52
IZVOR LIST ŽUPE SV. ANTE PADOVANSKOG - TUČEPI GOD. XXV. Božić 2018. BR. 25 (53)

IZVOR - franjevci-split.hr · okupljen samim sobom, čovjeku treba pro-stor i vrijeme za njega samoga, tako da ništa ne ostaje za druge, za bližnje, za siromaha i za Boga. I što

  • Upload
    others

  • View
    1

  • Download
    0

Embed Size (px)

Citation preview

IZVORLIST ŽUPE SV. ANTE PADOVANSKOG - TUČEPIGOD. XXV. Božić 2018. BR. 25 (53)

BOGOSLUŽJE ZA BOŽIĆNE BLAGDANE

PROSINAC 2018.

24. ponedjeljak, Badnji dan - 21 sat Ponoćka u crkvi sv. Ante

24 sata Ponoćka ču crkvi sv. Nikole Tavelića

25. utorak, Božić - 9 sati, misa u crkvi sv. Ante

10:30 sati misa u crkvi sv. Nikole Tavelića

26. srijeda, Sv. Stjepan - 9 sati misa u crkvi sv. Nikole Tavelića

10:30 sati misa u crkvi sv. Nikole Tavelića

13 sati početak blagoslova obitelji od ulice Kamena

27. četvrtak, Sv. Ivan - 9.00 sati misa u crkvi na groblju

31. ponedjeljak, Stara godina - 16 sati misa sa svijećama za preminule u 2018, u crkvi

Sv. Nikole Tavelića

SIJEČANJ 2019.

1. siječnja, utorak, Nova godina - 9,00 sati misa u crkvi sv. Ante

10,30 sati misa u crkvi sv. Nikole Tavelića

6. utorak, Sveta Tri Kralja - Bogojavljenje

9 sati misa i blagoslov vode u crkvi sv. Ante

10:30 sati misa i blagoslov vode u crkvi sv. Nikole Tavelića

11. nedjelja, Krštenje Isusovo - 9 sati misa u crkvi sv. Ante

10:30 sati misa u crkvi sv. Nikole Tavelića

Susret župnika sa studentima u Zagrebu 25. 01. 2019.

3IZVOR

IZVORLIST ŽUPE SV. ANTE PADOVANSKOG - TUČEPI

GOD. XXV. Sv. Ante 2018. BR. 24 (52)

RIJEČ ŽUPNIKA

DIJETE LJUBAVIDragi vjernici

Božićni motiv naslovne stranice našeg lista Izvor i slika koju vidite u manjem obliku prikazuje: Dijete se kupa. Zrači mirom. Majka Ma-

rija s još jednom ženom kupa dijete Isusa. Dijete uživa u tom činu. Ne protivi se. Toplo mu je, istovremeno u vodi i u štali. Pažljiva je roditeljska skrb. Neka je u štali.

Možda nije bilo sve izvanredno, kako mi to predstavljamo. Štale su bile nešto svakodnevno. Prenoćište u štali nije bilo neobično. Za sve je to bio jedan normalan osjećaj. Veliki gradovi u kojima su kuće grijane to ne mogu vjerovati, ali ljudi prije sto-tinjak godina smatrali su to normalnim.

Zar nisu i u našim obitelji-ma mnogi to doživljavali i bili sretni s tom ponudom.. Svaka je obitelj imala štalu. Nije se bilo siromašno, ali zbri-njavanje životinja nudilo je često i prigodu za zbrinjavanje prolaznika koji su putovali osobno ili sa životinjama kroz naša mjesta. Poput Marije i Josipa bili su sretni dobiti ta-kav prostor, takvu ljubav a u njoj ponekada i plod božje i ljudske obitelji donijeti na ovaj svijet.

Dijete ljubavi to je Isus. Dijete ljubavi bož-je čitavom svijetu. Isus je Dijete ljubljene brige njegovih roditelja. Josip nije to morao ali je htio. To mu ubrajamo u veličanstveni čin. Josip pokazuje što ljubav sve može biti. Skrb bez postavljanja pitanja ili nikakvih pitanja. Donositi drva, ložiti vatru, ugrijati vodu, da žene dijete okupaju ili možda na-pustiti prostoriju štale da ne smeta, uskoro se vratiti i pitati da li još što može pomoći. To je ljubav svakodnevne brige.

Tako Bog zamišlja i predstavlja ljubav. Lju-bav nije samo krevet i ono što krevet nudi iako je i to svakodnevna briga, posebno za

one kojima je ta ljubav potrebna. Mi ljubimo one koji ljuba-

vi nemaju. To ne činimo sa muzikom i raznim instru-mentima, nego s onim što upravo možemo. Najmanje što se od nas traži jest: izgu-bljene uzeti za ruku, pomu-ćene voditi kući, zalutalima

pokazati put, onima koji su u tami pružiti svjetlost. Ljubav

drži svijet u jedinstvu i zajedništvu.

Stoga Bog dolazi na ovaj svijet, držati nas u zajedništvu. Pokazati nam što je zajedniš-tvo. Nikakva buka ni sila. Male snage, male sile danas drže svijet skupa. Brige jednih za druge. Stoga je naša želja i briga za druge ali i briga za nas. Biti brižan za druge. Sve to je stavljeno od Gospodina u Josipove ruke. Da-nas smo mi Josip. Imati snage ljubavi. Snaga

4 IZVOR

neba zove se ljubav. Ona leži u rukama Mari-je, bezimene žene na slici i u rukama Josipa. Oni se drže rukama, oni rukama drže svijet s ljubavlju i brigom. Ljubav i briga su tihe, milo djeluju kao sve brige.

Neka nam Dijete ljubavi daruje zajedništvo i brigu jednih za druge.

Božić je izvanredna prigoda da se pretoči-mo u ljubav i brigu jednih za druge.

Sretan vam Božić i blagoslovljena nova

godina 2019.

Vaš župnik fra Nediljko

BOŽIĆNI BLAGOSLOV OBITELJI

Blagoslov obitelji počinje na drugi dan Božića, na sv. Stjepana 26. prosinca u 13,00 s Kamena.Za Blagoslov obitelji pripremite: blagoslovljenu vodu, križ i svijeću.Cijela se obitelj skupi na molitvu. To je služba Božja u Vašoj kući i vašoj obitelji.Kod blagoslova treba paziti da se ugase telefoni, televizija i radio.Preporučam da obitelji, prije nego svećenik dođe, razmisli hoće li se pretplatiti na koji vjerski list: GLAS KONCILA, KANA, MALI KONCIL, MARIJA, VERITAS ili druge?Koliki doprinos možemo dati za crkvu, koliki za uzdržavanje svećenika?Poželjno je da roditelji o tome porazgovaraju sa svojom djecom.

26. prosinca, srijeda u 13,00 sati – Kamena

27. prosinca, četvrtak od 10,00 do 18,00 sati – Kamena pa Kraj

28. prosinca, petak u 8,00 sati – Kraj i dio Podgraca po mogućnosti

29. prosinca, subota u 9,00 sati – Podgraca, Donji i Gornji ratac

30. prosinca, n e d j e l j a

31. prosinca, ponedjeljak od 8,00 do 14,00 sati – Ekonomija

1. siječnja, utorak – Nova godina

2. siječnja 2019., srijeda od 8,00 do 18,00 sati – Blato i dio Dračevica

3. siječnja 2019., četvrtak od 9,00 sati – Dračevice

3. siječnja 2019., petak od 13,00 sati – Selo

4. siječnja 2019., subota od 9,00 sati obitelji koje su izostale u određeni dan neka se jave župniku na Mob. 098 415 505

OBITELJI KOJE ODLAZE NA PRAZNIKE NEKA SE PRIJE ODLASKA JAVE ŽUPNIKU ZA BLAGOSLOV.

5IZVOR

Svojima dođe – i oni ga primiše

Za Mariju se ispuniše dani i ona porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle. (usp. Lk 2, 6). Tim jednostavnim riječima

evanđelist Luka opisuje Isusovo rođenje. Došao je trenutak koji je navijestio anđeo: Rodit ćeš sina (Lk 1, 31). Došao je trenutak koji je očekivao Izabrani narod. Došao je trenutak koji je, u nejasnim obrisima, oče-kivalo čovječanstvo. Trenutak u kojem se Bog saginje prema čovjeku te mu svojim do-laskom otvora nova obzorja. Bog ga susreće brine se za nj, iskazuje mu svoje čovjekolju-blje.

A kakav je odgovor čovjeka i čovječanstva, koje je očekivalo Boga? Kad je došao trenu-tak da ga primi, tada za nj nema mjesta. Za-okupljen samim sobom, čovjeku treba pro-stor i vrijeme za njega samoga, tako da ništa ne ostaje za druge, za bližnje, za siromaha i za Boga. I što postaje bogatiji, to je više ispu-njen samim sobom i ne mari za druge.

Svojima dođe

Evanđelje po Ivanu produbljuje kratku Luki-nu vijest o događaju u Betlehemu. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše (Iv 1, 11). To se odnosi u prvom redu na Betlehem. Potomak Davidov dolazi u svoj grad, a on ga ne pri-ma. Rađa se u skloništu, jer za njega nema mjesta u svratištu. Ta tvrdnja se odnosi i na Izabrani narod. Obećani Mesija je došao svojima, ali ga nitko ne želi. Odnosi se i na čovječanstvo. Onaj po kojemu je svijet po-stao, Vječna Riječ, ulazi u svijet, koji ga ne prihvaća.

K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. U ko-načnici tiče se i na nas. Imamo li vremena za bližnjega kojemu je potrebna dobra ri-ječ, za patnika kojemu je potrebna pomoć? Hoćemo li nahraniti gladna, napojiti žedna, odjenuti gologa, pohoditi zatvorenika i pri-miti stranca, znajući da sve to zapravo čini-mo Isusu? Ima li kod nas mjesta i prostora za Boga. Smije li doći k nama, ući u naš dom, u naš život? Ili smo toliko zabavljeni sobom, svojim probitkom, da nemamo vremena za njega ni za druge? Jesmo li bolji od stanov-nika Betlehema?

Zamislimo da nam u uoči Božića, dok u toplu domu kitimo bor, pravimo jaslice i spremamo se za ponoćku, netko pokuca na vratima. Dvoje mladih, stranci, siromasi i putnici. Ne žele novaca, nego da prenoće kod nas, jer ona će uskoro roditi. Zamislimo što bismo im odgovorili. Kud baš sada? Kud baš k nama? Dosta nam je takvih, nismo mi socijalna ustanova ni župni karitas. Pođite drugima. Zatvaramo vrata. Jesmo li bolji od stanovnika Betlehema?

6 IZVOR

Njegovi ga primiše

Bogu hvala, negativna vijest o svojima koji ga ne primiše nije ni jedina ni posljednja koju nalazimo u Evanđelju. Tu je Marija sa svojom majčinskom ljubavlju i brigom. Tu je brižljivi Josip koji se o svemu brine. Tu su pastiri koji radosno gledaju znak koji im navijesti anđeo. Tu su mudraci s Istoka koji darove prinose. Sve to potiče evanđelistu da može zabilježiti: „A onima koji ga primiše, podade moć da postanu djeca Božja“ (Iv 1, 12). Ima ih koji Isusa primaju i prihvaćaju počevši od skloništa u kojem se rađa, koje postaje novi dom i mjesto, novi svijet.

Božić nam omogućuje prepoznati tamu svi-jeta koji se zatvara u se, uprizoruje situaci-ju koji svagdano doživljavamo. Ali to stanje kaže da se Bogu ne mogu zatvoriti vrata. On nalazi mjesto i način, pa taman ušao preko skloništa. Ima osoba koji vide njegovu svje-tlost i prenose je drugima. Kroz evanđeosku riječ i nama govori anđeo u slavlju Božićne

noći. Otkupiteljevo svjetlo ulazi i u naš život. Ako smo poput pastira i mudraca to svjetlo nas poziva da otvorima vrata srca i pameti, da iziđemo iz svog sebeljublja, iz osobnih probitka i nebrige za drugoga, da pođemo ususret Gospodinu koji dolazi. Susrećemo ga u istini i dobru, u službi potrebitima u odbačenima u kojima nas on sam očekuje.

Božje posinstvo

A onima koji ga primiše podade moć da po-stanu djeca Božja (Iv 1,12-13). Taj redak opisuje temeljni i odlučujući događaj u po-vijesti svijeta, koji mijenja ljudsko stanje na zemlji. Riječ je o činjenici koja nam omogu-ćuje da sudjelujemo u samom Božjem živo-tu, u životu Jedinorođenoga Sina Božjega.

Da je Sin Božji postao čovjekom učinio je to s određenom nakanom, zbog jasnog razlo-ga. Učinio je to da primimo posinstvo, da po-stanemo, budemo i zovemo se djeca Božja. Učinio je to zbog nas. Oslobodio nas ropstva grijehu. Izbrisao našu krivicu, ponio je sa sobom na križ. Po njegovoj smrti umrli smo grijehu. Po njegovu uskrsnuću možemo ži-vjeti kao djeca Božja.

Primiti Božje posinstvo znači prihvati-ti Krista srcem i dušom. Znači misliti na nj, upravljati pogled u njega, urediti život prema njegovu Evanđelju, radovati se nje-govu rođenju, slaviti spomen njegove smr-ti i uskrsnuća. Isus Krist, Sin Božji postaje čovjekom, jednim od nas, da bi nas tajnom svoga rođenja, po svojoj smrti i uskrsnuću priveo u Božji svijet, da bismo imali pristup Bogu, da bismo bili djeca Božja.

A onima koji ga primiše… S Isusom se Boga više ne traži, nego ga se prima i prihvaća. U Isusu Bog sam traži da bude prihvaćen u našem životu, da ne živimo više bez Boga, nego s Bogom. A onima koji ga primiše poda-de moć da postanu djeca Božja. Prema Evan-

7IZVOR

đelju djeca Božja se ne rađaju, nego postaju. Radi se o slobodnoj Božjoj ponudi koju nam daje, a od nas traži da ga prihvatimo. Postati djetetom Božjom znači imati isti život, onaj božanskog podrijetla, život koji je kadar i smrt nadvladati.

A onima koji ga primiše podade moć da po-stanu djeca Božja. To su oni koji su ga primili i prihvatili na odgovoran način, učinili ga iz-borom svoga života. No, ne može se imenom pripadati Bogu, a životom činiti što nije Bož-je. Može se dogoditi da zapravo ne primamo onoga kojega nam je Bog poslao. Slušamo njegovu riječ, ali ne vršimo njegovu zapo-vijed. Istinska vjera mijenja život i ljudske navike. Ne može se po sakramentima biti kršćanin, a po životu poganin. Dijete Božje se postaje stalnim izborom, svakim danom. Postaje se kad se prihvaća Isusa u vlastitu životu, kad ga se slijedi na putu ljubavi. S Isusom ne treba Boga tražiti, nego prihvati-ti. S Isusom se živi za Boga i za druge, s njim se ide ususret drugima.

Zemljopis srca

Nakana je Božića, dakle, udijeliti nam Bož-je posinstvo. Bog nas ne oduzima nama sa-mima, ni drugima. Naprotiv, daje nam moć i mogućnost svoje ljubavi, da poput njega i s njime idemo ususret drugima. Moć se ne sastoji u stvarima, nego u činjenici biti dije-te Božje. Radost koju kao kršćani trebamo osjećati i živjeti jest taj sinovski odnos, ta ljubav koja nam se sebedarno daje.

Evanđelist bilježi da Vječna Riječ tj. Bog po-stade tijelom i nastani se među nama (Iv 1, 14). Bog je podigao svoj šator među nama, nastanio se u nama. Njegov šator, njegovo prebivalište je naše tijelo, mi sami. Krist je došao da čitavom stvorenju ponovno dade njegovu ljepotu i dostojanstvo. A to je zapo-čelo s onim prvim Božićem. Zemlja je dobila ponovno svoju važnost, otvorila se Bogu, za-

sjala je ponovno u pravom svjetlu u suglasju Božje i ljudske volje. Božić je blagdan prepo-rođenog stvorenja.

Pjev anđela u svetoj noći izraz je radosti zbog činjenice da su nebo i zemlja ponov-no sjedinjeni. Čovjek se sjedinio s Bogom, postao je dijete Božje. U betlehemskoj štali susreću se nebo i zemlja. Nebo je sišlo na ze-mlju. A gdje je to nebo? Naše nebo ne spada u zemljopis prostora, nego u zemljopis srca. Božje srce u svetoj noći spustilo se sve do nas. Božja prisutnost je nebo. I ako pođe-mo ususret toj prisutnosti, dotaknut ćemo nebo, osjetiti Božje srce koje kuca za nas na Božić i u sve dane života našega.

Dinko Aračić

8 IZVOR

IZ ŽIVOTA NAŠE ŽUPE

Blagdan Tijelova

Svi znamo i častimo tog dana blag-dan Tijela i Krvi Kristove. U liturgi-sjkom slavlju svojstvena su tri ele-menta.

U svetoj misi stojimo pred Gospodinom, a stojimo i jedni pored drugih.

Drugi dio liturgisjkog slavlja je hodanje s Kristom u procesiji.

Na koncu je klečanje i klanjanje, veličanje i radost što nam je blizu.

U mom pastoralnom iskustvu blagdan Ti-jelova u gradovima bila je jedna posebna liturgiska poslastica. Nekoliko župa zajedno slave Tijelovo. Mjesto se uvijek tažilo koje je

priklano svim župama. Na koncu svete mise svaki je župnik uzimao svoju monstrancu s Presvetim i sa svojm župljanima činio pro-cesiju prema župnoj crkvi. U vlastitoj crkvi bilo je na koncu klanjanje i blagoslov. Ra-dost liturgisjkog slavlja pretakala se u ra-dost agape. (zajednički obrok).

Smisao slavljenja svete mise je primiti Tijelo Kristovo, a primajući jedan kruh, postajemo jedno tijelo – živi organizam. U taj organi-zam pozvao nas je sam Bog. K slavlju dolazi-mo iz različitih pravaca, različitih osobina i pozicija. Svi smo oko Njega u njegovoj Riječi i Kruhu Tijelu. Gospodin se time uranja svo-jom ljubavlju u našu bit, naše srce. Daje nam priliku da djelujemo za njega i kraljevstvo božje.

Na našem slavlju Tijelova to smo ponovili. I mi smo se okupili oko dva stoala. Stola litur-gije i stola agape. Naši Hoteli, Alga, Afrodita, Vila Marija, Vila Andrea, Laurentum i naša župa darovali su nam, nakon blagoslova s Presvetim, tijelesnu okrepu.

Hvala im od svega srca. Fra Nediljko

Tjelovska procesija - don Damir Cenov

9IZVOR

Dragi vjernici, braćo i sestre!

1. Od bogate biografije sv. Ante rekao bi samo to, da se 1231. godine, sv. Anto povu-kao iz vreve života. Prije toga je završio studi-je kod AUGUSTINACA, dirnut svjedočenjem franjevačkih misionara koji su za Krista i život žrtvovali u želji da ih zamjeni doživljaja kako čovjek snuje, a Bog određuje. Božja pak je volja bila da umjesto misija u poganskim ze-mljama – završi u Italiji, gdje je Antun u Padovi kao redovnik do smrti djelovao! I potom, spo-menute 1231. god. povlači se u osamu, da bi pisao propovijedi – no i ovdje na Ante snuje, a Bog odlučuje i odlučio je – njegovu su od-luku obznanila djeca najprije onima u Padovi, a potom i cijeloj crkvi – ona pak glasi: UMRO JE SVETAC – bilo je to baš na današnji dan 13. lipnja ali 1231. godine. A što su zapravo Pa-dovanska djeca vičući UMRO JE SVETAC time htjeli reći za sv. Antu?!? Možda na to pitanje najbo-

lje odgovara i opet jedno dijete koje je s rodi-teljima pohodilo jednu gradsku župu…

2. No kakvo je SUNCE isijavalo u životu sv. Ante?!? E tu nam može pomoći sam ISUS i to u onoj prispodobi: IZIĐE SIJAČ SIJATI…/Mt 13,4/ Sveti Anto Padovanski je na briljantan način odgovorio na darovanu milost bačenog sjemena…, bio je poput dobre zemlje iz koje je niknuo stostruki plod: i to po vjernom na-sljedovanju Isusa Krista, po pokori, čistoći i po-niznosti, po ljubavi i dobroti, po svim spome-nutim plodovima Anto je zaslužio vječnu slavu kod Boga i ljudi. Antina se svetost temelji na nasljedovanju Isusa Krista i to tako da je imao za sve zapuštene i žalosne oko, uho, noge i ruke, a najviše srce. Antina velika popularnost upravo je u izravnoj povezanosti s fizičkom i moralnom bijedom velikog broja ljudi. On ne bi bio nikada tako velik da nije pomagao ne-voljnima. Svečeve litanije obuhvatile su nje-govo bogato socijalno djelovanje s kratkim ali

SVETI ANTO – TUČEPI

• Isusovac pater Zvonko Vlach prdslavio je svetu misu na blagdan našeg nebeskog zaštitnika svetog Ante.

• Donosimo njegovu propoviijed u cijelosti. Naši u svijetu rado će ju pročitati.

Procesija - blagdan sv. Ante s našim vatrogascima

10 IZVOR

sadržajnim zazivom. Sveti Anto, pomoćniče bijednih (zapuštenih i žalosnih), moli za nas.

3. I današnje štovanje sv. Ante nosi izra-zito socijalni karakter. Zar mu se ne utječu čla-novi kršćanske obitelji, zaljubljeni prije braka, nerotkinje da pomogne svojim zagovorom sačuvati tu temeljni instancu ljudske zajedni-ce te zaštiti ljudski život jer je on nekima ma-nje vrijedan od onoga životinjskoga. Ne mole li ga putnici i pomorci za sretan povratak na rodnu grudu?!? Koliki pak samo šutljivi radni-ci i seljaci stavljaju u njegove ruke svoj rad i usjeve. Može se reći da je sv. Ante zaštitnik u svim potrebama svakodnevnog ljudskog ži-vota. Ipak, smatram da Sv. Antu najviše vole i najbolje po njemu Boga mole oni koji se eg-zistencijalno mole Bogu odnosno oni kojima Bog egzistencijalno treba, da bi mogli shvatiti smisao vlastita života /odakle-tko i koji im je cilj i smisao života…/ Da dragi vjernici, tamo gdje je sv. Anto servis za rješavanje njihovih potreba. Kod ta-kvoga stava lik sv. Ante je često sladunjav, to je slika pobožnjakovića, kod kojih je Anto previše

pozlaćen, pa sve ono što krasi sv. Antu u ta-kvim slikama ostaje zastrto. To je duhovnost koja se prepotentno, agresivno i oholo nudi današnjem čovjeku, to je duhovnost koja ne traži obraćenja kod čovjeka, promjenu života, naporni rad na vlastitom srcu, nego radije nudi psihološke efekte. To je duhovnost gdje se brzo nauče razni jezici koje nitko ne razumije i pada se u nekakav trans. Evo što sv. Ante kaže u jednoj svojoj propovijedi: “Onaj koji je ispu-njen Duhom Svetim govori različitim jezicima, a različiti jezici su različita svjedočanstva za Krista, kao što su poniznost, siromaštvo, str-pljivost, poslušnost. Njima govorimo kad ih drugima pokazujemo životom. Riječ je živa kad govori život.“ Iz svega rečenog može se zaključiti da nam je danas, možda nego ikada do sada, i te kako potreban lik sv. Ante i to upravo onako kako kaže onaj zaziv u njegovim litanijama: “Sv. Anto, uzore prave pobožnosti, moli za nas!“ Zaključio bljednim upozorenjem, i to upućujem svim ljudima koji vole istinu i otvo-reni su za nju, a to upozorenje je izrekao već

Procesija - blagdan sv. Ante s našim vatrogascima

11IZVOR

sv. Hilarije iz Poitiersa: Malo ću ga parafra-zirati da bude u dudhu današnjeg vremena: “Postoje lukavi zavodnici koji ne bičuju naša leđa, nego miluju trbuh, ne plijene naša do-bra, darujući nam tako život, nego nas obasi-paju ispraznim obećanjima, opasnim konven-cijama i guraju nas tako u smrt. Ne zatvaraju nas, nego nas časte u svojim palačama i tako nas tjeraju u ropstvo. Ne stavljaju nas u klade, nego žele zarobiti naše srce. Ne sijeku nam glave mačem, ali ubijaju nam dušu lažima koje bezobrazno proglašavaju istinama, a za istinu kažu da je laž.“ Da dragi narode, u ovim teškim vre-menima, ne samo u Hrvatskoj nego po cijeloj Evropi i šire – kada se uskraćuju većini temelj-na ljudska prava, pozivajući se licemjerno da žele zaštititi manjine, važna je svijest o pri-sutnosti zagovora sv. Ante. Zapijmo Bogu po zagovoru sv. Ante da nas izbavi i spasi iz ovih nevolja kao što je to činio tijekom cijele naše povijesti. Sveti Antune, zagovaraj nas našim po-trebama, prije svega daj nam osjećaj za Bož-ju Riječ i svijest poslanja da Radosnu vijest o Kristu donosimo onima koji su u zabludi. Ob-dari nas hrabrošću i uvjerljivošću, da naš život

bude naša propovijed o vjeri koju živimo i koja nas vodi, da bismo temeljne životne vrijedno-sti prenijeli i novim naraštajima. Amen.

Propovijed Pater Zvonko Vlah

Pater Zvonko Vlah

12 IZVOR

Evanđelje u crkvi i pred crkvom

Evanđelje nema vrijednost samo u crkvenim zidovima, liturgijskom prostoru. Božju Riječ nosimo vani u svijet: na radna mjesta, plaže,

puteve a posebno u našu obitelj. U slavljenju svake svete mise Isus nam kaže: „ Ostanite u mojoj ljubavi.“ To čini svakog i sve sretnim. Crkvu doživjeti kao obitelj u slavljenju sve-tih čina ali i poslije toga.

Nije bitno odakle smo došli, koju boju kože imamo, da li smo bogati ili manje posjedu-jemo, da li smo mladi ili stari. Nije važno ni koji jezik govorimo. Mi pripadamo Crkvi Kristovoj.

Takve doživljaje osjećamo i susrećemo u Tučepima. U crkvi Evanđelje i pred crkvom Evanđelje. Desetak nacija doživjela sam u crkvi pred crkvom. Slavili smo Isusovu ri-ječ a pred crkvom je oživljavamo. Svi smo pozvani na čašicu pića, „čašicu razgovora“. Ne osjećamo se strani. Rođena sam u Nje-mačkoj a doživljavam se u Tučepima. Pred

crkvom kroz razgovor upoznajmo jedni druge. Dogovaramo zajednički izlazak na plažu, na šetnicu u kafić. Što me posebno ra-zveselilo s jednom irskom obitelji dogovara-li smo i slavljenje nedjeljnih misa za iduće dvije nedjelje.

Ugasila sam jednu žeđ. Pojavila se jedna druga žeđ - žeđ za zajedništvom. Počela sam razmišljati i o Isusovoj žeđi za mnom i za svima nama.

U Tučepima sam u misi i nakon mise osjetila ljubav jednih prema drugima. Osjetila sam zajednicu u kojoj Krist rado ostaje. On ide s nama u našim životima.

Hvala Gospodinu za doživljeno u Tučepima. Hvala za naš prvi odmor u Tučepima. Nije zadnji. Hvala mu za Evanđelje u crkvi i pred crkvom. Hvala mu za susrete i prijateljstva s braćom i sestrama iz mnogih zemalja. Sva-kako hvala župniku fra Nediljku, Jozi Toma-šu i njegovim pomagačima.

Šteta što Tučepska braća i sestre u Kristu ne ostanu u većem broju s nama u „Evanđelju pred crkvom.“

Veselim se ponovnom dolasku u Tučepi čuti Evanđelje u crkvi i doživjeti ga pred crkvom.

Jaklin Zadrovec

Nedjeljno čašćenje naših gosta

13IZVOR

Dragi prijatelji,

i Bogu se sviđa objavljivati svoju veličinu u malenima i neznatnima. Evo, danas slavimo blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije. O Marijinoj neznatnosti i malenosti u očima ovoga svijeta progovara već prorok Mihej u prvom današnjem čitaju:

A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kne-ževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom.

Ove se riječi, istina, odnose prvenstveno na Krista Gospodina, ali zasigurno i na njegovu majku. U očima svojih suvremenika Marija se ničim nije isticala.

Živjela je u Nazaretu, malenom mjestu koje se u Starom Zavjetu ni jednom ne spomi-nje, u pokrajini Galileji o kojoj su često s podsmjehom i prezirom govorili. Štoviše, kako izvješćuje današnje Evanđelje, i njezin

Mala Gospa u Tučepima

• Tučepljani časte Porođenje Blažene Djevice Marije od 1703. g. Te je godine sagrađena i crkvica a mi je nazivamo Crkva Male Gospe. U prijašnja vremena uz proslavu Male Gospe u Tučepima je bio, pazar (sajam) i dernek. Za liturgijsko slavlje uvijek se dovodio posebni propovjednik. U zadnjih nekoliko godina uvijek je to bio naš don Željko. Donosimo njegovu propovijed na taj blagdan u cijelosti.

Mala Gospa - don Željko Cipek

14 IZVOR

je zaručnik Josip na trenutak posumnjao u njezinu čestitost kad je saznao da je trud-na. Živjela je kao majka i kućanica. Nitko od njezinih suvremenika nije u njoj mogao pre-poznati Najveću od svih žena, onu koja se jedina mogla pohvaliti nazivom Bogorodica. Važno je danas, upravo u tome svjetlu pro-matrati Blaženu Djevicu Mariju. Danas smo pod silnim utjecajem sredstava javnog pri-općavanja i pod pritiskom mentaliteta po-trošnje, pa se nekako čini da je jedino važno biti viđen, biti zapažen, biti važan kupivši ovo ili ono. Zmaj današnjeg potrošačkog i senzacionalističkog društva nikad nije sit novih proizvoda, novih užitaka, novih spek-takala i događanja.

Unatoč svemu tome, mi vjernici želimo na-sljedovati presvetu Djevicu. Zato je za nas izuzetno važna nenametljiva uloga žene, majke, kućanice. Zato je za nas od velike vri-jednosti ljubazan osmjeh službenika, obična spremnost da je pomogne susjedu i potrebi-tom, svaka ljubazna i dobrohotna riječ.

Za nas je silno važno strpljivo vršiti svoje obične dužnosti i prihvaćati svoje nevolje. Za nas je božansko djelo praštati i iskazivati ljubav svakom čovjeku. A sve su to skrovita djela o kojima nitko ne piše i o kojima ne kra-snoslove politički govori.

Bog nas poučava da su jedino vrijedna djela učinjena iz ljubavi, pogotovo ako su skro-vita i nenametljiva. Današnji nam blagdan upravo to svjedoči: iz neznatnog Nazareta, iz prezrene Galileje niknuo je neznatni cvi-jetak koji je kasnije svojim mirisom i svo-jom ljepotom nadmašio sve što je stvoreno. Neka i nama danas Gospodin, po zagovo-ru Presvete Djevice podari mudrosti, snage i ustrajnosti da nenametljivo, radosno i u jednostavnosti srca vršimo svoje dužnosti i iskazujemo ljubav svojim bližnjima, počevši od svoje obitelji pa onda sve šire i dalje, pre-ma svakom čovjeku.

Gospa Sinjska

15IZVOR

Hodočašće Gospi Sinjskoj

I ove godine, kao i prethodnih, župe Makarskog primorja tradicional-no su hodočastile u svetište Gospe Sinjske na prvu subotu mjeseca li-

stopada. Mi, Tučepljani, okupili smo se na Lučici u 7 sati i krenuli u dva autobusa do dogovorenog mjesta gdje su se sa-stale sve župe kako bi zajedno krenu-li u devet autobusa ka Sinju. Kad smo došli na naše odredište, imali smo malo slobodnog vremena prije mise za sve-tu ispovijed i osobne potrebe. Prikazali smo našoj Majci sve naše molbe i potre-be, zahvalili na svim dobrima kojima nas neizmjerno obasiplje te joj se preporučili kako bi nas čuvala od svih zala.

Svečano slavlje svete mise započelo je procesijom na kojoj je naša krizma-nica nosila zastavu Gospe Sinjske. Na-kon misnog slavlja imali smo vremena za okrjepu, a potom smo krenuli prema našem drugom odredištu, u Trogir gdje smo obišli i most koji spaja kopno s Čio-vom. Posjetili smo prelijepu i poznatu katedralu sv. Jakova koja nas nije osta-vila ravnodušnima. I tu smo se poklo-nili i zahvalili dragom Bogu na svemu što nam je pružio. Slobodno vrijeme za razgledavanje grada koji je zaštićen od UNESCO-a proletjelo je jako brzo. Nakon zanimljivog obilaska, sretni i zadovoljni vratili smo se našim domovima.

Hodočašće nam se jako svidjelo pa bi-smo ga željeli što prije ponoviti.

Ilonka Mijačika i Iva Čović

Naši krizmanici i djeca pred Gospom Sinjskom

16 IZVOR

Sestre i braćo, danas na blagdan Gos-pe od Ružarija želio bih vam govoriti o Isusu kao liječniku duše i tijela. On

na jednom mjestu reče: Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca. Kako lijepe, utješne misli. Mi smo ih

puno puta čuli pa su možda nekima postale tako obične, svakodnevne. No, one to nipo-što nisu.

Božja riječ uvijek je nova, snažna. Ona ima moć da nas smiruje, daruje nam mir, jasno-ću, ukratko, ozdravlja nas. To se primjerice odnosi na današnje riječi o braku. Uslijed sve veće dezorijentiranosti ove riječi o ne-razrješivosti braka, sastavljenog od jednog muškarca i jedne žene, sasvim su jasne i nedvosmislene. (No o tome ću koju riječ ka-snije.)

Iako se mi družimo s Božjom riječju, i u zajednici kao danas i pojedinačno čitajući Sveto pismo, ipak ta blizina s Bogom preko Njegove riječi i sakramenata, osobito euha-ristije, ne dokida našu ograničenost, tj. naše slabosti i navezanosti. Kad je tomu tako treba li onda ići u crkvu, moliti se, ukrat-ko truditi se oko dobra vlastitoga i tuđega iako nam izmiče ideal života po evanđelju? Naravno da treba.

Gospa od Ružarija

• Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.

Potreban je povratak Bogu i njegovim vrijednostima od kojih je jedna od temeljnih – vrijednost braka i obitelji. Ostvarenje onoga

što Isus traži od nas, svojih učenika: da budemo sol zemlje

i svijetlo svijeta; da budemo začin ovom svijetu, začin koji ga čini ljepšim, humanijim,

plemenitijim...

17IZVOR

Poslužit ću se jednim primjerom kako bi do-čarao tu potrebu druženja sa živim Bogom i unatoč našim ograničenostima. A to je pri-mjer potrebe za liječnikom. Naime, netko bi mogao zamjeriti ljudima koji idu liječniku to što su čak i nakon posjete ili liječenja – opet bolesni, krhki fizički.

Je li to licemjerno od njih, recite vi meni? Čudno vam zvuči ovo pitanje, jel da? A što zapravo želim ovim reći? Želim odgovoriti onima koji ne idu tobože u crkvu jer je tamo puno grešnih ljudi, a oni se kao s takvima ne druže.

Drugim riječima zašto bi ljudi koji idu redo-vito u crkvu trebali biti savršeni? Vjernici su nesavršeni ljudi kao i svi drugi. Je su li savršeno zdravi oni koji idu liječniku? Nisu. Pa zašto onda idu kad nisu? Pa upravo zato idu da bi bili zdraviji. Isto je i s dolaskom u crkvu, isto je s druženjem s Bogom u moli-tvi, klanjanju, čitanju Svetog pisma samo je naglasak na duhovnoj dimenziji, duhovnom zdravlju.

Ne ići u crkvu zato što u njoj ima previše nesavršenih ljudi, a vi kao savršeni ne želite nikako s njima dijeliti isto društvo, jednako je kao napustiti teretanu jer tamo ima previ-še ljudi koji nisu u formi. Teretana i postoji zato da bi ljudi stesali formu. Napustiti nju zbog toga što to neki tamo ne uspjevaju nije baš logično ni mudro zar ne?

Isto vrijedi i za Crkvu, samo što se u ovom slučaju ne radi o fizičkoj nego o duhovnoj

formi. Uostalom, budući da ljepota osobe dolazi iznutra a ne iz fizičkog izgleda treba-li bi svi mi i radi istinske ljepote češće ići u „duhovnu teretanu“.

Sestre i braćo, ono što želim istaknuti je slje-deće: grijesi nas ne priječe susreti se s Bo-gom. Naprotiv, oni su redovito ključ boljeg razumijevanja Božje ljubavi. Naime, naše slabosti vode nas Bogu bolje nego išta dru-go.

Boga se možda najbolje doživi kao Oca pu-nog ljubavi preko sakramenta pomirenja, tog divnog sredstva kojim nas Bog uvijek

iznova obnavlja rosom svoje milosti i ljuba-vi. Bog je naš dobar ne zato što nam daje do-govore na sva naša pitanja, već zato što nam je dao sebe.

Jedno je sigurno i to mnogi od vas znaju: tko s poniznošću Bogu pristupa i od njega pomoć traži Bog ga jača i daje mu snagu za životne poteškoće. Doista, nikad čovjek nije toliko jak kao kad kleči pred Gospodinom. I tko pred Njim kleči, tko se Njemu jedinom klanja taj ne treba klečati pred nikim dru-gim i nije rob različitih slabosti. Tko kleči pred Njim slobodan je čovjek. A samo slobo-dan čovjek može i druge oslobađati, živjeti u punini svoj život kroz predanosti i odgovor-nost za druge, za opće, za prirodu…

Današnji suvremeni musilovski čovjek, na-žalost, sve je više čovjek bez svojstava i vri-jednosti. Kao takav on je npr. kadar napada-ti zloglasnu Islamsku državu jer zlostavlja

Naš život dobije puninu i pravi smisao

samo ako je gledan iz perspektive života

nakon smrti. Iz te perspektive svaka naša

žrtva ima smisla.

18 IZVOR

žene i istovremeno izrugivati svoju susjedu, lijepu Anu, jer čuva nevinost; on osuđuje rat jer je to suludo uništavanje života ali i istovremeno hvali filozofiju kojoj je život samo besmisleno gubljenje vreme-na.

Nadalje, on se zgrožava zbog zlostavljanja životinja i bilja-ka ali i zdušno brani ubijanje najnezaštićenijih u majčinoj utrobi; on se prvi zalaže za očuvanje okoliša zdravim ali i za razaranje ljudi različitim ovisnostima o drogi, kocki, pornografiji…

Taj moderni dezorijentirani čovjek sve više i tradicionalni brak prezire i smatra sakra-ment pukom ceremonijom nevažnih papira a nazovi brakove istospolnih partnera papi-rima/zakonom „potvrđene“ pravom ljubav-lju.

On, vječni skeptik, jedino je dosljedan u pot-kopavanju vlastitih temelja. Izgubljeni mor-nar slomljenog kormila koji u svakom vjetru podjednako vidi i spas i propast. Nijednom se stoga u potpunosti ne predaje i – rezul-tat takve strategije, takvog načina života je izvjestan.

Budući da nikom ne vjeruje pa ni sebi de fa-cto je sasvim beskoristan čovjek jer koliko god druge opravdano kritizirao i probleme dobro uočavao njemu neprestano izmiče te-melj na kojem bi gradio vrijednosti za koje bi se žrtvovao. Ako je malo takvih ljudi može se i živjeti. Ako prevladaju u društvu deka-dencija caruje.

Što je potrebno da se odupremo dekaden-ciji? Potreban je povratak Bogu i njegovim vrijednostima od kojih je jedna od temelj-nih – vrijednost braka i obitelji. Ostvarenje onoga što Isus traži od nas, svojih učenika: da budemo sol zemlje i svijetlo svijeta; da budemo začin ovom svijetu, začin koji ga

čini ljepšim, humanijim, plemenitijim; da budemo ljudi koji božansku iskru radosti i nade pronose i nikada se ne predaju bezna-đu, ravnodušnosti i očaju.

Nadalje, potrebno je da budemo svjetlost svijeta, svjetlost koja primjerom života, ra-dom i poštenjem, dobrim odgojem i nepre-stanim učenjem svijetli drugima i pokazuje im pravi put: put ostvarenja, put koji donosi radost i smisao. Put koji vodi u život vječni, u zajedništvo s Božjim odabranicima. Put koji postiže konačni uspjeh i tako osmišlja-va sve ovozemaljske izbore.

Naš život bez tog konačnog cilja – živo-ta vječnog s Bogom – ma kako u ljudskim okvirima bio uspješan – ipak je u konačnici samo neuspješna i prokockana šansa. Naš život dobije puninu i pravi smisao samo ako je gledan iz perspektive života nakon smrti. Iz te perspektive svaka naša žrtva ima smi-sla.

Dao Gospodin da na život gledamo iz te per-spektive i neće nam ponestati ni motivacije ni snage ni da idemo u crkvu, ni da činimo dobro. Amen.

19IZVOR

ZAHVALA ZA ŽETVUSlava i hvala Stvoritelju 2. Kor. 9,6-10, Lk. 12, 13-21.Ps. 104 – (1. 10. 13-15. 19. 24. 27-28. 30)

Blagoslivljaj Jahvu dušo mojaBože moj, silno si velik,Odjeven veličanstvom i ljepotomIzvore svraćaš u potoke Što žubore među brdimaTi natapaš bregove iz dvorova svojihZemlja se nasićuje plodom tvojih rukuTi daješ te niče trava za stokuI bilje na korist čovjekuDa izvede kruh iz zemljeI vino što razvedruje srce čovječjeDa uljem lice osvježiI da kruh okrijepi srce čovjekuTi si stvorio mjesec da označuje vremenaI sunce znade kada ima zaćiKako su brojna tvoja djelaSve si mudro učinioPuna je zemlja stvorenja tvojihI sva ova bića čekajuDa ih nahraniš na vrijemeDaješ li im tada sabiruOtvaraš li ruku, nasite se dobrimaPošalješ li duh svoj, opet nastaju, i tako obnavljaš lice zemlje.

Braćo i sestre, okupili smo se da zahvalimo Bogu za žetvu koju smo učinili. Plodove ze-mlje, vrtova , vinograda i šume su nam pred očima ( a ovdje simbolizirani). K tome ide za-hvala Bogu i za mnoge druge stvari koje „ža-njemo“: naši stanovi i kuće, naše djelatnosti, dobivanje plodova iz znanosti i tehnike, za-hvala i za novac koji zarađujemo. Uključuje-mo u ovu zahvalu, mnoge razgovore, za ohra-

brenja i pomoć drugih ljudi i drugim osoba-ma. U SVAKOJ ŽUPNOJ ZAJEDNICI POSTOJE MATERIJALNI I SOCIJALNI DAROVI UČINJENI NAŠOM LJUBAVLJU I ŽRTVOM. Često dobiva-mo nešto što je za nas veoma važno ali ne dolazi bez našeg truda, to je osmjeh, lijepi vic i iskazano prijateljstvo.

Kod ove naše zahvale pogledajmo i u nas same: postoje momenti gdje darove Stvorite-lja dana nam kroz našu prirodu gazimo, zlo-rabimo, uništavamo, a dane su nam na korist. Danas mislimo i na naše bližnje, na sve ljude koje nam je Bog darova. Bog nam daruje lju-de da ih ljubimo poput njega, da ih tješimo i hrabrimo u njihovim potrebama. Bog nam ih je darova kao vrijeme. Kako je lijepo kad nam netko daruje svoje vrijem ili obratno.

Dragi vjerniciKad čujemo takve misli imamo osjećaj da hvala, i pohvala je dobrano u opadanju. U mnogim razgovorima, zvoni ono, da moramo čekati riječ ili znak zahvale i pohvale. Pone-kad se pitam: uz što bi mi trebali vezati naš Hvala, što nam je kod zahvale važno?

Radost Da li sete nekada svrnuli pogled na dijete, nadam se da jeste,kojemu je bilo nešto daro-vano, a što je dugo očekivalo kao dar, jer si je to želio. Dijete drži dar u otvorenim rukama, gleda ga, u dar se uranja otvorenim očima i usnama, čudi se, divi se što je dobilo. Njego-ve oče koje ne mogu lagati, govore najviše. Radost klija i raste. Trenutak sreće postaje stvarnost za dijete i za sve one koji ga gleda-ju direktno ili čak preko televizije ili filma. Posebna je radost i u onome tko je obdario dijete. Svijetle oči djeteta koje zrače jedna je forma z a h v a l e i h v a l e te postati zahva-lan na duže vrijeme. Ne treba izreći nikakvu riječ. Zagrljaj i poljubac, stisak ruke, izriču mnogostruku zahvalu. Nad takvim momen-tima ne treba ona riječ: „A što se kaže“

Zahvala je povezana s hvalom i pohvalom, više nego majka s djetetom ili obratno, ili kako narod kaže: Povezano kao kost i meso.

20 IZVOR

Često se zahvala i pohvala opaža kod isprav-nog ophoda s darom jer se u daru vidi daro-vatelja. Poneki dara iz zahvale zauzima po-sebno mjesto u kući i u životu daroprimca. Zahvala ne prestaje ona se vidi i živi u rado-sti. I bez riječi h v a l a daje se i živi zahvala. Darovatelj postaje i z v o r.

Dijeliti Radost ima rodbinu zahvale a ona se zove dijeliti. Radost jednog djeteta kad primi dar u radosti svojoj obitelji, iskazuje radost u podjeli saznanja: dobio sam dar. Ako je to igračka s njom se odmah igraju druga djeca koja su tu nazočna. Dijeliti je drugi dio za-hvale. Dijeliti uvijek prati zahvalu. Dijeliti, pada lako, kad je radost tu. Iz spremnosti dijeljenja raste zahvala. (Primjer Majke Te-reze)

Zahvala za žetvu – to je blagdan, to je sveča-nost na kojoj se trebamo svi radovati, svatko na svoj način raduje se što mu je darovano i što je darovano nama svima, po jednom ili po svima svi dobivamo jedno dobro, koje je i pojedinačno i zajedničko. Zahvala za žetvu

je fešta, na kojoj svi trebamo razmisliti, tre-bamo ući u se i vidjeti, prema tekstovima iz Sv. pisma koje smo čuli, što mogu i kako mogu i ja dijeliti. Darovi nama dani, nama povjereni, treba ih uložiti za naš daljnji ži-vot, za naše bližnje i za prirodu.

Zahvala Bogu Kod zahvale za žetvu mi kršćani mislimo i te kako, kome se treba zahvaliti za ono što smo dobili kroz prirodu, kroz naš rad, pre-ko naših bližnjih, pa i za ono što mislimo da se slučajno dogodilo. Bog koji je ovaj svijet stvori i jedan dio nama, tebi i meni povjerio, koji je pokrenuo cijelu prirodu u jedan baj-oslovni život, On koji nam daje šansu i dar u prirodi i dar u ljudima – Bog je darovatelj i veći je od svih darova. Ova svečanost, ova zahvala poziva nas ne samo da prepoznamo dar nego još više Darovatelja. Bog je veći od svakog dara. Prepoznajmo ga prirodi i nje-nim zakonima kao i u svakom čovjeku. On nam se nudi da ga susretnemo kao darova-telja svih nas. Svaki dan, za njegovu dobrotu i milost zahvaljujmo mu.

Zahvala za žetvu i krštenje Luce Mijačika

21IZVOR

Mons Vlado Košić,dostavio nam je sa zahvalnošću fotografiju koja prikazuje blagoslov našeg tučepskog maslinova ulja. Našim uljem biti će kroz cijelu godinu pomazani:bolesnici u sakramentu bolesničkog pomazanja, krizmanici kod primanja sakramenta svete krizme ikrštenici u sakramentu krštenja.

Naša je sreća dar Božji podijeliti. Bože moj, hoćemo li i ove korizme moći darovati ulje za iduću godinu?

SEDAM HVALA

Suradnik našeg župnog lista Izvor Petar Gudelj pjesnik, po mišljenju mnogih znalaca i kritičara,, skromni velikan, za blagdan Gospe od anđela dobio je od grada Imotskog Nagradu za životno djelo. Tom prigodom izrekao je sedam hvala.

Prvo, hvala Bogu što nam je dao ime i zemlju, povijest i državu.

Hvala mojoj Imoti što me je nahranila i napojila jezikom, kad nije mogla kruhom i vodom.

Siromašnoj imotskoj općini što je ulagala u moje školovanje.

Profesoru Anti Ujeviću, koji je u prvom

razredu imotske niže gimnazije razaznao moj dar.

Fra Nediljku Šabiću, rodijaku pratru, koji je u ratnim godinama i nastajanje i objavljivanje mojih knjiga ulagao ljubav i vjeru, povjerenje i novac.

Doktoru znanosti Anti Žužulu, koji je pred mojim knjigama širom rastvorio vrata svoje velike izdavačke kuće „Školske knjige“ i svoje velike duše, dao mi najbolju urednicu u Zagrebu, Miroslavu Vučić, da sve što ja donesem uredi, uljudi i opismeni, učini da na nešto sliči.

Na kraju, hvala skupini splitskih intelektualaca, Imoćana, koja me je, kako čujem, predložila za ovo priznanje.

22 IZVOR

Što slavimo na blagdan Svih svetih, a što na Dušni dan

• Što zapravo znači kada kažemo da vjerujemo u „općinstvo svetih“?

Prvog dana mjeseca studenoga svake godi-ne slavimo blagdan Svih svetih, Toga dana slavimo one sveci i svetice koje je Crkva pro-glasila svetim kao i one koji nisu proglašeni svetima, ali su svojim životom ostvarili ideal kršćanskoga života te su njihove duše ušle u kraljevstvo Božje pošto su nakon smrti nji-hove krsne haljine ubijeljene u krvi Jaganj-čevoj.

Kako ne znamo poimence svih koji su umrli na glasu svetosti, Crkva je odredila ovaj dan kada se zajednički moli za sve svete i bla-žen, poznate i nepoznate. Riječ je o onom beskrajnom mnoštvu običnih ljudi, mnoš-tvu koje nam svjedoči da svetost ne znači nenormalnost, besprijekornost, nego znači puninu ljudskosti. Stoga su na svetost po-zvani svi kršćani, svih razdoblja i svih život-nih okolnosti. Kao što je lijepo rekao papa Benedikt XVI., da bi mogli biti sveti nije

potrebno činiti izvanredne pothvat i djela niti posjedovati posebne karizme, već jed-nostavno služiti Kristu, slušati ga i slijediti bez ohrabrenja u teškim trenutcima. Samo s njegovom pomoći možemo postati svetima.

Dušni dan slavimo svake godine 2. stude-noga, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu redoviti su znak pažnje i vjere, Tog dana vjernici mole za duše svojih dragih pokojnik, za njih pale svijeće na grobovima, prisustvuju svetoj misi, povezujući se tako svojom molitvom s njima i moleći Božje mi-losrđe da ih što prije očisti od svojih slabosti te da ih uvede tamo gdje s oka svaka suza nestaje.

Tako je Dušni dan, ili Dan svih vjernih mr-tvih izraz kršćanske nade i vjere u zagrob-ni život što liturgija izriče riječima: „Tvojim se vjernima, Gospodine ,život mijenja a ne oduzima i pošto se raspadne dom ovoze-mnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.“

Mi za duše svojih dragih pokojnika molimo duboko vjerujući da će oni, kada dođu u kra-ljevstvo Božje, biti naši zagovornici. Vjeruje-mo da će oni moliti za nas da ne promašimo svoj konačni životni cilj, da i mi uđemo u kraljevstvo Božje i tako budemo pribrojeni općinstvu svetih.

don Luka Prcela

Naše groblje - večer Svih Svetih

23IZVOR

Mome djedu

Prilazim, tiho koračam nesigurnim korakom, hodam prema oltaru dok u meni vapaj čežnje i Božji glas plamti. Nestala je nesigurnost. S tugom u srcu, molitvom u mislima... zapalila san svijeću, i u Isusov zagovor spomenila se svog djeda. Čovjeka bez kojeg ni jedan dan mog djetinstva ne bi bio isti, ni jedna priča, želja. Čovjeku koji je znao izmamiti osmijeh na moje lice, sakriti moje suze, izlječiti rane, razbiti tugu i razveseliti moje dane. Sad je dio mojih snova, otišao je u suton od zlata, ali duboko u sebi znam da je i dalje sa mnom, nikad me ne napušta, od svega brani. Moj ponos, moja ljubav, moj heroj. Zauvik ćeš biti dio mojih priča, mojih misli i mojih uspomena.

Dide moj, čuvali te dobri anđeli. Hvala ti za sve.

24 IZVOR

Dan prvi

Pripremajući se za hodočašće, ponovni susret s Gospom Fatim-skom, razmišljala sam zbog čega idem, te što „ponijeti“, što „ostavi-

ti“ na tom svetom mjestu.

Što očekujem, čemu se nadam, za što moliti, zahvaliti, misli se roje, očekivanja rastu, srce se veseli. Konačno je stiglo i vrijeme pola-ska, naš prvi dan puta.

Susretom na zagrebačkom aerodromu, pri-ključivši se veseloj ekipi putnika iz plave Dalmacije (Tučepi, Makarska, Omiš, Split) i zelenog Zagorja (Bistra, Kašina) vođeni neizbježnim i dragim vodičem Mijom, svoje putovanje započeli smo u ranim jutarnjim satima.

Po upoznavanju i veselom čavrljanju, od-mah sam stekla dojam da će ovo biti jedno lijepo hodočašće i ugodno druženje.

Prva destinacija našega putovanja bio je Lisabon, glavni, najveći grad Portugala i je-dan od najstarijih gradova svijeta i zapadne Europe. Po kratkoj posjeti znamenitostima Lisabona (spomenik otkrićima: Padrao dos Descobrimentos, Jeronimitski samostan, to-ranj Belem, dizalo Santa Justa), uputili smo se do crkve rođenja omiljenog sveca svijeta sv. Ante (nama poznatiji kao sv. Antun Pado-vanski) kao i katedrali sv. Vinka, mjestu kr-štenja sv. Antuna. Nakon slavlja svete mise slobodno vrijeme.

Zadivljujuće i nadasve lijepo provedeno vri-jeme u šetnji gradom, završili smo uz dobar ručak i kušanje domaćih specijaliteta (baka-lar, pasteis de nata) u centru grada.

Iako je grad zanimljiv, lepršav i rekla bih, po mjeri svakog čovjeka, ono što me je čekalo i čemu sam se najviše veselila bio je dolazak u Fatimu.

Stigli smo u Fatimu, našoj Majci, našoj za-govornici, svatko sa svojim mislima, nada-njima, molitvama i željama. Smjestismo se u prekrasan hotel, u samom srcu Fatime, uz molitvu, pjesmu i smijeh „prionismo“ na ve-čeru.

Tako je završio naš prvi dan hodočašća. S nadom i vjerom da će ono što slijedi, uz blagoslov Majke Božje, biti još ispunjenije i nezaboravnije.

Anka Brnas

HODOČAŠĆE U FATIMU I SANTIAGO DE COMPOSTELA

Gospa Fatimska

25IZVOR

Fatima, mjesto nade i mira

Drugi dan našeg hodočašća proveli smo u Fatimi upoznavajući pobliže svetište - mjesto ukazanja BDM. Fatima je malo mjesto u brdovitom Portugalu u regiji Serra de Aire nazvanom po maurskoj princezi, koja svoje ime nosi po kćeri velikog proroka islama Muhameda. U zaseoku Aljustrel rodila su se tri mala pastira - vidioca

kojima se od svibnja do listopada 1917. god. objavljivala Gospa. Fatimska ukazanja događala su se u najmračnije vrijeme u povijesti europskih naroda. To je vrijeme Prvog svjetskog rata i Oktobarske revolucije, kada je mnogim nacijama silom nametnut ateizam, progon vjernika i nijekanje duhovnih vrijednosti čovječanstva. Užas i strahote rata pojačale su dramatičnost fatimskih oporuka. Za kršćane su važne jedino poruke što su ih vidioci prenosili, a one su bile poziv na molitvu, pokoru i obraćenje. Poziv da se žrtvom molitvom i postom može suprotstaviti djelovanju zla u svijetu, potakao je vjernike na ozbiljnije proživljavanje vjerničkog života. Sveto pismo na više mjesta naglašava poniznost kao iznimnu vrlinu. Gospa Fatimska naglasila je to onog trenutka kada je izabrala troje poniznih pastira, malenu dječicu, koja se nisu razlikovala od svojih vršnjaka. Nebo je dakle i ovog puta izabralo neznatne i ponizne službenike da svijetu prenesu svoju poruku. Poruke iz Fatime su proročanske, neke od njih ostale dugo tajne, a odnose se velikim dijelom na događaje koji su mijenjali svijet u prošlom stoljeću.

U marijanskom svetištu - Fatima nekoliko je impozantnih sakralnih objekata podignutih na području Cova de Iria, koje smo prema našem programu posjetili ovoga dana - Berlinski zid, Kapelica ukazanja, bazilika Gospe Fatimske, bazilika Presvetog Trojstva, spomenik Presvetom Srcu Isusovu, Veliki križ, pojedinačni spomenici… Na mjestu gdje

Veliki kadionik u katedrali Santiago de Compostela

26 IZVOR

su djeca ugledala Majku Božju (ništa nije ostalo od hrastovog drveta na kojemu je stajala Gospa…) nalazi se Kapelica ukazanja s kipom Gospe Fatimske. Na ulazu u svetište de Iria nalazi se dio Berlinskog zida, kojega su Nijemci darovali Gospi i tako zahvalili za oslobađanje od komunizma svoje desetljećima podijeljene zemlje i ponovnog ujedinjenja oba dijela njemačkog naroda. Na sredini glavnog trga nalazi se spomenik Presvetom Srcu Isusovu. Prijepodne prisustvovali smo svetoj misi u kapelici Anđela Mira u svetištu. „Slušajmo Marijin glas, neka ga sluša cijela Crkva, neka ga sluša cijelo čovječanstvo, jer Marija hoće samo vječni spas ljudi i naroda po naumu Providnosti Božje„ (papa Ivan Pavao II.) Nakon svete mise obišli smo dvije glavne građevine na trgu: na jednom kraju dominira najupečatljivija građevina u Fatimi - bazilika Gospe Fatimske oko koje se šire velike kolonade. Bazilika je posvećena 1953. god. Brojne slike prikazuju različite scene vezane uz ukazanja - od samih ukazanja preko biskupa Leirija pod čijom je nadležnošću Fatima bila u to vrijeme, do pape Pia XII. – koji je svijet posvetio Marijinom Bezgrješnom Srcu. U unutrašnjosti bazilike dva vitraja prikazuju kako Lucija i Jacinta sipaju cvijeće tijekom procesije s Presvetim, odnosno Anđelovo treće ukazanje. U ovoj bazilici nalaze se i grobovi triju vidjelaca - bl. Franje, bl. Hacinte i bl. Lucije. Na južnom kraju Cova de Irie posvećena je 2007. god nova znatno veća crkva - bazilika Presvetog Trojstva. Kamen temeljac darovao je papa Ivan Pavao II. U popodnevnim satima uputili smo se na Križni put, koji je s kamenim postajama izgrađen između stabala maslina i hrasta plutnjaka, a poklon je Mađara (u spomen na događaje u Mađarskoj iz 1956.) Ovaj Križni put bio je dobra duhovna obnova potrebita u našem duhovnom rastu. Koračajući od postaje do postaje došli smo na mjesto, gdje je postavljen veliki kameni kip Gospe, koji obilježava mjesto četvrtog Gospina ukazanja malim vidiocima. Na Križnom putu posjetili smo također brežuljak Cabec, gdje se nalazi kip anđela Portugala - anđela Mira s hostijom i kaležom te troje djece koja kleče pred njim. Nakon dolaska na vrh kalvarije, naš Križni put završio je posjetom crkvi Svetog Stjepana. Nastavili smo dalje poljima maslina do sela Aljustrel - rodnog mjesta malih pastira i mjesta ukazanja anđela Gabrijela. U dvorištu Lucijine kuće nalazi se bunar (bunar suza), a nad bunarom veliki kip anđela Gabrijela, koji se ukazao (drugo ukazanje) djeci prije Gospinih ukazanja. Navečer smo sudjelovali u molitvi Krunice u Kapelici ukazanja, koja se prenosi diljem svijeta i uključili se u procesiju sa svijećama za Presvetim.

Crkva sv. Ante u Lisabonu - rodna kuća

27IZVOR

Dan treći

26.10.2018. započeli smo u Fatimi u kape-lici Ukazanja svetom misom. Ranojutarnja duhovna okrepa najljepši je mogući početak dana. Gledajući okrunjeni Gospin kip stav-ljamo u molitve sve naše drage koji su nam se preporučili u svojim molitvama.

Nakon duhovne, a potom i tjelesne okrepe krećemo prema Santiagu de Composteli. Prolazimo kroz šume hrasta plutnjaka i eu-kaliptusa. Portugal je prvi u svijetu po pro-izvodnji pluta od kojega izrađuju prelijepe torbe, futrole, cipele, koričnike i tko zna što sve ne. Pokraj autopu-ta protežu se vinogra-di i voćnjaci, koje je jesen prošarala svo-jim bojama. Klima je povoljna a tu su i vo-dom bogate rijeke.

Zaustavljamo se u gradu Coimbri, koji je sjedište regije Cen-tro. Vratolomnom vo-žnjom uspinjemo se u jedno od najstarijih Sveučilišta u svijetu osnovano 1290. godi-ne. Na tom Sveučilištu studirao je sveti Ante Padovanski, za Portu-galce sveti Ante Lisa-bonski.

Obilazimo Sveučili-šte smješteno u ne-kadašnjoj kraljevskoj palači, divimo se mo-numentalnosti građe-vina, kupujemo suve-nire od studenata koji tako zarađuju novac. Oči duha tragaju za stopama svetog Ante.

Obilazimo staru jez-gru grada koji je neko

vrijeme bio glavni grad Portugala. Spušta-mo se strmim kalama s mnoštvom neobič-nih kuća, katedralom/ tvrđavom i samosta-nom sv. Križa. Puno je i maurskih tragova budući da je ovaj prostor bio pod arapskim Kalifatom.

Naravno, u slobodno vrijeme obilazimo su-venirnice, ali i uživamo u domaćim specija-litetima.

Grad nas je oduševio, ali moramo dalje. I u autobusu nam je lijepo.

Predvečer stižemo u toliko željeni Santiago de Compostela. Razmišljamo o tisućama ho-

Tučepski hodočasnici pred crkvom Gospe Fatimske

28 IZVOR

dočasnika koji su prolazili stotinama kilo-metara Cammina, kako bi kroz 20 – 30 dana stizali na grob svetog Jakova.

Ne čekamo jutro, nego uzbuđeni žurimo prema katedrali koja je u blizini hotela. S koje god strane prilazili, čudesno je lijepa. Mnogi graditeljski stilovi uočavaju se na pročeljima, portalima, zvonicima.

Susrećemo hodočasnike koji završavaju svoj Put, pozdravljamo ih s divljenjem zbog

vjere, snage i ustrajnog duha. Kao da su svo-jim Putem osvijetlili i naše putove. Duboko smo dirnuti, ta u blizini leži apostol koji je uz Ivana bio najbliži Isusu. Kakvom smo mi-lošću darovani! Cjelokupni dojam pojačava tradicionalna pjesma, i mi se nakratko pri-družujemo razdraganoj skupini.

Osjećamo radost i blagoslov. Znamo kako nas sveti Jakov zagovara kod Gospodina!

Ankica Ravlić

Dan četvrti

Budimo se u Santiago de Composte-li, najslavnijem hodočasničkom mjestu u zapadnoj Europi, trećem po važnosti odredištu kršćanskih

hodočašća nakon Jeruzalema i Rima. Najpo-pularnija hodočasnička ruta ide od Pariza, Le Pia i Arlesa preko Pirineja do Santiaga. Svi hodočasnici koji dođu pješice, na bici-klu, magarcu ili konju dobiju potvrdu koja se zove compostela. Koncem 10. stoljeća Santiago je postao simbol borbe kršćanstva protiv islama. Nakon što su ga muslimani potpuno razorili, u 11. stoljeću je obnovlje-no u romaničkom i gotičkom stilu. Danas je to jedan od najljepših gradskih prostora u svijetu sa velebnom katedralom Sv. Jakova u kojoj se nalazi njegov grob. Ulazimo u kate-dralu zagrliti sv. Jakova, preporučiti mu se u molitvama i sv. misi koju imamo ispred glav-nog oltara uz spektakularno i jedinstveno kađenje kadionikom kojega njišu osmorica ljudi! Ispred katedrale na gradskom Špa-njolskom trgu odjeknula je i pjesma Rajska djevo kraljice Hrvata. Iz mnoštva su nas čuli i došli pozdraviti mladi hodočasnici iz Zadra i Rame! Nosimo u sebi duboko spoznaju da smo postali dio višestoljetnog hodočasnič-kog mnoštva i da smo utisnuti u školjku sv. Jakova koju smo ponijeli za trajnu uspome-nu na ovo hodočašće.

Put nas vodi dalje prema Bragi i monumen-talnom baroknom svetištu Bom Jesus do Monte u njezinoj blizini. Svetište ima oko 600 baroknih stuba koje u donjem dijelu prikazuju Isusov križni put sa 14 postaja. Na gornjem dijelu je alegorijsko „Stubište triju vrlina“ (Vjere, Ufanja i Ljubavi). Uspon stu-bama simbolizira čovjekovo duhovno puto-vanje uvis. Crkva Bom Jesus izgrađena je na mjestu svetišta iz 15. stoljeća a cijeli kom-pleks je dovršen 1811. godine. Popeli smo se bez problema i bili nagrađeni prekrasnim pogledom na grad i okoliš tako uređen da ostaneš jednostavno bez teksta.

U povratku navraćamo u Porto – drugi po veličini grad u Portugalu. Poznat je po slat-kastom vinu Portu. Simbol grada je galski pijetao koji je prema legendi donio glas, tj. kukuriknuo u luci kad je grad oslobođen od Maura. Zato i naziv Porto (luka). U rimskom razdoblju bilo je naselje Portus Cale prema kojem je Portugal dobio ime. Ima očuvanu staru gradsku jezgru unutar zidina iz 14. stoljeća. Upisana je na popis svjetske bašti-ne UNESC-a. Poznat je kao grad mostova – jednoga je projektirao 1876. god. Gustave Eiffel. Imali smo ga prilike gledati dok smo na prekrasnoj obali uživali u poznatim Port-skim tripicama (netko je uživao duplo!) i ribi. Nastavljamo put prema Fatimi. Slijedi večera, molitveni program i spavanje.

Anita Pervan

29IZVOR

Dan peti

Hladno je jutro. Slavimo svetu misu u Kapeli ukazanja, najsveti-jem mjestu, „srcu“ fatimskog sve-tišta. Fra Nediljko ima nagovor o

slijepcu koji je progledao upućujući nas da i mi progledamo u dubinu vlastite vjere i spo-znaju Boga i božanske ljubavi. Put nas vodi prema Batalhi u kojoj se na-lazi poznati dominikanski samostan Svete Marije od Pobjede. Velebno zdanje, u malom gradiću postalo je simbolom nacionalnog ponosa i zbog umjetničke i povijesne važnosti upisan je u UNESCO popis svjetske baštine. Ivan I. Portugalski je izvojevao pobjedu nad Kastiljcima 1385. godine, a pred bitku se zavjetovao Gospi da će joj u slučaju pobjede podići samostan. 1811. godine su ga opljač-kale i zapalile francuske trupe. 1907. godine progla-šen je nacionalnim spome-nikom, a od 1980. je muzej.

Uslijedio je posjet Alcobaci i znamenitoj gotičkoj crkvi i samostanu Djevice Ma-rije. Utemeljio ga je prvi portugalski kralj Alfons I. Portugalski 1153. godine. On je 1147. godine oduzeo grad Santarem od Maura i u spomen toga izgradio veličanstveni samostan kao dom cistercitima. U njemu su pokopane kra-ljevske obitelji tijekom 13. i 14. stoljeća. Tu se nalaze sarkofazi nesretnih ljubav-nika kralja Pedra I. i Ines de Castro koju je dao ubiti

Pedrov otac, Alfons IV. U ovom samostanu je 1269. otvorena prva javna škola, a monasi su zapisali prvu Povijest Portugala. U njemu je bila najveća srednjovjekovna knjižnica u Portugalu, a Francuzi su je u potpunosti opustošili, kao i samostan 1810. god. Ovaj samostan je uz Samostan Svetog Križa u Coimbri jedan od najvažnijih samostana u Portugalu, te jedan od najvećih u Europi s Klaustrom tišine i natkrivenom gotičkom

Našii hodočasnici pred katedralom sv. Jakova u Santiago de Compostela

30 IZVOR

fontanom. Vode nas potom naši Mijo i fra Nediljko do Nazarea, gradića na atlantskoj obali. Ime je dobio po kipu Djevice Mari-je koji je u 4. stoljeću donio neki redovnik iz Nazareta. Stigli smo na vrh brežuljka na rub litice s koje puca pogled na Atlantik. Na rubu litice je kapelica sjećanja gdje je pre-ma legendi 1182. g. Djevica Marija spasila lokalnog dostojanstvenika. Prema tome je nastala slika koja se čuva u crkvi Gospe iz Nazareta. Spustili smo se prema najljepšoj plaži u Portugalu idući u susret golemim valovima koje je stvarao vjetar s Atlantika. Iz ovoga gradića je u 16. stoljeću sv. Franjo Ksaverski krenuo na misionarski put u Indi-ju, Japan i Kinu. Značajno je spomenuti da je sa sobom ponio samo dvije knjige – Bibliju i Marulićevo djelo na latinskom jeziku „De institucione bene vivendi per exempla San-ctorum“ (Upute za čestit život po primjeri-ma iz života svetaca) koje je u 16. stoljeću prevedeno na sve europske jezike i doživje-

U dvorani Nadbiskupskog sjemeni-šta u Splitu, 11. rujna 2018. godine održana je svečana promocija zbor-nika učeničkih literarnih i likovnih

radova „U zagrljaju moje mame“. Zbornik je nastao kao rezultat užeg izbora literarnih i likovnih radova učenika osnovnih i srednjih škola pristiglih na natječaj koji je prošle go-dine, pod vodstvom don Josipa Periša, po-krenuo i organizirao Katehetski ured Split-sko-makarske nadbiskupije povodom Godine majčinstva. Kruna je to vrijednog rada učenika i brojnih suradnika u pripravi Trećeg nacional-nog susreta hrvatskih katoličkih obitelji koji se održao 15. i 16. rujna ove godine u Solinu. Ovogodišnji zbornik čini neraskidivi troplet s

prethodnim zbornicima „Djeca Oca milosrđa“ i „Na ramenima moga tate“, čime se učenici-ma dalo priliku da izraze vlastiti doživljaj ne-beskog Oca i njegovih zemaljskih sustvarate-lja – oca i majke. Sva tri zbornika priredile su vjeroučiteljice Marina Šimić i Mirjana Vučica.

Zbornik „U zagrljaju moje mame“ je u ime Povjerenstva za literarne radove predstavila Brigita Mravičić. Naglasila je kako su kroz 12 cjelina otkrivena sva lica majke i njena naj-ljepša sveza sa svojim djetetom: inspirativno i poetično, duhovito i tragično, čisto, moćno i jednostavno lijepo, samo onako kako to dijete osjeća i zna napisati. Vjeroučenici su iskaza-li iskrenu zahvalnost, tražili oprost i pokaza-

lo 36 izdanja, a 1595. god. u Nagasakiju pre-vedeno na japanski jezik. Nismo u svijetu poznati po nogometu već i znatno ranije po ocu hrvatske književnosti Marku Maruliću i jednome od najvećih latinista i duhovnom učitelju kršćanske Europe u 16. stoljeću.

Slijedi povratak u Fatimu. Poslijepodne nam ostaje slobodno za osobne molitve, ponovni odlazak do kapele ukazanja i kupovinu su-venira. Večer je bila poseban doživljaj. Na-kon molitve krunice u svetištu (Zdravoma-rije odjekuju na različitim jezicima) slijedi veličanstvena procesija s Gospinim kipom. Odjekuje Ave Marija, uzdiže se molitva pre-ma Nebu, a upaljene svijeće kao da nam žele osvijetliti Put i zagrijati srca još većom lju-bavlju prema dragoj nam Majci. Još jednom pogled prema kipu naše Majke i odlazak u hotel ushićeni i mirom ispunjena srca. Sutra je dan povratka. „Život je lijep“ – ponovio bi Mijo po stoti put!

Zdravko Pervan

Promocija zbornika „U zagrljaju moje mame“

31IZVOR

li svoju ljubav prema majci: ‚‘Draga majko, želim ti puno zdravlja kako bi mogla odgojiti svoje desetero djece. Neka te dragi Bog čuva, podari sreću i snagu za sve što te u životu oče-kuje.‘‘ Čitajući Zbornik upoznajemo majku, njen izgled i ljepotu njene osobnosti, osobito požrtvovnosti te vjeru koja je duboko usađena u njene korijene. Jednostavnim riječima dijete opisuje majku i kaže: ‚‘Nikad je ne bih pri-mijetio u gomili ljudi. Ne ističe se, nije gla-sna, ne zastaje na svakom izlogu misleći što će kupiti za sebe…‘‘. Za svoju mamu reći će „da je anđeo koji je baš njemu dodijeljen“, da je „super što se njena mama zove Sanja jer poslije njenih poljubaca punih ljubavi, uvijek lijepo sanja‘‘, njegova majka se ‚‘smiješka vesela lica, iako joj je krevet bila stolica ‚‘. Iako su još mali i mladi, znaju da biti majka nije lako, to su prave umjetnice i radnice jer nema toga što ne rade: slušaju, daju savjete, pomažu učiti, moliti, kuhaju, kopaju, sade kupus, peglaju i peru robu, rade u brodogra-dilištu odgovoran posao, a kod kuće pomažu tati kositi travu, to su žene koje su prije radi-le u vrtiću, a sada doma odgajaju čak osmero djece, čvrste su poput kamena iz Dalmatinske

zagore, imaju vremena za svakoga i sve rade s osmjehom na licu. Zato mnogi žele jednog dana biti baš poput mame, krenuti njenim sto-pama, ona im je uzor, biti plemeniti i brižni, učiti svoju djecu u kršćanskom duhu. Naša se djeca mole Bogu za svoje majke i tako treba biti. Tu najrjeđu ljubav treba čuvati i njegova-ti.

Među brojnim radovima ističu se i radovi uče-nika naših iseljenika koji žive daleko od svojih korijena. Osjeća se patnja djeteta koje je često prepušteno samo sebi ili živi sa bakom, tako da se pisalo i o bakama kao drugim majkama. Svatko tko zna kako je biti majka, zna da su najtužniji radovi u kojima djeca čeznu za maj-kom te tako imamo uvid u njihov najdublji i tajni svijet osjećaja boli zbog gubitka majke protkan nježnim i iskrenim mislima. Preteško je i boli, to je strašan teret za njihova krhka leđa i nježna srca. ‚‘Fale ti njeni poljupci, za-grljaji, njeni koraci. To je kao kad ti netko srce iščupa i odbaci…‘‘ Nije slučajno da je velik broj pjesama posvećen našoj dragoj Gospi, Nebeskoj Majci, majci sviju nas, našoj utjesi i zaštitnici, odgovoru na sva naša traženja u

U zagrljaju moje mame - promocija s našim nadbiskupom Marinom Barišićem

32 IZVOR

životu: ‚‘Marija mi je poput mame, brine se o meni i vodi me kroz život. Ona je moja snaga, moja radost i toplina. Prati me i čuva. Njezina su vrata uvijek otvorena za mene. Srce joj je veliko i puno ljubavi. Nikada nije tužna. Osmi-jeh joj sjaji kao sunce. Oči su joj velike i pune sreće. Marija vjeruje u Boga i njegova djela. Ona je prava majka.‘‘ Sve je u ovim redci-ma rečeno pa nas jedan učenik sve upozorava: ‚‘Zato, ako čuješ da ju netko psuje, ti se su-protstavi.‘‘

Likovne radove nam je izvrsno predstavila dr. sc. Dunja Pivac s Umjetničke akademije u Splitu i istaknula kako su djeca pokazala svoj stvaralački doseg kroz likovno stvaralaštvo i tako prikazali svoj odnos prema majci. Sretan i zadovoljan zbog pročitanog, predstavio ga je i naš nadbiskup mons. Marin Barišić te se zahvalio svima koji su sudjelovali u nastan-ku ovog vrijednog Zbornika. Proglašeni su i nagrađeni svi oni koji su bili najuspješniji u svom radu kao i članovi povjerenstva te su svi pozvani na izložbu ispred dvorane gdje su se mogli vidjeti radovi učenika. Kulturno-umjet-nički program je iskusno vodila vjeroučitelji-ca Helena Balajić, a ženska klapa Neverin iz

Kaštel Lukšića ga je upotpunila kroz vrhunsku glazbenu izvedbu. Ponosni smo što su u Zbor-nik uvršteni radovi naših vjeroučenica Lare Janko i Luce Vitlić.

Kad pogledam njene oči

U tamnim očima moje majke

vidim beskrajan sjaj i žar.

U njima svatko može prepoznati dobru dušu

i ruke koje svima pomažu.

Oči moje majke su drugačije

od očiju drugih majki.

Te oči gledam svaki dan

i osjećam da su posebne.

U njima vidim sebe.

One su mi sve na svijetu

i ja sam njima sve.

Lara Janko, 6. r.

Križ moje mame

Moja se mama zove Anđelka. Ro-dila je troje djece: moja dva bra-ta i mene. Prije nego se vjenčala za moga tatu, imala je težak život. Kaže da joj je najbolje razdoblje života bilo moje rođenje. Ona ne ide na posao, ali radi po apar-tmanima u našoj kući. Ali i bez apartmana ona je jako zaposlena. Kada sam imala tri godine, moj se tata razbolio i imao je sedam ope-racija. Bila je stalno u Zagrebu i brinula se za njega. Tu sam vidjela i shvatila što znači nositi svoj križ. Kada su god tatu operirali, ona je imala osjećaj da nju operiraju. Tako je i kada je riječ o meni. Kada mene nešto boli, boli i nju. Osjetila sam

Nadbiskup čestita našoj Marini Šimić na velikom i lijepom uspjehu

33IZVOR

to milijun puta. Baš u vrijeme kada je bila s tatom u Zagrebu, dobila sam alergiju. O meni su brinule baka i teta, ali mami je bilo jako teško i mučilo ju je što nije mogla biti uz mene. Ona se posvećuje našoj obitelji i zato je nikada ne želim povrijediti niti rastužiti.

Luce Vitlić, 6. r.

A sada, za kraj, nešto o mojoj majci. Nedavno je moj otac proslavio svoj 84.

rođendan u krugu svoje obitelji. Uz njega, njegov potporni stup bila je moja majka i mi

njihova djeca. Cijeli svoj život provela je kao domaćica čekajući oca da se vrati sa privre-menog rada u Njemačkoj jer su jedino tako mogli prehraniti i školovati nas osmero djece. Nažalost, moj brat je umro jako mlad i moji roditelji, a ponajviše majka, je kroz suze iz-molila Milost tako da je moj drugi brat postao svećenik. I dandanas smatram da bez njene ne-prestane molitve i zahvaljivanja Bogu mi ne bismo postali ono što jesmo. Stala je uz svoju i našu Nebesku Majku i tako postala i ostala moja trajna inspiracija.

Brigita Mravičić

7 temelja za trajnu vezu

Ako želite svoju vezu sačuvati od prekida i odljubljivanja, pročitajte preporuke ovog psihologa. One su nepogrešive!

Američki psiholog Douglas Weiss, direktor savjetodavnog centra za obitelj Heart to Heart (Srce srcu), autor je različitih knjiga kojima je namjera da parovima pomognu u njihovu bračnom životu. U 7 ljubavnih sporazuma on supružnicima predlaže da svoju vezu shvate ozbiljno i uvijek joj daju povlašteni položaj, čvrsto se zauzimajući za poštovanje sedam osnovnih odluka koje će ih zaštititi od raskida i odljubljivanja.

>>Ove ljubavne odluke ne jamče trenutačne rezultate, ali omogućuju da se uđe u proces poboljšanja odnosa. Taj proces djeluje još bolje ako se oboje supružnika odluče zajednički upustiti u njega. Međutim, jedan od njih može ga pokrenuti i sam kako bi

se približio partneru. Ove ljubavne odluke nisu obećanja koja se daju jednom u životu. Kao ljudska bića, mi moramo uvijek iznova pokazivati strpljivost i ljubaznost. Stoga se savjetuje da se odluke često revidiraju i obnavljaju. One će omogućiti da se dan za danom gradi istinska ljubav i bliska povezanost.<<, autor tvrdi.

Sedam ljubavnih odluka:

1. Vjernost: Uvijek ću biti vjeran/vjerna svom supružniku, u svim okolnostima.

2. Strpljivost: Neću pokušavati promijeniti ono što mi se ne sviđa kod nje/njega, ali sam/sama ću promijeniti navike koje se njemu/njoj ne sviđaju.

3. Oprost: Ako uvrijedim supružnika, hitro ću zatražiti oprost. Sa svoje strane, njegove ću uvrede oprostiti u srcu, čak i prije nego on sam zamoli oprost.

4. Uslužnost: Predviđat ću emocionalne, duhovne, fizičke i materijalne potrebe supružnika i činiti sve što je u mojoj moći da ih zadovoljim.

5. Poštovanje: Neću govoriti i djelovati na način koji bi mog supružnika izvrgnuo ruglu ili ga osramotio.

34 IZVOR

6. Ljubaznost: Bit ću ljubazan/ljubazna prema supružniku, a iz svojeg ću ponašanja odstraniti svaku izvještačenost.

7. Divljenje: Cijenit ću talente i kvalitete svojeg supružnika i divit ću im se privatno i javno.

>> Kada donesete ljubavne odluke, opažate da odluke možete donositi srcem, što vas ohrabruje da sa svojim supružnikom

postupate na kršćanski način<<, objašnjava psiholog Weiss.

Ovi ciljevi mogu se činiti preuzetni i veoma visoki, ali Douglas Weiss objašnjava da >> već samim time što ih pokušavate dosegnuti, vi idete u pravom smjeru<< . Ključ je u tome da svjesno krenete putem ljubavi. >>Počet ćete pronalaziti načine da se poboljšate, što će vešem ljubavnom odnosu dati novi poticaj…<<

DESET ISTINSKI BEZ

Molite - bez prestanka

Vjerujte - bez kolebanja

Slušajte - bez prekidanja

Opraštajte - bez kažnjavanja

Govorite - bez osuđivanja

Dijelite - bez pretvaranja

Darivajte - bez očekivanja

Odgovarajte - bez napadanja

Uživajte - bez grijeha

Obećavajte - bez zaboravljanja

Stara kamena kuća u Tučepima

35IZVOR

Autor: Fahrudin Hidanović – TUZLA

TUČEPI

Najranije podatke o mjestu Tučepi imamo u prvom stoljeću pr. Krista kada Iliri na ovom području po-dižu utvrde od kojih se posebno

ističe Grad sa svojim čvrstim zidovima. Jed-na od pretpostavki postanka naziva mjesta Tučepi vezuje se za ilirsko podrijetlo i to po sačuvanim staroilirskim elementima na al-banskom jeziku i značilo bi “selo kod izvora vode”. Da su Tučepi bili naseljeni još u Ilir-sko doba, svjedoče nam arheološkotopono-mastičke indicije karakteristične uzvisine rađene u suhozidu s tipičnim tumulima na najvišoj točki koje narod naziva gradinama, kao što su na padinama brda Sutvid i Ravni-ce. Potvrda tome da je područje bilo naselje-no u V. i VI. stoljeću srednjovjekovne su nad-grobne ploče o čemu opširno piše Marinko Tomasović u svom registru Srednjovjekovni nadgrobni spomenici u Makarskom primor-ju, gdje veliki značaj zasluženo zauzimaju srednjovjekovni nadgrobni spomenici u mjestu Tučepi. Posebno o srednjovjekov-nim nadgrobnim spomenicima u Tučepima pisao je putopisac A. Fortis. On uopćeno navodi kako su na prostoru uokolo Gospi-ne crkve u Tučepima mnogi stari slavenski grobovi bez ikakva natpisa, ali s raznim ba-reljefima što ovo područje čini posebnim u Makarskom primorju. Do potresa 1962. godine većina Tučepljana je stanovala pod planinom u zaseocima Potpeć, Čovići, Srida Sela, Šimići i Podstup i na plodnim biokov-skim padinama baveći se poljoprivredom, ponajviše maslinarstvom i vinogradar-stvom. Nakon potresa prišli su bliže moru i tu ostali do danas. Dr. fra Karlo Jurišić u “Zborniku stogodišnjica škole u mjestu Tu-čepi” donosi neka tumačenja toponima Tu-čepi od Hrvatske do Ukrajine. Prije svega on nas želi upozoriti da je naziv Tučepi “plurale

tantum” (samo u množini), ženskog roda i da se sklanja kao imenica “stvari”, te da ima deklinaciju samo od dva oblika: Tučepi i Tu-čepima. A onda slijedi nekoliko za sada po-znatih naziva-toponirna Tučepi:

- Tučepi, selo južno od Debra blizu El-basana na crnom Drimu u Albaniji (V. Ska-rić),

- Tučep selo u okolici Peći na Kosovu (M. Stojković),

- Tučapy selo kraj - Čeških Budjejovi-ca u Češkoj,

- Tučepi Ukrajinsko selo u Galiciji, - Tučepi, selo kraj Novigrada pod Ve-

lebitom, koje se spominje u srednjem vije-ku, odnosno 1387. godine, a koje je nestalo turskom invazijom, poslije 1500. godine.

- Tučepi mjesto u Makarskom primor-ju pod Biokovom, bez sumnje danas najpo-znatije od svih, jer je poznato kao svjetsko ljetovalište.

Možda bih mogao naći još gdjekoji na-ziv Tučepi, ali ovih šest spomenutih naziva je utvrđeno.

Selo se inače prvi put spominje kada Juraj Vojsalić, sinovac Hrvoja Vukčića Hr-vatinića (+ 1416.) vojvoda Donjih krajeva u BOSNI, poslije smrti vojvode Sandaja Hra-nića, sazvao dvanaest knezova pod gradom Kreševom u Bosni 12. kolovoza 1434. godi-ne i izdao hrvatskim jezikom i pismom bo-sančicom, povelju, kojom neke zemlje, sela i utvrde u trajni posjed vraća njihovim starim gospodarima: Pavlu, Nikoli i Vlatku Jurjevi-ću i knezu Vuku Vukićeviću. Za duhovne pa-stire tih krajeva pozvali su pastire franjevce bosanske vikarije, kojima je tada na čelu bio vikar „ Žuvan“, tj. fra Ivan Korčulanin (1429. – 1435. ), istaknuta povijesna ličnost. Tu se dakle, posebno u Makarskom primorju, spo-minju “selo Tučepi s pravima mejami i ko-tari” i selo Kotišina, selo Makar, selo Bast, a u Gorskoj župi iza Biokova: Draglan, Kozica, Hrašćane i Zahojani.

Dokument Kreševska povelja važan je i za franjevačku povijest na biokovsko-nere-tvanskom području jer su tada franjevci od crkvene i državne vlasti dobili u ruke du-

36 IZVOR

hovnu pastvu u ovome kraju. Ona je s jedne strane bila ugrožena bosanskom herezom (patereni), a s druge strane su se nazirale najveće tragedije u hrvatskoj povijesti, a to je turska invazija i s njom nova vjera - Islam. Prvi put u hrvatskoj historijografiji izvorna povelja, za upotrebu (čitanje), objavljena je u knjizi dr. fra Karla Jurišića „Katolička cr-kva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine“, (Zagreb 1972. godi-na).

Nailazimo na različita mišljenja kako su Turci zauzimali pojedina mjesta i dijelo-ve Makarskog primorja, bilo o vremenu, bilo o načinu toga zauzimanja.

Sigurno je, da je 1500. godine u ru-kama Turaka bilo cijelo područje jer je tada hercegovački sandžak Mehmed-beg, potu-rica iz Poljica, pozivao svoje suplemenjake Poljičane da se priklone turskoj vlasti kako su to učinili Neretva, Makarska, Vrgorac i Imotski. U to vrijeme iz ovih krajeva dio stanovništva iz straha pobježe na obližnje otoke te južne krajeve Italije, a dio je ostao na djedovskim ognjištima. Za mjesto Tuče-

pi posebno je bio težak dan 16. kolovoza 1663. godi-ne, kada Alipaša Čengić sa šest tisuća vojnika navali na Primorje i popali Kotiši-nu, selo Tučepi i Podgoru. U selu Tučepi uzeše dvije kule i to Buselića koja se nalazi na puta iz Sride Sela, prema zaselku Knjezovim - Osto-jićima. Kulom je upravljao harambaša Grgo Buselič (XVII. st.), i Lalića kulu, koja je prirodno udubljena u stijene, a sa sjeverozapad-ne strane je selo Tučepi, a iznad Podpeći. U nju su se od najezde osvajača skla-njali ljudi i stoka. U Podgo-ri su druge dvije, i to jedna kula Batosića u kojoj nađoše 36 robova i svakojake robe, a u kuli Marinovića nađoše

70 robova i svakojakog blaga. Primoraca u ovim okršajima pogibe 106, Turaka 26, dok ranjenih bijaše 30. Tom prigodom primor-ci oteše 10 konja. Iz tog vremena imamo zabilježeno da je u Makarskom primorju, odnosno njegova sela pohodio biskup fra Marijan Lisnjič 1671. godine kada je stanov-ništvo bilo malobrojno, i samo je po 25 kuća bilo u Makarskoj, Kotisini, Makru, Velikom Brdu i Bastu. U tih pet mjesta živjelo je 400 duša od kojih je biskup Lišnjič krizmao 300. Sela istočno od Makarske: Tučepi, Podgora, Drašnice i Igrane imale su također 25 kuća. Uza sve teške prilike za Crkvu pod turskom vladavinom naši su franjevci nastojali da služba Božja u njihovim crkvama bude na što doličnijoj visini. Neke crkvice iz staro-hrvatskog doba sačuvale su se do danas, zahvaljujujući u prvom redu svojim malim dimenzijama, a jedna od njih je i crkva Sv. Jurja u Tučepima. Crkva sv. Jurja u Tučepima nalazi se nadomak morskog žala, a izgrađe-na je unutar rimske gospodarske zgrade i starokršćanske crkve iz V. ili VI. stoljeća. Po svom izgledu da se pretpostaviti da se radi

Crkva Sv. Ante u Tučepima

37IZVOR

o jednobrodnoj presvođe-noj ranosrednjovjekovnoj crkvi s karakterističnim izgledom. Ono što je po-sebno interesantno za mjesto Tučepi je predaja koju je ispričao dr. fra Kar-lo Jurišić kada navodi ha-giotoponim sv. Jelene (sv. Jelena) u Tučepima. Od-nosi se na uzvišenje (313 n/m) 50 m niže puta iz-među Sride Sela i Podpeći. Iako je neznatno uzdignu-to od sjevjernijeg terena, dominantno je pogledom iz jugoistočnih Vitlića. Predaja govori kako se na uzvisini nalazi crkvica sv. Jelene, podignuta jer je ovdje „nešto plašilo“. Na terenu pod borovinom nisu vidljivi ostatci koji bi upućivali na crkvu. Na uzvisini su sa-čuvana dva suhozidna poteza pod pravim kutom, koristeći stijene u pružanju, a možda su to ostaci osmatračnice. Međutim indika-tivno je u 19. st. zapisana predaja o sv. Jeleni Križarici koja uz još neke u Primorju, podiže i tučepsku crkvu sv. Jurja. Vrijedno je reći i nekoliko riječi o svijetlim likovima kao što su don Klement Grubišić, potomak plemićke obitelji Grubišić iz Tučepi (1725.-1773.), svećenik, književ-nik i prosvjetitelj koji je uz pastoralni rad svojim savjetima pomogao i osni-vanje uljarske zadruge 1911. godine., i Danilo Či-vić, (1914.-2000.), rodom iz Tučepi, pjesnik, prozaik i kritičar. U njegovoj po-eziji javlja se nostalgija, starinski svijet u kojem se odražava prošlost zaviča-ja.

Danas su Tučepi postale suvremeni moderni grad na hrvatskoj obali Jadrana koji svojim prirodnim ljepotama, stvara-laštvom i marljivošću svojih stanovnika i nadaleko poznatom gostoljubivošću, svake godine privlači brojne domaće i strane turi-ste, i to ne samo iz europskih zemalja, nego i sa svih pet kontinenata. Tučepi su od sela postali europski moderni grad.

Crkva Sv. Jurja u Tučepima

38 IZVOR

ODGOVORNO UPRAVLJANJEMATERIJALNIM DOBRIMA U CRKVI

U Hrvatskoj često, razno razni me-diji, udruge i pojedinci, ističu da država ne treba materijalno po-magati Crkvu. Pri tome se uvijek

misli na Katoličku Crkvu, ali ne i na ostale Crkve i druge vjerske zajednice. One tako-đer primaju od države materijalnu pomoć u odnosu na broj svojih vjernika kao i Katolič-ka Crkva, ali njih se nikada ne proziva. Vrlo je znakovito da se uvijek proziva samo Ka-toličku Crkvu. To ipak nešto govori. Vjernik, katolik bi trebao to „nešto“ uočiti.

Crkva pomaže državu?Ovdje moramo postaviti pitanje: Tko koga pomaže, država Crkvu ili Crkva državu, kada su u pitanju katolici? Dobro se prisjetiti da je Crkva zajednica Isusovih vjernika. Oni koji su primili sakramente kršćanske inici-jacije: krštenje, krizmu i pričest čine Crkvu, zajednicu Isusovih vjernika.

Katolika je u Hrvatskoj oko 86%. Prema tome katolici, ali i ostali vjernici, pomažu državu. Oni kao porezni obveznici pune državni proračun. I zato ne bi trebala biti sporna materijalna pomoć koju država daje Katoličkoj Crkvi. Rekli bi smo i to s pravom:

Crkva, tj. vjernici katolici, kao porezni obve-znici, pomažu državu, i ti isti vjernici preko države pomažu i svoju Crkvu.

Odgovorno upravljanje materijalnim dobrima u CrkviKad je u pitanju materijalna pomoć države onda može biti sporno upravljanje tim ma-terijalnim dobrima sa strane crkvenih služ-benika. U tom smislu s pravom piše prof. dr. S. Baloban: „Nažalost veliki broj negativno-sti koje se javljaju u hrvatskom društvu pre-nose se, gotovo bez otpora, u Crkvuu i nje-zino Crkveno djelovanje. Treba se ozbiljno pitati: razlikuje li se i u kojoj mjeri ponaša-nje crkvenih službenika primjerice u uprav-ljanju materijalnim dobrima od upravitelja materijalnim dobrima u hrvatskom društvu u kojem se sve više otkrivaju nepravilnosti povezane s mitom i koorupcijom!“

Ako mediji upiru prstom u to neodgovorno i negatino ponašanje crkvenih službenika prema materijalnim crkvenim dobrima, onda su u pravu i treba ih podržati. Ali ti isti nisu u pravu onda, kada dovode u pitanje pomoć koju Crkva prima od same države, jer Crkva tj. vjernici, kao porezni obveznici pomažu i svoju državu i svoju Crkvu.

Raspodjela novčane pomoći koju država daje CrkviNovčana pomoć koju država daje Crkvi dije-li se po nadbiskupijama i biskupijama, čini mi se, prema broju župa. Redovničke zajed-nice u našoj Crkvi primaju dio te pomoći. Njih se sve tretira kao jednu od najmanjih biskupija. Je li ta raspodjela ispravna, pra-vična i pravedna? Možda bi trebalo upravo to ozbiljno i odgovorno preispitati.

39IZVOR

Spomenuti autor dobro uočava kada piše:“-Površan pogled na pastoral u Crkvi u Hrvat-skoj pokazuje kako se veliki, u nekim (nad) biskupijama i najveći dio ljudskih potenci-jala posvećuje gradnji crkvenih objekata i različitim oblicima organizacija tako da sve manje vremena ostaje za čovjeka, kako sve-ćenika i redovnika i redovnicu tako i za vje-roučiteljicu i vjeroučitelja te čovjeka vjerni-ka na župi i u društvu.“

Samo bih ovdje primijetio: nisu u pitanju samo ljudski potencijali nego i materijalna sredstva koja se tu troše. Više se vremena i materijalnih sredstva posvećuje gradnji crkvenih objekata, koje kakvim organiza-cijama nego li čovjeku, kako svećeniku, re-dovniku i redovnici, tako i običnom čovjeku, vjerniku. Čini se, čovjek, vjernik je u drugo-me planu.

Ovdje valja spomenuti i pomoć koja se daje svećenicima na župama koje imaju manji broj vjernika, kao i mjesečna pomoć koja se daje svećenicima kada odlaze u zaslu-ženu mirovinu. Kojim se to svećenicima ta pomoć i mirovina daje: samo dijacezanskim ili i redovničkim? Ima redovnika koji su 30 i više godina djelovali kao pastoralni radnici u pojedinim biskupijama i nadbiskupijama primaju li oni pomoć pri odlusku u zasluže-nu mirovinu? Reći: „Njih čeka plaća na ne-besima“ nije dovoljno, a još manje pravedno i pošteno, kada se zna da država daje novča-nu pomoć našoj Crkvi i za uzdržavanje sve-

ćenika. Uostalom evanđeoska je da je svaki radnik dostojan svoje plaće.

„Grješne strukture“U svoje se vrijeme kod nas puno pisalo i go-vorilo o „grješnim strukturama“. I pritom se mislilo na državne „grješne strukture“ koje omogućuju mito, korupciju i druge nepošte-ne radnje i djelatnosti. Recimo da crkvene strukture ne mogu biti grješne, ali nostie-lji crkvenih struktura, jer su i oni ljudi, i te kako da su grješni.

I na kraju bih još jednom spomenuo prof. Balobana koji ispravno uočava: „Došlo je do velikih promjena unutar crkvenoga ži-vota u Hrvatskoj i to s obzirom na odgoj i obrazovanje svećenika i redovničkih kandi-data, kako i s obzirom na odnose biskupa i svećenika odnosno redvoničkih poglavara i redovnica i redovnika. Riječ je o promjena-ma koje se brzo i gotovo „nečujno“ šire, a o njima se javno ne raspravlja.“ Možda je ipak došlo vrijeme da se i o njima počne odgo-vorno i pošteno raspravljati. A do tada nam je ponizno i skrušeno moliti: „Za sve koji vode javne poslove naše zemlje (i naše Cr-kve), da promiču pravdu i mir, molimo te.“

Fra Jakov

40 IZVOR

Kao dječak počeo sam zapisivati sve što sam čuo u selu od žena koje su bile uz moju majku, prije nego su je ubili partizani!

Tijekom studija to sam dao pročitati pjesniku pjesme ¨More ,̈ Josipu Pupačiću. U povjerenju mi je rekao: “Čuvaj se, vrime je zlo i traži i piši dalje. Ne daj krvniku miran san. Sakrivaj ga, da ga ne unište!”

Nažalost, Josip je poginuo 1971. godine u zrač-noj luci na Krku.

I ovaj slučajni susret u Maksimiru nikada ne ću zaboraviti!

Bila je nedjelja u proljeće 1965. godine. Slavili smo u crkvi sv. Jeronima Majčin dan. Bilo je sve-čano s puno vjernika.

Imao sam čast svirati i pjevati na misi zajedno s prijateljem Ivom. Ivo je imao zvonki tenor. Bio je student prava i mnogo je vremena proveo uz mene jer mu je mater polovicom ožujka premi-nula.

U ovim teškim trenucima ja sam mu bio velika potpora!

Svećenik je krasno propovjedao o majci i unio nam dašak svjetla, radosti i sreće. Ona se u sva-ko doba brinula i žrtvovala za nas. Uvijek je bila skromna i toplo ljudska te poput anđela širila svoja krila vjere i neizmjerne ljubavi za svoju djecu.

Ivo i ja pjevali smo Marijansku pjesmu: “Marijo, majko ljubežljiva!”

Po običaju smo poslije mise prošetali Maksimi-rom punog kolora i mirisa. Pod starim kestenom sjedio je pjesnik Dobriša Cesarić. Srdačno smo

ga pozdravili i on nas je pozvao da mu se pridru-žimo. Odmah nas je upitao: “Momci, vjerujem, da ste i vi bili u crkvi?”

Mi smo mu to potvrdili, jer je danas Majčin dan. Rekao nam je da se uvijek veseli vidjeti mladost u crkvi jer je ona još jedna luka spasa! Svećeniko-va besjeda o majci bila je puna emocija jer majka je najdragocjenice Božje stvorenje. Još nam reče da mu se svidjelo pjevanje Marijanske pjesme. Rekli smo mu da smo mi tu pjesmu dvoglasno pjevali. Ustao je i obojicu nas zagrlio i poljubio.

Nakon male stanke upitao nas je: “Jeste li i vi da-nas majkama poklonili buket cvijeća ili napisali lipo pismo?”

Moj je Ivo ustao i zaplakao.

Rekao sam mu da je Ivi majka preminula počet-kom ožujka.

Imala je samo 55 godina života! Prišao mu je i pomilovao ga: “Mladiću, pomoći će tebi tvoja vjera i cijeli ćeš život sebe liječiti uspomenom i slikom majčine ljubavi i dobrote!”

Ni mene nije zaboravio: “E moj Imoćane, jesi li materi napisao lipo pismo?” Rekao sam Dobriši da svoju majku nisam zapamtio jer su je partiza-ni ubili 6. kolovoza 1942. godine. Danas sam svi-rajući, pjevajući i molitvom bio povezan s njom. Bio je vrlo potresen, tih i zamišljen: “O Bože, ho-ćemo li ikada sve doznati o njihovim zločinima! Sve što si zapisao o majci želio bih znati!” Obe-ćao sam mu!

Dobriša je htio više čuti o tom zločinu! Bilo mi je mučno ponovno pričati o majčinoj smrti.

Sve sam mu ispričao kao i Juri Kaštelanu, knji-ževniku i borcu s kojim sam putovao vlakom u Split. On je sve to slušao mijenjajući obrise lica

Ovakvu žalost i bol, ti ne možeš nikada doživjeti!

41IZVOR

jer je vidio da su i moje oči suzne. Bio je bez rije-či kada sam mu rekao da je ubojica moje majke dugo vremena bio sudac u Makarskoj. Kod jed-nog školskog izleta 1953. godine u Gubavicu i Makarsku potražio sam ga na sudu i upitao: “Za-što si 1942. godine u Slivnu ubio moju mater?“ Istjerao me je vanka!

Juri je to teško palo. Samo mi je rekao: “Pazi se i na klisurama orlovi te prate! Nažalost, to su za-sluge iz rata i poslije rata!”

Na Dobriši se vidjelo da mu je mučno. Obećao sam mu da ću mu sve to drugom prilikom dati pročitati. Uzeo nas je za ruke i rekao :’“Ti si Ivo nedavno ostao bez majke i to neizmjerno boli.“

Ivo je prijatelj Ante Dalmatinac koji je mater davno izgubio sotonski obečašćenu i poniženu i zbog toga cijeli život pati! Znamo, sve najple-menitije dolazi iz majčina srca i kad je izgubi-mo ona nam uvijek nedostaje. “Sjećam se jedne obitelji iz rodne mi Slavonije. Muž naše susjede Kate bio je na robiji jer je bio hrvatski vojnik, a ona je radila dan i noć. Svoj je križ nosila na sebi i u sebi. Brinula se je o svoje dvoje djece. Moja bi joj sestra znala reći da mora više jesti, jer je sla-ba. Samo joj je odgovorila: “Silvija, pa ja uvijek imam svoja dva pomogača za pojist.“

U povijesti i u literaturi majka je uvijek bila sim-bol dobrote i plemenitosti!

Moj dragi prijatelj, Mate Balota (to mu je pje-sničko ime), davno mi je poklonio divnu pjesmu o majci “Moja mati“. Nažalost, umro je prije dvije godine! Pjesma govori o moralnoj i etičkoj ljepo-ti majčine patnje. Patnja ju je hranila da bi men-talno bila jača!

I meni je čuda dala, a ja san njoj malo vrnuja,

daleko je ona od mene, sama prez ninega svoga.

Da prosi ča od bližnjega, ki zna ko ki bi je čuja,

I kad bi Boga molila, Bog bi druge pomoga.

Pjesnika Matu Balotu upoznao sam za vrijeme večeri čakavske lirike. Njegova mi je poezija uvi-jek bila prisna i ljudski topla!

Pri kraju našega susreta u Maksimiru, Dobriša nam je rekao da je i on jednu pjesmu posvetio svojoj majci i da bi je želio nama pokloniti.

Još nam reče da bi mu bilo drago da ga posjeti-mo u Gradskoj kavani na Jelačiću, a on je tamo svakog petka iza 14 sati i da bi rado sve pročitao zapisano o tragediji moje majke!

42 IZVOR

Obećali smo mu doći i srdačno smo se s njim oprostili i zahvalili na ugodnom i plodnom raz-govoru o majkama u Maksimiru!

On je pjesnik života, ljepote i snažnog socijalnog osjećaja duše u pjesmi!

Početkom lipnja, posjetili smo ga, prijatelji i ja, u kavani i odmah nas je počastio kavom. Dobriša nam je poklonio majčinu pjesmu “Jedne noći“, a zadnji su mi stihovi dirljivi i uzvišeni:

U svakoj kretnji bila mi je briga,

Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema,

A tad se sjetih da je više nema.

Gustav, koji je išao s nama, promatrao me i upi-tao: “Od kad ti je uvo natečeno?” Htio sam to zadržati za sebe, ali Ivo me je izdao, pa sam im rekao da jučer sam bio nakratko u Petrinjskoj i da su tamo i drugi moji kolege. Pričali smo glu-posti i stradali. Mene je spasio savjet moga strica

fra Ivana: “Nikad nemoj kuditi, nego uvijek hva-li!“ Uho mi je uspomena iz Petrinjske, a naš cijeli razgovor su imali zapisan na papiru.

Obojica su htjeli znati, kako smo kovali prijatelj-stvo i što nas veže!

Moja im je priča bila zabavna. Naime za vrijeme studija uvijek sam učio u studentskom centru ili u Sveučilišnoj biblioteci jer je tamo uvijek zimi bilo toplo i radno, pa kad bih se htio malo od-moriti napisao bih na papiriću susjedu: “Dođi sa mnom na piće ili kavu!” i proturio ga ispod pre-grade. Tako sam upoznao Ivu I mnogo kolegica i kolega. Ivo je imao krasan tenor i pozvao sam ga doći pjevati u naš crkveni zbor.

Životni nam je moto: «Samo će nam vjera davati snagu i životnu nadu!» Nakon toga Dobriša, a i Gustav su htjeli čuti moje dječačke zapise o tra-gediji moje majke u selu Slivnu. Ja nisam mogao čitati pa je Dobriša uzeo papir i počeo čitati:

Na današnji dan, 6. kolovoza 1948. završio sam drugi razred, a djed Iko nas je učio čitati i pisati. Rano smo ustali, prije rose, brati duvan. Poslije

43IZVOR

smo išli u crkvu jer je bila misa za moju mater. Iza mise fra Pavao je molio na grobu. Svi su plakali, a najviše moj ćaća i u plaču je samo rekao: “Zašto su mi đavli to učinili. Bila je dobra ko kruv.” Sva-ki put kad bi ćaća išao u vinograd ispod crkve, htio je da ga pratim. Kad bismo prolazili pokraj groblja moj bi ćaća stao blizu materina groba, podigao bi glavu i gledao u nebo i nešto šaptao. Uvijek su nam govorili da je naša mater na nebu pa sam ja mislio da ćaća razgovara s materom. Jednom sam mu rekao da bih i ja s materom htio razgovarati. Samo me je pomilovao!

Dobriša je teško čitao suznih očiju, a i Gustavu su oči bile suzne! Zatim sam im čitao što sam zapi-sao još u gimnaziji, a po pričanju Ruže Jokanove! Kad su čuli rafal potrčali su do pojate i našli moju mater mrtvu. Jedan je mladi vojnik poludio i vi-kao:”Judi moji bikla! bikla, bikla!“

Stariji ga je partizan tukao kundakom, a on je i dalje vikao!

Kod nas se bikla zove pomiješano crno vino i mlijeko.

Moja je mater još dojila maloga Pavu, a on je umro uskoro iza nje!

Mladi je vojnik poludio kada je vidio krv i maj-čino mlijeko! Jadnik! Doznao sam iz kojeg je mjesta i za vrijeme studija posjetio sam njegove roditelje i rekao im istinu o smrti njihova sina i moje majke.

Jedan im je partizan rekao da je bio nesretni slu-čaj u Rašćanima i da je sahranjen u Luetića gro-blju. Prenijeli su ga 1946. godine u njihov grob.

I majku svog prijatelja Ive upoznao sam na Du-hove 1963. godine. u Slavoniji. I ona je rano osta-la bez majke. Bila je profesorica na gimnaziji uvi-jek vesela i plemenita. Uvijek se veselila našem dolasku, a mene je prihvatila kao da sam njihov!

Za Božić sam bio kod njih i uvidio sam urezane promjene na njenom licu. Ivo mi je otprije rekao da je bolesna. Već je u siječnju došla u Zagreb, na Rebro. I u bolesti je bila hrabra i jake vjere!

Na Cvjetnicu 1965. godine Ivina je majka Marija otišla na vječnu Božju gozbu. Ivo je neizmjer-no volio svoju majku, kao i njegova sestra Ana!

Bogu hvala da postoje tako divna prijateljstva koja izgrađuju ljude dobrotom i bogatstvom, a njoj je dragi Bog namijenio tu ulogu!

Sprovod je bio veličanstven. Za vrijeme Requie-ma u crkvi pjevao je moj prijatelj Matiša, student Glazbene akademije u Zagrebu Panisangelicus Cezara Franka, Mozartov Ave Verum i Ave maris Stella, I. pl. Zajca. Bilo je tužno i poslije sprovoda Ivo mi reče.: “Hvala ti, sve ovo si ti poklonio mojoj majci. Ovakvu žalost i bol ti ne ćeš nikada doži-vijeti!”

Danas je Velika Gospa 20l8. godine i pišem za-dnje retke o majkama!

Ono što se je dogodilo pred 90 godina, moj mi je otac pričao kod nas u Glibota. Došle su jedna za drugom, tri mlade navjeste snažne, marljive i u našem su ih kamenjaru, po običaju, zvali ime-nom supruga.

Bile su to, moja mater koju su zvali Iva Ikina, za-tim Ruža Božina i Ruža Jokanova.

U ono vrijeme, zbog nestašice hrane živjelo se sirotinjski pa je i dojenčad kod moje majke i njenih susjeda često rano umirala. Sve tri mlade nevjeste su se bojale ogovaranja, jer selo je selo, pa su se zavjetovale u crkvi sv.Trojstva da će ići bosonoge Gospi Sinjskoj, a to je otprilike 75 ki-lometra udaljeno od Slivna. Uputiše se one u Sinj 15. kolovoza 1928. godine s blagoslovom župnika fra Jerka Matića i sretno stigoše Gospi Sinjskoj!

Poslije svečane mise zadovoljne su krenule u Slivno, iako su im tabani bili natečeni i bolni. Tada nije bilo autobusa!

Velika im je Gospa uslišila molbe u iskrenoj mo-litvi i žrtvi tako da sva rođena djeca bila zdrava i dugo živjela, a kod svi triju bilo ih je 21, što muš-kih, što ženskih. Nas je još živih, osmero!

Ja vjerujem da one u Nebeskoj slavi uvijek bdiju nad nama! Uvijek sam osjećao ruku moje majke, zato velim: “Hvala ti majko!”

Dr. Ante Glibotić fiurnau - Seehausen

44 IZVOR

S A K R A M E N T I

Vjenčani

Branko Radalj i Dubravka ŠeveljIvan Šarić i Ivana ČolićMateo Slako i Marija Mia Visković

Izvan naše župe

Marin Tomaš i Sara HercegDario Pasarić i Antonina JeličićPetar Šalinović i Sanja ŠitumKrešimir Stojanac i Marina Jakić

Kršteni

SrpanjAndriana Kondža kći Olivera i Mire Kondža

ListopadLovre Visković sin Damira i Julije ViskovićLuce Mijačika kći Mladena i Franke Mijačika

Studeni Marino Dragičević sin Lea i Petre Dagičević

Krštenje - Adrian Kondža

45IZVOR

Dijamantni pir Kate i Nike Ševelj

Krštenje - Lovro Visković

46 IZVOR

IN MEMORIAM

>SPASITELJU NAŠE SIROTINJE!<

(Dr. fra Mirko Čović, Tučepi, 26. XII. 1908. – Beč, 8. V. 1980.)

Tako je neki seljak iz okolice Niša pisao na-šemu fra Mirku u Beč. A koliko je takvih pisama fra Mirko primio, koliki mu to nisu napisali, ali su mu iskreno rekli, a koliko

mu nisu to ili nešto slično ni dospjeli reći!U subotu pred Cvjetnicu t. g. s njim sam

koncelebrirao sv. misu. Iako mi je govorio da se ne osjeća dobro, ipak nisam ni pomislio da će tako brzo poći na posljednje putovanje, prijeći na drugu obalu, stići u sigurnu luku, naći poči-nak u Bogu svome, za koga je kao svećenik i re-dovnik cijeli život radio.

Fra Mirko je dijete vedrine i bistrine ja-dranskog plavetnila i tvrdoće i nepokolebljivosti biokovskog masiva. Te je karakteristike ponio sa sobom iz rodnih Tučepi, gdje je završio puč-ku školu. Franjevačku klasičnu gimnaziju učio je u Sinju, a bogosloviju u Makarskoj (1933.). Franjevcem je postao na ubavu Gospinu otočiću Visovcu 1926. a za svećenika je zaređen 1932. u Omišu. Hrvatski jezik i književnost, zatim češki i talijanski, studirao je u Zagrebu i Pragu i diplo-mirao 1939. u Zagrebu. Bio je profesor hrvatsko-ga jezika na Franjevačkoj gimnaziji u Sinju, a na postdiplomskom studiju zatekao ga je kraj rata u Pragu, gdje su ga nacisti bacili u zatvor, oda-kle se jedva izvukao. Nakon rata živio je u Linzu, gdje je postao konzultor biskupije. Nastavio je studij i doktorirao iz slavenske filologije 1948. g. na sveučilištu u Grazu. Kad se tako osposobio za ozbiljan znanstveni rad i želio se tome posvetiti, prilike su tažile drugo…

Poslije rata u Austriji je upregnuo sve sile svoga srca i uma da bi pomogao svima potreb-nima, a tih je bilo veoma mnogo. Cijela Austrija bila je njegovo područje. Uskoro se nastanio u franjevačkom samostanu u Beču, jer je u glav-nom gradu mogao mnogo više učiniti. 1969. g. osnovao je Hrvatski dušobrižnički centar, koji je 1967. povjerio vodstvu mladih, a sam je kao kapelan radio doslovno sve do svoje smrti. Kroz duge godine pomagao je svima bez razlike na

vjeru i narodnost. I gornji naslov rječito govori što su ljudi o njemu mislili, govorili i pisali. Kad se jednom bude pisala povijest hrvatskoga ino-zemnog dušobrižništva i karitativnoga rada, ime fra Mirka Čovića bit će zapisano zlatnim slovima.

Fra Mirko je puno putovao. Obišao je sve evropske zemlje i gotovo sve zemlje Sredoze-mlja, posjetio je jednu i drugu Ameriku te Au-straliju. Plod toga su i njegovi putopisi (npr. Po Palestini i Rusiji). Uz poznavanje latinskoga i grčkoga, govorio je talijanski, njemački i češki, a služio se francuskim, engleskim i ruskim.

Počeo je pisati vrlo mlad. Prve ozbiljne ra-dove objavio je u >Novoj reviji< 1832. Surađivao je u mnogim časopisima, revijama, listovima, no-vinama, almanasima i kalendarima u domovini i inozemstvu. Omiljene su mu teme bile: religija, folklor, narodna lirska poezija i kulturna proš-lost. Objavio je slijedeće knjige: >U domovini Isusa i Marije< (Salzburg 1956.), >Što je Sveto Pismo?< (Salzburg 1959.), >Fra Ivan Despot, ži-vot i djelo< (Beč 1961. – doktorska disertacija), >Naš odgovor sektama< (Beč 1947.). Od prijevo-da posebno je objavio: M. Premm, >Sveta žrtva< (Salzburg 1951.), P. Preradović, >Legenda o kra-lju Slavcu< (Beč 1972.) i P. Preradović, >Kolum-bova kušnja< (Split 1972. – Knjižnica >Marije< br. 7).

13. svibnja t. g. u 18 s. preko 40 svećenika iz domovine i inozemstva sudjelovalo je u kon-celebriranoj sv. misi u franjevačkoj crkvi u Beču. Bilo je mnogo našeg svijeta. Pjevao je zbor Hr-vatskoga dušobrižničkog centra, a preko 20 na-ših prvopričesnika držali su uz fra Mirkin lijes počasnu stražu sa cvijećem i svijećama u ruka-ma. Na kraju obreda oprostilo se od njega sedam govornika, od kojih je Vladimir Stanković, ravna-telj hrvatske inozemne pastrve, posebno istakao samoprijegoran fra Mirkin rad, skromnost i ne-utrudivu brižljivost za našeg čovjeka. >Oslobodi me, Gospodine!< u dalmatinskom tonu, što ga zapjevaše braća franjevci iz fra Mirkine zajed-nice. Odlijegao je divnom crkvom kao posljednji pozdrav i molitva. Šestorica franjevaca njegove provincije ponijeli su lijes u novu kriptu franje-vačke crkve, gdje je fra Mirko prvi položen uz molitve, suze i vijence. Mnogi njegovi prijatelji i poštivaoci moći će posjetiti njegove zemaljske ostatke u kripti spomenute crkve (Franziskaner-platz 4) u centru carskoga grada Beča, gdje fra Mirko čeka dan uskrsnuća.

Fra Gabrijel Jurišić

47IZVOR

U nedjelju 7. listopada 2018. u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Beču, u crkvi Blažene Djevice Marije Am Hof, u centru carsko-ga Beča, u 11 sati, organiziran je svečani

oproštaj od o. fra Mirka dr. Čovića, člana Franje-vačke provincije Presvetog Otkupitelja i osniva-ča i dugogodišnjeg voditelja Hrvatske katoličke misije u Beču. Svečanom sv. misom od fra Mirka se oprostio o. fra Joško Kodžoman, provincijal, fra Josip Koren, voditelj Hrvatske katoličke mi-sije u Beču, fra Stjepan Čovo, fra Daroslav Mi-klaušić, fra Bernardin Plantek, fra Ivica Pečnik te drugi svećenici, časne sestre i brojni vjernici odavši veliku zahvalnost fra Mirku kao neumor-nom radniku i prvom dušobrižniku za Hrvate u Beču prije nego njegove kosti budu prenesene u Domovinu. Potrebno se je prisjetiti da je fra Mirko umro u Beču 4. svibnja 1980. i da je bio sahranjen u kripti crkve franjevačkog samosta-na u Beču, Franziskanerplatz 4. Njegovi posmrt-ni ostaci doneseni su u mrtvačkom lijesu ispred glavnog oltara komu su vjernici pristupali duž-nim poštovanjem i pijetetom. Njegovi posmrtni ostaci ostali su potpuno neraspadnuti te je izgle-dao kao da je jučer pokopan. Sve usluge pogre-ba obavilo je pogrebno poduzeće ‘Bestattung Himmel - Wien’. Preko svečane sv. mise riječ za-hvale i životni put pokojnoga fra Mirka izrekao je o. fra Ilija Vrdoljak, provincijal Franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba koji je dugo godina bio voditelj Hrvatske katoličke mi-sije u Beču i koji je fra Mirka osobno poznavao, o njemu mnogo čuo od ljudi a još više o njemu sam proučavao, pisao i upoznao vrijeme i prili-ke u kojima je djelovao. S puno detalja ocrtao je njegov ustrajni i s puno ljubavi svećenički rad i zalaganje u vremenu hrvatskog egzodusa poslije Drugoga svjetskog rata kada je neumorno obi-lazio logore, barake, zapuštene vagone gdje se nalazila hrvatska izbjeglička sirotinja. Pomagao im duhovno i materijalno. Zahvalio mu je što je misiju postavio na čvrste temelje na kojima ona danas nastavlja djelovati. Od osnutka Hrvatskog dušobrižničkog centra 1960. do 1967. godine on ga je vodio u teškim vremenima poslije Drugoga

svjetskog rata. Kako u prigodi njegove smrti 8. svibnja 1980. nisu bile sklone političke prilike da bude pokopan u Provinciji, njegovi posmrt-ni ostaci položeni su 13. svibnja 1980. godine u kripti franjevačkog samostana u Beču Franzi-skanerplatz 4. Sada je, ipak, došao pogodan čas, netko može kazati, da je došao malo kasno, ali je došao, da njegovi posmrtni ostaci nađu smiraj u krugu njegove redovničke zajednice u franjevač-koj grobnici na groblju Sv. Križa u Makarskoj. Fra Mirko je cijeloga svoga izbjegličkoga života žar-ko čeznuo o hrvatskom Vjesnik Franjevačke pro-vincije Presvetoga Otkupitelja 4-5/2018. 349 povratku na rodnu grudu, ali to živ nije dočekao. Njegovi su posmrtni ostaci sada su došli u krilo rodne grude, u slobodnu Hrvatsku, poslije tride-set i osam godina kao što su već 1997. iz Salzbur-ga preneseni posmrtni ostaci vlč. Vilima Cecelje u rodnu župu sv. Ilije kod Varaždina, preč. Mije Jurića u rodnu župu Nevinec kod Bjelovara i don Jure Vrdoljaka u Studence kod Ljubuškoga (Her-cegovina). Fra Mirko je dostojanstveno ispraćen i pokopan na groblju Sv. Križa u Makarskoj 9. listopada 2018. u 17 sati. Pogrebne obrede na groblju obavio je o. fra Ante Čovo, gvardijan sa-mostana uz asistenciju većeg broja franjevaca, časnih sestara, rodbine i vjernika iz rodnih fra Mirkovih Tučepa, Makarskog Primorja i nekoli-ko vjernika iz Beča koji su se nalazili u Hrvatskoj

PRIJENOS POSMRTNIH OSTATAKA FRA MIRKA ČOVIĆA IZ BEČA U MAKARSKU

48 IZVOR

IN MEMORIAMna odmoru i doznali za njegovu sahranu u Ma-karskoj. Poslije sahrane na groblju svečanu sv. misu u samostanskoj crkvi Uznesenja Bl. Djevi-ce Marije u Makarskoj predvodio je mnp. O. fra Joško Kodžoman, provincijal u koncelebraciji 16 svećenika koji je ocrtao djelo i životni put pokojnika. Istakao je njegovu nesebičnu ljubav i požrtvovnost prema potrebnima, svećenički žar i vjernost sv. Crkvi, svome Redu i hrvatskome narodu, iako su mu uhode cijelo vrijeme stav-ljali zamke i prijetili svim sredstvima kako bi ga onemogućili u njegovom neumornom vjerskom i samaritanskom radu. Bio je u opasnosti, poput sv. Pavla, i na moru i na kopnu, a još najgore, od lažne braće. Naveo je riječi prof. Vinka Nikolića o važnosti fra Mirkova rada i vlč. Vilima Cecelje u Austriji: „Bez požrtvovne djelatnosti ove dvo-jice, ne da se ni zamisliti ne samo dušobrižnički, nego niti karitativni i humanitarni, pa ni rodo-ljubni rad hrvatskih izbjeglica u Austriji… A oni su ondje preko tri desetljeća, na samoj granici, kao na mrtvoj straži, kao da su trajno na samim barikadama, izloženi svim vrstama pogibelji. Drugi su dolazili i prolazili, Cecelja i Čović su došli i ostali, ondje od početka ove naše mučne emigracije“. Za fra Mirka je zapisao: „Pravi emi-grantski svećenik, koji svojim uzornim životom i svećenika i rodoljuba nesebično služi Božjoj i hrvatskoj stvari“. Fra Joško, provincijal na koncu je zahvalio njegovoj obitelji iz koje je nikao i župi Tučepi iz koje je potekao sa željom da iz Tučepi niknu nova redovnička i svećenička zvanja i da, po uzoru, na pokojnika, nastave radom u Crkvi u današnje vrijeme. Na koncu sv. mise od fra Mirka se oprostio fra Nediljko Šabić, župnik fra Mirkovih rodnih Tučepa. Preko sv. mise pjevao je muški zbor samostanske crkve mrtvačku sv. misu. Poslije svečanih obreda mnogi su se našli u samostanu osjetivši gostoprimstvo i veliko-dušnost braće u samostanu na čelu s fra Antom Čovo, gvardijanom. naši pokojnici 350 Vjesnik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja 4-5/2018. naši pokojnici

Oproštajne riječi provincijala fra Joška Kodžomana Makarska, 9. listopada 2018.

Poštovana braćo svećenici, časne sestre, dragi bogoslovi, cijenjena rodbino i sumještani pok. fra Mirka Čovića! Ovo misno slavlje, izraz je prije svega naše sveopće zahvalnosti našim franjevač-kim mučenicima. Mislim da pok. fra Mirka Čovi-ća s pravom možemo svrstati među naše muče-nike, jer je sklanjajući se pred prijetećom od-mazdom bio prisiljen provesti duga desetljeća u tuđini iz koje se konačno vratio kao pokojnik. Samo zahvalnom čovjeku Bog pokazuje put k spasenju.“ – rekao je Dietrich Bonhoeffer koga su 1945. god. smaknuli nacisti, upozorivši tako na đavolski krug koji vodi pojedince, obitelji i či-tave narode u sigurnu propast. Nepregledni mo-zaik kršćanskih mučenika i duhovnih velikana, koji su iza sebe ostavili svjedočanstvo žive vjere i pouzdanja u Boga još se uvijek sastavlja i upot-punjuje, te je i nama, današnjim kršćanima, otvoreni poziv da u njemu potražimo svoje mje-sto. Današnje stradavanje kršćana u svijetu, iako se o svemu rijetko i podcjenjivački izvještava, poprima dramatične razmjere. Pogrom kršćana u zemljama Bliskog istoka samo je dio opće svjetske anti-kršćanske politike, čiji su tragovi i danas vidljivi u mnogim zemljama. Želim vjero-vati da i danas ne nedostaje ljudi, koji i po cijenu vlastite štete ili gubitka vlastitog života, spre-mno riskiraju za istinu i pravdu, te da im Bog, kao takvima, nije tek privjesak s kojim mašu, već snaga kojoj vjeruju, u koju se pouzdaju, pravi i istinski gospodar njihovih života, koji se pojav-ljuje u svim važnim životnim odlukama. Zlato se u vatri kuša, pa tako i istinski Kristov vjernik ko-jeg neprestano pozivamo da ostane budan i hra-bar, da ga ne zavede ni ushićena dobrodošlica koju mu iskazuju na trgovima i vijećnicama, a ni prizori užasa s Kalvarije. Ne treba, ipak, biti nai-van i popustljiv prema onima koji i danas zavode kršćane lažnim naučavanjima, koji namjerno unose smutnju i ruše jedinstvo Isusovih vjerni-ka, koji ne žele obraćenje i odbijaju priznati gri-jehe. Vjernik, ako je u sebi primio Duha Božjega, znao je i znati će prepoznati svaku zabludu i laž u svijetu, kao i one koji ih šire. Fra Mirko, čije smo posmrtne ostatke upravo sahranili na grad-skom groblju sv. Križa u Makarskoj, znao je do

49IZVOR

konca života kome treba i kome se može vjero-vati. Samo zahvaljujući Bogu koji ga je čuvao, fra Mirko je mogao izbjeći sve zamke koje su mu stavljane na put. Dopustite mi da vas u najkra-ćim crtama upoznam s nekim važnim činjenica-ma iz njegova plodnog ljudskog i svećeničkog života. Fra Mirko Čović rođen je26. prosinca 1908. od oca Jure i majke Matije r. Visković u mjestu Tučepi. Roditelji su mu na krštenju dali ime Stjepan. Osnovno je školovanje završio u rodnom mjestu u razdoblju od 1915. do 1921. Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju pohađao je između 1921. i 1926. Nakon toga stupio je u franjevački novicijat na Visovcu. Magistar u no-vicijatu bio mu je fra Leonard Bajić, naš muče-nik. Filozofsko teološki studij pohađao je i zavr-šio u Sinju i Makarskoj između 1927. i 1933. go-dine. Svečane je zavjete položio 22. srpnja 1930. pred fra Antom Cikojevićem, profesorom i on-dašnjim gvardijanom makarskog samostana. Za đakona zaređen je 19. srpnja 1931. a za svećeni-ka biskup Kvirin Klement Bonefačić zaredio ga je 26. lipnja 1932. u Omišu. Mladu misu fra Mirko je proslavio 10. srpnja 19 32. u rodnim Tučepi-ma uz sudjelovanje velikog broja rodbine i nje-govih sumještana. Na mladoj mu je misi propo-vijedao fra Karlo Nola. Slijedi odsluženje jedno-godišnjeg vojnog roka u Mostaru, nakon čega odlukom uprave Provincije odlazi na svoju prvu pastoralnu službu, za župnog vikara u Drniš. Me-đutim zbog nedostatka nastavničkog osoblja na Gimnaziji u Sinju, fra Mirko postaje kratko vrije-me nastavnik (suplent), nakon čega će 1936. upisati u Zagrebu studij slavistike, češkog i tali-janskog jezika. Studij je uspješno priveo kraju, diplomiravši na Filozofskom fakultetu Sveučili-šta u Zagrebu 26. lipnja 1939. Nakon uspješno završenog studija, fra mirko dolazi u Vjesnik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja 4-5/2018. 351 Sinj za nastavnika u Gimnaziji, gdje je, prema potrebi, bio nastavnik iz više na-stavnih predmeta, hrvatskog jezika i književno-sti, povijesti, zemljopisa ali i njemačkog jezika. Predmnijevajući što bi se moglo dogoditi, fra Mirko je u veljači 1943. napustio Sinj, te je preko Metkovića, Mostara i Sarajeva stigao do Zagreba. Ono što se dogodilo u Sinju i okolici jest krvava bilanca s 20-toricom mučenih i ubijenih franje-vaca. Ni Zagreb nije ulijevao osjećaj sigurnosti, pa fra Mirka u prosincu 1944. nalazimo u Pragu, gdje studira. Tu ga je njemačko redarstvo uhitilo pod sumnjom da radi protiv njemačkih interesa.

Zauzimanjem hrvatskih predstavnika u Pragu, teškom je mukom pušten na slobodu. U veljači 1945. nalazimo ga u Munderfingu u Gornjoj Au-striji gdje kao dušobrižnik skrbi za, kako sam napisa „nekoliko stotina naše sirotinje“ a stanuje kod mjesnog župnika. Uskoro će prispjeti u Linz gdje će ostati punih 14 godina. Naime, na tom su se prostoru nalazili brojni izbjeglički kampovi s velikim brojem hrvatskih izbjeglica. Mjesna je crkva cijenila njegov rad te je postao, nešto kao, biskupov savjetnik za pastoralnu skrb i dušo-brižništvo tih hrvatskih iseljenika. Među osta-lim, fra Mirko je puno vremena provodio u logo-ru Asten, nastojeći pomoći svim tim ljudima naj-bolje što je mogao. Duhovno je skrbio i za slo-venske vjernike, dok im nije stigao njihov sveće-nik dr. Ferdinand Kolednik. Njih su dvojica za-jedno tiskala list Glas iz Astena. Uz pastoralni rad, fra Mirko se bavio i znanstvenim radom, tako da je 1948. na sveučilištu u Grazu obranio doktorsku tezu u kojoj se bavio životom i knji-ževnim radom fra Ivana Despota. Godina 1955. za svakog je Austrijanca vezana uz ‘Staatsver-trag’ kojim se Austrija oslobodila od posljednje i najteže upravne zone, one ruske. Nastupilo je doba slobode i novog poleta. Mnogi Hrvati koji su u to vrijeme živjeli u Austriji, osjetili su jedna-ko olakšanje i slobodu. Logor u Traiskirchenu u blizini Beča i drugi logori s hrvatskim izbjeglica-ma postali su pastoralno dostupni i brigu za njih je odmah je preuzeo dr. fra Mirko Čović, koji se doseljava u Beč. On je prvi svećenik koji je su-stavno započeo dušobrižništvo Hrvata u Beču i široj okolici. Godine 1960. osnovao je Hrvatski dušobrižnički ured iz kojeg će se kasnije razviti Hrvatska katolička misija Beč koju je i vodio do 1967. godine. Tada je Misiju predao svom na-sljedniku fra Mati Božiću. Tu će misiju 1971. go-dine preuzeti braća franjevci Hrvatske franje-vačke provincije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu, koji i danas djeluju u Beču. Počevši od fra Efrema Kujundžića, prvog zagrebačkog fra-njevaca u Misiji Beč, pa sve do današnjeg vod-stva Misije, svi su se slagali u ocjeni da je fra Mir-ko najzaslužniji za uspostavu sustavne duhovne skrbi Hrvata u Beču i okolici. Ujedno je uz vlč. Vilima Cecelju najzaslužniji svećenik za organi-zaciju dušobrižništva Hrvata u cijeloj Austriji. O tome svjedoči i prof. Vinko Nikolić, koji napisa: „Bez požrtvovne djelatnosti ove dvojice, ne da se ni zamisliti ne samo dušobrižnički rad, nego niti karitativni ni humanitarni, pa ni rodoljubni rad

50 IZVOR

hrvatskih izbjeglica u Austriji… A oni su ondje preko tri desetljeća, na samoj granici, kao na mr-tvoj straži, kao da su trajno na samim barikada-ma, izloženi svim vrstama pobibelji. Drugi su dolazili i prolazili, Cecelja i Čović su došli i osta-li.” Uza sav taj svoj pastoralni rad s Hrvatima u Austriji, fra Mirko je i nakon preseljenja Misije u crkvu Am Hof, cijelo vrijeme ostao kod austrij-skih franjevaca na adresi Franziskanerplatz 4, na stanu i kao pomoć, bilo u slavljenju sv. misa, kao propovjednik, bilo kao cijenjeni ispovjednik, hrvatskih i austrijskih katoličkih vjernika. U pri-godi njegove sahrane u Beču u kripti Franjevač-kog samostana, fra Efrem Kujundžić, tadašnji voditelj Misije, u svom je oproštajnom govoru izrekao sljedeće: „ Čekali smo u dugim redovima pred ispovjedaonicom svećenika fra Mirka, koji ispovijeda, odriješuje, prašta u ime Isusovo svi-ma, a posebno svojima, čije je patnje dobro po-znavao i čiju je tugu dijelio.“ Uz predan i dugotra-jan rad, fra Mirkove su se životne snage brzo trošile. Još je na sami dan svoje smrti koncele-brirao s ostalim fratrima. U rano prijepodne, osjetivši tegobe, zbog čega je brzo prebačen u bolnicu u Dornbach, da tamo umre kako je sam rekao. Prije smrti bio je okrijepljen svetim sa-kramentima. Umro je 8. svibnja 1980. u 72. godi-ni života, 54. redovništva i 48. svećeništva. Iako je fra Mirko najveći dio života proveo u tuđini, svoju Provinciju ne samo da je naši pokojnici 352 Vjesnik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja 4-5/2018. volio, već ju je uvelike i zadužio. Zadužio ju je svojim uzornim životom. Pokazao je nevjerojatnu snagu, izdržljivost u svim kušnjama s kojima se susretao, te nadasve ljubav prema hrvatskom čovjeku, ljubav prema Bogu i Crkvi. Na kulturnom planu bio je jako ak-tivan. Rado je pisao i objavljivao svoje članke u Hrvatskoj reviji a posebno u Glasniku srca Isuso-va i Marijina, koji je neko vrijeme i uređivao. Na-pisao je više putopisa, istaknimo onaj s putova-nja u Svetu zemlju 1954. (U domovini Isusa i Marije, Salzburg 1956.) Zbog svog uzornog i u svakom ljudskom smislu plodonosnog života si-gurni smo da je pok. fra Mirka Bog već odavno primio među svoje izabranike. Neka mu On bude vječna nagrada a sve nas neka ispuni svojom snagom i utjehom vjere u ponovni susret s njim i sa svima svetima. Počivao u miru Božjem!

Fra Nediljko Šabić, župnik župe Tučepi

Poznati danski religiozni filozofa Sören Kier-kegaard napisao je jednu zanimljivu rečenica:“ Svaki čovjek dolazi na ovaj svijet s jednim zatvo-renim pismom.“Što je želio time reći ? Svako no-vorođenče nosi jednu vijest, jednu poruku, koju mu je predao tvorac života sam Bog. Primatelj je čovjek koji dolazi na ovaj svijet. On je nositelj pisma. Djelomično su uključeni roditelji, obitelj, svećenici, vjeroučitelji i prijatelji. Kako glasi vi-jest koju pismo sadrži? Na početku je nepoznata. Ona će se postupno otvarati. A radi o tome što je Bog s čovjekom imao u planu. Tokom godina to će se prepoznavati. Kao život čovjeka tako će se razvijati i njegova osobnost. Za nas ovdje krasna je prigoda životno pismo pok. fra Mirka barem djelomično pročitati. Što imamo razumjeti u ra-zličitim poglavlja tog njegova životnog pisma? Ključ tog čitanja laži u načinu kako se on izra-žavao i sebe ljudima koje je susretao darivao? Kako je vidio svoje mogućnosti i razvijanje svo-jih osobnih talenata po tom Božjem pismu? Kako je upute tog pisma dovodio na svoje životne pu-tove. U Listu „Marija“ br. 6. 1980 na str. 231/32 krasno je to opisao fra Gabrijel Jurišić. Od mnp. Provincijala fra Joška mnogo smo čuli. Fra Mir-ko je razvio svoje talente, služio je izvanredno svojoj zajednici, hrvatskoj sirotinji i hrvatskom narodu. Imao sam sreću susresti ga više puta, i kod njega se ispovjediti. Ljepše ispovijedi i ljep-še savjete nisam čuo. Govorio je nama mladim svećenicima koji smo došli u njemačku pastvu o ljubavi i žrtvi za Provinciju. Najljepši moj susret s njime „ dogodio se u Kanadi 1986“ u susretu s jednom veliko grupom ljudi kojima je on po-magao, da bi došli do novaca za putne troškove i hranu. Jedan od njih nam je rekao: „Fra Mirko je bio naša majka Terezija. Pričao sam to u blago-valištu u Sinju. U razgovor se uključio fra Gabri-jel Jurišić, koji je dobio u ruke jedno pismo dok je fra Mirko čekao „da se pročita zadnje retke njegova životnog pisma.“ Pismo je napisao neki seljak iz okolice Niša, a počinje ovako: „Dragi spasitelju naše srpske sirotinje.“ Danas možemo fantazirati koliko je sličnih pisama dobio taj naš dobri fratar. Uvjeren sam da ih je bilo koji mu to nisu imali mogućnosti ni reći. Vjerujem da mu ih je nebo pročitalo. Dragi fra Mirko, Hvala ti. Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

IN MEMORIAM

51IZVOR

God. XXV. Božić 2018. Br.25 (53)

Izdavač:

Župni ured Tučepi,

Podgradac 2, 21 325 Tučepi,

tel.: 021/623-251, mob.: 098/41 55 05

E-mail: [email protected]

Glavni i odgovorni urednik:

fra Nediljko Šabić, župnik

Uredništvo:

fra Gabrijel Jurišić, fra Nediljko Šabić,

Ana Đukanović, Smiljka Mendeš,

Nena Raffanelli, Laura Sušac,

Čedomil Šimić, Mate Šimić,

Josipa Tomaš Ravlić, prof. Mario Udovičić,

Ružica Čović, Petra Savanović,

Kristina Dragičević

Lektorica: prof. Ivana Brzović - Todorić

Grafička urednica: Slavica Čutura

Naklada: 700 komada

List izlazi s dopuštenjem crkvenih

i redovničkih poglavara

Uzdržava se dobrovoljnim prilozima čitatelja

LIST ŽUPE SV. ANTE PADOVANSKOG - TUČEPI

IZVOR

DOPRINOSI

UMRLI

Franjo BožekIvan MijačikaPetar Šimić

Mate ŠimićNediljko ČovićMaženka Šarić

Za orgulje500 EŠarić Dragan i Anita300 E200 EKata Šimić150 EMarko Ševelj NikinNN100 EPetar BrbićMarin MravičićJakica ŠeveljKapulica Tomislav i Mara Vera Alilović Obitelj Stanivuk Neda ČobrnićMila i Ilija JurićGrgo i Rozarija MijačikaBožidar i Blaženka Šimić Dario Šarić 50 ERuža Šarić Nela ĐukanovićNNDesa BrbićObitelj Vitlić1000 knVisković Dragi i Marija Smiljka Mendeš Marko Šarić 600 kn Maja Šestić ud. Želimira

Za crkvuOd sprovodaIvan Mijačika 7 000 knPetar Šimić 4 300 knMate Šimić 4 100 kn + 20 ENediljko Čović 5 000 kn Ivan Pašalić 600 knManda Bušelić 3 100 kn

Za I Z V O R Srećko Brbić 200 knMarija Vidić 200 knOb. Matić 200 kn Jakica Ševelj 200 knMila Jurić 200 kn

Fran

jeva

čki p

omla

dak

na V

isov

cu