Jasenovac i hrvatski genocid nad srpskim narodom

Jasenovac i hrvatski genocid nad srpskim narodom

FELJTON “GLASA SRPSKE” O JASENOVCU I GENOCIDU NAD SRPSKIM NARODOM

www.krajinaforce.com 1

http://www.krajinaforce.com


Neprebrojne ustaške žrtve (1) Feljton - 02 Apr 2007

Jedan od čelnih ubica u ovom planiranom sistemu smrti, Ljubo Miloš, na suđenju poslije drugog svjetskog rata, na pitanje koliko ljudi je pobijeno, izjavio je da je taj broj "ogroman i nepojmljiv", Sva istraživanja poslije, u službi dnevno-političkih potreba, svodila su se samo na naučne rasprave da bi se broj žrtava u vrijeme stvaranja "nove hrvatske države besramno minimizirao "Mnoga su pitanja do danas postavljana u vezi sa funkcionisanjem tog svekolikog kleronacističkog mraka i iracionaliteta kakav je vladao u potpuno infernalnim uslovima jasenovačkog sistema ustaških logora smrti. Kao po nekom dogovorenom pravilu, većina od njih su već od majskih dana 1945. godine, nakon tzv. pobede nad fašizmom bila na fonu dnevno-političkih potreba i diktata. Dakle, u funkciji obmana i minimiziranja tog, gotovo, nestvarno neverovatnog oneljuđenja, koje je sa sobom programski nosio ustaški pokret i ostvarenog sa nepojmljivom surovošću i ostrvljenjem u veoma razuđenom bestijariju, koji će pola veka kasnije biti kršten i kao "izraz povjesnih težnji hrvatskog naroda". I sve to sa, ne samo, eksplicitnim pokroviteljstvom, nego čak i direktnim učešćem najskupljih vatikanskih moceva i dogležnjarki, uz potonji, može se reći, potpuni istraživački i naučni muk. A kad je reč o istraživanju te planirane potpune istrage prvenstveno Srba, a potom Jevreja i Roma, kao Pavelićeve "državotvorne" i "državonosne" strategije, koja je veoma efikasno i veoma ubedljivo provedena između dva proleća, od onog iz 1941. do onog iz 1945. na prostorima od oko 240 kvadratnih kilometara jasenovačkog crnog arhipelaga, uglavnom se sve svelo na dugogodišnji visokoparni "naučni" disput o broju tog neprebroja žrtava jasenovačkog mega-stratišta i ubilišta.



Diktirani zaborav Sa diktiranim zaboravom svojih najbližih, istrgnutih iz života na najsvirepije načine u tom jasenovačkom paklu na zemlji, srpski narod je posle 1945. godine, uz dalje diktirano snižavanje praga kolektivne depersonalizacije preko golootočkog martirijuma, ušao u područje potpune duhovne kadaverizacije i pod svoj najveći duhovni i fizički upitnik od kada pamti svoje istorijske tragove, a na veliku radost planera tog upitnika sa vatikanskog Trga sv. Petra u sklopu poslednje stoletke ovog, već iscurelog, drugog milenijuma. Rezultati "popisa" jugoslovenskih ratnih žrtava iz 1964. godine biće samo nastavak tog potpunog neprimećivanja nesagledivih posledica gotovo četvorogodišnjeg postojanja NDH i jasenovačkih pogona smrti, jedinstvenih po svireposti, mržnji i svojevrsnom ubilačkom entuzijazmu sa kojim su žrtve stravično mučene, ponižavane i potom uništavane. U tim i takvim "rezultatima" tog i takvog "popisa" za, recimo, Gradinu, jedno od najvećih planetarnih stratišta u II svetskom ratu, "pronađeno" je svih 128 žrtava, od kojih su 122 ubijene, dok se 6 vode kao "nestale"(!). Brojne kolone rodbine poginulih koje su godinama posle rata nemo gazile kroz zaraslu šikaru gde je nekad bio Logor III - Ciglana i gde nije bilo nikakvog znaka ni pomena da je tu donedavno stolovalo najcrnje zlo u vidu ustaškog kleronacizma, učinili su da je jedna delegacija meštana iz Jasenovca i opštine Novska nekako uspela stići do Josipa Broza. Tražili su da se zbog tih reka ljudi što stižu krajem svakog aprila, ne bi li našli grobove svojih najmilijih i poklonili se njihovim senima, podigne dostojanstveno obeležje. Broz će se složiti sa tom idejom u veoma kratkom, gotovo, telegrafskom razgovoru sa tom delegacijom, ali će stići da sasvim konkretno i jasno kaže kako je jasenovački logor zapravo ustaški "odgovor" na masovni narodni ustanak!? Upravo onako, kako je Pavelić u emigraciji i planirao da reši - "srpsko pitanje". Po otvaranju Spomen-područja Jasenovac i podizanja "kamenog cveta" 1968. godine, prepunog metaforičnih i asocijativnih grafema sa "adekvatno" uređenim terenom koji je više podsećao na golf igralište, nego na memorijalni kompleks, počela su i ozbiljnija pitanja van dogovorenog (diktiranog) okvira u vezi sa mirnodopskim i, dakako, samoupravnim "tumačenjem" funkcionisanja jasenovačkog sistema ustaških logora smrti, kao i njegovim "rezultatima". Od te 1968. godine do 1990. godine jasenovačka i gradinska grobna polja i stravična stratišta posetilo je više od 4 miliona ljudi, a kolektiv Spomen-područja koji nije bio kadrovski ekipiran na zadovoljavajućem nivou ( što je bila i namera "osnivača") koje je tražilo ovo sveto mesto, zasipan je mnogobrojnim pitanjima koja su tražila sasvim konkretne odgovore i svakako, istinu, a ne dogovoreni stav u funkciji starih i novih obmana.



"Jasenovačka tema"

Pitanja koja su se tih godina najčešće postavljala kustosima Spomen-područja Jasenovac od strane posetilaca oslikavala su na pravi način atmosferu tretiranja "jasenovačke teme": - Zašto logor baš u Jasenovcu? - Zašto ništa nije sačuvano od logorskih objekata, kada se zna da ustaše nisu stigle baš sve da unište? - Da li je bilo pokušaja od strane partizana da napadnu logor i oslobode logoraše?) - Zašto ne postoji popis žrtava? - Kakav je bio odnos meštana Jasenovca prema onome što se događalo u logoru? - Koliko je ustaša kažnjeno za zločine koje su počinili u logoru Jasenovac i da li ima izvršilaca zločina u jasenovačkim logorima koji danas nekažnjeno žive u slobodi? - Odakle su dolazili transporti u Jasenovac? - Zašto se u našoj javnosti tako malo govori o Jasenovcu, zašto je on za naučne radnike još tabu tema i da li je Jasenovac tabu tema?



- Koliko je dosad učinjeno na planu istraživanja? - Koliko je dece stradalo u jasenovačkom logoru? - Na koji način se moglo postati logoraš-slobodnjak? Bilo je i pitanja koja su išla putem kojim se u ono vreme "kumrovačke škole" veoma retko išlo, poput: - Zašto Tito nikad nije posetio Jasenovac? - Zašto se ništa ne zna o ubijanju zarobljenih vojnika Vojske Kraljevine Jugoslavije, kao ni o ubijanju u jasenovačkim logorima zarobljenih jugoslovenskih oficira puštenih iz nemačkog zarobljeništva? - Zašto se krije da su u jasenovačkim logorima ubijani i pripadnici Jugoslovenske vojske u Otadžbini i četnici? - Koliko je hrvatskih komunista obuklo ustašku uniformu i učestvovalo u jasenovačkom bestijariju? - Šta se zna o ustašama koji su bili logoraši - po zadatku? - Na koji način su vršene zamene logoraša za zarobljene ustaške funkcionere?



Jasenovac (2) Feljton - 03 Apr 2007

Masovno istrebljivanje Srba krije ne mali broj pitanja koja čekaju odgovor, bez koga nema pune istine o ustaškim logorima i najvećem gubilištu, koje je svirepošću nadmašilo svoje uzore u nacističkoj Njemačkoj. Zašto je u partizanskim dokumentima Jasenovac rijetka riječ, šta se krije u Brozovoj prepisci s Pavelićem tokom rata i njegovoj vatikanskoj tajnoj vezi u tom vremenu - ove i druge nepoznanice ne mogu ostati nerasvijetljene "...Postojeća dokumentacija, kada je reč o zamenama logoraša, govori da je sam način zamene imao vrlo mutan i antisrpski kontekst - kaže u nastavku predgovora Marko Ručnov. - Zna se, veli, da je zamenjeno 800 do 1000 logoraša u toku celog rata i u ovom broju zamenjenih nalazilo se tek nekoliko procenata Srba, iako su oni u partizanskim jedinicama činili više od 90 procenata! U radiogramu Kominterne od 31. marta 1943. godine Broz je kritikovan zbog razmene ratnih zarobljenika s Nemcima. On na ovu kritiku uzvraća rečima: "Ovdje se radi više o razmjeni hrvatskih domobranskih oficira, 100 ljudi koji neće da stupe u redove naše vojske, nemamo čime da ih hranimo, a da ih likvidiramo bilo bi vrlo nepravilno politički i imalo bi krupne posljedice" (J.B.Tito, Sabrana djela, tom 14, str. 139, 204). Međutim, Broz, 22 dana pre nego što je "gazdama" u Moskvi objasnio svoje milosrđe prema zarobljenim domobranskim oficirima, šalje naredbu svojim potčinjenim štabovima koja kao da je pisana na zagrebačkom Kaptolu: "Prema vođama i starješinama četničkih bandi... biti bez milosti i poslije kratkog saslušanja i pribavljanja podataka, likvidirati ih na licu mjesta.. Vojnike ako ne pristanu da dobrovoljno uđu u našu vojsku likvidirati, ali tajno. Zarobljenike ne puštati kućama, jer će ih njihove vođe naknadno mobilisati u borbu protiv nas" (Arhiv VII, k.7, reg.br. 2-2).



Zatiranje tragova zločina Zašto, gde i ko je odlučio da se tokom 1946. i 1947. godine preduzmu mere potpunog zatiranja tragova postojanja jasenovačkog logorskog sistema?! Zna se da je ostalo neoštećeno čak blizu 80 procenata logorskog zida, dok su stražarske kule i osmatračnice ("vrebačnice" bile samo delimično oštećene. Ciglarska peć RINGOF, preuređena po Pičilijevim "projektima" u krematorijum, srušena je tek 1950. godine. Čak su i zidine električne centrale, stolarije, lančare i pilane mogle biti konzervisane, ali taj "građevinski materijal" razvučen je po okolnim selima sa obe obale Une i Save. Monstruozna platforma GRANIK iznad reke Save i masovno gubilište gde su ustaški krvoloci pokazivali okrutnost sa karakteristikama najbestijalnijeg sadističkog iživljavanja, srušen je tek 1948. godine. Sokolski dom u Jasenovcu, vlasništvo srpske ratarske omladine, u kome je bio smešten Logor IV - Kožara, izgoreo je do temelja u leto 1945. godine! Logorska ograda sa bodljikavom žicom i bunkeri oko Jasenovca i Logora III "nestali su" tokom leta 1945. godine. Zašto se nije rasvetlio slučaj popunjavanja redova zloglasne "Handžar divizije" sa logorašima muslimanskog porekla u dobnoj starosti od 15-18 godina? Kakve su bile ratne veze Josipa Broza i Vatikana? I sama pomisao na ovo pitanje bila je ravna samoubistvu u vreme dok je vladao "najveći sin svih naših naroda i narodnosti"! Vladimir Dedijer je u svom "Dnevniku" nešto u tom smislu natrunio i pripomenuo iznenadne Brozove "nestanke" iz Vrhovnog štaba koji su imali za "rezultat" susrete sa nekim nepoznatim fratrima. Dr Smilja Avramov je otišla mnogo dalje i dublje u svojoj izuzetnoj sintezi "Genocid u Jugoslaviji u svetlosti međunarodnog prava" (Beograd, 1992, str. 261, 262), ukazujući, uz priložen faksimil dokumenta, na Brozovu ratnu posetu Vatikanu, obavljenu, dakako, uz englesku "pomoć" i u najvećoj tajnosti. Kontekst te posete (kao i 27. mart 1941.) bukvalno smo preživljavali i u pretposlednjoj godini 20. veka dok su nam avioni SAD i NATO alijanse sa desetinama kilotona bombi uništavali sve što je srpski narod uradio i izgradio. Tito je posetio Vatikan 9. avgusta 1944. godine i, po svemu sudeći, razgovarao sa papom Pijom DžII i o tim razgovorima nikada nije referisao u Jugoslaviji, ni po državnoj, ni po partijskoj liniji. Te zakulisne Brozove radnje koje su (ne jednom), prvo izazvale, a onda upotrebile i zloupotrebile strašnu tragediju srpskog naroda svakako bi trebalo rasvetliti. Kakve su veze Pavelića i Tita? U memoarskoj literaturi naše emigracije posle II svetskog rata potezalo se i to pitanje uz navođenje prepiske između ove dvojice čelnika dveju, navodno različitih, totalitarnih ideologija. Ostaje da se definitivno ispita krvavi kontekst koji je rezultovao katastrofičnim genocidom nad srpskim narodom, a koji je donelo, pre svega, sučeljavanje i akciono preplitanje ustaškog kleronacizma i Brozovog "ateizma". Dr Smilja Avramov navodi da Pavelićeve kćerke Višnja i Mirjana, supruga



Srećka Pšeničnika, poseduju kompletnu ratnu korespodenciju Pavelić - Broz i da je samo pitanje dana kada će ona biti obelodanjena. Ostaje nesporna činjenica da je - "Jasenovac" - reč koju smo neoprostivo skupo platili, posebno što se tiče ovih i budućih generacija, što istovremeno i dalje imamo prema tom našem jasenovačkom neprebolu, neoprostivo jeftin odnos koji je katkad išao i do krajnjeg nehaja. Dovoljno je, recimo, pogledati metre i metre nezaobilaznih "Zbornika dokumenata NOR-a" i videti da je i u njima - Jasenovac - najređa reč, bez obzira na to da li su u pitanju partizanski ili ustaški dokumenti. Partizanski dokumenti Možemo da i razumemo zašto Jasenovac gotovo i ne postoji u dostupnim ustaškim dokumentima, ali jasenovački logori bili su česta tema u partizanskim štabovima, o čemu slikovito i gotovo gnomski govori i veoma hrabra pesma grešnog Ćanice Opačića. Komitetska optika i kanoni "bratstva i jedinstva", tamo gde su bila masovna srpska gubilišta, učinili su da takva dokumenta ugledaju svetlost dana tek ovih poslednjih i za nas Srbe ponovo izuzetno nesmiljenih godina. Slična su bila i "istraživanja" socijalističkih istoričara Brozove Jugoslavije kada su u pitanju dokumenti o radu naše izbegličke vlade u Londonu na temu razobličavanja jasenovačkog ustaškog zla. Posebno znakovita je belodana istina da je "najveći sin svih naših naroda i narodnosti", stigao u toku tog i takvog "narodnooslobodilačkog rata" samo jednom da probeli u nekom svom naređenju iz marta 1942. godine Operativnom štabu NOP za Bosansku Krajinu o jasenovačkom logoru, dopisavši rukom jednu marginaliju o tome da se ispita "mogućnost eventualnog napada na koncentracioni logor u Jasenovcu". Da li je to "dopisivanje" apokrifno ili ne, i nije više od nekog značaja danas, nakon više od pola veka prećutane istine, ali ispitivanje te "mogućnosti" na neki način traje do današnjih dana".




Na Drugoj međunarodnoj konferenciji, održanoj u Banjoj Luci maja 2000. godine, učesnici ovog skupa bavili su se temom Jasenovac - sistem ustaških logora genocida, čiji su prilozi publikovani u posebnoj knjizi "Jasenovac", iz koje izdvajamo rad mr Milana Koljanina o tome zašto je logor smrti osnovan u Jasenovcu. Tekst vrijedan pažnje, prenosimo u nekoliko nastavaka "Odgovor na pitanje zašto je glavni i najveći logor smrti hrvatske fašističke države smešten u Jasenovcu, piše mr Milan Koljanin - nije moguće dati bez uvida u neke osnovne istorijske činjenice i procese, među njima i neke dužeg vremenskog trajanja. Istraživanje problematike zločina i logora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), pa i logora u Jasenovcu, nema svoje stvarno utemeljenje bez uvida u magistralne istorijske procese, geopolitičke i demografske činioce, bez detaljne analize hrvatskog nacionalizma i fašizma i razumevanja njegove genocidne suštine. Bez toga period od 1941. do 1945. godine izgledao bi više kao istorijski incident u hrvatskoj istoriji. Činjenica da je NDH bila rezultat agresije osovinskih zemalja, što znači da formalno-pravno nije postojala, zasenila je drugu, mnogo važniju činjenicu: da je ona bila i rezultat razvoja hrvatske politike i težnje da se stvori što veća nacionalna država koristeći povoljnu međunarodno političku situaciju. Analiza ove strane događaja obično je diskvalifikovana čudnim, u suštini političkim, ocenama da to znači identifikovanje hrvatskog naroda sa ustašama ili proglašavanje hrvatskog naroda genocidnim narodom. Poznata izjava dr Franje Tuđmana da je NDH bila rezultat agresije, ali i želje hrvatskog naroda za samostalnom državom, bila je inspirisana političkim motivima ("nacionalno pomirenje") i istorijskim revizionizmom, ali je u suštini bila tačna.



Oslonac u Rimu i Berlinu U Republici Hrvatskoj sledila je temeljna revizija istoriografije i pisanja "nove istorije". Ona je trebalo da od NDH napravi pravnu državu koju su ugrožavali srpski pobunjenici (četnici i komunisti), državu koja je imala legitimno pravo kako na postojanje, tako i na odbranu. Ako se u nasilju i preterivalo, to je bilo više rezultat patologije pojedinaca i osvete za zla počinjena u srpskoj državi (Jugoslaviji), nego samog karaktera te države. Rimokatolička crkva ("Crkva u Hrvata") i njeni prvosveštenici, pre svih zagrebački nadbiskup Stepinac, mnogo su učinili na spasavanju progonjenih, pre svega primajući u svoje okrilje stotine hiljada "šizmatika", odnosno pravoslavnih Srba, koji su preko noći shvatili da treba da se "vrate vjeri otaca". U hrvatskoj političkoj eliti pre 1941. godine nije bilo velikih razlika ni o obimu države na čijem stvaranju se radilo, pa ni o načinu njenog stvaranja. Za jedne politički i ideološki oslonac mogao je biti samo u Rimu i Berlinu, dok su se drugi kolebali između privremenog rešenja dobijenog corpus separatuma (Banovina Hrvatska) i ispitivanja spoljnih oslonaca za nezavisnost. Međutim, kada se velika, nezavisna Hrvatska našla na dohvat ruke, svi su bili složni u njenom stvaranju, što je pokazao 10. april 1941. godine. Pri tome, mnogo važnija bila je uloga Vladka Mačeka, nadbiskupa Alojzija Stepinca, pa i ustaša u zemlji, nego uloga budućeg hrvatskog vođe (Poglavnika) Ante Pavelića. Drugim rečima, u okviru Kraljevine Jugoslavije stvoreni su svi preduslovi da pomoću strane agresije bude ostvarena ideja Velike Hrvatske u "povijesnim i etničkim granicama". Planovi o homogenoj državi Hrvata, daleko preko pravih i etničkih i istorijskih granica počeli su da se ostvaruju. To je značilo uništenje jedne trećine stanovništva sopstvene države, Srba, a rasističko zakonodavstvo predvidelo je istrebljenje Jevreja, delimično i Roma. Tako grandiozni istrebljivački zadaci koje je hrvatska fašistička država sebi postavila daleko su prevazilazili istrebljivačke planove i samog njenog uzora, nacionalsocijalističke Nemačke.



Strateško mesto

Do Drugog svetskog rata Jasenovac je bio veće selo, opštinsko sedište, koje se naizgled ni po čemu posebnom nije izdvajalo od sličnih slavonskih naselja osim po svom geografskom položaju. Smešten je na ušću Une u Savu u blizini magistralne pruge i puta iz Srednje Evrope ka Bliskom istoku na prostoru nekadašnje austrijske Vojne granice. Živo je bilo i sećanje na istaknuto strateško mesto Jasenovca sačuvano u izreci iz vremena kratkotrajnih Nepoleonovih ilirskih provincija: kada petao zakukuriče u Jasenovcu, to se čuje u tri carstva (Austrijskom, Francuskom i Turskom). Međutim, jedna druga činjenica je istovremeno imala mnogo veći značaj u korenito promenjenoj situaciji posle propasti velikih carstava i stvaranja nacionalnih država, među njima i jugoslovenske, na kraju velikog rata 1918. godine. Reč je o etničkom sastavu stanovništva teritorije na kojoj se nalazio Jasenovac. Nekadašnja austrijska Vojna granica prema Turskom carstvu pružala se relativno širokim pojasom duž reka Une, Save i Dunava i bila je naseljena pretežno srpskim krajiškim stanovništvom. Posle austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine u okviru Monarhije našla se još jedna prostrana oblast naseljena većinskim srpskim stanovništvom, koja je uz to bila oslonjena na dve slobodne srpske države.




Mit o Hrvatskoj kao "predziđu kršćanstva", poslije austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine sve više je kod Hrvata izgrađivan na sasvim novim sadržajima. Vjekovna granica "dva svijeta" prema Turskom carstvu nije više bila na Uni i Savi. Hrvatski ideolozi premjestili su je na Drinu, tumačeći da Srbi zapadno od ove rijeke nisu Srbi, da im je ta ideja nametnuta iz Srbije, kao i pravoslavlje Legenda: Ante Starčević, ideolog Stranke prava, začetnik je teorije o fizičkom uništenju Srba i nije slučajno što je slavljen kao prethodnik Ante Pavelića Srbija i Crna Gora delovale su kao kristalizacione tačke srpskog okupljanja u jedinstvenu državu, ali su bile i nada za jugoslovenski pokret, koji je budućnost Južnih Slovena video u velikoj državnoj zajednici od Alpa do Crnog mora. Dalji prodor nemačkog imperijalizma na Balkan i dalje ka Bliskom istoku bio je nemoguć bez rešavanja "srpskog pitanja" u čemu je primenjeno nekoliko modela. Oni su se svodili na slabljenje srpskog naroda u Monarhiji i potčinjavanje slobodnih srpskih država - ekonomski i politički, u ratu i vojno. U tom naporu dragoceni instrument Beča bila je velikohrvatska politička misao i politika, koja se ubrzo našla u simbiozi sa agresivnom političkom i socijalnom rimokatoličkom crkvom oblikovanom krajem DžIDž i početkom DžDž veka. Identifikovanje svih katolika, koji su govorili srpski jezik, sa Hrvatima nije bilo samo sredstvo hrvatske nacionalne propagande i integracije, nego i političkog prodora Monarhije kojoj se hrvatska politika uporno nudila kao "most" za Balkan. U novim uslovima ta politika je obnovljena 1941. godine.



"Predziđe kršćanstva"

Ideološka osnova ekspanzivne hrvatske politike izražena je mitom o Hrvatskoj kao "predziđu kršćanstva" (Antemurale Christianitatis). Ovaj mit skoro nepoznat i tamo gde bi trebalo da je potekao, u Vatikanu, posle austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, sve više je izgrađivan kod Hrvata, ali sa sasvim novim sadržajem. Preko noći granica "dva sveta" nije više bila vekovna granica prema Turskom carstvu na Uni i Savi. Hrvatski ideolozi tu granicu premeštaju na reku Drinu, novu granicu Monarhije, a protivnik ponovo postaje (kao i pre turske invazije) pravoslavni "bizantinizam" oličen u Srbiji i Crnoj Gori. Politička akcija je našla snažno uporište u hrvatskoj istoriografiji koja je dala argumente da se Bosna i Hercegovina proglase za hrvatske zemlje. Činjenica da je većinsko stanovništvo ovih pokrajina, i pored vekovne turske vladavine, bilo srpsko, a da je manje od petine stanovnika tek odskora preko akcije rimokatoličke crkve počelo da se oseća Hrvatima, tumačena je na razne načine. Najvažnije tumačenje bilo je da to i nisu Srbi i da je srpska nacionalna ideja unesena spolja, s one strane Drine. Isto tako njima je nametnuto i pravoslavlje. Bosanskohercegovački muslimani proglašeni su Hrvatima, štaviše rasno "najčistijim" Hrvatima. Savez ekstremnog hrvatstva i eksfeudalne politike i verske muslimanske elite, naročito posle 1918. kao i posle 1941. godine, mogao je da ima samo jednog protivnika - pravoslavne Srbe.



Osnovna poruka velikohrvatskih ideologa, iza kojih je stajala snažna struja državne politike Monarhije, bila je da srpstvo i pravoslavlje zapadno od Drine ne mogu da postoje, da je to sada granica Zapada kojem na braniku stoje Hrvati. Hrvatsko poricanje srpstva u magistralnom toku hrvatske političke misli, delom i prakse, kretalo se od teorije o "hrvatskom političkom narodu" do otvorenog poziva na fizičko uništavanje Srba i svih tragova njihovog postojanja. Svakako vodeći ideolog ove struje hrvatske politike bio je Ante Starčević, koji nije slučajno slavljen kao prethodnik Ante Pavelića. Stoga je genezu ideoloških osnova genocidnog programa ustaške države moguće pratiti sa širenjem pravaške ideologije od šezdesetih godina devetnaestog stoleća. Stvaranje jugoslovenske države 1918. godine, na osnovama liberalnog evropskog nacionalizma, po zamislima njenih tvoraca trebalo je da bude rešenje nacionalnog pitanja njenih naroda. Zajednička država još više će zbližiti ove vrlo srodne narode, podeljene najviše konfesionalno, da bi se u budućnosti stvorila jedinstvena nacija. Za težnje hrvatske političke elite ujedinjenje prvog decembra 1918. godine bilo je veliko pobeda čiji dugoročni efekti nisu još bili vidljivi. Hrvati su se našli na strani naroda - pobednika, objedinjeni u velikoj jugoslovenskoj državi. Ta država uspešno je mogla da štiti njene nacionalne teritorije, pre svega, od aspiracija Italije, koja je zbog toga bila najveći protivnik Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevine Jugoslavije) u međuratnom periodu. Uvlačenje seljaštva u politiku Na prvi pogled izgleda paradoksalno da je Jugoslavija štitila od Italije nacionalne teritorije Hrvata, a da se hrvatski separatistički pokret oslanjao upravo na Italiju i pored njenih jasnih aspiracija na ove teritorije. Jugoslovenska država stvorena je na liberalnim evropskim osnovama koje su bile u velikom neskladu sa nerazvijenom i raznolikom društvenom strukturom nove države. Za Hrvate, objedinjene u jedinstvenoj državi, novi politički sistem značio je aktiviranje najbrojnije društvene grupe - seljaštva i dovršetak procesa nacionalne integracije, kako je to zapaženo u hrvatskoj istoriografiji (Mirjana Gross). Međutim, to je bio tek završetak jedne faze razvoja hrvatskog nacionalizma, osnova za ono što je ideal svakog nacionalizma - nezavisna država. Hrvatski nacionalizam svojom maticom, pogotovo od druge polovine tridesetih godina ulazio je u svoju agresivnu fazu rušenja postojeće države i priprema za stvaranje sopstvene. Pogrešno je, međutim, vezivati hrvatski separatizam samo za Antu Pavelića i ustašku organizaciju.




Ideološke osnove negiranja srpske nacionalne svijesti bile su stvorene još u Austrougarskoj, nikad prežaljenoj. U projektovanoj Velikoj Hrvatskoj sa "etničkim povijesnim granicama" na Drini i Dunavu, osnove negiranja srpstva postale su izuzetno široko prihvaćene. Srbi naseljeni u području austrijske Vojne granice predstavljali su ugrožavajući faktor za opstanak Hrvata Konstanta hrvatske politike u Kraljevini Jugoslaviji, uz sve modifikacije, bila je što šira autonomija na što većem području i pridobijanje velikih sila za hrvatsku nezavisnost - piše mr Milan Koljanin. - Otvoreno separatistička struja, pod okriljem Rima, ipak je bila na margini događaja, čekajući da dođe njeno vreme. Stvaranje Banovine Hrvatske uoči početka Drugog svetskog rata, za hrvatsku političku elitu bila je samo privremeno rešenje i stepenica ka velikoj i nezavisnoj državi. Spoljnopolitičke okolnosti rušenja sistema kolektivne bezbednosti stvorenog na kraju Velikog rata, slabost, razjedinjenost i nedostatak prilagodljivosti srpske političke elite, nominalno vladajuće, bili su vetar u jedra ovakvim planovima. Kolebanje Vladka Mačeka, potpredsednika jugoslovenske vlade, posle državnog udara od 27. marta, 1941. godine ipak je završilo veleizdajničkim činom bezrezervne podrške proklamovanoj nezavisnoj Hrvatskoj 10. aprila 1941. godine. Za rimokatoličku crkvu, prvobitno protivnika jugoslovenskog ujedinjenja, nova liberalna država pokazala se kao pogodno polje za veliko širenje njene organizacije i uticaja. U hrvatskim krajevima uticaj rimokatoličke crkve naročito je porastao posle uvođenja diktature kralja Aleksandra 1929. godine. Crkvene i laičke organizacije i udruženja, među kojima se isticala Katolička akcija i njeno Veliko Križarsko bratstvo, postale su medijum za širenje ne samo katoličke socijalne misli, nego i delovanja na stvaranju nezavisne hrvatske države. Nova Hrvatska bi bila i otelotvorenje nove socijalne misije rimokatoličke crkve, mislili su njeni predstavnici.



Značajna prekretnica za Vatikan bio je neuspeh zaključenja konkordata sa Jugoslavijom, po kome bi rimokatolička crkva dobila još šire mogućnosti delovanja. Gotovo istovremeno, za zagrebačkog nadbiskupa, a time i prvog čoveka rimokatoličke crkve u Jugoslaviji postavljen je jezuitski učenik Alojzije Stepinac. Kod njega su se klerikalizam i ekstremni hrvatski nacionalizam preplitali sa slabo prikrivenom mržnjom prema jugoslovenskoj državi. Prvi javni nastup budućeg nadbiskupa na "Papin dan" februara 1935. godine bio je izrazito simboličan. Njegovo citiranje Hristovih reči iz Jevanđelja "Nisam došao na svijet da donesem mir nego rat!" naišlo je na veliki odjek. Iz kasnije perspektive simbolično je bilo i mesto gde je to izgovoreno - velika sala Zagrebačkog zbora (sajma). U blizini centra hrvatske prestonice, ubrzo po osnivanju NDH, objekti Zagrebačkog zbora postali su logor za Jevreje i Srbe, koji su odatle upućivani u prve logore uništenja kraj Gospića i na ostrvu Pagu. Kakvi su bili planovi hrvatske političke elite sa Srbima u projektovanoj Velikoj Hrvatskoj sa "etničkim i povijesnim granicama" na Drini i Dunavu? Postavljanjem ovog pitanja stižemo do samog naslova ove rasprave - Zašto "Jasenovac" u Jasenovcu? Na način kako je ovde postavljeno, ovo pitanje je ustvari samo deo pitanja: Zašto Jasenovac? Iz svega navedenog je jasno da je nova država zamišljena kao hrvatska nacionalna država, u čiji nacionalni korpus su uključeni i muslimani, dok je položaj Srba ostao nejasan. Ideološke osnove negiranja srpske nacionalne svesti bile su stvorene još u nikad prežaljenoj Austrougarskoj, s tim što su one sada postale izuzetno široko prihvaćene. Eksploatatori Hrvata Za teritoriju Hrvatske i Slavonije veći značaj imala je teza da su Srbi, naseljeni na prostoru bivše austrijske Vojne granice uljezi na hrvatskoj zemlji, koji večito ugrožavaju opstanak hrvatskog naroda. Nov element, vezan za "velikosrpsku" Jugoslaviju bile su teze o srpskoj ekonomskoj eksploataciji Hrvata (u čemu im pomažu Jevreji) i o ugrožavanju njihove katoličke vere. Nade u privođenje "šizmatičkih" Srba uniji i "jedinospasavajućoj", katoličkoj veri, u Vatikanu i na zagrebačkom Kaptolu u osvit Drugog svetskog rata zamenjene su neprijateljstvom prema jugoslovenskoj državi i pravoslavlju. Na osnovu veoma oskudnih istorijskih izvora, kao i delovanja same ustaške Hrvatske na "rešavanju srpskog pitanja" možemo da zaključimo da su takvi planovi sigurno pravljeni pre aprila 1941. godine kada je došao trenutak za njihovo ostvarenje. O tome nalazimo podatke u spisu istaknutog ustaškog propagandiste Mije Bzika Ustaška borba. Od prvih dana ustaškog rada do poglavnikova odlaska u emigracuu. Počeci i bit ustaškog pokreta. ( Zagreb, 1942), napisanom kako sam ističe, na osnovu "pismohrane" (arhive) ustaškog pokreta.




Početak i prvi mjesec sprovođenja genocidne akcije ustaške hrvatske države pokazuju da je teritorijalno glavni ubilački udar bio usmjeren na srpski etnički prostor koji je presijecao Pavelićevu državu napola. Jasenovac u središtu tog etničkog pojasa, planiran je da bude centralni logor uništenja U svom spisu "Ustaška borba", propagandista Mijo Bzik opisuje delatnost Ante Pavelića u vreme dobrih odnosa Italije i Jugoslavije posle zaključenja ugovora o prijateljstvu 1937. Te godine budući poglavnik NDH je pisao svoje "velebno djelo Strahote zabluda i marljivo radio na osnovama za buduće uređenje hrvatske države". Bzik dalje zapisuje: "Obraćanjem prijateljskim vladama on je odlučno i ustrajno branio rješenje hrvatskog pitanja u okviru nove Europe" i nastavlja: "... U tom razdoblju mnogo se Poglavnik bavi s proučavanjem brojidbenih (čitaj - statističkih) podataka u Hrvatskoj, stvara osnove za buduću naselbu i raselbu pučanstva, izrađuje mnoge zemljovode" (čitaj - geografske karte), što je zabeleženo na stranama 24 i 25 navedenog spisa". U skladu sa delovanjem Pavelića i NDH možemo sa sigurnošću da pretpostavimo da su tada planirani pravci udara na srpski etnički prostor ne samo naseljavanjem, verovatno Hrvata, i raseljavanjem, verovatno Srba, nego i pravci fizičkog uništavanja srpskog naroda. Početak i prvi meseci sprovođenja genocidne akcije ustaške hrvatske države pokazuju da je teritorijalno glavni ubilački udar usmeren na centralni srpski etnički pojas koji je presecao državu napola, zatim na Istočnu Hercegovinu i Istočnu Bosnu, odnosno istočnu granicu države. Srpski etnički pojas pružao se Zapadnom Slavonijom skoro od mađarske granice do Save na jugu. Na prostoru Okučana i Novske ovaj pojas naslanjao se na veliku, izrazito srpsku etničku teritoriju Bosanske Krajine koja je preko Une bila vezana na većinsko srpske etničke teritorije nekadašnje vojne granice: Baniju, Kordun i Liku. Ova - prostrana teritorija prema jugu se sužavala da bi se preko severne Dalmacije spustila na Jadransko more. Glavni genocidni udar hrvatske države sve vreme njenog postojanja bio je usmeren upravo na ovaj prostor u čemu je centralno mesto imalo logor uništenja Jasenovac.



Sistem logora i stratišta, koji se pored reke Save prostirao do Stare Gradiške nalazio se na idealnom mestu s obzirom na cilj kojem je težila NDH - uništenje srpskog naroda. Bio je smešten u Blizini središta najveće srpske etničke teritorije, u ravnici, okružen močvarnim zemljištem, uz magistralnu prugu i put od životne važnosti za Nemačku, u blizini velikih garnizona i samog centra ustaške države. Za ovakav smeštaj logora uništenja ustaškoj državi mogao je da posluži kao uzor nacistička Nemačka, koja je svoje centralne logore uništenja (Aušvic I, zatim Aušvic II - Birkenau i druge) izgradila u geografskom i saobraćajnom središtu ciljne grupe uništenja - Jevreja. Velika srpska etnička teritorija od leta 1941. godine bila je i središte ustaničkog pokreta u Jugoslaviji koji je do pred kraj rata imao pretežno ili gotovo isključivo srpski borački sastav upravo sa ove teritorije. Vojne operacije nemačkih, italijanskih i hrvatskih snaga protiv Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije pružale su mogućnost nastavljanja sistematskog uništavanja srpskog naroda pod vidom borbe protiv "bandita", koji ugrožavaju vitalne strateške interese osovinskih sila. U našoj istoriografiji (Safet Bandžović, Miloš Hamović) već je uočena veza između ove srpske etničke teritorije i logora u Jasenovcu (i Sisku), kao i namere vođstva NDH da centar svoje države premesti iz Zagreba u Banju Luku, upravo u samo njeno središte. Time je jasno proklamovana namera da se potpuno uništi srpski narod i na ovom za hrvatsku državu životno važnom središnjem prostoru. Istoriografsko demografska analiza populacionih trendova u Bosanskoj Krajini, pre svega, veliki porast srpskog stanovništva pokazuje da je hrvatska ustaška država to shvatila kao veliku opasnost tako da je i to sigurno bio jedan od uzroka genocidnog udara na ovaj prostor. Osim toga, tim putem su trebale da prolaze i magistralne hrvatske saobraćajnice. Zakonskom odredbom za gradnju državnih cesta sa suvremenim kolovozima, od 16. maja 1941. godine Poglavnik je proglasio dva glavna državna puta: 1. Rogatec - Krapina - Podsused - Ivanić Grad - Novska - Okučani - Brod - Zemun i 2. Okučani - Banja Luka - Split. Logor u Sisku Trećeg avgusta 1942. osnovan je logor u Sisku, najveće "sabiralište" djece, kroz koji je tokom bezmalo cijelog rata prošlo oko šest i po hiljada mališana od najranije dobi do četrnaeste godine. Sisački logor bio je i stanica za "distribuciju" radne snage za Njemačku. Zdravije i fizički sposobnije majke nasilno su odvajane od djece i transportovane u Treći rajh na prinudni rad. Djecu koja su preživjela sisačko mučilište, ustaška vlast je poslala u zagrebačka "prihvatilišta", odakle su raseljavana po hrvatskim selima, ili usvajana u porodicama, nerijetko ne saznavši nikada za svoje porijeklo.



Iskustvo Gestapoa "S ciljem usavršavanja sistema zločina genocida nad pravoslavnim Srbima, Jevrejima i Romima, ratnih zločina nad antifašistima, na poziv Gestapoa, organizator nacističkih logora genocida Vjekoslav Maks Luburić boravio je deset dana u nacističkoj Njemačkoj i obišao desetak nacističkih logora smrti", kaže dr Milan Bulajić. Jasenovac (7)

O planovima hrvatske politike u srpskoj Banjalučkoj Krajini svjedoče i dnevnici Alojzija Stepinca, u kojima je opisan razgovor sa Vladkom Mačekom, vođen mjesec i po dana poslije stvaranja Banovine Hrvatske. Stepinac je, između ostalog, govorio o planskoj kolonizaciji sjeverozapadne Bosne. Kaže se 12. oktobra 1939, da će "Bosna brzo biti Hrvatska i treba svim silama poduprijeti banjalučkog biskupa Garića" Postoji još jedno dragoceno svedočenje o predratnim planovima hrvatske politike na prostorima srpske Banjalučke Krajine - piše mr Milan Kaljamin. - Dnevnici Alojzija Stepinca izuzetno su dragoceni istorijski izvor koji su, nažalost, objavljeni samo u izvodima u štampi. Posle stvaranja Republike Hrvatske dnevnici su predati zagrebačkoj nadbiskupiji pa je teško očekivati da će ikada biti objavljeni ili dostupni istraživačima.



Kraći izvodi iz Dnevnika ( citirani ili prepričani) čuvaju se u Arhivu Jugoslavije, a u njima je i jedno važno svedočenje vezano za našu temu. U trećoj knjizi, na strani 365, pod datumom 12. oktobar 1939. godine opisan je razgovor između vođe vladajuće Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka i zagrebačkog nadbiskupa A. Stepinca. Treba napomenuti da je mesec i po dana pre toga stvorena Banovina Hrvatska, corpus separatum u Kraljevini, a upravo je nacistička Nemačka pobedonosno završila invaziju Poljske. Revizionističke osovinske sile Nemačka i Italija su, inače, uživale neskrivene simpatije hrvatskog katoličkog episkopata. Iako prepričan, treba navesti sledeći navod iz dnevnika:"Stepinac je još govorio o osnivanju otsjeka za crkvene poslove kod Banske vlasti, o teškom materijalnom stanju klera, potrebi pomoći za školovanje seljačke djece za svećenike i o planskoj kolonizaciji sjevero-zapadne Bosne. Kod toga je dodao da će Bosna brzo biti Hrvatska i da treba svim silama poduprijeti nastojanja banjalučkog biskupa Garića". Planska kolonizacija "Kao šo se vidi, Stepinac se zalagao za plansku kolonizaciju severozapadne Bosne, pretpostavlja se Hrvatima, uveren da će Bosna uskoro biti hrvatska. To pouzdanje mogao je da ima jedino iz uverenja da će Beograd biti prisiljen da i Bosnu prepusti Banovini Hrvatskoj ili da će priželjkivana nezavisna i velika Hrvatska obuhvatiti Bosnu. Nije jasno da li je predviđao i proterivanje Srba, ali je očigledna namera da se planski pohrvati srpski etnički prostor. Planovi o kolonizaciji nisu ostvareni u Banovini Hrvatskoj, ali jesu u NDH. Nije jasno da li na osnovu ovih ili nekih drugih planova (uključujući Pavelićeve iz vremena emigracije), ali uporedo sa masovnim ubijanjem, pljačkom i proterivanjem Srba iz srpske Banjalučke Krajine, vršena je i kolonizacija Hrvata na njihovim imanjima. Italijanski konzulat u Banjoj Luci obavestio je svoje poslanstvo u Zagrebu 13. jula 1941. godine da je u Banjoj Luci pohapšeno 2.000 Srba koji će preko Slavonske Požege biti upućeni u Srbiju (područje nemačkog vojnog zapovednika u Srbiji). Na imanjima proteranih Srba naseljeno je 600 hrvatskih porodica koje su preseljene iz Makedonije u sporazumu sa bugarskim okupacionim vlastima. Ovim primerima došli smo do pitanja planova o masovnim preseljavanjima stanovništva, iniciranim iz Trećeg rajha, sa kojima su bili komplementarni slični hrvatski planovi. I na ovom pitanju pokazuje se mesto logora u sistemu ustaške NDH, pa i mesto najvećeg od tih logora, jasenovačkog. Službena istina hrvatske "nove istorije" je da su logori NDH bili, kako je to i pisalo na njima, "sabirni i radni". Pri tome se nema u vidu da se u izvorima same NDH Jasenovac često zove koncentracionim logorom i da je reč "sabirni" hrvatski prevod reči "koncentracioni". Grčevito umanjivanje broja žrtava, izbegavanje da se kaže da su one većinom bile Srbi i da su oni, zajedno sa Jevrejima i Romima, bili žrtve genocida postalo je deo javne svesti i neosporna istina. Prema toj slici logori nisu daleko od službene ustaške verzije o logorima kao mestu zdravog društvenokorisnog rada na čistom vazduhu.



Logori Jadovno, Slana i Metajna Logore NDH treba posmatrati kao kvintesenciju (suštinu) celog sistema ustaške hrvatske države polazeći od njenih proklamovanih ciljeva i sredstava kojima su oni ostvarivani. Grandiozni zadatak uništenja jedne trećine stanovnika sopstvene države, Srba, istovremeno i Jevreja i Roma (delimično), uz istovremeno hrvatsko zaposedanje srpskog etničkog prostora moglo je da se ostvari samo maksimalnim naporom i angažovanjem novostvorenih državnih institucija kojima je to bio osnovni zadatak. U tom svetlu institucionalno mesto logora dobija svoj puni smisao. Genocidni udar hrvatske države na Srbe u proleće i leto 1941. godine odvijao se uporedo sa ubijanjima na brojnim većim i manjim stratištima i u prvim improvizovanim logorima smrti kraj Gospića (Jadovno) i na ostrvu Pagu (Slana i Metajna). Od početka stvaranja jasenovačkog logora 21. avgusta 9141. godine masovno uništavanje sve više se koncentriše upravo u ovom logoru, mada masovna pogubljenja na srpskim etničkim prostorima traju i dalje. U celom procesu temeljne promene etničke strukture Velike Hrvatske ključne institucije bile su Zavod za kolonizaciju, Državno ravnateljstvo za ponovu, Državna riznica (ministarstvo finansija) i logori uništenja (kraće vreme i iseljenički logori). Jasenovac (8) Feljton 11/04/07

Logor smrti u samom Jasenovcu, koji je bio centralni logor i ostao njegov simbol, stvoren je na otetoj srpskoj imovini, bez sumnje na osnovu nekog od zakona.



Teror i genocid u "Velikoj Hrvatskoj" u takozvanim "povijesnim i etničkim" granicama na Drini i Dunavu, institucionalizovani su pravnim normama. One ostaju kao vanredno svjedočanstvo o jednoj državi kojoj je zločin bio osnov djelovanja. Centralni logor u Jasenovcu, stvoren na otetoj srpskoj imovini, ostao je njegov najcrnji simbol Ubijanje ili proterivanje Srba i zaplena njihove imovine, zatim stavljanje te imovine na raspolaganje hrvatskoj državi ili naseljenim Hrvatima - bile su glavne operacije za sprovođenje planova o hrvatizovanju srpskih etničkih prostora, poverene Zavodu za kolonizaciju, Državnom ravnateljstvu za ponovu, Državnoj riznici (ministarstvu finansija) i logorima uništenja. Isti postupak bio je i sa jevrejskom imovinom, mada su za nju doneti posebni zakoni. Takva politika dopunjavana je nasilnim prevođenjem pravoslavnih Srba na rimokatoličku veru, mada je ovo često bila prva mera u fizičkoj likvidaciji žrtava. Sve te mere imale su svoju zakonsku osnovu. Drugim riječima teror i genocid su institucionalizovani i prekriveni pravnim normama. One ostaju kao vanredno svedočanstvo o jednoj državi koja je zločin imala kao osnovu svoga delovanja. Logor smrti u samom Jasenovcu, koji je bio centralni logor i ostao njegov simbol, stvoren je na otetoj srpskoj imovini, bez sumnje na osnovu nekog od zakona. U Jasenovcu je postojala Prometna zadruga z.s.o.j. čiji zadrugari su uglavnom bili iz srpske porodice Bačića. Zadruga je pored samog Jasenovca imala svoju industriju (ciglane, pilanu, lančaru, krečanu) dok je u samom selu imala mlin. Odmah po osnivanju NDH postavljen je poverenik koji je u ime države upravljao ovom imovinom. Centar srpskog etničkog pojasa

U vreme velikih kiša i poplava u jesen 1941. godine malobrojni preživeli zatočenici iz prvih jasenovačkih logora (Jasenovac I u Krapju i Jasenovac II kraj Bročica) prebačeni su u objekte zadružne industrije pretvorene u logor. Posle uništenja



najvećeg dela logorskih objekata i preostalih zatočenika ustaška posada napustila je krajem aprila 1945. godine Jasenovac u koji su ubrzo ušle snage Jugoslovenske armije. Suština izlaženja je u sljedećem. Jedan od osnovnih problema vezanih za Koncentracioni logor Jasenovac je pitanje - zašto je logor smešten u ovom malom slavonskom mestu kraj ušća Une u Savu? Dosadašnja tumačenja u prvi plan su stavljala strateške razloge kao što su mogućnost odbrane relativno malim snagama, blizina velikih i jakih garnizona dobro saobraćajno povezanih sa logorom, močvarni ravničarski teren nepogodan za napad većih jedinica. Ovi neosporno važni razlozi, ipak, bili su samo u funkciji najvažnijeg i osnovnog razloga kojem je lokacija Jasenovca mogla najbolje da posluži. Ovaj logor uništenja (Vernichtungslager), što je bila njegova osnovna namena, bio je smešten blizu središta srpskog etničkog pojasa koji se protezao od zapadne Slavonije i širio se prema jugu na Banjalučku Krajinu, Baniju, Kodrun i Liku da bi se preko severne Dalmacije spuštao prema Jadranskom moru. Davno proklamovani cilj hrvatskih nacionalista - Velika Hrvatska, u takozvanim "povijesnim i etničkim" granicama na Drini i Dunavu, za hrvatske fašiste (ustaše) nije bila moguća bez uništenja ovog etničkog pojasa koji je presecao Nezavisnu Državu Hrvatsku na pola. Zajedno sa Srbima, uništenje je namenjeno i Jevrejima i Romima (delimično), kao i svim političkim protivnicima. Za smeštanje logora u Jasenovcu uzor je mogao da bude smeštaj nemačkih logora uništenja u Poljskoj (Aušvic I, Aušvic II - Birkenau i drugi) koji su se nalazili u geografskom i saobraćajnom središtu nacističke ciljne grupe uništenja - Jevreja. Osim fašizma u njegovoj rasističkoj i klerikalnoj varijanti, ideološka osnova delovanja hrvatskog fašizma bio je i verskopolitički mit o Hrvatskoj kao "Antemurale Christianitatis". Planove za masovna preseljavanja stanovništva, sigurno i masovna uništavanja, Poglavnik NDH pravio je još u emigraciji u Italiji krajem tridesetih godina. I zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac oktobra 1939. godine zalagao se za plansku kolonizaciju severozapadne Bosne očekujući da će Bosna ubrzo biti hrvatska. Odmah po osnivanju NDH počele su pripreme za premeštanje prestonice iz Zagreba u Banju Luku, a zakonom je određeno da glavni državni putevi budu magistrale Rogatec - Krapina - Podsused - Ivanić Grad - Novska - Okučani - Brod - Zemun i Okučani - Banja Luka - Split. Isušivanje ubistven posao Nisu poznati primarni istorijski izvori o osnivanju logora u Jasenovcu, ali zakonske osnove počele su da se stvaraju već maja i juna 1941. godine kada je sprovođenje velikih meliracionih radova na isušenju Lonjskog i drugih polja podređeno direktno Paveliću. Pripreme za upućivanje preživelih zatočenika iz prvih logora uništenja kraj Gospića i na ostrvu Pagu morale su biti izvršene već pre njihovog dopremanja u Jasenovac počevši od 21. avgusta 1941. godine. Ove grupe, kao i novi zatočenici, odmah su upućivani u novoosnovane logore Jasenovac I (Krapje) i Jasenovac II (Bročice) gde su odmah započeli ubistveni rad na melioracionim objektima (nasipima). Zbog velikih kiša i poplava preživeli zatočenici



ovih logora prebačeni su novembra iste godine u novoosnovani logor Jasenovac III, u ciglanu kraj samog mesta Jasenovac. Ciglana i drugi industrijski i zanatski objekti pripadala je Prometnoj zadruzi z.s.o.j. Jasenovac, čiji su zadrugari većinom bili iz srpske porodice Bačić. Ovaj logor postao je središte celog sistema logora i masovnih stratišta do uništenja logora i odlaska ustaške posade krajem aprila 1945. godine" - kaže mr Milan Koljanin završavajući svoj prilog o temi - zašto je izabran Jasenovac za koncentracioni logor. Jasenovac (9) Feljton 12/04/07

Fašistički projekat masovnog istrebljivanja, pravljen u emigraciji u Italiji, ubrzo će biti realizovan širom velike Hrvatske, čije će "povijesne granice" biti na Drini i Dunavu. Pet dana nakon proglašenja "Nezavisne Države Hrvatske", 10. aprila 1941. godine, poglavnik Ante Pavelić obznanjuje "Zakonsku odredbu za obranu naroda i države". Osnivaju se prijeki i pokretni sudovi u kojima su sudija, tužilac, odbrana i dželat isti ljudi. Da apsurd u ustaškom kleronacističkom pravosuđu bude veći, propisano je da i sasvim mala djeca mogu biti grešnici Jasenovac je "proradio" 21. avgusta 1941. godine, kao sistem masovnog uništenja Srba, Jevreja, Roma i antifašista. Ali, toj monstruoznoj tvorevini na konfiskovanoj srpskoj zemlji i imovini, kojoj su kao uzor poslužili nacistički koncentracioni logori, prethodila su "sabirališta" žrtava kod Gospića i na ostrvu Pagu. O tome svjedoče Jadovno i velebitske jame, ostrvske lokacije u bodljikavoj žici - Slana i Metajna na Pagu. Fašistički projekat masovnog istrebljivanja, pravljen u emigraciji u Italiji, ubrzo će biti realizovan širom velike Hrvatske, čije će "povijesne granice" biti na Drini i Dunavu. Teror, zastrašivanje, progoni, raseljavanje i ubijanje zahvatiće sva područja na kojima su živjeli pravoslavni Srbi. Nastaće bezbroj "sabirališta" i gubilišta:



Sremska Mitrovica, Sajmište u Zemunu, Đakovo, Slavonska Požega, fabričke prostorije u Koprivnici, Kuruščica kod Travnika, stratišta u Cazinskoj krajini i hercegovačke jame. Za one koji bi proživjeli mučilišta, posljednja stanica biće jasenovački pakao proširen i na starogradiški užasavajući kazamat. Poglavnikova regulativa Poglavnik NDH pobrinuo se da genocidnom sistemu obezbijedi "primarnu pravnu regulativu". Kad se vratio u Zagreb iz Italije, 15. aprila 1941. godine, pet dana nakon proglašenja "Nezavisne Države Hrvatske" 10. aprila, obznanjuje "Zakonsku odredbu za obranu naroda i države". U tom dokumentu, od 17. aprila 1941. godine, koji predstavlja podršku masovnim zlodjelima, Pavelić propisuje najsuroviju stvarnost koja će se ubrzo dogoditi. U odbredbi se kaže: "Tko na bilo koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvatskog naroda, ili na bilo koji način ugrozi opstanak Nezavisne Države Hrvatske, ili državne vlasti, pa makar djelo ostalo i samo u pokušaju, čini se krivcem zločinstva veleizdaje. - Tako se učini krivcem zločina u točki prvoj navedenoga, ima ga stići kazna smrti. - Za sudjelovanje po ovoj zakonskoj odredbi - postavlja ministar za pravosuđe po potrebi izvanredne narodne sudove od tri osobe, koje imaju suditi hitnim postupkom po propisima ukinutog hrvatskog kaznenog postupka o prijekom sudu. - Ministar pravosuđa ima imenovati članove suda. - Ova zakonska odredba stupa na snagu odmah". (U potpisu odredbe: dr Ante Pavelić). Nešto kasnije ova zakonska odredba se razrađuje i precizira u smislu ozakonjenja nacističkih metoda za zločine genocida po vjerskoj i rasnoj osnovi. Primijenjeno na ovdašnje prilike misli se na Srbe, Jevreje, Rome, a po političkoj opredijeljenosti, na komuniste, antifašiste, pripadnike Vojske Kraljevine Jugoslavije. Nalaže se da se već 17. aprila formiraju "izvanredni narodni sudovi" po dva u Zagrebu i Karlovcu, po jedan u Osijeku, Banjoj Luci, Varaždinu, Bjelovaru, Gospiću i Tuzli. Tokom ljeta nastali su i "prijeki i pokretni sudovi". Tridesetog aprila iste godine cicirana zakonska odredba dopunjena je članom koji tretira čin sabotaže. Njime se pokriva pljačka, zapljena radnji i preduzeća u vlasništvu Srba i Jevreja, ili bilo kog drugog "nepoćudnog elementa". Propis o oduzimanju imovine primjenjivan je i u bezočnom pretresu žrtava koje su dovođene u logor. Ako je uza se imao neku vrijednost, logoraš je morao da je preda ustašama na logorskoj kapiji. Sat, prsten ili neka druga dragocjenost, ukoliko bi se kasnije otkrili, smatrani su kanjivim djelom. Fotografije zguljivanja prstena s prsta, svjedočanstvo su surove pljačke žrtve, koje su ostale zabilježene od mnogih ustaških otimačina u domaćinstvima Srba i Jevreja.



Šta su bili ustaški prijeki i pokretni sudovi? Ništa drugo nego najbezočnija vrsta zločina. Bilo je to suđenje na licu mjesta, bez nade i žalbe. Presuda je bila samo jedna - smrt. Član devet zakonske odredbe o prijekim sudovima kaže da "kazna smrti ima se izvršiti strijeljanjem nakon tri sata, računajući od časa proglašenja presude". Besmislenost ustaškog zakonodavstva došla je do punog izražaja već u prvoj godini funkcionisanja jasenovačkog kazamata. Ako je procijenjeno da je nečije držanje bilo suprotno nacionalnim interesima decenijama unazad, izvođen je prek pokretni prijeki sud. Tako je dr Glišu Tadića stigla "zaslužena kazna", piše list "Hrvatski narod" u broju od šestog februara 1942. Te novine javljaju: "Pred izvanrednim narodnim sudom osuđen je dr Gligorije Tadić, bivši advokat i narodni poslanik na sedamnaest godina teške tamnice zbog veleizdaje od 1918. do uskrsnuća NDH i protuhrvatskog djelovanja, te da je povrijedio čast i probitke hrvatskog naroda, što su potvrdili brojni svjedoci". Potjernica za bebom Da apsurd bude veći u Pavelićevom kleronacističkom zakonodavstvu su i sasvim mala djeca mogla da budu proglašavana grešnicima, čak i bebe. Za šestomjesečnim sinčićem porodice Končar ustaše su raspisale potjernicu, nakon što su oca Radeta ubili italijanski fašisti u Šibeniku, a majku ustaše, bacivši je sa petog sprata zatvora u Zagrebu. U ustaškom jasenovačkom pravosuđu sudija, tužilac, odbrana i dželat bili su isti ljudi, bestidnici, što je preblaga riječ za njihovo ponašanje. Čovjek je okrivljivan zato što je "uhvaćen na rubu jedne šume u onom pravcu odakle su pucali pobunjenici", ili ako je riječ o grupi ljudi, optuživani su zato što su "prolazili noću kroz selo u suprotnom pravcu od svojih kuća". "Ako ni toga nije bilo, korišćena je famozna formulacija stvarnog dokaza nema, svjedoci se ne mogu saslušati, ali je po prijavi okrivljeni sumnjiv". Takav nesrećnik završavao bi u "sabirnim i radnim logorima", što je značilo patnje i teško umiranje.



Jasenovac (10) Feljton 13/04/07

Logor za masovno uništenje izmislio je Ante Pavelić u emigraciji, okružen ustašama koji su s njim smišljali kako da iskorijene Srbe iz Velike Hrvatske, izazivajući pobune među njima da bi imali razlog da ih progone i ubijaju, govorio je jasenovački zapovjednik Ljubo Miloš pred istražnim organima 1948. godine. Pavelićevo "velebno djelo", kojim se bavio u emigraciji u Musolinijevoj Italiji polovinom tridesetih godina i kasnije, čine i planovi o logorima "diljem" velike Hrvatske sa najmonstruoznijim sistemom uništavanja ljudskih života u Jasenovcu. Te pripreme objašnjavaju brzinu kojom se praktično sprovodilo ono što je poglavnik zacrtao u "liparskoj školi" terora. Čim je kročio u Zagreb poslije proglašenja fašističke NDH uz svesrdnu podršku Hitlera, počeo je sa izdavanjem zakonske regulative kojom će biti propisani svi vidovi najgrubljeg nasilja. Progone su pratila zlostavljanja i ubijanja, pljačka i paljenje domova, a nevine žrtve čekali su logori na sve strane.



Jedan od najokorjelijih koljača, zapovjednik u jasenovačkoj fabrici smrti, Ljubo Miloš, učestvujući u zatiranju tragova zločina u ovom logoru propale države i bježeći pred naletom partizana 1945. godine, obreo se u emigraciji s drugim krvnicima. Nije uspio da umakne pravdi. Uhapšen je i priveden državnoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina. Na saslušanju 1948. izjavio je: Pavelić naredbodavac "Naređenje za stvaranje prvih koncentracionih logora poteklo je od Eugena Kvaternika. Iz razgovora koji sam vodio s Luburićem (Maksom) i ostalim ustaškim oficirima, poznato mi je da je Kvaternik to naređenje dobio od Pavelića, jer se Pavelić mnogo interesirao za logore, a naročito za Srbe, tj. za interniranje istih. U emigraciji mi je pričao 1946. godine Božo Kavran da je njemu, po uspostavi NDH, u Zagrebu govorio ustaša povratnik Nikola Orešković, zv. Gandi, i još neki kako su još u emigraciji na Liparima razgovarali sa Pavelićem o tome kako će iskorijeniti Srbe u Hrvatskoj. Tada su govorili o tome kako će sami izazvati pobune među Srbima u Hrvatskoj, ukoliko se Srbi sami ne budu bunili, te na taj način bi našli razlog likvidaciji istih u Hrvatskoj. Prva osoba koja je bila od Pavelića zadužena za organizaciju koncentracionih logora, bio je povratnik ustaša Mijo Babić, zv. Đovani. On je organizirao koncentracioni logor u Lici, kod Gospića i logor Kruščicu u Bosni. U osmom mjesecu 1941. kada su Talijani proširili svoju zonu do Karlovca, Luburić (Maks) je premjestio zatvorenike iz logora kod Gospića u tada formirani logor u Jasenovcu - Kraplju. Nakon toga preseljen je i logor Kruščica iz Bosne u logor Jasenovac - Krapje. Logor "Danica" kod Koprivnice organizirao je ustaša povratnik Martin Nemec, po naređenju Kvaternika. Nad tim logorom Luburić nije imao kontrolu, ali mislim da su pri rasformiranju logora "Danica" neki zatočenici bili upućeni u logor Jasenovac, kao i u Staru Gradišku..." U izjavi, koju u cjelini prenosi Antun Miletić u knjizi "II koncentracioni logor Jasenovac", Ljubo Miloš spominje ustaše povratnike. Tu su oni koji su se pripremali u Liparima, ustaškom logoru za obuku, da bi "po uspostavi NDH", prihvatili zadatke koje im je Pavelić povjerio. Pred istražnim organima, koji su ga saslušavali, Ljubo Miloš govori o Maksu Luburiću, koji je kaznionu Stara Gradiška, koja je to bila do početka 1942. pod Ministarstvom pravosuđa, pretvorio poslije u koncentracioni logor. Luburić je takođe osnovao i logor u Gornjoj Rijeci za srpsku djecu, koja su trebala da se odgajaju u ustaškom duhu. Prema njegovom svjedočenju, Maks Luburić je u ljeto 1941. imenovan od Pavelića za šefa Ureda III, tj. odsjeka za logore Ustaške nadzorne službe "pod nadzorom Dide Kvaternika, kome je redovno usmeno referisao o stanju na terenu. Često je odlazio i kod Pavelića koga je informisao o broju Srba i Jevreja, interniranih u logore. Luburićev ured kasnije se proširio, sa više zaposlenih ustaških oficira, koji su bili pod njegovim zapovjedništvom. Ured III zvao se još i "ustaška obrana", u sklopu koje su bile i znatne vojne jedinice pod komandom Luburića, korišćene i za obezbjeđenje logora.



Na pitanje ko je izdavao naloge za masovna hapšenja i ubijanja Srba, Jevreja i ostalih građana NDH, Ljubo Miloš odgovara, da je Pavelićevo naređenje Dido Kvaternik prenio Luburiću, a ovaj ga sprovodio preko svojih potčinjenih, uglavnom ustaša povratnika. Oni su bili na istaknutim položajima u vojsci i "redarstvenoj službi" ili na dužnotima "stožernika". Upućivani su kao "specijalni izaslanici Pavelića u razne krajeve NDH sa neograničenim ovlašćenjima po svim pitanjima. Kako su oni odlučivali tako je postupala ustaška vlast u pojedinim mjestima. Ubijeni zbog dopisivanja s kućom Župsko redarstvo u Gospiću imalo je na raspolaganju čitavu Osmu ustašku bojnu, veli Miloš, tvrdeći da je Luburić tamo često odlazio. Ne može reći koliko je ljudi ubijeno u tamošnjem logoru, ali prema pričanju ustaških oficira, broj žrtava "kretao se na hiljade". Čuo je i za pokolj u Glini, gdje je Luburić takođe odlazio u to vrijeme, ali ne zna njegove razmjere. Pošto je ispričao kada je došao u Jasenovac i na kojoj je funkciji bio, na pitanje da li je učestvovao u masovnim likvidacijama Ljubo Miloš je odgovorio da on nije učestvovao. "Grupne likvidacije izvršavale su posebno određene likvidatorske grupe, koje su u Jasenovcu imale povlašćene položaje". "Prvi put", kaže, "strijeljao sam tri Židova koji su uspostavili vezu sa kućom i dopisivali se, što je bilo otkriveno, te je Luburić naredio da ih strijeljam". Spominje još pojedinačnih slučajeva, pogubljenja a za masovna ubijanja daje objašnjenje da ih je bilo poslije "nastupa" logoraša, koja su počinili drugi, a ne on, ili da se ne sjeća kad su u pitanju konkretne grupe. Iznosi podatak da je od njegovog dolaska u logor III do proljeća 1942. likvidirano oko pet hiljada zatvorenika, u šta "nisu uračunati ljudi koji su likvidirani prilikom rasformiranja logora I i II", kao ni "skupni transporti Srba, Židova, Cigana" i drugih.




Oktobra i novembra 1941. godine Logor III u Jasenovcu ugrožavao je visok vodostaj Save i logoraši su gonjeni na ubitačan posao - podizanje nasipa. Mnogi su ostajali u blatu od iznemoglosti ili strijeljani na mjestu. Četiri sata je ujutro. Počinje buđenje logoraša uz dreku i prostačko dobacivanje redara s grubim batinama u rukama. Nema vode, nema umivanja. To i nije potrebno. Sužnji su ionako osuđeni da umru. Glad, bolest, iscrpljivanje na ubitačnom poslu na nasipu najefikasnije je ustaško oružje za masovno uništavanje ljudi. Hrana u logoru je nikakva. Za "doručak" nekakav čorbuljak od umlačene vode i ustajalog brašna u vlazi i to je sve. Onda slijedi zapovijest - u kolonu po dva, na posao. Mučenici se jedva kreću s lancima na nogama uz zaglušujući zveket. Na blatnjavom nasipu, koji se zove radilište, ustaška straža budno prati svaki pokret, psuje i baca kamenje, što nađe, da upozori i zaprijeti. Maltretiranje ne prestaje: odjednom čuje se komanda - Trkom. Na klizavom terenu nekoliko stotina logoraša, sapetih nogu u lancima, počinje da skakuće. Da nije čemerna i tužna, slika bi bila smiješna. Neki stariji čovjek okliznuo se i pao u rupu. Piskavi glas golobradog vojnika naglo je zaustavio kolonu, gledajući u mladog ustašu s mašinkom u rukama dok istresa svoj bijes na nesrećnika u rupi. - Tu si se sakrio, pasija vjero, da ne radiš! Pokušao je da nešto kaže. Kuda da pobjegne u lancima pred naoružanim ustašama?



Razbjesnjeli vojnik ućutkao ga je pucnjem i ostavio u rupi. Bila je to svakodnevna slika umiranja na svakom nasipu u Jasenovcu. Gonjeni kao stoka U oktobru i novembru 1941. godine visoki vodostaj Save ugrožavao je Logor III i logoraše su gonili na svakodnevni rad da podižu branu nabujaloj rijeci od željezničke pruge sa sjeverne strane logora i duž jednog potoka. Podizani su veliki i mali nasip. Za prvi je korišćen alat i lakše se obavljao posao, mada je i s tehničkim pomagalima bio ubitačan za nemoćne ljude. Na malom nasipu sve se radilo ručno, iznemoglom snagom robijaša. Svakog dana su duge kolone zatočenika dolazile sa sjeverne i istočne kapije Logora III, "predvođene" desetinama robijaša s lancima na nogama. "Ispomoć" sapatnicima, od blizu dvije hiljade Srba i Jevreja, stizala je iz Bročica - Logora II - gonjena preko raskvašenih njiva kao stoka. Bilo je nesnosno. Desetine zatočenika nisu se vraćale u logor: ubila ih je muka, ili su strijeljani na mjestu. Leševi su ostajali u blatu, ili bacani u Savu, zatrpavani u jame pored rijeke. Sirena je u podne označavala prekid rada da bi se podnosili izvještaji šefovima o obavljenom poslu i radnoj disciplini. Oni koji nisu zadovoljili glavnog nadzornika i njegove pomoćnike, mogli su samo da očekuju teške kazne, najčešće likvidaciju. Iza tog "referisanja" uslijedila je podjela "ručka" od kiselog kupusa, u kome je samo tečnost imala ukus kiselosti od pokojeg kupusovog lista, uz komadić buđavog i prijesnog hljeba. Oni koji su mogli da i to jedu, očekivali su još. Od ponovljenog "obroka" ustaše su pravile cirkus, izigravajući dobrodušnost i dozvoljavajući da se dodatna porcija dijeli bez čekanja u redu. Tada bi nastojala gužva oko kazana, koja bi se završavala batinama, toliko bezočnim i surovim da je to nekima bio i kraj mučeničkog života. Vrijeme za nastavak popodnevnog rada oglašavala je sirena u četrnaest sati. Kolone su na isti način odlazile na posao, u pratnji svirepih stražara, iza čijih postupaka su i na "radilištu" ostajali tragovi zločina. Nasipi su pretvarani u masovne grobnice. Mokri i blatnjavi novembarski dani 1941. godine odavali su veliku i groznu scenu pod jasenovačkim tmurnim nebom, dok je niz živih kostura prenosio iz ruke u ruku drugome raskvašenu zemlju do nasipa, ne bi li se zaustavilo prelivanje nabujale Save. I upravo tada je bio šef radne službe logorske Ljubo Miloš, zlikovac koji je na saslušanju pred državnim organima poslije rata izjavljivao da nije učestvovao u masovnim likvidacijama, ali da "dopušta mogućnost" da ih je bilo u "nastupima". Malobrojni preživjeli su ga dobro upamtili. Jedan od takvih, Egon Berger, opisujući ga u svojim sjećanjima, kaže da je uvijek bio spreman s mašinkom i kamom za pojasom. Berger piše:



Strašan prizor "Pred vratima Miloševe sobe morao sam malo pričekati. Najposlije me zovne unutra. Prizor koji sam gledao bio je strašan. Miloš je bio obučen u bijeli ogrtač. Na jednoj stolici sjedio je poznati koljač Bonzo, a s druge strane neki nepoznati zastavnik. Njima nasuprot nalazila se njihova žrtva. Bio je to neki mladi Srbin, sav blijed od straha. Najednom ga Ljubo Miloš zapita: "Zašto nisi radio, kad sam došao u radionu i vidio te da sjediš?" Mladić odgovori da ga je zaboljelo slijepo crijevo, pa se htio malo odmoriti. Miloš mu tada reče: "Dobro, raskopčaj hlače, pa ću te ja pregledati. Upravo sam položio doktorski ispit!" Mladić se raskopča. Izgleda da nije shvatio, ili još nije dobro poznavao Miloša. Mene je spopala vrućina. Htio sam izaći, ali vrata su bila zaključana. Miloš izjavi da je potrebna operacija. Ona dvojica, Bonzo i zastavnik, držali su jadnika za noge i ruke. Strahovit vrisak zaori se sobom, kad je Miloš rasparao tijelo od gore do dole. U omaglici sam još vidio da mu je prerezao grkljan". Bestijalnost je bila odlika svih gospodara smrti u ustaškoj državi, u logorima posebno jasenovačkog kompleksa, ispoljavala se u najmračnijem obliku. Svi logoraši koji zbog bolesti, gladi, iscrpljenosti, batina ili nekog drugog zla, nisu bili u stanju da rade, bili su "višak", odstranjivan svirepim ubijanjem.




Bezbroj je primjera ustaške svireposti nad srpskom djecom koju su ubijali na razne načine. Govoreći im da ih vode kod roditelja odvodili su ih do iskopane jame i jedno po jedno udarali čekićem u potiljak. Logor smrti nemilosrdno je uništavao i djecu. Umirala su od bolesti, gladi, iscrpljenosti, najčešće od ruke dželata. Ljudi i žene bili su roblje, prisiljavani su da rade do iznemoglosti na nasipima, isušivanju močvarnog zemljišta ili na ustaškim ekonomijama. Djeca su bila beskorisna, teret koga se trebalo osloboditi. Većinom srpska, romska i jevrejska, bila su posebna smetnja, uklanjana pojedinačno i masovno u svako doba i na svakom mjestu. Jasenovački sistem logora prepun je primjera takvih egzekucija.



U saopštenju pukovnika JNA u penziji, Bože Švarca, na okruglom stolu u Beogradu, aprila 1996. godine, ostalo je zabilježeno kako je jedan ustaški vojni "dužnosnik" u Jasenovu svirepošću usmrtio dječaka s Kozare. Priča ovog zagrebačkog Jevrejina je njegov lični, stravični doživljaj. Božo Švarc kaže: Četnik, majku mu srpsku "Jedan ustaški oficir je pred mojim očima ubio jedno dijete na način od kojeg me i danas podilazi jeza. Grupa mališana iz Potkozarja je tek bila dovedena u Jesenovac. Djeca slabo obuvena, prozebla, oborenih glava išla su pored zida. Zlikovac je stajao sa grupom ustaša i gledao tu tužnu povorku. Jedan crnomanjasti dječak nije mu bio simpatičan. Rekao je svojim krvnicima: "Vidi ovog u džemperu, to će biti četnik, majku mu j... srpsku! Pozvao ga je i upitao kako se zove, potom ga uhvatio za ruku i počeo da vitla tim mršavim tijelom da bi ga zatim svom silinom tresnuo u kaljugu. Ali to nije bilo sve: u krvnikovoj ruci ostala je dječakova ruka istrgnuta iz ramena. Prizor me je raspametio, dugo sam povraćao žuč. Tu sliku strave nikad neću zaboraviti, živo je pamtim i danas poslije pola vijeka. A prošao sam deset ustaških logora prije nego sam pobjegao u partizane. Ratovao sam sve do oslobođenja Beograda, vidio mnoge užase i patnje, bolove i smrt, ali stradanje malog Krajišnika je nešto najgnusnije što sam doživio. Taj bol i danas bode kao igla u srcu. Do mene je tada stigla još jedna krvnikova rečenica: "Srbe je najbolje poubijati dok su još djeca"! Šta se događalo u martu 1942. godine ispred jasenovačkog Logora III, o tome svjedoči Cadik Danon u rukopisu "Jasenovac, priča preživjelog". Opisuje kako su ustaše vodile kolonu, u kojoj je moglo biti od 200 do 250 djece iz transporta Srba iz Srpske i Federacije. Kretali su se prema Velikom polju i jedan ustaša im je govorio da ih odvode njihovim roditeljima. A velika jama je već bila iskopana. Kopali su je zatočenici među kojima je bio i sam Danon. Pošto su se približili na dovoljno odstojanje od mjesta pogubljenja, kako djeca ne bi znala šta im se sprema, ustaška pratnja ih je opkolila, a onda? Danon priča: Čekićem u potiljak "Uzimali su jedno po jedno dijete i po lančanom sistemu dodavali jedan drugome sve bliže jami. Onaj posljednji ustaša koji je stajao uz samu jamu imao je u rukama običan stolarski čekić. Uzimao je jedno po jedno dijete koje su mu dodavali i čekićem snažno udarao u potiljak i bacao u jamu. Poslije svakog udarca čuo se dečiji pisak i tupi zvuk pada u jamu. Zatim kratkotrajna tišina. Ovo sam gledao sa 20 do 30 metara udaljenosti. Kada je mala grupa bila pobijena, jedan ustaša se vratio stotinjak metara udaljenoj velikoj grupi djece i istom prevarom, da vodi djecu roditeljima, poveo sljedeću grupu ka jami. Djeca iz velike grupe nisu mogla da vide šta se dešava pored jame, jer su ustaše svojim tijelima zaklanjale prizor.



Gledajući sve ovo, suze su mi navrle na oči. Okrenuo sam se na drugu stranu da ne bih i dalje gledao ovaj užas. Do mene je stajao jedan stariji Jevrejin, takođe jecajući od bola i nemoći. Kažem stariji, jer sam tada imao samo 18 godina, a on najviše 30. Izgledao je kao starac. Podigao je pogled ka nebu i glasno rekao: - Gospode, ako te ima, udari gromove iz vedra neba i ubij ove zlikovce! Nažalost, ništa se nije dogodilo. Sve se desilo kako su ustaše htjele. Tada sam i ono malo što sam vjerovao da postoji "gore", izgubio svaku veru i nadu da išta postoji. Vjeruje se da Bog kažnjava grešnike. Ova djeca sigurno nisu bila grešna. Ustaše su brzo završile svoj posao, jer su u ovome bili vješti. Nama su naredili da zatrpamo jamu. Radili smo do mraka, očekujući da i nas pobiju, jer su ustaše uvijek nastojale da unište svjedoke svojih zločina i zvjerstava. Kad smo završili posao, opet u dvojnim redovima vraćali smo se u logor. Bio sam svjedok nečuvenog zvjerstva, očajan i ošamućen hodao sam kao u transu. Čuo sam glas logoraša koji je išao pored mene. Rekao mi je: - Imali smo sreću da i nas nisu pobili..." Gušenje ciklonom U Staroj Gradišci, jasenovačkoj "ispostavi" smrti, zlo je svakodnevno proždiralo svoje žrtve - starce, žene, djecu. Ustaški bojnik Ante Vrban bio je jedan od zapovjednika i egzekutora. Smislio je da povodom poglavnikovog imendana polovinom juna 1942. priredi krvav pir u jednoj kućici u krugu logora. Oduzeta djeca od majki nagurana su u dupke punu sobu, gdje ih je Vrban pogušio gasom ciklonom. Više stotina njih umrlo je u teškim mukama, dok su druga poskapala u tavanskim prostorijama zloglasne Kule, gdje su bila prebačena po njegovoj zapovijesti. O tome je svjedočila logorašica Đordana Mandić Fridlender na suđenju Anti Vrbanu pred Vrhovnim sudom Hrvatske u Zagrebu jula i avgusta 1948. godine. Njoj i još nekim zatočenicama bilo je naređeno da, tobože, čuvaju djecu. "Zajedno sa djecom bile smo zaključane danju i noću na tavanu, bez ikakve pomoći. Ležala su na podu jedući jedno drugom izmet. Noću bi tužno vapila dozivajući majku da im da vode. A vode nije bilo.




Mada su u civilizovanom svijetu zabranjene sankcije protiv maloljetnika do četrnaest godina, u fašističkom režimu to nije važilo. Ustaška država je upravo nad tim uzrastom izvršila zločin genocida.



U jasenovačkom sistemu gubilišta umoreno je 19.432 djeteta od pelena do četrnaest godina starosti, pretežno s područja gdje su živjeli Srbi: srpske Banjalučke Krajine, Korduna, Like, Banije i Slavonije - Molim da mi se oprosti ako ne nađem prave reči u pokušaju da predstavim bolnu temu o masovnom uništenju dečijih života u sistemu ustaških logora Jasenovac - piše Dragoje Lukić u svom prilogu raspravi na Drugoj međunarodnoj konferenciji maja 2000. godine u Banjoj Luci, o ustaškim logorima genocida. - Složićemo se da nije lako opisati apsurd, pogotovo ako je reč o jednom od najvećih u istoriji ljudske civilizacije. Pišući izveštaj predsedniku Trumanu 1946. glavni tužilac SAD, sudija Robert Džekson na procesu nacističkim zločincima u Nirnbergu, bio je u velikoj dilemi kako staviti na hartiju nešto što je ljudski nepojmljivo i što graniči sa razumom civilizovanog čoveka. Ima srećnih naroda koje je rat zaobilazio stotinama godina: oni su u miru gradili svoj život i bogatstvo ljudske sreće. Tako u nas nije bilo. Na ovim prostorima jedna krvoprolića sustizala su druga. Mi smo, pored ostalog, imali Jasenovac sa najvećom dečijom grobnicom u ovom delu sveta - grobnicom 19.432 devojčice i dečaka. Vrhunac genocida Iako moderno pravo izričito zabranjuje svaku krivičnu sankciju prema maloletnim licima koja nisu navršila 14 godina, ustaški genocid doseže svoj vrhunac upravo u uništavanju i odnarođavanju dece osuđenih naroda, mlađe od 14 godina. Deca, produženje ljudske vrste, ukras sveta, u Pavelićevoj državi nisu bila pošteđena uništavanja ako su bila Srbi, Jevreji i Romi. Jer, čista hrvatska država mogla je biti samo država Hrvata. Među onima koji su na sve načine pokušali da minimiziraju zločine u sistemu ustaškog logora Jasenovac, istaknuto mesto zauzima dr Franjo Tuđman sa svojom knjigom "Bespuća povijesne zbiljnosti". Na 316 stranici, između ostalog on kaže: "Promicatelji jasenovačkog mita ustraju na tome da je jasenovački logor bio organiziran sa izričitom svrhom likvidacije svih zatočenika te da su se u njemu svakodnevno vršili pokolji na stotine pa i tisuće Srba, Židova, Cigana. A istina je da je logor bio organiziran kao radni logor sa mnoštvom poljodjelskih i tvorničko-obrtnih radnih jedinica. U logor su pojedinačno, a ponajviše u manjim skupinama od po nekoliko desetaka ili stotina dopremane tisuće, pa i deseci tisuća nesretnih ljudi, ali i otpuštani i otpremani u razne logore i na rad u Njemačku". I dalje Tuđman konstatuje: "U jasenovačkom logoru stvarno je stradalo nekoliko, vjerovatno tri do četiri desetka tisuća zatočenika. Ponajviše Cigana pa Židova i Srba, a i Hrvata. Uvjeren sam da se i taj broj može i točno utvrditi osim možda za Cigane", zaključuje Tuđman, koji u svojoj obimnoj knjizi ne spominje decu, upravo njihovu agoniju na jasenovačkom stratištu.



Pod zaštitom nacističke Nemačke i njenih saveznika 10. aprila 1941. godine proglašena je Nezavisna Država Hrvatska, koja je zahvatala površinu od oko 102.000 kvadratnih kilometara. Na toj teritoriji živelo je oko 6.300.000 stanovnika. Srpsko stanovništvo je sačinjavalo više od trećine. Kada je reč o dečjim žrtvama koji su poimenično, posle više od pola veka, prvi put upisani u knjigu povesnicu "Bili su samo deca", u NDH su od aprila 1941. godine do maja 1945, godine živote izgubila 74.762 deteta mlađa od 14 godina. Među njima je identifikovano 14.528 mališana koji su u knjige poginulih upisani kao žrtve rata. Nad 60.234 dece izvršen je najteži oblik genocida. Ubijeno je i na druge načine umoreno 32.054 dečaka i 28.012 devojčica. Za 168 mališana nije bilo moguće utvrditi pol. Najviše je ubijeno srpske dece - 42.791. Životi 36.730 dečaka i devojčica ugašeni su na 1.398 mesta i stratišta Hrvatske, Krajine, Srpske, Federacije i Srema oblastima koje su sačinjavale NDH. Po masovnosti, broju identifikovanih žrtava i monstruoznim ustaškim zločinima, izdvajaju se područja gdje su pretežno živeli Srbi. To su pre svega Kordun, Lika, Banija, Slavonija, Banjalučka Krajina, istočna Srpska i Federacija. U nemačkim, italijanskim i ustaškim sabirnim i koncentracionim logorima i posebno logorima za decu umoreno je 23.504 mališana od kojih je samo jasenovačko stratište progutalo 19.432 dečja života. Najmlađe žrtve u pelenama Dakle, od 21. avgusta 1941. do 22. aprila 1945. godine na stratištima jasenovačkih logora ustaše su ubile i na drugi način umorile 19.432 dece. U zajedničke grobnice pokopano je 10.268 dečaka i 9.128 djevojčica, za 36 njih nije bilo moguće utvrditi pol. Najmlađe žrtve sistema logora bile su u pelenama, a najstarije su imale 14 godina. Njihovi životi ugašeni su na logorskim stratištima koja su se prostirala na 210 kvadratnih kilometara. Podaci do kojih sam do sada došao pokazuju da je u jasenovačkim mučilištima umoreno najviše srpske dece - 11.888, zatim romske 5.469 i jevrejske 1.911. Među ubijenom djecom identifikovana su 132 Hrvata i 17 muslimana. Na ovo stratiše deca su sa svojim roditeljima dopremana raznim transportnim sredstvima, a iz slavonskih i kozarskih sela ona su gonjena u dugim pešačkim kolonama. Posmatrano po regionima tadašnje NDH, sa teritorije Hrvatske je umoreno 10.064 mališana, najviše s područja Banije, Korduna, Slavonije. Iz Srpske i Federacije živote je izgubilo 8.030 dece, najviše iz Banjalučke Krajine - 6.130, među kojima je 5.877 dečaka i devojčica sa područja Kozare..."




Velika potražnja raznog građevinskog materijala, čije je korišćenje bilo nezamislivo bez kreča, podstakla je ustašku vlast da predratne dubičke krečane pretvori u svoj proizvodni pogon sa radnom snagom robijaša iz Jasenovca i Stare Gradiške. Njemačko nacističko iskustvo u korišćenju besplatne radne snage za potrebe njene privrede korišćeno je i u ustaškoj državi, koja je u organizaciji jasenovačkog logorskog kompleksa imala i svoje ekonomije. Koliko je poglavnikovo "gospodarstvo" profitiralo od robovskog rada - ne zna se, ali je on primjenjivan da bi se zadovoljila potražnja. Naročito se osjećala potreba za građevinskim materijalom u čijoj strukturi je kreč bio važan element. Višegodišnje iskustvo za njegovu proizvodnju postojalo je u dubičkom području na Baniji u blizini Jasenovca. Ovdje su prije rata radile tri peći u vlasništvu Dubičanina Jove Biukovića. Šefu Uprave logora pri Ustaškoj nadzornoj službi, Vjekoslavu Maksu Luburiću, gotovo se nudila ideja da tu osnuje još jednu "filijalu" jasenovačkog sistema masovnog uništavanja ljudi. Ustaško gubilište Tako su Dubičke krečane sredinom 1942. godine pretvorene u ustaški proizvodni pogon i gubilište. Nalazile su se uzvodno dva do tri kilometra od Hrvatske Dubice do Kostajnice s lijeve strane rijeke Une i puta koji je povezivao ova dva mjesta. Dvadesetak kilometara od Jasenovca bila je razdaljina koja nije predstavljala teškoću u komunikaciji i kontroli centra smrti sa ovom njegovom "ispostavom", obezbjeđivanom s pedesetak pripadnika "Druge bojne Prvog ustaškog obrambenog zdruga".



Pošto nije bilo sistematskog istraživanja krečana, tim poslom se samoinicijativno bavio kustos nekadašnjeg Spomen-područja Jasenovac, Stanko Ćosić. Između ostalog on je zabeležio: "... Jasenovačke ustaše su bodljikavom žicom ogradile kuću sa štalom pomenutog Jova Biukovića i kuću Ilije Šabalja, stotinak metara niže prema Dubici. Na tom ograđenom prostoru od oko tri i po hiljade kvadratnih metara, kuće su služile kao "nastambe" ustaša, dok je štala bila za smještaj logoraša i stoke: volova i konja s kojima su prevožena drva za loženje peći u krečanama. Preko puta tog prostora sve tri peći takođe su bile ograđene bodljikavom žicom visokom oko tri metra, a do tih peći bila je instalisana uskotračna pruga s vagonetom kojim je dovezen krečnjak iz šezdesetak metara udaljenog kamenoloma. Za cjelokupni tehnološki proces bilo je potrebno tridesetak logoraša, dotjerivanih iz Jasenovca i Stare Gradiške". Kada se "potroši" dogonjeni su drugi. Istražujući Ćosić kaže da je došao do zaključka da je režim prema zatočenicima, prenesen iz jasenovačke ciglane, izražen u velikoj smrtnosti prouzrokovanoj lošom ishranom, prenapornim radom i"zločinačkim nagonima pripadnika Luburićeve "ustaške" obrane. Dubičke krečane bile su "sistem" u malom, po svemu kako je on funkcionisao u velikoj fabrici smrti. Ističe da su one postale mjesto masovnih likvidacija stanovništva sa Banije i Potkozarja, ali i stratište žrtava iz Srema. Došao je do podatka o imenima oko hiljadu pobijenih muškaraca, žena i djece. O zločinima u Dubičkim krečanama, koje su počinile jasenovačke (hercegovačke) ustaše, ima malo izvornih sjećanja. U svojim istraživanjima ovog sistema masovnog ubijanja, Marko Ručnov navodi, između ostalih, i svjedočenje Nikole Bursaća koji je zajedno sa još šestoricom logoraša iz Stare Gradiške prebačen u jesen 1943. godine u krečane: "Prve večeri došao je u "nastambu" dvadesetogodišnji ustaša Šašić s pištoljem u ruci i dreknuo: Diži se, naređujući da svi idemo u "nastup" na sred štale. Ko nije uspio prvi da skoči, bio je zadnji u redu i dobio udarac šakom u lice, cokulom u koljeno ili pištoljem u glavu. Kad nas je postrojio počeo je džepnom lampom da osvjetljava jednog po jednog... Ja sam imao džemper, još u dobrom stanju. Uočivši rekao je: Skidaj to! Tebi i onako ne treba, zagrijaćeš se na kamenolomu s tačkama i krampom. Opisujući život u krečanama Bursać će reći da je to bio pravi pakao. Radilo se od jutra do prvog mraka, ljeti duže, zimi kraće. Posao u kamenolomu, sječa i priprema drveta za peći bio je naporan. Gladni i iznemogli pod stalnim batinama, logoraši su ulagali posljednju snagu da izdrže. Ko nije mogao ostao je u kamenjaru. Po povratku u 'nastambu' - štalu - čekale su ih stjenice, buve i druga gamad. Pijane ustaše navraćale bi noću rado da se "naslade". Po zemlji, u ćoškovima ležali bi logoraši raskrvavljenih glava, polumrtvi i mrtvi od udaraca razbjesnjelih zlikovaca. Krug smrti Zadovoljavanju svireposti nije bilo kraja. Na mučenicima u krečanama pod posebnom "paskom" - prismotrom - divljački su se iživljavali. Zakopavali bi ih u zemlju do ramena u krug oko dobro usađenog oblog stupca, na kome je bila "nataknuta velika alka za koju je privezano tanje brvno sa pričvršćenim komadom željeza na drugoj



strani. Logorašima bi zatim bilo naređeno da to brvno guraju u krug čiji bi gvozdeni komad, kao tučak, udarao po glavama žrtava. Tako usmrćeni otkopavani su i bacani u peći krečana. Na lokalitetu dubičkih krečana poslije rata, akcijom samih mještana, obavljena su velika iskopavanja 1957. Među više hiljada lobanja, otkriveno je i oko sto dvadeset dječijih. Iste godine u šumi Mrtvež, udaljenoj oko sedam kilometara od krečana, otkopana je i grobnica sa oko trista lobanja, među kojima je bila i lobanja jedne djevojke partizanke. Pronađen je i konopac kojim je bila obješena, čime je potvrđena ranija priča o njenom stradanju od ustaških dželata. Prije zakopavanja žrtve su prelivane krečom da se neutrališe zadah i leševi prije istrunu. Poslijeratna "sahrana" zemnih ostataka logoraša takođe je svjedočanstvo o stravičnim zločinima u dubičkim krečanama, što potvrđuju i fotografije sanduka lobanje i kostiju, koje su prikupili mještani okolnih sela. Jasenovac (16) Feljton 20/04/07

Zgražajući se nad ustaškim zločinima, njemački generali u Zagrebu izvještavali su Glavni štab u Berlinu o broju pobijenih Srba "žrtava životinjskih instikata raspaljenih od ustaških vođa". Hitlerov izaslanik za Balkan, Herman Nojbaher piše u svojim memoarima da su "Srbi postali divljač za odstrel" i da je "svako mogao nekažnjeno da ih progoni i ubija" Teror i masovne likvidacije bili su podloga ustaškog pokreta, ozakonjeni od prvih dana zvaničnog proglašenja monstruozne državne tvorevine, u čijoj funkciji su bili logori fizičkog uništenja ljudskih života. Ta zlodjela bila su tajna i javna, tolika da se nisu mogla sakriti i da su to željeli organizatori i egzekutori Maks Luburić, izvršilac



Pavelićevih naloga, cinički je govorio da je pobijeno više Srba nego što ih je potamanjeno u vrijeme turske vladavine u srpskim zemljama na balkanskim prostorima. Zlikovačko hvalisanje nije se obaziralo na gnušanje svjetske javnosti. "Kad civilizirani svijet sazna za to, revolt i indignacija bit će takvi da ja ne znam šta će sa nama Hrvatima biti", pisao je hrvatski diplomata Nikola Pavelić Ivanu Šubašiću maja 1942. godine. Boravio je tada u Rio de Žaneiru, s teretom mučnih prizora koje je ponio iz domovine. Svoju zabrinutost izražava opisujući detalje ustaške svireposti: "Samo jedan detalj. Po ulicama hrvatskih gradova nuđene su na prodaju sakupljene, iskopane oči Srba - pod trideset do četrdeset očiju odjednom", ilustruje svoje zaprepaštenje ovaj diplomata u pismu Šubašiću. Zgražavanje generala Rajha A još uoči katoličkog Božića četrdeset prve list "Nova Hrvatska" iznosi podatak da u NDH "imade" petsto hiljada Srba, zaboravljajući namjerno ili ne zvaničnu statistiku te države odmah poslije njenog "uskrsnuća" 10. aprila 1941. godine, prema kojoj je Srba u Hrvatskoj bilo milion i po. Urednik spomenutog dnevnika, Ante Oršanić, nije pri tome objasnio šta se dogodilo sa one dvije nespomenute trećine srpskog naroda. Jesu li one već tada bile u planu da se izbrišu iz "brojidbenih" državnih knjiga po ustaškom načelu istrebljivanja - progon, pokatoličavanje i ubijanje. Visoki njemački vojni i politički funkcioneri u "Nezavisnoj Državi Hrvatskoj", zgražajući se nad zločinima, javljali su Berlinu, uvjeravajući najviše šefove Rajha u objektivnost svojih procjena o pobijenim Srbima. General Glez fon Horstenau kaže u pismu iz februara 1942. godine da se "broj pravoslavaca koje su Hrvati masakrirali i na sadistički način mučili do smrti, kreće oko trista hiljada". Tu cifru on "smatra tačnom", mada se, veli, procjene kreću i do sedamsto hiljada. Obavještajac ovog Hitlerovog generala u Zagrebu, kapetan Artur Hafner, izvještava svog šefa da je u prvim mjesecima terora, do kraja jula 1941. godine, broj Srba "žrtava životinjskih instikata raspaljenih od ustaških vođa, veći od dvjesta hiljada:. Referišući fireru o situaciji na Jugoistoku, general Aleksandar Ler kaže da su ustaše pobile oko četiristo hiljada pravoslavaca" od sredine aprila četrdeset prve do jeseni naredne godine. U svojim memoarima "Specijalni zadatak Balkan", Herman Nojbaher, Hitlerov izaslanik za ovo područje tokom rata, u poglavlju "Represalije" piše: "Srbi su postali divljač za odstrel, svako je mogao da ih nekažnjeno progoni i ubija. Nakon što se Jugoslavija raspala usledio je hrvatski osvetnički pohod uništavanja pravoslavnih Srba. Ovaj događaj spada u najužasnija masovna ubistva tokom cele svetske istorije. Kompleks mržnje naterao je Hrvate na zločin, pa čovek zanemi pred tim strahotama. Recept za pravoslavne koji je primenio ustaški vođa, Ante Pavelić, podseća na najkrvavije religiozne ratove: jedna trećina mora postati katolička, druga mora napustiti zemlju, a treća mora da umre. Poslednja tačka programa bila je i provedena u delo.



Kada ustaške vođe pričaju o tome da su zaklale milion pravoslavnih Srba, uključujući bebe, decu, žene i starce - to je onda, po meni, preterivanje i sadističko samohvalisanje. Na osnovu izvještaja koji su stigli do mene procenjujem da broj nevinih, nenaoružanih, zaklanih Srba iznosi 750.000. Kada sam, po ko zna koji put u Glavnom štabu (u Berlinu) stavio na dnevni red izveštaje o istinski užasnim stvarima koje se odvijaju u Hrvatskoj, Hitler mi je ovako odgovorio: I ja sam poglavniku rekao da nije moguće samo tako iskorijeniti tu manjinu, jer ona je - jednostavno prevelika..." Srbi najjače tkivo na Balkanu Nojbaher se pita: "Kad bi čovek znao gde je tačno granica uništavanja jednog naroda" i naglašava: "Najjače tkivo, najsnažniji narod na okupiranom Balkanu je srpski, a on je najgore prošao". Da, tako je bilo. Možda i ne bi bilo genocida nad Srbima u Drugom svetskom ratu da Hitler, koji je pripadao soju Austrijanaca sa "jakim antisrpskim kompleksom zbog ubistva prestolonaslednika u Sarajevu i izbijanje Prvog svetskog rata", i sam nije bio opterećen takvom podsviješću i nenormalnim unutrašnjim osećanjem izazvanim njome. Ali, vratimo se još malo "izumu"ustaškog bezumlja. Na zvaničnom prijemu "veleposlanika" Nezavisne Države Hrvatske u Vatikanu, gospodina Rušinovića, 27. maja 1942. godine, kardinal Eugen Tiseran je rekao: "Šta se mi imamo tužiti na Srbe, kad mi s njima postupamo gore nego li su oni sa nama, iako smo tobože kulturniji i katolici. Samo u jednom logoru ima dvadeset hiljada Srba. A Srbi su u borbama s Turcima dali za Zapad i katolicizam isto toliko koliko i mi, a možda i više". Ovom njegovom usputnom prigovoru na sopstveni račun, prethodili su podaci iz razgovora sa "veleposlanikom" da su ustaše protjerale iz NDH i pobile sve pravoslavne sveštenike i da je do tada nestalo trista pedeset hiljada Srba.




Masovna likvidacija logoraša, velike lomače spaljivanih iskopanih leševa, proboj i bjekstvo zatočenika iz obruča smrti - svjedočanstvo su posljednjih dana stravične drame u jasenovačkom gubilištu Približavao se definitivni slom nacizma. Hitler je doživljavao poraze na svim frontovima i ustaštvu je bilo jasno da i njemu dolazi kraj pred naletom partizanskih snaga koje oslobađaju mnoga područja goneći neprijatelja do uništenja. Početkom aprila 1945. godine glavni zapovjednik Maks Luburić naređuje pripreme za likvidaciju jasenovačkog logora. Preostali zatočenici moraju biti pobijeni, a svi objekti sravnjeni sa zemljom da bi se zatrli tragovi zločina. Iz Stare Gradiške i Lepoglave stižu transporti robijaša. Stotine njih poslati su ovamo da umru, a "pražnjenje" ove fabrike smrti vrši se na uobičajen način - svirepošću i masovnim likvidacijama. Prema svjedočenju preživjelih, među kojima je i Ote Brejera ustaše su na prevaru odvodili logoraše na "vanjske poslove", odakle se nisu više vraćali. Njih i ranije usmrćene i zakopane, spaljivali su. Po nalogu logorskih vlasti bile su određene posebne ekipe zatočenika - grobara, koje su pod naoružanom stražom prekopavale sve "vanjske" grobnice, vadile leševe i ostatke žrtava i odvozile ih na određena mjesta, gdje su pripremane velike lomače. Za to su bile zadužene druge grupe logoraša, koje su, prema ustaškom "naputku", postavljale sloj koksa na zemlju, a onda na njega ostatke usmrćenih i leševe preko kojih je prelivana nafta. Plamen se brzo pretvarao o ogromne buktinje. Masovno ubijanje Svjedok Milan Duzemlić, govoreći o tome pred istražnom zemaljskom komisijom, prenosi priču mještanke iz Košutarica, Marije Marinić, koja je sa krova svoje kuće



posmatrala veliku vatru, ne znajući u prvi mah šta se događa. Bilo joj je jasno kada je vidjela da su ustaše usmrtile logoraše - grobare pripremali i bacile ih u plameni oganj. Činili su to uz vrisku, opijajući se i kličući od veselja. Tih aprilskih dana, u ustaškoj žurbi, potresne slike ređale su se jedna za drugom. Ješua Abinum, Jakov Danon, Jovan Živković i Stojan Lapčević, koje je smrt slučajno mimoišla, govorili su da je 20. aprila likvidirano oko 450 logoraša, kao i veća grupa Sarajlija, koja je upravo bila pristigla. Svi su pobijeni u Gradini. Dan kasnije odvedeno je na "ekonomiju" oko 760 žena i djevojaka iz ženskog logora. Znale su da ih vode na pogubljenje, ali su pjevale od bola, opraštajući se od svojih drugova, koje je, takođe, čekala smrt. Strah i panika među ovim nesrećnicima obuzela je stotinak njih potpunim beznađem da su se sami objesili iz očaja u radionicama i prostorijama u kojima su noćivali. Ostalo je još oko 1.060 sužanja u logoru III, koje su zločinci nagurali u veću fabričku zgradu, zakovali vrata i prozore daskama i postavili okolo jaku stražu. Istovremeno jasenovačka ustaška posada žurno je pripremala miniranje svih logorskih objekata. Dan i noć bili su okupirani time da se postavi eksploziv u sve radionice, skladišta, barake, ciglanu (Pićilijev krematorijum). Tutanj eksplozija jedne za drugom odjekivao je logorom u plamenu i dimu. Zakovane mučenike u zgradi čekala je ista zla sudbina. Ničem drugom se i nisu mogli nadati, slušajući prestravljeni detonacije sa svih strana. Najpribraniji, među kojima je bio i Ante Bakotić, odlučili su da provale objekat i goloruki pokušaju proboj po cijenu života, koji i onako nije ništa vrijedio. Nada da će se, možda, domoći slobode, držala je one najhrabrije. Logoraški juriš dogovoren je 22. aprila 1945. Ujutro toga dana u deset sati potrgali su daske vrata i prozora, dograbili po neki čvrsti predmet i krenuli u odlučujući boj. U zadnji čas njih oko 460, potpuno onemoćalih, bolesnih i starih, izgubilo je svaku nadu i predalo se zlu. Ostali su nagrnuli: gomilu očajnika, željnu slobode, nije bilo moguće zaustaviti u metežu i gušenju sa ustašama. Ginuli su! Srećnici koje nije zaustavio kuršum probijali su se prema istočnim vratima logora i puta koji vodi u selo Košutarice. Na ovom pravcu iz ustaških bunkera otvarana je mitraljeska vatra. Istočna kapija logora, slučajno otvorena, bila je mjesto odlučujuće bitke. Iznenađene naletom na ovu stranu, straže su zaboravile da zatvore prolaz. Naletio je logoraš Mile Ristić iz Vilusa, rukama zadavio ustašu, zgrabio njegov mitraljez i raspalio po zbunjenim ustašama, otvarajući prolaz grupi od blizu osamdeset zatočenika. I sam je uspio da pobjegne. Od oko 460 onih koji su ostali u provaljenoj zgradi, spasio se samo Jovo Živković iz Bačkog Gradišta. Pet dana krio se u ruševinama bez hrane i vode, čekajući da iz Jasenovca ode i posljednji ustaša. Preplivao je Savu, kada su već bile pristigle partizanske snage, koje su prihvatile njega i ostale razbježale po okolnim šumama.



Bjekstvo iz kožare Šta se događalo u "Kožari", gdje je bilo 147 robijaša. Oni su takođe pripremali proboj 22. aprila, ali su zbog "pobune" u Logoru III, o čemu je prethodno bilo riječi, morali da odgode bjekstvo za uveče oko 20 sati. Ustaše su već bile uzbunjene događajem toga dana i budnost je bila veća. Svjesni da ih neće poštedjeti, logoraši su se organizovali po grupama, tako da je svako znao šta treba da radi u određenom trenutku. Čak su međusobno razdijelili otrov da se koristi u beznadežnoj situaciji. Proboj je otežavao izlazak kroz jasenovačko naselje iz čijih se kuća pucalo na svaki sumnjivi pokret. Šanse nikakve, ali ni čekanje nije značilo ništa osim smrti. Uspjelo je da se izvuče desetak ljudi. Bježeći i lutajući danima, Jakov Kabiljo je tek trećeg maja nabasao na partizane u blizini Banove Jaruge. Ervin Miler je u gotovo neprestanom trčanju sedamnaest časova prevalio nevjerovatnih 170 kilometara. Neprebrojne su jasenovačke drame, koje čine jednu ogromnu ljudsku dramu izazvanu bezumljem ustaškog režima, koji je svirepošću nadmašio i nacizam. Pripremio Miloš MILINOVIĆ (Kraj)

Objavljeno na www.krajinaforce.com Za jos dokumentarnih materijala, audio i video zapisa posjetite sajt.


http://www.krajinaforce.com/

Documents

Jasenovac i hrvatski genocid nad srpskim narodom