-

,

-

:

20. .

:

:

:

:

{{{}}}

- 20. . . , . , .

19. - 1948: , . - , , , . 20. , . , .

19. . , . , , , . , .

-

1947. . 181 1948. - . , , . , . , . , . - .

19481967- 1948. 14. 1948. , . . : , , , , , . , 78% . . ( ), , ; . 520.000 ( ), 900.000 ( ) 720.000 -. , 800.000 ; 600.000 .

1956. 1956. . , .

1967. 1973.

1967. 1966. . - . , . , , . . , , . -, " ", ( ) .

19671973 . , . . , , .

1968. 1970 . . 1970. .

1973. 6. 1973., . 1977. , , , , , .

19742000

, . 1978. 1979. . - , , , , . .

, . (1978. 1982.), 1982, .

, .

""

1987. . . , , . 1993.

, . . .

. , .

[] 1991. 1991. -, , .

, " ". . , , , .

I , , I, 13. 1993. . - , , , . , (, ).

II 1995. II . 4 , . 4. 1995.

2000 - -

, , , 28. 2000., . . . , . , , 1994. , . , , .

2006.

.

. - 2006. . 1,500 , .

- - :Bliskoistoni sukob

Izvor: Wikipedija

Skoi na: orijentacija, trai

Bliskoistoni sukob

Arapska liga i Izrael

Arapska ligaIzrael

Ratovali s IzraelomPojas Gaze i Zapadna obala

Datum

Poetkom 20. stoljee - danas

Lokacija

Srednji istokIshod

jo trajeCasusbelliStvaranje idovske drave na podruju arapskih drava i tenja Arapa da stvore palestinsku dravu na podruju Palestini.

Sukobljeni

Izrael

Arapska liga

Bliskoistoni sukob - neprestani politiki i vojni sukob na podruju Bliskog (Srednjeg) Istoka od stvaranja drave Izrael (1948). Iako je prolo 60 godina od osnutka hebrejske drave, sukob traje jo i danas zbog tenje Arapa da stvore palestinsku dravu na podruju Gaze i Zapadne obale.

Povijest [uredi]Podjela Mandatne Palestine [uredi]Nijedno svjetsko arite u proteklih pola stoljea nije bilo neprekidno nestabilno, niti je imalo globalno vane posljedice kao podruje prednjeg Bliskog istoka. Regija obuhvaa drave Bliskog istoka okrenute Mediteranu - Izrael, podruja pod palestinsom samoupravom te Libanon, Siriju, Egipat i Jordan. Poetkom 20. stoljea ta podruje su se nalazila u sastavu Osmanskog Carstva, s iznimkom Egipta koji je bio britanski protektorat i Libanona u koji je prije djelomino penetrirala francuska kolonijalna vlast. Naseljavala ga je apsolutna veina muslimanskog stanovnitva arapskog podrijetla s malim enklavama kranskih maronita, idova i ijitskih muslimana.

Slabljenje Osmanskog Carstva krajem XIX. stoljea dalo je odreenu nadu arapskim liderima da e svretkom osmanlijske vlasti biti stvorena jedinstvena arapska drava. No, razvoj dogaaja tekao je drugim smjerom. Vanost regije za strateke interese europskih kolonijalnih sila bila je velika te je podruje Bliskog istoka krajem I. svjetskog rata i propasti osmanske imperije, uz blagoslov Lige naroda, bilo razdijeljeno izmeu europskih sila na vie teritorija s razliitim stupnjem autonomije. Tako su na podruju prednjeg Bliskog istoka Velikoj Britaniji kao mandatna podruja pripali Palestina, s obvezom stvaranja nacionalnog doma za idove (od koje e ona, ubrzo, otcijepiti 4/5 i od toga stvoriti dravu Transjordan, za svog saveznika, erifa od Meke, koji je izgubio utjecaj u svojoj domovini, sada Saudijskoj Arabiji, i idove, a Francuskoj Sirija i Libanon.

Nastanak cionistikog pokreta i ideja idovske drave [uredi]

Podruja u kojima su idovi inili veinu u Britanskom mandatu Palestine 1947.

Kao odgovor na val antisemitizma, koji je u drugoj polovici XIX. stoljea ponovno zapljusnuo Europu, a u kontekstu nastajanja brojnih nacionalnih pokreta, meu europskim idovima nastala je ideja stvaranja suverene idovske drave, koja bi bila jamstvo opstanka idova u svijetu. Na inicijativu austrougarskog idova Theodora Herzla 1897 godine osnovan je cionistiki pokret, koji je na svom prvom zasjedanju za mjesto osnivanja drave izabrao biblijski Izrael. Pokret je dobio naziv po brdu Cion, na kojem je bio smjeten jeruzalemski hram, a tvorac kovanice bio je austrijski filozof Nathan Birnbaum. Pokret je istodobno zatraio meunarodnu potporu za svoj cilj, no ideja idovske dravnosti isprva nije naila na osobito odobravanje u meunarodnim diplomatskim krugovima.

No, realizacija ideje idovske dravnosti ipak se pojavila na horizontu, nakon to je britanska vojska 1917 zauzela taj dio Osmanskog Carstva. U tom trenutku najveim postignuem cionistikog pokreta pokazalo se donoenje tzv. Balfourove deklaracije u studenom 1917., nazvane po britanskom ministru vanjskih poslova Balfouru. Tom je deklaracijom britanska vlada, nastojei pridobiti potporu svjetskih idova za sile Antante, dala potporu ideji da se na podruju Palestine osnuje nacionalni dom za idove. No, britanska je diplomacija vjeto trgovala Palestinom u dva ranija sluaja. London je obeao Arapima stvaranje drave na ruevinama Osmanskog Carstva u zamjenu za njihovu borbu protiv Turaka, o emu svjedoi korespondencija britanskog povjerenika za Egipat McMahona i tada najutjecajnijeg arapskog voe Huseina Ibn Alija voena izmeu 1915 i 1916, godine. U drugom dokumentu, tajnom dogovoru Sykes-Picot iz 1916. Velika Britanija je obeala podjelu podruja svojim saveznicama Francuskoj i Rusiji.

Balfourova je deklaracija otvorila put veem idovskom useljavanju u Palestinu. Ubrzo, podjelom Palestine na Palestinu i Transjordan, dio Palestine istono od rijeke Jordan zatvoren je za idovsko useljavanje. Iako je u poetku britanskog mandata u Palestini ivjelo 590 tisua Arapa i tek pedesetak tisua idova, taj se omjer ubrzo poeo mijenjati. Useljavanje idova dodatno su potaknuli gospodarska depresija tridesetih godina i uspon nacizma u Njemakoj. Arapsko, pak, useljavanje ubrzano je gospodarskim razvojem regije. Iako su Britanci nastojali odrati politiku ravnoteu izmeu doseljenih idova i arapske veine hranei ih kontradiktornim obeanjima, s rastom idovske imigracije u Palestinu jaalo je i arapsko nezadovoljstvo. Prvi napadi na doseljene idove dogodili su se 1920 u Jeruzalemu, a kulminirali su velikim arapskim ustancima 1929 i 1936 godine. Pobune su Britanci uguili silom, a injenica da je osim britanskih vojnih ciljeva na meti arapskih ustanika bilo i idovsko stanovnitvo imala je za posljedicu stvaranje i naoruavanje idovskih milicija.

Najvea idovska paravojna formacija bila je lijevo orijentirana skupina Hagana sa svojom elitnom jedinicom Palmach, iz koje je potekao niz idovskih lidera XX. stoljea, kao to su Yitzhak Rabin i Moshe Dayan. Na drugoj strani nalazila se ideoloki desna oruana skupina Irgun Zvai Leumi, iz koje su pak potekli bardovi izraelske desnice Menachem Begin i Yitzhak Shamir. Obje su skupine sudjelovale u okrajima s arapskim militantima te u napadima na britanske garnizone u Palestini, da bi poslije, tijekom politike konsolidacije izraelskog vodstva, dolo i do kratkotrajnog oruanog sukoba izmeu te dvije skupine.

Tretirajui ga kao unutranje britansko pitanje, problem Palestine je 1937 pokuala rijeiti tzv. Peelova komisija koja je predloila novu podjelu Palestine na dva dijela. Uoi poetka II. svjetskog rata Velika Britanija je unato vijestima o progonu europskih idova, u nastojanju da da ustupke Arapima, primijenila jo otrije restrikcje kod idovskog (ali ne i arapskog) useljavanja u Palestinu i ograniila kontingent idovskih useljenika na 75 tisua tijekom pet godina, dok je za vei broj imigranata bila potrebna arapska suglasnost. No, sve ozbiljne pokuaje rjeavanja arapsko-idovskog konflikta prekinuo je poetak II. svjetskog rata.

Ali ni rat u Europi i Sjevernoj Africi nije okonao povremene meusobne sukobe idova i Arapa, koji su 1944 godine kulminirali oruanim ustankom idovske milicije Irgun protiv britanske vlasti u Palestini. Nakon to su na vidjelo izbila stradanja idova za vrijeme holokausta, ideja idovske dravnosti na Zapadu je dobila simpatije i vee razumijevanje. Unato tome, Velika Britanija nije dopustila useljavanje stotinjak tisua preivjelih zatvorenika koncentracijskih logora u Palestinu, pa su mnogi nali utoite ilegalno. U razdoblju nakon rata London je stvorio nekoliko planova politikog rjeenja Palestine koji su bili odbijeni jedan za drugim. Na posljetku, Velika Britanija oslabljena u II. svjetskom ratu shvatila je da vie nije spremna nositi teret angamana u Palestini te je u veljai 1947 stavila svoj mandat u Palestini na raspolaganje Ujedinjenim Narodima i odluila se povui.

Drave koje su glasovale za UN-ovu rezoluciju 181 (zelena boja)

U meuvremenu su se ostale zemlje regije polako izvlaile ispod kolonijalne vlasti - 1944. godine Libanon je postao neovisan, 1946. Transjordanija i Sirija, a Egipat je jo 1922 stekao formalnu neovisnost uz britansku vojnu nazonost na svom tlu koja se protegnula do 1956 godine. Unato neovisnosti, u veini zemalja na vlasti su ostale monarhije ili politike elite koje su odgovarale bivim kolonijalnim posjednicima. Tek su revolucije koje su se dogodile desetljee kasnije otrgnule arapske drave od kolonijalnog utjecaja. U Kairu su 1945 Egipat, Libanon, Sirija, Transjordanija, Irak, Saudijska Arabija i Jemen osnovali Arapsku ligu, politiku organizaciju arapskih drava iji je deklarirani cilj bio zajednika suradnja i koordinacija vanjske politike drava lanica. No, u trenutku stvaranja, jedna od najvanijih politikih zadaa Arapske lige bilo je sprjeavanje nastanka idovske drave u Palestini, koja e proglaenjem drave Izrael tri godine kasnije evoluirati u vojnu zadau.

U studenom 1947. Ujedinjeni narodi su Rezolucijom br. 181 odluili da mandat Velike Britanije u Palestini prestaje u svibnju 1948 i objavili plan o podjeli Palestine na dvije drave - idovsku i arapsku. Prema planu, oba su dijela trebala biti ujedinjena gospodarskom unijom a podjela je predviala posebni status grada Jeruzalema kao podruja pod izravnom jurisdikcijom Ujedinjenih naroda. Odluka je donesena uvjerljivom veinom glasova u Glavnoj skuptini, uz istodobnu potporu glasova Sjedinjenih Drava i Sovjetskog Saveza. Velika Britanija ostala je suzdrana, a protiv podjele glasale su sve arapske zemlje. Palestinski idovi prihvatili su plan, dok ga je arapska zajednica odluno odbacila. Razliit stav dviju zajednica prema UN-ovom planu rezultirao je eskalacijom borbi.

Stvaranje drave Izrael i prvi izraelsko - arapski rat [uredi]Arapsko-izraelski rat 1948.

Podrobniji lanak o temi: Na temelju odluke UN-a u studenom 1947 britanski je mandat u Palestini prestao u pono 14. svibnja. Istog je dana idovsko narodno vijee na podruju koje mu je dodijeljeno planom podjele okrunilo svoju etiri desetljea staru cionistiku borbu za idovsku dravnost i proglasilo izraelsku dravu. Odmah su je priznale i Sjedinjene Amerike Drave i Sovjetski Savez, a do kraja godine uinila je to i veina suverenih drava u svijetu, s iznimkom arapskih.

Proglaenje drave Izrael 1948.

Nastojei sprijeiti podjelu Palestine, dan nakon proglaenja Izraela poeo je napad vojski arapskih zemalja na tek proglaenu idovsku dravu. U napadu je sudjelovalo est arapskih drava, lanica Arapske lige - Egipat, Sirija, Transjordanija, Irak i Libanon te mali vojni kontingent iz Jemena, a arapskim vojskama svakako treba pribrojati i aktivne arapske borce iz Palestine, kojima je zapovijedao klerik al-Susayn. Sjever Izraela napadale su sirijske i libanonske snage, a transjordanska Arapska legija, ojaana irakim vojnim kontingentom, prodrla je u smjeru grada Jeruzalema. Egipatske snage, koje su s otprilike dvanaest tisua vojnika bile najbrojnija arapska vojska u ratu, napreduju s podruja Sinajskog poluotoka u smjeru grada Tel Aviva. No, arapske vojske su djelovale bez jasno definiranih ciljeva i meusobne koordinacije to e se u drugoj fazi rata pokazati kobnim.

Uoi rata na podruju cijele Palestine ivjelo je milijun i tristo tisua Arapa te esto tisua idova. Iako je Izrael od prije imao poluautonomnu vladu, a u trenutku napada arapskih drava imao je pod orujem trideset i pet tisua ljudi, nije bio spreman za rat veih razmjera. Najvaniji oslonac obrane bile su milicije u koje su bili organizirani stanovnici malih poljoprivrednih komuna - kibuca. S druge strane, palestinski se Arapi nisu nikad oporavili od poraza u ustanku 1936 te je veina njihovih lidera bila u egzilu (najpoznatiji od kojih je jeruzalemski muftija Had Amin al Huseini, osniva Handar divizije), a veliki dio arapskih gerilaca razoruala je britanska vlast.

Nakon dva tjedna borbi, transjordanska vojska zauzela je stari dio grada Jeruzalema koji su od prije opsjedali arapski militanti, dok su idovske snage ostale odsjeene u novom dijelu grada. Na sjeveru Palestine sirijske snage osvojile su grad Mishmar Hayarden, a na jugu su Egipani zauzeli pojas Gaze te pustinju Negev i grad Bershevu. Nekoliko dana kasnije egipatske su se snage juno od Tel Aviva spojile s transjordanskom vojskom, ime su arapska osvajanja u ratu 1948. godine dosegnula svoj teritorijalni maksimum. Izrael se u tom trenutku nalazio u izrazito tekoj poziciji. Dravnost i opstanak idova u Palestini bili dovedeni su u pitanje,a jedini segment bojita kojim je jo uvijek dominirala izraelska strana bio je zrani prostor.

Napadnuta idovska etvert u Jeruzalemu 2. prosinca 1947., par dana nakon pozitivne odluke o podjeli Palestine

Na inicijativu Ujedinjenih naroda 11. lipnja 1948 borbe su zaustavljene. Izrael je iskoristio stanku u ratu za dopremanje oruja te reorganizaciju i pregrupiranje svojih snaga, a broj ljudi pod orujem na izraelskoj strani u to je vrijeme narastao na ezdeset tisua. Zanimljivo je da je presudnu ulogu u naoruavanju Izraela u Prvom izraelsko-arapskom ratu imao Sovjetski Savez preko ehoslovake. On je u nastanku Izraela vidio priliku za realizaciju vlastitih stratekih interesa na Bliskom istoku. No, sljedeih se godina fokus Moskve premjestio s Izraela na mlade arapske socijalistike republike u izraelskom susjedstvu, a blisko saveznitvo se poinje stvarati izmeu Tel Aviva i Washingtona.

Vrijeme prekida vatre izraelski je lider Ben Gurion iskoristio i za konsolidaciju izraelskog vojnog zapovjednitva te je odlueno da se sve naoruane skupine stave pod zajedniko zapovjednitvo. Ben Gurion je jo krajem svibnja proglasio stvaranje Izraelskih obrambenih snaga ili Zvah Haganah Le Yisrael, koje su zabranjivale druge oruane snage na izraelskom teritoriju. Najvei problem izraelskom vodstvu bila je desna milicija Irgun Zvai Leumi, koja je poluautonomno vodila borbe protiv Arapa.

U lipnju 1948. godine dolazi do oruanog incidenta i meuidovskog sukoba oko broda Altalena u kojem je poginulo vie od osamdeset ljudi. Meuidovski graanski rat sprijeen je nakon to je vodstvo Irguna prihvatilo zajedniko zapovjednitvo pod Ben Gurionom. No, meuidovsko prolijevanje krvi bacilo je sjenu na izraelsku unutranju politiku koja je trajala jo godinama nakon dogaaja, a neizravno se osjeala u odnosima izraelske ljevice i desnice i desetljeima kasnije.

Uz meunarodno posredovanje predvoeno vedskim diplomatom grofom Bernadotteom, predstavnici dviju strana na grkom otoku Rodu poeli su pregovore o budunosti Palestine. Bernadotte je predlagao davanje podruja Galileje idovima a pustinje Negev Arapima, no obje su strane odbile njegov prijedlog te su 9. srpnja, nakon etiri tjedna obustave vatre, borbe obnovljene. Izrael je nizom manjih operacija nastojao vratiti pod svoju kontrolu teritorij koji je izgubio tijekom proteklih mjeseci, ali i proiriti se izvan podruja koje mu je bilo namijenjeno UN-ovim planom. Operacija "Dani" izvedena je na sredinjem dijelu bojita kod mjesta Lod i Ramle radi razdvajanja arapskih vojski. Izraelska ofenziva "Dekel" bila je na sjeveru Palestine, a rezultirala je izraelskim osvajanjem grada Nazareta i donje Galileje. Istodobno je izraelsko ratno zrakoplovstvo napalo glavne arapske gradove Kairo, Damask i Aman. Na pritisak UN-a 18. srpnja sklopljeno je novo primirje s namjerom oivljavanja pregovora, no konani udarac mirnom rjeenju sukoba zadalo je ubojstvo meunarodnog posrednika grofa Bernadottea, kojeg su ubili idovski ekstremisti iz organizacije Lehi.

Izraelske pobjede stvorile su nesuglasice izmeu arapskih saveznika u pogledu daljnjeg voenja rata - Jordan i Irak su bili spremni na pregovore s Izraelcima, dok je egipatski kralj Faruk I. odbio pred vlastitom javnosti priznati poraz te je i nadalje podravao nastavak borbi. Zavrna faza rata poela je poetkom listopada izraelskom ofanzivom na junom bojitu. U njoj su nakon deset dana borbi Egipani odbaeni u pojas Gaze. Krajem prosinca 1948. godine Izraelci su krenuli u novu ofenzivu na podruju pustinje Negev. Nakon to je izraelska vojska odsjekla egipatske snage u Gazi, egipatski kralj Faruk pristao je na primirje.

Prekid vatre izmeu Izraela i Egipta potpisan je na otoku Rodosu 24. veljae 1949, ime je okonan Prvi izraelsko-arapski rat. Izraelski teritorij je nakon rata bio vei za otprilike 3400 kvadratnih kilometara od onog koji mu je bio namijenjen UN-ovim planom podjele. Od dijelova Palestine koje su nadzirale arapske vojske prostor zapadne obale rijeke Jordan anektirala je Transjordanija koja je 1949. promijenila ime u Jordan, dok je podruje Gaze bilo pripojeno Egiptu.

Poraz arapskih drava u ratu 1948. godine doveo je do politikih previranja i krupnih promjena u arapskim zemljama. U Siriji je u oujku 1949. izveden vojni udar generala Husnija al Zaima, koji je ve nakon nekoliko mjeseci bio sruen, nakon toga je sljedeih godina uslijedila serija novih vojnih udara. Jordanskog kralja Abdulaha je u srpnju 1950 ubio palestinski tinejder, nezadovoljan potpisivanjem primirja s Izraelom. Poraz u ratu 1948. - 1949. bio je najvaniji razlog zbog kojega je 1952 godine svrgnut egipatski kralj Faruk i proglaena Republika Egipat. Za razliku od svojih arapskih susjeda, koji su nakon rata bili u stalnom politikom previranju, Izrael se uvrstio kao stabilna parlamentarna demokracija. U zemlji su 1949. odrani izbori, nakon kojih je Ben Gurion postao prvi premijer a bivi cionistiki lider Chaim Weizmann prvi izraelski predsjednik.

Prvi izraelsko-arapski rat je u pogledu ljudskih gubitaka bio najskuplji rat koji je Izrael vodio - u ratu je poginulo oko est tisua Izraelaca, od toga treina pri opsadi Jeruzalema, a ranjeno je oko 35 tisua ljudi, to je bilo otprilike pet posto tadanjeg idovskog stanovnitva Palestine. Na arapskoj je strani poginulo oko osam tisua ljudi, od toga tisuu civila. Obje su strane poinile vie zloina nad civilnim stanovnitvom. Tijekom borbi i nakon rata oko devet stotina tisua palestinskih Arapa prebjeglo je ili je protjerano na teritorij susjednih zemalja, vie stotina arapskih naselja je nestalo; iz arapskih je zemalja u to vrijeme pa do iza rata 1967. godine prognano izmeu 800.000 i milijun idova. Iako je veina palestinskih Arapa pobjegla pred ratnim djelovanjima, odreeni broj civila protjerale su idovske milicije silom. Proces djelominog protjerivanja izraelskih Arapa protegao se do 1951. godine, kada je protjerano nekoliko tisua Arapa sa sjevera Izraela tijekom projekta skretanja vodnih tokova. Arapski izbjegliki val bit e povod mnogih regionalnih sukoba koji e uslijediti u budunosti i stalni izvor destabilizacije cijele regije. Za njih e biti stvorena i posebna agencija UN-a za izbjeglice. idovske izbjeglice past e u zaborav.

Sueski rat [uredi]Sueska kriza

Podrobniji lanak o temi:

Napad na SinajPoetkom pedesetih godina Izrael je uz dotadanje donacije svjetskih idovskih organizacija poeo primati i pomo iz inozemstva, prije svega Sjedinjenih Amerikih Drava. Ekonomska asistencija je pomogla da se gospodarstvo mlade izraelske drave osovi na noge te izvue iz tekoa izazvanih ratom i stalnim useljavanjem prvih godina postojanja.

No, ratna prijetnja arapskog susjedstva bila je stvarna za Izrael i u poslijeratnom razdoblju. U razdoblju nakon rata 1948. godine zaredali su napadi palestinskih fedajina na ciljeve u Izraelu. Naime, arapske su izbjeglice iz nekadanje mandatne Palestine regrutirane u izbjeglikim kampovima u susjednim arapskim zemljama te uz pomo njihovih vlada ubacivani na izraelski teritorij, gdje su napadali civilne i vojne ciljeve. Napadi fedajina ostavili su iza sebe desetine rtava te, unato izraelskom oruanom odgovoru, postaju uobiajena praksa sljedeih nekoliko desetljea.

Izrael je 1953. godine izveo osvetnike napade koji su imali za posljedicu velike civilne rtve - pri napadu na izbjegliki kamp El-Bureig u pojasu Gaze, te na mjesto Quibyu na jordanskom teritoriju, ubijeno je sedamdeset arapskih civila.

Otprilike estinu tadanje populacije Izraela inili su Arapi koji nisu napustili svoje domove nakon rata 1948. Njih je Izrael drao pod vojnom upravom te ih je u vie navrata preselio iz pograninih zona. Izraelsko je vodstvo imalo na umu da e arapske zemlje teko prihvatiti postojanje Izraela te su uloili velike napore na uvjebavanje snane, male vojske, koja je sredinom pedesetih brojala oko dvjesto tisua priuvnih vojnika.

Mogunost sklapanja mira izmeu Izraela i najumjerenijeg arapskog lidera, jordanskog kralja Abdullaha, neslavno je propala nakon to su kralja Abdullaha u Jeruzalemu 1950. ubili palestinski ekstremisti. Ruenje monarhije u Egiptu 1952. oznailo je novu prekretnicu u odnosu snaga na Bliskom istoku. Tako je razdoblje politikih previranja u Egiptu, izazvanih porazom 1948., kulminiralo vojnim udarom kojim je sruen kralj Faruk. Zbivanja u Egiptu s pozornou su bila praena u Tel Avivu. Egipatska vojska se u ratu 1948. pokazala najteim izraelskim protivnikom i najveom opasnou, dok je Egipat bio najea polazna toka za ubacivanje arapskih komandosa na izraelski teritorij. Izrael je zabrinjavao rast arapskog nacionalizma, a injenica je da je Egipat imao niz nabavki oruja iz istonog bloka, zbog ega je bio na najboljem putu da se etablira kao regionalna velesila. Radi diskreditacije Egipta u oima Zapada, izraelska obavjetajna skupina je poetkom pedesetih u Egiptu izvela niz protuamerikih teroristikih akcija u obliku podmetanja bombi. Nakon to je to otkriveno u javnosti nekoliko godina kasnije, cijela operacija je prozvana prema tadanjem ministru obrane koji je naredio cijelu akciju "Afera Lavon". No, veze izmeu Egipta i Zapada nisu presjekli izraelski obavjetajni agenti ve sam egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser.

Sjedinjene Amerike Drave pokuale su posredovati u sukobu Egipta i Izraela obeavajui izdanu gospodarsku pomo objema zemljama. U Egiptu su tu pomo namijenili gradnji Asuanske brane na rijeci Nil. No, dolaskom Gamala Abdela Nasera na elo vojnog reima u Kairu u travnju 1954 godine Egipat se poeo pribliavati Sovjetskom Savezu. Zabrinut zbog egipatskog koketiranja sa Sovjetskim Savezom, ameriki predsjednik Eisenhower otkazao je Kairu zajam za financiranje Asuanske brane. Do kulminacije zaotravanja odnosa Egipta sa zapadnim zemljama dolo je u srpnju 1956. godine egipatskom nacionalizacijom Sueskog kanala, koja je opravdana potrebom pronalaenja izvora financiranja gradnje Asuanske brane.

U listopadu 1956. godine na tajnom su se sastanku nali premijeri triju drava, iji su strateki interesi u najveoj mjeri bili povrijeeni Naserovom politikom - premijer Francuske Mollet i Velike Britanije Eden te Izraela Ben-Gurion. Velika Britanija je odluila zatititi ugroene interese svog kapitala u kompaniji koja je upravljala Sueskim kanalom te povratiti svoj izgubljeni utjecaj na Bliskom istoku. Francuska je, uz motive sline britanskim, raunala na to da bi ruenjem Nasera izravno utjecala i na slabljenje egipatske podrke tadanjim protufrancuskim ustancima u Aliru, Maroku i Tunisu. Posve prirodno, za zbivanja u Egiptu bio je zainteresiran i Izrael koji je elio eliminirati najsnaniju protivniku vojsku i neutralizirati baze palestinskih fedajina u pojasu Gaze. Na sastanku je postignut dogovor o zajednikoj vojnoj akciji na Egipat i o ruenju Nasera, po slinom obrascu kojim je amerika CIA godinu dana prije sruila nacionalistikog iranskog predsjednika Mossadegha, koji je u Iranu pokuao nacionalizirati zapadne naftne kompanije. Plan nazvan Operacija Teleskop predviao je napad Izraela na podruje Sinajskog poluotoka nakon ega e se pod izlikom zatite stranih brodova u Kanalu u sukob umijeati Velika Britanija i Francuska. Poetni izraelski udar privui e egipatske snage na Sinajski poluotok, koje su onda zranim desantima britanskih i francuskih postrojbi u podruju Sueskog kanala trebale biti odsjeene i unitene. Izrael je u tajnosti mobilizirao sve motorizirane jedinice kojima je raspolagao i pripremio se za iznenadni napad.

Izraelski napad, kojim je zapovijedao proslavljeni general Moshe Dayan, poeo je u popodnevnim satima 29. listopada 1956 zranim desantom na podruju strateki vanog klanca Mitle na Sinajskom poluotoku, koji je imao vanu ulogu i u svim sljedeim izraelsko-arapskim ratovima. Usporedo s padobranskim desantom na podruje Sinaja, ulaze i izraelske oklopne postrojbe. U skladu s prije dogovorenim, Velika Britanija i Francuska 30. listopada diplomatskim putem trae povlaenje egipatskih i izraelskih jedinica iz podruja Kanala prijetei vojnom intervencijom. Egipat je oekivano odbio ultimatum te sljedei dan poinju britanski i francuski zrani napadi na ciljeve diljem Egipta. Zrani desanti britanskih trupa izvedeni su 5. studenog zapadno od Port Saida na zapadnoj obali Sueskog kanala te francuskih padobranaca na podruju Port Fuada na istonoj obali Kanala, koje u potpunosti ovladavaju podrujem Sueskog kanala.

Anglo-francuski napad na Egipat izazvao je otru diplomatsku reakciju Sovjetskog Saveza, a akcija je naila na neodobravanje u Washingtonu, gdje je Eisenhowerova administracija bila bijesna zbog poduzimanja napada bez prethodnih konzultacija sa Sjedinjenim Dravama. Bijela kua je u tom trenutku bila zabavljena situacijom u Maarskoj, gdje su sovjetski tenkovi skrili maarski ustanak, a Eisenhoweru ta kriza nije odgovarala ni zbog predstojeih predsjednikih izbora. Nakon amerikog pritiska, Velika Britanija i Francuska bile su prisiljene potovati odluku Ujedinjenih naroda o prekidu vatre. Britanske i francuske postrojbe povukle su se 22. prosinca 1956 sa Sueskog Kanala, a izraelska vojska odlazi sa Sinajskog poluotoka u oujku 1957 godine.

Egipatska vojska je tijekom kratkog Sueskog rata 1956. teko stradala, zrakoplovstvo je gotovo uniteno, a uvelike je oslabljena i ratna mornarica. Sueski kanal je bio zatvoren do 1957., a Egipat je 1962 nadoknadio vrijednost nacionalizirane imovine izvornim vlasnicima. Arapske zemlje su u znak protesta nakon Sueske krize smanjile isporuke nafte Zapadu, stvarajui mali naftni udar i blagi nagovjetaj velike naftne krize koja e se dogoditi nakon rata 1973 godine. Unato injenici da je s vojne strane operacija bila uspjena, za Veliku Britaniju i Francusku je na politikoj i diplomatskoj razini bila potpuni fijasko i dovela je do velikih potresa na domaim politikim scenama. Paradoksalno, pobjednicima Sueskog rata mogu se smatrati Izrael i Egipat. Izrael je dolaskom snaga UN-a na Sinajski poluotok i svoenjem Egipta na razinu treerazredne vojne sile ostvario svoj prvotni cilj da osigura svoje june granice za gotovo cijelo sljedee desetljee. Izrael je takoer ishodio pravo prolaska brodova kroz Tiranski tjesnac, a vojna suradnja Tel Aviva s Francuskom u iduim se godinama odrazila i na polju vojne industrije, koja je uz ostalo rezultirala i gradnjom nuklearnog reaktora u Dimoni u Izraelu. Rat 1956. godine je za Izrael bio uspjean test vlastitih oruanih snaga koje e iduih desetljea igrati veliku ulogu u odranju Izraela. S druge strane, Egipat je unato vojnom porazu zadrao nadzor nad Sueskim kanalom, a jo je vaniji diplomatski presti koji je sebi Egipat priskrbio. Naser je politiki ojaao u vlastitoj zemlji te se nametnuo kao svearapski lider. Najvei dio tog utjecaja iskoristio je za stvaranje protuizraelske koalicije.

Egipatski predsjednik Naser vjeto je kapitalizirao politiki presti steen nakon Sueske krize te je pedesetih godina XX. stoljea figurirao kao neslubeni lider arapskog svijeta. Naserov panarabizam je 1958. godine konkretiziran ujedinjenjem Egipta i Sirije u zajedniku dravu nazvanu Ujedinjena Arapska Republika. Tu Naserov projekt nije stao, ve se UAR povezala s Jemenom u konfederaciju ambiciozno prozvanu Sjedinjene Arapske Drave. Kao protutea socijalistikoj Ujedinjenoj Arapskoj Republici, u oujku 1958. dvije su prozapadne arapske monarhije Jordan i Irak ule u federaciju nazvanu Arapska Unija. No, ve u srpnju 1958 na poticaj iz UAR-a sruena je iraka monarhija a iraki kralj Feisal II. je u dravnom udaru ubijen, ime je propao projekt Arapske Unije. Ni Ujedinjena Arapska Republika nee biti dugog vijeka - sirijski je entuzijazam brzo splasnuo nakon to je postalo jasno da zajednikom dravom dominira Kairo, dok su se Irak, nakon ruenja monarhije, i Sudan odbili pridruiti UAR-u. Projekt Ujedinjene Arapske Republike neslavno je rasputen 1961 nakon vojnog udara u Siriji.

Politike turbulencije u arapskom svijetu pedesetih godina bile su najtee u Jemenu gdje je trajao graanski rat u koji su bile upletene i egipatske trupe, te u Libanonu u kojem su politike napetosti, do kojih je dovela neravnomjerna raspodjela politike moi izmeu etnikih zajednica, eksplodirale 1958 u kratkotrajni graanski rat s tri tisue poginulih. Tek je amerika vojna intervencija, kojom je Washington elio preduhitriti irenje panarabizma na Libanon i silazak prozapadnog kranskog predsjednika Chamouna s vlasti, smirila situaciju.

estodnevni rat [uredi]estodnevni rat

Podrobniji lanak o temi:

Teritorij koji je zauzeo Izrael nakon estodenvnog rata: Sinaj, Zapadna obala, Gaza i Golanska visoravan (tamno plava boja)

Najveu korist od razjedinjenosti arapskog svijeta u svakom je sluaju imao Izrael, koji je u to vrijeme i sam bio duboko u problemima. Gospodarska kriza i smanjenje useljavanja te rast broja idova koji su naputali Izrael, kao i velike kulturoloke razlike izmeu razliitih idovskih zajednica, stvarale su sliku depresivnog drutva u oekivanju novog rata. Razdoblje nakon Sueskog rata nije prolazilo bez sukoba Izraela i okolnih arapskih zemalja. Izmeu 1965 i 1967 godine dogodio se niz ozbiljnih arki na granici Izraela sa Sirijom i Jordanom. Sirijska podrka teroristikim napadima palestinskog Fataha na idovska naselja u skladu s ve ustaljenom praksom izazvala je seriju izraelskih vojnih odmazdi na sirijski teritorij. Poetkom 1967. uestali su napadi sirijskog topnitva na Izrael, a u travnju su voeni zrani dvoboji izmeu izraelskog i sirijskog zrakoplovstva u kojem je srueno est sirijskih letjelica. Nove tenzije u odnosima s arapskim susjedima izazvala je izraelska odluka da skrene dio toka rijeke Jordan radi navodnjavanja pustinje Negev, na to su arapske zemlje 1965 godine odluile osiromaiti tok Jordana skretanjem njegovih pritoka na svom teritoriju.

Sredinom svibnja 1967. Egipat je poeo koncentrirati svoje vojne snage na Sinajskom poluotoku unato injenici da su njegove vojne efektive bile bitno ograniene angamanom u graanskom ratu u Jemenu u kojem je sudjelovalo 50 tisua egipatskih vojnika. Na egipatski su zahtjev 18. svibnja sa Sinaja povuene snage UN-a, a potkraj svibnja Egipat je zabranio prolaz izraelskim brodovima kroz Tiranski tjesnac i tako blokirao junu izraelsku luku Elat u Akapskom zaljevu.

Nakon to su 30. svibnja 1967. jordanski kralj Husein i egipatski predsjednik Naser potpisali sporazum kojim su dvije vojske stavljene pod zajedniko zapovjednitvo, procjene izraelske obavjetajne slube govorile su da je napad arapskih zemalja na Izrael siguran. Najvea bojazan izraelskog zapovjednitva bila je istodobni rat na tri bojita, koji je mogao biti izbjegnut samo preventivnim izraelskim napadom. Na temelju takvih prosudbi izraelsko je vodstvo na elu s premijerom Levijem Eshkolom donijelo odluku o brzoj mobilizaciji i grupiranju izraelskih snaga za napad. Dana 5. lipnja 1967 u 8 sati i 45 minuta poeli su iznenadni udari izraelskog ratnog zrakoplovstva na deset egipatskih aerodroma te na sirijske i jordanske, pa ak i na jedan iraki vojni aerodrom. Tako su samo tijekom prvog dana rata bombardirane 23 zrane luke u kojima je uniteno gotovo sve egipatsko, sirijsko i jordansko borbeno zrakoplovstvo. Time je ve u poetku akcije ostvarena apsolutna izraelska nadmo u zraku, koja e omoguiti zrakoplovstvu da se iduih dana koncentrira na podrku kopnenoj vojsci.

Na jordanskom bojitu neprijateljstva poinju jordanskim granatiranjem izraelskih poloaja i zranim napadima, a jordansko zrakoplovstvo bombardiralo je Tel Aviv. Prvog dana rata oko podneva izraelske su snage prele na sjeveru u napad u smjeru grada Genina, kojeg sljedei dan zauzimaju. Na dijelu bojita prema Egiptu izraelske postrojbe su prvog dana rata probile egipatske obrambene crte i zauzele podruje pojasa Gaze. Izraelske oklopne postrojbe prodrle su uzdu obale Sredozemnog mora prema Sueskom kanalu te unato egipatskom otporu potkraj dana stigle na 30 km od kanala. Nakon vie neuspjelih protunapada, treeg dana rata egipatske se snage povlae sa Sinajskog poluotoka prema kanalu, dok ih Izraelci napadaju iz zraka i sa zemlje. Egipatska javnost nije bila obavijetena o stanju na bojitu, ve je pogreno vjerovala da se dogaaji odvijaju u egipatsku korist. U noi 6. lipnja Izraelci su izbili na podruje Sueskog kanala kod grada Al-Quantarahe, a druga izraelska skupina zauzela je klanac Mitla na sredinjem dijelu Sinaja. Na krajnjem jugu Sinajskog poluotoka Izraelci su zranim desantom zauzeli grad Sharm al-Sheik, ime je otvoren ulaz u Akapski zaljev. Na istonom ratitu, Izraelci su potisnuli jordansku vojsku i zauzeli stari dio grada Jeruzalema, a istog dana zauzeli su i hem (biblijski hrvatski prijevod ekem, arapski Nablus) i Arihu te izali na zapadnu obalu rijeke Jordan, ime zavravaju borbe na jordanskom dijelu fronte. etvrtog dana rata na sinajskom bojitu izraelske snage odbile su nekoliko slabih egipatskih protunapada te su pred veer istoga dana osvojile obalu Sueskog kanala u cijeloj duini. Posredovanjem UN-a kasno u no istoga dana prekinute su borbe na sinajskom bojitu.

Naputeni izraelski tenk: nakon estodnevnog rata, Izrael je okupirao Golan

Sirijsko bojite je prva tri dana rata mirovalo, to je u potpunosti odgovaralo Izraelu koji je tako otricu svog napada mogao usmjeriti na Sinajski poluotok. Ono postaje aktivno tek nakon to je Izrael stabilizirao situaciju na druga dva bojita, tako 8. lipnja Izraelci prelaze u masovni napad na sirijske poloaje te su istu no iz tri smjera probili sirijske poloaje a sljedeeg dana zauzeli su najveu sirijsku utvrdu Tel Taffar i otvorili put prema daljnjem prodoru ka sredinjim dijelovima Sirije. Idui dan je izraelska vojska ovladala cijelom Golanskom visoravni. Posredovanjem UN-a 10. lipnja 1967. u 18 sati i 30 minuta prekinuta su borbena djelovanja na sirijskom bojitu te je tako nakon 132 sata i 30 minuta borbenih djelovanja zavren estodnevni rat.

U estodnevnom ratu arapske su zemlje imale oko 30 tisua poginulih ili nestalih vojnika. Izgubljeno je oko 70 posto naoruanja i opreme, a osobito teko stradala su zrakoplovstva arapskih zemalja. Novonastalom situacijom izraelska se vojska opasno pribliila trima arapskim prijestolnicama - Kairu na manje od 100 km te Damasku i Amanu na manje od 50 km. Izrael je ratnom pobjedom stekao nadzor nad cijelim biblijskim podrujem Izraela ili etiri puta vei teritorij od onog iz 1949. nakon Prvog arapsko-izraelskog rata. Jo je milijun palestinskih Arapa dolo pod izraelsku vlast, tako da je pod izraelskom vlau bilo 1,5 milijuna Arapa. Izrael je anektirao stari dio Jeruzalema, gdje je arapskom stanovnitvu ponuen izbor izmeu izraelskog i jordanskog dravljanstva, dok je u Judeji i Samariji (Zapadnoj obali) i pojasu Gaze uspostavljena vojna vlast.

Za razliku od Jeruzalema, arapskom stanovnitvu u Judeji i Samariji (Zapadnoj obali) i Gazi nije ponueno izraelsko dravljanstvo, a s obzirom na to da ti teritoriji nisu bili anektirani. Izraelska vojna okupacija novoosvojenih podruja pod Moshe Dayanom na mjestu ministra obrane pokazala se relativno blagom. Palestinskim je Arapima doputena odreena razina politikih sloboda i ostavljene su im lokalne institucije vlasti a Izrael nije dirao ni u pravne sustave koji su do okupacije postojali, jordanski na Zapadnoj obali i egipatski u Gazi. Arapsko stanovnitvo se pokazalo izvorom jeftine radne snage za izraelsko gospodarstvo pa je poela dnevna migracija Arapa s okupiranih podruja u izraelske gradove, koja je potrajala tri desetljea.

Izrael je objavio namjeru da na novoosvojena podruja naseli idovske stanovnike koji su protjerani u ratu 1948. godine. Izraelski politiar Yigal Allon bio je tvorac plana podizanja idovskih stambenih naselja na strateki vanim tokama novoosvojenih podruja, to je oznailo poetak novovjekovnog idovskog naseljavanja u njihovu drevnu domovinu Judeju i Samariju (Zapadnu obalu) i pojas Gaze, te istodobno postalo najvaniji razlog nespremnosti Izraela da se tijekom mirovnog procesa devedesetih godina povue s okupiranih podruja. Iako su u estodnevnom ratu uvelike smanjene vojne efektive arapskih zemalja i potvrena izraelska vojna mo, nije dugorono rijeen niti jedan regionalni problem nego je podruje i dalje ostalo arite, to se potvrdilo ve sljedeih mjeseci.

Pogranini sukobi i meuarapski sukob u Jordanu [uredi]Uvjerljiva izraelska pobjeda u ratu 1967. godine omoguila je Izraelu da odbaci sve pokuaje nagodbe s arapskim susjedima. U studenom 1967. Vijee sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je rezoluciju 242 kojom je pozvalo Izrael da se povue s (veine) podruja osvojena te godine na obranjive granice u zamjenu za trajan mir, no rezoluciju su odbili i Izrael i arapske zemlje.

Paralelno s diplomatskim naporima, arapske zemlje obnavljale su svoje oruane snage. Zahvaljujui isporukama oruja iz Istonog bloka, Egipat (tada jo uvijek pod nazivom Ujedinjena Arapska Republika) uspio je nadoknaditi gubitak ratnog materijala, a podizanju borbene spremnosti pridonijeti je i dolazak sovjetskih vojnih savjetnika. Izdvojene oruane provokacije na novostvorenoj crti razdvajanja uzdu Sueskog kanala, koje su trajale od ljeta 1967., postupno su prerasle u smiljenu strategiju slabljenja Izraela nanoenjem velikih ljudskih gubitaka izraelskim postrojbama koje su drale poloaje na Sinajskom poluotoku. Imajui na umu ograniene izraelske ljudske potencijale, egipatski stratezi su smatrali da e vei broj poginulih izraelskih vojnika prisiliti izraelsku javnost i izraelsku vladu na politike ustupke.

U lipnju 1968 poinju egipatski topniki napadi na izraelske poloaje uzdu sjevernog podruja Sueskog kanala. Za odmazdu je Izrael poduzeo nekoliko vojnih akcija na egipatskoj strani kanala, ukljuujui i unitenje egipatskog elektroenergentskog sustava u listopadu 1968. nakon ega su egipatski topniki napadi na nekoliko mjeseci oslabili. Izrael je, utvrujui granicu du Sueskog kanala, poeo gradnju opsenog sustava fortifikacija koji je dobio naziv po tadanjem ministru obrane, Bar Levu (podrijetlom iz bive Jugoslavije). Bar Levova linija trebala je osigurati izraelsku junu granicu, dok je na sjeveru prema Siriji sagraen niz utvrda na Golanskoj visoravni prozvan Golanskim zidom.

Poetkom oujka 1969 ponovno su eskalirali egipatski topniki napadi uzdu Sueskog kanala u kojima su Izraelci imali velike ljudske gubitke i koji su se nastavili i sljedeih nekoliko mjeseci. Nakon iznenadne smrti izraelskog premijera Eshkola i kratkog premijerskog mandata Yigal Allona, na elo vlade u Tel Avivu u oujku 1969. dolazi beskompromisna Golda Meir. Ona je izmijenila strategiju odgovora na egipatske napade prekidajui iscrpljujue topnike dvoboje na granici i ubacujui u borbu izraelsko ratno zrakoplovstvo. Od srpnja 1969. Izrael iz zraka sustavno bombardira egipatske protuzrane postaje te topnike i tenkovske poloaje du Sueskog kanala. Izraelska zrana ofenziva nastavila se do prosinca, kada se zbog unitenja egipatskih postaja protuzrane obrane mogla protegnuti i na unutranjost egipatskog teritorija.

Pokuaj Egipta da se nosi s monim izraelskim zranim snagama pokazao se neuspjenim te se egipatska vojska potkraj 1969. nalazila na rubu novog unitenja. Nakon to su u sijenju 1970. izraelski zrani udari dotakli i predgrae Kaira, Naser je otputovao na tajni put u Moskvu gdje je bio prisiljen zatraiti pomo od Sovjetskog Saveza. Moskva je nevoljko udovoljila egipatskom traenju, te je poslala nove protuzrane bitnice i borbene pilote. Povean broj protuzranih bitnica na podruju kanala stvorio je kiobran za egipatsko topnitvo i uvelike ograniio uinkovitost izraelskog zrakoplovstva.

Sovjetski angaman u Egiptu stvorio je probleme izraelskoj vojsci koja vie nije dominirala bojitem, a pojaano uplitanje Moskve u zbivanja na Bliskom istoku zabrinulo je i Sjedinjene Amerike Drave koje su pritiskale Izrael da prekine zranu kampanju. Washington je jo potkraj 1969. poslao dravnog tajnika Rogersa sa zadaom da postigne primirje. Pokuavajui privoljeti Izrael na prestanak zranih akcija, Sjedinjene Drave su zaprijetile obustavom ranije dogovorene prodaje borbenih zrakoplova. Pritisak iz Washingtona, uz jasne dokaze o izravnom sovjetskom vojnom angamanu, omekao je izraelski stav te su naposljetku Izrael i Egipat u kolovozu 1970 potpisali primirje koje je prihvatio i Jordan.

Tijekom dvogodinje krize uzdu Sueskog kanala, Izrael je imao gotovo tisuu i pet stotina poginulih vojnika, dok se egipatski gubici procjenjuju na nekoliko puta vei broj, a rat iscrpljivanja ostavio je fatalne posljedice na elne ljude Izraela i Egipta. Naime, u veljai 1969. umro je izraelski premijer Eshkol, a nedugo nakon potpisivanja primirja od sranog je udara u rujnu 1970. preminuo i egipatski predsjednik Naser. Suprotno odredbama potpisanog prekida vatre, Egipat je nastavio premjetati protuzrane bitnice u podruje Sueskog kanala, to e se pokazati vrlo vanim za uspjean prelazak kanala tijekom Yomkippurskog rata 1973. godine. Mijeanje Sovjetskog Saveza u regiju prisililo je Washington da izravna protuteu, zbog ega se amerika vojna pomo Izraelu viestruko poveala poetkom sedamdesetih godina - u 1967. godini iznosila je tek 13 milijuna amerikih dolara, a godinu dana kasnije 76 milijuna, da bi se 1971 popela na ak 600 milijuna dolara.

Osim aktivnog podruja Sueskog kanala, krajem ezdesetih godina ni sjeverna izraelska granica nije mirovala. U napadima na Izrael iz uporita na jordanskom i libanonskom teritoriju bili su aktivni i palestinski fedajini. Izrael je, po ve ustaljenom obrascu, odgovarao napadima na Jordan i Libanon, to je imalo za posljedicu jaanje pritiska libanonske i jordanske vlade na palestinske skupine na svom teritoriju. U oujku 1968. Izrael je na jordanskom teritoriju poduzeo operaciju Inferno usmjerenu na unitenje fedajinske baze, no zbog loe koordinacije izraelskih postrojbi akcija je propala a u arapskoj je javnosti slavljena kao pobjeda palestinskih gerilaca nad izraelskom vojskom.

Porazi u ratovima 1948. i 1967. godine stvorili su veliku palestinsku izbjegliku zajednicu u Jordanu. Njezin vojni i politiki utjecaj je tijekom godina rastao i rezultirao je uspostavom paralelnog sustava vlasti u izbjeglikim naseljima. Prvo mijeanje Palestinaca u jordansku politiku dogodilo se jo 1951 godine ubojstvom jordanskog kralja Abdulaha. U srpnju 1966. Jordan je prvi put uskratio podrku PLO-u, no zbog pritiska arapskog svijeta ona je nastavljena. Postupno se teite aktivnosti palestinskih militanata u Jordanu preusmjerilo s borbe protiv Izraela u pokuaje svrgavanja jordanskog kralja Huseina, a oruani sukob izbjegnut je zahvaljujui posredovanju arapskih zemalja. U ljeto 1970. imenovana je nova jordanska vlada u kojoj je sudjelovalo nekoliko simpatizera PLO-a. Izmeu jordanske vlade i PLO-a potpisan je sporazum kojim je fedajinima doputena sloboda kretanja, a PLO je pristao priznati autoritet jordanskog kralja. No, jordansko prihvaanje prekida vatre s Izraelom u kolovozu iste godine izazvalo je sukobe jordanskih snaga sigurnosti i fedajina, a poetkom rujna kralj Husein jedva je izbjegao i drugi pokuaj atentata u istoj godini.

Dogaaji u Jordanu kulminirali su u rujnu 1970. koordiniranom otmicom pet meunarodnih putnikih zrakoplova, koje je izvela jedna od brojnih palestinskih skupina aktivnih u Jordanu. Unitenje nekoliko otetih zrakoplova bila je kap koja je prelila au jordanskog kralja Huseina. Sredinom rujna poeo je napad jordanske vojske na paravojne palestinske formacije, koji je prerastao u otvoreni rat u jordanskim gradovima. U arapskom svijetu on je poznat kao Crni rujan. Sukob je dobio meunarodni karakter kada su 20. rujna Palestincima u pomo stigli tenkovi sirijske vojske. Uplitanje Sirije dovelo je u teku situaciju malu jordansku vojsku. Kralj Husein bio je prisiljen obratiti se za pomo Izraelu. Nakon gubitka vie od polovice tenkova i mogunosti ulaska Izraela u rat, sirijska vojska je etvrti dan operacije poela s povlaenjem iz Jordana.

Naposljetku, 25. rujna dogovoren je prekid vatre izmeu palestinskih fedajina i jordanskih vlasti, na temelju kojeg se fedajini trebaju povui iz Jordana. U zavrnim jordanskim operacijama u ljeto 1971. likvidirane su posljednje palestinske skupine na jordanskom tlu. Posljedice nasilnog obrauna s Palestincima za Jordan su u arapskom svijetu bile velike. Kralj Husein bio je potpuno politiki izoliran u arapskim politikim krugovima, jer su ga smatrali najodgovornijim za izbijanje meuarapskog rata. PLO i veliki dio palestinskih izbjeglica otiao je susjedni Libanon, koji e se sedamdesetih godina pretvoriti u novo ratno arite regije.

1973 danas [uredi]rtve [uredi]Broj sveukupnih rtava tijekom cijelog gotovo 70-godinjeg bliskoistonog sukoba, u to se ukljuuju i neki incidenti uoi samog osnutka drave Izrael, je upitan i nema tonih podataka kojima bi se mogao utvrditi toan broj, poto pojedine strane pretjeruju brojke. Meutim, kada bi se zbrojili svi ratovi u tom sukobu, prema procjeni sveukupno je bilo u prosjeku oko 107.000 rtava, izmeu 91.000 poginulih minimalno i 123.000 maksimalno.

Broj rtava na izraelskoj strani je veinom tono utvren - prema Jewish Virtual Library preminulo je 22.570 osoba od 1920. do 2009. S druge strane, broj Arapa je teko tono utvrditi poto se broj poginulih veinom odnosi na procjene, a mnogo manje na injenice. Ipak, procjenjuje se da je na arapskoj strani bilo izmeu tri do etiri puta vie rtava nego na izraelskoj: najnie procjene kreu se oko 68.000 rtava, a najvie i do 100.000.

Ime sukobaPoginulih ArapaPoginulih IzraelacaOstali poginuli

Pobuna Arapa 1936-19395.000[1]400[1]200[1]

Arapsko-izraelski rat 1948.5.000[2]-15.000[3]6.373[4]

Prekogranini sukobi 1949.-1956.2.700-5.000[5]500[5]

Sueska kriza1.650[2]186[4]26[6]

estodnevni rat13.200[7]-21.000[8]776[4]

Rat iscrpljivanja5.000[2]1.424[9]3

Jomkipurski rat5.000[2]-15.000[10]2.656[11]

Libanonski sukob 1978.1.100-2.00020

Operacija Opera10[12]01[12]

Libanonski rat 1982.17.825[13]675[2]

Junolibanonski sukob 1982.-2000.2.237-2.739546

Operacija Drvena noga68[14]0

Intifada1.162[15]160[15]

Izraelsko-palestinski sukobi 1993.-2000.387[15]261[15]

Druga Intifada5.502[16]1.062[16]64[16]

Izraelsko-libanonski rat 2006.1.191[17]165[18]53[19]

HYPERLINK "http://hr.wikipedia.org/wiki/Bliskoisto%C4%8Dni_sukob" \l "cite_note-19#cite_note-19" [20]

HYPERLINK "http://hr.wikipedia.org/wiki/Bliskoisto%C4%8Dni_sukob" \l "cite_note-autogenerated3-20#cite_note-autogenerated3-20" [21]

HYPERLINK "http://hr.wikipedia.org/wiki/Bliskoisto%C4%8Dni_sukob" \l "cite_note-autogenerated7-21#cite_note-autogenerated7-21" [22]

HYPERLINK "http://hr.wikipedia.org/wiki/Bliskoisto%C4%8Dni_sukob" \l "cite_note-22#cite_note-22" [23]

Operacija Orchard0010[24]

Rat u Gazi 2008.-2009.1.166[25]-1.440[26]13

Razni sukobi od 1920. do 2009.-9.407[27]

Ukupno68.198-99.97422.570[27]357

Terorizam [uredi]

Predstavljanje oruja koje je konfiscirano sa broda koji je putovao u Gazu

ezdesetih godina je bliskoistoni konflikt izaao izvan okvira regije. Nakon to je arapska nemo na bojnom polju dokazana u tri rata s poniavajuim ishodom za arapske zemlje, Palestinci su posegnuli za drugim metodama borbe. Desetine mladih Arapa iji su roditelji izbjegli iz nekadanjeg britanskog mandata Palestine, a koji su roeni i odrasli u izbjeglikim logorima jer im je bila zabranjena repatrijacija od strane arapskih reima gdje su se nalazili, bili su sedamdesetih godina spremni umrijeti za palestinsku stvar u spektakularnim teroristikim podvizima. Sedamdesetih godina su svjetske agencije relativno esto izvjetavale o nekoj teroristikoj akciji, ponekad izvedenoj tisuama kilometara daleko od Bliskog istoka, iza koje su stajali palestinski teroristi.

Ubrzo nakon svretka Prvog izraelsko-arapskog rata 1949. godine poinju upadi palestinskih fedajina na izraelski teritorij gdje su meta esto bili izraelski civili, za to se Izrael revanirao oruanim odgovorom na teritorij zemlje iz koje je napad doao. Osim u Izraelu, palestinske izbjeglice su 1951. godine izvele ubojstvo jordanskog kralja Husseina I. Palestinski gerilski i teroristiki napadi na Izrael dobili su politiki okvir na summitu Arapske lige u lipnju 1964. godine, u tada jo uvijek arapskom Jeruzalemu, stvaranjem Palestinske oslobodilake organizacije. PLO Yassera Arafata e u kasnijem stadiju postojanja odbaciti terorizam i izgraditi image politikog pokreta, no i dalje e zadrati veze s radikalnim palestinskim skupinama.

Izraelske obavjetajne slube su i same izvodile atentate i akcije teroristikog karaktera u inozemstvu. Najznaajnija izraelska kampanja je bila tzv. Afera Lavon, usmjerena protiv Egipta, a nazvana po izraelskom ministru obrane Pinchasu Lavonu. Naime, poetkom pedesetih godina su agenti izraelskog Mossada diljem Egipta postavljali bombe na zapadne ciljeve, s namjerom diskreditacije novog egipatskog reima i spreavanja britanskog povlaenja iz Egipta.

Serija palestinskih teroristikih akcija

Ratnici PFLP-a (Popularne Fronte za Oslobaenje Palestine) 1969.

U lipnju 1968. godine trojica su Palestinaca otela zrakoplov izraelske kompanije El Al na letu iz Rima u Tel Aviv. Iako su se otmice zrakoplova dogaale i ranije, El Alov zrakoplov je bio prvi koji je otet u politike svrhe. Zahvaljujui publicitetu koji je otmica priskrbila palestinskoj stvari, dolo je do eksplozije slinih akcija u emu su prednjaili Palestinci. Uslijedile su nove velike palestinske teroristike akcije; u kolovozu 1970. godine su simultano oteta etiri zrakoplova koja su unitena u jordanskoj pustinji i iniciran je meuarapski rat u Jordanu. U rujnu 1972. godine, nekoliko dana nakon poetka Olimpijskih igara u Mnchenu, osam terorista iz skupine "Crni rujan" upalo je u Olimpijsko selo i uzelo skupinu izraelskih sportaa za taoce. Zahvaljujui prisutnim TV kamerama iz cijeloga svijeta, milijuni ljudi su bili u prilici pratiti krvave dogaaje u Olimpijskom selu kada je nakon traljave akcije njemake policije poginulo svih devet talaca.

U lipnju 1976. godine skupina palestinskih terorista povezanih s njemakom skupinom Baader Meinhoff otela je zrakoplov Air Francea na letu iz Izraela u Francusku i preusmjerila ga prema Ugandi u srcu Afrike. Otmiari su traili putanje zatvorenih palestinskih boraca u Izraelu, Keniji, Zapadnoj Njemakoj i vicarskoj, prijetei poetkom likvidacije taoca. Iako je izraelski stav prema terorizmu bio tradicionalno nepopustljiv, izraelska vlada se upustila u pregovore dok je vojska uurbano radila na planu oslobaanja taoca. U iznimno rizinoj operaciji unato udaljenosti od nekoliko tisua kilometara, izraelski su komandosi, koje su vodili budui izraelski premijer Ehud Barak i brat izraelskog premijera Benjamina Netanyahua - Yonatan Netanyahu, svladali ugandske vojnike i otmiare. Taoci su osloboeni uz minimalne gubitke te dopremljeni u Izrael. Operacija izraelskih komandosa u Entebbeu 1976. godine ostala je do danas jedna od najsmjelijih komandoskih akcija svih vremena.

Osobito su teke bile palestinske teroristike akcije s velikim civilnim rtvama, meu kojima je bilo i djece. Otmica autobusa u mjestu Avivim Moshav 1970. godine, ruenje stambene zgrade u naselju Kyrjat Shmona 1974. godine te kole u kibucu Maalot mjesec dana kasnije, a veliki medijski publicitet dobio je PLO kada je zauzeo brod "Achille Lauro" 1985. godine.

Postupno su terorizam kao oblik politike borbe prihvatili gotovo svi politiki pokreti diljem regije. U Egiptu je sedamdesetih godina teroristiku djelatnost prihvatio pokret Muslimansko bratstvo osnovan jo dvadesetih godina XX. stoljea. Najpoznatija akcija izvedena u suradnji s drugom egipatskom skupinom Islamskim Jihadom jest ubojstvo egipatskog predsjednika Sadata 1981. godine, kao odmazda za represije prema egipatskim fundamentalistima i pribliavanje Egipta Izraelu. Muslimanska braa su igrala ulogu u zbivanjima u regiji; u vojnom udaru u Sudanu 1989. godine te u neuspjelom ustanku protiv sirijskog reima u gradu Hammahu 1982. godine. Nakon to su Muslimanska braa prihvatila politiku kao modus djelovanja, devedesetih godina su glavninu teroristikih aktivnosti u Egiptu preuzele teroristike organizacije Islamski Jihad i Gamma al Islamya.

Izraelski vojnici patroliraju u Hebronu U Libanonu je pak poveani utjecaj Irana na lokalne ijite nakon izraelske agresije na tu zemlju 1982. imao za posljedicu stvaranje organizacije Hezbollah. Ciljevi Hezbolaha su bili strani vojnici u Libanonu i izraelski vojnici. U travnju 1983. godine izveden je prvi veliki samoubilaki napad iji je cilj bila amerika ambasada u Bejrutu. Zgrada ambasade je gotovo u potpunosti unitena, a akcija je odvela u smrt 63 ovjeka. 23. listopada iste godine izvedena je nova velika samoubilaka akcija; simultani napadi automobilima bombama na bazu amerikih marinaca na bejrutskom aerodromu te na vojarnu francuskih padobranaca. Poginuo je 241 ameriki marinac i 58 francuskih vojnika. Za amerike oruane snage samoubilake su akcije u Bejrutu bile teak udarac i najvei ljudski gubitak nakon Vijetnamskog rata, kao i za francusku vojsku nakon Alirskog rata. Samoubilaki napadi Hezbollaha imali su izravne politike konzekvence. Naime Sjedinjene Amerike Drave, Velika Britanija i Italija u veljai 1984. godine povukli su svoje vojnike iz Libanona, a nekoliko mjeseci kasnije je to uinila i Francuska. Nakon to su izgubili zapadne vojnike kao metu, Hezbollah se okrenuo samoubilakim akcijama protiv izraelskih trupa u Libanonu i sunitskih ekstremista. Ukupno je u Libanonu od 1983. do 1999. godine izvedeno pedesetak samoubilakih akcija, od ega se jedan manji, ali znaajan dio moe pripisati Hezbollahu.

Medijski najeksponiranije teroristike akcije devedesetih godina su u svakom sluaju bile samoubilake akcije palestinskih teroristikih skupina s ciljem potkopavanja bliskoistonog mirovnog procesa. S praksom samoubilakih napada palestinske skupine poinju razmjerno kasno, prvi napad je zabiljeen tek 1994. godine. Dvije najvanije palestinske teroristike skupine koje su prakticirale samoubilake napade jesu Hamas i Islamski Jihad, kojima se od poetka 2002. godine pridruila i skupina Brigade muenika Al Aqse. Mete palestinskih bombaa samoubojica uglavnom su civili.

Objavio: Dinko Odak, dipl. politolog 20. stoljee - Lokalni ratovi i krize

Autor Dinko Odak, dipl. politolog

18.08.2007.

Izraelski doseljenici 1948. godine

Osnivanje cionistikog pokreta 1897. godine u Baselu znailo je poetak stvaranja idovske drave na teritoriju Palestine, koja je do kraja I. svjetskog rata bila pod turskom upravom tako da do pomaka po tom pitanju dolazi tek nakon rata, kada britanska uprava zamjenjuje tursku. Britanci su dopustili masovno useljevnje idova. Tijekom etvrt stoljea, 1922-1947, u Palestini se naseljavaju idovi iz cijeloga svijeta, a posebno oni iz Europe.

Rijeke pridolica izazvale su revolt arapskog stanovnitva koje se osjealo ugroenim, to je dovelo i do ustanaka 1929. i 1933. godine. Britanske vlasti su bile prisiljene ograniiti broj idovskih useljenika na 1.500 mjeseno i zajamiti Arapima potivanje njihovih prava u tzv. Bijeloj knjizi. Saznavi to, cionisti izlaze s parolom: Zemlja bez naroda, za narod bez zemlje!. Takav stav prema arapskim starosjediocima vodio je samo zaotravanju situacije i borbi za vlast nad teritorijem.

Poetak II. svjetskog rata kvalitativno mijenja odnos snaga u korist idova, koji alju vojnike na sjevernoafriko bojite, a kad se potkraj rata saznalo za koncentracione logore dobili su jo jedan jaki adut za stvaranje vlastite drave. Odluili su stvoriti dravu u kojoj nee biti manjina, a Arapi su ih eljeli sprijeiti. Borbe gerilskih skupina postaju sve ee, kao i teroristiki napadi, i Britanci predlau da mandat nad Palestinom preuzme Organizacija ujedinjenih naroda (OUN), ili razliite nacionalne vlasti. Nije im trebala vlast nad uzavrelom Palestinom uz probleme koji su se poeli pojavljivati u kolonijama. Mandat preuzima OUN, a od veljae do studenog 1947. vodi se una rasprava koja zavrava podjelom Palestine na dvije drave. Arapski dio iznosio je 11.000 km, idovski 14.000 km, a za susjedne arapske drave bio je to poziv u rat.

I. Izraelsko-arapski rat 1948. godine

Okolnosti za vrijeme II. svjetskog rata, i neposredno poslije, ile su na ruku irenju idovskog ivotnog prostora u Palestini te stvaranju i legalnom naoruavanju izraelske vojne sile. Uzevi te okolnosti u obzir ne udi to su izraelske paravojne formacije brojale oko 10.000 pripadnika aktivnog i oko 30.000 pripadnika priuvnog postava.Nepomirljivost Arapa sa stvaranjem Izraela nije bila samo lokalna, palestinska, ve panarapska. Naroito visok stupanj neprijateljstva pokazivale su lanice Arapske lige: Egipat, Jordan, Sirija, Libanon, Irak, Jemen i Saudijska Arabija. Arapske drave su nagomilale vojsku na granicama i ekale povlaenje Britanaca. Neposredni povod za rat bio je proglaenje drave Izrael 14. svibnja 1948, a ratne operacije poele su ve 15. svibnja.

David Ben-Gurion ita proglaenje drave Izrael

Arapske drave angairale su oko 35.000 ljudi, uglavnom iz sastava tzv. elitnih jedinica, treniranih za vrijeme britanske kolonijalne vlasti. Izrael se mogao suprotstaviti sa oko 45.000 ljudi. Nakon tri tjedna borbi Izrael se nalazio u bezizglednoj situaciji, Jeruzalem je bio djelomino zauzet, a u cjelini odsjeen od Tel Aviva i tamonje borbene grupe, dok se trei dio vojske nalazio okruen i po dijelovima tuen u junoj Palestini. Izraelcima pomo neoekivano stie u vidu OUN, na iju inicijativu zaraene strane pristupaju pregovorima, to Izraelu daje potrebno vrijeme za dodatnu mobilizaciju.

Krajem lipnja pokreu izraelske trupe kontraofenzivu na opem pravcu Tel Aviv - Jeruzalem te odbacuju irake i jordanske postrojbe na istok nanosei im osjetne gubitke. Operacija je dovela do deblokade Jeruzalema. Sirijske i libanonske snage ostale su pasivne tako da je kao jedini ozbiljni protivnik preostao Egipat. Odluni napad na Egipane poduzet je 9. listopada i nakon 10 dana tekih borbi Izraelci osvajaju Bersheebu i prilaze Gazi. Nakon kratkog odmora napad je obnovljen 22. prosinca, kada jaka oklopna formacija napada egipatsko desno krilo obuhvatnim manevrom preko pustinje Negev. Egipani su bili raspreni i izbaeni iz ravnotee te ve su idui dan traili prekid vatre - da ironija bude vea - posredstvom OUN. Izraelci pristaju na pregovore tek po izvrenju svojeg operativnog plana, to pokazuje nesposobnost OUN u nametanju mira.

Primirje je potpisano nakon dvomjesenih pregovora, 24. veljae 1949. na Rhodosu. Irak i Saudijska Arabija nisu potpisali primirje. Autonomija Palestinaca na Zapadnoj obali ostala je za arapske pregovarae nedostian cilj, budui da je Izrael pregovarao sa pozicije pobjednika i nametnuo svoje uvjete. Poraz na bojnom polju nanio je udarac arapskom ponosu i u sebi je sadravao klicu novog sukoba. Arapi su, u prvom redu, poraeni zbog neslaganja meu dravama lanicama Arapske lige. Nije postojao program rjeenja palestinskog problema, a neke od drava nisu priznavale Palestinu kao nacionalnu dravu, ve su se na njen raun (odnosno na raun Izraela) eljele teritorijalno proiriti. Suradnje nije bilo ni na bojnom polju, koordinacija operacija bila je slaba i povrno izvedena a najvea ansa za unitenje Izraelaca proputena pristajanjem na inicijativu prekida vatre u trenutku kada je izraelska vojska bila teko tuena, a samo korak ju je dijelio od poraza. Izraelci su, naprotiv, u svojoj kontraofenzivi pokazali da znaju upotrebljavati suvremeno oruje i doktrinu modernog rata. Izaavi iz rata kao pobjednik Izrael je bio proet militantnim nacionalistikim duhom. Vlast su prigrabile snage desnice kojima je prvi zadatak bio od zemlje napraviti ratni logor. Cionisti su tvrdili kako je to jedini nain na koji Izrael moe preivjeti u arapskom moru. Vlada uvodi vojnu obvezu za sve idovske stanovnike oba spola. Ograniavanjem vojne slube na idove eljelo se sprijeiti legalno naoruavanje Palestinaca. Glavni zapovjednik izraelske vojske je predsjednik Republike, koji preko ministarstva obrane izdaje nareenja Vrhovnom stoeru, glavnom rukovodeem operativnom tijelu.

II. Izraelsko-arapski rat 1956. godine

Egipat, drava sa sredinjim geostratekim poloajem u arapskom svijetu, postaje poetkom 1950ih bitan faktor oko kojeg se grupiraju arapske drave s ciljem oslobaanja od evropske kolonijalne vlasti. Takva panarapska uloga Egipta nije odgovarala Izraelu, Francuskoj i Velikoj Britaniji. Obje su kolonijalne sile svoju vojnopolitiku prisutnost u regiji smatrale tradicionalnom. Nakon zavretka 1. izraelsko-arapskog rata one uviaju da ih S.A.D. ele istisnuti te pokuavaju na vlast u Egiptu dovesti sebi sklone ljude kako bi pojaale svoju poziciju. Pokuaj nije uspio, a na vlast u Egiptu dolazi Gamal Abdel Naser, koji je po miljenju cionista bio opasan ovjek za Izrael, a koji je uz to zahtijevao povlaenje britanskih trupa iz zone Sueskog kanala. Velika Britanija odugovlaila je odlazak svojih vojnika, koji Egipat naputaju tek 8. lipnja, ostavivi velike koliine vojne opreme, sa objanjenjem da im za potpuno povlaenje treba jo vremena. To je bila samo dimna zavjesa kojom je prekriveno naoruavanje puista. Pu je propao, a nakon njega propalo je i pristupanje Egipta Bagdadskom paktu. Nepristupanje tom paktu dovelo je do prestanka opskrbe Egipta orujem i opremom NATO pakta, tako da se ovaj prisiljen okrenuti ka S.S.S.R-u i dravama Varavskog ugovora. Pribliavanje Egipta S.S.S.R-u znailo je uzbunu u Izraelu. Izraelci su samo mogli sa uasom gledati kako vojna mo Egipta jaa, znajui da vrijeme radi protiv njih. Jedina prednost njihovih vojnika nad arapskim kolegama sastojala se u boljoj uvjebanosti ljudstva i kvalitetnijem zapovjednom kadru. Izraelci su poeli prieljkivati rat prije nego to sovjetski instruktori uspiju podii nivo spremnosti egipatskih vojnika. Sovjetska pomo znaila je puno, a egipatskih 500 tenkova, 400 aviona i 40 brodova bili su stvarna prijetnja interesima Zapada u zoni Sueskog kanala.

Karta sukoba 1956. godine

Egipat je od Kanala ubirao svega 7% pristojbi, dok su ostatak dijelili Francuzi i Britanci. Egipatska vlada predloila je preraspodjelu dohodaka dobivenih od Kanala. Pozivala se na njegovo bitno izmjenjeno ekonomsko znaenje i na bitno izmijenjenu geopolitiku i geostrateku situaciju u odnosu na doba potpisivanja ugovora. Kolonijalne sile ne pristaju te Naser odluuje izvriti nacionalizaciju Kanala 13 godina prije isteka ugovora. Prireme su izvedene u najveoj tajnosti da bi u srpnju 1956. godine nacionalizacija bila izvedena bez ispaljenog metka ili poginulog vojnika.

Francuzi i Britanci optuili su Nasera za krenje ugovora i zatraili povlaenje Egipana sa Sueskog Kanala. Naser je to odbio uiniti. Situacija je pogodovala odluci o agresiji na Egipat - i to trojnoj - francuskoj, britanskoj i izraelskoj. Svaka je strana imala svoje interse. Francuzi: vraanje kontrole nad Kanalom i likvidiranje oslonca alirskih oslobodilakih snaga, koji su ove imale u Egiptu; Britanci su eljeli vratiti kontrolu nad Kanalom i izgubljeni utjecaj u regiji, a Izrael je elio Sinaj i otklanjanje egipatske prijetnje. Iako su nakon rata agresori poricali postojanje zajednikog plana sve je ukazivlo na suprotno. Ideja je bila uvui egipatsku vojsku u borbu na Sinaju, a zatim ju kombiniranim amfibijsko - zranim napadom na Kanal odsjei od opskrbnih baza. Egipani su napad oekivali u podruju Gaze te su mislili da e njegovo teite biti na primorskom putu prema Suezu. U skladu s tim predvianjima razvili su trupe u snazi jednog oklopnog i jednog motoriziranog korpusa.

Napad je zapoeo Izrael 29. listopada 1956. u 17:00 sati po lokalnom vremenu, i to velikim obuhvatnim manevrom preko pustinje Negev, iz pravca koji su egipatski zapovjednici smatrali sporednim. Nakon 48 sati borbe Izraelci su blokirali Suez, na to su Egipani odgovorili prebacivanjem pojaanja na ugroeno podruje. Veina egipatskih pojaanja nije ni stigla na bojite, jer su 31. listopada u borbu uli Britanci i Francuzi, koji su zranim napadima paralizirali svaki pokret na tlu te iz igre izbacili sve egipatske zrane baze. Naser je shvatio u kakvu je zamku upao i naredio ope povlaenje na zapadnu stranu Kanala, ali ve je bilo prekasno. Strateke toke du kanala zauzele su anglo - francuske trupe. Egipani su ostali bez smjera za uzmak i bili su primorani poloiti oruje. Velike koliine bojne opreme pale su u ruke Izraelcima, dok su egipatski gubici iznosili oko 2.000 poginulih i 8.000 zarobljenih vojnika. Ukupni gubici agresora iznosili su oko 1.150 poginulih i 1.300 ranjenih vojnika.

Jugoslavija 2. studenog 1956. predlae izvanredno zasjedanje Generalne skuptine OUN zbog egipatskog problema, a ona proglaava Veliku Britaniju, Francusku i Izrael agresorima i trai njihovo trenutano i bezuvjetno povlaenje sa egipatskog teritorija. S.A.D. takoer uskrauju diplomatsku pomo svojim saveznicima i ovima ne preostaje nita drugo nego se pokoriti zahtjevima OUN-a i povui se. Uskrativi svoju diplomatsku pomo S.A.D. su potpuno diskreditirale Britance i tako stvorile vakuum koji su iskoristile za irenje vlastitog utjecaja. Stupanje S.A.D. na bliskoistonu pozornicu samo je doprinijelo zaotravanju odnosa u regiji.

Potuen i vojno obogaljen Egipat trai tjenju vojnu suradnju sa S.S.S.R-om, dok cijela regija postaje sloena ahovska ploa blokovskih politikih interesa. Relativno mali prostor sadravao je Tursku, Iran i Izrael okrenute S.A.D-u, te Jordan, Siriju i Egipat okrenute S.S.S.R-u. Bio je to nagovjetaj novih sukoba, koji su prijetili i neposrednim ukljuivanjem i direktnim suoavanjem supersila.

S.S.S.R. se u angamanu na Bliskom istoku rukovodio slijedeim principima:

pruanje vojne pomoi Egiptu i Siriji;

preko vojnopolitike i ekonomske pomoi napraviti od tih zemalja tit protiv amerikog imperijalizma i jaanja utjecaja SAD na Blistoku i Sredozemlju

S.A.D. su svoju bliskoistou strategiju definirale u nekoliko crta:

svestrana pomo i podrka Izraelu;

ouvanje Izraela, ako treba i silom, suzdravajui se od direktnog sukoba sa SSSR;

obuzdavanje izraelske ekspanzije, ali mu omoguiti irenje do razumnih granica;

razgraniiti interese SAD i Izraela, ne poistovjeivati ih, ve traiti zajedniki interes.

Uzme li se u obzir sve vee angairaje supersila, moe se rei da su na poveanje napetosti izmeu drugog i treeg izraelsko - arapskog rata velikim dijelom utjecali strani faktori.

III. Izraelsko-arapski rat 1967. godine

Povlaenje sa Sinaja i podruja Gaze 1956. godine izazvalo je u Izraelu strepnju. Vrhovni stoer izraelske vojske ta je podruja smatrao vitalnima za obranu zapadne granice. Granicu prema Egiptu su u periodu 1956-1967 kontrolirale plave kacige tako da su prieljkivani ispravci granice morali priekati idui ozbiljniji rat. Istovremeno, granini incidenti sa Sirijom i Jordanom bili su svakodnevna pojava.

Arapske zemlje potisnule su svoje nesuglasice u drugi plan. Odluile su zajedniki nastupati na diplomatskom i vojnom polju. Drave Arapske lige stvorile su zajedniko zapovjednitvo, a diplomatski su jedinstveno nastupale po pitanju palestinskog problema. Palestinska oslobodilaka organizacija (PLO) poela je vaiti kao bitan faktor u borbi protiv Izraela. Egipat, Sirija i Jordan znatno su ojaali svoje vojske, to je dodatno iritiralo Izrael. Arapi su de facto bili jai u svim rodovima i vidovima vojne sile, ali Ahilova peta im je bio nedovoljan broj asnika izuenih za moderno ratovanje.

Izraelci su zakljuili da vrijeme radi protiv njih te pokuali stvoriti napetost koja e dovesti do rata. Operativni plan, ve dovren, sadravao je elemente Blitzkriega koji e arapske zemlje i SSSR staviti pred gotov in i tako iskljuiti mogunost njihovog mijeanja u sukob. Izraelski naelnik stoera izjavio je 10. svibnja 1967. da e napasti Siriju i Jordan zbog toga to izazivaju pogranine incidente. Izjava je zapravo bila sraunata tako da se vidi reakcija Egipta, koji je kao odgovor blokirao luku Elat u Akabskom zaljevu i zatraio povlaenje plavih kaciga zbog obveze pruanja vojne pomoi saveznicima. Izraelci su time dobili to su i eljeli - granicu prema Egiptu osloboenu nadzora plavih kaciga i otvorenu za napad. Izraelcima nije bilo ni na kraj pameti napasti Siriju i Jordan, pa da im nadmona egipatska vojska udari u lea. Prvo su eljeli obraunati s Egiptom, dok njegova dva saveznika sa malobrojnim vojskama nisu smatrali velikim problemom.

Karta sukoba 1967. godine

Rat je poeo 5. lipnja 1967, a ishod je bio odluen ve prvog dana. Izraelske zrane snage su u 07:45 iznenadnim, istovremenim napadom na 10 egipatskih zranih baza izbacile iz igre oko 300 zrakoplova (85% egipatskog ratnog zrakoplovstva) i zavladale zranim prostorom. Otpor na tlu (u podruju Gaze i na Sinaju) slomljen je za samo 4 dana, u prvom redu uporabom zranodesantih trupa koje su zauzele prolaz Mitla i tako oduzele trima egipatskim divizijama pravac za opskrbu i povlaenje. Nakon predaje opkoljenih egipatskih divizija Izraelci izbijaju na Kanal u potezu Suez - El Kantara i time izvravaju svoj operativni plan: osvajanje pojasa Gaze i Sinaja.

Izraelski zrakoplovi u akcijji na Sinaju 1967. godine

Granica prema Jordanu postala je poprite borbe 5. lipnja u 10:00 sati. Izraelske postrojbe pretrpjele su velike gubitke zahvaljujui izvanrednom otporu puno slabijih jordanskih trupa, koje su se naposljetku morale povui. Stari dio Jeruzalema Izraelci su zauzeli 7. lipnja, izbili na rijeku Jordan te zauzeli gradove Nablus i Arihu. Izraelci na fronti prema Jordanu nisu nakon toga vie bili u stanju napredovati jer su neke od angairanih jedinica pretrpjele teke gubitke.Sirijski front oivio je u noi 8/9. lipnja kad su izraelske trupe napale i uklinile se na 3 mjesta u obrambene poloaje, da bi s jutrom izbile u slobodni operativni prostor i napredovale 20-40 kilometara.

Izraelska kolona tenkova na Sinaju 1967. godine

Posredstvom OUN borbe su prestale 10. lipnja u 18:30, a izraelske trupe su ostale na dostignutim poloajima. Izrael je time ostvario vanu pobjedu i osigurao svoje granice utvrenim linijama Bar-Lev, na Sinaju, odnosno, Golanskim zidom na istoimenoj visoravni.

Unitena egipatska motorizirana kolona na Sinaju 1967. godine

IZVORI:

Manojlo Babi: Izraelsko - arapski ratovi: Zagreb, 1982.

Sinia Tatalovi: Nacionalna i meunarodna sigurnost: Zagreb, 2006.

Pavle Kalini: Do mira se ne stie na tenku: Slobodna Dalmacija, 5.4.2002.; Sharon je svoju priliku prokockao: Nedjeljna Dalmacija, 3.5.2002.

http://en.wikipedia.org/wiki/War_of_Attrition

http://en.wikipedia.org/wiki/Arab_Israeli_Wars

Objavio: Dinko Odak, dipl. politolog 20. stoljee - Lokalni ratovi i krize

Autor Dinko Odak, dipl. politolog

30.08.2007.

Egipatski SAM sustav na poloaju

Izraelsko - arapski rat 1973. (Yom Kippurski rat)Period 1967-1973, arapske su zemlje, poglavito Egipat i Sirija, iskoristile za modernizaciju i uveanje vojne sile. Izraelci su zasnovali svoju borbenu doktrinu na iskustvima iz prethodnih ratova. Zrakoplovstvo u prvoj fazi rata neutralizira neprijateljske zrane snage, sputa zranodesantne i druge specijalne jedinice na vana vorita u pozadini neprijateljevog fronta i ometa komunikacije. Druga faza je izvoenje kopnenih udara masom tenkova i motoriziranog pjeatva, pod zranim kiobranom koji pruaju taktike zrane snage. Koncentrini udari probijaju frontu, kopnene postrojbe se spajaju sa prethodno sputenim zranodesantim snagama i na taj nain opkoljavaju neprijatelja koji ima opciju predaje ili unitenja. Utvrene linije prema Siriji i Egiptu imale su zadatak amortizirati i usporiti neprijateljev udar dok u pomo ne doe glavnina vojske koja se okuplja i organizira brzim i efikasnim sustavom mobilizacije. Operativne trupe su treinu svojih efektiva drale na obrambenim linijama dok je ostatak inio taktiku rezervu koja je imala zadatak suprotstaviti se eventualnom neprijateljevom proboju fronte, kako bi se sprijeio njegov upad u slobodni operativni prostor.

Egipat i Sirija pripremali su svoje snage za ofenzivne akcije, istodobno gradei sustav protuzrane obrane koji e sigurno onemoguiti izraelsko ratno zrakoplovstvo. Pokuali su prvo prisiliti Izrael na povlaenje s okupiranih teritorija diplomatskim sredstvima no ona nisu dala rezultate. Potom su uslijedile prijetnje ratom, koje se Izraela nisu previe dojmile. Izraelsko rukovodstvo vjerovalo je da se radi samo o blefu, te da do napada nee doi. Uzbuna u vojsci dana je tek 6. listopada 1973. u 10:00 sati, samo 4 sata prije poetka napada. Mossad, izraelska obavjetajna sluba, je pretrpio jednu od najveih (iako rijetkih) sramota u svojoj povijesti.

Egipani su odredili 2 pravca napada, jedan uz more, a drugi juno od Gorkih jezera, preko grebena Mitla u lea linije Bar-Lev. Front je bio zatvoren ubojitim PZO sustavom koji je onemoguavao zrane napade na egipatske oklopne klinove. Sirijske snage su bile grupirane za frontalni napad na Golanski zid i bilo je oigledno da nee pokuavati obuhvatne manevre.Raunajui s time da se glavne izraelske snage razvijaju na oglas mobilizacije Arapi su pripremili izuzetno snaan poetni udar, sa postrojbama izvjebanim za izvrenje zadataka poput forsiranja Kanala i zauzimanja fortifikacija.

Napad je zapoeo 6. listopada 1973. u 14:00 sati. Poloaji linije Bar-Lev, u koju su Izraelci polagali puno nade, padali su jedan za drugim. Egipatske jurine trupe, nakrcane protuoklopnim projektilima, zaobilazile su pojedine otporne toke i prodirale u dubinu teritorija s ciljem kidanja komunikacija i spreavanja protunapada. Drugi ealon je unitavao bunkere i utvrde. Impresioniran pozivima u pomo Generaltab alje dvije oklopne brigade u protunapad na egipatski mostobran kod El Kantare drugog dana rata. Ukopani u sinajskom pijesku i faktiki nevidljivi ekali su egipatski vojnici s protuoklopnim raketama. Izraelski se protunapad istopio u toj zasjedi, a brigade su pretrpjele ak 80%-90% gubitaka u ljudstvu i tehnici.

Izraelska obrana na Bar Lev liniji

Izraelska obrana na Bar Lev liniji

Prva etiri dana borbe zavrila su potpunom kapitulacijom izraelskih postrojbi na liniji Bar-Lev. Egipani su pristupili konsolidaciji osvojenog terena, umjesto da hrabro nastave napad oklopnim klinovima kojima se u tom trenutku ba nita nije moglo suprotstaviti.Poklonjeno vrijeme Izraelci su iskoristili za neutraliziranje sirijske prijetnje te su 12. listopada poslali na Sinaj jo 7 oklopnih brigada sa oko 550 tenkova, koji su postali raspoloivi nakon slamanja sirijske ofenzive.

Sirija je napad poela istodobno s Egiptom, 6. listopada, a dan kasnije njene su postrojbe kontrolirale prvu izraelsku liniju obrane na Golanskom zidu. Veliki gubitak za Izraelce bio je naputanje obrambene toke Djabel Sheik s koje se upravljalo velikim dijelom PZO sustava Golanskog zida. Idui dan, 8. listopada, bio je presudan za ishod borbi na Golanskoj visoravni. Sirijci su ponegdje uspjeli izvriti lokalne prodore, no u veini sluajeva su doekani oklopnim protunapadima i odbaeni uz ogromne gubitke. Deveti listopada obje su strane iskoristile za odmor i popunu gubitaka, koje Sirijci nisu mogli nadoknaditi ni nakon to je uspostavljen izravni zrani most sa S.S.S.R.-om. Gubici njihovih oklopnih snaga su u dva dana borbi dosegli osam stotina tenkova! Uoivi opadanje siline napada Izraelci u noi 10. listopada kreu u protunapad, te u iduih etiri dana vraaju sav izgubljeni teren i osvajaju dodatnih 375 km prostora. Ofenziva je zastala 14. listopada zbog totalne iscrpljenosti zaliha - Izrael je imao bojnog materijala za jo samo 3 dana rata!

Egipatska vojska prelazi Sueski kanal

Uoivi opasnost S.A.D. organiziraju neprekidne zrane konvoje iz NATO baza u Evropi, dok se neki borbeni avioni prebacuju neprekidnim letom iz Amerike, uz opskrbu gorivom u letu. Izraelsko zrakoplovstvo pretrpjelo je zastraujue gubitke pokuavajui napasti egipatske kolone zatiene izvanrednim PZO sustavima. Zahvaljujui naporima S.A.D.-a izrealsko je zrakoplovstvo opet bilo u stanju boriti se, to je bilo ivotno vano za protuofenzivu na Sinaju.

Egipatski tenk

Cilj izraelske ofenzive bio je spoj egipatske 2. i 3. armije u zoni Gorkih jezera. Egipani su taj dio fronte slabo zaposjeli, smatrajui ga nepodesnim za manevar. Izraelski napad na tom dijelu fronte zatekao ih je nespremne, ali ubrzo su se egipatski tenkovi kotrljali prema ugroenom podruju. Okraji 18. i 19. listopada znatno su smanjili egipatsku nadmo u tenkovima ali znajui da o ishodu bitke kod Gorkih jezera ovisi ishod rata, Egipani nisu alili trupe ve su konstantno poveavali pritisak bez obzira na gubitke. Nakon uspjenog odbijanja niza protivnikih juria Izraelci su napali prema sjeveroistoku te odsjekli 3. egipatsku armiju na Sinaju. Naavi se u takvoj situaciji Egipani su zatraili primirje koje je prihvaeno 22. listopada.

Egipatski ponton

Tijekom 4. izraelsko - arapskog rata bila je vrlo iva diplomatska pozornica, na kojoj je ameriki dravni sekretar Henry Kissinger postigao spektakularan uspjeh. Nakon to je general Sharon odsjekao 3. armiju na Sinaju, Kissinger je doletio u Kairo. Osim to je pomogao u sklapanju primirja, uspio je predsjednika Sadata nagovoriti da se odrekne pomoi S.S.S.R.-a, a zauzvrat obeao ameriku vojnu, politiku i ekonomsku pomo. Nadalje obeao je u ime S.A.D. izvriti pritisak na Izrael kako bi se Sinaj vratio pod egipatski suverenitet. Sadat je taj prijedlog prihvatio i tako liio Izrael najopasnijeg neprijatelja, a S.S.S.R. najjaeg saveznika u regiji. Preliminarni ugovor sastavljen je 26. oujka u Camp Davidu, a potom i ratificiran. Sinaj je vraen Egiptu (bez pojasa Gaze na kojem su Arapi dobili pravo na politiku autonomiju, ali ne i na nacionalnu dravu), a Izrael je dobio pravo slobodne plovidbe Sueskim kanalom. Arapski svijet podijelio se u shvaanju ugovora. Napredniji i bogatiji proglaavaju ga historijskim, a siromaniji (poput Iraka, Sirije i PLO-a) izdajnikim inom. Najvaniji izraelski dobitak tog rata bio je mir na zapadnoj granici.

Egipani u juriu

Egipani u juriu

Izraelski tenk prolazi pokraj ranjenika

Tags:

arapi izrael izraelsko-arapski ratovi palestina plo yomkippurski rat

Objavio: Dinko Odak, dipl. politolog 20. stoljee - Lokalni ratovi i krize

Autor Dinko Odak, dipl. politolog

23.09.2007.

Izraelski vojnici u akciji

Graanski rat u Libanonu zapoeo je 13. travnja 1975. sukobima Arafatovih Palestinaca i Gamayelovih kranskih falangista. Prethodni ratovi doveli su u Libanon oko 400.000 palestinskih izbjeglica od kojih je stvorena opremljena i uvjebana vojska. Izraelcima je to sluilo kao opravdanje za povremene upade na libanonski teritorij radi obrauna sa gerilskim skupinama, kao i za bombardiranje izbjeglikih logora, da bi 6.6.1982. izvrili invaziju junog Libanona.

Agresija je bila dugo i paljivo pripremana, to se moglo zakljuiti kada je poela. Iznenaenje je Izraelcima omoguilo relativno laku pobjedu nad neprijateljem nemale snage (8.000-25.000 vojnika PLO i sirijske snage ekvivalenta 2 divizije). Tri obrambene linije koje su od juga prema sjeveru drali PLO, sirijska vojska i libanonska vojska bile su organizirane kao sustav statine obrane, koji se lijevim bokom oslanjao na zapadne obronke planine Libanon a desnim na more, odnosno desnim bokom na istone padine Libanona, a lijevim na zapadne obronke Antilibanona (planina Libanon presijecala je bojite uzduno). Sirijske snage osiguravale su PZO cjelokupnog libanonskog teritorija a bile su prisutne legalno i legitimno, odlukom Arapske lige, kako bi pomogle zatititi granice te drave od izraelske agresije. Ni PLO, ni Sirijci nisu iskoristili odline uvjete za manevarsku borbu na obroncima Libanona. Raslinje je dovoljno bujno da sakrije (protu)tenkovske zasjede, a neprijatelja je bilo mogue sustavno ometati bonim napadima manjih borbenih skupina. Umjesto da manevru suprotstave manevar Arapi su se ukopali i ekali. Izraelci su tijekom pripreme agresije paljivo prikupili podatke o svim utvrenim tokama tako da je veina bitnih utvrenja unitena nadmonom vatrom na samom poetku akcije.

Karta akcija 1982.

Izraelci su odluili statinoj obrani suprotstaviti visoko pokretne oklopno-motorizirane, pomorsko-desantne i zrano-desantne postrojbe. Napad je bio podijeljen u 2 ealona, od kojih je zadaa pvoga bila probijanje utvrene palestinske zone i stvaranje uvjeta za brzo nastupanje prema Bejrutu, odnosno dolinom Bekaa. Prema vremenskom rasporedu ti su zadaci trebali biti dovreni za 3 dana. Drugi ealon je trebao odbaciti sirijske snage iz junog Libanona i provesti okruenje junog Bejruta. Za tu fazu predvieno je trajanje od 6 dana. U oba vala Izraelci su ukljuili sve rodove i vidove vojne sile, te 25.000 ljudi u prvom ealonu i 35.000 u drugom. Kasnije je za okupacijske potrebe dovedeno jo ljudstva, tako da je u Libanonu bilo oko 100.000 izraelskih vojnika. Osim toga anagairali su i oko 800 tenkova s pripadajuim prateim vozilima te 80-100 aviona.

Napad je bio zamiljen na dva glavna pravca i jednom sporednom. Glavni su bili primorski i prema dolini Bekaa, a sporedni izmeu njih. Izraelske oklopne snage koje su napadale preko obronaka i teko prohodnih prijevoja planine Libanon imale su pomo zrano-desantnih jedinica koje su osvajale i drale vane prijevoje. Tako su izraelske snage izvele duboki boni obuhvat i prisilile sirijske snage na povlaenje iz ravnice, nanosei im pritom gubitke napadima s boka. Tenkovi tipa T-72 su pri povlaenju morali izloiti bokove koji su bili znatno ranjiviji od prednjeg dijela tijela te su mnogi uniteni upravo bonom izraelskom vatrom. Prodor na primorskom pravcu imao je podrku mornarice koja je izvrila amfibijska iskrcavanja sjeverno od Tira i Sidona te juno od Bejruta, s ciljem zatvaranja puta u Bejrut i opskrbnih pravaca arapskih jedinica.

itava ofenzivna operacija u Libanonu bila je okonana za devet dana potpunim ispunjenjem operativnog plana! Izraelske postrojbe kontrolirale su libanonski prostor dubok oko 100 km i irok oko 60 km.

Uslijedila je blokada Bejruta u kojem se ukopao PLO. Izraelci su zahtijevali odlazak Arafata i njegovih boraca kao preduvjet za dizanje opsade, no ovi su uporno odbijali odlazak. Napokon, nakon 90 dnevne blokade poinje pomorsko povlaenje PLO iz Bejruta, a izraelske okupacijske snage se razmjetaju na primirjem ugovorenu liniju 30 km juno od grada. Izrael nije ostvario osnovni cilj operacije: unitenje PLO i zatiranje ideje o palestinskoj nacionalnoj dravi.

Prototip aviona Levi

Za trajanja izraelske blokade grada zapadni dio Bejruta je ostao ispranjen od sukobljenih frakcija, tako da su Amerikanci, u suradnji s Francuzima, pokuali ubaciti u igru svoje vojne postrojbe i obnoviti stari Libanon, naravno pod izrazitim franko-amerikim utjecajem. Brzo su odustali od svog nauma - jedna itava satnija amerikih marinaca zbrisana je u bombakom napadu na njihovu vojarnu. S.A.D. su za taj pokolj optuile Siriju i 6. flota je poela sa zranim i pomorskim bombardiranjem sirijskih poloaja u Libanonu. Takav razvoj dogaaja ponukao je S.S.S.R. da zatrai prestanak amerikog bombardiranja, na to su S.A.D. uzvratile da sovjeti potiu i tite razvoj meunarodnog terorizma. Nuklearne sile su jo jednom zazveale orujem, no uz pomo ostalih utjecajnih meunarodnih faktora strasti su se smirile i 6. flota je otplovila.

Sukobi na demarkacionoj liniji su se nastavljali, a Izrael je pred rastuim svjetskim optubama opravdavao svoju prisutnost u Libanonu prisutnou sirijskih postrojbi, no Izraelci su u oima svijeta bili okupatori. Takva je slika pomogla stvaranju oslobodilakog fronta u Libanonu i uskoro su ustrojene mnoge postrojbe koje su ubaene u borbu na demarkacionoj liniji. U periodu 1982-1985 Izraelci su imali vie poginulih i ranjenih nego pri napadu na Libanon. Stvorena je i tampon zona koju su kontrolirale plave kacige, ali ni to nije pomoglo u smirivanju situacije.

Godine 2000. izgledalo kao da libanonska drama napokon dobija epilog povlaenjem izraelskih trupa, no sukobi Izraelaca i Hezbolaha ljeta 2006. i nova agresija na Libanon pokazali su da je u toj dravi, kao i ostatku uzavrele regije, situacija jo daleko od smirivanja, a o rjeenju da i ne govorimo.