"Po jeziku narodi vjekuju i gospoduju

kako im ga otmeš - sluguju . "

( Fran Kurelac1)

HRVATSKI JEZIK U ŠKOLI Hrvatski jezik je temeljni nastavni predmet u hrvatskim osnovnim i srednjim školama te

nastavni i školski jezik.

Poznavanje hrvatskoga jezika preduvjet je za uspješno učenje drugih nastavnih

predmeta. Znanje iz hrvatskoga jezika kao nastavnog područja, posebno znanje iz

gramatike, pomaže učenicima u učenju stranih jezika. No nerijetko se događa da

osnovnoškolci brže i uz manje truda nauče gramatiku stranoga negoli vlastitoga jezika2 ili

da srednjoškolci bolje znaju engleski jezik od hrvatskoga jezika. Kada pak nakon

završene srednje škole neki od njih upisuju studij hrvatskoga jezika, često ne pokazuju

očekivano znanje iz gramatike i pravopisa. Tada se javlja nezadovoljstvo sveučilišnih

profesora; izriču se kritike nastave jezika u osnovnoj ili srednjoj školi; govori se o

neskladu između programa s jedne strane te udžbenika s druge strane, o premalom broju

nastavnih sati namijenjenih nastavi jezika, posebice jezičnim vježbama; kritiziraju se

nastavni planovi i programi za srednje škole zbog prekobrojnih književnih na štetu

jezičnih sadržaja; ponekad se čuju kritike zbog nedovoljnog zalaganja učenika u učenju

hrvatskoga jezika i kritike na rad učitelja, odnosno nastavnika, koji se stalno i opravdano

žale na premali broj nastavnih sati za predmet Hrvatski jezik.

Organizirano institucionalno poučavanje i učenje hrvatskoga jezika počinje u 1. razredu,

u okviru razredne nastave koja čini prvu naobrazbenu razinu. Djeca od šeste do petnaeste

godine u Republici Hrvatskoj imaju obavezu pohađati osnovnu školu3, pa i obavezno

učiti hrvatski standardni jezik u trajanju od osam godina.

Nastavu jezika čine sadržaji brojnih jezikoslovnih znanosti. U nastavu hrvatskoga jezika

uključeni su sadržaji iz: fonetike, fonologije, morfologije, tvorbe riječi, sintakse,

semantike, stilistike, leksikologije i leksikografije, dijalektologije, povijesti hrvatskoga

jezika, ortoepije i ortografije. Neki sadržaji navedenih jezikoslovnih znanosti su

1 Bansko vijeće je F.Kurelca 1849.godine proglasilo učiteljem narodnoga jezika „na riečkih školah“. 2 U tekstu se riječ „jezik“ rabi u značenju „hrvatski jezik“.3 Zakon o osnovnom i srednjem odgoju i obrazovanju, Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske, 2007.

1

opsežniji, drugi manje opsežni, no ima i onih koji nisu zastupljeni. Sadržaji iz

morfologije su zbog naravi hrvatskoga jezika najzastupljeniji, dok semantički nisu

zastupljeni dovoljno. Poznato je da se o značenjskoj strani riječi i drugih jezičnih jedinica

nedovoljno govori u nastavi. Mada se ortoepski i ortografski sadržaji hrvatskoga jezika

nalaze primarno u području jezičnoga izražavanja, zbog čvrste veze pravogovora i

pravopisa s nastavom gramatike mnogi su ih naši metodičari smatrali zasebnim cjelinama

jezičnog gradiva. (Težak, 1996.)

Navedene jezikoslovne discipline, neke više, neke manje, čine znanstveni sadržaj nastave

jezika. Ti se znanstveni sadržaji prenose u nastavni sadržaj za osnovnu i srednju školu

prema načelima teorija: didaktičkoga prijenosa, kontinuiteta, vertikalno-spiralnoga

slijeda, povezivanja, odnosno korelacije i integracije.

Prema teoriji kontinuiteta jezikoslovno se gradivo programira u neprekinutu slijedu od

početnoga do završnoga razreda. Primjena teorije kontinuiteta u jezičnoj nastavi toliko je

važna da o njoj ovisi stjecanje sustavnih i kvalitetnih znanja učenika. Načelo kontinuiteta

u nastavi jezika najuže je povezano s načelom vertikalno-spiralnoga slijeda, jer se prema

njemu jedan jezikoslovni sadržaj ostvaruje na različitim spoznajnim razinama, odnosno

isti se pojmovi pojavljuju na različitim razinama obrazovanja, ali naravno na različitim

spoznajnim razinama i s različitom svrhom.

Prema teoriji didaktičkoga prijenosa jezikoslovno se gradivo prenosi u didaktičko-

metodičke sustave, za pojedine odgojno-obrazovne razine i razrede.

Prema teoriji povezivanja, odnosno korelacije i integracije, jezikoslovni se sadržaji

povezuju sa sadržajima drugih nastavnih područja unutar predmeta Hrvatski jezik.

Posebna se veza ostvaruje između jezikoslovnih sadržaja i izražavanja te književnosti.

Međusobna povezanost područja u predmetu Hrvatski jezik omogućuje prijenos znanja,

sposobnosti i navika iz jednoga u drugo nastavno područje.

Pri rasporedu i ustrojstvu jezikoslovnoga gradiva u nastavne programe i udžbenike treba

paziti da se ostvaruje sustav povezivanja pojedinih znanosti: fonetike i gramatike;

fonetike i ortografije; fonetike i ortoepije; fonetike i fonologije; fonetike i fonostilistike;

gramatike i stilistike; ortoepije i ortografije; gramatike, fonetike i leksikologije;

gramatike, fonologije i fonetike književnoga jezika s dijalektologijom. (Rosandić,1996.)

Navedenim svezama treba svakako dodati i one u kojima se očituje udio semantičkih

2

sadržaja u jezičnoj nastavi pri učenju jezičnih jedinica. Najviše poveznica između

pojedinih jezičnih sadržaja može se ostvariti učeći o „riječi”. Kada riječi pristupamo kao

jezičnoj jedinici određujemo ju kao: fonetičku, semantičku, sintaktičku i semiotičku

jedinicu. Odnosno riječju se bave brojne znanosti: morfologija (oblik riječi), fonologija

(glasovni sastav), ortoepija (pravilan izgovor), ortografija (pisanje riječi), semantika

(značenje riječi), semiotika (izražajnost riječi), morfonostilistika (izražajna obilježja

pojedinih oblika riječi), leksikologija (riječ kao dio leksika jezika). (Ladan, 2000.)

Nastava hrvatskoga jezika ostvaruje se prema planu i programu te pripremi učitelja i

nastavnika, pomoću udžbenika, priručnika, radnih bilježnica, jezičnih knjiga te brojnih

nastavnih sredstava ne bi li se na što zanimljiviji i lakši način ostvarila svrha te nastave.

Svrha je nastave hrvatskoga jezika u osnovnoj školi razvoj usmene i pisane

komunikacije, misaonih sposobnosti te stjecanje jezične naobrazbe. Gramatika u

osnovnoj školi mora biti funkcionalna, mora učeniku omogućiti shvaćanje funkcije

jezika, pomoći mu u razvoju i usavršavanju izražavanja; gramatika mora biti temelj

jezičnoj kulturi učenika. Koliko se u tome uspijeva učenici pokazuju ne samo kroz

školsku nego i vanjsku provjeru znanja kojom se svake godine obuhvate pojedini razredi

u brojnim osnovnim i srednjim školama.

U srednjoj školi jeziku je u nastavi posvećeno manje sati negoli književnosti. Neki

metodičari govore o svojevrsnoj literarizaciji i podređenosti nastave jezika nastavi

književnosti. No poznato je da učenici u srednjoj školi premalo čitaju. Možda se takvim

stavovima o nastavi jezika daje znak za reformiranje, odnosno osuvremenjivanje nastave

gramatike, koja se zbog brojnih problema često naziva tradicionalnom nastavom

gramatike.

Za razliku od osnovnoškolske nastave u kojoj se koristi izraz „književni jezik“, u

srednjoškolskoj se nastavi uglavnom rabi izraz „standardni jezik“.

U gimnazijskoj se nastavi standardnoga jezika ostvaruju teorijski i praktični ciljevi.

Teorijski ciljevi očituju se u upoznavanju fonoloških, morfoloških, sintaktičkih,

ortografskih i drugih normi i pravila hrvatskoga standardnog jezika. Praktični ciljevi

nastave hrvatskoga jezika su: naučiti učenike pravilno govoriti, pravilno pisati i pravilno

čitati. Tome bi trebali pridonijeti i natjecanja u poznavanju hrvatskoga jezika.

Nastava jezika ostvaruje se pomoću različitih metodičkih pristupa i nastavnih metoda od

3

kojih učitelj, odnosno nastavnik hrvatskoga jezika stvara vlastitu metodičku strategiju4.

Nastava jezika kao dio predmeta Hrvatski jezik podliježe unutarpredmetnoj korelaciji,

najčešće s jezičnim izražavanjem, književnošću i medijskom kulturom. Ponekad se

prema mogućnostima ostvaruje i izvanpredmetna korelacija nastave jezika sa sadržajima

iz drugih nastavnih predmeta, kao što su Likovna i Glazbena kultura te Povijest.

Nastava hrvatskoga jezika, to jest gramatike, smatra se jednim od najtežih nastavnih

područja u osnovnoj i srednjoj školi.

Uza sva nastojanja da se postigne kvalitetna nastava hrvatskoga jezika svejedno se često

govori o neočekivanim pogrješkama u jezičnoj usmenoj i pisanoj komunikaciji učenika i

to na svakoj naobrazbenoj razini, o odbojnosti učenika prema gramatici, odnosno prema

načinu učenja gramatike. Uz pojmove „gramatika i pravopis“ učenici često vezuju

dosadu, nezanimljivost, pa čak i nezainteresiranost, što učitelje i nastavnike hrvatskoga

jezika čini nezadovoljnima s obzirom na uloženi trud.

Nastava hrvatskoga jezika u našim osnovnim i srednjim školama opterećena je mnogim

problemima: od odabira udžbenika do nepostojanja kontinuiteta jezične naobrazbe unutar

i između pojedinih razina naobrazbe.

Naime izostanak neprekidnosti u poučavanju i učenju jezičnih sadržaja pojedinih sustava

hrvatskoga standardnog jezika lako je uočljiv već pri prvom čitanju sadržaja nastavnih

planova i programa. Bilo bi uputno da se među brojna načela nastave hrvatskoga jezika

uvede i načelo kontinuiteta.

POVIJEST HRVATSKOGA KNJIŽEVNOGA JEZIKA

4„ Danas se spominje još i izraz - nastavna strategija, odnosno strategija nastave. Riječ je, zapravo,o različitom variranju odnosa između tri bitna činitelja tzv. didaktičkog trokuta-nastavnika, učenika i nastavnih sadržaja. " V. Poljak, Didaktika, Zagreb, Školska knjiga, 1982., str. 144.

4

„To je povijest pismenoga ili književnoga jezika.” (Milan Moguš5)

U svakoj se dobroj gramatici hrvatskoga jezika nalazi pregled povijesti hrvatskoga jezika

ne bi li svi njeni korisnici imali uvid u razvoj hrvatskoga jezika. Poznato je da učenici

često negoduju zbog učenja povijesti jezika, no kada im se naglasi da samo tako mogu

razumjeti „mnoge elemente iz ustrojstva jezika danas"(Katičić, 1991.), onda je njihova

reakcija drukčija.

O povijesnom razvoju hrvatskoga jezika u osnovnoj školi uči se nesustavno, a u srednjoj

sustavno.

Povijest jezika obuhvaća jezične promjene kroz stoljeća, koje nisu bile vidljive jer su

zahvatile jezičnu jedinicu jedne razine, pa su govornici i dalje nesmetano komunicirali.

Mnogi su se jezikoslovci bavili poviješću hrvatskoga jezika s različitih aspekata,

gledajući hrvatski jezik kao književni odnosno standardni. Prema riječima uglednoga

jezikoslovca Moguša "povijest pismenoga ili književnoga jezika" mnogo je "šira od

povijesti standardnoga jezika jer obuhvaća" i književne tekstove napisane prije

standardizacije. (Moguš, 1995., 11.)

Milan Moguš proučava povijest hrvatskoga književnog jezika kroz sedam razdoblja:

Prva stoljeća pismenosti u Hrvata; Šesnaesto stoljeće; Sedamnaesto stoljeće; Osamnaesto

stoljeće i početak devetnaestoga stoljeća; Prva polovica devetnaestoga stoljeća; Od

polovice do kraja devetnaestoga stoljeća; Dvadeseto stoljeće.

Prvi pismeni Hrvati, doseljenjem na današnja područja, bili su rijetki pojedinci koji su

imali mogućnost prihvatiti latinski jezik i latinicu, o čemu svjedoče kratke bilješke o

nekim vladarima (Trpimirov natpis, Branimirov natpis, Držislavov natpis).

Opća pismenost počinje pokrštavanjem Slavena u 9. stoljeću, kada se nova vjera širila

pomoću jednoga slavenskog jezika (nazvanog kasnije crkvenoslavenski ili staroslavenski

jezik) u kontekstu misije Konstantina i Metoda. Osnovu tom knjiškom jeziku činio je

"saobraćajni" jezik solunskoga zaleđa, a koji je Hrvatima bio bliži i razumljiviji od

latinskog jezika (Damjanović, 1984.), te su ga prihvatili kao obredni jezik. Solunska

5Moguš, M., Povijest hrvatskoga književnoga jezika, Zagreb, Nakladni zavod Globus, 1998., str. 11.

5

braća Konstantin i Metod spominju se kao autori glagoljice koju su prihvatili Hrvati, i

ćirilice. Hrvati su preuzetu glagoljicu preoblikovali iz oble u uglatu, a u knjiški

crkvenoslavenski jezik počeli su unositi elemente živoga narodnog govora pa su tako

nastajale brojne hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga jezika. Prva je bila čakavska

redakcija, pa je čakavski bio jezik prve hrvatske pismenosti, o čemu svjedoče i poznati

zapisi u kamene ploče. Središnje mjesto pripada Baščanskoj ploči, na prijelazu iz 11. u

12. stoljeće, jer predstavlja prvi cjelovit književni tekst, a istodobno je povijesni, pravni,

crkveni i jezični. Ploča predstavlja izvor kasnijoj hrvatskoj pismenosti i književnosti.

Istodobno nastaju i rukopisni tekstovi (Bečki listići, Kločev glagoljaš) kojima započinje

hrvatska inačica općeslavenskoga književnog jezika.

Nastaju i ćirilički zapisi pa se grafijska slika među pismenim Hrvatima uskoro mijenja.

Naime u južnim hrvatskim krajevima pisalo se glagoljicom i ćirilicom.

U 13. stoljeću nastaju Vinodolski zakonik, pravni zapis, pisan kurzivnom glagoljicom i

stiliziranim hrvatskim narodnim jezikom te Razvod istarski, pisan kurzivnom glagoljicom

i "jazikom hrvackim "6, što je i prvo spominjanje hrvatskoga jezika.

Postepeno u jezični izraz prvih hrvatskih književnih tekstova ulazi i kajkavsko narječje

(Petrisov zbornik), a to znači da su pismeni Hrvati nastojali imati svoj književni jezik

koji bi im obavljao sve one funkcije koje je imao latinski jezik.

Sredinom 14. stoljeća pismeni Hrvati počinju rabiti latinicu (Red i zakon sestara

dominikanki u Zadru, Šibenska molitva). Latinica kao prihvaćeno europsko pismo polako

potiskuje glagoljicu koja je upravo tada postala grafijski skladno pismo. Neka djela

pisana glagoljicom u to doba ukrašena su sličicama iz biblijskog života (Hrvojev misal).

Prvo razdoblje povijesti hrvatskoga jezika započelo je kao razdoblje nepismenosti, a

završilo hrvatskim redakcijama crkvenoslavenskoga jezika, pomoću čakavskih,

kajkavskih i štokavskih riječi i izraza, prožimanjem glagoljice, ćirilice i latinice,

tiskanjem prvih hrvatskih knjiga, pokretanjem Senjske glagoljaške tiskare i drugih

hrvatskih tiskara.

U drugom razdoblju povijesti hrvatskog jezika, odnosno kroz 16. stoljeće, narod iako

opterećen ratovima i raseljavanjem skrbi o svom jeziku. Dolazi do prožimanja hrvatskih

dijalekata, ali i razvoja svijesti ljudi o pripadnosti istom narodu i istom jeziku, kao što je 6 Prvo zabilježeno (sačuvano) spominjanje hrvatskoga jezika na hrvatskomu jeziku u Istarskom razvodu (1275. ili 1325.g.), pisala su ga tri bilježnika na tri jezika: latinskom, njemačkom i hrvatskom jeziku.

6

zapisao pop Martinac7.

Nadalje, 16. je stoljeće poznato po bogatoj hrvatskoj književnosti na čakavskom jeziku,

koju su pisali Marulić, Zoranić, Baraković, Karnarutić, Lucić, Hektorović i drugi. Na

čakavskom jeziku nastaje prvi hrvatski roman, prvi putopis, ep Judita kojim nas je

Marulić uveo u europski književni krug.

Tada se razvija i književnost na kajkavskom narječju jer su i kajkavski književnici težili

za stvaranjem općega kajkavskoga jezika.

Krajem ovog razdoblja oblikovana su dva tipa općega jezika, čime je pokazano da svako

„narječje” kojim Hrvati govore može biti podlogom književnom jeziku.

Kao što se očekivalo od triju ranije prihvaćenih pisama prevladala je latinica kao

jednostavnije i ekonomičnije pismo za narod. Budući da je od početaka hrvatske

pismenosti latinica vrlo neujednačeno pismo, javljaju se prvi pokušaji primjene

dijakritičkih znakova, o čemu svjedoči djelo Š. Budinića. Krajem 16. stoljeća nastaje i

prvi samostalni rječnik, čiji je autor F. Vrančić, djelo koje svjedoči da Hrvati imaju

dugu leksikografsku tradiciju.

Početak trećeg razdoblja povijesnog razvoja hrvatskoga jezika, odnosno 17. stoljeća,

obilježen je prvom hrvatskom gramatikom, djelom B. Kašića8. Kašićeva gramatika

sadrži opis onih hrvatskih književnih stilizacija koje su se u hrvatskoj književnosti

prvenstveno razvile na čakavskoj i štokavskoj osnovici (Moguš, 1995.). Iako se služi

čakavskim i štokavskim, Kašić uvijek nastoji predstaviti književni izraz koji razumije

veći broj hrvatskih govornika, a to je štokavsko „narječje”. Za svoju je gramatiku mladi

Kašić smislio i latiničku grafiju služeći se „samo standardnim slovima latinske abecede“,

skrbio je i o akcentuaciji. Bio je to veliki iskorak mladoga nastavnika ka jezičnoj

standardizaciji u 19. stoljeću.

Drugi tip stilizacije književnog jezika u Hrvatskoj pripada Ozaljskom književnojezičnom

krugu ( P. Zrinski, K. Zrinska, F. K. Frankopan, I. Belostenec, J. Ratkaj). Temelj tom

književnom jeziku činila su sva tri hrvatska organska narječja. Ideju o trodijalekatnosti

jezika J. Križanić je pokušao prenijeti na druge slavenske europske prostore, pa je u tom

7 I obujamši vsu Grčiju i Bulgariju, Bosnu i Rabaniju nalegoše(Turci) na jazik hrvatski posilajući zastupi velike…“ M. Moguš, Povijest hrvatskoga književnoga jezika, str.44. 8 B. Kašić (1575.-1650.) gramatikom Osnove ilirskoga jezika,1604. godine postavio je temelj standardizaciji hrvatskoga književnog jezika zagovarajući štokavštinu kao osnovu budućega općega književnog jezika.

7

duhu izradio i gramatiku.

Za ovo razdoblje osobito je važan senjski intelektualac europskih razmjera P. R.

Vitezović jer je u tekstove unosio jezična obilježja kajkavske, čakavske, i nešto manje

štokavske, dijalekatske osnove. Zalagao se da svaki fonem ima samo jedan i to uvijek

isti pisani znak, a predložio je monografemski sustav s dijakritičkim znakovima, no nije

ga uspio ostvariti.

U 17. J. Mikalja je sastavio rječnik hrvatskoga jezika Blago jezika slovinskoga.

Afirmirao je štokavsko, po njemu najljepše „narječje”, a predložio je i rješenje za one

foneme koji nisu imali odgovarajuće grafeme posudbom iz talijanske i latinske grafije.

Mikalja je predavao gramatiku i hrvatski jezik na isusovačkoj školi pri kolegiju u

Dubrovniku.

Sljedeće razdoblje povijesti hrvatskoga književnog jezika obuhvaća 18. stoljeće i početak

19. stoljeća, a poznato je po nakladi većeg broja knjiga u svrhu prosvjećivanja puka.

Književnom stilizacijom štokavske ikavštine pisana su djela M. A. Reljkovića, A. K.

Miošića, F. Grabovca i bosanskih franjevaca. Štokavska ikavica se širila velikom

brzinom te je imala neke preduvjete da uskoro postane standardna uporabna norma,

čemu su pridonijele gramatike i rječnici nastali na hrvatskom jugu9 i hrvatskom

sjeveru10.

Kada je M. P. Katančić preveo na štokavskoikavski jezik Sveto Pismo Staroga i Novoga

zakona, učvršćeni su temelji standardnoga jezika u Hrvata. Približavaju se književne

stilizacije štokavskoga dijalekta nastale na hrvatskom sjeveru i jugu, kao i grafije

slavonskih i dubrovačkih pisaca.

Prva polovica 19. stoljeća obilježena je djelovanjem iliraca koji su veliku pozornost

posvećivali jeziku, naročito od 1830.godine kada je Lj. Gaj objavio Kratku osnovu

horvatsko-slavenskoga pravopisanja11. Tako je za Hrvate važno pitanje hrvatskoga

slovopisa riješeno je već davno zalaganjem Lj. Gaja da se uvedu dijakritički znakovi.

Počinje se naglo mijenjati stav hrvatske javnosti prema materinskom jeziku, pa se

vrijednim smatra nastojanje iliraca da se narodni jezik uvede u visoko školstvo. Godine

9 A.D. Bella, J. Stulli, F. M. Appendini;10 B.Tadijanović, M. A. Reljković, M. Lanosović; 11Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja, poleg mudroljubneh, narodneh i prigospodarneh temeljov i zrokov, Budim,1830. - značajna je poradi reformacije latinične grafije,odnosno odbacivanja digrama za pisanje palatala. Hrvatski enciklopedijski rječnik, Zagreb, Novi Liber, 2005., str.1533.

8

1832. M. Smodek počeo je kao neobavezni predmet predavati „narodni jezik” na

Akademiji. U svakom broju ilirskoga časopisa " Danica" bio je prilog o jeziku, pa se

polako mijenjao odnos prema položaju hrvatskoga jezika.

Što se tiče naziva jezika, Gaj u Kratkoj osnovi govori o "horvatskom" jeziku, a kasnije u

Proglasu Danici 1836. godine o jedinstvenom književnom „ilirskom jeziku” na području

od Zagreba do Dubrovnika.

Širenjem ilirskoga književnog jezika učvršćivala se i njegova standardnost. Ideja o

provođenju ilirskoga književnog jezika ponijela je I. Kukuljevića Sakcinskog jer je

održao govor u Saboru na hrvatskomu jeziku, predlažući da se taj jezik rabi i u

političkom životu hrvatskoga naroda. Nakon što je Sakcinski još jednom intervenirao,

1847. godine Hrvatski je sabor donio odluku da se umjesto latinskoga hrvatski jezik

proglasi diplomatskim, to jest službenim, jezikom.

Potpisnici Bečkoga dogovora12 1850. godine smatrali su da bi za buduću zajedničku

izgradnju standardnoga jezika bila dobra ona stilizacija ijekavske štokavštine kakva se

bila razvila u Hrvata i kakvu je za srpski narod oblikovao V. S. Karadžić, na predlošku

tekstova narodne književnosti. Filološke škole u Hrvatskoj nisu prihvatile takvo idejno

filološko standardno rješenje. Zajednički cilj zagrebačke filološke škole bio je dovršiti

jezičnu standardizaciju na temelju rezultata programa ilirskoga pokreta.

Veber je kao autor gramatičkih djela (Skladnja, Slovnica) utjecao na gramatičko

obrazovanje hrvatskih intelektualaca kroz tri desetljeća. Pobornik njegove škole B. Šulek

izradio je standardnu terminologiju za mnoge znanstvene djelatnosti te je postao

najvećim hrvatskim leksikografom toga vremena.

Zbog pravopisnih rješenja došlo je do razilaženja između Vebera i Jagića13 koji je

proučavajući sustav hrvatskoga pisanog jezika u sklopu slavistike počeo odstupati od

Veberovih normi. Jagić je javno pojasnio svoje mišljenje da se u hrvatskomu pravopisu

ne mogu povući granice između etimološkog i eufoničkog pravopisa. Osim što je

zagovarao različita rješenja u različitim kategorijama riječi glede etimologičnosti i

eufoničnosti, Jagić je predlagao i ekonomična rješenja za pisanje problematičnih fonema,

no nije uspio. 12 “… u Beču dogovorene su osnovne smjernice zamišljenoga razvoja književnoga jezika zajedničkoga i Hrvatima i Srbima, koje su bile u skladu s osnovnim Karadžićevim postavkama" .13 Prijedlozi V. Jagića (1838.-1923.) da se fonem „ć“ piše grafemom „ć“ , a ne „tj“; rogato „e“ ije/ ie, samoglasno „r“ isto kao i nesamoglasno, da se odustane od „-ah“ u gen.mn.

9

Uskoro su nastale dvije pravopisne prakse: jedna po Veberovu pravopisu koja se

primjenjivala u školama, a druga se prema Jagićevoj teoriji primjenjivala u javnom životu

i bila je praćena časopisom Književnik. Do svojevrsne pomirbe između zagovornika

jednog i drugog pravopisanja došlo je 1877. godine kada je pravopisna komisija usvojila

polovična ortografska rješenja Vebera i Jagića, s time da ključni problem " morfem - ah"

u genitivu množine ostaje. Dok su predstavnici zagrebačke škole bili za etimološki

(morfonološki) pravopis, hrvatski su vukovci predvođeni T. Maretićem zagovarali i

realizirali fonetski (fonološki) pravopis. Maretić je zagovarao fonološki princip u

pravopisu, tvrdeći da to nije novost u povijesti hrvatskoga pisanog jezika jer su stari

hrvatski pisci pisali uglavnom prema stranim uzorima (latinski, talijanski, mađarski), a u

razdoblju do preporoda pisalo se bez sustava jer je samo sedam fonema14 stalno, što je

dodatno opterećivalo pismenost u Hrvata. Maretić je bio podržavan od vlasti, a u takvom

je ozračju nastao fonološki Hrvatski pravopis I. Broza.

Razdoblje zaključuje Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskog jezika T.Maretića. Bila

je to normativna gramatika za one Hrvate i Srbe koji su smatrali da im je jezik isti.

Maretićeva Gramatika korektno opisuje novoštokavski jezik, te je zahvaljujući toj knjizi

uvid u novoštokavski jezik kao sustav bio cjelovitiji i bolji, čime je učvršćen

novoštokavski dijalekt kao osnovica standardnoga jezika u nas. (Moguš, 1995.)

Zadnja faza u povijesti hrvatskoga književnoga jezika je 20. stoljeće.

Hrvatski pisci 20. stoljeća nastavili su tradiciju vlastitoga gledanja na jezični razvoj

zagovarajući hrvatsku standardnojezičnu praksu na novoštokavskoj ijekavskoj osnovici.

No mnogi su hrvatski pjesnici i pisci pisali, i pišu, na čakavskoj i kajkavskoj književnoj

stilizaciji. „Narječja” koja su se našla izvan hrvatskoga jezičnoga standarda nisu

isključena iz hrvatske književnosti, ali jesu iz školske nastave.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata vlasti u ND Hrvatskoj propisuju da hrvatski službeni i

književni jezik jest štokavsko narječje jekavskoga/„iekavskoga“ govora, te da se mora

pisati po korijenskom, a ne po zvučnom pravopisu.

U novoj Jugoslaviji donosi se odluka o ravnopravnosti srpskoga, hrvatskoga, slovenskoga

i makedonskoga jezika. U skladu s njom u Zagrebu je Hrvatsko filološko društvo počelo

pripremati novi poslijeratni pravopis, a 1952. godine pokrenulo je i glasilo "Jezik, časopis

14 Fonemi "a, b, d, l, o, p, r" zapisani su uvijek istim znakovima.

10

za kulturu hrvatskoga književnoga jezika".

Novosadski dogovor označio je realizaciju ideje o zajedničkom (hrvatskom i srpskom)

jeziku i pravopisu. Pravopis je objavljen u Zagrebu kao hrvatska verzija na latinici, a u

Novom Sadu srpska verzija na ćirilici. Najavom izlaženja zajedničkoga rječnika i

objavljivanjem dva njegova sveska u Zagrebu u Matici hrvatskoj, nastaje Deklaracija o

hrvatskome jeziku15, koju je potpisalo 18 znanstvenih i kulturnih ustanova, te mnogi

poznate osobe (M. Krleža, D. Cesarić, D. Tadijanović, Z. Golob, P. Šegedin...).

Hrvatski pravopis koji je tiskan u sklopu pokreta Hrvatsko proljeće 1971. godine bio je

zabranjen. No nije se mogla zabraniti i svijest hrvatskih znanstvenika i stručnjaka za jezik

koja je iskristalizirala tvrdnju o nejedinstvenosti hrvatskoga i srpskoga jezika i o

polivarijantnosti hrvatskoga i srpskoga jezika. Kao takav jezik se može pojaviti samo u

jednoj od svojih varijanti, što znači da pojmovi „hrvatski ili srpski jezik“ i „hrvatski

književni jezik“ nisu sinonimi.

Sedamdesetih godina 20.stoljeća jezična politika je izmijenjena, a povoljnije okolnosti

omogućile su da je 1974.godine u novome Ustavu R Hrvatske zabilježeno: „hrvatski

književni jezik “. Bilo je izgledno da će se ostvariti prirodno pravo svakoga naroda na

vlastiti jezik.

Tvrdnja je argumentirana kroz nekoliko udžbenika i priručnika za hrvatski književni

jezik, tiskanih i rabljenih sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. To su djela

poznatih hrvatskih znanstvenika: Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika (S.

Težak i S. Babić, 1973.), Osnove fonetike i fonologije hrvatskoga književnog jezika (D.

Rosandić i J. Silić, 1974.), Putovima hrvatskoga književnog jezika (Z. Vince, 1978.),

Osnove morfologije i morfostilistike hrvatskoga književnog jezika (D. Rosandić i J. Silić,

1979.), Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika (E. Barić i dr., 1979.), Tvorba

riječi u hrvatskom književnom jeziku (S. Babić, 1986.), Sintaksa hrvatskoga književnoga

jezika (R. Katičić, 1986.).

Osamostaljenjem i proglašenjem Republike Hrvatske kao neovisne hrvatske države, a

posebno donošenjem Ustava, stvoreni su uvjeti u kojima se posebna pozornost posvećuje

15 “U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji…“ Zagreb,Telegram,17.ožujka, 1967.

11

hrvatskomu jeziku. U Ustavu16 je zapisano da su u hrvatskoj državi službeni hrvatski

jezik i latinično pismo.

Godine 1990. napravljen je pretisak Hrvatskoga pravopisa (S. Babić, B. Finka, M.

Moguš) iz 1971. godine. Povećano je zanimanje za jezična pitanja koja se bave razlikama

između hrvatskoga i srpskoga jezika te je 1991. godine objavljen Razlikovni rječnik

hrvatskoga i srpskoga jezika V. Brodnjaka. Nastaju važne jezične knjige: Rječnik

hrvatskoga jezika V. Anića, Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog

jezika (S. Babić, D. Brozović, M. Moguš, S. Pavešić, I. Škarić, S. Težak), Hrvatska

gramatika (E. Barić i sur.), Hrvatski računalni pravopis (Batnožić, Ranilović, Silić).

Hrvatski književni jezik svojom dugom poviješću svjedoči o bogatoj jezičnoj i književnoj

baštini naroda.

Povijest hrvatskoga književnog jezika je znatno duža od povijesti hrvatskoga standardnog

jezika. Moguš govoreći o povijesti književnoga jezika jezika polazi od početaka hrvatske

pismenosti, naglašavajući udio hrvatskih „narječja” u izgradnji jezika koji volimo

nazivati „književni jezik“.

Hrvatski jezik ima svoju povijest i to je uvjet njegova postojanja. Jezik svakako postoji

po svojoj povijesti (Katičić, 2013. ), ali i zahvaljujući svojim govornicima nekad i danas.

HRVATSKI JE NARODNI, KNJIŽEVNI, MATERINSKI, STANDARDNI,

POVIJESNI, SLUŽBENI JEZIK...

„Književni jezik svakoga naroda pripada među najveća

narodna dobra.“ (Lj. Jonke)

Hrvatski jezik pripada velikoj porodici indoeuropskih jezika, odnosno skupini

slavenskih. Ime je dobio prema imenu naroda kojemu pripada, pa je prema tome logično

da se kroz povijest, i danas govori o hrvatskom kao narodnom jeziku.

Narodni hrvatski jezik je onaj jezik „kojim govori narod uglavnom na selu" (Brabec i

dr.1966. ) i taj se jezik u nas u početcima pismenosti uglavnom nije razlikovao od onoga 16 Ustav Republike Hrvatske ( 22. prosinca 1990.), Članak 12.- „U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.“ Zagreb, Informator, 1996., str. 11.

12

jezika koji nazivamo književni.

Do sporova je dolazilo jer su se nekada pojmovi “narodni“ i „književni jezik“ uzimali kao

identični, a oni se samo u nekim dijelovima podudaraju. Sklonost ka zamjenjivanju

termina „narodni jezik“ i „književni jezik“ bila je česta i mnogo godina poslije. Tako je

1849.godine F. Kurelac imenovan „učiteljem narodnoga jezika na riečkih školah”.17

Narodni se jezik razvija i mijenja kao i svaki živi jezik, što se najbolje vidi u čakavskom,

kajkavskom i štokavskoikavskom sustavu. Sva tri hrvatska nestandardna jezika potvrdila

su se i kao jezici hrvatske pismenosti i književnosti, naravno u svojoj stiliziranoj

varijanti. Nezamjenjiv je njihov udio u bogatoj hrvatskoj jezičnoj baštini.

Ono što je najvažnije – narodni jezik živi i danas u mnogobrojnim varijantama,

izmijenjen, ali ima svoje govornike, što je i glavni uvjet postojanja svakoga jezika.

Narodni je jezik uvjet postojanja i književnoga i standardnoga hrvatskoga jezika.

Pojam materinski jezik odnosi se na onaj jezik „što ga dijete stječe u najranijoj dobi

života, najčešće od majke"18. Izvorno izraz „materinski/materinji jezik“ nema značenja

koje se odnosi na norme, pravila i sustave kojima dijete mora ovladati. Taj se jezik stječe

temeljem jezičnoga osjećaja.

Književni jezik hrvatskoga naroda pripada u njegova najveća dobra, što nam potvrđuje i

njegova povijest, te se može reći da su u književnom jeziku izrečena (usmeno i pisano)

najveća misaona i osjećajna ostvarenja naroda kojemu taj jezik pripada. Književni jezik

nastao je u određenom vremenu i prostoru, a neprekidno se razvija i obogaćuje. U

književnom je jeziku sadržana ljudska spoznaja, mudrost i ostvarena ljepota mnogih

naraštaja. (Jonke, 1965.)

Hrvatski književni jezik ima svoj razvojni put, svoju povijest, a uglavnom je oblikovan

tijekom 19. stoljeća, na predlošku jezika starije hrvatske književnosti, posebice

dubrovačko-dalmatinske, ali i na predlošku narodnoga jezika.

Upravo ta činjenica da se u temelju književnoga hrvatskog jezika nalazi književnost,

često je izazivala, ponekad objektivna, ponekad subjektivna tumačenja da je književni

jezik nastao u književnosti te književnosti i pripada.

Književni je jezik nastajao i razvijao se stvaralačkim radom pismenih i nadarenih

17 „20. siječnja 1849.godine Bansko vijeće imenovalo je Kurelca učiteljem narodnoga jezika u Rijeci, iz neobjavljenog mag.rada, E.Reljac Fajs, Književno djelovanje F. Kurelca, Zagreb,1999., str.7. 18 Enciklopedijski rječnik hrvatskoga jezika, str. 719.

13

pojedinaca iz naroda, koji imaju pravo odabrati ono jezično blago iz narodnoga jezika za

koje prosude da može postati svojinom književnoga jezika. Tako se može zaključiti da je

jezik koji nazivamo književni jezik u biti „pročišćeni i viši tip narodnog jezika”.

„Književni jezik je jezik naroda ili narodne zajednice koji stoji iznad dijalekata i

sposoban je da bude komunikativno sredstvo za pripadnike raznih dijalekata." (Jonke,

1965., 13.)

Književni jezik sadrži dva stvaralačka čimbenika nejednako tretirana u prošlosti i danas.

Već u 19. stoljeću, kada se formirao književni jezik, ilirci i njihovi sljedbenici veličali su

jezik književnika i učenjaka, dok su na drugoj strani bili oni koji su isticali ljepotu

narodnoga jezika.

S obzirom na to da je književni jezik nacionalno dobro svakoga naroda, tako je i hrvatski

jezik nacionalno dobro hrvatskoga naroda, stoga je potrebno kontinuirano skrbiti o

njemu.

Osjećaj potrebe o brizi za jezik treba poticati već u ranom jezičnom odgoju i obrazovanju

jer je to dio jezične kulture.

Danas u doba globalizacije važno je skrbiti o jeziku, njegovati ga, a to ćemo postići

njegujući vlastitu pisanu i usmenu komunikaciju, čitajući djela starih i suvremenih

umjetnika hrvatske riječi, ali i prateći djela iz znanosti o jeziku.

Poseban napor treba ulagati u sustavno uočavanje jezičnih pojava u govoru i pismu te u

učenje jezičnih struktura i jezičnih zakonitosti. I na taj način dajemo prinose čuvanju

hrvatskoga književnog jezika kao nezamjenjivoga dijela identiteta našega nacionalnog

bića.

Govoreći o književnom jeziku Jonke upozorava da se književni jezik isprepliće s jezikom

književnosti, ali ga se s njim ne smije identificirati jer tada dolazi do većih sporova nego

kada se izjednačuju termini „književni jezik“ i „narodni jezik“.

Jezik književnosti je jedan ogranak književnoga jezika jer je za njega bitno obilježje

težnja za ljepotom i afektivnost, što naglašeno u pjesničkom jeziku. Jeziku književnosti je

norma književnoga jezika samo pozadina na kojoj se projicira struktura književnoga

djela.

Hrvatski standardni jezik

Svi narodi na svijetu nemaju standardne jezike, a neki svoj normirani jezik ne nazivaju

14

standardni.

Proces standardizacije hrvatskoga jezika odvijao se tijekom 18. stoljeća, no njegovo

najznačajnije razdoblje bilo je za vrijeme preporoda i djelovanja Gaja. Prema Brozoviću

to je drugo razdoblje razvoja jezičnoga standarda19.

Brozović smatra da je fizionomija jezičnoga standarda nastalog u doba hrvatskoga

narodnog preporoda uvelike određena njegovom strukturnom osnovicom (Brozović,

2006.), a to je primarno štokavski dijalekt, odnosno „novoštokavski govor zapadnoga tipa

jekavskoga govora“ (Silić, 2006.). Naime novoštokavsku dijalektnu osnovicu imaju

srpski, bošnjački/bosanski, crnogorski standardni jezici, ali ona nije jedinstvena u

pogledu glasovlja, gramatičkoga sustava i osnovnog rječnika. Također navedeni

standardni južnoslavenski jezici „oblikovali su se u različitome kulturnom, književnom i

jezičnom (dijalektnom) okružju, među njima postoji velika razlika u civilizacijskoj

nadgradnji (tj. u strukovnome, kulturološkome i civilizacijskome nazivlju, frazeologiji,

intelektualnome rječniku, normativnim pojedinostima itd.).“(Frančić, 2013.,11.)20

Obilježja standardnog jezika su: normiranost, autonomnost, stabilnost u prostoru i

vremenu, funkcionalna polivalentnost.

„Norma je temeljna značajka standardnoga jezika. Ona prati unutarnje promjene jezika i

usklađuje ih s vanjskim promjenama.“ (Silić, 2006., 121.)

Norma je pravilo koje nas uči „ kako treba govoriti“ (Silić, 2006.); bez norme ne bi bilo

kolektivne realizacije jezika.

Standardni jezik nije spontani jezik koji se usvaja rođenjem i razvija odrastanjem uz

majku, u obitelji. Taj se jezik mora učiti u školi u nastavi predmeta Hrvatski jezik.

Pojam „hrvatski jezik“ nadređen je pojmu „hrvatski standardni jezik“, pojmu „jezik

književnosti“. Ono što je najvažnije: hrvatski jezik nadređen je i svakom materinskom

jeziku u Hrvata. Standardni jezik nikome nije materinski jezik i svi ga moraju učiti,no

lakše ga je učiti štokavcima nego čakavcima i kajkavcima. (Kapović, 2011.)

Naziv „standardni jezik“ obično se u svakodnevnom govoru izjednačuje s terminom

„književni jezik“, kao što tvrdi i poznati hrvatski lingvist Kapović: „Termin književni

19 D. Brozović je 80-ih godina predložio podjelu hrvatske jezične povijesti na šest “ razdoblja razvoja jezičnoga standarda“ , Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnog standarda, Zagreb, Školska knjiga,2006., str. 250. 20 Bičanić-Frančić-Hudeček-Mihaljević: Povijest, gramatika i pravopis hrvatskoga jezika, Croatica, Zagreb, 2013., str.

15

jezik je zamijenjen standardnim jezikom iz čiste mode pod utjecajem američke uporabe.“

(Kapović, 2011., 56.)

Neki autori smatraju da se nazivom „književni jezik“ ne ističe dovoljno govorni oblik, to

jest usmena jezična komunikacija. Upravo zato što se u razrednoj nastavi o normama

jezika uči na primjerima iz književnoga jezika, uobičajeno je da se rabi naziv „hrvatski

književni jezik“ u značenju „hrvatskoga standardnoga jezika“. ( Pavličević-Franić, 2005.)

Jezik kao sustav znakova

Jezik je sustav znakova i pravila koji služe za usmeno i pisano sporazumijevanje. Tako

jezik funkcionira kao govoreni i pisani. Govorena varijanta je starija od pisane.Temeljna

jedinica govorenoga jezika je glas, odnosno fonem. Mnogi se ljudi lakše, bolje i ljepše

izražavaju usmeno negoli pisano.

„Govoreni jezik ima važnu ulogu u životu pojedinca i društva jer je nužan kao

komunikacijska osnovica sporazumijevanja, ali i preduvjet razvoja ne samo lingvističkih

nego i psihosocijalnih sposobnosti.“ (Pavličević-Franić, 2005., 29.)

Pisani jezik je sustav slova odnosno grafema kojima se ostvaruju jedinice jezika, odnosno

glasovi. Slovima iz grafijskoga sustava bilježe se glasovi prema pravopisnim pravilima.

Za porabu pisanoga jezika treba znati i slovopis i pravopis.

Jezik kao sustav neovisan je o povijesti naroda, kulturi, književnosti, civilizaciji, vjeri,

naciji, politici. Jezik kao sustav neutralan je prema dijalektalnim ili lokalnim govorima,

stoga jezik kao sustav nema dijalektalizama ni lokalizama. Sustav je neutralan i prema

povijesti standardnoga jezika pa u njemu nema ni historizama ni arhaizama. Jezik kao

sustav nije neutralan samo prema onome što nije u skladu s njegovim unutarnjim

zakonitostima.

Svaki je jezik sustav, pa i nestandardni jezici: čakavski i kajkavski, ali svaki sustav ne

postaje standard. (Katičić, 2013.)

Hrvatski kao povijesni jezik Teorija o povijesnim jezicima vrlo je zanimljiva. Preduvjeti da bi jezik bio povijesni jesu:

ime jezika, njegova povijest i slojevitost.

Coseriu tvrdi da je povijesni jezik u biti jedan "povijesni kulturni proizvod", koji mora

16

imati "vlastito ime" kao primjerice "njemački, francuski, talijanski jezik“ (prema

Samardžija, 2006.) i vlastitu povijest. Hrvatski jezik nosi ime naroda kojemu pripada i

ima svoju povijest.

Povijesni jezik je određen kao „složen entitet“, a hrvatski jezik je također složen sustav

jer se sastoji od više „povijesno zavisnih jezičnih sustava“, a to su čakavski, kajkavski i

štokavski sustavi (Samardžija, 2006.), koji su odigrali važnu ulogu u stvaranju hrvatske

jezične baštine, i koji i danas imaju svoje govornike.

Povijesni jezik nije moguće razgraničiti kao jezik u mjestu boravka ili rada, obitelji ili u

književnom djelu, nemoguće ga je opisati kao strukturno i funkcionalno jedan jezični

sustav, kao jednu jedinstvenu i homogenu strukturu.

Povijesni jezik se neposredno ne ostvaruje u govoru.

Hrvatski kao službeni jezik

Prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku službeni jezik je bilo zakonom, ustavom

ili međunarodnim propisom određen da bude govorni ili pisani jezik neke države ili

međunarodne institucije.

Republika Hrvatska kao država stekla je pravo na službeni jezik, te je 1991. godine

hrvatski jezik proglašen službenim jezikom, što je zapisano i u Ustavu (čl. 12)21 .

Službeni jezik Republike Hrvatske međunarodno je priznat.

„Međunarodno tijelo za norme donijelo je odluku po kojoj se od 1. rujna 2007.

obvezatno razlikuju hrvatski i srpski kao dva potpuno samostalna jezika.“ (Katičić, 2013.,

240.) Knjižnice u svijetu odvajaju fond knjiga na hrvatskome jeziku od fonda knjiga na

srpskom jeziku. Na nekim se sveučilištima u svijetu priznaje hrvatski jezik kao studijski

smjer i nastavni predmet.

Ti nas uspjesi „ kao jezičnu zajednicu sve obvezuju da se stalno i neumorno zauzimamo

koliko samo možemo da naš hrvatski jezik poslije povijesti od punih jedanaest stoljeća

konačno zauzme mjesto koje mu pripada među jezicima ovoga svijeta.“ (Katičić, 2013.,

240.)

Hrvatski jezik proglašen je 24. službenim jezikom Europske unije 2010. godine. Literatura21 „U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanim zakonom.“ (2003., 44.-45.).

17

1. Anić, V. (1991): Rječnik hrvatskoga jezika. 2. dopunjeno izdanje.Zagreb: Novi Liber.

2. Bičanić,A.-Frančić,A.- Hudeček,L.-Mihaljević,M. (2013): Pregled povijesti, gramatike

i pravopisa hrvatskoga jezika. Zagreb: Croatica.

3. Brabec,I.,Hraste, M., Živković, S. (1966): Gramatika hrvatskosrpskoga jezika.Zagreb:

Školska knjiga.

4. Brozović, D. (2006): Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnog standarda, Zagreb:

Školska knjiga.

5. Damjanović, S. (1984):Tragom jezika hrvatskih glagoljaša.Zagreb:Znanstvena

biblioteka Hrvatskog filološkog društva 15.

6. Hrvatski enciklopedijski rječnik ( 2002). Zagreb:Novi Liber.

7. Jonke, Lj. (1964): Književni jezik u teoriji i praksi. Zagreb: Znanje.

8. Kapović, M. (2011): Čiji je jezik? Zagreb: Algoritam.

9. Katičić, R. (1991): Jezikoslovni ogledi,Zagreb: Školska knjiga.

10. Katičić, R. (2013): Hrvatski jezik , Zagreb: Školska knjiga.

11. Ladan, T. (2000): Riječi: značenje, uporaba, podrijetlo, Zagreb: ABC naklada.

12. Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika. Postignuće Nacionalne i sveučilišne

knjižnice Zagreb (2011). Priredili:T. Maštrović, L. Machala, Zagreb: Nacionalna i

sveučilišna knjižnica u Zagrebu.

13. Moguš, M. (1995): Povijest hrvatskoga književnoga jezika. Zagreb: Globus.

14. Pavličević-Franić, D. (2005): Komunikacijom do gramatike. Zagreb: Alfa.

15. Peruško,T. (1961): Materinski jezik u obaveznoj školi. Specijalna didaktika. Zagreb:

PKZ.

16. Poljak,V. (1982): Didaktika. Zagreb: Školska knjiga.

17. Reljac Fajs, E. (2013): Prevođenje u osnovnoškolskoj nastavi hrvatskoga jezika,

Zbornik RUHMJ 5, Zagreb: Učiteljski fakultet.

18. Rosandić, D. (1993): Novi metodički obzori. Prinosi metodici hrvatskoga jezika i

književnosti u školi. Zagreb: Školske novine.

18

19. Rosandić, D., Rosandić , I. (1996): Hrvatski jezik u srednjoškolskoj nastavi 1,

(fonetika i gramatika), Zagreb: Školske novine.

20. Samardžija, M. (2006): Hrvatski povijesni jezik. Zagreb : Školska knjiga.

21. Silić, J. (2006): Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Zagreb: Disput.

22. Težak, S. (1996): Teorija i praksa nastave hrvatskoga jezika 1. Zagreb: Školska

knjiga.

23. Ustav Republike Hrvatske.Dvanaesto izmijenjeno i dopunjeno izdanje. Zagreb:

Informator.1998.

24. Zakon o osnovnom i srednjem odgoju i obrazovanju, Zagreb: Ministarstvo znanosti,

obrazovanja i športa Republike Hrvatske, 2007.

25. Znika, M. (2008): Sintaksa i semantika. Rasprave i članci. Zagreb:Pergamena.

Poštovane studentice, poštovani studenti ,Ako Vam ovakva predavanja mogu pomoći u pripremi završnih ispita iz izbornih jezičnih

predmeta ( IJA, JK, PS), možete dobiti skriptu.

Rijeka, 16.3. 2015. dr.sc. Emilija Reljac Fajs

19