James Fenimore-posljednji Mohikanac

Lektira populatni

klasici

i popu

9

James Fenimore Cooper POSLJEDNJI MOHIKANAC

Naslov izvornika: The last of the Mohicans Prijevod: Zorislav Dukat

© Zorislav Dukat

Izdavač: Globus media d.o.o. Odranska 1/1, Zagreb

Tiskara: Vjesnik d.d. Dizajn knjige:

Halid Malla Ilustracija na naslovnici:

CORBIS ISBN 953-7160-40-8

JAMES FENIMORE COOPER

POSLJEDNJI MOHIKANAC

Pripovijest iz godine 1757.

S engleskog preveo Zorislav Dukat

Uvod

UvodMislimo da su pozornica, na kojoj se odigrava ova pripovijest, kao i okolnosti, koje nam moraju biti poznate da bismo mogli ra-zumjeti razne aluzije, dovoljno jasno prikazane čitatelju u tekstu samom ili u popratnim bilješkama. No u indijanskim predajama ima toliko tamnih strana, a u indijanskim imenima toliko zbrke da će ipak biti uputno da damo neka razjašnjenja. Malo ljudi pokazuje većih raznolikosti ako to smijemo tako nazvati, većih suprotnosti u karakteru nego urođeni sjevernoame-rički ratnik. U ratu je smion, hvastav, lukav, bezobziran, samoprijegoran i požrtvovan, u vrijeme mira pak pravedan, plemenit, gostoljubiv, osvetljiv, praznovjeran, skroman, i uglavnom nedužan. To su svojstva koja — istini za volju moramo reći — ne obilježavaju podjednako sve ratnike, ali uglavnom te crte toliko prevladavaju kod tih neobičnih ljudi da već postaju karakteristične za njih.Općenito se vjeruje da su prasjedioci američkoga kontinenta azijskoga podrijetla. Postoje mnoge i psihičke i fizičke crte koje potkrepljuju to mišljenje, dok ih je malo koje ga pobijaju. Boja je Indijanaca, kako pisac vjeruje, posve osebujna, a dok kosti lica daju jasno naslućivati tatarsko podrijetlo, oči im nisu takve. Kod boje kože možda je utjecaj podneblja posrijedi, ali je teško rastumačiti bitnu razliku u očima. Mašta je kod Indijanaca i u pjesmi i u govorništvu posve istočnjačka, premda je malo pročišćena i poboljšana, i to baš stoga što im je praktično znanje ograničenije. Oni posuđuju svoje metafore od oblaka, godišnjih doba, ptica, od životinjskoga i biljnoga carstva. U tome možda ne čine drugo nego što bi činili djrugi živahiti.nar.oili js bujnom.

Posljednji Mohikanac Uvod

ondje gdje im prestaju iskustva. No Sjeverni Amerikanac zaodi-jeva svoje misli u ruho koje se bitno razlikuje i od Afrikančeva i od Istočnjakova. Jezik mu je bogat i pun ideja, kao što je i kod Kineza. On će jednom riječju izreći čitavu misao, a izrazit će značenje čitave rečenice slovkom. On će štoviše najjednosta-vnijom modulacijom glasa iznijeti najraznolikija značenja. Jezi-koslovci su rekli da među svim plemenima koja su nekoć bila proširena po zemlji što je danas obuhvaćaju Sjedinjene Države postoje zapravo dva ili tri jezika. Oni poteškoću što se plemena medu sobom teško sporazumijevaju pripisuju tome što su im jezici iskvareni i što postoje razna narječja. Pisac se ovih redaka sjeća kako je pribivao razgovoru dvojice poglavica s velikih pre-rija zapadno od Mississippija, a razgovoru je bio nazočan i tumač koji je poznavao jezike obojice poglavica. Pisac je stekao dojam da su ratnici u najprisnijim odnosima i da srdačno razgovaraju: međutim, kasnije mu je tumač pričao da nijedan nije imao poj-ma što drugi govori. Pripadali su neprijateljskim plemenima, a sastali su se pod utjecajem američke vlade. Vrijedno je spome-nuti da ih je zajednička politika dovela na istu temu razgovora. Jedan je drugoga bodrio da mu pritekne u pomoć ako bi ga su-dbina bacila u ruke njegovih neprijatelja. Bilo kako mu drago, što se tiče duha i značenja indijanskih jezika, riječi su im tako šarolike da kod njih nailazimo na većinu istih onih neprilika koje nam otežavaju razumijevanje egzotičnih jezika, a u tome je i ra-zlog poteškoćama u proučavanju njihove povijesti i većem dijelu nepouzdanosti njihovih predaja.Jednako kao i narodi viših pretenzija, i američki Indijanac daje posve različit prikaz svoga plemena ili svoje rase nego drugi lju-di. On naginje tomu da preuveličava odlike svoga plemena, a da ih omalovažava kod svojih suparnika ili neprijatelja. To je crta kakvu možemo naći i u židovskim prikazima još od stvaranja svijeta.Bijelci su mnogo pridonijeli tome što su predaje prastanovnika zavijene u tamu, i to time što su iskvarili imena. Tako je, na primjer, izraz upotrijebljen u naslovu ove knjige pretrpio razne izmjene: od Mahicanni u Mohikanci pa u Mohegani. Posljednji je naziv najuobičajeniji kod bijelaca. Ako pomislimo da su Ni-_______• / - i ■

New Yorka), pa Englezi i Francuzi svaki dali svoje nazive ple-menima što su obitavala u krajevima koji su pozornica ove naše pripovijetke, a da su i sami Indijanci nadijevali razna imena ne samo svojim neprijateljima nego često i sebi samima, lako ćemo shvatiti kako je moglo doći do te zbrke.Na stranicama ove knjige Geni-Lenape, Lenopi, Delavare, Va-panački i Mohikanci — sve to znači isti narod, odnosno plemena istoga stabla. Mengvi, Makvi i Mingi nisu, strogo uzevši, jedno te isto pleme, pa ipak ih u govoru često poistovjećuju, jer su politički bili u savezu, a bili su neprijatelji onim plemenima što smo ih prije spomenuli. Mingo je nekada prijeziran naziv, dok su to Mengvi i Makvi u manjoj mjeri.Mohikanci su držali one krajeve koje su Europljani prve zauzeli na tom dijelu kontinenta. Oni su prema tomu bili prvi koji su bili izbačeni sa svojih posjeda. U ovoj se knjizi prikazuje stvar tako kao da je ta neizbježna sudbina već bila snašla sve te ljude, koji nestaju pred napredovanjem ili, kako možemo mirno reći, pred nadiranjem civilizacije, kao što i zelenilo njihovih šuma iščezava pred smrtonosnim mrazom. U toj slici ima dovoljno historijske istine da opravda takav prikaz.Uistinu se kraj u kojem se odigrava ova pripovijest baš tako malo promijenio od vremena kad su se zbili povijesni događaji što ih spominjemo, kao i sva ostala jednako velika područja unutar granica Sjedinjenih Država. Danas se nalaze moderna i dobro posjećena kupališta uz same izvore ili u blizini izvora kod kojih je Oko Sokolovo stao da se napije, a ceste danas presijecaju šume gdje su on i njegovi prijatelji bili prinuđeni da se provlače, a da nije bilo ni staze. Glenn je danas veliko selo, a dok se »Williamu Henrvju«, pa i kasnijoj tvrđavi, jedva vide tragovi kao ruševina-ma, na obalama se Horicana podiglo još jedno selo. No uza sve to, poduzetnost i energija toga naroda, koji je na drugim mjesti-ma toliko toga stvorio, nisu ovdje mnogo učinile. Sva ona divlja prašuma u kojoj se zbivaju kasniji događaji ove pripovijesti goto-vo je još uvijek tako divlja i netaknuta, premda su crvenokošci posve napustili taj dio države. Od svih plemena koja se spominju na ovim stranicama postoji samo još nekoliko poluciviliziranih članova plemena Oneida, koji žive u rezervatima u državi New..v__i.

Posljednji Mohikanac Prvo poglavlje

očevi, a dijelom s ovoga svijeta uopće.Još ima jedna stvar na koju bismo se željeli osvrnuti prije nego što završimo ovaj uvod. Oko Sokolovo zove Le Lac du Saint Sacrement1 Horicanom. Kako mislimo da to ime baš od nas po-tječe, možda je sada zgodan čas da to iskreno priznamo. Dok smo pisali ovu knjigu, pred jedno četvrt stoljeća, činilo nam se da je francusko ime odviše komplicirano, američko odveć ne-znatno, a indijansko preteško za izgovor da bi se ijedno od njih moglo upotrijebiti u književnom djelu. Kad smo gledali stari ze-mljovid, opazili smo da je uz obalu te krasne vode živjelo indi-jansko pleme što su ga Francuzi nazvali Les Horicans. Kako se baš svaka riječ što je govori Natty Bumppo ne mora prihvatiti kao nepovrediva istina, mi smo bili slobodni da mu stavimo u usta Horican namjesto Jezero George. Čini se da je taj izraz nai-šao na priznanje pa, uzevši sve te okolnosti u obzir, možemo pri tom nazivu ostati, umjesto da se vraćamo hanoveranskoj kraljev-skoj kući kod nadijevanja imena jednoj od najljepših voda. Tim priznanjem olakšavamo sebi savjest, a u svakom slučaju prepu-štamo svakomu da o tome sudi, kako misli da mu je zgodnije.

Prvo poglavljeUho mi je otvoreno, a srce moje spremno:

I najgori na svijetu gubitak otkriti mi možeš:Reci, zar kraljevstvo je moje izgubljeno?

Shakespeare

Naročita osobina kolonijalnih ratova u Sjevernoj Americi bila je da su protivnici, prije nego što bi se sreli u neprijateljskim sukobima, morali svladati napore i poteškoće divlje prirode. Širok je, i kako se činilo, neprohodan pojas šuma dijelio posjede neprijateljskih pokrajina Francuske i Engleske. Ustrajni su kaloni-sti, kao i izvježbani Europljani, koji su se borili rame uz rame, često morali potrošiti čitave mjesece u borbama protiv bujica rijeka ili u probijanju kroz krševite prelaze preko brdina, tražeći priliku da po-kažu svoju hrabrost u ratničkom sukobu. Ali natječući se u strplji-vosti i samopožrtvovnosti s iskusnim urođenim ratnicima, naučili su svladavati sve te poteškoće.Tako se s vremenom činilo da nije bilo tako mračnoga zakutka u šumi ni tako udaljenoga skrovišta a da bi mogli izbjeći nasrtajima onih koji su se krvlju zavjetovali da će se osvetiti, ili da će podupri-jeti hladnu i sebičnu politiku dalekih svojih vladara u Europi. Možda nijedan dio prostranih neposrednih granica ne može pružiti življe slike divlje okrutnosti i goropadnosti divljačkog načina ratova-nja onoga vremena nego predjel koji leži između izvora rijeke Hud-son i susjednih jezera.Olakšice koje je sama priroda pružala prolasku boraca bile su tako očevidne da se nisu mogle zanemariti. Produljena površina Cham-plaina širila se od granica Kanade duboko u međe susjedne pokraji-


ga Francuzi morali prevaliti da bi mogli udariti. Blizu svoga južnoga kraja to je jezero primalo vodu drugoga jezera, koja je bila tako kri-stalno prozirna da su je isusovački misionari isključivo odabirali da njome vrše obred očišćenja krštenjem. Od toga je jezero dobilo ime »Svetoga Sakramenta«. Manje revnosni Englezi smatrali su da odaju dovoljnu počast toj neokaljanoj vodi ako je obdare imenom svoga vladara, i to drugoga iz roda hanoveranskoga. Jedni su se i drugi udružili da otmu slobodnim posjednicima te šumske scenerije nji-hovo prirođeno pravo da ustale izvorni naziv Horican1. Probijajući put između nebrojenih otočića i uklopljeno među bregove, to se »Sveto jezero« širilo još nekih dvanaest morskih milja prema jugu. Tu je visoravan zaustavila dalje širenje vode, pa je odatle valjalo prenositi čamce isto toliko milja po suhom da bi se stiglo do obale Hudsona na mjestu gdje je ta rijeka, uz uobičajene brzice i gazove, kako su se u jeziku toga kraja nazivali, postala plovnom sve do mora.Dok su neumorni Francuzi u provođenju svojih smjelih nakana da dodijavaju neprijateljima zadirali sve do udaljenih i tegobnih gudura Alleghenvja, lako možemo zamisliti da njihovoj poslovičnoj proni-cljivosti nisu mogle izbjeći prednosti upravo opisanih krajeva. Baš su ta mjesta postala krvava pozornica na kojoj se odigravala većina bita-ka za gospodstvo nad kolonijama. Na raznim su točkama dizali tvr-đavice, koje su gospodovale prolazima, i te bi tvrđavice prelazile iz ruke u ruku: sad bi ih rušili, sad opet podizali, već prema tomu čija bi zastava ostala pobjednica. Dok su se lovci klonili opasnih prijelaza te se zadržavali unutar sigurnijih granica starijih naseobina, vojske, koje su češće bile brojnije od onih kojima su vladarske krune raspo-lagale u svojim matičnim zemljama, duboko bi prodirale u te šume, odakle bi im se obično vraćali samo ostaci, iscrpljeni od oskudice

ili klonuli od poraza. Tom je kobnom kraju mir bio nepoznat, šume su bile pune vojnika, sjenoviti su im predjeli i klanci odzvanjali od zvukova ratničke glazbe, a jeka je uzvraćala smijeh ili razuzdani po-klik mnogoga hrabrog mladića, koji bi njima projurio u najvedrijem raspoloženju, a kasnije počivao u njima u dugoj noći zaborava. Na toj su se pozornici borbe i krvoprolića odigravali događaji što ćemo ih pokušati opisati; bilo je to treće godine1 rata što su ga Englezi i Francuzi zametnuli da prisvoje krajeve koje ni jednima ni drugima nije bilo suđeno da ih zadrže.Glupost vojskovođa u inozemstvu i kobno pomanjkanje energije vi-jeća kod kuće oborili su značenje Velike Britanije s ponosne visine, na koju su je podigli obdarenost i poduzetnost prijašnjih vojničkih vođa i državnika. Neprijatelji ih se više nisu plašili, a vlastiti su nji-hovi službenici gubili pouzdanje i samopoštovanje. Posve je priro-dno da su i kolonisti bili dionici tih sramotnih poniženja, premda sami nisu bili krivi tim glupostima, a opet su bili preskromni da bi se mogli smatrati počiniteljima tih pogrešaka. Tako su pred kratko vrijeme vidjeli odabranu vojsku iz zemlje, koju su poštovali kao svoju matičnu zemlju, pa su je stoga smatrali nepobjedivom. Tu je vojsku, koju je vodio vojskovođa odabran između mnoštva ratnika zbog svojih izvanrednih vojničkih sposobnosti, bijedno razjurila šaka Francuza i Indijanaca, a od potpunoga ju je uništenja spasio svojom hladnokrvnošću i svojom oštroumnošću mladić iz Virginije, čija se slava u zrelijim godinama stalno širila sve dokle dopiru granice kršćanstva, zahvaljujući pobjedonosnoj istini2. Poslije te neočekivane katastrofe velik je dio granice ostao nezaštićen, a pravoj je nesreći prethodilo tisuću umišljenih nestvarnih opasnosti. Zastrašenim se kolonistima činilo da im svaki zamah vjetra iz tih beskrajnih šuma donosi bojne krikove divljaka. Strahovita je

1. Kako svako indijansko pleme ima svoj posebni jezik ili svoje posebno narječje, tako su obično nadijevali razna imena istim mjestima premda je svako od tih imena opisivalo jedan te isti objekt. Tako bi doslovni prijevod imena toga krasnog jezera, što ga je upotrebljavalo pleme koje je stanovalo na njegovim obalama, glasio »rep jezera«. Pa doista jezero George, kako se obično nazivalo i kako se sada vulgarno, ali službeno zove, čini neku vrstu repa

1. 1757.—prev.2. Washington, koji je uzalud upozoravao europskoga generala na pogibelj,u koju bezglavo srlja, spasio je tom zgodom svojom odlučnošču i smionošćuostatke britanske vojske. Glas što ga je Washington tom zgodom stekao bio jeglavni razlog što je kasnije bio izabran za zapovjednika američkih četa. Vrijedno je spomenuti: dok sva Amerika odjekuje njegovom zasluženom slavom, ueuropskim se prikazima tih borba njegovo ime uopće ne spominje. Barem ga jepisac ovih redaka u tim prikazima uzalud tražio. Pod tim sistemom vladavine

*'*$*>"

Posljednji Mohikanac

narav nemilosrdnih neprijatelja povećavala prirodne ratne grozote. Bezbrojni su im se još nedavni pokolji tako živo usjekli u pamet da nije bilo uha koje bi bilo toliko gluho da se ne bi pohlepno opijalo pričama o kakvom jezovitom umorstvu u samu ponoć, a u kojem bi urođenici prašume igrali glavnu, i to barbarsku ulogu. Dok bi lakovjerni i uzrujani putnik pričao pogibeljne zgode iz šume, krv bi se plašljivca ledila od straha, a majke bi bacale zastrašene poglede čak i na onu djecu koja su mirno pdCivala u sigurnosti velikih gra-dova. Ukratko, utjecaj straha, koji povećava sve opasnosti, posve je potiskivao razum, pa je pretvarao one koji bi se morali sjetiti svoje muževnosti u puke robove najnižih strasti. Štoviše, i srca ljudi punih najvećega pouzdanja i hrabrosti počela su sumnjati u konačni ishod tih borbi, a svakim je danom rastao broj ropskih naravi, koje su u duhu već gledale kako svi posjedi engleske krune prelaze u ruke njezinih krštenih neprijatelja, ili kako su opustošeni od napada ne-smiljenih saveznika tih njihovih neprijatelja.Stoga, kad je do tvrđavice, koja je štitila južni kraj spojnoga puta između rijeke Hudson i jezera, dopro glas da je viđen general Mont-calm kako kreće uz jezero »s vojskom nebrojenom poput lišća na drveću«, primljena je ta vijest više s mrzovoljom punom straha nego s radošću, što bi je ratnik morao osjećati kad čuje da mu neprijatelj dolazi nadohvat. Vijest je u tvrđavicu dospjela u predvečerje ljetnog dana preko indijanskoga teklića, koji je ujedno donio prešnu molbu Munra, zapovjednika postaje na obalama »Svetoga jezera«, da mu se pošalje hitno i izdašno pojačanje. Već smo spomenuli da je udalje-nost tih dvaju mjesta jednog od drugog bila manja od pet morskih milja1.Obična staza, koja je prvobitno spajala oba mjesta, bila je sada proši-rena, tako da su njome i kola mogla prolaziti. Prema tome, taj je ra-zmak, za koji je sinu prašume trebalo dva dana, sada odred vojske sa svom prtljagom mogao prevaliti od izlaska do zalaska ljetnoga sunca. Lojalni su službenici engleske krune nadjenuli jednoj od tih šumskih utvrda ime William Henry, a drugu su nazvali Fort Ediuard2. Tako je svaka od tih utvrda dobila ime po jednome od omiljenih prinčeva

1. Morska milja — tri obične milje; dakle oko 4,8 km — prev.

Prvo poglavlje

vladarske kuće. Stari vojnik, Škot, što smo ga upravo spomenuli, držao je jednu od tih utvrda s pukovnijom regularnih četa i s nešto pokrajinske vojske. Te su snage bile doista preslabe da odole stra-šnim silama što ih je Montcalm vodio prema podnožju zemljanih bedema utvrde. U drugoj je utvrdi bio general Webb, koji je bio zapovjednik kraljevskih trupa u sjevernim pokrajinama. On je imao više od pet tisuća vojnika. Taj časnik, da je sjedinio više odreda koji su stajali pod njegovim zapovjedništvom, mogao je skupiti gotovo dvostruki broj boraca protiv poduzetnoga Francuza, koji se osmjelio poći tako daleko od svojih ostalih snaga, a s vojskom koja je tek malo premašila broj Webbovih četa.Ali pod dojmom one pretrpljene sramote, bili su i časnici i momčad više skloni da pričekaju dok se ti strašni protivnici približe njihovim utvrdama nego da ih nastoje zaustaviti u napredovanju. Tako su se htjeli ugledati u uspjeli primjer Francuza kod Fort Quesnea i zadati im odlučan udarac u njihovu napredovanju.Kad se prvo iznenađenje poslije primljene vijesti malo sleglo, raširio se glas po taboru, opasanom šančevima, koji se širio uz rub rijeke Hudson te tako tvorio vanjsku obrambenu liniju samoj utvrdi, da će izabrana četa od tisuću i pet stotina momaka u cik zore krenuti u tvrđavu William Henry, koja je bila krajnja postaja na sjevernom kraju spojnoga puta. To što su isprva bile tek glasine, doskora se obi-stinilo, jer su stigli nalozi iz štaba vrhovnog zapovjednika onim jedi-nicama koje je odredio za tu dužnost da se hitro spreme za odlazak. Nestalo je svake sumnje o tome što snuje Webb, pa su se čitavih sat-dva samo čuli užurbani koraci i vidjela zabrinuta lica. Novajlije u vojničkom zanatu skakali su ovamo-onamo, otežući u svojoj pre-komjernoj i donekle neobuzdanoj revnosti da se spreme kako treba, dok su stariji, iskusni vojnici vršili svoje priprave smišljeno, preziru-ći svaku suvišnu žurbu. No njihovi zabrinuti pogledi i ozbiljna lica odavahu da nemaju baš mnogo volje upustiti se u te, još nepoznate i strašne ratne pothvate u divljim šumama. Konačno se sunce u svom blistavom sjaju sakrilo za zapadne bregove, pa kako je mrak obavio velom to osamljeno mjesto, stišala se buka priprava, i konačno je i posljednje svjetlo u kladari pokojega časnika utrnulo. Drveće je bacalo gušće sjene na nasipe i na ustalasanu rijeku, te je u cijelom taboru nastala baš tako duboka tišina kakva je bila i u nepreglednoj


Prema naredbi prethodne večeri teški su noćni san vojnika prekinuli snažni udarci, bubnjeva, kojih je bučna jeka odzvanjala u vlažnom jutarnjem zraku sa svih strana šume, čim su se pod prvim tracima dana počeli javljati nejasni obrisi visokih borova na bistrom, vedrom istočnom nebu. Začas je cijeli tabor bio u pokretu. I posljednji se vojnik digao s ležaja da vidi odlazak bojnih drugova i da sudjeluje u uzrujanosti i događajima toga ranoga sata. Jednostavna se povorka brzo poredala. Dok su regularni," izvježbani i od kralja plaćeni vojnici ponosno stupali s desne strane reda, ponizniji su kolonisti zauzeli skromniji položaj na lijevoj strani s poslušnošću na koju su se dugom vježbom već navikli. Izviđači su već bili krenuli, a jake su straže išle pred kolima s prtljagom i za njima, pa kad su prve sunča-ne zrake umekšale sivo svjetlo praskozorja, već se i glavnina vojske bila poredala u stroj te izašla iz tabora, i to takva vojničkog držanja da je utrnuo svaki strah što je možda tinjao u grudima ovog ili onog novajlije, koji se imao prvi put okušati u oružju. Dok su god još bili na vidiku drugovima koji su im se divili, pazili su vojnici na svoje ponosno držanje, a kad su zvuči trubalja zamirali u daljini, činilo se kao da je gusta šuma progutala živu masu, koja joj je pomalo ulazila u njedra.Već je nestalo posljednjih zvukova nevidljive povorke koje je do-nosio lahor, i posljednji je zaostali vojnik već bio iščeznuo pogledi-ma, kad su se opažali znakovi odlaska druge skupine pred kladarom neobično velikom i neobično uređenom, pred kojom su koračali stražari za koje se znalo da čuvaju osobu engleskoga generala. Na tom je mjestu bilo skupljeno dvanaest konja, opremljenih tako da se vidjelo kako će barem dva od njih nositi osobe nježnoga spola, i to pripadnice društvenog sloja koji se rijetko viđao u tom divljem kraju. Treći je konj nosio oružje i sjajnu opremu stožernoga časnika, dok su ostali, sudeći po jednostavnoj opremi i po kovčezima koji su po njima bili povješani, imali služiti posluzi, koja je već čekala da čuje želje svojih gospodara. Na dostojnoj je udaljenosti stajala ne-kolicina radoznalaca, koji nisu imali drugoga posla. Neki su se divili plemenitoj pasmini i tijelu ponosnoga bojnog ata, a drugi su proma-trali pripreme s dosadnom radoznalošću priprostih ljudi. No bio je među njima i neki čovjek, koji se isticao u toj skupini gledalaca jer nije stajao besposlen, a nije kanda bio ni puki neznalica.

mogla na njemu opaziti nikakva nakaznost. Imao je kosti i zglobove kao i drugi ljudi, ali sve to kod njega nije bilo u pravom razmjeru. Kad bi uspravno stajao, nadvisivao bi mu stas sve koji su bili oko njega, no kad bi sjedio, činilo se da je tek srednje visine. Isti je takav nesklad među pojedinim dijelovima tijela bio i inače kod toga čo-vjeka. Glava mu je bila golema, ramena uska, ruke dugačke, i nepre-stano je njima lamatao, dok su mu šake bite malene, dapače nježne. Bedra su mu i listovi bili tanki, da su gotovo izgledali kao isušeni, a koljena bi se svakom činila golema da ih ne natkriljuju noge na kojima je ta mješavina ljudskih organa tako nezgrapno izrasla. Loše odabrana i neskladna odjeća toga stvorenja samo je još povećavala nespretni izgled. Poput neba modri haljetak kratak i ozdol širok, te niska ogrlica samo su još više isticali dugački tanki vrat, i još dulje i tanje noge, dajući cjelini vrlo nepovoljnu sliku. Hlače su mu bile od žutog nankinga, usko prilegle tijelu i svezane ispod kvrgavih ko-ljena velikim čvorovima bijele vrpce, već prilično uprljane od duge uporabe. Potamnjele pamučne čarape kao i cipele — na jednoj je od njih bila pričvršćena platinirana ostruga — upotpunjavale su njego-vu odjeću, koja nije skrivala nijedne crte ni ruba njegova tijela, nego je naprotiv svaku pojedinost još viša isticala; ne znamo je li razlog tomu bila taština ili jednostavnost toga čovjeka. Iz golema je dže-pa prljavoga prsluka, skrojenog od svile, a ukrašenog potamnjelim srebrnim čipkama, provirivala neka sprava za koju bi svatko tko je ugleda u takvom ratničkom društvu i okolini lako mogao pretposta-viti da je neko opasno, a nepoznato bojno oružje. Koliko god je ta sprava bila malena, ipak je pobuđivala zanimanje svih Europljana u taboru, a većina se domaćih ljudi njome služila ne samo bez straha nego i potpuno znalački. Veliki mu je šešir širokih oboda, kakav su nosili svećenici posljednjih trideset godina, pokrivao glavu, te je davao određeno dostojanstvo tomu licu, koje je pokazivalo više dobroćudnosti nego inteligencije, i kojemu je trebalo takvo umjetno sredstvo da izrazi ozbiljnost i neobičnost njegova zvanja. Dok je ostala skupina stajala pozorno, s dubokim poštovanjem pred stanom Webbovim, taj je čovjek, što smo ga upravo opisali, nešto tamo-amo između posluge i slobodno izražavao svoje prigovore ili pohvale vrijednosti konja, već prema tome jesu li mu se svidjeli ili nisu.


pasmine, već da je dovedena iz stranih zemalja, ili možda sa samoga malog otoka povrh modre vode — reče glasom koji je svojom nje-žnošću i slatkoćom bio baš tako neobičan kao što mu je bilo tijelo svojim nerazmjerima. — Mogu govoriti o tim stvarima, a da se ne hvalim odviše jer sam bio u objema lukama: i u onoj koja leži na ušću rijeke Temze, pa nosi ime po prijestolnici naše stare Engleske, i u onoj koja nosi ime »Luka« uz dodatak »Nova«1, pa sam vidio bro-diće i lađice, kako ukrcavaju svoja stada i krda, kao što su se ukrca-vala i u Nojevu arku, pa kako kreću u Jamajku, da ih tamo prodaju i da tamo tim četveronožnim stvorovima trguju. Ali još nisam vidio životinje na koje bi se tako mogle primijeniti riječi Svetoga pisma kad govori o bojnom atu: »Po tlima kopitom grebe i svojoj se raduje snazi, u susret hrli vojsci, na trublje zvuk veselo rže, izdaleka već njuši bitku, viku i ciku vođa«. Čini se kao da se pasmina izraelskih konja održala do naših dana; nije li tako, prijatelju? Kako nije dobio odgovora na taj svoj neobični govor, koji je, kako je bio izrečen punim i zvučnim glasom, svakako zasluživao neku pažnju, to se taj čovjek, pošto je tako lijepo izrecitirao riječi Svetoga pisma, osvrnuo na mučaljivo čeljade, kojemu je bio posve nesvjesno upravio te riječi, pa je tako naišao na predmet koji je još više izazvao njegovo divljenje, kad mu je pogled pao na mirni, uspavani i ukočeni lik indijanskoga teklića štono je sinoć donio u tabor onu neugodnu vijest. Premda se taj držao savršeno mirno te s kara-kterističnim stoicizmom prezirno promatrao svu onu užurbanost i uzrujanost oko sebe, ipak se u tom miru divljaka krila tmurna divljina, koja je mogla privući pozornost i iskusnijih očiju od onih koje su ga sada promatrale s neprikrivenim čuđenjem. Urođenik je nosio i tomahawk i nož svoga plemena, a ipak čitav njegov izgled nije bio ratnički. Naprotiv se na njemu mogla zapaziti neka ne-marnost, slična onoj koja je posljedica velikih nedavnih napora, od kojih se još nije stigao oporaviti. Ratničke su mu se boje nekako izmiješale jedna s drugom na divljem licu pa su tako učinile nje-gove mrke crte još divljijima i odbojnijima nego što bi to mogao polučiti da je to i namjerice pokušao postići umjetnim sredstvima.

Tako je slučaj postigao najbolji učinak. Samo mu se oko, koje je blistalo kao plamena zvijezda među oblacima, pokazivalo u svom stanju prirodne divljine. Njegov ispitljivi, budni pogled samo se za jedan trenutak susreo sa začuđenim očima onoga drugoga, ali je odmah zatim promijenio svoj pravac, bilo iz lukavštine, bilo iz prijezira, pa je ukočeno zurio, kao da bi htio proniknuti u daleku prazninu.Ne možemo reći kakvu bi neočekivanu opasku taj kratki dodir ove dvojice tako neobičnih ljudi bio izazvao kod bijelca da ovome pažnju nisu privukle druge stvari. Kretanje među poslugom i tihi zvuk uglađenih glasova najavljivao je dolazak onih kojih je prisu-tnost jedina još bila potrebna pa da povorka krene na put. Čovjek, koji se tako divio bojnom konju, primakao se niskoj mršavoj kobili tanka repa poput pruta, koja je nesvjesno grickala uvelu travu u lo-goru. Stojeći uz kobilu, a naslonivši lakat na pokrivač, koji je nado-mještao sedlo, pratio je taj čovjek odlazak društva, dok je ždrijebe s druge strane kobile mirno uživalo svoj jutarnji obrok. Mlad čovjek u odori časnika vodio je do konja dvije žene, koje su — kako se moglo zaključiti po njihovoj odjeći — bile spremne po-dvrgnuti se naporima puta kroz šumu. Jedna naoko mlađa, prem-da su obje bile mlade, pokazivala je na časove svoje sjajno lice, svoju svijetlu zlaćanu kosu, te jasne, modre oči, kad je neprisiljeno dopuštala da joj jutarnji zračak otpuhne zelenu koprenu, koja joj se duboko spuštala s kape od dabrovine. Rumenilo, koje se provlačilo kroz borove na istočnom nebu, nije bilo živahnije ni nježnije od ru-menila na njezinu licu, a ni dan, koji se pomaljao, nije bio vedriji od živahnog smiješka kojim je zahvalila mladiću kad joj je pomogao da se popne u sedlo. Druga, kojoj je mladi časnik poklanjao jednaku pažnju, skrivala je svoje dražesti od pogleda soldateske tako pažlji-vo kako bi se to moglo očekivati tek od djevojke četiri-pet godina starije. Vidjelo se da joj je tijelo, iako je bilo oblikovano jednako skladno kao i one prve (a ljepotu mu nije nikako narušavalo putno ruho), nešto punije i zrelije nego kod njezine družice. Čim su se djevojke smjestile na konjima, skočio je njihov pratilac u sedlo bojnoga konja, pa se sve troje naklone Webbu, koji je iz uljudnosti čekao na njihov odlazak na pragu svoga stana. Potom skrenu konjima glave te udare polaganim kasom, a pratnja za nji-


tku udaljenost, nije bilo čuti ni glasa, no prigušen se uzvik vinuo iz usta mlade djevojke kad je indijanski teklić neočekivano kraj nje šmugnuo, pa se stavio na čelo povorke, daje povede vojničkom ce-stom. Taj iznenadni nagli pokret nije doduše kod one druge izazvao nikakva glasa, ali iznenađenje je i nju ponukalo da podigne svoju koprenu, a lice joj je pokazivalo i sućut, i čuđenje, jezu, dok su joj tamne oči pratile gipke kretnje divljakove. Uvojci te djevojke bili su crni i sjajni poput gavranovih krila. Put joj nije bila tamna, nego se gotovo činilo da je dobila boju od snažne krvi, od koje kao da će joj prsnuti žile. No opet joj crte lica nisu bile ni preoštre ni odveć istaknute, naprotiv, pobuđivala je staložen i otmjen dojam, a uz to je bila neobično lijepa. Činilo se kao da se htjela osmjehnuti, što se načas mogla zaboraviti, pa je tom zgodom pokazala niz zuba, koji bi stavili u zasjenak i samu bjelokost. Potom je poravnala veo, prignula glavu i odjahala šutke kao osoba kojoj su misli daleko od prizora što je okružuje.

Drugo poglavlje

Drugo poglavljeSama, samo oh, sama!

Shakespeare

Dok je jedna od tih dražesnih žena, što smo ih netom letimice predstavili čitatelju, duboko utonula u misli, ona se druga brzo oporavila od uzbuđenja koje joj je iznudio onaj prestrašeni uzvik pa, nasmijavši se sama svojoj plašljivosti, upita mladića koji je uz nju jahao:— Jesu li takve sablasti česte u šumama, Heywarde, ili je tajprizor naručen, da nam posluži kao osobita razonoda? Ako jeovo potonje, morat ćemo Ćora i ja iz zalihe naše naslijeđeneodvažnosti, kojom se dičimo, dobrano crpsti, još i prije nego sesukobimo s tim strašnim Montcalmom.— Onaj je Indijanac teklić naše vojske pa se po običaju njegovanaroda mora smatrati junakom — odvrati časnik. — On se dobrovoljno ponudio da nas povede do jezera stazom koja je slabopoznata, a kojom ćemo brže stići nego da slijedimo polaganonapredovanje vojničke kolone. A osim toga bit će to putovanjei ugodnije.— Čovjek mi se ne sviđa — reče djevojka i strese se, nešto odnamještenog a nešto od pravog straha. — Vi ga sigurno poznajete, Duncane, jer inače ne vjerujem da biste se povjerili njegovuvodstvu?— Recite radije, Alice, da inače ne bih vas povjerio njegovu vodstvu. Poznajem ga, inače ne bi uživao moga povjerenja, a po-§°tLQVBLJie,u ovom času. Vele da ie Kanađanin, ali ie služio kod


vezničkih plemena1. Dospio je među nas, kako čujem, čudnim slučajem, za koji se i vaš otac zainteresirao, pa je tom zgodom s tim divljakom dosta oštro postupao, no zaboravio sam tu staru priču. Dosta je da je on sada naš prijatelj.— Ako je bio neprijatelj moga oca, toliko mi je manje drag!— usklikne djevojka, koja je sada već bila dosta uplašena. — Nebiste li htjeli s njime progovoriti kpju riječ, majore Heywarde,da mu čujemo glas! Koliko se god to možda čini ludo, ali čuli steme već često kako govorim da prosuđujem ljude po glasu.-— Bilo bi to posve uzaludno, jer bi njegov odgovor bio samo neki povik. Premda možda razumije engleski jezik, on se pravi, kao i većina njegovih suplemenika, da ga ne zna. A pogotovo se neće htjeti poniziti toliko da bi govorio tim jezikom sada kad rat iziskuje da pokazuje čitavo svoje dostojanstvo. No evo, upravo se zaustavio; posebna je staza, kojom treba krenuti, bez sumnje već posve blizu.Pretpostavka majora Heywarda bila je točna. Kad su stigli do mje-sta gdje je Indijanac zastao, pokazujući na guštaru koja se protezala uz vojničku cestu, pojavi se uska, jedva vidljiva staza, kojom se uz nešto muke čovjek za čovjekom mogao probijati.— Tuda dakle vodi naš put — reče mladić tihim glasam. — Nemojte pokazivati nepovjerenja, jer biste time baš mogli izazvatiopasnost koje se tako bojite.— A što misliš ti, Ćora? — upita ljepotica, koja nekako nije imalaprave volje da krene tim putem. Ako putujemo s vojskom, bitće nam doduše njezina blizina u neku ruku dosadna, ali ćemo seosjećati sigurnije.

1. Dugo je vremena postojao savez među indijanskim plemenima koja su držala sjeverozapadni dio kolonije New York, a isprva je bio poznat pod imenom »Pet naroda«. Kasnije je u taj savez primljen još i šesti narod, pa je naziv izmijenjen u »Šest naroda«. Prvobitni se savez sastojao od Mohikanaca, Oneida, Seneka, Kajuga i Onondaga. Šesto su pleme bili Tuskarori. Ostaci tih plemena još žive na zemlji koju im je država prepustila, no svaki dan ih je sve manje, što od smrti, a što zbog preseljavanja u krajeve koji više pogoduju njihovim navikama. Za kratko vrijeme neće biti drugoga traga tom izvanrednom narodu u krajevima u kojima je prebivao stoljećima doli u imenima. Država je New York nazvala svoj e grofovij e jmenirna svih tih plemena_ osinii Mohikanaca | Ju^karora. JSA

Drugo poglavlje

— Slabo poznajete divljake, Alice, pa krivo naslućujete gdje ležiprava opasnost — odvrati Heyward. — Ako su neprijatelji stiglina spojnu cestu, što baš ne vjerujem, jer su naši izviđači na poslu,sigurno će se vrzmati oko vojničke kolone, gdje ima skalpova uizobilju. Put im je vojnoga odreda poznat, dok im ovaj naš, za kojismo se odlučili tek prije jednog sata, mora biti nepoznat.— Zar da imamo nepovjerenje prema tome čovjeku samo zato štonjegove navike nisu naše navike, i što mu je koža tamna? — upitaĆora hladnokrvno.Alice nije dulje oklijevala, nego udari bičem svoga naraganseta', pa prva krene za teklićem među granje grmlja, na mračnu i krivu-davu stazu. Mladić je sav zadivljen gledao djevojku koja je izrekla te riječi, pa propustivši plavu, no nipošto ljepšu sestru, da krene naprijed bez pomoći, stane utirati put onoj koju su zvali Ćorom. Posluga je valjda već prije dobila upute, jer umjesto da ide za nji-ma u guštaru, krenula je cestom za vojničkom kolonom. To je bila mjera koju je Heyward tumačio samo kao posljedicu oštroumnosti njihova vodiča, jer je uslijed toga bilo manje tragova, ako bi slučaj-no kanadski divljaci negdje vrebali tako daleko ispred svoje vojske. Teškoće su puta na nekoliko časaka prekinule svaki razgovor, no onda su putnici izašli iz širokoga pojasa grmlja, koji se sterao oko ceste, te zašli pod visoko, ali mračno svodovlje šume. Tu su nailazili na manje zapreka na svom putu, a u času kad je vodič opazio da i djevojke drže potpuno u vlasti svoje konje, krenuo je korakom koji je bio nešto između trka i hoda, pa je tako te dobro uhranjene i neobične konje držao u živahnom kasu. Mladić se upravo okrenuo da razgovara s crnookom Ćorom kadli ga udaljeni topot konjskih kopita, koja su udarala o tvrdu podlogu puta, potakne da zaustavi svoga konja. Pa kako su i njegove pratiteljice pritegle uzde, cijelo je društvance stalo da vidi u čemu je ta neobična smetnja.

1 • U državi Rhode Island postoji zaljev Narraganset, tako nazvan po indijanskom plemenu koje je prebivalo na njegovu žalu. Puki slučaj ili jedan od onih nepre-dvidljivih hirova prirode uzgojio je u tom kraju pasminu konja koja je nekoć bila poznata u Americi pod imenom naraganseti. Bili su to konji oniski, boje koja se u Americi naziva riđastom, a odlikovali su se načinom svoga hoda. Konji te pasmine bili su vrlo traženi, a i sad se još traže za jahanje zbog njihove ustrajnosti [laganog kretanja,. KakoJU osim toea bili sigurni u hodu. osobito su ženevoliek


Za nekoliko trenutaka opaze kako se neko ždrijebe, slično žućka-stoj srni, približuje između uspravnih borova, a čas zatim padne im pogled na onoga nezgrapnoga čovjeka, što smo ga opisali u prednjem poglavlju; približavao se brzinom koliko je samo mogao izbiti iz svoga mršavog kljuseta a da se ne slomi. Do sada je taj stvor izmakao pozornosti naših putnika. No ako je taj čovjek, me-đutim, imao mogućnosti da već uspravno stojeći svojom visinom privuče na se poglede, to su njegovi $ari kao konjanika bili toliki da nije nikako mogao izbjeći općenitoj pažnji. Ali ni neprekidni udarci njegove jedine ostruge o bok kobile nisu mogli izbiti više od takozvanoga canterburvjskog galopa u stražnjim nogama, dok su se prednje noge rijetko kad povele za njima, nego su se obično zadovoljavale odmjerenim kasom. Možda su te nagle promjene od jednoga koraka na drugi stvarale optičku varku koja je povećavala dojam učinka, tako da ni sam Heyward, koji se dobro razumio u konje, nije mogao ni uz najveću pažnju pogoditi kakvim je kretnja-ma njegov progonitelj uspio tako odvažno držati s njime korak na tom vijugavom putu.Revnost i kretnje kobile bile su jednako izvanredne kao i kod ja-hača. Kod svake je promjene kretnja kobile jahač uspravio tijelo u stremenu, pa bi tim produljivanjem i spuštanjem nogu sad povisi-vao; a sad opet snižavao svoj stas, tako da nitko nije mogao dobiti jasne predodžbe o pravoj njegovoj visini. Ako dodamo još i to da se zbog udaraca ostruge samo u jednu stranu činilo kao da ta strana kobile brže juri nego ona druga, i da su zamasi kitnjastoga repa po-kazivali koja je strana žrtva tih neprestanih udaraca ostruge, dobit ćemo potpunu sliku konja i jahača.Namrgođenosti, koja se bila pojavila na lijepom, muževnom i iskrenom čelu Heywardovu, nestade, a usne mu se razvukoše u lagan smiješak kad je ugledao stranca. Alice se nije ni naprezala da suzbije veselost, a i Corine je tamne i zamišljene oči obuzela vedrina koju je redovito, kako se činilo, svladavala više od navike nego po naravi.— Tražite li koga ovdje? — upita Heyward kad je stranac stigaotako blizu da je mogao usporiti korak. — Nadam se da niste glasnik loših vijesti?— Posve točno — odgovori stranac, mašući trorogim šeširom od

, dabrovine.da hi izazvao struianie u soarnom šumskom zraku, a

Drugo poglavlje

ostavljajući svoje slušatelje u nedoumici o tome na koje pitanje mladoga čovjeka odgovara. No pošto je malo rashladio lice i došao do daha, nastavi: — Čujem da jašete u tvrđavu William Henry, pa kako i mene put onamo vodi, mislio sam da će ugodno društvo pružati zadovoljstvo i jednoj i drugoj strani.— Čini se da je u vas odlučujući glas — odvrati Heyward — jerdok je nas troje, vi ste sami pa ne trebate pitati nikoga doli samasebe.— Posve točno. Prva je stvar, koju valja razjasniti, da nam mora bitipoznata vlastita volja. Kad smo jednom sigurni u tome (a gdje imai žena, nije to baš tako lako), dolazi druga točka, to jest, moramoprovesti u djelo svoju volju. Nastojao sam učiniti i jedno i drugo,i eto me ovdje.— Ako putujete na jezero, promašili ste put — reče Heyward svisoka. — Cesta koja onamo vodi najmanje je pola milje iza vas.— Posve točno — odvrati stranac, koji se nije dao smesti hladnimdočekom. — Zadržao sam se u Edwardu tjedan dana, pa bih doistamorao biti nijem da se nisam raspitao za put kojim mi valja poći. Ada sam nijem, onda zbogom, moje zvanje!Pošto se usiljeno osmjehnuo kao čovjek komu skromnost ne dopu-šta da jasnije pokaže koliko je sam zadovoljan svojom duhovitošću, koja je bila posve nerazumljiva njegovim slušaocima, nastavi:— Nije pametno za čovjeka moga zvanja da bude odveć intiman sonima koje mu je dužnost obučavati. Stoga ja ne idem s vojskom.Osim toga, pretpostavljam da će gospodin poput vas najbolje znatiprosuditi koji je put najbolji, pa sam stoga odlučio da vam se pridružim kako bi mi putovanje bilo ugodnije u društvu.— Potpuno samovoljna, a možda i prenagljena odluka — uzvikneHeyward, još neodlučan bi li dao oduška svojoj srdžbi ili bi senasmijao u lice strancu. — Ali vi govorite o obučavanju, govoriteo svom zvanju; niste li možda dodijeljeni pokrajinskom vojnomzboru kao učitelj plemenite vještine navale i obrane, ili možda spadate među one koji crtaju linije i kutove pod izlikom da tumačematematiku.Stranac načas usmjeri začuđen pogled u mladića. Potom, izgubivši svaki znak samosvijesti, odgovori s izražajem svečane poniznosti: -

— Sto se tiče navale, nadam se da ona nije na umu nijednoj strani,^rt«^ «~ U_____:*

a Str


počinio baš pravoga grijeha otkako sam posljednji put ishodio nje-govu milost oproštenja. Ne razumijem vaših aluzija o linijama i kutovima pa prepuštam da to protumače oni koji su za to pozvani i koji su određeni za tu uzvišenu službu. Ne svojatam za se većih darova, nego da imam malo uvida u slavno umijeće molitava i za-hvalnica kako se očituju u psalmima.— Čovjek je očito učenik Apolonov — usklikne Alice koju je tajrazgovor zabavljao — i ja ga uzimani pod svoju osobitu zaštitu.Dajte, uklonite te oblake s čela, Heywarde, pa se smilujte mojimčeznutljivim ušima i dopustite tomu čovjeku da putuje u našemdruštvu. Osim toga — doda tihim i brzim glasom, bacivši hitarpogled na Ćoru koja je polagano išla za njihovim šutljivim mrkimvodičem — možda se time našim snagama pridružuje jedan prijatelj više u času nužde.— Zar mislite, Alice, da bih ja mogao povjeriti one koje volimovom skrovitom putu kad bih mislio da bi nužda mogla nastupiti?— Ne, ne mislim to sada, ali taj me čudni čovjek zabavlja. Pa akoon ima »glazbu u duši«, nemojmo neuljudno odbijati njegova društva.Jahačkim bičem značajno pokaže na stazu, oči im se sretoše. Mla-dić je časak oklijevao, ali onda, popustivši njezinu plemenitom za-uzimanju, podbode ostrugama konja, te se začas nađe uz Ćoru.— Sretna sam što sam vas srela, prijatelju — nastavi Alice, mahnu vši rukom strancu da pođe za njima, te udari svoga naragansetakoji nastavi kasati. — Rođacima je mojim gotovo pošlo za rukomuvjeriti me da nisam posve bez vrijednosti u dvopjevu, pa bismo,posvećujući se toj djelatnosti, mogli putovanje učiniti veselijim. Amožda bi za neznalicu, kakva sam ja, moglo biti samo od koristi dačujem mišljenje i iskustva vještaka u tom umijeću.— Pjevati psalme u pravo vrijeme, to osvježuje i duh i tijelo — odvrati majstor pjeva bez okolišanja, odazvavši se njezinu pozivu daim se priključi. — I ništa nas ne olakšava koliko ovakva utješnadjelatnost. Ali četiri su glasa potrebna da harmonija bude savršena.Kod vas sve upućuje na to da imate nježan i pun sopran; ja mogu,ako se potrudim, dotjerati svojim tenorom do najviših visina; nogdje su nam alt i bas! Onaj kraljevski časnik, koji se ustručavaoda me primi u svoje društvo, mogao bi ispuniti prazninu, što namnedostaje,bas, koliko mogu prosuditi iz zvuka niesova glasa u obi-

Drugo poglavlje

čnom govoru.— Nemojte prenaglo suditi po onom što se u brzini može pričinitii što može biti tek obmana — reče dama nasmijavši se — jer, akomajor Heyward i zna prigodice pogoditi duboke tonove, vjerujtemi da mu je glas podesniji za mekani tenor nego za onaj bas što stega maloprije čuli.— Ima li on mnogo prakse u umijeću pjevanja psalama? — upitapratilac bezazleno.Alice osjeti potrebu da se od srca nasmije, ali ipak uspije zatomiti veselost.— Bojim se da on ima više sklonosti za svjetovne pjesme. Prilikesu vojničkoga života slabo prikladne da potiču kod ljudi ozbiljnijesklonosti.— Glas je čovjeku dan kao i ostali darovi, da ga upotrebljava, a nezloupotrebljava. Nitko neće moći predbaciti da sam ikada svojedarove zanemarivao. Sretan sam što mogu reći da je moja mladost,kao i mladost kralja Davida, bila posvećena glazbi, ali nikada nijedan grubi stih nije oskvrnuo mojih usana.— Vi ste dakle ograničili svoja nastojanja na svete pjesme?— Posve točno. Kao što psalmi Davidovi nadvisuju sve što se govori, tako i napjevi, koje su svećenici i mudraci one zemlje udesili zate psalme, nadmašuju svako isprazno pjevanje. Srećom mogu rećida preko mojih usana ne prelazi ništa drugo doli misli i želje samoga kralja izraelskoga. Premda bi današnja vremena tražila određeneizmjene, ipak ovo izdanje, što ga mi upotrebljavamo u kolonijamaNove Engleske, toliko premašuje sve prijevode da se svojim bogatstvom, svojom točnošću i svojom dubokom jednostavnošću pribli-žuje, koliko je to god moguće, onom velebnom djelu nadahnutogapjesnika. Nećete me naći nigdje, ni na kom mjestu, ni u snu, ni najavi, a da ne bih imao uza se primjerak toga divnoga djela. Ovo jedvadeset šesto izdanje, tiskano u Bostonu, Anno Domini 1744.,te nosi naslov: »Psalmi, himne i duhovne pjesme Staroga i Novogazavjeta, vjerno prenesene u engleske stihove, za upotrebu, pouku iutjehu svetih ljudi, u javnom i privatnom životu, a osobito za oneu Novoj Engleskoj«.Dok je držao taj hvalospjev tomu rijetkom proizvodu pjesnika, stranac je iz džepa izvukao knjigu pa ju je, nataknuvši na nos želje-

I


bili posve u skladu s pobožnom svrhom djela. Onda bez okolišanja i bez isprike povikne najprije »posluh!« i, prinesavši već spomenutu nepoznatu spravu k ustima, izmami iz nje visok, rezak zvuk koji nato ponovi za oktavu niže vlastitim glasom, pa zapjeva jasnim, slatkim i melodioznim zvucima koji su prkosili i glazbi, i poeziji, i teškim pokretima loše trenirane kobile:

Divno li je i ugodno, *Kad se braća lijepo slažu]To je kao sveto ulje,Sto na halju AronovuS glave se niz bradu cijedi.

Te je stilove stranac pratio pravilnim dizanjem i spuštanjem de-sne ruke. Kad bi ruku spustio, zaustavljali bi mu se prsti časkom na stranicama knjige, a kad bi je digao, prsti bi mu poigravali da to nitko, osim onoga tko je vješt tomu umijeću, ne bi bio kadar oponašati. Duga vježba kao da je te kretnje učinila neophodnima, jer nisu prestale dok nije bila izgovorena dvosložna riječ koju je pjesnik odabrao da njome završi svoje stihove. Takva promjena nakon potpune tišine i mira šume nije mogla izbjeći ušima ostalih koji su bili nešto malo odmakli ispred njih. Indijanac došapne nekoliko loših engleskih riječi Heywardu, a ovaj se okrene strancu te prekine, a za kratko vrijeme i potpuno ušutka njegovu pjevačku djelatnost.— Ako nam i ne prijeti nikakva neposredna opasnost, ipak namrazbor nalaže da putujemo kroz šumu što tiše možemo. Stoga ćetemi, nadam se, Alice, oprostiti, što sam vas lišio toga užitka, zamolivši gospodina da odgodi svoj pjev do zgodnije prilike.— Doista ćete me lišiti užitka — odvrati vragolasto djevojka —jernikad još nisam naišla na veći nesklad između teksta i predavanjanego što sam ga slušala sada. I baš sam se bila upustila u učenoistraživanje o uzrocima sklada između napjeva i sadržaja, kad stevi, Duncane, tim svojim basom prekinuli čar mojih razmatranja.— Ne znam što to zovete mojim basom — na to će Heyward,kojega kao da je ta opaska malo zapekla — ali znam da mi je vašai Corina sigurnost važnija od ma kojeg orkestra s Handelovom gla-z h n m _____.-...........-........-.............. ,-.—.-»-—

Drugo poglavlje

Odjednom zašuti, okrene brzo glavu prema guštari a zatim sumnji-čavo zaustavi pogled na vodiču koji je nastavljao hod s nedirnutom ozbiljnošću. Mladiću se u taj čas učini da je opazio blistave zjenice divljaka koji se tuda šulja, ali se odmah sam sebi nasmije, vjerujući da se prevario, jer da su to ustvari samo neke sjajne bobice. Odjaha stoga naprijed i nastavi razgovor što ga je bila prekinula ta časovita pomisao.No major Heyward ipak se nije prevario u svojoj prvoj pretpo-stavci; pogriješio je doduše, ali samo u tome što je dopustio da njegov mladenački i velikodušni ponos nadjača njegovu pažljivost. Jer, tek što je naše društvo prošlo mimo tog mjesta, razmaknu se granje grmlja, koje je tvorilo tu guštaru, i pojavi se lice, tako stra-šno kakvim ga samo divljačko umijeće i neobuzdane strasti moga-hu učiniti. Proviri za putnicima koji su odmicali, bljesak radosti zablista na tamno obojenom licu toga stanovnika šuma kad je vidio kojim putem kreću žrtve na koje je bacio oko, a koje ne sluteći zla, jašu mirno dalje. Lake su se i dražesne pojave djevojaka pomaljale između drveća, već prema tomu kako je vijugala staza, kod svakoga se zaokreta iza njih viđao muževni lik Heywardov, dok se konačno nezgrapna figura učitelja pjevanja nije kao posljednja gubila među nebrojenim stablima što su se dizala u prostoru između njih.


Treće poglavljeDok poljane ove obrađene ne bjehu,

Sve do ruba pune tekle su nam rijeke;Zvučni romon vode punio je tadaSvježe i beskrajne ove naše šume,

Padale bujice, skakali potoci,U dubokoj sjeni prskali izvori.

Bryant

Ostavimo Heywarda koji nije ni u što sumnjao, i njegove prijatelje koji su bili puni povjerenja, neka se probijaju dublje u šumu, u kojoj obitavaju ljudi izdajničke ćudi, pa se poslužimo pravom pisca da pomaknemo scenu nekoliko milja na zapad od mjesta gdje smo naše društvo ostavili.Istoga dana šuljala su se dva čovjeka uz obalu male, ali brze rijeke, jedan sat hoda od Webbova tabora, kao da očekuju dolazak nekog trećeg ili vijest o kakvom neočekivanom događaju. Široko se svo-dovlje drveća širilo sve do ruba rijeke, spuštajući se nad samu vodu i zasjenjujući mračnu struju rijeke, dajući joj još tamnije boje. Žar je sunčanih zraka stao slabjeti, a jaka vrućina dana popuštati, jer su se hladnije pare izvora potočića dizale iz svojih lisnatih korita i lepršale po zraku. No usprkos tome ona je duboka tišina, koja je značajna za dremljivu sparinu američke prirode u mjesecu srpnju, vladala i tim samotnim mjestom, a prekidali su je samo tihi glasovi dvojice ljudi, prigodno i lijeno kuckanje žune ili neskladni krikovi kakve kićene sojke i prigušeni šum dalekog vodopada. Ti su slabi i isprekidani zvuči, međutim, bili previše poznati ovim stanovnicima šume a da bi ih mogli odvrajtiti.od razgovoxa.U-koiL

Treće poglavlje

opremom urođenika tih šuma, a drugi i pored svoje grube i gotovo divljačke opreme pokazivao doduše preplanulu i potamnjelu, ali ipak svjetliju kožu čovjeka koji se može dičiti europskim podrije-tlom. Onaj je prvi sjedio na kraju panja obrasla mahovinom, u po-ložaju koji mu je dopuštao da pojača učinak svoga govora, mirnim, ali izražajnim kretnjama Indijanca kad se upusti u debatu. Njego-vo, gotovo posve golo tijelo nosilo je na sebi jezoviti simbol smrti, nacrtan bijelom i crnom bojom1. Glatko obrijana glava, na kojoj nije ostalo više kose osim onoga poznatoga viteškog čuperka za skalpiranje2, nije nosila drugoga ukrasa osim jednoga jedinog orlov-skog pera koje mu je visilo preko tjemena i padalo nad lijevo rame. Za pašom je nosio tomahawk i nož za skalpiranje, oboje engleske izradbe, dok je kratku pušku, i to od one vrste kojom je politika bi-jelaca oboružavala svoje divljačke saveznike, držao nehajno preko golih žilavih koljena. Izbočena prsa, dobro građeni udovi i ozbiljan lik ratnika pokazivali su da je dosegao najbolje godine, a da se još nisu opažali znakovi da bi mu muževna snaga bila u opadanju. Bijelčeva je tjelesna građa, koliko se moglo razabrati iz onih dijelo-va tijela koji nisu bili pokriveni odjećom, bila kao kod čovjeka koji je već od najranije mladosti upoznao tegobe i napore života. Tijelo, premda mišićavo, bilo je prije vitko nego puno, no činilo se da je svaki živac i svaki mišić napet i otvrdnuo od izlaganja nevremenu i naporima. Nosio je lovačku košulju3, zelenu poput šume a obru-bljenu izblijedjelim žutim trakama, i ljetnu kapu od kože divljači, s koje je dlaka bila odstranjena. I on je nosio nož za pašom od vam-puma koji je bio sličan pojasu, što je služio Indijancu kao završetak njegove manjkave odjeće, ali tomahawka nije imao. Mokasini su

1. Vidi: Dodatak, bilješku B.2. Sjevernoamerički Indijanac čupao je svu dlaku s cijeloga tijela; ostavljao bitek malen čuperak na tjemenu, tako da bi neprijatelj mogao za nj zahvatitikad bi došlo do toga da mu skine skalp. Skalp je bio jedini dopustivi ratnitrofej. Stoga se smatralo važnijim domoći se skalpa nego ubiti čovjeka. Neka suplemena pridavala veliku važnost tome da udaraju mrtvo tijelo. No ta se praksagotovo posve izgubila među Indijancima država blizu Atlantskog oceana.3. Lovačka je košulja slikovit haljetak, samo je skraćena i urešena resicama1 rojtama. Boja treba oponašati zelenilo šume, služiti kao prirodna zaštita.MnogeJSU iedinice američkih striielaca bile tako orlievpne a tn \p mkn iprinn


mu bili živahno ukrašeni po urođeničkoj modi, a jedina donja odje-ća koja se vidjela ispod lovačkog kaputa, bile su mestve od srneće kože, vezane sa strane uzicom a pritegnute povrh koljena jelenjim tetivama. Opremu su mu upotpunjavali tobolac i rog, dok je nje-gova vrlo dugačka puška1, koju su najvještiji među bijelcima upo-znali kao najopasnije vatreno oružje, bila prislonjena o mladicu u njegovoj blizini. Oči toga izviđača, ili što je već bio, bjehu malene, hitre, oštre i nemirne, pa je njima šibad na sve strane, kao da traži divljač, ili kao da se boji da ne bi otkud izniknuo kakav neprijatelj koji vreba. Usprkos tim znacima uobičajene sumnjičavosti, nije na tom licu bilo ni traga kakvoj himbenosti, pa je i ovoga časa, kad ga upoznajemo, izražavalo nepokolebljivu čestitost.— Evo, pa i tvoja predaja daje meni pravo — reče on, govorećijezikom koji je bio poznat svim urođenicima što su nekoć obitavaliizmeđu Hudsona i Potomaca, a mi ćemo taj jezik čitatelju za voljuslobodno prevoditi, no nastojat ćemo pritom zadržati osobitost ičovjeka i jezika. — Tvoji oci odoše iz krajeva gdje zalazi sunce, pre-đoše veliku rijeku2, borahu se s narodom koji je ovdje prebivao, iosvojiše ovu zemlju. Moji pak dođoše od strane rumenog jutarnjegneba, preko velikoga jezera slane vode, i latiše se posla po primjerušto im ga dadoše oci. Bog neka tu stvar među nama rasudi, a prijatelji neka štede riječi.— Moji su se oci borili s golim crvenim čovjekom — odvrati Indijanac ozbiljno na istom jeziku. — Zar nema razlike, Oko Sokolovo, između strelice s kamenim vrškom naših ratnika i olovnimmetkom kojim vi ubijate?Razborit je Indijanac, iako mu je priroda dala crvenu kožu] — reče bijelac i kimne glavom kao čovjek komu nije uzalud bio upućen apel na njegovu pravičnost. Načas mu se učini da sam baš nema dosta jakih argumenata, no onda se pribere pa odgovori na prigo-vore svoga prijatelja koliko mu je dopuštalo ograničeno znanje.— Nisam ja učenjak i ne stidim se to priznati, ali sudeći po onomšto sam vidio kod te čeljadi u lovu na divljač i pri hvatanju vjeve-

Treće poglavlje

rica, rekao bih da puška u rukama njihovih djedova nije bila tako opasna kao što je mogao biti luk i dobra strelica kad je odapinje indijanska ruka, a nišani indijansko1 oko.— Tebi su tu priču pričali tvoji oci — odvrati onaj drugi mahnuvširukom. — A što vele vaši stari ljudi? Zar oni pričaju mladim ratnicima da su se bljedokošci sretali s crvenokošcima obojeni ratničkim bojama i oboružani kamenim sjekirama i drvenim puškama?— Nisam ja čovjek predrasuda i ne idem među one koji se hvastaju povlasticama kojima ih je obdarila priroda, premda se ni mojnajveći neprijatelj na svijetu, pa bio on i Irokez, neće usuditi poreći da sam pravi bijelac ■— odgovori izviđač, bacivši zadovoljanpogled na preplanule svoje koščate i žilave ruke — i priznat ćurado da ljudi moje rase imaju raznih običaja kojih ja kao poštenčovjek ne mogu odobriti. Jedan je od takvih običaja da pišu poknjigama što su učinili i što su vidjeli, namjesto da to pričaju svojima po selima, gdje se kukavnom hvalisavcu može odmah dobacitiu lice da laže, a hrabar se ratnik može pozivati na prijatelje kojimogu potvrditi istinitost njegovih riječi. Poradi toga se lošeg običaja može dogoditi da čovjek koji je presavjestan a da bi tratio danemeđu ženama prebirući one crne znakove na bijelu papiru nikadne dozna za djela svojih otaca, pa tako ne osjeti ni ponosite željeda ih nadmaši. Što se mene tiče, mislim da su svi Bumppi znali pucati, jer imam prirodan dar u baratanju puškom, koji može samoprelaziti s koljena na koljeno onako kako nam svete knjige kažu dase baštine dobra i zla svojstva, premda u tim stvarima ne bih voliosnositi odgovornosti ni za koga. No svaka stvar ima dvije strane.Stoga pitam ja tebe, Čingečguk: što se prema predaji crvenih ljudidogodilo, kad su se naši očevi prvi put susreli?U razgovoru nastade stanka od jedne minute, a Indijanac je za to vrijeme sjedio bez riječi. Potom započe u skladu s dostojanstvom svoga položaja svoju kratku priču tako svečano da je to samo još pojačavalo dojam istinitosti.— Slušaj, Oko Sokolovo, tvoje uho neće upijati laži. Evo ovo je što

1. Vojnička je puška kratka, a lovačka uvijek dugačka.2. Mississippi. Izviđač aludira na tradiciju koja je vrlo raširena među plemenimau državama oko Atlantika. Zaključak se o njihovu azijskom podrijetlu izvodj


su moji očevi govorili, a što su Mohikanci učinili. — Zašuti jedan časak i dobaci oprezan pogled svome prijatelju, a onda nastavi gla-som koji je bio napola pitanje, a napola tvrdnja: — Zar ne teče ova rijeka pod našim nogama na jug, dok joj voda ne postane slana, a onda, zar ne teče struja uz vodu?— Ne mogu poreći da ti predaja istinu kazuje u oba ova pitanja— odgovori bijelac — jer sam i sam bio tamo i to vidio. Premda,zašto voda koja je, dok teče u sjeni, slatka, postaje gorka na suncu;to je promjena koju nisam nikada bio kadar protumačiti.— A struja? — upita Indijanac, očekujući odgovor s onim zanimanjem koje osjećamo kad želimo čuti potvrdu činjenice kojojse čudimo, premda je prihvaćamo. — Zar su Čingečgukovi precilagali?— Ni Sveto pismo nije istinitije od toga, a Sveto pismo najveća jeistina na cijelom svijetu. To strujanje uz vodu zovu plimom, a to jestvar koja se brzo može protumačiti i dovoljno je jasna. Šest sativoda teče prema unutra, a šest sati prema van, a razlog je tomuovaj: kad je voda na moru viša nego na rijeci, ona teče prema unutra, sve dok rijeka ne nabuja do svoje najveće visine, a zatim vodateče opet van.— Voda u šumama i na velikim jezerima teče dolje, sve dok nijekao moja ruka — pripomene Indijanac ispruživši ruku ravno predase — a onda prestaje teći.— To nijedan čestit čovjek neće poreći — odvrati izviđač malorazdražen što prijatelj ne vjeruje njegovim obrazlaganjima tajneplime i oseke — pa i ja dopuštam da je tako ondje gdje je malovode i gdje je zemlja ravna. Ali sve ovisi o tome kako gledaš nastvari. Eto vidiš, na malom prostoru Zemlja je ravna, na većemje prostoru okrugla. Stoga bare i jezera, pa i velika slatkovodnajezera, stoje mirno, kako znamo ti i ja, jer smo ih vidjeli. Ali akoprostreš vodu na veliku površinu, kao što je more, i to na takvupovršinu gdje se Zemlja već zaobljuje, kako onda može tamo vodaostati mirna? Isto bi tako mogao očekivati da će rijeka mirno statiuz rub onih crnih stijena milju povrh nas, premda ti uho veli daona i sada tutnji preko njih.Ako Indijanca i nije posve uvjerilo mudrovanje prijateljevo, on jeipak bio i odveć ponosan a da bi pokazao svoje nevjerovanje. Slu-

.„.. šao je kap da je uvjeren uJ&tinitQ&t svega, Da nastavi oričati na svoi

Treće poglavlje

svečani način.— Došli smo s mjesta gdje je sunce noću skriveno, preko velikihravnica, po kojima pasu bizoni, dok nismo stigli do velike rijeke.Tu smo se borili s Aligevima, dok se zemlja nije zarumenjela odnjihove krvi. Od obala velike rijeke pa sve do žala slanoga jezeranitko nam se nije suprotstavio. Makvi su došli nakon nas. Mi smogovorili kako bi trebalo da je zemlja naša sve od mjesta gdje vodaviše ne teče natrag, pa do rijeke koja je udaljena dvadeset sunacahoda prema krajevima ljeta. Zemlju, što smo je zauzeli, zadržalismo kao muževi. Potjerali smo Makve u šumu s medvjedima. Onisu samo liznuli sol na lizalištima, no nisu izvlačili ribu iz velikogajezera; dobacili smo im samo kosti.— Sve sam to čuo i sve to vjerujem — potvrdi bijelac kad je Indijanac zamuknuo — no bilo je to davno prije nego što su Englezidošli u ove predjele.— Omorika je rasla ondje gdje sada stoji ovaj kesten. Prvi blje-dokošci koji su došli među nas nisu govorili engleski. Došli su uvelikom čunu, a moji su očevi onda zakopali tomahawk, zajednosa svim crvenim ljudima oko sebe. Onda, Oko Sokolovo — nastaviodajući uzbuđenost samo time što mu se glas spustio do onih dubokih grlenih zvukova koji su činili njegov govor, kakvim se kadštoslužio, tako melodioznim — onda smo, Oko Sokolovo, bili jedannarod i bili smo sretni. Slano jezero davalo nam je ribu, šuma divljač, a zrak ptice. Uzimali smo žene koje su nam rađale djecu, klanjali se Velikomu Duhu i držali smo Makve na takvoj udaljenostida nisu do njih mogli dopirati zvuči naših pobjedničkih pjesama.— Znaš li što o svom rodu iz toga vremena? — upita bijelac. Ali tisi kao Indijanac pravedan čovjek, pa kako mislim da si naslijediosvojstva svojih otaca, to mora da su oni bili hrabri kao ratnici, amudri uz vatru vijeća.— Moje je pleme djed naroda1 ali ja sam čiste, nemiješane krvi.U mojim žilama teče krv poglavica, pa moram tu dovijeka ostati.Nizozemci su se iskrcali i dali mojim ljudima vatrenu vodu. Ovi suJe pili, dok im se nije činilo da su se nebo i zemlja sjedinili, pa su u


svojoj ludosti mislili da su našli Velikoga Duha. Onda su se počeli rastajati od svoje zemlje. Pedalj po pedalj uzmicali su od morskoga žala, tako da već ja, koji sam poglavica, nisam vidio sunca drugačije nego kroz krošnje drveća, i nisam nikada obišao grobove svojih otaca!— Grobovi nam dozivlju svečane misli u pamet — odvrati izviđač,kojega je ganula tiha bol njegova druga — pa nam često pomažuu našim dobrim namjerama. Premda, Ito se mene tiče, mislim daće moje kosti izblijedjeti u šumi, jer ih neće nitko pokopati ili ćeih vukovi raznijeti. Ali gdje su sada oni od tvoga plemena, koji sudošli k svojim rođacima u delavarske krajeve prije toliko ljeta?— Gdje je cvijeće onih ljeta? Palo je, jedno za drugim. Eto tako suotišli svi od moje porodice, jedan za drugim, u Carstvo duhova. Jasam stigao na vrhunac brda pa moram sići u dolinu. A kad Unkaskrene mojim tragom, neće preostati nijedan od krvi sagamora, jermoj je sin posljednji Mohikanac.— Evo Unkasa! — začuje se drugi glas, jednako ugodna grlenaprizvuka, posve blizu njega. — Tko govori o Unkasu?Na taj izvanredni prekid, bijelac odriješi nož u kožnoj torbi i nes-vjesno posegne rukom za puškom, no Indijanac ostade nepomičan pa se i ne obazre kad je začuo taj neočekivani glas. Cas zatim stupi među njih mlad ratnik te sjedne na obalu rijeke. Ocu se nije oteo nikakav uzvik iznenađenja, niti je nekoliko časaka itko išta pitao ni odgovarao. Svi su očekivali čas kad će moći progovoriti, da ne bi pokazali ženske radoznalosti ili djetinjaste nestrpljivosti. Činilo se da je već i bijelac usvojio njihove običaje, jer je i on, spustivši ruku s puške, ostao tih i suzdržan poput njih. Konačno Čingečguk polako okrene glavu prema mladiću te ga upita.— Usuđuju li se Makvi ostaviti trag svojih mokasina u ovim šumama?— Bio sam im na tragu — odvrati mladi Indijanac — i znam daih ima koliko je prsta na objema rukama. Ali skrivaju se poputkukavica.— Ti lopovi vrebaju na skalpove i na plijen! — upadne bijelac,kojega ćemo i mi zvati Okom Sokolovim, kako ga nazivlju njegoviprijatelji. — Onaj će žustri Francuz Montcalm poslati uhode u samnaš tabor, ali neka, upamtit će on ovaj naš put!

1 1 1 4 U ' __1______: rti_______

Treće poglavlje

zalazilo. — Istjerat ćemo ih kao divljač iz naših šikara. Oko Soko-lovo, založimo večeras nešto, a sutra ćemo pokazati Makvima da smo muževi.

— Jednako sam spreman i na jedno i na drugo. No da bismo semogli boriti s Irokezima, potrebno je da najprije nađemo te kukavice, a ako želimo jesti, moramo imati divljači. No mi o vuku, avuk na vrata! Evo najvećeg rogovlja što sam ga ljetos vidio; eno gagdje se pomiče kroz šikarje ispod brežuljka. Pazi, Unkase — nastavi poluglasno s prigušenim smijehom čovjeka kojemu je ušlo ukrv da bude oprezan. — Da se kladimo, a dajem toliko puščanogapraha koliko stane u moj tobolac, za stopu vampuma da ću ga pogoditi između oba oka, i to bliže desnom nego lijevom.— Posve nemoguće — odvrati Indijanac skočivši s mladenačkimžarom na noge. — Ta vide mu se samo vršci rogova!— Vidi se da je tek dječarac! — naruga se bijelac, mašući glavomdok je govorio, i obraćajući se ocu. — Zar on misli, kad lovac vidijedan dio životinje, da ne može pogoditi gdje joj je ostatak tijela?Namjestivši pušku spremi se da pokaže svoju vještinu do koje jetoliko držao, ali ga u tom času ratnik udari po oružju i reče:— Oko Sokolovo! Želiš li se boriti s Makvima?— Eh, ti Indijanci poznaju prirodu šume kao po nekom instinktu!— vrati izviđač spustivši pušku i okrenuvši se poput čovjeka kojiuviđa svoju pogrešku. — Moram jelena prepustiti tvojoj strijeli,Unkase, jer nam se inače može dogoditi da divljač ubijemo za onelupeže da je oni jedu.Istoga časa kad je otac podupro taj prijedlog izražajnim pokretom ruke, Unkas se pruži po zemlji i stane se opreznim kretnjama pri-bližavati životinji. Kad je bio tek nekoliko koračaj a udaljen od gr-mlja, koje ga je skrivalo, stavi, što je mogao opreznije, strelicu na luk, dok su se parošci jelenovi malo podigli, kao da je nanjušio opasnost. Začas se začuje zuj tetive i bijeli trak poleti u grmlje, a ranjeni jelen skoči iz zaklona grmlja pred same noge svoga skrive-noga neprijatelja. Uzmičući pred rogovima razbjesnjele životinje, Unkas skoči na stranu i zarine nož u grlo, a jelen skoči do ruba rijeke, padne i oboji vodu krvlju.— E, to je izvršeno s indijanskom vještinom — izjavi izviđač i na-smije se zadovoljno — i lijepo je to bilo gledati! No strijela ipak Jama np Anci-ît


— Hej! — usklikne njegov drug okrenuvši se brzo poput psa kojije nanjušio trag.— Tako mi života, eto čitava čopora! — vikne izviđač, a oči muzasjaju žarom njegova lovačkog zanata. — Ako mi dođu nadohvatpuške, oborit ću jednoga, pa makar svih šest naroda vrebalo, doklegod zvuk dopire! Što čuješ, Čingečguk? Jer za moje uši šuma jenijema.— Nema tu više od jednog jelena, a ta^ je mrtav! —odgovori muIndijanac sagnuvši se tako duboko da mu je uho doprlo do zemlje.— Čujem štropot koraka!— Možda su vukovi potjerali jelena u šikarje, pa sad jure za njegovim tragom?— Ne, dolaze konji bijelih ljudi — odvrati Indijanac, dignuvši sedostojanstveno, a onda opet sjede na panj u istom položaju kao iprije. — Oko Sokolovo, to su tvoja braća, porazgovori se s njima.— To i hoću, i to takvim engleskim jezikom da se ni sam kralj nebi trebao stidjeti da odgovori — odvrati lovac na jeziku znanjemkojega se upravo pohvalio. — Ali ja ne vidim ništa i ne čujemzvuka ni od čovjeka ni od životinje. Čudno je da Indijanac boljezamjećuje zvukove bijelaca nego čovjek kojemu i sami neprijateljimoraju priznati da nema ni trunčice strane krvi, premda sam toliko vremena živio među crvenokošcima da bih morao posumnjati.Ha, evo nešto, što zvuči kao pucketanje suhe grane. Da, sada čujem i kako se šikarje pomiče, evo i štropota što sam ga pogrešnosmatrao šumom vodopada. Na konačno, evo i njih samih. Bog ihočuvao od Irokeza!

Četvrto poglavlje

Četvrto poglavljePa dobro, idi, pođi svojim putem,

No izić nećeš iz ovoga gaja, Za ovu dok ja tebe ne kaznim uvredu.

San ljetne noći

Izviđač još ne doreče posljednjih riječi, kad se pojavio vođa skupine kojoj je korake bilo zamijetilo budno uho Indijanca. U maloj se udaljenosti vijugao put kakav probija divljač kad se provlači kroz šikarje. Taj je puteljak izlazio na rijeku na onom mjestu gdje su se bijelac i njegovi crvenokožni prijatelji smjestili. Po tom su se pu-teljku naši putnici, koji su svojim dolaskom u tako duboku prašumu pobudili nemalo iznenađenje, približili lovcu koji je prvi stupio pred njih da ih dočeka.— Tko je? — upita izviđač, spustivši pušku nemarno na lijevu rukui stavivši prst desne ruke na kokot, premda je nastojao da mu držanje ne odaje prijetnju.— Tko to dolazi ovamo među divlje zvijeri iopasnost divlje prirode?— Ljudi, dobri vjernici crkve, prijatelji zakona i kralja — odgovorionaj koji je jahao na čelu skupine. — Ljudi koji putuju od izlaskasunca pod sjenom šume i koji su se prilično umorili od puta.■ Znači izgubili ste put — prekine ga lovac — i vidjeli kako je toteško kad se ne zna valja li krenuti desno ili lijevo.■ Posve točno: ni dojenčad ne bi mogla biti ovisnija o svojim vodicima nego mi koji smo ipak nešto odrasliji, i za koje se može reći daimamo stas muškarca, ali da nam manjka znanje ljudi. Je li vam poznata udaljenost do kraljevske tvrđave što je zovu "VVilliam Henry?I LAJ^LTT- Uskliknp izvirfflr urlor-iVr' '


način, a s manje opasnosti da bi ga neprijatelj mogao čuti. Toliko ste sišli s traga koliko pas kad bi mu se jezero Horican ispriječilo između njega i divljači! William Henry! Ma, čovječe! Ako ste vi prijatelji kralja i imate neke veze s vojskom, bolje biste učinili da se spustite niz rijeku do tvrđave Edward pa da svoju stvar iznesete pred Webba koji tamo trati vrijeme umjesto da se probije kroz klance i odanle potjera preko jezera Chfmplain onoga drskog Fran-cuza natrag u njegov brlog.Prije nego što je stranac i mogao odgovoriti na taj neočekivani pri-jedlog, drugi se konjanik probije kroz šikarje te, potjeravši konja na stazu, stane pred svoga druga.— Pa dobro, koliko možemo biti udaljeni od tvrđave Edward? —upita upravo pristigli stranac. — Mi smo, naime, mjesto kuda namsavjetujete da pođemo, napustili danas ujutro, a naše odredište jedruga tvrđava na kraju jezera.— Onda, ako ste izgubili put, morali ste prije toga izgubiti oči, jerput koji spaja rijeku s jezerom prosječen je u širini od dva pruta1,pa je valjda tako prostran kao put kojim se ulazi u London ili moždakao onaj što vodi pred samu kraljevu palaču.— Nećemo se sada prepirati o valjanosti ceste —odgovori Heyw-ard, nasmiješivši se (čitatelj je već mogao pogoditi da je on to bio).— Za sada je dosta to što smo se povjerili vodstvu indijanskogavodiča koji nas je imao odvesti onamo kraćim, iako manje poznatimputem, a sada vidimo da smo se prevarili kad smo se pouzdali unjegovo znanje. Jednom riječju, mi sad ne znamo gdje smo zapravo.— Indijanac, pa da bi zalutao u šumi? — posumnja izviđač stresavši glavom. — Dok mu sunce, koje žari vrške drveća, dok muvodopadi, koji obiluju vodom, dok mu mahovina, što je vidi nasvakoj bukvi, kazuju na kojoj će strani Sjevernjača uvečer zasvije-tliti! Suma je puna puteljaka što ih divljač probija kad se spušta narijeku i na mjesta gdje liže sol, a ta su mjesta svakomu poznata. Ani sve divlje guske nisu još odletjele u Kanadu! Čudno bi bilo daIndijanac zaluta između jezera Horican i zavoja rijeke! Pripada li on

Četvrto poglavlje

plemenu Mohawk?— Po rođenju ne pripada, ali je primljen u to pleme. Mislim da murodno mjesto leži više prema sjeveru, i da je on jedan od onih štoih nazivlju Huronima.— Hej! — kliknuše oba pratioca izviđačeva koji su dosad nepomično sjedili, kao da ništa ne mare za ono što se oko njih zbiva, aliću sada skočili na noge sa živahnošću i zanimanjem koje je očitoiznenada nadvladalo njihovu suzdržljivost.— Huron! — ponovi snažni izviđač, stresavši još jednom glavom uznak očitog nepovjerenja. — To je pleme lupeža, pa je posve svejedno u koje je pleme koji od njih primljen. Od njih ne može bitiništa drugo doli skitnica i lopov. Ako ste se povjerili takvu čovjeku,čudim se kako niste još i gore prošli!— No ne može biti tako opasno kad je William Henry nekolikomilja pred nama. Zaboravljate što sam vam rekao, da naš vodičsada pripada plemenu Mohawk i da služi kod naših oružanih snagakao prijatelj.

— A ja vam velim: tko se rodio kao Mingo, umrijet će kao Mingo— odvrati ovaj drugi nepokolebljivo. — Ako želite govoriti o poštenju, možete spomenuti Delavare ili Mohikance. Ako se oni bore,a svi se neće boriti, jer su ih lukavi njihovi protivnici Makvi učiniliženama, dakle, ako se oni bore, onda odaberite Delavara ili Mohi-kanca, ako hoćete imati pravoga ratnika!— Dosta, dosta! — upade Heyward nestrpljivo. — Ne želim preko vas istraživati značaj čovjeka kojega poznajem, a vama je posvestran. Još niste odgovorili na moje pitanje koliko je daleko od nasglavnina vojske u Edwardu.— Meni se čini da to ovisi o tome tko vas vodi. Čovjek bi pomislioda konj poput vašega može prevaliti priličan dio puta od izlaska dozalaska sunca.

Ne želim se s vama prepirati o ispraznim riječima, prijatelju ■ nastavi Heyward prikrivajući svoje neraspoloženje i nastojeći govoriti malo ljubaznije. — Ako mi kažete koliko još ima do tvr-đave Edward, i ako me onamo odvedete, vaš trud neće ostati ne-nagrađen.

A ako to učinim, odakle ću znati da ne vodim neprijatelja i Montcalmova uhodu u tabor vojske? Nije ba§„.§yaki čoviek koti pn- —..


— Ako vi služite kod četa, kod kojih, kako sudim, vršite izviđačkuslužbu, mora da vam je poznata kraljevska šezdeseta pukovnija.— Šezdeseta! Ne možete mi mnogo govoriti o kraljevskim američkim četama koje ja ne bih znao, premda nosim lovačku košuljunamjesto grimiznog kaputa.— No onda će vam među ostalim biti poznato i ime majora tepukovnije? _|— Majora te pukovnije? — prekine ga lovac uspravivši tijelo poputčovjeka koji se ponosi povjerenjem što ga uživa. — Ako ima ijedančovjek koji poznaje majora Effinghama, onda taj čovjek evo stojipred vama.— Ali to je jedinica koja ima više majora. Gospodin što ga spomenuste najstariji je među njima. Ja pak govorim o najmlađemu,o onomu koji zapovijeda četama što leže u garnizonu u WilliamuHenrvju.— Da, da, čuo sam da je vrlo bogat mlad plemić, tamo iz dalekihjužnih krajeva, dobio to mjesto. No on je premlad a da bi mogaodržati taj položaj i biti pretpostavljen ljudima kojima kosa već počinje sijedjeti. A opet govore da je vrstan vojnik i odvažan gospodin.— No bilo kako mu drago, i bile njegove sposobnosti za taj čin kakve mu drago, on je čovjek koji evo razgovara s vama. Stoga dakakone može biti neprijatelj, kojega se valja plašiti.Izviđač pogleda Heywarda s iznenađenjem, a onda podignuvši kapu stane govoriti, ne više slobodno kao prije, no ipak glasom u kojem kao da se još uvijek krilo neko nepovjerenje.— Čuo sam da je jedna skupina morala jutros krenuti iz tabora naobalu jezera.— Istinu ste čuli, no meni je bio miliji kraći put, a osim toga samse pouzdavao u poznavanje puta Indijanca kojega malo prije spomenuh.— A koji vas je prevario i sada ostavio na cjedilu?— Ne vjerujem da je učinio ni jedno ni drugo. Ovo drugo sigurnonije, jer ćete ga naći na kraju naše povorke.— Htio bih malo pogledati to stvorenje. Ako je pravi Irokez, prepoznat ću ga po lupeškom izgledu i po bojama — odvrati izviđačte prođe kraj Heywardova konja i stane na stazu iza kobile učiteljapjevanja, kojoj je ždrijebe iskoristilo priliku da se nasiti materinim

Četvrto poglavlje

koraka, sastao se sa ženama koje su pune nemira, a ne posve bez straha čekale na rezultat pregovora. Iza djevojaka stajao je teklić, leđima naslonjen na stablo, te je izdržao oštri ispitivački pogled izviđačev ravnodušno, no njegov je pogled bio tako mrk i divlji da je već to moglo pobuditi strah. Zadovoljan svojim istraživanjem, lo-vac ubrzo od njega ode. Dok je ponovno prolazio mimo djevojaka, stao je načas da se divi njihovoj ljepoti, te uzvrati smiješak i naklon Alice s očitim užitkom. Krene nato do kobile da promotri njezina jahača, no nikako da pogodi što bi taj mogao biti, pa strese glavom i povrati se do Heywarda.

— Mingo je Mingo, pa kad ga je bog Mingom stvorio, ne mogu ga niMohawki ni ikoje drugo pleme promijeniti — objasni kad se vrationa prijašnje mjesto. — Da smo nas dvojica sami, i da onda prepustite toga plemenitoga konja noćas na milost i nemilost vukovima,mogao bih vam pokazati gdje je put u Edward za jedan sat, jer višetaj put nije odavde udaljen. No to je posve isključeno kad ste udruštvu dama.— A zašto? One su doduše umorne, ali su ipak sposobne projahatijoš koju milju!— To je po prirodi nemoguće! — opet će izviđač. — U društvuonoga teklića ne bih htio proći ni jednu milju ovom šumom kadpadne mrak, sve da mi daju najbolju pušku u cijeloj koloniji. Šumaje puna Irokeza koji leže u zasjedi, a vaš mohavvski izrod i predobrozna gdje će ih naći a da bih ja s njime ostao u društvu.— To vi mislite? — upita Heyward nagnuvši se naprijed u sedlu ispustivši glas gotovo do šapta. — Priznajem da nisam baš ni ja biobez svake sumnje, premda sam je nastojao prikriti, te sam pokazivao povjerenje koje nisam uistinu uvijek osjećao. Činio sam takozbog onih s kojima sam u društvu. Pa baš zato što sam posumnjaou njega, nisam više htio ići za njim, nego sam odredio da on ide zamnom.

Znao sam da je varalica čim sam ga ugledao — odvrati izviđač i stavi prst na nos u znak opreza. — Sada se taj tat naslonio na šećer-ni javor što ga možete vidjeti tamo preko šikarja. Desna mu je noga u pravcu stabla, pa ga mogu — tu izviđač udari po puški — odavle Sdje stojim, pogoditi točno između koljena i gležnja jednim hicem, tako da prekinem njegovo šuljanje po šumi barem na mjesec dana.D a š e v r a t i ™ k 1 : s ~ _ : - - _ . - ^ - - 1 - ' - ............... - --------"


kroz šumu kao preplašena srna.— Ne bi to bilo u redu. Možda je nedužan, pa mi ne bi bilo dragoda se takvo što učini. Premda, kad bih bio siguran da je izdajnik...— Posve se sigurno može s time računati da je Irokez lupež —odgovori izviđač te posve instinktivno podigne pušku.— Stanite! — usklikne Heyward. — Ne valja tako. Moramo smisliti neku drugu osnovu. A ipak, imam dovoljno razloga vjerovati dame taj lopov prevario. *Lovac, koji se već okanio svog nauma da uzme na nišan teklića, razmisli časak, a onda mahne rukom, na što se oba njegova crvena prijatelja začas nađoše uz njega. Razgovarali su nešto ozbiljno na delavarskom jeziku, ali posve tiho. No po kretnjama bijelca, koje su često bile usmjerene prema vršku javora, moglo se sa sigurnošću zaključiti da im tumači gdje se nalazi njihov skriveni neprijatelj. Nije trebalo dugo da mu prijatelji shvate želju, pa odloživši oružje krenu svaki na po jednu stranu staze te se skriju u guštari tako opreznim kretnjama da su im koraci bili posve nečujni.— Sada pođite natrag i zadržite se u razgovoru s onim đavlom. Oviće ga Mohikanci uhvatiti a da mu neće pokvariti ni boje na tijelu.— Ne — odgovori Heyward ponosno — ja ću ga uhvatiti sam.— Pst! Što možete vi na konju učiniti protiv Indijanca koji se krijeu šumi?— Sjahat ću s konja.— Zar vi mislite da će on, kad vidi kako izvlačite jednu nogu izstremena, čekati dok izvučete i drugu? Tko god dolazi u šumu dase ogleda s Indijancima, treba se služiti indijanskim navikama akoželi uspjeti u svojim pothvatima. Dakle, pođite i govorite otvorenosa zlikovcem pa se pravite kao da ga smatrate najiskrenijim prijateljem što ga imate na svijetu.Heyward se spremi da mu udovolji želji, iako mu se gadio zadatak koji je morao izvršiti. No svaki ga je časak ojačao u uvjerenju koliko je kritičan položaj u koji je samo stoga što je bio i odveć povjerljiv doveo one koje su bile povjerene njegovoj brizi. Sunce se već bilo smirilo, pa je šuma, lišena njegova svjetla1, dobivala tamnije boje,

Četvrto poglavlje

a to je podsjetilo da se naglo približava sat što ga divljaci obično odabiru za svoja najbarbarskija i najnesmiljenija djela osvete. Potaknut tom bojazni, on ode od lovca koji se odmah upustio u glasan razgovor s onim strancem što se toga jutra bez mnogo ce-remonija pridružio našim putnicima. Dok je prolazio kraj svojih suputnika nježnoga spola, Heyward im je dobacio nekoliko riječi ohrabrenja pa mu je bilo drago kad je mogao ustanoviti da i pored svih napora toga dana nisu sumnjale da ih je u sadašnji nezgodni položaj dovelo išta drugo doli nesretan slučaj. Ostavi ih u uvjere-nju da se samo misli dogovoriti za nastavak puta, podbode konja i potegne uzde, pa ga konj odnese do mjesta gdje je bio udaljen samo nekoliko jarda od mjesta gdje je mrki teklić još uvijek stajao naslonjen o drvo.— Kako vidiš, Magua — progovori mu, nastojeći dati svom licu izraz povjerenja i iskrenosti — noć se oko nas spušta a da nismo ništa bliže Williamu Henryju nego jutros, kad smo o izlazu sunca krenuli iz Webbova tabora. Promašio si put, a ni ja nisam bio bolje sreće. No srećom smo nabasali na lovca kojega možeš čuti kako razgovara s pjevačem; taj lovac poznaje sve staze divljači i sve pu-teljke u šumi, i on nam je obećao da će nas odvesti na mjesto gdje se možemo mirno skloniti do jutra.Indijanac zabode žarke oči u Heywarda i upita ga svojim manjka-vim engleskim jezikom:— Je li sam?— Sam? — odgovori krzmajući Heyward, kojemu je sredstvo varke bilo odveć novo a da bi se njime mogao poslužiti bez imalosmetenosti. — Ma naravno da nije sam, Magua, kad znaš da smomi s njim.— Onda će Renard Subtil1 otići — odvrati teklić hladnokrvno dižući svoje bisage sa zemlje, gdje su mu ležale pred nogama — abljedokošci će gledati samo ljude svoje boje.

Otići? A koga to zoveš Liscem?To je ime što su ga očevi Kanade nadjenuli Magui — odvrati teklić s

izrazom koji je odavao kako se ponosi takvim odlikovanjem.

..... 1. Dvai se nriznr odigrava na 42. stuoniu zemljopisne širine, edie sumrak _____^Ji^Md Subtil znači T _ J : :_____■


— Noć je za Lukavoga isto što i dan; kad ga Munro čeka.— A što će Lisac pričati zapovjedniku Williama Henrvja o njegovim kćerima. Hoće li se usuditi da prizna Skotu vruće krvi dasu mu kćeri ostale bez vodiča, premda je Magua obećao da će ihvoditi?— Premda sijeda glava ima jak glas i dugačku ruku, Lisac ga nećečuti ni osjetiti u šumi.— Ali što će Mohawki reći? Oni će rfiu skrojiti suknju i nareditimu da ostane u wigwamu sa ženama, jer mu se ne može više povjeriti posao muškarca.— Lukavi zna put do velikih jezera, gdje će naći kosti svojih otaca— odgovori nepokolebljivi teklić.— Dosta, Magua! — reče Heyward. — Zar nismo prijatelji? Zaštoda bude među nama gorkih riječi? Munro ti je obećao nagradu zauslugu, ako je izvršiš, a ja ću ti biti dužan svega svog vijeka. Odmorisvoje umorne udove i otvori svoje bisage da nešto založiš. Imamojoš nekoliko časaka vremena, pa ih nemojmo tratiti na brbljarijekao svadljive babe. Kad se gospođe okrijepe, krenut ćemo dalje.— Bljedokošci kao da su psi svojih žena — promrmlja Indijanacna svom urođeničkom jeziku — pa kad hoće jesti, njihovi ratnicimoraju odložiti svoje tomahavvke da mogu podupirati njihovu lijenost.— Što to kaže Lisac?— Lukavi kaže: dobro.Indijanac nato oštro upilji pogled u iskreno lice Heywardovo, ali susrevši se s njegovim očima, brzo ga odvrati, spusti se promišljeno na zemlju, izvuče ostatke nekoga prijašnjeg obroka te stane jesti, ne propustivši da prije toga polagano i oprezno zaokruži pogledom na sve strane.— To je dobro — nastavi Heyward. — Lisac će imati snage ujutronaći put.Nato stane jer se iza obližnjega grma začulo nešto kao pucketanje suhe šibe i šuštanje lišća, no pribravši se brzo nastavi:— Moramo krenuti prije nego što se pojavi sunce, jer bi nam inačeMontcalm mogao stati na put i odrezati nas od tvrđave.Maguina se ruka spusti s usta do boka, pa premda mu je pogled biouprt u zemlju, okrene glavu, nosnice mu se rašire, a uši kao da su

Četvrto poglavlje

prikazuje vrhunac pažnje.Heyward, koji je budnim okom pratio njegove kretnje, izvuče je-dnu nogu iz stremena i ispruži ruku prema medvjeđoj koži koja je pokrivala njegov tobolac za pištolje. Nikako nije mogao otkriti u koju točku teklić pogledava jer su mu s jedne strane oči nepre-stano šibale naokolo, ne zaustavljajući se ni na jednom predmetu, dok se s druge strane činilo kao da se uopće ne miče. Dok je Hey-ward oklijevao što učiniti, Lukavi se Lisac oprezno digne na noge, no tako polagano i tako pažljivo da ta promjena njegova položaja nije izazvala nikakva šuma. Heyward osjeti kako sad mora nešto učiniti. Prebacivši nogu preko sedla sjaha i odluči pograbiti svoga izdajničkog pratioca. Vjerujući da će mu to uz njegovu snagu uspjeti. No da spriječi nepotrebnu uzbunu, zadrži i dalje izraz mira i prijateljstva.— Lukavi Lisac ne jede — progovori upotrebljavajući naziv za koji je opazio da najviše laska Indijančevoj taštini. — Žito mu možda nije dobro prženo, a uz to je, čini se, i suho. Ajde da pogledamo, možda se nešto nađe u mojim zalihama što će goditi njegovu uku-su.

Magua pruži svoje bisage kao da prihvaća prijedlog Heywardov. Pustio je štoviše da im se ruke dodirnu, a da nije pokazao ni najma-nje uznemirenosti, premda nije popustio u svojoj pažnji. No kad je osjetio da se prsti Heywardovi lagano pomiču uz njegovu golu podlakticu, udari ga po ruci pa, ispustivši prodoran krik, projuri ispod njegove ruke i jednim se skokom izgubi u guštari s druge strane. U taj se čas pojavi iz šikare Cingečguk koji je u svojim bojama izgledao kao sablast, te natisne preko staze za njim. Zatim zaori povik Unkasov, a šumom zabljesne iznenadni hitac, popraćen praskom iz lovčeve puške.


Peto poglavljeU takvoj noći Tizba lako gazila rosu I

opazi sjenu lava prije no samoga njega.Mletački trgovac

Iznenadni bijeg vodiča i divlji krikovi njegovih progonitelja tako su djelovali na Heywarda da je nekoliko časaka ostao sav ukočen te isprva zabezeknut nije ništa učinio. Onda se tek sjeti koliko je važno da uhvate bjegunca, pa razmakne granje oko sebe i skoči naprijed da pomogne pri hvatanju. No nije prevalio ni sto jarda, kad naiđe na svu trojicu svojih novih prijatelja kako se vraćaju iz neuspješne potjere.— Zašto tako brzo gubite nadu? — usklikne. — Lopov mora dase skrio iza kojega od ovih stabala, pa ga još možemo uhvatiti. Nemožemo se smatrati sigurnima dok je god on na slobodi.Zar biste se poslužili oblakom da progoni vjetar? — odvrati razo-čarani izviđač. — Cuo sam toga đavla kad je kliznuo preko suhoga lišća poput crne zmije, pa kad sam ga na trenutak ugledao pokraj one visoke omorike, odapeo sam u tom pravcu, ali nije koristilo ništa. A ipak, da je itko drugi odapeo otponac na taj cilj, bio bih to nazvao dobrim hicem, a može mi se priznati da imam iskustva u tome pogledu i da se razumijem u stvar. Pogledajte onu ruševinu: na Ušću joj se vidi crvena boja, premda znamo da ta biljka ima u mjesecu srpnju žut cvijet.— To je krv Lukavoga Lisca! Ranjen je, pa će možda još i pasti.— Neće, neće — odvrati izviđač opirući se tomu mišljenju. Moždasam mu okrznuo kožu na nozi, ali ta je zvjerka zbog toga samo još

tak nušlcp lcnir okrene knžii životinje u inrnnia

Peto poglavlje

joj ubrza kretnje i daje njezinim udovima nov život, umjesto da im ga otme. Ali ako se metak zarije u meso, onda nakon jednog skoka ili dva nastupa zastoj, bio to Indijanac ili divlja zvijer.— No mi smo sada četvorica zdravih ratnika protiv jednoga ranjenika!

— Zar vam je život dojadio? — prekine ga izviđač. — Onaj će vascrveni vrag namamiti na tomahawke svojih drugova, još prije negošto se zgrijete od toga lova. Bilo je to uopće za čovjeka kao što samja, a koji je tako često spavao pod zvukovima bojnih krikova štosu mu odzvanjali u ušima, nepromišljeno odapeti pušku gdje jemogu čuti oni koji leže u zasjedi. Ali napast je bila prevelika! Biloje posve prirodno! Dođite, prijatelji, da promijenimo položaj. Nomoramo to učiniti tako da lukavost Minga zavedemo na krivi trag,jer će se inače sutra u to vrijeme sušiti naši skalpovi na vjetru predMontcalmovim šatorom.

Ta jezovita izjava, koju je izviđač izustio s hladnom sigurnošću čovjeka kojega nije strah pogledati pogiblima u oči, podsjeti Heywar-da na važnost zadatka koji mu je povjeren. Zaokruživši pogledom i uzalud nastojeći da očima probije tminu koja je bivala sve gušća pod lisnatim svodovljem drveća, osjeti da je odrezan od svake ljudske pomoći, a njegove se pratiteljice ne mogu braniti pa će biti izvrgnute na milost i nemilost tih barbarskih neprijatelja koji samo čekaju da noćni mrak učini njihove udarce samo još sigurnije smrtonosnima. Probuđena mu je mašta, obmanuta varavim svjetlom, pretvarala svaki grm što se njihao, ili svaki panj posječenog stabla u ljudske spodobe. Dvadeset je puta umišljao da razabire strašna lica neprijatelja, kako vrebaju i nesmanjenom budnošću prate iz svojih skrovišta svaki pokret njegova društva. Kad je pogledao na nebo, opazi da sitni pamučasti oblaci, što ih je večer ocrtala na modrom nebu, gube svoju ružičastu boju, a rijeka koja se tuda provlačila, samo se još razabirala po tamnom okviru svojih šumovitih obala.

Sto da radimo? — poviče napokon, ne mogavši više obuzdati nemir, pun dvojba u tom teškom položaju. — Nemojte me osta-Vlti, za ime božje! Ostanite da branite one koje pratim, pa sami odredite visinu svoje nagrade.Njegovi prijatelji, koji su postrance razgovarali na jeziku svoga ple-mena, nisu se osvrtali na tu nenajj.any,|j^rdjj.ujnolbu. Premda im


je Heyward, koji im je sada prišao bliže, lako razlikovati ozbiljne riječi mlađega ratnika od promišljenoga i mirnijega govora obojice starijih. Bilo je očito da su raspravljali o potrebi mjera koje su se odnosile na sigurnost putnika. Kako ga se stvar i te kako ticala, a bojao se zatezanja koje bi moglo donijeti samo još novih opasnosti, Heyward se nije mogao suzdržati a da ne pristupi još bliže mračnoj grupi, s namjerom da svojim ponudama da još određeniji oblik. No uto se bijelac okrene, kao da popušta u spornom pitanju, pa progovori, kao u nekom monologu, na engleskom jeziku:— Unkas ima pravo! Ne bi bilo muževno prepustiti ta nedužnabića njihovoj sudbini, pa sve da zauvijek izgubimo naše sklonište.Ako želite nježne te cvjetove spasili od otrovnih zuba najgorih ljutica, ne smijete, gospodine, gubiti ni vremena ni odlučnosti.— Kako možete sumnjati u takvu želju? Zar vam se nisam većobratio ponudom...— Obratite se molitvom Onomu, koji nam jedini može dati pameti da nadmudrimo lukavštine onih kojih su pune ove šume— prekine ga mirno lovac — a štedite svoje novčane ponude, jernećete možda doživjeti da ih provedete u djelo, a ni ja da se njimaokoristim. Mi ćemo, ovi Mohikanci i ja, učiniti sve što čovječji ummože izmisliti da očuvamo od zla ovo cvijeće koje, koliko je godumiljato, jamačno nije stvoreno za šumu, a učinit ćemo to ni zakakvu drugu nagradu osim one što je Bog dodjeljuje za pravednadjela. No prije svega morate nam obećati dvije stvari, i u svoje imei u ime vaših prijatelja, jer ćemo inače samo nanijeti štetu samisebi, a da vama ne pomognemo.— Recite ih.— Prva je da ćete biti tihi kao ova usnula šuma, pa dogodilo se štomu drago; a druga je da ćete mjesto, kamo vas odvedemo, držati utajnosti i da ga nećete odati nijednom živom stvoru.— Nastojat ću, koliko budem mogao, da se oba uvjeta ispune.— Onda pođite za mnom, jer gubimo vrijeme koje nam je istotako dragocjeno kao i krv ranjenoj srni.Heyward je kroz sve gušći večernji mrak mogao opaziti nestrpljive kretnje izviđačeve pa hitro krene za njim onamo gdje je stajalo ostalo društvo. Kad su stigli do djevojaka koje su već sa strepnjom čekale, on ih u nekoliko riječi upozna s uvjetima njihova novog

Peto poglavlje

i da brzo i ozbiljno napnu sve svoje sile. Premda njegovo uzbudljivo priopćenje nisu primile bez potajnog straha, ozbiljni i uvjerljivi njegov način, potkrijepljen opasnošću koja im prijeti, očeličio im je živce, tako da su bile sposobne za neobične kušnje koje ih mo-žda očekuju. Tiho i ne gubeći časa dopustiše da ih skine s konja, pa se spustiše, pokoravajući se više značajnim kretnjama ruku nego riječima, do obale rijeke, gdje je lovac bio skupio ostatak društva.— A što ćemo učiniti s ovim nijemim životinjama? — šapne bijelac, na kojega je valjda spala sva briga za njihovo daljnje kretanje.— Samo bismo gubili vrijeme ako bismo im prerezali vratove ibacili ih u vodu; a opet, ostaviti ih ovdje značilo bi reći Mingimakako im ne treba ići daleko pa da nađu vlasnike konja.

— E pa pustimo im uzde, pa neka bježe u šumu — usudi se Hey-ward predložiti.— Ne, bilo bi bolje navesti đavle na krivi trag, pa ih uvjeriti da moraju trčati poput konja ako žele uspjeti u lovu. Ej, ej, to će zaslijepiti njihove plamene oči! Čingeč ... Pst! Što se to miče u grmlju?— Zdrijebe?—To zdrijebe mora svakako poginuti — šapne izviđač hvatajući za grivu hitru životinju; ali mu se ona istrgne iz ruke: — Unkase, gdje su ti luk i strijela?— Stanite! — klikne glasno vlasnik na smrt osuđene životinje, neobazirući se na šapat kojim su se služili ostali. — Štedite Mirja-mino mladunče! To je lijep potomak plemenite kobile, pa nećenikome hotimice nanijeti štetu.— Kad se ljudi bore za onaj jedan život, što im ga je Bog udijelio— odvrati izviđač ozbiljno — ne čine mu se čak ni njegovi bližnjiničim drugim no divljim zvijerima.Ako još jednom progovorite, prepustit ću vas na milost i nemilost Makvima. Nategni dobro luk, Unkase, nema vremena da dvaput nišaniš.Još nije posve ni dorekao tu tihim šaptom izrečenu prijetnju, kadli ranjeno zdrijebe, propevši se najprije na stražnje noge, poklekne na koljena prednjih nogu. Čingečguk mu nato brže od misli zarine nož u grkljan i baci svoju žrtvu, koja se još opirala, u vodu, gdje ju Je struja ponijela, dok se još čulo kako hvata zrak što joj je iščeza-vao sa životom.


kao strašna opomena opasnosti u kojoj se nalaze. Ozbiljnost prizo-ra bila je još i pojačana mirnom, ali postojanom odrješitošću onih koji su u njemu sudjelovali. Sestre su se dršćući stisle jedna uz drugu, a Heyward je instinktivno stavio ruku na jedan od svojih pištolja, što ih je upravo izvukao iz njihovih tobolaca, te stao izme-đu njih koje su mu bile povjerene i dubokih sjena koje kao da su spuštale neprobojnu koprenu nad unutrašnjost šume. Indijanci nisu, međutim, ni časka oklijevali nego pograbiše uzde ostalih životinja, koje su se preplašeno opirale, pa ih odvedoše u samo korito rijeke. Nedaleko od obale promijeniše pravac pa se uskoro izgubiše iza izbočina obalnog brijega i pod njegovim okriljem nastaviše put uz rijeku.Izviđač, međutim, izvuče iz skrovišta ispod grmlja, kojemu su se grane neprestano pomicale pod utjecajem virova rijeke, čun od kore drveta pa šuteći mahne djevojkama da sjednu u nj. One ga bez oklijevanja poslušaju, premda su bacale poglede pune tjeskobe i straha u sve gušći mrak koji se prostirao iza njih poput tamna zastora na rubu rijeke.Čim su Ćora i Alice sjele, naredi izviđač Heywardu, i ne pogledav-ši na vodu, da digne jedan kraj čuna, dok sam podiže drugi kraj, pa ga tako ponesu uz vodu u pratnji neutješiva vlasnika ubijenog ždrebeta. Tako su prevalili nekoliko prutova u tišini, prekidanoj samo žuborom vode, u kojoj su poigravali virovi, i šumom njihovih laganih koraka. Heyward bez riječi prepusti vodstvo izviđaču koji se čas približavao obali, a čas opet udaljavao kako je već potreba iziskivala, da izmakne rtovima klisura ili dubljim dijelovima rijeke, a sve je to činio s takvom sigurnošću da je bilo očito kako dobro poznaje put kojim kreće. Ovdje-ondje bi se zaustavljao, i usred duboke tišine, koju je sve jači šum vodopada činio još svečanijom, napetom pažnjom prisluškivao ne čuje li se kakav zvuk iz usnule šume. Kad bi se uvjerio da je tamo sve tiho — jer ni svojim iz-vježbanim osjetilima nije mogao zamijetiti ni najmanjeg znaka da bi se neprijatelji približavali — odlučno bi nastavljao polagano se kretati naprijed. Konačno stigoše do jedne točke, gdje su se oči Heywardove, koje su neprestano tumarale na sve strane, zausta-vile na skupini tamnih predmeta, gdje je visok obalni brijeg bacao još dublju sjenu na vodu nego drugdje. Oklijevao je bi li pošao

Peto poglavlje

.— Aha — odvrati ovaj posve sabrano. — Indijanci su skrili konje s pravom urođeničkom razboritošću. Voda ne ostavlja tragove, a i sovine bi oči bile slijepe u tmini ovakve rupe. Cijelo se društvo uskoro skupilo, pa su izviđač i njegovi novi prijatelji održali ponovno vijećanje, a tom su prigodom oni kojima je sudbina potpuno ovisila o pouzdanosti i uviđavnosti tih nepoznatih ljudi iz šume imali prilike malo se podrobnije pozabaviti svojim položajem.

Rijeka je bila utisnuta među visoke i krševite klisure, a jedna se od njih nadvila nad mjesto gdje je bio čun. Kako su klisure bile obrasle visokim stablima, koja kao da su visjela nad vrletnim ponorom, dobivao se dojam da rijeka teče kroz duboku i usku uvalu. Sve što je bilo ispod fantastičnih raščupanih vršaka drveća koje se ovdje-ondje ocrtavalo na zvjezdanom nebu, ležalo je u tamnoj sjeni. Iza drveća je zavoj obale zastirao pogled istim mračnim i šumovitim okvirom, ali sprijeda, i to očito ne na prevelikoj udaljenosti, činilo se kao da se voda uzdiže do neba, odakle se ruši u ponor, i otuda je dopirao onaj mukli šum koji je ispunjao noćni zrak. Činilo se da je to mjesto doista odijeljeno od svijeta, pa je ulijevalo sestrama neki osjećaj sigurnosti kad su promatrale tu romantičnu, divlju krasotu. No opće kretanje među vodičima brzo ih je odvratilo od promatranja divljega cara kojim je noć to mjesto obasula, pa opet probudi u njima mučni osjećaj njihove stvarne opasnosti. Konje su Indijanci bili privezali za grmlje koje je raslo rasijano među pukotinama u klisurama, pa su ih tu ostavili, da provedu noć stojeći u vodi. Izviđač naredi Heywardu i njegovim turobnim suputnicima da sjednu na prednji dio čuna, a sam stane na stražnji kraj, uspravljen i siguran kao da plovi na lađi od mnogo čvršće građe. Indijanci se teška koraka upute prema mjestu s kojega su bili krenuli, a izviđač, oduprvši se golemim kolcem snažno o klisuru, odgurne krhki čamac nasred uzburkane vode. Nekoliko je časaka borba s virovima i naglom strujom vode, kojom su plovili, bila te-ska, a uspjeh je bio dvojben. Izviđač je zabranio putnicima da i rukom maknu, pa su se jedva usudili disati, samo da ne bi krhko vozilo izvrgli bijesnoj struji, i grozničavo su promatrali blistavu vodu. yvadeset su puta pomislili da će ih voda progutati, ali je svaki put čvrsta ruka njihova pilota uspjela,PTednii dio čuna

nsmipriti nr


učinio je kraj toj borbi. Upravo u času kad je Alice sva užasnuta koprenom zastrla oči, pod dojmom da će ih struja povući u vrtlog na podnožju vodopada, stane čun sigurno plutati uz plosnatu peći-nu koja je ležala u istoj razini s vodom.— Gdje smo i što moramo najprije učiniti? — upita Heyward pošto je vidio da je naporni posao izviđačev dovršen.— Sad ste na podnožju Glenna — odvrati ovaj, i to sada u sav glasjer nije se više trebalo bojati kad je vodopad tako silno tutnjio — aprvo što nam valja učiniti jest, sigurno pristati, da se ne bi čunizvrnuo, jer biste se inače vratili niz vodu istim putem kojim stedošli, samo mnogo brže. Teško je zaustaviti se kad je rijeka malonabujala, a petero je prevelik broj za takvu žurbu i takvu malu barku od bukove kore i smole, da ostanu svi suhi. Eto, vi sada izađitena pećinu, a ja ću dovesti Mohikance i donijeti mesa od divljači.Bolje je čovjeku da spava bez skalpa nego da usred izobilja skapavaod gladi.Putnici se rado odazvaše tom pozivu. Čim je posljednji od njih stu-pio na pećinu, čun se okrene sa svoga mjesta, te oni začas opaziše visoki stas izviđačev kako klizi nad vodom, dok se nije izgubio u neprobojnom mraku koji je obavijao korito rijeke. Kad ih je vodič tako ostavio, putnici su neko vrijeme bili posve nemoćni, nisu znali što da rade, a bojali su se samo i koraknuti na pećini, da ne bi posr-nuli i stropoštali se u jednu od mnogih bučnih provalija, u koje kao da se voda sa svih strana oko njih rušila. No njihova zabrinutost ne potraja dugo, jer je čun pod vještom rukom urođenika začas bio opet u vrtlogu i zatim zaplutao pokraj njihove niske pećine, prije nego što su mogli samo i pomisliti da je izviđač stigao do svojih prijatelja.— Sad smo eto u utvrdi, posada je u punom broju i dobro opskrbljena — poviče Heyward dobro raspoložen — pa možemo prkositi Montcalmu i njegovim saveznicima. A sada, budni moj stražaru,možete li na obali vidjeti jednoga od onih koje nazivate Irokezima?— Ja ih zovem Irokezima jer je meni svaki urođenik, koji govoristrani jezik, neprijatelj, sve ako i tvrdi da služi kralju1. Ako Webbželi naći vjernosti i poštenja kod Indijanaca, neka dovede dela-varska plemena, i neka pošalje sve te lakome i lažljive Mohawke iOneide, sa svih šest plemena, onamo kamo po svojoj naravi spada-

Peto poglavlje

— Mi bismo morali zamijeniti ratničke prijatelje za onakve kojinam ne bi bili ni od kakve koristi1 Čuo sam da su Delavari odložiliratnu sjekiru pa dopuštaju da ih nazivaju ženama?— Eh, neka se stide Holanđani1 i Irokezi, jer su ih oni svojim đa-volštinama namamili na takav ugovor. No ja ih poznajem već dvadeset godina pa kažem da je lažac tko tvrdi da krv kukavica tečeu žilama Delavara. Vi ste otjerali njihova plemena s morskoga žalapa vjerujete da možete sada, što bi rekli vaši neprijatelji, mirnospavati na mekim uzglavljima. Ne — ne! Za mene je svaki Indijanac, koji govori stranim jezikom, Irokez, pa bile tvrđave2 njihovaplemena u Kanadi ili u Yorku.Kad je Heyward opazio da izviđač neće odustati od svoga tvrdo-kornoga pristajanja uz stajalište svojih prijatelja Delavara ili Mohi-kanaca — oni su i jedni i drugi bili ogranci istoga brojnog naroda

— promijeni predmet razgovora.— Postojao ugovor ili ne postojao, jedno znam vrlo dobro, da suvaša dva prijatelja hrabri i razboriti ratnici! Jesu li oni što vidjeli iličuli o našim neprijateljima?— Indijanac je stvorenje što ćete ga prije osjetiti nego vidjeti —odvrati izviđač pa se popne na pećinu i baci nehajno divljač nazemlju. — Kad tragam za Mingima, onda se oslanjam na drugeznakove, a ne na one koji mi dolaze na oko.— A što vam vele vaše uši: jesu li oni ušli u tragu putu kojim smomi uzmakli?— Bilo bi mi jako žao kad bih takvo što morao pomisliti, premdaje ovo mjesto gdje se uz potrebnu srčanost možemo oduprijeti neprijatelju. No ne smijem vam zatajiti da su se konji zgurili kad samkraj njih prolazio, kao da osjećaju blizinu vukova. A vuk je životinjakoja se šulja oko mjesta gdje Indijanci leže u zasjedi, iščekujućiostatke divljači što će je divljaci ubiti.— Zaboravljate divljač što vam je pred nogama. A zar ih ne bi moglo privući i mrtvo ždrijebe? Ha! Kakva je to buka?Uboga Mirjam! — zapomagao je naime stranac. — Tvojem je ždre-

1 • Čitatelj će se sjetiti da je New York bio prvobitno holandska naseobina. *■• Bijelci u New Yorku zovu glavna sela Indijanaca još uvijek »tvrđavama«. No

. "liZđava Oneida« niie ništa dnrtrr 1 T


betu bilo suđeno da postane plijenom grabežljivih zvijeri! A onda je podigao glas te pod neprekidnim šumom vode glasno zapjevao:

Prvorođenci svi, vi jadni u Egiptu, Gospod udari vas, sve ljude i sve zvijeri1. O Egipte, čudesa poslana su sada na tebe, Poslana na faraona i na sluge njegove!

— Teško tišti smrt ždrebeta njegova vlasnika — oglasi se izviđač— ali je uvijek dobar znak kad vidimo kako je čovjek odan nijemimsvojim prijateljima. Takva je u njega vjera, da misli da će se dogoditi što se mora dogoditi. A ako se tako tješi, onda mu ne trebapa da uvidi kako je razborito ubiti četveronožnu životinju da sespasi ljudski život... A možda i jest tako kako vi kažete — nastavivraćajući se na Heywardovu posljednju napomenu, a to je samojoš više razlog da hitno odrežemo svaki svoj komad mesa, a štopreostane da pobacamo u rijeku, nek' ide niz vodu, jer ćemo inačeimati začas oko klisure čitav čopor koji će nam zavidjeti na svakomzalogaju što ga progutamo. Osim toga, premda je Irokezima jezikDelavara knjiga sa sedam pečata, ti će lukavi lopovi brzo shvatitizašto vuci urliču.Dok je izviđač to govorio, pripremio je potrebni pribor, a kad je s tim bio gotov, prođe šutke pored društva naših putnika, i uz njega Mohikanci koji su odmah shvatili njegove namjere, pa se činilo da su sva trojica nestala iza mrkih obrisa uspravne litice koja se dizala nekoliko jarda na maloj udaljenosti od ruba vode.

Šesto poglavlje

Šesto poglavljeOd pjesama, štono se jednom po Cionu širahu slatko, On dio

jedan odabra, čineći to s najvećim marom, I svečanim reče glasom: »Dođite, da slavimo Boga!«

Burns

Heyward i njegovo žensko društvo pratili su to tajnovito kretanje s nekim prikrivenim osjećajem nelagode, jer premda je ponašanje bijelca dosada bilo u svakom pogledu besprijekorno, ipak — nje-gova priprosta odjeća, njegov osorni način govora, njegova jaka mržnja, sve to udruženo s držanjem njegovih šutljivih prijatelja, moglo je pobuditi nepovjerenje u duši onih koji su još prije kratkog vremena iskusili što je indijanska izdaja.

Jedino se stranac nije nimalo obazirao na sve te događaje. Sjeo je na izbočinu jedne klisure, gdje nije davao drugih znakova o onom što se zbiva u njegovoj duši, osim o teškim duševnim borbama koje su se očitovale u čestim dubokim uzdasima. Uskoro su se čuli prigušeni glasovi kao da se ljudi dozivlju u utrobi zemlje, a nato iznenada zasja svjetlo te otkrije svima tajnu toga mjesta. Na dalekom kraju duboke i uske špilje u pećini — a ta se špilja činila još dubljom pod utjecajem perspektive i rasvjete — sjedio je izviđač držeći u ruci upaljenu luč od omorikovine. Jaka svjetlost plamena padala je na njegovo okorjelo i od vremenskih nepogoda otvrdnulo lice i na njegovu šumsku opremu. To je davalo romantičnu slikovitost tome čovjeku koji bi već i na danjem svjetlu bio neobičan i po čudnovatoj odjeći, i po tijelu čvrstom poput željeza, 1 po onoj osobitoj smjesi hitre, budne oštroumnosti i izvanredne bezazlenosti koje su.se izmjenjivale na, GCtama nieeova izražaino?


svijetljeno od luči. Putnici su sa zanimanjem promatrali uspravni, gipki stas mladog Mohikanca koji je bio lijep i prirodno neusiljen u svom držanju i kretnjama. Tijelo mu je sada bilo više pokriveno nego obično, jer je imao na sebi zelenu lovačku košulju ukrašenu resama, kakvu je nosio i njegov bijeli prijatelj, ali nisu bile pokri-vene njegove tamne sjajne, neustrašive oči, i strašne i mirne u isti mah, ni smjeli obrisi njegova ponosnog lica u čistom crvenilu uro-đenika, ni otmjeno, svedeno čelo, zaječfno s plemenitim oblikom glave, posve obrijane osim čuperka za skalpiranje. To je bilo prvi put što su Duncan i njegovi prijatelji imali prilike dobro promotriti izražajne crte jednoga od svojih indijanskih pratilaca, te im je svi-ma pao kamen sumnje sa srca kad su ugledali ponosni i odrješiti, iako divlji izraz na licu mladoga ratnika. Osjećali su da ga možda obavija mrak neznanja, ali da to nije čovjek koji bi svoje bogate prirodne darove mogao upotrijebiti za kakvo kukavičko izdajstvo. Prostodušna je Alice promatrala njegovo otvoreno i ponosno drža-nje, kao što bi promatrala kakvo dragocjeno djelo grčkoga dlijeta koje je kao nekim čudom oživjelo, a Heyward, koji je bio navikao na savršenstvo oblika kod nepokvarenih urođenika, glasno je izra-zio svoje divljenje takvom neokaljanom primjerku najplemenitijih skladnosti ljudskoga tijela.—Mirno bih mogla spavat — šaptom progovori Alice — pod zaštitom tako neustrašiva i po izgledu plemenita stražara. Sigurna sam,Duncane, da se ona okrutna umorstva, oni strašni prizori mučenjane odigravaju nikada u prisutnosti takvih ljudi kao što je on.—On je bez sumnje rijedak, sjajan uzorak onih prirodnih svojstavakojima se, kako se govori, taj neobični narod odlikuje — odvration. — Slažem se s vama, Alice, i mislim da takvo čelo i takvo okomogu doduše nekome ulijevati strah u kosti, ali ne mogu varati. Nonemojmo se mi varati i očekivati kod njih drugih vrlina osim onihkoje njihova plemena smatraju vrlinama. Kao što pravi primjerivelikih vrlina nisu prečesti ni među kršćanima, tako su rijetki iosamljeni i među Indijancima. No moramo priznati — a to služi načast našem karakteru — da je i jedan i drugi svijet sposoban takveuzorke stvarati. Nadajmo se stoga da taj Mohikanac neće razočarati naših želja, nego da će dokazati da je ono što njegova vanjštinaobećava, naime, odvažan i vjeran prijatelj.

Šesto poglavlje

riti — napomene Ćora. — Tko bi, kad pogleda ovaj stvor prirode, mogao pomisliti na boju kože?

Ta napomena izazva kratku, zbunjenu šutnju, ali je uskoro prekide povik izviđačev koji ih pozva da uđu u špilju. — Vatra počinje nekako odveć jasno svijetliti — nastavi kad su se odazvali njegovu pozivu — pa bi mogla posvijetliti Mingima da nas nađu. Ded, Unkase, spusti pokrovac, pa neka ti ugursuzi gledaju samo u njegovu tamnu stranu! Ovo nije večera kakvu ima major kraljevskih američkih četa pravo očekivati, ali znam za odrede tih četa koji su bili sretni kad su mogli jesti srnetinu sirovu, a bez okusa1. No, kako vidite, mi imamo dovoljno soli da ga možemo brzo ispeći. Imamo tu i granja sasafrasa, na kojima mogu gospođe sjediti: ono možda nije tako ugodno kao naslonjači od svinjske kože, ali širi ugodniji miris nego koža ma koje svinje, došla ona bilo iz kog kraja. Dođite, prijatelju, nemojte žaliti za ždrebetom: bilo je ono nedužan stvor, još nije doživjelo mnogo tegoba, a smrt će mu samo uštedjeti mnogo rana na leđima i umora u nogama. Međutim je Unkas učinio što mu je bilo naređeno, pa kad Oko Sokolovo zašuti, nije se čulo ništa više osim tutnjave vodopada kao daleka grmljavina.— Jesmo li posve sigurni u ovoj špilji? — upita Heyward.— Nema li opasnosti da bi nas netko mogao iznenaditi? Jedan jedini naoružan čovjek koji bi se pojavio tamo na ulazu, držao bi nassve u svojoj vlasti.Uto iznikne iz mraka iza izviđača sablasna prikaza pa, dignuvši upaljen komad drveta, rasvijetli njime stražnji dio njihova sklo-ništa. Alice malo krikne, a i sama se Ćora digla na noge kad je ta jezovita snodoba stupila pred njih na svjetlo. No jedna riječ iz usta Heywardovih umiri ih, kad im reče da je to njihov pratilac Čin-gecguk koji je odgurnuo drugi pokrivač, tako da se vidjelo da špilja jna dva izlaza. Cingečguk zatim, držeći svejednako luč u ruci, pro-e

*roz nekakvu pukotinu u stijeni koja se pružala u pravom kutu

Se kao naz°m ^ 8°VOm ZaČin' M jd° k°d Amerikana^ zovu »okusom« tako daciJalizmi eeV3 MT StV3r upotreblJava naziv nJezina učinka. Takvi se provin-živ°tnim Dr,TtSt 3JU " USta p°J'edinim licima k°Ja govore već prema svojimE TT/f1"3 Se dh W^ uPotreblJava lokal™, a drugi su kara-


prema špilji gdje su upravo bili; ta je pukotina, za razliku od špilje, bila odozgo otvorena, tako da se vidjelo nebo nad njom. Cingečguk uđe u drugu špilju koja je u svakom pogledu sličila onoj prvoj.— Stare lisice poput Cingečguka i mene ne daju se baš često uhvatiti u jazbini koja ima samo jednu rupu — nasmije se Oko Sokolovo. — Lako ćete vidjeti kako je mudro odabrano ovo mjesto. Stijena je od tamnog drobljivog vapnenca, a^vatko zna da je on mekanpa može poslužiti kao prilično ugodno uzglavlje na mjestima kojaoskudijevaju granjem i jelovinom. Vodopad je, naime, nekoć bionekoliko jarda ispod nas pa je imao lijepu i glatku površinu, kakvase samo može naći na Hudsonu. Ali vrijeme uništava ljepotu, štoće ove naše lijepe gospođe još morati iskusiti. Mjesto se strašnopromijenilo. Stijene su pune pukotina, na nekim su mjestima mekše nego na drugima; voda je sebi izrovala duboke rupe, a vodopadse pomakao nekoliko stopa natrag, tu nešto lomeći, tamo kidajući,dok nije izgubio svoj oblik i svoju pravilnost.— A na kojem se dijelu stijene nalazimo? — upita Heyward.— Nalazimo se na mjestu kamo je Providnost najprije stavila vodopad, ali je on bio i preveć buntovan a da bi tu i ostao. Stijenes obje strane od nas pokazale su se mekšima, pa je voda ostavilasredinu praznu i suhu, ali je prije toga izrovala ove dvije rupe zanas, da se možemo sakriti u njima.— Mi smo dakle na jednom otoku?— Tako je. Sa svake nam je strane po jedan vodopad, a nad namaje i pod nama rijeka. Da je sada dan, bilo bi vrijedno da se popnetena ovu pećinu pa da vidite nastranost vode. Pada bez ikakva pravila: kadšto skače, a kadšto se kotrlja; na jednom mjestu poigrava, nadrugom juri poput strijele; na jednom je mjestu bijela kao snijeg, ana drugom zelena kao trava; tu se ruši u duboke rupe pa grmi i trese zemlju, a tamo se opet mreška i žubori kao potok, stvara virove iodvirke u starom kamenu, kao da je mekan poput izgažene ilovače.Cijeli se tok rijeke čini poremećen. Ponajprije teče glatko, kao dase misli spustiti onako kako to priroda zapovijeda; onda se okrećei udara o obale; ima mjesta gdje teče natrag, kao da joj se nekakone da ostaviti ovu divlju prirodu i miješati se sa slanom vodom. Ej,moja gospođo, ta tkanina, fina, meka poput paučine, što je nositeoko vrata, upravo je gruba i sliči ribarskoj mreži ako je usporedite

Šesto poglavlje

stvara sve moguće likove, kao da se, oslobodivši se okova, želi baš u svačemu okuša. A konačno, čemu sve to vodi? Pošto joj je bilo pušteno neko vrijeme da radi što hoće, kao kakav svojeglav čovjek, opet je ista ona ruka, koja ju je stvorila, skuplja, pa nekoliko stopa niže možete vidjeti gdje nastavlja uredno svoj put prema moru, kako joj je bilo određeno od početka svijeta. Premda su njegovi slušaoci s velikim zadovoljstvom iz toga jednostavnog opisa vodopada Glenna1 došli do uvjerenja da je njihovo sklonište sigurno, ipak nisu bili skloni prosuđivati njegove divlje krasote jednako kao Oko Sokolovo. No nisu bili u položaju da bi im se misli mogle dugo zadržati na čarima prirode. Pa kako izviđač nije našao potrebnim da prekine svoje kuharske dužnosti, dok je govorio, osim što je kadšto slomljenom vilicom pokazivao prema kakvom osobitom pogibeljnom mjestu u buntovnoj rijeci, to su sada poklonili pažnju važnijem iako prozaičnom poslu, da veče-raju.Večera je okrijepila društvo, a Heyward je bio toliko oprezan da — kad su ostavili konje — uzme sa sobom neke poslastice koje su sada večeri znatno povećale vrijednost. Unkas je dvorio dame te je vršio sve one male dužnosti koje su bile u njegovoj moći, s do-stojanstvom i nekom tjeskobnom nježnošću, a to je jako zabavljalo Heywarda, jer je znao da je to novost u indijanskim običajima koji ne dopuštaju ratnicima da se ponize do ikakva poslužiteljskog po-sla, osobito prema ženama.No kako su se obziri gostoprimstva među njima smatrali svetima, to ovo slabo skretanje s puta muževnog dostojanstva nije izazvalo nikakva komentara. Da je bio itko u društvu tko bi mogao neopa-zice promatrati, morao bi opaziti da uslužnost mladoga poglavice

1- Vodopad se Glenn nalazi na rijeci Hudson, četrdeset do pedeset milja povrh mjesta do kuda dopire plima i oseka, odnosno povrh mjesta od kojega je rijeka plovna. Opis je toga slikovitoga i karakterističnoga slapa, kako ga je dao izviđač, to-čan, premda je iskorištavanje vode za potrebe civiliziranoga života dobrano narušilo njezine prirodne krasote. Pečinasti otok i dvije špilje dovoljno su poznate svakom Putniku jer otok podržava stup, na kojemu počiva most, koji je sagrađen preko nJeke neposredno povrh vodopada. Ako želimo razumjeti ukus Oka Sokolova, ne smijemo zaboraviti da takvi ljudi obično najviše cijene ono kamo svijetjoš ne zalazi.


nije bila posve nepristrana. On je doduše pružao Alici tikvu sa svježom vodom1 ili meso divljači na lijepo izrezbarenom pladnju od biberovine s najvećom uljudnošću, ali kad bi tu istu uslugu činio njezinoj sestri, tamno bi mu se oko zaustavljalo na njezinu bujnom, izražajnom licu. Jednom je ili dvaput bio prisiljen progovoriti, eda bi privukao pažnju onih koje je dvorio. U takvu bi se slučaju poslu-žio engleskim jezikom, manjkavim doduše i nesavršenim, ali do-voljno razumljivim, a to bi činio svojim dubokim2 grlenim glasom, da djevojke nijednom ne bi propustile pogledati ga s čuđenjem i divljenjem. Za tih uslužnosti izmijenila bi se pokoja rečenica, i to je uspostavilo prijateljski odnos medu pojedinim strankama. No za sve to vrijeme ostala je ozbiljnost Čingečgukova nepromijenjena. Sjeo je nešto bliže svjetlu, pa su tako česti zaplašeni pogledi njegovih gostiju mogli lakše razlikovati prirodni izraz njegova lica od umjetnih strahovitosti njegovih ratnih boja. Mogli su zapaziti veliku sličnost između oca i sina, uza sve razlike što ih uzrokuju go-dine i pretrpljene životne tegobe. Činilo se da divljina njegova lica sada počiva, a umjesto nje se vidjela mirna, neprisiljena sabranost, koja odlikuje indijanskog ratnika u času kad se ne traži primjena njegovih sposobnosti na izvršenje kakva važnijeg životnog zadatka. No po bljesku, koji bi se ovdje-ondje pojavio na njegovu tamnom licu, moglo se opaziti da je samo trebalo probuditi njegove strasti, pa da bi došli do potpuna izražaja strašni crteži kojima se opremio da utjera strah i trepet u kosti svojim neprijateljima. S druge pak strane brzo oko izviđačevo šibalo je na sve strane i rijetko je kada mirovalo. Jeo je i pio s tekom, kao da mu nikakva opasnost nije mogla smetati, no budnost ga nije ni časka ostavila. Možda je i dva-deset puta tikvicu ili tanjur zaustavio pred ustima i okrenuo glavu kao da osluškuje neke daleke sumnjive zvukove, a taj bi pogled svaki put odvratio pažnju njegovih gostiju od sadašnjice i dozvao im u pamet ozbiljne razloge koji su ih potaknuli da potraže ovo sklonište. No kako te stanke ne bi prekidala nikakva primjedba, to bi časovite nelagodnosti, koja je tako bila izazvana, brzo opet nestalo i začas bi bila zaboravljena.

Šesto poglavlje

— Hajde, prijatelju — progovori Oko Sokolovo pri kraju večere,izvukavši nekakvo burence ispod lišća, a obraćajući se strancu kojije sjedio do njega i odavao potpuno priznanje njegovoj kuharskojvještini — okušajte malo omorikovače1, i to će vam odagnati tužnemisli o ždrebetu i pospješiti tok krvi u vašim žilama. Pijem u zdravlje našeg prijateljstva i nadam se da ono malo konjče neće stvaratinesklada među nama. Kako se zovete?— Gamut, David Gamut — odvrati učitelj pjevanja spremajući seda spere tugu snažnim gutljajem lovčeve ukusne i dobro pripremljene okrepe.

— Vrlo lijepo ime, a mislim da smijem reći da je naslijeđeno odčestitih predaka. Veliki sam štovatelj imena, no mislim da kršćanskiobičaji u tom pogledu daleko zaostaju za običajima divljaka. Najveći strašljivac što sam ga igda poznavao zvao se Lav, a njegova ženaPatience2 znala bi vas izgrditi u manje vremena nego bi ga trebalodivljači da pretrči prut ili dva. Kod Indijanaca je to stvar savjesti; onuglavnom jest ono čime ga nazivlju. Ne možda da bi evo Cingečguk,što znači Velika Zmija, bio doista zmija, velika ili mala. Nego to znači da dobro poznaje zaokrete i uvijanja ljudske naravi, daje mučaljivi da zna udariti na neprijatelja, kad ovaj to najmanje očekuje. A kojevam je zvanje?—Ja sam nevrijedni učitelj umjetnosti pjevanja psalama.—Kako to?—Poučavam u pjevanju vojničku mladež u Connecticutu.—Mogao bi se za vas naći i bolji posao. Ta mlada vižlad ionako sepreviše smije i pjeva dok prolazi šumama, kad ne bi smjela glasnijedisati nego lisica u svom brlogu. Umijete li baratati glatkim lukomili puškom?—Gospodu budi hvala, nisam nikada imao prilike baviti se takvimubojitim napravama!

Možda se razumijete u kompas pa znate staviti na papir tok rije-ka ili položaj bregova, u divljoj prašumi, tako da bi oni koji dođu za vama mogli naći ta mjesta po imenima što su im nadjevena.

Ne vršim takva posla.

Što ga u Sievprnni Ar


— Imate dvije noge kojima možete postići da vam se dugačak putučini kratak! Možda kadšto putujete da prenosite vijesti generalu?— Nikada; ne bavim se ničim izvan svoga visokog poziva, a taj je:pouka u pobožnoj glazbi!— Čudan poziv! — promrmlja Oko Sokolovo, smijući se u sebi.— Provoditi život kao drozd rugalac, oponašati glasove, više i niže,kako ih već može proizvesti ljudsko grlo... E pa dobro, prijatelju;mislim da je to vaša sklonost pa je se ne'možete okaniti, kao što sedrugi ne može okaniti pucanja ili druge kakve korisnije sklonosti.Ajde da čujemo koliko ste vješti u tome! Time nam možete na prijateljski način zaželjeti laku noć, jer je vrijeme da ove naše gospodeprikupe snage za doručak i težak put, što ih čeka u ranu zoru, prijenego što se Makvi stanu javljati.— Drage volje pristajem — odgovori David pa, izravnavši svoje željezom obrubljene naočale, izvadi svoju omiljelu knjižicu i pruži jeodmah Alici. — Što može biti prigodnije i utješnije nego otpjevatipjesmu zahvalnicu nakon dana koji je bio tako pun pogibelji.Alice se nasmiješi, ali, pogledavši Heywarda, zarumeni se i stanečasak ne znajući što bi.— Nemojte se nimalo ustručavati — reče joj ovaj. — Nema li prijedlog vrijednog imenjaka pjesnika psalama neku osobitu vrijednostbaš u ovom času?Ohrabrena tim njegovim mišljenjem, Alice učini ono na što su je njezine pobožne sklonosti i ljubav za glazbu poticale. Otvori knjigu baš na strani gdje se nalazila jedna himna koja je posve dobro prista-jala njihovu položaju, jer je pjesnik prevodilac, koga nije više gonila želja da nadmaši nadahnutoga kralja Izraela, obuzdao svoje vlastito pjesničko nadahnuće. I Ćora je pokazala volju da se pridruži sestri, pa je sveta pjesma započela, pošto je metodički David izvršio svoje pripreme pištaljkom i dao ton napjevu.Napjev je bio svečan i polagan. Na mahove se dizao do punog opse-ga bogatih glasova djevojaka koje su se naginjale nad malu knjižicu u pobožnom uzbuđenju, a onda bi se spuštao do takve dubine da bi se romon vode činio kao mukla pratnja melodije. Davidov prirodni ukus i istančan sluh ravnali su i mijenjali jakost zvukova, tako da bi odgovarali uskoj špilji kojoj su svaku pukotinu i rupu ispunjavali titravim tonovima tih gipkih glasova. Indijanci su upiljili poglede u

1 \ A l l P \ \ ^ C C \ \ lfHil-. . „ 1. ~~^r-, ~nn \mr* An

Šesto poglavlje

je isprva bio podbočio podbradak rukom, s izrazom hladne ravno-dušnosti, crte su se lica sve više i više umekšavale, dok nije — kad je tako strofa slijedila za strofom — osjetio da mu je čelična narav posve svladana; uspomene su ga prenosile u doba djetinjstva, kad su mu uši bile navikle slušati slične zvukove hvalospjeva u naseljima kolonije. Nemirne su mu se oči ovlažile, i još prije nego što će se himna završiti, vruće su mu suze potekle iz vrela koje kao da je oda-vno bilo presahlo; ronile su se niz obraze, koji su češće osjećali vre-menske nepogode nego izraz nježnosti. Pjevači su završavali jednim od onih tihih, zamirućih zvukova, što ih ljudsko uho tako požudno upija, kao da je svjesno da će uskoro biti lišeno toga užitka — kadli zrakom zaori krik koji nije zvučao ni kao ljudski ni kao životinjski, a prodro je ne samo u unutrašnjost špilje nego i do dubine srca svih onih koji su u njoj bili skupljeni. Nato je nastala tišina koja je bila tako duboka da je izazvala dojam kao da je taj strašni neobični krik zaustavio i samu vodu u njezinu toku,

—Sto je to? — šapne Alice nakon nekoliko trenutaka tjeskobne šutnje.—Što je to? — ponovi Heyward glasno.Ni Oko Sokolovo ni Indijanci ne odgovore ništa. Samo su osluškiva-li, očekujući da će se krik ponoviti, a izraz lica odavao je koliko su i sami osupnuti. Najposlije stanu ozbiljno razgovarati na delavarskom jeziku, a onda Unkas izađe drugim najskrovitijim izlazom iz špilje. Tek kad je on izašao, progovori izviđač engleski:—Sto je to, ili što nije, to nitko ovdje ne može reći, a ipak dvojicaod nas prolazimo ovim šumama već više od trideset godina! Misliosam da nema krika koji bi mogao potjecati iz grla Indijanca ili zvijeria da ga moje uši ne bi bile već čule. Ali taj krik samo dokazuje dasam tašt i uobražen ljudski stvor!—Nije li to možda bio krik kojim se ratnici služe da natjeraju strahu kosti svojim neprijateljima? — upita Ćora, poravnavši koprenu stakvim mirom kakvom nije bila dorasla njezina uzrujana sestra.

Ne, ne, to je bilo strašno; užasno je to bilo! Zvučalo je posve ne-ljudski. Kad samo jednom čujete bojni poklik, nećete ga nikad moći zamijeniti nečim drugim. Dakle, Unkase — nastavi na delavarskom jeziku, obraćajući se mlađem poglavici čim je ovaj opet ušao. — Što Sl vidio? Ne vidi li se svjetlo kroz pokrivač?

O


određen.— Vani se ništa ne vidi — nastavi Oko Sokolovo nezadovoljno stre-savši glavom — a naše je skrovište u mraku.Neka idu u pokrajnju špilju svi kojima je san potreban; i neka na-stoje zaspati. Moramo biti na nogama prije nego što sunce grane; moramo prevaliti veći dio puta do tvrđave Edward dok Mingi još snivaju jutarnji san.Ćora da prva ostalima primjer te posluša sFttdrješitošću koja je plahoj Alici pokazala da se valja pokoriti. No prije nego što će otići, šaptom nešto zamoli Duncana, te ovaj krene za njom. Unkas podigne zastor, da bi mogli proći, a kad su se sestre okrenule da mu zahvale na pa-žnji, opaze kako je izviđač ponovno sjeo uz žar koji je dogorijevao i kako se podvinuo na način koji je pokazivao da duboko razmišlja o nerazjašnjivu zvuku koji je prekinuo njihovu večernju pobožnost. Heyward ponese sa sobom upaljenu luč koja je malo rasvijetlila nji-hovo novo prebivalište. Postavivši je na zgodno mjesto, pridruži se djevojkama koje su se sada našle s njim prvi put nasamo od vremena kad su ostavile sigurne bedeme tvrđave Edward.—Nemojte od nas otići, Duncane — prva se javi Alice — ne možemo spavati na mjestu kao što je ovo dok nam u ušima još zvučionaj grozni krik.—Prvo moramo istražiti sigurnost naše tvrđave — odgovori on — aonda možemo govoriti o svemu ostalom.Nato krenu udaljenijem kraju špilje do izlaza koji je bio također prekriven pokrivačem, kao i ostali izlazi. Kad je odmaknuo zastor, udahne čisti svježi zrak koji je dolazio od slapa. Jedan je rukav rijeke prodirao kroz duboku usku jarugu što ju je struja izrovala u mekoj stijeni ispod njihovih nogu, te je tvorio izdašnu obranu — kako je on vjerovao — protiv svake opasnosti koja bi mogla doći s te strane; voda se, naime, na nekoliko prutova pokraj njih bacala, sjajila i jurila na najbjesniji način.— S ove je strane priroda stvorila nepremostivu ogradu — nastaviprije nego što je opet spustio zastor i pokaže rukom na okomitu strminu koja je padala do tamne rijeke — a, kako znate, dobri i vjerniljudi s druge strane čuvaju stražu. Ne znam stoga zašto ne bismo po-slušali savjet našega čestitog gostoprimca. Siguran sam da će Ćorapotvrditi moje mišljenje, da vam je objema san potreban.

Šesto poglavlje

dra provesti ga u djelo — odvrati starija sestra, pošto se smjestila uz/Jicu na počivalište od sasafrasa. — Ima i drugih razloga koji bi nammogli oteti san, sve da i nismo čule onoga tajnovitog krika. Molimvas, Heywarde, postavite sami sebi pitanje mogu li kćeri zaboravitikoliko mora da je uznemiren otac kad ne zna gdje i u kakvu mu sestanju nalaze kćeri koje su zabludjele u toj divljoj pustoši, okruženesa svih strana opasnostima!__On je vojnik koji zna kakve sve mogućnosti spasa pruža šuma.—Da, ali on je i otac koji ne može zatomiti svoje naravi.—Kako je samo bio blag prema meni u svim mojim ludostima!—zajeca Alice. — Kako je bio nježan i popuštao svim mojim željama! Bile smo sebične, sestro, kad smo tako uporno zahtijevale da gapod takvim prilikama posjetimo.—Možda sam prenagljeno izmamila njegov pristanak, u času kadje bio okružen tolikim neprilikama; ali htjela sam mu dokazati, kadga već drugi u teškoćama zanemaruju, da barem njegove kćeri hoćebiti uz njega.—Kad je čuo za vaš dolazak u Edward — reče Heyward nježno —nastade u njegovu srcu teška borba između straha i ljubavi. Konačnoje ipak prevladala ljubav, možda još i pojačana dugim rastankom.»Odvažnost moje plemenite Ćore ide s njom, Duncane«, govoriomi je, »pa joj neću kvariti radosti. Kamo sreće da onaj kojemu jepovjereno da čuva čast našega kraljevskog gospodara ima ma i samopola njezine srčanosti!«—A o meni zar nije ništa govorio, Heywarde? — upita Alice glasomganutljive ljubomore. — Zacijelo nije zaboravio svoje male Elsie?~~ Pa bilo bi nemoguće da je zaboravi — odvrati mladić. — Nazivaovas je tisućama imena od milja kojima se ja ne bih usudio služiti, alirnogu jamčiti za njihovu opravdanost. Rekao mi je jednom...Uuncan naglo umukne. Dok mu je, naime, pogled bio uperen u oči-îce koja se bila okrenula k njemu puna djetinje nježnosti, da jojne izmakne nijedna njegova riječ, onaj isti krik od maloprije odjeknePonovo zrakom, te mu oduzme moć govora. Nastupi duga tišina,

ez daha, pa su pogledavali jedno u drugo, očekujući puni straha da se krik ponovi. Konačno se polako podigne zastor i na ulazu se Pomoli izviđač, a na licu mu se vidjelo da je počeo gubiti sigurnost Pred tajnom koja je prijetila nekom opasnošću protiv koje sva nje-W OStroumnnst i iskustvo ViiinVin iiâliirini


Sedmo poglavljeNe spavaju oni,

U strašnoj ih skupini vidim,Gdje na pećini onoj sjede.

Gray

— Značilo bi da se ne osvrćemo na opomenu koja je namijenjenaslužiti nama na korist—javi se Oko Sokolovo — ako ostanemo i daljeovdje skriveni, dok se takvi zvuči dižu u šumi! Ovi nježni stvorovi nekaostanu gdje su, ali Mohikanci i ja držat ćemo stražu na pećini, a mislimda će jedan major šezdesete pukovnije željeti praviti nam društvo.— Zar je opasnost tako blizu? — upita Ćora.— Onaj koji pušta takve neobične zvukove ljudima za opomenu, jedini zna kolika je naša opasnost. Smatrao bih se zlim čovjekom koji seopire Njegovoj volji ako bih se sakrio dok se zrakom šire takve opomene. Pače i onaj slabi duh koji provodi dane pjevanjem, uznemirenje od toga krika pa je, veli, »spreman krenuti u bitku«. Da je u pitanjusamo bitka, lako bismo to uredili i znali bismo što nam je činiti. Aličuo sam: kad se takvi krikovi pojave između neba i zemlje, da to značisasvim druge bitke.— Ako su pojave, prijatelju, kojih se trebamo bojati natprirodne naravi, onda nema razloga da se mnogo strašimo — nastavi Ćora koja senije dala smesti. — Ali jeste li sigurni da nisu naši neprijatelji izmislilineki nov, domišljat način da nas zastraše, samo kako bi nas lakše svladali?— Gospođo — odvrati izviđač svečano. — Slušao sam svakojakihšumskih zvukova ovih trideset godina, na način kako ih može slušatičovjek kome život ili smrt ovisi o osjetljivosti njegova sluha. Nem3

___ ________ri.--.i-- J______

Sedmo poglavlje

volskih Minga koji bi mogli mene zavarati. Čuo sam već šumu gdje jauče poput čovjeka koji se nađe u nevolji; slušao sam kako vjetar pje-va svoju pjesmu među granjem drveća; slušao sam munju kako praska poput upaljena grmlja, kad bljuje iskre i rašljaste plamenove, i sve mi se to činilo tek kao volja Onoga koji drži sve stvari u svojoj ruci. Ali ni Mohikanci ni ja, komu bijela krv nije miješana, ne možemo rastumači-ti krika što smo ga upravo čuli. Stoga vjerujemo da je to znak koji nam se daje za naše dobro. — Neobično je to! — reče Heyward i podigne oružje s mjesta gdje ga je bio položio kad je ušao u spilju. — Ali bio to znak mira ili objava rata, moramo pogledati što je. Vodite me, pri-jatelji, idem s vama!Pošto su izašli iz zatvorenoga prostora, svi su osjećali ugodno osvje-ženje kad su umjesto zagušljivoga zraka skrovišta počeli udisati onu svježinu koja se širila od virova i udubina slapa. Snažni je večernji lahor puhao nad površinom rijeke, te se činilo da tjera tutanj slapa sve do najskrovitijih mjesta u ponorima, odakle bi izlazio teško i postojano poput grmljavine s dalekih brežuljaka. Mjesec se digao te je već bacao svoju svjetlost ovdje-ondje po vodi ispred njih, ali onaj dio klisure gdje su stajali, bio je još u sjeni. Izuzevši šuma vode i povremenoga zujanja vjetra, koji bi u lakom strujanju mimo njih prolazio, prizor je bio tih, kako su ga samo noć i samoća mogli stvoriti. Uzalud su im oči pretra-živale suprotnu obalu da nađu kakve znakove života koji bi im protu-mačili strašne glasove što su ih čuli. Njihove je tjeskobne i radoznale poglede obmanjivalo varavo svjetlo, ili su im oči sretale tek gole pećine i uspravno, nepomično drveće.

Ništa tu nema osim mraka i tišine divne noći — šapne Duncan. —- Kako bismo uživali u takvu prizoru i u ovakvoj samoći pod drugim Prilikama. Ćora! Zamislite da smo u sigurnosti, a ono što nas sada straši, moglo bi nam inače samo još povećati užitak...

Čujte! — prekine ga Alice.Nije bilo potrebno da ga upozori. Još jedanput se razliježe isti glas, kao da dolazi iz korita rijeke, pa pošto se slomio na uskim rubovima klisuri ćulo se kako se valovito širi šumom pa u daljini polako zamire. "-"" Ima li tko, tko bi mogao protumačiti taj krik? — upita Oko Sokolovi pošto se i posljednja jeka izgubila u šumi. — Ako ima, neka govori, ' r

Ja. sam mislim da taj krik nije od ovoga svijeta.fco, ima tu netko, tko vam to može razjasniti —javi se sad Duncan.


prilikama koje su česte u vojničkom životu. To je jezoviti krik konja u smrtnom strahu. Nekad ga izazivlje bol, a nekad strava. Ili je moj konj postao žrtvom grabežljivih zvijeri, ili osjeća pogibelj kojoj ne može izbjeći. U spilji se taj krik mogao zavarati, ali ovdje pod otvorenim nebom; tu ga i predobro prepoznajem a da bih se mogao prevariti. Izviđač i njegovi prijatelji slušali su njegova jednostavna izlaganja sa zanimanjem ljudi koji čuju nešto novo pa se istodobno oslobađaju prijašnjih misli koje su im bile samo^heugodne. Oba Indijanca izuste svoj uobičajeni izražajni poklik hej] kad im je istina sinula u pameti, dok je izviđač, pošto je na tren promislio stvar, preuzeo dužnost da odgovori.— Ne mogu poricati što kažete — reče — jer se slabo razumijem ukonje, premda sam rođen u kraju gdje ih ima u izobilju. Mora da imse vukovi šuljaju po obali iznad glave, pa te plašljive životinje zovuljude u pomoć kako najbolje znaju. — Unkase — obrati se mladiću nadelavarskom jeziku — spusti se čunom i baci upaljenu luč u tu bijesnurulju, jer bi inače strah mogao učiniti ono što vukovi ne bi mogli. Naime, da se nađemo ujutro bez konja, kad nam budu trebali kako bismomogli brzo putovati.Mladi se urođenik već spustio do vode izvršiti nalog, ali uto se s obale začu dugotrajan urlik koji se postupno gubio u dubini šume, kao da su se zvijeri u iznenadnom strahu iz vlastite pobude okanile svoga plijena. Unkas se s prirođenom brzinom povrati, pa sva trojica šumskih ljudi održe opet tih i ozbiljan dogovor.— Bili smo slični lovcima koji su izgubili pravac neba i kojima je suncenekoliko dana bilo skriveno — započne Oko Sokolovo, okrenuvši sena drugu stranu od svojih drugova — a sada počinjemo opet prepoznavati oznake našega puta, i staze su nam čiste od trnovitoga grmljaSjednimo u sjenu, što je mjesec baca iza one bukve, a gušća je od sjeneomorike, pa pričekajmo da vidimo koja će kušnja biti Gospodu p°volji da nam je sada pošalje. Govorimo samo šaptom, ili bi možda bilojoš bolje da se za neko vrijeme samo bavimo svaki svojim mislima.Izviđačev način govora proizveo je dubok dojam na sve prisutne, no tajgovor nije više pokazivao nikakvih znakova nemuževna straha. Očito jebilo da je njegove slaboće nestalo, čim se razjasnila tajna koje njegov"iskustvo nije moglo dokučiti. Pa tako je i sada bio svjestan svih teškoćanjihova položaja i pripravan suprotstaviti im se svom energijom svoje

.:.., Smiele naravi. Činilo se da SU tai niPPnv nsiprai rliiplili i nrnrWiiCli.

Sedmo poglavlje

koji su se smjestili na položaje odakle su imali otvoren pogled na obje obale, dok su oni sami bili skriveni tuđim pogledima. Pod takvim je prilikama uobičajeni razbor nalagao da se Heyward i njegovo društvo povedu za oprezom koji je potjecao iz tako razumnoga vrela. Mladić izvuče hrpu sasafrasa iz spilje te je stavi u pukotinu između obiju spi -lja. Tu sjedoše obje sestre, pa su ih tako pećine zaštićivale od metaka, a umirilo ih je uvjerenje da se nikakva opasnost na može približiti bez opomene. Heywarda su smjestili tako blizu da se mogao sporazumije-vati sa svojim društvom a da nije trebalo tako glasno govoriti, jer bi to bilo opasno. David se po primjeru izviđača i urođenika uvukao u rupe klisura, tako da njegove nezgrapne noge nisu više vrijeđale oči. Na taj su način prolazili sati bez ikakva novog prekida. Mjesec je dopro do zenita i bacao blagu svjetlost okomito na lijepu sliku obiju sestara koje su spokojno počivale, jedna drugoj u naručju. Duncan je prostro Corinu koprenu preko slike koju je tako volio promatrati, pa je rukom potražio na pećini mjesto koje bi mu moglo poslužiti kao uzglavlje. David je počeo puštati zvukove koji bi, da je bio budan, vrijeđali nje-govo tankoćutno uho. Ukratko, svi su osim Oka Sokolova i Mohika-naca izgubili svaku svjesnost i zapali u san. A pažljivost budnih stražara niti se umanjila niti je popuštala. Nepomični poput klisura, s kojima se svaki od njih gotovo srastao, ležali su, dok su im oči tumarale po tamnim obrisima drveća štono je obrubljivalo obale uske rijeke. Ni najmanji zvuk nije im izmakao, a ni uz najpomnije slušanje ne bi se moglo čuti njihovo disanje. Bilo je očito da je taj pretjerani oprez bio posljedica iskustva koje ni najveća lukavost njihovih neprijatelja nije mogla obmanuti. To je njihovo stražarenje trajalo bez ikakve upadice, sve dok se nije mjesec spustio nad obzor, a iznad vrška drveća se poja-vio blijed trak, tamo na zavoju rijeke malo niže ispod njih, najavljujući blizinu dana.Unda se prvi put moglo opaziti da se Oko Sokolovo miče. Otpuzao je P° pećini i prodrmao Duncana da ga probudi iz duboka sna.

Vrijeme je da krenemo — šapne mu. — Probudite one nježne čla-nove našega društva i budite spremni spustiti se u čun kad ga donesem do

Pristaništa. -^ Jeste li proveli mirnu noć? — upita Heyward. — Jer, što se mene

Ce> mislim da je san nadvladao moju pažljivost. ~~ ove je još nijemo poput ponoći. Budite tihi, ali se požurite!


djevojaka koje su još spavale. Od toga je pokreta Ćora digla ruku, kaoda bi ga htjela odagnati, a Alice je šaptala svojim blagim glasom:— Ne, ne, dragi oče, nismo mi bile ostavljene, Duncan je bio uznas...— Da, slatka nedužnosti — reče tiho mladić. — Duncan je tu, i dokbude živ, dokle potraju opasnosti, neće on tebe ostaviti. Ćora! Alice!Probudite se! Kucnuo je trenutak polaska!Neočekivani odgovor na taj njegov poziv bio je glasan vrisak mlađe sestre i izraz užasa na licu starije, koja je uspravno stajala pred njim. Jer, dok su još bile riječi na usnama Heywardovim, prolomi se zra-kom takav urnebes kao da svi demoni pakla ispunjaju zrak oko njih i daju oduška svom divljem raspoloženju u barbarskom vrisku. Krikovi nisu dolazili baš iz nekog određenog pravca, ali je bilo očito da ih je puna šuma, kako su prestravljeni slušatelji mogli zamijetiti, iz spilja oko slapa, s pećina, s korita rijeke i iz zraka povrh njih. David podiže naglo svoje dugačko tijelo usred te zaglušne buke i, začepivši rukama uši, viknu:— Odakle dolazi taj nesklad? Zar su sile paklene provalile da se mogučuti takvi zvuči?Svijetli blijesak iz nekih deset-dvanaest pušaka s protivne obale bio je odgovor na to neoprezno izlaganje tijela, a nesretni učitelj pjevanja sruši se bez svijesti na pećinu na kojoj je do maloprije spavao. Mohikanci hrabro uzvrate strašne krikove neprijatelja koji su pobjedničkim pokli -kom slavili pad Gamuta. Pucnjava je zatim bila brza, uzastopce s jedne i s druge strane, no nijedan od protivnika nije bio toliko neoprezan da bi izložio i najmanji dio tijela na nišan neprijateljskim puškama. Duncan je sa zebnjom osluškivao ne bi li čuo udarce vesala, jer je u bijegu vidio jedini spas. Rijeka je prolazila i dalje jednako brzo, no čun se nije mogao vidjeti nigdje na tamnoj površini vode. Već je umišljao da ih je izviđač nemilosrdno ostavio, kad mu blijesak iz pećine pod njim i divlji krik popraćen smrtnim jaukom najavi da je vjesnik smrti, poslan iz smrtonosnog oružja Oka Sokolova, našao svoju žrtvu. Na taj prvi gubitak napadači se smjesta povukoše, pa je cijeli kraj postao isto onako tih kao i prije iznenadne graje.Duncan iskoristi taj pogodni trenutak, skoči do Gamuta pa ga odnese pod zakrilje uske pukotine u pećini koja je zaštićivala i obje sestre Začas se cijelo društvo okupi na tom mjestu koje je bilo razmjerno

Sedmo poglavlje

— Jadnik je spasio svoj skalp — progovori Oko Sokolovo prolazećihladnokrvno rukom preko tjemena Davidova — ali je živ dokaz da sečovjek može roditi s predugim jezikom! Bila je prava ludost pokazatina goloj pećini šest stopa kosti i mesa razbjesnjelim divljacima. Čudimse samo kako je ostao živ.— Zar nije mrtav? — upita Ćora, kojoj je glas odavao kako se prirodnistrah bori s odvažnošću koju je željela pokazati. — Možemo li ištaučinili da pomognemo tomu jadnom čovjeku?

— Ne, ne, smrt još nije doprla do njegova srca, kad odspava nekovrijeme, doći će k sebi i bit će pametniji, dok mu uistinu ne dođevrijeme da krene s ovoga svijeta — odgovori Oko Sokolovo, bacivšipostrance još jedan pogled na nepomično tijelo, dok je hladnokrvnonabijao pušku. — Odnesi ga, Unkase, i položi ga na sasafras. Što duljeodspava, to bolje za nj, jer sumnjam da bi mogao naći pogodno zakriljena ovim pećinama za to svoje golemo tijelo, a s pjevanjem će slaboimati uspjeha kod Irokeza.— Vi dakle mislite da će oni svoj napad ponoviti? — pita Heyward.

— Mislite li da mogu očekivati da će se gladan vuk zadovoljiti jednimzalogajem? Izgubili su jednoga čovjeka, a običaj im je, kad pretrpegubitak i ne uspiju iznenaditi neprijatelja, da uzmaknu. Ali imat ćemoih za vratom s novim pokušajima da nas nadmudre i da se domognunaših skalpova. Jedina nam je nada — nastavi, podigavši preplanulolice, preko kojega je prošla sjena tjeskobe poput tamnoga oblaka — dadržimo pećinu, dok Munru ne pođe za rukom da nam pošalje četu upomoć. Bože daj da to bude što prije, a četu da nam pošalje pod vodstvom zapovjednika koji poznaje indijanske običaje!

— Čujete li kakva nas sudbina vjerojatno čeka, Ćora — obrati se Dun-can djevojci — pa sad znate da nam sva nada leži u brzini i iskustvu vašega oca. Dođite stoga, zajedno s Alicom, u ovu spilju, gdje ćete biti bar sigurne od smrtonosnih pušaka naših neprijatelja i gdje možete našem nesretnom drugu pružiti njegu koja odgovara vašoj nježnoj naravi.Sestre pođu za njim u vanjsku spilju, gdje je David uzdasima odavao da mu se vraća svijest. Zatim, prepuštajući ranjenika njihovoj brizi, Heyward se odmah spremi da ode.^~ Duncane! — začuje se drhtavi glas Corin kad je mladić stigao do lzlaza iz spilje. On se okrene te onazi loil-r. Aimr~;v~ u


izrazom da se smjesta opet vratio i stao do nje. — Ne zaboravite, Duncane, kako nam je potrebna vaša sigurnost, da budemo i mi si -gurne, kako na vama leži povjerenje našega oca; koliko toga stoji do vaše uviđavnosti i pažljivosti... Ukratko — dodade, dok joj se značajno rumenilo prosulo po obrazima sve do sljepoočica — kako zaslužujete da budete dragocjeni svima koji nose prezime Munro.— Ako bi išta moglo pojačati moju volki za život — odgovori Heyw-ard, i pogled mu nesvjesno pade na mladenački lik Alice koja je šutjela— bilo bi to takvo uvjeravanje. No vaš će nam čestiti domaćin reći dakao major šezdesete pukovnije moram na sebe preuzeti dio borbe.Naša će zadaća biti lagana, treba samo da zadržimo te krvoločne psenekoliko sati na uzdi.Ne čekajući odgovora, on ode od sestara te se pridruži izviđaču i nje -govim drugovima koji su još uvijek ležali pod zaštitom one male puko-tine između obiju spilja.— Velim ti, Unkase — reče izviđač, kad je Heyward pristupio k njima— ti rasipaš svoj puščani prah, a udarac puške pomiče te iz pravca tvoga cilja. Malo baruta, malo olova, duga ruka, pa ćeš rijetko promašitida Mingu izmamiš smrtni krik. Barem je takvo moje iskustvo s timstvorovima. Dođite, prijatelji, pođimo opet u naše zaklone, jer nitkoživ ne može reći kada će i gdje Makvi1 udariti.Oba Indijanca šutke su se uputila na svoje položaje, a to su bile rupe u pećinama, odakle su mogli vidjeti sve prilaze do podnožja slapa. U sredini je malenoga otoka nekoliko niskih zakržljalih omorika uhva-tilo korijen, pa su tako tvorile guštaru, u koju Oko Sokolovo poleti brzinom jelena, a s njim i hitri Duncan. Tu su se osigurali, koliko su okolnosti dopuštale, među grmljem i kamenjem što je bilo naokolo porazbacano. Iznad njih bila je gola zaobljena klisura, a sa svake joj je strane voda poskakivala, rušeći se onda u ponore, kako smo već opisali. Sve se više razdanjivalo, pa obale na drugoj strani nisu više pružale nejasne obrise, a pogled je dopirao sve do šume, gdje su se mogli raza -brati pojedini predmeti ispod svodovlja mračnih omorika. Dugotrajno je bilo i tjeskobno to stražarenje, a da se nije pokazao ni -kakav znak ponovne navale, pa se Duncan počeo nadati da je njihova

1. Mingo je delavarski naziv za pet plemena. Makvi je bilo ime što su im gaH i i i H l H F V

Sedmo poglavlje

pucnjava bila smrtonosnija nego što su s početka mislili, i da su doista odbili neprijatelje. Kad se usudio priopćiti tu svoju misao Oku Soko-lovu, ovaj samo odmahnu glavom, da ne vjeruje. — Ne poznajete vi naravi Makva, ako vjerujete da će se tako olako dati suzbiti, a da ne ponesu nijednoga skalpa sa sobom! — reče. — Bilo ih je jutros najmanje četrdeset koji su urlikali! A predobro im je poznat i naš broj i naša snaga, a da bi tako brzo napustili lov. Pst! Pogledajte u vodu, tamo gore, upravo gdje se lomi preko stijena. Ne bio ja čovjek, ako ti poduzetni vragovi nisu doplivali sve do samoga slapa, a kako smo hude sreće, bit će da su doprli i do vrha otoka. Pst! Ne mičite se, čovječe, jer će vam nestati kose zajedno s tjemenom, dok i samo jednom zaokruži nož!

Heyward podigne oprezno glavu iza zaklona te opazi nešto što je smatrao pravim čudom brzine i spretnosti. Rijeka je tako isprala rub mekane stijene, da je prvi slap padao manje naglo i manje okomito nego što je to obično kod vodopada. Prepuštajući se samo struji rijeke, gdje se ona znala dotaknuti otoka, skupina je njihovih nezasitnih neprijatelja poskakala u vodu te zaplivala do te točke, znajući da će se lako moći približiti protivnicima ako im pothvat uspije. Upravo u trenu kada Oko Sokolovo ono doreče, mogle su se vidjeti četiri ljudske glave kako izviruju iznad klada što ih je voda nanijela do tih golih pećina, a te su ih klade valjda i dovele na misao da se upuste u taj pogibeljni pothvat. Trenutak zatim opaze petoga kako pliva povrh zelene površine slapa, ali nešto dalje od pravca otoka. Divljak se snažno borio da stigne do točke gdje će biti siguran, pa kako mu je sama struja bila pogodna, već je bio ispružio ruku da bi mu je drugovi dohvatili. No u to ga vrtoglava struja opet zanese. Činilo se na tren kao da se diže u zrak, Pa je ispružio obje ruke, a oči izbuljio, gotovo da mu iskoče iz duplja, no onda zaroni u duboki ponor koji je zijevao ispod njega. Jedan divlji 1 očajnički vrisak zaori iz dubine, a onda opet nastade grobna tišina. Prvi je plemeniti nagon Duncana poticao da se požuri i da spasi toga nesretnika, ali gvozdena ga ruka nepomičnog izviđača zadrži na mjestu. ~~ Želite li nam pribaviti sigurnu smrt time da odate Mingima gdje ležimo? — upita Oko Sokolovo strogo. — Uštedjeli smo tako jedan Pusčani naboj, a municija nam je tako važna kao disanje progonjenoj divljači! Nabijte ponovo vaše pištolje, jer vlaga vodopada može vam ovlažiti sumpor, pa se pripremite za borbu izbliza,, a ja ćneucati u nrih


Zatim stavi prst na usta i zazviždi dugo i oštro. Na taj mu fićuk dođe odgovor s pećine koju su čuvali Mohikanci. U trenu kad se začuo signal Duncan opazi glave kako se izdižu povrh doplivalih klada, ali iščezoše istoga trena kad se i pojaviše. Onda neko tiho šuštanje privuče njegovu pažnju, te okrenuvši glavu opazi Unkasa kako nekoliko koraka dalje pla-zi prema njemu. Oko Sokolovo nešto mu spomene na delavarskom jezi-ku, a mlad se poglavica nato smjesti neobično pažljivo i nepomućenom hladnokrvnošću. Za Heywarda je to bio4renutak grozničava i nestrpljiva čekanja, dok je izviđač smatrao zgodnim da svojim mlađim drugovima očita pouku kako valja da se oprezno služe vatrenim oružjem.— Od svega oružja — započe — puška s dugom cijevi, ispravno izrađena od dobre kovine, najopasnija je u vještim rukama, ali takva puškatraži jaku ruku, brzo oko i dobro prosuđivanje pri gađanju da bi svenjezine prednosti došle do izražaja. Puškari slabo razumiju taj posao,kad prave ove ptičarske i kratke konjaničke...Tih, ali razgovijetan povik hej] prekide ga.— Vidim ih ja, momče, vidim! — nastavi Oko Sokolovo. — Skupljajuse na juriš, jer bi inače svoja prljava leđa držali skrivena iza klada. E papusti ih samo — doda pretražujući pušku. — Prvi srlja u sigurnu smrt,pa bio to i Montcalm glavom!U tom trenutku začuje se iz šume duga provala krikova, a na taj znak ona četiri divljaka skoče iz svoga zaklona iza panjeva. Heyward osjeti vruću želju da pojuri naprijed, njima u susret; toliko je jaka bila u njemu gorljivost da nešto poduzme. No promišljeno držanje izviđača i Unkasa obuzda mu tu želju. Kad su se njihovi neprijatelji, koji su bili skočili preko one pećine što ih je dijelila, divlje urličući približili na nekoliko jarda, podigne Oko Sokolovo polako pušku između grmlja te ispali smrtonosni joj sadržaj. Prvi Indijanac đipnu kao ranjena zvijer i padne naglavce među rasjekline otoka.— Sada Unkase — poviče izviđač, povukavši svoj dugi nož, dok su muoči stale plamtjeti živim žarom — uzmi na nišan onoga posljednjegađavla. Sto tamo riče? Za ostalu dvojicu smo sigurni.Unkas ga posluša, ali ipak još ostadoše dvojica koje je valjalo svlada-ti. Heyward pruži jedan od svojih pištolja Oku Sokolovu, te obojica pojure niz malu strminu u susret neprijateljima i odapnu oružje u isti tren — ali obojica bez uspjeha.— Znao sam! Pa to sam i rekao! — promrsi izviđač i baci mrsko oru-

JŽie S Prezirom U slao. — Dođite, vi nodli limeni1 Namiprit rpt<=- «f> na i

Sedmo poglavlje

čovjeka koji nema miješane krvi!Samo što je izgovorio te riječi, on se sukobi s divljakom divovskoga stasa i divljega izraza. Istoga se trena Duncan uhvatio ukoštac s drugim u jednakoj borbi izbliza. Jednakom spretnošću uhvate i Oko Sokolovo i njegov prijatelj uzdignutu ruku protivnika u kojoj je bio opasni nož. Gotovo čitavu minutu stajali su mjereći se okom u oko te su postupno okušavali snagu mišića da svladaju protivnika. Konačno su otvrdnule mišice bijelca stekle nadmoć nad manje izvježbanim udovima urođenika. Ovome je ruka pomalo popuštala pod sve jačom snagom izviđača koji iznenada, povukavši oružanu ruku ispod pritiska neprijateljeva, zarine ovom oštro oružje kroz gola prsa u srce. U međuvremenu je Heyward bio pritiješnjen u mnogo opasnijoj borbi. Njegov je kratki mač bio prelomljen u prvom sukobu. Kako nije imao drugih sredstava obrane, sva mu je sigurnost ovisila o tjelesnoj snazi i odlučnosti. Premda mu nije nedostajalo ni jedne ni druge, sukobio se tu s protivnikom koji mu je u svemu bio ravan. Srećom je ubrzo uspio razoružati svoga neprijatelja kome je nož ispao na pećinu do njihovih nogu, a od tog je trena nastala ogorčena borba, tko će moći da strovali svoga protivnika preko vrtoglave visine u obližnje ždrijelo slapa. Svaka faza borbe dovela ih je bliže do ruba, gdje je Duncan vidio da se mora poduzeti konačni napor koji će odlučiti pobjedu. Svaki je od boraca uložio svu svoju snagu u to nastojanje, a posljedica je bila da su obojica teturala na samom rubu ponora. Heyward osjeti zahvat protivnikov na grkljanu te opazi zlobni podsmijeh na licu divljakovu, jer se ovaj u trenu kad je osjećao da mu tijelo pomalo popušta pod nesmiljenom snagom protivnikovom ponadao da će ga povući sa sobom u bezdan. Mladić tako osjeti smrtni strah u svemu njegovu užasu. No u tom trenu krajnje opasnosti pojavi se pred njim tamna ruka i blistav nož. Indijanac spusti ruku, a krv mu brižnu iz prerezanih tetiva podlaktice. Uok je spasonosna ruka Unkasova povukla Heywarda natrag, njegove su zablenute oči još uvijek bile uperene u divlje i razočarano lice protivnika koji je teško i očajno padao u bezdan, otkud nije bilo spasa. "~~ Pod zaklone! Pod zaklone! — poviče Oko Sokolovo koji je baš u tom trenutku završio sa svojim neprijateljem. — Pod zaklone, ako vam je život mio! Posao je tek upola dovršen.Mladi Mohikanac pusti iz grla pobjednički krik te se u pratnji Dun-cana popne uza strminu, niz koju se bio upustio u bjjku, pa patražL____^


Osmo poglavljeJoš oklijevaju Osvetnici

domovine svojeGray

Nije izviđač bez razloga opomenuo svoje prijatelje. Dok se odigra-vao upravo opisani smrtonosni sukob, nije tutnjavu slapa prekidao nikakav ljudski glas. Činilo se kao da je zanimanje kako će ispasti bitka zadržalo urođenike na suprotnoj obali u napetosti bez daha, a brzi razvoj i hitre promjene položaja boraca onemogućivale su upo-trebu vatrenoga oružja, jer bi hitac mogao pogoditi prijatelja isto tako kao i neprijatelja. No čim je bitka bila odlučena, zaori urlik bijesan i divlji, kako ga samo podivljale i osvetničke strasti mogu izazvati. Taj je urlik bio popraćen brzim bljeskovima pušaka koje su u salvama slale svoje olovne vjesnike, kao da su napadači željeli iskaliti sav nemoćni bijes na neživim svjedocima kobne bitke. Sigurno i promišljeno uzvraćala je tu pucnjavu puška Čingečguka koji je za sve to vrijeme ostao na svom mjestu s nepokolebljivom odlučnošću. Kad mu je pobjednički povik Unkasov dopro do uha, zadovoljni otac podigne glas da odgovori jednim jedinim krikom, a zatim je samo njegovo oružje pokazalo da čuva prilaz nesmanje-nom revnošću. Tako je prošlo mnogo trenutaka brzinom misli, pu-ške su se protivnika na mahove javljale praskavim paljbama, a onda opet pojedinačnim hicima. Pa premda je stijenje, drveće i grmlje bilo išarano i rastrgano na stotinu mjesta oko opsjedanih, njihovi su zakloni bili tako dobri da je dosad David bio jedini koji je u toj maloj četici bio pogođen. — Neka ispucaju svoj prah — reče promišljeno izviđač, dok je

Osmo poglavlje

— Bit će tu lijepe zbrke olova, kad se pucnjava završi, a mislim da će se ti đavli prije umoriti od te igre nego što će stare pećine zamoliti za milost! Unkase, momče, ti rasipaš puščani prah kad previše puniš, a osim toga puška, koja te kod odapinjanja udari natrag o rame, nikada ne nosi tako sigurno metak. Rekao sam ti da onog zlikovca uzmeš na nišan malo ispod bijele crte njegovih šara, a eto, metak ti je skrenuo dva palca povrh crte. Vidiš, još ima života u tom Mingu, a čovječnost nas uči da brzo završimo s tim zmijama. Miran se smiješak pojavi na ponosnim crtama mladoga Mohikanca koji je tako odao ne samo svoje poznavanje engleskog jezika, nego i da razumije što onaj drugi misli; no na te riječi niti je što odgovorio niti se opravdao.— Ne mogu dopustiti da poričete Unkasu spretnost i valjano rasu-đivanje — priskoči Duncan. — Spasio mi je život najhladnokrvnije i najspremnije te stekao prijatelja koga neće nikada morati podsje-ćati što mu duguje.

Unkas se malo podigne i pruži ruku Heywardu, a ovaj je srdačno stisne. Za toga prijateljskoga čina oba mladića izmjene takve poglede razumijevanja da je Duncan posve zaboravio narav i boju svoga divljeg saveznika. Oko Sokolovo promatrao je taj izljev mladenačkih osjećaja hladno, ali prijazno, pa reče: — Život je obaveza koju prijatelji često u šumi jedan drugom duguju. Mogu slobodno reći da sam često takvu uslugu učinio Unkasu, a dobro pamtim da se on stavio između smrti i mene u pet raznih prilika: triput me spasio od Minga, jednom, kad smo prolazili Horican, i...—■ E, ovo je bilo bolje nišanjeno nego sve dosad! — uzvikne Dun-can, nehotice odskočivši kad je zrno udarilo u pećinu sasvim blizu njega.Oko Sokolovo položi ruku na izobličenu kovinu i pregledavši jereče:

Olovo se po pravilu ne spljosne. Samo da je došlo iz oblaka, moglo se to dogoditi!No Unkas promišljeno uperi pušku prema oblacima, upućujući Poglede svojih drugova na točku koja je odmah razjasnila tajnu. Na

desnoj obali rijeke rastao je hrast s raščupanom krošnjom, gotovo nasuprot mjestu gdje sustsuali, a to se stahin troTO^; ™-„„4-— '—'


gotovo visile preko rukava rijeke koja je tuda tekla. Među najvišim lišćem, koje je jedva skrivalo zakržljale i čvoraste grane, ugnije-zdio se jedan urođenik koga je djelomično skrivalo deblo drveta, a djelomično je bio izložen, jer je gledao niza se da ustanovi učinak svoga izdajničkoga hica.— Ti će se vragovi još i na nebo popeti, samo da nas nadmudre itako unište — progovori Oko Sokolovo. — Drži ga na oku, momče, dok ne spremim svoju Smrt Divljači, a onda ćemo ga ogledatis obje strane drveta odjedanput.Unkas je odgodio pucanj, dok nije izviđač ono dorekao. Onda obje puške prasnuše, lišće i kora hrasta poletješe u zrak gdje ih je vjetar raspršio, no Indijanac odgovori na taj napad podrugljivim smije-hom i uzvrati njihovu pucnjavu hicem koji je Oku Sokolovu zbacio kapu s glave. Još jednom zaori iz šume urlik divljaka, i olovna tuča zazviždi nad glavama opsjedanih, kao da ih žele prikovati uz mjesto gdje će morati pasti žrtvom pothvata onoga ratnika koji se popeo na drvo.— E, to se mora nekako urediti! — nato će izviđač pogledavši naokolo zabrinutim okom. — Unkase, pozovi svoga oca. Treba namsve naše oružje da skinemo toga lukavog crva s njegova sjedišta.Unkas odmah dade signal, pa im se Cingečguk pridruži prije negošto je Oko Sokolovo mogao ponovo nabiti pušku. Kad je Čingeč-guku, tome iskusnom ratniku, sin izložio položaj njihova opasnogprotivnika, ote mu se uobičajeni poklik hejl s usana, no poslijetoga ne izmaknu mu više nijedan izraz iznenađenja ni nemira. OkoSokolovo i Mohikanci ozbiljno se porazgovoriše na delavarskomjeziku nekoliko trenutaka, a onda svaki mirno zauze svoj položajda izvrši osnovu koju su na brzu ruku smislili.Ratnik na drvetu započeo je brzu, ali bezuspješnu paljbu onoga trena kad su ga otkrili. No namjera mu je bila osujećena budnošću njegovih protivnika koji bi odmah uperili svoje puške na svaki dio njegova tijela čim bi se pojavio iza zaklona. Još uvijek su njegovi meci padali usred zgurene skupine. Odijelo Heywardovo, koje ga je učinilo naročito upadljivim, bilo je već na više mjesta prorešeta-no, a jednom mu pače i krv potekla iz male rane na ruci. Konačno, izmoren dugotrajnom, strpljivom pažljivošću svojih neprijatelja, Huron pokuša, kako bi mogao bolje i sigurnije nišaniti-

Osmo poglavlje

prezno izložio njihovim pogledima, kroz rijetku krošnju, nekoliko palaca udaljeno od debla.Puške im obojici istodobno prasnu; divljak klone na ranjenu nogu, pa se ukaza dio njegova tijela. Brz kao misao, Oko Sokolovo isko-risti priliku pa odapne svoje smrtonosno oružje u vrh hrasta. Lišće se neobično uzburka, opasna puška padne sa svoga pogodnog po-ložaja, a nakon nekoliko trenutaka uzaludne borbe pokaže se tijelo divljakovo kako se njiše na vjetru, dok mu se ruka očajno stisnu-tom pesnicom još uvijek držala suhe i gole grane drveta.

— Odapnite u njega, žrtvujte iz milosrđa još jedan naboj!— povičeHeyward, odvrativši od užasa pogled od slike ljudskoga bića u takostrahovitom položaju.— Ni zrna! — usklikne Oko Sokolovo tvrdokorno. — Smrt muje sigurna, a mi nemamo toliko puščanoga praha da ga možemorasipati, jer bitke s Indijancima traju kadšto danima. U pitanju susada ili njihovi skalpovi ili naši! Bog pak, koji nas je stvorio, usadionam je u narav želju da sačuvamo kožu na glavi!

Protiv toga strogoga i nepopustljivog načela, potkrijepljenog vanjskim držanjem, nije bilo priziva. Tim trenom urlik u šumi opet jednom zamuknu, paljba popusti, a svačije se oči, i prijatelja i neprijatelja, upiljiše u beznadni položaj bijednika koji je lebdio između neba i zemlje. Tijelo se njihalo pod utjecajem zračnih struja, pa premda se ni šapat, ni jauk nije vinuo s usta žrtve, bilo je trenutaka kad je dobacivao poglede pune mržnje svojim protivnicima, pa se čak i na toj udaljenosti mogao zamijetiti na njegovim mrkim crtama lica hladan očaj. Tri puta je izviđač u nastupu samilosti digao pušku, ali je svaki put razbor prevladao, pa ju je opet spustio. Konačno jedna ruka divljaka popusti te mu ispružena padne niz tijelo. Divljak očajnički, ali uzalud pokuša ponovo uhvatiti granu, te se vidjelo kako u jednom trenutku divlje grabi prazni zrak. Munja ne može biti brža, no što je bila iskra iz puške Oka Sokolova: udovi žrtve zadrhtaše te se skvrčiše, glava mu pade na grudi, a tijelo se strovali u pjenušavu vodu poput olova. Voda ga u svojoj besprekidnoj brzini poklopi, te je za tili čas nestalo svakog traga nesretnoga Hurona.No ta važna pobjeda nije bila popraćena nikakvim pobjedničkim Krikom, pa su se i sami Moh^k^ncLsjužasorn z?leda1i

Posljednji Mohtkanac

koji je kanda jedini u tom trenu rezonirao, mahne glavom nad svo-jom slabošću te poče glasno davati oduška svom nezadovoljstvu:— Bio je to posljednji naboj iz moga roga i posljednji metak izmoga tobolca, a sve skupa je bilo djelo dostojno jednog dječarca!Što je stalo do toga, hoće li udariti o klisure živ ili mrtav! Ionakoće uskoro prestati da išta ćuti! Unkase, momče, siđi dolje do čunai donesi mi veliki rog; to je sav prah kpji nam je preostao, a on ćenam trebati do posljednjeg zrna; ili ja ne poznavao narav mingov-sku?Mladi Mohikanac posluša te ostavi izviđača koji je pretresao ne-upotrebljivi sadržaj svoga tobolca i drmao praznim rogom, što je samo obnovilo njegovo negodovanje. No od toga ga beskorisnog pregledavanja ubrzo odvrati glasan i prodoran krik Unkasov koji je čak i neizvježbanom uhu Duncanovu značio kao znak neke nove, neočekivane nesreće. Svaka je misao bila mladiću ispunjena stra-hom za ono dragocjeno blago što ga je bio sklonio u spilji, pa skoči na noge, ne obazirući se na pogibelj kojoj se time izlagao. Kao da ih goni zajednički nagon, svi se drugovi povedu za njim, pa zajedno pojure niz prolaz, od one pogodne im pukotine, i to takvom brzi-nom da im paljba neprijatelja nije upravo nimalo naudila. Neobi-čni je krik potakao djevojke da zajedno s ranjenim Davidom izađu iz svoga skloništa, pa se cijelo društvo na jedan pogled upozna s nesrećom koja je poljuljala i sam izvježbani stoicizam mladenačko-ga zaštitnika.Vidjeli su kako u maloj udaljenosti od pećine njihova barka pluta kroz virove prema brzici rijeke na takav način da je bilo jasno kako joj pravac daje neki skriven upravljač. Onoga trenutka kad je taj nemili prizor dopro na pogled izviđaču, on instinktivno podigne pušku, ali se naboj ne odazove jasnom blijesku kremena.— Prekasno, prekasno! — zavapi Oko Sokolovo, spuštajući beskorisno oružje gorko razočaran. — Lopov je dopro do brzice, pa daimamo puščanog praha jedva bih mogao pognati olovo brže negošto on sada juri!Poduzetni Huron podigne glavu nad rub čuna koji ga je zaklanjao, pa dok je brzo klizio niz rijeku, mahne im rukom i pusti krik za koji su znali da je znak da je uspio. Na njegov se krik odazove urlik i smijeh iz šume tako podrugljivo izazovan, kao da pedeset demona

Osmo poglavlje

— Lako vam se smijati, izrodi pakleni! — progovori izviđač i sjedena izbočinu klisure, a pušku spusti do nogu — jer najbrže i najvjernije tri puške u ovim šumama sada ne vrijede više od granedivizme lanjskih rogova jelena!— Što nam je činiti? — zapita Duncan, komu se prvi osjećaj razočaranja pretvorio u muževniju želju da nešto poduzme. — Što ćebiti od nas?Oko Sokolovo ne odgovori drugo nego prstom povuče oko tjeme-na glave tako značajno da nitko tko je vidio taj pokret nije mogao krivo shvatiti njegovo značenje.— Ma sigurno naš slučaj ne može biti tako očajan! — uskliknemladić. — Huroni još nisu tu. Možemo iskoristiti spilje, možemose oprijeti njihovu iskrcavanju.— A čime? — hladno upita izviđač. — Strelicama Unkasovim ilisuzama, što ih žene prolijevaju! Ne, ne, vi ste mladi, vi ste bogati,imate prijatelja, pa znam da u tim godinama nije lako umrijeti!— Ali — bacivši pogled na Mohikanca — ne zaboravimo da smomuževi bez miješane krvi, pa dajmo primjer ovim sinovima šume,da krv bijelca zna teći baš tako slobodno kao i crvenokošca, kadkucne trenutak!Duncan pogleda brzo na onu stranu koju mu je izviđač označio, te u držanju Indijanaca pročita potvrdu najgorih svojih bojazni. Čin-gečguk se stavio u dostojanstven položaj na drugom kraju pećine; već je odložio svoj nož i tomahawk i, spremajući se da s glave skine orlovo pero, poravna onaj jedini čuperak kose da bude spreman poslužiti svojoj posljednjoj, odvratnoj svrsi. Lice mu je bilo posve sabrano, iako je bio zamišljen, dok mu je tamno, sjajno oko poma-lo gubilo divlji borbeni izraz te je više odgovaralo sudbini koju je očekivao da će se uskoro izvršiti.Naša stvar nije, ne može biti tako beznadna! — javi se Duncan Pače, još i u ovom trenu pomoć nam može biti blizu. Ma ne vidim uopće neprijatelja? Možda im je dojadila borba u kojoj se ^lažu tolikim opasnostima, a s nadom u tako slabu korist!Može potrajati minutu, može potrajati sat dok se te podmukle nije

obore na nas, a potpuno bi bilo u, skladu s njihovom naravi, da leže negdje tako blizu da bi ih mogli čuti i u samom ovom trenutku! — reče Oko Sokolovo, r^


delavarski — brate, bili smo posljednju bitku skupa, i Makvi će slaviti pobjedu zbog smrti mudroga muža Mohikanca i bljedoko-šca, čije oči pretvaraju noć u dan i prodiru kroz oblake kao kroz maglice povrh izvora.— Pustite mingovske žene da oplakuju svoje mrtvace — odvrati Indijanac sa značajnim ponosom i nepokolebljivom čvrstoćom.— Velika Zmija Mohikanaca savijalajse po njihovim wigwamimai otrovala je njihovu pobjedničku slavu jadikovkama djece kojimase oci nisu vratili! Jedanaest ratnika leži daleko od grobova njihovih plemena otkada je snijeg okopnio, i nitko neće moći rećigdje se mogu naći kad jezik Cingečgukov zanijemi. Neka povlakunajoštriji nož i zavitlaju najbrži tomahawk, jer njihov im je najgorči neprijatelj u rukama. Unkase, najviša grano plemenitog stabla,pozovi kukavice neka se požure, ili će im se srca razmekšati pa ćese pretvoriti u žene!— Oni traže medu ribama svoje mrtvace! — odgovori tihi, mekaniglas mladoga poglavice. — Huroni plivaju poput ljigavih jegulja!Oni padaju s hrastova poput voća koje je zrelo da se pojede! ADelavari se smiju!— Ej, ej — prošapće izviđač koji je s dubokom pažnjom slušao teneobične izljeve duše urođenika — oni podgrijavaju svoja indijanska čuvstva, pa će ubrzo izazivati Makve, da bi ovi što prije učinilikraj s njima. Što se mene tiče, ja sam čiste krvi bijelca, pa trebada umrem kako dolikuje mojoj boji, bez riječi ruganja na ustima ibez gorčine u srcu!— A zašto uopće umrijeti? — upita Ćora, približujući se s mjestagdje ju je sve dosad užas držao prikovanu uz pećinu. — Putovi suotvoreni sa svih strana; bježite u šumu i pozovite Boga u pomoć.Pođite, hrabri muževi, mi vam ionako već previše dugujemo, nemojte da vas dulje vežemo uz našu nesretnu sudbinu!— Slabo vi poznajete lukavštine Irokeza, gospodo, ako mislite dasu nam ostavili slobodnima putove u šumi! — odvrati Oko Sokolovo, ali odmah doda u svojoj prostodušnosti:— No, naravno da bi nas struja rijeke mogla brzo povući izvandohvata njihovih pušaka ili zvukova njihovih glasova.— Pa pokušajte s rijekom. Zašto da samo povećavamo broj žrtavanaših nesmiljenih neprijatelja?

Osmo poglavlje

— Zato jer je za muškarca bolje da pogine mirne savjesti negoda živi, a da ga muči zla savjest! Kakav bismo odgovor mogli datiMunru kad nas zapita gdje smo i kako ostavili njegovu djecu?

— Pođite do njega pa mu recite da ste ih ostavili da mu donesete njihovu poruku, neka im pohiti u pomoć — odvrati Ćora splemenitim žarom, pristupajući još bliže izviđaču. — Recite daih Huroni vode u sjeverne divlje krajeve, ali da se budnošću i brzinom još mogu spasiti. A ako bi se na kraju krajeva Nebu svidjeloda pomoć stigne prekasno, isporučite mu — nastavi ona, a glasjoj se postupno sve više spuštao, dok nije postao posve prigušen— ljubav, blagoslov i posljednje molbe njegovih kćeri, i recite muneka ne žali njihove rane smrti, nego neka s poniznim pouzdanjemočekuje trenutak kada će se opet sresti sa svojom djecom, kakonas kršćanska nauka uči.Tvrde su se, preplanule crte lica izviđačeva počela micati, pa kad je djevojka dovršila svoj govor, on spusti podbradak na ruku, kao čovjek koji duboko razmišlja o prijedlogu!— Ima razboritosti u njezinim riječima! — probije konačno iznjegovih stisnutih, zadrhtalih usana. — Eh, u njima se krije duhkršćanstva! Što može biti valjano i priličiti crvenokošcu, može bitigrijeh za čovjeka u kome nema ni kaplje krvi crvenokošca, kojombi se mogao ispričati zbog svog neznanja. Čingečguk! Unkas jesteli čuli što govori žena tamnih očiju?

Govorio je sada svojim drugovima na delavarskom jeziku, a njegove su se riječi, iako mirne i promišljene, doimale vrlo odlučno. Stariji ga je Mohikanac slušao veoma ozbiljno, pa se činilo da razmišlja o njegovim riječima, kao da je osjećao njihovu težinu. Nakon oklijevanja, on mahne rukom u znak pristanka te izusti englesku riječ dobro1., naglašujući je na onaj neobičan način koji je svojstven njegovu narodu. Zatim ratnik stavi nož i tomahawk natrag za pojas pa krene prema rubu pećine koji je bio najbolje zaklonjen obalama rijeke. Tu stane na tren, pokaže značajno na šumu ispod sebe, pro-govori nekoliko riječi na svom jeziku, kao da bi htio naznačiti put kojim namjerava krenuti, skoči u vodu i izgubi se ispred očiju svih koji su pogledima pratili njegove kretnje.Izviđač odgodi svoj odlazak želeći govoriti s plemenitom djevojkom koja je odmaii lakše disala Icarl i> nna-nii v^v^ ;~ --•—-•-------•-


— Kadšto je razboritost udijeljena mladomu jednako kao i starom— reče — a to što ste govorili razborito je, ako to već nećemonazvati boljim izrazom. Ako vas odvedu u šumu, to jest onoga odvas komu bude privremeno pošteđen život, otkidajte grančice nagrmlju kuda budete prolazili, a tragove svojih stopa učinite štomožete jačim, pa ako ih ljudsko oko može zapaziti, oslonite se nato da imate prijatelja koji će vas slijejditi do nakraj svijeta, prijenego vas napusti...Nato nježno stisne Ćori ruku, digne pušku i, pošto ju je neko vri-jeme turobno gledao, brižljivo je spremi i siđe do mjesta s kojega je Čingečguk trenutak prije nestao. Jedan je tren ostao viseći na klisuri, a onda, ogledavši se osobito pažljivo na sve strane, doda gorko:— Da je samo bilo dovoljno puščanoga praha, ne bi se ova sramotadogodila!Zatim spusti ruku. Voda mu poklopi glavu, pa i on začas iščeznu. Sad su svi pogledi bili upereni u Unkasa koji je nepomično sta-jao naslonjen na krševitu klisuru. Počekavši kratko vrijeme, Ćora ispruži ruku prema rijeci i reče:— Vaših prijatelja nije nitko opazio, pa su valjda sada u sigurnosti.Nije li vrijeme da krenete za njima?— Unkas će ostati — odgovori mladi Mohikanac mirno na engleskom.— Da samo povećate užas našega zarobljeništva, a smanjite mogućnost našega oslobođenja! Pođite, plemeniti mladiću — nastaviĆora, poniknuvši očima pred vatrenim pogledom Mohikanca, amožda osjećajući instinktivno svoju moć nad njim — pođite domoga oca, kako sam rekla, pa budite najpovjerljiviji od mojih glasnika. Recite mu neka vama povjeri sredstva za otkup svojih kćeri.Pođite! To je moja želja, moja molba, da pođete!Sabrani, mirni izgled mladoga poglavice pretvorio se u izraz sjete, no nije više oklijevao ni trena. Nečujnim korakom prijeđe preko pećine te se spusti u uzburkanu rijeku. Oni koji ostadoše gore, jedva su se usudili i disati, dok nisu spazili njegovu glavu koju je na tren podigao iz vode da udahne zraka, daleko dolje u rijeci, nakon čega je opet zaronio i nije više izašao na vidik. Ti su se iznenadni, i kako se činilo, uspješni pokušaji odigrali u

Osmo poglavlje

Pošto je posljednji put vidjela Unkasa, Ćora se okrene te drhtavim glasom progovori Heywardu:

— Čula sam kako hvale vašu vještinu u vodi, Duncane — reče mu— pa slijedite primjer što vam ga daju ona priprosta vjerna bića.— Zar takvu vjernost Ćora Munro traži od svog zaštitnika? — upita mladić nasmiješivši se turobno i gorko.— Nije sad vrijeme za prazna nadmudrivanja i za kriva tumačenja— odvrati ona — nego je ovo trenutak kad svatko podjednako treba shvaćati svoju dužnost. Nama više ne možete biti ni od kakvekoristi ovdje, a vaš život može biti spašen za druge i bliže prijate-lje.On ne odgovori ništa, a zamišljen mu je pogled padao na divni lik Alke koja mu se uhvatila za ruku s povjerenjem djeteta.

— Pomislite — nastavi Ćora nakon kratke šutnje, za koje se vrijeme kanda borila protiv boli koja je bila oštrija od svega što je njezinstrah dosad pobudio — najgore što nam se može desiti to je smrt,a ona je danak što ga svatko od nas ima platiti kad Bog odredi.— Ima i gorih zala od smrti — uzvrati Heyward, govoreći promuklim glasom jer ga je razdražila njezina upornost — ali ih možeodvratiti čovjek koji je spreman žrtvovati život za vas.Ćora ga prestane nagovarati te pokrivši lice velom, povuče gotovo onesviještenu Alicu za sobom u najudaljeniji kut unutarnje spilje.


Deveto poglavljeRadosna budi,

Smiješkom rasprši, ljepoto, mračni oblak, Što zastire ti bistri pogled.

Smrt Agripine

Iznenadna i gotovo čarobna promjena od burnih prizora bitke u tišinu koja je sada zavladala oko Heywarda duboko je djelovala na njegovu ugrijanu maštu, poput kakva uzbudljiva sna. Premda su mu se sve slike i događaji što ih je doživio duboko usjekli u pamet, ipak mu je bilo teško uvjeriti sama sebe da se sve to doista zbilo. Kako mu je još uvijek bila nepoznata sudbina onih koji su u brzoj rijeci pošli potražiti pomoć, to je isprva napeto prisluškivao ne bi li čuo kakav znak ili zvuk koji bi mu objavio je li pogibeljni pothvat uspio ili nije. No sva su njegova nastojanja bila uzaludna, jer otkako je Unkas iščeznuo nestalo je svakog traga njegovim prijateljima, pa je ostao u potpunoj neizvjesnosti o njegovu udesu. U trenu takve bolne sumnje Duncan nije oklijevao ogledati se na sve strane, ne tražeći više zaštite pećina koje su prije bile tako potrebne za njegovu sigurnost. No svako nastojanje, ne bi li otkrio ma i najmanji znak da im se približuju neprijatelji, bilo je baš tako bezuspješno kao i traganje za njegovim drugovima. I opet se činilo da je sa šumovitih obala rijeke nestalo svega što je živo. Nestalo je i urlikanja, što je još maloprije odjekivalo kroz svodovlje šume, tako da je samo romon vode u nepomućenoj milini prirode bivao sad jači, sad slabiji, već prema tomu kako je strujao lahor. Jastreb, koji je sa sigurne visine najviših grana usahle omorike promatrao bitku, upustio se sada sa svoga visokoga i raskidanoga sjedišta te u

Deveto poglavlje

kojoj su kreštavi glas bili nadjačali bučniji krikovi divljaka, usudi-la opet oglasiti svojim neskladnim grlom, kao da je opet jednom nepovrediv gospodar svoga divljega carstva. Duncanu je ta priro-dna pratnja samotnoga prizora ulijevala tračak nade, pa je počeo skupljati sve svoje sile za nove napore, jer mu je nanovo oživjelo pouzdanje u uspjeh.

— Huronima nema nigdje ni traga — progovorio je obraćajući seDavidu koji se još nije bio posve oporavio od udarca što ga je pretrpio. — Sakrijmo se u spilju i prepustimo drugo Providnosti.— Sjećam se da sam sjedinio svoj glas s glasovima dviju lijepihdjevojaka, da slavimo i hvalimo Svevišnjega — odvrati zbunjeniučitelj pjevanja — a od toga me vremena snašla teška pokora zamoje grijehe. Nešto mi se narugalo u mom stanju sličnom snu, kadsu mi zvuči nesklada doprli do uha, kao da je kucnuo posljednjitrenutak i kao da je priroda zaboravila na svaki sklad.

—Jadni čovječe! Tvoje je vrijeme doista bilo blizu da se preselišs ovoga svijeta... Ali dignite se, i dođite sa mnom. Odvest ću vasna mjesto odakle će biti isključeni svi drugi zvuči osim vaših psa-lama.—I u padu slapa postoji neka melodija, i žubor je mnogih vodasladak ljudskim osjetilima! — nastavi David pritiskujući ruku zbunjeno na čelo. — Zar nije zrak još uvijek ispunjen krikovima i urlikom, kao da su razulareni duhovi podzemlja...—Sad ne, sad ne — prekine ga nestrpljivi Heyward. — Ovi suprestali, a oni koji su ih podigli, ufam se u Boga, također su nestali.Sve je tiho i mirno osim vode. Stoga ajdmo unutra, gdje ćete moćiizvoditi one zvukove što ih tako rado slušate.

David se tužno nasmiješi, no ipak mu se pojavi tračak zadovoljstva na licu kad je Heyward spomenuo njegovo omiljelo zvanje. Nije dulje oklijevao nego pusti da ga odvede do mjesta koje je obeća-valo takav nepomućeni užitak njegovim izmorenim osjetilima. Na-sloni se na rame svoga druga te uđe kroz uski otvor spilje. Duncan

pograbi hrpu sasafrasa, povuče je pred ulaz i pomno pokrije svaki trag otvoru. U tu krhku ogradu namjesti pokrivače, što su ih njegovi šumski prijatelji ostavili, i tako zamrači unutarnji dio spilje, dok je vanjski dobivao prigušeno svjetlo kroj jarugu kroz koju se rušio jedan rukav rijeke, da se nekoliko jarda niže sastane s drugim


— Ne volim to načelo divljaka, štono ih uči da se predaju bez borbe u trenucima krajnje nužde koji se čini beznadnim — govorio jedok je obavljao taj posao. — Meni je naše pravilo koje veli »dok ježive duše u nama, ima i nade« mnogo utješnije i prikladnije ćudivojnika. Vama, Ćora, neću govoriti riječi praznoga bodrenja, vašaće vas jakost i nepomućeni razbor poučiti što pristoji vašem spolu;no ne možemo li osušiti suze ovoga drhtavog stvora koji plače navašim grudima? i— Mirnija sam, Duncane — javi se Alice, digavši se iz naručjasvoje sestre i nastojeći kroza suze pokazati sabrano lice. — Mnogosam mirnija sada. Zacijelo smo u ovom skrivenom prostoru sigurni, to je mjesto skrovito, tu nas nitko ne može ozlijediti, a sva namnada leži u onim plemenitim muževima koji su se zbog nas izvrgliveć tolikim pogibeljima.— Sada naša nježna Alice govori kao Munrova kći] — odvrati jojHeyward, zaustavivši se na putu do vanjskoga izlaza da joj stisneruku. — Imajući takve primjere srčanosti pred sobom, svaki bi semuškarac zastidio da se pokaže drukčijim nego junakom. — Potom je sjeo usred spilje i uzeo u grčevito stisnutu ruku onaj jedanpištolj koji mu je preostao, dok je njegovo naborano i namršteno čelo odavalo njegove očajničke namjere. — Ako Huroni dođu,neće se, kako misle, tako lako domoći naših položaja — reče tihopa prisloni glavu na pećinu, kao da namjerava strpljivo čekati štoće dalje biti, ali pogled mu je bio neprestano uperen u otvoreniprilaz do njihova skrovišta.Pošto je izgovorio posljednju riječ, nastupi duboka, dugotrajna ti-šina, gotovo bez daha. Svježi jutarnji zrak prodre do skloništa, pa se njegov utjecaj osjeti na raspoloženju svih prisutnih u skloništu. Kako je čas za časom prolazio, a oni ostali u nepomućenoj sigur-nosti, nada se počela rađati u svačijim grudima, premda nitko nije htio dati izražaja toj svojoj pouzdanosti koju bi već idući tren mo-gao uništiti.Jedini je David bio izuzetak od tih promjenljivih raspoloženja. Trak svjetla iz otvora padao je na njegovo blijedo lice te osvijetli stranice malenoga sveščića, što ga je i opet počeo prelistavati, tra-žeći pjesmu koja bi bolje pristajala njihovu položaju nego one, na koje je dosad bio naišao. Cijelo je vrijeme vjerojatno stajao pod dojmom obećane utjehe Duncanove, Konačno se činilo da mu ie

Deveto poglavlje

strpljivost nagrađena, jer je bez ikakva objašnjenja ili opravdanja glasno izrekao riječi »Otok Wight«, izvukao dug, sladak zvuk iz svoje omiljene spravice te svojim ugodnim glasom otpjevao uvo-dne tonove napjeva kojemu je upravo spomenuo ime.

— Ne bi li to moglo biti opasno? — upita Ćora, bacivši pogled svogcrnog oka na Heywarda.— Ma pustite jadnika! Glas mu je bio preslab, a da bi se mogaočuti kraj tutnjave slapa — odgovori ovaj. — A osim toga pomažemu i spilja. Neka se samo zabavi onim što ga raduje, kada mu je tomoguće bez naročite opasnosti.— Otok Wight — ponovi David, pogledavši oko sebe onim izrazom dostojanstva kojim je već dugo bio navikao ušutkati svakubuku u svojoj školi — to je lijep napjev i prikladan za ove svečaneriječi. Pjevajmo ga s dostojnim poštovanjem.

Nakon trenutka šutnje, kojoj je bila svrha bolje privući pažnju slu-šatelja, začuje se glas pjevačev, najprije u tihim zvucima, a onda se postupno dizao dok nije ispunjao usku prostoriju tonovima koji su zvučali još potresnije, jer mu je glas od malaksalosti bio slab i drhtav. Melodija, kojoj nikakva slabost nije mogla naškoditi, pomalo je osvojila svojom ljupkošću srce onih koji su je slušali. Ta je melodija pače posve potisnula u pozadinu bijedni prijevod pjesme Davidove, što je pjevač bio odabrao iz sveska koji je sadržavao slične izljeve duše, tako da su slušatelji posve zaboravili na sadržaj, pazeći samo na umiljati sklad glazbe. Alice je nesvjesno otrla suze te upravila vlažne oči na blijede crte Gamutove s izrazom čista užitka koji je bio posve iskren, a nije ga nastojala ni prikrivati. Ćora nagradi pobožna nastojanja imenjaka židovskoga kralja smiješkom odobravanja, a Heyward brzo odvrati svoj čvrsti i ozbiljni pogled s ulaza u spilju te ga s mnogo blažim izrazom upravi tren na lice Davidovo, tren na vlažne oči Alicine. Neprikriveni dojam što ga je Pjevač pobudio kod svojih slušatelja tako je na njega samog djelovalo da mu je glas opet zadobio svoju punoću i svoj opseg, a da nije izgubio ništa od mekoće koja mu je davala onu tajanstvenu čar. Na-Pinjući svoje obnovljene snage do najveće mogućnosti, ispunjavao Je zatvoreni prostor dugim i jakim tonovima — kadli odjednom zrakom zaori urlik koji smjesta prekide njegova pobožna nastoja-nJa, kao da mu je srce u Dravom smislu Hipri ôčl^ .. ~*-i~ •— --■ *- • •


— Još nismo, još nismo — odvrati uzbuđeni, ali neustrašivi He-yward. — Zvuk dolazi sa sredine otoka, a izazvao ga je pogled na mrtve drugove. Još nismo otkriveni, još ima nade. Kako god slabi i nevjerojatni bili izgledi u spas, riječi Duncanove ipak nisu bile uzaludne jer su probudile snagu u sestrama, tako da su šuteći očekivale kako će se stvar razviti. Drugi urlik zamnije nakon prvoga, a onda zaori šuma glaspva, po čitavom otoku, od jednoga kraja do drugoga, dok nije stigao do gole pećine povrh spilja, gdje se zrak nakon divljega pobjedničkog povika punio strašnim krikovima i urlicima, kakve čovjek može izvesti samo kad se nalazi u najdivljijem bjesnilu.Uskoro se i glasovi rašire oko njih na sve strane. Jedni su dovikivali svojim drugovima na rubovima vode, drugi su odgovarali s visina. Povici su se čuli i u neposrednoj blizini udubine između obiju peći-na, oni su se miješali muklijim krikovima iz dubine strme gudure. Ukratko, divlji su se zvuči tako brzo širili po cijeloj pustoj klisuri da su naši prijatelji, koji su ih slušali u spilji, lako mogli uvidjeti da će njih moći neprijatelji čuti, kad su eto sada i iznad njih i sa svih strana.Usred te buke zaori pobjednički poklik nedaleko od skrivenoga ulaza u spilju. Heywarda ostavi svaka nada jer je sad bio uvjeren da je to znak da su ih otkrili. No i to mišljenje otpadne, jer je čuo da se glasovi skupljaju oko mjesta gdje je bijelac onako nerado ostavio svoju pušku. U zbrci indijanskih narječja, što ih je sada jasno mo-gao razabrati, lako je bilo razumjeti ne samo pojedine riječi nego i čitave rečenice, izgovorene na kanadskom dijalektu. Više glasova u isto doba: Dugi karabin, tako da je od šume s druge strane obale odjeknulo ime, za koje se Heyward sjetio da su ga neprijatelji na-djenuli glasovitom lovcu i izviđaču engleskih četa, a za koga je sada prvi put doznao da je to njihov pratitelj od maloprije.— Dugi Karabin! Dugi Karabin! — išlo je od usta do usta dok senije činilo da je cijela četa skupljena oko trofeja koji je dopuštaozaključak da je njezin strašni vlasnik poginuo. Nakon bučnoga vijećanja, koje je na mahove bilo zaglušeno izljevima divlje radosti, onise raziđu, ispunjavajući zrak imenom neprijatelja, čije su se tijelo— kako je Heyward mogao zaključiti iz njihovih riječi — nadalinaći skriveno u kakvoj pukotini otoka.

Deveto poglavlje

nutak neizvjesnosti! Ako naše sklonište izmakne njihovoj pažnji, onda smo spašeni! No u svakom slučaju jedno je sigurno, koliko možemo zaključiti iz govora naših neprijatelja, našim je prijateljima uspio bijeg, pa se za dva sata možemo nadati pomoći od Webba. Nastadoše trenuci tjeskobne tišine, pa je sad znao da divljaci vrše pretragu s najvećom pažljivošću i pomnjom. Više nego jedanput mogao je razabrati njihove korake, kad bi se doticali sasafrasa, tako da je suho lišće zašuštilo, a grančice zapucketale. Konačno je hrpa nagomilanoga granja malo popustila, jedan je ugao pokrivača spao te slabi tračak svjetla prodre u unutrašnjost spilje. Ćora u strahu pritisne Alisu na grudi, a Duncan skoči na noge. U tom se trenu začu krik, kao da dolazi iz sredine pećine, po tomu su razabrali da su neprijatelji konačno ušli u susjednu spilju. Začas je broj i jakost glasova objavio da se cijela četa skupila na tome tajnom mjestu i oko njega.Kako su unutarnji prolazi u jednu i drugu spilju bili tako blizu jedan drugomu, mislio je Duncan da je bijeg već posve isključen, pa je odlučio da Davida i obje sestre postavi na takvo mjesto da on sam bude najbliži kada dođe do strašnoga susreta. Položaj ga je njihov doveo u takav očaj da se posve približio slaboj ogradi koja ga je dijelila tek nekoliko stopa od njegovih nesmiljenih progonitelja, pa pritisne lice na mali slučajni otvor da nekom očajničkom ravno-dušnošću prati njihove pokrete.

Nadohvat njegove ruke bilo je smeđe rame gorostasnoga Indijanca, čiji je duboki i odlučni glas davao upute drugovima što trebaju raditi. Preko njega je Duncan mogao zaviriti u drugu spilju, punu divljaka koji su pretraživali i pregledavali skromni namještaj izvi-đačev. Rana je Davidova obojila lišće sasafrasa bojom, za koju su urođenici dobro znali da je preuranjena za ovo godišnje doba. Kad opaziše taj dokaz svoga uspjeha, uzeše tuliti kao rulja pasa kad nađe izgubljeni trag. Poslije toga pobjedničkoga urlika preturiše mirisni ležaj u spilji i pobacaše grane u pukotinu, odvojivši dobro najprije svaku grančicu, kao da sumnjaju nije li u njoj skriven čovjek kojega su tako mrzili, a koga su se toliko bojali. Jedan se divlji ratnik bijesne vanjštine približio svomu poglavici noseći hrpu granja, pa mu Je s veseljem pokazivao tamnocrvene mrlje kojima je granje bilo Posuto, i davao izraza svoioi radosti inrliiancl-.'n-. ~™r;—'~~« '—;~


Karabin«. Kad je završio svoju pobjedničku viku, baci granje na malu hrpu koju je Duncan bio složio pred sam ulaz u drugu spilju, pa mu je to spriječilo vidik. Za njegovim su se primjerom poveli i drugi, pa su izvlačili grane iz izviđačeve spilje, trpali ih na jednu hrpu i tako nehotice pridonijeli sigurnosti onih koje su tražili. Baš slabost ove brane bila je njezina najveća prednost, jer nitko nije ni pomislio da makne hrpu suhoga granja^ za koju je svatko u žurbi i smetenosti mislio da ju je tko od njih samih slučajno tamo bacio. Istom kad su se pokrivači pod težinom granja opet učvrstili, i kad su se grančice pod vlastitom težinom utisnule u pukotine spilje, tako da je sve skupa tvorilo prilično čvrstu cjelinu, Duncan je po-čeo malo lakše disati. Laka koraka i laka srca vrati se u sredinu spi-lje te sjedne na prijašnje mjesto, odakle je imao slobodan pogled na otvor koji je bio najbliži rijeci. Još dok je bio u kretanju do toga svog mjesta Indijanci su, kao da su naglo pod nekim dojmom pro-mijenili odluku, odjurili iz one pukotine te potrčali otokom uzbr-do prema mjestu s kojega su bili sišli. Tu je žalobni jauk objavio da su se ponovo skupili oko mrtvih tjelesa svojih palih drugova. Duncan se sad istom usudio ogledati za svojim društvom. Za vrije-me najkritičnijih trenutaka njihove pogibelji bojao se, naime, da ne bi strah, što se ocrtavao na njegovu licu, povećao uzrujanost onih koji su strah tako teško suzdržavali.— Otišli su, Ćora — šapne — vratili su se odakle su došli, pa smospašeni! Nebu jedinom možemo zahvaliti što nas je oslobodilo izšaka tako nemilosrdnih neprijatelja! Nebu ću se uistinu i zahvaliti! — usklikne mlađa sestra koja se oslobodila iz Corina naručja,padne na koljena na golu pećinu u zahvalnosti punoj oduševljenja.— Nebu, koje je prištedjelo suze sijedom ocu, spasilo život onimakoje tako ljubim...I Heyward i suzdržljivija Ćora promatrali su ganuto taj spontani izljev dubokih osjećaja. Heyward je bio uvjeren da se pobožnost nije nikada pokazala pod dražesnijim likom, nego tu u mladena-čkoj pojavi Alicinoj. Oči su joj blistale od žara zahvalnosti, rume-nilo njezine krasote i opet joj je oblilo obraze, a cijela joj duša kao da je bila željna iskazati svoju zahvalnost rječitim izrazom lica. No kad su joj se usne stale micati da izuste riječi zahvale, ove su joj zamrle u ustima novoga iznenadnog straha. Rumenilo se lica

Deveto poglavlje

se činilo da su se od užasa ukočile, dok su joj ruke koje su se sklo-pile da se dignu put nebesa u skrušenoj molitvi spale u vodoravni položaj, a prst joj se u grčevitom pokretu ispružio u pravcu pred sobom. Heyward se istoga trena, kad je ugledao njezin ispruženi prst, okrenuo na tu stranu te je, zirnuvši preko ruba koji je tvorio prag ulaza u spilju, opazio zlobno, divlje i okrutno lice Lukavog Lisca.No i u tom trenu iznenađenja Heyward ostade posve sabran. Opa-zio je po izrazu Indijančeva lica da njegove oči, navikle na vanjsko svjetlo pod vedrim nebom, nisu mogle prodrijeti kroz mrak u unu-trašnjost spilje. Već je, štoviše, pomišljao na to da se povuče iza jednoga zavoja prirodnoga zida, gdje bi on i njegovo društvo bili skriveni pogledima divljaka — ali uto prepozna po iznenadnom bljesku, koji se pojavio na njegovu licu, da je prekasno i da su otkriveni.Izraz radosti i zvjerskoga pobjedničkog ushita, kojim je to otkriće bilo popraćeno, tako je neodoljiva razdražila Duncana da se nije mogao suzdržati nego zaboravi na sve osim djelovanja svoje vruće krvi pa diže pištolj i opali. Prasak odjeknu u spilji kao provala vul-kana, pa kad je zračna struja iz gudure raspršila dim od tog hica, već je bilo prazno mjesto na kojem je maloprije stajao izdajnički njihov vodič. Pojurivši prema izlazu, Heyward još uhvati pogledom njegov tamni lik kako se krade pokraj uskoga i niskoga grebena koji mu ga uskoro posve ote vidu.Među divljacima nastade strašna tišina iza eksplozije koja je bila odjeknula iz unutrašnjosti pećine. No kad je Lisac digao glas u dugom i glasnom pokliku, odgovori mu spontani povik iz grla sva-koga Indijanca koji je mogao čuti njegov zov. Bučni se glasovi opet naglo spuste niz otok i prije nego što se Duncan mogao snaći u uzbuđenju, laka je ograda granja bila razbacana na sve strane, a divljaci provale kroz jedan i drugi ulaz te izvuku njega i cijelo nje-govo društvo iz skloništa pod vedro nebo gdje ih je okružila čitava skupina slavodobitnih Hurona.


Deseto poglavljeBojim se, prespavat ćemo jutro, Jer cijelu ovu probdjeli smo noć.

San ljetne noći

Čim se uzrujanost zbog te iznenadne nesreće malo slegla, stane Duncan promatrati vanjštinu i držanje divljaka koji su ih zarobili. Protivno svojim običajima u pobjedničkoj razularenosti pokazivali su ovaj put poštovanje ne samo prema sestrama, koje su drhtale, nego i prema njegovoj osobi. Bogati ukras vojničkoga ruha privla-čio je poglede pojedinaca iz plemena, a oči su im pokazivale divlju želju da se domognu tih igrarija. No još prije nego što su mogli pri-bjeći nasilnim djelima, nalog, što gaje zapovjednim glasom izrekao već spomenuti krupni ratnik, zaustavi već uzdignute ruke te uvjeri Heywarda da ih štede za neku naročitu svrhu. Dok su neki mlađi i taštiji članovi skupine pokazivali tu slabost, iskusniji ratnici nastaviše pretragu obiju spilja, i to s revnošću koja je jasno odavala da nisu bili zadovoljni s dosadašnjim plodovima svoje pobjede. Ne mogavši otkriti novih žrtava, ti zdušni osvetnici opkoliše svoje muške zarobljenike, izgovaraju riječi Dugi Karabin s takvim bijesom da se nitko nije mogao prevariti u značenju njihova govora. Duncan se pravio da ne razumije što znače njihovi opetovani i naprašiti upiti, dok je njegovom drugu bio ušteđen trud takve varke zbog potpunog nepoznavanja francuskog jezika. Izmoren konačno njihovom nametljivošću, te bojeći se da ne bi razdražio svoje protivnike odviše tvrdoglavom šutnjom, Duncan se ogleda na sve strane, kao da traži Magua, koji bi mogao protu-mačiti njegove odgovore na pitanja koja su svakoga trena bivala sve

K. i . , ■ • , _ . „ _ ....................,~^_.—~........»~>^—-

ilin11O 1 eri ruo iroz-rtm -^ — , . ~-t-— . ~-~~

Deseto poglavlje

Držanje je toga divljaka činilo izuzetak od svih ostalih. Dok su ostali bili zabavljeni time da zadovolje svoju strast za nakitom, te pljačkali čak i jadnu imovinu izviđačevu ili krvoločnim očima tra-žili odsutnoga vlasnika tih stvari, Lisac je stajao nešto podalje od zarobljenika, mirna i zadovoljna izraza na licu, pa je bilo očito da je već postigao veliku svrhu svoje izdaje. Kad su se oči Heywardove prvi put srele s očima njegova bivšeg vodiča, okrenuo se na drugu stranu od užasa nad njegovim zlokobnim, iako mirnim pogledom. Ali je svladao svoje gnušanje, pa je uspio s okrenutim licem progo-voriti svomu pobjedničkom protivniku.— Lukavi Lisac — reče Heyward, kako god mu to nemilo bilo — iodveć je ratnik a da bi uskratio nenaoružanom čovjeku odgovor otome što njegovi pobjednici vele.— Oni pitaju za lovca koji poznaje sve staze kroz šume — odgovoriMagua svojim traljavim engleskim jezikom, stavljajući istodobnouz okrutni podsmijeh ruku na svežanj lišća kojim je bila povezananjegova rana na ramenu. — Dugi Karabin, njegova je puška dobra,njegovo oko nije nikad zatvoreno, ali baš kao ni kratka puška bijeloga poglavice, ne može ništa nauditi životu Lukavoga!— lisac je previše hrabar, a da bi mislio na rane zadobivene u ratuili na ruke koje su ih zadale.— Zar je bio rat onoga trena kada se Indijanac odmarao naslonjenna sladorno drvo, da okusi svoje žito? Tko je napunio grmlje gmi-zavim neprijateljima? Tko je povukao nož? Čiji je jezik govorio omiru, dok mu je srce bilo obojeno krvlju? Zar je Magua rekao daratna sjekira nije više u zemlji, i zar ju je njegova ruka iskopala?Kako se Duncan nije usudio odgovoriti svom tužitelju tako da gapodsjeti na njegovu promišljenu izdaju, a opet nije smatrao vrijednim da kakvim isprikama ublaži njegov gnjev, to je radije šutio.Magua je, čini se, također bio zadovoljan što je tim njihova prepirka završena i da više ništa ne treba govoriti, pa se opet nasloniona pećinu s koje se u trenutačnom nastupu energije bio podigao.No povik »Dugi Karabin!« ponovo zaori, čim su nestrpljivi divljaciopazili da je razgovor završen.

Čuješ li? — upita s tvrdoglavom ravnodušnošću — crveni Hu-roni zahtijevaju život Dugog Karabina, ili će uzeti krv onoga tko ga skriva.


Lisac se nasmije s hladnim prezirom dok je odgovarao:— Kad bijeli čovjek umire, on misli da je na miru, ali crveni ljudiznaju kako će mučiti čak i duhove svojih neprijatelja. Gdje je njegovo tijelo? Daj da Huroni vide njegov skalp!— On nije mrtav, on je pobjegao.Magua zamahne glavom kao da ne vjeruje.— Zar je on ptica koja može raširiti krila? Ili je riba koja možeplivati bez zraka? Bijeli poglavica zna <§itati svoje knjige pa misli dasu Huroni lude!— Ako i nije riba, Dugi Karabin zna plivati. On je otplivao nizrijeku, kad je sav puščani prah potrošio i kad su oči Hurona bileiza oblaka.— A zašto je bijeli poglavica ostao? — upita Indijanac koji još uvijek nije vjerovao. — Zar je on kamen koji bi potonuo na dno, ili gažeže skalp na glavi?— Da nisam kamen, mogao bi ti tvoj mrtvi drug koji je pao u bezdan potvrditi, kad bi još bilo života u njemu — odgovori tako izazvani mladić, služeći se u svom gnjevu hvalisavim načinom govora,za koji je bilo najvjerojatnije da će izazvati divljenje kod Indijanaca.— Bijeli čovjek misli da samo kukavice ostavljaju svoje žene.Magua promrsi među zubima nekoliko nerazumljivih riječi, a ondanastavi glasno:— A znaju li i Delavari plivati, kao što znaju gmizati pod šikarjem?Gdje je Le Groš Serpent1?Duncan, koji je iz upotrebe tih kanadskih nadimaka razabrao da su njegovi prijatelji bolje poznati njegovim neprijateljima nego njemu samomu, odvrati nevoljko:— I on je otišao niz vodu.— A Le Cerf Agile također nije ovdje?— Ne znam koga to nazivlješ Brzim Jelenom — odgovori Duncan,kojemu je drago bilo što može iskoristiti priliku da malo zategneodgovor.— Unkas — odgovori Magua koji je to delavarsko ime izgovaraojoš teže nego engleske riječi — Skačući Los kazuju bijelci kad go-

Deseto poglavlje

vore o mladom Mohikancu.— Tu je među nama neka zbrka u imenima, Lišće — reče Duncan,nadajući se da će tako izazvati raspravu. Daim kažu Francuzi zajelena šarenjaka, a cerf vele običnom jelenu, dok je elan pravi izrazako želimo govoriti o losu.— Da — promrmlja Indijanac na svom materinjem jeziku — blje-dokošci su poput brbljavih žena. Za svaki predmet imaju po dvaizraza, dok će crvenokožac zvukom svoga glasa već izraziti što želireći... Jelen je brz, ali slab, los je brz, ali jak, a sin Zmije je BrziJelen. Je li i on kroz rijeku odskakutao u šumu?— Ako misliš na mladoga Delavara, i on je otišao kroz vodu.Kako takav način bijega nije bio ništa nevjerojatno za Indijanca,Magua priopći ostalima što je čuo s tolikom spretnošću da je tosamo pružalo nov dokaz kako bi on sam malo cijenio te bezvrijedne zarobljenike. No kod njegovih drugova bili su osjećaji, kako sečinilo, očigledno posve drugačiji.

Huroni su očekivali konac toga razgovora sa značajnom strpljivošću i šutnjom koja je sve više prevladavala, dok nije nastala potpuna tišina. Kad je Heyward prestao govoriti, oni su se svi okrenuli prema Magui, pokazujući mu tako jasno da žele znati što je onaj rekao. Tumač pokaže na rijeku pa ih upozna sa stanjem stvari, više kretnjama nego s ono malo riječi što ih je izustio. Kad shvatiše što se desilo, nastade grozan urlik među divljacima kojim dadoše oduška svomu razočaranju. Neki otrčaše do rijeke, udarajući po zraku bijesnim kretnjama, drugi pljuvahu u vodu, da je kazne za tobožnju izdaju što ju je počinila protiv njihovih priznatih prava pobjednika. Nekolicina, i to ne možda oni koji su bili najmanje utjecajni i najmanje strašni u toj skupini, bacali su namrštene poglede, u kojima je divlju strast obuzdala samo poznata njihova vlast nad samim sobom, na zarobljenike koji su im ostali u rukama, dok su jedan ili dvojica davali oduška svojim zloćudnim osjećajima, čak i prijetnjama, od kojih ni spol ni ljepota nisu mogli zaštititi obje sestre. Mladi vojnik učini očajnički, ali bezuspješan pokušaj da priskoči u pomoć Alici, kad je opazio kako se tamna ruka jednoga divljaka zaplela u bujne uvojke što su joj raskošno padali niz ramena, dok joj je drugom rukom nožem mahao oko glave, da pokaže na koji će je užasni način lišiti toga njezina divnog ukrasa. No ruke su


kako ga je snažni Indijanac, koji je davao naloge cijeloj skupini, pograbio za rame i stisnuo ga poput zavrtnja. Odmah je spoznao kako je beskorisna borba protiv takve nadmoćne sile, pa se predao sudbini, sokoleći svoje nježnije članove društva da urođenici obi-čno više prijete nego što izvršuju.No premda je Duncan govorio te riječi utjehe da umiri strah sesta-ra, ipak nije bio tako slab da bi sam sebe zavaravao. Znao je da je utjecaj indijanskoga poglavice u pravilu tako slab da ga on uspijeva održavati samo fizičkom nadmoći, a nikako moralnim sredstvima koje možda posjeduje. Stoga je njihova pogibelj bila sve to veća što ih je više divljaka okruživalo. Autoritet je toga priznatoga vođe mogao svakoga trena biti povrijeđen, kad bi kakva nagla ruka odlu-čila prinijeti žrtvu uspomeni kojega mrtvoga prijatelja ili rođaka. Stoga, ako je prema vani i pokazivao mir i jakost, ipak mu je srce doprlo gotovo do grla, čim bi se koji od njihovih divljih neprijatelja približio više nego obično jednoj ili drugoj bespomoćnoj sestri, ili bi upiljio svoj mrki, nestalni pogled na ova krhka stvorenja koja nisu bila sposobna othrvati se ni najmanjem napadu. Strah mu je, međutim, dosta popustio kad je vidio da je vođa sazvao svoje ratnike na vijećanje. Savjetovanje je bilo kratko i, kako se moglo zaključiti po tome što je većina njih šutjela, odluka je bila jednodušna. Po onome kako je ono malo govornika često pokazi-valo rukom prema taboru Webba, bilo je očigledno kako se boje da bi se s te strane mogla pojaviti opasnost. Ti su obziri vjerojatno pospješili njihovu odluku, a i pokrete koji su zatim slijedili. Dok je trajalo to kratko vijećanje, Heyward je, odahnuvši malo od najvećih bojazni, imao prilike diviti se opreznom načinu kojim su se Huroni približili otoku, mada su neprijateljstva već bila prestala.Već smo rekli da je gornji dio otoka bio gola klisura na kojoj nije bilo drugih sredstava obrane doli nekoliko klada što ih je voda naplavila. Tu su točku izabrali za iskrcavanje, pošto su u tu svrhu prenijeli čun kroz šumu obilazeći slap. Oružje su stavili u mali čamac, a dvanaestak se ljudi uhvatilo za nj te se prepustilo smjeru čuna kojim su upravljala dvojica najvještijih ratnika što su se bili smjestili tako da su imali pregled preko najopasnijih mjesta. Na taj su se način takli otoka na onom istom rtu koji je bio tako koban

• •i j,.,,,-

Deseto poglavlje

prednost bila u tome što ih je bio veći broj i što su imali uza se oružje. Duncanu je bilo posve jasno da su se na taj način morali iskrcati, jer su sad ponijeli laku barku s gornjega kraja klisure te je spustili u vodu blizu ulaza u vanjsku spilju. Čim su to izvršili, vođa je mahnuo zarobljenicima da siđu na obalu i da se ukrcaju. Kako je otpor bio nemoguć, a svaki prigovor izlišan, dao je Hey-ward primjer ostalima da se valja pokoriti, te je prvi ušao u čun u kojem je doskora sjedio u društvu djevojaka i još uvijek radoznaloga Davida. Premda Huronima nisu dakako mogli biti poznati oni uski prolazi između virova i brzaca rijeke, ipak su bili toliko vješti plovidbi da nisu počinili nikakvu pogrešku. Kad je pilot, koji je bio odabran da upravlja čunom, zauzeo svoje mjesto, cijela se četa opet spustila u vodu, a čamac je kliznuo niz vodu, tako da su se za nekoliko trenutaka zarobljenici našli na južnoj obali rijeke, gotovo nasuprot točki gdje su se sinoć ukrcali.

Tu su divljaci ponovo održali kratko, ali ozbiljno vijećanje, a dotle su na ovo zaštićeno mjesto doveli iz šume i konje. Strahu tih konja njihovi su vlasnici najviše pripisivali nedaće što su ih zadesile. Tu se cijela skupina razdijelila na dva dijela. Veliki poglavica, što smo ga već toliko puta spomenuli, uzjahao je na Heywardova konja i odveo svoju četicu, u kojoj je bila većina divljaka, kroz vodu, pa u šumu, gdje su nestali, ostavivši zarobljenike pod paskom šestorice divljaka, s Lukavim Liscem na čelu. Sve te njihove kretnje pratio je Duncan s novom zabrinutošću.Vidjevši neobičnu suzdržljivost kojom ga čuvaju, mislio je da se smije nadati da će ga kao zarobljenika izručiti Montcalmu. No kako misli čovjeka, kad se nađe u nesreći, rijetko miruju, a mašta nije nikada življa nego kad se u čovjeku budi nada, ma kako slaba i daleka bila, počeo je sebi umišljati da će neprijatelj pokušati isko-ristiti očinsku ljubav Munra ne bi li ga odvratio od njegove vjerno-sti svome kralju. Jer, premda je francuski zapovjednik uživao vrlo dobar glas zbog svoje odvažnosti i poduzetnosti, ipak se smatralo da je vrlo vješt i u onim političkim intrigama koje se ne obaziru uvijek na moralna načela, a koje su tako često sramotile tadašnju europsku diplomaciju.No sva ta njegova živa i oštroumna nagađanja raspršilo je držanje njegovih zarobljivača. Ona četa, koja je pošla za visokim ratnikom,


društvo nisu mogli drugo očekivati nego da će ih njihovi divlji pobjednici zadržati u beznadnom zarobljeništvu. U želji da sazna istinu, ma i najgora bila, te želeći u takvu slučaju iskušati moć zlata, on svlada svoje gnušanje te se obrati Magui, svom prvašnjem vodiču, koji je sada zauzeo držanje i dostojanstvo čovjeka koji ima da određuje daljnje pokrete cijele četice; govorio mu je prijazno i povjerljivo, koliko je samo mogao:— Želio bih govoriti s Maguom o stvarima koje dolikuju samo takovelikom poglavici da ih čuje.Indijanac dobaci preziran pogled mladomu vojniku pa mu odgo-vori:— Zbori, drveće nema ušiju!— Ali crveni Huroni nisu gluhi, a riječi koje su određene za velikemuževe plemena mogle bi mlade ratnike samo opijati. Ako Maguaneće slušati, časnik kraljev zna kako valja šutjeti.Divljak dobaci nehajno nekoliko riječi svojim drugovima koji su na svoj nespretni način pripremali konje da bi sestre mogle na njih sjesti, te krene malo na stranu, kuda opreznim migom pozove Heywarda da ga slijedi.— Sada govori, ako su riječi takve da ih Magua treba čuti.— Lukavi Lisac pokazao se dostojnim časnoga imena što su mu gakanadski očevi nadjenuli — započne Heyward. — Vidim njegovumudrost kao i sve što je učinio za nas, i sjećat će se toga kad dođevrijeme nagrade. Da1. Lisac je dokazao da nije samo velik poglavicau vijeću, nego da je poglavica koji zna kako valja prevariti neprijatelj ei— Sto je lisac učinio? — upita hladno Indijanac.— Sto! Zar nije vidio da su šume pune neprijateljskih zasjeda krozkoje se ni on, koji je lukav kao zmija, neće moći neopažen provući?Nadalje, nije li zabludio da bi zaslijepio oči Huronima? Zar se nijepravio kao da se vraća svome plemenu koje je s njime zlo postupalo i koje ga je odagnalo od svojih wigwama poput psa? A kad smomi opazili što on namjerava učiniti, nismo li mu pomogli, pretvarajući se, kako bi Huroni mislili da bijeli čovjek vjeruje da je njegovprijatelj njegov neprijatelj? Nije li sve to istina? A kad je LukaviLisac zatvorio oči i začepio uši svomu narodu svojom mudrošću,nisu li oni zaboravili da su mu jednoć učinili krivo, te ga prisilili da

Deseto poglavlje

s njihovim zarobljenicima, dok su sami ludo otišli na sjever? Ne misli li Lisac da se okrene na svoj vlastiti trag poput prave lisice, pa da dovede bogatom i sijedom Škotu njegove kćeri? Da, Magua, sve ja to vidim i već sam razmišljao kako se može tolika mudrost i poštenje nagraditi. Ponajprije će poglavica tvrđave William Henry dati nagradu, kakvu veliki poglavica treba da dade za takvu uslugu. Medalja1 Mague neće više biti od kositra, nego od suhoga zlata, puščani će prah pretjecati iz njegova roga, dolara će biti toliko u njegovim bisagama kao šljunka na obalama Horicana, a divljač će mu lizati ruke jer će znati da je uzaludno bježati pred puškom koju on bude nosio! A što se mene tiče, ja ću znati nadmašiti zahvalnost Škota, da ja... jest, ja ću...— Što će mladi poglavica, koji dolazi iz sunčanih strana, dati? —upita Huron koji je opazio da Heyward počinje nešto oklijevati,kad treba da završi nabrajanje koristi s onima što će predstavljativrhunac želje jednoga Indijanca.— On će učiniti da će vatrena voda2 s otoka na slanom jezeru teći

pred wigwamom Mague, dok srce Indijanca ne bude lakše od perakolibrićeva, i dok njegov dah ne bude mirisao slađe od rujevine.Lisac je ozbiljno slušao dok je Heyward polako izgovarao lukaveriječi. Kad je mladić spomenuo lukavštinu koju je Indijanac tobože počinio prema vlastitom narodu, lice mu se zavilo u izrazoprezne ozbiljnosti. Kod aluzije na nepravdu, za koju se Duncanpravio kao da vjeruje da je odagnala Hurona iz vlastitoga plemena,takav je plamen nesavladiva bijesa suknuo iz divljakovih očiju da jepoduzetni govornik već mislio da je pogodio pravu žicu. A kad jedošao do onoga dijela govora u kojem je tako vješto spojio žeđ zaosvetom s pohlepom za dobiti, postigao je barem to da ga je divljakpozorno slušao. Pitanje, što ga je Lisac postavio, bilo je mirno iposve u skladu s dostojanstvom koje priliči Indijancu, a iz izraza njegova lica posve je jasno proizlazilo da je odgovor Heywardabio vrlo spretno složen. Huron je nekoliko trenutaka razmišljao, a

1 • Vec je dugo običaj b.jelaca kad žele uza se privezati važnije ljude indijanskih Plemena da ih obdaruju medaljama, pa ih ovi onda nose umjesto svojih priprostih ukrasa. Medalje što ih daju Englezi imaju obično utisnuti lik kral a,


onda, stavivši ruku na priprosti zavoj na ranjenom ramenu, reče sa stanovitom odrješitošću:— Zar prijatelji ostavljaju ovake tragove?— A zar bi Dugi Karabin tako lagano okrznuo neprijatelja?— Zar Delavari gmižu na one koje vole, poput zmija, savijući seda navale?— Zar bi Veliku Zmiju čule uši koje žjele biti gluhe?— Zar bijeli poglavica ispaljuje svoj barut u lice svoje braće?:— Zar on promašuje cilj kad mu je ozbiljna namjera da ubije?Opet nastade duga stanka nakon ovih umnih pitanja i okretnihodgovora, a tu su stanku oba govornika iskoristila za razmišljanje.Duncan je vidio da Indijanac oklijeva. U namjeri da dokraja pobijedi, baš se spremao nastaviti nabrajanjem nagrada, kad Maguučini značajnu kretnju i izjavi:— Dosta, Lisac je mudar poglavica, pa će već vidjeti što će učiniti.Idi i drži usta zatvorena. Kad Magua progovori, bit će vremena dase dade odgovor.Heyward opazi da su oči njegova sugovornika bile oprezno upra-vljene na drugove iz njegove čete, pa se smjesta povuče kako ne bi kod njih pobudio dojam da je u nedozvoljenom savezu s njiho-vim vođom. Magua se približi konjima te se pravio kao da je vrlo zadovoljan marljivošću i spretnošću svojih drugova. Onda naznači Heywardu pokretom ruke neka pomogne djevojkama u sedlo, jer se rijetko kad udostojao da se posluži engleskim jezikom, osim kad ga je na to ponukala pobuda većega značenja. Sada više nije bilo izlike da se dulje čeka te je Duncan, ma kako mu to nemilo bilo, morao poslušati. Dok je vršio naređenu uslugu, prišapnuo im je kakve su mu se nade porodile, jer su djevojke rijetko dizale pogleda sa zemlje da ne bi morale gledati divlje likove svojih neprijatelja. Četa, koja je pratila velikoga poglavicu, povela je sa sobom Davidovu kobilu, tako da je njezin vlasnik jednako kao i Duncan morao ići pješice. Ali Duncanu to nije bilo baš krivo, jer je tako mogao usporavati napredovanje cijele skupine. On je, naime, još uvijek obraćao poglede prema tvrđavi Edward, u ispra-znoj nadi da će iz toga predjela šume začuti kakav zvuk koji bi mu odavao dolazak pomoći s te strane. Ka^d su svi bili spremni, Magua dade znak da se krene, te se sam

og\Deseto pog

pravo dolaziti do svijesti o svom stanju, jer su se posljedice njegove rane sve više i više gubile. Sestre su jahale iza njega, a uz njih je išao Heyward, dok su Indijanci hodali s obiju strana i činili zalaznicu skupine, a da im pažljivost ni trenutka nije popuštala. Na taj su način napredovali u neprekidnoj šutnji, osim što bi He-yward ovda-onda dobacio po koju riječ utjehe djevojkama, ili bi David davao oduška svom raspoloženju jadikovkama kojima je želio izraziti rezignaciju. Pravac ih je puta vodio prema jugu, dakle u obratnom smjeru ceste što je vodila prema Williamu Henryju. Premda se ovako činilo da Magua ostaje kod prvobitne odluke po-bjednika, ipak Heyward nije mogao vjerovati da je njegova meka bila tako brzo zaboravljena; predobro je znao kako su indijanski putovi vijugavi, pa da i stranputice vode upravo onamo, kako se želi stići, ako je potrebno poslužiti se obmanama. Međutim, pa taj su mučni način već prešli milju za miljom beskrajnom šumom, a da nije bilo izgleda da bi im se putovanje primicalo kraju. Heyw-ard je promatrao sunce koje je bacalo svoje podnevne zrake kroz granje drveća, pa je sa zebnjom očekivao tren kad će već jednom Magua promijeniti smjer putovanja i udariti pravcem koji bi bio povoljniji za njih. Kadšto je sebi utvarao da je lukavi divljak, izgu-bivši nadu da bi se bez opasnosti mogao probiti do Montcalma, odabrao smjer puta prema poznatoj naseobini na samoj granici, gdje je jedan odlični časnik kraljevske vojske i omiljeni prijatelj Šest Naroda držao velike posjede i tu redovito boravio. Biti izru-čen Sir Williamu Johnsonu bilo je mnogo povoljnije nego biti odveden u divlje krajeve Kanade; no da stignu onamo trebalo je prevaliti mnogo milja u šumi, a svaki korak toga puta udaljio bi ga od bojnoga poprišta, pa prema tomu i od mjesta kuda su ga zvale ne samo čast, nego i dužnost.Jedina je Ćora mislila na savjete koje im je dao izviđač na odla-sku, pa kad god bi joj se pružila prilika, ispružila bi ruku da prelo-mi grančicu koja bi joj dospjela nadohvat. Ali budnost Indijanaca učinila je izvršenje te namjere ne samo teškom, nego i opasnom. Cesto su je u toj namjeri spriječile pažljive oči Indijanca, pa bi morala hiniti strah što ga nije ni osjećala, i pretvarati se kao da su ti pokreti tek odraz njezina straha. Jedanput, i to samo jedanput, uspjela je potpuno, a dok je otkidala grančicujruievine aunula ioi


jednu svoju rukavicu. No taj znak, koji je bio namijenjen onima koji su je imali tražiti, opazio je jedan od njezinih pratitelja, pa je podigao i vratio joj rukavicu, a onda pootkidao i sve ostale grančice istoga grma, tako da se moglo činiti kao da su se tu borile neke divlje životinje i tako pokidale granje na grmu. Indijanac je potom stavio ruku na svoj tomahawk i tako ju je značajno pogledao da se unaprijed okanila svakoga pokušaja d£ ostavlja kakve tragove na putu kojim su prolazili.A kako su obje skupine Indijanaca vodile sa sobom konje, koji su otiscima kopita ostavljali tragove, to su bili lišeni i te nade da bi im ti otisci mogli biti od pomoći.Heyward bi se usudio pokušati pružiti neki otpor da je u držanju Mague opazio išta što bi ga na to ohrabrilo. No divljak za sve to vrijeme jedva da se i jednom obazreo za onima koji su išli za njim, a progovorio nije uopće nijednom. Jedini putokaz bili su mu sunce i oni sitni znakovi koje samo oštroumnost Indijanca može zamijetiti, dok ih je vodio kroz puste omorikove šume, presijecajući gdjekad koju plodnu dolinu, prelazeći potoke i potočiće, penjući se preko valovitih brežuljaka, i to sa sigurnošću kao da ga vodi instinkt, i u ravnom pravcu kao da je ptica. Nikada nije pobuđivao dojam da oklijeva. Bilo da se staza jedva raspoznavala, ili se i posve gubila, bilo da se sterala ravna i otvorena pred njim, nije to činilo nikakve razlike, ni u brzini ni u sigurnosti kojom ih je vodio. Činilo se da umor za njega ne postoji. Kad bi se god oči umornih putnika digle sa suhoga lišća po kojem su gazili, uvijek bi vidjeli njegov mrki lik kako se sjaji između stabala pred njima; glava mu je bila neobično upravljena naprijed, a lako mu je pero na glavi lepršalo pod stru-jom zraka što ju je prouzročio njegov brzi hod. No nije bilo bez svrhe njegovo nastojanje i ta njegova žurba. Pošto su prešli nisku kotlinu, kroz koju se vijugao nagli potok, naglo se počeo penjati na brežuljak koji je bio tako strm, a uspon tako težak da su sestre morale sjahati da bi ga mogle slijediti. Kad su stigli na vrh, našli su se na ravnom prostoru koji je bio samo rijetko obrastao drvećem, i tu se Magua odmah izvalio pod jedno od tih stabala da nađe odmor koji je cijelom društvu bio tako potreban.

Jedanaesto poglavlje

Jedanaesto poglavljeProkleto mi bilo pleme,

Ako mu oprostim.Shvlock

Indijanac je za tu svrhu odabrao jedan od onih strmih, piramidi sličnih brežuljaka koji podsjećaju na one umjetne mogile, na koje tako često nailazimo u američkim dolinama. Ovaj, o kojem je sada riječ, bio je visok i strm, vrh mu je bio ravan, kao što je to obično, ali jedna je njegova strana bila manje pravilna nego što su obično obronci. Nije imao drugih prednosti kao odmaralište, osim što je bio visok i imao oblik, kako smo ga opisali, tako da je obrana bila laka, a iznenađenje nemoguće. No kako Heyward više nije očekivao pomoći, jer ju je s obzirom na proteklo vrijeme i udaljenost smatrao isključenom, to je te osobine gledao bez ikakva zanimanja, pa se posvema odao brizi oko udobnosti i utjehe slabijih članova svoga društva. Naragansete su pustili da brste granje drveća i grmlja koje je bilo narijetko posuto po vrhu brežuljka, dok su ono malo svojih zaliha rasprostrli u sjeni bukve koja je dizala svoje vodoravne grane kao neki svod nad njihovim glavama. Unatoč brzini njihova hoda jedan je Indijanac ugrabio priliku da strelicom ubije zalutalo srnče, pa je vrednije dijelove svoje lovine nosio strpljivo na ramenima do mjesta odmora. Ne služeći se nimalo kuharskom vještinom, on je skupa sa svojim drugovima odmah trpao u sebe tu i ovako probavljivu hranu. Magua je sjedio postrance i nije sudjelovao u toj odvratnoj gozbi. Činilo se da je duboko uronio u misli. Ta suzdržljivost, koja je tako neobična JtodJndijanca kad ima Dri-.,...


povjerovao da Huron razmišlja kako bi najzgodnije mogao izmaći pažljivosti svojih drugova. U namjeri da mu pomogne kakvim savjetom i da pojača kušnju, ustane ispod bukve te stane naokolo, kao da hoda bez naročita cilja, i tako se približi mjestu gdje je Lisac sjedio.— Nije li Magua izložio svoje lice dosta dugo suncu, a da umaknesvakoj pogibelji od Kanađana? — upita ga, kao da ne sumnja višeu sporazum između njih obojice. —:'A neće li poglavici tvrđaveWilliam Henry biti milije da vidi svoje kćeri što prije; još jednanoć bez njih mogla bi učiniti njegovo srce samo tvrđim, a manjedarežljivim kod nagrade.— Zar bljedokošci manje vole svoju djecu ujutro nego uvečer?— upita Indijanac hladno.— Nipošto — odvrati Heyward. želeći popraviti svoju pogrešku,ako ju je učinio. — Bijeli ljudi mogu zaboraviti, često doista i zaboravljaju grobove svojih otaca, a kadšto zaboravljaju i one koje bimorali ljubiti, jer su im prisegli vječnu ljubav, ali ljubav roditeljaprema djeci nikada se ne gasi.— A zar je srce i poglavice sa sijedom glavom meko? Zar i on mislina čeda, što su mu ih njegove squawe dale? Prema svojim je ratnicima on tvrd, i oči su mu od kamena!— On je strog prema onima koji su nemarni i zli, ali prema zdušnima i zaslužnima on je dobar i pravedan vođa. Poznavao sam mnogonježnih i blagih roditelja, no nisam vidio muškarca čije bi srce bilamekše prema svom djetetu. Ti si vidio Sijedu Glavu pred njegovim ratnicima, Magua, ali ja sam vidio njegove oči, kako plivaju uvodi, kad je govorio o toj djeci koja su sada u tvojoj vlasti!Heyward zašuti, jer nije znao kako da protumači značajni izraz kojise pojavio na mrkom licu pažljivoga Indijanca. Najprije se činilokao da mu je u pameti oživjelo sjećanje na obećanu nagradu, dokje slušao o očinskim osjećajima koji su mu imali zajamčiti da će jedobiti. No dok je Duncan dalje govorio, izraz radosti na Indijanče-vu licu pretvorio se u takav divlji, zlobni izgled, da se nitko ne bimogao prevariti da taj izraz proizlazi iz mnogo pogibelj nije strastinego što je lakomost.— Pođi — progovori Huron u jednom trenutku, prigušivši divljustrast koju je bio odao, te pokazujući opet hladan mir — pođi do


raviti ono što kći obeća.Duncan, koji je te riječi tumačio tako kao da se divljak želi još bolje osigurati da mu neće biti uskraćeni darovi, polagano se i nevoljko uputi prema mjestu gdje su se sestre odmarale od napora, pa priopći poruku Ćori.— Vi znate, kakve su naravi želje Indijanaca — zaključi svoj govor,dok ju je vodio do mjesta gdje ju je Indijanac očekivao — pa morate biti širokogrudni kad budete obećavali barut i pokrivače. Nožestoka pića najviše cijene ljudi kakav je on: stoga možda ne bi bilozgorega da vi sa svoje strane u tom pogledu još nešto posebno obećate, i to s onom dražesti kojom se tako dobro znate služiti. Sjetitese, Ćora, da o vašoj prisebnosti duha i o vašoj oštroumnosti moždaovisi ne samo vaš, nego u stanovitoj mjeri i Alicin život.— I vaš, Heywarde!

— Moj ne znači mnogo; već sam ga prodao kralju, pa mi ga možeoduzeti svaki neprijatelj ako je dosta jak. Nemam oca koji bi meočekivao, nego samo nekoliko prijatelja; oni će možda požalitimoju sudbinu, koja se dosad sastojala samo od mladenačke nezasitne čežnje da se odlikujem. Ali, pst! Približujemo se Indijancu.Magua, evo gospođe kojom si želio razgovarati.Indijanac ustane polagano i ostane uspravljen trenutak-dva bez riječi i bez pokreta. Onda mahne rukom Heywardu da se udalji, rekavši mu hladno:

— Kad Huron govori sa ženom, njegovo pleme zatvara uši.Duncan je malo oklijevao, kao da mu se ne da poslušati, no Ćoraga s blagim smiješkom opomene:— Zar ne čujete, Heywarde? Tankoćutnost bi vas morala potaknuti da se povučete. Pođite do Alice i utješite je novim našimnadama.Pričekala je dok je otišao, onda se okrenula urođeniku, a glas joj i držanje odavahu dostojanstvo koje priliči njezinom spolu:— Što ima Lisac da kaže kćeri Munrovoj?— Poslušajte — progovori Indijanac položivši ruku čvrsto na njezinu nadlakticu, kao da bi htio što jače privući njezinu pažnju nasvoje riječi, no Ćora taj njegov pokret mirno, ali odlučno odbije,izvukavši svoju nadlakticu iz njegove ruke.— Magua se rodio kao poglavica i kao ratnik među crvenim Huro-„;„_______:_________ i r. 1- • i <


od dvanaest zima u vodu koja otječe, prije nego što je ugledao prvo lice bljedokošca. I bio je sretan! Onda su njegovi kanadski očevi došli u šumu i naučili su ga piti vatrenu vodu, i tako je postao lo-pov. Huroni su ga otjerali s grobova svojih otaca, kao što bi otjerali bizona što ga progone. Bježao je niz obalu jezera te išao za vodom koja otječe iz jezera do »grada topova«1. Tu je lovio divljač i ribu, dok ga narod opet nije potjerao kroz |ume u sam naručaj njegovih neprijatelja. Tako je poglavica, koji se rodio kao Huron, konačno postao ratnik u plemenu Mohawk.— Nešto sam slično čula već prije — napomene Ćora, opazivši daje zašutio kako bi svladao strasti koje su prejako počele plamtjeti unjemu kada se sjetio tih tobožnjih nepravdi koje su mu nanijeli.— Zar je bila pogreška Lisca što mu glava nije bila od kamena?Tko mu je dao vatrenu vodu? Tko ga je učinio zlikovcem? Bili suto bljedokošci, ljudi vaše boje.— A zar ja mogu snositi odgovornost za to što ima ljudi koji ništane misle i nemaju valjanih načela, iako im boja lica možda podsjećana moju? — upita Ćora mirno uzrujanoga divljaka.— Ne, Magua je muž, nije on luda. Ljudi kao vi nikada ne otvaraju usta da propuste rijeke što gore. Veliki Duh vam je udijeliomudrost!— Pa što onda imam učiniti ili kazati u pogledu vaše nesreće, dane rečem pogreške?— Poslušajte! — nastavi Indijanac, zauzevši prijašnje ozbiljno držanje. — Kad su njegovi engleski i francuski oci iskopali iz zemljeratnu sjekiru, Lisac je udario o ratni stup pa je krenuo s plemenomMohawk na svoj rođeni narod. Bljedokošci su protjerali crveno-košce s njihovih lovišta, a sada, kad se bore, bijeli ih čovjek vodi.Veliki poglavica u Horicanu, vaš otac, bio je veliki kapetan našebojne skupine. On je govorio narodu Mohawka: učinite ovo, učinite ono, i njegovim se nalozima udovoljavalo. On je stvorio zakon,ako Indijanac proguta vatrenu vodu i ako ude u platnene wigwamenjegovih ratnika, da se to ne smije zaboraviti. Magua je ludo otvorio usta, i vruća ga je tekućina dovela u šator Munra. Što je ondaučinila Sijeda Glava? Neka njegova kći kaže.— Nije zaboravio svojih riječi, izvršio je pravdu i kaznio krivca— odvrati neustrašiva kći.

___1 _ j


njezino lice koje je odavalo nepopustljivost. — Je li to pravda: pro-uzročiti zlo i onda ga kazniti? To nije bio sam Magua, to je iz njega govorila i sve je to radila vatrena voda! Poglavicu Hurona zavezaše pred svim bijelim ratnicima i išibaše ga kao psa. Ćora je šutjela, jer nije znala kako da ublaži tu nerazboritu strogost svoga oca, i to na način koji bi odgovarao shvaćanjima Indijanaca.— Pogledajte! — nastavi Magua, trgajući sa sebe laku tkaninu odkalika koja je slabo prikrivala njegova obojena prsa. — Tu su brazgotine što su ih zadali noževi i meci: time se ratnik može ponositipred svojim narodom. Ali Sijeda Glava ostavi tragove na leđimahuronskoga poglavice, koje ovaj mora skrivati poput squawe podobojenim tkaninama bijelaca.

—Ja sam mislila — oglasi se Ćora — da je indijanski ratnik strpljivi da njegov duh ne osjeća i ne poznaje boli što mu tijelo trpi.—Kad je pleme Chippewa privezalo Maguu uz kolac te urezaloovu ranu — odgovori Indijanac, pokazujući prstom duboku brazgotinu — Huron im se nasmijao u lice, pa im je rekao da ženetako blago udaraju! Duh mu je onda bio u oblacima! No kad jeosjećao udarce Munra, duh mu je ležao pod brezom. Duh Huronanije nikada pijan, on se vazda sjeća!—Ali se lako može smiriti. Ako vam je moj otac učinio krivo,pokažite mu kako Indijanac zna praštati, i odvedite mu natrag njegove kćeri. Čuli ste od majora Heywarda...Magua mahnu glavom, zabranjujući da se ponove ponude koje je tako prezirao.

— A što biste htjeli? — nastavi Ćora nakon mučne stanke, stekavšiuvjerenje da se previše živahni i darežljivi Duncan dao grdno zavarati lukavošću divljakovom.— Ono što Huron voli: dobro za dobro, a zlo za zlo!— Vi biste se dakle za nepravde, što vam ih je učinio Munro, osvetili njegovim bespomoćnim kćerima. Ne bi li bilo muževnije dastupite pred njegovo lice pa da pribavite zadovoljštinu kao ratnik?— Oružje je bljedokožaca dugačko, a noževi su im oštri! — odvrati divljak sa zlobnim smiješkom. — Zašto bi Lisac pošao međumuškete njegovih neprijatelja, kad drži duh Sijede Glave u svojojruci?

— Priopćite nam svoje namjere^,Magua — reče mu Cjara, boreći.


robljenike u šumu, ili spremate kakvo veće zlo? Nema li nagrade, nema li sredstva da se popravi nepravda, da se ublaži vaše srce? Oslobodite barem moju sestru i izlijte svu svoju zlobu na mene. Stecite bogatstvo njezinom slobodom i zadovoljite svoju osvetu jednom žrtvom. Gubitak obiju kćeri mogao bi starca svaliti u grob, a gdje bi onda bila zadovoljština Lisca?— Slušajte! —javi se opet Indijanac, f- Plavo Oko može ići natragdo Horicana, da pripovjedi starom poglavici što se dogodilo, akose Crna Kosa zakune Velikim Duhom svojih otaca da neće govoritilaži.— Sto moram obećati? — upita Ćora koja je još uvijek zadržalastanovitu potajnu nadmoć nad divljim urođenikom svojom stalo-ženošću i ženskim dostojanstvom.— Kad je Magua napustio svoj narod, njegovu su ženu dali drugompoglavici; on se sada opet sprijateljio s Huronima te se vraća grobovima svoga plemena, na obale velikoga jezera. Neka kći engleskogapoglavice pođe s njim i neka zauvijek živi u njegovu wigwamu.Koliko je god prijedlog te vrste morao biti odvratan Ćori, ona jeuza sve gnušanje ipak zadržala dovoljno vlasti nad samom sobomda mu odgovori ne odavajući tih svojih osjećaja.— A kakav bi užitak Magua našao u tome da dijeli svoju kuću saženom koje ne ljubi, sa ženom koja pripada narodu i boji različitojod njegove? Bolje bi bilo uzeti zlato Munrovo te kupiti srce kojehuronske djevojke njegovih osobina.Indijanac gotovo čitavu minutu ne odgovori ništa nego je spustio svoj divlji pogled na Corino lice s takvim izrazom da je ona od stida oborila oči, jer je prvi put osjetila da su se kod njega pojavila čuvstva kojih pristojna djevojka ne može trpjeti. Dok je ona tako u sebi bila sva potresena, Magua nastavi s najvećom zlobom:— Dok su udarci pekli na leđima Hurona, znao je gdje će naćiženu koju će te rane zavoljeti. Kći će Munrova donositi njemuvodu, kopati njegovo žito i kuhati njegovu divljač. Tijelo će SijedeGlave počivati pod zaštitom njegovih topova, ali srce će mu bitinadohvat nožu Lukavog Lisca.— Nemani! Doista zaslužuješ svoje izdajničko ime! — poviče Ćorau provali djetinjega gnjeva što ga nije više mogla svladati. — Nitko

,„.,.osim sotone ne bi mogao.izmish'ti takve osvete! Ali ti precjenjuješ


srce Munrovo, ali da on prkosi tvojoj zlobi!Na taj odvažan izazov Indijanac odgovori sablasnim smiješkom koji je pokazivao da nije nimalo promijenio svoje namjere, te joj mahne rukom da može otići jer je razgovor dovršen. Ćora, kojoj je već bilo žao što se prenaglila, morala je poslušati, jer je Magua istoga trena ostavio svoje mjesto i otišao do svojih proždrljivih drugova. Heyward pohitje do uzrujane djevojke i zapita kakav je rezultat imao razgovor, što ga je s velikim zanimanjem izdaleka očima pra-tio. No ne hoteći pobuditi straha kod Alice, Ćora je izbjegavala izravan odgovor, nego je samo svojim držanjem odavala potpuni neuspjeh, a pogled joj je netremice pratio svaku i najmanju kretnju njihovih neprijatelja. Na ponovna i ozbiljna pitanja svoje sestre, kakva će im biti sudbina, nije ništa drugo odgovorila nego prstom uprla u tamnu skupinu te s uzrujanošću, što je nije mogla svladati, samo šapnula privijajući Alicu na grudi:— Tamo, tamo čitaj našu sudbinu, u njihovim licima! Vidjet ćemo... vidjet ćemo...

Taj njezin pokret i nedorečen govor jasnije su izražavali njezinemisli nego što bi mogle ikoje riječi, pa je upravio pozornost cijelomdruštvu na mjesto kuda je njezin pogled bio uperen, i to s takvomnapetošću kakvu može samo važnost njihova položaja izazvati.Kad je Magua stigao do hrpe lijeno ispruženih divljaka koji su,nasitivši se svojom ogavnom gozbom, tupo ležali po zemlji, staoim je govoriti s dostojanstvom indijanskoga poglavice. Već prveriječi što ih je izustio učinile su da su se divljaci digli sa zemlje izauzeli držanje puno poštovanja. Kad je Huron govorio svojim materinskim jezikom, zarobljenici, koji su bili nadohvat tomahawkasvojih stražara, mogli su nagađati sadržaj govora samo iz značajnijihkretnja kojima Indijanac uvijek prati svoj govor.Govor kao i mimika Maguina bili su naoko isprva mirni i promišljeni. No kad mu je pošlo za rukom da dovoljno privuče pažnjusvojih drugova, upirao je prstom često u pravcu velikih jezera, paje Heyward iz toga zaključivao da govori o zemlji njihovih otaca io njihovu udaljenom plemenu. Često je izmamio pljesak od svojihslušatelja koji su, dok su izgovarali svoj izražajni hej! pogledavali jedan drugoga diveći se govorniku. Lisac je bio i preveć spretan, a dane bi iskoristio te prednostis Gj}ypjrio je sadaQ dugirai tegobnim........


sela, da dođu ovamo i da se bore protiv neprijatelja svojih kanad-skih otaca. Nabrojio je ratnike njihove čete, isticao zasluge svakoga od njih, napominjao brojne usluge što su ih izvršili prema narodu, spominjao njihove rane i broj skalpova što su ih stekli. Kad god je aludirao na koga od prisutnih — a lukavi Indijanac nije zaboravio nijednoga — mračni bi se lik polaskanoga zasjao od uzbuđenja, pa ne bi oklijevao da potkrijepi istinitosf riječi pljeskom i potvrđiva-njem. Onda bi glas govornikov postajao tiši i izgubio bi jasne, žive zvukove pobjede. Opisivao je slap Glenn, neosvojivi položaj pe-ćinskoga otoka s njegovim spiljama i mnogim brzacima i virovima. Spominjao je ime Dugi Karabin te je zamuknuo, dok iz šume nije odjeknula i posljednja jeka glasnoga i dugog urlika kojim popratiše mrsko ime. Upro je prstom na mladenačkoga zarobljenika, vojni-ka, opisao smrt jednoga omiljelog ratnika, što ga je majorova ruka strovalila u bezdan. Ne samo da je spomenuo sudbinu onoga koji je, lebdeći između neba i zemlje, pružao cijeloj četi onako uža-san prizor, nego je mimikom prikazao strahotu njegova položaja, njegovu odlučnost i njegovu smrt na granama drveta. Konačno je ukratko opisao na koji je način svaki od njihovih drugova poginuo, ne propuštajući nijedne prilike a da ne istakne njihovu odvažnost i njihove najpoznatije vrline. Kad je taj opis događaja bio dovršen, njegov se glas i opet jednom promijenio pa je postao plačan, i me-lodiozan sa svojim dubokim grlenim tonovima. Govorio je sada o ženama i o djeci ubijenih, o njihovoj oskudici, o njihovoj bije-di, i materijalnoj i moralnoj, o njihovoj udaljenosti te na koncu o neosvećenoj nepravdi koja im je učinjena. Onda podigne glas da istakne strašnu energiju, te završi svoj govor pitajući: — Zar su Huroni psi, da to podnose? Tko će reći ženi Menowgu-inoj da ribe žderu njegov skalp, a da se njegov narod nije osvetio? Tko će se usuditi izići pred majku Wassawattimijevu, tu ponosnu ženu, ako mu budu ruke čiste? Sto ćemo reći starim muževima kad nas budu pitali za skalpove, a mi im nećemo moći dati ni vlasi s glave bijelca? Žene će prstima upirati u nas. Mrlja je na imenima Hurona, a krv je mora oprati.Njegov se glas više nije mogao čuti usred bijesne buke koja je pro-valila, kao da je šuma u kojoj je bilo samo nekoliko ljudi napunjena čitavim narodom. Dok je govorio, mogli su zarobljenici, koje je


vor bio namijenjen. Na turobne i žalobne njegove riječi odgovaralisu sažaljenjem i tugom, na njegove tvrdnje povlađivanjem, a nanjegova hvalisanja razuzdanim veseljem divljaka. Kad je govorioo hrabrosti, pogledi su im bili čvrsti i odrješiti; kad je spominjaoporuge žena, poniknuli su glavom od stida: no kad im je pokazaosredstva osvete, pogodio je žicu koja neće u grudima Indijanaca nikada ostati bez odjeka. Kad im je prvi put natuknuo da im je osveta nadohvat ruke, cijela četa skoči na noge kao jedan čovjek, zatim,dajući oduška svom bijesu frenetičnim povicima, pohrliše svi kaojedan na zarobljenike golim noževima i izvučenim tomahawkima.Heyward se baci između sestara i najbližega neprijatelja te ga šče-pa očajničkom snagom koja je protivniku na trenutak zaustavilasilovitost. Taj je neočekivani otpor dao Magui vremena da posreduje, pa je brzim govorom i živim kretnjama privukao pažnju četeopet na sebe. Riječima, koje je tako dobro znao odabrati, odvratioje svoje drugove od njihove prenagljene namjere, te ih pozvao daprodulje muke svojim žrtvama. Taj prijedlog primiše s povicimaodobravanja te u tren oka pristupiše njegovu izvršavanju.Dva se snažna ratnika obore na Heywarda, dok se treći pozabavio time da veže manje otpornoga učitelja pjevanja. No nijedan seod zarobljenika nije dao vezati a da ne bi pokušao očajnički, iakobezuspješno, oduprijeti se. I sam je David srušio svoga napadačana tlo, a Heywarda nisu mogli vezati dok nije onaj treći svladaoDavida, pa su onda združenim silama postigli svrhu. Sputali suga i privezali na deblo mladoga drveta, na granama kojega je Ma-gua maloprije odglumio prizor smrti onoga Hurona, štono je biopao s drveta. Kad je mladi vojnik opet došao do svijesti, morao jespoznati bolnu istinu da je svima njima namijenjena ista sudbina.Njemu zdesna bila je Ćora, privezana na sličan način kao i on, blijeda i uzbuđena, no oko joj je još uvijek postojano pratilo sve što sunjezini neprijatelji radili. Njemu pak slijeva bila je Alice privezanavrbovim šibama, koje su je jedine držale da joj krhko tijelo ne padne na zemlju, jer su joj drhtave noge otkazale poslušnost. Ruke jesklopila na molitvu, no mjesto da pogled uzdigne onoj Moći kojaju je jedina mogla izbaviti, nestalne su joj se oči s djetinjskim pouzdanjem zabole u Duncanovo lice. David se isprva borio, a novostnjihova položaja zavezala,mu je jezik, te iejsadazazmišliao o tome.........


Osveta je Hurona sada zauzela posve novi pravac, pa su se spremali izvršiti je s onom barbarskom domišljatošću koja im je postala svojstvena dugogodišnjom praksom: neki su tražili čvorasto drvlje da bi njime podržavali vatru, drugi su kidali trijeske omorikovine da bi ih zabadali užarene u meso svojih zarobljenika, ostali su pak savijali vrške dvaju mladih stabala da bi Heywardu privezali ruke na njihove grane. No osveta je Magufna tražila još dublji i pakosniji užitak.Dok su ostale manje rafinirane nemani spremale pred očima žrtava ta dobro poznata i priprosta sredstva mučenja, on se približio Ćori pa joj najzlobnijim izrazom lica pokazao sudbinu koja ih ubrzo čeka.— Ha! — dodao je — što veli kći Munra? Njezina je glava predobra za to da nade jastuk u wigwamu Lisca; zar će joj biti milije dase ta glava kotrlja po brežuljku kao igračka vukovima?— Sto misli ta neman? — upita začuđeni Heyward.— Ništa! — bio je njezin čvrsti odgovor. — On je divljak, i tobarbarski divljak i neznalica, pa ne zna što čini. Upotrijebimo svevrijeme do posljednjega našeg daha da se za njega molimo, da sepokaje i da mu bude oprošteno.— Oproštenje! — oglasi se divlji Huron, krivo shvativši u svojoj srdžbi smisao njezinih riječi. — Sjećanje je Indijanca dulje odruke bljedokošca, milosrđe je njegovo kraće od njihove pravde!Recite, želite li da pošaljem Žutu Kosu do njezina oca i hoćete lipratiti Maguu do velikih jezera, da mu nosite vodu i da ga hranitežitom?Ćora mu mahne glavom neka se udalji, uzbuđena od gnušanja koje nije mogla svladati.— Ostavite me — reče tako dostojanstveno, da je to na tren obuzdalo i samo barbarstvo Indijanca. — Vi ulijevate gorčinu u mojemolitve; vi se stavljate između Boga i mene!No i onaj slabi dojam što su te riječi učinile na divljaka brzo je bio zaboravljen, pa on nastavi, pokazujući pun ironije na Alicu.— Pogledajte, dijete plače! Ona je premlada da umre! Pošaljite jeMunru, da mu češlja sijedu kosu i da uzdrži život u srcu starca.Ćora nije mogla odoljeti želji da pogleda svoju mlađu sestru, te unjezinim očima spazi duboku prošnju koja je odavala njezinu pri-


— Što on to veli, draga Ćora? — upita Alke drhtavim glasom.— Nije li govorio o tome da bi me poslao k ocu?Nekoliko je trenutaka starija sestra promatrala mlađu pogledom koji je odavao žestoku borbu u njezinu srcu. Konačno progovori, no glas joj je izgubio onu bogatu i mirnu jakost te pokazivao gotovo materinsku nježnost.— Alice — odgovori joj — Huron nam objema nudi život; ne,ne samo nama. On nam nudi da povrati Duncana, našega neprocjenjivoga Duncana; i tebe našim prijateljima, našem ocu, našemslomljenom ocu, koji je sada lišen svoje djece... ako svladam ovajsvoj buntovni, tvrdoglavi ponos i privolim...Glas joj se počeo kidati pa stišćući ruke pogleda u svojoj tjeskobi u nebo, kao da očekuje pomoć i savjet od Beskrajne Mudrosti.— Nastavi! — poviče Alice. — Da privoliš čemu, draga Ćora?Oh! Da je meni učinjena ponuda! Da spasim tebe, da obrađujemstaroga oca, da oslobodim Duncana, kako bih rado za sve to dalaživot. — Dati život — ponovi Ćora mirnije i čvršćim glasom — tobi bilo lako! Ali ono što on traži nije baš tako lako. On želi da gaja — nastavi, a glas joj je postajao tiši, jer je bila svjesna do u dnoduše, koliko je njegov prijedlog ponizuje — da ga slijedim u divlješumske krajeve, da ga pratim u huronske nastambe, da ostanemtamo, jednom riječju; da mu postanem ženom! Govori sada, Alice,dijete moga oca, ljubljena moja sestro! A i vi, majore Heywar-de, pomozite mojoj slaboj pameti svojim savjetima. Treba li živototkupiti takvim žrtvama? Želiš li ga ti primiti iz mojih ruku uztakvu cijenu? A vi, Duncane, vodite me, dajte odlučujte umjestomene, jer ja sam potpuno vaša.— Kakvo pitanje! — zavapi u čudu rasrđeni mladić. — Vi zbijatešalu od naše bijede! Nemojte više ni spominjati te užasne alternative, već i sama pomisao na to gora je od tisuću smrti.— Dobro sam znala da će takav biti vaš odgovor! — usklikne Ćora,a obrazi joj se zarumenješe, dok joj je iz tamnih očiju još jednomzabljesnula uzbuđenost žene. — A što veli moja Alice? Jer, za njuću se podvrći svemu bez trunka prigovora.Premda su i Heyward i Ćora s bolnom zebnjom i dubokom pa-žnjom osluškivali, nije im doprla do uha nijedna riječ kao odgovor. Nježno i osjetljivo tijelo kao. daj§e.&atao.u se zgrčilo kad ie čula tai


na grudi, a cijelo joj tijelo posve prileglo uz drvo, pružajući krasnu sliku uvrijeđene ženske tankoćutnosti, sliku bez života, a ipak sve-ga svjesnu. No za nekoliko joj se trenutaka glava počela micati u znak, da se ne može ni pomisliti da bi ona na to pristala.— Ne, ne, ne, onda bolje da umremo onako kako smo i živjeli, tojest svi skupa.— E, pa umrite! — poviče Magua i |paci žestoko svoj tomahawkprema bespomoćnoj djevojci, škripajući zubima od bijesa koji nijeviše mogao obuzdati kad je vidio toliku čvrstoću u onoj koju jesmatrao najslabijom od cijeloga društva. Sjekira proleti zrakomispred lica Heywardova te se, odsjekavši nekoliko bujnih uvoja-ka Alicinih, zarine u drvo povrh njezine glave. Duncan gotovo dapoludi od očaja kad je to vidio. Skupivši sve svoje snage u jedannapor, raskide pruće kojim je bio privezan te se obori na drugogadivljaka koji se uz glasnu dreku i pažljivije gađanje spremao ponoviti hitac. Oni se pograbe, stanu se rvati, i obojica se sruše nazemlju. Golo tijelo divljakovo nije pružalo Heywardu mogućnostida ga čvrsto prihvati, pa se Indijanac ispod njegova zahvata izvuče,podigne se i prignječi mu koljenom prsa, pritiskujući ga svom težinom svoga gorostasnoga tijela. Duncan je već vidio kako je nož uzraku zablistao, kadli mu kraj uha prođe zvižduk, a gotovo u istomtrenutku začuje se prasak puške. Začas osjeti da mu je teret spaos grudi, te opazi kako se divlji izraz protivnikova lica pretvorio upraznu bezizražajnost, a onda Indijanac mrtav pade na suho lišćepokraj njega.

Dvanaesto poglavlje

Dvanaesto poglavljeCio: Odlazim, gospodine,No domala, gospodine,

Bit ću opet s vamaDvanaesta noć

Huroni ostadoše posve zabezeknuti kad im je smrt pokosila je-dnoga iz njihove četice. No čim su opazili upravo kobnu točnost, kojom je bio uzet na nišan neprijatelj, dok je tako lako mogao biti pogođen i prijatelj, gotovo se jednodušno svima vinuo iz usta povik Dugi Karabin, popraćen zaglušnim i u neku ruku žalobnim urlikom. Na taj urlik odgovori glasni poklik iz guštare, gdje je ne-oprezna četica bila naslagala svoje oružje. Oko Sokolovo, kome se i preveć žurilo, a da bi mogao ponovo nabiti pušku, pojuri na njih vitlajući sjekirom te je sjekao zrak velikim i snažnim zamasima. Premda je izviđač odvažno i brzo jurio naprijed, ipak ga je prete-kao laki i snažni lik koji je, protrčavši mimo njega, skočio upravo pred Ćoru, vitlajući u zraku tomahawkom i dižući blistavi nož. Brže nego što bi čovjek u mislima mogao pratiti te neočekivane i smjele pokrete, iznikne pred oči Hurona drugi lik s naslikanom maskom smrti na licu te prijeteći stade uz onoga prvog. Divlji mučitelji ustuknu pred tim ratobornim napadačima te izuste po redu, kako su se napadači pojavljivali, često ponovljeni značajni povik iznenađenja, popraćen dobro poznatim i strašnim nazivima: — Brzi Jeleni — Velika Zmija!No lukavi i brzi vođa Hurona nije se tako lako dao smesti. Zaokru-živši pogledom po maloj ravnini, shvati na prvi pogled narav cijele nava}ei te bodreći svoje pratitelje i jii&čuma i držaniem. izvuče svoi


znak za opći napad. Nijedna stranka nije imala uza se vatrenog oru-žja, pa je odluka u borbi morala pasti na najkrvaviji način: šakom o šaku, s oružjem za navalu, a bez ikakva oružja za obranu. Unkas odgovori na povik, skočivši na jednoga neprijatelja i jednim mu jedinim dobro odmjerenim udarcem zabije tomahawk u mozak. Heyward izvuče Maguin tomahawk iz stabla te se hitro baci u borbu. Kako su sada borci bili u jednakom broju, svaki je odabrao po jednoga protivnika iz neprijateljskih redova. Navala i udarci slijedili su s bijesom vihora i brzinom munje. Oku Sokolovu ubr-zo dođe drugi neprijatelj nadohvat ruke pa ga, suzbivši zamahom svoga strahovitog oružja njegovu slabu i nevjestu obranu, jednim jedinim udarcem obori na zemlju. Heyward hiti tomahawk, što ga je ugrabio, jer je bio previše uzrujan a da bi mogao čekati dok dospije bliže neprijateljima. Tomahawk pogodi Indijanca na koga je bio bačen u čelo, te ga zaustavi u napredovanju. Osokoljen tim, iako malim uspjehom, žestoki mladić skoči goloruk na toga proti-vnika. No jedan je tren dostajao da ga uvjeri kako se prenaglio, jer je vidio da mora upotrijebiti svu svoju snagu i vještinu da izmakne ogorčenim udarcima Huronova noža. Kako nije bio sposoban da se i dalje odupire tako okretnom i spretnom protivniku, on ga obujmi rukama te obuhvati ruke protivnikove i stisne ih upravo gvozde-nom snagom. No to je iziskivalo prevelik napor, a da bi mogao dugo izdržati. U toj nevolji začu blizu sebe glas: — Uništite tu gamadi Nema smilovanja s tim prokletim Mingi-malČas zatim kundak se puške Oka Sokolova obori na golu lubanju mladićeva protivnika, pa mu od udarca mišice obamru i on se iz zagrljaja Duncanova sruši poput klade na zemlju i ostade tu nepo-mičan.Kad je Unkas završio sa svojim prvim protivnikom, on se poput gladna lava obazre da nađe drugoga. Peti, jedini Huron koji još nije bio upleten u borbu, stajao je mirno neko vrijeme, a onda, kad je vidio da su svi oko njega zabavljeni smrtonosnom borbom, odluči dovršiti osujećeno djelo osvete. Krikne pobjednički i skoči prema Ćori, koja je bila bez ikakve obrane, no kao preteču baci na nju svoju oštru sjekiru. Tomahawk joj okrzne rame, ali ujedno presiječe pruće kojim je bila privezana za drvo, i tako joj pruži

J „„

Dvanaesto poglavlje

pa se, ne misleći na vlastitu sigurnost, baci Alici na grudi i pokuša drhtavim i nesigurnim prstima pokidati pruće kojim je bila prive-zana njezina sestra. Svatko drugi osim nemani u ljudskoj spodobi bio bi se smekšao na pogled takva čina najljepše i najčišće ljubavi, ali srcu je Hurona svaki plemenit osjećaj bio stran. Uhvativši Ćoru za bujne uvojke, koji su joj u tom metežu spali niz ramena, on je otrgne od sestre te je brutalnom silom obori na koljena. Onda di-vljak ispruženom rukom povuče kosu djevojke uvis te s izazovnim i porugljivim smijehom zaokruži nožem oko njezine lijepe glave. No to zadovoljstvo, da se tako naruga, lišilo ga zgodne prilike koja mu je izmakla. Istoga je, naime, trena oko Unkasovo spazilo prizor. Skoči uvis, pa se jedan trenutak činilo kao da lebdi zrakom, a onda se, skvrčen u klupko, baci na grudi neprijatelja, tako da je ovaj bio odbačen nekoliko jarda i ostao ispružen na zemlji. No snaga skoka povukla je i mladoga Mohikanca, tako da je i on pao do Hurona. Obojica u isti tren skoče na noge i uhvate se ukoštac, te sad jednoga, sad drugoga oblije krv. No borba bi brzo odlučena. Heywardov tomahawk i puška Oka Sokolova obore se na lubanju Huronovu istog trenutka kad mu se nož Unkasov zabio u srce. Bitka je sad bila potpuno dovršena osim borbe između Lukava Li-sca i Velike Zmije koja se bila malo oduljila. Doista su oba ova barbarska ratnika zaslužila svoja značajna imena koja su im bila nadjenuta zbog njihovih djela u prijašnjim ratovima. Kad su navalili jedan na drugoga, kratko su vrijeme utrošili na to da izbjegnu brzim i snažnim udarcima kojima je jedan drugome radio o glavi, a onda iznenada skoče jedan na drugoga, pograbe se te se povale na zemlju, gdje su se valjali ovijeni jedan oko drugoga kao zmije smotane u klupko. U trenu kad pobjednici više nisu imali nikakva posla, moglo se mjesto, na kome su se ova dvojica iskusnih i očajnih boraca borila, prepoznati samo oblacima prašine i lišća što su se dizali s male ravnice prema njezinim granicama, kao da ih raspiruje vihor. Potaknuti različitim osjećajima, jedan sinovskom ljubavlju, drugi prijateljstvom i zahvalnošću, Heyward i njegovi drugovi pojure, kao da su se dogovorili, do mjesta borbe te stanu oko svoda prašine koji se digao nad ratnicima. Uzalud je Unkas kušao probiti oblak prašine u namjeri da porine nož u srce očeva protivnika, uzalud se opasna puška Oka Sokolova dizala pa opet spuštala, uza-Iiirl i«, r»„„.--------------4--:-------------------L:-: ....1-- T T. _..—.-. • - **---


da su već bile izgubile svoju snagu. Brzi su pokreti obojice boraca združili njihova krvlju i prašinom pokrivena tijela da su se čini-la kao jedno. Mohikančeva mrtvačka maska i tamni lik Huronov izniknuli bi pred očima gledatelja u tako brzim promjenama da Čingečgukovi prijatelji doista nisu znali kamo da usmjere smrto-nosni udarac. Bilo je doduše kratkih, prolaznih trenutaka kad bi se opazile vatrene oči Maguine; gdje se krijese kao oči baziliska kroz okvir koji ga je obavijao. Tim kratkim, bijesnim pogledima mogao je pročitati ishod borbe, kad je okružen tolikim neprijateljima. Ali nijedna se protivnička ruka nije mogla spustiti na njegovu glavu, jer se u istom trenutku na njezinu mjestu pojavilo Cingečgukovo namrgođeno lice. Tako se scena borbe pomalo povukla iz sredine do ruba proplanka. Mohikanac sada uhvati priliku da snažno udari svojim nožem; Maguin pritisak iznenada popusti, i on padne na leđa potpuno nepomičan i, kako se činilo, bez života. Njegov pro-tivnik skoči na noge i zaklikta da je svodovlje šume odzvanjalo od toga pobjedničkog poklika.— Dobro za Delavare! Pobjeda za Mohikance! — poviče Oko Sokolovo, digavši još jednom kundak svoje duge smrtonosne puške.— Završni udarac od čovjeka bez miješane krvi neće nauditi Mo-hikančevoj časti i neće ga lišiti prava na skalp!No u istom trenu kad se pogibeljno oružje imalo spustiti, lukavi se Huron otkotrlja s mjesta opasnosti preko obronka i digavši se na noge, skoči jednim skokom usred niske guštare koja je rasla po obronku. Delavari, koji su mislili da im je protivnik mrtav, kriknu od iznenađenja te nagnu u potjeru za njim brzo i glasno kao psi, kad ravno pred sobom vide divljač, no reski i neobični zov iz usta izviđačevih odvrati ih od te namjere, i oni se smjesta vrate na vrh brežuljka.—Da, takav je on! — poviče otvrdli lovac, čije su predrasudezastrle njegovo prirodno pravdoljublje u svim pitanjima koja su seticala Minga. — On je lažan i varav lopov. Čestiti bi Delavar sada,kad je već tako reći pobijeđen, ostao na mjestu i čekao posljednjiudarac u glavu, ali ti se lupeški Makvi drže života kao jaguari. Pustite ga nek ide, nek samo ide! On je sada sam, bez puške i

bezluka, mnogo milja daleko od svojih francuskih prijatelja. On jesada čegrtuša bez zuba pa ne može učiniti nikakva zla sve dotle

Dvanaesto poglavlje

po pjeskovitoj ravnici. Gle, Unkase — doda na delavarskom jeziku— tvoj otac već skida skalpove. Bilo bi dobro da malo opipamoove druge skitnice koji tu leže, da ne bi još koji skočio u šumu izavrištao kao ranjena sojka.Govoreći tako čestiti, ali nepomirljivi izviđač obiđe sve mrtvace pa u njihove bešćutne grudi zarine svoj dugi nož, tako mirno kao da ima posla sa životinjskim strvinama. No stariji ga je Mohikanac pretekao, jer je već skinuo znakove pobjede s glava ubijenih koji se nisu više mogli opirati.Unkas se, međutim, ovaj put iznevjerio svojim navikama, da ne kažemo svojoj naravi. Po nekoj instinktivnoj tankoćutnosti krenuo je uz Heywarda u pomoć djevojkama pa je brzo oslobodio Alicu i položio je u naručaj Ćori. Alke, koja je dosad klečala pokraj Ćore, ustade te se baci u naručaj sestri i, jecajući glasno, izusti ime staroga oca, dok su joj se u blagim golubinjim očima blistale zrake nade.

— Mi smo spašene! Mi smo spašene! — tako je šaputala. — Možemo se vratiti u naručaj našega dragog, dragog oca, pa bol nećeslomiti njegovo srce. A i ti, Ćora, sestro moja! Ti, koja si mi višeod sestre. Ti majko moja, i ti si pošteđena! A Duncan — doda,okrenuvši se prema mladiću sa smiješkom neizrecive nedužnosti— pa i naš hrabri i plemeniti Duncan, i on je izmakao, a da nije niozlijeđen.Na taj žarki i gotovo nesuvisli govor Ćora nije drukčije odgovorila nego pritišćući svoju mlađanu sestru, dok se naginjala nad nju i nježno je milovala. Ni muževni se Heyward nije stidio pustiti suzu, gledajući taj prizor zanosa punog ljubavi, a Unkas je stajao svjež, još krvav od bitke, naoko miran i neganut promatrač, ali uistinu su mu oči već izgubile svu divljinu te su plamtjele žarom ganuća koji ga je visoko uzdizao nad duševnu razinu njegova plemena, te ga pomakao za stoljeća naprijed u razvoju njegove rase. Dok su se tako očitavala ova za tu priliku toliko prirodna čuvstva, Oko Sokolovo pođe u svojoj nepovjerljivosti da se uvjeri da Huro-ni, koji su kvarili ovu uzvišenu scenu, doista nisu više u mogućnosti narušiti taj sklad. Onda priđe Davidu pa ga oslobodi spona koje je on trpio i podnosio s najvećom strpljivošću sve do ovoga trena.— Evo — usklikne kviđač bacivli posljednju vrhfficu šibu na ze- .......


da se ni sad ne služite njima mnogo razboritije nego onda kad ste se njima prvi put poslužili. Ali ako vas ne vrijeđa savjet čovjeka koji doduše nije stariji od vas, ali koji je proveo veći dio života u prašumi i tako, može se reći, stekao iskustvo preko svojih godina, onda poslušajte što mislim; a mislim ovo: utrapite tu pištavu malu spravu što je nosite u kaputiću prvoj ludi na koju nabasate, pa tim novcem kupite korisnije oružje, makaf to bila i samo cijev konja-ničkog pištolja. Pažnjom i marom mogli biste, mislim, tako postići neke prednosti, jer će vam onda oči reći da je vrana bolja ptica nego blebetavi drozd... Ona prva, naime, ako ništa drugo, uklanja ispred očiju čovjeka ono što je ružno gledati, dok ovaj drugi samo zna izazvati zabune u šumi, jer vara uši svih koji ga čuju.— Oružje i trublje trebaju za bitku, a pjesma zahvalnica za pobjedu! — odvrati promišljeni David. — Prijatelju! — dometne pružajući ljubazno tanku i nježnu ruku Oku Sokolovu, dok su mu očitreperile i ovlažile se suzama. — Tebi mogu zahvaliti što mi kosajoš uvijek raste na mjestu kamo joj je Providnost postavila korijenje. Jer, premda je kosa u drugih ljudi možda sjajnija i kovrčastija,nalazim da ova moja potpuno odgovara pameti koju štiti. Sto vamse nisam pridružio u bici, to se nema toliko pripisati tomu štonisam sklon borbi, nego okolnosti da su mi ruke pogani svezali.Odvažan si se i spretan pokazao u borbi, i ja ti ovime zahvaljujem,prije nego što se dadem na vršenje druge i važnije dužnosti, jer tisi se pokazao doista vrijedan da te kršćanin pohvali.— Sve je to bila tek sitnica koju možete često vidjeti ako ostanetedulje vremena u našoj sredini — odvrati izviđač, koji je nakon teizjave zahvalnosti postao mnogo mekši prema našemu pjevaču. —Dobio sam natrag svoju staru drugaricu Smrt Divljači — dometnegladeći rukom kundak svoje puške — a to već znači pobjedu. Ovisu Irokezi bili lukavi, ali su grdno pogriješili kad su puške ostaviliizvan dohvata svojih ruku, pa da su Unkas i njegov otac bili obdareni samo običnom svojom indijanskom strpljivošću, mi bismo bilinapali Indijanca sa tri umjesto samo jednim hicem, a to bi nampomoglo da završimo s cijelom tom ruljom, i s onim pobjeglimzlikovcem, i sa svima ostalima. Ali tako je bilo već unaprijed određeno, i kako je bilo određeno, onako je dobro.— Pravo zboriš — odvrati David — ti si shvatio pravi duh kršćan-

Dvanaesto poglavlje

Onaj koji treba biti spašen, bit će spašen, a onaj koji je predodre-đen da bude izgubljen, bit će izgubljen. To je nauka istine, i ona je najveća utjeha i okrepa onome koji uistinu vjeruje. Izviđač, koji je sada već bio sjeo te upravo s očinskom pažljivošću pregledavao svoju pušku, pogleda pjevača s negodovanjem što ga nije ni nastojao prikriti, i naglo ga prekine u govoru.— Bila takva nauka ili ne bila — reče okorjeli lovac — tako vjerujulopovi, a za poštene je ljude takva vjera prokletstvo. Evo, ja vjerujem da je onaj Huron pao od moje ruke, to sam, naime, svojim očima vidio; ali, ako ne budem sam vidio, ne vjerujem da njega čekaikakva nagrada, kao što ne vjerujem ni to da će ovaj Čingečguk naposljednjem sudu biti osuđen.

— Nemate vi nikakva jamstva za tako smjelu teoriju, niti imateišta što bi je moglo potkrijepiti — usklikne David koji je bio savzadojen onim zakučastim mudrovanjima što su u njegova doba, aosobito u njegovu kraju, zastirala onu divnu jednostavnost objave,a kojima su ljudi nastojali prodrijeti u strašni misterij božanske naravi, zamjenjujući vjeru samodopadnošću, pa je uslijed toga ljudska dogmatika dovela one koji su previše umovali do apsurda; pai do sumnje. — Vaš je hram sagrađen na pijesku, pa će mu prvaoluja srušiti temelje! Pitam vas, na kakvom se autoritetu osniva tavaša nemilosrdna tvrdnja. (David nije, kao ni drugi koji su zastupali te ideje, uvijek bio posve točan u odabiranju pravih izraza.)Označite mi poglavlje i stih; u kojoj od svetih knjiga nalazite tekstkoji bi potkrijepio vaš govor?

— Knjige! — odgovori Oko Sokolovo s osobitim i slabo prikri-venim prezirom. — Držite li vi mene balavim dječarcem koji se hvata za pregaču kakve vaše starice? A ovu moju pušku, smatrate li je perom iz guščjega krila, moj rog tintarnicom, a moj kožnati tobolac rupcem u kojem nosim svoj ručak? Knjige! Sto će knjige čovjeku koji je kao ja ratnik u divljoj prirodi, premda nemam mi-ješane krvi? Ja čitam samo jednu knjigu, a riječi koje sadržava ta knjiga preveć su jednostavne i preveć jasne, a da bi trebalo mnogo školovanja pa da se shvate; a mogu se pohvaliti da sam tu knjigu učio četrdeset dugih i mukotrpnih godina.— A kako se zove ta knjiga? — upita David koji nije razumio štoonaj misli..___, ,,


čija je ona vlasništvo, rado je daje drugima da se njome služe. Čim je David opazio da se prepire s čovjekom koji svoju vjeru izvodi iz svjetla prirode, a izbjegava sve prepredenosti naučanja, okanio se drage volje te rasprave, od koje nikomu nije moglo biti nikakve koristi, niti mu je mogla služiti na čast. Dok je izviđač govorio, sjeo je i on te, izvukavši sveščić, što ga je uvijek držao u pripremi, natakne željezom obrubljene tjaočale te se spremi da obavi dužnost u kojoj ga ništa drugo ne bi moglo spriječiti, da tako dugo ne obavi, nego ovaj napad na njegovo praznovjerje. On je u stvari bio trubadur zapadnoga kontinenta, no dakako iz mnogo kasnijega doba nego kad su ti daroviti bardi pjevali slavu baruna i knezova. On je bio trubadur svoga vremena i svoje zemlje pa se spremao pokazati svu vještinu svoga umijeća, da slavi, ili ispravnije: da zahvali Bogu za nedavnu pobjedu. Strpljivo je čekao, dok Oko Sokolovo završi svoj govor, a onda podigne i oči i glas te glasno prozbori: — Pozivljem vas, prijatelji, da mi se pridružite u hvali za neobičan spas iz ruku barbara i nevjernika koju ćemo iskazati ugodnim i svečanim zvucima napjeva, nazvanog »Northampton«. On im najprije naznači stranu i stih, gdje su se izabrani stihovi mogli naći, a onda prinese zviždaljku k ustima s onom dubokom ozbiljnošću, kako je to običavao činiti u crkvi. Međutim, ovaj put ostane bez pratnje, jer su se sestre prepustile onim nježnim izljevima ljubavi što smo ih spomenuli. No nimalo ga nije zastrašila malobrojnost slušateljstva, koje se zapravo nije sastojalo ni od koga osim nezadovoljnog izviđača, pa stane pjevati i otpjeva svoju svetu pjesmu od početka do kraja bez ikakva prekida i smetnje. Izviđač je slušao, ali se pritom hladnokrvno latio kremena i ponovo nabio pušku. Zvuči, kojima je bilo potrebno da ih podupre okolina i raspoloženje, a čega ovdje nije bilo, nisu mogli ovaj put razbuditi njegovih zamrlih čuvstava. Nikada nije trubadur, ili kojim podesnijim imenom želimo nazvati Davida, napinjao sve svoje sile pred manje raspoloženim slušateljstvom, premda, ako uočimo neobičnost i iskrenost pobude, nikada možda svjetovni pjevač nije izvodio zvukove koji bi prilazili bliže prijestolu, komu dugujemo najveću hvalu i priznanje. Oko Sokolovo zamahnu glavom i promrmlja neke nerazgovijetne riječi, među kojima su se samo razabirali îzrazi »grlo« i »Irokezi«, ga odšeta da sabere oružje i pregleda u ka-

Dvanaesto poglavlje

mu je poslu pomogao Čingečguk, koji je međutim tim oružjem našao ne samo svoju nego i pušku svoga sina. Štoviše, i Heywarda i Davida opskrbe oružjem, a nije uzmanjkalo ni streljiva da bi sva-koga zapao dovoljan dio.

Kad su naši šumski ljudi odabrali što im je trebalo, i razdijelili pli-jen, najavi izviđač da je hora krenuti. Do toga je vremena pjesma Davidova već bila završena, a i djevojkama je uspjelo stišati svoju uzbuđenost. Uz pomoć Duncana i mladoga Mohikanca siđu niza strminu brežuljka, na koji su se još nedavno bile popele pod toliko drukčijim okolnostima, vrhunac kojega umalo da nije postao po-zornica njihova mučenja. Na podnožju brežuljka nađu naraganse-te, gdje brste zeleno grmlje, pa uzjašu i krenu za vodičem koji se, kad su bile u najvećoj nevolji, tako često pokazao da im je prijatelj. No put im je bio kratak. Oko Sokolovo ne pođe putem kojim su Huroni bili došli, već okrenu nadesno pa, ušavši u guštaru, pređe preko bučnog potočića i zaustavi se u uskoj dolini pod sjenom nekoliko vodenih brijestova. Udaljenost je od podnožja onoga ko-bnoga brežuljka bila samo nekoliko prutova, pa su im konji trebali zapravo samo kad su prelazili plitku vodu.Činilo se da je izviđaču i Indijancima to mjesto bilo dobro poznato jer su, prislonivši puške o stabla, odmah stali razgrtati lišće, tako da se pojavila glina, iz koje je brzo navro čist i blistav izvor jasne, bistre vode1. Bijelac se nato obazre na sve strane, kao da traži neki predmet što ga nije mogao naći onako brzo kako se nadao. — Nesretni ti lopovi, Mohawki, zajedno sa svojom braćom Tusca-rora i Onondaga, zar su morali biti baš ovdje da ugase žeđ — pro-mrmlja — a onda su ti lupeži bacili tikvicu! Eto tako ti je, kad pru-žiš kakvu blagodat takvim psima, a oni je onda zaboravljaju! Bog je ovdje položio svoju ruku usred divlje prirode za njihovo dobro, te potegnuo vrelo vode iz same utrobe zemaljske, i to vode koja se može narugati najobilnijim zalihama robe kakve ljekarne tamo u kolonijama. Pa vidi sad! Lopovi su gazili po glini i onečistili mjesto kao da su divlje zvijeri, a ne ljudska bića! Unkas mu šutke pruži traženu tikvicu, koju Oko Sokolovo u svom


gnjevu nije opazio kako visi na grani brijesta. Napunivši je vodom, povuče se malko dalje do mjesta gdje je zemlja bila tvrda i suha. Tu je s najvećim uživanjem potegnuo dug gutljaj i stao vrlo pažljivo pregledavati ostatke jela, što su ostali iza Hurona, a sad su bili u torbi što ju je skinuo s ramena.— Hvala ti, mladiću! — reče vraćajući praznu tikvicu Unkasu. —Sada ćemo pogledati kako ti divlji Huroni žive kad leže u zasjedi.Pogledaj ovamo! Lopovi znaju koji su najbolji komadi divljači, i čovjek bi mogao pomisliti da su takvi kuhari koji bi umjeli raskasapitii ispeći i samo sedlo. Ali dakako, sve je prijesno, jer su Irokezi jošpotpuni divljaci. Unkase, uzmi moje ognjilo i zapali vatru; zalogajmekana mesa dobro će nam doći poslije toga dugog putovanja.Kad je Heyward vidio da su njihovi vodiči ozbiljno zabavljeni pripremanjem jela, pomogne djevojkama da sjašu i sjedne uz njih, jermu je posve ugodno bilo da se malo odmori nakon krvavog prizorašto ga je upravo proživio. Dok je kuhanje bilo u toku, radoznalostga je gonila da sazna okolnosti koje su dovele do njihova neočekivanoga spasa još u posljednjem trenutku.— Kako je to moguće da smo vas tako brzo opet vidjeli — zapita— i to bez pomoći iz garnizone u Edwardu?— Da smo pošli do zavoja rijeke, mogli smo stići na vrijeme, dališćem pokrijemo vaša mrtva tjelesa, ali nipošto dosta rano da spasimo vaše skalpove — odgovori hladno izviđač.— Ne, ne, umjesto da idemo u tvrđavu i tako trošimo snagu i lišimo se mogućnosti da vam doista pomognemo, mi smo radije ostaliuz obalu Hudsona da čekamo kuda će Huroni krenuti.— Prema tome ste bili očevici svega što se dogodilo?— Ne baš svega, jer su oči Indijanaca i preveć oštre a da bi se dalezavarati. A teško je bilo i zadržati ovog mohikanskoga mladića damirno ostane u zasjedi. Eh, moj Unkase! Vladanje je tvoje višesličilo vladanju radoznale žene nego vladanju ratnika koji ide zatragom neprijatelja.Unkas okrene na tren pogled na tvrdi lik karatelja, no niti je što odgovorio niti je dao znaka da se kaje. Naprotiv, Heywardu se či-nilo da je izraz mladoga Mohikanca bio malo bahat, da ne kažemo divlji, i da samo iz obzira prema društvu kao i iz poštovanja prema svomu bijelom drugu prigušuje strasti da mu ne provale.

Dvanaesto poglavlje

— Čuli smo — glasio je značajni odgovor. — Krika Indijanca jasanje govor za ljude koji su proveli život u šumama. No kad su vasiskrcali, morali smo gmizati poput zmija ispod lišća, a onda smovas posve izgubili iz vida, dok vas nismo opet ugledali svezane ostabla i spremne za indijansko mrcvarenje.

— Naš je spas bio djelo Providnosti. Gotovo je čudo da niste izgubili naš trag, jer Huroni su se razdijelili i pošli na dvije strane, asvaka je skupina vodila sa sobom konje.— Eh, bili bismo izgubili trag, da nije bilo Unkasa. Mi smo najprijeudarili putem koji vodi u gustu šumu, jer smo zaključivali, i opravdano smo mogli tako zaključiti da će divljaci krenuti tim pravcemsa svojim zarobljenicima. No pošto smo prevalili već nekoliko milja tim putem, a da nismo našli nijedne prelomljene grančice, kakosam ja savjetovao, došao sam do uvjerenja da sam se prevario. Toviše što su svi tragovi pokazivali samo otiske mokasina.— Naši su zarobljivači bili tako oprezni pa su nas obuli onako kakosu i sami obuveni — objasni Duncan dižući nogu i pokazujući jelenju kožu koju je imao na nogama.— E, to je bilo vrlo razborito i posve njima slično. Ali mi smo ipreviše iskusni, a da bi nas takva domišljatost mogla odvratiti spravoga traga.— Čemu imamo dakle zahvaliti naš spas?— Imate ga zahvaliti nečemu, što se ja kao bijelac, u kome nema nikapi indijanske krvi, stidim priznati, naime oštroumnosti mladogaMohikanca u stvarima koje je morao bolje znati od njega i za koje isad još jedva vjerujem da su istinite, premda mi to moje oči vele.— Sve je to vrlo neobično! Nećete li nam to razjasniti?— Unkas je bio toliko smion ustvrditi da konji na kojima jašu našedame — nastavi Oko Sokolovo, dobacivši pogled koji je pokazivao radoznalo zanimanje, na konje djevojaka — stavljaju obje noges iste strane istodobno na zemlju, što je protivno običajima svihčetveronožnih životinja osim medvjeda, koliko je meni poznato.A ipak, eto, ima konja koji uvijek tako hodaju, kako sam sada nasvoje rođene oči vidio, jer im se trag vidi čitavih dvadeset milja.— To je svojstvo tih životinja! One dolaze s obala Zaljeva i Narra-ganset, u maloj pokrajini »Nasadi Providnosti«, pa su na glasu sasvoje odvažnosti i zbog toga svoga naročitog hoda, premda se često


— Može biti, može biti — odvrati Oko Sokolovo koji je s neobičnom pažnjom pratio to razlaganje. — Ako i jesam čovjek bijelekrvi, moje je poznavanje divljači i dabrova veće nego poznavanjeteretnih životinja. Major Effingham ima mnogo plemenitih konja,ali nisam nikada vidio nijednoga koji bi tako jednostrano hodao.— Tako je, jer on cijeni životinje zbog posve drugih svojstava. Paipak, ovo je pasmina koja se visoko cijeni. Kako sami vidite, i često im pada u dio čast da nose ovako đfagocjen teret kakav imateprilike sada vidjeti.Mohikanci su se prestali baviti rasplamsalom vatrom da bi mogli slušati, pa kad je Heyward dovršio svoje tumačenje, pogledaše se značajno, a otac izusti svoj neizostavni poklik iznenađenja. Izviđač je trenutak razmišljao kao čovjek koji preživa novostečeno znanje, a onda baci još jedan radoznali pogled na konje.— Usudio bih se reći da se još čudnovatije stvari vide po naseobinama — progovori nakon dulje stanke. — Čovjek strahovitozlorabljuje narav kad je jednom dobije pod svoju vlast. No išli tikonji naravno ili jednostrano, Unkas je zapazio njihov način hoda, ito nas je dovelo ravno do ispod slomljenoga grma. Jedna je vanjskagrana, bliža tragovima jednoga konja, bila prelomljena prema gore,onako kako žene otkidaju cvijet sa stabljike, dok su ostale granebile raskidane i izlomljene, kako ih kida snažna ruka muškarca. Iztoga sam zaključio da su ti lukavi lupeži opazili da djevojka lomigranu, pa su pokidali ostale, kako bi u nama pobudili mišljenje dase jelen svojim rogovima pozabavio tim granjem.— Vidim da vas vaša oštroumnost nije prevarila, jer je upravo takoi bilo.— Lako je to bilo prepoznati — dometne izviđač, nemalo ponosan što je tako mogao dokazati svoju domišljatost — a to je neštosasvim drugo nego konj koji se gegal A onda sam pomislio da ćeMingi potražiti ovo vrelo, jer ti lupeži dobro poznaju prednostiove vode.— Zar je tako na glasu? — upita Heyward promatrajući pozornijesamotnu uvalu s njezinim izvorom koji je ključao okružen tamno-smeđom zemljom.— Malo je crvenokožaca koji putuju na jug i na istok od velikih jezera, a da nisu čuli za svojstva ove vode. Nećete li je sami okusiti?

Dvanaesto poglavlje

gađenja. Izviđač se nasmije na svoj tihi, srdačni način te zadovoljno zakima glavom.— A da, vi tražite okus, što ga obično nalazimo. Bilo je vrijeme, kad mi je isto tako malo prijala kao i vama, ali sam došao na svoj tek i sada čeznem za njom, kao divljač za mjestima gdje liže sol1. Najjače vino ne prija vam bolje nego crvenokošcu ova voda, osobi-to kad nije zdrav. Ali Unkas je naložio vatru, a i vrijeme je da misli-mo na blagovanje jer put je dugačak, a čitav je još pred nama. Prekinuvši razgovor tim naglim prijelazom, izviđač se smjesta lati ostataka hrane koji su izmakli proždrljivosti Hurona. Jednostavno je kuhanje bilo brzo dovršeno, nakon čega se on i Mohikanci pri-hvate svoga skromnoga objeda, ne govoreći pri tom ništa, a opet s karakterističnom revnošću ljudi koji jedu radi toga da bi bili spo-sobni za veće i neodgodive napore.Pošto su tu potrebnu, a srećom i zahvalnu dužnost izvršili, sva se trojica nagnu te se napiju vode iz toga osamljenoga i zabačenoga vrela2 oko kojega će se, kao i oko susjednih, pedeset godina kasnije okupljati i bogatstvo i ljepota i znanje cijele jedne hemisfere; u potrazi za zdravljem i zabavom. Onda im Oko Sokolovo objavi svoju namjeru da krene. Sestre sjednu opet u svoja sedla, a Dun-can i David pograbe puške pa krenu za njima. Izviđač se postavi na čelo, a Mohikanci su bili zalaznica. Cijela se skupina micala brzo uskim puteljkom prema sjeveru, ostavljajući ljekovito vrelo da mu se voda pomiješa s obližnjim potokom, a mrtva tjelesa neprijatelja da trunu na nedalekom brežuljku bez pogrebnih obreda — sudbi-na i prečesta za šumske ratnike, a da bi izazvala sućut ili bilo kakav komentar.

1. Mnoge životinje američkih šuma polaze na mjesta gdje se nalaze slani izvori. Zovu ih «lizalištima» ili aslanim lizalištima« na jeziku urođenika, jer su životinje često prisiljene lizati zemlju da bi dobile slane sastojke. Na ova mjesta rado dolaze lovci koji na stazama, što onamo vode, vrebaju na divljač. - 2-Ûpravo opisani događaji odigrali su se na mjestu gdje danas leži selo Bellton,

Posljednji Mohikanac Trinaesto poglavlje

Trinaesto poglavljeZgodniji potražit ću put

Pernell

Put što ga odabra Oko Sokolovo vodio je preko pjeskovitih ravnica što su ih mjestimice presijecale doline i male uzvisine, a tim je krajem društvo već prolazilo istoga jutra pod vodstvom izdajice Mague. Sun-ce se već bilo spustilo nisko prema udaljenim bregovima, a kako ih je put vodio kroz neizmjerne šume nije više ni vrućina bila nepodnosiva. Stoga su razmjerno brzo napredovali pa su već prevalili mnogo tego-bnih milja prije nego će se suton spustiti oko njih. Lovac se jednako kao ujutro i divljak, čije je mjesto zauzeo, snalazio na tom divljem putu po znakovima za druge nevidljivima, kao po nekom instinktu pa je rijetko usporavao brzinu a nikada se nije zaustavljao da razmišlja kuda valja ići. Brzi pogled postrance na mahovinu po stablima, prigodni pogled uvis prema suncu ili čvrst pogled na vode koje bi pregazili, sve mu je to dostajalo da pogodi pravac i da ukloni najveće poteškoće. U međuvremenu je šuma počela mijenjati svoje boje te je gubila ono živo zelenilo koje je krasilo njezino svodovlje pa ga je zamijenila sivim svjetlom, koje je preteča sutona. Dok su oči sestara nastojale da kroz drveće uhvate kratak pogled na zeleni sjaj koji je tvorio blistav okvir oko sunca, šarajući tu i tamo zrak grimiznim prugama, i obavijajući uskim rubom svijetloga žutila hrpu oblaka koja se u nevelikoj udaljenosti nagomilala nad zapadnim brežuljcima, Oko Sokolovo iznenada se okrene i dižući prst prema veličanstvenom nebu, progovori:— Eno ondje je znak za čovjeka, kada treba da potraži hranu a kada počinak, pa bi bilo bolje i pametnije kad bi ljudi razumjeli znakove

No naša će noć brzo proći jer zajedno s mjesecom moramo se i mi dići i opet krenuti na put. Sjećam se kako sam se u ovom kraju borio s Makvima, još u ono vrijeme kad sam prvi put prolio krv čovjeka pa smo morali čestito uprijeti kako bismo spriječili te lupeže da nam ne skinu skalpove s glave. Ako me moji znaci ne varaju naći ćemo to mjesto nekoliko prutova dalje.Ne čekajući da mu tko potvrdi riječi ili zapravo ne čekajući uopće odgovora, snažni lovac smjelo stupi u gustu šikaru mladih kestenova te odgurne granje obilnih izdanaka koji su gotovo posve prekrivali zemlju; pri tom se vladao kao čovjek koji svakim korakom očekuje da će naići na predmet što ga već otprije poznaje. Pamćenje ga do-ista nije iznevjerilo. Kad je prodro koju stotinu koraka kroz šikarje, isprepleteno šipkom, nađe se na čistini koja se protezala oko niska zelena humka. Tu je stajala napola trula drvena koliba i upravo nju je tražio. Ta priprosta zanemarena zgrada bila je jedna od onih gradnja koje se podižu kad to potreba iziskuje, a kasnije je napuštaju kad mine pogibelj, pa se onda tiho raspadaju u šumskoj osami1, te zanemarene i zaboravljene kao i događaji koji su bili povod da se sagrade. Takvi spomenici koji dokazuju da je tuda prolazio i tu se borio čovjek još su i sada česti u širokom pojasu nepreglednih prašuma te tvore ruševine koje su usko povezane s uspomenama kolonijalne povijesti, a daju sjetan karakter okolišnoj sceneriji2. Krov od kore davno je spao te se izmiješao sa zemljom, no ogromni omorikovi balvani, koji su u najve-ćoj žurbi bili složeni i spojeni, još su zadržali svoj položaj, samo je jedan

1. Vidi: Dodatak, bilješku G.2. Nekoliko godina kasnije pisac je bio u lovu u blizini ruševina tvrđaveOswega koja je ležala na obalama jezera Ontario. Lovio je jelene, i to u šumikoja se uz male prekide protezala jedno pedeset milja u unutrašnjost. Posvese neočekivano namjerio na šest do osam ljestava, koje su ležale u šumi, jednenedaleko drugih. Bile su načinjene dosta jednostavno i grubo, i već su bileprilično istrunule. Čudeći se odakle su se mogle tolike ljestve naći na takousamljenom mjestu, potražio je starca, koji je tu blizu stanovao, da mu stvar

razjasni. Za vrijeme rata godine 1776. tvrđavu su, Oswego držali Englezi.Neprijatelji su poslali četu nekih dvjesta milja kroz prašumu da ih iznenadi.Čini se da su Amerikanci, kada su došli do toga mjesta koje je jednu do dvijemilje udaljeno od tvrđave, doznali da Englezi znaju za njihov dolazak i da ihočekuju pa je postojala opasnost da im odrežu povratak. Stoga su bacili svojeljestve za penjanje, pa su se brzo povukli. Te su ljestve onda ostale da leže


ugao popustio pritisku te prijetio da će pospješiti rušenje te priproste građevine. Heyward i njegovo društvo oklijevahu da se približe tako trošnoj zgradi, no Oko Sokolovo i Indijanci uđoše bez straha među niske zidove te stadoše sve s najvećim zanimanjem promatrati. Dok je lovac pregledavao ruševine s radoznalošću čovjeka kojemu svaki tren nove uspomene uskrsavaju u pameti, Čingečguk je pričao na de-lavarskom jeziku sinu s ponosom pobjednika kratku povijest bitaka u kojima je u svojoj mladosti na ovom osamljenom mjestu sudjelovao. No melankolija koja je provijavala kroz njegovo pobjedničko pričanje učinila je njegov glas kao obično mekanim i blagozvučnim. U međuvremenu je sestrama bilo drago, što su mogle sjahati, te se spremiše da uživaju odmor u hladovini večeri i u sigurnosti, za koju su mislile da je ništa osim možda divlje zvijeri ne može narušiti.— Ne bi li naše odmaralište bilo sigurnije, vrijedni moj prijatelju— upita mnogo oprezniji Duncan opazivši da je izviđač dovršio svojkratki pogled — da smo odabrali manje poznato mjesto, koje rjeđeljudi pohađaju, nego ovo?— Malo ima ljudi na svijetu koji znaju da je ta drvenjara uopće sagrađena — odgovori on tiho i promišljeno. — Rijetko se pišu knjige ipričaju priče o okršajima koji su bili između Mohikanaca i Mohawkau ratovima, što su ih oni sami zametnuli. Ja sam onda bio mladić tesam izlazio u boj zajedno s Delavarima, jer sam znao da su oni narodkojemu je učinjeno krivo i komu je nanesena sramota. Četrdeset sudana i četrdeset noći ti lupeži žudjeli za našom krvi oko ove hrpebalvana koju sam ja osnovao, a djelomice i podigao, jer kako znate,ja nisam Indijanac i moja krv nije miješana. Delavari su se sami dalina posao, a dobro smo se držali nas desetorica protiv njih dvadeset,dok nam se nije broj izjednačio, a onda smo provalili i napali te psetako da nijedan od njih nije ostao da bi mogao pričati što se njihovojčetici dogodilo. Da, da, mlad sam bio tada, i bila je za mene novost dagledam krv, i nije mi bila draga pomisao da stvorovi, koji imaju dušukao i ja, leže tu na goloj zemlji da ih rastrgaju divlje zvijeri, da ih kišapere. Stoga sam ovim svojim rukama zakopao njihove leševe eto podtim humkom gdje ste se smjestili, a taj humak pruža posve udobnosjedalo premda je podignuto na kostima ljudskih stvorova.Heyward i sestre ustanu istoga trenutka s travom obrasloga groba.Djevojke nisu unatoč upravo doživljenim groznim prizorima mogleDosve orieušiti osiećai orirodne groze, karl su KP našlp u tnkn n<=nn«rp- ,

Trinaesto poglavlje

dnoj blizini grobova ubijenih Mohawka. Sumorna svjetlost, mračni mali prostor, obrastao tamnom travom, okružen pojasom šikarja iza kojega se dižu omorike, u dubokoj tišini do samih oblaka kako se či-nilo, te savršeni mir prostranih šuma, sve je to djelovalo da još pojača njihovu uzbuđenost.— Nestali su i sada više nisu opasni — nastavi Oko Sokolovo ma-hnuvši rukom, i turobno se nasmiješivši njihovim izražajima groze.— Nikad više neće pustiti bojnog krika, nikad više neće zadati udarcasvojim tomahawkom! A od svih onih koji su pripomogli tome da onisada ovdje leže gdje su pokopani, jedini smo Čingečguk i ja još naživotu! Braća su i porodica Mohikanaca sačinjavali našu ratnu skupinu, a sada vidite pred sobom one koji su još jedini preostali od togaplemena.Pogledi se slušatelja nehotice obrate prema Indijancima s izražajem sućuti nad njihovom tužnom sudbinom. Tamna su im tijela bila još ponešto vidljiva pod sjenama kolibe. Tu je sin slušao pričanje očevo napeto, kako se slušaju djela koja toliko pridonose časti onih što ih je već dugo štovao zbog njihove hrabrosti i divljih vrlina.— Smatrao sam Delavare miroljubivim narodom — napomene Duncan — koji nikada ne bi zametnuo rata, nego prepušta obranu svojihzemljišta baš tim Mohawkima koje ste vi pobili]— To je djelomice istina — odvrati izviđač — ali u svojoj biti zlobnaje laž. Takav je ugovor bio sklopljen u davna vremena, a kumovali sumu Holandezi, želeći razoružati one urođenike koji su imali najjačaprava na zemlju gdje su se Holandezi naselili. Mohikanci, premdasu ogranak istoga naroda, nisu se nikada upustili u taj glup posao jersu imali posla s Englezima pa su zadržali svoju muževnost. A takoje bilo i s Delavarima kad su im se otvorile oči, pa su uvidjeli svojuludost. Vidite pred sobom poglavicu jednoga od velikih mohikanskihsagamora! Nekada je njegova porodica mogla loviti divljač na površinizemlje većoj od one koju danas obuhvaća Albanv Patheroon, a danije trebala pregaziti ni potoka ni brežuljaka koji ne bi bio njihovovlasništvo. A što je ostalo njezinom potomku? Dobit će svojih šeststopa zemlje kad se Gospodu svidi, i može tu ostati na miru, akonađe prijatelja koji će mu glavu zakopati toliko duboko da je ne možedoseći lemeš pluga1.— Bit će dosta] — izjavi Heyward, bojeći se da se to pitanje ne izrodi


govih lijepih pratilica. — Putovali smo daleko, a malo ih je obdareno takvim tijelom kao vi, koje kanda ne osjeća ni umora ni slabosti.— Muškarački mišići i kosti čine da sve to podnosim — odvrati lovac,bacivši pogled na svoje žilave noge s prostodušnošću koja je otkrivalanjegovo zadovoljstvo s komplimentom što ga je čuo. — U naseobinama se mogu naći i veći i teži ljudi, no mogli biste provesti mnogodana u gradu dok nađete čovjeka koji jnože proći pedeset milja, ada se ne zaustavi da odahne, ili koji može u stopu slijediti pse u lovukoji traje nekoliko sati. No kako mišići i krv nisu kod svih jednaki, isasvim je razborito pretpostaviti da nježniji dio našega društva želi dase odmori nakon svega, što je danas vidio i doživio. Unkase, ti očistivrelo, dok tvoj otac i ja spremimo za njihove nježne glave uzglavlje odovih kestenovih mladica i postelju od trave i lišća.Razgovor se time završi, a lovac i njegovi drugovi spreme se da prirede sve za udobnost i zaštitu onih kojima su služili kao vodiči. Vrelo, koje je prije mnogo godina potaklo urođenike da tu podignu svoju privre-menu utvrdu, bilo je brzo očišćeno od lišća, pa je kristalno čista voda šiknula svojim koritom, osvježavajući svojom vlagom zeleni brežuljak. Nato jedan ugao zgrade natkriše toliko da im ne bi smetala jaka rosa koja je pod tim podnebljem znala biti česta, a ispod toga krova nasla-gaše šiblje s grmlja i suho lišće da bi tu sestre mogle počinuti. Dok su ti revni stanovnici šume bili tako zabavljeni, Ćora i Alice nešto založiše, više od prirodne nužde, nego od sklonosti. Onda se povukoše među zidove i pomole se Bogu zahvaljujući na već iskazanim milosti-ma i moleći da im udijeli milost i u ovoj noći; onda legnu na mirisave ležaje, te unatoč sjećanju na sve što su doživjele i strahu od onoga što još može doći, zapadnu u san, što ga je priroda tako odlučno tražila, a nade u bolju budućnost učinile su ga slađim. Duncan se spremao da provede noć na straži u njihovoj blizini, no izvan ruševine, ali kad je izviđač opazio njegovu namjeru, pokaza prstom na Cingečguka, dok je sam mirno legao na travu, te reče:— Oči su bijelca preteške i odviše slijepe za stražu kakva je ova! Mohikanac će biti naš stražar, stoga pođimo spavati.— Prošle sam se noći pokazao priličnim pospancem na svom položaju— odvrati Heyward — pa mi je stoga manje potreban san nego vama,koji ste iskazali veću čast imenu vojnika. Zato neka cijelo ostalo društvo spava, a ja ću čuvati stražu.

Trinaesto poglavlje

sobom neprijatelja, kakvi su Francuzi, ne bih mogao poželjeti boljega stražara — odgovori mu izviđač — ali u ovoj tami i u ovoj divljoj pra-šumi vaša bi sposobnost rasuđivanja bila slična ludosti djeteta, a vaša pažljivost ne bi vrijedila ništa. Učinite stoga kao Unkas i ja pa ležite i spavajte posve mirno.Heyward doista opazi da je mladi Indijanac, dok su oni razgovarali, legao na jednoj strani humka kao čovjek koji želi iskoristiti što više vremena, određenoga za počinak, a njegov je primjer slijedio i David, komu se, štono se veli, »glas prilijepio uz nepce«, jer mu je groznica od rane uslijed mučnoga hoda porasla. Ne htijući otežati beskorisnu raspru, mladić učini kao da se pokorava, pa napola leže, a napola na -sloni leđa na balvane drvenjare, ali čvrsto odluči da ne sklopi više oka sve dok povjereno mu blago ne preda u ruke samoga Munra. Oko Sokolovo povjerova da mu je savjet uspio, pa uskoro zaspi, tako da je tišina duboka kao i osama u kojoj su se nalazili zavladala cijelim krajem.Nekoliko je minuta Duncanu pošlo za rukom da zadrži osjetila budna kako bi pripazio na svaki zvuk koji bi se pojavio iz šume. Vid mu je bivao oštriji, kad su se večernje sjene spuštale na okolinu. Pače još i onda kad su mu već zvijezde blistale povrh glave mogao je da razabire oblike svojih drugova koji su bili ispruženi na travi i da vidi lik Cingečguka koji je sjedio uspravno i nepomično kao i ono drveće koje je tvorilo mračnu ogradu s obiju strana. Još je čuo nježno disanje sestara koje su spavale tek nekoliko stopa udaljene od njega, pa zrak nije mogao zaljuljati ni listića a da njegovo uho ne bi uhvatilo blagog šuštanja. Konačno se turobni zvuči legnja sjedine s plačnim glasom sove, umorne mu oči potražiše blistavo svjetlo zvijezda, a onda mu se pričini da ih gleda kroz zaklopljene vjeđe. U trenucima, kad bi se tre-nutačno razbudio, zamijenio bi kakav grm sa svojim drugom na straži ali napokon mu se glava spustila na rame, a ono je opet potražilo oslon na zemlji. Tako mu najposlije čitavo tijelo popusti, te mladić zapadne u dubok san, snivajući da je vitez iz davnih vremena koji drži ponoćnu stražu pred šatorom oslobođene princeze, pouzdano se nadajući da će takvom požrtvovnošću i pažljivošću steći njezinu sklonost. Koliko je Duncan ležao u tom besvjesnom stanju, nije ni sam znao, ali njegove polusnene predodžbe već su se davno bile pretvorile u potpunu zaboravnost kad ga probudi lak udarac o rame. Razbuđen


dužnosti koju je sam sebi zadao kad je pala noć.— Tko je to? — upita hvatajući se za ono mjesto gdje mu je običnobio pričvršćen mač. — Govori! Prijatelj ili neprijatelj?— Prijatelj — začuje se tihi glas Čingečgukov, koji pokazujući prstom na mjesec, štono je širio svoju blijedu svjetlost kroz otvoremeđu drvećem upravo u njihovo prenoćište, odmah nastavi na svomnedotjeranom engleskom jeziku — mjesec dolazi, a tvrđava bijelogačovjeka daleko, vrlo daleko, vrijeme krenuti, dok još san zatvara obaoka Francuza!— Istinu kazujete! Pozovite svoje prijatelje i osedlajte konje, dok jaspremim svoje društvo za put!— Mi smo budne Duncane — javi se nježni srebrni glas Alicin izkolibe — i spremne smo da krenemo dalje vrlo brzo nakon ovog krepkoga sna. Ali vi ste cijelu dugu noć probdjeli zbog nas, i to nakontako napornoga dana.— Recite radije da bih bio bdio da me izdajničke oči nisu prevarile.Eto već sam se dva puta pokazao nedoraslim dužnostima koje su mipovjerene.— Ne Duncane, nemojte poricati — prekine ga nasmiješena Alice,izlazeći iz sjena zgrade na svjetlo u punoj dražesti svoje odmoreneljepote. — Znam da ste nemaran, kad je vaša osoba u pitanju, a da stei odveć pažljivi, kad imate na brizi koga drugoga. Ne bismo li mogliostati ovdje malo dulje, dok se i vi ne nauživate malo počinka kojivam je toliko potreban? Rado, vrlo rado čuvat ćemo Ćora i ja stražu,dok budete vi i ovi ostali vrijedni muževi nastojali da uhvatite malosna.— Ako bi me stid mogao izliječiti od pospanosti, ne bih nikada višemogao zaklopiti oka — reče mladić koji se nelagodno osjećao, te uperio pogled u iskreno lice Alicino na kojem je mogao čitati samo skrbza njega, a ništa što bi moglo potvrditi sumnju da mu se ruga, što se unjemu porodila — te odveć je istinito da sam vas svojom neobuzda-nošću ne samo uvalio u opasnost, nego se ne mogu pohvaliti da sambdio nad vašom posteljom onako kako dolikuje vojniku.— Nitko osim Duncana ne može takvo što predbaciti Duncanu. Pođite sada i naspavajte se, možete mi vjerovati, iako smo slabe djevojkenećemo se osramotiti kao straža.No mladića iz neprilike, da bi i dalje mogao isticati svoje propuste,

Trinaesto poglavlje

na licu njegova sina.— Mohikanci čuju neprijatelja! — šapne Oko Sokolovo koji se većbio probudio kad i cijelo ostalo društvo, te se stao protezati. — Oniosjećaju pogibelj u vjetru!— Pa zar — usklikne Heyward — još nije bilo dosta krvoprolića!No dok je to govorio, mladi se vojnik ipak mašio puške i pošao naprijed da okaje svoju neoprostivu nemarnost time da izloži opasnostisvoje tijelo u obranu onih koje su mu povjerene.— To će biti neka šumska životinja koja se šulja tražeći hranu — pro-šapne, kad su tihi i kako se činilo, vrlo daleki zvuči koji su uznemiriliMohikance, doprli do njegova uha.— Pst! — odvrati pažljivi izviđač. — To su ljudi; mogu pače razabratinjihove korake, ma bila moja ćutila i slaba u poredbi s indijanskima.Onaj se Huron, koji nam je umakao, valjda namjerio na kakvu Mont-calmovu izvidnicu, pa su naišli na naš trag. Ne bih baš ni ja volio proliti još krvi na ovom mjestu — doda obazirući se na nejasne predmetekoji su ga okruživali, dok mu se na licu ocrtavala zabrinutost. — Ališta mora biti, neka bude! Odvedi konje u kolibu, Unkase, a i vi prijatelji, pođite za njim. Koliko god stara i trošna, ona još pruža zaštitu, teje već i prije odoljela mnogim puškama.Cijelo mu se društvo pokori. Mohikanci odvedu narragansete u koli -bu, a za njim se onamo upute u najvećoj tišini i svi ostali. Štropot koraka koji su se približavali, bio je sada već i odveć razgovijetan, a da bi ostavljao sumnje o tome što narušava noćnu tišinu. Ti se koraci brzo sjedine s glasovima koji su se dozivali na nekom indijanskom narječju, a lovac potiho potvrdi Heywardu da je to huronski jezik. Kad četa stiže do mjesta gdje su konji bili zašli u guštaru koja je opkoljavala kućicu, očito su se smeli, jer su izgubili trag koji ih je dotle vodio u njihovoj potjeri.Po glasovima se činilo da se jedno dvadesetak ljudi skupilo na tom mjestu; uz veliku buku počeše iskazivati svoja mišljenja i davati sa-vjete.— Ti lopovi poznaju da nas je malo — šapne Oko Sokolovo, stojeći uzHeywarda i izvirujući kroz otvor među balvanima — inače ne bi tratilivrijeme takvim squawovskim brbljanjem. Slušajte samo te gmizavce!Rekao bih da svaki od njih ima dva jezika, a samo po jednu nogu.Koliko je god Duncan bio hrabar u borbi, nije u trenutku takva tje-ekrAKt-^rTi r-tArniîn rnnmn ic+n /~»rl crn\ r/"\ri ti no hi^rlnOKrVnU 1 7.fltlČainU


primjedbu lovčevu. Samo je još jače stiskao pušku te prislonio oko na uski otvor kroz koji je sa sve većom zebnjom promatrao mjeseči-nom obasjani prostor. Uto se začuje krupniji glas čovjeka, po čijem se govoru razabiralo da uživa neki autoritet, a duboko je mucanje ostalih pokazivalo da s dubokim poštovanjem slušaju njegove savjete, ili zapravo njegove naloge. Poslije toga se po šuštanju lišća i pucketa-nju suhih grančica moglo zaključiti da su se divljaci razdijelili u više skupina koje su pošle da nađu izgubljeni trag. Na sreću progonjenih, blaga mjesečina koja je padala na kraj oko kolibe nije bila dosta jaka da bi prodrla kroz gusto svodovlje šume gdje je sve ležalo još u vara-voj tami. Pretraga Indijanaca je ostala bezuspješna; putnici su, naime, tako brzo skrenuli s puta kojim su išli u guštaru da se svaki trag njiho-vih koraka u mraku izgubio.Uza sve to ne potraja dugo, kadli se začulo kako nemirni divljaci uda-raju po grmlju, te se pomalo približuju unutarnjem rubu guste ograde mladih kestenova koji su okruživali proplanak.— Dolaze — promrmlja Heyward, nastojeći da progura pušku krozpukotinu među kladama. — Čim se približe pucajmo!— Ostanite mirni i u sjeni! — odvrati izviđač. Škljocanje kremena, amožda i sam miris sumpora namamio bi nam te gladne đavole na vrat.Ako bude božja volja da se moramo boriti za naše skalpove, uzdajtese u iskustvo ljudi koji poznaju navike divljaka, a ne skrivaju se kadzaori ratni krik.Duncan baci pogled iza sebe i opazi sestre koje su dršćući čučale u udaljenom uglu kolibe, dok su Mohikanci stajali u sjeni uspravljeni kao dva stupa, pripravni, a kako se činilo i voljni da udare, čim se ukaže potreba. Obuzdavajući svoju nestrpljivost on opet pogledom obuhvati cijeli prostor pred kućom te mučke stane očekivati što će biti. U tom se trenutku guštara rastvori, a visok oružan Huron izađe nekoliko koraka na proplanak. Mjesečina mu je padala na tamno lice, dok je promatrao drvenu kuću, pa se na njemu moglo pročitati izne-nađenje i radoznalost. On ispusti povik koji je obično posljedica tih osjećaja kod Indijanaca, te tihim glasom prizva svoga druga. Nekoliko trenutaka stajahu djeca prašume jedan do drugoga, pokazujući prstom na razvaljenu kolibu i razgovarajući se nerazumljivim jezikom svoga plemena. Onda se približiše tihim i opreznim koracima, ustavljajući se svaki tren da pogledaju na zgradu poput prestrašena

Trinaesto poglavlje

od njih iznenada zapne o humak, te on stane da vidi na što je to stao. U tom trenutku Heyward opazi kako izviđač vadi nož iz korica i spu-šta cijev svoje puške. Ugledavši se na nj, mladić učini isto te se spremi na borbu, jer se činilo da joj se ne može više izbjeći. Divljaci su sada bili tako blizu da bi najmanji pokret konja ili i samo glasnije disanje, morali izdati bjegunce. No činilo se da je pažnja Hu-rona svraćena na nešto drugo, kad su prepoznali narav toga humka. Opet su nešto razgovarali, a glasovi su im bili tako tihi i svečani, kao da su pod dojmom poštovanja, pomiješanog sa strahom. Onda se oprezno povuku upirući pogled netremice u ruševinu, kao da se boje da će sablasti pokojnika izaći iz toga tihog prebivališta. Kad tako stigoše do granice proplanka, zakrenuše polako u guštaru i tamo ih nestade. Oko Sokolovo spusti kundak puške na zemlju i uzdahnu duboko od olakšanja; zatim prošapta, no tako da se mogla sasvim dobro čuti: — Ej, ipak oni poštuju mrtve, i to im je ovaj put spasilo život. A možda i život boljih ljudi, nego što su oni.Heyward pogleda ne trenutak ovoga susjeda, no ne odgovori ništa; nato se opet okrene prema onima koji su ga više zanimali. Čuo je kako su Huroni izašli iz guštare, pa je bilo uskoro jasno da su se svi ostali progonitelji skupili oko ove dvojice i pažljivo slušali njihov izvještaj. Nakon nekoliko trenutaka ozbiljna i svečana razgovora, potpuno razli-čitoga od one buke, kad su se prvi put skupili na tom mjestu, žamor je bivao sve slabiji i sve udaljeniji, dok se konačno nije posve izgubio u daljini šume.Oko Sokolovo počeka dok ga znak Čingečguka, koji je još uvijek po-zorno prisluškivao, ne uvjeri da se svaki trag četi, koja se povukla, izgubio u daljini. Onda mignu Heywardu da izvede konje i pomogne sestrama da uzjašu. Čim je to obavljeno, izađu na razlupana vrata te, krenuvši pravcem protivnim od onoga kojim su došli, ostave to mje-sto. Sestre bace još jedan potajni pogled na tihi grob i tužne razvaline osvijetljene blagom mjesečinom. Malo zatim pokri ih mrak beskrajne prašume.


Četrnaesto poglavljeStraža: Qui est la? Puc:

Paysans, pauvre gens de France1

Kralj Henrik VI.

Za vrijeme brzoga napredovanja od kolibe, pa dok cijelo društvo nije zašlo duboko u šumu, svaki je pojedinac i previše mislio samo na to da izmakne a da bi se usudio progovoriti ma i jednu riječ. Izviđač je zauzeo svoje mjesto na čelu povorke, no njegovi su, ko-raci, pošto je polučio priličan razmak između sebe i svojih nepri-jatelja, bili promišljeniji nego za hoda dan prije, jer mu je predjel okolišnih šuma bio posve nepoznat. Ovda-onda bi se zaustavio da se posavjetuje sa svojim prijateljima Mohikancima, pokazujući na mjesec i ispitujući pažljivo koru drveća. Za vrijeme tih kratkih stanka prisluškivali su Heyward i sestre ćutilima, koja su im zbog opasnosti postala dvostruko osjetljiva, ne čuju li se otkud kakvi znaci po kojima bi se moglo zaključiti da su neprijatelji u blizini. U takvim se trenucima činilo kao da su nepregledne površine zemlje uronjene u dubok san, nikakav se zvuk nije javljao iz šume, osim udaljenoga i jedva primjetljivog romona vode. I ptice, i životinje, i ljudi svi su kanda spavali, ako se kakav čovjek uopće i nalazio u toj prostranoj prašumi. Ali šum potočića, ma kako mu slabo i bilo žuborenje ipak je oslobodio vodiče ne male neprilike pa su odmah upravili korake prema njemu. Kad su stigli do obale male rječice, Oko Sokolovo ponovo se za-

Četrnaesto poglavlje

ustavi pa, skinuvši mokasine s nogu pozove Heywarda i Gamuta da učine isto. Zagaze zatim u vodu te stanu hodati gotovo čitav sat koritom potoka da ne bi ostavljali nikakva traga. Mjesec se već bio sakrio iza goleme skupine tamnih oblaka, nagomilanih nad zapadnim obzorom, kad su izašli iz plitke vode koja ih je odvodila od pravca njihova puta, te se ponovo popeli na svijetlu i ravnu pjeskovitu ravnicu. Tu se činilo kao da je izviđač opet kod kuće, jer je držao pravac sa sigurnošću i pouzdanošću čovjeka koji se kreće svjestan da poznaje put. Doskora je put postao neravan, a putnici su mogli jasno opaziti da im se bregovi s obje strane sve više približuju, i da zapravo ulaze u guduru jednoga od tih bre-gova. Iznenada Oko Sokolovo stane te počekavši da mu se ostali približe, progovori, no tako tiho i oprezno da je taj način govora samo još više isticao ozbiljnost njegovih riječi na tom tihom i mra-čnom mjestu.— Lako je poznavati staze i naći lizališta i potoke u divljim šumama — reče — ali tko bi se, kad vidi ovo mjesto, usudio kazati da semoćna vojska odmara između ovoga tihog drveća i pustih gora?— Prema tome nismo daleko od William Henrvja? — upita Hey-ward pristupivši bliže izviđaču.— Put je još dug i mučan, a kuda i kada da krenemo, eto to je sadanaša najveća briga. Vidite — doda upozorivši kroz drveće na mjesto, gdje su se na maloj površini vode odražavale nebeske zvijezde— to je »krvavo jezero«, a ja stojim na mjestu kojim sam ne samočesto putovao nego sam se tu često borio s neprijateljem od izlaskado zalaska sunca.— Aha, ta je tamna i turobna voda dakle grob junaka koji su paliu toj borbi. Čuo sam za tu vodu već prije, ali nikada nisam bio nanjezinim obalama.— Tri smo bitke s Nizozemcem-Francuzom1 samo u jednom danu— nastavi Oko Sokolovo, više prateći tok svojih misli nego odgovarajući na napomenu Duncanovu. — Namjerio se na nas, kadsmo kretali naprijed, da ga zaskočimo, pa nas je razjurio kao progonjenu divljač kroz klance sve do obala Horicana. Mi smo se onda

1. Barun Dieskau, Nijemac u službi Francuza. Nekoliko godina prije nego što


opet skupili iza brane od oborenih stabala te smo navalili na njega pod Sir Williamom, koji je baš zbog toga svoga djela dobio plemi-ćki naslov i postao Sir William. No i dobru smo odmazdu onom dali za sramotu koju nam je nanio istoga jutra. Stotinu je Francuza toga dana posljednji put gledalo sunce, pa i sam nam je njihov voda Dieskau pao u šake, tako isprebijan i izranjavan od našega oružja da se vratio u svoju domovinu nesposoban da i dalje sudjeluje u ratovima.— Slavno je to bilo djelo! — usklikne Heyward u svom mladenačkom žaru. — Glas o tome brzo je dopro do nas koji smo bili ujužnoj vojsci.— Da, ali s tim nije bilo svršeno. Mene je poslao major Effingham,i to na zahtjev samoga Sir Williama; da zaobiđem Francuze i daprenesem vijest o njihovu porazu spojnim putem sve do tvrđaveHudson. Upravo tamo, gdje vidite da se drveće diže na maloj uzvisini, nabasao sam na četicu koja nam je dolazila u pomoć, pa samih poveo na mjesto gdje je neprijatelj ručao i ne sanjajući da jošnije završen posao toga dana.— Pa ste ih iznenadili?— Jesmo, ako je smrt iznenađenje za ljude koji misle jedino nato da utaže glad. Nismo im dali vremena ni da odahnu, jer su segadno izmrcvarili u jutarnjoj bici, a bio je malo koji u našoj četicikoji nije od njihove ruke izgubio prijatelja ili rođaka. Kad je svebilo gotovo, svi su mrtvaci, a neki vele i svi umirući bili pobacani umalo jezero. Ove su moje oči vidjele gdje se voda jezera zarume-njela od krvi i postala tako crvena kako još nikada nije bila vodakoja je potekla iz utrobe zemlje.— Bio to prikladan, a nadam se, i miran grob za vojnika. Prematome vi već dugo vršite službu ovdje na granici.— Jal — reče izviđač uspravljajući svoje visoko tijelo s izražajemvojničkoga ponosa. Malo je jeke odzvanjalo među ovim gorama,koja ne bi bila ispremiješana s praskanjem moje puške, i nemanijedne četvorne milje između Horicana i rijeke na kojoj »Smrtdivljači« nije oborila jedno živo tijelo, bilo to neprijateljsko ili divlje zvijeri. Sto se tiče groba, da je tako miran, kako vi to spominjete, to je opet druga stvar. Ima ih u taboru koji vele i misle dačovjek koji mirno leži ne bi smio da se zakopa dok još ima daha u


vremena da kažu tko je još živ, a tko je već mrtav. Pst! Ne vidite li nešto, što se šeće po obali jezera?— Nije vjerojatno da ima još onakvih beskućnika poput nas u tojturobnoj šumi.— Takvi, kakav je on, slabo mare za kuću i za sklonište, a noćnarosa ne može ovlažiti tijelo koje provodi svoje dane u vodi — odvrati izviđač, pograbivši Heywarda za rame s takvom grčevitomsnagom da se mladi vojnik s bolju morao uvjeriti, kako je praznovjerni strah mogao zaokupiti čovjeka koji je inače tako neustrašiv.— Ma stanite! Pa to je čovjek od krvi i mesa i približuje nam se.Pograbite oružje, prijatelji, jer ne znamo s kime se možemo susresti.— Qui vive? — začu se strog, brz glas koji je zvučao kao izazov sdrugoga svijeta na ovom osamljenom i svečanom mjestu.— Šta veli? — šapne izviđač. — Ne govori ni engleski ni indijanski.— Qui vive? — ponovi isti glas popraćen zveketom oružja i prijetećim držanjem.— France! — poviče Heyward, iziđe iz sjene drveća na obalu jezera i približi se stražaru na nekoliko jarda.— D'ou venez vous — ou allez vous, d'aussi bonne heure? — zapita grenadir na jeziku i s naglaskom stare Francuske.— Je viens de la decouverte, et je vais me coucher.— Etes vous officier du roi?—Sans doute, mon camarade; me prends-tu pour un provinci-al! Je suis capitaine des chasseurs — (Heyward je dobro znao dastražar pripada linijskim trupama) — j'ai ici, avec moi, les fillesdu commandant de la fortification. Aha! tu en as entendu parler!je les ai fait prisonnieres pres de l'autre fort, et je les conduis augeneral!—Ma foi! mesdames; j 'en suis faehe pour vous — usklikne mladivojnik, dotičući se elegantno kape — mais fortune de geurre! voustrouverez notre general un brave homme, et bien poli avec desdames.—C'est le caractere des gens de guerre — reče Ćora, s divnomsabranošću. — Adieu, mon ami; je vous souheterais un devoir plusagreable a remplir.


učtivost. Heyward dometne: — Bonne nuit, mon camarade1!— pa svi krenu oprezno naprijed, ostavljajući stražara da seta uzobalu tihoga jezera, a da i ne sluti da bi neprijatelj mogao biti toliko drzak. Stražar je pjevuckao neke riječi koje mu je dozvala upamet prisutnost djevojaka, a možda i uspomene iz daleke krasneFrancuske.

Vive le vin, Vamour, etc, etc2.

— Dobro te ste razumjeli toga lopova! — šapne izviđač, kad sumalo poodmakli opet spusti pušku pod pazuh. Odmah sam opazioda je to jedan od tih neugodnih Francuza, pa je njegova sreća, štoje razgovarao prijateljski i dobro nam želio, jer bi se inače bilo našlo mjesta i za njegove kosti uz kosti njegovih zemljaka.Prekide ga težak i dubok jecaj koji se čuo iz niske kotline kao dadoista duhovi palih vojnika tumaraju oko svoga vodenoga groba.— Sigurno je to biće od krvi i mesa — nastavi izviđač —jer sablastse ne bi mogla tako čvrsto poslužiti svojim organima.— Bilo je to biće od krvi i mesa, ali da li taj jadnik još pripada ovomsvijetu, to je drugo pitanje — reče Heyward zaokruživši pogledomi opazi da je Čingečguka nestalo iz društva. Drugi je vapaj, slabiji odprvoga, bio popraćen teškim pljuskom u vodu, a nato opet nastupipotpuna tišina na obalama tužnoga jezera kao da se ono nikada nijeprobudilo iz svoga mira, otkad je stvoreno. Dok su još oklijevali štoda rade, opaze Indijanca kako izlazi iz guštare. Kad im se približio,poglavica pričvrsti za pojas skalp što ga je skinuo s nesretnoga mladog Francuza i još se pušio, a drugom rukom zatače nož i tomaha-

1. Prijevod cijelog francuskog dijaloga glasi: Tko je? — Francuska. — Odakledolazite, kuda idete tako rano ujutro? — Dolazim s izviđanja, a idem spavati.— Jeste li kraljevski časnik? — Dakako dragi prijatelju; ne smatraš me valjdakolonijalcem? Kapetan sam lovaca, a vodim evo sa sobom kćeri zapovjednikatvrđave. Aha! Čuo si već za njih! Evo, zarobio sam ih u blizini druge tvrđave,pa ih vodim generalu. — Vjere mi, moje gospođe žao mi vas je, ali što ćete,ratna sreća! Uostalom, vidjet ćete da je naš general valjan čovjek i vrlo učtivprema damama. — E, takav je već značaj ratnika. Zbogom, prijatelju! Željelabih vam ubuduće ugodniju dužnost,—J-aku noć. Driiateliu! — orev..........._ .


wk koji su se napili krvi. Onda opet zauze svoje mjesto u povorci kao čovjek koji je uvjeren da je učinio zaslužno djelo. Izviđač spusti jedan kraj puške na zemlju pa naslonivši ruke na drugi kraj stane u dubokoj šutnji razmišljati. Onda kimne tužno glavom te prošapne:— Bilo bi to krvavo i nečovječno djelo za bijelca! Ali eto, to susvojstva i navike Indijanca, pa mislim da mu to ne treba zamjeriti.Želio bih, međutim, da je to zadesilo kakva prokletog Minga, a netoga veselog dečka iz staroga kraja.— Dosta! — javi se Heyward koji se bojao da bi sestre, koje jošnisu ništa slutile, mogle pogoditi zašto su se zaustavili; svoje je gnušanje svladao tako da je razmišljao o cijeloj zgodi slično kao lovac.— Dogodilo se, pa premda bi bilo bolje da se nije dogodilo, sada sena stvari ne da promijeniti više ništa. Mi se nalazimo, kako vidite,očito unutar okvira neprijateljskih straža, pa što predlažete, kojimputem da krenemo?— Da — odgovori Oko Sokolovo, sabravši se opet — tako je, kakovi velite; prekasno je sada baviti se mislima o tome. Da, da, Francuzi su se okupili oko tvrđave pa proći pored njih slično je kao proćikroz ušicu igle.— A ne preostaje nam ni previše vremena da to izvršimo — dometne Heyward gledajući na maglicu koja je skrivala mjesec nazalazu.— I ne preostaje nam previše vremena da to izvršimo — ponoviizviđač. — Stvar se može izvesti na dva načina, i to uz pomoć Providnosti, bez čije se pomoći uopće ne može izvesti.— Recite ih brzo, jer vrijeme odmiče!— Jedan bi način bio da gospođice sjašu, a da konje pustimo, nekapobjegnu po ravnici. Ako bismo onda poslali Mohikance da idupred nama, mogli bismo probiti put kroz njihove straže, preko mrtvih tjelesa stražara.— To neće valjati, to neće valjati! — prekide ga plemeniti Heyw-ard. — Vojnik se sam može na taj način probiti, ali nikako, kad imatakvu pratnju za sobom.—- Doista bi to bio malo neugodan put za takve nježne nožice da po njem gaze — odvrati izviđač, komu to također ne bi bilo drago.— No mislio sam da priliči mojoj muževnosti da i taj način sporne-


izvan linija straža. Kad budemo vani, moramo poći prema zapadu te zaci među brdine, gdje vas mogu tako sakriti da vam nijedan od pasa koji su u Mantcalmovoj službi neće mjesecima moći nanjušiti trag.— E, pa učinimo tako, i to odmah!Dalji je razgovor bio suvišan jer Oko Sokolovo samo izdade nalog »za mnom« pa se vrati na put koji ih je doveo u sadašnju, ne samo kritičnu nego i opasnu situaciju. Dok lu napredovali, pomno su pa-zili, jednako kao za svoga posljednjeg razgovora, i izbjegavali svaki štropot; nitko, naime, nije mogao znati kad bi im mogla izniknuti na putu bilo prolazna patrola, bilo kakva predstraža koja se negdje zgurila. Dok su ovako šutke hodali uz sam rub jezera, Heyward i izviđač i opet su bacali kradomice poglede na tužnu njegovu po-vršinu. Uzalud su tražili čovjeka koji je još maloprije šetao tihom obalom, dok je slabo pravilno zapljuskivanje valića pokazivalo da se voda još nije posve slegla, pa ih je tako jezovito podsjećala na krvavi čin, što su ga upravo doživjeli. No i ta je niska kotlina, jednako kao cijela ta trenutna turobna zgoda, uskoro utonula u mrak te se izmi-jenila s obiljem crnih predmeta koji su ostajali iza naših putnika. Oko Sokolovo uskoro skrene s pravca njihova uzmaka, te udarivši prema bregovima koji su tvorili zapadnu granicu uske doline, po-vede svoje društvo brzim koracima duboko u naručaj sjena, što su ih bacali visoki, strmi vrhunci bregova. Put je sada bio težak, vodio je preko zemljišta koje je obilovalo klisurama i bilo ispresijecano gudurama, tako da su mogli samo polagano napredovati. Pusti su i crni brežuljci stajali s obje strane puta pa su ih barem pružanjem zaklona odštetili za tegobe putovanja koje su prouzročili. Konačno se društvo stalo penjati strmim i krševitim usponom po stazi koja se vijugala između klisura i drveća; izbjegavali su jedne, a upirali se o druge, na način koji je pokazivao da su tu stazu utrli ljudi koji dobro poznaju prašumu. Kad su se pomalo dizali iz doline, duboka se tama koja je obično preteča dana, počela gubiti, te su se pojedini predmeti javljali u jasnim i razgovijetnim bojama što ih im je dala priroda. Kad su izašli iz kržljave šume koja je rasla na krševitim obroncima brijega, na ravnu i mahovinom obraslu liticu na vrhuncu brijega, pozdravi ih jutro, koje se pojavilo rumeno nad zelenim omorikama brežuljka što se dizao na protivnoj strani doli-


Izviđač sada naloži sestrama da sjašu, pa, skinuvši uzde iz zvala i se-dla s leđa izmorenih životinja pusti ih na slobodu da provode osku-dan život među grmljem i slabim zelenilom tih povišenih predjela.— Idite — oprostio se od njih — i nađite svoju hranu, gdje vamje priroda daje, ali samo pripazite da ne postanete sami hranomgrabežljivim vucima među ovim brdinama!— Zar nam više neće trebati? — upita Heyward.— Pođite i pogledajte sami svojim očima — odgovori mu izviđač,stupajući prema istočnoj vrleti bregova, pa je mahnuo cijelom društvu da ga onamo slijedi. — Da je tako lako zaviriti u srce čovjeka,kako je lako promatrati odavle sve što se zbiva u Montcalmovutaboru, manje bi bilo licemjera na ovom svijetu, a Mingi bi sa svojom lukavošću slabije prolazili u svijetu nego Delavari sa svojomčestitošću.Kad su putnici stigli do ruba obronka, na prvi su pogled opazili kako su riječi izviđačeve ispravne i kakvom ih je divnom sigurnošću doveo do toga pogodnoga položaja.Brdo gdje su stajali bilo je možda jedno tisuću stopa visoko i imalo oblik čuna koji se diže malo ispred gorske kose, što se proteže neko-liko milja uzduž zapadne obale jezera, dok se ne sastane preko vode sa srodnim brdima što se nastavljaju nepravilnim i isprekidanim klisurama, tek rijetko obraslim crnogoricom sve do Kanade. Ne-posredno ispod nogu našega društva južna se obala Horicana vijuga u polukrugu od brijega do brijega, obrubljena širokim žalom koji ubrzo prelazi u nejednaku, i malo povišenu ravnicu. Prema sjeveru se proteže bistra, i kako se s te vrtoglave visine činilo, uska površina »svetoga jezera« ispresijecana nebrojenim zatonima, kojima rtovi fantastičnih oblika i mnogi otoci povećavaju čari. U udaljenosti od nekoliko milja kotlina se vode gubi među bregovima ili je zavijena u paru koja se valja nad njezinim krilom pod lakim jutarnjim povjetarcem. No mali otvor među vrhuncima brežuljaka pokazuje prosjek, kuda je jezero našlo put dalje prema sjeveru da raširi svoju bistru i obilnu vodu, prije nego što će je izliti u daleki Champlain. Prema jugu se protežu klanci ili točnije rečeno, isprekidane ravnice koje smo već više puta spomenuli. Na nekoliko milja u tom smjeru čini se, kao da se bregovi opiru da prepuste svoju vlast, ali dokud se još može dogledati, oni se najprije razilaze, a onda se potpuno gube


ke na njihovu pustolovnom dvokratnom putu. Uzduž obiju gorskih kosa, koje ograničuju obje strane jezera i doline, oblaci su se lakih vodenih para dizali u spiralnim crtama iz nenastavanih šuma te su podsjećale na dim iz skrivenih naselja, ili su se lijeno spuštali niza strmine da se sjedine s maglama iz nižih predjela. Jedan je jedini, osamljeni kao snijeg bijeli oblak lebdio nad dolinom te označavao mjesto gdje leži tiho jezerce.Neposredno uz obalu jezera i to bliže njegovu zapadnom nego isto-čnom rubu, ležali su široki zemljani nasipi i niske zgrade tvrđave William Henry. Dva su se velika bedema doimala, kao da počivaju na samoj vodi koja ih je oplakivala, dok su duboka jama i prostrane baruštine štitile tvrđavu s drugih strana i uglova. Površina je bila očišćena od drveća u prilično velikoj udaljenosti oko tvrđave, ali inače je svugdje kraj ležao u zelenom ruhu prirode, osim na mjesti-ma, gdje je prozirna voda krajolik učinila mekanijim, ili na mjesti-ma gdje su smione klisure dizale svoje crne, gole glave nad valovitu crtu gorskih kosa. S prednje su se strane viđali porazmješteni stra-žari koji su držali napornu stražu protiv brojnih neprijatelja, a unu-tar zidova vidjeli su putnici kako su ljudi još dremovni od noćnoga bdijenja. Prema jugoistoku, u neposrednoj vezi s tvrđavom, bio je šancima opkoljeni tabor, dizao se na pećinastoj uzvisini koja bi bila mnogo prikladnija za tvrđavu. Oko Sokolovo upozori društvo da se u tom taboru nalaze one pomoćne čete koje su onomad krenule zajedno s njima s Hudsona. Iz šuma se malo dalje prema jugu dizao na više mjesta taman sablasan dim koji se lako mogao razlikovati od čišćega isparavanja vode; Oko Sokolovo pokaza ga Heywardu kao dokaz da neprijateljske snage leže u tom pravcu. No prizor koji je najviše zanimao mladoga vojnika, odigravao se na zapadnoj obali jezera, i to već posve blizu njegovu južnom kraju. Na uskom potezu zemlje koji se s mjesta gdje je on stajao pričinjao preuzak da bi se na njemu mogla smjestiti tolika vojska, ali koji se zapravo protezao nekoliko stotina jarda od obale Horicana do podnožja bregova, vidjeli su se bijeli šatori i ratne sprave utaborene vojske od deset tisuća momaka. S prednje su strane već bile postavljene baterije, pa i u samom onom vremenu, dok su gledatelji s različitim čuvstvima promatrali sa svoje visine sliku koja se pred njima prostrla kao kakav zemljovid, dizala se iz nizina tutnjava to-


— Upravo ih jutro tamo dolje pozdravlja — progovori izviđač kojije duboko razmišljao — i stražari su odlučili probuditi momčadzvukom topa. Nekoliko smo sati zakasnili! Montcalm je već ispuniošume svojim prokletim Irokezima.— Kao da je doista cijeli kraj već napučen — odvrati Duncan. —Ali zar nema sredstva da bismo mogli ući? Biti zarobljen u tvrđavi,to bi bilo mnogo povoljnije nego pasti u ruke tim Irokezima kojitumaraju naokolo.— Pogledajte — usklikne izviđač, nesvjesno svraćajući Corinu pažnju na stan njezina oca — kako od toga hica frca kamenje sa zapovjednikove kuće! Eh! Ti će je Francuzi rastaviti brže nego što je bilasastavljena, ma koliko čvrsta i debela bila!— Heywarde, mučno mi je, kad vidim pogibelj koju ne mogu s njime dijeliti — reče neustrašiva, ali zabrinuta kćerka. — Pođimo doMontcalma i zamolimo slobodan prolaz. On se neće usuditi uskratiti djetetu tu milost.— Teško da biste doprli do šatora toga Francuza s kosom na glavi— odvrati prostodušni izviđač. — Da imam samo jedan od onihtisuću čamaca koji tamo prazni leže, moglo bi se to izvesti. Ha!Ubrzo će ta pucnjava prestati, jer eto odonud se približava maglakoja će pretvoriti dan u noć te učiniti indijansku strelicu opasnijomod izlivenog topa. Sada, ako se usuđujete, pođite za mnom, a ja ćupokušati da se probijem. Žudim, naime, već da se spustim u tajtabor, ako ne s drugog razloga, a ono već zato da si priuštim nekolicinu tih Minga, što se šuljaju tamo u guštari do onih breza.— Spremne smo! — reče Ćora odlučno. — Da stignemo onamo,izvrći ćemo se svakoj opasnosti.— Izviđač se okrene k njoj sa smiješkom čestita i srdačna odobravanja pa joj odgovori:— Ej, da mi je tisuću muškaraca mišićavih nogu i hitrih očiju kojibi se tako malo bojali smrti kao vi! Potjerao bih onda te brbljaveFrancuze natrag u njihova duplja, još prije konca ovoga tjedna, da bitulili kao privezana paščad ili gladni vuci. Ali mičimo se! — doda-de, okrenuvši se od nje prema ostalom društvu. — Magla se spuštatako brzo da ćemo jedva imati vremena da se s njome sretnemona ravnici i iskoristimo je kao zakrilje. Držite dobro u pameti: akobi se meni što dogodilo, hodajte uvijek tako da vam vjetar puše

-7O A A f\]~t 11ÔTl * ili' HTli CP


pogoditi pravi put, bilo to po danu ili po noći. On im onda mahne rukom da pođu za njim, te se spusti niz strmi obronak sa sigurnim ali opreznim koracima. Heyward pomogne sestrama kod silaženja pa su već za nekoliko minuta bili na podnožju brijega na koji su se bili popeli s toliko muke i tegobe. Pravac kojim udari Oko Sokolovo dovede putnike uskoro do ravnice upravo nasuprot provalnim vratima tvrđave koja je bila otprilike pola milje udaljena od mjesta, gdje je stao kako bi omogućio Duncanu da ga stigne sa svojim pratilicama. U svojoj revnosti i zahvaljujući prirodi tla stigoše prije magle, koja se teško spuštala na jezero pa moradoše malo pričekati, dok ne obavije neprijateljski tabor svojim vunastim velom. Mohikanci iskoristiše taj trenutak čekanja da se prikradu iz šume i pregledaju okolišne objekte. U kratkoj ih je udaljenosti slijedio izviđač, koji se htio što prije okoristiti njihovim izvještajem i steći barem približno znanje o mjestima koja su bila u neposrednoj blizini.Za nekoliko se trenutaka povrati, a lice mu se zarumenjelo od uzbuđenja, pa dade oduška svom neraspoloženju riječima koje nisu baš mogle ohrabriti ostale.— Taj je lukavi Francuz postavio straže baš na našem putu — promrmlja. — crvenokošce i bijelce, pa postoji podjednaka mogućnost,i da im padnemo u šake i da se u magli provučemo između njih!— Ne možemo li zaobići malo put, da izbjegnemo opasnosti? —upita Heyward — pa se onda opet vratiti na stazu, kad prođemostraže?— A tko bi, kad jednom skrenemo s puta, mogao u toj magli rećikada ili kako treba da se okrenemo, pa da opet pogodimo praviput? Magle Horicana nisu pramičci dima iz lule mira niti su dimkoji se diže iz vatre protiv komaraca. Još nije ni dorekao, kadlizatutnji težak udarac, a topovski metak padne u guštaru, okrznenajprije jedno mlado stablo, a onda se opet strovali na zemlju, alije pri tom uslijed otpora koji mu je pružalo stablo, izgubilo dostaod svoje snage. Indijanci stigoše gotovo u isti trenutak, kad i ovajstrašni vjesnik smrti, te Unkas stane nešto govoriti ozbiljno i vrloživo na delavarskom jeziku— Možda i jest tako, mladiću — šapne izviđač — ali teška se groznica ne može liječiti na isti način kao zubobolja. E, pa pođimo;mada prodire.. .___._______..,. ^„...„,... ...___,..... . ..... .....,., „_.„. ..


— Stanite — usklikne Heyward — razjasnite najprije, što očekujete1.— To se može brzo učiniti. Malo je nade, ali i to je bolje nego ništa.Ovo je metak što ga vidite — doda izviđač lupivši nogom o već neopasno željezo — zaoralo brazdu na svom putu iz tvrđave, pa ćemotragati za tom brazdom, ako nam se izjalove svi ostali znaci. Sada niriječi više, nego krenite za mnom, jer nam se inače može dogoditida nas magla ostavi na po puta, pa ćemo biti izvrstan nišan objemavojskama da pucaju na nas.Heyward opazi da je doista nastupila kriza kod koje su djela potre-bnija nego riječi, pa se stavi između obiju sestara i brzo ih povu-če naprijed držeći neprestano na oku mutnu sliku njihova vodiča. Ubrzo opaze da Oko Sokolovo nije preuveličao snagu magle jer samo što su pošli dvadesetak jarda, već je pojedinim članovima društva bilo teško da jedno drugo razaznaju u toj pari. Malo su bili zaokružili nalijevo pa su već opet krenuli nadesno i prevalili tako, kako je Heyward računao, pola puta do prijateljske tvrđave kad im do ušiju dopre strogi poziv, kako se činilo, iz udaljenosti od nekih dvadeset stopa.— Qui va la?— Naprijed — šapne izviđač, okrenuvši još jednom nalijevo.— Naprijed — ponovi Heyward, kad je jedno dvanaest glasova ponovilo taj poziv, a u svakom se od tih glasova osjećala prijetnja.— C'est moi — poviče Duncan, više vukući nego vodeći svoje pratilice za sobom.— Bete! — qui? — moi!— Ami de France.— Tu m'as plus l'air d'un ennemi de la France, arrete! Non1. Tirez,mes camarades1!Ovi smjesta poslušaju nalog, te hici iz dvadeset pušaka uzbibaše maglu. Srećom su slabo ciljali, tako da su meci prerezali zrak dru-gim pravcem, a ne onim, što su ga odabrali bjegunci. No ipak su prošli tako blizu da se neizvježbanom uhu Davidovu i obiju dje-vojaka činilo da su prohujali tek nekoliko palaca od njih. Začuje

. J, Tko teifk?—Tft saoija. —fihasfflel &o je to: ja? - Pnjateljlrancuske- -Više


se jasno ponovna zapovijed, i to ovaj put ne samo da se puca nego i da se ide u potjeru. Kad im je Hayward razjasnio značenje riječi što ih je uhvatio, Oko Sokolovo stane te progovori, stvorivši brzu i smionu odluku.— Uzvratimo vatru! — odluči. — Oni će vjerovati da je to provalaiz tvrđave, pa će uzmaknuti ili će čekati pojačanje.Osnova je bila dobro zamišljena, ali je promašila učinak. Čim su, naime, Francuzi čuli pucnjavu, odmah Icao da je cijela ravnica oži-vjela, puške su zazveketale na cijeloj površini, sve od obale jezera pa do najdaljeg ruba uz šumu.— Još ćemo cijelu njihovu vojsku navući na sebe i izazvati općijuriš! — reče Duncan. — Požurite se, prijatelju, tako vam vašega,a i našega života!Činilo se da bi izviđač rado udovoljio njegovu pozivu, ali u žurbi je i uslijed promjene položaja izgubio pravac. Uzalud je okretao jedan pa drugi obraz prema lakom povjetarcu, na obje je strane osjećao jednaku hladnoću. U toj dvoumici Unkas opazi brazdu jednoga to-povskog metka koje je prošlo kroz tri mravinjaka.— Da vidim smjer! — usklikne Oko Sokolovo te se nagne da uhvati pogledom pravac, a onda bez zatezanja krene naprijed.Uto se oko njih podiže vika, kletve, dozivi, praskanje mušketa, sve to brzo i bez prekida i kako se činilo, sa svih strana. Iznenada prodre jak mlaz svjetla kroz maglu, magla se zavijuga u debelim spiralama, nekoliko topova izbaci metaka preko ravnice a jeka vrati tutnjavu s muklih bregova.— To dolazi iz tvrđave — usklikne Oko Sokolovo i promijeniodmah pravac — a mi jurimo kao lude prema šumi, upravo podnož Makvima!Čim su opazili pogrešku, cijelo se društvo požuri da je što prije ispravi. Duncan rado propusti Unkasu da primi pod ruku Ćoru, a Ćora rado prihvati tu dobrodošlu pomoć. Progonitelji, žestoki i srditi, bili su im očito za petama, pa im je svakoga trenutka prijetilo ne samo da budu uhvaćeni, nego štoviše da budu ubijeni.— Point de quartier aux coquin'! — poviče revni progonitelj koji


kanda je upravljao operacijama neprijatelja.— Stojte čvrsto i budite spremni, moji junaci od šezdesete! — začuje se iznenada glas povrh njih. — Čekajte, dok ugledate neprijatelja, pa onda pometite ravnicu!— Oče, oče! — klikne prodirući glas iz magle. — To sam ja! Alice!Tvoja Elsie! Poštedi nas, oh! Spasi svoje kćeri!— Stanite! — javi se sad isti glas sa strašnim zvukom očinske zebnje, tako da je dopirao sve do šuma, odakle ga je vraćala dostojanstvena jeka. — To je ona! Bog mi je vratio moju djecu! Otvoriteulazna vrata, napolje, šezdeseta, napolje! Da nijedan nije potegnuootponca jer ćete ubiti moje ovčice! Otjerajte te Francuze bajunetama!Duncan začu škripu zarđalih stožera na vratima pa povodeći se za zvukom, poleti prema tom mjestu i naiđe na dugi red tamnocrve-nih vojnika koji su jurili na ravnicu. Prepoznao je svoj vlastiti ba-taljun Kraljevske američke vojske te, skočivši na njihovo čelo brzo ukloni svaki trag svojih progonitelja ispred tvrđave. Ćora i Alice jedan su trenutak dršćući stajale, uplašene što ih je tako naglo ostavio. No prije nego su mogle izustiti i jednu riječ, a i prije nego su mogle išta i pomisliti dotrči iz magle pred njih časnik golema stasa; kosa mu je posijedjela od godina i od službe, no vojničku su mu strogost godine ublažile, ali nisu uništile. Privine ih na grudi, a krupne su mu, vruće suze curile niz blijedo i izbrazdano lice, dok im je govorio s onim naročitim škotskim naglaskom:— Bože moj, za ovo Ti zahvaljujem! Sada neka dođe kakva mudrago opasnost. Tvoj je sluga pripravan!


Petnaesto poglavljeA sadržaj njezin, mislim da bih pogoditi mogao,

Udimo dakle, njegovu da čujemo poslanicu.Još prije nego Francuz i jednu prozbori riječ.

Shakespeare, Kralj Henrik V

Prvih je nekoliko dana prošlo u oskudici, metežu i opasnostima koje dovodi za sobom jaka opsada, protiv koje Munro nije imao dovolj -no snaga da se opire. Činilo se kao da je Webb sa svojom vojskom, koja je drijemala na obalama Hudsona, posve zaboravio na nepriliku u koju su zapali njegovi, zemljaci. Montcalm je cijelu šumu između obiju voda napunio, svojim divljacima, pa su se njihovi urlici i bojni krici orili preko prolazne ceste kroz britanski tabor, tako da su srsi prolazili srcima ljudi koji su ionako već naginjali da preuveličaju svaku opasnost.No nije tako bilo s onima koji su bili opsjedani u tvrđavi. Osokolje ni riječima i potaknuti primjerom svojih starješina, oni nisu izgubili srčanost nego su zadržali svoj stari dobri glas s revnošću koja služi na čast strogom značaju njihova zapovjednika. Francuski je general inače bio priznat kao vješt vojskovođa, ali kao da mu je sad dosta bilo što mu je pošlo za rukom proći kroz divlju prašumu da se sretne s neprijateljem, pa je propustio da zaposjedne obližnje brežuljke; a s ovih je lako mogao potpuno istrijebiti sve ljudstvo zatvoreno u tvrđa-vi. Takvu stvar u modernom ratovanju nijedan vojskovođa ne bi bio propustio. To omalovažavanje uzvisina, odnosno izbjegavanje truda uspona, može se smatrati jednom od loših strana ratovanja toga vre-mena. Izvor mu treba tražiti u jednostavnosti sukoba s Indijancima, u kojima su, već zbog naravi bitaka i gustoće šuma, tvrđave bile rije-

Petnaesto poglavlje

iz tih navika povlačila se sve do ratova za vrijeme Revolucije, pa je Sjedinjenim Državama prouzročila gubitak važne tvrđave Ticonde-roga i tako otvorila Burgovnevoj vojsci put u srce zemlje. Danas bi svatko tko bi propustio iskoristiti prednosti što ih pružaju uzvisine izgubio ugled, i to i inženjer koji bi zasnovao tvrđavu na podnožju brda, i general komu bi palo u dužnost da je brani. Cesto se naime pretjeruje u isticanju poteškoća, kad treba utvrditi uzvisinu, kao što je to bilo kod »Mount Defiance«.Turist, bolesnik — pa i prijatelj prirode u svom četveropregu — koji se danas vozi kroz predjele što smo ih pokušali opisati da traže bilo nove dojmove, bilo zdravlje, bilo užitak u prirodnim ljepotama, koji nastoje postići svoj cilj u onim lječilištima koja su od onda nastala pod upravom državnika1, koji je bio dosta odvažan da stavi na kocku svoju političku budućnost za ovako dvojbenu stvar, neka ne misli da su njegovi preci isto tako lako prelazili preko tih brežuljaka ili gazili preko tih voda. Već sam prijenos teškoga topa značio je onda isto tako veliku stvar kao i sama pobjeda. Dakako, ako ga poteškoće puta nisu odvojile od onoga, što pripada topu, to jest od municije, bez koje je postao beskorisna željezna cijev.Nepovoljno stanje, koje je bilo posljedica takva položaja, zadavalo je teških briga odlučnomu Škotu koji je sada branio tvrđavu William Henry. Njegov protivnik, premda je zanemario brežuljke, ipak je vrlo proračunato postavio svoje baterije po ravnici pa se njima snažno i spretno služio. Takvom su napadu opsjedani mogli suprotstaviti jedi-no nepotpune i ubrzane pripreme tvrđave u divljoj šumi. Bilo je to poslije podne petoga dana opsade, a četvrtoga dana otkako je major Heyward nastupio ovdje službu. Iskoristio je neke dogovore koji su se vodili, pa se prošetao do nasipa jednoga od bastiona na vodi da udahne malo svježega zraka s jezera i da pregleda napredovanje opsade. Bio je posve sam, izuzevši osamljenoga stražara koji je hodao gore-dolje po nasipu, jer su i topnici iskoristili stanku u vršenju svojih dužnosti. Večer je bila krasna, mirna, a laki je zračak s bistre vode osvježavao i mirio živce. Kao da je u trenutku, kad je umuknula tutnjava topova i praskanje pušaka, i sama priroda iskoristila vrijeme da

mivpmer države . U:____„i___:„;


se pokaže u svom najblažem i najčarobnijem obliku. Sunce slalo svoje posljednje zrake na cijeli kraj, a one su već izgubile svoju žestinu koja je uobičajena u tom podneblju i u to godišnje doba. Bregovi su bili zeleni, svježi i dražesni, uronjeni u blago svjetlo i zasjenjeni laganom parom koja je lebdjela između njih i sunca. Brojni su otoci počivali u njedrima Horicana, jedni niski i napola utonuli, kao da spavaju u vodi, a drugi kao da lebde nad površinom poput malih brežuljaka od zelena baršuna. Između njih su ribari neprijateljske vojske mirno veslali u svojim čamcima ili su odmarajući se, plutali po staklenom zrcalu, tiho obavljajući svoj posao.Cijeli prizor bijaše u isti mah i živ i tih. Sve što je pripadalo prirodi, bilo je ili dražesno ili u svojoj jednostavnosti veličanstveno, dok je ona strana prizora koja je ovisila o djelovanju i kretnjama ljudi bila živa i nestašna.Dvije su se zastave vijorile, jedna na izbočenom uglu tvrđave, a druga na najistaknutijoj bateriji opsjedača kao znaci primirja za vrijeme ko-jega se činilo da je prestala ne samo borba nego i sami neprijateljski osjećaj među protivnicima. Iza ovih lepršali su otvarajući i zatvarajući teške svilene nabore, protivnički barjaci Engleske i Francuske. Stotina je veselih i bezbrižnih Francuza povlačilo mrežu do šljunko-vite obale, u opasnoj blizini mrkoga, ali tihoga topa tvrđave dok su s istočnih bregova odjekivali glasni povici i bučno veselje kojim je bio popraćen taj sport. Neki su se žurili da uživaju u vodenim igrama na jezeru, drugi se, u neutaživoj radoznalosti toga naroda s trudom uspinjali na obližnje brežuljke. Sve su te sportove i zabave pratili kao dokoni, ali prijateljski raspoloženi promatrači i oni neprijatelji koji su pazili na opsjedane, i sami opsjedani. Tu i tamo bi koji stražar zapje -vao ili bi se umiješao u ples koji je i mrke divljake privukao iz njihovih ležaja u šumi. Ukratko, sve je odavalo prije sliku opće radosti nego čega ukradenoga od opasnosti i tegoba osvetljivoga ratovanja. Duncan je stajao i razmišljao te promatrao nekoliko minuta cijeli pri -zor dok mu štropot koraka, koji su se približavali, nije privukao po -gled na ravnicu pred ulaznim vratima. Prošeta do ugla bastiona i opazi izviđača koji se u pratnji francuskog časnika približavao glavnoj zgradi tvrđave. Lice Oka Sokolova bilo je utučeno i zabrinuto, a izražaj snu-žden, kao da osjeća najdublje poniženje, što je pao u ruke svojim ne-prijateljima. Nije imao uza se ni svoga omiljeloga oružja, štoviše ruke

Petnaesto poglavlje

stavka, koje zaštićuju donosioce poruka, u posljednje je vrijeme tako učestalo da je Heyward očekivao, kad je bacio prvi, bezbrižni pogled na tu grupu, da će vidjeti opet kakva neprijateljskog časnika komu je povjerena slična dužnost. No onoga je trenutka, kad je spazio visoki stas i još uvijek tvrdo iako pokunjeno lice svoga prijatelja lovca ostao zabezeknut te se okrenuo da siđe s bastiona u glavnu zgradu tvrđave. Odjek drugih glasova privukao je, međutim, na trenutak njegovu pa-žnju tako da je istoga trenutka zaboravio svoju namjeru. Na unutar -njem uglu nasipa nabasao je na sestre koje su šetale po predziđu tra-žeći kao i on zraka i oporavka od života u zatvorenom prostoru. Nisu se bile srele s njime od onoga bolnoga trenutka kad ih je ostavio, samo da im osigura spas. Bio je otišao od njih kad su bile izmučene od briga i izmorene od napora, a sada ih je vidio odmorene i osvježene, iako plašljive i zabrinute. Pod takvim okolnostima nećemo se začuditi, što je mladić na trenutak izgubio iz vida sve druge stvari, samo da bi mo -gao s njima razgovarati. No pretekao ga je glas živahne mlade Alice.— Oh, nemarni, nevjerni viteže koji ostavlja svoje dame na cjedilupred samim vratima spasa! — uskliknu.— Tu smo bile danima, ah, što da kažem, vjekovima, čekajući vasda nam padnete pred noge, tražeći milost i zaborav zbog vašega kukavnog otpadništva, ili bolje bih rekla odmetništva, jer vi ste doistaodbjegli na način, u kojem vam ni ranjena divljač, kako bi naš vrijedniprijatelj izviđač rekao, ne bi bila ravna.— Vi razumijete da Alice tim riječima misli iskazati našu hvalu i našblagoslov — dodade ozbiljnija i promišljenija Ćora. — No uistinusmo se malo čudile, što ste se tako uporno držali daleko od mjesta,gdje bi se zahvalnost kćeri bila sjedinila sa zahvalnošću oca.— Sam vam vaš otac može reći da nisam zaboravio na vašu sigurnost, premda sam bio daleko od vas — odvrati mladić. — Za vlastnad onim čitavim selom šatora — pritom pokaže na opšančeni tabor— tekla je oštra borba, jer tko ga drži u vlasti, zna da je gospodar inad tvrđavom i nad svime, što ona krije. Svi su moji dani i noći tamoprotekli, otkada smo se rastali jer sam znao da me dužnost zove onamo. Ali — dodade s izražajem žalosti koji je pokušavao prikriti, iakobez uspjeha — da sam znao da se tako može tumačiti držanje vojnika,svim bi se ostalim razlozima što se nisam javljao pridružio još i stid.— Heywarde! Duncane! — usklikne Alice i nagne se naprijed da bo-


zarumenjeli obraz i gotovo prekri suzu koja joj je kanula iz oka. — Da sam mogla i pomisliti da će vam glupi moj govor uzrokovati bol, bila bih šutjela kao zalivena. Ćora može reći, ako samo hoće, koliko smo cijenili vaše usluge i koliko je duboka, gotovo bih rekla koliko je žarka naša zahvalnost!— A hoće li Ćora posvjedočiti istinitost tih riječi? — povikne Duncankomu je smiješak iskrene radosti odagnao oblak tuge s lica. — Stoveli naša ozbiljnija sestra? Hoće li ona nići ispriku za nemar viteza uvršenju vojničkih dužnosti ?Ćora ne odgovori odmah, nego okrene lice prema vodi, kao da pro-matra površinu Horicana. Kad je upravila tamne oči na mladića, odra-žavao se u njima izražaj tjeskobe koji je odmah uklonio s njegove duše svaku drugu misao osim nježne zabrinutosti.— Vama nije dobro, draga gospođice Munro! usklikne mladić, a mismo se šalili, dok ste vi trpjeli.— Nije to ništa — odgovori ona odbijajući ponuđenu joj pomoć saženskom suzdržljivošću. — Sto ne mogu vidjeti sunčane strane života, kao ova nedužna, živahna entuzijastkinja — dometne položivširuku lako, ali s puno ljubavi, na rame svoje sestre — to je posljedicaiskustva, a možda i nesretna crta moga značaja. Vidite — nastavi,kada se namjerava otresti svakoga nastupa slabosti u osjećaju svojihdužnosti — pogledajte oko sebe i recite kakvi su to izgledi za kćervojnika koji gleda svoju najveću sreću u časti i ratničkoj slavi.— Ni jedno ni drugo neće i ne smije biti okaljano okolnostima koje suizvan njegove moći — odgovori Duncan toplo.— Ali vaše me riječi podsjećaju na moju dužnost. Idem sada do vašega junačkoga oca da čujem njegove odluke u pitanjima obrane. Bogvas blagoslovio, ma kakva vam sudbina bila, plemenita Ćora, jer takovas smijem i tako vas moram zvati.Ona mu iskreno pruži ruku, no usne joj zadrhtaše, a obraze joj postupno obli pepeljasto bljedilo. — Kakva god vam bila sudbina, znam daćete služiti na čast i biti ukras svome spolu. Zbogom, Alice — glas muje od divljenja prešao u nježnost — zbogom, Alice! Uskoro ćemo seopet sastati, kao pobjednici, nadam se, i usred veselja!Ne čekajući odgovora ni od jedne ni od druge mladić se spusti niztravom obrasle stepenice bastiona i prošavši hitro preko malog zaravanka, nađe se ubrzo kod njihova oca. Munro je šetao u svojoj uskojsobi velikim koracima i zabrinuta lica. kad ie Duncan ušao..........._^_.

Petnaesto poglavlje

— Pogodili ste moje želje, majore Heywarde — pozdravi ga — upravo sam vas htio zamoliti da me posjetite.— Žao mi je što moram vidjeti, gospodine da se glasnik, koga samtako toplo preporučio vraća pod paskom Francuza! Nadam se danema razloga posumnjati u njegovu vjernost?— Vjernost Duge Puške meni je vrlo dobro poznata — odvrati Munro — te je izvan svake sumnje, premda se čini da ga je njegova dobrasreća ovaj put ostavila. Montcalm ga je uhvatio, pa ga je s prokletomudvornošću svoga naroda poslao natrag s porukom da »zna, kolikocijenim toga čovjeka, pa ga stoga ne može zadržati kod sebe«. Jezuitski je to način, majore Heywarde, čovjeku tako dati pod nos njegovunedaću!— No, a general i njegova pomoć?— Niste li gledali na jug kad ste ulazili, pa niste li ih mogli vidjeti?— odvrati stari vojnik, gorko se smijući. — Eh, eh, nestrpljiv ste vidječak, gospodine, pa ne puštate tomu plemenitom gospodinu dovoljno vremena da se došeta!— Znači, oni dakle dolaze? Zar je to izviđač rekao?— Kada? I kojim putem? To mi je, naime, taj bedak propustio reći.Čini se da tu ima i neko pismo, a to je jedina ugodna strana markizade Montcalma, (uvjeravam vas Duncane; svaki bi čovjek iz Lothiana1

mogao kupiti tuce takvih markizata) možete biti sigurni da bi taj francuski gospodin u svojoj plemenitosti svakako bio priopćio nama tevijesti da su bile loše.— Prema tomu, on je zadržao pismo, a oslobodio glasnika:—Da, tojeučinio, i to za volju, kako biste vi rekli, puke »abonhommie«2. Usudio bih se ustvrditi, ako bi se istina mogla saznati, da je još djed toga čovjeka jamačno davao obuku u plemenitom umijeću plesanja.— Ali što veli izviđač? On ima i oči i uši, a ima i jezik; kakav je onusmeni izvještaj podnio?— Oh, gospodine, ne fale njemu prirodni organi, pa može reći, svešto je vidio i što je čuo. Cijela stvar je ova: postoji tvrđava Njegova Veličanstva na obalama Hudsona, koji se zove Edward, u čast NjegovaMilostivog Visočanstva, Vojvode od Yorka, kako dobro znate. I ta je

— prey,.,.

Posljednji flohikanac

tvrđava dobro nakrcana vojnicima, kako tvrđava i treba da bude.— Pa zar nije bilo nikakvih pokreta, nikakvih znakova da postoji namjera da nam se pritekne u pomoć?— Da, bilo je jutarnjih i večernjih smotra pa ako jedan od tih vrijednih mladića provincijalnih četa... no vama je ona uzrečica poznata,Duncane, jer ste i sami napola Skot... ako pustiš barut da padne nažeravicu, nastat će vatra... — No uto iznenada zamijeni gorku ironijudubljim, ozbiljnim govorom i nastavi: —-&a ipak možda ima, mora dabude nešto u tom pismu, što bi bilo vrijedno znati!— Odluka nam mora biti brza — reče Duncan, koji je odmah iskoristio okolnost što je njegov zapovjednik promijenio način govora, pase dotakao važnijih predmeta u razgovoru. — Ne mogu vam zatajiti,gospodine da se tabor neće više moći dugo održati. A žalim što moram dodati da ni u tvrđavi stvari ne stoje bolje: više je od polovinetopova napuklo.— Pa kako i može biti drugačije? Neke smo izvukli s dna jezera, nekisu hrđali u šumama, otkako je ova zemlja otkrivena, a neki nisu nikada ni bili topovi nego nekakve igračke za civile! Zar vi mislite, gospodine, da možete imati Woolwich Warren' usred prašuma, tri tisućemilja daleko od Velike Britanije?— Zidovi se raspadaju oko nas, a počinjemo oskudijevati i zalihama— nastavi Heyward, ne obzirući se na nov izljev negodovanja svogapretpostavljenoga. — Pa i sami ljudi već pokazuju znakove nezadovoljstva i zabrinutosti.— Majore Heywarde — odvrati Munro, okrenuvši se svomu mladenačkom drugu s dostojanstvom svojih godina i svoga višega čina.— Badava bih bio služio Njegovom Veličanstvu pola vijeka i badava bise ova moja glava bila osula sjedinama da nije i meni poznato sve tošto govorite i da ne znam kako nas prilike potiču da brzo nešto učinimo. Ali sve što činimo, moramo činiti za čast kraljeva oružja, a samomalo što poradi nas samih. Dok ima imalo nade da bi nam mogla stićipomoć, držat ću ovu tvrđavu, pa makar to morao činiti šljunkom štoću ga skupljati na obali jezera. Zato bismo morali vidjeti to pismo dasaznamo namjere čovjeka što ga je grof Loudon ostavio ovdje među

Petnaesto poglavlje

nama kao svoga zamjenika.— A mogu li vam ja biti od kakve koristi u toj stvari?— Možete, gospodine. Markiz je Montcalm uz ostale svoje učtivostipozvao mene na osobni razgovor na jednom mjestu između tvrđave injegova tabora, u svrhu, kako mi je poručio da mi priopći dalje vijesti.Evo vidite, meni se čini da ne bi bilo zgodno da pokažem, kako jedvačekam da se s njim sastanem, pa bih volio poslati vas, časnika višegačina, da pođete onamo kao moj zamjenik. Ne bi, naime, s druge strane služilo časti Škotske ni to kad bi se govorilo da je pripadnik kojedruge države na zemlji bio učtiviji od škotskoga plemića.Duncan nije želio preuzeti preteški zadatak da se upusti u raspravu o tome koji se narod ima smatrati više ili manje učtivim, nego je dra-ge volje odmah pristao da zamijeni staroga vojnika kod predstojećih razgovora. Dugo je potrajao povjerljivi razgovor za vrijeme kojega je mladić iz iskustva i prirođene oštroumnosti svoga zapovjednika dobio još bolji uvid u svoju dužnost. A onda se s njim oprosti. Budući daje Duncan mogao nastupiti samo kao predstavnik zapovjednika tvrđave, nije bilo potrebno održati sve ceremonije koje bi inače popratile sastanak zapovjednika dviju neprijateljskih oružanih snaga. Primirje je još trajalo, pa je Duncan uz udaranje bubnjeva i zaštićen bijelom zastavicom izlazio iz glavnih, provalnih vrata poslije najviše deset minuta, pošto je primio upute. Francuski časnik, koji se nalazio kod predstraža, primio ga je s uobičajenim formalnostima i odmah ga odveo do šatora glasovitoga vojnika koji je vodio francuske oružane snage.Neprijateljski je general primio mlađahnoga poslanika, okružen naj-višim svojim časnicima te mrkom skupinom urodeničkih poglavica koji su ga pratili na bojno polje, svaki s ratnicima svoga plemena. Heyward se zapanji, kad, zaokruživši pogledom ugleda među mrkim ratnicima zlobni lik Mague koji ga je promatrao mirno, ali namrgo-đeno pažljivo, kakav je već bio obični izražaj toga lukavog divljaka. S usta se mladićevih pače vine tihi usklik iznenađenja, no smjesta se sjeti svoga zadatka kao i ljudi, među kojima se nalazi, pa svlada svaku uzbuđenost i okrene se neprijateljskom vojskovođi koji je već bio ko-raknuo naprijed da ga primi.Markiz Montcalm bio je u vrijeme koje opisujemo u naponu svoje snage, a možemo reći i na vrhuncu svoje slave. Ali i u tom svom za-


pomno pazio na forme učtivosti, nego i svojom viteškom hrabrošću koja će ga nepune dvije godine kasnije i potaknuti da žrtvuje svoj ži-vot na ravnicama Abrahama. Duncanu je odlanulo, kad mu je pogled sa zlobnoga lica Maguina pao na nasmijane i uglađene crte te pleme-nito vojničko držanje francuskoga generala.— Monsieur — progovori general — j'ai beuacoup de plaisir a, bah,ou est cet interprete?— Je crois, monsieur, qu'il ne sera pas necessaire — odgovori muskromno Heyward — je parle un peu frangais.— Ahi j'en suis bien aise — na to će Montcalm, pa prihvati Heyw-arda prijateljski za ruku i povede ga duboko u svoj šator, tako da ihdrugi nisu mogli čuti. — Je deteste ces friponsla, on ne sait jamais surquel pie on est avec eux. Eh bien! monsieur1 — nastavi govoreći podjednako francuski. — Premda bih bio ponosan da sam mogao primiti vašega zapovjednika vrlo mi je drago što je on našao shodnim da sedade zastupati časnikom tako odličnim, a uvjeren sam i ljubaznim.Duncan se duboko nakloni, jer mu je taj kompliment godio, premdaje bio nakanio da se neće dati nikakvom lukavošću zavesti na to dasmetne s uma probitke svoga vladara, a Montcalm nakon kratke stanke, kao da je htio sabrati misli, nastavi:— Vaš je zapovjednik hrabar čovjek i sposoban da odbije moje napade. Ali, gospodine, zar nije vrijeme da mislimo više na čovječnost,manje na hrabrost? I jedno i drugo svojstvo podjednako je značajnoza junaka.— Mi smatramo da su ta svojstva nerazdvojiva — odvrati Duncansmiješeći se. — No dok nas snaga Vaše Preuzvišenosti potiče na hrabrost, za čovječnost još nam se nije pružila prilika.Sad se opet Montcalm malo nakloni, no učinio je to kao čovjek koji je odveć iskusan, a da ne bi odmah osjetio laskanje. Promislivši trenutak on dometne:— Možda me moj dalekozor vara, pa vaša tvrđava možda bolje odolijeva mojim topovima, nego sam to pretpostavljao. Znate li kolikobroje naše snage?

1. Gospodine, vrlo mi je drago, ali gdje je taj tumač? — Mislim, gospodine, da nam neće trebati, ja znam nešto francuski. — Ah, to mi je vrlo drago, mrîm tp Innnvp nikad ne možete znati, kako s niima stojite. E. pa dobra..,

Petnaesto poglavlje

— Naše su procjene različite — odgovori Duncan nehajno — no ninajviša ne računa više od dvadeset tisuća momaka.Francuz se ugrize za usne te uperi oštar pogled u majora, kao da želi pročitati njegove misli. Onda s pripravnošću koja mu je bila svojstve-na, nastavi, kao da priznaje istinitom procjenu koja je zapravo bila dvaput veća od stvarne snage njegove vojske.— Slab je to kompliment za budnost nas vojnika, kad ne možemo,raditi što god nam drago, prikriti broj svojih vojnika. Ako bi to uopćebilo moguće, mislili smo da je možemo prikriti u ovim šumama. Nopremda mislite da je preuranjeno poslušati zov čovječnosti — nastavinasmijavši se vragoljasto — možda ću smjeti vjerovati da kod takomlada čovjeka, kao što ste vi, galanterija nije pala u zaborav. Čujem dasu kćeri zapovjednikove ušle u tvrđavu već za vrijeme opsade.

— Istina je, gospodine. Ali ne samo da nam one nisu oslabile energiju,nego su nam svojom odvažnošću samo dale dobar primjer. Da nijepotrebno ništa drugo osim odrješitosti da se, suzbije takav savršenivojnik, kakav je gospodin de Montcalm, rado bih povjerio obranuWilliam Henrvja starijoj od tih dviju djevojaka.— U našim Salijskim zakonima piše mudra odredba: »Kruna francuska ne smije nikada pasti s koplja na preslicu« — odgovori Montcalm suho i malo oholo, no nastavi odmah svojim otvorenim i lakimnačinom — ali kako su sva plemenita svojstva nasljedna, rado vamvjerujem. Ipak, kako sam već kazao, i hrabrost ima svojih granica, ane smije se zaboraviti čovječnost. Nadam se, gospodine, da dolazite sovlaštenjem da pregovarate o predaji tvrđave?— Zar je Vaša Preuzvišenost pronašla našu obranu tako slabom dasmatra tu mjeru potrebnom?— Bilo bi mi žao kad bi se ta obrana zavlačila u tolikoj mjeri da bito razdražilo ove moje crvene prijatelje ovdje — nastavi Montcalm,bacivši pogled na grupu ozbiljnih i pažljivih Indijanaca, a i ne osvrćućise na pitanje mladićevo. — Već i sada mi je dosta teško obuzdatinjihove ratne navike.Heyward ne odgovori ništa, jer mu je na pamet došlo bolno sjećanje nedavno preživjelih opasnosti, i jer su mu pred oči iskrsli likovi onih jadnih nježnih stvorenja koja su s njime dijelila sve te patnje.— Ova gospoda — nastavi Montcalm, iskorištavajući prednost napodručju koju je, kako je mislio, stekao — postaju strašni kad se


držimo na uzdi kad se rasrde. Eh bien, monsieur! Hoćemo li govoriti0 uvjetima?— Bojim se da je Vaša Preuzvišenost u zabludi o snagama WilliamHenrvja i zalihama garnizone!— Ne opsjedam Quebec već zemljanu utvrdu koju brani dvije tisućetrista hrabrih momaka — glasio je lakonski odgovor.— Naši su bedemi doduše zemljani i ne leže na klisurama Cape Di-amonda, ali stoje na obali koja se pokazala tako kobnom Dieskauu1 njegovoj vojsci. Osim toga, na nekoliko sati hoda nalazi se snažnavojska koju smatramo također dijelom naših snaga.— Jedno šest do osam tisuća momaka — odvrati Montcalm s prividnom ravnodušnošću — za koje njihov zapovjednik smatra da jemnogo sigurnije ako su u svojim utvrdama nego na bojnom polju.Sada je na Heywardu bio red da se od uzbuđenja ugrize za usne, kadje onaj drugi tako hladno spominjao vojsku za koju je mladić znao dase njezina snaga precjenjuje. Obojica neko vrijeme ne rekoše ništa,a onda Montcalm nastavi razgovor na način, iz kojega je jasno proizlazilo da je mislio kako je jedina svrha posjeta njegova gosta da stavi uvjete kapitulacije. Heyward je sa svoje strane pokušavao navestifrancuskoga generala da izda što je saznao iz uhvaćenoga pisma. Nonijednom od njih ne uspije lukavština, pa pošto se razgovor još nekovrijeme bezuspješno protegnuo, Duncan se oprosti, s ugodnim dojmom o učtivosti i sposobnosti neprijateljskoga vođe, ali baš tako malokao i prije upućen u ono što je želio doznati. Kad je došao Montcalmga otprati do vrata šatora, ponavljajući svoj poziv zapovjedniku tvrđave da se s njim sastane na otvorenom polju između obiju vojska.Tamo se rastanu, a Duncan se vrati do francuskih predstraža u istojpratnji kao i prije, a odanle smjesta nastavi put u tvrđavu i u stansvoga zapovjednika.

Šesnaesto poglavlje

Šesnaesto poglavljeEdg. U bitku prije no pođeš, otvori ovo pismo.

Shakespeare, Lear

Major je Heyward našao Munra u društvu njegovih kćeri. Alice mu je sjedila na krilu i svojim nježnim prstima raščešljavala njegovu sijedu kosu na čelu, a kad god bi se pravio da se ljuti poradi njezinih igrarija, primirivala bi mu tobožnju srdžbu pritiskajući svoje rumene usne na njegovo namrgođeno čelo. Ćora je sjedila blizu njih pa ih mirno i zadovoljno promatrala, a zabavu je svoje mlađe sestre pratila onom materinskom nježnošću koja je bila svojstvena njezinoj ljubavi prema Alici. Činilo se da su u toj tihoj obiteljskoj dokolici zaboravljene ne samo tek pretrpljene opasnosti, nego i one koje su još prijetile. Bilo je kao da su htjeli iskoristiti kratko primirje da se barem kratak trenutak prepuste svojoj najčišćoj i najistinitijoj ljubavi; u tom jednom trenutku sigurnosti kćeri su zaboravile svoje bojazni, a stari vojnik svoje brige. Duncan, koji je u svojoj revnosti da se što prije prijavi ušao nenajavljen, stajao je nekoliko trenutaka promatrajući s uživanjem taj prizor. No hitre su i nemirne oči Alici-ne brzo uhvatile njegov lik koji se odražavao u ogledalu te zarume-njevši se, skoči s krila očeva i poviče glasno:— Major Heyward!— Sto je s tim mladićem? — upita otac. — Ja sam ga poslao da semalo nateže s tim Francuzom... Ha, gospodine, vi ste mlad, i vi stehitar... Marš odavle, bagažo jedna! Kao da već ne bi bilo dosta brigaza vojnika da mu i nije tabor pun takvih brbljavih cura, kakve stevi!

pođe smijući se za sestrom knia \p cmiiactti trunulo \v ^ko n


umjesto da upita mladića za rezultat njegove misije, stane šetati sobom, nekoliko trenutaka s rukama prekriženim na leđima, a gla-vom okrenutom prema vratima, kao čovjek koji o nečem razmišlja. Konačno podigne oči, još zamagljene od očinske nježnosti, te uskli-kne:— Doista su to divne djevojke, Heywarde, i to takve kojima sečovjek može ponositi. j— Mislim da nije potrebno da istom sada saznate moje mišljenje ovašim kćerima, pukovniče Munro.— Da, istina je, momče, istina je — prekine ga nestrpljivi starac— imali ste namjeru da mi otvorite svoje srce malo opširnije onoga dana, kad ste prispjeli, ali smatrao sam da nije dolično za staravojnika da razgovara o ženidbenoj sreći i o svadbenom veselju u trenutku, kad je vjerojatno da bi neprijatelji kraljevi mogli biti nezvanigosti na svadbenoj gozbi. No imao sam krivo pa sam sada spremanda slušam što mi imate reći.Koliku mi god veliku radost pruža to što velite, dragi gospodine, imam sada da vam isporučim nešto od Montcalma...— Pustite s mirom Francuza i svu njegovu družbu! — poviče naglostari vojnik. — Još on nije gazda William Henrvja, a neće ni biti,ukoliko se Webb pokaže čovjekom, kakav bi trebao da bude. Ne,gospodine! Bogu hvala, još nisam u takvom škripcu da se Munrone bi mogao baviti svojim obiteljskim dužnostima. Vaša je majkabila jedino dijete moga najboljega prijatelja, Duncane, i sada ću vassaslušati, pa makar se svi vitezovi Ljudevita Svetoga skupili na ulaznim vratima sa samim onim francuskim svecem na čelu, u željida sa mnom progovore riječ. Lijepo je to plemstvo koje se možekupiti s nekoliko bačava šećera! I ti markizati za dva penija! Stričak1

morate spomenuti, ako želite govoriti o redu i časti i o starini; toje pravi »Nemo me impune« lacessit2 viteštva! Vi ste imali predakakoji su pripadali tomu redu, Duncane, a ti su bili ukras škotskogaplemstva.Heyward, koji je vidio da njegov pretpostavljeni osjeća upravo zlo-ban užitak u tom, da pokaže kako prezire poruku francuskoga gene-


rala, nije bio raspoložen da pogoduje tim namjerama, za koje je znao da će biti vrlo kratka vijeka, stoga je odgovorio toliko ravnodušno koliko je već mogao s obzirom na važnost predmeta.— Moja je molba, kako znate, gospodine, išla tako daleko da samželio postići čast da vam budem sin.— Ej, moj mladiću, našli ste pravu riječ da vas svatko može lakorazumjeti što želite. Ali da Vas pitam, gospodine, jeste li se takoizrazili i prema djevojci?— Tako mi časti, nisam! — usklikne Duncan toplo. — Bila bi to zloupotreba povjerenja da sam iskoristio svoj položaj u takvu svrhu.

— Vaši nazori, to su nazori pravoga gospodina, majore Heywarde, ipotpuno su na mjestu. Ali Ćora Munro je djevojka, vrlo tankoćutna,a uz to joj je duh odviše samostalan i razvijen, a da bi joj trebalo ičijeskrbništvo, pa ni očevo.— Ćora?— Da, Ćora! Pa mi govorimo o vašim namjerama prema gospođiciMunro. Zar nije tako, gospodine?— Ja... ja... ja se ne sjećam da sam kad spomenuo njezino ime —propenta Duncan.— Pa kojom se onda kanite oženiti, kad tražite moju privolu, majore Heywarde? — upita ga stari vojnik, uspravivši se u znak povrijeđenoga dostojanstva.— Imate vi još jednu kćerku, koja nije nimalo manje dražesna.— Alice! — usklikne otac s čuđenjem, isto onakvim, kakvo je pokazao Duncan, kad je malo prije čuo ime njezine sestre.— Onamo su usmjerene moje želje, gospodine!Mladić je šuteći očekivao rezultat izvanrednoga učinka, što ga je proizvela ta njegova, kako je sada vidio, neočekivana izjava. Nekoli-ko je trenutaka Munro šetao po sobi dugim i brzim koracima, njego-ve su se okorjele crte lica grčevito trzale, i činilo se da su sve njegove duševne sposobnosti usredotočene na razmišljanje o jednoj stvari. Konačno stane ravno pred Heywarda te upirući oči u njega reče, a usne su mu jako podrhtavale:— Duncane Heywarde, volio sam vas zbog onoga, čija krv teče uvašim žilama, volio sam vas zbog vaših vlastitih dobrih svojstava, ivolio sam vas jer sam mislio da ćete usrećiti moje dijete. Ali sva bise ta ljubav okrenula u mržnju kad bih se uvjerio daje ono čega se


— Očuvao me Bog da bi ikoji moj čin ili koja moja misao mogla dovesti do takve promjene! — usklikne mladić čije oči nisu poniknulepod tim čvrstim pogledom.Munro i ne pomisli na to da Heyward možda ne bi mogao razumjeti njegovih osjećaja, pa se umiri, kad opazi nepromijenjeni izražaj lica mladićeva. Stoga mnogo blažim glasom nastavi:— Želite postati mojim sinom, Dunca/i, a nije vam poznata prošlost čovjeka koga želite nazivati ocem. Sjednite, mladi čovječe a jaću vam razotkriti rane svoga otvrdnutog srca i to što kraće budemmogao.Sad su već na Montcalmovu poruku obojica zaboravili, i onaj koji ju je donosio, i onaj komu je namijenjena. Obojica uzmu stolce, pa dok je stari vojnik neko vrijeme bio zadubljen u svoje misli, i to, kako se činilo, turobne, mladić je obuzdavao svoju nestrpljivost i čekao s pažnjom punom poštovanja. Konačno Munro progovori.— Vi već znate, majore Heyward, da je moja porodica stara i časna— započe Škot — iako možda nije obdarena onim bogatstvom kojebi odgovaralo njezinu položaju. Bio sam nekako vaših godina, kadsam zadao vjeru Alici Graham, kćeri susjednoga vlastelina, koji jeimao mali posjed. No ta veza nije bila po volji njezinu ocu, i to izviše razloga, a ne samo zbog moga siromaštva. Učinio sam stoga, štočestit čovjek mora učiniti: vratio sam riječ djevojci i napustio domovinu da služim kralju. Vidio sam mnoge zemlje i prolio mnogo krviu raznim krajevima svijeta, dok me dužnost nije pozvala na otočjeZapadne Indije. Tu mi je bila sudbina da sam se namjerio na djevojku koja je s vremenom postala moja žena i majka Corina. Bila je kćijednoga čovjeka dobra roda s toga otočja i žene kojoj je nesreća bila— nastavi starac ponosno — da je, iako u daljem stupnju potjecalaod onog nesretnog sloja ljudi koji se tako podlo upotrebljava kaoroblje da bi služio potrebama naroda koji je navikao živjeti u raskoši.Eto vidite, to je uopće prokletstvo Škotske da je stupila u nenaravnu vezu s narodom njoj stranim i trgovačkim. Ali da se namjerimna čovjeka koji bi se usudio stavljati kakve primjedbe na račun mojekćeri, taj bi osjetio očinski gnjevi Da! Majore Heywarde, i vi ste rođeni na jugu, gdje se ta nesretna bića smatraju nekom rasom nižomod naše.— To je na žalost istina, gospodine — odgovori mu Duncan, koji se


— I vi to zamjerate mojoj kćeri? Vama je ispod časti da pomiješatekrv Heywardova roda s takvim prezrenim stvorenjem, ma kako dražesna i kreposna ona bila? — srdito zapita uvrijeđeni otac.— Bog me očuvao takve predrasude, nedostojne moje razboritosti!— odvrati Duncan, ali istodobno osjeti da je to čuvstvo u njemutako duboko usađeno, kao da mu ga je sama narav ucijepila. — Ljupkost, ljepota, čar vaše mlađe kćeri, pukovniče Munro, mogu protumačiti moje pobude, a da mi ne prišivaju te nepravde.— Imate pravo, gospodine — odvrati starac, a glas mu postade opetnježan, gotovo mekan — djevojka je slika svoje majke, kakva je bilau njezinim godinama, i prije nego što je osjetila tugu. Kad mi jesmrt ugrabila ženu, vratio sam se u, Škotsku, mnogo bogatiji, jermi je ostalo bogatstvo od žene. I, možete li mi vjerovati Duncane?Ona anđeoska djevojka ostala je neudana punih dvadeset godina, ito zbog čovjeka koji je bio kadar da je zaboravi! Još više, gospodine,ona je prešla preko moje nevjere pa, kako su sada sve poteškoće bileuklonjene, pošla je za me.— I postala Alicinom majkom? — usklikne Duncan sa žarom koji biga mogao izdati da je Munro bio manje zaokupljen svojim mislima.— Jest, doista je tako — odgovori starac — ali je skupo platila tajblagoslov kojim me obdarila. No ona je sada svetica na nebu, gospodine, pa ne pristaje čovjeku koji je već s jednom nogom u grobu dažali njezin udes. Bio sam u braku s njome samo godinu dana, odvećkratko vrijeme sreće za ženu koja je vidjela kako joj mladost gine utuzi.U boli je starčevoj bilo nešto tako uzvišeno da se Heyward nije usudio izustiti ni riječi utjehe. Munro je sjedio, a da uopće nije bio svjestan da nije sam; lice mu se trzalo od boli, a krupne suze curile su mu iz očiju niz obraze i padale na pod. Konačno se makne kao da mu se vraća svijest, digne se, prošeta samo jedanput sobom, a onda stane pred svoga mladoga druga, i zapita s vojničkim dosto-janstvom:— Niste li imali, majore Heywarde, neku poruku od markiza de Montcalma da mi priopćite?Sada Duncan skoči te zbunjenim glasom počne da mu kazuje već napola zaboravljenu poruku. Nije potrebno da se dulje zadržavamona pričanju Heywardovu; kako je francuski general na uljudan način• i • ______________ _ i > . 1 ^ . 1 -


koju je mislio učiniti Munru, a ne moramo se zadržavati ni na odlu-čnoj iako učtivoj poruci kojom je dao svom neprijatelju na znanje da neće uopće saznati vijest ako ne dođe sam po nju. Dok je Munro slušao iz usta Duncanovih sve pojedinosti, uzbuđeni su se očinski osjećaji posve povukli pred dužnostima njegova položaja, pa kad je mladić dovršio svoj izvještaj, vidio je ovaj pred sobom samo staroga vojnika, uzbuđenoga od povrijeđenih vojničkih osjećaja.— Dosta ste mi rekli, majore Heywardel — poviče, razgnjevljenistarac. — Dosta da bih mogao napisati čitavu knjigu s komentaromo francuskoj učtivosti. Evo, taj me gospodin pozvao na dogovor, pakad sam mu poslao sposobna zamjenika, jer to vi jeste, Duncane,premda ste mladi, on mi odgovara u zagonetkama.— Možda je on imao slabije mišljenje o vašem zamjeniku, moj dragigospodine, a osim toga ne smijete zaboraviti da je poziv, što ga sadaponavlja, bio upravljen zapovjedniku tvrđave, a ne njegovu pomoćniku.— Dobro gospodine, ali zar zamjenik nema sve ovlasti i svu častosobe koju zamjenjuje? On želi razgovarati s Munromi Vjere mi, gospodine, baš imam volje da udovoljim želji toga čovjeka, ako već nes drugoga razloga, a onda stoga da vidi naše čvrsto držanje usprkosbroju njegovih četa i njegovom pozivu.Duncan, koji je smatrao vrlo važnim da brzo saznaju sadržaj pisma što ga je izviđač imao donijeti, rado potkrijepi tu njegovu odluku.— Bez sumnje, naša ravnodušnost ne bi mu mogla ulijevati povjerenja — napomene.— Nikada niste rekli veće istine. Želio bih, gospodine, da on posjetitvrđavu u po bijela dana, i to s jurišnim odredom. To bi bio najboljinačin da upozna stanje neprijatelja i bio bi mnogo prikladniji negoovaj, što ga je on odabrao. Ljepota i muževnost vođenja rata iskvarena je, majore Heywarde, načelima vašega gospodina Vaubana. Našisu preci bili visoko iznad tog učenog kukavičluka1.— To je možda i istina, ali sada smo prinuđeni suzbijati vještinuvještinom. Kako želite postupati u stvari sastanka?— Sastat ću se s Francuzom, i to bez straha i bez zatezanja, hitro

..-,. i êhast-ian VauVian flfi33. — 1707.1 franc. ratni inženier. isradiflusvoi


kako to dolikuje vjernom sluzi moga kralja. Pođite, majore Heywar-de, i učinite da čuju našu glazbu. Pošaljite glasnika da im dojavi tko dolazi. Mi ćemo krenuti za njim s malom četom, jer se takva počast mora iskazivati onome, tko ima da održava čast svomu vladaru. I onda, poslušajte, Duncane — dodade napola šaptom — bit će mo-žda razborito da imamo malu pomoć pri ruci, ako bi na dnu cijele stvari bilo skriveno kakvo vjerolomstvo.

Mladić iziđe da izvrši nalog. Pa kako se dan primicao kraju, on se požuri da priredi sve potrebno. Nije trebalo više nego nekoliko mi-nuta da pozove nekoliko vojnika neka se spreme, i da pošalje mom-ka s bijelom zastavicom da najavi dolazak svoga zapovjednika. Kad je Duncan oboje izvršio, povede četicu, koja je imala poslužiti kao zaštita, do izlaznih vrata, i nađe u blizini tih vrata svoga pretposta-vljenoga, gdje ga već čeka. Čim bjehu izvršene potrebne ceremo-nije, propisane za izlazak zapovjednika, stari vojnik i njegov mladi drug izađu iz tvrđave u pratnji zaštitne četice. Bili su odmakli samo koju stotinu jarda od tvrđave, kad vidješe kako mala četica, koja je pratila francuskoga generala na dogovor, izlazi iz puta, ili zapravo iz gudure što ju je probio potok koji je tekao između baterija opsjedača i tvrđave. Od trenutka, kad je Munro izašao iz svoje tvrđave da se pojavi pred neprijateljima, njegov je izraz bio veličanstven, a korak i držanje vojnički dostojanstveni. Onoga trenutka pak, kad je zapazio bijelo pero. koje se lelujalo na šeširu Montcalma, oko mu zablista, a svaka se staračka slabost izgubi iz njegova krupnog i još žilavog tijela. — Recite momcima da budu oprezni,gospodine — šapne u po glasa Duncanu — i da dobro pripaze na svoje puške i bodeže, jer čovjek ne može nikada biti siguran sa slu-gom ovih Louisa. No istodobno pokazat ćemo im lik ljudi koji se smatraju posve sigurnima. Vi me razumijete, majore Heywardel Prekine ga udaranje bubnjeva Francuza koji su se približavali, i odmah odgovori njegov bubnjar; nato svaka stranka pošalje po je-dnoga momka naprijed s bijelom zastavicom, te se oprezni Škot zaustavi, zadržavši svoju počasnu stražu posve blizu za leđima. Čim je taj kratki pozdrav bio obavljen, krene Montcalm prema njemu, brzim, ali elegantnim korakom, skinuvši šešir pred starim vojnikom i spustivši svoje bijelo pero iz učtivosti gotovo do zemlje. Ako je

___i _ _. •_1 _


je lakoća u kretnjama i otmjena uglađenost Francuza. Nekoliko tre-nutaka nitko ne progovori ni riječi, nego su jedan drugoga promatrali sa zanimanjem i radoznalo. Onda tek prekine šutnju Montcalm, kako je to dolikovalo njegovu višem činu i naravi pregovora. Pošto je izustio uobičajene riječi pozdrava, okrene se Duncanu i, nasmiješiv-ši se u znak da ga prepoznaje, nastavi na francuskom jeziku:— Drago mi je, monsieur, što ste nam ponovo pružili užitak vašegadruštva i ovom prigodom. Neće biti potrebno poslužiti se običnimtumačem, jer u vašim rukama osjećam istu sigurnost, kao da samgovorim vašim jezikom.Duncan prihvati kompliment, a onda se Montcalm okrene prema svojoj straži, koja se, jednako kao i neprijateljska, pritiskala posve blizu uz njega.— En arriere, mes enfants, it fait chaud; retirez-vous un peu1.Još prije nego je major Heyward mogao sa svoje strane također po-kazati isti znak povjerenja, zaokruži pogledom po ravnici te s osje-ćajem nelagodnosti opazi brojne mrke grupe divljaka koji su kao radoznali gledaoci pratili tok razgovora s ruba obližnje šume.— Gospodin de Montcalm rado će priznati razliku u našim položajima — reče nekako u neprilici, pokazujući istodobno prema opasnim neprijateljima koji su se viđali gotovo na svakoj strani. — Akobismo mi otpustili svoju stražu, stajali bismo tu izvrgnuti na milosti nemilost našim neprijateljima.— Gospodine, vama je riječ da ste sigurni zadao jedan gentilhom-me franc.ais2 — odvrati Montcalm, stavljajući značajno ruku na srce— to bi trebalo biti dovoljno.— Bit će. Natrag! — naredi Duncan časniku koji je bio na čelu njihove počasne straže. — Pođite natrag, gospodine, toliko da do vasne mogu doprijeti naše riječi, i čekajte dalje naloge.Munro je pratio tu kretnju s vidljivom nelagodnošću pa se nije ustručavao da smjesta zatraži razjašnjenje.— Nije li nama u interesu, gospodine, da ne pokažemo nikakvonepovjerenje — odvrati Duncan. — Gospodin de Montcalm dajenam svoju riječ da nam se neće ništa dogoditi, pa sam naredio našim


ljudima da se malko povuku, kako bi mu pokazali koliko sada posve ovisimo o tome što nam je on zajamčio.— Možda je to ispravno, gospodine, ali nemam baš prevelika povjerenja u riječ tih markiza ili marquisa', kako se oni nazivlju. Njihovesu plemićke povelje previše obične da bi nosile pečat prave časti.— Zaboravljate, dragi gospodine, da govorimo s časnikom koji sejednako odlikovao svojim djelima u Europi kao i u Americi. Odvojnika njegova glasa nemamo se čega bojati.Starac mahne rezignirano rukom, premda su tvrde crte njegova lica još uvijek pokazivale uporno nepovjerenje koje je proistjecalo više iz nekog naslijeđenog prezira prema neprijatelju, nego iz znakova koji bi mogli dati povoda takvu neugodnom osjećaju. Montcalm je mir-no čekao, dok se taj kratki poluglasni dijalog dovrši, onda se približi te stane govoriti o predmetu koji je bio svrha njihova sastanka.

— Tražio sam ovaj sastanak s vašim pretpostavljenim, monsieur— započe svoj govor — jer vjerujem da će se dati uvjeriti da je većsve učinio što je potrebno za čast njegova vladara, pa da će sadaposlušati razloge čovječnosti. Ja ću uvijek posvjedočiti da je njegovotpor bio srčan, i da je trajao tako dugo, dok je iole bilo nade.Kad je taj početak bio preveden Munru, on odgovori dostojanstveno, ali s dovoljno učtivosti:— Ma kako ja visoko cijenio to svjedočanstvo gospodina Montcal-ma, ono će još više vrijediti, kad bude bolje zasluženo.Francuski se general nasmiješi, kad mu je Duncan priopćio sadržajodgovora, te reče:— Ono, što se sada priznaje hrabrosti, možda će se uskratiti besmislenoj upornosti. Možda će gospodin htjeti da pogleda moj tabor pada se sam uvjeri, koliki je naš broj, i da je stoga nemoguće uspješnonam se opirati?— Znam da kralju Francuske dobro služe — odvrati nepokolebljiviŠkot, čim je Duncan dovršio prijevod — ali moj kraljevski gospodarima isto toliko i isto tako vjernih četa.— Samo što nisu ovdje pri ruci, na našu sreću — odgovori Montcalm i ne čekajući u svomu žaru prijevoda. — Postoji ratna sreća,

.1 Natrau Hiero vruće ie. Povucite se malo. — orev.


su ga sa zebnjom očekivali, da je glasnik loših vijesti. Od toga se neočekivanoga udarca ponos Munrov nije nikada više oporavio 1, od toga se trenutka zapažala promjena njegova inače odlučnoga značaja, i to ga je brzo strovalilo u grob. Duncan ostade da ugovori uvjete kapitulacije. Vidjeli su ga kako ulazi u tvrđavu za prve noćne straže, a nakon povjerljivoga razgovora sa zapovjednikom kako opet izlazi. Poslije toga bude javno oglašeno da neprijateljstva moraju prestati jer je Munro potpisao ugovor kojim se tvrđava sutradan rano predaje neprijatelju; vojska će zadržati svoje oružje, prtljagu, a prema tomu, kako se sudilo po vojničkim pravilima, i svoju čast.

Sedamnaesto poglavlje

Sedamnaesto poglavljeTkajmo tkaninu. Nit je ispredena.

Tkanje je satkano, posao je završen.Gray

Neprijateljske su vojske, koje su ležale u prašumama oko Horicana, provele noć devetoga kolovoza 1757. otprilike na jednak način kako bi je proveli na najljepšem bojištu u Europi. Dok su pobijeđeni bili tihi, mrki i snuždeni, pobjednici su trijumfirali. No i žalost i radost imaju granicu, pa je još prije ranih jutarnjih straža tišina tih nepreglednih prašuma bila prekidana samo uzvikom pokojeg raspojasanog mladog Francuza na predstražama, ili prijetećim pozivom iz tvrđave, odakle su branili da se itko približi prije ugovorenoga sata. No i ti su prigodni prijeteći zvuči prestali u samo praskozorje, u koje bi vrijeme slušalac badava tražio bilo kakav znak nazočnosti tih oružanih snaga koje su drijemale na obalama »svetoga jezera«. U toj se dubokoj tišini najednom rasklopi debelo platno koje je skrivalo ulaz u prostrani šator u francuskom logoru, te jedan čovjek izađe van. Imao je na sebi plašt koji je mogao služiti kao zaštita protiv svježe vlage šume, ali isto tako da prikrije njegov lik. Stražar, koji je bdio nad mirnim počinkom francuskoga zapovjednika, propusti ga bez riječi, štoviše pozdravi ga na način koji odlikuje vojničkoj časti, dok je taj čovjek žurno prolazio kroz čitav grad šatora prema tvrđavi William Henry. Kad bi god taj neznanac prolazio kraj kakve straže na koju bi naišao, dao bi joj brz odgovor, koji je, kako se činilo, posve zadovoljavao, jer su ga propuštali da prođe bez ikakve smetnje i bez daljeg ispitivanja. Bez jJkakviJbt. drugih OSim netom ooisanih kratkih nrekirla tai rnviek


spije do vojnika koji je držao stražu najbliže neprijateljskoj tvrđavi. Kad se približio dočeka ga uobičajeni poziv:— Qui vive1?— France — glasio je odgovor.— Le mot d'ordre?— La victoire — odvrati neznanac približivši se toliko da se čuo nje

gov šapat. ,f

— C'est bien — zadovolji se stražar, spustivši pušku, koju je bio uperio na neznanca, na rame — vous vous promenez bien matin, mon-

sieur!— II est necessaire d'etre vigilant, mon enfant — reče ovaj, raskopčavši malo plašt te upravivši pogled vojniku ravno u lice, dok je prolazio mimo njega nastavljajući put prema britanskoj utvrdi. Momakse osupne, puška mu snažno zazveči, dok je odavao dubok pozdravpun poštovanja, a kad je opet podigao pušku, vrati se na svoje mjesto,mrmljajući kroz zube:

— II faut etre vigilant, en verite! je crois que nous avons la un caporal

qui ne dort jamais!Časnik nastavi put, praveći se, kao da ne čuje riječi koje su stražaru u iznenađenju izmakle. Ne zaustavi se više, dokle god nije stigao do niske obale, i u ponešto opasnu blizinu zapadnoga grudobrana tvrđave koji je stajao na vodi. Slabo je mjesečevo svjetlo bilo tek dovoljno da se jedva razaberu pojedini predmeti, nejasno u svojim obrisima. Stoga je bio toliko oprezan da se primakao uz deblo drveta, gdje je ostao naslonjen nekoliko minuta, te se činilo da promatra vrlo pažlji vo tamne i tihe nasipe engleske tvrđave. No njegov pogled na bedeme nije bio pogled radoznaloga ili besposlenoga gledatelja, naprotiv pogled mu se pomicao s točke na točku, pokazujući njegovo znanje vojničkoga običaja i otkrivajući da njegovo istraživanje nije slobodno od nepovjerenja. Konačno kanda je bio zadovoljan, pa pošto je bacio nestrpljiv pogled prema vrhuncima istočnih brdina, kao da jedva oče-kuje dolazak jutra, htio se okrenuti, kad mu do uha dopre lagan šum s najbližega ugla grudobrana, i to ga potakne da stane.

1. Tko je? — Francuska. — Lozinka? Pobjeda. — Dobro. Vi rano polazite na šetnju, gospodine. — Potrebno je da čovjek bude oprezan, dijete moje.

r i l l V i i t l


Upravo se toga trenutka pojavi na bedemu čovjek koji se približavao rubu i tamo stao, očito da promatra daleke šatore francuskoga tabo ra. I ovaj čovjek pogleda prema istoku, kao da i on jedva čeka da se pojavi svjetlo, a onda se nasloni na nasip, kao da promatra staklenu površinu vode, s koje se odražavalo tisuću zvijezda, kao da je to neki podvodni nebeski svod. Turobna sredina, noćni sat, te krupni stas čovjeka koji se tako zamišljen naslonio na engleske bedeme nisu po -zornom promatraču ostavljali sumnje tko je taj čovjek. Tankoćutnost, a i oprez, sada potaknu toga promatrača da se povuče. U tu svrhu on se oprezno pomakne iza stabla, ali uto neki drugi šum privuče njegovu pažnju, i on se opet zaustavi. Bilo je to tiho, gotovo nečujno zapljuskivanje vode koje je trenutak zatim bilo popraćeno škripanjem šljunka. On začas opazi visoku spodobu koja kao da se digla iz jezera i bez ikakve dalje buke izašla na obalu, nekoliko stopa od mjesta gdje se sam nalazio. Onda vidi kako se polagano diže puška baš nekako između njega i vodenoga zrcala, no prije nego je mogla opaliti, on položi ruku na kokot.

— Hej! —usklikne divljak čija je podla namjera bila na tako neobičani neočekivan način osujećena.Francuski časnik ne odgovori ništa nego spusti ruku na rame Indijan-cu, te ga posve šutke povede nešto dalje od toga mjesta, gdje bi njihov dijalog, koji će slijediti, mogao biti opasan, i odakle je onaj vrebao na svoju žrtvu. Odgrnuvši nato plašt da pokaže svoju uniformu kao i križ sv. Ljudevita, koji mu je resio grudi, Montcalm oštro zapita:

— Što to znači? Zar moj sin ne zna da je zakopana sjekira među Englezima i njegovim kanadskim očima?— Što mogu Huroni drugo da čine? — odvrati divljak, govoreći također francuski, iako teško i nepotpuno. — Nijedan ratnik još nemaskalpa, a bljedokošci postaju prijatelji.— Ah] Lukavi Lisac! Čini mi se da je to pretjerana revnost prijateljakoji je donedavna još bio neprijatelj! Koliko je puta zašlo sunce, otka-da je Lisac udario u ratni stup Engleza?— Gdje je to sunce? — upita mrki divljak. — Iza brda, a mračno je ihladno. No kad ono opet dođe, bit će svjetlo i toplo. Lukavi je suncesvoga plemena. Bilo je oblaka i mnogo bregova između njega i njegovanaroda, no sad ono sjaji, i nebo je vedro!— Da Lukavi ima utjecaja kod svoga naroda, tozjptaia.— odgovori .....


njegovu riječ uz oganj vijeća.— Magua je velik poglavica.— Neka to dokaže upućujući svoj narod kako treba da se drži prema

našim novim prijateljima.— Zašto je kanadski poglavica doveo svoje mladiće u šumu i odapeosvoje topove na zemljanu kuću? — upita lukavi Indijanac.— Da je pokori. Moj gospodar vlada a^d zemljom, a ja, tvoj otac, dobio sam nalog da istjeram ove engleske uljeze. Oni su pristali da odu,pa ih on sada više ne nazivlje svojim neprijateljima.— Dobro. Magua je izvadio sjekiru da je oboji krvlju. Ona je sada joščista; kad bude rumena, on će je zakopati.— Ali Magua se obvezao da neće okaljati ljiljana Francuske. Neprijatelji velikoga kralja preko velikoga slanog jezera njegovi su neprijatelji,a prijatelji kralja, prijatelji su Hurona.

— Prijatelji! — ponovi Indijanac prezirno. — Neka Magui njegov

otac pruži ruku.Montcalm, koji je osjećao da će utjecaj nad ratničkim plemenima što ga je stekao lakše zadržati popuštanjem nego isticanjem svoje vlasti, protiv volje udovolji molbi Indijanca. Divljak položi prst francuskoga zapovjednika na duboku brazgotinu i onda ga slavodobitno upita:— Poznaje li moj otac ovo?— A koji ratnik to ne bi poznavao? To je mjesto, što ga je zarezao

olovni metak.

— A ovo? — nastavi Indijanac, okrenuvši svoja gola leđa časniku,jer mu ovaj put tijelo nije bilo pokriveno kao obično kabanicom odkalika.— Tol Moj je sin gadno osramoćen, tko je to učinio?— Magua je spavao na tvrdom ležaju u engleskim wigwamima, a batine su ostavile svoje tragove — odvrati divljak s gorkim smijehom, nemogavši sakriti bijesa koji ga je gotovo zagušio. Ali se sabere i nastaviiznenada s urođeničkim dostojanstvom: — Idi, uči svoje mlade ljudeda je mir. Lukavi Lisac zna kako valja da govori s huronskim ratnicima.Ne udostojavši se da izreče ma još i jednu riječ ili da počeka odgovor, divljak turi pušku pod pazuh te šutke krene kroz tabor prema šumi, gdje je znao da leži njegovo pleme. Svakih nekoliko koraka što je bio je jgozvan od straža da stane, ali on je mrko nastavljao put,


poznavali ne samo držanje i korak toga Indijanca nego i njegovu ne-pokolebljivu tvrdoglavost.Montcalm je još dugo oklijevao i stajao na istom mjestu, gdje ga je onaj ostavio, pa je razmišljao o osjećajima, što ih je taj njegov ne-obuzdani saveznik odao. Montcalmov je dobar glas već bio okaljan groznim događajem koji se zbio pod prilikama koje su strahovito pod-sjećale na ove današnje. Dok je tako razmišljao, probudila se u njemu svijest; kakvu silnu odgovornost preuzimaju oni koji se ne osvrću na sredstva, samo da postignu cilj, i koji se ne ustručavaju staviti u giba-nje stroj, što ga ljudske snage nisu više kadre zaustaviti. No otresavši se misli koje je smatrao tek slabošću u tom pobjedničkom trenutku, on upravi korake natrag prema svom šatoru, izdavši uz put nalog da se dade znak koji će vojsku prenuti od sna.

Prvi se udarci francuskih bubnjeva odraziše od zidova tvrđave, a istoga se trena čitava dolina ispuni zvucima ratničke glazbe koja se dizala duga, drhtava i živa iznad štropota bubnjeva. Rogovi pobjednika zvučali su veselo i bodro, dok nije i posljednji pospanac stupio na svoje mjesto, no onoga trenutka, kad su britanske frule zasvirale svoj prodorni zov, ovi mukoše, Međutim je svanuo dan, pa kad je francu-ska vojska stajala spremna da dočeka svoga generala, već su se zrake sjajnoga sunca odražavale na blještavoj opremi vojske. Onda službeno objaviše ogromni uspjeh, koji nam je već poznat, a odabrana četa koja je bila određena da čuva vrata tvrđave prodefilirala je pred svojim šefom. Dadoše znak pripreme za promjenu gospodara tvrđave pod samim topovima tvrđave za koju se bio boj.

Sasvim se druga slika pokazivala unutar redova angloameričke vojske. Čim je bio dan signal, odmah se pokazaše znaci hitnoga, prisilnoga odlaska. Mrki su vojnici stavili svoje prazne puške na ramena i stali na svoja mjesta kao ljudi kojima se krv od donedavnih borba ugrijala, pa sad samo čekaju zgodu da se osvete za sramotu koja je vrijeđala nji -hov ponos, no sve je to bilo skriveno pod prividnošću vojničke etike-te. Žene i djeca trčahu ovamo-onamo; jedne su nosile jadne ostatke svoje prtljage, druge među redovima vojnika tražile osobe koje će ih moći zaštititi, Munro se pojavio među svojom vojskom koja je šutjela, tvrd i potišten. Vidjelo se očito da ga je teški udarac pogodio duboko u srce, premda se borio da snosi svoju nesreću muževno. Duncan je bio ganut mirnim i značajnim načinom kako je starac sno-


starca i da ga pita kako bi mu mogao biti na pomoć.— Moje kćeri — glasio je kratki i izražajni odgovor.— Nije li već sve pripremljeno za njihov odlazak?— Danas sam samo vojnik, majore Heywarde — odgovori mu starivojnik. — Svi ovi, što ih ovdje vidite, jednako tvrde da su moja djeca.Duncanu je bilo dovoljno što je čuo. Ne izgubivši nijedan od tih tre -nutaka, koji su sada postali tako dragocjeni, on požuri u Munrov stan da potraži djevojke. Našao ih je na pragu niske zgrade, već spremne za odlazak, te okružene bučnom i plačnom skupinom pripadnica njihova spola koje su se bile tu skupile osjećajući instinktivno da je to mjesto za koje ima najviše vjerojatnosti da će ga braniti. Premda su Corini obrazi bili blijedi, a lice puno tjeskobe, ipak nije izgubila ništa od svoje čvrstoće. Alicine su oči naprotiv bile upaljene te su pokazivale, kako je dugo i gorko plakala. No obje su djevojke primile mladića s neprikrivenom radošću. Ovaj put Ćora je protiv običaja prva progovorila.— Tvrđava je izgubljena — reče s tugaljivim smiješkom — premda senadam da nam je dobri glas ostao uščuvan.— Čišći je no igda. No, draga gospođice Munro, vrijeme je da manjemislite na druge, a da se pobrinete za sebe. Vojnički običaji i ponos,onaj ponos koji vi toliko cijenite, zahtijevaju da vaš otac i ja ostanemojoš neko vrijeme kod četa. Pa gdje ćemo onda naći valjana zaštitnikaza vas u slučaju kakve zbrke ili nereda?— Nije potreban nikakav zaštitnik — odvrati Ćora. — Tko će se usuditi da napadne ili da uvrijedi kćer takva oca u takvu trenutku?— Ne bih vas pustio same — nastavi mladić, zaokruživši hitro pogledom na sve strane — pa da mi se nudi zapovjedništvo najbolje pukovnije u kraljevoj službi. Nemojte zaboraviti da Alice nije obdarena vašom čvrstoćom, a sam Bog zna kakve će strahote morati pretrpjeti.— Možda imate pravo — odgovori Ćora i opet se nasmiješi, ali joštužnije nego prije. — No poslušajte! Sudbina nam je već poslala prijatelja kad smo ga najviše trebali.

Duncan osluhnu i istoga trena shvati što je mislila reći. Do uha mu dopriješe tihi svetački zvuči nabožne glazbe koja je tako poznata u istočnim pokrajinama. Odmah ode u sobu u obližnjoj zgradi, koju su već ostavili uobičajeni njezini stanari, i tamo nađe Davida koji je da-vao oduška svojim pobožnim osjećajima, i to onim jedinim sredstvom


ruke mogao zaključiti da je napjev dovršen, a onda svrati pozornost pjevačevu na sebe, taknuvši mu rame, te mu u nekoliko riječi izrazi svoje želje.

— Posve tako — odvrati prostodušno učenik kralja izraelskoga kad je mladić dovršio svoj govor. — Mnogo je ljubaznosti i melodioznosti kod djevojaka, pa priliči da mi, koji smo se tako združili u pogibli, ostanemo skupa i u miru. Ja ću se pobrinuti za njih, kad dovršim svoj jutarnji hvalospjev, a za to ne treba drugo nego samo još doksologija. Hoćeš li i ti u tome sudjelovati, moj prijatelju? Metrika je jednostavna, a napjev je »Southwell«.Nato rastvorivši knjigu i dajući opet ton vrlo pažljivo, David zapjeva ponovo i otpjeva do kraja svoju pjesmu s takvom postojanošću da ga nije bilo lako prekinuti. Heyward je bio prisiljen da čeka, dok se pjesma svrši, a onda kad je vidio da David skida naočale i sprema knjigu, nastavi:

— Vaša će dužnost biti da pripazite da se nitko ne usudi približiti djevojkama s kakvom surovom namjerom, ili da ih vrijeđa ili grdi zbognesreće njihova oca. U toj će vam zadaći pomagati posluga njihovekuće.— Posve tako.

— Nije isključeno da ćete se namjeriti na kakva Indijanca ili zaostala vojnika neprijateljske vojske; u tom ćete ih slučaju podsjetiti nauvjete kapitulacije i zaprijetiti im da ćete njihovo ponašanje prijavitiMontcalmu. Jedna će riječ dostajati.— Ako neće, imam tu nešto, što hoće — odvrati David, vadeći knjigu s izražajem, u kojem su se blagost i pouzdanje na neobičan načinsjedinili. — Tu su riječi, koje će, ako se izgovore ili ako se zagrme sdovoljnom odlučnošću, umiriti najuzbuđeniji duh: »Čemu taj divljibijes, vi pogani!«— Dobro je — prekine Heyward tu provalu muzičkog govora — mise posve razumijemo, pa je sada vrijeme da svaki od nas preuzmesvoju dužnost.

Gamut drage volje pristane, pa obojica potraže djevojke. Ćora je u najmanju ruku učtivo primila svoga novog, nešto neobičnog zaštitnika, a i Alicine su se blijede crte lica razvedrile prirođenim vragolanstvom, dok je zahvaljivala Heywardu na brizi koju im poklanja. Duncan je upotrijebio priliku da učini najbolje što se moglo pod tim prilikama,


gurnima, jer opasnosti nije bilo nikakve. Radosno je spomenuo svoju namjeru da će im se pridružiti čim odvede čelo vojske nekoliko milja bliže Hudsonu, a zatim se odmah oprosti.U to je vrijeme već bio dan znak za polazak, i čelo je engleske kolone već bilo u pokretu. Sestre su se malo preplašile kad su čule taj zvuk, pa ogledavši se naokolo opazile bijele uniforme francuskih grenadira koji su već zaposjeli vrata tvrđave. U tom im se trenu pričinilo, kao da ogromni oblak prelazi povrh glava, pa kad su digle pogled, opaze da stoje upravo ispod bijelih trakova francuskog barjaka. — Pođimo odavde — progovori Ćora — ovo nije više mjesto prikladno za kćeri engleskoga časnika.Alice se čvrsto prihvati za ruku svoje sestre, te obje ostave paradu, praćene mnoštvom koje ih je okružilo.Dok su prolazile kroz vrata, francuski su im se časnici, saznavši, tko su one, duboko klanjali, no nisu im nametali svoje pažljivosti, kad su osobitom tankoćutnošću opazili da im ne bi bila ugodna. Svako vozilo i svaku tovarnu životinju zauzeli su bolesnici i ranjenici, pa je Ćora odlučila da radije trpi napor pješačenja nego da smeta udobnosti tih ljudi. Doista je mnogo osakaćenih i slabih vojnika bilo prisiljeno da vuče svoje izmorene udove na kraju povorke, jer se u toj divljoj pra -šumi nisu mogla naći potrebna prijevozna sredstva. Sve je, međutim, bilo u pokretu: nemoćnici i ranjenici stenjući i pateći, njihovi drugovi tihi i mrki, a žene i djeca zastrašeni, a da ni sami nisu znali zašto. Kad je zbunjeno i zaplašeno mnoštvo izašlo izvan zaštite nasipa, te stiglo na otvoreno polje, cijela se slika odmah raširila pred njihovim očima. U maloj udaljenosti s desne strane, a nešto straga stajala je francuska vojska pod oružjem, jer je Montcalm bio skupio sve svoje čete, čim su straže zaposjele tvrđavu. Oni su pozorno, ali tiho promatrali prelaženje pobijeđenih, a da im nisu uskratili nijedne od ugovorenih vojničkih počasti niti pokušali da izruže ili da se narugaju u svom uspjehu svojim manje sretnim protivnicima. Žive su se gomile Engleza, u svemu gotovo tri tisuće, pomicale polagano preko poljane, prema zajedničkom središtu, te su se pomalo jedna drugoj približa-vale, kad su stizale do cilja svoga hoda, naime, do prosjeka među visokim drvećem, gdje je cesta do Hudsona ulazila u šumu. Na sa-mom rubu šume bio je mračan oblak — divljaci, koji su očima pratili prolaz svojih neprijatelja i vrebali iz udaljenosti kao strvinari, koje

. . . i „ i


plijen. Neki su se provlačili uz kolone pobijeđene vojske, gdje su se šepirili mrki, pokazujući svoje nezadovoljstvo, kao pozorni, ali zasad još pasivni promatrači gomile u pokretu.

Prethodnica, kojoj je Heyward bio na čelu, već je bila stigla do klanca i pomalo se gubila među drvećem, kad je Corinu pažnju privukla skupina nekoliko zaostalih vojnika koji su zapodjeli neku svađu. Jedan je, naime, nemarni vojnik provincijalnih trupa bio izišao iz reda da uzme neke stvari, ali je taj svoj neposluh platio time što su mu divljaci stali otimati te predmete. No čovjek bio jake građe, a prelakom da bi ostavio bez borbe svoje stvari. Nekolicina s obiju strana umiješaše se u svađu, jedni da spriječe otimačinu, a drugi da sudjeluju u njoj. Glasovi su bivali sve jači i gnjevniji, a nato se pojavi jedno sto divlja -ka, iako si ih trenutak prije mogao vidjeti najviše dvadesetak. U tom trenu Ćora opazi lik Maguin koji se prošuljao kraj svojih zemljaka pa se opet poslužio svojom kobnom i lukavom rječitošću. Gomila se žena i djece zaustavi te stanu trčkarati naokolo poput jata uzbuđenih i uznemirenih ptičica. No lakomost Indijanaca bi brzo zadovoljena, te se razne skupine opet pomakoše naprijed.

Indijanci su se sada povukli, pa su, čini se, bili sporazumni da puste svoje neprijatelje da krenu dalje nesmetano. No kad su im se skupine žena približile, žive boje jedne marame privuku pažnju nekoga divljeg i neobuzdanog Hurona. On stupi naprijed, bez ikakva ustručavanja da je pograbi. Žena, više od straha nego od privrženosti prema tom ukra-snom predmetu, umota dijete u maramu te oboje pritisnu snažno na grudi. Ćora je baš namjeravala da progovori i da savjetuje ženi, neka pusti tu tricu, kadli divljak ostavi maramu i istrgne zaplakano dijete iz ruku žene. Prepuštajući sve drugo pohlepnim rukama oko sebe, žena potrči sva zbunjena da traži natrag svoje dijete. Indijanac se zlobno nasmije i ispruži ruku u znak da je pripravan izvršiti zamjenu, dok je drugom rukom držao dijete za noge nad svojom glavom te njime zamahivao, kao da hoće povisiti cijenu otkupa. — Evo, evo, sve, sve! — poviče žena bez daha, trgajući s tijela odjevne predmete drhtavim i nespretnim prstima. — Uzmite sve, ali mi vratite dijete!

Divljak prezirno odgurne bezvrijedne dronjke, pa kad opazi da je marama već pala u šake drugomu, njegov se zlobni smijeh pretvori u žarbijesa, pa udari glavom djeteta o jednu klisuru i baci tijelo, koje se još......._

■ 1 " * ' A


gledajući groznu sliku, a onda uzdigne pogled i lice prema nebu, kao da bi htjela pozvati Boga, neka prokune počinitelja toga strašnog dje -la. Ali sudbina ju je spriječila da počini grijeh, da takvo što moli, jer je Huron, izbezumljen od razočaranja i uzbuđen gledajući krv, nesmi-ljeno zabio svoj tomahawk ženi u mozak. Majka se pod tim udarcem sruši, pograbivši svoje dijete u trenutku smrti s istom onom ljubavlju, s kojom ga je privijala na grudi za živote.U tom je opasnom trenutku Magua prinio ruke k ustima te ispustio onaj sudbonosni i jezoviti ratni krik. Raštrkani Indijanci skočiše na taj poznati krik, kao što trkaći konji pojure na dani znak kad im se otvori prolaz, te neposredno zatim podignu takav užasni urlik po ravnici i ispod svodovlja šume kakav je rijetko prije izašao iz ljudskih grla. Oni što su ga čuli slušali su ga sa strahom i užasom koji nije mnogo zaostajao za onim što ga možemo očekivati kad budemo čuli zov na posljednji sud.Više od dvije tisuće razbjesnjelih divljaka pojuri iz šume na dani znak te se baci na sudbonosnu ravnicu s prirođenom žestinom. Nećemo se zaustavljati na svim strahotama koje su se zatim odigrale. Smrt je harala na sve strane, i to u najstrahovitijim i najodvratnijim oblicima. Otpor je samo još više podjarivao ubojice, i oni su nastavljali svoje bijesne udarce još dugo, pošto su im žrtve već bile daleko od toga da bi mogle biti opasne.Izvježbane jedinice čete zgrnule su se brzo u čvrste gomile, nastojeći da zastraše napadače impozantnim nastupom u vojničkom redu. Pokušaj je donekle uspio, ali na žalost mnogima istrgoše nenabijene puške iz ruku, kad su se uzalud nadali da će moći primiriti divljake. U takvom prizoru nitko nije imao vremena da broji minute koje su protekle. Moglo je trajati desetak minuta (a činile su se čitavom vje-čnošću), što su sestre stajale prikovane na jednom mjestu ukočene od straha i posve bespomoćne. Kad je prvi udarac pao, čitava je skupina njihovih pratilaca vičući nagrnula oko njih, tako da im je bijeg bio nemoguć, a sad kad smrt ili strah bjehu rastjerali većinu, ako i ne sve oko njih, nisu vidjele pred sobom otvorena puta osim onoga koji je vodio ravno pod tomahawke njihovih neprijatelja. Sa svih su se strana čuli krici, jauci, bodrenje i kletve. U tom trenutku Alke opazi visoki stas svoga oca, koji se žurio preko ravnice u pravcu francuske vojske. On je, naime, namjeravao, prezirući svaku opasnost, poći do Mont-


rena. Jedno pedeset se blistavih sjekira i kopalja s kukama podiže na njega, ali divljaci su ipak poštivali njegov čin i njegov mir, ma kako bijesni bili. Stari je vojnik rukom odmaknuo opasno oružje, a neki su divljaci i sami spustili oružje, prijeteći da će učiniti djelo koje se ipak nitko nije usudio izvršiti. Srećom je osvetljivi Magua tražio svoju žrtvu u skupini iz koje je stari vojnik baš bio izašao.

— Oče, oče, tu smo! — zavapi Alice, dok je prolazio u neprevelikojudaljenosti naoko i ne brinući se uopće za njih. — Dođi, k nama, oče,inače pogibosmo!

Ona ponovi taj povik s izražajem i glasom koji bi bio smekšao srce od kamena, ali odgovora ne dobije. Jednoga se trenutka činilo kao da je starac nešto čuo, jer je stao i osluhnuo, no Alice je pala bez svijesti na tlo, a Ćora se spustila pored nje, zaštićujući u neumornoj nježnosti njezino besvjesno tijelo. Munro zamahne razočarano glavom i nastavi put, kuda ga je dužnost zvala.— Gospođo — javi se Gamut, koji, ma kako beskoristan i bespomoćan bio, nije ni tren pomišljao da iznevjeri povjerene mu djevojke— to je đavolska slava, a nije to mjesto, gdje treba da se kršćani zadržavaju. Naprijed, da pobjegnemo!— Idite — odvrati mu Ćora s pogledom još uvijek prikovanim naonesviještenoj sestri — spasite se. Meni ne možete više biti od koristi.

David shvati nepopustljivost njezine odluke iz jednostavne i izrazite kretnje kojom je popratila svoje riječi. Stoga se na trenutak obazre na tamne stvorove koji su ga okruživali, a visoko mu se tijelo još više uspravi, prsa mu se nadmu, svaka mu crta lica izrazi oduševljenje, pa progovori, kanda pod utjecajem osjećaja koji su njime ovladali: —Ako je židovski dječarac mogao obuzdati divlji duh Saulov zvucima svoje harfe i riječima svete pjesme, mislim da neće biti neumjesno da okušamo moć glazbe i ovdje.Podigne na to glas do najviših tonova te otpjeva napjev tako snažan da se čuo i usred te buke. Nekoliko je divljaka nasrnulo na sestre u namjeri da ih opljačkaju i da im skinu skalpove, no kad su vidjeli taj čudni stvor, prikovan na svom mjestu, ustuknuli su i stali da ga poslušaju. Začuđenje se ubrzo pretvorilo u udivljenje te su se obratili drugim, manje odvažnim žrtvama, otvoreno izražavajući svoje zadovoljstvo nad čvrstoćom kojom je bijeU rajtnik pjevao svoj posmrtni _


da još pojača ono što je smatrao nebeskim utjecajem. Neobični zvuči dopriješe i do uha udaljenoga divljaka, koji je sav bijesan hrlio od sku-pine do skupine, kao netko tko ne smatra vrijednim da takne obično stado, već traži žrtvu dostojniju njegove slave. Bio je to Magua, koji je radosno kriknuo kad je vidio da su mu njegovi bivši zarobljenici opet predani na milost i nemilost.— Dođite — reče položivši prljave rv&p na Corinu opravu — huron-ski je wigwam još prazan. Nije li on bolje mjesto nego ovo?— Otale! — povikne Ćora, skrivajući oči da ne gleda toga odvratnogačovjeka.Indijanac se porugljivo nasmije, ispruži ruku koja se još pušila od

krvi, i odgovori:— Crvena je, ali dolazi iz bijelih žila!— Nemani! Na tvojoj duši ima krvi, čitavo more krvi; tvoj je duhzamislio ovaj prizor!— Magua je velik poglavica — odvrati sav zanesen divljak — hoće litamna kosa poći u njegovo pleme?— Nikada! Udri, ako hoćeš, i dovrši svoju osvetu!Lukavi je Indijanac trenutak oklijevao, a onda pograbi lako onesvije-šteno tijelo Alicino u ruke i pojuri preko poljane prema šumi.— Stani! — krikne Ćora i potrči hitro za njim. — Pusti to dijete!Zlikovce, što to radiš?No Magua ne haje za njezine riječi zna svoju moć pa hoće da je isko-

risti.— Stanite, gospođo, stanite! — poviče Gamut za Ćorom koja je bilagotovo izvan sebe. — Sveti čar počinje djelovati, i uskoro će se ovajstrahoviti metež sleći.Opazivši da u njega nitko ne dira, vjerni se David požuri za uzrujanom sestrom te opet podigne glas u svetoj njesmi, mašući rukom po zraku da tim zamasima poprati svoj pWTako su prošli cijelom ravnicom, mirno onih koji su bježali, mimo onih koji su bili ranjeni, i mimo onih koji su ležali mrtvi. Divlji je Huron sam bio dovoljna zaštita i za sebe i za žrtvu koju je nosio na rukama, ali Ćora bi više nego jedanput bila oborena udarcima divljih neprijatelja da nije bilo onoga čudnovatoga stvora koji je ponosno stupao iza nje, a divljaci su ga sad smatrali obdarenim zaštitnim svoj-stvom slaboumnosti.


goniteljima, uđe uskom gudurom u šumu, gdje je ubrzo našao narran-gansete, što su ih naši putnici još prije tako kratkog vremena ostavili, a tu su čekali pod paskom jednog divljaka, isto tako divlja i bijesnog izgleda kao i sam Magua. Ovaj položi Alicu na jednoga konja, a Ćori dade znak da zajaše na drugoga.

Bez obzira na užas, što ga je u njoj pobudila prisutnost divljaka koji ih je zarobio, Ćora je ipak osjetila neko olakšanje, što su izmakli onim strašnim prizorima na poljani, prema kojima Ćora nije mogla ostati ravnodušna. Ona sjedne na konja i ispruži ruke za sestrom s takvim izrazom vruće ljubavi da se ni Huron nije mogao oteti tome dojmu. Stoga posadi Alicu na istoga konja, na kojem je jahala Ćora, pograbi . uzde i dade se na put zalazeći još dublje u šumu. David, kad opazi da su ga pustili na miru, i da se nisu na njega obazirali, kao da nije vrijedan, ni da se uništi, prebaci svoje duge krake preko sedla onoga konja, što su ga ostavili, te krene za njima brzo, koliko su već dopuštale poteškoće puta.

Uskoro je započeo uspon, no kako je gibanje djelovalo na njezinu se-stru te su počela oživljavati zamrla joj ćutila, to je Corina pažnja bila podijeljena na brigu za sestru i na slušanje krikova koji su još odjekiva li s poljane, a iz kojih je mogla zaključivati kojim pravcem kreću. No kad su stigli na plosnati vrh brežuljka te se približili strmini s istočne strane, ona prepozna mjesto, gdje su još pred kratko vrijeme bili pod prijateljskim vodstvom izviđača. Tu im Magua dade znak da sjašu, i sad ih, bez obzira na njihovo zarobljeništvo, radoznalost koja je, čini se, nedjeljiva od straha, ponuka da bace pogled na užasni prizor koji se dolje odigravao.

Krvavi posao još uvijek nije jenjavao. S obiju su strana pobijeđeni bje-žali pred svojim neumornim progoniteljima, dok su naoružani redovi »najkršćanskijega kralja« stajali mirno, u potpunoj apatiji koja neće nikad biti razjašnjena i koja će ostaviti neizbrisivu ljagu na sjajnom inače grbu njihova vođe. I kosa smrti nije se zaustavila, sve dok pohle-pnost nije nadjačala žeđ za osvetom. Onda su jauci ranjenih i vrisak njihovih ubojica bivali sve rjeđi, dok konačno krikovi nisu potpuno umuknuli i bili zaglušeni glasnim, dugim i prodornim pobjedničkim povicima divljaka.


Osamnaesto poglavljeA zašto, uopće:

Časni ubojica, ako već hoćete,Jer ništa iz mržnje ne učinih, već sve u časti.

Othello

Nečovječni prizor koji smo više mimogred spomenuli nego opisali u prednjem poglavlju, može se naći na stranicama kolonijalne povi-jesti pod zasluženim naslovom »Krvoproliće u Williamu Henrvju«. Taj je prizor tako produbio ljagu, što ju je jedan raniji, sličan događaj bio ostavio na dobrom glasu francuskoga zapovjednika, da je nije potpuno izbrisala ni njegova skora i slavna smrt. Sada ju je već vri-jeme zavilo u zaborav, a ono tisuću ljudi koji znaju da je Montcalm umro kao junak na ravnicama Abrahama, ipak ne znaju koliko mu je nedostajalo one moralne snage, bez koje se nitko ne može nazvati uistinu velikim. Čitave bi se strane mogle ispisati, da se iz toga zna-čajnoga primjera dokažu slabosti ljudske veličine, da se pokaže kako se lako gube plemeniti osjećaji, velika uglađenost i viteška hrabrost pred navalom hladne sebičnosti, i da se prikaže svijetu čovjek koji je bio velik u svim manjim obilježjima karaktera, ali mu je nedo-stajala mogućnost da dokaže koliko su načela važnija od politike. No taj bi zadatak nadilazio našu dužnost, pa kako je povijest, kao i ljubav, kadra obavijati svoje junake atmosferom umišljene svjetlosti, vjerojatno će i poznija pokoljenja spominjati Louisa de St. Verana samo kao junačkog hranitelja domovine, dok će njegova okrutna ravnodušnost na obalama Oswega i Horicana pasti u zaborav. Žaleći duboko tu stalnost naše sestrinske muze, mi ćemo se smjesta vratiti s njezina svetog područja u granice svoga skromnoga poziva.

Osamnaesto poglavlje

mora čitatelja još uvijek zadržati na obalama svetoga jezera. Okolina tvrđave, kad smo je posljednji put vidjeli, bila je ispunjena nasiljem i metežom. Sad je tamo vladala tišina smrt. Krvlju okaljani napadači iščezli su, a njihov tabor, koji je donedavna odzvanjao od radosnoga zanosa pobjedničke vojske, ležao je kao napušten grad šatora. Tvr-đava je bila ruševina koja se još dimila; pougljenjena krovna grada, komadi eksplodiranih topovskih metaka i raspukli zidovi vidjeli su se sada na zemljanim nasipima u potpunom neredu. I u samom je vremenu nastupila strašna promjena. Sunce je sakrilo svoje tople zrake iza neprodorne gomile oblaka, pa se stotina ljudskih tijela koja su pocrnjela pod žarkom vrućinom kolovoza, sada ukočila sva iznakažena pod vihorom prerane hladnoće kao da je mjesec studeni. Kovrčasta i čista magla, koju smo gledali kako jedri povrh brežuljaka prema sjeveru, vraćala se sada u beskrajnoj turobnoj plohi, koju goni pred sobom bijes vjetra. Nestalo je mirne površine Horicana s njegovim životom, sad je zelena i gnjevna voda udarala o obale, kao da s negodovanjem vraća svu nečistoću na okaljane obale. Ipak je čista voda izvora još uvijek zadržala nešto od svoga cara, ali je sada odražavala samo turobni mrak koji je padao s neba. Izgubio se onaj vlažni i prijatni zrak koji je redovno bio ukras cijelom vidiku te zastirao gruboće i umekšavao oštrine, pa je sjeverni zrak nadirao nad vodom tako tvrd i proziran, da ništa nije ostalo oku da pogađa, ni mašti da umišlja.Divlji je element uništio zelenilo ravnice, koja je izgledala kao da ju je osmudila munja. No tu i tamo dizao se tamnozeleni čuperak usred očajne pustoši, prvi plod zemlje, napojene ljudskom krvlju. Cijeli kraj, koji je pod povoljnim svjetlom i u ugodnoj toploti bio očima tako dražestan, sad je davao dojam slike života na kojoj su pojedini predmeti prikazani u svojim najtvrđim, ali i najistinitijim bojama, a bez sjena koje ublažuju sliku.Samotni i suhi vlatovi plaho su se dizali pod vrhovima koji su nad njima prohujali, vrletni, stjenoviti bregovi bili su i odveć jasni u svo-joj golotinji, a oko je uzalud tražilo odmora kušajući da prodre u neizmjerna prostorja neba koja su bila skrivena pogledima mračnom plohom raskidanih brzih oblaka.Vjetar je nejednako puhao, kadšto bi teško meo po zemlji, kao da šapće svoje uzdisanje hladnim ušima mrtvaca, onda bi se dizao u

.li


njao zrak lišćem i granjem, što bi ga onda posipao po putu. Usred kiše nekoliko se gladnih gavranova borilo s olujom, no čim bi prešli zeleno more šume, koja se pružila po njima, veselo bi se zaustavljali, da se domila nasite na groznoj svojoj gozbi.Ukratko, bila je to slika divlje pustoši i očaja. Činilo se kao da je sva-tko tko se usudio oskvrnuti to mjesto svojim koracima bio smjesta pogođen nesmiljenom rukom smrti. Ali kanda je sad nestalo razloga da se ovamo ne dolazi; otkako su počinitelji svih onih gadnih djela, koja su unakazila ovaj krajolik, odavde otišli, prvi su se put živi ljud-ski stvorovi odvažili približiti se tomu mjestu. Otprilike jedan sat prije zalaza sunca spomenutoga već dana mogao si vidjeti petoricu muškaraca kako izlaze iz uskoga drvoreda, gdje je put do Hudsona ulazio u šumu, pa kreću prema ruševinama tvrđave. Isprva su hodali polagano i vrlo oprezno kao da im se nekako ne da zalaziti u to mjesto užasa, ili kao da se plaše da bi se oni strašni događaji mogli ponoviti. Jedan je gipki lik hodao pred ostalima, i to oprezno i žustro, kako hodaju urođenici. Peo se na svaku uzvisinu, da točno izviđa, pa je znacima pokazivao prijateljima kuda misli da je najrazboritije krenuti. A ni onima koji su išli za njim nije nedo-stajalo opreza i promišljenosti kakva je uobičajena u ratovanju po šumama. Jedan od njih — a bio je također Indijanac — hodao je malo postrance te promatrao rub šume očima koje su navikle za-paziti i najmanji znak opasnosti. Ostala trojica bili su bijelci, ali su bili odjeveni u odijela koja su i po boji i po kakvoći bila prilagođena pogibeljnom pothvatu u koji su se upustili, naime, da se šuljaju u blizini vojske koja se u prašumi povlači.Učinak koji je na njih proizveo pogled na strahote koje su se nepre-stano pojavljivale na njihovu putu prema jezeru bio je toliko različit koliko je bio različit karakter pojedinih osoba toga društva. Mladić koji je išao na čelu skupine bacao je ozbiljne, ali prikrivene poglede na iznakažene žrtve, dok je lakim korakom stupao preko poljane, bojeći se da odviše ne otkrije svoje osjećaje, a opet premalo iskusan, a da bi se mogao posve othrvati njihovu iznenadnom i snažnom utje-caju. No njegov se crvenokožni drug već bio uzdigao iznad takvih slabosti. Prolazio je pored skupina mrtvaca držeći se stalno svoga cilja, a oči su mu ostale tako mirne da je tu moć mogao steći samo dugotrajnom i tvrdom vježbom. Pa i kod bijelaca bio je dojam, što

vlir-it ial-r\ cn na Q\rf* niih i^rlnaVr* tn^rir


lovale. Jedan od njih, čiji su sijedi pramovi i izbrazdano lice, združeni s vojničkim držanjem i hodom, odavali unatoč lovačkoj prevlaci čovjeka iskusna u ratnim zgodama, nije se stidio da glasno zajeca kad god bi mu pred oči došao prizor preko mjere užasan. Mladić koji mu je koračao uz bok zgrozio bi se na takav pogled, no kao da je iz obzira prema svom drugu silom svladavao svoje osjećaje. Od svih njih, jedini onaj koji je činio zalaznicu skupine kanda se nije ustru-čavao odavati svojih pravih misli, jer nije mario promatra li ga tko, i nije se plašio posljedica. Gledao je najužasnije slike, a da ne bi ni okom trenuo ni mišićima trznuo, no kleo je tako glasno i tako ogor-čeno da je bilo očito koliko osuđuje zločinstva svojih neprijatelja. Čitatelj će lako prepoznati u tim osobama oba Mohikanca i njihova bijelog prijatelja, izviđača, te Munra i Heywarda. Doista je to bio otac u potrazi za svojim kćerima, a pratili su ga mladić kojemu je toliko bila srcu prirasla sreća te obitelji, te oni hrabri i vjerni ljudi iz šume, koji su već dokazali svoju spremnost i privrženost u teškim zgodama što smo ih pripovijedali.Kad je Unkas, koji je išao na čelu društva, stigao na sredinu poljane, pusti iz grla krik koji je odmah domamio sve njegove drugove na to mjesto. Mladi se ratnik zaustavio kod jedne isprebacane gomile mr-tvih žena. Svladavši gnušanje nad tom strahovitom slikom, Munro i Heyward potrčaše do te hrpe, koja je već bila u raspadanju, pa su u svojoj ljubavi, na koju sve te strahote nisu mogle utjecati, gledali neće li među tom odrpanom i raznobojnom odjećom otkriti bilo kakvih tragova onih koje traže. I otac i zaljubljeni mladić odmah su oćutjeli olakšanje kod te pretrage, premda su i jedan i drugi bili osuđeni na jad neizvjesnosti koji se kadšto teže podnosi nego ma kako odvratna istina. Stajali su šuteći i zamišljeni pored tužne go-mile, a uto im se izviđač približi. Pregledavši srdita lica tužni prizor, okorjeli lovac prvi put otkako je izašao na poljanu progovori glasno i razgovijetno:— Osveta je indijanska osobina, a svi koji me poznaju znaju da u meni nema ni kapi miješane krvi. Ali ipak ovo moram reći, ovdje pred licem neba, ovdje, gdje se moć Gospoda tako jasno očituje u toj divljoj prirodi: ako mi se ikad ijedan od tih Francuza usudi doći nadohvat moga metka, ima tu puška koja će izvršiti svoju dužnost, dok kremen bude htio upaliti i dok barut bude htio gorjeti. Prepu-

011 ih


že. A što veliš ti, Čingečguk — doda na delavarskom jeziku — hoće li se Huroni moći hvalisati pred svojim ženama kad zapadne duboki snijeg?Tračak mržnje bljesne preko tamna lica mohikanskoga poglavice.Izvadi nož iz toka i, pošto je mirno odvratio pogled s užasnoga prizora, lice mu poprimi takav smiren izraz kao da nikada nije osjećaonagona strasti. ...— Montcalm! Montcalm! — nastavi ljuto razgnjevljeni i manje su-zdržljivi izviđač. — Vele da mora doći vrijeme kad se sva djela kojaje čovjek počinio za života budu mogla preletjeti jednim pogledom,i to očima oslobođenim smrtnih slabosti. Jao onom bijedniku kojibude u takvom času morao gledati ovaj prizor, a nad dušom mubude visio mač presude. Ha, ja sam čovjek bijele krvi, a eno tamoleži crvenokožac komu fali kosa na onom mjestu kamo ju je priroda usadila! Pogledaj ga, Delavarče, možda je to jedan od tvoganestaloga naroda, a on bi trebao dobiti pogreb kakav dolikuje hrabruratniku. Čitam to u tvojim očima, sagamore! Za ovo će platiti jedanHuron još prije nego što će jesenji vjetrovi odagnati miris ove krvi!Čingečguk se približi osakaćenom tijelu i, preokrenuvši ga, prepoznaznakove pripadnika jednoga od onih šest plemena ili naroda, kako suse oni nazivali, koji su bili neprijateljski raspoloženi prema njegovuplemenu, premda su se borili u engleskim redovima. Prezirno gurnumrsko tijelo nogom i okrene se od njega s istom ravnodušnošću skojom bi bio ostavio leš kakve životinje. Izviđač shvati njegov postupak te mudro nastavi svoje misli ne prestajući, međutim, obasipatifrancuskoga zapovjednika jednakim osvetničkim riječima.— Samo neizmjerna mudrost i neograničena moć smjela bi uništitiljude u tolikim množinama — dometne — jer je ona jedina kadraprosuditi kad je to potrebno. A tko je drugi u mogućnosti nadomjestiti ljudska bića stvorena od Gospoda? Smatram grijehom ubitidrugoga jelena dok prvoga još nismo pojeli, osim ako je u pitanjudulji hod ili ako se radi o kakvoj zasjedi. Druga je stvar s nekolicinom ratnika u otvorenoj i ogorčenoj borbi, jer je njihova sudbinada poginu s puškom ili tomahawkom u ruci, već prema tomu jesuli bijelci ili crvenokošci. Unkase, dođi ovamo, i pusti gavrane da sespuste na ovoga Minga. Već iz iskustva znam da im naročito prijameso plemena Oneida, a moramo prepustiti životinji da ide za onim

. , 1 . — J I ■


— Hej! — uskliknu mladi Mohikanac digavši se na vrške nožnihprsta i gledajući pozorno preda se, pa preplaši tim svojim pokretomi glasom gavrana, te ovaj potraži drugi plijen.— Sto je, dječače? — šapne izviđač, zgurivši se kao jaguar koji sesprema na skok. — Želio bih da vidiš zaostaloga Francuza, koji sešulja za plijenom. Vjerujem da bi Smrt Divljači danas naročito dobro gađala!Unkas ne odgovori ništa nego poskoči s mjesta, a čas zatim opaze ostali kako je strgao s jednoga grma komadiće Corina zelenoga ja-haćega vela i pobjednički mahao s njime po zraku. Ta kretnja, taj pokazani predmet i povik koji se vinuo s usta mladoga Mohikanca ubrzo okupe čitavo ostalo društvo oko njega.— Moje dijete! — zavapi Munro, govoreći brzo i strastveno. — Dajte mi moje dijete!— Unkas će pokušati — glasio je kratki i ganutljivi odgovor mladićev.No to jednostavno, ali značajno uvjeravanje ostalo je bez učinka na oca koji je pograbio onaj komadić koprene, te ga stiskao u rukama, dok su mu oči pune straha bludile po okolišnom grmlju, jer se i bojao i nadao da bi to grmlje moglo otkriti tajnu.— Ovdje nema mrtvaca — javi se Heyward — čini se da oluja ovimkrajem nije prohujala.— To je očevidno i jasnije nego ovo nebo nad nama — dometnenepokolebljivi izviđač. — No ili ona sama ili oni koji su je ugrabiliprolazili su kraj ovoga grma. Ja se, naime, sjećam ove krpe što juje nosila da pokriva lica što su ga svi tako voljeli gledati. Unkase, tiimaš pravo. Tamna Kosa bila je ovdje, i ona je pobjegla kao prestrašena srna u šumu; ta nitko tko može bježati ne bi ostao da ga ubiju.Potražimo tragove koje je ostavila, jer indijanskim očima kadšto ikolibrić ostavlja trag u zraku.Mladi Unkas odjuri kad je čuo taj prijedlog, pa je jedva izviđač bio dovršio svoj govor, kad se već začuje pobjednički poklik s ruba šume. Kad stigoše onamo, zabrinuti članovi društva nađu drugi dio vela kako leprša na donjoj grani jedne bukve.— Polako, polako — reče izviđač i ispruži svoju dugačku pušku predprerevnoga Heywarda — znamo mi svoj posao, pa se ljepota tragovane smije poremetiti. Prebrzi korak može nam uzrokovati čitave sate Ji


— Bog vas blagoslovio, vrijedni čovječe! — usklikne Munro. — Kudasu dakle odbjegle i gdje se nalaze moje curice?— Put kojim su krenule ovisi o mnogim okolnostima. Ako su krenule same, isto je tako moguće da se kreću u krugu, kao i da iduravno naprijed, pa su možda samo dvanaestak milja pred nama. Aliako su ih ugrabili Huroni ili bilo koji francuski Indijanci, vjerojatnosu već blizu kanadske granice. No štq.to smeta? — nastavi razboritiizviđač, opazivši strašnu zabrinutost i razočaranje svojih slušatelja.— Ovdje smo, Mohikanci i ja, na jednom kraju tragova, pa se možete osloniti na to da ćemo naći i njihov drugi kraj, sve da nas odnjih rastavlja i sto morskih milja! Samo polagano, samo polagano,Unkase, ti si nestrpljiv kao kakav čovjek iz kolonija. Zaboravljaš danježne noge ostavljaju samo slabe otiske.— Hej! — povikne Cingečguk, koji se bio pozabavio pretraživanjem otvora koji je očevidno bio probijen kroz nisko šikarje što jeobrubljivalo šumu. Stajao je sada uspravno te pokazivao na zemlju sizrazom čovjeka koji je zapazio odvratnu zmiju.— Evo jasnoga otiska stopala muškarca — krikne Heyward, nagi-njući se nad označeno mjesto. — Stao je na rub lokve, pa je tragposve vidljiv. One su dakle zarobljene.— Bolje i to nego da su ostale u prašumi, da tu poginu od gladi —napomene izviđač — a osim toga, ostavljat će i dalje trag. Kladim seu pedeset dabrovih krzna za pedeset kremena da ćemo Mohikancii ja najkasnije za mjesec dana stupiti u njihove wigwame! Prigni se,Unkase, pa da vidimo što će ti reći mokasin. To je, naime, sigurnomokasin, a ne cipela.Mladi se Mohikanac prigne prema tragu te, odmaknuvši lišće koje je ležalo oko toga mjesta, ispita ga onom pomnjom kakvu bi je mje-njač u ono vrijeme, kad je kolalo toliko krivotvorenog novca, posve-tio sumnjivoj novčanici. Konačno se podigne s koljena, zadovoljan uspjehom svoje pretrage.— Dakle, dječače — upita ga pozorni izviđač — što veli? Možeš li izte priče štogod razabrati?— Lukavi Lisac!— Ha, i opet taj lopovski zlikovac? Neće biti kraja njegovu tumara-nju dok se Smrt Divljači s njime prijateljski ne porazgovori.Heyward protiv volje prizna točnost te izreke pa izrazi više svoju


— E, pa jedan je mokasin kao i drugi, pa je tu možda kakva zabunaposrijedi.— Jedan mokasin kao i drugi? Isto tako možete reći da je jednostopalo, kao i drugo, pa ipak svi znamo da su jedna stopala dulja, adruga kraća, jedna široka, a druga uska, ima ih visokih a ima niskih,ima takvih kojima su prsti okrenuti unutra, a i takvih kojima suokrenuti van. Nije jedan mokasin jednak drugomu, kao što ni jednaknjiga nije jednaka drugoj, premda će onaj tko zna čitati mokasine rijetko biti sposoban da raspoznaje knjige. A tako je i najboljeuređeno na svijetu, da priroda dade svakom čovjeku nešto u što serazumije. Daj da ja to malo pogledam, Unkase! Ni za knjige, kaoni za mokasine nije loše da se čuju dva mišljenja o njima umjestojednoga. — Izviđač se sagne pa odmah izjavi: — Imaš pravo, dječače, tu je isto takav komadić zemlje kakav smo tako često vidjeli uonom drugom lovu. To je čovjek koji će se napiti kad mu se pružizgoda. Jer Indijanac koji pije nauči se da hoda s više razmaknutimprstima nego drugi divljaci, jer je navika pijanca da tetura, bio onbijelac ili crvenokožac. A to je baš i njegova širina i dužina, pogledaj,sagamore! Ti si više nego jedanput mjerio otiske kad smo proganjalitu gamad od Glenna do ljekovitih izvora.Cingečguk posluša pa se, obavivši kratak pregled, digne i mirno izu-sti samo jednu riječ:— Magua!— Dakle, to je riješena stvar; znači da su ovuda prošli Tamna Kosai Magua.— A zar Alice nije? — upita Heyward.— Za nju još nismo naišli ni na kakav znak — odvrati izviđač, ogledajući pozorno okolišno stabalje, grmlje i zemlju. — A što je totamo? Unkase, donesi onaj predmet što visi s onoga bodljikavoggrma.Indijanac posluša, a izviđač primi nađeni predmet u ruke, te se na-smije na svoj tihi, ali srdačni način.— Pa to je pištaljka našega pjevača! Sad ćemo naći stazu kojom jei taj svećenik mogao proći. Unkase, traži sada otiske cipele koja jedosta velika da nosi šest stopa rasklimanoga čovječjega mesa. Počinjem stjecati nade za toga momka jer je napustio cviljenje da seposveti boljem zanatu._ A


— reče Heyward — tako da Ćora i Alice nisu ostale bez prijatelja.— Da — dobaci Oko Sokolovo spustivši pušku i naslonivši se prezirno na nju — on će im pjevati! Ali zna li da im ubije jelena zaručak, zna li hodati po mahovini na obali, ili zna li prerezati grkljanHuronu? Ako ne zna, onda možemo reći, prvi drozd1 na kojega naiđe bit će pametniji od njega. Dakle, dječače, ima li temelja smatratito njegovim tragom?— Ima tu nešto što izgleda kao otisŠk cipele. Potječe li taj moždaod našega prijatelja?— Dodiruj lišće posve lagano, jer ćeš inače pokvariti otisak. Tako!Ovo je otisak noge, ali otisak noge Tamnokose, a osim toga je premalen za čeljade takve plemenite visine i tako veličanstvena izgleda.Taj bi otisak pjevač pokrio samom svojom petom.— Gdje? Dajte da vidim tragove nogu moga djeteta! — klikne Mun-ro, odgurnuvši granje šikarja i nagnu se pun ljubavi nad gotovo posveizbrisane otiske. Premda je korak koji je ostavio trag bio vrlo lagani brz, ipak je taj trag bio još uvijek jasno vidljiv. Stari ga je vojnikpromatrao očima koje su se ovlažile dok je gledao, i nije se digaoiz svoga nagnutoga položaja dok nije Heyward vidio da je suzom,koja mu je kanula iz oka, ovlažio trag svoje kćeri. Želeći da nekimzadatkom odvrati boli koje su svakoga časa prijetile da provale kroznjegovu prividnu sabranost, mladić se obrati izviđaču:— Imamo sada nedvojbene dokaze, pa krenimo na put. U takvimse prilikama jedan časak može našim zarobljenicima pričiniti vje-čnošću.— Nije zvijer koja najbrže skače uvijek ona koju treba najdulje progoniti — odvrati izviđač, ne odvraćajući pogleda s drugih tragovakoji su mu upali u oči. — Znamo da je onaj lopovski Huron ovudaprošao, i Tamnokosa, i pjevač, ali što je s plavom kosom i dobrimočima? Premda je još malena i nije izdaleka tako odvažna kao njezina sestra, ona je ugodna oku i prijatna u razgovoru. Zar ona nemaprijatelja koji bi se brinuo za nju?

1. Pjevačke su sposobnosti američkog drozda opće poznate. Ali onaj pravi drozd rugalac ne dopire tako daleko na sjever gdje leži država New York. Tamo žive, međutim, dvije srodne vrste koje nemaju istih pjevačkih sposobnosti kao drozd rugalac. Ali ipak, i jedna i druga od tih srodnih vrsta pjevaju ljepše od slavuja ili recimo ševe, premda su općenito arneričke ptice manje glazbene


— Sačuvaj Bože da bi joj tih uzmanjkalo! Zar nismo sada u potraziza njom? Sto se mene tiče, ja neću prestati da je tražim dok je nenađem.— U tom je slučaju moguće da ćemo se morati razdijeliti i krenutiraznim putovima. Ovdje, naime, ona nije prolazila, ma kako maleni lagan bio otisak njezine noge.Heyward odmah stane, jer je sav njegov žar, kojim je želio krenuti naprijed, kanda začas iščeznuo. Ne osvrćući se na tu naglu promjenu u njegovu raspoloženju, izviđač razmisli nekoliko časaka i nastavi:— Nema žene u ovoj prašumi koja bi mogla ostaviti takav otisak kaoTamna Kosa ili njezina sestra. Znamo da je prva bila ovdje, ali gdjesu tragovi druge? Pođimo malo dalje tim tragom, pa ako se ni na štone namjerimo, morat ćemo se vratiti na poljanu, i nastojati da njušimo za nečim drugim. Naprijed, Unkase, i drži oči na suhom lišću!Ja ću paziti na grmlje, a tvoj će otac trčati s nosom blizu zemlje.Hajdmo, prijatelji, jer sunce zamiče za brežuljke!— A zar ja ne bih ništa mogao učiniti? — upita uzrujani Heyward.— Vi! — odvrati izviđač, koji je sa svojim crvenim prijateljima većugovorio red hoda pa krenuo naprijed — da, vi možete hodati zanama i paziti da ne poremetite traga.Nisu prošli mnogo, kad se Indijanci zaustaviše i kao da stadoše pro-matrati neke znakove na zemlji s većom pažljivošću nego obično. Obojica su, i otac i sin, glasno i brzo izmijenili nekoliko riječi pa su sada gledali na predmet kojemu su se obojica divili, a onda su jedan drugoga pogledali s očitim zadovoljstvom.— Našli su malu nogu! — usklikne izviđač, krećući naprijed i neobazirući se više na svoj dio zadatka. — Što je to ovdje? To je bilazasnovana zasjeda na ovom mjestu! Ne, tako mi najvjernije puškena cijeloj granici, tu su opet bili oni konji koji hodaju jednostrano!Evo sad je cijela zagonetka riješena, i sve je tako jasno kao sjevernazvijezda o ponoći. Jest, tu su one uzjahale. Tu su konji bili privezanio mlado stablo dok su čekale, a tamo je put koji vodi na sjever,ravno u Kanadu.— Ali još uvijek tu nema tragova od Alice, od mlađe Munrove kćeri— reče Duncan.— Ukoliko se kao takav ne ispostavi ova blistava tričarija koju jeUnkas upravo podigao sa zemlje. Daj ovamo, momče, da to malko


Heyward je odmah prepoznao mali nakit što ga je Alice voljela no-siti, a kojega se sjećao s oštrinom pamćenja zaljubljenoga mladića da ga je vidio onoga kobnoga jutra, kad se zbilo krvoproliće, kako visi na vratu ljubljene djevojke. On pograbi taj za njega dragocjeni nakit, i pošto je potvrdio da je njezin, nestade nakita ispred očiju začuđe-noga izviđača, koji ga je uzalud tražio na zemlji, još i onda kad je ta stvarca već davno počivala na uzbuđenu srcu Duncanovu.— Ehl — progovori Oko Sokolovo razočarano i prestade prebiraticijevlju puške po lišću — siguran je znak slabosti kad vid počinjepopuštati. Takva blistava igračka, pa da je ne vidim! No svejedno, jajoš mogu zaškiljiti uz puščanu cijev, a to je dosta da riješi sve sporove između mene i Minga. Želio bih naći tu stvarčicu, ako već ne sdrugoga razloga, a onda barem zato da je donesem pravom vlasniku,a to bi značilo sastaviti dva kraja dugačkoga puta, jer za sada je jošširoka rijeka Sv. Lovrinca između nas, a možda i Velika Jezera.— To više razloga da ne odgađamo puta — odvrati mu Heyward.— Pođimo dalje!— Mlada krv i vruća krv, kako govore, prilično je jedno te isto. Nespremamo se za lov na vjeverice, niti da tjeramo jelena do Horicana,već da budemo na putu danima i noćima, da prođemo prašumomkojom ljudske noge rijetko gaze, i gdje te neće znanje iz knjige očuvati od zla. Indijanac neće nikada krenuti na takav pothvat, a daprije ne popuši lulu u vijeću. Pa ako i jesam čovjek bijele krvi, ipakpoštujem njihove običaje u tom pravcu, jer vidim da su promišljenii mudri. Ići ćemo stoga natrag, zapalit ćemo vatru u porušenoj tvrđavi, pa ćemo ujutro biti svježi i spremni da poduzmemo put kaomuževi, a ne kao brbljave žene ili nestrpljivi dječaci!Heyward je po načinu govora izviđačeva pogodio da opiranje ne bi imalo smisla. Munro je pak i opet zapao u onu apatiju koja je često ovladavala njime nakon svih nedavnih nedaća, a iz koje bi ga probudilo samo kakvo novo i snažno uzbuđenje. Mladić stoga, sma-trajući nuždu za krepost, pograbi staroga vojnika za ruku, te krene za Indijancima i izviđačem koji su već bili udarili natrag putem koji ih je doveo na poljanu.

Devetnaesto poglavlje

Devetnaesto poglavljeSalar: Siguran sam, ako on izgubi, da mu nećeš

oduzeti komad mesa, pa čemu bi ti služilo?Shylock: Da lovim ribu, pa ako neće služiti za

hranu drugome, služit će mojoj osveti.Mletački trgovac

Večernje su sjene samo povećavale turobnost mjesta, kad je naše društvo ulazilo u ruševine Williama Henrvja. Izviđač i njegovi pri-jatelji odmah su učinili potrebne pripreme da ovdje provedu noć, i to s ozbiljnošću i trijeznošću da se vidjelo koliko su netom viđene strahote djelovale na njihove već otvrdnule osjećaje. Nekoliko su komada krovne drvene građe prislonili o zidove, od vatre pocrnje-le, pa kad ih je Unkas pokrio s nešto granja, smatrali su da je to dovoljno za privremeni ležaj. Mladi Indijanac pokaže na grubo slo-ženu daščaru kad je dovršio svoj posao, a Heyward, koji je razumio njegov mig, nježno zamoli Munra da uđe. Ostavivši starca nasamu s njegovim tužnim mislima, Duncan se smjesta opet povrati na čisti zrak, jer je bio preveć uzrujan, a da bi sam potražio počinak, što ga je toliko preporučio svom starom prijatelju. Dok su Oko Sokolovo i Indijanci palili vatru i jeli svoju skromnu večeru od suha medvjeđeg mesa, mladić je otišao do onoga dijela razrušene tvrđave koji je gledao na površinu Horicana. Vjetar se stišao, pa su valovi udarali po pješčanoj obali u redovitijim i mirnijim razmacima. Oblaci su se lomili kao da su se umorili od bijesnoga leta, teži su se dijelovi skupljali u crne gomile nad obzorom, dok su manji oblačići još uvijek lebdjeli nad vodom ili se vijali fi&d vršcima bregova nonut ntica koie isnrekidanim letom obliieĆU


kroz nagomilane oblake, dajući tračak vedrine inače turobnoj slici neba. U unutrašnjost se okolišnih brežuljaka već spustila nepro-dorna tama, a ravnica je ležala poput puste, napuštene kosturnice, bez ikakva šuma i šapta koji bi narušavao san njezinih brojnih ne-sretnih stanovnika.Duncan je dulje vrijeme ostao zadubljen u tu sliku koja je tako kruto bila u skladu s prošlošću. Oči su mu lutale od udubine ispod nasipa, gdje su njegovi šumski prijatelji sjedili oko trepetljive va-tre, do slabijega svjetla koje je još zaostajalo na nebu, a onda su se dugo i tjeskobno zaustavile na dubokoj tami koja se prostirala po-put puste praznine na onoj strani gdje su mrtvi počivali. No uskoro mu se pričini da se neki nerazjašnjivi zvuči dižu s toga mjesta, ali su bili tako nejasni i prigušeni da ne samo nije bilo sigurno odakle potječu, nego nije bilo sigurno ni postoje li uopće. Zastidjevši se svoga straha, mladić se okrene prema vodi, nastojeći da odvrati svoju pažnju promatrajući zvijezde koje su nejasno treperile na po-vršini vode koja nikad ne miruje. Ali njegove su i previše savjesne uši vršile svoju nezahvalnu dužnost, kao da su ga htjele upozoriti na opasnost koja prijeti. Konačno mu se učini kao da brzi koraci prolaze posve razgovijetno poprijeko po dubokoj tami. Nesposo-ban da i dalje svladava svoju nelagodnost, Duncan posve tiho pro-govori izviđaču i zamoli ga da se popne nasipom na mjesto gdje je on sam stajao. Oko Sokolovo prebaci pušku preko ramena te ga posluša, ali tako mirna i nepokolebljiva držanja, kao da bi htio pokazati kako sigurnim smatra njihov položaj.— Poslušajte — upozori ga Duncan kad je lovac pozorno stao uznjega — tu su nekakvi prigušeni šumovi na poljani, koji nam možda pokazuju kako se Montcalm još nije posve okanio svoje namjere da i dalje napada.— Znači da su uši bolje od očiju — odvrati izviđač, ne davši sesmetati, a govorio je polako i nerazgovijetno jer je bio upravo odgrizao komadić medvjedovine, pa su mu usta bila zabavljena dvostrukim poslom. — Ja sam ga u duhu već vidio u Tvju sa svomnjegovom družbom, jer ti vaši Francuzi, kad izvrše kakvo pametnodjelo, vole se vratiti natrag da učine veselje, da prirede ples i da sasvojim ženama slave uspjeh.

Ne znam. Indijanac rijetko spava dok traje rat, a jedino želja za

,~w„ J v *.'

_________1:_

i * ■


otišlo. Bilo bi dobro da ugasimo vatru i da držimo stražu. Slušajte! Sada možete čuti šum koji sam mislio.— Indijanac se rijetko šulja oko grobova. Premda je uvijek spremanda ubija, pa pritom ne bira sredstva, uglavnom se ipak zadovoljavaskalpom, osim u času kad mu se užari krv. No kad je prilično sigurno da je duša već odletjela, on zaboravlja sva neprijateljstva te jespreman prepustiti mrtvace njihovom naravnom počinku. Kad većgovorimo o dušama, majore, mislite li vi da će nebo crvenokožacai nas bijelaca biti jedno te isto?— Nema sumnje, nema nikakve sumnje... Čini mi se da sam i opetčuo taj šum. Ili je to samo šuštanje lišća s kraja obale?— Sto se mene tiče — nastavi Oko Sokolovo, okrenuvši lice časkom u pravcu što mu ga je naznačio Heyward, ali dosta nehajno— mislim da je nebo određeno za sreću i da će se ljudi tamo bavitiposlovima koji su u skladu s njihovim raspoloženjem i osobinama.Zato cijenim da crvenokožac nije daleko od istine kad vjeruje daće tamo naći slavna lovišta, o kojima mu govori predaja, pa držimda nije sramota za čovjeka koji nema miješane krvi da provodisvoje vrijeme...— Čujte, i opet! — prekine ga Duncan.— Da, da, i kad je oskudica u hrani, i kad je ima u izobilju, vukovipostaju drski — odgovori mu nepokolebljivi izviđač. — Bilo bi tuprilike i da se ogledamo za krznima te gamadi, da je svjetla i vremena za takvu zabavu. Ali što se tiče budućega života, majore, čuosam u kolonijama propovjednike koji su govorili da je nebo mjestoodmora. E, vidite, raspoloženja su ljudi različita što se tiče užitaka.Sto se mene tiče, ma kako poštivao odredbe Providnosti, ne bi zamene bilo veliko zadovoljstvo da budem zatvoren u tim domovima o kojima oni propovijedaju, jer imam od prirode čežnju da sekrećem i da lovim.Duncan, komu je sada bio razjašnjen šum što ga je zamijetio, obrati sada više pažnje predmetu razgovora što ga je izviđač odabrao, pa reče:— Teško je protumačiti osjećaje koji će se javiti kad nastupi onaposljednja velika promjena.— Doista bi to bila velika promjena za čovjeka koji je provodiosvoje vrijeme na svježem zraku — odvrati prostodušni izviđač — i


bi legao na počinak na mjestu gdje će čuti tutnjavu Mohawka. No utjeha je za čovjeka kad zna da služi milosrdnoga Gospodara, premda mi to činimo svaki na svoj način, i premda nas dijele veliki pojasi prašume... no što to tamo ide?— Zar to nije čopor vukova što ste ih malo prije spomenuli?Oko Sokolovo zanijeka glavom te pozove Duncana da pode s njimna mjesto kuda nije dopiralo svjetlp vatre. Pošto je poduzeo tumjeru opreza, izviđač se stavi u položaj budne pažljivosti, te posluša dugo i pozorno hoće li se ponoviti tihi šum koji ga je takoneočekivano zapanjio. No kanda je uzalud napinjao svu pažnju, jerje nakon bezuspješne stanke šapnuo Duncanu:— Moramo pozvati Unkasa. Taj dječak ima indijanska ćutila, pamože čuti i ono što je nama skriveno. Jer kad sam bijelac, ne moguzanijekati svoje naravi.Mladi Mohikanac, koji je potiho razgovarao s ocem, prestane kad je čuo jecaj sove, skoči na noge i pogleda prema crnim nasipima, kao da traži mjesto odakle dolazi zvuk. Izviđač ponovi krik, a koji časak zatim Duncan vidi kako se Unkas oprezno šulja uz bedeme do mjesta gdje su stajali.Oko Sokolovo priopći mu u nekoliko riječi svoje želje govoreći mu delavarskim jezikom. Čim je Unkas doznao zašto ga je pozvao, odmah se baci ničice na tratinu, i tu je neko vrijeme ležao, kako se pričinilo očima Duncanovim, tiho i nepomično. Iznenađen nepomičnim držanjem mladoga ratnika, te radoznao da vidi na koji način upotrebljava svoje sposobnosti da ustanovi što je želio doznati, Heyward zakorači malo naprijed te se prigne nad tamni predmet što ga je bio tako pozorno promatrao. No mogao je samo utvrditi da je Unkasa nestalo, a ono što je gledao da nije ništa drugo nego tamni obris neke izbočine na nasipu.— Kuda se djeo Mohikanac? — zapita izviđača kročivši natrag uvelikom čudu — tu sam ga vidio kad je pao na zemlju, pa bih sezakleo da je tu i ostao.— Pst! Govorite tiše, jer ne znamo čije su uši otvorene, a Mingi suvrlo oštroumna čeljad. Što se tiče Unkasa, on je vani na poljani, paće Makwi, ako su oni tamo, naići na čovjeka koji im je dorastao.— Zar mislite da Montcalm nije pozvao natrag sve svoje Indijance? Pođimo i opomenimo naše prijatelje, pa da budemo pripravni


tnemo s neprijateljem.— Nikomu tji riječi, ako vam je život drag. Pogledajte sagamorakako sjedi kao veliki indijanski poglavica uz vatru. Ako se netkoovuda po tmini šulja, neće nikada saznati po njegovom držanju dasumnjamo u kakvu opasnost.— Ali oni ga mogu otkriti, a to bi značilo njegovu smrt. Njegov selik i odveć jasno vidi, pa će postati prva i sigurna žrtva.— Ne može se poreći da sada govorite istinu — odvrati izviđač,pokazujući veće uznemirenje nego obično — ali što možemo učiniti? Cigli jedan sumnjiv pogled mogao bi izazvati navalu još prijenego što budemo spremni da je dočekamo. On po zovu, koji samuputio Unkasu, zna da smo naišli na nekakav trag. Reći ću mu dasmo na tragu Mingima, pa će ga njegova indijanska narav već poučiti što da radi.Izviđač prinese prste ustima te ispusti lagan piskut, koji Duncana najprije potaknu da skoči nastranu misleći da čuje psikanje zmije. Glava je Čingečgukova počivala na jednoj ruci dok je sjedio uronjen u misli. No onoga časa kad je začuo opomenu životinje koje je ime nosio, uspravi se, te njegove tamne oči brzo i oštro pogledaju na sve strane. Nakon toga iznenadnog i možda nehotičnog pokreta nestalo je svakog znaka iznenađenja ili sumnje. Nije se taknuo puške, kao da je i ne vidi, premda mu je bila nadohvat ruke. Pustio je pače da mu tomahawk, što ga je odriješio s pojasa radi udobnosti, padne na pod, pa se činilo da mu je cijelo tijelo omlohavilo kao čovjeku koji pušta živce i mišiće da se odmore. Lukavo zauze prvašnji položaj, premda je promijenio ruku na kojoj je naslonio glavu, tobože kao da mu se ukočila ruka, i tako je čekao što će biti s mirom i sabranošću kakvu može samo indijanski ratnik pokazati. No premda bi se manje izvježbanom oku moglo činiti da Mohikanac drijema, Heyward opazi kako mu se nosnice šire, kako mu se glava malo nagnula na jednu stranu, kao da bi htjela ušima olakšati slušanje, i kako mu brzi i nagli pogledi neprestano šibaju po svim predmetima koji su mu bili nadohvat oku.— Pogledajte to dostojanstveno stvorenje! — šapne Oko Sokolovopritišćući ruku Heywardovu. — Zna da bi i jedan jedini pogled ilipokret mogao osujetiti sve naše namjere i izložiti nas na milost inemilost tih vragova...

„ UU:____1 Kio


ispunjen iskrama oko mjesta u koje je Heyward još uvijek upirao svoje oči s divljenjem i čuđenjem. Drugi mu pogled pokaza da je Cingečguka u tom metežu nestalo. Međutim je izviđač podigao svoju pušku kao da se sprema na pucanje, te je nestrpljivo očeki-vao trenutak kad će mu se ukazati kakav neprijatelj. No činilo se da je s osamljenim i bezuspješnim napadom na život Cingečgukov navala završila. Još su jednom ili dvaput mogli razabrati udaljeno šuštanje grmlja, dok su neki nepozftati stvorovi jurili kroz njih, pa ne potraja dugo, a Oko Sokolovo pokaza čopor vukova koji su naglo pobjegli pred pojavom nekoga uljeza koji se usudio ući u njihovo područje. Poslije kratke stanke bez daha i pune nestrpljivosti začu se pljusak u vodu, neposredno popraćen drugim praskom puške.— Evo ide Unkas — reče izviđač. — Dječak ima lijep komad oružja! Poznam njegov prasak kao što otac poznaje govor svoga djeteta, jer sam tu pušku ja sam nosio, dok nisam dobio bolje.— Što to može značiti? — upita Duncan. — Zar nas netko vrebapa nam je namijenio propast?— Ono spaljeno mjesto pokazuje da nam se nije ništa dobro pisalo, ali ovaj će vam Indijanac biti dokaz da se nikakvo zlo nijedogodilo — odvrati izviđač i spusti pušku opet na ruku pa pođeza Čingečgukom, koji se upravo toga trenutka bio vratio na svjetlovatre, u unutrašnjost tvrđave. — Kako je sagamore? Jesu li Mingiozbiljno krenuli na nas, ili je to samo zaostao jedan od tih gmizava-ca, koji se povlači iza bojnih četa da skalpira mrtvace pa da se ondarazmeće među squawima svojim hrabrim djelima koje je počiniona bljedokošcima?Čingečguk vrlo mirno sjedne opet na svoje mjesto. Nije odgovorio dok nije ispitao paljevinu što ju je prouzročio metak koji umalo što nije postao koban po njega. Poslije toga dosta mu je bilo da odgovori jednom jedinom riječju na engleskom jeziku, dižući uz to jedan prst.— Jedan.— To sam i ja mislio — odvrati Oko Sokolovo pa sjede i sam. — Pakako je našao zakrilje u jezeru još prije nego što ga je Unkas pronašao, više je nego vjerojatno da će taj lupež u svom selu deklamiratilaži o nekoj velikoj zasjedi u kojoj je vrebao za tragom dvojice Mo-hikanaca i bijeloga lovca, jer časnici se ne broje, tako reći, ništa u

, takvom okršaiu. Pa dobro, neka mu ie nelc' mu VmHp TnaV nviipt


postoje neki čestiti ljudi u svakom narodu, premda samo nebo zna da su oni vrlo rijetki među Makvvima. A takvi čestiti ljudi preziru ovakvoga skorojevića koji se hvasta protiv zdravoga razuma. No lupež je odaslao svoje olovo tako blizu da su tvoje uši čule zvižduk, sagamore.Cingečguk baci miran, no nimalo radoznao pogled prema mjestu gdje je metak udario, a onda zauzme svoj prijašnji položaj sa sabra-nošću koju nije mogla smesti takva neznatna upadica. Upravo se tada došuljao u njihov krug i Unkas, pokazujući jednaku ravnodu-šnost kao i njegov otac.Sve je te pokrete Heyward promatrao s velikim zanimanjem i ču-đenjem. Činilo mu se da ti ljudi iz šume imaju neko tajno sredstvo sporazumijevanja koje je izbjeglo budnosti njegovih sposobnosti. Umjesto prerevnoga i brbljavoga pričanja, kojim bi bijeli mladić nastojao priopćiti ili pretjerivati što se zbilo u mraku na poljani, mladi je ratnik, kako se činilo, bio zadovoljan time da djela sama za sebe govore. Nije to uistinu bio ni čas, a ni prilika za Indijanca da se hvali svojim djelima, pa da Heyward nije pitao, vjerojatno ne bi u tom trenutku bilo više ni riječi o tom predmetu.— Sto se dogodilo s neprijateljem, Unkase? — upita Duncan. —Čuli smo vašu pušku pa smo očekivali da niste uzalud pucali.Mladi poglavica poravna nabor na košulji te mirno pokaže kobnipramen kose što ga je nosio kao znak svoje pobjede. Cingečgukpoloži ruku na skalp te ga časkom promotri s dubokom pažnjom.Onda ga ispusti s odvratnošću koja se ocrtavala na njegovim oštrimcrtama, te usklikne:— Oneida!— Oneida! — ponovi izviđač, koji je bio brzo izgubio svaki interesza tu zgodu, te se kod njega bila pojavila apatija kao kod njegovihcrvenih drugova, ali sada ustade te se približi, zanimajući se neobično za krvavi trofej. — Ako Oneide idu našim tragom, ondaćemo imati neprijatelje s oba boka! Za oči bijelca nema razlikeizmeđu ovoga komada kože i kože svakoga drugog Indijanca, a etosagamore odmah veli da on dolazi s tjemena Minga, štoviše onodmah navodi ime plemena, i to tako lako kao da je skalp listknjige, a svaka vlas da je slovo. Kakvo pravo imaju kršćani da sehvastaju svojim znanjem, kad divljak može čitati na jeziku koji bi i


je narodu pripadao taj lupež?Unkas podigne oči prema izviđačevu licu i odgovori blagim gla-som:— Oneida.— I opet Oneida! Kad jedan Indijanac nešto izjavi, obično je toistina, ali kad ga u tom potkrijepi drugi iz njegova naroda, onda tije to sigurno kao evanđelje!— Jadnik se prevario pa nas je držala Francuzima — reče Heyward— inače ne bi bio posegnuo za životom prijatelja.— On da bi se prevario, pa da Mohikanca u njegovim ratnim bojama zamijeni s Huronom! To bi bilo baš tako kao kad biste vi zamijenili Montcalmove grenadire u bijelim kabanicama s grimiznimkaputićima Kraljevskih Amerikanaca — odvrati izviđač. — Ne, ne,znala je ta zmija na što navaljuje, i nije se tu ništa prevario, jer maloima ljubavi među Delavarima i Mingima, ma s kime se i borilanjihova plemena u ratovima bijelaca! Sto se toga tiče, iako Oneidesluže njegovu posvećenom veličanstvu, koji je i moj vladar i vrhovni gospodar, ne bih ni časka bio oklijevao da odapnem svoju SmrtDivljači na toga đavla da mi ga je sreća donijela na oči.— To bi bila povreda naših ugovora i nedostojno vašega značaja.— Ako se čovjek mnogo druži s jednim narodom — nastavi OkoSokolovo — pa ako je taj narod pošten, a on sam nije lupež, ljubavće se među njima razviti. Istina je da je lukavština bijelaca napravila veliku zbrku među plemenima što se tiče prijateljstva i neprijateljstva, tako da Huroni i Oneide, koji govore istim jezikom, pa su,može se reći, jedno te isto, skidaju jedni drugima skalpove, a i De-lavari su podijeljeni. Neki se skupljaju oko vlastitog ognja velikogavijeća uz svoju rijeku te se bore na istoj strani gdje i Mingi, dok jeveći dio u Kanadi, iz prirodnoga neprijateljstva prema Makvima,pa tako strovaljuju sve u nered i uništavaju skladnost vođenja rata.No nije vjerojatno da će se narav crvenokožaca promijeniti svakiput kad se izmijeni politika; stoga je ljubav između Mohikanca iMinga otprilike jednaka ljubavi između bijeloga čovjeka i zmije.— Zao mi je što moram takvo što čuti. Vjerovao sam da su se urođenici koji stanuju unutar naših granica već mogli uvjeriti o našojpravičnosti i širokogrudnosti, tako da potpuno drže s nama u svimnašim sporovima.

■ r1 ia mtcMITI r\a


važnijima od sporova drugih ljudi. Evo, što se mene tiče, ja volim pravednost, i stoga neću reći da mrzim Minga, jer to ne bi doliko-valo mojoj boji i mojoj vjeri, ali ipak, ponovit ću da se možda može pripisati samo noći što Smrt Divljači nije imala udjela u smrti toga kukavnoga Oneide.Zatim, kao da je bio sam zadovoljan snagom svojih razloga, ma kakav bio njihov učinak na mišljenje onoga s kim se prepirao, po-šteni se, ali nepomirljivi lovac okrenuo od vatre, sretan što je pre-pirka završena. Heyward se ponovo povukao na bedem, osjećajući se nelagodno, jer je premalo bio navikao na način vođenja rata po šumama, a da bi mogao ostati miran kraj mogućnosti takvih izdajničkih napada. Drugačije je, međutim, bilo kod Mohikanaca i kod izviđača. Njihova oštra i dugo izvježbana osjetila — kojima moć nadilazi sve što bi se smatralo vjerojatnim — pošto su otkrila opasnost, omogućila su im da utvrde i veličinu i trajanje opasnosti. Činilo se da nijedan od te trojice ne sumnja u potpunu svoju si-gurnost, a to se moglo zaključivati po pripremama što su ih uskoro učinili da stanu vijećati o tome što im dalje valja činiti. Zbrka među narodima, štoviše i među plemenima, koju je natuknuo Oko Sokolovo, postojala je u tom razdoblju u punoj mjeri. Velika veza jezika, i naravno zajedničkoga podrijetla, na mnogim je mjestima oslabjela; posljedica je toga bila da su se Delavari i Mingi (kako su se nazivali ti ljudi od Šest Naroda) našli u borbama u istim redovima, dok su potonji tražili skalpove Hurona, premda se vjerovalo da su jedni i drugi istoga stabla. Delavari su pače bili sami među sobom podijeljeni. Premda je ljubav za rođenu grudu, koja je nekoć pripadala njihovim precima, zadržala mohikanskoga sagamora s malom četicom sljedbenika koji su služili u Edwardu, pod barjakom engleskoga kralja, za mnogo se pretežniji dio naroda znalo da se bori na bojnim poljanama kao saveznik Montcalmov. Čitatelj vjerojatno već zna, a dosta je o tome mogao pročitati iz ove naše pripovijesti, kako Delavari ili Lenapi tvrde da je od njiho-va plemena potekao onaj brojni narod koji je nekad bio gospodar nad većim dijelom istoka i sjevera Sjedinjenih Američkih Država, a kojoj su skupini Mohikanci pripadali kao stari i visoko štovani član. Naravno je da su izviđač i njegovi drugovi uvažili i držali na umu

1i i


prijatelja, a koji su opet potakli dotadašnje neprijatelje po naravi da se bore rame uz rame na istoj strani kad su se upustili u ra-zmišljanje o mjerama koje su imale upravljati njihovim budućim kretanjima između tolikih zavađenih divljih ljudskih rasa. Duncan je već dovoljno poznavao indijanske običaje da je mogao razumjeti zašto je vatra ponovo podjarena i zašto su ratnici, a s njima i Oko Sokolovo, sjeli pod pramove dima s toliko ozbiljnosti i dostojan-stva. Smjestivši se u kut tvrđave, gdje može promatrati prizor koji se odigrava unutar tvrđave, a da istodobno može pripaziti približa-va li se nekakva opasnost izvana, čekao je rezultat s toliko strplji-vosti koliko je mogao smoći.Poslije kratke i značajne stanke Čingečguk zapali lulu, izrezbarenu od nekog mekog kamena onoga kraja, a nasađenu na drven kamiš, te stane pušiti. Pošto je udahnuo dovoljnu količinu dima umiru-juće trave, preda lulu izviđaču. Na taj je način lula prošla kru-gom nekoliko puta u najdubljoj tišini, a da nijedan od društva nije progovorio ni riječi. Onda je sagamore, kao najstariji i najviši po časti, iznio u nekoliko mirnih i dostojanstvenih riječi predmet na razmatranje. Izviđač mu odgovori, ali se Čingečguk uplete kad se ovaj opro njegovu mišljenju. Mlađahni je Unkas, međutim, i dalje ustrajao u šutnji te mirno i s poštovanjem slušao, dok se nije Oko Sokolovo sjetio zatražiti njegovo mišljenje. Heyward je razabrao iz načina govora pojedinih govornika da otac i sin zastupaju isto mišljenje, dok je bijelac zauzeo protivno stanovište. Rasprava je pomalo bivala sve življa, dok nije bilo očevidno da su i osjećaji preuzeli neku ulogu u debati.Bez obzira na sve veću žestinu prijateljske raspre, mogla bi se i naj-svečanija kršćanska skupština — ne isključujući ni one na kojoj su skupljeni prečasni svećenici — naučiti umjerenosti iz strpljivosti i učtivosti raspravljača. Riječi Unkasove primale su se s istom dubo-kom pažnjom kao i one koje su bile plod zrelije mudrosti njegova oca. A svaki je od njih pokazivao tako malo nestrpljivosti, da ne bi odgovarao dok nije prošlo od govora predgovornika nekoliko časaka duboka razmišljanja; a te su stanke, kako se činilo, upotre-bljavane da se promisli sve ono što je dotada rečeno. Mohikanci su svoj govor pratili tako neposrednim i naravnim kretnjama da Heywardu nije bilo preveć teško razumjeti i pratiti nit


svojom rasom nastojao poprimiti onaj hladni i prisiljeni način koji karakterizira sve slojeve Angloamerikanaca kad nisu uzrujani. No po tome kako su često Indijanci pokazivali na šumsku stazu, bilo je očito da su oni predlagali progon kopnenim putem, dok se iz opetovanog upiranja ruke Oka Sokolova prema Horicanu moglo zaključiti da on zagovara vodeni put.No izviđač je kanda sa svojim mišljenjem brzo gubio tlo pod no-gama, tako da se činilo da će pasti odluka protivna njegovu sta-novištu. Uto se on podigne na noge te, otresavši se svoje apatije, zauzme držanje i način Indijanaca pa se posluži svim sredstvima urođeničke rječitosti. Podigavši ruku pokaže putanje sunca, pona-vljajući taj pokret za svaki pojedini dan koliko ih je bilo potrebno da stignu do svoga cilja. Onda opiše dugi i tegobni put među sti-jenama i vodama. Upozori znacima, koje nitko nije mogao krivo tumačiti, na slabost i starost Munra, koji je drijemao i nije bio svje-stan što se oko njega zbiva. Duncan je razumio da je čak i o njego-voj snazi govorio sa stanovitim omalovažanjem, jer je vidio kako je izviđač ispružio šaku i spomenuo ga nazivom Otvorena Ruka, što ga je stekao među prijateljskim plemenima svojom darežljivošću. Onda je slijedio prikaz lakih i elastičnih pokreta čuna, kao opreka teturavim koracima oslabljenih i izmorenih pješaka. Završio je upućujući na Oneidu te očito upozorujući na potrebu što hitnijeg polaska, i to tako da ne bi ostavili nikakva traga. Mohikanci su slušali s najvećom ozbiljnošću, a na licima su im se odražavali osjećaji govornika. Njegova je uvjerljivost pomalo utjecala na njih, pa su prema koncu riječi Oka Sokolova popratili uobičajenim poklikom pohvale. Ukratko, i Unkas i njegov otac priklonili su se mišljenju lovca, napuštajući svoje prvašnje stanovište s iskrenošću i širokogrudnošću koja bi, da su bili pripadnici kojega velikog ili civiliziranog naroda, neizostavno izazvala njihovu političku propast, uništivši im jednom zauvijek priznanje vrline postojanosti.Onoga trenutka kad je spor bio odlučen, činilo se da je zaboravlje-na i sama rasprava i sve što je s njom bilo u vezi, osim same odluke. Oko Sokolovo nije se ogledao naokolo da bi pročitao odraz svoje pobjede u zadivljenim pogledima prisutnih, nego je veoma sabrano ispružio svoje dugo tijelo do žeravice koja se gasila, a onda sklopiooči Ha iraip............._____.............


Prepušteni tako donekle sami sebi, Mohikanci, koji su dosad svesvoje vrijeme posvetili probicima drugih, iskoristiše priliku da misle malo i na sebe. Odbacivši odmah ozbiljni i strogi izraz indijanskoga poglavice, Čingečguk stane govoriti sinu nježnim i blagimglasom ljubavi. Unkas se obraduje prijaznom roditeljskom načinugovora svoga oca, i još prije nego što je duboko disanje izviđačevoodavalo da je zaspao, potpuna se promjena ukazala na načinu govora obojice njegovih prijatelja. *Nemoguće je opisati melodioznost njihova govora dok su bili ovako zabavljeni smijehom i nježnostima koje bi bile razumljive i ušima onih koji nisu nikada čuli te glazbe. Opseg glasa obojice, a naročito mladića, bio je upravo izvanredan: protezao se od najdubljega basa do tonova koji su u svojoj nježnosti zvučali gotovo ženski. Oči očeve pratile su skladne i lijepe kretnje sina s neprikrivenim užitkom, pa bi svaki put smiješkom odgovorio na njegov zarazni, iako suzdržljivi smijeh. Dok je bio tako pod utjecajem tih nježnih i prirodnih osjećaja, nije bilo ni traga okrutnosti na raznježenim crtama lica sagamora. Štoviše, i njegova se mrtvačka maska u tom času činila više kao preobuka od šale nego kao divlja objava želje da svojom pojavom donosi smrt.Tako prođe čitav sat u tome što su popuštali svojim plemenitijim osjećajima, a onda Čingečguk naglo izjavi želju da mu je spavati, pa zavuče glavu u pokrivač i ispruži tijelo na golu zemlju. Veselosti Unkasove toga časa nestane, pa pomno razmjestivši žeravicu tako da bi grijala očeve noge, mladić sebi potraži mjesto počinka među ruševinama tvrđave.Stekavši po držanju ovih iskusnih ljudi iz šume novo pouzdanje i sigurnost, Heyward se brzo povede za njihovim primjerom, pa se još mnogo prije nego što se noć počela preobraćati u dan činilo da ovi koji su ležali u okrilju razrušene tvrđave snivaju isto tako dubo-kim snom kao i ona gluha i nijema gomila kojoj su kosti već počele blijedjeti na okolišnoj poljani.

Dvadeseto poglavlje

Dvadeseto poglavljeAlbanska o zemljo, daj da oči moje Pasu na tebi, divlje što rađaš ljude]

Childe Harold

Nebo je još bilo osuto zvijezdama, kad je Oko Sokolovo stao buditi drugove. Odbacivši svoje kabanice, već su Munro i Heyward stajali na nogama, dok ih je lovac još tiho dozivao na ulazu u priprosto sklo-nište u kojem su proveli noć. Kad su izašli iz svoga skrovišta, našli su u blizini izviđača gdje ih čeka; značajni mig da šute bio je jedini znak pozdrava njihova opreznog vodiča.— Izrecite svoje molitve u mislima — šapne im kad su se približili, jerOnaj na koga se njima obraćate poznaje sve govore, i govor srca, i govorusta. Ali ne izustite ni jednoga slovca! Rijetko je, naime, probitačno dase glas bijelca javlja u prašumi, kako nas je poučio primjer onoga pjevača. Dođite — nastavi okrećući se prema zidu tvrđave — spustimose u jamu s ove strane; ali pripazite dobro da prolazeći stanete samona kamenje ili drvlje.Drugovi ga poslušaju, premda je dvojici od njih ta izvanredna opre-znost još bila zagonetka. Kada su bili u niskoj udubini, koja se pro-tezala oko zemljane utvrde s tri strane, vidjeli su da je prolaz gotovo zatrpan ruševinama. S pažnjom i strpljivošću, međutim, uspjelo im je da se provuku za izviđačem dok nisu prispjeli na pjeskovitu obalu Horicana.— Ovo će biti staza na kojoj nas tkogod samo nosom može slijediti— reče zadovoljni izviđač, bacivši pogled natrag na tegobni put što suga prevalili. — Trava je izdajnički sag za društvo koje bježi, a drvo ikamen ne primaju otisaka rnokasina^ Da nosite svoje ^kovane čizme,


tovljena, može se čovjek uglavnom posve mirno povjeriti pećinama. Pogurni čun bliže obali, Unkase, jer će ovaj pijesak primiti otisak isto tako lako kao i maslac Jarmana na Mohawku. Polako, momče, polako, ne smije dodirnuti obale, jer će inače lopovi vidjeti kojim smo putem ostavili ovo mjesto!Mladić ne zanemari te opreznosti, a izviđač položi nekakvu dasku iz ruševina do čuna i mahne časnicima daûđu. Kad je to bilo izvršeno, povrate sve u prijašnji nered; a onda se istom Oko Sokolovo nekako ukrca u svoj maleni brezov čamac, a da nije ostavio za sobom nijedan od onih tragova kojih se kanda plašio. Heyward je ostao posve miran, dok su oba Indijanca oprezno odveslali čun na stanovitu udaljenost od tvrđave. Tek kad su bili pod širokom i tamnom sjenom, koju je bacao brijeg s istoka na sjajnu površinu jezera, upita:— Zašto je bilo potrebno da tako naglo i tako kradomice otiđemo?— Ako bi krv Oneide mogla obojiti toliko plohu čiste vode, kao štoje ova na kojoj plovimo — odvrati mu izviđač — vaše bi vam oči daleodgovor na to pitanje. Zar ste zaboravili na podmukloga gmizavca štoga je Unkas ubio?— Nipošto. Ali govorilo se da je sam, a mrtvaca se nemamo što bojati.— Da, da, on je bio sam kod svoga zlodjela, ali Indijanac, čije plemebroji toliko ratnika, rijetko se treba bojati da će njegova krv poteći, ada je ne bi uskoro popratio smrtni krik kojega njegova neprijatelja.— Ali naša prisutnost, autoritet pukovnika Munra, valjda će biti dovoljna zaštita protiv gnjeva naših saveznika, osobito kad je lupež takozaslužio svoj udes. Pouzdajem se u nebo da niste zbog takva tričavarazloga ni pedalj skrenuli s našega puta, koji ravno vodi k cilju.— Zar mislite da bi se metak iz puške toga lopova odmaknuo u stranuda mu je i samo posvećeno veličanstvo kralj stajao na putu? — odvratitvrdokorni izviđač. — A zašto nije veliki Francuz, koji je glavni kapetan cijele Kanade, zakopao tomahawke Hurona, ako samo jedna riječiz usta bijelca može tako snažno djelovati na ćud Indijanca?Heyward htjede nešto odgovoriti, ali ga prekide uzdisaj Munrov. Šutioje neko vrijeme iz obzira prema tuzi svoga starijega druga i tek ondaprogovori.— Markiz Montcalm može tu svoju pogrešku raščistiti samo s Bogom— reče mladić svečano.

Dvadeseto poglavlje

Velika je razlika između toga da netko ubaci jednu pukovniju između plemena i zarobljenika, i toga da nagovori gnjevnoga divljaka neka za-boravi da nosi nož i pušku, i to riječima koje moraju početi time da ga nazove svojim sinom. Ne, ne — nastavi izviđač, obazrevši se na zama-gljenu obalu "VVilliama Henrvja koja je sada brzo odmicala, i nasmijavši se na svoj tihi, ali srdačan način — stavio sam vodenu ogradu između nas i njih, pa ukoliko tim đavlima ne uspije da se sprijatelje s ribama, i od njih čuju tko je veslao preko njihova prebivališta ovoga lijepoga jutra, mi ćemo imati cijelu širinu Horicana iza sebe još prije nego što oni odluče kojim putem da krenu.— S neprijateljima pred nama i za nama bit će put, čini mi se, priličnoopasan?— Opasan? — odvrati Oko Sokolovo mirno. — Ne, ne baš opasan,jer uz budne uši i brze oči mi se možemo održati nekoliko sati daleko pred tim lupežima. Inače ćemo se morati poslužiti puškama, a tusmo evo trojica koji vrlo dobro poznajemo svojstva puške, baš kao iitko drugi koga nam možete spomenuti na obali. Ne, ne baš opasan,ali je vjerojatno da ćemo malo, štono se kaže, primirisati opasnosti;a može se dogoditi da dobijemo i malu potjeru, mali okršaj ili drugusličnu razbibrigu, no uvijek na mjestima gdje će se naći dobar zaklon,a municije u izobilju.Moguće je da je Heyward drugačije ocjenjivao opasnosti nego izvi -đač, jer umjesto da odgovori, on je tiho sjedio, dok je čun klizio nekoliko milja preko vode. Upravo kad je svitao dan, ulazili su u tjesnac jezera1 te su se probili žurno i oprezno između nebrojenih

1. Krasote su jezera George poznate svakom američkom turistu. Što se tiče visine bregova što ga okružuju, i što se tiče raznih ljudskom rukom stvorenih udobnosti, ono zaostaje za najljepšim švicarskim i talijanskim jezerima: po oblicima i bistrini vode posve im je ravno, a po broju i po položaju otoka i otočića ih pače sve nadvisuje. Veli se da ima stotina otočića na površini vode koja nije duža od trideset milja. Tjesnaci, koji povezuju što bismo mogli nazvati dvama jezerima, tako su načičkani otočićima da često na raznim mjestima ostavljaju prolaz jedva nekoliko stopa širok. Širina je jezera različita, od jedne do tri milje. Država je New York glasovita po broju i krasoti svojih jezera. Jedna od njezinih granica leži na jezeru Ontario, dok se jezero Champlain proteže drugom granicom, gotovo sto milja daleko. Oneida, Cavuga, Canandalgua, Seneca i George, sve su to jezera duga do trideset miljaj jj.pk je onih, manjih upravo bezbroj- Na^svim tim Jezerima danas leže


sitnili otočića. To je bio put kojim se Montcalm vraćao sa svojom vojskom, pa naši putnici nisu znali nije li on ovdje ostavio nešto Indijanaca u zasjedi da zaštite zalaznicu njegovih četa i da pokupe zaostale vojnike. Stoga su se tom tjesnacu približavali s uobičaje-nom tišinom na koju ih je oprez naučio.Cingečguk odloži svoje veslo, dok su Unkas i izviđač tjerali laki čun kroz zavojite i zamršene prolaze,,gdje ih je svaka stopa što su odmicali izvrgavala kakvoj novoj opasnosti u njihovu napredovanju. Oči su sagamora naglo letjele s otoka na otok, sa šikare na šikaru, dok je čun napredovao, a kad je šira površina vode to dopuštala, upirao je svoje oštre poglede na gole pećine i na stabla koja su se objesila nad uski tjesnac.Heyward je sve promatrao s dvostrukim zanimanjem, i to ponaj-prije zbog same prirodne krasote, a onda i u strahu zbog opasnosti položaja, i već je mislio da za strah nema razloga, kadli se na znak Cingečgukov sva vesla odjednom zaustaviše.— Hej! — usklikne Unkas gotovo u istom trenutku kad ih je laganiudarac veslima sa strane čuna upozorio na blisku opasnost.— A što sada? — upita izviđač. — Ta jezero je glatko kao da vjetarnikada nije puhao, pa mogu vidjeti površinu na milje daleko! Nemože se vidjeti ni crna glava gnjurca da dotiče vodu.Indijanac ozbiljno podigne veslo te pokaže u pravcu u koji je i nje-gov čvrsti pogled bio upravljen. Duncanove se oči povedu za tim pokretom. Nekoliko jarda pred njima ležao je i opet jedan od onih malih, šumom obraslih otočića, no činio se baš tako tih i miran kao da mu osamljenost nikad nije narušavala čovječja noga.— Ne vidim ništa — progovori — osim zemlje i vode, a uz to jeto i čarobna slika.— Pst! — prekine ga izviđač. — Ej, sagamore, uvijek postoji nekirazlog za sve što činiš. To je tek sjena, ali ipak nije prirodna. Viditeli paru, majore, koja se diže nad otokom; ne biste je mogli nazvatimaglom, jer više sliči nekom tankom oblačku...— Pa to je vodena para.— To će i dijete pogoditi. Ali što je onaj rub tamnijega dima kojivisi s donje strane, a možete ga pratiti tamo do guštare lijeske? Tajpotječe od vatre, ali po mom sudu od vatre koju puštaju da samonisko gori.

Dvadeseto poglavlje

— reče nestrpljivi Duncan. — Može biti samo posve mala grupa,koja se skupila na takvu komadiću zemlje.— Ako vi indijanske lukavštine prosuđujete po pravilima što ihčitate u knjigama, po bjelačkoj oštroumnosti, zavest će vas na kriviput, a možda i u smrt — odgovori mu Oko Sokolovo, ispitujućiznakove toga mjesta s oštrovidnošću koja mu je bila svojstvena.— Ako meni dozvolite da nešto primijetim u toj stvari, reći ćuvam da imamo za birati samo jednu od ovih dviju mogućnosti:jedna je da se vratimo i da se okanimo svake pomisli da progonimoHurone...— Nikada! — usklikne Heyward glasom koji je bio previše zvučanza prilike u kojima su se nalazili.— Dobro, dobro — nastavi Oko Sokolovo, mahnuvši mu da obuzda svoju nestrpljivost. — Prilično se slažem s vašim mišljenjem ija, premda sam smatrao da dolikuje mojem iskustvu ako vam svekažem. Moramo se onda protisnuti, pa ako su Indijanci ili Francuziu tjesnacu, moramo projuriti kroz klance jadikovce što ih za nastvore ove strme brdine. Jesu li moje riječi razborite, sagamore?Indijanac ne odgovori ništa, nego spusti vesla u vodu i potjera čunnaprijed. Kako je inače samo vršio dužnost da drži pravac plovidbe,ta je kretnja dovoljno pokazala njegovu namjeru. Cijelo se društvosada svojski latilo vesala, pa su za nekoliko časaka doprli do točkes koje im je pucao vidik preko cijele sjeverne obale otočića, a to jebila ona strana koja im je dosada bila skrivena.— Eno ih ondje, prema svim znacima koji se pokazuju — šapneizviđač — dva čuna i dim. Lupeži još nisu svojim očima probili maglu, jer bismo inače već čuli njihov bojni urlik. Naprijed, prijatelji!Ostavljamo ih iza sebe, pa smo gotovo već izvan dohvata zviždukanjihovih metaka.Dobro poznati prasak puške, kojoj je metak kliznuo po mirnoj po-vršini tjesnaca, te kreštavi krik s otoka prekinu njegov govor i oda da je njihovo prolaženje otkriveno. Čas zatim opaze kako je neko-liko divljaka pojurilo u čunove, koji su uskoro poigravali po vodi progoneći naše putnike. Te strašne preteče borbe nisu uzrokovale nikakve promjene u držanju i kretnjama naše trojice vodiča, koliko je to Duncan mogao opaziti, osim što su udari vesala bili dulji i jednoličniji te postigli da je laka barka poletjela naprijed poput


— Zadrži ih u toj udaljenosti, sagamore! —javi se Oko Sokolovo,obazrijevši se hladno preko svoga lijevog ramena, a ne prekidajućiveslanje. — Drži ih samo tako daleko. Ti Huroni nemaju u čitavomsvom plemenu puške koja bi mogla pogoditi u takvoj udaljenosti,dok Smrt Divljači ima cijev u koju se možeš pouzdati.

1Kad je izviđač utvrdio da su Mohikanci sami sposobni zadržati potrebni razmak, on promišljeno odloži veslo i podigne svoju smrtonosnu pušku. Tri puta prisloni pušku uz rame, a kad su njegoviprijatelji očekivali prasak, on je svaki put spusti, moleći Indijanceneka dozvole protivnicima da se samo malko približe. Konačno sečinilo da je njegovo točno i oprezno oko zadovoljno, te ispruživšilijevu ruku uz cijev, on polako podigne grlo, kadli ga uzvik Unkasa,koji je sjedio na provi čuna, potakne da još malo odgodi pucanj.— A što je sad opet, momče? — upita Oko Sokolovo. — Ti si tomsvojom riječi spasio jednoga Hurona od smrtnoga krika: imaš lirazloga za to što činiš?Unkas upozori na klisurastu obalu koja se dizala nešto malo pred njima, a od koje je drugi čun jurnuo upravo poprijeko prema mje-stu kojim su oni morali proći. Bilo je i odveć očito da im je polo-žaj bio ozbiljno ugrožen, pa nije trebalo ni riječi da se to istakne. Izviđač odloži pušku, primi opet veslo u ruke, dok je Cingečguk nagnuo krmu čuna malo prema zapadnoj obali, da tako poveća razmak između njih i njihova novog protivnika. U tom su ih času divlji i radosni krikovi upozoravali na prisutnost onih koji su odo-strag jurili za njima. Ta je uzbudljiva scena probudila i samoga Munra iz njegove apatije.— Krenimo na klisure na obali — reče s izražajem umorna vojnika— pa se tamo upustimo u borbu s divljacima. Bog sačuvao mene ilibilo koga, tko je sa mnom povezan ili pripada meni, da se pouzdau vjeru ijednoga sluge ovih Louisal— Tko želi uspjeti u indijanskom ratovanju — odgovori izviđač— ne smije biti previše ponosan da nauči štogod iz urođeničkeoštroumnosti. Upravi bliže kopnu, sagamore, odmičemo od tih lopova; možda će nas pokušati uhvatiti u duljoj plovidbi.Oko Sokolovo ispravno je računao. Kad su, naime, Huroni opazili da će, ako nastave tim smjerom, zaostati za svojim plijenom, malo su promijenili pravac, pa nisu više kretali posve ravno naprijed,

Dvadeseto poglavlje

udaljen od drugoga kojih dvjesta jarda. Sad je cijeli progon bio pitanje brzine. Hitri su čamci tako brzo napredovali da se jezero zatalasalo pred njima u sitnim valovima, pa su se i sami čunovi zanjihali od svoje brzine. Možda se i toj okolnosti, osim toga što su Huroni sve ruke upotrijebili za veslanje, ima pripisati da se divljaci nisu smjesta poslužili oružjem. Napori su bjegunaca bili preveliki, a da bi mogli dugo izdržati, a progonitelji su bili u prednosti i po broju. Duncan sa zebnjom opazi kako se izviđač nemirno počeo ogledati na sve strane ne bi li uočio još kakvu okolnost koja bi im bila od koristi u bijegu.— Okreni malo više od sunca, sagamore! — reče tvrdi lovac. —Vidim kako ti lopovi jednoga čovjeka oslobađaju vesala da bi semogao latiti puške. I jedna jedina slomljena kost može nas stajatinaših skalpova. Okreni malo više od sunca, pa ćemo tako stavitiotočić između njih i nas.To je sredstvo imalo svojih prednosti. Dugi se niski otočić prosti-rao nedaleko ispred njih, pa kad su mu se približili, čun koji ih je progonio bio je prisiljen krenuti na onu stranu otočića koja je bila nasuprot bjeguncima. Izviđač i njegovi drugovi ne zanemariše tu prednost, pa su onoga časa kad su bili skriveni pogledima progo-nitelja, podvostručili svoje sile, za koje se već prije činilo da su na vrhuncu. Oba su čuna izbila iza krajnje točke otočića kao dva trkača konja u najvećoj mogućoj brzini, no bjegunci su bili malo naprijed. Ta ih je promjena dovela jedne drugima bliže, iako im je usporedni položaj bio izmijenjen.— Pokazao si poznavanje pojedinih oblika brezovih čamaca, Un-kase, kad si odabrao ovaj između svih čunova Hurona — reče uzsmiješak izviđač, zadovoljniji, kako se činilo, zbog uspjeha u trcinego zbog tračka nade da bi ipak mogli izmaći progoniteljima kojase sada počela javljati. — Lupeži su opet upregli sve svoje snage uvesla, pa nam se valja boriti za svoje skalpove komadima plosnatadrveta umjesto cijevima i sigurnim očima. Dug udarac, prijatelji, isvi zajedno u isti mah!— Spremaju se na pucanje — upozori ih Heyward — a kako plovimo u istom pravcu kao i oni, jedva će promašiti.— Spustite se onda na dno čuna — odvrati mu izviđač — i vi ipukovnik; time će im se dobar dio cilja oduzeti.Hevwnrr1 sp nasmiipši

Posljednji Mohikanac Dvadeseto poglavlje

—Slab bi primjer dao najviši u činu ako bi se sklonio dok su ratniciizloženi vatri]—To je sada hrabrost bijelaca — usklikne izviđač — koja je, kaomnoge njegove ideje, slabo u skladu s razumom. Zar vi mislite dabismo sagamore ili Unkas ili ja, koji nisam mješanac, i časka oklijevali da potražimo zaklon u bici kad izlaganje tijela ne bi moglodonijeti nikakve koristi? Pa zašto su onda Francuzi podigli svoj Qu-ebec ako se borbe uvijek imaju odvijati na otvorenom polju?—Sve što govorite čista je istina, moj prijatelju — odvrati He-yward — no ipak, naše nam navike brane da učinimo što namsavjetujete.Pucnjava iz pušaka Hurona prekide taj razgovor, pa dok su zrna zviždala pored njih, Duncan opazi kako je Unkas malo pomaknuo glavu, obazrijevši se na njega i na Munra. Bez obzira na blizinu ne-prijatelja i svoju vlastitu opasnost, mladi ratnik nije pokazivao dru-gog uzbuđenja, kako je Heyward morao zaključivati, osim čuđenja da se ljudi žele izvrgavati pogibelji bez ikakve koristi. Cingečguku su vjerojatno bili bolje poznati nazori bijelaca, jer on nije ni za tren odmaknuo pogleda s predmeta na koji mu je bio prikovan, a ko-jim je davao pravac čunu. Ubrzo zatim jedan metak izbije lagano, glatko veslo poglavici iz ruku, te ga odbaci daleko ispred njih u zrak. Huroni podignu viku i iskoriste priliku za drugi plotun. Un-kas opiše krug u vodi svojim veslom, pa kako je čun naglo krenuo naprijed, Cingečguk uhvati svoje veslo i, mahnuvši njim visoko po zraku, ispusti bojni poklik Mohikanca, a onda pokloni svu snagu i vještinu opet svojoj važnoj zadaći.Glasni povici Le Groš Serpent, La Longue Carabine, Le Cerf Agile1 odjeknuše iz čunova iza njih, dajući kanda nov poticaj pro-goniteljima.Izviđač uzme Smrt Divljači u lijevu ruku i, podigavši je povrh glave, mahne njom pobjedonosno prema neprijateljima. Divljaci odgovore na tu uvredu urlikom, za kojim je neposredno slijedila nova pucnjava. Meci su popadali po vodi, a jedan pače okrzne koru njihova čuna. No kod Mohikanaca se nije mogla opaziti nikakva

vidljiva uzrujanost ni u tom kritičnom času; njihove čvrste crte lica nisu pokazivale ni nade ni straha. Izviđač pak okrene glavu i, nasmijavši se na svoj uobičajen mirni način, priopći Heywardu:— Lupeži vole slušati prasak svojih pušaka, no ne može se naćimeđu Mingima nijedno oko koje bi moglo dobro proračunati cilju uzbibanom čunu! Vidite, oni su čovjeka oslobodili veslanja dabi mogao pucati, a uz najpovoljniju mjeru koja je dopustiva, minapredujemo tri stope dok oni napreduju dvije!Duncan, koga ta povoljna procjena udaljenosti nije isto tako pri-mirila kao njegove drugove, ipak je bio zadovoljan kad je vidio da oni, zahvaljujući svojoj nadmoćnoj vještini i nepostojanosti nepri-jatelja, osjetljivo dobivaju na terenu. Huroni uskoro opet odapnu puške, pa jedan hitac pogodi veslo Oka Sokolova, no ne nanese mu nikakve štete.— E, sad je dosta — reče izviđač ispitujući radoznalim okom sitniurez — ne bi to probilo ni djetinje kože, a kamoli kožu ljudi kojaje otvrdnula u bijesu vihora. No, majore, ako ste voljni pokušatiupotrijebiti ovaj komad plosnatoga drveta, pustit ću da se i mojaSmrt Divljači umiješa u taj razgovor.Heyward pograbi veslo te se dade na posao s revnošću koja je na-domještala vještinu. Oko Sokolovo, međutim, pregleda svoje na-boje, a onda brzo izabere nišan i opali. Huron koji je stajao na provi bližega čuna padne natrag, a puška mu ispadne iz ruku u vodu. No začas se opet uspravi na noge. premda su mu kretnje bile uzrujane i nesigurne. U isti čas njegovi drugovi obustave napore, te se čunovi progonitelja primaknu jedan drugomu i stanu. Cingečguk i Unkas iskoriste tu priliku da opet uhvate pravu brzinu, dok je Duncan nastavljao veslati s jednakom revnošću. Otac i sin pogledaju sada jedan drugoga nije li koji pretrpio kakvu ozljedu od vatre. Obojica su, naime, znala da nikakav povik ni usklik neće u tom času odati takvu nezgodu. Nekoliko je krupnih kaplja krvi padalo s ramena sagamora, te on, kad je vidio da su oči Unkasove predugo prikovane na to mjesto, pograbi malo vode u šaku te opere mrlje, i to mu je bilo dosta da pokaže kako je rana laka.— Polako, polako, majore — reče izviđač, koji je ponovo nabio pušku — već smo malo predaleko odmakli, a da bi puška mogla pokazati svoje krasote; a oni lupeži, kako vidite, drže vijeće. Pu-

I


onda se možete osloniti na moje oko, jer ću povlačiti te Hurone uzduž cijeloga Horicana, a da će nam njihove puške u najgorem slučaju samo okrznuti kožu. Smrt Divljači će naprotiv zadati smrt u dva od tri slučaja.— Mi zaboravljamo svoj zadatak — odvrati revni Duncan. — Iskoristimo ovu prednost pa povećajmo razmak od neprijatelja.— Dajte mi moju djecu — prozbori njuklo Munro — ne poigravajte se dulje s bolima oca, nego vratite mi moju dječicu!Dugo, već u običaj prešlo poštivanje naloga pretpostavljenih naučilo je izviđača vrlini poslušnosti. Bacivši posljednji, polagani pogled na daleke čunove, on odloži pušku pa, odmijenivši umornoga Duncana, primi opet veslo te zagrabi mišicama koje se nisu nikad umarale. Njegovim se naporima pridruže Mohikanci, pa je nekoliko minuta dostajalo da se između njih i neprijatelja prostre tolika površina vode da je Heyward malo mirnije odahnuo. Sada se jezero opet počelo malo širiti, pa ih je put vodio pravcem gdje su se s obje strane protezali, kao i prije, visoki i krševiti brego-vi. No otoka je bilo malo, i lako im je bilo izbjeći. Udarci su vesala bivali sve odmjereniji i pravilniji, a oni koji su njima baratali sad su nakon onoga opasnog, smrtonosnog progona, kojeg su se upravo oslobodili, nastavili svoj posao tako hladno, kao da su u nekom sportskom natjecanju, a ne u takvoj žurbi, da ne kažemo, očajnom položaju.Lukavi Mohikanac, umjesto da ostane uz zapadnu obalu, kuda ih je njihov zadatak vodio, odabere pravac više prema onim brežuljcima, iza kojih je, kako se znalo, Montcalm odveo svoju vojsku u strašnu tvrđavu Ticonderoga. Kako su se Huroni prema svim znacima okanili progona, nije baš bilo razloga za tu prekomjernu opreznost. No zadržali su taj smjer kroz nekoliko sati, dok nisu stigli do uvale blizu sjevernog kraja jezera. Tu potjeraju čun na obalu, te se cijelo društvo iskrca. Oko Sokolovo i Heyward popnu se na obližnju strminu, i tu lovac, zaokruživši okom preko čitave povr šine vode koja se protezala pod njima, upre prstom na mali, crni predmet koji je lebdio oko jednoga rta, nekoliko milja daleko. — Vidite li ono? — upita izviđač. — Dakle, što mislite, čime biste držali onaj predmet da ste prepušteni sami sebi da svojim iskustvom bijelca nađete put kroz ove prašume?

Dvadeseto poglavlje

li to biti nešto živo?— To je čun od dobre brezove kore, kojim veslaju divlji i vještiMingi. Premda je Providnost ljude koji žive po šumama obdarilaočima, koje su nepotrebne onima u naseobinama gdje ima drugih sredstava da se popravlja vid, ipak nema ljudskih organa kojibi mogli zapaziti sve pogibli koje nas možda ovoga časa okružuju.Oni se lupeži prave kao da im je sada glavna briga večera, ali čimse smrači, krenut će za nama, kao što psi idu za tragom. Moramoih odagnati, jer ćemo se inače morati okaniti progona LukavogaLisca. Ova su jezera kadšto korisna, osobito kad progonjena divljač krene vodenim putem — nastavi gledajući oko sebe poneštozabrinuto — ali ne daju zaklona, osim ribama. Ako se naseobinejednom protegnu daleko od obiju rijeka, izgubit će i lov i ratovanjesvoje čari.— Ne gubimo ni časa ako nemamo za to dobra i očita razloga.— Ne sviđa mi se onaj dim što ga vidite kako se vije uz klisurupovrh čuna — prekine ga rastreseni izviđač. — Tako mi života,vide ga i druge oči osim naših, pa znaju što znači. No riječi nećepopraviti stvari, pa je vrijeme da nešto uradimo.Oko Sokolovo krene s promatrališta te se duboko razmišljajući spusti do obale. Rezultat svojih izviđanja priopći na delavarskom jeziku svojim drugovima, pa sva trojica održe kratko ozbiljno vijeće. Zatim krenu da izvrše svoje odluke.Podignu čun iz vode te ga na ramenima ponesu i krenu u šumu, nastojeći da ostave što širi i vidniji trag. Brzo dođu do tekuće vode, pregaze je i nastave put, dok ne stigoše do neke prostrane i gole klisure. Na tom mjestu, gdje se moglo očekivati da im tragovi više neće biti vidljivi, vrate se do potoka, hodajući natraške, i to s najvećim oprezom. Sada krenu potokom sve do jezera, gdje smjesta opet stave čun u vodu. Niski ih je rt sakrivao od kopna, a rub je jezera bio načičkan u stanovitim razmacima gustim grmljem koje se spuštalo nad vodu. Pod zakriljem tih prirodnih pogodnosti nastave taj mučni put strpljivo i zdušno, dok nije izviđač izjavio kako misli da je sad dosta sigurno da opet iziđu na kopno. Tu ostanu, dok nije večer učinila sve predmete oku nejasnima i nesigurnima. Onda krenu opet na put te pod zakriljem tmine tiho i snažno odveslaju do zapadne obale. Premda krševiti obrisi bregova,

i n r\\n m


očima, Mohikanac uđe u mali zaljev, što ga je bio odabrao s takvim pouzdanjem i točnošću kakvu može da ima samo iskusan peljar. Nato opet podignu čun, te ga odnesu u šumu gdje ga pomno sakri-ju pod hrpu granja. Onda naši putnici pograbe svoje oružje i sve-žnjeve, te izviđač objavi Munru i Heywardu da su i on i Indijanci konačno spremni da krenu.

Dvadeset prvo poglavlje

Dvadeset prvo poglavljeAko se tamo nađe muškarac, taj će umrijeti smrću buhe.

Vesele žene windsorske

Naše se društvo iskrcalo na granici područja koje je i danas stano-vnicima Sjedinjenih Država manje poznato nego arapska pustinja ili atarske stepe. To je pust i divlji kraj, koji dijeli pritoke Champlaina od pritoka Hudsona, Mohawka i Sv. Lovrinca. Od vremena kad se zbiva naša pripovijest, marni je duh našega naroda okružio to područje po-jasom bogatih i naprednih naseobina, premda u divlju unutrašnjost ne zalazi ni danas nitko osim lovaca i divljaka.No kako su Oko Sokolovo i Mohikanci često prelazili bregove i doline te prašume, to nisu ni sada oklijevali zaci u dubinu šuma odrješitošću ljudi koji su navikli na oskudicu i tegobe. Mnogo su se sati putnici mučili na tegobnom putu na kojem ih je vodila zvijezda, a kadšto su pratili tok kakva potoka. Napokon ih izviđač pozove da stanu. Po-savjetovavši se kratko s Indijancima, zapali zajedno s njima vatru te učini potrebne priprave da provedu ostatak noći gdje su se upravo našli:Povevši se za njihovim primjerom te jednako puni pouzdanja kao i njihovi iskusniji pratioci, Duncan i Munro spavahu bez straha premda ne baš posve ugodno. Rosa se već isparivala, a sunce je već rastjeralo maglu i bacalo jako i jasno svjetlo na šumu kad putnici nastaviše put. Pošto su prošli nekoliko milja, postade korak Oka Sokolova, koji je vodio društvo, promišljeniji i oprezniji. Cesto bi se zaustavljao da pre-gleda koje drvo, a nije prešao ni preko jednoga potočića, a da ne bi

nomno nreciprlan kniirirm hrzirm i Knin vnAe- W<=> nrni7nav^liiiri


da čuje njegov sud. Za jednoga takvog dogovara Heyward opazi kako Unkas stoji tiho i strpljivo, premda je, kako se moglo predmnijevati, pozorno slušao. Osjećao je jaku volju da se obrati mladom poglavici i da ga zapita što misli o njihovu putu, ali mirno ga je i dostojanstveno držanje urođenika potaklo da vjeruje da i Unkas, kao i on sam, po-tpuno ovisi o oštroumnosti i znanju starijih članova društva. Konačno je izviđač progovorio na engleskom jeziku i|i nekoliko riječi objasnio poteškoću njihova položaja.— Kad sam ustanovio da putovi koji vode kućama Hurona polaze prema sjeveru — reče — nije mi baš bilo potrebno dugogodišnje iskustvopa da pogodim da će oni krenuti kroz doline te da će se držati krajaizmeđu voda Hudsona i Horicana dok ne izbiju na izvore kanadskihrijeka, a to će ih dovesti u srce zemlje Francuza. A evo nas sada ovdjeposve blizu Scaroona1, a nismo naišli ni na najmanji znak. Ljudska jenarav slaba, pa možda ipak nismo išli pravim tragom.— Očuvao nas Bog takve pogreške! — usklikne Duncan. — Pođimonatrag pa napnimo bolje oči i pregledajmo stazu. Zar nam Unkas nemože dati kakva savjeta u takvom škripcu?Mladi Mohikanac dobaci pogled ocu, no ne progovori ništa, zadr-žavajući svoje mirno i suzdržljivo držanje. Čingečguk uhvati njegov pogled, pa mahne rukom i dade mu znak da govori. Čim je dobio to dopuštenje, lice mu se promijeni te se umjesto ozbiljne sabranosti pokaza žar inteligencije i radosti. Skočivši naprijed poput jelena, on potrči do male kosine koja je stajala nekoliko prutova ispred njih, te stane pun radosti do mjesta gdje se vidjela svježa zemlja koju kao da je izrovala u prolazu neka teška životinja. Oči cijeloga društva polete za tim neočekivanim pokretom te pročitaju uspjeh u pobjedničkom držanju koje je ovladalo mladićem.— Evo traga! — poviče izviđač, kročivši prema onom mjestu. Mladićima hitro oko i oštar um za svoje godine.— Ipak je neobično da je tako dugo zadržao za sebe što je znao —prošapne njemu uz bok Duncan.— Bilo bi još neobičnije da je progovorio, a da nije bio na topozvan2. Ne, ne, vaši mladi bijelci, koji stječu svoje znanje iz knji-


ga, pa mjere ono što su naučili po stranicama, mogu si utvarati da im je to znanje, kao njihove noge, nadmašilo očeve. Ali gdje je iskustvo učitelj, učenik će znati cijeniti vrijednost godina, pa će ih prema tome i poštivati.— Pogledajte! — reče Unkas pokazujući prema sjeveru i jugu, gdje se širok trag vidio na obje strane. — Tamna Kosa otišla je premamrazu1

— Psi nisu nikada trčali za ljepšim tragom — odgovori izviđač, jurnuvši odmah naprijed putem koji je mladić pokazao. — Imamo sreću, i to silnu sreću, pa možemo visoko dići nos! Evo tu su obje vaše gegave životinje. Taj Huron putuje kao kakav bijeli general. Čovjeku je udarilo u mozak, i on je lud! Gledaj dobro nećeš li vi-djeti tragove kotača, sagamore? — nastavi obzirući se, i nasmije se od zadovoljstva. — Skoro će nam ta luda putovati u kočiji, a ima za sobom tri para najboljih očiju u cijelom kraju. Raspoloženje izviđačevo, kao i zapanjujući uspjeh u progonu, pošto su zaobilazno prevalili preko četrdeset milja, nužno je ulijevao dobranu količinu nade u srca svih članova društva. Sada su brzo napredovali i s tolikim pouzdanjem, kao kakav putnik na širokom drumu. Ako je kakva klisura, kakav potočić, ili kakav teži komad puta prekinuo vezu traga kojim su kretali, hitro je oko izviđačevo već u maloj udaljenosti ponovo otkrilo nastavak traga, pa je rijetko kad bila potrebna stanka dulja od jedne minute. Napredovanje im je bilo mnogo lakše zbog toga što je Magua našao potrebnim da pu-tuje kroz doline, a to je bila okolnost koja im je sigurno pokazivala pravac puta. Ali nije Huron posve ni zapustio lukavštine kojima se urođenici redovno služe kad se povlače pred neprijateljem. Dosta su česti bili i krivi tragovi ili nagli zaokreti, gdje god bi ih omogućio kakav potok ili poseban oblik tla. No njegovi su se progonitelji rije-tko dali zavesti, i svaki put bi uvidjeli svoju pogrešku još prije nego što bi izgubili mnogo vremena puta zbog kakva lažnog traga. Sredinom popodneva prijeđoše Scaroon te krenuše putem sunca što je zalazilo. Pošto siđoše s uzvisine u nizinu, kroz koju je klizio brzi potok, iznenada se nađoše na mjestu gdje se Lisac odmarao sa


svojim društvom. Ugasli ugarci ležali su oko vrela, otpaci divljači bili su razbacani na tom mjestu, a drveće je pokazivalo jasne zna-kove da su konji po njima brstili. U maloj udaljenosti otkrije He-yward malu sjenicu i stane je promatrati s nježnim uzbuđenjem, jer je s radošću morao naslućivati da su Ćora i Alice pod njom počivale. No dok je tu zemlja bila izgažena te su se tragovi i obojice muškaraca i konja jasno razabirali, najednom se činilo da se trag puta iznenada izgubio.Lako je bilo slijediti tragove narraganseta, no činilo se da su se oni kretali bez vođe i bez ikakve druge svrhe osim da traže hranu. Konačno je Unkas, koji je zajedno sa svojim ocem nastojao pronaći put konja, naišao na znak po kojemu se dalo zaključiti da su tu tek nedavno bili. Još prije nego što će dalje slijediti taj trag, on priopći svoj uspjeh drugovima, i dok su ovi još vijećali o toj okolnosti, mladić se ponovo pojavi vodeći oba konja, na kojima su sedla bila slomljena i pokrivači zamazani kao da je životinje netko pustio da trče nekoliko dana okolo po miloj volji bez nadzora.— Što to znači? — upita Duncan problijedjevši pa pogleda na svestrane, kao da se boji da će grmlje i lišće odati kakvu strahovitutajnu.— Znači da je naš hod brzo došao kraju i da se nalazimo u neprijateljskoj zemlji — odgovori izviđač. — A da se lupežu žurilo, i dadjevojke nisu imale konja na kojima bi mogle držati korak s njime,možda bi im skinuo skalpove. No ovako, kad nije imao neprijateljaza petama, a imao je te čvrste životinje, nije bilo potrebno da imtakne ijednu vlas na glavi. Čitam vaše misli, i sram vas bilo kaobijelca da takvo što možete i pomisliti1. Jer, tko misli pače i zaMinga da bi mogao zlostavljati ženu na drugi način osim da je unavali bijesa udari tomahawkom, nema pojma o naravi Indijanacani o zakonima šume. Ne, ne, ja sam čuo da su francuski Indijancidošli u ove bregove da love losove, pa se evo približavamo njihovutaboru. A uostalom, zašto i ne bi? Jutarnji i večernji topovi Tyjamogu se svaki dan čuti među ovim bregovima, jer Francuzi povlače novu liniju između kraljevih pokrajina i Kanade. Konji sudoduše ovdje, ali Huroni su nestali, pa hajdmo da potražimo stazukojom su otišli.Oko Sokolovo i Mohikanci sad se posve ozbiljno prihvate toga za-


odabere jedan odsječak. No istraživanje nije imalo nikakva uspje-ha. Otisaka nogu bilo je mnogo, činilo se da su to bili otisci ljudi koji su hodali oko toga mjesta bez namjere da ga ostave. Izviđač i njegovi drugovi obiđu još jednom krug odmarališta, polagano je-dan za drugim, dok se ne sastadoše i opet u središtu, ništa pame-tniji nego kad su počeli.— Ova lukavština nije bez posebnih namjera — usklikne Oko So-kolovo kad mu se pogled susreo s razočaranim pogledima njegovih pomoćnika. — Moramo to otkriti, sagamore; počnimo kod vrela i prijeđimo preko cijelog mjesta pedalj po pedalj. Neće se taj Huron hvalisati u svom selu da ima nogu koja ne ostavlja otiska. Dajući sam primjer, izviđač se upusti u pretragu novim žarom. Ne ostavi nijednoga lista, a da ga ne bi okrenuo. Makne sve šiblje, podigne svaki kamen. Znao je naime da se indijanska lukavština često služi tim sredstvima da zamete trag.Nastojao je s najvećom strpljivošću i marom sakriti vlastite korake dok je kretao naprijed. No sve uzalud. Konačno Unkas, kome su sposobnosti omogućile da brže prijeđe svoj dio zadatka, uze pre-metati zemlju kod blatnoga potočića koji je izlazio iz vrela, i tako je odveo vodu u drugo korito. Čim se staro korito ispod nasipa osušilo, on se nagne te ga pretraži oštrim i upornim pogledom. Radostan poklik objavi uspjeh mladoga ratnika. Cijelo se društvo skupi na tom mjestancetu, i tu im Unkas pokaza otisak mokasina u naplavljenoj zemlji.— Ovaj će mladić služiti na diku svomu narodu — pohvali ga Oko Sokolovo promatrajući trag s jednakim divljenjem kakvo bi priro-dopisac poklonio kljovi mamuta ili rebru mastodonta. — A bit će i trn u nozi Huronima. Ipak ovo nije otisak noge Indijanca. Težina odveć počiva na peti, a prsti su preveć ravni, kao da je tu zagazio kakav francuski učitelj plesa učeći svoje pleme plesnim skokovi-ma1 Potrči natrag, Unkase, i donesi mi mjeru pjevačeva stopala! Naći ćeš krasan otisak tamo upravo nasuprot onoj pećini, sa strane brežuljka.Dok je mladić bio na putu da izvrši nalog, izviđač i Čingečguk pažljivo su promatrali otiske. Mjere su se slagale, pa je izviđač bez oklijevanja ustvrdio da je to stopa Davidova koji je i opet jednom zamijenio cipele mokasinima.


gledao lukavštine Lukavoga Lisca — doda. — Budući da je pjevač čovjek čija glavna sposobnost leži u grlu i u nogama, naredili su mu da on hoda prvi, a drugi su stupali u njegove tragove oponašajući njegov korak.— Ali — poviče Duncan — ne vidim tragova...— ... naših predstavnica nježnog spola — prekine ga izviđač. — Lupež je našao način da ih nosi dok nije bio uvjeren da je sve progonitelje odvratio od pravoga traga. Tako mi života, vidjet ćemo njihove lijepe nožice budemo li samo nekoliko koračaj a dalje odmakli.Cijelo društvo sad krene naprijed, prateći smjer potočića i pozorno pazeći na svaki pojedini otisak, koji su se pravilno ponavljali.Voda se uskoro opet vraćala u svoje korito, no putnici nastavišeput promatrajući zemlju s obje strane potoka, jer im je dostajalouvjerenje da se trag nalazi ispod vode. Tako su prošli više od polamilje, a onda je potočić zažuborio posve uz podnožje prostranegole klisure. Tu stanu da se uvjere jesu li Huroni izašli iz vode ilinisu.Sva sreća što su to učinili, jer hitri i domišljati Unkas ubrzo nađe otisak noge na hrpi mahovine kamo je kanda jedan Indijanac posve nehotice stupio. Slijedeći smjer što mu ga je to otkriće dalo, on uđe u obližnju guštaru te naiđe na isto tako svjež i jasan trag kao što je bio onaj prije nego što su bjegunci ušli u vrelo. Novi poklik objavi ostalom društvu dobru sreću mladićevu te prekide svako dalje traženje.— Evo, to je bilo zasnovano s indijanskom oštroumnošću — izjaviizviđač kad se društvo skupilo oko toga mjesta — i moglo je zavestioči bijelca!— Hoćemo li dakle naprijed? — upita Heyward.— Polako, polako, mi znamo svoj put, ali dobro je ispitati cijeli položaj. To je moja škola, majore; ako netko propusti čitati tu knjigu,malo je vjerojatnosti da će spoznati ono što mu pruža ruka Providnosti. Sve je jasno osim jedne okolnosti, a to je kako je i na kojinačin taj lopov izmudrio da naše krasotice prevede po slijepomtragu. Čak i Huron je preveć kavalir, a da bi dozvolio da se njihovenježne noge dotiču vode.— Hoće li ovo pomoći da se riješi zagonetka? — upita Heywardpokazujući na komade neke vrste nosila koja su bila grubo složena

l V 1 i U l ^ i l - .- . - A- ~-------.„,---------. T„l


sada bila odbačena u stranu kao suvišna.— Jest, razjašnjeno je — poviče Oko Sokolovo oduševljeno: — Tisu lupeži morali utrošiti najmanje nekoliko sati da izrade tu spravukoja je imala zamesti trag. E pa dobro, znam da su već i čitav danznali utrošiti na isti način za takvu sitnu stvar. Evo, vidim trojemokasine i dvoje male stope. Pravo je čudo kako neki stvorovimogu hodati svijetom na tako malim nogama! Dodaj mi svoj jelenji remen, Unkase, da izmjerim duljinu ovog stopala. Nije dulje oddječjeg, a djevojke su ipak visoke i strojne. I najbolji i najzadovoljniji od nas mora priznati da je Providnost iz nekih svojih mudrihrazloga pristrana u svojim darovima.— Nježne noge mojih kćeri nisu dorasle tim tegobama — javi seMunro gledajući s očinskom ljubavlju lake otiske stopala svoje djece — naći ćemo njihova klonula tijela u ovoj pustoši.— Nema razloga da se toga bojimo — odvrati izviđač zanijekavšipolagano glavom. — To je čvrst i ravan korak, premda malo lagan, ali nije predugačak. Vidite, peta se jedva dotakla zemlje, atu je Tamna Kosa učinila malen skok s korijena na korijen. Ne,ne, koliko ja mogu vidjeti, nijedna od njih nije ovdje još bila blizuiznemoglosti. Evo pjevač se počeo umarati, i stala ga boljeti noga.Vidite, ovdje se spotaknuo, tamo je opet naširoko hodao i teturao,a ondje je opet hodao, kao da ide na sklizaljkama. Eh, eh, čovjekkoji se uopće samo služi grlom nema vremena da valjano uvježbasvoje noge.Po takvim je nepobitnim dokazima iskusni lovac došao do istine gotovo s jednakom točnošću i sigurnošću kao da je bio nazočan kod svih tih događaja koje je njegova oštroumnost tako lako pro-tumačila. Društvo, obradovano tim vijestima i uvjereno jakošću zaključaka koji su bili očevidni, premda su bili tako jednostavni, nastavi put, pošto se samo posve kratko vrijeme zadržalo da nešto založi.Kad su to svršili, izviđač pogleda na sunce koje se počelo spuštati, te se požuri, tako da su Heyward i još uvijek snažni Munro bili pri-siljeni napeti svoje snage do krajnosti kako bi mogli održati s njime korak. Put ih je sada vodio po dolini što smo je već spomenuli. Kako Huroni dalje nisu više nastojali sakrivati svojih tragova, nije više nesigurnost usporavala napredovanje progonitelja. No još prije


pa mu se glava, umjesto da i dalje zadrži svoj ravni smjer naprijed, stane sumnjičavo obrtati na sve strane, kao da naslućuje kakvu opasnost. Brzo se zaustavi i počeka da ga ostalo društvo stigne. — Mirišem Hurone — progovori obraćajući se Mohikancima. — Eno tamo je otvoreno nebo, koje se vidi kroz vrškove drveća, a mi smo preblizu njihovu logoru. Sagamore, ti ćeš krenuti brežuljkom s desne strane, Unkas će se držati potoka s lijeve strane, a ja ću pokušati ići dalje njihovim tragom. Ako se išta dogodi, znak nek' bude trokratno graktanje vrane. Vidio sam jednu takvu pticu kako se hladi u zraku, upravo povrh onoga suhoga hrasta, a to je opet znak da se približavamo logoru.Indijanci bez riječi krenu svaki na svoju stranu, dok je Oko Sokolovo nastavilo oprezno put s obojicom časnika. Heyward se posve privukao do vodiča, željan da što prije ugleda te neprijatelje što ih je progonio s toliko muke i zebnje. No njegov mu prijatelj reče neka se povuče na rub šume koji je kao obično bio obrastao gušta-rom, i neka čeka dok se on ne vrati, jer da želi istražiti neke sumnjive znakove koji su se s jedne strane pojavili. Duncan posluša pa se ubrzo nađe u položaju da mu se otvorio vidik koji mu je bio baš toliko neobičan koliko je bio nov.Drveće je na nekoliko jutara bilo oboreno, a žar blagoga večernjega sunca padao na čistinu, tvoreći tako divnu suprotnost sivoj boji šume. U maloj udaljenosti od Duncana rijeka se proširila u malo jezero, pokrivajući veći dio nizine između jednoga i drugoga brijega. Voda je padala iz toga širokoga korita u tako pravilnom i blagom slapu kao da je bio djelo ljudskih ruku, a ne stvoren od prirode. Jedno stotinjak zemljanih nastamba stajalo je na rubu je-zera, pa i u samoj vodi, tako da se činilo kao da je voda preplavila redovnu svoju obalu. Okrugli krovovi, spretno izdjelani kao obrana protiv vremenskih nepogoda, pokazivali su više mara i pažljivosti nego što su urođenici obično obraćali svojim redovitim nastambama, a pogotovo privremenima koje služe samo za lov ili ratne pohode. Ukratko, cijelo selo ili grad, kako ga već hoćemo nazvati, pokazivao je više urednosti i čistoće nego što su bijelci bili navikli viđati kod Indijanaca. No činilo se da je selo napušteno. Barem je Duncan nekoliko časaka tako mislio. No konačno mu se pričini da vidi nekoliko ljudskih stvorenja kako mu se na rukama i nogama


gao zamijetiti, strašnu spravu. Upravo se u taj čas nekoliko mrkih glava pomoli iz stanova, te čitavo mjesto oživi od živih bića koja su, međutim, tako brzo izlazila iz svojih zaklona i opet u njih ulazila da nije imao prilike ispitati njihovo raspoloženje ili nakane. Uzbuđen zbog tih sumnjivih i nerazjašnjivih pokreta, već se htio poslužiti krikom vrane, kad mu šuštanje lišća u neposrednoj blizini odvrati pažnju na drugu stranu.Mladi se čovjek osupne te instinktivno uzmakne nekoliko korača-ja, jer je opazio u udaljenosti od jedno sto jarda stranog Indijanca. Pribravši se začas, umjesto da dade znak uzbune koji bi mogao biti koban za njega, on ostane posve miran, promatrajući pokrete onoga drugoga.Jedan je časak promatranja dostajao Heywardu da se uvjeri da ga onaj nije otkrio. Urođenik je bio, činilo se, zabavljen kao i on promatranjem niskih nastamba sela, i tajanstvenih pokreta njegovih stanovnika. Nije bilo moguće razabrati crta njegova lica kroz obojenu masku koja ih je skrivala. No Dancan je stekao dojam da mu je izražaj prije turoban nego divlji. Glava mu je bila po običaju obrijana, osim tjemena, s kojega su mu iz čuperka visjela tri ili četiri pera iz sokolova krila. Otrcani kaput od kalika napola mu je pokrivao tijelo, dok mu se ostala odjeća sastojala od proste košulje kojoj su rukavi služili u svrhu za koju, se inače upotrebljava posve drugi odjevni predmet. Noge su mu bile gole i grdno izranjavane od trnja. No na nogama je imao vrlo dobre mokasine od jelenje kože. U cijelosti je pružao sliku prilično bijednoga i zapuštenog stvora.Duncan je još sveudilj radoznalo promatrao svoga susjeda, kad se izviđač nečujno i oprezno prikrao.— Vidite, stigli smo do njihove naseobine ili logora — šapne mladić — a tu je i sam jedan njihov divljak u veoma nezgodnom položaju za naše napredovanje.Oko Sokolovo stane i skine pušku, kad mu stranac štono mu ga je drug prstom pokazivao, dođe na oči. No onda spusti pogibeljnu cijev i ispruži svoj dugi vrat kao da bi tako mogao pojačati svoje već ionako oštro promatranje.— Taj lupež nije Huron — reče — a ne pripada ni ijednom od kanadskih plemena. Pa ipak, kako možete vidjeti po njegovoj odjeći,


prošao po šumama za svoj ratni pohod, pa je pobrao sve što je mo-gao i tako skupio urlavu gomilu ubojica. Možete li vidjeti kamo je stavio svoju pušku ili svoj luk?— Čini se da nema oružja, a ne izgleda baš ni neprijateljski raspoložen. Ako ne da znak uzbune svojim drugovima, koji se kandamotaju po vodi, mislim da se nemamo čega bojati od njega.Izviđač okrene lice prema Heywardu te^ ga stane neko vrijememotriti s neprikrivenim čuđenjem. Onda, otvorivši naširoko usta,prepusti se neobuzdanom i srdačnom smijehu, no dakako na onajtihi i neobičan način, kome su ga opasnosti kroz tako dugo vrijemeveć bile naučile.Ponovi mladićeve riječi »drugovima koji se kanda motaju po vodi« i dometne:— Eto, to je, kad netko svrši škole i provede mladost u naseobinama! Lupež taj ima duge noge, pa mu ne treba vjerovati. Samoga držite pod puškom, dok mu se ja ne prišuljam odostrag, krozšikarje, da ga uhvatim živa. Nipošto nemojte pucati!Heyward je već bio pustio da mu se drug dijelom tijela uvuče ušikarje, ali ga onda, ispruživši ruku, zaustavi i zapita:— A ako vidim da ste u opasnosti, zar ne smijem opaliti?Oko Sokolovo ga časak pogleda kao da ne zna kako da shvati pita-nje, onda kimne glavom i odgovori, smijući se još uvijek potiho:— I čitav plotun, majore!Čas zatim već je bio skriven iza lišća. Duncan je čekao nekoliko minuta u grozničavoj nestrpljivosti, a onda istom opazi načas izvi-đača. Ponovo se pojavio, gmižući po zemlji, od koje se njegovo odi-jelo jedva razlikovalo, upravo iza čovjeka kojega je mislio zarobiti. Kad je dospio na nekoliko koraka iza njega, digne se polako i tiho na noge. U taj čas nekoliko udaraca zapljusne po vodi, a Duncan se obazre upravo u pravi čas da još opazi kako je jedno sto stvorova kao jedan zaronilo u zatalasanu vodu. Pograbivši pušku upre opet pogled na Indijanca nedaleko od sebe. Umjesto da obrati pažnju toj uzbuni, nesvjesni divljak ispruži vrat, kao da i on s nekakvom glupom radoznalošću promatra što se zbiva na jezeru. Čas zatim pojavi se uzdignuta ruka Oka Sokolova povrh njega. No bez vidlji-va razloga ta se ruka opet spusti, a njezin se vlasnik oda dugom, iako i opet tihom izražaju veselja. Kad je taj neobični i srdačni smi-


za grkljan, potapša po ramenu te glasno usklikne:— No, prijatelju! Namjeravate li možda učiti dabrove pjevanju?— Posve tako — odgovori onaj spremno. — Čini se da im onoBiće, koje im je dalo snagu da tako dobro iskoriste Njegove darove, neće uskratiti glasove kojima će Njega slaviti.


Dvadeset drugo poglavljeBot: No jesmo li se svi skupili? Qui:

U pravi čas, upravi čas, i ovdje je baš divno mjesto, pogodno za nas pokus.

San ljetne noći

Čitatelj će lakše zamisliti nego što bismo mogli opisati iznenađenje Heywardovo. Eto, tako su se njegovi vrebajući Indijanci pretvorili u četveronožne životinje, njegovo jezero u baru dabrova, njegov slap u nasip, što su ga izgradili marljivi i pametni četveronošci, a opasni se neprijatelj pretvorio u prokušanoga prijatelja, Davida Gamuta, majstora u pjevanju psalama. Prisutnost ovoga čovjeka probudila je tolike neočekivane nade za sestre, da je i bez časka oklijevanja mladić provalio iz zasjede i skočio da se pridruži onoj dvojici koji su igrali glavne uloge u tom prizoru. Veselost se Oka Sokolova nije lako stišala. Bez ikakvih ceremonija naglim je zahvatom ruke okrenuo elastičnoga Gamuta na petama pa je više nego jedanput ustvrdio da su se Huroni iskazali kod ude-šavanja njegova kostima. Onda ga pograbi za ruku te je stisne tako srdačno da su suze navrle na oči miroljubivom Davidu, i konačno mu zaželi mnogo sreće u njegovu novom položaju: — Dakle vi ste namjeravali započeti svoje grlene vježbe među dabrovima, zar ne? — reče mu. — Te mudre životinje napola već poznaju taj zanat, jer one udaraju takt svojim repovima, kako ste malo prije čuli, a i dobar su takt udarali, i u pravo vrijeme, jer bi inače Smrt Divljači bila zasvirala prvu notu. Poznavao sam ljude koji su znali čitati i pisati, a bili su veće lude nego iskusan stari dabar; no što se tiče deranja, to su se te životinje već nijeme rodile.

Dvadeset drugo poglavlje

David začepi rukama osjetljive uši, a i sam Heyward, koji je bio upućen u narav toga krika, nehotice pogleda uvis da vidi pticu, kad se začulo graktanje vrane povrh njih.— Vidite — nastavi izviđač smijući se, dok je pokazivao na ostalečlanove društva koji su se približavali, pokoravajući se signalu — toje glazba koja ima svoje prirodne vrline; ona mi donosi uz bokdvije dobre puške, a da ne govorimo o noževima i tomahawkima.No mi vidimo da ste vi sigurni, ali recite nam sada što se zbilo sdjevojkama?— One su zarobljenice ovih pogana — odgovori David — i premda su im duše veoma pomućene, one uživaju tjelesne udobnosti isigurnost.— Obje? — upita Heyward kao bez daha.— Posve tako. Premda je naše putovanje bilo bolno, a naše zaliheoskudne, nismo imali mnogo razloga da se tužimo, osim zbog nasilja koje je učinjeno našim osjećajima kad smo odvedeni u zarobljeništvo u daleku zemlju.— Bog vas blagoslovio za te riječi] — usklikne Munro dršćući.— Ja ću dobiti svoje djevojčice, onako neokaljane i anđelima slične, kakve sam ih izgubio.— Ne znam baš je li njihovo oslobođenje tako blizu — odvratisumnjičavi David. — Vođa tih divljaka opsjednut je zlim duhomšto ga nijedna sila osim Svemogućega ne može ukrotiti. Iskušavaosam ga dok je spavao i dok je bio budan, ali ni zvuči ni govor kandanisu dirnuli njegove duše.— Gdje je taj lupež? — oštro upita Oko Sokolovo.— Danas lovi losove sa svojim mladićima, a sutra, kako čujem,zalaze dublje u šumu bliže granici Kanade. Starija je djevojka predana jednom obližnjem plemenu, čije nastambe leže tamo iza oneklisure, što sliči crnom čunu, a mlađu su zadržali među ženamaHurona koji imaju svoje nastambe jedva dvije milje odavde, naproplanku, gdje je vatra izvršila posao sjekire i udesila to mjestoda ih može primiti.— Alice, moja nježna Alice! — otme se šapat Heywardu. — Izgubila je i tu utjehu da joj sestra bude uz nju.— Posve tako. No ukoliko slavospjevi i zahvalnice u psalmimamogu umiriti bolno srce, u tome nije oskudijevala.


— Da, za ovu ozbiljnijega i svečanijega karaktera, premda morampriznati da uza sva moja nastojanja djevojka više plače nego što sesmije. U takvim se časovima klonim svetih pjesama, ali ima slatkihi ugodnih trenutaka kad im se možemo podavati, a onda su i ušidivljaka zadivljene kad podižemo glas.___Pa kako da je vama dopušteno da se šećete naokolo bez paske?David skupi crte svoga lica u izražaj za koji je mislio da će očitovati njegovu duboku skromnost, a onda istom blago odgovori:— Malo hvale zaslužuje bijedni crv kakav sam ja. Ali premda jemoć psalama bila prekinuta, dok je trajao onaj strašni krvavi posaošto smo ga preživjeli, ona je opet zaživjela i stekla svoj utjecaj naduše pogana, i tako je meni dozvoljeno da odem i dođem kad jemene volja.Izviđač se nasmije te značajno pokuca nekoliko puta prstom po čelu da time možda bolje rastumači neobičnu popustljivost Indija-naca prema pjevaču nego riječima koje će izreći.— Indijanci neće nikada udariti po onima koji nisu posve uračun-ljivi. No kad je put ležao otvoren pred vašim očima, zašto nistekrenuli natrag po svom vlastitom tragu (koji nije tako nevidljivkakav bi bio trag vjeverice), pa da donesete glas u Edward?Izviđač je, vjerojatno misleći na svoju tvrdu i gvozdenu narav, očekivao od Davida da može izvršiti zadatak što ga ovaj ni pod kojimprilikama ne bi bio mogao izvršiti. No pjevač još uvijek nije potpuno izgubio blagost svoga izražaja kad je odgovorio:— Premda bi se moja duša bila radovala da još jednom posjeti kršćanska naselja, moje su noge ipak htjele slijediti nježne duše kojesu bile povjerene mojoj skrbi, pa bilo to i u krivovjerna područjajezuita, nego da učine i jedan korak natrag dok su one venule uzarobljeništvu i tuzi.Iako slikoviti način govora Davidova nije bio vrlo razumljiv, iskren i siguran izražaj njegovih očiju te žar njegova poštenoga lica nisu mogli nikoga zavesti na krivo mišljenje. Unkas priđe bliže do pje-vača te ga pohvalno pogleda, dok je njegov otac izrazio svoje zado-voljstvo uobičajenim jedrim usklikom odobrenja. Izviđač zamahne glavom te dometne:— Nikada nije bila namjera Gospoda da čovjek sva svoja nastojanja usredotoči u svom grlu, a da zanemari druga i bolja svojstva.

^.. M<~> rwai nmipctn Aa traži odeoi nod modrim nehom usred krasote


šume, zapao je u šake neke glupave žene... Evo, prijatelju, već sam bio nakanio potpaliti vatru tom vašom pištaljkom, ali kad tako ci-jenite tu stvarčicu, uzmite je i pušite u nju što bolje znate! Gamut primi svoju zviždaljku s tolikim izražajem radosti koliko je smatrao da je u skladu s ozbiljnom dužnošću koju je vršio. Iskuša nekoliko puta njezine vrline, uspoređujući je sa svojim glasom, pa pošto se uvjerio da nije izgubila ništa od svoje zvučnosti, posve se ozbiljno spremio da izvede nekoliko kitica najdubljih izljeva duše iz onoga svoga sveščića, što smo ga već često spominjali. No Heyward brzo prekine njegove pobožne namjere te ga nastavi ispitivati o prošlom i sadašnjem stanju njegovih supatnica u zarobljeništvu, i to sada na mnogo stvarniji način nego što mu je dopuštala uzrujanost u prvom času njihova sastanka. David je morao, premda je promatrao svoju dragocjenost čeznutljivim očima, hoćeš-nećeš odgovarati, osobito kad je i stari otac počeo postavljati pitanja s tako jakim interesom da mu nije mogao uskratiti odgovora. A i sam izviđač nije propustio ubaciti u zgodnom času kakvo pitanje. Na taj su način progonitelji, premda često prekidani prijetećim zvucima opet nađene spravice, ipak doznali tolike važne okolnosti koje su mogle biti vrlo korisne pri izvođenju njihova velikoga zadatka, oslobođenja sestara. Pripovijest je Davidova bila jednostavna, a događaja nije bilo mnogo.Magua je čekao na brdu dok se nije pružio zgodan čas da se bez opasnosti povuku, a onda je sišao i krenuo zapadnom obalom Ho-ricana u pravcu Kanade. Kako su mudrom Huronu sve staze po-znate, a dobro je znao da nema opasnosti neposrednoga progona, prilično se umjereno kretao naprijed, pa ni govora da bi se previše izmorili. Iz pričanja Davida, koji nije ništa uljepšavao, proizlazilo je da je njegova prisutnost bila više trpljena nego poželjna, premda ni sam Magua nije bio posve slobodan od onoga poštovanja što ga Indijanci gaje prema osobama koje je Veliki Duh malo udario po glavi. Obnoć su najveću pažnju poklanjali zarobljenicama, u jednu ruku da ih zaštite od šumske vlage, a u drugu da im spriječe bijeg. Kod vrela su konje pustili na slobodu, kako smo već vidjeli, a bez obzira na udaljenost i trajanje njihova puta, nisu propustili nije-dnoga lukavstva kojim su mislili da bi mogli zamesti trag do svoga skloništa. Kad je stigao do logora svoga plemena, Magua je postu-


obje svoje zarobljenice. Ćoru su poslali u pleme koje se privre-meno smjestilo u obližnju dolinu, no David je preslabo poznavao običaje i povijest urođenika, a da bi bio kadar ma i samo približno štogod iskazati o njihovu imenu i značaju. Znao je samo toliko da to pleme nije sudjelovalo u nedavnom pohodu na William Henry, da je pleme jednako kao i Huroni bilo Montcalmov saveznik, i da su stajali u prijateljskom, iako vrlo opreznom ophođenju s ratobor-nim i divljim narodom s kojim ga je sudbina dovela u tako blisku i neugodnu vezu.Mohikanci i izviđač slušali su njegovo isprekidano i nepotpuno pri-čanje s interesom koji je vidno rastao što je ono dalje teklo, pa ga izviđač baš u času kad je pokušavao tumačiti zanimanje pripadnika zajednice u kojoj se Ćora zadržavala naglo zapita:— Jeste li vidjeli oblik njihovih noževa? Jesu li bili izrađeni na engleski ili na francuski način?— Moje se misli nisu bavile takvim ispraznostima, nego su više bileposvećene utjesi djevojaka.— Doći će vrijeme kad više nećete smatrati nož divljaka takvomprezira vrijednom ispraznošću — odvrati izviđač s jakim izražajemprezira za nerazumijevanje pjevačeve — Jesu li održavali svojužetvenu slavu, ili znate li što o totemima1 toga plemena?— Sto se tiče žita, imali smo mnoge i obilne slave. Žito u mlijekuje slasno ustima i ugodno želucu. Sto se totema tiče, ne znam muznačenja: ako su oni na bilo koji način povezani s umjetnošću indijanske glazbe, nije vrijedno zanimati se za njih. Oni, naime, nikadane uzdižu svojih glasova u slavu božju, pa se gotovo čini da spadajumeđu najniže idolopoklonike.— E, sad krivo prikazujete indijansku narav. Čak i Mingi se klanjaju pravom i živom Bogu. To je ružna zamisao bijelaca, pa to moramreći na sramotu moje boje, da dovode ratnika do toga da se klanjaslikama što ih je sam stvorio. Istina jest da se oni nastoje pomiritisa zlim dusima, a tko to ne bi pokušao učiniti s neprijateljem kojegne može svladati? No sklonost i pomoć traže samo od Velikoga iDobroga Duha!


— Možda jest tako — reče David — no vidio sam čudnih fantastičnih likova kojima su se obojili, a kad bi se njima divili i kad bio njima vodili brigu, odisalo bi to nekim unutrašnjim ponosom.Naročito je takav bio lik jedne gadne i odvratne životinje.— Je li to možda bila zmija? — upita naglo izviđač.— Nešto tomu slično. Naličio je taj lik odurnoj gmizavoj kornjači.— Hej! — uskliknu u jedan mah oba Mohikanca koji su pozornoslušali.Izviđač pak zamahnu glavom kao čovjek koji je učinio važno, iako nimalo ugodno otkriće. Onda otac progovori na delavarskom jezi-ku, i to mirno i dostojanstveno, tako da je privukao na se pažnju čak i onih kojima su njegove riječi bile nerazumljive. Kretnje su mu bile uvjerljive, a kadšto čak i energične. Jednom je visoko po-digao ruku, a onda, dok ju je spuštao, razgrnuo nabore svojega laganog kaputa te prislonio prst na prsa, kao da tim držanjem želi potkrijepiti značenje svojih riječi. Duncan je očima popratio tu kretnju i opazio da je upravo spomenuta životinja bila krasno, iako blijedo, izrađena u modroj boji na mrkim grudima poglavice. Sve mu je ono što je čuo o nasilnoj diobi brojnih delavarskih plemena sunulo u pamet pa je samo čekao zgodan čas da progovori, i to mu je čekanje bilo gotovo nepodnošljivo, jer ga je stvar neobično zani-mala. No pretekao ga je izviđač, koji se okrenuo od svoga crvenoga prijatelja govoreći:— Našli smo nešto što može biti dobro, a i zlo po nas, kako većNebo bude odlučilo. Sagamore pripada plemenitijoj krvi Delava-ra te je veliki poglavica njihovih Kornjača1. Da se nekolicina odnjegove krvi nalazi među narodom o kojemu nam pjevač priča, tojasno proizlazi iz njegovih riječi, pa da je samo djelomice svoj dahupotrijebio za razborita pitanja, umjesto da pravi od svoga grla trublju, znali bismo koliko je tih ratnika. Uopće je opasan put na kojise spremamo; često je, naime, prijatelj koji se od tebe odvratiogore raspoložen prema tebi nego neprijatelj koji traži tvoj skalp.— Razjasnite nam to — zamoli ga Duncan.


— Dugačka je to i turobna predaja, koje se ne volim sjećati. Nemože se, naime, poreći da su najveći dio zla uzrokovali ljudi bijelekrvi. Svršilo se tako da je brat na brata digao tomahawk, i da su seMingi i Delavari našli na istom putu.— Vi prema tomu sumnjate da je to dio toga naroda u krilu kojegaĆora sada prebiva?Izviđač potvrdi kimanjem glave, prerrâ se činilo da nastoji izbjeći daljnju raspravu o predmetu koji je kanda bio za njega bolan. Nestrpljivi je Duncan sada dao neke prenagljene i očajničke pri-jedloge kako bi se mogao pokušati spas sestara. Čini se da se i Munro otresao svoje apatije, pa je saslušao te upravo lude osnove mladićeve s ozbiljnošću koja nije pristajala njegovoj sijedoj glavi i dostojanstvu. No izviđač, pošto je pustio da se žar zaljubljenoga mladića malo izvjetri, nađe načina da ga uvjeri kako je njegova pre-nagljenost bezumna u stvari koja iziskuje vrlo hladno prosuđivanje i najveću duševnu snagu.— Bilo bi dobro — završi — da pustimo toga čovjeka, neka se vratikao obično i neka lunja po nastambama, upozoravajući naše kra-sotice da se približavamo, dok ga posebnim znakom ne pozovemonatrag da se s njime posavjetujemo. Vi razlikujete graktanje vrane,prijatelju, od zvižduka legnja?— Ugodna je to ptica — odvrati David — i ima mekan i melankoličan glas, premda je ritam gotovo prebrz i nije posve u taktu.— On govori o prerijskoj ptici — napomene izviđač. — No dobro,kad vam se sviđa njezin zvižduk, neka to bude vaš znak. Daklezapamtite: ako čujete zov legnja tri puta za redom, imate doći ušikarje, gdje bi se ta ptica mogla nalaziti...— Stanite! — prekine ga Heyward — ja idem s njim.— Vi! — usklikne Oko Sokolovo u čudu. — Zar vam je dodijalogledati sunce kako se diže i spušta?— David nam je živ dokaz da Huroni znaju biti milostivi.— E da, ali David se može poslužiti svojim grlom kako nijedančovjek, koji je pri svom razumu, ne bi umio iskoristiti svoj dar.— I ja bih znao igrati luđaka, benu, junaka, jednom riječju sve,samo da spasim onu koju ljubim. Nemojte više iznositi vaših prigovora, ja sam svoju odluku već stvorio.Oko Sokolovo pogleda mladića načas sav zapanjen, bez riječi.


pokoravao bez riječi njegovim diktatima, ovaj put zauze držanje pretpostavljenoga, i to na način kojemu se nije bilo lako opirati. Mahne rukom da pokaže kako ne trpi nikakva prigovora, a onda malo umjerenijim glasom nastavi:— Vi imate sredstva preobuke, izmijenite me, možete me i obojitiako vas je volja. Jednom riječju: prerušite me u što vam drago, etou ludu.— Nije moja zadaća kazivati onomu komu je tako snažna ruka,kakva je ruka Providnosti, dala neki lik, da ga ne bi trebao mijenjati — promrmlja nezadovoljni izviđač. — Kad šaljete svoje četenekamo u boj, vi smatrate razboritim da odredite barem oznake imjesta logora, tako da bi oni koji se bore na vašoj strani znali gdjei kada mogu očekivati prijatelja.— Slušajte! — prekine ga Duncan. — Čuli ste od ovoga vjernogpratioca naših zarobljenica da su ovi Indijanci pripadnici dvaju plemena, iako nisu dva različita naroda. Kod jednoga je plemena, ukojem vi nazrijevate jedan delavarski ogranak, ona koju nazivateTamnom Kosom, dok je ona druga, mlađa, bez dvojbe kod našihočitih neprijatelja, Hurona. Pristoji mojoj mladosti i mom činu daokušam pothvat za ovu drugu. Stoga, dok budete vi pregovarali svašim prijateljima o oslobođenju jedne sestre, ja ću izvršiti oslobođenje druge ili ću poginuti.Probuđena je energija zaplamsala u očima mladoga vojnika, pa je njegovo držanje pod njezinim utjecajem svima imponiralo. Oku Sokolovu bila su i predobro poznata lukavstva Indijanaca, a da ne bi predviđao svu opasnost toga pokušaja, ali ne nađe načina kako da pobije tu iznenadnu odluku.Možda je u tom prijedlogu ipak nešto bilo što se slagalo s njego-vom smionom naravi i s potajnom sklonosti pustolovinama koja je bivala sve jača što bi godinama stjecao više iskustva, tako da su konačno smionost i opasnost postale u neku ruku za njega životne potrebe. Mjesto da se i dalje protivi Duncanovoj osnovi, njegovo se raspoloženje iznenada promijeni te se i sam dade na njezino ostvarenje.— Dođite! — reče s dobroćudnim smiješkom. — Jelena koji sesprema na vodu valja voditi, a ne slijediti. Čingečguk ima tolikoboja kao žena onoga inženjerskoga časnika koja slika prirodu nak

i-<=>rrrvm i-7a1prlciii 1

rtVn An k Virn r-iot-iiro


sijena, a da vam dobro nebo dolazi nadohvat ruke. I sagamore ih zna upotrijebiti. Sjednite na onaj panj, i tako mi života, on će brzo napraviti iz vas ludu, i to takvu, kakva je vama po volji. Duncan posluša, a Mohikanac, koji je pažljivo pratio razgovor, rado preuzme tu dužnost. Dobro uvježban u svim prepredenim vještinama svoje rase, on povuče s velikom spretnošću i brzinom fantastične sjene koje su urođenici običavali smatrati znakom pri-jateljskoga i šaljivoga raspoloženja. Svaku je crtu koja bi se možda mogla smatrati znakom sklonosti ratničkom zanatu brižljivo izbje-gavao. Naprotiv je dobro iskoristio sve one zamisli koje bi se mogle protumačiti kao prijateljstvo.Ukratko, on je posve žrtvovao izgled ratnika da od njega napravi komedijaša. Takvi likovi nisu bili neobični kod Indijanaca, pa kako je Duncan već svojim odijelom bio prilično izmijenjen, bilo je po-dloge za to da bi ga, uz njegovo znanje francuskoga jezika, mogli smatrati kakvim lakrdijašem iz Ticonderoge koji se potuca među savezničkim i prijateljskim plemenima.Kad je izviđač smatrao da je Duncan dovoljno obojen, dao mu je mnogo prijateljskih savjeta, ugovorio s njim znakove i odredio mjesto gdje će se sastati ako uspiju. Rastanak Munra od mladoga prijatelja bio je prilično turoban, no starac je primio taj rastanak s više ravnodušnosti nego što bi je njegova topla i poštena narav dozvoljavala da je bio u zdravijem duševnom raspoloženju. Izviđač povede Heywarda na stranu te mu priopći svoju namjeru da ostavi staroga vojnika u nekakvom sigurnom skloništu pod paskom Cin-gečguka, dok će on i Unkas povesti izvide među ljudima za koje imaju razloga vjerovati da su Delavari. Onda ponovi svoje opo-mene da bude oprezan i svoje savjete, te završi govoreći svečano i toplo, tako da je Duncan bio duboko dirnut: — A sada neka vas Bog blagoslovi! Pokazali ste odvažnost koja mi se sviđa, jer to je svojstvo mladosti, osobito mladosti koja ima vruću krv i hrabro srce. No vjerujte opomenama čovjeka za koga imate razloga vjerovati da je istina sve što kazuje. Imat ćete prilike pokazati svu svoju muževnost i oštrije znanje nego što se može steći u knjigama da biste mogli nadmudriti lukavštine ili nadmašiti hrabrost Minga. Bog vas blagoslovio1. Ako se Huroni domognu vašega skalpa, oslonite se na obećanje što vam daje čovjek koji ima

\ I : : ;


bjedu životom toliko ljudi koliko je vlasi na vašem skalpu. Dakle, sad velim, mladi gospodine, neka Providnost blagoslovi vaš pot-hvat, koji služi samo na dobro, i zapamtite; da nadmudrite lopove, posve je zakonito da činite i takve stvari koje možda po prirodi ne odgovaraju sklonostima bijelih ljudi.Duncan stisne svome vrijednom i još skeptičnom prijatelju ruku, te još jednom preporuči njegovoj brizi svoga starog prijatelja. Onda mu zahvali na dobrim željama te mahne Davidu da krenu. Oko Sokolovo isprati pogledima kroz nekoliko časaka s očitim di-vljenjem mladića koji je bio dobro raspoložen i spreman na pusto-lovine, onda sumnjičavo strese glavom, okrene se i odvede svoj dio društva dublje u šumu u zaklon.Put kojim su udarili Duncan i David vodio je upravo preko čistine koju su sebi iskrčili dabrovi, a pored njihove bare. Kad se Duncan našao sam s čovjekom koji je bio tako nespretan i tako malo sposoban da mu pruži pomoć u slučaju nužde, osjeti prvi put težinu zadatka u koji se upustio. Sumorno je svjetlo večeri povećavalo turobni dojam hladne i divlje prašume, koja se širila tako daleko na obje strane, a ove su kućice, za koje je znao da su gusto nastanjene, svojom tišinom pobuđivale strašan dojam. Došlo mu je na pamet, dok je promatrao divne građevine i izvanredne mjere opreza što su ih mudri stanovnici poduzeli, kako su i same životinje ovih prostranih prašuma obdarene instinktom koji se može mjeriti s njegovim razborom. Nije se mogao otresti straha kad bi pomislio na nejednaku borbu u koju se tako naglo upustio. No onda bi mu pred očima sinuo lik Alicin, njezine nedaće, opasnost u kojoj se nalazila, pa bi svaku pogibelj, kojoj se sam izvrgavao brzo zaboravljao. Radosno potičući Davida, krenu naprijed laka i snažna koraka mladosti i poduzetnosti.Pošto su učinili gotovo polukrug oko bare, udalje se od vode, te se stanu penjati na blagu uzvisinu koja je tvorila pozadinu vode, a preko koje su prolazili. Za pola sata stignu do druge uzvisine na kojoj su se vidjeli tragovi da su i nju iskrčili dabrovi, a koju su te mudre životinje iz nekog razloga vjerojatno morale napustiti da odaberu onaj novi, povoljniji položaj. Posve prirodan osjećaj potaknuo je Duncana da je časak oklijevao prije nego što će izaći iz zaklona njihova puta obrasla grmljem, kao što čovjek stane da


zna da će u nj svu tu svoju energiju morati upotrijebiti. Tu stanku iskoristi da pribere što više podataka koliko je mogao brzim i kra-tkim pogledom zahvatiti.S druge se strane čistine, ondje gdje je potok prelazio preko nekih stijena, moglo vidjeti jedno pedeset do šezdeset nastamba, grubo izgrađenih od panjeva, šikarja i zemlje. Bile su razasute bez ikakva reda, a kod gradnje kanda se nije mnpgo gledalo ni na čistoću, ni na ljepotu. Te su nastambe u selu, što se tiče navedenih dvaju svoj-stava, uistinu toliko zaostajale za onima što ih je Duncan maloprije gledao da je očekivao drugo iznenađenje baš tako čudnovato kao ono prvo. To se njegovo očekivanje nije nipošto smanjilo kad je u varavom sumraku opazio kako se dvadeset ili trideset likova diže iz visoke, grube trave pred nastambama, pa onda opet iščezava, kao da propada u zemlju. Na brzi i iznenadni pogled kojim je zahvatio te likove, gotovo bi prije rekao da su tamni duhovi ili druga kakva nadzemaljska bića nego obična i prosta tijela od krvi i mesa. Neki se mršav gol lik mogao na jedan trenutak vidjeti kako divlje lamata rukama po zraku, a onda je najednom mjesto gdje se prije vidio bilo prazno. Lik bi opet osvanuo na drugom, dosta udaljenom mje-stu, ili ga je zamijenio drugi lik, posve jednakoga tajnovitog izgleda. Kad je David opazio da je njegov pratilac stao krzmati, pogleda i on u pravcu kud je onaj upravio pogled, pa ga donekle opet prive-de svijesti povukavši ga u razgovor.— Tu je dosta veliko plodno, a neobrađeno tlo — izjavi — a mogudodati, bez grešne primjese samohvale, daje za ovo kratko vrijemešto boravim u toj poganskoj okolini mnogo dobra sjemena bačenouz stazu.— Tim je plemenima miliji lov nego vještine ljudi koji rade — odvrati Duncan, koji još nije potpuno pribrao svijest te je još uvijekgledao prikaze kojima se čudio.— Za duh je to više radost nego rad, da uzdigne glas u slavu, alina žalost ovi dječaci ovdje samo zlorabljuju svoje prirodne darove. Rijetko sam našao dječaka njihove dobi koje bi priroda tolikoobdarila uvjetima da mogu pjevati psalme, a sigurno nema dječakakoji bi to umijeće više zanemarivali. Evo, tri sam noći proveo ovdjei tri sam puta skupio one derane tamo da sa mnom pjevaju svetepjesme, a svaki put su odgovorili na moja nastojanja urlikanjem i


___A o kome vi to govorite?.— O onoj djeci tamo koja troše skupocjeno vrijeme u ispraznim budalaštinama. Ah, ona zdrava suzdržljivost stege slabo je pozna-ta tom narodu koji je sam sebi prepušten. U kraju koji obiluje brezama, a ne možete nigdje vidjeti šibe! Stoga neka mi nitko ne zamjeri što se čudim da se darovi Prividnosti zlorabljuju za takvo urlikanje.David začepi rukama uši kad je urlik toga čopora dječaka zaorio šumom, a Duncan naprći usnice kao da se ruga sam sebi što se dao tako zaplašiti, te čvrsto izreče: — Idemo naprijed!Ne skidajući ruku s uha, majstor ga pjevanja posluša, te obojica nastave put do mjesta što ga je David kadšto nazivao »šatorima Filisteja«.


Dvadeset treće poglavljeDok jelenu dajemo priliku da bježi

I progonimo ga, prije nego će Psi ili luk naš na njega navaliti,Tko se brine, gdje i kako će Lisica u zamku pasti i život završiti.

Gospođa s jezera

Vrlo se rijetko događa da logor divljaka čuvaju naoružani ljudi, kako je to običaj kod izobraženijih bijelaca. Budući da je Indijanac redovito dobro obaviješten o opasnostima, dok su još daleko, on je obično posve miran, poznavajući sve znakove šume i znajući da ga dugi i tegobni putovi dijele od onih kojih se imaju najviše razloga plašiti. No neprijatelj, kojemu sretnim stjecajem prilika uspije izbjeći pažljivosti izviđača, rijetko će naići bliže nastambama na stražare koji bi mogli upozoriti na opasnost. A uz ovo općenito pravilo Francuzima sklona plemena i predobro su znala koliko je težak bio udarac što su ga ovi nedavno zadali, a da bi se trebali bojati kakve neposredne pogibelji od neprijateljskih plemena koja su priznavala vrhovništvo britanske krune.Stoga, kad su se Duncan i David našli usred djece koja su se nestašno igrala, kako smo prije opisali, stigli su onamo, a da nitko nije zamijetio njihova približavanja. No čim su ih opazili, cijeli je mladenački čopor, kao na dani znak, u istom času podigao prodorni urlik koji je upozoravao na opasnost, a onda se kao nekom čarolijom izgubio ispred očiju posjetitelja. Tamna su se gola tijela tih zgurenih derančića tako pomiješala sa suhom travom da se u nrvnm rasu Hnkta činilo kao da ih ie zemlia nrogutala: no kad ie

Dvadeset treće poglavlje

je na sve strane na tamne, hitre, pokretne zjenice. Taj predznak koji mu je dao naslućivati kakvom se dočeku i ispi tu može nadati od odraslih, zrelih muškaraca izazvao je jedan čas kod mladoga vojnika pomisao da krene natrag. No, sada je bilo prekasno ma i samo oklijevati. Povik je dječaraca privukao jedno dvadeset ratnika pred vrata najbliže kolibe, gdje su stajali zgrnuti u mračnu i divlju skupinu i ozbiljno očekivali približavanje ljudi koji su se tako neočekivano među njima pojavili. David, kojemu je u neku ruku ta slika već bila poznata, ušao je prvi baš u tu istu zgradu tako sigurno da nije bilo vjerojatno da će ga kakva manja zapreka smesti. Bila je to glavna zgrada u selu, iako grubo sagrađena od kore i granja, zgrada u kojoj je pleme održavalo svoja vijećanja i javne sastanke. Dok je boravio na granici engleskih pokrajina, Duncanu je bilo teško pokazivati potrebnu ravnodušnost dok je prolazio mimo tamnih i snažnih likova divljaka koji su se gurali na pragu kuće. No, kako je znao da njihov život ovisi o prisutnosti duha, on prepusti svome drugu da postupa po svom najboljem nahođenju te ga je pratio u stopu i nastojao sabrati svoje misli za zgodu koja ga je očekivala. Sva mu se krv sledila kad se našao u tako bliskom dodiru s tim divljim i neumoljivim neprijateljima, no zasad je još mogao ostati gospodar svojih osjećaja te je nastavljao put u sredinu zgrade, ne pokazujući svojom vanjštinom što mu se u srcu odigrava. Slijedeći primjer promišljenoga Gamu-ta, uze snop mirisnoga granja s hrpe koja je ležala u jednom kutu kolibe te šuteći sjede.Cim je njihov posjetitelj sjeo, pozorni su se ratnici povukli s ulaza te su se poredali oko njega i, kako se činilo, strpljivo očekivali trenutak kada će biti u skladu s njihovim dostojanstvom da progovore sa strancem. Kudikamo veći dio ratnika u lijenom se i nemarnom položaju prislonio o stupove koji su pridržavali slabu zgradu, dok su trojica ili četvorica najstarijih i najodličnijih poglavica sjeli malo ispred ostalih na zemlju.Jedna je baklja gorjela u prostoriji te bacala svoj rumeni žar s lica na lice, s tijela na tijelo, već prema tome kako se plamen sagibao Pod strujanjem zraka. Duncan je tu svjetlost iskoristio da pročita na licima svojih domaćina kako ga primaju. No, njegova mu je oštroumnost malo koristila kad se namjerila na lukavost ljudi s

i cT-iriif>rla siedili.,„ :_----------1_ -,„ Vr


jedva što su bacili pogled na njega, odmah su im oči opet bile pri-kovane na zemlju s izražajem koji je mogao protumačiti kao što-vanje, ali je isto tako mogao značiti i nepovjerenje. Oni muškarci, koji su stajali u sjeni, bili su manje suzdržljivi. Duncan ubrzo otkrije njihove ispitljive, iako prikrivene poglede koji su ustvari pomno istraživali njegov lik i njegovu odjeću, i to pedalj po pedalj. Nisu kod toga propustili ni trzaje lica, ni k/etnje, ni šara obojenja, pa ni način odijevanja, i na sve su stavljali svoje primjedbe. Konačno se jedan, čija je kosa već bila pomalo sijeda, no čije su žilave noge i čvrsti hod pokazivali da je još potpuno u naponu muževne snage, približi iz jednoga mračnoga kuta kamo se vjerojatno bio postavio da bi mogao neopažen promatrati, pa progovori. Služio se jezikom Wiandota ili Hurona1, stoga su njegove riječi bile nerazumljive Heywardu, no iz kretnja koje su pratile riječi ipak je mogao naslućivati da su riječi prije ljubazne nego srdite. Heyward potrese glavom te time pokaže da ne može na tom jeziku odgovarati.— Zar nijedan od moje braće ne govori francuski ili engleski? —upita na francuskom jeziku i pogleda od jednoga lica na drugo unadi da će netko potvrdno odgovoriti.Premda se više njih okrenulo u želji da uhvati značenje njegovih riječi, nitko mu ne odgovori.— Žao bi mi bilo da moram pomisliti — nastavi Duncan govorećisporo i služeći se najjednostavnijom francuštinom kojom je vladao— da nitko od ovoga mudroga i hrabroga naroda ne poznaje jezikkojim se služi Grand Monarque2 kad govori sa svojom djecom.Srce bi ga zaboljelo pri pomisli da ga njegovi crveni ratnici takoslabo štuju.Nastupila je mala stanka za koje nijedan pokret tijela, nijedan izra-žaj oka nije izdao kakav je dojam učinila njegova primjedba. Dun-can, koji je znao da je šutnja vrlina kod njegovih gostoprimaca, rado se okoristio tim običajem da opet pribere misli. Konačno mu onaj isti ratnik, koji je prvi progovorio, odgovori, upitavši ga suho na jeziku koji se govorio u Kanadi:


—Kad naš Veliki Otac govori sa svojim narodom, čini on to nahuronskom jeziku?—On ne zna za razlike kod svoje djece, bila im boja kože crvena,crna ili bijela — odvrati Duncan okolišajući — no redovno je zadovoljan svojim Huronima.—Na koji će on način govoriti — upita lukavi poglavica — kad mubudu teklići broj ili skalpove koji su prije pet dana rasli na glavamaYengeesa?—Oni su bili njegovi neprijatelji — odvrati Duncan, zgrozivši senehotice — pa će bez sumnje reći: Dobro je, moji su Huroni vrlohrabri.—Naš kanadski otac tako ne misli. Mjesto da gleda naprijed, danagradi svoje Indijance, on gleda natrag. On vidi mrtve Yengeese,a ne Hurone. Sto to može značiti?—Veliki poglavica kao on ima više misli nego jezika. On gleda davidi ne šuljaju li se neprijatelji za njegovim tragom.—Čun mrtvoga ratnika neće ploviti po Horicanu — odvrati divljak sumorno. — Njegova su uha otvorena Delavarima, koji nisunaši prijatelji, a oni mu ih pune lažima.—To ne može biti. Vidiš, on je rekao meni, koji sam čovjek što znavještinu liječenja, da pođem do njegove djece, crvenih Hurona naVelikim Jezerima, i da pitam nije li koji od njih bolestan.Nova stanka nastade poslije ove izjave kojom je Duncan označio svoje zvanje. Sve su oči bile upravljene na njega, kao da žele ispi-tati je li njegova izjava istinita ili lažna, i to s takvom oštrinom i pronicavošću da se Duncan pobojao da bi ga mogli prozreti. No govor istoga Indijanca primiri ga.

Zar učeni ljudi Kanade boje svoju kožu? — nastavi Huron hla-dno. — Čuli smo da se oni hvastaju time što im je lice blijedo.

Kad indijanski poglavica dođe k svojim bijelim očevima — od-vrati Duncan vrlo čvrsto — on odlaže svoju bivolju odjeću pa nosi košulju koja mu se daje. Moja su mi braća dala boju i ja je nosim, fihi šapat povlađivanja pokaže da je taj kompliment, učinjen ple-menu, naišao na povoljan prihvat. Postariji poglavica učini znak pohvale, kojemu se pridruži većina njegovih drugova, od kojih svaki ispruži ruku i izusti povik zadovoljstva. Duncan stane malo slobodnije disati, vjerujući da je najteži dio ispita prošao, pa kako1 VfC nir\ cnromin iorlnAftnimn i Ari t-z-viol-t-ii i r\ri r-i 1 lrnir*m rp nntKfl- ~ .


jepiti svoje navodno zvanje, postadoše mu nade u konačni uspjeh malo ružičastije.Nakon stanke od nekoliko minuta, za koje su kanda svi željeli pri-kupiti svoje misli kako bi dostojno odgovorili na izjavu svoga gosta, ustane drugi ratnik te se stavi u položaj kao da želi govoriti. Dok se još spremao da progovori, nekakav se tih, ali strašan zvuk začu iz šume, a za njim zaori dugački, visoki i prodorni urlik, dok mu se nije pridružilo dugotrajno i plačno zavijanje vuka. Taj iznenadni i strašni prekid ponuka Duncana da skoči sa svoga mjesta i da ne misli ni na što drugo nego na učinak što ga je proizveo taj jezoviti krik. U isti čas svi ratnici kao jedan nagrnu iz kolibe te ispune vani zrak vikom koja je gotovo zaglušila one strahovite zvukove koji su još odjekivali pod svodovljem šume. Nemoćan i dalje se svladati, mladić pojuri sa svoga mjesta te se začas nađe usred neuredne skupine koja je obuhvaćala gotovo sve što je bilo živo u cijelom logoru. Muškarci, žene i djeca; i starci, i bolesnici, zdravi i snažni; svi se tu nađoše na okupu, jedni vičući glasno, drugi plješćući ru-kama od veselja koje je prelazilo u zanos, a svi su izražavali svoju radost nad nekim neočekivanim događajem. Iako je u prvi čas bio osupnut tim metežom, Heyward ubrzo nađe rješenje u prizoru koji se zatim odigrao.Još je zaostalo dovoljno svjetla na nebu da se kroz vrške drveća vide razne staze koje vode s čistine u unutrašnjost šume. Jednom se od tih staza kretao red ratnika koji su izlazili iz šume te se po-lagano približavali nastambama. Jedan od njih, koji je išao na čelu, nosio je kratak kolac na kojem je bilo obješeno, kako se kasnije vi-djelo, nekoliko skalpova. Oni uzbudljivi zvukovi, što ih je Duncan čuo, bili su ono što su bijelci sasvim ispravno nazivali »smrtni zov« i kod svakog ponavljanja toga krika bila je namjera da se plemenu objavi sudbina neprijatelja. Toliko je dosadašnje iskustvo pomo-glo Heywardu da protumači događaje pa kako je sada znao da je prekid nastupio zbog neočekivanoga povratka čete s ratničkoga pohoda, svaki se njegov neugodni osjećaj stišao u unutrašnjem za-dovoljstvu, da mu je ta zgoda donijela olakšanje i odvratila pažnju od njega.Kad su bili koju stotinu stopa udaljeni od koliba, novoprispjeli ra-tnici stadoše. Njihove jadikovke i strašni krikovi koji su imali pred-

.______1_!_J._;1.„_______]~ _„„-,,,=


prestadoše. Jedan od njih sad stane u sav glas vikati riječima koje nisu zastrašivale, ali nisu kazivale više od prijašnjih krikova ušima onih kojima su bile namijenjene. Teško bi bilo riječima opisati onaj divlji zanos kojim su te tako priopćene vijesti primljene. Cijeli je logor u jednom trenutku postao pozornica najžešćega komešanja i meteža. Ratnici izvuku svoje noževe i mašući njima svrstaju se u dva reda, tvoreći tako špalir koji se protezao od mjesta gdje se nalazila pobjednička četa pa do nastamba. Squawe pograbe kijače, sjekire ili kakvo su ubojito oružje u prvi čas već mogle naći te se požure da i one odigraju kakvu ulogu u grozovitoj igri koja se spre-mala. Pače ni djeca nisu htjela biti isključena od toga pa su dječaci, koji su bili slabo sposobni baratati oružjem, izvukli tomahawke iz pojasa svojih otaca, uvukli se u njihove redove i oponašali divlje kretnje svojih roditelja.Velike su hrpe granja ležale razbacane po proplanku, a jedna se lukava stara squaw bavila time da pali toliko toga granja koliko je samo mogla da bi se rasvijetlio prizor koji se očekuje. Kad se plamen digao, bio je jači od dnevne svjetlosti koja je zamirala te je sve predmete učinio i razgovjetnijima i jezovitijima. Cijeli je pri-zor tvorio strašnu sliku kojoj su okvir bile tamne, visoke omorike. Najistaknutiji su likovi bili ratnici koji su upravo stigli. Malo ispred drugih stajala su dva čovjeka koji su očito bili odabrani među osta-lima kao glavne osobe u sceni koja se imala odigrati. Svjetlo nije bilo dovoljno jako da bi im se razabirale crte lica, premda je bilo očito da su im čuvstva posve različita. Jedan je stajao uspravno i čvrsto spreman dočekati svoju sudbinu kao junak, dok je drugi spustio glavu kao da ga muči strah ili sramota. Duncan, kojemu je raspoloženje bilo poraslo, osjećao je duboko divljenje i samilost za onoga prvog, no nije mu se pružala prilika da dade oduška svojim osjećajima. Pratio je, međutim, budnim očima svaku i najmanju kretnju i, dok je promatrao fine obrise dobro proporcioniranoga i pokretnoga tijela, nastojao je sam sebe uvjeriti da će mladi zaro-bljenik, ako je njegova snaga potpomognuta plemenitom odlučno-scu mogla da ga uzdrži ovako čvrsta u svim tim strašnim kušnjama, smjeti nadati se uspjehu u opasnoj igri koja se spremala. Nehotice je Duncan stao posve blizu mrkih redova Hurona pa je jedva disao, toliko se zanimao za prizor. Upravo onda bude vriskom dan znak


koji je nadmašio sve što se dotad čulo. Onaj je poniknuti zaro-bljenik i dalje stajao nepomično, ali onaj drugi na taj krik skoči sa svoga mjesta sa živahnošću i brzinom jelena. No, mjesto da pro-vali kroz neprijateljske redove, kako bi se očekivalo, on baš uđe u opasni špalir, pa prije nego što bi tko bio dospio da udari, on sta-ne, preskoči red djece i nađe se na vanjskoj, manje opasnoj strani strašnog reda. To njegovo lukavstvo izazove kletve iz stotinu grla i cijelo uzbuđeno mnoštvo poremeti red i raspe se u divljoj zbrci po cijelom prostoru.Jedno dvanaest upaljenih lomača širilo je svoje sumporno svjetlo po mjestu koje je nalikovalo nekoj oskvrnutoj nadnaravnoj pozor-nici, gdje su se skupili zlobni demoni izvršiti svoje mračne obre-de. Likovi u pozadini nalikovali su nadzemaljskim bićima koja su se šuljala pred očima i presijecala zrak frenetičnim i beznačajnim kretnjama, dok su se divlje strasti onih koji su prolazili pored pla-mena ocrtavale jezovito jasno u bljeskovima što su prelijetali preko njihovih užarenih lica.Razumljivo je da usred takve skupine osvetničkih neprijatelja bje-gunac nije imao vremena ni odahnuti. Jedan se čas, no sasvim kra-tko, činilo kao da će stići do šume, ali čitava se skupina onih koji su ga zarobili baci pred njega pa ga potjera natrag među njegove nesmiljene progonitelje. Okrenuvši se poput jelena predvodnika, pojuri strelovitom brzinom kroz stup vatre te se, prošavši sretno mimo cijeloga mnoštva, pojavi na drugoj strani proplanka. Ali i tu naiđe na nekoliko starijih i lukavijih Hurona koji ga potjeraše natrag. Potom se još jednom pokuša probiti kroz mnoštvo kao da traži spas u njihovoj smetenosti, a zatim je bilo nekoliko časaka kad je Duncan povjerovao da je taj poduzetni i odvažni nepoznati mladić izgubljen. Ništa se nije moglo razabrati osim tamne skupi-ne ljudskih tjelesa, stisnutih i nagomilanih u nerazdvojivoj zbrci. Nad tom su se skupinom pojavljivale ruke, goli noževi, strahovite kijače pa je bilo očito da su udarci padali u dobroj mjeri. Strašni je dojam povećavao prodorni vrisak žena te divlji urlik ratnika. Od časa do časa opazio je Duncan lagani lik koji bi u očajničkom skoku presijecao zrak, pa se više nadao nego što je mogao vjerovati da je zarobljenik u vlasti zadržao svoje izvanredne pokretne sposobno-sti. Iznenada se mnoštvo potisne natrag te se približi mjestu gdje


koji su se nalazili naprijed pa ih je strovalila na zemlju. U tom se metežu stranac opet pojavi, no ljudske snage nisu više dugo mogle izdržati tako teške kušnje. Toga je kanda i sam sužanj bio svjestan. Iskoristivši mali otvor, koji se načas pokazao, on se zatrči među ratnike, učini očajnički i, kako se Duncanu činilo, posljednji po-kušaj da dopre do šume. Kao da je vidio da mu ne prijeti nikakva opasnost od mladoga časnika, bjegunac se gotovo očešao o njega u svom bijegu. Jedan mu je visok i snažan Huron, koji je dosad šte-dio svoje snage, bio za petama pa se uzdignutom rukom već spre-mao zadati mu smrtni udarac, no Duncan u istom trenutku ispruži nogu i taj dodir strovali žestokoga divljaka na pod nekoliko stopa od progonjene žrtve. Brži od misli bio je pokret kojim je bjegunac iskoristio tu prednost. Okrene se, zasja poput meteora pred očima Duncanovim, a idućeg trena, kad je Duncan malo pribrao svoja osjetila i pogledao naokolo tražeći očima bjegunca, opazi kako se on mirno naslonio na mali obojeni stup koji je stajao pred vratima glavne zgrade.Bojeći se da bi uloga, koju je on sam odigrao u tom bijegu, mo-gla biti za njega kobna, Duncan bez zatezanja ostavi mjesto. Pođe za mnoštvom koje se kretalo prema nastambama namrgođeno i tmurno, kao svaka skupina ljudi koja je razočarana što joj je izma-kla zabava. Ne samo radoznalost nego možda i neki bolji osjećaj potaknu ga da se približi strancu. Nađe ga kako stoji, a jedna mu ruka ovija zaštitni stup. Disao je naglo i teško nakon netom pro-živjelih napora, ali nije dopuštao da mu izmakne i jedan uzdisaj. Bio je sada pod zaštitom drevnoga svetog običaja, sve dok ne bude pleme u vijeću raspravilo i odlučilo o njegovoj sudbini. No nije bilo teško predskazati rezultat ako se ikakav zaključak mogao izvoditi iz držanja onih koji su se skupili na tom mjestu. Nije bilo pogrdne riječi poznate huronskom rječniku kojom razočarane žene nisu izdašno obasipale stranca kojemu je uspjelo izmaći. Rugale su se njegovim nastojanjima te su mu sa sarkazmom govorile da su mu noge bolje od ruku i da zaslužuje krila jer se ne zna služiti lukom ni nožem. Na sve to nije zarobljenik odgovorio ni riječi; zadovoljavao se time da ustraje u držanju u kojem se dostojanstvo sjedinilo s prezirom. Ta ih je njegova sabranost, kao i sreća, tako razdražila da su im riječi postale potpuno nerazumljive


ona lukava squaw, koja je poduzela onu mjeru opreza da je zapalila lomače, probila kroz mnoštvo te si osigurala mjesto upravo ispred zarobljenika. Odvratni, izmoždeni njezin lik mogao je lako pobu-diti dojam da to nije ljudski stvor nego vještica. Razgrnuvši svoje lako ruho, ona ispruži duge, mršave ruke u znak prezira i, služeći se jezikom Lenapa, koji je morao biti razumljiviji predmetu njezinih poruga, zaintači na sav glas pucketajući mu prstima ispred očiju: — Slušaj, Delavare, tvoj je narod pleme žena i motika ti bolje pri-staje u ruke nego puška. Huronske će ti djevojke načiniti suknju i naći će ti muža.Divlji smijeh provali nakon toga govora, za kojega se nježna i me-lodiozna veselost mladih žena čudno spajala s kreštavim glasom njihove starije i zlobnije drugarice. No stranac je bio uzvišen iznad svih njihovih nastojanja. Glava mu je bila nepomična pa nije ni najmanjim znakom pokazivao da zamjećuje ičiju prisutnost, osim kad bi mu se ponosno oko spustilo na mrke likove ratnika koji su se poredali u pozadini, kao tihi i namrgođeni promatrači toga prizora.Bijesna što je zarobljenik zadržao vlast nad sobom žena se podboči, zauzme izazovno držanje te započne iznova bujicom riječi kojih ni uz najbolju vještinu ne bismo mogli staviti na papir. Ali uzalud je gubila dah; premda se u svom narodu isticala vještinom izrugiva-nja, ovaj ju je put zarobljenik doveo u toliki bijes da joj je pjena udarila na usta, a da mu ni žilica nije zatreptala na nepomičnom licu. Ta je njegova ravnodušnost počela djelovati na ostale gledate-lje pa je jedan mladac, koji je jedva izrastao iz dječačke dobi i ušao u stanje muževnosti, pokušao priskočiti u pomoć opakoj ženi pa je stao mahati tomahavvkom ispred lica žrtve i praznim hvastanjirna popratio poruge žene. Sad je tek zarobljenik okrenuo lice prerna svjetlu te dobacio momku pogled koji je izražavao dubok prezir. Već tren kasnije zauzeo je ponovo svoje mirno držanje naslanjajući se na stup, no taj je pokret pružio Duncanu priliku da mu se po-gled susretne s čvrstim i pronicavim očima Unkasovim. Izgubivši dah od čuda, a teško potišten zbog kritične situacije svoga prijatelja, Heyward uzdrhta bojeći se da ne bi taj pogled iz bilo kojega nepoznatog razloga ubrzao kob zarobljenikovu. No nije bilo neposrednog razloga za takvu bojazan. Upravo si je u tom trenu-


odlučnim pokretom žene i djecu nastranu, on prihvati Unkasa za ruku te ga povede prema vratima zgrade vijećanja. Onamo pođoše za njim poglavice, kao i odličniji ratnici, a među njima se i Heyw-ard uspije ušuljati, a da ne privuče pogibeljnu pažnju na sebe. Prošlo je nekoliko trenutaka dok su se svi prisutni poredali prema svom ugledu i utjecaju u plemenu. Primijenjen je bio prilično isti red kao kod razgovora s Duncanom. Stariji i viši poglavice zauzeše sredinu širokoga prostora, tako da ih je osvijetlio jaki žar upaljene baklje, a mlađi i niži ratnici smjestiše se u pozadini, tvoreći ta-mnu crtu mrkih i odlučnih lica. U sredini same prostorije, a ispod otvora u krovu koji je propuštao trepetljivo svjetlo jedne ili dviju zvijezda, stajao je Unkas miran, uspravan i sabran. Njegovo po-nosno i dostojanstveno držanje nije promašilo učinka na njegove protivnike koji su često upirali pogled na njegov lik; ti su pogledi jasno pokazivali koliko se dive smjelosti stranca, iako nisu gubili ništa od svoje odlučne nepopustljivosti.Drugačije je bilo s onim jadnikom kojeg je Duncan vidio uz njego-va prijatelja prije nego što će ovaj pokušati onaj svoj očajnički bi-jeg. Taj je tijekom cijeloga meteža, umjesto da se pridruži progonu, ostao nepomičan kao bijedna slika stida i sramote. Premda se nije-dna ruka nije ispružila da ga pozdravi i premda se nijedan pogled nije udostojao pratiti njegove kretnje, i on je sad ušao u zgradu kao da ga je na to gonila sudbina, odlukama kojima se podvrgao, kako se činilo, bez opiranja. Heyward je iskoristio prvu prigodu da zaviri i u njegovo lice, bojeći se u srcu da ne prepozna i u njemu kakva znanca, no bio je to njemu posve nepoznat čovjek, a što je još zagonetnije, nosio je sve oznake huronskoga ratnika. No umjesto da se umiješa u svoje pleme, on je sjeo postrance kao biće posve osamljeno u cijelom tom mnoštvu, a tijelo mu se zgrbilo u takvo Pokunjeno i ropsko držanje kao da je željelo ispuniti što manje prostora. Kad je svaki pojedinac zauzeo mjesto što mu pripada, a u prostoriji nastala tišina, progovori onaj prosjedi poglavica što smo ga već predstavili čitatelju, i to glasno na jeziku Lenni Lenapa.

Delavare — započe — premda pripadaš narodu žena, ti si se Pokazao mužem. Dao bih ti hrane, no tko jede s Huronom, treba Postati njegov prijatelj. Počivaj mirno do jutarnjega sunca, a onda će se izreći naša posljednja riječ.

?dsaounaći, a isJ;Q,tqiiko ljetnih dana postio dok sam išao

Posljednji Mohikanac Dvadeset treće poglavlje

za huronskim tragom — odvrati Unkas hladno. — Djeca Lenapa

znaju kako valja putovati stazom pravde, a da ne trate vrijeme jelom.—Dvojica naših mladića progone tvoga prijatelja — nastavi onaj,kao da se i ne osvrće na hvastanje svoga zarobljenika. — Kad se onivrate, onda će naši mudri muževi tebi reći: »živi« ili »umri«.—Zar Huroni nemaju ušiju? — prezirno usklikne Unkas. — Otka-da je Delavar vaš zarobljenik, dvafmt je čuo prasak puške koju poznaje. Vaši se mladići nikad više neće vratiti!Kratka i neugodna šutnja nastade nakon te smjele tvrdnje. Dun-can, koji je razumio da Mohikanac aludira na smrtonosnu pušku izviđačevu, nagne se naprijed kako bi pozorno promotrio učinak što će ta izjava proizvesti na pobjednike, no poglavica se zadovolji time da kratko odvrati:—Ako su Lenapi tako okretni, kako to da je jedan od njihovihnajhrabrijih ratnika ovdje?—On je krenuo tragom kukavice koji bježi te je zapao u zamku. Ilukavi se dabar može uhvatiti.Govoreći to, Unkas upre prstom u osamljenoga Hurona, no nije se udostojio dalje posvetiti bilo kakvu pažnju tako nevrijednom stvo-ru. Riječi odgovora i držanje govornika proizvedoše snažan dojam medu slušateljstvom. Svačije se oko mrko ogleda za bijednikom na koga je bila svraćena pažnja tako jednostavnim pokretom i pri-jeteći se šapat proširi među mnoštvom. Zlokobni zvuči dopru do vanjskih vrata pa se žene i djeca proguraše među mnoštvo te nije ostao slobodan ni najmanji prostor između ramena i ramena, nego je svako i najmanje mjestašce bilo ispunjeno tamnim obrisima ra-doznale čeljadi.Međutim, stariji su se poglavice u središtu dogovarali kratkim i isprekidanim rečenicama. Nijedna riječ nije izrečena koja nije izražavala mišljenje govornika na najjednostavniji i najodrješitiji način te opet nastade dugotrajna svečana tišina. Svi su znali da je ta stanka preteča teške i važne odluke. Oni koji su sačinjavali vanjski krug gledatelja podignu se na prste da bolje vide, pa i sam krivac zaboravi načas u dubokom uzbuđenju svoju sramotu te po-kaže svoje osramoćeno lice, bacivši prestrašen i smućen pogled na tamni skup poglavica. Šutnju konačno prekine onaj već više puta snomenuti stariii ratnik. Ustade sa zemlie nrnrtp krai npnnmirnOK

lika Unkasova i zaustavi se dostojanstvena držanja pred prijestu-pnikom.U tom se času ona maloprije spomenuta suha squaw provuče u sredinu kruga nekim polaganim plesnim korakom, držeći zublju u ruci i šapćući neke nerazumljive riječi koje su mogle biti neka vrsta čaranja. Iako se njezin dolazak mogao smatrati nametanjem, nitko se na to nije osvrtao. Kad se približila Unkasu, podiže goruću baklju tako blizu do njegove glave da ju je plamen obasjao svojim svjetlom te morao pokazivati i najmanji pokret crta njegova lica. No, Mohikanac zadrži svoje čvrsto i ponosno držanje, a njegov po-gled, daleko od toga da se sukobi s njezinim ispitljivim pogledom, nepokolebljivo je bio uperen u daljinu kao da probija sve zapreke koje mu stoje na putu da gleda u budućnost. Kad je završila svoje promatranje, ona ga ostavi, a da nije došla na svoj račun te krene nastaviti isti pokus na optuženom svom suplemeniku. Mladi je Huron bio ratnički obojen, a samo je mali dio njegova lijepo građenoga tijela bio pokriven odjećom. Svjetlo je isticalo svaki dio tijela i ruke i noge; no Duncan s užasom odvrati pogled kad opazi kako mu se svi udovi tresu u nezatomljivom smrtnom strahu. Žena stane tiho i plačljivo tuliti nad tom tužnom i sramo-tnom prikazom, no poglavica ispruži ruku te je blago odgurne na stranu.— Klimava Trstiko — progovori on mladom krivcu na njegovu jeziku, oslovivši ga njegovim nadimkom — premda te je Veliki Duh učinio ugodnim za oko, bilo bi bolje da se nisi ni rodio. Tvoj je jezik glasan u selu, ali je tih u boju. Nijedan od mojih mladića ne zabija tomahawk dublje u ratni stup, a nijedan tako slabo na Yen-geese. Neprijatelj poznaje oblik tvojih leđa, ali nije nikada vidio boju ivojih očiju. Tri su te puta zvali da dođeš, a isto toliko si puta zaboravio odazvati se. Tvoje se ime nikada više neće spominjati u plemenu, ono je već zaboravljeno.

Dok je poglavica polako izgovarao te riječi sa značajnom stankom Poslije svake izreke, krivac podigne lice u znak štovanja koje pripada činu i godinama poglavice. Stid, strah i ponos borili su mu se na licu. Njegove oči, koje su se stezale od unutarnje tjeskobe, padoše na osobe čiji je dah i na njega odražavao čast. Konačno ponos za jedan časak nadvlada. Ustade, razgali prsa i čvrsto pogleda u oštri, J?.!istavi,nož što ea ie neumoliivi,sudac.yeć: bjeizdigao. Dok se oružje


polako spuštalo u njegove grudi, on se čak i nasmiješio kao da se raduje što vidi da smrt nije tako strašna kako je očekivao te padne teško na lice pred noge ukočenoga i nepokolebljivoga Unkasa. Squaw ispusti glasan i plačan povik, pritisne baklju u zemlju i tako zavije sve u tamu. Cijeli se skup gledatelja dršćući išuljao iz zgrade kao smućeni duhovi te Duncan pomisli kako su sada on i tijelo žrtve indijanske pravde, koje se još trzalo, ostali sami u toj zgradi.

Dvadeset četvrto poglavlje

Dvadeset četvrto poglavljeTako zboraše mudrac, a kraljevi, ne čekajuć časa,

Raspuste skupštinu tada, i glavar im se pokori.Popeova Ilijada

Jedan je časak dostajao mladiću da se uvjeri kako se prevario. Ruka se sa snažnim pritiskom nasloni na njegovo rame, a tihi mu glas šapne u uho:— Huroni su pseta. Pogled na krv kukavice ne može nikada dovesti ratnika do toga da zadršće. Sijeda Glava i sagamore su u sigurnosti, a puška Oka Sokolova ne spava. Pođi1. Unkas i Otvorena Ruka sada su tuđinci. Toliko je dosta.Heyward bi bio volio čuti i više, ali ga prijatelj lagano pogurne pre-rna vratima i upozori ga na opasnost koja bi mogla nastati ako ih uhvate u razgovoru. Polagano se i protiv volje Duncan pokori nuždi te ostavi mjesto i umiješa se u gomilu koja se motala u blizini. Va-tra, koja je na proplanku izdisala, bacala je mutno i nejasno svjetlo na mračne prikaze koje su šuteći hodale ovamo-onamo; samo bi ovda-onda malo jači plamen zabljesnuo do zgrade i obasjao lik Un-kasov koji je još stajao uz mrtvo tijelo Hurona. Nekolicina ratnika uđe uskoro opet u zgradu te iznese bešćutne ostanke u obližnju šumu. Kad je cijeli prizor na taj način bio završen, Duncan se pro-šeta među kolibama, a da ga nitko nije ništa pitao, niti se na njega osvrtao. Nadao se da će naići na trag onih zbog kojih se upustio u tu pustolovinu. U sadašnjem raspoloženju plemena lako je mogao pobjeći i pridružiti se svojim prijateljima da mu je takva pomisao došla na pamet. No, njegovu se strahu za Alicu, koji nije ni na čas Popuštao, pridružilo, iako ne isto tako snažno, zanimanje za udes


lunjati od kolibe do kolibe, zavirujući u svaku, ali bi svakiput do-živio novo razočaranje. Tako je obišao cijelo selo. Okanivši se toga načina izviđanja koji se pokazao bezuspješnim, on se vrati do zgra-de vijećanja i odluči potražiti i ispitati Davida, pa tako dokrajčiti svoje sumnje.Kad je stigao do te zgrade, koja se još maloprije pokazala i kao sudnica i kao stratište, mladić opazi da se uzrujanost već bila malo slegla. Ratnici su se opet skupili, ali su sada mirno pušili i razgo-varali ozbiljno o glavnim zgodama svoga nedavnog pothvata na Horicanu. Premda je bilo vjerojatno da će ih povratak Duncanov podsjetiti na njegovo zanimanje i na sumnjive okolnosti njegova posjeta, ipak nije proizveo vidljiva učinka. Prema tomu se grozni prizor koji se maloprije odigrao pokazao za njega korisnim pa mu nije trebalo drugoga poticaja osim vlastitih osjećaja da ga uvjere o shodnosti da iskoristi tu neočekivanu prednost. Ne pokazujući nikakva krzmanja, on uđe u kolibu i sjedne na svoje mjesto s ozbiljnošću koja se divno slagala s ponašanjem njegovih gostoprimaca. Jedan mu je hitri, ali pažljiv pogled pokazao da je Unkas još uvijek stajao na svom mjestu, ali da se David nije povra-tio. Ništa Unkasu nije ograničavalo slobode kretanja osim budnih pogleda jednoga Hurona koji je stajao u blizini, a jedan oružan ra-tnik bio je naslonjen na stup uz jednu stranu uskog ulaza. Inače se činilo da je zarobljenik u svakom pogledu slobodan, no ipak je bio isključen iz općeg razgovora te je više nalikovao lijepo izvajanom kipu nego ljudskom stvoru koji je živ i ima svoju volju. Heyward je prije odveć kratkog vremena doživio primjer hitroga kažnjavanja kod ljudi kojima je pao u ruke, a da bi se usudio izvrći kakvoj opasnosti prekomjernom smjelošću. Volio bi da može šutjeti i razmišljati kudikamo više nego da mora govoriti jer je znao da bi otkriće njegova pravoga položaja moglo biti brzo kobno po njega. No, nažalost su, unatoč toj njegovoj razboritoj odluci, drugi drukčije mislili. Nije dugo sjedio na svom mjestu — a mudro ga je odabrao, više u sjeni — kad mu pristupi jedan drugi stariji ratnik koji je također govorio francuski.— Moj kanadski otac ne zaboravlja svoje djece — progovori taj po-glavica — i ja mu zahvaljujem. Zao duh živi u tijelu žene jednoga od mojih mladih ljudi. Može li ga vješti stranac istjerati?


ci služili kad se smatralo da je zao duh ušao u nečije tijelo. On je na prvi pogled vidio da bi ta okolnost samo mogla pripomoći uspjehu njegova pothvata, stoga bi mu jedva tko mogao staviti miliji pri-jedlog od ovoga. No, kako je znao da mora sačuvati dostojanstvo svoga tobožnjeg zvanja, on priguši svoje osjećaje te odgovori s do-voljnom tajnovitošću.— Duhovi su različiti: jedni se pokoravaju snazi mudrosti, dok sudrugi i odveć jaki.— Moj brat je velik vrač — odvrati lukavi divljak — hoće li onpokušati?Heyward kimne glavom kao odgovor da pristaje. Huron je bio zadovoljan time i, lativši se opet svoje lule, pričeka pravi čas da može krenuti. Nestrpljivi Heyward, koji je u duši proklinjao hla-dne navike divljaka koje su tražile da se tolike žrtve prinesu vanj-skom držanju, nastojao je pokazati ravnodušno držanje jednako onomu što ga je vidio na poglavici koji je zapravo bio bliski rođak bolesne žene. Trenuci su prolazili pa se našem novajliji u umijeću vraštva činilo da je prošao cijeli sat, kad Huron konačno odloži svoju lulu i povuče odijelo preko prsa, kao da kani sada krenuti u kuću bolesnice. No, upravo u tom trenu lik divljaka golema stasa zamrači vrata ulazeći u sobu, a onda, prošavši šutke kroz pažljivo mnoštvo, sjedne na jedan kraj hrpe granja na kojem se bio smjestio i Duncan. Ovaj baci nestrpljiv pogled na došljaka i osjeti kako mu se naježila koža od nesavladive jeze jer je vidio da mu je došao u neposrednu blizinu sam Magua.Iznenadni povratak toga lukavog i strašnog poglavice odgodio je odlazak Hurona. Nekoliko se lula, koje su se bile ugasile, upališe ponovo, a došljak je bez ijedne riječi skinuo tomahavvk s pojasa i, napunivši lulu, stao uvlačiti dim mirisne trave kroz cijev s tolikom ravnodušnosti kao da nije bio dva teška dana odsutan u dugom i mučnom lovu. Tako je moglo proći kojih desetak minuta koje su se Duncanu činile vječnošću, a svi su se ratnici zavili u oblake bijeloga dima prije nego je itko od njih progovorio.— Dobro došao1. — izusti konačno jedan. — Je li moj brat našaolosa?— Mladi ljudi teturaju pod svojim teretima — odgovori Magua. —Neka Klimava Trstika pođe na lovišta, tamo će se sresti s njima.N šntnia kad se sponaejiulo to ^bra^j


no ime. Svi ispuste lule iz usta kao da su istoga časa udahnuli nešto nečisto. Dim se vio oko njihovih glava u malim zavojima i izlazio kroz otvor na krovu pa su sada u ispražnjenom zraku prostorije sva tamna lica bila jasno vidljiva. Pogledi većine bili su prikovani o zemlju, no neki su mlađi i manje iskusni ratnici bacali divlje i žarke poglede na sijedoga divljaka koji je sjedio između dvojice najpošto-vanijih poglavica plemena. Ništa nije bilo na vanjštini ni na odijelu toga Indijanca iz čega bi se moglo zaključiti da ima pravo na takvo odlikovanje. Bio je u držanju doduše potišteniji nego je to običaj kod urođenika, a odijelo mu je bilo kakvo obično nose muškarci toga naroda. Kao kod većine oko njega, i njegov je pogled bio dulje od jedne minute zadubljen u zemlju, no konačno podigne oči i opazi da je postao predmetom opće pažnje. Tada ustane i digne glas usred sveopće tišine.— To je laž — reče —ja nisam imao sina. Onaj koji se tako nazivaozaboravljen je. Njegova je krv bila blijeda i nije tekla iz žila Huro-na. Zli su Chippewe prevarili moju squaw. Veliki je Duh rekao darod Vis-entuša ima utrnuti. Sretan je onaj koji zna da zlo njegovaroda umire s njime. Ja sam dorekao.Indijanac, otac onoga kukavnoga mladoga Hurona, gledao je oko sebe kao da u očima svojih slušatelja traži pohvalu za svoj stoici-zam. No, strogi običaji tražili su previše od slaboga starca. Izražaj njegovih očiju bio je u potpunoj protivnosti s njegovim slikovitim i hvalisavim govorom, dok je svaki mišić na njegovu naboranom licu pokazivao zebnju. Dok je tako jedan čas stajao radujući se svomu gorkom trijumfu, okrene se kao da ga bole pogledi ljudi, zastre lice pokrivačem i izađe iz zgrade nečujnim korakom Indijanaca potra-žiti u osami svoje kolibe utjehu stvora koji je bio, baš kao i on, star, zaboravljen i sada bez djeteta.Indijanci, koji vjeruju u nasljeđivanje vrlina i mana, pustiše ga bez riječi da ode. Onda jedan od poglavica, pokazujući plemenito ra-zumijevanje u kojem bi se mnogo koji i kod obrazovanijih naroda mogao za njime povesti, ustane da odvrati pažnju mladih ljudi od toga neugodnog prizora što su ga upravo doživjeli te progovori ra-dosnim glasom, obraćajući se Magui kao onomu koji je posljednji došao:— Delavari su se kao medvjedi, što idu za posudama s medom,

„_______„7


Tamni oblak, koji nagoviješta oluju, nije mogao biti crnji od čela Maguina, kad je uskliknuo:__Delavari s jezera?__ Ne ovi, oni koji nose suknje squawa na svojoj rijeci. Jedan je od njih prošao kroz naše pleme.__Jesu li moji mladići skinuli skalp?__Njegove su noge bile dobre, premda mu je ruka bolja za motiku, nego za tomahawk — odvrati drugi, pokazujući prstom nanepomični lik Unkasov.Umjesto da pokaže žensku radoznalost pa da se naslađuje gledajući zarobljenika, pripadnika naroda kojega je, kako su znali, s mnogo razloga mrzio, Magua je i dalje pušio s onim zamišljenim izrazom lica što bi ga obično pokazivao kad nije trebalo njegova lukavstva ili rječitosti. Iako su ga prilično začudile činjenice što ih je razabrao iz govora sijedoga poglavice, ipak sebi nije dopuštao postavljati pita-nja, nego je to ostavio za koji kasniji, pogodniji trenutak. Tek kad je proteklo prilično mnogo vremena, istrese pepeo iz lule, stavi tomahawk na njegovo mjesto, stegnu pojas te ustade i sad tek prvi put baci pogled na zarobljenika koji je stajao malo iza njega. Opre-zni, ali sada naoko duhom odsutni Unkas opazi njegovu kretnju pa se naglo okrene prema svjetlu pa im se pogledi susretoše. Gotovo cijelu minutu gledala su ova dva smjela i neukroćena čovjeka jedan drugom čvrsto u oči, a da nijedan nije poniknuo pred divi-jim pogledom drugoga. Zatim se čitavo tijelo Unkasovo protegne, nosnice mu se rašire kao u tigra koji vreba plijen, no držanje mu je bilo tako ukočeno i nepopustljivo da je mašta lako mogla u nje-mu gledati divan i besprijekoran primjerak božanstva rata njegova plemena. Crte Maguina pokretnoga lica pokazaše se kao mnogo gipkije te postupno izgubiše svoj prkosni izražaj i primiše izražaj divlje radosti kad je, uzdahnuvši iz dubine svoga srca, glasno izre-kao strašno ime: — Brzi Jeleni

Ratnici skočiše listom na noge kad začuše taj poznati nadimak pa začas iznenađenje posve nadvlada stoičko držanje urođenika. To ime što su ga svi mrzili, ali u isti mah i poštivali, svi izustiše u jedan glas i zvuk se razliježe daleko, čak i izvan same zgrade. Žene i djeca, koji su se vrzli oko izlaza, preuzeše riječ kao jeku koju još ^ jecbpm poprati DtQd»rîae|^1Mlik.,pvaj; se još^nije bio pravo

Posljednji Mohikanac Dvadeset četvrto poglavlje

ni stišao, a uzrujanost se medu muškarcima već posve slegla. Svi ponovo posjedaše kao da se stide svoje prenagljenosti, no ipak je potrajalo još nekoliko trenutaka dok su im se pogledi prestali okre-tati prema zarobljeniku jer su sa zanimanjem promatrali ratnika koji je tako često dokazivao svoju hrabrost u sukobima s najboljim i najponosnijim ratnicima njihova naroda. Unkas je uživao u toj slavi, no zadovoljio se pokazati svoj trijumf samo tihim smiješkom koji u svako doba i kod svakog nar&da služi kao znak prezira. Magua opazi taj njegov izražaj, podigne ruku i strese njome prema zarobljeniku tako da mu je srebrni nakit, obješen o narukvicu, za-zvečao; onda poviče osvetničkim glasom:— Umrijet ćeš, Mohikanče!— Ljekovite vode neće nikad povratiti mrtve Hurone u život— odvrati Unkas na melodioznom delavarskom jeziku. — Vodašto šumi pere im kosti; njihovi muškarci su squawe, njihove ženesovuljage. Idi, sazovi huronska pseta, neka jedanput pogledaju ratnika. Moje su nosnice uvrijeđene, one mirišu krv kukavice!Posljednja ih je aluzija duboko upekla, a uvreda ogorčila. Mnogi suHuroni razumijevali taj strani jezik što ga je zarobljenik govorio,a među njima i Magua. Ovaj lukavi divljak opazi tu prednost iodmah je iskoristi. Spusti lagano kožno odijelo s ramena, ispružiruku i započne jedan od svojih opasnih prepredenih govora. Kolikoje god njegov utjecaj među narodom štetovao zbog njegovih prigodnih opetovanih slabosti, kao i zbog njegova bijega iz plemena,njegova smjelost i njegov glas kao govornika bili su izvan svakesumnje. Nikada nije govorio, a da ne bi bilo ljudi koji ga slušaju,a rijetko je govorio, a da ne bi one kojima je govorio pridobio nasvoju stranu. Ovom je zgodom njegov prirodni dar još bio pojačanžeđu za osvetom.Ispripovjedio je ponovo navalu kod Glennskog slapa, smrt drugo-va i bijeg najopasnijih neprijatelja. Opisao je narav i položaj brda kamo je bio odveo zarobljenike koji su im pali u šake, no o svojim namjerama s djevojkama, kao ni o svojoj prevarnoj zlobi nije da-kako spomenuo ni riječi, nego je brzo prešao na to kako je Dugi Karabin iznenadio njihovu skupinu i kako se sve kobno svršilo. Tu je stao i gledao unaokolo, tobože iz poštovanja prema mrtvima, ali u stvari da ispita učinak svoje priče. Kao obično, oči su svih uprte u niepovo lire. Svi su se mračni likovi doimali Wno kinnvi Icnii rliSn:

tako im je nepomično bilo držanje i tako napeta pažnja. Onda Magua spusti glas koji je dotad bio jasan, snažan i uzdignut te stane isticati zasluge poginulih. Nijedno svojstvo koje bi moglo osvojiti naklonost Indijanaca nije izbjeglo njegovoj pažnji. Jedan nije nikada došao iz lova praznoruk, drugi je bio neumoran slijedeći trag neprijatelja. Ovaj je bio odvažan, onaj velikodušan. Ukratko, znao je tako oblikovati svoje aluzije da je u narodu, koji je bio sastavljen od tako malo obitelji, znao dirnuti u svaku žicu koja bi u bilo čijim prsima mogla izazvati titraje.__Nalaze li se kosti mojih mladih ljudi — završi — na grobištima Hurona? Vi znate da se ne nalaze. Njihovi su duhovi odletjeliprema suncu što zapada te već prelaze preko velikih voda na putudo sretnih lovišta. No, oni otiđoše bez hrane, bez pušaka i noževa,bez mokasina, goli i ubogi, kako su i došli na svijet. Zar ćemo totrpjeti? Zar da njihove duše uđu u zemlju pravednika kao gladniIrokezi ili kao nemuževni Delavari, ili će se sresti sa svojim prijateljima, s oružjem u rukama i odjećom na leđima? A što će našiočevi misliti da su postala plemena Wyandota? Pogledat će na svoju djecu mračnim očima i reći će im: Pođite, Chippewa je došaoovamo pod imenom Hurona. Braćo, ne smijemo zaboraviti mrtve!Crvenokožac nikada ne zaboravlja. Mi ćemo navaliti teret na leđaovog Mohikanca dok ne bude stao teturati pod našim darovimaza mrtve pa ćemo ga onda poslati za mojim mladim ljudima. Onitraže od nas pomoć, iako naše uši nisu otvorene, oni nam vele: nezaboravite nas! Kad vide duh ovoga Mohikanca kako se teško vučeza njima pod svojim teretom, znat će da na njih mislimo. Onda ćeoni nastaviti put sretni, a naša će djeca govoriti: tako su naši očeviuradili svojim prijateljima, to isto moramo i mi učiniti njima. Stoje jedan Yengeese? Mi smo ih mnogo pobili, ali zemlja je još uvijekbljedokožna. Ljaga na imenu Hurona može se oprati jedino krvljukoja teče iz žila Indijanca. Neka ovaj Delavar umre!Lako je pogoditi učinak te harange izrečene u uzrujanom govorusa zanosom huronskoga govornika. Magua je tako spretno spojioprirodne osjećaje s vjerskim praznovjerjem svojih slušatelja da imje duh, koji je već po navici spreman žrtvovati neprijatelja dušamaumrlih, sada izgubio svaki trag čovječnosti u žudnji za osvetom.Osobito se jedan ratnik vrlo divlje i bijesne vanjštine isticao pa-

.. žniom koiomJe Bratio riječi govgrnikove, licejnu seJ™JenJal°


kod svake izreke, dok nije konačno primilo izražaj krajnje zlobe. Kad je Magua završio, on ustane, izbaci bjesomučan krik i zavitla povrh glave svojom sjajnom malom sjekirom koja je zablistala u svjetlu baklja. Njegova kretnja i njegov vrisak došli su tako izne-nada da se riječima ne bi mogla zaustaviti njegova krvava namjera. Činilo se kao da je munja sijevnula iz njegove ruke, ali u istom hipu pokazao se taman širok trak. Ta munja bila je tomahawk u svom letu, a tamni trak ruka Maguina kdj% je jurnula naprijed da odvrati tomahawk od njegova cilja. Brza i spretna kretnja poglavice nije zakasnila. Oštro oružje odbilo je samo bojno pero s Unkasova ču-perka te se probilo kroz tanki zid zgrade kao da ga je izbacio kakav strašan stroj.Duncan je vidio to opasno djelo te skočio na noge, a u srcu, iz kojega mu je krv navrla u glavu, stvorio je plemenitu odluku da po-mogne svome prijatelju. No, jedan mu je pogled dostajao da vidi kako udarac nije uspio pa mu se strah pretvorio u divljenje. Unkas je još uvijek stajao nepomičan, gledajući u neprijatelja očima iz kojih je izbijao mir, uzvišen nad svako uzbuđenje. Ni mramor ne bi mogao biti mirniji, hladniji ni čvršći od njegova lica u času toga iznenadnoga osvetničkog napada. Onda se, kao da žali nespretnost koja je za njega bila tako povoljna, nasmije te izreče nekoliko riječi prezira na svom rodnom jeziku.— Ne! — progovori Magua kad se uvjerio da se zarobljeniku nije ništa dogodilo. — Sunce mora sjati na njegovu sramotu, squawe moraju vidjeti kako mu se ježi koža, inače će naša osveta biti dječja igra. Idite, odvedite ga onamo gdje vlada tišina. Dajte da vidimo, može li jedan Delavar spavati u noći prije jutra kad mu valja umri-jeti.Mladi ljudi, koje je zapala dužnost da paze na sužnja, smjesta mu svezu ruke te ga odvedu iz zgrade u dubokoj i zloslutnoj tišini. Jedino onoga časa kad je Unkas stupio na prag zgrade, kanda mu je korak zastao. Tu se još jednom obazre te ponosnim pogledom zaokruži preko svih svojih neprijatelja. Duncan uhvati taj pogled pa mu se učini kao da u njemu može pročitati izražaj koji nije po-sve beznadan.Magua je bio zadovoljan svojim uspjehom ili je bio odveć zaoku-pljen svojim tajnim namjerama, a da bi se dalje obazirao što se okonipcra ■zViiva Oprnii svni Wannt i 7atnnra era na arurlima r>a i r>« rvHrtp


iz zgrade, a da se nije dalje upuštao u stvar koja je mogla biti tako kobna po čovjeka što je stajao tako blizu njega. Heyward, bez obzira na sve veći gnjev, na prirodnu odlučnost, kao i na zabrinutost za Unkasa, osjeti prilično olakšanje kad se oslobodio prisutnosti tako opasnog i lukavog neprijatelja. Uzrujanost, što ju je izazvao govor, pomalo se stišavala. Ratnici opet posjedaše na svoja mjesta, a oblaci dima ponovo napune zgradu. Gotovo pola sata nije se čula nijedna riječ, a gotovo da nitko nije digao ni pogleda. Ozbiljna tišina, ispunjena razmišljanjem, slijedi obično nakon uzbudljiva prizora kod toga svijeta koji je istodobno i nagao i suzdržljiv. Kad je poglavica koji je tražio pomoć Duncanovu, ispušio svoju lulu, konačno se odluči krenuti. Mig prstom bio je znak, što ga je dao tobožnjem liječniku da pođe za njim. Dok je prolazio kroz oblake dima, Duncan je imao više od jednoga razloga biti sretan što konačno može udisati čisti zrak hladne, svježe ljetne večeri. Umjesto da odabere put među kolibama, kod kojih je Heyward već obavljao svoje bezuspješno izviđanje, Indijanac krene na stranu te upravi korake prema podnožju obližnjega brežuljka koji se dizao povrh sela. Gusto se grmlje širilo po tom podnožju pa je trebalo proći zavojitom uskom stazom. Dječaci na proplanku opet nastaviše svoju igru, prikazujući mimički bijeg prema stupu. Jedan odvažniji dječak da bi svoju igru učinio što prirodnijom baci nešto žeravice u hrpu granja koje nije bilo posve izgorjelo. Plamen jedne takve vatre rasvijetli put i poglavici i Duncanu te poveća divlji karakter grubog scenerija. Nedaleko od jedne gole klisure, i baš ispred nje, oni izađu na jednu travom obraslu čistinu kako bi prešli preko nje. Upravo u tom trenutku novo gorivo bačeno u vatru snažno rasvijetli to udaljeno mjesto. Svjetlo pade na bijelu povr-šinu brijega i odrazi se na tamnoj spodobi koja odnekud iznenada iskrsnu na putu.

Indijanac stade kao da se koleba bi li išao dalje ili ne bi. Tako ga stiže njegov pratilac. Neka se velika crna lopta, koja se u prvi mah činila nepomična, stala kretati na način koji je Heywardu bio ne-razjašnjiv. No, uto se vatra opet jače rasplamsa i svjetlo pade na taj zagonetni predmet. Istom tada Duncan prepozna po nemirnim i na stranu nagnutim kretnjama gornjega dijela te spodobe da ima pred sobom medvjeda. Premda je ovaj gunđao glasno i divlje . i KI-

OÂ« .„ k;i~ t„„„*a, \rÂ ci Cp mnalp vidieti niegoye sjajne


zjenice, medvjed nije odavao znakova neprijateljstva. Huron je na koncu, kako se činilo, bio umiren da su namjere toga nezvanoga gosta miroljubive pa je, pogledavši ga još jednom, pozorno nastavio put.Duncan je znao da medvjed često živi pripitomljen kod Indijanaca pa se povede za primjerom Huronovim, vjerujući da je to kakav miljenik plemena pošao u šumu u potrazi za hranom. Prošli su kraj njega mirno. Premda je bio prisiljen poći u neposredni dodir s tom šumskom zvijeri, Huron koji je prije tako pozorno gledao kretnje neobičnoga posjetitelja, sada nehajno prođe kraj njega ne gubeći ni trena da ga pobliže promotri. Heyward se, međutim, nije mogao suzdržati, a da se ne obazre kako bi se osigurao protiv eventualnoga napada odostraga. Nelagodnost mu nije nimalo popustila kad je vidio da se životinja gega po stazi kojom su i oni išli, slijedeći ih na nekoj udaljenosti. On bi bio o tom poveo i razgovor, ali u tom trenutku Indijanac odgurne na stranu vrata od kore i uđe u spilju na podnožju brijega.Duncanu je bilo drago što će se tako lako skloniti pa uđe za njim i već je htio za sobom prisloniti laka vrata na otvor, kadli osjeti da mu ih grabi iz ruke zvijer koja je svojim kudravim tijelom odmah zamračila prolaz. Sada su bili u ravnom dugom hodniku, u pukotini pećine odakle nisu mogli izaći, a da se ne sukobe sa životinjom. Pri-lagodivši se prilikama što je bolje mogao, mladić se požuri naprijed, držeći se što bliže svoga prethodnika. Medvjed mu je ovda-onda za petama zagunđao, štoviše dva ili tri puta položio je svoje goleme šape na njegovo rame kao da bi ga htio zaustaviti da ne ide dalje. Teško je reći dokle bi Heywardovi živci mogli izdržati taj neobični položaj. Srećom je uskoro osjetio olakšanje. Tračak svjetla nepre-stano im je bio pred očima, a sada su stigli na mjesto odakle je dopirao.Velika je spilja u pećini bila grubo preuređena da bi odgovarala svrsi nekoliko stambenih prostorija. Te su prostorije bile jednosta-vno, ali vješto odijeljene pregradama od mješavine kamena, pruća i kore. Otvori odozgor puštali su svjetlost u prostoriju po danu, a po noći su baklje i vatre nadomještale sunce. Ovamo su Huroni do-premili većinu svojih dragocjenosti, a osobito one koje su naročito pripadale njihovu plemenu. Tu je sada bila i ona žena za koju su


mučitelj imati manje prilike napadati je kroz te kamene zidove, nego što bi imao kroz lisnate krovove koliba. Prostorija u koju su Duncan i njegov pratilac najprije ušli bila je prepuštena isključivo njoj za uporabu. Duncanov se vodič približi njezinoj postelji koja je bila okružena ženama, a među njima Heyward na svoje najveće iznenađenje opazi Davida.Jedan je pogled bio dovoljan tobožnjem liječniku da se uvjeri o stanju bolesnice i kako je izvan njegove moći da je izliječi. Ležala je u nekom stanju paralize, potpuno ravnodušna na sve što se oko nje zbiva i sva sreća što nije bila svjesna kako trpi. Heywardu nije bilo nemilo što će svoje čarolije imati obavljati na osobi koja je bila pre-više bolesna, a da bi se zanimala hoće li liječenje uspjeti ili neće. Ono malo grižnje savjesti, koja se porodila u njemu što se namjerava poslužiti prevarom, brzo se smirilo i on je počeo prebirati misli kako bi odigrao svoju ulogu na prikladan način, no uto opazi da je njegovu vještinu imao preteći pokušaj da se iskuša moć glazbe. Gamut, koji je stajao spreman svoju dušu izliti u pjevu baš u onom trenutku kad su posjetioci ulazili, počeka časak, a onda izmami zvuk iz svoje male svirale te zapjeva himnu koja bi izvršila čudesa da je njegova vjera u moć glazbe zbilja mogla pomoći. Dopustiše mu da priđe posve blizu jer su Indijanci poštovali njegovu tobožnju slaboumnost, a Duncan je bio i previše sretan što se tako odgađao njegov nastup, a da bi se odvažio da prekine pjev. Kad su posljednji zvuči kadence doprli do njegova uha, on prestrašen skoči u stranu jer je čuo kako je neki napola ljudski napola sablasni glas iza njega te zvukove ponovio. Ogleda se i opazi kudravu zvijer kako sjedi u jednom uglu u sjeni spilje pa dok se njezino nemirno tijelo njihalo, kako je to obično kod tih životinja, ona nastavi oponašati nekim tihim gunđanjem, ne doduše riječi, ali tonove koji su malko pod-sjećali na melodiju pjevačevu.Lakše je zamisliti nego opisati učinak tako čudnovate jeke na Davi-da. On razrogači oči kao da sumnja čuje li pravo, a glas mu od čuda zape u grlu. Dobro zamišljena osnova kako će Heywardu priopćiti neku važnu vijest ispade mu iz pameti od uzbuđenja koje je gotovo nalikovalo strahu, ali ga je on sam smatrao samo divljenjem. Pod utjecajem toga uzbuđenja on glasno uzvikne: — Ona vas čeka i tu je blizu1.


Dvadeset peto poglavljeSnug: Jeste li napisali ulogu lava? Molim vas, ako jeste,

dajte mi je jer sam ponešto spor u učenju.Quince: Možete je odigrati ex tempore, jer se ona ne

sastoji ni u čemu nego u rikanju.San ljetne noći

U ovom se prizoru nekako neobično spojilo smiješno sa svečanim. Životinja je nastavila svojem njihanje i svoje naoko neumorne kre-tnje, premda se okanila smiješnoga pokušaja da oponaša melodiju Davidovu onoga trenutka kad je ovaj izašao. Gamut je one riječi, kako smo vidjeli, izgovorio na svom materinjem jeziku, a Duncanu se činilo da je u njima neko skriveno značenje iako ovdje nije bilo ništa što bi mu pomoglo da otkrije predmet na koji se odnose. No brzo je bio kraj svim njegovim nagađanjima jer je onaj poglavica prišao postelji bolesnice te otjerao čitavu hrpu njegovateljica koje su se gurale da vide vještinu toga stranca. One se odmah pokore, iako preko volje, pa kad je zamuknula tiha jeka koja se odbijala kroz šuplji, od naravi stvoreni hodnik od vrata koja su se zatvarala, on pokaže prstom na svoju kćer, koja je tu bez svijesti ležala, pa reče:— Neka sada moj brat pokaže svoju moć.Tako očigledno pozvan da izvrši dužnost vještaka za koga se izda-vao, Heyward se poboja da bi najmanje otezanje moglo biti opa-sno. Stoga je nastojao sabrati misli pa se spremi izvršiti onu vrstu čarolija i one nezgrapne obrede pod kojima indijanski vrači nastoje prikriti svoje neznanje i svoju nemoć. Više je nego vjerojatno da bi u svomsmućenom stanju bio zapao u kakvu sumnjivu, ako jie i

Dvadeset peto poglavlje

vije gunđanje četveronošca. Tri puta je Duncan pokušao početi, no isto je toliko puta naišao na nerazjašnjivu smetnju, a svaki je idući prekid bio sve divljiji i sve više pun prijetnje.___Vještaci su zavidni — reče Huron. — Ja idem. Brate, ovo ježena jednoga od mojih najhrabrijih mladih ljudi; postupaj s njome kako je pravo. Miri — doda mahnuvši rukom nezadovoljnoj zvijeri da se primiri. — Ja idem.Poglavica učini kako je rekao i Duncan se sada nađe sam na tom divljem osamljenom mjestu, u prisutnosti bespomoćne bolesnice i divlje, opasne zvijeri. Životinja je pratila kretnju Indijanca s onim pametnim izrazom za koji znamo da je svojstven medvjedima, sve dok i opet jeka nije objavila da je i on izašao. Onda se medvjed okrene i dogega do Duncana pa sjedne preda nj u naravnom po-ložaju, uspravno poput čovjeka. Mladić se sa strahom ogledavao gdje bi našao kakvo oružje kojim bi se mogao oprijeti navali što ju je sada ozbiljno očekivao.No činilo se da se raspoloženje životinje iznenada promijenilo. Umjesto da nastavi svoje nezadovoljno gunđanje ili da pokaže kakve druge znakove gnjeva, ona snažno strese svoje kudravo ti-jelo kao da je na to goni nekakav čudan unutarnji grč, a goleme i nezgrapne šape poče vrtjeti oko nacerene njuške. Heyward je napetom pažnjom promatrao te kretnje. Najednom se mrka glava medvjedova spusti na jednu stranu, a mjesto nje se pokaže čestito preplanulo lice našega izviđača koji se iz dna duše odao svom uo-bičajenom, nešto čudnovatom izražavanju veselja.— Pst! — šapne nato lukavi lovac prekidajući Heywardov uzvikiznenađenja. — Lupeži su tu negdje u blizini i svaki zvuk koji nijeu vezi s bajanjem mogao bi nam ih sve naprtiti na vrat.— Razjasnite mi značenje ove vaše maskarade i zašto ste se upustili u tako očajnu pustolovinu?— Ah, slučaj često nadvladava razbor i proračunatost — odvratiizviđač. — No kako svaku pripovijest valja početi od početka, rećiću vam sve po redu. Pošto smo se oprostili, smjestio sam zapovjednika i sagamora u jednu staru dabrovu duplju, gdje su sigurnijiod Hurona nego što bi bili u garnizonu Edwarda. Ovi, naime, vašisjeverozapadni Indijanci među koje još ne zalaze trgovci još i danasštuju dabrove. Poslije toga otišli smo Unkas i ja u onaj drugi logor,1 1

_________ T___*„


— Jesam, nažalost! Zarobljen je i osuđen na smrt po izlasku sunca.— Bojao sam se da će mu to biti sudbina — nastavi izviđač s manjepouzdanim i radosnim glasom. No ubrzo mu glas zadobije opetsvoju naravnu čvrstoću te on nastavi: — Njegova zla sreća pravije razlog što sam ovdje jer se ne bi pristojalo da prepustim takvadječaka Huronima. Rijetka bi to svečanost bila za te lopove kad bimogli privezati Hitrog Jelena i Dugi Karabin, kako mene zovu, oisti stup mučenja. Ne znam, doduše, zašto su mi prisili to ime jerizmeđu svojstva Smrti Divljači i djelovanja kojega od tih pravihkanadskih karabina ima isto tako malo sličnosti kao između kre-mena i štive.— Ostanite kod svoje priče! — prekine ga nestrpljivi Heyward.— Ne možemo znati kad će se Huroni vratiti.— Ne bojte se toga. Čarobnjaku se mora ostaviti vremena kaoonim svećenicima koji obilaze po naseobinama. Od prekidanjatako smo sigurni kao što bi bio misionar kad započne svoju dvosatnu propovijed. Dakle, Unkas i ja namjerili smo se na skupinutih lupeža kad su se vraćali iz boja, a mladić je kao izviđač išaopredaleko naprijed. No što se toga tiče, on je vruće krvi pa mu nemožemo zamjeriti, a uostalom, jedan se Huron pokazao kukavicom pa ga je na svom bijegu povukao u zasjedu.I skupo je platio tu svoju slabost!Izviđač značajno potegne rukom preko grkljana te kimne glavom kao da je htio reći: »Znam što mislite.« Zatim nastavi glasom koji se bolje čuo, ali je jedva bio razumljiviji:— Kad sam izgubio mladića, krenuo sam na Hurone. Bilo je nekoliko okršaja s jednim ili dvojicom od njih koji su bili zaostali, no tonije bilo odlučno. Tako, kad sam pobio te lupeže, stigao sam bliženaselju bez daljnjih smetnja. Onda me je sreća poslužila te medovela do mjesta gdje se jedan od najznamenitijih čarobnjaka njihova plemena upravo presvlačio, kako sam dobro vidio za nekakvuborbu sa satanom. Premda, zašto bih to nazvao srećom kad je to,čini se, bio upravo mig Providnosti? Dobro odmjereni udarac poglavi oduže za neko vrijeme svijest tomu varalici, a ja mu gurnemu usta nekoliko oraha za večeru da spriječim uzbunu, privežem gaizmeđu dva mlada stabla i odmaglim s njegovom opremom. I evo

n nincm mprlviprla Act Ki ct\rar i-nr>rr1o r-vrêi-i" _ _ . » . . . ^ „___ sam nr


— A divno ste doista odigrali ulogu, i sama bi se životinja moralaposramiti da je vidjela tu predstavu.— Slab bih bio učenik — odvrati polaskani lovac — ako ja, kojisam tako dugo proučavao divlju prirodu, ne bih znao kako trebaoponašati kretnje i narav te životinje. Da je u pitanju divlja mačkaili čak jaguar u svoj svojoj krasoti, trebali biste vidjeti kakvu bihpredstavu prikazao; bilo bi je doista vrijedno vidjeti! Ali prikazatikretnje takve mirne, pospane, dosadne životinje nije baš nešto naročito, a što se toga tiče, lako se može i pretjerati kod takve glume.Da, da, ne zna baš svaki imitator da mu se prije može dogoditi dapretjera u prikazivanju prirode, nego da je prikaže kakva jest. Nosav posao nas još čeka. Gdje je naša nježna djevojčica?— Pretražio sam svaku kolibu u selu, ali nisam naišao ni na najmanji trag njezine prisutnosti u ovom plemenu.— Čuli ste što nam je pjevač rekao, kad je odlazio odavle: ona jeblizu i očekuje vas.— Bio sam prisiljen vjerovati da misli na ovu nesretnu ženu.— Onaj je bezazlenjak bio zastrašen pa je učinio malu pogreškutim svojim upozorenjem, no ono ima dublje značenje. Tu ima toliko zidova da bi dotekli za cijelo jedno selo. Medvjed se mora znativerati. Zato ću malko pogledati sve to. Možda ima meda skrivenogu tim pećinama, a znate da sam ja životinja koja naročito žudi zaslatkim stvarima.Izviđač se okrenu, smijući se sam svojoj dosjetki i stane se verati uza zid koji je razdvajao prostorije; pritom je oponašao nezgrapne kretnje zvijeri koju je prikazivao. No onoga časa kad je stigao na vrh, dade znak neka šuti te se najvećom brzinom opet spusti.— Tu je ona — šapne. — Ako prođete kroz ova vrata, naći ćeteje. Bio bih izrekao riječ utjehe njenoj ožalošćenoj duši, ali pogledna ovakvu neman mogao bi joj poremetiti um. Premda, što se togatiče, majore, ne izgledate baš ni vi najprivlačniji pod tim vašimbojama.Duncan, koji je već bio skočio naprijed, odmah ustukne, čim je začuo te nepovoljne riječi koje mu oduzeše svu srčanost.— Zar zbilja tako strašno izgledam? — upita nekako snuždeno.— Ne biste baš mogli prestrašiti vuka ili odvratiti kraljevskogastrijelca od pucnja, ali ja se sjećam vremena kad ste bolje izgle- ji i i , --s4 i7narijp ^d sauawa,


ali bijele žene daju prednost muškarcima svoje boje. Pogledajte— dometne pokazujući mu mjesto gdje je voda kapala iz jednestijene te tvorila mali kristalni izvor dok se nije izgubila kroz jednupukotinu — ovdje se lako možete osloboditi sagamorovih mazarija, a kad se vratite, okušat ću se ja u uljepšavanju vaše vanjštine. Zavrača je mijenjanje boja tako obična stvar, kao što je za gizdelina ukolonijama da mijenja ruho.Vješti lovac nije trebao tražiti mnogo razloga da uvjeri mladića u ispravnost svoga savjeta. Još je govorio, a već se Duncan po-služio vodom. Začas je nestalo svake neugodne i strašne crte s njegova lica i mladić osvane opet s vanjštinom kojom ga je priroda obdarila. Kad se tako pripravio za razgovor sa svojom ljepoticom, brzo se oprosti od svoga prijatelja te naglo izađe kroz označena mu vrata. Izviđač je sa zadovoljstvom pratio njegov odlazak, kimnuvši glavom za njim i došapnuvši mu da mu želi sve najbolje. Nakon toga pođe posve hladnokrvno pregledati zalihe Hurona; taje spilja, naime, uz ostale svrhe služila i kao smočnica gdje su pohranjivali svoju lovinu.Duncan nije imao drugoga znaka koji bi ga vodio doli dosta uda-ljene trepetljive svjetlosti; ona je zaljubljenom mladiću služila kao polarna zvijezda i njezinom mu je pomoći pošlo za rukom da uđe u nebo svojih nada, a to je bila samo druga jedna prostorija spilje koju su preuredili da čuva tako važna zarobljenika kakav je bila kći zapovjednika tvrđave William Henry. Prostorija je bila krcata plijena iz te nesretne tvrđave. Usred te zbrke našao je onu koju je tražio — blijedu, punu tjeskobe i straha, ali dražesnu. David ju je već bio pripremio na njegov posjet.— Duncane! — krikne ona tiho, kao da se plaši već od samogasvoga glasa.— Alice! — dočeka on koračajući bezobzirce preko sanduka, kutija, oružja i pokućstva, dok nije stigao do nje.— Znala sam da me nećete nikada ostaviti — reče ona, dobacivšipogled, a pritom joj se načas zažarilo inače snuždeno lice. — Ali viste sami! Koliko sam vam god zahvalna što ste se tako mene sjetili,željela bih da vas ne vidim tako potpuno sama.Duncan opazi kako dršće te se vidjelo da nije sposobna stajati pa je nježno potakne da sjedne i stane joj pričati sve one zgode koje


manjem, bez daha. Premda je mladić tek spomenuo žalost teško pogođenog oca, pazeći pritom da ne ozlijedi osjećajnost djevojke, suze joj potekoše tako obilno niz obraze kao da nikad prije u životu nije plakala. Blaga je nježnost Duncanova, međutim, ubrzo umirila pravu provalu osjećaja te ga je ona zatim slušala s uvijek jednakom pažnjom, ako već i nije mogla biti posve sabrana.___I sada, Alice — dometnu on — vidjet ćete što se sve još od vasočekuje. Uz pomoć našega prokušanog neprocjenjivog prijatelja izviđača naći ćemo možda put da se izbavimo od ovih divljih ljudi, ali vi ćete morati upotrijebiti krajnje napore. Sjetite se da hrlite u naručaj vašega poštenog oca pa pomislite koliko za njegovu sreću, a i vašu, stoji do vaših napora.—Mogu li drugačije postupati kad se radi o ocu koji je tolikoučinio za mene?—A i za mene — dopuni mladić blago stišćući ruku što ju je držaou svojim rukama.Nedužni pogled pun iznenađenja što ga je opazio uvjeri Duncana da mora biti jasniji u svom govoru.—Ovo nije ni mjesto ni prilika da vam dosađujem svojim sebičnim željama — nastavi mladić. — Ali koje bi srce poput mogaoklijevalo osloboditi se tereta? Vele da je nesreća najtješnja veza;poslije svega što smo skupa prepatili za vas nije trebalo da se vašotac i ja mnogo objašnjavamo.—A naša draga Ćora, Duncane, sigurno niste zaboravili Ćoru?—Zaboraviti nju?! Ma, ni govora. Žalimo je, kako nitko dosad niježalio žene. Poštovani vaš otac ne poznaje razlike između svoje djece, ali ja... nećete se uvrijediti, Alice, što ću vam sad reći: za meneje njezina vrijednost u određenoj mjeri zasjenjena...— Onda ne znate što vrijedi moja sestra — upadne mu Alice uriječ i povuče svoju ruku iz njegove. — Ona o vama govori uvijekkao o nekom tko joj je najbolji prijatelj.— Rado vjerujem da sam joj to — odvrati Duncan naglo: — Želiobih joj dati još i više. Ali kod vas, Alice, imam pristanak vašega ocada se nadam još i nekoj bližoj i užoj vezi.Alice žestoko zadrhta, a za kratak je čas i okrenula lice, popustivši osjećajima koji su svojstveni njezinu spolu. No, ti osjećaji ubrzo minuse i ona se svladala u svom držanju, iako nije svladala svoje


— Heywarde — reče gledajući mu ravno u oči s dirljivim izražajem nevinosti i nesigurnosti — omogućite mi dragu prisutnost isveti blagoslov moga oca, a onda govorite dalje.— Više ne bih mogao, a manje ne bih htio reći... — započe mladićodgovarati kad osjeti da ga je netko lako potapšao po ramenu. Skoči na noge i obazre se, a pogled mu padne na tamno, zlobno liceMaguino. Smijeh koji kao da je dopirao iz dubine grla divljakovapričinio se Duncanu u tom trenutku kao ruganje demona. Da jepopustio prvom divljem nagonu toga trena, bio bi se bacio na Hu-rona pa bi prepustio svoju i njegovu sudbinu ishodu smrtne borbe.No, ovako goloruk, a ne znajući kakvu bi pomoć lukavi protivnikmogao dozvati, i uz to zabrinut za biće koje mu je bilo milije odživota; on istoga časa odbaci tu očajnu pomisao čim mu se pojavilau svijesti.— Što namjeravate činiti? — upita Alice, sklapajući ruke na grudima i nastojeći strah za Heywarda prikriti pod hladnim i suzdr-žljivim držanjem kojim je običavala primati posjete svoga zaroblji-vača.Indijanac se zlurado nasmije, ali odmah opet zauzme svoje strogo držanje. Ipak se lukavo povuče pred prijetećim pogledom iz vatrenoga oka mladićeva.

Odmjeri načas okom oboje zarobljenika, a onda stupi na stranu i stavi kladu pred vrata, ali ne pred ona na koja je Duncan ušao. Ovaj sada shvati kako ga je Indijanac mogao iznenaditi pa kako se smatrao neosporno izgubljenim, privuče Alicu na grudi, spreman pogledati u oči sudbini koju gotovo da i nije požalio kad ju je imao pretrpjeti u takvu društvu. No, Magua nije odlučio odmah pristupiti nasilnim sredstvima. Prve mjere koje je poduzeo imale su očito svrhu da se osigura kako zarobljenici ne bi mogli pobjeći. Stoga više i ne pogleda oba nepomična lika koji su stajali u sredini spilje, dok im nije presjekao svaku mogućnost uzmaka kroz tajni izlaz kojim je on ušao. No sve je njegove kretnje pratio Heyward koji je, međutim, ostao čvrst te sveudilj pritiskao krhko tijelo Ali-cino na svoje srce. Bio je preponosan da traži milost od protivnika koji mu je tako često stao na put, a smatrao je takav pokušaj i po sve uzaludnim. Kad je Magua svršio svoj posao, približi se svojim zarobljenicima te im progovori na engleskom jeziku: .... TT— Bliedokošci hvataiu u zamku lukave dabrove. alLmrenokašci


znaju kako uhvatiti Yengeese.— Hurone, učini i najgore, što možeš učiniti! — klikne uzbuđeniHeyward posve zaboravljajući da su dva života u pitanju. — Prezirem jednako i tebe i tvoju osvetu.— Hoće li bijeli čovjek govoriti te riječi kad bude stajao naslonjeno stup? — upita Magua, pokazujući ujedno podrugljivim podsmijehom, kojim je popratio svoje riječi, kako malo vjeruje u postojanost svoga zarobljenika.— Hoću, evo ovdje nasamo tebi u lice, a isto tako u prisutnosticijeloga naroda!— Lukavi Lisac je velik poglavica — odvrati Indijanac — on ćepoći i dovesti svoje mlade ljude da vide kako se odvažni bljedoko-žac može smijati njihovim mučenjima.Dok je to još govorio, okrenuo se u namjeri da iziđe na vrata na koja je Duncan ušao. Ali uto mu dopre do uha mumljanje pa je malo oklijevao. Na vratima se pojavi medvjed, sjedne tamo te se stane njihati na jednu pa na drugu stranu. Magua ga, isto kao i otac one bolesne žene, uzme jedan časak oštro na oko, kao da bi htio ispitati s kime ima posla. Bio je daleko od običnog praznovjerja svoga plemena pa čim je prepoznao dobro poznatu preobuku vra-ča, zakorači da hladnim prezirom prođe kraj njega. Ali sve glasnije mumljanje, puno prijetnje, zaustavi ga i opet. No onda, kao da mu je već dosta te šale, odlučno krene svojim putem. Tobožnja životinja koja je bila pošla malo naprijed povuče se polako pred njim dok nije i opet stigla do vrata. Tu se digne na stražnje noge i udari šapom po zraku, kako to medvjedi u prirodi običavaju činiti.— Luđače — poviče poglavica na huronskom jeziku. — Idi pase poigraj s dječacima i squawama, a prepusti muškarce njihovojpameti!Još jednom pokuša proći kraj navodnog čarobnjaka pa nije smatrao potrebnim ni da mu zaprijeti nožem ili tomahawkom koji su mu visili o pojasu. No životinja iznenada ispruži svoje ruke, ili zapravo prednje noge, te ga obujmi tako snažno da bi se bio mogao natjecati s onim nadaleko poznatim pravim »medvjeđim zagrljajem«. Heyward je s nepomućenom pažnjom pratio cijelu igru Oka Sokolova. Najprije ispusti Alicu iz naručja, onda pograbi remen od jelenje kože kojim je bio svezan jedan zamotak, pa kad je vidio

nimn


neprijatelja čvrsto stisnute uz tijelo, zaskoči na njega pa ga čvrsto sveže. Ruke, noge, stopala, sve je to bilo začas dvadeset puta ovi-jeno remenom, brže nego što smo to mogli ispričati. Kad je strašni Huron bio tako potpuno sputan, ispusti ga izviđač iz zagrljaja, a Duncan povali svoga neprijatelja na tle, tako da se uopće nije mo-gao micati.Za sve vrijeme tog iznenadnog i neobičnog prizora Magua, koji se oštro borio, sve dok nije uvidio da je u tukama protivnika koji ima mnogo bolje živce od njega, ne izusti ni riječi. No kad je Oko So-kolovo, da razjasni postupak, skinuo kudravu obrazinu životinje i pokazao Huronu svoje okorjelo i ozbiljno lice, ovaj ipak nije mogao svladati svoje iznenađenje, nego je uskliknuo svoj neizbježivi:— Hej!— Ah, jesi li opet našao svoj jezik? — dobaci mu nepokolebljiviprotivnik. — Ali da ga ne bi upotrijebio nama na propast, moratću ti ga zavezati.Nisu smjeli gubiti vrijeme pa se izviđač odmah dade na posao kako bi izveo tu neophodnu mjeru opreza, a kad su Indijancu bila zače-pljena usta, mogli su mirno smatrati da je »hors de combat«1.— A kojim je putem taj đavao ušao? — upita revni izviđač kad jedovršio svoj posao. — Ni živa duša nije prošla kraj mene otkad stevi od mene otišli.Duncan mu pokaže vrata kroz koja je Magua ušao, a koja su sada pružala prevelike zapreke da bi se njima moglo hitno uzmaknuti.— E, pa onda pograbite našu nježnu djevojčicu — nastavi njegovprijatelj — moramo se probiti u šumu kroz drugi izlazi— To je posve isključeno! — reče Duncan. — Strah ju je takosvladao da je posve bespomoćna. Alice! Draga moja, mila mojaAlice, saberi se, sada je čas da bježimo... Sve je uzalud! Čuje, alinije sposobna slijediti nas. Spasite se barem vi, a mene prepustitemojoj sudbini.— Svaki trag ima negdje svoj kraj i svaka nas neprilika nečemuuči! — odvrati izviđač. — Evo, zamotajte je u ovo indijansko ruho.Sakrijte posve njezino malo tijelo. Ne, ovoj nožici nema ravne u


čitavoj prašumi, ona bi je izdala! Sve, sve morate pokriti. Tako, a sada je uzmite na ruke i hajd za mnom! Ostalo prepustite meni. Duncan, kako smo već mogli razabrati iz riječi njegova druga, vrlo rado posluša pa kad je ovaj završio svoj govor, on podigne to lagano tijelo na ruke i krene za izviđačem. Bolesnu ženu nađoše u istom stanju kako su je i ostavili, još uvijek samu pa pođoše naprijed kroz hodnik, što ga je priroda sama stvorila, sve do ulaza u spilju. Kad se približiše malim vratima od kore, raspoznaše po mrmljanju glasova da su se prijatelji i rođaci bolesnice skupili na tom mjestu, čekajući strpljivo kad će im se dopustiti da opet uđu.— Ako ja progovorim — šapne Oko Sokolovo — moj će engleskijezik, koji se smatra pravim jezikom bjelokožaca, otkriti tim lupežima da je neprijatelj među njima. Zato im vi morate govoriti, majore. Recite im da smo zlog duha zatvorili u spilju i da sada nosimoženu u šumu, da joj nađemo korijenje koje će joj povratiti snagu.Upotrijebite svu svoju oštroumnost jer ovo je pravedno djelo.Vrata se malo odškrinuše, kao da netko prisluškuje što se unutrazbiva, a to prisili izviđača da zašuti. Divlje mumljanje otjera divljaka koji je prisluškivao, a izviđač onda odvažno odmakne vrataod kore te izađe iz spilje oponašajući pritom kretnje medvjeda.Duncan je išao za njegovim stopama pa se ubrzo našao usred hrpeod jedno dvadesetak zabrinutih rođaka i prijatelja.Mnoštvo se malo povuče da učini mjesta te pusti oca jednoga i drugoga koji je, čini se, bio muž bolesnice da se približe ovima što izlaze.—Je li moj brat istjerao zla duha? — upita onaj prvi. — Što to nosiu svojim rukama?—Tvoje dijete — odvrati Duncan ozbiljno. — Bolest je izašla iznje, zatvorena je među stijenama. Nosim ženu nešto podalje, gdjeću je ojačati protiv novih napada. Ona će biti u wigwamu mladogačovjeka kad sunce opet zasine.Kad je otac preveo značenje starčevih riječi na huronski jezik, pri-gušeni šapat objavi zadovoljstvo kojim primiše to priopćenje. Sam poglavica mahne Duncanu rukom da pođe te reče glasno i ponosna držanja:■— Pođi, ja sam muškarac, pa ću ući među stijene i boriti se sa zlim duhom.


se onda zamisli nad riječima koje je čuo.— Zar je moj brat lud? — povikne. — Ala je nesmotren! On će sesastati s bolešću i ona će u nj ući ili će je on možda istjerati pa ćeona tjerati njegovu kćer po šumi. Ne, neka moja djeca vani čekaju,a ako se duh pojavi, izudarajte ga kijačama. On je lukav i sakrit ćese među brdinama kad vidi koliko ih ima koji su spremni boriti ses njime.Ta je neobična opomena proizvela željfeni učinak. Umjesto da uđu u spilju, otac i muž izvuku tomahawke te se postave spremni izvr-šiti čin osvete nad tobožnjim mučiteljem njihove drage bolesnice, dok su žene i djeca otkidali granje sa šikarja ili kupili kamenje s jednakom namjerom. U tom se povoljnom trenutku lažni čaro-bnjak izgubi.Oko Sokolovo, koji se dosad toliko oslonio na indijansko prazno-vjerje, znao je vrlo dobro da oni najmudriji u plemenu doduše trpe vrače, ali da im pravo ne vjeruju. Znao je stoga koliko vrijedi vrijeme u takvom času. Koliko je god uspjelo zavarati njegove ne-prijatelje i koliko je to zavaravanje pomoglo njegovim osnovama, ipak je znao da bi najmanji razlog sumnje koji bi se pojavio kod prepredenih Indijanaca mogao postati koban po njih. Krenuvši stoga stazom, gdje će najbolje moći izbjeći njihovoj pažnji, on je radije zaobišao selo, nego da prođe kroza nj. Ratnici su se još mo-gli vidjeti u daljini u odsjaju blijedoga svjetla vatre kako šeću od kolibe do kolibe. No, djeca su završila svoju igru te su već ležala na svojim posteljama od životinjskih koža, a mir noći već je počeo prevladavati nad bučnošću i uzbuđenošću tako uzbudljive večeri pune događaja.Alici se pod utjecajem svježega zraka povratila svijest, a kako joj je više bilo oslabilo tjelesno nego duševno stanje, nije joj trebalo mnogo objašnjavati što se dogodilo.— A sad me pustite da pokušam hodati — reče kad su ušli ušumu, zarumenjevši se što nije prije mogla ustati iz Duncanovanaručja, ali to njezino rumenilo nitko nije opazio. — Sad mi jeuistinu već posve dobro.— Ne, Alke, vi ste još uvijek slabi.Djevojka se blago otimala kako bi se oslobodila pa je Heyward bio prisiljen spustiti svoj dragocjeni teret. Kad je tobožnji medvjed donro do miesta dovolino ndalienop od nastamha stade i H7e PO-


voriti o predmetu u koji je bio vrlo dobro upućen.— Ova će vas staza dovesti do potoka — reče im. — Pođite njegovom sjevernom obalom dok ne dođete do maloga slapa. Popnitese tamo na brežuljak s kojega ćete ugledati vatre onoga drugogplemena. Onamo morate poći i tamo morate tražiti zaštitu. Akosu oni pravi Delavari, bit ćete posve sigurni. Bijeg nekuda dalje sovom nježnom djevojčicom u sadašnjem je trenu nemoguć. Hu-roni bi vas progonili vašim tragom te bi se domogli vaših skalpovaprije nego što biste uspjeli prevaliti dvadeset milja. Pođite, i Providnost bila s vama!— A vi, nećemo se valjda ovdje rastati? — upita ga Heyward posveiznenađen.— Huroni drže u rukama ponos Delavara; posljednji je od plemenite krvi Mohikanaca u njihovoj vlasti — odvrati izviđač. — Idemvidjeti što se može za nj učiniti. Da su skinuli vaš skalp, majore,po jedan bi lupež bio poginuo za svaku vlas s vaše glave, kako sambio obećao. Ali ako mladoga sagamora odvedu do stupa mučenja,Indijanci će vidjeti kako zna mrijeti čovjek nemiješane krvi.Duncana nikako nije uvrijedilo što je odvažni lovac dao tako odlučno prednost mladiću koji se u neku ruku mogao smatrati njegovim posinkom. No, ipak je i dalje uporno isticao razloge koji suse opirali takvom očajničkom pokušaju. Pritom mu je pomagala iAlice, pridružujući svoje molbe Heywardovima i zaklinjući ga daodustane od nakane koja nosi u sebi toliko opasnosti a daje takomalo nade u uspjeh, no sva je njihova rječitost i oštroumnost bilauzaludna. Izviđač ih je slušao doduše pažljivo, ali nestrpljivo pa jekonačno zaključio raspravu time što je odgovorio glasom koji jeodmah ušutkao Alicu, a Heywardu dokazao kako su posve uzaludni svi njegovi daljnji pokušaji.— Čuo sam — reče — da kod mladeži postoji osjećaj koji vežemuškarca sa ženom jače nego što veže oca uz sina. Možda i jesttako. Rijetko sam bio u krajevima gdje žive žene moje boje, alitakva jesu možda prirodna svojstva u kolonijama. Vi ste stavili život na kocku i izvrgli ste opasnostima sve što vam je drago samoda se domognete ove nježne djevojke pa držim da je taj osjećajonaj koji pokreće sve u svijetu. A što se mene tiče, ja sam naučiomladića kako valja ispravno baratati puškom i dobro mi je platio


sam god čuo praskanje njegove puške na jedno uho, a sagamorove na drugo, znao sam da mi nema neprijatelja za leđima. Ljeti i zimi, danju i noću tumarali smo zajedno prašumama, hranili se istim jelom, jedan spavao dok je drugi čuvao stražu, i prije nego što bi tko mogao reći; da su odveli Unkasa na mučenje, a da sam ja bio u blizini... Samo Jedan ima, koji vlada svima nama, ma kakve boje bili, i Njega zovem za svjedoka: prije će nestati dobre vjere u svi-jetu i prije će se Smrt Divljači pretvoriti u bezazlenu spravu kakva je pjevačeva zviždaljka, nego što će mohikanski dječarac poginuti zato što mu nije bilo prijatelja u blizini!Duncan pusti ruku izvidačevu, koju je bio uhvatio, a lovac se okre-ne te čvrsto zakorači natrag prema kolibama sela. Sretni, a ipak snuždeni Heyward i Alice promatrali su neko vrijeme njegov lik koji je izmicao, a onda krenu prema udaljenom selu Delavara.

Dvadeset šesto poglavlje

Dvadeset šesto poglavljeBot: Dajte mi, da i ja igram lava.

San ljetne noći

Bez obzira na čvrstu odluku bilo je Oku Sokolovu posve jasno u ka-kve se teškoće i opasnosti upušta. Dok se vraćao u logor, njegov je oštri i iskusni um bio intenzivno zabavljen time da izmišlja načine kako će moći izbjeći pažljivosti i sumnjičavosti svojih neprijatelja za koje je znao da su mu ravni i u domišljatosti i u iskustvu. Samo njegovoj bijeloj boji mogli su Magua i vrač zahvaliti što su ostali živi jer bi oni bili pali kao prve žrtve za volju njegove sigurnosti da izviđač takvo djelo, koje bi se Indijancu činilo posve opravdano, nije smatrao nedostojnim čovjeka koji se hvali da potječe od ljudi nemiješane krvi. Zato se on samo pouzdavao u vrbove šibe i u spo-ne kojima su bili svezani njegovi zarobljenici te je upravio korake ravno prema središtu sela.Kad je prispio bliže zgradama, korak mu je postao oprezniji, a bu-dno mu oko nije dopuštalo da mu izbjegne ma i jedan znak, bio on prijateljski ili neprijateljski. Jedna je osamljena koliba stajala nešto podalje od ostalih; činilo se da je napuštena još prije nego je bila posve dogotovljena, vjerojatno stoga što je ponestalo koje od važnijih potrepština, možda drva ili vode. No, slabašno je svjetlo probijalo kroz njezine pukotine pa se vidjelo da ta zgrada, ma kako nedovršena ostala, nije bila bez stanovnika. Stoga se onamo zaputio izviđač kao kakav razboriti general koji hoće najprije iskušati najistaknutije položaje svoga neprijatelja, a onda se istom upustiti u glavnu navalu. Stavivši se u položaj, koji je odgovarao životinji što ju je prikazi-


bio otvoren vidik u cijelu unutrašnjost. Sad se pokazalo da je to obitavalište Davida Gamuta. Tu se smjestio vjerni učitelj pjevanja sa svim svojim tugama, svim svojim strepnjama i sa svojom blagom ovisnošću o zaštiti Providnosti. I baš u onom času kad je pogled izviđačev pao na njegov nezgrapni lik, kako smo upravo opisali, David je razmišljao o životinji pod kojom se zapravo krio lovac. Iako je David duboko vjerovao u čudesa starih vremena, ipak je odbijao mogućnost bilo kakva vrhunaravnoga djelovanja u dana-šnjem svijetu. Drugim riječima, dok je potpuno vjerovao u moć Balaamova magarca da govori ljudskim glasom, bio je malo skepti-čan s obzirom na sposobnost medvjeda da pjeva. A ipak se o tom mogao uvjeriti na svoje rođeno, vrlo osjetljivo uho. U izražaju je i držanju pjevačevu bilo nešto što je izviđaču pokazivalo kako su mu misli poremećene. Sjedio je na hrpi granja iz koje je ovda-onda vadio po koju grančicu da potakne vatru, a glavu je naslonio na ruku i tako je melankolično razmišljao. Kostim se poklonika glazbe nije promijenio, ostao je isti kako smo ga maloprije opisali, jedino je glavu pokrio trouglim dabrovim šeširom koji se nije pokazao dovoljno privlačnim da bi izazvao pohlepu ijednoga od njegovih zarobljivača.Oštroumni lovac dobro se sjećao kako je pjevač naglo ostavio svoje mjesto uz postelju bolesne žene pa je donekle naslućivao o čemu onaj može tako duboko razmišljati. Stoga najprije obiđe cijelu ko-libu, pa kad se uvjerio da koliba doista stoji posve sama i da će ga duševno stanje njezina stanara zaštititi od posjetitelja, odvaži se ući na niska vrata i posjetiti Gamuta. Ovaj je sjedio tako da je vatra bila između njih, a kad Oko Sokolovo konačno sjede, prođe gotovo čitava minuta u međusobnom promatranju bez ijedne ri-ječi. Nenadanost, a i sam način iznenađenja bili su gotovo odviše— da ne kažemo za razum, ali svakako — za povjerenje i odlučnostDavidovu. Stane se opipavati za svojom sviralom, a onda ustanesav smeten s namjerom da glazbom opčini zvijer.— Mračna tajnovita nemani! — progovori obrćući u drhtavim rukama naočale i potraži utjehu u divnim riječima psalama, kao svakiput kad je bio u neprilici. — Neznana mi je tvoja narav, neznanesu mi tvoje namjere, ali ako što snuješ protiv osobe i protiv prava jednoga od najponiznijih sluga hrama, poslušaj nadahnuti govorm l a d i ć a i z r a e l s k o g a t e s e p o k a i ! _ . , , , . J , . . , . , „ , . , . . _ . . , . , _ . _____


Medvjed strese rutavu glavu, a onda vrlo poznati glas odgovori:— Odložite svoje pištavo oružje te naučite svoje grlo skromnosti. Pet riječi običnoga, razgovijetnog engleskog jezika vrijedi baš uovom trenutku više no čitav sat cviljenja.— A tko si ti? — upita David gotovo bez daha, posve nesposobannastaviti što je namjeravao.— Čovjek kao i vi, čija je krv baš tako malo okaljana krvlju medvjeda ili krvlju Indijanaca kao i vaša. Zar ste tako brzo zaboraviliod koga ste primili taj glupavi instrument što ga upravo držite uruci?— Ma je li moguće! — klikne David dišući već nešto slobodnije,pošto mu je zasinula istina u glavi. — Mnoge sam neobične stvaridoživio otkako boravim kod pogana, ali ova sigurno nadmašuje sveostale!— No hajde, hajde — odvrati Oko Sokolovo, otkrivajući svojelice da pospješi još neodlučno povjerenje svoga prijatelja — sadamožete vidjeti kožu, sve ako i nije tako bijela kao u naših krasotica,ipak nema drugoga crvenila, osim onoga što su ga izazvali sunce ivjetrovi nebeski. A sada, hajdmo na posao!— Recite mi najprije što je s djevicom i s mladićem koji se takohrabro borio za nju! — upita David.— Ah, oni su se sretno oslobodili tomahawka ovih lupeža. Ali možete li me dovesti na trag Unkasov?— Mladi je čovjek u zarobljeništvu i jako se bojim da je odlučena njegova smrt. Veoma žalim što će tako vrijedan čovjek moratiumrijeti u neznanju i tražio sam već prikladnu himnu...— Možete li me odvesti do njega?— Zadatak neće biti težak — odvrati David, oklijevajući malo— iako se bojim da će vaša prisutnost prije povećati nego ublažitinjegovu nesreću.— Ni riječi više nego povedite me! — odvrati Oko Sokolovo pokrivajući opet svoje lice te mu sam dade primjer izlazeći iz kolibe.Kad stigoše onamo, mogao se izviđač uvjeriti da je njegov prijatelj imao pristup do Unkasa zahvaljujući svojoj tobožnjoj duševnojmani, a donekle i tome što je stekao povjerenje jednoga od stražarakoji je govorio nešto engleski pa ga je David odabrao kao odgovarajući objekt za vjersko obraćanje. Ne možemo sigurno reći koliko jeU j. . aa nriiatF-lia ali VF '________


okolnost da je David posvećivao pažnju isključivo njemu, smatrao je divljak jednako laskavom kao što bi to učinio i civiliziran čovjek pa je ona proizvela željeni učinak na Hurona. Nije potrebno opisi-vati kako je oštroumni izviđač izvukao te činjenice iz bezazlenoga Davida, a nećemo se ovdje zadržavati ni na tome da ponovimo upute što mu ih je dao kad je potpuno saznao sve činjenice jer će sve to biti čitatelju dovoljno razjašnjeno tijekom pripovijedanja. Koliba u kojoj je Unkas bio zatvoren bđa je u samom središtu sela i ležala je tako da je možda bilo teže pristupiti joj ili izaći iz nje neopazice nego kod bilo koje druge zgrade. No nije ni bila namjera Oka Sokolova da na skriven način dođe do zgrade jer se pouzda-vao u svoju masku i sposobnost oponašanja životinje za koju se izdavao. Stoga je odabrao najkraći put do zgrade, no noćni mu je sat ipak pružao nešto malo one zaštite do koje je, kako se činilo, tako malo držao. Dječaci su bili duboko zaspali, a i žene i ratnici već su se bili povukli u svoje kolibe na počinak. Jedino je četiri ili pet ratnika lunjalo oko vrata Unkasova zatvora, ali ovi su pomno i budno pazili na držanje svoga zarobljenika.Kad su vidjeli Gamuta u pratnji dobro poznate maskerade njihova najuvaženijega vrača, rado su ih propustili. Ipak nisu pokazali na-mjeru da se udalje. Naprotiv, očito su namjeravali ostati jer su ih zanimale tajnovite čarolije koje su očekivali kod takva posjeta. Kako je izviđač bio potpuno nesposoban osloviti Hurone na njiho-vu jeziku, bio je prisiljen posvema prepustiti konverzaciju Davidu. Usprkos svojoj bezazlenosti, on se tako dobro držao uputa što ih je primio da je nadmašio sva očekivanja svoga učitelja.— Delavari su žene! — usklikne on, obraćajući se divljaku koji jemalo razumio njegov jezik. — Yengeesi, moji ludi zemljaci, reklisu im neka uzmu u ruke tomahawke i neka udare na svoje očeveu Kanadi i tako su oni zaboravili na svoj spol. Želi li moj brat čutiHitroga Jelena kako traži svoju suknjicu i želi li ga vidjeti kakoplače pred huronskim stupom za mučenje?Uzvik »hej!« izgovoren snažnim glasom pristanka objavi zadovolj-stvo divljaka, što bi mu ga pružio takav dokaz slabosti kod neprija-telja kojega su tako dugo mrzili i koga su se tako dugo bojali.— Onda stupi malo na stranu, a ovaj će mudri čovjek dunuti na topseto! Reci to mojoj braći!Hurpn razjasni govor Davidov svojim drugovima, a oni, su primili


tu osnovu s onim zadovoljstvom koje je mogla njihovim neukro-ćenim duhovima pružati nada u tako rafiniranu okrutnost. Povuku se malo s ulaza te mahnu tobožnjem vraču neka uđe, no medvjed, umjesto da posluša, ostane gdje je sjedio i nastavi s mrmljanjem. — Mudri se čovjek boji da bi njegov dah mogao dunuti i na njegovu braću pa bi i njima mogao oduzeti odvažnost — nastavi David nadmašivši još uputu koju je dobio. — Oni moraju stati malo da-lje.Huroni, koji su takvu nedaću smatrali najvećom katastrofom koja bi ih mogla zadesiti, uzmakoše svi kao jedan i povukoše se na mje-sta odakle nisu mogli ništa čuti. Onda istom izviđač, kao da je zadovoljan, da su sada sigurni, ustade sa svoga mjesta i uđe u zgra-du. Mjesto je bilo tiho i mračno jer se samo zarobljenik u njemu nalazio, a jedino svjetlo bili su posljednji ugarci vatre koju su bili zapalili radi kuhanja, a sad je dogorijevala.

Unkas je bio smješten u udaljenom kutu gdje se naslonio, ali su mu i ruke i noge bile čvrsto svezane čvrstim šibljem koje mu je zadavalo jaku bol. Kad se strašna životinja pojavila pred mladim Mohikancem, ovaj je nije udostojao ni jednim pogledom. Izviđač je ostavio Davida na vratima kako bi se uvjerio da ih nitko ne promatra. Smatrao je razboritim zadržati svoju masku dok ne bude siguran da su doista sami. Stoga, umjesto da progovori, on stane izvoditi jednu od lakrdija koje su obične kod životinje što ju je predstavljao. Mladi je Mohikanac u prvi čas mislio da su njegovi neprijatelji doveli pravog medvjeda da ga muče i tako iskušaju njegove živice. No, sad je u tim kretnjama, koje su se Heywardu činile tako vjernima, opazio određene pogreške po kojima je otkrio da to nije pravi medvjed. Da je Oko Sokolovo pogodio kako nisko procjenjuje iskusniji Unkas njegovo prikazivanje bio bi se malo uvrijedio pa bi produljio zabavu, no prezirni se izraz mladićevih očiju mogao tumačiti na razne načine pa je naš vrijedni izviđač bio pošteđen poniženja što je Unkas odmah prepoznao da on nije prava životinja. Stoga, čim je David dao ugovoreni znak, začuje se tiho siktanje u kolibi umjesto divljega medvjeđega gunđanja. Unkas je pritisnuo leđa o zid i zaklopio oči kao da neće gledati tu prikazu koju je tako prezirao i koja mu je bila neugodna. No čim je čuo siktanje zmije, ustane, pogleda oko sebe, spusti glavu, a onda S.ŠJ"adoznalo '


kudravoj zvijeri i ostane tu prikovano kao da je opčinjeno. Još se jednom začu isti zvuk pa je ovaj put bilo očigledno da izlazi iz usta životinje. Oči mladićeve još jednom zaokruže po cijeloj prostoriji, a onda se povrate predmetu u koji su prije zurile i on prošapne tihim, prigušenim glasom:— Oko Sokolovo!— Prerežite mu spone! — naredi Oko Sokolovo Davidu koji im seupravo toga časa približio.Pjevač posluša i začas su Unkasove ruke i noge bile oslobođene. U istom času zašušti suha životinjska koža, a izviđač stane na noge u svom pravom obličju. Čini se da je Mohikanac intuitivno pogodio kakav je pokušaj njegov prijatelj učinio jer niti mu je glas niti izraz lica odavao traga iznenađenja. Kad je Oko Sokolovo zbacio svoje kudravo ruho, što je učinio posve jednostavno prerezavši neko re-menje od kože, izvuče dug blistav nož i dade ga Unkasu u ruke.— Crveni su Huroni vani — reče — budimo spremni!Istoga časa pokaže prstom značajno na još jedan nož. Oba su noža bili dokaz kako je spretno iskoristio svoj boravak među neprijate-ljima te večeri.— Idemo — reče Unkas.Kuda?— Kornjačama. Oni su djeca mojih djedova.— Ej, momče — nato će izviđač engleski, a u taj je jezik uvijekupadao kad je bio malo rastresen — mislim da ista krv teče i utvojim žilama, ali vrijeme i udaljenost malo su joj promijenili boju.Sto ćemo s ovim Mingima pred vratima? Njih je šest, a pjevač nevrijedi tako reći ništa.— Huroni su hvalisavci — odgovori Unkas prezirno. — Njihov jetotem los, a trče kao ljenivci, Delavari su djeca kornjače, a prestižui jelene.— Ej, mladiću, ima istine u tom što veliš i ne sumnjam da bi ti kodjuriša sve njih pretekao, a kod trke u ravnom pravcu da bi stigaona cilj i opet došao do daha dok bi i najbrži od njih ostao za tobomtoliko da bi ga u drugom selu jedva čuli. Ali sposobnosti bijelcaleže više u njegovim rukama nego u nogama. Što se mene tiče,mogao bih smrskati glavu Huronu, a i boljem čovjeku, ali da dođedo utrke ti bi lupeži bili previše nadmoćni!


naglo ustuknu te se povuče još jednom duboko u zgradu. No Oko Sokolovo bijaše previše zabavljen svojim mislima pa i ne opazi te kretnje, nego nastavi govoriti više sebi nego drugima. No konačno nema smisla — reče — nema smisla zadržati jednoga čovjeka u zarobljeništvu zbog svojstava drugoga. Zato ti, Unkase, radije skokni dok budem ja navlačio krzno, uzdajući se u lukavšti-nu kad mi već manjka brzina.Mladi Mohikanac ne odgovori ništa nego mirno prekrsti ruke te se nasloni na jedan od stupova koji su podržavali zidove kolibe.

— Pa dobro, što sada oklijevaš? — upita izviđač i pogleda ga. — Zamene će biti dovoljno vremena jer će se lupeži najprije dati u potjeru za tobom.— Unkas će ostati — glasio je mirni odgovor.— A zašto?— Da se bori uz brata svoga oca i da umre s prijateljem Delavara.— Ej, momče — odvrati Oko Sokolovo, stišćući Unkasovu rukusvojim prstima — to bi više nalikovalo Mingu nego Mohikancu dasi me ostavio. Ali ja sam mislio da ti moram staviti tu ponudu jerznam da mlađarija redovno voli život. Pa dobro, što se u ratu nemože izvojštiti odvažnošću, to valja postići lukavstvom. Evo, navuci krzno! Ne sumnjam da ćeš znati odigrati ulogu medvjeda baremisto tako dobro kao i ja.Kakvo god bilo mišljenje Unkasovo o njihovim sposobnostima u tom pravcu, svakako barem njegovo ozbiljno lice nije pokazalo da se smatra vještijim u tome. Brzo i tiho on se zaogrne krznom zvi-jeri, a onda počeka da čuje što će dalje njegov stariji drug smatrati zgodnim odrediti.— Dakle, prijatelju — progovori Oko Sokolovo, obraćajući se Da-vidu — izmjena odijela bit će vam samo ugodna jer ste ionako slabo navikli na šumsku opremu. Evo, uzmite moju lovačku košu-lju i kapu te mi dajte svoj pokrivač i šešir. Morate mi, osim toga povjeriti knjigu i naočale, a i zviždaljku. Ako se jedanput u boljim vremenima opet nađemo, dobit ćete opet sve neoštećeno natrag i uz to najljepšu hvalu.David se rastao s tim upravo spomenutim predmetima sa spremnošću koja bi bila dokaz njegove velike darežljivosti da nije umnogom pogledu tom zamjenom bio na dobitku. Oku Sokolovunije trehain rliicm rio ,-..-,,™.x„---------*------- - J" -


su njegove nemirne oči bile, skrivene iza naočala i kad mu je glava bila pokrivena trouglastom dabrovinom, lako ga je svatko pri zvje-zdanom svjetlu mogao zamijeniti s pjevačem. Čim su tu zamjenu izvršili, izviđač se okrene Davidu te mu dade završne upute.— Jeste li jako skloni kukavštini? — upita ga bez ustručavanja,htijući ga na taj način upozoriti na položaj, još prije nego će seupustiti u samo opisivanje.— Moje su namjere miroljubive, a moja je ćud, ponizno se nadam,usmjerena uvelike prema milosrđu i ljubavi — odvrati David, malouvrijeđen tim izravnim napadom na njegovu muževnost — ali nitko ne može reći da sam ikada zaboravio na povjerenje u Gospodakad sam bio u najvećoj stisci.— Najveća će opasnost za vas biti u času kad divljaci otkriju da suprevareni. Ako vas onda ne udare po glavi, može biti razlog samotaj što će vas zaštititi vaša neubrojivost. A u tom se slučaju možeteprilično pouzdano nadati da ćete umrijeti u svom krevetu. Akoostanete, morate ostati sjedeći ovdje u sjeni i odigravati ulogu Un-kasa, dok lukavost Indijanaca ne otkrije prevaru ako, kako sam većspomenuo, vrijeme kušnje ne nastupi za vas već prije. Sada birajte:bježite ili ostanite ovdje.— Posve tako — odvrati David odlučno. — Ostat ću na mjestuDelavara. On se hrabro i plemenito borio za mene, a ja ću se odvažiti učiniti ovo, a i više u njegovu korist.— Govorite kao čovjek, i to kao čovjek koji bi se uz bolji odgoj bionaučio boljim stvarima. Spustite sada glavu i uvucite noge jer onebi mogle prerano izdati istinu. Nemojte progovoriti dok vam jegod moguće, a ako progovorite, bilo bi pametno da udarite u onakvu vašu dreku koja će poslužiti da podsjeti Indijance kako nistesasvim pri sebi kako bi ljudi trebali biti. Ako oni, međutim, skinuvaš skalp, što ne vjerujem, što se, nadam se, neće dogoditi, buditeuvjereni da Unkas i ja nećemo zaboraviti vašega djela i da ćemo vasosvetiti, kako treba osvetiti pravoga ratnika i iskrenog prijatelja.— Stanite — zaustavi ih David kad je opazio da ga nakon togaobećanja misle ostaviti. — Ja sam nevrijedni i ponizni sljedbenikOnoga koji nije naučavao načelo osvete. Stoga, ako ja padnem, netražite žrtve za moju dušu nego radije oprostite mojim ubojicama.A ako ih se uopće sjetite, učinite to u molitvi, molite se da im se


Izviđač kao da je oklijevao, razmišljajući malo.— I to je načelo — prozbori nato — ali različito od šumskog zakona. Pa ipak je lijepo i plemenito o tom razmišljati.Zatim uzdahne duboko, a bio je to valjda posljednji uzdah kojim je žalio za stanovištem što ga je davno napustio. — To je načelo— nastavi — kojega bih se i ja želio držati kao čovjek nemiješanekrvi, premda nije uvijek lako postupati s Indijancem na isti način,kako biste postupali s kršćaninom. Bog vas blagoslovio, prijatelju!Mislim da vaš osjećaj nije tako pogrešan ako se stvar valjano promisli i ako držimo vječnost pred očima. Premda mnogo stoji doprirodnih darova i do jakosti kušnje.To rekavši, izviđač se okrene i snažno stisne Davidu ruku. Poslije toga znaka prijateljstva odmah izađe iz kolibe u pratnji novoga pri-kazivača medvjeda.

Čim je Oko Sokolovo stigao na mjesto gdje su ga Huroni mogli vidjeti, on uspravi svoj visoki stas na Davidov način te ispruži ruku kao da će davati takt i započne pjev koji je smatrao oponašanjem psalama. Srećom je s tim svojim pokušajem uspio jer je imao posla s ušima koje su slabo navikle na sklad slatkih zvukova, inače bi njegovo jadno nastojanje sigurno bilo otkriveno. Trebali su proći opasno blizu grupe divljaka, a glas se izviđačev sve više pojačavao, što im se više približavao. Kad je dospio do točke, gdje im je bio najbliži, onaj Huron koji je govorio engleski ispruži ruku te zaustavi tobožnjega učitelja pjevanja.— Ono pseto delavarsko — reče naginjući se naprijed i zureći kroz slabo svjetlo u nastojanju da uhvati izražaj lica pjevačeva —je li ga strah? Hoće li Huroni čuti njegove jecaje?

Iz grla zvijeri začuje se tako divlje i prirodno mumljanje da je mladi Indijanac povukao svoju ruku i skočio u stranu kao da se htio uvjeriti nije li to ipak možda pravi medvjed, a ne tek čovjek pod medvjeđim krznom što se tu pred njim gega. Oko Sokolovo koji se bojao da bi ga njegov glas mogao izdati lukavim neprijateljima rado iskoristi taj prekid za novu provalu glazbene produkcije koja bi se u civiliziranoj društvenoj okolini nazvala mačjom deračom. No, kod njegovih sadašnjih slušatelja ona je samo pojačavala uvjerenje da on može očekivati ono poštivanje koje se ne smije uskratiti ljudima pogođenim u mozak. Mala se grupa Indijanaca povuče i


Trebalo je Unkasu i izviđaču dosta duševne snage da uzmognu na-staviti put onim istim dostojanstvenim i mirnim korakom kojim su krenuli iz zgrade, pogotovo kad su opazili kako su se stražari, nadvladani radoznalošću, približili kolibi da vide učinak čarolije. I najmanji neoprezan i nestrpljiv pokret Davidov mogao ih je izdati, a neophodno im je potrebno bilo određeno vrijeme da izviđač si-gurno izmakne. Stoga je ovaj smatrao da; će biti uputno ako nastavi sa svojom halabukom koja je privukla mnoge znatiželjnike na vrata koliba kraj kojih su prolazili, a jedanput ili dvaput stupio je pokoji ratnik na njihovu stazu, potaknut na to praznovjerjem ili opre-znošću. No, nitko ih nije zaustavljao, mrak kasnoga noćnog sata i smjelost pokušaja pokazali su se kao najbolji saveznici. Naši junaci već su bili sretno izišli iz sela i polako se približavali zaklonu šume kadli odjednom glasan dugačak krik zaori iz zgrade u kojoj je Unkas bio zarobljen. Mohikanac skoči na noge, strese ču-pavo krzno kao da je životinja, koju je prikazivao, željela poduzeti očajnički napor.— Stani! — reče izviđač hvatajući prijatelja za ramena. — Čekaj,da još jednom kriknu! Ovo je samo bilo čuđenje.No nije imao prilike otezati jer je odmah zatim urlik odjeknuo zrakom, i to diljem cijeloga sela. Unkas odbaci krzno i pojavi se u svojoj naravnoj ljepoti. Oko Sokolovo potapša ga blago po rameni-ma te se odšulja naprijed.— No, a sada neka njuše za našim tragom! — reče izviđač pa izvučeispod jednoga grma dvije puške sa svom pripadajućom opremom izamahne Smrću Divljači, a drugu pruži Unkasu govoreći:— Barem dvojicu od njih stići će smrt!Onda, držeći puške nisko kao lovci koji se spremaju na svoj posao, jurnuše naprijed i ubrzo se izgubiše u mračnoj gustoj šumi.

Dvadeset sedmo poglavlje

Dvadeset sedmo poglavljeAntonije: Zapamtit ću,

Kad Cezar veli: učini1., to izvršenobit će smjesta.

Shakespeare, Julije Cezar

Nestrpljivost divljaka koji su lunjali oko Unkasova zatvora, kako smo vidjeli, bila je jača nego strah od čarobnjakova daha. Oprezno i s jakim lupanjem srca prikradoše se do jedne pukotine kroz koju je treperila slaba svjetlost vatre. Nekoliko su časaka doista smatrali tijelo Davidovo tijelom svoga zarobljenika, sve dok se nije dogodilo što je Oko Sokolovo predviđao. Pjevaču je dosadilo svoje dugačke noge držati tako dugo usko skvrčene uz tijelo pa im je pomalo popuštao da se ispruže, dok nije konačno jedan od njegovih nezgrapnih krakova došao tako blizu vatre da je malo odgurnuo pepeo. Isprva su Huroni vjerovali da je Delavar tako izmijenjen čarolijama, no kad je David, ne sluteći da ga promatraju, okrenuo glavu i tako pokazao svoje priprosto blago lice umjesto ponosnih crta njihova zarobljenika, bilo je to previše čak i za lakovjernost ovih urođenika da bi i dalje sumnjali. Provale stoga svi skupa u kolibu te, stavivši bez mnogo ceremonija ruke na sužnja, otkriju prevaru. Tada zaori prvi krik, štono su ga bjegunci čuli. Zatim su slijedile najbješnje i najgnjevnije prijetnje osvetom. David, koji je čvrsto odlučio zaštititi bijeg svojih prijatelja, morao je vjerovati da mu je kucnuo posljednji čas. Kako nije imao pri ruci ni svoje knjige ni svoje svirale, htio se pouzdati u svoju memoriju koja ga je rijetko kad ostavljala. Zapjeva na sav glas neki uzbudljiv napjev, nastojeći početnim strofama nadgrobne tužaljke ulieošati oriielaz


istrče na svježi zrak i probude cijelo selo kako smo već opisali. Urođenički je ratnik uvijek spreman za borbu pa i kad spava bez ikakve obrane. Stoga je, jedva što je nastala uzbuna, dvije stotine ljudi stajalo na nogama spremno, bilo da se bori, bilo da progoni neprijatelja, već prema potrebi. Za bijeg se brzo saznalo i cijelo se pleme skupilo oko zgrade za vijećanje, čekajući nestrpljivo upute svojih poglavica. Kad se ovako iznenada tražila mudra odluka, jedva bi se bili mogli odreći lukavstva Maguina. Njegovo se ime spominjalo i svi su se ogledavali u čudu što ga nema. Poslaše nato glasnika do njegova stana, tražeći da i on dođe. U međuvremenu odrediše neke od najbržih i najpouzdanijih mladih ljudi da obiđu čistinu pod zakriljem šume i da se uvjere ne snuju li njihovi sumnjivi susjedi, Delavari, kakvu lopovštinu. Žene su i djeca trčali ovamo-onamo, ukratko cijeli je logor i opet pružao sliku divljega i bijesnoga meteža. Međutim, ti su se znaci nereda pomalo gubili i za nekoliko su se trenutaka najstariji i najodličniji poglavice skupili u vijećnici gdje su ozbiljno počeli vijećati. No graja mnogih glasova uskoro objavi da se vraća skupina od koje se mogu očekivati neke vijesti koje bi mogle unijeti nešto svjetla u tajnovitost tog novog iznenađenja. Mnoštvo pred vijećnicom pro-pusti ih te nekoliko ratnika uđe u zgradu, vodeći sa sobom onog nesretnog vrača što ga je bio izviđač dugo ostavio zatvorena. Bez obzira na to što su o tom čovjeku mišljenja bila vrlo podijeljena među Huronima, jer su neki slijepo vjerovali u njegovu moć, dok su ga drugi smatrali varalicom, ipak su ga sada svi saslušali s najve-ćom pažnjom. Kad je on dovršio svoju kratku priču, stupi naprijed otac bolesne žene te u nekoliko jezgrovitih riječi ispripovjedi što je znao. Ta su dva izvještaja dala ispravni pravac potragama, na koje se sada divljaci dadoše s karakterističnom za njih lukavštinom. Umjesto da svi u neredu i zbrci pojure prema spilji, odaberu dese-toricu najmudrijih i najodlučnijih poglavica da obave istragu. Kako se nije smio izgubiti ni tren, svi su se pojedinci, na koje je pao izbor, istoga trena kao jedan digli te krenuli iz zgrade ne progovo-rivši ni riječi. Kad stigoše do ulaza u spilju, oni mlađi propustiše starije, a onda svi prođoše niskim, mračnim hodnikom, odrješito kao ratnici koji su spremni poslužiti općem dobru, no u duši ipak sumnjajući s kakvom li će snagom i moći tu imati posla.


svom uobičajenom mjestu, nepomična, premda je tu bilo ljudi koji su tvrdili da su vidjeli kako ju je »bijeli vrač« odnio u šumu. Takvo očito i izrazito protuslovlje s pričom koju je ispripovjedio otac privuklo je sve poglede na njega. Razdražen tim tihim prijekorom, a i smućen u duši zbog te okolnosti, koje nije znao protumačiti, poglavica priđe uzglavlju postelje, sagne se i baci sumnjičav pogled na lice kao da sam ne vjeruje zbilji, no kći mu je bila mrtva. Neodoljivi ga prirodni nagon načas svlada i starac pokrije oči od žalosti, ali onda se sabere i pogleda svoje drugove te, upirući prstom u mrtvo tijelo, progovori na jeziku svoga naroda: — Žena moga mladoga čovjeka nas je ostavila! Veliki duh ljuti se na svoju djecu.Svi šutke saslušaše njegovu tužnu izjavu. Poslije kratke stanke htjede jedan od starijih poglavica progovoriti, no uto opaze kako se nekakav taman predmet dokoturao iz pokrajnje prostorije do same sredine ove u kojoj su stajali. Ne znajući s kakvim to stvore-njem imaju posla, cijelo se društvo povuče malo natrag i stane u čudu promatrati to klupko dok nije izišlo na svjetlo i pokazalo izo-bličene, ali još divlje i mrke crte Maguina lica. To otkriće izazove opći uzvik čuđenja.

No čim su razabrali pravo stanje u kojem se poglavica nalazio, priskoči njih nekolicina s noževima te mu brzo oslobode ruke i noge. Huron se digne na noge te se strese poput lava kad ustaje sa svog ležaja. Ni cigla mu riječ ne izmače iako mu se ruka grčevito hvatala drška noža, dok su mu napola zatvorene oči mjerile cijelo društvo kao da traže na kome da iskali svoju žudnju za osvetom. Sreća ne samo za Unkasa i izviđača, nego i za Davida, što su bili izvan dohvata njegove ruke u tom trenu jer nema sumnje da nikakva želja za pooštrenjem mučenja ne bi odgodila njihove smrti kad ga je gonila divlja strast koja ga je gotovo zagušila. No, opazivši svugdje samo ljude za koje je znao da su mu prijatelji, divljak za-škripi zubima kao da su željezne turpije te proguta strast, kad već nije mogao naći žrtvu na kojoj bi joj dao oduška. Svi prisutni opaze njegov gnjev pa, kako su se bojali da bi mogli još raspiriti njegovo duševno stanje koje je gotovo već graničilo s mahnitošću, nitko ne progovori ni riječi. No, pošto je proteklo već dosta vremena, progovori najstariji član skupine.~— Moi se nriiatoK nomio«'- — -


blizu da mu se Huroni mogu osvetiti?— Neka Delavar umre! — rikne Magua gromovitim glasom.Opet nasta duga, značajna šutnja, a prekide je, uz iste mjere opreza kao i prije, isti starac.— Mohikanac je brz na nogama te skače daleko — reče — ali mojisu mu mladi ljudi na tragu.— Zar je pobjegao? — upita Magua tako muklim grlenim glasomkao da dolazi iz dubine grudi.— Zao je duh bio među nama pa nam je Delavar zaslijepio oči.— Zao duh! — ponovi Magua podrugljivo. — To je onaj isti duhkoji je oteo život tolikim Huronima, duh koji je ubio moje mladeljude kod »rijeke koja pada«, koji je skinuo njihove skalpove kodvrela koje liječi i koji je sada svezao ruke Lukavoga Lisca!— O kome to govori moj prijatelj?— O psetu koje nosi srce i lukavstvo Hurona pod blijedom kožom,o Dugom Karabinu.To strašno ime izazove uobičajeni učinak medu slušateljima, no kad prođe dovoljno vremena da razmisle i kad se sjetiše da je nji-hov strašni i smjeli protivnik boravio usred njihova logora obavlja-jući nedjela, užasan bijes zamijeni njihovo čuđenje pa ona bijesna strast, koja se dosad borila u grudima Maguinim, obuze sada sve njegove drugove. Neki stadoše škrgutati zubima od bijesa, drugi dadoše oduška svom gnjevu krikovima, neki pak uzeše udarati po zraku rukama kao da ti udarci padaju na predmet njihove mržnje, da mu zadaju boli. No, ta se nagla provala bijesa brzo slegla u tihu i mrku suzdržljivost, uobičajenu kod njih u trenucima mirovanja. Magua, koji je imao vremena malo razmisliti, sada potpuno pro-mijeni svoje držanje te s dostojanstvom, vrijednim tako ozbiljnog predmeta, zauzme držanje čovjeka koji zna šta mu je misliti i ra-diti.— Pođimo do našega naroda — reče — on nas čeka.Njegovi drugovi šutke pristanu i cijela družba divljaka iziđe iz spi-lje i povrati se u zgradu za vijećanje. Pošto sjedoše, svi uperiše oči u Maguu te on iz toga znaka pogodi da su zajedničkim sporazu-mom njemu prepustili dužnost da govori. On stoga ustane i ispri-ča svoju pripovijest, ne mijenjajući i ne tajeći ništa. Razotkrio im je potpuno cijelu prevaru što je izvršiše Duncan i Oko Sokolovo,


ni tračka sumnje o tome što se uistinu dogodilo. Bilo je i preveć očito da su uvredljivo, sramotno, nečasno prevareni. Kad je dovr-šio i sjeo, skupljeno je pleme — njegovo je slušateljstvo, naime, obuhvaćalo sve ratnike ove skupine — sjedilo pogledavajući jedan drugoga kao ljudi koji se čude smionosti i uspjehu svojih neprija-telja. No, odmah zatim obratiše pažnju pitanju kako da se i na koji način osvete.

Još nekoliko progonitelja poslaše za tragom bjegunaca, a onda se poglavice ozbiljno dadoše na vijećanje. Stariji su ratnici jedan za drugim predlagali razna sredstva, a Magua je sve te prijedloge slušao šutke i s poštovanjem. Taj se prepredeni divljak opet domogao potpune svoje lukavosti i vlasti nad samim sobom pa je sada pristupao svome cilju s uobičajenom opreznošću i vještinom. Tek pošto su svi drugi, koji su pokazali volju da govore, izrazili svoje nazore, spremio se i on reći svoje mišljenje. Tom je njegovom mi-šljenju samo još porasla važnost uslijed činjenice da su se prvi pro-gonitelji, međutim, vratili i donijeli izvještaj kako su mogli slijediti trag svojih neprijatelja sve dotle dok nije nestalo svake sumnje da su bjegunci potražili utočište u obližnjem logoru njihovih dvoličnih saveznika — Delavara. Dobivši tako te važne podatke, poglavica je lukavo iznio svoju osnovu prijateljima. Kako se to kraj njegove lukavosti i rječitosti moglo i očekivati, ta je osnova prihvaćena bez ijednog protivnoga glasa. Njegovo mišljenje i njegove pobude bile su ukratko ove.Već smo spomenuli da su prema urođeničkoj politici, od koje se rijetko odstupalo, obje sestre bile odijeljene čim su stigle u huron-sko selo. Magua je brzo otkrio da će zadržavajući Alicu kod sebe postići najjači utjecaj na Ćoru. Stoga, kada su se sestre trebale rastati, on zadrži Alicu pod svojom rukom, dok je pristao da onu do koje mu je bilo više stalo prepusti paski svojih saveznika. Taj se aranžman smatrao samo privremenim te je učinjen u jednu ruku da se malo polaska saveznicima, a u drugu ruku da se provede ne-promjenjivo pravilo indijanske politike.Iako su ga neprestano poticali osvetnički nagoni koji se rijetko kod Indijanaca mogu posve uspavati, poglavica je ipak pazio na svoje osobne interese za budućnost. U mladosti počinjene ludosti i nevjere morao je ispaštati dugotrajnim i teškim kajanjem da biITlO t t


povjerenja nije bilo nikakve vlasti kod indijanskih plemena. U ovoj delikatnoj i teškoj situaciji taj vješti urođenik nije propustio nije-dnoga sredstva da pojača svoj utjecaj, a jedno od najboljih takvih sredstava bio je uspjeh kad je stekao naklonost njihovih snažnih i opasnih susjeda. Rezultat njegova pokušaja ispunio je sva njegova očekivanja jer Huroni nisu izuzeti od onoga općenitog prirodnog pravila da svaki čovjek sam cijeni svoje,sposobnosti u onolikoj mjeri koliko ih cijene drugi.No, dok se činilo da se žrtvuje za opće dobro, Magua nije zabora-vio svoje osobne interese. Ti su bili malo poljuljani nepredviđenim događajima koji su stavili sve zarobljenike izvan njegova dohvata i sada se našao u položaju da se morao boriti za sklonost onih ljudi kojima je dosad običavao nametati svoju volju. Neki su od poglavica predlagali zakučaste izdajničke osnove kako da iznenade Delavare pa će im, kad se domognu njihova logora, istim udarcem pasti u šake i zarobljenici. Svi su se, naime, složili u tome da i njihova čast, i njihovi interesi, i sreća i blagostanje njihovih ze-mljaka neodgodivo zahtijevaju da se žurnom smrću žrtava udovolji potrebi za osvetom. No, Magui nije bilo teško pobiti tako pogibeljne pokušaje s tako dvojbenim ishodom. Izložio je svojom uobičajenom vještinom sve teškoće i opasnosti pa je tek, pošto je uklonio svaku zapreku, to jest pobio protivne savjete, iznio vlastite osnove. Počeo je tako da je ugađao samoljublju svojih slušatelja. To je nepogrešiva metoda da se privuče pažnja. Pošto je izbrojio mnoge zgode u kojima su Huroni pokazali svoju hrabrost i srčanost pri kažnjavanju nanesenih im uvreda, prešao je na hvalospjev vrlini mudrosti. Ocrtao je to svojstvo koje čini toliku razliku između dabrova i ostalih životinja, pa između životinja i ljudi, i konačno osobito između Hurona i svih ostalih rodova ljudi. Pošto je dovoljno razjasnio svoj-stvo razboritosti, dao se na to da istakne na koji se način ona ima primijeniti u ovom položaju u kojem se njegovo pleme sad nalazi. Tu je s jedne strane, reče, njihov veliki blijedi otac, guverner Kanade, koji mrka oka gleda na svoju djecu, otkako su im tomahawki tako rumeni; s druge strane, tu je narod tako brojan, kao i oni sami, koji govori drugim jezikom, koji ima druge interese i koji ih ne voli pa bi mu bio mio svaki povod da Hurone omrazi kod velikoga bijeloga poglavice. Onda im je govorio o njihovim potrebama, o darovima

:U„„„; .. A.,1 ; A


vlastitih lovišta i rodnih sela i o potrebi da više slušaju razum nego sklonosti u tako kritičnim trenucima. Kad je opazio da su stariji ljudi povlađivali njegovoj umjerenosti, ali da su mnogi od najdivljijih i najuglednijih ratnika slušali njegove oštroumne osnove spuštena pogleda, lukavo ih je poveo natrag na predmet što su ga najviše voljeli slušati. Govorio im je otvoreno o plodovima njihove mudrosti koji će biti, kako se usuđuje istaknuti, potpuni i konačni trijumf nad neprijateljima. Pače je natuknuo da bi se taj njihov uspjeh, bude li se mudro postupalo, mogao iskoristiti kako bi uništili sve one koje imaju razloga mrziti. Ukratko, on je tako vješto spojio ratobornost s lukavstvom, jasno s mračnim da je ugodio sklonosti obiju stranaka i tako svakom pojedincu ulio neku nadu, iako nitko nije mogao reći daje potpuno shvatio njegove namjere.

Govornik ili političar koji može polučiti takvo stanje stvari uživa uvijek simpatije svojih suvremenika, kako god o njemu sudili kasniji naraštaji. Svaki od slušatelja shvatio je da je više toga bilo u mislima nego u riječima i svaki je mislio da je ono što je bilo u mislima te se krilo iza riječi baš ono isto što je sam po svojim sposobnostima mogao shvatiti, odnosno kako su ga vlastite želje potaknule da sebi protumači stvar.Uz tako povoljne okolnosti nije čudo da je mišljenje Maguino pre-vladalo. Pleme je pristalo da se promišljeno postupa i jednodušno je prepustilo vodstvo cijele stvari poglavici koji je predlagao tako mudre i jasne mjere.

Magua je sada postigao jednu svrhu svojega lukavstva i svoje po-uzdanosti. Potpuno je opet stekao sklonost svoga naroda koja mu je već bila izmakla; štoviše, našao se na čelu svih poslova. U stvari je sada bio njihov vladar i dokle uzmogne zadržati svoju popular-nost, nema toga monarha koji bi imao više despotske vlasti nego on, pogotovo dok se pleme nalazi u neprijateljskoj zemlji. Stoga nije smatrao potrebnim ni prividno se posavjetovati s ostalima, nego je zauzeo autoritativno držanje koje je bilo potrebno da istakne svoj položaj.Razaslaše tekliće na sve strane; poslaše uhode da se približe dela-varskom logoru i da mu ispitaju položaj; ratnike otpustiše kući s napomenom da će ih uskoro trebati, a ženama i djeci narediše da se povuku i priopćiše im da im je dužnost šutjeti. Kad je svejako ,....,.._


posjet gdje je smatrao da bi se dotičnik mogao osjećati time pola-skan. Učvrstio je svoje prijatelje u povjerenju, kolebljive je prido-bio, a svima je nastojao ugoditi. Onda pođe u svoju kuću. Međutim, žena, koju je bio ostavio kad je pobjegao, umrla je, a djece nije imao. Tako je sada stanovao bez ikoga svoga u svojoj kući. Bila je to ona osamljena ruševna zgrada u kojoj smo našli Davida. Magua ga je trpio u svojoj blizini, pokazujući mu u o|iim rijetkim prigodama kad bi se sreli prezirnu ravnodušnost ohole nadmoćnosti. Ovamo se dakle Magua povukao kad je obavio svoj dobro smišljeni posao. No, dok su ostali spavali, on nije znao za počinak, niti ga je tražio. Da je netko bio dovoljno radoznao pa da pazi na kretnje novoizabranoga vođe, našao bi ga kako sjedi u jednom uglu kolibe i razmišlja o svojim osnovama, sve od trena kad se povukao pa do vremena kad će se po njegovoj odredbi opet svi skupiti. Ovda-onda duhnuo bi niski plamen koji je plamsao oko žeravice, bacao svoje titravo svjetlo na mrkog osamljenika. U takvim trenucima ne bi bilo teško zamisliti mračnog divljaka kao Kneza Tmine, kako razmišlja o nedjelima što ih je počinio i snuje novo zlo.Mnogo prije nego će zora zarudjeti ratnik je za ratnikom ulazio u osamljenu Maguinu kolibu, dok ih se nije skupilo kojih dvadesetak. Svaki je nosio pušku i ostali ratni pribor, no boje su im još svima bile miroljubive. Na dolaženje te čeljadi divljeg izgleda nitko se nije osvrtao; neki sjedoše u sjenu sobe, drugi ostadoše stojeći kao nepo-mični kipovi, dok se nije cijela određena grupa skupila. Onda se Magua diže i dade znak da se krene, a sam se stavi na čelo povorke. Drugi pođoše za njim, i to jedan za drugim, u onom poznatom redu koji će kasnije dobiti općeniti naziv »indijanski red«. Za razliku od drugih ljudi, koji se bave uzbudljivim ratničkim poslom, oni su se izgubili iz logora neopazice i neviđeni, više nalik na prikaze koje se šuljaju, nego na ratnike koji traže ratničku slavu djelima krajnje smjelosti.Umjesto da udari putem koji vodi ravno u logor Delavara, Magua povede svoju skupinu nešto dalje od zavoja rijeke, uzduž malog umjetnog jezera dabrova. Dan je počeo svitati kad su ušli na čistinu što su je te marne i pametne životinje iskrčile. Magua, koji je opet ogrnuo svoju staru odjeću, nosio je crtež lisice na strojenoj koži koja mu je služila kao odijelo, a u toj je grupi bio i jedan poglavica koji


lovažavanje da taj čovjek prođe mimo tako snažne zajednice svojih tobožnjih rođaka, a da propusti odati im svoje poštovanje. Stoga stade te progovori nekoliko riječi, tako ljubaznih i prijateljskih, kao da se obraća razboritim bićima. Nazove životinje svojim rođacima te ih podsjeti da je njegov zaštitni utjecaj razlog što nitko u njih ne dira, iako toliki lakomi trgovci krznom nagovaraju Indijance da ih pobiju. Obeća im da će im i dalje biti sklon i opomenu ih da mu budu zahvalni. Zatim uze govoriti o pothvatu, u kojem sam sudjeluje te im natuknu, ali dovoljno obzirno i lukavo kako bi bilo uputno da svoga rođaka nadare dijelom one mudrosti koja ih je toliko iznijela na glas1.

Dok je ovaj Huron držao taj svoj neobični govor, njegovi su ga drugovi slušali tako ozbiljno i pažljivo kao da su i sami uvjereni kako je govor na mjestu. Jednom ili dvaput vidjela su se crna tjelesa kako se pojavljuju nad vodom, a Huron je izrazio svoje zadovoljstvo jer eto vidi da njegove riječi nisu bile uzaludne. Upravo kad je dovršio svoj govor, glava se jednoga omašnog dabra pokazala na vratima jedne nastambe kojoj su zemljani zidovi bili prilično oštećeni pa je grupa Indijanaca po položaju nastambe najprije smatrala da je nenastanjena. Govornik je takav neobični izražaj povjerenja shvatio kao vrlo povoljno znamenje, pa iako se životinja i nešto preveć brzo opet povukla, on se sav rastapao od zahvala i preporuka. Kad je Magua smatrao da je već dovoljno vremena utrošeno da se udovolji obiteljskoj ljubavi ratnikovoj, dade znak da' se pođe dalje. Kako su se Indijanci udaljavali u jednoj skupini, i to korakom koji bi za obična čovjeka bio nečujan, isti onaj dabar dostojanstvena izgleda još jednom proturi glavu iz zaklona. Da se ijedan Huron obazreo, vidio bi kako životinja prati njihove pokrete s takvim zanimanjem i pažnjom da bi to lako mogao smatrati razumom. Doista su kretnje četveronošca bile tako razborite i promišljene da bi im se najiskusniji poznavatelj morao čuditi sve do trena kad je skupina ušla u šumu. Onda bi se cijela zagonetka razjasnila jer bi se vidjelo kako ova životinja izlazi iz nastambe, otkrivajući pritom ispod krznene obrazine oštre crte Čingečgukova lica.

1- Ovakvo oslovljavanje životinja kod Indijanaca nije rijetko. Oni često ovako...SOJ'.pre svoiim Žrtvama \cnr\pri ih ,k„„ V,,V„,z+;____:i: u.„T i

_ : : i_____L....1______..


Dvadeset osmo poglavljeSamo kratko, molim; jer vidite, vrijeme mi je odmjereno.

Mnogo buke ni za što

Pleme Delavara — ili zapravo ona polovina toga plemena što smo je već toliko puta spomenuli, a sadašnji im je logor bio tako blizu privremenoga sela Hurona — moglo je skupiti otprilike isti broj ratnika kao i Huroni. Poput svojih susjeda, i oni su pratili Mont-calma u područje engleske krune te su vršili teške i ozbiljne upade u lovišta Mohawka, no smatrali su shodnim — ne odavajući svojih razloga, kako je to često običaj kod urođenika — uskratiti Francuzi-ma svoju pomoć kad je ovima bila najpotrebnija. Francuzi su to ne-očekivano držanje svojih saveznika različito tumačili, no prevladalo je mišljenje da se još uvijek poštivao stari ugovor koji je za vojničku zaštitu Delavare činio ovisnima o šest naroda, tako da ni danas nisu željeli doći u sukob sa svojim nekadašnjim gospodarima. Sto se pak samoga plemena tiče, ono je smatralo dovoljnim da po svojim iza-slanicima javi Montcalmu s indijanskom kratkoćom da su im sjekire tupe i da im treba vremena da ih naoštre. Mudri je zapovjednik Kanade smatrao razboritijim zadržati pasivnoga prijatelja nego ga loše primijenjenom strogošću pretvoriti u otvorena neprijatelja. Onoga jutra kad je Magua svoju mučaljivu skupinu vodio od da-brovih nastamba u šumu, kako smo naprijed opisali, sunce koje se diglo nad delavarski logor zateklo je ljude već uvelike zabavljene uobičajenim dnevnim poslovima. Žene su trčale iz kolibe u kolibu, neke su spremale doručak, neke su se bavile svojom odjećom, ali sve bi se zaustavljale izmijeniti pokoju brzu i tihu riječ sa svojim prijateljicama^ Etnici su zastajkivali u skupinama više razmišlja-

Dvadeset osmo poglavlje

kao čovjek koji dobro važe svoje misli. Lovački se pribor u izobilju viđao po kolibama, ali nitko se njime nije služio. Tu i tamo je koji ratnik pregledavao svoje oružje s pažnjom koja se rijetko poklanja tomu poslu, kad se nema na umu drugi protivnik osim šumske zvjeradi. A kadšto bi se pogledi čitave skupine istodobno okrenuli prema tihoj i velikoj zgradi nasred sela, kao da se tu nalazi stvar na koju svi misle.

Dok se taj prizor odigravao, pojavi se iznenada čovjek na samom kraju klisure koja je stajala u istoj visini sa selom. Nije bio naoružan, a boje su mu više ublažavale nego pojačavale prirodnu strogost oštrog lica. Kad je stigao na mjesto s kojega su ga Delavari mogli cijeloga vidjeti, zaustavi se te učini prijateljsku kretnju dižući ruku uvis, a onda je značajno pritisnuvši na grudi. Stanovnici sela odvrate pozdrave tihim šaptom dobrodošlice te ga jednakim iskazivanjem prijateljstva potaknu da pristupi bliže. Obodren tim njihovim znacima prijateljstva, tamni lik siđe s vrletne prirodne ravni na pećini, ondje je jedan čas stajao tako da su se obrisi njegova tijela oštro ocrtavali na rumenom jutarnjem nebu i dostojanstveno se uputi prema središtu sela. Dok se približavao, nije se čulo ništa drugo nego klepetanje lakog srebrnog nakita koji mu je krasio ruke i vrat te zveket malih zvončića koji su resili njegove mokasine od kože divljači. Dok je prilazio, pristojno je pozdravljao muškarce koje je susretao, no nije se osvrtao na žene, kao čovjek koji smatra da mu u njegovu sadašnjem poslu njihova naklonost nije važna. Kad stiže do grupe u kojoj se prema ponosnom držanju moglo zaključiti da su tu na okupu glavni poglavice, stranac stade i sad tek Delavari vidješe da je pokretna i uspravna pojava koja je pred njima stajala dobro poznati huronski poglavica Lukavi Lisac. Primiše ga ozbiljno, šutke i oprezno. Ratnici, koji su stajali sprijeda, pomakoše se kako bi propustili najboljega svoga govornika, jednoga koji je poznavao sve jezike sjevernih urođenika.— Mudri Huron, dobro došao! — reče Delavar na jeziku Makva.— On je došao jesti succotash1 sa svojom braćom s jezera.— On je došao — prihvati Magua, naklanjajući glavu s dostojan-


stvom kakva istočnjačkoga kneza.Poglavica ispruži ruku i prihvati Maguu za ručni zglob, a nato obo-jica još jednom izmijene prijateljske pozdrave. Nakon toga Dela-var pozove svoga gosta da uđe u njegovu kolibu i da s njim podijeli jutarnji obrok. Ovaj prihvati ponudu i oba ratnika u pratnji trojice ili četvorice starih ljudi mirno odšetaju i ostave druge pripadnike plemena, koje je izjedala želja da saznaju razlog toga neobičnoga posjeta, ali ipak ne pokazaše ni najmanje nestrpljivosti, ni riječju ni činom.Tijekom kratkoga jednostavnog doručka razgovor je bio vrlo opre-zan te se odnosio samo na lovačke dogodovštine u kojima je Magua nedavno sudjelovao. Ni najbolje odgojen čovjek ne bi mogao bolje pokazivati kako smatra taj posjet posve prirodnom stvari nego go-stoprimac Maguin, premda su svi prisutni vrlo dobro znali da taj posjet ima neku tajnu svrhu koja je vjerojatno vrlo važna i za njih same. Kad su svi utažili glad, squawe uklone poslužavnike i tikvice, a oba se Indijanca spreme lukavo iskušati svoju duhovitost.— Je li lice moga velikoga kanadskoga oca opet okrenuto premanjegovoj huronskoj djeci? — zapita delavarski govornik.— Zar je ikada bilo drugačije? — odvrati Magua. — On zove mojnarod »najmilijim«.Delavar ozbiljno potvrdi glavom iako je znao da to nije istina, a onda nastavi:— Tomahavvki vaših mladih ljudi bili su vrlo rumeni.— Da, tako je, ali sada su sjajni i tupi jer su Yengeesi mrtvi, a De-lavari su naši susjedi.Drugi prihvati miroljubiv kompliment pokretom ruke, ali ne odgo-vori ništa. Onda Magua upita, kao da ga je na to podsjetila aluzija na ono krvoproliće:— Zadaje li moja zarobljenica neprilika mojoj braći?— Ona nam je dobro došla.— Put je između Hurona i Delavara kratak i otvoren je. Neka jepošalju mojim squawima ako smeta mom bratu.

. — Ona nam je dobro došla — odvrati delavarski poglavica, nagla-šujući još jače svoje riječi.Magua je šutio nekoliko minuta, naoko ravnodušan, ali uistinu razočaran što mu se ovako izjalovio prvi pokušaj da se domogne


— Ostavljaju li moji mladi ljudi dosta prostora Delavarima na bregovima da mogu loviti? — nastavi konačno.— Lenapi su sami gospodari na svojim brežuljcima — odvrati onajdrugi malo oholo.— To je u redu. Pravda je gospodar nad crvenokošcima! Zašto daoni nabruse svoje tomahawke i naoštre svoje noževe jedni na druge? Zar nisu bljedokošci gušći nego lastavice u vrijeme kad cvijećecvate?

— Dobro! — uskliknu dvojica trojica njegovih slušatelja u isto vrijeme.Magua počeka časak, dok njegove riječi ne umire osjećaje Delava-ra, a onda nastavi:

—Nije li bilo čudnih mokasina u šumama? Nisu li moja braćananjušila trag nogu bijelih ljudi?—Neka moj kanadski otac dođe — odvrati onaj drugi okolišajući—njegova su djeca spremna vidjeti ga.—Kad veliki poglavica dolazi, on dolazi da puši s Indijancima unjihovim wigwamima. I Huroni kažu da je on dobro došao, aliYengeesi imaju dugačke ruke i noge koje se nikada ne umaraju.Moji su mladi ljudi sanjali da su vidjeli tragove Yengeesa u blizinidelavarskog sela.—Oni neće naći Lenape usnule.—To je dobro. Ratnik čije je oko otvoreno može vidjeti svoga neprijatelja — reče Magua, mijenjajući i opet pravac razgovora kadje opazio da ne može proniknuti kroz opreznu suzdržljivost u kojuse zavio onaj drugi. — Donio sam darove svojoj braći. Njegov narod nije htio ići na ratni pohod jer je smatrao da to nije dobro, alinjegovi su se prijatelji sjetili gdje on živi.

Kad je mudri poglavica tako objavio svoju širokogrudnu namjeru, on ustade te ozbiljno razastre svoje darove pred zablenutim očima svojih gostoprimaca. Ti su se darovi sastojali većinom od sitnoga nakita male vrijednosti, što su ga Huroni opljačkali s pobijenih žena iz Williama Henrvja. Pri razdiobi tih tričarija lukavi se Huron pokazao baš tako vješt kao i pri njihovu izboru. Dok je stvari malo veće vrijednosti darovao dvojici najodličnijih ratnika, od kojih je jedan bio njegov domaćin, porazdijelio je ostale onima nižima s tako prikladnima i u zgodan tren izrečenim komplimentima da se


zgodno spajala korisno s laskavim da darovatelju nije bilo teško dojam svoje darežljivosti, tako zgodno spojene s hvalom, smjesta pročitati u očima obdarenih.Taj dobro promišljeni i mudri potez Maguin smjesta je pokazao djelovanje. Kod Delavara se ozbiljnost pretvorila u mnogo srda-čniji izražaj, osobito kod domaćina koji je, razgledavši nekoliko minuta s osobitim zadovoljstvom svoj dio plijena, ponovio jako naglašavajući riječi:— Moj je brat mudar poglavica. On je dobro došao1.— Huroni vole svoje prijatelje Delavare — odvrati Magua. — Azašto i ne bi? Njih je obojilo isto sunce, njihovi pravedni ljudi loveposlije smrti na istim lovištima. Crvenokošci bi morali biti prijatelji i gledati otvorenih očiju na bijele ljude. Zar moj brat nijenanjušio uhoda u šumi?Delavar, čije je ime na engleskom jeziku značilo Tvrdo Srce, naziv što su ga Francuzi preveli s Le Coeur-dur, zaboravio je na okorjelo držanje kojemu je imao zahvaliti svoj tako značajni nadimak. Lice mu je pomalo gubilo svoju oštrinu i on se čak udostojio izravnije odgovarati.— Bilo je čudnih mokasina oko moga logora. Naišli smo im na tragsve do naših koliba.— Je li moj brat istjerao pse? — upita Magua, ne obazirući se naprijašnju dvoličnost toga poglavice.— To ne bi bilo u redu. Stranac je uvijek dobro došao djeci Lena-pa.— Stranac, ali ne uhoda.-— Zar bi Yengeesi slali svoje žene kao uhode? Zar nije huronski poglavica rekao da je uhvatio žene u bitki?— On nije rekao neistine. Yengeesi su izaslali svoje izviđače. Onisu bili u mojim wigwamima, ali nisu tu našli nikoga tko bi im pružio dobrodošlicu. Onda su pobjegli k Delavarima jer, tako su govorili: Delavari su naši prijatelji, njihova su lica odvraćena od njihovakanadskoga oca1

Ova je insinuacija bila dobar potez koji bi u civiliziranijem druš-tvu Magui pribavio glas spretnog diplomata. Nedavno je pasivno držanje plemena, kako su sami znali, pribavilo Delavarima mnogo prigovora njihovih francuskih saveznika pa su im oni dali osjetiti


renjem. Nije trebalo duboka poznavanja uzroka i posljedica pa da se pogodi da će se takvo stanje odražavati na mogućnosti njihovih kretanja u budućnosti. Njihova udaljena sela, njihova lovišta i na stotine njihovih žena i djece: sve se to u stvari nalazilo unutar gra-nica francuskoga teritorija. Stoga je ta izjava Maguina, kako je on i želio, naišla na očevidno negodovanje, da ne kažemo uzrujavanje.— Neka moj otac pogleda u moje lice — reče Tvrdo Srce — i nećetu vidjeti promjene. Istina je, moji mladi ljudi nisu išli na ratni pohod, oni su sanjali neka ne idu, ali oni ljube i štuju svoga velikogabijelog poglavicu.

—Hoće li on tako misliti kad dočuje da u logoru njegove djece hrane njegova najvećega neprijatelja? Kad mu kažu da prokleti Yengee puši uz vašu vatru? Da bljedokožac, koji je ubio tolikenjegove prijatelje, ulazi i izlazi kod Delavara? Hajde! Moj velikikanadski otac nije luda!—Gdje je Yengee koga se Delavari plaše? — odvrati onaj. — Tkoje ubio moje mlade ljude? Tko je smrtni neprijatelj moga velikogoca?—Dugi Karabin.Delvarski se ratnici zabezeknuše kad začuše to dobro poznato ime. Tim su svojim čuđenjem odali da su sada prvi put doznali da se osoba tako glasovita među indijanskim saveznicima Francuske na-lazi u njihovoj vlasti.—Što to moj brat misli? — upita Tvrdo Srce glasom koji se svojimčuđenjem dobrano izdizao nad uobičajenu apatiju njegove rase.—Huron nikada ne laže! — odvrati Magua hladno, naslanjajućiglavu na zid kolibe i povlačeći svoje lagano odijelo preko mrkihgrudi. — Neka Delavari prebroje svoje zarobljenike naći će jednoga čija koža nije ni crvena ni blijeda.Nastade duga stanka u kojoj se puno razmišljalo. Poglavica se poti-ho posavjetuje sa svojim drugovima te poslaše glasnike da dozovu još nekolicinu najodličnijih ljudi plemena.Kako su dolazili ratnici jedan po jedan, svakoga upoznaju s važnim priopćenjem Maguinim. Kod svih se opazilo isto iznenađenje i čuo isti tihi, duboki, grleni usklik. Novost se raširila od usta do usta, dok cijelo selo nije bilo silno uzrujano. Žene prekinuše posao kako bi uhvatile riječi koje bi nehotice pale iz usta ratnika u vijeću. Dje-


očeva, pogledavahu u njih puni radoznala divljenja kad su čuli kra-tke povike čuđenja nad smjelosti omraženoga neprijatelja. Ukra-tko, svaki je rad bio privremeno obustavljen i svaki je drugi posao bio prekinut da bi se pleme moglo slobodno prepustiti izražavanju svojih osjećaja na svoj osobiti način.Kad se uzrujanost malo slegla, stari se muževi počeše ozbiljno spremati odlučiti što je tražila čast i sigurnost njihova plemena da se izvrši u ovako delikatnim i nezgodnim prilikama. Tijekom svega toga kretanja te usred općeg meteža Magua je ne samo ostao na svom mjestu, nego je zadržao i ono isto držanje koje je od početka bio zauzeo naslonjen o zid kolibe, nepomičan i naoko posve ravno-dušan kao da ga se sve to ništa ne tiče. No, nijedan znak namjera njegovih gostoprimaca nije izmakao njegovim budnim očima. Po-znavajući savršeno narav ljudi s kojima ima posla, on je unaprijed pogodio svaku mjeru koju su odlučili poduzeti, a možemo gotovo reći da je često znao njihove namjere još i prije nego su se i sami dosjetili.Vijećanje Delavara nije dugo trajalo. Kad se dovršilo, opća žurba objavi da će odmah slijediti svečana, formalna skupština cijeloga naroda. Kako su takvi sastanci bili rijetki, a sazivali su ih samo u prigodama najveće važnosti, lukavi Huron, koji je sjedio postrance kao podmukli, mrki promatrač, dobro je znao da će se sada svi nje-govi prijedlozi konačno riješiti. Stoga iziđe iz kolibe i odšeta šuteći do mjesta pred logorom gdje su se ratnici već počeli skupljati. Moglo je potrajati otprilike pola sata dok je svatko, uključivši i žene i djecu, bio na svom mjestu. Zakašnjenje je nastalo uslijed velikih priprema koje su se smatrale potrebnima za tako sveča-nu i neobičnu skupštinu. No, kad se sunce već počelo uspinjati iznad vrhunaca bregova, na čijim su obroncima Delavari podigli svoj logor, većina je već sjedila, a kad su se jarki traci probijali kroz drveće koje je resilo vrhunce, pali su na tako ozbiljnu, tako pažljivu i tako zaokupljenu skupinu, kakve valjda još nikada nisu obasjavale jutarnje zrake. Broj je sakupljenoga mnoštva mogao iznositi nešto više od tisuću duša.U skupštini tako ozbiljnih divljaka nikada se neće naći kakav nestr-pljivac koji bi se prerano želio isticati i koji bi bio spreman zavestisvoje slušatelje na prebrzu, a možda i nerazboritu raspravu, samo

- - -Ao Ki time. nipgmi rlohar crlas nnrastan ThVav bi nrenaplien i nreu-


zetan postupak zapečatio sudbinu takva brzopleta čovjeka jednom zauvijek. Prepuštalo se uvijek najstarijim i najiskusnijim muževima da iznesu pred narod predmet rasprave. Dok jedan od ovih ne bi digao svoj glas, ne bi ni slava u oružju, ni prirodne sposobnosti, ni govornički dar mogli opravdati ni najmanjega prekida. Ovom je prilikom vremešni ratnik, čija je povlastica bila da prvi progovori, sjedio šutke, očito pritiješnjen težinom predmeta. Zakašnjenje je već bilo dulje od uobičajene stanke razmišljanja koja bi redovito nastala prije početka raspravljanja, ali ni najmlađem dječaku nije izmaknuo ni najmanji znak nestrpljivosti ili iznenađenja. Ovda-onda dizalo bi se koje oko sa zemlje, kuda je većina pogleda bila uperena, te se obraćalo prema jednoj naročitoj kolibi koja se, me-đutim, ni po čemu nije razlikovala od drugih oko nje, osim što se mogla opaziti posebna pažnja da se ta koliba sačuva od vremenskih nepogoda.

Konačno se začuje ono tiho mrmljanje koje je tako podesno da uzburka cijelo mnoštvo, i cijeli se narod kao na jedan mig digne na noge. U tom se trenutku vrata upravo spomenute kolibe otvore, a iz nje izađu tri muškarca i polako se približe mjestu skupštine. Sva su trojica bili stari; prešli su godine što su ih i najstariji među prisutnima ratnicima dostigli, no onaj u sredini, koji se naslonio na oba svoja druga, da ga podupru, dosegao je toliki broj godina kakav rijetko kad doživi ikakav pripadnik ljudskoga roda. Njegov stas, nekoć uspravan poput cedra, sad je bio pognut pod teretom više od jednoga stoljeća. Nestalo je lakoga, elastičnoga koraka indijanskoga; umjesto toga bio je prisiljen teško i mučno pomicati se naprijed pedalj po pedalj. Njegovo je tamno, naborano lice bilo u čudnom, divljem kontrastu s bijelim vlasima, što su mu padale na ramena, tako duge i guste da je očito cijela generacija prošla otkako su mu posljednji put podrezane.Odjeća toga patrijarha — mislimo da ga je tako najbolje nazvati s obzirom na njegovu starost i na ugled i utjecaj što ga je uživao kod svoga naroda — bila je bogata i dostojanstvena, no posve u skladu s jednostavnom nošnjom plemena. Bila je izrađena od najfinijih koža s kojih je skinuta dlaka da bi se mogla na njima hijeroglifima prikazati njegova junačka djela iz prošlih vremena. Na grudima su mu bile nanizane medalje, neke od masivnog srebra, a jedna ili


za njegova dugog vijeka. Nosio je i narukvice i obruče oko gležanj a,sve od zlata. Njegova glava, sva obrasla kosom jer je već davno bionapustio ratne pothvate, bila je ukrašena nekom vrstom dijademakoji je bio obložen pločicama i imao po sebi manji, ali sjajniji ukras,što se blistao između tri spuštena crna nojeva pera koja su tako jošviše isticala kontrast s njegovim uvojcima, bijelim kao snijeg. To-mahawk mu je bio gotovo sav optočen.srebrom, a držak noža sjajiose kao rog od žežena zlata. *Čim se malo stišao prvi žamor uzbuđenja i radosti što ga je po-budila pojava toga časnog starca, sve se više širio od usta do usta šapat imena Tamenund. Magua je često čuo za slavu tog mudroga i pravednoga Delavara. Glas o njemu zauzeo je takve razmjere da su mu čak pripisivali i tajne veze s Velikim Duhom, i taj je glas uz poneke male promjene dopro i do ušiju samih bijelih osvajača nje-gova bivšeg područja kao glas o nekom svecu zaštitniku ogromnoga carstva. Stoga je huronski poglavica žustro istupio iz mnoštva kako bi mogao bolje pogledom uhvatiti crte lica čovjeka čija će odluka vjerojatno imati silan utjecaj na njegovu sudbinu. Oči su starčeve bile zatvorene kao da se taj organ njegova tijela izmorio gledanjem sebičnih izljeva ljudskih strasti kroz toliki niz godina. Njegova se koža svojom bojom ponešto razlikovala od kože većine ljudi koji su oko njega stajali jer je ta boja bila punija i tamnija, a izazvale su je određene fine krivudaste crte zamršenih, a opet krasnih likova koji su bili istetovirani po većem dijelu njegova tijela. Bez obzira na istaknuto mjesto na kojem je stajao Magua, koji je šutke sve promatrao, starac je prošao kraj njega ne osvrćući se na nj te je na-slonjen na svoja dva časna pratioca pošao do povišenog mjesta koje je unutar mnoštva bilo određeno za odličnike te je tamo stajao usred naroda s dostojanstvom kralja, a s izražajem oca. Ništa ne bi moglo nadmašiti štovanje i ljubav s kojima je narod primio taj neočekivani posjet čovjeka koji je već više pripadao drugom, nego ovom svijetu. Poslije dolične šutnje u znak počast, glavni se poglavice digoše, približiše se patrijarhu i staviše ponizno njegove ruke na svoju glavu kao da traže od njega blagoslov. Mlađim je ljudima bilo dosta da se dotaknu njegove odjeće, no neki mu se približiše da udahnu zrak što ga diše čovjek tako star, tako pravedan i tako hrabar. Samo najodličniji među mladim ratnicima i isnrlišp ep učiniti i nvo nosliednie. većina se mnoštva ver smatrala


sretnim što može gledati čovjeka kojega su toliko duboko štovali i tako iskreno ljubili. Kad izvršiše te iskaze štovanja i ljubavi pogla viče se opet povukoše natrag, svaki na svoje mjesto, i tišina zavlada u cijelome logoru.Poslije kratka vremena nekoliko mladih ljudi kojima su Tame-nundovi stari pratioci prišapnuli upute u uho, ustadoše i odoše iz skupine pa uđoše u kolibu koja je već bila označena kao predmet osobite pažnje cijeloga toga jutra. Za nekoliko se trenutaka opet pojaviše i dovedoše do mjesta sudovanja osobe koje su bile povod svih tih svečanih priprava. Mnoštvo se razmakne da propusti pro-laz, a kad je skupina prošla, prolaz se opet zatvori te je ponovno nastao velik i gust pojas ljudskih tjelesa, poredan u obliku otvorene kružnice.


Dvadeset deveto poglavljeKad je skupština sjela, među njima se podigne tada Ahil,

naroda kralj, te ovako prozbori njima.Popeova Ilijada

Ćora je stajala prva medu zarobljenicima, obujmivši rukama u nježnosti sestrinske ljubavi ruke Alicine. Usprkos strašnom skupu divljaka koji su je prijeteći okružili sa svih strana, nije ta plemenita djevojka osjetila u svom srcu ni tračka zabrinutosti za samu sebe koji bi mogao odvratiti njezin pogled s blijeda uzbuđena lica uzdr-htale Alice. Posve blizu do njih stajao je Heyward koji je bio jedna-ko zabrinut za obadvije, tako da u času takve neizvjesnosti gotovo nije osjećao nimalo veće brige za onu koju je ljubio nadasve. Oko Sokolovo stade malo podalje, poštujući viši položaj svojih drugova na koji nije mogao zaboraviti ni sada kad im je svima sudbina bila jednaka. Unkasa nije bilo s njima.Kad je nakon duge, uzbudljive stanke opet nastala potpuna tišina, jedan od obojice starih poglavica, koji su sjedili uz patrijarha, usta-ne te upita vrlo razgovijetno engleski. — Koji je od mojih zarobljenika Dugi Karabin? Ni Duncan ni Oko Sokolovo ne odgovore. Duncan zaokruži očima po mrkoj i šutljivoj skupštini, no kad mu oči padoše na zlobni lik Maguin, on odskoči korak natrag. Smjesta opazi da taj podmukli divljak ima neku ulogu u tome što oni sada stoje ovako poredani pred čitavim narodom. Odluči stoga upotrijebiti svako moguće sredstvo kako bi omeo njegove zlokobne osnove. Doživio je već jedan slučaj brza kažnjavanja kod Indijanaca, pa se bojao da bi njegov prijatelj mogao biti odabran da se na njemu izvrši ista sudbina. U

Dvadeset deveto poglavlje

naglo odluči zaštititi svoga neprocjenjivog prijatelja, makar time i sebe strovalio u propast. No, još prije nego što je mogao odgovori-ti, čuje da se pitanje ponavlja, i to sada glasnije i razgovjetnije.

— Dajte nam oružje — odvrati mladić ponosno — pa nas stavite uonu šumu ondje. Naša će djela za nas govoriti!— To je taj ratnik čije nam je ime napunilo uši! — odvrati poglavica, promatrajući Heywarda onim radoznalim zanimanjem kojekanda ne može nitko zatomiti kad prvi put ugleda čovjeka komusu zasluge ili nedaće, vrline ili zločinstva pronijeli glas. — Sto jedovelo bijeloga čovjeka u logor Delavara?— Moje potrebe. Došao sam jer sam trebao hranu, zaklon i prijatelja.— To ne može biti. Šuma je puna divljači. Glavi ratnika ne trebadrugog zaklona osim neba bez oblaka, a Delavari su neprijatelji, anisu prijatelji Yengeesa. Idi! Usta su ti govorila, ali srce nije rekloništa.Duncan, ne znajući pravo kako da nastavi, zašuti. Ali izviđač, koji je pozorno pratio sve što se zbivalo, istupi odlučno naprijed.— Što se nisam javio na poziv »Dugi Karabin«, nema se pripisati nistidu ni strahu — počne — jer ni jedno ni drugo nisu svojstva poštena čovjeka. Ali poričem Mingima pravo da nadjenu ime čovjekučiji su prijatelji bili vrlo obzirni u pogledu njegovih svojstava. Tomanje što je njihovo ime lažno jer je Smrt Divljači dugačka izdubljena cijev, a nije karabin. No, ja sam taj čovjek koji je dobio odsvoje porodice ime Natanijel, a pohvalu Oko Sokolovo zahvaljujem Delavarima što žive na vlastitoj rijeci. Što su pak Irokezi našlizgodnim da me nazovu Dugačka Puška, to je bilo bez pristankačovjeka koga se najviše tiče.Pogledi svih prisutnih, koji su do ovoga časa ozbiljno promatrali Duncana, sada se okrenu prema uspravnom čeličnom tijelu toga novoga prisvajatelja onoga odličnoga nadimka. Nije bilo nipošto čudno da dva čovjeka svojataju tako veliku čast jer varalice, prem-da rijetki, nisu bili posve nepoznati među urođenicima. No, za pravedne i stroge Delavare bilo je nužno da se u tom pitanju ne potkrade pogreška. Stoga su neki stariji ljudi stali potajno vijećati, a onda, kako se činilo, odlučiše pitati svoga gosta o toj stvari. —■ Moj je brat rekao da se zmija ušuljala u moj logor —


Huron upre prstom u izviđača.— Zar će mudri Delavar povjerovati lavežu vuka? — usklikne Dun-can, sada još više uvjeren u zlobne namjere svoga staroga neprijatelja. — Pas nikada ne laže, ali kad se čulo da vuk govori istinu...Plamen se zažari u očima Maguinim, no sjetivši se iznenada damora zadržati prisutnost duha, okrene se s tihim prezirom nadrugu stranu, siguran da će oštroumni Indijanci uspjeti ustanovitipravo stanje u tom spornom pitanju. I nije se prevario. Nakon ponovnoga kratkog vijećanja razboriti se poglavica opet obrati njemute mu priopći odluku poglavica, iako u obzirnijem obliku.— Moj je brat nazvan lašcem — reče — pa se njegovi prijateljiljute. Oni će dokazati da je on govorio istinu. Dajte zarobljenicimapuške, pa neka dokažu koji je od njih taj čovjek.Magua se pravio kao da ovo sredstvo, koje je zapravo bilo znak nepovjerenja prema njemu, smatra komplimentom te kimne gla-vom u znak da se slaže s odlukom jer je znao da će njegovu vjero-dostojnost dokazati tako spretan strijelac kao što je izviđač. Stave odmah oružje u ruke obojice prijatelja — protivnika, pa im nalože da preko mnoštva, koje je tu sjedilo, pucaju u zemljanu posudu koja je slučajno ležala na jednom panju pedeset jarda udaljenom od mjesta gdje su obojica stajali.Heyward se u sebi nasmijao na pomisao da se mora natjecati s izviđačem, premda je odlučio ustrajati u svom zavaravanju dok ne otkrije prave namjere Maguine. Diže pušku s najvećom pažlji-vošću, nanišani tri puta i konačno odapne. Metak se zarije u drvo samo koji palac od posude. Opći usklik zadovoljstva objavi da se njegov hitac smatra dokazom velike vještine u upotrebi oružja. Pa i Oko Sokolovo kimne glavom, kao da bi htio reći da je hitac bolji nego što je očekivao. No, umjesto da pokaže nakanu da se natje-če s uspješnim strijelcem, on ostane naslonjen na pušku dulje od jedne minute kao čovjek koji se posve zanio mislima. Iz toga ga snatrenja, međutim, probudi jedan mladi Indijanac koji je doda-vao oružje, pa mu sada takne ramena i reče na veoma traljavom engleskom jeziku:— Može li bljedokožac nadmašiti taj uspjeh?-— Može, Hurone! — usklikne izviđač, pa digne kratku pušku de-snom rukom i zamahne njom prema Magui tako lako kao da je


nikakva zemaljska sila ne bi mogla zaustaviti! Soko, koji se vije zrakom, nije sigurniji za grlicu nego što sam ja za tebe, da mi se prohtije odapeti metak u tvoje srce. A zašto neću? Zašto? Jer mi to moje osobine bijelca zabranjuju i jer bih mogao navući nesreću na one nježne nedužne glave. Ako ti je poznato takvo biće koje se zove Bog, zahvali u duši njemu! Imaš razloga za to! Zarumenjeni obrazi izviđačevi, srdite mu oči i ispravni lik izazvaše potajno poštovanje u dušama svih koji čuše njegov govor. Delava-ri u očekivanju zadržaše dah, a sam Magua, premda nekako nije vjerovao u suzdržljivost svoga neprijatelja, ostade nepomičan i mi-ran, ukliješten među ljudstvom gdje je stajao kao da je izrastao iz zemlje.— Nadmaši ga — ponovi mladi Delavar, stojeći uz bok izviđaču.— Nadmašiti što, ludove? Sto? — usklikne Oko Sokolovo, mašućijoš uvijek srdito puškom po zraku, iako njegove oči nisu više tražileMaguin lik.— Ako je bijelac ratnik koji tvrdi da jest — reče vremešni poglavica — neka pogodi bliže cilju.

Izviđač se glasno nasmije, a taj se neočekivani zvuk dojmi posve nenaravno uha Heywardova. Zatim Oko Sokolovo teško spusti pušku na ispruženu lijevu ruku i kao da je puška od samoga toga pokreta odapela, istoga se trenutka komadići one posude razle-tješe po zraku na sve strane. Gotovo se u isti mah začuje štropot puške koju je izviđač prezirno spustio na zemlju. Prvi dojam toga neobičnog prizora bijaše sve veće udivljenje. Onda se mnoštvom proširi šapat koji je bivao sve jači dok se nije konačno razvio u buku koja je pokazivala jaku opreku u osjećajima gledalaca. Dok su jedni otvoreno davali oduška svomu zadovoljstvu nad tom neviđenom spretnošću, veći je dio plemena bio sklon vjerovati da je uspjeh toga hica puki slučaj. Heyward nije ni časka oklijevao da podupre mišljenje koje je pogodovalo njegovim namjerama. ■— To je bio puki slučaj — usklikne on. — Nitko ne može pucati, a da ne nišani!— Slučaj! — javi se kao jeka lovac koji je sada tvrdoglavo odlučio pošto-poto dokazati svoju istovjetnost i koga se skriveni pokušaji Heywardovi, da podrži varku, nikako nisu dojmili. — Smatra li to i onaj lažljivi Huron slučajem? Dajte njemu drugu pušku u ruku,t~OlrJ*-,T. -~ ,. v 1


i bez ikakve obmane, pa neka Providnost i naše vlastite oči tu stvar među nama riješe! Ne stavljam te ponude vama, majore, jer naša je krv iste boje i obojica služimo istoga gospodara.— Da je Huron lažov, to je posve očito — odvrati Heyward hladno. — Ta sami ste ga čuli kad je tvrdio da ste vi Dugi Karabin.Ne možemo reći kakvu bi oštru riječ tvrdokorni izviđač sada izrekao u svojoj nepromišljenoj želji da dokaže svoju istovjetnost da senije onaj vremešni Delavar i opet uplčo.— Soko koji dolazi iz oblaka, može se vratiti kad hoće — reče.— Dajte im puške!Ovaj put izviđač pograbi pušku lakomo, a i sam Magua, koji nije imao više razloga bojati se, pratio je kretnju strijelca zavidnim okom.— E, sada neka se dokaže pred licem ovoga plemena Delavara kojije od nas bolji strijelac! — poviče izviđač udarajući po cijevi puškeonim prstom kojim je tako često povukao smrtonosni otponac.— Vidite li ovu tikvicu koja visi na onom drvetu, majore? Ako stestrijelac, sposoban za službu na granici, ajde da vidim kako ćete jojrazbiti lupinu.Duncan opazi tu tikvicu te se spremi da ponovi pokušaj. Tikvica je bila jedna od onih malih posuda kojima se služe Indijanci, a visila je na jednoj suhoj grani omorike, privezana remenom od jelenje kože, na udaljenosti od punih sto jarda. Tako je čudna bit samo-ljublja da je mladi vojnik, premda je znao kako je posve bezvrije-dan sud njegovih divljih sudaca, posve zaboravio povod natjecanju, samo žudeći da se istakne. Već smo vidjeli da je njegova vještina bila zamjerna, a sada je bio odlučio razviti svoje najbolje sposobno-sti. Da je njegov život ovisio o ishodu, ne bi Duncan bio mogao promišljenije i pažljivije gađati. Odapne, a tri-četiri Indijanca, kad čuše prasak, skoknu naprijed i objave glasnim povikom da je me-tak u drvetu, samo malo postrance od samoga predmeta koji je služio kao cilj. Ratnici dadu izražaj svom zadovoljstvu zajedničkim poklikom, a onda upru upitne poglede na njegova suparnika.— To je možda dobro za kraljevsku američku vojsku! — prozboriOko Sokolovo, nasmijavši se opet jednom na svoj tihi, srdačni način. — Ali da se moja puška često toliko udaljila od svoga pravogputa, mnoga bi kuna, od koje je krzno danas muf kakve dame, još

..— n\ri i i^lr cVQL" I i fola r~*r\ čumi T l a 1 mnr*cn ni \A^r\iJ^t krmi 1£» fttKan nn


konačni obračun, još uvijek tumarao pokrajinama, zbijajući svoje lopovštine još i danas. Nadam se da squaw, koja je vlasnica te ti-kvice, ima još više takvih u svom wigwamu jer u ovoj neće nikad više moći držati vode!Govoreći tako, izviđač spremi naboj i nabije pušku. Svršivši s time, stupi jednom nogom natrag te polagano podigne cijev puške sa zemlje. Kretnja bijaše sigurna, određena, jednosmjerna. Kad je diže na pravu visinu, zaustavi ruku jedan časak, ne uzdrhtavši i ne pomakavši se, kao da su i čovjek i puška isklesani od kamena. Tako mirno stojeći isprazni sadržaj puške jarkim i sjajnim blijeskom vatre. Mladi Indijanci i opet skoče naprijed, ali brzo dokončanje pretrage i razočarani pogledi pokazaše da nisu mogli naći ni traga metku.

—Idi! — reče stari poglavica izviđaču s izražajem jakog negodovanja. — Ti si vuk u psećoj koži. Hoću razgovarati s Dugom PuškomYengeesea.—Eh, da sam imao pušku koja mi je pomogla steći taj naziv, biobih se obvezao da ću sjeći remen tako da bi tikvica pala, a da ostane cijela! — odvrati Oko Sokolovo koga nikako nije smeo načinDelavarova govora. — Lude! Ako želite naći metak dobroga strijelca ovih šuma, trebate tražiti usred samog predmeta, a ne okonjega!

Indijanski mladići odmah shvatiše što misli. Ovaj je put, naime, govorio na delavarskom jeziku. Skinu tikvicu s drveta, podignu je u vis i uz glasan povik pokažu rupicu na njezinu donjem kraju. Bila je probijena metkom koji je kroz taj otvor zašao u gornji dio. Na taj neočekivani uspjeh zaori glasan i snažan poklik zadovoljstva iz usta svih prisutnih ratnika. Taj je uspjeh riješio pitanje, uistinu je utvrdio Oko Sokolovo u njegovoj opasnoj slavi. Sve one začuđene i zadivljene oči, koje su se maloprije obraćale prema Heywardu, sad su se konačno zaustavile na preplanulom licu izviđača koji je tako smjesta postao glavni predmet pažnje za sve te jednostavne i priproste stvorove koji su ga okruživali. Kad se iznenadna bučna uzrujanost malo stišala, vremešni poglavica nastavi svoje ispitiva-nje.

— Zašto si želio začepiti moje uši? — upita Duncana. — Zar su Delavari lude da ne bi mogli razlikovati mladoga jaguara od ma-


— Još će oni vidjeti da je Huron graktava ptica — odgovori Dun-can, nastojeći se služiti slikovitim načinom izražavanja urođenika.— Dobro. Vidjet ćemo tko zna začepiti uši muževa. Brate — do-metne poglavica, obraćajući se Magui — Delavari slušaju!Ovako izazvan te izravno pozvan da izloži svoje mišljenje, Huronustane te, stupajući vrlo promišljeno i dostojanstveno u sredinukruga, tako da se našao upravo nasuprot zarobljenicima, postavise u položaj da progovori. No, prije n%go što će otvoriti usta, zaokruži pogledom po čitavom krugu ozbiljnih lica kao da želi svojgovor prilagoditi sposobnosti svojih slušatelja. Oku Sokolovu dobaci pogled pun neprijateljstva, ali i poštovanja, Duncanu pogledneutažive mržnje, pognuti lik Alicin jedva se udostojio pogledati,no kad su mu oči pale na čvrsti, samosvjesni, a ipak dražesni likCorin, tu su se na časak zaustavile, no s izražajem što bi ga teškobilo rastumačiti. Onda, misleći na svoje mračne nakane, stane govoriti na kanadskom jeziku za koji je znao da će ga većina njegovihslušatelja razumjeti.— Veliki Duh, koji je stvorio ljude, dao im je razne boje — takopoče taj lukavi Huron. — Neki su crnji od tamnoga medvjeda.Ovima on reče da budu robovi i naredi im da cijeloga vijeka radepoput dabrova. Možete ih čuti kako stenju, kad vjetar s juga puše,glasnije nego kad riču bizoni, uzduž velikoga slanoga jezera gdje veliki čunovi dolaze i odlaze s njima kao sa stadima. Neke je stvorio slicem bljeđim od šumskoga zerdava. Ovima naredi da budu trgovci, da budu psi svojim ženama, a vukovi svojim robovima. Ovimje ljudima podijelio narav golubova, s krilima koja se nikada neumaraju. Stvorio ih je brojnije nego što je lišće po drveću, a s glađuda bi mogli proždrijeti čitav svijet. Dao im je jezike poput lažnogazova divlje mačke, srce kao u kunića, lukavstvo kao u divlje svinje(ne kao u lisice], a ruke dulje od nogu losovih. Bljedokožac svojimjezikom zna začepiti uši Indijanaca. Srce ga uči da plaća ratnike dase bore u bitkama; lukavstvo ga uči kako će skupiti sva zemaljskadobra, a njegove ruke obuhvaćaju svu zemlju od obala slane vodepa do otoka Velikoga jezera. Proždrljivost ga baca u bolest. Bog muje dao dosta, ali on traži više. Takvi su bljedokošci.— A neke je ljude Veliki Duh stvorio s kožom sjajnijom i crveni-jom od onoga sunca — nastavi Magua, upirući prstom u izvor svje-

. t lnst i koi i sp nrobi iao kroz mapierm atmosferu naH horizontom.


— Ove je on udesio prema svojem vlastitom uzoru. Dao im je ovajotok, kako ga je pokrio drvećem i kako ga je napunio zvijerima.Vjetar im je iskrčio čistine, sunce i kiše dali su da im sazriju plodovi. A snijeg im je došao reći da budu zahvalni. Sto su im trebaliputovi da po njima putuju? Oni su gledali kroz brežuljke. Dok sudabrovi radili, oni su ležali , u sjeni, i promatrali ih. Vjetrovi suih hladili ljeti, a zimi su im krzna držala toplinu. Ako su se medusobom borili, bilo je to da dokažu da su muževi. Bili su hrabri, bilisu pravedni, bili su sretni.Tu govornik stade i opet pogleda oko sebe je li njegov govor pobu-dio simpatije slušatelja. Svugdje je nailazio na oči uperene u njega, glave uspravne, nosnice raširene, kao da se svaki pojedinac poka-zuje spreman i kadar da popravi zlo koje je učinjeno njegovoj rasi.—Ako je Veliki Duh dao razne jezike svojoj crvenoj djeci — nastavi tihim, još uvijek melankoličnim glasom — bilo je to zato da bi ihsve životinje mogle razumjeti. Neke je postavio u snijeg, zajedno snjihovim rođakom, medvjedom. Neke je stavio blizu zalaza sunca,na putu do lovišta blaženih. Neke na zemlju oko slatkih jezera, alisvojim najvećima i najdražima dao je pijesak slanih jezera. Znaju limoja braća ime toga osobito ljubljenoga naroda?—To su Lenapel — začuje se iz dvadeset živahnih grla u jedanglas.—To su Lenni Lenape! — odgovori Magua, praveći se kao da spušta glavu u znak poštovanja njihove prijašnje veličine.—To su plemena Lenape! Sunce se dizalo iz vode koja je bila slana, a zalazilo u vodu koja je bila slatka, i nikad im se nije skrivaloočima. Ali zašto moram ja, Huron iz šuma, govoriti mudrom narodu o njegovim predajama? Zašto da ih podsjećam na nepravde,na njihovu davnu veličinu, na njihova djela, na njihovu slavu, nanjihovu sreću, pa na njihove gubitke, na njihove poraze, na njihovubijedu? Zar nema među vama nijednoga koji je sve to vidio, kojizna da je sve to istina? Svršio sam. Moj jezik šuti jer je moje srceod olova. Slušam.Kad je glas govornikov iznenada zamuknuo, sva se lica i sve oči kao jednim pokretom obrate prema časnom Tamenundu. Od trenutka kad je sjeo na svoje mjesto, pa do ovoga časa usne se starčeve nisu razmakle, pa je jedva odavao i najmanji znak života. Sjedio je po-gnut od slabosti i. kako se činilo nimalo sviestan okoline u koioi se

Posljednji Mohikanac Dvadeset deveto poglavlje

nalazio, i to tijekom cijeloga uvodnog prizora u kojem je vještina izviđačeva tako jasno izišla na vidjelo. No, na dobro postavljene modulacije Maguina glasa odavao je stanovitim znacima da sluša, a jednom je ili dvaput pače podigao glavu kao da želi bolje čuti. A kad je spretni Huron poimenično spomenuo njegov narod, same se vjeđe starcu podignu te on pogleda mnoštvo s odsutnošću duha i onim bezizražajnim načinom za koji bi se moglo pomisliti da do-lazi od kakve sablasti. Onda se pškuša dići. Njegovi mu pratioci pomogoše i on uspije stati na noge. Njegovo je držanje svojim do-stojanstvom ulijevalo poštovanje, premda je od slabosti klecao.— Tko zove djecu Lenapa? — progovori dubokim, grlenim glasomkoji se neobično dobro čuo jer je čitavo mnoštvo kao bez daha šu-tjelo i slušalo. — Tko govori o prošlim stvarima? Ne postaje li jajecrvom, crv muhom, a ova konačno pogiba? Sto ima smisla govoritiDelavarima o dobru koje je prošlo? Bolje je zahvaliti Manituu zaono što je ostalo.— To je jedan Wyandot koji govori — reče Magua stupivši bližepriprostom uzdignutom mjestu gdje je starac stajao — Tamenun-dov prijatelj.— Prijatelj! — odgovori mudrac čije su se tamne obrve i čelo naborali, dajući mu nešto od one strogosti koja je njegove oči činilatako strašnima dok je bio u muževnoj dobi. — Zar su Mingi vladarisvijeta? Sto dovodi Hurona ovamo?— Pravda. Njegovi su zarobljenici kod njegove braće i on dolazi poono što je njegovo.Tamenund okrene glavu jednomu od svojih pratilaca te posluša kratko razjašnjenje što mu je ovaj dao. Onda se obrati molitelju, pogleda ga jedan časak s dubokom pažnjom i odgovori mu glasom tihim i nevoljkim:— Pravda je zakon velikoga Manitua. Djeco moja, dajte strancuhrane. Onda, Hurone, uzmi što je tvoje pa idi svojim putem.Pošto je izrekao tu svečanu presudu, patrijarh sjedne i opet zaklopioči kao da mu se bolje sviđaju slike njegova zrelog iskustva negovidljive stvari ovoga svijeta. Nije bilo Delavara koji bi bio tolikoodvažan da se usudi gunđati protiv takve odluke, a još manje oprijeti joj se. Samo što je starac izustio te riječi, već četiri-pet mladihratnika stupiše iza Heywarda i izviđača pa im obaviše remenje takobrzoj vješto okOJCuJku da SU Za tili Čas bili snutani Hevu/arrl i> hio

tako zaokupljen svojim dragim i gotovo onesviještenim teretom da mu nije došlo ni do svijesti što to namjeravaju dok nisu izvršili svoju nakanu. Izviđač pak smatrao je čak i neprijateljska plemena Delavara nekom višom rasom pa se podvrgao vezanju bez otpora. No, možda držanje izviđačevo ne bi bilo tako pasivno da je potpu-no razumio jezik naprijed spomenutog razgovora. Magua zaokruži pobjedničkim pogledom oko sebe, a onda istom pristupi izvođenju svoje namjere. Kako je vidio da muškarci nisu bili u mogućnosti pružiti ikakav otpor, obrati svoj pogled najprije onoj do koje mu je bilo najviše stalo. Ćora je dočekala njegov pogled tako mirna i čvrsta oka da mu se odlučnost počela kolebati. No onda, sjetivši se svoga prijašnjeg lukavstva, on primi Alicu iz ruku ratnika na koga je bila naslonjena te, mignuvši Heywardu da ga slijedi, mahne okupljenom mnoštvu da ga propusti. Ali Ćora, umjesto da se pokori njegovu nalogu kako je očekivao, padne na koljena pred noge patrijarhu, podigne svoj glas i zavapi:— Pravedni i časni Delavare, utječemo se tvojoj mudrosti i moćiza milost! Ogluši se riječima one prevarne i besavjesne nemanikoja truje tvoje uši lažima, samo da zasiti svoju žeđ za krvlju! Ti,koji si dugo živio i koji si vidio zlo ovoga svijeta, moraš znati kakose nesretnicima ublažuje bijeda.Oči se starčeve s mukom otvore te on još jednom pogleda mnoš-tvo. Kad je prodorni glas moliteljice dopro do njegova uha, on polagano okrene oči prema njoj i čvrstim ih pogledom zaustavi na njoj. A tu Ćora kleči pred njim, ruke joj stisnute jedna o drugu, a obje pritisnute o grudi, i tako pruža sliku krasna, živa primjerka svoga spola, koji s nekim svetim poštovanjem uzdiže svoje oči do njegova uvelog, ali dostojanstvenog lica. Izraz se na Tamenundovu licu sve više i više mijenja, i dok se tako divi djevojci, gubi se ona bešćutnost i odjednom zablista onaj um koji je sto godina prije prenosio njegov mladenački žar na brojne skupine Delavara. Digne se bez ičije pomoći i naoko bez ikakva truda te upita glasom koji je svojom čvrstoćom zapanjio sve slušatelje:— Tko si ti?— Žena. Žena mrskoga roda, ako tako želiš, Yengee. Ali žena kojati nikada nije ništa učinila na žao i koja ne bi mogla ništa na žaoučiniti tvomu narodu sve da i hoće; žena koja moli pomoć.

^------T?f»rit^» mi Ai&m r-»-ir\io ______ nictni/i t-».-»i-t-iior\\ molinllva Onima OKO

Posljednji Mohikanac Dvadeset deveto poglavlje

sebe, premda mu je pogled još uvijek bio prikovan na Ćoru koja je pred njim klečala — recite, gdje su Delavari logorovali?— Na irokeškim bregovima, s druge strane bistrih izvora Horica-na.— Mnoga su užarena ljeta došla i prošla — nastavi mudrac —otkad sam pio vodu s mojih vlastitih rijeka. Djeca su Minquona>najpravedniji bijeli ljudi, ali oni su žedni, pa su ih uzeli sebi. Zarnas tako daleko slijede? *— Mi ne slijedimo nikoga, mi ne tražimo ništa — odgovori Ćora.— Zarobljeni smo protiv naše volje i dovedeni ovamo među vas,i mi ne tražimo drugo nego da nam se dopusti da mirno pođemosvojim putem. Zar ti nisi Tamenund, otac, sudac, gotovo bih reklaprorok ovoga naroda?— Ja sam Tamenund od mnogo dana.— Prošlo je sada sedam godina kako je jedan od tvojih ljudi paona milost i nemilost u ruke jednom bijelom poglavici na granicipokrajine. On je tvrdio da je od krvi dobroga i pravednoga Tame-nunda. »Idi«, rekao mu je bijeli čovjek, »zbog tvoga rođaka ti sislobodan«. Sjećaš li se imena toga engleskoga ratnika?— Sjećam se, dok sam još bio nasmijani dječak — odvrati patrijarh, s nekim neobičnim sjećanjem na davna vremena — stajaosam na pijesku morskoga žala i vidio kako dolazi od izlaza suncaveliki čun s krilima koja su bila bjelja od labudovih i šira od krilanekoliko orlova.— Ne, ne, ja ne govorim o tako dalekim vremenima, nego o usluzišto ju je jednom tvom rođaku učinio jedan moj, a čega se možesjetiti i najmlađi ratnik.— Je li to bilo onda kad su se Yengeese i Nizozemci borili za dela-varska lovišta? Onda je Tamenund bio poglavica pa je prvi zamijenio luk i strijelu za munju bljedokožaca...

1. Delavari su Williama Penna (osnivača države Pennsvlvanije, op. prev.) nazivali Minquon pa kako se on u svojim poslovima s njima nikada nije poslužio nasiljem ni nepravdom, visoko su ga cijenili. Svi se Amerikanci s pravom ponose svojim podrijetlom, jer mu valjda nema ravna na svijetu, ali stanovnici država Pennsvlvania i Jersev imaju još više razloga nego pripadnici ma koje druge djžavejiasejjiče svojim ptgcjrna,jer ovi nisu učinili nikakve

— Ni onda još — prekine ga Ćora. — Mnogo godina kasnije. Govorim o stvari od jučer. Zacijelo, zacijelo je nisi zaboravio.— I to je bilo tek jučer — nastavi starac s patosom punim ganuća— kad su djeca Lenapa bili gospodari svijeta. I ribe slanoga jezera,i ptice, i zvijeri, i Mengvi iz šuma priznavali su ih svojim sagamo-rima.Ćora razočarana prigne glavu te se sva ogorčena časak borila sa svo-jom tugom. Onda podigne svoje lijepo lice i sjajne oči pa nastavi glasom jedva manje prodornim od nadzemaljskoga glasa samoga patrijarha:— Reci mi, je li Tamenund otac?Starac spusti pogled na nju sa svoga uzvišenoga mjesta s dobro-stivim smiješkom na istrošenom licu, a onda zaokruživši okom po cijeloj skupštini odgovori:— Cijeloga naroda.— Za sebe ne tražim ništa. Kao kod tebe i kod tvojih, časni poglavico — nastavi ona pritišćući grčevito ruke o srce i puštajući da jojglava ponikne dok joj zažareni obrazi nisu bili skriveni u tamnim,sjajnim uvojcima koji su joj u neredu padali na ramena — prokletstvo je mojih predaka palo na njihovo dijete. No, tamo je jednakoja sve dosad nije upoznala nemilost neba. Ona je kći staroga ishrvanoga čovjeka čiji su dani pri kraju. Ona ima mnoge, mnogekoji je ljube i ona je previše dobra, previše dragocjena da padnežrtvom jednoga zlikovca.— Znam da su bljedokošci ponosan i gladan rod. Znam da oni netvrde samo da imaju zemlju, nego tvrde da je posljednji od njihoveboje bolji nego sahemi1 crvenih ljudi. Psi i gavrani njihovih plemena — nastavi ozbiljni stari poglavica, ne obazirući se na ranjenudušu svoje slušateljice kojoj se glava od sramote gotovo zabila uzemlju dok je dalje tako govorio — lajali bi i graktali prije nego štobi uzeli u svoj wigwam ženu kojoj krv nije boje snijega. No, nekase ne hvale preglasno pred licem Manitua. Oni su ušli u zemljukod izlaza sunca, pa bi mogli izaći iz nje gdje zalazi sunce. Cestosam vidio kako su skakavci obrstili lišće s drveća, ali uvijek je opet

nlpmpnima srrr...1. Naziv

Posljednji Mohikanac Trideseto poglavlje

došlo vrijeme cvata.— Tako je — reče Ćora i uzdahne duboko kao da se budi iz nekezanesenosti te zabaci zamahom glave svoj sjajni veo, a vatreno jojje oko bilo u opreci sa smrtnim bljedilom lica — ali zašto ne smijemo mi pitati. Ima tu još jedan od tvoga naroda koji nije dovedenpred tebe. Prije nego što dopustiš da Huron pobjednički kreneodavde, daj njemu da govori. :

Kad je jedan od Tamenundovih pratilaca vidio da se on sumnjičavo ogledava, reče mu:— To je zmija, crvenokožac pod plaćom Yengeesea. Mi ga čuvamoza mučenje.— Neka dođe.Nato se Tamenund još jednom spusti na svoje sjedište, a onda, dok su se mladi spremali izvršiti taj nalog, zavlada takva duboka tišina da se jasno čulo kako lišće, koje se njihalo pod laganim jutarnjim povjetarcem, šušti u obližnjoj šumi.

Trideseto poglavljeAko me odbijete, sramota je za vas zakon]

Nema snage u zakonima mletačkim: Tražim presudu; recite, hoću li je dobiti?

Mletački trgovac

Tjeskobna je tišina potrajala nekoliko minuta i nikakav je ljudski glas nije prekinuo. Onda se valoviti krug mnoštva otvorio pa opet zatvorio, a Unkas je stajao u sredini. Sve one oči koje su dosad radoznalo promatrale lice mudraca, kao vrelo sve njihove mudro-sti, okrenuše se istoga časa pa se u potajnom divljenju zadubiše u uspravni, gipki, besprijekorni lik zarobljenikov. Ali ni prisutnost onih medu kojima se našao, ni isključiva pažnja koju je na sebe privukla njegova osoba, ne uzmogoše nipošto pokolebati samopo-uzdanje mladoga Mohikanca. Promišljeno se i pažljivo ogledao na sve strane. Opazio je samo neprijateljske izražaje koji su se ocrta-vali na licima poglavica, no ostao je pritom jednako miran kao da se susretao s radoznalim pogledima djece. A kad je u tom pono-snom promatranju pao njegov pogled na lik Tamenundov, oko mu se zadržalo na njemu kao da sva ostala okolina za njega ne postoji. Onda se približi lakim i nečujnim korakom sve do uzvisine te sta-ne upravo pred sjedište mudraca. Tu ostane stojeći, no starac se na njega nije uopće osvrtao, premda je on starca oštro promatrao. Konačno starca jedan od pratilaca upozori na prisutnost zaroblje-nikovu.

~- Kojim jezikom govori zarobljenik s Manituom? — upita patri-jarh ne otvarajući oči. .r^fiiMin kojim §u govojjji njegovi ogL— pdgovori Unkas na jeziku


Na tu iznenadnu i neočekivanu izjavu prođe mnoštvom tih, bijesanpovik koji bi se posve dobro mogao usporediti s gunđanjem lavakad se u njemu probudi prva srdžba kao predznak strašnoga gnjeva. Odgovor je jednako snažno djelovao i na starca, iako je on todrugačije pokazivao. Rukom pokrije oči, kao da ih želi poštedjetiod tako sramotnog prizora, te ponovi tihim, grlenim glasom riječikoje je upravo čuo. ..— Delavari! Živio sam dosta dugo da vidim kako su plemena Le-napa bila protjerana od svojih oganja vijećanja i raštrkana kao razbijena jelenja stada među irokeškim brdinama! Vidio sam kakosjekire stranoga naroda sijeku šume po dolinama što su ih nebeskivjetrovi poštedjeli! I zvijeri, koje jure po brdinama, i ptice, kojelete povrh drveća, vidio sam kako žive u wigwamima ljudi. No, nikada još nisam vidio Delavara tako niskoga da bi dogmizao, poputzmije otrovnice, u logor svoga naroda.— Ptice pjevice otvorile su svoje kljunove — odvrati Unkas naj-nježnijim zvucima svoga melodioznoga glasa — a Tamenund je čuonjihov pjev.Starac se osupnu, prigne glavu na stranu, kao da želi uhvatiti zvu-kove kakve melodije koja odmiče.— Sanja li Tamenund? — povikne. — Kakav to glas dopire donjegova uha? Zar su zime krenule natrag? Hoće li opet ljeto doćidjeci Lenapa?Svečani muk pun poštovanja nastupi poslije te nesuvisle provale riječi s usana delavarskoga proroka. Njegov je narod svodio njegov nerazumljiv govor na jedan od onih tajnovitih njegovih razgovo-ra za koje su vjerovali da ih vodi s nekim višim bićem, pa su sa strahopočitanjem čekali daljnji razvoj. No, nakon strpljive stanke jedan od dvojice staraca, opazivši da je mudracu izmaklo sjećanje na predmet koji se raspravljao, usudi se podsjetiti ga na prisutnost zarobljenika.— Lažni Delavar dršće jer se boji čuti riječi Tamenundove — reče.— On je pseto koje tuli kad mu Yengeesi pokazuju trag.— A vi — odvrati Unkas, pogledavši strogo oko sebe — vi ste pseta koja cvile kad im Francuzi dobacuju ostatke svoje divljači!Dvadesetak noževa zablista u zraku i isto toliko ratnika poskoči nanoge na taj zajedljiv, ali možda zasluženi odgovor, no pokret rukom

Trideseto poglavlje

mir. Vjerojatno bi mu to teže bilo da nije Tamenund kretnjom pokazao da želi opet govoriti.— Delavare — nastavi starac — slabo zaslužuješ to ime. Moj narod nije za mnogo zima vidio vedroga sunca, a ratnik koji ostavlja svoje pleme, koje je obavijeno oblacima, dvostruki je izdajnik. Zakon Manitua je pravedan. On jest takav; dok rijeke teku, dok bregovi stoje, dok cvijeće na drveću cvate, mora tako biti. On je vaš, djeco moja, činite s njim što je pravo!Nitko nije maknuo ni rukom ni nogom, nitko nije glasnije udahnuo nego obično sve dok nije posljednja riječ odluke pala s usta Tame-nundovih. Ali onda zaori opći osvetnički krik gotovo u isti mah iz svih grla naroda, strahovit predznak okrutnih namjera. Usred te dugotrajne divlje buke jedan poglavica objavi povišenim glasom da se zarobljenik osuđuje na strašno mučenje vatrom. Krug se po-remeti i povici se užitka pomiješaju s gužvom i grajom priprava. Heyward se stane očajnički boriti sa svojim zarobljivačima. Oko Sokolovo baci tjeskoban pogled oko sebe, s izražajem neobične ozbiljnosti, a Ćora se ponovno baci pred noge patrijarhu, moleći milost od njega.Sve to vrijeme kušnje Unkas je jedini zadržao svoj mir. Promatrao je sve priprave čvrsta oka, a kad su mu mučitelji pristupili da ga pograbe, on ih dočeka sigurna i čvrsta držanja. Jedan od njih, po mogućnosti još bješnji i divljiji od ostalih, uhvati lovačku košulju mladoga ratnika te mu je jednim jedinim pokretom ruke strga s tijela. Onda s vriskom divljačkog užitka skoči do neotporne žrtve da je odvede do stupa mučenja. No, u tom trenutku kad su čuv-stva čovječnosti možda bila najdalje od njega, divljak se zaustavi u svojoj namjeri tako iznenada kao da se neka nadzemaljska sila zauzela za Unkasa. Činilo se da će zjenice Delavarove iskočiti iz svojih udubina, usta su mu se rasklopila, a cijelo se lice ukočilo od zabezeknutosti. Dižući ruku polagano i odmjereno, on upre prstom u grudi zarobljenikove. Njegovi se drugovi u čudu okupe oko njega i svačiji se pogled kao i njegov upilji u mali lik kornjače koji je bio jasnom modrom bojom divno istetoviran na grudima zarobljenikovim.Samo je jedan čas Unkas uživao u svom trijumfu, nasmijavši se hladno cijelom prizoru. Onda razmakne mnoštvo polaganom,

. • 1 1 - 1 • 1 v■ „„nrilorlfc*i-r\ir\rt-t ni Lr*=» cH im c Ym\ NaiTrUim Hi-ynnipm nanniMi i


pred sav narod te progovori glasom koji je nadjačao žamor divlje-nja što se širio mnoštvom.— Muževi Lenni Lenapa! — usklikne. — Moj rod drži zemlju! Vašeslabo pleme stoji na mojim stupovima! Koja bi vatra, zapaljena odDelavara, mogla spaliti dijete mojih otaca? — dodade pokazujućiponosno na jednostavni grb na svojoj koži. — Krv, koja dolazi odtakvoga soja, pogasila bi vašu vatru! Moj je rod djed naroda!— Tko si ti? — upita Tamenund*digavši se više zbog neobičnihzvukova što ih je čuo, nego zbog značenja riječi zarobljenikovih.— Unkas, sin Čingečgukov — odgovori zarobljenik skromno,okrenuvši se od naroda i prignuvši glavu u znak poštovanja preddostojanstvom i godinama starčevim — sin velikoga Unamisa1.— Čas je Tamenundov blizu! — klikne mudrac. — Dan je konačnodošao zamijeniti noć! Hvala neka je Manituu što ima ovdje netkotko će zauzeti moje mjesto uz vatru vijeća. Unkas, dijete Unkaso-vo je pronađeno! Neka oči umirućeg orla počivaju na suncu kojese diže!Mladić se popne lagano, ali ponosno na uzvisinu gdje ga je moglo vidjeti cijelo uzbuđeno i začuđeno mnoštvo. Tamenund ga je dosta dugo zadržao u svojoj blizini te se zadubio u svaku crtu njegova finog lica sa zanesenim pogledom čovjeka koji se sjeća dana sreće.— Je li Tamenund dječak? — usklikne konačno zapanjeni mudrac.— Zar sam samo sanjao o tolikim snjegovima, o tome da je mojnarod raštrkan poput pijeska što ga voda valja, i o Englezima kojihima više nego lišća na drveću! Luk i strijela Tamenundova ne moguviše zaplašiti jelena, ruka mu se osušila poput grane mrtva hrasta,puž bi bio brži od njega u trku, a ipak Unkas stoji pred njim onakavkakav se borio s njime protiv bljedokožaca! Unkas, jaguar svogaplemena, najstariji sin Lenapa, najmudriji sagamore Mohikanaca!Recite mi, o vi Delavari, zar je Tamenund spavao stotinu zima?Tišina i duboka šutnja nakon ovih riječi dovoljno pokazaše dubokopoštovanje s kojim je narod primio govor patrijarhov. Nitko se nijeusudio ma što odgovoriti, nego su svi bez daha slušali što će daljebiti. No, Unkas je, gledajući u lice starčevo s ljubavlju i pošto-

Trideseto poglavlje

vanjem djeteta mezimčeta, smatrao da priliči njegovu visokom i priznatom činu da odgovori.— Četiri su ratnika njegova roda živjela i umrla — reče — otkakoje Tamenundov prijatelj vodio svoj narod u bitku. Krv kornjače tekla je u žilama mnogih poglavica, ali svi su se vratili natrag u zemljuiz koje su proizašli, osim Čingečguka i njegova sina.— Istina je, istina je — odvrati mudrac kojemu je bljesak sjećanjarazbio sva ugodna maštanja te ga smjesta vratio u svijest o pravojpovijesti njegova naroda. — Naši su mudri ljudi uvijek govorili dase dva ratnika pravoga roda nalaze u brežuljcima Yengeesea. Zaštosu njihova sjedišta uz vatru vijeća Delavara bila tako dugo prazna?Na te riječi mladić podigne glavu, koju je sve dosad iz štovanjadržao malo prignutu, te progovori glasno da bi ga sav narod mogaočuti, kako želi jednom zauvijek razjasniti politiku svoje porodice.— Nekoć smo spavali tamo gdje smo mogli čuti slano jezero kakogovori u svojoj srdžbi. Onda smo bili vladari i sagamori nad tomzemljom. No, kad se na svakom potoku viđao po jedan bljedo-kožac, mi smo slijedili divljač natrag prema rijeci našega naroda.Delavari su bili otišli. Malo je njihovih ratnika ostalo da piju vodurijeke koju su tako voljeli. Onda su rekli moji oci: »Ovdje ćemo loviti. Vode rijeke polaze u slano jezero. Ako krenemo prema suncukoje zalazi, naći ćemo rijeke koje teku u velika jezera slatke vode,tu će Mohikanac umrijeti, kao što umiru ribe jezera u bistrim izvorima. Kad Manitu bude spreman i kad bude rekao: dođi!, mi ćemoslijediti rijeku do jezera i opet ćemo preuzeti što je naše«. Takvoje, Delavari, vjerovanje djece Kornjače. Naše se oči okreću premasuncu koje izlazi, a ne prema suncu koje zalazi. Mi znamo odakleono dolazi, ali ne znamo kuda polazi. S time je dosta.Muževi su Lenapa slušali njegove riječi sa svim onim poštovanjem što ga zna ulijevati povjerenje, nalazeći neku posebnu čar i u sa-mom slikovitom govoru u koji je mladi sagamore zagrnuo svoje misli. Unkas je sam pratio učinak svoga kratkog razjašnjenja razu-mnim pogledom te je pomalo napuštao svoje autoritativno držanje kad je primijetio da su njegovi slušatelji zadovoljni. Preletio je nato očima preko šutljivoga mnoštva koje se okupilo oko uzvišenoga sjedišta Tamenundova, pa je tek tada opazio Oko Sokolovo koji je bio sputan. Brzo krene sa svoga mjesta, protisne se do prijateljana nre>rprroirči cam rpmmiip Krîm i ct-rlifim T-amaVintn SVOM Ž


mahne mnoštvu da se razmakne. Indijanci ga šutke poslušaju te se opet poredaju u krug, kako su stajali prije nego što se on među njima pojavio. Unkas uzme izviđača za ruku i odvede ga pred noge patrijarha.

— Oče — reče mu — pogledaj ovoga bljedokošca: to je pravedančovjek i prijatelj Delavara.— Je li on sin Minquona?— Nije, on je ratnik, poznat Yengee*sima. a strašan Makvima.— Koje je ime stekao svojim djelima?— Mi ga zovemo Oko Sokolovo — odgovori Unkas posluživši sedelavarskim izrazima — jer njegov nišan nikada ne promaši. Mingiga bolje poznaju po smrti koju zadaje njihovim ratnicima. Za njihje on Dugački Karabin.— La Lonque Carabinel — usklikne Tamenund otvorivši oči tepromatrajući strogo izviđača. — Moj sin nije dobro učinio kad gaje nazvao prijateljem.— Ja tako nazivam onoga koji se kao takav pokazuje — odvratimladi poglavica vrlo mirno, ali čvrsta držanja. — Ako je Unkas

- dobro došao među Delavarima, onda je Oko Sokolovo kod svojih prijatelja.— Bljedokožac je ubio moje mlade ljude, njegovo je ime velikozbog udaraca što ih je nanio Lenapima.— Ako je Mingo to šapnuo u uho Delavara, samo je pokazao da jeptica pjevica —javi se izviđač koji je smatrao da je sada došao časda se brani od tih uvredljivih objeda, a govorio je jezikom čovjekakome se obraćao, no mijenjajući njegove indijanske figure na svojosebujan način. — Nisam čovjek koji bi poricao da sam ubijao Ma-kve, pa i kod njihovih oganja vijećanja, ali da je moja ruka znaliceikada pogodila Delavara, to se protivi razlozima moga raspoloženjakoje je prijateljsko i prema njima i prema svemu što pripada njihovu narodu.Tiho povlađivanje začu se među ratnicima; pogledaše jedan drugo-ga kao ljudi koji tek sada počinju uviđati svoju zabludu.— Gdje je Huron? — upita Tamenund. — Je li on začepio mojeuši?Maguine osjećaje za vrijeme toga prizora, iz kojega je Unkas izašao pobjednikom, lakše je zamisliti, nego što se mogu opisati. Odazovese DOZIVU i Stuni nrlvamn nrprl T-iatriiar4-.o ...

Trideseto poglavlje

— Pravedni Tamenund neće zadržati — reče — što mu je Huronposudio.— Reci mi, sine moga brata — reče mudrac, izbjegavajući mrkolice Lukavoga i gledajući radije u iskrenije crte Unkasova lica —ima li taj stranac pobjedničkog prava nad tobom?— Nema. I jaguar može zapasti u zamke što su ih postavile žene,ali on je snažan, pa zna kako će proći kroz njih.— A »La Longue Carabine«?— Smije se Mingima. Dođi, Hurone, i pitaj svoje squawe kakve jeboje medvjed!— A stranac i bijela djevojka koji su došli zajedno u moj logor?— Trebaju putovati dalje slobodnom stazom.A žena koju su Huroni ostavili kod mojih ratnika? Sada Unkas ne odgovori ništa.— A žena koju je Mingo doveo u moj logor? — ponovi Tamenundstrogo.— Ona je moja! — povikne Magua mašući glavom pobjedničkiprema Unkasu. — Mohikanče, ti znaš da je moja.— Moj sin šuti — reče Tamenund nastojeći pročitati izražaj na licumladića koji se pun tuge okrenuo na drugu stranu.— Tako je — glasio je tihi odgovor.Nastupi kratka i teška stanka za koje se moglo opaziti kako mnoš-tvo i protiv volje priznaje opravdanost Mingova zahtjeva. Konačno mudrac, o kome je jedinom ovisila odluka, progovori čvrstim gla-som:— Idi, Hurone!— Onako kako je došao, pravedni Tamenunde — upita lukavi Magua — ili s rukama ispunjenima vjerom Delavara? Wigwam Lukavoga Lisca je prazan. Učini ga da bude jak s onim što je njegovo.Starac promisli jedan časak, a onda, nagnuvši glavu prema jednomod svojih časnih pratilaca, upita:— Jesu li moje uši otvorene?— Istina je.— Je li ovaj Mingo poglavica?— Prvi u svom narodu.— Djevojko, što hoćeš? Veliki te ratnik uzima za ženu. Pođi i tvojrod neće izumrijeti.


— nego da se ovako ponizi.— Hurone, njezin je duh u šatorima njezinih otaca. Djevojka kojanije voljna, čini nesretni wigwam.— Ona govori jezikom svoga naroda — odvrati Magua promatrajući svoju žrtvu izrazom jetke ironije. — Ona pripada rodu trgovacapa će trgovati za dobar ishod. Neka Tamenund izgovori riječi.— Uzmi wampum i našu ljubav.— Ništa neće Magua ponijeti odavde, osim onoga po što je došaoovamo.— Onda pođi s onim što je tvoje. Veliki Manitu zabranjuje da De-lavar bude nepravedan.Magua stupi naprijed te pograbi zarobljenicu čvrsto za ruku, a Ćora, koja je vidjela da bi opiranje bilo uzaludno, spremi se da se prepusti svojoj sudbini bez otpora.— Stani, stani! — povikne Duncan skočivši naprijed. — Hurone,imaj milosti! Otkupnina za nju učinit će te bogatijim nego je igdabio itko za koga se znalo iz tvoga naroda.— Magua je crvenokožac, on ne treba zrnca bljedokožaca.— Zlato, srebro, prah, olovo, sve što ratniku treba, bit će u tvomwigwamu, sve što dolikuje velikom poglavici.— Lukavi je vrlo jak — povikne Magua, žestoko tresući rukomkojom je pograbio podlakticu Ćore koja se nije opirala — on imasvoju osvetu!— Moćna Providnosti! — usklikne Heyward sklapajući ruke ukrajnjem strahu — može li se ovo podnijeti! Tebi se, pravedni Ta-menunde, obraćam za milost!— Delavar je svoju riječ izrekao — odvrati mudrac zaklapajući očii spusti se na svoje sjedište kao da je izmoren od duševnih i tjelesnih napora. — Muževi ne govore dva puta.— Da poglavica ne smije tratiti svoje vrijeme na to da opozivljeono što je jednom kazao, samo je razborito i pametno — javi seOko Sokolovo mignuvši Heywardu da šuti — ali je razborito i zasvakoga ratnika da dobro promisli prije nego što će udariti toma-hawkom u glavu svoga zarobljenika. Hurone, ja te baš ne volim,a ne bih mogao ni reći da je ikoji Mingo primio mnogo usluga izmojih ruku. Naprotiv, može se mirno reći: ako se ovaj rat uskorone svrši, još će se mnogo vaših ratnika sresti sa mnom u šumama.

__ J_l_____ ________• 1:

Trideseto poglavlje

cu, kao što je ona, u svoj logor ili da povedeš nekoga, kao što sam ja, za koga bi se tvoj narod vrlo obradovao da ga može vidjeti golih ruku.— Hoće li Dugi Karabin položiti svoj život za ovu ženu? — upitaMagua oklijevajući, jer se već bio spremio da sa svojom žrtvomode s toga mjesta.— Ne, ne, to nisam rekao — odvrati Oko Sokolovo povukavšise natrag s doličnom diskrecijom kad je opazio kako je požudnoMagua slušao njegov prijedlog. — To ne bi bila pravedna zamjenada se dade ratnik u najboljim godinama i kada je najkorisniji, pamakar i za najbolju ženu na cijeloj granici. Ja bih mogao pristati dase povučem u zimski logor, barem šest tjedana prije nego što lišćepadne, pod uvjetom da pustiš djevojku na slobodu.Magua zanijeka glavom te nestrpljivo dade znak mnoštvu da se pomakne i da ga propusti.— E pa onda dobro — dometne izviđač s izrazom čovjeka kojipromišlja i koji još nije posve stvorio odluku — ubacit ću SmrtDivljači u posao. Možete se osloniti na riječ iskusnoga lovca da tojpušci nema ravne po svim pokrajinama.Magua se još uvijek nije udostojio odgovoriti, nego je nastojao ra-zmaknuti mnoštvo.— Možda — doda izviđač koga je pomalo ostavljala hinjena hladnoća, i to u istom razmjeru u kojem je onaj drugi pokazivao potpunu ravnodušnost prema predloženoj zamjeni — da se obvežemda ću naučiti vaše mlade ljude pravoj vrijednosti toga oružja, možda bi to izgladilo onu malu razliku u cijeni.Magua bijesno zatraži da ga Delavari propuste jer su se još uvijek skanjivali otvoriti nerazdvojivi pojas oko njega, sve u nadi da će on možda ipak prihvatiti prijateljske prijedloge. No, Lisac im pogle-dom zaprijeti da će i opet morati apelirati na nepogrešivu prave-dnost njihova proroka.— Što je određeno, mora se prije ili kasnije izvršiti — reče OkoSokolovo, pogledavši snuždenim i poniznim okom Unkasa. — Tajlupež zna svoje prednosti pa će ih iskoristiti! Bog te blagoslovio,dječače, ti si našao prijatelja među svojim prirodnim rođacima inadam se da će se oni pokazati tako vjerni kao oni s kojima si sedosad sretao, a koji nemaju indijanske primjese u krvi. Sto se mene


da će se ti ugursuzi jednom domoći moga skalpa, pa stoga dan ili dva ne znače mnogo u vječnom tijeku vremena. Bog te blagoslovio— dometne tvrdi lovac, nagnuvši glavu časkom na stranu, a ondaokrenuvši je opet prema mladiću s ozbiljnim pogledom.— Ljubio sam vas obojicu, i tebe i tvoga oca, Unkase, premda našakoža nije iste boje i premda su nam svojstva ponešto različita. Recisagamoru da ga nisam nikada izgubio iz vida, ni onda kad sam biou najvećoj neprilici, a što se tebe tiče, misli pokadšto na mene, kadse budeš nalazio na povoljnom tragu, i budi siguran, dječače, akoima jedno nebo, ili dva, na drugom će svijetu postojati neke stazena kojima će se pošteni ljudi moći sresti. Pušku ćeš naći na mjestugdje smo je skrili; uzmi je i zadrži je, mene radi. I poslušaj me,momče] Kako tvoje osobine tebi ne poriču pravo na osvetu, samoje vrši prilično izdašno na Mingima; to će ti možda ublažiti bol štosi mene izgubio i olakšat će ti srce. Hurone, primam tvoju ponudu,oslobodi ženu. Ja sam tvoj zarobljenik!Prigušen, ali ipak dovoljno razgovijetan šapat odobravanja začuje se među mnoštvom na taj velikodušni prijedlog. Pa i najdivljiji od delavarskih ratnika pokazaše radost nad muževnošću namjeravane žrtve. Magua je stao i jedan časak oklijevao, a to vrijeme, može se reći, obuzela je sve prisutne tjeskoba; no onda, bacivši pogled na Ćoru, s izražajem u kojem su se bijes i divljenje čudno sjedinili, on stvori konačnu odluku. Zamahnuvši glavom natrag, pokaže svoj prezir nad tom ponudom te progovori čvrstim i staloženim glasom:— Lukavi je Lisac velik poglavica, on ima samo jednu misao. Dođi!— dometne položivši malo previše familijarno ruku na rame svojezarobljenice da je potakne da krene naprijed. — Huron nije brblja-vac; mi idemo!Na tu uvredu djevojka uzmakne u ponosnoj ženskoj suzdržljivosti, tamno joj oko zabljesne, a bujna joj krv navali, poput iznenadnoga sjaja sunca, sve do sljepoočica.— Vaša sam zarobljenica i kada dođe vrijeme, bit ću spremna ićimakar i u smrt. Ali nasilje je suvišno — progovori hladno, a onda,okrenuvši se odmah Oku Sokolovu, nastavi: — Plemeniti lovce!Hvala vam od svega srca. Vaša je ponuda uzaludna, a nije se ni mogla prihvatiti, ali možda mi možete učiniti uslugu još i veću nego

Trideseto poglavlje

šteno dijete! Nemojte je ostaviti dok je ne dovedete u nastambe civiliziranoga svijeta. Ne mogu reći — to govoreći stiskala je tvrdu ruku izviđačevu — da će vas naš otac nagraditi jer čovjek kakav ste vi, uzvišen je nad svaku ljudsku nagradu, ali on će vam biti za-hvalan i blagoslivljat će vas. I vjerujte mi, blagoslov pravedna stara čovjeka vrijedi nešto u očima Providnosti. Oh, da mogu u ovom strašnom času čuti blagoslov iz njegovih usta! — Glas joj časkom zape u grlu i ona zašuti, ali onda, stupivši korak bliže Duncanu koji je podržavao njezinu onesviještenu sestru, ona nastavi prigušeni-jim glasom u kojem su joj se osjećaji borili s prirodnim navikama njezina spola. — Ne trebam vam reći da čuvate dragocjenost što je držite u ruci. Vi je ljubite, Heywarde; to bi prikrilo tisuću pogre-šaka da ih ona ima. Ona je ljubazna, nježna, slatka, dobra, kako već ljudsko biće može biti. Nema ljage ni na njenoj duši ni na njenom tijelu, koja bi mogla i najponosnijega od vas odvratiti od nje. Ona je lijepa, oh kako je neizrecivo lijepa! — pritom položi svoju lijepu, ali možda ne tako nježnu ruku u turobnoj ljubavi na alabasterno čelo Alicino te odmakne zlatnu kosu koja joj je padala na obrve.— A eto, duša joj je čista i bez ljage; kao i koža. Mogla bih rećimnogo, možda više, nego bi hladni razbor odobravao, ali štedjetću sebe i vas...Glas joj postade posve nečujan, a lice joj se nagne nad sestrin lik. Poslije duga i vatrena cjelova ustade, a na licu joj se odrazivahu mrtvačke boje, premda se nijedna suza nije pojavila u njezinim grozničavim očima. Okrenu se i reče divljaku s jednakim pleme-nitim držanjem:— Sada, gospodine, ako vam je s voljom, slijedit ću vas.— Da, idite — povikne Duncan povjeravajući Alicu rukama jedneindijanske djevojke — idite, Magua, idite. Ovi Delavari imaju svoje zakone koji im zabranjuju da vas zadrže, ali mene, mene takavzakon ne veže. Idi, zlokobna nemani, što otežeš?Teško bi bilo opisati izražaj kojim je Magua primio tu prijetnju. Najprije je pokazivao divlju i očitu radost, ali se ova začas izgubila u izrazu lukave hladnokrvnosti.— Šume su otvorene — zadovoljio se da odgovori. — OtvorenaRuka može doći.— Stanite! — povikne Oko Sokolovo, pograbivši Duncana za ruku


veo bi vas u zasjedu i vaša smrt...— Hurone — prekine ga Unkas koji je, pokoravajući se strogimobičajima svoga naroda, pozorno i ozbiljno slušao sve što se odigravalo. — Hurone, pravednost Delavara dolazi od Manitua. Pogledajsunce. Ono se sada pomalja kroz gornje grane jela. Tvoj je putkratak i otvoren. Kad se sunce uspne iznad drveća, bit će ti ljudina tragu.— Čujem vranu! — usklikne Magua s podrugljivim podsmijehom.— Idite! — dometne, mahnuvši glavom prema mnoštvu koje sepolako razmaklo da ga propusti. — Gdje su suknje Delavara? Pustite ih da pošalju svoje strelice i svoje puške Wyandotima, ovi ćeimati meso divljači da jedu i kukuruz da ga okapaju. Pseta, kunići,tatovi, pljujem na vaslNjegove su oproštajne poruke svi saslušali s mrtvom, zloslutnom šutnjom, i pobjednički je Magua nesmetano krenuo u šumu uz svoju rezigniranu zarobljenicu, a zaštićen nepovredivim zakonima indijanske gostoljubivosti.

Trideset prvo poglavlje

Trideset prvo poglavljeFlue: Pljačkati prtljagu i ubijati pratioce! Pa to se protivisvim ratnim pravima: pamtite, to je najopakije zlodjelo

što se može desiti na svijetu.Kralj Henrik V

Dok su god njihov neprijatelj i njegova žrtva bili na vidiku, mnoš-tvo je ostalo nepomično, kao da je prikovano uz svoje mjesto ne-kom magičnom silom koja je sklona Huronu. No, onoga časa kad im se izgubio iz očiju, uzavrela je u njima snažna strast pa ih je silno uzbudila.Unkas je ostao na svom povišenom mjestu, a oči su mu bile pri-kovane za lik Corin sve dok nisu boje njezine haljine bile zastrte lišćem šume. Onda je sišao te je, krećući polagano kroz mnoštvo, iščezao u onoj istoj kolibi iz koje je prije kratkog vremena izišao. Nekoliko je ozbiljnijih i pažljivijih ratnika, koji su opazili bijes što je sijevao iz očiju mladoga poglavice dok je pokraj njih prolazio, pošlo za njim do mjesta što ga je odabrao za svoje razmišljanje. Zatim odvedu Tamenunda i Alicu, a ženama i djeci narede da se raziđu.Zatim prođe čitav sat, pun iščekivanja, i to je vrijeme logor bio nalik na košnicu uznemirenih pčela koje su samo čekale da se po-javi i da im dade primjer njihov vođa, pa da krenu na neodgodiv dalek put.Konačno mlad jedan ratnik izađe iz Unkasove kolibe, krene ozbilj-na koraka prema patuljastoj omorici koja je rasla u jednoj puko-tini pećinastoga zaravanka, zguli koru s debla i onda se bez riječi vrati odakle ie došao. Kratko vriieme za njim dođj; drugi i skine s

Posljednji Mohikanac Trideset prvo poglavlje

mladog stabla sve granje, tako da je ostalo samo golo i osmudeno1

deblo. Treći oboji taj stup prugama tamne crvene boje. Sve su te znakove neprijateljskih namjera narodnih voda ratnici vani dočekali mrkom i zlokobnom šutnjom. Konačno se pojavio i sam Mohikanac koji je skinuo svu svoju opremu, osim pojasa i mestava, a polovina mu je plemenitog lica bila zastrta oblakom zlosutne crne boje.Unkas se polagano i dostojanstveno približi stupu, a onda ga stane obilaziti odmjerena koraka koji je bio nalik na neki starinski ples, te istoga časa podigne glas u nekom divljem i nepravilnom napjevu svoje bojne pjesme. Tonovi su obuhvaćali sve krajnje mogućnosti ljudskoga grla: bili su sad turobni i posve nalik na jadikovku, na-tječući se s ptičjim melodijama, a onda bi opet iznenadnim i neo-čekivanim prijelazima u dubinu i odrješitost natjerali slušatelje da zadršću. Riječi je bilo malo i cijelo su se vrijeme ponavljale. Počele su nekom vrstom invokacije ili himne božanstvu, pa su prešle u objavu ratnikovih namjera, a svršile onako kako su i počele, to jest priznanjem ovisnosti o Velikom Duhu. Ako bi se mogao mnogo-rječivi i melodiozni jezik, kojim je govorio, prevesti, onda bi glasila otprilike ovako:

Manitu1 Manitu! Manitul Velik ti si, dobar ti si, mudar ti si. Manitu1. Manitu1. Pravedan ti si.

Na nebu, u oblacima, oh, ja vidim Mnogo mrlja, mnogo tamnih, mnogo crvenih. Na nebu, oh, ja vidim Mnogo oblaka.

U šumi i u zraku, oh, ja čujem Ratni krik, dugi vrisak, povik. U šumi, oh, ja čujem Dugi ratni krik!

1. Drvo s kojega je djelomično ili posve skinuta kora naziva se u govoru toga kraja osjnuđsnyta» To je posve engleski izraz, oa se i za konia kaže da ie

Manitu1. Manitu1. Manitu1. Slab sam ja, jak si ti, spor sam ja, Manitu1. Manitu1. Pomoć mi daj1.

Na kraju svakoga, što bismo mi nazvali, stiha, on bi stao te ispustio ton glasniji i dulji nego obično, i to ton koji se osobito slagao s upravo izraženim osjećajem. Prva je strofa bila svečana te je imala izraziti štovanje, druga je bila opisna te je već sadržavala opomenu na uzbunu, a treća je bila dobro poznati i strašni ratni krik koji je izlazio iz usta mladoga ratnika kao spoj svih onih strašnih zvukova bitke. Posljednja je bila kao i prva, ponizna, puna molbe. Tri je puta ponovio taj pjev i triput je plešući obišao stup. Pošto je prvi put opisao krug, jedan se ozbiljan i veoma štovan poglavica Lenapa povede za njegovim primjerom, no pjevajući vlastite riječi uz napjev sličnoga karaktera. Ratnik za ratnikom pridruži se plesačima dok nisu svi, koji su uživali ugled i slavu, sudjelovali u toj gužvi. Prizor postade divlje strahovit, lica poglavica, već otprije bijesnog i prijetećeg izgleda, postadoše još groznija od strašnih napora koje uložiše u svoje grlene zvukove. Uto Unkas zabije svoj tomahawk duboko u stup, a glas mu se pretvori u krik koji bismo mogli nazvati njegovim bojnim poklikom. Time je objavio da pre-uzima vrhovnu vlast u namjeravanom pothvatu. Bio je to znak koji je probudio sve usnule strasti naroda. Stotina mladića, koje je bojažljivost njihovih mladenačkih godina dosad obuzdavala, jurnuše kao bjesomučni na taj simbol u kome su zamišljali neprijatelja te stadoše odbijati trijesku po trijesku dok od cijeloga stabla ne ostade ništa osim korijena u zemlji. Za vrijeme te gužve najokretnija su se ratna djela izvršavala na ostacima drveta s toliko divljega bijesa kao da je to živa žrtva njihove okrutnosti. Neke od tih ostataka skalpiraše, neke isjekoše oštrim zamasima sjekire, neke izudaraše smrtonosnim nožem. Ukratko, revnost i divlji užitak očitovali su se u tolikoj mjeri i tako jednodušno da se vidjelo da je ovo, što se sada sprema, rat čitavoga naroda. Onoga časa kad je zasjekao u stup, Unkas izađe iz kruga i podiže oči prema suncu koje je upravo doprlo do točke kada je imalo pre-

"•■"^ —~~.««JQ <- kilommm Ti i înipniri i naiavi značajnim pokretom 1


prikladnim povikom, i čitavo uzrujano mnoštvo ostavi svoje mimi-čko ratovanje da se spremi za mnogo ozbiljniju stvarnost. Za jedan se trenutak izgled cijeloga logora izmijenio. Ratnici, koji su već bili naoružani i obojeni, postadoše tako mirni kao da ih nikakva bujica strasti ne bi mogla zahvatiti. Žene naprotiv provališe iz koliba, pjesme radosnice tako im se čudno pomiješaše s tužaljkama da je bilo teško reći koja je strast prevladala. No, nijedna ne ostade besposlena. Jedne stadoše* iznositi svoje najdraže pre-dmete, druge djecu, treće starce i nemoćne u šumu koja se širila poput svježega saga bujnoga zelenila na obronku brijega. Onamo se i Tamenund povukao, miran i sabran, pošto je održao kratak i ga-nutljiv dogovor s Unkasom. Mudrac se od njega oprostio tako ne-rado kako bi se nerado roditelj dijelio od davno izgubljenoga i tek nedavno nađenoga djeteta. U međuvremenu je Heyward smjestio Alicu na sigurno mjesto, a zatim je potražio izviđača s izražajem u kome se jasno odražavala težnja za bitkom koja se spremala. No, Oko Sokolovo i preveć je bio navikao na ratne pjesme i spre-manje divljaka na borbu, a da bi pokazivao ikakav interes za taj prizor. On je tek dobacivao letimične poglede da procijeni broj i bojnu sposobnost ratnika koji su jedan za drugim najavili svoju spremnost da prate Unkasa na bojno polje. U tom je pogledu brzo bio zadovoljan jer, kako smo vidjeli, snaga je mladoga poglavice brzo privukla svakoga za borbu sposobnoga muškarca u plemenu. Kad je ta bitna točka bila tako povoljno riješena, on pošalje jednoga indijanskoga dječaka da potraži Smrt Divljači i pušku Unkasovu gdje su ih ostavili kad su se približavali logoru Delavara. Učinili su to bili zbog dva razloga: ponajprije bi to zaštitilo oružje od njihove sudbine ako ih budu zadržali kao zarobljenike, a osim toga pružalo im je to prednost da su se mogli pojaviti među stranim Indijanci-ma kao ljudi koji trpe, a ne kao ljudi opskrbljeni sredstvima kojima se mogu braniti i kojima mogu sebi pribaviti hranu. Pa i u tome što je odabrao drugoga da mu donese dragocjenu pušku pokaza Oko Sokolovo svoju uobičajenu opreznost. Znao je da Magua nije došao bez pratnje, a znao je i to da huronske uhode prate kretanje svojih novih neprijatelja po cijeloj međi šume. Moglo je stoga biti kobno po njega da je sam pokušao poći po pušku, a jednako bi zlo prošao i kakav ratnik. No, za dječaka nije bilo vjerojatno da će na-stati ikakva ODaSnost Sve dok ne bude otkriven rili nifvnva mita TI


ovom času kad je Heyward pristupio k njemu, Oko Sokolovo baš je čekao kako će uspjeti taj njegov pokušaj. Dječak, koji je dobio točne upute i bio dovoljno lukav, krenuo je na put s prsima napuhanim od ponosa što mu se poklanja toliko povjerenje, i pun pouzdanja mladenačke ambicije pa je prešao bezbrižno preko proplanka i ušao u šumu na mjestu koje nije bilo jako udaljeno od skrovišta pušaka. No, onoga časa kad ga je počelo otimati pogledima lišće grmlja, viđalo se njegovo tamno tijelo kako se šulja poput zmije prema traženom blagu. Uspio je, a čas zatim se pojavio, preletjevši kao strijela usku čistinu koja je opkoljavala zaravanak gdje je stajalo selo, i noseći u svakoj ruci po jednu pušku. Upravo je stigao do grebena te skočio nevjerojatnom žustrinom na uspon kad iz šume odjeknu hitac koji pokaza kako je ispravno bilo nagađanje izviđačevo. Dječak odgovori na hitac slabim i prezirnim povikom, kadli netko odapne drugi hitac za njim, i to s posve drugoga kraja. No, čas zatim se pojavi dječak gore na zaravanku, dižući pobjedonosno puške te s izražajem pobjednika priđe glasovitom lovcu koji ga je počastio tako slavnim zadatkom. Unatoč tome što se Oko Sokolovo živo zanimao za sudbinu glasnika, primio je Smrt Divljači s takvim zadovoljstvom da mu je načas odagnalo svaku drugu misao iz pameti. Pošto je pomno pregledao pušku te deset do petnaest puta otvorio i zatvorio čanak i obavio razne druge pokušaje na zavornici puške, okrenu se prema dječaku pa ga upita, pokazujući pritom veliku ljubaznost, nije li možda ranjen. Derančić mu ponosno pogleda u lice i ne odgovori ništa. — Ah! Vidim, momče, da su ti lupeži okrznuli ruku — dometne izviđač i pograbi ruku strpljivoga ranjenika kome je jedan metak probio duboku ranu kroz mišicu — ali malo će zdrobljene johe djelovati poput čarolije. Zasad ću ti oviti ranu komadićem wam-puma! Rano si počeo s ratničkim zanatom, moj odvažni dječače, te ćeš vjerojatno ponijeti silu časnih brazgotina u grob. Znam ja mnogo mladića koji su već skidali skalpove, a ne mogu pokazati ovakvih znakova kao što je ovaj tvoj. Idi, neka ti zavežu ranu. Ti ćeš još postati poglavica!

Dječak pođe, ponoseći se krvlju, koja mu je potekla, više nego što bi se mogao ponositi kakav dvorjanin crvenom vrpcom, te prođe kroz skupinu momčića njegovih godina kao predmet opće pažnje


Ali u trenucima kad je valjalo izvršiti tolike važne i ozbiljne du-žnosti, nije taj pojedinačni čin mladenačke hrabrosti pobudio onu opću pažnju i pohvalu kako bi to bilo u mirnijim vremenima. Ipak je koristio Delavarima jer ih je upoznao s položajem i namjerama neprijatelja. Stoga grupa poduzetnih momaka, koji su bili prikla-dniji za taj zadatak nego slabašni, iako bistri dječak, bi odaslana da protjera one kukavice. Zadatak je bio brzo izvršen jer se većina Hurona sama povukla kad su vidjeli dfa su otkriveni. Delavari su ih progonili dosta daleko od svoga logora, ali su onda stali čekati daljnje naloge, bojeći se da ih neprijatelji ne bi zaveli predaleko u zasjedu. Kad su obje stranke otišle svaka svojim putem, šuma je opet bila tiha i mirna, kako je već mogla biti za blagoga ljetnog jutra i u dubokoj samoći.Mirni je, ali nestrpljivi Unkas sada skupio svoje poglavice te im ra-zdijelio dužnosti. Predstavio im je Oko Sokolovo kao ratnika, pro-kušanoga u borbi, u koga se svagda mogu pouzdati. Kad je vidio da su mu prijatelja dobro primili, povjerio mu je zapovjedništvo nad dvadeset ljudi, baš tako pokretnih, spretnih i odrješitih kao što je i sam bio. Osim toga, Delavarima je rastumačio čin Heywardov kod vojske, Yengeesa, pa mu povjerio jednaku vlast. No, Duncan je otklonio tu čast i izjavio spremnost da služi kao dobrovoljac uz izviđača. Poslije toga rasporeda mladi Mohikanac odredi pojedi-ne urođeničke poglavice da preuzmu razna odgovorna mjesta, pa kako je vrijeme odmicalo, izda nalog da se krene. Radosno ga je i bez riječi poslušalo više od dvjesto ljudi.Pri ulasku u šumu nitko im nije smetao, niti su naišli na kakvo živo biće koje bi ih moglo opomenuti na oprez ili im dati potrebne oba-vijesti sve dok nisu dospjeli do položaja vlastitih izviđača. Tu bude naređeno da stanu, a poglavice se skupe da šapćući održe vijeće. Na tom sastanku bilo je različitih prijedloga za plan operacija, no nijedan nije odgovarao željama njihova vatrenoga vođe. Da je Un-kas poslušao glas svoga srca, svoje bi pratioce poveo u bitku, ne čekajući ni časa, pa bi prepustio ishod borbe uspjehu prvog udarca. No, takav bi se postupak protivio i dosadašnjoj praksi i mišljenju njegovih zemljaka. Morao je stoga upotrijebiti oprez koji mu je u sadašnjem raspoloženju bio mrzak, i morao je poslušati savjete kojima se njegov vatreni duh opirao kad bi pomislio na Corinu pogibelj i


To je vijećanje potrajalo bez rezultata nekoliko minuta kadli opaze jednu osamljenu osobu kako se približava s neprijateljske strane, i to takvom očitom žurbom da je morala izazvati pomisao da bi to mogao biti glasnik komu je povjereno da otvori put miroljubivim pregovorima. No, kad se na jedno sto jarda približio mjestu gdje su Delavari vijećali, bilo je očito da stranac oklijeva i ne zna kojim da putem krene, pa stoga konačno stane. Sad se sve oči obrate prema Unkasu kao da od njega traže upute kako da postupaju.— Oko Sokolovo — prozbori tihim glasom mladi poglavica — onajne smije nikada više progovoriti ni riječi s Huronima.— Kucnuo je njegov čas — lakonski odvrati izviđač, upirući dugucijev svoje puške kroz lišće da njome, kao obično, promišljeno ismrtonosno nanišani. No, umjesto da potegne otponac, on opetspusti grlo puške te se prepusti onom svom uobičajenom izrazuveselosti. — Smatrao sam toga ugursuza Mingom, ja jadni grešnik!— reče. — No kad su moje oči brojile njegova rebra, da nađumjesto gdje bi metak mogao proći, bi li mi povjerovao, Unkase,opazio sam pištaljku našega glazbenika. I eto, to je onaj čovjek štoga nazivlju Gamutom, a čija smrt ne može koristiti nikomu, ali binjegov život, kad bi mu jezik znao što drugo osim pjevanja, mogaojoš poslužiti našim ciljevima. Ako zvuči još nisu izgubili svojih vrlina, ja ću uskoro porazgovarati s tim čestitim momkom, i to glasomkoji će smatrati ugodnijim od govora Smrti Divljači.Rekavši to, Oko Sokolovo spusti pušku, provuče se kroz grmlje to-liko da bi ga David mogao čuti i ponovi onaj glazbeni pokušaj koji ga je tako sigurno i sjajno proveo kroz huronski logor. Fini se sluh Gamutov nije dao lako prevariti (a istini za volju, moramo reći da bi teško itko osim Oka Sokolova mogao proizvesti taj zvuk), pa je stoga kad ga je jednom već čuo, odmah znao odakle dolazi. Činilo se da se jadnik oslobodio velikoga straha jer krenuvši pravcem odakle je dopirao glas — a za njega to nije bio mnogo manje mučan zadatak nego da je morao hodati pred kakvom baterijom — brzo otkrije skrivenoga pjevača.— Bog zna što će Huroni na to rećil — javi se izviđač, nasmijavši

se srdačno pošto je svoga druga prihvatio za ruku te ga žurno poveo natrag. — Ako ti lupeži leže tako blizu da nas mogu čuti, još ^ će

pomisliti da su tu dva slaboumnika umjesto jednoga! No, ovdje


— Sad nam pričajte cijelu povijest o mingovskim domišljatostimau običnoj engleštini, a bez ikakvih uzlaza i silaza u glasu.David se obazre na bijesne i divlje poglavice te ostane sav zabeze-knut bez riječi. No, kad ga je umirila prisutnost ljudi koji su mu bili poznati, on se brzo sabere toliko da je mogao dati razuman odgovor.— Pogani su izašli u ogromnom broju — odgovori David — i to,bojim se, s nelijepim namjerama. Bilo je tu čitav minuli sat u njihovim nastambama mnogo urlikanja i raspojasanosti, i to uz izrazekoje bi bilo bezbožno ponoviti; bilo je toga, da pravo kažem, tolikoda sam pobjegao Delavarima, da nađem mir.— No, vaše uši ne bi bile mnogo profitirale tom zamjenom da stebili samo malo brži na nogama — odvrati mu Oko Sokolovo prilično suho. — Ali bilo kako mu drago, gdje su sada Huroni?— Leže skriveni u šumi, između ovoga mjesta i njihova sela, i tou takvoj množini da vam razboritost mora nalagati da se smjestavratite.Unkas baci pogled na red drveća koje je skrivalo njegovu vlastitu četu i zapita:— Magua?— Jest, među njima je. Doveo je djevicu koja je boravila kod De-lavara, pa ju je ostavio u spilji i onda stao kao bijesan vuk na čelodivljaka. Ne znam što je tako jako uznemirilo njegov duh.— On ju je ostavio, velite, u spilji! — prekine ga Heyward. — Dobro da znamo gdje je ona! Ne možemo li nešto učiniti da je smjestaoslobodimo?Unkas ozbiljno pogleda izviđača, a onda istom upita:— A što veli Oko Sokolovo?— Dajte mi dvadeset pušaka, pa ću krenuti desno, uz rijeku. Kadbudem prolazio pokraj nastamba dabrova, pridružit ću se sagamo-ru i pukovniku. Onda ćete čuti iz onoga kraja krik, ovaj će ga vjetarlako ponijeti i milju daleko. Ti mi onda, Unkase, udari u čelo. Kadbudu dospjeli nadohvat našim puškama, zadat ćemo im udarac,za to jamčim svojim dobrim imenom staroga lovca, da će im seprekinuti red kao jasenov luk. Poslije toga ćemo provaliti u njihovoselo i iznijeti djevojku iz spilje i tamo ćemo stvar svršiti s tim plemenom, i to bilo borbom po ukusu bijelaca, jurišem i pobjedom,


mnogo učenosti u toj osnovi, majore, ali s odvažnošću i strpljivo-šću ona se može provesti.— Meni se veoma sviđa! — usklikne Duncan koji je vidio da je oslobođenje Ćore prva stvar koja je na pameti izviđaču. — Meni se veoma sviđa. Pristupimo izvođenju.Nakon kratkoga vijećanja osnova je dozrela i učinjena razumljivom svim strankama. Ugovoriše razne znakove, a zatim se poglavice razdijeliše i svaki krenu na mjesto koje mu je bilo određeno.

Posljednji Mohikanac Trideset drugo poglavlje

Trideset drugo poglavljeI velike će zavladati pošasti i umnožit se pogrebne vatre Sve

dok veliki kralj, ne primivši nikakva otkupa, Crnooku ne otpremi djevu u rodni njezin Chrysos.

Pope

Dok je Unkas vršio raspored svojih snaga, šuma je bila tako tiha i, kako se činilo, osim ljudi koji su se sastali na vijećanje, tako pusta i prazna kakva je bila u onom času kad je izašla iz ruku svoga svemo-gućega stvoritelja. Oko je moglo prodirati u svakom pravcu, gdje god se pružao vidik između visokih sjenovitih stabala, ali nigdje nije vidjelo nijednoga predmeta koji ne bi spadao u ovu mirnu i tihu sceneriju. Tu i tamo čula se ptičica kako leprša među granama bukve, a od časa do časa bacila bi vjeverica kakav orah, privlačeći začuđene poglede naše čete. No, čim bi taj časoviti prekid minuo, opet bi se čuo jedino zračak kako šušti povrh njihovih glava po zelenoj valovitoj površini šume koja se širila bez prekida preko ogromnih površina zemlje dok joj se ne bi ispriječila kakva rijeka ili jezero. Po tom dijelu prašume, koji se prostro između Dela-vara i sela njihovih neprijatelja, kao da nikada nije gazila ljudska noga, takva je duboka tišina vladala tim krajem. No, Oko Sokolo-vo, kome su pali u dužnost prvi koraci u tom pothvatu, poznavao je i predobro narav onih s kojima se imao ogledati u borbi, a da bi povjerovao toj izdajničkoj tišini.Kad je vidio da se mala njegova četa skupila, izviđač turi Smrt Divljači pod pazuh, dade četi tih znak da pođe za njim i povede je nekoliko prutova natrag, u korito potoka što su ga maloprije prešli, kad su kretali naprijed. Tu stane i počeka da se cijela četa

delavarskom jeziku i upita ih:— Zna li tko od mojih mladih ljudi kamo će nas ovaj mali tokdovesti?Jedan Delavar ispruži ruku, razmakne dva prsta i pokazujući kako se prsti na svom korijenu sastaju, odgovori:— Prije nego što sunce prođe cijelu dužinu svoga puta, mala ćevoda biti u velikoj. — Onda dometne, pokazujući pravac u kojemse nalazi mjesto što ga je spomenuo: — Obje su vode dovoljne zadabrove.— To sam i ja mislio — odvrati izviđač dižući oko uvis gdje se vidjelo nebo kroz vrške drveća — zaključujući po toku vode i oblikubregova. Ljudi, mi ćemo ostati pod zakriljem obala dok ne nanjušimo trag Hurona.Njegovi pratioci pokažu uobičajenim povikom da pristaju, no kad su opazili kako se njihov vođa sprema sam krenuti na čelu skupine, jedan ili dvojica daju znak da nije sve u redu. Oko Sokolovo, shva-tivši njihove značajne poglede, osvrne se pa opazi da je sve dosad njegovu četu pratio i učitelj pjevanja.—Znate li vi, prijatelju — upita ga izviđač ozbiljno, a možda snešto ponosne samosvijesti — da je ovo četa ratnika odabranih zanajteži zadatak, a stavljena je pod zapovjedništvo čovjeka koji ih(drugome bi to bilo možda lakše reći nego meni) neće baš štedjeti?Može potrajati pet minuta, a može i trideset, pa ćemo se namjeritina Hurona, bilo živa, bilo mrtva.—Premda nisam tim riječima podučen o vašim namjerama — odvrati David, komu se lice malo zarumenjelo, a oči, redovno mirnei bezizražajne, zablistale od neobična plama, vaši me ljudi podsjećaju na djecu Jakobovu koja su krenula u borbu protiv Šehemićanajer su ovi grešno priželjkivali brak sa ženom iz naroda što ga jeGospod izabrao. Evo, sada sam putovao daleko i doživio sam mnogo dobra i zla s djevicom koju tražite, pa premda nisam čovjek odboja, premda mi nisu bedra opasana niti mi je mač naostren, ipak

bih želio zadati komu udarac da nju spasim.Izviđač je oklijevao, kao da važe kakve bi prednosti mogao imati ako takva čovjeka uvrsti u svoju četu, a onda odgovori:— Vama nije poznata uporaba nijedne vrste oružja. Vi ne nositepuške, a vjerujte mi, što Mingi od nas dobivaju, to će nam izdašno


— Premda nisam hvastavi Golijat — odgovori David vadeći praćku iz svoje šarene nezgrapne odjeće — nisam zaboravio primjeražidovskoga dječarca. U mladosti sam se mnogo vježbao u rukovanju ovom starom ratnom spravicom, pa me možda nije ostavila svavještina u baratanju njome.— Eh! — reče Oko Sokolovo, promatrajući vrpcu od kože divljačii držak hladna i nepovjerljiva oka — ta bi stvar možda mogla izvršiti svoju dužnost među lukovima i strelicama, a možda i medunoževima. Ali Francuzi su te Mengve opskrbili dobro izrađenimpuškama. No, čini se da spada među vaša svojstva da prolazite neozlijeđeni kroz vatru, pa kako vam je dosad sudbina bila pogodna...majore, ostavili ste na pušci kokot nategnut, a jedan hitac prijevremena značio bi dvadeset bezrazložno izgubljenih skalpova... da,pjevaču, možete poći sa nama. Možete nam biti od koristi, kadzatreba vikati.— Hvala vam, prijatelju — odvrati David, opskrbljujući se poputsvoga kraljevskoga imenjaka šljunkom iz potoka. — Premda nisamodan ubilačkim željama, moj bi duh bio vrlo uzbuđen da ste meotjerali.— Ne zaboravite — doda izviđač, kucajući se prstima značajnopo glavi da pokaže gdje je Gamutova slabost — da smo krenuli uborbu, a ne na glazbene produkcije. Dok ne zaori opći ratni krik,ne smije govoriti nitko osim puške.David kimne glavom da pokaže kako pristaje na uvjete, a Oko Sokolovo, bacivši još jedan pogled na svoje pratioce, dade znak za polazak.Put ih je u duljini od jedne milje vodio koritom potoka. Premda su ih strme obale i gusto grmlje, što je obrubljivalo vodu, zaštićivali te nije bilo velike opasnosti da bi ih tko mogao opaziti, ipak nisu propustili nijedne mjere opreza, potrebne protiv indijanskih napa-da. Po jedan je ratnik na oba boka više gmizao nego hodao, tako da može ovda-onda baciti pogled u šumu; svakih se nekoliko minuta četa zaustavljala da osluhne ne dopiru li otkud neprijateljski zvuči, a činili su to s oštrinom sluha koju će jedva razumjeti čovjek koji se nije tako srastao sa životom u prirodi. No, nitko im nije smetao hodu, i tako su stigli do ušća gdje se manja rijeka gubi u većoj, a bez ikakva znaka da bi njihovo napredovanje bilo otkriveno. Tu izviđač ponovo stane da isDita znakove

Trideset drugo poglavlje

— Vjerojatno ćemo imati lijep dan za bitku — obrati se engleski Heywardu, digavši pogled prema oblacima koji su se počeli pomi-cati u širokim plohama preko obzorja — jer jarko sunce i blistava puščana cijev nisu prijatelji sigurnom gađanju. Sve nam je povolj-no; s njihove strane dolazi vjetar koji će donijeti njihove zvukove i njihov dim, a to nije mala stvar. Kod nas će, naprotiv, najprije pasti hitac, a zatim će biti jasan vidik. Ali eto, tu prestaje naš naklon, dabrovi su držali ovaj potez rijeke kojih sto godina, pa nešto zbog njihove hrane, a nešto zbog njihova nasipa stoje tu mnogi goli pa-njevi, a malo koje živo drvo.Oko Sokolovo dade u tih nekoliko riječi doista dobar opis kraja koji se pružao pred njihovim očima. Potok nije bio svuda jednako širok, jednom bi se probijao kroz uske prosjeke u klisurama, a onda opet širio preko velikih površina ravnice, stvarajući mjesta koja bi se mogla nazvati jezercima. Svuda su se po njegovim obalama nalazili istureni ostaci mrtvoga drveća u svim mogućim stadijima truleži, počevši od takvih koji su stenjali na svojim klimavim panjevima, pa do takvih s kojih je tek nedavno bio skinut onaj pokrov koji na tako tajnovit način u sebi krije srž života. Nekoliko je dugačkih, niskih, mahovinom pokrivenih stupova bilo rasuto među njima kao uspo-mena na prošlu, davno minulu generaciju.Sve je te sitne pojedinosti zamijetio izviđač s najvećom ozbiljnošću i takvim zanimanjem kakvo im dosad valjda još nitko nije pokla-njao. Znao je da huronski logor leži jedva pola milje uz potok, pa je pun značajne zebnje čovjeka koji se plaši skrivene opasnosti bio uznemiren što ne vidi ni najmanjeg traga da bi neprijatelj bio blizu. Jednom ili dvaput osjeti želju da dade nalog za juriš pa da pokuša zauzeti selo iznenadivši neprijatelja, no njegovo gaje iskustvo brzo opomenulo koliko je opasan takav nepotreban pokušaj. Onda je napeto osluškivao s bolnom neizvjesnošću ne čuju li se kakvi znaci da su nastupila neprijateljstva na području gdje je ostavio Unkasa. No, ništa se nije čulo, osim jecanja vjetra koji se počeo dizati u srcu šume u naglim zamasima, nagovještavajući oluju. Na koncu je, međutim, više popuštajući neobičnoj nestrpljivosti nego služeći se svojim znanjem, odlučio stvar razbistriti, i to tako da otkrije svoje snage i pođe oprezno, ali stalnim korakom, obalom uz rijeku. Dok je tako vršio svoja motrenja, izviđač je stajao zaštićen gušta-~™ AnX- ću mu rtmarvvi \cA nviipic ležali u koritu jaruge kroz koju


se onaj manji potok probijao. No, kad su čuli njegov tihi, a ipak razgovijetni znak, cijela se četa popne na obalu kao tamne sablasti te se šutke poredaju oko njega. Pokazujući pravac kojim namjerava krenuti, Oko Sokolovo prvi se dade na put, a četa pođe za njim, sve jedan za drugim stupajući na njegove otiske nogu, tako da su ostavljali — izuzevši Heywarda i Davida — trag samo jednoga čo-vjeka.No, samo što je skupina izašla iz zaklona, kadli se odostraga začuje prasak iz dvanaestak pušaka te jedan Delavar đipi uvis poput ra-njenoga jelena i padne mrtav na zemlju koliko je dug i širok. — Eh, bojao sam se nečega sličnog — usklikne izviđač engleski i doda za tren oka na urođeničkom jeziku: — U zaklon ljudi, i odapnite!Četa se na tu riječ rasprši, pa prije nego što se Heyward mogao snaći od iznenađenja, našao se sam s Davidom. Srećom su Huroni bili već uzmakli, tako da je bio siguran od njihove vatre. No, očito je bilo da će takvo stanje potrajati samo vrlo kratko jer je izviđač svima dao primjer da treba pospješiti uzmak neprijatelja. Oda-pinjao je pušku, skačući od drveta do drveta, dok su neprijatelji polagano uzmicali.Činilo se da je navalu izvršila vrlo mala skupina Hurona, no skupina je bivala sve veća kako se povlačila bliže svojim prijateljima, tako da je konačno vatra bila ako već ne posve, a ono gotovo jednaka onoj koju su podržavali Delavari u svom napredovanju. Heyward se ubacio među borce pa je, povodeći se za njihovim primjerom u oprezu, brzo palio iz svoje puške. Borba je sada bila žešća i stalnija. Malo je bilo rana jer su obje stranke zaštićivale svoja tijela koliko se moglo, iza drveća, pa nisu izlagali veći dio svoga tijela nego što je trebalo da nišane. No, izgledi su pomalo bivali nepovoljni po Oko Sokolovo i njegovo društvo. Oštrovidni je izviđač brzo uočio pogibelj, ali nije znao kako da joj izbjegne. Vidio je da je pogibelj-nije povlačiti se, nego ostati na mjestu. Opazio je kako neprijatelj ubacuje ljude na oba njihova boka, što je Delavarima samo otežalo mogućnost da se drže pod zaklonom, pa je taj korak neprijatelja gotovo posve ušutkao njihovu vatru.Upravo u tom neugodnom času, kad su već počeli pomišljati da ihcijelo neprijateljsko pleme postupno zaokružuje, začuli su krikove

. ratnika.i_zveketj oružja^koji su „odzvanjali Dod šumskim svodom


gdje je bio na položaju Unkas. Bila je to dolina koja je ležala nešto niže od mjesta gdje se Oko Sokolovo sa svojom četom borio. Učinak se toga napada smjesta očitovao, a pružio je veliko olakša-nje izviđaču i njegovim prijateljima. Činilo se kao da je iznenađe-nje, što ga je spremao neprijatelj, bilo na vrijeme opaženo, tako da se izjalovilo dok se sam neprijatelj prevario u namjerama i broju protivnika, pa je ostavio preslabe snage da bi se mogle oduprijeti žestokom napadu mladoga Mohikanca. Ta je činjenica postala jasna i po tome kako se bitka pomicala brzo prema selu i kako je brzo opadao broj napadača na izvidačevu skupinu jer je mnogo njih odjurilo da održe položaj koji je bio, kako se sada ispostavilo, glavna obrambena crta.Potičući svoje ljude glasom i primjerom, Oko Sokolovo reče im tada da se bace na neprijatelja. Dužnost im se u tom priprostom načinu ratovanja sastojala jedino u tome da se potiskuju naprijed od drveta do drveta, sve bliže do neprijatelja. U tom ga manevru brzo i uspješno poslušaše. Huroni su bili prisiljeni povući se, pa se scena borbe brzo pomaknula s više otvorenoga terena, gdje je bila počela, na mjesto gdje su napadnuti naišli na guštaru u kojoj su mogli naći zaklon i odmoriti se.Tu se borba otegla, postala je žestoka, a ishod je bio, kako se činilo, neizvjestan. Delavari, premda nijedan nije pao, počeli su dobrano krvariti zbog nepovoljnoga položaja u kojem su se nalazili. U tom kritičnom trenutku Oko Sokolovo nađe mogućnost da stane iza istoga stabla za kojim se zaklonio Heyward. Većina je njegovih ratnika bila tako blizu da su mogli čuti njegove povike, malo nadesno od njega, a nastavljali su svojom brzom, ali beskorisnom pucnjavom jer su im neprijatelji bili zaklonjeni.— Vi ste još mlad čovjek, majore — počne izviđač, spustivši kundak Smrti Divljači na zemlju i naslonivši se na cijev, malo umoranod prijašnjih napora — pa vas još može zadesiti sudbina da jednomu budućnosti vodite vojsku protiv tih lupeža, Minga. Sada možeteovdje vidjeti filozofiju indijanske borbe. Ona se sastoji uglavnom uspremnoj ruci, hitrom oku i dobrom zaklonu. Da imate sad ovdječetu kraljevskih Amerikanaca, kako biste se s njima dali na izvođenje ovoga posla?— Bajunete bi prokrčile put.-^ F. ima hielarkoga razbora u tome što velite, naiovjek sgjnora....


u ovoj prašumi pitati koliko života smije staviti na kocku. Ne, konj1

— nastavi izviđač, mašući glavom poput čovjeka koji razmišlja— konj, moram na svoju sramotu priznati, prije će ili kasnije odlučiti u ovakvim okršajima. Životinje su bolje od ljudi i mi ćemo nakoncu morati na konje. Pošaljite potkovano kopito za mokasinomcrvenokošca, pa kad ovaj isprazni jednom svoju pušku, neće se višemoći zaustaviti da je ponovo nabije.— To je stvar o kojoj bismo mogli bolje raspravljati u koje drugovrijeme — upade Heyward. — Da odapnemo?— Ne smatram da bi se imalo protivilo osobinama čovjeka da iskoristi vrijeme odmora za korisne misli — odvrati izviđač. — Sto setiče juriša, nisam baš prijatelj te mjere jer kod takva pokušaja trebažrtvovati jedan ili dva skalpa. Pa ipak — dometne, nagnuvši glavuna stranu, da uhvati žamor udaljene bitke — ako hoćemo biti odkoristi Unkasu, moramo se riješiti tih lupeža pred nama.Okrenuvši se nato brzo i odlučno, dovikne glasno Indijancima nekoliko riječi na njihovu jeziku. Ovi na njegove riječi i dani znakodgovore povikom, a svaki se ratnik hitro okrene oko svoga drve-ta. Tolika tamna tijela, koja odjednom iznikoše pred njihovim očima, izazovu kod Hurona brzu, ali zbog toga i neuspjelu paljbu. Nečekajući ni da odahnu, Delavari pojure dugim skokovima premašumi poput gomile jaguara koja skače na svoj plijen. Oko Sokolovobio im je na čelu, vitlajući svojom strašnom puškom i potičućisvoje pratioce da se ugledaju u njegov primjer. Nekoliko starijihi lukavijih Hurona, koji se nisu dali zavesti lukavstvom kojemu jebila svrha izazvati njihovu pucnjavu, sada točno i uspješno odapnupuške i tako opravdaše prijašnji strah izviđačev, oborivši prvu trojicu ratnika. No, taj udarac nije bio dovoljan da suzbije žestinu navale. Delavari provališe u njihov zaklon svom žestinom svoje naravi

1. Američkim šumama konji mogu lako prolaziti jer u njima ima malo grmlja i isprepletene paprati. Osnova se Oka Sokolova pokazala vrlo uspješnom u borbama između bijelaca i Indijanaca. Na Waynea su tijekom njegova ratnoga pohoda na rijeci Miami Indijanci udarili paljbom u dugoj crti. On sada okrene svoje dragune da udare na Indijance s boka, pa su potjerali neprijatelje iz njihovih skrovišta još prije nego što su mogli nanovo nabiti puške. Jedan je od najuglednijih poglavica, koji se borio u toj bici, uvjeravao pisca ovih redaka da crvenokošci nisu imali mogućnosti,boriti se s ratnicima s dugim noževima ^


i unište svaki trag otpora snagom svoje navale. Borba prsa u prsa potraj a samo kratak čas, a onda napadnuti stanu naglo uzmicati dok nisu stigli do drugog ruba guštare gdje su se držali toga zaklona s upornošću na koju ćemo često naići kod progonjene zvijeri. U tom kritičnom času, kad je uspjeh borbe i opet bio neizvjestan, odjeknu iza leđa Hurona prasak puške, a metak dozvižda odnekud iz dabrovih naseobina u njihovoj pozadini. Pra-sak poprati divlji, strahoviti ratni krik.— Evo, to govori sagamore! — poviče Oko Sokolovo, odgovarajući na krik svojim stentorskim glasom. — Sad ih držimo sprijeda i straga.Učinak se kod Hurona odmah opazio. Zaplašeni navalom iz kraja koji im nije davao mogućnosti zaklona, huronski ratnici ispuste po-vik razočaranja i nagnu listom bježati preko čistine, ne mareći ni za što drugo, nego da iznesu glavu na ramenu. No, pri tom pokušaju padoše od metaka i udaraca Delavara koji su ih progonili. Nećemo se zaustavljati pričajući pojedinosti dirljiva susreta između izviđača i Čingečguka, ni još ganutljivijeg sastanka Munra i Dun-cana. Nekoliko je kratkih i brzih riječi ostajalo da razjasni jednoj i drugoj stranci stanje stvari, a onda Oko Sokolovo pokaza svojoj četi Čingečguka pa predade svoju vrhovnu vlast u ruke mohikanskoga poglavice. Tu čast, na koju je Čingečguk imao i po rođenju i po iskustvu tako odlično pravo, preuze on s ozbiljnim dostojanstvom koje uvijek daje potkrepu vlasti urođeničkog ratnika. Zatim pode tragom izvidačevim i povede četu natrag kroz guštaru, a njegovi ljudi za to vrijeme skalpiraše pale Hurone i odijelise mrtva tjelesa svojih palih ratnika od huronskih, sve dok ne stigoše do točke gdje je Čingečguk smatrao zgodnim da se zaustavi. Ratnici, koji su se čestito zadihali u upravo opisanoj bici, postaviše se sada na mali proplanak koji je bio dovoljno obrastao drvećem da ih može skriti pred neprijateljima. Pred njima se ravnica dosta naglo spuštala, a iza njih im je na nekoliko milja pukao pogled na usku, mračnu i šumovitu dolinu. Kroz tu se gustu i mračnu šumu Unkas još uvijek probijao u borbi s glavninom huronskih snaga. Mohikanac i njegovi prijatelji približiše se kraju brežuljka, pa stanu izvježbanim ušima osluškivati žamor bitke. Nekoliko je ptica lepršalo povrh lisnate uvale doline, izletjevši zaplašeno iz svojihckr-mntiVi aniipvAa Ovrlip-nnrlip r)i7ao SP na drveće


dima, koji je već prelazio u zrak te je tako označavao mjesto gdje je borba bila žešća i stalnija.— Bitka se približava usponu — reče Duncan, pokazujući u pravcugdje su pukle puške — mi smo previše u sredini njihove crte, a dabismo mogli išta koristiti.— Oni će se povući prema udubini, tamo gdje je zaklon gušći— odvrati izviđač — pa ćemo im ostati s boka. Pođi, sagamore;jedva ćeš moći na vrijeme pustiti iz grla svoj ratni poklik; povedimlade ljude. Ja ću se u ovom okršaju boriti uz ljude svoje boje. Time poznaješ, Mohikanče, nijedan Huron neće prijeći preko izbo-čine tebi za leđa, a da ne bi za to znala Smrt Divljači.Indijanski je poglavica stao jedan časak da pripazi na razvoj borbekoja se naglo približavala uzvisini, a to je bio siguran znak da De-lavari pobjeđuju. No, nije ostavio svoje mjesto dok ga nije opome-nula blizina prijatelja, a i neprijatelja, naime metaka njegovih prijatelja, koji su počeli padati po suhom lišću na zemlju kao zrna tučeprije provale oluje. Oko Sokolovo i njegova tri prijatelja povukuse nekoliko koraka do skloništa, da pričekaju ishod borbe s miromkakav se može u takvim trenucima postići samo dugom vježbom.Ne potraj a dugo i pucnjava se oslobodila jeke šume i činila dojamda dolazi od pušaka koje se odapinju na slobodnom prostoru. Zatim se tu i tamo pojavio pokoji ratnik, potjeran na rub šume, teje, čim je izašao na čistinu, stao da se malo pribere jer je to bilomjesto gdje je trebalo pružiti konačni otpor. Tim prvima uskorose pridružiše i drugi, dok se nije vidio dug niz mrkih likova kakose očajničkom upornošću hvataju zaklona. Heywarda je obuzimalanestrpljivost pa je tjeskobno pogledavao na Cingečguka. Poglavicaje, međutim, sjedio na klisuri, a da mu se nije ništa vidjelo osimlica, te promatrao prizor tako promišljenim pogledom kao da nijebio postavljen na to mjesto s drugom svrhom nego da gleda bitku.— Vrijeme je došlo za Delavara, da udari — reče Duncan.— Još nije, još nije — odvrati izviđač. — Kad osjeti blizinu svojihprijatelja, dat će im znak da je tu. Gledajte, gledajte! Lopovi sestiskaju oko one skupine omorika kao pčele kad se roje poslije leta.I squaw bi mogla odapeti hitac u sredinu takva čvora mrkih koža!U tom času zaori ratni krik i dvanaestak Hurona padne od pušaka


vori iz šume jedan ratni poklik, a onda zaori zrakom urlik kao da se tisuću grla združilo u jedan glas. Huroni se stanu kolebati, napu-štajući sredinu svoje crte, a kroz otvor, koji je tako nastao, izađe iz šume Unkas na čelu svoje čete od sto ratnika. Mašući rukama desno i lijevo, mladi poglavica pokaže svojim pratiocima neprijatelje te se oni dadu u potjeru za njima. Sada su se bojne snage razdvojile. Jedno je i drugo krilo razbijenih Hurona tražilo zaštitu, žestoko potisnuti od pobjedničkih ratnika plemena Lenape. Nije prošlo mnogo više od jedne minute, a već su zvukovi odzvanjali s više strana i pomalo gubili svoju jasnoću iza svoda šume, koji je odrazivao jeku. Jedna je mala skupina Hurona pre-zrela da traži zakrilje pa se, poput lavova koji vrebaju, povlačila polagano i namrštena čela prema uzvisini s koje su baš Čingečguk i njegovo društvo sišli da se uspješnije umiješaju u borbu. U toj se skupini odlikovao Magua i svojim bijesnim i divljim držanjem, i izražajem ohole vlasti koju je još držao.U svojoj revnosti, da pospješi progon, Unkas ostade gotovo sam. No, onoga časa kad je uočio Lukavoga Lisca, zaboravi na sve druge obzire. Izusti svoj bojni povik, kojemu se odazove šest-sedam ratnika, te jurne na neprijatelja, ne obazirući se na nejednakost snaga. Lisac, koji je okom pratio njegove kretnje, dočeka ga s po-tajnom radošću. No, onoga trena kad je već mislio da je naglost njegova žestokoga mladog protivnika ovoga predala njemu na mi-lost i nemilost, začuje se drugi povik, a Dugi Karabin pojuri u po-moć u pratnji svih svojih bijelih drugova. Huron se istoga trenutka okrene te stane hitro uzmicati prema usponu. Nije tu bilo vremena za pozdravljanje i čestitanje jer je Unkas, i ne znajući za prisutnost svojih prijatelja, nastavio progon brzinom vjetra. Uzalud ga je Oko Sokolovo dozivao da se drži zaklona; mladi je Mohikanac prkosio pogibeljnoj vatri svojih neprijatelja i ubrzo ih prisilio da nagnu bježati, i to tako hitro kako je i sam jurio. Sre-ćom, ta trka nije dugo potrajala i bijelci su bili u povoljnijem po-ložaju, inače bi Delavar bio uskoro prestigao sve svoje drugove te bi mogao pasti žrtvom svoje nepažnje. No, prije nego što se takva nesreća mogla dogoditi, i progonjeni su i progonitelji ušli u selo Wiandota, a da nisu bili baš jako udaljeni jedni od drugih. Uzbuđeni blizinom svojih nastamba i umorni od progona, Huroni


bijesom. I navala i ishod borbe izgledali su kao da je prohujao i sve uništio vihor. I Unkasov tomahawk, i udarci Oka Sokolova, pa i još uvijek snažna ruka Munrova, sve je bilo vrlo zaokupljeno toga časa, tako da je zemlja ubrzo bila posuta tjelesima njihovih neprijatelja. No, ipak je Magua, premda je bio smion te se mnogo izlagao, izbje-gao svakom nasrtaju na njegov život, kao da je stajao pod onom zaštitom o kojoj čitamo u pričama da tjdije nad sudbinom favori-ziranih junaka iz legenda staroga pjesništva. Digavši viku, koja je izražavala njegovu strahovitu srdžbu i njegovo razočaranje, lukavi poglavica, pošto vidje da su mu drugovi popadali, odjuri s dvoji-com prijatelja koji jedini ostadoše živi, i ostavi Delavare zabavljene time da skidaju s mrtvih glava trofeje svoje pobjede. No Unkas, koji ga je uzalud tražio u gužvi, skoči naprijed da ga progoni. Oko Sokolovo, Heyward i David bili su mu još uvijek za petama. Najviše što je izviđač mogao učiniti, bilo je da je držao otvor puščane cijevi nešto ispred svoga prijatelja, i to je ovomu služilo kao dovoljna obrana. Jednoga se trena činilo da Magua kani učiniti još jedan, i to posljednji pokušaj da osveti svoje gubitke, no te se namjere okanio čim mu je pala na um, pa je skočio u guštaru, sve s neprijateljima za petama, te iznenada ušao u spilju koju čitatelj već pozna. Oko Sokolovo, koji je jedino iz obzira prema Unkasu propustio pucati, udari u glasan pobjednički povik te najavi da su sada sigurni za svoju stvar. Progonitelji pojure u dugi i uski ulaz baš na vrijeme da uhvate pogledom Hurone koji su uzmicali. Njihovu je prolazu kroz prirodne hodnike i podzemne prostorije prethodio vrisak i plač stotine žena i djece. Ovo je mjesto pod prigušenim i neodređenim svjetlom izgledalo poput sjene paklenih krajeva, kroz koju prolaze u hrpama nesretni duhovi i divlji demoni. Unkas je još svejednako držao Maguu na oku, kao da mu život ima samo jedan cilj. Heyward i izviđač protiskivali su se za njim, poticani jednakim osjećajem kao i on, iako možda u nešto manjoj mjeri. No, put je u tim tamnim i sumornim hodnicima bivao sve zamršeniji, pa su se sve manje i sve rjeđe mogli razabirati ratnici koji su odmicali. Jednoga su časa već pomišljali da su izgubili trag, no onda opaze kako je zalepršala neka bijela oprava na drugom kraju hodnika koji je kanda vodio uvis na brijeg. — To je Ćora! — klikne Heyward glasom u kojem su na čudan


— Ćora! Ćora! — ponovi Unkas poput jeke te skoči naprijed kaojelen.— To je djevojka! — povikne izviđač. — Hrabro, gospođo! Midolazimo, mi dolazimo!Nastave lov pojačanim silama, pogled na zarobljenicu udesetero-stručio im je nastojanja. No put je bio vijugav, isprekidan, a mje-stimice neprohodan. Unkas ostavi svoju pušku te skoči naprijed upravo nepromišljenom brzinom. Heyward se brzo povede za nje-govim primjerom, premda ih je tren kasnije upozorio na njihovu ludost prasak puške što su je Huroni uzmogli odapeti dolje niže u hodniku spilje, a metak iz te puške pače je lakše ranio Unkasa.— Moramo dovršiti stvar! — upozori ih izviđač, pretekavši svojeprijatelje očajnim skokom. — Inače će nas ti lopovi pogoditi jednoga za drugim na ovoj maloj udaljenosti. Vidite kako drže djevojku kao štit, da se iza nje zaklone.Premda se na njegove riječi nije nitko osvrtao, ili ih zapravo nitko nije ni čuo, ipak su se svi njegovi prijatelji poveli za njegovim pri-mjerom pa su se nadljudskim naporima uzmogli toliko približiti bjeguncima da su vidjeli kako dva ratnika nose Ćoru, a Magua im određuje pravac i način bijega. U taj se čas sve četvero ocrtalo na otvoru spilje prema nebu, a onda su iščezli. Unkas i Heyward, od razočaranja gotovo izbezumljeni, povećaju svoje napore, koji su se ionako već činili nadljudskima, te izađu iz spilje na obronku brije-ga, upravo još na vrijeme da bi mogli razabrati kojim su pravcem krenuli bjegunci. Taj je put vodio gore na obronak, a bio je i dalje opasan i mučan.Nešto pod teretom svoje puške, a nešto stoga što nije osjećao isto onako dubok interes za zarobljenicu kao njegovi drugovi, izviđač obojicu propusti da ga malo preteku. Unkas je trčao prvi, a Heyw-ard za njim. Na taj su način svladali i klisure i provalije i druge za-preke za nevjerojatno kratko vrijeme, i to takve koje bi se u drugo vrijeme i pod drugim okolnostima činile gotovo nepremostivima. No, vatreni su mladići bili nagrađeni za svoje napore jer su opazili da Huroni, opterećeni Ćorom, gube u toj utrci na terenu.— Stani, pseto wyandotsko! — povikne Unkas, zamahnuvši svojim blistavim tomahawkom prema Magui. — Evo, »delavarska djevojka« poziva te da staneš!


je stršila iznad duboke provalije, nedaleko od samoga vrha brijega.— Ubij me ako hoćeš, odvratni Hurone, ali dalje ne idem.Oba ratnika, koji su nosili djevojku, podignu uvijek pripravne to-mahawke s onom opakom radošću koju neprijatelji osjećaju kad se spremaju na bezbožno djelo, ali Magua zaustavi njihove uzdi-gnute ruke. Huronski poglavica baci niz brijeg oružje što ga je oteo svojim drugovima, pa pograbi nož i okisene se svojoj zarobljenici s pogledom u kojem su se borile dvije oprečne strasti.— Ženo — reče joj — biraj: wigwam ili nož Lukavoga!Ćora ga i ne pogleda, nego se baci na koljena, uzdigne oči i ispruži ruke prema nebu te izusti glasom blagim, ali punim pouzdanja:— Tvoja sam, Gospode! Radi sa mnom kako se Tebi najbolje svidi! v

— Ženo — ponovi Magua hrapavim glasom, nastojeći uzalud uhvatiti pogled iz njezina smirenoga i sjajnog oka — biraj!No Ćora niti je čula, niti marila za njegovo pitanje. Tijelo je Huro-na drhtalo u svim žilama; podigne ruku visoko pa je opet spusti sa smućenim pogledom, kao čovjek koji još oklijeva. Još se jednom borio sam sa sobom te opet podigne blistavo oružje, ali upravo u taj čas začuje prodorni krik i Unkas se pojavi, skočivši mahnito sa strahovite visine na tu izbočinu. Magua ustukne korak, a jedan od njegovih pratilaca iskoristi taj trenutak te zarine nož u Corine grudi.Huron skoči poput tigra na svoga zemljaka koji je počinio to zlo-djelo i odmah htio da umakne, no tijelo Unkasovo, koje je palo iz visine, rastavi te nenaravne protivnike. Tim prekidom odvraćen od svoje namjere, a sav bijesan zbog umorstva koje se upravo odigralo pred njegovim očima, Magua zarine svoj nož u leđa Delavaru koji je bio na tlu. Taj podli čin poprati upravo zvjerskim krikom. No, Unkas se poslije tog udarca ipak podigne te se poput ranjenoga jaguara okrene na onoga neprijatelja koji je ubio Ćoru i obori ga udarcem u koji je utrošio svoje posljednje sile. Onda se strogim i čvrstim pogledom okrene prema Lukavomu pa mu izražajem očiju pokaže što bi učinio da ga nije snaga ostavila. Ovaj pograbi bešću-tnu ruku Delavara, koji se nije više mogao opirati, pa mu tri puta zarine nož u grudi, a istom onda njegova žrtva, koja je još uvijek urjirala pogled pun neugasive mržnje na svoga neprijatelja, padne


— Milost! Milost, Hurone — krikne Heyward povrh njega glasomšto ga je užas gotovo zagušio. — Smiluj se, pa ćeš i ti naići na milost!Mašući nožem uvis prema mladiću koji ga je preklinjao, pobjedni-čki Magua ispusti iz grla tako bijesan, tako divlji, a opet tako rado-stan krik da je zvuk toga divljačkoga trijumfa dopro sve do ušiju onih koji su se borili u dolini tisuću stopa ispod njega. Odgovori mu povik iz grla izviđača čiji se visoki stas upravo mogao vidjeti kako se približava preko opasnog krša, tako odvažnim i nesmo-trenim koracima kao da ima moć letjeti zrakom. No kad je lovac stigao na mjesto zvjerskog krvoprolića, našao je na klisuri samo još mrtva tijela.Njegovo oštro oko baci samo jedan pogled na žrtve, a onda se okrene prema usponu punom zapreka, koji se ustobočio pred njim. Ugleda čovjeka na vrleti, na samom rubu vrtoglave visine, s uzdignutim rukama u strašnom prijetećem položaju. Ne čekajući ni da pogleda tko je taj čovjek, Oko Sokolovo digne pušku, no u tom trenu baci onaj čovjek s visine komad stijene i pogodi u glavu jednoga od obojice Hurona na brijegu, a Oko Sokolovo u tom času prepozna u onom čovjeku gore Gamuta. Zatim Magua izađe iz jedne šupljine u pećini te ravnodušno prekorači mrtvo tijelo svoga posljednjeg druga, stupi preko široke pukotine te se uspne na kli-suru na jednom mjestu gdje ga Davidova ruka nije mogla doseći. Jedan skok na drugu stranu provalije bio bi dovoljan da mu zajamči sigurnost, no Huron, prije nego što će skočiti, stane, uperi ruku u izviđača te vikne:— Bljedokošci su pseta! Delavari su žene! Magua ih ostavlja napećinama za hranu vranama.Nasmije se muklo i skoči, ali promaši, no ipak se uspije rukama uhvatiti za grm na rubu provalije. Tijelo se Oka Sokolova zguri kao u zvijeri koja se sprema na skok, a sav je tako drhtao da se grlo puške treslo kao list na vjetru. No, lukavi Magua, ne gubeći vrijeme neuspješnim pokušajima, spusti tijelo tako da mu je visilo na rukama, a nogama nađe izbočinu pećine na koju je mogao stati. Onda prikupi sve sile te ponovi pokušaj i uspije privući koljena do ruba brijega. Izviđač u tom času, kad je tijelo njegova neprijatelja bilo zgureno, podigne pušku na rame. Ni bregovi unaokolo nisu hrli stalniii nepn miška u tom času kad ie nlanula. Huronu klonu


ruke, a tijelo mu se nagne malo natrag, iako su ga koljena još po-državala. Baci pogled pun mržnje na svoga protivnika i zamahne u ljutom prkosu šakom. No, i koljena mu popuste te se u jednom hipu moglo vidjeti tamno tijelo kako strmoglavce presijeca zrak dok je u svom smrtnom padu prohujalo pokraj kržljavog grmlja što je prianjalo uz obronak.

Trideset treće poglavlje

Trideset treće poglavljeBorahu se kao junaci dugo i hrabro;

Zemlju pokriše svu ubijenim muslimanima.Pobijediše — ali Bozzaris pade,A krv mu je tekla iz svih žila.

Malo njegovih drugova ostadoše živi,Opaziše smiješak na usnama mu kad zaori «hural»,

I kad je crvena bila osvojena zemlja.Vidješe kako u smrti se zjenice sklopiše

Mirno, ko da u noćni zapada san,Kao cvijeće, kad sunce zalazi.

Halleek

Kad je sutradan sunce granulo, našlo je Lenape kao narod u žalosti. Ratni su zvuči zamuknuli, narod je do mile volje zadovoljio svoju staru mržnju, a i osvetio se Mengvima za posljednji izazvani spor, uništivši čitavu njihovu zajednicu. Crni gusti dim, koji sad lebdi nad mjestom gdje su se Huroni bili ulogorili, dovoljno jasno poka-zuje kob toga lutalačkog plemena, a gavrani stotinama kruže povrh pustih vrhunaca ili u bučnim jatima prelijetaju nepregledne šume, i tako označuju smjer gdje se odigrala strašna borba. Ukratko, sva-tko tko pozna znakove borbe na granici, lako može uočiti sve one dokaze nesmiljenih posljedica indijanske osvete. No, sunce se ipak diglo nad narod Lenapa koji tuguje. Ne čuju se povici uspjeha, ne čuju se slavodobitne pjesme niti se zapaža radost zbog pobjede. I posljednji se lutalica vratio sa svoga posla, samo da skine strašne simbole svoga krvavoga zanata i da se odmah pridruži jadikovkama svojih suplemenika kao teško pogođenog na-


roda. Ponos i ushit ustupili su mjesto poniznosti, i najdivljiju je ljudsku strast zamijenila duboka jednodušna tuga. Sve su kolibe prazne, no širok je pojas ozbiljnih lica zaokružio mjesto u blizini nastamba, kamo se uputilo sve što se moglo micati, i skupilo se u dubokoj, jezivoj šutnji. Premda je tu ljudi svakoga položaja i dobi jednoga i drugoga spola i svakoga zvanja, sve se sti-slo u ovaj zid živih tjelesa i sve ih obuzelo isto čuvstvo. Svako oko gleda u sredinu toga kruga gdje se nalazi predmet tako velikoga i tako općenitoga zanimanja.Šest delavarskih djevojaka, kojima raspušteni dugi crni valoviti uvojci padaju na grudi, stoji postrance, pa se jedino po tome vidi da su žive što prigodice sipaju mirisne trave i šumsko cvijeće na nosiljku od mirisna šiblja, na kojoj pod pokrovom od indijanskih plašteva leži sve što je još preostalo od hrabre, plemenite, veliko-dušne Ćore. Cijelo joj je tijelo obavijeno u nekoliko ogrtača od iste priproste tkanine, a lice sad zauvijek skriveno pogledima muška-raca. Do nogu joj sjedi neutješivi Munro. Staračku je glavu sagnuo gotovo do zemlje, kao da se na silu pokorava sudbini koju mu je namijenila Providnost. Samo se neka skrivena tjeskoba ocrtava na njegovu izbrazdanom čelu, pokrivenom tek djelomice sjedinama koje mu neuredno padaju preko sljepoočica. Uz njega stoji Ga-mut; blaga mu je glava nepokrivena i izložena zrakama sunca, a oči mu tumaraju i zaustavljaju se sad na malenom sveščiću, koji sadrži tolika čudnovata, ali sveta načela, a sad opet na čovjeku komu iz dna duše želi pružiti utjehu. Ni Heyward nije daleko; stoji naslonjen na jedno drvo i nastoji prigušiti provale žalosti koje se svaki čas iznenada javljaju, a on ih može svladati samo s najvećim naporom svoje muževnosti.No koliko god možemo tužnom i melankoličnom zamisliti tu sku-pinu, ipak je ona još kudikamo manje ganutljiva od one na drugoj strani istoga prostora. Tamo se može vidjeti Unkas kako sjedi kao da je živ. Trup i udovi postavljeni su mu kao da sjedi u ozbiljnom i dostojanstvenom položaju, odjeven u najsjajnije ruho i urešen svim nakitom što ga je bogatstvo plemena moglo namaknuti. Raskošno perje leluja mu povrh glave, wampum, ovratnici, narukvice i kolaj-ne rese mu tijelo u izobilju, no mrtve su mu oči i ukočene crte lica i odveć u opreci s ispraznom slikom ponosa, koju ima prikazivati.


obojen, bez ikakva ukrasa, osim svijetlomodroga grba njegova roda koji je neizbrisivo urezan u njegove gole grudi1. Za sve prilično dugo vrijeme, što je pleme ovako na okupu, mohikanski ratnik netremice i tužno promatra hladno i bešćutno lice svoga sina. Tako mu je ukočen i čvrst pogled i tako nepomično stoji da stranac ne bi mogao razlikovati živoga od mrtvoga čovjeka da se na jednom od oba tamna lica ne odražava ovda-onda odsjev smućenoga duha i da mrtvački mir ne daje nepromjenjivu stalnost crtama onoga drugog lica.Izviđač je stao posve blizu i zamišljeno se naslonio na svoje smr-tonosno osvetničko oružje. A Tamenund, kojega podupiru starci iz plemena, sjedi nedaleko na jednom povišenom mjestu, odakle može spustiti pogled na nijemi i žalosni skup svoga naroda. Upravo na unutarnjem rubu kruga stoji vojnik u opremi stranoga naroda, a izvan kruga njegov bojni konj okružen nekolicinom slu-ga na konjima, koji su se, kako se čini, spremili na neki dug put. Odjeća stranca pokazuje da je to čovjek koji zauzima odgovoran položaj uz samoga vrhovnog vojskovođu u Kanadi, a sada je, kako se čini, vidio da se njegov miroljubivi pohod izjalovio zbog divlje žestine njegovih saveznika, pa mu nije preostalo drugo nego da bude tih tužan svjedok plodova borbe za koju je prekasno stigao da je spriječi.Prva se četvrt dana približavala kraju, a mnoštvo još uvijek nepo-mično stoji sve od zore. Ne čuje se nikakav zvuk glasniji od prigu-šena jecaja, niti se ijedna ruka makla sve to dugo i bolno vrijeme, osim da ovda-onda prinese one jednostavne i ganutljive žrtve u po-čast pokojnika. Jedino je indijanska strpljivost i ustrajnost mogla zadržati ljude u takvoj zadubljenosti koja je sada naoko pretvorila svaki tamni i nepomični lik u kamen.Konačno stari mudrac Delavara ispruži ruku i digne se, naslanjajući se na ramena svojih pratilaca. Izgled mu je bio tako slab kao da je prošao čitav vijek između onoga čovjeka koji je jučer izašao pred svoj narod i ovoga koji sada tetura na svom povišenom mjestu. — Ljudi Lenapal — progovori muklim glasom koji je zvučao kao


da mu je namijenjena neka proročanska misija. — Lice je Manitua zastrto oblakom. Njegove su uši zatvorene, njegov jezik ne daje odgovora. Vi ga ne vidite, no ipak su pred vama njegove odluke. Neka vam srca budu otvorena, a vaše duše neka ne govore laži. Ljudi Lenapal Lice je Manitua zastrto oblakom. Kad je ta jednostavna, a ipak strašna objava doprla narodu do ušiju, među mnoštvom zavlada tako duboka i tako strahovita tišina kao da je onaj duh koga su poštovali i komu su se klanjali, sam neposredno izrekao svoje riječi, ne služeći se ljudskim grlom. I sam se mrtvi Unkas činio živ u usporedbi s pokornim i krotkim mnoštvom koje ga okružuje. No, kad je neposredni učinak minuo, otpočnu tihi, šaptavi glasovi pjesmu u čast pokojnika. Ti glasovi dolaze od žena i ganutljivo su mekani i plačni. Riječi nisu izravno povezane; kad jedna završi, druga prihvati pjesmu u slavu mrtvaca ili jadikovku, kako već hoćemo nazvati taj pjev, i tako svaka daje oduška svojim čuvstvima riječima koje odgovaraju njezinu raspoloženju i ovoj prilici. Na mahove naricaljku prekidaju općeniti glasni izljevi žalosti tijekom kojih djevojke oko odra kidaju biljke i cvijeće s mrtvoga tijela kao da su pomahnitale od tuge. No, u mirnijim trenucima njihova naricanja opet brižljivo i žaleći vraćaju te simbole čistoće i nježnosti na prijašnje mjesto. Premda su riječi čestim prekidima i izljevima strasti gubile nešto od svoje poveza-nosti, ipak bi one, kad bi se prevele, predstavljale cjelinu u kojoj se mogao zamijetiti povezani slijed misli.Zatim je jedna djevojka, koju su odabrali zbog njezina ugleda i sposobnosti, počela čednim aluzijama iznositi svojstva preminulo-ga ratnika, ukrašujući svoj način prikazivanja onom orijentalnom slikovitošću što su je Indijanci donijeli s kraja drugog kontinenta, a koja povezuje drevnu povijest tih dvaju svjetova. Zvala ga je »ja-guarom svoga plemena«, opisala ga kao čovjeka čije mokasine ne ostavljaju tragove na rosi, skok mu je sličio skoku mlade zvijeri, oko mu je bilo bistrije od zvijezde u tamnoj noći, a glas u boju gla-sniji od grmljavine Manitua. Podsjetila je na majku koja ga je nosila na grudima; zaustavljala se na sreći koju je morala majka osjećati što ima takva sina. Molila ga da kaže majci, kad se s njom sretne u svijetu duhova, kako su delavarske djevojke ronile suze nad gro-bom njezina djeteta i kako su je nazivale blaženom.


ve još nježnije i tiše zvukove te su sa ženskom tankoćutnošću i osjećajnošću aludirale na stranu djevojku koja je ostavila ovaj svi-jet u času tako bliskom odlasku junaka da se volja Velikoga Duha očitovala i odveć očito, a da bi se smjela prezreti. Opominjale su ga da bude blag prema njoj i da uzme u obzir što ona ne zna onih vještina koje su tako potrebne za udobnost ratnika kakav je on. Dulje su se, bez i najmanje primjese zavisti, zadržale na njezinoj nesravnjivoj ljepoti i na njezinoj plemenitoj odluci, pa su dodale da se anđeli ističu drugim odlikama i ta će svojstva nadoknaditi one male nedostatke u njezinu odgoju.Poslije ovih došle su opet druge, koje su se u tihom blagom govo-ru, punom nježnosti i ljubavi, obraćale samoj djevojci. Poticale su je da bude vedra i neka je ne bude strah, da joj neće biti dobro u budućem životu. Pratilac će joj biti lovac koji će joj znati ispuniti i najmanju želju; pratit će je ratnik koji će biti sposoban štititi je protiv svake pogibelji. Obećavale su joj da će joj staza biti ugodna, a teret lagan; odvraćale su je da ne žali odviše za prijateljima svoje mladosti, ni za mjestima gdje su joj oci prebivali. Uvjeravale su je da lovišta blaženih Lenapa imaju baš tako lijepih dolina, baš tako bistrih rijeka i baš tako mirisna cvijeća kao i nebo bljedokožaca. Savjetovale su joj da pripazi na želje svoga pratioca i da nikad ne zaboravi odlikovanje kojim ih je Manitu tako mudro povezao. Zatim su u divljem i glasnom pjevu združenim glasovima slavile Mohikančev značaj. Nazvale su ga plemenitim, muževnim i veliko-dušnim, a sve su to svojstva koja odlikuju ratnika i koja pobuđuju ljubav u srcu djevojke. Zaodijevajući svoje misli u fine i diskretne slike, odale su da su tijekom svoga kratkoga poznanstva otkrile in-tuitivnom pronicavošću svoga spola pravu narav njegove sklonosti. Delavarske djevojke nisu mogle privući pažnju njegovih očiju. On je pripadao rodu koji je nekoć bio gospodar nad obalama slano-ga jezera, pa ga je čežnja vukla natrag k narodu koji obitava oko grobova njegovih otaca. Zašto da se ne podupire takva naklonost? Da je ona bila čišće i bogatije krvi nego ostali njezina naroda, to je svako oko moglo vidjeti; da je bila dorasla opasnostima i tegobama života u šumi, pokazala je svojim vladanjem. Stoga ju je sada »onaj mudri u svijetu« prenio na mjesto gdje će naći srodne duše i gdje će zauvijek biti sretna.


vojku koja je plakala u obližnjoj kolibi. Uspoređivale su je s pahu-ljicom snijega, tako je čista, tako bijela, tako sjajna da bi se morala rastopiti u žarkoj vrućini ljeta ili smrznuti za zimskih mrazova. Nisu sumnjale da je bila draga očima mladoga poglavice koji joj je bojom kože i tugom toliko sličan. No, premda to nisu jasno rekle, ipak je bilo očito da je nisu smatrale tako izvanrednom kao onu koju su oplakivale. Uvojke su joj uspoređivale s bujnim viticama vinove loze, oči s modrim svodom nebeskim, te priznavale da je najčišći oblak pod zrakama žarkoga sunca manje privlačan nego njezina mladenačka svježina.Sve vrijeme ovoga i sličnog pjevanja nije se čulo ništa, nego tiha melodija. Samo kadšto bi je prekidale, štoviše učinile je jezovitom, prigodne provale žalosti koje bismo mogli usporediti s korom kla-sične tragedije. Delavari su slušali kao začarani, a po njihovim se izražajnim licima vidjelo koliko im je duboka i iskrena tuga. I sam je David osjećao potrebu da prisluhne tim slatkim zvucima. I kad je pjev već davno bio završen, vidjelo se u njegovu pogledu kako mu je duša zanesena.Izviđač, komu su jedinom bile razumljive riječi, malo se prenuo iz svoga razmišljanja te okrenuo lice na stranu da bolje uhvati smisao riječi kad su djevojke pjevale. No, kad su spominjale budućnost Ćore i Unkasa, zamahnuo je glavom kao čovjek komu je poznata zabluda njihove jednostavne vjere, pa ju je opet spustio i ostao onako zamišljen dok nije svršio obred; možemo to, naime, nazvati obredom, kad su duše prožete tako dubokim osjećajima. Prava sreća što Hayward i Munro nisu razumjeli riječi, pa su se tako mogli svladati.Čingečguk je bio jedini od urođenika koji nije za sve to pokazivao nikakva zanimanja. Tijekom cijeloga prizora nije trenuo okom, niti se i najmanji mišić na njegovu tvrdom licu pomakao, pa ni kod najogorčenijih i najpatetičnijih dijelova naricanja. Hladno i nepo-mično tijelo njegova sina bilo je za njega sve, i svako mu je drugo osjetilo bilo mrtvo, osim oka kojim je želio posljednji put upijati te crte što ih je tako ljubio, a s kojima se sad mora rastati zauvijek. U tom trenutku pogrebnih svečanosti polagano istupi iz mnoštva ratnik koji je bio poznat zbog svojih ratnih djela, a osobito se ista-knuo u posljednjim borbama, čovjek stroga i ozbiljna lica. Priđe


— Zašto si nas ostavio, ponose Wapanachkija? — progovori obra-ćajući se gluhim ušima Unkasovim, kao da je mrtvo tijelo zadržalo sposobnosti živa čovjeka. — Tvoje je vrijeme bilo kao vrijeme sunca kad stoji nad drvećem, tvoja je slava bila sjajnija od svjetlosti sunca u podne. Ti si otišao, mladi ratnice, ali stotina Wyandota čisti trnje s tvoje staze u svijet duša. Tko bi od onih koji su te vi-djeli u borbi mogao povjerovati da si mogao umrijeti? Tko je prije tebe ikada pokazivao Uttawama put u boj? Tvoje su noge slične krilima orla, tvoja je ruka teža od granja što pada s omorike. Tvoj je glas sličan glasu Manitua kad govori iz oblaka. Jezik je Uttawe slab — dometne gledajući oko sebe turobnim okom — a srce mu je teško. Ponose Wapanachkija; zašto si nas ostavio? Poslije njega govorili su drugi, redom jedan po jedan, dok se nisu izredali svi ugledni i daroviti ljudi naroda, otpjevavši ili izgovorivši svoj slavospjev sjeni preminuloga poglavice. Kad su se svi izredali, zavlada opet duboka, gluha tišina.

Uto se začu neki tih, dubok zvuk koji je podsjećao na pratnju neke daleke glazbe. Samo se toliko širio zrakom da se mogao zamijetiti, ali je bio toliko nerazgovijetan da se nije moglo pogoditi ni kako nastaje, ni otkud dolazi. No, za njim javi se još jedan, pa još jedan pjev, svaki u višim tonovima, u kojima je uho moglo razabrati najprije usklike, a onda pojedine riječi. Usne su se Čingečgukove otvorile, no samo toliko da se moglo razabrati da je to žalobna pjesma oca. Premda se nijedno oko nije okrenulo prema njemu, premda se nije pokazao ni najmanji znak nestrpljivosti, ipak se po načinu kako je cijelo mnoštvo dizalo glave moglo vidjeti kako svi upijaju zvukove s takvom napetom pažnjom kakva se nije možda nikomu drugomu dosad poklanjala osim Tamenundu. No, uzalud su osluškivali. Pjev je bio jedva toliko glasan da se mogao razumjeti, a onda je opet bivao sve tiši i sve drhtaviji dok nije sasvim slabašno dopirao do uha, kao da ga odnosi vjetar što prolazi. Usne se sagamorove zaklope te on ostane na svom mjestu tih i nepomičan, podsjećajući svojim ukočenim očima i nepomičnim tijelom na stvorenje koje je Svemogući doduše obdario tijelom, ali mu nije udahnuo duše. Delavari su po tim znacima vidjeli da duh njihova prijatelja nije dorastao takvom naporu, pa su popustili u svojoj pa-k

žnji i po svojoj su se prirođenoj tankoćutnosti držali kao da su im


Jedan od starijih poglavica dade znak ženama na onom dijelu kruga gdje je ležalo Corino tijelo. Na taj znak djevojke podignu nosila do visine glave te krenu laganim i pravilnim korakom, pjevajući u hodu drugu žalobnu pjesmu u slavu pokojnice. Gamut, koji je pozorno pratio obrede što ih je smatrao tako poganskima, prigne sada glavu preko ramena oca, koji ništa nije opažao, te mu šapne:— Kreću sada s ostacima vašega djeteta; nećemo li poći za njima ipobrinuti se da bude pokopana kao kršćanka?Munro se lecne, kao da mu je trublja sudnjega dana odjeknula uz uho, baci tjeskoban brz pogled oko sebe, ustane i krene za jedno-stavnom povorkom. Držao se doduše kao vojnik, ali je nosio pun teret očinske tuge. Njegovi su se prijatelji okupili oko njega s izra-žajem tuge koja je bila prevelika, a da bismo je mogli nazvati samo sućuti. I mladi se Francuz pridružio povorci s izrazom čovjeka koji je duboko ganut preranom smrću i tužnom sudbinom tako lijepe djevojke. No, kad je i posljednja žena pristupila nepravilnoj, a opet urednoj povorci, muževi su Lenapa suzili svoj krug te se postavili oko tijela Unkasova, jednako tihi, ozbiljni i nepomični kao i prije. Mjesto što su ga odabrali za grob Corin, bio je mali brežuljak gdje je skupina mladih i zdravih omorika uhvatila korijen, tako da je drveće bacalo obilnu turobnu sjenu. Kad su stigle na brežuljak, djevojke su spustile teret i počekale sa značajnom strpljivošću i urođeničkom plahošću nekoliko minuta da vide jesu li oni kojih se stvar najviše tiče, zadovoljni s pripremama. Konačno je izviđač, komu su jedinom bile poznate njihove navike, rekao na urođeni-čkom jeziku:— Moje kćeri su sve dobro učinile; bijeli im ljudi zahvaljuju.Zadovoljne tim priznanjem, djevojke se dadu na posao, da stave tijelo u dobro zamišljen i posve lijepo složen lijes, izrađen odbrezove kore. Onda spuste tijelo u tamno, vječito počivalište. Jednako su tiho i jednostavno obavile i daljnji obred, pokrile smrtneostatke zemljom, a na svježu zemlju nasule lišće i druge uobičajenepredmete da je pokriju. No kad su ta ljubazna stvorenja svršilasvoj tužni prijateljski posao, stala su da pokažu kako ne znaju bili nastavile sa svojim pogrebnim običajima. U tom im se trenupogrebnih obreda izviđač opet obrati riječima:— Moje su mlade žene dosta učinile; duh žene blijede kože ne


blijede kože. Vidim — dometne, bacivši pogled na Davida koji je otvarao svoju knjižicu na način da se vidjelo kako namjerava zapje-vati svetu pjesmu — da se sprema netko tko bolje pozna kršćanske običaje.Djevojke se čedno uklone. Dok su dosad imale glavnu ulogu, sada su postale ponizni i pažljivi gledatelji prizora koji će slijediti. Dok je David svoje pobožne osjećaje izlijevao u pjevanje, nisu odavale ni najmanjega znaka čuđenja ili nestrpljivosti. Slušale su, kao da razumiju te strane riječi, te su se doimale kao da dijele osjećaje žalosti, nade i smirenosti što su ih te riječi htjele ulijevati. I sam uzbuđen prizorom u kome je sudjelovao, a možda i pod utjecajem vlastitih skrivenih osjećaja, majstor pjesme nadmašio je svoje sposobnosti. Njegov pun, bogat glas nije nikako zaostajao, ako se uspoređivao s blagim zvucima djevojačkih grla, a njegovi napjevi, u kojima je bilo više modulacije, imali su barem za uho onih kojima su namijenjeni i tu prednost da su im bili razumljivi. Svoju je himnu završio u jednakoj ozbiljnoj i svečanoj tišini u kakvoj ju je počeo.No kad je posljednji zvuk dopro do ušiju slušatelja, prikriveni su i plašljivi pogledi, kao i općenito, iako prigušeno gibanje, odavali kako sada svi čekaju da otac pokojnice nešto učini. A kao da je i sam Munro osjećao da je kucnuo čas kad mora uraditi nešto što je možda najveći napor do kojega se ljudska narav može dovinuti. Otkrije svoje sijede uvojke, ogleda se po plahom i tihom mnoštvu koje je okružilo njegov čvrsti i sabrani lik, a onda mahne izviđaču rukom, da ga posluša, pa progovori:— Recite ovim nježnim i plemenitim ženama da im čovjek, satrt islomljena srca, iskazuje najveću hvalu. Recite im da će se ono bićekojemu se svi klanjamo pod raznim imenima, sjetiti njihove plemenitosti i da možda nije daleko čas kad ćemo se svi, bez razlikespola ili čina boje, skupiti oko njegova prijestolja.Izviđač je poslušao drhtavi glas kojim je stari vojnik izrekao te rije-či, ali je polagano mahnuo glavom, kao čovjek koji pravo ne vjeruje da bi te riječi polučile pravi učinak.— Ako im to kažem — reče — shvatili bi oni to isto tako kao da imrečem da snijeg ne dolazi u zimi ili da im rečem da sunce najjačegrije kad je drveće golo, bez lišća.


ko kako je mislio da će biti najprikladnije za njegovo slušateljstvo.Glava Munrova i opet ponikne na prsa, i starac poče i opet padatiu prijašnju melankoliju, kad ga već prije spomenuti mladi Francuzlako takne o lakat. Kad je tako privukao pažnju starčevu, pokažemu prstom skupinu mladih Indijanaca koji su se približili s laganom, ali dobro zastrtom nosiljkom, a onda podigne prst premasuncu. -— Razumijem vas, gospodine — na to će Munro prisiljeno čvrstim glasom — razumijem vas. To je volja Neba, i ja se pokoravam. Ćora, dijete moje! Ako ti molitve slomljenoga oca mogu koristiti, oh kako blažena moraš sada biti! Dođite, gospodo! — dometne, okrenuvši se na sve strane s ponosnom pribranošću, premda je bol, koja se odražavala u njegovim uvelim crtama lica, bila prejaka, a da bi je mogao skriti. — Svoju smo dužnost ovdje izvršili; pođimo dalje.Heyward ga rado posluša, da krenu s mjesta gdje se bojao da bi ga pribranost mogla svaki čas ostaviti. No dok su njegovi prijatelji uzjahivali, našao je toliko vremena da stisne ruku izviđaču i da obojica ponove svoje obećanje da će se opet sastati u postajama britanske vojske. Onda se spremno baci u sedlo, potjera ostrugana konja i pojaha do nosiljke iz koje su jedino tihi i prigušeni jecaji odavali da je u njoj Alica. Na taj su se način Munro, komu je glava ponovo pala na grudi, pa i Heyward i David, koji su ga slijedili, te konačno pobočnik Montcalmov sa svojom stražom, dakle svi bijelci osim Oka Sokolova, izgubili iz očiju Delavara i začas iščezli u gustim prašumama toga kraja.No ona veza koja je zajedničkim nepogodama povezala ove pri-proste stanovnike šume sa strancima koji su tek prolazno došli u njihove krajeve, nije se tako lako prekinula. Godine su i godine prošle dok nije priča o bijeloj djevojci i mladom mohikanskom ratniku prestala kratiti duge noći i tegobna putovanja ili poticati mlade smione ratnike na osvetu. No ni oni koji su imali u tim događajima sporedne uloge, nisu bili zaboravljeni. Preko izviđa-ča, koji je godinama služio kao karika između njih i civiliziranoga svijeta, saznali su, kad su se interesirali, da se Sijeda Glava ubrzo otputila k svojim očevima, skršen, kako se krivo mislilo, svojim vojničkim nedaćama, a Otvorena Ruka da je odvela njegovu preži-


prestale teći, a zamijenio ih veseli smijeh koji je bolje pristajao njezinoj vedroj ćudi.No, sve su to događaji koji se odnose na vrijeme mnogo kasni je od naše priče. Oko Sokolovo, kad odoše svi prijatelji njegove boje, vrati se onamo kamo su ga sklonosti vukle onom snagom koju pruža samo prava i uska veza. Stigao je upravo u pravi čas da baci posljednji pogled na lice Unkasa koga su Delavari već umatali u posljednju odjeću od životinjskih koža. Stali su tako da je tvrdi lovac mogao još jednom čeznutljivo, ali mirno pogledati pokoj-nika. Zatim Delavari dokraja zamotaju tijelo koje se nikada više nije imalo otkrivati. Poredala se povorka kao kod djevojke i cijeli se narod skupio oko privremenoga groba poglavice, privremenoga zato jer je trebalo da njegove kosti jednom počivaju među kostima njegova naroda.Svi su istodobno krenuli kao što su i osjećaji bili kod svih jednaki. Oko rake vladala je ista tuga, ista grobna tišina i isto poštovanje prema glavnim ožalošćenima, sve onako kako smo već opisali. Ti-jelo su položili kao da počiva, lice okrenuli prema istoku, a uza nj položili ratnu i lovačku opremu da mu sve bude pri ruci na poslje-dnjem putovanju. U lijesu, koji je imao zaštititi tijelo od zemlje, ostavili su otvor kroz koji će duša moći doprijeti u slučaju potrebe do svoga zemaljskoga tijela. Cijeli su grob skrili pred divljim zvije-rima i zaštitili od njihova grabeža onom domišljatošću koja je već svojstvena urođenicima. Kad su tako bili dovršeni obredi koji se odnose na tijelo, pređoše na duhovni dio pogrebnih svečanosti. I opet je Čingečguk privukao pažnju cijeloga naroda. Još nije pro-govorio, a svatko je očekivao da će tako slavan poglavica izreći u tako važnoj prilici nekoliko utješnih i poučnih riječi. Znajući za želje naroda, strogi ratnik, svladavši se, diže lice koje je dotad bilo skriveno u plastu te čvrstim pogledom zaokruži oko sebe. Njegove se čvrsto stisnute i izražajne usne razmakoše i prvi put otkako su dugotrajni obredi počeli, njegov se glas jasno čuo. — A zašto tuguju moja braća? — reče pogledavši tamna lica potištenih ratnika oko sebe. — Zašto plaču moje kćeri? Zar zato što je jedan mladić otišao u lovišta blaženih? Zar zato što je jedan po-glavica časno završio svoj vijek? On je bio dobar, on je izvršio svoju dužnost, on je bio hrabar. Tko će to poreći? Manitu treba takvoga

\r________U: A X*- \-nlraQr\\ri*


i oca Unkasova, ja sam zapaljena omorika na proplanku bljedoko-žaca. Moj je rod otišao s obala slanoga jezera i s delavarskih brežu-ljaka. Ali tko smije reći da je Zmija svoga plemena zaboravila svoju mudrost? Ja sam sam...— Ne, ne — poviče Oko Sokolovo koji je promatrao nježnim pogledom tvrde crte lica svoga prijatelja i svladavao se slično kao iprijatelj mu, no ipak nije mogao dulje sačuvati svoga filozofskogdržanja — ne, sagamore, nisi ti sam. Svojstva su naših boja možda različita, ali Bog nas je postavio da kročimo istom stazom. Janemam roda, a mogu reći da nemam, baš kao i ti, ni naroda. Onje bio tvoj sin i po naravi crvenokožac, a možda je tvoja krv bližanjegovoj, ali ako ikada zaboravim toga mladića, koji se tako čestoborio uza me i koji je u vrijeme mira spavao uza me, onda neka imene zaboravi onaj koji je stvorio sve nas, bez razlike boje i svojstava! Dječak nas je ostavio za neko vrijeme, ali, sagamore, ti nisisam.Cingečguk prihvati ruku koju mu je izviđač u toplini osjećaja pru-žio preko svježe zemlje, i u tom prijateljskom držanju ta dva ne-ustrašiva i tvrda lovca prislone glave jedan uz drugoga, dok su im vruće suze tekle do nogu i ovlažile grob Unkasov kao kaplje sitne kiše.Usred jezovite tišine, koju je izazvala ta provala osjećaja dvojice najznamenitijih ratnika toga kraja, Tamenund podigne glas da ra-sprši mnoštvo.— Dosta je — reče. — Idite, djeco Lenapa, gnjev Manitua nije sejoš stišao. A zašto da Tamenund ostane? Bljedokošci su gospodarina zemlji, a vrijeme crvenih ljudi nije došlo. Moj je dan bio predugačak. Ujutro sam vidio sinove Unamisa sretne i jake, a evo,prije nego što je pala noć, doživio sam da vidim posljednjeg ratnikamudroga plemena Mohikanaca!

Dodatak

DodatakBilješka A. Poglavlje I.Tvrđava William Henry i Tvrđava Edivard. Str. 12

Ove tvrđave, koje su bile sagrađene za vladavine Georgea II., na-zvali su zapovjednici kraljevskih četa po dvojici mladih sinova Fri-drika, princa od Walesa. Ti su prinčevi bili braća Georgea III. Princ Edward, vojvoda od Yorka, umro je mlad. Princ William Henry, vojvoda od Gloucestera, oženio se udovom Lorda Waldegravea, krasnom nećakinjom Horacea Walpolea. Aludirajući na ta dva princa, Horace Walpole u jednom od svojih duhovitih pisama veli da je društvo u ono doba bilo »kao jedan Shakespeareov igrokaz: Ukrasite se, ulaze vojvode od Yorka i Gloucestera i njihova pra-tnja«.Tvrđava William Henry sagrađena je istom u studenome 1757. kad je bio suzbijen Dieskau. Bilo je neke zbrke s povijesnim ime-nima, nadjenutim toj tvrđavi. Stari francuski pisci obično je zovu »Tvrđava George« jer je miješaju s imenom što su ga Englezi na-djenuli jezeru. Tek je godine 1759. naime general Amherst, poslije svoje uspješne ekspedicije protiv Ticonderoge, sagradio novu tvr-đavu na mjestu bivšega ušančenoga logora pukovnika Munra, i tu je tvrđavu nazvao Fort George.

Bilješka B. Poglavlje III.Njegovo, gotovo posve golo tijelo nosilo je na sebi jezoviti simbol smrti, nacrtan bijelom i crnom bojom. Str. 29


Mnogi su crveni ratnici bili neobično vješti u takvom slikovitom bojenju svoga lica i tijela. Čini se da je bilo svake vrste takvih cr-teža, koji su pod najvještijim rukama dosegli umjetničku visinu. Jedan stari pisac ovako nam opisuje jednoga obojenoga ratnika što ga je sam vidio: »Čovjek, što sam ga ja vidio, znao je sebi naslikati tri lica: jedno sprijeda; drugo sa strane s orlovim kljunom, malo otvorenim, a oko i glava orlova bili su savršeno prikazani; s druge pak strane taj isti njegov nos prikazivao^je praseću njušku s malim okom, a kljove su bile osobito vješto nacrtane«.

Bilješka C. Poglavlje III.Dobra strelica, kad je odapinje indijanska ruka, a nišani indijan-sko oko. Str. 31

Smith veli u svojoj Povijesti New Yorka: »Indijanski će dječak svo-jim lukom od deset puta pogoditi pet puta šiling, i to s udaljeno-sti od dvanaest do četrnaest jarda. Odrasli su muškarci još i bolji strijelci«.

Bilješka D. Poglavlje III.Moje je pleme djed naroda. Str. 33

Lenni-Lenape ili Delavare nazivali su »djedovima« mnoga dru-ga plemena, smatrajući ih kao stablo od kojega su nastali mnogi ogranci. Njihova im je tradicija pričala da su došli s druge strane Mississippija. Lenni-Lenape znači »muževi muževa«, dakle muževi bolji do svih ostalih. Wahpanacki, drugi jedan njihov naziv, ima isto značenje. Mohikanci su bili jedni od njihovih »unuka«. Ime Dela-vara dobili su od Engleza koji su se namjerili na njih na rijeci što su je kolonisti nazvali po Lordu Delavvareu, a oni sami nazivali su je Lennapi Hittuck. No, plemenu je bilo drago što je stekao naziv Delavara na engleskom jeziku jer su doznali da je to ime jedno-ga velikoga poglavice, a adoptivna su se imena smatrala u njihovu rodu časnima.

Bilješka E. Poglavlje VI.... tikvu sa svježom vodom ili meso divljači na lijepo izrezbarenomt>lnrlniii nA hihprmnnp Sltr fif) „

Dodatak

Indijanci su bili vješti u izradi drvenih pladnjeva i kupa još u vri-jeme prije nego što su se bijeli ljudi među njima pojavili, dakle prije nego što su imali željezno oruđe. Služili su se vatrom, tvrdim školjkama, kostima i kremenim dlijetima ili sjekiricama da izrezu -ju svoju drvenu robu. Zdjele su često bile crveno obojene. Stalno su upotrebljavali tikvice kao posude za vodu, prije nego što su bi-jelci došli, jer su uzgajali mnogo vrsta bundeva. Imali su i priprosto izrađene zemljane posude, obično okrugle, s rubom ili obodom. A priča se da su žene znale izrađivati i posude od kore, koje su bile dosta čvrste, da se mogla u njima voda nositi.

Bilješka F. Poglavlje XII.... stali razgrtati lišće tako da se pojavila glina iz koje je brzo navro čist i blistav izvor jasne, bistre vode. Str. 125

Taj se opis odnosi na glavno vrelo u Ballstonu, dok je bilo još u divljem stanju. Indijanci su dobro opazili ljekovita svojstva vode u Saratogi i Ballstonu, pa su često dolazili u taj kraj. Smatra se da se bitka, koja se opisuje u tom poglavlju, odigrala na brežuljku upravo povrh ballstonskih vrela. Gospodin je Cooper kratko vrijeme prije pisanja ovog poglavlja posjetio taj kraj.

Bilješka G. Poglavlje XIII.... jedna od onih gradnja koje se podižu kad to potreba iziskuje, a kasnije se napuštaju, kad mine pogibelj, pa se onda tiho raspadaju u šumskoj osami. Str. 131

Mnogo je malih tvrđavica i drvenih kuća sagrađeno širom sjeverne granice kolonije New York, kao obrana protiv Francuza i Indija-naca. Te su građevine bile osobito brojne u dolini Mohawka, na Wood Creeku, u kraju Oswego, prema zapadu, kao i na gornjem Hudsonu te na pritocima jezera Champlain prema istoku. Tim su dvama putovima neprijatelji onoga vremena, kanadski Francuzi i njihovi indijanski saveznici, vršili svoje strašne prepade na koloni-ste. Jedva da je prošla ijedna godina, a da ne bi bilo sagrađeno ne-koliko tih drvenih kuća ili malih tvrđavica da posluže trenutačnim potrebama, a kad bi pogibelj minula, zapuštali bi ih i zaboravili.


Bilješka H. Poglavlje XVI.Od toga se neočekivanoga udarca ponos Munrov nije nikada više oporavio. Str. 176

Potpukovnik George Munro poslije kapitulacije tvrđave William Henry povukao se u Albanv. U siječnju 1756. bio je promaknut u pukovnika, kao nagrada za odvažnu obfanu, ali je već u veljači iste godine umro, od slomljena srca, kako vele.

Bilješka I. Poglavlje XXI.A evo nas sada ovdje posve blizu Scaroona. Str. 226

Pretpostavlja se da su Oko Sokolovo i njegovi prijatelji krenuli tragom Mague, koji je uzmicao, i njegovih zarobljenika u šume, između gornjega Hudsona i Horicana, na područje izvora Schro-ona ili Scaroona, kako ga pisac naziva. Ta je rijeka glavni ogranak, odnosno pritok Hudsona, a teče kroz dolinu načičkanu malim je-zerima i visinskim jezercima. Povrh rijeke se s istočne i zapadne strane dižu visoke gore. Glavna površina ove vode, jezero Scaroon, dulje je od deset milja, a široko milju i pol. Pisac Mohikanca nije pobliže označio kraj gdje se odigravaju završni prizori romana, no možemo pretpostaviti da su se ti događaji zbili u jednoj osamljenoj dolini predjela Adirondack, nedaleko od Scaroona, a na zapad od ove rijeke.

Bilješka J. Poglavlje XXI.Bilo bi još neobičnije da je progovorio, a da nije na to bio pozvan. Str. 226

Zeisberger, jedan od moravske braće, opisuje karakterističnu zgodu koja pokazuje kako mladi junaci iz poštovanja šute pred starijim ljudima. On je prolazio kroz divlje krajeve Pennsvlvanije u važnom poslu, a pratilo ga je više starijih ljudi koje su smatrali dobrim vodičima. U njihovu je društvu bio i jedan mladić. Stigli su do vrlo teškoga gorskog prijelaza i vidjeli da ga ne mogu prijeći, pa su odabrali drugi put koji bi produljio njihovo putovanje za sto

Dodatak

su i njega zapitali za mišljenje. Smjesta je udario novim pravcem, preko prijelaza, koji je njemu bio otprije poznat, a koji je vodio upravo do mjesta kamo su željeli stići. Kad su ga zapitali zašto nije prije ništa rekao, on je skromno odgovorio da mu nije dolikovalo govoriti u prisutnosti starijih ljudi ako ga oni ne bi pozvali da govo-ri. Veli se da i državna cesta danas prolazi onim prijelazom što ga je odabrao taj mladi Delavar.

Bilješka K. Poglavlje XXII....veliki poglavica njihovih Kornjača. Str. 241

Karakteristična je važnost koju mnoga plemena crvenokožaca pri-pisuju kornjačama. To je proistjecalo iz jednostavne mitologije Lenni-Lenapa ili Delavara da, naime, zemlja leži na leđima kor-njače. Njihova je najuglednija porodica bila porodica Unamisa ili Kornjače. A čini se da je među svim tim plemenima, koja su se dalje dijelila u određene porodice — a tih je bilo mnogo — totem ili simbol kornjače bio na visokoj cijeni. Tako je bilo kod Hurona, daleko na sjeveru, i kod Irokeza, a i među njihovim protivničkim plemenima od roda Algonquin. Kako je kornjača životinja koja živi i na kopnu i u vodi, postala je za njih nešto tajnovito, nadnaravno.

Bilješka L. Poglavlje XXIII.Služio se jezikom Wyandota ili Hurona. Str. 250

Huronska plemena, koja su prije bila vrlo brojna u Kanadi, naziva-la su sama sebe Ahondate, odakle dolazi engleski naziv Wyandote (izgovara se vajandot, op. prev.). Francuzi su im nadjenuli ime Hu-ron od francuske riječi la hure, a to je uspravni čuperak dlake ili zapravo grive, kako je vidimo kod nekih divljih životinja, naročito kod vepra. Ti su Wyandoti nosili kosu uvis počešljanu i tvrdu na samom tjemenu, što im je davalo naročito divlji izgled. Odatle im ime Huron.Hurone su gotovo posve istrijebili pobjednički Irokezi. Neke su njihove porodice, međutim, još postojale, u uskom prijateljstvu s Francuzima, pa su među mnogim plemenima, koja su pratila go-spodina de Montcalma u njegovoj ekspediciji, bile i dvije huronske


Navodimo ovdje početne riječi Molitve Gospodnje (Očenaša) na wyandotskom ili huronskom jeziku. Riječi se moraju izgovarati po francuskom izgovoru jer je to mjesto uzeto iz jednoga starog fran-cuskog katekizma. Onaistau de arouhiae istare.

Bilješka M. Poglavlje XXXIII. . •... svijetlomodroga grba njegova roda, koji je neizbrisivo urezan u njegove gole grudi. Str. 365

I Delavari i Mohikanci su kadšto bili tetovirani. To nam pričaju najbolji pisci.

Posljednji Mohikanac Sadržaj

Sadržaj

Uvod..............................................5

Prvo poglavlje...............................9

Drugo poglavlje............................19

Treće poglavlje..............................28

Četvrto poglavlje..........................37

Peto poglavlje................................46

Šesto poglavlje..............................55

Sedmo poglavlje............................66

Osmo poglavlje.............................76

Deveto poglavlje...........................86

Deseto poglavlje...........................94

Jedanaesto poglavlje....................105

Dvanaesto poglavlje.....................117

Trinaesto poglavlje.......................230

Četrnaesto poglavlje....................140

Petnaesto poglavlje.......................154

Šesnaesto poglavlje......................265

Sedamnaesto poglavlje.................277

>


......................................................

201

Dvadeseto poglavlje

......................................................

213


......................................................

225


......................................................

236


......................................................

248


......................................................

262

Dvadeset peto poglavlje...............2

72


......................................................

285

Dvadeset sedmo poglavlje............295

Dvadeset osmo poglavlje.............304

Dvadeset deveto poglavlje............324

Trideseto poglavlje........................327

Trideset prvo poglavlje.................339

Trideset drugo poglavlje...............348

Trideset treće poglavlje.................363

Dodatak........................................375

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK821.111(73)-31 = 163.42821.111(73)-93-31 = 163.42

COOPER, James Fenimore Posljednji Mohikanac: pripovijest iz godine 1757. / James Fenimore Cooper; <prijevod Zorislav Dukat>. - Zagreb:

Globus media, 2004. - (Lektira popularniklasici; 9)

Prijevod djela: The last of the Mohicans.

ISBN 953-7160-40-8

440816023

4'.

Documents

James Fenimore-posljednji Mohikanac