Jacques Ellul Knjiga Cca 123 OK

7/24/2019 Jacques Ellul Knjiga Cca 123 OK

http://slidepdf.com/reader/full/jacques-ellul-knjiga-cca-123-ok 1/128

JACQUES ELLUL

Izbor tekstova



a šta`š

2015.



SADRŽAJ:

Jacques Ellul

Hitlerova pobeda? (str. 6)

Tehnološka izdaja

- Portret Žaka Elila (str. 14)

Od Biblije do istorije nerada (str. 32)

Uvod u “Političku iluziju“ (str. 45)

Žudnja za moći (str. 52)

AdonideVrijednost života (str. 67)

Dominique Misein

Manje zlo (str. 83)

Johann Most

Beštija privatnog vlasništva (str. 94)

Religijska kuga (str. 110)





5

Hitlerova pobeda?

Uvodna napomena“Hitlerova pobeda“ je jedan od najvećih prese-

dana u evropskoj publicistici posle Drugog svet-

skog rata. Članak je objavljen je 23. juna 1945,svega mesec i po dana posle kapitulacije nacističke

Nemačke. Kiša samo što je stala (na Paciku je i

dalje pljuštala, sve do avgusta 1945). Sve se još pu-šilo od baruta i krvi, ali i odjekivalo od pobedničkih

pokliča i neobuzdanih izliva oduševljenja. Dobro je konačno pobedilo zlo. Neki trezveniji duhovi suu svojim beleškama upozoravali na osvetnički žar,suviše sličan nervu poražene nemani, kao i na dru-

ge klopke koje nosi novo doba, oblikovano ratom izlokobnim spojem “tehničke perfekcije i totalnogslepila“ (Adorno, Minima Moralia, 1944–1947, naviše mesta, naročito u br. 33). Ali, sve se to pojavilokasnije ili je bilo drugačije usmereno. Nijedan tekstobjavljen u to vreme nije toliko odudarao od preo-

vlađujućeg raspoloženja i pri tom otvarao sasvimnovi front.

Najsažetije rečeno, Elil ovde ukazuje na razvoju koji Hitler nije uneo toliko mnogo inovacija, koli-ko mu je dao odlučujući podsticaj. Novo doba poči-nje s razvojem tog sistema (Nemačka 1933–1939),

a ne pobedom nad njim. Poraz Hitlerove vojske bio



6

je samo epizoda u opštoj konsolidaciji novog mo-

dela masivne tehničke organizacije.

Tekst jasno najavljuje i Elilovu kapitalnu studi- ju tehničkog fenomena, Tehnika ili ulog veka (La

technique ou l’enjeu du siècle; eng., The Technolo-

gical Society; videti Anarhističku biblioteku ili Po-rodičnu biblioteku anarhije/ blok 45), čije se prvo

izdanje pojavilo 1954. Nešto detaljniji prikaz ovogteksta objavljen je i u Žurnalu anarhije/ blok 45,od od 08. 05. 2011 (http://anarhija-blok45.net1zen.com).

AG, 2012.

Hitlerova pobeda?

U trenutku kada su Nemačka i nacizam zga-

ženi, a saveznička vojska konačno slavi pobedu, postavlja se pitanje u vezi dva poslednja Hitlerova

saopštenja. Samo mesec dana pre poraza, objavio je da je njegova pobeda izvesna. Tome su se tadasvi smejali, zato što je bilo očigledno da Nemačkojnema spasa. Mislilo se: to je samo pokušaj da ohra-

bri svoje ljude, ludilo. Danas se toga niko ne seća, jer je stvar završena.



7

Ipak, zar ne bismo morali imati oprezniji stav prema tvrdnjama tog čoveka? Kada je 1938. pretio,svi su govorili: to je samo “ucena“. Kada je u janu-

aru 1940. rekao da će u julu biti u Parizu, pričalose: to je samo “razmetanje“. Kada je 1938. govoriokako će napasti Rumuniju i Ukrajinu, ko ga je uzi-mao za ozbiljno? Ipak, da smo Mein Kampf shvatili

ozbiljno i da smo u njemu videli plan delovanja, ane samo izborni program, za koji smo navikli da

ga naši političari nikada ne sprovode, možda bismo preduzeli neke mere. Naime, Hitler je sve objavio još u Mein Kapmpfu: ciljeve, metode i posledice.On nije mogao da svoje planove sprovede do kra-

ja, ali volje mu nije nedostajalo. Sve što je rekao,uradio je. Možemo li onda olako prihvatiti to što je

objavio svoju pobedu u trenutku kada je vrlo dobroznao da su njegove armije poražene?

Pre svega, treba imati u vidu da u svojim izja-

vama Hitler očigledno nije mislio na pobedu savre-

mene Nemačke, niti na vojnu pobedu. Hteo je da pobede nacizam i večna Nemačka. Drugim rečima,

bila mu je važna politička pobeda. To nije prvi putda vojno poraženi politički porazi svog osvajača.Tako su vojske Revolucije i Carstva na kraju bile

poražene, ali su širom Evrope pronele ideju Repu-

blike i osećanje slobode, posle čega više niko nijemogao zaustaviti trijumfalni marš XIX veka.

Ali, šta imamo danas?



8

Hitler je, pre svega, promovisao totalni rat, koji podrazumeva totalnu mobilizaciju, a s druge strane,totalni masakr. Poznata su nam ratna pravila: svi

se moraju uskladiti s njima, da bi rat bio totalan –što znači, rat za istrebljenje civilnog stanovništva(u čemu smo svi bili prilično uspešni!) – i da bi se

postiglo neograničeno korišćenje svih snaga i re-

sursa nacije za potrebe rata. Da bismo pobedili, nemožemo postupati drugačije. To je očigledno. Ali,

da li se zlo zaista može pobediti zlom? U svakomslučaju, nema sumnje da nas je Hitler, time što nas

je naveo da prihvatimo nužnost masakriranja civil-nog stanovništva, odlučno poveo putem zla. Nijesigurno da se iz toga možemo tako brzo izvući. Iako pogledamo način na koji, u reorganizaciji da-

našnjeg sveta, postupamo sa manjinama ili odluču- jemo o premeštanju celih populacija, itd., možemose zapitati da li je na to, u mnogo većoj meri negošto se misli, uticao prezir prema ljudskom životu(uprkos lepim rečima o ljudskom dostojanstvu!).

S druge strane, totalna mobilizacija je imala dve

istovremene posledice. Ne samo da su žene mobi-lisane da obavljaju poslove za koje nisu stvorene,nego je, što je još važnije, država sebi dodelila ap-

solutnu vlast.

Naravno! Nismo mogli drugačije. Ali, zaista jeneobično kako smo i tu morali krenuti Hitlerovim

stopama. Da bi se mobilisala celokupna nacija, dr -



9

žava mora držati u svojim rukama sva nansijska iekonomska sredstva, sve što je od vitalnog značajai staviti se na čelo svih tehničara, koji su postali

najvažniji u društvu. Ograničavaju se sloboda, jed-

nakost, sledovanja, pravo na kulturu, odbacuju sestvari, a ubrzo i ljudi koji nisu od koristi za odbranuzemlje. Država preuzima sve i sve obavlja prekotehničara. Šta je to, ako ne diktatura? U svakomslučaju, to je ono što je uspostavljeno u Engleskoj i

Americi... o Rusiji da i ne govorimo. Apsolutističkadržava. To je primat tehničara. Očigledno ne pati-mo od antijevrejskog mita, ali da li to važi i za onajantinacistički ili antikomunistički? Očigledno ne

patimo od mita o rasi, ali šta je sa mitom o slobodi? Naime, to može biti samo mit, kada se u svakom

javnom govoru neko poziva na slobodu, iako je onaskoro svuda praktično ukinuta.

Ali, možemo reći da je to samo privremeno, da je to bilo nužno zbog rata i da ćemo se u miru vratitislobodi. Nema sumnje da će se u određenom perio-

du posle rata, u nekim zemljama favorizovati odre-

đene slobode, ali to će sigurno biti kratkog daha.Posle 1918, pričalo se kako više neće biti nikakvihratova... Znamo šta se dogodilo... Pored toga, tre-

ba imati u vidu dve stvari: prvo, nekoliko pozna-

tih ekonomskih planova – Beveridžov plan (opštesocijalno i zdravstveno osiguranje), Plan pune za-

poslenosti, Finansijski plan SAD – rečito pokazuju



10

da je uticaj države na ekonomski život nespornačinjenica i da se svet kreće u pravcu ekonomskediktature. Tu je zatim i sledeća istorijska zakoni-

tost: istorijsko iskustvo nam govori da sve države jačaju svoju moć i da je nikada ne gube. Možda naj-zanimljiviji primer je upravo naša Revolucija, koja

je počela 1789, u ime oslobođenja od apsolutizma,a 1791, opet u ime slobode, dovela do Jakobinskediktature. Zato možemo očekivati da će se već su-

tra u svim zemljama sveta uspostaviti prerušenediktature, kao nužnost na koju nas je naveo Hitler.

Naravno, možemo reagovati, možemo se boriti, aliko, na tom planu, zaista namerava da nešto učini?

I to je još jedna Hitlerova pobeda. Mnogo pri-

čamo o demokratiji i slobodi. Ali više niko ne želi

da u njima živi. Navikli smo da čim nešto krene na-

opako država radi šta hoće, zato što smo joj prepu-

stili svu odgovornost. Šta bi se tu moglo reći, osimda sami tražimo da država preuzme svu odgovor -nost za život nacije? Kome je još stalo do stvarneslobode? Zahtevi da se nadležnosti države ograniče

zvuče suludo. Radnici će prvi zahtevati diktaturu.Samo je pitanje ko će tu diktaturu sprovesti. Zato

pokret za političke i ekonomske slobode jedva op-

staje, osim u Americi, a i tamo samo među “kapi-talistima“, koji bi da se oslobode tutorstva države.

Svi ljudi u Francuskoj i SAD spremni su da pri-

hvate diktatorsku vlast i državno kontrolisanu pri-



11

vredu. Opšta birokratizacija je gotova stvar i ostva-

ruje se svakodnevno, a očigledna nezainteresova-

nost stanovništva za političke razmirice zlokobni je

znak nesumnjivo “predfašističkog“ mentaliteta. Naravno, možemo pokušati da reagujemo. Ali,

u ime čega? Sloboda je zanela sve u Francuskoj,sve dok je značila oslobođenje od “Švaba“. Sadagubi svaki smisao. Sloboda u odnosu na državu?To ne zanima nikog. Da bismo ponovo zategnuliolabavljene opruge i pokrenuli naciju, ostaje namsamo da se pozovemo na “duhovne vrednosti“. Ah,da... kao Hitler... kao Hitler koji je pronašao neve-

rovatnu formulu za stavljanje duhovnog u službumaterijalnog, za pretvaranje duhovnog u sredstvoza ostvarivanje materijalnih ciljeva.

Reč je o doktrini o čoveku, svetu i religiji kojasluži sticanju ekonomske i vojne moći. Postupnoćemo i mi krenuti tim putem. Tražimo neku misti-ku, bilo kakvu, samo ako služi moći, koja će dotaćisrca svih Francuza, ispuniti ih entuzijazmom, na-

vesti ih da se žrtvuju sa ushićenjem. Svi izražavaju potrebu za takvom mistikom. Svi očekuju da ta dik -tatura, koju smo prećutno prihvatili, bude totalitar -na, to jest, da obuhvati celog čoveka, njegovo telo,duh, srce, da ih stavi u službu nacije, u apsolutnomsmislu. To je ofanziva, koju smo svi iskusili, u ko-

rist jedinstvenog obrazovnog sistema, u koji treba

uključiti sve građane. To je ofanziva u korist se-



12

kularizma, koji reaguje na stav crkve, po kojem jecrkva ispred države. Sve su to znaci totalitarizma,koji raste lagano, podmuklo i koji ljude priprema da

se žrtvuju Molohu Države.Oni koji će reći da preterujem, ne vide da je re-

alnost važnija od lovorika i govora. Ako uporedimoekonomski, politički, društveni i administrativniživot od 1935. do 1945, videćemo da je u tih desetgodina ostvaren ogroman napredak. Ali, ako misli-

mo da reagovati znači preduzeti nešto protiv daljeg jačanja države, protiv planske ekonomije, protiv policije i socijalne pomoći, očigledno je da bismo protiv sebe imali celokupnu naciju, zato što reagu-

jemo protiv stvari koje se smatraju dobrim, za kojedanas niko ne može reći da ih se možemo otarasiti!

Hitlerova pobeda – ona nije u formi već u su-

štini. To što imamo nije njegova diktatura, njegovmisticizam, njegov totalitarizam, ali jeste diktatura,misticizam, totalitarizam, za koji smo sa entuzijaz-

mom pripremili postelju (time što plaćamo Hitlerovvojni poraz) i za koji nismo ni primetili da se već

dogodio. Više nego masakri, to je pravo delo soto-ne, a Hitler je bio samo njegov izaslanik na zemlji.

Samo izaslanik, zato što nije izumeo ništa novo.Postoji duga tradicija koja je pripremila tu krizu.Imena Makijavelija, Rišeljea i Bizmarka spontanonam padaju na pamet, kao i primeri država koje su

još od 1918. očigledno živele u toj vrsti diktature i





14

Jacques Ellul i Jan van Boeckel

Tehnološka izdaja

Portret Žaka Elila

Prevod transkripta razgovora sa Žakom Elilom(1992)

Uvod

Žak Elil: Tehnika, s velikim T, je...

(U sobi nestaje struje.)

Snimatelji: Sačekajte malo, sad će doći!

Žak Elil: Ah...

Prvi deo

1

Žak Elil (kao i sav ostali tekst): Jedan od mojih

najboljih prijatelja je... bio je veoma stručan hirurg.U jednoj raspravi o tehnologiji i progresu, u kojoj jeučestvovao, neko mu je rekao: “Vi, kao hirurg, si-gurno znate sve o tehničkom napretku u hirurgiji?“

Kao i uvek, odgovorio je na duhovit način: “Na-

ravno da sam svestan napretka u oblasti medicine.

Ali, samo se upitajte sledeće: danas izvodimo tran-



15

splantacije srca, jetre, bubrega. Ali, odakle ti bu-

brezi, srca i pluća u stvari dolaze? To moraju bitizdravi organi. Nenačeti nekim oboljenjem ili nečim

sličnim. Povrh svega, moraju biti sveži. U stvari, postoji samo jedan izvor: saobraćajne nesreće. Zna-

či, da bismo obavili više operacija, potrebno nam jeviše saobraćajnih nesreća. Ako saobraćaj učinimo

bezbednijim, nećemo moći da obavljamo toliki brojtih čudesnih operacija.“

Naravno, svi su bili prilično zapanjeni i done-kle šokirani. To je zaista bilo duhovito, ali je bilo i

pravo pitanje.

Pano: “Tehnika s velikim T nije konkretna kaoneka mašina ili elektricitet. Tehnicki fenomen po-

stoji nezavisno od mašine.“ — Žak Elil

Žak Elil: Jedna od iluzija koje neki danas na-

meću ljudima jeste ona koja treba da ih navededa poveruju kako ih tehnologija čini slobodnijim.Ako koristite dovoljno tehničkih pomagala bićeteslobodniji. Slobodni da radite... šta? Slobodni da

jedete ne stvari. To je tačno, ako imate novca, na-

ravno. Slobodni da kupite kola da biste mogli pu-tovati. Možete otići na drugi kraj sveta, na Tahiti.Eto: tehnologija donosi slobodu. Možemo prikupitiznanja iz svih delova sveta. To je fantastično. Pre-

ma tome, svet slobode je otvoren za nas.

Da navedem samo jedan primer, u vezi s kori-

šćenjem automobila: čim počnu praznici, 3 miliona



16

Parižana, nezavisno jedni od drugih, odlučuje dakolima krene ka mediteranskoj obali. Tri milionaljudi odlučuje da uradi istu stvar. I onda se pitam da

li nam automobil zaista donosi toliku slobodu... Sviti ljudi ni za trenutak ne pomišljaju da su zapravoodređeni tehnologijom, kao i životi koje vode; dazapravo čine masu, koherentnu celinu.

2U društvu kao što je naše, za neku osobu je skoro

nemoguće da bude odgovorna. Jedan prost primer:negde je izgrađena brana, ali je onda popustila. Ko

je odgovoran? Na njoj su radili geolozi; oni su is-

pitali teren. Inženjeri su napravili projekat. Radnici

su je izgradili. A političari su odlučili da će brana biti na tom mestu. Ko je odgovoran? Niko. Nikadaniko nije odgovoran. Nigde. U celom našem tehno-

loškom društvu rad je toliko fragmentiran, razbijenna sitne delove, da niko nije odgovoran. Ali, zatonije ni slobodan. Svako ima svoj određeni zadatak.

I to je sve što mora da uradi.Pogledajte samo ovaj užasavajući primer. To

je jedna od najstrašnijih stvari koje sam čuo u ži-votu. Osobu zaduženu za koncentracioni logorBergen-Belsen, pitali su, u procesu oko Aušvica...u Nirnberškom procesu, povodom Aušvica i Ber -

gen-Belsena: “Zar ne mislite da je to užasno? Svi ti



17

leševi?“ Odgovorio je: “Šta sam mogao da uradim?Kapacitet mojih krematorijuma bio je tako mali.

Nisam mogao da obradim sva ta tela. To mi je pra-

vilo velike probleme. Nisam imao kad da mislimna te ljude. Bio sam suviše zaokupljen tehničkim

problemom mojih krematorijuma.“

To je klasičan primer neodgovorne osobe. Onaobavlja svoj tehnički zadatak i ne zanima je ništa

osim toga.

Drugi deo

1

U takozvanim tradicionalnim društvima, kao što

je, na primer, bilo i zapadno društvo srednjeg veka,tehnologija je bila kontrolisana određenim pravili-ma. Na primer, religioznim. Tako je u nekim civi-lizacijama bilo zabranjeno obrađivati zemlju gvoz-

denim oruđem. Zemlja je bila smatrana majkom iniste je smeli povrediti nekim tvrdim oruđem. To je

bilo pravilo. Iz sličnog razloga, Egipćani nisu kori-stili točak. Hiksosi (Hyksos, azijatski narod koji senaselio u dolini Nila za vreme XII dinastije; prim.

prev.) su odavno znali za točak. Znali su i Egipćani.Ali, nisu ga koristili jer je izgledao kao Zodijak. Asmrtnicima nije bilo dopušteno da koriste Zodijak

u materijalne svrhe.



18

Iskreno, mislim da se tehnika iz prošlosti nemože upoređivati s ovom današnjom. U prošlosti,tehnika je bila sredstvo za ostvarenje nekog cilja.

To je mogla biti skulptura ili poljoprivreda ili lov,svejedno. Korišćena tehnika bila je relativno sta-

bilna. Ostajala je manje-više ista, ali je ponekad bila zaista ingeniozna. Na primer, lovačke tehnikeBušmana bile su ingeniozne. Bili su neverovatnovešti u lovu na slonove. Prema tome, njihova tehni-

ka bila je veoma inteligentna; ali, bez tog elementa preterivanja, karakterističnog za današnju tehniku.To su bile tehnike koje su se prenosile s generaci-

je na generaciju, s vrlo malo promena. Na osnovuistraživanja razvoja tehnnike iz doba Rima i sred-

njeg veka znamo da je bio potreban ceo vek da bi

došlo do tehnološke promene. Naravno, i ta tehnikase odlikovala određenom ekasnošću. Ali, ona je

bila potpuno podređena stabilnosti.

U srednjem veku su postojala religiozna pravi-la, delom hrišćanska, delom izvučena iz narodnihverovanja, koja su se primenjivala na rad i slična

pitanja. Ta pravila su bila mnogo važnija od opremeili alata. Ali, negde tokom XIV ili XV veka, ljudi izzapadnog sveta su počeli da sve dovode u pitanje.Sve postojeće izvesnosti i uverenja bili su odbače-

ni. Preispitivan je sam koncept tradicije. To je veo-

ma važno. U prošlosti, sve je počivalo na tradiciji.

Iznenada, na primer, u Francuskoj u XV veku, sve



19

tradicije su bile odbačene. Odjednom više nisu bilevažne. Stare vrednosti i običaji postali su suvišni.Svi su se odjednom osetili slobodnim da rade šta

im je volja. U isto vreme, u oblasti nauke, otkriven je određen broj “istina“, da tako kažem, koje su po-

drile postojeća uverenja. Iz tog perioda datira i ra-

sprava o tome da li je Zemlja središte univerzuma.Sve to je vrlo tipično.

2

Mislim da je to naša najveća tragedija, ali i naj-veći greh... Ušli smo u ta društva sa idejom da su tiljudi divljaci. Da skoro i nisu ljudi. Nismo shvatilida je u njihovim konceptima moglo biti neke istine.

Dva primera. Prvo, verujemo kako smo iskoristi-li sva bogatstva tih zemalja. Ali, uglavnom samos našeg industrijskog stanovišta. Tako smo uništilitradicionalnu poljoprivredu i zamenili je onim štonazivamo “industrijskom“ poljoprivredom. To zna-

či proizvodnju kikirikija za ulje, kakaoa, šećerne

trske, itd. U isto vreme, primorali smo ljude iz tihdruštava da se potčine svojim osvajačima. Kontakt

je bio moguć samo ako bi smo ih pokorili. A uveksmo pobeđivali, jer smo tehnološki bili mnogo ra-

zvijeniji. Mnogo temeljnih istina bilo je uništeno uto vreme. Stvari koje su neophodne da bi se stekla

sposobnost za život. Odakle dolazimo? Koja je svr -





21

2

Tu je i jedno od osnovnih pravila tehnike, u tonema sumnje. Svaki tehnološki korak napred imasvoju cenu. Ljudska sreća ima svoju cenu. Uvek semoramo pitati koju cenu plaćamo za nešto. Trebasamo da razmotrimo sledeći primer. Kada je Hitlerdošao na vlast, svi su mislili da su Nemci poludeli.Skoro svi Nemci su ga podržali. Naravno. On jeokončao nezaposlenost. Ojačao je marku. Stvorio

je nagli ekonomski rast. Kako je slabo obaveštenostanovništvo, koje je gledalo sva ta čuda, moglo biti

protiv njega? Trebalo je samo da se upitaju: kolikoće nas to koštati? Koliko ćemo morati da platimoza taj ekonomski progres, za jaku marku i zaposle-

nost? Koja je cena? Onda bi shvatili da cena mora

biti visoka.Ali, to je tipično i za moderno društvo.

Ipak, takva pitanja su uvek bila postavljana utradicionalnim društvima. U tim društvima ljudi se

pitaju: ako ovim što hoću da uradim poremetim po-

redak stvari, kakve će biti posledice po mene?

Mudrost ne dolazi iz intelektualne reeksije.Ona se dostiže kroz dugi period prenošenja s ge-

neracije na generaciju. To je akumulacija iskustavadirektno povezana s prirodnom društvenom kli-mom. Priroda nam je služila kao uzor. Ali, toga smose morali otarasiti, jer se u tehnološkom društvu

tradicionalna ljudska mudrost ne uzima za ozbiljno.



22

3

Tehnika nas primorava i da živimo sve brže i brže. Unutrašnju reeksiju zamenjuje reeks.

Reeksija znači da kada prođem kroz nekoiskustvo, razmišljam o njemu. U slučaju reeksa,odmah znate šta vam je činiti u određenoj situaciji.Bez razmišljanja. Tehnika od nas zahteva da više nerazmišljamo o stvarima. Ako vozite kola brzinom

od 160 km/h i razmišljate, doživećete udes. Sve za-visi od reeksa. Sve što tehnika zahteva od nas jesledeće: ne razmišljaj o tome. Koristi reekse.

4

Zbog svoje ekasnosti, tehnika donosi sve višemoći. Ali, donosi i više rizika. Ekasnost je sve.Sve ostalo je sporedno. Prema tome, i rizici. Ali,u slučaju sve veće moći i povećanih rizika i samiljudi se moraju promeniti. Oni moraju biti dovolj-no nezavisni da bi kontrolisali tu moć, tako da jemožda i ne koriste u potpunosti. I moraju nastojatida izbegnu rizike. Zato se ljudi moraju brzo prome-

niti da bi tehniku primenili na pravi način, ne samoekasno. To je razlog zašto mora doći do neke pro-

mene. Kao što je francuski lozof Bergson rekao jednom davno, još 1930-ih: što više moći imaju,ljudima je potrebna veća snaga duha. Mora doći do

nekog oplemenjivanja. Ali, ako ljudi misle samo na



23

jednu stvar, na moć, i ako im se prepusti kontrolanad instrumentima moći, oni će tu moć upotrebitišto je brže moguće, bez trunke razmišljanja.

Četvrti deo

1

Tehnika ne toleriše nikakav sud o sebi. Ili, dru-

gačije: tehnolozi ne prihvataju lako kada ljudi izra-

ze neki moralni ili etički sud o onome što rade. Ali,u izražavanju etičkih, moralnih i duhovnih sudovaleži najveća sloboda ljudskog roda. Prema tome,oduzima mi se moja najviša sloboda. Sve što bihmogao reći o tehnici ili tehničarima, njima je savr -šeno nevažno. Ne mogu ih odvratiti od onoga štorade. Oni su postavljeni na svoj kurs. Oni su pot-

puno određeni. Naime, ni tehničar nije slobodan.On je uslovljen. Svojom obukom, svojom praksomi ciljem koji mora ostvariti. On nije slobodan uobavljanju svojih zadataka. Radi samo ono što teh-

nika zahteva od njega. Zato smatram da se slobodai tehnika nalaze u kontradikciji.

2

Ljudske tehnike su nastale u trenutku kada se

shvatilo da ljudi nisu srećni. Na primer, stanovnici

gradova žive u potpuno mrtvom okruženju. Gra-



24

dovi se sastoje od cigli, cementa, betona. Ljudi nemogu biti srećni u takvom okruženju. I zato pateod raznih psiholoških poremećaja. Oni su uglav-

nom posledica društvene klime, ali i brzine kojojsu ljudi prisiljeni da prilagode svoje živote. Čovek

je posebno prilagođen životu u prirodi. Zato postajementalno bolestan. I da bi se oslobodio tih psiho-

loških poremećaja, razvijene su ljudske tehnike,slično medicinskim. Ali, ljudske tehnike treba da

omoguće čoveku da žive u nenormalnom okruže-nju. To vam je kao u slučaju dubinskog ronjenja.Ronioci imaju posebna odela i boce sa kiseonikom,da bi preživeli u za njih nenormalnom okruženju.Takve su i ljudske tehnike.

Poznajem dosta ljudi koji vole da gledaju re-

klame jer ih smatraju zabavnim. One ih opuštajui skreću im misli. Ljudi se vraćaju kući posle dana

provedenog na poslu, u kojem nalaze veoma malozadovoljstva, i imaju potrebu za razonodom i nečimšto bi im skrenulo misli. Reč “skrenuti“ je veomavažna. Kada je Paskal govorio o skretanju, mislio jena ljude koji slede put boga, ali ga onda napuštaju,zbog zabave ili zato da bi skrenuli misli. Umesto damisle na boga, zabavljaju se. Znači, umesto da mi-slimo na probleme koje nam stvaraju naše tehnike inaš rad, mi tražimo razonodu. A nju nam obezbeđu-

ju tehnološka sredstva. Ali, tehnološkim sredstvima

koja nastaju na osnovu ljudskih tehnika, ljudima se,



25

na primer onima koji rade, nudi skretanje koje moradelovati kao kompenzacija.

Doba medija je i doba usamljenosti. To je veomavažna činjenica. To možemo primetiti i kod mladih.Godine 1953. imali smo slučaj takozvanih “bun-

tovnika bez razloga“. Mislim na pobunu studenatau Stokholmu. Bila je to prva pobuna “buntovnika

bez razloga“. Imali su sve. Bili su srećni. Živeli suu dobro uređenom društvu. Nisu oskudevali ni učemu. Ali, iznenada, na novogodišnje veče, izašlisu na ulice i uništili sve pred sobom. Niko to nijemogao da shvati. Ali njima je samo bilo potrebnonešto drugačije od potrošnje i tehnologije.

3Kada ljudi izgube motivaciju za život, dešavaju

se dve stvari. Ređe se dešava da ljudi prihvate tu či-njenicu. U tom slučaju, razvijaju sklonost ka samo-

ubistvu. Ali, češće pokušavaju da pronađu izlaz unekom obliku skretanja. O tome smo već pričali. Ili

tonu u depresiju i počinju da gutaju lekove. Znači,ako ljudi postanu svesni svoje situacije, onda na toreaguju na način tipičan za zapadno društvo: posta-

ju depresivni i obeshrabreni. Zato naprosto ne raz-

mišljaju o svojoj situaciji i samo guraju dalje. Vozesve brže i brže. Nije važno gde, sve dok je brzo.



26

Peti deo

1

Zbog tehnike kakva je naša, živimo u svetu ukojem se položaj ljudi potpuno promenio. Mislimna sledeće: u tehnološkom svetu, ljudi su spremnida se odreknu svoje nezavisnosti u zamenu za raznatehnička sredstva, potrošne robe i određenu sigur -nost. Ukratko, u zamenu za paket socijalnih pogod-

nosti koji im ovo društvo nudi. Kada razmišljam otome, ne mogu a da se ne prisetim priče iz Biblije, oIsaiji i čorbi od sočiva. Gladni Isaija, spreman je dase odrekne božijeg blagoslova i obećanja u zamenuza malo čorbe od sočiva. Tako su, na neki način, imoderni ljudi spremni da se odreknu svoje nezavi-snosti u zamenu za nešto tehnološkog sočiva.

Stvar je prosto u tome što je Isaija pristao naveoma lošu razmenu, odnosno u tome što osobakoja se odriče svog nezavisnog položaja dopuštada ga tehnološko društvo grubo prevari. Ta osoba

potiskuje činjenicu da se odriče svoje nezavisnostiu zamenu za veliki broj laži. Ona ne shvata da je usvom izboru izmanipulisana. To jest, da se menjaiznutra, pomoću reklame, medija, itd. A kada po-

mislite da je i manipulator, to jest autor reklame ili propagande, i sam izmanipulisan, onda ne možeteukazati samo na jednog krivca. To nije ni proizvo-

đač reklama, niti njegova jadna publika. Svi smo

odgovorni, u istoj meri.



27

2

(Kadrovi iz Elilove biblioteke)

Ono tamo su sve Marksove knjige. Karl Marks,socijalizam, itd.

Ovo su knjige koje stalno koristim.

Ono su uglavnom knjige poezije. A ono mojirečnici, itd. Knjige poezije su mi uvek na dohvatruke. Čitam dosta poezije dok radim.

Ono su knjige iz sociologije tehnologije.

A ono su moje teološke knjige.

Kada pišem neku knjigu, uvek pri ruci imammagnetofon i gramofon, koji stalno rade. Naime,doslovno za svaku knjigu izaberem neku ploču,

koju slušam sve vreme. To je veoma... Svaka knjiga je povezana s nekom muzikom i nadahnuta njome.

3

Od samog početka bio sam oštro kritikovan,

posebno u SAD, na primer, zato što sam navod-no kalvinista. A kalvinista je pesimista, itd. Ali, jauopšte nisam kalvinista. Nisu shvatili ništa od mojeteologije, ali to sada nije važno.

Ono što je važno je da u društvu kao što je naše pesimizam može da vodi samo u samoubistvo. To

je razlog zašto morate biti optimista. Morate provo-



28

diti svoje odmore u Diznilendu. Tek onda ste pravioptimista. Sa svime onim što tamo vidite oko sebe,ne morate misliti na bilo šta drugo. Drugim rečima,

oni koji me napadaju zbog pesimizma, zapravo migovore: ne dozvoljavaš ljudima da mirno spavaju.I zato, ako pustiš da sve ide svojim tokom, ako senikada ne mešaš i mirno odlaziš na počinak, sve ćena kraju biti dobro.

Sigurno ne želim da moje reči budu suviše pesi-mističke ili neprihvatljive. Zato mi je stalo da obja-

snim kako su ljudi još uvek donekle ljudi – kažem,donekle, pomalo – i da još uvek imaju ljudske po-

trebe. I da još uvek mogu osetiti ljubav ili sažalje-

nje i da još uvek mogu biti prijatelji.

Šesti deo

Pitanje je samo da li su ljudi spremni ili ne, dashvate kako su podređeni tehnici. I da shvate kakoih tehnika pokorava i prisiljava da preuzmu odre-

đene obaveze i tako ih uslovljava. Njihova slobo-

da počinje kada toga postanu svesni. Naime, kada postanemo svesni onoga što određuje naše živote,onda dostižemo najviši stepen slobode. Moram seuveriti kako to mogu analizirati, kao što bih mogaoispitivati neki kamen ili predmet, i zahvatiti ga izsvih uglova. Čim razbijem ceo tehnološki sistem na

njegove najsitnije sastavne delove, moja sloboda



29

počinje. Ali, isto tamo znam da sam u isto vreme potčinjen tehnici. Zato ne kažem: toliko sam sna-

žan da tehnika nada mnom više nema nikakvu moć.

Naravno da ima; znam to vrlo dobro. Uzmite samo,na primer... telefon, koji stalno koristim. Stalnoimam koristi od tehnike.

Zato se moramo upitati da li uopšte ima nekogsmisla za kojim bi vredelo tragati. Ali, ta potraga

ne može biti samo intelektualna aktivnost. Potra-ga za smislom podrazumeva radikalnu raspravu omodernom životu. Da bismo ponovo otkrili smisao,moramo ispitati sve ono što nema nikakvog smisla.Okruženi smo svim tim stvarima koje su, istina,ekasne, ali koje su apsolutno besmislene. S druge

strane, umetničko delo ima smisla, na više nivoa iliu meni podstiče neko osećanje ili raspoloženje krozkoje moj život dobija smisao. To nije slučaj s nekimtehnološkim proizvodom.

S druge strane, imamo obavezu da ponovo ot-krijemo neke fundamentalne istine, koje su nestale

zbog delovanja tehnologije. Te istine možemo na-zvati vrednostima, važnim, pravim vrednostima,koje postižu da ljudi svoje živote osete kao neštoima smisla.

Drugim rečima, kada nastupi taj čas, kada po-

mislim da je situacija zaista opasna, onda više ništa

ne mogu postići čisto tehničkim sredstvima. Tada



30

moram upotrebiti sve svoje ljudske i intelektualnesposobnosti, kao i sve svoje odnose s drugim ljudi-ma, da bi se napravila protivteža. To znači da kada

vidim da preti propast, da taj razvoj preti da postanesudbina čovečanstva, kao što sam pisao o razvojutehnike, onda, kao čovek, moram pružiti otpor i od-

biti da prihvatim takvu sudbinu.

U tom trenutku, radimo ono što su ljudi oduvek

radili kada im je pretila takva sudbina. Pomislitesamo na sve one grčke tragedije, u kojima čove-

čanstvo ustaje protiv sudbine i kaže: “Ne. Želim dačovečanstvo preživi. Želim da bude slobodno da

preživi.“

U takvim trenucima, morate nastaviti da gajite

nadu, ali ne i nadu u neku brzu pobedu ili, još ma-nje, nadu da nas očekuje laka borba. Morate bitiubeđeni da ćemo nastaviti da ispunjavamo svojuulogu kao ljudska bića. To zapravo nije neka ne-

rešiva situacija. Nema te sudbine koju ne bismomogli prevazići. Samo morate imate dobre razlo-

ge da se uključite u borbu. Potrebna vam je čvrstarešenost. Morate zaista želeti da, na kraju krajeva,ostanete ljudi.

Ta borba protiv tehnološke sudbine, u koju smose upustili, vodi se kroz akcije malih razmera. Mo-

ramo nastaviti s malim grupama ljudi koji se me-

đusobno poznaju. Nikakva velika masa ljudi, neki



31

veliki sindikat ili velika politička partija, neće moćida zaustave ovaj razvoj.

Sve ovo što sam rekao, naravno, ne zvuči mno-

go ekasno. Kada se suprotstavljamo nečemu što je suviše ekasno, moramo nastojati da ne budemo još ekasniji. Naime, pokazaće se da to nije naje-

kasniji način.

Ali, moramo nastaviti da se nadamo, da čove-

čanstvo neće odumreti i da će nastaviti s prenoše-njem istina s generacije na generaciju.

Jacques Ellul i Jan van Boeckel, 1992.

Jan van Boeckel, The Betrayal by Technology:

A Portrait of Jacques Ellul , documentary, ReRunProdukties, 1992, 54 min. http://archive.org/deta-

ils/TheBetrayalByTechnologyAPortraitOfJacque-

sEllul1992

Preveo Aleksa Golijanin, 2009. http://anarhija-

blok45.net1zen.com



32

Od Biblije do istorije nerada

Uvodna napomenaOvaj tekst se prvi put pojavio u časopisu Foi et

Vie (Vera i život, br. 4, 1980), koji je uređivao ŽakElil. Celo izdanje bilo je posvećeno temi rada. Po-

red ovog teksta i uvodnika za taj temat, koji je sam priredio, Elil je napisao još pet članaka, od toga

tri pod pseudonimima: Travail et vocation ( Rad i poziv, kao Y. Veoulay, tekst napisan i objavljen još1972), L’idéologie au travail ( Ideologija rada, kaoP. Mendès), Les possibilités techniques et le tra-vail (Tehničke mogućnosti i rad , kao G. German),

Pour qui, pour quoi travaillons-nous? ( Za koga i

zašto radimo?, kao Žak Elil) i Thèses sur l’éthiquechrétienne du travail dans un monde ou sévit lechômage (Teze o hrišćanskoj radnoj etici u svetuvelike nezaposlenosti, nepotpisan tekst, verovatnoElil).

AG, 2012.

Od Biblije do istorije nerada

Jedva da znam za neki biblijski tekst koji rad predstavlja kao nešto dragoceno, dobro ili čestito.To se mora jasno reći. Rad je u Bibliji nužnost,

prinuda, kazna, osim u svega nekoliko netipičnih



33

tekstova. Naravno, svakome je poznata priča izKnjige postanja (2:15),[1] u kojem se čovečanstvo,

pre raskida s Bogom, poziva da obrađuje zemlju i

čuva Rajski vrt. Tako smo dobili celu armiju teolo-

ga koji u tom tekstu vide izvor rada i koji na osnovunjega tvrde kako raspolažu dokazom da je rad deoljudske “prirode“. Ono na šta bih hteo da ukažem,međutim, jeste paradoks da prema tom izvornomshvatanju rad nema nijednu od tih karakteristika!

Istina, nalaže se obrađivanje zemlje, ali od toga imamalo koristi, zato što Vrt već cveta, sam od sebe,

bez neke naročite ljudske pomoći. Pored toga, Vrttreba i “čuvati“; ali, od koga? Nećemo ulaziti u ra-

spravu o preegzistenciji zla u stvaranju; od takvog

zla, u Bibliji ne vidim ni traga. Tu nema neprijate-

lja, nema “načela zla“, nema Sotone. Tu je samo jedna zmija, ne neka mitska ili metazička zmija,već prosto zmija, životinja. Ipak, Adamu je rečenoda obrađuje zemlju i da je čuva, da se bavi savršeno

beskorisnim i nepotrebnim poslovima. To nije nizakon, ni prinuda, niti nužnost. U isto vreme, razli-

ka između takvih aktivnosti i igre još uvek ne po-stoji. Ne možemo govoriti o radu, u uobičajenomsmislu.

Posle raskida između Boga i čovečanstva, po-

javljuje se rad kao takav, to jest, kao nešto neop-

hodno i mukotrpno. Posebno se naglašava da je

reč o nečemu mukotrpnom (“Sa znojem lica svog



34

ješćeš hleb“, 3:15 – pored toga, treba se podsetitida se povezana reč “labor“ tradicionalno odnosi na

porođaj i da je taj ženski “rad“ takođe postao mu-

kotrpan.) Prema tome, rad se u biblijskom pripove-

danju nikada ne predstavlja kao neki radosni podu-

hvat, kao ljudski procvat, već kao teška, zamorna i bolna realnost. Takođe, u mom tumačenju Biblije,rad postaje nužan, zato što niko ne može da živi,a da ne radi. To nije “prirodni zakon“ već prinuda

koju nameću nesigurni uslovi u kojima ljudska bićazatiču sebe. Postaje nemoguće živeti bez prinude,spontano, razigrano. Rad, kao aktivnost, nije ni slo-

bodan, niti prijatan i suštinski se razlikuje od igre.Kada govorimo o “nužnosti“, pod time podrazu-

mevamo suprotnost slobodi. To osećanje nužnosti,

koje prati nešto navodno dobro ili legitimno, ondase mora odbaciti (osećanje koje, na primer, vodi kaideji o legitimnoj odbrani ili o pravednom ratu, ukojoj pojam nužnosti postaje izgovor ili opravda-

nje). Rad koji je neizbežan nije slobodna aktivnost.Takvo značenje teško mogu pronaći u biblijskim

tekstovima o radu. Naravno, u Poslovicama (Priče Solomunove),

na primer, ima tekstova koji pozivaju na rad; u nji-ma nailazimo na osudu lenjosti, ali, ako pogledamo

pažljivije, videćemo da je u tome prisutna i svest da je reč o nečemu nužnom za preživljavanje, na koje

smo osuđeni. I šta je sa čuvenim Pavlovim reči-



35

ma – “Oni koji ne rade, ne treba da jedu“[2] – kojese uvek pobednički navode kao dokaz uzvišenostirada? Ali, to je upravo nužnost: da bi se jelo, mora

se raditi. To je suština. U tome nikakve vrline, ni-kakve vrednosti. Takođe, zarad mira je bolje raditi,nego krasti, živeti u pometnji i praviti budalašti-ne. Pored toga, ukazuje se na drugu vrednost (mirmeđu nama), a ne na vrednost rada.[3] Nasuprot

tome, možemo pronaći mnogo tekstova, naročito u

Propovedniku, u kojima se rad prikazuje kao nešto bedno, zamorno, budalasto, što budi zavist i čemunema kraja.[4] Ali, nije to ono što želim da razmo-

trim.

Treba u stvari primetiti dva teološka shvatanja.S jedne strane, rad sam po sebi ne znači poslušnost

prema Bogu, ali, kao i sve ostalo, može se obavljatiu slavu Boga. Drugo shvatanje je mnogo važnije.Biblijski govoreći, rad – sam po sebi, za sebe ilina osnovu neke uzročno-posledične veze – nije tajkoji donosi rezultate, novac, nagradu, prot. Biblij-sko učenje je radikalno: treba da radiš. To je sve štokaže. A Bog će, ako želi, podariti nagrade, plodove.Proizvod rada je uvek poklon, dat slobodno, a neobavezno, i može doći samo od Boga. To je uslov

pod kojim se prinose sve žrtve i ponude. Prematome, rad ostaje u domenu slučaja i neizvesnosti;on ne donosi nagradu automatski. Bog može da

nagradi i one koji ne rade ništa, kao i one čiji rad



36

ne donosi nužno neke opipljive rezultate. Tu smozaista daleko od oduševljenja radom!

Ta biblijska perspektiva, koju neki shvatajukao reč božiju, često se razmatra kao odraz nekog

prolaznog stanja civilizacije ili kao pisani tekst.

Verujem da je sada neophodno odagnati jednuraširenu zabludu. Za primitivna ljudska bića seobično smatra da stalno gladuju i da im svo vre-

me odlazi na pokušaje da prežive (odakle potičeideja o prinudnom i neizvesnom karakteru rada).

Ali, sve više istraživanja govori suprotno. Ekono-

misti koji istražuju primitivne kulture, etnogra iistoričari drevnih civilizacija, sada tvrde da su u ta

preistorijska vremena, kao i u mnogim tradicional-nim društvima, ljudi živeli u nekoj vrsti prirodnog

izobilja. Ljudska populacija bila je veoma mala iraštrkana, i raspolagala je izuzetno obilnim izvo-

rima prirodnih plodova, ribe, divljači, itd., tako da je na obezbeđivanje hrane ljudskim bićima odlazilorelativno malo vremena. Ne samo da opstanak nije

bio nesiguran već je i rad bio lagan.[5] To je bio

način na koji su se tradicionalna društva izdržavalatokom istorije.

Pored toga, ne smemo dopusti da nas zavede pitanje robovskog rada. Robovi iz antičkog perio-

da nemaju ništa zajedničko s crncima sa Kariba, izXVII i XVIII veka, čiji je položaj bio zastrašujući.

Za razliku od njih, grčkim i rimskim robovima nije



37

pucala leđa od rada. Njihove svakodnevne obaveze bile su generalno lake i ostajalo im je dosta slobod-

nog vremena. Ropstvo je više značilo lišenost slo-

bode ili građanskog statusa, a ne rad. Ako se ima uvidu koliko je robova bilo potrebno da bi se obradio

komad zemlje, jasno je da njihova produktivnostnije bila velika. Savremeni istraživači naglašavajui da su se robovi, pošto su predstavljali kapital, ko-

ristili pažljivo i štedljivo. Mnogi robovi su se ba-

vili važnim zanimanjima (pravnici, lekari, učitelji,trgovci) i imali pristup višim nivoima vlasti. Ali,ne želim da pravim opšti portret robovskog polo-

žaja. Dovoljno je naglasiti da ti robovi nisu radiliništa mukotrpnije od slobodnih zanatlija. Razlikaizmeđu “prosečnog“ rada onih koji nisu radili ništa

i robova, u antičkim društvima je bila zanemarlji-va. Naravno, bilo je izuzetaka, kao što su robovi sagalija ili iz rudnika (rudnika soli i onih iz Lavrija,na primer), ali treba imati u vidu da su to uglavnom

bili osuđeni kriminalci i da su samo kao prestupnici bili upućivani na opasne ili najteže poslove.

Najzad, ta društva su imala periode krize, gladiili oskudevanja u resursima, ali takvi periodi su bilinešto izuzetno, često izazvani naglim promenamaklime, prenaseljenošću ili ratnim pustošenjima. Ucelini gledano, ljudima iz primitivnih društava nijestalno pretila glad. Marksovo shvatanje ljudskog

bića pre svega kao radnika, koji mora da radi da bi



38

preživeo, samo odražava verovanje njegovog doba,očaranog progresom od XVII do XIX veka, koji je,kroz rad, ublažio glad i patnju iz prethodnih veko-

va. Ne želim da ovde upadnem u suprotnu grešku i poverujem kako su ta ranija vremena bila prijatna.Svestan sam nedaća, zlostavljanja, mučenja, epide-

mija, itd. Ovde govorim samo o radu i kažem da jerad, kako ga mi shvatamo, tada bio zastupljen u ve-

oma maloj meri. U najopštijem smislu, idealni ljud-

ski život je podrazumevao potpuno odsustvo rada.Za rad se nije vezivala nikakva moralna vrednost.

Naprotiv, rad je bio znamenje podređenog položa-

ja, poniženja (utoliko što je bio negacija slobode,kao sastavni deo poretka nužnosti!). Ideal slobod-

nog Rimljanina, ne samo nekog patricija ili boga-

taša, već svih građana, bila je dokolica – ne kaolenčarenje ili odmor, već kao određeno poimanježivota. Dokolica (otium) ne znači ispraznost većljudske odnose, razgovor, razmatranje političkih

pitanja, učešće u brojnim skupovima, društvimai udruženjima – ukratko, život posvećen društve-

nim i političkim stvarima, koji ne odlazi samo narad. Rad ima negativan kvalitet – kao “neslobodnovreme“ (non-otium), odsustvo dokolice, odsustvoslobodnog života. Takvo shvatanje rada, kao nečegmukotrpnog, teškog i ponižavajućeg, srećemo uvekiznova, manje ili više naglašeno, u različitim vre-

menima i sredinama. Nijedno društvo nikada nije



39

bilo posvećeno radu. Rad je, naravno, bio stalno prisutna činjenica. Ali, nije se doživljavao kao te-

žak i prekomeran sve dok gradovi nisu počeli da

dobijaju na značaju. S razvojem urbanog života,rad postaje sve nužniji i, ironično, sve beskorisniji.

Ali, korisno je razmotriti i teološke perspektiveiz srednjeg veka. Među brojnim teolozima, moguse, naravno, pronaći tekstovi koji slave rad. Ali neverujem da su takvi tekstovi tipični ili da izražavajuopšti stav. Izgleda da se na rad po pravilu gledalo s

dva stanovišta. Prvo, tu je ideja da je čovečanstvoosuđeno na rad, što je bilo u skladu s tradicional-nim viđenjem (mukotrpan, porobljujući, itd.),[6] po

kojem je rad bio samo pravedna božija kazna. Pre-

ma tome, nužno je raditi da bi se prihvatilo ljudskostanje koje je propisao Bog i koje je zato prirodno

stanje. Dalje, tu je ideja upisana u teologiju patnje,o mističnom jedinstvu s mukama Hristovim i isku-

pljujućoj vrednosti ljudske patnje. To je, u suštini,ugao iz kojeg se rad posmatrao pozitivno. On jemučan, potčinjavajući, iscrpljujući, ali uzrok togase mora prihvatiti pozitivno, zato što je to – kao i

bolest, nemoć, itd. – prilika da se bude jedno sa Isu-

som u njegovim mukama i način na koji neka osobamože da obezbedi sebi spasenje. U proučavanju te-

oloških tekstova u prilog rada, mora se imati u viduta dimenzija. Drugi aspekt ukazuje da se, u svim

slučajevima, prljavi rad mora oplemeniti, ako se



40

posvećuje direktno Bogu. A ako se ljudi udružujuda bi gradili katedrale ili manastire, prema pravili-ma koja rad nameću svakome, to je opet patnja kojase prihvata u slavu Boga.

Drugim rečima, kada se rad posmatra sam po sebi, kakav realno jeste, on je uvek nešto loše, štose trpi, nešto neprijatno. Ali, kao sastavnom deluukupnog života pred Bogom, njemu se dodelju-

je vrednost izvan njega samog, sa strane, tako damože da igra pozitivnu ulogu u hrišćanskom živo-

tu, u kojem je sve što pravimo posvećeno Bogu.Ipak, nijedno društvo pre ovog našeg nije bilo po-

svećeno radu.

Doba u kojem živimo je u isti mah doba velikog

stvaralaštva i velikog siromaštva. To nam izgledakao paradoks, zato što se držimo suprotne ideje,uvereni da su ljudska bića u prošlosti oskudevala usvemu i da je tehnički razvoj taj koji stvara obilje,iako u stvari važi obrnuto. Ekonomska nauka je takoja stvara oskudicu i siromaštvo. Mi smo društvokoje se od samih svojih početaka pokazalo kao loštvorac. Istina, naša industrijska proizvodnja bila jemasivna, ali tako smo u isto vreme iscrpeli prirod-

ne resurse, kao što su vazduh, voda i drugi osnov-

ni elementi. Važno je sagledati te odnose. Što višeradimo, što više iscrpljujemo spontano bogatstvo

prirode, utoliko više želimo da trošimo sve slože-

nija i sve raskošnija dobra. A to zahteva uključiva-



41

nje nove radne snage u nove proizvodne procese.

Kao što sam rekao, istorija ljudskog društva bila jeistorija nerada, koju je naše doba napustilo. Svesni

izbori u pogledu rada mogu se izraziti na sledećinačin: raditi više i trošiti više, ili trošiti manje i od-

marati se, igrati, provoditi vreme u razgovoru. Tra-

dicionalna društva su po pravilu usvajala ovu drugu

orijentaciju. Mi smo prvo društvo koje se potpuno posvetilo radu, koji zahteva sve više primarnih re-

sursa i njihovu sve veću potrošnju, što za posledicuima da prividno obilje postaje organizacija oskudi-ce, neposredno ili u budućnosti (zbog iscrpljivanjatla i njegovih resursa).

U prvoj reakciji na taj prekomerni rad, okrenulismo se ka stranim zemljama. Rutinski smo uništa-

vali njihove osetljive ekonomije, koje su zahteva-

le pažljiv pristup. Zbog potrebe za proširivanjemsvog rada (o čemu se obično govori kao o kapita-

lizmu i tehnici, što nije pogrešno, iako je ta celinaorganizovana oko polova rada i novca), mešoviteuseve, kulture za proizvodnju hrane, itd., zameni-li smo monokulturama. To je bilo protabilno zaodržavanje naše industrije i katastrofalno za ljudeiz tih kultura (koji su, na primer, morali da izvo-

ze dobra neophodna za sopstveno izdržavanje). Ilismo, ako ne bismo narušavali njihov kulturni inte-

gritet, uništavali njihove osnovne resurse, koji su za

njihove male populacije bili više nego obilni – kao



42

u slučaju foka i kitova kod Eskima i arktičkih naro-

da. U tim kulturama smo mogli da se upoznamo sdetaljno organizovanim životom, sa zadivljujućom

ekonomskom ravnotežom (koja je zatim proizvelaveoma prenjene društvene institucije), zasnovanojna preciznoj srazmeri između potrošnje i reproduk -cije, s najekonomičnijim mogućim raspolaganjemradom i resursima. Pošto smo se pojavili kao nekavrsta “čuda od civilizacije“, došli smo u te zemlje

kao buldožeri, pokušavajući da sve okrenemo na-glavačke, u ime rada, industrije i progresa. Istorijaljudske vrste bila je istorija umerenog rada, a po-

nekad i njegovog odbijanja. Mi smo to iz korena promenili. Postali smo posvećeni radu i svojim de-

lima.[7]

[1] Ili Prva knjiga Mojsijeva, 2:15: “I uzevši

Gospod Bog čovjeka namjesti ga u vrtu Edem-skom, da ga radi i da ga čuva.“ Prevod Đure Dani-čića i Vuka Karadžića. ( Prim. prev)

[2] Novi zavet, Poslanica Solunjanina, 2, 3:10:“Jer kad bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo daako ko neće da radi da i ne jede“, u prevodu Đure

Daničića i Vuka Karadžić. ( Prim. prev.)



43

[3] Ibid., “(3:11) Jer čujemo da neki neurednožive među vama, ništa ne radeći, nego okrajče i mi-

ješaju se u tuđe poslove. (3:12) Takovima zapovije-

damo i molimo ih u Gospodu našemu Isusu Hristuda mirno radeći svoj hljeb jedu.“ ( Prim. prev.)

[4] Stari zavet, Propovednik, 2:11: “A kad po-

gledah na sva djela svoja što uradiše ruke moje, ina trud kojim se trudih da uradim, gle, sve bješetaština i muka duhu, i nema koristi pod suncem.“

Videti i ostalo, iz dela 2:1–2:11. ( Prim. prev.)

[5] Videti, Marshall Sahlins, Stone Age Eco-nomics (Chicago: Aldine-Atherton, 1972); MarvinHarris, Culture, People, Nature: An Introductionto General Anthropology, 4th edition (New York:Harper & Row, 1985); Lizet, L’Economie primitive

(Paris: Presses Universitaires de France, 1978); E.E. Evans-Pritchard, The Nuer, A Description of the

Modes of Livelihood and Political Institutions of a Nilotic People (London: Oxford, 1974); GeorgesHubert de Radkowski, Les Jeux du désir, de la tech-niques à l’économie (Paris: Presses Universitaires

de France, 1979). (Napomena Žaka Elila.)[6] Podsetimo se da francuska reč “travail“ (rad)

dolazi od kasnolatinskog triupalum, ili “tri koca“. Neki su shvatili da se to odnosi na neku spravu za

mučenje. Ali, ništa ne potvrđuje takvo tumačenje.Pre će biti da je reč o prostoru u kojem su se držali

nemirni konji, krave, itd. (Napomena Žak Elila.)



44

[7] Reč “posvećeni“ ovde treba čitati malo na-

glašenije, u smislu posvećenosti novim idolima, što je česta Elilova tema, kao u tekstovima Moderno

idolopoklonstvo (Elil kao “glavne moderne idole“navodi “novac, državu i nauku“ i opisuje ih kao“radikalno zlo“), eng. Modern Idolatry (1982),http://www.jesusradicals.com/wp-content/uploads/modern-idolatry.pdf i Moderni mitovi, eng., Mo-dern Myths (1958), http://www.jesusradicals.com/

wp-content/uploads/modern-myths.pdf, ili u knjizi L’homme et l’argent: Nova et vetera (1954), eng. Money and Power , http://www.jesusradicals.com/wp-content/uploads/money.pdf ( Prim. prev.)

Jacques Ellul, “De la Bible à l’histoire du non-travail“, Foi et Vie no. 4, julliet 1980, str. 2–8. Eng.,“From the Bible to a History of Non-Work“, CrossCurrent , Spring 1985. Na engleski preveo DavidLovekin. http://www.jesusradicals.com/wp-con-

tent/uploads/from-the-bible-to-a-history-of-non-work.pdf

Preveo Aleksa Golijanin, 2012. anarhija-

blok45.net1zen.com



45

Uvod u “Političku iluziju“

“Ljudi će se zanositi prividom slobode; iluzija

će biti njihova domovina.“ — Sen-Žist (Saint-Just,1767–1794)

U sedamnaestom veku, mogli smo pisati o ko-

mičnoj iluziji. U naše doba, iluzija je postala tra-

gična. Ona je sada politička.[1] Ljudi našeg doba,s još većim žarom nego oni iz devetnaestog veka,vezuju za politička pitanja svoje strasti i nade, aližive u neobično mučnom političkom transu. Upr -kos prethodnim iskustvima, nismo stekli realistič-

ku predstavu o svom položaju, dok stalno uplitanjemita osujećuje političke impulse, a naša razmišlja-

nja čini zastarelim. Tačnije, okolnosti nas navode

da se bavimo jučerašnjim izvesnostima; postajemosvesni beznačajnosti javnog mnenja, čak i kada seono armiše nekim veličanstvenim plebiscitom;znamo da je suverenitet naroda etiološki mit, kojise ne može ostvariti; znamo da “opšte glasanje nijeni ekasan proces kontrole ili ocenjivanja režima,

ni najbolje sredstvo arbitraže u borbi između suko- bljenih političkih i društvenih sila, niti proces pri-meren izboru najsposobnijih vođa.“[2]

Iako su nam događaji iz dvadesetog veka jasno pokazali da su politčki pojmovi iz devetnaestogveka, negovani kao istine, za nas postali samo bledi

mitovi, većina naših sugrađana i dalje živi u njima.



46

Među njima su i sentimentalne demokrate, hrišćan-

ski idealisti, kao i oni toliko odani prošlosti, da kaodokaz promene ne prihvataju nijedan politički do-

gađaj od Francuske revolucije na ovamo. Ali, doga-

đaji su ipak uzdrmali ta starinska uverenja. Pravnei ustavne strukture, koje su odgovarale starim mito-

vima, morale su postati sve složenije, da bi zadrža-

le privid ekasnosti. Ali, čak su i ti prividi izgubilisvoju privlačnost. Posledica toga je da poslednjih

dvadeset godina prisustvujemo usponu novih zve-zda na horizontu, postepenom razvoju novih mi-tova, koji zamenjuju one zastarele, stvaranju nove

političke iluzije, koja bi – kao i uvek – trebalo da prikrije stvarnost koja nas pritiska i koju ne može-

mo kontrolisati. Zato mislim da ako još imamo bilo

kakve šanse da ponovo pronađemo neku vrednostu zajedničkom životu, moramo odbaciti sve proš-

le i sadašnje mitove i steći punu svest o političkojstvarnosti, kakva zaista jeste.

Ali, ne verujem da se ta stvarnost može sagleda-

ti pomoću alata koji je danas najšire prihvaćen: po-

moću matematičke, eksperimentalne i mikroskop-

ske sociologije. Takvi pokušaji, u nekim aspektimatako impresivni, donose pouzdane podatke samo pocenu napuštanja predmeta istraživanja. Zanameritimnoštvo faktora zato da bi se proučio samo jedan,šematizovati ponašanje da bi se ono moglo klasi-

kovati, prepuštanje predrasudama brižljivo ma-



47

skiranim u krajnje objektivne metode – to su samoneki od nedostataka takve sociologije.[3] Njeni me-

todi nam ne mogu omogućiti prelaz s mikroskop-

ske analize ka makroskopskim zaključcima. Jednanovija studija[4] ukazala nam je na svu složenosttog problema i otkrila kako ekstrapolacija rezultatamirkoskopske analize vodi u čudnovati svet, kojise nikako ne podudadra s političkom stvarnošću.Takva istraživanja nameću određene predstave o

političkoj stvarnosti i pokušavaju da ustanove odre-đene obrasce, a da se nikada ne hvataju u koštac s

pravim političkim pitanjima: neki suštinski elementuvek nedostaje, neki osnovni aspekt uvek ostaje za-

nemaren! Diskurzivni metod, iako naizlged manje precizan, na kraju se pokazuje tačnijim.

Kao i neki hrišćani koji stalno pričaju o bogu,hrišćanstvu i svojoj veri, zato što bi se, ako prestanuda govore, mogli suočiti s neizmernom prazninom,tako i mi pričamo o politici, u nesvesnom nasto-

janju da prikrijemo svu ispraznost našeg stvarnog položaja. Reč je zamena za ono što izostaje, prizi-vanje nekog neuhvatljivog entiteta, magijski obred,iluzorno prisustvo nečega za šta čovek misli da semože uhvatiti pomoću jezika. U tome ima i auto-

sugestije: kažem nešto i to onda ponavljam; prematome, to postoji. Tačno je da čovekova reč postojii da se, na neki način, time možemo zadovoljiti.

Možda su reči nesvesna reakcija na sporo i kritičko



48

buđenje naše svesti. Pošto bi praznina, kao neizbež-

na činjenica, bila nepodnošljiva, moramo uništiti ti-šinu svojim govorom i ispuniti prazninu zvukom,

da ova ne bi postala suviše zastrašujuća. Upotrebazvuka i govora kao zamena za supstancu, obred jekoji seže sve do početaka ljudske vrste. De Sad je

pisao svoj dnevnik da bi uzdigao osrednja isku-

stva i nekako nadoknadio odsustvo svojih amorousancillaries (ljubavnih pomagača). Sredinom XIX

veka, ljudi su počeli da pričaju o kulturi, samo zatoda bi jadikovali kako je ona u krizi. Beskrajne pričesu doprinele naglom propadanju kulture, kao što izemlja koja se masovno naoružava stalno govori omiru i nastavlja da u prvi plan istura goluba i ma-

slinovu grančicu. Isto tako, neki diktator, sa svojom

policijom i partijskom organizacijom, jeste taj kojiće svoje najvatrenije pristalice podsticati da držegovore o tome kako je sloboda konačno stečena, ademokratija ostvarena.

Ako je neka stvar rešena, zašto pričati o njoj?Ako se zaista živi u miru i slobodi, zašto od njih

praviti predmet priče? Samo njihovo postojanje iuživanje u njima trebalo bi da su dovoljni. Ako ne-

čeg ima u izobilju, šta bi se tu još moglo dodati?Ljubavnik sjedinjen s voljenim bićem nikada ne

piše pesme; poezija nastaje samo kao posledicaodsustva i gubitka. Poezija je samo verbalna ar -

macija ljubavi, kada je od nje ostao samo oblak,



49

žaljenje, strepnja koja samo pogoršava našu nesi-gurnost.

Ponekad zatičemo na delu makijavelističku vo-lju, namerne prevare ljudi potpuno svesnih pravogstanja – diktatorske vladavine, magijskog obreda –kao i ljude koji na delotvoran način, posredovanjemnadahnute reči, doživljavaju neku stvarnost kojasamo simulira ono što im je oduzeto. Sloboda čakmože delovati stvarnije kada je proglasi neki vođa,u senci svog Gestapoa, nego u paralizi koja nasta-

je zbog različitih mogućnosti koje nam nudi našaoslabljenja sposobnost odlučivanja. Ipak, mnogočešće, verbalizacije političkih vođa dolaze iz ljud-

skog srca kao spontani, duboki odgovori, koji trebada prikriju nepodnošljivu situaciju u kojoj bi se za

ono do čega nam je najviše stalo moglo pokazati da je zapravo poraz, senka, odsustvo, iluzija. Ali, mise držimo te iluzije; izabrali smo je kao svoju vred-

nost; moramo verovati u nju; ona mora ostati neza-

visni i postojani predmet na koji se možemo osloni-ti, od kojeg možemo živeti. Onda možemo pričati onjoj i ponavljati to kao čarobne reči, da bismo sebeuverili kako to posedujemo, poznajemo, uživamo utome. Iluzija postaje duboko pravilo, koje se stal-no potvrđuje, ali i teorema političke interpretacije:režim koji najviše govori o nekoj vrednosti jesterežim koji svesno ili nesvesno poriče tu vrednost

i sprečava je da se ostvari. To je ono što nas doti-



50

če na skromnijem političkom planu. Svakog dana pojavljuju se nove naučne, polemičke, didaktičke ilozofske studije o politici i demokratiji. Svaka od

tih studija – i ova moja, iznad svih – svedoči o našoj privrženosti tim čovekovim dostignućima, politicii demokratiji, ali i o strahu koji nas muči, zato što,u dubini duše, dobro znamo da od njih nije ostaloništa osim reči.

Žak Elil, 1965.

[1] Ne može se pronaći nijedna denicija “po-

litičkog“ koja bi bila u isti mah iscrpna i opšte pri-

hvatljiva. Razlike u stavovima u toj oblasti su dobro poznate. Ipak, ovde ću taj pojam koristiti delomu uobičajenom smislu, delom u ograničenom smi-slu, to jest, ne samo u odnosu na određeni sistem.

Na primer, što se mene tiče, politička materija (“le

politique“), jeste domen, odnosno sfera od javnogznačaja, koju proizvodi i predstavlja država. Poli-tika (“la politique“) se odnosi na delovanje koje se

odvija u tom domenu, na ponašanje političkih grupai bilo kakav uticaj koji se može postići na osnovutog ponašanja. Zato u taj drugi pojam uključujem i

bavljenje “javnim pitanjima“, kao oblik konkuren-

cije između grupa koje za sebe tvrde da mogu rešiti

probleme koji se javljaju u društvu.



51

[2] L’État et le citoyen, u izdanju Club Jean Mo-

ulin, Paris, Éditions du Seuil, 1961.

[3] Pitirim Sorokin: Tendances et déboires de la sociologie américane, Paris, Éditions Montaigne,1959. Originalno objavljeno kao Fads and Foiblesin Modern Sociology and Related Sciences, Chica-

go, Henry Regnery Co., 1956. Jacques Ellul: Pro- pagandes, Paris, A. Colin, 1962.

[4] François Bourricaud, Esquisse d’une théoriede l’autorité, Paris, Plon, 1961.

Jacques Ellul, L’illusion politique. Paris: Robert

Laffont, 1965. The Political Illusion. Trans. KonradKellen. New York: Knopf 1967. New York: Vintage1972. str. 2–7.


blok45.net1zen.com



52

Žudnja za moći

Prvo što moramo imati u vidu jeste da žud-nja za moći nije nešto čisto subjektivno. To nijeni nešto čisto moralno, psihološko ili sociološko:žudnja za izrabljivanjem i dominacijom nad drugi-ma nije svojstvena samo jednoj kategoriji ili klasi(pokvarenima, buržoaziji, kapitalistima ili imperi-

jalistima). Takvo shvatanje je potpuno pogrešno.Celo pitanje žudnje za moći zapravo se okreće okosprege i shvatanja objektivnih sistema, akumula-

cije sredstava čija je sama snaga ujedno i njihovalogika. To, naravno, uključuje i ljudska bića kojastvaraju sistem i stiču subjektivnu ili klasno obli-kovanu žudnju za moći, kroz taj sistem ili pomo-

ću njegovih sredstava. Na primer, neka osoba imaautomobil. Obično se kaže da je automobil samoinstrument. Ako ide prebrzo ili se kreće opasno, to

je samo greška vozača: on je svakako slobodan da postupi i drugačije. Vozač ima osećaj moći, kojemse prepušta, u korist automobila i brzinometra, kojemože da skoči na 140 ili 160 km/h. I ta osoba je deodruštva opsednutog rekordima, brzinom i ekonomi-

jom vremena – u kojem se gledaoci oduševljavajuautomobilskim trkama, a mediji objavljuju svaka-

kve brzinske rekorde. Samim tim, naš vozač nijetako potpuno slobodan dok vozi svoj automobil.

Drugo, moglo bi se reći da je moć sama po sebiravnodušna; može se koristiti za dobro ili za zlo;





54

novca je najstrašnija; ona je ta koja kvari sve. Oni

misle da se mora stvoriti narodna država, slobodnaod moći novca, nezaprljana njome i sposobna da

svojim građanima pruži garancije. Prema drugima,najveća opasnost leži u političkom totalitarizmu,u svemoći države. U tom slučaju, prvi zadatak je

borba protiv diktature, zalaganje za potrebe ljudi,za očuvanje sloboda. Naravno, zloupotreba će bitiuvek i moć novca može da prevlada, ali to bi bilo

manje zlo. Pored ta dva objektivna oblika moći, postoji, međutim, i moć nauke i tehnike. Ta moć jetakođe čista dominacija. Ona predstavlja određenisistem; i tehnika se, naime, povinuje vlastitim za-

konima. Tehnika nužno podrazumeva dominaciju,silu, totalnu ekasnost; ne može biti drugačije.

U ta tri slučaja, važno je upamtiti da je novac sam po sebi moć, kao i država i tehnika. To uop-

šte nije stvar izbora – to je stvar logike svojstvenetim sistemima. Postoji samo utopijska mogućnostda prosto pređemo s jednog sistema na drugi, ube-

đujući sami sebe kako smo slobodni. Ali, u sva trislučaja, suočavamo se s nezavisnim procesima,koji nužno proizvode ili akumulaciju novca ili po-

većanje državne dominacije ili geometrijski porasttehnološke ekasnosti. Sviđalo se to nama ili ne,to su zakoni po kojima ti sistemi rade. Naravno, tisistemi se onda spajaju s glađu za moći, sa željom

za dominacijom. Upravo tu, u tački susreta tih or -



55

ganski nezavisnih i kvalitativno različitih faktora,otkrivamo pravi problem moći danas.

*

Kada je neki čovek, koji je hteo da vlada dru-

gima, na raspolaganju imao samo gruba sredstvasrednjeg veka, njegov kapacitet za dominaciju bio

je nužno ograničen. On se nije bavio mogućnostimasavremenih sredstava za delovanje, koja mi ovde

razmatramo, prosto zato što su njegova sredstva bila ograničena. Ali, kako su ta ograničenja počelada se smanjuju, metodi moći su stekli autonomiju,koja je srazmerno povećala čovekov kapacitet zadominaciju nad drugim ljudima – to se dogodilo, ada čovek pri tom nije svesno napravio jasan izbor u

korist dominacije. Danas, međutim, objektivni stavtehničara ili čak neutralni stav političara, koji dono-

si odluke u odnosu na najrazličitije zadate ciljeve,u stvari su samo velovi koji prikrivaju pravu težnjuka moći. Što su metodi moći razvijeniji, manje jeobzira u agresiji s kojom se primenjuju. Borba prsau prsa podrazumeva grimase, krike i pokrete kojitreba da zastraše neprijatelja. Pritiskanje dugmetaza lansiranje atomskog projektila može se obavi-ti bez narušavanja lične smirenosti, zato što je tosamo odgovor na tehnički proračun, koji nema ni-kakve veze sa savešću. U činu pritiskanja dugmetanema ni agresije, niti mržnje. To je glavna karakte-

ristika preobražaja sile u našem društvu: racional-



56

na, strastvena i životna stvarnost prosto se svodi na puku primenu tehnike.

To se vidi kao prednost. Obećava nam se pre-lazak iz političke sfere u onu administrativnu.Krećemo se od političke žudnje za dominacijom imanipulacijom ka hladnom, bezličnom obliku po-

našanja, koji deluje kao prava garancija nedomi-nacije. Hoćemo da eliminišemo lično odlučivanje

pojedinca sklonog dominaciji, pomoću proste upo-trebe mehaničke ekasnosti. U stvarnosti, to je višeizraz duha moći nego tehničke objektivnosti. Ali,onaj ko koristi tehniku nije prosto robot: on sam

je posvećen moći i može da prepozna mogućnostisvojih postupaka. Samim tim, on ide dalje pod iz-

govorom naučne objektivnosti, da bi dao oduškasvojoj žudnji za moći, na nov način: on nije tiranin,“već tehničar koji primenjuje moć“, čak i bez neketehničke organizacije, u užem smislu. Tako do rastamoći u našem društvu dolazi kroz spregu sredstava

za primenu sile i novog duha moći. Malo po malo,

apsolutna ekasnost se postiže na objektivan i be-zličan način, bez strasti, bez osećanja.

*

Prethodna razmatranja su neophodna da bi se procenilo dejstvo moći u našem savremenom druš-

tvu, ne samo izvan tradicionalnih kategorija dobra

i zla već i izvan čisto psihološke analize. Prvo pita-



57

nje koje se nameće jeste da li se moć može upotre-

biti za neko Dobro. To je pozicija onih koji se, na primer, zalažu za diktaturu, kao garanciju ljudskog

blagostanja: ako bi pravedni, moralni i mudri ljudiimali apsolutnu moć, one bi mogli da čovečanstvo

povedu putem blagostanja i Dobra. Tu se, međutim,suočavamo s dve poteškoće. Uvek moramo imatiu vidu da moć teži da se otme kontroli. Od trenut-ka kada bi se bilo koji sistem moći stavio u pogon,

moć se nikada nije zadovoljavala samom sobom. S jedne strane, to znači da se moć, kojom se u datomtrenutku raspolagalo, nikada nije smatrala dovolj-nom za ostvarivanje velikih ciljeva koje je vlastimala pred sobom. Moć se morala stalno uvećavati,sa uverenjem da će budućnost konačno doneti sred-

stva za ostvarenje prvobitne vizije; čovek s takvimidejama nikada se ne miri s nedostatkom moći. Sdruge strane, moć narasla u neposrednoj prošlostine može da obuzda sopstveni rast. Naprotiv, onanužno nastavlja da se kreće u istom smeru. U fazi

prvobitne akumulacije, moć je u isto vreme pre-

duslov i nužnost daljeg sticanja moći. Na primer,objašnjeno je da kada neki ekonomski sistem imagodišnju stopu rasta od 5%, u periodu od deset go-

dina, ne može doći do stope rasta od nula procena-

ta; sistem je ekonomski i tehnološki osuđen da sledistopu rasta u dovoljno dugom vremenskom perio-

du. Prema tome, princip moći teži beskonačnom.



58

Nema granice moći, osim one koja se faktički može

dostići vremenom, ali što ne ukida želju za prevazi-laženjem te granice “čisto temporalne nemoći“, da

bi se konačno ostvarilo ono što je do juče izgledalonedostižno.

Princip neograničenog rasta postavlja nas, me-

đutim, pred odlučujući problem: da li u društvu podređenom neograničenom rastu uopšte može bitinekih vrednosti? Pozivam se na čuvenu Taleranovuizreku: “Svaka vlast kvari, a apsolutna vlast kvariapsolutno.“[1] (Kao i na duboku Jingerovu analizuiz romana Staklene pčele, u kojoj je pokazao kakorast moći nužno i neminovno vodi ka uništenjuvrednosti.)[2]

Ako vrednosti postoje, to znači da postoje ioblasti koje moć ne može da dosegne – ne zato što je “slaba“ već zbog same prirode stvarnosti. Shod-

no tome, moć je uvek izložena sudu, zato što po-

stoji stvarnost koja ne podleže sudu moći. Bez tadva uslova, nema vrednosti. Ali, to su upravo oniuslovi koje moć (novca, države, nauke ili tehnike)ne može da trpi. Kako bi moglo da postoji nešto što

je nedostupno moći? To bi moglo da bude samo onaoblast koju moć mora da nacilja i stavi pod kontro-

lu. Svaku moć zanimaju upravo izvori vrednosti injihov razvoj, zato što se moć nikada ne zadovolja-

va postojanjem u nekoj neutralnoj situaciji. Moći,

kao takvoj, potrebni su uvek novi dokazi, deklara-



59

cije i priznanja, da je dobra, ispravna i zakonita. Usamoj prirodi moći je da želi da bude sve to. Moć senikada ne zadovoljava pukim ispoljavanjem moći.

Kako bi neke nezavisne vrednosti ikada mogleda sude o moći? Moć ne može da toleriše sudove,zato što bi to značilo da postoji neka druga moć,koja je u stvari veća od nje same. Moć i oni koji je

primenjuju, ne mogu da shvate ništa, osim u okviri-

ma moći. Za one koji su posvećeni potrazi za moći,sudovi su mogući samo zbog nadmoćne vlasti su-

dije. Mehanizam rasta moći neminovno uništavamoralne i duhovne vrednosti, bez obzira o kojoj

je grupi ili društvu reč. (Videti zadivljujuću knjiguHajnriha Bela, Bilijar u pola deset .)[3]

*

Problem moramo razmotriti s još jednog stano-

višta. Moć nužno podrazumeva potčinjenost čove-

ka. Moć uvek radi protiv čoveka, kao i protiv priro-

de i stvari. Kada se moć koristi, ona se nužno okreće protiv drugih. To da li manjina podjarmljuje većinu

ili obrnuto, nije mnogo važno. Tokvil (Tocqueville) je pokazao da diktatura većine nije manje strašnaod diktature manjine. On je bio u pravu, a ne Mar -ks. Diktatura proletarijata ne može steći legitimitetna osnovu broja sledbenika. Mase ili rulja koja pri-

menjuje moć, jesu radikalno zlo, kao i neki diktator.

(Demon se zove “legija“.) Pored toga, kada se moć





61

ima moć, povinuje se zakonu i pristaje da poštujeodređena ograničenja. To je cela teorija koja stojiiza demokratske liberalne države: princip podele

vlasti. Ali, to je u praksi zapravo neekasno: taj si-stem funkcioniše samo u meri u kojoj ga onaj koima moć prihvata i zaista poštuje. Krajnja slabostustavne teorije leži u tome što politička moć samadonosi ustav. Tako moć može da po volji (uprkosreferendumu) pređe s jednog ustava (kada postane

problematičan) na drugi. (To smo videli u Francu-skoj posle 1793.) Drugo: ako zakon izvire iz drža-

ve, očigledno je da država ograničava moć samou meri u kojoj ova to dopušta. Moć treba samo da

promeni zakonska pravila, da bi uklonila ono što je ograničava. (Delo Hansa Kelsena ne samo da

identikuje te principe, nego navodi i njihove po-sledice.)[4] Ako zakon počiva na nečemu drugom,a ne na državi, onda se država neće smiriti sve doknjena moć ne osvoji taj izvor zakona i svede ga na

puki instrument same države. Treće: slabost Mon-

teskjeove teorije “ravnoteže vlasti“; zakonodavni

akti kao protivteža izvršnom ogranku vlasti i sudskiakti kao protivteža i kontrola druga dva ogranka.Ali, ako se ta tri ogranka vlasti povežu u jedan skup

– državni poredak – oni ne mogu da služe kao pro-

tivteža jedan drugom. Prosta reorganizacija državemože da neutralizuje neki ili sva tri ogranka vlasti

– i ko bi se suprotstavio takvoj reorganizaciji?



62

To nas vodi do druge tačke: ravnoteža, zakon,ustav, itd., mogu biti zaštita od moći samo ako suutemeljeni u nečemu što nije organizam moći. Ako

je zakon izgrađen kao običaj, onda je nezavisan oddržave i predstavlja pravu prepreku moći. Ako sesudska vlast prenese u neku autonomnu društve-

nu grupu (kao u slučaju parlamenta i buržoazije uFrancuskoj u XVIII veku), država onda ne može da

je uništi. Naprotiv, ta društvena grupa će u stvari

imati ingerencije države. Drugim rečima, da bi moć bila ograničena, ona se mora suočiti s preprekamakoje svoj izvor i realnost imaju u nezavisnim, auto-

nomnim društvenim grupama, koje mogu da pružeotpor. Ta prepreka mora biti spoljašnja u odnosu naorganizam moći i ne može biti prosto neko moralno

pravilo, ideal ili ustav. Realnost tih prepreka mora biti duboko ukorenjena. Na primer, crkva je sve doXVII veka bila prava prepreka autokratskim sklo-

nostima monarha i države.

Da bi demokratija živela, nije dovoljno da selegalizuju samo njena formalna pravila. Mnogo jevažnije da bude prisutna u društvenom telu nekegrupe, zajednice ili organizacije, koja upućuje svo-

je detinjaste izazove vladajućem poretku i prepo-

znaje i zatim napada strukture same moći, njene ci-ljeve, birokratske tendencije, tehnološki sistem, itd.To je jedina prava kontramoć. Ali, ovde moramo

biti oprezni. Ako je cilj našeg suprotstavljanja moći

samo osvajanje vlasti, zamena jednog režima dru-



63

gim, onda to ne znači ništa. Još gore, to nije ništadrugo nego nova inkarnacija duha moći, kao što se,na primer, svuda dogodilo s komunističkim parti-

jama. Prava protivteža moći ne teži vlasti, niti dauništi vladajući sistem. Ona pre nastoji da u društvustvori zonu neizvesnosti, da uvede nasumičnost, da

podmeće klipove pod točkove jedne suviše savrše-

ne, suviše ekasne mašine. Svako suprotstavljanjemoći neminovno teži da smanji njenu ekasnost,

unoseći tenzije, probleme, neizvesnosti, “slablje-nje“, itd. – i to ne iz pakosti, već prosto na osnovusvesti i uverenja da se moć, ako se ne ometa, po-

vinuje samo vlastitim zakonima. Naravno, ideja o protivljenju moći ne podrazumeva čistu spontanostveć svestan otpor.

Posle svega rečenog, ova ideja o suprotstav-ljanju moći nije sasvim zadovoljavajuća. Ona ne-

minovno vodi u sukob. Vladajući poredak će uveknastojati da uništi, asimiluje, apsorbuje ili preotmeotpor moći, koji ne može večno da toleriše. To ondaima samo dve posledice: otpor moći se ili pojačavai tako ulazi u ciklus ostalih rastućih moći; ili na-

pušta svoj trenutni oblik i traži druge osnove, dru-

ge izraze, druge principe reorganizuje se, itd. Onmenja svoje bojno bolje, front i izgled. To je jedinizadovoljavajući odgovor, ali – nema razloga da seto krije – koji je krajnje teško ostvariti. (Ta pitanjasam detaljnije razmotrio u svojoj knjizi Autopsija

revolucije).[5]



64

*

Ali, postoji jedna još radikalnija mogućnost:svestan izbor “ne-moći“, odbacivanje svakog obli-ka moći, nezavisno od toga da li je i u kojoj merilegitiman. “Ne-moć“ očigledno seže mnogo daljeod nenasilja ili suprotstavljanja ratu. Ne-moć je ra-

dikalno odbacivanje jedne “normalne“ čovekovesklonosti – agresije, nasilnog reagovanja na nasilje,

pravila oko za oko, kao i svih vrednosti i instituci-

ja našeg društva, naročito ekonomske organizacije, ideje o konkurenciji, da je život borba, u kojojnajbolji pobeđuje. Sve dok se držimo te ideologijeneminovno utiremo put komunističkim i fašistič-

kim diktaturama i njihovim tehnostrukturama. Nesmemo, naravno, pasti u zamku idealizma – naime,

ne smemo se uzdati u neko buduće društvo koje bi počivalo na etici totalne ne-moći. Nema potrebe dase bavimo nekom anarhističkom utopijom.

Danas, u ovom našem društvu, koje je izabralomoć, moramo imati neprekidno i beskompromisnoodbacivanje moći. Mi, mali, ali suštinski glasovi

otpora, moramo izabrati ne-moć. A naš otpor je

suštinski, zato što ako ne istrajavamo u onome zašta se zalažemo i ako to ne živimo, onda je našedruštvo osuđeno na propast. Sledbenici ne-moći –neuspešnosti, neekasnosti, “promašaji“, itd. – živeu istini tako što stalno dovode u pitanje sve društve-

ne ideologije. Ni proizvodnja bogatstva, ni uspeš-



65

na sredstva i sistemi za proizvodnju, distribuciju i potrošnju, niti neki pravedni politički poredak, nemogu da obezbede društvu budućnost.

Budućnost našeg društva počiva samo na slo-

bodnim osobama u našem društvu. Sledbenici ne-moći su jedine slobodne osobe u našem okruženju,zato što se oni koji naginju moći opiru sociološkoj

promeni, naročito zbog onoga čime im ona pretikao pojedincima.

*

Nema drugog načina. U stvari, ovaj način imamnogo veće implikacije i mogućnosti nego što u

prvi mah izgleda; to su skrivene i duboke implika-

cije za svakog od nas.

[1] Charles Maurice de Talleyrand-Périgord(1754–1838), čuveni francuski diplomata. Vero-

vatno Elilova greška; ta izreka se pripisuje Lordu

Aktonu (John Emerich Edward Dalberg-Acton,(1834–1902).

[2] Ernst Jünger (1895–1998), Gläserne Bie-nen, 1957.

[3] Heinrich Böll, Billard um halbzehn, 1959. Utekstu, prevodioci na engleski su napisali, “The Sa-

crament of the Bull“, možda sledeći Elila i francu-



66

ski prevod naslova Belovog romana, ali to je motiviz romana Bilijar u pola deset (na francuskom, Les

Deux Sacrements, “Dva sakramenta“; jedni prima-

ju “sakrament jagnjeta“, drugi “sakrament zveri“ ili bika).

[4] Hans Kelsen (1881–1973), Reine Rechtsle-hre (Čista teorija prava), 1934–1960.

[5] Jacques Ellul, Autopsie de la révolution, Pa-

ris, Calmann-Lévy, collection Liberté de l’Esprit,1969 (2008).

Jacques Ellul, “Lust for Power“, Katallagete,Fall 1979, str. 30–33, http://www.fraw.org.uk/les/

politics/ellul_1979.pdf

Preveo: Aleksa Golijanin, 2015. http://anarhija-

blok45.net1zen.com



67

ADONIDE

Vrijednost životaSalvador Dalì, slavni španjolski slikar, napisao

je da ga ništa ne može toliko uzbuditi kao prizorvagona trećega razreda puna radnika, poginulih uželjezničkoj nesreći. Što ne znači da je on bio rav-

nodušan prema smrti, duboko ga je pogodila na

primjer smrt njegovog prijatelja, princa Mdinavija,u cestovnoj nezgodi. Dalì je jednostavno smatraoda je samo smrt princa vrijedna oplakivanja. Nemanikakve veze s vagonom krcatim leševima radnika.

Ovo ne smije izgledati kao nekakva nastranostosobe poznate po svojoj ekscentričnosti. U biti,

smrt ljudskoga bića predstavlja važan događajsamo drugim ljudima. Samo oni koji su ga nad-

živjeli vrednuju okolnosti smrti i razinu pažnje.Dakle, važnost koja se pripisuje ovom događaju(u stvari, potpuno uobičajenom) ne ovisi o samomdogađaju. Ovisi ponajprije kako osoba koja komen-

tira taj događaj poima smrt i kakvo mišljenje ima o pokojniku.

Svi smo mi naviknuti razlikovati takozva-

nu prirodnu smrt od navodne nasilne smrti. Ako preskočimo komične aspekte ova dvaju pridjeva,možemo se usredotočiti na njihovo značenje: jed-

nu smrt smatramo na neki način zakonitom, onu



68

“prirodnu”, dok ovu drugu smatramo vještačkom,tj. onu “nasilnu”. “Prirodna” bi smrt dakle bila dje-

lo sudbine, udesa. Kad se umre, umre se! Da li je

osoba napustila ovu zemlju na kraju svoga život-noga puta, starosti radi, ili je pak neizlječiva bo-

lest uranila taj trenutak, izgleda da i ne pravi nekurazliku. Sve to pripada redovitom toku stvari. Me-

đutim, “nasilna” se smrt dijeli na dvije kategorije: jednoj pripada smrt uzrokovana nezgodom, a druga

je posljedica odluke jedne svijesti, bila umirućeg(samoubojstvo) ili druge osobe (ubojstvo). Upravoovaj posljednji oblik smrti, svjesne, uzrokuje većezgražanje i uznemiruje ljudsku dušu.

Gradeći, u biti, neku vrstu hijerarhije različitihnačina umiranja, koju nameće moral, granice iz-

među ovih različitih denicija smrti pretapaju seovisno o okolnostima. Na primjer, iako nas smrti

prouzrokovane nezgodom — “nasilne” — ponekadiznenade svojom mnogobrojnošću, malokad poti-ču na raspravu ili izazivaju osobitu preneraženost.Isto vrijedi i za učestale smrti na radnom mjestu nakoje se rijetki obaziru, pošto je ovaj svijet sve višeuvjeren u potpunu prirodnost svoga društvenoga

uređenja. Mada kapitalizam nije jedan od brojnihoblika koje društvena struktura može poprimiti, a

predočuje nam se kao jedna jedina mogućnost naraspolaganju, očito je da nam sve smrti koje uzro-

kuje izgledaju neizbježne, plod zle sudbine no ipak



69

neminovne. Stoga, radnik koji izgubi život pod pre-

šom ili padom sa skele, umire dakako “nasilnom”smrću, ali njegova se smrt ionako smatra “prirod-

nom” a ne ubojstvom. Na isti način promatramoosobu čija je smrt posljedica karcinoma: žrtva ne-

izbježne sudbine. Nikad ne znamo koga će nesre-

ća zadesiti. Međutim, što reći ako je taj karcinom posljedica napose zagađujuće tvornice? Ne doka-

zuju li brojna suđenja koja se redovito vode protiv

multinacionalnih kompanija, zbog šteta nanesenihindustrijskom proizvodnjom, odgovornost njihovihrukovoditelja za ove tragične događaje? Mogu li seove smrti ubrojiti među “nasilne”, ili ne mogu?

Kao što možemo vidjeti, čim uđemo u dubljuanalizu problema sva se razlikovanja raznih načina

umiranja počinju kolebati. A potpuno se uruše ako pokušamo razmisliti o iskreno svjesnoj smrti, izvanokvira predodžbi koje nam nameće moral Držav-

noga Interesa, ako se suočimo s pitanjem da li jezakonito usmrtiti drugo ljudsko biće. Očigledno jeda pitanje postavljeno na ovako apstraktan način ne

može baš pobuditi zanimanje, radije zgražanje, dokće odgovor biti samo jedno odrješito “ne”. U kraj-njoj liniji, tko bi ikad mogao opravdati ubojstvo?U stvari, to činimo svi mi tijekom našega života.

Nekoliko nedavnih epizoda iz crne kronike pomoćiće nam da bolje shvatimo ovu tvrdnju.



70

Kad država ubija

U SAD-u je državni stroj smrti i dalje u pogonu, bez zastoja. U Teksasu su početkom kolovoza izvr -šene dvije smrtne kazne u roku od pola sata, malamontažna traka. Jedan od osuđenika proglašen jeduševno poremećenim u vrijeme događaja u kojem

je učestvovao, no to mu nije poštedilo život. Ove suegzekucije kao i obično bile prethođene i popraće-

ne brojnim polemikama.

Pitanje smrtne kazne rješivo je s nekoliko riječi:odlučiti da li država ima pravo ubiti. Već znamoda država putem iznimke “legitimne obrane” to

pravo dodjeljuje napadnutom pojedincu. Međutim,država opravdava ratove koje pokreće pozivajućise na tu istu iznimku, pod isprikom izvanrednogastanja. Paradoksalno je da rezon koji odobrava slič-

ne pothvate u biti briše tu iznimku u istom onomtrenutku kad hini da je potvrđuje: vojna nas vještinauči da je napad najbolja obrana. Da se ne bi objav-

ljeni rat doimao kao neopravdano nasilje, državamora dokazati da brani nekoga ili nešto: američkavojska bombardira Irak ili Srbiju u svrhu obrane

jednog principa. Ovaj primjer dokazuje kako svakinapad možemo nazvati obrambenim, budući da senapadom uvijek brani neki “viši” interes ili prin-

cip. No, potreba da se opravda obrana na djelu,

da se drugi prikaže kao agresor, lažov, nije stvar



71

slučajnosti, jer je u biti djela potrebno uskladiti s pravilima igre koja su u demoliberalnom društvu urukama medija.

Isto vrijedi i za osuđenike koji bivaju pogu-

bljeni na električnoj stolici. U svojstvu građana

oni pripadaju državi. U svojstvu osuđenika nisuudovoljili obavezama države. Država koja je većraspolagala njihovim životima može dakle raspo-

lagati i njihovom smrću. Krivična je presuda samo

odavanje počasti pravilima igre: krivi ili ne, u čemu je razlika?

Glede mene, odbio sam ustupiti odgovornost zamoj vlastiti život društvenoj organizaciji zvanoj dr -žava, ali ta mi je odgovornost zaplijenjena, bez dame itko išta pitao, niti da li sam slučajno imao neku

bolju ideju u vezi toga. Država je dakle zapljenanajprije mojega života a zatim svih ostalih, ona jezbroj svih ovih zapljena. Navedeni skup zapljena

proizvodi pravila igre koja se zovu zakoni, kojimame pokoravaju i koje, koliko mi je moguće, ne po-

štujem. No, nije da ne poštujem ovaj ili onaj zakon

kad mi se za to ukaže prilika ili zato jer se ne sla-žem s pokojim detaljem, ja to činim iz principa, jasam protiv cjelokupnoga zakona. Neprikladan mi jesvaki zakon države pošto se svi temelje na uzurpa-

ciji mojega suučesništva.

Ova je rasprava o smrtnoj kazni pokrenuta da

bi naglasili moralističko licemjerje obiju strana.



72

Pobornici smrtne kazne podržavaju Rousseauov Društveni ugovor: ako smrtna kazna sprječavada jedno ljudsko biće ubije drugo, dobivamo ari-

tmetičku korist u “ljudskim životima”. Uostalom, protivnici smrtne kazne bi vrlo rado bili potpisali, po toj računici, ubojstvo Hitlera (zar nije i on bioljudsko biće?). Drugi pak pobornici vjeruju u razu-

vjeravajuću moć smrtne kazne, ali i ovdje je riječ oistoj matematičkoj računici, mada nije provjeriva.

Zatim postoje oni, vrlo rijetki, koji odobravajusmrtnu kaznu iz istih razloga koji su naveli Lace-

nairea, čuvenog kriminalca devetnaestoga stoljeća,da je priziva za sebe: bolje smrt negoli doživotnarobija. Suočeni s izvjesnošću doživotnoga zatvora,

beskrajne kazne, mogli bi se i složiti s navedenom

armacijom. No, tko potiče tuđe pogubljenje trebao bi se barem zdravorazumski suzdržati od pričeo “svetoj vrijednosti života”.

Što se pak tiče protivnika smrtne kazne, oninemaju ni konkretnih argumenata. Imaju samomoralno pravilo ispunjeno svetošću o onome što

nazivaju život, te ovu vjersku zapovijed ispreplićus licemjerjem laičke dobrote. Protivni su smrtnojkazni sve dok im netko ne siluje kćer, zlostavlja

psa, ukrade novčanik. Protivni su smrtnoj kazni, alizatim prizivaju vojsku i policiju. Protivni su smrt-noj kazni, ali istovremeno rade za neku vojnu indu-

striju. Protivni su smrtnoj kazni, no ne pružaju rukusiromašnima koji će možda umrijeti od gladi.



73

U ratu, u svakom ratu (stoga i u onom zvanomsvakidašnji život), ubiti i biti ubijen su sasvim lo-

gičke mogućnosti. Kad država ubije iz nepažnje, iz

ekscesa ili radi vlastitoga Interesa, smatra se pra-vednim, ne samo na temelju pravila koje ona po-

stavlja, već i zbog građanskoga rata u toku. Oči-gledno je da država podržava i propagira pojam“poštivanje života” u svrhu primjene mjera sprječa-

vanja, kako bi smanjila broj pretrpjelih gubitaka u

ovom ratu. Namjera joj je zamijeniti smrt zatvorom(kad kriminalac riskira smrt riskira i život, kad ri-skira zatvor riskira da bude osuđen na preživljava-

nje), a negira pojedincu moralnu mogućnost uboj-stva, osim kad ga treba obraniti od napada njenihneprijatelja. Država u biti nije protivnik ubojstva

(svršetka ljudskoga života), ona jednostavno želimoralni i pravni monopol nad njim. Dati svoj pri-stanak državi znači pristati i na njen monopol nadubojstvom.

Ubiti ili očuvati?U Toscani je prošlog ljeta dečko pogođen neiz-

lječivom bolešću umro zahvaljujući pomoći jedno-

ga prijatelja, kojem se obratio. Nije imao hrabrostisam to izvršiti. Roditelji, koji su bili upoznati sasinovim očajem i beznađem, smjesta su izjavili da

uopće ne zamjeraju prijatelju koji je ubio njihovo



74

dijete. Ovaj slučaj dokazuje kako se autentični od-

nosi među pojedincima neće nikada moći uokviritiu ikoju društvenu normu, i da svaki zakonik jamči i

štiti samo slobodu... države.Zabrana eutanazije je najočitiji dokaz svetosti

života u obliku pukog biološkog očuvanja. Samo-

voljno se, a priori, odlučuje da je između bola ismrti, bol kudikamo bolji izbor. Kad se netko nala-

zi pred dilemom biti hendikepiran, do te granice dane može više dostići ciljeve koje je sebi postavio,ili dokrajčiti nepotrebnu patnju, sa svih ga strana

podsjećaju na zabranu smrti: počevši od zakona i praznovjerja pa do drskosti svemoćnih liječnika.Postoje osobe koje su već godinama u nepovratnojkomi, održavane u ovom larvalnom stanju u ime

vjerske superiornosti preživljenja, mada su postaledenitivno nesposobne voditi vlastiti život.

Iako eutanazija ima brojne neprijatelja (usprkos preprekama humanitarne ideologije), može se oslo-

niti i na sve brojnije prijatelje. Osobno smatramda bi eutanazija morala biti dozvoljena, osim poželji samoga bolesnika, u slučaju njegova gubitkasvijesti i na zahtjev najbližih, partnera ili prijatelja(pošto rođaci kroz zakonska prava i koristoljublječesto osnažuju svoju tiraniju nad bolesnicima).Eventualne greške i prekoračenja koja bi se mogla

pojaviti zasigurno ne bi bila ni tragičnija ni brojnijaod terapeutske upornosti. Terapijska upornost poi-



75

stovjećuje život s preživljavanjem u korist isklju-

čivo ovog posljednjeg, koje danas liječnici nasilno primjenjuju, bazirajući svoju moć na površnomznanju.

Eutanazija, čin pružanja smrti, stoji na graniciizmeđu ubojstva i samoubojstva jer predmet euta-

nazije može biti i netko drugi. Nedavno je jedanEnglez izvršio samoubojstvo nakon što su novineobjavile njegovu fotograju popraćenu imenomi adresom na popisu navodnih pedola. Naspramskandala i mogućih neprijatnih posljedica slične re-

klame čovjek je radije izabrao suicid. Sumnjam da je sljedbenike humanitarne religije ganuo gubitakovog ljudskog života, koji je očito izgubio na vri-

jednosti zbog seksualne orijentacije.

Protivnici samoubojstva također temelje svojuteoriju na istoj ideji: očuvanje degradirajućeg živo-

ta i njegovo pretvaranje u preživljavanje. Različitioblici samoubojstva, od vješanja pa do trovanja ta-

bletama, sve do brojnih formi jeftinoga nihilizma,sadrže sve priznate nemogućnosti života, ali rijetkosi gladne osobe oduzimaju život jer ne mogu preži-vjeti: baš je ovo osnovni razlog tabua života. Budu-

ći da bi rasprava o nesposobnosti realizacije vlasti-toga života na javnom mjestu prijetila svrgnućemonih koji rukovode tuđim životima i izbjegavajuistražiti druge mogućnosti. Jedan je samoubojica

u prošlom stoljeću rekao: “A vi, bucmasti popovi,



76

rumeni, akademski, jezuiti svake sorte i svakogaotrova, da li bi me takvom brižljivošću podsjećalina zadaću da vam ne ide bestidno u korist? Kad ne

bi imali toliko koristi od mog života, zašto bi vaszanimala moja smrt?”.

Ako uzmemo u obzir da danas nijedan život nedosegne granice svih svojih šansi, samoubojstvo bitrebalo biti čin koji odaje počast bistrini svjesno-

sti ove rezignacije. Ako samoubojstvo označavanadasve odsutnost — vlasništva nad životom —označava i prisustvo — svjesnoga izbora okonča-

nja života, naspram njegovog pretvaranja u svojusuprotnost, otuđenje i življenje bez prava na život.Samoubojstvo će harati među ljudima sve dok ne

pronađu put koji vodi ka sreći.

Pretpostavljam da bi ovakav obrat perspekti-ve — barem revolucija — dodijelio preživljavanjunajprikladniju ulogu alonža života i shodno tome

pretvorio dar smrti sebi i drugima u jednakovrije-

dan čin, budući da bi novi pojam “poštivanja živo-

ta” implicirao i sasvim drugačiju odgovornost poje-

dinaca. Govorili o patetičnoj nadi ili o minimalnoj potrebi, u svakom slučaju ova predodžba nadilazismeteno grizodušje u koje je danas ambalažiranosamoubojstvo.





78

No, danas postoji samo jedna zajednica koja svesnabdijeva imenom i identitetom: zajednica Kapi-tala. Prvo smo potrošači, a zatim žene ili muškarci,

zapadnjaci ili istočnjaci, bogati ili siromašni. Akosu nam dopušteni seksualni odnosi, ali s ograniče-

njima, ne znači da se možemo i međusobno istrije-

biti. U ime mira, onoga što nas ujedinjuje — mirtržišta — vodio se rat protiv onoga što nas razdvaja

— rat protiv Pojedinca. Sad nam je jasnije zašto

je vladajući moral pretvorio “poštivanje života” usvoj omiljeni refren: “poštivati život, poimati gasvetim, nikad ne pribjegavajte nasilju”.

Danas je tolerancija, u svakodnevnom oblikukojeg nam nameću Mediji, postala obavezna i ogra-

ničavajuća prisila u neposrednoj službi države. Kaošto je tolerancija u doba Inkvizicije bila poziv na

toleranciju prema lomačama i netoleranciju premaherezi, na isti način tolerancija modernoga demo-

kratskoga humanitarizma poziva na snošljivost pre-

ma postojećem i nesnošljivost prema onima koji senjemu opiru. Ah, da, zato što ispod cementa super -marketa pulsira nikad uspavana jedinstvenost našihželja, naših interesa, naših sklonosti, naših snova,koji nas međusobno razlikuju. Ako bogati morajutolerirati siromašne a siromašni moraju tolerirati

bogate, čini mi se da je sva ta silna tolerancija naisključivu korist prvih. Kad dobro razmislim, tko

govori o toleranciji ima puna usta trulog leša. Tajnu



79

koju nemate hrabrosti otkriti, lako ću vam objelo-

daniti: nitko ne tolerira sve, kao što nitko ne toleri-ra ništa. Svatko od nas tolerira neke stvari, osobe i

ideje, dok ne tolerira druge. Bez izuzetaka. Iz tog jerazloga humanitarna ideologija “poštivanja života”

pokvareno licemjerstvo.

Licemjeri su svi oni koji govore o svetoj “vrijednosti ljudskoga života”. Licemjer je demokrat-ski političar koji, kad nije pobornik smrtne kazne,glasa za pokretanje “humanitarnih bombardiranja”;njegovi glasači koji pred ekranom nazdravljajusmrti jednog majaša; žandari, legalizirane uboji-ce, i njihovi prijatelji; svi oni koji bi ubili tirani-na ali u ime nekog plemenitog ideala; pojedincisamoubojice, svi oni koji prakticiraju eutanaziju i

njihovi prijatelji; silovane žene koje bi ubile svogasilovatelja. Svatko je u stanju nastaviti listu ovih

primjera.

U biti, svi smo ubojice, barem potencijalne.Ako nam ruke već nisu ukaljane krvlju, mogle bise okrvaviti u svakom trenutku, samo je stvar okol-nosti. Dok s jedne strane kličemo svetom životu, sdruge pak mislimo da ga ne zavrjeđuju baš svi. Ali,što onda daje vrijednost ljudskom životu? Životkoji “treba poštovati” razlikuje se od onoga “koji

ne zaslužuje poštovanje”, jer postojanje ovog pr -vog sadrži nama zajedničku perspektivu. I jedino ta

perspektiva određuje pred našim očima vrijednost



80

pojedinca, a ne apstraktna pripadnost ljudskomrodu. Pripadnost može postati vrijednost samo u

potpunom nedostatku točnijih podataka. Život sa-

svim nepoznate osobe može nam izgledati nepo-vrediv, ali čim bi saznali da je ubojica djece naša

bi ruka potražila pištolj. Koristim se jednostavnim primjerom koji je u stanju potaknuti na jednodušnusuglasnost: ubojica djece. Doduše, svi mi imamona umu neke druge živote kojih bi se rado riješili,

živote u kojima ne pronalazimo vrijednosti koje bitrebalo štiti.

Međutim, perspektiva života, kad je perspekti-va naša, moja, nikada nije suvišna. Ono što mislim,što radim, volim, u što vjerujem, sve je to moj svi-

jet. Kad ga ne bih posjedovao moja bi egzistencija

na ovoj zemlji bila suvišna. Bio bih na sve sposo-

ban za obraniti, razviti i ostvariti ovaj moj svijet.Čak i ubiti. Zašto ne? Indiferentan sam prema smrtiosobe koja dovodi u opasnost ovaj moj svijet. Štone znači da imam namjeru ubiti svaku osobu kojase razlikuje od mene, naprosto njihova smrt ne bi

ništa izmijenila u mom trenutnom životu. Usredravnodušnosti prema svakodnevnom masakru,oplakujem samo meni slične, čija se djela makardjelomično podudaraju s mojim željama. Samo menjihova smrt pogađa, ostalih ne.

Ako prosudim da je za ostvarenje mojih že-

lja potrebno pobiti jedan dio čovječanstva, što ću



81

učiniti?Moram slijediti svoj cilj ili odustati zbognavodno viših principa, ali bez obrazloženja te su-

periornosti? Ne postavljam ovo pitanje jer mi je na-

mjera pobiti dio čovječanstva (mada bi skup osobakoje vladaju našim životima zaslužio više truda oko

postizanja ovoga cilja), već da bi oskrnavio tabusmrti, prepreku ostvarenju svih želja.

Dio životaSmrt je potresna. No, ono što uznemiruje našu

dušu nije tobožnji instinkt očuvanja, koliko neza-

dovoljstvo što nismo uspjeli realizirati sve ono pre-

ma čemu svatko od nas teži. Smrt uvijek preranostiže. Zbog ove je ukupnosti (koju je danas nemo-

guće ostvariti) uostalom svaka smrt neprihvatljiva. Naravno, poimanje smrti nije svugdje jednako. USomaliji bi, gdje se umire zbog gladi i zbog oružja,

bilo nemoguće uvjeriti siromahe, kao u Europi, damogu umrijeti zadovoljni nakon što su proveli životna tako nezadovoljavajući način, ili da je smrt ne-

daća, bez obzira na žrtvu.Opće mišljenje da su život i smrt suprotnosti

je posljedica zloupotreba zabrana kojima je našedruštvo opteretilo smrt. Životu najviše štete nanosi

podrazumijevati smrt kao nešto spoljašno: smrt jedio života budući da je ona njegov kraj, njegova

granica, njegov rub. Smrt je kraj, prebitan kraj za



82

jedan život, stoga ju ne možemo prepustiti slučaju. No, bitnost načina umiranja značajna je samo osobikojoj je stalo do načina življenja.

“... mudro izbjegavajući elemente smrti, mi ci-ljamo samo na očuvanje života, dok ulazeći u pro-

stor koji nam mudrost savjetuje da izbjegnemo, miga živimo.”

Objavljeno u časopisu Diavolo in corpo, br. 3,2000, Italia

S talijanskog prevela: Erika Preden



83

DOMINIQUE MISEIN

Manje zlo

Zaboravlja se da opredeljivanje za neko zlo,makar to bilo i „manje zlo“, jeste najbolji način da

se ono produži.

Kada pred sobom imaš samo dve mogućnosti,izaberi treću. (Jevrejska poslovica)

* * *

Pre nekoliko godina, u vreme izbora, jedan po-

znati italijanski novinar pozvao je svoje čitaoce dazapuše noseve i da svoju građansku dužnost ispunetako što će glasati za partiju koja je tada bila navlasti. Novinar je dobro znao da se narod već dece-

nijama guši od smrada prave institucionalne truležiu koju je ta partija utonula, zbog zloupotrebe vlasti,

korupcije, prljavih poslova, itd. Ali, jedina alterna-tiva na političkom tržištu u tom trenutku bila je le-

vica, što je izgledalo još gore. Prema tome, čovekunije preostalo ništa nego da začepi nos i da glasa zaone koji su već bili na vlasti.

U to vreme, iako je izazvao prilično burne po-

lemike, taj poziv je imao nekog uspeha i čak bi se



84

moglo reći da je bio hit dana. To ne treba da nasčudi. U osnovi, argument koji je taj novinar upo-

trebio počivao je na toliko puta proverenom, uslov-

nom društvenom reeksu: na logici manjeg zla,koja rukovodi svakodnevnim izborom većine lju-

di. Suočen sa životnim činjenicama, zdrav razum je uvek tako hitar kada treba da nas podseti kako

između jednako odbojnih alternativa uvek treba daizaberemo onu koja će imati najmanje neprijatne

posledice.

Zar možemo da osporimo da se ceo naš životsvodi na dugu i iscrpljujuću potragu za manjimzlom? Da se opredeljivanje za nešto dobro – ne unekom apsolutnom smislu, već prosto onako kakosvako od nas to vidi – unapred odbacuje? Naše ce-

lokupno iskustvo, kao i iskustvo prethodnih gene-

racija, uči nas da je život umeće najteže od svih,a da najsmeliji snovi mogu imati samo tragičanishod: žrtve budilnika, u odjavnoj špici nekog l-ma, na poslednjoj stranici neke knjige... „To je takooduvek“, govore nam kroz uzdah, sve dok ne pove-

rujemo da će tako zauvek i ostati. Naravno, ništa od svega toga ne sprečava nas da

shvatimo koliko je štetno sve ono s čime se suoča-

vamo. A ipak dobro znamo kako da izaberemo zlo.Ono što nam nedostaje – a što nam nedostaje zatošto nam je oduzeto – nije toliko sposobnost da vred-

nujemo svet u kojem živimo i sve strahote koje nam





86

o životu u svetu koji nas uništava. Ali, da bismonekako podneli ono što je nepodnošljivo i tako ga

učinili prihvatljivim, dovoljno je da ga racionalizu-

jemo, opravdamo istorijskim razlozima i podupre-

mo neumoljivom logikom, pred kojom naša svestsitnog računovođe može samo da kapitulira. Da bise odsustvo života i njegova prostačka zamena za

puko preživljavanje i sve njegove užase – dosadugodina provedenih pod teretom obaveza, nasilno

potiskivanje ljubavi i strasti, prerano starenje čula,ucenjenost poslom, ekološko pustošenje i najrazli-čitiji oblici samoponižavanja – lakše podneli, štaima bolje nego da se cela ta situacija relativizuje

poređenjem sa situacijom onih koji žive pod tere-

tom još veće strepnje i nasilja? Ima li ekasnijeg

sredstva od poređenja sa nečim što je još gore? Naravno, pogrešno je verovati da se logika ma-

njeg zla ograničava samo na regulisanje naših sva-

kodnevnih, kućnih poslova. Ona pre svega regulišei upravlja celinom društvenog života, čega je našnovinar bio itekako svestan. U stvari, svako ljudskodruštvo bilo je manjkavo. Bez obzira na razlike uidejama, svako je nekada sanjao o životu u društvudrugačijem od ovog: u svetu s više predstavničkedemokratije, ekonomski još slobodnijem od meša-

nja države, pre „federalizovanom“ nego centralizo-

vanom, o naciji bez stranaca i tako redom, sve do

onih najekstremnijih aspiracija.



87

Ali, želja da se snovi ostvare vodi ka akciji, jer jedino akcija može da promeni svet, da ga učinisličnim snu. Akcija: za duh, to su trube jerihon-

ske. Ni jedan drugi imperativ ne deluje na duh takosnažno, nagoneći na neodložno i bezuslovno delo-

vanje. Ali, svakome ko krene tim putem stvarnostubrzo počinje da uzvraća na čudan i neočekivannačin. Posvećenik brzo počinje da uči da se jedi-na delotvorna akcija ograničava na svedene, mutne

i tugaljive snove. Ne samo da one velike utopijeostaju van našeg domašaja, nego se i sasvim skro-

mni ciljevi pokazuju kao jedva ostvarivi. Uskoro,onaj ko je hteo da promeni svet u skladu sa svojimželjama, uviđa da je sve što može da učini neštosasvim suprotno: da promeni svoj san, prilagođava-

jući ga neposrednoj realnosti ovog sveta. U nastoja-nju da postigne makar nešto, čovek počinje da sveviše potiskuje san. I tako, posle prvog samoodri-canja, koje zahteva produktivna akcija, ubrzo sledi

prilagođavanje sna razmerama postojećeg. Takona kraju dolazimo do saznanja da je epoha u kojoj

živimo doba kompromisa, polovičnih rezultata, za- pušenih noseva. Ili, u dve reči, manjeg zla.

Ako pažljivo razmotrimo taj problem, čini se dase da koncept reforme, za koji danas svi glasaju,

predstavlja krajnji izraz politike manjeg zla. On sedalje ispoljava kao krajnje razborit oblik ponaša-

nja – uvek otvoren za dalje prilagođavanje i stal-



88

nu proveru svoje prihvatljivosti – koje se izvodi saobazrivošću dostojnom najprenjenije diplomatije.

Nastojanje da se izbegne svako talasanje je tako

snažno da kada do njega ipak dođe, usled nekihnepovoljnih okolnosti, to se odmah opravdava kao

pokušaj da se izbegne još veće zlo. Zar prošlog letanismo imali rat koji je bio opravdavan kao manjezlo u poređenju s divljačkim „etničkim čišćenjem“,na isti način kao što je pre pedeset godina baca-

nje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki biloopravdavano kao manje zlo u poređenju sa daljim

produžavanjem svetskog rata? I to uprkos svečanojobavezi, koju su sve vlade ovog sveta preuzele, daće se u rešavanju konikata uzdržavati od upotrebesile.

Kako da ne! Danas čak i vladajuća klasa prizna-

je da u sadašnjem društvenom poretku ima osnovaza kritiku, za šta je inače sama odgovorna. Njeniglasnogovornici ponekad su čak među prvima kadatreba osuditi diskriminatorsku prirodu zakona tr -žišta, totalitarizam „vladajuće misli“, zloupotrebe

liberalizma, itd. Čak i za njih to predstavlja zlo. Ali,to je neizbežno zlo. Najviše što tu možemo da uči-nimo jeste da ublažimo njegove posledice.

Zlo o kojem je reč i kojeg se nećemo rešiti –s tim treba da budemo načisto – jeste društveni

poredak zasnovan na protu, na novcu, na svođe-

nju ljudi na stvari, na moći i državi kao nužnom



89

sredstvu prinude. Tek kada se kapitalizam ustalio i pokazao sve svoje posledice, postalo je moguće dase iza scene politički eksperti upitaju koji bi oblik

kapitalizma, kao manje zlo, trebalo podržati. Danas prevagu odnosi demokratski sistem, za koji je, nesasvim nesmotreno, rečeno da predstavlja „najma-

nje loš od svih poznatih političkih sistema“. Jasno je zašto za zapadnjački zdrav razum taj sistem ima prednost nad fašizmom i staljinizmom. Pored toga,

laž tog sistema počiva na (navodnoj) participacijigrađanstva u vođenju javnih poslova, što zvuči sko-

ro savršeno. U tim okvirima ljude je onda relativnolako ubediti da su „pravednija država“, „pravednijadistribucija dobara“ i „racionalno korišćenje pri-rodnih resursa“ jedine mogućnosti kojima raspo-

lažemo u rešavanju problema moderne civilizacije.Ali, ako se to prihvati, previđa se samo jedna

sitnica – upravo ona koja suštinski povezuje sve ponuđene alternative. Sve one podrazumevaju dalje postojanje novca, razmene, klasa, moći. Zaboravljase da opredeljivanje za neko zlo, makar to bilo i„manje zlo“, predstavlja najbolji način da se ono

produži. Da se još jednom pozovemo na gornji pri-mer: jedna „pravednija“ država odlučuje da bom-

barduje celu jednu zemlju zato da bi odvratila jednu„zlu“ državu od operacije etničkog čišćenja kojuova sprovodi unutar svojih granica. Nema svrhe

sporiti se oko toga da li između tih država zaista ima



90

neke razlike, ali na taj način samo se daje za pravodržavi, kao takvoj, da nesmetano sprovodi svojulogiku, poigravajući se sa sudbinama hiljada ljudi

izloženih masakru i bombama. Slično tome, „boljadistribucija dobara“ trebalo bi da izbegne koncen-

trisanje plodova rada velikog broja ljudi u rukamanekolicine. Ali, šta to stvarno znači? Ukratko, nožkojim gospodari ovog sveta seku kolač možda ćese promeniti i možda će još nekome biti dopušteno

da zauzme mesto za trpezom. Ostatak čovečanstvai dalje će morati da se zadovolji mrvicama. Najzad,ko bi se usudio da porekne da ekspolatacija prirode

nije izazvala bezbrojne ekološke katastrofe? Nije potrebno biti stručnjak u ovoj oblasti da bi se shva-

tilo da zagovaranje jedne „racionalnije“ eksploata-

cije neće sprečiti nove katastrofe, već samo učinitida se i one prikažu kao „racionalne“. Ali, može lise uopšte govoriti o „racionalnim“ ekološkim kata-

strofama? I na osnovu kojih parametara?

Mali rat je bolji od velikog rata; biti milijarder je bolje nego biti milioner; ograničena katastrofa bolja je od opšte katastrofe. Kako to da ne uviđamoda će na ovaj način društveni, politički i ekonomskiuslovi, koji izazivaju ratove, akumulaciju privilegi-

ja i neprestano izbijanje katastrofa, samo nastavitida se obnavljaju? Kako to da ne uviđamo da takva

politika ne nudi čak ni minimum praktičnosti; da

kada je čaša puna jedna kap može biti dovoljna da



91

je prelije? Od časa kada odustanemo od toga da ka-

pitalizam, kao totalitet zajednički svim varijetetima političke regulacije, dovodemo u pitanje, ograniča-

vajući se samo na puko poređenje različitih tehnikaeksploatacije, „zlo“ je zagarantovano... Umesto dase upitamo da li su na uopšte potrebne gazde, mi sezamajavmo oko toga koji gazda bije manje. Na tajnačin svaki nemir, svaka tenzija, svako stremljenjeka slobodi svodi se na svoju senku; umesto da na-

padamo zla koje nas satiru, mi ih opisujemo samokao incidente svojstvene sistemu.

Onima koji su na svojoj koži osetili neko zlo,nije do šale. Što više odmičemo tim putem, sveviše nas uveravaju kako ono ka čemu idemo nika-

ko ne može biti gore od onoga kroz šta smo prošli,da će nova, ali uvek nasilna politika – koja stalnoteži nekakvom napretku – blokirati one još kon-

zervativnije trendove i da se nakon svega što smo propatili sada konačno nalazimo na pravom putu.Od jednog manjeg zla do drugog, armija reformistakoja upravlja ovim društvom vodi nas iz rata u rat,iz katastrofe u katastrofu, od jednog odricanja dodrugog. I zato što pristajemo na tu pogubnu, bednuračunicu, kao i na potčinjavanje državi, stalno va-

gajući koje je od neka dva zla manje, može nam sedogoditi na tu istu vagu jednog dana stavimo i svojživot: možda nam se učini da je bolje crći odmah,

nego se i dalje vući po zemlji. Može biti da je upra-



92

vo to ona misao koja na kraju povuče okidač. Akostalno držimo zapušen nos, samo zato da bismo gla-

sali u tuđu korist, na kraju ćemo prestati da dišemo.

Kao što smo videli, upražnjavanje logike ma-

njeg zla nije mnogo zahtevno. Teškoće nastupa-

ju od trenutka kada se izađe iz tog kruga, u časukada se on razbije. Sve što treba da uradimo je daarmišemo stav po kome je od izbora između dvazla gore jedino izabrati bilo koje od njih. I to je to:

evo ih, već su na vratima. Kada je neko neprijateljsvake partije, svakog rata, svih kapitalista, svakoguništavanja prirode, taj na sebe navlači svu sumnjuvlasti. I tu, u stvari, počinje pobuna. Odbijanje po-

litike manjeg zla, odbacivanje društveno uslovljenenavike da se život samo održava umesto živi, znači

dovesti u pitanje čitavu stvarnost i sve njene „nuž-nosti“, koje iz nje isisavaju svaki smisao. Ni Uto-

pije nisu imune na ovu logiku, koja je u mnogimrevolucijama obuzdavala gnev pobunjenih ljudi.Kada je taj gnev pretio da sa lice zemlje jednom zasvagda zbriše njihove neprijatelje, tu bi se uvek na-

šao neki malo realniji revolucionar koji bi nastojaoda pobunjnike usmeri ka „razumnijim“ zahtevima.Čak i oni koji su hteli da iz korena promene ovajsvet, na kraju bi se uplašili da ne izgube sve. Čaki onda kada tu ne bi bilo ničeg što bi im stvarno

pripadalo.

Dominique Misein, 1999.



93

„Il male minore“, Diavolo in corpo, no. 1, Tori-no, 1999. „The Lesser Evil“, What Democracy Lo-oks Like, A Venomous Buttery Publication, 2001.

http://www.reocities.com/kk_abacus/vbutterfly.html


blok45.net1zen.com



94

JOHANN MOST

Beštija privatnog vlasništva

Čovjek je najgora među grabežljivim zvijeri-ma. To je izjava koju dan-danas mnogi izriču, alikoja je samo uvjetno točna. Nije čovjek kao takavgrabežljiva zvijer, nego samo čovjek u vezi s bo-

gatstvom. Što je čovjek bogatiji, to je jača njegova pohlepa za većim imutkom. Takva neman, koja semože nazvati beštijom vlasništva, i koja danas vla-

da svijetom, unesrećuje čovječanstvo i s napredo-

vanjem takozvane “civilizacije“ zadobiva u grozotii proždrljivosti, treba se u onome što slijedi označitii preporučiti iskorjenjenju.

Osvrnite se! U svakoj takozvanoj “kulturnoj“zemlji ima među svakih sto ljudi oko 95 onih kojiviše ili manje savršeno ništa nemaju i otprilike petrazmetljivih bogataša.

Nije potrebno potražiti sve tajne putove na koji-

ma su posljednji stekli svoj imutak. Okolnost da oni posjeduju sve, dok ostali samo egzistiraju, odnosnovegetiraju, ne dopušta nikakvu dvojbu o tome da semalo njih obogatilo na račun mnogih.

Čas direktnim brutalnim pravom jačega, časlukavstvom, čas prijevarom ta se četa dočepala ze-

mljišta i svih dobara što se na njemu nalaze. Na-



95

sljeđivanje i mnogostruko prelaženje iz ruke u rukutoj su pljački dali izgled “časne starine“ i izbrisalinjenu istinsku bit; stoga beštija vlasništva još uvi-

jek kao takva nije spoznata; nego se čak bogoboja-

žljivo respektira.

A ipak su svi koji ne pripadaju tom soju njezinažrtva. Svaki potomak nekog nevlasnika(siromašni)nalazi pri svom ulasku u svijet zaposjednut svaki

komadić Zemlje. Nema nikakvih dobara koja ne biimala takvog “gospodara“. Ali bez rada ne nastajeništa; a da bi se danas moglo raditi, nisu potrebnisamo sposobnost i volja, nego i oruđe, sirovine iživežne namirnice. Siromah se stoga pritisnu nevo-

ljom obraća onima koji sve te stvari posjeduju u

izobilju. I gle, njemu bogataši dozvoljavaju da daljeegzistira. Ali za to se on mora tako reći lišiti svojesnage i umješnosti. Njih nadalje za sebe upotre-

bljavaju tobožnji spasitelji njegova života. Jer po-

sljednji ga jednostavno upreže u jaram rada; sile gada do krajnje granice tjelesnog i duhovnog napora

proizvodi nova blaga, za kojima on pak nije ovla-šten ispružiti ruke. Ako bi se htio dugo premišljatida li da sklopi takvu nejednaku trgovinu, već bi gaubrzo poučilo krčanje njegova želuca da siromah zato nema vremena.

• • •



96

A budući da se mnogi milijuni nalaze u posveistom položaju kao on, to se on povrh toga izlažeopasnosti da se, dok se on premišlja, stotinu drugih

natječe za njegovo mjesto, tako da on ponovo visi uzraku. Strašno juče bič gladi iznad glave siroma-

ha. Da bi živio, mora on svoje vlastito ja dobrovolj-no prodavati svakoga dana i svakoga sata.

Užasna su to bila vremena kad su vladaju-

će klase polazile u lov na robove i one koji bi im

pali u ruke bacali u okove i silom tjerali da rade.Čudovišno je izgledalo u svijetu kad su kršćansko-germanski pljačkaši pokrali cijele zemlje, oduzelinarodima tlo pod njihovim nogama i natjerali ih natlaku. Ali vrhunac sramote proizveo je tek današnji“poredak“: jer on je više od devet desetina čovje-

čanstva prevario za uvjete njihove egzistencije, uči-nio ih ovisnima o jednoj sićušnoj manjini i prokleona samopožrtvovnost, no istovremeno taj odnostoliko prikriva svakojakim formulama da podanicinovoga vijeka – najamni robovi – samo djelomicespoznaju svoju bespravnost i ropstvo i skloni su ih

pripisivati sretnom, odnosno nesretnom slučaju.

Ovjekovječiti to grozno stanje, to je jedina te-

žnja “otmjenog“ svijeta. Među sobom bogataši do-

duše nisu uvijek složni, naprotiv, jedan drugoga na-

stoje izigrati trgovačkim spletkama, špekulantskimlukavstvom i konkurentskim maksimama; jedinosu nasuprot proletarijatu kao jedna zatvorena nepri-

jateljska masa.



97

Stoga je njihov politički ideal – bez obzira nasve slobodoumne fraze – što jača i otrcanija pan-

durska država.

Prosjači li siromah, koji momentalno nije ustanju da se prodaje neko izrabljivaču, ili koga je

beštija vlasništva već izmrcvarila do radne nespo-

sobnosti, tada siti buržuj kaže da je to vagabundaža,i zove policiju; zahtijeva pendrečenje i zatvore zasiromaška koji neće da skapa od gladi među brdimaživežnih namirnica.

Posegne li nezaposleni čak za inače toliko ve-

ličanom samopomoći, učini li on na malo ono što bogataši svakodnevno nekažnjivo čine na veliko, tj.ukrade li nešto da bi mogao egzistirati, buržoazija

tada skuplja žeravicu “ćudorednog“ negodovanjanad njegovom glavom i stroga izraza lica izručujega državnoj tamnici, da bi ga ondje još odlučnije(jeftinije) izrabljivali.

Povežu li se radnici da bi zajednički iznudiliviše nadnice, kraće radne dane i sl. – razmetljivci

odmah zapomažu da je to konspiracija koja se moraspriječiti. Organiziraju li se proleteri politički, tada

je to prijestup protiv “božanskog svjetskog poret-ka“ koji se mora uništiti izvanrednim zakonodav-

stvom.

Pomišlja li naposljetku narod na pobunu, tada

se u sijelom svijetu razliježe bjesomučno urlikanje



98

tigrova novca bez kraja i konca. Oni žude za masa-

krom i njihova je žeđ neutaživa.

Život siromaha bogataša ionako ništa ne vrijedi.Kao brodovlasnik stavlja na kocku čitave posadeako se radi o tome da iskamči visoke premije osigu-

ranja za napola sagnjile brodove. Loša ventilacija, predubok kop, nedostatni potpornji itd. donose go-

dišnje smrt mnogim tisućama rudara, ali povećava-

ju dobit, stoga je za posjednike rudnika stvar timeriješena. Ni tvornički paša ne mari više za to koliko“njegovih“ radnika rastrgnu strojevi, truju kemika-

lije ili se polako guše u pari i prljavštini. Prot jeglavna stvar.

Žene su jeftinije nego muškarci, stoga svaki

kapitalistički vampir s osobitom naklonošću sišežensku krv. Povrh toga ženski mu rad isporučuje

jeftine metrese. Dječje je meso najjeftinije ;kakvočudo da kanibali modernog društva stalno kezezube prema mladim žrtvama. Što oni imaju pitatio tome da siroti mališani na taj način postaju zapu-

šteni i zakržljali! Dok se tisuće njih u nježnoj dobi,iscijeđeni i bijedni, spuštaju u rudnik, akcije se pe-

nju. To je dovoljno!

Budući da buržoazija pomoću svog kapitala svenove izume upotrebljava samo za sebe, svaki novistroj ima za posljedicu, umjesto skraćenja radnog

vremena i povećanja životne sreće za sve, samo ot-



99

puštanje s posla za jedne, sniženje nadnica za dru-

ge, jače osiromašenje za cijeli proletarijat. Ako ja pak umnožavanje produkata praćeno rastućim osi-

romašenjem narodnih masa, konzumacija istodob-no mora opadati; moraju nastupiti zastoji i krize.Obilje blaga u rukama malobrojnih mora u masi

proizvesti tifus prouzročen glađu. Naopakost, što-

više suludost takvoga stanja sasvim je očigledna.Ali razmetljivci na to sliježu ramenima. To će oni

činiti tako dugo dok nad njihovim ramenima dobroobavijeno uže ne okonča sva slijeganja ramenima.

Ali ne pušta se radniku na najrazličitije načinekrv samo kao producentu, nego i kao konzumentu.

Njegov oskudni dohodak brojni mu nametnici na-

stoje najbrže opet oteti.

Kad su robe već prošle kroz svakakve burze iskladišta trgovaca naveliko i poskupjele zbog ra-

znovrsnih mešetarskih i preprodavačkih prota,zbog carine i pristojbi, dolaze one najzad krama-

ru, čije su mušterije gotovo isključivo proleteri.Krupni kapitalisti “prave“ tj. izmamljuju možda10 – 20 posto dobiti u robnom prometu;kramarhoće imati najmanje 100 posto. Da bi postigao tajcilj, on se služi raznovrsnim smicalicama; osobitose bavi najbesramnijim patvorenjem robe. Srodnis tim obmanjivačima jesu bezbrojni pivski bućku-

rišari, kvaritelji rakije i ostali trovači koji u svim

velikim gradovima i industrijskim distriktima sva-



100

ku uličicu čine nesigurnom. Nadalje kućevlasničke paše neprestano razmišljaju o tome kako bi mogli proleterima zagorčati život. Stanovi postaju sve lo-

šiji, stanarine više, ugovori podliji. Sve više i višesabijaju se radnici u torove u dvorišnim zgradama,u tavanskim sobicama, i podrumskim rupčagama,koje su pune stjenica, vlažne i pljesnive. Zatvorskesu ćelije često desetostruko zdravije.

Ako je radnik nezaposlen, vreba opet čitava banda špekulanata s glađu da ga potpuno ruinira.Zalagaoničari i slične hulje pozajmljuju na onu po-

sljednju bijednu imovinu siromaha male iznose uzvisoke kamate. Njihovi su ugovori sastavljeni takoda ih se ljudi ne mogu lako pridržavati, založenomdobru istječe i rok proleter svaki put tone za jedan

stupanj dublje. Oni pak, gulikože prikupe sebi go-

leme imutke.Čak i prosjaka promatraju mnogi pa-

raziti kao rentabilnu guru. Svaki novčić koji si jeon mukotrpno pribavio, izaziva žudnju vlasnika

prljavih svratišta i špelunki.Da, čak ni lopovi neumaknu kapitalističkom izrabljivanju. Oni su ro-

bovi raniranih utajivača i davalaca skrovišta, kojiod njih za bagatelu otkupljuju dragocjenosti. A one

sirote djevojke koje je današnja sramotna privredaotjerala u ruke prostitucije; njih ogavno pljačkajugazdarice bordela i slično sramne spodobe.

Tako je siromahu od kolijevke do groba. Bilo

da producira, bilo da konzumira; bilo da egzistira



101

ili vegetira; on je vazda opkoljen četom proždrlji-vih vampira koji žude za svakom kapljom njegovekrvi. Na drugoj strani bogataš nikad ne obustavlja

svoj izrabljivački zanat, ako je još imalo u stanjunavesti neki razlog za svoju gramzljivost. Tko ima

jedan milijun, hoće da ima 10 milijuna; tko ih po-

sjeduje 100, polakomi se za milijardom itd. Gramz-

ljivosti se pridružuje vlastoljublje.

• • •

Posjed upravo nije samo sredstvo za sve većeobogaćivanje, nego i politička moć. U sadašnjemsistemu kapitala potkupljivost je gotovo opći po-

rok. Radi se obično samo o tome da se odredi prava

cijena da bi se kupili oni koji mogu biti prikladni dagovorom ili šutnjom, spisima ili tiskom, nasiljemili čime god služe beštiji vlasništva. Ona je pomoćusvojih zlatnih diktata istinsko svemoćno božanstvo.

U Evropi i Americi izdržava se vise od 500.000 popova, da bi, kako se može čitati u mojoj “Božjojkugi“ (broj 3 internacionalne biblioteke), narodnemase lišavali njihova zdravog ljudskog razuma. Uzto se brojni “misionari“ klate od kuće do kuće da

bi dijelili budalaste traktatiće ili drukčije širili “du-

hovnu“ zbrku. U školi se čini sve da se ono malodobra, što bi ga svakako mogla donijeti dresura či-

tanja, pisanja i računanja, učini što krhkijim. Blesa-



102

vo maltretiranje “povijesti“ proizvodi onu napuha-

nu umišljenost koja onečišćuje narode i ne da im daspoznaju da su se njihovi ugnjetači odavno složili

protiv njih, i da je u osnovi cijela dosadašnja politi-ka imala svrhu samo da učvrsti moć onih koji vla-

daju i osigura izrabljivanje siromaha od bogataša.

Za pokućarsku trgovinu bućkurišem lojalitetai “poretka“ opširnije se brinu posebice piskarala

dnevne štampe, bezbrojni literarni krivotvoritelji

povijesti, politički svadljivci jednog tisućustrukorazgranatog društvenog i skupštinskog života, par -lamentarna naklapala s vječito slatko nasmiješenimlicima, stalnim obećanjima na usnama i izdajom usrcu, i stotine drugih političara više ili manje s kva-

litetom propalica i protuha.

Specijalno na zamračenju socijalnog pitanjarade također čitavi eskadroni pustahija. Profesorinacionalne ekonomije glume tako dobro osobnekozake buržoazije time što zlatno tele veličaju kaoistinsko sunce života a štavljenje radničke kože“znanstvenim“ lažima pretvaraju u opće dobročin-

stvo čovječanstvo. Dio tih školskih popova ipak preporučuje socijalne reforme, tj. dakako drugimriječima procedure pri kojima bi krzno trebalo opra-

ti ali ne i smočiti. Osim toga se rugaju radnicima preporučujući im recepte za štednju i obrazovanje.

Dok tako obijeni kapitalistički pljačkaši daju

narod vući za nos, proširuju oni na drugoj strani sve



103

odlučnije pravi mehanizam svoje vlasti. Osniva sesve više službi. Na njihov se vrh u Evropi namješta-

ju potomci nekadašnjih drumskih razbojnika (“ple-

mići“), u Americi najvještiji lovci na položaje i naj- prepredeniji lupeži, koji sa svojom pravom svrhom,autoritarnim sputavanjem proletarijata, povezuju

još i ugodni posao obijača blagajni i krivotvorite-

lja višeg stupnja. Oni dirigiraju čitavim armijamavojnika, žandara, policajaca, špijuna, zatvorskih

čuvara, carinika, utjerivača poreza, egzekutora itd. posljednji sojevi pandurstva gotovo se posvema re-

grutiraju iz naroda koji ništa ne posjeduje, takođersu rijetko plaćeni bolje od proletera. Ipak oni nada-

sve revno igraju uloge uhoda, njuškala i prisluški-vača, kandže, zube i rila države, koja naposljetku

tako očigledno nije ništa drugo negoli politička or -ganizacija gomile obmanjivača i izrabljivača, kojise bez takve mašinerije moći i tiraniziranja ne bini jedan jedini dan mogli održati pred pravednimgnjevom i negodovanjem oguljenog i opljačkanognaroda.

U većini starijih zemalja taj je sistem dakako bio dokraja zaoštren i u vanjskom obliku. Čitavse državni represivni aparat koncentrira u jednommonarhijskom vrhu. Njegovi reprezentanti u milo-

sti božjoj, jesu i uzor svakog nitkovluka. U njimasu do čudovišnosti utjelovljeni ukupni proroci i

zločini vladajuće klase. Njihov je omiljeni posao



104

masovno ubjstvo (rat); kad kradu, (a kradu često)uzimaju uvijek odmah čitave zemlje i stotine, čaktisuće milijuna. Palež u golemoj mjeri služi im

samo za osvjetljenje njihove grozote. U njihovimse lubanjama ustalio hir da čovječanstvo postojisamo zato da bi ga oni izudarali i popljuvali. Najvi-še smatraju vrijednim truda odabrati najljepše ženei djevojke “svojih“ zemalja za zadovoljenje svoježivinske pohote. Ostali imaju pravo da “najpokor -

nije crknu“.

• • •

U direktnoj ucjeni ubiru ti okrunjeni grabežniubojice u Evropi godišnje 200 milijuna maraka.

Militarizam, njihovo dijete, stoji, uopće ne uzima- jući u obzir gubitke u dobrima i krvi koji iz njega proistječu, godišnje daljnjih 4000 milijuna maraka,a jednaka svota plaća se u kamatama za 80.000 mi-lijuna državnog duga, koji su te ništarije napravileu razmjerno kratkom vremenu. Tako monarhizam

u Evropi stoji godišnje 8200 milijuna maraka, tj.više nego 10 milijuna radnika, odnosno hranitelja50 milijuna ljudi primi u nadnicama!

U Americi mjesto monarha zauzimaju monopo-

listi. I bude li se u navodno “slobodnoj“ republici

Sjedinjenih Država Sjeverne Amerike monopoli-

zam samo još kratko vrijeme dalje razvijao ovako



105

kao u posljednjih 25 godina, već uskoro će samo još zrak i svjetlost ostati pošteđeni monopolizira-

nja. 500 milijuna jutara zemlje, otprilike šesto-

struka površina tla Velike Britanije i Irske, u toku jednog ljudskog vijeka pripalo je u SjedinjenimDržavama pola željezničkim društvima, a druga

polovica krupnim zemljoposjednicima (evropsko-aristokratskog porijekla). U nekoliko desetljećasamo se Vanderbilt dočepao 200 milijuna dolara.

Nekoliko tuceta njegovih razbojničkih kolega kaniga sustići. San Francisko je osnovan prije 30 godinai danas baš ondje ima već 85 milijunaša! Sva do-

sad otkrivena nalazišta ugljena i metala, svi naftniizvori, ukratko sva bogatstva tla te goleme divnezemlje pripadaju već sada (nakon jedva 100-godiš-

njeg etabliranja “republike“) ne više narodu, negošačici odvažnih pustolova i raniranih lupeža.

Pred utjecajem tih kraljeva burze, željezničkihmagnata, baruna ugljena i tvorničkih junkera tone“suverenitet naroda“ doslovce u ulično blato. Timomci imaju cijele Sjedinjen Države u džepovima,

a ono što se tu šepiri u prividno slobodnom zakono-davstvu i glasanju, tašti je krabuljni ples.

Ako se takvo što događa u zelenom drvu, štoli će tek nastati u trulim gredama? Ako se mladaamerička “republika“ isprva imala samo jednu kul-turnohistorijsku svrhu, da puku s ove kao i s one

strane Atlantskoga oceana nečuvenim činjenicama



106

pokaže kakva je neman beštija vlasništva, i da nikakvoća tla, ni proširenje zemlje, ni politički oblicidruštva ne mogu izmijeniti opakost te grabežljive

zvijeri, čak da se ona pokazuje utoliko opasnijomšto je manje nužnost za individualnu gramzljivostdana od prirode. Neka radno čovječanstvo iz togaizvuče pouku da se ta neman ne može pripitomitiili učiniti bezopasnom ili čak općekorisnom, negoda protiv nje postoji samo jedan lijek: neumoljivi,

nemilosrdni i najpotpuniji rat do uništenja! Na miroljubiv način tu se ničemu ne može na-

dati; najviše proletarijat mora očekivati porugu i pakost ako je tako djetinjast da kod svojih smrtnihneprijatelja hoće izazvati respekt peticijama, glasa-

njima i sl. bezazlenostima.

• • •

Sveopće prosvjećivanje naroda, kažu neki, stvo-

rit će promjenu; sam taj savjet ostaje bitno takođersamo fraza; jer prosvjećivanje naroda bit će opće-

nito moguće tek tada kad bude uklonjene zaprekekoje mu danas stoje na putu. A to neće biti prijenego cijeli današnji sistem bude iz temelja razoren.

Time se dakako ne želi reći da se u tom smjeru baš ništa ne treba ili ne može dogoditi. Ne! Tko jegod spoznao podlost sadašnjeg stanja, ima najsvje-

tliju dužnost da posvuda podiže svoj glas kako bi



107

narodu o tim stvarima otvorio oči. Valja se među-

tim čuvati toga da se ta svrha nastoji postići vele-

učenim razmatranjima. Neka se to prepusti časni-

jim ljudima znanosti, koji na taj način takozvanom“obrazovanom svijetu“ stružu šminku humanosti sružnih gubica grabežljivih zvijeri. Jezik koji trebarazumjeti proletarijat, mora biti jednostavan i sna-

žan.

Tko tako govori, stalno ga vladajuća majaokrivljuje za podbunjivanje, žestoko ga mrzi i pro-

goni. Iz toga možemo vidjeti da jedino moguće i praktičko prosvjećivanje mora biti pobunjivačke prirode. – Dakle pobunjujmo!

Pokažimo narodu kako ga seoski i gradski ka-

pitalisti obmanjuju za njegovu radnu snagu; kakokramari, kućevlasnici, i drugi gazde otimaju od bi- jedne nadnice; da mu propovjednici, novinski, par -tijski i drugi popovi nastoje ubiti razum, kako su

bezbrojni panduri vječito spremni da ga maltretira-

ju i tiraniziraju – napokon mora izgubiti strpljenje.

On će se pobuniti i smlaviti svoje neprijatelje.Revolucija proletarijata, rat siromašnih protiv

bogatih, jedini je put koji može voditi do spasa.

Ali, prigovaraju drugi, revolucije se ipak nemogu činiti. Zacijelo ne, ali mogu se pripremiti,time što se narod upozorava da su takvi događaji

pred vratima,i time što ga se izaziva da se spremi.



108

Kapitalistički razvitak, o kojem mnogi teoreti-čari tvrde da mora doprijeti do potpunog uništenjasvih malograđanskih egzistencija prije nego budu

dani preduvjeti za socijalnu revoluciju, već je do-segnuo takav vrhunac da je njegovo daljnje nastav-

ljanje postalo nemoguće. Općenito se krupnoindu-

strijski može proizvoditi samo tada i opća krupna poljoprivreda može se održavati samo tada ako jedruštvo organizirano komunistički i ako – što se

posljednjem slučaju razumije posve samo od sebe – s razvitkom tehnike drže korak skraćenje radnogvremena i povećanje potrošnje.

To je također lako uvidjeti. Budući da se u ve-

likom poduzeću producira 10 puta, u nekim stru-

ka 100 puta više nego što njegovi radnici potroše

jednako vrijednih roba, bubanj uskoro dobiva rupu.Dosad je ta preostala razlika bila manje zapaže-

na stoga što se kudikamo najveći dio takozvane“ dobiti“ svaki put kapitalizirao, tj. upotrebljavaoza nova kapitalistička ulaganja, i jer su nerazvije-

ne zemlje eksportirale ogromne mase roba u ma-

nje uznapredovale zemlje. Ali sad stvar počinje utom odnosu silno zapinjati. Industrijalizam je silnouznapredovao; time izvoz i uvoz dolaze sve višeu ravnotežu i već se stoga sve manje isplate novaulaganja kapitala, ona će se čak u takvim okolnosti-ma ubrzo pokazati po svemu nemogućima. Golemesvjetske krize taj će nerazmjer čak uskoro dovesti

do sveopćeg razumijevanja.



109

• • •

Time je sve zrelo za komunizam; treba samoodstraniti njegove zainteresirane protivnike, ka-

pitaliste i njihove pomagače. U vremenu, kako jerečeno, predstojećih kriza narod će također biti do-

voljno pripremljen za borbu. A tada se radi samoo tome da li posvuda postoji primjerno školovanarevolucionarna jezgra koja umije oko sebe krista-

lizirati nezaposlenošću i bijedom svake vrste na pobunu natjerane narodne mase i tako oblikovanusilovitu snagu uvesti u igru radi rušenja postojećeg.

Poradimo dakle posvuda na revoluciji prijenego bude kasno! Pobjeda naroda nad njegovim kr -vopijama i tiranima tada neće moći izostati.

http://old.kontra-punkt.info/index.php?module=CMpro&func=viewpage&pageid=174

Prvo izdanje: Johann Most, Die Eigenthums-Bestie, New York, 1887. Prijevod: Dubravko Gr -

bešić



110

JOHANN MOST

Religijska kuga

Od svih psihičkih bolesti koje su se sistematskiuvukle u čovječji mozak, religijska kuga svakako

je najstrašnija.

Kako sve ima svoju povijest, tako ni ova zarazanije bez svoje; samo je zaista velika šteta što njenoizlaganje neće biti baš najprijatnije.

Stari Zeus i Jupiter su bili vrlo pristojne osob-

nosti, da kažemo, čak dosta produhovljene, u uspo-

redbi sa “svetom Trojicom”, potomcima rodoslov-

nog stabla dobroga Boga, koji nimalo ne zaostajuza prvima po svireposti i brutalnosti.

Uostalom, nećemo trošiti svoje vrijeme uzaludna umirovljene i zbačene bogove, jer oni sada višene prouzrokuju nikakvu štetu, naprotiv, beskom-

promisno ćemo kritizirati tvorce kiše i lijepog vre-

mena i teroriste pakla.Kršćani imaju Trojicu, dok su se njihovi preci

Židovi zadovoljavali samo jednim božanstvom; aoni zajedno čine vrlo zabavno društvo. Stari i Novizavjet su za njih izvor svekolike mudrosti. A, akoneko hoće upoznati ove svete spise i slatko im se

nasmijati, trebao bi ih i pročitati.



111

Ispitajmo, čisto povijesno, ova božanstva i vi-djeti ćemo da je to sasvim dovoljno kako bi dobilisliku cjeline. Evo, dakle, te priče ukratko:

U početku bog stvori nebo i Zemlju. On se pr -vobitno nalazio usred ništavila, i zbilja je bila žalo-

sna situacija za jedno božanstvo da tu čami. I, kakonjegova zabava bješe stvaranje svjetova ni od čega,on stvori nebo i Zemlju, kao što mađioničar vadi

jaja ili talire iz rukava. Poslije stvori i Sunce, i Mje-

sec i zvijezde.

Neki heretici, koji se zovu astronomi, odavnosu dokazali da Zemlja nije, niti je ikada bila, cen-

tar svemira, kao i da nije postajala prije Sunca okokoga se okreće. Već uvelike svaki školarac zna da

je Sunce zvijezda, da je Zemlja jedan od njegovihsatelita, a da je Mjesec i Zemljin i Sunčev prati-lac. On također zna da Zemlja u svemiru ne igraneku važnu ulogu, budući da je samo zrnce prašineu prostoru.

Ali, zašto bi se Bog zamarao astronomijom? On

radi što hoće i ruga se nauci i logici. Zbog toga je prvo stvorio Zemlju, zatim svijetlost, pa tek ondaSunce. I Hotentot sigurno zna da svijetlost bezSunca ne može postojati, ali Bog – hm – Bog nijeHotentot.

Pogledajmo dalje: do ove točke “stvaranje” bje-

še sasvim uspješno, ali kao da je nešto nedostajalo



112

– sve stvari su djelovale pomalo beživotno. Tvorac je, pak, želio zabavljati se, pa konačno stvori čovje-

ka. Samo sada je odstupio od metode koju je pret-

hodno primjenjivao. Umjesto stvaranja pomoću proste zapovijesti “neka bude...”, on se dade na po-

sao: prvo uze parče ilovače, i načini od nje “po svo-

me liku” čovjeka i udahnu u njega svoj dah. Kako je bog svemoguć, pravedan, dobar, jednom riječju prava savršenost, uvidje da je usamljenom Adamu

(tako bješe nazvao svoj proizvod) vrijeme strašnodugo i (možda prisjećajući se kako njemu samom

bješe u ništavilu) stvori mu ženu – divnu Evu. Ja-

mačno mu iskustvo bješe pokazalo da je za jednog boga takav rad – da gnječi ilovaču – dosta nečist, pazbog toga sada to učini na drugačiji način. Možda

je i više puta pokušavao, no o tome nema ni riječi uBibliji: svaka njegova zamisao uvijek je bila okru-

njena uspjehom. On izvadi jedno rebro Adamovoi pretvori ga u trenu u malu lijepu ženicu, u trenu

– kažem, jer brzina nije čarolija za boga. Povijestne govori da li rebro Adamovo bješe zamijenjeno

drugim ili se je morao zadovoljiti onim koja mu bjehu ostala.

Moderne prirodne nauke su utvrdile da su sve

životinje i biljke morale preći put od nekoliko mili-ona godina kako bi se razvile od jednostavnih ćelijado svojih sadašnjih oblika. Osim toga, one su do-

kazale da je čovjek postao tek dugim i neprestanim



113

razvojem najsavršeniji proizvod, a da prije nekoli-ko hiljada godina ne samo da nije znao govoriti ida je u komunikaciji bio nalik životinji, nego vodi

porijeklo upravo od životinja vrlo niskog stupnja.Prema tome prirodna povijest žigoše boga sa

njegovim “stvaranjem” čovjeka kao smiješnoghvalisavca; ali od toga nema koristi. Bog ne trpišale! Bilo da su njegove priče naučne ili ne, on za-

povijeda da se u njih vjeruje, inače će vas poslatiđavolu (vlastitom konkurentu), koji je vrlo neprija-

tan. Jer u paklu ne vladaju samo plač i škrgut zuba,već tamo bukti i vječiti oganj, a jedan neumorni crvvas nagriza i vi osjećate sumpor i smolu. Dakle, be-

stjelesni čovjek u paklu navodno doživljava mnogeneudobnosti. Njegovo meso koga nema biva peče-

no, zubi kojih nema cvokoću; on plače bez očiju i pluća, crv grize njegove kosti davno pretvorene u prašinu; on bez nosa udiše miris sumpora i to svevječito! Đavolska priča! Uostalom bog, kako samreče u svojoj kronici – Bibliji – jednoj vrsti auto-

biograje, jeste preko svake mjere ćudljiv i željan

osvete; reklo bi se, despot nad despotima.Čim je stvorio Adama i Evu, kojima je trebao

vladati, taj osvetnik odmah izdade jedan zakoniksa sljedećim paragrafom: “Strogo je zabranjeno je-

sti plod drveta saznanja.” Od tada je svaki tiranin

sa krunom ili bez nje, nametao istu ovu zapovijestnarodu.



114

Ali Adam i Eva se ne pokoriše i odmah bjehu prognani (kao prosti socijalisti) i osuđeni da sa svo-

jim potomcima rade najteže poslove. Štoviše, Evi bjehu oduzeta prava i sada postade sluškinja Ada-

mova, kome je morala da se pokorava. Osim toga,oni su bili pod nadzorom visoke božanske policije.Zacijelo ni Leman nije otišao tako daleko u svomdespotizmu, ali nije li bog njegov starješina?

Božja svirepost prema ljudima, međutim, nije poslužila svrsi; naprotiv, ljudi su ga sve više ljutili,što su se više množili. Može se zamisliti brzina tograzmnožavanja kada čitamo povijest o Kainu i Abe-

lu. Kain najprije ubi Abela, pa ode u jednu stranuzemlju i – oženi se! Dobri bog nam ne kaže gdje je

ta strana zemlja i odakle je ta žena što, uostalom,nije nikakvo čudo jer u ono vrijeme bog bješe zabo-

ravan zbog prezauzetosti drugim poslovima.

Najzad se čaša prelila, te bog odluči da vodomsatre ljudski rod. Izabra samo jedan par za posljed-

nji pokušaj. Nažalost, on više nije bio sretne ruke

usprkos svojoj premudrosti, jer Noa, starješina pre-živjelih, pokaza se kao velika pijandura obuzetasvojim kćerima. Što je moglo dobro izaći iz takve

porodice?

Ljudski rod se ponovo razmnoži i nastadoše“siroti grešnici”. Dobri bog je pucao od božanskog

gnjeva kada je video da sve vrste njegovih kazni,



115

kao na primjer uništenje gradova vatrom i sumpo-

rom, ništa ne pomažu. Tada odluči da istrijebi savtaj ološ, ali jedan vrlo čudnovat događaj promijeni

njegovo mišljenje te on odluči da ovo popravi čo-

vjekoljubljem.

Jednoga dana dođe nekakav “sveti duh”. I nitkone znade odakle je došao. Pisac Biblije (tj. bog) re-

kao je da je on sam sveti duh. Prema tome mi ima-

mo posla sa jednim bogom u dva lica. Ovaj svetiduh uze oblik goluba i upozna se sa jednom nepo-

znatom ženom zvanom Marija. U momentu blagogizlijevanja on je sakri svojom sjenkom, i gle, onasvijetu rodi sina ostavši, kako piše Biblija, potpunonevina. Bog se tada nazva bog-otac, jednako uvje-

ravajući da on nije samo isto što i sveti duh, nego isin. Što znači da otac u stvari bješe vlastiti sin, sinvlastiti otac i, štoviše, obojica bjehu sveti duh! Tako

postade “Sveta Trojica”.

A sada, siroti ljudski razume dobro se pripremi, jer ono što sada sledi moglo bi i konja oboriti.

Mi znamo da je bog otac riješio, istrijebiti ljud-

ski rod. Tada sin (koji je bio vlastiti otac) uze na

sebe obavezu da umiri svoga oca (koji bješe u istovrijeme i sin) i pusti da ga razapnu oni koje htjededa spasi od istrebljenja. Ova sinovljeva žrtva (koji

je isto što i otac) toliko se dopala ocu, da je objavio

opću amnestiju koja je još i danas na snazi.



116

Ovo je “povijesni” dio tzv. “svetog pisma”. Unjemu je koncentracija besmislica i gluposti tolikovelika da oni koji ga zbog svoje imbecilnosti kon-

zumiraju, boluju od napada najluđih halucinacija.Pogledajmo sada dogmu o nagradi i kazni čovječjojna drugom svijetu. Odavno je nauka dokazala daduša ne može postojati nezavisno od tijela. (Napo-

mena; nauka na tom području je veoma nategnuta)Ono što religijski šarlatani nazivaju dušom – nije

ništa drugo do dio mozga koji prima utiske od čul-nih organa, a ovaj proces nužno prestaje sa tjele-

snom smrću. Ali zakleti neprijatelji čovječjeg razu-

ma bave se rezultatima naučnih ogleda samo u onojmjeri koliko je potrebno da bi spriječili da istinadopre do narodnih masa.

Zbog toga svećenici propovijedaju vječni životduše. A teško njoj u drugom svijetu ako se tijelo, ukome je stanovala, nije pokoravalo božanskim za-

konima. Jer ovi nas ljudi uvjeravaju da je bog “pre-

dobar”, “svepravedan”, ali uz to i veliki sitničarkoga zanimaju i najmanje pogreške koje zapisuje u

svoju bilježnicu (kakva savršena kontrola i računo-vodstvo?!). Osim toga, on je ponekad i komičan usvojim željama. Čujte dalje:

On zahtjeva da se novorođena djeca krste hlad-

nom vodom u njegovu čast (mada su izložena pre-

hladi); uživa u vrlo čudnovatom zadovoljstvu dasluša blejanje vjernih ovaca iz crkvenih torova ili



117

da mu najprivrženiji sljedbenici upućuju molitve zasve vrste mogućih i nemogućih stvari; dok se onmiješa u krvave ratove dopuštajući da ga pobjedni-

ci slave i obožavaju kao “boga ratova”.On se veoma rasrdi kada neki katolik jede meso

u petak ili ne ide pobožno na ispovijed. Razjari setakođer ako je neki protestant zaboravio da uklo-

ni kosti svetaca, sliku Bogorodice i druge svetinjekoje su propisane u katoličkoj crkvi, ili ako ma kojivjernik ne putuje bar jednom godišnje na svetomjesto i tamo mu se iskrivljenih leđa i sklopljenihruku ne moli. Kada takav čovjek umre, neosjetljivižandar, dobri bog, mu kao kaznu odredi udarce ba-

tine i biča, da trpi sva mučenja zakona i progonstva,da osjeća kao svi koji su osuđeni na smrt, da isku-

si bolove od tiranina mučitelja, koji njemu samomizgledaju kao prijatno golicanje.

Ovaj dobri bog u svojoj životinjskoj svireposti,nadmašuje sve najgadnije stvari na Zemlji. Njegovatamnica se zove pakao, njegov dželat je Sotona, anjegove su kazne vječne. Ali za lake pogreške i poduvjetom da je grešnik katolik, daje pomilovanje po-

slije jednog boravljenja u “čistilištu duše”, koje serazlikuje od pakla kao što se kod Prusa razlikuje

zatvor od “prisilne kuće” . Iako i u čistilištu gorivatrica, ipak, s obzirom na relativno kratko borav-

ljenje, disciplina nije suviše stroga. Za počinioce

smrtnih grijehova kazna je bila pakao a ne čistilište.



118

U njih spadaju i oni koji vrše huljenje boga riječju,mišlju i pisanjem. Bog ne samo da ne trpi slobodnuštampu i riječ, već zabranjuje i proganja još neiz-

govorene misli koje bi mu mogle biti neprijatne.Vi, zatucani despoti i tirani svih zemalja, ovim stenadmašeni! Dakle ovaj bog je najveće strašilo kojese može zamisliti. Njegovo ponašanje utoliko jegnusnije ako se uzme u obzir da je cijeli svijet, a

posebno čovječanstvo, reguliran svemogućim bo-

žanskim proviđenjem. On zlostavlja ljude za djelačiji je sam poticatelj! Zemaljski tirani iz prošlosti isadašnjosti puno su bolji kad se usporede sa ovimčudovištem! Ali, ako bog i dopusti čovjeku da živi isretno umre u skladu sa njegovim zakonima, on ga

još gore muči, zato što je obećani raj pakleniji od

samog pakla. Tamo ne postoje nikakve želje i svi sunavodno zadovoljni. Ali bez žudnje i potreba nemani nagrade, pa je boravak na nebu bez prave radosti.

Neprekidno se mora razmišljati o bogu; sviraju seuvijek iste melodije na istim harfama; neprestanose pjevaju himne, i čovjek jednostavno ne zna čime

bi ispunio vrijeme koga ima na pretek. To je dosadanajvišeg stupnja. Boravljenje u usamljenoj pećini

je sasvim sigurno puno bolje. Bogataši i posjednicikoji imaju raj na zemlji sa podsmijehom ponavljajuHajneove stihove:

“Raj ostavljamo pticama, anđelima i glupaci-

ma”.



119

A upravo su bogataši i posjednici ti koji njeguju

božanski idiotizam i religioznu zatucanost. Zapra-

vo, to je sastavni dio njihovog poslovanja. Za klasu

eksploatatora – buržoaziju – od životne je važnostida narod bude zaglupljen religijom. Njena moć seuvećava ili smanjuje u proporciji sa religijskim lu-

dilom.

Što se više čovjek drži za religiju, više vjeruje.

Što više vjeruje, manje zna. Što manje zna, gluplji je. Što je gluplji, lakše se vlada nad njim. Što se lak -še vlada nad njim, lakše se eksploatira. Što se višeeksploatira, bogatija je i moćnija vladajuća klasa.Što je bogatija i moćnija vladajuća klasa, čvršći jenjen stisak oko guše naroda.

Ova logika je bila poznata tiranima svih vreme-na; stoga se oni udružuju s popovima. Povremenečarke između ovih neprijatelja čovječanstva sumale porodične svađe da bi se utvrdilo pravo pr -venstva. Svaki pop vrlo dobro zna da je njegovakarijera okončana bez bogataške kese. Bogataši i

posjednici su svjesni da čovjek neće više dopustitida se vlada nad njim i da ga eksploatiraju, čim uvidida gavranovi (popovi) malo vjeruju u crkvu kojoj

pripadaju, a više se staraju da u glave masa ulijuideju da je Zemlja dolina suza i da ih prisile da vje-

ruju u njihovu vlast, mameći ih obećanjem sretnog

života na drugom svijetu.



120

Vindhorst , jezuita najvišeg stepena, rekao je jednoga dana dosta otvoreno, u žestini govorničkogzanosa, što zapravo ovi svjetski lupeži i šarlatani

misle: “Kada se vjera ugasi u narodu, on neće višemoći podnositi bijedu i pobuniti će se.”

Ova je fraza jasna, i treba raditi na tome da rad-

nici shvate njenu suštinu. Ali, nažalost, mnogi odnjih su toliko obuzeti pobožnošću da i ako čuju ovestvari, ipak ih ne razumiju. Stoga nije čudno što se

popovi, bolje reći crni žandari despotizma, trude daupotrebe svu svoju moć protiv opadanja interesira-

nja za religiju, mada se, opće je poznato, oni previ- jaju od smijeha među sobom na račun onih kojima,za dobru nagradu, propovijedaju.

Tokom prošlih stoljeća ovi poremećeni moz-govi su vladali masama pomoću terora, bez koga bi religijska zatucanost odavno propala. Tamni-ce i lanci, otrov i bodeži, vješala i mač, zasjede imučka ubojstva, sve u ime Boga i Pravde, eto tosu sredstva koja su upotrebljavana za održanje ovegluposti, koja će biti samo mrlja u povijesti čovje-

čanstva. Hiljade ljudi je bačeno na lomače u imeBoga, samo zato što su se usudili da posumnjajuu sadržaj Biblije. Milioni su bili, za vrijeme dugihratova, primorani ginuti, dok su branitelji vjere ku-

gom pustošili zemlju koju su ostavljali za sobom,nakon što su je već sasvim opljačkali i spalili, samo

da bi nametnuli svoju religiju. Najgora mučenja su



121

izmislili popovi i njihovi pomoćnici da bi vratili uokrilje crkve one koji se nisu bojali boga. (Npr. in-

kvizicija nije smjela proliti mučenicima krv pa su

im kidali komade mesa užarenim kliještima)

Zločincem se smatra svako tko osakati ruku ilinogu svoga bližnjeg. Kako će se onda zvati onajtko ispire mozak bližnjem i koji, kada ovaj to nećetrpjeti, baca njegovo tijelo u vatru sa najsvirepijomsurovošću?

Istina je da ove kreature ne mogu obavljati svojzanat sada kao nekada i zato se oni trude da uđuu obitelj i da tamo utječu na žene, otimaju djecui zloupotrebljavaju škole za svoje sramne ciljeve.

Njihovo licemjerstvo se čak prije povećalo no sma-

njilo. Pošto su shvatili da slobodna štampa ne možeiščeznuti, oni su postepeno uspjeli da je podčine.

Jedna stara poslovica kaže: “Gdje jednom pop prođe, tu više deset godina trava ne raste”, a toznači da kad se neki čovjek nalazi u popovskimkandžama, onda njegov mozak postaje nesposoban

misliti, njegova inteligencija prestaje funkcioniratii pauci tamo tkaju svoje mreže. Tada je sličan br -ljivoj ovci.

Nesretnici koji se nalaze u takvom položaju iz-

gubili su životni cilj, a još je žalosnije što se oni pokazuju kao protivnici znanja i svjetlosti, revolu-

cije i slobode. Zbog svoje glupe zatucanosti uvijek



122

su spremni pomagati novim tiranima čovječanstva.Dakle, liječiti ove bolesnike, ne samo da je korisnoza njih, već se time može ukloniti crv koji glođe na-

rod, a koga je neophodno uništiti. A to treba učinitiako se želi da zemlja bude dom ljudi, a ne teren zaigru đavola i bogova, kao što je do sada bila.

Stoga istjerajmo iz mozga religijsku kugu idolje sa popovima! Oni često imaju običaj reći:“cilj opravdava sredstvo”. Lijepo! Poslužimo sei mi ovim receptom. Naš cilj je oslobođenje čo-

vječanstva od sveg ropstva, od društvenog jarma,od okova političke tiranije i izlazak iz religijskogmraka. Sva sredstva za ispunjavanje ovog najvećegzadatka trebaju biti dozvoljena istinskim prijatelji-ma čovječanstva i trebaju se upotrebljavati u svakojzgodnoj prilici.

Svaki čovjek koji je protivnik religije, nemaran je u svojim zadacima ukoliko svakodnevno i svakogtrenutka ne čini ono što ubija religiju. Svaki će čo-

vjek biti slobodan od religije čim popovština bude potpuno uništena. Zato rat, svuda rat do istrebljenjaove crne rase. Pobunimo narod protiv razvratnikai vratimo vid zaslijepljenima! Upotrijebimo svakooružje za ovaj cilj: ismijavajmo besmislice i nekasvuda gori naša buktinja znanja – a ovo neće ostati

bez posljedica. Naš najlakši zadatak je da u svakoj

prilici, a posebno na skupovima gdje se rješavaju

narodni interesi, ubacimo neku aluziju na boga i



123

religiju. Isto tako privatno vlasništvo i njen oruža-

ni čuvar – država, moraju biti ukinuti u socijalnojrevoluciji – ono što je van revolucije, prirodno je

da je reakcionarno – zbog toga ni za religiju nemamjesta u njoj. Religijsko brbljanje među radnicima

je također opasno.

Svako tko propovijeda religiju, može biti samo budala ili lupež. Ove dvije vrste ljudi neće postićisvoj cilj jedino ako je nepokolebljivo uvjerenje nji-

hovih protivnika. Oportunistička politika u ovomslučaju ne samo da je zlo, već je pravi zločin. Akoradnici dopuste popovima da se miješaju u njihove

poslove, ne samo da će biti prevareni – već će još biti izdani i prodani. Isto tako je logično da pro-

letarijat koji se bori protiv kapitalizma teži uniš-

tenju njegovog mehanizma – države, a isto tako isistematskom uništenju religije, odnosno crkve, jerse bez svega toga on nikada ne može osloboditi.

Navesti ćemo nekoliko pitanja za koja nam se činida mogu izliječiti budale – to jest one koji su zaglu-

pljeni religijom:

Ako Bog želi da ga poznaju i poštuju, zašto sene pokaže?

Ako je tako dobar kao što kažu svećenici, zaštoga se onda treba bojati ?

Ako sve zna, zašto mu dosađujemo našim pri-

vatnim poslovima i molitvama ?



124

Ako je na svakom mjestu, zašto mu zidaju cr -kve?

Ako je pravedan, zašto kažnjava ljude koje jesam stvorio sa mnogim slabostima?

Ako su ljudi dobri samo zahvaljujući božjoj mi-losti, zbog čega ih on na onom svijetu nagrađuje?

Ako je svemoćan, zašto dopušta da hule na nje-

ga?

Ako je nepojmljiv, zašto nam pričaju o njemu?

Ako je poznavanje boga potrebno, zašto ostajeskriven? itd., itd..

Pred ovakvim pitanjima vjernik ostaje zabeze-

knut. Ali svaki inteligentan čovjek mora priznati da

ne postoji nikakav dokaz o postojanju boga. Što-više, nema nikakve potrebe za božanstvom. Jedan

bog unutar ili izvan prirode nije nikakva nužnost,kad se znaju ova pravila, a svako moralističko prav-

danje njegovog postojanja još je besmislenije.

Postoji jedno veliko carstvo kojim upravlja je-

dan gospodar (to carstvo je ovaj svijet u kome ži-vimo) čiji je posao da unese pometnju u glave svo-

jih podanika. Taj gospodar hoće da bude ljubljen, poznat i poštovan, ali se nikada ne pokazuje. Po-

korni narodi znaju samo za ideje svog nevidljivogsuverena, dok su o njegovim zakonima i karakteru

obaviješteni od njegovih ministara koji i sami pri-



125

znaju da je njegova volja neobjašnjiva, a njegovenamjere i zamisli nepojmljive. Naredbe i zakonikoji se smatraju dužnostima, sasvim su zamršeni.

Ovo su rebusi koji se niti mogu razumjeti, niti po-danici mogu pogoditi njihovo značenje, ali trebaju

biti po njima školovani.

Zakoni monarhije negiraju potrebu za objašnje-

njem i zato oni koji ih tumače, nikad nisu u među-

sobnom suglasju; sve što govore o svom gospodaru pokriveno je kaosom kontradikcija. Oni ne izgova-

raju nijednu riječ koja nije izmišljena i očiglednalaž. Govori se da su njegove zapovijesti najveće do-

bro, a nema čovjeka koji se ne tuži na njih. Govorise da su mudre i jasne, a sve u njegovoj admini-straciji opire se zdravom razumu. Slavi se njegova

pravda, a najveći dio njegovih podanika obično je u bijedi. Kaže se da je on prijatelj reda, a u njegovojdržavi vladaju zbrka i raspuštenost. Sve se navodnodogađa po njegovoj volji, ali događaji rijetko kadslijede njegove prvobitne planove. Vidi sve unapri-

jed, a ne zna što će se dogoditi. Ne dopušta da ga

nekažnjeno vrijeđaju, a sam vrijeđa svakoga. Divise svome znanju i savršenstvu svojih djela, a onasu neuspješna i kratkog vijeka. On stvara, uništava,

popravlja ono što je učinio i nikad nije zadovoljansvojim proizvodom.

On od svega što je stvorio zahtjeva da ga slavi;

čak i ako nije postigao cilj, želi biti hvaljen u svemu



126

i svuda. On radi samo za blagostanje svojih podani-ka, ali većina živi u potpunoj neimaštini.

Oni koje navodno pomaže, većinom su neza-

dovoljni svojom sudbinom. Svi se podižu protivgospodara, čijoj bi uzvišenosti trebali se diviti, čiju

bi mudrost i dobrotu trebali hvaliti, pravdu odobra-

vati, a zapovijesti vršiti.

Ovo carstvo je svijet, ovaj gospodar je bog,

njegovi su ministri popovi, a ljudi su podanici. Da,lijepe li zemlje! Bog kršćana je zaista jedan pose-

ban bog. Mi smo ga prozreli: on krši obećanja, on prosipa kugu i bolesti na ljude da bi ih uništio. Bog

koji stvara ljude po svojoj slici, a koji međutim ne preuzima odgovornost za zlo, koji vidi da sva nje-

gova djela, koja bjehu dobra, sada ne vrijede ništa,koji kažnjava cijeli ljudski rod samo zbog toga štosu dva prva stvora jela zabranjen plod. Bog, koji jetako slab da ga vara jedan đavo, i tako surov kaonijedan zemaljski tiranin. Takav je bog židovsko-kršćanske mitologije. Stvorio je navodno ljude sa-

vršene, a nije bio u stanju da ih sačuva od grijeha.Stvorio je đavola, a nema moći da jednog radnikanatjera da religiju prizna kao vrlo mudru stvar. Zareligiju on je “svemoguć” jer je osudio milione ne-

vinih, a zatim istrijebio sve ljude osim nekoliko,koji stvoriše poslije rasu goru od prve. Napravio je

nebo za budale koje vjeruju u evanđelje, a pakao za

pametne ljude koji ovo smatraju lažnom knjigom.



127

To je bog koji je sam sebe stvorio pomoću sve-

tog duha; on sam je bio posrednik između sebe sa-

mog i ljudi; prezren i uvrijeđen od svojih neprija-

telja dao je da se prikuje na križ kao slijepi miš nagredu kakve šupe, a zatim je dopustio da ga zako-

paju i ponovo ožive iz mrtvih i ponovo se popeo na prijestolje božanski i sjeo s desne strane svoga oca,to jest pokraj samog sebe (!!!) da sudi živima i mr -tvima dokle god bude života. Kada se sve to uzme

u obzir, to nije bog, već jedan nebeski šarlatan. To je grozan tiranin, čija je krvava djela zabilježila po-

vijest, jer je i ona također religija nasilja. Bježi štodalje od nas mitologijo kršćanska. Bježi što daljeod nas bože koga su popovi pronašli, i kojima si

potreban jer bi bez tebe brzo propali sa svojom kr -

vavom vjerom. Dalje od nas i ti svirepo Trojstvo,sastavljeno od oca-zločinca, sina koji je rođen nat-

prirodnim putem, i svetoga duha – bludnika. Bježi-te od nas vi nečasne sjenke koje ponižavate ljude dostupnja ropstva i širite laži o mukama ovog i radostionog svijeta! Dalje i vi zatucani svetim ludilom, jer

predstavljate okov za sreću i slobodu čovječanstva!Boga su izmislili vrlo prepredeni religijski šarlatanii održavaju ga sredstvima koja tiraniziraju i zastra-

šuju ljude. Ali on je skoro nestao od kako je utvrđe-

no razumom da ne postoji, a prevarene mase, rasr -đene zato što su tako dugo vučene za nos, ispjevale

su popovima ovakve stihove:



“O, bože neka si proklet, jer mi ti se molimona ciči trpeći glad; mi smo se molili, nadali smo setebi, a ti umjesto nagrade od nas napravi budale,

gorko nas prevari i ismija!”

Nadajmo se da se mase neće još dugo zavarava-

ti i biti predmet podsmijeha i da će doći dan kadaće raspeće i svece baciti u vatru, putire i kovčežiće

pretvoriti u korisne sudove, crkve – u dvorane zakoncerte, pozornice i skupove, a u slučaju da se zaovo ne mogu upotrebiti, neka se pretvore u štale zakonje.

Nadajmo se da će doći dan kada narod opame-

ćen neće trpjeti gadna popovska prenemaganja.

Ako se na ovaj način djeluje brzo i energično,

plod će biti vidljiv kad bukne socijalna revolucijakoja se bliži, to jest, u trenutku kada bude spremljennož za popovske suučesnike: birokrate, kapitaliste i

Documents

Jacques Ellul Knjiga Cca 123 OK