Jo Roets

Cyrano Slobodna adaptacija djela CYRANO DE BERGERAC Edmonda Rostanda S njemačkog i engleskog jezika prevela Maja Oršić Magdić Osobe Jedna glumica i dva glumca. Glumica: Roxana, Pripovjedač, Sluškinja Prvi glumac: Cyrano Drugi glumac: De Guiche, Le Bret, De Ligniere, Ragueneau, Christian, Redovnik, Pripovjedač, Vojnik Radiodramski studio pun staromodnih sprava i pribora za proizvodnju zvukova i šumova: posuda sa šljunkom, stroj za vjetar, ploče za grmljavinu, gajba s lišćem, daska s bravama... uz glazbala poput gonga, zvoncâ, zviždaljki... i drugih izvora zvuka: pocinčana kada s blatom, sa čizmama za ratni prizor, metronom kao satni mehanizam, željezna cijev kao crkveno zvono. U studiju se nalaze i stari dijelovi scenografije kao i rekviziti, koji se tijekom drame rabe u različitu značenju: velika vrtna klupa, drveno stubište, balkon, naslonjač, stolac i kovčeg. Pozornica je osvijetljena jednostavnim halogenim žaruljama. Male ugoñajne promjene, zvjezdano nebo i petrolejske svjetiljke stavljaju se u pogon na pozornici. Sprijeda, cijelom širinom pozornice, razapeto je uže za vješanje rublja na kojem vise pisma. UVOD I PRVI ČIN Glazba. Glumci istupaju naprijed. Drže ruke ispred nosa pogledavajući jedan drugoga, a zatim publiku: koji je od nas Cyrano? Jedan za drugim otkrivaju nos, Cyrano posljednji. 1. GLUMAC (publici): Recite, molim, zašto tako zurite u moj nos? Nešto nije u redu? Il' čvrsto on ne stoji? Il' se možda njiše ko pasji rep? Je li svinut kao ptičji kljun? Il' otkrili ste kakav madež? Nešto neobično? Nešto što još ne vidjeste? Je li vam ružan? Odvratan? Nezdrave boje? 2. GLUMAC: On je jednostavno - velik. 1. GLUMAC: Doista.

Velik je. To je sve? Moguće su brojne varijacije. Agresivno: Da takav šiljak imam ja, rješenje: amputacija! Prisno: Maši li se slamke on, gucnut može kao slon. Opisno: Brežuljak! Ne, ko rt morski! To cijeli je lanac gorski! 2. GLUMAC: Oprezno: 1. GLUMAC: Na ravnotežu nek dobro pazi da ne padne pa ga tko ne zgazi! GLUMICA: Zabrinuto: 1. GLUMAC: Ne baci l' to čudo koplje u trnje, ono će ga srušit, bit će krnje. Ljubazno: Kišobran sam kupiti mu htio što bi čvorugu mu štitio. 2. GLUMAC: Delikatno: 1. GLUMAC: Jedino Aristofanova Hipokampelefantokamela izmeñu brade i čela nešto je slično imala. 2. GLUMAC: S poštovanjem: 1. GLUMAC: Vaša milost, govore u gradu, doista ima ludu fasadu! Seljački: Takav klip, sad iskreno vam velim, ni na dar dobiti ne želim. GLUMICA: Naivno: 1. GLUMAC: Kada se toranj razgledati može? Vojnički: Ravno naprijed uperite svoj top! Tu vidimo: kad čovjek ima dar, mnogo je toga stvoriti kadar. Sa mnom tek je meni dopuštena šala; drugoga će stići kazna ne baš mala. Ode. Odavde glumci ulaze u uloge, dodijeljene im u predgovoru. De GUICHE: Roxano! Roxano! ROXANA: Monsieur de Guiche! De GUICHE: Izgaram od strasti, gospoñice! Srce skače čim vam vidim lice!

Ta kosa plava! Ljepota to je sama. Udajte se za me! Sve ostavljam vama. CYRANO: Bravo, gospodine de Guiche! Dobro ste to izveli. I sve napamet! Vi doista ne gubite vrijeme. Dama vas čak izliječi od treme. De GUICHE: Gospodine, što se vas to tiče? CYRANO: Dotična dama sestrična mi je pa marim za kakvoću poezije. De GUICHE: Arogantni tikvan! Plemić bez rukavice, bez odličja, bez vrpce, bez zlatne bordure! CYRANO: Bez rukavice, je li? Niste je vidjeli? Rukavicu ja sam izgubio. Il' kakvu plemiću u lice bacio. De GUICHE: Razmetljivac. Neotesanac. CYRANO: Drago mi je. Hercule Savinien Cyrano de Bergerac. Ajoj! De GUICHE: Što je? CYRANO: Posve je krut. Au! De GUICHE: Pa što vam je? CYRANO: Mač mi sijeva. De GUICHE: No dobro. En garde! CYRANO: U dvoboju tom, bradom u bradu, ja sastavit ću cijelu baladu. A u posljednjem ću stihu ubosti ja. Dvoboj u kojem se ogledaše Cyrano de Bergerac i neki umišljeni bedak. De GUICHE: Što je to bilo? CYRANO: Naslov. Posvećeno Madeleine Robin, kraće: Roxani. Mač svoj već trgnuh, na boj me mami. Mačujmo se kao vitezovi, puni snage, hrabrosti i nade! Samo, dobro pazi, bijedni jade: ubost ću te na kraju balade! Čovjek bi nepristran trebao bit. Kruljenje želuca ne možeš skrit! Zar ubost će u bijesu? Gaće ti se tresu? Već vidiš se u lijesu? To se zaista začas sredit dade: ubost ću te na kraju balade!

Još jednu rimu sad na -ed: ko krpa on je blijed, hladan kao led jer poznat mu je slijed. Zar mnio si da dvoboj bit će lak? Sreća ipak osmjehnut se znade. U dvoboju dominiram, bravurozno pariram, i ubost ću na kraju balade! Baci ga na tlo i ubode ga u nos. De Guiche ode. Cyrano pozdravi Roxanu, sjedne u naslonjač i proučava svoj nos u zamišljenu zrcalu. Njegov ga prijatelj Le Bret šiša. Le BRET (uñe): Stječeš previše neprijatelja, Cyrano. De Guiche je moćan čovjek. Čuo sam da traga za mladim talentima. Možda načini od tebe slavna pisca. CYRANO: Nikada! Le BRET: Pretjeruješ, Cyrano. Da prestaneš izigravati junaka, mogao bi... CYRANO: ...postati bogat i moćan. To si mislio, je li? Nikada. Le BRET: Pretjeruješ, Cyrano. CYRANO: De Guiche... Taj debeljko umišlja da je opasan za ženski svijet. Mrzim ga, osobito od one večeri kad ju je gutao svojim izbečenim očima. Fuj! Kao puž koji na ljiljanu ostavlja svoju sluz. Le BRET: Nju? Pa nisi valjda... CYRANO: Zaljubljen? Da, jesam. Le BRET: Ali u koga? CYRANO: Volim - a kako bi drukčije moglo biti? - najljepšu od svih žena, najdražesniju, najinteligentniju, najmiliju. Le BRET: Već znam, to je Madeleine Robin. Pa reci joj to! Danas si bio njezin junak. CYRANO: Budi iskren: kakvih ja imam izgleda kod takva dražesna bića? Ne gajim nikakve iluzije. Kad za toplih ljetnih večeri vidim kakav ljubavni par na mjesečini, tada i ja sanjarim o takvim šetnjama, s rukom oko Roxanina struka. Katkad se osjećam tako ružan.

Le BRET: Roxana je danas pribivala dvoboju i bila je blijeda kao krpa. CYRANO: Bila je blijeda? Le BRET: Cyrano, reci joj! Nije ravnodušna prema tebi. CYRANO: Zamisli da me ismije! Ništa gore od toga. SLUŠKINJA (uñe): Moja gospodarica Roxana želi vas sutra vidjeti, tajno. CYRANO: Mene? Le BRET: Dakako. Želi razgovarati s vama. SLUŠKINJA: Sutra, još prije svitanja, pribiva se misi u Saint-Germainu. Voljelo bi se znati je li nakon toga moguć susret. CYRANO: O, Bože! Kod... kod... Le BRET (šapne mu): Kod Ragueneaua. CYRANO (vikne): Kod Ragueneaua, majstora slastičara! SLUŠKINJA: Adresa? CYRANO: U... u... K vragu! SLUŠKINJA: Kako, molim? CYRANO: Ne zamjerite, molim vas... U... Le BRET: Ulica Saint-Honoré! SLUŠKINJA: Ja... U sedam će se biti ondje. Doći ćete? Le BRET: Doći će. Sluškinja ode. CYRANO: Ona i ja! Sastanak! Le BRET: Više nisi tužan? CYRANO: Zašto? Ona zna da postojim. Le BRET: Jesi li se sada smirio? CYRANO: Grrr!!! Bjesnim, mahnitam, divlja mi je ćud! Čak ni vojska ne bi znala kud. Samo neka doñu! S deset srdaca, dvadeset ruku i ovim svojim nosom, na niškoristi vrijeme ne tratim. Divove amo, za glavu da ih skratim! De LIGNIERE (uñe, pijan): Cyrano! Tra... tražio sam vas. CYRANO: Gospodine de Ligniere, pjesniče nad pjesnicima na pariškim ulicama! Dolazite kao naručeni. De LIGNIERE: Imate li postelju za mene? Ne mogu do kuće. Kod Porte de Nesle čeka me stotinjak ljudi, naoružanih do zuba. Zbog moje pjesme rugalice

o grofu de Guicheu. CYRANO: Stotinjak? Spavat ćeš u svome krevetu! Ja ću te vlastoručno pokriti! A sad - pokret! Drži razmak! Pobijede li oni, daj petama vjetra! Ne pritječi u pomoć! Sto ljudi... Progutat ću ih prijesne! DRUGI ČIN PRIPOVJEDAČ: Drugi čin. Pariz, 1640. Trgovina Ragueneaua, kuhara i majstora slastičara, na uglu ulica Saint-Honoré i L'Arbre-Sec. CYRANO: Koliko je sati? RAGUENEAU: Šest. CYRANO: Još jedan sat. Nemam hrabrosti osloviti je. Koliko je sati? RAGUENEAU: Šest i pet minuta. CYRANO: Ne usuñujem se pogledati je. Napisat ću joj pismo, i bježim! Koliko je sati? RAGUENEAU: Šest i čet... CYRANO: Napisat ću joj to. To sam pismo napisao već stotinu puta. Koliko je sati? RAGUENEAU: Pola sedam. CYRANO: Volim vas... Vaše oči... Od pogleda vašeg zadršćem, sav se tresem... Koliko je sati? RAGUENEAU: Za deset... CYRANO: Koliko? RAGUENEAU: Za pet... CYRANO: Koliko? Uñe Roxana. CYRANO: Danas nema kraja mojoj sreći! Već mišljah, zaboravili ste me. Kojim dobrom? Što htjedoste mi reći? ROXANA: Zahvaliti htjedoh vam na blistavome dvoboju s onom huljom. CYRANO: Grofom de Guicheom? ROXANA: Da. Moćnik, koji se želi oženiti mnome.

CYRANO: Plaća mi je dovoljna što sam se, umjesto zbog svog dugog nosa, zbog vaših lijepih očiju mačevao ja. ROXANA: Ipak, to nije jedini razlog mog dolaska ovamo. Moram nešto priznati - onomu s kim sam se igrala uz more, u perivoju i na livadi... CYRANO: U Bergeracu. Tamošnja ljeta... Tada smo još bili na ti. ROXANA: Grana vam bijaše mač... CYRANO: Vi igrali ste se lutkama... ROXANA: Sve još bijaše igra... CYRANO: Kupine ondje bijahu slañe... ROXANA: Moja želja vama bijaše zapovijed. CYRANO: Kratke ste haljinice nosili i još se zvali Madeleine. ROXANA: Jesam li bila zgodna? CYRANO: Pa... tada još niste bili Roxana. ROXANA: Katkad biste dotrčali plačući, s ogrebotinom na ruci od penjanja po stablima; tekla vam je krv. Odakle vam ta ogrebotina? - pitala bih ja, poput majke koja želi prikriti zabrinutost. (Opazi njegovu ranu.) Što je ovo? Cyrano povuče ruku k sebi. ROXANA: Dajte da vidim! Odakle vam ta ogrebotina? CYRANO: Igrao sam se s velikim dečkima, jučer, kod Porte de Nesle. ROXANA: Borili ste se? CYRANO: Pa, razmirica. ROXANA: Koliko ih je bilo? CYRANO: Ni stotinu. ROXANA: Pripovijedajte! CYRANO: Ne, drugi put. Što ne usudiste se reći prije... ROXANA: Sada mogu, strah me nije. Dašak prošlih vremena hrabrost mi ulijeva. Htjedoh vam reći da sam zaljubljena... CYRANO: Ah. ROXANA: ...u nekog tko tajnu moju ne poznaje, tko ne zna ništa, još ne. CYRANO: Ah. ROXANA: Ali, još malo. CYRANO: Ah. ROXANA: I on je zaljubljen u mene, u potaji: od straha da ne pocrveni, ne želi otvoriti usta. CYRANO: Ah.

ROXANA: Ali u njegovim očima čitam što se usta njegova ne usuñuju izgovoriti. CYRANO: Ah. ROXANA: On nosi boje vaše pukovnije. CYRANO: Ah. ROXANA: A i sjedi - kako je svijet malen! - u vašoj satniji. CYRANO: Ah! ROXANA: I naočit. CYRANO (izvuče ruku): Naočit? ROXANA: Kako, molim? CYRANO: Ništa, ništa, zaboljela me je ruka. ROXANA: Zbog njega sići ću s uma, premda moram priznati: još nikad nisam razgovarala s njim. CYRANO: Kako se zove? ROXANA: Lijepo ime. Barun Christian de Neuvillette. CYRANO: Ime to ne govori mi ništa. Ne poznajem kadeta tog imena. ROXANA: Tek im se jutros pridružio. CYRANO: Ljubav je slijepa, dijete milo! I oduvijek je tako bilo. Vi volite sve lijepo, govor, duh; što ako za to on je posve gluh? ROXANA: Isključeno! Kovrče ima kao grčki bog. CYRANO: Time se može pohvaliti i ovca. Što ako je šeprtlja i bena? ROXANA: Tad umrijet želim istog trena! Tišina. CYRANO: Pozvali ste me ovamo zbog te turobne vijesti? Ne vidim što bih ja tu mogao učiniti, osim ako mi ne objasnite... ROXANA: Nešto sam čula. Čula sam nekoga kako kaže da u vašoj satniji ima najviše Gaskonjaca. CYRANO: I da sa svakim novakom zbijamo okrutne šale. Je li to ono što ste čuli? ROXANA: Da. Bojim se za njega. CYRANO (u stranu): S pravom! ROXANA: Obećajte mi da mu se ništa neće dogoditi! Molim vas! Budete li ga vi štitili, nitko se neće usuditi učiniti mu išta nažao. CYRANO: No dobro. Uzet ću mladića pod svoje okrilje. ROXANA: I braniti ga gdje god to bude moguće? Radi mene? Ostat ćemo prijatelji, zar ne? CYRANO: Zauvijek.

ROXANA: Jeste li spremni postati i njegovim prijateljem? CYRANO: Zato što me vi to molite. ROXANA: I spriječiti da ikad bude izazvan na dvoboj? CYRANO: Obećavam. ROXANA: Vrlo ste mi, vrlo dragi. Morate mi ispripovjediti, ali ne sada, kako je prošla vaša sinoćnja borba. Sada nažalost moram ići. Drugi put. Hoćete li ga zamoliti da mi piše? Ah, molim vas. Silno vas volim. CYRANO: Da, da. ROXANA: Neka mi piše! Stotinu ljudi! Roxana ode. Uñe Christian. CHRISTIAN (skandira): Gaskonjski kadeti smo mi, voña je naš Castel-Jaloux. Lažemo, tučemo se svi, drugovi nerazdruživi. Gaskonjski kadeti smo mi, voña je naš Castel-Jaloux. Drugovi nerazdruživi, sad smo na vrhu, sad na dnu. Gaskonjski kadeti smo mi, voña je naš Castel-Jaloux. Baš burni svi su naši dni, nemamo mira ni u snu. CYRANO (prema publici): Stotinu ljudi. Sâm sam se suprotstavio mnoštvu. Mjesec je izgledao kao golem brojčanik na satu. Taman je oblak prolebdio zrakom poput komada vunene tkanine. Smrknulo se, bilo je mračno kao u rogu, a budući da na keju nije gorjelo nikakvo svjetlo, nisam vidio ni prst... CHRISTIAN: ...pred nosom. CYRANO: Tko je taj deran? CHRISTIAN: Ja sam ovdje novi. CYRANO: Kako ti je ime, novače? CHRISTIAN: Barun Christian de... CYRANO: Ha-ha! Dobro je to znati. Dakle, nisam razabirao ni prst pred nosom. Mislio sam: začas će me snaći osveta jednog moćnog

čovjeka, grofa de Guichea, koji će me zgrabiti... CHRISTIAN: ...za nos. CYRANO: Za vrat! Možda budem nerazborit pa probušim... CHRISTIAN: ...nosom... CYRANO: ...osinjak. Tad važna je pomirljiva klima, jamačno dobit ću po... CHRISTIAN: ...nosu. CYRANO: Prstima! Svejedno, ja se ne obeshrabrih, pa nastavih. Odjednom se nañoh... CHRISTIAN: ...nosom u nos... CYRANO: ...oči u oči sa stotinjak ljudi. Strahovito im je zaudaralo iz... CHRISTIAN: ...nosa. CYRANO: Usta! Po bijelom luku, siru i pivu. Dvojicu sruših na tlo i posegnuh za... CHRISTIAN: ...svojim nosom... CYRANO: Svojim mačem! Vi zaista svat ste odvažan kakav meni nije stran. Ja roñak sam njezin. CHRISTIAN: Njezin? Čiji, molim? CYRANO: Pa... Roxanin. Sve mi je ispripovjedila. CHRISTIAN: Tada me voli? CYRANO: Može biti. Ti si uistinu zgodan momak. Roxana večeras očekuje pismo. Cyrano mu pruži papir, čeka. CHRISTIAN (razmišlja; piše s mukom): Ne ide. Ne dolaze mi prave riječi. CYRANO: Koješta! Još maloprije bio si vrlo rječit. CHRISTIAN: To ništa ne znači. Bio je to običan vojnički govor. Ali pred ženama zanijemim. Možda me zato rado gledaju. CYRANO: I na tome ostaje? CHRISTIAN: Ne znam jezik ljubavi. CYRANO: Ja znam, ali što mi to vrijedi, što mogu s tim...? (Uhvati se za nos.) CHRISTIAN: Poznaješ Roxanu. Znaš kakva je. Roxana je... CYRANO: ...ljupka. CHRISTIAN: Ljupka. Roxana, ona je...

CYRANO: ...rječita. CHRISTIAN: Rječita. Ona je... CYRANO: ...tako puna poezije. CHRISTIAN: Kad bih barem ja znao ovako govoriti! CYRANO: Ja ću ti posuditi riječi. A ti meni svoj šarm, svoj izgled. Zajedno, mi smo kao junak nekog romana. CHRISTIAN: Što? CYRANO: Ja ću ti staviti riječi u usta. CHRISTIAN: Ti mi predlažeš... CYRANO: Želiš li je osvojiti ili ne? Ne razumiješ zašto to činim? To mi izgleda... duhovito. Izazov za pjesnika. Jedan drugomu pružat ćemo snagu i potporu. Ja sam naš glas, a ti naša usta. CHRISTIAN: Ali ona ubrzo očekuje pismo. CYRANO: Nema problema. Ono već je tu. Još potpis pa na put s njim! Budi bez brige, bio sam u formi. Cilja ravno u srce. Mi uvijek imamo ljubavno pismo u džepu. CHRISTIAN: Ali hoće li ono pristajati i Roxani? CYRANO: Kao saliveno! Ona će već iz puke taštine misliti da je napisano njoj. CHRISTIAN: Hvala, prijatelju! Glazba i igra: sugeriraju se različita mjesta i trenuci u kojima Christian donosi pisma Roxani - u parku, pod stablom, u crkvi, tijekom proloma oblaka, kad Roxana slaže rublje... Roxana je svaki put iznenañena i čita naglas svako pismo. ROXANA: "Stotinu sam puta u mislima pisao ovo pismo. Sad prostirem dušu svoju na papir i prepisujem riječi." "Sada sam u vašim rukama. Papir je moj glas. A crnilo moja krv. Pismo - ja sam." "Grč potresa cijelo moje tijelo, grlo nijemo, a zborit bi htjelo; kad pismom bi se ovim poljupci slali, dušu biste moju usnama čitali. Daleko od tog tmurnog svijeta, od banalnosti i laži, nalazi se zemlja sveta što duh je profinjeni traži.

Daleko od tog bijednog svijeta, gdje zbog zla se gorko pati, nalazi se zemlja sveta gdje zaljubljene sreća prati. Srce vama dadoh, moje više nije; pošaljite ga natrag da patim ko i prije!" S pismima u ruci Roxana trči Cyranou. CYRANO: Nije li Roxana svomu ljubljenomu pronašla nikakvu manu? ROXANA: O, ne! Ah, ima duha! Njegov je duh tako lijep, tako nepredvidiv. CYRANO: A, ima duha? ROXANA: Još više nego vi! Još nikad nisam srela muškarca, tako nadahnuta riječima. CYRANO: Zaista? ROXANA: Kad ga vidite, pošaljite ga k meni! Imam samo jednu želju: da te riječi čujem iz njegovih usta. Približava se de Guiche. ROXANA: De Guiche! Nestanite! O Christianu i o meni doñe li mu što do uha, on i ja smo izgubljeni! CYRANO ode. De GUICHE: Došao sam se oprostiti. ROXANA: Odlazite? De GUICHE: U bitku. Opsjest ćemo Arras. ROXANA: Mislite - sada? De GUICHE: Moj vas odlazak ostavlja hladnom, je li? ROXANA: Ne, ne! Hladnom?! Pa i u Sibiru tu i tamo zasja sunce. De GUICHE: Kada ću vas opet vidjeti? Imenovan sam pukovnikom gardijske pukovnije. Sada se mogu osvetiti vašem prkosnom bratiću. ROXANA: Odlaze li i kadeti?

De GUICHE: Oni pripadaju mojoj pukovniji. ROXANA (u stranu): Christian! De GUICHE: Kako, molim? ROXANA: Bolno je kad netko, tko nam je drag, mora poći u bitku. De GUICHE: Slatkih li riječi! I to danas kad odlazim! ROXANA: Želite se osvetiti Cyranou? De GUICHE: Neprestano mi upada u lovište. ROXANA: Ali odlazak na bojište njega baš veseli. Znate li kako ćete ga dobro naljutiti? Ako ga, zajedno s kadetima, ostavite u Parizu, dokle god bitka traje. To će ga pogoditi: bude li osuñen promatrati rat izdaleka. De GUICHE: Žene! Ali samo jedna kadra je smisliti takvo lukavstvo. ROXANA: Cyrano će se izjedati od bijesa. A vaša će osveta biti slatka. De GUICHE: Dakle, vi me volite? Smijem li vašu pomoć smatrati dokazom ljubavi? ROXANA: Dakako. De GUICHE: Ova će zapovijed biti proslijeñena svakoj bojni. A ovu ću, koja se odnosi na kadete, zadržati. Draga moja Roxano, sav gorim! Zašto moram otići baš sada kad pokazujete zanimanje za mene? Ali blizu je kapucinski samostan, u koji ću se skloniti. A večeras ću vas, pod krinkom, doći posjetiti, draga... ROXANA: Radije nemojte! Idite sad! Budite junak, Antoine! De GUICHE: Divno! Vi, dakle, volite... ROXANA: ...čovjeka u čijoj blizini zadršćem. De GUICHE: Te su riječi glazba mom uhu! Već idem! Jeste li zadovoljni? ROXANA: Jesam, dragi prijatelju! De Guiche ode. TREĆI ČIN PRIPOVJEDAČ: Treći čin. Roxanin poljubac. Starinske kuće. Labirint uskih uličica. Desno - - Roxanina kuća. Iznad vrata prozor s balkonom; pokraj vrata klupa. Bršljan se penje po zidu; jasmin se opleo oko balkona. Preko klupe i nekoliko kamenova koji strše iz zida

lako se može popeti na balkon. Sumrak. Cyrano domahuje Christianu da doñe. CYRANO: Večeras se možeš dokazati. Ona želi govoriti s tobom. Nauči ovo napamet! CHRISTIAN: Ne. Ništa neću učiti napamet! Sâm ću govoriti. CYRANO: Da? CHRISTIAN: Zašto ne? Nisam glup. Od tebe sam mnogo naučio. Osim toga, uvijek je mogu poljubiti. CYRANO: Kako hoćeš. ROXANA (šapće): Tko je to? CHRISTIAN: Ja. ROXANA: Tko - ja? CHRISTIAN: Ja, Christian. ROXANA: O, ti li si? Želim govoriti s tobom. Christian je želi poljubiti. ROXANA: Ne, čekaj! Sami smo. Već mrak se spušta. Blaga je večer. Sjedni! Govori! Slušam. CHRISTIAN: Volim vas. ROXANA: Da, govorite o ljubavi! CHRISTIAN: Ljubim vas. ROXANA: To je tema. Sad je iskitite! CHRISTIAN: Ja... Ja sam lud za vama. ROXANA: Da, lijepo. Dalje? CHRISTIAN: Nadam se da i vi ljubite mene. ROXANA: Nudite vodu, a ja želim pjenušac. Kako me ljubite? KAKO? CHRISTIAN: Veoma, da, veoma. ROXANA: Razotkrijte mi svoje osjećaje! CHRISTIAN: Volio bih vas poljubiti u vrat. ROXANA: Ne valjda! Opet! CHRISTIAN: Ja vas ne ljubim... ROXANA: Aha! CHRISTIAN: Obožavam vas! ROXANA: Šutite, molim vas! Bole me uši. Gdje je ona blistava rječitost? Gdje su ostale one fino istkane rečenice, umjesne usporedbe, riječi koje su mogle izaći samo iz vašeg pera, iz vaših usta, iz vašeg srca? CHRISTIAN: Ja...

ROXANA: Da, ljubite me. To već znam! Adieu! Laku noć. Ode. CYRANO (plješće): Kakav uspjeh! CHRISTIAN: Pomozi mi! Posudi mi još jednom svoje riječi! CYRANO: Zašto bih? Na balkonu se upali svjetlo. CYRANO: Pogledaj! Počni ispočetka! CHRISTIAN: Roxano! ROXANA: Opet vi? CHRISTIAN: Moram govoriti s vama! ROXANA: Ne, odviše loše govorite. Odlazite! CHRISTIAN: Roxano, molim vas! ROXANA: Ne! Vi me ne ljubite! CHRISTIAN (Cyrano mu šapće): Što to čujem? Ja ne volim vas, zar? Moja je ljubav kao sunca jar! CYRANO: Kao sunca ŽAR! CHRISTIAN: Kao sunca žar! ROXANA: To je već bolje. CHRISTIAN: Ćutim ljubavi udar i silu Kao dijete u majčinu krilu. ROXANA: Zgodno! Ali zašto govorite tako polagano i kolebljivo? CYRANO: To je jeka koja u tami traži put do vaših dražesnih ušiju. ROXANA: Ali vi mene dobro čujete? CYRANO: Dapače, vrlo dobro! Jer srcem slušam koje za vas bije, dočim uho vaše uvojak vam krije. Vaše riječi vrlo lako skliznu dolje, moje se penju tek s mnogo dobre volje. ROXANA: Doći ću dolje! CYRANO: Ne! ROXANA: Stanite na ovu klupu! CYRANO: Ne! ROXANA: Zašto ne? CYRANO: Noćnog se sastanka nauživajmo! To tek nam je prvi; vremena si dajmo! Razgovarajmo tiho... a da se ne vidimo! ROXANA: Da se ne vidimo? CYRANO: To bilo bi zaista fantastično!

Ogrtač me skriva tajanstveno. Vidim bjelinu ljetne vam haljine; ja sam sjena, vi ko sunce kada sine. ROXANA: Glas vam je nekako drukčiji. Jeste li promukli? CYRANO: Drukčiji, doista! Pod krinkom ove noći usuñujem se biti pravi ja, što misao svaku prosljeñuje dalje, i vama je zrakom ko rukoljub šalje. Ja ljubim vas, posve sam izbezumljen! O vama znadem sve, lik je vaš mojoj duši hrana; znam što ste nosili lani u svibnju, dvanaestog dana. Šešir novi pristajaše plavoj vam kosi; ta će slika zauvijek ostat mi u glavi. Vrijeme teče, mijene svemu svijetu nosi; moje oko vidi tek labirint plavi. ROXANA: Da, to je prava ljubav... CYRANO: Ah, ova večer čarolija je sama! Ja govorim, vi slušate ove noći. Ni u snu ne zamišljah da to će doći. Sve mi se želje ispuniše; sad umrijet mogu. Vi dršćete? Zar vas riječi moje plaše? To ćuti svaki djelić moga bića: vi dršćete ko list u moru lišća! To zacijelo je drhtaj vaših ruku, u jasminovu do me stiže luku. ROXANA: Da, ja ježim se, plačem, ljubim vas! Posve ste me zbunili. CYRANO: Sad želim još samo jedno... CHRISTIAN: Poljubac! ROXANA: Ha? CYRANO: O! ROXANA: Kako, molim? CYRANO: Ja... ovaj... (Christianu): Previše brzaš! Ona je dirnuta. Zar želiš da je razočaram? ROXANA: Baš inzistirate? CYRANO: Inzistiram, dakako! Kad ne bih inzistirao, tražiti bih morao... da mi ga ne dopustite. CHRISTIAN: Zašto? CYRANO: Šuti, Christiane! ROXANA: Što ste rekli? CYRANO: Ništa. Mrmljam sebi u bradu.

Rekoh: Šuti, Christiane! CHRISTIAN: Moj poljubac! ROXANA: Gdje ste? Govorili ste o nekom... o... o nekom... CYRANO: O nekom poljupcu! ROXANA: Šutite! CYRANO: Smije l' se usnama poljubac uskratit što one ga žele strastveno uzvratit? Poljubac - to otmjenost je sama: francuski ga kralj jednom dade sretnomu lordu od Buckinghama. ROXANA: On bješe ljepotan, kao i vi. CYRANO (otriježnjen): Baš tako! To posve smetnuh s uma. ROXANA: No dobro, doñite tad k meni! CYRANO (Christianu): Penji se! ROXANA: Doñite i uberite cvijet... CYRANO: Penji se! ROXANA: ...koji po srcu mome miriše... CYRANO: Hajde gore, tikvane! ROXANA: ...i zuji poput pčele... Cyrano pomaže Christianu popeti se na balkon. CHRISTIAN: Roxano! (Poljubi je.) CYRANO (publici): Ti sad samo promatraj i razum gubi! Ljubeć' njega, ona moje riječi ljubi! (Roxani): Roxano! ROXANA: Tko je to? CYRANO: Ja sam, Cyrano. Christian neopazice umakne. CYRANO: Roxano, to je neki redovnik koji želi razgovarati s vama. ROXANA: Tako kasno? Neka uñe! REDOVNIK (uñe): Jeste li vi... Madeleine Robin? REDOVNIK: Jesam, velečasni. REDOVNIK: Ovo je pismo za vas. (Pruži joj pismo.) ROXANA (Cyranou): De Guiche! (Čita): "Najdraža Roxano! Bubnjevi udaraju. Krećemo na bojište. Meñutim, ja sam se sklonio u neki samostan. Pišem ovo pismo kako bih vam priopćio da ću vas poslije posjetiti. Ove se noći želim s vama vjenčati. Zato šaljem tog redovnika. On ni ne sluti što je posrijedi. Bit ću kod vas za četvrt sata. Grof de Guiche."

(Redovniku): Velečasni, čujte što tu piše: "Gospoñice, uzvišena je volja kardinalova da se bez daljnjega pokorite njegovoj strogoj naredbi. Stoga je donositelj ove tajne poruke pametan i diskretan kapucin. On će vas, još večeras, u vašoj kući vjenčati s..." CYRANO: S kim? ROXANA: "...s Christianom de Neuvilletteom, premda ga vi ne podnosite. Pokorite se, dakle, svojoj sudbini! Grof de Guiche." Pa to je strašno! Ne mogu izbjeći to vjenčanje. Velečasni, koliko trebate vremena? REDOVNIK: ... ROXANA: Ah! (Pogleda pismo.) "Post scriptum: Dajte redovniku dvadeset zlatnika!" REDOVNIK: Petnaestak minuta. ROXANA: Brzo! Raspelo! Veo! (Otrči pa se vrati.) CYRANO: Roxano, jeste li točno pročitali pismo? ROXANA: Naravno... Blagoslovljenu vodu!... Gdje je Christian? Stol! Christiane! CYRANO: Jeste li posve sigurni? ROXANA: Dakako!... Prstenje, Christiane! De Guiche u pozadini. ROXANA: De Guiche. (Cyranou): Zadržite ga! Barem petnaestak minuta! De Guiche hoda šumom, Roxana i Christian se vjenčaju, Cyrano ometa de Guicheov dolazak podižući nevrijeme. De GUICHE (šeće šumom u radosnu iščekivanju): Madame, prostranstvima sad lutam tim, al' najdražu svoju ne nalazim. Madame, vjenčat se s vama ovu noć, pa u krasoti vam uživat moć! Madame, uskoro ja ću vas naći i s vama u bračnu luku zaći. Madame, žudnja moja tolika je! Sve mi ovo već predugo traje. CYRANO: Roxano! Koliko još? ROXANA: Još pet minuta! De GUICHE: Madame, čim vjenčamo se mi, za ljubav moju znat će svi. Madame, od vas odijelit se neću

da spoznamo skupa svu nam sreću. Madame, baš muči me nevrijeme to, al' brak će naš odagnat sve zlo. Madame, u srcu odjekuje mol Jer ljubav mi ova zadaje bol. Madame, doñite, nek stane kiša! Svršite igru mačke i miša! Madame? Madame? Roxano? Uñe Roxana. De GUICHE: Madame, gdje je redovnik nek se ustanovi da bračni nam savez blagoslovi! ROXANA: Želim, gospodine grofe, al' vjenčah se baš s kadetom Christianom de Neuvilletteom! De GUICHE: Madame, prva je bračna noć još daleko! ROXANA: Kako to? De GUICHE: Vaš muž još danas kreće u Arras. ROXANA: U bitku, zar? De GUICHE: Na bojište. ROXANA: Ali, gospodine, kadeti ostaju tu! De GUICHE: Idu. Zapovijed je tu! De Guiche baci papir s naredbom na pod i ode. ROXANA: Cyrano, pobrinite se da njegov život nikad ne bude u opasnosti! CYRANO: Nastojat ću. ROXANA: Da mu nikad ne bude hladno! CYRANO: Potrudit ću se. ROXANA: Da mi bude vjeran! I da mi često piše! CYRANO: To vam obećavam! ČETVRTI ČIN PRIPOVJEDAČ: Četvrti čin. Na bojištu, blizu Arrasa. Logor satnije Castel-Jalouxa. Rano ujutro. Pozornica je prekrivena ratnim potrepštinama. Šatori, oružje, bubnjevi i logorska vatra. Vojnici spavaju zagrljeni da se zaštite od hladnoće. Noć.

PRVI VOJNIK: Pst! DRUGI VOJNIK: Kruli mi u želucu. Već dva dana ništa nisam jeo. PRVI VOJNIK: Pst! Približava se konj u galopu; odjekne pucanj. PRVI VOJNIK: Ne pucaj! To je Cyrano. Koraci. Le BRET: Tko ide? CYRANO: To sam ja, Cyrano. Le BRET: Ne razumijem zašto iz dana u dan nosiš glavu u torbi zbog nekoga glupog pisma. CYRANO: To sam joj obećao. Le BRET: Cyrano, što ćeš učiniti? CYRANO: Napisati još jedno pismo. Svitanje. De GUICHE (uñe): Gospodo, spremni za proziv? Ovo je stanje neodrživo. Španjolska nas vojska drži u smrtnome stisku. Čak i štakori bježe od gladi iz našeg logora. Pukovnija će začas pokušati pronaći hranu. Ali kadeti ostaju tu kako bi odbili napad Španjolaca, kojega se pribojavamo. Gospodo, vaša zapovijed za danas glasi: zadržite Španjolce dok se mi ne vratimo! CYRANO: A kako da to učinimo? De GUICHE: Tako da izdržite do posljednjeg čovjeka. CYRANO: Je li to vaša osveta? De GUICHE: Moja osveta? Vašu neusporedivu odvažnost stavljam u službu kralja. Predložit ću vas za postumno odličje. CYRANO: Vrlo sam vam zahvalan. De GUICHE: Rado ćete to prihvatiti sa stotinjak ljudi? Bit će to baš po vašem ukusu. Budite pozdravljeni! (Ode.) Cyrano piše pismo. CHRISTIAN (vrebajući ga): Što to radiš? CYRANO: Ništa. CHRISTIAN: Lažeš. Pokaži! CYRANO: ... CHRISTIAN: Pokaži!

CYRANO: Pišem oproštajno pismo. CHRISTIAN: Roxani? CYRANO: Komu drugom? CHRISTIAN: A pismo će joj odnijeti golub listonoša? CYRANO: Ne, put u Vimy je otvoren. CHRISTIAN: Glupost! Opkoljeni smo. CYRANO: Noću ću probiti neprijateljsku crtu. CHRISTIAN: Stavit ćeš život na kocku? CYRANO: Za tebe. CHRISTIAN: Ne, za nju. Razumijem. CYRANO: Varaš se, Christiane! CHRISTIAN: A ova mrljica? To je suza. CYRANO: Da, u žaru pisanja stihova bio sam duboko ganut. Do suza. Na kraju sam joj... smo joj... si joj... Iz daljine približava se kočija. CYRANO: Što je to? VOJNIK: Javljen je pokret jedinica iza neprijateljske crte. CYRANO: Broj vozila? VOJNIK: Brojkom i slovima: jedna kočija. CYRANO: Jedna kočija? VOJNIK: Dolazi od neprijatelja. CYRANO: Pucaj! VOJNIK: Ne, kočijaš nešto dovikuje. CYRANO: Nešto dovikuje? VOJNIK: U ime kralja. CYRANO: Molim? Kralj? VOJNIK: Na pozdrav... Pozdrav! Napravite mjesta za kralja! Postrojte se za smotru! Nek odjekne bubanj! Otvorite vrata! ROXANA: Bog! CHRISTIAN: U ime kralja? Ti? ROXANA: U ime... kralja Amora. CYRANO: Zaboga! CHRISTIAN: Roxano! Zašto? ROXANA: Ah, ta opsada užasno dugo traje. CYRANO: Roxano, kako ste nas pronašli? ROXANA: Dragi bratiću... Kako sam vas pronašla? To je bilo vrlo jednostavno. Slijedila sam trag smrti i razaranja, uvijek ravno. A kad bi me tko pitao kamo sam se uputila, jednostavno sam odgovarala: K svome dragom. I najgnjevniji od svih Španjolaca

s kraljevskim je dostojanstvom zatvorio moja vrata, naklonio se i rekao: Por favor, senorita! CHRISTIAN: Roxano, morate otići! ROXANA: Ja? CHRISTIAN: I to brzo! ROXANA: Zašto? CHRISTIAN: Ovo je mjesto smrtonosno. CYRANO: Podlo lukavstvo De Guichea. CHRISTIAN: Opkoljeni smo. CYRANO: Španjolci nas mogu napasti svakog trenutka. ROXANA: Ja ostajem. Odlučila sam pribivati bitki. Ogladnjela sam od ovog dobrog zraka! Pašteta... divljač... i burgundac. CHRISTIAN: Roxano, mi nemamo ničega. CYRANO: Sve su zalihe iscrpljene. ROXANA: Zavirite u moju kočiju! U kočiji je hrana. CYRANO: Christiane! Budeš li poslije sam s Roxanom i ona te počne ispitivati o tvojim pismima, nemoj se čuditi! Ja sam joj pisao češće nego što ti misliš. CHRISTIAN: Kako često? Svaki tjedan? CYRANO: Češće. CHRISTIAN: Triput na tjedan? CYRANO: Češće. Znatno češće. CHRISTIAN: Svaki dan? CYRANO: Da, svaki dan. Dvaput na dan. CHRISTIAN: Pa to nije normalno! Nijedan muškarac nije tako opsjednut i ne bi toliko riskirao, osim ako... Roxana mu se približi. CYRANO: Tiho! Ona ne treba znati ništa o tome. CHRISTIAN (uzme Roxanu u stranu): Roxano, zašto si tu? Zbog nekoliko ljubavnih pisama? ROXANA: Bilo ih je mnogo. I bila su prekrasna! Bože moj! Volim te otkako si mi, tada podno mog balkona, razotkrio dušu! Kroz tvoja mi je pisma neprestano govorio tvoj glas. Čitala sam ta pisma uvijek iznova. Tvoja je ljubav plamtjela u meni. Oprosti mi što sam prvo zavoljela tvoju vanjštinu! CHRISTIAN: A sada? ROXANA: Sada volim tvoju nutrinu.

Volim još samo tvoj duh. Tvoja mi je vanjština postala nevažna. Voljela bih te i da je izgubiš. CHRISTIAN: I da sam... ružan? ROXANA: Da. Kunem se. CHRISTIAN (Cyranou): Ti je ljubiš. Ti je ljubiš. Ti je ljubiš. CYRANO: Doista. U duhu. CHRISTIAN: Pa reci joj to! CYRANO: Ne, moj... CHRISTIAN: I da sam ružan, ona bi me voljela. CYRANO: To je rekla? CHRISTIAN: Jest. CYRANO: Koješta! Ne misli tako. CHRISTIAN: Pa reci joj to! Želim znati tko joj je draži. CYRANO: Ti. CHRISTIAN: Roxano! Cyrano ti ima reći nešto važno. (Ode.) ROXANA: Zašto je otišao? Što je rekao? Možda mi ne vjeruje. CYRANO: Jesi li rekla istinu? ROXANA: Dakako. Voljela bih ga čak i da... CYRANO: Reci što imaš reći! Mene time nećeš povrijediti. Čak i da je ružan? ROXANA: Da. CYRANO: Odbojan? ROXANA: Čak i tada. CYRANO: Osakaćen? ROXANA: Tada bih ga voljela još više. CYRANO: Groteskan? ROXANA: Meni to nikada ne bi bio. CYRANO (u stranu): Moja je sreća blizu. ROXANA: Što rekoste? CYRANO: Ja, Roxano, ja želim, dobro me slušaj... ROXANA: Dragi bratiću, što vam je na srcu? CYRANO: To se zaista može tako reći. Mukao pucanj. VOJNIK: Cyrano! Doñi, moram razgovarati s tobom! Šapću; daje Cyranou neko pismo. CYRANO: Sada?

ROXANA: Što htjedoste mi reći? CYRANO: Ništa, ništa. Kunem se! Roxano, uvjeravam vas da je Christian u mislima uvijek bio s vama. ROXANA: Bio? CYRANO: Gotovo je. Pao je pri prvom jurišu. (Oklijeva): Kod njega je pronañeno ovo pismo. ROXANA: Christian! (Christianu): Zlato moje! Tvoj se obraz hladi na mojim usnama. (Cyranou): Ostanite sa mnom! Jedino su vama poznata njegova pisma. Nije li bio jedinstven, briljantan čovjek? CYRANO: Jest, Roxano. ROXANA: Zanosan pjesnik? CYRANO: Jest, Roxano. ROXANA: Tako topao, tako srdačan. I tako čist. CYRANO: Jest, Roxano. PETI ČIN PRIPOVJEDAČ: Peti čin. Cyranoova tjedna kronika. Petnaest godina poslije: 1655. Samostanski vrt redovnica Reda svetoga Križa u Parizu. U sredini pozornice stoji veliko stablo kestena. Vrt je mračan, iznad njega je nebo. De GUICHE (uñe): Još uvijek ste u žalosti? Zar će vaša ljepota ostati skrivena? ROXANA: Još uvijek. De GUICHE: I vjerna? ROXANA: I to. De GUICHE: I još nosite na srcu njegovo posljednje pismo? ROXANA: Da. De GUICHE: A., dolazi li još katkad Cyrano? ROXANA: Svake subote. Točno kada zvono odbije sedam puta, začujem njegov štap na kamenu podu. Pod stablom je već spreman naslonjač. Ispratit ću vas. De GUICHE (publici): Možda je za nju bolje da ne zna. Baš htjedoh posjetiti Cyranoa. Doñoh do kuće i spazih ga kako izlazi. Krenuh za njim, zaokrenuh iza ugla. Potrčah i vidjeh kako je neki livrirani sluga,

namjerno ili slučajno, kroz prozor ispustio cjepanicu. Jurnuh onamo, Cyrano ležaše na tlu, omamljen, s velikom ranom na glavi. Uñe Cyrano. ROXANA: Nakon četrnaest godina danas ste prvi put zakasnili. CYRANO: Oprostite! Bijah zadržan. ROXANA: Čime? CYRANO: Prilično neočekivanim posjetom. ROXANA: Neugodnim? CYRANO: Prije potresnim. ROXANA: Jeste li ga otpravili? CYRANO: Rekoh: Madame, pardon, u ovo doba ne mogu. Jer danas je subota. Sada moram izaći, i to brzo. Netko me već očekuje. Doñite poslije! ROXANA: Načekat će se. Pustit ću vas da odete tek kasno navečer. CYRANO: Danas možda moram otići ranije. Tjedna kronika: Subota, devetnaesti: uskomešanost na dvoru. Sedam porcija guščjih jetrica za jetra kneževa ne bijaše sitnica. Tijekom nedjeljnoga dvorskog bala, U novinama tako piše, Svakojakih bje skandala, I izgorje šesto svijeća ili više. Ponedjeljak: Naša vojska Austrijancu strah u kosti utjera; tri vještice objesiše, to bila je dobra mjera. ROXANA: Utorak? CYRANO: U utorak je kastriran psić madame Arthis. ROXANA: Sram vas bilo! CYRANO: Srijeda: Ništa novo. Bar se tako tvrdi. Četvrtak: Sav je dvor u Fontainebleau odlučio poć; madame Mancini u Versaillesu kraljica posta za jednu noć. Petak: Gravin de Guiche ujutro kaže ne, navečer da. Subota, dvadeset šesti... Aaa!

ROXANA: Što vam je? Cyrano? CYRANO: Nije ništa. Tek stare rane iz Arrasa. ROXANA (izvadi pismo): Njegovo pismo. CYRANO: Ali rekli ste da ga ja nikad ne smijem pročitati? ROXANA: ŽELITE li pročitati njegovo pismo? CYRANO: Vrlo rado. Danas? (Uzme pismo, gleda preko ruba papira): "Zbogom, Roxano, ja umirem. Večeras, žarko ljubljena! Moje je srce puno neizrečene ljubavi, danas kad mi je umrijeti. Nikad, nikada više moj opijeni pogled uživati neće..." ROXANA: Tako osjećajno čitate! CYRANO: "...u dražesti tvojoj, što te uvijek krasi. Najljupkije kretnje u sjećanju još nosim. Najradije bih povikao..." ROXANA: Tako, kako VI čitate to pismo... CYRANO: "...povikao: Zbogom, zlato, ljubavi moja!..." ROXANA: Taj glas... Taj glas ne čujem prvi put. CYRANO: "...Moje srce bijaše uvijek s tobom; i na onome svijetu beskrajno ću te voljeti..." ROXANA: Kako vidite čitati? Mrak je. To ste bili vi. CYRANO: Ne, Roxano, nisam. ROXANA: Morala sam prepoznati vaš glas. CYRANO: Nisam bio ja. Kunem se. ROXANA: Sve mi je jasno: vi ste pisali ona pisma. Sve one riječi. Glas u noći. Bila je to vaša duša. Vi ste me voljeli. CYRANO: Ne, nisam vas volio. ROXANA: Voljeli ste me. CYRANO: Nisam. Drugi vas je volio. ROXANA: Vaše poricanje biva sve slabije. CYRANO: Ne, zlato moje, nisam vas ja volio. ROXANA: Zašto ste četrnaest godina šutjeli? Suza na pismu vaša je. CYRANO: Krv bijaše njegova. Umre. ROXANA: Volim vas. PRIPOVJEDAČ (publici): Pardon, tu je prekinuo svoju kroniku. Ja je nastavljam! Subota, dvadeset šesti: kako čusmo, kratko prije večere

Monsieur de Bergerac... A) NJEMAČKA VERZIJA: ...pade kao žrtva ubojstva iz zasjede. B) ENGLESKA VERZIJA: ...rekao je svoju zadnju riječ. K R A J