33
1 Dječji dom Jurij Gagarin, Sassnitz (Rügen), 1985. Martha Jonas stajala je ispred otvorenoga garderobnog ormara i još čvršće na uši pritiskala bakelitne slušalice. Šum se pojačavao. Odašiljač se gubio iza drugih elektromagnetnih valova. Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus- tavila je dah pa kotačić za biranje kanala počela vrtjeti milimetar udesno, milimetar ulijevo, no uzalud. Izgubila ga je. Prijamnik je bio maleni radio marke »Stern« iz Ilmenaua, skriven iza hrpe uredno izglačane i obrojčene posteljine. Grozničavo je pipala tražeći antensku žicu. Vrijeme je istjecalo. Na trenutak je u eteru zazvučao Barryjev duboki, sonorni glas. Martha je povukla žicu u smjeru prozora. Meteorološka služba ponovno je zavladala frekvencijom i u jednoličnoj beskonačnoj petlji izvještavala o jačinama vjetra u Njemačkome zaljevu. Nekoliko sekundi poslije uletio je DT 64 1 i uzurpirao sav prostor. »Sedam mračnih godina moraš pregrmjeti, sedam puta pepeo ćeš biti... « 2 Svršetak. Kraj. Najradije bi od bijesa iščupala radio iz ormara i tresnula o zid. Kroz prozor je prodrla zraka svjetlosti i stala titrati po gotovo golim zidovima. Martha je oklijevala. Zatim je skinula slušalice pa ih zajedno s antenskom žicom spremila u ormar. Brižljivo ga je zaključala 1 U bivšem DDR-u kulturni program za mlade. (nap. prev.) 2 Refren glazbenoga hita iz 1970-ih godina »Über sieben Brücken mußt du gehn«. (nap. prev.)

J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

  • Upload
    others

  • View
    8

  • Download
    0

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

1

Dječji dom Jurij Gagarin, Sassnitz (Rügen), 1985.

Martha Jonas stajala je ispred otvorenoga garderobnog ormara i još čvrš će na uši pritiskala bakelitne slušalice. Šum se pojačavao. Odašiljač se gubio iza drugih elektromagnetnih valova. Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-ta vila je dah pa kotačić za biranje kanala počela vrtjeti milimetar udesno, milimetar ulijevo, no uzalud. Izgubila ga je.

Prijamnik je bio maleni radio marke »Stern« iz Ilmenaua, skri ven iza hrpe uredno izglačane i obrojčene posteljine. Grozničavo je pipala tražeći antensku žicu. Vrijeme je istjecalo.

Na trenutak je u eteru zazvučao Barryjev duboki, sonorni glas. Martha je povukla žicu u smjeru prozora. Meteorološka služba ponov no je zavladala frekvencijom i u jednoličnoj beskonačnoj petlji izvještavala o jačinama vjetra u Njemačkome zaljevu. Nekoliko sekundi poslije uletio je DT 641 i uzurpirao sav prostor. »Sedam mračnih godina moraš pregrmjeti, sedam puta pepeo ćeš biti...«2 Svršetak. Kraj. Najradije bi od bijesa iščupala radio iz ormara i tresnula o zid.

Kroz prozor je prodrla zraka svjetlosti i stala titrati po gotovo golim zidovima. Martha je oklijevala. Zatim je skinula slušalice pa ih zajedno s antenskom žicom spremila u ormar. Brižljivo ga je zaključala 1 U bivšem DDR-u kulturni program za mlade. (nap. prev.)

2 Refren glazbenoga hita iz 1970-ih godina »Über sieben Brücken mußt du gehn«. (nap. prev.)

Svjedok pokojnih_final meki.indd 1 30/10/2015 13:00

Page 2: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

2

premda je to bilo u suprotnosti s nepisanim propisima. Pri šla je prozoru i mrzovoljno pogledala u vedro zvjezdano noćno nebo. Ovako blizu mora zvijezde i Mjesec sjali su jače nego igdje na svijetu. Gotovo je moglo biti romantično. No, Martha Jonas nije imala smisla za romantiku. Ne nedjeljom navečer između 22 sata i ponoći. Oblaci su idealni. Zašto je to tako, nije znala. Očigledno bolje provode kratke valove. Bio je kolovoz i ništa nije priželjkivala više nego oblake i kišu. Za sat vremena pokušat će još jednom.

Ponovno su bljesnula automobilska svjetla. Na udaljenosti od dvjesto metara grbavom lokalnom cestom kretao se automobil u smjeru Mukrana. Upravo kada je htjela do kraja navući zastor, automobil je skrenuo prema ulazu u dječji dom. Zaustavio se ravno ispred kolnoga ulaza. Svjetla na automobilu ugasila su se.

To je bilo toliko neuobičajeno da se Martha instinktivno sakrila iza zastora i virila kroz prorez. Netko je zacijelo očekivao posjetitelja jer je čula kako su u prizemlju vrata vrlo tiho zaškripala, a neka mračna visoka prilika, kao da se na izdajničkoj mjesečini ne želi iz lagati više negoli je nužno, žurnim je korakom pohitala prema željeznim vratima i njihovoj zrakastoj rešetki.

Bila je to zamjenica ravnateljice doma, Hilde Trenkner, žena u kasnim pedesetima koja je u međuvremenu imala više moći i utjecaja njego njezina šefica. Trenkner je gajila prisne odnose s lokalnom vlašću i ostalom, bezimenom gospodom. Možda s muškarcima poput onoga dolje koji je upravo pokrenuo svoga tamnog Wartburga i polagano ulazio na kolni ulaz koji je žena za njim zatvorila jednako tiho i oprezno kao što ga je i otvorila. Auto se zaustavio između igrališta i stubišta. Čovjek je izašao iz auta. Preko odijela nosio je svijetao ogr tač. Otvorio je suvozačeva vrata, iz auta izvadio povelik zavežljaj umotan u deku te za Trenknericom pošao u kuću.

Polagano, kako ne bi nepotrebno proizvodila zvukove, Martha se odšuljala na drugi kraj sobe i odškrinula vrata. Ispred nje prostirao se mračan, visok hodnik. Kroz prozor u gornjem dijelu hodnika blije-da mjesečina obasjavala je linoleum koji je groteskno izdužio sjenu prozorskoga križa. S lijeve i desne strane nalazile su se dvije velike spavaonice. Ispred ulaza stajale su dugačke drvene klupe. Ni po čem se nije moglo naslutiti da je ovo drugačija, a ne posve obična noć. U

sedam sati svjetlo se gasilo, u osam su još opominjali one zadnje, u devet je vladao mir. Tko ga je nakon toga kanio narušiti, morao je imati dobar razlog ili silno čeznuti za ledenim tuširanjem u podrumu. Vladao je potpuni mir sve dok nije začula tihe korake i ugledala Trenknericu kako se penje stubištem.

Zamjenica ravnateljice obično je svoj dolazak najavljivala oštrim koracima i zveckanjem svežnjem ključeva koje je nosila. No, ovaj put oprezno se osvrnula prije negoli je kimnuvši glavom pozvala neznanca koji je i dalje u rukama nosio zavežljaj. Martha mu u mraku nije mogla razaznati lice. Sigurno je bio gotovo za glavu niži od Trenknerice, ali se doimao snažno premda mu je sada deka klizila iz ruku pa je jedva s time izlazio na kraj. Deka je skliznula i Martha je na trenutak vidjela blijedo lice djeteta koje spava.

To je dakle to. Novopridošlica. Oprezno je zatvorila vrata i otišla do kreveta. Sjela je na rub kreveta razmišljajući bi li se pokazala ili ne. Vjerojatno je riječ o nužnom smještaju u dom. S vremena na vrijeme događalo se da je policija morala intervenirati u obiteljima koje prema važećim socijalističkim propisima uopće nisu trebale postojati. O zapuštanju djece šutjelo se, a živi dokazi nestajali su u specijalnim domovima poput ovoga u kojemu su svim silama, a ako nije išlo drukčije, nažalost, katkada i nasilno pokušavali od njih stvoriti nešto pošteno. Neobično je bilo samo to što vozilo koje je stajalo ispred doma nije bilo policijsko.

Wartburg. Martha je zurila u pod čekajući da neobični posjetitelj ode. U ponoć je za sve prekasno. Morat će čekati cijeli cjelcati tjedan sve do sljedeće nedjelje.

Netko je oprezno zatvorio vrata, čulo se tiho tapkanje koraka koji odlaze. Martha je čekala. Nakon nekoliko minuta počela se pitati zašto auto ne odlazi. Što Trenknerica radi tako dugo? Možda je s onim muškarcem otišla još u ured da bi obavili birokratske formalnosti. Potpisivanje zapisnika o smještaju u dom. To se moglo obaviti i idućega dana, nakon što se novo dijete predstavi ostalima i smjesti u dom.

Tvoj ormar, tvoj krevet, tvoja odjeća, tvoje cipele. Ovdje su ti školske stvari, ovdje su kute. I neka sve bude uredno. U dječjem kolektivu nema mjesta neurednosti. Baš kao u životu. Djetinjstvo je vrijeme učenja. I ti ćeš shvatiti što to znači.

Svjedok pokojnih_final meki.indd 2 30/10/2015 13:00

Page 3: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

3

premda je to bilo u suprotnosti s nepisanim propisima. Pri šla je prozoru i mrzovoljno pogledala u vedro zvjezdano noćno nebo. Ovako blizu mora zvijezde i Mjesec sjali su jače nego igdje na svijetu. Gotovo je moglo biti romantično. No, Martha Jonas nije imala smisla za romantiku. Ne nedjeljom navečer između 22 sata i ponoći. Oblaci su idealni. Zašto je to tako, nije znala. Očigledno bolje provode kratke valove. Bio je kolovoz i ništa nije priželjkivala više nego oblake i kišu. Za sat vremena pokušat će još jednom.

Ponovno su bljesnula automobilska svjetla. Na udaljenosti od dvjesto metara grbavom lokalnom cestom kretao se automobil u smjeru Mukrana. Upravo kada je htjela do kraja navući zastor, automobil je skrenuo prema ulazu u dječji dom. Zaustavio se ravno ispred kolnoga ulaza. Svjetla na automobilu ugasila su se.

To je bilo toliko neuobičajeno da se Martha instinktivno sakrila iza zastora i virila kroz prorez. Netko je zacijelo očekivao posjetitelja jer je čula kako su u prizemlju vrata vrlo tiho zaškripala, a neka mračna visoka prilika, kao da se na izdajničkoj mjesečini ne želi iz lagati više negoli je nužno, žurnim je korakom pohitala prema željeznim vratima i njihovoj zrakastoj rešetki.

Bila je to zamjenica ravnateljice doma, Hilde Trenkner, žena u kasnim pedesetima koja je u međuvremenu imala više moći i utjecaja njego njezina šefica. Trenkner je gajila prisne odnose s lokalnom vlašću i ostalom, bezimenom gospodom. Možda s muškarcima poput onoga dolje koji je upravo pokrenuo svoga tamnog Wartburga i polagano ulazio na kolni ulaz koji je žena za njim zatvorila jednako tiho i oprezno kao što ga je i otvorila. Auto se zaustavio između igrališta i stubišta. Čovjek je izašao iz auta. Preko odijela nosio je svijetao ogr tač. Otvorio je suvozačeva vrata, iz auta izvadio povelik zavežljaj umotan u deku te za Trenknericom pošao u kuću.

Polagano, kako ne bi nepotrebno proizvodila zvukove, Martha se odšuljala na drugi kraj sobe i odškrinula vrata. Ispred nje prostirao se mračan, visok hodnik. Kroz prozor u gornjem dijelu hodnika blije-da mjesečina obasjavala je linoleum koji je groteskno izdužio sjenu prozorskoga križa. S lijeve i desne strane nalazile su se dvije velike spavaonice. Ispred ulaza stajale su dugačke drvene klupe. Ni po čem se nije moglo naslutiti da je ovo drugačija, a ne posve obična noć. U

sedam sati svjetlo se gasilo, u osam su još opominjali one zadnje, u devet je vladao mir. Tko ga je nakon toga kanio narušiti, morao je imati dobar razlog ili silno čeznuti za ledenim tuširanjem u podrumu. Vladao je potpuni mir sve dok nije začula tihe korake i ugledala Trenknericu kako se penje stubištem.

Zamjenica ravnateljice obično je svoj dolazak najavljivala oštrim koracima i zveckanjem svežnjem ključeva koje je nosila. No, ovaj put oprezno se osvrnula prije negoli je kimnuvši glavom pozvala neznanca koji je i dalje u rukama nosio zavežljaj. Martha mu u mraku nije mogla razaznati lice. Sigurno je bio gotovo za glavu niži od Trenknerice, ali se doimao snažno premda mu je sada deka klizila iz ruku pa je jedva s time izlazio na kraj. Deka je skliznula i Martha je na trenutak vidjela blijedo lice djeteta koje spava.

To je dakle to. Novopridošlica. Oprezno je zatvorila vrata i otišla do kreveta. Sjela je na rub kreveta razmišljajući bi li se pokazala ili ne. Vjerojatno je riječ o nužnom smještaju u dom. S vremena na vrijeme događalo se da je policija morala intervenirati u obiteljima koje prema važećim socijalističkim propisima uopće nisu trebale postojati. O zapuštanju djece šutjelo se, a živi dokazi nestajali su u specijalnim domovima poput ovoga u kojemu su svim silama, a ako nije išlo drukčije, nažalost, katkada i nasilno pokušavali od njih stvoriti nešto pošteno. Neobično je bilo samo to što vozilo koje je stajalo ispred doma nije bilo policijsko.

Wartburg. Martha je zurila u pod čekajući da neobični posjetitelj ode. U ponoć je za sve prekasno. Morat će čekati cijeli cjelcati tjedan sve do sljedeće nedjelje.

Netko je oprezno zatvorio vrata, čulo se tiho tapkanje koraka koji odlaze. Martha je čekala. Nakon nekoliko minuta počela se pitati zašto auto ne odlazi. Što Trenknerica radi tako dugo? Možda je s onim muškarcem otišla još u ured da bi obavili birokratske formalnosti. Potpisivanje zapisnika o smještaju u dom. To se moglo obaviti i idućega dana, nakon što se novo dijete predstavi ostalima i smjesti u dom.

Tvoj ormar, tvoj krevet, tvoja odjeća, tvoje cipele. Ovdje su ti školske stvari, ovdje su kute. I neka sve bude uredno. U dječjem kolektivu nema mjesta neurednosti. Baš kao u životu. Djetinjstvo je vrijeme učenja. I ti ćeš shvatiti što to znači.

Svjedok pokojnih_final meki.indd 3 30/10/2015 13:00

Page 4: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

4

Trenknerica je imala snažan glas, a njezina neobična visina većinu je plašila. No, imala je i neke sasvim druge metode od kojih je podrum bio jedna od najblažih. Martha nije bila pristaša batina. Studirala je jer je voljela Pestalozzija, Korczaka, Blonskoga, Suhomlin-skoga i naravno Makarenka i, da, voljela je i djecu. Dobru, dobru. Djecu koja su skrenula s pravoga puta. Zalutalu djecu. Djecu kojoj je mogla dati priliku da ipak postanu dijelom velike zajednice. Dvadeset godina poslije bila je žena u srednjim četrdesetima koja je izgubila mnoge iluzije žaleći zapravo za gubitkom tek njih nekoliko. Gorka je bila spoznaja da možeš voljeti dijete. Možda i dva, tri, desetero djece. Ali, nikada dvjesto dvadeset i tri. Njima možeš vladati samo s pomoću čvrstih struktura i dosljednoga poštovanja pravila.

»Mama?«Glas je bio tih i plah. Zvučao je kao da je blizu jer je u domu

vla dala tišina.»Mama!«Martha je skočila s kreveta i otvorila vrata. Djevojčica je na

nogama imala samo jednu cipelu. Gotovo bijeloplave kovrče neuredno su joj padale preko lica, a preko kratke ljetne haljinice navukla je tanku pletenu jaknu koja joj se tijesno priljubila uz mršava ramena. Razrogačenih očiju zurila je u odgojiteljicu. Izgledala je drugačije od ostale djece koja su dolazila ovamo. Možda zbog njezina držanja koje nije bilo ponizno nego nasmrt uplašeno, a možda i zbog vrste odjeće koja je djelovala urednije od onoga što je bilo uobičajeno kod asocijalnih tipova. Podsjećala je Marthu na mjedene anđelčiće iz Rudogorja koji su čamili u kutiji u podrumu otkako su Uskrs i Duhovi ukinuti, a umjesto Božića slavi se socijalistički Blagdan mira.

»Hoću mami.« Suze su lile niz obraze. Djetetu se tresla donja usnica.

»Tiho!«Prišla je djevojčici. Ustuknula je i još čvršće na prsa privila ple -

tenu jaknu.»Vrati se u krevet.«Prkosno je odmahnula glavom. Ljutito uzdahnuvši, Martha je

čučnula da bi s djetetom bila u razini očiju. Rijetko je to činila jer

to nije bilo dobro za njezin visok krvni tlak. No, dijete je izgledalo kao da će svakoga trenutka prestati vladati sobom. Zanosila se kao da se jedva drži na nogama odolijevajući strahovitu umoru. Bilo joj je pet, najviše šest godina.

»Kako se zoveš?«»Christel.«»I kako još?«»Christel Sonnenberg. Gdje je moja mama?«»Dođi.« Martha se polako uspravila pokušavajući djevojčicu

primiti za ruku. No, malena se otrgnula. Pritom joj je plišana životinji-ca pala na pod. Velika kao plišani medo, crna kao šumska mačka.

»Daj mi to!«Vješto poput lasice djevojčica se zaletjela prema Marthi, no

Martha je bila brža i podignula plišanu životinjicu tako da ju djevojči-ca nije mogla dosegnuti. U sumraku se jedva što moglo raspoznati, no tu bi stvar prepoznala i naslijepo samo po opipu – toliko su je dje ca često u potaji crtala.

»Psst. Vratit ću ti ju. To je mončiči. Otkuda ti to?«»Od mame.«Martha se nesigurno osvrnula. Djeca problematična ponašanja

iz asocijalnih obitelji rijetko su imala zapadnjačku igračku. Najčešće nisu imala nikakvu igračku. Ovo znači još dva kršenja pravila; Martha se polako počela znojiti.

»To ne smiješ zadržati. No, možda ćeš dobiti timija.«»Neću timija! Vrati mi to!«»Tiho«, prosiktala je Martha. »Ako ti netko to vidi, ionako

ćeš ostati bez njega. Timiji su jednako lijepi. Dapače, mnogo su ljepši! Oni su iz DDR-a. Gdje je tvoj krevet?«

Sve novopridošlice prvo bi odveli do njihova kreveta. Što je za kaput kuka, to je za dijete krevet.

»Nemam krevet.«»Naravno da ga imaš.«»Netko već leži u njemu.«

Svjedok pokojnih_final meki.indd 4 30/10/2015 13:00

Page 5: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

5

Trenknerica je imala snažan glas, a njezina neobična visina većinu je plašila. No, imala je i neke sasvim druge metode od kojih je podrum bio jedna od najblažih. Martha nije bila pristaša batina. Studirala je jer je voljela Pestalozzija, Korczaka, Blonskoga, Suhomlin-skoga i naravno Makarenka i, da, voljela je i djecu. Dobru, dobru. Djecu koja su skrenula s pravoga puta. Zalutalu djecu. Djecu kojoj je mogla dati priliku da ipak postanu dijelom velike zajednice. Dvadeset godina poslije bila je žena u srednjim četrdesetima koja je izgubila mnoge iluzije žaleći zapravo za gubitkom tek njih nekoliko. Gorka je bila spoznaja da možeš voljeti dijete. Možda i dva, tri, desetero djece. Ali, nikada dvjesto dvadeset i tri. Njima možeš vladati samo s pomoću čvrstih struktura i dosljednoga poštovanja pravila.

»Mama?«Glas je bio tih i plah. Zvučao je kao da je blizu jer je u domu

vla dala tišina.»Mama!«Martha je skočila s kreveta i otvorila vrata. Djevojčica je na

nogama imala samo jednu cipelu. Gotovo bijeloplave kovrče neuredno su joj padale preko lica, a preko kratke ljetne haljinice navukla je tanku pletenu jaknu koja joj se tijesno priljubila uz mršava ramena. Razrogačenih očiju zurila je u odgojiteljicu. Izgledala je drugačije od ostale djece koja su dolazila ovamo. Možda zbog njezina držanja koje nije bilo ponizno nego nasmrt uplašeno, a možda i zbog vrste odjeće koja je djelovala urednije od onoga što je bilo uobičajeno kod asocijalnih tipova. Podsjećala je Marthu na mjedene anđelčiće iz Rudogorja koji su čamili u kutiji u podrumu otkako su Uskrs i Duhovi ukinuti, a umjesto Božića slavi se socijalistički Blagdan mira.

»Hoću mami.« Suze su lile niz obraze. Djetetu se tresla donja usnica.

»Tiho!«Prišla je djevojčici. Ustuknula je i još čvršće na prsa privila ple -

tenu jaknu.»Vrati se u krevet.«Prkosno je odmahnula glavom. Ljutito uzdahnuvši, Martha je

čučnula da bi s djetetom bila u razini očiju. Rijetko je to činila jer

to nije bilo dobro za njezin visok krvni tlak. No, dijete je izgledalo kao da će svakoga trenutka prestati vladati sobom. Zanosila se kao da se jedva drži na nogama odolijevajući strahovitu umoru. Bilo joj je pet, najviše šest godina.

»Kako se zoveš?«»Christel.«»I kako još?«»Christel Sonnenberg. Gdje je moja mama?«»Dođi.« Martha se polako uspravila pokušavajući djevojčicu

primiti za ruku. No, malena se otrgnula. Pritom joj je plišana životinji-ca pala na pod. Velika kao plišani medo, crna kao šumska mačka.

»Daj mi to!«Vješto poput lasice djevojčica se zaletjela prema Marthi, no

Martha je bila brža i podignula plišanu životinjicu tako da ju djevojči-ca nije mogla dosegnuti. U sumraku se jedva što moglo raspoznati, no tu bi stvar prepoznala i naslijepo samo po opipu – toliko su je dje ca često u potaji crtala.

»Psst. Vratit ću ti ju. To je mončiči. Otkuda ti to?«»Od mame.«Martha se nesigurno osvrnula. Djeca problematična ponašanja

iz asocijalnih obitelji rijetko su imala zapadnjačku igračku. Najčešće nisu imala nikakvu igračku. Ovo znači još dva kršenja pravila; Martha se polako počela znojiti.

»To ne smiješ zadržati. No, možda ćeš dobiti timija.«»Neću timija! Vrati mi to!«»Tiho«, prosiktala je Martha. »Ako ti netko to vidi, ionako

ćeš ostati bez njega. Timiji su jednako lijepi. Dapače, mnogo su ljepši! Oni su iz DDR-a. Gdje je tvoj krevet?«

Sve novopridošlice prvo bi odveli do njihova kreveta. Što je za kaput kuka, to je za dijete krevet.

»Nemam krevet.«»Naravno da ga imaš.«»Netko već leži u njemu.«

Svjedok pokojnih_final meki.indd 5 30/10/2015 13:00

Page 6: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

6

U spavaonici br. IV. trenutačno je bilo smješteno osamnaest djevojčica. Devet lijevo, devet desno. O onima koji su došli i onima koji su otišli razgovaralo se u uredu ravnateljice na dnevnome sastanku. Dakle, djevojčica je mogla imati pravo. Nedostajao je krevet. Martha je oprezno otvorila vrata spavaće sobe i zavirila.

Za razliku od prizemlja, prozori ovdje nisu imali rešetke. Na su protnome zidu visio je portret predsjednika Ericha Honeckera. Pored njega, ne baš tako velik, portret Jurija Aleksejeviča Gagarina, prerano preminuloga sovjetskog kozmonauta, prvoga čovjeka u svemiru.

»Gdje si trebala leći?«, šapnula je.»Tamo odostrag.«Dijete je pokazalo na posljednji krevet s lijeve strane. Martha

je uspravila ramena i ušla u prostoriju onako kako je to uvijek činila u obilasku. Uvjerila se da djeca spavaju, da se ne pretvaraju. Tu je popravila deku, tamo je par nemarno skinutih papuča uredno složila ispod sredine kreveta, a zatim otišla u kut u kojemu je ležao broj 052 – Judith Kepler.

No, ondje nije ležao nitko. Deka je bila otkrivena, čak su i papuče još bile ondje, a na podu je ležao timi, tamnosmeđa, ofucana plišana životinjica, dvostruko veća od one koju je Martha još uvijek držala u ruci. A, nažalost, i dvostruko ružnija.

To je sigurno neka zabuna. Bespomoćno se osvrtala, ali nigdje nije vidjela 052. Možda je u kupaonici? Uvjerila se da su zajednički tuševi i zahodi prazni. Kada se vratila do zagonetne pridošlice, primijetila je da je nekoliko djevojčica u spavaonici uspravno sjedilo u krevetima trljajući oči.

»Legnite!«Pale su kao pokošene. Marthu je obuzela neugodna vrućina

koju je osjećala uvijek kada bi situacija izmicala kontroli. Pola spa-vaonice već je bilo budno. Jedno je dijete nestalo. Drugo je stajalo u hodniku. Što se pobogu događa? I gdje je Trenknerica? Nagnula se prema djevojčici.

»To ću razjasniti«, šapnula je. »Sve je u skladu s propisima.«Djevojčica je bijesno odmahivala glavom. »Hoću svojoj mami.«»A gdje je ona?«

»Kod Lenjina.«»Gdje?«»U palači od zlata s prozorima od dragog kamenja.«»Lenjin nije imao palaču. Ne takvu.«»Ali, vidjela sam ga!«Martha je čula već previše laži da ne bi znala kako kod djece te

dobi laži uvijek sadrže i mrvicu istine. Vjerojatno joj je majka is pričala tu bajku i ostavila je na ulici ili ju bespomoćnu napustila. Takvi su se slučajevi neprestano događali. Privremeno su udomili već nekoliko djece roditelja koji su pobjegli iz DDR-a. Nisu dugo ostajala. Martha nije znala kamo su ih slali, ali su čuli da su, za razliku od maloumnih i asocijalnih, njih mogli sasvim dobro udomiti.

»Odakle dolaziš?«»Iz istočnoga Berlina.«A odakle bi. I uvijek iznova more kao put kojim se bježalo pre ma

onome što je tim ljudima značilo slobodu. Obala nije bila udaljena ni deset minuta hoda. Vjerojatno su pokupili djevojčicu našavši ju kako luta dok joj je majka bježala. Nakon što je napokon našla prihvatljivo objašnjenje za ovo narušavanje noćnoga mira, ponovno se sjetila radija i kako bi malo prije ponoći možda mogla još jednom okušati sreću.

»Vrati mi moga majmunčića.«»Neću.«»Hoću natrag svoga majmunčića!«Martha je upravo hvatala zraka kako bi djetetu nedvosmisleno

objasnila da je prošlo vrijeme posebnih želja. U tom trenutku ugledala je kako su se djetetove oči razrogačile od užasa, a iza sebe začula je tih glas koji nije bio neugodan.

»Dobra večer, Judith.«Na hodniku se upalilo svjetlo. Okrenula se pretrnuvši od straha.

Dijete se sakrilo iza nje čvrsto joj se držeći za skute. Bio je u srednjim četrdesetima i srednje visine. Imao je okruglo,

svijetlo lice sjevernoga Nijemca, no koža mu je za ovo doba godine bila neobično blijeda i prekrivena pjegama. Kada je prema djetetu pr užio ruku, ustuknulo je u još većem strahu.

Svjedok pokojnih_final meki.indd 6 30/10/2015 13:00

Page 7: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

7

U spavaonici br. IV. trenutačno je bilo smješteno osamnaest djevojčica. Devet lijevo, devet desno. O onima koji su došli i onima koji su otišli razgovaralo se u uredu ravnateljice na dnevnome sastanku. Dakle, djevojčica je mogla imati pravo. Nedostajao je krevet. Martha je oprezno otvorila vrata spavaće sobe i zavirila.

Za razliku od prizemlja, prozori ovdje nisu imali rešetke. Na su protnome zidu visio je portret predsjednika Ericha Honeckera. Pored njega, ne baš tako velik, portret Jurija Aleksejeviča Gagarina, prerano preminuloga sovjetskog kozmonauta, prvoga čovjeka u svemiru.

»Gdje si trebala leći?«, šapnula je.»Tamo odostrag.«Dijete je pokazalo na posljednji krevet s lijeve strane. Martha

je uspravila ramena i ušla u prostoriju onako kako je to uvijek činila u obilasku. Uvjerila se da djeca spavaju, da se ne pretvaraju. Tu je popravila deku, tamo je par nemarno skinutih papuča uredno složila ispod sredine kreveta, a zatim otišla u kut u kojemu je ležao broj 052 – Judith Kepler.

No, ondje nije ležao nitko. Deka je bila otkrivena, čak su i papuče još bile ondje, a na podu je ležao timi, tamnosmeđa, ofucana plišana životinjica, dvostruko veća od one koju je Martha još uvijek držala u ruci. A, nažalost, i dvostruko ružnija.

To je sigurno neka zabuna. Bespomoćno se osvrtala, ali nigdje nije vidjela 052. Možda je u kupaonici? Uvjerila se da su zajednički tuševi i zahodi prazni. Kada se vratila do zagonetne pridošlice, primijetila je da je nekoliko djevojčica u spavaonici uspravno sjedilo u krevetima trljajući oči.

»Legnite!«Pale su kao pokošene. Marthu je obuzela neugodna vrućina

koju je osjećala uvijek kada bi situacija izmicala kontroli. Pola spa-vaonice već je bilo budno. Jedno je dijete nestalo. Drugo je stajalo u hodniku. Što se pobogu događa? I gdje je Trenknerica? Nagnula se prema djevojčici.

»To ću razjasniti«, šapnula je. »Sve je u skladu s propisima.«Djevojčica je bijesno odmahivala glavom. »Hoću svojoj mami.«»A gdje je ona?«

»Kod Lenjina.«»Gdje?«»U palači od zlata s prozorima od dragog kamenja.«»Lenjin nije imao palaču. Ne takvu.«»Ali, vidjela sam ga!«Martha je čula već previše laži da ne bi znala kako kod djece te

dobi laži uvijek sadrže i mrvicu istine. Vjerojatno joj je majka is pričala tu bajku i ostavila je na ulici ili ju bespomoćnu napustila. Takvi su se slučajevi neprestano događali. Privremeno su udomili već nekoliko djece roditelja koji su pobjegli iz DDR-a. Nisu dugo ostajala. Martha nije znala kamo su ih slali, ali su čuli da su, za razliku od maloumnih i asocijalnih, njih mogli sasvim dobro udomiti.

»Odakle dolaziš?«»Iz istočnoga Berlina.«A odakle bi. I uvijek iznova more kao put kojim se bježalo pre ma

onome što je tim ljudima značilo slobodu. Obala nije bila udaljena ni deset minuta hoda. Vjerojatno su pokupili djevojčicu našavši ju kako luta dok joj je majka bježala. Nakon što je napokon našla prihvatljivo objašnjenje za ovo narušavanje noćnoga mira, ponovno se sjetila radija i kako bi malo prije ponoći možda mogla još jednom okušati sreću.

»Vrati mi moga majmunčića.«»Neću.«»Hoću natrag svoga majmunčića!«Martha je upravo hvatala zraka kako bi djetetu nedvosmisleno

objasnila da je prošlo vrijeme posebnih želja. U tom trenutku ugledala je kako su se djetetove oči razrogačile od užasa, a iza sebe začula je tih glas koji nije bio neugodan.

»Dobra večer, Judith.«Na hodniku se upalilo svjetlo. Okrenula se pretrnuvši od straha.

Dijete se sakrilo iza nje čvrsto joj se držeći za skute. Bio je u srednjim četrdesetima i srednje visine. Imao je okruglo,

svijetlo lice sjevernoga Nijemca, no koža mu je za ovo doba godine bila neobično blijeda i prekrivena pjegama. Kada je prema djetetu pr užio ruku, ustuknulo je u još većem strahu.

Svjedok pokojnih_final meki.indd 7 30/10/2015 13:00

Page 8: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

8

»Tko se vi?«Iza njega se ukazala suhonjava, visoka pojava. Trenknerica.»Sve je u skladu s propisima.«Zamjenica ravnateljice doma pružila je djevojčici pidžamu koja

nije izgledala ni novo ni izglačano nego prilično zgužvano.»Obuci ju.«Martha je iza leđa osjetila kako je dijete odmahnulo glavom.»Obuci to!«»Neću!«Trenknerica je trgnula glavu uvis. U tri koraka stvorila se na

otvo renim vratima spavaonice. Ušla je, osvrnula se po sobi pa izlazeći pažljivo za sobom zatvorila vrata. Martha je duboko udahnula.

»Gospođo Trenkner, ovo dijete...«»Judith. Da.« Preko suhonjavoga, duguljastog lica te žene prele-

tio je jedva primjetan smiješak. »Ne smiješ noću šetati hodnikom. Znaš što se događa djeci koja to čine? Odnese ih Crni čovjek.«

Djevojčica se još čvršće privila uz Marthu.»Oprostite, ali ovo nije Judith, gospođo Trenkner.«Zamjenica ravnateljice doma i neznanac pogledali su se.»Pođite s nama u ured. A ti«, Trenknerica je pogledom ošinula

dijete, »ti smjesta u krpe. Ako te još jednom zateknem na hodniku, letiš u podrum. Zauvijek.«

Ponovno je djevojčici pružila pidžamu. Kada su prošle tri sekun-de, a djevojčica se još uvijek nije pomaknula, žena baci pidžamu na pod. Potom se okrene i demonstrativno pođe naprijed, niza stube, kroz ulazni hol prema uredu ravnateljice doma.

Trenkner, zamjenica ravnateljice, sjela je za stari pisaći stol tako rutinirano kao da je tu oduvijek sjedila. Malena stolna svjetiljka bacala je raspršeno žućkasto svjetlo. Ispred nje ležao je tanak spis koji je privukla i otvorila.

»Sjednite.«Nije bilo jasno na koga se to odnosilo jer je u sobi bila samo još

jedna stolica. Neznanac je kimnuo prema Marthi. Odjednom je

postala svjesna da na sebi ima ružičastu kućnu trenirku i da prije spavanja nije skinula šminku niti se počešljala. Plišanoga majmunčića stiskala je uza se jednako čvrsto kao maloprije djevojčicu.

»Judith Kepler, rođena 22. rujna 1979.«, počela je Trenknerica svojim bešćutnim, ledenim glasom. »Zahtjev škole i trgovine za ‘racionalnim’ smještajem djeteta u sređenim prilikama. Organi skrbi o mladima zatekli su zapušten stan, djetetova odjeća bila je neuredna i prljava. Majka je pohađala školu za djecu s posebnim potrebama, poslije je bila zaposlena u trgovini na preuzimanju boca s kaucijom. Opisana kao slaboumna i ovisna o alkoholu. O nadležnim tijelima škole i društva izražavala se negativno, zlonamjerno i destruktivno. Za prvo vrijeme određen je domski odgoj u trajanju od dvije godine.«

Podignula je pogled. Pogled joj je pao na Marthu koja je to isto izlaganje već slušala prije nekoliko tjedana. Razgovor o trenutačnom stanju, u ovoj sobi. Ravnateljica doma na mjestu na kojemu je sada sjedila Trenknerica. Odgojiteljice poredane ispred stola jedna do druge. Razmišljale su koji bi dom bio najbolji za Judith. Naposljetku se sve svelo na to u kojem domu još ima mjesta. Martha bi se tada rado odrekla toga djeteta. Iz izvješća predsjednika odbora za skrb o mladima moglo se naslutiti da tu nije riječ samo o djetetu proble-matična ponašanja nego mnogo više. U praksi je to značilo: oštar pristup, a u skupini nemir. Nije se mogla osloboditi osjećaja da ju je Trenknerica uzela na pik. Naposljetku je ipak Trenknerica a ne ravnateljica doma odlučila da će Kepler, Judith dobiti broj III/052 – treća zgrada, dijete 51, odgovorna odgojiteljica: Martha Jonas.

»Ona djevojčica gore...«, započela je Martha, no muškarac ju je prekinuo.

»Ona djevojčica gore već je nekoliko puta bježala. Bila je pod vašim nadzorom. Kako možete objasniti da smo Judith zatekli usred noći u Mukranu?«

»Judith?«Judith je bila robusno dijete smeđe kose i prćasta nosa. Imala je

problema s govorom, često je mucala, djelovala je odsutno te duševno i tjelesno zaostalo. Ali je u šest tjedana, koliko je ovdje provela, iz -nenađujuće napredovala. Prehrambene navike i ponašanje za stolom

Svjedok pokojnih_final meki.indd 8 30/10/2015 13:00

Page 9: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

9

»Tko se vi?«Iza njega se ukazala suhonjava, visoka pojava. Trenknerica.»Sve je u skladu s propisima.«Zamjenica ravnateljice doma pružila je djevojčici pidžamu koja

nije izgledala ni novo ni izglačano nego prilično zgužvano.»Obuci ju.«Martha je iza leđa osjetila kako je dijete odmahnulo glavom.»Obuci to!«»Neću!«Trenknerica je trgnula glavu uvis. U tri koraka stvorila se na

otvo renim vratima spavaonice. Ušla je, osvrnula se po sobi pa izlazeći pažljivo za sobom zatvorila vrata. Martha je duboko udahnula.

»Gospođo Trenkner, ovo dijete...«»Judith. Da.« Preko suhonjavoga, duguljastog lica te žene prele-

tio je jedva primjetan smiješak. »Ne smiješ noću šetati hodnikom. Znaš što se događa djeci koja to čine? Odnese ih Crni čovjek.«

Djevojčica se još čvršće privila uz Marthu.»Oprostite, ali ovo nije Judith, gospođo Trenkner.«Zamjenica ravnateljice doma i neznanac pogledali su se.»Pođite s nama u ured. A ti«, Trenknerica je pogledom ošinula

dijete, »ti smjesta u krpe. Ako te još jednom zateknem na hodniku, letiš u podrum. Zauvijek.«

Ponovno je djevojčici pružila pidžamu. Kada su prošle tri sekun-de, a djevojčica se još uvijek nije pomaknula, žena baci pidžamu na pod. Potom se okrene i demonstrativno pođe naprijed, niza stube, kroz ulazni hol prema uredu ravnateljice doma.

Trenkner, zamjenica ravnateljice, sjela je za stari pisaći stol tako rutinirano kao da je tu oduvijek sjedila. Malena stolna svjetiljka bacala je raspršeno žućkasto svjetlo. Ispred nje ležao je tanak spis koji je privukla i otvorila.

»Sjednite.«Nije bilo jasno na koga se to odnosilo jer je u sobi bila samo još

jedna stolica. Neznanac je kimnuo prema Marthi. Odjednom je

postala svjesna da na sebi ima ružičastu kućnu trenirku i da prije spavanja nije skinula šminku niti se počešljala. Plišanoga majmunčića stiskala je uza se jednako čvrsto kao maloprije djevojčicu.

»Judith Kepler, rođena 22. rujna 1979.«, počela je Trenknerica svojim bešćutnim, ledenim glasom. »Zahtjev škole i trgovine za ‘racionalnim’ smještajem djeteta u sređenim prilikama. Organi skrbi o mladima zatekli su zapušten stan, djetetova odjeća bila je neuredna i prljava. Majka je pohađala školu za djecu s posebnim potrebama, poslije je bila zaposlena u trgovini na preuzimanju boca s kaucijom. Opisana kao slaboumna i ovisna o alkoholu. O nadležnim tijelima škole i društva izražavala se negativno, zlonamjerno i destruktivno. Za prvo vrijeme određen je domski odgoj u trajanju od dvije godine.«

Podignula je pogled. Pogled joj je pao na Marthu koja je to isto izlaganje već slušala prije nekoliko tjedana. Razgovor o trenutačnom stanju, u ovoj sobi. Ravnateljica doma na mjestu na kojemu je sada sjedila Trenknerica. Odgojiteljice poredane ispred stola jedna do druge. Razmišljale su koji bi dom bio najbolji za Judith. Naposljetku se sve svelo na to u kojem domu još ima mjesta. Martha bi se tada rado odrekla toga djeteta. Iz izvješća predsjednika odbora za skrb o mladima moglo se naslutiti da tu nije riječ samo o djetetu proble-matična ponašanja nego mnogo više. U praksi je to značilo: oštar pristup, a u skupini nemir. Nije se mogla osloboditi osjećaja da ju je Trenknerica uzela na pik. Naposljetku je ipak Trenknerica a ne ravnateljica doma odlučila da će Kepler, Judith dobiti broj III/052 – treća zgrada, dijete 51, odgovorna odgojiteljica: Martha Jonas.

»Ona djevojčica gore...«, započela je Martha, no muškarac ju je prekinuo.

»Ona djevojčica gore već je nekoliko puta bježala. Bila je pod vašim nadzorom. Kako možete objasniti da smo Judith zatekli usred noći u Mukranu?«

»Judith?«Judith je bila robusno dijete smeđe kose i prćasta nosa. Imala je

problema s govorom, često je mucala, djelovala je odsutno te duševno i tjelesno zaostalo. Ali je u šest tjedana, koliko je ovdje provela, iz -nenađujuće napredovala. Prehrambene navike i ponašanje za stolom

Svjedok pokojnih_final meki.indd 9 30/10/2015 13:00

Page 10: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

10

vidno su se poboljšali. Zahvaljujući najstrožem nadzoru osobna je higijena u međuvremenu dosegnula prosječnu razinu. Nepropisno ophođenje Trenknerica joj je izbila iz glave svojim specijalnim »lje-kovitim pićem«: otopinom sapuna. Istini za volju, to nisu bila načela reformske pedagogije o kojima je Martha nekoć sanjala, ali u život djece donosila su stegu i red. Nakon vrlo kratke faze privikavanja Judith se bez poteškoća uklopila u dječji kolektiv. Područje doma napuštala je isključivo u skupini i pod nadzorom. Još nikada nije pobjegla. Judith je bila dijete koje se pokoravalo. Nije bila dijete koje se buni kao ona djevojčica gore u spavaonici.

Muškarac je nehajno sjeo na rub stola. Martha se začudila da Trenknerica to dopušta. Djelovao je smireno i opušteno. Odavalo ga je samo lagano njihanje vrška cipele.

»Gdje ste bili večeras u 22 sata?«»U svojoj sobi. Prije toga bila sam u obilasku i provjerila jesu

li svi u krevetima i spavaju li.«»Kada je po rasporedu trebao biti idući obilazak?«Šutjela je.»Imate li problema sa sluhom? Idući obilazak?«»U 23 sata«, rekla je tiho. Ponovno je osjetila kako joj se ti -

jelom razliježe vrućina.»Jeste li u skladu s propisima u 23 sata otišli u obilazak?«To je bilo retoričko pitanje. Odgovor mu je bio poznat. Lagano

je odmahnula glavom.»A gdje ste bili umjesto toga?«Trenknerica se zavalila u stolici prekriživši ruke na prsima. Na

tom ostarjelom licu stisnutih usnica nije bilo ni tračka suosjećanja. »U... svojoj sobi.«Muškarac se pogledao s ravnateljicom doma. Martha je osjetila

knedlu u grlu. Oni znaju za ono.»U svojoj ste sobi svake nedjelje navečer između 22 sata i po -

noći. Što radite ondje?«»Čitam.«»I?«

»I perem rublje. Osjetljivo rublje.«»I?«Martha je pogledala vrhove svojih papuča. »Slušam radio.«»Koju stanicu?«»DT 64. Glas DDR-a. A ljeti slušam Ljetni program.«»Pogledajte ovo.«Posegnuo je rukom u džep sakoa i pružio joj otvorenu i kvartal-

nim pečatima ispunjenu iskaznicu na kožnom remenu. Na trenutak joj se zavrtjelo u glavi kao da će propasti.

Spremio je iskaznicu u džep. »Dakle, još jednom. Koje stanice?«»DT 64«, prošaptala je Martha.Mogla je osjetiti što taj muškarac misli o tvrdnji da ova debeljuš-

kasta i ne više tako mlada žena ispred njega sluša upravo omladinski program državnoga radija. To je zvučalo toliko nevjerojatno da je odmah dodala i iduću, jednako prozirnu laž.

»I Glas DDR-a.« To pogotovo nitko nije dobrovoljno slušao.»Molim vas. Za to ste mirne duše mogli koristiti domske pri -

jam nike.«Na prozorskoj klupici stajala je jedna od tih drvenih kutija s

pet tipki za biranje stanica i crticama na ljestvici kako nitko ne bi za bunom ulovio pogrešnu stanicu. Muškarac je pogledao prema Trenknerici koja se za pisaćim stolom ukipila kao kameni spomenik neumoljivosti. Honecker je u polumraku visio na zidu i promatrao ju. Uvijek i posvuda. Martha je osjetila kako joj krv šumi u ušima a na čelu izbijaju grašci znoja. Trenknerica se lagano nakašljala.

»Nije mi posve jasna vaša mentalna struktura. U posljednje vrijeme imam osjećaj da se nešto događa s vašom pedagoškom i političkom svijesti o odgovornosti.«

Sve znaju.»Osobito nedjeljom navečer zanemarujete svoje dužnosti.«A bila sam tako oprezna. Nitko nije ništa primijetio. Išla sam u

obilaske i samo bih jedan pomaknula malo unaprijed, a drugi malo unatrag.

Svjedok pokojnih_final meki.indd 10 30/10/2015 13:00

Page 11: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

11

vidno su se poboljšali. Zahvaljujući najstrožem nadzoru osobna je higijena u međuvremenu dosegnula prosječnu razinu. Nepropisno ophođenje Trenknerica joj je izbila iz glave svojim specijalnim »lje-kovitim pićem«: otopinom sapuna. Istini za volju, to nisu bila načela reformske pedagogije o kojima je Martha nekoć sanjala, ali u život djece donosila su stegu i red. Nakon vrlo kratke faze privikavanja Judith se bez poteškoća uklopila u dječji kolektiv. Područje doma napuštala je isključivo u skupini i pod nadzorom. Još nikada nije pobjegla. Judith je bila dijete koje se pokoravalo. Nije bila dijete koje se buni kao ona djevojčica gore u spavaonici.

Muškarac je nehajno sjeo na rub stola. Martha se začudila da Trenknerica to dopušta. Djelovao je smireno i opušteno. Odavalo ga je samo lagano njihanje vrška cipele.

»Gdje ste bili večeras u 22 sata?«»U svojoj sobi. Prije toga bila sam u obilasku i provjerila jesu

li svi u krevetima i spavaju li.«»Kada je po rasporedu trebao biti idući obilazak?«Šutjela je.»Imate li problema sa sluhom? Idući obilazak?«»U 23 sata«, rekla je tiho. Ponovno je osjetila kako joj se ti -

jelom razliježe vrućina.»Jeste li u skladu s propisima u 23 sata otišli u obilazak?«To je bilo retoričko pitanje. Odgovor mu je bio poznat. Lagano

je odmahnula glavom.»A gdje ste bili umjesto toga?«Trenknerica se zavalila u stolici prekriživši ruke na prsima. Na

tom ostarjelom licu stisnutih usnica nije bilo ni tračka suosjećanja. »U... svojoj sobi.«Muškarac se pogledao s ravnateljicom doma. Martha je osjetila

knedlu u grlu. Oni znaju za ono.»U svojoj ste sobi svake nedjelje navečer između 22 sata i po -

noći. Što radite ondje?«»Čitam.«»I?«

»I perem rublje. Osjetljivo rublje.«»I?«Martha je pogledala vrhove svojih papuča. »Slušam radio.«»Koju stanicu?«»DT 64. Glas DDR-a. A ljeti slušam Ljetni program.«»Pogledajte ovo.«Posegnuo je rukom u džep sakoa i pružio joj otvorenu i kvartal-

nim pečatima ispunjenu iskaznicu na kožnom remenu. Na trenutak joj se zavrtjelo u glavi kao da će propasti.

Spremio je iskaznicu u džep. »Dakle, još jednom. Koje stanice?«»DT 64«, prošaptala je Martha.Mogla je osjetiti što taj muškarac misli o tvrdnji da ova debeljuš-

kasta i ne više tako mlada žena ispred njega sluša upravo omladinski program državnoga radija. To je zvučalo toliko nevjerojatno da je odmah dodala i iduću, jednako prozirnu laž.

»I Glas DDR-a.« To pogotovo nitko nije dobrovoljno slušao.»Molim vas. Za to ste mirne duše mogli koristiti domske pri -

jam nike.«Na prozorskoj klupici stajala je jedna od tih drvenih kutija s

pet tipki za biranje stanica i crticama na ljestvici kako nitko ne bi za bunom ulovio pogrešnu stanicu. Muškarac je pogledao prema Trenknerici koja se za pisaćim stolom ukipila kao kameni spomenik neumoljivosti. Honecker je u polumraku visio na zidu i promatrao ju. Uvijek i posvuda. Martha je osjetila kako joj krv šumi u ušima a na čelu izbijaju grašci znoja. Trenknerica se lagano nakašljala.

»Nije mi posve jasna vaša mentalna struktura. U posljednje vrijeme imam osjećaj da se nešto događa s vašom pedagoškom i političkom svijesti o odgovornosti.«

Sve znaju.»Osobito nedjeljom navečer zanemarujete svoje dužnosti.«A bila sam tako oprezna. Nitko nije ništa primijetio. Išla sam u

obilaske i samo bih jedan pomaknula malo unaprijed, a drugi malo unatrag.

Svjedok pokojnih_final meki.indd 11 30/10/2015 13:00

Page 12: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

12

»Gospođo Jonas«, rekao je muškarac. »Pitam vas sada posljednji put: Koju ste stanicu danas slušali?«

»Radio... Radio Luksemburg, London«, promucala je Martha.Muškarac je podignuo obrve.»I vremensku prognozu.«Znojnim dlanovima gužvala je majmunčića. Krzno mu je bilo

meko, a trbuh zategnut i tvrd. Posve drugačije nego kod timija koji su se habali i postupno gubili oblik. Sada, kada je sve gotovo, odjednom je osjetila koliko takva stvar mora značiti djetetu. Zar nije i sama nekoć imala lutku? Ne tako lijepu kao ovaj majmunčić, za takvo što netom poslije rata nije bilo novaca, a imali su i drugih briga. Lutku, plavokosu lutku krupnih plavih očiju. Pomalo je sličila na Christel, ne, na Judith...

»Vremensku prognozu«, ponovio je muškarac. »Gospođo Jonas.«»Nisam to htjela!«Martha je zdvojno podignula pogled. Na oči su joj navrle su ze.

»Nekako sam na to naletjela! Čovjek ne misli ništa loše, a odjednom... ne mogu ja tu ništa...«

Što će sada biti? Radni logor? Hoće li ju saslušavati? Batinama iznuđivati priznanja? Da se barem nikada nije u to upustila. Prokli-njala je dan kada je prvi put...

»Evo, ja ću vam reći što radite. Kao odgojiteljica u dječjem domu potajno ste nabavili snažan prijamnik kako biste slušali britansku hit-paradu, pretpostavljam.«

Martha nije bila sigurna je li ovo san.»Je li tako?«»Jest.«»I ja ju ponekad slušam.«Očima mutnim od suza zurila je u čovjeka koji je, zadovoljno se

smješkajući, iz džepa sakoa izvadio kutiju Casina i zapalio cigaretu. Pritom je pogledao na ručni sat kao da se upravo te sekunde sjetio ne kog dogovora.

»Ovoga je tjedna na prvome mjestu ona Sindi Lauper. Draže su mi stare stvari. A vama?«

Martha nije znala je li to loš vic.»Pa...«, morala se nakašljati, grlo joj je bilo suho kao barut,

»Bee Gees.«»Bičis«, ponovio je muškarac. Imena je izgovarao kao netko

tko ih nije često spominjao. »Čovjek jednostavno smetne s uma da bi trebao biti uzor. Shvaćam.«

Martha je vrlo lagano kimnula glavom. Ništa nije shvaćala. Što njih dvoje zapravo hoće? Trenknerica je muškarcu dodala pepeljaru ne skidajući pogleda s optužene.

»No, vama su povjerili djecu kako bi ste u korijenu zatrli simptome pogrešnoga socijalističkog razvoja. Ili su možda u ovome domu dopušteni zapadnjački programi? Jesu li to neke sasvim nove metode?«

»Naravno da nisu«, prosiktala je Trenknerica.»A onda ovo.«S beskrajnim žaljenjem vrtio je glavom. Osjećajući nesigurnost,

Martha je još dublje zarila prste u meki pliš. Promatrala je kako je otresao cigaretu pa bacio pogled na domski spis koji je još uvijek otvoren stajao ispred Trenknerice. Zamišljeno je u ruku uzeo uputni-cu za smještaj u dom.

»Judith Kepler. To je ta naša mala bjegunica, zar ne?«Pružio joj je list. Na arku papira bila je zalijepljena Christelina

fotografija. Zacijelo je primijetio njezino zaprepaštenje jer mu je na uskim, blijedim usnama zatitrao osmijeh.

»Nije došlo do zamjene? Dobro pogledajte!«Martha ga je poslušala. Fotografija je po objema uzdužnim

stranama bila perforirana. U lijevome donjem kutu primijetila je djelomičan otisak pečata. Fotografija je bez sumnje skinuta s neke iskaznice.

»Judith Kepler«, pročitala je. »Bachova ulica 17, Saßnitz...«Muškarac je ponovno odložio list. Pepeo s vrha cigarete pao je na

stol. Trenknerica se nagnula i preko ruba stola energično otpuhnu la pepeo.

Što se ovdje događa?

Svjedok pokojnih_final meki.indd 12 30/10/2015 13:00

Page 13: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

13

»Gospođo Jonas«, rekao je muškarac. »Pitam vas sada posljednji put: Koju ste stanicu danas slušali?«

»Radio... Radio Luksemburg, London«, promucala je Martha.Muškarac je podignuo obrve.»I vremensku prognozu.«Znojnim dlanovima gužvala je majmunčića. Krzno mu je bilo

meko, a trbuh zategnut i tvrd. Posve drugačije nego kod timija koji su se habali i postupno gubili oblik. Sada, kada je sve gotovo, odjednom je osjetila koliko takva stvar mora značiti djetetu. Zar nije i sama nekoć imala lutku? Ne tako lijepu kao ovaj majmunčić, za takvo što netom poslije rata nije bilo novaca, a imali su i drugih briga. Lutku, plavokosu lutku krupnih plavih očiju. Pomalo je sličila na Christel, ne, na Judith...

»Vremensku prognozu«, ponovio je muškarac. »Gospođo Jonas.«»Nisam to htjela!«Martha je zdvojno podignula pogled. Na oči su joj navrle su ze.

»Nekako sam na to naletjela! Čovjek ne misli ništa loše, a odjednom... ne mogu ja tu ništa...«

Što će sada biti? Radni logor? Hoće li ju saslušavati? Batinama iznuđivati priznanja? Da se barem nikada nije u to upustila. Prokli-njala je dan kada je prvi put...

»Evo, ja ću vam reći što radite. Kao odgojiteljica u dječjem domu potajno ste nabavili snažan prijamnik kako biste slušali britansku hit-paradu, pretpostavljam.«

Martha nije bila sigurna je li ovo san.»Je li tako?«»Jest.«»I ja ju ponekad slušam.«Očima mutnim od suza zurila je u čovjeka koji je, zadovoljno se

smješkajući, iz džepa sakoa izvadio kutiju Casina i zapalio cigaretu. Pritom je pogledao na ručni sat kao da se upravo te sekunde sjetio ne kog dogovora.

»Ovoga je tjedna na prvome mjestu ona Sindi Lauper. Draže su mi stare stvari. A vama?«

Martha nije znala je li to loš vic.»Pa...«, morala se nakašljati, grlo joj je bilo suho kao barut,

»Bee Gees.«»Bičis«, ponovio je muškarac. Imena je izgovarao kao netko

tko ih nije često spominjao. »Čovjek jednostavno smetne s uma da bi trebao biti uzor. Shvaćam.«

Martha je vrlo lagano kimnula glavom. Ništa nije shvaćala. Što njih dvoje zapravo hoće? Trenknerica je muškarcu dodala pepeljaru ne skidajući pogleda s optužene.

»No, vama su povjerili djecu kako bi ste u korijenu zatrli simptome pogrešnoga socijalističkog razvoja. Ili su možda u ovome domu dopušteni zapadnjački programi? Jesu li to neke sasvim nove metode?«

»Naravno da nisu«, prosiktala je Trenknerica.»A onda ovo.«S beskrajnim žaljenjem vrtio je glavom. Osjećajući nesigurnost,

Martha je još dublje zarila prste u meki pliš. Promatrala je kako je otresao cigaretu pa bacio pogled na domski spis koji je još uvijek otvoren stajao ispred Trenknerice. Zamišljeno je u ruku uzeo uputni-cu za smještaj u dom.

»Judith Kepler. To je ta naša mala bjegunica, zar ne?«Pružio joj je list. Na arku papira bila je zalijepljena Christelina

fotografija. Zacijelo je primijetio njezino zaprepaštenje jer mu je na uskim, blijedim usnama zatitrao osmijeh.

»Nije došlo do zamjene? Dobro pogledajte!«Martha ga je poslušala. Fotografija je po objema uzdužnim

stranama bila perforirana. U lijevome donjem kutu primijetila je djelomičan otisak pečata. Fotografija je bez sumnje skinuta s neke iskaznice.

»Judith Kepler«, pročitala je. »Bachova ulica 17, Saßnitz...«Muškarac je ponovno odložio list. Pepeo s vrha cigarete pao je na

stol. Trenknerica se nagnula i preko ruba stola energično otpuhnu la pepeo.

Što se ovdje događa?

Svjedok pokojnih_final meki.indd 13 30/10/2015 13:00

Page 14: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

14

Muškarac je duboko udahnuo dim cigarete a potom zamišljeno promatrao dim koji je otpuhnuo.

»Što ćemo sada s vama?«Što će sada sa mnom?Trenknerica se ponovno uključila. »U interesu svih bila bih za

to da ovo što prije zaboravimo.«Zatim se osmjehnula. Bio je to smiješak od kojega su Marthi po

leđima sipili ledeni trnci. Toliko ga je puta već vidjela na tom licu.»Što vam je to?«Martha je pogledala u svoje krilo. Polako, gotovo oklijevajući,

ruke su oslobodile plišanu životinjicu.»Mončiči.«Muškarac je ispružio ruku. Bespogovorno mu je pružila igračku.»Zapadnjački radio, zapadnjačka igračka... što sve ovdje još

nije krenulo naopako?«Trenknerica je na trenutak izgubila kontrolu. Smiješak je išče-

znuo, a obuzeo ju je takav bijes da se jedva svladavala.»To će naravno imati posljedice.«»To nije moje!« Martha se gotovo zagrcnula od uzbuđenja. »To

pripada...«Oboje su je pogledali. Muškarac se lagano nagnuo prema njoj

da bi ju bolje razumio. Martha je iznenada na opšavu njegova kaputa primijetila tamnu mrlju. Pogled joj je skliznuo na njegove cipele, bile su prašnjave i prljave.

»Da?«, upitao je tiho.Zabacio je kaput, mrlja je nestala u naboru. Martha bi se mogla

zakleti da je vidjela krv. Refleksno je pogledala prema Trenknerici, no ona je tako stisnula oči da su se vidjeli još samo uski prorezi. Je li i ona primijetila mrlju? Je li i njoj upalo u oči da je Martha upravo otkrila tu mrlju? Zamjenica ravnateljice prostrijelila ju je pogledom. Odjednom je shvatila da je to trenutak u kojemu mora odlučiti. Postupila je kao i uvijek kada se morala odlučiti između zahtjeva i lojalnosti. Između Pestalozzija i Semiliviča. Između odnosa i odgoja.

»Judith«, dovršila je rečenicu.

Muškarac je podignuo u zrak majmunčića i zainteresirano ga promatrao. »Našoj bjegunici? Ovo je zaista neobičan primjerak.«

Martha je kimnula. Pogledao se s Trenknericom. Čini li joj se ili je doista ugasio cigaretu mnogo živčanije nego što ju je zapalio? Ustao je.

»Imate pravo, kasno je, čekaju me. Gospođo Jonas, mi nismo neljudi. Naprotiv. Život vam možemo učiniti ugodnim ili neugodnim. Što bi vam bilo draže?«

»Ugodnim«, odgovorila je Martha malo oklijevajući.»Onda se suglasimo da ćete ubuduće bolje paziti na Judith.

Djetetu je potrebna posebna pažnja. Čini se da je zbunjeno.«»Zbunjeno«, ponovila je Martha i kimnula.»Za sada ne smije napuštati dom. Treba ju držati podalje drugih

dok se ne smiri uzrujanost zbog njezina izleta.« Pogledao je Trenk-nericu. Napućila je usne i uzvratila mu pogled ne trepnuvši. Zatim se ponovno obratio Marthi. »Država vam je s punim povjerenjem to dijete dala u ruke. Nemojte ju razočarati.«

Martha je kimnula. U krilu je još uvijek osjećala toplinu, on dje gdje je do tada pritiskala plišanu životinjicu, i odjednom je stala drhtati.

»Tada ni država neće vas razočarati. Dat će vam priliku da popravite stvari. Mislim da će vam se svidjeti novi radio. I nekoliko ploča. Imate li gramofon?«

Martha je odmahnula glavom.»Onda ćemo vam ga dati. I nešto od onih Bičisa. Idući tjedan

uzmite dan odmora i podignite sve kod nas u Schwerinu. Na Dem-mlerovu trgu.«

»Hvala lijepa«, rekla je tiho. »Komu da se javim?«»Potražite Huberta Stanza.«Kimnuo je glavom i otišao. Martha je čula njegove korake na

hodniku. Prvo su bili usporeni, a onda, kada je valjda mislio da ga više ne čuju, koraci su postali brži, gotovo užurbani. Nesigurno je ustala. Trenknerica je uzela arak s uputnicom, uložila ga u spis i zaklopila.

»Donesite svoj stari radio u skladište. Trebate li još nešto?«

Svjedok pokojnih_final meki.indd 14 30/10/2015 13:00

Page 15: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

15

Muškarac je duboko udahnuo dim cigarete a potom zamišljeno promatrao dim koji je otpuhnuo.

»Što ćemo sada s vama?«Što će sada sa mnom?Trenknerica se ponovno uključila. »U interesu svih bila bih za

to da ovo što prije zaboravimo.«Zatim se osmjehnula. Bio je to smiješak od kojega su Marthi po

leđima sipili ledeni trnci. Toliko ga je puta već vidjela na tom licu.»Što vam je to?«Martha je pogledala u svoje krilo. Polako, gotovo oklijevajući,

ruke su oslobodile plišanu životinjicu.»Mončiči.«Muškarac je ispružio ruku. Bespogovorno mu je pružila igračku.»Zapadnjački radio, zapadnjačka igračka... što sve ovdje još

nije krenulo naopako?«Trenknerica je na trenutak izgubila kontrolu. Smiješak je išče-

znuo, a obuzeo ju je takav bijes da se jedva svladavala.»To će naravno imati posljedice.«»To nije moje!« Martha se gotovo zagrcnula od uzbuđenja. »To

pripada...«Oboje su je pogledali. Muškarac se lagano nagnuo prema njoj

da bi ju bolje razumio. Martha je iznenada na opšavu njegova kaputa primijetila tamnu mrlju. Pogled joj je skliznuo na njegove cipele, bile su prašnjave i prljave.

»Da?«, upitao je tiho.Zabacio je kaput, mrlja je nestala u naboru. Martha bi se mogla

zakleti da je vidjela krv. Refleksno je pogledala prema Trenknerici, no ona je tako stisnula oči da su se vidjeli još samo uski prorezi. Je li i ona primijetila mrlju? Je li i njoj upalo u oči da je Martha upravo otkrila tu mrlju? Zamjenica ravnateljice prostrijelila ju je pogledom. Odjednom je shvatila da je to trenutak u kojemu mora odlučiti. Postupila je kao i uvijek kada se morala odlučiti između zahtjeva i lojalnosti. Između Pestalozzija i Semiliviča. Između odnosa i odgoja.

»Judith«, dovršila je rečenicu.

Muškarac je podignuo u zrak majmunčića i zainteresirano ga promatrao. »Našoj bjegunici? Ovo je zaista neobičan primjerak.«

Martha je kimnula. Pogledao se s Trenknericom. Čini li joj se ili je doista ugasio cigaretu mnogo živčanije nego što ju je zapalio? Ustao je.

»Imate pravo, kasno je, čekaju me. Gospođo Jonas, mi nismo neljudi. Naprotiv. Život vam možemo učiniti ugodnim ili neugodnim. Što bi vam bilo draže?«

»Ugodnim«, odgovorila je Martha malo oklijevajući.»Onda se suglasimo da ćete ubuduće bolje paziti na Judith.

Djetetu je potrebna posebna pažnja. Čini se da je zbunjeno.«»Zbunjeno«, ponovila je Martha i kimnula.»Za sada ne smije napuštati dom. Treba ju držati podalje drugih

dok se ne smiri uzrujanost zbog njezina izleta.« Pogledao je Trenk-nericu. Napućila je usne i uzvratila mu pogled ne trepnuvši. Zatim se ponovno obratio Marthi. »Država vam je s punim povjerenjem to dijete dala u ruke. Nemojte ju razočarati.«

Martha je kimnula. U krilu je još uvijek osjećala toplinu, on dje gdje je do tada pritiskala plišanu životinjicu, i odjednom je stala drhtati.

»Tada ni država neće vas razočarati. Dat će vam priliku da popravite stvari. Mislim da će vam se svidjeti novi radio. I nekoliko ploča. Imate li gramofon?«

Martha je odmahnula glavom.»Onda ćemo vam ga dati. I nešto od onih Bičisa. Idući tjedan

uzmite dan odmora i podignite sve kod nas u Schwerinu. Na Dem-mlerovu trgu.«

»Hvala lijepa«, rekla je tiho. »Komu da se javim?«»Potražite Huberta Stanza.«Kimnuo je glavom i otišao. Martha je čula njegove korake na

hodniku. Prvo su bili usporeni, a onda, kada je valjda mislio da ga više ne čuju, koraci su postali brži, gotovo užurbani. Nesigurno je ustala. Trenknerica je uzela arak s uputnicom, uložila ga u spis i zaklopila.

»Donesite svoj stari radio u skladište. Trebate li još nešto?«

Svjedok pokojnih_final meki.indd 15 30/10/2015 13:00

Page 16: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

16

Martha nije znala je li to znak da može ići pa je odmahnula glavom. Trenknerica je otvorila ladicu i spremila spis. Zatim je uzela svoj ogromni svežanj ključeva i jednim pokretom ruke pronašla odgovarajući ključ.

»Čuli ste što je rekao gospodin Stanz.«»Da.«»Nadam se da ste i razumjeli.«

Martha je zastala u podnožju stubišta. Vani ispred vrata Wartburg se pokrenuo i tiho odlazio. Srce joj je teško tuklo bubnjajući kao kovački čekić. Drhtavom rukom potražila je prekidač za svjetlo i pritisnula ga. Škljocnuo je tako glasno kao da je puknuo pištolj.

Još jednom si se izvukla.Schwerin. Demmlerov trg. Sjedište XV. odjela Ministarstva

dr žavne sigurnosti i njegova ozloglašenog zatvora. Hubert Stanz. Polako se penjala stubištem pazeći da joj bude dovoljno ono malo zraka u plućima. Ispred vrata spavaonice IV. zastala je. Zatim je polako pritisnula kvaku.

Tiho disanje i dahtanje, ništa drugo nije se čulo. Kako ne bi nepotrebno stvarala buku, oprezno tapkajući u mraku, provlačila se između redova. Oči su joj se prvo morale priviknuti na tamu. Uzak snop svjetlosti osvjetljavao je spavaonicu taman toliko da je mogla vidjeti obrise kreveta i na zidu prepoznati dva velika tamna četverokuta. Zaustavila se ispred broja 052. Djevojčica je ležala na leđima i zurila u strop.

Dvjesto dvadeset i tri djeteta. Dolazili su i odlazili. Neki su se vra ćali svojim roditeljima, no mahom su tek mijenjali zgradu, dobnu skupinu, školu, odlazili u druge domove da bi u nekom trenutku odseli-li, a tragovi su im se zatirali i ispirali kao boja s prastarih školskih fotografija, kopnili u sjećanju, postajali bljeđi i prozirniji, razlijevali se i utjecali u rijeku zaborava koja je sve odnosila – imena, brojeve, lica i naposljetku nadu u nešto bolje što su nekoć htjeli izgraditi, u vrijeme kada su svi bili mladi i puni pouzdanja da su na pravoj stra ni u pravoj zemlji.

»Judith?«

Dijete je plakalo otvorenih očiju. Nije treptala i nije otirala su ze. Samo su tekle iz kutova očiju preko sljepoočnica i nestajale u kosi. Nije pogledala Marthu.

»Gdje je moj majmunčić?«»Nema ga.«Martha je sjela na rub kreveta. Uzela je timija koji je bio pao

na pod i spustila ga pored jastuka.»Hoću svojoj mami.«»Judith, tvoja mama...«»Zovem se Christel!«Martha djevojčici brže-bolje rukom poklopi usta. Sva sreća,

ostali su u međuvremenu ponovno zaspali.Luda si. Makni se odavde. Sve ćeš staviti na kocku.Ali, Martha se nije maknula. Možda zbog onog čudnog smiješ-

ka na Trenkneričinu licu, zbog tamne mrlje na kaputu, ledenoga straha i osjećaja nemoći koji joj se ondje dolje u ravnateljičinu uredu navukao na glavu kao crna kapuljača pod kojom se gotovo gušila. Ili zato što je broj 052 odjednom postao nešto drugo. Ne bi znala reći što. Bilo joj je jasno da je od ovoga časa pod nadzorom i da su ovo posljednje minute u kojima ova djevojčica još ima svoje pravo ime. Vrlo oprezno povukla je ruku, nagnula se prema naprijed i djevojčici šapnula na uho.

»Ovo je od sada naša tajna koju znamo samo ti i ja. Sada moraš biti jako dobra. Shvaćaš li? Jako, jako dobra. A ako budeš radila što ti kažemo, jednoga dana mama će doći po tebe.«

Djevojčica je napokon okrenula glavu i pogledala ju.»Hoćeš li se zakleti? Pred Bogom?«Pred kim god. Kada bi samo zaboravila. To je bilo sve što je

Marthi još moglo spasiti glavu.»Zaklet ću se. Ako budeš dobra.«»Bit ću dobra.«Djevojčica je sklopila oči. Martha joj je stavila timija pod ruku.

Zatim je ustala i pogladila ju po glavi. Polako je izašla, ugasila svjetlo

Svjedok pokojnih_final meki.indd 16 30/10/2015 13:00

Page 17: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

17

Martha nije znala je li to znak da može ići pa je odmahnula glavom. Trenknerica je otvorila ladicu i spremila spis. Zatim je uzela svoj ogromni svežanj ključeva i jednim pokretom ruke pronašla odgovarajući ključ.

»Čuli ste što je rekao gospodin Stanz.«»Da.«»Nadam se da ste i razumjeli.«

Martha je zastala u podnožju stubišta. Vani ispred vrata Wartburg se pokrenuo i tiho odlazio. Srce joj je teško tuklo bubnjajući kao kovački čekić. Drhtavom rukom potražila je prekidač za svjetlo i pritisnula ga. Škljocnuo je tako glasno kao da je puknuo pištolj.

Još jednom si se izvukla.Schwerin. Demmlerov trg. Sjedište XV. odjela Ministarstva

dr žavne sigurnosti i njegova ozloglašenog zatvora. Hubert Stanz. Polako se penjala stubištem pazeći da joj bude dovoljno ono malo zraka u plućima. Ispred vrata spavaonice IV. zastala je. Zatim je polako pritisnula kvaku.

Tiho disanje i dahtanje, ništa drugo nije se čulo. Kako ne bi nepotrebno stvarala buku, oprezno tapkajući u mraku, provlačila se između redova. Oči su joj se prvo morale priviknuti na tamu. Uzak snop svjetlosti osvjetljavao je spavaonicu taman toliko da je mogla vidjeti obrise kreveta i na zidu prepoznati dva velika tamna četverokuta. Zaustavila se ispred broja 052. Djevojčica je ležala na leđima i zurila u strop.

Dvjesto dvadeset i tri djeteta. Dolazili su i odlazili. Neki su se vra ćali svojim roditeljima, no mahom su tek mijenjali zgradu, dobnu skupinu, školu, odlazili u druge domove da bi u nekom trenutku odseli-li, a tragovi su im se zatirali i ispirali kao boja s prastarih školskih fotografija, kopnili u sjećanju, postajali bljeđi i prozirniji, razlijevali se i utjecali u rijeku zaborava koja je sve odnosila – imena, brojeve, lica i naposljetku nadu u nešto bolje što su nekoć htjeli izgraditi, u vrijeme kada su svi bili mladi i puni pouzdanja da su na pravoj stra ni u pravoj zemlji.

»Judith?«

Dijete je plakalo otvorenih očiju. Nije treptala i nije otirala su ze. Samo su tekle iz kutova očiju preko sljepoočnica i nestajale u kosi. Nije pogledala Marthu.

»Gdje je moj majmunčić?«»Nema ga.«Martha je sjela na rub kreveta. Uzela je timija koji je bio pao

na pod i spustila ga pored jastuka.»Hoću svojoj mami.«»Judith, tvoja mama...«»Zovem se Christel!«Martha djevojčici brže-bolje rukom poklopi usta. Sva sreća,

ostali su u međuvremenu ponovno zaspali.Luda si. Makni se odavde. Sve ćeš staviti na kocku.Ali, Martha se nije maknula. Možda zbog onog čudnog smiješ-

ka na Trenkneričinu licu, zbog tamne mrlje na kaputu, ledenoga straha i osjećaja nemoći koji joj se ondje dolje u ravnateljičinu uredu navukao na glavu kao crna kapuljača pod kojom se gotovo gušila. Ili zato što je broj 052 odjednom postao nešto drugo. Ne bi znala reći što. Bilo joj je jasno da je od ovoga časa pod nadzorom i da su ovo posljednje minute u kojima ova djevojčica još ima svoje pravo ime. Vrlo oprezno povukla je ruku, nagnula se prema naprijed i djevojčici šapnula na uho.

»Ovo je od sada naša tajna koju znamo samo ti i ja. Sada moraš biti jako dobra. Shvaćaš li? Jako, jako dobra. A ako budeš radila što ti kažemo, jednoga dana mama će doći po tebe.«

Djevojčica je napokon okrenula glavu i pogledala ju.»Hoćeš li se zakleti? Pred Bogom?«Pred kim god. Kada bi samo zaboravila. To je bilo sve što je

Marthi još moglo spasiti glavu.»Zaklet ću se. Ako budeš dobra.«»Bit ću dobra.«Djevojčica je sklopila oči. Martha joj je stavila timija pod ruku.

Zatim je ustala i pogladila ju po glavi. Polako je izašla, ugasila svjetlo

Svjedok pokojnih_final meki.indd 17 30/10/2015 13:00

Page 18: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

18

na hodniku i tiho se odšuljala u svoju sobu. Tek kada je za sobom zatvorila vrata, polako ju je preplavio nejasan osjećaj sigurnosti.

Radio je još uvijek stajao iza hrpe rublja kako ga je ostavila. U trenutku kada je htjela izvući utikač iz utičnice, zastala je. Bilo je malo prije ponoći. A od Stanza je osobno dobila dopuštenje da sluša britansku hit-paradu. Pritisnula je dugme, stavila slušalice na glavu i čekala da se radio zagrije te da signal radija nadjača zujanje. Pogledala je f luorescentne kazaljke na budilici. Sada je vrijeme. Vrijeme za broj jedan.

»... if you’re lost you can look and you will find me...«

Ovo nije dobro mjesto za umiranje.Judith Kepler potegnula je ručnu kočnicu i ugasila motor. Kroz

prednje staklo kombija promatrala je sivu stambenu zgradu osjećajući grč u želucu. Dlanovi kojima je držala upravljač oznojili su se. A baš je ovoga jutra sa sobom imala apsolutnoga početnika.

Uzduž vrlo prometne ulice nizali su se lanci diskontnih dućana, bordeli i sumnjivi trgovci rabljenih automobila. Bilo je to mjesto za sve što se može jeftino kupiti: žene, automobile pa i stanove. Neki prozori na zgradi bili su neprozirni. Ostali su umjesto zavjesama bili zastrti izblijedjelim dekama i ručnicima.

Njezin suvozač zaljubljeno je gledao u izvoženu Ford Fiestu koja se odmah mogla odvesti za mjesečnu ratu od devedeset i devet eura. Uz uvjet da imaš stalni posao. Kai nije imao ni jedno ni drugo. Nije imao ni devedeset i devet eura ni posao. Bio je plećat, visok mladić s onom odnedavno modernom bob frizurom začešljanom prema licu koja je njegovim snažnim crtama davala nešto nehotično poetično, čega vjerojatno ni sam nije bio svjestan.

Spustila je sjenilo protiv sunca i pogledala se u zrcalo. Što dva -de set jednogodišnjaci misle o ženama iznad tridesete? Da im nema pomoći, vjerojatno. Zagladila je pramen kose i istoga trenutka shvatila koliko je to njemu moralo izgledati tašto. To je činila svaki put prije negoli bi stigla na zadatak. Opranih ruku, počešljane kose. Najvažniji

1.

Svjedok pokojnih_final meki.indd 18 30/10/2015 13:00

Page 19: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

19

na hodniku i tiho se odšuljala u svoju sobu. Tek kada je za sobom zatvorila vrata, polako ju je preplavio nejasan osjećaj sigurnosti.

Radio je još uvijek stajao iza hrpe rublja kako ga je ostavila. U trenutku kada je htjela izvući utikač iz utičnice, zastala je. Bilo je malo prije ponoći. A od Stanza je osobno dobila dopuštenje da sluša britansku hit-paradu. Pritisnula je dugme, stavila slušalice na glavu i čekala da se radio zagrije te da signal radija nadjača zujanje. Pogledala je f luorescentne kazaljke na budilici. Sada je vrijeme. Vrijeme za broj jedan.

»... if you’re lost you can look and you will find me...«

Ovo nije dobro mjesto za umiranje.Judith Kepler potegnula je ručnu kočnicu i ugasila motor. Kroz

prednje staklo kombija promatrala je sivu stambenu zgradu osjećajući grč u želucu. Dlanovi kojima je držala upravljač oznojili su se. A baš je ovoga jutra sa sobom imala apsolutnoga početnika.

Uzduž vrlo prometne ulice nizali su se lanci diskontnih dućana, bordeli i sumnjivi trgovci rabljenih automobila. Bilo je to mjesto za sve što se može jeftino kupiti: žene, automobile pa i stanove. Neki prozori na zgradi bili su neprozirni. Ostali su umjesto zavjesama bili zastrti izblijedjelim dekama i ručnicima.

Njezin suvozač zaljubljeno je gledao u izvoženu Ford Fiestu koja se odmah mogla odvesti za mjesečnu ratu od devedeset i devet eura. Uz uvjet da imaš stalni posao. Kai nije imao ni jedno ni drugo. Nije imao ni devedeset i devet eura ni posao. Bio je plećat, visok mladić s onom odnedavno modernom bob frizurom začešljanom prema licu koja je njegovim snažnim crtama davala nešto nehotično poetično, čega vjerojatno ni sam nije bio svjestan.

Spustila je sjenilo protiv sunca i pogledala se u zrcalo. Što dva -de set jednogodišnjaci misle o ženama iznad tridesete? Da im nema pomoći, vjerojatno. Zagladila je pramen kose i istoga trenutka shvatila koliko je to njemu moralo izgledati tašto. To je činila svaki put prije negoli bi stigla na zadatak. Opranih ruku, počešljane kose. Najvažniji

1.

Svjedok pokojnih_final meki.indd 19 30/10/2015 13:00

Page 20: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

20

je prvi dojam. To vrijedi za stanove, za poslove, za muškarce i sve ostalo što treba korektno srediti.

Judith se ugrizla za jezik da se ne zapita kada je posljednji put korektno sredila nekog muškarca. Neobična, apsurdna misao. Ubuduće bi trebala manje razgovarati sama sa sobom.

Kai je odlijepio pogled od onog auta, podignuo obrve sve do prvih pramenova kose i mrzovoljno upitao: »Idemo li gore, što sad?«

Tebe će već prva smjena korektno »srediti«, pomislila je i po -ku šala iz svoga smiješka ukloniti zlobu.

Izašla je iz auta. Iza leđa čula je da i on izlazi. Slijedio ju je kao štene. Vjerojatno će pobjeći glavom bez obzira čim shvati u što se upustio pa je mogla prema njemu odmah biti bezobzirna.

Na ulazu u kuću zapahnuo ju je oštar vonj urina – siguran znak da je ološ metropole osvojio ovaj kutak i obilježio svoje područje. Vrata su bila nekakva nakarada iz pedesetih godina s aluminijskim okvirom i nekoliko puta razbijenim sigurnosnim staklom. Otvorila su se iznutra. Izašao je zaposlenik pogrebnoga poduzeća i zakvačio krilo vrata. Kimnuo je glavom prema Judith.

»Čovječe, ženska.« Iz džepa jakne izvadio je metalnu kutijicu i pružio je Judith. Ta gesta bila je nijemi sažetak onoga što ju je gore čekalo.

»Hvala.«Judith je pastu od mentola natrljala ispod nosa. Zatim je kutijicu

pružila Kaiju koji ju je zbunjeno pomirisao i vratio. Nije završio školu pa mu je ured za zapošljavanje prodao priču da mu je ova praksa posljednja prilika. Umjesto u sedam, na poslu se pojavio u pola devet i izmucao nekakvo nejasno opravdanje u kojem se pojavila pokvarena budilica i nekoliko godina života u kojima budilice nisu igrale nikakvu ulogu. Činjenica da u ovome ipak sudjeluje posljedica je okolnosti da je liječnik imao još jednu hitnu intervenciju pa su morali čekati da utvrdi smrt i dopusti daljnji postupak. Možda je razlog bio i taj što je Judith valjda bila jedina u Dombrowski Facility Managementu koja je shvatila tu priču s budilicom. Ona ih je imala četiri. Raspoređene po strateški važnim – teško dostupnim mjestima

u stanu i programiranima tako da zvone u razmaku od jedne minute. Posljednja se nalazila u kupaonici.

»Uzmi ovo.«No, Kai ili nije shvaćao ili je mislio da je pasta od mentola

bezvezarija. Njegova stvar. Judith je pogrebnome pomoćniku vratila kutijicu. On je samo kimnuo glavom i zapalio cigaretu promatrajući nebo toga ljetnog dana koji se upravo rastajao od sparine jutra.

»Šest tjedana ispod krova i to po ovakvom vremenu. Sretni smo što smo je uspjeli strpati u škrinju u jednom komadu.«

Poznavali su se. Ne dovoljno da bi znali kako se tko zove. No, znali su se onako kako prije ili poslije upoznaš sve koji rade u ovom neobičnom zanimanju: menadžmentu smrti. Svatko je bio na svome mjestu. Liječnik koji izdaje smrtovnicu. Pogrebnici koji odvoze i uređuju pokojnika. Čistači koji kuću ponovno osposobljavaju za život. Međusobno su se sporazumijevali jezikom svrhovite komunikacije lišenim lažnoga prizvuka jadikovke i usredotočenoga samo na ono bitno: na posao.

Kai je postao bljeđi nego inače. Ljubazna referentica u uredu za zapošljavanje na ovo ga nije pripremila. Čišćenje zgrade. Pranje. Pa to može svatko. Odi onamo i pogledaj. Stubištem se spuštao liječnik, prepoznatljiv po marljivoj užurbanosti i napuhnutoj kožnoj torbi. Za njim su išla dva interventna policajca.

»Gotovi smo gore.« Kao i mnogi iz njegova ceha o sebi je go vorio u množini. »Prirodan uzrok smrti, mirno je zaspala ne probudivši se. O, Bože.«

Protutnjala su dva kamiona. Liječnik je zakoračio na širok ploč-nik i u pluća duboko udahnuo mješavinu amonijaka i dizela. Za tim je protresao glavu i odjurio do svoga auta. Policajci su ga slijedili. Pogrebnik je pušio.

»Hajdemo.« Judith je učinila pokret glavom kakvim se po kiši pse tjera u kuću. Kai je kaskao za njom.

Popeli su se stubama. Na hodniku su stajala dječja kolica, cipele, krama. Sa svakim katom sve su se više udaljavali od ulične buke i približavali zaboravu. Na samome vrhu bila su još samo dvoja vrata. Jedna su stajala otvorena. Usprkos mentolu Judith je namirisala tešku,

Svjedok pokojnih_final meki.indd 20 30/10/2015 13:00

Page 21: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

21

je prvi dojam. To vrijedi za stanove, za poslove, za muškarce i sve ostalo što treba korektno srediti.

Judith se ugrizla za jezik da se ne zapita kada je posljednji put korektno sredila nekog muškarca. Neobična, apsurdna misao. Ubuduće bi trebala manje razgovarati sama sa sobom.

Kai je odlijepio pogled od onog auta, podignuo obrve sve do prvih pramenova kose i mrzovoljno upitao: »Idemo li gore, što sad?«

Tebe će već prva smjena korektno »srediti«, pomislila je i po -ku šala iz svoga smiješka ukloniti zlobu.

Izašla je iz auta. Iza leđa čula je da i on izlazi. Slijedio ju je kao štene. Vjerojatno će pobjeći glavom bez obzira čim shvati u što se upustio pa je mogla prema njemu odmah biti bezobzirna.

Na ulazu u kuću zapahnuo ju je oštar vonj urina – siguran znak da je ološ metropole osvojio ovaj kutak i obilježio svoje područje. Vrata su bila nekakva nakarada iz pedesetih godina s aluminijskim okvirom i nekoliko puta razbijenim sigurnosnim staklom. Otvorila su se iznutra. Izašao je zaposlenik pogrebnoga poduzeća i zakvačio krilo vrata. Kimnuo je glavom prema Judith.

»Čovječe, ženska.« Iz džepa jakne izvadio je metalnu kutijicu i pružio je Judith. Ta gesta bila je nijemi sažetak onoga što ju je gore čekalo.

»Hvala.«Judith je pastu od mentola natrljala ispod nosa. Zatim je kutijicu

pružila Kaiju koji ju je zbunjeno pomirisao i vratio. Nije završio školu pa mu je ured za zapošljavanje prodao priču da mu je ova praksa posljednja prilika. Umjesto u sedam, na poslu se pojavio u pola devet i izmucao nekakvo nejasno opravdanje u kojem se pojavila pokvarena budilica i nekoliko godina života u kojima budilice nisu igrale nikakvu ulogu. Činjenica da u ovome ipak sudjeluje posljedica je okolnosti da je liječnik imao još jednu hitnu intervenciju pa su morali čekati da utvrdi smrt i dopusti daljnji postupak. Možda je razlog bio i taj što je Judith valjda bila jedina u Dombrowski Facility Managementu koja je shvatila tu priču s budilicom. Ona ih je imala četiri. Raspoređene po strateški važnim – teško dostupnim mjestima

u stanu i programiranima tako da zvone u razmaku od jedne minute. Posljednja se nalazila u kupaonici.

»Uzmi ovo.«No, Kai ili nije shvaćao ili je mislio da je pasta od mentola

bezvezarija. Njegova stvar. Judith je pogrebnome pomoćniku vratila kutijicu. On je samo kimnuo glavom i zapalio cigaretu promatrajući nebo toga ljetnog dana koji se upravo rastajao od sparine jutra.

»Šest tjedana ispod krova i to po ovakvom vremenu. Sretni smo što smo je uspjeli strpati u škrinju u jednom komadu.«

Poznavali su se. Ne dovoljno da bi znali kako se tko zove. No, znali su se onako kako prije ili poslije upoznaš sve koji rade u ovom neobičnom zanimanju: menadžmentu smrti. Svatko je bio na svome mjestu. Liječnik koji izdaje smrtovnicu. Pogrebnici koji odvoze i uređuju pokojnika. Čistači koji kuću ponovno osposobljavaju za život. Međusobno su se sporazumijevali jezikom svrhovite komunikacije lišenim lažnoga prizvuka jadikovke i usredotočenoga samo na ono bitno: na posao.

Kai je postao bljeđi nego inače. Ljubazna referentica u uredu za zapošljavanje na ovo ga nije pripremila. Čišćenje zgrade. Pranje. Pa to može svatko. Odi onamo i pogledaj. Stubištem se spuštao liječnik, prepoznatljiv po marljivoj užurbanosti i napuhnutoj kožnoj torbi. Za njim su išla dva interventna policajca.

»Gotovi smo gore.« Kao i mnogi iz njegova ceha o sebi je go vorio u množini. »Prirodan uzrok smrti, mirno je zaspala ne probudivši se. O, Bože.«

Protutnjala su dva kamiona. Liječnik je zakoračio na širok ploč-nik i u pluća duboko udahnuo mješavinu amonijaka i dizela. Za tim je protresao glavu i odjurio do svoga auta. Policajci su ga slijedili. Pogrebnik je pušio.

»Hajdemo.« Judith je učinila pokret glavom kakvim se po kiši pse tjera u kuću. Kai je kaskao za njom.

Popeli su se stubama. Na hodniku su stajala dječja kolica, cipele, krama. Sa svakim katom sve su se više udaljavali od ulične buke i približavali zaboravu. Na samome vrhu bila su još samo dvoja vrata. Jedna su stajala otvorena. Usprkos mentolu Judith je namirisala tešku,

Svjedok pokojnih_final meki.indd 21 30/10/2015 13:00

Page 22: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

22

slatkastu slutnju smrti. Šest tjedana, rekao je onaj čovjek. A jedino što su susjedi u nekom trenutku primijetili, bio je smrad.

Kai je dahtao.»Što ovdje tako smrdi?«, upitao je sluteći odgovor.Judith ga nije kanila štedjeti. Tko je s njom na terenu, mora biti

spreman o vlastitim ograničenjima saznati malo više nego što bi volio. Ured za zdravstvo nazvao je Dombrowskoga. A Dombrowski je poslao Judith. A Judith nije imala odveć obzira prema početnicima.

»Ovamo.«Uzak hodnik s izlizanom stazom od tepiha, starim tapetama,

zimskim kaputima na vješalicama usred ljeta. Četvora otvorena vrata. Lijevo dnevni boravak. Prvi dojam: skučenost i oskudica. Oni su odredili život Gerlinde Wachsmuth.

I samoća, pomislila je Judith kada je stupila u spavaću sobu. Iznad uskoga kreveta visjelo je jednostavno drveno raspelo. Drugi pogrebni pomoćnik upravo je zatvarao cinčani lijes radeći to osobito pažljivo. Stubište je također bilo usko pa će na nekim mjestima leš morati prenositi uspravno. Njegov kolega vratio se s pušenja. Obojica su stala pored lijesa, sklopila ruke i tiho brundala molitvu.

Judith se pitala rade li to i kada u blizini nema svjedoka. Upravo kada je htjela Kaiju dati znak da u skladu sa situacijom i on treba pokazati pijetet, primijetila je njegov izraz lica. Zurio je pored nje na krevet. Donja usnica počela mu je drhtati. Grčevito je gutao slinu, Na njegovu snažnom vratu Adamova je jabučica poskakivala kao gumena loptica. Rukom se uhvatio za usta, okrenuo i izjurio iz sobe.

»Ovo mu je prvi put?«Ona dvojica završila su molitvu. Judith je potvrdno kimnula

glavom. Pogledala je na ručni sat nadajući se da će Kai požuriti s povraćanjem. Već su izgubili previše vremena. No, zvukovi koji su dopirali iz kupaonice zvučali su više kao nezaustavljiv napadaj kašlja, dakle više su bili taktika izbjegavanja nego stvarna nužda. Najradije bi toga momka odmah poslala kući. Pred vratima WC-a odvaja se žito od kukolja.

»Ja ću ipak početi«, doviknula mu je. »Sve ti se oduzima od pauze.«

Bio je to argument koji kod ljudi poput Kaija često čini čuda. Možda mu je netko trebao dati savjet da prije ovoga posla ništa ne jede.

Najprije je provjerila krevet i stanje madraca. Uzglavlje kreveta bilo je posred zida. Jastuk i deka ležali su lijevo na podu, desno je stajao lijes. Od Gerlinde Wachsmuth ostao je samo otisak tijela na plahti. Zacijelo je bila osoba niska rasta koja je otišla spavati i više nije ustala. Mirna smrt. Blag, očekivan rastanak. Tihi odlazak. Judith je osjećala spokoj i odsutnost straha. Smrt je katkada jedini prijatelj koji te ne zaboravi.

A onda je leš Gerlinde Wachsmuth imao šest tjedana za raspada-nje usred ljeta na petom katu loše izoliranog stana. Obrisi njezina tijela bili su blijedo žućkaste boje, na mjestima gdje su stajale ruke, noge i glava. No, prema sredini tijela boja je postajala tamnija sve dok u sredini nije dosegnula duboko ljubičastu, gotovo crnu nijansu. U tom tamnom koritu micale su se bijele točkice.

Judith nije morala zaviriti ispod kreveta da bi znala kako se ondje nakupila tekućina koja je gnojila zrak. Iako su pogrebni pomoćnici otvorili prozor, a iznad usne ju je peckala pasta od mentola, taj joj se miris kao strojem za pjeskarenje urezivao u sve pore kože.

Dvojica muškaraca podignula su lijes i iznijela ga iz stana najpaž-ljivije što su mogli. Judith je pričekala dok ne čuje zvuk vodokotlića.

»Sve u redu?«, viknula je u hodnik.Vrata su se otvorila. Kai joj je prišao pogledom koji je govorio

hoću kući i kakav imaju svi koji prvi put zavire iza lijepe fasade za -vršetka svih stvari.

»Trebam zaštitne naočale, kombinezon, sredstva za dezinfek ciju i čišćenje, plastičnu foliju, kante s prskalicama, isparavač formaldehida, generator tople i hladne magle. Zatvorenu kutiju s otrovima – larvicide i akaricide, monofosfan i cijanovodičnu kiselinu. I naravno kutije s pijeskom za ribanje, s običnim sapunom, četkama i strugalicama. Jasno?«

Kai je odmahnuo glavom.»Sve je na dohvat ruke u tovarnom prostoru.«

Svjedok pokojnih_final meki.indd 22 30/10/2015 13:00

Page 23: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

23

slatkastu slutnju smrti. Šest tjedana, rekao je onaj čovjek. A jedino što su susjedi u nekom trenutku primijetili, bio je smrad.

Kai je dahtao.»Što ovdje tako smrdi?«, upitao je sluteći odgovor.Judith ga nije kanila štedjeti. Tko je s njom na terenu, mora biti

spreman o vlastitim ograničenjima saznati malo više nego što bi volio. Ured za zdravstvo nazvao je Dombrowskoga. A Dombrowski je poslao Judith. A Judith nije imala odveć obzira prema početnicima.

»Ovamo.«Uzak hodnik s izlizanom stazom od tepiha, starim tapetama,

zimskim kaputima na vješalicama usred ljeta. Četvora otvorena vrata. Lijevo dnevni boravak. Prvi dojam: skučenost i oskudica. Oni su odredili život Gerlinde Wachsmuth.

I samoća, pomislila je Judith kada je stupila u spavaću sobu. Iznad uskoga kreveta visjelo je jednostavno drveno raspelo. Drugi pogrebni pomoćnik upravo je zatvarao cinčani lijes radeći to osobito pažljivo. Stubište je također bilo usko pa će na nekim mjestima leš morati prenositi uspravno. Njegov kolega vratio se s pušenja. Obojica su stala pored lijesa, sklopila ruke i tiho brundala molitvu.

Judith se pitala rade li to i kada u blizini nema svjedoka. Upravo kada je htjela Kaiju dati znak da u skladu sa situacijom i on treba pokazati pijetet, primijetila je njegov izraz lica. Zurio je pored nje na krevet. Donja usnica počela mu je drhtati. Grčevito je gutao slinu, Na njegovu snažnom vratu Adamova je jabučica poskakivala kao gumena loptica. Rukom se uhvatio za usta, okrenuo i izjurio iz sobe.

»Ovo mu je prvi put?«Ona dvojica završila su molitvu. Judith je potvrdno kimnula

glavom. Pogledala je na ručni sat nadajući se da će Kai požuriti s povraćanjem. Već su izgubili previše vremena. No, zvukovi koji su dopirali iz kupaonice zvučali su više kao nezaustavljiv napadaj kašlja, dakle više su bili taktika izbjegavanja nego stvarna nužda. Najradije bi toga momka odmah poslala kući. Pred vratima WC-a odvaja se žito od kukolja.

»Ja ću ipak početi«, doviknula mu je. »Sve ti se oduzima od pauze.«

Bio je to argument koji kod ljudi poput Kaija često čini čuda. Možda mu je netko trebao dati savjet da prije ovoga posla ništa ne jede.

Najprije je provjerila krevet i stanje madraca. Uzglavlje kreveta bilo je posred zida. Jastuk i deka ležali su lijevo na podu, desno je stajao lijes. Od Gerlinde Wachsmuth ostao je samo otisak tijela na plahti. Zacijelo je bila osoba niska rasta koja je otišla spavati i više nije ustala. Mirna smrt. Blag, očekivan rastanak. Tihi odlazak. Judith je osjećala spokoj i odsutnost straha. Smrt je katkada jedini prijatelj koji te ne zaboravi.

A onda je leš Gerlinde Wachsmuth imao šest tjedana za raspada-nje usred ljeta na petom katu loše izoliranog stana. Obrisi njezina tijela bili su blijedo žućkaste boje, na mjestima gdje su stajale ruke, noge i glava. No, prema sredini tijela boja je postajala tamnija sve dok u sredini nije dosegnula duboko ljubičastu, gotovo crnu nijansu. U tom tamnom koritu micale su se bijele točkice.

Judith nije morala zaviriti ispod kreveta da bi znala kako se ondje nakupila tekućina koja je gnojila zrak. Iako su pogrebni pomoćnici otvorili prozor, a iznad usne ju je peckala pasta od mentola, taj joj se miris kao strojem za pjeskarenje urezivao u sve pore kože.

Dvojica muškaraca podignula su lijes i iznijela ga iz stana najpaž-ljivije što su mogli. Judith je pričekala dok ne čuje zvuk vodokotlića.

»Sve u redu?«, viknula je u hodnik.Vrata su se otvorila. Kai joj je prišao pogledom koji je govorio

hoću kući i kakav imaju svi koji prvi put zavire iza lijepe fasade za -vršetka svih stvari.

»Trebam zaštitne naočale, kombinezon, sredstva za dezinfek ciju i čišćenje, plastičnu foliju, kante s prskalicama, isparavač formaldehida, generator tople i hladne magle. Zatvorenu kutiju s otrovima – larvicide i akaricide, monofosfan i cijanovodičnu kiselinu. I naravno kutije s pijeskom za ribanje, s običnim sapunom, četkama i strugalicama. Jasno?«

Kai je odmahnuo glavom.»Sve je na dohvat ruke u tovarnom prostoru.«

Svjedok pokojnih_final meki.indd 23 30/10/2015 13:00

Page 24: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

24

Umjesto odgovora Kai se ponovno sjurio u kupaonicu i za sobom zalupio vrata. Judith je brojala od deset do jedan i čekala. Gušenje je popustilo. Naravno da je mogla i sama sići. No, to nije htjela.

»Jesmo li sada više-manje spremni?« Pogledala je na ručni sat. »Dajem ti još točno jednu minutu. Zatim ću nazvati Dombrowskoga i reći mu da te vrati.«

Začuo se šum vodokotlića. Odmah potom pljuskanje vode iz slavine. Kada je Kai po drugi put otvorio vrata, okrenula se očekujući da će ju sada napustiti.

»Ima li što za nos?«, upitao je.»Maske za usta.«»Onda dvije, ako može.«Judith se nacerila i iz džepa hlača izvadila dvije maske. »Evo. Nikada bez njih.«

Judith je kleknula ispred kreveta. Jednako kao Kai, na sebi je imala do lakta dugačke gumene rukavice i papirnati ogrtač. Pokazala je na mrlju koja se razlila po tepihu.

»Klor i kisik. Ali smrad svejedno nećeš ukloniti. Tepih ide van. Na sreću, ispod je drveni pod koji se može izbrusiti.«

Ustala je. Kai je još uvijek piljio u bijele točke na sredini madra-ca. Prestale su se kretati nakon što ih je Judith poprskala larvicidom. Skinula je masku za usta.

»Crvi. Ako ih promatramo s malo ljubavi, oni su također živa bi ća. Barem su to bili. Folija?«

»Sssamo.... samo malo.«Kai je odjurio u hodnik i vratio se s teškom balom folije. Na

sreću, Gerlinde Wachsmuth umrla je u krevetu za jednu osobu. Madrac nije bio težak. Kaiju je jedini problem bio zvuk koji se začuo kada je dio crva pao na raširenu foliju. Zvučalo je kao šaka grožđica.

»Je li uvijek ovako odvratno?«»Nije«, slagala je. »Najčešće se mora samo presvući krevete i

temeljito ih očistiti.«

Ovo ovdje bilo je bezazleno. Ništa u usporedbi s onim što čistači inače znaju vidjeti. Vjerojatno je još uvijek bio ovdje samo zato da bi navečer prijateljima mogao pričati o ovom freakshowu u kojemu kao statist smije protrčati preko scene. Vau, crvi. Leševi. Pogrebnici. I sad recite da nisam junak. Judith je iz kutije za alat uzela nož za rezanje tepiha i stala krojiti ostatak folije.

»Čovječe, kakav posao. Zašto to radiš?«Malo se zamislila. U zanimanju koje pati od nedostatka pomlat-

ka, vjerojatno nije pametno reći istinu.»Zato što ja mogu, a mnogi drugi ne mogu.«Odrezala je posljednji komad folije, zaklopila oštricu noža i

prišla otvorenom prozoru. Podnevna žega spustila se na grad poput zvona. Pogled se pružao sve do autoceste. Divila se simetričnim polukrugovima po kojima su limene lavine ulazile ili izlazile s auto-ces te. Najbolji pogled pružao se s radijskoga tornja. Judith si je katkada priuštila izlet na platformu tornja. Odozgo bi promatrala grad oduševljena njegovom neumornom ljepotom. Mislila je kako će se navečer s teleskopom odvesti u Lužicu3 u potrazi za najboljim dark spotom, mjestom s najmanjim svjetlosnim zagađenjem. Htjela je napokon ponovno vidjeti pravo zvjezdano nebo. Kolovoz, tjedni perzeida, kiše meteora koja vječno optimističnome čovječanstvu daruje mnoštvo obećanja koja se nazivaju zvijezdama repaticama.

Otvorila je patentni zatvarač na svome kombinezonu i izvadila vrećicu s duhanom u kojoj je uvijek držala nekoliko unaprijed zamo-tanih cigareta. Ponudila je Kaija jednim od grbavih smotuljaka.

»Kako si znala da to možeš?«, upitao je. »Jesi li u uredu za za -pošljavanje prošla nekakav test sposobnosti?«

Pružio joj je upaljač. Nagnula se i pogledala ruke kojima je zaklanjao vatru. Bile su to mlade ruke s tankim prstima i širokim zglobovima. Još deset godina i to će biti ruke muškarca. Uvukla je dim i ispuhnula ga pored njega kroz prozor. Najranije za deset go dina on će to razumjeti.

»Ima poslova za koje se ne natječeš. Sami ti dođu.«3 Lausitz (njem.), predio u pokrajini Brandenburg i dijelu Poljske. (nap. prev.)

Svjedok pokojnih_final meki.indd 24 30/10/2015 13:00

Page 25: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

25

Umjesto odgovora Kai se ponovno sjurio u kupaonicu i za sobom zalupio vrata. Judith je brojala od deset do jedan i čekala. Gušenje je popustilo. Naravno da je mogla i sama sići. No, to nije htjela.

»Jesmo li sada više-manje spremni?« Pogledala je na ručni sat. »Dajem ti još točno jednu minutu. Zatim ću nazvati Dombrowskoga i reći mu da te vrati.«

Začuo se šum vodokotlića. Odmah potom pljuskanje vode iz slavine. Kada je Kai po drugi put otvorio vrata, okrenula se očekujući da će ju sada napustiti.

»Ima li što za nos?«, upitao je.»Maske za usta.«»Onda dvije, ako može.«Judith se nacerila i iz džepa hlača izvadila dvije maske. »Evo. Nikada bez njih.«

Judith je kleknula ispred kreveta. Jednako kao Kai, na sebi je imala do lakta dugačke gumene rukavice i papirnati ogrtač. Pokazala je na mrlju koja se razlila po tepihu.

»Klor i kisik. Ali smrad svejedno nećeš ukloniti. Tepih ide van. Na sreću, ispod je drveni pod koji se može izbrusiti.«

Ustala je. Kai je još uvijek piljio u bijele točke na sredini madra-ca. Prestale su se kretati nakon što ih je Judith poprskala larvicidom. Skinula je masku za usta.

»Crvi. Ako ih promatramo s malo ljubavi, oni su također živa bi ća. Barem su to bili. Folija?«

»Sssamo.... samo malo.«Kai je odjurio u hodnik i vratio se s teškom balom folije. Na

sreću, Gerlinde Wachsmuth umrla je u krevetu za jednu osobu. Madrac nije bio težak. Kaiju je jedini problem bio zvuk koji se začuo kada je dio crva pao na raširenu foliju. Zvučalo je kao šaka grožđica.

»Je li uvijek ovako odvratno?«»Nije«, slagala je. »Najčešće se mora samo presvući krevete i

temeljito ih očistiti.«

Ovo ovdje bilo je bezazleno. Ništa u usporedbi s onim što čistači inače znaju vidjeti. Vjerojatno je još uvijek bio ovdje samo zato da bi navečer prijateljima mogao pričati o ovom freakshowu u kojemu kao statist smije protrčati preko scene. Vau, crvi. Leševi. Pogrebnici. I sad recite da nisam junak. Judith je iz kutije za alat uzela nož za rezanje tepiha i stala krojiti ostatak folije.

»Čovječe, kakav posao. Zašto to radiš?«Malo se zamislila. U zanimanju koje pati od nedostatka pomlat-

ka, vjerojatno nije pametno reći istinu.»Zato što ja mogu, a mnogi drugi ne mogu.«Odrezala je posljednji komad folije, zaklopila oštricu noža i

prišla otvorenom prozoru. Podnevna žega spustila se na grad poput zvona. Pogled se pružao sve do autoceste. Divila se simetričnim polukrugovima po kojima su limene lavine ulazile ili izlazile s auto-ces te. Najbolji pogled pružao se s radijskoga tornja. Judith si je katkada priuštila izlet na platformu tornja. Odozgo bi promatrala grad oduševljena njegovom neumornom ljepotom. Mislila je kako će se navečer s teleskopom odvesti u Lužicu3 u potrazi za najboljim dark spotom, mjestom s najmanjim svjetlosnim zagađenjem. Htjela je napokon ponovno vidjeti pravo zvjezdano nebo. Kolovoz, tjedni perzeida, kiše meteora koja vječno optimističnome čovječanstvu daruje mnoštvo obećanja koja se nazivaju zvijezdama repaticama.

Otvorila je patentni zatvarač na svome kombinezonu i izvadila vrećicu s duhanom u kojoj je uvijek držala nekoliko unaprijed zamo-tanih cigareta. Ponudila je Kaija jednim od grbavih smotuljaka.

»Kako si znala da to možeš?«, upitao je. »Jesi li u uredu za za -pošljavanje prošla nekakav test sposobnosti?«

Pružio joj je upaljač. Nagnula se i pogledala ruke kojima je zaklanjao vatru. Bile su to mlade ruke s tankim prstima i širokim zglobovima. Još deset godina i to će biti ruke muškarca. Uvukla je dim i ispuhnula ga pored njega kroz prozor. Najranije za deset go dina on će to razumjeti.

»Ima poslova za koje se ne natječeš. Sami ti dođu.«3 Lausitz (njem.), predio u pokrajini Brandenburg i dijelu Poljske. (nap. prev.)

Svjedok pokojnih_final meki.indd 25 30/10/2015 13:00

Page 26: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

26

»Samo tako?«»Možda to još nisi shvatio. Ovo ovdje je prilika.«Kai se podlakticama naslonio na prozorsku dasku ostavljajući

dojam da bi za razumijevanje volio imati još malo vremena. Stajali su rame uz rame, a jedini zvukovi bili su buka prometa odozdo i šuškanje njihovih kombinezona. Pušili su, a Judith je žmirkajući gledala u blještavo dnevno svjetlo i unatrag brojila godine koje ih razdvajaju. Došla je do broja jedanaest. Bio je premlad za sve što bi čovjeku na ovakav dan moglo pasti na pamet kada od nesnosne vrućine krv vrije u žilama, a u stanu pokojnice odjednom pomisliš na zvijezde repatice. Ugasila je cigaretu na vanjskoj prozorskoj dasci, ponovno navukla masku koja nije bila od osobite koristi i vratila se u sobu. Pet minuta na svježem zraku bilo je dovoljno da zaboravi vonj pakla. Pogodio ju je kao udarac u želudac.

»A mrtvaci?« Nije se dao. »Kako s mrtvacima izlaziš na kraj?«»Ne gajimo s njima suviše bliske odnose, ako na to misliš.«Naravno da nije mislio na to. Zvučala je okorjelo kao neka od

onih liječnica iz američkih serija koje se neprestano vrte na privatnim televizijama. Radilo se samo o tome da ljudi i poslije smrti za njih ostaju ljudi kojima čine posljednju uslugu. Prišli su krevetu s dvije strane. Kai se nagnuo i podignuo madrac s jedne strane, a ona s druge.

»Još nikada nisam vidio leš.«»Imat ćeš prilike.«»Možda si trebala otići u murjake. Kada se pališ na mrtvace.«Madrac je bubnuo o pod. »Tamo su ti vrata«, rekla je.Kai ju je pogledao razrogačenih očiju.»Mislim ozbiljno. Možeš ići.« Posegnula je za kolutom ljepljive

vrpce koju je bila spustila na noćni ormarić. »Ne želim raditi s ljudima poput tebe.«

»Kako to misliš?«»Tako kako sam rekla.«Kai je neodlučno pogledao u smjeru hodnika, puta u slobodu

i ugodnoga poslijepodneva na plaži.»A što ćeš reći šefu?«

Odmotala je pola metra ljepljive vrpce, a kako ga nije htjela zamoliti da joj doda nož za tepih, vrpcu je prekinula zubima.

»Da si kompletni idiot.«»Zašto?«Judith nije imala volje još mu i to objašnjavati. Prebacila je

foliju preko madraca, a vrpca se zapetljala. Kai je čučnuo pored nje i s dvije ruke ukrotio plastičnu foliju.

»Sorry«, rekao je. »Neće se ponoviti.«Bijesno je odmotala još jedan komad ljepljive vrpce i pružila

mu je. Odrezao ju je. Idućih minuta radili su šuteći. Judith se počela znojiti. Hermetičko zatvaranje madraca, čak

i kada je bio za jednu osobu, po ovakvom vremenu nije bio nimalo lak zadatak. Kombinezon je bio kao sauna, a ni zaštitna maska nije olakšavala disanje.

»Mislio sam reći, ti si ipak žena.«»Kakve to ima veze?«»Što kažeš dečkima kada pitaju čime se baviš?«»Ovisi želim li se nekoga otarasiti ili ne.«U očima mu je vidjela da se osmjehnuo. Vjerojatno se nadao

da nije baš sve tako strašno.Okrenula je madrac kako bi Kai mogao omotati vrpcu sa svih

strana. Vrpca je puknula, folija joj je iskliznula iz ruku, madrac je ukoso pao preko noćnoga ormarića i pomeo sve što je stajalo na njemu. Staklo je ciknulo. Judith se suzdržala da ne opsuje. Postoji zakon koji se ne smije prekršiti: stan se za sobom mora ostaviti čist, ali neoštećen. Kai se nagnuo.

»Samo okvir za sliku. I žarulja iz svjetiljke.«»Vrati to tamo.«Uzela mu je okvir iz ruku. Staklo je bilo napuknulo. Iza stakla

nalazila se fotografija otprilike tridesetogodišnjeg muškarca. Izblijedjele boje odavale su da je snimka stara najmanje dva desetljeća. Oprezno je izvukla krhotine iz drveta i okvir vratila na noćni ormarić.

»Što tu radite?«

Svjedok pokojnih_final meki.indd 26 30/10/2015 13:00

Page 27: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

27

»Samo tako?«»Možda to još nisi shvatio. Ovo ovdje je prilika.«Kai se podlakticama naslonio na prozorsku dasku ostavljajući

dojam da bi za razumijevanje volio imati još malo vremena. Stajali su rame uz rame, a jedini zvukovi bili su buka prometa odozdo i šuškanje njihovih kombinezona. Pušili su, a Judith je žmirkajući gledala u blještavo dnevno svjetlo i unatrag brojila godine koje ih razdvajaju. Došla je do broja jedanaest. Bio je premlad za sve što bi čovjeku na ovakav dan moglo pasti na pamet kada od nesnosne vrućine krv vrije u žilama, a u stanu pokojnice odjednom pomisliš na zvijezde repatice. Ugasila je cigaretu na vanjskoj prozorskoj dasci, ponovno navukla masku koja nije bila od osobite koristi i vratila se u sobu. Pet minuta na svježem zraku bilo je dovoljno da zaboravi vonj pakla. Pogodio ju je kao udarac u želudac.

»A mrtvaci?« Nije se dao. »Kako s mrtvacima izlaziš na kraj?«»Ne gajimo s njima suviše bliske odnose, ako na to misliš.«Naravno da nije mislio na to. Zvučala je okorjelo kao neka od

onih liječnica iz američkih serija koje se neprestano vrte na privatnim televizijama. Radilo se samo o tome da ljudi i poslije smrti za njih ostaju ljudi kojima čine posljednju uslugu. Prišli su krevetu s dvije strane. Kai se nagnuo i podignuo madrac s jedne strane, a ona s druge.

»Još nikada nisam vidio leš.«»Imat ćeš prilike.«»Možda si trebala otići u murjake. Kada se pališ na mrtvace.«Madrac je bubnuo o pod. »Tamo su ti vrata«, rekla je.Kai ju je pogledao razrogačenih očiju.»Mislim ozbiljno. Možeš ići.« Posegnula je za kolutom ljepljive

vrpce koju je bila spustila na noćni ormarić. »Ne želim raditi s ljudima poput tebe.«

»Kako to misliš?«»Tako kako sam rekla.«Kai je neodlučno pogledao u smjeru hodnika, puta u slobodu

i ugodnoga poslijepodneva na plaži.»A što ćeš reći šefu?«

Odmotala je pola metra ljepljive vrpce, a kako ga nije htjela zamoliti da joj doda nož za tepih, vrpcu je prekinula zubima.

»Da si kompletni idiot.«»Zašto?«Judith nije imala volje još mu i to objašnjavati. Prebacila je

foliju preko madraca, a vrpca se zapetljala. Kai je čučnuo pored nje i s dvije ruke ukrotio plastičnu foliju.

»Sorry«, rekao je. »Neće se ponoviti.«Bijesno je odmotala još jedan komad ljepljive vrpce i pružila

mu je. Odrezao ju je. Idućih minuta radili su šuteći. Judith se počela znojiti. Hermetičko zatvaranje madraca, čak

i kada je bio za jednu osobu, po ovakvom vremenu nije bio nimalo lak zadatak. Kombinezon je bio kao sauna, a ni zaštitna maska nije olakšavala disanje.

»Mislio sam reći, ti si ipak žena.«»Kakve to ima veze?«»Što kažeš dečkima kada pitaju čime se baviš?«»Ovisi želim li se nekoga otarasiti ili ne.«U očima mu je vidjela da se osmjehnuo. Vjerojatno se nadao

da nije baš sve tako strašno.Okrenula je madrac kako bi Kai mogao omotati vrpcu sa svih

strana. Vrpca je puknula, folija joj je iskliznula iz ruku, madrac je ukoso pao preko noćnoga ormarića i pomeo sve što je stajalo na njemu. Staklo je ciknulo. Judith se suzdržala da ne opsuje. Postoji zakon koji se ne smije prekršiti: stan se za sobom mora ostaviti čist, ali neoštećen. Kai se nagnuo.

»Samo okvir za sliku. I žarulja iz svjetiljke.«»Vrati to tamo.«Uzela mu je okvir iz ruku. Staklo je bilo napuknulo. Iza stakla

nalazila se fotografija otprilike tridesetogodišnjeg muškarca. Izblijedjele boje odavale su da je snimka stara najmanje dva desetljeća. Oprezno je izvukla krhotine iz drveta i okvir vratila na noćni ormarić.

»Što tu radite?«

Svjedok pokojnih_final meki.indd 27 30/10/2015 13:00

Page 28: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

28

Judith se u hipu okrenula. Nije čula muškarca da dolazi, ali se zvuk njegova glasa slagao s prvim dojmom. Bio je slabašan, gotovo ispijen, a nezdravo rumenilo lica odavalo je ili da se preopteretio penjanjem ili da je alkoholičar. Pogled u njegove žućkaste oči bio je dovoljan da Judith ovoj drugoj pretpostavci da veću vjerojatnost. Otkrila je približnu, gotovo karikaturalnu sličnost s muškarcem na fotografiji.

»Dobar dan. Dobili smo nalog da raskužimo ovaj stan.«»Što?«»Ras-kužiti. Suprotno od o-kužiti.«»Od mene niste. Nestanite odavde.«»Prema saveznom zakonu o zaraznim bolestima ovaj stan mora

se propisno očistiti i dezinficirati. Ne znam imate li za to potrebne kvalifikacije.«

»Ništa neću platiti. Da vam odmah bude jasno. Što ste to radili na noćnom ormariću moje majke? Točno sam vidio kako ste tu nešto prčkali.«

Pogled mu je lutao prostorijom da bi se naposljetku zaustavio na zapakiranom madracu.

»A njega ćete ostaviti ovdje. Ovdje ništa nećete dirati, jasno? Inače ću pozvati policiju.«

»Je li to vaša majka ovdje ležala šest tjedana?« Judith je skinula gumene rukavice. »Moja sućut.«

»Van odavde. Smjesta.«Kai je koraknuo prema muškarcu. Judith ga je zgrabila za ruku,

ali ga je odmah pustila.»Ne. Vi ćete otići odavde«, rekla je. Njezina se ruka još sjećala

da ga je zgrabila, no glava joj je isključila misao na dodir. »Ne mogu vam dopustiti da ovdje ostanete sve dok ne završimo.«

Nije računao s protivljenjem. Tek je sada uočio promijenjenu kemiju prostorije. Na nos je udahnuo zrak. Izraz njegova lica sa začu-đujućom sposobnošću promjene jasno je pokazivao što pritom osjeća: iznenađenje, prepoznavanje, gađenje.

»Što se dogodilo?«

»Tijelo vaše majke odvezeno je prije dva sata. Pogrebno poduze će stupit će s vama u kontakt. Ne izgledate kao da ste prevalili dalek put. Dakle, prestanite glumiti zabrinutoga sina i pustite nas da radimo svoj posao.«

»Mrtva je«, ponovio je muškarac. »Susjedi su tako rekli.«Okrenuo se i izašao. Na trenutak, čuli su ga kako tiho jeca.Judith je rekla Kaiju da odnese madrac u auto. Dok je odnosio

madrac, Judith je počela dezinficirati prostoriju. Uporaba dodatnoga otrova nije bila potrebna jer raspadanje nije toliko uznapredovalo. Svaki put kada bi se kroz uski hodnik progurala do kupaonice, vidjela bi muškarca kako sjedi na kauču, duboko nagnut naprijed kao da nešto traži na izlizanom tepisonu. Pri četvrtom ili petom prolasku zastala je i promatrala ga. Ništa nije tražio. Samo se klatio rastresenom motorikom ovisnika.«

»Uskoro ćemo biti gotovi«, rekla je.Čovjek ju je pogledao.»Nemam više nikoga.«Judith je slegnula ramenima. Nije htjela dopustiti da je uvuče

u razgovor.»Znam što mislite«, rekao je muškarac. »Trebao sam se više

bri nuti o njoj. Imate pravo. Da. Imate pravo.«Ponovno se počeo klatiti. Vratila se u kupaonicu i počela puniti

kantu vodom. Naravno da ima pravo. Ali, nije na njoj da prosuđuje što je u životu Gerlinde Wachsmuth i njezina sina pošlo po zlu. Njegova fotografija stajala je pored njezina kreveta. On je bio u njezinu životu, ali ne i ona u njegovu. To je bilo tako jednostavno i tako brutalno. Stari bijes ponovno ju je obuzeo, ali ga je naučila kontrolirati. Čovjek mora razlikovati što je točno, što je nužno, a što besmisleno. Bilo je apsolutno besmisleno muškarcima poput njega reći istinu jer bi se niz njega samo slila kao kiša niz prljava prozorska stakla.

Zavrnula je slavinu i vratila se u spavaću sobu ni ne pogledavši licemjera u dnevnom boravku. Ubrzo je stigao Kai pa su, ne dižući pogleda, radili sve do ranoga poslijepodneva.

+ + +

Svjedok pokojnih_final meki.indd 28 30/10/2015 13:00

Page 29: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

29

Judith se u hipu okrenula. Nije čula muškarca da dolazi, ali se zvuk njegova glasa slagao s prvim dojmom. Bio je slabašan, gotovo ispijen, a nezdravo rumenilo lica odavalo je ili da se preopteretio penjanjem ili da je alkoholičar. Pogled u njegove žućkaste oči bio je dovoljan da Judith ovoj drugoj pretpostavci da veću vjerojatnost. Otkrila je približnu, gotovo karikaturalnu sličnost s muškarcem na fotografiji.

»Dobar dan. Dobili smo nalog da raskužimo ovaj stan.«»Što?«»Ras-kužiti. Suprotno od o-kužiti.«»Od mene niste. Nestanite odavde.«»Prema saveznom zakonu o zaraznim bolestima ovaj stan mora

se propisno očistiti i dezinficirati. Ne znam imate li za to potrebne kvalifikacije.«

»Ništa neću platiti. Da vam odmah bude jasno. Što ste to radili na noćnom ormariću moje majke? Točno sam vidio kako ste tu nešto prčkali.«

Pogled mu je lutao prostorijom da bi se naposljetku zaustavio na zapakiranom madracu.

»A njega ćete ostaviti ovdje. Ovdje ništa nećete dirati, jasno? Inače ću pozvati policiju.«

»Je li to vaša majka ovdje ležala šest tjedana?« Judith je skinula gumene rukavice. »Moja sućut.«

»Van odavde. Smjesta.«Kai je koraknuo prema muškarcu. Judith ga je zgrabila za ruku,

ali ga je odmah pustila.»Ne. Vi ćete otići odavde«, rekla je. Njezina se ruka još sjećala

da ga je zgrabila, no glava joj je isključila misao na dodir. »Ne mogu vam dopustiti da ovdje ostanete sve dok ne završimo.«

Nije računao s protivljenjem. Tek je sada uočio promijenjenu kemiju prostorije. Na nos je udahnuo zrak. Izraz njegova lica sa začu-đujućom sposobnošću promjene jasno je pokazivao što pritom osjeća: iznenađenje, prepoznavanje, gađenje.

»Što se dogodilo?«

»Tijelo vaše majke odvezeno je prije dva sata. Pogrebno poduze će stupit će s vama u kontakt. Ne izgledate kao da ste prevalili dalek put. Dakle, prestanite glumiti zabrinutoga sina i pustite nas da radimo svoj posao.«

»Mrtva je«, ponovio je muškarac. »Susjedi su tako rekli.«Okrenuo se i izašao. Na trenutak, čuli su ga kako tiho jeca.Judith je rekla Kaiju da odnese madrac u auto. Dok je odnosio

madrac, Judith je počela dezinficirati prostoriju. Uporaba dodatnoga otrova nije bila potrebna jer raspadanje nije toliko uznapredovalo. Svaki put kada bi se kroz uski hodnik progurala do kupaonice, vidjela bi muškarca kako sjedi na kauču, duboko nagnut naprijed kao da nešto traži na izlizanom tepisonu. Pri četvrtom ili petom prolasku zastala je i promatrala ga. Ništa nije tražio. Samo se klatio rastresenom motorikom ovisnika.«

»Uskoro ćemo biti gotovi«, rekla je.Čovjek ju je pogledao.»Nemam više nikoga.«Judith je slegnula ramenima. Nije htjela dopustiti da je uvuče

u razgovor.»Znam što mislite«, rekao je muškarac. »Trebao sam se više

bri nuti o njoj. Imate pravo. Da. Imate pravo.«Ponovno se počeo klatiti. Vratila se u kupaonicu i počela puniti

kantu vodom. Naravno da ima pravo. Ali, nije na njoj da prosuđuje što je u životu Gerlinde Wachsmuth i njezina sina pošlo po zlu. Njegova fotografija stajala je pored njezina kreveta. On je bio u njezinu životu, ali ne i ona u njegovu. To je bilo tako jednostavno i tako brutalno. Stari bijes ponovno ju je obuzeo, ali ga je naučila kontrolirati. Čovjek mora razlikovati što je točno, što je nužno, a što besmisleno. Bilo je apsolutno besmisleno muškarcima poput njega reći istinu jer bi se niz njega samo slila kao kiša niz prljava prozorska stakla.

Zavrnula je slavinu i vratila se u spavaću sobu ni ne pogledavši licemjera u dnevnom boravku. Ubrzo je stigao Kai pa su, ne dižući pogleda, radili sve do ranoga poslijepodneva.

+ + +

Svjedok pokojnih_final meki.indd 29 30/10/2015 13:00

Page 30: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

30

Judith je skinula kombinezon i strpala ga u plavu vrećicu za smeće. Posao je bio obavljen. Bila je zadovoljna. Rekla je Kaiju da vreće odnese dolje i krenula za njim u hodnik.

»Gospodine Wachsmuth?«Vrata u dnevnom boravku bila su zatvorena. Otvorila ih je i

iznenađeno uzdahnula. Kai, koji je već gotovo bio vani, okrenuo se i prišao joj.

»Ovo nije istina«, rekao je.Vrata ormara u dnevnom boravku bila su širom otvorena. La dice

su bile izvučene, a njihov sadržaj bio je razbacan po podu. Nekoliko okvira za slike bilo je nemarno razbacano po stoliću koji je stajao ispred kauča. Razderane poleđine okvira otkrivale su da je netko ovdje nešto tražio, bezobzirno i u velikoj žurbi. Na mjestima na kojima su nekada visjele slike, bijelile su se svijetle mrlje na tapeti. Judith je podignula jedan okvir. Bila je to loša reprodukcija Spitzwegova siromašnog pjesnika.

»Prasac je pobjegao.« Kai, koji još nije bio pregledao cijeli stan, vratio se. »I što sada?«

Judith je držala sliku ispred mrlje koja bi po veličini mogla od govarati slici.

»Moramo to pospremiti. Inače će nam to još prišiti.«»Mislim da nam je završilo radno vrijeme.«Spustila je sliku, čučnula i počela pospremati ladice. Čašice za

rakiju, žlice za cipele, napola dogorjele svijeće, čipkasti miljei, kutija s fotografijama. Sve je bilo bezobzirno pobacano i razbacano sve do ispod kauča. Kai je uzdahnuo, podignuo s poda jastučić za kauč i nekoliko ga puta pognječio.

»Ako mi taj još jednom dođe na oči... Prvo pusti staru da is tru ne, a onda ju još i pokrade.«

»Gerlinde«, rekla je Judith. »Stara se zvala Gerlinde Wach-smuth.«

U ruci je držala fotografiju koja je prikazivala muškarca, ženu i dijete. Bila je snimljena negdje šezdesetih godina kada su ljudi pred kamerom još pozirali, ali se nisu dotjerivali kao za nedjeljnu misu.

Muškarac je bio širokih ramena i pomalo korpulentan. Iako je strogo gledao u kameru, rukom je zagrlio ženu preko ramena. Na njezinu oblu licu titrao je gotovo djevojački osmijeh. Dječak je bio napućio donju usnu, gledao je uvis prema ocu i cerio se.

Judith je raširila i ostale fotografije u kutiji. Muškarac se pojav-ljivao više puta. Dijete izraslo u ružnoga tinejdžera sa zulufima i dugom kosom i počinjalo sličiti na onu starudiju s kojom se prije nekoliko sati srela u ovom stanu. Zatim je muškarac nestao. Žena je još nekoliko puta izgubljeno stajala ispred Eiffelova tornja ili na rivi, a ostalo su bile izrezane portretne fotografije iz automata za fotografije za dokumente.

Priča u slikama o pokušaju tihe sreće. Otac, majka, dijete. Obitelj. Ne savršena. Čak prilično jadna ako sin još i pokrade mrtvu majku. No, Judith je bila slaba na obitelji. Fotografiju je strpala u džep. Kutija će ionako završiti u smeću, jednako kao i sve drugo što je pripadalo starici i što se ne može prodati.

»Je l’ ti to kradeš?« Kai je siromašnoga pjesnika ponovno obje sio na zid pa ga stao poravnavati.

»Ne baš. Skupljam obiteljske fotografije.«»Zar nemaš vlastite?«»Ne.«Kaiju se zasigurno činilo da sva njezina duhovitost stane u

Petrijevu zdjelicu. No, toga dana već je dovoljno naučio da bi znao kada je bolje jezik držati za zubima.

Vrućina je imala okus spaljene gume. Kada je Judith otvorila vozače-va vrata, imala je osjećaj da ulazi u pećnicu. Premda je krenula autocestom, trebalo joj je gotovo sat vremena do Neuköllna. Nakon završetka radnog vremena promet je bio zagušen u oba smjera. Što je više išla prema jugu, to su je sve češće s desne strane po zaustavnom traku pretjecali automobili spuštenih ovjesa, zatamnjenih stakala i prtljažnika punih subwoofera. Obrisala je znoj s čela i podvrnula duge rukave.

Na suvozačevu sjedalu Kai je zaspao. Glavu je naslonio na bočno staklo, a iscrpljenost ga je toliko ošamutila da ga čak ni rupe na cesti

Svjedok pokojnih_final meki.indd 30 30/10/2015 13:00

Page 31: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

31

Judith je skinula kombinezon i strpala ga u plavu vrećicu za smeće. Posao je bio obavljen. Bila je zadovoljna. Rekla je Kaiju da vreće odnese dolje i krenula za njim u hodnik.

»Gospodine Wachsmuth?«Vrata u dnevnom boravku bila su zatvorena. Otvorila ih je i

iznenađeno uzdahnula. Kai, koji je već gotovo bio vani, okrenuo se i prišao joj.

»Ovo nije istina«, rekao je.Vrata ormara u dnevnom boravku bila su širom otvorena. La dice

su bile izvučene, a njihov sadržaj bio je razbacan po podu. Nekoliko okvira za slike bilo je nemarno razbacano po stoliću koji je stajao ispred kauča. Razderane poleđine okvira otkrivale su da je netko ovdje nešto tražio, bezobzirno i u velikoj žurbi. Na mjestima na kojima su nekada visjele slike, bijelile su se svijetle mrlje na tapeti. Judith je podignula jedan okvir. Bila je to loša reprodukcija Spitzwegova siromašnog pjesnika.

»Prasac je pobjegao.« Kai, koji još nije bio pregledao cijeli stan, vratio se. »I što sada?«

Judith je držala sliku ispred mrlje koja bi po veličini mogla od govarati slici.

»Moramo to pospremiti. Inače će nam to još prišiti.«»Mislim da nam je završilo radno vrijeme.«Spustila je sliku, čučnula i počela pospremati ladice. Čašice za

rakiju, žlice za cipele, napola dogorjele svijeće, čipkasti miljei, kutija s fotografijama. Sve je bilo bezobzirno pobacano i razbacano sve do ispod kauča. Kai je uzdahnuo, podignuo s poda jastučić za kauč i nekoliko ga puta pognječio.

»Ako mi taj još jednom dođe na oči... Prvo pusti staru da is tru ne, a onda ju još i pokrade.«

»Gerlinde«, rekla je Judith. »Stara se zvala Gerlinde Wach-smuth.«

U ruci je držala fotografiju koja je prikazivala muškarca, ženu i dijete. Bila je snimljena negdje šezdesetih godina kada su ljudi pred kamerom još pozirali, ali se nisu dotjerivali kao za nedjeljnu misu.

Muškarac je bio širokih ramena i pomalo korpulentan. Iako je strogo gledao u kameru, rukom je zagrlio ženu preko ramena. Na njezinu oblu licu titrao je gotovo djevojački osmijeh. Dječak je bio napućio donju usnu, gledao je uvis prema ocu i cerio se.

Judith je raširila i ostale fotografije u kutiji. Muškarac se pojav-ljivao više puta. Dijete izraslo u ružnoga tinejdžera sa zulufima i dugom kosom i počinjalo sličiti na onu starudiju s kojom se prije nekoliko sati srela u ovom stanu. Zatim je muškarac nestao. Žena je još nekoliko puta izgubljeno stajala ispred Eiffelova tornja ili na rivi, a ostalo su bile izrezane portretne fotografije iz automata za fotografije za dokumente.

Priča u slikama o pokušaju tihe sreće. Otac, majka, dijete. Obitelj. Ne savršena. Čak prilično jadna ako sin još i pokrade mrtvu majku. No, Judith je bila slaba na obitelji. Fotografiju je strpala u džep. Kutija će ionako završiti u smeću, jednako kao i sve drugo što je pripadalo starici i što se ne može prodati.

»Je l’ ti to kradeš?« Kai je siromašnoga pjesnika ponovno obje sio na zid pa ga stao poravnavati.

»Ne baš. Skupljam obiteljske fotografije.«»Zar nemaš vlastite?«»Ne.«Kaiju se zasigurno činilo da sva njezina duhovitost stane u

Petrijevu zdjelicu. No, toga dana već je dovoljno naučio da bi znao kada je bolje jezik držati za zubima.

Vrućina je imala okus spaljene gume. Kada je Judith otvorila vozače-va vrata, imala je osjećaj da ulazi u pećnicu. Premda je krenula autocestom, trebalo joj je gotovo sat vremena do Neuköllna. Nakon završetka radnog vremena promet je bio zagušen u oba smjera. Što je više išla prema jugu, to su je sve češće s desne strane po zaustavnom traku pretjecali automobili spuštenih ovjesa, zatamnjenih stakala i prtljažnika punih subwoofera. Obrisala je znoj s čela i podvrnula duge rukave.

Na suvozačevu sjedalu Kai je zaspao. Glavu je naslonio na bočno staklo, a iscrpljenost ga je toliko ošamutila da ga čak ni rupe na cesti

Svjedok pokojnih_final meki.indd 31 30/10/2015 13:00

Page 32: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

32

nisu budile iz kome. Riskirala je još jedan pogled. Jesu li svi umorni kada su tako mladi? Pokušala se sjetiti kako se ona osjećala u tim godinama. No, naišla je samo na rasplamsanu mržnju prema samoj sebi, nedefiniranu čežnju i deprimirajuću obeshrabrenost. Ugledala je ožiljke na pregibu lakta pa je spustila rukave.

Kai se trgnuo iz sna tek kada su stigli u Dombrowskijev vozni park i kada je ugasila auto. Pokazala je na prištav čelični kontejner koji je hrđao lijevo pored ulaza.

»Smeće ide tamo. To je tvoj posao.«Izvadila je ključ i dobacila mu ga. Bio je još previše mamuran

da bi reagirao pa je ključ pao na tlo.»Da dođem u ponedjeljak?«»Želiš li?«»Moram malo razmisliti.«Sagnuo se po ključ. Kada ga je našao i uspravio se, Judith je

već izašla iz auta.»Hej!«, viknuo je za njom.Nije se osvrnula. »Korektno sređen«. Podignula je ruku nehajno

ga pozdravivši pa se prašnjavo suhom stazom zaputila prema starome skladištu guma koje je njezin šef tobože preuredio u središnjicu tvrtke. U toj prizemnici nalazili su se ormarići, tuševi, kabine za presvlačenje i prostorija za odmor. Odmah s lijeve strane uzak hodnik vodio je prema uredima. Judith je svratila do oglasne ploče pored ulaza i odmah uočila da osim Mathäija, Josefa i Franka s manjom skupinom nitko drugi nije na zadatku. To je nagoviještalo miran vikend. Istuširat će se, popiti kojih pet litara vode i krenuti prema svome stanu u kojem je morala spakirati još samo teleskop i vreću za spavanje. Otišla je do ormarića i izvadila sportsku torbu u kojoj je bilo sve što je čovjeku potrebno da nakon ovakva dana ponovno postane čovjek.

Nakon tuširanja obrisala se i zastala ispred zrcala u praonici. Spustila je ručnik kojim si je još brisala kosu. Kako nju vidi netko poput Kaija? Kao ženu koja je u određenom trenutku promašila cestu s putokazom prema »Zgodnoj« pa s drndavim motorom zaglavila u blizini »Neugledne«. Jedva je napredovala tom grbavom cestom koja se zove život. Već je nekoliko puta potpuno zagušila motor,

posljednji put izgledalo je kao totalna šteta. Mora paziti. Svakoga dana i uvijek iznova. Ne smije postati nemarna. Mora stalno imati na umu da se idući odvojak može zvati »Zadnja postaja« kao i to da pravi posao nema veze s osmosatnom radnom smjenom, nego s time kako izlaziš na kraj s preostalih šesnaest sati. Izdržala je već dvije godine i ostala u tom poslu. Prisilila se izdržati svoj vlastiti pogled što je duže mogla. Zatim se okrenula i uskočila u traperice i staru, ali čistu majicu kratkih rukava. S torbom u ruci vratila se do ormarića.

»Moja Judith.«Trebao joj je trenutak da shvati što znače te dvije riječi. Dom-

browski se prišuljao na tihim potplatima od krep-gume. Njegovo jedro lice sjajilo je od lažne radosti što ju vidi, a na visoku čelu sivkasti pramenovi kovrčali su se poput mokre paučine. Izgledao je kao svježe okupani Buddha, no za razliku od nje, nije dolazio ispod tuša nego iz ureda bez klimatizacije.

Neću, pomislila je. Jednostavno neću. Podignuo je ruke kao da se želi ispričati.

»Imamo jednog smrzavača.«

Svjedok pokojnih_final meki.indd 32 30/10/2015 13:00

Page 33: J G , S›……–¦‰¨ (R«‡„–), 1985. - delfi.rs · Glasovi i isprekidana glazba sa susjednih kanala u naletima su prekrivali frekvenciju. Zaus-tavila je dah pa kotačić

33

nisu budile iz kome. Riskirala je još jedan pogled. Jesu li svi umorni kada su tako mladi? Pokušala se sjetiti kako se ona osjećala u tim godinama. No, naišla je samo na rasplamsanu mržnju prema samoj sebi, nedefiniranu čežnju i deprimirajuću obeshrabrenost. Ugledala je ožiljke na pregibu lakta pa je spustila rukave.

Kai se trgnuo iz sna tek kada su stigli u Dombrowskijev vozni park i kada je ugasila auto. Pokazala je na prištav čelični kontejner koji je hrđao lijevo pored ulaza.

»Smeće ide tamo. To je tvoj posao.«Izvadila je ključ i dobacila mu ga. Bio je još previše mamuran

da bi reagirao pa je ključ pao na tlo.»Da dođem u ponedjeljak?«»Želiš li?«»Moram malo razmisliti.«Sagnuo se po ključ. Kada ga je našao i uspravio se, Judith je

već izašla iz auta.»Hej!«, viknuo je za njom.Nije se osvrnula. »Korektno sređen«. Podignula je ruku nehajno

ga pozdravivši pa se prašnjavo suhom stazom zaputila prema starome skladištu guma koje je njezin šef tobože preuredio u središnjicu tvrtke. U toj prizemnici nalazili su se ormarići, tuševi, kabine za presvlačenje i prostorija za odmor. Odmah s lijeve strane uzak hodnik vodio je prema uredima. Judith je svratila do oglasne ploče pored ulaza i odmah uočila da osim Mathäija, Josefa i Franka s manjom skupinom nitko drugi nije na zadatku. To je nagoviještalo miran vikend. Istuširat će se, popiti kojih pet litara vode i krenuti prema svome stanu u kojem je morala spakirati još samo teleskop i vreću za spavanje. Otišla je do ormarića i izvadila sportsku torbu u kojoj je bilo sve što je čovjeku potrebno da nakon ovakva dana ponovno postane čovjek.

Nakon tuširanja obrisala se i zastala ispred zrcala u praonici. Spustila je ručnik kojim si je još brisala kosu. Kako nju vidi netko poput Kaija? Kao ženu koja je u određenom trenutku promašila cestu s putokazom prema »Zgodnoj« pa s drndavim motorom zaglavila u blizini »Neugledne«. Jedva je napredovala tom grbavom cestom koja se zove život. Već je nekoliko puta potpuno zagušila motor,

posljednji put izgledalo je kao totalna šteta. Mora paziti. Svakoga dana i uvijek iznova. Ne smije postati nemarna. Mora stalno imati na umu da se idući odvojak može zvati »Zadnja postaja« kao i to da pravi posao nema veze s osmosatnom radnom smjenom, nego s time kako izlaziš na kraj s preostalih šesnaest sati. Izdržala je već dvije godine i ostala u tom poslu. Prisilila se izdržati svoj vlastiti pogled što je duže mogla. Zatim se okrenula i uskočila u traperice i staru, ali čistu majicu kratkih rukava. S torbom u ruci vratila se do ormarića.

»Moja Judith.«Trebao joj je trenutak da shvati što znače te dvije riječi. Dom-

browski se prišuljao na tihim potplatima od krep-gume. Njegovo jedro lice sjajilo je od lažne radosti što ju vidi, a na visoku čelu sivkasti pramenovi kovrčali su se poput mokre paučine. Izgledao je kao svježe okupani Buddha, no za razliku od nje, nije dolazio ispod tuša nego iz ureda bez klimatizacije.

Neću, pomislila je. Jednostavno neću. Podignuo je ruke kao da se želi ispričati.

»Imamo jednog smrzavača.«

Svjedok pokojnih_final meki.indd 33 30/10/2015 13:00