjecajna, vlast: zatvorenike krila C nisu unosili ni u kakve knjige.

Bile su to mrtve duše, koje praktički više nisu postojale...

U jutarnjim satima 12. studenog jedan je mladić uska lica i

pametnih crnih očiju nepomično sjedio na svom drvenom ležaju u

ćeliji 67 krila C. Thomas Lieven izgledao je strašno. Koža mu je bila

siva, a obrazi upali. Nosio je staro zatvoreničko odijelo, koje mu je

bilo znatno preveliko. Smrzavao se, jer ćelije nisu grijali.

Sada je već sedam tjedana čamio u ovaj odvratnoj, smrdljivoj

ćeliji. Noću između 17. i 18. rujna njegovi su ga otmičari kod

Chalon-sur-Saőne izručili dvojici gestapovskih agenata, koji su ga

zatim dopremili u Frésnes. I otada je čekao da netko dođe i da ga

presluša. Čekao je, uzalud. Ovo ga je čekanje počelo zbunjivati.

Thomas je pokušao uspostaviti kontakt s njemačkom stražom –

uzalud. Nastojao je šarmom i mitom pribaviti bolju hranu – uzalud.

Dan za danom jeo je vodenu juhu s kupusom. Pokušao je

prokrijumčariti tajnu vijest za Chantal. Sve uzalud.

Zašto već konačno ne dođu i ne postave ga pred zid? Svakog su

jutra u četiri sata dolazili po ljude i odvodili ih iz ćelija, zatim bi se

čuli udarci čizama, naređenja, te nemoćno zapomaganje i jaukanje

onih koje su odvlačili. Zatim pucnji, kad su zatvorenike strijeljali, ili

ništa, ako bi ih vješali. Najčešće se nije čulo ništa.

Thomas odjednom skoči. Približavao se topot čizama. Vrata se

naglo otvore. Napolju je stajao njemački narednik – pokraj njega dva

diva iz Službe sigurnosti.

W & N

– Hunebelle?

– Ja sam.

– Dođite na preslušavanje!

»Tu smo, dakle«, pomisli Thomas, »i do toga je, eto, došlo...«

Stave mu okove i odvedu ga na dvorište. Tamo je stajao velik

autobus bez prozora. Momak iz Službe sigurnosti gurne Thomasa u

mračni, tijesni hodnik koji je vodio kroz autobus i imao mnogo vrata.

Iza vrata bile su sićušne ćelije, u kojima je čovjek mogao sjediti

samo zgrčenih mišića.

Thomasa utrpaju u jednu takvu ćeliju. Zalupe vratima i zaključaju

ih. Sudeći po zvucima, i druge su ćelije bile pune. Smrdjelo je na

znoj i strah.

Autobus je klopotao po nekoj cesti punoj rupa. Vožnja je trajala

pola sata. Zatim se kola zaustave. Thomas začuje glasove, korake i

kletve. Tada netko otključa njegovu ćeliju.

– Izlazi!

Thomas otetura napolje, slijedeći čovjeka iz Službe sigurnosti. U

glavi mu se vrtjelo od slabosti. Smjesta shvati gdje se nalazi: u

otmjenoj aveniji Foch u Parizu. Thomas je znao daje Služba

sigurnosti ovdje zaplijenila mnoge kuće.

Čovjek od Službe sigurnosti odvede Thomasa kroz predvorje

kuće broj 84 u sobu koja je nekoć bila biblioteka, ali je sada

pretvorena u ured.

Unutra su sjedila dva čovjeka, obojica u uniformama. Jedan je bio

zdepast, žovijalan i rumen u licu, drugi je izgledao blijedo i

nezdravo. Prvi je bio Sturmbannführer Wälter Eicher, a drugi njegov

ađutant, Fritz Winter.

Thomas šutke stane pred njih.

W & N

Čovjek od Službe sigurnosti podnese izvještaj i nestane.

Sturmbannführer Eicher zalaje na vrlo lošem frnacuskom:

– Dakle, Hunebelle, što mislite o jednom konjaku?

Thomas, kojem je bilo strašno mučno, reče:

– Hvala, na žalost nemam za to prave podloge u želucu.

Sturmbannführer nije pravo mogao slijediti ono što je Thomas

francuski rekao. Adjutant mu prevede. Eicher se nasmije. Winter

procijedi kroz stisnute usnice:

– Mislim da s ovim gospodinom možemo razgovarati i njemački,

nije li tako?

Dok je ulazio, Thomas je najednom stoliću opazio spis, na

koricama kojega je pisalo HUNEBELLE. Nije imalo smisla da

poriče.

– Jest, govorim i njemački.

– No, divno, divno. Možda smo čak i zemljaci, je li? –

Sturmbannführer nestašno zaprijeti prstom. – No, dakle, mali

nevaljalče, recite nam to već jednom!

Otpuhne prema Thomasu oblak dima. Thomas je šutio.

Sturmbannführer se uozbilji:

– Gledajte, gospodine Hunebelle – ili kako li se već zovete.

Možda smatrate da nas zabavlja što vas zatvaramo i preslušavamo.

Čuli ste o nama priče strave i užasa, zar ne? Našu tešku dužnost ne

obavljamo rado, uvjeravam vas.

Nijemci za to nisu stvoreni, gospodine Hunebelle. – Eicher sjetno

klimne glavom. – Ali, dužnost prema naciji to od nas zahtijeva.

Zakleli smo se našem Führeru. Poslije konačne pobjede naš će narod

predvoditi sve narode svijeta. Za to se valja pripremiti. Potreban nam

je svaki čovjek.

W & N

– Pa i vi – ubaci adjutant Winter.

– Molim?

– Prevarili ste nas, Hunebelle. U Marseilleu. Sa zlatom, nakitom i

devizama. – Sturmbannführer se grleno nasmije.

– Ne poričite, ionako sve znamo. Moram vam priznati da ste to

izveli vrlo vješto. Pametan ste vi momak.

– A budući da ste tako pametni, sada ćete nam ispričati kako se

uistinu zovete i kamo je dospijela sva ona roba od Lessepsa i

Bergiera – tiho prozbori Winter.

– Is kime ste surađivali – nadoveže Eicher. – I to, naravno.

Upravo smo zaposjeli Marseille, pa odmah možemo pohvatati sve

vaše kolege.

Thomas je šutio.

– Onda? – reče Eicher.

Thomas strese glavom. Sve je to on upravo ovako i zamišljao.

– Ne želite govoriti?

– Ne želim.

– Kod nas svatko progovori! – Odjednom, kao izbrisani, nestanu

ljubezna dobrodušnost i smiješak s Eicherova lica. Glas mu zazvuči

promuklo: – Govnaru jedan mali! Već sam se ionako predugo

zabavljao s vama! – Ustane, zaljulja se u koljenima, baci cigaru u

kamin, pa se obrati Winteru: – Hajde, slomi ga.

Winter odvede Thomasa u pregrijani podrum i pozove dva

čovjeka u civilu. Oni svežu Thomasa za kotao centralnog grijanja, pa

ga stanu obrađivati.

Tako se to ponavljalo tri dana. Vožnja autobusom od Frésnesa do

Pariza. Saslušavanje. Obrađivanje u podrumu. Vožnja natrag u

nezagrijanu ćeliju.

W & N

Prvi put su pogriješili, prebrzo i prebrutalno su ga tukli, pa se

Thomas onesvijestio.

Drugi put više nisu učinili istu pogrešku, a ni treći. Poslije trećeg

puta Thomasu su manjkala dva zuba, a tijelo mu je bilo izranjeno na

mnogim mjestima. Nakon trećeg puta proveo je dva tjedna u bolnici

u Frésnesu.

Zatim je sve počelo iz početka.

Kad gaje 12. prosinca autobus bez prozora opet jednom vozio u

Pariz, Thomas Lieven je bio na izmaku snaga. Nije više mogao

podnijeti da ga muče. Mislio je: »Skočit ću kroz prozor. Eicher me

sada uvijek saslušava gore, u trećem katu. Tako je, skočit ću kroz

prozor. Ako budem imao sreću, bit ću odmah mrtav. Ah, Chantal, ah,

Bastiane, kako bih vas rado ponovno vidio...«

Thomasa Lievena dovedu tog 12. prosinca 1942. godine oko deset

sati u ured gospodina Eichera. Pokraj Sturmbannführera je stajao

neki čovjek kojeg Thomas nikada ranije nije vidio: visok, mršav,

sjedokos. Čovjek je nosio uniformu pukovnika njemačkog

Wehrmachta, a na njoj mnoga odlikovanja. Pod miškom je držao

opsežan spis, na koricama kojega je Thomas Lieven uspio

odgonetnuti riječ TANAVKO.

Eicher se doimao vrlo ljutito.

– To je taj čovjek, gospodine pukovniče – reče mrzovoljno i

nakašlje se.

– Povest ću ga odmah sa sobom – reče pukovnik s mnogim

odlikovanjima.

– Budući da je ovo TANAVKO, ne mogu vas u tome spriječiti,

gospodine pukovniče. Molim vas potvrdite da ste ga preuzeli.

Oko Thomasa Lievena sve se počelo vrtjeti, prostorija, muškarci,

W & N

sve. Stajao je ondje, ljuljajući se, u svojoj bijednoj, zatvoreničkoj

odori. Teturao je, gušio se, borio se sa zrakom i mislio na riječi što ih

je jednom pročitao u nekoj knjizi filozofa Bertranda Russella: »U

našem se stoljeću događa još samo ono što se ne može predvidjeti...«

2

S rukama u okovima, Thomas Lieven je sjedio pokraj sjedokosog

pukovnika u limuzini Wehrmachta. Vozili su se kroz pariški City,

koji se od mirnodobskih dana gotovo uopće nije promijenio. Činilo

se da Francuska ignorira okupaciju.

Ulice su bile ispunjene grozničavim životom. Thomas je vidio

elegantne žene, užurbane muškarce, a među njima nekako čudno

bespomoćne i izgubljene njemačke vojnike.

Pukovnik je šutio sve dok nisu prispjeli u predgrađe vila Saint-

Cloud. Tada reče:

– Čuo sam da volite kuhati, gospodine Lievene.

Oslovljen svojim pravim imenom, Thomas se ukočio.

Postavši prenapet i odviše sumnjičav uslijed mučenja posljednjih

tjedana, mozak mu je užurbano radio: »Što ovo znači? Kakva li je

sada to opet nova stupica?« – Pogleda iz prikrajka oficira pokraj

sebe. »Ima dobro lice. Pametno i skeptično. Čupave obrve. Orlovski

nos. Osjećajna usta. Pa što onda? U mojoj domovini mnoge ubojice

sviraju Bacha!«

Thomas Lieven reče:

– Ne znam o čemu govorite.

– O da, dobro vi to znate – reče oficir. – Ja sam pukovnik Werthe

W & N

od Abwehra, Pariz. Mogu vam spasiti život – a i ne moram, to ovisi

samo vama.

Kola se zaustave ispred visoka zida koji je okruživao veliko

imanje. Vozač tri puta zatrubi. Teška se vrata otvore, a da se nitko

nije pokazao. Kola krenu i ponovno stanu ispred pošljunčana prilaza

vili žutih zidova, s francuskim prozorima i zelenim kapcima.

– Podignite ruke – reče pukovnik koji se zvao Werthe.

– Zašto?

– Da bih vam mogao skinuti lisičine. Sputanih ruku vjerojatno ne

možete kuhati. Volio bih jesti Cordon bleu, ako vam je pravo. I

Crépes Susette.Odvest ću vas u kuhinju. Kućna pomoćnica Nanette

će vam pomoći.

– Cordon bleu – Thomas će slabo. Sve se oko njega počne

ponovno vrtjeti dok mu je pukovnik Werthe skidao okove.

– Molio bih vas.

»Još živim«, pomisli Thomas, »još dišem. Što li se sve s time

može započeti?« Dok mu se pomalo budila životna energija, reče:

– Dakle, dobro. Uz to ćemo još prirediti punjene patlidžane.

Pola sata kasnije Thomas je objašnjavao djevojci, Nanetti, kako se

pripremaju patlidžani. Nanette je bila crnokosa, vrlo

W & N

Meni

Punjeni patlidžani

Cordon bleu sa sitnim

graškom

Crépes Suzette

Pariz, 12. prosinca

1942.

Uz ovo jelo Thomas Lieven sklapa pakt s

đavoljim admiralom

Punjeni patlidžani

Uzmite velike, čvrste

patlidžane, tanko ih ogulite i

raspolovite po dužini.

Oprezno ih izdubite, sameljite

u stroju mesnati dio ploda s

govedinom, svinjetinom,

jednom glavicom luka i

jednom namočenom žemljom

bez kore. – Dodajte jedno jaje,

sol, papar, papriku i malo

sardelne paste, sve dobro

izmiješajte tako da dobijete

pikantnu smjesu i njome

napunite patlidžane. Na dno

maslacem premazanog kalupa

za nabujak nalijte malo mesne

juhe, stavite unutra punjene

patlidžane, pospite ih ribanim

sirom i grudicama maslaca te

pecite pola sata na srednjoj

vatri.

W & N

Cordon bleu

Uzmite mekane teleće

odreske, dobro ih istucite i

obložite polovinu svakog

odreska ploškom šunke, a na

nju stavite plošku ementalera,

ostavite slobodan rub širine

prsta. – Zatim premažite

rubove odreska bjelanjkom,

preklopite neobloženu

polovicu preko obložene, te

čvrsto stisnite rubove. –

Uvaljajte meso u brašno, u

lagano posoljene i popaprene

žumanjke i u mrvice, pa pecite

odreske u tavi u dosta

maslaca sa svake strane dok

ne postanu zlatnosmeđi. –

Poslužite uz to sitan zeleni

grašak, koji ste posuli s malo

soli i nasjeckana peršina.

Crépes Suzette

Ispecite veći broj crépesa,

to su male, sasvim tanke

palačinke. Za tijesto

upotrijebite vodu umjesto

mlijeka. – Kod stola ugrijte na

špiritnom kuhalu dosta

maslaca, ali pazite da ne

potamni, dodajte sok i sitno

nasjeckanu koru jedne

mandarinke ili naranče.

Dolijte malo trešnjevače,

maraskina, curagoa ili

cointreaua i nešto šećera, te u

toj tekućini zagrijte uvijek

samo po jednu palačinku.

Zatim je brzo uvijte i poslužite

na zagrijanom tanjuru.

privlačna djevojka, koja je preko izvanredno tijesne, crne, vunene

haljine nosila bijelu pregaču. Thomas je sjedio pokraj Nanette za

kuhinjskim stolom. Pukovnik Werthe se povukao. Dakako: kuhinjski

je prozor bio osiguran rešetkom...

Nanette se neprestano vrtjela oko Thomasa. Jedanput mu je

W & N

golom rukom dirnula obraz, zatim je čvrstim bedrom dotakla

njegovu ruku.

Nanette je bila prava Francuskinja; osjetila je koga ima pred

sobom. A Thomas je usprkos mukama i odricanjima kroz koje je

prošao još uvijek izgledao kao ono što je i bio: kao pravi muškarac.

– Ah, Nanette – naposljetku uzdahne.

– Molim, monsieur? – Moram vam se ispričati. Lijepi ste i tako mladi. U drugim

prilikama ne bih ovdje ovako mirno sjedio. Međutim, uništen sam,

slomljen…

– Pauvre monsieur – prošapće Nanette. Zatim ga sasvim brzo i

sasvim lagano poljubi, porumenjevši pri tom.

Jeli su u velikoj, tamnim drvom obloženoj prostoriji. Kroz

prozore se pružao pogled na perivoj. Pukovnik je sada bio u civilu –

nosio je izvrsno skrojeno odjelo od flanela.

Nanette je posluživala. Sažalni joj je pogled neprestano prelazio

preko muškarca u zgužvanoj prljavoj zatvorskoj odjeći, koji se

usprkos tome ponašao kao engleski aristokrat. Morao je jesti lijevom

rukom, jer su mu na desnoj dva prsta bila povezana zavojem...

Pukovnik Werthe počeka da Nanette posluži patlidžane, a tada

reče:

– Delikatesa, prava delikatesa, gospodine Lievene. S čim ste to

prepekli, ako smijem pitati?

– Ribanim sirom, gospodine pukovniče. Što želite od mene? –

Thomas je malo jeo. Osjećao je da nakon tjedana gladovanja ne

smije pretrpati želudac.

Pukovnik Werthe je jeo s tekom.

– Čujem da ste čovjek čvrstih načela. Radije ćete dopustiti da vas

W & N

zatuku nego da nešto izdate Službi sigurnosti ili da možda čak za tu

posr... tu organizaciju radite.

– Tako je.

– A za organizaciju Canaris? – Pukovnik uzme još jedan

patlidžan.

Thomas tiho upita:

– Kako ste me izbavili od Eichera?

– Ah, to je bilo sasvim jednostavno. Imamo ovdje u Abwehru

jednog dobrog momka, kapetana Brfennera. Već dugo prati vašu

karijeru. Koješta ste si dopustili, gospodine Lievene. – Thomas

pogne glavu. – Molim, samo bez lažne skromnosti! Kad je Brenner

otkrio da vas je Služba sigurnosti uhapsila i otpremila u Frésnes,

sastavili smo mali izmišljeni slučaj...

– Mali izmišljeni slučaj?

Werthe pokaže na korice spisa s natpisom TANAVKO, koji je

ležao na stoliću uz prozor.

– To je naša metoda da Službi sigurnosti otmemo zatvorenike. Iz

nekoliko starih špijunskih slučajeva složimo jedan nov, izmišljen, te

mu dodamo još nekoliko iskaza svjedoka, potpisa i što je moguće

više žigova. To uvijek ostavlja jak dojam. U novim iskazima neki

svjedoci tvrde, na primjer, da je stanoviti Pierre Hunebelle

sudjelovao u nizu napada eksplozivom na području Nantesa.

Nanette donese cordon blue.

Dobacila je Thomasu nježan pogled, te mu šutke narezala meso

na male komadiće prije nego što se ponovno povukla. Pukovnik

Werthe se nasmiješi:

– Osvojili ste Nanette. Gdje li sam ono stao? Ah, da, izmišljeni

slučaj. Pošto smo dovršili naš izmišljeni spis, otišao sam Eicheru i

W & N

upitao ga nije li možda Služba sigurnosti uhitila stanovitog Pierrea

Hunebella. Pravio sam se glup. Uhapsila gaje, spremno je odgovorio,

sjedi u Frésnesu. Tada sam mu pokazao spis, Гајпа naredba vrhovne

komande. S ovim i s odgovarajućim zvučnim imenima – Canaris,

Himmler i tako dalje učinio sam Eichera nosiocem tajne i

naposljetku mu dao da pročita spis. Ostalo, to jest preuzimanje za

Reich tako neobično važnog špijuna, Hunebellea, bilo je sasvim

lako...

– Ali zbog čega, gospodine pukovniče? Što hoćete od mene?

– Najbolji cordon bleu u mom životu. No, dobro, sada ozbiljno,

gospodine Lievene: trebamo vas. Imamo problem, koji samo čovjek

poput vas može riješiti.

– Mrzim obavještajne službe – reče Thomas Lieven, pa se sjeti

Chantal, Bastiana i svih ostalih drugova. Srce mu se stegne. – Sve ih

mrzim. I sve ih prezirem.

Pukovnik Werthe reče:

– Sada je jedan i trideset. U četiri sata imam dogovor s admiralom

Canarisom u hotelu »Lutetia«. Admiral želi s vama razgovarati.

Možete poći sa mnom. Ako hoćete raditi za nas, TANAVKO nam

pruža mogućnost da vas izvučemo iz pandža Službe sigurnosti. Ako

ne želite, ne mogu za vas učiniti više ništa. U tom slučaju moram vas

opet predati Eicheru...

Thomas ga je gledao ukočeno. Prošlo je pet sekunda.

– Dakle? – upita Werthe.

3

– Kolut naprijed! – drekne narednik Bieselang u velikoj

W & N

vježbaonici. Thomas Lieven se stenjući prebaci naprijed.

– Kolut natrag! – vikne narednik Adolf Bieselang. Stenjući,

Thomas Lieven se prebaci natrag. Jedanaestero druge gospode

stenjalo je s njim: šest Nijemaca, jedan Norvežanin, jedan Talijan,

jedan Ukrajinac i dva Indijca.

Indijci su pri prebacivanju zadržali na glavama turbane. Tako su

im strogi bili običaji.

Narednik Bieselang nosio je uniformu njemačkih zrakoplovnih

snaga. Bilo mu je 45 godina, bio je mršav, blijed i neprestano na

rubu da se raspukne od bijesa. Kad bi ga čovjek ugledao, odmah bi

se uplašio njegovih golemih, razjapljenih usta s nebrojenim

plombama u zubalu. U narednika Bieselanga usta su neprekidno bila

razjapljena – danju kad je urlao, i noću kad je hrkao.

Područje rada narednika Bieselanga – unatrag dvije godine

udovca i oca osobito lijepe kćerke, zrele za udaju – prostiralo se 95

kilometara sjeverozapadno od glavnog grada Reicha, Berlina, blizu

gradića Wittstocka na Dossi.

Narednik Biesselang je obučavao padobrance, ali – što ga je

dovodilo do bjesnila – ne one u uniformi, nego one u civilu, sve neke

krajnje zagonetne tipove s krajnje tajanstvenim zadacima. Domoroci.

Tuđinci. Odvratna družba. Pa, naravno, civili.

– I kolut naprijeeed!

Thomas Lieven, alias Jean Leblanc, alias Pierre Hunebelle, alias

Eugen Wälterli, prebaci se naprijed.

Bilo je to 3. veljače 1943. godine.

Vani je bilo hladno, a nebo iznad Brandenburga nalikovalo je

sivoj kopreni. Zrak je neprekidno ispunjavala tutnjava školskih

aviona u niskom letu.

W & N

Poštovani će čitatelj opravdano upitati kako li je Thomas Lieven,

nekoć najmlađi, najelegantniji i najuspješniji privatni bankar iz

Londona dospio ovamo. Kakav gaje to hir sudbine bacio u

gimnastičku dvoranu obrazovnog logora u Wittstokku na Dossi?

Thomas Lieven, borac za mir, sladokusac, štovatelj žena, čovjek

koji je prezirao vojsku i mrzio tajne službe, odlučio je da opet radi za

jednu obavještajnu službu. S pukovnikom Wertheom bio se odvezao

u hotel »Lutetia«. Tamo je susreo admirala Canarisa. zagonetnu

ličnost njemačkog Abwehra.

Thomas Lieven je znao: predaju li ga ponovno Gestapou, za

mjesec dana bit će mrtav. U mokraći su mu već pronađeni tragovi

krvi.

Thomas Lieven je mislio: »I najgnusniji život još je uvijek bolji

od najčasnije smrti.«

Usprkos tome, ni pred sjedokosim admiralom nije tajio svoja

načela:

– Gospodine Canaris, radit ću za vas, jer mi ništa drugo ne

preostaje. Ali, upozoravam vas: ne želim nikog ubiti, niti kome

prijetiti, neću ljude zastrašivati, mučiti, niti ih otimati.

Ako mi želite povjeriti takve zadatke, idem radije natrag u aveniju

Foch.

Sa sjetom u očima, admiral strese glavom:

– Gospodine Lievene, zadatak za koji vas trebam ima svrhu da

spriječi prolijevanje krvi, a da spasi ljudske živote, ako je to još

uopće u našoj moći. – Canaris povisi glas: – Njemačke živote i

francuske živote. Ne privlači li vas to?

– Spašavanje ljudskih života uvijek me privlači, bez obzira na to

koje su narodnosti ili vjeroispovijedi ti ljudi.

W & N

– Treba da suzbijemo grupe opasnih francuskih partizana. Naš

nam je čovjek dojavio da novoosnovana jaka grupa pokreta otpora

nastoji uspostaviti vezu s Londonom. Kao što je poznato, War Office

podupire francuski pokret otpora i rukovodi mnogim njihovim

grupama. Ova grupa treba još radio-stanicu i ključ za dešifriranje.

Oboje ćete im dati vi, gospodine Lievene.

– Aha – reče Thomas.

– Tečno govorite engleski i francuski. Godinama ste živjeli u

Engleskoj. Skočit ćete padobranom na partizansko područje kao

britanski oficir i donijeti im radio-stanicu. Bit će to posebna radio-

stanica.

– Aha – reče Thomas Lieven drugi put.

– Jedan će vas britanski avion prebaciti u taj kraj. Imamo

nekoliko zaplijenjenih strojeva RAF-a, koje upotrebljavamo u

takvim prilikama. Naravno, najprije vas moramo obučiti za

padobranca.

– Aha – reče Thomas Lieven treći put.

4

– I kolut naprijeeed! – derao se Bieselang. Bjesomučni je

narednik tek četiri dana obučavao dvanaestoricu gospode, koja su se

pred njim, u prljavim odijelima iz grubog platna, na prljavom podu

gimnastičke dvorane prekobicavala naprijed-natrag. Živjeli su

potpuno odvojeno od nekih tisuću ostalih redovnih vojnika, koji su

se u Wittstocku na Dossi obučavali za padobrance.

– I kolut natraaag!

W & N

Već sav uznojen i bolnih kostiju, Thomas Lieven se opet

prekobaci natrag. Dvojici Indijaca pokraj njega turbani skliznu preko

očiju.

»Prokleta pseta«, pomisli Thomas. »Mene su prinudili na ovo –

ali vas? Dobrovoljno ste se javili, guzice jedne!« Talijan je bio

pustolov. Norvežanin, Ukrajinac i Nijemci bili su očito idealisti, a

oba su Indijca bili bratići političara Subhasa Chandre Bose, koji je

prije dvije godine pobjegao iz svoje domovine u Njemačku.

– Tako, dosta prekobicavanja! Ustaj, marš, maaarš! Na vratila!

Malko hitrije, vi trule mješine, hajde požurite!

Bez daha, uz bolove u slabinama i srčane tegobe, dvanaest je

muškaraca pojurilo vratilima i stalo se penjati prema prečkama, koje

su bile ispod samog stropa, pet metara iznad poda.

– Ljuljaj se! Hoćete li se konačno pošteno zaljuljati, vi prežderani

zabušanti?

Thomas Lieven se zaljulja. Sve je ovo već znao, bio je to dio tzv.

vježbi na tlu. Morali su naučiti kako valja padati. Da se iskoči iz

aviona, očito baš i nije bilo umijeće. Ali prispjeti čitavih kostiju na

zemlju bilo je, čini se,ono najteže.

– Još deset sekundi – još pet sekundi – padaj! – zaurla narednik

Adolf Bieselang.

Dvanaest muškaraca ispusti prečke vratila i padne dolje. Koljena

mekana, sasvim mekana, a tijelo elastično kao u mačke kad pada – u

tome je bio trik. Ako bi se čovjek pri padu ukočio, polomio bi kosti.

Thomas Lieven zamalo ne slomi kosti, tresnuvši na tlo

vježbaonice. Tiho opsuje i stane trljati noge.

– Preblesavi ste za padanje, broj sedam, je li? – Svi su ovdje imali

brojeve, imena se nisu spominjala. – Što mislite, vi trapava mješino,

W & N

što će vam se tek dogoditi ako se spuštate padobranom po snažnom

vjetru, čovječe božji? Zar ja zaista imam posla sa samim idiotima?

– Dobro, dobro – zareži Thomas, dižući se mučno. – Već ću ja to

svladati. Gorim od želje da to naučim.

Narednik Bieselang drekne:

– Na razboje, marš, maaarš! Hoćete li se konačno pokrenuti, vi

bijedni, lijeni civili... Hej, broju dva, učini počasni krug oko

gimnastičke dvorane, ali na koljenima!

– Ubit ću ga – šaptao je norveški kvisling dok se penjao uz

Thomasa – kunem se da ću ubiti tu prokletu gulikozu!

Dok se Thomas penjao, ljuljao i dok je stajao, mučile su ga

turobne misli: »Nikakvih vijesti iz Marseillea. Ni riječi od Chantal.

Ni riječi od Bastiana. Thomasu se srce stezalo pri pomisli na njih.

Kakvih li vremena?! Zar je želja da čovjek preživi zaista najviše i

najbolje što smijemo zahtijevati?«

Nijemci su zauzeli Marseille. Što je sa Chantal? Je li još živa?

Možda su je deportirali, uhapsili ili mučili kao i njega?

Kad bi se prenuo iz takvih snova ispunjenih stravom, Thomas bi

ležao budan u odvratnoj kasarnskoj sobi, u kojoj je šest muškaraca

hrkalo i stenjalo. »Ah, Chantal, a upravo smo htjeli pobjeći u

Švicarsku da bismo živjeli u miru – u miru, ah dragi moj bože...«

Thomas je već tjednima pokušavao pisati Chantali. Još u Parizu u

hotelu »Lutetia« pukovnik Werthe mu je obećao da će otpremiti

njegovo pismo. Drugo je pismo dao Thomas u jezičnoj školi nekom

prevodiocu neka ga ponese sa sobom u Marseille. Ali Thomas je

posljednjih tjedana stalno mijenjao adresu. Kako bi Chantalino

pismo uopće moglo stići do njega?

W & N

Bjesomučni narednik Bieselang i dalje je nemilosrdno vježbao

svojih dvanaest pitomaca. Nakon vježbi na tlu slijedile su vježbe na

smrznutim, poput betona tvrdim, njivama pokrivenim mrazom.

Ovdje bi učeniku prikopčali otvoreni padobran. Zatim bi uključili

avionski motor, koji je bio pričvršćen na nekom postolju. Uslijed

snažnih zračnih vrtloga padobran bi se napuhnuo i nemilosrdno

vukao pitomca preko njive. Učenik je morao naučiti da potrči oko

padobrana te da se baci na nj kako bi iz padobrana istisnuo zrak.

Bilo je ogrebotina i rana, natučenih koljena i uganutih zglobova.

Narednik Bieselang je naganjao svojih dvanaest pitomaca od šest

ujutro do šest navečer. Zatim ih je tjerao da kroz vrata kabine modela

aviona JU-52 skaču u ponjavu, koju su držala četiri učenika.

– Ispruži koljena, idiote jedan, ispruži koljena! – urlao je.

Tko ne bi potpuno ispružio koljena udario bi licem ili bi rastrgao

sve mišiće. Narednik Bieselang je naučio svoje učenike sve što su

morali znati – samo je pri tom bio preokrutan.

Navečer prije prvog pravog skoka padobranom naredio je da

napišu oporuke i da ih ostave u zapečaćenim omotnicama.

I sve svoje stvari morali su spremiti prije odlaska na spavanje:

– Da ih možemo poslati vašim rođacima ako sutra tresnete na

njuške i odapnete!

Bieselang je to zamislio kao psihološku stupicu: »Da vidimo

kojeg ću od tih klipana stjerati u kozji rog!« Sve ih je uspio utjerati –

osim jednog. Bieselang je bjesnio:

– Gdje vam je oporuka, broju sedam?

Thomas Lieven odvrati krotko poput janjeta:

– Nije mi potrebna. Čovjek koji je imao sreću da ga vi obučavate,

gospodine naredniče, preživjet će, neozlijeđen, svaki skok!

W & N

Idućeg je dana narednik Bieselang, konačno, premašio sva svoja

ovlaštenja. Oko devet sati ujutro ukrcao je svojih dvanaest pitomaca

u neki prastari klopotavi JU-52.

Avion je na dvjesto metara visine nadlijetao područje na koje je

trebalo da skaču. Nanizani na traci, njih je dvanaest stajalo jedan iza

drugog u trupu zrakoplova. Začuje se znak pilota.

– Spremaj se za skakanje! – zaurla Bieselang stojeći u zavjetrini

kod otvora aviona. Svi su sada imali čelične šljemove, Indijci su ih

nosili ispod turbana. U rukama su im bili mitraljezi.

Prvi je na redu bio Talijan. Istupi. Bieselang ga potapša po

ramenu, čovjek raširi ruke, pa skoči u smjeru lijevog krila u

prazninu.

Traka koja je bila zakvačena na željeznoj tračnici napne se i

strgne zaštitnu presvlaku s padobrana. Otpor zraka povuče Talijana

odmah nadolje i unatrag.

Iskoči broj dva, pa za njim broj tri. Thomas pomisli: »Kako su mi

suhe usne! Hoću li se u zraku onesvijestiti. Skačem li u smrt? Baš

smiješno, upravo sam osjetio strahovit tek na guščja jetra. Ah, zašto

nisam mogao ostati kod Chantal? Bili smo tako sretni zajedno...«

Zatim dođe na red broj šest – Ukrajinac. Neočekivano, Ukrajinac

uzmakne pred Bieselangom, udari u Thomasa i zavrišti, obuhvaćen

iznenadnom panikom:

– Ne-ne-ne...

»Napadaj straha, tipična pojava straha, sasvim razumljivo«,

registrira mozak Thomasa Lievena. Nikog se ne smije primorati da

skače – glasio je propis obuke. Ako netko odbije da skoči prilikom

dva leta, definitivno ga se isključuje.

Ali narednik Adolf Bieselang fućkao je na propise. On drekne:

W & N

– Seronjo jedan, kukavna svinjo, hoćeš li smjesta... –zgrabi

čovjeka, koji je drhtao, privuče ga k sebi te ga snažno udari nogom u

stražnjicu. Drečeći, Ukrajinac izleti.

Thomas se još nije pravo oporavio od ove scene, kad i sam osjeti

da ga je netko pograbio. Narednikova čizma pogodi i njega, te on

stane padati, padati, padati u prazninu.

5

Thomas je sretno preživio svoj prvi padobranski skok. I svi ostali

su stigli na tlo nepovrijeđeni. Jedino je Ukrajinac slomio nogu. S

frakturom i živčanim slomom otpreme ga u vojnu bolnicu. Tog

popodneva – upravo su u hangarima vježbali umatanje padobrana –

grupom prohuji žamor i šapat.

Norvežanin je strastveno zagovarao skupno umorstvo. Bieselang

je spavao u posebnoj sobi, udaljenoj od zajedničkih prostorija. Imao

je dubok san...

Nijemci su predlagali žalbu komandantu i odbijanje daljnjeg

vršenja službe.

Talijan i Indijci bili su za to da Bieselanga ne ubiju, ali da ga

namrtvo premlate, i to svi zajedno, kako nijedan pojedinac ne bi

mogao biti kažnjen.

Pokaže se da je logorski život, koji je toliko mrzio, na govoru

Thomasa Lievena već ostavio traga:

– Pa razvodnili su vam mozak – reče on zavjerenicima za kratka

odmora. – Znate li što će se dogoditi? Bieselanga će unaprijediti, a

mi ćemo dospjeti u ćuzu – svi zajedno.

Norvežanin zaškrguće zubima od bijesa:

W & N

– Ah, to pseto – to prokleto pseto... Što da učinimo s njim?

– I o tome sam već razmislio – odvrati Thomas Lieven blago. –

Pozvat ćemo ga na večeru.

O toj se večeri 26. veljače 1943. godine priča još i danas u kući

gostioničara Friedricha Ohnesorgea u Wittstocku. Elfrieda

Bieselang, narednikova lijepa kćerkica, bila je kod Ohnesorgeovih

zaposlena kao konobarica.

U nekoj maloj trgovini Thomas nađe razne malenkosti koje su mu

bile neophodno potrebne: osušene gljive, grožđice bez sjemenki,

obične grožđice, komad arancina i komad citronata.

Plavokosa Elfrieda mu je pomagala pri pripremanju goveđeg filea

i istodobno psovala svog očinskog začetnika.

– Uopće nije vrijedan truda, gad jedan stari! Odvratni blesavi

ratnik! Neprestano trabunja o svojim junačkim pothvatima. Svi ostali

uvijek su kukavice, dok je on, naravno, uvijek junak!

– Elfriedo, lijepo moje dijete – raspita se Thomas dok je oprezno

močio komadiće arancina i citronata – recite mi, je li vaša pokojna

mama rado slušala ratničke priče vašega gospodine tate?

Plavokosa Elfrieda prasne u smijeh.

– Mama? Pobjegla bi iz sobe čim bi počeo. Uvijek bi govorila: »U

Grčkoj si znao pucati, a kod kuće ne znaš!«

– No, da – primijeti Thomas ozbiljno – i tako se jedno nadovezalo

na drugo.

– Kako to mislite, gospodine Lievene?

– Čovjek je, lijepa mlada plavokosa Elfriedo, proizvod svoje

okoline – ako ovu, u stvari marksističku, postavku smijem izreći kao

vlastitu mudrost u ovo naše bajno, nacionalsocijalističko doba.

– Pojma nemam o čemu trabunjate – reče Elfrieda sasvim se

W & N

približivši Thomasu – ali tako ste zgodni, tako učtivi, tako

obrazovani...

Ne obazirući se na to, Thomas nastavi:

– I zbog toga je vaš tata postao ovako zao, kakav je danas.

– Zbog čega?

– Nikada nitko nije slušao njegove priče. Nitko mu se nije divio.

Nitko ga nije volio...

Elfrieda mu je sada stajala sasvim blizu, dok su joj usne bile s

toliko iščekivanja otvorene da ju je jednostavno morao poljubiti. Bio

je to dugačak poljubac.

– Ti bi bio čovjek za mene – šaptala je u njegovu naručju, dok je

goveđi »file Colbert« krčkao pokraj njih u pećnici – nas dvoje... kad

bismo se složili... Ah, ali, preotmjen si za mene... Ono o mom starom

još mi nitko nije tako objasnio kao ti...

– Budi malo nježnija s njim – zamoli je Thomas – hoćeš li? Slušaj

ga dok ti priča. Mnoga će ti gospoda prijeko u logoru biti zahvalna.

Elfrieda se nasmije pa ga ponovno poljubi. Usprkos slasti

poljupca jedne sedamnaestogodišnjakinje, Thomas je mislio na

Chantal: »Mislim na nju dok ljubim drugu. Ah, bože moj, ja je

ljubim, ja ljubim Chantal...«

Večera, na koju su svi uzvanici došli prilično skeptično

raspoloženi, postigne golem uspjeh.

Thomas održi počasnom gostu, Adolfu Bieselangu, kratak govor,

koji zaključi riječima:

– ... stoga vam zahvaljujemo poštovani gospodine naredniče, što

ste nam neumoljivom strogošću, samopožrtvovanjem i neumornom

brigom, pa ako je trebalo čak i udarcima nogom u stražnjicu,

pomogli da svladamo bijedne kukavice u sebi.

W & N

Poslije ovog Bieselang ustane sa suzama u očima te održi govor

koji započne riječima:

– Vrlo poštovana gospodo, niti slutio nisam da će mi život

udijeliti još ovako divan trenutak...

Brana se provalila. Naredniku Bieselangu dopustili su konačno da

govori, konačno, poslije tolikih dugih, zlih

Meni

Krepka juha

File Colbert

Engleski varenac s

preljevom

Wittstock,

26. veljače 1943.

Thomas Lieven kuhanjem smekšava

bjesomučnog narednika

Krepka juha

Od govedine, kosti i zelenja

za juhu lako će je skuhati

svaka domaćica.

File Colbert

Uzmite kilogram i pol

goveđeg filea, sol, papar, 30

grama maslaca, 30 grama

luka, 30 grama šampinjona ili

W & N

namočenih suhih gljiva, 5

grama peršina, jednu glavicu

kelja, pola kilograma slanine i

150 grama masnoće za

pečenje. – File, koji ste očistili

od kožica, zarežite na gornjoj

uzdužnoj strani, tako da se

centimetar debeli mesnati dio

dade preklopiti, slično

poklopcu od kovčega. – Sitno

nasjeckajte luk, peršin i

šampinjone, popržite ih u

vrelom maslacu i utisnite pod

podignuti poklopac. – Otkinite

listove velike glavice kelja,

nožem izgladite rebra i

obarite listove jednu minutu u

slanoj vodi. – Zavijtefile

najprije u listove kelja, zatim

u tanke ploške slanine,

zavežite uzicom i pecite u

pećnici. Prije posluživanja

oberite masnoću sa soka, pa

ga brzo zakuhajte s nešto

maslaca i mesne juhe u umak.

Engleski varenac

Izmiješajte četiri žumanjka

sa 1/4 kilograma brašna, 3/8

litre mlijeka, 80 grama šećera,

1/4 kilograma grožđica, 1/4

kilograma malih grožđica bez

sjemenki (Korinthe), .1/4

kilograma sitno nasjeckanog

bubrežnog sala, 30 grama

narančine kore i 30 grama

citronata (ušećerene

limunove kore) – oboje sitno

kosano – s četvrtinom ribanog

muškatnog orašca, 1 /2 čaše

ruma i nešto soli. Sve zajedno

dobro promiješajte,

umiješajte snijeg od

bjelanjaka, stavite u

maslacem namazani kalup za

varenac i kuhajte četiri sata.

Pri serviranju prelijte varenac

rumom, zapalite i donesite

goruće na stol.

Preljev

Dobro razmutite 1/4 litre

bijela vina, 2 jaja, 50 grama

šećera, naribanu koru

W & N

četvrtine i sok polovice

limuna i 5 grama krumpirova

brašna. Preljev istucite na

pari u pjenu i odmah

servirajte.

godina dopustili su mu da priča! A on se raspričao uz mesnu juhu

o Norveškoj, uz goveđi file o Grčkoj, a uz engleski varenac o Kreti.

Sutradan stane pred grupu iz temelja promijenjeni Adolf

Bieselang te reče:

– Gospodo, zahvaljujem vam na lijepoj večeri. Ako bih vas sada

smio zamoliti da me slijedite do aviona. Moramo, na žalost, još malo

vježbati skokove.

6

Vraćajući se navečer 27. veljače u svoje konačište, Thomas je

prolazio uz bodljikavu žicu koja je odvajala odio obavještajaca od

odjela ratnog zrakoplovstva. S one strane ograde stajao je neki

padobranac i zviždukom ga dozivao.

– Hej!

– Što je?

– Opis koji mi je dao onaj Bastian pristaje točno tebi.

Thomas se smjesta razbudi:

– Bastian?

– Zoveš li se Pierre Hunebelle?

– Da, to sam ja... Znaš li... znaš li, možda, nešto o nekoj Chantal

Tessier?

– Tessier? – Ne znam – poznajem samo Bastiana Fabrea... Dao mi

W & N

je tri dukata da ti dostavim ovo pismo... Moram odavde, čovječe,

ondje mije prijeko štapski narednik.

Nakon ovog u ruci Thomasa Lievena našlo se pismo. Sjeo je na

kamen uz njivu. Počelo se smrkavati i bilo je hladno. Ali Thomas

nije osjećao hladnoću. Razderao je omotnicu, izvukao pismo i počeo

čitati, dok mu je srce lupalo i kucalo poput golema čekića...

Marseille, 5. 2. 1943. Dragi moj, stari Pierre! Uopće ne znam kako da započnem ovo pismo. A ti već, možda,

promatraš ljubičice odozdol dok ja pišem. Posljednjih sam tjedana malo njuškao naokolo i naišao na nekog

momka koji je podmetnuo oba ramena – to jest, radi i za Rćsistance i za Nijemce. On je dočuo iz Pariza što ti se dogodilo. Proklete svinje iz Službe sigurnosti, da samo jednog od njih uhvatim, golim bih ga rukama zadavio. Taj momak mi reče da sada radiš za drugu družbu. Kako ti je to samo uspjelo? I da te negdje kod Berlina obučavaju za padobranca. Čovječe, popišat ču se u gaće! Moj Pierre, pa njemački padobranac! To bi doista bilo smiješno, da mi nije do plača.

U Montpellieru sam upoznao nekog njemačkog vojnika, sasvim je u redu. Osim toga sam ga i podmazao. Odlazi u Berlin, pa ću mu dati da sa sobom ponese ovo pismo.

Chantal je primila od tebe dva pisma – ali nismo imali nikoga pri ruci da pošaljemo odgovor.

Dragi Pierre, znaš koliko te volim – zato mi je osobito teško opisati sve što se ovdje dogodilo. Dana 24. siječnja objavila je njemačka komandatura: Staru četvrt treba isprazniti!

Tog su dana uhitili oko šest tisuća ljudi naše struke – mnoge poznaješ – i zatvorili su više od 1000 barovp i javnih kuća. Takvo rvanje s damama još nikada nisi vidio!

Nijemci su nam ostavili samo četiri sata da ispraznimo naša boravišta, a zatim su stigle trupe dinamitaša. Chantal, Francois

W & N

(Konjska noga, sjećaš li se još?) i ja bili smo do posljednjeg trenutka zajedno. Chantal je bila kao pijana, kao da se našmrcala kokaina. Na pameti joj je bila samo jedna misao: ubiti Celonju! Dantes Villeforte, sjećaš li ga se ta, ta triput prokleta svinja te, naime, izdala Gestapou.

Te smo, dakle, večeri čekali Ćelonju u kućnoj veži u Rue Mazenod, nasuprot kuće u kojoj je stanovao. Znali smo: skriva se u podrumu. Chantal nam reče: »Sada kad Nijemci dižu kuće u zrak, mora izići.« I tako smo čekali satima. Momče, kakva li

je to bila večer! Zrak pun dima, prašine i pare, a kuće neprestano lete u zrak, muškarci urlaju, žene vrište, a djeca plaču...

7

Oblaci dima i prašine ispunjali su zrak. Eksplozije su odjekivale,

muškarci urlali, žene vrištale, a djeca plakala...

Bilo je već mračno. Samo je crveni jezovit odsjaj kuća u plamenu

osvjetljavao Staru četvrt. Chantal je nepomično stajala u tmini

kućnih vrata. Ponovno je odjenula duge tijesne hlače i kratak kožnati

kaput, a kosu je prekrila crvenom maramom. Ispod kožnatog kaputa

sakrila je automat. Bijelo mačje lice bilo joj je potpuno nepomično.

Opet je jedna kuća poletjela u zrak. Pljuštale su kamene krhotine.

Odjeknuo je vrisak, njemačke kletve, povici i topot čizama.

– Za ime božje, Chantal, bježimo odavle! – požurivao je Bastian.

– Svakog trenutka Nijemci mogu biti ovdje! Ako nas vide – i još s

oružjem...

Chantal šutke strese glavom.

– Kidajte, ja ostajem ovdje. – Chantalin je glas bio promukao.

Kašljala je. – Znam da je Ćelonja prijeko u podrumu. Mora izići,

pseto jedno. A tada ću ga ubiti. Zaklela sam se da ću ga ubiti. Pa

W & N

makar to bilo posljednje što ću učiniti!

Prodoran ženski vrisak dopre im do ušiju. Pogledaju uz cestu.

Vojnici su pred sobom tjerali gomilu djevojaka. Neke su od njih bile

odjevene u jutarnje ogrtače, a neke u haljetke za friziranje. Mlatarale

su oko sebe i udarale, grizle i greble, branile se rukama i nogama

protiv odvođenja.

– To su djevojke od madame Yvonne – reče Konjska noga.

Upravo su tjerali gomilu djevojaka mimo njih. Kletve i psovke,

koje nisu za štampu, odjekivale su zrakom.

Bastian iznenada povikne:

– Evo ga!

– U kućnoj veži nasuprot njima pojavio se Dantes Villeforte s

trojicom pratilaca. Ćelonja je bio odjeven u kratak krzneni kaput, a

muškarci njegove tjelesne straže u debele pulovere. Iz džepova hlača

virili su im dršci pištolja.

Bastian trgne revolver, ali Chantal udari odozgor po cijevi,

vrisnuvši:

– Nemoj! Pogodit ćeš djevojku! – Ispred kućne veže žene su se

još uvijek tukle s njemačkim vojnicima.

Nakon toga sve se odigralo vrlo brzo.

Dantes Villeforte, pognut, pojuri do jednog vojnika, nekog

podoficira, neprestano pazeći daje prema Chantali zaklonjen kojim

Nijemcem ili kojom djevojkom.

Nijemcu od Službe sigurnosti pokaže ispravu, koju je potpisao

stanoviti Sturmbannführer Eicher, Služba sigurnosti, Pariz. Ćelonja

stane vojniku nešto brzo govoriti pokazujući na vežu u kojoj su

stajali Chantal, Bastian i Francois.

Tog trenutka Chantal trgne svoj automat, nacilja – ali ne zapuca,

W & N

jer su joj djevojke još uvijek stajale na liniji vatre.

Ovo ju je oklijevanje stajalo glave. Pakosno se cereći, šćućuren

iza jedne djevojke Villeforte podigne pištolj i isprazni čitav magazin.

Bez glasa Chantal padne i udari o prljavo tip. Krv, čitav mlaz

krvi, oboji crveno kožnati kaput. Više se nije pomakla. Lijepe su joj

se oči ugasile.

– Bježimo! – poviče Francois. – Kroz dvorište! Preko zida!

Bastian je znao: sada se radilo o sekundama. Naglo se okrenuo i

zapucao na Villefortea. Vidio je kako se gangster trgnuo i uhvatio za

lijevu ruku, čuo ga je kako pišti poput priklana praseta.

Zatim Bastian i Francois pojure da spase goli život. U Staroj

četvrti poznavali su svaki kamen i svaki prolaz. Iza zida bila je

rešetka kanala. Ako bi se njime spustili u podzemne hodnike

kanalizacije, izišli bi iz Stare četvrti...

8

Dokopali smo se starog kanala i prebacili na sigurno, pisao je Bastian Fabre.

Thomas Lieven ispusti pismo, zagleda se u sumrak, u ljubičastu

sumaglicu što je nadolazila s večeri i obriše suzne oči.

Zatim nastavi čitati:

»U Montpellieru sam se sakrio. Ako ikada dođeš ovamo, raspitaj se o meni kod mademoiselle Duval, 12 Boulevard Napoleon, To je sada moja nova mačka.

Pierre, oh bože moj, Pierre, naša dobra Chantal je mrtva. Znam kako ste bili bliski. Govorila je da biste se, vjerojatno, vjenčali. Znaš da sam ti prijatelj, i stoga jednako tako očajan kao i ti. Čitav je život jedno veliko govno. Hoćemo li se još ikada vidjeti? Kada? Gdje?

W & N

Zbogom, stari moj. Dolazi mi da se pobljujem. Ne mogu dalje pisati. »Bastian«

Pao je mrak. Thomas Lieven je sjedio na kamenu uz put. Bilo je

hladno. Ali Thomas nije osjećao hladnoću. Niz lice su mu tekle suze.

Mrtva. Chantal je bila mrtva. Odjednom zarije glavu u ruke,

glasno stenjući. O bože, koliko je čeznuo, koliko je silno čeznuo za

njom, za njezinom neobuzdanošću, njezinim smijehom, njezinom

ljubavi.

U kasarni su ga dozivali i tražili. Nije ih čuo. Sjedio je u hladnoći

i plačući mislio na svoju izgubljenu ljubav.

9

Dana 4. travnja 1943. godine, malo iza ponoći, nadlijetao je jedan

britanski avion tipa Blenheim, na visini od 250 metara, osamljeno

šumsko područje između Limogesa i ClermontFerranda. Avion učini

velik luk, pa preleti drugi put šumsko područje. Na to u dubini

zaplamte dvije vatre, bijesnu tri crvene svjetlosne točke te, konačno,

bijeli signal džepnom svjetiljkom.

U pilotskoj kabini aviona, označenog plavo-bijelo-crvenim

krugovima RAF-a, sjedila su dva pilota i jedan radio-telegrafist

njemačkog ratnog zrakoplovstva. Iza njih je stajao muškarac ;ц

radnom kombinezonu zemljane boje, made in England, s

prikvačenim padobranom engleske proizvodnje.

Taj je čovjek imao izvanredno krivotvorene britanske isprave na

ime Robert Almond Everett i vojnu putnicu, iz koje se vidjelo da je

imao čin kapetana. Nosio je brk kao u morža i duge, guste zaliske.

W & N

Osim toga imao je uza se: engleske cigarete, engleske konzerve i

engleske lijekove.

Pilot se okrene, pogleda ga i kimne mu. Thomas Lieven izvadi iz

kombinezona svoj starinski, zlatni sat na otkucavanje. Poklopac

odskoči. 00,28 sati.

Uz pomoć radio-telegrafista izbaci kroz otvor za iskakivanje

veliki paket s padobranom za teret. Zatim i sam pristupi otvoru.

Radist mu pruži ruku.

Dok se sagibao, kako je to bio naučio, Thomas se zakune: »Ako

se ikada izvučem i ako ikada na ovome svijetu sretnem Dantesa

Villefortea, osvetit ću te, Chantal, i te kako ću te osvetiti.« Posve

besmisleno doda: »Silno te volim, Chantal.«

Zatim raširi ruke, pa skoči prema lijevom krilu aviona u mrklu

noć...

U prvih deset sekunda padanja razmišljao je:

»Momče, momče, momče! Ako ovo ikada ispričam u svom

londonskom klubu, strpat će me smjesta u ludnicu! To je zaista

neshvatljivo. Već gotovo četiri godine živim u ovom svijetu ludila.

Nasamario sam englesku, njemačku i francusku obavještajnu službu

– i to ja, baš ja, čovjek koji je uvijek želio živjeti u miru, dobro jesti i

obožavati lijepe žene! U Lisabonu sam naučio krivotvoriti putnice. U

Marseilleu sam osnovao sveučilište za lopove. I to sve iz nužde, a ne

iz vlastite želje. Momče, momče, momče.«

Ispod sebe Thomas na maloj čistini ugleda žar dviju vatri i crvene

točke triju džepnih svjetiljaka.

U drugih deset sekunda padanja razmišljao je:

»Moram se spustiti u trokut imeđu crvenih točaka. Ondje je

čistina bez drveća. Ako se ne spustim u trokut, postoji velika

W & N

mogućnost da mi se hrastova grana zabije u . . . Bože moj, a ovog ću

mjeseca navršiti tek trideset četvrtu! Treba da malo zaveslam

rukama. Tako. Odlično. Evo me opet iznad trokuta. To su pravi

francuski partizani, što tamo dolje drže crvene svjetiljke. Vjeruju da

me k njima šalje colonel Buckmaster iz Londona. Kad bi samo slutili

da me k njima šalje admiral Canaris iz Berlina...«

U posljednjih deset sekunda padanja razmišljao je:

»Ovaj brk kao u morža nešto je najodvratnije što postoji.

Neprestano mi dolaze dlake u usta. Uz to još i ovi dugi zalisci. Braća

iz Abwehra primorala su me da ih pustim rasti. Moržev brk i zalisci!

Tipično za obavještajne službe! Da bih tobože izgledao što više

engleski. Kad bi se pravi engleski kapetan na tajnom zadatku

namjeravao spustiti u Francuskoj, okupiranoj od Nijemaca, sigurno

bi smjesta obrijao i zaliske i brk da bi izgledao što manje engleski.

Budale, svi skupa. Mogu me...«

Thomas Lieven, alias captain Everett, bolno tresne na zemlju. Pao

je na lice, dobio obilnu porciju dlaka u usta i u posljednjem se

trenutku sjetio da mora kleti engleski, a ne njemački.

Zatim se polako uspravi. Osvijetljeno dvjema treperavim vatrama,

četvero je ljudi stajalo pred njim, trojica muškaraca i jedna žena. Svi

su nosili vjetrovke.

Žena je bila mlada i lijepa. Plava kosa začešljana strogo unatrag.

Visoke jagodice, kose oči i lijepa usta.

Od trojice muškaraca jedan je bio malen i debeo, jedan visok i

suhonjav, a jedan dlakav poput čovjeka iz kamenog doba.

Mali se debeljko obrati Thomasu na engleskom:

– Koliko se kunića igra u vrtu moje punice?

Thomas na ovo odgovori briljantnim oksfordskim naglaskom:

W & N

– Dva bijela, jedanaest crnih i jedan šareni. Moraju brzo otići

Fernandelu. Frizer ih već čeka.

– Volite li Čajkovskog? – upita stroga ljepotica na francuskom.

Oči su joj blistale, a zubi bljeskali u odsjaju obližnje vatre, dok je u

ruci držala težak pištolj spreman na paljbu.

On poslušno odgovori na francuskom s engleskim naglaskom, i to

rečenicom kojom gaje pukovnik Werthe otpratio iz Pariza:

– Više volim Chopina. – Čini se daje to plavušu umirilo, jer je

spremila ubojito oružje. Mali debeljko upita:

– Možemo li vidjeti vaše dokumente?

Thomas pokaže četvorki svoje lažne isprave. Visoki suhonjavi

partizan reče glasom naviknutim da zapovijeda:

– To je dovoljno. Dobro nam došli, captain Everett.

Svi mu čvrsto stisnu ruku.

»Ovo je, dakle, bilo sasvim jednostavno«, pomisli Thomas. »Da

sam si samo jedan dan dopustio ovakve dječje igre na londonskoj

burzi, do večeri bih bankrotirao. I te kako!«

10

Čitava operacija u biti i nije bila preteška. Njemački je Abwehr

saznao da se u divljem, romantičnom, šumskom području iznad

doline rijeke Creuze stvorila nova, jaka grupa francuskog pokreta

otpora, Maquis Crozant, tako nazvana po malom mjestu Crozantu

južno od Gargilessea.

Maquis Crozant žarko je željela stupiti u vezu s Londonom i

boriti se prema engleskim uputama protiv Nijemaca. Grupa je bila

W & N

zato vrlo opasna jer je djelovala na području koje praktički nije bilo

moguće nadzirati, a u kojem se nalazilo mnogo željezničkih pruga,

cesta i električnih centrala. Provalije i stjenoviti brežuljci

onemogućavali su svaki veći protunapad Nijemaca, na primjer s

tenkovima.

Nova je grupa bila u vezi s Maquis Limogesom. Ova je skupina

već imala radio-stanicu, pa se povezala s Londonom. Radio-

telegrafist je, međutim, bio dvostruki agent, koji je radio i za

Nijemce. Tako je Abwehr u Parizu doznao da grupa Maquis Crozant

želi vlastitu radio-stanicu.

Izdajnički radist, koji, doduše, nije izvijestio London, ali je zato

Nijemce, primao je sada radio-poruke koje su navodno dolazile iz

Londona, a zapravo ih je slao njemački Abwehr iz Pariza. Jednom

takvom porukom zamolili su Maquis Limoges da obavijesti Maquis

Crozant kako će 4. travnja 1943. godine, malo poslije ponoći,

stanoviti kapetan Robert Almond Everett iskočiti iznad jedne čistine

u šumama Crozanta...

– Gdje je padobran s radio-stanicom? – upita Thomas Lieven,

odnosno sada captain Everett. Bio je zabrinut za uređaj. Njemački su

radio-tehničari dugo radili na njemu.

– Već je na sigurnom – reče stroga ljepotica, ne odvraćajući ni na

trenutak pogled od Thomasa. – Dopustite da vam predstavim svoje

prijatelje – govorila je brzo i sigurno. Vladala je muškarcima, kao što

je Chantal gospodarila lupežima svoje bande. Umjesto strašću i

temperamentom, plavuša se služila intelektualnom hladnoćom.

Pokaže se da je mali debeljko, Robert Cassier, gradonačelnik

Crozanta, a suhonjavi, šutljivi dugonja pametna lica bivši poručnik

Bellcourt. Trećeg čovjeka čudnovata plavuša predstavi kao Emilea

W & N

Rouffa, lončara iz Gargilessea.

Thomas pomisli: »Ta plava, odrješita, mala partizanska

mudrjjašica tako me ljutito gleda. Ali zbog čega, zapravo? Ili to

možda i nije ljutito nego čulno? Neugodna žena!«

Lončar guste brade i bujne kose objasni:

– Prije devet mjeseci zakleo sam se da ću ošišati kosu tek pošto

uništimo tu hitlerovsku gamad.

– Ne smijemo biti previše optimistični, monsieur Rouff.

Vjerojatno još godinu ili dvije nećete stići frizeru. – Thomas se

obrati mladoj djevojci: – A tko ste vi, mademoiselle?

– Yvonne Dechamps. Asistentica profesora Débouchéa.

– Débouché? – Thomas je pogleda. – Glasoviti fizičar?

– I u Engleskoj je poznat, zar ne? – ponosno reče plavokosa

Yvonne.

»Poznat je i u Njemačkoj«, pomisli Thomas. »Samo to ne smijem

reći.« Upita:

– Mislio sam da profesor predaje na sveučilištu u Strasbourgu.

Odjednom se pred njim stvori suhonjavi Bellcourt, glas mu je bio

tih, mukao:

– Sveučilište u Strasbourgu je prebačeno u Clermont-Ferrand –

zar se to u Londonu ne zna, mon captaine?

»Prokletstvo«, pomisli Thomas. »To je zbog toga što previše

brbljam. »Hladno odvrati:

– Sigurno se zna. Ja to nisam znao. Rupa u obrazovanju. Sorry.

Nakon ovog nastane muk – hladna, mrtva tišina. Thomas pomisli:

»Sada pomaže samo drskost«. Oholo pogleda poručnika i reče

kratko:

– Nemamo mnogo vremena. Kamo idemo?

W & N

Poručnik mu mirno uzvrati pogled i polako reče:

– Idemo profesoru Débouchéu. Očekuje nas u Moulinu de

Gargilesse.

– U mjestima ima previše vichyjevske milicije – doda Yvonne, pa

izmijeni s poručnikom pogled, koji se Thomasu nimalo nije sviđao.

»Gradonačelnik i lončar su bezazleni«, pomisli. »Ali su zato

poručnik i Yvonne opasni, po život opasni.« Naglas upita:

– Tko je radist vaše grupe?

Plavuša procijedi kroz stisnute usne:

– Ja sam.

»No, naravno. Samo je još to trebalo.«

11

Profesor Débouché izgledao je poput Alberta Einsteina: malen,

zdepast muškarac s velikom glavom učenjaka. Bijela lavlja griva.

Dobroćudne tužne oči. Golem zatiljak. Dugo je šutke promatrao

Thomasa Lievena. Thomas se prisilio da izdrži taj mirni, pronicljivi

pogled. Bilo mu je pri tom naizmjence i vruće i hladno. Petero je

ljudi šutke stajalo oko njega.

Iznenada profesor položi obje ruke na ramena Thomasa Lievena,

pa reče:

– Dobro nam došli! – Stajali su u stambenom prostoru mlina u

Gargilesseu.

Profesor se obrati ostalima:

– Captaine je u redu, prijatelji. Dobroga čovjeka odmah

prepoznam čim ga vidim.

W & N

U tren oka promijeni se ponašanje četvorke. Još malo prije bili su

službeni i šutljivi. Sada su svi govorili u isti mah, udarali Thomasa

po ramenima, smijali se i postali njegovi prijatelji.

Yvonne stane pred Thomasa. Oči su joj bile svijetle i blistave,

zelene poput mora i vrlo lijepe. Zagrli Thomasa i poljubi ga. Njemu

postane vruće, jer ga je Yvonne poljubila žarom patriotkinje koja

izražava zahvalnost nacije. Zatim sva ozarena reče:

– Profesor Débouché nije još nikada pogriješio u ocjeni nekog

čovjeka. Vjerujemo mu. On je za nas dragi Bog.

Stari čovjek, braneći se, podigne ruke.

Yvonne je još uvijek stajala tik pred Thomasom. Kad je

progovorila, glas joj je zvučao uzbuđujući promuklo:

– Svoj ste život stavili na kocku za nas, a mi smo u vas sumnjali.

Sigurno vas je to uvrijedilo. Oprostite nam. Molim vas!

Thomas pogleda sjedokosog, dobroćudnog učenjaka, pračovjeka

Rouffa, šutljivog poručnika, debelog, smiješnog gradonačelnika, sve

njih, koji su toliko voljeli svoju zemlju, pa pomisli: »Oprostite vi

meni. Toliko se stidim. Što je trebalo da uradim? Što sam mogao

učiniti? Htio sam samo, a to i sada želim, pokušati spasiti vaše

živote, a i svoj.«

Thomas je sa sobom donio originalne britanske vojničke

konzerve, originalne engleske cigarete i duhan za lulu, škotski viski s

naljepnicom na kojoj je pisalo: For Members Of His Majesty’s Royal

Air Force Only. Sve su ove lijepe stvarčice potjecale iz zaliha koje je

napljačkao njemački Wehrmacht.

Partizani su otvorili bocu i slavili ga kao heroja, a on je još uvijek

mislio: »Gospode bože, koliko se stidim.«

Želeći da djeluje što više britanski, pušio je lulu, dok je inače bio

W & N

nepušač. Duhanski ga je dim grebao u grlu. Viski je imao okus ulja.

Osjećao se očajno, jer su ga sada svi gledali kao prijatelja, kao druga,

puni poštovanja i divljenja. A najviše zato jer ga je Yvonne tako

promatrala, ta hladna intelektualka Yvonne, čije su oči sada vlažno

blistale, a usne bile napola otvorene...

– Najhitnije trebamo dinamit i municiju za naše oružje! reče

dugokosi lončar.

– Zar imate i oružje? – upita Thomas nehajno.

Poručnik Bellcourt ga izvijesti da su pripadnici Maquis

Crozanta – nekih šezdeset pet ljudi – opljačkali dva francuska i

jedno njemačko skladište oružja.

– Posjedujemo – reče on prilično ponosno – tristo pedeset

Lebelovih karabina, kalibra sedam cijelih pet, šezdeset osam

britanskih automata, marke Sten, trideset njemačkih

pedesetmilimetarskih bacača granata, pedeset mitraljeza FN i

dvadeset tri mitraljeza francuske armije.

»No nazdravlje«, pomisli Thomas.

– I još da spomenem: devetnaest tronožnih mitraljeza marke

Hotchkiss.

– Ali nemamo municije – doda gradonačelnik Crozanta.

»Ovo već zvuči malo bolje«, pomisli Thomas.

Stari profesor reče:

– Sve ćemo javiti u London. Dajte nam šifru i objasnite upotrebu

odašiljača, mon capitaine.

Thomas počne objašnjavati. Yvonne smjesta shvati sistem

šifriranja. Osnivao se na višestrukom pomicanju slova i umetanju

čitavih skupina slova na mjesto jednog slova. Thomas Lieven je

postajo sve tužniji. Pomisli: »Ovo sve sam ja smislio. I sada

W & N

funkcionira. Nadao sam se da će funkcionirati. A ipak...«

Uključi odašiljač i reče:

– Sada je pet minuta prije dva. Točno u dva London očekuje našu

prvu radio-poruku na frekvenciji tisuću sedam stotina sedamdeset i

tri kiloherca. – Na ovu su frekvenciju njemački tehničari ugodili

odašiljač. Thomas nastavi: – Uvijek ćete se javljati kao slavuj

sedamnaest. Zvat ćete sobu broj dvije stotine trideset i jedan War

Officea u Londonu. Ondje se nalazi colonel Buckmaster iz Special

Operation Branch. – Ustane. – Izvolite, mademoiselle Yvonne.

Prvu su poruku šifrirali zajednički. Svi pogledaju na satove.

Sekundna je kazaljka označavala posljednju minutu prije dva sata.

Još petnaest sekunda. Još deset. Još pet. Još samo jedna...

Sada!

Yvonna počne odašiljati. Muškarci su se gurali oko nje: debeli

smiješni gradonačelnik, suhonjavi poručnik, stari profesor, lončar

duge kose.

Thomas je stajao malo postrance.

»I tako je to, dakle, krenulo«, pomisli. »Ne može se više

zaustaviti. Neka vas sada Bog čuva. Bože, čuvaj i mene...«

– No, dakle – reče kaplar Schlumberger, koji je potjecao iz Beča –

evo ih, napokon. – Na glavi je imao slušalice i sjedio pred radio-

uređajem. Za susjednim je stolom bio kaplar Raddatz i upravo je sa

zanimanjem stručnjaka razgledavao neki francuski ilustrirani časopis

sa slikama golih žena.

Schlumberger ga dozove pokretom ruke. – Ostavi sad babe. Dođi

ovamo!

Uzdahnuvši, kaplar Raddatz iz Berlin-Neuköllna odvrati pogled s

neke tamnoputne ljepotice i sjedne kraj svog kolege, Stavljajući

W & N

slušalicu na uši, zareži:

– Još nekoliko ovakvih posranih trikova i konačna pobjeda nam je

u džepu!

Stanu hvatati poruku koju im je kroz noć i maglu slala ženska

ruka kratkim i dugim signalima iz nekoliko stotina kilometara

udaljenog mlina na obali Creuze.

Tekst se točno podudarao s onim koji je ležao ispred

Schlumbergera već osam sati, od onog trenutka kad je Pariz napustio

onaj čudnovati Sonderfiihrer Thomas Lieven, kojem su obojica bili

dodijeljeni.

– gr 1834512 stkgo nspon crags – počinjao je tekst koji je ležao

ispred kaplara iz Beča. A zatim: – gr 1834512 etkgo nspon crags –

začuju se Morseovi znaci na frekvenciji 1773.

– Ide kao podmazano – progunđa Bečanin.

– Reci, zar vam nije palo na pamet da možda i momci iz Londona

ovo slušaju? – raspita se kaplar iz Neuköllna.

– Pri frekvenicji na koju smo ovo ugodili nije baš vjerojatno –

reče Schlumberger.

Sjedili su u potkrovlju hotela »Lutetie«, glavnog stana vojnog

Abwehra u Parizu. Schlumberger je bilježio znakove. Raddatz

zijevajući upita:

– Karli, jesi li ikada spavao s Crnkinjom?

– Ma prestani, daj konačno zaveži tu gubičetinu.

Raddatz će turobno:

– Da smo se mi Nijemci više motali oko baba, vodili bismo manje

ratova.

Schlumberger je bilježio što je Morseovim znakovima primio.

– Sve je to sranje – reče Raddatz. – Već i svaka budala zna da

W & N

ovaj rat više ne možemo dobiti. Zašto ga ti posrani generali ne

okončaju?

Signali u Schlumbergerovoj slušalici su zamuknuli. Naslonio se i

počeo odašiljati prema uputama: – Javit ćemo se ponovno.

Raddatz zareži:

– Pitam te: zašto ga, pseta nijedna, ne dovrše?

– Ne smiju. Hitler bi ih sve postavio pred zid, Schorsche!

– Hitler, Hitler, čovječe božji! Ne mogu to više slušati! Hitler – to

smo svi mi, jer smo ga izabrali i jer smo vikali Heil. Preblesavi smo

bili, preglupi! Morali smo više misliti, a manje vjerovati!

Na ovakav, ne baš ratnički, način razgovarali su još neko vrijeme,

zatim Schlumberger počne odašiljati šifriranu poruku, koju mu je

ostavio Sondeführer Lieven. Dešifrirana, ona je glasila:

– Iz sobe 231 ratnog ministarstva London, slavuj 17 – jasno smo

vas čuli – pozdravljamo vas kao novog člana naše special operation

branch – javljajte se od sada svakog dana u dogovoreno vrijeme –

dobit ćete daljnje upute – po captaina Everetta doći će danas 4.

travnja 1943. ...

13

– ... u sumrak oko 18 sati, na nama već poznatu čistinu, avion tipa

lysander – živjela francuska, živjela sloboda – buckmaster – kraj –

dešifriralo je petero muškaraca i jedna mlada žena tekst u

Morseovim znakovima, što su ga upravo primili u mlinu na obali

Creuze. Zatim skoče uvis, zagrle se i zaplešu od veselja.

Oko tri sata ujutro odu svi na počinak.

Yvonne je zamolila Thomasa da joj donese u sobu pismene upute

W & N

za upotrebu odašiljača. S originalnom engleskom brošurom u ruci,

on pokuca na njezina vrata. Bio je umoran. Bio je žalostan i

neprestano je mislio na Chantal...

– Samo trenutak! – začuje Yvonnin glas s one strane vrata te

pomisli: »Vjerojatno se već svukla, pa mora na

brzinu nešto zaogrnuti.« Počeka, zatim joj začuje glas: – Sada

možete ući, mon capitaine!

On otvori vrata.

Prevario se. Ako je Yvonna, dok je kucao, imala nešto na sebi,

onda je to u međuvremenu odložila. Jer je u maloj, seljački

namještenoj, pregrijanoj sobi, stajala pred njim onakva kakvom ju je

Bog stvorio.

»Ne«, pomisli Thomas, »zaboga, ne sad još i to. Najprije je u

mene sumnjala, sada mi vjeruje i to mi želi dokazati... Ah, ne mogu,

jednostavno ne mogu. Chantal, ljubljena mrtva Chantal...«

Položi brošuru na seljačku komodu, pa porumenjevši poput

školarca, nervozno reče:

– Tisuću puta molim da mi oprostite.

Zatim napusti njezinu sobu.

Yvonne ostane nepomična. Usne su joj se trzale, ali nije

zaplakala. Zgrčila je šake. U tren oka njezini su se osjećaji

promijenili. »Taj odvratni, hladni Englez. Za ovo će mi još platiti.«

U vremenu između otvaranja i zatvaranja vrata jedna je žena,

spremna na ljubav, postala smrtni neprijatelj.

Ujutro je Yvonne nestala – nitko od muškaraca nije znao kamo. U

njezinoj sobi nađu poruku:

– Otišla sam naprijed, u Clermond-Ferrand. Yvonne.

W & N

Debeli se gradonačelnik ljutio:

– Dakle tako nešto! A tko će sada kuhati? Htjeli smo vam

pripremiti oproštajnu večeru, mon capitaine.

– Ako bi gospoda meni dopustila da stanem uz štednjak ...

– Zar znate i kuhati, do vraga?

– Pomalo – skromno će Thomas. Kuhao je – jer mu ništa drugo

nije preostalo – engleski, krajnje engleski. Znao je da se time izlaže

kritici Francuza.

Roastbeefje ipak svima jako prijao. Jedino je povrće, što ga je uz

to poslužio, izazvalo kritiku gradonačelnika:

– Recite, zar sve ovo kuhate samo u slanoj vodi?

– Kuham, mi Englezi to tako volimo – odvrati Thomas,

W & N

Meni

Roastbeef s povrćem

Dripping Cake

Engleski varenac od

jabuka

Moulin de Gargilesse

4. travnja 1943.

I hrabri partizani postaju krotki kada

Thomas Lieven kuha

Roastbeef

Stavite u tavu dobro

odležan komad goveđih

rebara bez kosti, prelijte ga s

mnogo kipućeg maslaca,

kojem možete dodati

bubrežnog sala, popržite

meso brzo sa svih strana,

zatim ga posolite i popaprite.

– Stavite tavu u vruću pećnicu

i pecite meso 45 minuta, prvo

na jakoj, a zatim na srednjoj

vatri, često ga zalijevajte, ali

po mogućnosti nemojte

dolijevati vode. Meso možete

više puta okrenuti, ali na

kraju pečenja mora masna

strana biti okrenuta prema

gore. Kad pečenje izvadite iz

tave, nemojte ga odmah

narezati da ne isteče sok, a

meso ne postane sivo.

Ostavite da pečenka nekoliko

W & N

minuta počiva. – Roastbeef

možete peći i na roštilju, a

masnoću upotrijebiti za

Dripping Cake.

Dripping cake

Čvrsto razmutite 5-6 jaja s

12,5 dekagrama brašna,

dobrih pola litre mlijeka,

nešto soli, pa ulijte smjesu u

tavu na vruću mast, iz koje ste

izvadili roastbeef. – Pecite

samo deset minuta na jakoj

vatri u pećnici dok smjesa

odozdol ne postane smeđa, a

odozgor se lagano ne zgusne.

– Dripping Cake razrežite na

komade i složite oko

narezanog roastbeefa. – Ovo

jelo možete prirediti i bez

roastbeefa na istopljenim

kockama slanine i poslužiti ga

kao Yorkshire-Pudding.

Varenac od jabuka

Uzmite 1/2 kilograma

finog brašna, 250 grama

čvrstog, preko noći

namočenog, fino nakosanog

bubrežnog sala, zatim punu

čajnu žličicu đumbira u prahu,

nešto soli, te sve zajedno

dobro promiješajte. Zatim

izradite s hladnom vodom

tijesto koje se ne smije lijepiti

za ruke. – Razvaljajte ga

okruglo. U duboku zdjelu

stavite ubrus, pospite ga s

nešto brašna te na to položite

na razvaljani list tijesta.

Napunite ga oguljenim, na

četvrtine razrezanim

kiselkastim jabukama, gore

čvrsto stisnite tijesto skupa i

zavežite ubrus. Varenac

kuhajte dva sata neprekidno u

vodi koja jako ključa, a kojoj

ste dodali dvije žlice soli. –

Pospite varenac šećerom i

poslužite ga bez umaka. –

Varenac možete znatno

poboljšati ako jabuke,

nekoliko minuta prije nego

što ih stavite u tijesto, pirjate

u maslacu sa 100 grama

W & N

običnih grožđica i grožđica

bez sjemenka (Korinthe), s 50

grama sitno nasjeckane

ušećerene kore od limuna i

naranče te s nešto šećera i

ruma.

izvlačeći iz usta nekoliko dlaka brka. Morao je voditi dvostruki

razgovor, jer mu je istodobno profesor Débouché pričao da u

Clermont-Ferrandu zapinje izradba krivotvorenih dokumenata:

– U posljednje vrijeme kontrole zahtijevaju uvijek osobne isprave

i kartu za živežne namirnice. Što mislite, capitaine, kako bismo se

mogli bolje osigurati?

– Od čega se sastoji prilog uz roastbeef? – istodobno upita

proždrljivi gradonačelnik.

– Samo lijepo po redu, jedan za drugim – odvrati Thomas Lieven.

– Tijesto se sastoji od jaja, mlijeka i brašna, koje valja dobro

razmutiti. Bez roastbeefa ovo jelo zovemo »Yorkshire Pudding«, a s

roastbeefom »Dripping Cake«.

Zatim se Thomas obrati profesoru Débouchéu, pa u idućih

nekoliko sekunda postane osnivačem supercentra za proizvodnju

lažnih dokumenata. Thomas reče:

– Vaše dokumente morate savršeno krivotvoriti, profesore. Imate

svoje ljude u svim ustanovama, zar ne? Sve se mora poklapati:

osobna iskaznica, vojna isprava, vojna platna knjižica, listić od

popisa stanovništva, karta za živežne namirnice i porezna knjižica.

Na svemu isto izmišljeno ime. A to isto lažno ime mora biti

registrirano u svim dotičnim ustanovama...

Ovaj je savjet Thomasa Lievena prihvaćen i iskorišten tako da se

Nijemcima ubrzo počela dizati kosa na glavi! Francusku je

W & N

preplavila prava lavina tzv. pravih lažnih dokumenata, uz pomoć

kojih su spašeni mnogi životi.

Između sumraka i noći 14. travnja 1943. godine, spustio se jedan

Lysander avion Royal Air Forcea na malu čistinu, iznad koje je

Thomas Lieven bio iskočio prije osamnaest sati. U avionu je sjedio

pilot u engleskoj uniformi. Pilot je potjecao iz Leipziga. Njemački ga

je Abwehr odabrao zato jer je govorio engleski, no na žalost sa

saskim naglaskom.

Stoga je malo govorio, a uglavnom salutirao, i to pogrešno, zbog

čega se Thomasu gotovo sledila krv u žilama.

Vojnički oštro pilot bi položio ruku na sljepoočicu, dlanom prema

obrazu, a ne kako su to Britanci činili, dlanom prema naprijed.

Činilo se, međutim, da to nitko od Thomasovih novostečenih

francuskih prijatelja nije primijetio. Bilo je zagrljaja i poljubaca,

muških stisaka ruke i dobrih želja.

– Bonne chance – vikali su muškarci, dok se Thomas penjao u

avion, sikćući kroz zube pilotu njemačkih oružanih snaga:

– Idiote jedan blesavi!

Zatim podigne pogled. Prijeko na rubu šume nepomično je stajala

Yvonne. Ruke je zakopala u džepove svog kratkog kaputa. On joj

mahne, ali ona mu ne uzvrati. On još jednom mahne, no ona ostane

nepomična.

Tada, dok se spuštao na sjedalo, shvati da ova žena još nije do

kraja s njime obračunala. Još zadugo ne!

Pothvat Slavuj 17 tekao je potpuno glatko, kao što je to Thomas i

očekivao.

Svake se večeri u 21 sat Maquis Crozant javljao kaplarima

W & N

Schlumbergeru i Raddatzu u hotelu »Lutetia«, čekao zatim da oni

dešifriraju poruke i dobio odgovarajuće upute od colonela

Buckmastera, soba 231, Ministarstvo rata London.

Tim su zgodama prisustvovale još dvije osobe: pukovnik Werthe,

koji je Thomasa oslobodio iz gestapovskog zatvora, i kapetan

Brenner, koji je već dugo pratio s velikim zanimanjem život našeg

prijatelja.

U kapetanu Brenneru Thomas je upoznao tipičnog profesionalnog

vojnika: trijeznog, krutog, pedantnog, pristojnog, koji nije bio nacist

– ali prava vojničina, čovjek koji prima naređenja i izvršava ih poput

stroja, bez osjećaja, bez kritičkih misli, pa gotovo i bez srca.

Brenner, nizak čovjek s oštrim razdjeljkom, naočalama u zlatnom

okviru i energičnim kretnjama, već od samog početka nije razumio

čitav ovaj cirkus s tim slavujem sedamnaest, kako je on to nazvao.

Na početku je Thomas ljudima iz Maquis Crozant slao upute koje

su obuzdavale njihovu aktivnost. Slavuj 17 je, međutim, bio željan

akcije. Pripadnici pokreta otpora željeli su se boriti. Zahtijevali su

municiju za svoje oružje!

Nakon toga jedne tople svibanjske noći njemačka posada aviona

koji je bio otet Britancima izbaci povrh šumskog područja između

Limogesa i Clermont-Ferranda četiri padobrana sa sanducima

municije. Municija je imala samo jednu pogrešku: prema kalibru i po

tipu nije odgovarala oružju Maquis Crozanta.

Posljedica je bila beskrajno razmjenjivanje radio-poruka. I opet su

prošli dani. London se ispričavao zbog zabune. Sve će popraviti čim

nabave pravu municiju za oružje, koje je dobrim dijelom potjecalo iz

njemačkih i francuskih skladišta.

London naredi Maquis Crozantu da mora stvoriti zalihe živežnih

W & N

namirnica. Bilo je općepoznato da stanovništvo tih nepristupačnih

predjela gladuje. A glad može natjerati ljude na opasna, bezumna

djela...

Oteti avioni s njemačkim pilotima ponovno su poletjeli. Ovog su

puta bacali padobrane s otetim britanskim konzervama, otetim

britanskim lijekovima, viskijem, cigaretama i kavom.

Kapetan Brenner više nije shvaćao ovaj svijet:

– Mi ločemo patvoreni pernod – a gospoda partizani pravi viski!

Ja pušim »Gauloise« – a partizani vjerojatno »Напгу Clay!«

Sada ćemo ih još i pothraniti kako bi postali debeli i tusti! Pa to je

bezumlje, gospodo, potpuno bezumlje!

– Nije to nikakva ludost – poduči ga pukovnik Werthe.

– Lieven ima pravo. To je jedina mogućnost da spriječimo kako

nam ti ljudi ne bi postali opasni. Jednom kad nam dignu u zrak

željezničke pruge i električne centrale, razbježat će se na sve strane i

ni jednog od njih nećemo uhvatiti.

U lipnju 1943. godine Slavuj 17 se toliko uznemirio da je Thomas

promijenio svoju taktiku: oteti britanski avioni s njemačkom

posadom sada su iznad partizanskog područja bacili municiju koja je

stvarno odgovarala oružju.

Ali ubrzo nakon toga Maquis Crozant dobije novu uputu: maquis

marseille određen za velike akcije sabotaže i prepade – neophodno je

potrebno da privremeno stavite svoje oružje i svoju municiju na

raspolaganje drugovima.

Silno natezanje preko radio-veza.

London, međutim, ostane neumoljiv. Maquis Crozant dobije

točne podatke o mjestu i vremenu gdje će predati oružje.

I tako jedne olujne noći u šumama nedaleko od ceste što vodi iz

W & N

Belaca u Mortemart oružje promijeni vlasnika. Novi se vlasnici, koji

su se ponašali napadno francuski, odvezu u nekoliko kamiona. Kada

su ponovno bili sami, nastave međusobno razgovarati onako kako su

to bili naučeni, to jest žargonom njemačkih redova.

Na početku srpnja izdajnički radio-telegrafist grupe Maquis

Limoges dojavi pukovniku Wertheu da Maquis Crozant ima pun nos

Londona. Stanovita Yvonne Dechamps huška muškarce. Je li to

uopće London s kojim stoje u radio-vezi? Pa ni s onim kapetanom

Everettom nije baš sve bilo u redu, zloslutno je govorila ta Yvonne, a

da i ne spominjemo pilota RAF-a koji je došao po njega. On je,

naime, salutirao poput pravog Švabe.

– Prokletstvo – reče Thomas Lieven, čuvši za to – Znao sam da će

se ovo jednom dogoditi. Gospodine pukovniče, sada nam preostaje

još samo jedno.

– A to je?

– Moramo Slavuju 17 pružiti mogućnost i izdati nalog da izvrši

pravu ozbiljnu sabotažu. Moramo žrtvovati kakav most, ili

željezničku prugu, ili kakvu električnu centralu, kako bismo, možda,

spasili mnoge druge električne centrale, željezničke linije i mostove.

Kapetan Brenner, koji je prisustvovao ovom razgovoru, sklopi oči

i zastenje:

– Šenuo! Sonderführer Lieven je šenuo!

I pukovnik Werthe je bio zbunjen:

– Sve ima svoje granice, Lievene. Dakle zaista! Što vi zapravo od

mene tražite?

– Tražim od vas jedan most, gospodine pukovniče! – Odjednom

se Thomas izdere:

– Do đavola, valjda postoji u Francuskoj jedan most kojeg se

W & N

možemo odreći!

KRAJ PRVOG SVESKA

W & N

Naslov izvornika ES MUSS NICHT IMMER KAVIAR SEIN

mitgeteilt von Johannes Mario Simmel

Schweizer Verlagshaus AG, Ziirich, 1974.

W & N

TREĆA KNJIGA

W & N

1. poglavlje

1

Dizalo se zujeći zaustavi na najvišem katu hotela »Lutetia«, koji

je bio zaposjeo njemački Abwehr. Iz dizala iziđe neki trideset

četverogodišnji muškarac. Bio je srednje visok i vitak, a imao je brk

kao u morža.

Mršavi Georg Raddatz iz Berlina spusti u džep najnovije izdanje

francuskog pornografskog časopisa Regal, pa skočivši smjesta uvis,

udari petama:

– Heil Hitler, gospodine Sonderfuhreru!

– Kaplari Raddatz i Schlumberger dežurni u radio-službi,

gospodine Sonderfuhreru! – drekne Bečanin, zauzevši pri tom strogi

vojnički stav.

Nesumnjivo najčudnovatiji Sonderfiihrer Trećeg Reicha odgovori

nacerivši se:

– Heil Hitler, guzice jedne. Jeste li već slušali London?

– Jesmo, gospodine Sonderfuhreru! – izvijesti Bečanin odsječno.

– Upravo sada.

Trojica su se muškaraca već tjednima sastajali svake večeri i

uvijek su, usprskos zabrani, upotrebljavali radio-prijemnike odlično

opremljene njemačke radio-službe. Svake su večeri slušali London.

Debeli Schlumberger izvijesti: – Churchill je održao govor. Ako

Talijani, sada kad im je Mussolini u guzici, i nadalje budu s nama

surađivali, dobit će po tikvama.

Dana 25. srpnja, prije pet dana, talijanski kralj Viktor Emanuel

W & N

dao je uhapsiti Mussolinija. Također 25. srpnja: po danu su

napadnuti Kassel, Remschied, Kiel i Bremen.

– Bože, bože, al’ to ide brzo – uzdahne Raddatz.

– U Rusiji su nam isprašili stražnjice na jezeru Ladoga, a kod

Orela su nas natjerali u bijeg. Talijani dobivaju po njušci na Siciliji.

– A gospoda u Berlinu još uvijek naveliko laju. I ne prestaju, i ne

prestaju.

Schlumberger i Raddatz, stare, iskusne vojničine, turobno

zaklimaju glavama. Štošta su saznali o Thomasu Lievenu. Znali su

da gaje Gestapo mučio prije nego što gaje pukovnik Werthe spasio

od sigurne smrti u podrumima Službe sigurnosti u Aveniji Foch.

Thomas se, uostalom, već prilično dobro oporavio od zatvora i

strašnih preslušavanja. Na različitim dijelovima tijela ostale su ružne

brazgotine, ali ih je prekrivala prvorazredna odjeća, koju je Thomas

sada ponovno posjedovao.

Thomas reče:

– Doskora će doći pukovnik Werthe s kapetanom Brennerom.

Smijem li vas zamoliti da prije toga šifrirate ovu radio-poruku? –

Stavi na stol pred Raddatza ceduljicu.

Berlinčanin stane čitati, pa se začudi:

– Bože, bože, ovo postaje sve ljepše. Ovako ćemo, naravno, na

koncu još ipak dobiti rat. Pogledaj, Karli.

Bečanin pročita, pa se počeše po glavi. Njegov je komentar bio

kratak:

– Predajem se.

– Ma nipošto – reče Thomas. – Radije šifrirajte ovu poruku. –

Poruka je glasila:

– slavuju 17 – raf bombarder bacit će 1. kolovoza između 23 i

W & N

23,15 sati povrh sektora 167 mt specijalni spremnik s plastičnim

eksplozivom – 4. kolovoza točno u 00 sati 00 dignite u zrak pont

noir između gargilessea i eguzona – točno se pridržavajte određenog

vremena – sretno – buckmaster.

– Hajde, gospodo, govorite – reče Thomas Lieven. – Čemu ovi

zaprepašteni pogledi?

– Opet neka podvala gospodina Sonderführera, Schorsche – reče

Bečanin. – Vjerojatno kakav mali posrani mostić, razumiješ?

– Ovaj most, gospodo – objasni Thomas, umorno se nasmiješivši

– vodi preko Creuze do ceste broj 20 i jedan je od najvažnijih

mostova srednje Francuske. Leži pred Eguzonom. Ondje se nalazi

brana električne centrale koja opskrbljuje strujom veći dio srednje

Francuske.

– I baš taj mostić treba da ode u dupe?

– Ako Bog da – reče Thomas. – Mnogo sam vremena potrošio

dok nisam pronašao baš taj mostić.

2

Thomas Liven je počeo tražiti most 4. srpnja 1943. godine. U

svijetlom ljetnom odijelu, zviždeći i dobro raspoložen, prolazio je

ljetnim Parizom. Ah, ti bulevari s rascvjetalim drvećem! Ah, te

otvorene kavane na pločnicima pune lijepih mladih žena u kratkim

šarenim haljinama! Pa ti ludi šeširi! Te visoke cipele od pluta! Taj

miris pustolovine, udvaranja, parfema i jasmina...

Paris 1943. godine: grad koji je još uvijek živio kao u doba mira.

Ako su se u stanovima u Bulonjskoj šumi svjetla gasila

prijevremeno, nije tome bilo krivo ograničenje struje, kad su zavjese

W & N

zašuštale, šuštale su nježno, a ne kao da su željezne.

Parižani su s mnogo šarma prihvatili njemačku okupaciju. Marché

noir, crna burza, evala je. Moral vojnika nije se odrvao ovakvom

životu. General von Witzleben jednom je uzdahnuo:

– Francuske žene, francuska kuhinja i francuski mentalitet su nas

dokrajčili. Zapravo bih svaka četiri tjedna morao mijenjati ovdje

smještene trupe.

I najsitniji vojni činovničić iz zadnje selendre živio je u Parizu

poput kneza. Naučio je razlikovati najfinije marke šampanjca,

zahtijevao je u hotelu Poulet gami, jeo oštrige na tucete i shvatio u

nježnom zagrljaju svoje francuske prijateljice da umrijeti za

domovinu nipošto nije najslađe na ovome svijetu.

Glavni štab generala von Rundstedta, vrhovnog komandanta

zapada, bio je prvi cilj Thomasa Lievena. Ovdje je razgovarao s tri

majora, koje je najprije oprezno i svečano obavezao na čuvanje

vojne tajne, a zatim im iznio svoju malu želju.

Prvi ga major uputi drugom. Drugi ga pošalje trećem. Treći ga

major izbaci napolje i podnese prijavu svom generalu. General

pošalje prijavu u hotel »Lutetia« uz napomenu da zabranjuje svako

miješanje Abwehra u vojna pitanja –a dizanje mosta u zrak

vjerojatno se ubraja u to.

U međuvremenu se žustri Thomas već našao i u Vrhovnoj

tehničkoj upravi Wehrmachta, da bi ondje stanovitom majoru

Ledeburu izložio svoju molbu. Bilo je to u 11 sati i 18 minuta.

Uli sati i 19 minuta zazvoni telefon na pisaćem stolu pedantnog,

častohlepnog kapetana Brennera u hotelu »Lutetia«. Mali oficir s

oštrim razdjeljkom i naočalama u zlatnom okviru podigne slušalicu i

javi se. Zatim se, makar je sjedio, vojnički oštro nakloni, jer je

W & N

saznao da govori sa stanovitim majorom Ledeburom.

Kad je čuo ono što mu je stariji po činu rekao, kapetana oblije

rumenilo i on zalaje:

– Očekivao sam nešto slično, gospodine majore! To i ja mislim!

Međutim, ruke su mi vezane! Izvanredno žalim, gospodine majore,

ali vas moram povezati s pukovnikom Wertheom.

T o odmah i učini. Za razliku od svog kapetana, pukovnik je jako

problijedio kad je čuo sve što mu je major želio reći. Na koncu

mučno progovori:

– Hvala što ste me obavijestili, gospodine majore. Vrlo pažljivo

od vas, zaista. Ali vas mogu umiriti: Sonderfiihrer Lieven nije lud.

Ni najmanje. Osobno ću doći po njega. – Spusti slušalicu.

Kapetan Brenner mu priđe. Stakla njegovih naočala su blistala:

– Dopuštam si da vam kažem kako sam uvijek upozoravao na tog

čovjeka. On stvarno nije normalan!.

– Čovjek je isto tako normalan kao vi i ja! A i Canaris se njime

zanosi. Ruku na srce: nije li sé njegova zamisao, da se borimo protiv

partizana na miran način, pokazala najboljom? Čovječe, Brenneru,

probudite se! U Francuskoj su grupe Maquisa samo posljednjeg

mjeseca izvršile 243 ubojstva, 391 prepad na vlakove i 825 sabotaža

u industriji! Samo najednom području vlada mir: u Gargilesseu. A to

je njegovo područje!

Kapetan Brenner stisne usne i slegne ramenima. Pukovnik Werthe

se od veze i oslobodi Thomasa Livena, koji se silno razveselio kad je

čuo da je major Ledebur posumnjao u njegovo duševno stanje.

Werthe mu reče:

– No, sad mi je zbilja potrebna jedna rakija, čovječe. Tada, uz

čaše pernoda, Werthe upita, tresući glavom:

W & N

– Zbog čega, zapravo, toliko ludujete s tim mostom, Lievene?

Thomas tiho odgovori:

– Jer sam uvjeren da će mnogi ljudi, koji bi inače morali umrijeti,

ostati živi, ako pronađem taj most. I Nijemci i Francuzi, gospodine

pukovniče. Éto, zbog toga.

Pukovnik okrene glavu na stranu:

– Ah Lievene, valjan ste vi momak. – Gledao je iz malog bara na

ljetni bulevar pun cvijeća, drveća i mladih žena.

Iznenada stisne šake.

– Taj prokleti rat – reče pukovnik Werthe.

3

Sutradan ujutro Thomas Lieven je lunjao uredskim prostorijama

Radne službe Reicha u Parizu. Tražeći odjel nadležan za mostove,

potpuno zaluta i upadne u neki ured, iz kojeg poželi smjesta pobjeći.

Uhvatila ga je panika iž dva razloga: zbog četiri slike na zidu i zbog

dame za pisaćim stolom. Slike su prikazivale Hitlera, Goebelsa,

Göringa i Hierla, vođu Radne službe Reicha. Dama je bila

izvanredno mršava i visoka, grudi su joj bile plosnate, a ruke

koščate. Bezbojnu je kosu zategnula u visok čvor. Na lijevoj strani

bluze iznad grudi imala je zlatni znak stranke, a na ovratniku teški

kovani broš. Nosila je smeđu suknju, smeđe vunene čarape i smeđe

niske cipele. Izgledala je strogo, bila je strogo odjevena, i čitav joj je

ured mirisao strogo.

Thomas je već napola pobjegao iz ureda, kad li ga pogodi njezin

tvrdi, reski glas:

– Trenutak!

W & N

Okrene se i usiljeno nasmiješi.

– Oprostite, zalutao sam. Dobar dan!

Žena u tri koraka izleti iza svog pisaćeg stola.

– Što znači dobar dan? Heil Hitler je naš pozdrav! – Bila je

gotovo dvije glave viša od Thomasa. – Zahtijevam odgovor. Tko ste

vi? Kako se zovete?

On procijedi:

– Sonderfuhrer Lieven.

– Kakav Sonderführer? Pokažite isprave!

– A zbog čega? Ni ja ne znam tko ste vi?

– Ja sam glavna stožernica Mielcke – odvrati mršava žena, koja se

očito prala lizolnim sapunom. – Ovdje sam četiri tjedna. Prema

osobnom nalogu vođe Radne službe Hierla. Imam sve punomoći.

Evo moje isprave. A gdje je vaša?

Glavna stožernica Mielcke pomno prouči ispravu Thomasa

Lievena. Zatim nazove pukovnika Werthea i upita ga poznaje li

stanovitog Sonderfuhrera Lievena. Tek nakon toga ponudi mu da

sjedne.

– Neprijatelj je posvuda. Valja biti budan. Dakle, što želite?

– Stvarno, gospođo Mielcke...

– Glavna stožernica. To je moj čin.

– Doista, gospođo glavna stožernice...

– Nikakva gospođa. Samo glavna stožernica.

»E dosta, imaš pravo, isušena usidjelice, i nisi žensko«, pomisli

on, pa reče usiljeno ljubezno:

– Zaista glavna stožernice, ne vjerujem da ste nadležni za moj

problem.

– Jesam. Ne okolišajte toliko. Govorite!

W & N

U Thomasu je pomalo počelo kuhati. Ali još se svladavao.

– Imam tajni nalog. Ne smijem o njemu govoriti.

– Ja to od vas zahtijevam. Kao opunomoćenik vođe Radne službe

Reicha imam na to pravo. Dat ću vas uhapsiti ako mi odmah ne ...

Thomas zaurla:

– Glavna stožernice, zabranjujem da sa mnom razgovarate tim

tonom...

– Nemate vi što zabranjivati! Još danas ću sastaviti izvještaj o

mladim ljudima, sposobnim za frontu, koji pod okriljem Abwehra

zabušavaju u ovoj pariškoj grešnoj kaljuži. Osobno ću izvijestiti

vođu Radne službe Reicha!

Thomasu je sada prekipjelo, više se nije mogao svladavati. Izdere

se na nju:

– I ja ću sastaviti svoj izvještaj! Osobno admiralu Canarisu! Zar

ste poludjeli? Ta kako vi to govorite sa mnom? Nešto poput vas nam

je ovdje baš trebalo! – Postane zloban:

– Glavna stožernica odgovara otprilike činu pukovnika, je li?

Admiral je onda ipak nešto više, zar ne? – Udari šakom po stolu i

drekne: – Odgovarat ćete za ovo admiralu Canarisu, jeste li

razumjeli?

Upiljila je u njega pogled iz stisnutih očiju, koje su bile

vodenaste, plave i sjevernjačke. Zatim zausti otegnuto, smiješeći se

kukavički:

– Čemu se samo toliko uzrujavate, Sonderfuhreru? Pa ja samo

vršim svoju dužnost. – Gutala je.

Thomas pomisli: »Sada se boji. Želi se pomiriti. Alija više ne

mogu. Ugušit ću se ako još samo jednu minutu ostanem ovdje.«

Skoči na noge, trgne desnu ruku uvis i zaurla:

W & N

– Heil Hitler, glavna stožernice!

– Ma, čekajte malo ...

Ali on je već bio kod vrata, naglo ih otvorio i uz tresak zalupio za

sobom. Van! Van! Na svjež zrak.

Dana 11. srpnja Thomas Lieven stigne u glavni stan organizacije

Todt. Bio je upućen nekom građevinskom savjetniku Heinzeu. Na

uredskim vratima, koje je Thomas otvorio tog dana oko 11 sati

pisalo je HEINZE. U uredu su stajala dva velika crtaća stola. Ispred

njih svađala su se dva visoka muškarca. Prepirali su se tako žestoko

da nisu niti primijetili dolazak Thomasa Lievena. Oba su muškarca

nosila bijele ogrtače preko svojih uniforma i vikala su:

PRVI: Otklanjam svaku odgovornost! Svaki tenk, koji prijeđe

prijeko može sve srušiti!

DRUGI: Čovječe, pa kako vi to sebi zamišljate? Slijedeći most

prelazi Creuzu tek kod Argentona!

PRVI: To mi je savršeno svejedno. Gospoda će se onda morati

voziti zaobilaznim putem! Izjavljujem: Pont noir kod Gargilessea je

opasan! Metar dugačke pukotine ispod kolnika! Moje statičare je

gotovo udarila kap!

DRUGI: – Pojačajte konstrukcije željeznom oblogom!

PRVI: – No, dopustite – ali to je zaista posljednje govno!

Thomas pomisli: »Most kod Gargilessea. Fantastično. Apsolutno

fantastično. Kao da je stvarnost jurila za mojim željama i snovima. I

sada me dostigla...«

DRUGI: – Pomislite na električnu centralu! Na branu! Dignemo li

most u zrak, poremetit ćemo opskrbu strujom!

PRVI: – Nećemo, ako sami dignemo most u zrak! Tada možemo

W & N

prethodno izvršiti potrebna prekapčanja i iskapčanja. Ali, sruši li se

sutra sve skupa samo od sebe – tada ćete moći govoriti o smetnjama

u opskrbi električnom energijom! Ja – što tražite ovdje?

Konačno su otkrili Thomasa Lievena. On se nakloni, pa reče

blago:

– Rado bih razgovarao s građevinskim savjetnikom Heinzeom.

– Ja sam – reče prvi. – O čemu se radi?

– Gospodine građevinski savjetniče – reče Thomas – mislim da

ćemo savršeno surađivati...

Suradnja je stvarno bila izvrsna. Već su 15. srpnja organizacija

Todt i organizacija Canaris potpuno uskladile svoje planove u

odnosu na budućnost Pont noira južno od Gargilessea. Thomas, sada

kao colonel Buckmaster, War Office London, radio-vezom izda

nalog Maquis Crozantu:

– najhitnije sastavite popis najvažnijih mostova na vašem

području – javljajte pokrete trupa. –

Danima i noćima francuski su ustanici ležali u zasjedama. Čučali

su ispod mostova, sjedili u krošnjama drveća^ šuljali se po

potkrovljima starih vjetrenjača i seljačkih kuća. Sa sobom su nosili

dalekozore, papir i olovke. Brojili su njemačke tenkove, teretna

vozila, motorkotače. A svake su večeri u 21 sat javljali svoja

opažanja »Londonu«. Bio je jedan most kod Feursa, zatim most kod

Macona, pa onaj kod Dompierea ili onaj kod Neversa. I veliki Pont

noir južno od Gargilessea, prije električne centrale’kod Eguzona.

Dana 30. srpnja u 21 sat Yvonne Dechamps i profesor Débouché,

gradonačelnik Cassier, poručnik Bellcourt i Emillé Rouff, lončar,

sjedili su u dnevnoj sobi mlina u Gargilesseu. Gusti dim cigareta, da

W & N

bi ga mogao rezati, ispunjavao je prostoriju.

Yvonne je na glavi imala slušalice. Primala je šifriranu poruku

koju je odašiljao debeljkasti kaplar Schlumberger u Parizu:

sv. 21 54621 lhvhi rhwea riehr ctbgs. twoee ...

Muškarci koji su okruživali Yvonne disali su kratko i . ubrzaho.

Profesor Débouché brisao je svoje naočale. Poručnik Bellcourt

neprestano je oblizivao usne.

– ... sntae siane krodi lvgap – javljao je Morseovim znakovima

Schlumberger iz najvišeg kata hotela »Lutetia« u Parizu. Muškarci

koji su ga okruživali, Thomas Lieven, mali pedantno počešljani

kapetan Brenner, zakopčani pukovnik Werthe, disali su kratko i

ubrzano. Kapetan Brenner je skinuo svoje naočale u zlatnom okviru i

pažljivo ih brisao.

Dvadeset minuta poslije devet »London« prekida radiovezu. U

romantičnoj prastaroj vjetrenjači na obali Creuze vođe Maquis

Crozanta dešifrirali su primljenu poruku. Bila je to ona poruka

početak koje je glasio:

– slavuju 17 – raf bombarder bacit će 1. kolovoza između 23 i 23,

1.5 sati povrh sektora 167 mt specijalni spiemnik s plastičnim

eksplozivom – 4. kolovoza točno u 00 sati 00 dignite u zrak pont

noir između gargilessea i eguzona.

Pošto su dešifrirali poruku svi stanu govoriti u isti mah. Samo je

Yvonne Dechamps šutjela. Tiho je sjedila pred primopredajnikom

prekriživši ruke u krilu. Mislila je na čudnovatog captaina Everetta,

u kojeg je toliko bila sumnjala.

Profesor Débouché razgovarao je s muškarcima. Yvonne jedva da

ih je čula. Ono što je mislila i osjećala bilo je besmisleno i ludo. A

ipak je znala s upravo bolnom sigurnošću da će tog captaina

W & N

Everetta još jednom susresti, bilo kada, bilo gdje...

Glasovi oko nje postanu bučniji. Yvonne se trgne. Primijeti da je

izbila svađa između gradonačelnika Cassiera, lončara Rouffa i

profesora Débouchéa. Tašti Cassier je udarao po stolu:

– Ovo je moje područje. Poznajem ga kao vlastiti džep.

Zahtijevam da ja rukovodim akcijom miniranja.

Učenjak će mirno:

– Ovdje nitko ne može udarati šakom po stolu, prijatelju.

Poručnik Bellcourt će rukovoditi akcijom. On je stručnjak za

miniranja. Vi ćete raditi ono što vam on kaže.

– Ne mogu podnijeti misao daje sve povjereno poručniku –

uzrujavao se gradonačelnik. – Pa tko je osnovao Maquis Crozant?

RoufT, ja i nekolicina seljaka.

– Tako je – poviče lončar. – Ljudi iz okolice. Vi, ostali, pridružili

ste nam se tek kasnije.

Yvonne se prisili da više ne misli na captaina Everetta i reče

hladno:

– Prestanite se svađati. Bit će onako kako kaže profesor. Istina je

da smo vam prišli kasnije. Međutim, tek smo mi ovaj Maquis pravo

razvili. Našom ste pomoću dobili radiostanicu. Ja sam vas naučila

radiotelegrafirati.

Gradonačelnik i lončar su šutjeli. Ali povrh Yvonnine glave

pogledali su jedan drugoga lukavo i prepredeno, kako to već znaju

stari seljaci...

4

Dana 1. kolovoza 1943. godine u 23. 10 sati jedan britanski

W & N

bombarder, kojeg su Nijemci zarobili, izbaci iznad planinskog

sektora 167 mt veliki specijalni spremnik s otetim britanskim

plastičnim eksplozivom.

Dana 2. kolovoza 1943. godine pojavi se u električnoj centrali

Eguzon stanoviti građevinski savjetnik Heinze od organizacije Todt

u Parizu i raspravi s rukovodećim njemačkim inženjerima u tančine

sve potrebne mjere zbog posljedica koje će nastati uslijed miniranja

mosta u blizini brane.

Dana 3. kolovoza pojavi se građevinski savjetnik Heinze kod

zapovjednika jednog streljačkog bataljona, povjeri mu strogu vojnu

tajnu i utuvi mu u glavu da 4. kolovoza između 23.15 i 00.30 sati

mora udaljiti sve njemačke straže s Pont noira.

Dana 4. kolovoza u 00.08 sati Pont noir odleti prema programu i

uz zaglušnu buku u zrak. Nijedan čovjek nije bio ozlijeđen.

Dana 5. kolovoza u 21 sat kaplari Schlumberger i Raddatz čučali

su, znojeći se, pokraj svojih aparata u hotelu »Lutetia« u Parizu. Iza

njih su stajali Thomas Lieven, pukovnik Werthe i kapetan Brenner.

Slavuj 17 se javio točno na vrijeme. Schlumberger promrmlja

hvatajući poruku:

– Danas ne telegrafira djevojka. Na aparatu je neki klipan.

Slavuj 17 je dugo izvještavao, dugo kao još nikada. Poruka uopće

nije imala kraja. Dok je Schlumberger još preuzimao, Raddatz je

počeo dešifrirati. Prvi je dio poruke glasio otprilike onako kako je

Thomas i očekivao:

– zadatak pont noir izvršen prema naređenju – čitav je most

miniranjem porušen – dvadeset ljudi direktno sudjelovalo u operaciji

– poručnik bellcourt prije akcije slomio nogu – leži kod prijatelja u

eguzonu – uz odašiljač émille rouff – profesor débouché i yvonne

W & N

dechamps su u clermont- ferranđu ...

Werthe, Thomas i Brenner zavirivali su preko Raddatzova

ramena. Ovaj je dešifrirao.

»Kakvog li idiota«, pomisli Thomas problijedivši, »čemu

spominje imena?«

Prije nego što je Thomas mogao išta poduzeti, osjeti kako mu je

Raddatz stao na nogu. Pogleda radio-telegrafista. Berlinčaninove oči

izražavale su užas i zaprepaštenje. U taj mu trenutak Schlumberger

pruži još jednu cedulju. Raddatz se očajnički nakašlje.

– Što je? – poviče Brenner, priskočivši hitro poput lasice.

– Ja – ja – ovaj, baš ništa! – objasni Berlinčanin. Brenner mu

istrgné papir iz ruke:

– Dajte to ovamo, čovječe! – Visoko podigne papir. Očale su mu

bljeskale. – Poslušajte ovo, gospodine pukovniče!

Thomas osjeti kako mu ledena ruka steže srce, dok je Brenner

čitao što je Raddatz upravo bio dešifrirao:

– Molimo o akciji obavijestiti generala de Gaullea i obavijestiti ga

o našim najvažnijim i najhrabrijim članovima – pohvale i

odlikovanja podigli bi borbeni moral ...

»Oh, bože«, pomisli Thomas, »ovo ne može biti istina!«

– ... Budući da je poručnik Bellcourt otpao, glavna zasluga za

miniranje pripada, gradonačelniku Cassieru, sa stanom u Crozantu, i

uz njega Émilleu Rouffu iz Gargilessea – u akciji su još sudjelovali

...

Kaplar Schlumberger podigne zbunjen pogled sa svoga bloka za

stenografiranje. •

– Hvatajte dalje, čovječe! – izdere se Brenner na njega. Kapetan

se zatim obrati Thomasu. – Gospodine Sonderfüh-. reru, jednom ste

W & N

rekli da se tu gamad ne može pohvatati jer ne znamo njihova prava

imena i adrese, je li? – Brenner se zvonko nasmije. – Sada ćemo ih

ubrzo sve saznati.

Oko Thomasa sve se zavrti. »Ti krmci. Ti tašti idioti. Uvijek sam

mislio da smo samo mi takvi. Ni Francuzi nisu bolji. Uzalud. Sve je

bilo uzalud.«

U pukovnika Werthea više se uopće nisu vidjele usnice. Sasvim

tiho reče:

– Napustite radiotelegrafsku prostoriju, gospodine Lievene!

– Gospodine pukovniče, molim vas da razmislite – počne

Thomas, ali prestane, jer je shvatio, pogledavši u sive Wertheóve

oči: što god sada rekao, na ovog čovjeka više ne može djelovati.

Uzalud. Sve je bilo uzalud zbog nekoliko blesavih pasa koji su

nakon rata željeli nositi na prsima, nekoliko komadića blistavog

lima.

Pet minuta kasnije kaplari Schlumberger i Raddatz dobiše smjenu.

Siđu u predvorje hotela, gdje ih je Thomas čekao.

Schlumberger je izgledao kao da će svakog trenutka proplakati:

– Ta ovca ne prestaje i ne prestaje. Do sada već dvadeset i sedam

imena.

– Od ove dvadeset sedmorice lako će izvući imena ostalih – reče

Raddatz.

– Idete li sa mnom nešto pojesti, drugovi? – upita Thomas.

Otiđu zajedno Herniju, kao što su to posljednjih mjeseci često

znali činiti. Bio je to malen lokal u Rue Clément Marót, koji je

Thomas otkrio. Gostioničar osobno priđe stolu i srdačno ih pozdravi.

Kad god bi ugledao Thomasa, ovlažile bi mu se oči.

Henrijeva šurjakinja bila je njemačka Židovka. Pomoću lažnih

W & N

dokumenata uspjelo joj je nestati negdje na selu. Lažne isprave

pribavio joj je Thomas. U hotelu »Lutetia« bilo je mnogo povoljnih

prigoda da se čovjek domogne lažnih dokumenata. Thomas se time

povremeno koristio. A pukovnik Werthe je za to znao, ali je šutio.

– Nešto lagano, Henri – reče Thomas. Bilo je već kasno i morao

se smiriti. Zajedno sastave jelovnik.

Schlumberger zamoli:

– Hajde, gospodine Lievene, prevedite mu neka nam ispeče

nekoliko palačinki!

Thomas prevede. Henri nestane. Među prijateljima zavlada šutnja,

olovna šutnja. Tek kada su stigli odresci od ovčjih bubrega, Bečanin

promrmlja:

– Brenner je nazvao Berlin. Najkasnije sutra ujutro provest će se

specijalna akcija. Što će se dogoditi s ljudima, znamo.

Thomas pomisli: »Profesor Débouché. Lijepa Yvonne. Poručnik

Bellcourt i mnogo, mnogo drugih. Sada su još živi. Još dišu. Doskora

će ih uhapsiti. Uskoro će biti mrtvi.«

– Bože – reče Raddatz – četiri godine sam zabušavao. Nijednog

čovjeka nisam ubio. Posran osjećaj da si odjednom i ti sukrivac ...

– Mi nismo za to krivi – reče Thomas i pomisli: »Vi niste, ali ja?

Bezizlazno sam već upleten u laž i prijevaru, obmanu i podmuklost.

Zar sam još uvijek nedužan?«

W & N

Meni

Ovčji bubrezi na kriškama

kruha

List á la Grenoble

Palačinke s kaj šijama

Pariz, 5. kolovoza 1943.

Uz ribu Thomasu sine misao koja će spasiti 65

života

Ovčji bubrezi

Uzmite male ovčje bubrege,

odstranite salo i kožice, te ih

raspo,ovite po dužini. –

Narežite male kriške bijelog

kruha, namažite ih lagano sa

svake strane maslacem i na

svaku krišku položite

polovinu bubrega s

prerezanom stranom prema

dolje. – Izmiješajte oštru

gorušicu s kiselim vrhnjem,

komadićem maslaca, jednim

žumanjkom, nešto soli i papra

u gustu kašu, koju premažite

preko bubrega. – Stavite

kriške s bubrezima na nekih

deset minuta u pećnicu i

pecite ih na srednjoj vatri.

Provjerite šiljatom vilicom.

Gotovi su kad iz njih više ne

izlazi crveni sok. Poslužite

vruće.

W & N

List á la Grenoble

Neka vam trgovac

prethodno ribe oguli i izreže

iz njih filete. – Zatim ih barem

pola sata marinirajte s

limunom, paprom i soli, da bi

meso ostalo čvrsto i bijelo.

Dobro ih osušite i popržite

naglo sa svake strane u vrlo

vrućem tamnom maslacu. –

Zatim ih stavite na ugrijani

pladanj. – Potom u maslacu

od pečenja brzo zagrijte male

kockice limuna s nešto

kapara. Taj umak prelijte

preko priređenih fileta od

lista i poslužite sa slanim

krumpirom, koji ste lagano

posuli peršinom.

Palačinke s kajsijama

Ispecite fine, tanke

palačinke srednje veličine. –

Sjedne ih strane namažite

džemom od kajsija, uvijte ih i

još ih jedanput uvaljajte u

vrući maslac. Odmah ih

poslužite i pospite prema

ukusu ribanim bademima. –

Palačinke će vam dobro

uspijeti ako ste tijesto

priredili barem jedan sat

ranije i ostavili ga da stoji.

Schlumberger reče:

– Gospodine Lievene, isključeno je da sada još pomognemo

partizanima koji će pobiti naše drugove!

– Da – potvrdi Thomas – isključeno je. – Zdvojno pomisli: »Što li

se još može uraditi? Što treba da učinim? Kako da ostanem čestit

čovjek?«

– Karli ima pravo – reče Berlinčanin. – Gledajte, ni ja nisam

nacist. Ali ruku na srce: zamislimo da me partizani dobiju u šake.

W & N

Zar bi mi vjerovali da nisam nacist?

– Poseru se oni na to. Ucmekaju te. Za njih je Nijemac uvijek

Nijemac.

Thomas je zamišljeno čačkao po svojoj ribi Odjednom ustane i

reče:

– Ipak još postoji mogućnost. Jedna jedina.

– Kakva mogućnost?

– Da se nešto poduzme – a da se ipak ostane čestit čovjek – reče

Thomas. Ode u telefonsku govornicu, nazove hotel »Lutetia« i

zatraži pukovnika Werthea. Werthe se nervozno odazove.

Thomas je čuo mnogo glasova. Čini se daje pukovnik imao

sastanak. Znoj je tekao Thomasu niz lice. Pomisli: »Valja ostati

čestit. Prema čestitim ljudima u mojoj zemlji. Prema čestitim ljudima

u ovoj zemlji. Neću postati izdajica. Nisam ni fantast ni

sentimentalan. Samo spasiti živote ... spasiti živote . ..«

Thomas promuklo reče:

– Gospodine pukovniče, ovdje Lieven. Želim vam predložiti nešto

izvanredno važno. Nećete moći sami o tome odlučiti, pa vas molim

da me saslušate i zatim izvijestite gospodina admirala Canarisa.

– Kakva je to glupost?

– Gospodine pukovniče, kada tamo počinje akcija?

– Sutra rano ujutro. Zašto?

– Molim vas, dopustite meni da rukovodim akcijom!

– Lievene! Nisam uopće raspoložen za šalu. Moje je strpljenje na

kraju!

– Saslušajte me, gospodine pukovniče – vikao je Thomas. –

Molim vas, slušajte što ću vam predložiti ...

Bilo je 4 sati i 45 minuta ujutro 6. kolovoza 1943. godine, kada se

W & N

jedan originalan britanski Lysander usmjerio prema francuskom

gradu Clermont-Ferrandu. Iz zakovitlanih oblaka magle upravo je

izranjala blještava sunčeva kugla.

Pilot, odvojen pregradom od svog putnika, posegne za slušalicom

i reče:

– Spuštamo se za dvadeset minuta, Sonderfuhreru!

– Hvala – reče Thomas i objesi slušalicu. Sjedio je nepomično u

maloj kabini, gledajući nebo bez ijednog oblačka i bjelkastosivu

koprenu magle što je još pokrivala ovu prljavu zemlju, njezine

borbe, spletke, niskosti i gluposti.

Thomas Lieven je izgledao bijedno. Obrazi so mu bili upali, a oči

se povukle u tamne duplje. Za njim je bila najteža noć njegova

života, a pred njim njegov najteži dan.

Deset minuta kasnije pilot se počne spuštati. Lysander probije

jutarnji pokrov magle. Ispod njih se pokaže Clermont-Ferrand,

sjedište biskupa i sveučilišta, još uspavan, beživotan, praznih ulica.

U 5 sati i 15 minuta Thomas je pio vruću kavu u uredu Tirolca,

kapetana Öllingera. Zdepasti, mali komandant jedinice brdskih

lovaca, koji su imali svoju bazu pred Clermont-Ferrandom, pomno je

pregledao isprave obavještajne službe Thomasa Lievena. Zatim reče:

– Primio sam dugačak teleks od pukovnika Werthea, a prije jedan

sat sa mnom je razgovarao i telefonski. Sonderfuhreru, moji vam

ljudi stoje na raspolaganju.

– Zasad vas molim samo kola koja bi me odmah odvezla u grad.

– Dat ću vam pratnju od deset ljudi.

– Ne, hvala. Ono što moram učiniti, moram obaviti sam.

– Ali ...

– Ovdje imate zapečaćeno pismo. Ako vam se do osam sati ne

W & N

javim, otvorite ga. Sadrži sve upute pukovnika Werthea što tada

morate činiti. Zbogom.

– Do viđenja ...

Thomas pokuca o drvo.

– I ja se tome nadam.

Jedan Citroen, zaplijenjen doduše, ali bez njemačkih oznaka,

truckao se preko pustog trga Blaise Pascal. Thomas je sjedio pokraj

pospanog šutljivog vozača. Preko sivog flanelskog odijela nosio je

kišnu kabanicu, a na glavi bijeli šešir.

Njegov cilj ovog ranog jutra: profesor Débouché, duhovni vođa

pokreta otpora srednje Francuske. Živio je u jednom od službenih

stanova prostranog sveučilišnog grada. Thomas se iskrca ispred

glavnog ulaza u Avenue Carnot, te reče vozaču:

– Odvezite se oko ugla, pa me ondje pričekajte. Zatim krene

prema vratima sveučilišta. »Bože dragi, sada mi pomozi«, pomisli.

Pomozi svima nama...«

Trajalo je čitavu vječnost. Thomas je morao nekoliko puta

uzastopce zvoniti, dok se konačno, psujući, nije pojavio stari

podvornik u papučama i noćnoj košulji, zaogrnut kaputom.

– Za ime božje, zar ste poludjeli? Što hoćete?

– Govoriti s profesorom Débouchéom.

– Sada? No slušajte ... – Podvornik zašuti. Novčanica od pet

tisuća franaka promijeni vlasnika. – No, da, vjerojatno je vrlo hitno.

Koga da najavim gospodinu profesoru?

– Imate li u stanu telefon?

– Imam, monsieur... – Sam ću govoriti s njim.

U pretrpanom podrumskom podvornikovom stanu Thomasu se

W & N

čelo orosilo znojem dok je pritiskujući slušalicu na uho slušao kako

u stanu profesora Débouchéa zvoni telefon.

Podvornikova je žena također ustala, stisla se k mužu, nešto su

međusobno šaptali i prestrašeno promatrali Thomasa. Zatim Thomas

začuje poznati glas:

– Débouché. Što se dogodilo?

Thomas reče kreštavo:

– Everett.

Začuje kako je profesor duboko udahnuo.

– Everett? Gdje – gdje se sada nalazite?

– U sveučilištu. U podvornikovu stanu.

– Neka vas dovede k meni – smjesta ... Ja – ja vas čekam ...

Thomas objesi slušalicu. Podvornik mu reče:

– Dođite, monsieur. – Prolazeći mimo, klimne ženi, što je Thomas

još primijetio. Međutim, nije više vidio da je ocvala sijeda žena

zatim prišla telefonu i skinula slušalicu ...

6

– Za ime božje, što vas je navelo na ludost da dođete ovamo,

captain Everette? – Glasoviti fizičar, koji je izgledao poput Alberta

Einsteina, stajao je nasuprot Thomasu u biblioteci svog stana ispred

goleme stijene s knjigama.

– Gospodine profesore, Maquis Crozant je bacio u zrak most kod

Gargilessea.

– Da, prema uputama.

– Jeste li od onda vidjeli svoje ljude?

– Nisam. Sa svojom sam asistenticom već tjedan dana ovdje.

Morao sam održati predavanja.

W & N

– Ali znate da su akcijom rušenja umjesto poručnika Bellcourta

rukovodili gradonačelnik Cassier i lončar Rouff?

– Dobri ljudi, pošteni ljudi.

– Loši ljudi, glupi ljudi – reče Thomas ogorčeno. – Tašti ljudi,

gospodine profesore! Neodgovorni ljudi!

– No slušajte, mon capitaine ... – Znate li što su te proklete budale učinile jučer navečer? Sjele su

za radio-odašiljač i emitirali imena i adrese svih pripadnika Maquis

Crozanta! Cassier! Rouff! Profesor Débouché! Yvonne Dechamps!

Poručnik Bellcourt. Preko trideset imena i adresa ...

– Ali, zbog čega, za ime božje? – Starac je problijedio.

– Da bi se pohvalili. Kako bi general de Gaulle sasvim sigurno

znao tko su najhrabriji junaci što zaslužuju najviša odlikovanja ...

Budale vam sjede ondje gore u brdima, gospodine profesore!

Starac je dugo gledao u Thomasa. Zatim reče:

– Sigurno daje bilo pogrešno javljati imena. No,zar je to baš

zločin? Zar je time ugrožen London? Ne bih baš rekao ... To, dakle,

ne može biti razlog zbog kojeg ste došli ovamo i stavili svoj život na

kocku ... – Profesor Débouché priđe Thomasu blizu, sasvim blizu.

Učenjakove su oči bile velike i pune pitanja dok je promuklo šaptao:

– Zbog čega izlažete opasnosti svoj život, captain Everette?

Thomas duboko udahne. »Makar me i ubije«, pomisli. »Makar i

ne preživim ovaj dan, barem ću umrijeti pri pokušaju da u ovo

prljavo doba ostanem čestit čovjek.« Iznenada se potpuno umiri, kao

nekoć kada je donio odluku da se samoubojstvom spasi od daljnjih

preslušavanja u Gestapou. Tiho reče:

– Jer se ne zovem captain Everett, nego Thomas Lieven.

Starac sklopi oči.

W & N

– Jer ne radim za London nego za njemački Abwehr.

Starac ponovno otvori oči i pogleda Thomasa s izrazom beskrajne

tuge.

– I jer Maquis Crozant već mjesecima ne stoji u radio-vezi s

Londonom, nego s Nijemcima.

Poslije ovog u biblioteci zavlada tišina. Muškarci su piljili jedan u

drugoga. Naposljetku Débouché prošapće:

– Ovo je previše strašno. Ja to ne mogu vjerovati, ja to neću

vjerovati.

Tog se trenutka vrata naglo otvore. Pojavi se Yvonne Déchamps,

profesorova asistentica, bez daha, nenašminkana i s vrlo malo odjeće

ispod modrog kišnog ogrtača. Plava joj se kosa slobodno rasula po

ramenima. Poput mora zelene oči bile su užasnuto raskolačene.

Lijepe su se usne trzale.

– Dakle, zaista je istina... Captain Everett... Doista ste to vi ...

U tri je koraka bila pokraj Thomasa. Débouché učini nagli pokret.

Ona se zapilji u Thomasa. Riječi joj stanu brzo navirati:

– Nazvala me podvornikova žena ... Ja, također, stanujem ovdje ...

Što se dogodilo, captain Everette, što se dogodilo?

Thomas je šutio stisnutih usana. Iznenada ona uhvati njegovu

ruku i čvrsto je stegne. Tek joj sada dopre do svijesti da ondje,

sasvim slomljeno, starački i zdvojno, sjedi Débouché.

– Što se dogodilo, profesore? – krikne Yvonne u nagloj panici.

– Dijete moje, čovjek čiju ruku upravo stežeš, njemački je agent

...

Polako, sasvim polako, Yvonne Dechamps odstupi od Thomasa.

Zatetura kao daje pijana. Svali se na jedan stolac. Profesor joj

promuklim glasom ispriča što mu je Thomas rekao.

W & N

Yvonne ga je slušala ne odvraćajući pogled s Thomasa. Zelene su

joj oči postajale sve tamnije, dok ih na kraju nisu ispunili mržnja i

prezir. Usne su joj se jedva pokretale dok je govorila:

– Mislim da ste nešto najpodlije i najprljavije što uopće postoji,

gospodine – Lievene. Smatram da ste najveća hulja i da vas doista

treba mrziti.

– Potpuno mi je svejedno što o meni mislite – reče Thomas. –

Nisam kriv da i u vas, a ne samo u nas, postoje tašti, sebični idioti,

poput onog Rouffa i Cassiera. Mjesecima je sve dobro teklo.

– Smatrate to dobrim, svinjo jedna?

– Smatram – reče Thomas. – Osjećao je da postaje sve mirniji. –

Mislim daje to bilo dobro. U ovim krajevima već mjesecima nije

nitko ustrijeljen, ni jedan Nijemac, ni jedan Francuz. Tako je to

moglo teći i dalje. Mogao sam vas štititi sve do svršetka ovog

prokletog rata.

Yvonne iznenada vrisne, visoko i histerično poput djeteta,

zateturavši skoči uvis i pljune Thomasu u lice. Profesor je snažno

povuče natrag.

Thomas rupčićem obriše obraz. Šutke je gledao Yvonne. »Ona

ima pravo«, pomisli. »Sa svog gledišta ima pravo. Svi imaju pravo

sa svojih stanovišta – ja također, jer želim prema svima biti pošten

...«

Yvonne Dechamps se baci prema vratima. Thomas je trgne

natrag. Ona, zateturavši, s treskom udari o zid. Iskešenih je zubi

siktala na njega.

– Ostat ćete ovdje. – Thomas stane pred vrata. – Nakon što su

jučer navečer emitirana imena, Abwehr je odmah obavijestio Berlin.

Zaprijetili su akcijom jedinice brdskih lovaca, koja je utaborena

W & N

ispred grada. Nakon toga još sam jednom govorio sa šefom Abwehra

Pariz ...

– Zašto? – upita profesor Débouché.

Thomas strese glavom.

– To je moja stvar.

Profesor ga je čudno gledao.

– Nisam vas želio uvrijediti ...

»Ovaj čovjek, vrijedan divljenja, počinje shvaćati, počinje me

razumijevati... Ako imam sreću ... ako svi imamo sreću . . .«

– Objasnio sam pukovniku Wertheu da će akcija brdskih lovaca

nesumnjivo zahtijevati žrtve na obje strane. Naši će ljudi odlučno

nastupiti. Vaši će se ljudi očajnički braniti. Krv će poteći. Ljudi će

umirati: i Nijemci, i Francuzi. Gestapo će mučiti zarobljenike. Oni će

izdati svoje drugove.

– Nikada! – uzvikne Yvonne.

Thomas se naglo okrene:

– Jezik za zube!

Starac reče:

– Ima strahovitih mučila. – Iznenada pogleda Thomasa mudro i

tužno, poput starozavjetnog proroka. – Iskusili ste to, gospodine

Lievene – zar ne? Mislim da sada štošta shvaćam. Osjećam još

uvijek da nisam pogriješio. Sjećate li se? Jednom sam rekao da vas

smatram čestitim čovjekom ...

Thomas je šutio. Yvonne je šištavo disala.

– Što ste još rekli svom pukovniku, gospodine Lievene? – upita

profesor.

– Nešto sam mu predložio. S tim se prijedlogom admiral Canaris

složio.

W & N

– Kako glasi taj prijedlog?

– Vi ste duhovni vođa makija. Ljudi rade ono što im vi kažete.

Sazovite grupu k mlinu kod Gargilessea i objasnite im bezizlaznost

situacije. Tada će brdski lovci moći zarobiti ljude, a da ne padne ni

jedan hitac.

– A zatim?

– U tom slučaju admiral Canaris jamči svojom časnom riječju da

vas neće izručiti Službi sigurnosti, nego da ćete kao redovni ratni

zarobljenici doći u logor Wehrmachta.

– I to je vrlo loše.

– U ovim uvjetima, od svih preostalih mogućnosti, ova je

najbolja. Rat ne može trajati vječno.

Profesor Débouché ne odgovori. Pognute je glave stajao pred

svojim knjigama.

Thomas pomisli: »Bože, pomozi da ovaj rat zaista brzo završi.

Strahovito je teško pod nacistima ostati čestit čovjek. Daj da ta

gamad krepne, da konačno crkne i dopusti mi da napokon živim u

miru.«

To su bile želje koje se još dugo, dugo neće ispuniti ...

Profesor upita:

– Kako ću doći u Gargilesse?

– Sa mnom u kolima. Vrijeme hita, profesore. Ako ne prihvatite

prijedlog, ц osam sati započet će akcija brdskih lovaca, bez nas.

– A – a Yvonne? Ona je jedina žena u grupi... žena, gospodine

Lievene...

Thomas se tužno osmjehne.

– Mademoiselle Yvonne ću kao svog osobnog zarobljenika –

molim, dopustite mi da izgovorim – staviti u jednu ćeliju gradske

W & N

prefekture, tamo će ostati do završetka akcije, kako u svojoj

rodoljubivoj revnosti ne bi mogla učiniti nešto nepromišljeno. Zatim

ću doći po nju i otpremiti je u Pariz. Na putu onamo ona će mi

pobjeći.

– Što? – Yvonne je zurila u njega.

– Uspjet će vam da pobjegnete – Thomas će tiho. – To je druga

povlastica koju sam ishodio od pukovnika Werthea, u neku ruku

bijeg koji je odobrio njemački Abwehr!

Yvonne stane tik pred Thomasa. Hripala je od uzbuđenja.

– Ako postoji neki Bog, kaznit će vas. Crknite polako i mučno...

Neću bježati! A profesor Débouché nikada neće prihvatiti vaš

prijedlog, nikada! Borit ćemo se i poginuti – svi.

– Naravno – reče Thomas umorno. – A sada ponovno sjednite i

konačno držite jezik za zubima, ženski heroju.

7

povjerljivo – 14.35 sati – 9. kolovoz – od abwehra pariz šefu

abwehra berlin – bataljon brdskih lovaca područje clermont-ferrand

pod komandom sonderführera lievena zarobio 7. kolovoza oko 22

sata kraj mlina kod gargilessea maquis crozant – pripadnici maquisa

pod vodstvom profesora débouchéa nisu pružili nikakav otpor

– uhapšeno 67 (šezdeset sedam) muškaraca – zarobljenici su

prema dobivenim uputama prebačeni u logor 343 za ratne

zarobljenike wehrmachta – kraj

W & N

8

Dana 27. rujna 1945. godine profesor Débouché je u Parizu pred

jednom savezničkom istražnom komisijom rekao doslovno:

– Sa svim se pripadnicima Maquis Crozanta u logoru 343

Wehrmachta postupalo humano. Svi su preživjeli rat i vratili se u

domovinu. Moram naglasiti da svi zahvaljujemo svoj život samo

hrabrosti i humanosti jednog Nijemca koji nas je najprije bio

obmanuo kao britanski kapetan, a koji me zatim, 6. kolovoza 1943.

godine, potražio u Clermont-Ferrandu. Tada je rekao da mu je ime

Sonderfuhrer Lieven ...

Nakon ovog su službenici savezničke istražne komisije počeli

tražiti tog Sonderfuhrera Lievena, ali ga nisu pronašli. U jesen 1945.

godine malo drukčije organizacije nego što je saveznička istražna

komisija bile su za petama Thomasu Lievenu. Zbog toga je on

upravo ... Ali stoj, želimo ispričati sve po redu. Još uvijek je kolovoz

1943. godine ...

9

Dana 17. kolovoza 1943. godine vrhovna komanda Wehrmachta

objavi povlačenje – naravno, unaprijed planirano – sa Sicilije. Osim

toga rečeno je da su Sovjeti na srednjem Donecu nakon žestokih

artiljerijskih priprema prešli u – naravno, već dugo očekivani –

napad.

Istog je dana u Parizu Gauleiter Sauckel govorio na velikom

skupu NSDAP-a za Francusku. U svom je izlaganju rekao između

W & N

ostalog, da njemački narod u ovom trenutku proživljava svoje

najveće i najblistavije razdoblje. Konačna je pobjeda, izjavio je

Sauckel, sigurna. Njemačka se sada, četvrte ratne godine, nalazi u

sasvim drukčijem položaju nego nekoć za prvog svjetskog rata.

Stoga će prije doći smak svijeta nego da Njemačka izgubi ovaj rat.

Istodobno dok je Gauleiter Sauckel zahvaljivao Führeru s

trostrukim Sieg-Heil što je njemački narod doveo do takve

jedinstvene visine i veličine, pukovnik Werthe je pozvao u svoj ured

u hotelu »Lutetia« kapetana Brennera i Sonderfuhrera Lievena.

– Gospodo – obrati im se pukovnik – upravo sam dobio iz Berlina

stanovita naređenja. Kapetane Brenneru, za vaše zasluge pri

uništenju Maquis Crozanta unaprijeđeni ste retroaktivno od 1.

kolovoza u čin majora. U ime Führera i vrhovnog komandanta

dodjeljujem vam križ za ratne zasluge prvog reda s mačevima.

Bio je to veliki trenutak malog kapetana Brennera! Oči su mu

sjale iza blistavih naočala kao u sretna djeteta na Badnjak. Stajao je

vojnički ukočeno, uvučena trbuha i isturenih prsa!

– Bravo! – reče civilist Lieven, koji je toga dana nosio izvrsno

krojeno plavo ljetno odijelo, bijelu košulju i zagasito sivoružičastu

prugastu kravatu. – Čestitam, gospodine majore!

Novopečeni major Brenner reče posramljeno:

– Naravno, sve ovo zahvaljujem samo vama.

– Glupost!

– Nije glupost, samo vama! Ali priznajem da sam u ovoj operaciji

bio često protiv vas, da sam čitavu stvar smatrao ludom i da nisam u

vas imao povjerenja ...

– Ako mi od sada budete vjerovali, bit će sve u redu – pomirljivo

će Thomas. I doista: od ovog je trenutka Thomas u majoru Brenneru

W & N

dobio odanog obožavatelja koji više neće ustuknuti ni pred najluđim

i najsmjelijim pothvatima svog čudnovatog Sonderfuhrera.

Pukovnik Werthe je dobio kopču uz željezni križ prvog reda.

– Križ imam još iz prvog svjetskog rata – objasni on.

– Vidite – obrati se Thomas novopečenom majoru Brenneru – dva

smo svjetska rata započeli tako brzo jedan za drugim da je svaki

čvrst i zdrav čovjek mogao stvarno imati sreću da ih obadva doživi u

svoj njihovoj herojskoj veličini.

– Zavežite – reče pukovnik. – Što da uopće s vama učinimo, vi

smiješni Sonderfuhreru? Vi ste civilist?

– To bih želio i ostati.

– Ali nešto su me upitali oni iz Berlina. Recite mi koje biste

odlikovanje htjeli ...

– Odlikovanja me ne mogu usrećiti, gospodine pukovniče –

odgovori naš prijatelj. – Ako, međutim, smijem izraziti neku želju ...

– Govorite!

– ... onda želim drugo područje rada. Neću da me opet upućuju u

borbu protiv partizana, gospodo. Čovjek sam koji se rado smije i

veseli. Posljednjih mije tjedana prisjeo smijeh. Želio bih, ako već

moram raditi za vas, neki posao koji je veseliji i zabavniji.

– Mislim da imam upravo nešto za vas, Sonderfuhreru Lievene.

– A što to, gospodine pukovniče?

– Francusku crnu burzu – reče Werthe. I stvarno su od ovog

trenutka – bar za neko vrijeme – sa životnog horizonta Thomasa

Lievena nestali svi tmurni oblaci, a naš se prijatelj naglavce

strmoglavio u karneval novih grotesknih pustolovina...

– Još nikada u povijesti čovječanstva nije bilo tako velike, tako

lude i tako opasne crne burze kao što je ova u Parizu – reče pukovnik

W & N

Werthe. Čudeći se, Thomas sazna što se sve krije iza vedrih fasada

blistavog grada na Seini: – Svi ovdje nešto kupuju: organizacija

Todt, mornarica, ratno zrakoplovstvo, kopnena vojska, automobilske

jedinice Wehrmachta, a sada se u to uključila još i Služba sigurnosti.

Reichsmarschal Göring, izvještavao je Werthe, naredio je

uništenje Marché noira. Zbog međusobnog nadmetanja njemačkih

nakup’aca cijene su, naime, već bile dosegle astronomske visine.

Zaobilaznim putevima, preko pet ili šest agenata, popela se cijena za

najobičniji tokarski stol, koji bi u normalnim uvjetima stajao 40 000

franaka, na milijun!

Stoga je Služba sigurnosti osnovala Odjel za suzbijanje crne burze

u Rue Saussaies, u zgradi Sűretéa. Šef odjela bio je neki SS-

Untersturmbannfuhrer. Referente Službe sigurnosti doveli su iz svih

krajeva Francuske u Pariz na školovanje.

Međutim, Služba sigurnosti baš nije imala sreću sa svojim novim

odjelom. Referenti za suzbijanje crne burze su nakon završenog

školovanja ubrzo otkrili da se na Marché rtoiru mogu dobro

potkožiti! Surađivali su s Francuzima. Događale su se strahovite

prijevare.

Tako je, na primjer, u jednom jedinom danu 50000 pulovera

preprodano – ne jedanput nego četiri puta. Zatim su trojicu nakupaca

ustrijelili. Četvrti je, također, sudjelovao u prijevari, pa su sutradan

puloveri ponovno prodani, a novac za triput po 50000 pulovera

spremljen u džep ...

Ljudi su nestajali. Lokomotive su nestajale. Stotine tisuća

kilograma najfinijeg papira za cigarete je nestalo. Aktivnost koju je

izazvala Služba sigurnosti sa svojim korumpiranim Odjelom za

suzbijanje postajala je sve življa. Agenti su hapsili jedni druge i

W & N

međusobno se ubijali. Gestapovci su nastupali kao Francuzi, a

Francuzi kao gestapovci ...

Sve je ovo pukovnik Werthe ispripovjedao Thomasu Lievenu,

koji ga je zapanjeno slušao. Pukovnik naposljetku reče:

– Nije li to nešto za vas, Lievene?

– Mislim da bi to bilo baš ono pravo, gospodine pukovniče.

– Nije li preopasno?

– Znate, na tom sam području stekao odlično obrazovanje još dok

sam živio u Marseilleu – reče Thomas Lieven. – Osim toga imam

sve potrebne preduvjete. Još sam uvijek posjednik vile u Bulonjskoj

šumi, a od prije rata sam suvlasnik male banke. Mogao bih djelovati

vrlo uverljivo.

Tako je govorio naglas, dok je u sebi mislio: »Konačno da

ponovno imam svoj privatni život te da se malo odvojim i udaljim od

vas, mili moji. Tko zna, možda se još ipak nekako dokopam

Švicarske...«

10

Thomas Lieven nađe svoju banku, poput onog čovjeka iz bajke

koji se nakon duga i začarana sna vraća u svoje selo i ustanovljuje da

je u međuvremenu prošlo sedam godina. U slučaju Thomasa Lievena

radilo se samo o tri godine; seniorski šef banke i većina starijih

namještenika bili su još ondje. Od mlađih mnogi su manjkali.

Svoj dugi izostanak Thomas je objasnio prilično uvjerljivim

izgovorom da su ga Nijemci iz političkih razloga zatvorili, ali su ga

na kraju ipak ponovno pustili na slobodu.

W & N

Thomas se zatim raspita za svog lopovskog engleskog ortaka,

Roberta W. Marlocka. Ali o toj hulji nitko nije ništa znao.

Odveze se u Bulonjsku šumu. Rastuži ga pogled na malu vilu, u

kojoj je proveo toliko lijepih sati sa slatkom Mimi Chambert.

Mimi Chambert – pukovnik Siméon ... Jesu li u Parizu? Svakako

će ih potražiti... Ah, a Josephine Baker i pukovnik Débras ... Iz

velike daljine, iz dalekog mora sjećanja, osmjehivali su mu se:

Bastian i Konjska noga iz Marseillea... Pereira, genijalni

krivotvoritelj, Lazarus Alcoba, njegov mrtvi grbavi prijatelj,

histerična konzulica Estrella Rodrigues iz Lisabona ... Ali iz najveće

daljine, nedostižno udaljena, tužno mu se smiješila žena za kojom je

Thomas još uvijek čeznuo ...

Prestrašeno se trgne iz sanjarenja, prijeđe rukom preko vlažnih

očiju i uđe u mali vrt vile, iz-koje je prije tri godine navrat-nanos

pobjegao u cadillacu s američkom zastavom na krovu.

Vrata otvori zgodna mlada sobarica. Reče joj da bi želio govoriti s

gazdom. Djevojka ga uvede u salon.

– Gospodin štapski blagajnik odmah će doći.

Thomas pogleda oko sebe. Njegovo je pokućstvo još uvijek bilo

ovdje, i njegovi sagovi, i njegove slike. Ah, bože moj, istrošeno i

zapušteno, ali ipak njegovo.

Zatim se pojavi gospodin štapski blagajnik, samouvjeren,

prežderan, praveći se važan.

– Zovem se Höpfner. Heil Hitler! Što želite?

– Thomas Lieven. Da smjesta iselite.

Štapskog blagajnika oblije rumenilo.

– Pijani ste, je li?

W & N

– Ni govora.

– Glupa šala?

– Nije, ali stan je moj.

– Glupost! Stan pripada meni! Već godinu dana stanujem ovdje.

– Primjećuje se. Sve je prilično prljavo.

– Slušajte, gospodine Lievene, ili kako li se već zovete, nestanite,

i to smjesta, ili ću pozvati policiju.

Thomas ustane.

– Već idem. Uostalom, niste sasvim korektno odjeveni.

Ode pukovniku Wertheu. Dva sata kasnije štapski blagajnik

Höpfner dobije od svojih starješina nalog da smjesta isprazni vilu u

Bulonjskoj šumi. Još istu noć proveo je u hotelu. Više uopće nije

shvaćao ovaj svijet.

Bivši štapski blagajnik Höpfner, pod nekim tuđim imenom,

doduše, i sada živi među nama. Danas je generalni direktor velike

tvornice u Rajnskoj oblasti. Možda pročita ove retke, pa će makar i

nakon toliko dugog vremena konačno saznati tko je bio kriv što je 3.

rujna 1943. godine tako naglo izletio iz vile u Bulonjskoj šumi.

11

Štapski je blagajnik izgubio vilu, a pukovnik Werthe je tih dana

ostao bez odlične kućne pomoćnice – lijepe, crnokose Nanette. Mala

je Francuskinja upoznala Thomasa Lievena i divila mu se od onog

dana, 12. prosinca 1942. godine, kada ga je pukovnik Werthe,

isprebijanog i bijednog, izvukao iz gestapovskog zatvora. Nanette je

pukovniku Abwehra iznenada otkazala. Nekoliko dana kasnije

ponovno ju je sreo u Thomasovoj vili.

W & N

– Ne ljutiti, gospodin pukovnik – zapjevuši ona – ja ’tjeti uvijek

raditi u Bois de Boulogne ...

Na početku rujna 1943. godine Thomas uredi kuću prema svom

ukusu. Podrum je bio pun alkoholnih pića, a kuhinja živežnih

namirnica s crne burze. Borba protiv šverca mogla je započeti.

Prva, pomalo tajanstvena, važna ličnost na koju ga je pukovnik

Werthe upozorio bio je stanoviti Jean-Paul Ferroud. Sjedokosi je div,

poput Thomasa, posjedovao u Parizu vlastitu banku.. Činilo se da je

on bio upleten u najveće i najbezobraznije prijevare.

Thomas pozove bankara na večeru.

Dvije su stvari Francuzi 1943. godine radili samo u izuzetnim

okolnostima: Nijemce posjećivali i Nijemce poziva li u goste.

Sastajali bi se s njima u restauracijama, u barovima, u kazalištu – ali

nikada kod kuće. Osim ako ne bi za to imali vrlo važne razloge...

Stoga je, za Thomasa, čitava afera Ferroud započela odmah s

iznenađenjem: bankar je prihvatio poziv.

Pet je dana Thomas Lieven s Nanette pripremao ovu večeru.

Ferroud je došao u sedam i trideset. Gospoda su bila u smokinzima.

Vrlo suhe martinije ispili su u salonu. Zatim su sjeli za stol, na

kojem su gorjele svijeće.

Nanette posluži svinjski but.

Ferroud je jeo poput prava znalca. Nenapadno obliže usne:

– Doista izvanredno, monsieur. Ležao je u crvenom vinu, je li?

– Pet dana. Najvažnije je, međutim, da se meso dobro natrlja

borovnicom, đumbirom, listovima lovora, zrncima papra i lukom.

But valja tako dugo trljati dok ne postane gotovo crn.

– Upotrijebili ste samo crveno vino? – Ferroud je izgledao

veličanstveno, kao Pere noble kakva francuskog kazališta.

W & N

– I pola boce octa. Vrlo sam sretan što ste prihvatili moj poziv.

– Ali, molim vas – odvrati Ferroud, stavljajući na vilicu salatu od

celera. – Napokon ne događa se baš svakog dana da vas u goste

pozove agent Abwehra.

Thomas nastavi mirno jesti.

– Raspitao sam se o vama, monsieur Lievene. U stvari, vama se

nipošto ne smije vjerovati. Iz informacija o vama istodobno se

razbire tako mnogo i tako malo da je teško zaključiti tko ste vi

zapravo. Jedno je, međutim, sigurno: natjerali su vas na mene, jer

smatraju da držim u rukama sve konce crne burze, nije li tako?

Meni

Svinjski but

u crvenom vinu

sa salatom od celera i

krumpirima obarenim u

slanoj vodi

Savarin40 s voćem

Pariz, 10. rujna 1943.

40 Nabujak, naduvak (kuglof).

W & N

Sa svinjskim butom Thomas Lieven je zavrtio svoj

cmoburzijanski vrtuljak

Svinjski but u crvenom

vinu

Uzmite čitav, svjež svinjski

but, odstranite debelu kožu i

dio masnoće. – Načinite

smjesu od ribanog luka,

tucanog papra, đumbira,

borovice i lovorova lišća, pa

time čvrsto rukom natrljajte

but tako da postane smeđ. –

Stavite but na pet do osam

dana u lonac, prelijte ga

bocom crvenog vina i

polovinom boce octa, te ga

češće okrečite. – Prije nego

što meso stavite peći natarite

ga čvrsto solju i pristavite s

pola tekućine na vatru. Pošto

se tekućina, pokuhala, stavite

but u pećnicu i dolijevajte

malo-pomalo ostatak

tekućine. Ispecite but do

lijepe smeđe boje, vežite sok

pečenja u gust umak, te uz to

poslužite salatu od celera bez

majoneze i obarene krumpire.

Ovisno o veličini buta, valja

računati za kuhanje i pečenje

s 3 do 5 sati.

Savarin s voćem

Pripremite 1/4 kilograma

brašna, 1/8 litre mlijeka, 15

grama kvasca, 125 grama

maslaca, 30 grama šećera, tri

jaja i nešto soli. Pomiješajte

komad kvasca s četvrtinom

ugrijana brašna i ostavite da

se diže. Izmiješajte to s

rastopljenim maslacem i

ostalim sastojcima i tucite dok

se ne počnu stvarati

W & N

mjehurići. – Namažite kalup

za nabujak maslacem,

napunite ga do tri četvrtine

tijestom i ostavite tijesto da se

diže dok ne ispuni kalup,

zatim pecite 30 minuta. U

međuvremenu zagrijte

ukuhane ili svježe pirjane

polovice bresaka (može biti i

drugo voće) i 6 dekagrama

gustog pekmeza od kajsija. Od

toga pripremite preljev: 1/8

litre soka od voća, 2 žlice

bijela vina, po jednu žlicu

trešnjevače, šerija, maraskina

i limunova soka, pol čajne

žličice ruma i komadić tucane

vanilije. – Odmah istresite

ispečeni kolač na ugrijan

pladanj, prelijte ga vrućim

preljevom, premažite vrućim

pekmezom od kajsija i pospite

dvjema punim žlicama

pistaća, složite vruće voće

visoko u sredinu. Možete

ispeći kolač i dan ranije, ali ga

morate ponovno ugrijati prije

nego što ga prelijete i

ukrasite.

– Tako je – reče Thomas. – Uzmite još komad mesa! No nešto ne

razumijem.

– A što to, molim?

– Da ste, iako mi ne vjerujete, a znate što želim, ipak došli k

meni. Morate imati neki razlog.

– Naravno da za to postoji razlog. Htio sam upoznati čovjeka koji

će mi – možda – postati neprijatelj. A želim i saznati vašu cijenu,

možda se možemo nagoditi, monsieur ...

Thomas podigne obrve. Djelovao je vrlo arogantno dok je

govorio:

– Ipak niste o meni baš dobro obaviješteni. Šteta, monsieur

W & N

Ferroud, veselio sam se protivniku koji bi mi bio ravan.

Bankar pocrveni. Odloži nož i vilicu.

– Među nama, znači, nema nagodbe? Sada ja moram reći: šteta.

Bojim se da potcjenjujete opasnost u kojoj ćete od sada živjeti,

monsieur. Morate razumijeti da neću nikome pustiti da mi zaviruje u

karte, a pogotovo ne nekom nepodmitljivom ...

12

Thomas Lieven je upravo legao na kauč, kada u njegovoj vili u

Bulonjskoj šumi zazvoni telefon. Bilo je 13 sati i 46 minuta, 13.

rujna 1943. godine – bio je to povijesni trenutak! Jer ako zavirimo u

budućnost, ovaj je telefonski razgovor izazvao čitavu lavinu

događaja. Taj će telefonski razgovor: upriličiti ponovni susret

Thomasa Lievena s jednom damom, koji će ga susret, međutim,

nakon kratkih trenutaka blaženstva, gotovo stajati glave.

Zatim će priskrbiti Thomasu Lievenu prijateljstvo čovjeka koji će

mu nekoliko mjeseci kasnije tu istu glavu spasiti. Taj će naziv

Thomasu Lievenu omogućiti da razjasni jedno potpuno shvatljivo,

premda i opako, umorstvo, a s tim u vezi i da objasni najveću

švercersku aferu godine i naposljetku našem će prijatelju osigurati

vječnu zahvalnost jedne zdvojne domaćice i jedne stare kuharice

kojima je pomogao u jednoj, za domaćice užasnoj, situaciji.

Kako vidimo, vrlo šarolik program. Plus točke i minus točke.

Ipak: da je Thomas samo i naslućivao što ga sve očekuje, ostavio bi

da telefon dalje zvoni, pa makar i do sudnjeg dana. Ali budući da

ništa nije predosjetio, podignuo je slušalicu.

W & N

– Molim?

– Monsieur Lieven?Thomas prepozna glas. Pripadao je Jean-

Paulu Ferroudu. Ljubezno se raspita za bankarovo zdravlje.. Ferroud

mu odgovori da je dobro.

– A kako je gospođa supruga?

– Također, hvala. Slušajte, gospodine Lievene, žao mije da sam se

kod vas ponio tako – hm, tako hladno i naprasito.

– Ali, molim vas!

– Ne, ne, ne! Pa još uz tako izvrstan svinjski but... Želio bih to

popraviti. – »Oho«, pomisli Thomas. – Hoćete li mojoj ženi i meni

učiniti veselje i danas doći k nama na večeru?

»Sto mu gromova«, pomisli Thomas.

Bankar doda s blagom ironijom:

– Predpostavljam da kao obavještajac Abwehra točno znate gdje

stanujem, zar ne?

Male šile poput ove već odavno nisu Thomasa izbacivale iz

ravnoteže.

Brzo odgovori:

– Pa’ naravno, monsieur. Stanujete u Aveniji Malakoff broj 24,

sasvim blizu mene. Imate vrlo lijepu ženu. Ime joj je Marie-Louise, a

djevojačko prezime Kiéber. Posjednica je najvrednijeg nakita u

Parizu. Imate kineskog slugu po imenu Shen-Tai, kuharicu Theresu,

djevojku Suzette i dva buldoga Cicerona i Cezara.

Čuo je kako se Ferroud smije.

– Recimo u osam?

– U osam, monsieur. – Thomas spusti slušalicu.

Prije nego što je stigao razmisliti o ovom čudnom pozivu, netko

pokuca. Bez daha u sobu utrči lijepa služavka Nanette. Nanette

W & N

progovori njemački. Uvijek kad je bila naročito uzbuđena, govorila

je njemački:

– Monsieur... monsieur... radio javiti upravo da osloboditi

Mussolini... Duce već biti na putu u Berlin k’itler kako moći se

nastaviti boriti s njim ...

– Benito će biti vrlo sretan – reče Thomas.

Nanette se smijala. Prišla mu je blizu, sasvim blizu.

– Oh, monsieur ... tako biti dragi ... Ja tako sretna da mogu biti

ovdje.

– Nanette, mislite na Vašeg Pierrea!

Ona se nakrevelji.

Ah, Pierre – je tako dosadan ...

– Zgodan je on momak – doda Thomas pedagoški, pa ustane, jer

mu se ona previše približila. – Idite u kuhinju, Nanette! – Potapša je,

a ona zahihoće kao da je netko škaklja. Zatim razočarano ode.

Thomasa je kopkalo: »Što li to bankar želi od mene?«

13

Vila u Aveniji Malakoff pokaže se kao izvanredno otmjena kuća

prepuna dragocjenosti iz Evrope i s Dalekog istoka. Ferroud je

morao biti mijijunaš!

Mali kineski sluga primi posjetioca, doduše s vječnim smiješkom

svoje rase, ali su mu držanje i glas. bili oholi i hladni . Hladna i

ohola bila je i sobarica, kojoj Thomas preda celofanski omot s tri

ružičaste orhideje za domaćicu.

A ohol i hladan bio je, konačno, i domaćin. Ostavio je Thomasa

da prilično dugo čeka u salonu – sedam minuta, kako je Thomas,

W & N

namrštivši se, ustanovio po svom voljenom starinskom satu.

Napokon je došao, elegantan kao i uvijek, te je, pruživši Thomasu

ruku, počeo miješati martinije.

– Moja će žena odmah doći.

»Čudno«, pomisli Thomas, »baš čudno«. Pogleda Budu, pa

ormarić s intarzijama, teške svjetiljke s mnogim kracima, sagove.

»Ovaj Jan-Paul Ferroud potpuno je neovisan. Može mu se fućkati za

mene. Zbog čega me, međutim, zove k sebi, ako za mene ne mora

mariti? A ako me već pozvao, zašto se ponaša tako da u meni već

pomalo raste bijes?«

U tom trenutku sjedokosi privatni bankar ispusti dvije kockice

leda. Stajao je ispred bara, ukrašena fantastično oslikanim zrcalima, i

punio srebrni shaker. Nakašlje se i zbunjeno nasmije:

– Tresu mi se ruke. Čovjek stari. To je od pića!

Thomas odjednom nešto shvati. Taj čovjek uopće nije ohol, taj je

čovjek nervozan, strahovito nervozan! I Kinez i djevojka ... Sve ih je

pogrešno ocijenio. I oni su bili uznemireni i puni straha nešto su

očekivali – samo što?

Pojavi se kućedomaćica. Marie-Louise Ferroud bila je visoka,

vitka, besprijekorno lijepa. Oči su joj bile plave, dugih trepavica, a

plava kosa divno počešljana. Nosila je crnu haljinu golih ramena, a

na rukama i oko vrata svoj prekrasan nakit. »S ovim se nakitom«,

nehotice pomisli Thomas, »onaj što smo ga zdipili draguljaru

Pissoladiereu ne može usporediti. – Bože, bože, već sam se sasvim

lijepo pokvario!«

– Madame ... – Thomas se duboko pokloni, poljubi joj ruku i

ustanovi: ova je vitka, bijela, namirisana ruka drhtala.

Uspravi se i pogleda u hladne plave oči, pa i u njima otkrije

W & N

paniku i mučno svladavanje. Zbog čega?

Madame zahvali za orhideje. Raduje se što je upoznala Thomasa.

Uzme u ruku čašu martinija koju joj je muž bio pružio, ali odjednom

odloži čašu na šesterokutni brončani stolić, pritisne ruku na usta i

brižne u plač.

»Bože moj«, pomisli Thomas, »o mojem klubu da više i ne

govorim. Ali ako preživim ovaj posrani rat, prodat ću svoje memoare

kakvoj izdavačkoj kući. Sa svim receptima!«

Ugleda sjedokosog Ferrouda kako hita k svojoj lijepoj ženi.

– Za boga miloga – Marie-Louise – što je ... Moraš se sabrati! Što

će pomisliti gospodin Lieven?

– Ah – jecala je madame Ferroud – oprosti, Jean, oprosti mi ...

– To su samo živci, chéri ...

– Nisu to živci... Nije ni zbog onog ... Osim onog, još se nešto

dogodilo!

U Ferrouda se lice ukruti.

– Osim onog – što još?

– Jelo – jelo je propalo! – Zajecavši, kućedomaćica dohvati

rupčić, obriše nos i povikne: – Theresa je ispustila smuđa!

Bankar Ferroud, krajnje osumnjičen od njemačkog Abwehra kao

najopasnija ličnost fantastične francuske crne burze, sada se

ozlovoljio:

– Dakle, molim te, Marie-Louise! Dobro znaš o čemu se večeras

radi! Znaš što sve stoji na kocki! A ti plačeš zbog jednog idiotskog

smuđa! Zaista se ponašaš poput ...

– Monsieur Ferroud! – prekine ga Thomas blago, ali odlučno.

– Što hoćete? Ovaj htio sam reći: molim, izvolite?

– Dopuštate li da postavim madame nekoliko pitanja?

W & N

– Ja ... hrm ... dakle ... No dobro, svakako.

– Hvala. Madame, rekli ste da je Theresa ispustila smuđa. ..

– Ispustila ga je. Već je stara. Vrlo slabo vidi. Pao je na ploču

štednjaka dok ga je vadila iz vode. Raspao se na komadiće – ah,

pozlit će mi!

– Madame, u životu postoji samo jedan grijeh: izgubiti hrabrost.

Saberite se! Bili ste toliko smioni da za svoj stol pozovete

njemačkog obavještajca. Zar da vas francuski smuđ obori na

koljena?

Ferroud se odjednom objema rukama uhvati za svoju lijepu glavu

i izusti:

– To je doista već previše ...

– Ali zašto, zaboga? – usprotivi se Thomas, pa se obrati domaćici:

– Oprostite moje indiskretno pitanje – koje ste jelo predvidjeli prije

smuđa?

– Šunku s Cumberland-umakom.

– Hm. Hm. – Zamislio se kao veliki kirurg Sauerbruch41 pri

liječničkom konziliju. – A ... hm . nakon toga?

– Kremu od čokolade i kave.

– Baš dobro – reče Thomas, jedući maslinu. – To se izvrsno slaže.

– Što se izvrsno slaže? – prošapće dama, koja je na sebi nosila

briljante od najmanje sedamdeset karata. Thomas se pred njom

nakloni.

– Čini mi se da vas muče dvije brige, madame. Jedne vas mogu

lako osloboditi, ako mi dopustite da uđem u vašu kuhinju.

– Sma – smatrate da još možete nešto učiniti od raspalog smuđa?

41 Glasoviti njemački kirurg.

W & N

– U oči Marie-Louise ušao je izraz nadzemaljskog divljenja.

– Sigurno, madame – reče naš prijatelj. – Da možda ponesemo sa

sobom i shaker i čaše? Lakše se kuha uz poneki gutljaj. A martinije

doista izvrstan. Pravi britanski »Gordon« džin: Gdje li ste ga samo

nabavili u četvrtoj’ godini rata, monsieur Ferroud...?

14

Što li se ovdje stvarno događalo?

Thomas to nije doznao ni u golemoj opločenoj kuhinji. Svezavši

pregaču preko smokinga, elegantno je uklonio nepriliku sa smuđem.

Pri tom su ga zadivljeno promatrali: kratkovidna kuharica, puna

osjećaja krivnje, blijeda domaćica, blijedi domaćin. Čudni je bračni

par – barem privremeno – zaboravio svoju silnu uznemirenost.

Thomas pomisli: »Ja mogu čekati. Pa makar taj teatar potrajao i do

jutra. Jednom ćete valjda ipak progovoriti!«

Izvadi kosti iz nesretne ribe, skine joj kožu i razreže je na listove.

Otpije gutljaj i reče:

– Teške su me godine naučile, cijenjene dame, da u većini

slučajeva život čovjeku pruža još jednu mogućnost. Raspali smuđ još

je uvijek bolji.nego nikakav. Priredit ćemo sada lijep umak. Imate’li

parmežana, Theresa?

– Koliko god želite monsieur – zapjevuši stara kuharica.

– Ah, tako sam očajna što mi se to dogodilo!

– Priberite se, draga moja. Popijte gutljaj, to će vas smiriti. –

Domaćin natoči kuharici punu čašu. Thomas reče:

– Molim bijelo vino, kiselo vrhnje i maslac.

Dobije sve što je zatražio. Svi su gledali kako priprema umak.

W & N

Odjednom se kućom prolomi buka. Začuje se visok ženski glas, pa

visok muški glas. Domaćica problijedi. Domaćin pojuri k vratima,

gdje se sudari s kineskim slugom. Kinez na vrlo jednostavan način

učini tajnim ono što je želio reći: izbrbljao je to, naime, na kineskom.

Pri tom je pokazivao na nešto iza sebe. Domaćica, koja je očito

razumjela što je Kinez rekao, za vrišti, na što se domaćin na nju

izdere kineski. Ona se svali na kuhinjski stolac. Kućedomaćin ode za

Shen-Taiom, a da se nije ispričao, zalupivši za sobom vratima.

»Eto«, pomisli Thomas, »ovako je to, dakle, kod otmjenih

Francuza. Što da radim?« Odluči da se više ničim neće dati zbuniti.

– Imamo li kapara, Therese?

– O sveta bogorodice, siromašna milostiva gospođa ...

– Theresa!

– Kapara – imamo, ovdje su.

– A šampinjoni?

– Ta – također ... Madame, mogu li vam ikako pomoći?

Domaćica se sabere. Podigne pogled:

– Oprostite za sve ovo, gospodine Lievene. Shen-Tai je već deset

godina s nama. Nemamo pred njim tajni. Došao je k nama još u

Šangaju... Dugo smo ondje živjeli...

Kućom stanu odzvanjati glasovi. Zatim se nešto sruši. Thomas

pomisli: »Nije to ništa, ignoriraj – rekao bi moj prijatelj Karli

Schlumberger.«

– A sad s ovim u pećnicu, Theresa.

– Zabrinuta sam za svoju sestričnu, gospodine Lievene.

– Žao mi je, madame. Sada valja sve prepeći na srednjoj vatri.

– Treba da s nama večera, znate. Alije upravo htjela navrat nanos

pobjeći iz kuće. Shen-Tai je to u posljednji trenutak spriječio.

W & N

Meni

Kuhana šunka s

Cumberland-umakom

Riblji nabujak

Krema od čokolade i kave

Pariz, 13. rujna 1943.

Thomas Lieven spašava ribu i plavokosu

djevojku

Cumberland-umak

Izmiješajte 1/4 litre želea

od ribizla, 1/8 litre crvena

vina, sok dviju naranči, jednu

čajnu žličicu engleske

gorušice u prahu i koru jedne

naranče izrezanu na prutiće i

očišćenu od bijelog dijela.

Umak držite na hladnom. –

Ovaj umak možete poslužiti

uz svaku vrstu hladnog

mesa,a osobito uz divljač.

Riblji nabujak

Ribu skuhajte u cijelom,

dobro je ocijedite, odstranite

kožu i kosti, te je razrežite na

komade. – Načinite svijetlu

zapršku od maslaca i brašna,

dodajte kiselo vrhnje, bijelo

vino, ribani parmezan i malo

ribljeg obarka, pa ukuhajte

sve u gust bijeli umak. Prema

ukusu posolite i popaprite,

dodajte pirjane šampinjone i

W & N

nekoliko kapara.

– Dobro premažite

maslacem kalup za nabujak,

stavite unutra komade ribe,

prelijte ih umakom, pospite

obilno parmezanom, ribanom

žemljom i grudicama maslaca,

te pecite u pećnici do

zlatnožute boje. Garnirajte

prije posluživanja

polumjesecima iz pečenog

lisnatog tijesta »Fleurons«. –

Ovo jelo možete pripremiti od

svih vrsta riba s čvrstim

mesom, a osobito od svježeg

bakalara.

Krema od čokolade i kave

Zakuhajte u loncu litru

mlijeka sa 150 grama

čokolade za kuhanje i nešto

šećera. – Istucite u zdjeli tri

žumanjka s jednom velikom

ravnom žlicom krumpirova

brašna ili kukuruzna škroba,

prelijte kipućom tekućinom

uz neprestano miješanje.

Ulijte smjesu ponovno u lonac

i ostavite da se na najmanjoj

vatri zgusne uz neprekidno

miješanje. U kremu, koju ste

skinuli s vatre, umiješajte

veliku žlicu grubo mljevene

kave, nipošto ne kavu u

prahu, i snijeg od bjelanjaka,

te stavite kremu na hladno.

– Ovo je stvarno uzbudljiva večer. A zašto je vaša poštovana

sestrična htjela pobjeći?

– Zbog vas.

– Hr-rm. Zbog mene?

– Jest. Nije – nije vas željela sresti. – Domaćica ustane.

– Moj je muž sada s njom u salonu. Molim vas, dođite. Sigurna

sam da će se sada Theresa i sama snaći.

– Dobro pospite parmezanom, kaparima i šampinjonima, Theresa

W & N

– reče Thomas. Uzme svoju času i shaker. – Željno čekam da

upoznam vašu sestričnu, madame – ženu koja želi pobjeći prije nego

što me upoznala. To je stvarno kompliment!

Slijedio je kućedomaćicu. Pošto je ušao u salon dogodi mu se

nešto što mu se još nikada nije dogodilo: ispusti čašu martinija iz

ruke. Piće se razlije po debelu sagu.

Thomas stane kao ukopan. Zurio je u vitku, mladu ženu koja je

sjedila na antiknom stolcu. Ferroud je stajao pokraj nje poput

tjelohranitelja. Ali naš je prijatelj vidio samo tu mladu, blijedu ženu

stisnutih usana i kosih zelenih očiju, strogo začešljane plave kose i

visokih jagodica. Začuje njezin promukli glas:

– Dobar večer, gospodine Sonderfuhreru.

– Dobar večer, mademoiselle Dechamps – jedva protisne. Zatim

se nakloni pred nekadašnjom asistenticom profesora Débouchéa,

pred bivšom partizankom Maquis Crozanta, ženom koja je tako

strastveno mrzila Nijemce, koja mu je u Clermont-Ferrandu pljunula

u lice poželjevši mu polaganu, mučnu smrt ...

Jean-Paul Ferroud podigne čašu koju je Thomas ispustio i reče:

– Yvonni nismo rekli tko danas dolazi na večeru. Ona ... ona vam

je čula glas dok smo išli u kuhinju – prepoznala vas je odmah – i

htjela je pobjeći... Možete zamisliti zbog čega?

– Mogu zamisliti.

– Dakle, dobro. Sada smo u vašim rukama, gospodine Lievene.

Yvonne je u smrtnoj opasnosti. Gestapo joj je za petama. Ako joj ne

pomognemo, izgubljena je.

Stisnuvši oči, Yvonne Dechamps je piljila u Thomasa. Lijepo joj

je lice izražavalo: stid i bijes, zbunjenost i mržnju, strah i srdžbu.

W & N

Thomas Lieven pomisli:

»Dvaput sam je izdao. Jednom kao Nijemac, a drugi put kao

muškarac. Ovo drugo mi ne može oprostiti. Zbog toga me mrzi. Da

sam tada u Gargilesseu ostao u njezinoj sobi...«

Začuje Ferrouda kako govori:

– Bankar ste poput mene. Ne govorim o osjećajima, nego o

poslovima. Vi želite obavijesti o crnoj burzi. Ja želim da se sestrični

moje žene ništa ne dogodi. Je li jasno?

– Jasno je – odgovori Thomas. Usne su mu odjednom postale

suhe poput pergamenta. Upita Yvonnu: – Kako to da vam je Gestapo

za petama?

Yvonne zabaci glavu i pogleda u stranu.

– Yvonne! – vikne madame Ferroud bijesno.

Thomas slegne ramenima.

– Vaša sestrična i ja stari smo dobri neprijatelji, madame. Ne

može mi oprostiti što sam joj tada u Clermont-Ferrandu dopustio da

pobjegne. Dao sam joj još i adresu jednog prijatelja, koji se zove

Bastian Fabre. On bi je bio sakrio. Čini se da ga, na žalost, nije

potražila.

– Potražila je vođe Maquis Limogesa, kako bi i dalje radila u

pokretu otpora – reče Ferroud.

– Naša mala rodoljupka, junakinja – reče Thomas uzdahnuvši.

Iznenada ga Yvonne pogleda otvoreno, mirno i prvi put bez

mržnje. Jednostavno reče:

– Ovo je moja domovina, gospodine Lievene. Željela sam se i

dalje boriti za svoju zemlju. A što biste vi učinili?

– Ne znam. Vjerojatno isto. Što se zapravo dogodilo?

Yvonne spusti glavu.

W & N

Ferroud reče:

– U grupi je bio izdajica. Radio-telegrafist. Gestapo je uhapsio

pedeset pet makija. Šestoricu još traže. Jedan od šestero sjedi ovdje.

– Yvonne ima rođake u Lisabonu – doda madame Ferroud. Ako

dospije onamo, spašena je.

Oba se muškarca šutke pogledaju. Thomas shvati: »Ovo je

početak uspješne suradnje. Ali kako ću to prodati pukovniku, zna

samo dragi bog.«

Kineski se sluga pojavi uz mnogo naklona.

– Večera je gotova – reče madame Ferroud.

Krenula je naprijed u blagovaonicu. Ostali su je slijedili. Pritom

prsti Thomasa Lievena dotaknu Yvonninu ruku. Ona se trgne kao

pogođena električnim udarom. On je pogleda. Oči su joj odjednom

postale sasvim tamne. Krv joj je udarila u glavu.

– Ovoga se morate najhitnije odučiti – reče on.

– Če-čega?

– Da se prestrašite. Da porumenite. Kao agentica Abwehra morate

se bolje svladavati.

– Kao – kao što?

– Kao obavještajka Abwehra – odvrati Thomas. – No, a što vam

je sada? Zar ste pomišljali da vas mogu prebaciti u Lisabon kao

pripadnicu francuskog pokreta otpora?

15

Brzi noćni vlak za Marseille, koji je prema planu morao napustiti

Pariz u 21.50 sati, imao je troja spavaća kola. Dva susjedna odjeljka

u sredini jednog od tih vagona bila su navečer 17. rujna 1943. godine

W & N

rezervirana za pripadnike Abwehra.

Deset minuta prije polaska vlaka u hodniku tih spavaćih kola

pojavio se mlad, dobro odjeven civil u društvu elegantne mlade

dame teje pokretom ruke dozvao francuskog konduktera. Dama je

nosila ogrtač od devine dlake. Ovratnik je visoko podignula. Nosila

je i šešir muškog oblika sa širokim obodom, kako je to tada upravo

bilo moderno. Toj se dami samo vrlo teško moglo pogledati u lice.

Gospodin pokaže kondukteru rezervacije i utisne mu u ruku

poveću novčanicu.

– Hvala, monsieur, odmah ću donijeti čaše... – Kondukter otvori

vrata obaju odjeljaka rezerviranih za Abwehr. U jednom je stajala

posuda s ledom, iz koje je virila boca Veuve Cliquota. Na stoliću uz

prozor bila je vaza s dvadeset crvenih karanfila. Spojna vrata između

odjeljaka bila su otvorena.

Thomas Lieven zatvori vrata prema hodniku. Yvonne Dechamps

skine veliki šešir, pa ponovno jako pocrveni.

– Zabranio sam vam da rumenite – reče Thomas. Podigne zaslon

na prozoru i pogleda na peron. Upravo su prolazila dva podoficira od

kontrole vlakova Wehrmachta.

– Hm. – Thomas opet spusti zaslon od crne tkanine. – Što je?

Zašto me tako gledate? Zar sam opet izdao Francusku?

– Šampanjac – cvijeće ... Zašto sve to činite?

– Da se malo smirite. Pa vi ste još samo snop živaca! Na svaki se

šum trzate. Za svakim se klipanom okrećete. A ne može vam se više

ništa dogoditi. Zovete se Madeleine Noéi i obavještajka ste

Abwehra. Imate i isprave Abwehra!

Da bi nabavio te isprave, Thomas je u hotelu »Lutetia« čitav

jedan dan morao toliko govoriti da mu se gotovo osušio jezik.

W & N

Pukovnik Werthe je napokon uzdahnuo, tresući glavom:

– Lievene, vi ste propast za Abwehr Pariz. Samo nam je još

trebao momak poput vas!

Tog kritičnog trenutka naš prijatelj dobije podršku od strane od

koje to nikada ne bi očekivao. Major Brenner, nekada njegov

sumnjičavi suparnik a sada čovjek koji mu se divio, umiješa se:

– Ako smijem pokorno primijetiti: Sonderfuhrer Lieven je i u

slučaju Maquis Crozanta predlagao neuobičajene metode – pa smo s

njima imali velik uspjeh.

Mali Brenner s brižljivim razdjeljkom zaškilji preko naočala

ulijevo na svoju ispletenu majorsku epoletu, gdje je još donedavno

stajala obična kapetanska. – Ako taj Ferroud doista propjeva ...

– A što će sigurno uraditi uspijem li prebaciti djevojku – reče

Thomas namignuvši Brenneru.

– ... tko zna kakav bismo potez mogli učiniti, gospodine

pukovniče. – Ponestane mu zraka pri samoj pomisli da bi kod

slijedećeg uspijeha – ako bog da – njega mogao možda dopasti i čin

potpukovnika.

Naposljetku Werthe popusti:

– Dakle dobro, dobit ćete isprave. Ali zahtijevam da damu

otpratite do Marseillea te da ostanete uz nju dok ne sjedne u avion,

jeste li razumjeli? Samo bi nam još trebalo da je se dočepa Služba

sigurnosti, pa da se pročuje kako Abwehr prebacuje u inozemstvo

pripadnice francuskog pokreta otpora!

Major Brenner je zadivljeno gledao Thomasa. Kakav momak!

Momak i pol! Kad bi čovjek barem mogao postati poput njega. A

zapravo, zašto i ne bi? Major Brenner potajno odluči da će u idućoj

prilici dokazati kako je i on momak i pol.

W & N

Sve je ovo, dakle, prethodilo onome trenutku kada je pet minuta

prije polaska noćnog brzog vlaka za Marseille kondukter pokucao na

vrata odjeljka 17, da bi putnicima donio dvije čaše za šampanjac.

– Naprijed! – povikne Thomas.

Kondukter Émile otvori vrata. Morao ih je širom otvoriti da bi

propustio neku osobito visoku, mršavu damu, koja je na kolodvor

dopratila neku drugu damu i sada se spremala da napusti spavaća

kola.

Dama koja je upravo prolazila mimo otvorenog odjeljka 17, u

kojem su Thomas Lieven i Yvonne Dechamps stajali jedan pokraj

drugog, nosila je uniformu glavne stožernice njemačke Radne

službe. Bezbojnu je kosu stegnula u visok čvor, na kratkom kaputu

uniforme imala je zlatnu značku stranke, a na strogoj bluzi težak

kovani broš. Glavna stožernica Mielcke, osobni referent vođe Radne

službe Reicha, Hierla, nosila je smeđe vunene čarape i smeđe niske

cipele.

Nedokučiv hir sudbine htio je da ona prođe mimo odjeljka

Thomasa Lievena upravo u trenutku kada je kondukter Émile otvorio

vrata. Mogla je proći prije ili kasnije, ili uopće nikako. Prošla je,

međutim, u najnesretnijem trenutku, te vidjela i prepoznala tog

klipana, s kojim je prije nekoliko tjedana imala onaj strašni sukob,

ugledala je i lijepu ženu uz njega. Slijedeći nedokučiv hir sudbine

htio je da Thomas Lieven uopće ne primijeti glavnu stožernicu

Mielcke. Bio je prema njoj okrenut postrance. Idućeg trenutka ona je

bila već nestala ...

– Ah, evo čaša! – razveseli se Thomas. – Ostavite Émile, sam ću

to učiniti.

Otvori bocu, i upravo su ispijali prvu čašu, kada se dvije minute

W & N

prije polaska vlaka u njihovu odjeljku pojave ona dva podoficira od

kontrole vlakova.

Yvonne dokaže da se ne ponaša uvijek baš samo histerično.

Ostane potpuno sabrana. Njemački vojnici bili su vrlo uljudni.

Zatraže da im pokažu isprave, pozdrave, požele sretan put i ponovno

nestanu.

– No, evo – reče Thomas – sve je išlo kao po loju!

Oba vojnika napuste spavaća kola. Pristupe glavnoj stožernici,

koja je stajala na peronu i koja ih je bila poslala da provjere one

dvije osobe u odjeljku 17. Jedan vojnik reče:

– Ljudi su u redu, glavna stožernice. Oboje od Abwehra Pariz.

Neki Thomas Lieven i stanovita Madeleine Noel.

– Madeleine Noéi, je li? – ponovi glavna stožernica, dok su se

zviždaljke glasale, vrata se s treskom zatvarala, teje vlak uz pištanje

pare i škripanje osovina krenuo na svoj daleki put.

– Oboje od Abwehra Pariz. Hvala!

Gledala je za vlakom, a stroge su joj se usne odjednom razvukle u

zao smijeh. Glavna stožernica Mielcke posljednji se put ovako

nasmijala u kolovozu 1942. godine, u Berlinu, na primanju u

kancelariji Reicha. Heinrich Himmler je tada ispričao neki vic. O

Poljacima.

16

Poslije prve boce Veuve Cliquota nestane Yvonnina straha.

Njezina histerična ukočenost popusti. Razgovor postane gotovo

veseo. Oboje se stanu smijati – ali Yvonne iznenada prestane,

odmakne se u stranu, ustane i odvrati pogled.

W & N

Thomas ju je dobro razumio. Jednom je prezreo njezinu ljubav.

Tako nešto nijedna žena ne zaboravlja. Nijedna žena ne želi to

doživjeti drugi put.

I tako oko jedanaest i trideset požele jedno drugom laku noć.

»Ovako je najbolje«, pomisli Thomas ... »Je li baš najbolje?«

Šampanjac mu je malo udario u glavu, i Yvonne mu se učinila

prekrasnom. Kad joj je na rastanku poljubio ruku, uzmaknula je pred

njim, ponovno se sva ukočila uz grčevit osmijeh.

Thomas ode u svoj odjeljak, razodjene se i opere. Upravo je bio

obukao hlače od pidžame, kada vlak naglo zakoči, ulazeći u oštar

zavoj. Thomas, izgubivši ravnotežu, zatetura odjeljkom i snažno

udari o spojna vrata, koja se naglo otvore. Rušeći se Više nego

teturajući, on uleti u Yvonnin odjeljak. Ležala je u krevetu. Sada je

prestrašeno skočila:

– Za ime božje ...!

Thomas se nekako uspravi:

– Oprostite, nisam to učinio namjerno – zaista nisam ... Ja ... laku

noć. – Krene prema otvorenim vratima. Uto začuje njezin uzbuđen

glas:

– Čekajte!

On se okrene. Yvonnine su oči bile napola zatvorene i vrlo tamne.

Usta su joj bila poluotvorena. Bez daha reče:

– Ovi ožiljci... – Zapiljila se u gornji dio njegova tijela. Preko

čitave lijeve strane prsnog koša protezale su se tri ružne ispupčene

brazgotine posebne vrste, nastale udarcima posebne naprave –

spiralne opruge presvučene gumom.

– Ovo – ovo mi se jednom dogodilo ... – Thomas odvrati glavu.

Nehotice stavi ruku pred prsa. – Nesretan slučaj ...

W & N

– Lažete ...

– Molim?

– Imala sam brata. Gestapo gaje dva puta uhapsio. Drugi put su ga

objesili. Prvi put su ga mučili. Kada je ... – glas joj se prelomi – kad

je došao kući iz bolnice, imao je ... imao je ... jednake brazgotine ...

A ja sam vas vrijeđala – sumnjičila ... vas ...

– Yvonne ...

On joj se približi. Lijepa žena pritisne usne na ožiljke rana od

udaraca nekog brutalnog čovjeka. Oni osjete jedno drugo. Nježnost

otplavi stid i uspomene. Sirena vlaka zapišti. Osovine su užurbano

udarale. Vaza s crvenim karanfilima tiho je zveckala.

Dvomotomi kurirski avion s njemačkim oznakama jurio je sve

brže i brže uzletnom stazom marseljskog aerodroma. Dopodne je

bilo tmurno, sipila je lagana kiša.

Uz jedan prozor aerodromske zgrade stajao je čovjek s mnogo

lažnih imena. Pravo mu je ime bilo Thomas Lieven. Držeći ruke u

džepovima kaputa od mekane vunene tkanine, stiskao je palce.

U kurirskom avionu sjedila je Yvonne Dechamps. Sada je letjela

u Madrid, a odanle će dalje u Lisabon.

Ljubili su se samo jednu noć – a ipak se Thomas sada, kad se

avion izgubio u oblacima, osjećao osamljenim, napuštenim, i

prastarim.

Bilo mu je hladno. »Zbogom, Yvonne«, reče joj u mislima. »U

tvom naručju, prvi put nakon mnogo mjeseci, nisam više mislio na

Chantal. Ali nismo smjeli ostati zajedno. Ovo nisu vremena za

ljubav. Ona razdvajaju ljubavnike ili ih ubijaju. Mnogo sreće,

Yvonne. Nikad više nećemo čuti jedno za drugo.« Ali u tome se

prevario!

W & N

Dana 22. rujna 1943. godine Thomas Lieven je opet bio u Parizu.

Nanette, njegova lijepa crnokosa kućna pomoćnica, koja ga je toliko

štovala, izvijesti ga:

– Monsieur Ferroud već četiri puta nazvati. Kaže, morati s vama

hitno govoriti.

– Dođite danas u četiri sata k meni, kući – zamoli Ferroud, jer ga

je Thomas bio nazvao u banku.

Kad je naš prijatelj stigao, sjedokosi, elegantni novčar izgrli ga sa

suzama u očima.

Thomas se nakašlje.

– Monsieur Ferroud, Yvonne je na sigurnom. Vi, međutim, niste.

Vi ste manje nego ikada.

– Molim?

– Prije nego što prijeđemo na naše poslove – svoj dio sam obavio,

sada ste vi na redu – želio bih vam na brzinu ispričati što su dosad

pokazala moja istraživanja vaših transakcija.

Thomas je u međuvremenu otkrio daje Jean-Paul Ferroud

prijestupnik posebne vrste: poput ostalih švercera, i on je špekulirao

s ogromnim količinama robe, neobično važne za ratne svrhe, ali ne

zato da bi je prodavao Nijemcima, nego kako bi je pred Nijemcima

sakrio na sigurno. Bio je puka suprotnost običnim špekulantima koji

su porobljivali Francusku. Pokušavao je spasiti francusku imovinu.

Zbog toga je Ferroud krivotvorio bilance, navodio lažne proizvodne

podatke onih pogona kojima je upravljala njegova banka i samo je

prividno prodavao Nijemcima goleme količine robe.

Thomas mu sve to saspe u lice. Ferroud problijedi. Najprije je htio

prosvjedovati, naposljetku zašuti te okrene Thomasu leđa.

Thomas zaključi:

W & N

– ... ono što ste radili naprosto je idiotski, monsieur. Što će ubrzo

biti posljedica? Oduzet će vam tvornice. A zatim? S francuskog

stanovišta mogu razumijeti što ste uradili. Stoga, evo vam mog

savjeta; prije nego što itko drugi dokuči što zapravo radite, smjesta

zatražite njemačke povjerenike. Tada se više ni živa duša neće

brinuti za vaše tvornice... A prevariti povjerenike neće vam biti

teško, zar ne?

Ferroud se okrene. Kimne glavom, dvaput proguta, pa reče:

– Hvala.

– Nema na čemu. Tako. A sada na posao. Međutim, upozoravam

vas, Ferroud, budu li vaše informacije bezvrijedne, otkrit ću vaše

prijevare. Nisam, naime, čovjek koji može shvatiti samo Francuze.

Yvonne smo, napokon, spasili uz pomoć Nijemaca.

– Znam to i cijenim. – Ferroud mu se približi. – Ono što ću vam

odati može vam pomoći da razbijete jednu od najvećih švercerskih

banda svih vremena, organizaciju koja nije samo mojoj nego i vašoj

zemlji nanijela goleme štete. Posljednjih su se mjeseci u Francuskoj

pojavili državni kreditni bonovi u količinama kao nikada prije. Znate

li što su to državni kreditni bonovi?

Thomas je to znao. Državni kreditni bonovi bili su neka vrsta

okupacijskog novca. Bilo ih je u svim zemljama koje su okupirali

Nijemci. Trebali su spriječiti iznošenje prevelike količine pravih

njemačkih novčanica u inozemstvo.

Ferroud nastavi:

– Na državnim kreditnim bonovima nalaze se tekući serijski

brojevi. Dva broja serije – a uvijek su na istom mjestu – stručnjaku

pokazuju za koju su zemlju kreditni bonovi određeni. Eto, dragi

prijatelju, posljednjih šest mjeseci s ovakvim je kreditnim bonovima

W & N

na francuskoj crnoj burzi kupljeno francuske robe za otprilike dvije

milijarde. Međutim, bonovi u vrijednosti od preko milijarde nisu

nosili francuske oznake u serijskim brojevima nego rumunjske!

– Rumunjske? – Thomas se zaprepasti. – Kako su mogle tako

goleme količine rumunjskih kreditnih bonova dospjeti u Francusku?

– Ne znam. – Ferroud priđe pisaćem stolu i odanle izvadi dva

debela snopa državnih kreditnih bonova od po 10000 maraka. –

Jedino znam da su ovdje. Evo, pogledajte rumunjske oznake. A ne

vjerujem, monsieur, da su Francuzi % imali mogućnost da ovu

poplavu namijenjenu Rumunjskoj usmjere u vlastitu zemlju ...

18

– ... Ferroud ne zna kako su rumunjski državni kreditni bonovi

dospjeli u Francusku – izvještavao je Thomas Lieven dva sata

kasnije u uredu pukovnika Werthea u hotelu »Lutetia«. Govorio je

brzo, zahvaćen lovačkom strašću. Tako mu je promaklo da su oba

njegova slušaoca, pukovnik Werthe i mali častohlepni major

Brenner, povremeno izmjenjivali čudne poglede. Previše je zapao u

vatru: – Ferroud je, međutim, siguran da su kreditne bonove u zemlju

mogli unijeti samo Nijemci, pa prema tome i rukovodioci čitave

operacije moraju biti Nijemci!

– Monsieur Ferroud je, znači, u to uvjeren – otegnuto reče

pukovnik Werthe, pogledavši Brennera.

– Što se, zapravo, ovdje događa? – Thomas je sada primijetio da

nešto nije u redu. – Što znače ovi pogledi?

Pukovnik uzdahne, pa pogleda Brennera:

– Recite mu.

W & N

Major Brenner se ugrize za usnicu:

– Vašeg prijatelja Ferrouda očekuju velike neprilike. Već mu pola

sata ljudi iz Službe sigurnosti sjede u kući. Unatrag pola sata on je u

kućnom pritvoru. Da ste se još malo dulje zadržali kod njega, mogli

biste vašim starim prijateljima, Sturmbannfiihreru Eicheru i njegovu

ađutantu Winteru, reći dobar dan.

Thomas se sledi.

– Što se dogodilo?

Prije dva dana u Toulouseu je ubijen stanoviti Untersturmfiihrer

Erich Petersen. Ustrijeljen. U svom hotelu. U hotelu »Victoria«.

Ubojica je pobjegao. Služba sigurnosti je uvjerena da je posrijedi

politička akcija. Demonstracija. Führer je već odredio državni

pogreb.

– Himmler zahtijeva najstrožu istragu – doda pukovnik Werthe.

– Služba sigurnosti Toulouse obratila se francuskoj policiji, a ona

je smjesta predala popis od pedeset komunista i stotinu Židova – reče

Brenner. – Iz njihovih će se redova odabrati taoci koje će strijeljati

zbog Petersenova ubojstva.

– Baš je dirljiva ta susretljivost francuske policije, zar ne,

gospodine Lievene? – reče gorko pukovnik Werthe. – Samo se

uvlače tim gestapovskim njuškama, pa makar im pri tom

sunarodnjaci i pocrkali!

– Čekajte, čekajte malo – reče Thomas. – Više ništa ne

razumijem. Imam dva pitanja. Prvo: čemu tolika buka oko tog

gospodina Petersena?

Brenner mu odgovori:

– Jer je taj gospodin Petersen nosilac Ordena krvi. Zato su u

Glavnoj službi sigurnosti podigli vrašku graju. Stoga je Bormann

W & N

osobno odjurio Himmleru i zatražio krvavu odmazdu.

– Lijepo – reče Thomas – ovo mi je sada jasno. Drugo pitanje:

kakve veze ima moj bankar Ferroud s umorstvom u Toulouseu?

– Služba sigurnosti Toulouse saslušala je čitav niz svjedoka.

Među njima se našao i neki čovjek koji je bio gestapovska veza, neki

mali lihvar po imenu Victor Robinson. Taj je Robinson pružio Službi

sigurnosti dokaze daje vaš Jean-Paul Ferroud duhovni pokretač

ubojstva Untersturmfiihrera Petersena.

Mozak našeg prijatelja radio je grozničavo: »Ubijen Petersen,

nosilac Ordena krvi. Ferroud osumnjičen. Ja znam mnogo o njemu.

Ali – ali i on sada zna mnogo toga o meni. Je li me umočio? Zar im

je rekao istinu? Što će biti s njim? Sa mnom? S pedeset komunista i

stotinu Židova?«

Thomas se morao nakašljati prije nego što je mogao progovoriti:

– Gospodine pukovniče, Ferroud je uvjeren da Nijemci rukovode

organizacijom koja naveliko vara s državnim kreditnim bonovima. –

Zamuckivao je tražeći prave riječi.

– Nije li čudno što Služba sigurnosti hvata bankara Ferrouda

upravo u trenutku kad on postaje zanimljiv za nas?

– Ne razumijem ni riječi – ubaci ograničeni major Brenner.

– Nisam to niti pretpostavljao – reče Thomas ni najmanje

neljubezno, pa se opet obrati Wertheu: – Za sve ovo nemam dokaza,

ali osjećam da ne smijemo dopustiti da Ferroud sada propadne.

Abwehr mora ostati u ovoj igri.

– Kako to zamišljate?

– Gospodine pukovniče, kako znate, živio sam u Marseilles U ono

sam doba upoznao dva gospodina koja stanuju u Toulouseu. Paula de

la Ruea i Freda Meyera ...

W & N

Fred Meyer i Paul de la Rue – ljubezni će se čitatelj sjećati te

dvojice nekoć zapuštenih lupeža, koje je Thomas Lieven

iscrpljujućim, kratkim, intenzivnim tečajem pretvorio u gentlemene

prije nego što su olakšali draguljara Mariusa Pissoladiérea za nakit

vrijedan okruglo osam milijuna franaka.

Thomas Lieven oprezno opiše svoju pravu vezu s ovom dvojicom

pripadnika podzemlja, te nadoveže:

– Putujem, dakle, u Toulouse!

– U Toulouse?

– Jest, u Toulouse. Nema tog razbojstva u njihovu gradu o kojem

ta dva gospodina ne bi ništa znala. A meni će htjeti reći ono što

znaju.

– A Služba sigurnosti?

– Morate otići do Eichera, gospodine pukovniče, i objasniti mu da

je Ferroud u ovom trenutku za nas neobično važan. Ponudite mu

suradnju Abwehra pri razjašnjavanju umorstva Untersturmfiihrera

Petersena.

Mali major Brenner skine naočale i pažljivo ih stane čistiti.

Grickajući usnice, razmišljao je: »Pri onoj ludoj partizanskoj

pripovijesti opekao sam njušku. Pokušao sam ga spriječiti i

suprotstaviti mu se. A posljedica?« Major zaškilji prema svojoj

lijevoj majorskoj epoleti.

– Nakon zrela razmišljanja usvojio sam gledište gospodina

Lievena. Ne smijemo dopustiti da nas izigraju. Moramo svakako

ostati u igri. Pripovijest o državnim kreditnim bonovima previše je

važna ...

Thomas okrene glavu u stranu pa se počne blago ceriti.

Pukovnik Werthe se uzruja:

W & N

– Zar da opet trčim onim svinjama i lijepo molim?

– Uopće ne morate lijepo moliti, gospodine pukovniče! – povikne

Brenner. – Treba samo primijeniti stari trik! Valja otići k njima

strogo službeno i predočiti im tajnu naredbu vrhovne komande!

– Vi ste poludjeli – reče pukovnik Werthe. – Onome Eicheru

udari krv u glavu čim me ugleda!

– Gospodine pukovniče, s krivotvorenom tajnom naredbom

vrhovne komande izbavili smo gospodina Lievena. Valjda ćemo se

onda s pravom naredbom moći uključiti u istragu o Petersenovu

umorstvu!

19

– Neka je triput proklet taj seronja Lieven – reče žovijalni,

zdepasti i crveni Sturmbanfuhrer Wälter Eicher. Sjedio je u

biblioteci, koju su pretvorili u ured, kuće broj 84 u Aveniji Foch.

Pred njim su sjedili njegov ađutant Fritz Winter i Obersturmführer

Ernst Redecker, plavokosi estet koji je volio Rilkea i pjesnika

Stefana Georgea.

Bilo je skoro 19 sati 23. rujna 1943. godine. Sturmbannfiihreru

Eicheru upravo je završila služba. Poslije svih dnevnih muka često

je, a i rado, uz dobru kapljicu još malo porazgovarao sa svojim

ađutantom. Uvijek bi ga veselilo ako bi im se pridružio

Obersturmführer Redecker. Taj revni čovjek imao je, naime, jednu

posebnu odliku: bio je rođeni šurjak Reichsfiihrera SS i šefa

njemačke policije Heinricha Himmlera. Od vremena na vrijeme

Redecker bi primao osobna pisma od Reichsheinija, koja su bila vrlo

srdačna i koja je on, s razumljivim ponosom, pokazivao naokolo.

W & N

Takvu je osobu čovjek, naravno, morao tetošiti – smatrao je Eicher –

pa je to i činio.

Ovaj put, međutim, baš nije vladalo pravo raspoloženje za

brbljanje uz kamin. Sturmbannfiihrer zareži:

– Svakog dana neko novo uzrujavanje. Malo prije bio je kod

mene pukovnik Werthe iz Abwehra. – Eicher ponovno opsuje: –

Neka ide do đavola taj posrani Lieven.

– Zar onaj kojeg smo obrađivali? – upita ađutant Winter, a oči mu

se zacakle.

– Na žalost, nismo ga dovoljno dugo obrađivali. Oprostite,

Obersturmfuhreru, inače nemam običaj da se tako izražavam – ali s

tim krmkom imamo uvijek samo neprilike.

– A što se to sada dogodilo? – raspita se Winter.

– Ah, umorstvo Petersena.

Rođeni šurjak Reichsheinija bučno spusti čašu konjaka na stol.

Lice mu je zatrzalo i promijenilo boju. Bilo je općenito poznato da je

Obersturmjuhrera Redeckera vezalo duboko prijateljstvo s Erichom

Petersenom, ustrijeljenim u Toulouseu. Njegova je uzbuđenost stoga

bila shvatljiva.

Eicher objasni da je pukovnik Werthe došao k njemu i saopćio mu

kako se Abwehr silno zanima za osumnjičenog bankara Ferrouda,

jednu od najvažnijih, ključnih, ličnosti u velikom deviznom

krijumčarskom lancu, u koji su očito upleteni i Nijemci.

Redecker je pio. Odjednom je postao toliko nervozan daje prolio

nešto konjaka. Promuklim glasom reče:

– Pa što? Kakve veze ima Petersen s krijumčarenjem deviza?

– Razumljivo, nikakve. Ali me Werthe zamolio da zajednički s

Abwehrom rasvijetlimo podlo umorstvo ovog našeg druga.

W & N

Redecker uzbuđeno upita:

– Naravno, to ste otklonili, Sturmbannjuhreru?

– Dakako, otklonio sam – na početku. Ali se Werthe smjesta

pojavio s tajnom naredbom vrhovne komande i sličnim te uporno

zahtijevao da od mene telefonira Canarisu.

Canaris je očito razgovarao s vašim šurjakom, jer je prije pola

sata stigao teleks iz Glavne službe sigurnosti. Istragu moramo

provoditi zajedno s Abwehrom.

Iz neobjašnjivih razloga Redeckerovo čelo odjednom prekriju

kapljice znoja. Nitko to ne primijeti. On ustane, okrene obojici leđa i

obriše znoj s čela. Pri tom začuje Eicherov ljutit glas:

– Werthe je već na putu za Toulouse. A tko ga prati? Gospodin

Lieven! Onaj gnusni, posrani, dvostruki obavještajac! Ta svinja koja

je prevarila naše ljude. Čovjek kojeg je već odavno trebalo strpati u

masovnu grobnicu! – Eicher uzrujano iskapi svoj konjak. – Dopadne

li mi taj klipan još jednom šaka ... Što je?

Ušao je jedan činovnik:

– Ovdje je neka žena. Kaže da želi govoriti s vama.

– Neka dođe sutra. Prethodno se mora najaviti.

– Oprostite, Sturmbannfiihreru, ali to je neka glavna stožernica ...

– Što?

– Da ... glavna stožernica Mielcke. Osobni štab Reichsführera

Hierla. Želi podnijeti prijavu ...

– Protiv koga?

– Protiv stanovitog Sonderfuhrera Lievena.

Redecker se zagrcne. Winter zatrepće kapcima. Eicher snažno

povuče iz svoje cigare i otpuhne dim. Zatim ustane.

– Molim glavnu stožernicu da uđe!

W & N

2. poglavlje

1

Rue des Bergéres ležala je sa svojim bistroima, sićušnim

restauracijama i malim barovima u slikovitom starom dijelu

Toulousea. Thomas Lieven se turobno smiješio dok je skretao u

malu ulicu. Baš kao i onda, prije tri godine, kada je ovamo stigao,

bježeći pred Nijemcima, sa svojom prijatelji

Meni

Punjeni celer

Španjolski »fricco«

Flambirane breskve

Toulouse, 27. rujna 1943.

Uz pikantno jelo razotkrivena je milijunska

prijevara

Punjeni celer

Uzmite čvrste gomolje celera

i dobro ih operite. Pripremite

jednake količine maslaca i

W & N

rokfora ili gorgonzole i čvrsto

ih izmiješajte.

– Urežite gomolje celera duž

prirodne udubine na gomoljima,

napunite smjesom sira i stavite

na vrlo hladno. Poslužite

gomolje u uspravnom položaju

s malim lisnatim čupercima

nagore, u staklenoj posudi koja

ima oblik vaze ili posude za

ispiranje grožđa, a prostor

između njih ispunite

komadićima leda.

Španjolski »frico«

Iz mesa goveđeg filea

oblikujte male bifteke, istucite

ih, premažite gorušicom,

posolite i popaprite. Zatim

narežite oljuštene sirove

krumpire na tanke ploške.

Popirjajte na maslacu dosta

sjeckanog luka dok ne postane

svijetložut. – Kalup za varenac

dobro premažite maslacem i

pospite mrvicama. Slažite red

ploški krumpira, pospite

grudicama maslaca, posolite,

popaprite pa red mesa, koji

prekrijte pirjanim lukom, zatim

ponovno krumpir i tako dalje.

Na vrh stavite opet red

krumpira, koji pospite

grudicama maslaca. – Dobro

izmiješajte pola šalice crvena

vina, pola šalice vrhnja i pola

šalice mesne juhe, prelijte time

jelo, kuhajte u dobro

zatvorenom kalupu za varenac

sat i pol na pari, nemojte

miješati, nego istresite varenac

izravno na velik pladanj.

Flambirane breskve

Pripremite svijetli karamel

od tri grudice maslaca, šećera u

prahu i badema izrezanih na

prutiće, zalijte svježe istisnutim

sokom od naranče i limuna u

omjeru 1:2. Dodajte malo

cointreaua, maraskina i

konjaka, stavite unutra lijepe,

ocijeđene polovice ukuhanih

bresaka. Breskve neprestano

zalijevajte tekućinom dok ne

postanu vruće, prelijte ih još

W & N

jedanput konjakom i zapalite

ga. – Vruće breskve stavite na

tanjure preko kugle sladoleda

od vanilije, prelijte umakom i

ukrasite s nešto tučenog slatkog

vrhnja. (Za ovaj desert, koji se

priprema kod stola, potrebna je

vrlo čista, iznutra poniklana

tava na špiritnom kuhalu.)

com, glumicom, Mimi Chambert, i onom junačkom budalom,

pukovnikom Siméonom. I sada je još uvijek naokolo koracalo

mnogo lijepih djevojaka previše našminkanih, a premalo odjevenih.

Thomas je već saznao da Jean Perrier, s kosom poput lavlje grive,

vlasnice određenog diskretnog hotela više nije bilo u gradu. Rado bi

posjetio i nju i njene djevojke. Naravno, samo radi razmjene starih

uspomena...

Thomas se zaustavi. Kuća je bila otrcana, hodnik bijedan.

U trećem katu stane pred vratima na kojim je pisalo:

Paul de la Rue – Fred Meyer

Nekretnine

Cereći se, Thomas Lieven pozvoni i pomisli: »Nekretnine. Kad

sam ih upoznao, još su krivotvorili slike, krali po hotelima i obijali

blagajne. Voild, to se zove karijera!«

S one se strane začuše koraci i vrata se otvore. Na njima se pojavi

potomak hugenota, Paul de la Rue. Bio je ukusno odjeven i izvrsno

friziran.

Visok stas i uska glava davali su mu izrazito aristokratski izgled.

Započne vrlo uglađeno:

– Dobar dan, gospodine, čime vam mogu poslužiti? – Tada

krikne: – Nom de Dieu, pa to je Pierre!

W & N

Udari bučno po ramenu Thomasa, kojega je upoznao pod imenom

Pierre Hunebelle. Na trenutak zaboravi svoj dobar odgoj:

– Čovječe, ugrist ću se za stražnjicu! Pa ti si živ? Pričalo se da te

Gestapo ucmekao!

– Lijepo ste se ovdje smjestili – reče Thomas oslobodivši se

Paulova zagrljaja i uđe u stan. – Moja je poduka zaista urodila

plodom. Naravno, one ukrasne drangulije – srnica, vila i plesačica –

moraju napolje!

Paul je zurio u njega.

– Gdje si bio? Kako si stigao ovamo?

Thomas mu objasni svoju situaciju. Paul gaje šutke slušao.

Povremeno bi kimnuo glavom. Na kraju Thomas reče:

– ... i evo me sada ovdje sa svojim pukovnikom, nadajući se da mi

možete pomoći. E baš ste postali pravi kicoši ...

– Kakvi kicoši, glupost! Nekretnine, to piše samo na vratima!

Varamo, naravno – kao i svi ostali, samo nešto inteligentnije –

zahvaljujući tebi, stari moj. Tada si nam učinio zaista golemu uslugu

s onim tečajem.

– Jesam – reče Thomas – a sada mije možete uzvratiti. Moram

saznati tko je ubio tog Untersturmfuhrera Petersena i da li je to

učinio pokret otpora.

– To sasvim sigurno nije bilo političko umorstvo.

– Dokaži mi! Ispričaj mi tko je ustrijelio Petersena. Kako? Zbog

čega?

– Ali, Pierre, pa neću valjda izdati zemljaka koji je ucmekao

nekog nacista! To čak ni ti ne možeš od mene zahtijevati.

– Nešto ću ti reći, Paul. Nacisti su uhapsili stotinu pedeset ljudi,

tvojih zemljaka. Strijeljati će taoce, i to mnoge! Možemo ih u tome

W & N

spriječiti jedino dokažemo li da to nije bilo političko umorstvo, nego

da je taj Petersen bio lopov! Shvaća li to taj tvoj idiotski mozak?

– Čovječe, ma ne deri se tako na mene. Rado ću se malo raspitati

...

2

Tri dana kasnije, 27. rujna 1943. godine, tri su gospodina ručala

za stolom Paula de la Ruea: kućedomaćin, Thomas Lieven i Fred

Meyer.

Paul je telefonirao Thomasu u hotel:

– Mislim da imam nešto za tebe. Dođi k meni. Fred dolazi

također. Možeš li nam nešto posebno skuhati? Momci iz Marseillea

su nam pričali da si im jednoć pripremio izvrsno jelo!

– Mogu – odgovori Thomas. Tog je prijepodneva radio tri sata u

kuhinji Paula de la Ruea. Sada su sjedili za stolom. Oba su lupeža u

čast ponovnog sastanka nosila tamna odijela, bijele košulje i

srebrnaste kravate. Bili su tako dobro odgojeni da su pokušavali jesti

predjelo – punjeni celer – vilicom, što im je zadavalo mnogo muke.

– Za razliku od većine ostalih prigoda – pouči ih Thomas –

dopušteno je, dapače i propisno, jesti ove gomolje rukama.

– Hvala nebesima – reče Fred. – Kakav je ovo sir?

– Rokfor – odvrati Thomas. – Dakle, tko je ucmekao Petersena?

– Stanoviti Louis Monico. Korzikanac. Zovu ga Louis le réveur,

Ludvig Sanjar.

– Tko je taj Sanjar? Pokret otpora?

– Ma ni govora! Pravi gangster. Sasvim mlad, ali teško bolestan

W & N

na plućima. Već je odsjedio četiri godine zbog ubojstva. Čovječe,

nasmrt ću se nažderati ovih celera!

– Da se to ne dogodi – reče Thomas – brzo ću donijeti glavno

jelo. – Ode u kuhinju pa se odmah vrati s posudom vrele vode, iz

koje izvadi pokriven kalup za varenac.

– Uuuf, varenac! – zagunđa razočarano Fred. – To je baš sra ...,

ovaj, to baš nije ono pravo. Mislio sam da će biti meso!

– Doista – reče Paul, otmjeno brišući usne ubrusom – moram

primijetiti da sam i ja malo razočaran, dragi prijatelju!

– Pričekajte! – Thomas sruči sadržaj kalupa za varenac na veliki

porculanski pladanj. Prostorijom se proširi fini miris mesa i luka.

Oba gangstera stanu njuškati, dok im se na licima pojavi izraz

zadovoljstva i smirenja.

Thomas reče:

– A sada mi pričajte o Sanjaru. Zašto je ubio Petersena?

– Prema onome što smo čuli – reče Fred – a naša su obavještenja

prvorazredna, taj je Petersen bio neka osobito velika svinja. Ubijen

kao nosilac Ordena krvi! Kao pripadnik Službe sigurnosti! Da se ne

nasmijem! Petersen je ovamo došao kao civilist, razumiješ li, a znaš

što je radio? Kupovao je zlato.

– Vidi, molim te!

– Svaku količinu. Dobro je plaćao. Mora daje bio velik špekulant.

Sanjar mu je već nekoliko puta prodavao, ali uvijek samo male

količine.

Thomas pomisli: »Gospodin Petersen iz Službe sigurnosti –

krijumčari zlato. Führer mu određuje državni sprovod. I taoce će

strijeljati za njega. A Njemačka je izgubila junaka. Heil!«

– S vremenom je Petersen zadobio Sanjarevo povjerenje. Onog je

W & N

dana Louis došao Petersenu u hotel s vrlo velikom količinom zlata ...

3

Suhonjavi, blijedi Louis Monico postavi dva teška kovčega puna

dukata i zlatnih šipki na rokoko-stol u salonu apartmana 203 hotela

»Victoria«. Hripao je od napora i pištavo dahtao, dok su mu oči

grozničavo blistale.

Sučelice Sanjaru stajao je nizak čovjek u sivom flanelskom

odijelu. U tog su čovjeka bile vodenaste oči, usta gotovo i bez usana,

a kratku mu je plavu kosu dijelio matematički točno povučen

razdjeljak. Louis je o njemu znao da se zove Petersen i da kupuje

zlato; drugo ništa. Ali i to je bilo dovoljno, mislio je on.

– Koliko je ovaj put? – upita Petersen.

– Tristo dukata lujdora i 35 zlatnih šipki. – Sanjar otvori oba

kovčega. Zlato zablista na električnom svjetlu.

– Gdje je novac?

Petersen posegne u džep. Međutim, kada je ponovno izvukao

ruku, u njoj je držao iskaznicu. Glas mu ledeno zazvuči:

– Ja sam Untersturmführer Petersen iz Službe sigurnosti.

Uhapšeni ste.

Dok je Petersen govorio, Louis Monico je držao desnu ruku u

džepu kaputa. Nije je više niti izvadio. Pucao je iz džepa. Tri su

metka pogodila u prsa nosioca Ordena krvi, Ericha Petersena. Bio je

na mjestu mrtav. Ugašenih očiju zurio je u strop.

Sanjar reče mrtvacu:

– Sa mnom nećeš izvoditi takve govnarije, pseto jedno. – Zatim,

prekoračivši mrtvaca, ode do izlaza i otvori dvostruka vrata. Hodnik

W & N

je bio prazan. Sanjar tada pokupi svoja dva kovčega zlata i ode. U

predvorju nije nitko na njega obraćao pažnju.

– ... u predvorju nije nitko na njega obraćao pažnju – izvijesti

Fred Meyer.

– Odakle vi sve to znate? – upita Thomas.

– Od Sanjareva brata.

– Sve vam je tako slobodno ispričao?

– Da, jer je u međuvremenu ionako sve postalo svejedno. Rekao

sam ti daje Sanjar plućni bolesnik. Prije tri dana imao je izljev krvi.

Leži u bolnici. Vjerojatno neće doživjeti kraj tjedna.

– Možeš otići sa svojim pukovnikom onamo – reče Paul.

– Sanjar je voljan dati izjavu ...

Dne 27. rujna 1943. godine 16 sati i 15 minuta.

Na pisaćem stolu malog majora Brennera resko zazvoni telefon.

On podigne slušalicu i začuje glas svog starješine:

– Ovdje Werthe. Govorim iz Toulousea. Pažljivo me slušajte.

Ono što ću vam sada reći izvanredno je važno!

– Slušam, gospodine pukovniče!

– Otkrili smo Petersenova ubojicu. – Werthe ga izvijesti o

tuberkuloznom Louisu Monicu i njegovu priznanju. – Lieven,

dvojica činovnika iz Službe sigurnosti i ja bili smo uz njegov

bolesnički krevet.

– Sto mu gromova, gospodine pukovniče! – povikne Brenner.

Srce mu je burno zakucalo. »Taj Lieven! Taj vražji Lieven! Hvala

bogu što sam smjesta podržao njegovu zamisao!« Brenner se nečega

sjeti: – Ali onaj lihvar – onaj Victor Robinson ... Nije li on teretio

Ferrouda?

– I to smo, međutim raščistili. Robinson je krijumčario zajedno s

W & N

Petersenom. Nekoć je bio Ferroudov namještenik. Ferroud gaje

izbacio, i Robinson se sada želio osvetiti. Ali, to još nije sve,

Brenneru. Najvažnije tek dolazi. Koliko je Lieven mogao saznati,

Petersen je s tim zlatom bio upleten u veliku prijevaru s državnim

kreditnim bonovima... Brenneru, čujete li me?

Brenner obliže isušene usnice: »Čovječe, državni kreditni bonovi!

Ovo postaje sve zamršenije! Pa to je ... O nebesa, a ja u tome

sudjelujem!« Isprsivši se, poviče:

– Slušam, gospodine pukovniče!

– Još ne znamo kako je sve zajedno povezano, ali sada ne

smijemo izgubiti ni sekunde, Brenneru! Ako je istina da je Petersen

upleten u prijevaru s bonovima, izbit će prvorazredna bruka! Služba

sigurnosti će, jasno, pokušati sve to zataškati! Mi imamo prednost –

dakako, najviše nekoliko sati. Majore Brenneru, uzmite petoricu

pouzdanih ljudi –

– Razumijem!

Petersen ima stan u Aveniji Wagram 3. To mu je službeni stan,

njega ćete najprije pretražiti.

– Razumijem, gospodine pukovniče!

– Lieven je saznao da Petersen ima još jedno tajno skrovište u

Aveniji Mozart 28. Čini se da o tome Služba sigurnosti ništa ne zna

... Idite i onamo ...

– Razumijem, gospodine pukovniče!

– Preokrenite stan naglavce. Radite što god hoćete! Lieven je već

na putu k vama. Osigurajte sav sumnjivi materijal prije nego što ga

Služba sigurnosti ukloni! Jeste li razumjeli?

– Razumio sam, gospodine pukovniče! – poviče Brenner.

I tako se, eto, mali major strmoglavio u pustolovinu, u

W & N

skandaloznu, pravu parišku avanturu, zbog koje će mu od stida krv

udariti u časne, bucmaste obraze. Nadajmo se da ćemo naći one

prave nježne riječi kojima ćemo doživljaje majora Brennera moći i

ispričati.

5

Uz škripu guma vojni mercedes stane ispred kuće broj 3 u Aveniji

Wagram. Iz njega iskoči mali major Brenner, isprsi se i odlučno

popravi očale u zlatnom okviru.

Iza mercedesa se zaustavio sivi vojni kamion. Petorica muškaraca

u uniformama poskaču na cestu, koja je tog lijepog, blagog jesenjeg

dana blistala u posljednjem odsjaju sunca. Bilo je 16 sati i 46 minuta

27. rujna 1943. godine.

– Za mnom! – zapovjedi mali major, pomaknuvši pištolj na

pojasu prema naprijed. Zatim jurne sa svojih pet odabranih ljudi u

kuću – međutim, službeni stan mrtvog Petersena bio je prazan. Vrata

su bila otvorena. Sagovi, pokućstvo, sve je nestalo.

Debela concierge42 objasni sležući ramenima:

– Sve su odnijeli, danas rano ujutro.

– Odnijeli? A tko?

– Pa prijevoznici – i jedan njemački oficir, prijatelj pokojnog

gospodina Petersena ... Često je dolazio ovamo ... Zove se Redecker

...

– Redecker? – Mali je major imao vlastite veze u Službi

42

Pazikuća.

W & N

sigurnosti. Poznavao je Obersturmführera Redeckera, rođenog

šuijaka Reichsführera SS i šefa njemačke policije Heinricha

Himmlera.

Brenner osjeti tjeskobu u duši. Zar je Redecker puhao u isti rog s

Petersenom? Onda se zaista radi o sekundama! Ovamo u službeni

stan stigao je prekasno. Ali o skrovištu u Aveniji Mozart Služba

sigurnosti navodno nije znala ništa. Dakle, nema mi druge nego

onamo!

Petorica odabranih ljudi pojure sada za svojim majorom niz

stepenice na ulicu. Motori zaurlaju. Kola jurnu. Srce malog majora

burno zakuca. Osjećao se kao glumac Hans Albers: Hoplala, sad

stižem ja!

Nekoliko minuta kasnije u otmjenoj Aveniji Mozart Brenner

pokuša svojim školskim francuskim jezikom uvjeriti conciergu kuće

broj 28 da mora pretražiti stan gospodina Petersena na drugom katu.

– Ali, monsieur – odgovori pazikuća – pa gore su dame!

– Dame? Kakve dame?

– Madame Lilly Page i njezina sobarica.

– Tko je madame Page?

– Pa, naravno, prijateljica gospodina Petersena. On je već

nekoliko dana na putu.

Iz ovih riječi Brenner vrlo oštroumno zaključi da ovdje još ništa

ne znaju o umorstvu nosioca Ordena krvi i krijumčara zlatom, pa sa

svojom petorkom navali u drugi kat.

Pošto je pozvonio na vrata, otvori mu naročito lijepa sobarica.

Brenner objasni svrhu svog dolaska, ali (mudra glavica!) ni jednom

riječju nije spomenuo turobnu sudbinu nosioca Ordena krvi. Lijepa

se sobarica zbuni i pozove madame.

W & N

Madame Page se pojavi u haljinici za koju se čak i u

polumračnom predsoblju moralo reći daje zbunjujuće prozirna.

Moglo joj je biti oko 33 godine, bila je vrlo privlačna i malo

punašna. Uzbudljiva osoba, bademastih očiju i snježnobijele puti.

Major primijeti da je njegovih petero odabranih momaka

iskolačilo oči. Postojala je određena vrsta dama s kojima Fritz

Brenner nikada nije došao u dodir. Madame Page pripadala je toj

vrsti. On se nakašlja i objasni joj uljudno, ali odrješito, svoj zadatak.

Zatim pođe, sav ispunjen osjećajem dužnosti, pred njom u salon,

koji je bio namješten posebno elegantno i skupocjeno. Na zidovima

se moglo vidjeti nekoliko neobično nepristojnih slika. Brenner ih,

naravno, nije niti pogledao.

Lilly Page je graciozno prišla prozoru i povukla zastor, premda to

u ovo doba dana više doista nije bilo potrebno.

»Pa nisam valjda idiot«, pomisli Brenner, »ovo je sigurno

ugovoreni znak za nekog dolje na cesti!« Stoga pristupi bujnoj Lilly,

podigne zastor ponovo uvis, te izjavi s nezgrapnom kavalirštinom:

– Molio bih da smijem uživati u ljepoti dame pri punoj dnevnoj

svjetlosti.

– Šarmantno – reče prozračno odjevena Lilly, svalivši se na

mekan naslonjač i prekriživši noge. – Gospodine majore, izvolite

započeti s pretraživanjem.

Brennerova je petorka očito već započela pretraživati. Major ih je

čuo kako u susjednoj prostoriji galame, zabavljajući se sa sobaricom

... »Prokleti klipani! U njih nema ni ozbiljnosti, ni osjećaja dužnosti!

I to mi je neko shvaćanje službe ...«

Ljut, osim toga zbunjen Lillynom blizinom, Brenner otvori poveći

ormarić od mahagonija. Ono što je unutra ugledao natjeralo mu je

W & N

rumenilo stida u obraze. Počeo je hvatati zrak. Crnokosa Lilly se

zlobno smijuljila. Major s treskom zatvori ormarić. Po drugi je put

osjetio tjeskobu u duši.

Major Brenner je, doduše, već jednom čuo da navodno postoje

knjige, crteži, fotografije, predmeti koje se ne može javno

pokazivati. Ali on takve knjige, crteže, fotografije, predmete nije

mogao niti zamisliti. Kad mu je sada, pri otvaranju ormarića, pogled,

ne sluteći zla, pao na te gadarije, uzrujao se iz dna duše!

Nepojmljivo. Monstruozno. Izopačeno. Pokvareno. Nije nikakvo

čudo što je ovakva nacija izgubila rat ...

Major se prestrašeno trgne začuvši jedva suzdržavani grohot i

hihot. Madame bademastih očiju blago zausti:

– Vaša su gospoda, čini se, otkrila biblioteku.

Brenner pojuri u susjednu sobu. Četvorica njegovih odabranih

momaka navalila su na ormar s knjigama. Major je protrnuo kad je

ugledao ono što ih je tako razveselilo. Upitao je gdje je peti od

njegovih odabranih momaka. T aj se nalazio u sobaričinoj sobi.

Brenner zabrani četvorki ormar s knjigama. Potraži petog, pa mu

zabrani sobaricu. Počeo je gubiti kontrolu nad događajima, jer se

pokazalo daje stan pravi muzej onoga što se uopće ne može izreći.

Majoru je lice sada trajno imalo boju prezrele rajčice. Znoj mu je

orosio čelo. Stvori očajničku odluku, pojuri k telefonu i najavi preko

centrale Wehrmachta, Leander 14, hitan razgovor s Toulouseom.

»Hvala bogu, Werthe je još bio tamo.« Brenner zastenje od

olakšanja, pošto je začuo glas svog pukovnika. Bez daha ga izvijesti

u kakvu je kaljužu upao.

U Toulouseu, pukovnik Werthe također zastenje nad svojim

ćudorednim majorom, ali Brenneru to izbjegne. Čuo je samo da ga

W & N

Werthe pita:

– A materijal ... državni kreditni bonovi i tako dalje ... ništa niste

pronašli?

– Baš ništa, gospodine pukovniče.

– Slušajte, Brenneru: Lieven mora svakog trenutka prispjeti u

Pariz. Ne smijete napuštati stan. I nikome ne smijete reći ni riječi o

Toulouseu ...

– Razumijem, gospodine pukovniče. Neću se maknuti odavde i

šutjet ću kao grob.

– Telefonirajte u »Lutetiu«, a i u Lievenov privatni stan. Čim

stigne u Pariz, neka ga smjesta pošalju k vama.

Brenner spusti slušalicu. »Lieven! Thomas Lieven!«

Sonderfuhrer mu se učini svijetlim tračkom nade. Samo da dođe, i

to što prije ...

Negdje zavrišti sobarica kao da je netko škaklja. Major se bijesno

zaleti da bi pronašao krivca. »Bože dragi, kakve li odvratne

situacije!«

6

Jedino što su major Brenner i njegovi momci uspjeli pronaći u

tajnom konačištu nosioca Ordena krvi – osim onih sramotnih zbirki

– bio je skupocjen nakit, velike količine dukata, vrijedna izdanja i

rezbarije s Dalekog istoka, ali nipošto dokaze da bi Petersen

sudjelovao u prijevari s državnim kreditnim bonovima.

Madame je neprestano pokušavala učiniti nešto sa zastorima na

jednom od prozora, sve dok joj to major Brenner nije izričito

W & N

zabranio.

Već je sat i pol prošlo od početka premetačine stana. Odjednom

se resko oglasi zvono na vratima. Lilly smrtno problijedi.

Brenner izvuče pištolj.

– Ni riječi – prosikće. Hodajući natraške, prođe kroz predsoblje.

Okrene se i, otvorivši naglo vrata, zgrabi čovjeka koji je stajao

napolju.

Muškarac je bio mlad, lijep, maslinaste puti. Imao je ravnu crnu

kosu, malen brk, oči uokvirene dugim trepavicama i dvije brazgotine

na lijevom obrazu, kao od rezotina nožem. Sada je bio smrtno blijed.

– Idiote! – poviče na njega bujna Lilly. – Zašto si došao gore?

– A zašto ne bih? – vikao je na nju. – Zastor je bio podignut!

– Aha – povikne Brenner likujući. Zatim stane po čovjeku tražiti

oružje, ali ne nađe ništa osim putnice na ime Prosper Longtemps.

Zanimanje: putujući glumac. Starost: 28 godina.

Brenner ga počne preslušavati. Mladić je ozlojeđeno šutio.

Iznenada Lilly zdvojno zajeca:

– Monsieur le comandant, sve ću vam reći! Prosper je moja ...

moja velika ljubav; oduvijek sam varala Petersena s njim ... Zar mi

ne vjerujete?

– Ni riječi – ledeno će Brenner, pomislivši: »Ovako bi hladno

reagirao i Lieven.« Zatim zaključa Prospera Longtempsa u

kupaonicu.

Napolju je već bilo mračno, sedam i trideset. Major ponovno

nazove »Lutetiu«, pa zatim Lievenov privatni stan. Thomas Lieven

još se nigdje nije pojavio.

Brenner se nije usudio poslati ni jednog od svojih odabranih

momaka na kolodvor da pokupi Lievena izravno s vlaka. Tko zna

W & N

neće li se približiti Služba sigurnosti. Morat će tada braniti ovaj stan

poput neke utvrde – pa zar sam?

Što bi se još moglo poduzeti? Major Brenner je razbijao glavu.

Sve je započelo tako poletno i toliko je obećavalo – a sada? Sada

sjedi u ovom zagušljivom stanu, pretrpanom sramotnim gadarijama,

ali praznom što se tiče dokaza. Uhvatio je, istinabog, jednog

zarobljenika. No kakav li je to samo čovjek? Kako li će on, Brenner,

ikada saznati istinu?

Uza sve ostalo još i ova zbunjujuća madame Page sa svojom

prekrasnom sobaricom, te petorica muškaraca koje je samo s teškom

mukom odvraćao od onih sramotnih zbirki i od sobarice. Ah, da je

barem ostao za pisaćim stolom svoje kancelarije u hotelu »Lutetia«!

Njegova je jakost bio teoretski posao u generalštabu, a ne taktika i

strategija u neposrednoj akciji...

Brenner se prestrašeno trgne. Madame predloži da njezina

sobarica pripremi nekoliko sendviča za gladne momke ...

Major Brenner oklijevajući razmisli: smije li to dopustiti? Zar

madame i sobarica ne predstavljaju neprijatelje? U drugu ruku:

momci su gladni, a on želi biti starješina s mnogo razumijevanja.

Dopusti, dakle, sobarici da ode u kuhinju, postavi jednog vojnika uz

nju da je nadzire, utuvivši mu u glavu da se mora ponašati apsolutno

korektno.

Ubrzo zatim momci su žvakali punih usta i uz to pili šampanjac,

koji su pronašli u hladnjaku. Brenner u prvi mah, muževno, sve

otkloni. No kasnije ipak uzme nekoliko zalogaja, a uz to čak i

potegne nekoliko čestitih gutljaja.

Prođe devet, dođe deset sati, a Thomasu Lievenu još uvijek ni

traga. Dame izraze želju da odu spavati.

W & N

Brenner im to dopusti. Postavi stražu. Jednog čovjeka pred

sobaričinu sobu, jednog pred sobu kućedomaćice, jednog pred

kupaonicu. Dvojicu pošalje pred kućna vrata. On sam ostane u

salonu pokraj telefona.

»Neću spavati«, odluči. Samom sebi učini se poput pećine o koju

se razbijaju valovi. Nepodmitljiv. Neoboriv. Neo...

Zatim je ipak zaspao!

Kad se probudio, u salonu je bio mrak. Osjeti kako mu nečije

nježne ruke prelaze tijelom ...

– Tiho – prošapće Lilly Page – svi spavaju ... Učinit ću sve što

god želite, samo pustite Prospera na slobodu ...

– Madame – čvrstim će glasom Brenner, dok su mu prsti poput

škripca obuhvatili njezine ruke – smjesta maknite ruke s mojeg

pištolja!

– Ah – uzdahne Lilly u mraku – pa ja ne želim tvoj pištolj, budalo

...

U tom se trenutku resko oglasi zvono na vratima.

7

Thomas Lieven se, u 22.10 sati, vratio u Pariz. U hotelu »Lutetia«

odmah mu uzbuđeno saopće da ga major Brenner već satima hitno

očekuje u Aveniji Mozart 28, te daje onamo krenuo s čitavim

odredom.

– Hm – reče Thomas pomislivši: »Što li, za volju božju, Brenner

već satima radi u tajnom konačištu špekulanta Petersena?«

U predvorju hotela ugleda svoja dva stara prijatelja, ratom

zamorene, lukave iskusne vojničine, radiste-kaplare Raddatza i

W & N

Schlumbergera, koje je poznavao i cijenio još iz vremena svoje

pustolovine s Maquis Crozantom. Berlinčanin i Bečanin srdačno ga

pozdrave. Upravo su predali svoju službu smjeni.

– Čovječe – razveseli se suhonjavi Berlinčanin čija su strast bili

francuski ilustrirani časopisi – pogledaj, Karli, pa to je naš gospodin

Sonderfuhrer!

– Idete li s nama, gospodine Sonderfuhreru? – upita malko

ugojeni Bečanin. – Upravo smo krenuli u Rue Pigalle da progutamo

nekoliko zgodnih mačkica.

– Čujte , momci – reče Thomas Lieven – odgodite malo vaše

pohvale vrijedne namjere, pa mi se pridružite. Možda ću vas trebati.

I tako se oko 23 sata sva trojica nađu pred stanom u Aveniji

Mozart 28. Thomas pozvoni. Začuje se više raznih glasova, pa zatim

lomljava. Koraci se približe i vrata se naglo otvore. U dovratku se

pojavi major Brenner, tamno crven, zadihan, razbarušene kose s

tragovima ruža za usne po vratu. Iza njega Thomas i njegovi

prijatelji ugledaju neku damu, koja je na sebi imala čarobnu

spavaćicu – i ništa drugo.

Major Brenner promuca:

– Gospodine Lievene ... Bogu hvala da ste konačno prispjeli ...

Thomas Lieven kavalirski poljubi dami u spavaćici ruku. Zatim

major Brenner objasni opću situaciju. Izvijesti o onome što je u stanu

na žalost pronašao, a što žalibože nije našao. Naposljetku izvijesti o

svom zarobljeniku.

– Prosper je moj ljubavnik – ubaci Lilly Page, koja je, prebacivši

u međuvremenu jutarnji ogrtač, sada bila nešto odjevenija. Zagledala

se Thomasu duboko u oči. – On uopće ne zna čime se Petersen bavi.

– Bavio – ispravi je Thomas. – Ericha Petersena su, naime, ubili.

W & N

U Toulouseu gaje ustrijelio neki njegov poslovni prijatelj.

Lillyne se lijepe usne skupe u krasan smiješak. S upravo

nadzemaljskim izrazom sreće izjavi:

– Napokon su tu bijednu ništariju ipak udesili.

– Ne dopustite boli da vas srva, madame – zamoli je Thomas.

Mali major nije više uopće ništa shvaćao.

– Ali – reče – ali, ja sam mislio ...

– Bogati – u tom ga trenutku prekine zvonki glas kaplara

Raddatza. – Dakle to je stvarno nešto, to moram reći ...

– Kako vam pada na pamet da me prekidate – drekne major

Brenner, pa se okrene. Ugleda mršavog kaplara kako stoji ispred

ormarića od mahagonija, koji je on popodne bio otvorio i pun

gnušanja opet brzo zatvorio.

I kaplar Raddatz je otvorio ormarić, ali ga nipošto nije odmah pun

gnušanja zatvorio. Objema je rukama izvlačio sve što je ležalo u

ladicama ormarića, gledajući i čudeći se, izvanredno dobro

raspoložen. Naposljetku sasvim izvuče ladice pa ih istrese na tlo,

neprestano se smijući. Odjednom se prestane smijati, pa zapanjeno

reče:

– Gle vraga, što li rade državni kreditni bonovi u ovakvom

društvu?

U salonu odjednom zavlada mrtva tišina, sve dok Thomas nije

tiho izustio:

– No, eto. – Nakloni se pred madame Page. – Dopuštate li da još

jednom sve pretražimo?

Lijepa se žena umorno nasmiješi:

– Sa zadovoljstvom. Rado ću vam odmah reći gdje da tražite.

Posvuda gdje je gospodin major svojim momcima zabranio da

W & N

gledaju ...

Izvukli su na svjetlo dana pet milijuna državnih kreditnih bonova,

rumunjskog izdanja. Bilo ih je u ormariću iz ružina drveta, u kojem

su se nalazili oni čudnovati predmeti što su potjecali s maštovita

Orijenta, iza zabranjenih knjiga u biblioteci, ispod sramotnih zbirki,

iza nepristojnih slika u salonu.

Thomas sada pošalje domaćicu u njezinu sobu, pa se posveti

blijedom, prestrašenom Prosperu Longtempsu. Deset minuta kasnije

ode do madame u spavaonicu.

Ležala je u krevetu, zažarenih očiju. Thomas sjedne na rub

kreveta. Ona je šaptala:

– Govorim istinu ... Prosper je moja ljubav. Jedino sam zbog

njega mogla izdržati kod Ericha –. tog krmka ... Ali, vi mi ionako ne

vjerujete ...

– Vjerujem – reče Thomas Lieven. – Razgovarao sam s

Prosperom. Ispričao mi je kako vas poznaje već dvije godine. Prije

godinu dana Služba sigurnosti ga je uhapsila ...

Tada je mnogo toga pretrpio taj Prosper Longtamps, ta ništarija,

koja je tako znala usrećivati žene. Kad ga je prije godinu dana

Služba sigurnosti uhitila, saslušavao ga je stanoviti Untersturmfuhrer

Petersen. Njemu je došla Lilly Page da bi molila milost za Prospera.

Petersenu se dama svidjela. Obećao joj je da će blago postupati s

Prosperom ako ... Lilly Page je na silu postala Petersenovom

ljubavnicom, a Petersen je pustio Prospera na slobodu.

Thomas tada reče:

– Slušajte me dobro, madame. Spreman sam zaštititi Prospera, ali

pod jednim uvjetom ...

– Razumijem – prekine ga ona, tromo se odmaknuvši u stranu uz

W & N

kiseli smiješak.

– Čini mi se da me ne razumijete – odvrati Thomas ljubezno. –

Petersen je upetljan u prijevaru s državnim kreditnim bonovima.

Moram saznati kako su bonovi dospjeli u Francusku. Ako nam pri

tom pomognete, zaštitit ću vašeg Prospera.

Lilly se polako uspravi u krevetu. »Stvarno je vrlo lijepa«,

pomisli Thomas, »a ljubi onu skitnicu – i spremna je za njega učiniti

sve. Život je doista smiješan!«

Lilly Page reče:

– Prijeko visi slika, Leda s labudom. Skinite sliku sa zida.

Thomas učini kako mu je rekla. Iza slike ugleda mali zidni trezor i

bravu s brojčanom kombinacijom.

– Namjestite broj 47132 – reče žena u krevetu. On namjesti broj

47132, i vrata trezora se otvore. U čeličnom pretincu ležala je samo

knjiga uvezena u crnu kožu i ništa drugo.

– Erich Petersen bio je upravo odurno pedantan čovjek – reče

žena u krevetu. – Sve je zapisivao, o muškarcima, o ženama, o

novcu. Ovdje vidite njegov dnevnik. Pročitajte ga. Sve ćete saznati.

Te je noći Thomas Lieven vrlo malo spavao. Čitao je dnevnik

Untersturmfiihrera Ericha Petersena. U svitanje je znao sve o jednoj

od najvećih špekulacija ovog rata.

Neispavan, podnio je dopodne izvještaj pukovniku Wertheu, koji

se upravo bio vratio kući:

– U ovo su umiješani gotovo svi! Najviše glavešine Glavne službe

sigurnosti u Berlinu. Najviše glavešine Službe sigurnosti u

Rumunjskoj. Vjerojatno čak i njemački ambasador u Bukureštu,

Manfred von Killinger. A ovdje u Parizu – Obersturmführer

Redecker, šurjak Heinricha Himmlera!

W & N

– Svemogući bože! – dahne pukovnik Werthe, dok se major

Brenner vrckao po svom stolcu, nemiran, napet, pun iščekivanja.

– S Redeckerom je uopće sve i počelo – izvijesti Thomas.

– Godine 1942. radio je kod Službe sigurnosti u Bukureštu... U to

su doba Rumunji morali prihvatiti državne kreditne bonove kao

sredstvo plaćanja. Bili bi, međutim, presretni ako bi našli nekog tko

bi im za njih dao dolare, funte ili zlato. – Po najslabijim tečajevima.

Svejedno! Sasvim svejedno! Samo da se opet riješe tog papirnatog

smeća!

Redeckera premijestiše u Pariz. Ovdje upozna Untersturmfiihrera

Petersena. Obojica smjesta otkriše srodnost svojih duša. Redecker

mu ispriča svoja iskustva. Zajedno razviše posao na veliko.

Petersen je putovao po Francuskoj. Kupovao je, krao, iznuđivao i

rekvirirao zlato. Ovo su zlato zatim kurirskim avionima Službe

sigurnosti prebacivali u Berlin. Ondje su u Glavnoj službi sigurnosti

imali pouzdane »suradnike«. Francusko je zlato kurirskim avionima

Službe sigurnosti letjelo dalje u Bukurešt. Ondje su se također

nalazili pouzdani suradnici.

U Bukureštu su ljudi iz Službe sigurnosti, za francusko zlato,

kupovali po najnižim tečajevima državne kreditne bonove rumunjske

serije. Zatim bi ih pakirali, deklarirali kao tajne dokumente vrhovne

komande i avionima prebacivali preko Berlina u Pariz.

– ... zbivalo se točno onako kako je to bankar Ferroud

pretpostavljao – završi Thomas Lieven svoj izvještaj. – Ovaku

golemu prijevaru mogli su provesti samo Nijemci. S ovako jeftino

nabavljenim bonovima, Petersen i Redecker mogli su s najvećim

mirom na veliko kupovati po Francuskoj. Ali Petersen nije nikada

potpuno vjerovao Redeckeru. To mi je ispričala Lilly Page. Zbog

W & N

toga je unajmio tajni stan. Radi toga je vodio dnevnik o svim

operacijama u kojima je sudjelovao Redecker. Želio ga je držati u

šaci. – Thomas podigne uvis crnu knjigu. – Na ovim se stranicama

ne nalazi samo Redeckerovo ime. Mnoga su imena ovdje unutra. S

ovom knjigom, gospodo, moći ćemo razbiti čitav lanac.

– Ma slušajte, Lievene – razdraženo zareži Werthe – je li vam

jasno s kim se mi hvatamo ukoštac? S Himmlerovim šurjakom! S

jednim ambasadorom! S najvišim činovnicima Službe sigurnosti.

Sami ste to rekli!

– Upravo zbog toga moramo dobro odvagnuti naše korake,

gospodine pukovniče. A gdje se može bolje razmišljati o tako

važnim odlukama nego uz dobro jelo? Kod kuće sam već pripremio

sve što je potrebno. Za jedan sat vas očekujem kod sebe.

Ah, što li se sve može dogoditi u jedan sat ...

8

Blijedi i uzrujani, pojave se pukovnik Werthe i major Brenner,

šezdeset minuta kasnije, u dražesnoj maloj vili Thomasa Lievena u

Bulonjskoj šumi. Major je izgledao kao da će proplakati. Pukovnik

je mračno zurio pred sebe, dok je lijepa Nanette posluživala predjelo.

Thomas pričeka dok se ona nije povukla, zatim se raspita:

– Zašto ste tako žalosni, gospodo? Možda ste iznenada osjetili

ljudsko ganuće jer je u opasnosti glava Reichsheinijeva šurjaka?

– Kada bi se radilo samo o njegovoj glavi – muklo će Werthe.

– Nego o čijoj? – upita Thomas stavljajući komadić dinje u usta.

– O vašoj – reče Werthe.

Budući da nije pristojno govoriti punih usta, Thomas najprije

W & N

proguta dinju, pa tek onda upita:

– Je li to šala?

– Na žalost nije, Lievene. Služba sigurnosti traži vašu glavu. Vi

znate da Brenner ima neke svoje veze u Službi sigurnosti, zar ne?

Dakle, pošto smo se razišli, otišao je na trenutak u Aveniju Foch.

Napokon, mi smo razjasnili Petersenovo umorstvo u Toulouseu.

Govorio je s Winterom. Prvo je ustanovio nešto vrlo umirujuće:

Služba sigurnosti Pariz još nema pojma o prijevari s državnim

kreditnim bonovima. Tada se, međutim, Winter malo opširnije

raspriča o vama, gospodine Lievene.

– Tako, dakle. A što je rekao?

– Rekao je ... hm, rekao je da vas sada napokon imaju.

Vrata se otvore.

– Ah, evo nam opet naše slatke Nanette – poviče Thomas, trljajući

ruke. – Donosi nam kotlete s parmezanom.

Djevojka pocrveni preko ušiju.

– Monsieur Lieven, molim mene ne govoriti slatka Nanette, kada

ja nositi suđe, jer ja sve ispustiti i razbiti! – Posluži jelo, pa se obrati

Wertheu: – Monsieur je najšarmantnija i najbolja muškarac na čitava

svijet!

Pukovnik šutke kimne i uzme salatu. Nanette ode. Thomas reče:

– Nadam se da kotleti nisu previše popapreni? Nisu? Dobro.

Dakle, imaju me? A zbog čega, molim vas?

Brenner upita žalobnim glasom:

– Poznajete li stanovitu glavnu stožernicu Mielcke?

Thomas se zagrcne.

– I te kako dobro poznajem tog odurnog zmaja!

– No, eto – objasni Brenner – zbog nje ste nagrabusili.

W & N

– I nitko živ vam ne može pomoći, Lievene – reče Werthe,

rezuckajući po svom kotletu. – Ni živa duša. Ni ja. Ni Canaris.

Nitko. Nastavite pričati, Brenneru.

Mali major ispriča sve što je saznao od Wintera. Prema

Winterovim riječima, glavna stožernica Mielcke je prije kakvih

tjedan dana osvanula kod Sturmbannfuhrera Eichera. Navela je da je

svojedobno imala žestok sukob sa Sonderfuhrerom Lievenom.

Nadalje da ga je noću 21. rujna vidjela u jednom odjeljku spavaćih

kola brzog vlaka za Marseille, i to u pratnji izvanredno lijepe i

izvanredno sumnjive ženske osobe. Kontrola je ustanovila da žena

posjeduje ispravu Abwehra Pariz ispostavljenu na ime Madeleine

Noéi.

– Ne smrdi li vam to? – upitala je glavna stožernica i preporučila

Sturmbannfiihreru Eicheru da to malo bolje istraži...

Eicher je to učinio s posebnim veseljem, jer je mrzio Thomasa.

Ubrzo je ustanovio da je 22. rujna stanovita Madeleine Noel

odletjela jednim njemačkim kurirskim avionom iz Marseillea u

Madrid, odakle je poletjela dalje u Lisabon. Eicher je zatim dao

svojim ljudima u Lisabonu određene upute. Oni su se bacili na posao

i utvrdili daje neka Madeleine Noel prispjela u Lisabon 23. rujna. Još

se uvijek zadržavala u gradu, jedino se sada zvala Yvonne

Dechamps.

»Yvonne Dechamps...« Eicher je već nekom prilikom čuo to ime.

Prelista malko potjernice. Odjednom mu se lice likujući isceri.

Yvonne Dechamps, asistenticu profesora Débouchéa, Gestapo već

tjednima traži kao opasnu pripadnicu pokreta otpora. A Thomas

Lieven ju je prebacio na sigurno, i to pomoću isprava Abwehra!

– Winter mi je ispričao da se Eicher već povezao s Berlinom –

W & N

reče Brenner, pa razreže obareni krumpir nožem, što se zapravo ne

pristoji. – S Himmlerom.

– Sa šurjakom gospodina Redeckera – dopuni pukovnik. –

Himmler se obratio Canarisu, a Canaris je nazvao mene prije pola

sata. Bijesan je. Znate u kakvim smo napetim odnosima sa Službom

sigurnosti! A sada još i to! Žao mi je, Lievene, dobar ste vi momak.

Ali ja više ne znam kud ni kamo. Služba sigurnosti će podići protiv

vas optužnicu. Dolazite pred ratni sud, tu se više ništa ne može

učiniti i ...

– Može, može – reče Thomas.

– Molim?

– Mislim da se tu još mnogo toga može učiniti, gospodine

Brenneru. Upozoravam vas da ne jedete previše mesa. Imamo još

jednu delikatesu: palačinke s čokoladom.

– Ne izluđujte me, Lievene! – poviče Werthe. – Prestanite

neprestano lupetati o jelu! Što se još može poduzeti?

– Služba sigurnosti želi me uništiti. E pa lijepo, mi ćemo onda

udesiti gospodina Redeckera. Koji je danas dan? Utorak. Dobro. Za

sutra popodne najavit ću se Sturmbannfuhreru Eicheru radi

uklanjanja neprijatnosti s lažnom putnicom.

– Vi ... vi ćete otići Eicheru?

– Pa naravno. Doista mi je žao što sam gospodinu Canarisu

priredio takve neprilike.

– Ali zbog čega – zašto uopće želite otići Eicheru?

W & N

Meni

Dinja u kriškama

Kotleti s parmezanom

Palačinke s

čokoladom

Pariz, 28. rujna

1943.

Uz desert Thomas Lieven kuje planove како

da urazumi čak i jednog Reichsjuhrera

Dinja u kriškama

Servirajte ledene kriške

lijepe, čvrste dinje, koje će

svaki gost prema vlastitom

ukusu posoliti i popapriti.

Kotleti s parmezanom

Uzmite svinjske kotlete

srednje veličine, malo

protkane slaninom, najbolje

od onog dijela prema vratu,

istucite ih, popaprite i

posolite.

– Stavite ih u plitku,

vatrostalnu posudu dobro

premazanu maslacem, pospite

kotlete debelo naribanim

parmezanom i prelijte s toliko

gustog kiselog vrhnja da ne

nadvisuje kotlete. – Pecite jelo

u pećnici dvadeset do trideset

minuta dok ne postane

svijetlosmeđe boje, servirajte

W & N

u istoj posudi. Poslužite uz to

obarene krumpire i zelenu

salatu.

Palačinke s čokoladom

Ispecite fine, tanke

palačinke, tijesto kojih ste

izmiješali najmanje jedan sat

ranije. – U zdjeli pjenasto

istucite dva žumanjka s tri

velike žlice šećera u prahu,

rastopite na štednjaku tri

rebra čokolade u čaši mlijeka,

dodajte nešto vanilin-šećera i

sasvim malo soli, te sve

zajedno dobro izmiješajte.

– Smjesu miješajte na

najmanjoj vatri dok se ne

zgusne u gustu kremu,

namažite je zatim na

palačinke, uvijte ih, pospite

krupnim kristal-šećerom i

ribanim bademima ili

pistaćima i odmah ih

poslužite vruće.

– Zato jer je sutra srijeda, gospodo – reče Thomas ljubezno. – A

prema mojoj maloj crnoj knjizi, srijeda je onaj dan u tjednu kada

prebacuju državne kreditne bonove avionom iz Bukurešta u Berlin.

Morat ćemo poslije jela još samo izraditi točan vremenski raspored.

Ali, zapravo, više uopće ništa ne može poći po zlu ...

Poput slike lijepa crnokosa djevojka Nanette pomogne s odanim

smiješkom svom voljenom gazdi obući kaput od devine dlake.

Thomas Lieven baci pogled na svoj starinski zlatni sat. Bilo je 16

sati i 30 minuta 29. rujna 1943. godine.

Thomas pogleda kroz prozor.

– Vjerujete li da bi danas još moglo biti magle, lijepo moje dijete?

– Ne, monsieur, ja ne vjerovati ...

– Neka samo ostane ovako vedro – reče Thomas. – U tom će se

W & N

slučaju, još danas navečer, nekoliko gospode naći iza brave,

– Pardon, monsieur? – Ah, ništa, Nanette. Priredio sam malu utrku. Želio bih u njoj

pobijediti.

Thomas je doista organizirao utrku – samo što je i on sada u njoj

morao trčati. Pokrenuo je lavinu – sada je morao vraški dobro

pripaziti da ga ne zatrpa. Jer sada se upravo uputio u ured Službe

sigurnosti u Aveniji Foch Sturmbannfiihreru Eicheru ...

Operacija iz koje se Thomas nadao da će na kraju izići kao

pobjednik započela je 24 sata ranije. Iskreno se trudeći da spasi život

svom ludom Sonderfuhreru, pukovnik Werthe je teleprinterom

poslao dugačak.izvještaj admiralu Canarisu.

Samo jedan sat kasnije, sjedokosi šef vojnog Abwehra pojavio se

na jednosatni razgovor kod Heinricha Himmlera. Donio je

Reichsfuhreru SS i šefu njemačke policije vrlo loše vijesti ...

– Postupit ću najoštrije, bez milosti – bjesnio je Himmler.

Dana 28. rujna u 18 sati i 30 minuta proradila je specijalna

komisija, sastavljena od visokih vođa SS-a. Tri su člana ove skupine

još iste noći odletjela preko Beča u Bukurešt.

Dana 29. rujna u 7 sati i 15 minuta ova su tri SS-vođe uhapsila na

aerodromu u Bukureštu jednog kurira Službe sigurnosti, koji je

upravo namjeravao odletjeti u Berlin. To je bio Unterscharfiihrer

Anton Linser. Među gomilom njegove prtljage bilo je više omota s

tajnim dokumentima vrhovne komande, koje je komisija sada

otvorila. Pronađeno je državnih kreditnih bonova, određenih za

Rumunjsku, u vrijednosti od dva i pol milijuna maraka.

U 8 sati i 30 minuta ova se tri SS-oficira pojave u Bukureštu, u

prostorijama Službe sigurnosti, u neupadljivom pokrajnjem krilu

W & N

njemačke ambasade u glavnoj ulici Calea Victorei. Ondje su

zaplijenili velike količine francuskih dukata lujdora i goleme iznose

državnih kreditnih bonova. Dvije su osobe odmah uhapšene.

Dana 29. rujna 1943. godine u 13 sati i 50 minuta sletio je kurirski

avion iz Bukurešta na aerodrom Berlin-Staaken. Članovi specijalne

komisije uhapse nekog Untersturmführera, imenom Wältera

Hansmanna, koji se vrlo uznemireno raspitivao kod posade aviona o

kuriru iz Bukurešta. Poslije kratkog saslušanja slomi se Hansmannov

otpor, te on prizna da je sudjelovao u aferi s državnim kreditnim

bonovima. Ujedno navede i imena četvorice visokih ličnosti Službe

sigurnosti, koji su u Berlinu bili umiješani u ovu aferu. U 14 sati već

je i ova četvorka bila iza rešetaka...

– Znači da mirne duše možemo otići na ručak – reče u Parizu

Thomas Lieven pukovniku Wertheu. Stajali su uz teleprinter, kojim

je admiral svakog sata iz Berlina izvještavao svog pukovnika o toku

događaja.

– Čini se da imate sreću, vi prokleto pseto – cereći se reče

Werthe.

– Ne budi uroka. – Thomas pokuca o drvo. – Kad li su samo

poletjela ta gospoda što će ovdje morati suditi i svetiti se?

– Prije pola sata. Jedan SS-sudac i dva vijećnika ratnog suda.

Trebalo bi da ovdje slete između 16.30 i 17 sati.

U 16 sati i 30 minuta Thomas dopusti da mu poput slike lijepa

Nanetta pomogne obući o_grtač od devine dlake, pa stupivši na ulicu

poželi: »Bože dragi, daj da doista ne bude magle. Jer po magli moja

tri suca neće moći sletjeti, a onda neće biti potpuna ni moja osveta

nad onim krvolocima u Aveniji Foch, koji su me jednom gotovo

nasmrt prebili ...«

W & N

Glavešine Službe sigurnosti u Aveniji Foch prime Thomasa vrlo

ozbiljno i strogo. Odmah je shvatio: nemaju pojma o onome što im

se sprema. Reichsheini ih nije upozorio.

Rumeni Sturmbannfuhrer Eicher i njegov adjutant, blijedi Fritz

Winter, obrate se Thomasu sabrano i odlučno. Držali su se kao oni

generali, suci ratnih sudova i oficiri koji su posljednjih ratnih godina

često zbog beznačajnih povoda osuđivali njemačke vojnike na smrt.

Prije smaknuća svojih žrtava pojavljivah bi se da sabrano i odlučno

objasne prijestupnicima zbog čega je neminovno potrebno da budu

strijeljani.

Slične riječi gospoda Eicher i Winter upute sada i Thomasu

Lievenu, koji im je sjedio nasuprot prekriživši noge, u sivom fresko-

odijelu (bijela košulja, crna kravata, crne cipele i crne čarape).

Eicher:

– Gledajte Lievene, nemamo osobno ništa protiv vas. Naprotiv!

Sviđa mi se što ste skupili hrabrost i došli ovamo. Ali radi se o

Reichu, o zajednici ...

Winter:

– Samo se vi mirno i dalje smijte, Lievene. Pred ratnim sudom

cerenje će vam prisjesti.

Eicher:

– Pravo je jedino ono što koristi njemačkom narodu. Krivo sve što

mu šteti. Oštetili ste svoj narod. Želio bih da to uvidite ...

– Smijem li postaviti jedno pitanje? – upita Thomas, uljudno se

naklonivši. – Zar je doista tek deset minuta iza pet sati ili moj sat

zaostaje?

U pogledu koji mu je Eicher dobacio zrcalilo se divljenje

pomiješano s mržnjom.

W & N

– Zašto niste mogli ostati častan čovjek pa nam se pridružili?

Danas biste već bili Sturmbannfuhrer. Sat vam je točan.

Thomas ustane, odšeće do prozora, spusti pogled u jesenji vrt, pa

ga zatim podigne na jesenje nebo. Ni traga magli.

– Gospodo, ispričajte mi kako ste me raskrinkali – reče Thomas

Lieven.

Sturmbannfuhrer Eicher i njegov ađutant Winter počnu

samodopadno pričati kako su, zahvaljujući glavnoj stožernici

Mielcke, otkrili da je Thomas Lieven opasnu pripadnicu francuskog

pokreta otpora, Yvonne Dechamps, prebacio u Lisabon kao

njemačku obavještajku s ispravama Abwehra Pariz.

Lieven ih je ljubezno saslušao, zatim ponovno pogleda na sat.

Eicher zagrokće:

– Hrabro držanje do kraja, je li? To mi se sviđa, čovječe, vrlo mi

se sviđa.

Winter:

– Svi dokazi protiv vas već su podneseni Reichsfuhreru SS-a.

Ratni će se sud sastati zbog vas idućih dana.

Eicher:

– Nitko živ vam sada više ne može pomoći. Ni pukovnik Werthe.

Ni admiral Canaris. Nitko!

Thomas ponovno pogleda na sat.

Sa stubišta dopre u sobu prigušena buka: glasovi, zapovijedi,

topot čizama. Thomas osjeti kako mu srce brže tuče, pa reče:

– Nadam se da će mi gospoda ukazati čast pa prisustvovati mojem

smaknuću.

Sada Eicher naćuli uši:

– Što se to vani događa?

W & N

Vrata se naglo otvore. Pojavi se uplašeni ordonac, salutira i najavi

promuklim glasom:

– Sturmbannfuhreru, trojica gospode iz Berlina, krajnje hitno ...

Specijalna komisija Glavne službe sigurnosti ...

»No konačno«, pomisli Thomas. Posljednji put toga dana pogleda

kroz prozor na nebo. »Hvala ti dragi bože!«

Eicher i Winter se ukoče. Eicher promuca:

– Speci ... specijalna komisija?

Ali oni su već ulazili. SS-sudac u rangu Gruppenfuhrera u crnoj

uniformi i čizmama već je svojim izgledom izazivao tjeskobu. Dva

vijećnika ratnog suda bila su nižeg rasta, nosili su očale i vojnički su

salutirali.

SS-sudac podigne ruku na tzv. njemački pozdrav. Glas mu

odjekne hladno:

– Heil Hitler! Sturmbannfuhrer Eicher? Drago mi je. Odmah ću

vam dati sva potrebna obavještenja. Kako se vi zovete?

– Untersturmfuhrer Winter ...

– A vi?

Eicher se malo pribrao:

– To je samo običan posjetilac. Možete ići, gospodine Lievene ...

SS-sudac naćuli uši:

– Sonderfuhrer Lieven?

– Ja sam – odvrati naš prijatelj.

– Molim vas da ostanete ovdje.

Eicher zaječi:

– Ali zašto ...?

– Sturmbannfuhreru, pozovite ovamo Obersturmfuhrera

Redeckera. Ali ni riječi opomene, jeste li razumjeli?

W & N

Ubrzo zatim dođe šurjak Heinricha Himmlera sa smiješkom na

tankim usnama. Smiješak mu se sledi kad ugleda posjetioce.

SS-sudac reče Winteru:

– Pretražite ovog čovjeka da li ima oružje! – Winter posluša, više

ništa ne shvaćajući.

Redecker počne teško gutati, zatetura i teško se svali na stolac.

SS-sudac ga je gledao s gađenjem:

– Obersturmführeru, uhapšeni ste. Jecaji su potresli Reichsheinijeva šuijaka, grčevito gutanje

blijedog Wintera.

Eicher iznenada poviče prepuklim glasom:

– Ali zbog čega?

Div u crnom ledeno odvrati:

– Obersturmführer je upleten u milijunsku prijevaru s državnim

kreditnim bonovima. Zajedno s Untersturmführerom Petersenom,

kojeg su ustrijelili u Toulouseu, štetio je Reichu na najniži i

najpodliji način. Istraga će pokazati tko je od Službe sigurnosti Pariz

još upleten u aferu.

Eicher je zurio u suce:

– Ne razumijem ni riječi... Tko je podignuo tu čudovišnu

optužbu?

Sudac’u crnom reče mu tko.

Eicheru se spusti donja vilica. Staklastim pogledom zurio je u

Thomasa Lievena i mucao:

– Vi ... vi ... vi ...

Zatim se dogodi nešto zbog čega je Sturmbannfuhrer gotovo

šenuo pameću: SS-sudac stupi pred Thomasa Lievena, stegne mu

ruku izgovorivši ove riječi:

W & N

– Sonderfuhreru, u ime Reichsfuhrera SS-a Himmlera

zahvaljujem vam i odajem priznanje.

– Nema na čemu – Thomas će skromno. – Vrlo rado sam to

učinio.

– Reichsfuhrer SS-a poručuje vam da se već povezao s admiralom

Canarisom. U onoj određenoj stvari ništa se neće protiv vas

poduzimati.

– No, to je zaista lijepo od gospodina Himmlera – reče Thomas

Lieven.

10

U aferi s državnim kreditnim bonovima uhapšene su ukupno 23

osobe. Među krivcima bila su samo dva Francuza i tri Rumunja.

Proces je tekao uz isključenje javnosti. Dvojica Francuza, jedan

Rumunj i Untersturmfiihrer Hansmann osuđeni su na smrt, ostali na

visoke kazne zatvora.

Obersturmführer Redecker dobio je osam godina. Heinrich

Himmler je pravodobno pokazao svoj osjećaj za obitelj:

Obersturmführer Redecker odsjedio je u zatvoru samo pola godine.

Zatim su ga oslobodili na osobni nalog Reichsführera SS-a, te su ga

pozvali u Berlin. Ondje je radio u nekoj podređenoj službi do kraja

rata.

Sve je dobro prebrodio. Danas je istaknuti član jedne njemačke

narodne stranke na sjeveru svoje domovine ...

W & N

11

Dana 13. listopada 1943. godine Italija objavi rat Njemačkoj.

Dana 6. studenog Rusi osvoje Kijev.

Te je zime u Francuskoj sve više jačao pokret otpora. Njemačkesu

vlasti na očigled gubile kontrolu nad situacijom. Thomas Lieven i

njegovi prijatelji u hotelu »Lutetia« promatrali su s oporim humorom

ponašanje francuskih špekulanata i kurtizana. Dok su još nedavno

paktirali s Nijemcima, sada su naglašavali svoje rodoljublje.

Najstariji pripadnici podzemlja iznenada su u sebi otkrili rodoljubne

porive i stavljali svoje specijalizirane službe na raspolaganje pokretu

otpora. Zauzvrat već su sada dobivali Persil-svjedodžbe43 za

neizvjesna vremena koja su dolazila. A i najuspješnije prostitutke

grada davale su s teškom mukom stečeni nakit za potrebe pokreta

otpora ...

Okupatori i okupirani živjeli su kao u vrućici. Novac, čestitost i

moral sve su više gubili vrijednost i značenje. Život je postao

grozničav i sličio plesu na vulkanu. Novi su bogataši upravo

bezumno razbacivali zgrnuti imetak. Spletke mračnih snaga i na

francuskoj, i na njemačkoj strani postajale su sve strašnije.

Abwehr je radio punom parom. Od svih slučajeva kojima se

Thomas Lieven morao baviti tih zimskih mjeseci spomenut ćemo

samo četiri:

1. Otprilike u isto vrijeme kada su se Roosevelt, Churchill i

Staljin sastali na konferenciji u Teheranu, Thomas Lieven uspije

43 Šaljiv naziv svjedodžbe komisije za denacifikaciju da je netko

bio samo formalni, neaktivni član nacionalsocijalističke stranke.

W & N

dokazati daje stanoviti Werner Lamm, osobni prijatelj Hermanna

Göringa, prljava propalica.

Taj je Lamm lukavo zamislio kako da svoje prijevare prekrije

ekonomsko-političkim velom. Engleska je, naime, već godinama

vladala svjetskim tržištem ćilima, tzv. ćilimskim poolom. Gospodin

Lamm objasni svom prijatelju Reichsmarschallu:

– Ovaj pool ću Englezima uništiti!

Na Göringa je to proizvelo jak dojam. Dopustio je Lammu da iz

Nizozemske dopremi u Pariz oko 6000 ćilima. Ćilimi su većinom

potjecali iz židovske imovine. Lamm ih jé ili ukrao, ili zaplijenio.

Sada je na Champs-Élysées uredio lijep dućan i – prodavao ćilime.

Istodobno je i dalje krao i rekvirirao po Francuskoj. Nitko nije bio

dovoljno hrabar da pozove na odgovornost Göringova prijatelja.

Zar baš nitko?

Zajedno s pukovnikom Wertheom i malim majorom Brennerom,

Thomas Lieven postavi ćilimskom Lammu stupicu. Podmetne mu

adresu ladanjske kuće ispred Pariza, koja je pripadala nekom Židovu

i u kojoj je bilo mnogo prekrasnih perzijskih i turskih ćilima.

Vila je doista bila vlasništvo nekog Židova – ali južnoameričkog.

Lamm to, naravno, nije znao. Zaplijenio je te ćilime i na njima

slomio vrat.

Južnoamerička ambasada je smjesta prosvjedovala kod doajena

diplomatskog zbora, švedskog generalnog konzula Nordlinga.

Nordling je odmah otrčao vojnom komandantu za Francusku,

generalu Karl-Heinrichu von Stiilpnagelu.

Skandal je strahovito uzbudio neutralne diplomate u Parizu, da se

čak ni Göring više nije usudio štititi prijatelja. Gospodin Lamm je

W & N

izgubio sav imetak i dospio u zatvor ...

2. Slično je naš prijatelj postupio i s profesorima Dienstagom i

Landwedom negdje o Božiću 1943. godine, u isto vrijeme kada su

Britanci na sjevernoj norveškoj obali potopili njemački bojni brod

Scharnhorst.

Ta su gospoda po nalogu poduzetnog Reichsmarschalla kupovala

po Francuskoj umjetničke predmete i slike – i to za lažne francuske

novčanice, koje su se tiskale negdje u blizini Stuttgarta.

Thomas pruži nepobitan dokaz da četiri slike, koje su gospoda

profesori kupili u Parizu, potječu iz posjeda švicarskog diplomata

Egona Treumera. Njemu ih je netko upravo bio ukrao.

Vojni komandant za Francusku ponovno je morao uredovati.

Skandal se tako silno razbuktao daje Göring bio pozvan Hitleru.

Ah, zamalo smo zaboravili najglavnije: oba profesionalna

provalnika, koja su ukrala četiri slike iz stana Egona Treumera i

podvalila ih profesorima, bili su stari znanci Thomasa Lievena.

Dobro im je platio za ovu naručenu provalu. Policija im nikada nije

ušla u trag ...

3. Dana 4. siječnja 1944. godine Rusi su prešli staru poljsku

granicu. Dana 22. siječnja saveznici su se iskrcali u Italiji nedaleko

od Anzija, iza leđa njemačkih trupa. Nekako u isto vrijeme zbio se

Lievenov limunski posao.

Na početku godine naš je prijatelj dobio mig iz Bordeauxa. Mig

mu je dao neki stari obijač blagajna, kojeg je Thomas svojedobno

bio upoznao u Marseilleu kao člana Chantaline lopovske družine.

Upozorenje je bilo napisano na lošem papiru s mnogo crtografskih

pogrešaka i glasilo je u prijevodu sa svim pogreškama ovako:

Dragi prijatelj! Ovđe u luki ima jedno skladište, a što ga čuva

W & N

njemačka ratna mornarica. Onđe leži 420 tona cigaretnog papira

spremnog za odpremu. Jer je Amerika ušla u rat nije papir više

odposlat. U pitajnu je dragi prijatelj najfiniji papir. Tržna cjena 10

švicarskih franaka po kili. Dakle dobra lovina. Služba sigurnosti je

odkrila skladište i hoče ga zapljeniti. Kao neprijateljsko vlasništvo.

Zato požuri dragi prijatelj!

Thomas Lieven je požurio. Znao je: što je jednom zaplijenila

Služba sigurnosti, koristilo je uvijek samo nekolicini, a nikada

mnogima. Odvezao se u Bordeaux. Čestiti major Brenner poznavao

je tamo nekog poručnika bojnog broda ratne mornarice. Thomas se s

njim odmah izvrsno sporazumio.

Još u doba afere sa slikama, Thomas se sprijateljio sa švicarskim

diplomatom Egonom Treumerom. Zahvaljujući Treumeru, Thomas

je odmah poručniku bojnog broda preporučio čovjeka u Baselu koji

je mogao i želio kupiti američki cigaretni papir. Cijena 760000

franaka. Pred ovom je svotom kapitulirala čak i njemačka ratna

mornarica. U vrijeme kad su sa svakog vagona visili čitavi grozdovi

ljudi, kada više nije bilo dovoljno vlakova za prebacivanje trupa, 420

tona američkog cigaretnog papira, spremljenog u sanduke, kotrljalo

se s vojnim otpremnicama kroz čitavu Francusku u Švicarsku. Cilj:

Basel, njemački kolodvor.

Da su zatim noću prebacili vagone s njemačkog kolodvora na

švicarski, također se pobrinuo Thomas Lieven; 760000 franaka!

Dovoljno da i najslabijeg čovjeka pretvori u diva!

Pri svemu tome najbolje je prošla njemačka ratna mornarica. Od

tih 760000 švicarskih franaka kupili su u Španjolskoj vitaminima

bogate limune za njemačke brodske posade, kojima je prijetio

skorbut, a prije svega za posade podmornica. Thomas Lieven ja kao

W & N

priznanje i kao proviziju dobio 30000 Reichsmaraka.

4. Dana 19. ožujka 1944. godine Rusi su doprli do rumunjske

granice. Istog se dana Thomas Lieven u pratnji pukovnika Werthea i

majora Brennera pojavio u gradu Poitiersu. Alarmirala ih je

Charlotte Régnier, nova obavještajka Abwehra Pariz.

Charlotte Régnier, četrdeset godina, plavokosa, bujnih grudi, ne

baš lijepa, ali vrlo nervozna, slovila je od nekog vremena kao nova

zvijezda Abwehra na ovom području. Malom majoru Brenneru

uspjelo je ovu samostalnu francusku spisateljicu zavrbovati za

njemačku službu. Gotovo danomice uzbuđivali su njezini

senzacionalni izvještaji čitav hotel »Lutetia«.

Naposljetku javi Charlotte Régnier da se u blizini Poitiersa

formirala snažna nova grupa makija. Time je postigla da je Abwehr

Pariz na području Poitiersa započeo veliku akciju.

Više od dvjesto Francuza bilo je uhapšeno i danomice

preslušavano. Iznenada je, međutim, više od dvjesto Francuza bilo

ponovno pušteno na slobodu ...

Sonderfuhreru Lievenu je, naime, u međuvremenu uspjelo da

dokaže kako major Brenner u plavokosoj Charlotti ipak nije pridobio

nikakvu superobavještajku. Sonderfuhrer Lieven je čak utvrdio da su

plavokosu Charlottu tek prije pola godine otpustili iz ludnice.

Liječnici su je smatrali neopasnom, ali je ona još uvijek bila pod

starateljstvom. I naravno – još je uvijek bila luda ...

12

Dana 23. ožujka 1944. godine pozovu Thomasa u veliko društvo,

koje je priredio neki njegov francuski poslovni partner. U tom se

W & N

društvu strašno dosađivao sve do trenutka kad se pojavila neka dama

u zelenoj večernjoj haljini. Odjednom ga je zabava počela neobično

zanimati!

Dami u zelenom moglo je biti oko 28 godina. Plavu je kosu

visoko začešljala. Oči su joj bile kestenjastosmeđe. Izgledala je

poput filmske glumice Grace Kelly.

– Tko je to? – Thomas Lieven smjesta upita domaćina. On mu

reče tko je ta dama.

Vera, princeza von C. – tako ćemo zvati ovu damu. Ona, naime,

još uvijek živi među nama i uživa naše simpatije. Zato nećemo odati

njezino prezime.

– Prastaro njemačko plemstvo – povjeri Thomasu njegov poslovni

partner. – U srodstvu sa svim kneževskim obiteljima diljem svijeta,

sa starim Wilhelmom, s Windsorima, s grofom od Pariza, sa – što

vamja znam s kim sve nije!

– Da li biste bili tako ljubezni i predstavili me? – upita Thomas.

Domaćin je bio tako ljubezan.

Princeza je, međutim, bila sve prije nego ljubezna. Nešto tako

odbojno, hladno i oholo Thomas još nije doživio!

Obasuo ju je čitavim vatrometom svog šarma. Princeza je gledala

kroz njega, usiljeno se smiješila i poslije jedne od njegovih

najuspjelijih duhovitosti rekla:

– Što ste ono rekli, gospodine Lievene?

Takvo je ponašanje našeg prijatelja izazvalo. Ta mu se osoba

sviđala. Fućkalo mu se na njezino aristokratsko porijeklo. Nije imao

nikakvih snobovskih ambicija. Nikakva mu princeza nije trebala u

njegovoj zbirci. Ni govora, radilo se o osobi ... Osoba mu se silno

sviđala!

W & N

Stoga se trudio i dalje. Ne bi li se možda mogli ponovno vidjeti,

pitao je. Možda ići u operu – na večeru ...

– Ja sam kuham. Kažu mi da sam nadaren. Smijem li za vas

kuhati? Možda sutra?

– To je, na žalost, isključeno. Ovog sam tjedna svake večeri kod

gospodina Lakuleita. Poznajete li ga?

– Lakuleit? – Thomas je negdje već čuo to ime. Samo gdje? Ne

poznajem tog sretnika za kojeg imate toliko vremena.

Naposljetku naš prijatelj odustane. Nije imalo smisla. Bilo je

naprosto besmisleno. Razljućen, među prvima napusti zabavu.

Dva dana kasnije, potpuno neočekivano, odbojna ga princeza

nazove kući. Ispriča se Thomasu što je bila prema njemu tako

hladna. Pošto je otišao, saznala je od domaćina da on potječe iz

Berlina i da je u Parizu vlasnik male banke. Domaćin je Thomasa

poznavao samo kao bankara. Osim onih kojih se to izravno ticalo,

nitko u Parizu nije znao ništa o obavještajnoj djelatnosti Thomasa

Lievena.

– ... pričala sam vam, zar ne, o gospodinu Lakuleitu – čuo je kako

govori princeza. – Pomislite samo, i on je Berlinčanin! To jest:

rođenje u Königsbergu ... Pričali ste mi da dobro kuhate, pa je on

sada smislio nešto veselo: poželio je konigsberške valjuške ... Njih

ovdje nitko ne zna pripremiti ... Dođite sutra k nama, mislim reći,

gospodinu Lakuleitu ...

Naš prijatelj prihvati poziv. A zatim počne razmišljati.

»Lakuleit ... Lakuleit ...

Odakle mi je poznato to ime? Thomas se raspita kod pukovnika

Werthea. Obavještenje koje je dobio nije ga zadovoljilo:

Oskar Lakuleit bio je jedini vlasnik Intercommerciale SA (IC) u

W & N

Parizu. To je poduzeće dobilo nalog od opunomoćenika za motorna

vozila BdK u vrhovnoj komandi oružanih snaga da po čitavoj

Francuskoj kupuje za Wehrmacht rabljena motorna vozila. Lakuleit

je poslovao na puno zadovoljstvo svojih nalogodavaca. Sposoban

čovjek. U Berlinu je imao garaže. Sada je imao novaca. Mnogo

novaca ...

»Lakuleit... Lakuleit...« Odakle je Thomasu bilo poznato to ime?

Gospodin je stanovao u palači na Boulevardu Pereire. Livrirani

sluga otvori vrata i odvede Thomasa u predvorje, koje je izgledalo

poput pretrpana dućana antikviteta. Na zidu je visjela slika do slike,

a na tlu je ležao sag preko saga. Thomasu je zastao dah.

Sluga odvede Thomasa u biblioteku. Ovdje je sjedio kućedomaćin

i telefonirao. Thomasu je domaćin već na prvi pogled bio neobično

antipatičan. Vrlo visok i vrlo debeo. Oko četrdeset godina. Okrugla

glava. Nisko čelo. Kratka blijeđo-plava kosa, zaglađena briljantinom.

Vodenaste, prodorne oči. Iznad ženskastih usta blijedoplavi brk ...

Nije nipošto prestao telefonirati kada je Thomas ušao. Samo mu

je mahnuo rukom neka sjedne. Sav crven u licu, derao se u slušalicu:

– Sada vam želim nešto reći, Neuneru, živo mi se fućka što vam

je žena bolesna! Što-što-što, ma kakva nepravda! Krali ste! Dabome,

ja to zovem krađom. Upozoravam vas,

Neuneru, ne izazivajte me, ukinut ću vaše mjesto neophodno

potrebnog u pozadini! Što kažete? Nesposobni ste za frontu? Da se

ne nasmijem! A sada dosta! Otpušteni ste bez otkaznog roka!

Lakuleit tresne slušalicu na vilicu, ustane, rokćući i smijući se.

– Dobar dan, gospodine Lievene. Drago mije. Ovo je bio jedan od

mojih knjigovođa. Morao sam ga izbaciti. Klipan je postao

bezobrazan. To valjda neću dopustiti, zar ne? – Žovijalno udari

W & N

Thomasa po ramenu. – No, stari zemljače, najprije da nešto

popijemo, a onda ću vas odvesti u kuhinju. Princeza će odmah doći.

Moja žena petlja s oblačenjem – kao i uvijek.

Thomas uoči na Lakuleitovim mesnatim prstima tri prstena s

velikim briljantima. Ovaj mu je gospodin postajao sve više i više

antipatičan.

Kuhinja je bila velika kao u srednjem hotelu. Thomasu su

pomagali kuharica, kuhar i dvije djevojke. Lakuleit je sve promatrao

i pio »Hennessy« iz čaša za vodu.

Tada u kuhinju uđe Vera princeza von C. Nosila je crvenu

večernju haljinu duboka izreza. Ako je pri prvom susretu bila ohola,

pri drugom je bila pretjerano šarmantna. S vrlo lošim predosjećajem

Thomas je uranjao valjuške u fini umak.

Međutim, sasvim se neugodno počeo osjećati tek kada je u

blagovaonici upoznao gospođu Lakuleit. Olga Lakuleit izgledala je

uništeno. Iscrpljeno lice. Žućkasta izblijedjela kosa, oči bez sjaja. A

pri tom joj je moglo biti tek blizu četrdeset.

»Oh, bože, to jadno stvorenje«, pomisli Thomas. »Zar je princeza

prijateljica tog debeljka? Očito. Zašto sam uopće došao ovamo?

Ogavno.«

Večer je postajala sve odvratnijom. Olga Lakuleit nije izustila ni

jedne jedine riječi. Nije pila. Pojela je jedva jedan valjušak.

Odjednom joj poteku suze niz blijede obraze.

– Pođi radije opet gore, Olga – reče Lakuleit kratko i brutalno.

Olga Lakuleit ustane i ode.

– Još jedan valjušak, gospodine Lievene? – upita obazrivi suprug,

dok se princeza, sva ozarena, smiješila Thomasu Lievenu koji je

iznenada potpuno izgubio tek.

W & N

Meni

Punjene artičoke Fini

konigsberški valjušci

Ananas – beignets44

Pariz, 26. ožujka

1944.

Uz istočnopruski specijalitet jedna se princeza ponaša čudno

44 ‘Uštipak.

Punjene artičoke

Uzmite oko osam cvjetišta

artičoka – mogu se uvijek

dobiti u konzervama ili u

staklenkama – složite ih na

pladanj i poškropite

limunovim sokom. – Obložite

ih s 50 grama crnih maslina

bez koštica, ploškicama od

dva mala, crvena feferona i

dva tvrdo kuhana jajeta. –

Izmiješajte limunov sok, ulje,

vrlo sitno kosani luk i peršin,

pa taj umak prelijte preko

punjenih artičoka, a pladanj

ukrasite peršinom.

Fini konigsberški

valjušci

W & N

Uzmite 1/2 kilograma

teletine i pola kilograma

svinjetine, sameljite u stroju i

čvrsto izmijesite s

namočenom i istisnutom

žemljom, dva jaja i sitno

nasjeckanim, svijetlo

popirjanim lukom. Pikantno

začinite solju, paprom i

sardelnom pastom, pa

mokrim rukama oblikujte

okrugle valjuške srednje

veličine. – Načinite svijetli

zapržak od maslaca i malo

brašna, zalijte mesnom juhom

i čašom bijela vina, ostavite da

dobro provri, zatim unutra

stavite valjuške te ih na

laganoj vatri skuhajte. –

Valjuške izvadite, umak vežite

kiselim vrhnjem u koje ste

umutili dva žumanjka, dodajte

veliku žlicu kapara, začinite

paprom, solju i limunovim

sokom, pa ostavite valjuške

kratko vrijeme u vrućem

umaku, ali neka umak ne

zakipi.

Ananas-beignets

Uzmite ploške svježih ili

konzerviranih ananasa i

raspolovite ih. – Pripremite

gusto tekuće tijesto od 1 /8

litre mlijeka, 125 grama

brašna, dva cijela jaja, nešto

soli i malo ruma. – Umočite

komade ananasa u tijesto, pa

ih pecite u vrućem maslu tako

da plivaju dok ne postanu

zlatnožute boje. Ocijedite

masnoću i poslužite beignetse

posipane šećerom.

Poslije večere prijeđu u biblioteku. Ovdje, uz kavu i francuski

konjak, debeljko konačno ispusti mačka iz vreće:

– Slušajte, Lievene. Berlinčanin ste kao i ja. Vi imate banku, a ja

veliko poduzeće. Vremena su posrana, nemojmo se zavaravati.

W & N

Taljige su zaglibile u blatu i brzo će se prevrnuti. Čovjek mora

misliti na budućnost. Nemam li pravo?

– Ne znam o čemu govorite – Thomas će hladno.

Debeli se grohotom nasmije:

– Ma naravno da znate! A tko će ako ne vi? I vaš je novac već u

Švicarskoj! – Lakuleit sada postane sasvim jasan. On i njegovi

prijatelji imaju velike imetke u Francuskoj. Pronađe li Thomas preko

svojih veza put da se ta bogatstva prebace u Švicarsku, neće požaliti.

– I za vas je u tome dobar zalogaj, Lievene!

Thomasu je sada bilo dosta. Ustane.

– Bojim se da ste se obratili pogrešnom čovjeku, gospodine

Lakuleite. Ja se time ne bavim.

Sada se u razgovor uključi i princeza. Stane na Lakuleitovu

stranu. Thomasu sada prekipi. »Zar ta osoba nema stida! Prijateljica

oženjena čovjeka – još k tome ovakva čovjeka! Fuj! Odvratno!«

– Gospodine Lievene, možda vas ovaj posao ipak privuče kad

čujete tko su prijatelji gospodina Lakuleita ...

– Jeste 1’ već čuli za Göringa? – zagrokće debeljko. – Bormanna?

Himmlera? Rosenberga? Kažem vam, u tome leže milijuni – pa i za

vas!

– Nisam potkupljiv.

– Ah, glupost, čovječe! Svakog se čovjeka može kupiti. Radi se

samo o cijeni!

Ovo je bio kraj. Thomas se naglo oprosti. Bio je izvan sebe od

bijesa. »Ta debela svinja! Tome ću sada malko pripaziti na prste. Pa

on smrdi i sprijeda i straga ...«

Dok je Thomas u garderobi tražio svoj kaput, odjednom se pojavi

princeza:

W & N

– I ja odlazim. Možete li me otpratiti kući? Stanujem sasvim

blizu.

Thomas se šutke nakloni. Od bijesa nije mogao govoriti. Ni na

ulici ne izreče ni slovca. Šutke doprati mladu ženu do kućnih vrata.

Ona otključa i nasloni se na zid.

– Dakle, što je Tommy? – reče ova čudnovata pripadnica

prastarog njemačkog plemstva. Glas joj je sada bio hrapav i

promukao.

Thomas se zapilji u nju.

– Mo – molim?

– No, hajde, poljubi me ... Što čekaš? – Primivši ga za rukav,

privuče ga k sebi, obavije ruke oko njega, pa ga divlje poljubi. –

Želim da me ljubiš – šaptala je princeza. Ponovno ga poljubi, pa

izusti prilično glasno nekoliko rečenica koje nipošto nisu za štampu.

Ah, vi Hohenzollerni, Windsori, Auerspergi, Collone.

Prepoštovani grofe od Pariza! Za volju uzvišenog vam roda, radije

ćemo prešutjeti što je rekla ta zgodna, drska, plava plemkinja – zbog

vas i iz obzira prema međunarodnoj cenzuri knjiga.

U trenutku dok je Vera princeza von C. izgovarala te nečuvene

riječi, Thomasu pukne pred očima.

Lakuleit!!!

Konačno je znao odakle mu je poznato to ime. Nalazilo se u

crnom dnevniku ustrijeljenog Untersturmfuhrera Petersena! Mnogo

je imena bilo u toj knjizi, u kojoj je ta varalica bilježila sve koji su

bili upleteni u njegove mračne poslove.

»Lakuleit...« Thomas je jasno, potpuno jasno, vidio pred sobom

napisano ime i iza njega tri uskličnika. A ispod toga kraticu nekog

drugog imena: V. v. C., a iza toga jedan upitnik...

W & N

13

Thomas je inače vrlo rado dopuštao da ga zavedu izigravajući

malu djevojčicu. Ali danas? Koliko god ga je s jedne strane ta

plavuša, prastara roda, privlačila, s druge je strane princeza izazivala

tjeskobu i bila mu sumnjiva. Osim toga ta je dama imala previše loše

društvo.

Stoga on prijazno, ali odlučno, skine Verine ruke sa svog tijela, pa

reče uz naklon:

– Zaista ugodna večer. Smijem li se sada oprostiti, poštovana

princezo?

Kestenjastosmeđe oči drske ljepotice sasvim su se suzile.

Poštovani čitaoče! Predočite sebi do ludila razdraženu,

zavodljivu, lijepu plavušu! Jeste li? No dobro. Onda vidite u duhu

ono što je Thomas Lieven vidio u stvarnosti.

Podivljala djevojka procijedi kroz zube:

– Vjerojatno si poludio, Tommy, što ti je? Pa ne možeš me sada u

ovom stanju ostaviti samu ...

Thomas se nakloni i drugi put.

– Čini mi se, poštovana princezo, da ste intimna prijateljica

gospodina Lakuleita. Nipošto ne bih htio smetati toj vezi, tome tako

skladnom, moralnom odnosu.

Otvori kućna vrata. Ona ga pokuša zadržati. On se oslobodi. Ona

stane udarati malim nogama po tlu, prodorno vrišteći:

– Ostani ovdje, govnaru jedan! – I stane ga udarati šakama po

prsima. On se okrene i ode niz noćni bulevar, ne brinući se više za

pomahnitalu ženu.

»Uuuuuh! Svježeg zraka!« To je bilo sve što mu je sada trebalo.

W & N

Bože, bože, kakva večer. Njemačko visoko plemstvo ipak ima nešto

u sebi! Obične, građanske dame s njim jednostavno ne mogu držati

korak.

»Ta je mala malko pokvarena«, pomisli Thomas, »ali zgodna.

Čudno, a mogao bih se zakleti da je poštena. Dobro odgojena.

Pametna. Šarmantna – ako to želi biti... Što li takva žena nalazi na

klipanu poput Lakuleita? Zašto je njezino ime zapisano ispod

njegova u crnom dnevniku mrtvog UntersturmfUhrera Petersena?«

Thomas stane, zapilji se u jedno stablo, pa reče glasno:

– Pa nisi se valjda zaljubio u Veru, idiote jedan?

Stablo mu ne odgovori. Uostalom, pitanje mu niti nije bilo

upućeno. Thomas pođe dalje. »Glupost«, pomisli. »Što uopće znači

zaljubiti se? U onog plavog morskog psa? Smiješno. Ali gospodina

Lakuleita ćemo malko ispipati. Svakako!«

Te večeri 26. ožujka 1944. godine Nanette je imala izlaz. Thomas

otključa kućna vrata, upali svjetlo u malom predsoblju, skine ogrtač i

otvori vrata male biblioteke.

U visokom naslonjaču pokraj kamina sjedio je neki čovjek.

Njegovani brk, rimski nos. Vječito ironične oči. Plavo odijelo već

malo iznošeno. U ruci lula kao u Sherlocka Holmesa.

Gospodin otpuhne oblak dima jeftina duhana, zatim reče

izvanredno značajno:

– Ovo niste očekivali, gospodine Lievene, je li?

– Dobar večer, pukovniče Simeon – reče Thomas Lieven, pa

uzdahne promatrajući francuskog obavještajca, tog junaka i pol, s

kojim je doživio već toliko uzbuđenja. – Već se dugo nismo vidjeli.

Pukovnik Siméon, koji je još uvijek izgledao poput previsoko

izraslog Adolphea Menjoua, ustane i patetično započne:

W & N

– Ušao sam u vaš stan pomoću otpirača. Gospodine, vaša je igra

završila.

– Samo trenutak, dragi moj. Vaš duhan – ne ljutite se – upravo

zvjerski smrdi. Vidite li ondje plavi glineni lonac? Unutra je pravi

engleski. Ratni plijen njemačkog Wehrmachta. Ne morate se

sustezati iz nacionalnih obzira!

Pripadnik francuske obavještajne službe, kojoj je vječito

nedostajalo novaca, kratko se kolebao, zatim istrese lulu i priđe

plavom glinenom loncu. Podižući poklopac, mrko reče:

– Nemam ništa osobno protiv vas, gospodine Lievene. Pa ja sam

vas zavrbovao za Deuxiéme Bureau. Međutim, sada je vaša igra

završila.

– To ste već jedanput rekli. Pričekajte malko, onda ću vas pažljivo

saslušati...

Iznenada Siméon ispusti lulu na tlo. Odjednom je u ruci imao

pištolj.

– Dalje od ormara! Ruke uvis!

– Ali nemojte, gospodine pukovniče – reče Thomas tresući

glavom. – Zar ste još uvijek tako plašljivi kao nekoć?

– Mene nećete zavarati! Želite otvoriti ormar, nije li točno?

– Točno je.

– Da biste iz njega izvadili oružje, pa me svladali.

– Nije točno. U ormaru nemam oružja.

– Nego?

– Moj kućni bar. Htio sam nam pripremiti neko piće.

Pukovnik napravi tri velika koraka, silovito otvori izrezbareni

ormar, zatim, malko pocrvenjevši, zareži:

– Čovjek mog zanimanja ne može nikada biti dovoljno oprezan. –

W & N

Thomas počne pripremati pića. Siméon nadoveže: – Pogotovo s

izdajicom poput vas.

– Sa sodom ili s čistom vodom?

– Sa sodom. Sa trostrukim i četverostrukim izdajnikom poput vas,

gospodine Lievene!

– Malko je bezbojna, zar ne? Još malo viskija? Tako.

Siméon se gnjevno okrene. Thomas gaje samilosno gledao.

On je u biti volio tog vjetrogonju, tu herojsku budalu. Zatim reče:

– Žao mi je pukovniče.

– Što?

– Da sam vam upropastio vaš lijepi nastup. Uostalom, recite kako

je slatka Mimi?

– Odakle da ja to znam?

– No slušajte, pukovniče! Pa vi ste mije oteli! Htjeli ste se

vjenčati, rađati djecu, male francuske rodoljube ... A sada uopće ne

znate što je s njom?

Pukovnik muklo reče:

– Mimi me napustila. Već prije godinu dana. Možete li to

zamisliti?

– Hajde da uprskos tome popijemo u Mimino zdravlje. Služi li

vam za utjehu pomisao daje ta slatka i mene napustila?

– Ni najmanje.

– Vrlo ljubezno. A sada mi objasnite zašto je moja igra završila.

– Prije mi niste dopustili da kažem sve do kraja. Nisam želio reći

da je vaša igra završila. Želio sam reći: vaša je igra završila, ako

smjesta ne maknete ruke s princeze.

– S kakve princeze?

– Točno vi znate s kakve princeze! Bili ste danas navečer sa njom.

W & N

– Budite uvjereni da sam već maknuo ruke s nje!

– Ne budite frivolni! Ovdje se radi o životu i smrti! Opominjem

vas, Lievene. Imamo opsežne dosjee o vama...

– Bože moj, a koja li ih obavještajna služba nema?

– Posljednji put vas upozoravam, Lievene. Ne povlačite se u taj

svoj bezdušni cinizam. I sami znate koliko je u međuvremenu ojačao

pokret otpora u Francuskoj. Svakog bismo dana mogli bilo koga od

vas ubiti – kad bismo htjeli. Pa i vas. Međutim, kada se radi o vama,

uvijek se malko raznježim...

– Ma što ne kažete!

– Zaista ... Uspomene ... Zajednički bijeg iz Pariza ... Mimi ...

Toulouse ... Pukovnik Débras ... Josephine Baker ... Ali neću vas

moći dalje štititi, ako se ne prestanete baviti princezom i tim

gospodinom Lakuleitom ...

Thomas se zapanji.

– Želite mi reći da je francuska obavještajna služba zabrinuta za

dobrobit nekog debelog nacističkog špekulanta?

– To vam želim reći.

– A zbog čega?

– To vam ne želim reći. – Pukovnik je sada bio beskrajno

muževan i odlučan: – Ovo vam je naša posljednja opomena,

Lievene. Poslije ove više nema nijedne. Od sada se oštro puca.

– Odmah? Ili još možemo popiti zajedno posljednji viski mira?

W & N

3. poglavlje

1

– Gospodin Lakuleit je po mojem mišljenju jedna od najvećih

svinja što trče po Francuskoj – reče Thomas Lieven u jednoj sobi

hotela »Lutetia« u Parizu. Pukovnik Werthe i mali častohlepni major

Brenner bili su mu slušaoci. Izmjenjivali su značajne poglede. –

Čemu ovi značajni pogledi, gospodo?

– Ah, Lievene – uzdahne Werthe – Brenner i ja se pogledavamo

jer vjerujemo da znamo povod vašeg ogorčenja. Reći ću samo: Vera.

– Princeza Vera – dopuni mali Brenner hihoćući. – Ne gledajte

tako ljutito, gospodine Lievene! Otkako vam je Služba sigurnosti za

petama, malčice pazimo na vas.

Thomas će razjareno:

– Princeza mi je ravnodušna! Potpuno! – Brenner ponovno

zahihoće. – Ne cerekajte se! Ponavljam: taj Lakuleit smrdi do neba!

Princeza vara zajedno s njim! A i francuska obavještajna služba

zanima se za oboje!

– Bilo bi vjerojatno previše od vas zahtijevati da nam kažete tko

to od francuske obavještajne službe – primijeti Werthe. Thomas

kimne. – Tvrdite da gospodin Lakuleit želi prokrijumčariti imovinu

Bormanna, Himmlera i Rosenberga u Švicarsku. Zar vam još nije

dosta, čovječe? Želite li se zakvačiti još i osobno s Adolfom

Hitlerom?

– Gospodine Lievene, upozoravam vas da razmislite – započne

mali major Brenner.

W & N

Međutim, Thomas ga bijesno presiječe:

– Izvolite najpažljivije izbjegavati da mi protuslovite, Brenneru.

U onoj pripovijesti s makijima suprotstavili ste mi se – i bili ste

unaprijeđeni u majora. Kod državnih kreditnih bonova već ste bili

pametniji i surađivali ste. A sada, tek što niste postali potpukovnik,

želite me napasti s leđa, luđače?

Ovo je djelovalo. Crven poput rajčice, mali ga je Brenner

uvjeravao:

– Ma ni govora, gospodine Lievene. Smatram – smatram ...

Priključujem se vašim planovima. Hrm!

Pukovnik Werthe zastenje.

– Još mi je samo to trebalo da mi korumpirate vlastite ljude,

Lievene!

Abwehr Pariz ispita, sa svim sredstvima što su mu stajala na

raspolaganju, gospodina Oskara Lakuleita, bivšeg vlasnika garaža u

Berlinu N, sada milijunaša, jedinog vlasnika poduzeća

Intercommerciale SA i nakupca motornih vozila za Wehrmacht. Što

se pri tom pokazalo?

Oskar Lakuleit je vrlo loše postupao sa svojom jadnom ženom.

Očito ju je varao s princezom Verőm von C. U svojim poslovnim

metodama bio je brutalan, a u društvenom ophođenju neotesan, bio

je uobražen i tipičan skorojević.

– No dakle? – reče Werthe. – Zbog svega ovog ne možete čovjeka

zatvoriti. Jer tada bi valjalo pohapsiti tri četvrtine muškaraca na

svijetu.

– Kod tog je klipana ipak nešto trulo – zagriženo će Thomas

Lieven. – Strahovito trulo!

W & N

Samo što?

Po nalogu opunomoćenika za nabavu motornih vozila, Oskar

Lakuleit već je godinama kupovao automobile po Francuskoj.

Njegovo je poduzeće godišnje prijavljivalo za porez milijunske

prihode. Od kupnje francuskih automobiltWehrmacht mu je kao

zaradu, a i za pokriće troškova i davanje provizija odobrio deset

posto od kupovne cijene.

Posao je tekao na opće zadovoljstvo. Opunomoćenik za motorna

vozila bio je ogorčen zbog Thomasovih pitanja:

– Izvolite ostaviti Lakuleita na miru, Sonderfuhreru! On je naš

najbolji čovjek!

– A ipak ... – gunđao je Thomas kada je navečer 7. travnja 1944.

godine sjedio s majorom Brennerom uz čašu konjaka u biblioteci

svoje male vile – a ipak je taj Lakuleit lopov... Još nikada nisam

pogriješio u ocjeni nekog čovjeka ... – Uto zazvoni telefon.

Thomas podigne slušalicu.

– Halo?

– Onda Tommy – reče poznati glas. – Kako je moj zločesti

dečko?

»Ma to je preglupo«, pomisli Thomas, »zbog čega sam sada

pocrvenio?« Promuklo odgovori:

– Izvrsno, poštovana princezo. A kako ste vi?

– Čeznem za vama! Možete li sutra navečer doći k meni?

– Ne mogu.

– Moja djevojka ima izlaz. Recimo, dakle, poslije večere?

– Bojim se da doista neću moći.

– Imam nekoliko divnih novih ploča. Prokrijumčarene su iz

Portugala. Gershwin i Glenn Miller. Benny Goodman i Stan Kenton.

W & N

Svirat ću ih za vas ... Dakle u devet!

Čuo je kako se smije, zatim je prekinula vezu, ne čekajući njegov

odgovor.

– Drskost – reče Thomas Lieven.

2

Došao je već pet minuta prije devet i donio celofansku kutiju s tri

orhideje, koje je dugo morao tražiti. Godine 1944. i u Parizu su

polako ponestajale orhideje.

Princeza je nosila skupocjen nakit i kratku crnu večernju haljinu,

koja je sprijeda i straga i ispod ramena bila zbunjujuće duboko

izrezana.

Odsvirala je Thomasu nove ploče. Zatim su malo plesali i pili

ružičast šampanjac. Thomasu se princeza učinila čarobno lijepom.

To joj je i rekao. Ona mu odvrati da je on za nju najuzbudljiviji

muškarac na svijetu. Na taj su način, bez mnogo okolišanja, oko 23

sati dospjeli na kauč.

Thomas je primao cjelove kakve dosada još nikada nije dobio.

Princeza je prela:

– Još mi se nikada nijedan muškarac nije sviđao poput tebe ...

– I ti se meni sviđaš, Vera – jako.

– Kad bi mogao učiniti nešto za mene, bi li to učinio?

– Prema tome ...

– Možeš li otvoriti moj patentni zatvarač?

– Vrlo rado ...

– Bi li još nešto učinio za mene?

– Od svega srca!

W & N

– Onda ostavi Lakuleita na miru.

On skoči. Odjednom je bio potpuno trijezan. – Što si to rekla?

– Da ostaviš Lakuleita na miru. – Ostala je ležati na kauču i

gledala ga vrebajući. – Već ga tjednima uhodiš, mali moj Tommy, ili

možda ne?

On ništa ne odgovori.

– Možda ti nije pravo što te zovem Tommy – nastavi princeza. –

Možda bih trebala reći Jean. Jean Leblanc. Ili Pierre? Pierre

Hunebelle?

On ustane. Odjednom se osjećao vrlo čudno.

– Ni Hunebelle ti ne odgovara? Pa dobro, onda možda Armand

Deeken? Sjećaš li se još kako si izveo ono zamašno krijumčarenje

franaka, Armand? Ili kako si nasamario francuske partizane –

captain Robert Almond Everett? – Thomasu se presiječe dah. – Ili

kako si pred nekim njemačkim generalom glumio američkog

diplomata Roberta S. Murphyja? Moram li nastaviti, mali moj slatki

agente njemačkog Abwehra? Ili si možda već prešao kakvoj drugoj

družbi?

– Nisam – reče Thomas, sabravši se. – Još sam uvijek kod

Abwehra. A ti?

– Hajde pogađaj!

– Kad pomislim na tvog debelog ljubavnika, rekao bih da si kod

Gestapoa – odgovori joj on grubo.

Princeza, vrisnuvši, skoči. Prije nego što je mogao uzmaći, ona ga

ošamari lijevo i desno po licu i istodobno zapadne u svoj ljubezni

način izražavanja:

– Lopove jedan govnarski, što samo umišljaš? Pokušavam ti

spasiti život, a ti ovako? – Thomas pođe k vratima. – Tommy, ne

W & N

odlazi! Što se mene tiče, učini s Lakuleitom što god te volja, samo

ostani ovdje! – Thomas produži kroz predsoblje. – Osvetit ću se, ti

podla životinjo... Molim te ostani kod mene, molim...

Thomas tresne za sobom vratima. Potrči niz stepenice. Gore se

vrata ponovno otvore. Psovala je za njim poput furije.

»Što dalje! Što dalje odavle!« On izjuri na cestu. Ondje se sudari s

nekim muškarcem koji prigušeno krikne:

– Au! Prokletstvo!

– Mičite mi se s puta, čovječe, tako sam bijesan da više ne znam

što radim!

– To više nije ni potrebno – reče pukovnik Jules Siméon hladno. –

Već dva sata stojim ovdje. Vidio sam kako dolazite. Vidim kako

odlazite.

– Sto mu gromova, doista ste nadareni obavještajac!

– Prezreli ste moju opomenu. Sada ćete uskoro promatrati

rotkvice odozdol!

3

– ... a pred kućom je stajao neki klipan iz Francuski obavještajne

službe – izvještavao je sutradan Thomas u hotelu »Lutetia«

pukovnika Werthea i malog majora Brennera. Još je uvijek bio

bijesan.

– Koju ulogu zapravo ovdje igra princeza?

– Ne znam, ali ću ubrzo saznati... Gospodine pukovniče, kunem

vam se da ću tog klipana raskrinkati, da ću ...

Werthe ga presiječe:

– Prestanite s Lakuleitom, Lievene. Danas su mi dobrano natrljali

W & N

nos. Iz Speerova štaba. Neka smjesta ostavimo Lakuleita na miru.

Taj je čovjek duša Atlantskog bedema. Lakuleit isporučuje svu robu

koja nedostaje. OT45 i OKW46 propali bi bez njega! Uzmite na

primjer telefonske žice ... OT više nije mogla nabaviti ni od kuda

telefonske žice. Lakuleit je isporučio 120000 metara!

Thomas uzdahne.

– E pa lijepo. Dobili ste po nosu, gospodine pukovniče. Shvaćam

da ste zle volje. Ali zbog čega vi pravite tako kiselo lice, dragi

Brenneru?

Major odmahne rukom.

– Same brige. Pismo od kuće. Žena bolesna. Dečko će u lipnju

sasvim sigurno propasti u školi. Latinski i fizika. A onda još i taj

prokleti porez ...

Bez osobita zanimanja, Thomas upita:

– Zbog čega imate briga s porezom, gospodine Brenneru?

– Jer sam bio idiot i prije više godina napisao nekoliko članaka za

neki izdavački zavod koji izdaje vojno-političku literaturu. Jer sam,

budala jedna, zaboravio to prijaviti poreznim vlastima! Jer su u tom

zavodu proveli kontrolu knjiga! I jer je neki govnarski knjigovođa

spomenuo moje ime, eto zbog toga!

Lice Thomasa Lievena odjednom zadobije izgled potpunog idiota.

Mucajući reče:

– Knjigovođa ...?

– Pa kažem vam!

45 Organizacija Todt.

46 Vrhovna komanda Wehrmachta.

W & N

Iznenada Thomas skoči. Promuklo kriknuvši, zagrli Brennera i

poljubi ga u čelo. Zatim izleti iz ureda.

Brennera oblije tamno rumenilo; još ga nikada nijedan muškarac

nije poljubio. Protrlja čelo.

– Šenuo – reče zaprepašteno – Sonderfiihrer Lieven je šenuo!

– Nikada – reče suhonjavi, žućkasti knjigovođa Anton Neuner –

nikada vam to neću zaboraviti, gospodine Lievene!

– Jedite sada, gospodine Neuneru, ohladit će vam se juha – reče

Thomas. Pozvao je skromnog Neunera u svoju vilu na ručak.

Gospoda su se poznavala tjedan dana. Još donedavno, gospodin

Neuner bio je knjigovođa u poduzeću lntercommerciale Oskara

Lakuleita. One večeri kada je Thomas bio u gostima kod Lakuleita,

ovaj je telefonski najurio svog knjigovođu. Tada je Thomas prvi put

čuo ime Neuner. Nakon porezne jadikovke Brennera to mu je ime

ponovno palo na pamet.

Mršavi knjigovođa poslušno posrče malo juhe, zatim spusti žlicu,

pa se zapilji u Thomasa kao u obećanu zemlju.

– Još uvijek to ne mogu shvatiti! Gospodin Lakuleit me izbacio.

Ukinuo je moje mjesto neophodno potrebnog u pozadini. Moja je

žena gotovo isplakala oči; sebe sam već vidio u Rusiji. Tada se

pojavljujete vi, meni potpuno stran čovjek, te mi pribavljujete novo

mjesto neophodno potrebnog u pozadini. Ali zašto?

– Gospodine Neuneru, ja sam bankar. Poznajem

Intercommercialu. Znam da ste sposoban čovjek. Takve se stvari

pročuju! Utoliko manje razumijem zašto vas je gospodin Lakuleit

izbacio ...

Neuner se nagne nad tanjur. Lice mu se stane trzati.

– Zbog 18 maraka i 25 pfeninga. Jest, točno ste čuli. I to pošto

W & N

sam se tri godine za njega mrcvario. – Neuner ispriča kako je

jednom, pošto se vrlo dugo zadržao u uredu, večerao u nekoj

restauraciji i naplatio račun od poduzeća, a da nije pitao Lakuleita.

Debeljko je to doznao i smjesta ga otpustio.

– Pritom bih znao ispričati priče o poslovima – o kakvim samo

poslovima, kažem vam, gospodine Lievene...

– Zanimljivo.

– ...ali to neću učiniti. Ma kako loše gospodin Lakuleit prema

meni postupio, ja nisam izdajica ...

Lijepa služavka Nanette donese glavno jelo. Neuner reče:

– Juha je bila izvrsna. Nadam se da dalje nema ništa pečeno.

Bolestan sam, naime. Čir na želucu, znate.

– Imam goluba, pirjanog na vodi i maslacu. Mislio sam na vaše

zdravlje.

– Ah, dragi gospodine Lievene, kako ste vi divan čovjek!

– Nije spomena vrijedno. Uostalo, sasvim ćete sigurno poživjeti

duže nego predebeli gospodin Lakuleit. Taj se čovjek prežderava, a

pretjeruje i u svojim poslovima ...

– Taj je čovjek već pretjerao – izbaci Neuner. – Ti će mu

automobili još slomiti vrat. – Prestrašeno se prekine.

– Uzmite malo od ovoga, to je cvjetača protisnuta kroz sito. Prija

li vam golubica?

– Izvanredno ukusna, čak ni na Rivijeri nisam okusio ništa bolje.

U mozgu Thomasa Lievena zazvoni na uzbunu. Neuner, taj

skromni knjigovođa, pa na Rivijeri?

– Recept sam dobio od kuhara u hotelu Negresco – reče Lieven. –

Ondje sam uvijek odsjedao, sjajna kuća ...

– Ha, ha, ha, to je bilo gospodinu Lakuleitu preskupo. Za mene,

W & N

mislim reći. On sam je uvijek ondje odsjedao. Ja sam morao odsjesti

u nekom jeftinom svratištu. Trebao me, jer ne zna francuski.

– Nema socijalnih osjećaja, taj gospodin Lakuleit.

Blistavih očiju i ništa ne sluteći, Neuner je pričao:

– Često smo išli na Rivijeru, pa sve onamo dolje do francusko-

španjoske granice. Naši su poslovi... – odjednom zašuti, pa

sumnjičavo pogleda Thomasa.

Ali Thomas se vedro nasmiješi:

– Uzmite još jabučne kaše, gospodine Neuneru! Pričajte mi još

malo o Nici. Već davno nisam bio tamo ...

4

Iz tajnog izvještaja koji je Abwehr Pariz 12. svibnja 1944. godine

poslao Glavnoj financiskoj kontroli pri vrhovnoj komandi

Wehrmachta u Berlinu:

... na ovaj su nam grad svrnule pažnju vješto upravljane izjave

otpuštenog knjigovođe Antona Neunera o Nici. Major Brenner i

Sonderfuhrer Lieven poslani su na Rivijeru. Radeći tri tjedna utvrdili

su:

Oskar Lakuleit je ovdje dijelom pokupovao, a dijelom dao ukrasti

iz garaža pobjeglih vlasnika, najmanje 350 vrijednih

W & N

Meni

Teleći bujon s

pržencem

Pirjani golub

sa

cvjetačom á la creme

Jabučna kaša s

trešnjama

Pariz, 14. travnja

1944.

Dijeta Thomasa Lievena skrhat će nekome vrat

Teleći bujon

Od potpuno nemasne

teletine pripremite, bez

začinskog zelenja, juhu, koju

ostavite da jako pokuha, te je

samo slabo posolite.

Servirajte juhu u šalicama,

pospite je s nešto sitno

nasjeckana peršina i poslužite

uz nju prženac bez kore.

Pirjani golubovi

Uzmite dobro očišćene i

oprane mlade golubove te ih

pirjajte u slabo posoljenoj

vodi s priličnim komadom

maslaca u zatvorenom loncu

kojih tridesetak minuta na

laganoj vatri dok ne postanu

W & N

mekani.

Pazite da u loncu bude

uvijek toliko tekućine da se

golubovi ne zapeku.

Cvjetača á la Creme

Uzmite dobro opranu

cvjetaču, odstranite tvrde

stručke, raščlanite je na više

dijelova, stavite ih u kipuću

slanu vodu i kuhajte dok ne

postanu sasvim mekani. –

Izvadite ih, ocijedite i

protisnite kroz sito za

pasiranje. Pire dobro

izmiješajte s jednim

žumanjkom, nešto slatkog

vrhnja i komadom maslaca, te

na laganoj vatri još jednom

zagrijte, ali neka ne zakipi.

Jabučna kaša s trešnjama

Uzmite slatke, prhke

jabuke, ogulite ih i očistite od

sjemenki, pa pripremite, sa

što manje šećera, vrlo finu

pasiranu jabučnu kašu.

Ukrasite je ukuhanim

trešnjama i utaknite naokolo

piškote.

kola strane proizvodnje (rolls royce, lincoln, cadillac, hispano

suiza i tako dalje). Poslove oko kupnje zaključivao je u hotelu

Negresco, a kao prevodilac mu je služio knjigovođa Neuner.

Lakuleit je kola rastavljao na dijelove. U Vichyju je mitom nabavljao

izvozne dozvole za automobilske rezervne dijelove, te ih izvozio u

Madrid, gdje su rezervni dijelovi ponovno sastavljani u luksuzna

kola i prodavani po najvišim cijenama.

Sasvim je sigurno da transakcije iz Nice nisu provedene u

poslovnim knjigama Intercommerciale. Pretpostavljamo daje Oskar

Lakuleit ovim i sličnim poslovima prevario Reich za nekoliko

milijuna. Transakcijama u Nici pružen je povod poreznim vlastima

W & N

da ispitaju čitavo njegovo poslovanje ...

5

Navečer 29. svibnja 1944. godine Thomas Lieven donese princezi

Veri von C. crvene ruže. Dan ranije ta ga je čudnovata

aristokratkinja – opet jednom – nazvala i pozvala k sebi. Thomasu se

učinila uzbudljivijom nego ikada.

Vera reče:

– Obećavam da ću večeras biti dobra. Ni riječi o Lakuleitu!

Vera te večeri ostane dosta dugo vjerna zadanoj riječi. Što je

naposljetku svoje obećanje ipak prekršila, nije bila njezina krivnja.

Plesali su, udvarali jedno drugome, slušali glazbu. Postalo je

kasno. Tada su se poljubili. Zatim za njih više nije bilo nikakvih

problema. Sve je postalo prirodno i jednostavno, a Thomas je imao

osjećaj da Veru poznaje već odavno ...

Tada zazvoni telefon.

– Neću se odazvati – reče Vera lijeno. Zaljubljeno je gledala

Thomasa i gladila ga. Telefon je uporno zvonio. Napokon Vera ipak

podigne slušalicu i javi se. Neko je vrijeme slušala, zatim smrtno

problijedi. Oči joj ispuni mržnja. Zasikće na Thomasa: – Pseto jedno

... Prokleto pseto!

– Nemoj, chéri! Nemoj ponovno započinjati – zamoli je on.

Odjednom Vera vrisne u slušalicu:

– Ne mogu više ... Ne mogu više slušati! – Tresne slušalicu na

kauč, skoči, dršćući cijelim tijelom od bijesa. Poganim izrazima

počne psovati Thomasa.

Neko ju je vrijeme slušao, zatim pritisne na uho slušalicu iz koje

W & N

se još uvijek čulo uzbuđeno kreketanje:

– ... Vera ... Vera ... ma slušajte me, za boga miloga, Vera,

slušajte! Toje Lievenova krivnja, kad vam kažem! Ne možemo više

ništa učiniti... Lakuleita su već odveli u Berlin ... U poduzeću ... u

vili... posvuda sjede porezni istražitelji ... Sve zapečaćuju ...

– Laku noć, pukovniče Siméone – reče Thomas, cereći se. Položi

slušalicu na vilicu i smijući se padne nauznak na kauč. Iznenada

dobije udarac, pa zatim još jedan. Vera se baci na njega. Počnu se

tući, dok je Vera vrištala:

– Huljo jedna – podlo pseto!

Konačno je čvrsto pograbi i zatraži točna obavještenja. Ona mu

hripljujući reče:

– Bježim – još ove noći – nikada me više nećeš vidjeti!

– Ako ti dopustim da odeš!

– Pustit ćeš me da odem. Znam što misliš. Znam što si sve prošao.

Stoga i jesam tako bijesna. Zato ovo jednostavno ne razumijem!

– Što?

– Da si uništio Lakuleita!

– On je odvratan zločinac, koji uza sve ostalo još i financira

Gestapo.

– Pa onda? Što se to tebe tiče? Sve zlato, sve devize visokih

nacističkih glavešina, sve bi nama palo u ruke ...

– Što znači nama?

– Britanskoj obavještajnoj službi.

Thomas se svali na jastuke, hvatajući zrak.

– Ti radiš za britansku obavještajnu službu?

– Upravo sam ti rekla!

– Ali ... ali kakve veze ima s tobom Siméon?

W & N

– Misli da radim za njega ... Moj je zadatak bio da odvratim

pažnju Francuza, kako bismo mi mogli izvesti taj pothvat. I uspjeli

bismo da si surađivao, idiote jedan!

Thomas se počne smijati.

– Ne smij se, huljo!

Thomas se smijao sve jače. Otkotrljao se na trbuh, pa opet na

leđa, pa opet na trbuh.

– Ne smij se, do đavola, jer ću te ubiti, nitkove jedan!

Thomas je od smijeha vrištao, ječao, stenjao, u životu se nije tako

nasmijao. Gotovo se zagušio od smijeha. Vera se ponovno baci na

njega i opet se počnu tući.

Telefon se oglasi drugi put. Thomas gurne Veru u stranu, uspravi

se i pritisne slušalicu na uho. Potpuno bez daha zakrešti u slušalicu,

još se uvijek smijući:

– Izvolite monsieur le colonel, što je sada opet?

– Kako opet? – upita glas pukovnika Werthea. Thomasu

odjednom postane hladno te promuca:

– Što ... što se dogodilo, gospodine pukovniče?

– Nadao sam se da ću vas zateći kod princeze. Već vas posvuda

tražimo.

– Već ... me ... posvuda ... tražite – Thomas je blesavo ponavljao,

dok je Vera zurila u njega otvorenih usta.

– Stigao je kurir. Tanavko. Sutra rano ujutro letite zbog afere

Lakuleit u Berlin, Lievene. Morate se javiti – čvrsto se drž’te –

Glavnoj službi sigurnosti.

– Gla-gla-glavnoj službi sigurnosti?

– Tako je. U 15 sati. Točno na minutu. Heinrichu Himmleru.

W & N

6

»Mora da je ovo gradio arhitekt s najmanje ukusa svih vremena«,

pomisli Thomas ugledavši divovsku skupinu zgrada u

WilhelmstraBe 102.

Naš prijatelj uđe kroz golema, širom otvorena vrata u mračni

kolni ulaz. Golem, visok esesovac kruto pogleda na vitkog civilista.

Šutke pokaže rukom staklenu pregradu iza koje su uredovala trojica

njegovih kolega.

Thomas Lieven uđe, skine šešir i reče:

– Sonderfuhrer Lieven iz Abwehra Pariz. Pozvan sam u Glavnu

službu sigurnosti.

– Heil Hitler se kaže kod nas – oštro ga opomene službujući SS-

Hauptscharrfiihrer. – Tko vas je ovamo pozvao?

– Gospodin Reichsfiihrer SS-a i šef njemačke policije – skromno

odgovori Thomas.

Dežurni promijeni boju, posegne za telefonom, reče nešto u

slušalicu, pa stane slušati. Nakon toga je bio pun poštovanja i

strahopoštovanja. Brzinom vjetra ispuni za posjetioca propusnicu sa

žigom, datumom i točnim vremenom: Berlin, 30. svibnja 1944.

godine, 17 sati 48 minuta.

Stubištem su vodile široke, kamene stepenice do prvog kata. Na

njih su se nastavljale drvene stube. U uskim hodnicima bilo je

mračno. Čizme su lupale, cipele strugale. Činilo se kao da tisuće

ljudi hodaju po tom centru strave.

Slijedeći ordonanca, Thomas je razmišljao: »Još jučer sam bio u

Parizu. Sada sam ovdje u Glavnoj službi sigurnosti. Ja, miroljubiv

građanin, čovjek koji mrzi obavještajne službe, naciste, nasilje i laž.

W & N

Ja, Thomas Lieven, kome već godinama ne dopuštaju da živi u miru.

Hoću li još ikada živ napustiti ovu stravičnu zgradu? Zar ću se

ikada izvući iz te divovske paukove mreže svoje sudbine da bih

mogao ispričati nešto što mi ionako nitko neće povjerovati?«

– Izvolite sjesti, Sonderführeru – reče Heinrich Himmler. Ovome

je prethodilo kratko pozdravljanje, pri kojem je SS-

Obergruppenführer Kaltenbrunner, gorostas s brazgotinama od

sablje na brutalnom uglatom licu, sumnjičavo promatrao Thomasa.

Kaltenbrunner je bio šef Glavne službe sigurnosti. U njegovu su

uredu Thomas i Himmler sada sami sjedili.

Sve je u tom uredu bilo velebno: drvom obloženi zidovi, srebrni

svijećnjaci, pokućstvo. Na zidu je visila uljena slika prikazujući

ruševine nekog dvorca uz olujno, valovito more.

Reichsfiihrer SS-a i šef njemačke policije, u crnoj uniformi svoje

službe, progovori:

– Dakle, pazite, Lievene. Kao što znate, vaš je zaštitnik, admiral

Canaris, već tjednima samo privatno lice. Znate daje sada čitav

Abwehr podređen meni – Himmler se blijedo nasmiješi. – Pozabavio

sam se malko vašim spisom. Znate li što bih zapravo s vama morao

učiniti?

– Morali biste, zapravo, narediti da me ustrijele – tiho reče

Thomas Lieven.

– Ja? Hm? Što? Tako je, sasvim ispravno! Upravo sam to želio

reći! – Himmler je vrtio po prstu amo-tamo težak pečatnjak sa

znakom SS-a. Hladno pogleda Thomasa. – Želim vam pružiti još

jednu priliku, posljednju. Zadatkom koji vam povjeravam možete se

opravdati pred Führerom i pred narodom.

Zazvoni telefon. Himmler podigne slušalicu, kratko sasluša, zatim

W & N

prekine vezu i reče:

– Neprijateljski borbeni sastavi lete prema glavnom gradu Reicha.

Dođite, sići ćemo u podrum.

Ovo je bio prvi dio razgovora. Drugi je tekao u dubokom

sigurnom skloništu.

Istodobno dok su bombarderi u valovima bacali svoj smrtonosni

teret na Berlin, a manje otmjeni sunarodnjaci na stotine crkavali u

manje otmjenim podrumima, Reichsfiihrer nastavi razgovor sasvim

drugim tonom:

– Lievene, čovjek ste mirotvornih nazora. Ne protuslovite, sve mi

je poznato! To prije ćete se složiti sa mnom ako kažem: ovo užasno

krvoproliće mora završiti. Mi se zapadnjaci ne smijemo međusobno

poklati kako bi se boljševici, rasa niže vrijednosti, mogli zlurado

veseliti.

Težak pogodak bombe lagano potrese tlo skloništa. Svjetlo se

ugasi. Zatim se opet upali. Thomas primijeti da se Reichsfiihreru

čelo osulo sitnim kapljicama znoja.

Himmler sada napola stiša glas:

– Vodim tešku bitku. Na meni leži golema odgovornost. Nitko je

neće preuzeti. Ja moram sam o svemu odlučiti.

»Ja, Ja, Ja«, pomisli Thomas. »A Hitler? A Goebels? A ostali?

Vjerojatno gospodin priprema zasebnu konačnu trku!«

– Prema običajima, jednog bismo vas dana, kao narodnog

štetočinu, morali skratiti za glavu. Međutim, ja vas želim iskoristiti,

a to ću i učiniti. Vi ste najbolji čovjek kojeg sam uspio pronaći. –

Ponovno odjekne pogodak. Svjetla opet nestane. Himmleru je sada

lice bilo sivo. – Poznajete svaki granični prijelaz prema Španjolskoj.

Poznati su vam svi krijumčarski putovi iz Španjolske u Portugal, nije

W & N

li tako?

– Tako je – potvrdi Thomas.

– Dobro. Dobit ćete sva ovlaštenja. Poklanjam vam slobodu pod

uvjetom da određenog čovjeka, zdravog i čitavog, prebacite u

Lisabon. Pa vi ste bankar, zar ne? S vama se, znači, može govoriti o

poslovima – ili ne?

– To ovisi – reče Thomas i pomisli: »Tako je to, dakle. Zbog toga

me treba. Portugalci su prekinuli s nama diplomatske odnose.

Španjolci više ne puštaju ni jednog Nijemca u zemlju. Može se ući

samo ilegalno. Zbog toga, dakle.«

Usne Thomasa Lievena bile su sasvim suhe. Znojio se. »Nisam

nikakav heroj«, pomisli. »Nisam baš nikakav junak. Bojim se.

Međutim, ako ovaj masovni ubojica možda zamišlja da ću njega

prebaciti – ili nekoga od njegove rodbine – ili prijatelja ...«

– Dakle tako, još postavljate i uvjete! – Himmleru se u glasu

pojavio opasan prizvuk. – A o čemu to ovisi?

– O tome tko je taj čovjek – tiho reče Thomas Lieven.

– Taj će vam čovjek, sigurno, biti simpatičan – odvrati Himmler.

– Zove se Wolfgang Lenbach i posjeduje odlične dokumente na to

ime. Uistinu se zove Henry Booth i engleski je potpukovnik. Osobni

je znanac Churchilla i Montgomeryja. Rukovodio je jednim

pothvatom komandosa u Norveškoj. Tom smo ga prilikom zarobili ...

7

Berlin je još satima poslije znaka za prestanak uzbune gorio poput

divovske baklje.

W & N

Kolodvor je preplavila histerična gomila ljudi. Žene i djeca su

vrištali, muškarci se borili za mjesta u vagonima kojima su izbjeglice

neprekidno napuštale grad.

Vlak je bio dupkom pun. Čak su i u nužnicima stajali natiskani

ljudi. Ukrcati i iskrcati moglo se samo kroz prozore. Ali u spavaćim

kolima bilo je mjesta, mnogo mjesta ...

Četiri su esesovca dopratila dva civila do spavaćih kola brzog

vlaka za Pariz. Žene i djecu gurnuli su u stranu.

Kondukter otvori zaključana vrata vagona čim su esesovci stigli

do njega.

– Gospodin Lieven i gospodin Lenbach, zar ne? – upita kondukter

nervozno. Thomas kimne. – Ležaj trinaest i četrnaest – reče

kondukter.

Thomas pogleda svog suhonjavog, visokog pratioca, pa ga pozove

pokretom ruke. Odmah zatim čovjek po imenu Wolfgang Lenbach, a

koji se uistinu zvao Henry Booth, uđe u odjeljak. Britanski je

potpukovnik nosio plavo fresko-odijelo. Imao je kratko podšišanu

smeđu kosu, svijetle oči i guste obrve.

Thomas mu se obrati engleskim jezikom:

– Mogu zamisliti kako se osjećate, gospodine Booth. Da sam na

vaše mjestu, i ja bih isto tako mislio. Usprkos tome – idućih se dana

moramo nekako podnositi.

Britanski je potpukovnik šutio.

Thomas uzdahne, pa izvadi iz putne torbe bocu viskija. Uzme s

umivaonika obje čaše za pranje zubi, napuni ih, pa jednu pruži

potpukovniku.

– Thanks – reče Englez. Bila je to prva njegova riječ. Zatim su

obojica dugo šutjela. Vlak naglo trgne i krene.

W & N

Thomas sjedne na krevet. Pogleda umivaonik, pa reče:

– Znam po kojem zadatku putujete u Lisabon, mister Booth.

Odmah sam to naslutio.

Ne dobije nikakva odgovora. Osovine su lupetale, kotači se

kotrljali ...

Thomas nastavi:

– Treba da predate Himmlerovu mirovnu ponudu. Mirovnu

ponudu Englezima i Amerikancima. Nešto su slično već pokušali

preko engleskog generalnog konzula Cablea u Zürichu. Himmler se

tada u posljednji trenutak povukao. A sada vam ponovno predlaže da

sklopite primirje, pa da se zatim zajedno s nama borite protiv Sovjeta

...

Ni sada ne dobije odgovora.

Thomas produži:

– Jasno je da takvu ponudu ne možete prihvatiti, jer je sa svakog

gledišta nemoralna. Borili ste se zajedno sa Sovjetima protiv nas. Ne

možete sada svoje suborce jednostavno ostaviti na cjedilu.

Thomas začuje Englezov glas:

– Zbog čega mi sve to pričate?

– Jer nisu svi u našoj zemlji svinje.

– Ne razumijem.

Thomas otvoreno pogleda Engleza.

– Ne znate ništa o meni. Nemate razloga da mi vjerujete.

Poznajete gospodina Himmlera. Znate što se zbiva u njegovu mozgu.

Ipak vam kažem: u Njemačkoj ne žive samo nacisti. Nisu svi likujući

navalili na Rusiju.

– Nisu likujući, ali su je ipak napali.

– Točno je da smo napali Rusiju. Usprkos tome želim vam reći:

W & N

njemačka se vojska ne sastoji samo od grubih redova! Uskoro ćete se

iskrcati na Kontinentu. Potući ćete nas zajedno sa Sovjetima. Ali će

za stotine tisuća biti velika razlika padnu li u zarobljeništvo zapadnih

saveznika ili u sovjetsko. Među tim stotinama tisuća bit će mnogi

koji nisu ništa krivi za ono što se zbivalo u ovome ratu...

– Znači, nedužni? – reče Booth. – A zar možda niste svi vikali

Heil i oduševljeno dopuštali gospodinu Hitleru da radi što hoće?

– A inozemstvo? Nije li i ono odobravalo Hitleru, divilo mu se i

čudom čudilo njegovoj Olimpijadi i skrštenih ruku gledalo kako

napada prve male narode? – reče Thomas. – Nije li gospodin

Chamberlain bio u Münchenu?

Englez naglo vrati svoju čašu. Ugasi svjetlo iznad kreveta, pa se

okrene k zidu.

8

No zavirimo malko u budućnost.

U okvirima bezuvjetne kapitulacije, savezničke su oružane snage

naredile svim jedinicama Wehrmachta da u ponoć između 8. i 9.

svibnja obustave sve borbene akcije i pokrete te da se predaju na

onome mjestu gdje su se u to vrijeme nalazile. Danas je historijski

utvrđeno da su anglo-američki komandanti armija i oficiri, u prvom

redu feldmaršal Bernard L. Viscount Montgomery, prešutno

dopustili još sate i sate poslije ponoći, 8. svibnja 1945. godine,

pokrete njemačkih jedinica s njihovih položaja u smjeru zapada.

Tisuće i tisuće njemačkih vojnika na Labi, u Mecklenburgu, u

Thüringenu izbjeglo je na taj način sovjetskom zarobljeništvu.

W & N

Štabu feldmaršala Montgomeryja pripadao je u ono vrijeme

potpukovnik Henry Booth ...

9

Komanda Službe sigurnosti u Marseilleu nalazila se u Rue de

Paradis 426. Ova vrlo dugačka ulica povezivala je Canabiére s

Pradom. Desno i lijevo od glavne zgrade Gestapo je rekvirirao čitav

niz kuća. Sve su zgrade imale jedan zajednički ulaz: Rue de Paradis

426.

Kroz ovaj je ulaz 8. lipnja 1944. godine ušao neki čovjek u dobro

skrojenom sivom ljetnom odijelu i zatražio da ga straža najavi

komandantu Službe sigurnosti Marseille, Hauptsturm- Jühreru

Heinrichu Rahlu.

Rahl, visok snažan muškarac utisnuta nosa, smjesta primi

posjetitelja.

– Već sam primio teleks iz Berlina, Sonderfiihreru. Tajni zadatak.

Sve mi je jasno. Što mogu učiniti za vas?

Thomas odmjereno odgovori:

– Kao što znate, naređeno mi je da određenu, izvanredno važnu,

ličnost prebacim preko granice.

– Sve mi je jasno – reče Rahl. Očito mu je to bila omiljela

uzrečica.

– Naravno, to valja dobro pripremiti. Kao prvo, trebam komandna

kola.

– Stoje vam na raspolaganju, Sonderfiihreru.

Komandna su kola nešto izvrsno. Dvije i pol tone teška.

Dvostruki kotači. Mogu voziti po svakom terenu. Imaju uređaj za

W & N

određivanje smjera i radio-stanicu. Thomasa Lievena nisu uzalud,

nekoć u francuskoj špijunskoj školi, obučavali kako se šalju i

primaju radio-poruke, kako se šifriraju i dešifriraju. Budući da je

prije dva dana izvršena invazija na Atlantiku, Thomas je namjeravao

iskoristiti sva stečena znanja.

Značajno pogleda Hauptsturmführera: – Stanujem sa svojim ... hm, pratiocem u Hótel de Noailles. U

sebi pomisli: »Jednom je ovdje stanovala Josephine Baker. Ondje

sam bio s Débrasom i Simeonom, nakon što su me gotovo ustrijelili.

Evo me sada opet ovdje pripremajući (bogzna po koji put?) svoj

bijeg. Sada uz pomoć gospodina Heinricha Himmlera i Gestapoa.

Naglas reče:

– Da bih izvršio svoj zadatak, trebat ću pomoć. I s francuske

strane. Stoga vas molim, Hauptsturmfuhreru, da saznate adresu

stanovitog Bastiana Fabrea. Ranije je stanovao u Montpellieru kod

neke mademoiselle Duval, na Boulevardu Napoléon.

Tri dana kasnije ...

– Čovječe, Pierre, pa ti doista imaš sjajan humor – reče Bastian

Fabre. Mišićavu je divu crvena četkasta kosa još uvijek raščupano

stršala na glavi. Klečao je ispred otvorene pećnice. Unutra se polako

pekao malen odojak, kojeg je Bastian premazivao maslacem. Kad

god bi se ispod nježne kože mladog odojka stvorio mjehur, Bastian

bi ga smjesta otvarao iglom. Tako ga je još u ona davna vremena bio

naučio Thomas Lieven, kojeg je Bastian upoznao i zavolio pod

imenom Pierre Hunebelle.

U maloj kuhinji bila su još dva gospodina: Thomas i potpukovnik

Booth. Kuhinja je pripadala Bastianovu novom stanu u Rue Clary

blizu Boulevarda de Dunkerque. Bastian je ovdje živio neprijavljen.

W & N

A ipak gaje revna Služba sigurnosti tražila i pronašla, na zahtjev

Sonderfuhrera Lievena.

– Mislio sam da ću se onesvijestiti kad su se ovdje odjednom

pojavili pajkani – prizna Bastian, zaposlen oko odojčića.

Policajci su kod Bastiana osvanuli 10. lipnja. Još je istog dana

došlo do burnog ponovnog susreta. Bastian je stalno grlio svog

starog prijatelja Pierrea, za kojeg je smatrao da je mrtav. Odjednom

se rasplakao poput djeteta:

– Od veselja, čovječe – toliko se radujem ...

Zatim mu Thomas objasni situaciju. Još sa suzama u očima,

Bastian prasne u smijeh. A zatim odluče da sutradan pripreme ono

što je Bastian zvao mala zgodna žderačina.

Sada su, dakle, u troje stajali u maloj kuhinji: Bastian, Thomas i

šutljivi potpukovnik Booth. Bastian je promatrao odojka. Thomas je

pripremao koktel od rakova. Englez je rezao sir za desert na

komadiće.

Thomas izjavi:

– Trebam tvoje dragocjene usluge, Bastiane. Snalaziš li se još

uvijek jednako dobro na španjolskoj granici kao i nekoć?

– Pierre, momče, i u snu! Nema tog španjolskog graničara kojeg

nisam podmitio!

– Izvrsno – reče Thomas – onda ćeš nas voditi. Moramo ovog

gospodina prebaciti u Lisabon. Kockice sira na malo manje, za

rarebits, mister Booth, ako vas smijem zamoliti. Kad smo već pri

tom: možete li riješiti vječni spor među sladokuscima ovog

kontinenta o tome da li se kaže welch rarebits ili welch rabbits?

Potpukovnik ukočeno odgovori:

– To nije samo kontinentalni spor. Oko toga se ljudi svađaju i u

W & N

mojoj domovini. Ni ja ne znam kako se to ispravno kaže.

– To me umirilo. Imaš li još malo ketchupa, Bastiane?

Div otvori kuhinjski ormar, pa izvadi iz njega bocu. Pri tom iz

ormara ispadne još nešto – mala lokomotiva-igračka. Bastian je

podigne.

– Pogledaj, Pierre – sjećaš li se još? Od moje električne

željeznice. Jedino što je preostalo. S ovom si nam lokomotivom

servirao onu smiješnu žderačinu. Otada je vučem sa sobom kao

talisman. I zbog uspomene na ...

– Znam – tiho će Thomas. Miješao je kuhačom umak od rajčica i

mislio na Chantal Tassier, a srce ga je pri tom još uvijek boljelo. »Ah

Chantal, da si barem još živa, da sada možeš poći sa mnom ...«

Začuje Bastiana kako govori:

– Uostalom: Ćelonja je još uvijek ovdje.

Thomas skoči:

– Ćelonja je u Marseilleu?

Bastian ozlojeđeno kimne.

– Raspustio je svoju bandu, svinja jedna, i sada je redovni

doušnik Službe sigurnosti. Čitav Marseille strepi pred njim. Sada ga

već, naravno, pomalo obuzima strah – ali ipak ...

Thomas je morao naglo sjesti. Preplavio ga je val divljeg bijesa.

»Ćelonja je živ! Čovjek koji je ustrijelio Chantal Tessier živi ovdje u

Marseilleu! U krugu ... Sve se okreće u krugu.«

Thomas reče potpukovniku:

W & N

Meni

Koktel od rakova

Pečeni odojak

Welsh Rarebits

Marseille, 11. lipnja

1944.

Uz odojka Thomas Lieven odlučuje da će »ubiti«

jednu veliku svinju ...

Koktel od rakova

Uzmite k’onzervu rakova,

stavite račje meso i tekućinu u

odvojene posude. –

Poškropite rakove s nešto

konjaka i nekoliko kapi

limunova soka. – Dobro

izmiješajte slatko vrhnje s

naribanim hrenom,

engleskom gorušicom u prahu

i vodom od rakova, obojite s

nešto ketchupa od rajčica, te u

umak umiješajte rakove. –

Široke, plitke čaše obložite

listovima salate, napunite

koktelom od rakova i stavite

ih na hladno do serviranja.

Pečeni odojak

Uzmite sasvim mladog

odojka, odstranite oči i noge,

natarite ga iznutra paprom i

solju, nabodite ga po dužini

na drveni ražanj, položite ga

W & N

na roštilj ili u posudu s nešto

vruće vode i gurnite u

pećnicu. Probodite mjehure

iglom, odmah obrišite izašli

sok da ne nastanu mrlje.

Odojka ne smijete poput

drugih pečenki zalijevati nego

samo premazivati maslacem

ili uljem pomoću kista. Tek

pošto se stvorila korica

pospite ga izvana s nešto soli.

Izvadite ga iz pećnice čim je

meso pečeno – vjerojatno za

jedan sat, što ovisi o veličini –

i donesite odojka na stol vrlo

vrućeg s limunom u gubici.

Welsh Rarebits

Uzmite Chester ili kakav

srodan sir i narežite ga na

male komadiće. – Miješajte

kod stola na špiritnom kuhalu

u vatrostalnom lončiću

komadiće sira s maslacem,

čašom piva i nešto papra. Kad

se iz smjese mogu izvlačiti

niti, namažite je debelo na

priređene ploške prženog

kruha i poslužite na ugrijanim

tanjurima.

– Mister Booth, sami ćete s mojim prijateljem prijeći granicu.

Moram ovdje još nešto obaviti.

Englez se pokušao usprotiviti, ali Thomas je samo stresao

glavom:

– Nemojte trošiti riječi. Ostajem ovdje. Moram obračunati s

jednom huljom. Pa makar to bilo posljednje što ću uopće učiniti. Pa

makar pri tom i poginuo ...

W & N

10

Dana 14. lipnja 1944. godine Thomas Lieven odveze engleskog

potpukovnika i Bastiana Fabrea komandnim kolima Službe

sigurnosti u blizinu španjolske granice.

– Zbogom, potpukovniče. Mislite na naš razgovor u spavaćim

kolima.

Englez se šutke nakloni. Bastianu su ponovno navrle suze na oči

dok je grlio Thomasa.

– Odmah ćeš se vratiti – reče mu Thomas. – Vidjet ćemo se opet u

Marseilleu. Ovdje dolje rat će brzo završiti.

Do tog je uvjerenja Thomas došao zahvaljujući radio-stanici

svojih komandnih kola. Satima je danomice slušao njemačke i

savezničke odašiljače.

Prema onome što mu je eter šapćući odao, Thomas je načinio svoj

ratni plan. Vratio se u Marseille. Motrio je danju i noću na ćelavog

Dantesa Villefortea. Ali Thomas Lieven još uvijek nije udario.

Čekao je, znajući dobro što ...

Dana 26. lipnja saveznici osvoje Cherbourg, 9. srpnja Caen. Dana

20. srpnja izvršen je atentat na Hitlera.

Dana 3. kolovoza padne u savezničke ruke Rennes, 9. kolovoza

Le Mans, a 10. kolovoza Nantes i linija Loire.

Thomas je sve to čuo u svojim komandnim kolima. Ali još uvijek

nije udario.

Zatim dođe 15. kolovoza. Krenuvši od Napulja, Englezi i

Amerikanci prispiju na Rivijeru. Dana 23. kolovoza padne Grenoble.

»Sada je vrijeme«, reče Thomas sam sebi.

Tog se dana pojavio u Komandi službe sigurnosti u Rue de

W & N

Paradis. Iz dvorišta je sukljao smeđi dim: gospoda gestapovci

spaljivali su svoje spise. Thomas se obrati izbezumljenom

Hauptsturmführeru Rahlu:

– Samo bez panike, dragi moj. Bacit ćemo Amerikance natrag u

more, pa to je bar jasno. Na temelju naređenja Reichsfiihrera SS-a

stoji mi na raspolaganju, sada kao i ranije, čitava vaša služba – ili

možda namjeravate kidnuti?

– Ni ... nipošto, Sonderfiihreru.

– I ja se nadam. Dajte mi dva pouzdana čovjeka. Naoružana.

Vjerojatno će biti pucnjave. Taj je momak najopasniji izdajnik u

Marseilleu – Dantes Villeforte.

– Villeforte – ali on je ...

– Izdajnik, kao što rekoh! Zar možda sumnjate u važnost mog

zadatka, Hauptsturmführeru? Moram li se na vas pritužiti u Berlinu?

– Ali, za boga miloga – sve mi je jasno, Sonderführeru.

11

Dana 21. rujna 1944. godine neki Paul Martinié dade ovakvu

izjavu činovnicima sto četrdeset petog CIC Detachmenta, United

States Army, Europe:

– Od siječnja 1944. godine bio sam zatvorenik Gestapoa u Rue de

Paradis. Dana 23. kolovoza čitav se pogon poremetio. Odjednom

više nije bilo jela – čak ni za njemačke stražare. Gust dim prodirao je

u naše male ćelije. Vjerojatno su gestapovci spaljivali svoje spise.

Navečer se začula divlja krika. Neki stariji, prijazni vojnik, Friedrich

Felge iz Hannovera, mobiliziran tek prije kraja rata, ispričao mi je:

»Prispio je neki Sonderfuhrer, neka visoka zvjerka iz Berlina.

W & N

Uhapsio je jednog izdajnika. Ovdje u Marseilleu zovu ga Ćelonja.

Okovali su ga u lance i bacili u podrum.« Znao sam da je Ćelonja,

građansko mu je ime Dantes Villeforte, stvarno izdajnik – ali

izdajnik Francuske, jer je bio doušnik Službe sigurnosti. Dana 27.

kolovoza gestapovci su kidnuli. Vikali smo i udarali po vratima

naših ćelija – ali sve uzalud. Ujutro 28. kolovoza netko je otključao

moja vrata. Vani je stajao elegantan civil koji je tečno govorio

francuski: »Slobodni ste, kao i svi vaši drugovi. Za samo nekoliko

sati ovamo će prispjeti saveznici. Tako dugo preuzmite nadzor nad

ovom kućom i čuvajte zatvorenika u podrumu. Mnogi od vas sigurno

ga poznaju. Zove se Dantes Villeforte. Ubojica je i doušnik Službe

sigurnosti, koji je vaše nebrojene sunarodnjake izručio krvniku.«

Zatim je taj čovjek nestao. Čuvali smo Villefortea i kasnije ga

predali savezničkoj komisiji, koja gaje smjesta ponovno zatvorila.

Čovjeka koji nas je oslobodio nisam nikada više vidio.

12

Prijepodne 28. kolovoza Thomas je iselio iz svog hotela i

pohranio svoj kovčeg na glavnom kolodvoru. U predgrađima

Marseillea bilo je nešto više borbi – ali ne mnogo. Poslijepodne 29.

kolovoza Marseille je bio oslobođen. Thomas Lieven podere razne

isprave Službe sigurnosti, a izvuče niz dokumenata koji su mu

svojedobno dobro poslužili u borbi s Maquis Crozantom ...

Navečer 29. kolovoza 1944. godine prijavi se Amerikancima

stanoviti captain Robert Almond Everett, britanski obavještajac-

padobranac. Navede da je iskočio iznad Francuske i zamoli da ga što

W & N

prije prebace avionom natrag u Englesku. Amerikanci počaste

viskijem i specijalnim obrokom hrabrog saveznika koji je izgledao

kao izrezani Thomas Lieven.

Pri oslobađanju Marseillea sudjelovale su i francuske trupe, a i

partizanski odredi, koji su se ovamo slijevali iz svih južnih dijelova

zemlje. U Hotelu de Noailles, koji su zaposjeli Amerikanci, održi se

dva dana nakon pobjede velika svečanost. Stojeći, svi su prisutni

pjevali francusku nacionalnu himnu – pa i captain Robert Almond

Everett.

– ...le jour de gloire est arrivé upravo je pjevao, kad li mu na

rame padne teška ruka. Naglo se okrene. Iza njega su stajala dva

divovska američka vojna policajca, a pokraj njih muškarac koji je

izgledao poput malko preveliko izraslog Adolphea Menjoua.

– Uhapsite ovog čovjeka! – zapovjedi pukovnik Jules Siméon,

koji je sada bio odjeven u prekrasnu uniformu. –

Ovo je jedan od najopasnijih njemačkih obavještajaca u ovome

ratu. Ruke uvis, gospodine Lievene. Sada ste konačno ipak pretjerali.

Vaša je igra završila!

13

Dana 25. kolovoza general de Gaulle uđe s Amerikancima u

Pariz. Dana 15. rujna Thomas Lieven dospije po drugi put u obližnji

zatvor u Frésnesu. Prvi ga je put u tamnicu bacio Gestapo. Sada su

ga zatvorili Francuzi.

Thomas je čamio u svojoj ćeliji tjedan dana, pa još tjedan – a da

se ništa nije dogodilo. Svoje je novo zatočeništvo podnosio s

filozofskim mirom. Često su mu se glavom vrzmale misli kao: to se

W & N

moralo dogoditi. Pa to je zapravo i pravedno. U ovim sam se zlim

vremenima uortačio s vragom. A tko s vragom tikve sadi, o glavu

mu se razbijaju!

U drugu ruku ...

U drugu ruku imam mnogo prijatelja na ovoj strani. Tolikim sam

Francuzima pomogao: Yvonni Dechamps, bankaru Ferroudu,

madame Page. Mnogima sam spasio život. Oni će sada meni pomoći

...

Koliko mogu dobiti? Pola godine? No, pa dobro. Preživjet ću. A

zatim, moj bože, zatim ću konačno biti slobodan. Moći ću se,

konačno, vratiti u Englesku. Nakon tolikih ću godina, ah, konačno,

ponovno živjeti u miru. Nikada više nikakvih obavještajnih službi!

Nikada više nikakvih pustolovina! Živjet ću kao nekoć. Od novca s

računa Eugena Wälterlija u Zürichu.

Izvana su se bučno približavali koraci. Ključ se okrene u bravi,

vrata ćelije širom se otvore. Napolju su stajala dva francuska

vojnika.

– Spremajte se – reče prvi vojnik.

– No napokon – reče Thomas Lieven oblačeći kaput – zaista vam

je dugo trebalo da me konačno odvedete na preslušavanje!

– Ma kakvo preslušavanje – reče drugi vojnik. – Vodimo vas na

strijeljanje!

W & N

ČETVRTA KNJIGA

W & N

I. poglavlje

1

Na plavom ljetnom nebu nije bilo ni oblačka. U Baden-Badenu je

bilo vruće, strahovito vruće tog 7. srpnja 1945. godine. Stanovnici su

se vukli naokolo blijedi i mršavi, loše odjeveni i očajni.

Toga dana, oko podneva, kroz križanje na Leopoldplatzu provezla

su se štapska kola maslinastozelene boje, u kojima je otraga sjedio

general s dvije zvjezdice. Francuski vojni policajac upravljao je

prometom – i to francuskim prometom, jer njemačkih automobila

uopće nije niti bilo, ali zato francuskih na gomile! Baden-Baden je

bio središte francuske vojne uprave. Njemačkih je stanovnika bilo

30000, a francuskih vojnika i upravnih činovnika s obiteljima 32

000.

– Stanite na trenutak – reče general. Vozač se zaustavi pokraj

vojnog policajca, koji je salutirao tako nemarno, da bi se jedan

njemački general na njega sigurno odmah izderao. Ali njemački se

generali u to vrijeme više nisu derali, odnosno još se nisu ponovno

počeli derati.

Gospodin s dvije zvjezdice otvori prozor i reče:

– Ne snalazim se ovdje. Vi poznajete grad. U kojoj se oficirskoj

menzi najbolje jede?

– Mon général, za boga miloga, ne idite ni u kakvu menzu.

Odvezite se do capitainea Clairmonta iz Recherche de Criminels de

W & N

Guerre47. – Vojni policajac pokaže im put.

– Hajdemo, dakle – reče gladni general.

Kola se otkotrljaju dalje do hotela »Atlantic«, do kupališne zgrade

i mimo kockarnice. Ah, kako lije žalosno izgledalo sve ovo gdje su

se nekoć kretali najbogatiji muškarci svijeta, najelegantnije dame i

najskuplje prostitutke. Školjkasta pozornica kupališnog orkestra bila

je spaljena, a travnjaci opustošeni. Pod otvorenim nebom dizale su se

hrpe skupocjena namještaja kupališne zgrade i kockarnice.

Štapska se kola zaustave ispred velike vile. Ovdje se, sve do kraja

tzv. tisućugodišnjeg Reicha, nalazio glavni štab Gestapoa. Sada se

ovdje smjestila francuska Služba za otkrivanje ratnih zločinaca.

General uđe u vilu i raspita se za capitainea Clairmonta.

Pojavi se čovjek koji se sada zvao René Clairmont: vitak, srednje

visok, uske glave, crne kose i pametnih očiju. Taj je čovjek, star oko

trideset i pet godina, nosio dobro skrojenu uniformu. Usprkos

uniformi, djelovao je vrlo građanski.

Capitaine, koji se uistinu zvao Thomas Lieven i nekoć prije

mnogo, mnogo vremena bio uspješan bankar u Londonu, stegne

generalu s dvije zvjezdice ruku, pa reče:

– Bit će mi čast ako budete naš gost, mon général.

No, trenutak samo! Kad smo posljednji put spominjali Thomasa

Lievena, tog obavještajca protiv svoje volje, kuharskog genija i

čovjeka koji je znao živjeti, taj je čovjek s mnogo imena čamio u

tamnici Fresnesa, kamo su ga zatvorili Francuzi.

Stoga je krajnje vrijeme da poštovanu čitatelju odgovorimo na

pitanje: kako li je moguće da je Thomas Lieven bio 7. srpnja 1945.

47

Služba za otkrivanje ratnih zločinaca.

W & N

godine u Baden-Badenu kao pripadnik francuske Službe za

otkrivanje ratnih zločinaca, kad su ga još 3. listopada 1944. godine

iz tamničke ćelije u Fresnesu izvukla dva vojnika s nalogom da se

spremi, da se pripremi za strijeljanje...

2

»Za strijeljanje?« – pomisli Thomas Lieven užasnuto, dok su ga

vojnici vezanog vodili dolje u tmurno tamničko dvorište. »Bože moj

dragi, a ja sam mislio da će mi opaliti nekoliko mjeseci.«

Vojnici ga utrpaju u onaj isti smrdljivi autobus bez prozora u koji

su ga već jednom bili ugurali njemački vojnici.

U autobusu je još uvijek smrdjelo na znoj i strah. Omršavio, blijed

i neobrijan, u zgužvanom odijelu bez naramenica, bez kravate i bez

vezica za cipele, Thomas Lieven se sklupčao u kolima. Preplavio ga

je osjećaj mučnine.

Thomas nije znao gdje se nalazi, kada su se kola zaustavila u

Parizu, i opet u nekom tmurnom dvorištu. Ravnodušno dopusti da ga

vojnici grubo guraju prema nekoj sobi u velikoj zgradi.

Vrata sobe se otvore. Zatim se oko Thomasa sve počne okretati i

ponestane mu zraka. Čuo je glasove i riječi koje nije razumio.

Ugleda čovjeka koji je sjedio za pisaćim stolom u uniformi

francuskog pukovnika, tog visokog muškarca, suncem opaljena lica,

sijedih zalisaka i dobrih očiju. I dok mu je krv u sljepoočicama divlje

udarala, Thomas shvati da je spašen. Znao je to odmah čim je

prepoznao prijatelja Josephine Baker, pukovnika Débrasa, kome je i

sam nekoć u Lisabonu spasio život.

Ni najmanjim pokretom lica, ni jednom riječju, pukovnik Débras

W & N

ne oda da poznaje Thomasa.

– Onamo – obrecne se on na Thomasa. – Sjednite i jezik za zube!

– Thomas sjedne onamo, držeći jezik za zubima.

Oba vojnika stanu nespretno skidati Thomasu lisičine. Zatim

zatraže potvrdu da su predali zatvorenika. Potrajalo je čitavu

vječnost dok konačno nisu nestali. Tada Thomas ostane nasamo s

pukovnikom Débrasom.

Débras se nasmiješi.

– Josephine vas je dala pozdraviti, vi bijedno pseto.

– Hvala, vrlo ljubezno. Gdje... gdje je madame?

– U Casablanki. Znate, bio sam guverner tog grada.

– Zanimljivo.

– Imao sam posla u Parizu. Slučajno sam saznao da su vas

uhapsili.

Thomas se polagano oporavljao.

– To je djelo vašeg kolege, pukovnika Siméona. Upravo sam

pjevao Marseljezu prigodom nacionalne svečanosti u slavu

oslobođenja. Trebalo je da ostanem u hotelu i da šutim. Pa bih sada

već odavno bio u Londonu. Nacionalne himne zaista donose samo

nesreću!

Débras reče:

– Mnogo znam o vama. Znam što ste radili protiv nas. Ali i ono

što ste učinili za nas. Kad sam došao u Pariz, čuo sam za vašu

sudbinu. Više nisam kod Deuxieme Bureaua, sada sam kod Službe

za otkrivanje ratnih zločinaca. Prema tome, mogao sam vas izvući

jedino ako vas stavim na svoj popis ratnih zločinaca i izjavim da

ćemo vas strijeljati. Jedino sam vas tako mogao izbaviti iz Fresnesa.

Dobar trik, zar ne?

W & N

Thomas obriše znoj sa čela.

– Doista – reče – dobar trik. Samo je možda malo naporan za

živce.

Débras slegne ramenima.

– Čitavo je naše doba takvo, Lievene. Nadam se da sebi ne pravite

nikakvih iluzija. Mislim da već shvaćate što to znači da sam vas

izbavio iz Fresnesa.

– Bojim se da znam – reče Thomas Lieven, predavši se sudbini. –

Pretpostavljam da ću sada opet morati raditi za vas, pukovniče

Débras.

– Tako je.

– Još samo jedno pitanje: tko vam je u Parizu ispričao da sam

uhapšen?

– Bankar Ferroud.

»Dobri, stari Ferroud«, pomisli Thomas. »Hvala. Hvala«, pa

upita:

– Što namjeravate sa mnom, pukovniče Débras?

Prijatelj Josephine Baker ljubezno je gledao Thomasa.

– Vi govorite talijanski, zar ne?

– Govorim.

– Godine 1940. kada su Nijemci napali našu zemlju,

Talijani su se u posljednji trenutak, pošto su bili sasvim sigurni da

više nije opasno, napravili važni i objavili nam rat. Jedan od najgorih

krvoloka koji su terorizirali francuski jug bio je general Luigi

Contanelli. Pravodobno je ponovno postao običan građanin...

– Poput većine gospode generala.

– ... i zameo mu se trag, koliko je nama poznato, negdje u blizini

Napulja.

W & N

Četrdeset osam sati kasnije Thomas Lieven bio je u Napulju.

Otprilike nakon jedanaest dana uhapsio je u selu Caivano

sjeveroistočno od Napulja generala Contanellija, koji je ondje – iz

nužde, ne iz vlastite želje – upravo okušavao svoje snage kao pastir

ovaca.

Vrativši se sa svojim otmjenim zatvorenikom u Pariz, Thomas je

objašnjavao pukovniku Débrasu jedne ugodne večeri u nekom

prijatnom baru:

– Zapravo je sve bilo vrlo jednostavno. Američki CIC mi je

mnogo pomogao. Zlatni momci. Ne mogu se potužiti ni na Talijane.

Uopće ne vole generale. Čini se, međutim, da Talijanima, na žalost,

ni Amerikanci baš nisu prirasli srcu. Žalibože. – Zatim Thomas

ispriča svoju talijansku pustolovinu.

U lovu za svojim pastirom-generalom opet je jednom posjetio

glavni štab CIC-a (Counter Intelligence Corps), ne bi li dobio neka

nova obavještenja, kadli postane svjedokom čudnovate scene.

Bijesni i histerični, američki su obavještajci jurili naokolo, vikali

svi u isti mah, izdavali naređenja, da bi ih istog časa povlačili,

bjesomučno telefonirali i tako reći na tekućoj vrpci ispisivali

uhidbene naloge.

Thomas ubrzo sazna što se dogodilo. Još do prije tri dana u luci je

bio ukotvljen veliki američki teretni brod, Victory, sa živežnim

namirnicama za američku vojsku u Italiji. U nedjelju je Victory

nestao, a da nitko nije znao kamo. Talijanski su organi pripisivali

krivnju jedni drugima, a isto tako i američki.

Što se dogodilo s brodom? Brod se nije mogao rasplinuti u zraku!

U Thomasu Lievenu probudila se radoznalost. Otišao je u luku,

motao se po krčmama i raznim jazbinama, te se konačno našao kod

W & N

Luigija.

Luigi je podsjećao na glumca Orsona Wellesa, vodio malenu

prljavu prčvarnicu, a osim toga bio je jatak, krivotvoritelj i vođa

bande.

Na prvi je pogled Luigi osjetio bratske osjećaje prema tom

elegantnom civilu s mudrim, podrugljivim smiješkom. Ova se

simpatija još pojačala pošto je Luigi saznao da je Thomas Nijemac.

Teško je povjerovati: što nije doznao CIC, Thomas je uspio

saznati za samo nekoliko sati. Dapače, kod Luigija je upoznao

gospodu koja su izvela taj pothvat s brodom Victory.

To je proteklo ovako: prošle je nedjelje posada teretnog broda

imala izlaz. Samo je jedna straža ostala na brodu. Luigijevi su

prijatelji priredili na molu, odmah ispod vanjskih pokretnih

stepenica, tučnjavu između tri lijepe djevojke, od kojih je jedna zvala

u pomoć. Stražar je viteški pojurio u pomoć ugroženoj ljepotici. U

bitku su se umiješali tamnoputi Napuljci; nastala je žestoka tučnjava!

Za to su vrijeme s druge strane broda doveslali Luigijevi prijatelji

preobučeni u mornare i zarobili brod. Munjevitom su brzinom

odvezali užad, digli sidro, isplovili iz luke, pa oko isturenog rta sve

do Pozzuolija.

Tamo su brod ponovno usidrili. Teret su prebacili u pripremljene

kamione. Na brodu su bile konzerve, smrznuta perad, voće, šećer,

riža, brašno, alkoholna pića svih vrsta, nekoliko stotina kilograma

cigareta i nekoliko tisuća konzervi paštete od guščjih jetara.

Gusari nisu bez razloga odabrali Pozzuoli kao sidrište za brod.

Ondje su, naime, bile goleme radionice za popravak brodova.

Kvalificirani radnici radili su prekovremeno da bi ukradeni brod

smjesta rastavili. Čak su i kupci dijelova već bili na mjestu događaja!

W & N

Stajali su oko broda i govorili što žele. Radnici su mušterijama sve

odmah demontirali: motore, koljenaste osovine, čelične zidove,

dijelove brodske nadgradnje. Bilo je to kao da marljivi mesari

skidaju dio po dio mesa s vola.

U to doba u Napulju nije bilo predmeta koji se ne bi mogao

korisno upotrijebiti. I tako od broda Victory nije preostala ni

zakovica. Dapače, postoji bojazan da su Luigijevi prijatelji znali

kako da utroše čak i štakore koje su našli na brodu...

3

Ovom je pričom Thomas zabavljao pukovnika Débrasa jedne

ugodne večeri u nekom prijatnom baru u Parizu. Zatim se Débras

uozbilji i reče:

– Nijemac ste, Lievene. Potrebni ste nam sada u Njemačkoj.

Nitko ne može bolje od vas razlikovati velike, prave svinje od malih,

bezazlenih, neaktivnih članova nacističke partije. Mogli biste pomoći

da ne stradaju nedužni. Hoćete li?

– Hoću – reče Thomas Lieven.

– Ali u Njemačkoj morate bezuvjetno nositi uniformu.

– Neću!!!

– Žalim, ali to je propis. Moramo vam dati i francusko ime i

vojnički čin. Recimo čin kapetana.

– Za boga miloga, ali kakvu uniformu?

– To prepuštam vama, Lievene. Odaberite nešto za sebe.

I tako se Thomas uputi najboljem krojaču za oficire u gradu, pa

izabere golubinje sive avijatičarske hlače, kratki žućkastosivi kaput s

velikim džepovima, dugim naborom po sredini leđa i uskim

W & N

pojasom. Uz to remen preko ramena i oficirske oznake na rukavu.

Uniforma koju je Thomas izmislio svima se tako svidjela da je

mjesec dana kasnije proglašena službenom odjećom Službe za

otkrivanje ratnih zločinaca.

Zajedno sa savezničkim trupama koje su napredovale, vratio se i

Thomas kao capitaine Clairmont u svoju domovinu. Svršetak rata

zatekao gaje u Baden-Badenu. Svoj je ured smjestio u bivšem

glavnom štabu Gestapoa u ulici Kaiser-Wilhelma.

Sada, dakle, poštovani čitatelj zna kako je bilo moguće da naš

prijatelj 7. srpnja 1945. godine, u Baden-Badenu, kuha za generala s

dvije zvijezdice!

Sedamnaest je ljudi radilo u kući u ulici Kaiser-Wilhelma broj 1.

Stanovali su u vili koja je ležala sučelice. Posao im je bio težak i

neugodan, a osim toga neki se nisu međusobno podnosili iz

političkih ili nekih drugih razloga. Thomas se, na primjer, odmah

posvadio s poručnikom Pierreom Valentineom, lijepim momkom

ledenih očiju i tankih usana, koga bi se moglo jednako tako dobro

zamisliti i kao esesovca.

Valentine je bjesomučno i bezobzirno rekvirirao i hapsio.

Dok su se pristojni oficiri francuske Službe za otkrivanje ratnih

zločinaca, a jednako tako i njihovi pristojni američki i britanski

kolege, držali točno popisa takozvanih Wanted Persons. Valentine je

primjenjivao svoju vlast samovoljno i besavjesno.

Kada bi ga Thomas pozvao na red, oholo bi slegnuo ramenima i

rekao:

– Mrzim sve Nijemce.

Thomas se bunio protiv tako glupog uopćavanja. No Valentine bi

nemarno odvraćao:

W & N

– Govorim o brojkama. Samo je naš odio prošlog mjeseca primio

više od 6000 denuncijacija koje su podnijeli Nijemci protiv

Nijemaca. Eto kakvi su vam oni: dok napadaju male narode –

gospodska rasa. Pošto su upravo dobili po njušci, sviraju Beethovena

i denunciraju jedni druge. Zar takav narod treba da poštujem?

Poručnik Valentine, iako je bio odvratan, u tome je imao pravo:

gadan val uhođenja, niskosti i podlosti preplavio je Njemačku nakon

svršetka rata.

Zatim dođe 2. kolovoza 1945. godine. Toga dana Thomas Lieven

doživi nešto što ga duboko potrese. Mršav, sijed čovjek, neishranjen

i u staroj zgužvanoj odjeći, pojavi se u njegovu uredu. Skine šešir i

izusti ove riječi:

– Dobar dan, gospodine. Zovem se Werner Hellbricht. Vi me

tražite. Bio sam okružni vođa seljaka. – Navede ime mjesta u kojem

je živio, bilo je to negdje u Schwarzwaldu. – Sakrivao sam se, ali

sada sam došao k vama.

Thomas je zurio u mršavog, sjedokosog čovjeka.

– Zašto ste to učinili?

Hellbricht odgovori:

– Jer sam uvidio da su se u mojoj zemlji događali strahoviti

zločini. Spreman sam da to ispaštam, da gradim ceste, da tucam

kamenje, što god želite. Iskreno žalim što sam služio toj zločinačkoj

vladi. Vjerovao sam u nju. Bilo je to pogrešno. Trebao sam manje

vjerovati, a više misliti.

Thomas ustane.

– Gospodine Hellbrichte, sada je jedan sat. Prije nego što

nastavimo razgovarati, jedno pitanje: hoćete li sa mnom ručati?

– Ručati? S vama? Ali, pa rekoh vam da sam bio nacist!

W & N

– Usprkos tome. Jer ste to tako pošteno priznali.

– U tom slučaju imam jednu molbu – odvezite se sa mnom na

moje imanje. Rado bih vam ondje nešto pokazao. U šumskoj prosjeci

iza moje kuće – reče bivši okružni vođa seljaka.

4

Gospođa Hellbricht pripremala je za ručak bijednu, rijetku juhu

od kiselice, krasuljice, maslačka i mnogih trava s livade. Bila je isto

tako blijeda i mršava kao i njezin muž. Seljačko imanje koje je

Thomas ugledao bilo je zapušteno, prozori razbijeni, ključanice na

vratima izbijene mecima, staje prazne, dok su sobe bili opljačkali

strani radnici na prisilnom radu.

– Čovjek im to ne smije zamjeriti – reče Hellbricht s usiljenim

smiješkom. – Mi smo prvi opljačkali njih svojedobno u njihovim

zemljama...

Žena bivšeg okružnog vođe seljaka, koja je stajala ispred

štednjaka u praznoj kuhinji, reče:

– Poslije juhe imamo još pire od krumpira i suho voće. Samo ono

što nam je dodijeljeno. Žao mije, ali nemamo ništa drugo.

Thomas ode u dvorište i otvori prtljažnik svojih kola. Vrati se u

kuhinju s četvrt kilograma maslaca, limenkom vrhnja, limenkom

mesnog ekstrakta i limenkom corned beefa.

– Prepustite sada meni kuhinjski stol, gospođo Hellbricht – reče

on i odmah se dade na posao. Pojača slabu juhu mesnim ekstraktom.

Otvori limenku corned beefa, te usitni meso u njoj. Zatim otkrije u

kuhinji posudu s nemasnim kravljim sirom. – Molim vas, gospođo

Hellbricht, protisnite

W & N

Meni

Juha od zelenja

Začarani corned beef48

Krema od kravljeg sira

Baden-Baden, 2. kolovoza

1945.

I danas se ovakva jela mogu jesti; onda su

Thomasu Lievenu priskrbila budže

48 Konzervirana govedina.

Juha od zelenja

Uzmite razna zelenja kao

što su: kiselica, vršci kopriva,

vlasac, peršin, krasuljica,

kopar, celerovo lišće, poriluk,

očistite ga i sitno nasjeckajte.

– Mali dio zelenja pirjajte na

svijetlom zapršku od maslaca

i brašna, prelijte vodom ili

mesnom juhom, prokuhajte i

začinite paprom, solju i nešto

muškata, a ostalo zelenje

stavite u juhu tik prije

posluživanja. – Ovu juhu

W & N

možete vezati žumanjkom i

vrhnjem, možete u nju

ukuhati i po jedno jaje za

svaku osobu i posuti po njoj

kockice pržena bijelog kruha.

Začarani corned beef

Uzmite veću količinu luka

narezanog na kolute, pirjajte

ga na maslacu dok ne postane

staklast, dodajte razmrvljen

sadržaj jedne konzerve

corned beefa, pirjajte nekoliko

minuta, ali ga nemojte ispeći

tako da posmeđi. – Dodajte ne

pregust pire od krumpira, sve

dobro izmiješajte, po ukusu

dobro popaprite i posolite i

ostavite da stoji na laganoj

vatri kako bi se sve dobro

ugrijalo.

Krema od Kravljeg sira

Uzmite svježi kravlji sir,

protisnite ga kroz sito i

miješajte sa šećerom u prahu,

koji ste dodali prema ukusu,

zatim dodajte slatko vrhnje i

miješajte dok ne nastane

glatka ne previše tekuća

krema. Umiješajte u nju

grožđice i nekoliko kapi

limunova soka, stavite je u

zdjelu te ostavite da stoji

dulje na hladnom.

sir kroz sito – reče on. – Zajedničkim snagama brzo ćemo

pripremiti odličan ručak.

– Oh bože – uzdahne gospođa Hellbricht pa se rasplače.

– Corned beef! O tome sam već i sanjala – ali vidjela ga još nisam

nikada!

Hellbricht reče:

– A još ima ljudi koji podrugljivo gledaju kako ostali gladuju. I to

W & N

ljudi koji su skrivili našu bijedu. Gospodine kapetane, nisam

denuncijant, ali ipak moram prijaviti: u šumskoj prosjeci zatrpano je

ispod mahovine golemo skladište živežnih namirnica.

– Tko je zatrpao skladište? I kada?

– Bilo je to u jesen 1944. godine. Došli su tada k meni ađutant

vođe seljaka Reicha, Darré, i šef Gestapoa u Karlsruheu, doktor

Zimmermann. Rekli su da moraju zakopati velike zalihe hrane... za

Führerove rezerve... za najvažnije ličnosti.

Gospođa Hellbricht, ocvala, iznurena i tužna, reče protiskujući sir

kroz sito:

– Zato smo vas zamolili da dođete ovamo. Namirnice valja

iskopati. Toliki ljudu gladuju... Mi imamo barem krov nad glavom.

Nekako ćemo već preživjeti. Ali oni kojima su bombe razorile

domove, pa izbjeglice, djeca...

Poslije tog 2. kolovoza 1945. godine zbila su se dva događaja:

potajno je iskopano golemo skladište živežnih namirnica – na tisuće

konzervi masti, mesa, pekmeza, meda, kave, čaja, čokolade jza

pilote, grožđanog šećera, brašna, povrća i voća. Te su dragocjenosti

predane organizacijama za pružanje pomoći da bi ih podijelile

bolesnicima, starcima i djeci.

Što je brže bilo moguće, uredili su šumsku prosjeku i mahovinu

tako kao da ondje nitko nikada nije kopao. Zatim su taj dio šume iza

imanja okružnog vođe seljaka Hellbrichta nadzirali danju i noću

odabrani ljudi Službe za otkrivanje ratnih zločinaca.

Dana 11. kolovoza u sumrak – Thomas je upravo bio na straži –

neki se muškarac došuljao na prosjeku. Osvrtao se na sve strane i

trzao pri najmanjem šumu. Na leđima je imao praznu naprtnjaču, u

ruci malu lopatu. Prema slici s potjernice, Thomas je odmah

W & N

prepoznao tog čovjeka blijeda i nemilosrdna lica.

Čovjek počne kopati sve brže i sve pohlepnije. Prekasno primijeti

da iza njega stoje tri muškarca. Naglo se okrene, mučno uspravi,

zatetura unatrag, dok mu je lice izražavalo paniku.

– Šefe Gestapoa, Zimmermanne – reče Thomas, držeći odjednom

pištolj u ruci – uhapšeni ste.

Ah, dolazili su redom, sve te glavešine, koje su znale gdje su

zakopane namirnice! Svi su došli!

Thomas Lieven je strogo naložio straži:

– Tko god ovdje počne kopati neki je budža, tog klipana morate

smjesta uhapsiti.

Na tako jednostavan način između kolovoza i listopada 1945.

godine uhvaćeno je sedamnaest nacističkih glavešina.

Što se tiče bivšeg okružnog vodje seljaka Hellbrichta, Thomas je

postigao da ga se uvrsti među neaktivne članove stranke, tako da je

morao platiti samo novčanu kaznu. Smio je zadržati svoje imanje.

5

Tako je došla i prva poratna jesen. Ljudi su gladovali, ljudi su se

smrzavali. U francuskoj zoni sve je više rasla napetost između

okupatora i okupiranih – dijelom zbog mržnje Nijemaca, a dijelom

zbog nezakonitih postupaka Francuza. Događalo se na žalost i ovo:

Pod rukovodstvom nekog pariškog stručnjaka, francuske su trupe

u Schwarzwaldu demontirale automatske uređaje domaće industrije

satova i pokušale odvući kvalificirane radnike u Belfort i Haute-

Savoie, kako bi ondje osnovali francusku industriju satova.

Nekoliko je ljudi zaplijenilo produkciju tvornice igala za strojeve

W & N

i prokrijumčarilo sve u Švicarsku. Njemačke su radnike plaćali slabo

u lošim Reichsmarkama ili još slabije u živežnim namirnicama.

Nesavjesni strani poslovni ljudi bezobzirno su sjekli čitave šume.

Danju i noću su na jezeru Titi cviljele kružne pile.

Golema ogoljela područja još su godinama podsjećala na

zajedničko djelo gramžljivih skorojevića.

Iza još donekle sačuvane fasade Baden-Badena propadali su

pristojno ponašanje i moral. Dolazilo je do tučnjava, osveta i borbi

noževima. Vojnici su pljačkali, krali i bjesomučno pucali naokolo.

Automatskim pištoljima ubijali su lijepe labudove. Besmislen pokolj.

Thomas je sasvim pouzdano znao da plavokosi, vitki poručnik

Valentine pripada onom soju koji se obogaćuje na podao način.

Samo što mu to mjesecima nije mogao dokazati. Dana 3. studenog

1945. godine konačnu mu i to uspije...

Dan ranije Thomasu je doprlo do ušiju da mladi poručnik opet

planira neku svoju tajnu premetačinu. Kad je Valentine popodne 3.

studenog napustio Baden-Baden s dvojicom vojnika u džipu,

Thomas gaje slijedio u drugom džipu. Bio je vrlo oprezan i držao

dovoljno velik razmak.

Odvezli su se do Karlsruhea. Ovdje su skrenuli na cestu za

Ettlingen, pa mimo Ettlingena sve do Spielberga. Ovdje se iznad sela

uzdizala neka tamna zgrada, koja je ležala u velikom perivoju

okruženom visokim zidom. Poručnik se onamo odveze sa svojim

džipom. Thomas, opreza radi, zaustavi kola na polovici uzvisine,

odveze ih na stranu u grmlje pa požuri pješice poprečnim putem

gore.

Neki su prozori velike vile nalik na dvorac bili osvijetljeni.

Thomas ugleda sjene i nejasno začuje uzbuđene glasove. Odšulja se

W & N

oko kuće i pogleda gore uz fasadu. Ugleda velika, u donjem dijelu

zastrta, stakla. Jedino što je mogao razaznati bilo je mnogo cvijeća i

bijeli strop. Zatim ugleda siluetu poručnika Valentinea koji je radio

nešto vrlo čudno: pristupio je nizu lonaca s cvijećem, što su stajali uz

prozor, te dizao jednog za drugim čupajući iz njih cvijeće. Jedan

lonac, pa još jedan, ukupno sedam lonaca. Zašto? Thomasu to nije

bilo jasno.

Strpljivo je čekao. Četvrt sata kasnije Valentine i njegovi momci

napuste kuću i odvezu se.

Thomas pozvoni na teškim ulaznim vratima. Otvori mu zbunjeni

sluga.

– Tko stanuje ovdje? – upita Thomas.

– Gospodin grof von Waldau.

– Zovem se capitaine Clairmont. Najavite me.

»Grof von Waldau – grof von Waldau.« Thomas se sjeti tko je to.

»Visok položaj u ministarstvu vanjskih poslova. Član stranke.

Prilično teško terećen.« Thomas ga je već dva puta preslušavao u

Baden-Badenu.

Uto se pojavi grof: mršav, ohol i vrlo razjaren:

– Zar još i vi, capitaine Clairmont! Što vi želite ovdje ukrasti?

Nešto stolnog srebra? Umjetničku sliku? Vaši su kolege već odnijeli

ono najvažnije!

– Grofe – mirno će Thomas – došao sam da bih saznao što se

ovdje upravo dogodilo.

– Pa vi to točno znate! – vikao je Waldau. – Svi ste vi zajedno

lopovi i svinje!

– Zavežite – reče Thomas vrlo tiho, ali i vrlo razgovijetno. Grof

se zapilji u njega, počne se tresti, te se svali na stolac. Zatim sve

W & N

ispriča:

Ako se može povjerovati Waldauovim riječima, onda je on

zakopao svoj najvredniji nakit u sedam lonaca za cvijeće ispod

korijenja biljaka.

– Sav obiteljski nakit. Tako me savjetovala jedna rođakinja –

beštija jedna. Sve je to, naravno, bilo unaprijed dogovoreno, tek sada

sam to shvatio... – Grof pogleda Thomasa, žmirkajući očima. –

Oprostite moje ranije ponašanje. Vjerujem da niste krivi za ovu

podlu pljačku...

– Pričajte dalje.

– Znate da me terete. Bojao sam se pljačke. Živimo ovdje na

osami. Prije mjesec dana posjetila nas je moja – ta rođakinja.

Engleskinja je. Mislim da radi kod obavještajne službe u glavnom

štabu Hannover. Preporučila nam je lonce za cvijeće kao skrovište.

Malo prije, kad su ona trojica došla, otišli su bez i jedne riječi u

zimski vrt i bez riječi su povadili cvijeće iz lonaca...

Pri riječi Secret Service Thomas je osjetio kako mu najprije

postaje vruće, a zatim vrlo hladno. Reče grofu:

– Recite mi ime te dame, grofe.

Grof mu ga reče.

6

Dva dana kasnije pojavi se stanoviti capitaine Clairmont iz Službe

za otkrivanje ratnih zločinaca Baden-Baden u glavnom štabu

britanske obavještajne službe u Hannoveru. Ondje potraži vitku,

plavokosu ljepoticu, koja je u zgodnoj uniformi radila u drugom katu

goleme rekvirirane zgrade.

W & N

Ta je dama držala u ruci povećalo i blistavih očiju promatrala

skupocjenu narukvicu. Netko pokuca. Brzo poput munje nestanu i

narukvica i povećalo.

– Naprijed – vikne dama.

Muškarac, koji se zvao capitaine Clairmont, uđe. Dama za

pisaćim stolom vrisne i skoči. Bila je sada smrtno blijeda. Obje je

ruke pritisnula na obraze. Zaprepašteno prošapće:

– Je li moguće... Tommy... ti?

Stisnutih usana Thomas Lieven je gledao lijepu, beskrupuloznu

princezu Veru von C., koju je prije mnogo vremena upoznao u

Parizu kao ljubavnicu nacističkog špekulanta Lakuleita; njegova

princeza Vera, njegova slatka ljubavnica, to propalo smeće, ta

potpuno neuračunljiva i potpuno amoralna osoba, koja je već onda u

Parizu bila spremna da za novac učini sve, jednostavno sve.

– Tommy – kakva li veselja! Sve si dobro prebrodio – kod

Francuza si – promuca ona i padne mu oko vrata.

Grubo se je oslobodi.

– Droljo jedna prokleta – reče Thomas Lieven – kako dugo već

surađuješ s onom svinjom Valentineom?

– Nemam pojma o čemu govoriš, zlato – odvrati princeza

smiješeći se.

– Reci to još jedanput, pa ću ti jednu prilijepiti – opomene je on.

Vera to reče još jedanput.

On joj opali zaušnicu. Nakon toga izbije u uredu britanske

obavještajne službe u Hannoveru divlja tučnjava bez glasa.

Pet minuta kasnije Vera je, ponovno dotjerana, sjedila na stolcu.

Thomas, također ponovno dotjeran, šetao je pred njom amo-tamo,

pokušavajući pedagoški utjecati na ovu čudnovatu pripadnicu

W & N

prastarog njemačkog plemstva:

– Ti si asocijalna djevojčura, pohlepna i podla.

Rastezala se poput mačke:

– Ah, glupost, Tommy. Dođi svojoj maloj Veri. Davi me još

malko kao što si malo prije.

– Opalit ću ti odmah još jednu – reče on. – Ono što si učinila

nešto je najniže, najpodlije... Je li grof Waldau tvoj rođak ili nije?

– Ah taj! Stari odvratni nacist! – počne se smijati.

– Zaveži! Prije dva dana tvoj je fini prijatelj Valentine izvršio

premetačinu kod grofa. Bolje reći: pretresao je lonce s cvijećem.

Jedino što ga je u toj golemoj kući zanimalo bili su lonci s cvijećem.

Prestani se smijati! Takva svinjarija. Čija je to bila zamisao? Tvoja?

Njegova?

– No dopustit ćeš! Pa naravno, moja. Pierre je preglup za tako fin

trik!

Thomas se zaustavi ispred nje, podbočivši se rukama:

– Fin trik! Nisi ništa bolja od nekog odvratnog nacista!

– No sada bi bilo dosta! Što znači moral? I to upravo kod te

nacističke svinje Waldaua! Čitavog se imetka ionako dočepao

prijevarom tek u Trećem Reichu!

– Može biti – reče Thomas. – Recimo da se Waldau domogao

prijevarom nakita. Onda on pripada bivšim vlasnicima, ako ih se još

može pronaći – ili državi, ali ni u kojem slučaju tebi ili njemu!

– Oh bože, baš si sladak... tako divlji... takav idealist.... Znaš li

što, Tommy? Pođimo k meni. Imam ovdje zgodan stan. Nekoć je u

njemu stanovao neki stari nacist!

– Valjda ne misliš ozbiljno da ću još ikada prekoračiti prag nekog

tvog stana?! – reče Thomas.

W & N

7

To je doista bio vrlo udoban stan. Na tapetama u tri sobe nazirala

su se svjetlija mjesta. Tamo su još donedavno visjele slike. Thomas

se nacerio pošto je ugledao ona svjetlija mjesta.

Bila je to osobita večer, jer su i princeza i Thomas slijedili isti

cilj: jedno je drugo željelo oboriti na leđa – simbolički rečeno,

naravno.

Radi toga princeza, kao prvo, donese bocu viskija, pa oboje ispiju

po gutljajčić, pa zatim još jedan, pa još jedan. Vera pomisli: »Valjda

će mu konačno udariti u glavu.« Thomas pomisli: »Valjda će joj

konačno udariti u glavu.«

Napokon je i jednom i drugom udarilo u glavu!

A sada da učinimo mali vremenski skok, djeci za ljubav. Dakle tri

sata kasnije...

Tri sata kasnije plavokosa je princeza bila nevjerojatno podatljiva

i nježna. A i Thomas je postao pomalo sentimentalan.

Tada Thomas, malko opijen, učini strahovitu pogrešku. Stane

pričati o svojim planovima za budućnost, a s tim u vezi i o svom

züriškom bankovnom računu na ime Eugen Wälterli.

– Zoveš se i Eugen Wälterli? – hihotala je Vera. – Ah, baš

zgodno... Je li – je li mnogo novaca na računu?

Ovo ga je pitanje moralo otrijezniti, ali ga ipak nije. Supijano se

uzrujavao:

– Pa zar uvijek moraš misliti baš samo na novac?

Ona se ugrize za donju usnu, pa turobno reče:

– Teška neuroza, trauma još iz djetinstva. Znaš li da sam i čekove

već krivotvorila? Nema tog potpisa koji ne bih mogla falsificirati!

W & N

– Čestitam! – reče ta bezazlena luda.

– Osim toga sam i rođena kleptomanka. U djetinstvu je to bilo

upravo strašno. Bojice mojih prijateljica postale bi moje. Novčanici

mojih prijateljica bili bi i moji. Kasnije se to malo promijenilo.

Muževi mojih prijateljica – moram li nastaviti?

– Nipošto – uvjeravaše je Thomas. Zatim su još nešto popili i

konačno zaspali.

Idućeg jutra, kad se Vera probudila s glavoboljom, Thomas je već

zveckao po kuhinji. Donio joj je doručak u krevet.

– Tako – reče joj – popij sada u miru kavu. Zatim ćeš se okupati i

obući, a onda krećemo.

– Krećemo? A kamo?

– Pa naravno u Baden-Baden.

Ona problijedi.

– Što ću tamo?

– Govorit ćeš sa svojim prijateljem Valentineom. Pobrinut ćeš se

za to da vrati Waldauu nakit. A ako vas dvoje zatim skrivite još i

najmanju sitnicu, udesit ću vas.

– Slušaj, bitango jedna, a prošlu noć si zaboravio, je li?

– Noć je noć, a služba je služba.

Poslužavnik s kavom se izvrne, suđe se razbije. Ona se baci na

njega s krikom, sa zubima, s noktima.

– Pseto jedno – ubit ću te!

Te se večeri, koja je bila i turobna i hladna, prljav džip doveze u

Baden-Baden. Za upravljačem je sjedio Thomas Lieven, a do njega

Vera, princeza von C.

Sada on učini još jednu pogrešku! Ode s Verom u svoj ured u

WilhelmstraBe broj 1 i pozove poručnika Valentinea. Valentine se

W & N

strgne kad ugleda Veru. Thomas im pokuša djelovati na savjest.

– Ne razumijem ni riječi – hladno će poručnik. – Pritužit ću se na

vas, mon capitaine, ja...

– Zaveži, Pierre – suho će princeza. – On sve zna.

– Što zna? – zastenje Valentine.

Vera pogleda Thomasa.

– Mogu li pet minuta govoriti s njim nasamo?

– Što se mene tiče – reče Thomas.

I u tome je bila ta njegova pogreška.

On iziđe iz ureda i sjedne u predvorje ne ispuštajući vrata svog

ureda s očiju. »Pa nisam baš tako glup«, pomisli.

No ubrzo ga oblije žarka vrućina, i on iznenada shvati daje ipak

bio glup. Njegov je ured bio na prvom katu, a na prozoru nije bilo

rešetaka! Pojuri unutra. Soba je bila prazna, prozor otvoren...

Deset minuta kasnije po čitavoj su zemlji kuckali teleprinteri i

telegrafi:

20 sati 14 minuta stop 6 stud stop 45 stop od: franc službe za

otkrivanje ratnih zločinaca b-b stop svim vojno-policijskim

ustanovima stop svim jedinicama cic-a i cid-a stop tražite i smjesta

uhapsite...

Već u 4 sati i 15 minuta dana 7. studenog jedna je francuska vojna

patrola uhapsila Pierrea Valentinea u čekaonici kolodvora u Nancyju

upravo kada je kupovao voznu kartu za Basel. Potjera za princezom

Verom von C. bila je bezuspješna. Iščeznula je bez traga.

Uhapšenog su poručnika prebacili u vojni zatvor u Parizu.

General Pierre König, vrhovni komandant francuskih oružanih snaga

u Njemačkoj, osobno zatraži od Thomasa da sakupi sav materijal

protiv Valentinea. Tim je prljavim poslom Thomas bio zauzet do

W & N

početka prosinca. Još su četiri Francuza bila uhapšena.

Ali da ne duljimo: poručniku Valentineu i četvorici njegovih

prijatelja sudili su u Parizu. Dana 15. ožujka 1946. godine

degradirali su ih i osudili na dugotrajne vremenske kazne.

8

Dana 3. prosinca pozovu Thomasa Lievena u glavni štab generala

Königa, koji mu reče:

– Iskreno sam vam zahvalan što ste nam pomogli da raskrinkamo

te mračne tipove. Mi nismo vojska koja se sastoji od razbojnika i

bandita. Želimo da u našoj zoni vladaju red i pravda.

Iako je 3. prosinca general König primio Thomasa Lievena,

pohvalio ga i zahvalio mu se, Thomas ipak primi 7. prosinca ovakvo

pismo:

MINISTARSTVO RATA FRANCUSKE REPUBLIKE

Pariz, 5. prosinca 1945.

Capitaine Réne Clairmont Armijski serijski broj S 324213 Služba

za otkrivanje ratnih zločinaca Baden-Baden

Predmet: CS Hr. Zt. 324/1945

U vezi s prethodnom istragom za vojno-sudski postupak protiv

poručnika Pierrea Valentinea i saučesnika, zatražili smo od

Deuxiéme Bureaua vaše osobne podatke.

Iz vašeg dosjea, uz koji nam je jedan visoki činovnik Deuxieme

W & N

Bureaua dao još posebna obavještenja, proizlazi da ste za vrijeme

rata bili obavještajac Abwehra Pariz. Razumjet ćete da čovjeku vaše

prošlosti nema mjesta u našoj službi za otkrivanje ratnih zločinaca.

Pukovnik Débras, koji vas je preuzeo u ovu organizaciju, unatrag

četiri mjeseca više ne pripada ovoj službi.

Prema tome, pozivamo vas da do 12 sati 15. prosinca 1945.

godine ispraznite vaše uredske prostorije u Baden-Badenu i da

predate vašem starješini sve spise, žigove i dokumente te vaše vojne

isprave i iskaznice. Od ovog ste trenutka suspendirani s položaja.

Daljnje upute slijede odmah.

Ispod ovog je bio nečitljiv potpis, a ispod njega natipkano:

Brigadni general.

Thomas Lieven je sjedio za svojim pisaćim stolom, tiho pjevušio,

pročitao pismo još jedanput i nastavio pjevušiti razmišljajući: »No

dakle, sve opet počinje iznova. U mojem se životu sve ponavlja

upravo ubitačnom jednoličnošću. Izvedeni li neki lopovluk, svi me

ljube. Odlikovanja, novac, poljupci pljušte sa svih strana. Postajem

ljubimac te zemlje. Učinim li neko časno djelo – hop, i već sjedim u

govnu.

Visoki činovnik Deuxieme Bureaua dao je gospodi u ministarstvu

rata obavještenja uz moj dosje? Visoki činovnik? To znači da je

pukovnik Siméon još uvijek živ i da me još uvijek mrzi...«

Thomas ustane. Odsutno počne pospremati svoj ured. Dok je

otključavao ladicu pisaćeg stola, ključ je malko zapinjao, ali ne jako.

Thomas to nije zapazio. Još nije zapazio. Ošamućeno je skupljao

svoje dokumente i svoje osobne stvari.

Izvadi lažne putnice iz ladice ključ koje je malo zapinjao. Prebroji

ih. Sve su još tu. Ne, nisu baš sve. Stane još jedanput brojiti.

W & N

Prokletstvo, jedna manjka!

Thomasu Lievenu se čelo orosilo znojem kada je otkrio koja

putnica nedostaje: lijepa švicarska putnica na ime Eugena Wälterlija.

Thomas ustanovi da još nečeg nema što je ranije također bilo u

ladici: čekovne knjižice za konto Švicarske nacionalne banke i

bankovne punomoći.

Zaječavši, Thomas Lieven se svali na stolac. U mozgu mu se

zavrte ulomci razgovora i sjećanja: »Zoveš se i Eugen Wälterli?

Imaš li mnogo novaca na računu? Nema tog potpisa koji ne bih

mogla krivotvoriti...

Thomas zgrabi telefonsku slušalicu. Zatraži hitan razgovor s

Zürichom: Švicarska nacionalna banka. Čekao je beskonačno dugo.

Razgovarati se moglo isključivo preko vojnih linija. Pa što? Sada je

ionako već sve bilo svejedno! Napokon dobije vezu.

Potraži činovnika koji je imao preko sebe njegov račun. Već je

sve naslutio čim je začuo ležerni Švicarčev glas:

– Da, gospodine Wälterli, već smo upućeni. Gospođa supruga sve

je uredila...

»Nabavila je za sebe švicarsku putnicu, po uzoru na moju. Ta

drolja, ta prokleta mrcina«.

– A kada... kada je moja žena bila kod vas?

– Prije nekih četrnaest dana... Madame je smatrala da ćete se vi

vratiti u Zürich, pa je odredila što da učinimo s kontom...

– Što... učiniti... s kontom...

– Još je dvadeset franaka na njemu.

»O bože, o bože, o bože!«

– Sve ostalo je podignula?

– Dakako, naravno! Madame je imala sa sobom vašu putnicu –

W & N

vašu čekovnu knjižicu – bankovnu punomoć – također i za trezor...

gospodine Wälterli! Gospodine Wälterli! Za boga miloga, zar nešto

nije u redu? Nešto nije kako treba? Dakle, naša krivinja to nije –

madame je pružila sve punomoći i dokumente – sve s vašim

potpisom...

Thomas Lieven spusti slušalicu. Dugo je vremena nepomično

sjedio. Osim 20 franaka, sve što je posjedovao je propalo.

Sat kasnije, čovjek koji se je zvao capitaine Clairmont preda svoj

ured sa svim dokumentima rukovodiocu službe. Od podneva 7.

prosinca capitaine Clairmont je nestao. Iščeznuo bez traga.

9

Dana 22. veljače 1946. godine pojave se kod vratara luksuznog

pariškog hotela Crillon, na Place de la Concorde, dva gospodina i

zapitaju za stanovitog monsieura Hauséra.

Sudeći po ozarenom vratarovom smiješku, monsieur Hausér bio

je omiljeli gost kuće.

W & N

Meni

Ruski boršč

Filet de Boef

Stroganoff

Sufle49 od limuna

Pariz, 22. veljače

1946.

Na »ruskom« Thomas Lieven ostvaruje svoj prvi

poslijeratni milijunski posao

49 Nabujak.

Ruski boršč

Uzmite pola kilograma

govedine i pola kilograma

svinjetine bez kosti i četvrt

kilograma dimljene slanine

prošarane mesom, pa

skuhajte krepku juhu.

Skuhano meso izvadite i

razrežite na komade u veličini

jednog zalogaja. – Na svinjskoj

masti pirjajte kilogram zelja,

narezanog na rezance, s

paprom, solju, pimentom i

lovorovim listom, a u drugom

loncu na rezance izrezanu

ciklu sa zelenjem za juhu,

paprom, solju, lovorovim

W & N

listom i feferonom. Cikli

dodajte nešto octa da zadrži

boju. Stavite mekano pirjano

zelenje bez lovorova lišća s

komadima mesa u juhu,

prokuhajte sve zajedno, a

prije posluživanja naribajte

preko svega jednu ciklu. Kod

stola dolazi u juhu svakom

gostu po jedna velika žlica

gustog kiselog vrhnja.

Filet de Boef Stroganoff

Dobro odležani goveđi file

narežite najprije na ploške, a

njih na uske rezance. –

Pirjajte na maslacu mnogo

sitno kosanog luka tako da

bude mekan, ali nipošto smeđ,

stavite unutra meso i popržite

ga jednu minutu sa svake

strane. – Posolite i popaprite,

umiješajte gusto kiselo vrhnje

i pustite da jelo još jednom

zakipi.

Sufle od limuna

Izmiješajte u pjenu tri

žumanjka s tri velike žlice

šećera. – Dodajte sok i

naribanu koricu od polovice

limuna, pola čajne žličice

krumpirova brašna ili

kukuruznog škroba i na kraju

vrlo čvrst snijeg od tri

bjelanjka. – Stavite smjesu u

maslacem premazani kalup za

nabujak i pecite u pećnici na

umjerenoj vatri dok se

nabujak ne digne i površina

ne postane svijetlo smeđa. –

Uz sufle poslužite kekse.

Vratar ga nazove:

– Dva gospodina žele s vama govoriti, monsieur Hausér. Neki

monsieur Fabre i neki monsieur le baron Kutuzov.

– Molim gospodu da se potrude gore.

W & N

Hotelski sluga otprati gospodu na drugi kat. Bastianu Fabreu je

poput vatre crvena četkasta kosa stršala na glavi gore nego ikada.

Njegovu je pratiocu s ijnenom znamenitog ruskog generala moglo

biti oko četrdeset pet godina. Bio je to čovjek širokih ramena,

odjeven sasvim građanski.

U salonu apartmana 213, monsieur Hausér, obučen u

prvorazredno skrojeno odijelo, požuri u susret svojim posjetiocima.

Bastian pričeka dok poslužitelj nije nestao, zatim padne oko vrata

svom starom prijatelju.

– Momče, kako sam sretan što te opet vidim!

– A tek ja, Bastiane, a tek ja! – reče Thomas Lieven. Oslobodi se

zagrljaja, te stegne Rusu ruku:

– Vrlo se radujem što sam vas upoznao, barune Kutuzove. Ipak ću

sebi dopustiti da vam od sada više ne govorim barune, nego druže

komesare Kutuzov!

– Ali radi čega? – upita Rus nervozno žmirkajući očima.

– Samo malo strpljenja! Sve lijepo redom! Toliko vam toga

moram ispričati, momci! Naručio sam jelo u sobu. Poslužit će ga za

deset minuta. Među ostalim i boršč, druže komesare! Molim, izvolite

sjesti....

Mir i sigurnost kojima se Thomas kretao oduzimali su čovjeku

dah, pogotovo ako bi pomislio da su ga francuske vlasti već tjednima

tražile i da se ovdje u Parizu nalazio tako reći u lavljoj spilji. On se,

međutim, tješio izrekom: da lav ne traži svoje žrtve u vlastitoj

jazbini.

Pošto je 7. prosinca navrat-nanos napustio Baden-Baden, jedan

mu je stručnjak, koji je nekoć krivotvorio putnice za Abwehr Pariz,

izradio savršenu francusku putnicu na ime Maurice Hausér. Zatim je

W & N

napisao pismo Bastianu Fabreu u Marseille, u kojem mu je saopćio

da je on, Thomas, bez prebijene pare.

Bastianov je odgovor stigao slijedećom poštom!

Vidiš li, Pierre, kako je bilo dobro što smo onda i za tebe zdipili

malo plijena od onog Lessepsa? Možeš ga imati. Imam ovdje

prijatelja, sina nekog ruskog baruna. Zove se Kutuzov. Stari mu je

bio vozač taksija u Parizu. Otegao je papke. Sada vozi sin. Ima

pontiaca...

Na ovo pismo Bastian dobije slijedeći telegram:

očekujem tebe i baruna s automobilom 22. veljače hotel crillon Thomas to sada još i provjeri raspitavši se kod svojih gosti:

– Gdje stoje kola?

– Ispred hotela.

– Vrlo dobro. Neka ih svi vide. Jedino što ćeš ti, dragi Bastiane,

ubuduće biti šofer. Drug komesar Kutuzov mora sjediti otraga. Jesi li

donio dukate?

– U kovčegu su.

Tri se konobara pojave i posluže jelo. Zatim su Thomas, Bastian i

Kutuzov sjedili za stolom i miješali svježe vrhnje u izvrstan boršč.

Ruski taksi-aristokrat se čudio:

– Kao kod kuće! Vrhnje na stolu!

– Smijem li vas zamoliti da jedete malo priprostije, druže

komesare, recimo da se nalaktite. Možda da ubuduće ni nokte ne

čistite tako savršeno.

– Ali zašto? Čemu sve to?

– Gospodo, želim vam predložiti velik posao. Posao u kojem ćete

vi, barune, morati glumiti komesara, Bastian šofera, a ja trgovca

spirituozama na veliko.

W & N

– Trgovca spiri... čega? – čudio se Bastian.

– Prvo progutaj, a tek onda govori! Trgovca rakijom na veliko.

Francuska me armija duboko uvrijedila i gorko razočarala. Odlučio

sam da francuskoj armiji gadno podvalim.

– S rakijom?

– Jest, s rakijom.

– Ali sada uopće nema rakije, poštovani monsieur! Sve je

racionirano! – poviče Kutuzov.

– Nemate pojma koliko će se rakije odjednom pojaviti ako

Bastian valjano odglumi šofera, a vi pravog komesara – reče

Thomas. – Hajde, svaki još po jedan tanjur. Poslije jela idemo

kupovati.

– Što?

– Sve što trebamo. Crne kožnate ogrtače. Krznene kape.

Teške cipele. – Thomas stiša glas. – Ovdje u hotelu stanuje od

kraja rata jedna sovjetska delegacija. Petero ljudi. Njihov je zadatak

da se brinu za sve sovjetske građane u Francuskoj. A znate li koliko

ih ima?

– Ni pojma.

– Više od pet tisuća. A sa svima se događa isto... – Dok su ga

njegova dva gosta pobožno slušala srčući boršč, tu najbolju juhu na

svijetu, Thomas im ispriča što se događa sa svim sovjetskim

građanima u Francuskoj...

10

Dva dana kasnije zaustavi se crni pontiac ispred Ministére du

W & N

Ravitaillement, u kojem se nalazila francuska uprava za alkohol.

Vrata automobila otvori šofer u crnom kožnatom ogrtaču s krznenom

kapom na crvenoj kosi koja je stršala poput ježevih bodlja. Iz kola

iziđe gospodin u kožnatom ogrtaču s krznenom kapom, uđe u veliku

sivu zgradu, odveze se dizalom u treći kat te ode u ured čovjeka po

imenu Hippolyte Lassandre, koji mu raširenih ruku iziđe u susret.

– Dragi moj vrlo poštovani monsieur Kutuzov, sa mnom ste jučer

telefonski razgovarali. Odložite. Izvolite sjesti. Monsieur Kutuzov,

koji je ispod kožnata ogrtača nosio prilično zgužvano plavo

konfekcijsko odijelo, a na nogama teške cipele, izgledao je vrlo

uzbuđeno.

– U stavu vašeg ministarstva vidim neprijateljski čin o kojem ću

javiti u Moskvu...

– Molim vas, preklinjem vas, dragi monsieur Kutuzov... dragi

komesare Kutuzov, ne činite to. Imat ću velikih neprilika s

Centralnim komitetom!

– S kakvim komitetom?

– Komunističke partije Francuske, druže komesare. Član sam

partije! Uvjeravam vas da doista nije bilo ništa drugo nego običan

propust.

– Da pet tisuća sovjetskih građana već mjesecima mimoilazite pri

dodjeli alkohola? – Lažni se komesar zlokobno nasmije. – Propust,

je li? Čudno – britanski i američki državljani u vašoj zemlji dobivali

su alkohol. Dok hrabri građani moje zemlje, koja je pred svim

ostalim zemljama potukla fašiste...

– Nemojte ništa više govoriti, druže komesare, molim vas! Imate

potpuno pravo. To je neoprostivo! Međutim, smjesta ćemo sve

ispraviti.

W & N

Komesar Kutuzov izjavi:

– Naravno, u ime Sovjetskog Saveza zahtijevam da nam izdate i

zaostalu dodjelu za protekle mjesece.

– Jasno, druže komesare, jasno...

Da sovjetski građani koji žive u Francuskoj ne dobivaju svoju

dodjelu alkohola, Thomas Lieven je doznao od Žizi. Žizi je bila

vitka, riđa djevojka koja je živjela u Parizu u jednoj poznatoj kući,

gdje je posao upravo cvao. Thomas je poznavao Žizi još iz rata. Ona

je voljela Thomasa. U ratu je pomogao njezinu prijatelju da ga ne

odvuku u Njemačku. Žizi je pričala Thomasu da joj posao izvrsno

napreduje. Osobito otkako su u gradu Rusi. Oni su tako reći stalni

gosti u njezinu etablismanu.

– Kakvi Rusi? – zanimao se Thomas.

– Pa ona komisija koja stanuje u Crillonu. Pet momaka. Snažnih

poput medvjeda, kažem ti. To su muškarci.

Žizi mu ispriča da je tih pet sovjetskih građana oduševljeno

dekadentnim pojavama kapitalističkog Zapada. Dakako, zbog toga

su grubo zanemarili svoje dužnosti. Morali su se, naime, brinuti za

oko pet tisuća svojih zemljaka te ih privoljeti da se vrate kući. Radili

su to, međutim, rijetko. Najradije su bili kod Žizi, ili gdje drugdje...

– Pomisli, ne brinu se čak ni za dodjelu rakije – reče Žizi

Thomasu.

– Za kakvu dodjelu rakije? – upita je i dozna o čemu se radi.

Žizi je nastavila pričati. No Thomas je više nije slušao. U njegovu

se mozgu stvorio plan, malen, dobar plan. Sada pošto su Bastian i

Kutuzov prispjeli u Pariz, počeo ga je ostvarivati...

Krivotvorenim ispravama, dovoljnim da se iskaže kao sovjetski

građanin, komesar Kutuzov preuzme naknadno dodijeljene količine

W & N

alkohola. Ni više ni manje nego 3000 hektolitara dokotrlja se

kamionima do neugledne, dijelom porušene pivovare u blizini

aerodroma Orly.

Thomas ju je otkrio dok je čekao Bastiana. Pripadala je nekom

kolaboracionistu koji je pobjegao. U veljači 1946. godine – to u ovoj

pripovijesti neprestano moramo imati na umu – u većini evropskih

zemalja vladao je priličan kaos, pa tako i u Francuskoj!

Osmero je gospode počelo raditi u tvornici. Radili su i danju i

noću. Gospoda su proizvodila pod rukovodstvom monsieura Hauséra

glasovitu i s pravom obljubljenu anisovu rakiju pastis, i to prema

obiteljskom receptu, za koji je Thomas mogao zahvaliti nekoj crnoj

dami u Zizinoj kući.

Na litru kemijski čistog devedesetpostotnog alkohola uzmite:

8 grama sjemena komorača

12 grama listova matičnjaka

5 grama zvjezdastog anisa

2 grama korijandara

5 grama žalfije

8 grama zelenog sjemena anisa

Ostavite da osam dana stoji u mraku. Neposredno prije filtriranja

dodajte još deset kapljica anisova ekstrakta. Na kraju razrijedite

sadržaj alkohola na četrdeset četiri posto...

Kutuzov je platio alkohol novcem dobivenim od prodaje dukata

koje je Bastian donio sa sobom. Napunjene boce Bastianovi su

prijatelji obljepili naljepnicama koje je Thomas naručio u nekoj

maloj tiskari.

Dok je proizvodnja na veliko tekla, monsieur Hausér potraži

W & N

jednog francuskog vojnog činovnika, nekog štapskog intendanta u

pariškoj četvrti Latour-Maubourg. Taj je dio grada vojska bila

potpuno zaposjela, bio je to gradić unutar grada.

Monsieur Hausér predloži štapskom intendantu Villardu posao s

rakijom ispod tezge:

– Imam sirovinu, mogu proizvesti pastis. Znam da u vašem

oficirskom kasinu gotovo više uopće nema rakije. Moja je roba

jeftina.

– Jeftina?

Za ona teška vremena, tako siromašna alkoholom, bilo je to doista

jeftino! Danas bi se zahtjev Thomasa Lievena, alias monsieura

Hauséra, smatrao malko pretjeranim. Zatražio je, preračunano u

današnju vrijednost, za bocu pastisa čak 60 maraka.

Štapski je intendant prihvatio ponudu kao da je to posao njegova

života. U neku je ruku i bio, ako pomislimo da je na crnoj burzi u

ono vrijeme boca pastisa stajala preračunano već nekih 100 maraka.

Posao je cvao!

Prije svega, sve se odvijalo strahovito brzo. Štapski intendant nije

opskrbljivao Hausérovim pastisom samo svoj kasino, nego je veselu

vijest prenio i svojim prijateljima, i tako su ubrzo vojni kamioni

vozili Hausérov pastis u sva oficirska kasina šire okolice.

Zapravo bismo mogli reći: Thomas Lieven je opskrbljivao

francusku armiju. A francuska je armija smjesta plaćala. I sve je

dobro teklo do 7. svibnja, kad se dogodila mala nezgoda...

Dana 7. svibnja 1946. godine, oko 19 sati, šef sovjetske

delegacije, krupni gospodin Andrej S. Šenkov, osvane sav crven u

licu u apartmanu lažnog komesara Kutuzova u hotelu »Crillon«

zahtijevajući od njega obrazloženje.

W & N

Gospodin Šenkov je, naime, nekoliko dana ranije zaključio da se

ipak malko ozbiljnije posveti svojim dužnostima. Poželio je da

opskrbi alkoholom svojih pet tisuća zemljaka. Doznao je, međutim,

u ministarstvu za racioniranje namirnica daje alkohol već odavno

pokupio neki komesar Kutuzov, nastanjen u hotelu »Crillon«.

– Zahtijevam objašnjenje – vikao je Šenkov na francuskom jeziku

s ruskim naglaskom. – Tko ste vi, gospodine? Ne poznajem vas!

Nikada vas nisam vidio! Dat ću vas uhapsiti. Ja...

– Zaveži! – izdere se Kutuzov na njega, ali pravim najčistijim

ruskim izgovorom. Zatim nastavi razgovarati s drugom Šenkovom

ruski, točno onako i točno o onom što mu je Thomas Lieven utuvio u

glavu, jer Thomas je, naravno, već od samog početka računao s

mogućnošću takve neprilike.

Pola sata kasnije drug Andrej Šenkov vrati se blijed, izbezumljen,

znojna čela u svoju sobu. Ondje su ga čekali prijatelji Tušin,

Bolkonski, Balašev i Alpalič.

– Drugovi – zastenje Šenkov, pa se svali na stolac – izgubljeni

smo.

– Izgubljeni?

– Praktički već u Sibiru. Ovo je strašno, upravo jezovito. Znate li

tko je Kutuzov? Komesar kojeg su poslali za nama da nas nadzire.

Ima sva ovlaštenja. I zna sve o nama.

– Zar sve? – uzvikne Bolkonski zaprepašteno.

Šenkov muklo odgovori:

– Sve. Kako smo izvršavali svoje dužnosti. Što smo sve radili. –

Na licima četvorice njegovih prijatelja ocrtavao se užas. – Preostaje

nam samo jedno, drugovi, da pokušamo steći njegovu naklonost.

Morat ćemo raditi poput zvijeri, i danju i noću. Nema više Žizi!

W & N

Nema više najlonica, američkih konzerva i cigareta! Kutuzov će nam

se tada možda smilovati...

Tako je, zahvaljujući dalekovidnoj oštroumnosti Thomasa

Lievena, uklonjena ova mala neprilika, i veliki posao s pastisom

mogao je mirno teći dalje.

Dana 29. svibnja taksi-aristokrat Kutuzov, vrlo sretan zbog

prilična bogatstva koje je stekao, doveze starim pontiacom svoja dva

prijatelja u StraBbourg. Thomas je ovdje, još iz onog blaženog doba

svog rada u Službi za otkrivanje ratnih zločinaca, poznavao

nekolicinu ljubeznih francuskih, a i nekoliko prijaznih njemačkih

graničara. Uz njihovu pomoć nije bilo teško prebaciti oba kovčega

gospode Lievena i Fabrea bez carinskog pregleda iz jedne zemlje u

drugu. Golemi su kovčezi sadržavali nagradu za sav uložen trud u

poslu s pastisom.

Na stražnjem sjedalu pontiaca Thomas je sanjario:

– A sada ćemo, Bastiane, u Englesku! U zemlju slobode! Ah, moj

klub – moj lijepi stan – moja mala banka – za voljet ćeš Englesku,

stari moj...

– Ali slušaj, pa zar te Englezi nisu 1939. protjerali?

– Jesu – reče Thomas – zato ćemo morati još skoknuti u

München. Tamo imam prijatelja iz mladosti koji će mi pomoći da

ponovno dođem u Englesku.

– Koji ti je to prijatelj iz mladosti?

– Neki Berlinčanin. Sada američki major, urednik nekih novina.

Zove se Kurt Westenhoff – reče Thomas, blaženo se smješkajući. –

Ah, Bastiane, tako sam veseo – sada je kraj svakom neredu. Počinje

nov život – počinje novo doba.

W & N

11

Među mnogim posjetiocima Thomas Lieven je također čekao u

predsoblju američkog majora Kurta Westenhoffa u Münchenu, u

SchellingstraBe, u golemoj zgradi bivše izdavačke kuće »Eher«.

U tzv. »Tisućugodišnjem Reichu« ovdje su nacisti tiskali novine

Völkischer Beobachter. Sada su Amerikanci ovdje štampali neke

druge novine.

Tog 30. svibnja 1946. godine bilo je u Münchenu vrlo vruće.

Ponekom od mršave, blijede gospode u Westenhoffovu predsoblju

znoj je orosio čelo. Thomas Lieven se zamišljeno ogleda i pomisli:

»Sada sjedite ovdje. U starim odijelima, koja su vam postala

prevelika, i preširokih ovratnika na košuljama. Mršavi, neishranjeni i

blijedi. Gledam vas ovdje, molitelje, vas, koje je doplavio prvi

poratni val, kako dolazite ovamo da molite pomoć, namještenja,

Persil-svjedodžbe... Ne djelujete baš kao da ste ispružili svoje glave

tamo na fronti ili ih izložili opasnosti u ozbiljnom otporu protiv

nacizma. Vjerojatno ste šutjeli za tih »tisuću godina«. Zatvorenih

ušiju, sklopljenih očiju, stisnutih usana. Sada konačno želite na vlast.

Doskoro ćete se gurati oko kazana nacije ne biste li i za sebe izvukli

kobasicu iz velikog lonca. Brzo ćete se pojaviti u vladi, u privredi,

bit će vas po čitavoj zemlji, jer će vam Amerikanci pomoći...«

»Ali«, pomisli Thomas Lieven,« jeste li vi baš oni pravi da nas

izvedete na novi put? Hoćete li iskoristiti jedinstvenu priliku da

uklonite Njemačku i Nijemce iz svjetske povijesti – makar i na

kratko vrijeme?

Dva smo svjetska rata u roku od trideset dvije godine započeli i

izgubili. Zavidan uspjeh! Kako bi bilo da se sada povučemo,

W & N

postanemo neutralni – dopustimo da nas maze i Amerikanci i Rusi –

da trgujemo i sa Zapadom i s Istokom?

Previše smo pucali! Što bi bilo – ne ljutite se odmah, pa ovo je

samo prijedlog! – kada uopće više nikada ne bismo pucali? O, sveti

bože, što bi to bilo lijepo!«

Pojavi se prekrasna tajnica.

– Gospodine Lievene, major Westenhoff vas očekuje – prozbori

mlada dama, koja će jednom kasnije postati gospođa Westenhoff.

Thomas prođe mimo nje u urednikovu radnu sobu. Ovaj mu

ispruženih ruku dođe u susret.

– Zdravo Thomase – reče Kurt Westenhoff. Bio je niska rasta i

debeljuškast. Imao je rijetku, plavu kosu, lijepo oblikovano čelo i

mudre plave oči, koje su gledale uvijek ljubezno i malo

melankolično. Otac mu je bio doktor Hans Westenhoff i radio je za

izdavačku kuću »Ullstein« u Berlinu kao glavni urednik za BZ am

Mittag i za Tempo. Kasnije je obitelj morala iseliti. Sada je rat

završio, i Kurt Westenhoff se vratio u zemlju koja ga je bila

protjerala.

– Zdravo Kurt – reče Thomas. Posljednji je put vidio tog čovjeka

1933. godine u Berlinu. Otada je prošlo trinaest godina, a ipak ga se

Westenhoff odmah sjetio.

Thomas promuklo reče:

– Ja.. .ja ti zahvaljujem.

– Glupost, čovječe! Pa poznajemo se iz školskih dana. Poznavao

sam ti i oca. Ne moram se o tebi raspitivati. Samo jedno te pitam:

kako ti mogu pomoći?

Thomas reče:

– Znaš da sam prije rata bio bankar u Londonu. Marlock and

W & N

Lieven. Dominion Agency u Ulici Lombard.

– Tako je, Dominion Agency. Sjećam se.

– Za sobom imam burne godine. Vaš CIC sigurno posjeduje

goleme dosjee o meni. Govorim ti, međutim, potpunu istinu: u čitavu

tu svinjariju upao sam samo krivnjom svog ortaka, Marlocka. On se

pobrinuo da me protjeraju iz Engleske. Prigrabio je banku za sebe.

Od 1939. godine tek me jedna želja zaokuplja, tek jedna misao: da tu

svinju pozovem na odgovornost!

– Razumijem – reče Westenhoff – želiš opet u Englesku.

– Želim. Da bih obračunao s Marlockom. Možeš li mi pri tom

pomoći?

– Sure, boy, sure50! – reče amerikanizirani Berlinčanin i prevari

se!

Dva tjedna kasnije, 14. lipnja, Westenhoff pozove Thomasa neka

ga navečer posjeti u njegovoj vili.

– Žao mi je, Thomase – obrati mu se prijatelj dok su sjedili iza

kuće gledajući u vrt koji se gubio u sumraku.

– Neizmjerno mije žao. Ispij radije još jedan veliki čisti viski prije

nego što ti sve ispričam.

Thomas posluša savjet.

– Tvoj Robert E. Marlock je nestao. Obratio sam se prijateljima

kod CIC-a. Oni su se povezali s Englezima. Žalosno je to, Thomase,

vrlo žalosno. Ni tvoja mala banka više ne postoji. Još jedno piće?

– Najbolje da staviš čitavu bocu pred mene. Činim se sam sebi

poput Joba. – Thomas se usiljeno nasmiješi. – Job sa »Jonnie

50

Svakako, momče, svakako!

W & N

Walkerom«. Otkada više nema moje male banke?

– Od 1942. godine – Westenhoff izvuče iz džepa list papira. –

Točno od 14. kolovoza 1942. godine. Marlock je tada obustavio

isplate. Mjenice su dospijevale. Mušterije su htjele podići novac s

računa. Marlock je istog dana nestao kao da ga je zemlja progutala,

sve do danas. Što se tiče mojih prijatelja u CIC-u, vrlo bi te rado

upoznali.

– Alija njih baš ne bih. – Thomas uzdahne. Zagleda se u

rascvjetani vrt. Drveće i žbunje gubilo je sve više i više svoje obrise,

rasplinjujući se u zamagljene sjene u sumraku večeri koja je

nadolazila. Vrtio je svoju čašu amo-tamo i naposljetku reče: – Dakle,

ostat ću ovdje. Zaradio sam u Francuskoj dovoljno novaca. Radit ću.

Ali više nikada, čuješ li me Kurt, više nikada ni za jednu

obavještajnu službu. Više nikada.

U tome se, međutim, varao – kao što se i Kurt Westenhoff

prevario kada je pretpostavio da Thomas Lieven neće nikada više

susresti svog lopovskog ortaka Roberta E. Marlocka.

12

Jednog lijepog dana u srpnju 1946. godine neki gospodin u

sportskoj košulji i sportskim hlačama koračao je po engleskom

travnjaku udobne vile u Grünwaldu na rubu Münchena. Gospodin je

izgledao blijedo i rezignirano. Uz njega je hodao mišićav div,

jednako lagano odjeven, zadovoljna izgleda, čija je crvena četkasta

kosa stršila na sve strane.

– Lijepu smo kućicu kupili, stari moj Bastiane, zar ne? – reče

Thomas Lieven.

W & N

– A sve smo platili novcem francuske armije – progunđa bivši

lupež iz Marseillea, koji je posljednjih tjedana okušavao svoje snage

kao sobar Thomasa Lievena.

Približavali su se vili. Thomas reče:

– Noćas sam izračunao koliko smo nakon onolikog prometa ostali

dužni francuskim poreznim vlastima.

– Koliko?

– Nekih trideset milijuna franaka – skromno će Thomas.

Bastiana ovo beskrajno razveseli:

– Vive la grande armée! U vili se oglasi telefon. Zvao je Westenhoff:

– Možeš li danas navečer doći k Evi Braun?

– Što?

– Mislim u njezinu vilu. Ugao Maria Theresia – i

PrinzregentenstraBe.

– Pa ondje je sada CIC.

– Točno, sinko moj, točno.

– Ma rekao sam ti da više nikada neću raditi kao obavještajac. Pa

ni za vas!

– Ne trebamo te kao obavještajca, nego kao kuhara.

– Pa valjda tvoji prijatelji imaju vlastitog kuhara!

– Imaju, i to prvorazrednog. Nekoć je bio poznati vlasnik

restauracija. A uz to je i nosilac Ordena krvi...

– Čestitam. U tvojih je prijatelja zaista profinjen ukus.

– U kuhara je još i bolji. Nakon što su ga uhapsili, izdao je bez

oklijevanja sve svoje prijatelje, glavešine. Zato ga CIC nije odmah

strpao u logor. Živi u kućnom pritvoru i kuha. Međutim, danas ne

može kuhati jer ima proljev. Dođi, pa nam pomogni pri ovoj večeri,

W & N

Thomase. Meni za ljubav. Imaju srndaća. Ubio ga je jedan specijalni

agent strijelom iz luka.

– Kurte, ne bi smio već po danu toliko piti.

– Živa istina; ubio gaje strijelom. Poznajem tog čovjeka. U lov ide

samo s lukom i strijelom. Tvrdi da životinje onda manje pate i da je

ovako čovječnije.

Ovako prežderani, kakvi smo danas, jedva da se još i sjećamo

kako je to onda bilo:

U lipnju 1946. godine normalni potrošač je u ruhrskoj pokrajini

mogao dobiti dnevno najviše 800 kalorija. Na jugu zemlje

dodjeljivali su 950 kalorija. Teški radnici dobivali su 1700, teži

radnici 2100, a rudari 3400 kalorija.

Još u rujnu 1947. godine mast je bila racionirana na 7(!) grama

dnevno. Predratna potrošnja: 110 grama.

U rujnu 1947. godine meso je bilo racionirano na 14 grama

dnevno. Predratna potrošnja 123 grama.

Njemačko je liječničko društvo ljeti 1947. godine u Rezoluciji o

prehrani objavilo da je čovjeku dnevno potrebno minimalno 40 do

60 grama masnoće.

Ali da vas utješimo: nosilac Ordena krvi, koji se u tim teškim

vremenima spasio od gladi kao kuhar američkog CIC-a, sretno je

preživio čak i ranije spomenuti proljev. On je uopće sve vrlo dobro

prebrodio. Danas je vlasnik poznate restauracije u nekom velikom

gradu na jugu Njemačke.

13

Lijepu je vilu poklonio Hitler svojoj ljubavnici, ustanovio je

W & N

Bastian Fabre, pošto je s Thomasom Lievenom ušao u kuhinju:

– Ovo ne bih nikada pripisao tom vegetarijancu, što misliš, druže?

– A što je imala od toga? Sada je mrtva – reče Thomas.

– Mislim da prije srnetine pripremimo varenac od parmezana, a

nakon srne nešto slatko; Amerikanci to vole.

Poštovani i duhoviti čitaoče, lijepa i elegantna čitateljice! Teško,

strahovito nam je teško priznati ono što sada moramo ispričati: još se

nikada – a vi ste nam za to najbolji svjedoci – naš prijatelj nije napio.

Tog se 16. lipnja 1946. godine ipak napio u vili (nes)pokojne

Hitlerove ljubavnice kao nikad prije. I samo se visokim sadržajem

promila može objasniti ono što se Thomasu dogodilo u tom

katastrofalnom stanju.

Možda je trebalo da Bastian bolje pripazi na svog gazdu. On se,

međutim, te večeri previše zagrijao za crvenokosu djevojku koja je

posluživala. S ovom ponešto istrošenom ljepoticom, koja je još

četrnaest meseci ranije kao radio-spikerica unosila radost u puste

noći njemačkih vojnika, Bastian se natezao po kuhinji, a i drugdje.

Tako je zla kob pošla svojim putem...

Kurt Westenhoff je došao sa svojom lijepom tajnicom. Trojica

obavještajaca CIC-a pozvala su svoje njemačke prijateljice. Osim

njih su za stolom sjedile još dvije vrlo, vrlo privlačne dame od tzv.

Art Collecting Pointa51, jedna u francuskoj uniformi, a druga u

pomalo iznošenoj, bijeloj haljini, oslikanoj neobičnim cvijećem.

Dami u francuskoj uniformi bilo je ime Daniella. Thomas ju je

već poznavao – ali samo po glasu. U Pariškom satu Radio-

Münchena Daniella bi pjevala najnovije francuske šansone

51

Centar za sakupljanje umjetnina.

W & N

treperavim, seksepilnim glasom. Ova je šarmantna osoba bila sasvim

sigurno središte društva.

Daniella je potpuno zasjenila svoju njemačku kolegicu. Ova se

djevojka duge crne kose, crnih očiju s dugim trepavicama i velikih

usta zvala Christina Troll. Bila je tajnica u Art Collecting Pointu.

Francuskinja je pričala o najzabavnijim zgodama iz te ustanove.

Dame i gospoda američkog Centra za sakupljanje umjetnina radili su

na Köngisplatzu u manjoj od dviju tzv. Führerovih zgrada. Njihov je

zadatak bio da pronađu i spreme na sigurno sve umjetnine koje su za

nacističkog režima promijenile vlasnika zapljenom, preseljenjem ili

otimačinom.

– Nacisti su u Parizu spremili na sigurno – pričala je

mademoiselle Daniella – poznate zbirke Rothschilda, Goldschmidta i

Schloßa. Ali kamo je nestalo čitavo to blago?

Samo u slikama, nacisti su »preselili« 14000 djela – ali kamo?

Detektivi su u samostanima Dietramszellu i Etallu, a i u solanama

Alt-Ausseea, pronašli mnoga umjetnička remek djela... ali sve je to

bilo malo, vrlo malo, u usporedbi s onim što je nestalo.

Nakon ulaska, američke su trupe predale Nijemcima Führerove

zgrade. – Uzmite, ionako je pripadalo samo Hitleru – ovako je,

naime, riječi pobjednika shvatila nekolicina spretnih Minhenčana.

Oni su doista »preuzeli« sve što su našli...

Neke su od ovih slika ponovno pronađene, pričala je

mademoiselle Daniella, kada je Collecting Art Point, potpomognut

vojnom policijom, proveo raciju u više od tisuću privatnih stanova u

okolici Königsplatza. Tom su prilikom pronašli najdivnije umjetnine

neprocjenjive vrijednosti kao podloške ispod strunjača ili kao

prozorske oplate.

W & N

Naravno, i Amerikanci su pljačkali. Mademoiselle Daniella

ispriča doživljaj nekog trgovca umjetninama u MaximilianstraBe.

Dan nakon osvajanja Münchena do njega se dovezao jedan tenk.

Tenkisti su izvukli trgovca na ulicu i pokazali mu sliku što su je

privezali sprijeda na tenku. Stručnjaku se sledila krv u žilama. Ono

što je visjelo na prljavim, od ulja masnim pločama tenka nije bilo

ništa drugo, nego glasovita Rembrandtova slika koja se mogla vidjeti

u svim enciklopedijama umjetnosti. Bio je to portret amsterdamskog

rabina, i to original.

Trgovac umjetninama i vojnici nisu se mogli pogoditi. I tako su se

pobjednici, uz zveket tenkovskih gusjenica, odvezli. Kamo? Nitko to

nije znao. Rembrandt se nikada više nije pojavio...

Ove i slične pripovijesti raspoložile su i domaćine, i goste. Pili su

džin i voćne sokove. Thomas je otišao u kuhinju da pogleda što je s

Bastianom, s djevojkom i sa srnećim hrptom.

Sve troje bilo je vrlo dobro. Bivša spikerica sjedila je Bastianu na

koljenima. Izvana je bila jako crvena, a iznutra, vjerojatno, još uvijek

smeđa. Thomas nabode srneći hrbat i ustanovi da je kod njega

situacija sasvim obrnuta. Zaljubljenom Bastianu dade određene

upute, pa se vrati u salon.

Mademoiselle Daniella još je uvijek pričala. Thomas sjedne

pokraj skromne, lijepe Christine Troll i stane slušati. Osjeti malu

opijenost od alkohola. A i oči lijepe, tamnokose Christine sumnjivo

su blistale. Tiho joj reče:

– Jelo će skoro doći!

– Hvala bogu, već sam se malko napila – ona prizna dubokim,

promuklim glasom. (»A ja toliko volim promukle glasove«, pomisli

Thomas. »Bogzna koliko je ovoj maloj godina? Najviše dvadeset i

W & N

pet. Hm. Slatko djevojče...«)

Mademoiselle Daniella je i uz jelo zabavljala goste svojim

pričama.

Thomas se oneraspoloži. »S varencem od parmezana toliko sam

se namučio«, pomisli. »A nitko ga i nezapaža, nitko ga ne hvali.«

Upravo dok je to mislio, Christina, koja je sjedila uz njega, tiho

prozbori:

– Varenac je božanstven. Nešto ovako dobro još nikada nisam

jela!

Thomas procvate. Ah, kakve li djevojke!

Kad je došao srneći hrbat, mademoiselle Daniella je upravo

pričala o znamenitoj povijesnoj knjizi Schedelova kronika svijeta,

tiskanoj 1493. godine:

– ... Jedan se naš čovjek, prije dva tjedna, provezao kroz Troibach

uz Kraiburg na Innu. Kod nekog seljaka ode na – kako li se ono veli

– na stanovito mjesto... – Opći smijeh. – Kada se htio – oprostite,

znam da sam strašna – kada se želio obrisati, učine mu se nekako

čudnim i papir i pismo na njemu... – Ponovno smijeh. – Moje dame i

gospodo, što da vam pričam – bile su to rasječene stranice znamenite

svjetske kronike iz srednjeg vijeka, prve tiskane svjetovne knjige

uopće, na zarđalom čavlu nužnika u Troibachu uz Kraiburg na

Innu... – Buran smijeh.

Thomas tužno pomisli: »A nitko i ne spominje moj srneći hrbat.«

Uto će Christina tiho:

– I srneći hrbat je fantastičan. Vi ste genij. Je li ovo neki poseban

recept?

– Moj vlastiti. Nazvao sam ga srneći hrbat Baden-Baden. Zbog

uspomena... hm... ondje sam doživio lijepe trenutke.

W & N

– To mi morate sve sasvim točno ispričati, molim vas.

Thomas joj se primakne.

– S najvećim zadovoljstvom!

Večer je bila spašena!

Meni

Varenac od parmezana

Srneći hrbat »Baden-

Baden«

Ruska krema

München, 16. srpnja 1946.

Dok je kuhao za Amerikance, Thomasu Lievenu

je usplamtjelo srce

Varenac od parmezana

Uzmite 120 g maslaca,

izmiješajte ga u pjenu i

umiješajte 6 žumanjaka, 80 g

ribana parmezana, 1/4 litre

kisela vrhnja, nešto soli, 140 g

brašna i na kraju čvrst snijeg

od 6 bjelanjaka. – Premažite

maslacem i pospite brašnom

kalup za varenac te stavite

unutra smjesu, kuhajte45

minuta na pari. – Istresite

varenac na velik, okrugao

W & N

pladanj, obložite ga sa 150 g

sitno nasjeckane šunke i

mahunama, koje ste zamastili

maslacem i posuli kosanim

peršinom.

Srneći hrbat »Baden-

Baden«

Uzmite srneći hrbat

očišćen od kožica, nabodite ga

slaninom, popaprite i posolite,

prelijte vrelim maslacem i

stavite u zagrijanu pećnicu. –

Pecite ga uz stalno zalijevanje

45 – 60 minuta, meso neka

bude sočno, a uz kost slabo

ružičasto. – Uzmite nešto soka

od pečenja i u njemu zagrijte

komade ananasa, ukuhane

trešnje i svježe bobice grožđa,

pa time obložite srneći hrbat.

– Preostali sok i talog od

pečenja skuhajte s kiselim

vrhnjem u umak, koji

servirajte posebno.

Ruska krema

Uzmite po osobi jedan

žumanjak i veliku žlicu šećera

te izmiješajte u pjenu, dodajte

arak ili rum – na tri jaja jednu

punu veliku žlicu – i

umiješajte slatko vrhnje, vrlo

čvrsto istučeno. Ukrasite

kremu malim makronima,

koje ste natopili arakom ili

rumom.

Poslije jela mademoiselle Daniella zapjeva šansone. Pilo se i

dalje. Pojedini su parovi nestajali. Novi su posjetioci nadolazili.

Gramofon je neprekidno svirao. Thomas je pio redom sa svom

gospodom. »Pun mi je želudac«, umirivao je sam sebe, »ne može se

ništa dogoditi.«

Zatim je upoznao specijalnog agenta CIC-a, onog ljubitelja

W & N

životinja, koji je doista išao u lov s lukom i strijelom. Ispostavilo se

da Thomasa ipak nisu pozvali samo zato jer dobro kuha.

– Slušajte, gospodine Lievene. Znam da niste bili nacist... ali

poznavali ste tolike naciste... Mogli biste nam pomoći...

– Hvala, ne bih.

– Lievene, ovo je vaša zemlja! Ja neću uvijek biti ovdje. Vi,

vjerojatno, hoćete. Ako sada ne pripazimo, zatvorit ćemo one koji

nisu krivi, a krive ćemo pustiti... i sve će se opet ponoviti.

– Svejedno – reče Thomas. – Ne želim imati posla s

obavještajnim službama. Nikada više!

Mister Smith ga je iz prikrajka gledao i smješkao se...

Rasvjeta je slabila, a glazba postajala sve osjećajnija. Thomas je

plesao s Christinom. Thomas je udvarao Christini.

Christina je pričala o sebi:

– Studirala sam kemiju. Roditelji su mi imali malu tvornicu

kozmetičkih proizvoda ovdje u Münchenu...

– Što znači imali su?

– Mrtvi su. A tvornica je opljačkana. Onda nisam bila ovdje. Kad

bih našla nekog tko bi mi dao nešto novaca! – Govorila je tako

ozbiljno. Thomasu je bila izvanredno simpatična. – Ah. samo nešto

kapitala. Čovjek bi mogao zaraditi koliko god bi htio. Milijuni žena

upravo vape za kozmetičkim preparatima. Nemaju ništa čime bi se

uljepšale...

Thomas je to shvaćao. Već malo otežala jezika reče:

– Moramo bezuvjetno.. .o tome govoriti, gospođice Christina. –

Novi zalet. – Sutra ću vas posjetiti. Mislim... Mislim... da bi me vaša

tvornica mogla zanimati...

– Oh! – oči su joj bljesnule.

W & N

Mademoiselle Daniella je opet zapjevala. Thomas je pio i plesao s

Christinom, plesao i opet pio. Onda je i sam zapjevao.

Zatim se, eto, dogodilo: nakresao se, strahovito se nakresao. Bio

je ljubezan. Prijazan. Šarmantan, ali, eto, nakresan. Samo što to nitko

nije primjetio, jer su svi bili nakresani, svi u kući mrtve Eve.

Jedino nosilac Ordena krvi nije bio. Ležao je grčeći se u

potkrovlju i škrgutao zubima.

14

Kada se Thomas probudio, ustanovio je da je u svom krevetu.

Začuje Bastianov glas:

– Doručak, Pierre. Probudi se. Već je jedanaest i trideset!

Thomas otvori oči i zastenje. U glavi su mu tutnjali pneumatski

čekići. Pogleda Bastiana, koji je stajao pred njim s poslužavnikom.

Uspravi se. Zatim se ukoči. Pokraj njega je ležala neka djevojka i

duboko i spokojno spavala. Slatka, tamnokosa Christina Troll...

Thomas zatvori oči. Thomas ponovno otvori oči. Ne, to nije bila

utvara koja bi ga zaluđivala. Christina je još uvijek ležala kraj njega.

Sada je nešto mrmljala i smiješila se. Zatim se protegnula.

»Svemogući bože!« Thomas je opet brzo pokrije.

Užasnuto pogleda Bastiana, čije je lice bilo potpuno nepomično.

Što se dogodilo? Kako je ova dama dospjela ovamo?

– Ma, čovječe, što to mene pitaš! Otkuda bih ja to mogao znati!

– Jesam li ja... Jesmo li ova dama i ja... već... hm... bili kod kuće

kada si ti došao?

– Jeste. Hrkao si poput cijele čete.

– Za ime božje.

W & N

– Potpuno naljoskan, je li?

– I još kako! Bože, bože, manjka mi nekih osam ili devet sati.

Ničega se ne sjećam.

– No slušaj, to je bogme velika šteta!

– Zaveži! Makni poslužavnik. Nastojat ću da kidnem prije nego

što se ona probudi. Možda se i ona napila. Bit će joj manje

neugodno.

Nije mu uspjelo. Tog trenutka, naime, Christina Troll otvori svoje

lijepe crne oči, te se osvrne oko sebe. Zatim obori oči. Duboko

pocrveni i reče:

– Ah, kako je ovo neugodno. No dakle, zaista! Pa to je stvarno

užasno! Gospodine, a tko ste vi, ako smijem pitati?

Thomas se, sjedeći, nakloni:

– Zovem se Lieven. Thomas Lieven.

– O bože, o bože moj. A tko.. .tko je ovaj gospodin?

– Moj sluga Bastian.

– Dobro jutro, mademoiselle – reče Bastian, uljudno se

naklonivši.

Na to se mlada dama rasplače.

Poslije doručka Thomas i Christina odu na šetnju u dolinu rijeke

Isar. Glavobolja im je malko popustila.

– Ničeg se ne sjećate? – on upita.

– Ni najmanje sitnice.

– Ni ja.

– Gospodine Lievene?

– Mislim da bi mi u ovim okolnostima mogla mirne duše reći

Thomas.

– Nikako, radije bih ostala na vi! Zbog stanovitih okolnosti,

W & N

gospodine Lievene, preostaje nam samo jedna mogućnost: razići

ćemo se i nikada se više nećemo vidjeti.

– Oprostite, a zbog čega?

– Gospodine Lievene, čestita sam djevojka. Nešto slično još mi se

nikada nije dogodilo.

– Ni meni. Prijedlog za pomirenje: nećemo više o tome govoriti.

Podignut ćemo iznova vašu kozmetičku tvornicu.

– Toga se još sjećate?

– Sasvim točno. I održat ću riječ. Koliko god kapitala trebate stoji

vam na raspolaganju.

– Gospodine Lievene, to ni pod kakvim okolnostima ne mogu

prihvatiti.

15

Dana 15. kolovoza 1946. godine kozmetička tvornica Troll

ponovno proradi. U prvo vrijeme s vrlo malo radnika, pod najtežim

uvjetima. U rujnu je već bilo bolje. Pomoću svojih veza s

Amerikancima, poslovni ortak Christine Troll uspije nabaviti veće

količine kemikalija, neophodnih za proizvodnju. U listopadu 1946.

godine tvornica je već proizvodila sapun, kremu za njegu kože,

toaletnu vodu i, kao najuspjeliji proizvod, Beauty milk, za koji su se

kupci upravo trgali. Tvornica uposli nove radnike.

Christina Troll se svom ortaku još uvijek obraćala kruto: s

»gospodine Lievene«.

Thomas Lieven je govorio svojoj partnerici još uvijek Kruto:

gospođice Troll. – Bastianu reče: – Nikada više nikakvih sumnjivih

poslova, je si li me razumio? S poštenjem i marljivošću moramo

W & N

uspjeti. Čestito, stari moj, shvaćaš li? Uvijek samo čestito!

Bastian se cerio...

Nekako u to vrijeme, jedne turobne listopadske večeri, neka se

mala, prestrašena žena pojavi u vili Thomasa Lievena. Neprekidno

se ispričavala što se nije najavila, ali nije rekla ni što želi, ni kako se

zove:

– ... ali tako sam se uzrujala, gospodine Lievene, tako sam se

strašno uzrujala kada sam pročitala vaše ime...

– Gdje ste pročitali moje ime?

– U registru gruntovnice – tamo mi radi sestra. Djeca i ja još

uvijek živimo u Freilassingu. Onamo su nas 45. godine preselili.

Tolika bijeda – nema mjesta – seljaci su prema nama odvratni, a sada

još i ovo loše vrijeme...

– Draga moja damo – Thomas će strpljivo – da li bih možda sada

konačno mogao saznati vaše ime?

– Emma Brenner.

Thomas se trgne.

– Brenner? Zar ste vi žena majora Brennera?

Mala se žena rasplače.

– Jesam, gospodine Lievene! Žena majora Brennera...

Tako je često pisao o vama iz Pariza. Bio je tako oduševljen

vama... Gospodine Lievene, poznavali ste moga muža! Je li on bio

loš čovjek? Zar je činio zlo?

– Kada me ovako pitate, to može značiti samo jedno: vaš je muž

uhapšen, je li točno?

Mala žena kimne, jecajući.

– Zajedno s pukovnikom Wertheom. Pa i njega poznajete...

– Oh, bože – reče Thomas – zar i Werthe?

W & N

– Već od svršetka rata sjede u logoru Moosburg – i čamit će ondje

dok ne umru od gladi, ili dok se ne smrznu...

– Umirite se, gospođo Brenner, pa mi sve ispričajte. Mala žena to

učini, prekidana jecajima. Položaj Brennera i Werthea stvarno se

činio beznadnim. Thomas je obojicu dobro poznavao. Znao je da su

čestiti ljudi koji su se godinama borili protiv Gestapoa. Međutim

1944. godine admiral Canaris je bio smijenjen, a vojni je Abwehr

potpao pod Heinricha Himmlera. Werthe i Brenner su tako

odjednom postali Himmlerovi ljudi! To su i ostali sve dok nisu došli

Amerikanci i uhapsili ih. Amerikanci nisu pravili razlike.

Himmlerovi su ljudi za njih bili pripadnici Službe sigurnosti. A ljudi

Službe sigurnosti značili su Security Threats, to jest ugrožavanje

sigurnosti, i potpadali su pod Automatic Arrest52.

U logoru za internaciju Moosburg postojao je o svakom

zatvoreniku dosje. Ovi bi dosjei, razvrstani prema različitim

kategorijama, povremeno prokolali kroz urede Službe za otpuštanje.

Sve je više kategorija bilo puštano na slobodu. Jedna je, međutim,

mogla na to čekati i do sudnjeg dana: kategorija Securuty Threats.

– Zar mi ne možete pomoći? – jecala je gospođa Brenner.

– Moj jadni muž... jadni gospodin pukovnik...

– Vidjet ću što mogu učiniti – reče Thomas zamišljeno.

– Mister Smith – obrati se sutradan onome agentu CIC-a koji je

ljubio životinje, a kojem je bilo toliko stalo da Thomasa pridobije

kao suradnika – predomislio sam se. Vidite jednako kao i ja što se

događa u mojoj zemlji. Ta smeđa kuga još uvijek nije iskorijenjena.

Čak je vrlo živa. Svi moramo biti budni kako bismo spriječili da se

opet ne pojavi...

52 Oni koji su bezuvjetno morali biti zatvoreni.

W & N

Mister Smith veselo uzdahne.

– Znači li to da ipak želite raditi za nas?

– Znači. Ali samo na određenom području borbe protiv fašizma.

Inače ne želim, ali ovdje hoću. Ako želite, sutra ću se odvesti u

logore.

– Okay, Lievene – reče Smith – that’s a deal53!

Idućih je šest tjedana Thomas Lieven proveo na putovanjima.

Posjetio je logore Regensburg Nürnberg, Langwasser, Ludwigsburg i

naposljetku Moosburg.

U prva je tri logora danima proučavao gusto ispisane stranice na

stotine dosjea, na kojima su bili slika uhapšenika i žig isljednika koji

ih je preslušavao. Thomas je točno pregledao te spise. Žigovi su bili

primitivni i lako ih se moglo krivotvoriti. Jednako primitivno bile su

pričvršćene fotografije. Upotrebljavali su pisaće strojeve svih

mogućih tipova.

U prva tri logora Thomas Lieven je otkrio 34 gestapovca koja je u

Francuskoj upoznao i zamrzio, među njima i šefa Službe sigurnosti

Marseille, Hauptsturmführera Rahla, i nekoliko njegovih pomoćnika.

Hauptsturmführer Rahl bio je u logoru povjerenik za kulturu i uživao

sve moguće povlastice.

Thomas uopće brzo ustanovi da su si nekadašnje najveće hulje

već i u logorima priskrbile dobre položajčiće: u kuhinji, u logorskoj

bolnici, u pisarnici. Mnogi su od njih postali osobe povjerenja i

predstavnici logoraša. Terorizirali su ostale. I opet su izbili na vrh.

– No baš imate dobar instinkt – Thomas reče Amerikancima. – I

vi, također, padate na plavu kosu, plave oči i vojničko ispršeno

držanje! Kao prvo, od sada ćemo malko oštrije promotriti gospodu

53 Dogovoreno.

W & N

na položajčićima...

Tako je i bilo.

Kada je Thomas 3. siječnja 1947. godine došao u Moosburg

uživao je već potpuno povjerenje dvojice agenata CIC-a koji su ga

pratili. Odveli su ga u strogo čuvani logorski arhiv i ostavili ga

samog pred ormarima s 11 000 zapisnika preslušavanja. U ono je

vrijeme 11000 ljudi bilo zatvoreno u Moosburgu!

Među njima Thomas pronađe trojicu iz Službe sigurnosti za koje

su ga vezale gadne, doista vrlo gadne, uspomene. Dakako, pronađe i

zapisnike o majoru Brenneru i pukovniku Wertheu.

– Navečer 6. siječnja Thomas napusti logor s dosjeima Werthea i

Brennera ispod košulje. Stanovao je u maloj seoskoj gostionici, u

kojoj je te večeri vrlo dugo radio.

Onako kako ga je to naučio genijalni Reynaldo Pereira u

Lisabonu, Thomas je krivotvorio Wertheov i Brennerov dosje.

Najprije izradi novi gumeni žig. Pomoću postolarskog šila i džepnog

nožića oprezno odigne kopčice koje su držale fotografije, te ih skine

s podloge, otopivši i uklonivši ljepilo. Zatim natipka nove dosjee na

pisaćem stroju koji je ponio sa sobom.

U osvit zore slike njegovih prijatelja šepurile su se na novim

dosjeima, koji su sada, međutim, izgledali sasvim drukčije! Werthe i

Brenner više nisu bili zločesti pripadnici Službe sigurnosti, nego

bezazleni, nedužni oficiri njemačke vojne uprave u Francuskoj. Kada

dođe red na njihovu kategoriju da bude puštena, neće biti više

nikakva razloga da ih se i dalje zadrži u logoru.

Ujutro dana 7. siječnja dovedu ona dva agenta CIC-a Thomasa

ponovno u logor. Ovaj put je nosio nove dosjee ispod košulje. Stare

je spalio u kaljevoj peći svoje gostioničke sobe. Bez teškoća uspije

W & N

mu tokom dana staviti krivotvorene dokumente na pravo mjesto u

prave ormare. Njegov je posao time bio završen.

Još prije kraja siječnja Brennera i Werthea puste na slobodu.

Čudna igra slučaja: u vrijeme kada su Brennera i Werthea pustili

van, Thomasa su opet jednom stavili unutra. ..

Eto kako se to dogodilo:

Pošto su obavili posao u logoru Moosburgu, agenti CIC-a i

Thomas obišli su još i logore Dachau, Darmstadt i Hohenasperg.

Ovdje je sjedila nacistička diplomacija. Još jednom Thomas uspije

raskrinkati nekoliko zločinaca iz Službe sigurnosti. Agenti CIC-a

odaše mu priznanje. Dana 23. siječnja vrate se u München. Stigli su

kasno navečer. Thomas je bio jako umoran. Odvezli su ga u

Grünwald do njegove vile. Dok je otključavao vrtna vrata, oni su se

odvezli, mašući mu na pozdrav.

Kuća je bila u mraku, ni jedan prozor nije bio osvijetljen.

»Bastian se opet negdje skiće«, pomisli Thomas. »Ni žive duše nema

kod kuće«. Prevario se. To je shvatio tek kada je ušao u predvorje

vile. U mraku nešto klizne pokraj njega! Odjednom se upali svjetlo.

Jedan je američki vojni policajac stajao pred njim, a jedan iza

njega. Obojica su u rukama držala teške pištolje. Iz biblioteke iziđe

neki civil. On je, također, imao pištolj u ruci.

– Šape uvis, Lievene! – on reče.

– Tko ste vi?

– CID – reče civil. CID, odnosno Criminal Investigation

Department, bila je vojna kriminalistička policija; CIC, to jest

Counter Intelligence Corps, zanimao se samo za političke zločine i

špijunažu.

Civil reče:

W & N

– Uhapšeni ste! Već vas čekamo pet dana!

– Znate, upravo sam proveo nekoliko tjedana na putu s vašim

konkurentskim poduzećem.

– Zavežite! Polazimo!

– Samo trenutak – reče Thomas. – Upozoravam vas. Imam mnogo

prijatelja kod CIC-a! Upravo sam im učinio golemu uslugu.

Zahtijevam da mi smjesta objasnite zbog čega me hapsite?

– Poznajete li stanovitog Bastianea Fabrea?

– Poznajem.

– A stanovitu Christinu Troll?

– Također! – »Ah, bože, taj predosjećaj, taj zao predosjećaj...«

– No, dakle. Oni su već zatvoreni.

– Ali zašto? Do vraga, zašto?

– Gospodine Lievene, optuženi ste da ste po nalogu neke

Werwolf-organizacije54 izvršili atentat na generala Lyntona –

zajedno s vaša dva prijatelja.

– Lyntona? Američkog generala Lyntona? – Thomas prasne u

smijeh. – A kako sam ga to, molim lijepo, želio ubiti?

– Htjeli ste ga dići u zrak!

– Aaah – aah!

– Prisjest će vam smijeh. Svima vama. Proizvodite kozmetiku, zar

ne?

– Proizvodimo.

– Proizvodite tzv. Beauty Milk, je li?

– Jest, pa što?

54

Pripadnici potučene hitlerovske vojske, koji su u pozadini

pobjedničke savezničke armije trebali vršiti diverzije.

W & N

– Jedan je omot tog ubilačkog preparata, prije pet dana,

eksplodirao strahovitom snagom u spavaćoj sobi generala Lyntona.

Samo sretnim stjecajem okolnosti nije u vrijeme eksplozije bilo

nikog u blizini. Potpuno je jasno: u omot ste prokrijumčarili

eksploziv. No, dakle, sada ste začepili gubičetinu, je li? Stavite

momku lisičine, boys...

2. poglavlje

1

– Nije mi bilo ni na kraj pameti da poštovanog generala Lyntona

dignem u zrak – reče Thomas Lieven. Rekao je to jedanaesti put u tri

dana.

Smiješeći se isprva, jer gaje to zabavljalo, a kasnije bijesno i

ogorčeno, Thomas je odbijao od sebe sva sumnjičenja.

CID-ov istražitelj James Purnman ipak je i dalje tvrdio:

– Lažete! – Rekao je to jedanaesti put u ova tri dana. Njegov

tvrdoglavi zatvorenik išao mu je sve više i više na živce.

Centralno grijanje u sobi za preslušavanje isijavalo je suhu

vrućinu, od čega se Purnmanu znojilo čelo i boljela ga glava.

– Ne lažem – reče Thomas Lieven.

– Slušajte, Lievene!

– Gospodine Lievene, molit ću lijepo!

– Slušajte, gospodine Lievene: pun mi vas je nos! Zaključit ću

ovo preslušavanje i zatvorit vas dok ne posivite.

Thomas uzdahne.

– Strašno mi je dok vas gledam kako se znojite, mister Purnman.

W & N

Ah ako želite zadržati službu, morate me još malko slušati. Jer, ako

me ne saslušate i nastavite ovako pregrijavati vaše prostorije,

predviđam čitav niz atentata eksplozivom.

– Či... čitav... niz...

– Tako je – Thomas stane tumačiti poput strpljiva učitelja

budalastu učeniku. – Uhapsili ste me, uhapsili ste mog prijatelja

Bastiana Fabrea, a uhapsili ste i moju poslovnu partnericu Christinu

Troll. Zbog čega? U provizorno sagrađenoj tvornici roditelja

gospođice Troll izrađivali smo kozmetičke proizvode, među ostalim

i Beauty Milk. Bočica tog mlijeka za njegu ljepote eksplodirala je

sada u spavaonici generala Lyntona...

– Prokletstvo, eksplodirala je. To je vaše djelo, Lievene, i vaših

Werwolf-gangstera!

– To nije moje djelo, nego je to djelo gljivica plijesni i ugljičnog

dioksida.

– Puludjet ću – proštenje agent.

– Prije nego što mi priredite to veselje, odgovorite na moje hitno

pitanje: dijeli li poštovani gospodin general spavaonicu s

poštovanom gospođom generalicom?

Purnman se zagrcne, zabulji u Thomasa, te prošapće:

– Sada je i ovaj poludio!

– Nije ovaj poludio – reče Thomas. – Samo nižem činjenice:

gospođa generalica ima u spavaonici stolić za šminkanje, sa zrcalom

i tako dalje. On stoji pokraj prozora...

– Odakle to znate?

– Jer se općenito ispod prozora nalaze radijatori centralnog

grijanja...

Purnman je nervozno žmirkao. Nervozno žmirkajući slušao je

W & N

Thomasa, koji je živahno podučavao dalje. Preparat Beauty Milk,

izvijesti on, izrađen je po starom obiteljskom receptu tvrtke Troll: od

limuna, obrana mlijeka i malo masnoće. Dakako, nije se moglo raditi

sasvim sterilno. I bočice, u koje se sredstvo punilo, nisu baš

besprijekorne. Loše, staro staklo.

– Vidite, mister Purnman, nije bez razloga na svaku bočicu

nalijepljena ceduljica s natpisom: »Držati na hladnom!« Poštovana

gospođa generalica Lynton to nije učinila, nego je postavila Beauty

Milk na toaletni stolić, pokraj centralnog grijanja, pokraj pregrijanog

radijatora...

– Ne počinjite iznova!

– Ne prekidajte me, molim! Budući da nismo mogli raditi sterilno,

ušle su u smjesu gljivice plijesni i na toplini razvile ugljični dioksid.

To je plin. Zbog plina je porastao pritisak unutar bočice poštovane

gospođe generalice. Pritisak je rastao i rastao, a onda –

buuummmmmmmmmmm! Moram li nastaviti?

Blijedi Pummen reče:

– Opsjena i laž. Ne vjerujem vam ni riječi!

– E pa onda pričekajte, dragi moj! Vrlo brzo će sasvim sigurno

eksplodirati slijedeća bočica kod nekog generala...

Purnman drekne:

– Zavežite!

– Kod njemačkih dama koje su nabavile naše sredstvo sasvim se

sigurno neće ništa dogoditi – reče Thomas. – Njemačkim damama

ove treće poratne zime niti ne preostaje ništa drugo nego da svoju

kozmetiku čuvaju na hladnom.

Oglasi se telefon. Purnman podigne slušalicu, javi se, zatim je

neko vrijeme pažljivo slušao. Pocrveni te stane brisati znoj sa čela.

W & N

Naposljetku reče:

– Okay, šefe, odvest ću se smjesta onamo. Ali nemojte više

spominjati Werwolf i slično – bojim se da ćemo se osramotiti. –

Spusti slušalicu i pogleda Thomasa, usiljeno se cereći.

– Smijem li upitati, da li se opet jedna od mojih bočica razletjela?

– raspita se Thomas.

– Razletjela se. U avijatičkoj bazi Neubiberg. Prije četvrt sata. U

stanu majora Rogera Rappa.

2

Tri dana kasnije predvedu Thomasa Provost Marshalu

Miinchena, nekom pametnom postarijem pukovniku. U pukovnikovu

(pregrijanom) uredu Thomas ponovno ugleda svoje prijatelje –

bivšeg marseljskog lupeža Bastiana Fabrea i crnokosu, cmooku

Christinu Troll.

Pukovnik reče:

– Gospodine Lievene, kemijske pretrage različitih uzroka sredstva

Beauty Milk potvrdile su ispravnost vaše teorije o gljivici plijesni.

Stoga ćete vi i Bastian Fabre biti smjesta pušteni iz pritvora.

– Samo trenutak – Thomas će nervozno – a što je s gospođicom

Troll?

Pukovnik reče:

– Prema njezinim otiscima prstiju utvrdili smo da je Christina

Troll pod imenom Vera Fross bila godinu dana član ozloglašene

Kaiser-bande u Nürnbergu. Mladi su gangsteri krali automobile,

napadali vojnike i pljačkali po američkim vilama. Ženski su se

članovi bande laćali oficira. Omamljivali su ih alkoholom i

W & N

sredstvima za spavanje, pa bi ih zatim pljačkali...

Thomas je zurio u Christinu, tu blagu, dobro odgojenu Christinu,

djevojku iz građanske kuće; u to stvorenje koje je djelovalo tako

čisto, tako čestito, tako moralno; u svoju poslovnu partnericu koju je

poštovao kao damu i s kojom je postupao kao s nedužnom

djevojčicom.

Christina se naglo okrene. Njezino je blijedo, pravilno lice

madone bilo izobličeno. Glas joj je zvučao glasno i prostački:

– Ne bulji u mene tako blesavo, čovječe! Što li misliš zbog čega

sam te upecala?

– Upecala... – nemoćno ponovi Thomas, pomislivši: »Starim li?

Zar više nisam dorastao ni polujakoj deriščadi?«

– Pa jasno, čovječe! Upecala! Kad se u Münchenu družba raspala,

morala sam nestati! Uzela sam ponovno svoje staro ime! Namjestila

sam se kod Amerikanaca i čekala budalu poput tebe koja će mi dati

novac za tvornicu!

– Christina – reče Thomas. – Što sam vam skrivio? Zašto tako

govorite sa mnom?

Mlada je djevojka odjednom izgledala staro, iživjelo, istrošeno i

cinično:

– Pun mije nos svih vas! Svih muškaraca! Amerikanaca i

Nijemaca! Svinje ste, podle svinje – svi vi! – Glas joj se prekine.

– Shut up – grubo će pukovnik. Christina Troll zanijemi.

Pukovnik se obrati Thomasu: – Tvornica, svi prihodi i sveukupna

proizvodnja su, naravno, zaplijenjeni.

– Ali, slušajte, pa nije to sve samo njezino vlasništvo. Mojim je

novcem tvornica ponovno proradila.

– I am sorry, mister Lieven, tvornica je u trgovački registar

W & N

uvedena samo pod imenom Christine Troll. Bojim se da ste ovdje

pogriješili.

Thomas pomisli: »Evo te tvoja sudbina opet kažnjava jer si

pokušao biti čestit i raditi pošteno. Ode tvoj novac! A da si izveo

nešto nepošteno, sigurno bi se obogatio, odlikovali bi te, hvalili i

ljubili – ali nisi, idiote jedan, opet si nastojao biti pošten. Tvoj te

život još uvijek nije ničem naučio.«

Navečer tog dana Thomas je s Bastianom sjedio u predvorju svoje

vile ispred kamina u kojem je plamsala vatra. Obojica su pila pastis –

rakiju s kojom su u Francuskoj zaradili sav onaj novac, velik dio

kojega su sada izgubili.

– Odmah sam te upozoravao – reče Bastian. – Prilično smo bez

para. Što da radimo? Da prodamo vilu?

– Ni govora – reče Thomas, rastežući se. – Sada ćemo tražiti uran.

– Što ćemo tražiti?

– Točno si čuo, stari moj. Sjedio sam kod Amerikanaca u ćeliji s

vrlo zanimljivim čovjekom. Zove se Wälter Lippert. Ispričao mi je

priču. Fantastičnu priču...

3

Wälter Lippert bio je ozlojeđen, blijed i omršavio u času kada mu

se u ćeliji životni put ukrstio sa životnim putom Thomasa Lievena.

Lippert je bio čovjek visoke inteligencije i besprijekorna karaktera,

pisac po zanimanju, antifašist po uvjerenju. Mnoge je godine proveo

u koncentracionom logoru Dachauu. Gladovao je, smrzavao se,

puštao da ga muče i gotovo crknuo. Godine 1945. Amerikanci su ga

oslobodili. Sada su ga Amerikanci ponovno zatvorili.

W & N

– Zbog Crne Lucije – reče Wälter Lippert Thomasu Lievenu.

– Tko je Crna Lucija? – Najveća krijumčarka i kraljica crne burze južne Njemačke –

odgovori Wälter Lippert, pa stane pričati: prije nego što gaje CID

uhapsio živio je u gradu na jugu Njemačke. U istom je gradu živjela

i Crna Lucija, lijepa i strastvena žena, za kojom su američki oficiri

hrpimice trčali.

– Kako je pravo ime toj ženi? – upita Thomas zatvorenog pisca.

– Lucija Marija Wallner. Rastavljena je. Djevojačko joj je

prezime Felt.

Taje dama bila vlasnica lokala Zlatni kokot. Lokal joj je za

vrijeme rata pribavio i uredio jedan velikonjemački Gauleiter. Crna

Lucija bila mu je istodobno i vatrena, i nevjerna prijateljica.

Gauleiter je napustio ovaj svijet još prije svršetka rata. Nakon

svršetka rata Crna Lucija je postala istodobno i vatrena, i nevjerna

prijateljica stanovitog kapetana Williama Wallacea.

– Tko je kapetan Wallace? – upita Thomas Lieven svog

zatvorskog druga.

– Kapetan Wallace – pričao je Lippert – bio je zapovjednik

zatočeničkog logora na rubu tog malog grada. Ondje su bili zatvoreni

mnogi nacistički glavešine, koje su na austrijskoj granici poskidali iz

posljednjih izbjegličkih vlakova.

Ti su vlakovi, koji su se potkraj travnja 1945. godine kretali u

smjeru juga, bili pretrpani vrhunskim glavarima iz najvišeg SA i SS-

vodstva, zatim diplomatima i šefovima iz ministarstava. Ova su

gospoda imala sa sobom zlata i dragulja, planove još tajnih,

neprimijenjenih oružja, goleme količine morfija, kokaina i drugih

droga iz zaliha Wehrmachta te kocke urana iz Instituta Kaiser-

W & N

Wilhelm u Berlinu.

Tik pred granicom glavešine uhvati strah, barem što se urana tiče,

te pobačaju skupocjene kocke kroz prozore vlaka. Pisac Lippert

pričao je Thomasu Lievenu:

– ... a na granici su ih onda Amerikanci pohvatali i bacili u logor

kapetana Wallacea. Ondje sjede velikim dijelom još i danas. Zlato,

droge i dragulji nestali su. Tvrdim daje kapetan Wallace sve spretno

prigrabio za sebe.

– A kocke urana? – upita Thomas.

– Više se nikada nisu našle. Kao ni planovi za čudesno oružje.

Možda još uvijek leže u nekoj šumskoj prosjeci ispod snijega.

Možda ih je našao neki seljak, tko zna...

– A što ste vi doživjeli s Crnom Lucijom?–upita Thomas mršavog

i očajnog pisca.

Lippert reče gorko:

– Kada sam se vratio kući iz koncentracionog logora, uvrstili su

me Amerikanci u svoju Special Branch. – Pisac se nasmije. – Jer

sam bio osvjedočeni antinacist! Čovjek bez i najmanje mrlje! Stoga

je moj zadatak bio da provjeravam stanovnike našeg grada. Otprilike

prije godinu dana došla je k meni Crna Lucija s kapetanom

Wallaceom...

Visoka i bujna, lijepa i ohola, Crna Lucija ušla je u ured Wältera

Lipperta. Plavokos, plavih očiju i uskih usana, kapetan Wallace je

koracao uz nju.

Crna Lucija sjedne na pisaći stol Wältera Lipperta, dobaci mu tri

velika, dugačka omota cigareta »chesterfield«, pa prekriživši noge

reče:

W & N

– Gospodine Lipperte, ili kako li se već zovete, koliko ću još dugo

čekati svjedodžbu da nisam bila nacist?

– Uopće nećete dobiti svjedodžbe – reče Lippert. – I maknite

smjesta ove cigarete! Siđite s mog pisaćeg stola! Sjednite na stolac.

Kapetana oblije rumenilo. Zatim progovori gotovo besprijekornim

njemačkim:

– Slušajte Lipperte, ova je dama moja zaručnica! Želimo se

vjenčati! Očekujem od vas da najbržim putem ispostavite

svjedodžbu. Jeste li razumjeli?

Problijedivši, Lippert reče:

– Neću ispostaviti svjedodžbu, kapetane Wallace!

– A zašto nećete?

– Jer ovu damu svašta teško tereti. Godinama je bila ljubavnica

Gauleitera. Denuncirala je ljude i trpala ih u koncentracione logore.

Obogatila se. Poznato nam je da joj svjedodžba treba jer želi preuzeti

hotel Bristol...

Hotel Bristol bio je vlasništvo nekog ozloglašenog nacista, koji je

pobjegao.

– Pa što onda? – zaurla odjednom kapetan Wallace. – Što se to

vas tiče? Hoćemo li dobiti svjedodžbu – da ili ne?

– Nećete – reče tiho Wälter Lippert.

– Ovo ćete još požaliti – vikao je kapetan, odlazeći bučno iz

ureda. Njišući se u bokovima i premećući po ustima gumu za

žvakanje, Crna Lucija ga je slijedila.

Izvan sebe od bijesa, Lippert odmah nazove zemaljskog

savjetnika doktora Wernera, koji je morao svaku svjedodžbu

supotpisati. Lippert izvijesti zemaljskog savjetnika o svom

doživljaju. Doktor Wemer se razbjesni:

W & N

– To je zaista koješta! To staro nacističko smeće! Ne bojte se,

Lipperte, stojim uz vas! Nećemo popustiti! No to bi bilo baš lijepo.

Nisu, doista nisu popustili, ni zemaljski savjetnik doktor Werner,

ni bivši logoraš Wälter Lippert! Međutim, ni kapetan Wallace nije

popustio.

– ... ishodio je da su me uhapsili – pričao je Wälter Lippert u

siječnju 1947. godine svom drugu u ćeliji Thomasu Lievenu. –

Ovdje sjedim već 82 dana. Još me ni jedan jedini put nisu preslušali.

Moja je žena već napola luda od brige i straha. Pisala je pismo

predsjedniku Trumanu. Ali ništa se ne događa. Nešto se ipak u

međuvremenu dogodilo: Crna Lucija je dobila svjedodžbu.

– Od koga?

Lippert umorno slegne ramenima.

– Od nekoga. Ima tolike prijatelje. Unajmila je, dakle, »Bristol.«

Tamo će se sada događati najgore prijevare. Tja, gospodine Lievene,

tako vam je to. Za to su me u koncentracionom logoru gotovo nasmrt

pretukli. Neka živi demokracija! Neka živi pravda!

Takve je pripovijesti Thomas čuo 26. siječnja 1947. godine. A

sada, 29. siječnja, ispred rasplamsale vatre kamina u svojoj vili na

rubu Münchenu, reče svom prijatelju Bastianu:

– Sada znaš sve. Za neko vrijeme imam pun nos dobrih djela i

zarade na pošten način.

– Napokon, hvala budi bogu!

– Idemo na jug Crnoj Luciji. Tražit ćemo uran. Tražit ćemo

nestale planove. A tom se prilikom moram pobrinuti i za tog jadnog

momka Wältera Lipperta.

W & N

4

– To je on – reče zaplakana, izmučena Elsa Lippert. Stajala je

pokraj Thomasa Lievena uz prozor svoje dnevne sobe i pokazivala

niz glavnu ulicu malog gradića. – Eto one hulje, dolazi! S njom... s

Crnom Lucijom!

Thomas Lieven je sa zanimanjem promatrao ovaj par:

plavokosog, vitkog oficira i ženu u skupocjenom krznenom ogrtaču

od vidre. Thomas se trgne. Kapetan Wallace je imao na lijevom

obrazu ožiljak! Ali to nije bio operativni ožiljak. Taje brazgotina

potjecala od studentskog dvoboja sabljama! Čudno! Otkada se

Amerikanci biju u dvobojima sabljama?

Thomas osmotri ženu pokraj čudnog kapetana. Izgledala je poput

grabežljive zvijeri, snažne i uvijek spremne na napad.

– Ta je dama sada vlasnica Bristola?

– Jest, gospodine Scheuner – reče gospođa Lippert.

Thomas joj se predstavio kao Peter Scheuner. Na ime Peter

Scheuner imao je odlične lažne dokumente koje je sam izradio. I

Bastian je sada imao novo ime: Jean Lequoc...

Thomas reče:

– Gospođo Lippert, pokušat ću pomoći vašemu mužu. Ali zato

moram sve znati. Kažete da je Bristol pripadao nekom nacistu koji je

pobjegao?

– Pripadao je.

– Pa onda potpada pod nadzor Property Control Officea! Tko je upravitelj Property Control Officea?

– Neki kapetan Hornblow.

– Prijatelj kapetana Wallacea?

W & N

– Dobar prijatelj.

– Aha – reče Thomas Lieven.

Mali je grad bio pretrpan vojnicima, izbjeglicama i raseljenim

licima. Bilo je premalo stambenog prostora; gostionice i hoteli bili su

popunjeni do posljednjeg mjesta.

Thomas i Bastian našli su dvije mirne sobe kod nekog seljaka u

selu ispred grada. Uselili su se pod svojim lažnim imenima navečer

20. veljače 1947. godine i ostali ondje tri mjeseca. Bilo je to dugo,

ali oni nipošto nisu bili besposleni.

Najprije su nekoliko dana i noći posjećivali Bristol. Ovdje je u

svako doba bilo vrlo živo. Ljudi su plesali i pili, udvarali i gurali se,

šaputali, trgovali i telefonirali. U »Bristolu« je bilo mnogo lakih

djevojaka, vojnika koji su ondje ostavljali svoje plaće, sumnjivih

Poljaka, neugodnih Čeha, nekoliko mađarskih aristokrata, nekoliko

Rusa vlasovaca, a dakako i Nijemaca.

I uvijek, danju i noću, moglo se vidjeti Crnu Luciju, našminkanu,

dekoltiranu, kako ipak uvijek nadzire posao. A gotovo svake večeri

pojavio bi se kapetan Wallace – mršav, vitak, visok i plavokos, s

brazgotinom od sablje na lijevom obrazu...

Pošto su Thomas i Bastian tjedan dana promatrali prilike u malom

gradu, održe u svojoj snijegom pokrivenoj seoskoj gostionici ratno

vijeće. Thomas reče:

– Ovdje ima gospođica, ima vojnika, ima raseljenih lica, stari

moj, ali prije svega ovdje ima nacista! Izbjeglica i starosjedilaca,

sada mi je to postalo jasno. Čini se da to Amerikanci ne znaju. Ali

nas dvojica, ti i ja, to nikada ne smijemo zaboraviti! Naš cilj glasi:

uran i konstrukcijski planovi.

– Ako je sve još uopće ovdje!

W & N

– Po svim zakonima vjerojatnosti još je uvijek ovdje. Mislim da

znam prvorazredan način kako da to saznam.

– Hajde reci – zamoli ga Bastian.

Thomas mu reče. Plan je bio i jednostavan i genijalan. Dana 28.

veljače Thomas gaje počeo primjenjivati. Dana 19. travnja već se

nalazilo u njegovu posjedu:

– dvadeset osam kocaka urana 238, bridova dugih po 5

centimetara i težine od 2,2 kilograma, sve bez iznimke s utisnutim

žigom Instituta »Kaiser-Wilhelm« u Berlinu.

– jedan primjerak tajne nišanske sprave MKO i – točni

konstrukcijski planovi ove nišanske sprave iz Trećeg Reicha koju su

nacisti izradili u svega nekoliko uzoraka, ali je više nisu dospjeli

primijeniti. Radilo se o napravi za lovačke avione koja je

omogućavala da se precizno pogodi protivnika u onom trenutku kad

bi se pojavio u sjecištu nišanskog križa, a da strijelac pri tom

prethodno nije morao proračunavati oko nišanjenja...

Kako li je to Thomasu samo uspjelo?

Kako li je taj navodni Peter Scheuner uspio to izvesti, opravdano

su se pitali sredinom travnja 1947. godine francuski, američki,

engleski i ostali agenti, koji su se u to vrijeme hrpimice muvali po

jugu Njemačke i koji su, kao i Thomas Lieven, alias Peter Scheuner,

pokušali pronaći nestale nišanske sprave i konstrukcijske planove za

njihovu izradbu.

U posljednjim smo recima nabrzo preskočili mnogo tjedana, dok

je zapravo još uvijek 28. veljača. Zato ćemo još neko vrijeme

zadržati za sebe trik Thomasa Lievena i ukratko ispričati što se u ova

tri mjeseca zbivalo oko tajanstvene Crne Lucije i oko Thomasa

Lievena.

W & N

5

U ova tri mjeseca, između početka zime i početka proljeća,

poslovi s narkoticima Crne Lucije i njezinog američkog ljubavnika

silno su se razvili. Nećkali su se, izigravali kupce i nabijali cijene. Je

li Crna Lucija znala da se poigrava vlastitim životom?

Pisac Lippert je i dalje čamio u münchenskom zatvoru. Koliko

god se Thomas trudio da mu pomogne, nije za to nalazio zasad

nikakvih mogućnosti. Zid šutnje i zavjera okruživali su nesretnog

Lipperta koji se usudio suprotstaviti Crnoj Luciji.

– Strpljenja – govorio je Thomas jadnoj, bespomoćnoj Elsi

Lippert, nesposobnoj da se brani. – Morate imati strpljenja. Učinjena

je nepravda. Nepravda nikada ne traje vječno. Ponekad dugo – ali

nikad vječno. Doći će dan, pa ćemo i vašem jadnom mužu moći

pomoći.

Iako mu nije polazilo za rukom da rehabilitira pisca Lipperta,

Thomas je ipak mogao biti zadovoljan razvojem svojih privatnih

pothvata. Kako smo već rekli, 19. travnja posjedovao je kocke urana,

primjerak nišanske sprave MKO i planove za njezinu konstrukciju.

Među obavještajcima raznih zemalja ubrzo se pročulo kakva sve

blaga Thomas posjeduje. Prilazili su mu s ponudama za kupnju – u

prvom redu za kupnju kocaka urana.

Thomas se odluči za nekog argentinskog poslovnog čovjeka,

osobu povjerenja Juana Domingua Perona, koji je prije godinu dana

postao predsjednikom svoje zemlje.

Thomas reče svom prijatelju Bastianu:

– To je čovjek za nas, stari moj. Napolje iz Evrope s tim smećem!

Što dalje! Nekamo gdje iz njega neće izrađivati bombe!

W & N

Argentinac je platio u američkim dolarima – 3200 dolara po

kocki, dakle ukupno 89600 dolara. Uran je deklariran kao

diplomatska prtljaga i avionom prebačen u Argentinu.

Poštovani će se čitatelj možda sjetiti skandala koji je izbio oko

prve argentinske atomske centrale i koji je 1954. godine punio stupce

međunarodne štampe. Tada se saznalo da je neki navodni atomski

stručnjak, njemačkog porijekla, stanoviti »profesor« Ronald Richter,

još 1948. godine izvodio za Perona atomske pokuse na otoku

Huemulu, s namjerom da od Argentine učini atomsku silu. Perón je

tom čudnom profesoru stavio na raspolaganje 300 milijuna maraka.

Međutim, milijunski projekt nije uspio zbog tehničkih nedostataka.

Šipke u unutrašnjosti atomskog reaktora bile su izrađene iz uranskih

kocaka koje su sve nosile žigove Instituta »Kaiser-Wilhelm« u

Berlinu...

Zatim je počelo natjecanje agenata za nišansku spravu MKO

Thomasa Lievena. Budući da je bio uvjereni pacifist, izmijenio je,

naravno, malko planove – tek toliko da bi čak i genijalni tehničari

morali uzalud razbijati glave da pronađu pogrešku u konstrukciji.

Budući da je bio dobar trgovac, planove je umnožio, jer mu je sinula

misao da ih ne proda samo jednom nego nekolicini interesenata.

Upravo se najljepše cjenkao, kad li se pojavi gospodin Gregor

Marék. Gospodin je Marek potjecao iz Češke. Thomas ga je češće

viđao u Bristolu. Izgledalo je da se gospodin Marek odlično snalazio.

Bio je uvijek elegantno odjeven, malen, zdepast, imao je široke

jagodice i kose oči slavenske rase. Govorio je odgovarajućim

naglaskom:

– Recite mi, molim lijepo, gospodo, da li bih mogao malko s

vama razgovarati? Čujem da nešto prodajete...

W & N

Thomas i Bastian nisu točno razumjeli što hoće.

Gospodin Marek postane jasniji:

– Imam prijeko u Čehoslovačkoj dobre prijatelje, izvrsno plaćaju.

Pokažite mi malko taj uzorak i planove.

Nakon kratka natezanja, Thomas i Bastian pokažu gospodinu

Mareku uzorak i planove.

Čeh iskolači oči:

– Neshvatljivo! Već godinu dana jurim za tim. Ništa nisam našao.

Recite mi, molim lijepo, kako vam je to uspjelo?

Thomas odgovori:

– To je bilo sasvim jednostavno, dragi gospodine Marek. Oslonio

sam se na političko mišljenje stanovništva. Ovdje još uvijek ima

mnogo nacista. Moj prijatelj i ja nekoliko smo tjedana vrludali

naokolo. Od nacista do nacista. Dali smo im naslutiti da pripadamo

nekoj Werwolf-organizaciji...

– Isuseee i Marijooo, jeste li poludjeli?

– Ni govora, dragi moj. Vidite kako je to dobro uspjelo. Sa

starosjediocima i s pridošlicama govorili smo kao nacist s nacistom.

Gdje je uran? Gdje su planovi čudesnog oružja? Naša organizacija

treba novaca. Moramo prodati i uran, i planove. Gospoda su to

odmah shvatila. Jedan nas je uputio drugome... Voilá, monsieur!

– Bože moj dragi, i ništa niste morali platiti?

– Ni pare. Naišli smo na same idealiste. Dakle, što nude vaši

prijatelji na Istoku?

– Moram se odvesti prijeko i malo se raspitati.

Obavještajac nestane na tri dana, zatim ga Thomas ponovno

sretne. Marek je bio izvrsno raspoložen:

– Nosim vam lijepe pozdrave. Dođite danas k meni na ručak. Čuo

W & N

sam da volite kuhati. Imam sve kod kuće. Porazgovarajmo na miru o

poslovima.

Bastian i Thomas osvanu 6. svibnja 1947. godine oko jedanaest

sati u luksuzno uređenom stanu narodnog demokrata. Thomas se

začudi:

– Zar su vaši češki prijatelji tako širokogrudni?

Marek se naceri:

– Ali, molim vas, pa to nije moje glavno zanimanje! Pođite sa

mnom.

Marek povede svoje posjetioce u veliku prostoriju pokraj kuhinje.

Ovdje su ležale na metre naslagane stotine svezaka iz

Tisućugodišnjeg Reicha. Führer i djeca, Dan državne partije u

Nürnbergu, Führerove ceste, Pobjeda na zapadu, Pobjeda na istoku,

ovako i slično glasili su naslovi.

Thomas uzme jedan svezak i stane listati. Fotografije, što su

prekrivale čitave stranice, prikazivale su parade, glavešine, generale i

uvijek iznova njega, Führera.

Meni

Jegulja u kadulji

Teleći valjušci

Varenac od lješnjaka

München, 6. svibnja

1947.

W & N

Poslije ovog jela gotovo je pala vojna vlada

Bavarske

Jegulja u kadulji

Dobro očišćenu jegulju

narežite na komade,

marinirajte barem jedan sat s

limunovim sokom, paprom,

solju i sitno kosanim

začinskim travama te s nešto

kadulje.

– Zatim umotajte svaki

komad u svježe kaduljino

lišće, pržite 20-25 minuta u

rastopljenom tamnom

maslacu, garnirajte

limunovim ploškama i

servirajte preliveno maslacem

od pečenja. – Uz to poslužite

mladi krumpir posut

sjeckanim peršinom i salatu

od krastavaca.

Teleći valjušci

Uzmite teletinu očišćenu

od žilica, sitno sameljite u

stroju za mljevenje zajedno s

namočenim i istisnutim

bijelim kruhom bez kore, te s

lučicama šalotama i peršinom,

koje ste prethodno ispirjali na

maslacu. Smjesi dodajte

razmućena jaja, začinite

paprom, solju, dodajte sasvim

malo paste od sardelica i

worcester-umaka te sve

dobro istucite. Oblikujte

plosnate medaljone, uvaljajte

ih u mrvice i ispržite u vrelom

maslacu da budu zlatnosmeđi.

Medaljone položite na kriške

svijetložuto isprženog bijelog

kruha i poslužite s ketchupom

od rajčica,

W & N

Varenac od lješnjaka

Uzmite četiri žumanjka,

izmiješajte ih u pjenu sa75 g

šećera, sokom i koricom

polovice limuna, umiješajte

145 g mljevenih lješnjaka i na

kraju čvrst snijeg od četiri

bjelanjka. – Smjesu stavite u

uobičajeno pripremljen kalup

za varenac i kuhajte jedan sat

nad parom. – Uz varenac

poslužite trešnjev, malinov ili

koji drugi voćni sok ili vrući,

pjenasti umak od vina.

– Ovo ovdje samo je malen dio. Imam toga pun podrum. Uz to

još SS-bodeže, odlikovanja, prstene s mrtvačkim glavama – što god

zaželite! Ne možete uopće zamisliti kako se to prodaje. Amerikanci

su jednostavno poludjeli za tim smećem! Nose ga sa sobom kućama

kao suvenire.

Pođu u kuhinju, gdje se nalazila plaća za suvenire u obliku

konzervi, mesa i boca viskija.

– Kupio sam lijepu jegulju, gospodine Scheuneru. Možete li

pripremiti jegulju u listovima kadulje? To mi je najmilije jelo.

– Na posao – reče Thomas. Počne čistiti jegulju i rezati je na

komade. Marek ga je uz to izvještavao:

– Moji bi naredbodavci vrlo rado osobno razgovarali s jednim od

vas dvojice. Sve je organizirano. Ako želite prijeći prijeko, dvojica

će graničara doći pred vas. Naravno, planove nećete ponijeti sa

sobom. Ja ostajem s onim od vas dvojice koji ostaje ovdje.

Thomas i Bastian odu u vrt i održe malo savjetovanje. Bastian

zaključi:

– Idem ja. Ti nećeš ispustiti Mareka iz očiju. Ako se što dogodi,

predat ćeš ga Amerikancima. Nadajmo se da oni prijeko govore

W & N

francuski!

Kad su o tome upitali Mareka, on izjavi:

– Poput lutkica. Tečno, gospodo, tečno!

Thomas pogleda jegulju.

– Mora još jedan sat ostati u marinadi – reče. – Ako dopustite,

rado bih u međuvremenu razgledao vašu biblioteku.

– Ali, izvolite samo, bit će mi drago, poslužite se – reče Marek.

Thomas se poslužio. Zadubio se u sveske sa slikama i snebivao

se:

– Bože, bože, čega li sve nije bilo u nas...

Prelista petnaest knjiga, pa i dvadeset. Dvadeset i prva se zvala:

Führer i njegove najvjernije pristaše. Thomas je listao. Odjednom

mu zastane dah, pa kriknuvši dozove Bastiana, koji preplašeno

dojuri.

– Pogledaj ovo... – Thomas pokaže veliku fotografiju na kojoj su

bila dva muškarca u SS-uniformama. Jedan je bio debeo i podbuhao,

a drugi plavokos, vitak, visok i ohol. Imao je brazgotinu od sablje na

lijevom obrazu. Ispod slike je pisalo:

ŠEF SA ŠTABA ERNST RÖHM

I NJEGOV STURMFÜHRER FRITZ EDER

Thomas pogleda stranicu s podacima o knjizi i pročita:

– Tiskano 1933. godine. Onda je gospodin Rohm još bio živ.

Ubili su ga tek 1934. godine. Vjerojatno je gospodin Eder uspio

pobjeći u Ameriku. Ne bi smjelo biti preteško utvrditi da li su SA-

Sturmführer Eder i kapetan Wallace jedan te isti čovjek!

W & N

6

Nije, to zaista nije bilo preteško!

CIC je za to trebao samo tjedan dana. Ustanovili su: kapetan

Wallace bio je zapravo nekadašnji SS-Sturmführer Eder. Poslije

Röhmova puča pobjegao je u Sjedinjene Države i promijenio ime.

Wallacea, alias Edera, uhapse, a također i oficira organizacije

Property Control, kapetana Hornblowa. Kasnije su ih osudili na više

godina robije.

No ostavimo sada na trenutak našeg prijatelja Thomasa Lievena,

kako bismo mogli izvijestiti o kraju najveće crnoburzijanske centrale

u Evropi:

Dana 20. svibnja 1947. godine pisac Wälter Lippert pušten je iz

zatvora. Dana 29. svibnja doletio je sudac Earl Rivers iz federalne

države Sjeverne Karoline u Njemačku da bi po nalogu ministra

vojske Kennetha Royalla preuzeo istragu o velikim prijevarama.

Dana 5. lipnja pritvoreno je i preslušano 14 američkih vojnika i 25

njemačkih državljana, među njima i Crna Lucija. Crna Lucija je 2.

srpnja ponovno puštena na slobodu, ali nije smjela napuštati svoje

rodno mjesto. Ona to nije niti pokušala, nego je i dalje nastavila sa

svojim poslovanjem. Ali je, kako se čini, ipak pretjerala u svojoj

poslovnoj revnosti, jer su je 23. prosinca pronašli u spavaćoj sobi

prerezana vrata. Ništa od imovine nije manjkalo. Ubojica nikada nije

pronađen.

Dana 12. siječnja 1948. godine pisalo je u američkim vojnim

novinama Stars and Stripes ispod naslova:

HUGE DOPE RING PROBED IN BAVARIA

W & N

By Tom Agoston

FRANKFURT, Jan 12 (INS) – Postwar Germany’s biggest black

market scandal, involving a gang of international narcotic peddlers...

threatened to blow up in the lap of U. S. Military Government

today...

U prijevodu:

U BAVARSKOJ U TOKU ISTRAGA O VELIKOM

LANCU KRIJUMČARA NARKOTIKA

Izvještaj Toma Agostona

FRANKFURT, 12. siječnja (INS) – Najveći krijumčarski skandal

poslijeratne Njemačke, u koji je upletena međunarodna banda

trgovaca narkoticima... prijetio je da danas bukne u samom središtu

američke vojne uprave.

Slučaj je na svjetlo dana iznijelo razbojstvo nad Njemicom

Lucijom W., koja je prije tri tjedna brutalno ubijena.

Čuje se da su teške optužbe podignute protiv dvojice oficira vojne

uprave u Bavarskoj. Skandal bi mogao ugroziti njemačko-američke

odnose. Radi se o vrijednostima od tri do četiri milijuna dolara...

Dakle, evo kako se to dogodilo.

A sada da se vratimo u godinu 1947.

Dana 9. svibnja Bastian Fabre napusti svog prijatelja Thomasa

Lievena i krene prema Čehoslovačkoj. Želio se do 15. svibnja vratiti.

Ali nije se vratio ni 15. svibnja, ni narednih dana.

Više od Thomasa uznemirio se gospodin Marek:

– Nešto se dogodilo... toga još nikada nije bilo... moji su šefovi

korektni ljudi...

– Marek, ako se mojem prijatelju nešto dogodi, neka vam se bog

W & N

smiluje.

Dana 22. svibnja posjeti Mareka neki njegov zemljak, koji mu

preda pismo, pa se zatim s najvećom brzinom oprosti. Dok je čitao

pismo, Marek je postajao sve bljeđi i bljeđi. Thomas ga je pri tom

netremice promatrao.

– Što se dogodilo? – upita nestrpljivo.

Gospodin Marek je od uzbuđenja jedva mogao govoriti:

– O bože, o bože!

– Što je? Hajde, govorite!

– Rusi su uhapsili vašeg prijatelja.

– Rusi?

– Pročulo se da Česi žele kupiti nišansku spravu. Rusi su to

zabranili. Zatvorili su vašeg prijatelja. Kažu da oni sami žele imati

napravu. O bože, o bože.

– Gdje su to Rusi zatvorili mog prijatelja?

– U Zwickauu. Vaš se prijatelj morao provesti kroz sovjetsku

zonu.

– Gospodine Marek, spremajte se na put.

– Zar hoćete... hoćete prijeko u Zwickau?

– Jasno – reče Thomas.

7

Sjeverozapadno od bavarskog grada Hofa, ispred seoceta

Blankensteina, oko podneva 27. svibnja 1947. godine jedan je

simpatičan gospodin ležao potrbuške na rubu neke šume. Dotični je

gospodin bio bivši privatni bankar Thomas Lieven. Zbog potrebe

samoodržanja zvao se sada Peter Scheuner.

W & N

Pred njim je na mahovini ležala zemljopisna karta. Po njoj se

Thomas opetovano orijentirao. Tu gdje je prestajala šuma, počinjala

je livada u cvatu. Posred livade žuborila je mala vesela rijeka. Možda

i ne bi bila tako vesela kad bi znala da dijeli američku zonu

Njemačke od sovjetske zone.

Na toj je rječici prestajala jedna Njemačka, a počinjala druga. Na

karti je to bilo označeno osjenčanom smeđom crtom – »nadajmo se«,

pomisli Thomas, »da će nas podsjetiti na to tko je kriv što danas

postoje dvije Njemačke...«

Dvanaest sati 27. svibnja: bilo je to dogovoreno vrijeme. Tri

drveta iza male rijeke: bilo je to dogovoreno mjesto.

Trebalo je da ondje stoji vojnik Crvene armije koji će prihvatiti

Thomasa. Međutim, njega ondje nije bilo...

»Bože, bože«, pomisli Thomas Lieven, »ovo je, bogami, baš

strašna nemarnost. Poslao sam prijatelja Bastiana u Zwickau da

pregovara s Česima o – naravno, krivotvorenim – planovima neke

čudesne naprave. Rusi su uhvatili Bastiana. Jasno, Bastiana moram

izvući! Razumljivo je, dakle, što ležim ovdje u podne 27. svibnja.

Spreman sam. U torbi uza se nosim lažne planove. Ležim ovdje i

čekam crvenoarmejca, koji će doći po mene i odvesti me iz jedne

Njemačke u drugu. Ali klipana nema. Pa zar doista baš ništa u životu

ne može teći glatko i bez uzrujavanja?«

Thomas Lieven je ležao na rubu šume do 12 sati i 28 minuta.

Kada mu je želudac prvi put zakrčao, pojavio se s one strane rijeke

sovjetski vojnik. U rukama je nosio automat. Stao je između ona tri

stabla i počeo se ogledavati. »No napokon«, pomisli Thomas. Ustane

i iziđe na livadu. Crvenoarmejac, mlad momak, zaprepašteno ga je

gledao.

W & N

– Halo! – povikne Thomas, koracajući dalje i ljubezno

domahujući vojniku. Na obali rijeke stane i skine cipele i čarape.

Zatim zavrne hlače, pa stane gacati kroz ledenu vodu prema drugoj

obali. Stigavši na sredinu rijeke, začuje hrapav krik, te iznenađeno

podigne pogled.

– Stoj! – urlao je mladi crvenoarmejac uz još neke riječi. Ne

razumjevši ga, Thomas ljubezno kimne glavom, nastavi gacati i

stigne na drugu obalu. Crvenoarmejac navali na njega. Thomasu

odjednom sine: »Isuse i Marijo, pa ovo uopće nije moj

crvenoarmejac koji me morao ovdje dočekati. To je neki sasvim

drugi crvenoarmejac! Jedan koji pojma nema da netko treba doći po

mene!«

Crvenoarmejac se na njega derao grlenim glasovima.

– Dragi, mladi prijatelju, najprije me saslušajte – počne Thomas.

Uto mu se cijev automata zabije u rebra. On ispusti cipele, čarape i

torbu na tlo i podigne ruke uvis. »Užasno«, pomisli, »dakle, sada još

i Crvena armija...

Sjetivši se davne, ali odlične francuske džiju-džicu obuke,

primijeni tzv. dvostruki leptirov zahvat. Za tren oka crvenoarmejac

vrišteći poleti zrakom i zajedno sa svojim automatom pljusne u

vodu. Thomas zgrabi cipele, čarape, torbu, pa odjuri – ravno u

sovjetsku zonu.

U taj čas zemlju potresu topot i tutanj. Thomas zaprepašteno

podigne pogled. Iz .šume na sovjetskom kraju livade provalilo je

najmanje pedesetak ljudi – muškaraca, žena, djece. Kao poludjeli

jurnuli su u rijeku, pregazili je i otrčali dalje u američku zonu

Njemačke.

Thomas je zabezeknuto gledao za njima. Svim ovim ljudima

W & N

pomogao je pri bijegu na Zapad! Svi su ti ljudi ovdje na Istoku ležali

u zasjedi, kao što je i on ležao na Zapadu. Thomasa spopadne

luđački smijeh. Tada ugleda Rusa kako boreći se sa zrakom, izranja

iz vode, pa brzo odjuri dalje. Čuo je da mladi crvenoarmejac za njim

nešto viče. Odjeknu pucnjevi. Thomas začuje metke kako zvižde.

(Upamtite: sovjetski automati pucaju i kada su mokri!)

Cestom prema njemu dolazio je ruski džip. Uz vozača je sjedio

neki kapetan. Kapetan skoči i držeći se za vjetrobran stane na

ruskom bijesno urlati na crvenoarmejca koji je s brežuljka i dalje

bjesomučno pucao. Crvenoarmejac prestane pucati u pravi čas. Džip

zakoči pokraj Thomasa Lievena.

– Gospodin Scheuner, zar ne? – reče kapetan grlenim njemačkim.

– Oprostite što smo zakasnili. Gume ne dobre, puknule! A sada:

dobro došli, gospodin, od srca dobro došli!

8

Kavana Palast u Zwickauu izgledala je jednako žalosno kao i sve

ostalo u tom gradu od oko 120000 stanovnika. Šest sati nakon što je

omogućio masovni bijeg poprilične gomile ljudi, Thomas je sjedio u

jednom kutu spomenute kavane pijući nadomjestak za limunadu.

Tog 27. svibnja više nije imao nikakva posla. Kapetan koji ga je

pokupio na granici dovezao se s njim sve do komande Zwickaua.

Sovjetski komandant grada, stanoviti pukovnik Melanin, poslao je

tumača da ga ispriča i naručio Thomasa za sutra u devet sati.

Tako je Thomas otišao u neki – žalostan – hotel, a zatim ovamo.

Promatrao je te žalosne ljude, muškarce u prastarim dvorednim

W & N

odijelima i otrcanim košuljama, nenašminkane žene u vunenim

čarapama, starim sandalama od pluta i kosom što je visjela u

pramenovima, pa pomisli: »Oh, bože, a ondje odakle dolazim sasvim

je već dobro krenulo. Sklapaju se mutni poslovi, marljivo se radi i

grabi. Ali vi, jadni momci, izgledate kao da ste samo vi izgubili rat!«

Za stolom prekoputa sjedio je pristao par: jedini naočit par što

gaje Thomas do sada mogao otkriti u Zwickauu. Žena je bila bujna,

nabita ljepotica, prekrasne poput žita plave kose, slavenska čulna lica

i blistavo plavih očiju. Nosila je priljubljenu zelenu ljetnu haljinu.

Prebačen preko stolca visio je ogrtač od leopardova krzna.

Njezin je pratilac bio mišićav div sasvim kratko podšišane,

prosijede kose. Nosio je tipizirano plavo odijelo svih Rusa, s

pretjerano širokim nogavicama. Leđima okrenut Thomasu, pričao je

sa svojom damom. Oboje su nesumnjivo bili sovjetski građani.

Thomas se iznenada trgne. Pa taje plavokosa dama s njim

koketirala! Smiješila se, pokazivala zubiće, namigivala mu, napola je

zatvorila jedno oko...

»Hm!!!«

»Pa nisam valjda poludio«, pomisli naš prijatelj, okrene se u

stranu, pa naruči još jednu bocu nadomjestka za limunadu. Nakon

trećeg gutljaja ipak pogleda onamo.

Dama se osmjehivala, pa se i on nasmiješi. Zatim je sve išlo vrlo

brzo. Damin se pratilac naglo okrene. Izgledao je poput Tarzana

»made in SSSR«. Skoči uvis i u četiri se koraka nađe ispred

Thomasa, pa ga zgrabi za revere. Vrisak gostiju. Thomasa to ogorči.

Još ga je više ogorčilo što je iza ljubomornog diva ugledao plavušu

koja je ustala i izgledala kao da silno uživa u sceni. »Mrcino jedna«,

pomisli Thomas, »tako ti to izvodiš, uživaš kada...«

W & N

Dalje nije dospio misliti, jer ga je uto pogodila divovska šaka u

trbuh. Thomasu je to ipak bilo previše. Naglo se spusti pod ruskog

Tarzana, pa mu trgne noge ispod tijela. Već po drugi put džiju-džicu

u istom danu, samo sada jedriličarski trik.

Budući da je ruski Otelo stajao ispred pregrade garderobe,

padne sada preko nje i nestane za njom. Thomas iz prikrajka

zamijeti kako neki ruski podoficir poteže pištolj.

Hrabrost je pitanje inteligencije. Čovjek mora znati kada treba

prestati. Thomas se pogne i pojuri prema izlazu, pa na cestu. Srećom,

na vidiku nije nigdje bilo ni jednog crvenoarmejca. Nijemci se nisu

brinuli za Thomasa. Kad god je bježao Nijemac, već je unaprijed

uživao njihove simpatije.

Thomas otrči do jezera labudova. U tom se lijepom starom

perivoju sruši, hripljući, na klupu. Neko se vrijeme odmarao, zatim

se oprezno odšulja u svoj hotel.

Sutradan, točno u devet sati, tumač propusti obrijanog,

elegantnog, samopouzdanog Thomasa Lievena u ured komandanta

grada Zwickaua. Dakako, nakon toga našeg je prijatelja gotovo

udarila kap. Jer komandant grada Zwickaua, koji je sada ustao od

svog pisaćeg stola, nije bio nitko drugi nego onaj ljubomorni

sovjetski Tarzan kojeg je Thomas jučer poslijepodne jedriličarskom

trikom otpremio iza pregrade garderobe u kavani »Palast«...

Danas je div nosio uniformu. Čovjek se mogao diviti mnogim

odlikovanjima na njegovim grudima. Šutke je promatrao Thomasa.

Thomas je dotle razmišljao: »Ured je u trećem katu. Kroz prozor

nema smisla. Zbogom, Evropo. Postoje ljudi koji tvrde da i Sibir ima

svojih draži...«

W & N

Uto pukovnik Vasilij L. Melanin konačno progovori na

njemačkom, grlenim naglaskom:

– Gospodin Scheuner, molim ispričajte ponašanje od jučer. –

Thomas je nemoćno piljio u njega. – Dunja je kriva za to. – Melanin

odjednom zatuli kao da je poludio. – Ta prokleta đavolica!

– Gospodin pukovnik govori o poštovanoj gospođi supruzi?

Melanin procijedi kroz zube:

– Ta kuja! Mogao sam biti brigadni general. Dva puta su me

degradirali ... zbog nje ... jer sam se potukao.

– Gospodine pukovniče, morate se sabrati – Thomas će umirujući

ga.

Melanin udari po stolu.

– Ali ja ljubim golubicu Dunju. No sada dosta o tome, prijeđimo

na poslove. Ali da prije još nešto popijemo, gospodin Scheuner...

Ispiju zajedno bočicu votke. Poslije jednog sata Thomas Lieven je

bio potpuno pijan, a pukovnik Melanin potpuno trijezan. Obojica su

govorila o poslovima tečno i mudro, a da se nisu pomakli ni koraka.

Pukovnik Melanin iznese svoje stanovište:

– Htjeli ste Česima prodati nišansku spravu MKO. Poslali ste

ovamo svog prijatelja. Možete se s njim vratiti na Zapad jedino ako

nama predate planove.

– Prodate – ispravi ga Thomas, naglasivši.

– Predate. Ne plaćamo ništa – reče pukovnik. Zatim nastavi

zlokobno se nacerivši: – Inače baš niste pali na glavu – Thomase

Lievene!

»Ponekad se čovjeku učini da su mu koljena od hladetine«,

pomisli Thomas. Nemoćno promrmlja:

– Što ste upravo rekli, gospodine pukovniče?

W & N

– Rekao sam Lieven, Thomas Lieven – pa tako se zovete! Brate

moj, smatrate li nas doista idiotima? Zar mislite da naša obavještajna

služba nije imala uvid u savezničke spise? Naši ljudi u Moskvi

gotovo su pukli od smijeha dok su čitali izvještaje o vašim

pothvatima.

Thomas se pribere pa reče:

– Ako... ako već znate tko sam – zašto me uopće puštate na

slobodu?

– A što ćemo s vama, brate? Pa vi ste – ne ljutite se – smiješno loš

obavještajac!

– Baš vam hvala.

– Trebamo prvorazredne obavještajce, a ne komične osobe poput

vas.

– Vrlo ste pažljivi.

– Čujem da volite kuhati. A ja volim jesti. Dođite k nama.

Dunjaška će se veseliti. Pripremit ću blini. Kavijara imam dovoljno.

Onda ćemo dalje razgovarati. Kako vam se to sviđa?

– Izvrsna zamisao – reče Thomas Lieven, pomislivši

Meni

Blini s kavijarom

Kotlet Maréchal

sa

graškom i pommes

fritesom

Varenac od karamela

W & N

Zwickau. 28 svibnja

1947

S kokošjom je nogom Dunja, Ruskinja, stupila u

život Thomasa Lievena

Blini s kavijarom

Ispecite po osobi dva

tanka, na maslacu svježe

ispečena omleta veličine

dlana i složite ih na zagrijane

tanjure. Prvi omlet premažite

kavijarom i prekrijte ga

drugim, prelijte ih vrućim

rastopljenim maslacem, a

preko toga gustim kiselim

vrhnjem. – (Pravi se blini

prave iz heljdina brašna, koje

se u nas teško može nabaviti.)

Kotleti Maréchal

Izvadite kosti iz bataka

mlade uhranjene kokoši, ali

nemojte oštetiti kožu.

Načinite smjesu iz

nasjeckanih kokošjih prsa,

jedne velike žlice maslaca, po

četvrtinu čajne žličice

nasjeckane lučice šalote,

peršina i estragona, četvrtine

W & N

šalice u bijelom vinu

namočenih mrvica bijelog

kruha, jedne velike žlice

nasjeckanih šampinjona,

papra i soli. – Ovu smjesu

protisnite dva puta kroz stroj,

prokuhajte s jednom velikom

žlicom maslaca i slatkog

vrhnja na laganoj vatri uz

neprestano miješanje ne

dopuštajući da smjesa

očvrsne. – Napunite kokošje

batke ohlađenim nadjevom,

sašijte ih, uvaljajte u fine

mrvice i ispržite u maslacu da

bude svijetlosmeđi. Obje

polovice prsa također možete

nadjenuti na isti način i sašiti

ih ali tada upotrijebite za

nadjev teletinu očišćenu od

masnoće i žilica.

Varenac od karamela

Kuhajte jednu litru mlijeka

sa 100 g šećera i komadićem

vanilije, Razmutite pet jaja,

dodajte malo soli i umiješajte

u ohlađeno mlijeko. – Od 200

g šećera ispržite ne pretamni

karamel, zalijte ga s malo

vode, ulijte u zagrijani kalup

za varenac i brzo ga

raspodijelite po svim

stranama kalupa prije nego

što se skrutne. Mliječnu

smjesu stavite u kalup,

zatvorite ga i kuhajte 3/4 sata

na pari. – Kalup držite

nekoliko sati na vrlo hladnom,

zatim istresite varenac na

okrugao pladanj, pri čemu će

se karamel rasporediti oko

varenca kao umak.

utučeno: »Sasvim loš obavještajac. Komična osoba. I moram

dopustiti da mi to govore? A što sada?«

Pripremao je, dakle, u kuhinji rekvirirane vile kotlet Maréchal.

Osjećao se pri tom prilično tjeskobno. Pukovnik Melanin se nije

W & N

pokazao. Međutim, baš kad je Thomas vadio kost iz velikog pilećeg

batka, pripremajući ga za kotlet, u kuhinju uđe gospođa

pukovnikovica. Ušla je, tako reći, u život Thomasa Lievena – samo

što on tada to još nije znao!

Vrlo lijepa žena. Kosa – oči – usne – obline – sto mu gromova! A

koža kao da je od marcipana! Iz nje je izbijala svježina, zdravlje,

snaga. Taje dama bila jedinstvena. Odmah se vidjelo: Dunja se

mogla odreći steznika, grudnjaka i ostalih pomoćnih naprava životno

važnih za normalne dame.

Ušla je, zatvorila vrata i pogledala Thomasa nijemo i žudno. Usne

joj se napola otvore, a oči napola zatvore...

»Prekrasna luđakinja«, presiječe Thomasa. »Svemogući bože,

sada pomaži! Ako je ne poljubim, vjerujem da će me zadaviti golim

rukama. Ili će dozvati nekog oficira NKVD-a i prijaviti me kao

sabotera.«

Napolju u vili začuju se koraci. Naglo se razdvoje. »Krajnji je

čas«, pomisli Thomas.

Dunja odsutno pipne njegov pileći batak.

– Spasi me – prošapće. – Pobjegni sa mnom. Muž me više ne

ljubi. Ubit će me. Ja ću ubiti njega, ako ne pobjegneš sa mnom.

– Ma-ma-ma-hrm!!! Madame, kako ste došli na pomisao da vas

vaš muž ne ljubi?

Dunja se demonski nasmije:

– Jučer si ga u kavani pobijedio. Ranije je prebijao muškarce,

gotovo namrtvo. Mene također. Sada me više uopće ne tuče. To više

nije ljubav... Dobro govorim njemački – zar ne?

– Vrlo dobro.

– Njemačka majka. Odmah si mi bio simpatičan. Usrećit ću te.

W & N

Povedi me sa sobom...

Koraci su se sve više približavali.

Dunja je još uvijek gladila Thomasov batak, kada je pukovnik

ušao. Zagonetno se nasmijao:

– Ah, ovdje li si, golubice moja. Učiš kuhati kao na

kapitalističkom Zapadu, gdje su radnici potlačeni. Što vam je,

gospodine Lievene, zar vam nije dobro?

– Odmah će proći, gospodine pukovniče. Bih li... bih li mogao

dobiti čašicu votke?

9

Jedno je Thomasu bilo potpuno jasno: morao je nastojati da se što

brže opet dokopa Zapada. Ovome paru on nije dorastao. Sovjeti će,

dakle, dobiti besplatno lažne planove. Kakve li sreće da su bili

beskorisni...

Za stolom se još uporno borio, ali samo prividno, jer je znao da

Rusi vole ovakva natezanja. I stvarno, pukovnik mu je oduševljeno i

sa žarom protuslovio. Dunja je sjedila između njih i obojicu je žudno

promatrala. Strahovito su mnogo jeli i strahovito mnogo pili, ali

poslije masnih blinija Thomas je zadržao bistru glavu.

– Dakle, dobro, gospodine pukovniče, imam drugi prijedlog: dobit

ćete planove besplatno, ali ćete zato pustiti na Zapad mog prijatelja i

još jednog gospodina.

– Jednog gospodina?

– Gospodina Reubena Achaziana. Ne znam da li ga poznajete. Još

malo od mojeg batka, milostiva gospođo?

– Još mnogo od vašeg batka, gospodin Lieven.

W & N

– Da li poznajem tog gospodina Achaziana? – progovori

pukovnik prezirno. – Tog lopova. Tog mešetara. Što hoćete s njim?

– Sklapati poslove – Thomas će skromno. – Oprostite, gospodine

pukovniče, ali budući da mi je Crvena armija upravo jedan posao

upropastila, moram se pobrinuti kako ću dalje.

– Odakle poznajete tu armensku svinju?

– Tu armensku svinju upoznao sam ovdje u Zwickauu, gospodine

pukovniče.

U stvari se gospodin Reuben Achazian, nizak, debeo, s očima kao

u morskog psa i malim brčićem, pojavio u hotelu »K jelenu« upravo

kada je Thomas sjedio za doručkom. Gospodin Achazian bez

okolišanja prijeđe na posao:

– Pazite dobro, pustite me da govorim, ne prekidajte me, žuri mi

se, a i vama; znam tko ste – .

– Odakle?

– Reuben Achazian zna sve. Ne prekidajte me. Imam ovdje

neprilika. S Rusima. Bit ću sasvim iskren: sudjelovao sam u prilično

velikoj HO – prijevari. Ne dopuštaju mi da radim.

– Ma slušajte, gospodine Achaziane...

– Pst. Pomozite mi da dođem prijeko na Zapad i učinit ću vas

bogatim čovjekom. Jeste li ikada nešto čuli o CDIM-u?

– Pa naravno.

CDIM, to jest Centralno t/ruštvo za iskorištavanje materijala,

imalo je sjedište u Wiesbadenu, a osnovali su ga Amerikanci. U

golemim skladištima CDIM je skupljao ostavštinu velikog rata,

vrijednu milijune dolara: oružje i municiju, lokomotive i teretna

vozila, zavojni materijal, staro željezo, drvo, čelik, čitave mosne

konstrukcije, lijekove, avione i tkanine. Uprava CDIM-a predana je

W & N

Nijemcima. Oni su, međutim, smjeli prodavati samo strancima – to

je bio uvjet Amerikanaca.

– ... CDIM smije prodavati samo strancima – ispriča brzo poput

lasice gospodin Reuben Achazian Thomasu Lievenu – a nipošto

Nijemcima. Ja sam stranac! Meni CDIM smije prodavati! Imam

rođaka u Londonu, on će nam predujmiti novac. Osnovat ćemo

trgovačko poduzeće, vi i ja. Za godinu dana učinit ću vas

milijunašem – ako mi pomognete da dođem na Zapad.

– O tome, gospodine Achaziane – odvrati Thomas Lieven –

moram još malko razmisliti.

Thomas je razmišljao. Sada uz obilan ručak u zaplijenjenoj

nacističkoj vili u Zwickauu reče sovjetskom komandantu grada

Vasiliju Melaninu:

– Dopustite da gospodin Achazian otputuje sa mnom, i dobit ćete

planove.

– Gospodin Achazian će ostati ovdje. A ja ću usprkos tome dobiti

planove.

– Slušajte, ostavio sam gospodina Mareka – tog češkog

obavještajca poznajete, naravno – kod američkog CIC-a. Čovjek će

ostati kod njih u zatvoru, ako se ne vratim i ne iskupim ga.

– Vrlo važno. Slomit ćete mi srce. Dat ćete mi planove, ili ćete i

vi ostati ovdje!

– E pa lijepo. Onda ću i ja ostati ovdje – reče Thomas.

10

Dana 1. lipnja 1947. godine prispiju gospoda Thomas Lieven,

W & N

Bastian Fabre i Reuben Achazian umorni, ali zdravi i čitavi, u

München. Odvezu se odmah u Thomasovu vilu u Grünwaldu.

Thomas je još nekoliko puta morao s pukovnikom Melaninom jesti i

vrlo često s pukovnikom Melaninom piti prije nego što mu je uspjelo

tog gospodina nagovoriti da promijeni mišljenje. Naposljetku su se

razišli kao prijatelji. Jedino planovi, planovi su, naravno, ostali u

Zwickauu...

Tri su gospodina provela samo nekoliko dana u glavnom gradu

Bavarske. Thomas objasni Bastianu:

– Prodali smo planove Englezima, Francuzima i Rusima. Ubrzo

će shvatiti da smo ih nasamarili. Uzet ćemo druga imena i otići na

neko vrijeme u Wiesbaden.

– U redu, stari moj. Samo kad mi taj Achazian ne bi bio tako

odvratan. Pravi mešetar koji sada želi prodavati čak i oružje i

municiju!

– Neće to učiniti – reče Thomas. Samo da dođemo u Wiesbaden,

onda će se gospodin Achazian iznenaditi.

Kada je već riječ o iznenađenjima.

Večer prije nego što su ova tri gospodina napustila München, pili

su još malo vina. Uto netko pozvoni – bilo je oko sedam i trideset

navečer. Bastian ode otvoriti. Vrati se smrto blijed. Jedva uspije

promucati:

– Do-do-dođi malko, molim te!

Thomas ode u predsoblje. Pošto je vidio tko stoji u predsoblju,

morao je zatvoriti oči i uhvatiti se za dovratak.

– Oh ne – reče – ne!

– Oh da – reče poput žita plavokosa, prekrasna supruga

pukovnika Melanina iz Zwickaua – oh da, da, evo me.

W & N

Bila je ona. Stajala je ovdje s golemim kovčegom, mlada i zdrava.

– Kako ... kako si... kako ste vi prispjeli ovamo?

– Prebjegla sam. S čitavom grupom. Ja sam politička izbjeglica.

Dobila sam pravo azila. Želim ostati uz tebe i poći s tobom kamo

god pošao.

– Ne možeš.

– Mogu. Jer ako me ne pustiš da ostanem uza te – u svom ću bolu

smjesta otići na policiju i ispričati da si mojem mužu odnio

planove... i sve ostalo što još znam o tebi....

– Ali, zbog čega – ali, zašto me želiš izdati?

– Jer te ljubim – imala je obraza izjaviti...

U drugu ruku, čovjek je rob navika.

Dva mjeseca kasnije, u kolovozu 1947. godine, Thomas Lieven u

golemom stanu koji je unajmio zajedno s gospodom Bastianom

Fabreom i Reubenom Achazianom u ParkstraBe u Wiesbadenu da bi

ondje poslovao i živio, izjavi:

– Ne znam što imate protiv Dunje. Šarmantna je. Kuha za vas.

Marljiva je. Smatram je zanosnom.

– Ali te previše iscrpljuje – reče Bastian. – Pogledaj malko svoje

prste. Gledaj kako drhću!

– Glupost – reče Thomas, ne baji vrlo uvjerljivo, jer je i sam

smatrao da mu je prijateljica malko prenaporna. Dunja je stanovala u

blizini u namještenoj sobi. Nije čak ni dolazila svake večeri, ali kad

bi došla...

U rijetkim slobodnim trenucima Thomas se često sjećao

pukovnika Melanina. Dobro je mogao shvatiti zašto nikada nije

postao general.

U Wiesbadenu se Thomas zvao Ernst Heller – jasno, s

W & N

odgovarajućim lažnim dokumentima. Na ime svog inozemnog

suradnika osnovao je Otvoreno trgovačko društvo Achazian. To je

poduzeće kupovalo goleme količine najrazličitije robe i trpalo je u

skladišta CDIM-a ispred razorena grada.

U golemim stovarištima CDIMA-a nije se nalazilo samo prijašnje

vlasništvo Wehrmachta. Tamo su se mogli kupiti i džipovi, kamioni i

zalihe američke vojske – materijal koji je zastario ili je prijevoz

natrag u Ameriku bio preskup.

Thomas objasni svojim prijateljima:

– S Amerikom ne možemo sklapati poslove, za to imamo svi

premračnu prošlost. Moramo se držati ostalih zemalja, i to onih koje

ratuju, jer one ne smiju kupovati kod CDIM-a. To je zabranjeno.

– Imam pri ruci gospodina Aristotelesa Pangalosa, predstavnika

grčkih partizana i nekog gospodina Ho Irawadija iz Indokine – reče

Reuben Achazian.

– Pa valjda nećete tim momcima prodavati oružje! – užasne se

Bastian.

Nakon ovog Thomas Lieven održi malo načelno predavanje:

– Ako im mi ne prodamo oružje, učinit će to netko drugi. Zato

ćemo to ipak uraditi – ali ta gospoda se tome neće baš mnogo

radovati.

– Ne razumijem ni riječi.

– Dopusti da dorečem. Pred Mainzom sam unajmio praznu

tvorničku dvoranu. Izvadit ćemo barut iz municije i zamijeniti ga

piljevinom. Automati su upakovani u sanduke s određenim užganim

natpisima, zakovani i plombirani. Pronašao sam stolariju koja će

izraditi iste takve sanduke s jednakim užganim natpisima. I plombe

se mogu krivotvoriti. A običan će sapun sanducima dati potrebnu

W & N

težinu...

– A što će biti s barutom i automatima?

– Roba će putovati preko Hamburga dalje brodom – reče Thomas

– a pred Hamburgom je voda vrlo duboka. Moram li nastaviti?

Tog kolovoza 1947. godine (103. razdoblje karata za živežne

namirnice) opskrba Wiesbadena dosegla je svoju najnižu točku. Broj

kalorija spao je na 800. Nestašica krumpira postajala je sve veća.

Hrana je dodjeljivana još samo bolnicama i logorima. Od namirnica

mogli su se nabaviti još samo proizvodi od kukuruza, koje ljudi zbog

gorka okusa nisu voljeli. Opskrba masnoćama morala je biti

smanjena od 200 grama na 150 grama i dobivalo se još samo po

četvrt kilograma bijelog i četvrt kilograma žutog šećera. Zbog velike

suše urod voća i povrća bio je vrlo loš, pa su stoga ljudi dobivali još

dodatno po četiri jaja. Opskrba mlijekom doživjela je potpuni slom.

Dvije trećine odraslih stanovnika Wiesbadena više ga uopće nisu

dobivale.

Upamtite: strahoviti rat još dugo nije završen za onoga tko ga je

izgubio...

11

Otvoreno trgovačko društvo Achazian najprije je gospodi

Pangalosu i Ho Irawadiju prodalo 2000 kilograma »Atebrina«,

sredstva protiv malarije, iz zaliha Wehrmachta. Na omotima još su

uvijek bili njemački orao i kukasti križ. To se moralo ukloniti.

Thomas i njegovi ortaci teretnjacima otpreme »Atebrin« u jednu

tvornicu lijekova i tamo ga prepakuju. Sada se »Atebrin« mogao

W & N

utovariti na brod.

Ono što je pri »Atebrinu« bila prava dječja igra pokazalo se u

jednom drugom slučaju kao upravo nerješiv problem. Gospoda

Pangalos i Ho Irawadi požele kupiti tropske šljemove, svaki po

30000 komada. Šljemovi stignu, ali s kukastim križevima na sebi, i

to tako dobro izrađenim da ih nije bilo moguće odstraniti. Pod tim su

uvjetima gospoda, naravno, morala odustati od kupnje.

»Što da uradimo s tim posr... šljemovima«, razmišljao je Thomas.

Danima je time razbijao glavu. Tada mu sine spasonosna misao!

Šljemovi su imali divne kožnate vrpce za upijanje znoja. Sasvim

nove i izvrsne kvalitete. U čitavoj njemačkoj industriji šešira nije

bilo više ni jedne jedine kožnate vrpce za upijanje znoja.

Thomas stupi u vezu s odgovornim ljudima te struke. Tropski su

šljemovi nestali kao alva.

Otvoreno trgovačko društvo Achazian zaradilo je prodajom vrpci

znatno, znatno više nego što bi dobilo prodajom šljemova. A

Thomasu je još uspjelo pokrenuti i poratnu njemačku industriju

šešira.

Usprkos tome, Thomas je imao briga, ali ne poslovnih. Osjećao je

kako ga Dunja sve više i više iscrpljuje. Pravila mu je scene. Iz ljuba

vi. Iz ljubomore. Bila je uzbudljiva i naporna. Thomas se sa njom

svađao i ponovno mirio. Bilo je to najluđe razdoblje njegova života.

Bastian se zabrinuo.

– Ovako to, sinko moj, ne može dalje. Ta će te dama uništiti.

– A što da radim? Ne mogu je izbaciti. Ona neće otići.

– Već će ona otići!

– Hoće, na policiju.

– Prokletstvo – reče Bastian. – Pa valja ti misliti i na budućnost,

W & N

čovječe!

– Pa i mislim, neprestano mislim. Ovo ovdje ionako ne može više

dugo uspijevati. Morat ćemo otići. To će se zbiti’ vrlo naglo,

razumiješ li – prenaglo za Dunju...

– Nisam baš siguran – reče Bastian.

Zatim su prodali Grcima i Indokinezima kuglične ležajeve i

teretnjake, džipove, plugove i druge poljoprivredne strojeve.

– S time neće moći napraviti nikakve nepodopštine – reče

Thomas Lieven, gledajući kroz prozor svog ureda brda ruševina i

krša u koje je bio pretvoren Wiesbaden.

Grad je izgledao kao da se nikada više neće podići. Prije rata

živjeli su ovdje samo imućni ljudi. Sada je Wiesbaden bio grad

siromašnih ljudi koji su živjeli od rente i stanovali u razvalinama.

Kasnije je službeno utvrđeno da ukupna količina ruševina iznosi

600000 kubičnih metara. Do novčane reforme u Wiesbadenu se

izdalo za ukljanjanje krša i ruševina 3,36 milijuna maraka. Radnici i

žene koji su uklanjali krš teško su radili, rame uz rame s ostalim

građanima Wiesbadena, koji su po unaprijed ustanovljenom redu

obavljali svoju dužnost. Thomas Lieven, Bastian Fabre i Reuben

Achazian također su danima rovali po blatu, smatrali su to nekom

vrsti sportskog poravnanja za svoje ostale djelatnosti.

U jesen 1947. godine otkriju da se iz svake američke vreće za

spavanje može skrojiti par hlača. Imali su 40000 američkih vreća za

spavanje. Tvornice odijela još se i danas sjećaju poplave materijala i

narudžbi što ih je zapljusnula u studenom 1947. godine...

U proljeće 1948. godine, kao za kraj svog poslovanja, sklope još

poslove s municijom. Do tog su vremena municiju već bili obradili.

Sada su je ukrcali na brod zajedno sa sanducima prostog sapuna, u

W & N

kojima su navodno bili automati.

Brodovi s teretom za Grčku i Indokinu otisnu se na more.

»Zadržat će se na putu prilično dugo«, pomisli Thomas. Mogao se u

najvećem miru posvetiti zatvaranju svog ureda u Wiesbadenu –

nekako u isto vrijeme kada su različita filmska poduzeća počela

otvarati svoje urede po gradu.

Filmovi koje su snimali u Wiesbadenu obrađivali su prostodušno

beznačajne, beskrajno vedre ili zajamčeno bezazlene teme iz

razdoblja njemačkog preodgajanja. Naslovi su, na primjer, bili: »Kad

žena ljubi«, »Bračna noć u raju«, »Tigar Akbar« i »Smrtonosni

snovi«...

– Vrijeme nam je da se sada pomalo izgubimo, stari prijatelju –

reče Thomas Bastianu 14. svibnja 1948. godine.

– Što misliš, što će Grci i Indokinezi učiniti kad ustanove što se

dogodilo?

– Ubit će nas ako nas uhvate – reče Thomas Lieven.

Kupci oružja nisu uhvatili ni Thomasa, ni Bastiana.

Umjesto njih strani su obavještajci u Saveznoj Republici

Njemačkoj, što se još dobro pamti, uhvatili između 1948. i 1956.

godine nekoliko pravih trgovaca oružjem. Podmetnuli su im

tempirane bombe u automobile ili su ih ustrijelili na otvorenoj cesti.

Prilikom jednog od tih jezovitih događaja Thomas Lieven

filozofski reče:

– Tko se mača laća, od mača će i poginuti. Mi smo isporučili

običan sapun, zato smo živi...

Rekao je to, kako smo ranije napomenuli, u jednom mnogo

kasnijem trenutku. Dana 14. svibnja 1948. godine, međutim, Thomas

Lieven se načas ipak pobojao da će ga stići naprasna smrt, i to onda

W & N

kada je netko oko podneva zazvonio na vratima. Bastian ode otvoriti.

Vrati se natrag smrtno blijed.

– Traže te dva gospodina iz sovjetske vojne komisije.

– Svemogući bože! – reče Thomas, dok su gospoda već ulazila,

držeći se vrlo ozbiljno i značajno. Usprkos toplom vremenu, bili su

još uvijek u kožnatim ogrtačima. Thomasu odjednom postane vrlo

vruće. Zatim iznenada osjeti da mu je hladno. »Gotovo. Sve je

gotovo. Pronašli su me«.

– Dobri djen – reče jedan Sovjet. – Gospodjin Kjeler?

– Ja sam.

– Tražimo gospođu Dunju Melanin. Čuli smo da je kod vas.

– No, hm, ah... – Thomas se pribere. – Gospođa je slučajno ovdje.

– Dopuštate li da govorimo s njom? Nasamo.

– Samo izvolite – reče Thomas i povede obojicu u sobu gdje je

Dunja upravo uređivala nokte.

Nakon deset minuta oba gospodina u kožnatim kaputima odu –

ozbiljno i bez riječi.

Bastian i Thomas odjure k Dunji.

– Što se dogodilo?

Klikćući od veselja, plavokosa se ljepotica baci Thomasu oko

vrata i gotovo ga obori.

– Ovo je najsretniji trenutak mog života! – Poljubac. – Srce moje!

– Poljubac. – Jedini moj! – Poljubac. – Možemo se vjenčati!

Bastianu se otegne lice.

Thomas promuca:

– Što mi možemo?

– Vjenčati se!!!

– Pa ti već jesi udata, Dunja!

W & N

– Više nisam! Već dvije minute nisam! Ova su gospoda od mene

zahtijevala da se smjesta vratim kući. U ime nekog sovjetskog suda

za rastave, kojem je moj muž predao tužbu. Odbila sam da se vratim

kući. Na to su gospoda rekla: »U tom je slučaju od ovog časa vaš

brak razveden!« Evo, ovdje je isprava!

– Ne znam čitati ruski – promrmlja Thomas oko kojeg se sve

vrtjelo. Pogleda ozarenu Dunju. Pogleda smrtno blijedog Bastiana.

»No, nazdravlje«, pomisli. »A brodovi s municijom od piljevine i

običan sapun već su daleko na pučini. Bože pomozi!«

»Najbolje da uzmem konopac pa da se objesim«, melankolično je

razmišljao Thomas. »Hoću li se ikada izvući iz čitave ove zbrke?«

Potišteno i nujno lunjao je tih dana naokolo. Kada se noću 18.

svibnja vratio kući nakon posjeta Dunji u njezinoj namještenoj sobi,

odvukao se stenjući u kupaonicu, gdje je sav rastrojen srušio sa zida

malu kućnu apoteku. Ona uz tresak udari o tlo.

Bastian Fabre sneno dotetura iz svoje sobe:

– Čovječe, što se zbiva?

– Broma... – proštenje naš prijatelj; – Potreban mije brom, moram

se umiriti...

– Dolaziš li od Dunje?

– Dolazim, već nas je dala oglasiti. Ti si jedan od vjenčanih

kumova. Vjenčanje za četiri tjedna. A hoće i djecu. Petero! Što je

brže moguće... Bastiane, izgubljen sam ako se smjesta nešto ne

dogodi – smjesta, čuješ li?

– Čujem. Hajde, najprije popij ovo ovdje. Imam ideju. Možda će

uspjeti. Ali zbog toga mi moraš dati dva-tri slobodna dana.

– Koliko god želiš, stari moj – reče Thomas Lieven. Bastian

nestane. Kad se nakon nekoliko dana vratio, bio je neobično šutljiv.

W & N

– Čovječe, ma otvori usta! – navaljivao je malodušni zaručnik. –

Jesi li nešto učinio?

– Vidjet ćemo – odvrati Bastian.

To je bilo 25. svibnja. Toga dana, a niti slijedećeg, Thomas nije

čuo ništa od Dunje. Kad ju je navečer htio posjetiti, nije bila kod

kuće.

Dana 27. svibnja u 18 sati i petnaest minuta oglasi se u stanu

telefon. Thomas podigne slušalicu i u prvi mah začuje snažnu buku i

brujanje, glasove i šum motora.

Zatim, odjednom, do njega dopre Dunjin glas prigušen suzama,

zdvojan:

– Srce moje.... ljubljeni moj...

– Dunja! – povikne on. – Gdje si?

– U Frankfurtu... na aerodromu... u stanici vojne policije...

– U stanici vojne policije?

Jecaj iz Frankfurta, pa zatim:

– Letim u Ameriku, dragi...

Thomas se svali na stolac.

– Ti... Što?

– Moj avion uzlijeće za deset minuta... Ah, tako sam nesretna...

Ali radi mi se o glavi. Oni će me ubiti ako ostanem ovdje...

– Ubit će te – Thomas ponovi blesavo. Bastian pjevuckajući uđe u

sobu, priđe zidnom baru, pa si natoči jedan mali viski. Thomas je,

međutim, slušao Dunju kako govori:

– Slali su mi prijeteća pisma, napali su me i gotovo zadavili, rekli

su da će me ubiti, jer se nisam htjela vratiti kući. Amerikanci mi

govore to isto!

– I Amerikanci također?

W & N

– Ali ne tako kako ti misliš! – histerično poviče glas iz Frankfurta.

– Amerikanci će me prema nalogu State Departmenta avionom

prebaciti u Ameriku... na sigurno... Pa muž mi je sovjetski general,

nemoj to zaboraviti...

– Zašto mi o svemu tome nisi ništa pričala?

– Nisam te htjela dovesti u opasnost. Nikom nisam smjela ništa

reći... – Govorila je strahovito brzo. Thomasu se vrtjelo u glavi.

Dunja je pričala o ljubavi i o ponovnom sastanku, o vječnoj vjernosti

i vječnoj povezanosti koja premošćuje oceane. I na kraju: – Moram

prekinuti, dragi. Avion me čeka... Odmah uzlijeće... Zbogom...

– Zbogom – reče Thomas. Zatim se veza prekine. Thomas spusti

slušalicu na vilicu.

Zapilji se u Bastiana i obliže usne.

– Daj i meni jedan. Samo brzo. Ovo je tvoje djelo, zar ne? Bastian

kimne.

– Uostalom, nije uopće bilo teško, mali moj – reče.

Nije, uopće nije bilo teško nakon što je Bastian saznao da se u

blizini Nürnberga nalazi velik logor za strance, koji se zove Logor

Valka. Onamo se odvezao vjerni prijatelj... U tužnom okolišu

turobnog logora bilo je mnogo krčmi. Treće večeri Bastian otkrije

dva gospodina koji su bili spremni da za sasvim pristojnu cijenu

napišu prijeteća pisma na ruskom jeziku. Bili su i voljni da dođu u

Wiesbaden kako bi ondje inscenirali malu provalu i malko davili, a

silno uplašili stanovitu damu...

– A reakcija je nastupila smjesta – trljajući ruke izvijesti Bastian

svog prijatelja.

– Bastiane! – povikne Thomas na njega.

– Bilo je zajamčeno neopasno davljenje. Prije toga utuvio sam

W & N

Ivanu u glavu da se ne smije dogoditi ništa ozbiljno!

– Daj mi brzo još jedan čisti! – proštenje Thomas.

– Rado. Priznajem da metoda baš nije bila nježna...

– Bila je divljačka!

– ... međutim, ležiš mi na srcu, stari. A već sam te vidio okružena

s petero djece... Možeš li mi, dakle, oprostiti?

Kasnije te iste večeri razgovarali su o budućnosti. Thomas je

pričao o nekom novom poslu:

– Zaradili smo ovdje svu silu novaca. Moramo ga sada dobro

uložiti – i to brzo.

– Zašto brzo?

– Nešto sam načuo... Vjeruj mi, mora biti brzo. Kupit ćemo

automobile. Američke pontiace, cadillace i tako dalje.

Thomas se zagrijao za svoju temu. Za jedan dolar, objasni on, u

ovom se trenutku moralo plaćati 200 R-maraka. A oni su imali dosta

novaca! Naravno, kao Nijemci neće dobiti uvoznu dozvolu za

američke automobile. Ništa zato! Thomas je upoznao nekog malog

službenika američke vojne uprave. Ovaj je upravo napustio aktivnu

službu. Zvao se Jackson Taylor. On će, dakako, dobiti uvoznu

dozvolu.

– Mister Taylor će pro forma osnovati trgovinu automobila u

Hamburgu i prodavati kola – za nas.

– A kome? Pa ovdje nitko živ nema love!

– To će se brzo promijeniti.

– A koliko automobila namjeravaš kupiti?

– Pa tako, oko stotinjak!

– Isuse! I odmah ćeš ih prebaciti ovamo?

– I hoću... i neću. Kupit ću ih i dopremiti ovamo. Ali možda ne

W & N

odmah.

– Nego kada?

– Ovisi o tome kada će se ono dogoditi.

– A što?

Thomas mu reče što...

Dana 10. lipnja Olivia isplovi iz njujorške luke. Dana 17. lipnja

brod je s teretom od 100 američkih automobila bio na položaju od 10

stupnjeva 15 minuta zapadne dužine i 48 stupnjeva 30 minuta

sjeverne širine ispred zapadne obale Francuske. Tog dana kapetan

primi ovu šifriranu radio-poruku:

radio-stanica sjeverne obale – 17. lipanj 48 – 15.43 sati – od

brodske kompanije schwertmann hamburg kapetanu hannesu drögeu

– u ime vlasnika tereta naređujemo da ostanete na sadašnjem

položaju do daljnje naredbe i da zasada ne uplovite u njemačke

teritorijalne vode – održavajte s nama radio-vezu – dobit ćete nove

upute – kraj

Potom je Olivia tri dana i tri noći krstarila po spomenutom

morskom području. Posada je organizirala službu po smjenama,

igrala poker i lokala. Uvijek su nanovo ispijali u zdravlje nepoznatog

vlasnika tereta.

Dana 20. lipnja primi nakresani prvi radist ovaj šifrirani telegram:

radio-stanica sjeverne obale – 20. lipanj 48 – 11.23 sati – brodska

kompanija schwertmann hamburg – kapetanu hannesu drögeu –

prema nalogu vlasnika tereta krenite smjesta u hamburšku luku –

kraj

Dok je prvi radist dešifrirao telegram za svog, također

nakresanog, kapetana, slušao je drugi nakresani radist emisiju vijesti

Radio-Londona. Skidajući slušalice s ušiju, reče:

W & N

– Kod nas u Njemačkoj objavili su radikalnu novčanu reformu.

Stari novac više ništa ne vrijedi. Po glavi se smije promijeniti samo

40 maraka.

– To neće biti dobro – zloslutno će drugi radist.

– O bože, moja ušteđevina – reče kapetan.

– Sada je bogat samo onaj tko ima robu – doda prvi radist.

Drugi radist zine:

– Momci, pa naš vlasnik tereta sada ima stotinu automobila!

Kapetan kimne sjetno:

– Trebalo bi da netko od nas nešto takvo izvede. Neki lukavi

lisac. Baš bih volio znati tko je on!

Dragi kapetane Hannesu Dröge, možda slučajno pročitate ove

retke. Sada, dakle, znate...

14

Dana 10. ožujka 1948. godine predsjednik Češke Masaryk izvršio

je samoubojstvo, a Beneš je uhapšen.

Dana 18. travnja objavljena su nova racioniranja živežnih

namirnica u ujedinjenim zapadnim zonama. U četiri tjedna prosječni

njemački potrošač dobio je: 400 grama masnoće, 100 grama mesa,

62,5 grama sušenih jaja, 1475 grama ostalih namirnica.

Dana 21. srpnja dogodila se strahovita eksplozija na području I.

G. Farben u Ludwigshafenu, koja je odnijela 124 ljudskih života.

Na početku kolovoza Thomas Lieven i prijatelj mu Bastian Fabre

stignu u neki mali grad u Franačkoj. Thomas objasni Bastianu:

– Najprije sam želio otići u Južnu Ameriku. Ali sam sada u

Wiesbadenu naletio na starog prijatelja Ericha Werthea. Kod njega

W & N

se možemo bolje sakriti nego igdje drugdje. Ni živa nas duša neće

ondje pronaći. Dokle god teče posao s automobilima, radije ću ostati

u Njemačkoj, to više što sam nedavno kupio nekoliko starih dionica.

Da vidimo neće li im vrijednost porasti...

Igrom slučaja, Thomas je u Wiesbadenu ponovno sastao vitkog

visokog bivšeg pukovnika Abwehra Pariz. Doslovno su se sudarili

na ulici. Starom sjedokosom bivšem oficiru ovlažile su se oči.

– Čovječe, Lievene, kako se radujem!

– Pst! Ne tako glasno, gospodine Werthe. Ovdje se sada zovem

Heller.

Werthe se morao nasmijati.

– Još se uvijek bavite sumnjivim poslovima?

– Što znači još uvijek? Kad god sam pokušao na pošten način,

uvijek sam dobio po tikvi. Sasvim sam već ošamućen. A vi? Čime se

bavite?

– Ah, zapravo ničim. Sjedim u svom malom vinogradu u

Franačkoj. Pripada mojoj ženi. Morate nas posjetiti. Zahtijevam to:

kada god zaželite! Koliko god dugo hoćete! Pa, konačno, vi ste me

izvukli iz onog prokletog logora.

I tako su sada gospoda Thomas Lieven i Bastian Fabre bili na

putu k njemu. U neupadljivom predratnom automobilu drmusali su

se prema jugu u lijepu Franačku, u susret jednom vinogradu – i

jednoj novoj pustolovini.

Vinograd Ericha Werthea ležalo je na blagim, suncem obasjanim

brežuljcima. Iznad malog grada, koji je bio poznat kao mjesto

hodočašća. Između vinograda kroz dolinu tekla je idilična rijeka.

Grad je nadvisivala visoka granitna stijena, a na njoj je bio samostan,

koji je čuvao čudotvornu Madonu.

W & N

Jedan od prvih ljudi koje je Thomas upoznao u malom gradu bio

je opat samostana Waldemar Langauer: uistinu impozantan crkveni

dostojanstvenik poput snijega bijele kose, suncem opaljene kože i

sjajnih očiju.

Erich Werthe upozna Thomasa s njime. Oba muškarca odmah

uspostave međusobni kontakt. Waldemar Langauer pokaže Thomasu

prekrasnu samostansku biblioteku. Zatim mu ispriča svoje brige.

Grad je bio pretrpan izbjeglicama, koji su trebali hranu, odjeću,

smještaj. Ali odakle da se sve to nabavi? Svega je manjkalo.

Smiješak uljepša opatovo lice:

– U ovakvim vremenima čovjek upoznaje ljude, gospodine

Lievene. Ljudi često nadmašuju sami sebe... Takvog jednog čovjeka

imamo i u našem malom gradu.

– Doista?

– Zove se Herbert Rebhahn. Po zanimanju je trgovac vinom. Prije

se o njemu dosta čulo, no da, ali samo svjetovne stvari, vi me

razumijete, je li... međutim, od svršetka rata taj se čovjek potpuno

promijenio! Nedjeljom ne propušta nijednu službu božju! Nema tog

dobrog djela koje on ne bi učinio! Dao nam je tisuće i tisuće maraka

za jadne izbjeglice...

Tako je Thomas prvi put čuo nešto o trgovcu vinom,

dobročinitelju Herbertu Rebhahnu. Istog je dana, uostalom, još

jednom slušao o njemu: u kući pukovnika Werthea pri večeri, koju je

pripremila lijepa, premda vrlo mršava i blijeda, supruga bivšeg

oficira Abwehra. Werthe reče:

– Onomad ste u Parizu za mene ispekli fantastičan kolač od luka.

Da li biste to htjeli sutra ponoviti? Dobivamo goste.

– Svakako, od srca rado.

W & N

– Doći će nekoliko prijatelja. Dugujem im poziv nakon svega što

su za mene učinili. Osobito Herbert Rebhahn.

»Herbert Rebhahn – opet to ime!«

– Čini se da taj gospodin neprestano čini dobra djela – reče

Thomas.

– Nemojte se šaliti, molim! – Werthe je bio vrlo ozbiljan:

– Bez gospodina Rebhahna, bez predsjednika policije Kattinga i

bez kneza Welkowa već bih se odavno morao objesiti.

Tiho i prestrašeno Thomas upita:

– Zar je tako loše, gospodine Werthe?

– Loše? Luise, oprosti ovu riječ – ide nam posrano! Gledajte,

imam ovdje vinograde i trgovinu vinom. Vino iz vinograda ostaje

neprodano. A Amerikanci mi ne daju uvozne dozvole. Tako je

propao i dobar posao koji smo nekoć pravili s inozemnim vinima...

Bastian se počeše po glavi, pa reče na njemačkom s francuskim

naglaskom:

– Ne s‘vaćam to. Ja mislio u Njemačka nema ništa za kupiti. Vi

imati dobra njemačka vina. Kako to da ih ne možete prodati?

– Ne znam, to stvarno ne znam...

15

– Prije nego što započnemo – reče gospodin Rebhahn – hajde da

se pomolimo!

Sklopi svoje ružičaste, debeljuškaste ručice, pa pogne ružičastu

debelu glavu s plavom kosom, plavim obrvama i plavom bradicom.

Predsjednik policije Katting, knez Welkow, Erich Werthe i njegova

žena također pognu glave i sklope ruke. Thomas pogleda Bastiana,

W & N

zatim i oni učine poput ostalih.

Knez Welkow je bio star čovjek, suhonjav, ohol, s kožom poput

pergamenta i vrlo šutljiv. Predsjednik policije Wilhelm Katting

izgledao je kao oprezan, korektan, srednje plaćeni bankovni

činovnik.

Poslije tihe molitve, očice dobročinitelja Rebhahna prelete preko

stola.

– Ah, kolač od luka! Koje li delikatese! – reče i posluži se.

Požutjeli knez oprezno sažvače, zatim pohvali:

– Izvrstan kolač. Tako ga je pripremala i moja majka. Čestitam,

milostiva gospođo.

– Morate čestitati gospodinu Lievenu – reče Luise Werthe. – On

ga je ispekao.

Thomas odjednom osjeti kako na njemu počivaju tri para očiju,

hladno, ispitujući bez simpatije. Predsjednik policije, knez i

dobročinitelj Rebhahn gledali su ga – kao što bi tri kriminalistička

komesara promatrala uhapšenog razbojnika.

Thomasu odjednom više nije prijao njegov vlastiti kolač od luka.

Premetao je zalogaje po ustima. Onaj gospodin Rebhahn bio mu je

svake sekunde sve antipatičniji.

Bastian progovori svojim loše naglašenim njemačkim:

– Da za‘valimo što na tom svijetu postoji šarmantna madame

Werthe i ovo divno vino, koje sada podižem u njezino zdravlje!

Messieurs!

Svi podignu čaše i nazdrave Luisi Werthe, koja se zarumeni. Ona

odvrati s lakom gorčinom u glasu:

– Božjom voljom ovo vino ovdje raste. Je li i to božja volja što ga

ne možemo prodati?

W & N

Rebhahn reče dostojanstveno:

– Ovo je vrijeme kušnje kroz koje svi moramo proći, draga

milostiva gospođo. Svi mi. Zar je meni bolje? Zar ne ostaje i moje

vino neprodano?

– Ne želim uopće o tome govoriti da naše vino ostaje u

podrumima – reče Luisa Werthe. – Ali što je s talijanskim vinom?

Smatram da je to najpodlija prijevara! Pa to je...

– Luise, molim te! – oštro je presiječe Werthe. Thomas u isti mah

primijeti kako su Rebhahn, knez i predsjednik policije razmijenili

poglede. Brzo pogleda Bastiana. I Bastian je to, također, uočio.

Stavljajući kolač od luka na vilicu, Thomas nedužno upita:

– Talijansko vino, a što je s njim?

Predsjednik policije, knez i dobročinitelj Rebhahn ponovno

razmijene poglede. Thomas pomisli: »Zar je moj stari Werthe slijep?

Takve ljude on smatra svojim prijateljima? Ni u grobu ne bih želio

biti zajedno s ovom trojkom!«

Rebhahn se blistavih plavih očiju zagleda u Thomasa, pa

odgovori čvrstim glasom:

– Njemačka je već godinu dana preplavljena tisućama litara

jeftinih talijanskih vina. Ta nam vina svima kvare poslove. Jer

svatko, naravno, radije kupuje njih nego naše proizvode. Odakle

dolaze ta vina? Nitko to ne zna. Tko ih uvozi? Niti to nitko ne zna.

– Samo trenutak – reče Thomas – mislio sam da uopće nema

uvoznih dozvola za strana vina – tako ste mi bar jučer rekli,

gospodine Werthe.

Werthe se neveselo nasmije:

– Rekao sam. Službeno ih nema. U Frankfurtu postoji američka

komisija, tzv. JEIA. Jedino ona izdaje uvozne dozvole. A za vino ih

W & N

uopće ne izdaje. Navodno ih ne izdaje.

– Zaista ih ne izdaje, gospodine pukovniče – dostojanstveno

naglasi prijatelj izbjeglica i paradni kršćanin Rebhahn.

– Nećemo valjda sumnjati u ispravnost i nepodmitljivost

američkih oficira, je li?

– Za boga miloga! – Werthe će uplašeno. Thomas pomisli: »Jadni

momče, zar su te već toliko dotukli?«

Te noći, na brežuljku povrh grada, vodio se ovakav razgovor:

– Čuj me, Bastiane, stari druže, da lije i tebi taj gospodin Rebhahn

tako gnusan?

– Tako odvratan kao što je meni, tebi uopće ne može niti biti! A

tek ona dva druga tipa!

– Jadni stari Werthe – ova su mu braća posudila novac... i sada je

tim gangsterima obvezan.

– Moram ti postaviti jedno pitanje – smijem li?

– No hajde, zlatni moj, pitaj!

– Ako se ne može riješiti svog vina i ako nema uvozne dozvole za

inozemnu robu, kako se onda ovom gospodinu Rebhahnu poslovi

tako dobro razvijaju da može davati goleme priloge za izbjeglice?

Meni

Južnonjemački kolač od

luka

Teleće ptičice s pireom

od krumpira

Punjene jabuke

W & N

Franačka, 14.

kolovoza 1948.

Na receptu Thomasa Lievena zagrcnula su se tri

lupeža

Kolač od luka

Uzmite nezaslađeno prhko

tijesto ili fino tijesto s

kvascem, tanko ga razvaljajte

i obložite njime velik kalup za

tortu. – Popirjajte 3/4 kg – 1

kg kolutića luka u maslacu da

budu mekani i svijetli.

Ohladite ih, dodajte 3-4 čitava

jaja razmućena s nekoliko

velikih žlica gustog kiselog

vrhnja te malo kumina i soli.

– Stavite smjesu u kalup,

položite odozgor poklopac od

tijesta, ispecite u pećnici

zlatnožuto i poslužite vruće.

Teleće ptičice

Teleće odreske čvrsto

istucite i na jednoj strani

posolite i popaprite. Tu stranu

obložite s nešto sitno

nasjeckane masne slanine,

luka i peršina, zavijte odreske

i svežite ih uzicom. – Smotane

odreske pržite u maslacu da

budu svijetlo-žuti, prelijte ih

kiselim vrhnjem, u koje ste

W & N

prethodno umiješali pola

čajne žličice kukuruznog

škroba, posolite ih i

popaprite, te lagano pirjajte

dok ne postanu mekani. – Uz

to poslužite pire od krumpira

i zelenu salatu.

Punjene jabuke

Prhke, ne preslatke jabuke

ogulite i oprezno izdubite, a

da ne oštetite stranu kod

peteljke. – Postavite ih na tu

stranu u maslacem premazani

kalup za nabujak, napunite

šupljinu s jednom žličicom

šećera, žličicom grožđica i

žličicom želea od ribizla. Na

svaku jabuku stavite grudicu

maslaca i pecite u pećnici dok

jabuke ne postanu mekane.

– Imaš pravo, reče Thomas – i ja sam već o tome razmišljao. Da

bih ti mogao odgovoriti na ovo pitanje i – nadam se – pomoći svom

prijatelju Wertheu, morat ću na neko vrijeme otputovati u Italiju...

16

Dana 10. rujna 1948. godine Thomas Lieven je sjedio u krčmi

tajanstvenog Luigija u Napulju uz pun lonac paste asciute i uz bocu

crna vina. Thomas je Luigija, koji je bio nalik na glumca Orsona

Wellesa, cijenio otkako gaje upoznao tik nakon završetka rata, kada

je po nalogu francuske Službe za otkrivanje ratnih zločinaca proveo

u Napulju nekoliko dana sa zadaćom da uhapsi nekog talijanskog

generala.

Prije otprilike tri tjedna Thomas se ponovno pojavio u Napulju i

zamolio Luigija da malko pronjuška tko to u sjevernoj Italiji kupuje

W & N

vino, kod koga i u kojim količinama – i to vino namijenjeno

Njemačkoj.

Luigi ga izvijesti:

– Moji su drugovi bili u Bolzanu, i u Meranu, i u Pieve di

Cadoreu, i u Sarentinou, i u Bressanoneu. Ondje gore već godinu

dana kupuju vino kao da su poludjeli – na stotine tisuća litara! Ali

potajno, sasvim potajno.

– I krijumčare ga u Njemačku?

– Ma ni govora, prijatelju! Ispravno ga deklariraju i prevoze ga

preko granice željeznicom!

– Ali u Njemačkoj se ne smije prodavati nikakvo inozemno vino!

– Ovo se vino u Njemačkoj niti ne prodaje – navodno ne prodaje

– Luigi protrlja ruke, udari se po trbuhu i zavrišti od smijeha: – To je

misno vino!

– Misno vino?

– Jest, baby, misno vino. Poklon katoličkih talijanskih građana

katoličkim crkvama u Njemačkoj. Poklon! Shvaćaš li kako je

genijalan ovaj trik? – Luigi se nije mogao umiriti. – Pokloni ne

potpadaju pod američke odluke o uvozu! Jer se s poklonima ne prave

poslovi! Za poklone JEIA izdaje uvozne dozvole!

Thomas osjeti kako mu je odjednom postalo hladno. Tiho upita:

– A tko je primalac u Njemačkoj?

Luigi se zagrcne od smijeha:

– Vino šalju na adrese triju samostana u Bavarskoj. Ali u svim je

slučajevima pravo odredište i pravi primalac opat nekog samostana,

a zove se...

– Waldemar Langauer – reče Thomas prigušeno.

– Točno – potvrdi Luigi – a odakle to znaš?

W & N

»Opat Waldemar Langauer – upleten u gigantsku prijevaru s

vinom?« Thomas to nije mogao shvatiti. Vidio je opata i razgovarao

s njime. Nije se varao. Opat nije bio čovjek koji bi uradio nešto

prljavo!

Što se onda ovdje zbiva? Tko li to zloupotrebljava ime crkvenog

dostojanstvenika na tako besraman način?

Thomas otputuje u sjevernu Italiju. Danima se onuda muvao.

Podmićivao je željezničare, carinike, transportne radnike i vidio

uvozne dozvole koje je izdavala JEIA.

Konačno utvrdi da je njemački kolodvor za pretovar uvezenog

vina u mjestu Rosenheimu. Zatim je Thomas imao nekoliko dugih

telefonskih razgovora. Nakon toga se 28. rujna na kolodvoru u

Rosenheimu pojavi neki prijazan momak riđe četkaste kose i

medvjeđe snage. Zvao se Gustave Aubert i pokazao isprave

ispostavljene na to ime. Izgledao je poput izrezanog Bastiana Fabrea,

što i nije bilo nikakvo čudo...

Marljivi Francuz odmah osvoji simpatije domaćih radnika:

– Ja bivša strani radnik koji želila ostati u Njemačka, jer se dobro

osjećala ovdje u Bavarska!

Tovario je na teretnjake bačve pune talijanskog vina. Upoznao je

vozače tih kamiona. Dolazili su noću po talijansko vino i navodno ga

vozili u tri bavarska samostana. Bili su vrlo škrti na riječima. Jednom

su čak i prebili Francuza kad je postao previše radoznao. Dopustio je

– prvi put u životu – da ga premlate. Sjetio se izreke svog prijatelja

Thomasa Lievena: »Hrabrost se ne pokazuje samo šakama, za to je

potrebna i glava.«

Saznao je, međutim, nešto što je bilo bolje i vrednije nego

pobjeda po svim pravilima klasičnog tehničkog k. o. nad njemačkim

W & N

vozačima. Vidio je putne naloge vozača i prometne dozvole vozila.

Sada je znao kome pripada svaki pojedini teretnjak što je dolazio po

misno vino. Znao je sada po čijem ga nalogu šoferi voze.

17

– Velečasni, moj prijatelj Bastian Fabre može se zakleti da su

vozači vozili i da još uvijek voze po nalogu gospodina Herberta

Rebhahna – reče Thomas Lieven.

Bilo je podne 19. listopada 1948. godine. Thomas je stajao ispred

prozora velike sobe, u kojoj je opat Langauer obično radio.

Sluga božji izgledao je kao da je ostario za desetke godina. Ruke

su mu se mehanički stezale i otvarale. Lice mu se trzalo.

– Strašno – reče on. – Ovo je najveće razočaranje u ljudima koje

sam doživio. Prevaren sam. Postao sam žrtvom jedne hulje.

Opat stane pričati...

U svibnju 1946. godine Herbert Rebhahn došao je prvi put k

njemu i dao prilog od 20000 R-maraka za jadne izbjeglice. Kasnije

je i dalje neprestano dolazio s uvijek novim darovima i prilozima –

čitavu godinu dana.

Ljeti 1947. godine Langauer se usprotivi:

– Ne možemo neprestano od vas primati novac, gospodine

Rebhahn! To nije moguće!

– Kršćanska je dužnost darovati, velečasni oče!

– Ali ni vama baš nije predobro, gospodine Rebhahn... I vi imate

briga ... Kada bih samo znao što bi samostan mogao učiniti da dođe

do novaca...

Dakle, rekao je Rebhahn, što se samostana tiče – tu bi on imao

W & N

prijedlog! U Frankfurtu u upravi JEIA-e radi neki major Olsen.

Rebhahn je govorio anđeoskim glasom:

– Major bi časnom ocu sasvim sigurno izdao uvoznu dozvolu – za

stanovite količine talijanskog misnog vina. To bi bile poklon-

pošiljke. Vino vas ne bi ništa stajalo. Imam prijatelje u Italiji koji bi

se smatrali počašćenima da smiju kupiti vino i poslati ga kao poklon

prečasnom ocu.

– Ali nije li to protuzakonito?

– To bi bilo potpuno zakonito. Ja bih onda preuzeo obavezu da

vino prodam u Njemačkoj. Novac od prodaje predao bih časnom ocu

– za siromašne izbjeglice...

Waldemar Langauer pristane na ovu ponudu. Dade svoje ime za

posao o razmjerima i kriminalnom značenju kojega nije imao ni

pojma. Godinu je dana Herbert Rebhahn prodavao za njega i njegove

izbjeglice stanovite količine talijanskog misnog vina. Od dobitka

Herbert Rebhahn predao je opatu Langaueru 125000 R-maraka.

U podne 19. listopada 1948. godine Thomas Lieven reče:

– Prema mojim proračunima Rebhahn je samo u prošloj godini na

svojim prijevarama s vinom zaradio okruglo milijun i pol maraka!

Opat muklo zausti:

– Hvala vam za sve što ste otkrili. Ovo što sada treba da učinim je

užasno, ali ja to moram uraditi. – Podigne telefonsku slušalicu,

okrene broj i zatim reče: – Spojite me s kriminalističkom policijom...

Trgovac vinom Herbert Rebhahn još je istog dana uhapšen.

Policajcima koji su došli po njega u njegov luksuzni stan reče:

– Protiv mene nitko nikada neće pokrenuti proces! Previše je

glavešina u to upetljano.

Međutim, idućih je tjedana i mjeseci njegovo samopouzdanje

W & N

splasnulo, a na prijelazu iz 1948. u 1949. godinu napokon je koješta

priznao, a to je otpremilo predsjednika policije Kattinga iza brave.

Na početku 1949. godine istražnom sucu Offerdingu ukazala se

ovakova situacija: Rebhahn i Katting su 1946. godine vrlo uspješno

ucjenjivali kneza Welkowa njegovom mračnom nacističkom

prošlošću, te su postigli da im je kompromitirani i uplašeni knez

prepisao veliko imanje Wickerode sa šumama koje su pripadale tom

imanju. Međutim, lukavije knez brzinom lasice, istodobno s

prijenosom, na prepisano imanje podignuo hipoteke, tako da je ono

za nove vlasnike bilo silno opterećeno i bezvrijedno.

Rebhahn i Katting su zatim obnovili rad neke tvornice umjetnog

kamena, od koje su očekivali milijunsku dobit. Ali pothvat je zbog

nestručnog upravljanja završio milijunskim gubitkom. Sada su

Katting, Rebhahn i knez sjedili u istom čamcu, kako je to Rebhahn

rado govorio. Tražili su način kako da se oporave. Rebhahn je

organizirao veliki posao s misnim vinom. On je bio drugi predsjednik

Saveza proizvođača vina. Prema tome je lako mogao provesti potajni

bojkot protiv trgovaca vinom koje je želio učiniti ovisnima o sebi.

Nakon njegova hapšenja Savez ga se odrekao. Poslovi poštenih ljudi

poput Ericha Werthea odjednom su procvali.

Za sve ovo bivši je pukovnik mogao Thomasu Lievenu zahvaliti

samo pismeno. Naime, u proljeće 1949. godine, u vrijeme kada je

istražni sudac doktor Offering sastavio optužnicu od mnogo stotina

stranica protiv Herberta Rebhahna i njegovih drugova, naš je prijatelj

s Bastianom Fabreom živio u unajmljenom apartmanu u Zürichu.

Thomas i Bastian živjeli su u Zürichu vrlo lijepo. Njihovo je

svakodnevno najmilije štivo bio burzovni izvještaj u novinama

»Neue Zürcher Zeitung«.

W & N

Thomas je s dobitkom od posljednjih poslovnih operacija kupio

velike količine starih njemačkih dionica. Nakon svršetka rata moglo

ih se nabaviti po osobito niskim cijenama, jer tada još nitko živ nije

znao kako će daleko i u kojoj mjeri pobjednici uništiti njemačka

privredna središta.

Najvrednije su uređaje demontirali, a najveće koncerne raspustili.

U godinama 1946/47. dionice Ujedinjenih čeličana prodavane su za

samo 15 posto, dionice AEG-a za 30 posto; IG-Farben-dionice nisu

se uopće smjele prodavati.

Međutim, ljudi koji su usprkos tome kupovali takve i ostale

dionice bili su bogato nagrađeni za svoj optimizam! Pošto su iz R-

Mark-dionica postale D-Mark-dionice, tečajevi su se penjali iz

mjeseca u mjesec. U nekom je züriskom apartmanu sjedio jedan

gospodin koji se nije mogao potužiti na ono što se događalo...

Sve dok nije osvanuo onaj 14. travnja 1949. godine, kada su

Thomas i Bastian pošli u züriSko kino »Scala«. Htjeli su pogledati

glasoviti talijanski film Kradljivci bicikla. Vidjeli su reklame. Vidjeli

su tjedni pregled prije glavnog filma. Dodatak tjednom pregledu bio

je prikaz o proljetnom hamburškom derbiju.

Čovjek se mogao diviti elegantnim konjima, gospodi u žaketima,

čarobnim ženama. Kamera je pokazivala povećane snimke istaknutih

gledalaca. Debeo gospodin. Čarobna žena. Još jedna čarobna žena,

pa još jedna. Privredno je čudo započelo. Još jedan otmjen

gospodin...

Iznenada čovjek u loži broj pet povikne u sav glas:

– Marlock! Thomas Lieven se gušio. Na platnu je stajao u nadnaravnoj

veličini njegov lopovski ortak, kojeg je smatrao mrtvim, njegov

W & N

zločinački partner koji mu je uništio mirnu egzistenciju i rinuo ga u

vrtlog međunarodnih obavještajnih službi – stajao je ondje

besprijekorno odjeven u žaket s dalekozorom na prsima!

– To je on... Ubit ću ga, svinju jednu! – galamio je Thomas. –

Mislio sam da se već odavno prži u paklu – ali on živi... Sada ću

obračunati s njim!

18

– Oprostite, mislim da vas nisam sasvim točno razumio,

gospodine – reče vlasnik kina »Scala«. – Što biste želili?

– Sasvim ste me točno razumjeli, gospodine – reče Thomas

Lieven, pristojno se naklonivši. – Želio bih nakon posljednje

predstave od vas posuditi film tjednog pregleda koji ste danas

prikazivali.

– Posuditi? Ali zbog čega?

– Jer bih ga htio još jednom prikazati. Privatno. Otkrio sam na

filmu znanca kojeg sam na početku rata izgubio iz vida.

Nekoliko sati kasnije Thomas je jurio s filmskom trakom kroz

noćni Zürich u studije Praesens-filma izvan grada. Ondje je unajmio

prostoriju za rezanje filma i rezača. Rezač je vrtio naprijed-natrag

kopiju tjednog pregleda na stolu za rezanje, sve dok Thomas nije

povikao:

– Stoj!

Mali je ekran iznad stola sada prikazivao mirnu sliku proljetnog

hamburškog derbija. Nekolicina debele gospode, nekoliko elegantnih

dama na tribini. A u prednjem se, planu jasno mogao prepoznati

W & N

bankar Robert E. Marlock.

Thomas stisne šake. Osjeti kako mu od uzbuđenja znoj izbija na

čelo. »Mirno«, reče sam sebi. »Sasvim mirno sada kada počinje

osveta.«

– Možete li kopirati sliku ovog kadra i do sutra ujutro načiniti

nekoliko kopija – povećanih što je najviše moguće?

– Svakako, gospodine – reče rezač.

Sutradan Thomas Lieven otputuje brzim vlakom u 11.45 sati u

Frankfurt na Majni. Ondje potraži dva rukovodioca u zgradi

Kontrole njemačkih banaka. Pokaže im slike Roberta E. Marlocka.

Pola sata kasnije pred Thomasom je ležala osobna karta, kakvu

Kontrola banaka posjeduje o svakom čovjeku koji se bavi

bankovnim poslovima u Njemačkoj.

Uvečer 15. travnja 1949. godine Thomas reče svom prijatelju

Bastianu Fabreu u njihovom ziiriškom stanu:

– Taj prokleti pas živi u Hamburgu. Zove se Wälter Pretorius. I

opet je vlasnik male banke. Uz Innenalster. Kakve li drskosti! Taj je

lopov nad lopovima zaista nevjerojatno bezočan!

Bastian reče, vrteći amo-tamo trbušastu čašu za konjak:

– Sigurno je uvjeren da si mrtav. Ili si ga možda već potražio?

– Zar si poludio? Ni govora. Marlock treba i dalje živjeti u

uvjerenju da sam mrtav!

– Ali mislio sam da se želiš osvetiti...

– I hoću se osvetiti! Ali gledaj, Marlock je dobio njemačku

dozvolu za vođenje bankovnih poslova. Bez bojazni i straha živi u

Hamburgu. Zar da stupim pred neki njemački sud i kažem: »Ovaj

gospodin Pretorius stvarno se zove Marlock. Taj me gospodin

prevario 1939. godine«. Zar to da kažem? Ako ga tužim, moram to

W & N

učiniti kao Thomas Lieven, jer sam kao Thomas Lieven bio bankar u

Londonu. Moje će ime stajati u svim novinama...

– Ajooj.

– Tako je, ajooj. Misliš li da bezuvjetno želim da me ubije neka

Crvena, Zelena, Plava ili Crna ruka? Čovjek moje prošlosti mora

najstrože izbjegavati da se pojavi bilo gdje u javnosti.

– Pa kako ćeš onda udesiti Marlocka?

– Imam plan. Zato trebam osobu koju ću podmetnuti da izvrši

nešto umjesto mene: gospodina Reubena Achaziana, s kojim smo

izveli poslove s CDIM-om. Pisao sam mu. Doći će ovamo.

– A ja? Što će biti sa mnom?

– Ti ćeš se, stari moj, morati odvojiti od mene na neko vrijeme –

reće Thomas, položivši ruku prijatelju na rame:

– Ne gledaj me tako nesretno; tako mora biti, previše je toga

stavljeno na kocku... Uzet ćeš sav novac koji mi nije potreban i

odvest ćeš se u Njemačku. Najbolje u Düsseldorf. U onom dijelu

gdje stanuju najbogatiji ljudi kupit ćeš nam vilu, kola i tako dalje.

Ako imam smolu, pa sve izgubim, trebat će mi kredit. I povjerenje.

Morat ću izigravati bogataša, shvaćaš li?

– Shvaćam.

– Cecilien-aleja – Thomas će sanjarski. – To bi bila prava okolina

za nas. Tamo se malko ogledaj. Ondje ćemo se nastaniti. Tamo

stanuje samo vrlo otmjen svijet.

– Pa da – reče Bastian – tada je, naravno, sasvim jasno da i mi

moramo onamo...

W & N

19

Izvijestit ćemo sada o najvećem i najriskantnijem burzovnom

pothvatu Thomasa Lievena. Nastojat ćemo to tako ispričati da svatko

shvati kako je prepreden bio njegov plan osvete.

Pođimo najprije u Stuttgart. Ispred ulaza u taj krasni grad nalazi

se zemljište Excelsior-tvornica d.d. Za vrijeme rata ovo je

dioničarsko društvo sa svojim kolektivom od preko 5000 ljudi

izrađivalo armature i instrumente za Göringovo ratno zrakoplovstvo.

Godine 1945. tom je poslu došao kraj. U Njemačkoj su – bar na neko

vrijeme – upravo prestali graditi avione.

Excelsior-tvornice su, dakle, sada u najskromnijim okvirima

proizvodile tehničke sprave. Ali nakon novčane reforme ljeti 1949.

godine, stečaj se činio neizbježnim. Excelsior-dionice prodavane su

po tečaju od 18 do 25, znatno ispod svoje nominalne vrijednosti. U

rano ljeto 1949. godine stručnjaci su smatrali da je konačan slom još

samo pitanje tjedana.

U toj očajnoj situaciji, 9. svibnja 1949. godine gospoda iz uprave

Excelsior-tvornica upoznaju nekog Armenca, Reubena Achaziana,

koji ih je posjetio u Stuttgartu. Gospodin Achazian, besprijekorno

odjeven, vlasnik potpuno novog cadillaca, modela 1949. godine,

objasni sakupljenima:

– Gospodo, obraćam vam se po nalogu jednog švicarskog

poduzeća, koje, međutim, želi ostati anonimno. To bi poduzeće

htjelo prebaciti jedan dio svoje proizvodnje u Njemačku...

Zbog čega, zanimalo je gospodu iz uprave.

– ... jer su ovdje troškovi proizvodnje tehničkih sprava mnogo

niži. Gospodo, Švicarci vam namjeravaju ponuditi dugoročni

W & N

ugovor. Spremni su, uz povoljne uvjete, sudjelovati pri sanaciji vaše

tvornice. Kako biste vidjeli da ljudi ozbiljno misle, opunomoćili su

me da vam saopćim: švicarska će grupa preuzeti dospjele mjenice

vašeg poduzeća do visine svote od jednog milijuna njemačkih

maraka!

Milijun njemačkih maraka! Srebrni tračak nade za poduzeće koje

stoji pred stečajem. Razumljivo da gospoda nisu zatražila dug rok za

razmišljanje...

Točno prema dogovoru, 25. svibnja 1949. godine stigne u

Excelsior-tvornice 900000 njemačkih maraka. Taje svota bio imetak

što ga je Thomas Lieven uložio u svoju osvetu. Tih je dana radio

vrlo naporno. Pošto je razgovarao s mnogim urednicima privrednih

rubrika i novinara, izađu u švicarskim novinama članci, prema

kojima švicarski industrijalci ispituju mogućnosti za otvaranje

podružnica u Saveznoj Republici Njemačkoj. Ove vijesti i činjenica

da su sve dospjele mjenice Excelsior-tvornica bile iskupljene bez

prigovora, izazovu senzaciju na zapadnonjemačkim burzama.

Započne živa potražnja za Excelsior-dionicama. Tečajevi znatno

porastu: na 40 i 50.

Po nalogu Thomasa Lievena, neki se podmetnuti ljudi sada

raspitaju u bankarskoj kući Pretorius u Hamburgu da li i oni nešto

znaju o događajima u vezi s Excelsior-tvornicama. Na taj su način

pobudili zanimanje izvanredno gramžljivog vlasnika banke Wältera

Pretoriusa...

Nakon nekog se vremena stanoviti gospodin Reuben Achazian

najavi u banci Pretorius na razgovor kod vlasnika banke, kojeg ćemo

od sada, da ne nastane zabuna, zvati njegovim pravim imenom –

Marlock.

W & N

– Pitam vas po nalogu mojih švicarskih prijatelja jeste li voljni

sudjelovati pri zamašnom pothvatu sanacije Excelsior-tvornica –

reče gospodin Reuben Achazian, koji je svoj fini cadillac dovezao sa

sobom i u slobodni hanzeatski grad. S obzirom na nagli porast

tečajeva dionica, Marlock smjesta pristane i u načelu obeća svoje

sudjelovanje. Zatim preko posrednika odmah pokupuje velike

količine Excelsior-dionica, uslijed čega je njihov tečaj još više

porastao. Marlock ih je sada već morao kupovati po pretjerano

visokim cijenama. Učinio je to duboko uvjeren kako je to posao

njegova života.

Dana 19. rujna Thomas Lieven reče u Zürichu Reubenu

Achazianu:

– Natjerao sam to pseto dotle daje uložio čitav svoj novac u to

propalo poduzeće zvano Excelsior-tvornice. Sada moram nastojati da

dobijem natrag, a možda i umnožim, onih 900000 maraka koje sam

uložio u Excelsior-mjenice.

– A kako ćete to izvesti? – upita Armenac vlažnih bademastih

očiju.

– Pomoću blokiranih maraka, dragi moj – blago odgovori Thomas

Lieven.

Izraz blokirana marka označavao je tada imetak stranaca u

Njemačkom Reichu koji je radi učvršćivanja valute bio blokiran i s

kojim je vlasnik mogao raspolagati samo uz posebno odobrenje.

Do 1951. godine moglo se prodavati takvu marku u inozemstvu

samo u švercu. U pravilu se za 100 blokiranih maraka dobivalo 8 do

10 dolara, dakle tečaj je bio vrlo loš. Thomas Lieven pronađe u

Švicarskoj tvornice od kojih su neke posjedovale blokirane marke

još iz vremena od 1931. do 1936. Ovi su ljudi spremno i smjesta

W & N

našem prijatelju prodali svoje bankovne račune po spomenutom

bijednom tečaju. Svejedno, svejedno! Na taj su način konačno vidjeli

barem nešto svog novca!

Thomas je sada posjedovao bankovne račune blokiranih maraka u

Njemačkoj. Ponovno pošalje gospodina Achaziana u Hamburg. Mali

Armenac ondje objasni bankaru Marlocku:

– Sanacija Excelsior-tvornica podmirit će se uglavnom iz

potraživanja s računa blokiranih maraka mojih švicarskih

naredbodavaca. Prema postojećim odredbama, to je moguće uz

odobrenje banke Deutscher Lander. Imam punomoć da spomenuta

potraživanja blokiranih maraka u visini od 2,3 milijuna maraka

doznačim na vašu banku.

Marlock je trljao ruke. Pa znao je on daje to posao njegova života!

Odvezao se u Frankfurt. Nekoliko je dana uporno pregovarao s

bankom Deutscher Lander. Pod zakletvom se obavezao da će tih 2,3

milijuna maraka upotrijebiti isključivo za sanaciju Excelsior-tvornica

u Stuttgartu. Nakon toga su računi blokiranih maraka oslobođeni.

Istog se dana Thomas Lieven u svom ziiriškom stanu obratio

gospodinu Achazianu:

– Otputujte sada opet k njemu. Dat ću vam punomoći,

prvorazredne krivotvorene dokumente švicarskih poduzeća koja

navodno sudjeluju u projektu sanacije. Ona će vam svinja u

Hamburgu dati milijune bez razmišljanja. Pa nisu njegovi. Podignite

sve u gotovu te prenesite ovamo.

Mali je Armenac zadivljeno gledao Thomasa Lievena.

– Vaša bi mi glava dobro došla. Koliko ste zapravo platili za 2,3

milijuna blokiranih maraka?

– Okruglo sto šezdeset tisuća dolara. Thomas se skromno

W & N

nasmiješio; ali nije mogao spriječiti da su mu se ruke tako reći same

od sebe stale trljati jedna o drugu. – A pošto prenesete novac u svom

finom cadillacu u Zürich, dragi moj, iz blokiranih maraka već će

postati prave D-marke! Morat ćete se voziti nekoliko puta. Novac

ćemo sakriti u rezervne kotače i u šasiju. Zatim ćemo dopustiti da

Excelsior-tvornice propadnu i nećemo ih sanirati. A ona će svinja u

Hamburgu bankrotirati.

Dana 7. prosinca 1949. godine gospodin Reuben Achazian krenuo

je na put. Dana 16. prosinca trebalo je da se vrati. Bio je to dan kada

je Savezna Republika Njemačka primila od Sjedinjenih Država

kredit od milijarde maraka.

Tog povijesnog dana njemačke obnove gospodin Reuben

Achazian nije se vratio. On se uopće više nikada nije vratio ...

Dana 28. prosinca službenici njemačke kriminalističke policije

uhapsili su u Hamburgu bankara Wältera Pretoriusa. Istog su sata

službenici švicarske savezne policije uhitili Thomasa Lievena u

njegovom ziiriškom stanu. Učinili su to na temelju hitne potjernice

Interpola i njemačke savezne kriminalističke službe u Wiesbadenu.

Gospodu Lievena i Pretoriusa optuže da su izvršili zamašnu

prijevaru blokiranim markama.

– Tko me to optužio? – upita Thomas Lieven švicarske

kriminalističke službenike.

– Stanoviti Reuben Achazian podnio je protiv vas prijavu i pružio

njemačkim vlastima iscrpne dokumente koji vas terete. On je,

uostalom, u međuvremenu nestao ...

»A mojih je 2,3 milijuna maraka propalo«, pomisli Thomas

Lieven. »Hm, hm. Naposljetku, ipak sam pogriješio. A pri tom je taj

Reuben Achazian bio tako zgodan Armenac ...«

W & N

20

Thomas Lieven je gotovo čitavu godinu dana proveo u istražnom

zatvoru – užasnu godinu s najvrelijim ljetom unatrag sto godina,

godinu u kojoj je ukinuto racioniranje živežnih namirnica, godinu u

kojoj je 28. lipnja izbio korejski rat, uslijed čega je cijela Evropa

opet mjesecima nagomilavala namirnice poput hrčka.

Dana 19. studenog 1950. godine veliko krivično vijeće

Zemaljskog suda u Frankfurtu osudi Thomasa Lievena na kaznu

zatvora od tri i pol godine. U svom usmenom obrazloženju sudac je

naveo: u slučaju optuženog Lievena uzeli smo u obzir njegovu

iskrenost i ispravno držanje. Sud je dobio dojam da su neobjašnjivi

motivi, vjerojatno psihološke prirode, naveli optuženog na njegovu

kriminalnu rabotu. Sudac je doslovno rekao:

– Ovaj vrlo inteligentan, izvanredno obrazovan čovjek nije tip

obična zločinca ...

Za drugog okrivljenika, hamburškog bankara Wältera Pretoriusa,

sud nije imao tako blagih riječi. Dobio je četiri godine zatvora.

Banka mu je pala pod stečaj. Kontrola njemačkih banaka zabranila

mu je obavljanje bankarskih poslova za sva vremena i izbrisala ime

Wälter Pretorius iz kartoteke uglednih banaka.

Dvije su stvari učinile frankfurtski proces posebno zanimljivim.

Iako su se oba optužena, kao što znamo, dobro poznavala, pred

sudom to nijednom riječju ni pokretom nisu pokazali.

Druga je zanimljivost bila u tome što je predsjednik već prvog

dana suđenja isključio javnost, i to pošto je optuženi Lieven najavio

da će objasniti do najsitnijih pojedinosti trik kojim je oslobodio

blokiranu marku. Tako je onemogućeno opširno izvještavanje

W & N

javnosti o procesu protiv Lievena i Pretoriusa. Thomas je ostao

pošteđen od publiciteta, kojeg se bojao zbog raznih međunarodnih

obavještajnih službi.

U stanovitom smislu on je postigao svoj cilj: Wälter Pretorius,

alias Robert E. Marlock, bio je upropašten za sva vremena. Pojavio

se pred sudom blijed i drhtav, tek nervozna podrtina od čovjeka.

Oba optužena nisu izmijenila ni jednu jedincatu riječ dok je trajao

proces. Obojica su šutke primili presudu. Thomas Lieven je nakon

toga, smiješeći se, pogledao svog bivšeg ortaka. Pred ovim se

smiješkom Robert E. Marlock morao okrenuti, jer ga nije mogao

izdržati ...

Marlocka otpreme u kaznionicu Frankfurt-Hammelgasse. Thomas

Lieven uspije postići da ga premjeste u zatvor Düsseldorf-Derendorf.

Da mu u tamnici ne bi bilo loše i da mu ne bi uzmanjkalo zemaljskih

dobara, brinuo se velikim paketima njegov prijatelj Bastian Fabre –

sada nastanjen u Diisseldorfu u Cecilien-aleji.

Kad je Thomasu postalo predosadno, počeo je sastavljati leksikon

lopovskog žargona. Javnosti, koju će to vjerojatno zanimati, prikazat

ćemo iz tog leksikona od tisuća riječi kao uzorak malu abecedu

primjera:

Čakljanje: okradanje bespomoćnog pijanca kojeg netko prati kući

pod izgovorom da mu želi pomoći.

Fiškal: zatvorenik koji ostalim zatvorenicima daje pravne i druge

savjete važne za život, ali to ne naplaćuje.

Geranij: direktor kaznionice.

Gvozdeni Gustav: magnet posebna oblika koji se objesi iznad

električnog brojila radi krađe struje.

W & N

Krunica: svežanj otpirača. Svaki se pojedini otpirač zove Sezam.

Magla: čovjek koji upućuje policiju na lažan trag.

Murija: istražni zatvor, policija.

Muzikant: čovjek koji se specijalizirao za krađu muzičkih

instrumenata.

Petača: komad od pet maraka.

Pila: zatvorenik koji sve gnjavi pričama o navodnoj obnovi svog

procesa.

Sviranje klavira: prisilno uzimanje otisaka prstiju na policiji.

Škvadra: lopovska družina čiji se članovi međusobno izvrsno

razumiju.

Zvonar: čovjek čiji je zadatak da pri planiranoj provali u neki stan

utvrdi je li vlasnik stana kod kuće. Radi toga mora četiri puta

pozvoniti na vratima u vremenskim razmacima od pet minuta. Ako

nitko ne otvori, on daje znak ostalima daje zrak čist.

Žnora: provala ili prijevara koja teče kao podmazana.

Vuk: čovjek koji u ćeliji odglumi samoubojstvo, pa zatim napada

čuvara koji je dojurio u ćeliju.

21

Dana 14. svibnja 1954. godine Thomas Lieven je pušten na

slobodu. Njegov gaje prijatelj Bastian čekao ispred zatvora. Obojica

se smjesta odvezu na rivijeru, gdje se Thomas temeljito oporavljao

na Cap Ferratu.

Thomas Lieven se vratio u Düsseldorf tek ljeti 1955. godine i

uselio u svoju lijepu kuću u Cecilien-aleji. Imao je još nešto novaca i

bankovni račun u banci Rhein-Main. Susjedi su ga smatrali čestitim

W & N

njemačkim poslovnim čovjekom, iako ih je pomalo ljutilo što se o

njemu moglo saznati tako malo.

Mjesecima Thomas Lieven nije radio ništa nego je samo

razmišljao i odmarao se.

– Čovječe, nešto ipak moramo učiniti – reče Bastian Fabre. – Naš

novac neće vječno potrajati. O čemu razmišljaš?

Thomas skromno odgovori:

– Razmišljam o velikom pothvatu s dionicama. Ali pri tom nitko

ne smije biti oštećen...

Svoj veliki pothvat s dionicama Thomas Lieven je pripremao s

mnogo ljubavi mnoge mjesece. Započeo ga je tek 11. travnja 1957.

godine, pozvavši k sebi debelog vlasnika tvornice papira, gospodina

direktora Schallenberga, čije je lice bilo puno brazgotina od sablje.

Thomas je otkrio da je Schallenberg za vrijeme rata, pod imenom

Mack, bio načelnik Vojne uprave za opskrbu u tzv. Warthegauu i da

je još uvijek na listi poljske vlade za izručenje. Stoga gospodinu

direktoru Schallenbergu nije preostalo ništa drugo nego’ da

škrgućući zubima učini ono što ga je Thomas bio zamolio: dao mu je

pedeset velikih araka specijalnog papira s vodenim znakom, koji se

upotrebljavao za izradbu dionica.

Što je Thomas učinio s tim papirom i kako je u Zürichu obavio

veliki posao s dionicama Njemačkih ujedinjenih čeličana već nam je

poznato. Ispričali smo to opširno na početku ovog izvještaja. Njegov

je dobitak iznosio 717850 švicarskih franaka, kada je s lijepom

Helenom de Couville, koju je upoznao u Zürichu, otputovao na

rivijeru.

One noći kada je slatka Helena de Couville u luksuznom hotelu

Carlton u Cannesu postala njegovom ljubavnicom, Thomas je

W & N

doživio – što smo također već bili ispričali – strašno iznenađenje.

Helena je iznenada žestoko zajecala:

– Lagala sam ti! Ah, ljubljeni moj Thomase, moram ti priznati da

radim za američku obavještajnu službu ... ja ... natjerali su me na

tebe ... FBI te želi pridobiti pošto-poto ... A ako odbiješ da radiš za

nas, uništit će te ...

Thomas je ostavio očajnu Helenu samu. U svojoj je spavaonici

sjeo uz otvoren prozor, pa se zagledao u zvijezde što su sjale nad

Sredozemnim morem. Razmišljao je o svom pustolovnom,

zamršenom životu, toj ludoj pustolovini koje se tok sada okrenuo za

čitav krug od onog toplog svibanjskog dana 1939. godine, kada je

sve započelo.

1

Lijepa i šarmantna čitateljice, pametni i duhoviti čitatelju! Što se

sve dogodilo našem prijatelju između svibnja 1939. godine i svibnja

1957. godine ispričali smo na prethodnim stranicama.

Veliki, divovski krug, koji je obuhvatio mnoge ljude, zemlje i

pustolovine, jedan svjetski rat. i razdoblje poslije njega, upravo se

zatvorio. Povijest našeg prijatelja, međutim, još ni izdaleka nije

završena.

Nipošto!

A sada da ispričamo što se zatim dogodilo ...

Thomas je ponovno susreo lijepu Helenu tek pri doručku. Bila je

blijeda i nervozna. Ispod lijepih očiju ocrtavali su se podočnjaci.

– Možeš li mi oprostiti?

– Pokušat ću, drago dijete – reče on blago.

– A ... a ... hoćeš li raditi za nas?

W & N

– I to ću pokušati.

Ona krikne od veselja. Bacivši mu se oko vrata, sruši čašu s meko

kuhanim jajem. On reče:

– Postavit ću, naravno, svoje uvjete. Ne želim primiti nikakav

nalog ni od tebe, ni od tvog šefa – pukovnika Herricka, nego samo

izravno od prvog čovjeka FBI-a.

Ona se stane smijati:

– Od Edgara Hoovera? Smiješno, on naime želi bezuvjetno

razgovarati s tobom! Imali smo nalog da te pošto-poto dopremimo u

Washington ...

Tja, tako vam je to na tom svijetu!

Dana 23. svibnja 1957. godine Thomas Lieven je sjedio u

restauraciji aerodroma Rhein-Main. Bio je vrlo uznemiren. Njegov

starinski sat pokazivao je šest sati i dvadeset minuta. U tričetvrt

sedam polazio je superconstellation, kojim je trebalo da poleti u

New York. A taj prokleti agent Faber još uvijek nije stigao.

Tog mu je prokletog agenta Fabera pukovnik Herrick najavio pri

oproštaju u Zürichu:

– Faber će vas otpratiti Hooveru. – A sada taj Faber nije dolazio!

Thomas je bijesno zurio prema ulazu aerodromske restauracije.

U tom trenutku uđe mlada žena. Thomas tiho zaječi, val vrućine

udari mu u glavu, a tijelom mu prođu žmarci.

Mlada se žena uputi ravno k njemu. Nosila je crveni ogrtač,

crvene cipele i crvenu kapu, ispod koje je navirala crna kosa. Usta su

joj bila velika i crvena, a oči krupne i crne. Koža lica bila joj je

posve bijela. Dok mu je srce divlje udaralo, Thomas pomisli: »Ne,

ne, ne! Milostivi bože! To nije moguće, to ne postoji! Chantal mi

W & N

prilazi, moja dobra, mrtva Chantal, jedina žena koju sam ikada

ljubio. Prilazi mi i smiješi se. Ah, bože, ali pa ona je mrtva, ta

ustrijelili su je u Marseilleu...«

Mlada žena pristupi njegovu stolu. Thomas osjeti kako mu se znoj

slijeva niz leđa dok je zateturavši ustao. Stajala je tako blizu da ju je

mogao dotaći.

– Chantal ... – proštenje.

– Dakle, Thomase Lievene – progovori žena promuklim hrapavim

glasom – kako ste?

– Chantal ... – zastenje on još jednom.

– Što ste rekli?

On duboko udahne. Ne, to nije bila ona. Naravno da to nije bila

ona. Kakve li gluposti. Bila je manja. Nježnija. Mlađa. Nekoliko

godina mlađa. Ali ta sličnost, ta nevjerojatna sličnost ...

– Tko ste vi? – mučno upita.

– Zovem se Pamela Faber. Letim s vama. Oprostite što sam

zakasnila; automobil je imao kvar.

– Vi ... vi se zovete Faber? – Oko Thomasa sve se još uvijek

vrtjelo. – Pukovnik Herrick je spominjao muškarca.

– Pukovnik Herrick me ne poznaje. Govorili su mu nešto o nekom

obavještajcu, a on je, naravno, pomislio na muškarca. – Široko se

nasmiješila. – Dođite, gospodine Lievene. Naš je avion spreman na

polazak.

Piljio je u nju kao u utvaru. A Pamela Faber je stvarno i bila

utvara. Slatka bolna uspomena, daleko domahivanje iz carstva

mrtvih...

Iznad Atlantika, na visini od 6000 metara, razgovarali su zatim

tiho i prisno gotovo čitavu noć.

W & N

Pamela je razbudila Thomasove osjećaje. Zašto ga je ova žena

tako uznemirila? Samo zato što je podsjećala na Chantal? Zbog čega

je osjećao da poznaje Pamelu Faber već godinama, da je povezan s

njom već čitavu vječnost?

Pamela mu je pričala da su joj roditelji bili Nijemci, ali ona se

rodila u Americi. ^Od 1950. godine radi za američku obavještajnu

službu. Kako je u to upala? Pamela slegne ramenima. Pošteno

odgovori:

– Mislim zbog želje za pustolovinama. Roditelji su mi umrli.

Htjela sam putovati, vidjeti strane zemlje, nešto doživjeti...

Thomas pomisli: »Nešto doživjeti. Upoznati strane zemlje.

Roditelji mrtvi. Tako bi Chantal odgovorila da ju je netko bio upitao

zbog čega je postala pustolovkom. Chantal, ah Chantal! Strašno!

Zašto je ova mlada žena toliko nalik na nju?«

– Ali znate, sada mi je dosta. Nije to život za mene, prevarila sam

se. Ili sam već prestara.

– Koliko vam je godina?

– Trideset dvije.

– Oh, bože – reče on, pa pomisli na svojih četrdeset osam.

– Htjela bih prestati. Udati se. Imati djecu. Malen dom. Dobro

kuhati za svoju malu obi telj.

Thomas promuklo upita:

– Vi... vi volite kuhati?

– To mije strast! Zašto me tako čudno gledate, gospodine

Lievene?

– Hrm! Ništa... ništa.

– Ali obavještajne službe su vražje kolo iz kojeg čovjeka ne

puštaju. Prestati! Tko li od nas može prestati? Možete li vi? Nitko ne

W & N

može. Nitko ne smije...

Opčinjenost koja je one noći obuhvatila Thomasa Lievena nije ga

više napuštala. Postajala je sve većom i većom, i on je utonuo u nju

kao u more slasti, u oblak opojnih mirisa.

Iz New Yorka je letio s Pamelom Faber u Washington. Sada ju je

točno promatrao s upravo kliničkim zanimanjem. Imala je

Chantalino poštenje, njezinu dobroćudnost i hrabrost. Bilo je u nje

nešto od Chantaline mačje prirode, njezine neobuzdanosti i snage.

Ali Pamela je bila bolje odgojena i pametnija. Thomas pomisli:

»Zašto li me samo uvijek tako zaboli srce dok je gledam?«

Edgar Hoover, šezdeset dvogodišnji šef američke Federalne

kriminalne i političke policije, primio je Thomasa Lievena u sjedištu

svoje službe u Washingtonu. Prvi je susret potrajao samo nekoliko

minuta. Nakon srdačnog pozdrava, taj zdepast muškarac, pametnih,

uvijek pomalo melankoličnih očiju, reče:

– Ovdje ne možemo razgovarati u miru. Znate li što? Miss Faber,

vi i ja provest ćemo ugodan vikend. Imam u blizini ljetnikovac.

Ljetnikovac Edgara Hoovera nalazio se u državi Maryland, na

blagim, šumovitim brežuljcima. Bilo je ondje mnogo udobnih kuća

slične vrste. Utočište prvog kriminalista Amerike bilo je namješteno

lijepim starinskim namještajem.

Trljajući ruke, šef FBI-a reče u subotu ujutro za doručkom:

– Predlažem da danas pripremimo finog purana. Doduše, još je

malko prerano za purane, ali dolje u selu vidio sam prekrasnu živad.

Kasnije ću otići po njih. Donijet ću i brusnice.

– Brusnice? – Thomas se namršti. Pamela, koja je toga jutra bila

odjevena u traperice i u košulju kakvu nose drvosječe te izgledala

W & N

uzbudljivije nego ikada, objasni Thomasu, smiješeći se:

– Ovdje tako pripremaju purana, mister Lievene.

– Fuj, do vraga! Dakle, ja sam purana uvijek...

Meni

Mesna juha s pržencem

Puran s nadjevom od

gljiva gomoljika

Lemon Sponge Cake1

Maryland, 25. svibnja

1957

Thomas kuha za Ameriku i odlučuje da umre...

Puran s nadjevom od

gljiva gomoljika

Uzmite 150 grama

nemasne svinjetine, 100

grama teletine, 200 grama

svježe svinjske masti, purja

jetra, 125 grama sirovih

guščjih jetara, sameljite sve u

stroju, pa pripremite nadjev s

dvjema namočenim,

razmiješanim žemljama i

dvama žumanjcima. – Dodajte

sitno nasjeckanu koru dviju

gomoljika i narezane

gomoljike, 125 grama

narezanih i na maslacu

poprženih guščjih jetara, soli,

začina za paštetu i malo vina

madeire. – Ovim nadjevom

W & N

napunite purana, pospite ga

solju, prsa omotajte ne

pretankim ploškama svježe

slanine, koju morate ukloniti

pola sata prije nego što je

pečenje završeno, kako bi

kožica na prsima mogla

porumenjeti. – U tavu stavite

podosta maslaca i nešto

ključale vode, položite purana

postrance unutra, češće

okrečite s jedne strane na

drugu uz neprestano

zalijevanje. Purana okrenite

na leđa tek za posljednjih pola

sata pečenja. Vrijeme pečenja

ravna se prema veličini

purana. – S nadjevom od

gomoljika možete napuniti

samo gušu, dok za trup

možete pripremiti i

jednostavniji nadjeve, te

umjesto guščjih jetara uzeti

teleća. – Kao prilog poslužite

žuti sitni kukuruz iz konzerve,

uvaljan u maslac, zatim umak

od brusnica i salatu. Salatu

pripremite od narezanih

sirovih jabuka i naranči te

mekano skuhanih kockica

celera, sve pomiješajte s

majonezom i nastruganim

kokosovim orahom.

Rahli kolač (torta) od

limuna.

Uzmite dvije šalice šećera,

šest jaja, pola šalice vruće

vode, dvije velike žlice

limunova soka, naribanu

koricu jednog limuna i dvije

šalice brašna. – Izmiješajte

žumanjke u pjenu, dodajte

šećer, vruću vodu, sok i koricu

limuna i brašno, na kraju

oprezno umiješajte čvrst

snijeg od bjelanjaka. Smjesu

stavite u kalup s pomičnim

dnom i pecite na srednjoj

vatri 45 – 50 minuta. – Kolač

možete poslužiti hladan ili

topao s nekim voćnim sokom.

W & N

– ... pripremala s nadjevom, zar ne? – Pamela kimne. – I moja

majka, također. Nadjev se sastojao iz protisnutih puranovih i guščjih

jetara i...

– ... teletine i svinjske slanine i žumanjaka – presiječe je Thomas

uzbuđeno.

– A uz to gljive gomoljike, koru valja naribati, a gomoljike

nasjeckati, dvije žemlje...

– ... svinjetina mora biti masna! – Oboje odjednom zašute,

pogledaju se te pocrvene.

Edgar Hoover se nasmije:

– No, dakle, slušajte! Pa vi se izvrsno dopunjujete, zar ne,

gospodine Lievene?

– Jest – reče Thomas – o tome cijelo vrijeme razmišljam ...

Dva sata kasnije stajali su u kuhinji. Pamela je pomagala

Thomasu očistiti purana i vaditi mu utrobu, te zatim pripremati

nadjev. Kad bi on posegnuo za paprom, ona je već držala papar

pripremljen u ruci. Ako bi zaključio da je nadjev premekan, ona bi

već protiskivala namočenu žemlju kroz stroj za mljevenje.

»Oh, bože«, pomisli Thomas. »Oh, dragi bože na nebesima!«

Pamela reče:

– Puranu ćemo prsa omotati slaninom. I moja je majka to uvijek

tako radila.

– Vaša je gospođa majka omatala puranu prsa svježom slaninom?

– Thomas je blistao. – I moja, također. I ostavila je slaninu na puranu

sve do pola sata prije nego što je pečenje bilo gotovo!

– Naravno, da se prsa ne isuše.

Thomas podigne uvis puranovu stražnjicu, dok je Pamela okretno

W & N

i vješto šivajući zatvarala onaj prirodni otvor kroz koji su nadjevali

purana.

Gledajući ih, Hoover polako reče:

– Mister Lievene, naravno da shvaćate kako vas nismo doveli u

Ameriku samo zato jer tako dobro kuhate.

– Nego? – Thomas upita vrteći amo-tamo puranovu stražnjicu.

– Nego zato jer poznajete gospođu Dunju Melanin.

Thomasu ispadne puran iz ruku na stol.

– No, no! – reče Pamela.

– Oprostite! – Thomas opet podigne purana. – Gdje... gdje je ta

dama?

– U New Yorku. Bila vam je ljubavnicaom, zar ne?

– Bila je... to jest... – Thomas osjeti na sebi Pamelin pogled;

grčevito je zurio u puranovu stražnjicu. Uobrazila je sebi da me

ljubi...

Hoover ustane. Sada je govorio vrlo ozbiljno:

– Znamo da u New Yorku već duže vremena djeluje snažna ruska

špijunska mreža. Ne znamo kako. Ne znamo tko joj sve pripada.

Međutim, prije tri tjedna se član te grupe prijavio našoj ambasadi u

Parizu. Neki mister Morris. On je bio posljednji ljubavnik gospođe

Melanin...

Thomas oprezno položi purana na stol.

– Ne morate nastaviti, mister Hooveru – reče ljubezno.

– Učinit ću sve što mogu. Pod jednim uvjetom.

– A taj bi bio?

Thomas pogleda melankoličnog kriminalista. Pogleda ukusnog

purana. Zagleda se u Pamelu, koja je ondje stajala uprljanih, mokrih

ruku, zažarena, prekrasna i poželjna, pa prijazno reče:

W & N

– Taj bi uvjet bio da nakon završetka svog zadatka smijem

umrijeti.

3

Rano ujutro 21. studenog 1957. godine djeca koja su se igrala na

bijelom žalu ribarskog sela Cascaisa ispred Lisabona našla su šarene

školjke, morske zvijezde, polumrtve ribe i mrtva čovjeka.

Ležao je na leđima. Lice mu je imalo začuđen izraz; bio je

odjeven u izvanredno moderno, premda jako raskvašeno, odijelo od

siva kamgarna. Muškarac je nosio crne polucipele i crne kratke

čarape, bijelu košulju i crnu kravatu. U blizini srca vidjela se na

košulji okrugla rupa i velika krvava mrlja. I kaput je bio oštećen.

Tog su gospodina očito otpremili uz pomoć taneta – i to ne premalog

– iz ovog na onaj drugi, navodno bolji, svijet.

Djeca su se vrišteći razbježala kad su otkrila leš. Pet minuta

kasnije dojurili su ribari i ribarice. Uzbuđeno su okružili mrtvaca.

Neki se starac obrati svom sinu:

– Pogledaj, Jósé, nosi li ovaj gospodin uza se putnicu. – Jósé

klekne uz mrtvaca te ga pretraži. Mrtvi je gospodin imao četiri

punice.

Drugi starac reče:

– Pa ja poznajem tog momka! – Zatim ispriča ostalima kako je

prije sedamnaest godina, u rujnu 1940. godine, za dobru plaću

surađivao s njemačkim obavještajcima pri otmici nekog elegantnog

gospodina. Starac je u ono doba bio kormilar malog ribarskog

brodića: – ... negdje su ga u gradu oborili i dopremili u besvjesnom

stanju ovamo, a onda smo ga strpali na palubu i isplovili na otvoreno

W & N

more. Kad smo se približili zoni od tri milje, Nijemci su mi ispričali

da nas ondje čeka podmornica koja će preuzeti tog gospodina. Ali ga

nije uspjela preuzeti. Nešto se ispriječilo. – Starac nastavi pričati što

se tada dogodilo. Poštovani čitatelj to već zna.

– Neprestano su o njemu govorili kao o trgovcu Jonasu – nastavi

pričati stari kormilar.

Drugi starac reče:

– Pogledaj, Jósé, ima li mrtvac putnicu na ime Jonas.

José pogleda i nađe putnicu na ime Emil Jonas, trgovac iz

Rüdesheima.

– Moramo smjesta obavijestiti policiju – reče Jósé.

– Pišite, gospođice – reče svojoj tajnici komesar Manuel Vayda iz

Odjela za ubojstva u Lisabonu i stane diktirati:

– Kod mrtvaca pronađena na žalu kod Cascaisa radi se o izrazito

muškoj – hrm, križajte izrazito – o muškoj osobi od 45 – 50 godina.

Prema priloženom liječničkom nalazu, hm, hm, čovjek je ustrijeljen

američkim vojnim pištoljem promjera 9 milimetara... Novi red.

U odjeći mrtvaca – hvatate li gospođice? – pronađeno je: 891

dolar i 45 centa, dva računa njujorških gostionica. Račun njujorškog

hotela »Waldorf-Astoria«, njemačka vozačka dozvola ispostavljena

na ime Thomas Lieven, starinski zlatni sat na otkucavanje i četiri

putnice: dvije njemačke na imena Thomas Lieven i Emil Jonas i

dvije francuske na imena Maurice Hausér i Jean Leblanc... Novi red.

Fotografije Jeana Leblanca, odnosno Emila Jonasa, podudaraju se

s onima koje se nalaze u arhivu kriminalističke policije. Točno

odgovaraju fotografijama u četiri mrtvačeve putnice. Iz svega ovog

možemo zaključiti da se kod ubijenog radi o obavještajcu Thomasu

Lievenu, o kojem se posljednjih godina tako mnogo govorilo.

W & N

Nesumnjivo je postao žrtvom osvete obavještajaca. Policija ulaže sve

snage kako bi razjasnila ovaj slučaj... Kakve li gluposti. Kao da je

uopće ikada objašnjeno ubojstvo nekog obavještajca! Pa ubojica je

već odavno pobjegao preko svih brda i dolina... Gospođice, ta zar ste

poludjeli? Što vam pada na pamet da zapišete moje posljednje

rečenice?«

5

– Čovjek, rođen od žene, kratko živi i ispunjen je nemirom... –

govorio je svećenik nad otvorenim grobom. Bilo je 16 sati i 30

minuta, 24. studenog 1957. godine. Potrajalo je nešto dulje dok vlasti

nisu dopustile da se pokojnik zakopa.

Dana 24. studenog 1957. u Lisabonu je padala kiša i bilo je

prilično hladno. Mala se žalobna skupina smrzavala. Prisutni su bili

sami muškarci – i jedna jedina mlada žena. Gospoda su izgledala kao

ono što su i bila: kolege po zvanju. Bivši major Fritz Loos iz

nekadašnje Vojne okružne komande Köln oborio je glavu. Pokraj

njega je kihao poput dunje žut britanski obavještajac Lovejoy. Češki

špijun Gregor Marek bio je cijelo vrijeme pognut. Pukovnici

francuske obavještajne službe Simeon i Débras bili su zamišljeni,

dok su pukovnik Erich Werthe i mali major Brenner iz Abwehra

Pariz bili tužni. Pokraj svećenika stajala je američka obavještajka

Pamela Faber, koja je Thomasa Lievena tako silno podsjećala na

njegovu mrtvu ljubav, Chantal Tessier.

– Neka ti bude laka zemlja, Thomase Lievene. Amen – reče

svećenik.

– Amen – odgovore neobični sudionici žalobnog obreda. Svi su

W & N

poznavali Thomasa Lievena. Sve ih je prevario. Šefovi su ih sada

poslali ovamo kako bi utvrdili daje to pro... pseto stvarno mrtvo.

»Hvala bogu, doista je mrtav«, pomisliše ta gospoda.

Grobari su zatrpavali grob. Nekadašnji kolege Thomasa Lievena

bace po grudicu zemlje u dubinu. Radnici zatim dovuku skromnu

mramornu ploču koja će krasiti grob.

Ljudi se počnu razilaziti. Werthe i Brenner koračali su jedan uz

drugog. Nisu poznavali svog zemljaka Fritza Loosa, a ni on nije

poznavao njih. Jer Fritz Loos je sada radio za novonastalu njemačku

obavještajnu službu, a Werthe i Brenner za neku drugu, ponovno

uskrslu, njemačku obavještajnu službu. Godine 1957. bilo ih je već

opet nekoliko u njemačkoj domovini!

Obavještajci se ukrcaju ispred groblja u taksije. Zapravo su mogli

unajmiti i mali autobus, jer su svi stanovali u istom hotelu, razumije

se – najboljem. Svakom je domovina za koju su radili plaćala

troškove.

Iz svojih su soba u prekrasnom, luksuznom hotelu Palacio do

Estoril-Parque zatim najavili telefonske razgovore s Engleskom,

Francuskom, Njemačkom, pa čak i sa zemljama iza željeznog

zastora.

Pošto su uspostavljene veze, izgovorili su besmislene rečenice,

kao na primjer:

– Žuti je morski pas serviran danas poslijepodne. – Što je značilo:

– Vidio sam mrtvaca u mrtvačnici. To je Lieven.

Tako su u različitim centralama obavještajnih službi poslijepodne

27. studenog 1957. godine zaključeni i odloženi manje ili više debeli

spisi. Na svima je stajalo isto ime: Thomas Lieven. A sada je uz

njega stavljen križ...

W & N

Dok su njezini kolege, obavještajci, još visjeli na telefonima,

Pamela Faber je sjedila besposleno u svojoj hotelskoj sobi. Naručila

je viski, led i sodu. Skinula je svoje cipele visokih peta i položila

lijepe noge na stolac. Sjedila je opušteno u naslonjaču i pušeći vrtjela

amo-tamo veliku čašu viskija.

Crne su joj oči blistale poput zvijezda, krupna su usta izgledala

kao da će se svakog trenutka nasmijati jednoj golemoj, tajnoj šali.

Pamela Faber je tako sjedila, pušila, pila i smijala se, dok se na

Lisabon spuštao suton kišovite jesenje večeri. Odjednom podigne

čašu, pa glasno reče:

– Živio, ljubljeni Thomase! Živio još dugo – za mene!

Naravno, bila je već malko pijana. Inače to ne bi rekla, jer je

Thomas nije mogao čuti; nije bio u sobi, nije bio ni u hotelu, a ni u

Lisabonu, nije bio ni u Portugalu, ni u Evropi, bio je...

A gdje je zapravo bio? To s pravom pitate, poštovani čitatelji. Da

Thomasa Lievena nisu pokopali tog dana, već ste odavna razabrali iz

vedra tona našeg izvještaja. Ali ako nije bio mrtav – koga li su to

umjesto njega pokopali? U kome li su to međunarodni obavještajci

prepoznali Thomasa Lievena?

Malo strpljena, poštovani čitatelji, sve ćemo odmah ispričati. Da

bismo sve mogli točno opisati, valja nam se vratiti unatrag te se

sjetiti onog dana kad smo izgubili Thomasa Lievena iz vida: to jest,

25. svibnja 1957. godine.

Kao što smo već bili ispričali, Thomas je taj dan proveo u jednom

ljetnikovcu na blagim padinama države Maryland, kao gost prvog

kriminalista Amerike.

Tog je dana izrazio neočekivanu želju da nakon izvršenja zadatka

umre.

W & N

– Aha – Hoover će ravnodušno. – A kako ste zamislili svoj

svršetak?

Thomas Lieven ispriča njemu i Pameli kako je zamislio svoj kraj i

završi riječima:

– Naprosto je neophodno potrebno da umrem, kako bih napokon...

napokon... mogao opet živjeti u miru!

Zbog ovog, a i zbog planirane smrti Thomasa Lievena, Hoover i

Pamela srdačno su se nasmijali.

– Pojedinosti možemo pretresti i kasnije – reče Thomas.

– Recite mi sada nešto više o mojoj Dunji i onome mister

Morrisu. Gdje je on sada?

– U Parizu – reče Edgar Hoover.

– Oho – mislio sam daje u New Yorku?

– Bio je u New Yorku prije nekoliko tjedana. Zatim je otputovao

u Evropu. U Parizu je odsjeo u Q)illonu. Čini se da je onda izgubio

živce. Jer je popodne 4. svibnja napustivši hotel, prešao preko Place

de la Concorde u američku ambasadu. Ondje je zatražio da razgovara

s ambasadorom i rekao:

– Ja sam sovjetski špijun...

6

– Ja sam sovjetski špijun i mogu vam dati obavještenja o najvećoj

sovjetskoj špijunskoj mreži u Sjedinjenim Državama – reče Victor

Morris američkom ambasadoru u Parizu. Bilo je to u 17 sati i 45

minuta 4. svibnja 1957. godine.

– A zašto to želite učiniti, mister Morris? – upita ambasador.

– Jer trebam vašu pomoć – odvrati Morris, čovjek podbuhla lica s

W & N

jakim naočalama u crnom rožnatom okviru.

– Dobio sam nalog da napustim Ameriku te da se preko Pariza

vratim u Moskvu. Znam što to znači. Žele me ubiti.

– A zašto vas Sovjeti hoće ubiti?

– Ja... hm, mislim da sam zakazao – odvrati Morris američkim

engleskim bez i najmanjeg stranog naglaska. – Žene. Pijančevanje.

Previše brbljanja. A zatim još i Dunja...

– Tko je Dunja?

– Dunja Melanin. Bivša supruga sovjetskog oficira, sada radi u

ordinaciji nekog liječnika u New Yorku. Sprijateljen sam s njom.

Neprestano smo se svađali i time smo svratili na sebe pažnju. Mark

mi je rekao da moram smjesta nestati.

– Tko je Mark?

– Unatrag deset godina šef najveće špijunske mreže u Americi.

Victor Morris, kako se brzo ispostavilo, bio je čovjek s mnogo

imena. Uistinu se zvao Hayhartem i bio je potpukovnik u sovjetskoj

obavještajnoj službi. U vremenu od 1946. do 1952. godine taj se

čovjek u Rusiji pripremao da ode kao špijun u Ameriku te da

surađuje s legendarnim, čudesnim misterom Markom.

Šest godina obuke! Teško je i zamisliti što je to značilo:

Hayhanem, alias Morris, morao je potpuno zaboraviti svoju staru

ličnost in pretvoriti se u sasvim novu. Morao je naučiti čitati,

govoriti, jesti, hodati, misliti i raspravljati poput čovjeka iz okolice

New Yorka. Trebalo je da vozi auto poput Amerikanca, da pleše i

čita, piše, puši i opija se na način kako to čine Amerikanci.

Potpukovnik Hayhanem postao je novi čovjek. Dakako, jedan je

drugi čovjek već prije njega svladao taj golemi zadatak: mister Mark,

najbolji špijun kojeg je Kremlj ikada imao u Americi i kome se već

W & N

deset godina nije moglo ući u trag.

Hayhanem, alias Morris, položi sve ispite. Dana 14. Travnja

1952.godine, opremljen odlično krivotvorenom američkom

putnicom, javi se, prema nalogu, Mihajlu Svirinu, sekretaru

sovjetske delegacije pri Ujedinjenim narodima u New Yorku.

Sekretar se s njime sastane poduzevši sve mjere opreza, dade mu

novaca, te mu objasni:

– Uspostavit ćete vezu s mister Markom. Nas se dvojica nećemo

više nikada vidjeti. Od ovog časa vi za mene više ne postojite, kao

što ni mister Mark za mene službeno ne postoji. Ne možete računati

s time da ću vam ikada pomoći. Diplomat sam i ne smijem imati s

vama nikakve veze.

– Kako ću prepoznati Marka?

– Telefonirat će vam u hotel. Dat ću vam malu izrezbarenu lulu.

Nosit ćete je u ustima kao znak raspoznavanja kad vam Mark saopći

mjesto sastanka.

Tri dana kasnije Mark mu telefonski odredi to mjesto:

– Budite točno u 17.30 sati u zahodu RKO-kina u Flushingu.

Zahod! Vjerojatno nema te obavještajne službe na svijetu koja bi

mogla postojati bez tog mjesta! Tog dana, točno u 17 i 30, Morris

potraži spomenutu prostoriju. Iz jednog odjeljka iziđe muškarac od

svojih četrdeset pet godina: visok, gotovo sasvim ćelav, skeptična,

pametna lica, velikih ušiju, tankih usnica, s naočalima bez okvira.

Nosio je odijelo od flanela i plavu košulju umjetnika, bez kravate.

Pogleda Morrisa. Ugleda malu, čudno oblikovanu lulu, što je visjela

Morrisu iz kuta usana. Kratko kimne i reče:

– Točni ste na minutu, Morrise...

W & N

7

– ... Mark kratko kimne i reče: »Točni ste na minutu, Morrise« –

pričao je šef FBI-a Thomasu Lievenu, koji ga je pažljivo slušao.

Pamela je ozbiljno sjedila uza nj. Sve troje je pušilo, pilo crnu

kavu i francuski konjak. Veliki je ručak s puranom već bio prošao.

Hoover zapali debelu, dugačku cigaru pa otpuhne oblak slatkastag

dima:

– Dopustite da nastavim: Morris i Mark se nikako nisu podnosili.

Qd prvog trenutka bili su jedan drugom nesimpatični. Ali morali su

nekako izići jedan s drugim na kraj...

... Jest, nekako su morali izići jedan s drugim na kraj! Mark je

onog dana u zahodu RKO-kina dao Morrisu novaca, ključ šifre i

dogovorio što treba da učini radi prikrivanja: Morris mora otvoriti

fotografski studio, tako da vlasti ne bi razbijale glavu od čega živi.

Nadalje ga je Mark uputio gdje će i kako Morris ostavljati i podizati

tajne obavijesti.

Obavijesti – na mikrofilmovima ne većim od glavice pribadače –

bit će sakrivene u kovanom novcu, starim papirnatim ubrusima ili u

kori od naranči. Pomoću malih magnetskih pločica moglo ih se

pričvrstiti ispod klupa, javnih telefonskih aparata, kanta za smeće ili

poštanskih sandučića.

– Posao je tekao besprijekorno – izvijesti Hoover.

– Kao što sam već rekao. Morris nije podnosio Marka, ali je

usprkos tome odlično izvršavao zadatke.

– Na primjer, kakve zadatke?

– Na žalost vrlo važne – reče Hoover, uzdahnuvši. – Nakon svega

što nam je Morris ispričao u Parizu ne smijemo gajiti nikakve iluzije.

W & N

Sovjeti zahvaljuju Organizaciji Mark mnoge spoznanje! Tako je, na

primjer, Morris, prema vlastitom iskazu, špijunirao u raketnom

centru New Hyde Park.

– I nikada se nije dogodila neka neprilika, neka nezgoda?

– upita Thomas.

– Ipak, jednom. A ta nam je nezgoda barem dokazala da Morris

nije dosad lagao. Evo, ovdje je dokaz. – Hoover položi na stol ispred

Thomasa istrošen novčić od pet centi. – Podignite ga i ispustite neka

padne.

Thomas uzme novčić i ispusti ga iz ruke. Novčić padne i

raspolovi se. Iznutra je bio izduben. Na dnu jedne polovice bio je

zalijepljen sićušan komadić filma.

– Ovaj komadić filma – reče Hoover – sadrži Markovu šifriranu

poruku. Najmudrije glave FBI-a pokušavaju već četiri godine

dešifrirati ovu poruku – sve uzalud.

– Kako ste se domogli ovog novčića? – upita Thomas.

– Pukim slučajem – reče Edgar Hoover. – Neki ga je mali ulični

prodavač novina, imenom James Bozart, našao 1953.godine...

Jedne vruće ljetne večeri 1953. godine mali pjegavi ulični

prodavač novina jurio je što je brže mogao preko stubišta neke

goleme zgradurine u njujorškoj četvrti Brooklynu.

Buuum!

Na kraju je ipak tresnuo koliko je dug i širok. Sav mu se novac

rasuo iz džepa. Kakve li nesreće! Tiho psujući, James je počeo kupiti

svoju imovinu. Iznenada osjeti pod prstima novčić od pet centi koji

je bio vrlo čudan na opip – vrlo čudan...

James ga malko provrti amo-tamo. Novčić se raspadne na dva

dijela. U unutrašnjoj strani jedne polovice James ugleda tamnu

W & N

točku. No, dakle, tako nešto! Tek prije nekoliko dana James je

gledao neki špijunski film. U filmu su poruke na mikrofilmovima

sakrivali u kutijama od cigareta. Nije li i ovo možda neki mikrofilm?

James Bozart – američki mu narod odaje danas vječnu zahvalnost

– odnese svoje otkriće u najbližju policijsku stanicu. Zapovjednik

straže Mulley ismije dječaka, no vodnik Levon reče:

– Čekaj, Joe. Pošaljimo novčić u FBI. Tko zna, možda još svi

dođemo u novine!

Nijedan od njih nije došao u novine – barem ne tada. Ali dva

agenta iz organizacije Federal Bureau of Investigation posjetila su

malog Jamesa kod kuće. Ispitalu su ga. Gdje lije on to pao?

U ulici Fulton 252. Bila je to golema kuća za iznajmljivanje.

Donje prostorije bile su izgrađene za dućane. U prvom i drugom katu

smjestila su se razna poduzeća. Dalje gore stanovali su neženje,

umjetnici i mali činovnici. Osim toga u toj divovskoj zgradi i FBI je

imao jedan ured.

Agenti FBI-a provjerili su do posljednje sitnice svakog stanara

kuće u ulici Fulton 252. Ništa nisu pronašli.

Prolazile su godine. Poruka na mikrofilmu ostala je neobjašnjena,

a njezin sastavljač neotkriven. Ljudi odgovorni za sigurnost Amerike

osjećali su između 1953. i 1957. godine sve jasnije: neugodan se

špijunski lanac stezao oko njihove zemlje i sve ju je jače ugrožavao.

– Bit će da je tih godina – pričao je Edgar Hoover u svom tihom

ljetnikovcu Thomasu Lievenu – Morris sve više propadao. Nakon što

je sreo Dunju Melanin sve se još i pogoršalo. On je tukao nju, ona je

tukla njega. Mark je, vjerojatno, poslao o tome izvještaj u Moskvu,

jer su Morrisa iznenada opozvali. U Parizu je otišao u američku

ambasadu, zamolio zaštitu i ispričao sve što je znao.

W & N

– Usprkos svemu, čini mi se da to baš nije bilo mnogo – reče

Thomas.

– Nije bilo dovoljno – reče Hoover. – Ali je ipak bilo vrlo mnogo.

Jer premda je taj tajanstveni Mark učinio sve kako Morris ne bi

otkrio gdje on stanuje, Morrisu je ipak jednom uspjelo da ga potajno

slijedi. A znate li gdje Mark, prema njegovu iskazu, stanuje?

– Budući da ste to učinili tako napetim, pretpostavljam u ulici

Fulton 252.

– Točno – reče Edgar Hoover. – U onoj kući u kojoj je prije četiri

godine mali James Bozart pao i našao novčić...

Nakon toga je u sobi neko vrijeme vladala tišina. Thomas ustane i

priđe prozoru. Zagleda se napolje u prostrani, ljupki krajolik.

Edgar Hoover reče:

– Čitav štab mojih ljudi, među njima i miss Faber, provjeravali su

prošlih tjedana u tančine svakog stanara te kuće. Markov opis, što

nam ga je dao Morris, odgovara najomiljenijem stanaru. Slikar je.

Živi sasvim u potkrovlju, a zove se Goldfuß. Emil Robert Goldfuß.

Američki građanin. Od 1948. godine stanuje u ulici Fulton 252.

Nastavite pričati, miss Faber.

Pamela reče:

– Već tjednima pratimo Goldfußa. Upotrijebili smo oko tucet

FBI-automobila s radarima, radio-uređajima i televizijskim

uređajima. Goldfuß ne može učiniti ni koraka, a da ga naši ljudi ne

slijede. Uspjeh: nikakav.

– To doista ne razumijem – reče Thomas. – Ako je tako silno

sumnjiv da je špijun, zašto ga ne uhapsite?

Pamela strese glavom:

– Nismo u Evropi, gospodine Lievene.

W & N

– U Sjedinjenim Državama – objasni Edgar Hoover – čovjek

smije biti uhapšen jedino ako je nepobitno dokazano da je napravio

nešto protuzakonito. Tek onda će sudac izdati nalog za hapšenje.

Sumnjamo da je Goldfuß špijun. Ali dokazati? Ne, dokazati mu to ne

možemo. A dokle god to ne možemo nepobitno učiniti, ni jedan nam

sudac ove zemlje neće dopustiti da ga uhapsimo.

– Ali Morris?

– Morris nam je dao svoja obavještenja sasvim povjerljivo. Iz

obzira prema svojoj obitelji u Rusiji, on ni pod kojim uvjetom neće

istupiti javno kao svjedok protiv Goldfußa.

– A potajna premetačina stana?

– Naravno da bismo mogli, kada Goldfuß jednom ne bude kod

kuće, prodrijeti u njegov stan i pretražiti ga. Siguran sam da bismo

našli kratkovalni odašiljač i mnoge druge stvari koje bi dokazale daje

špijun. Ali u tom slučaju nikada ne bi mogao biti osuđen.

– Zašto ne?

– Njegov bi branilac zahtijevao da naši službenici iskažu pod

zakletvom kako su se domogli dokazanog materijala.

Pretpostavimo da su ga se dočepali nezakonitom premetačinom

stana – sudac bi naredio da se ništa od tog materijala ne smije

upotrijebitit protiv Goldfußa.

– Ali kako onda uopće možemo uhvatiti tog mistera Goldfußa?

Edgar Hoover se blago nasmiješi:

– To mi vas pitamo, gospodine Lievene. Zato smo vas dopremili

ovamo – vas, starog prijatelja gospođe Dunje Melanin.

W & N

8

– U Rusiji ražnjiće pripremaju s lukom! – vikao je debeli Boris

Roganov.

– U Rusiji ražnjiće ne pripremaju s lukom! – vikao je Thomas

Lieven.

Stajali su jedan drugome nasuprot, dršćući od bijesa. Osjećalo se

da pljuske već lebde u zraku. Bilo je to u 13 sati i 30 minuta 19.

lipnja 1957. godine. U New Yorku je bilo strahovito sparno. Svađa

oko ražnjića zbila se u kuhinji ruske gurmanske restauracije u 41.

ulici. Debeli gospodin Roganov bio je vlasnik tog lokala. Thomas je

dolazio ovamo već nekoliko dana, jer je kod Roganova obično

objedovala Dunja Melanin. Radila je u obližnjoj ordinaciji

stanovitog doktora Masona.

Bio je to žalostan sastanak. Dunja, još uvijek strastvena i

privlačna, žalila je za Victorom Morrisom. Uvijek bi iznova briznula

u plač kad god bi o njemu pričala – a pričala je neprestano o njemu,

nešto iz vlastitog poticaja, a nešto i zato jer ju je Thomas na to

navodio.

Pri tom nije saznao baš ništa. Što god mu je Dunja pričala nije mu

uopće pomagalo. Pošto bi napustio Dunju, sastajao bi se s Pamelom,

preko koje je bio u vezi s Hooverom. Pamela je imala malen stan na

Manhattanu. Thomas je stanovao u hotelu »Waldorf-Astoria«.

Prolazili su dani. Ništa se nije događalo. Goldfuß se ničim nije

odao. Thomas je primjećivao kod Pamele sve veću razdražljivost,

koju nije mogao protumačiti. Neprestano se sastajao s Dunjom

pokušavajući pronaći nešto, bilo što, što bi

W & N

Meni

Proljetna salata

Ražnjići s rižotom

Pržene banane

New Yоrk, 19. lipnja

1957.

Ovo jelo pomaže Thomasu da uhvati najvećeg

sovjetskog špijuna Proljetna salata

Izrežite na ploške jedan

oguljeni mladi krastavac,

mlade rotkvice i tvrdo kuhana

jaja te sve stavite u zdjelu.

Pospite s malo papra i soli, s

mnogo sitno nasjeckanog

kopra, vlašca i peršina, te

umiješajte mnogo gustog

kiselog vrhnja. – Salatu

odmah poslužite, kako ploške

krastavaca ne bi otpustile

vodu.

Ražnjići

Filee iz ovnećih leđa

izrežite na dva centimetra

debele odreske. Marinirajte ih

najmanje dvanaest sati s

maslinovim uljem, malo

limunova soka, soli,

nasjeckanim lukom,

peršinom, zgnječenim

W & N

borovnicama, zrncima papra,

jednim zgnječenim režnjem

češnjaka i malo vina. –

Nabodite naizmjence meso i

ploške slanine na štapiće za

režnjiće i pecite na roštilju ili

na rešetki pećnice, ali tako da

meso iznutra ostane malo

ružičasto.

Rižot

Pirjajte u maslacu ili u

maslinovom ulju veliku

glavicu sitno nasjeckanog

luka da bude mekan i

svijetložut. Bacite na to suhu

rižu, oko deset minuta je

lagano pržite uz neprestano

miješanje, ali pazite da riža ne

potamni. – Prelijte s jedan i

pol puta toliko kipuće vode

koliko je riže, malo posolite i

pirjajte u dobro zatvorenom

loncu na azbestnoj ploči na

sasvim blagoj vatri 30 minuta.

Pržene banane

Uzmite zrele, ali ne

premekane, oguljene banane i

popržite ih sa svih strana u

tamnom maslacu, dodajte u

tavu tekući med pomiješan s

malo ruma, oprezno okrenite

u tome banane nekoliko puta i

neprestano ih zalijevajte,

pospite ih ribanim bademima

i pistaćima te ih odmah

poslužite na ugrijanim

tanjurima.

teretilo Goldfußa i dovelo do njega. Ali činilo se da Dunja nije

nikada vidjela Goldfußa. Samo je neprestano plakala za svojim

Morrisom.

Jučer je poželjela ražnjiće. Thomas je smjesta stavio komade

ovnećeg mesa u salamuru i ostavio ih da u njoj leže dvanaest sati.

Sada je meso bilo onakvo kakvo je trebalo da bude. Thomas ga je

upravo htio, pomiješano sa slaninom, nabosti na ražanj, kadli je

W & N

debeli Boris Roganov počeo rezati luk na debele ploške! Izbila je

divlja svađa. Zatim su se gospoda opet pomirila. Međutim, tog dana

neprilikama nije bilo kraja.

Kada se Dunja, naravno zakasnivši, konačno pojavila i počela s

Thomasom objedovati, pokazalo se da je i ona strašno razdražljiva.

Neprestano se hvatala za glavu, koja ju je boljela, stalno je nešto

zanovijetala Thomasu. Zatim se malko pribrala:

– Oprosti – ali ovaj će me užasan posao slomiti!

– Što se dogodilo?

– Mislim da se pola grada daje cijepiti.

– Cijepiti?

– Novim cjepivom protiv dječje paralize. Doktor Salk. Sigurno si

čuo nešto o tome. Cijepljenje i ne bi bilo tako strašno! Najgore je to

piskaranje.

– Kakvo piskaranje?

– Svaki pacijent mora podnijeti svoj rodni list. Ni putnicu, ni

prijavnicu, ništa nego baš rodni list!

– Zašto?

– To zahtijeva zakon. A ja moram zapisati broj svakog rodnog

lista i ustanovu koja gaje ispostavila. A dolazi ih na stotine! Još ću

poludjeti. Cijepiti! Cijepiti! Cijepiti!

– Cijepiti, cijepiti – ponovi on blesavo, dok mu se srce stegnulo.

Naime, jedna je lijepa žena u žutoj ljetnoj haljini upravo ušla u lokal.

Nije vjerovao svojim očima. Pa poludjela je! Mora daje poludjela!

Zakoni FBI-a su najstrože zabranjivali da se dva obavještajca, koja

međusobno surađuju, susreću u javnosti. Izgleda daje Pamela Faber

na to fućkala. Sjela je točno nasuprot Thomasu i prekrižila noge.

Naslonila se i zapiljila u Dunju.

W & N

Dunja je to, naravno, brzo primijetila.

– Tko je to?

– Mo-molim?

– Ona osoba ondje prijeko. Bulji u mene. Poznaješ li je?

– Zar ja? A koga to uopće?

– Onu našminkanu žutu. Hajde, ne pretvaraj se!

– Bože, tu ženu nisam nikada vidio!

– Lažeš! Poznaješ je! I još kako je poznaješ!

Tako je počelo i tako se nastavilo za vrijeme ručka. Pri crnoj kavi

Thomasu je košulja već bila sasvim mokra od znoja. A Pamela Faber

još je uvijek zurila u njih...

I tako se tog dana sve veselo nastavljalo!

Kada se Thomas Lieven vratio u »Waldorf-Astoriju«, čekao gaje

neki gospodin Roger Ackroyd. Mister Ackroyda su poznavali u

hotelu kao trgovca izvoznika koji je često surađivao s poslovnim

ljudima iz Evrope.

Gospodin Peter Scheuner – tako se Thomas u to vrijeme zvao –

bio je u hotelu poznat kao jedan od tih poslovnih ljudi iz Evrope.

Oba trgovca, koja to zapravo nisu bila, sjednu u prazni bar. Mister

Ackroyd tiho reče:

– Već nam gori pod tabanima, Lievene. Jeste li što napredovali?

– Ni koraka.

– Do vraga – reče mister Ackroyd. – Razni nam znaci govore da

se Goldfuß uskoro sprema na bijeg. Ne znamo kamo će odmagliti. U

Australiju, Aziju, Afriku ili Evropu.

– Morate nadzirati granice. Aerodrome. Luke. I tako dalje.

– Kako ćete to učiniti? Toliko činovnika uopće ne postoji.

Goldfuß će, naravno, putovati s potpuno pravom, lažnom putnicom.

W & N

– Prava, lažna putnica. Thomas je to već odavno znao, to je putnica

koja . može izdržati sva ispitivanja po registrima svih ustanova.

– Zar vjerujete daje nabavio same prave, lažne dokumente?

– To ne znam. U toj brzini jedva da je to mogao. Međutim,

sigurno ima putnicu. A putnica je dovoljna. Ako se ne dogodi čudo,

taj će nam čovjek promaći kroz prste.

Thomas duboko uzdahne. »A uza sve to još i moja fina suradnica,

miss Faber«, pomisli ogorčeno. »No toj ću očitati bukvicu!«

9

– Znate li što zaslužujete? Batine! – vikao je Thomas Lieven.

Teško dišući stajao je te večeri u Pamelinom malom stanu ispred

vlasnice koja je nosila crnu jutarnju haljinu i očito vrlo malo ispod

nje. – Kako vam je palo na pamet da dođete Roganovu?

– Imam još valjda pravo da idem Roganovu.

– Nipošto dok sam ja ondje!

– To nisam znala – po vikne ona.

On se odmah izdere na nju:

– I te kako dobro ste to znali!

– E pa lijepo, znala sam!

– A zašto ste onda došli?

– Jer sam htjela vidjeti vašu Dunju, tu slatku golubicu!

Njemu se opuste usta.

– I zato ste sve ugrozili – čitavu akciju?

– Ne vičite na mene! Vjerojatno ste strahovito zaljubljeni u tu

damu!

– Zavežite ili ću vam dati po turu.

W & N

– Samo pokušajte, ako se usuđujete!

– No čekaj – reče on i baci se prema njoj. Jednim vještim džiju-

džicu zahvatom iskusna ga obavještajka obori na leđa, i on se uz

tresak svali na sag. Smijući se, ona pobjegne. On skoči na noge pa

pojuri za njom. U spavaćoj sobi ponovno je uhvati. Nastane malo

rvanje. Oboje padnu na krevet.

Zatim je ležala preko njegovih koljena, koprcala se i dahtala.

– Ostavi me – ostavi me smjesta – ubit ću te...

Jutarnja se haljina rastvorila. Pamela doista nije nosila mnogo

ispod nje. Thomas ju je ravnodušno izdevetao. Ona je vrištala,

mlatila oko sebe i grizla.

»Ista Chantal«, pomisli sav ošamućen, dok mu je kn udarala u

sljepoočicama. »Ona je ista Chantal – oh bože! Padne preko nje i

usne mu pronađu njezine. Ona ga ugrize.

Zatim joj se usne otvore i postanu sasvim meke. Ruke obavije oko

njega i oboje utonu u opojnu slast svog prvog cjelova. Prostorija se

raspline ispred Thomasovih očiju, a vrijeme izgubi svoj smisao.

Kad se ponovno osvijestio, gledao je u dva oka puna ljubavi.

Pamela prošapće:

– Bila sam strahovito, tako strahovito ljubomorna na tvoju

Ruskinju.

Odjednom Thomasu upadne u oči nešto na Pamelinoj nadlaktici.

Bile su to dvije okrugle svijetle mrlje od cijepljenja. Problijedi i

promuca:

– Cijepljenje...

Pamela, koja ga je upravo namjeravala poljubiti, ukoči se:

– Što se dogodilo?

– Cijepljenje – ponovi on tupo.

W & N

– Jesi li poludio?

Gledao ju je potpuno odsutno:

– Goldfuß zna da je u opasnosti. Pokušat će napustiti Ameriku i

vratiti se u Rusiju. Svatko tko odlazi u Evropu mora se cijepiti protiv

raznih bolesti. To zahtijeva zakon. A pri cijepljenju mora pokazati

liječniku svoj rodni list da bi zabilježili njegov broj... – Thomas

počne mucati od uzbuđenja: – Rodni list, a ne putnicu... Njegova

lažna putnica je prava lažna putnica – ali, zar je i njegov lažni rodni

list također pravi lažni rodni list?

Pamela problijedi:

– Poludio si – stvarno si poludio.

– Ni govora! Ako, naime, Goldfuß – dao bog – predoči krivi lažni

rodni list, onda ga konačno možemo okriviti za kažnjivo djelo,

uhapstiti ga – i pretražiti mu stan...

– Thomase!

– Ne smetaj me sada. Koliko New York ima liječnika?

– Bože moj, a što ja znam? Najmanje deset tisuća!

– Svejedno – reče Thomas Lieven, dok je Pamela zaprepašteno

zurila u njega. On udari rukom po krevetu. – Pa makar morali

upotrijebiti i sve agente FBI-a! Pa makar pri tom svi poludjeli!

Moramo pokušati!

Navečer 19. lipnja 1957. godine na području grada New Yorka

pozvano je na uzbunu 277 suradnika FBI-a. Svi su dobili nalog da

najhitnije posjete 13810 liječnika, koji su radili u desetomilijunskom

gradu.

Svaki je od tih 277 agenata nosio uza se sliku muškarca od svojih

četrdeset pet godina, pametna, skeptična lica, velikih ušiju i uskih

usnica, koji je nosio naočale.

W & N

Od večeri 19. lipnja 1957 godine 277 ljudi postavljalo je na

temelju 277 fotografija bezbroj puta jedno te isto pitanje:

– Doktore, poznajete li ovog muškarca? Pripada li vašim

pacijentima? Jeste li ga, možda, u posljednje vrijeme cijepili?

I 20. lipnja 1957. godine nastave postavljati ista pitanja.

Istodobno je stanoviti Peter Scheuner, njemački izvoznik, sjedio

kao na žeravici u luksuznom hotelu »Waldorf-Astoria«. Povremeno

bi zazvonio telefon. Javljali su se ljudi od FBI-a, koji su šifrirano

saopćavali da operacija i dalje teče bez uspjeha. Thomas bi svaki put,

uzdišući, opet stavljao slušalicu na vilicu.

Dana 21. lipnja u 16 sati i 35 minuta stanje se odjednom

promijeni. Opet zazvoni telefon. Duboki glas progovori:

– Ništica.

Thomas skoči kao uboden iglom i izusti samo jednu riječ:

– Gdje?

Glas odgovori:

– 3145 Riverside Drive. Doktor Willcox.

Dvadeset minuta kasnije Thomas Lieven je stajao u maloj

ordinaciji doktora Teda Willcoxa, postarijeg liječnika, koji je svoju

ordinaciju otvorio u najbjednijoj sirotinjskoj četvrti New Yorka.

Držeći u ruci fotografiju, doktor Willcox reče:

– Točno se sjećam tog čovjeka. Ponajprije zbog toga što k meni

tako rijetko dolaze dobro odjeveni ljudi.

»Ipak si naposljetku pogriješio, ti sovjetski superagentu«, pomisli

Thomas. »Potražio si liječnika što dalje od svog stana. Razumijem i

zbog čega. A ipak je to bilo pogrešno«. Doktor Willcox nastavi:

– Taj me gospodin posjetio popodne 16. lipnja. Zatražio je da ga

cijepim. Izdao sam mu tzv. međunarodnu svjedodžbu o cijepljenju

W & N

protiv zaraznih bolesti, koja je potrebna ako se, na primjer, putuje u

Evropu: – Stari liječnik odšepa do kartoteke, pa potraži datum 16.

lipnja. Zatim izvuče jednu karticu. – Gospodin se zove Martin

Collins. Prema rodnom listu, rođen je 7. srpnja 1910. godine, kao

američki građanin u gradskoj četvrti Manhattanu. Broj rodnog lista:

32027/7/71897.

U 17 sati i 15 minuta Thomas Lieven i neki snažni agent FBI-a

prisile dvojicu činovnika u matičnom uredu rođenih u četvrti

Manhattan da rade prekovremeno. Nakon duljeg vremena dovuče se

jedan od te dvojice i otpuhujući prašinu s požutjele registarske

kartice zareži:

– Martin Collins... Collins Martin – kakva je to sada glupost?

32027, crtica, 7, crtica, 71897 rekoste?

– Rekao sam – potvrdi Thomas.

Činovnik ga pogleda:

– No dakle slušajte, moj gospodine. Rodni list 32027, crtica, 7,

crtica, 71897 izdanje 4. siječnja 1898. godine za neku Emiliju

Woermann. A ona je 6. siječnja 1902. godine umrla u dobi od četiri

godine od upale pluća.

Thomas pogleda čovjeka od FBI-a, pa tiho zausti:

– Sada konačno imamo našeg prijatelja.

11

Na vratima je bila pričvršćena mjedena pločica na kojoj je pisalo:

Emil Robert Goldfuß

W & N

Vrata su se nalazila na najvišem katu goleme najamne zgrade u

ulici Fulton 252. Dva su muškarca 21. lipnja 1977. godine, u 19 sati i

06 minuta, stajala pred ovim vratima. Jedan je izvukao pištolj iz

navlake pod pazuhom i otkočio ga, a drugi je izvadio starinski zlatni

sat na otkucavanje iz džepa.

– Smiješno – reče Thomas Lieven – tek je sedam sati, a ja sam

tako gladan!

Agent FBI-a pokuca na vrata, pa odmaknuvši se u stranu, ispruži

pištolj pred sebe...

Vrata se otvore. U dovratku je stajao suhonjav čovjek u plavom

slikarskom haljetku s paletom u ruci. Blago se smiješio, djelujući

vrlo simpatično i pametno. Pogledavši na pištolj agenta FBI-a, reče:

– Što ovo znači, gospodine? Zar je to šala? Reklama? Poklon?

– Mister Goldfuß, ili mister Mark, ili mister Collins – reče agent

FBI-a ili kako se već zovete, uhapšeni ste.

– Tko me hapsi?

– FBI.

Slikar ljubezno reče:

– Ne možete me uhapsiti, dragi moj gospodine. Nisam učinio

ništa kažnjivo, a vi nemate nalog o hapšenju.

– Imamo, mister Goldfuß, imamo ga – reče Thomas pristupivši

bliže; i on se blago smiješio.

– Tko ste vi?

– Prijatelj kuće – odvrati Thomas. – Mislim reći, kuće FBI.

Gledajte, mister Goldfuß, već danima imamo pripremljen nalog o

vašem hapšenju. Morali smo još samo pronaći neki zgodan razlog da

vas uhitimo i unijeti ga. Jučer smo otkrili vrlo lijep prekršaj, lažni

rodni list...

W & N

Odjednom se iz kata ispod ateljea pojave dva čovjeka, a druga

dva siđu s tavana. Thomas reče:

– Poveli smo sa sobom još i naše drage prijatelje, jer znamo da vi

niste samo šarmantni krivotvoritelj rodnih listova.

– Nego?

– Nego vjerojatno i najbolji obavještajac kojeg su Sovjeti , ikada

imali. A ja nikada ne dijelim pretjerane komplimente – reče Thomas

Lieven, smiješeći se.

Mister Goldfuß uzvrati smiješak. Oba su se muškarca šutke

gledala. Pogledi su im se dugo zadržali...

Atelje i stan odmah su pretraženi. Agenti FBI-a pronađu rodni list

na ime Martin Collins, dokumente na ime Goldfuß, 3545 dolara

gotovine, brodsku kartu za Evropu na ime 1 Collins kupljenu za 1.

srpnja 1957. godine i jaki kratkovalni odašiljač tipa Hallicrafter, koji

je potpuno javno stajao između dviju slika.

Momci iz FBI-a pomagali su mister Goldfußu dok je pakirao

malen kovčeg. Thomas pri tom uoči kako je mister Goldfuß odbacio

nekoliko očito rabljenih papirnatih rupčića. Thomas izvadi zgužvane

rupčiće iz košare za otpatke. Mister Goldfuß smrtno problijedi.

Thomas Lieven oprezno rastvori rupčiće. Na njima su se nalazile

sitne, tamne točkice, neupadne poput izmeta od muha.

– Hm – oglasi se Thomas. U ovih dvadeset godina, dok su ga

obavještajne službe najrazličitijih zemalja i obučavale i ugrožavale

mu život, Thomas je postao vrlo budan. Ovo nije bio izmet od

muha...

Dva dana kasnije Amerika je doživjela senzaciju. Uhvaćen je

najopasniji ruski obavještajac svih vremena. Mikrofilmovi, koje je

sakrio u starim papirnatim rupčićima, odali su njegov komplicirani

W & N

ključ za dešifriranje, njegovo pravo ime, njegovu pravu povijest.

Taj čovjek, koji je deset dugih godina nesmetano i ni od koga

sumnjičen mogao špijunirati po Sjedinjenim Državama, bio je

pukovnik sovjetske obavještajne službe. A zvao se Rudolf Ivanovič

Abel.

Uvečer 23. lipnja 1957. godine teleprinteri su slali vijest o

njegovoj važnosti i o njegovu hapšenju u novinske redakcije na pet

kontinenata i u čitav svijet. A i idućih su dana i tjedana djela

pukovnika Rudolfa Ivanoviča Abela ispunjavala naslovne stranice

novina. Svijet je čuo mnogo o njemu, ali ni izdaleka nije saznao sve.

Svijet, na primjer, nije nikada doznao ništa o onom ručku za koji

su sjeli jedan veseo i dva ozbiljna gospodina. Bilo je to 17. kolovoza

1957. godine, u udobnom ljetnikovcu na idiličnim, šumovitim

obroncima države Maryland...

– Gospodo – Thomas Lieven će vedro – zašto ste tako ozbiljni? –

Pogleda Edgara Hoovera, šefa američke Savezne kriminalne policije.

Zagleda se i u suncem opaljena, četrdesetogodišnjeg Jamesa B.

Donovana, čija je kosa već bila potpuno bijela. Donovan je bio

branitelj majstorskog špijuna Abela u predstojećem procesu.

Thomas je došao iz kuhinje. Donio je poslužavnik, a na njemu

veliku posudu i različit pribor. Odloživši poslužavnik i zapalivši

špiritno kuhalo, koje je stajalo na jednom stoliću pokraj prostrta

stola, sam odgovori na svoje pitanje:

– Dakle dobro! Vjerojatno ste tako ozbiljni jer se sjećate ratnih

vremena kada ste se kao šefovi dvaju suparničkih špijunskih

poduzeća neprestano ljutili jedan na drugog, zar ne?

Čini se daje pogodio. Hoover zagunđa, Donovan se ljutito

W & N

nakašlje. Branilac je za vrijeme rata doista bio oficir u tajnoj misiji

glasovitog OSS-a, to jest Office for Strategic Services. Prilikom

raznih operacija on i njegovi ljudi sukobljavali su se s momcima iz

Hooverova FBI-a.

Thomas stavi posudu na špiritno kuhalo, pa nastavi i dalje vedro

raspoložen.

– Mudro predvidjevši vaše duševno stanje, izmislio sam i

pripremio predjelo koje smiruje živce, potiče duh i podiže

raspoloženje.

Thomas je pomicao posudu amo-tamo iznad plamena. U posudi

su bili lagano poprženi teleći bubrezi, narezani na male kockice.

– Neka nas ovo jelo približi našem cilju.

– Kakvom cilju? – Donovan sumnjičavo zareži.

Lijevajući konjak preko bubrega, Thomas promišljeno odgovori:

– Da pomognemo vašem klijentu, a i Sjedinjenim Američkim

Državama.

Hoover pogleda Donovana:

– Abel će svršiti na električnoj stolici, to je barem jasno. Imamo

više nego dovoljno dokaznog materijala protiv njega.

Donovan slegne ramenima.

– Baš me zanima kako kanite dokazati da je moj klijent sovjetski

špijun.

Thomas strese glavom.

– Baš je to žalosno. Uništavanje tako jedinstvenog talenta. Šteta.

Prava šteta!

– Što?

– Kad pomislimo da će čovjeka poput Abela ispržiti na stolici.

– Bilo bi od vas vrlo ljubezno kad biste prije večere bili malko

W & N

taktičniji, mister Scheunere.

– Ah, oprostite! Ali stvarno mi srce krvari. Abel nije samo

talentiran, on je pravi genij!

– No-no-no...

– Što vam znači to no-no-no? Smijem li vas podsjetiti, mister

Donovane, da ste za vrijeme rata pokušali raditi kao obavještajac

OSS-a u Švicarskoj? Švicarci su vas već nakon šest mjeseci

razotkrili i izjurili. A Abel? Radio je deset godina u Sjedinjenim

Državama, a da nije bio otkriven!

– Čekajte malo. – Donovan pogleda Thomasa, pa zatim Hoovera.

– Vas dvojica nešto želite. Službeno mi to očito ne možete predložiti.

Dakle, morate okolnim putem. Hajde govorite, o čemu se radi?

– A sada šampanjac – reče Thomas Lieven i nalije šampanjac u

vruću posudu. Smjesta se počne širiti golicav miris koji je mnogo

obećavao.

– Aaaanhh – protisne Hoover, pa se zavali. Čak se i Donovanu

opustilo nervozno lice, kratko se nasmiješio.

– Vidite – reče Thomas – već djeluje. – Nastavi raditi i onako uz

put reče: – FBI neće iznijeti sve dokaze protiv Abela. Abela neće

osuditi na smrt.

– Nego?

– Molim? – Thomas prijekorno podigne obrve. – Mister

Donovane, zaista vam se čudim! Što znači: nego? Ipak biste mogli

vašem klijentu priušiti još ovo malo života.

– Ne izvrćite! Mister Hoover je bio taj koji je govorio da Abel

mora završiti na električnoj stolici!

– Prema zakonima, svakako – poduči ga Thomas, poslužujući

izvrsno predjelo. – Međutim, ako bi FBI imao vlastite planove s

W & N

vašim klijentom...

– Što onda?

– Tada bi bila moguća i drukčija presuda. Na primjer, doživotno.

Trideset godina zatvora. Dvadeset. Deset...

– A što je s dokazanim materijalom o kojem je govorio gospodin

Hoover?

– Dokazni se materijal može i zadržati, barem jedan dio, onaj

najgori. Poslužite se, mister Donovane, jedite za boga miloga,

bubreg će vam se ohladiti.

Sjedokosi branilac mehanički počne jesti. Stisnuvši oči, zagleda

se u Thomasa. Žvačući, progovori:

– A što biste imali od toga, ako biste... – Zagrcne se i »tane

kašhfti. Thomas ga uslužno udari po leđima.

– JeifV li vidjeli? Odmah sam vam to htio reći, ali mi je

игтапДЛо hrabrosti. Mislio sam daje nezgodno upozoravati na to

ovako velikog čovjeka poput vas.

– Na-na što? – zaječi uzbuđeno Donovan, hvatajući zrak.

– Da se punih usta ne smije govoriti – skromno će naš prijatelj. –

No, mislim daje sada opet sve u redu.

James Donovan odloži pribor za jelo. Odjednom više uopće nije

imao usnica. Glas mu je zazvučao poput glasa ledene sige kada bi

ona mogla govoriti, što ona, dakako, ne može:

– Prestanimo se igrati mačke i miša. Pitam vas: što bi FBI imao

od toga da za sebe zadrži najteži dokazni materijal i time spasi

Abelov život?

Thomas pogleda Hoovera.

– Ne biste li vi odgovorili na ovo pitanje, sir?

Hoover progunđa nešto nerazumljivo, pa se nagne nad svoj tanjur.

W & N

– Tako je i pravo – reče Thomas. – Uvijek je meni prepušteno da

odgovaram na najneugodnija pitanja, e baš to volim. Dakle, lijepo,

mister Donovane. FBI time navjerojatnije dobiva mogućnost da prije

ili kasnije spasi život najvjerojatnije američkom obavještajcu.

– Američkom obavještajcu?

– Mister Donovane, stvarno mi je strahovito neugodno kopkati po

unutarnjim odnosima američke obavještajne službe – ali i vi ste

osobno nekoć bili kod te družbe, zar ne? Pa ste onda potkraj rata

pomagali da se izgradi obavještajna služba protiv Sovjetskog Saveza.

Ili možda niste?

James B. Donovan je šutio.

– Ne predbacujem vam – reče Thomas, namignuvši. –

Naposljetku, to je bio vaš zadatak. Zar ne bi danas netko mogao

smatrati paradoksalnim što baš vi branite sovjetskog obavještajca?

– Kao branilac po službenoj dužnosti. Sud time želi dokazati

svoju objektivnost.

Meni

Teleći bubrezi u šampanjcu

Nadjeveni smuđ

Jelo od ananasa

Maryland, 17. kolovoza

1957.

W & N

Lievenovi bubrezi u šampanjcu omamljuju čak i

»velike zvjerke«.. Teleći bubrezi u

šampanjcu

Očistite dva teleća bubrega

od masnoće i kožica, razrežite

ih na kockice i popržite tri

minute u vrlo vrućem

maslacu, popaprite i posolite.

– Donesite posudu na

špiritnom kuhalu k stolu,

prelijte bubrege čašicom

konjaka, zapalite, i ugasite

šampanjcem. – Dodajte

bubrezima 100 grama

narezanih, na maslacu

popirjanih šampinjona i

veliku žlicu nasjeckanog

peršina, sve dobro zagrijte da

bude vruće, ali neka ne kuha.

– Bubrezima i umakom

napunite male košarice od

nezaslađenog prhkog ili

lisnatog tijesta.

Nadjeveni smuđ

Natarite očišćenu ribu

paprom i solju, poškropite

limunovim sokom i ostavite

da odstoji jedan sat. – Zatim

ribu dobro osušite, nadjenite

je .s obje strane tankim

prutićima masne slanine,

položite je leđima prema gore

u vatrostalnu posudu, prelijte

tamnim maslacem i stavite u

zagrijano pećnicu. – Pecite

oko pola sata uz često

zalijevanje, ali ribu nemojte

okretati, dolijevajte malo-

pomalo kiselo vrhnje

pomiješano s čajnom žličicom

kukuruznog škroba. –

Servirajte smuđa u posudi u

kojoj ste ga pekli.

Jelo od ananasa

W & N

Veliku plitku staklenu

posudu gusto obložite

piškotama, natopite ih sokom

od ananasa i prekrijte

debelim slojem slabo

zašećerenog tučenog slatkog

vrhnja. – Površinu obložite

gustim uzorkom od komadića

ananasa i ukuhanih višanja i

poslužite ledeno.

– Molim, molim, nemojte to shvatiti kao predbacivanje! – doda

Thomas popustljivo.

– Pretpostavljam da svaka zemlja ima svoju obavještajnu službu –

reče Donovan malko uvrijeđeno.

– Čovjek samo ne smije dopustiti da ga uhvate – zagunđa

nerazgovijetno Hoover, nagnut nad svoj tanjur.

– Baš tako – reče Thomas. – Svakako već sada predviđam dan –

ovo je puko pitanje računa vjerojatnosti – kada će Sovjeti uhvatiti

nekog američkog obavještajca. Napokon, i to bi se moglo dogoditi,

zar ne? Izvolite još malo bubrega, gospodo. – Elegantno ih posluži. –

Tako mije, na primjer, doprlo do ušiju da obavještajna služba već

godinama šalje specijalne avione, koji iznad određene zemlje ne

snimaju samo oblake.

– To su, naravno, potpuno besmislene glasine – reče Edgar

Hoover, ne podižući glave.

– Pa, naravno, naravno – blago će Thomas. Donovan stane

odjednom vrlo pažljivo slušati. – Sovjetski su protesti zbog povrede

ruskog zračnog prostora, naravno, potpuno neosnovani.

Hoover podigne pogled, pa namigne jednim okom. – Radi se

uvijek o avionima za ispitivanje meteoroloških prilika, koji su

slučajno skrenuli sa svog kursa.

– Ma jasno. Međutim, što bi se dogodilo ako bijednog – hrm – od

W & N

tih pilota-meteorologa slučajno netko oborio? – raspita se Thomas.

Donovan polako izusti:

– Poznajem te meteorološke avione. Protuavionska obrana ih

nikada neće oboriti jer lete previsoko.

– Čega još nema, može biti. Osim toga, čuo sam da od nekog

vremena postoje vrlo precizne rakete. Dakle, ako takva raketa obori

sa sovjetskog neba takvog američkog pilota-meteorologa i on to

preživi pa dođe pred sud, a radi se o nekom pilotu-meteorologu

kojeg bi mister Hoover rado ponovno vidio... ne bi li onda bila prava

šteta što je mister Abel već napustio ovaj svijet? S lešom se ne može

trgovati, moja gospodo!

– Dakle, mister Scheuner – Hoover će prigušena glasa – stvarno

ste pretjerali u vašem cinizmu.

– Oprostite, gospodo. Govorio sam samo o jednoj mogućnosti.

Bila je to puka pretpostavka...

Odvjetnik reče vrlo polagano:

– A ako ni jedan od naših pilota-meteorologa ne bude oboren?

– Vidite – Thomas će ljubezno – sada se konačno razumijemo,

mister Donovane. Mogu zamisliti da bi se u tom slučaju mister Abel

odlučio da iz puke zahvalnosti promijeni tabor, te da radi za

američku obavještajnu službu.

James B. Donovan se zapilji u Edgara Hoovera:

– Je li to i vaše mišljenje?

– Čuli ste mister Scheunera. Tome nemam ništa dodati.

Odvjetnikovo lice postane tamno crveno.

– Za koga vi mene zapravo smatrate, mister Scheunere? Za koga

vi držite mog klijenta? Zar mi želite dati nježan mig kolcem?

– To je – Thomas će skromno – samo tvorevina moje mašte,

W & N

mister Donovane, i ništa više.

– Na ovako nešto moj klijent neće nikada pristati! – vikao je

James B. Donovan.

12

Dana 24. kolovoza 1957. godine, pojavi se kod direktora

njujorškog istražnog zatvora stanoviti Peter Scheuner. Dobio je

dozvolu s najvišeg mjesta da u četiri oka razgovara s Rudolfom

Ivanovičem Abelom. Direktor osobno otprati ovu očito Very

Important Person kroz beskrajne hodnike do sobe za razgovor.

Putem ga izvijesti da je sovjetski obavještajac osvojio simpatije

čitave kuće:

– U zatvorima ostali zatvorenici obično vrlo loše postupaju s

crvenima. Ali ne i s ovim Abelom! – Direktor zakoluta očima. –

Kažem vam: apsolutni ljubimac svih! Svirao je za zatvorenike, pa

zatim izveo kabaretski program, uveo je novi sistem

sporazumijevanja...

– Što je uveo?

Direktor se zbunjeno nasmije.

– Ma znate već kako se zatvorenici međusobno sporazumijevaju

kada čame u ćelijama.

– Stari, dobri sistem kuckanja – reče Thomas, utonuvši u

sentimentalne uspomene vlastitih robijaških doživljaja.

– Abel je našim zatvorenicima otkrio nov sistem koji teče sto puta

brže.

– A na koji način?

– To vam baš ne bih rado odao. Reći ću vam samo: putem

W & N

električnih vodova!

– Sto mu gromova! – Thomas podigne obrve i pomisli: »Najbolje

poslovne prijatelje čovjek u životu susreće uvijek tek onda kad ih

više uopće ne treba«.

Stigli su u sobu za razgovor. Thomas uđe. Iza pregrade od sitno

pletene žice stajao je u elegantnom građanskom odijelu Rudolf

Ivanovič. Abel. Ozbiljno je gledao u susret svom posjetiocu.

Direktor dade znak činovnicima u prostoriji, te se oni povuku

zajedno s njim. Teška se željezna vrata zatvore.

Thomas Lieven i sovjetski obavještajac Abel stajali su jedan

drugome nasuprot, odvojeni žičanom pregradom. Dugo su se šutke

promatrali. U prostoriji je bilo vrlo tiho. Zatim Thomas Lieven

počne govoriti...

Ne znamo što je rekao. Nije nam poznato što je Abel odgovorio.

Ni Abel ni Thomas nisu nikada ništa o tome izjavili. Njihov je

razgovor trajao 49 minuta.

Dana 26. rujna 1957. godine započeo je proces protiv Rudolfa

Ivanoviča Abela. Vijeću je predsjedovala njegova visost sudac

Mortimer Byers. Rasprava je većim dijelom bila javna.

Abel je trikom osigurao sebi obranu jednog od najboljih

američkih odvjetnika. Kad su od njega zatražili da odabere branioca,

izjavio je:

– Nemam novaca. Onih 3545 dolara, što su kod mene pronađeni,

nisu moje vlasništvo. Ne mogu, međutim, očekivati da će me netko

braniti besplatno, pa stoga molim vod da mi odredi odvjetnika.

U pravnoj državi poput Amerike to je značilo da vlasti moraju

imenovati takvog odvjetnika kojeg nitko ne može sumnjičiti da gaji

simpatije prema komunistima, a koji je ujedno poznati stručnjak na

W & N

području krivične obrane – dakle upravo čovjeka kakav je bio James

B. Donovan!

Proces se razvio u nešto neviđeno. Optuženi se smio slobodno

kretati po sudskoj zgradi, jesti u kantini zajedno s porotnicima i

razgovarati s novinskim izvjestiteljima. S druge je opet strane sudac

Byers odredio:

– Ni jedan od trideset osmorice svjedoka ne smije prije nego što

da svoju izjavu ući u sudnicu kako bi pratio proces.

Većini od trideset osmorice svjedoka to uopće nije niti bilo

potrebno, jer su već od prvog dana suđenja mogli pročitati u

novinama do tančina sve što se odigravalo u sudnici...

Zbog sigurnosti bilo je određeno da svi agenti FBI-a i sve ostale

ugrožene osobe pristupe svjedočenju prekrivenih lica. Nosili su

kapuljače s prorezima za oči i usta i izgledali kao delegati Ku-Klux-

Klana.

I Thomas Lieven se pojavio s takvim pokrivalom na glavi. Na

prsima je nosio broj poput svih ostalih zakukuljenih svjedoka.

Iz stenografskog zapisnika s preslušavanja možemo pročitati

izvatke:

Byers: Broj 17, vi ste prisustvovali hapšenju gospodina Abela.

Opišite njegovo ponašanje.

Broj 17: Mister Abelje bio vrlo spokojan. Postao je histeričan tek

za vrijeme premetačine.

Byers: Zbog čega?

Broj 17: Jer je u susjednom stanu počeo drečati radio. Pjevao je

Elvis Presley. Mister Abel je šakama začepio uši, povikavši

doslovno: »Ovo je najčišći otrov za živce! Taj je klipan glavni razlog

zašto se želim vratiti u Rusiju.«

W & N

Smijeh.

Byers: Molim potpuni mir! Broj 17, razgovarali ste s ostalim

stanarima u kući. Kakav su dojam imali o mister Abelu?

Broj 17: Najbolji što se može zamisliti. Svi su ga smatrali dušom

od čovjeka. Mnoge je ód njih portretirao – među ostalima i

službenike iz ureda FBI-a, koji se nalazi u zgradi.

Žamor.

Byers: Slikao je i službenike FBI-a?

Broj 17: Nekih pola tuceta. I to vrlo nadareno, vaša visosti.

Byers: Iz spisa se razabire daje kratkovalni odašiljač, koji je Abel

upotrebljavao, stajao u ateljeu potpuno nesakriven.

Broj 17: Tako je, vaša visosti.

Byers: Zar to agentima FBI-a nije upalo u oči?

Broj 17: Dakako. Neki su od njih zatražili da im se točno objasni

uređaj. Smatrali su daje Abel radio-amater. Uređaj je jednom čak i

proradio dok je Abel portretirao nekog agenta FBI-a. Abel je otkucao

kratki odgovor. Uređaj je zanijemio. Agent FBI-a je upitao: »Tko je

to bio?« – Abel je odgovorio: »A što mislite tko je to bio? Moskva,

naravno!«

Glasan smijeh.

Byers: Ako se takva scena ponovi, odredit ću da se dvorana

isprazni! Broj 17, vi ste otkrili i osigurali čitav niz starih papirnatih

rupčića u kojima je Abel sakrivao sićušne mikrofilmove. Jedan od

mikrofilmova sadržavao je ključ za dešifriranje vrlo zamršenog

koda55. Je li vam uspjelo dešifrirati poruku koju je optuženi,

neposredno prije svog hapšenja, napisao u obliku

55

Zbornik ugovorenih znakova.

W & N

četveroznamenkastih brojčanih grupa?

Broj 17: Uspjelo mije, vaša visosti.

Byers: Kakva je to bila poruka?

Broj 17: (čita tekst s papirića): Čestitamo vam na vašim

prekrasnim kunićima. Ne zaboravite se pozabaviti s Beethovenovom

partiturom. Pušite vašu lulu, ali crvenu knjigu držite u desnoj ruci.

Byers: Pa to nije dešifrirani tekst!

Broj 17: Naravno da nije, vaša visosti. To je odgonetka brojčanog

koda. Čini se da je Abel sve svoje poruke dvostruko šifrirao.

Byers: A ključ druge šifre?

Broj 17: Na žalost, nikada nije otkriven, vaša visosti.

Urnebesan smijeh. Nemir. Sudac Byers naređuje da se dvorana

isprazni. Rasprava je prekinuta uli sati i 34 minute...

Proces je trajao gotovo četiri tjedna. Zatim je došao red na

porotnike da donesu odluku o krivnji. Satima su se savjetovali.

Nemir gledalaca i novinskih izvjestitelja sve je više rastao.

O čemu se tu još moglo satima raspravljati?

Dana 23. listopada porotnici su se vratili u dvoranu tek u 19 sati i

45 minuta. Zavladala je grobna tišina. Svi su ustali kada je sudac

Byers upitao:

– Dakle, gospodine predsjedniče porote, jeste li donijeli

pravorijek?

– Jesmo, vaša visosti.

– Kako on glasi?

– Naš jednoglasni pravorijek glasi: optuženi je kriv u smislu

optužbe.

Na licu Rudolfa Ivanoviča Abela nije se trznuo ni jedan mišić.

Dana 15. studenog donesena je presuda: 30 godina zatvora i 2000

W & N

dolara novčane globe.

Trideset godina i 2000 novčane globe za najvećeg ruskog špijuna

svih vremena? Zar je to bilo moguće? Čitava se zemlja uskomešala –

ali samo za nekoliko dana. Zatim je čitava afera Abel, baš kao i sve

na ovom svijetu, pala u zaborav...

Čudna igra slučaja!

U vrijeme kad su ovi reci predani u štampu – ljeti 1960. godine –

svjetska nas je povijest tako reći dostigla i učinila da se ostvarilo

proročanstvo Thomasa Lievena. Nadamo se da će nam poštovani

čitatelj oprostiti vremenski skok u neposrednu sadašnjost. Moramo

se izložiti toj opasnosti, jer inače pripovijest o slučaju Abel ne bi bila

potpuna.

Dana 1. svibnja 1960. godine, nedaleko od sovjetskog grada

Sverdlovska, u ruke Sovjeta padne američki izviđački avion tipa U-

2. Američki avion oboren ruskom raketom... moglo se pročitati u

svim novinama. Pilot aviona zvao se Francis G. Powers, star 30

godina, oženjen, građanin američke savezne države Virginije. Taj se

nezgodan slučaj zbio u vrijeme krajnje političke zategnutosti,

neposredno prije takozvane Pariške konferencije na vrhu, na kojoj su

Eisenhower, Hruščov, Macmillan i de Gaulle željeli raspravljati o

miru u svijetu. Upadica je Sovjetima poslužila kao izlika da razbiju

konferenciju još prije njezina početka.

Pilot je u Moskvi izveden pred vojni sud. Sovjeti su to iskoristili u

propagandne svrhe. Vrhovni državni tužilac Rudenko – nekadašnji

sovjetski tužilac u Niirnberškom procesu – izjavio je u svom

pledoajeu:

– Ne stoji samo pilot Powers pred ovim sudom nego i američka

vlada, pravi podstrekač i organizator ovog gnusnog zločina.

W & N

Premda je zločin nazvao gnusnim, ipak je državni tužilac na kraju

svog pledoajea pokazao blagost:

– Uzimajući u obzir kajanje optuženog, ne zahtijevam smrtnu

kaznu. – Rudenko na kraju zatraži 15 godina lišenja slobode. Sud

odmjeri još blažu kaznu: pilota osude na deset godina zatvora.

Na trideset godina osuđeni sovjetski špijun Abel ostavio je u

Sovjetskom Savezu ženu, udatu kćerku i malog sinčića. Oni nisu

smjeli prisustvovati procesu koji je vođen protiv njega. Međutim,

supruga pilota Powersa, njegovi roditelji i punica dobili su od

Sovjeta ulaznu vizu i dozvolu da, sjedeći u loži moskovske sudnice,

prisustvuju procesu protiv oborenog američkog pilota.

Oliver Powers, otac optuženog, čestit postolar, izjavi novinarima:

– Nadam se da će Hruščov pomilovati mog jadnog dečka.

Napokon, i on sam je izgubio sina u ratu protiv Nijemaca, u kojem

su se naši vojnici borili rame uz rame s Rusima. A ako ga već ne

može pomilovati, možda postoji mogućnost da ga zamijeni za nekog

sovjetskog špijuna koji je uhvaćen u Americi. Ovdje mislim na

obavještajca Abela...

A što se zatim dogodilo?

Tja, a što?

13

Nadamo se, kako sam već napomenuo, da nam je poštovani

čitatelj oprostio ovaj kratki vremenski skok u neposrednu sadašnjost.

Ali, vratimo se hitno ujesen 1957. godine. Sada se moramo još

jednom ispričati. Nadamo se da će nam i Federal Bureau of

Investigation oprostiti što ćemo sada nešto ispričati o Klinici Harper,

W & N

koja se, naravno – utoliko ćemo izići u susret FBI-u – ne zove

Klinika Harper. Nećemo odati ni gdje se ona nalazi. Međutim, ona

postoji, a znamo joj i pravo ime.

Dana 23. listopada 1957. godine sovjetski špijun Abel bio je

proglašen krivim.

Dana 25. listopada 1957. godine dva posjetioca uđu u radnu sobu

Edgara Hoovera u sjedištu njegove organizacije u Washingtonu:

Thomas Lieven i Pamela Faber.

Lijepa je mlada žena vrane kose i krupnih blistavih crvenih usana

neprestano iz prikrajka zaljubljeno pogledavala Thomasa.

Hoover, dobro raspoložen, pozdravi oboje vrlo srdačno.

– Što mogu učiniti za vas?

– Možete ispuniti svoje obećanje – Thomas će prijazno.

– Sjećate li se kako sam vas svojedobno zamolio za povlasticu da

nakon završetka zadatka smijem umrijeti.

– Sjećam se – odvrati Hoover polako.

– No eto – veselo povikne Pamela – sada smo, dakle, i dotle došli!

Zatim se želimo što prije vjenčati.

Hoover se zagrize za usnicu.

– Održat ću riječ – reče. – Ali ne smijete zamišljati daje to med i

mlijeko. To boli, prokleto boli.

– Što sve čovjek ne bi pretrpio za svoju smrt – izjavi Thomas. –

Osim toga čuo sam da u Klinici Harper imate prvorazredne

stručnjake. (On nije rekao Harper.)

– Dakle dobro. Uredit ću sve s klinikom. Pa lijepo umrite i živite

sretno, vrlo sretno s Pamelom. Dakako: još može potrajati tjedne i

tjedne dok ne umrete! Moramo čekati leš! Leš koji bi vama bio

sličan ne nalazi se baš svakog dana.

W & N

– Mister Hoover, ali molim vas, valjda će se u tako velikoj zemlji

poput Amerike ipak moći naći nešto prikladno – reče Thomas

Lieven.

Lijepa čitateljica, mudri čitatelju!

Ništa nam ne pomaže, stigli smo, eto, i dotle. Ne možemo više

okolišati. Moramo i to izgovoriti. Ono što sada moramo ispričati nije

baš ni fino, ni lijepo.

Misleći na naš ugled, naše mnoge tankoćutne prijatelje i dobar

ukus, želimo unaprijed najozbiljnije naglasiti: nije nam ni na kraj

pameti da uz već poznato zgražanje zbijamo već poznatu šalu! Rado

bismo prešutjeli ono što se dogodilo, međutim – dogodilo se! To se

uistinu, stvarno dogodilo, pa makar se mi svi postavili na glavu.

Dana 27. listopada Thomas Lieven stigne u pratnji Pamele Faber

u Kliniku Harper, odvojenu od svijeta, opasanu visokim zidinama,

koju dan i noć čuvaju agenti FBI-a, a koja se nalazi negdje u

Sjedinjenim Državama.

Thomas dobije udobnu sobu s prozorima prema velikom perivoju.

Pamela dobije sobu do njegove i odmah ga poslije dolaska posjeti.

Dva su sata govorili jedno drugome dobar dan...

Naposljetku Pamela uzdahne sretno i umorno:

– Ah, kako je lijepo biti konačno s tobom nasamo.

– Ako nam to dopuste – reče on, nježno je milujući. – Ovo je

zaista čudno stanje! Ako razmislim: dobivam novo lice, nove

isprave, novo ime, novu nacionalnu pripadnost – sve novo. Tko li

samo može imati toliku sreću s četrdeset osam godina? – Poljubi je.

– Kakvog me ti želiš, draga?

– Kako to misliš?

– E pa gledaj: kada počnu sada rezuckati po mom licu, možda bih

W & N

mogao izraziti određene želje. U vezi s ušima ili nosom.

Pamela se morala nasmijati.

– Još sam kao dijete sanjarila o Grcima, pa sam zamišljala:

Muškarac za kojeg ću se jednom udati mora imati grčki profil! Zar

misliš... zar misliš... – Pamela pocrveni. – Ma to je preglupo – reče.

– Misliš li grčki nos? – upita on ljubezno. – Ako nije ništa više! A

uši su mi u redu?

– Svakako, dragi. Inače je uopće sve u redu.

– Sasvim si sigurna? Još ima vremena. Pri ovoj se operaciji može

sve jednim udarcem urediti. Gospoda liječnici mogu na meni sigurno

sve poljepšati – učiniti većim – manjim – kako god ti želiš...

– Ne treba – poviče ona brzo – ne treba, inače neka sve ostane

točno kakvo je i sada!

14

Tri su liječnika idućih dana imala pune ruke posla s Thomasom

Lievenom. Fotografirali su ga, mjerili mu lubanju velikim šestarima i

pregledavali baš sve na njemu. Poslije toga više nije smio pušiti, pa

zatim nije više smio piti. Zatim Pamela nije smjela – zatim Thomas

više uopće ništa nije smio.

Dana 7. studenog su ga operirali. Kada se ponovno osvijestio,

ležao je u svojoj sobi, povezane glave, koja ga je silno boljela.

Četvrtog dana poslije operacije počeo se malko bolje osjećati.

Liječnici su mu promijenili zavoje. Pamela je čitave dane sjedila uz

njegov krevet i zabavljala ga, ali samo s ozbiljnim pričama; ako se

ispod zavoja pokušao nasmijati još ga je uvijek boljelo.

Jednog dana stigne na kliniku za mister Greya – tako se Thomas

W & N

ondje zvao – nestrpljivo očekivani brzojav. Tekst je glasio:

tetka vera sretno prispjela stop sve najbolje edgar

Pamela i Thomas pročitaju telegram. Pamela sretno vrisne i stisne

mu ruku:

– Pronašli su leš, dragi, pronašli su odgovarajući leš!

– Sada ne može više ništa poći naopako – reče Thomas

zadovoljno. – Međutim prevario se. Ipak je pošlo naopako, na žalost,

na žalost. Dana 13. studenog dođe u kliniku neki zabrinut gospodin

turobnih očiju s jakom kihavicom. Zamoli gospodina Greya za

razgovor u četiri oka. Ostavši nasamo s našim prijateljem, predstavi

se kao John Misaras, agent FBI-a. Prehlađeni Misaras donio je

žalosne novosti.

– S lešom se dogodilo nešto vrlo neugodno. Zbog toga smo vrlo

nesretni, mister Grey, vjerujte mi! – Gromoglasno kihne.

– Što se dogodilo s lešom? – upita Thomas zabrinuto.

– Nema ga više.

– A gdje je, zaboga?

– U Ankari.

– Aha – Thomas će zbunjeno.

– Pokopan je.

– Aha – Thomas će po drugi put.

– Morate, naime, znati daje tog dana bilo pet leševa. Dva od njih

su zamijenjena. Naš i neki drugi. Drugi leš još imamo. Neki turski

diplomat. Ali taj vam, na žalost, nije sličan. To je da se rasplačeš.

– Aha – reče Thomas po treći put.

– Ne razmijete?

W & N

– Na zdravlje! – Ni riječi.

– Pronašli smo u Detroitu mrtvaca bez rodbine. Taj bi vam čovjek

mogao biti blizanac! Srčana kap. Već smo ga preradili za naše

potrebe...

– Preradili ste ga?

– Jesmo. I stavili smo ga u specijalni lijes, kako bismo ga

prebacili avionom u Evropu. Moj je šef želio biti siguran. Kako ne

bismo pobudili pažnju ostalih obavještajaca, lijes je letio u Evropu

avionom u kojem su bila još četiri druga lijesa. Bio je to čarter-avion

koji je unajmila turska ambasada. Vidite, diplomatje poginuo s

obitelji u automobilskoj nesreći. Sa ženom i dvoje odrasle djece.

Bilo je to u svim novinama. A i to daje unajmljen poseban avion za

lijesove. Tako uopće nije upadalo u oči što smo povrh toga ukrcali

još jedan lijes. Nikog to nije zanimalo.

– Razumijem.

– Na žalost, u Parizu se dogodila nezgoda. Trebalo je da tamo

iskrcaju naš mrtvački kovčeg. Ostala su četiri lijesa morala letjeti

dalje u Ankaru. Lijes s našim truplom smo, dakako, označili.

Međutim, u šifriranom se brzojavu potkrala greška, pa su naši ljudi u

Parizu iskrcali pogrešan lijes iz aviona.

– Oh, bože.

– Zaista vrlo neprijatno. Unutra je ležao turski diplomat, to smo u

međuvremenu ustanovili.

– A... a... a leš koji je bio nalik na mene?

– Jučer je sahranjen u Ankari. U obiteljskoj grobnici. Stvarno

mije žao, mister Grey, ali ne može se više ništa učiniti. Moramo

čekati dok se opet ne nađe nešto za vas...

I tako su Pamela i Thomas čekali. Dana 19. studenog stigne još

W & N

jedan telegram za mister Greya:

ujak fred na sigurnom stop sve najbolje edgar

– Opet su našli prikladan leš – prošapće Pamela.

– Moramo stiskati palce da još jednom nešto ne pođe naopako –

doda Thomas. Ovog puta više ništa nije pošlo naopako. U vrijeme

dok su Pamela i Thomas vrtjeli i stiskali palce, drugi, odgovarajući

leš ležao je na operacionom stolu povjerljivog liječnika FBI-a u

Chicagu. Mrtvac je bio izvanredno nalik Thomasu Lievenu. Služeći

se Thomasovim fotografijama, liječnik se trudio da vodikovim

superoksidom, parafinskim injekcijama i drugim lijepim sredstvima

učini mrtvaca još sličnijim Thomasu. Njegovi su suradnici dotle

pripremili odjeću i razne sitnice koje su pripadale Thomasu, kao na

primjer zlatni sat na otkucavanje, te četiri putnice koje su glasile na

četiri različita imena.

Jedan je agent FBI-a pratio sa zanimanjem rad kozmetičkog

kirurga, koji štrcajući malko tekućeg parafina u mrtvačev nos, upita:

– Tko je ovo?

– Lucky Campanello – reče agent. – Droga. Ucjena. Trgovina

bijelim robljem. Prije dva sata, nekoliko je mojih drugova imalo s

njim vatreni okršaj. Imali su sreću. On je imao nesreću.

– Jest, vidim – reče liječnik, promatrajući mjesto gdje je

revolversko zrno, točno iznad srca, prodrlo u grudi Luскуја

Campanella.

Campanello je u četrdeset sedam godina svog života na ovom

svijetu činio samo zlo i živio samo od zla. Nikome nije služio na

radost, nitko ga nije volio, mnogi su ga mrzili. Nije imao rodbine. A

to mu je omogućilo da makar poslije smrti ipak još odigra jednu

veliku pozitivnu ulogu – svoju prvu.

W & N

Pošto je liječnik u Chicagu završio svoj posao na njemu, Luckyja

prebace avionom u specijalnom lijesu na Maltu. Tamo je bio usidren

američki brod. Specijalni lijes hitno prenesu iz aviona na brod.

Nekoliko minuta kasnije brod isplovi.

U ponoć 20. studenog brod se blago ljuljao u visini Lisabona

izvan portugalskih teritorijalnih voda. S broda je u more spušten mali

čamac. U njega se ukrcaju tri živa gospodina i jedan mrtav. Čamac

zaplovi prema obali.

Rano ujutro, 21. studenog 1957. godine, djeca koja su se igrala na

bijelom žalu ribarskog sela Cascaisa ispred Lisabona našla su šarene

školjke, morske zvijezde, polumrtve ribe i jednog mrtvog

gospodina...

EPILOG

l

A što li se dalje dogodilo? Kako li se ova priča završila? Što se

dogodilo s Thomasom Lievenom i njegovom Pamelom? Tko li nam

je ispričao sve njegove smione pustolovine? Kako li nam je uopće

bilo moguće da govorimo o tajnim i najtajnijim događajima našeg

vremena?

Mnogo je to pitanja. Na sve njih možemo odgovoriti. Makar zbog

toga morao istupiti iz sjene čovjek koji po svom zvanju spada u

sjenu, a trebalo bi da u njoj i ostane.

Taj čovjek sam ja. Ja, pisac koji je zabilježio sve pustolovine i

recepte obavještajca Thomasa Lievena.

Po nalogu svog izdavača odletio sam u kolovozu 1958. godine u

W & N

Sjedinjene Države. Trebalo je da ondje ostanem mjesec dana. Ostao

sam četiri. Morao sam sakupiti materijal za jedan roman. Taj roman

nisam nikada napisao.

Međutim, napisao sam pripovijest koju ste upravo pročitali! Tamo

prijeko sam joj ušao u trag. Taj je trag počinjao – a kako bi drukčije i

mogao – kod jedne zanosno lijepe žene.

Zbog opravdanih razloga ne mogu navesti ime grada u kojem sam

tu ženu prvi put vidio. Bilo je blago podne u rujnu. Ogladnio sam.

Moj mi je prijatelj, novinski izvjestitelj, preporučio neku gurmansku

restauraciju. Upravo sam krenuo onamo, kadli je zapazih...

Hodala je ispred mene, na visokim petama, u tijesno

priljubljenom kostimu pješčane boje. Imala je vranu kosu. Divan

stas. Bila je srednje visine i imala obline trkaće jahte.

Požurio sam i prestigao damu. Imala je krupne crvene usne,

krupne crne oči i lijepo čelo.

Odjednom sam zaboravio na glad...

Neka mi moja ljubljena Lulu oprosti: poznaje muškarce i zna

kako su svi jednaki i da ništa ne vrijede ako im se dopusti da sami

putuju.

Duž idućeg kilometra bulevara izvodio sam svoju drsku igru.

Časak sam išao pred njom, zatim sam je puštao da ide preda mnom.

Što sam je duže gledao, to mi se ta dama više sviđala. – Oprosti mi,

slatka Lulu, oprosti, znaš da ljubim samo tebe.

Dama je, naravno, primijetila što se sa mnom događa. Jednom se

kratko nasmiješila. Nije se ljutila. Zgodne se dame nikad ne ljute.

Samo je malko ubrzala korak. Ja također.

Zatim iskrsne pred nama lokal koji mi je prijatelj preporučio.

Tada se dogodilo nešto što nisam očekivao. Uzbudljiva dama nije

W & N

prošla mimo lokala, nego je, naprotiv, ušla unutra.

»Sada mi nema druge nego za njom«, pomislih, slijedeći je.

Nisam niti slutio što me očekuje s one strane vrata restauracije.

U maloj garderobi sustignem predivnu damu. Stajala je ispred

ogledala i popravljala kosu.

– Hallo – rekoh engleski.

Ona se nasmije u zrcalo i reče također:

– Hallo! Naklonio sam se i rekao svoje ime. Zatim sam izgovorio ove

riječi:

– Gospođo, znajte da sam od rođenja bolećivo plah.

Nisam nikada prije čak ni u snu pomislio na to da oslovim neku

stranu osobu.

– Zaista? – reče ona, pa se okrene.

– Zaista. Međutim kad sam vas danas ugledao, bilo je to jače od

mene! Gospođo, pomogli ste mi da nadvladam svoj kompleks! Hvala

vam! To je razlog za proslavu. Ovdje se navodno mogu dobiti

izvanredna fazanova prsa s prilogom.

Ozbiljno me gledala.

– Svakako, fazanova su prsa ovdje odlična.

– Dakle – dopuštate li da pođem pred vama? – I već sam krenuo,

a ona za mnom.

Lokal je bio srednje velik, nevjerojatno ugodan, namješten

starinskim namještajem i dupkom pun! Još je jedan jedini stol u kutu

bio slobodan. Na njemu je stajala mala karta s natpisom: rezervirano.

Konobaru, koji je žurno prišao, utisnuo sam u ruku novčanicu od

pet dolara i rekao:

– Lijepo da ste nam tako dugo čuvali stol.

W & N

Zatim sam zanosnoj dami pomogao da sjedne. Ona reče:

– Uzet ćemo dva puta fazanova prsa s prilogom, Henry. Prije toga

juhu od rakovih repova. Ali najprije aperitiv. Što mislite o suhom

martiniju, mister Simmel?

»Srećom imam velikodušna izdavača«, pomislih. »Bože, bože, bit

će to ugodno obračunavanje troškova!« Naglas rekoh:

– Miliji mi je jedan mali viski, ako vam je pravo.

– I meni. Dakle, dva dvostruka, Henry – reče dama.

– U redu, šefice – reče konobar Henry, pa nestane.

– Što je to bilo? – upitah. – Nije li rekao šefice?

– Rekao je šefice.

– Ali zbog čega?

– Jer sam ovdje šefica. – Nasmijala se. – Mogli ste prištedjeti onih

pet dolara!

– Ah, znate, to ionako plaća moj izdavač.

– Izdavač? Zar ste pisac?

– Neki kažu da jesam, a neki da nisam, miss... hm... Thompson,

Pamela Thompson – reče ona. Odjednom me promatrala s iskrenim

zanimanjem. Zbog čega?

Upitao sam:

– Najednom me gledate s neobičnim zanimanjem. Zbog čega?

– Jer ste pisac, mister Simmel, a ja volim pisce.

– Krasno, miss Thompson!

Ali da skratimo, poštovane dame i gospodo. Juha od rakovih

repova bila je odlična, a fazanova prsa izvrsna. Neprestano sam

govorio. Izvanredno duhovito, to se razumije. Uz kavu sam konačno

uspio. Pristala je da ide sa mnom u kino.

– Okay, mister Simmel. Dopustite da ja nabavim karte; poznajem

W & N

vlasnika kina. Predstava počinje u osam i trideset. Hoćete li doći po

mene?

– Od srca rado, miss Thompson.

– Recimo u sedam i trideset? Onda možemo kod mene još nešto

popiti...

– U sedam i trideset, odlično.

»O ljudi, ljudi, mora da upravo nevjerojatno djelujem na žene! Do

vraga, zašto zapravo nisam otišao na film?«

2

Tog sam popodneva otišao frizeru. Zatim sam kupio dvije lijepe

orhideje. Obukao sam svoje najbolje odijelo. Ono tamnoplavo. I tada

sam točno u sedam i trideset, s celofanskom kutijom u ruci, pozvonio

na vratima stana na kojima je bila mjedena pločica s natpisom:

THOMPSON

Nisam morao dugo čekati. Vrata se otvore. U dovratku je stajao

muškarac od nekih pedeset godina. Vitak, visok, uska lica, pametnih

očiju, visoka čela, prosijedih zalisaka. Imao je plemenit grčki nos i

male brčiće. Ono što žene toliko vole...

– Mister Simmel, pretpostavljam – reče taj čovjek. – Izvolite ući.

Veseli me što sam vas upoznao. Moja mi je žena već pričala o vama.

– Vaša... hrm... vaša žena?

– Jest, moja žena. Zovem se Thompson, Roger Thompson.

Iza njega se nešto pokrene. Pamela, moja slatka Pamela, uđe u

malo predsoblje. Nosila je duboko izrezanu zelenu koktel-haljinu sa

zlatnim arabeskama. Smiješila se ljupko i nedužno.

– Ah, evo vas! Oh bože, kakve divne orhideje! Zar nije divan,

W & N

Rogere? Uostalom, nadam se da nemate ništa protiv toga da i moj

muž ide s nama u kino?

Moja je slatka Lulu, koja me točno poznaje, gotovo pukla od

smijeha kada sam joj kasnije ispričao tu priču. Rekla je:

– Bravo. Baš ti se pravo dogodilo.

Beskrajno sam se nad sobom sažalio te večeri u kinu. Neprestano

sam udarao koljenima o pregradu lože. Sjedalo je bilo tvrdo i

neudobno. A bilo je i vruće. I glava me zaboljela. A kada sam još i

vidio kako su se gospođa i gospodin Thompson uhvatili za ručice

čim je prošao tjedni pregled, rekoh sam sebi: tipičan slučaj propale

večeri.

U tome sam se, međutim, prevario, i to silno!

Ta večer, poslije kina, postala je, naime, jedna od najugodnijih što

sam ih doživio u Americi. Otišli smo jesti – naravno, u lokal

Thompsonovih. Ali kako li smo samo jeli, moj bože. Mister

Thompson je sastavio meni. Osobno je otišao u kuhinju. Tako sam

neko vrijeme bio sam s Pamelom.

– Ljutite li se? – upitala me.

– Ah, ne ljutim.

– Znate, bili ste danas u podne tako zgodni, tako simpatični... Sve

što ste pričali vrlo mi se sviđalo...

– A što sam to pričao?

– Da volite dobro jesti – da ste rado u društvu lijepih žena – da ne

želite nikada više obući uniformu – da se posvuda u svijetu osjećate

kod kuće gdje god imate prijatelje...

– Poštovana gospođo, i ja vama moram nešto reći.

– Izvolite?

– Vaš... vaš... vaš mi se suprug sviđa i vrlo mi je simpatičan...

W & N

Ona se sva ozari: – Zar ne, divan je! Ah, vi ga ne poznajete. Ne

znate što sam sve s njim doživjela. Ne znate kako on misli.

Meni

Iverak56 s ostrigama

I holandskim umakom s

kavijarom

Filet Wellington s madeira-

umakom

Salzburški žličnjaci

Negdje u SAD, 28.

listopada 1958.

Uz ovo se jelo rodila ova knjiga

56 Morska riba.

Iverak

Iverka prokuhajte lagano u

slanoj vodi tako da ne bude

odviše mekan, položite ga s

bijelom stranom prema gore

na zagrijan pladanj i okružite

ga pohanim oštrigama.

Pohane oštrige

Neka vam trgovac otvori

oštrige koje do upotrebe

stavite na led, zatim ih očistite

W & N

i izvadite iz ljuštura. – Osušite

ih ubrusom, uvaljajte u

brašno, tučeno jaje i sitne

mrvice, te nabrzo ispržite ne

tamnom maslacu.

Holandski umak s

kavijarom

U maloj posudi istucite 2

žumanjka s malko octa i

srednje velikom žlicom vruće

vode. Stavite posudu nad paru

na malu vatru. Neprestano

tucite i dodajte 125 grama

maslaca. Tučite dalje dok se

umak ne zgusne, ali neka ne

zakuha, začinite solju i

limunom. Posljednji trenutak

prije posluživanja umiješajte

u vrući umak 50 grama

kavijara.

Fiiét Wellington

Uzmite srednji dio goveđeg

filea, lagano ga popržite,

ohladite i položite na lisnato

tijesto, na koje ste prethodno

stavili na maslacu popirjane

nasjeckane lučice šalote,

šampinjone, peršin i estragon.

– Gornji dio filea obložite

guščjim jetrima i ploškama

gomoljika, koje ste prethodno

popirjali u madeiri, poklopite

sve lisnatim tijestom, dobro

zalijepite rubove žumanjkom i

pecite u pećnici do lijepe

smeđe boje. – Iz soka koji je

ostao od prženja i pirjanja

pripremite umak i dobro ga

začinite madeirom.

Salzburški žličnjaci

U velikoj zdjeli istucite 6

bjelanjaka u čvrst snijeg,

umiješajte 6 žumanjaka, po

dvije velike žlice brašna i

šećera, 60 grama rastopljena

maslaca i četvrt šalice topla

mlijeka zaslađenog vanilin-

šećerom. – U dubokoj

željeznoj tavi zagrijte još 60

grama maslaca, stavite unutra

smjesu i pecite pokriveno sve

W & N

dok odozdo ne dobije boju.

Žlicom za drobljenac odvojite

velike žličnjake, okrenite ih i

ponovno ih pokrivene pecite

dok odozdo ne postanu

smeđi, prelijte ih mlijekom

kojem ste dodali vanilije,

ostavite ih u pokrivenoj tavi

da kratko vrijeme odstoje na

vrućem mjestu kako bi upili

mlijeko i postali rahli. –

Pospite ih šećerom i odmah

poslužite da ne splasnu.

Kod mene je ljubav uvijek bila povezana s pameću. Muškarce

kojima se nisam mogla diviti zbog onog što su govorili i mislili

nisam mogla niti ljubiti. Kod Rogera je to bila ljubav na prvi pogled.

Bila je to ljubav mog života...

– Ali... ali zašto ste onda pozvali mene, gospođo Thompson?

– Pamela.

– Zašto ste me pozvali, Pamela?

– Jer ste pisac. Shvatit ćete to tek jednom kasnije – a možda,

možda i nećete... To sve ovisi o njemu.

– Radite li uvijek sve kako on kaže?

– Radim... – gledala me sva ozarena. – Ali i on radi kako ja

kažem! Uvijek me pita za savjet. Naravno, katkada malo zastrani,

poput svih muškaraca, ali mi se uvijek vrati. Znam da sam jedina

žena s kojom želi živjeti. To ženu čini vrlo jakom, zar ne?

Živo! je doista smiješan.

Što sam zamislio, nije se ispunilo. Što sam od Pamele želio,

nisam dobio. Zadobio sam nešto bolje: njezino prijateljstvo i

prijateljstvo njezina muža.

Iduća tri tjedna bili smo gotovo danomice zajedno. Sjajno smo se

W & N

zabavljali! Činilo se da smo stvarno u svemu istog mišljenja!

Zapazio sam da me Thompson često promatra zadubljeno i

zamišljeno. Zatim mi je udarilo u oči da me prilično mnogo ispituje.

O mojoj prošlosti. O mojim nazorima. O mojim iskustvima. Ali

uvijek iznova o mojim nazorima. O sebi nije uopće ništa pričao.

Sakupljao sam, prema svom zadatku, materijal za novi roman.

Radi toga sam morao u nekoliko navrata napuštati grad. Svaki sam

se put veselio povratku, jer bi me Thompsonovi uvijek dočekali, bilo

na kolodvoru, bilo na aerodromu. Konačno sam zaključio da imam

dovoljno materijala, te sam rezervirao mjesto u prekooceanskom

avionu za Frankfurt na Majni. Trebalo je da moj avion poleti 29.

listopada 1958. godine u 20 sati i 45 minuta.

Dana 28. listopada 1958. godine Roger Thompson me nazove u

hotel i reče:

– Čujem da nas želite napustiti. Rado bih još za vas priredio malu

večeru.

– To bi bilo divno, Rogere.

– Recimo danas navečer u 19,30 sati?

– To mi odgovara.

– Ah, još nešto... Telefonirajte vašoj avionskoj kompaniji.

Otkažite rezervaciju za sutra navečer. Neka vas stave na listu

čekanja.

– Zašto?

– Jer predosjećam da ćete još neko vrijeme ostati ovdje.

– Ne razumijem vas.

Čuo sam ga kako se smije:

– Danas navečer – reče – sve ćete razumjeti. Ali nemojte, zaboga,

opet donijeti dvije orhideje!

W & N

Donio sam, dakle, tri orhideje. Pamela je izgledala ljepše nego

ikada, Roger je bio šarmantniji nego ikada, a jelo, što ga je sam

pripremio, bilo je bolje nego ikada. Predjelo je bio kuhani iverak,

obložen pohanim oštrigama i preliven finim holandskim umakom,

pomiješanim s kavijarom.

– Tako nešto nisam još nikada jeo – priznah. – Ovo moram

pribilježiti za svoju ženu...

– Mogli biste zabilježiti još mnogo više nego što su moji recepti –

reče domaćin zaneseno.

Pogledao sam njega, a zatim lijepu mu ženu. Oboje se smiješilo s

mnogo naklonosti i s mnogo simpatije.

Roger Thompson progovori:

– Dragi prijatelju, neograničeno se pozdajem u Pamelinu ocjenu.

Pamela već od prvog trenutka smatra da ste dostojni povjerenja.

Čovjek sam koji mora biti vrlo oprezan,

– Oprezan? Zbog čega?

– Tja, zbog čega? – Thompson je čačkao po svojoj ribi. Zatim se

nasmiješi: – Mario, nisam oduvijek bio vlasnik gurmanske

restauracije niti se oduvijek zovem Roger Thompson. Proživio sam

vrlo buran život. Još malo kavijara?

– Ostavi sada te gluposti – reče Pamela pogledavši me.

– Moj je muž zaista doživio mnogo toga – i smiješnog, i žalosnog,

i uzbudljivog. Uvijek sam govorila: netko bi sve to morao napisati!

Neka što više ljudi sazna što mu se sve dogodilo. Moglo bi biti

korisno.

– Korisno?

– Moj je muž uvjereni pacifist.

– Pitanje je samo – progovori čovjek koji se zvao Roger

W & N

Thompson – da li mi možete obećati da nitko neće nikada saznati

moje pravo ime ni moju pravu adresu, ako vam ispričam moju

povijest.

– Mogu – rekoh. – To vam mogu obećati.

3

28 list 1958 stop 2348 sati stop švicarskoj tiskarskoj i izdavačkoj

kući ziirich stop otkazujem povratak stop na tragu sam novoj priči

stop pismo s pojedinostima avionski otposlano stop molim hitno

vaše mišljenje i hitnu doznaku od 1000 us dolara stop srdačno

simmel

4

1 stud 1958 0945 sati stop švicarska tiskarska i izdavačka kuća

vas poslije pročitanog pisma s izvještajem ovlašćuje da sklopite

opcioni ugovor na autorska prava i da učinite potrebne

magnetofonske snimke stop ostanite koliko je potrebno stop 1000 us

dolara poslano stop meyer švicarska tiskarska i izdavačka kuća

Ostao sam u Americi do 2. siječnja 1959. godine. Kada sam poletio

kući, imao sam u prtljazi šesnaest magnetofonskih vrpca snimljenih

na obje strane. Nosio sam sa sobom u Evropu povijest jednog

izuzetnog života: pustolovine i recepte obavještajca Thomasa

Lievena.

Razumijet ćete i oprostiti mi ako kažem da se čovjek, koji mi je

ispričao svoj život, naravno, ne zove ni Roger Thompson, ni Thomas

W & N

Lieven. Razumijet ćete i zašto sam prešutio ime grada u kojem on

danas radi i živi sa svojom lijepom ženom. Svoju je restauraciju,

uostalom, kupio novcem koji mu je donijela operacija s dionicama

Njemačkih ujedinjenih čeličana o čemu smo govorili na početku

ovog izvještaja.

Zajam švicarskog mešetara Pierrea Muerrlija donio je Thomasu

Lievenu sreću. Uspješnim se špekulacijama obogatio. Već je ljeti

1958. godine Pamela po njegovu nalogu i s njegovom punomoći

poletjela u Zürich, ondje je vratila gospodinu Muerrliju njegovih

717850 franaka, podignula sa šifriranog pologa krivotvorene dionice,

razderala ih i otplavila vodom u kupaonici svog apartmana u hotelu.

Svi su zaradili, nitko nije bio oštećen, upravo onako kako je to

Thomas Lieven i predvidio. Dapače: nitko nije niti primijetio kakav

je trik bio izveden.

Roger Thompson i njegova žena stajali su na balkonu

aerodromske zgrade, dok je moj avion jurio sve brže i brže po

uzletnoj stazi u susret dalekim horizontima, Atlantiku i starom

svijetu... Odjednom mi se stegnulo srce. Zbogom Pamela, zbogom

Rogere, zbogom oboje...

Napisao sam što ste mi ispričali. Nadam se da ćete biti zadovoljni

sa mnom. Posljednji metri posljednje vrpce još leže na magnetofonu.

Thomas Lieven na njima govori i ja završavam svoju pripovijest

njegovim riječima:

– Čitavog sam života sumnjao u velike riječi i velike junake.

Nisam volio nacionalne himne, ni uniforme, ni tzv. jake muževe.

Moj stari prijatelj Bastian živi opet u Marseilleu. Dobro mu je.

Radi kao šef utovara u luci. Dolazi u doticaj s mnogim ljudima: s

Kinezima i Nijemcima, s Francuzima, Korzikancima i Arapima. Sve

W & N

ih voli i svi vole njega. Kažu za njega: odličan momak. S njim se

može razumno razgovarati.

U mojoj maloj restauraciji i ja susrećem mnoge ljude: bijele, žute

i crne. Među mojim su gostima neki židovske vjere, a neki kršćanske

vjeroispovijedi. Ima tu i muslimana, a i nekoliko budista.

Rado zamišljam vrijeme koje će možda jednom doći, kada će svi

ljudi na zemlji živjeti složno zajedno, kao što žive Bastianovi

prijatelji i gosti mojeg malog lokala. Zašto kod dvije milijarde ne bi

bilo moguće ono što tako izvrsno uspijeva kod nekoliko stotina?

Za mog prijatelja Bastiana radnici kažu da je razuman. Vjerujem

da bi razumom svi mi to mogli ostvariti! Svakog je od nas priroda

obdarila sposobnošću da misli. Hajde da barem na kratko vrijeme

manje vjerujemo, a više mislimo! Posljedice će biti divne. Tada čak

više neće biti ni ratova. Budući da su ljudi ti koji stvaraju ratove,

moraju ih znati i spriječiti.

Stoga podižem ovu čašu za ljudski razum. Neka štiti sve nas – i

crne, i žute, i bijele. Neka nas izvede iz ove doline sjena i strave u raj

ispunjen mirom i radošću.

Obrada & DOC: Wertas

PDF: Praetorious