izdavački savjet - EFOS

izdavački savjetDr. Urban Bacher, Pforzheim, NjemačkaDr. Dražen Barković, Osijek, predsjednikDr. Đuro Benić, DubrovnikDr. Petar Dobay, Pécs, MađarskaDr. Petar Filipić, SplitDr. Nino Grau, Giessen - Friedberg, NjemačkaDr. Rainer Gildeggen, Pforzheim, NjemačkaDr. Anton Hauc, Maribor, SlovenijaDr. Ruprth Huth, Pforzheim, NjemačkaDr. Ivan Mandić, OsijekDr. Ivan Mencer, RijekaDr. Ivan Lovrinović, ZagrebDr. Ralph Schiesche, Pforzheim, NjemačkaDr. Soumitra Sharma, PulaDr. Miroslav Žugaj, Varaždin

uredništvoDr. Željko Turkalj (glavni i odgovorni urednik), dr. Vjekoslava Singer (urednik), dr. Ivan Ferenčak, dr. Kata Ivić, dr. Marcel Meler, dr. Anka Mašek

Radovi objavljeni u časopisu referiraju se u: Soci-ological Abstracts, San Diego, usa, u EBSCOhost, Ipswich, USA, te u portalu Hrčak.

pretplataZa pravne osobe iznosi 200,00 kn, za pojednice 60,00 kn godišnje, a uplaćuje se na žiroračun broj 2393000-1102013376, Ekonomski fakultet u Osijeku, Gajev trg 7.

Cijena pojedinačnog primjerka je 35,00 kn.

Časopis izlazi dva puta godišnje.

adresa uredništvaEkonomski fakultet u Osijeku, 31000 Osijek,Gajev trg 7, tel. 031 224 400.www.efos.hrRukopisi se ne vraćaju.

glavni i odgovorni urednikDr. Željko Turkalj

urednikDr. Vjekoslava Singer

prevoditeljLjerka Radoš, prof.

lektorDr. sc. Ivan Jurčević

dizajnmit, dizajn studio

tisakibl, Osijek

UDK - 33

ISSN 0353 - 359x: CODEN EKVJEE

e-ISSN 1847-2206

SADRŽAJ

Izvorni znanstveni članci

1. Dr. sc. Ines Kersan-Škabić, Andrea Mihaljević, dipl. oec.:Nove zemlje članice EU i EMU - konvergencija i financijska kriza ............................................................................. 12

2. Dr. sc. Đula Borozan, Ružica Marković, univ. spec. oec.: Cjeloživotno obrazovanje nastavnika: U rascjepu između stvarnosti i svijesti o važnosti ................................... 29

3. Dr. sc. Dominika Crnjac Milić, mr. sc. Martina Crnjac:Optimizacija proizvodnje kao podloga odlučivanju ....................................................................................................... 44

4. Dr. sc. Antun Šundalić, dr.sc. Josip Mesarić, Željko Pavić:Suvremeni seljak i informacijska tehnologija .................................................................................................................... 50

5. Nataša Drvenkar, univ. spec. oec., mr. sc. Mario Banožić: Regionalna vinska cesta Panonske hrvatske ..................................................................................................................... 62

Prethodna priopćenja

1. Dr. sc. Branko Matić, mr. sc. Nikola Papac: Osobine sustava korporativnog upravljanja u bankama u Bosni i Hercegovini ....................................................... 80

2. Dr. sc. Berislav Bolfek:Model kontrolinga kao podrška menadžmentu pri donošenju odluka ...................................................................... 94

3. Mr. sc. Emil Mihalina:Model odnosa cijena i zarada kroz dividendni prinos i zahtijevani prinos iznad očekivane inflacije ................. 114

4. Dr. sc. Željko Požega, mr. sc. Boris Crnković:Analiza utjecaja troškova zaposlenika na poslovne rezultate poduzeća .................................................................... 126

5. Mr. sc. Ivo Mijoč, Katarina Karamarković, univ. bacc. oec., Sanja Mijatović, univ. bacc. oec.: Računovodstveni aspekti prikazivanja obračuna dohotka od nesamostalne djelatnosti u uvjetima posebnog poreza ............................................................................................................................ 134

6. Dr. sc. Jadran Antolović, Margareta Turkalj Podmanicki:Načela i smjernice za organizacije u kulturi ...................................................................................................................... 152

7. Mate Perišić, mag. ing. navig., Josip Župarić, univ. spec. oec., Goran Andrijanić, dipl. oec.:Sanacija svjetioničarskih zgrada i njihovo valoriziranje kroz komercijalne djelatnosti ......................................... 170

Pregledni članci

1. Dr. sc. Ivana Barković, Marijana Širić, univ. spec. oec.,:Uloga i značaj javno-privatnog partnerstva u Republici Hrvatskoj: izabrani primjeri ........................................... 184

2. Mr. sc. Roman Šubić, mr. sc. Marina Proklin, Jasna Zima, dipl. ing. građ.,:Promjene kvantitativnih pokazatelja koncentracije u zemljama regije u razdoblju transformacije bankovnih sustava ................................................................................................................. 204

3. Ljubo Đula, dipl. ing.:Upravljanje znanjem: trendovi i izazovi ............................................................................................................................. 224

4. Mr. sc. Zvjezdana Penava Brekalo:Socijalno-kognitivna teorija ličnosti u kontekstu osobnog marketinga ..................................................................... 240

5. Dr. sc. Agnieszka Maciag:Procjena troškova liječenja akutnog koronarnog sindroma u odabranim zdravstvenim ustanovama u Poljskoj - rezultati pilot istraživanja ...................................................................................................................................................... 248

Stručni radovi

1. Davor Ćutić:Sustav planiranja, programiranja, izrade i izvršenja proračuna i model upravljanja resursima obrane (DRMM) ...................................................................................................................................................................... 262

2. Mr. sc. Mirjana Nedović Čabarkapa:Stvaranje konkurentske prednosti gospodarskog subjekta kroz izgradnju robne marke....................................... 274

3. Mirna Hocenski-Dreiseidl, prof., Borislav Marušić, prof.:Komunikacijske kolokacije leksema Geld u općem i poslovnom njemačkom jeziku ............................................. 282

Prikaz knjige

Mr. sc. Davor Dujak: Prikaz knjige dr. sc. Zdenka Segetlije, Maloprodaja u Republici Hrvatskoj, drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje .............................................................................................................................. 292

Upute autorima ...................................................................................................................................................... 296

CONTENTS

Original scientific articles

1. Ines Kersan-Škabić, Ph.D., Andrea Mihaljević B.Sc. :New Member States of the EU and EMU – Convergence and the Financial Crisis................................................ 12

2. Đula Borozan, Ph.D., Ružica Marković, univ.spec.oec.:Lifelong Education of Teachers: The Gap between Reality and Awareness .............................................................. 28

3. Dominika Crnjac Milić, Ph.D., Martina Crnjac M.Sc.:Production Optimisation as a Decision Making Basis ................................................................................................... 44

4. Antun Šundalić, Ph.D., Josip Mesarić, Ph.D., Željko Pavić, B.A.:Today’s Peasant and Information and Communication Technology .......................................................................... 50

5. Nataša Drvenkar, univ.spec.oec., Mario Banožić, M.Sc.:The Regional Wine Road of Pannonian Croatia .............................................................................................................. 62

Preliminary communications

1. Branko Matić, Ph.D., Nikola Papac, M.Sc.: Characteristics of the Corporate Bank Governance System in Bosnia and Herzegovina ..................................... 80

2. Berislav Bolfek, Ph.D.:The Controlling Model as Management Support in Decision-Making ..................................................................... 94

3. Emil Mihalina, M.Sc.:Price/Earnings Ratio Model through Dividend Yield and Required Yield Above Expected Inflation ................ 114

4. Željko Požega, Ph.D., Boris Crnković M.Sc.:Analysis of the Effect of Employee Costs on Company Performance ........................................................................ 126

5. Ivo Mijoč, M.Sc., Katarina Karamarković B.Sc., Sanja Mijatović B.Sc.:Accounting Aspects of Reporting Employees’ Income under Special Taxation ...................................................... 134

6. Jadran Antolović, Ph.D., Margareta Turkalj Podmanicki:Principles and Guidelines for Cultural Organizations ................................................................................................... 152

7. Mate Perišić, M.Sc., Josip Župarić, univ.spec.oec., Goran Andrijanić, B.Sc.:Restoration of Lighthouse Facilities and their Valorisation through Commercial Activities ............................... 170

Review articles

1. Ivana Barković, Ph.D., Marijana Širić, univ.spec.oec.:The Role and Significance of Public-Private Partnerships in the Republic of Croatia: Selected Examples ....... 184

2. Roman Šubić, M.Sc., Marina Proklin, M.Sc., Jasna Zima, B.Sc.:Changes in Quantitative Indicators of Concentration in the Countries of this Region during the Transformation Period of Banking Systems .................................................................................................................................................... 204

3. Ljubo Đula, B.Sc.: Knowledge Management:Trends and Challenges ........................................................................................................................................................... 224

4. Zvjezdana Penava Brekalo, M.Sc.:The Social Cognitive Theory of Personality in the Context of Personal Marketing ................................................ 240

5. Agnieszka Maciag, Ph.D.:Acute Coronary Syndrome Treatment Cost Estimation in Selected Heath Care Units in Poland – Pilot Survey Results ........................................................................................................................................................................................ 248

Professional articles

1. Davor Ćutić:System of Budget Planning, Programming, Development and Execution and the Defence Resources Management Model (DRMM) ....................................................................................................................................................................... 262

2. Mirjana Nedović Čabarkapa, M.Sc.:Building the Competitive Advantage of a Business Entity through Brand Development ..................................... 274

3. Mirna Hocenski-Dreiseidl, B.A., Borislav Marušić, B.A.:Communication Collocations of the Lexeme Geld in General and Business German .......................................... 282

Book reviews

1. Davor Dujak, M.Sc.:Review of the book Retailing in the Republic of Croatia by Zdenko Segetlija, Ph.D., 2nd edition, Ekonomski fakultet u Osijeku, 2009. ....................................................................................................................................................................... 292

Notes to authors ................................................................................................................................................. 296

Izvorni znanstveni članciOriginal scientific articles

Dr. sc. Ines Kersan-Škabić, Andrea Mihaljević, dipl. oec.:Nove zemlje članice EU i EMU - konvergencija i financijska kriza

New Member States of the EU and EMU – Convergence and the Financial Crisis

Dr. sc. Đula Borozan, Ružica Marković, univ. spec. oec.: Cjeloživotno obrazovanje nastavnika: U rascjepu između stvarnosti i svijesti o važnosti

Lifelong Education of Teachers: The Gap between Reality and Awareness

Dr. sc. Dominika Crnjac Milić, mr. sc. Martina Crnjac:Optimizacija proizvodnje kao podloga odlučivanju

Production Optimisation as a Decision Making Basis

Dr. sc. Antun Šundalić, dr. sc. Josip Mesarić, Željko Pavić:Suvremeni seljak i informacijska tehnologija

Today’s Peasant and Information and Communication Technology

Nataša Drvenkar, univ. spec. oec., mr. sc. Mario Banožić: Regionalna vinska cesta Panonske hrvatske

The Regional Wine Road of Pannonian Croatia

NOvE zEmlJE člANiCE EU i EmU - kONvERgENCiJA i fiNANCiJSkA kRizA

Sažetak Teorija optimalnoga valutnog područja (OCA) jasno ističe potrebu posjedovanja zajedničkih ekonomskih obilježja zemalja radi njegova uspješnoga funkcioniranja. U radu se analizira ispunjavanje nominalnih i realnih kriterija konvergencije za nove članice Europske unije (NMS) od kojih su četiri zemlje uvele euro, a ostale se nalaze u različitim pozicijama prema članstvu u Ekonomskoj i monetarnoj uniji (EMU). Financijska kriza globalnih razmjera implicira brojne gospodarske probleme u svim članicama EU, a posebno u NMS-u gdje su se oni nadovezali na nagomilane posljedice tranzicijskog razdoblja. Zaključuje se da je potrebna veća jedinstvenost i suradnja unutar EU i značajna financijska pomoć kako MMF-a tako i EU-a novim članicama kako bi mogle održati stabilnost u kriznom razdoblju. Kriza aktualizira pitanje uvođenja eura jer bi članstvo u EMU-u ublažilo negativne implikacije krize, ali samo ako su poslovni ciklusi u zemljama članicama sinkro-nizirani; u suprotnome samostalna monetarna politika predstavlja važan instrument za regulaciju likvidnosti u gospodarstvu.

Ključne riječnove članice EU, Ekonomska i monetarna unija, financijska kriza.

Dr. sc. Ines Kersan-Škabić, Andrea Mihaljević, dipl. oec.: Nove zemlje članice EU i EMU - konvergencija i financijska kriza

UDK 339.923:061.1EuIzvorni znanstveni članak

Dr. sc. Ines Kersan-ŠkabićSveučilište Jurja Dobrile u PuliOdjel za ekonomiju i turizam «Dr. Mijo Mirković»

Andrea Mihaljević, dipl. oec.

1. Uvod

Ulaskom u EU nove zemlje članice (NMS-a) obvezuju se uvesti zajedničku monetarnu politiku i zajedničku valutu (euro) u trenutku kad za to ispune propisane kriterije. Teorija optimalnoga valutnog područja (OCA) jasno ističe potrebu posjedova-nja zajedničkih ekonomskih obilježja zemalja radi njegovoga uspješnoga funkcioniranja. Pri uvođenju zajedničke valute potrebno je prema Ugovoru iz Maastrichta ispuniti četiri kriterija konvergencije (tzv. nominalna konvergencija), no prema teoriji optimalnoga valutnog područja vrlo je značajna i

realna konvergencija koja se odnosi na sličnost re-alnih struktura i poslovnih ciklusa u zemljama koje uvode zajedničku valutu. Budući da se ove zemlje bitno razlikuju po stupnju gospodarske razvijenosti i funkcioniranju tržišnih struktura od zemalja EU-15, s razlogom se postavlja(lo) pitanje opravdanosti ulaska u Ekonomsku i monetarnu uniju (EMU) kao i implikacija na unutarnju gospodarsku situaciju. Budući da ulazak u EMU za NMS nije vremenski striktno određen, već svaka zemlja samostalno odlučuje o trenutku ulaska u Mehanizam valut-

12

nih tečajeva (Exchange Rate Mechanism, ERM2) i početku ispunjavanja ostalih kriterija, do sada se napuštanje samostalnih monetarnih politika u zemljama srednje i istočne Europe (Central and East European Countries, CEEC) nije pokazalo posebno problematičnim. Nakon posljednja dva proširenja EU-a (2004. i 2007.godine), u kojem je u EU ušlo 12 novih zemalja, samo su četiri zemlje do sada zadovoljile kriterije i uvele zajedničku valutu euro, a ostale se nalaze u različitim pozicijama prema članstvu u EMU-u.

Ozbiljni problemi funkcioniranju EMU na zacr-tanim temeljima i kriterijima pojavili su se krajem 2008. i tijekom 2009. godine, kada se financijska kriza prelijeva na gospodarstva euro-zone, kao i na ostale članice EU1. Temeljna je poteškoća što NMS članice euro-zone nemaju mogućnost mjerama monetarne politike (kamate, tečaj) utjecati na likvid-nost u gospodarstvu već njihovu monetarnu politi-ku kreira Europska središnja banka (ECB) uzimajući u obzir situaciju na cjelokupnom području EMU-a. Njima preostaje fiskalna politika, kako bi riješili problem rastućih proračunskih deficita, te su često suočene s velikim smanjenjima rashodovne strane, gdje se snižavaju plaće, mirovine i sl. čime se utječe na snižavanje realnog dohotka i životnog standarda stanovništva. U takvim situacijama preporučaju se strukturne reforme kojima se može utjecati na sma-njivanje fiskalne neravnoteže. Otvorenost zemalja stranom kapitalu i trgovini utječe na veću izloženost prelijevanju utjecaja krize, pa su trenutno najista-knutiji problemi u Mađarskoj i baltičkim zemljama (još nisu uvele euro) koje su zatražile pomoć MMF-a i EU-a. S druge strane, članstvo u EMU-u štiti ze-mlje od špekulativnih napada na vlastite valute koje može, u situaciji smanjene ponude strane valute, rezultirati u smanjenju vrijednosti domaće valute.

Cilj je rada analizirati nominalnu i realnu konver-genciju NMS s posebnim naglaskom na poteškoće koje se javljaju pod utjecajem globalne financijske krize. Postavlja s pitanje da li ih sudjelovanje u mo-netarnoj uniji ograničava u primjeni mjera samo-stalne monetarne politike kojima bi bolje reagirale na krizu u gospodarstvu ili im je sudjelovanje u njoj omogućilo lakše iznalažanje rješenja i blaže poslje-dice krize na njihova gospodarstva. MMF je predlo-

žio da EU ublaži kriterije za ulazak u EMU kako bi nove članice mogle, iako ne zadovoljavaju potrebne kriterije, uvesti euro što prije jer se smatra da bi na taj način izloženost krizi bila niža. U drugom dijelu rada prikazuje se teorija optimalnoga valutnog područja i uvjeti koje bi zemlje trebale ispuniti da bi one predstavljale OCA-u. U trećem dijelu analizira se položaj NMS-a u ispunjavanju kriterija nominal-ne i realne konvergencije te se ističu ključni proble-mi. Financijska kriza i njezine implikacije na EMU predmet su analize u četvrtom dijelu rada.

2. Nominalna i realna konvergencija novih zemalja članica EU-a

Teorija optimalnoga valutnog područja definira kriterije koje zemlja treba ispuniti prilikom ulaska u monetarnu uniju s drugom zemljom: mobilnost proizvodnih faktora, fleksibilnost cijena i nadnica, visok stupanj trgovinske otvorenosti, visok stupanj integriranosti financijskih tržišta, diverzificiranost proizvodnje i potrošnje, usklađenost poslovnih ciklusa (Mongelli, 2002).

Nove zemlje članice, zemlje tzv. povijesnog pro-širenja Europske unije obvezne su nakon pridruživa-nja EU uvesti euro kao zajedničku valutu te nemaju mogućnost korištenja „option – out“1klauzule. Iako vremenski nije definirano kada bi zemlje trebale učiniti ovaj važan korak, ono što ih zasigurno ogra-ničava na njihovu putu ka monetarnom ujedinjenju jesu kriteriji koje trebaju ispuniti da bi postigle nominalnu, te posljedično i realnu konvergenciju. Dilema koja se postavlja: trebaju li nove zemlje članice uvesti euro što je prije moguće ili primijeniti oprezniju strategiju i pridružiti se monetarnoj uniji nakon napretka u postizanju višeg stupnja realne konvergencije.

U ovome poglavlju razgraničit ćemo pojmove nominalne i realne konvergencije te koristeći se relevantnim podacima prikazati stupanj konvergen-cije koji postižu nove zemlje članice Europske unije.

1 „option – out“ ili klauzulu izuzeća sukladno Ugovoru iz Maas-trichta koriste Velika Britanija i Danska te ostaju izvan euro-zone, iako joj se u budućnosti mogu pridružiti


13


2.1. Nominalna konvergencija

Nominalna konvergencija podrazumijeva ispu-njavanje kriterija propisanih Ugovorom o Europ-skoj uniji koji je potpisan 7. veljače 1992. godine u Maastrichtu. Da bi mogle ući u EMU, zemlje moraju ispuniti sljedeće uvjete:

» Stabilnost cijena: stopa inflacije ne smije prelaziti više od 1,5 postotna boda inflaciju triju zemalja s najstabilnijim cijenama i to godinu dana prije donošenja odluke o pristupanju EMU,

» Fiskalna disciplina: proračunski deficit ne smije prelaziti 3% BDP-a, a javni dug treba ostati u grani-cama do 60% BDP-a.

» Stabilnost tečaja: nužna je minimalno dvogodiš-nja participacija u mehanizmu valutnih tečajeva (ERM2) poštujući granice fluktuacije od +/-15% prema euru.

» Dugoročne kamatne stope ne smiju prelaziti za više od 2 postotna boda kamatne stope triju zemalja čla-nica s najstabilnijim cijenama u prethodnoj godini. (The Maastricht Treaty, 1992).

Kao produžena ruka navedenih kriterija iz Maastrichta usvaja se Pakt o stabilnosti i rastu 1997. godine kako bi se održala fiskalna disciplina nužna za postizanje i održavanje stabilnosti cijena te održivoga ekonomskog rasta. Paktom je definirana nužnost poštivanja granica proračunskog deficita i javnoga duga te su propisane novčane kazne za zemlje koje ih se ne pridržavaju ili ukoliko se nastalo prekoračenje ne korigira u roku od dvije godine2. Uravnoteženi proračun i adekvatna fiskalna politika postaje jedinim efektivnim instrumentom u obrani od asimetričnih šokova, budući da usvajanjem zajedničke valute zemlje podnose žrtvu prepuštajući vođenje monetarne politike Europskoj središnjoj banci (fiskalnom politikom može se potaknuti potražnja kada je zemlja u recesiji ili ograničiti u fazi pretjerane ekspanzije).

Ispunjavanjem ekonomskih kriterija zemlje postižu nominalnu konvergenciju koja je ujedno preduvjet za ostvarenje realne konvergencije. Stoga

2 Pakt je reformiran 2005. godine zbog slabe provedivo-sti, naime Vijeće EU nije primijenilo sankcije na Francusku i Njemačku, zemlje koje su ostvarivale prekomjerne proračunske deficite od 2001. godine (Šabić, 2006.)

nominalna konvergencija nije cilj sama po sebi, već sredstvo kojim će zemlje olakšati postizanje višeg stupnja realne konvergencije u dugom roku.

S ciljem postizanja nominalne konvergencije novih zemalja članica, kriterij stabilnosti cijena po-kazuje se značajnom barijerom na njihovu putu ka monetarnom ujedinjenju. Prema podacima iz Tabli-ce 1, opća ocjena jest da je u svim novim zemljama članicama vidljiv trend rasta stopa inflacija u raz-doblju od 2003. do 2008. godine. Najveće promjene stopa inflacije zabilježene su 2004. godine kada dijelom „europske obitelji“ postaje osam zemalja srednje i istočne Europe i dvije mediteranske zemlje, te 2007. godine kad punopravne članice postaju Rumunjska i Bugarska. Ulaskom u EU prihvaćanje zajedničke poljoprivredne politike (CAP) utjecalo je na porast cijena hrane čiji izdaci imaju relativno velik udio u troškovima života. Kretanje stopa infla-cija rezultat je rasta globalnih cijena hrane i energije, čije su se posljedice manifestirale u poskupljenju potrošačke košarice ovih zemalja, što je posebno vidljivo u 2008. godini. Nove zemlje članice bilježe i visoki rast plaća koji dugoročno nije održiv jer ne prati odgovarajući porast produktivnosti. Slove-nija, zemlja koja je prva od novih zemalja članica uvela euro, 2007. godine, značajno je snizila stopu inflacije s 5,7% u 2003. godini na 2,5% 2006. godine neposredno prije usvajanja nove valute. Nakon Slo-venije 2008. godine dijelom euro-zonu postaju dvije otočne države – Cipar i Malta koje su u razdoblju od 2003. do 2007. godine uspijevale održati stabilnu i relativno nisku inflaciju. 2008. godina pokazala se izrazito nepovoljnom u smislu postizanja stabil-ne inflacije. Naime jedino je Slovačka, šesnaesta zemlja euro-zone od 2009. godine, zadržala stopu inflacije na nižoj razini od 3,9%, dok su ostale nove zemlje članice, točnije Bugarska, Estonija, Latvija i Litva bilježile stope inflacije i veće od 10%. Kretanje cijena može se povezati uz Balassa-Samuelsonov efekt, prema kojem je produktivnost veća u sektoru vanjskotrgovinskih roba nego u sektoru lokalnih roba (u tranzicijskim zemljama). To utječe na rast relativnih cijena lokalnih dobara i uzrokuje porast cijena u cijeloj ekonomiji te rezultira inflacijom i aprecijacijom valute.

Drugi je kriterij fiskalna disciplina koji se sastoji

14


od dva potkriterija: visine proračunskog deficita i visine javnog duga, koji zahtijevaju čvrstu fiskalnu politiku. Iako se u razdoblju od 2003. do 2007. proračunski deficit smanjivao, u 2008. godini čak je šest zemalja prekoračilo dopuštenu vrijednost. Zahvaljujući reformi Pakta o stabilnosti i rastu

iz 2005. godine, odnosno primjeni nove metode izračuna proračunskog deficita koja ga umanjuje za troškove reforme mirovinskih sustava, novim zemljama članicama omogućeno je lakše ispunja-vanje navedenoga kriterija (Clarke, 2005). Mađar-ska je jedina zemlja u ovoj skupini koja kroz cijelo

Tablica 1. Stope inflacije novih zemalja članica u razdoblju od 2003. do 2008. godine u % (HICP)

2003 2004 2005 2006 2007 2008

Bugarska 23 61 60 74 76 120

Češka -1 26 16 21 30 63

Estonija 14 30 41 44 67 106

Cipar 40 19 20 22 22 44

Latvija 29 62 69 66 101 153

Litva -11 12 27 38 58 111

Mađarska 47 68 35 40 79 60

Malta 19 27 25 26 7 47

Poljska 7 36 22 13 26 42

Rumunjska 153 119 91 66 49 79

Slovenija 57 37 25 25 38 55

Slovačka 84 75 28 43 19 39

Referentna vrijednost

27 22 25 29 28 41

Izvor: Eurostat, European Commission, http://epp.eurostat.ec.europa.eu.

Tablica 2. Proračunski deficit/suficit novih zemalja članica u razdoblju od 2003. do 2008.godine u % BDP-a

2003 2004 2005 2006 2007 2008

Bugarska -3 16 19 30 1 15

Češka -66 -30 -36 -27 -10 -15

Estonija 17 17 15 29 27 -30

Cipar -65 -41 -24 -12 35 9

Latvija -16 -10 -4 -2 1 -40

Litva -13 -15 -5 -4 -12 -32

Mađarska -72 -64 -78 -93 -50 -34

Malta -99 -47 -28 -23 -18 -47

Poljska -63 -57 -43 -38 -20 -39

Rumunjska -15 -12 -12 -22 -26 -54

Slovenija -27 -22 -14 -12 5 -9

Slovačka -27 -23 -28 -35 -19 -22


-30 -30 -30 -30 -30 -30


15


promatrano razdoblje ostvaruje proračunski deficit viši od propisane veličine (2006. godine iznosio je čak 9,3% BDP-a). Stoga se Mađarska nerijetko procjenjuje visoko rizičnom zemljom u kontekstu održivosti javnih financija (European Commission, 2008). Za Mađarsku je iznimno nužno smanjenje proračunskog deficita kroz efikasnije ubiranje poreza te smanjenje troškova uprave i socijalnog osiguranja što je uistinu težak zadatak s obzirom na nezaobilazni proces demografskog starenja (Rinaldi – Larribe, 2008).

Deset zemalja ispunjavalo je kriterij javnog duga u 2008. godini, dok su Mađarska i Malta ostvarile javni dug veći od 60% BDP-a. Malta je unatoč ostva-renom javnom dugu od 72,1% BDP-a (2004.godine) imala mogućnost usvajanja zajedničke valute jer je kroz duže vremensko razdoblje pokazala izrazite napore u dovođenju javnog duga na dozvoljenu razinu. Najniže vrijednosti javnoga duga kroz promatrano razdoblje ostvarile su baltičke zemlje, Bugarska, Rumunjska te Slovenija. Nove zemlje čla-nice euro-zone (Slovenija, Slovačka, Cipar i Malta) u razdoblju od 2003. do 2008. godine postupno su snižavale javni dug.

Osnovu za mjerenje dugoročnih kamatnih stopa

predstavljaju bruto prinosi dugoročnih obveznica s rokom dospijeća oko deset godina te je poželjno da su izdane od strane središnje države, što ih čini najmanje rizičnim tipovima obveznica. Promatraju li se dostupni podaci, gotovo sve nove zemlje članice ostvaruju dugoročne kamatne stope ispod referen-tne vrijednosti od 6,27% osim Mađarske, čija kamat-na stopa doseže vrijednost od 8,24% u 2008. godini. Valja napomenuti da tržišta kapitala novih zemalja članica nisu dovoljno razvijena, stoga usporedba du-goročnih kamatnih stopa nije jednostavna.

Sudjelovanje u mehanizmu valutnih tečajeva prije samog zamrzavanja tečajeva nacionalne valute prema euru odnosno zamjene nacionalne valute zajedničkom zemlje moraju dokazati stabilnost deviznog tečaja.

Iako su poznate prednosti sustava fiksnog tečaja za male zemlje koje su suočene s procesom stabili-zacije i tranzicije svojih gospodarstava, u zemljama srednje i istočne Europe bili su prisutni različiti tečajni režimi. Početkom 1990-ih, kad su ove zemlje započele procese reforme svojih gospodarstava, baltičke zemlje i Poljska primjenjivale su sustav fiksnih tečajeva, dok su se ostale zemlje opredijelile za različite tečajne aranžmane od valutnog odbora,

Tablica 3. Javni dug u novim zemljama članicama u razdoblju od 2003. do 2008. godine u % BDP-a

2003 2004 2005 2006 2007 2008

Bugarska 459 379 292 227 182 141

Češka 301 304 298 296 289 298

Estonija 56 50 45 43 35 48

Cipar 689 702 691 646 595 491

Latvija 146 149 124 107 95 195

Litva 211 194 184 180 170 156

Mađarska 580 594 617 656 658 730

Malta 693 721 699 638 622 641

Poljska 471 457 471 477 449 471

Rumunjska 215 188 158 124 129 136

Slovenija 275 272 270 267 234 228

Slovačka 424 414 342 304 294 276


600 600 600 600 600 60,0


16


konvencionalnog vezivanja tečaja do puzećeg tečaja u okviru zadanih granica fluktuiranja. Najvažniju ulogu kod vezivanja tečaja imao je američki dolar (ili je on prevladavao u košarici valuta), samo su Cipar i Estonija vezivali svoju valutu za ECU odnosno njemačku marku. Fiksni tečaj bio je bitan za sniža-vanje stopa inflacije, postizanje makroekonomske stabilnosti, te održavanje konkurentnosti budući da je većina ovih zemalja mala i ima visok stupanj otvorenosti. (Nerlich, 2002)

Nakon rješavanja početnih tranzicijskih po-teškoća, veliki priljevi kapitala uzrokovali su kod pojedinih zemalja promjenu tečajnih politika, pa su tako Češka, Poljska i Slovačka sve više omekšavale svoje sustave da bi došle do upravljanog ili slobod-nog fluktuiranja. Došlo je do promjene vođenja monetarne politike koja je sada usmjerena na cilja-nje inflacije (inflation targeting), za što tečaj mora slobodno fluktuirati.3 U razdoblju pregovora s EU zemlje su počele kretanje svojih valuta vezivati uz euro, ali je i dalje bila prisutna različitost u tečajnim

3 Zemlja ne može istovremeno održavati fiksni tečaj, otvoreno tržište kapitala i imati neovisnu monetarnu politiku (žrtvuje otvoreno tržište kapitala) i isto tako ne može istovremeno uz fleksibilni tečaj postići monetarnu neovisnost, financijsku integriranost i stabilnost tečaja (žrtvuje stabilnost tečaja). Nemogućnost ostvarivanja svih triju ciljeva poznato je kao nemoguće trojstvo (impossible trinity).

politikama u smislu fleksibilnosti deviznih tečajeva. Postojala su razmišljanja da bi za zemlje kandidate bilo najbolje da uvedu euro iako nisu članice EU. Europska središnja banka suprotstavljala se takvim prijedlozima jer unilateralna euroizacija nije kompa-tibilna s kriterijima za ulazak u EMU. Uvođenje eura bio bi nepovratni proces pa bi za njegovo uvođenje bilo potrebno steći temelje monetarne stabilnosti, što se ponajprije odnosi na razvijanje mehanizama koji će preuzeti ulogu središnje banke, tzv. «lender of last resort» (koju bi središnja banka uvođenjem eura izgubila) i postizanje čvrste i održive fiskalne politike. Buiter (2001) predlaže dvije opcije tečajnih politika za zemlje kandidate za ulazak u EU: euroi-zacija («consensual euroisation») ili vođenje politike fluktuirajućih tečajeva s ciljanom inflacijom.

Breuss at. al. (2004) pronalazi više argumenata u korist ranog ulaska NMS u EMU, a opasnosti su po-vezane uz visoke razine zaduženosti. Cincibuch et. al. (2001) istražuje koristi i troškove uvođenja eura za češko gospodarstvo te ističe postojanje struk-turalne usklađenosti s njemačkim gospodarstvom i gospodarstvom EU, a prepreke su ograničena nominalna fleksibilnost, nemobilnost rada i fiskalna redistribucija. Zbog opsežnih i skupocjenih reformi usklađivanja s pravnom stečevinom Europske unije

Tablica 4. Dugoročne kamatne stope u novim zemljama članicama u razdoblju od 2003. do 2008. godine u %

2003 2004 2005 2006 2007 2008

Bugarska 642 525 380 401 442 581

Češka - - - - - -

Estonija - - - - - -

Cipar 470 608 516 412 451

Latvija - 485 353 416 563 671

Litva 522 443 373 400 458 -

Mađarska 683 819 660 712 674 824

Malta 498 468 457 432 473 -

Poljska 578 692 523 526 550 609

Rumunjska - - - - - -

Slovenija - 249 381 390 454 467

Slovačka 499 502 352 442 449 472


623 628 540 604 640 627


17

s kojima su suočene sve zemlje kandidati tijekom procesa pregovora i nakon ulaska u EU, inflacija u tim zemljama može imati tendenciju rasta zbog čega im prijeti opasnost pojave recesije.

Valute koje su prve ušle u ERM2 bile su sloven-ski tolar, estonska kruna i litvanski litas, a trenutno u ERM2 sudjeluju valute Estonije, Latvije i Litve. Valute velikih novih članica EU: Poljske, Mađarske, Češke, Rumunjske još uvijek ne sudjeluju u ERM2. Očekivalo se da bi mađarska forinta mogla ući u ERM2 tijekom 2009., ali s obzirom na globalnu financijsku krizu postoji velika vjerojatnost da se to neće dogoditi. Poljska planira uvođenje eura u 2012., a Rumunjska u 2014.

Tablica 5 pokazuje različitost tečajnih sustava u NMS-u uoči ulaska u EU: neke su zemlje imale slo-bodno ili upravljano fluktuirajuće tečajeve, dok su druge zemlje kroz sustav valutnog odbora vezivale kretanje tečajeva uz euro. U 2009. godini situacija se promijenila: četiri su zemlje uvele euro, baltičke zemlje sudjeluju u ERM2.

2.2. Realna konvergencija

Osim nominalne konvergencije, odnosno ispu-njavanja kriterija iz Maastrichta glavna preokupa-cija novih zemalja članica Europske unije postaje postizanje realne konvergencije koja proizlazi iz teorije optimalnoga valutnog područja. Realna se konvergencija u literaturi često naziva konvergenci-jom produktivnosti i povećanja životnog standarda mjerene smanjenjem razlika u BDP-u per capita (Kowalski, 2003). Realna konvergencija rezultat je jačanja ekonomske integracije između siromaš-nih i bogatih zemalja, a odnosi se na približavanje produktivnosti i konvergenciju razine cijena među zemljama (Jovančević, 2005). Jačanje integracije rezultirat će u smanjenju razlika razine razvijeno-sti, odnosno u približavanju siromašnijih zemalja bogatijima.

Realna konvergencija dakle predstavlja složeni i dugoročni proces, a svaki pokušaj novih zemalja članica da što prije ispune relevantne kriterije može negativno utjecati na rast njihovih gospodarstava te ugroziti „catching up“ proces.

Pridruživanje dvanaest novih zemalja pred-stavljalo je izazov Europskoj uniji, koja se unatoč

Tablica 5. Tečajni režimi u NMS

Zemlje 2003 2009

Bugarska ... Valutni odbor prema euru

Cipar Vezani uz euro (granice fluktuacije +/- 15%, stvarna fluktuacija +/- 1-2%)

Euro (uveden 1.siječnja 2008.)

Češka Slobodno fluktuiranje sa ciljanjem inflacije

Fluktuirajući sustav

Estonija Valutni odbor prema euru ERM2 (od 1.srpnja 2004.)

Latvija Vezan uz SDR (+/- 1%) ERM2 (od 2.svibnja 2005.)

Litva Valutni odbor prema euru ERM2 (od 1.srpnja 2004.)

Mađarska Vezan uz euro (+/- 15%) ciljanje inflacije


Malta Vezan uz košaricu valuta (+/- 0,25%) Euro (uveden 1.siječnja 2008.)

Poljska Slobodno fluktuiranje sa ciljanom inflacijom


Rumunjska ... Fluktuirajući sustav

Slovačka Upravljano fluktuiranje Euro (uveden 1.siječnja 2009.)

Slovenija Upravljano fluktuiranje Euro (uveden 1.siječnja 2007.)



18

ekonomskim koristima od petoga vala proširenja suočava i s problemima jer se radi o tranzicijskim zemljama, zemljama različitih gospodarskih struk-tura koje su trebale provesti niz reformi kako bi svoja planska gospodarstva zamijenila tržišnim.

Tijekom razdoblja 1997.-2008. najmanju razinu BDP-a per capita imale su Rumunjska i Bugar-ska (40,1 i 45,8% od EU27 u 2007. godini), dok su najbliže EU-27 Slovenija i Cipar (89,8 i 94,6% BDP-a EU-27). Od devedesetih godina ove zemlje ostvarile su značajan napredak u postizanju konvergencije

mjerene BDP-om per capita, iako je brzina kon-vergencije varirala odražavajući razlike u napretku provođenja strukturnih reformi i ostvarenja politič-ke stabilnosti. U tom razdoblju ključ razvoja bio je ubrzani gospodarski rast potaknut snažnim prilje-vom kapitala, odnosno direktnih stranih investicija. Glavni pokretač rasta bila je produktivnost faktora proizvodnje. Produktivnost rada raste u svim pro-matranim zemljama te pridonosi smanjenju jaza sa euro zonom, dok je iskorištenost radne snage ispod prosjeka euro-zone (Smaghi, 2007).

Tablica 6. BDP per capita NMS u razdoblju od 1997. do 2008.godine (PPS, EU27=100)

1997 2003 2004 2005 2006 2007 2008

Bugarska 264 325 337 345 365 373 401

Češka 729 734 751 759 774 802 804

Estonija 418 544 572 611 653 680 672

Cipar 858 889 903 909 903 907 946

Latvija 346 433 457 486 525 579 557

Litva 381 491 505 529 555 595 613

Mađarska 515 632 631 632 636 626 629

Malta 805 784 772 782 769 778 764

Poljska 468 489 506 513 523 534 575

Rumunjska - 313 341 350 384 422 458

Slovenija 777 834 864 874 877 893 898

Slovačka 513 555 571 602 635 670 719


Graf 1. Udio izvoza u Europsku uniju i uvoza iz Europske unije u ukupnom izvozu/uvozu zemalja srednje i istočne Europe u 2008. godini (% od ukupnog)

Izvor: Eurostat, Structural Indicators, http://ec.europa.eu


19

sku krizu puštanjem (ubrizgavanjem) velike količine likvidnosti na tržišta, dok su zemlje članice euro-zone reagirale fiskalnim mjerama, zbog čega se Pakt o stabilnosti i rastu zanemaruje odnosno dopušta se veća fleksibilnost u izuzetnim okolnostima glede fiskalne discipline (ponajprije proračunskog defici-ta). Reagiranje na krizu provelo se na svim razinama EU: nacionalne vlade, Europske središnje banke i Europske komisije. Svi rade zajedno da bi zaštitili štednju, osigurali kredite za poduzeće i građanstvo i stvorili temelje za bolji sustav upravljanja financij-skim sustavom u budućnosti.

Financijska kriza ukazala je na važne nedostatke u sustavu financijskog nadzora, gdje se postojeći sustav pokazao nesposobnim da zaštiti, upravlja i riješi krizu. To se i ne može očekivati od razjedinje-nih nacionalnih sustava nadzora kad se istovremeno financijska tržišta sve više povezuju, a mnoga podu-zeća djeluju u više zemalja. Darvas (2008) upo-zorava da nepostojanje upravljanja krizom (crisis management) može uzrokovati nepovoljniji položaj zemalja nečlanica euro-zone, te da može doći do nove podjele Europe. Wyplocz (2009) upozorava na problem funkcioniranja jedinstvene valute u razli-čitim zakonskim i supervizijskim uvjetima zemalja članica, te predlaže da bankarski sustav treba postati više paneuropski s bankama koje će djelovati na cijelom području euro-zone i čiji će dioničari biti iz različitih zemalja.

Kriza predstavlja izazov stvaranja okvira čvrste financijske stabilnosti u Europi. Taj okvir mora biti jedinstven i ne smiju ga ograničavati nacionalni zakonski i supervizijski okviri. Zato je Europska ko-misija formirala radnu grupu kako bi izradila prepo-ruke o jačanju europskog sustava nadzora radi bolje zaštite građana i vraćanja povjerenja u financijski sustav. U veljači 2009. predstavljene su preporuke gdje se ističe potreba osnivanja dviju supranacional-nih struktura (razina EU) koje bi djelovale u preko-graničnim aspektima financijske stabilnosti. To su: Europski sustav financijske supervizije (European System of Financial Supervision, ESFS) - koji bi tre-bao povezati postojeće nacionalne supervizore s tri nova autoriteta na razini EU (za bankarstvo, osigu-ranje i tržište vrijednosnih papira) i Europsko vijeće za sistemski rizik (European Systemic Risk Council,

Za ulazak u EMU bitna je trgovinska otvorenost i povezanost CEEC s EU jer se upravo u trgovinskim tijekovima mogu očekivati najveće uštede povezane uz uvođenje zajedničkog novca i nestanak kon-verzijskih troškova. Prema podacima Eurostat-a, ove zemlje imaju rastući trend otvorenosti, te su najotvorenije Slovenija i Slovačka u kojima trgovina predstavlja preko 90% BDP-a, dok su najmanje otvorena gospodarstva Rumunjske, Cipra i Poljske s otvorenošću nižom od 50%. Iz grafa 1. jasno je vidljiv vrlo visok udio intraregionalne razmjene s EU, te on ima najveće vrijednosti kod npr., češkog i slovačkog izvoza, gdje se više od 80% izvoza usmjerava na tržišta zemalja EU. Udio u uvozu neznatno je niži, a najveću vrijednost ima kod Estonije i Latvije. Bugar-ska se ističe po najmanjoj usmjerenosti trgovine na tržište EU (ispod 60%).

Upravo se zbog navedenog razloga u nastavku prikazuju dosadašnje implikacije financijske krize na NMS.

3. Financijska kriza i funkcioniranje EMU

Financijska kriza započela je 2007. godine u SAD-u, a tijekom 2008. i 2009. godine proširila se na EU i Japan (glavni izvoznici na tržištu SAD-a), ali i na ostale zemlje svijeta.

Upravo zbog različitog stupnja razvoja i velike ovisnosti NMS-a o kapitalu iz starih članica, kriza nije istovremeno zahvatila sve članice EU-a. U starim članicama nagovještaj krize bio je u kolovozu 2007. (smanjenje likvidnosti na novčanom tržištu), da bi se kriza prelila na NMS nakon godinu dana.

Kako je Europska unija reagirala na krizu? Europska je komisija u studenom 2008. prihvatila Plan gospodarskog oporavka (European Economic Recovery Plan, EERP) s prioritetom ublažavanja utjecaja financijskih previranja na realni sektor (European Commission, 2008a). Plan se sastoji od dva stupa: 1. poticanje potražnje, čemu je namijenje-no 200 milijarda eura (1,5% BDP-a EU-a) i 2. mjere za poticanje prioritetnih područja utemeljenih u Lisabonskoj strategiji (prilagodba gospodarstava dugoročnim izazovima: klimatskim promjenama i procesu starenja stanovništva).

Europska središnja banka reagirala je na financij-


20

tržišta (robnog i financijskog) koji su stvorili predu-vjete za brzi rast gospodarstava u srednjoj i istočnoj Europi pretvorili su se u svoju suprotnost - upravo je otvorenost temeljni kanal prelijevanja krize i čini ze-mlje osjetljivijim na eksterne poremećaje. U procesu liberalizacije bitno je istaknuti da je došlo do značaj-nog rasta udjela vanjske trgovine sa članicama EU, a s druge strane upravo su članice EU-15 bile najveći investitori u nove članice. U većini NMS bankar-skim sustavom dominiraju strani vlasnici, što je rezultiralo visokim stopama rasta kredita, potrošnje, a konačni je rezultat deficit tekućeg računa bilance plaćanja i rastući vanjski dug - došlo je do pregrija-vanja gospodarstava (Čihak, M. i Mitra, S., 2009). U početku se nije mogao predvidjeti opseg i dubina fi-nancijske krize i njezino prelijevanje na realni sektor

koje je dovelo do recesije pa tako međunarodne fi-nancijske institucije, ali ni Europska središnja banka nisu reagirale pravovremeno. Eichengreen (2009) ispituje ideju napuštanja euro-zone zemalja pogođe-nih krizom i ponovnog uvođenja nacionalne valute, no upozorava da s jedne strane to nije predviđeno dosadašnjim ugovorima4 , a s druge strane dovelo bi

4 Lisabonski ugovor koji se još nalazi u procesu ratifikacije predviđa mogućnost da zemlja istupi iz članstva EU, ali ne govori ništa o istupanju iz monetarne unije. Pretpostavlja se da bi istu-panje iz euro-zone značilo istovremeno i izlazak iz EU.

ESRC)- koje bi nadgledalo sistemske rizike i rješava-lo ih kroz koordinirane politike zemalja članica (EC, 2009b). Obje bi institucije trebale djelovati u cilju postizanja veće sinergije, međusobnog poticanja financijske stabilnosti i osiguranja povezanog makro (ESRC) mikro (ESFC) nadzornog modela.

3.1. Što donosi kriza novim članicama EU-a?

Prema predviđanjima EBRD-a regija istočne Europe zabilježit će 2009. godine negativnu stopu rasta od 5%, nakon postignute stope rasta iznad 4% u 2008. i gotovo 7% u 2007. To pokazuje da se kriza iz financijskog sektora prelijeva na realni sektor, te je uslijed nedostatnog inozemnog financiranja, sma-njene aktivnosti domaćega međubankovnog tržišta

novca, došlo do smanjenja potražnje (domaće i ino-zemne), pada proizvodnje i izvoza, smanjenja zapo-slenosti, pada životnog standarda, povećanja javnog duga, te pritisaka na vrijednost domaće valute.

CEEC u početku nisu osjećale krizu zato što nisu bile izložene američkom tržištu zajmova bez pokrića (Nuti, 2009) Tijekom 2008. došlo je do pada izvoza, smanjenja priljeva inozemnoga kapitala i zapravo svi oni elementi povezani uz liberalizaciju

Tablica 7. Odabrani makroekonomski pokazatelji (procjene) novih članica u 2009.godini

Stopa rasta BDP-a

Stopa nezaposle-nosti- svibanj

2009.

Vanjski javni dug u % BDP-a

Tekući račun u % BDP-a

Proračunski defi-cit u % BDP-a

Bugarska -16 65 160 -188 -5

Češka -27 61 337 -32 -43

Estonija -103 156 68 -11 -30

Cipar 3 53 475 -139 -19

Latvija -131 163 341 -15 -111

Litva -110 143 226 -19 -54

Mađarska -63 102 808 -50 -34

Malta -9 71 670 -76 -36

Poljska -14 81 536 -47 -66

Rumunjska -40 … 182 -74 -51

Slovenija -34 59 293 -46 -55

Slovačka -26 89 322 -75 -47

Izvor: EC (2009a), EBRD, http://www.ebrd.com/nes/personel/2009.


21

kroz valutni swap i regionalni pristup upravljanju dugovima.

Najvažnija institucija međunarodnoga monetar-nog sustava koja se savjetima i financijskom pomoći uključila u spašavanje gospodarstava diljem svijeta od posljedica krize, jest Međunarodni monetar-ni fond. U regiji srednje i istočne Europe pomoć MMF-a usmjerena je na tri različite potrebe:

» proširenje financijskih pomoći zemljama koje su najviše pogođene krizom (u lipnju 2009. to su Bjelorusija, Mađarska, Latvija, Rumunjska, Srbija i Ukrajina);

» osiguranje pomoći «nedužnim žrtvama» koje imaju čvrste ekonomske temelje (IMFs Flexible Credit Line), ali osjećaju prelijevanje efekata krize (Poljska);

» savjetovanje zemalja koje ne trebaju financijsku pomoć. (Belka, 2009).

do trajnih kontraproduktivnih efekata (deprecijacija nacionalne valute uzrokovala bi tenzije s ostalim članicama EU; došlo bi do pogoršanja kreditnih rej-tinga - agencije formiraju kreditni rejting na temelju čvrste fiskalne politike; funkcioniranje jedinstvenog tržišta postalo bi upitno).

Dosadašnje su se krize rješavale putem po-većanja kamatnog diferencijala između zemlje i inozemstva, kojim bi se utjecalo na kretanje kapitala i na vrijednost domaće valute - teorija kamatnog pa-riteta. Kamatni spread bio je vrlo nizak prije krize, što je vrlo neobično jer on predstavlja različitu rizič-nost ulaganja, a to znači da tržište nije bilo dovoljno osjetljivo na veliki javni dug u pojedinim zemljama.

Kriza vodi osvještavanju da se ekonomski rast u dugom roku ne može temeljiti na ekspanziji domaće potražnje koja vodi ka rastu inozemne zaduženosti kako je bio slučaj u NMS-u. Takav proces prijeti svojim preobražajem u situaciji nedostatnog ino-zemnoga kapitala, što se upravo i dogodilo (Roha-tinski, 2009) Mnoge članice euro-zone imaju teške posljedice globalne financijske krize, a situacija je sada još lošija jer se one suočavaju s vrlo nepovolj-nim uvjetima zaduživanja pa se postavlja pitanje može li euro-područje opstati s obzirom na to da deset godina nakon uvođenja eura velik broj zemalja prekoračuje granicu proračunskog deficita i javnog duga i može li se pokazati veća razina solidarnosti (izdavanje euroobveznica za nacionalno financi-ranje). Kriza nužno potiče pitanje opravdanosti funkcioniranja EMU-a na postojećim temeljima i kriterijima. Posebno je bitan aspekt tečaja koji je prema EMU-u fiksan, zapravo su zemlje ulaskom u EMU izgubile mogućnost vođenja samostal-ne monetarne politike. No, članstvo u EMU-u istodobno pruža određenu zaštitu institucija EU-a i Europske središnje banke - dakle, veća mogućnost za dobivanje savjetodavne i financijske pomoći, te sprječava utjecaj krize na devizni tečaj (u zemljama koje nisu u EMU-u došlo je do snažnih deprecijacija nacionalnih valuta).

U novonastalim uvjetima EU mora reagirati kao jedno gospodarstvo, što implicira zajedničko djelovanje u cilju pružanja adekvatne pomoći ovim zemljama. Važnu ulogu ima Europska središnja banka, koja pomaže rastućim europskim zemljama

Okvir 1. Financijska pomoć Mađarskoj, Latviji i Rumunjskoj

Mađarska - u studenom 2008. dogovoren je financijski paket od 20 milijarda eura pomoći: EU 6,5 milijarda, MMF 12,5 milijarda eura i Svjetska banka 1 milijardu eura. Zbog pogoršanja prora-čunskog deficita dogovorene su strukturne mjere.

Latvija - dogovoren je financijski paket u vrijed-nosti 7,5 milijarda eura: EU 3,1 milijardu eura, MMF 1,7 milijarda eura i Svjetska banka 0,4 mi-lijarde eura, ostatak pojedine zemlje EU i EBRD. Pogoršanje gospodarske situacije utjecalo je na prihvaćanje programa oporavka.

Rumunjska - u svibnju 2009. Vijeće ministara EU odobrilo je Rumunjskoj zajam od 5 milijarda eura, MMF je osigurao 13 milijarda eura, Svjetska banka 1 milijardu eura, te 1 milijardu eura osigurale su Europska investicijska banka i EBRD. Za razliku od prethodnih dviju zemalja gdje je pomoć bila odgovor na probleme dviju značajnih i velikih banaka, financijska pomoć Rumunjskoj predstavlja mjeru predostrožnosti u cilju osiguranja kontinui-rane makro-financijske stabilnosti.

Izvor: EC (2009c).


22

EU bi trebala razviti tri politike radi pružanja pot-pore stabilnosti i rastu u zemljama srednje, istočne i jugoistočne Europe: prilagodba deviznih tečajeva zemalja s neodrživim deficitom tekućeg računa (posebno zemljama s režimom fiksnog deviznog tečaja); potpora u provođenju anticiklične fiskalne politike (javni rashodi se smanjuju, ali fiskalni defici-ti rastu zbog negativne stope rasta, zato je potrebno zemljama pomoći u pronalaženju izvora financi-ranja javnih rashoda- EU je osnovala stabilizacijski fond koji može mobilizirati 600-700 milijuna eura pomoći za buduće članice, što je premalo); financij-ska stabilizacija (osiguranje kontinuiranih kreditnih aktivnosti EU banaka da bi se spriječio domino efekt oslabljenog bankarskog sustava u NMS na cijeli kontinent, a koji bi mogao pokrenuti široku paniku na međunarodnim financijskim tržištima).

Prema predviđanju EBRD-a postupni oporavak od krize za CEEC započeo bi u drugoj polovici 2010., u skladu s laganim poboljšanjem vanjskih uvjeta; isto tako i MMF predviđa rast od 1% za 2010. Teško je predvidjeti kakve će biti posljedice krize, no po mišljenju Čihaka i Mitra (2009) CEEC imaju fleksibilnija gospodarstva od razvijenih članica EU-a, što im omogućava brže prilagođavanje. Uz to isti-ču da je bankarski sektor u centru financijske krize, ali će istovremeno biti ključan u procesu oporavka, te također ukazuju na potrebu ujedinjavanja sustava financijskog nadzora u cilju povećanja njegove efikasnosti, ali i veće suradnje središnjih banaka, supervizora i ministara financija diljem euro-zone.

4. Zaključak

Pitanje uvođenja zajedničke valute u nove članice EU-a aktualno je i dalje jer do danas većina NMS nije uvela euro, a nove okolnosti koje je donijela financijska kriza usporit će procese monetar-nog ujedinjenja jer zemljama upravo u ovakvim, iznimnim situacijama korištenje mjera monetarne politike može pomoći u stabilizaciji gospodarstva, a i vrlo je teško da zemlje mogu ispuniti fiskalne kriterije konvergencije. Nove zemlje članice još uvijek osjećaju pojedine negativne rezultate procesa tranzicije kao što su: visoki trgovinski deficit, nedovoljna diverzificiranost proizvodnih struktura,

MMF je u travnju 2009. preporučio da se CEEC odreknu svojih valuta i da im se što prije omogu-ći uvođenje eura bez sudjelovanja u regularnom procesu zadovoljavanja potrebnih kriterija. Smatra se da bi to bio najbolji način rješavanja problema visoke zaduženosti i vraćanja povjerenja u njihove financijske sustave. MMF predviđa da će za pomoć ovoj regiji (zajedno s Turskom) biti potrebno osigurati 186 milijarda dolara tijekom sljedeće dvije godine, gdje će više od pola trebati osigurati EU i druge institucije. Politika MMF-a je regionalnoga karaktera, dok se EU i ECB zalažu za individualni pristup svakoj zemlji članici i omogućuju uvođenje eura tek nakon ispunjavanja danih kriterija.

Gligorov i Landesmann (2009) istražuju ulogu G20 i EU u pružanju pomoći rastućim europskim gospodarstvima (zemlje srednje, istočne i jugoistoč-ne Europe), te ističu tri kriterija po kojima se ove zemlje mogu grupirati: odnosi prema EU (nove ili buduće članice), režimu deviznih tečajeva (fiksni ili fluktuirajući) i po stanju tekućeg računa platne bilance. Ovisno o skupini kojoj pripadaju razlikuje se i njihova mogućnost dobivanja pomoći od EU i Europske središnje banke. Zemlje buduće članice EU prepuštene su pomoći MMF-a i samima sebi gdje mogu, ako primjenjuju sustav fluktuirajućih tečajeva, putem deprecijacije nacionalnih valuta utjecati na deficit tekućeg računa i poticati izvoz. Deprecijacija tečaja uvijek predstavlja dilemu zbog: 1. visoke zaduženosti - deprecijacijom se dug u domaćoj valuti povećava kao i anuiteti koje plaćaju svi zaduženi subjekti; 2. uvozne ovisnosti proi-zvodnje - deprecijacijom raste cijena uvozne robe kako potrošačke tako i one namijenjene upotrebi u procesu proizvodnje pa konačni rezultat može biti porast cijene dobra u slučaju visokog udjela uvoznih komponenata i 3. povjerenja u bankarski sustav i vlastitu valutu - deprecijacija povećava valutnu sup-stituciju, gubi se povjerenje u banke, te stanovništvo povlači depozite, što je u ovom trenutku nedostatka kapitala nepoželjno.

Zemlje s fiksnim tečajevima u situaciji krize sni-žavaju plaće i troškove i nalaze se u dubokoj recesiji, npr. baltičke zemlje bilježe pad od 10%, te je upitna opravdanost i daljnja mogućnost obrane fiksne razi-ne tečaja. Prema Gligorovu i Landesmannu (2009),


23

NMS preokupirane iznalaženjem rješenja o izlasku iz krize, za što im je potrebno snižavanje javnih rashoda i uvođenje snažne fiskalne discipline kako bi se spriječilo zaduživanje po nepovoljnim uvjeti-ma. U oporavku će važnu ulogu imati monetarna, fiskalna i financijska politika - bitno je uspostaviti zdrav financijski sektor (MMF, 2009). Tek će u takvim okolnostima NMS moći zadovoljiti kriterije nominalne i realne konvergencije i uvesti zajedničku valutu, euro.

visoke razine vanjskog duga, iznadprosječne stope nezaposlenosti, a spillover efekti krize navedena će kretanja još više pogoršati. U aktualnim trenucima kada je inozemna potražnja smanjena pa samim time i mogućnost izvoza važno je održavati deficit tekućeg računa i vanjski dug pod kontrolom. CEEC u prošlom desetljeću, a i u ovom do nastanka krize zabilježile su snažan gospodarski rast i razvoj koji se je u najvećoj mjeri temeljio na priljevu inozemnog kapitala. U vrijeme krize inozemni kapital ne dolazi u velikim količinama, a izvjesno je da će i u pos-tkriznom razdoblju postojati problem nedovoljne količine inozemnoga kapitala, te će daljnji razvoj u većoj mjeri ovisiti o njihovim resursima i sposob-nostima, zbog čega je potrebno poticati poduzet-ničko okruženje, mobilnost ljudi i prestrukturiranje gospodarskih struktura.

Iako zemlje postižu različite rezultate u zadovo-ljavanju kriterija nominalne konvergencije (četiri zemlje uspjele su ih zadovoljiti i postati članice EMU: Slovenija, Cipar, Malta i Slovačka), naglasak bi trebao biti na postizanju kriterija realne konver-gencije. Analizirani kriteriji realne konvergencije pokazuju da i nakon ulaska u EU postoje vrlo veliki razvojni dispariteti te u ovoj grupi zemalja ima onih koje su dostigle razinu od 90% razvijenosti EU-mjereno BDP-om per capita (Slovenija i Cipar), a s druge strane ima zemalja koje još uvijek nisu dostigle razinu od 50% razvijenosti EU (Rumunjska i Bugarska). Isto tako, zemlje se razlikuju po svojoj trgovinskoj otvorenosti i usmjerenosti trgovinskih tijekova na EU. Iz rezultata dosadašnjih istraživa-nja o usklađenosti poslovnih ciklusa CEEC-a s EU mogu se izvući sljedeći zaključci: nedovoljna finan-cijska integracija, nepostojanje slobodne mobilnosti radne snage u proširenoj EU, a uz to zemlje koje su se često isticale kao primjer razvoja u dosadašnjem razdoblju tranzicije (Mađarska, baltičke zemlje) sada su suočene s najvećim problemima. Iako se mogu pročitati najave kako će kriza poticati NMS na što brže ispunjavanje kriterija i ulazak u EMU, iz sadašnje se situacije to i ne može zaključiti. Zbog krize, negativnih stopa rasta BDP-a, porasta nezaposlenosti, nedostatka financijskih sredstava za pokrivanje proračunskih deficita, uvođenje eura u NMS sada je u drugom planu. Prvenstveno su sve


24


Literatura 1.Ageloni, I., Flad, M., Mongelli, F.P., 2005. “Economic and Monetary Integration of the New Member States helping to Chart the Route” [online]. European Central Bank Occassional Paper. 36. Available from: [http://www.ecb.int/pub/pdf/scpops/ecbocp36.pdf ].2.Baldwin, R., Wyplosz, C., 2004. The Economics of European Integration. London: McGraw-Hill.3.Belka, M., 2009. “Europe Under Stress, The global economic crisis in testing the cohesion of the European Union” [online]. Finance and Development. 9: 8-11. Available from: [http://www.imf.org/external/pubs/ft/fandd/2009/06/pdf/belka.pdf ].4.Breuss, F.; Fink, G.; Haiss, P., 2004. How well prepared are the New Member States for the European Monetary Union, Journal of Policy Modeling, 26: 769-791.5.Bussière, M., Fidrmuc, J. i Schnatz, B., 2005. “Trade Integration of Central and Eastern European Countries, Lessons from a gravity model” [online]. ECB Working Paper. 545. Available from: [http://www.ecb.europa.eu/pub/pdf/scpwps/ecbwp545.pdf ]6.Cincibuch, M.; Vavra, D., 2001. Toward the European Monetary Union. A Need for Exchange Rate Flexibility?, Eastern Europe-an Economics, 39 (6): 23-637.Čihak, M. i Mitra, S., 2009. “Losing Their Halo” [online]. Finance and Development. 9:12-14. Available from [http://www.imf.org/external/pubs/ft/fandd/2009/06/pdf/cihak.pdf ].8.Clarke S., 2005. „From European Union to European Monetary Union: The New Member States and Accession Countries of Central and Eastern Europe in 2004“. Industrial Relations Journal. 36 (6):592-616.9.Darvas, Z., 2008. “Avoiding a new European divide” [online]. Bruegelpolicybrief, 10. Available from: [http://www.bruegel.org/uploads/tx_btbbreugel/pb_191208_Avoiding_a_Euro_dividde_ZD_JPF_01.pdf ] 10.EBRD. Available from: [http://www.ebrd.com/nes/personel/2009].11.Eichengreen, B., 2009. “Stress Test for the Euro” [online], Finance and Development. 9: 19-21. Available from: [http://www.imf.org/external/pubs/ft/fandd/2009/06/pdf/eichengr.pdf ]12.Eickmeier, S. i Breitung, J., 2006. “How Synchronized are New EU Member States with the Euro Area? Evidence from a Struc-tural Factor Model”. Journal of Comparative Economics. 34 (3): 538-563.13.European Commission (2009): “Quarterly Report on the Euro Area” [online]. 18 (2). Directorate General for Economic and Financial Affairs. Available from: [http://ec.europa.eu/economy_finance/publications/publication15487_en.pdf ].14.European Commission, 2008. “Convergence Reports”. Various issues. Available from: [http://ec.europa.eu/economy_finance/publications/specpub_list9259.htm]15.European Commission, 2008a. “A European Economy Recovery Plan”. Communication from the Commission to the European Council. COM (2008)800 final. Available from: [http://ec.europa.eu/economy_finance/publications/publication13504_en.pdf ].16.European Commission, 2009a. “Spring Forecasts” [online]. Directorate General for Economic and Financial Affairs. European Economy. 3. Available from: [http://ec.europa.eu/economy_finance/publications/specpub_list12526.htm].17.European Commission, 2009b. “European financial supervision” [online]. Communication from the Commission. COM (2009) 252 final. Available from: [http://ec.europa.eu/internal_market/finances/docs/committees/supervision/communicati-on_may2009/C-2009_715_en.pdf ].18.European Commission, 2009c. “EU steps in with emergency financing for three member states” [online]. European Economy Newsletter. 14. Available from: [http://ec.europa.eu/economy_finance/een/014/article].19.Eurostat. Available from: [http://epp.eurostat.ec.europa.eu].20.Gligorov, V. i Landesmann, M., 2009. “G20 and Emerging Europe: Is There Anything Left for the EU to Do?”. Policy Note. The Vienna Institute for International Economic Studies. Available from: [.21.Jovančević, R., 2005: Ekonomski učinci globalizacije i Europska unija. Zagreb: Mekron promet d.o.o.22.Kowalski, P. 2003. “Nominal and Real Convergence in Alternative Exchange Rate Regimes in Transition Countries: Implications for the EMU Accession”. Center for Social and Economic Research. Warsaw.23.Međunarodni monetarni fond, 2009. World Economic Outlook. Update, July 8. Available from: [http://www.imf.org].24.Mongelli, F.P., 2002. “New Views on the Optimum Currency Area Theory: What is EMU Telling us?” [online]. European Cen-tral Bank, Working paper. 138. Available from: [http://www.ecb.int/pub/pdf/scpwps/ecbwp138.pdf ]. 25.Nuti, M., 2009. “The Impact of the Global Crisis on Transition Economies” [online]. Economic Annals. LIV (181): 7-14. Availa-ble from: [http://ea.ekof.bg.ac.yu/pdf/181/1.1%20Mario%20Nuti.pdf ].26.Pungulescu, C., 2008. “Measuring Financial Market Integration: An Application for the East- European New Member States” [online]. Available from: [http://ssrn.com/abstract=1271891].27.Rinaldi-Larribe, M.-J., 2008. “Is economic convergence in New Member States sufficient for an adoption of the Euro” [online]. The European Journal of Comparative Economics. 5 (2): 133-154. Available from: [http://eaces.liuc.it/18242979200802/182429792008050205.pdf ].28.Rohatinski, Ž., 2009. “Ekonomska kriza i monetarna politika”. Okrugli stol Razreda za društvene znanosti HAZU «Kriza i okviri ekonomske politike», 7. srpnja 2009. Zagreb. Available from: [http://www.hnb.hr].

25


29.Smaghi, L.B., 2007. “Real convergence in Central, Eastern and South Eastern Europe”. ECB Conference on Central, Eastern and South Eastern Europe. Frankfurt. Available from: [http://www.ecb.int/press/key/date/2007/html/sp071001_2.en.html]30.Šabić, A., 2006. “Reforma pakta o stabilnosti i rastu“[online]. Financijska teorija i praksa. 30 (3): Available from: [http://www.ijf.hr/FTP/2006/3/sabic.pdf ].31.The Maastricht Treaty, http://www.eurotreaties.com.32.Wyplosz, C., 2009. “The Euro's Fines Hour?” [online]. Finance and Development. 9: 22-24. Available from: [http://www.imf.org/external/pubs/ft/fandd/2009/06/pdf/wyplosz.pdf ].

26

Ines Kersan-Škabić, Ph.D.Juraj Dobrila University of PulaDepartment of Economics and Tourism "Dr. Mijo Mirković"

Andrea Mihaljević B.Sc. (Econ)

New Member States of the EU and EMU – Convergence and the Financial Crisis

SummaryThe theory of the Optimum Currency Area (OCA) clearly accentuates the need for common economic cha-racteristics among states if it is to work well. This paper analyses the extent to which the New Member States of the European Union (NMS) satisfy the criteria of nominal and real convergence. Four of these Member States have introduced the Euro, whereas the rest are at different stages of becoming part of the Econo-mic and Monetary Union (EMU). A financial crisis of global proportions implies a number of economic problems in all of the Member States of the EU, especially in the NMS where the new issues have added up to the already grave consequences of the transition period. What is needed is more unity and co-operation within the EU as well as significant financial aid from the IMF and the EU to the New Member States in or-der to sustain stability in the crisis period. The crisis has again raised the issue of introducing the Euro since membership of the EMU would buffer the effects of the financial crisis provided that the business cycles of the Member States were synchronized. Otherwise an independent monetary policy represents a key instru-ment in the liquidity regulation of the economy.

Key wordsForeign direct investments, comparative advantages, RCA, specialization, TO index


27

CJElOŽivOTNO ObRAzOvANJE NASTAvNikA: U RASCJEpU izmEđU STvARNOSTi i SviJESTi O vAŽNOSTiSažetak Obrazovanje, osiguravajući stjecanje znanja i vještina adekvatnih zahtjevima suvremenog doba, ima ključni značaj za razvoj gospodarstva i cjelokupnog društva. Međutim, da bi ono imalo takav značaj, mora i samo kontinuirano i konzistentno poboljšavati svoju kvalitetu. Nastavnici u tom procesu imaju ključnu ulogu i sukladno njoj moraju i sami voditi računa o svome profesionalnom razvoju.

Temeljni je cilj ovog rada bio istražiti stavove nastavnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine o cjeloži-votnom obrazovanju, njihovoj spremnosti i uključenosti u različite oblike cjeloživotnog obrazovanja te zadovoljstvu pozivom. Terensko je istraživanje provedeno anketiranjem 101 osnovnoškolskog nastavnika Brčko distrikta 2009. godine. Rezultati istraživanja s jedne su strane konzistentni rezultatima istraživanja u razvijenim zemljama, a s druge strane nisu. Konzistentni su kada dolazi u pitanje zadovoljstvo rada u željenoj struci. Međutim, kada je riječ o vrednovanju vlastite razine znanja i nastavničkih vještina te znanja i vještina kod ostalih nastavnika u kolektivu, te kada je riječ o participaciji u različitim oblicima profesionalnog ra-zvoja, razlike postoje. Za razliku od većine anketiranih nastavnika u razvijenim zemljama, u Brčko distriktu je većina nastavnika vrlo zadovoljna svojim znanjima i vještinama, vlastitom opremljenošću literaturom za osobni i profesionalni razvoj, te ne ističe opremljenost škola kao problem. Iako je većina svjesna važnosti cjeloživotnog obrazovanja za svoj osobni profesionalni razvoj i razvoj društva općenito, nastavnici se preri-jetko uključuju u različite oblike organiziranoga stručnog usavršavanja, a mnogi ne vide niti potrebu za njim. Ta situacija generira niz implikacija i sugestija o kojima je raspravljano u radu, a koje su usmjerene samim nastavnicima, ravnateljima škola te općenito kreatorima obrazovne politike.

Ključne riječiobrazovanje, cjeloživotno obrazovanje, ekonomski rast i razvoj, osnovnoškolski nastavnici, Brčko distrikt

Dr. sc. Đula Borozan, Ružica Marković, univ. spec. oec.: Cjeloživotno obrazovanje nastavnika: u rascjepu između stvarnosti i svijesti o važnosti

UDK 374 (497.5)Izvorni znanstveni članak

Dr. sc. Đula BorozanEkonomski fakultet u Osijeku

Ružica Marković, univ. spec. oec.Ju Prva osnovna škola Brčko

28

1. Uvod

Brzina ekonomskog rasta i kvaliteta ekonom-skog razvoja te konkurentnost svakog društva ovise ponajprije o kvaliteti obrazovnog sustava te politici kojom se potiče njezino unaprjeđenje. Obrazovanje se u 21. stoljeću nalazi u fazi ekspanzije i eksplo-zije, odnosno naglog razvoja i procvata. Međutim prevladavajuća nastavna praksa, uvjerenja i stavovi nastavnika (vidjeti o njima rezultate istraživanja OECD-a, 2009.), a koji su važni za razumijevanje i poboljšanje obrazovnog procesa, u današnje se vrijeme nalaze pred velikim izazovom usklađivanja sa zahtjevima novog doba i promjenama u obrazo-vanju.

U okviru obrazovnog sustava posebnu važnost ima cjeloživotno obrazovanje. Riječ je o konceptu koji naglašava učenje tijekom života odrasle osobe. Obuhvaća tradicionalno formalno obrazovanje (strukturirano školsko učenje), neformalno obrazo-vanje (organizirano učenje usmjereno osposoblja-vanju odraslih osoba za rad, za različite socijalne aktivnosti te za osobni razvoj kroz, primjerice, različite tečajeve, seminare, a za koje se dobiva certi-fikat o sudjelovanju) te informalno učenje ili samo-obrazovanje (gdje odrasla osoba unaprjeđuje svoja znanja, vještine i iskustva korištenjem raznolikih utjecaja i izvora iz svoje okoline). Cjeloživotno uče-nje za svako društvo ima prioritetnu važnost jer se dinamični društveni i ekonomski rast i razvoj mogu zasnivati samo na kvalitetnoj i visokoobrazovanoj radnoj snazi. Školovanjem se stječe tek dio znanja, a učenje se proteže kroz čitav život. Obrazovanje, a time i cjeloživotno obrazovanje nastavnika, već je nekoliko godina unazad jedna od značajnih tema u razvijenim zemljama, pa i Europskoj uniji (vidjeti npr. European Commission, 2001., 2004., 2009a), 2009b); Permanent Representatives Committee of the Council of the EU, 2007.). U sklopu strateških opredjeljenja ističe se, između ostalog, kao nužno: (i) povećanje kvalitete obrazovnog sustava tako što bi svi zaposleni nastavnici imali adekvatno stručno, odnosno visoko zvanje, (ii) pružanje raznolikih mo-gućnosti daljnjeg usavršavanja u struci, uključujući i pedagošku struku predmeta, (iii) razvijanje svijesti o važnosti cjeloživotnog obrazovanja, (iv) poveća-

nje mobilnosti nastavnog osoblja radi usavršavanja unutar zemalja Europske unije (vidjeti Cvjetićanin i Segedinac, 2008.). Takvi su zahtjevi u skladu s realizacijom vizije Europske unije (EU) o nastavnič-koj struci (vidjeti „Common European Principles for Teacher Competences and Qualifications“, Europe-an Commission, 2004.).

U Bosni i Hercegovini (BiH) obrazovni je sustav nedovoljno razvijen (Žiljak, 2002.), a cjeloživotnom se učenju ne poklanja potrebna pozornost. Ono postoji, ali nije institucionalizirano (Herić i Grgić, 2008.). Prema rezultatima istraživanja UNDP-a iz 2001. i 2004.1 (vidjeti za pregled Herić i Grgić, 2008., str. 10.) 5% stanovništva u BiH je nepisme-no, 8,7% stanovništva nema osnovno obrazovanje, 34,9% ima samo osnovno obrazovanje, 49,7% ima srednje obrazovanje, 5,1% ima više obrazovanje, a 4,3% visoko obrazovanje, 50% stanovništva je s osnovnom školom ili ispod i nema adekvatne radne i životne sposobnosti te kompetencije. Budući da ne postoje službeni podaci, može se pretposta-viti da je slična situacija u tom pitanju i u Brčko distriktu2,zasebnom i jedinstvenom te međuna-rodno kontroliranom području i jedinici lokalne samouprave koja se nalazi između dva entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske, i također u središtu istraživačkog interesa ovog rada. Navedeni podaci ukazuju na urgentno konzistentno i sustavno uvođenje i primjenu koncepta obrazovanja odraslih kako bi se smanjio broj nepismenih i povećao broj visokoobrazovanih, a što bi se pozitivno odrazilo na ekonomski razvoj.

Na razini BiH postoje jedinstveni zakoni kojih se moraju pridržavati oba entiteta (Federacija BiH i Republika Srpska) kao i Brčko distrikt. Međutim, ipak postoje neka odstupanja3 od zakona koja su u nadležnosti entiteta, odnosno Brčko distrikta. Prije 2005. godine u Brčko distriktu postojao je odvojen

1 Potrebno je naglasiti da se službeni popis stanovništva nije provodio u BiH od 1991. godine te su podaci neslužbeni.

2 Prema Strategiji razvoja Brčko distrikta 2007. godine zabilježeno je tek 4% zaposlenih s visokom stručnom spremom.

3 Primjerice, plaće nastavnika u Brčko distriktu veće su u odno-su na plaće u Republici Srpskoj; u Federaciji BiH se isplaćuje regres, dok se on u Brčko distriktu ne isplaćuje i sl.


29

obrazovni sustav i tri različita nastavna plana i pro-grama. Od 2008./2009. godine Pedagoška institu-cija4 u Brčko distriktu naložila je obvezno usklađi-vanje nastavnih planova i programa sa zajedničkom jezgrom BiH. Obrazovanjem se željelo pridonijeti ekonomskom oporavku razorenog Distrikta u skladu sa strateškim ciljevima EU, a vodeći računa o modernizaciji društva.5

Strategija osnovnog i srednjeg obrazovanja Brčko distrikta BiH temelji se na6 kvalitetnom obrazovanju bez ikakve diskriminacije, osiguranju - motivira-nju većeg broja zainteresiranih za srednje i visoko obrazovanje te stvaranju uvjeta i kapaciteta za pristup formalnom i neformalnom obrazovanju koje bi ujedno pridonijelo smanjenju broja nezapo-slenih i povećanju broja visokoobrazovanih ljudi. Uvođenjem smjerova poput građevine, geodezije i prometa, koje su potrebne, a u dosadašnjem sustavu školstva zanemarene, smanjio bi se broj nezapo-slenih, a srednjoškolci bi po završetku školovanja imali bolje izglede za zapošljavanje. Kako bi ova lokalna zajednica pridonijela boljem životnom standardu i eliminiranju ratnih posljedica koje su primjetne u svim sferama, potrebno je ulagati u ljudski potencijal na način da se zaposlenici potiču na cjeloživotno učenje prisustvovanjem raznim seminarima, odnosno prekvalifikacijom, dokvalifi-kacijom i specijalizacijom. To je izuzetno važno jer novi uvjeti poslovanja zahtijevaju dobro obrazo-vanu, stručnu, adekvatnim i efektivnim znanjem i vještinama naoružanu te posvećenu poslu radnu snagu. Kritičnu ulogu u razvijanju takve radne snage u svim društvima imaju nastavnici (vidjeti npr. Eu-ropean Commission 2001., 2004., 2009a), 2009b),

4 Stručno-pedagoški nadzor vrši Pedagoška institucija. Mje-rodavnost Pedagoške institucije je između ostalog pedagoško i stručno usavršavanje nastavnika, stručnih suradnika i suradnika u nastavi, unaprjeđenje nastavničke prakse i uvođenje inovacija u nastavu, utvrđivanje rezultata rada nastavnika, stručnih suradnika i suradnika u praksi, provođenje stručnog usavršavanja, izrada programa obrazovanja odraslih (Službeni glasnik Brčko distrikta, 2008., Pravilnik o programu stručnog usavršavanja nastavnika, stručnih suradnika i suradnika u nastavi, 2008.). Pedagoška institucija u Brčkom je tek 2009. godine otpočela s radom.

5 Izvor: Analiza aktuelnog plana osnovnog i srednjeg obra-zovanja Brčko distrikta BiH, Brčko, studeni 2005. godine, www.bdcentral.net.

6 Izvor: Analiza aktuelnog plana osnovnog i srednjeg obra-zovanja Brčko distrikta BiH, Brčko, studeni 2005. godine, www.bdcentral.net.

UNESCO, 1996., Learnovation Consortium, 2008.). Nastavnici su nositelji promjena i dobro formalno obrazovanje je preduvjet za razvijanje vještina i sklonosti ka kontinuiranom učenju, tj. stjecanju novih znanja i vještina. Takva uloga nastavnika prepoznata je u razvijenim zemljama. Primjerice, u EU (vidjeti Permanent Representatives Commi-ttee of the Council of the EU, 2007.) ističe kako je stvoren konsenzus upravo oko takve uloge nastav-nika. Međutim, da bi nastavnici imali takvu ulogu u nastavnom procesu, moraju i sami biti uključeni u proces stjecanja novih znanja, vještina i kompeten-cija tijekom svoga radnog vijeka (više o razlozima tome u OECD, 1998.; vidjeti također OECD, 2005.). Drugim riječima, moraju biti sami svjesni važnosti koju ima obrazovanje i cjeloživotno obrazovanje za druge ljude, a potom i za njihov profesionalni razvoj, tj. njihovo cjeloživotno obrazovanje.

Temeljni je cilj ovog rada istražiti stavove nastav-nika Brčko distrikta BiH o cjeloživotnom obrazo-vanju, njihovoj spremnosti i uključenosti u različite oblike cjeloživotnog obrazovanja, zadovoljstvu po-slom i mogućnostima usavršavanja, kao i primjeni suvremene informatičko-komunikacijske tehnologi-je (ICT) u nastavi. Nakon uvodnog dijela, u drugom će poglavlju ovog rada biti dan pregled situacije ve-zane uz cjeloživotno obrazovanja u BiH s posebnim naglaskom na Brčko distrikt. Potom će, u trećem poglavlju, biti posvećena pozornost analizi rezultata terenskog istraživanja o stavovima nastavnika pre-ma cjeloživotonom obrazovanju. Ti će rezultati, u pojedinim aspektima, biti uspoređeni s rezultatima istraživanja provedenim u organizaciji Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (Organization for Economic Cooperation and Development, OECD) iz 2005. godine pod nazivom „Teachers Matter“7 i 2009. pod nazivom TALIS8 kako bi se mogla razviti cjelovita slike te bolje razumjeti situacija vezana uz

7 Riječ je o međunarodnom istraživanju trendova i razvoja u nastavničkoj profesiji baziranoj na analizi prikupljenih podataka u 25 zemalja svijeta. Istraživanje je također dalo pregled inovativne i uspješne politike i prakse te generiralo nizom preporuka nos-iteljima obrazovne politike.

8 TALIS (Teaching and Learning International Survey) je prvo međunarodno istraživanje uvjeta poučavanja i učenja, tj. uvjeta za profesionalni razvoj nastavnika, njihovih stavova, uvjerenja i nastavne prakse, upravljanja školom i sl. Bazirano je na podacima prikupljenim u 23 zemlje na većem uzorku od 70.000 srednjoškolskih nastavnika (u nižim razredima) i ravnatelja škola. Rezultati tog istraživanja objavljeni su 2009. godine.


30

obrazovanje i cjeloživotno obrazovanje nastavnika u Brčko distriktu. Rad završava formuliranjem impli-kacija i s njima povezanim sugestijama za nastavni-ke, ravnatelje škola i kreatore obrazovne politike u Brčko distriktu.

2. Cjeloživotno obrazovanje u Bosni i Hercego-vini i Brčko distriktu

2.1. Cjeloživotno obrazovanje

U odnosu na današnja vremena, kada se može govoriti o relativno nepovoljnim uvjetima cjelo-životnog obrazovanja, prije Domovinskog rata (1992.-1995.) BiH se ubrajala u zemlje sa širokim spektrom ponude glede obrazovanja odraslih. Po-stojale su obrazovne institucije isključivo za odrasle osobe, centri za dodatno – stručno usavršavanje i dokvalifikaciju iz područja gospodarstva. Više o povijesnoj perspektivi i evoluciji razvoja cjeloživot-nog obrazovanja u Mavrak (2004.). N. Hošo (2007.) je konstatirao kako je prije rata zabilježeno ukupno 56 radničkih i narodnih sveučilišta, dok ih je u današnje doba tek 7. Pored toga je u to vrijeme bilo dostatnog osoblja koje je vodilo brigu o cjeloživot-nom obrazovanju odraslih, dok je u današnje vrije-me rijedak slučaj takve vrste zanimanja. Poduzeća su u to vrijeme obrazovanje odraslih doživljavala kao prednost za samo poduzeće, ali i za osobu koja podliježe dodatnom usavršavanju. U BiH u novije vrijeme nije primijećen velik odaziv za sufinancira-nje dodatnog obrazovanja od strane poslodavaca, o čemu bi svaki poslodavac trebao voditi računa, želi li postići uspjeh (Hošo, 2007.).

Početne korake glede povećanja broja visokoo-brazovanih osoba unutar države koja je nakon rata još uvijek u „razorenom“ stanju kada je u pitanju obrazovanje uopće, odnosno primjene i razvoja cjeloživotnog obrazovanja, poboljšanja životnog standarda, smanjenja nezaposlenosti kao i razvoja globalne, jedinstvene i prosperitetne ekonomije, je BiH učinila. Na sjednici Vijeća ministara BiH, održanoj 3. lipnja 2008. godine usvojen je doku-ment Strateški pravci razvoja obrazovanja u Bosni i Hercegovini s planom implementiranja 2008.-2015. godine (2009.), kojim je detaljnije regulirano

obrazovanje odraslih. U sklopu Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini (2003.) i Okvirnog zakona o srednjem i strukovnom obrazovanju i obuci u Bosni i Hercego-vini (2008.) te Strategije razvoja stručnog obrazo-vanja i obuke u Bosni i Hercegovni za razdoblje od 2007. do 2013. godine (2006.) spominje se cjeloži-votno obrazovanje, odnosno obrazovanje odra-slih. No, ono što je također prijeko potrebno jeste donijeti zakon o obrazovanju odraslih te osnovati andragoške centre i agencije za obrazovanje odraslih (Hošo, 2007.). Okvirni zakon o visokom obrazo-vanju u Bosni i Hercegovini9 donesen je 30. srpnja 2007. godine na sjednici Doma naroda. Navedenim Zakonom detaljnije su regulirane odredbe vezane za visoko obrazovanje diljem BiH.

U srpnju tekuće 2009. donesen je Zakon o visokom obrazovanju u Brčko distriktu Bosne i Her-cegovine koji je usuglašen s Bolonjskim procesom i sadrži sve potrebne odredbe vezane za stjecanje visokoškolskog zvanja. Prema Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (2008.), članku 12, obrazovanje odraslih detaljnije je regulirano slje-dećim stavkama, koje se, iako se direktno ne odnose na cjeloživotno učenje, mogu smatrati osnovom za primjenu i razvoj sustava cjeloživotnog učenja:

» Osobi koja iz bilo kojih razloga nije završila osnovnu školu, a nema status školskog obveznika, omogućuje se da stekne osnovno obrazovanje prema postojećem nastavnom planu i programu ako ne postoji pose-ban nastavni plan i program za osnovno obrazova-nje odraslih.

» Odrasli mogu stjecati osnovno i srednje obrazovanje pohađanjem nastave ili polaganjem ispita.

» Srednje obrazovanje odraslih stječe se izvanrednim obrazovanjem, prekvalifikacijom, dokvalifikacijom ili polaganjem razrednih ispita.

» Osobi koja je izvanredno završila određeni razred osnovnog ili srednjeg obrazovanja, škola izdaje odgovarajuću svjedodžbu na propisanom formularu ili uvjerenje o položenim ispitima.

» Škole organiziraju obrazovanje odraslih u okviru svojih registriranih aktivnosti koje je verificirao Odjel.

9 Pojam visoko obrazovanje između ostalog podrazumijeva obrazovanje nakon srednje škole i cjeloživotno obrazovanje.


31

» Obrazovanje odraslih detaljnije se regulira posebnim zakonom.

Međutim rezultati zakonskih promjena još uvijek su ispod očekivanja, a cjeloživotno obrazovanje karakterizira (i) institucionalna i zakonska fragmen-tiranost sektora obrazovanja odraslih, (ii) margina-liziranost tog sektora i (iii) veliki nesklad stručnih profila i potreba tržišta rada (Herić i Grgić, 2008.). Sama ideja o konceptu cjeloživotnog obrazovanja postoji, pojedinačni zakoni također; međutim, treba razviti zaokružen i konzistentan sustav cjeloži-votnog obrazovanja te razviti procedure i prakse njegova distribuiranja i implementiranja. U sklopu navedenog nužno je definirati jedinstvene standar-de, principe i propise vezane uz koncept cjeloživot-nog obrazovanja te osnovati konkretne obrazovne institucije koje bi se bavile tom tematikom.

2.2. Cjeloživotno obrazovanje nastavnika u Brčko distriktu

U Brčko distriktu za sada ne postoji posebno definiran cjelovit zakon vezan za cjeloživotno obrazovanje. Vlada Brčko distrikta nastojala je usmjeriti svake godine određena financijska sred-stva za obrazovanje odraslih, između ostalog i za razne tečajeve koji su uglavnom bili usmjereni na nezaposleno osoblje Zavoda za zapošljavanje. Što se samog usavršavanja nastavnika tiče, vrlo rijetko je primijećeno njihovo organiziranje, odnosno financiranje. No, uspostava Pedagoške institucije u Brčko distriktu (službeno od 2009. godine), daje nadu da će zaposlenicima kroz razne radionice biti predstavljeni novi oblici i metode u nastavnom procesu, kako bi i Brčko bio učeća zajednica, dio europske obitelji, društvo temeljeno na znanju, koje bi stvaralo onakvu individuu koja je prijeka potreba društvene i gospodarske sredine.

Prema Pravilniku o programu stručnog usavr-šavanja nastavnika, stručnog suradnika i suradnika u nastavi (2008.) stručno usavršavanje dijeli se na individualno i kolektivno stručno usavršavanje. Individualno usavršavanje čini:

» stalno praćenje odgovarajućih stručnih listova i časopisa te druge stručne literature

» obavljanje konzultacija i međusobna razmjena mišljenja i iskustva putem stručnih aktiva

» izvođenje oglednih sati s inovacijama u nastavi

» konzultacije sa savjetnicima Pedagoške institucije i Pedagoških zavoda

» konzultacije u okviru znanstvenih radionica s poznatim stručnjacima

» objavljivanje publikacija i slično.

Kolektivno usavršavanje nastavnika, stručnih suradnika i suradnika u nastavi obuhvaćalo bi rad u školskim radionicama, prisustvovanje oglednim satima, rad u stručnim organima škole, seminarima, ekskurzijama, putovanjima i skupovima znanstve-nog karaktera, simpozijima i kongresima.

Nastavnik, stručni suradnik i suradnik u nastavi obvezni su pristupiti stručnom usavršavanju kako bi proširili teorijska saznanja te ga praktično primije-nili (Službeni glasnik Brčko distrikta, 2008., članak 102.). Pripravnici su dužni tijekom godine dana položiti stručni ispit koji se sastoji od praktičnog i teorijskog dijela; u protivnom prestaje njihov radni odnos (Pravilnik o polaganju stručnog ispita nastavnika, stručnih suradnika i suradnika u nastavi osnovnih i srednjih škola Brčko distrikta BiH, 2008.). Nastavnik mentor, koji je ujedno i novi oblik nastavničkog napredovanja, može postati osoba koja je tijekom pet godina ocijenjena godišnjim ocjenama „u potpunosti zadovoljava očekivanja“ ili „nadmašuje očekivanja“. Nastavnikom savjetnikom bit će proglašena ona osoba koja je pet godina kao nastavnik mentor ocijenjena prema već navedenim ocjenama. Ukoliko tijekom tih pet godina bude ocijenjena nekom drugom ocjenom („zadovoljava određena očekivanja“, „ne zadovoljava očekivanja“) ne može se proglasiti nastavnikom mentorom, odnosno savjetnikom i gubi pravo sudjelovanja u povjerenstvu za polaganje stručnih ispita, kao i pra-vo na materijalnu naknadu (Službeni glasnik Brčko distrikta, 2008., Pravilnik o ocjenjivanju i stjecanju višeg zvanja nastavnika u osnovnim i srednjim školama, 2008.).

Prema novom Zakonu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (2007.) usavršavanje, odnosno doš-kolavanje prosvjetnih radnika je obvezno. Brčko je po svojoj strukturi jedinstvena lokalna samouprava te ovaj Zakon vrijedi samo za stanovnike grada


32

Brčko, što podrazumijeva i sve uposlene u javnim ustanovama, bez obzira na njihovo prebivalište. U roku od 5 godina svi zaposlenici sa srednjom ili višom stručnom spremom moraju imati visoku stručnu spremu kako bi se izjednačili platni razredi svih zaposlenih u prosvjeti. U protivnom slučaju po sili zakona prestaje njihov radni odnos. Na sreću, u ukupno 15 osnovnih škola tek je oko, prema riječima Mladena Mičića, bivšeg ravnatelja JU Prve osnovne škole Brčko distrikta, 300 zaposlenika koji nemaju 30 godina radnog staža, odnosno narednih 7 godina ne odlaze u mirovinu te podliježu gore navedenom Zakonu. Prema Proračunu Brčko distrikta BiH za 2009. godinu (izvadak iz prijedloga, prosinac 2008.,

str. 52.) Vlada je izdvojila 110 000 km za doškolava-nje, što je, sudeći po broju obveznika i studijskim troškovima, nedostatno te se dovodi u pitanje mo-gućnost provođenja ovog tipa doškolavanja.

Dokvalifikacija bi svakako išla u korist građa-nima, ali i zaposlenicima u javnim ustanovama jer bi time automatski prešli u viši platni razred, stekli više zvanje, poboljšali visokoobrazovnu strukturu

Brčko distrikta te razmijenili stečena iskustva i stekli nova, a osvježili stara saznanja. Iako dokvalifikacija, prekvalifikacija, ali i stručno usavršavanje, općenito gledano, ima za posljedicu ubrzanje ekonomskog rasta, poboljšanje životnih standarda, aktivnu pri-mjenu metodičko-didaktičkih novina i tehnoloških pomagala u praksi te prelazak u viši platni razred (20% veća plaća), ona može izazvati nelagodnosti kod nastavnika. Problemsko stablo vizualizirano grafikonom 1 ukazuje na neke od problema s kojima se susreću prosvjetni radnici koji podliježu doško-lavanju.

Nakon 5 godina, koliko je vremenske slobod-nosti ostavljeno nastavnicima za stjecanje višeg

znanja, lokalna bi zajednica bolje prosperirala, a sam grad bi dobio na većem prestižu. Predavao bi stručan nastavni kadar, obdaren novim saznanjima, koji bi u svoj odgojno-obrazovni rad inkorporirao suvremenu metodologiju rada. Novi oblici i metode nastavnog sustava svakako se ubrajaju u prednosti obrazovnog ciklusa, jer svaka inovacija bi trebala nositi sa sobom zasigurno nešto novo i bolje u

Grafikon 1.: Doškolavanje prosvjetnih radnika u Brčko distriktu s pretežno dugim radnim iskustvom


33

odnosu na staro. To je izuzetno važno jer, čini se, u Brčko distriktu još uvijek nije dovoljno razvijena svijest o važnosti obrazovanja, odnosno o pristupu sustavu cjeloživotnog učenja. Grad Brčko, želi li raz-mišljati o konkurentnosti ili pristupu EU, mora uz-dići stupanj obrazovanja na viši nivo. Neznatnih 4% visokoobrazovanih od ukupnih 95.000 registriranih Brčaka je alarmantni podatak za pristupanje sustavu obrazovanja odraslih, odnosno cjeloživotnom uče-nju građana. Prvi korak u tom procesu ostvaruje se doškolovanjem i usavršavanjem nastavnika.

3. Istraživanje stavova nastavnika o cjeloživot-nom obrazovanju

3.1. Uzorak i metodologija istraživanja

Terensko je istraživanje obavljeno u kolovozu 2009. godine na području četiri od ukupno 15 osnovnih škola Brčko distrikta BiH, i to u Ju Prva osnovna škola, Ju Treća osnovna škola, Ju Peta osnovna škola te Ju Jedanaesta osnovna škola Zo-vik10. Obavljeno je na osnovi upitnika sastavljenog od ukupno 12 složenih pitanja. Prvih šest pitanja bilo je vezano uz demografske karakteristike ispita-nika (vidjeti tablicu 1). Ostatak pitanja bio je vezan uz izražavanje stavova nastavnika o važnosti cjeloži-votnog obrazovanja, njihovoj spremnosti i uključe-nosti u različite oblike cjeloživotnog obrazovanja, zadovoljstvu poslom i mogućnostima usavršavanja, kao i primjeni suvremene ICT u nastavi. Navedeni stavovi u upitniku mjereni su „zatvorenim“ odgo-vorima s ponuđenim modalitetima petstupnjevane

10 Prilikom podjele upitnika vodilo se računa o sjedištu škola. Prve tri škole su locirane u središtu grada te pripadaju u škole s velikim brojem učenika. Ju Jedanaesta škola Zovik smještena je u selu i obrazuje manji broj učenika.

Tablica 1.: Demografske karakteristike uzorka (N = 101)

ARITM. SREDINA

MEDIJAN MOD STANDARD-NA

DEVIJACIJA

FREKVENCIJA POSTO-TAK%

Spol 1,6139 2,000 2,00 ,4893 MuškoŽensko

3962

38,661,4

Godina rođenja

3,3762 4,0000 4,00 1,3480 do 1950.1950.- 1960.1960.- 1970.1970.- 1980.

od 1980.

1120162826

10,919,815,827,725,7

Razred u kojem se predaje

1,6733 2,0000 2,00 ,6182 Niži razredViši razred

Kombinacija

41528

40,651,57,9

Diplomirao/la

2,8911 3,0000 1,00 1,5994 do 1980.1981.- 1990.1991.- 2000.2001.- 2005.

od 2006.

366122720

35,65,911,926,719,8

Radno iskustvo u

struci

3,2970 3,0000 5,00 1,5267 do 2 god.2 do 5 god.5 do 10 god.

10 do 20 god.preko 20 god.

1720151435

16,819,814,913,934,7

Stupanj stručne spreme

2,5941 3,0000 3,00 ,5861 Srednja školaViša

VisokaPoslije-

diplomski

240563

2,039,655,43,0


34

Likertove ljestvice (gdje je ocjena 1 značila uopće se ne slažem; ocjena 3 bila na razini neutralnog stava, a ocjena 5 značila u potpunosti se slažem). Od uku-pno 150 podijeljenih upitnika vraćen je 101 ispravno popunjen upitnik.

Demografske karakteristike ovog prigodnog uzorka konzistentne su karakteristikama nastavnika ne samo u Brčko distriktu već i nastavnika u EU glede starosne i rodne strukture; u EU u primarnom školstvu prevladavaju žene, a 40% nastavnika je između 45 i 64 godine starosti (European Commi-ssion, 2007.).

Međutim među ispitivanim nastavnim osobljem 42 je nedostatne stručne spreme. Za njih je to, kao i za škole, a potom i lokalnu zajednicu ozbiljan pro-blem ako se ima u vidu novi Zakon Brčko distrikta iz 2007. godine o obveznom dodatnom usavršava-nju nastavnika do 2012. godine i stjecanju visoke stručne spreme. Među njima je 10 onih koji imaju višu stručnu spremu, a rođeni su do 1950. godine, 15 onih koji su rođeni u razdoblju 1950.-1960, te 2 onih koji rođeni su u istom razdoblju, a imaju srednju

stručnu spremu. Ostali ispitanici s neodgovaraju-ćom stručnom spremom (njih 15) su rođeni nakon 1960-te.

3.2. Rezultati istraživanja i rasprava o njima

3.2.1. Zadovoljstvo nastavničkim pozivom i nastavnim uvjetima

Anketirani nastavnici su već spomenutom petstupnjevanom Likertovom ljestvicom vredno-vali u kojoj su mjeri izjave navedene u grafikonu 2 istinite za njih same, a u kojoj mjeri za njihove kolege. Grafikon 2, koji prikazuje stavove nastavnika o zadovoljstvu izabranim nastavničkim pozivom i prevladavajućim nastavnim uvjetima, izrađen je na temelju aritmetičkih sredina svake izjave.

Iako se ispitanici nisu u potpunosti u prosjeku slagali niti s jednom izjavom, generalno je prisutna visoka razina zadovoljstva izabranim pozivom, po-stojećom vlastitom razinom znanja i načinom izvo-đenja nastave. Ta činjenica, uz podatak da gotovo

Grafikon 2.: Stavovi ispitanika o zadovoljstvu izabranim nastavničkim pozivom i prevladavajućim nastavnim uvjetima (N = 101)


35

83% nastavnika smatra da je dodatno usavršavanje u njihovu pozivu nužno, je dobra osnovica za pruža-nje kvalitetnog i kompetitivnog znanja učenicima. Čak i nastavnici sa srednjom stručnom spremom (njih dvoje) u velikoj mjeri su se slagali s izjavom o nužnosti daljnjeg usavršavanja. Tek je troje nastav-nika sa višom spremom izjavilo da daljnje usavrša-vanje nije nužno. Oko 45% ispitanika smatra da ima dovoljno vremena za stručno usavršavanje i profe-sionalni razvoj; među njima je 26 onih koji nemaju adekvatnu stručnu spremu. Hoće li iskoristiti to vrijeme za usavršavanje, ovisi o procijenjenoj razini važnosti i korisnosti cjeloživotnog obrazovanja kako za osobni razvoj i napredovanje, tako i za dobrobit cijelog društva. ¼ nastavnika nema dovoljno vreme-na za usavršavanje, a oko 33% nije sigurno.

Svi navedeni stavovi nastavnika na osobnoj su razini statistički znatno različiti od neutralnog stava. O tome svjedoči provedeni test da je aritmetička sredina navedenih izjava statistički različita od neutralnog stava (ocjene 3). Jedinu iznimku od toga čini izjava vezana uz dostatnost visine plaće kao motivatora za stručno usavršavanje. Vrijednost t testa od 1,64 pri p=0,01 ukazuje na nepostojanje sta-tistički značajne razlike; drugim riječima, ispitanici jednostavno ne mogu procijeniti je li visina plaće motivirajuća ili demotivirajuća za daljnja usavrša-vanja. Problem neadekvatne plaće, kao i općenito nepovoljnijih radnih uvjeta je problem s kojim se susreću i razvijene zemlje. Primjerice, Vijeće EU je uočilo kako nastavničko zanimanje postaje sve neatraktivnije upravo zbog njih, te se sukladno tome sve manje mladih ljudi odlučuje za njega (Council of EU, 2001.; vidjeti također OECD, 2005.). A oni koji se odluče za nastavnički poziv, često ga napuštaju zbog drugih profitabilnijih prilika.

Ono što svaki ispitani nastavnik misli da vrijedi za njega, smatra da vrijedi i za njegove kolege. Pro-vedeni t-test o postojanju razlike između aritmetič-kih sredina dva osnovna skupa (istinitost izjava za njih same (vlastita perspektiva) te za njihove kolege) ukazuje na prisustvo značajne razlike u mišljenju je-dino kod zadovoljstva izvođenjem nastave.11 Naime, ispitanici su u prosjeku zadovoljniji svojim načinom izvođenja nastave nego načinom izvođenja nastave

11 T vrijednost testa od 2,56 pri vjerojatnosti od 0,01 argumentira navedeno.

svojih kolega. Iako, potrebno je istaknuti, visokim ocjenama vrednuju i način izvođenja nastave svojih kolega. Dobro izgrađeni komunikacijsko–suradnički odnosi doprinose vlastitom zadovoljstvu nastavnič-kim pozivom te razmjeni znanja i iskustva čega su skoro svi ispitanici svjesni.

Zadovoljstvo izabranim pozivom, kao i utjecajem na znanje učenika, odlika je također većine europ-skih nastavnika (OECD, 2009.). Međutim, tako visoke ocjene kojima su ispitanici ocijenili zadovolj-stvo svojim znanjima i načinom izvođenja nastave u suprotnosti su s rezultatima analize OECD-ovih istraživanja (2005.; 2009.), gdje je uočeno da su gotovo u svim zemljama uključenim u istraživa-nje i analizu evidentne manjkavosti u znanjima i nastavnim vještinama nastavnika, kao i poteškoće u unaprjeđenju nastavnih vještina.

3.2.2. Stavovi nastavnika prema cjeloživotnom obrazo-vanju

Svijest i rezultati cjeloživotnog učenja sve su vidljiviji u svim sferama života. Škole kao obrazovne ustanove su te koje moraju ići u korak s vremenom te se prilagođavati u skladu s potrebama društva. A da bi škole izvele onakve učenike za kojima je potra-žnja na tržištu rada velika, nužno je, između ostalog, da su nastavnici svjesni važnosti cjeloživotnog obra-zovanja te da ulažu u svoj profesionalni razvoj. Svoje stavove prema različitim aspektima cjeloživotnog obrazovanja ispitanici su ocijenili već spomenutom petstupnjevanom Likertovom ljestvicom. Rezultati tih ocjena su prikazani tablicom 2.

Iz priložene tablice moguće je zaključiti da su nastavnici u prosjeku prepoznali značaj cjeloživot-nog obrazovanja kao i njegova pozitivno mogućeg ishoda po njihovo osobno dobro, kao i dobro svake zajednice. Međutim nisu sigurni je li ta svijest dovoljno razvijena ili je nerazvijena kod njihovih sugrađana. Tome u prilog govore izračunate t-vri-jednosti o postojanju razlike između aritmetičkih sredina i neutralnog stava.12 Iznenađuje ta neod-lučnost ispitivanih nastavnika, posebice u uvjeti-

12 t vrijednost od -0,55 pri p=0,58 za izjavu koja se odnosi na sve građane Brčko distrikta te t=0,33 pri p=0,74 koja se odnosi na mlade građane ukazuje da su stavovi ispitanika na razini neutral-nog stava.


36

ma kada statistički podaci o obrazovnoj strukturi građana Brčko distrikta neumoljivo ukazuju na lošu obrazovnu strukturu i implicitno na loš odaziv organiziranim formalnim oblicima cjeloživotnog obrazovanja. Neutralni stav nije proaktivni stav i ne poziva na akciju koja je nužna kada je riječ o građa-nima Brčko distrikta.

3.2.3. Odaziv nastavnika formalnim i neformalnim oblicima stručnog usavršavanja

Prema Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (2008.) svaki nastavnik, stručni suradnik ili suradnik u nastavi dužan je pristupiti

stručnom usavršavanju bez obzira na starosnu dob. Budući da je značenje cjeloživotnog obrazo-vanja vezan za demografske (migracija i mobilnost stanovništva), socijalne i tehnološke promjene, cje-loživotnom obrazovanju se mora pristupiti sukladno navedenim promjenama (Strateški pravci razvoja obrazovanja odraslih u BiH, 2006.). Prema tome bi svaka osoba, zaposlena ili ne, trebala pristupiti do-datnom obliku učenja kako bi osvježila ili proširila znanja, u sklopu postojećih razvila i druge vlastite kompentencije te pristupila dodatnom obliku usavr-šavanja ili obrazovanja. Istraživanje nastavnika Brč-ko distrikta pokazalo je da su 84 ispitanika (83,17%) sudjelovala u barem jednoj dodatnoj aktivnosti

Tablica 2.: Stavovi ispitanika o cjeloživotnom obrazovanju (N = 101)

ARITM. SREDINA


DEVIJACIJA

FREKVEN-CIJA

POSTO-TAK%

Cjeloživotnim obrazovan-jem se otvara mogućnost boljeg zaposlenja.

39307 40000 400 9824 1)22)63)224)385)33

2,05,921,837,632,7

Cjeloživotno obrazovanje je prihvaćeno od većine nastavnika.

34554 30000 300 10443 1)22)173)344)295)19

2,016,833,728,718,8

Cjeloživotnom obrazovan-ju pristupa većina građana Brčko distrikta.

29406 30000 300 10846 1)112)213)404)215)8

10,920,839,620,87,9

Mlađi naraštaj u Brčko distriktu ima razvi-jenu svijest o važnosti cjeloživotnog obrazovanja.

30297 30000 3 9106 1)42)253)394)305)3

4,024,838,629,73,0

Primjena cjeloživotnog obrazovanja je bitna strategijska odluka za pristup EU.

37228 40000 400 10499 1)42)93)224)425)24

4,08,921,841,623,8

Razvijena svijest se prim-jeni cjeloživotnog obra-zovanja utječe na dobrobit svake zajednice.

40891 40000 500 9808 1)22)63)144)385)41

2,05,913,937,640,6


37

profesionalnog razvoja unazad 3 godine. Usporedbe radi, TALIS istraživanje (OECD, 2009.) pokazalo je da je u 24 participirajuće zemlje u istraživanju 89% nastavnika u nižem srednjoškolskom obrazovanju unazad 18 mjeseci bilo angažirano u profesional-nom razvoju. Iako rezultati obaju istraživanja nisu neposredno usporedni, određene se implikacije mogu izvući. Kada je u pitanju Brčko distrikt, one su vezane uz nužnost kreiranja uvjeta i mjera poticanja sudjelovanja nastavnika u dodatnim obrazovnim aktivnostima.

Za razliku od definirane prosječne razine partici-pacije nastavnika Brčko distrikta u profesionalnom razvoju unazad 3 godine, zanimljivo je ustanoviti intenzitet te participacije. Ispitanici su se trebali izjasniti u ovom istraživanju jesu li participirali u sljedećim aktivnostima koja pridonose njihovu profesionalnom razvoju: predavanjima koja traju nekoliko sati u jednom danu, seminarima/radioni-cama koja traju nekoliko dana, ljetnoj školi ili nekim drugim oblicima neformalnoga dodatnog obra-zovanja (npr. konferencijama, stručnim posjetima drugim školama, individualnim ili kolaborativnim

istraživanjima) te poslijediplomskom studiju (kao obliku formalnog obrazovanja). Grafikon 3 prikazuje u kojem su intenzitetu nastavnici tijekom prethodne 3 godine sudjelovali u različitim oblicima usavršavanja.

36 anketiranih nastavnika prethodne tri godine uopće nije sudjelovalo, dok je njih 21 više od 6 puta godišnje prisustvovalo kratkim predavanjima koja traju svega nekoliko sati u danu. Broj anketiranih koji nisu prisustvovali nažalost se povećava kada je riječ o stručnom usavršavanju nastavnika koja traju duže od jednog dana. Naime, 43,6% uopće nije sudjelovalo na seminarima dužeg intenziteta, dok je tek 11,9% anketiranih pristupilo ovom obliku usa-vršavanja i više od 6 puta protekle tri godine. Svega 25 ispitanika odgovorilo je da je jednom do tri puta sudjelovalo na takvom obliku usavršavanja, a njih je 20, odnosno 19,8% bilo tri do šest puta na takvom obliku stručnog usavršavanja. Na ljetnoj školi, kao jednom od oblika usavršavanja, više od 90% nastav-nika izjavilo je da nije sudjelovalo, dok je neznatnih 4% jednom do tri puta bilo sudionikom predavanju poput ljetne škole. Poslijediplomski studij upisalo je

Grafikon 3: Usavršavanje ispitanika tijekom prethodne tri godine (N = 101)

Napomena: pohađanje poslijediplomskog studija ili ostalo (tj. nekih drugih oblika usavršavanja) ispitanici su ocjen-jivali ocjenom 1 (da, pohađali su) ili 2 (ne).


38

samo 5 od 101 u četiri anketirane škole. Također je neznatan broj anketiranih, svega 7,9%, sudjelovao u nekom drugom obliku formalnog ili neformalnog oblika usavršavanja.

Navedeni podaci ukazuju na relativnu neuklju-čenost ispitivanog nastavnog osoblja u formalnim i neformalnim oblicima usavršavanja. Novo istra-živanje trebalo bi razotkriti razloge tome; možda ispitanici, iako su svjesni važnosti cjeloživotnog obrazovanja (tablica 2.), ipak smatraju da su indivi-dualne koristi koje ono pruža nedostatne uloženim resursima (vremenu, novcima, i slično).13Možda mi-sle, poput ispitanih nastavnika u TALIS istraživanju (OECD, 2009.), da aktivnosti profesionalnog razvoja neće zadovoljiti njihove potrebe, da su nekvalitetni programi koji im se nude, da ih nema dovoljno, da su u suprotnosti s njihovim radnim rasporedom i obvezama, da im nije odana adekvatna zasluga za unaprjeđenje kvalitete njihova rada ili inoviranje nastave, ili je u pitanju nešto drugo. Usporedbe radi, ispitivani nastavnici u TALIS istraživanju participi-raju u profesionalnom razvoju jedan dan mjesečno.

Ipak ostaje otvoreno pitanje jesu li ispitivani nastavnici osnovnih škola u Brčko distriktu možda slabu uključenost u formalne i neformalne oblike cjeloživotnog obrazovanja zamijenili informalnim oblicima učenja i usavršavanja.

3.2.4. Stavovi o samoobrazovanju nastavnika

Dobar, stručan i suvremen nastavnik zasigur-no je onaj koji u slobodno vrijeme redovito čita o znanstvenim i stručnim dostignućima, sudjeluje na raznim stručnim skupovima, seminarima i drugim oblicima usavršavanja te prati novonastale inovacije vezane za njegovu struku ali i osobni razvoj. U tabli-ci 3 prikazani su stavovi nastavnika o kapacitetima, mogućnostima i odazivu ka samoobrazovanju.

Sudeći prema gore prikazanoj tablici, većina anketiranih nastavnika koristi različite oblike infor-malnog učenja u procesu svog usavršavanja. Ono je, očigledno, češće primjenjivan oblik učenja kod njih. Razlozi se tome mogu pronaći u prednostima koje takav oblik učenja nudi, a kakvi su, primjerice,

13 Istraživanja u svijetu, a posebice u zemljama u razvoju, ukazuju na malo dokaza o ekonomskoj vrijednosti cjeloživotnog obrazovanja za individue (Sohnesen i Blom, 2005.).

relativna nezavisnost o vanjskoj pomoći, moguć-nost prilagođavanja vremena, termina ili načina učenja vlastitim ciljevima, potrebama, mogućno-stima i sposobnostima, relativno manja financijska ulaganja. Međutim pitanje vrednovanja informalnog pa i neformalnog obrazovanja nastavnika pravi je metodološki izazov ne samo u BiH već i u drugim zemljama. EU je također adresirala tu problematiku, istražuje ju, ali i još uvijek nije došla do zadovoljava-jućega opće prihvaćenoga rješenja (vidjeti CEDE-FOP za slučajeve dobre prakse, 2007.).

4. Implikacije i sugestije kao zaključno razma-tranje

Obrazovanje, uključujući cjeloživotno obrazova-nje, ima kritično značenje za razvoj gospodarstva i cjelokupnog društva. Kako bi progresivno doprini-jelo ekonomskom i ukupnom društvenom razvoju, potrebno je prije svega poboljšati njegovu kvalitetu i osigurati njegov razvoj u skladu sa zahtjevima novog doba i inovacijama u obrazovanju. Novi uvjeti poslovanja zahtijevaju dobro obrazovanu, struč-nu, adekvatnim znanjima i vještinama kritičkog razmišljanja naoružanu te posvećenu poslu radnu snagu. Kritičku ulogu u razvijanju takve radne snage imaju nastavnici već u predškolskoj, a posebice u osnovnoškolskoj fazi razvoja mladih ljudi. Naime, nastavnici su nositelji promjena i dobro formalno obrazovanje je preduvjet stjecanja ne samo odgova-rajućih temeljnih znanja i vještina već i sklonosti ka cjeloživotnom obrazovanju. Ipak, da bi nastavnici mogli imati takvu ulogu, moraju i sami voditi raču-na o svome profesionalnom razvoju.

Istraživanja provedena u razvijenim zemljama, kakva su primjerice OECD-a TALIS (2009.) ili „Teachers matter“ (2005.), pokazuju da je većina nastavnika zadovoljna svojim izborom zanimanja te svjesna važnosti koju imaju u razvijanju znanja i vještina te oblikovanju osobenosti mladih ljudi. Međutim istraživanja jednako pokazuju da su radni uvjeti nastavnika, kao i sustav nagrađivanja i pri-znanja neadekvatni ulozi koju oni imaju u društvu. Posljedično, nastavnički poziv postaje sve neatrak-tivnije zanimanje, i sve je više nastavnika koji odlaze iz te profesije nakon što su se školovali za nju i koji


39

se zapošljavaju na profitabilnijim radnim mjestima. Nadalje, u gotovo svim zemljama uključenim u na-vedena istraživanja, rezultati otkrivaju da nastavnici osjećaju nedostatak u svojim znanjima i nastavnim vještinama, kao i poteškoće u njihovu unaprjeđenju, tj. u svom profesionalnom razvoju.

Rezultati provedenog istraživanja na uzorku osnovnoškolskih nastavnika u Brčko distriktu s jedne strane su konzistentni rezultatima navedenih istraživanja u razvijenim zemljama, a s druge strane nisu. Konzistentni su kada dolazi u pitanje zado-voljstvo rada u željenoj profesiji, što je dobro jer je zadovoljstvo pozivom temeljna pretpostavka dobrog rada u struci. Međutim, kada je riječ o vrednovanju vlastite razine znanja i nastavničkih vještina te istog kod ostalih nastavnika u kolektivu, te kada je riječ o participaciji u različitim oblicima profesionalnog ra-zvoja, razlike postoje. Većina anketiranih nastavnika Brčko distrikta vrlo je zadovoljna svojim znanjima i

vještinama (uključujući znanja i korištenje u nastavi suvremene ICT), vlastitom opremljenošću litera-turom za osobni i profesionalni razvoj, te ne ističu opremljenost škola kao problem. Iako je većina svje-sna važnosti cjeloživotnog obrazovanja i za njihov profesionalni razvoj, prerijetko se uključuju u razli-čite oblike organiziranoga stručnog usavršavanja, a mnogi ne vide niti potrebe za njima. Nažalost, ovo istraživanja ne pruža odgovor na pitanje o razlozima tome, te bi svakako ponovljeno istraživanje trebalo i taj aspekt uzeti u obzir. Uzimajući u obzir kupovnu moć građana Brčko distrikta, stvarnu opremljenost osnovnih škola suvremenim nastavnim pomagali-ma, financijski iznos koji se izdvaja za usavršavanja nastavnika te rezultate istraživanja u razvijenim ze-mljama, ostaje bojazan, nepodržana relevantno re-zultatima ovog istraživanja, da nastavnici osnovnih škola u Brčko distriktu u globalu nisu svjesni novosti i inovacija koje se primjenjuju u nastavi u razvijenim

Tablica 3.: Stavovi ispitanika o stručnom usavršavanju (N = 101)

ARITM. SREDINA


DEVIJACIJA

FREKVEN-CIJA

POSTO-TAK%

Raspolažem dovoljnom količinom literature za osobni i stručni razvoj.

3,6040 4,0000 4,00 ,9600 1)42)7

3)294)465)15

4,06,928,745,514,9

Škola raspolaže literaturom za stručno usavršavanje (npr. inkluzivna nastava, ICT u obrazovanju i sl.)

2,8119 3,0000 3,00 1,0744 1)132)243)394)195)6

12,923,838,618,85,9

Redovito čitam literaturu vezanu za nove oblike nastave.

3,6337 4,0000 4,00 ,8913 1)12)113)264)495)14

1,010,925,748,513,9

Putem interneta dolazim do potrebne literature za stručno i osobno usavršavanje.

3,7327 4,0000 4,00 1,1392 1)52)103)224)345)30

5,09,921,833,729,7

Stručno usavršavanje nastavnika očituje se u njegovoj kvaliteti izvođenja nastave.

4,0891 4,0000 5,00 ,9176 1)---2)73)174)375)40

---6,916,836,639,6


40

zemljama te da stoga ne osjećaju manjak barem u pojedinim segmentima svojih znanja i vještina. Ta situacija generira snažne implikacije i sugestije usmjerene samim nastavnicima, ravnateljima škola te općenito kreatorima obrazovne politike.

Gospodarstva kao i cjelokupna društva u da-našnje su vrijeme suočena s učestalim promjenama koja generiraju nove izazove u pitanju stručnih, ali i pedagoških znanja i vještina. Kako god bilo dobro obrazovanje koje je nastavnike osposobilo za struku, ne može biti dostatno za suočavanje s novim izazo-vima i za kvalitetno obavljanje posla tijekom cijelog nastavnikova radnog vijeka. Međutim biti svjestan te činjenice nije dostatno u današnje doba. Internet omogućava praćenje najnovijih stručnih dostignuća, a ono potom može biti i osnovica za realno pro-cjenjivanja vlastitih stručnih i pedagoških znanja. Konformizam, uljuljkanost u vlastite obmane te pri-lagođavanje inerciji nedostojno je prirode nastavnog poziva. Stoga, biti svjestan manjkavosti u znanji-ma i vještinama dobro je jer može biti poticaj za eliminiranje tog raskoraka. Nadalje, sami nastavnici trebaju jasnije artikulirati svoje zahtjeve za stručnim usavršavanjem te se aktivnije uključivati u različite oblike stručnog usavršavanja i razvoja te u kreiranje njihovih programa. U tome ne smije biti prostornih granica jer su one neproduktivne i „vuku“ prema nazad, tj. prema zamrzavanju zastarjelih znanja i nastavnih praksi.

Međutim nije dostatna ni sama otvorenost nastavnika ka novinama, spremnost za učenje i akviziranje novih stručnih i pedagoških znanja, već su nužne i inicijative, kao i stvaranje takvih uvjeta da profesionalni razvoj bude moguć, k tome i adekvat-no vrednovan i priznat. Važnu ulogu u tome imaju kako ravnatelji škola, tako i kreatori obrazovne politike.

Ravnatelji osnovnih škola, kao i kreatori obra-zovne politike Brčko distrikta, svjesni su nužnosti promjena i važnosti cjeloživotnog obrazovanja i za nastavnike. Tome u prilog govore i nove zakonske promjene u Brčko distriktu. Međutim, činjenica je da su raspoloživa financijska sredstva za tu svrhu daleko ispod dostatnih, a da su u Brčko distriktu or-ganizirani oblici usavršavanja i dodatnog obrazova-nja nedostatni i ne zadovoljavaju nastavne potrebe.

Ovo je istraživanje pokazalo da gotovo polovica ispitivanih nastavnika smatra da ima vremena za stručno usavršavanje. Iako se istraživanje nije po-zabavilo pitanjem što ravnatelji škola u tom smislu poduzimaju, očigledno je da je inicijalna pretpostav-ka sa strane nastavnika zadovoljena. Treba osmisliti u dostatnom broju kvalitetne i efektivne programe koji će zadovoljiti nastavničke potrebe, ali i razviti odgovarajuću afirmativnu i inovativnoj nastavi sklonu kulturu te sustav inicijativa, kao i sustav motivirajućeg vrednovanja i nagrađivanja. Treba, nadalje, stvoriti uvjete za primjenu novih znanja i vještina. Ravnatelji škola i kreatori obrazovne politi-ke bi trebali u tom području biti učinkovitiji.

Ipak, treba ukazati na postojanje značajnih indi-vidualnih razlika u stavovima o cjeloživotnom obra-zovanju i zahtjevima novog doba te sukladno tome u ponašanju nastavnika i odazivu cjeloživotnom obrazovanju. Ta činjenica nalaže potrebu kreiranja također i individualiziranih ili ciljanih programa za nastavnike koji žele postići više od minimalnih zahtjeva u svome profesionalnom razvoju, a kojima treba omogućiti pristup raznolikim cjeloživotnim obrazovnim mogućnostima, a potom i adekvatno priznanje, nagrade te mogućnost implementacije novog znanja.

Ovo istraživanje implicitno ukazuje na slabu sustavnu koordinaciju između različitih subjekata i instrumenata nastavničkog obrazovanja. Posljedič-no, osjeća se nedostatak koherencije, konzistencije i kontinuiteta, posebice između inicijalnog obrazo-vanja za nastavnički poziv te daljnjeg profesionalnog razvoja. U uvjetima nedostatne ekonomske razvi-jenosti, financijske inicijative i mogućnosti zasi-gurno nisu velike; međutim, problem nastaje kada se financijska sredstva ne troše pravedno, niti za razvojne svrhe. A obrazovanje jest prva karika koja ima razvojni, dugoročni karakter. Sukladno tome, izdvajanja u obrazovanje, u poboljšanje radnih uvje-ta i stvaranje pretpostavki za otvaranje razvijenim zemljama i dobivanje uvida u tamo prevladavajuću nastavnu praksu, kao i u cjeloživotno obrazovanje MORA imati prioritetni karakter.


41

Literatura1.Analiza aktuelnog plana osnovnog i srednjeg obrazovanja Brčko ditrikta BiH, Brčko, studeni 2005.2.CEDEFOP: Recognition and Validation of Non-Formal and Informal Learning for VET Teachers and Trainers in the EU Member States, Luxembourg, Office for Official Publications of the European Communities, CEDEFOP Panorama Series, br. 147, 2007. 3.Council of European Union, 5494/014.Cvjetičanin, S., Segedinac, M.: Mogući pravci permanentnog obrazovanja učitelja u primeni eksperimenta, Obrazovanje odra-slih, Časopis za obrazovanje odraslih i kulturu, Bosna i Hercegovina, Ključ za 21. stoljeće, vol. VIII, br. 2, 2008.5.European Commission, Education & Training: European Strategy and Co-operation in Education and Training, 2001.6.European Commission, Education & Training: Common European Principles for Teacher Competences and Qualifications, 2004.7.European Commission: Improving the Quality of Teacher Education, COM(2007)392 final, 2007., http://ec.europa.eu/educati-on/com392_en.pdf8.European Commission, Education & Training: Strategic Framework for European Cooperation in Education and Training (ET 2020), 2009a)9.European Commission, Education & Training: Key Competences for a Changing World, 2009b)10.Herić, E., Grgić, K.: Razvoj i stanje učenja i obrazovanja odraslih (ALE), Nacionalni izvještaj Bosne i Hercegovine, Institut za međunarodnu suradnju Njemačkog saveza visokih narodnih škola, Ured u Sarajevu, 2008. 11.Hošo, N.: Cjeloživotno obrazovanje i učenje kao pretpostavka uspješne tranzicje prema društvu i ekonmiji zasnovanoj na znanju, Obrazovanje odraslih, Časopis za obrazovanje odraslih i kulturu, Ključ za XXI. stoljeće, br. 2, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 2007.12.Learnovaton Consortium: ICT, Lifelong Learning and Innovation in e-Training of Teachers and Trainers, 2008., http://www.elearningeuropa.info/files/lo/teachertraining.pdf 13.Mavrak, M.: Odgoj i obrazovanje odraslih u Bosni i Hercegovini, Obrazovanje odraslih, Časopis za obrazovanje odraslih i kultu-ru, Ključ za XXI. stoljeće, br. 2, vol. IV., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 2004.14.OECD: Staying Ahead: In-Service Training and Teacher Professional Development, Paris, 1998.15.OECD: Teachers Matters: Attracting, Developing and Retaining Effective Teachers, Paris, 2005.16.OECD: Creating Effective Teaching and Learning Environments: First Results from TALIS, Paris, 16/6/2009.17.Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2003. 18.Okvirni zakon o srednjem i strukovnom obrazovanju i obuci u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2008. 19.Okvirni zakon o viskom obrazovanju u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2007. 20.Strateški pravci razvoja obrazovanja odraslih u Bosni i Hercegovini (nacrt), Institut za međunarodnu suradnju Njemačkog saveza visokih narodnih škola, Ured u Sarajevu, OSCE – Misija u BiH, Ministarstvo civilnih poslova BiH, 2006. 21.Permanent Representatives Committee of the Council of the EU: Conslusions of the Council and the Representatives of the Governments of the Member states, Meeting within the Council on Improving the Quality of Teacher Education, Brisel, 14413/07, 26.10.2007., http://register.consilium.europa.eu/pdf/en/07/st14/st14413.en07.pdf 22.Pravilnik o polaganju stručnog ispita nastavnika, stručnih suradnika i suradnika u nastavi osnovnih i srednjih škola Brčko distrikta BiH, Brčko, 2008.23.Sohnesen, T.P., Blom, A.: Is Formal Lifelong Learning a Profitable Investment for All of Life? How Age, Education Level, and Flexibility of Provision Affect Rates of Return to Adult Education in Colombia, World Bank series: Policy Research Working Paper Series, br. 3800, 2005.24.Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, Brčko, 2008.25.Strategija razvoja Brčko distrikta BiH 2008-2012, Brčko, 2007.26.Strategija razvoja stručnog obrazovanja i obuke u Bosni i Hercegovini za period od 2007. – 2013. godine, Brčko, 2006. 27.Strateški pravci razvoja obrazovanja odraslih u Bosni i Hercegovini, sa planom implementiranja, 2008-. 2015. godine, Sarajevo, 2009. 28.UNESCO: Recommendation Concerning the Status of Teachers, Paris, 1996.29.Zakon o visokom obrazovanju u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine, 30, 2009.30.Žiljak, T.: Načelo građanstva i obrazovanje odraslih, Politička misao, br. 1, 2002.


42

Đula Borozan, Ph.D.Faculty of Economics in Osijek

Ružica Marković, univ.spec.oec.

Lifelong Education of Teachers: The Gap between Reali-ty and Awareness

SummaryBy providing the acquisition of knowledge and skills matching the demands of the modern times, education has a major impact on the development of economy and society in general. However, in order to have such significance, education has to constantly and consistently improve its quality. Teachers have a key role in this process and accordingly have to look after their professional development. The basic aim of this paper was to research the attitudes of teachers in the Brčko District in Bosnia and Herzegovina about lifelong education, their willingness and involvement in different types of lifelong educa-tion, and the satisfaction with their profession. The field research was conducted by surveying 101 elemen-tary school teachers in the Brčko District in 2009. In some ways, the results of this piece of research were consistent with the results of the research conducted in developed countries, and in other ways, they were not. The results are consistent when it comes to the levels of satisfaction with working in their profession. However, there are some differences when it comes to the question of evaluating the level of one’s knowled-ge and educational skills, as well as the knowledge and educational skills of fellow teachers, and also when it comes to the question of participating in different types of professional development. Unlike most of the teachers surveyed in developed countries, the majority of teachers in the Brčko District are very satisfied with their knowledge and skills, with how they are equipped with the literature for both personal and profe-ssional development, and they do not identify the way the schools are equipped with literature as a problem. Even though most of the teachers are aware of the importance of lifelong education in their own professional development and the development of society in general, they rarely take part in different types of organized professional advancement opportunities and many of them do not even consider it necessary. This situation generates a number of implications and suggestions which are discussed in this paper, and which are direc-ted towards teachers, school principals, and creators of the educational policies in general.

Key wordseducation, lifelong education, economic growth and development, elementary school teachers, Brčko Dis-trict


43

OpTimizACiJA pROizvODNJE kAO pODlOgA ODlUčivANJU

Sažetak U radu je dana interpretacija proizvodnje koja može poslužiti menadžmentu pri odlučivanju. Uz određene pretpostavke riješena je matematička interpretacija optimalne alokacije resursa i maksimizacija dohotka gospodarskog subjekta.

Ključne riječiproizvodi, resursi, optimizacija, matrica, nejednadžba, vektor

Dr. sc. Dominika Crnjac Milić, mr. sc. Martina Crnjac: Optimizacija proizvodnje kao podloga odlučivanju

UDK 330.4Izvorni znanstveni članak

Dr. sc. Dominika Crnjac MilićElektrotehnički fakultet u Osijeku

Mr. sc. Martina CrnjacAgrokor d.d. - PIK Vrbovec

1. Uvod

Često u gospodarstvu gospodarski subjekt ima više tehnoloških procesa koje može primjenjivati s različitim intenzitetom. Tendencija svakoga gospo-darskog subjekta je maksimizirati ukupan prihod.

U tržišnoj ekonomiji i slobodnoj konkurenciji uz ograničenja u tehnološkim procesima i resursima nije jednostavno naći optimalno rješenje koje će poslužiti kao podloga pri donošenju odluka.

2. Ekonomska interpretacija proizvodnje kao podloga menadžmentu pri odlučivanju

Neka neki gospodarski subjekt s raspoloživim tehnologijama iz danih resursa proizvodi određene proizvode. Pretpostavimo da gospodarski subjekt raspolaže sa m vrsta resursa r1 ,r2 ,.....,rm i mogućnosti je proizvoditi n različitih proizvoda p1 , p2 , p3 ,..., pn .

Nadalje, neka je vektor

(a1 j ,a1 j ,...,amj )T ∈m

tehnologija proizvod-nje proizvoda p j , pri čemu je (a1 j ,a1 j ,...,amj )

T

44

transponirana matrica1,

m m - dimenzionalan vektorski prostor2 i aij utrošak resursa potrebnog za proizvodnju jedinice proizvoda p j .

U mogućnosti smo postaviti tehnološku matricu3 koja opisuje mogućnosti proizvodnje

Prethodno možemo kraće pisati u matričnom obliku Ax , pri čemu uvjete ograničenosti resursa pišemo Ax ≤ b ,gdje je b = (b1 ,b1 ,...,bm )T (vektor resursa).

Ako je zadan vektor resursa b = (b1 ,b1 ,...,bm )T promatranog proizvodnog subjekta, moguće je proizvesti svaku količinu proi-zvoda x koja zadovoljava uvjete Ax ≤ b, x ≥ 0 .

Zamijetimo da prethodni vektor nije jedinstven, tj. radi se o skupu (familiji) D = x : Ax ≤ b, x ≥ 0}{ što vodi u mogućnost

izbora najboljeg, tj. optimalnog plana proizvodnje.Neka su poznate cijene proizvoda

p1 , p2 , p3 ,..., pn koje možemo pisati u obliku vektora c = (c1 ,c2 ,...,cn )T

.Cilj nam je odrediti plan proizvodnje, da je

ukupna vrijednost proizvedenih roba najveća ili matematičkim jezikom, naći maxcT x uz uvjete Ax ≤ b, x ≥ 0 .

Prethodno rečeno omogućava nam nalaženje optimalnog plana proizvodnje, tj. svođenje proble-ma na problem maksimuma koji kraće zapisujemo oznakom M .

1 Kurepa, S.: Konačno dimenzionalni vektorski prostori i prim-jene, Sveučilišna naklada „Liber“, Zagreb, 1976., str. 124. i 395.

2 Kurepa, S.: idem, str.36.

3 Perić, V.: Algebra, prsteni i moduli, IGKRO, Sarajevo, 1980., str.132

Zamijetimo da je A ≥ 0 i B ≥ 0 , te da je D ≠ 0 , što je lako uočiti, jer je 0 ∈D .t

Dualni problem prethodnom je min yT b , pri čemu je yT A ≥ cT , y ≥ 0 i bilježimo ga s (m) .

Skup E = y : yT A ≥ cT , y ≥ 0}{ , skup svih mogućih rješenja problema (m) nije prazan skup, što je lako uočiti, jer za dovoljno veliki vektor pripada skupu E .

Prema dobro poznatoj tvrdnji dualiteta postoje optimalna rješenja problema (M ) i problema (m) .

Ako su rješenja vektori x i y respektivna, tada za ove vektore vrijedi:

Zamijetimo da iz a ij

i∑ y j ≥ c

slijedi da jey i omjer vrijednosti i količine, pa je zapravo riječ o

cijeni i-tog resursa. U dualnom problemu određuju se cijene

resursa koje minimiziraju ukupnu vrijednost resursa, što kazuje da niti jedan tehnološki proces ne može dati više nego je u njega uloženo, pa za optimalna rješenja x , y vrijedi

Iz Ax( ) < b i slijedi y i = 0 ,

Iz yTA( ) > c j

slijedi x j = 0 ,

odakle je cijena neiskorištenih resursa jednaka nuli, a proizvodi koji donose gubitak ne proizvode se.


45

3. Optimalna alokacija resursa

Neka proizvodni subjekt ima nekoliko tehno-loških procesa4 koje može koristiti s različitim inten-zitetom.

Neka je dohodak od tehnološkog procesa zadan i neka proizvodni subjekt nastoji maksimizirati svoj ukupan prihod uz ograničenja na sirovine koje sudjeluju u spomenutom procesu. Proučavanjem ekonomije5 nećemo pretpostaviti da su nam poznati resursi pojedinoga gospodarskog subjekta.

Predmet izučavanja u ovom radu je alokacija resursa čitave ekonomije na pojedine gospodarske subjekte. U radu ćemo pokazati da se ovaj problem rješava slobodnom konkurencijom. U svrhu rješenja spomenutog problema resurse ćemo podijeliti u dvije kategorije.

U prvu kategoriju pripadaju resursi koji se mogu koristiti u različitim gospodarskim subjektima.

U drugu kategoriju pripadaju proizvodni kapaci-teti gospodarskih subjekata, kapitalna oprema.

Matricu tehnologije i vektor resursa također ćemo podijeliti u dva dijela.

Prvo promotrimo slučaj proizvodnih kapaciteta.Ako je x k vektor intenzivnosti za k − ti gos-

podarski subjekt, on je ograničen kapacitetima gos-podarskog subjekta nejednadžbama B k x k ≤ b k (1), pri čemu je b k vektor resursa dostupnih k − tom gospodarskom subjektu.

B k je matrica kojoj element na presjeku i − tog retka i j − tog stupca opisuje količinu i − tog resursa potrebnog za djelovanje j − togprocesa jediničnim intenzitetom.

Ekonomski uvjeti daju da su B k i b k nenega-tivni.

Uvažavajući uvjet (1) k-ti gospodarski subjekt proizvodi i troši resurse proporcionalno.

Matematički gledano, postoji matrica A k da uz intenzivnost x k gospodarski subjekt troši, odnosno proizvodi resurse A k x k . Zamijetimo da matrica A k ne mora biti nenegativna.

Ovdje ćemo promatrati slučaj kada cijene resursa

4 Pod tehnološkim procesom podrazumijevamo proizvodnju roba pomoću roba.

5 Pod ekonomijom podrazumijevamo skup gospodarskih subjekata, pri čemu je k-ti gospodarski subjekt okarakteriziran tehnološkom matricom .

nisu zadane unaprijed, nego ih određujemo meha-nizmom slobodne konkurencije.

Uvažavajući uvjet da svi gospodarski subjekti ne mogu potrošiti resursa više nego što ih ima u čita-vom gospodarstvu, pri čemu je s = (s i ) vektor čija i − ta koordinata kazuje kojom količinom tog resursa raspolaže gospodarstvo, pa uvjet prima oblik A k x k

k =1

m

∑ ≤ s (2)

Koristeći relacije (1) i (2) nije teško naći neki skup vektora x k . Štoviše, u općem slučaju imamo be-skonačno mogućih rješenja spomenutih nejednadž-bi. Jedno od tih rješenja možemo dobiti pomoću slobodne konkurencije.

Neka su zadane cijene v = (v i ) resursa promatrane ekonomije. Zanima nas ponašanje k − tog gospodarskog subjekta. U tu svrhu ozna-čimo d j

k dohodak k − tog gospodarskog subjekta kada koristi j − ti tehnološki proces konstantnim (jediničnim) intenzitetom, pa je ukupan dohodak jednak ck

T xk , pri čemu je ck = (d jk ) , a troškovi

su vAk xk.

Prema prethodno rečenom, gospodarski subjekt treba maksimizirati čisti dohodak dan izrazom (ck

T − vT Ak )xk , Dakle svaki od m gospodarskih subjekata uz za-

dane cijene v rješava problem linearnog programi-ranja max(ck

T − vT Ak )xk (3) uz uvjet (1).Zamijetimo da optimalna rješenja

xk , k ∈ 1,2,..., m{ } neće u općem slučaju zadovo-ljavati uvjet (2).

Drugim riječima utrošci resursa neće se poduda-rati s njihovom raspoloživošću, jednih će biti viška, a drugih će nedostajati.

Uvažavajući zakone ponude i potražnje6 doći ćemo do ravnotežne cijene pri kojoj neće biti viška potražnje ni jednog resursa. Zamijetimo da je alokacija resursa generirana ravnotežnim cijena-ma rješenje problema alokacije pomoću slobodne konkurencije. Prije svega potrebno je pokazati da ravnotežne cijene egzistiraju.

U tu svrhu koristit ćemo teoriju linearnog programiranja. Ovdje se nameće težak problem na uvjete (2) uz koje će nejednadžba prijeći na jednadžbu.

6 Pavlović, I.: Poslovna matematika za ekonomiste, Sveučilište u Mostaru, 1997., str. 81.


46

Prethodni problem u primjeni ima dosta aplika-cija. Može se postaviti pitanje cijena uz koje će se svi resursi proizvoditi u potrebitim količinama. Primje-ra radi, pri proizvodnji brašna dobivaju se mekinje kao nusproizvod, a koriste se za stočnu ishranu.

Prirodno je da je veća potražnja brašna od potražnje mekinja. Pri podmirenju potrošnje brašna pojavljuje se višak mekinja, pa se događa da se u rav-notežnoj situaciji neki resursi ne koriste u cijelosti. Prihvatit ćemo da je cijena svih neiskorištenih resur-sa jednaka nuli. Prethodno rečeno matematičkim ćemo jezikom formalizirati.

Definicija: Za vektor

(x1 , x2 ,..., xm ,v)∈m +1 kažemo da daje konkurentnu ravnotežu ako njegove komponente zadovoljavaju uvjete (1), (2), (3) i

( A k x kk =1

m

∑ ) < s implicira v i = 0 (4)

Vektor v nazivamo vektor ravnotežnih cijena.

Tvrdnja: Ako je (x1 , x2 ,..., xm ,v) konkuren-tna ravnoteža, onda vektori xk maksimiziraju

ckT x k

k =1

m

∑ i zadovoljavaju ograničenja (1) i (2).

Dokaz: Neka su z k bilo koji vektori koji zadovo-ljavaju (1) i (2), tada za sve k prema (4) imamo:

(ckT − vT Ak )x k ≥ (ck

T − vT Ak )z k

Sumiranjem prethodnih jednadžbi po k dobivamo

ckT x k

k∑ − ck

T z kk∑ ≥ vT Ak x k

k∑ − vT Ak z k

k∑

Prema nejednadžbi (2) dobivamo

Ak z kk∑ ≤ s pa je vT Ak zk ≤ vT s

Iz (2) i (4) lako zaključujemo da je vT Ak xk = vT s , pa je lijeva strana nejednadžbe (5) nenegativna i

ckT x k

k∑ ≥ ck

T z kk∑ ≥ čime je tvrdnja dokazana.

4. Zaključak

U radu je pokazano da postojanje ekonomske rav-noteže motivira gospodarski subjekt da se uključuje u djelatnost kao da su sastavni dio cjeline čiji je cilj maksimizirati proizvodnju.Ukupan prihod ne može biti po volji velik, što garantira pretpostavka o omeđenosti skupa rješenja nejednadžbe (1).Gospodarski gledano, prethodnom odgovara pretpostavka da zbog ograničenja proizvodnih kapaciteta, niti jedan tehnološki proces ne može funkcionirati s proizvoljno visokim intenzitetom. Kao empirijska podloga u radu korišteni su podaci tvrtke PIK-Vrbovec.


47

Literatura1. Chang, Alpha C.: Osnovne metode matematičke ekonomije, Mate, Zagreb 1994.2. Kmenta, J.: Počela ekonometrije, Mate, Zagreb, 1997.3. Kurepa, S.: Konačno dimenzionalni vektorski prostori i primjene, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1976.4. Galić, R., Crnjac Milić, D., Galić, I., Katić, A.: Matematika 1, Elektrotehnički fakultet u Osijeku, 2008.5. Pavlović, I.: Poslovna matematika za ekonomiste, Sveučilište u Mostaru,1997.6. Perić, V.: Algebra, prsteni i moduli, IGRO, Sarajevo, 1980.


48

Dominika Crnjac Milić, Ph.D.Faculty of Electrical Engineering in Osijek

Martina Crnjac M.Sc.Agrokor d.d.

Production Optimisation as a Decision Making Basis

SummaryThis paper provides a production analysis which can help management in the decision making process. Gi-ven that certain assumptions are correct, the mathematical interpretation of the optimal resource allocation and the income maximisation of a certain economic entity can be solved.

Key wordsproducts, resources, optimisation, matrix, inequation, vector


49

SUvREmENi SElJAk i iNfORmACiJSkA TEhNOlOgiJA**

Sažetak Društvo i tehnologija svojim posebnostima određuju kulturu neke epohe, nekoga prostora i naroda koji ga nastanjuje. Suvremenost je primarno određena informacijsko-komunikacijskom tehnologijom (ICT) pa se i društvo često naziva informacijskim društvom, a kultura kulturom informacijskog doba. U takvim je okolno-stima teško pronaći životni prostor kao i djelatnost nezahvaćene ICT-om. U ovome članku autori analiziraju intenzitet prisutnosti ICT-a u ruralnom prostoru i poljoprivrednoj djelatnosti Slavonije i Baranje.Poznato je da se u sociologiji „seljak“ razumijeva kao način života, kultura određenog prostora i vremena. Najčešće ga se određivalo atributom autarkičnosti, kao i čvrstom egzistencijalnom usmjerenošću na prirodu. Danas se „seljak“ izgubio u svom izvornom značenju. Njegov se prostor sve češće određuje „obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvom“ (OPG), a odnos s prirodom izrazito je tehnološki posredovan. Koliko je ta tehnologija – posebice ICT – danas uključena u proizvodnju i način života na OPG-u Slavonije i Baranje, te kakav je odnos prema njoj kod suvremenog seljaka, istražuju autori u ovome radu. Korištena je anketa na uzorku 153 OPG-a Slavonije i Baranje.

Ključne riječi seljak, obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, informacijsko-komunikacijska tehnologija, selo, poljoprivre-da

Dr. sc. Antun Šundalić, dr. sc. Josip Mesarić, Željko Pavić: Suvremeni seljak i informacijska tehnologija

UDK 323.32:330.47Izvorni znanstveni članak

Dr. sc. Antun Šundalić, dr. sc. Josip Mesarić, Željko Pavić*

Ekonomski fakultet u Osijeku

* Dr. sc. A. Šundalić redoviti je profesor na Ekonomskom fakultetu u Osijeku; Dr. sc. J. Mesarić izvanredni je profesor na Ekonom-skom fakultetu u Osijeku, Ž. Pavić, prof. asistent je u naslovnom zvanju.** Članak je napisan u okviru znanstvenih projekata MZOS: "Posttranzicijski identitet ruralnog prostora Slavonije i Baranje" (broj 010-0792389-1365), Integracija domenskih znanja iz područja poljoprivrede i stvaranje novih znanja“ (010-0000000-3330).

50

1. Uvod

U suvremenom se društvu pojam „seljak“ najčešće ne koristi u stvarnome značenju samoga pojma. Uglavnom se seljakom naziva svaki onaj koji živi od poljoprivrede, ali se često taj pojam dodje-ljuje i stanovnicima sela u pejorativnom značenju1. Izvorno seljaci su klasa koju obilježava sitna poljo-privredna proizvodnja, ekonomska samodostatnost, niska podjela rada i relativna politička izolacija od urbanih radnika (Abercrombie i dr., 2008:328)2. Seljaci su, kao takvi, danas nestali. Industrijalizacija i modernizacija ih je tehnološki i tržišno pretvorila u poljoprivrednike. Poljoprivreda, pak, kao djelatnost je zanimanje mnogih „ne-seljaka“, jer oni u njemu traže plaću, sigurnost egzistencije, a ne životnu dje-latnost kojom se potvrđuje kultura jedne zajednice.

Modernizacija je urbano-industrijski projekt promjena koje su trebale značiti razvoj. Selo je neizbježno bilo zahvaćeno tim projektom.3 No, promjene koje su se događale često su se detektirale kao ruralne promjene koje nisu donijele i ruralni razvoj, često su bile stihijne a ne planirane (Cifrić, 1999:388-89). Modernizacija kao kapitalistički razvoj poslije Drugoga svjetskog rata zamijenjen je globalizacijom4 osamdesetih godina dvadesetog sto-

1 Stanovnike sela danas se sve rjeđe naziva seljacima, a to upućuje na to da se selo sve manje smatra drugačijim od grada, kao i njegovo stanovništvo u odnosu na gradsko. Samo stoljeće prije selo je bilo autohtono naselje stanovnika-seljaka koje je imalo svoju posebnost glede nastanka i razvoja (Gavazzi, 1991:15). Danas se sve češće govori o „mještanima“ sela, a ne o seljacima. O seljacima govormimo gotovo isključivo u kontekstu poljoprivrede, a kako se sve manje stanovnika sela bavi poljo-privredom, tako ih sve rjeđe i nazivamo seljacima.

2 Henri Mendras navodi posebnost seljaka u odnosu na divljaka i poljorivrednika kroz obilježja autonomije lokalnoga kolektiv-iteta, autarkije, nezastupljenost specijalizacije u radu, važnosti domaćinske grupe i sl. (Mendras, 1986:30).

3 Od Drugoga svjetskog rata naovamo vrlo su intenzivne prom-jene zahvatile selo i poljoprivredu: poslije 1945. poljoprivredom se bavilo 25% radne snage svijeta, a poljoprivreda je davala 20% bruto nacionalnog proizvoda. Danas je u prosjeku 2% uposlenih u poljoprivredi, a poljoprivreda daje 3% bruto nacionalnog proiz-voda. (Drucker, 2007:59)

4 R. Swedberg globalizaciju vidi kao poseban stupanj ekonom-ske organizacije društva u kojemu su državne granice sve manje važne za funkcioniranje kapitalizma, jer sav kapitalistički meha-nizam (proizvodnja, raspodjela, potrošnja i reinvesticija profita) djeluje globalno uz podršku političke vlasti. Globalna ekonomija ima sposobnost djelovanja u stvarnom vremenu na planetarnoj razini. (Swedberg, 2006:70)

ljeća. Posebnost globalizacije, kao aktualnog stadija kapitalizma, jest informacijska tehnologija, koja je svijet pretvorila u tehnološku, a onda i ekonom-sku cjelinu. Nastupilo je vrijeme informatičkoga kapitalizma i informatičke globalne ekonomije. Ta nova ekonomija, ističe Castells, organizirana je oko upravljačkih i kontrolnih središta koja su u stanju koordinirati, unaprjeđivati i upravljati isprepletenim aktivnostima umreženih tvrtki. Njezina su okosnica razvojna istraživanja i znanstvena otkrića, koja po-staju središte svih ekonomskih procesa u proizvod-nji, poljoprivredi, energetici ili uslugama različitih vrsta. U konačnici, sve se ovo može reducirati na stvaranje znanja i protok informacija kao esenci-jalno obilježje informacijske globalne ekonomije. (Castells, 2000:405)

Globalizacijom stvorene okolnosti nisu ostavile prostora za uzmak niti jednoj djelatnosti, dakako niti poljoprivredi. Poljoprivreda je svoju „informa-tizaciju“ morala pridružiti ostalim tegobama koje su je zadesile na svjetskom tržištu. Seljaka je trebalo globalizacijski osvjestiti kako je nestalo lokalne zajednice preživljavanja. Njegova je egzistencija najednom postala određena članstvima (u WTO-u, EU) i tehnologijom (oprema i znanje), a sve manje prirodnim resursima, naslijeđenim znanjima i posjedima. Uvjeti života u ruralnom prostoru sve se više približavaju urbanim.5

2. Metodološki okvir

Istraživanje fenomena informatizacije ruralnoga prostora i okolnosti u kojima i kako se taj fenomen doživljava u slavonskom i baranjskom selu zadatak je ovoga članka. Ograničili smo se na dvije osnovne hipoteze:

H1. Poljoprivredno aktivno stanovništvo Slavo-nije i Baranje nije dovoljno usmjereno na suvreme-na tehnološka rješenja u poljoprivredi, a čemu je

5 Sami stanovnici sela pokazuju svijest o promjeni uvjeta života u selu. U istraživanju provedenom u dvadesetak sela Slavonije i Baranje 2008. to je osobito potvrđeno među mlađom i obrazovanijom populacijom sela. Iz analize varijance pokazala se povezanost obrazovanja i vizije života na selu. Obrazovaniji vide selo u pozitivnijem ozračju od manje obrazovanih. No to još uvijek ne znači da je selo mladima privlačno kao grad. (Šundalić, 2009:43-54)


51

uzrok nedovoljna informatizacija6 srednjeg i velikog OPG-a i nedovoljna znanja potrebna za suvremena tehnološka rješenja u poljoprivredi.

Osnovu ovakvom razmišljanju daje nam činjeni-ca slabe konkurentnosti hrvatskih poljoprivrednih proizvoda koja može biti različito uvjetovana. To može biti loša politika državnih subvencija, loša struktura posjeda, slaba tehnološka opremljenost i nedostatno korištenje agrotehničkih mjera, niska razina osposobljenosti poljoprivrednika za nove tehnologije, otpor prema novom i slično. Što je od spomenutog prevladavajuće, nastojat ćemo otkriti iz rezultata provedenog istraživanja.

Oslanjanje na državnu potporu, kao i tradicijsko odnošenje prema poljoprivrednoj djelatnosti još uvijek dominiraju u stavovima aktivnog poljopri-vrednog stanovništva.

Koliko je suvremeni seljak (poljoprivrednik) spreman prijeći na nove tehnologije, koliko na novu poljoprivrednu kulturu (da to ne budu pšenica, kukuruz, ječam i zob, npr.), okvirno je pitanje ove hipoteze. Također je važno koliko seljak očekuje potporu i jamstva od države, a koliko je spreman osloniti se na vlastite resurse, posebice znanje i nove tehnologije.7

Za verifikaciju ovih hipoteza poslužit će nam rezultati provedenog istraživanja u dvadesetak sela četiri slavonske županije (Osječko-baranjske, Požeš-ko-slavonske, Brodsko-posavske i Vukovarsko-sri-jemske, veljača 2010.). Uzorak istraživanja je ciljani, prigodni. Činila su ga 153 obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG).

3. Osnovna obilježja uzorka

Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo noviji je pojam koji se u Hrvatskoj vrlo aktualizira kada je riječ o razvoju sela i ruralnoga prostora uopće8. Ne 6 Informatizacija u ovom kontekstu podrazumijeva korištenje ICT-a kao osnove „informacijskog sustava“ – za prikupljanje, obradu, pohranu, diseminaciju i korištenje poslovnih informacija.

7 Poznati su temeljni problemi poljoprivrede u Hrvatskoj: politika zaštite, poticajna politika, nedostatak obrtnoga kapitala, sustav pričuva, kreditiranje tekuće proizvodnje, niska akumulaci-jska sposobnost poljoprivrede, denacionalizacija zemljišta, priva-tizacija bivših poljoprivrednih kombinata, ... (Mihalj, 1999:102)

8 Prema podacima Ministarstva poljoprivrede u Upisniku poljoprivrednih gospodarstava, u 2008. godini upisano je 177.003

samo da se OPG-ima želi aktivirati već dugo umrtv-ljene poljoprivredne resurse već se njima također želi proširiti paleta djelatnosti na selu. Radi se o tzv. diverzifikaciji djelatnosti ruralnog prostora9 koja bi sa sobom donijela poimanje profesije kao one kojom se potvrđuje društvena uloga (u ekonomskoj, tehničkoj i društvenoj podjeli rada), ali i društveni status (u vertikalnoj dimenziji socijalne mobilnosti) (Peračković, 2007:283). Događa li se to u slučaju ispitanog uzorka?

Od 170 anketnih upitnika podijeljenih Obitelj-skim poljoprivrednim gospodarstvima dobili smo 153 ispravno popunjena i upotrebljiva za statističku obradu. Pogledajmo neka od ključnih obilježja uzorka.

Od 153 ispitanika samo ih je 25 neoženjenih. Ženskih je ispitanika bilo 23, i to uvijek kada je muž bio izvan kuće. Prosječna starost ispitanika je 47 go-dina (14 ih je između 22 i 30 godina, a 15 ih je starijih od 60 godina, dakle 124 ih je u intervalu između 31 i 60 godina starosti).

Prema veličini posjeda dominira onaj između 11 i 50 ha. Samo 16 ih je manjih od 3 ha, a čak 31 je veći od 50 ha (Tablica 1). Od 153 OPG-a njih čak 84 (55 %) ima zemljišni posjed veći od 10 ha, što sugerira zaključak da je u tijeku proces okrupnjavanja posje-da OPG-a.

Od 153 OPG-a ratarstvom se bavi njih 40 (26,1%), stočarstvom 7 (4,6%), ratarstvom i stočarstvom 60 (39,2%), voćarstvom i vinogradarstvom 11 (7,2%),

poljoprivrednih gospodarstava, od čega 97% otpada na obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Otprilike polovica od ukupnog broja poljoprivrednih gospodarstava odnosi se na komercijalna gos-podarstva ili ona koja ostvaruju poticaje. Druga polovica odnosi se na poljoprivredne proizvođače manjeg obujma proizvodnje, koji proizvode za vlastite potrebe i dijelom za prodaju na tržištu. Promatrajući prosječnu veličinu poljoprivrednih gospodarstava prema posjedu zemljišta, najveća gospodarstva nalazimo u županijama istočnog dijela Hrvatske. Prosjek Hrvatske je 5,9 ha, a samo 4% poljoprivrednih gospodarstava ima posjed zemljišta veći od 20 ha. Istovremeno ova kategorija gospodarstava drži čak 50% ukupne površine u posjedu. (Strategija ruralnog razvoja RH 2008. – 2013., str. 20-22)

9 Projekt diverzifikacije djelatnosti ruralnog prostora nije isto što i proces industrijalizacije i deagrarizacije 60-ih godina 20. stoljeća kojim se poljoprivreda marginalizira time što se monokulturna ekonomija (poljoprivreda) sela nastoji supstituirati aktiviranjem seoskog stanovništva izvan poljoprivrede. Sela se moderniziraju načinom života i premještanjem poljoprivrede u dopunski izvor prihoda (Defilipis, 2006:1050-1053). Diverzifikacija ruralnog pros-tora danas želi aktivirati što više ruralnih resursa, a ne potiskivati ih.


52

povrtlarstvom 7 (4,6%), a svim navedenim čak 28 (18,3%) gospodarstava. Povrtlarstvo, voćarstvo i vinogradarstvo znatno su slabije zastupljeni u odnosu na slavonsku tradiciju ratarstva i stočarstva.

No, može se postaviti i teza da je vrsta poljopri-vredne djelatnosti uvjetovana veličinom zemljišnog posjeda. U Tablici 2. križane su varijable „veličina posjeda“ i „vrsta poljoprivredne djelatnosti“. Potvr-dila se njihova povezanost, tj. što je veći posjed, veći je postotak poljoprivrednika koji se bave ratarstvom i stočarstvom. Povezanost varijabli mjerena je Cramerovim V koeficijentom koji iznosi 0,33 te je statistički značajan na razini α=0,05.

Prema vlastitom imovinskom stanju (bogatstvu) ispitanici su pokazali umjereni optimizam. Naime njih 40 (26,1%) je iskazalo nezadovoljstvo. Zado-voljno ih je čak 67 (43,8%), a onih koji i jesu i nisu zadovoljni je 46 (30,1%).

Obrazovanje je uvijek bitno obilježje, a u ovoj

Tablica 1. Veličina posjeda OPG-a

Veličina posjeda OPG-a

f %

Do 3 ha 16 105

Od 3 do 5 ha 21 137

Od 6 do 10 ha 32 209

Od 11 do 50 ha 53 346

Više od 50 31 203

Ukupno 153 10000

Tablica 2. Veličina posjeda i vrsta djelatnosti

Veličina posjeda

Vrste djelatnosti

ratarstvo stočarstvo Rat i stoč Vinog i voć Povrtlars Sve Ukupno

Do 3 ha 00,0 %

00,0 %

46,7%

218,2%

571,4%

517,9%

1610,5%

3 – 5 ha 37,5%

114,3%

46,7%

545,5%

114,3%

725,0%

2113,7%

6 – 10 ha 717,5%

228,6%

1525,0%

327,3%

00,0%

517,9%

3220,9%

11 – 50 ha 1742,5%

457,1%

2440,0%

00,0%

00,0%

828,6%

5334,6%

Više od 50 ha 1332,5%

00,0%

1321,7%

19,1%

114,3%

310,7%

3120,3%

Ukupno 40100,0%

7100,0%

60100,0%

11100,0%

7100,0%

28100,0%

153100,0%

x² = 64,65, df = 20, Cramer V = 0,33, p < 0,05

Tablica 3. Obrazovna struktura ispitanika

Stupanj obrazovanja Ispitanik Roditelj

f % f %

Bez škole 0 0 15 98

Osnovna škola 33 216 86 562

Srednja škola 104 680 44 288

Viša, visoka škola 13 85 7 46

Mr i dr. stupanj 3 20 1 7

ukupno 153 1000 153 1000


53

temi posebice. Tablica 3. pokazuje obrazovnu struk-turu ispitanika i njihova roditelja (obrazovanijeg). Dogodila se pozitivna međugeneracijska promjena: više nema poljoprivrednika bez škole (kod roditelja čak 9,8%), smanjen je broj sa završenom osnovnom školom (s 56,2% roditelja na 21,6% ispitanika), a bit-no je porastao broj sa završenom srednjom (od 28,8 % roditelja na 68% ispitanika). Udvostručio se i broj s višom, visokom te mr. i dr. stupnjem obrazovanja (od 5,3% na 10,5%).

4. Odnos prema novoj tehnologiji

Kako dominira skupina srednjoškolski obrazo-vanih poljoprivrednika, očekivati je da su stekli i elementarno informatičko obrazovanje. To se vidi iz pitanja o posjedovanju i korištenju osobnog raču-nala (Tablice 4. i 5.). Čak 76,5 % ispitanika posjeduju osobno računalo, a koristi ga često ili rijetko 58,2 %.

Internet priključak posjeduju čak 71,9% ispitanika.10 Koliko je korištenje osobnog računala uvjetova-

no obrazovanjem ispitanika, istražili smo križajući varijable obrazovanje i korištenje osobnog računala (Tablica 6). Pokazala se statistički značajna veza (Sommers d = 0,30; α = 0,05) koja kazuje da obrazo-vaniji poljoprivrednici češće posežu za računalom od onih manje obrazovanih. Unatoč činjenici što obrazovaniji poljoprivrednici više koriste računalo, iznenađuje relativno visok udio onih koji ga uopće ne koriste, posebice onih s visokom stručnom spremom.

Test pitanje iz kojega smo željeli vidjeti stvar-ni odnos prema internetu odnosilo se na to gdje poljoprivrednici najčešće nalaze korisne informacije za svoje gospodarenje. Iz tablice 7. vidimo da je na prvome mjestu oslanjanje na vlastito iskustvo (pro-sječna ocjena 2,25), a tek na šestom, posljednjem je internet (prosječna ocjena je 4,78). Kako su se ispi-tanici izjašnjavali o pojedinim varijablama, vidimo u Tablici 8. Uzeli smo samo najvišu (1) i najnižu (6) ocjenu. Vidimo da je najviše jedinica dobilo „vlastito iskustvo“, a najviše šestica „internet“. Na drugom

10 U ovoj anketi nije postavljano pitanje o vrsti internetskog priključka (spori 56K modemski, ISDN ili brzi Internet (ADSL i slično). Indikativno je da područja (županije) iz kojih potječe anketirana populacija pripadaju u područja najlošije pokrive-nosti recentnim internetskim uslugama (širokopojasni Internet) (slijedom od najlošijeg: Županija Bjelovarsko–bilogorska (1) Virovitičko-podravska (1), Požeško–slavonska (1), Brodsko-posavska,(3) Vukovarsko-srijemska (4) Osječko-baranjska (6). U rangu od 1 do 10 (1 je najlošije, 10 najbolje). (Izvor: ŠIROKOPOJASNI PRISTUP INTERNETU U REPUBLICI HRVATS-KOJ, stanje na kraju 2008., http://www.hakom.hr/UserDocsIm-ages/dokumenti/Stanje%20i%20razvoj%20sirokopojasnog%20pristupa%20Internetu%20u%20RH.pdf, 20.03.2010.

Tablica 5. Korištenje osobnog računala

Osobno računalo koristim

f %

Da, često 40 262

Da, rijetko 49 320

Ne koristim 64 418

Ukupno 153 1000

Više od 50 31 203

Ukupno 153 10000

Tablica 6. Obrazovanje i korištenje računala

Obrazovanje Korištenje računala (%)

Ne koristim Da, rijetko Da, često Ukupno

Osnovna škola 727 243 30 1000

Srednja škola 356 356 288 1000

VVV, Mr. i Dr. 188 250 583 1000

Sommers' d = 0,30, p < 0,05


54

je mjestu po broju jedinica „razgovor s drugim poljoprivrednicima“. Tako su kod čak 67,3% ispita-nika najčešći izvor informiranja vlastito iskustvo i razgovor s drugim poljoprivrednicima, a najrjeđi savjetodavne službe Ministarstva poljoprivrede i izvori na internetu (77,1 % ispitanika im daje najnižu ocjenu). Radio i TV emisije za selo i poljoprivredu

treće su po prihvaćenosti premda imaju vrlo dugu tradiciju emitiranja, i premda jesu vrlo gledane i slušane, ipak su iza osobnog iskustva i razgovora s drugim poljoprivrednicima (prosječna ocjena 3,30).

Kada smo križali varijable „stupanj obrazovanja“ i „izvori informiranja poljoprivrednika“, uočili smo statistički značajnu vezu samo između obrazova-

Tablica 7. Izvori informiranja za unapređenje vlastitog gospodarenja

Gdje najčešće nalazite korisne informacije za unapređenje vlastitog gospodarstva?

M Rang

1. u razgovoru s drugim poljoprivrednicima 263 2

2. oslanjam se na vlastito iskustvo 225 1

3. u specijaliziranim časopisima za poljo-privredu

388 4

4. u specijaliziranim TV i radio emisijama 330 3

5. u savjetodavnim službama Ministarstva poljoprivrede

411 5

6. na internetu 478 6

Tablica 8. Najčešći i najrjeđi izvori informiranja

Gdje najčešće nalazite korisne informacije za unapređenje vlastitog gospodarstva?

Najviša ocjena (1)f / %

Najniža ocjena (6)f / %

1. u razgovoru s drugim poljoprivrednicima 36/235 5/33

2. oslanjam se na vlastito iskustvo 67/438 5/33

3. u specijaliziranim časopisima za poljo-privredu

9/59 13/85

4. u specijaliziranim TV i radio emisijama 2/13 2/13

5. u savjetodavnim službama Ministarstva poljoprivrede

19/124 35/229

6. na internetu 11/72 83/542

Tablica 9. Obrazovanje i korištenje interneta

Obrazovanje Izvori informiranja poljoprivrednika (%)*

1 2 3 4 5 6 Ukupno

Osnovna škola

61 0 30 30 61 818 1000

Srednja škola 67 77 77 115 154 510 1000

VVV, Mr. i Dr.

125 313 63 63 250 188 1000

Sommers' d = 0,26, p < 0,05

*Izvori informiranja poljoprivrednika kao u tablicama 7 i 8 (od 1 do 6).


55

nja i korištenja interneta kao izvora informiranja (Sommers' d = 0,26; α = 0,05): što je obrazovanje poljoprivrednika više, to je veći značaj/ocjena dana internetu (Tablica 9.).

Ovakav odnos prema internetu kao bazi iz koje se mogu crpsti sve vrste informacija, pa i za poljo-privrednu tehnologiju i tržište poljoprivrednih pro-izvoda, može biti posljedicom s jedne strane slabe obrazovanosti glede korištenja i primjene informa-cijsko komunikacijske tehnologije u poljoprivred-nom gospodarstvu, a s druge, može biti odraz pre-vladavajućeg stanja u selu i poljoprivredi Slavonije i Baranje11. Nespremnost na promjene, na primjenu novih znanja i tehnologija, samo je potvrda slabe inicijative u ruralnom prostoru Hrvatske. Provjeru ovakve hipoteze potražili smo u pitanju „Koju biste vrstu usluga (savjeta, informacija) najviše koristili od savjetodavne službe za poljoprivredu?“ (Tablica 10.). Izdvojeno gledano, samo šestero ispitanika tražilo bi dodatno informatičko obrazovanje za novu tehnolo-giju proizvodnje. Dodamo li im one koji bi tražili sve od ponuđenog (67), dobivamo broj od 73 (47,7%). To pokazuje da preostalih 80 ispitanika, što je više od polovice (52,3%), nije zainteresirano za dodatno informatičko obrazovanje, bez kojega nije moguća nova tehnologija proizvodnje u poljoprivredi kao

11 Tome u prilog idu i rezultati križanja varijable „obrazovanje“ s varijablama „veličina posjeda“, „tehnološka opremljenost“, „ob-razovanost za nove tehnologije“, „državni poticaji“ i „plodnost tla i klima“. Niti u jednom slučaju nije dobivena statistički značajna veza.

niti korištenje svih potencijala ICT-a u poljoprivred-noj proizvodnji.

Više je faktora bitnih za uspješno bavljenje poljoprivrednom proizvodnjom. Svakako je jedan od njih i obrazovanost poljoprivrednika i spre-mnost na preuzimanje novih tehnoloških rješenja u proizvodnji. Misle li tako ispitani poljoprivrednici pokazuju rangiranja i prosječne ocjene u Tablici 11. (1 je najviša ocjena, 5 je najniža). Od pet ponuđenih faktora ispitanici su na prvo mjesto stavili „plod-nost tla i klimatske uvjete“, a na drugo „tehnološku opremljenost“. Znakovito je da je „obrazovanost poljoprivrednika za nove tehnologije“ ispitanicima najmanje bitna (5. mjesto), a činjenica da tehnološku opremljenost rangiraju odmah iza prirodnih uvjeta, pokazuje da se i u tehnološkom pogledu oslanjanju pretežito na danas provjerene i poznate tehnologije. To se vidi i iz broja najviših (1) i najnižih (5) ocjena: plodnost tla i klimatski uvjeti dobivaju najviše jedinica (51), obrazovanje poljoprivrednika najviše petica (44, jednako kao i veličina posjeda) (Tablica 12). Državni poticaji i mjere zaštite poljoprivrede rangirane su na treće mjesto i pokazuju još uvijek snažno oslanjanje poljoprivredne proizvodnje na te mjere. Međutim izjednačen broj visokih i niskih ocjena pokazuje stasanje uvjerenja da se u poljopri-

Tablica 10. Vrsta usluga savjetodavne službe za poljoprivredu

Vrste usluga koje biste tražili od savjeto-davne službe za poljoprivredu

f %

1. dodatno informatičko obrazovanje za novu tehnologiju proizvodnje

6 39

2. informacije o fondovima potpore poljo-privredne proizvodnje

28 183

3. informacije o tržištu i cijeni određenih proizvoda za tekuću godinu

33 216

4. informacije o pravima na državne sub-vencije

15 98

5. sve od navedenog bih koristio 67 438

6. ništa od navedenog ne bih koristio 4 26

Ukupno 153 1000


56

vredi treba osloniti na druge čimbenike dok ih goto-vo isti takav broj smatra da su poticaji prvi čimbenik poljoprivredne proizvodnje.

Iako ispitanici u svojim odgovorima ne postav-ljaju uočljivu vezu između važnosti obrazovanja i primjene nove tehnologije u poljoprivrednoj proizvodnji, pogledajmo ulažu li oni u nabavku nove tehnologije (Tablica 13). U posljenje tri godine samo je na 9 OPG-a uloženo u nova proizvodna rješenja (informatizaciju proizvodnje). Većina gospodarstava održava postojeću tehnologiju (58,8%) ili ništa ne ulaže (35,3%). To može biti posljedica teškog stanja u poljoprivredi i nedostatka sredstava, o čemu nam govori i Tablica 14. Naime, tek nešto više od trećine ispitanika (36,6%) redovito koristi suvremene agrotehničke mjere u proizvodnji. Više od polovine (53,6%) ih nema dovoljno novca za sve potrebne mjere, a njih 15 (9,8%) uzda se samo u prirodu.

Traže li seljaci krivca za ovakvo stanje, nastojali smo saznati kroz pitanje „Što najviše nedostaje slavonsko-baranjskoj poljoprivredi da bi postala perspektivnom djelatnošću?“ U Tablici 15. vidimo

da 65 (42,5%) poljoprivrednika izdvojeno stavlja nedostatak državne zaštite kao ključni problem. Samo jedan više ispitanik (65) drži da nedostaje sve od 1 do 4. Ostali se činitelji uglavnom ne izdvajaju (samo je npr. 5 ispitanika mišljenja da je nedostatno obrazovanje poljoprivrednika).

Tablica 11. Faktori bitni za uspješnu poljoprivrednu djelatnost

Faktori bitni za uspješnost u poljoprivred-noj proizvodnji.

M Rang

1. veličina poljoprivrednog posjeda 318 4

2. tehnološka opremljenost 271 2

3. obrazovanost poljoprivrednika za nove tehnologije

350 5

4. državni poticaji i mjere zaštite poljo-privredne djelatnosti

301 3

5. plodnost tla i klimatski uvjeti 256 1

Tablica 12. Bitni i nebitni faktori za uspješnu poljoprivrednu proizvodnju

Faktori bitni za uspješnost u poljoprivred-noj proizvodnji.

Najviša ocjena (1)f / %

Najniža ocjena (5)f / %

1. veličina poljoprivrednog posjeda 11/72 11/72

2. tehnološka opremljenost 20/131 2/13

3. obrazovanost poljoprivrednika za nove tehnologije

16/105 11/72

4. državni poticaji i mjere zaštite poljo-privredne djelatnosti

17/111 11/72

5. plodnost tla i klimatski uvjeti 17/111 23/150


57

5. Zaključne teze

Uvijek kada se istražuje neki društveni problem, pokušavaju mu se utvrditi uzroci. Pritom ih se nastoji razvrstati na bitne i one manje bitne, izravne i neizravne, pa ako ni to ne daje jasan odgovor na problem, skloni smo tragati za njegovim latentnim dimenzijama. U našem slučaju pokušali smo odgo-voriti na dva temeljna pitanja postavljena kroz dvije hipoteze. Pritome smo dotaknuli izravne i neizravne činitelje postoječeg stanja.

Za prvu hipotezu pokušali smo odgovoriti gdje su razlozi slabe tehnološke opremljenosti i nedo-voljne primjene suvremenih tehnoloških rješenja u OPG-u Slavonije i Baranje. Iz analize odgovora uočili smo da je obrazovanje vrlo nisko vrednovano kada je riječ o njegovoj važnosti za samu poljopri-vrednu djelatnost. Iako su ispitanici znatno obrazo-vaniji od svojih roditelja, oni nisu skloni internetu i novim informacijsko komunikacijskim tehnologija-ma. Tako je u nova tehnološka rješenja ove vrste u

Tablica 13. Investiranje u nova tehnološka rješenja na OPG-u

Da li ste u posljednje tri godine investirali u nova tehnološka rješenja na Vašem OPG-u?

f %

1. nisam ništa investirao u nova tehnološka rješenja 54 353

2. investirao sam u poboljšanje postojeće tehnologije (strojeva za obradu)

90 588

3. investirao sam u nova rješenja koja do sada nisam imao (informatizacija proizvodnje)

9 59

Tablica 14. Uporaba suvremenih agrotehničkih mjera

U vlastitoj poljoprivrednoj proizvodnji f %

1. redovito primjenjujem sve suvremene agrotehničke mjere (izbor sjemena, obrada tla, zaštita, prikupljanje i čuvanje uroda).

56 366

2. koristitm samo neke mjere, jer za sve nemam dovoljno novca.

82 536

3. oslanjam se pretežno na prirodne uvjete (kvalitetu tla i klimu).

15 98

Ukupno 153 10000

Tablica 15. Što najviše nedostaje poljoprivredi Slavonije i Baranje

Slavonsko-baranjskoj poljoprivredi najviše nedostaje f %

1. kvalitetna državna zaštita poljoprivredne proizvodnje 65 425

2. dovoljno velik zemljišni posjed (posjed je još uvijek usitnjen)

7 46

3. uporaba suvremene tehnologije proizvodnje 10 65

4. kvalitetno obrazovanje samih poljoprivrednika 5 33

5. nedostaje sve navedeno 66 431

Ukupno 153 10000


58

posljednje tri godine investiralo samo 5,9% ispitani-ka, a redovitu primjenu suvremenih agrotehničkih mjera prakticira njih nešto više od trećine. Koliko je to posljedica nedostatka materijalnih sredstava (osiromašivanja seljačkih gospodarstava), a koliko nespremnosti na prihvaćanje novih rješenja u po-ljoprivredi dijelom je odgovoreno u provjeri druge hipoteze.

U drugoj hipotezi smo tvrdili da oslanjanje na državnu potporu, kao i tradicijsko odnošenje prema poljoprivrednoj djelatnost još uvijek dominiraju u stavovima aktivnoga poljoprivrednog stanovništva. U odgovorima ispitanika to se pokazalo uglavnom točnim. Tako npr. najčešće se u proizvodnji ispita-nici oslanjaju na vlastito iskustvo i savjete drugih poljoprivrednika, a najmanje se informiraju o novim rješenjima na internetu. Najzastupljenije orijentacije u proizvodnji na OPG-ima jesu ratarstvo i stočar-stvo, a što je u tradiciji ovoga kraja i u pozitivnoj je korelaciji s veličinom posjeda. Također ispitanici smatraju da im je za uspješno bavljenje poljopri-vredom najvažnije plodno tlo i klima, državni poticaji i potrebna mehanizacija, dok je obrazovanje poljoprivrednika za nove tehnologije proizvodnje na posljednjem mjestu. Kvalitetna državna politika prema poljoprivredi je ono što čak 42,5% ispitani-ka stavlja kao glavni trenutni nedostatak za selo i poljoprivredu pa je implicite država prozvana kao glavni krivac za loše razvojne mogućnosti slavon-skog sela i poljoprivrede. Znakovito je da su seljaci ipak umjereni optimisti, jer ih samo 26% iskazuje nezadovoljstvo vlastitom imovinom.

Ovo, kao i slična istraživanja sela i seljaštva, upozorava na bitnu činjenicu usporenosti razvojnih promjena kako u poljoprivredi kao, ipak, glavnoj djelatnosti ruralnog prostora Slavonije i Baranje, tako i u selu kao dominirajućem tipu naselja ove re-gije. Promjene koje država potiče, a koje uglavnom seljaci i traže, svode se na sigurnost otkupa poljopri-vrednih proizvoda i njihovu zajamčenu cijenu, kao i na zajamčene poticaje koji seljaku omogućavaju sjetvu. Takve intervencije nisu dugoročne razvojne promjene, što je vidljivo iz brojnih nesporazuma države i seljaka koji se periodično javljaju. Obrazo-vanje za novu tehnologiju proizvodnje kao i za nove poljoprivredne kulture, ipak je jedini put prema

konkurentnosti hrvatske poljoprivrede i bogaćenja sela. Ulaganje u ovakav projekt bilo bi pravi put u osamostaljivanje OPG-a i njihov daljnji razvoj bez državnog tutorstva.


59

Literatura1. Abercrombie, N., Hill, S., Turner, B. (2008). Rječnik sociologije, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk.2. Castells, M. (2000). Uspon umreženog društva, Zagreb, Golden marketing.3. Cifrić, I. (1999). Globalizacija i ruralni razvoj, Zagreb, „Sociologija sela“, Vol. 37, No. 4(146), str. 387-405.4. Defilipis, Josip (2006). Promjene u poljoprivredi i selu Dalmacije u posljednjih stotinjak godina, Zagreb, „Društvena istraživa-nja“ Vol. 15, No. 6, str. 1047-1062.5. Drucker, Peter (2007). Upravljanje u budućem društvu, Zagreb, M.E.P. Consult.Gavazzi, Milovan (1991). Baština hrvatskog sela, Zagreb, Otvoreno sveučilište.6. Mendras, H. (1986). Seljačka društva, Zagreb, Globus.7. Mihalj, P. (1999). Što hrvatskoj poljoprivredi donosi članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji?, Zagreb, „Politička misao“, Vol. 36, No. 1., str. 101-112.8. Peračković, Krešimir (2007). Promjene u strukturi zanimanja u Hrvatskoj od 1971. do 2001. – Od ratara do konobara, Zagreb, „Sociologija i prostor“, Vol. 45, No. 3-4, str. 377-397.9. Strategija ruralnog razvoja RH 2008. – 2013., Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja RH, www.mps.hr 10. Swedberg, Richard (2006). Načela ekonomske sociologije, Zagreb, MATE – Zagrebačka škola ekonomije i managementa.11. Šundalić, A. (2009). Human resources in the rural area of Slavonia and Baranja – the new rural image, u zborniku: Barković, D., Runzheimer, B.(ur.) Interdisciplinary Management Research V /, Osijek: Sveučilište "Josip Juraj Strossmayer" u Osijeku, 2009., str. 43-54.12. http://www.hakom.hr/UserDocsImages/dokumenti/Stanje%20i%20razvoj%20sirokopojasnog%20pristupa%20Internetu%20u%20RH.pdf, 20.03.2010.

Popis tablicaTablica 1. Veličina posjeda OPG-aTablica 2. Veličina posjeda i vrsta djelatnostiTablica 3. Obrazovna struktura ispitanikaTablica 4. Posjedovanje osobnog računala i internet priključkaTablica 5. Korištenje osobnog računalaTablica 6. Obrazovanje i korištenje računalaTablica 7. Izvori informiranja za unapređenje vlastitog gospodarenjaTablica 8. Najčešći i najrjeđi izvori informiranjaTablica 9. Obrazovanje i korištenje internetaTablica 10. Vrsta usluga savjetodavne službe za poljoprivreduTablica 11. Faktori bitni za uspješnu poljoprivrednu djelatnostTablica 12. Bitni i nebitni faktori za uspješnu poljoprivrednu proizvodnjuTablica 13. Investiranje u nova tehnološka rješenja na OPG-uTablica 14. Uporaba suvremenih agrotehničkih mjeraTablica 15. Što najviše nedostaje poljoprivredi Slavonije i Baranje


60

Antun Šundalić, Ph.D.Faculty of Economics in Osijek

Josip Mesarić, Ph.D.

Faculty of Economics in Osijek

Željko Pavić, B.A.Faculty of Economics in Osijek

Today’s Peasant and Information and Communication Technology

SummaryThe society and technology determine, by their specificities, the culture of an epoch, of an area and of the people that inhabit it. The modernity is primarily determined by I.C.T. so that the society is often called in-formation society and culture the culture of the information age. Under such circumstances, one can hardly find a living space and activity which are not affected by I.C.T. In this paper, the authors analyze the intensity of the presence of I.C.T. in the rural area and in agricultural activities in Slavonia and Baranja. It is well known that in sociology a “peasant” means a way of life, culture of a certain region and time. Most frequently, this notion used to be determined by an attribute of autarchy and a firm existential orientation to nature. Today, the “peasant” has lost its original meaning. His space is more often determined by a “family farm” and his relation with nature is significantly characterized by technology. To what extent is technology nowadays - in particular I.C.T. - present in the production and in the way of life on a family farm in Slavonia and Baranja and what is the attitude of today’s peasant towards it, is explored by the authors of this paper. A survey was made on the sample of 153 family farms in Slavonia and Baranja.

Key wordspeasant, family farm, information and communications technology, the country, agriculture


61

REgiONAlNA viNSkA CESTA pANONSkE hRvATSkE

Sažetak Sve prisutniji globalni turistički trendovi predstavljaju izazove nacionalnih gospodarstava pri stvaranju konkurentnosti i turističke poziconiranosti u takvim uvjetima. Radi postizanja globalne konkurentnosti zemlje nužno je izgrađivati regionalnu konkurentost zbog značajne uloge regije kao bazične jedinice razvoja. Izrazita regionalna neravnoteža Hrvatske nameće potrebu pronalaska novih generatora ekonomskog rasta i prosperiteta. Panonska Hrvatska (kao jedna od tri NUTS2 regije), raspolaže izuzetnim potencijalom za ra-zvoj vinskog turizma, koji bi pozitivno utjecao na konkurentnost regije u nizu njezinih segmenata. Panonska Hrvatska raspolaže s čak 87% svih poljoprivrednih površina Hrvatske i 62% svih poljoprivrednih površina Hrvatske pod vinogradima. Takvo prirodno bogatstvo (korišteno na efikasan, efektivan i prije svega inova-tivan način) treba uzeti u obzir pri uvažavanju novih turističkih trendova i stvaranju turističkog proizvoda. Autohtoni proizvodi, jedinstvenost turističkih odredišta i želja za cjelovitom turističkom ponudom, prilike su koje ova regija treba prepoznati, implementirati u konkretnu strategiju i smjernice budućeg djelovanja.

Sam projekt razvoja i implementacije regionalne vinske ceste temeljio bi se na povezivanju mikro regija vinogradarsko-vinske ponude Panonske Hrvatske i stvaranju jedinstvenoga turističkog proizvoda autohtonih karakteristika. Kako bi se postigla konkurentska prednost same regije, potrebno je prepoznati i valorizirati ključne faktore razvoja. Porterov model dijamanta regionalne vinske ceste Panonske Hrvatske omogućit će prepoznavanje svih relevantinih faktora razvoja i kreaciju jedinstvenoga turističkog proizvoda. Smjernice dobivene analizom stavki dijamanta, poslužit će za izradu triple helix modela regionalne vinske ceste. Triple helix model omogućio bi olakšan pristup financijskim sredstvima nacionalne, regionalne, lokalne razine, kao i olakšano apliciranje za sredstva pretpristupnih fondova Europske unije. Ključne riječi vinska cesta, triple helix, Porterov model dijamanta


UDK 634.8(497.5)Izvorni znanstveni članak

Nataša Drvenkar, univ. spec. oec.*Ekonomski fakultet u Osijeku

Mr. sc. Mario Banožić *

* Ekonomski fakultet u Osijeku, Katedra za nacionalnu i međunarodnu ekonomiju, asistent** Vukovarsko-srijemska županija, Upravni odjel za međunarodnu suradnju i kapitalna ulaganjaOdsjek za turizam, voditelj odjela

62

1. Uvod

Turisti današnjice teže za nešto drugačijom vrstom ponude turističkih odredišta. Moderan način života i sve veća briga za zdravlje zahtijeva-ju kvalitetan turistički proizvod koji će ponuditi autentičnost samog turističkog odredišta. Kako bi se stvorilo takvo turističko odredište, nužno je diferencirati turistički proizvod kroz vrijednost, kvalitetu i zadovoljstvo turista. Uživanje u hrani i piću sve više dolazi do izražaja stoga hrana pred-stavlja „kulinarsko-gastronomski doživljaj manje ili više uklopljen u sustav vrijednosti uspostavljen kulturom ishrane svakog pojedinačnog turističkog potrošača“ (Meler, 2002.). Lokalna gastronomija i njezina tradicija mogu se gledati kao integrirani dio lokalnog identiteta destinacije (Bassiere, 1998.). Uži-vanje u kompletnoj ponudi „kako je to nekada bilo“ i u „domaćoj atmosferi“ sve više privlače turiste, ali isto tako zahtijevaju od samih kreatora turističke ponude drugačiji pristup. Ruralni se turizam može smatrati izuzetno značajnom poveznicom dviju gospodarskih grana – poljoprivrede i turizma. Sam ruralni turizam izuzetno je bitan upravo za Panonsku Hrvatsku zbog svih njezinih prirodnih i gospodarskih karakteristika. Ruralni turizam prema Ružiću (2005., str.15) obuhvaća brojne pojavne obli-ke među kojima se mogu izdvojiti upravo seljački (agroturizam), kulturni turizam, lovni i ribolovni turizam, gastronomski turizam, prirodi bliski turizam, ekoturizam, vinski turizam i mnogi drugi. Turist se upušta u svojevrsnu avanturu doživljaja odlaskom na turistička odredišta koja nude specifič-ne sadržaje. Samim time, svako turističko odredište svojevrsna je „marka“ koju turist prepoznaje i valo-rizira. Uspješnom markom smatra se prepoznatljiv proizvod, usluga, osoba ili mjesto koje je obogaćeno tako da kupac odnosno potrošač uočava relevantne, jedinstvene i održive dodane vrijednosti koje najviše odgovaraju njegovim potrebama (De Chernatony, Leslie, 2001.). Stoga je nužno stvoriti prepoznatljivu turističku ponudu Panonske Hrvatske i svojevrsno od Regionalne vinske ceste stvoriti prepoznatljivu marku kao geografsku lokaciju (Keller, K.L., 2003.). Zadatak je određenog mjesta, geografskog područja ili lokaliteta da se organizira i postupa na način kako

to čine poslovni subjekti – suočavati se sa svime što dolazi iz okoline (Kotler, 1993., str. 79). Marketing mjesta ima širi zadatak, a on se odnosi na uključi-vanje svih ciljnih skupina radi poboljšanja životnih uvjeta u smislu poslovnih i turističkih aktivnosti (Kotler, 1993., str. 100).

Prema Tomas istraživanju iz 2007. godine, glavni motiv dolaska turista u Hrvatsku su odmor, opu-štanje, zabava, upoznavanje prirodnih ljepota, nova iskustva i doživljaji te uživanje u jelu i piću. Najviše turista, čak 55% prosječne je dobi od 41 godinu, a 60% gostiju je sa završenom višom školom ili fakul-tetom. Upravo takvi turisti su i zahtjevni turisti koji traže odgovarajući omjer cijena/kvaliteta. Turisti koji posjećuju Hrvatsku sve su informiraniji. Kao izvor informiranja naših turista najvažniji su mediji (34%), zatim preporuka rodbine ili prijatelja (31%) te potom internet (29,9%). Svakako treba iskoristiti ovaj trend porasta upotrebe interneta kao izvora informacija o turističkom odredištu, jer kreativni, razumljivi i funkcionalni web portali mogu privući turiste. Kao izuzetnu priliku koju treba iskoristiti pri kreaciji i implikaciji Regionalne vinske ceste, svakako je podatak da čak između 30 i 50% turista obilazi vinske ceste turističkog odredišta. Upravo iz ovih podataka može se zaključiti kako su motivi do-laska turista sve specifičniji i zahtjevaju individualni pristup, a to je prilika koju Panonska Hrvatska ne bi smjela zanemariti.

Kontinentalni turizam nije dovoljno zastupljen proizvod kompletne turističke ponude Hrvatske. Panonska Hrvatska obiluje turističkim kapacitetom za razvoj vinskog turizma, koji bi se mogao povezati sa seoskim turizmom i time stvoriti poseban turi-stički proizvod dostupan cijelu godinu. Sve županije unutar Panonske Hrvatske učinile su prvi korak kreacijom i razvojem lokalnih i županijskih vinskih cesta. Ruralna turistička ponuda pojedine županije i vinske ceste trebaju se udružiti kako bi se razvio novi turistički proizvod na tržištu. Bitno je naglasiti kako županijske vinske ceste, u ovom slučaju, nisu konkurenti, već gospodarski potencijal. Kako lanac puca na najslabijoj karici, tako je nužno osmisliti strategiju razvoja Panonske Hrvatske kao najslabije gospodarske karike Hrvatske. Naime, u gotovo svim segmentima gospodarskih, društvenih i ostalih


63

struktura, Panonska Hrvatska bilježi „regionalni problem“1. Povezivanjem mikro razina vinske ponu-de Panonske Hrvatske s bitnim državnim institu-cijama i obrazovnim sustavom, na osnovi javno-privatnog partnerstva2, može se stvoriti triple helix model3 razvoja koji će biti relevantan pokretač svih projekata na regionalnoj razini i koji će imati snagu lobiranja u nacionalnim institucijama. Samim time međusobnom suradnjom omogućit će se i olakšano apliciranje za sredstva pretpristupnih fondova EU, kao i sredstva kohezijskog fonda nakon ulaska u EU.

2. Metodologija rada

Kreiranje Regionalne vinske ceste Panonske Hr-vatske zahtijeva istraživanje svih bitnih faktora nje-zina razvoja. Samim time, Regionalna vinska cesta Panonske Hrvatske moći će biti značajan pokretač gospodarskog razvoja regije. Porterov model dija-manta Regionalne vinske ceste Panonske Hrvatske obuhvatio je upravo najvažnije faktore razvoja i time omogućio zaključke i preporuke daljnjeg razvoja i suradnje u sklopu triple helix modela.

3. Porterov model dijamanta Regionalne vinske ceste Panonske Hrvatske

Porterov model dijamanta pruža holistički i elastičan koncept koji omogućava svim interesnim skupinama u nekoj zemlji razmatranje konkuren-tnosti u njezinoj kompleksnosti te konstruktivnu

1 Kada neka regija odstupa od „nacionalnog prosjeka“ u nekim važnim pitanjima kao što su: 1) visoka i trajna nezaposlenost, 2) niska razina i spor rast BDP-a po stanovniku, 3) visok stupanj ovisnosti o uskoj industrijskoj bazi, 4) nagli pad proizvodnje, 5) neodgovarajuća opremljenost infrastrukturom, 6) velike migracije izvan regije i sl. Griffiths, Wall, 1999.

2 Javno-privatno partnerstvo odnosi se na širok spektar mogućih odnosa između javnih i privatnih subjekata u kontekstu infra-strukturnih kao i inih usluga. Privatni sektor služi kao podrška samoj privatizaciji. Ovakav oblik suradnje osigurava investicije društveno-odgovornog karaktera. Ključne prednosti ovakve suradnje proizlaze iz privlačenja privatnih kapitalnih ulaganja, povećanju efektivnosti i efikasnog korištenja raspoloživih resursa kao i reformi sektora kroz relokaciju uloga, inicijativa i odgovor-nosti (Felsinger, K., 2007.)

3 Model triple helixa temelji se na integraciji komercijalizacije, empirijskog znanja i javnog dobra. On predstavlja proces u kojem se preklapaju područja sveučilišta-poslovnog sektora-vlade s ciljem rastućih koristi, većih od nacionalnih, regionalnih i multi-nacionalih sistema (Etzkowitz, 2003).

komunikaciju oko unaprjeđivanja okruženja radi poboljšanja konkurentnosti. Nacionalni, a time i lokalni prosperitet nije naslijeđen - on se mora stvoriti (Porter, 1998., str.155). Taj prosperitet ovisi o sposobnosti subjekta da se konstantno inovira i nadograđuje. Porterov model dijamanta uključuje stavke koje se posredno ili neposredno odražavaju na konkurentsku prednost. Te stavke čine okruženje u kojem neko poduzeće, grana djelatnosti, regija ili država djeluje i uči kako se u toj okolini treba „natjecati“ (Porter, 1998., str. 166). Svako područje dijamanta i dijamant kao cjelokupni sistem sadrži ključne faktore kojima se postiže konkurentski uspjeh. Ti faktori odnose se na: sve resurse i spo-sobnosti nužne za konkurentsku prednost, u ovom slučaju Regionalne vinske ceste Panonske Hrvatske; informacije koje oblikuju prilike te daju odogovor kako se trebaju usmjeravati raspoloživi resursi i spo-sobnosti; ciljeve svih interesnih skupina; i najvaž-nije, svojevrstan pritisak poduzeća na investiranje i inoviranje. Dijamant sadrži četiri osnovna fakto-ra, međusobno povezana: 1) faktorske uvjete, 2) uvjete potražnje, 3) strategiju poduzeća, strukturu i rivalitet, 4) vezane i podržavajuće industrije. Osim ova četiri faktora, dijamant uključuje i dva zasebna faktora: vladu i šansu. Ova dva faktora odnose se na faktore koji mogu osigurati ili otežati „plodno tlo“ za djelovanje poduzeća. Glavna uloga vlade nije da stvori konkurentska poduzeća, već da stvori uvjete u kojima će poduzeća sama moći postati konku-rentska.

3.1. Faktorski uvjeti

Osnovni čimbenici koji diktiraju uzgoj vinove loze su klimatski. Zahvaljujući klimi, određeno je da vinogradi mogu uspijevati samo između 30º i 50º sjeverne, te 30º i 40º južne zemljopisne širine. Hrvatska se cijelim svojim ozemljem nalazi unutar vinogradarskog pojasa sjeverne Zemljine polutke i stoga je predodređena da bude vinogradarska zemlja (Gašparec- Skolčić, Lj. i Bolić, J., 2006.). Vinogradarska se područja u Republici Hrvatskoj razlikuju prema prirodnim uvjetima za uzgoj vinove loze, pa tako imamo zone, regije, podregije, vinogor-ja i vinogradarska područja. Što se tiče samih regija,


64

dvije su osnovne: kontinentalna Hrvatska i primor-ska Hrvatska. S obzirom na to da je područje istra-živanja ovog rada Panonska Hrvatska, a čije se sve županije nalaze u kontinentalnom dijelu, istraživat će se područje podregije kontinentalne Hrvatske, a koje obuhvaća područja: Podunavlja, Slavonije, Moslavine, Prigorja-Bilogore, Plešivice, Pokuplja, Zagorja-Međimurja. Panonska Hrvatska pripada vinogradarskoj zoni dijelom „Zona B“ i „Zona C1“ koja obuhvaća podregiju Slavonija i podregiju Podunavlje. Usprkos brojnim vinogradarskim mikro regijama, zabrinjavaju podaci Hrvatskog zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo iz 2005. godine, prema kojima je čak 60,7% vinograda starije od 25 godina, 24,1% starosti od 15 do 20 godina, 9,4% starosti od

5 do 15 godina i svega 5,8% vinograda starosti do 5 godina. Ovi podaci objašnjavaju razlog konstantnog opadanja ukupnog priroda kao i prosječnog priroda po rodnom trsu. Tako je primjerice od 2002. do 2004. godine prirod po rodnom trsu manji za 2,5%. Ipak, od tog razdoblja bilježi se blagi oporavak i porast priroda po rodnom trsu kao i ukupni prirod.

Vinogradi u Hrvatskoj čine svega 2,8% uku-pnih poljoprivrednih površina kojima raspolaže Republika Hrvatska. Udio prihoda od vinogradar-stva i vinarstva u BDP-u u 2005. godini iznosio je 0,1%. Prosječan broj zaposlenih u vinogradarstvu i vinarstvu iznosio je 8 zaposlenika koji su ostvarivali 9.800 eura. U Hrvatskoj je 2007. godine bilo ukupno 33.000 ha poljoprivrednih površina pod vinogra-dima, od čega je čak 82% pod obiteljskim poljopri-vrednim gospodarstvima. Ukoliko uzmemo u obzir podatke iz 1998. godine, može se primijetiti kako su se poljoprivredne površine pod vinogradima sma-

njile za čak 27.000 ha (autori izračunali prema DZS, 2009.a). Isto tako smanjio se broj ukupnih rodnih trsova sa 312 milijuna na 120 milijuna. Usprkos ta-kvim podacima, prirod po trsu se povećao sa 1,3 kg na 1,7 kg. Ipak, ukupna proizvodnja vina se smanjila sa 2.277.000 hl na 869.000 hl. Moguće je uočiti kako su površine pod vinogradima izuzetno male. Tako primjerice čak 83% površina pod vinogradima veličine su do 5 ha u nacionalnim razmjerima i 67% u Panonskoj Hrvatskoj (Tablica 1.).

Površine vinograda u Panonskoj Hrvatskoj temeljem Upitnika na dan 30.09.2009. iznosile su 6.315.08 ha (što je čak 2.574 ha više nego prema po-dacima iz Popisa poljoprvrede 2003. godine, stoga zabrinjava neusklađenost podataka). Od toga, čak

34% zauzimaju vinogradi Osječko-baranjske župani-je, zatim 28% Vukovarsko-srijemske županije i 21% Požeško-slavonske županije. Zanimljiv je podatak Državnog zavoda za statistiku prema kojem Panon-ska Hrvatska raspolaže s čak 3.395 ha više vinograda nego što prikazuje Hrvatski zavod za vinogradarstvo i vinarstvo (DZS, 2009.d). Ove tri županije tradicio-nalno su najveći proizvođači vina, kako u Panonskoj Hrvatskoj, tako i u nacionalnim razmjerima. Tome u prilog idu i pokazatelji proizvodnje vina u 2008. godini. Naime, opet prednjači Osječko-baranjska županija kao najveći proizvođač vina Panonske Hrvatske s udjelom od čak 36%, zatim Požeško-sla-vonska županija s udjelom od 30% i Vukovarsko-sri-jemska županija s udjelom od 23% (autori prilagodili prema podacima Hrvatskog zavoda za vinarstvo, 2009.). Sve županije koje imaju vinarstvo kao turi-stičku osnovu, prepoznale su taj potencijal i krenule u razvoj vinskih cesta, ali rezultati još nisu zado-

Tablica 1. Površine vinograda, broj trsova i veličina zemljišta pod vinogradima Hrvatske i Panonske Hrvatske u 2003. godini

Hrvatska/Panon-ska Hrvatska

Ukupna površina pod vinogradima

(tis.ha)

Ukupan broj trsova (tis.)

Ukupan broj trsova sposobnih za rod

Veličina zemljišta pod vinogradima (%)

Do 5 ha Od 5 ha

Ukupno Hrvatska 22.762 102.505 98.902 83% 17%

Ukupno Panonska Hrvatska

3.741 13.359 12.496 67% 33%

Izvor: autori prilagodili podatke prema Popisu poljoprivrede 2003.


65

voljavajući. Vinarstvo je doista bitan faktor razvoja Panonske Hrvatske, stoga je kreiranje Regionalne vinske ceste Panonske Hrvatske doista opravdano.

Za svaki razvoj ključan faktor su ljudi – njihova specifičnost, kreativnost i motiviranost za posti-zanje rezultata. Panonska Hrvatska čini čak 48% pretežito ruralnih područja Republike Hrvatske4 u kojoj je prema zadnjem Popisu stanovništva iz 2001. godine tu živjelo 1.351.517 stanovnika, što je činilo čak 30% ukupnog stanovništva Hrvatske. Procje-ne za 2007. godinu pokazuju kako je u Panonskoj Hrvatskoj živjelo 1.304.611 stanovnika ili 29 %. O važnosti poljoprivrede za ovo područje ide u prilog i broj poljoprivrednog stanovništva koje čini čak 49% ukupne hrvatske poljoprivredne populacije. Što se tiče starosne strukture stanovništva, zabrinja-va činjenica da mlado stanovništvo (od 0 do 14 godina) čini 16% stanovnika Panonske Hrvatske, dok u isto vrijeme staro stanovništvo (od 65 godina na dalje ) čini 17% stanovništva. Osim problema starenja stanovništva, zabrinjava problem depopu-lacije. Panonska Hrvatska bilježi ozbiljan problem depopulacije – naime, u 2007. godini zabilježen je negativan prirodni prirast od čak -5.409 stanovnika, dok primjerice Središnja Hrvatska bilježi nešto niži negativni prirodni prirast od -2.823 stanovnika ili pak Jadranska Hrvatska od -2.065 stanovnika. Osim ovoga prirodnog kretanja stanovnika koje je zabri-njavajuće, problem predstavlja i mehaničko kretanje stanovnika. Veliki problem Panonske Hrvatske predstavlja „odljev mozgova“ evidentan prema negativnim migracijama stanovništva u druge županije i inozemstvo. Panonska Hrvatska je jedina regija u Hrvatskoj koja bilježi negativne migracije, tj. odlazak stanovništva u druge županije od čak -3.342 stanovnika i odlazak stanovništva u inozemstvo od -784 stanovnika. O alarmantnosti ovih podataka govori i usporedba s ostale dvije regije Hrvatske. Središnja Hrvatska bilježi +2.467 doseljenog stanov-ništva iz drugih županija i čak +2.044 stanovništva doseljenog iz inozemstva. Jadranska Hrvatska pak bilježi +875 doseljenih stanovnika iz drugih županija i čak +4.360 doseljenog stanovništva iz inozemstva. Što se tiče broja nezaposlenih osoba, u Panonskoj se

4 Prema OECD kriteriju. Detaljnije pogledati pod: Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja (2007.) Strategija ruralnog razvoja RH 2008.-2013.

Hrvatskoj nažalost nalazi čak 43% svih nezaposlenih osoba Republike Hrvatske (112.640), dok je primje-rice njih u Središnjoj Hrvatskoj 26% i Jadranskoj Hrvatskoj ostalih 32%. Osim toga, što se tiče prijav-ljenih slobodnih radnih mjesta, opet je najkritičnije u Panonskoj Hrvatskoj gdje je otvoreno svega 36.416 novih radnih mjesta, ili 26% novih radnih mjesta u Hrvatskoj.

Neefikasna birokracija, porezni propisi, korup-cija, porezne stope i neadekvatna infrastruktura daljnji su faktori koji otežavaju otvaranje novih poduzeća ili daljnja ulaganja u postojeće kapacitete. Prethodni faktorski uvjeti pružaju mogućnost sa-gledavanja snaga i slabosti Panonske Hrvatske, kao i prilika i prijetnji iz okruženja na Panonsku Hrvat-sku. Tako primjerice, blizina Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku sa 16 pripadajućih fakulteta može osigurati dobru akademsko-poslovnu surad-nju kroz znanstveno-istraživačke projekte usmjere-ne razvoju raznih segmenata vinskog turizma, zatim brojne srednje škole koje mogu prilagoditi i usposta-viti programe za stručno usavršavanje vinogradara. Budući da da na ovom sveučilištu diplomira oko 11% svih diplomiranih studenata u Hrvatskoj (DZS, 2007.), pruža se mogućnost uspostavljanja dobre mreže student/obiteljsko gospodarstvo na obostra-nu korist. Na razini Panonske Hrvatske još uvijek je nedovoljna obrazovna infrastruktura za zanimanja vezana uz vinogradarstvo i vinarstvo (svega jedan Poljoprivredni fakultet, nekolicina ustanova za operativni program usavršavanja za zanimanje vino-gradar-vinar i sl. u Panonskoj Hrvatskoj). Izuzetno dobra geografska pozicioniranost Panonske Hr-vatske – centar Jugoistočne Europe, međunarodni koridor Vc, rapoloživost zračne luke Klisa, 2. mjesto na rangu regionalne konkurentosti po gustoći župa-nijskih cesta i kvaliteti željeznica (Nacionalno vijeće za konkuretnost, 2007.) kao i omeđenost rijekama međunarodnoga karaktera Sava, Drava i Dunav te okruženost susjednim zemljama (Mađarska, Srbija i BIH) samo su neki od bazičnih faktora koje treba ukalkulirati u strategiju razvoja Regionalne vinske ceste. Ipak, brojne slabosti vinarske industrije mogu često zasjeniti same snage i prilike. Naime zbog rigidnosti hijerarhijskih struktura poduzeća, tromo-sti upravljačkoga kadra, sporosti u prilagođavanju


66

tržišnim promjenama i predviđanju tržišne potra-žnje, poduzeća ulaze u „začarani krug“ sveopćeg nedostatka ambicija i konkretnih poslovnih poteza. Kako strateški ne promišljaju i ne planiraju, već se promjenama prilagođavaju stihijski i često samo na temelju već ustaljenih pravila ponašanja, ne uviđaju prilike iz okruženja koje mogu pretočiti u vlastite snage. Osim toga brojni su problemi s vlasništvom zemlje, nesređenosti zemljišnih knjiga, sporosti administracije, neusklađenosti statistika, usitnjeno-sti površina pod vinogradima (59% do 2 ha, MPS, 2003.) i tome slično. Svakako da jednu od slabosti predstavljaju i nedostatna financijska sredstava za kapitalna ulaganja. Ipak i taj se problem može riješiti uočavanjem prilika iz okruženja. Tako primjerice, poduzeća mogu aplicirati za sredstva pretpristu-pnih fondova kao i nacionalnih fondova. Prilika za razvoj je doista puno, jer nacionalni i lokalni akteri uočavaju sve veću važnost ulaganja u nove projekte. Svaki projekt koji njeguje izvornost područja, nudi specifične i kreativne turističke proizvode, zapo-šljava ljude i time doprinosi gospodarskom razvoju, treba uzeti u obzir i pomoći mu u realizaciji.

3.2. Uvjeti potražnje

Svjetska potrošnja vina pala je s 280.356 hl vina u razdoblju 1971.-1975. na 237.674 hl u 2005. godini. Europa je najveći svjetski potrošač vina, koja zauzimala je čak 67,2% svjetske potrošnje vina. Najveći svjetski potrošači vina su zemlje koje su i tradicionalni proizvođači vina. Tako je prvo mjesto po najvećoj potrošnji vina zauzela Francuska s 55,4 l/per capita, zatim Portugal s 46,7 l/per capita, Italija s 46,5 l/per capita, Španjolska s 31,8 l/per capita i Aregentina s 28,3 l/per capita. Hrvatska je relativno veliki potrošač vina, a tome u prilog ide podatak iz 2005. godine i potrošnja od čak 40,8 l/per capita. U Švicarskoj (39,3 l/per capita) i Austriji (29,3 l/per capita) bilježi se rast potrošnje vina što može poslužiti kao jedan dobar pokazatelj mogućnosti razvoja Regionalne vinske ceste Panonske Hrvatske, jer bilježimo brojne turiste iz ovih zemalja, a osim toga, kreativnom izradom turističke ponude mogu se motivirati novi turisti (Office Internatioanal de la Vigne et du Vi, u nastavku: OIV, 2005.).

Od same liberalizacije tržišta Republike Hrvatske prisutan je kontinuirani rast potražnje za proizvo-dima i uslugama na domaćem tržištu. Ipak, domaća potrošnja determinirana je faktorima razvijenosti same Panonske Hrvatske, koja je prema većini pokazatelja najsiromašnija regija Hrvatske. Tako primjerice Panonska Hrvatska zaostaje za čak 2.173 eura BDP-a per capita od nacionalnog prosjeka. Vukovarsko-srijemska županija prva je najsiro-mašnija županija u Hrvatskoj prema istraživanju Svjetske banke, a prema razini BDP-a po stanovniku zauzima tek 20. poziciju među ostalim županijama (DZS, 2008). Iz ovoga svakako proizlazi i umanje-nija potražnja lokalnog stanovništva za turističkim proizvodima, što ipak značajno utječe na regionalna obiteljska poljoprivredna gospodarstva/poduzeća. Ono što bi se moglo smatrati snagama u ovom segmentu implikacije, jest prepoznatljivost kvalitete domaćih proizvoda i svojevrsan „lokalpatriotizam“ koji ide u prilog lokalnim proizvođačima. Osim toga uvođenjem standarada kvalitete u poduzeća otvara-ju se dobre izvozne mogućnosti na tržišta Europske unije. Jeftinija uvozna vina zadovoljavajuće kvalitete cjenovna su konkurencija domaćim proizvođačima. Otežana naplativost potraživanja opći je problem gospodarstva Županije kao i nacionalnoga gospo-darstva. Nedovoljna produktivnost radne snage, tehničko-tehnološka zastarjelost koja otežava i poskupljuje proizvodnju, usitnjenost gospodarsta-va, mogu utjecati na smanjenu ponudu vina koju potražnja zahtijeva.

Što se tiče izvozne konkurentnosti, ozbiljan pro-blem predstavljaju i nedovoljno afirmirane, nepo-znate ili čak nepostojeće marke vina izvan granica Hrvatske. Koliko se markom koriste hrvatski pro-izvođači vina pokazalo je provedeno istraživanje u godinama 2000. i 2001. na etiketama 124 najznačaj-nija proizvođača vina Hrvatske. Rezultat tog istraži-vanja pokazuje da samo 50% hrvatskih proizvođača vina ima marku i koristi se njome. Radi usporedbe provelo se istraživanje i na 100 etiketa talijanskih i francuskih proizvođača vina, pa se ustanovilo da se markom koristi 99% proizvođača vina (Benašić, 2003.). Iz toga proizlazi i moguća prilika vinara u stvaranju prepoznatljivih robnih marki (brandovi), ulaganjima u dizajn, u iskorištavanju prisutnog


67

trenda na tržištu za potražnjom autohtonih, ekološ-kih, funkcionalnih i sličnih proizvoda. Upravo kroz vlastitu slabost u tehnološkoj nazadnosti, raspoloži-vosti nezagađenoga poljoprivrednog zemljišta zbog same nerazvijenosti poljoprivrede, može se pronaći prilika za razvoj i takvih proizvoda. Geografska po-zicija Županije i prometna infrastruktura mogu biti prilike za razvoj vinara Regionalne vinske ceste kroz povećanje potražnje nacionalnih i inozemnih potro-šača. Rast turističke potražnje evidentiran je i prema dolascima turista, kao i ukoliko se uoče sami motivi dolaska turista. Čak 6.043 strana turista u Hrvatsku je došlo individualno i ostvarili su 30.663 noćenja, a 3.263 tisuća organizirano u 2007. godini, ostvarivši 18.911 noćenja (Ministarstvo turizma, 2009.b). Pro-sječna dnevna potrošnja turista u Hrvatskoj u 2007. godini prema TOMAS istraživanju iznosila je 55,48 eura – svega 8,02 eura na dodatne sadržaje poput sporta, rekreacije, zabave, kulture, izleta i ostalih ak-tivnosti. Motivira pokazatelj kako u razdoblju 2006. – 2007. godina, značajni krajobrazi bilježe porast posjećenosti od 17%, park-šume 7%, arheološka na-lazišta 138%, zoološki vrtovi 12%, spomenici kulture 18% i posebni rezervati 6%, a između 30 i 50% turista obilazi vinske ceste turističkog odredišta.

3.3. Strategija poduzeća, struktura i rivalitet

Svjetske površine pod vinogradima iz godine u godinu se uglavnom smanjuju – s 9.961 ha u razdo-blju 1971.-1975. godina na 7.929 ha u 2005. godini. U istome promatranom razdoblju proizvodnja vina pala je za 30.839 hl, a 2005. godine iznosila je 282.276 hl. Italija je bila najveći svjetski proizvođač vina u 2005. godini, koja je godišnje proizvela 54.021 hl vina, slijedi ju Francuska s 52.105 hl, Španjolska s 36.158 ha vina, SAD s 22.888 hl, Argentina s 15.222 hl i Australija s 14.301 hl. Hrvatska je zauzimala 21. mjesto na svjetskoj ljestvici najvećih proizvođača vina s 1.690 ha vina. Mađarska je zauzela 14. mjesto s 3.567 hl (OIV, 2005.).

Europska unija najveći je svjetski proizvođač vina, koji je 2005. godine proizveo čak 73.923 hl, čak 51.035 hl više nego drugi najveći proizvođač vina u svijetu SAD (OIV, 2008.). EU izozi čak 74% svjet-skog izvoza vina (OIV, 2005.) i zauzimaju čak 50 %

svjetskih površina pod vinogradima. Španjolska je zemlja EU koja ima najveće površine pod vinogra-dima u 2005. godini, čak 30% svih površina EU pod vinogradima ili 1.180 ha, zatim ju slijedi Francuska s 894 tisuća ha, Italija s 842 tisuća ha i Portugal s 248 tisuća ha (OIV, 2008.). Moguće je stoga uočiti kako Regionalna vinska cesta Panonske Hrvatske ima brojne konkurente, koji su tradicionalni proizvođači vina i tradicionalno veliki proizvođači vina. Ono što može biti prednost Regionalne vinske ceste upravo je njezina slabost – usitnjenost malih obiteljskih vinara može biti upravo dobar turistički proizvod, koji može ponuditi šarolik, a opet izvoran turistički proizvod.

Panonska Hrvatska broji ukupno 969 industrij-skih poduzeća u 2006. godini, što čini 29% svih industrijskih poduzeća Hrvatske. S obzirom na podatke iz 2002. godine moguće je uočiti porast od 305 poduzeća. Ta industrijska poduzeća ostvarila su 24.664.313 kuna prihoda od prodaje ili 16% ukupnih prihoda od prodaje Hrvatske. Prosječna vidljiva produktivnost rada (BDV po zaposlenoj osobi) za Panonsku Hrvatsku iznosi 123.206 kuna, što je za čak 54.766 kuna manje nego što je prosjek Hrvatske, stoga je nužno težiti razvoju i ostalih gospodarskih djelatnosti. Panonska Hrvatska broji 964 aktivne pravne osobe registrirane u područje A NKD-a 2002 – poljoprivreda, lov i šumarstvo, što čini čak 41% svih aktivnih pravnih osoba toga područja u Hrvatskoj. Ovakvi podaci govore o važnosti poljo-privrede za gospodarstvo Panonske Hrvatske. Nešto nepovoljniji podatak ne ide u prilog razvoju turizma ove regije. Naime svega je 559 aktivnih hotela i restorana na ovom području ili 10% u ukupnim aktivnim hotelima i restoranima Hrvatske (DZS, 2009.a).

Proizvodnja vina u 2004. godini iznosila je 1,5 milijuna hektolitara. Temeljem Upisnika proizvođa-ča grožđa i vina5 u periodu od 01.01. do 31.12.2008. godine bilo je ukupno 16.252 ha vinograda koje je obrađivalo 17.005 proizvođača. Od ukupnog broja gospodarstava njih čak 83% imalo je vino-grade veličine do 0,5 ha (Tablica 1.). Prema Popisu

5 Proizvođači grožđa, vina i drugih proizvoda od grožđa i vina koji svoje proizvode stavljaju u promet, moraju biti upisani u Upisnik. Oblik i način vođenja reguliran je Pravilnikom o vinu (NN 96/96, 7/97, 117/97, 57/100).


68

poljoprivrede iz 2003. godine Panonska Hrvatska raspolaže s ukupno 12.249 hektara vinograda koji su u 76%-nom vlasništvu obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, kojih je bilo 26.001 ili 17% hrvat-skih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava s vinogradima.

Proizvođač vina može svoje vino izravno prodavati u sklopu vlastitog proizvodnog objek-ta, u specijaliziranim prodavaonicama vina, kroz seoski turizam ili ugostiteljske objekte. Upravo ova zakonska regulativa omogućava razvoj jedinstve-noga turističkog proizvoda Regionalne vinske ceste Panonske Hrvatske. Ipak je zabrinjavajući podatak kako svega 1.590 proizvođača vina Panonske Hrvat-ske svoje vino plasira na tržište (HRZVV, 2005.), što je svega 10% u nacionalnim razmjerima. Od velikih proizvođača vina u Hrvatskoj čak 26% ukupne proizvodnje vina u Hrvatskoj proizlazi iz proizvo-đača Panonske Hrvatske. Isto tako od 10 najvećih proizvođača vina u 2005. godini čak ih je polovica bila upravo iz Panonske hrvatske proizvodeći čak 149.853 hl vina. Obiteljska poljoprivredna gospodar-stva čine 86% ukupne proizvodnje vina u Hrvatskoj. Vrijednost otkupljenog i prodanog vina u 2007. godini iznosila je 348.327 kuna, čak 55.867 kuna više nego prethodne godine (99% predstavlja prodaju iz vlastite proizvodnje). Prosječna cijena vina (stolno i kvalitetno) u 2007. godini iznosila je 14,36 kuna po litri. Ukoliko uzmemo 1998. godinu kao baznu, cije-na vina porasla je za 77% u odnosu na 2000. godinu, od čega je otkupu od obiteljskih poljoprivrednih

gospodarstava cijena porasla za 26% (Tablica 2.).Panonska Hrvatska ostvarila je u 2007. godini

pozitivnu pokrivenost uvoza izvozom od 935.017 kuna (52%) i u odnosu na 2006. godinu porast

izvoza od prosječno 15% i porast uvoza od prosječno 10%. Uvoz vina u 2004. godini iznosio je 13.592 t u vrijednosti od 15,2 milijuna američkih dolara, što u odnosu na godinu prije predstavlja količinsko pove-ćanje od 46,6% i vrijednosno od 40,6%. Izvoz vina u 2004. godini iznosio je 5.515 t u vrijednosti od 15,2 milijuna američkih dolara, što u odnosu na godinu prije predstavlja količinsko smanjenje od 39,8% i vrijednosno povećanje od 4,9% (MPS, 2007.).

Panonska Hrvatska u 2008. godini raspolagala je s ukupno 4.941 smještajnom jedinicom, što čini svega 1,5% ukupnih smještajnih kapaciteta Hrvatske. Od županija uključenih u Panonsku regiju, Karlo-vačka županija s 39% i Osječko-baranjska županija s 23% raspolažu s najvećim brojem smještajnih jedinica, dok Požeško-slavonska 2,9% i Virovitičko-podravska županija s 4% pripadaju županijama s najmanje postojećih smještajnih jedinica. Što se tiče ostvarenih noćenja u 2008. godini, Panonska Hrvat-ska sudjeluje sa svega 1.38%. Ipak, prisutan je porast ostvarenih noćenja u odnosu na prethodnu godinu od 34.533 ostvarena noćenja. Panonska Hrvatska ostvarila je u 2008. godini 787.660 noćenja (+34.533 u odnosu na 2007. godinu), što čini svega 1,4% svih ostvarenih noćenja Hrvatske (Tablica 3.).. Što se tiče smještajne jedinice, Panonska Hrvatska raspolaže sa 2.604 smještajnih jedinica, što čini svega 0,8% svih smještajnih kapaciteta Hrvatske. U razdoblju 2006. - 2007. godina evidentirano je prosječno povećanje dolazaka turista u Panonsku Hrvatsku od 13% i porast ostvarenih noćenja od 10%

Od ukupno 344 registrirana poslovna subjek-ta čak 57% čine barovi, a svega 19% hoteli (DZS, 2009.e). Što se tiče kategorizacije hotela Panonske Hrvatske, 13 hotela ima kategoriju 2*, 27 hotela

Tablica 2. Godišnji indeksi cijena vina pri proizvođačima, odabrane godine, 1998.=100

2000 2002 2004 2006 2008

Vino - ukupno 763 1159 1024 1326 1534

Prodaja iz vlastite proizvodnje pravnih osoba 742 1134 988 1275 1491

Otkup od obiteljskih poljoprivrednih gospo-darstava

903 1007 1074 984

Izvor: DZS, 2009.c.


69

ima kategoriju 3*, 10 hotela ima kategoriju 4* i niti jedan hotel s kategorijom %* (Ministarstvo turizma, 2009.a).

3.4. Vezane i podržavajuće industrije

S obzirom na postojanost brojnih institucija za podupiranje razvoja malog i srednjeg poduzetništva, direktno ili indirektno postojeća situacija u ovom je segmentu relativno povoljna. Tako vinari mikro regije mogu koristiti prednosti brojnih programa poticanja razvoja vinogradarske i vinarske industri-je. Od tih programa mogu se izdvojiti:

» Model kapitalnih ulaganja u poljoprivredi, ribar-stvu i šumarstvu

» Model potpore u proizvodnji (2,99% izravnih plaćanja)

» Model kapitalnih ulaganja (0,9% za podizanje višegodišnji nasada)

» Model ruralnog razvitka (promocija vinskih cesta i drugih turističkih ruta)

» Program marketinške pripreme poljoprivredno-pre-hrambenih proizvoda (26 projekata u 2006. godini)

» Operativni program za podizanje višegodišnjih nasada u RH (13.000 ha novih vinograda)

» Program za poticanje malih i srednjih poduzetnika

» Pretpristupni fondovi EU – IPARD (ulaganje u opremu vinarija radi usklađivanja sa standardima EU u iznosu 5% ukupnih sredstava godišnje od 2007.-2013.; korisnici mogu biti proizvođači od 200 hl do 20.000 hl kvalitetnog vina godišnje).

Osim toga, brojni su projekti i udruženja tog područja: „Croatiavino“, „Vinum Croaticum“, NA-TURA 2000, zatim „Kupujmo hrvatsko“; „Izvorno hrvatsko“, „Hrvatska kvaliteta“ za poticanje domaće potražnje za domaćim proizvodima i slične inici-jative. Financijsku podršku moguće je ostvariti i apliciranjem na brojne modele kapitalnih ulaganja (Model potpore u proizvodnji, Model ruralnog razvitka, Program marketinške pripreme poljo-privredno-prehrambenih proizvoda, Operativni program za podizanje višegodišnjih nasada u RH i sl.) kao i dosadašnje investicije u male obitelj-ske vinarije, podrume, kušaonice i ostalo. Veliki problem predstavljaju nedovoljni napori nositelja makroekonomske politike usmjereni ka podizanju konkurentosti ukupnoga lokalnog i nacionalnog gospodarstva te omogućavanje „zdrave“ klime za investitore. Upravo u ovu svrhu nužan je triple helix model suradnje svih interesnih skupina.

Osim brojnih modela potpora postoje brojne institucije koje na izravan ili neizravan način mogu poticati i podržavati razvoj Regionalne vinske ceste

Tablica 3. Dolasci i noćenja turista u Hrvatskoj i Panonskoj Hrvatskoj u 2008.godini

Dolasci Noćenja

Ukupno Domaći Strani Ukupno Domaći Strani

Hrvatska 11.260.807 1.845.702 9.415.105 57.103.494 6.477.972 50.625.522

% Panonske Hrvatske 34 103 21 14 72 64

Panonska Hrvatska 388.008 189.482 198.526 787.660 466.083 321.577

Sisačko-moslavačka 31.618 19.056 12.562 101.072 75.955 25.117

Karlovačka 164.883 31.520 133.363 278.808 78.673 200.135

Bjelovarsko-bilogorska 14.776 10.781 3.995 36.337 26.688 9.649

Virovitičko-podravska 14.368 11.569 2.799 38.171 31.614 6.557

Požeško-slavonska 8.365 6.339 2.026 16.720 12.697 4.023

Brodsko-posavska 24.847 12.464 12.383 42.231 23.866 18.365

Osječko-baranjska 89.386 69.765 19.621 188.926 151.414 37.512

Vukovarsko-srijemska 39.765 27.988 11.777 85.395 65.176 20.219

Izvor: DZS, 2009.b


70

Panonske Hrvatske. Tu se svakako mogu izdvojiti: Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzet-ništva, Hrvatski zavod za vinogradarstvo i vinarstvo, županijski odjeli za turizam, cjelokupna akademska zajednica Panonske Hrvatske, garancija Hrvatske agencije za malo i srednje poduzetništvo, povoljni krediti Hrvatske banke za obnovu i razvoj, podrške i suradnje Hrvatske gospodarske komore sa župa-nijskim komorama, Hrvatske udruge poslodavaca, raznih razvojnih agencija, Centra za politiku razvoja malih i srednjih poduzeća, poduzetničkih centara, inkubatora i sličnih institucija. Ipak, prijedlog je osnivanje Regionalne razvojne agencije Panonske Hrvatske koja će imati cilj usmjeravanje aktivnosti sudionika triple helix modela i koordinirati sve su-dionike. Osim spomenutih institucija, postoje brojni međunarodni, nacionalni, regionalni sajmovi koji su izvrsna prilika za susretanje ponude i potražnje, razvoj poslovne suradnje, komunikaciju s potro-šačima i slično. Sudjelovanjem u nizu raspoloživih programa Europske unije, programima prekvalifi-kacije i dodatnog obrazovanja u smjeru uvođenja standarda kvalitete (HACCAP, ISO) može se podići razina produktivnosti vinarske proizvodnje, a samim time i podizanje konkurentnosti. Neprilago-đenost ili nepravovremena prilagođenost zakon-skoj regulativi i standardima Europske unije, kao i nedovoljan angažman makroekonomskih aktera lokalne i nacionalne vlasti o razvojnim prioritetima i strateškim planovima svakako su značajne prijetnje razvoju Regionalne vinske ceste Panonske Hrvatske. S obzirom na postojanost tolikih institucija podu-zetničke potpore i financijskog ulaganja, nedovoljno je povezivanje poduzeća s lokalnim i nacionalnim akterima u prepoznavanju ključnih problema za obiteljska poljoprivredna gospodarstva/poduzeća, nedovoljna je kooperacija i koordinacija u nizu sektora i nedovoljna je moć lobija lokalnih aktera u odnosu na druge interesne lobije drugih regija.

3.5. Vlada i šansa

Sama globalna ljestvica Svjetske banke pokazuje da se pozicija Hrvatske postupno poboljšava, mada su pomaci izuzetno mali. Ukoliko se uzme u obzir

jačanje drugih ekonomija koje su, na globalnoj sceni hrvatski konkurenti u pitanju privlačenja i aktivira-nja produktivnih izravnih stranih ulaganja, postavlja se pitanje je li gospodarstvo Hrvatske spremno odo-govoriti novim izazovima. Kako je Panonska Hrvat-ska nezanemariva karika hrvatskoga gospodarskog lanca, izuzeno je bitno poticati njezin razvoj. Regi-onalna vinska cesta Panonske Hrvatske nedvojbeno može biti bitan generator razvoja cijele regije, a time i ukupnoga gospodarskog razvoja Hrvatske. Niz je različitih projekata, programa i strategija razvoja, ali problem nije u postojanju niza dokumenata, već u njihovoj aplikaciji na konkretnim ili još bolje rečeno, gorućim gospodarskim problemima. Veliki su problemi što se tiče neovisnosti sudstva, pravne zaštite financija i imovine, vremena potrebnog za osnivanje poduzeća, broja procedura pri osnivanju poduzeća, nesređenosti zemljišnih knjiga, niske produktivnosti vinara, usitnjenosti površina pod vinogradima i tome slično. Niz je simptoma koji ukazuju na kroničnu bolest gospodarstva Panonske Hrvatske, a jedna od injekcija upravo je ulaganje u razvoj novih projekata poput Regionalne vinske ceste koji će moći „nositi“ razvoj regije i doprinijeti sveopćem razvoju.

Prisutno je puno šansi iz okruženja koje treba prepoznati i iskoristiti te uvrstiti u strategije razvoja. Tu je svakako riječ o brojnim županijskim strategija-ma razvoja, Regionalnim operativnim programima, politikom ruralnog razvoja u razdoblju 2007.-2013.6, projektima Kupujmo Hrvatsko i Izvorno Hrvatsko, postojećim i planiranim klasterima, sve većem shvaćanju problema regionalnih disproporcija, kao i niz institucija koje se brinu za promicanje, potporu i razvoj poduzetništva i industrije „znanja“. Puteva za ostvarivanje dugoročno prihvatljivih ciljeva sve je manje, vremena je sve manje. Nositeljima makroekonomske politike postavlja se neminovni problem razvoja, dugoročnog razvoja i stabilno-sti gospodarstva. Hoće li gospodarstvo Panonske Hrvatske uspjeti plivati uzvodno s globalizacijskim trendovima ili će se pak suprotstaviti silama koje će ju, htjela ona to priznati ili ne, uvući u taj novona-

6 Strateški ciljevi su sljedeći: povećanje konkurentnosti pol-joprivrede i šumarstva, poboljšanje stanja okoliša i krajolika te poboljšanje kvalitete života u ruralnim područijima i podupiranje diversifikacije ruralnoga gospodarstva.


71

stali sustav kapitalističkog utrkivanja. Svakako da im se treba prilagoditi, prepoznati i jačati vlastite snage poduprte prilikama iz okruženja. A sve one prijetnje ili slabosti nastojati pretočiti u snage ili ih, ukoliko se na njih ne može utjecati, ukalkulirati u razvojne strategije.

4. Triple helix model Regionalne vinske ceste Panonske Hrvatske

Model triple helixa temelji se na integraciji komercijalizacije, empirijskog znanja i javnog dobra. On predstavlja proces u kojem se preklapaju po-dručja sveučilišta-poslovnog sektora-vlade s ciljem rastućih koristi, većih od nacionalnih, regionalnih i multinacionalih sistema (Etzkowitz, 2003). To je novi model promicanja suradnje poslovnog sektora, sveučilišnih poveznica i vladinih agencija s nagla-skom na komercijalizaciju (Asheim & Coenen, 2004; Leydesdorff, 2005; Leydesdorff & Etzkowitz, 2001; Shapira, 2002). Upravo iz ovakvog oblika suradnje proizlazi balans između znanja, društvene koristi i profitne motivacije (Asheim & Coenan, 2004; Leydesdorff, 2005). Kod triple helix modela potrebna je interna poduzetnička reorganizacija

svakog od ključnih čimbenika (znanstvenog sektora, poslovnog i države) kao i međusobni utjecaj svakog ključnoga čimbenika na stvaranje nove razine trilateralnih mreža za stvaranje novih ideja i oblika high-tech i high-touch razvoja. Povezivanjem i suradnjom javnog i obrazovnog sektora dobit ćemo efikasan sistem transfera znanja, a povezivanjem obrazovnog sektora i privatnog sektora dobili bismo poduzetništvo zasnovano na znanju. Navedeno po-kazuje kako je suradnja i javnog i privatnog sektora s obrazovnim sektorom nužna u svim aspektima razvojnog procesa radi poboljšanja kompetencija kadrova, tehnološkog razvoja i inovacija, stvaranja poduzetničke kulture te jačanje inovativnog kapaci-teta poslovnog sektora (Slika 1.).

Stvaranjem istraživačkih programa i projekata, angažiranjem raspoloživih ljudskih i materijalnih resursa stvaraju se rješenja koja će moći prikupiti nova znanja. Prošlo desetljeće započeo je proces stvaranja privatno-javnih partnerstava. Triple helix omogućava najbolje rješenje dugoročne surad-nje koja dopušta kratkoročno intenzivna isku-stva (Campbell, 2005; Etzkowitz, 2003). Mogući problemi ovakvog oblika suradnje jesu poteškoće s koordinacijom nadležnosti, poteškoće s izvještajima

Slika 1. Triple helix model Regionalne vinske ceste Panonske Hrvatske

Izvor: autori


72

o napretku projekata, sukobi interesa kao i mogući konflikti oko financijskih sredstava. Shapira (2002) ističe kako postoje tri ključna razloga formiranja ovakvog modela: društvena korisnost te ekonomska učinkovitost i održivost. Ipak, model Triple helix još uvijek ne funkcionira u onoj mjeri u kojoj bi trebao zbog niskih inovacijskih kapaciteta poslovnog sektora i zbog nedovoljne potražnje za znanjem. Obrazovni sektor je orijentiran na podučavanju, ali nije dovoljno povezano podučavanje i istraživanje, a javni sektor je opterećen razvojnim problemima društva (izoliran zbog nepostojanja suradnje s dru-ga dva aktera). Model triple helix omogućio bi lakše prepoznavanje i razvoj projektnih, poslovnih ideja, također povećao bi se broj stručnjaka na teoretskom i operativnom planu, te bi se postigao kvalitetan monitoring i evaluacija projekta. Spomenuti model i njegovo primjenjivanje doprinijelo bi izgradnji Panonske regije koja je bazirana na znanju i jakom partnerstvu između javnog i privatnog sektora.


73

5. Zaključak

Regionalni razvoj mora se provoditi na svim razi-nam - od turističkih zajednica, pa sve do lokalnog stanovništva. Kroz teoretski prikaz i prikaz stanja u vinarstvu vidljivo je da Panonska Hrvatska ima donekle izgrađenu ponudu na tržištu kroz manje vinske ceste koje u ovom trenutku označavaju po-vezanost vinara lokalnoga karaktera. No, sukladno teoretskim postavkama marketinga, razvoj vinske ponude nije izgrađen u cijelosti, te se zato javlja problem kreiranja pravog branda vinarskih područja kod ciljnih skupina i domaćeg stanovništva.

Porterov model dijamanta Panonske Hrvatske ukazuje upravo na prednosti udruživanja pojedinih proizvođača i već formiranih vinskih cesta. Udruži-vanje vinskih regija osnažuje promotivna sredstava i ljudski potencijal. Proizvedene količine vina, o kojoj govori statistika na razini Panonske Hrvatske, uka-zuju na formiranje boljih tržišnih i pregovaračkih uvjeta, jačanje sredstava za promociju i povezivanje vinske ponude s drugim selektivnim oblicima. Upra-vo iz toga proizlazi nužnost implementacije vinske ponude kao jednog od osnovnih motiva dolaska turista u Panonsku Hrvatsku. Pristup brandiranja Panonske Hrvatske kao vinske regije omogućit će da identitet Panonske Hrvatske bude jak i konkre-tan, a kao posljedica može se očekivati i formiranje pozitivnog stava kod ciljnih skupina. Kako bi se po-stigao odgovarajući stupanj izgrađenosti identiteta, potrebno je sinergijsko djelovanje ne samo turistič-kih djelatnika i organizacija već stratega i planera unutar institucija lokalne i regionalne samouprave o kojima ovisi dugoročan gospodarski razvoj.

Niti jedna djelatnost ne djeluje samostalno, bez obzira na to jesu li profitnog ili neprofitnog karakte-ra, ili su iz javnog ili privatnog sektora – međusobno se nadopunjuju i jedna drugu podupiru. Ovakav model triple helixa povezao bi vinare, poduzetnike, lokalno stanovništvo i obrazovne institucije na razi-ni cijele regije. Prije svega obrazovne institucije jer Panonska Hrvatske unatoč ustanovljenom velikom vinskom potencijalu nema niti jednu visokoobra-zovnu instituciju koja će se, u skladu s regionalnim razvojem baviti i jačanjem ljudskih vinarskih kapa-citeta. Kako je već navedeno, povezivanje manjih lo-

kanih vinskih cesta kroz regionalnu vinsku ponudu Panonske Hrvatske, kao i stvaranje prepoznatljivog branda vrlo su bitni faktori u izgradnji regionalne konkurentnosti. Stoga je nužna usredotočenost na teoretsko i operativno povezivanje kroz model triple helixa, kao i njegova praktična primjena u praksi u svrhu izgradnje konkurentske ponude i olakšan pristup financijskim sredstvima, kako na domaćem tako i na međunarodnom tržištu.


74


Literatura1. Asheim, B.T., Coenen, L., 2004. Knowledge bases and regional innovation systems: Comparing Nordic clusters. Research Policy, 34, 1173-1190. Dostupno na: http://www.sciencedirect.com/science?_ob=ArticleURL&_udi=B6V77-4GGXX7V-1&_user=10&_rdoc=1&_fmt=&_orig=search&_sort=d&_docanchor=&view=c&_searchStrId=1077364289&_rerunOrigin=scholar.google&_acct=C000050221&_version=1&_urlVersion=0&_userid=10&md5=a417634420abeacdd0b84de84843bf9c (15.10.2009.)2. Benašić, Ž. (2003) Značaj marke u prometu vinom u globalizaciji trgovine i ugostiteljstva. Zagreb: Ekonomski pregled, 54 (1-2), str. 121-138.3. Benašić, Ž. (2004.) Marketing vina: od zamisli do potrošnje. Đakovo: Verhas4. Bessiere, J. (1998.) Local development and heritage: traditional food and cuisine as tourist attraction in rural areas. Sociologia Ruralis, 38 (1), str. 21-34.5. Campbell, D.J. (2005) University/Business research networks: new challenges for knowledge production and advanced innovati-on systems. Bridges, 5, Dostupno na: http://www.ostina.org/html/bridges (15.10.2009)6. De Chernatony, Leslie (2001.) From brand vision to brand evaluation. Oxford: Butterworth-Heinemann, str.9.7. DZS (2003.) Popis poljoprivrede – baza podataka dostupna na: http://www.dzs.hr8. DZS (2009.a) Statistički ljetopis 2008. Zagreb: DZS9. DZS (2009.b) Statistička izvješća: Turizam u 2008. Zagreb: DZS 10. DZS (2009.c) Statistička izvješća: Cijene u 2008. Zagreb: DZS11. DZS (2009.d) Statistička izvješća: Poljoprivredna proizvodnja u 2008. Zagreb: DZS12. DZS (2009.e) Statistička izvješća: Ugostiteljstvo u 2008. Zagreb: DZS13. Etzkowitz, H., 2003. Learning from transition: The triple helix as innovation system. Paper presented to the Symposium on „Knowledge based society: A challenge for new EU and accession countries,“ Zagreb, Croatia, 23 October.14. Felsinger, K. (2007) Public-Private Partnership Handbook. Asian Development Bank (online). Dostupno na: http://www.adb.org/Documents/Handbooks/Public-Private-Partnership/Public-Private-Partnership.pdf15. Gašparec-Skolčić, Lj., Bolić, J. (2006.) Hrvatska vina i vinske ceste. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga16. Griffiths, A., Wall, S., (ed.), (1999) Applied Economics. New York: Pearson17. Institut za turizam (2007.) Stavovi i potrošnja turista u Hrvatskoj, ljeto 2007. Dostupno na: http://www.iztzg.hr/UserFiles/Pdf/Tomas/2007_Tomas-Ljeto_2007.pdf (03.04.2009.)18. Keller, K.L. (2003.) Strategic brand management. New Jersey: Pearson Education19. Kotler, P. (1993.) Marketing Places. New York: The Fee Press20. Leydesdorff, L. (2005) The triple helix model and the study of knowledge-based innovation systems, International Journal of Contemporary Sociology, 42, 1-16. 21. Meler, M. (2002.) Uloga kontinentalnih gospodarskih resursa u tvorbi turističkih proizvoda, U: Kontinentalni gospodarski resursi u funkciji razvitka turizma Republike Hrvatske. Osijek22. Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja (2007.) Strategija ruralnog razvoja RH 2008. – 2013. Dostupno na: http://www.mps.hr/default.aspx?id=3652 (10.09.2009.)23. Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva (2007) IPARD program – Plan za poljoprivredu i ruralni razvoj 2007.-2013. Zagreb24. Ministarstvo turizma Republike Hrvatske (2009.a) Popis kategoriziranih turističkih objekata, hotela, kampova i marina u Republici Hrvatskoj. Dostupno na: http://www.mint.hr/UserDocsImages/091006-kateg.pdf (15.11.2009.)25. Ministarstvo turizma Republike Hrvatske (2009.b) Turizam u brojkama. Dostupno na: http://www.mint.hr/UserDocsImages/080702-turizm-07-hr.pdf (15.11.2009.)26. Nacionalno vijeće za konkurentnost (2007) Regionalni indeks konkurentosti 2007. Zagreb27. Narodne novine (2005) Pravilnik o označavanju vina oznakom zemljopisnog podrijetla. Zagreb: NN 7/0528. Narodne novine (1996., 1997., 2000.) Pravilnik o vinu. Zagreb: NN 96/96, 7/97, 117/97, 57/10029. OIV - Office Internatioanal de la Vigne et du Vin (2005) Situation Report for The World Vitivinicultural Sector in 2005. Dostu-pno na: http://news.reseau-concept.net/images/oiv_uk/client/Commentaire_Statistiques_2005_EN.pdf (08.09.2009.)30. OIV - Organisation Internationale de la Vigne et du vin (2008) State of Vitiviniculture World Report. Dostupno na: http://news.reseau-concept.net/images/oiv_uk/Client/2008_note_conj_mars_EN.pdf (8.09.2009.)31. Porter, M., E. (1998) The Competitive Advantage of Nations. New York: Free Press32. Ružić, P. (2005.) Ruralni turizam. Pula: Institut za poljoprivredu i turizam Poreč

75

Nataša Drvenkar, univ. spec. oec., Mr. sc. Mario Banožić: Regionalna vinska cesta Panonske hrvatske

Nataša Drvenkar, univ.spec.oec.Faculty of Economics in Osijek

Mario Banožić, M.Sc.

The Regional Wine Road of Pannonian Croatia

SummaryThe increasingly present global tourist trends represent a challenge for the national economies in generating competitiveness and tourist positioning in such conditions. With the objective of attaining global compe-titiveness of the country, it is necessary to develop regional competitiveness because of the significant role of the region as the basic unit of development. The distinct regional imbalance of Croatia creates the need to find some new generators of economic growth and prosperity. Pannonian Croatia (as one of the three NUTS2 regions) has remarkable potential for the development of wine tourism which could positively in-fluence the regional competitiveness in a number of its segments. Pannonian Croatia has at its disposal 87% of all agricultural land and 62% of all vineyards in Croatia. Such natural wealth (used in an efficient, effective and, above all, innovative way) should be taken into account upon introducing the new tourist trends and the creation of the tourist product. Indigenous products, the uniqueness of the tourist destinations, and the desire for the complete tourism supply are the opportunities that this region should identify and include into a specific strategy and the guidelines for future activities.

The project of development and implementation of the regional wine road itself would be based on connec-ting the micro-regions of the viticulture and wine supply of Pannonian Croatia and creating a unique tourist product with indigenous characteristics. In order to achieve competitive advantage for the region, it is necessary to identify and estimate the key factors of development. Porter’s diamond model of the regional Pannonian Croatia wine road would enable the recognition of all the relevant factors of development and the creation of a unique tourist product. The guidelines obtained by the analysis of the diamond factors will be used in making the triple helix model of the regional wine road. The triple helix model would enable easier access to the financial resources on the national, regional, and local level, as well as easier submission for the EU pre-accession funds.

Key wordswine road, triple helix, Porter’s diamond model

76

77

Prethodna priopćenjaPreliminary communications

Dr. sc. Branko Matić, mr. sc. Nikola Papac: Osobine sustava korporativnog upravljanja u bankama u Bosni i Hercegovini

Characteristics of the Corporate Bank Governance System in Bosnia and Herzegovina

Dr. sc. Berislav Bolfek:Model kontrolinga kao podrška menadžmentu pri donošenju odluka

The Controlling Model as Management Support in Decision-Making

Mr. sc. Emil Mihalina:Model odnosa cijena i zarada kroz dividendni prinos i zahtijevani prinos iznad očekivane inflacijePrice/Earnings Ratio Model through Dividend Yield and Required Yield Above Expected Inflation

Dr. sc. Željko Požega, mr. sc. Boris Crnković:Analiza utjecaja troškova zaposlenika na poslovne rezultate poduzeća

Analysis of the Effect of Employee Costs on Company Performance

Mr. sc. Ivo Mijoč, Katarina Karamarković, univ. bacc. oec., Sanja Mijatović, univ. bacc. oec.: Računovodstveni aspekti prikazivanja obračuna dohotka od nesamostalne djelatnosti u uvjetima posebnog poreza

Accounting Aspects of Reporting Employees’ Income under Special Taxation

Dr. sc. Jadran Antolović, Margareta Turkalj Podmanicki:Načela i smjernice za organizacije u kulturi

Principles and Guidelines for Cultural Organizations

Mate Perišić, mag. ing. navig., Josip Župarić, univ. spec. oec., Goran Andrijanić, dipl. oec.:Sanacija svjetioničarskih zgrada i njihovo valoriziranje kroz komercijalne djelatnosti

Restoration of Lighthouse Facilities and their Valorisation through Commercial Activities

OSObiNE SUSTAvA kORpORATiv-NOg UpRAvlJANJA U bANkAmA U bOSNi i hERCEgOviNi1

Sažetak Korporativno upravljanje predstavlja skup odnosa između menadžmenta, malih i velikih dioničara te drugih interesnih grupa. Dobar sustav korporativnog upravljanja temeljni je preduvjet održivoga ekonomskog rasta, povećanja efikasnosti gospodarskog sustava te je jamac lakšem pristupu vanjskim izvorima kapitala. Koncentracija vlasništva je značajan interni mehanizam korporativnog upravljanja jer u velikoj mjeri odre-đuje odnos vlasnika i menadžera. Postoje dvije situacije koncentracije vlasništva: vrlo disperzirano vlasniš-tvo, odnosno niska koncentracija vlasništva i vrlo visoka koncentracija vlasništva. Ove razlike u koncentraciji vlasništva utječu i na sam sustav korporativnog upravljanja, pa se prema tome razlikuje zatvoreni sustav kor-porativnog upravljanja u situaciji visoke koncentracije vlasništva i otvoreni sustav korporativnog upravljanja u obrnutoj situaciji. Oblik sustava korporativnog upravljanja utječe i na samo oblikovanje i strukturu tijela upravljanja te način rada i provođenja poslovnih politika. Bankarski je sustav dominantan u financijskom sustavu u Bosni i Hercegovini. Analiza sustava korpora-tivnog upravljanja pokazala je vezu između koncentracije vlasništva i samog oblika sustava korporativnog upravljanja. Bankarski sektor je u pretežitom stranom vlasništvu i karakterizira ga vrlo visoka koncentracija vlasništva. Zatvorenost sustava korporativnog upravljanja utjecala je i na biranje članova tijela upravljanja i njihov rad u provođenju poslovne politike.

Ključne riječi korporativno upravljanje, interese utjecajne skupine (stakeholders), sustav korporativnog upravljanja, ban-karski sektor Bosne i Hercegovine

1 Prikazani rezultati proizašli su iz znanstvenog projekta: Bankarski sustav i financiranje policentričnog razvitka (broj 010-0102290-1284) provođenog uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske.


UDK 336.71(497.6)Prethodno priopćenje

Dr. sc. Branko MatićEkonomski fakultet u Osijeku

Mr. sc. Nikola PapacEkonomski fakultet Mostar

80

1. Uvod

Korporativno upravljanje je skup mehanizama kojima se upravlja i kontrolira korporacija. Ono treba stvoriti okvir za postavljanje najvažnijih ciljeva, odrediti sredstva za njihovo postizanje te pratiti njihovu provedbu i djelotvornost. Korpora-tivno upravljanje treba osigurati ravnotežu između ekonomskih i socijalnih ciljeva korporacije.

Sustavima korporativnog upravljanja različito se rješava problem alokacije socio– ekonomske moći, problem efikasnosti odlučivanja te problem odnosa menadžera i vlasnika. Prema obliku sustava korpo-rativnog upravljanja vidljivo je tko je najznačajniji stakeholder, koji su njegovi instrumenti moći i na koji način utječe na korporativno upravljanje.

Sustav korporativnog upravljanja jedne zemlje određen je velikim brojem faktora, a najvažniji su zakonski okvir promatrane zemlje te koncentra-cija vlasništva. Koncentracija vlasništva pokazuje udjele najvećih dioničara u kapitalu korporacije te samim tim pokazuje način raspodjele moći između stakeholdersa u korporaciji. Osobine i izgled sustava korporativnog upravljanja utječu na organizaciju i strukturu tijela upravljanja.

Bankarski sektor u BiH je temeljni financijski sektor. U BiH postoje dva zakonodavna sustava koji su određeni entitetskim granicama, odnosno enti-tetskim zakonima. Bankarski sektor je u pretežitom stranom vlasništvu, a koncentracija vlasništva je vrlo visoka. Ovo pokazuje da bankarski sektor u BiH ima osobine zatvorenog sustava kao u zemljama zapadne Europe, gdje većinski vlasnik u potpunosti kontrolira sve korporativne tokove i odnose. Ovim se radom istražuje i analizira zakonski okvir i osobi-ne sustava korporativnog upravljanja u bankama u BiH s osvrtom na način biranja tijela upravljanja te njihov rad i poslovne politike.

Cilj rada je prikazati osobine sustava korporativ-nog upravljanja u bankarskom sektoru u BiH.

Predmet rada je analiza odnosa između sustava korporativnog upravljanja i koncentracije vlasništva s osvrtom na kriterije biranja članova tijela upravlja-nja i analizu njihova rada.

2. Pojam korporativnog upravljanja

Pojam korporativnog upravljanja (engl. Corpora-te Governance) vrlo je širok. Postoji dosta pristupa po kojima se definira, a odnosi se na upravljačke strukture i procese u korporacijama i poslovnim sustavima.

Drugim riječima, koncept korporativnog uprav-ljanja nema jednoznačnu definiciju i u njegovu se određenju susreće mnoštvo problema od kojih su neki i semantičke naravi. Tako engleski pojam governance, koji u prijevodu znači rukovođenje, izvođenje, poslovođenje i menadžment ne daju toč-nu definiciju. Semantički gledano, ovaj pojam ne vodi teorijskoj čistoći i jasnoći ovog područja i ove problematike, nego još više stvara konfuzije i odvodi u krivom smjeru. Ovo se najbolje uočava u činjenici da se korporativno upravljanje najčešće proučava uglavnom u sklopu područja menadžmenta, što je tek djelomično ispravno, jer po sadržaju je sigurno da obuhvaća i druge segmente. To potvrđuje upa-danje u zamku semantičke naravi i poistovjećivanja s pojmom menadžment, od kojeg u prvi trenutak, opet semantički gledano, i nije puno različit. Drugi segment nejasnoća u definiranju jest sadržajno gledanje, jer različita nacionalna gospodarstva i različiti institucionalni sustavi, različito promatraju korporativno upravljanje. Ovo je najbolje uočljivo kod usporedbe korporativnog upravljanja u konti-nentalnim europskim sustavima i angloameričkim sustavima, gdje postoje dijametralne razlike u osobi-nama tih sustava.

Sigurno je da je korporativno upravljanje vezano za poduzeća, odnosno korporacije kod kojih je vlasništvo odvojeno od upravljanja i moguće ga je definirati kroz nekoliko sljedećih definicija.

Prema definiciji OECD-a (Organisation for Eco-nomic Cooperation and Development) “korpora-tivno upravljanje uključuje … skup odnosa između menadžmenta, uprave, dioničara i ostalih interesnih skupina. Korporativno upravljanje također pred-stavlja strukturu unutar koje se postavljaju ciljevi poduzeća i određuju sredstva za ostvarivanje tih ciljeva, te za praćenje uspješnosti njegova poslova-nja. Dobro korporativno upravljanje treba pružiti


81


odgovarajući poticaj za upravu i menadžment radi ostvarivanja ciljeva koji su od interesa za poduzeće i dioničare…”2

Korporativno upravljanje je, u najširem smislu, odnos između menadžera (uprave) i ljudi odnosno institucija, koji su u korporaciju investirali kapital. U užem smislu promatrano, korporativno upravljanje je sustav koji vlasniku (investitoru) osigurava da će vrhovni menadžment, imenovan i postavljen radi ostvarenja ciljeva organizacije, ispuniti osnovnu preuzetu obvezu – stvaranje dodatne vrijednosti za vlasnike. Vlasnici svoju poziciju prema menad-žmentu uređuju ugovorima.3

Formiranjem takvih ugovornih odnosa rješava se problem neusklađenosti interesa između sudionika ovoga procesa koji se odvijaju u korporaciji. Bit korporativnog upravljanja je da ugovori ne mogu obuhvatiti sve moguće modele i načine menadžer-skog ponašanja pa je korporativno upravljanje mehanizam zaštite prava vlasnika i discipliniranja menadžmenta.

Korporativno upravljanje predstavlja srž razvoja tržišne ekonomije i demokratskog društva. Ovakav stav će pomalo iznenaditi sve koji misle da je korpo-rativno upravljanje samo pitanje zaštite dioničara, kontrole menadžmenta i problema koji nastaju

2 Organisation for Economic Co-Operation and Development: OECD Principles of Corporate Governance, OECD Publication, Paris, 2004., str. 12.

3 Monks, R. A. G. i Minow, N.: Monks, R. A. G. i Minow, N.: Corporate governance, treće izdanje, Blackwell Publishing, 2003. godina, str. 2.

između njih, a kojima se bave teoretičari ekonomije i menadžmenta. Izgradnja efikasnog korporativnog upravljanja obuhvaća tri područja: (1) kontrolu menadžmenta - gdje upravni odbor kontrolira izbor i ocjenjuje rad direktora; (2) izvještavanje dioničara - reviziju i uključivanje u donošenje važnih odluka vlasnika, i (3) monitoring i procjenu dugoročnih strategija i procjenu rada kompanije.4

Korporativno upravljanje u konačnici treba dati odgovore na pitanje tko nadzire korporaciju i zašto.

3. Sustavi korporativnog upravljanja – utjecaj zakonodavnog ili institucionalnog okvira na model korporativnog upravljanja u Bosni i Hercegovini

Sustav korporativnog upravljanja određuje se prema tome tko ima presudnu poziciju i ulogu na odnose u poduzeću. S obzirom na to da li presudnu poziciju imaju vanjske strukture ili pak unutarnje, razlikuje se otvoreni i zatvoreni sustav korporativ-nog upravljanja.

3.1. Otvoreni sustav korporativnog upravljanja

Temeljna osobina otvorenog sustava polazi od činjenice da nadzor nad menadžmentom i podu-zećem nije u rukama niti jedne interesno utjecajne skupine, nego glavnu ulogu imaju tržište kapitala

4 Nezirić, D.: Korporativno upravljanje – pokretač razvoja tržišne ekonomije, Poduzetnička ekonomija, Volume IX, 12/2005. str. 238-354.

Slika 1. Model korporativnog upravljanja

Izvor: Nezirić, D .: Korporativno upravljanje – pokretač razvoja tržišne ekonomije, Poduzetnička ekonomija, Volume IX, 12/2005., str. 238-354.

82

i ponašanje investitora na njima, odnosno njihova očekivanja ovise o visini zarade.

Ovaj sustav u literaturi se naziva različitim ime-nima, npr. tržišni sustav ili outsiderski sustav. Ipak najčešće se naziva angloamerički sustav korporativ-nog upravljanja jer karakterizira korporacije SAD-a, Velike Britanije, Australije i Novog Zelanda5. Ovaj sustav je imanentan korporacijama koje nemaju stalne dioničare, odnosno vlasništvo je disperzirano. U ovakvim sustavima središnju ulogu u korporativ-nom upravljanju igraju menadžeri.6

3.2. Zatvoreni sustav korporativnog upravljanja

Ovaj je sustav karakterističan za zemlje središnje Europe i Japana. On se često u literaturi naziva i unutarnji ili insajderski sustav, ponekad i kontinen-talni ili kontinentalno – japanski sustav korporativ-nog upravljanja. Osnovna obilježja ovoga sustava su suprotna obilježjima otvorenog sustava.

Temeljne osobine ovoga sustava su: (1) kreiranje piramidalne korporativne strukture, (2) dogovori među dioničarima, (3) diskriminacija glasačkih pra-va i (4) stalno slabljene utjecaja malih dioničara.7

Ovaj sustav karakterizira da grupe dioničara drže veliki postotak ukupnog broja dionica, odnosno vlasnici su značajnog paketa dionica i samim tim preuzimaju aktivnu ulogu u nadzoru korporacije i upravljanju njome. Zbog te značajne uloge vlasnika većih paketa dionica, pozicija i uloga burzi je znatno manja nego u otvorenome sustavu, pa burze više nisu tržišta za korporativnu kontrolu. Temeljna razlika između ova dva sustava je upravo u preteži-tom načinu financiranja, gdje kod otvorenog sustava dominira financiranje putem emisije dionica, a u zatvorenom putem bankarskih kredita.

Poslovne banke stoga imaju jako važnu ulogu u zatvorenom sustavu korporativnog upravljanja, one su i kreditori korporacija, ali istovremeno i vlasnici dionica poduzeća. Banke kontroliraju politiku kor-poracija na nekoliko načina: kreditnom politikom,

5 Doral, P.: The Plan to Move Forwardv -Kom2003(284), materi-jali s predavanja, WU-Wienn, Beč, 2005., str. 1 – 18.

6 Clarke, T.: International Corporate Governance: A Comparative Approach, Routhledge, 2007. godina, str. 130.

7 Tipurić, D.: Nadzorni odbor i korporativno upravljanje, Siner-gija, Zagreb, 2006. Godina, str. 54.

odnosima zajmodavca i zajmoprimca, izravnim dioničarstvom, bankarskom kontrolom temeljem ovlaštenja malih dioničara (bank control of proxies) i preko svojih predstavnika u nadzornim odborima korporacija, što se naziva i kumulativnom moći.8

U zatvorenom sustavu korporacijskog upravlja-nja visok je omjer dugovnog nasuprot vlasničkom kapitalu sa znatnim udjelom bankovnih kredita u ukupnim obvezama poduzeća. Kod otvorenog su-stava situacija je obrnuta i nizak je omjer dužničkog nasuprot vlasničkom kapitalu s relativno manjim udjelom bankovnih kredita u ukupnim obvezama.

3.3. Konvergencija otvorenog i zatvorenog sustava te njihove prednosti i nedostatci

Tvrditi da je jedan od ovih sustava bolji od drugog vrlo je teško, prije svega jer su se razvili u različitim situacijskim okvirima, ali i zbog toga što se djelomično i preklapaju u svojim osobinama. Zatvoreni sustav korporativnog upravljanja temelji se na djelovanju i poziciji velikih vlasnika, a otvoreni na dioničarstvu s vlasnicima velikog broja dionica/udjela (eng. blockholder) i banaka.(tablica 1.)

Slijedom navedenog moguće je zaključiti da je sustav korporativnog upravljanja u BiH bliži zatvo-renom sustavu, što može biti i posljedica prikuplja-nja iskustava od srednjoeuropskih zemalja, ali i zbog niske razine razvijenosti financijskog tržišta kao u zemljama sa dominantnim otvorenim sustavom korporativnog upravljanja.

8 Čengić, D.: Problemi korporacijskog upravljanja u post-privatizacijskom razdoblju, Društvena istraživanja, god. 7, BR. 6 (38), Zagreb, 1998., str. 767-792.


83


4. Regulativa korporativnog upravljanja u Bosni i Hercegovini

U zemljama u razvoju korijeni onoga što se sada naziva korporativnim upravljanjem leže u inicijativama za privatizacijom, koje su jačale od kraja sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina i traju sve do danas. Bitna pitanja vezana za uspjeh korporativnog upravljanja u zemljama u tranziciji jesu: (1) transparentnost ili otvoren pristup ključnim informacijama vezanim za financije ili poslovne rezultate, (2) sukob interesa koji uključuje odbore direktora i menadžere, (3) vlasnička prava i (4) korupcija i krađa.9

9 Nezirić, D.: Korporativno upravljanje – pokretač razvoja tržišne ekonomije, op. cit., str. 238-354.

Zakonski okvir korporativnog upravljanja u jednoj zemlji sastoji se od primjene supranacional-nih dokumenata koje je država prihvatila potpisu-jući određene međunarodne ugovore, nacionalnih zakona i podzakonskih akata te drugih pravilnika i kodeksa koji reguliraju ovo područje. Složenost dr-žavnog uređenja BiH je odredila i složenost zakon-skog okvira. BiH ima dva entiteta i Brčko distrikt BiH odnosno tri institucionalna okvira korporativ-nog upravljanja. U ovome radu promatra se isklju-čivo bankarski sektor i njegov institucionalni okvir. Karakteristike bankarskog sustava BiH su da ima jedinstvenu Centralnu banku i dva institucionalna okvira za bankarski sektor, određena entitetskim zakonima, Federaciju BiH i Republiku Srpsku, dok banke Brčko distrikta BiH potpadaju pod regulaciju

Tablica 1. Usporedba otvorenog i zatvorenog sustava korporativnog upravljanja

OTVORENI SUSTAV ZATVORENI SUSTAV

Vlasništvo disperzirano koncentrirano

Koncentracija glasačke moći dioničara

slabija veća

Kontrola i vlasništvo razvijeni povezani

Moć menadžment vlasnici kontrolnih paketa dionica i stakeholderi

Uloga vlasnika u korporativnom upravljanju

za većinu mala zbog free-rider* efekta poželjno velika zbog netransparent-nosti

Instrumenti korporativnog upravl-janja

pretežno eksterni pretežno interni

Interesi drugih interesno-utjecajnih skupina

nisu zastupljeni u većoj mjeri zastupljeni u većoj mjeri

Temeljni agencijski odnos dioničari nasuprot menadžmenta većinski dioničari nasuprot manjinskih dioničara

Ključni problem ostvarivanje ciljeva menadžmenta (preinvestiranje) na štetu efikasnosti i

profitabilnost

ostvarivanje ciljeva većinskih vlasnika i drugih grupa na štetu interesa manjin-

skih dioničara

Identitet dioničara institucijski investitori prevalentni, tek onda pojedinačni investitori

najprije poduzeća, pa financijske insti-tucije te pojedinačni investitori

Tržišta kapitala jako razvijena s primarnom ulogom osrednje razvijena sa sekundarnom ulogom

Tržište za korporativnu kontrolu postoji sa znatnim dijelom nepri-jateljskih preuzimanja

nema relevantnu ulogu, neprijateljska preuzimanja rijetka

* Free – rider efekt ili problem ''slobodnog jahača ili strijelca'' je takva situacija gdje pojedini dioničar želi izbjeći aktivnosti kontrole koje bi mu stvorile određene troškove koji su veći od koristi od dionica i zanima ga samo posje-dovanje dionica ili špekulacije. Posljedica free – ridinga je dominantna pozicija moći menadžmenta u korporaciji.

Izvor: Tipurić, D.: Nadzorni odbor i korporativno upravljanje, Sinergija, Zagreb, 2006., str. 88.

84

Agencije za bankarstvo RS-a. Zakonski okvir za korporativno upravljanje u

svim zemljama obuhvaća skup zakona koji pokri-vaju razna područja korporativnog upravljanja i sintetizirana su kroz različite kodekse i preporuke.

Na razini BiH u području računovodstva i računovodstvenih propisa postoji državni Zakon o računovodstvu i reviziji Bosne i Hercegovine10, kojim su utvrđeni standardi za provedbu računo-vodstva i revizije u BiH, način stjecanja certifikata i obuke u struci, usuglašavanje provedbenih propisa i aktivnosti u entitetima i formiranje neovisnog povjerenstva za nadgledanje i provedbu standarda u cijeloj BiH. Međutim pored navedenog zakona na državnoj razini postoje i entitetski zakoni, i to Zakon o računovodstvu i reviziji u Federaciji BiH i Zakon o računovodstvu i reviziji RS.

Međunarodni računovodstveni standardi, tj. Međunarodni standardi financijskog izvještavanja osnova su za izradu domaćih računovodstvenih propisa, kojima se dalje reguliraju sve radnje vezane za izradu financijskih izvješća.

Područje interne revizije i kontrole definirano je različito, ovisno o djelokrugu rada i područji-ma. Zakonima o bankama i Zakonima o javnim poduzećima regulirano je obvezno formiranje odjela interne revizije. Ako se promatraju javna poduze-ća, mora se sagledati struktura vlasništva države u javnim poduzećima, što također nameće potrebu za internom kontrolom i nadzorom. Ostala poduzeća mogu ovisno o potrebama, formirati odjeljenja interne revizije.

Primarni zakonodavni okvir za korporativ-no upravljanje u Republici Srpskoj sastoji se od sljedećih zakona: Zakon o preduzećima RS, Zakon o preuzimanju akcionarskih (dioničkih) društava, Zakon o računovodstvu, Zakon o tržištu hartija od vrijednosti (vrijednosni papiri) i Zakon o bankama RS.

U Republici Srpskoj je 2006 godine Komisija za vrijednosne papire usvojila i objavila kodekse korporativnog upravljanja pod nazivom Standardi upravljanja dioničkim društvima (srpski – akcionar-skim društvima). Ovi su kodeksi nastali na inicijati-vu Banjalučke burze i u većem su dijelu usklađeni s

10 Zakon o računovodstvu i reviziji Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH, br 42/04.

međunarodnim standardima. Primarni zakonodavni okvir kojim je ovo po-

dručje definirano u Federaciji BiH je skup zakona, koji se sastoji od: Zakona o gospodarskim društvi-ma, Zakona o računovodstvu i reviziji, Zakona o bankama, Zakona o tržištu vrijednosnih papira i Zakona o preuzimanju dioničkih društava.

Pored navedenih zakona za područje korpora-tivnog upravljanja u Federaciji BiH značajan je i Ko-deks korporativnog upravljanja za društva uvrštena na tržištu Sarajevske burze vrijednosnih papira. Ovaj je Kodeks značajno usklađen s međunarodnim standardima korporativnog upravljanja, kao što su OECD kodeksi korporativnog upravljanja i direktive EU o korporativnom upravljanju.

Zakonski okvir za korporativno upravljanje u BiH sastoji se od dva institucionalna okvira, koji kada su banke u pitanju, ima ukupno 17 različitih područja regulacije (od kojih postoje 2 zakona na razini države, 13 entitetskih zakona), entitetske kodekse (vezani za burze) te Međunarodne raču-novodstvene standarde i Međunarodne standarde financijskog izvještavanja. Korporativno upravljanje u BiH temelji se na dva pretežno usklađena, ali ipak znatno različita institucionalna okvira. To u pravom smislu odstupa od međunarodnih preporuka i standarda korporativnog upravljanja koja zagova-raju jedan harmoniziran sustav, koji je usklađen s međunarodnim standardima. Ova situacija otežava i samo istraživanje jer otvara mogućnosti postojanja različitih kriterija u dva entiteta i različitih moguć-nosti pristupa tim istim kriterijima.

5. Bankarski sektor u Bosni i Hercegovini

Bankovni sektor BiH na kraju 2007. godine činile su trideset i dvije banke, od čega je znatan broj banaka u sklopu stranih grupacija, dok je na koncu 2008. godine bankarski sustav činilo 30 banaka. Ta-blica 2 daje pregled udjela tri odnosno pet najvećih banaka u ukupnoj aktivi bankarskog sustava te udio banaka s većinskim stranim, većinskim domaćim privatnim i većinskim državnim kapitalom u uku-pnoj aktivi bankarskog sustava.

Iz navedenog je moguće zaključiti da BiH ima značajnu koncentraciju banaka, jer je više od polovi-


85


ce, gotovo dvije trećine vrijednosti aktive koncen-trirano u samo pet banaka. Udjel stranog vlasništva ima blagi trend rasta, a udjel državnog vlasništva ima suprotan trend, dok se udjel domaćega privat-nog vlasništva blago povećao 2007. u odnosu na 2006. godinu.

Što se tiče strukture kapitala nerezidenata, najznačajniji investitori dolaze iz Austrije, i u 2008. godini posjedovali su 63% ukupnoga dioničkog kapi-

tala, zatim hrvatski investitori sa 7%, pa slovenski sa 6%, pa njemački sa 4% i turski s 3% te investitori iz ostalih zemalja ukupno 17%11.

Analizirajući temeljne pokazatelje bankarskog sektora u BiH, moguće je uočiti da sve stavke bilance stanja imaju trendove rasta, što potvrđuje tezu da se bankarski sustav stabilizira i razvija iz godine u godinu. To je pridonijelo i činjenici da i

11 Godišnje izvješće Centralne banke BiH, Centralna banka, Sarajevo, 2008., str. 89., preuzeto sa: www.cbbh.ba

Tablica 2. Aktiva bankarskog sustava u Bosni i Hercegovini

2006. 2007. 2008.

u tisućama KM

udio u ukup-noj aktivi

u tisućama KM


u tisućama KM


Ukupna aktiva 15.706.967 100,00% 20.632.367 100,00% 22.223.778 100%

Prema veličini

Najveće 3 6.827.320 43,50% 8.407.699 40,80% 10.310.859 46,4%

Najvećih 5 9.309.326 59,30% 11.708.701 56,70% 13.504.097 60,8%

Prema vlasništvu

Strane 14.185.796 90,30% 18.768.633 91,00% 20.283.182 91,3%

Domaće 399.155 2,50% 860.359 4,20% 882.528 4,0%

Državne 1.122.016 7,20% 1.003.375 4,80% 1.058.068 4,8%

Izvor: Godišnja izvješća Centralne banke BiH za razdoblje od 2005. do 2008. godine, preuzeto sa: www.cbbh.ba

Tablica 3. Glavni pokazatelji bankarskog sektora u Bosni i Hercegovini

2004. 2005. 2006. 2007. 2008

Broj licenciranih banaka 33 33 32 32 30

Aktiva, postotak procijenjenog GDP-a

58,7 69,3 76,8 93,4 82,9

Aktiva - godišnji rast u % 32,6 26,6 25,2 33,3 6,4

Krediti - rast po periodu 27,2 27,3 23,4 28,5 21,8

Nekvalitetna aktiva banaka, kategorije C-E

3,8 3,3 2,5 1,8 2,3

Neto strana aktiva (% ukupne aktive)

-7,9 -12,3 -11,4 -8,1 -14,5

Osnovni kapital (% bilančne sume)

10,7 9,7 9,7 8,8 9,3

Stopa adekvatnosti kapitala 18,7 17,8 17,7 16,4 15,8

Povrat na prosječnu aktivu (ROAA), %

0,7 0,7 0,9 0,9 0,5

Povrat na prosječan dionički kapital (ROAE) %

5,8 6,2 8,5 8,9 4,8

Izvor: Godišnja izvješća Centralne banke BiH za razdoblje od 2005. do 2008. godine, preuzeto sa: www.cbbh.ba

86

unatoč velikoj financijskoj i gospodarskoj krizi, koja je kulminirala potkraj 2008. godine, nije bilo velikih lomova i šokova u bankarskom sektoru BiH. (tablica 3.)

6. Koncentracija vlasništva i njezin utjecaj na korporativno upravljanje i kontrolu

Dobro korporativno upravljanje ovisi o urav-noteženim odnosima između različitih internih i eksternih mehanizama putem kojih se osigurava efikasnost upravljanja i pomaže se u rješavanju problema i sukoba u korporativnim strukturama. Promatranje koncentracije vlasništva omogućuje određenje sustava korporativnog upravljanja ban-

karskog sektora BiH. Koncentracija vlasništva je promatrana kao udio

prvih deset vlasnika u ukupnom kapitalu. Ukoliko prva tri vlasnika imaju udio veći od 50%, znači da se radi o visokoj koncentraciji, a ukoliko imaju udio manji od 50% znači da se radi o niskoj koncentraciji. Koncentracija vlasništva po entitetima u bankar-skom sektoru BiH prikazana je u tablici 4.

Otvoreni sustav karakterizira visoka disperzija

vlasništva (najveći vlasnik nema većinski paket di-onica), odvojenost vlasništva i kontrole, razvijenost financijskog tržišta, oportunizam ciljeva i ponašanje dioničara po principu free – riding-a (SAD, Austra-lija, V. Britanija). S druge strane zatvoreni sustav ima potpuno suprotne karakteristike od otvorenog i prisutan je u zemljama središnje Europe.

Koncentracija vlasništva u bankama u entitetima BiH vrlo je visoka jer prvi vlasnik u prosjeku ima kontrolni paket dionica, što ukazuje da se u BiH radi o zatvorenom sustavu korporativnog upravljanja. Kod entiteta situacija je dosta slična, s nešto većom koncentracijom u Republici Srpskoj u odnosu na Fe-deraciju BiH (tablica 4). Prema tome glavni utjecaj na menadžment ima većinski vlasnik koji ga i bira,

zapravo većinski vlasnik određuje menadžment banaka i nadzorne mehanizme nad njim. Stanje koncentracije vlasništva s obzirom na većinskog vlasnika prikazano je u tablici 5.

Prvi vlasnik prosječno, i u bankama s većinskim državnim vlasništvom i s većinskim stranim vla-sništvom, ima približno jednak udio u kapitalu, a on prelazi 74%, što je karakteristika zatvorenog sustava korporativnog upravljanja.


Tablica 4. Koncentracija vlasništva u bankama Bosni i Hercegovini i koncentracija vlasništva u bankama u pojedinim entitetima u 2008. godini

Prosjek koncentracije vlasništva banaka u Feder-

aciji BiH

Prosjek koncentracije vlasništva banaka u Repub-

lici Srpskoj

Ukupno prosjek koncen-tracije vlasništva banaka u

Bosni i Hercegovini

1. Vlasnik 62,85 73,98 66,69

2. Vlasnik 9,63 10,01 9,76

3. Vlasnik 4,95 4,27 4,72

4. Vlasnik 2,37 2,69 2,48

5. Vlasnik 1,93 1,56 1,80

6. Vlasnik 1,63 1,44 1,56

7. Vlasnik 1,51 1,09 1,37

8. Vlasnik 1,43 0,66 1,17

9. Vlasnik 1,32 0,31 0,97

10. Vlasnik 0,88 0,27 0,67

Ukupna koncentracija 10 najvećih vlasnika

88,51 96,26 91,18

Izvor: Izračun autora prema dostupnim podacima sa službenih web stranica banaka u BiH

87


U bankama s većinskim privatnim domaćim kapitalom koncentracija je ispod 50%, a drugi vlasnik ima veći prosječni udio nego u svim ostalim skupinama. Za ove banke moglo bi se reći da pripa-daju u otvoreni sustav korporativnog upravljanja, što je potpuno suprotno svim ostalim promatranim skupinama banaka. Razlog je ove različitosti u viso-kim troškovima pokretanja banke i okupljanju više vlasnika radi lakšeg osnivanja i ostvarenja tržišnih ciljeva. Ovo nam daje potpuno suprotne zaključke od ranije navedenih za druge promatrane skupine, a to je da određena skupina ulagača ima špekulativne motive ulaganja i ponašaju se po modelu free-ri-ding-a čekajući najbolju ponudu za prodaju udjela. Karakteristika je ovih banaka i veći utjecaj menad-žmenta, a očekuju se i češći ulasci i izlasci investi-tora sa špekulativnim namjerama. Budućnost ovih banaka može se tražiti kroz interese za spajanjem i strateškim partnerstvima ili čistim preuzimanjima od većih banaka.

S druge strane, 6 bankarskih grupa s najvećom imovinom12 karakterizira strogo zatvoreni sustav

12 Promatrane su grupe banaka koje se sastoje uglavnom od dvije banke, po jedna u svakom entitetu, jer je tako jedino dopušteno istovremeno poslovati u oba entiteta.

korporativnog upravljanja u kojem većinski vlasnik ima preko 93% dioničkoga kapitala i u potpunosti kontrolira menadžment. U konačnici je moguće zaključiti da BiH karakterizira visoka koncentracija vlasništva gdje većinski vlasnik kontrolira preko Nadzornog odbora Upravu društva.

Iz svega ovoga može se zaključiti da je izrazito visoka koncentracija vlasništva prva dva vlasnika na razini svih banaka u BiH. U BiH zbog vrlo visoke koncentracije vlasništva sustav korporativnog upravljanja ima obilježja zatvorenog sustava sa svim osobinama koje teorija korporativnog upravljanja navodi. Koncentracija vlasništva u oba entiteta vrlo je slična, pa je i sustav korporativnog upravljanja vrlo sličan ali ne i isti. To potvrđuje činjenica da u bankarskom sektoru u BiH postoje dva odvojena sustava što potvrđuje i sama analiza koncentracije vlasništva.

7. Utjecaj sustava korporativnog upravljanja na biranje članova tijela upravljanja u bankama u Bosni i Hercegovini

Kako je već naglašeno, sustav korporativnog upravljanja u bankama u Bosni i Hercegovini ima

Tablica 5. Koncentracija vlasništva u bankama u Bosni i Hercegovini s obzirom na većinskog vlasnika i koncentracija vlasništva u 6 banaka s najvećom aktivom u 2008. godini

Prosjek koncentracije vlasništva banaka s većinskim državnim vlasništvom u BiH

Prosjek koncen-tracije vlasništva

banaka s većinskim domaćim privatnim

vlasništvom

Prosjek koncentracije vlasništva banaka s većinskim stranim

vlasništvom

Prosjek koncentracije vlasništva 6 banaka s najvećom aktivom u BiH (konsolidirano)

1 Vlasnik 74,74 33,49 75,44 93,20

2 Vlasnik 2,20 13,73 9,71 3,98

3 Vlasnik 1,59 7,80 4,26 1,07

4 Vlasnik 1,37 5,24 1,81 0,61

5 Vlasnik 1,36 4,97 0,91 0,21

6 Vlasnik 1,23 4,72 0,67 0,14

7 Vlasnik 1,07 4,46 0,48 0,10

8 Vlasnik 1,07 3,64 0,44 0,08

9 Vlasnik 0,98 3,04 0,35 0,05

10 Vlasnik 0,78 1,83 0,31 0,04

Ukupna koncen-tracija 10 najvećih vlasnika

86,39 82,92 94,38 99,48


88

osobine zatvorenog sustava, gdje vlasnici čvrsto štite svoje interese i kontroliraju poslovanje preko tijela upravljanja. U ovome slučaju strani vlasnici kon-troliraju poslovanje te štite vlastiti kapital i interese preko Nadzornog odbora a u Upravu postavljaju domaće stručnjake koji najbolje poznaju lokalno tržište.

Nadzorni odbor je glavni nadzorni organ druš-tva, ali se sve njegove ovlasti se ne iscrpljuju u funk-ciji nadzora nego i u drugim poslovima određenim zakonom i statutom dioničkog društva.

Broj stranaca je vrlo značajan podatak i prikazan je tablicom 6. Ovdje je jako bitno napomenuti da se to ne odnosi na osobe koje imaju dvojno državljan-stvo, od kojih je jedno bosanskohercegovačko, nego se to isključivo odnosi na predstavnike vlasnika u Nadzornom odboru koji imaju neko strano držav-ljanstvo iz zemlje sjedišta banke.

Broj stranaca u Nadzornom odboru pokazuje jasnu vezu između većinskog vlasništva i članova tijela upravljanja, gdje se vidi dominacija članova Nadzornog odbora stranaca ili osoba koje nemaju BiH državljanstvo. Veza s većinskim vlasništvom vidi se u činjenici da je većinsko vlasništvo u ban-kama strano, pa se jasno vidi i činjenica da većinski

vlasnici, u ovom slučaju stranci, popunjavaju tijela upravljanja. U 27 banaka biran je jedan član koji zastupa interese malih dioničara, međutim ovdje se postavlja pitanje transparentnosti i načina biranja jer nigdje nije naveden način i tehnika biranja ovoga člana, osim pozivanja na zakon. Transparentnost izbora i rada članova Nadzornih odbora prikazana

je u tablici 7.Izbor i rad članova Nadzornih odbora karakteri-

zira niska transparentnost, jer niti jedna banka nije objavila do kraja promatranog razdoblja životo-pise članova Nadzornog odbora, kao ni politike nagrađivanja. Tek je jedna banka objavila politike rada Nadzornog odbora, a samo dvije izvješća sa sjednica. Ovo je karakteristika zatvorenog sustava korporativnog upravljanja gdje mu visoka koncen-tracija vlasništva i veliki utjecaj prvog vlasnika daje određenu sigurnost u biranju i radu pa se transpa-rentnosti posvećuje manja pažnja. Za razliku od Nadzornog odbora Uprava vodi poslove društva na vlastitu odgovornost, pa čak i ako dobije odobre-nje za određene poslove od Nadzornog odbora za poduzimanje određenog posla, ne isključuje se odgovornost uprave.


Tablica 6. Broj stranaca i predstavnika malih dioničara u Nadzornim odborima banaka u Bosni i Hercegovini Ukupan broj Prosječan broj po pojedinoj

banciPostotak od ukupnog broja

članova NO-a

Stranci - Članovi nadzornih odbora koji nemaju BiH državljanstvo

83 2,86 53,21%

Predstavnici malih dioničara

27 0,93 17,31%


Tablica 7. Podaci o članovima Nadzornih odbora za 2008. godinuOpis Broj banaka koje zadovoljavaju dani kriterij

CV članova NO-a 0

Objavljivanje politike rada članova NO-a 1

Objavljivanje politike nagrađivanja članova NO-a 0

Objavljuju li se javno izvješća sa sjednica NO-a 2


89


Što se tiče direktora ili predsjednika Uprave, svi posjeduju minimalno visoku stručnu spremu i samo je jedna žena, a 28 je muškaraca. Broj stranaca čla-nova Uprave ukupno je 16 i to pokazuje činjenicu da strani vlasnici provode kontrolu poslovanja, a Upravu prepuštaju domaćim menadžerima koji

bolje poznaju domaće poslovne običaje i odnose (tablica 8).

Strani vlasnici imenuju po jednog člana Uprave koji obavlja kontrolnu funkciju rada ukupne Uprave ali i ukupnog poslovanja banke.

Transparentnost poslovanja Uprave znatno je veća nego kod Nadzornih odbora i prikazana je u tablici 9.

Samo u dvjema bankama objavljeni su životopisi članova Uprave, dok su poslovne politike znatno transparentnije. Politike nagrađivanja nisu objavlje-ne ni za članove Uprava, kao ni za članove Nadzor-nih odbora.

Način biranja i transparentnost rada tijela Uprave banaka u BiH još jednom potvrđuju da prevladava zatvoreni sustav korporativnog upravlja-nja, s visokom koncentracijom vlasništva i velikim utjecajajem prvog vlasnika koja mu nudi određenu

Tablica 8. Broj stranaca u Upravnim odborima banaka u Bosni i Hercegovini u 2008. godiniBroj članova Prosječno po svakoj banci Postotak od ukupnog broja

članova uprave

Stranci - članovi up-rave koji nemaju BiH državljanstvo

16 0,57 14,29%


Tablica 9. Podaci o članovima Upravnih odboraUkupno – broj banaka koji je zadovoljio traženi uvjet

Prosjek po banci Postotak

CV članova UO-a 5 0,17 4,46%

Objavljivanje politike rada banke

24 0,83 82,75%

Objavljivanje politike nagrađivanja UO

0 0,00 0,00%


sigurnost u biranju i radu. Transparentnosti se po-svećuje manji značaj jer je i manji pritisak tržišta

90

8. Zaključak

Korporativno upravljanje je skup nadzornih mehanizama kojima svi dobavljači krucijalnih inputa trebaju osigurati povrate na svoja ulaganja u korporaciju ne ugrozivši njezin dugoročni opsta-nak i prosperitet. Ovako određenje korporativnog upravljanja ukazuje na činjenicu da korporativno upravljanje predstavlja zapravo srž suvremene tržiš-ne ekonomije i demokratskog društva.

Sustav korporativnog upravljana u jednoj zemlji određen je zakonodavnim sustavom te zemlje, ali i nizom drugih čimbenika kao što je koncentracija vlasništva. Zakonodavni sustav u BiH podijeljen je na tri dijela Federaciju BiH, Republiku Srpska i Brč-ko distrikt BiH s tim da postoji jedinstvena regulaci-ja bankarskog sustava RS i Brčko distrikta. Bankar-ski sustav BiH je dualno reguliran pa stoga postoje i dva sustava korporativnog upravljanja definirana na entitetskim razinama. S druge strane koncentra-cija vlasništva utječe na otvorenost ili zatvorenost sustava korporativnog upravljanja. Zatvoreni sustav karakterizira visoka koncentracija vlasništva, dok otvoreni sustav ima suprotne osobine.

Koncentracija vlasništva u oba su sustava vrlo visoka, gdje prva tri vlasnika imaju visok udio u vlasništvu i potpunu kontrolu nad poslovanjem. Izuzetak su samo banke koje su u većinskom doma-ćem privatnom vlasništvu, međutim njihov udio je 4% ukupne bankarske aktive BiH i tržišni značaj je mali, a budućnost ovih banaka je u pripajanju većim sustavima ili međusobnom spajanju da bi opstale.

Problem je zatvorenog sustava netransparen-tnost menadžmenta, potpuna kontrola tijela uprav-ljanja od strane glavnog dioničara, problem zaštite malih dioničara te efikasan nadzor nad poduzećem.

Većinski vlasnici u promatranim bankama u Bo-sni i Hercegovini svoj kapital štite preko Nadzornog odbora čija i jest zadaća da u ime vlasnika kontrolira poslovanje. S druge strane u Upravni odbor imenuju najčešće po jednu osobu koja treba provoditi kon-trolu poslovanja i provođenja korporativnih strate-gija i planova. Dakle tekuće upravljanje prepuštaju domaćim stručnjacima koji bolje poznaju domaće tržište, izuzev kriznih situacija i problema, a kontro-lu kapitala provode kroz Nadzorni odbor imenujući

u njega izravno predstavnike matičnih banaka. Problem nadzora korporacija u zatvorenom su-

stavu korporativnog upravljanja ključni je problem, posebno u bankarskom sektoru BiH koji je u prete-žitome stranom vlasništvu. Ovakav sustav ne može biti efikasan ako ne postoji efikasan sustav discipli-niranja menadžera odnosno njihovih poslodavaca (vlasnika).

Ključna preporuka unaprjeđenja sustava korpo-rativnog upravljanja u bankama s obzirom na činje-nicu da je bankarski sektor u BiH dominantni dio financijskog sustava je unaprjeđenje mehanizama kontrole u ovakvom sustavu kroz mehanizme tran-sparentnosti poslovanja i prilagodbe zakonodavnih instrumenata. kapitala i investitora. To se odražava i na rad Uprave koja kontrolira poslovanje, troškove i informacije, te na taj način stječe određenu moć u odnosu na ostale faktore, pa i na dioničare.


91


Literatura1.Basel Committee on Bank Supervision: Enhancing Bank Transparency, 1998. godina2.Clarke, T.: International Corporate Governance: A Comparative Approach, Routhledge, 2007. godina, str. 130.3.Colley,J.L.Jr., Doyle, J.L., Logan, G.W. i Sttetnius, W.: Corporate Governance, McGraw Hill, New York, 2003. 4.Doral, P.: The Plan to Move Forwardv -Kom2003(284), materijali sa predavanja, WU-Wienn, 2005.5.European Parliament and Council: Directive 2001/34/EC, 2001. 6.European Parliament and Council: Directive 2004/109/EC, 2004. 7.Godišnja izvješća Središnje banke Bosne i Hercegovine za period od 2005. do 2009., preuzeto sa: www.cbbh.ba 8.Koch. T.W., MacDonald, S.S.: Bank Management, Thomson, Mason, Ohio, USA, 2003.9.Matić, B. i Serdarušić, H.: Models of Including Financially Inactive Population into the Financial System, Interdisciplinary Management Research IV, Ekonomski fakultetu Osijeku, Osijek, 2008., str. 296.-310.10.Matić, B.: Management in the function of enlargement of the issuing profit, Interdisciplinary Management Research, Ekonom-ski fakultetu Osijeku, Osijek, 2005., str. 115.-123.11.Monks, R. A. G. & Minow, N.: Corporate governance, 3rd Edition, Blackwell Publishing, New York, USA, 2003.12.Nezirić, D.: Korporativno upravljanje – pokretač razvoja tržišne ekonomije, Poduzetnička ekonomija, Volume IX, 12/2005. p. 238-354., preuzeto: http//:www.ebscohost.com/, May 2008.13.Organization for Economic Co-Operation and Development: OECD Principles of Corporate Governance, OECD Publication, Paris, 2004.14.Papac, N.: Korporativno upravljanje u bankama u Bosni i Hercegovini, Magistarski rad, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar, 2009. godina15.Službeni glasnik Bosne i Hercegovine (2000 – 2010.)16.Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine: zakoni i pravilnici o korporativnom upravljanju, bankama, računovodstvu i reviziji (2000 – 2010.)17.Službeni glasnik Republike Srpske: zakoni i pravilnici o korporativnom upravljanju, bankama, računovodstvu i reviziji (2000 – 2010.)18.Tipurić, D.: Nadzorni odbor i korporativno upravljanje, Sinergija, Zagreb, 2006.19.Zakon o računovodstvu i reviziji Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH, br 42/04

92

Branko Matić, Ph.D.Faculty of Economics in Osijek

Nikola Papac, M.Sc. Faculty of Economics Mostar

Characteristics of the Corporate Bank Governance System in Bosnia and Herzegovina

SummaryThe term ‘corporate governance’ stands for a set of relations between management, large and small share-holders and other interest groups. A good corporate governance system is the basic postulate of sustainable economic growth, increase in economic system efficiency and a guarantee for easier access to sources of foreign capital.

Ownership concentration is a significant internal mechanism of corporate governance because it greatly de-fines the relationship between owner and manager. There are two types of ownership concentration: highly dispersed ownership, that is, low ownership concentration, and very high ownership concentration. These concentration differences affect the corporate governance system itself, so there is a difference between a closed corporate governance system in the situation of high ownership concentration and an open corporate governance system where the situation is the reverse. The form of the system affects how the governing body is formed and structured, as well as how it operates and conducts its business policies.Within the financial system of Bosnia and Herzegovina, the banking system is dominant. An analysis of the corporate governance system has shown a relationship between ownership concentration and the form of the corporate governance system itself. The banking sector is predominantly owned by foreign companies and is characterized by a high ownership concentration. The fact that the corporate governance system is closed affects the election of members to the governing body and their work in enforcing business policies.

Key wordscorporate governance, stakeholders, corporate governance system, the banking sector of Bosnia and Herze-govina


93

mODEl kONTROliNgA kAO pODRŠkA mENADŽmENTU pRi DONOŠENJU ODlUkA Sažetak U radu se polazi od pretpostavke da je potrebno upravljati poslovnim rezultatom kako bi poslovni sustav uspješno poslovao i ostvarivao dobit, koja predstavlja mjerilo uspjeha pojedinoga poslovnog sustava na trži-štu. Za upravljanje poslovnim rezultatom menadžmentu poslovnih sustava neophodne su različite vrste in-formacija na temelju kojih se donose brojne menadžerske odluke. Zato je potrebno razviti i postaviti Model kontrolinga za poslovni sustav koji će imati mogućnost transformacije raspoloživih podataka u informacije koje su neophodne za menadžersko odlučivanje.Spomenuti model je koncipiran tako da se čitav proces transformacije podataka u zahtijevane informaci-je odvija u dva međusobno povezana koraka koji se u svim slučajevima i situacijama uvijek moraju proći. Međutim unutar svakoga koraka postoji i određen broj različitih aktivnosti koje se ne moraju uvijek i u svim slučajevima sve provesti. Bit Modela kontrolinga za poslovni sustav predstavlja prognoziranje koje je prika-zano u obliku Postupka za prognoziranje dobiti i u obliku Postupka za prognoziranje likvidnosti.Model kontrolinga za poslovni sustav koji je razvijen i postavljen u ovom radu trebao bi omogućiti menad-žmentu poslovnih sustava, da pored praćenja prošlog i sadašnjeg poslovanja, procjenjuju i buduće poslo-vanje. Upravo procjenjivanje budućeg poslovanja u današnjim uvjetima sve veće globalizacije i interna-cionalizacije tržišta, treba pomoći menadžmentu poslovnih sustava da bolje i lakše upravljaju poslovnim rezultatom. Na taj način Model kontrolinga za poslovni sustav predstavlja jedan novi alat u smislu podrške menadžmentu pri donošenju različitih poslovnih odluka.

Ključne riječi kontroling, odlučivanje, upravljanje, prognoziranje, ostvarivanje dobiti, očuvanje likvidnosti

Dr. sc. Berislav Bolfek: Model kontrolinga kao podrška menadžmentu pri donošenju odluka

UDK 658.5Prethodno priopćenje

Dr. sc. Berislav BolfekVeleučilište u Slavonskom Brodu

94

1. Uvod

Upravljanje poslovnim sustavom bazira se na donošenju različitih menadžerskih odluka koje se donose na temelju pravovremenih i točnih informa-cija. Upravo su takve informacije jedan od najvaž-nijih segmenata u menadžerskom odlučivanju, pa je stoga neophodno ustrojiti način njihova prikuplja-nja, bilježenja, analiziranja, distribucije, interpretira-nja i arhiviranja.

Zbog toga se pojavila potreba za razvijanjem matematičkog modela pod nazivom: Model kontro-linga za poslovni sustav. U spomenuti model će kao input ulaziti različiti podaci o poslovanju poslov-nog sustava, a koji će se u modelu transformirati u određene informacije koje će predstavljati output. Informacije dobivene kao output iz modela bit će pravovremene i točne, pa će kao takve predstavljati podlogu za donošenje menadžerskih odluka. Model kontrolinga za poslovni sustav trebao bi imati mogućnost svoje primjene u različitim poslovnim sustavima.

2. Odnos kontrolinga i menadžmenta

Međusobni odnos kontrolinga i menadžmenta vidljiv je s jedne strane od potrebe menadžmenta za informacijama na temelju kojih bi mogli efikasno upravljati poslovanjem, a iz čega proizlazi zadatak kontrolinga da osigura takvu vrstu informacija koja će na vrijeme upozoriti na odstupanja od planira-nih veličina, da bi menadžeri pravovremeno mogli poduzimati različite korektivne akcije u svrhu postizanja planiranih ciljeva. S druge strane zadaća menadžmenta je da ostvari postavljene ciljeve u vidu što većeg poslovnog rezultata, a iz čega pro-izlazi i zadatak kontrolinga da osigura ostvarenje poslovnog rezultata sukladno planiranom.

„Potrebe su menadžmenta raspolagati korisnim informacijama kako bi efikasno upravljali poslo-vanjem, iz čega se izvode i zadaci kontrolinga: osigurati poslovne pokazatelje koji će pravovremeno signalizirati neželjena odstupanja od plana i uzroke, kako bi menadžeri pravovremeno mogli intervenira-ti adekvatnim poslovnim odlukama.“1

1 Avelini-Holjevac, I.: Kontroling: upravljanje poslovnim rezul-tatom, Hotelijerski fakultet Opatija, Opatija, 1998., str. 7.

Zato, „Kontroling u poduzećima pretpostavlja svijest o kontrolingu, tj. da su svi donositelji odluka u poduzeću uvjereni u to da se poduzeće s kontro-lingom može uspješnije voditi nego bez njega. Time se ukazuje i na samokontroling nositelja radnje koji je uvijek povezan s opasnostima subjektivnog prenaglašavanja vlastitih zadaća i postignuća te manipulativnog i neusklađenog ponašanja.“2

Stoga je kontroling dio odnosno podsustav me-nadžmenta sa zadatkom podrške menadžmentu pri definiranju ciljeva, planiranju, kontroli, informira-nju, organizaciji i upravljanju ljudskim potencijalima u pojedinom poslovnom sustavu.

“Menadžment je odgovoran za oblikovanje i usmjeravanje vitalnih poduzeća na temelju nepot-punih informacija i pod velikim pritiskom. Zbog kompleksnosti i dinamike okruženja te komplek-snosti i diferenciranosti unutar poduzeća razvila se potreba za sveobuhvatnim sustavom kao podrškom menadžmentu.”3

Današnji ubrzani razvoj tehnologije i opreme za proizvodnju kao i tržišnoga gospodarstva postavlja visoke ciljeve pred menadžment poslovnih sustava, koji više nije u stanju udovoljiti tim ciljevima na dosadašnji „stari“ način, pa primorava menadžment da usvaja nove koncepcije i tehnike za upravljanje poslovnim sustavom. Stoga se kontroling može smatrati i “alatom” (menadžmenta) koji pruža sveo-buhvatnu podršku menadžmentu.

3. Model kontrolinga za poslovni sustav

Osnovni cilj koji treba ispuniti Model kontrolin-ga za poslovni sustav jest: omogućiti menadžmentu poslovnog sustava da može upravljati poslovnim rezultatom u smislu ostvarivanja planiranih ciljeva poslovanja.

Svrha Modela kontrolinga za poslovni sustav treba biti sljedeća; da se u procesu upravljanja po-slovnim rezultatom isključi mogućnost donošenja subjektivnih odluka od strane menadžmenta. To znači da se sve odluke menadžmenta trebaju bazira-ti na relevantnim informacijama koje proizlaze kao

2 Ziegenbein, K.: Kontroling, RRiF plus, Zagreb, 2008., str. 24.

3 Osmanagić-Bedenik, N.: Kontrolig: Abeceda poslovnog us-pjeha, Školska knjiga, Zagreb, 1998., str. 66.


95


output iz Modela kontrolinga za poslovni sustav.Poslovni sustavi ujedno su i obveznici primjene

Zakona o računovodstvu, te bez obzira na veliči-nu poduzetnika, prema zakonu moraju sastavljati financijske izvještaje u obliku bilance te računa dobiti i gubitka. Zbog toga se razvoj i izgradnja Mo-dela kontrolinga za poslovni sustav temelji na dva financijska izvještaja, i to: računu dobiti i gubitka, te bilanci. Razlog tome je omogućiti malim, srednjim pa i velikim poslovnim sustavima da se koriste spo-menutim modelom.

Model kontrolinga za poslovni sustav postavljen je tako, da se cjelokupni proces transformacije po-dataka u modelu odvija u dva međusobno povezana koraka. Prvi korak odnosi se na ostvarivanje dobiti, a bazira se na podacima iz računa dobiti i gubitka, dok se drugi korak odnosi na očuvanje likvidnosti poslovanja i bazira se na podacima iz bilance.

Stoga je Model kontrolinga za poslovni sustav razvijen na način, da je ručno upisivanje i izračuna-vanje podataka svedeno na minimum, tako da bi sve potrebne podatke trebao preuzimati i izračunavati računalni program iz određenih evidencija (postoje-će računovodstveno financijske baze podataka).

Zato bi prije početka rada trebalo ručno upisati samo manji dio podataka i odrediti početne postav-ke u modelu. Ručno upisivanje određenih podataka uglavnom se odnosi na planske vrijednosti koje se unose samo jedanput i to na kraju godine za nared-nu godinu. Početne postavke (određuju se smo prvi put) treba upisati za koeficijente eksponencijalnog izglađivanja na strani poslovnih prihoda i poslovnih rashoda, te odrediti dozvoljene vrijednosti odstu-panja.

4. Ostvarivanje dobiti – prvi korak

U prvom koraku prva aktivnost je „Praćenje rea-lizacije plana računa dobiti i gubitka“ da bi se uspo-redio iznos ostvarene dobiti prema planiranoj dobiti na mjesečnoj razini. Nakon uspoređivanja planira-nih pozicija s ostvarenim pozicijama u računu dobiti i gubitka, utvrđuje se da li je ostvarena dobit manja od planirane dobiti. U slučaju da nije, tj. ostvarena dobit je veća ili jednaka planiranoj dobiti, tada se može nastaviti s dosadašnjim načinom poslovanja i prelazi se na drugi korak.

Međutim, ako je ostvarena dobit manja od planirane dobiti, pristupa se analizi odstupanja za ostvarenu dobit. Provođenjem analize odstupanja za ostvarenu dobit, utvrđuje se da li je odstupanje veće od dopuštenog (obično se određuje u postot-cima). Ako je odstupanje ostvarene dobiti manje ili jednako dopuštenom odstupanju, može se nastaviti s dosadašnjim načinom poslovanja i prelazi se na drugi korak. U slučaju da je odstupanje ostvarene dobiti veće od dopuštenog, potrebno je provesti postupak za prognoziranje dobiti.

„Postupak za prognoziranje dobiti“ druga je aktivnost u prvom koraku Modela kontrolinga za poslovni sustav. Osnova na kojoj se bazira Postupak za prognoziranje dobiti je metoda za prognozira-nje, a koja je odabrana između različitih metoda prognoziranja opisanih u domaćoj i inozemnoj lite-raturi. Na temelju inozemnih iskustava4 u progno-ziranju budžeta, pri razvoju Postupka za prognozi-ranje dobiti odabrana je metoda eksponencijalnog izglađivanja kao metoda za prognoziranje. Međutim odabranu metodu potrebno je primijeniti tako da se dobivena prognoza korigira zbog određenih specifičnosti u poslovanju i prisutnih ograničenja u našim poslovnim sustavima.

Postupak za prognoziranje dobiti treba omogući-ti određivanje dobiti do kraja kalendarske godine u tekućoj godini, a razvijen je na sljedeći način:

» dobit je računovodstvena kategorija koja se u modelu izračunava prema sljedećoj formuli koja glasi: (Dobit = Ukupni prihodi – Ukupni rashodi) uz napomenu da u slučaju ako su ukupni prihodi manji od ukupnih rashoda, nema dobiti nego se radi o gubitku;

» ukupni prihodi sastoje se od poslovnih prihoda, financijskih prihoda i izvanrednih prihoda;

» ukupni rashodi sastoje se od poslovnih rashoda, financijskih rashoda i izvanrednih rashoda;

» svaka kategorija ukupnih prihoda i ukupnih rasho-da razrađena je u modelu posebnim izrazom;

» prognoziranje se može raditi svakog mjeseca u teku-ćoj godini, s tim da se kao rezultat prognoze dobiva dobit ili gubitak iskazan na godišnjoj razini.

4 Moore, N.: Forecasting Budgets, Lebhar – Friedman Books, New York, 1999., str. 73 – 76.

96


Spomenuti postupak je postavljen tako da se prognoziranje odvija u dvije osnovne faze. U prvoj fazi pro-gnoziraju se ukupni prihodi, a zatim se u drugoj fazi prognoziraju ukupni rashodi.

Prognoziranje dobiti za svaki mjesec u tekućoj godini određuje se prema ovom postupku:

PDij = (PPPij + PFPij + PIPij )− (PPRij + PFRij + PIRij ), (1)

gdje su:i – mjesec u godinij – tekuća godina u kojoj se radi prognoza PDij – prognoziranje dobiti za i-ti mjesec j-te godinePPPij – prognoza poslovnih prihoda za i-ti mjesec j-te godinePFPij – prognoza financijskih prihoda za i-ti mjesec j-te godinePIPij – prognoza izvanrednih prihoda za i-ti mjesec j-te godinePPRij – prognoza poslovnih rashoda za i-ti mjesec j-te godinePFRij – prognoza financijskih rashoda za i-ti mjesec j-te godinePIRij – prognoza izvanrednih rashoda za i-ti mjesec j-te godineU planovima poslovanja poslovnih sustava dobit je kategorija koja se pored mjesečnog nivoa iskazuje i

na godišnjem nivou, stoga je potrebno navedeni postupak (1) prilagoditi tako da prognozira dobit na kraju tekuće godine u kojoj se i za koju radi prognoza.

Prognoziranje dobiti na godišnjem nivou moguće je u toku svakog mjeseca odrediti na temelju ovog postupka:

(2)

gdje su:n – mjesec u tekućoj godini u kojem se radi prognozai = 1 … n-1 – prethodni mjeseci u kojima su ostvareni prihodi i rashodin ... 12 – preostali mjeseci za koje se radi prognoza prihoda i rashodaj – tekuća godina za koju se radi prognozaPDnj – prognoziranje dobiti na godišnjem nivou, a koja se izračunava u n-tom mjesecu j-te tekuće godineOPPij – ostvareni poslovni prihodi u i-tom mjesecu j-te godinePPPij – prognoza poslovnih prihoda za i-ti mjesec j-te godineOFPij – ostvareni financijski prihodi u i-tom mjesecu j-te godinePFPij – prognoza financijskih prihoda za i-ti mjesec j-te godineOIPij – ostvareni izvanredni prihodi u i-tom mjesecu j-te godinePIPij – prognoza izvanrednih prihoda za i-ti mjesec j-te godineOPRij – ostvareni poslovni rashodi u i-tom mjesecu j-te godinePPRij – prognoza poslovnih rashoda za i-ti mjesec j-te godineOFRij – ostvareni financijski rashodi u i-tom mjesecu j-te godinePFRij – prognoza financijskih rashoda za i-ti mjesec j-te godineOIRij – ostvareni izvanredni rashodi u i-tom mjesecu j-te godinePIRij – prognoza izvanrednih rashoda za i-ti mjesec j-te godine Prognoziranje ukupnih prihoda

97


Prognoziranje ukupnih prihoda sastoji se od triju vrsta prognoza; prognoze poslovnih prihoda, prognoze financijskih prihoda i prognoze izvanrednih prihoda.

Prognoza poslovnih prihoda za svaki mjesec izračunava se po ovom izrazu:

PPPij = PP1ij + PP2ij + POPij ,

(3)

gdje su:PPPij – prognoza poslovnih prihoda za i-ti mjesec j-te godinePP1ij – prognoza prihoda 1 za i-ti mjesec j-te godinePP2ij – prognoza prihoda 2 za i-ti mjesec j-te godinePOPij – prognoza ostalih prihoda za i-ti mjesec j-te godine

Potrebno je napomenuti da su prihod 1 i prihod 2 prihodi od dviju različitih djelatnosti ili različitih grupa proizvoda u poslovnim sustavima kao npr. prihod od prodaje proizvoda i prihod od prodaje usluga. Broj prihoda u izrazu (3) ovisi o broju djelatnosti ili grupa proizvoda u pojedinom poslovnom sustavu, te o mo-gućnosti praćenja svake od njih.

PP1ij = EIP1ij + RP1ij , (4)

gdje su:PP1ij – prognoza prihoda 1 za i-ti mjesec j-te godineEIP1ij – eksponencijalno izglađivanje prihoda 1 za i-ti mjesec j-te godineRP1ij – razlika u prihodima 1 zbog promjena u odnosu na prosječnu razinu aktivnosti za i-ti mjesec j-te

godine

EIP1ij = K *OP1i , j−1 + (1− K )K *OP1i , j− 2 + (1− K )

K *OP1i , j− 3 + (1− K )*OP1i , j− 4⎡⎣ ⎤⎦

⎧⎨⎪

⎩⎪

⎫⎬⎪

⎭⎪,

5

(5)

gdje su:EIP1ij – eksponencijalno izglađivanje prihoda 1 za i-ti mjesec j-te godineOPi,j-n – ostvareni prihod 1 u i-tom mjesecu u n-tim prethodnim godinamaK – koeficijent eksponencijalnog izglađivanja (vrijednosti od 0 do 1)

Kao što je prije navedeno, dobivenu prognozu putem metode eksponencijalnog izglađivanja potrebno je korigirati izrazom RP zbog uzimanja u obzir razlike u prihodima zbog očekivanih promjena u dosadašnjem načinu poslovanja.

RP1ij = RNCij + RNPij + ROPij , (6)

gdje su:RP1ij – razlika u prihodima 1 zbog promjena u odnosu na prosječnu razinu aktivnosti za i-ti mjesec j-te

godineRNCij – razlika u prihodima zbog novih cijena za i-ti mjesec j-te godine

5 Prilagođeno prema metodi eksponencijalnog izglađivanja od Bronson, R., Naadimuthu, G.:Theory and problems of operations research, McGraw-Hill, New York, 1997., str. 283-284.

98


RNPij – razlika u prihodima zbog novougovorenih poslova za i-ti mjesec j-te godineROPij – razlika u prihodima zbog oscilacije prodaje za i-ti mjesec j-te godine Prognoza prihoda 2 i prognoza ostalih prihoda iz izraza (3) izračunava se isto kao i za prognozu prihoda

1, kako je navedeno u izrazima (4), (5) i (6).

Prognoza financijskih prihoda određuje se na temelju izraza:

PFPij = PLFPij , (7)

gdje su:PFPij – prognoza financijskih prihoda za i-ti mjesec j-te godinePLFPij – planirani financijski prihodi za i-ti mjesec j-te godine.

Financijske prihode uglavnom čine kamate na račune koji nisu plaćeni u roku, a obračunavaju se po isteku kalendarske godine za koju se radi prognoza, odnosno na dan 31.12. Budući da najveći dio financijskih prihoda nastaje na kraju godine u mjesecu prosincu, dok je u ostalim mjesecima to zanemarivo, za prognozu financijskih prihoda mogu se uzeti planirani financijski prihodi.

Prognoza izvanrednih prihoda određuje se po ovom izrazu:

PIPij = PLIPij , (8)

gdje su:PIPij – prognoza izvanrednih prihoda za i-ti mjesec j-te godinePLIPij – planirani izvanredni prihodi za i-ti mjesec j-te godine.

Izvanredni prihodi se uvijek planiraju na minimalnom nivou, tako da nemaju veći utjecaj na dobit odno-sno gubitak, a što potvrđuje njihovo kretanje u prethodnim godinama.

Prognoziranje ukupnih rashodaPrognoziranje ukupnih rashoda sastoji se od triju vrsta prognoza; prognoze poslovnih rashoda, prognoze

financijskih rashoda i prognoze izvanrednih rashoda.

Prognoza poslovnih rashoda izračunava se prema sljedećem izrazu:

PPRij = PMTij + PTOij + POTij , (9)

gdje su: PPRij – prognoza poslovnih rashoda za i-ti mjesec j-te godinePMTij – prognoza materijalnih troškova za i-ti mjesec j-te godinePTOij – prognoza troškova osoblja za i-ti mjesec j-te godinePOTij – prognoza ostalih troškova za i-ti mjesec j-te godine.

99


EIMTij = K * RMTi , j−1 + (1− K )*

K *OMTi , j− 2 + (1− K )* K *OMTi , j− 3 + (1− K )*OMTi , j− 4⎡⎣ ⎤⎦{ }6

(11)

gdje su:EIMTij – eksponencijalno izglađivanje materijalnih troškova za i-ti mjesec j-te godineK – koeficijent eksponencijalnog izglađivanja (vrijednosti od 0 do 1)OMTi,j-n – ostvareni materijalni troškovi u i-tom mjesecu u n-tim prethodnim godinama.

Identično kao i na strani poslovnih prihoda, dobivenu prognozu putem metode eksponencijalnog izgla-đivanja potrebno je korigirati izrazom RMT zbog uzimanja u obzir razlike u rashodima zbog očekivanih promjena u dosadašnjem načinu poslovanja.

RMTij = RNPij + RNOij , (12)

gdje su:RMTij – razlika u rashodima zbog promjena u odnosu na prosječnu razinu aktivnosti za i-ti mjesec j-te

godineRNPij – razlika u rashodima zbog novougovorenih poslova za i-ti mjesec j-te godineRNOij – razlika u rashodima zbog nepredviđenih okolnosti za i-ti mjesec j-te godine.

Prognoza troškova osoblja i prognoza ostalih troškova, koje su navedene u izrazu (9), izračunava se isto kao i prognoza materijalnih troškova na temelju izraza (10), (11) i (12).

Prognoza financijskih rashoda određuje se u skladu s izrazom:

PFRij = PLFRij , (13)

gdje su:PFRij – prognoza financijskih rashoda za i-ti mjesec j-te godinePLFRij – planirani financijski rashodi za i-ti mjesec j-te godine.

Kao i kod financijskih prihoda i prognoza financijskih rashoda jednaka je planiranim financijskim rasho-dima zbog toga što najveći dio financijskih rashoda čine kamate (na kašnjenje u plaćanju računa dobavljači-ma, na kredite i pozajmice i dr.), a koje dolaze na knjiženje s 31.12. tekuće godine, osim kamata na kredite i pozajmice koje se knjiže mjesečno ili tromjesečno ili polugodišnje.

Prognoza izvanrednih rashoda određuje se na temelju izraza:

PIRij = PLIRij , (14)

gdje su:PIRij – prognoza izvanrednih rashoda za i-ti mjesec j-te godinePLIRij – planirani izvanredni rashodi za i-ti mjesec j-te godine.

6 Bronsen, R., Naadimuthu, G.: Isto, str. 238 -284.

100


Izvanredni rashodi su kategorija rashoda koja se ne može planirati na bazi podataka iz prethodnih godi-na, jer ti podaci imaju velike oscilacije po godinama. Zato se kod planiranja uzimaju minimalne vrijednosti, tako da one kao i kod izvanrednih prihoda nemaju veći utjecaj na dobit odnosno gubitak.

Nakon provedenog postupka za prognoziranje dobiti, uspoređuje se prognozirana dobit i planirana dobit. Ukoliko je prognozirana dobit veća ili jednaka planiranoj dobiti, tada se može nastaviti s dosadašnjim nači-nom poslovanja i prelazi se na drugi korak. U slučaju da je prognozirana dobit manja od planirane dobiti, pristupa se analizi odstupanja za prognoziranu dobit. Provođenjem analize odstupanja za prognoziranu dobit utvrđuje se da li je odstupanje veće od dopuštenog. Ako je odstupanje prognozirane dobiti manje ili jednako dopuštenom odstupanju, može se nastaviti s dosadašnjim načinom poslovanja i ponoviti postupak sljedeći mjesec, te se prelazi na drugi korak. U slučaju da je odstupanje prognozirane dobiti veće od dopušte-nog, potrebno je pristupiti provođenju korektivnih akcija s ciljem postizanja odnosno ostvarivanja planirane dobiti.

4.1. Očuvanje likvidnosti poslovanja – drugi korak

Drugi korak u Modelu kontrolinga za poslovni sustav započinje prvom aktivnosti pod nazivom: „Pra-ćenje realizacije plana likvidnosti“. Nakon uspoređivanja planiranih pozicija s ostvarenim pozicijama u bilanci utvrđuje se da li je ostvarena likvidnost manja od planirane likvidnosti. U slučaju da nije, tj. ostvarena likvidnost je veća ili jednaka planiranoj likvidnosti tada se može nastaviti s dosadašnjim načinom poslova-nja. Međutim ako je ostvarena likvidnost manja od planirane likvidnosti, pristupa se analizi odstupanja za ostvarenu likvidnost.

Provođenjem analize odstupanja za ostvarenu likvidnost, utvrđuje se da li je odstupanje veće od dopušte-nog. Ako je odstupanje ostvarene likvidnosti manje ili jednako dopuštenom odstupanju, može se nastaviti s dosadašnjim načinom poslovanja. U slučaju da je odstupanje ostvarene likvidnosti veće od dopuštenog, potrebno je provesti postupak za prognoziranje likvidnosti.

„Postupak za prognoziranje likvidnosti“ je druga aktivnost u drugom koraku Modela kontrolinga za poslovni sustav. Kao i kod Postupka za prognoziranje dobiti ista je osnova na kojoj se bazira i Postupak za prognoziranje likvidnosti, a to je metoda za prognoziranje. Za metodu prognoziranja odabrani su pomični prosjeci, koji su opisani kao jedna od metoda za prognoziranje prodaje koju su koristili domaći autori7.

Postupak za prognoziranje likvidnosti postavljen je tako da se prognoziranje odvija u dva osnovna dijela. U prvom dijelu prognozira se samo naplata potraživanja, a zatim se u drugom dijelu prognozira ukupna likvidnost koja se sastoji od prognoze ukupnih priljeva i prognoze ukupnih odljeva. Prognoza ukupnih prilje-va obuhvaća i već ranije prognoziranu naplatu potraživanja iz prvog dijela.

Prognoziranje naplate potraživanjaPrognoziranje naplate potraživanja polazi od ovih osnovnih postavki :

» ukupna potraživanja prema bilanci koju detaljno propisuje Zakon o računovodstvu, nalaze se na strani aktive i dijele se na: potraživanja od povezanih poduzeća, potraživanja od kupaca, potraživanja od više plaćene svote po osnovi dobiti, potraživanja od zaposlenih, potraživanja od države i drugih institucija te ostala potraživanja;

» u poslovnim sustavima potraživanja od kupaca čine 90% do 99% od ukupnih potraživanja, pa će spomenuti model uzimati u obzir prilikom prognoziranja samo potraživanja od kupaca;

» potraživanja od kupaca, zbog potrebe što točnijeg prognoziranja u modelu treba razvrstati u tri potpuno odvoje-ne skupine, i to:

7 Pejić – Bach, M.: Metode prognoziranja prodaje, Računovodstvo, Revizija i Financije, br.2/99, Zagreb, 1999., str. 167 – 172.

101


› prvu skupinu čine potraživanja od kupaca odnosno računi koji dospijevaju za plaćanje u tekućem mjesecu za koji se radi prognoza;

› drugu skupinu čine potraživanja od kupaca odnosno računi koji su dospjeli za plaćanje u prethodnim mje-secima u odnosu na tekući mjesec za koji se radi prognoza, a za koje očekujemo da će biti plaćeni u tekućem mjesecu za koji se radi prognoza;

› treću skupinu čine potraživanja od onih kupaca koji se pojavljuju po prvi puta tj. novih kupaca za koje ne postoje podaci u računovodstvenoj evidenciji (salda-konti).

» prognoziranje započinje prvog dana u mjesecu za tekući mjesec, tako da se istekom mjeseca ponovno radi pro-gnoza za novi (slijedeći) mjesec jer se ulazni podaci mijenjaju svakodnevno iz sata u sat, tako da prognoziranje naplate potraživanja duže od jednog mjeseca ne bi bilo zadovoljavajuće.

Prognoziranje naplate potraživanja odvija se u tri faze: u prvoj fazi prognozira se naplata potraživanja iz tekućeg perioda od dosadašnjih kupaca, dok se u drugoj fazi prognozira naplata potraživanja iz prethod-nog perioda od dosadašnjih kupaca. U trećoj posljednjoj fazi prognozira se naplata potraživanja iz tekućeg perioda od novih kupaca.

Prognoziranje naplate potraživanja određuje se prema ovom izrazu:

PNpij = PNpTij + PNpPij + PNpN ij (15)

gdje su:i – tekući mjesec u godini za koji se radi prognozaj – tekuća godina u kojoj se radi prognozaPNpij – prognoziranje naplate potraživanja za i-ti mjesec j-te godinePNpTij – prognoza naplate potraživanja iz tekućeg perioda od dosadašnjih kupaca za i-ti mjesec j-te

godinePNpPij – prognoza naplate potraživanja iz prethodnog perioda od dosadašnjih kupaca za i-ti mjesec j-te

godinePNpNij – prognoza naplate potraživanja iz tekućeg perioda od novih kupaca za i-ti mjesec j-te godine.

Prognoziranje naplate potraživanja iz tekućeg perioda od dosadašnjih kupacaU prvoj fazi prognoziranja naplate potraživanja iz tekućeg perioda od dosadašnjih kupaca potrebno je

odrediti ona potraživanja za koja se očekuje da će biti naplaćena, u odnosu na ukupna potraživanja koja dos-pijevaju ili su dospjela na naplatu u mjesecu u kojem i za koji se radi prognoza. Prognoza naplate potraživa-nja iz tekućeg perioda od dosadašnjih kupaca određuje se na temelju izraza:

PNpTij = ONpTK kijk =1

n

∑ , (16)

gdje su:n – ukupan broj dosadašnjih kupaca čiji računi dospijevaju u tekućem perioduPNpTij – prognoza naplate potraživanja iz tekućeg perioda od dosadašnjih kupaca za i-ti mjesec j-te

godineONpTKkij – očekivana naplata potraživanja iz tekućeg perioda od k-tog dosadašnjeg kupca za i-ti mjesec

j-te godine;

102


ONpTK kij = RTK kij * KNKkij , (17)

gdje su:ONpTKij – očekivana naplata potraživanja iz tekućeg perioda od k-tog dosadašnjeg kupca za i-ti mjesec

j-te godineRTKkij – računi dospjeli na naplatu u tekućem periodu, a odnose se na k-tog dosadašnjeg kupca, za i-ti

mjesec j-te godineKNKkij – koeficijent naplate k-tog dosadašnjeg kupca za i-ti mjesec j-te godine.

KNK ij =

RTK k Pi−1, jk =1

n

∑

RTK k Di−1, jk =1

n

∑+

RTK k Pi− 2 , jk =1

n

∑

RTK k Di− 2 , jk =1

n

∑+

RTK k Pi− 3, jk =1

n

∑

RTK k Di− 3, jk =1

n

∑3

,

8

(18)

gdje su:i-1, i-2, i-3 – prethodni mjeseci u odnosu na i-ti mjesec za koji se radi prognozaKNKij – koeficijent naplate k-tog dosadašnjeg kupca za i-ti mjesec j-te godineRTKkPij – računi dospjeli na naplatu u tekućem periodu i odnose se na k-tog dosadašnjeg kupca, a plaće-

ni su u i-tom mjesecu j-te godineRTKkDij – računi dospjeli na naplatu u tekućem periodu i odnose se na k-tog dosadašnjeg kupca, a do-

spjeli su na naplatu u i-tom mjesecu j-te godine

Prognoziranje naplate potraživanja iz prethodnog perioda od dosadašnjih kupacaPrognoziranjem naplate potraživanja iz prethodnog perioda od dosadašnjih kupaca treba utvrditi koliko

će potraživanja dospjelih na naplatu u prethodnim periodima, a koja još uvijek nisu naplaćena, biti naplaće-no u mjesecu, u kojem i za koji se radi prognoza. To znači da se u ovoj fazi prognozira naplata potraživanja isključivo od dosadašnjih kupaca koji kasne s plaćanjem računa. Prognoza naplate potraživanja iz prethod-nog perioda od dosadašnjih kupaca određuje se prema sljedećem izrazu :

PNpPij = ONpK k P1ij +k =1

n

∑ ONpK k P2 ij +k =1

n

∑ ...+ ONpK k Pzijk =1

n

∑ (19)

gdje su:n – ukupan broj dosadašnjih kupaca čiji su računi dospjeli u prethodnom perioduP1, P2, ..Pz – prethodni periodi (od prvog do zadnjeg dana u tekućem mjesecu) PNpPij – prognoza naplate potraživanja iz prethodnog perioda od dosadašnjih kupaca za i-ti mjesec j-te

godineONpKkP1ij – očekivana naplata potraživanja od k-tog dosadašnjeg kupca koja su dospjela na naplatu u

prethodnim periodima, a trebala bi biti plaćena u i-tom mjesecu j-te godine;

8 Prilagođeno prema metodi pomičnih prosjeka od Pejić – Bach, M.: Metode prognoziranja prodaje, Računovodstvo, Revizija i Financije, br.2/99, Zagreb, 1999., str. 167 – 172.

103


ONpK k P1ij = RK k ⇒ dlij + PKK kij

ONpK k P2 ij = RK k ⇒ dlij + PKK kij

ONpK k Pzij = RK k ⇒ dlij + PKK kij ,

(20)

gdje su:ONpKkPnij – očekivana naplata potraživanja od k-tog dosadašnjeg kupca koja su dospjela na naplatu u

n-tom prethodnom periodu, a trebala bi biti plaćena u i-tom mjesecu j-te godine RKk – račun k-tog dosadašnjeg kupca koji je dospio na naplatu u prethodnom periodu na određeni dandlij – l-ti dan u i-tom mjesecu j-te godine na koji je dospjelo plaćanje računaPKKkij – prosječno kašnjenje u plaćanju k-tog dosadašnjeg kupca za i-ti mjesec j-te godine;

PKK kij =KK k ,i−1, j + KK k ,i− 2 , j + KK k ,i− 3, j

3,

(21)

gdje su:PKKkij – prosječno kašnjenje u plaćanju k-tog dosadašnjeg kupca za i-ti mjesec j-te godineKKk,i-1,j – kašnjenje u plaćanju k-tog dosadašnjeg kupca u prethodnom (i-1)-tom mjesecu j-te godine;

KK k ,i−1, j =DKRm K i ,i−1, j

m =1

n

∑n

,(22)

gdje su:KKk,i-1,j – kašnjenje u plaćanju k-tog dosadašnjeg kupca u prethodnom (i-1)-tom mjesecu j-te godineDKRmKk,i-1,j – dani kašnjenja u plaćanju m-tog računa k-tog dosadašnjeg kupca u prethodnom (i-1)-tom

mjesecu j-te godinen – ukupan broj računa za i-ti mjesec j-te godine;

DKRm K i ,i−1, j = DPRm K k − DDRm K k , (23)

gdje su:DKRmKk,i-1,j – dani kašnjenja u plaćanju m-tog računa k-tog dosadašnjeg kupca u prethodnom (i-1)-tom

mjesecu j-te godineDPRmKk – datum plaćanja m-tog računa k-tog dosadašnjeg kupcaDDRmKk – datum dospijeća m-tog računa k-tog dosadašnjeg kupca.

104


Kašnjenje u plaćanju k-tog dosadašnjeg kupca u prethodnom (i-2)-tom i (i-3)-tom mjesecu j-te godine, izračunava se isto kao i za prethodni (i-1)-ti mjesec j-te godine, kako je navedeno u izrazima (22) i (23).

Prognoziranje naplate potraživanja iz tekućeg perioda od novih kupacaU posljednjoj fazi prognozira se naplata potraživanja iz tekućeg perioda od novih kupaca tako da se

odredi onaj dio potraživanja od novih kupaca za koji se očekuje da će biti naplaćen, u odnosu na ukupna po-traživanja koja su dospjela ili dospijevaju na naplatu u mjesecu u kojem i za koji se radi prognoza. Prognoza naplate potraživanja iz tekućeg perioda od novih kupaca određuje se u skladu sa izrazom:

PNpN ij = ONpN kOijk =1

n

∑ + ONpN k Bijk =1

n

∑ , (24)

gdje su:n – ukupan broj novih kupaca čiji računi dospijevaju u tekućem perioduPNpNij – prognoza naplate potraživanja iz tekućeg perioda od novih kupaca za i-ti mjesec j-te godineONpNkOij – očekivana naplata potraživanja iz tekućeg perioda od k-tog novog kupca koji ima osiguranje

plaćanja, za i-ti mjesec j-te godineONpNkBij – očekivana naplata potraživanja iz tekućeg perioda od k-tog novog kupca bez osiguranja

plaćanja, za i-ti mjesec j-te godine;

ONpN kOij = RTN kOij * KNNkij ,

(25)

gdje su:ONpNkOij – očekivana naplata potraživanja iz tekućeg perioda od k-tog novog kupca koji ima osiguranje

plaćanja, za i-ti mjesec j-te godineRTNkOij – računi dospjeli na naplatu u tekućem periodu, a odnose se na k-tog kupca koji ima osiguranje

plaćanja, za i-ti mjesec j-te godineKNNkij – koeficijent naplate k-tog novog kupca koji ima osiguranje plaćanja, za i-ti mjesec j-te godine.

Koeficijent naplate za k-tog novog kupca koji ima osiguranje plaćanja određen je ovisno o vrsti predanih instrumenata osiguranja plaćanja:

(26)Red. INSTRUMENT OSIGURANJA PLAĆANJA KOEFICIJENT NAPLATE

broj Bjanko zadužnica NOVOG KUPCA

1. Obična zadužnica 1,00

2. Avalirana mjenica 0,90

3. Obična mjenica 0,80

4. 0,70

105


ONpN k Bij = RTN k Bij * KNN2ij , (27)

gdje su:ONpNkBij – očekivana naplata potraživanja iz tekućeg perioda od k-tog novog kupca bez osiguranja

plaćanja, za i-ti mjesec j-te godineRTNkBij – računi dospjeli na naplatu u tekućem periodu, a odnose se na k-tog novog kupca bez osiguranja

plaćanja, za i-ti mjesec j-te godineKNN2ij – koeficijent naplate (2) za svakog novog kupca bez osiguranja plaćanja, za i-ti mjesec j-te godine;

KNN2ij =PNpTij + PNpPij

DPTij + DPPij

, (28)

gdje su :KNN2ij – koeficijent naplate (2) za svakog novog kupca bez osiguranja plaćanja, za i-ti mjesec j-te godinePNpTij – prognoza naplate potraživanja iz tekućeg perioda od dosadašnjih kupaca za i-ti mjesec j-te

godinePNpPij – prognoza naplate potraživanja iz prethodnog perioda od dosadašnjih kupaca za i-ti mjesec j-te

godineDPTij – dospjela potraživanja iz tekućeg perioda od dosadašnjih kupaca za i-ti mjesec j-te godineDPPij – dospjela potraživanja iz prethodnog perioda od dosadašnjih kupaca za i-ti mjesec j-te godine.

Prognoziranje ukupne likvidnostiPrognoziranje ukupne likvidnosti bazira se na sljedećim polazištima :

» likvidnost se izračunava po apsolutnoj metodi u sklopu mjerenja likvidnosti kao platežnih sposobnosti, po una-prijed poznatoj i općeprihvaćenoj formuli, gdje je: (Likvidnost = ukupni priljevi – ukupni odljevi);

» svaka kategorija ukupnih priljeva i ukupnih odljeva razrađena je u modelu posebnim izrazom;

» u kategoriji ukupnih priljeva odnosno kod izračunavanja priljeva po osnovi potraživanja od kupaca primjenjuje se prvi dio, a to je: prognoziranje naplate potraživanja,

» prognoziranje likvidnosti radi se prvog dana u mjesecu za tekući mjesec s tim da se prognoza razrađuje po tjedni-ma unutar jednog mjeseca.

Prognoziranje ukupne likvidnosti odvija se u dvije faze; u prvoj fazi prognoziraju se ukupni priljevi, a zatim se u drugoj fazi prognoziraju ukupni odljevi.

Prognoziranje ukupne likvidnosti određuje se prema sljedećem izrazu:

PULij = (PPkij + PNkij + POpij + PVnij )−(ORoij + OBpij + OKoij + OPdvij + OIoij + ONoij ),

(29)

106


gdje su:i – tekući mjesec u godini za koji se radi prognozaj – tekuća godina u kojoj se radi prognozaPULij – prognoziranje ukupne likvidnost za i-ti mjesec j-te godinePPkij – priljevi po osnovi potraživanja od kupaca za i-ti mjesec j-te godinePNkij – priljevi po osnovi novih kredita za i-ti mjesec j-te godinePOpij – priljevi po osnovi ostalih potraživanja za i-ti mjesece j-te godinePVnij – priljevi po osnovi viška novčanih sredstava koja nisu utrošena u prethodnom mjesecu pa se pre-

nose u i-ti mjesec j-te godineORoij – odljevi po osnovi redovnih obveza za i-ti mjesec j-te godineOBpij – odljevi po osnovi bruto plaće za i-ti mjesec j-te godine OKoij – odljevi po osnovi kreditnih obveza za i-ti mjesec j-te godineOPdvij – odljevi po osnovi poreza na dodanu vrijednost za i-ti mjesec j-te godineOIoij – odljevi po osnovi izvanrednih obveza za i-ti mjesec j-te godineONoij – odljevi po osnovi neplaćenih obveza, a koje su trebale biti plaćene u prethodnom mjesecu pa se

prenose u i-ti mjesec j-te godine.

Prognoziranje ukupnih priljevaPrognoziranje ukupnih priljeva odnosi se na: priljeve po osnovi potraživanja od kupaca, priljeve po osno-

vi novih kredita, priljeve po osnovi ostalih potraživanja i priljeve po osnovi viška novčanih sredstava koja nisu utrošena u prethodnom mjesecu. Ukupni se priljevi izračunavaju na temelju slijedećih izraza:

PPkij = Pkhijh =1

52

∑ ,

(30)

gdje su:PPkij – priljevi po osnovi potraživanja od kupaca za i-ti mjesec j-te godinePkhij – potraživanja od kupaca za h-ti tjedan i-tog mjeseca j-te godine;

Pkij = PNphij , (31)gdje su:

Pkhij – potraživanja od kupaca za h-ti tjedan i-tog mjeseca j-te godinePNphij – prognoza naplate potraživanja za h-ti tjedan i-tog mjeseca j-te godineNaplata potraživanja za h-ti tjedan i-tog mjeseca j-te godine izračunava se prema prognoziranju naplate

potraživanja i to na temelju izraza (22) do (35);

PNkij = Nkhijh =1

52

∑ , (32)

gdje su:PNkij – priljevi po osnovi novih kredita za i-ti mjesec j-te godineNkhij – novi kredit za h-ti tjedan i-tog mjeseca j-te godine.

107


Kod novoga kredita za h-ti tjedan i-tog mjeseca j-te godine upisuje se iznos novog kredita ukoliko je odobren, a očekuje se da će biti pušten u optjecaj u h-tom tjednu za koji se radi prognoza.

POpij = Ophijh =1

52

∑ , (33)

gdje su:POpij – priljevi po osnovi ostalih potraživanja za i-ti mjesec j-te godine Ophij – ostala potraživanja za h-ti tjedan i-tog mjeseca j-te godine;

Ophij = (OpDhij * KOpij ) + (OpDphij * KDpij ), (34)

gdje su:Ophij – ostala potraživanja za h-ti tjedan i-tog mjeseca j-te godineOpDhij – ostala potraživanja dospjela u h-tom tjednu i-tog mjeseca j-te godineKOpij – koeficijent naplate ostalih potraživanja dospjelih u i-tom mjesecu j-te godineOpDphij – ostala potraživanja dospjela u prethodnim periodima, a nisu plaćena u h-tom tjednu i-tog

mjeseca j-te godineKDpij – koeficijent naplate ostalih potraživanja dospjelih u prethodnim periodima za i-ti mjesec j-te

godine;

KOpij =

OpPi−1, j

OpDi−1, j

+OpPi− 2 , j

OpDi− 2 , j

+OpPi− 3, j

OpDi− 3, j

3, (35)

gdje su:i-1, 1-2, i-3 – prethodni mjeseci u odnosu na i-ti mjesec za koji se radi prognozaKOpij – koeficijent naplate ostalih potraživanja dospjelih u i-tom mjesecu j-te godineOpPi-1,j – ostala potraživanja dospjela i plaćena u (i-1)-tom mjesecu j-te godineOpDi-1,j – ostala potraživanja dospjela u (i-1)-tom mjesecu j-te godine;

KDpij =

OpPPi−1, j

OpDpi−1, j

+OpPPi− 2 , j

OpDpi− 2 , j

+OpPPi− 3, j

OpDpi− 3, j

3,

(36)

gdje su:KDpij – koeficijent naplate ostalih potraživanja dospjelih u prethodnim periodima za i-ti mjesec j-te

godineOpPPi-1,j – ostala potraživanja dospjela u prethodnim periodima, a plaćena u (i-1)-tom mjesecu j-te godi-

neOpDpi-1,j – ostala potraživanja dospjela u prethodnim periodima, a nisu plaćena u (i-1)-tom mjesecu j-te

godine;

108


PVnij = Vnij , (37)

gdje su:PVnij – priljevi po osnovi viška novčanih sredstava koja nisu utrošena u prethodnom mjesecu pa se pre-

nose u i-ti mjesec j-te godine Vnij – višak novčanih sredstava koja nisu utrošena u prethodnom mjesecu pa se prenose u i-ti mjesec j-te

godine.Zatečeni iznos novčanih sredstava na računu koji nije utrošen zadnji dan u prethodnom mjesecu u odno-

su na mjesec u kojem se radi prognoza automatski se prenosi u i-ti mjesec j-te godine.

Prognoziranje ukupnih odljevaPrognoziranje ukupnih odljeva odnosi se na: odljeve po osnovi redovnih obveza, odljeve po osnovi bruto

plaće, odljeve po osnovi kreditnih obveza, odljeve po osnovi poreza na dodanu vrijednost, odljeve po osnovi izvanrednih obveza i odljeve po osnovi neplaćenih obveza iz prethodnog mjeseca.

Ukupni odljevi se izračunavaju prema sljedećim izrazima:

ORoij = Rohijh =1

52

∑ , (38)

gdje su:ORoij – odljevi po osnovi redovnih obveza za i-ti mjesec j-te godineRohij – redovne obveze za h-ti tjedan i-tog mjeseca j-te godine;

Rohij = RnThij + RnVhij + RnEhij + RnGhij + RnM hij + RnOhij ,

(39)

gdje su:Rohij – redovne obveze za h-ti tjedan i-tog mjeseca j-te godineRnThij – računi za telekomunikacijske usluge za h-ti tjedan i-tog mjeseca j-te godineRnVhij – računi za vodu za h-ti tjedan i-tog mjeseca j-te godineRnEhij – računi za električnu energiju za h-ti tjedan i-tog mjeseca j-te godineRnGhij – računi za gorivo za h-ti tjedan i-tog mjeseca j-te godineRnMhij – računi za materijal (osnovni, pomoćni, itd) za h-ti tjedan i-tog mjeseca j-te godineRnOhij – računi ostali koji se plaćaju h-tog tjedna za i-ti mjesec j-te godine.

Ovdje treba napomenuti da u odljeve po osnovi redovnih obveza ulaze sve one obveze koje dospijevaju na plaćanje svaki mjesec, a moraju biti plaćene da ne bi došlo do narušavanja urednog obavljanja osnovne djelatnosti u poslovnim sustavima.

109


OBpij = Bphijh =1

52

∑ , (40)

gdje su:OBpij – odljevi po osnovi bruto plaće za i-ti mjesec j-te godine Bphij – bruto plaća (dio ili u cijelosti) koju treba isplatiti u h-tom tjednu i-tog mjeseca j-te godine.

Isplata bruto plaće, odnosno novčana masa za isplatu bruto plaće, ponekad prelazi vremenski iz tjedna u tjedan dok se okonča isplata plaće u cijelosti.

(41)OKoij = Kohij

h =1

52

∑ ,

gdje su:OKoij – odljevi po osnovi kreditnih obveza za i-ti mjesec j-te godineKohij – kreditne obveze koje treba platiti h-tog tjedna i-tog mjeseca j-te godine.

Način i rok plaćanja kreditnih obveza različit je od kreditne institucije do kreditne institucije, te se u pravilu te obveze plaćaju mjesečno, kvartalno ili polugodišnje, a važno je naglasiti da bez obzira na način plaćanja, trebaju biti plaćene na određeni dan, tj. tjedan.

OPdvij = Pdvhijh =1

52

∑ ,(42)

gdje su:OPdvij – odljevi po osnovi poreza na dodanu vrijednost za i-ti mjesec j-te godinePdvhij – porez na dodanu vrijednost koji treba platiti h-tog tjedna i-tog mjeseca j-te godine.

Specifičnost plaćanja poreza na dodanu vrijednost sastoji se u tome da u slučaju kašnjenja s plaćanjem treba platiti zaostatke kao i redovnu mjesečnu ratu, tako da se to obično ne može uskladiti u istom tjednu.

OIoij = Iohijh =1

52

∑ ,(43)

gdje su:Oloij – odljevi po osnovi izvanrednih obveza za i-ti mjesec j-te godineIohij – izvanredne obveze koje treba platiti h-tog tjedna i-tog mjeseca j-te godine.

Pod izvanrednim obvezama podrazumijevaju se one obveze koje se ne pojavljuju svaki mjesec, a najčešće se odnose na usluge popravka, nabavke koje nisu planirane, itd.

110


ONoij = Nohijh =1

52

∑ , (43)

gdje su:ONoij – odljevi po osnovi neplaćenih obveza, a koje su trebale biti plaćene u prethodnom mjesecu pa se

prenose u i-ti mjesec j-te godineNohij – neplaćene obveze koje su trebale biti plaćene u prethodnom mjesecu, pa se prenose u i-ti mjesec

j-te godine.

Neplaćene obveze koje nisu plaćene zbog nedostatka sredstava zadnji dan u prethodnom mjesecu u odnosu na mjesec u kojem se radi prognoza automatski se prenose u i-ti mjesec j-te godine.

Završetkom postupka za prognoziranje likvidnosti uspoređuje se prognozirana likvidnost i planirana likvidnost. Ukoliko je prognozirana likvidnost veća ili jednaka planiranoj likvidnosti, tada se može nastaviti s dosadašnjim načinom poslovanja. U slučaju da je prognozirana likvidnost manja od planirane likvidno-sti, pristupa se analizi odstupanja za prognoziranu likvidnost. Analiziranjem odstupanja za prognoziranu likvidnost, utvrđuje se da li je odstupanje veće od dopuštenog. Ako je odstupanje prognozirane likvidnosti manje ili jednako dopuštenom odstupanju, može se nastaviti s dosadašnjim načinom poslovanja i ponoviti postupak sljedeći mjesec. U slučaju da je odstupanje prognozirane likvidnosti veće od dopuštenog, potrebno je poduzeti korektivne akcije u smislu mjera za poboljšanje likvidnosti.

5. Zaključak

Cilj poslovanja svakoga poslovnog sustava jest osigurati uvjete koji omogućavaju razvoj i njegov opsta-nak na tržištu, a to je moguće postići, samo ako se upravlja poslovnim rezultatom. U kontekstu upravljanja posebno mjesto u poslovnom sustavu zauzima kontroling koji „proizvodi“ informacije, a koje su neophodne za donošenje odluka.

Zato je Model kontrolinga za poslovni sustav koncipiran tako da menadžmentu poslovnog sustava pravo-vremeno stavi na raspolaganje sve potrebne informacije, kako bi na temelju njih mogli donositi različite od-luke. Stoga bi spomenuti Model kontrolinga za poslovni sustav trebao omogućiti menadžmentu poslovnog sustava da može upravljati poslovnim rezultatom u smislu ostvarivanja dobiti, kao i upravljati likvidnošću u smislu očuvanja likvidnosti poslovanja.

Općepoznato je da se sve dosadašnje aktivnosti menadžmenta nekoga poslovnog sustava svode na praće-nje prošlog i sadašnjeg poslovanja. Međutim Model kontrolinga za poslovni sustav treba omogućiti menad-žmentu poslovnih sustava da pored praćenja prošlog i sadašnjeg poslovanja; procjenjuju i buduće poslovanje.

Upravo procjenjivanje budućeg poslovanja u današnjim uvjetima sve veće globalizacije i internacionaliza-cije tržišta, pomaže menadžmentu poslovnih sustava da bolje i lakše upravljaju poslovnim rezultatom kao i likvidnošću.

111


Literatura1.Avelini-Holjevac, Ivanka: Kontroling: upravljanje poslovnim rezultatom, Hotelijerski fakultet Opatija, Opatija, 1998.2.Barković, D.: Operacijska istraživanja u investicijskom odlučivanju, Ekonomski fakultet Osijek, Osijek, 2004.3.Bronson,R.-Nadimuthu,G.: Theory and problems of operations reseearch, McGraw – Hill, New York, 1997. 4.Cingula, M.-Hunjak, T.-Ređep, M.: Poslovno planiranje, RRiF plus, Zagreb, 2004.5.Collins, G.E.-Devanna, M.A.: Izazovi menadžmenta u XXI stoljeću, Mate, Zagreb, 2002.6.Davis, B.G. and M.H. Olson: Management Information Systems: Conceptual Foundations, Structure and Development, McGraw-Hill, New York, 1988.7.Franses, H.F.: Time series models for business and economic forecasting, Cambridge University Press, 1998.8.Makridakis, S.G.:Forecasting, Planning, and Strategy for the 21 st Century, Simon and Schuster, Inc., New York, 1990.9.Moore, N.: Forecasting Budgets, Lebhar – Friedman Books, New York, 1999.10.Osmanagić-Bedenik, N. : Kontroling: Abeceda poslovnog uspjeha, Školska knjiga, Zagreb, 1998.11.Roehl-Anderson, Janice M. i Bragg, M.S. : The Controllers Function: the work of the managerial accountant, John Wiley & Sons, Inc., 2000 New York.12.Ullmann, E. J. : Quantitative methods in management, McGraw-Hill, New York, 1976.13.Vidučić, Lj. : Financijski menadžment, RRiF plus, Zagreb, 2001.14.Ziegenbein, K.: Kontroling, RRiF plus, Zagreb, 2008.

112


Berislav Bolfek, Ph.D.Polytechnic of Slavonski Brod

The Controlling Model as Management Support in Deci-sion-Making

SummaryThis paper is based on the assumption that it is necessary to manage the business result in order for the busi-ness system to operate successfully and make profit, which represents the success criterion for each business system on the market. For managing the business result, the management of business systems needs diffe-rent types of information on which numerous managerial decisions are based. That is why it is necessary to develop and set a Business System Controlling Model which would have the capability to transform available data into the information necessary for managerial decision-making. The above-mentioned model is prepared in such a way that the whole process of the transformation of the data into required information is carried out in two interconnected steps which have to be made in every single case and situation. However, there are a certain number of different activities within each step which do not have to be performed in every case. The forecast presented in the form of the Profit Forecast Proce-dure and the Liquidity Forecast Procedure represents the essence of the Business System Controlling Model.The Business System Controlling Model developed and set out in this paper should enable the business system management to evaluate future business activities, in addition to monitoring the past and present business activities. It is precisely the evaluation of the future business activities that, in today’s conditions of greater market globalization and internationalization, should help the business system management to control the business result in a better and easier way. In this way, the Business System Controlling Model represents a new tool in the sense of management support in making various business decisions.

Key wordscontrolling, decision-making, management, forecast, making profit, maintaining liquidity

113

Mr. sc. Emil Mihalina: Model odnosa cijena i zarada kroz dividendni prinos i zahtijevani prinos iznad očekivane inflacije

mODEl ODNOSA CiJENA i zARADA kROz DiviDENDNi pRiNOS i zAhTiJEvANi pRiNOS izNAD OčEkivANE iNflACiJE Sažetak Odnos cijena i zarada najpopularniji je i najrašireniji evaluacijski model korišten za procjenu relativne vrijed-nosti kapitalne imovine na financijskim tržištima. Zarade kompanija u izrazito dugim vremenskim serijama mogu se, funkcijski promatrano, opisati s visokom značajnošću. Empirijski, iz dugoročnih statistika vidljivo je da traženi (zahtijevani) prinos na tržištima kapitala ima određenu pravilnost. Tako investitori najprije zahtijevaju prinos iznad stabilne stope inflacije, a potom i dividendni prinos te kapitalni porast uzrokovan rastom zarada koje utječu na cijenu uz pretpostavku da je P/E odnos stabilan. Kombiniranjem Gordonova modela sadašnje vrijednosti dividendi, modela tržišne kapitalizacije zarada (odnosa cijena i zarada) te uva-žavanjem utjecaja promjene opće razine cijena na zarade kompanija moguće je prilagoditi odnos cijena i za-rada izvođenjem funkcije traženog prinosa na tržištu kapitala mjerenog tržišnim indeksom kroz dividendni prinos te stopu inflacije iznad stabilne stope inflacije uvećane za rast zarada. S&P 500 indeks je primjerice u posljednjih 100 godina rastao upravo za stopu inflacije iznad stabilne stope inflacije uvećane za rast zarada. Uspoređivanjem dviju serija odnosa cijena i zarada, modeliranog i prosječnog odnosa za razdoblje od sedam godina, primjetna je značajna korelacija kretanja dviju serija varijabli uz odstupanje od tri godine, pa bi se moglo razmišljati na način da su u trenutnim tržišnim cijenama diskontirane tri godine očekivane razine inflacije, dividendnog prinosa i stope rasta zarada tržišnog indeksa. Zaključak je da u promatranom trenutku odnos između prilagođenog odnosa prosječnog odnosa cijena i zarada na tržišni indeks i modeliranog odno-sa cijena i zarada može zorno ukazati na očekivanu dinamiku i smjer odnosa u razdoblju koje slijedi.

Ključne riječi odnos cijena i sedmogodišnjeg prosjeka zarada, očekivana inflacija, stabilna inflacija, dividendni prinos, rast zarada, modelirani odnos cijena i zarada


Mr. sc. Emil MihalinaAgram Invest d.d.

114


1. Uvod

Detaljnom empirijskom analizom dovoljno dugih povijesnih serija podataka s razvijenih tržišta kapitala moguće je odrediti prosječan zahtijevani prinos na vlasnički segment tržišta kapitala. Za potrebe ovog rada, a zbog detaljne i dostupne sta-tistike, analizirano je američko tržište vrijednosnih papira i povrati na vlasničkom segmentu kompanija sastavnica indeksa 500 najvećih kompanija, S&P 500 indeksa. Ključna varijabla koja se može izolirati u promatranju zahtijevanih prinosa na dioničkom tržištu je inflacija, odnosno promatrano mode-lom adaptabilnih očekivanja, očekivana inflacija. Statistički dovoljno značajna serija podataka za S&P 500 pokazuje da investitori dugoročno zahtijevaju prinos koji se može kvantificirati kao tekući prinos od dividendi uvećan za rast zarada i ostvarenu inflaciju iznad stope stabilne inflacije, pri čemu se stabilna inflacija određuje anketnim putem.1 Uz dani dividendni prinos i očekivanu inflaciju, moguće je izvesti aproksimaciju stvarne stope inflacije jer se u tržišnom unaprijednom odnosu cijena i zarada (pri čemu je unaprijedan odnos zbog vaganog konsen-zusa tržišnih sudionika o visini očekivanih zarada za kraj promatranog razdoblja) osim očekivane stope inflacije i dividendnog prinosa nalazi i moguća stopa „neočekivanog“ rasta inflacije. Rad prikazuje model odnosa cijena i zarada na promatrani tržišni indeks kroz tekući prinos od dividendi uvećan za rast zarada i ostvarenu inflaciju iznad stope stabilne inflacije koji pokazuje visoku značajnost s prosječ-nim odnosom cijena i zarada temeljem povijesnih podataka, koji se može koristiti i u predviđanju buduće očekivane geometrijske stope inflacije za razdoblje od sedam godina.

2. Dugoročne zarade opisane eksponencijalnom funkcijom

Odnos cijena i zarada najpopularniji je model pokazatelja tržišne kapitalizacije kapitalne imovi-ne.2 Promatranje cijene izražene u broju godišnjih

1 Ili kao ciljani raspon inflacije od središnjih monetarnih vlasti što će biti pokazano kasnije u radu

2 Vidjeti u primjerice Orsag S., Vrijednosni papiri, Revicon, Sarajevo, 2003., str. 263-266.

dobiti nakon kamata, poreza i amortizacije relativno prema povijesnim prosjecima može poslužiti pri relativnoj ocjeni u njezinoj visini u trenutku kad se donosi investicijska odluka. Promatranjem odnosa cijena i zarada za dioničko tržište mjereno oda-branim tržišnim indeksom tako postaje temeljnim alatom u procjeni očekivanih prinosa vezanih uz dugoročne investicijske odluke. Skupo, tj. preci-jenjeno tržište, dakle tržište koje obilježava odnos cijena i zarada viši od dugoročnih prosjeka, ima implicirani prinos niži od povijesnih prosjeka i analogno – podcijenjeno tržište karakterizira odnos cijena i zarada niži od dugoročnih prosjeka te su implicirani prinosi viši od dugoročnih prosjeka. No dioničko tržište može višegodišnje razdoblje prove-sti u stanju precijenjenosti ili podcijenjenosti, pa je za racionalnu investicijsku odluku potreban dovolj-no dugačak vremenski horizont. Time predikcijski model baziran na evaluacijama3 postaje temeljnim analitičkim alatom pri investicijskom odlučivanju utemeljenom na statistički dovoljno značajnoj seriji povijesnih podataka.

Zbog relativno kratke povijesti hrvatskog tržišta kapitala prikazat će se predikcijski model smjera i očekivane vrijednosti tržišta na primjeru američkog tržišta dionica opisanog S&P 500 indeksom i objav-ljenim zaradama kompanija njegovih sastavnica. Kako bi se u određenoj mjeri smanjili kratkoročni učinci objavljenih zarada kompanija sastavnica in-deksa na odnos cijena i zarada u trenutku promatra-nja, promatran je odnos vrijednosti (cijene) indeksa i jednostavnog prosjeka sedmogodišnjih zarada. Time se u određenoj mjeri odstranjuju učinci ciklike ekonomskih aktivnosti u kraćim razdobljima, gdje može doći do pretjerivanja ili podbacivanja u objavljenim zaradama kompanija kao rezultanta trenutnog' ekonomskog okruženja. U prosjecima sedmogodišnjih razdoblja tako bivaju obuhvaćena razdoblja ubrzane i negativne ekonomske aktivnosti mjerena porastom, tj. padom realnog BDP-a, pa posljedično takav odnos cijena i zarada daje jasniju sliku o relativnoj cijeni tržišta u trenutku promatra-

3 Metodama i procjenama fer vrijednosti kapitalne imovine i odnosa trenutnih tržišnih cijena i procijenjene fer vrijednosti, vidjeti više u primjerice Graham Benjamin, Cottle Sidney, Le Fevre Dodd David, Murray Roger F., Block Frank E., Graham and Dodd's Security Analysis: Fifth Edition, McGraw-Hill Professional, 1988., str. 557.-570.

115


nja. Za potrebe izgradnje i testiranja modela uzeti su podaci za razdoblje od 1871. do 20084. Podaci su mjesečni za 127 godina u promatranom razdoblju, a datum je prikazan u frakcijskom obliku.5 Mjesečni podaci dobiveni su interpolacijom između dva kvar-tala objavljenih financijskih izvještaja, a za inicijalna razdoblja mjesečni podaci su objavljeni prošlogodiš-nji ili polugodišnji financijski izvještaji.6

Iz prikazane serije podataka stavljanjem u odnos vrijednost indeksa na kraju mjeseca i jednostavnog prosjeka sedmogodišnjih zarada dobiva se vrijed-nost odnosa cijena i zarada za promatrano razdo-blje. Eksponencijalnom funkcijom opisana serija objavljenih zarada ima visoku značajnost:

Kao što je vidljivo iz grafa, funkcija zaradaexpEPS = 0,1371e0 ,0002 x gdje je R2 funkcije7 visokih

4 Roberta J. Schillera, Irrational Exuberance, Princeton University Press, 2000, http://www.econ.yale.edu/~shiller/data.htm

5 Primjerice sječanj 1871. U tablici je 1871,01

6 Prilog 1 dostupan na http://www.scribd.com/doc/24861639/Znanstveni-rad-Prilog-1

7 Gdje je

R2 =SSreg

SStot

=( fi − f

i

∑ )

(yi − yi

∑ ),

tj. omjer sume kvadrata odstupanja regresijskih vrijednosti od regresijske sredine i sume kvadrata odstupanja ostvarenih od srednje vrijed-nosti u uzorku.

94,94%, ima visoku značajnost jer se približno 95% predviđanih rezultata može objasniti na temelju dane funkcije.

3. Teorijski model prosječnog odnosa cijena i zarada kroz funkciju inflacije povrh stabilne inflacije, dividendni prinos i stopu rasta slobod-nih novčanih tokova

Gordonov model sadašnje vrijednosti očekivanih dividendi8 cijenu vlasničkoga vrijednosnog papira opisuje kao sadašnju vrijednost dividendi9:

P0 =D0 (1+ g)

kg − g=

D1

kg − g,

Pt =D0 (1+ g)t +1

kg − g,

gdje je:P – cijena

8 Uz konstantan rast dividendi

9 Orsag. S., Vrijednosni papiri, Revicon 2003., Sarajevo, str. 252-263.

Graf 1. Eksponencijalna funkcija zarada kompanija sastavnica S&P 500 indeksa, 1904. – 2009., projekcija do 2014.

116


D – dividendaks – trošak kapitalag – infinitna stopa rasta,

čime se procjena svodi na procjenu očekivanih dividendi za godinu koja slijedi, stope rasta divi-dendi iz povijesnih prosjeka na temelju povijesnih podataka o stopi isplate dividendi i stopi zadrža-vanja zarada te procjeni zahtijevanog prinosa, tj. diskontne stope.

Ukoliko se prilagodi Gordonov model tako da se odredi cijena kapitalne imovine kao zbroj sadašnje vrijednosti budućih (očekivanih) slobodnih novča-nih tokova10, slijedi sljedeća funkcija:

P =FCF *(1+ g)

ks − g,

gdje je:P – cijenaFCF – „Free Cash Flow“ - slobodni novčani tok

u periodu Toks – trošak kapitalag – dugoročna stopa rasta slobodnih novčanih

tokova

Predmetnu se funkciju može dalje razviti proma-trajući zarade u godini T+1 kao rezultantu zarada u godini To i stopu rasta ukupnih slobodnih novčanih tokova, gdje se ona odnosi na dio novčanih tokova koji nisu isplaćeni, tj. zarada, uvodeći rezidualnu vrijednost c:

P =E *(1+ g)

ks − g+ c,

PE *(1+ g)

=1

ks − g+ c,

10 Promatrajući kapitalnu imovinu usporedivo s dužničkim vrijednosnim papirom, gdje se analogno struji nazivno određenih novčanih tokova po dužničkom vrijednosnom papiru promatraju očekivani slobodni novčani tokovi za vlasnike (FCFE, engl. Free Cash Flow to Equity) koji primjenom primjerene diskontne stope određuju intrinzičnu vrijednost kapitalne imovine, tj. dionice.

gdje je:P – cijenaE – zarade u razdoblju t0c – rezidualna vrijednost proizašla iz razlike

slobodnih novčanih tokova i zaradaks – traženi prinosg – dugoročna stopa rasta zarada.

Pa preostaje definirati rezidualnu varijablu c. Pokazalo se kako njezina veličina ne utječe značajno na model. Čak i uz njezino potpuno izbacivanje iz modela, modelirani odnos cijena i zarada uz visoku značajnost opisuje kretanje prosječnog P/E odnosa. U modeliranom P/E odnosu je primjenjiva-na varijabla c definirana kao inverz mjesečne stope rasta zarada. Pa iz danog odnosa proizlazi kako je tzv. unaprijedni P/E odnos11 odnosno odnos cijena i zarada uzimajući u obzir procijenjene zarade za budućih 12 mjeseci jednak inverzu razlike traženog prinosa i stope rasta uvećanog za rezidualni faktor c.

Odnos cijena i sedmogodišnjeg prosjeka zarada kompanija sastavnica indeksa može se promatrati prosječnim odnosom cijena i zarada. Odnos tre-nutnih cijena i zarada objavljenih u posljednja četiri kvartala12 može se označiti trenutnim odnosom cijena i zarada. Modeliranjem kretanja cijena i zarada dolazi se do zaključka kako sljedeća funkcija uz značajnu korelaciju, ali uz vremenski odmak od tri godine opisuje kretanje prosječnog odnosa cijena i zarada:

f (cpi, dy, g, n) =cpiii =1

n

∑ + dyi + gii =1

n

∑i =1

n

∑n

− 1, 5%,

gdje je:f – inverz P/E modelan – period od 84 mjeseca (sedmogodišnje raz-

doblje)

11 Forward P/E, unaprijedni odnos cijena i zarada, odnos cijena i očekivanih zarada u razdoblju T+1, promatran kao funkcija zarada u razdoblju T0 i rasta slobodnih novčanih tokova a kvantificiran kao vagani konsenzus očekivanja investicijske javnosi o budućim zaradama (iz čega se implicira očekivana stopa rasta slobodnih novčanih tokova, tj. za potrebe ovog modela zarada).

12 TTM earnings, engl. Trailing Twelve Months Earnings, zarade promatrane kao kumulativ posljednja četiri kvartala pri čemu nema kalendarskog ograničenja po godinama, tj. godišnje zarade su dane kao kumulativne zarade posljednja četiri izvještajna kvartala.

117

cpi – godišnja stopa inflacije, promatrana u mje-sečnim razdobljima

dy – dividendni prinos na godišnjoj razini, pro-matran u mjesečnim razdobljima

g – mjesečna stopa rasta zarada

Logika iza predmetne funkcije je kako slijedi – naime, tržište kapitala, odnosno prosječan P/E od-nos kreće se inverzno stabilnosti cijena, a pokazuje karakteristike Y funkcije13. Dakle što je razina infla-cije u apsolutnim terminima udaljenija od stabilnih cijena14, to je prosječan P/E odnos niži, odnosno, što je inflacija bliže stabilnoj razini, to je prosječan P/E odnos viši. Iako tako jednostavno određena funk-cija u velikoj mjeri obuhvaća sekularne trendove, pokazala se nedovoljno detaljnom u razdobljima velikih oscilacija ostalih varijabli poput prosječnoga dividendnog prinosa i stope rasta zarada.

U daljnjem razvoju funkcije javlja se problemati-ka definiranja traženog prinosa, odnosno diskontne stope. U definiciji toga mogu poslužiti statistike dugoročnih povrata na tržištu kapitala. Naime iz dugoročnih statistika vidljivo je kako investitori najprije zahtijevaju prinos iznad stabilne stope inflacije15, a potom i dividendni prinos te kapitalni porast uzrokovan rastom zarada koje utječu na ci-jenu uz pretpostavku da je P/E odnos stabilan. S&P 500 indeks je primjerice u posljednjih 100 godina rastao upravo za stopu inflacije iznad stabilne stope inflacije uvećane za rast zarada.16 Uzme li se u obzir da su u promatranom razdoblju investitori ostvarili i dividendni prinos, može se izvesti sljedeću funkciju traženog prinosa:

ks = CPI −1,5%( ) + dy + g,

13 Prilog 3 dostupan na http://www.scribd.com/doc/24861649/Znanstveni-rad-Prilog-3

14 Pod stabilnim cijenama se podrazumijeva stopa inflacije na razini od okvirno 1%.

15 Anketnim putem utvrđeno je da se stabilnom stopom inflacije smatra ranije spomenutih 1,5% godišnje.

16 Prilog 2 u nastavku rada

gdje je:Ks – traženi prinosCPI – godišnja stopa inflacijeDy – dividendni prinosg – stopa rasta zaradaIzvor: autor, Robert Shiller: Irrational Exuberan-

ce17

17 Robert Shiller, Irrational Exuberance, Princeton University Press, Broadway Books, 2nd ed., 2005, dostupno online na http://


118

Tablica 1. Dugoročni prinos u razdoblju od 1870 do 2008

Nominalni je prinos tržišnog indeksa uvećan za dividendni prinos što odgovara 1,5% većem prinosu od inflacije uvećanoj za rast zarada i dividendi.

Napomene: P za prosinac 2009 je zadnja na 28. prosinca 09.; Zarade su 99% prijavljene; Procjena CPI za prosinac 2009.

www.econ.yale.edu/~shiller/data/ie_data.xls na dan 29. prosinca 2009.


119

Pogledom na izrazito duga vremenska razdoblja modeliranih odnosa cijena i zarada i prosječnog od-nosa cijena i zarada vidljivo je da se prosječni odnos cijena i zarada rijetko zadržava u stanju ravnoteže u odnosu na modelirani odnos cijena i zarada. Napro-tiv, prosječan odnos cijena i zarada u pravilu oscilira oko modeliranog odnosa cijena i zarada pri čemu nakon postizanja ravnoteže u prosječnom odnosu redovito dolazi do „prebacivanja“ ili „podbacivanja“ modeliranog odnosa cijena i zarada prosječnim odnosom. Bitno je naglasiti da se značajna odstupa-nja pojavljuju u razdoblju nepostojanja monetarne politike do završetka velike depresije 1942. godine, tj. uvođenja suvremene monetarne politike središnje banke, tj. upravljanja ponude novca. Otada odnos cijena i zarada tržišta dobiva svoju prepoznatljivu cikličnost uvjetovanu odstupanjem ostvarene od ciljane inflacije.18

Usporedbom P/E izvedenog iz modela i prosječnog P/E odnosa vidljivo je da se kretanje dviju serija varijabli odvija u izrazito dugom

18 Prezentiranom Y-krivuljom

razdoblju uz izuzetno visoku korelaciju19,

ρP

Emod el ,

ρP

Eprosjecni

=cov( P

Emod el, P

Eprosjecni)

σ P

Emod el

,σ P

Eprosjecni

= 0.9656,

uz činjenicu da je parametrizirani P/E odnos, tj. modelirani P/E tržišta „glađi“ jer se regresijskom funkcijom izoliraju kratkoročni učinci promjena cijena i zarada na tržišni indeks.Time se empirijski pokazuje da je zahtijevani prinos na kapitalnu imovinu u najvećoj mjeri određen upravo visinom trenutne inflacije, odnosno trendom i općom razinom cijena. Inflacija tako postaje teme-ljem u izučavanju cikličnosti i funkcijskom modeli-ranju očekivanog trenda kretanja financijskih cijena, a prikazani model ima kroz danu korelaciju visoku značajnost i dobiva empirijsku potvrdu.

19 Određenu koeficijentom korelacije čija je vrijednost za dvije prikazane serije varijabli prikazana u nastavku.

Graf 2. Kretanje prosječnog odnosa cijena i zarada i modeliranog odnosa, 1920.-2008.

Izvor: autor P/E model, R. Schiller prosječan P/E.


120

Očekivana inflacija izvedena iz modeliranog odnosa cijena i zaradaPredmetni model može poslužiti i za izvođenje projekcija financijskih tržišta, odnosno očekivanja o pojedinim realnim ekonomskim varijablama poput inflacije. Naime, iz ranije spomenute formule izvediva je veza između unaprijednog (forward) P/E

odnosa i inflacije. Predmetni model tako se pokazao primjenjivim za predviđanje stope inflacije izvedene iz očekivanja financijskog tržišta. Formula za mo-deliranje pretpostavljenog P/E odnosa bazira se na dividendnom prinosu i stopi iznad stabilne inflacije. U dugom roku stabilna stopa inflacije jednaka je očekivanoj stopi s obzirom na to da ju centralna banka pokušava u dugom roku ciljati, tj. održavati u javno naznačenom kanalu20, s posljednjih izjava

FED-a:Stoga u kratkom roku, ranije spomenuta for-mula može se preformulirati tako da se umjesto stabilne stope inflacije koristi očekivana stopa inflacije sukladno adaptivnim očekivanjima te stvarna sedmogodišnja prosječna stopa inflaci-

20 Izjave čelnika FOMC (Federal Open market Committe) upućuju na željenu dugoročnu razinu inflacije u kanalu od 1,5%-2,00%, 19. veljače 2009., Bloomberg

je. Tako preformulirana funkcija jednako dobro prati kretanje unaprijednog odnosa cijena i zarada (forward P/E odnosa) kao i s izvorno modeliranim odnosom cijena i zarada (P/E odnosom). Uz dani dividendni prinos i očekivanu inflaciju, moguće je izvesti aproksimaciju stvarne stope inflacije jer se u tržišnom forward P/E odnosu osim očekivane stope

inflacije i dividendnog prinosa nalazi i moguća stopa „neočekivanog“ rasta inflacije.Zaključno, iz rezultata modela21 proizlazi, s obzirom na to da je trenutno forward P/E odnos za američko tržište vlasničkih vrijednosnih papira mjereno S&P 500 indeksom na razini 24,3 uz prosječni dividendni prinos u sedam godina iznosu od 2,44% stvarna očekivana geometrijska stopa inflacije za sljedećih 7 godina 5,81%.

21 Redefiniranog modela za kratki rok tako da se umjesto stabilne stope inflacije koristi očekivana stopa inflacije da se iz modela izvodi očekivana inflacija iz unaprijednog (forward) odnosa cijena i zarada (iz prikazanog modela), stope rasta dividendi i trenutne stope inflacije

Tablica 2. Ciljani raspon inflacije FED-aFOMC raspon Raspon

Datum Od Do

19.02.2009 1,70% 2,00%

27.02.2008 1,50% 2,00%

20.11.2007 1,50% 2,00%

Izvor: FED minutes, www.federalreserve.org

Tablica 3. Očekivana (geometrijska) stopa inflacije izvedena iz modelaExpCPI - adaptive

expAprox

CPI T-7Y AVG F PE SPX Dy - ExpCPI + CPI Dy + CPI Dy CPIreal

2,47% 17,29002 5,78% 8,25% 2,44% 5,81%

Izvor: autor, očekivanje iz prikazanog modela


121

4. Zaključak

Uspoređivanjem dviju serija odnosa cijena i zarada, modeliranog i prosječnog odnosa, primjetna je značajna korelacija kretanja dviju serija varijabli uz odstupanje od ranije spomenute tri godine, pa bi se moglo razmišljati na način da su u trenutnim tržišnim cijenama diskontirane tri godine očekivane razine inflacije, dividendnog prinosa i stope rasta zarada tržišnog indeksa.22 U promatranom trenutku odnos između prilagođenog odnosa prosječnog odnosa cijena i zarada na tržišni indeks i modelira-nog odnosa cijena i zarada može zorno ukazati na očekivanu dinamiku i smjer odnosa u razdoblju koje slijedi, i to tako da:

» Ukoliko je trenutni odnos cijena i zarada viši od pro-sječnog odnosa cijena i zarada, očekuje se smanjenje trenutnog odnosa cijena i zarada, što se može postići na dva načina:

› Da porastu zarade tržišnog indeksa više od razine predviđene eksponencijalnom funkcijom, pri čemu se očekuje nastavak rasta tržišnih cijena.

› Da padnu cijene tržišnog indeksa u slučaju da objavljene zarade budu na razini prošlogodišnjih ili niže.

» Ukoliko je trenutni odnos cijena i zarada niži od prosječnog odnosa cijena i zarada, očekuje se pove-ćanje trenutnog odnosa cijena i zarada, što se postiže na dva načina:

› Da zarade kompanija sastavnica indeksa odbace manje zarade negoli su predviđene gornjim ekspo-nencijalnim modelom,

› Da porastu cijene dionica kompanija sastavnica tržišnog indeksa stopama većim negoli su rasle zarade, ili ako su zarade nepromijenjene, tržišne cijene rastu po sporijoj ali pozitivnoj stopi.

Značajna korelacija odnosa cijena i zarada na odabrani tržišni indeks iz prikazanog modela sa stvarnim kretanjem odnosa cijena i zarada na tržištu kroz dugo vremensko razdoblje i izvođenje buduće

22 Čime se modelira anticipativna funkcija tržišta kapitala, gdje očekivanja, tj. odstupanje od konsenzusa očekivanja uzrokuje vol-atilnost različitog predznaka. Može se problematizirati vremenski horizont koji većina investitora anticipira svojim investicijskim odlukama, o čemu se može detaljnije vidjeti u James Montier, Behavioral Investing, John Wiley&Sons, 2007.

inflacije temeljem danog dividendnog prinosa i oče-kivane inflacije dobiva svoj puni smisao u trenutku pisanja ovog rada, promatrano u kontekstu vreme-na. Stručna je javnost podijeljena između očekiva-nog pada agregatne potražnje i sažimanja novčane mase kao baze za deflatorna očekivanja te povijesno najvećih monetarnih intervencija usmjerenih na rast monetarne baze s očekivanim rastom novčane mase pri padu averzije prema riziku monetarnih in-stitucija kao temeljem za očekivanje iznadprosječne inflacije u razdoblju koje slijedi. Upravo je oprečnost u današnjim stavovima stručne javnosti bila uzro-kom za pokušaj parametriziranja očekivane inflacije temeljem povijesnih prosjeka u smislu zahtijevanih prinosa na financijskim tržištima. Testiranje modela provest će vrijeme, potvrditi ili osporiti iz modela izvedenu iznadprosječnu očekivanu inflaciju za raz-doblje od sedam godina. Potrebno je samo naglasiti da je zbog koncepta modela očekivana geometrijska stopa inflacije za sedam godina, pa će testiranje toč-nosti modela biti moguće tek protekom navedenog razdoblja.23

23 Jer je moguće primjerice da nultu ili negativnu stopu inflacije u prvih nekoliko godina zamijeni inflacija znatno viša od povijesnih prosjeka, čime se složenim ukamaćivanjem po različitim stopama može iako po godinama bitno različite stope inflacije približiti prosječnoj geometrijskoj stopi od 5,81% do kraja 2016.


122

Prilog 4Y krivulja odnosa cijena i zarada i inflacije24

Općenito, razdoblja rasta odnosa cijena i zarada odgovaraju razdobljima stabilnosti opće razine cijena, tj. niske inflacije. Razdoblja padajućih odnosa cijena i zarada dioničkog tržišta odgovaraju razdobljima u kojima se stabilnost cijena odmiče od stabilnosti – ili prema višoj inflaciji ili prema deflaciji. Ovo je kroz dvadeseto stoljeće poznato kao efekt Y krivulje prema kojemu razdoblja najnižeg odnosa cijena i zarada odgovaraju razdobljima najviše inflacije odnosno deflacije:

Efekt Y krivulje korespondira s modelom sadašnje vrijednosti očekivanih dividendi, jer je sadašnja vrijednost očekivanih budućih dividendi veća što je diskontna stopa manja, dakle niža inflacija kao jedna od komponenti pri određivanju zahtijevanog prinosa na neki vlasnički vrijednosni papir. U razdobljima deflacije zbog pada agregatne potražnje uz pad opće razine cijena smanjuju se prihodi kompanija i iz njih izvedene zarade i dividende, pa je sadašnja vrijednost očekivanih dividendi niža.

24 Vidjeti detaljnije u Ed Esterling, Unexpected Returns: Understanding Secular stock market cycles, Cypress house, 2005., poglavlje 7 i 8.

Graf 3. Efekt Y krivulje

Izvor: Crestmont Research*

* Crestmont Research, Financial Physics, dostupno online na http://www.crestmontresearch.com/pdfs/Finan-cial%20Physics%20Presentation.pdf na dan 30. prosinca 2009.


123

Literatura1. Esterling Ed, Unexpected Returns: Understanding Secular stock market cycles, Cypress house, 2005.2. Shiller Robert, Irrational Exuberance, Princeton University Press, Broadway Books, 2nd ed., 2005.3. Montier James, Behavioral Investing, John Wiley&Sons, 2007.4. Orsag Silvije, Vrijednosni papiri, Revicon, Sarajevo, 2003.


124

Emil Mihalina, M.Sc. Agram Invest d.d.

Price/Earnings Ratio Model through Dividend Yield and Required Yield Above Expected Inflation

SummaryPrice/earnings ratio is the most popular and most widespread evaluation model used to assess relative capital asset value on financial markets. In functional terms, company earnings in the very long term can be described with high significance. Empirically, it is visible from long-term statistics that the demanded (requ-ired) yield on capital markets has certain regularity. Thus, investors first require a yield above the stable infla-tion rate and then a dividend yield and a capital increase caused by the growth of earnings that influence the price, with the assumption that the P/E ratio is stable. By combining the Gordon model for current dividend value, the model of market capitalization of earnings (price/earnings ratio) and bearing in mind the influen-ce of the general price levels on company earnings, it is possible to adjust the price/earnings ratio by deriving a function of the required yield on capital markets measured by a market index through dividend yield and inflation rate above the stable inflation rate increased by profit growth. The S&P 500 index for example, has in the last 100 years grown by exactly the inflation rate above the stable inflation rate increased by profit growth. The comparison of two series of price/earnings ratios, a modelled one and an average 7-year ratio, shows a notable correlation in the movement of two series of variables, with a three year deviation. Therefo-re, it could be hypothesized that three years of the expected inflation level, dividend yield and profit growth rate of the market index are discounted in the current market prices. The conclusion is that, at the present time, the relationship between the adjusted average price/earnings ratio and its effect on the market index on one hand and the modelled price/earnings ratio on the other can clearly show the expected dynamics and course in the following period.

Key wordsprice and seven-year average earnings ratio, expected inflation, stable inflation, dividend yield, profit growth, modelled price/earnings ratio


125

Dr. sc. Željko Požega, mr. sc. Boris Crnković: Analiza utjecaja troškova zaposlenika na poslovne rezultate poduzeća

ANAlizA UTJECAJA TROŠkOvA zApOSlENikA NA pOSlOvNE RE-zUlTATE pODUzEćA Sažetak Cilj je svakoga gospodarskog subjekta ostvariti optimalan sustav kompenzacijskog menadžmenta te opti-malnim ulaganjem u ljude, podizanjem njihove motivacije, znanja, sposobnosti i vještina ostvariti što veći povrat, odnosno u konačnici poslovni rezultat poduzeća. Da bi se cilj ostvario, potreban je sustavan pristup upravljanju ljudskim resursima u gospodarskom subjektu te korištenjem metoda kompenzacijskog menad-žmenta ostvariti najpravedniji sustav materijalnog i nematerijalnog nagrađivanja i kažnjavanja koji će dovesti do pozitivne radne atmosfere u poduzeću u kojoj će se zaposlenici brzo i lako prilagođavati promjenama te imati visok stupanj međusobne interakcije i kooperacije.Istraživanje, koje se bavi analizom utjecaja troškova zaposlenika na poslovne rezultate poduzeća, podijeljeno je u tri dijela. U prvom dijelu daje se kratki teoretski pregled važnosti kompenzacijskog menadžmenta u upravljanju ljudima i postizanju efikasnosti u poslovanju, odnosno različitim mogućnostima kreiranja su-stava nagrađivanja i kažnjavanja u poduzeću koji imaju za cilj dostizanje u organizaciji optimalne atmosfere kooperacije. U drugom dijelu rada prikazana je metodologija rada i objašnjeni podaci koji su korišteni za istraživanje i analizu po poduzećima. Radi se o uzorku poduzeća iz Republike Hrvatske te njihovim statistič-kim podacima o troškovima zaposlenika, prihodima te dobitku ili gubitku poduzeća za promatranu, 2008. godinu. U trećem dijelu rada daje se analiza i interpretacija rezultata provedenih istraživanja koji prikazuju utjecaj troškova po zaposleniku na prihode i poslovni rezultat poduzeća, također po zaposleniku. Istraživanje je imalo za cilj testirati hipotezu da poduzeća s većim troškom po zaposleniku, odnosno, moglo bi se reći, i s većim ulaganjem u zaposlenike, u prosjeku ostvaruju više prihode po zaposleniku i veći dobitak po zaposleniku u svom poslovanju, odnosno imaju veću efikasnost te su poslovno uspješnija na tržištu. Iz navedene hipoteze dade se proizvesti hipoteza da je kompenzacijski menadžment u upravljanju ljudskim resursima od krucijalnog značaja za poslovanje gospodarskog subjekta te da je strateško planiranje ulaganja i troškova po zaposleniku preduvjet konkurentnosti poduzeća, njegova razvoja i opstanka u sve zahtjevnijoj tržišnoj utakmici.

Ključne riječi kompenzacijski menadžment, ljudski resursi, troškovi zaposlenika, poslovni rezultat poduzeća, menad-žment, prihodi poduzeća


Dr. sc. Željko PožegaEkonomski fakultet u Osijeku

Mr. sc. Boris CrnkovićEkonomski fakultet u Osijeku

126


1. Uvodna razmatranja

Istraživanje, koje se bavi analizom utjecaja troškova zaposlenika na poslovne rezultate poduzeća, podi-jeljeno je u tri dijela. U prvom se dijelu daje kratki teoretski pregled važnosti kompenzacijskog menad-žmenta u upravljanju ljudima i postizanju efikasno-sti u poslovanju, odnosno različitim mogućnostima kreiranja sustava nagrađivanja i kažnjavanja u poduzeću koji imaju za cilj dostizanje u organizaciji optimalne atmosfere kooperacije. U drugom dijelu rada prikazana je metodologija rada i objašnjeni podaci koji su korišteni za istraživanje i analizu po poduzećima. Radi se o uzorku poduzeća iz Republi-ke Hrvatske (RH) te njihovim statističkim podacima o troškovima zaposlenika, prihodima poduzeća te dobitku ili gubitku poduzeća za promatranu, 2008. godinu. U trećem dijelu rada daje se analiza i interpretacija rezultata provedenih istraživanja koji prikazuju utjecaj troška po zaposleniku na prihode i poslovni rezultat poduzeća, također po zaposleniku.

2. Teoretski pregled važnosti kompenzacijskog menadžmenta za postizanje efikasnosti u poslovanju

Cilj je svakoga gospodarskog subjekta ostvariti optimalan sustav kompenzacijskog menadžmenta te optimalnim ulaganjem u ljude, podizanje njihove motivacije, znanja, sposobnosti i vještina ostvari-ti što veći povrat, odnosno u konačnici poslovni rezultat poduzeća. Da bi se cilj ostvario, potreban je sustavan pristup upravljanju ljudskim resursima u gospodarskom subjektu te korištenjem metoda kompenzacijskog menadžmenta ostvariti najpraved-niji sustav materijalnog i nematerijalnog nagrađiva-nja i kažnjavanja koji će dovesti do pozitivne radne atmosfere u poduzeću u kojoj će se zaposlenici brzo i lako prilagođavati promjenama te imati visok stupanj međusobne interakcije i kooperacije.

Uspješnost u radu je trajna briga subjekata organizacije i upravljanja ljudskim potencijalima te je stoga nužno poticanje svega što ima za poslje-dicu uspješnost u radu. U tome ima važnu ulogu kompenzacijski menadžment, odnosno pobliže motivacija te ocjenjivanje i nagrađivanje uspješnosti.

Poticanje uspješnosti na radu uključuje aktivno-sti motivacije te ocjenjivanja i nagrađivanja uspješ-nosti. Motivacija za rad dominantan je problem u području upravljanja ljudskim potencijalima. Bitan razlog potrebe koncipiranja radne motivacije jest potreba razumijevanja mehanizama ponašanja kao osnove za izgradnju sustava motiviranja. Jedan od ključnih strategijskih zadataka kompenzacijskog menadžmenta danas postaje uspješno upravljanje ljudskim potencijalima i u kontekstu toga izgradnja cjelovitog sustava motivacije. Problem dugoročnog zadržavanja jezgre visokokvalitetnih kadrova i mo-tivacije svih zaposlenih na maksimalni angažman i identifikaciju s poduzećem te stalan kreativni do-prinos uključuju dva osnovna pitanja, kako mjeriti radne rezultate i doprinos ljudi te kako nagrađivati njihov rad i razviti takav kompenzacijski sustav koji će ih ne samo zadržati u organizaciji nego i stalno poticati na veće radne doprinose.

Uz pitanje mjerenja radnih rezultata vezani su problemi utvrđivanja kriterija i metoda mjerenja i procjenjivanja radnog doprinosa, odnosno uspješ-nosti na jednoj ili više dimenzija (kvaliteta, kvantite-ta, inovacije itd.), a uz pitanje nagrađivanja razrada valjane i sustavne politike nagrađivanja i niza instrumenata njezine realizacije. Ljudi imaju vrlo različite motivacijske strukture i različite poticaje te zahtijevaju veoma široku i raznoliku osnovicu motiviranja. Za jedne su dominantni motivacijski faktori, odnosno materijalni dobici i privilegije, za druge pak uvjeti rada, poslovna i razvojna politika poduzeća, klima u organizaciji i sl. Potrebna je kombinacija motivacijskih faktora, materijalnih i nematerijalnih, kako bi se obuhvatile u potpunosti potrebe pojedinca.

Kod formiranja kompenzacijskog sustava u po-duzeću, menadžmentu mora materijalno nagrađiva-nje činiti temelj na kojemu treba dograđivati široku strukturu motivacijskih poticaja da bi se povećao ukupni motivacijski potencijal i privlačnost radne situacije. Materijalne kompenzacije su dakle neop-hodan, ali ne i dovoljan uvjet za razvijanje široke motivacijske osnovice raznolikog ponašanja unutar poduzeća. U razvijenim ekonomskim sustavima sve važnije postaju nematerijalne kompenzacije.

127


Prema Modelu ABCD,1 zaposlenike u svakoj tvrki možemo podijeliti u četiri tipične kategorije, a prema uloženom trudu i radu te dobivenoj materi-jalnoj i nematerijalnoj koristi (plaća, pohvale, napre-dovanje itd.). Tako prema uloženom trudu i radu te ostvarenoj dobivenoj vrijednosti, zaposlenik može biti B (iznadprosječni uloženi rad i ispodprosječna dobivena vrijednost), A (iznadprosječni uloženi rad i iznadprosječna dobivena vrijednost), C (ispodpro-sječni uloženi rad i iznadprosječna dobivena vrijed-nost) te D (ispodprosječni uloženi rad i ispodpro-sječna dobivena vrijednost). Kako rad i rezultati rada u poduzećima najčešće nisu dovoljno precizno definirani, pozornost se usmjerava na ono čemu cjelokupna priroda teži, a to je što veći učinak sa što manje rada, a na taj se način poduzeća udaljavaju od osnovnog postulata da pokretači svih pozitivnih promjena u poduzeću trebaju biti najsposobniji i najpošteniji zaposlenici (A i B prema Modelu).

Postoje određena pravila kojih bi se trebali pridr-žavati menadžeri pri koncipiranju kompenzacijskog sustava, a to su da naglasak mora biti na timskom izvršenju i nagrađivanju te ukupnoj organizacij-skoj uspješnosti, zatim da raspodjela bonusa mora biti jednostavna, a plaće rukovodilaca moraju biti izuzetno visoke, ali i prve na udaru redukcije i sniža-vanja kod loših poslovnih rezultata.

Osobito treba voditi brigu o činjenici da zapo-slenici moraju imati povjerenje u cjelokupni sustav kompenzacija i njegovu pravednost. Dobre među-ljudske odnose moraju pratiti privlačne nadnice i poticajne plaće jer je motivacija usko povezana sa zaradom. Zdrava je politika platiti zaposlenika prema zasluzi, usko povezujući njihove isplate s izvršenjem.

Za svaki dio koji se dodaje na plaću u svrhu poticanja uspješnosti i određenih oblika ponašanja pojedinaca, mora biti jasna osnova i kriteriji da bi se motiviralo željeno ponašanje. Kako bi kompenzacij-ski sustav postizao željene efekte, mora biti jedno-stavan, specifičan, ostvarljiv, mjerljiv i pravičan.2

Nadalje, kompenzacijski sustav mora biti indi-vidualan (prema složenosti radnog mjesta i uvjeta

1 Navedeno prema Lauc, A., “Metodologija društvenih znanos-ti“, Pravni fakultet Osijek, Osijek, 2000., str. 311.

2 Prilagođeno prema Berger L. A., Berger D. R., “The Compensa-tion Handbook“, McGraw-Hill, New York, 2000., str. 214.

rada te prema uspješnosti) i na razini poduzeća (udjeli zaposlenika u dobiti poduzeća, dioničarstvo zaposlenih, timski i grupni bonusi itd.).3

Pretpostavka efikasnog ocjenjivanja radnog učinka zahtijeva kvalitetnu analizu radnog mjesta (opisa poslova) te komunikaciju između zaposlenih i menadžera.

Zaposlenici često povezuju kompenzacijski su-stav i nagrađivanje s unapređenjem (promocijom). Niske organizacijske hijerarhije koje su sve prisutni-je u organizacijama zbog tendencije decentralizacije sve češće ne mogu osigurati unapređenje zaposleni-ka. Stoga se kompenzacijski sustav mora bazirati na poticanju individua da unapređenje vide u profesio-nalnom i osobnom razvoju, umjesto u napredovanju u hijerarhiji prema sve višim platnim razinama.

3. Prikupljanje podataka i metodologija istra-živanja

Prikupljeni podaci odnose se na uzorak poduze-ća (trideset poduzeća) iz RH te njihovim statistič-kim podacima o troškovima zaposlenika, priho-dima poduzeća te dobitku ili gubitku poduzeća za promatranu, 2008. godinu.4 Radi se o službenim statističkim podacima prikupljenim iz službenih financijskih izvještaja istih gospodarskih subjekata, a poduzeća su izabrana po slučajnom uzorku.

3.1. Analiza rezultata istraživanja

Prikupljeni podaci obrađivani su i analizirani pomoću statističkog paketa programa SPSS-a, pri-mjenom eksponencijalnih i logaritamskih funkcija te analizom matrice linearne korelacije i matrice multiple linearne korelacije, a dobiveni rezultati istraživanja prikazani su i interpretirani izradom grafikona i tablica.

3.2. Utjecaj troškova zaposlenika na prihode podu-zeća

3 Prilagođeno prema Henderson R. I., “Compensation Manage-ment in a Knowledge – Based world, Prentice Hall, New Jersey, 2000., str. 174.

4 Prikupljeni podaci, metodologija njihova praćenja i izračuna kao i službeni financijski izvještaji poduzeća nalaze se na web – stranici: http://zse.hr/ Popis poduzeća uključenih u istraživanje vidi u prilogu (Tablica 3.).

128


Istraživanjem se promatrao utjecaj troškova zaposlenika na prihode poduzeća.

Kao što prikazuje grafikon 1., može se vidjeti (plava krivulja) kako s porastom troška po za-posleniku rastu i prihodi po zaposleniku poduzeća, uz određena, manje značajna i uglavnom nepra-vilna odstupanja. Također je vidljivo da prihodi po zaposleniku poduzeća najprije rastu po niskoj stopi, dok s porastom troškova po zaposleniku prihodi po zaposleniku poduzeća rastu po sve višoj stopi. Nadalje, iz istog se grafikona može zaključiti (crvena

krivulja), a radi se o eksponencijalnoj funkciji y = 9,6446e0,1167, kako postoji zakonitost pozitivnog

utjecaja varijable troška po zaposleniku na zavi-snu varijablu prihodi po zaposleniku poduzeća, odnosno da s porastom troškova po zaposleniku u pravilu rastu i prihodi po zaposleniku poduzeća, i to, najprije po niskim stopama s njihovom daljnjom tendencijom rasta.

Kao što prikazuje tablica 1., odnosno analiza matrice linearne korelacije, varijabla trošak po zapo-sleniku ima pozitivan i značajan utjecaj na prihode

Grafikon 1. Utjecaj troškova zaposlenika na prihode poduzeća

Tablica 1. Matrica linearne korelacije varijabli troškovi zaposlenika, prihodi poduzeća i dobitak/gubitak poduzeća.Matrica linearne korelacije

trošak po zaposleniku prihod po zaposleniku dobitak/gubitak po zaposleniku

trošak po zaposleniku 1,00 0,78 0,43

prihod po zaposleniku 0,78 1,00 0,65

dobitak/gubitak po zaposleniku 0,43 0,65 1,00

129


po zaposleniku poduzeća (0,78). Pozitivan, ali ne i značajan utjecaj, varijabla trošak po zaposleniku ima i na dobitak/gubitak po zaposleniku poduzeća (0,43). Jednako tako može se vidjeti da varijabla prihodi po zaposleniku poduzeća ima također pozi-tivan, ali ne i značajan utjecaj na dobitak/gubitak po zaposleniku poduzeća (0,65).

3.3. Utjecaj troškova zaposlenika na poslovni rezultat poduzeća

Istraživanjem se promatrao i utjecaj troškova zaposlenika na poslovni rezultat poduzeća. Kao što prikazuje grafikon 2., može se vidjeti (plava krivulja) kako ne postoji značajan utjecaj varijable trošak po zaposleniku na dobitak/gubitak po zaposleni-ku poduzeća. Također iz istog grafikona može se primijetiti (crvena krivulja), a radi se o logaritam-skoj funkciji y = 18,49Ln(x) – 43,3, kako s porastom varijable trošak po zaposleniku ista varijabla po vrlo niskoj stopi pozitivno utječe na zavisnu varijablu dobitak/gubitak po zaposleniku poduzeća.

Kao što prikazuje tablica 2., odnosno analiza ma-trice multiple linearne korelacije, može se vidjeti da, uz kvadrat koeficijenta 0,63, u interakciji promatra-ne dvije varijable (trošak po zaposleniku i prihodi po zaposleniku poduzeća) i zavisne varijable dobitak/gubitak po zaposleniku poduzeća obje varijable imaju pozitivan utjecaj na zavisnu varijablu, s tim da varijabla prihod po zaposleniku poduzeća ima višestruko veću pozitivnu korelaciju sa zavisnom varijablom.

Grafikon 2. Utjecaj troškova zaposlenika na poslovni rezultat poduzeća

130


4. Sinteza rezultata istraživanja

Istraživanje je imalo za cilj testirati hipotezu da poduzeća s većim troškom po zaposleniku, odnosno, moglo bi se reći, i sa većim ulaganjem u zaposlenike, u prosjeku ostvaruju više prihode po zaposleniku i veći dobitak po zaposleniku u svom poslovanju, odnosno imaju veću efikasnost te su poslovno uspješnija na tržištu.

Analiza rezultata istraživanja pokazala je da je postavljena hipoteza, koja kaže da poduzeća s većim troškom po zaposleniku u prosjeku ostvaruju više prihode po zaposleniku i veći dobitak po zaposle-niku u svom poslovanju, negativna. Preciznije, dio hipoteze koji kaže da poduzeća s većim troškom po zaposleniku u prosjeku ostvaruju više prihode po zaposleniku pokazala se pozitivnom, dok se dio hipoteze u kojem se tvrdi da poduzeća sa većim troškom po zaposleniku u prosjeku ostvaruju veći dobitak po zaposleniku pokazala ovim istraživanjem negativna.

Detaljnije, istraživanje je pokazalo kako s porastom troška po zaposleniku rastu i prihodi po zaposleniku poduzeća, uz određena, manje značaj-na i uglavnom nepravilna odstupanja, kao i da kod niskih troškova po zaposleniku prihodi po zaposle-niku poduzeća najprije rastu po niskoj stopi, dok s porastom troškova po zaposleniku prihodi po zapo-sleniku poduzeća rastu po sve višoj stopi. Matrica linerane korelacije pokazala je da varijabla trošak

po zaposleniku ima pozitivan i značajan utjecaj na prihode po zaposleniku poduzeća, dok također po-zitivan, ali ne i značajan utjecaj, ima varijabla trošak po zaposleniku na dobitak/gubitak po zaposleniku poduzeća te varijabla prihodi po zaposleniku po-duzeća na dobitak/gubitak po zaposleniku podu-zeća. Također, ovo je istraživanje pokazalo kako ne postoji značajan utjecaj varijable trošak po zaposle-niku na dobitak/gubitak po zaposleniku poduzeća. Promatranjem varijabli u njihovoj interakciji, ovo je istraživanje također dokazalo kako varijable trošak po zaposleniku i prihod po zaposleniku poduzeća imaju pozitivan utjecaj na zavisnu varijablu dobitak/gubitak po zaposleniku poduzeća, s tim da varijabla prihod po zaposleniku poduzeća ima višestruko veću pozitivnu korelaciju sa zavisnom varijablom.

Iz navedene analize rezultata istraživanja i pro-izašlih zaključaka može se zaključiti da je strateško planiranje troškova i ulaganja po zaposleniku predu-vjet konkurentnosti poduzeća, postizanja efikasnoti u poslovanju te razvoja i opstanka gospodarskih subjekata u sve zahtjevnijoj tržišnoj utakmici.

Tablica 2. Matrica multiple linearne korelacije varijabli troškovi zaposlenika, prihodi poduzeća i zavisne varijable, dobitak/gubitak poduzeća.

Matrica multiple linearne korelacije

konstanta - 29,6

kvadrat koeficijenta 0,63

standardna greška regresije 34,9

broj promatranja 30

stupnjeva slobode 27

zavisna varijabla dobitak/gubitak po zaposleniku

varijable koeficijent

trošak po zaposleniku 0,18

prihod po zaposleniku 0,68

131


Literatura1.Milkovich, G. T., Newman, J. M., “Plaće i modeli nagrađivanja“, Masmedia, Zagreb, 2005.2.Lauc, A., “Metodologija društvenih znanosti“, Pravni fakultet Osijek, Osijek, 2000.3.Senge, P. M., “Peta disciplina – principi i praksa učeće organizacije“, Mozaik knjiga, Zagreb, 2003.4.Galetić L., Pavić I., “Upravljanje plaćama“, RRIF, Zagreb, 1996.5.Henderson R. I., “Compensation Management in a Knowledge – Based world, Prentice Hall, New Jersey, 2000.6.Berger L. A., Berger D. R., “The Compensation Handbook“, McGraw-Hill, New York, 2000.7.Thorpe R., Homan G., “Strategic Reward Systems“, Prentice Hall, London, New York, 2000.

Prilog

Tablica 3. Popis poduzeća uključenih u istraživanje.Adris grupa Jamnica

Atlantic grupa Kamensko

Belje Lošinjska plovidba

Breza Metalska industrija Varaždin

Centar banka Nexe

Čateks Optima telekom

Dalekovod PIK Vinkovci

Dalmacijavino Plodine

Dioki Riviera Poreč

Đuro Đaković holding Slavonija modna konfekcija

Ericsson Nikola Tesla Turisthotel Zadar

Franck Uljanik

Herbos Vukovarski PIK

Industrogradnja Zvečevo

Inker Željezara Split

132


Željko Požega, Ph.D.Faculty of Economics in Osijek

Boris Crnković M.Sc.Faculty of Economics in Osijek

Analysis of the Effect of Employee Costs on Company Performance

SummaryThe goal of every economic entity is to accomplish an optimal system of compensation management and to reach maximum returns through optimal employee investment, raising their motivation and knowledge as well as developing their abilities and skills. In order to reach this goal of maximizing company performance it is necessary to systematically approach the management of human resources within a certain economic entity and to create the fairest material and non-material reward and punishment system by using compen-sation management methods. This in turn will bring about a positive working atmosphere in the company, where employees will rapidly and easily adjust to changes, interact and co-operate with one another at a high level.This research, which studies the effect of employee costs on company performance, is divided into three chapters. The first chapter provides a brief theoretical overview of the importance of compensation mana-gement in human resources administration and reaching business efficiency, i.e. the different possibilities of creating a reward and punishment system in a company which aims to organise an optimal working atmosphere. The second chapter demonstrates the applied methodology and illustrates the information from different companies, which has been used in this research and analysis. The information comprises sta-tistical data of employee costs, income, profits and losses from a sample of companies from the Republic of Croatia in 2008. The third part deals with the analysis and interpretation of the research results which show the effect of employee costs on the income and company performance, also expressed per employee. The goal of this research is to test the hypothesis that companies with higher employee cost, i.e. with higher investment in human resources, on average obtain a higher income and a higher profit per employee and are more efficient and more successful on the market. From the given hypothesis, one can derive the hypothesis that compensation management in human resources administration is of crucial importance for the mana-gement of an economic entity and that strategic planning of investment and expenditure per employee is a prerequisite for the competitiveness of a business, its development and survival in an increasingly deman-ding market race.

Key wordscompensation management, human resources, employee costs, company performance management, reve-nue

133


Mr. sc. Ivo Mijoč1

Katarina Karamarković, univ. bacc. oec.22

Sanja Mijatović, univ. bacc. oec.3

RAčUNOvODSTvENi ASpEkTi pRikAzivANJA ObRAčUNA DOhOTkA OD NESAmOSTAlNE DJElATNOSTi U UvJETimA pOSEbNOg pOREzA Sažetak U ovom su radu objašnjeni osnovni pojmovi vezani za dohodak te pojmovi vezani za nesamostalnu djelatnost i dohodak koji iz nje proizlazi. Dani su primjeri obračuna i knjiženja ove vrste dohotka, i to u nekoliko različitih slučajeva koji se mogu pojaviti u praksi, poput odlaska zaposlenika na godišnji odmor, bolovanje, porodiljni dopust, te ako zaposlenik ima prebivalište na području od posebne državne skrbi ili ako se zapošljava po prvi put. Sredina 2008. te 2009. godina karakteristična je po donošenju niza zakona kojima se uređuju ova pitanja, te ih je potrebno uvažiti prilikom obračuna i knjiženja dohotka, plaćanja poreza i doprinosa. Uvođenje posebnog poreza na plaće donosi značajne izmjene u obračunu ove vrste dohotka.

Ključne riječi dohodak, dohodak od nesamostalne djelatnosti, porez na dohodak, posebni porez, primjeri, knjiženja

1 Mr. sc. Ivo Mijoč, asistent, Katedra za financije i računovodstvo, Ekonomski fakultet u Osijeku, Gajev trg 7, 31 000 Osijek, [email protected]

2 Katarina Karamarković, Ekonomski fakultet u Osijeku, Gajev trg 7, 31 000 Osijek

3 Sanja Mijatović, Ekonomski fakultet u Osijeku, Gajev trg 7, 31 000 Osijek


134


1. Uvod

Dohodak je tema koju je moguće proučavati s mnogo aspekata. S aspekta ekonomije radi se o pravednom plaćanju za obavljeni rad, čime se utječe na razinu nezaposlenosti, kupovnu moć stanovniš-tva te na gospodarsku aktivnost uopće. Možemo ga promatrati sa stajališta zaposlenog i načina kojim se pomoću dohotka koji ostvaruje utječe na njegovu potražnju za proizvodima i uslugama te sa stajališta poslodavca i utjecaja cijene rada na cijenu proizvoda i usluga koje on proizvodi. Pravna struka proučava koliko porezno opterećenje dohodak može podni-jeti, kojim ga stopama oporezivati (da li upotrijebiti proporcionalne ili progresivne stope), način finan-ciranja zdravstva, mirovinskog osiguranja, te ostalih plaćanja koja iz njega proizlaze. Dohodak je po veličini drugi po redu porezni izvor, odmah poslije poreza na dodanu vrijednost, te time čini velik dio proračunskih poreznih prihoda. So-ciolozi proučavaju društvena ponašanja vezana uz dohodak, načine na koje veličina dohotka pojedinca utječe na društvo u cjelini. Zbog važnosti dohotka i njegova utjecaja doho-dak se ovdje objašnjava uvažavanjem obračuna i knjiženja dohotka od nesamostalne djelatnosti kao faktora koji čini najveći dio dohotka pojedinca s posebnim osvrtom na posebni porez na plaće.

2. Dohodak

Dohotkom se, u poreznom smislu, smatra razlika između primitaka priteklih u poreznom razdoblju i izdataka nastalih u istome poreznom razdoblju. Primitci su sva materijalna i nematerijalna dobra koja su pritekla poreznom obvezniku unutar pore-znog razdoblja odnosno godine dana, uključujući novac, stvari, materijalna prava, usluge i drugo. Pod izdatcima se podrazumijevaju svi odljevi dobara s novčanom vrijednošću izvršeni radi ostvarivanja ili osiguranja primitaka. Primitci i izdatci utvrđuju se primjenom načela blagajne. Prema Zakonu o porezu na dohodak: „Izvori dohotka su primici ostvareni od nesamostalnog rada, samostalne djelatnosti, imovine i imovinskih prava, kapitala, osiguranja i

drugih primitaka.“4 Oporezivanje dohotka utvrđeno je Zakonom

o porezu na dohodak (N.N. 177/04), Zakonom o izmjeni Zakona o porezu na dohodak (N.N. 73/08), te Pravilnikom o porezu na dohodak (N.N. 9/09) koji je na snazi i primjenjuje se od 3. siječnja 2009. godine. Tim se Pravilnikom detaljnije razrađuje provođenje Zakona o porezu na dohodak, te način izvještavanja o doprinosima za obvezna osiguranja prema Zakonu o doprinosima za obvezna osigura-nja.

Porezni obveznik poreza na dohodak svaka je fizička osoba koja ostvaruje dohodak, te nasljed-nik za naslijeđene izvore dohotka i za sve porezne obveze koje proistječu iz dohotka što ga je ostavitelj ostvario do svoje smrti. Porezna osnovica je ukupni iznos dohotka kojeg ostvaruje rezident u tuzemstvu i inozemstvu, odnosno nerezident u tuzemstvu. Dohodak od samostalne djelatnosti koji rezident ostvari u tuzemstvu i inozemstvu, a nerezident u tu-zemstvu, umanjuje se za iznos plaća novozaposlenih osoba i nagrada učenicima za vrijeme praktičnog rada i naukovanja, za iznos izdataka za školovanje i stručno usavršavanje, za iznos izdataka za istraži-vanje i razvoj i za preneseni gubitak koji je rezident ostvario u tuzemstvu i inozemstvu, a nerezident u tuzemstvu.

3. Dohodak od nesamostalne djelatnosti

Nesamostalna djelatnosti ili rad predstavlja od-nos između posloprimca i poslodavca u kojemu je posloprimac dužan obavljati djelatnost po uputama poslodavca. Posloprimac ulaže svoj rad i pritom ne snosi nikakav poslovni rizik, dok poslodavac odre-đuje uvjete rada (mjesto, vrijeme i vrstu rada).

Dohodak od nesamostalne djelatnosti (rada) jest razlika između primitaka od nesamostalnog rada nastalih tijekom poreznog razdoblja i izdataka nastalih u istome poreznom razdoblju. Primitcima od nesamostalnog rada smatraju se:5 4 Zakon o porezu na dohodak, N.N. 177/04, Zagreb, 2004., članak 5.

5 Zakon o porezu na dohodak, N.N. 177/04, Zagreb, 2004., članak 14.

135


1. svi primitci koje poslodavac u novcu ili u naravi isplaćuje radniku po osnovi radnog odnosa:

› a. plaće

› b. primitci po osnovi naknada, potpora, nagrada i drugog iznad propisanih iznosa

› c. (npr. isplata naknada zbog godišnjeg i tjednog odmora, dopusta, državnih blagdana, slobodnih dana i dr.)

› d. plaća koju radniku umjesto poslodavca isplati druga osoba

› e. premije osiguranja;

2. poduzetnička plaća

3. primitci (plaća) fizičkih osoba izaslanih na rad u Republiku Hrvatsku po nalogu inozemnog poslo-davca u tuzemna društva za rad u tim društvima

4. primitci (plaća) članova predstavničkih i izvršnih tijela državne vlasti i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave koji im se isplaćuju za rad u tim tijelima i jedinicama

5. naknade plaće osobama koje pružaju njegu i pomoć hrvat skim ratnim vojnim invalidima iz Domovin-skog rata I. skupine, prema posebnom propisu,

6. mirovine ostvarene na temelju prijašnjih uplata doprinosa za obvezno mirovinsko osiguranj

7. mirovine koje isplaćuju osiguravatelji, ako su te uplate bile oslobođene oporezivanja,

8. mirovine koje se isplaćuju poduzetnicima i drugim osobama.

Izdaci po osnovi nesamostalnog rada su:6

1. uplaćeni doprinosi za obvezna osiguranja iz plaće, odnosno iz primitka,

2. uplaćene premije osiguranja, koje radnici i fizičke osobe koje ostvaruju primitke uplaćuju na svoj teret, a poslodavac i isplatitelj primitka, odnosno plaće i mirovine obustavlja i uplaćuje pri isplati plaće, odnosno primitka ili mirovine.

Porez na dohodak od nesamostalne djelatnosti obračunava se godišnje. Poslodavac je obvezan za radnike i druge fizičke osobe, a koje kod njega ostvaruju plaću, mirovinu ili primitke, obaviti


godišnji obračun poreza na dohodak, te prireza porezu na dohodak (ukoliko se dohodak tijekom godine nije redovito mjesečno isplaćivao pa nije bio iskorišten osobni odbitak). Udio poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti, ovisno o godini, iznosi i više od 80% ukupnog poreza na dohodak. Razlog tako velikog udjela je činjenica da pretežan broj obveznika poreza na dohodak čine zaposlene osobe.

Prema zakonima Republike Hrvatske dohodak se oporezuje progresivnim poreznim stopama. Na taj se način nastoji ostvariti socijalna osjetljivost države, odnosno nastoje se zaštititi građani s nižim dohotkom tako da im se name-ću niže porezne obveze. Porezne stope kojima se oporezuje dohodak Zakon (čl. 36., st.1.) određuje na slijedeći način: „Porez na dohodak plaća se po stopi od 15% od porezne osnovice do visine dvostrukog iznosa osnovnoga osobnog odbitka, po stopi od 25% na razliku porezne osnovice između dvostrukog i peterostrukog iznosa osnovnoga osobnog odbitka, po stopi od 35% na razliku porezne osnovice između peterostrukog i 14-erostrukog iznosa osnovnoga osobnog odbitka te po stopi od 45% na poreznu osnovicu iznad 14-erostrukog iznosa osnovnoga osobnog odbitka.“7

Primjena poreznih stopa prikazana je Tablicom 1.Osobni odbitak u Hrvatskoj iznosi 1800,00 kuna,

pa se slijedom toga porezna stopa od 15% primje-njuje na dio dohotka koji je niži od 3600,00 kuna mjesečno, porezna stopa od 25% na dio dohotka između 3600,00 kuna i 9000,00 kuna (5400,00 kuna), 35% na razliku od 9000,00 kuna do 25200,00 kuna (16200,00), a 45% na dio dohotka koji je viši od 25200,00 kuna mjesečno.

3.1. Osobni odbitak i neoporezivi dio dohotka

Osobni odbitak je dio dohotka na koji svaka za-poslena osoba ne plaća porez na dohodak, odnosno ostvaruje poreznu olakšicu. U Hrvatskoj trenutno iznosi 1800,00 kuna za zaposlene osobe, odnosno 3200,00 kuna za umirovljenike. Prema Kesner – Škreb: „Osobni su odbici iznosi dohotka koji nisu oporezivi, tj. koji umanjuju poreznu osnovicu jer se sa stajališta pravednosti smatra da ne treba opo-


136


rezivati dohodak koji služi za pokrivanje osnovnih

životnih potreba poreznog obveznika, tzv. egzisten-cijalni minimum.“8

Osnovni osobni odbitak odnosi se na poreznog obveznika. Neoporezivi dio dohotka odnosi se na zbroj svih poreznih olakšica koje ostvaruje zapo-slena osoba. Neoporezivi dio dohotka obuhvaća osnovni osobni odbitak, odbitke za uzdržavane čla-nove obitelji i djecu, invalidnost poreznog obvezni-ka, uzdržavanih članova ili djece, odbitke po osnovi plaćenoga obveznog zdravstvenog osiguranja, izdataka za zdravstvene usluge, odbitaka po osnovi izdataka za kupnju ili gradnju prvog stambenog programa, održavanje postojećega stambenog pro-grama, po osnovi plaćene najamnine, te odbitci za dana darovanja u tuzemstvu.

Osobni odbitci za uzdržavane članove izračuna-vaju se pomoću faktora koji se množe s osnovnim osobnim odbitkom. U Tablici 2. moguće je vidjeti listu faktora za uzdržavane članove obitelji.

Faktori za dijete progresivno rastu povećanjem broja djece. Pod uzdržavanim članom smatraju se supružnik, roditelji, roditelji supružnika, unuci, bake i djedovi, odnosno bliža obitelj koja s poreznim obveznikom tj. zaposlenom osobom živi u zajed-ničkom kućanstvu, a čiji godišnji prihod ne prelazi

8 Kesner – Škreb, M., Kuliš, D., Porezni vodič za građane, Insti-tut za javne financije, Zagreb, 2006., str. 8.

10.800,00 kuna. Faktori se prilikom izračunavanja

neoporezivog dijela dohotka zbrajaju, o čemu će ne-što više riječi biti prilikom izrade primjera obračuna dohotka.

Od 1. srpnja 2008. godine na snazi je Zakon o izmjeni Zakona o porezu na dohodak (N.N., 73/08) kojim se povećao osobni odbitak sa 1600,00 kuna na 1800,00 kuna, odnosno osobni odbitak umirov-ljenika sa 3000,00 na 3200,00 kuna. Cilj je poveća-nja ovoga neoporezivog dijela dohotka ublažavanje utjecaja inflacije i rasta cijena energenata koji su u posljednje vrijeme znatno utjecali na životni stan-dard građana.

Međutim opravdanost je ovog postupka je upitna budući da najosjetljiviji i najveći dio stanovništva koji ostvaruje najniži dohodak ima najmanje koristi od navedene promjene. Dokazi ove tvrdnje mogu se vidjeti u Tablici 3. kojom je prikazano smanjenje poreznog tereta nakon povećanja osobnog odbitka. Ovim izmjenama Zakona minimalna bruto plaća iznosi 2748,33 kune, a porezna obveza radnika koji prima ovu plaću bit će manja za 30 kuna. Navedeni izračuni odnose se na zaposlenu osobu bez uzdr-žavanih članova i djece, odnosno samca, kojoj je jedina porezna olakšica osnovni osobni odbitak od 1 800 kn (prije 1 600 kn).

Ako pretpostavimo da zaposlena osoba ima

Tablica 1. Porezne stope poreza na dohodak

Mjesečna porezna osnovica Godišnja porezna osnovica Stopa

Do 3.600,00 kuna (umnožak faktora 2,0 i osnovnog osobnog odbitka)

Do 43.200,00 kuna 15%

Iznad 3.600,00 kuna do 9.000,00 kuna (idućih 5.400,00 kuna - razlika između umnoška fak-

tora 5,0 i osnovnoga osobnog odbitka i umnoška faktora 2,0 i osnovnoga osobnog odbitka)

Iznad 43.200,00 kuna do 108.000,00 kuna (idućih

64.800,00 kuna)

25%

Iznad 9.000,00 kuna do 25.200,00 kuna (idućih 16.200,00 kuna - razlika između umnoška faktora 14,0 i osnovnoga osobnog odbitka i umnoška faktora 5,0 i osnovnoga osobnog

odbitka)

Iznad 108.000,00 kuna do 302.000,00 kuna (idućih

194.400,00 kuna)

35%

Iznad 25.200,00 kuna (iznad umnoška faktora 14,0 i osnovnoga osobnog odbitka)

Iznad 302.000,00 kuna 45%

Izvor: Izradili autori.

137


Tablica 2. Faktori za uzdržavane članove obitelji

Faktor u odnosu prema os-novnom osobnom odbitku

1.800,00 kuna

Uzdržavani član Mjesečni iznos osobnog odbitka (kn)

Godišnji iznos osobnog odbitka (kn)

1,00 Porezni obveznik 1.800,00 21.600,00

0,5 Za uzdržavanog člana 900,00 10.800,00

0,5 Prvo dijete 900,00 10.800,00

0,7 Drugo dijete 1.260,00 15.120,00

1,0 Treće dijete 1.800,00 21.600,00

1,4 Četvrto dijete 2.520,00 30.240,00

1,9 Peto dijete 3.420,00 41.040,00

0,3 Invalidnost 540,00 6.480,00

1,00 100%-tna invalidnost 1.800,00 21.600,00

Umirovljenik do 3.200,00(najmanje 1.800,00)

do 38.400,00 (najmanje 21.600,00)

I. skupina Područje od posebne državne skrbi

3.840,00 46.080,00

II. skupina Područje od posebne državne skrbi

3.200,00 38.400,00

III. skupina Područje od posebne državne skrbi

2.400,00 28.800,00

Brdsko-planinska područja 2.400,00 28.800,00

Zdravstvene usluge, stam-bene potrebe, uplaćene

premije osiguranja

12.000,00


dvoje djece, porezne olakšice te osobe uvećavaju se te se ostvaruje i veće smanjenje poreznog tereta po pojedinom poreznom razredu u odnosu na

zaposlenu osobu samca. Međutim: „Ako je bruto plaća zaposlene osobe s dvoje djece manja od 4 400 kn mjesečno, ne uočavaju se koristi od povećanja

Tablica 3. Smanjenje poreznog tereta zbog povećanja osnovnoga osobnog odbitka

Izvor: Petrović, Suzana: „Učinci izmjene Zakona o porezu na dohodak i donošenja Zakona o doprinosima“, Rev. soc. polit., god. 15, br. 3, str. 503-519, Zagreb 2008., str. 515..

138


osobnog odbitka, odnosno neto plaća te osobe ostaje jednaka kao i prije izmjena.“9

Kod definiranja osobnog odbitka i neoporezivog dijela dohotka nužno je reći da se njima izravno beneficiraju određene skupine ljudi. Njime se potiču brojne obitelji kroz porezne olakšice, umjesto da se oporezuju samci, što bi bilo diskriminirajuće i protuustavno. Kroz ove stavke država djeluje kao socijalna te zbrinjava svoje najugroženije građane – one koji imaju više djece, uzdržavaju više članova obitelji, imaju invaliditet ili uzdržavaju osobu s invaliditetom, ili one koji žive na područjima od posebne državne skrbi odnosno brdsko-planinskim područjima.

3.2. Prirez porezu na dohodak

Ovu vrstu poreza moguće je definirati na sljedeći način: „Prirez je dodatni porez koji se plaća povrh poreza na dohodak, a služi za financiranje jedinica lokalne samouprave. Njegova je osnovica porez na dohodak, a na temelju Zakona o financiranju jedi-nica lokalne i područne (regionalne) samouprave visinu prireza određuje lokalna vlast.“10

Obveznici plaćanja ove vrste poreza obveznici su poreza na dohodak koji imaju prebivalište ili uobi-čajeno boravište na području općine odnosno grada koji su propisali obvezu plaćanja prireza porezu na dohodak, a porezna osnovica za izračun ovog poreza je iznos poreza na dohodak. Poreznu stopu određuje sama općina ili grad na sljedeći način: općina do 10%, grad do 30000 stanovnika do 12%, grad iznad 30000 stanovnika do 15%, grad Zagreb do 30%.

3.3. Posebni porez na plaće, mirovine i druge primitke

Posebni porez na plaće, mirovine i druge pri-mitke uređen je Zakonom o posebnom porezu na plaće, mirovine i druge primitke (N.N. 94/09), koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2009., a primjenjuje

9 Petrović, S., Učinci izmjene Zakona o porezu na dohodak i donošenja Zakona o doprinosima, Rev. soc. polit., god. 15, br. 3, str. 503-519, Zagreb, 2008., str. 516.

10 Kesner – Škreb, M., Kuliš, D., Porezni vodič za građane, Insti-tut za javne financije, Zagreb, 2006., str. 3.

se do 31. prosinca 2010. godine. Prema tom Zakonu: „Poseban porez na plaće, mirovine i druge primitke rezidenata plaća se na:

1. primitke od nesamostalnog rada (plaću i mirovinu) prema Zakonu o porezu na dohodak

2. primitke od kojih se utvrđuje drugi dohodak prema Zakonu o porezu na dohodak

3. mirovine na koje se prema Zakonu o porezu na dohodak ne plaća porez na dohodak

4. primitke koji se fizičkim i pravnim osobama isplaću-ju po osnovi dividendi i udjela u dobiti.11

Poseban porez na plaće, mirovine i druge pri-mitke plaća se po dvije stope. Ako je iznos primitka manji od 3000,00 kuna, ovaj se porez ne plaća, ako je iznos primitka veći od 3.000,00 kuna a manji od 6.000,00 kuna, porez se plaća po stopi od 2% na ukupni iznos plaće, mirovine i drugog primitka. Ako je iznos primitka veći od 6.000,00 kuna, ukupno u tijeku jednog mjeseca, porez se plaća po stopi od 4% na ukupni iznos plaće, mirovine i drugog primitka.

Osnovica na koju se plaća posebni porez utvr-đuje se tako da se od bruto plaće oduzmu doprinosi iz primitaka (odnosno doprinos za mirovinsko osiguranje), uplaćene priznate premije osiguranja (do 1000,00 kuna mjesečno), te predujam poreza na dohodak i prirez.

4. Obračun dohotka od plaće

Plaću radnika moguće je definirati kao naknadu za obavljeni posao odnosno rad. Isplaćuje se najma-nje jednom mjesečno.

Budući da je u drugoj polovici 2008. te tijekom 2009. došlo do promjena niza zakona koji uređuju pitanja obračuna dohotka (Zakona o porezu na dohodak, Zakona o rodiljnim i roditeljskim potpo-rama, Zakona o brdsko-planinskim područjima, Zakona o doprinosima, Zakona o područjima od posebne državne skrbi), obračun plaće ponešto se razlikuje od prijašnjeg obračuna. Različitosti koje se javljaju prilikom obračuna dohotka uvažavajući nove zakone i pravilnike objašnjene su na primjeri-ma.

11 Zakon o posebnom porezu na plaće, mirovine i druge prim-itke, N.N. 94/09, Zagreb, 2009., članak 4., str. 1.

139


U Tablici 4. moguće je vidjeti koji se doprinosi plaćaju iz plaće radnika te koji na plaću.

Iz gore navedene tablice moguće je vidjeti koji doprinosi proizlaze iz plaće radnika i na plaću radnika. Doprinosi iz plaće su doprinos za miro-vinsko osiguranje i to u dva stupa, njihov obveznik je zaposlenik, a plaća ih poslodavac iz bruto plaće. Doprinosi na plaću su doprinos za zdravstveno osiguranje, za slučaj ozlijede na radu i profesionalne bolesti, te doprinos za zapošljavanje. Njih plaća po-slodavac na bruto plaću radnika. Novina donesena Zakonom o doprinosima (N.N. 84/08) jest uvođenje doprinosa za poticanje zapošljavanja osoba s invali-ditetom koji ovisi o broju zaposlenih kod određenog poslodavca.

Poslodavac koji ima zaposleno manje od 20 radnika nema obvezu plaćanja ovog doprinosa. Nekim poslodavcima koji zapošljavaju više od 20 radnika nije određena obveza zapošljavanja osoba s invaliditetom (neprofitne organizacije, pravne osobe u privatnom vlasništvu, fizičke osobe koje obavljaju samostalnu djelatnost, itd.). Oni, kao i poslodavci koji imaju više od 20 zaposlenih i zapošljavaju odgo-

varajući broj osoba s invaliditetom, plaćaju doprinos za zapošljavanje u iznosu 1,6% te doprinos za poti-

canje zapošljavanja osoba s invaliditetom u iznosu 0,1% od bruto plaće radnika. Poslodavac koji ima obvezu zapošljavanja osoba s invaliditetom, a to ne čini, mora platiti doprinos za zapošljavanje u iznosu 1,6% i uvećani doprinos za poticanje zapošljavanja osoba s invaliditetom u iznosu 0,2%.

Primjer 1: Obračun plaće za radnika koji uzdržava dvoje

djece i bračnog druga. Bruto plaća radnika iznosi 12.000,00 kn. Živi na području grada Osijeka koji propisuje stopu prireza od 13%. Poslodavac zapošlja-va manje od 20 radnika.

Tablica 4. Doprinosi na i iz plaće radnika

NAZIVDOPRINOSA

STOPE DOPRINOSA OBVEZNIK DOPRINOSA

OBVEZNIK UPLATEIZ PLAĆE NA PLAĆU

Doprinos za mirovinsko osiguranje 20% zaposlenik poslodavac

- za I. stup 15%

- za II. stup 5%

Doprinos za zdravstveno osiguranje 15% poslodavac poslodavac

Doprinos za slučaj ozljede na radu i prof. bolesti

0,5% poslodavac poslodavac

Doprinos za zapošljavanje poslodavac poslodavac

1. poslodavac zapošljava manje od 20 radnika

1,7%

2. poslodavac zapošljava više od 20 radnika - nema obvezu zapošljavanja invalida

1,6% + 0,1%

3. poslodavac zapošljava više od 20 radnika – zapošljava odgovarajući broj invalida

1,6% + 0,1%

4. poslodavac zapošljava više od 20 radnika – nije zaposlio odgovarajući broj invalida

1,6% + 0,2%


140


Red.br. Opis Iznos

1. Bruto plaća 12.000,00

2. Doprinosi iz plaće: 2.400,00

MIO I. stup 15% 1.800,00

MIO II. stup 5% 600,00

3. Dohodak 9.600,00

4. Osobni odbitak: 4.860,00

osnovni osobni odbitak 1.800,00

uzdržavani član (faktor 0,5) 900,00

prvo dijete (faktor 0,5) 900,00

drugo dijete (faktor 0,7) 1.260,00

5. Porezna osnovica 4.740,00

6. Porez: 825,00

3.600,00 x 15% 540,00

1.140,00 x 25% 285,00

7. Prirez 13% 107,25

8. Ukupno porez i prirez 932,25

9. Osnovica za posebni porez 8.667,75

10. Posebni porez 346,71

11. Neto plaća 8.321,04

12 Doprinosi na plaću: 2.064,00

obvezno zdravstveno osiguranje 15% 1.800,00

ozljeda na radu i profesionalna bolest 0,5%

60,00

zapošljavanje 1,7% 204,00

13 Ukupna obveza poslodavca 14.064,00

Izvor: Izračuni autora.

141


Knjiženje plaće:

Red. Br. Opis Iznos Duguje Potražuje

1. Doprinosi iz plaće za MIO (I. i II. stup) 2.400,00 4705

Porez iz plaća 825,00 4707

Prirez iz plaća 107,25 4708

Posebni porez 346,71 4709

Neto plaće 8.321,04 4700

Doprinos za zdravstvo na plaće 1.800,00 4451

Doprinos za zapošljavanje na plaće 204,00 4452

Doprinosi za ozljede na radu na plaće 60,00 4459

Obveze za doprinos iz plaće za MIO (I. i II. stup)

2.400,00 2720

Obveze za obračunati porez iz plaća 825,00 2750

Obveze za obračunati prirez iz plaća 107,25 2751

Obveze za obračunati posebni porez 346,71 2752

Obveze za neto plaće za redoviti rad 8.321,04 2710

Obveze za doprinos na plaće za zdravstvo

1.800,00 2661

Obveze za doprinos na plaće za zapošljavanje

204,00 2662

Obveze za doprinos na plaće za ozljede na radu

60,00 2665

Obračun plaće

2. Obveze za doprinos iz plaće za MIO (I. i II. stup)

2.400,00 2720

Obveze za obračunati porez iz plaća 825,00 2750

Obveze za obračunati prirez iz plaća 107,25 2751

Obveze za obračunati posebni porez 346,71 2752

Obveze za neto plaće za redoviti rad 8.321,04 2710

Obveze za doprinos na plaće za zdravstvo

1.800,00 2661

Obveze za doprinos na plaće za zapošljavanje

204,00 2662

Obveze za doprinos na plaće za ozljede na radu

60,00 2665

Žiro-račun 14.064,00 1000

Isplata plaće


142


4705 - Doprinos iz plaće za MIO (I. i II. stup)

(1.) 2.400,00 2.400,00 (3.)

2.400,00 2.400,00

4700 - Neto plaće

(1.) 8.321,04 8.321,04 (3.)

8.321,04 8.321,04

4707 - Porez iz plaća

(1.) 825,00 825,00 (3.)

825,00 825,00

4451 - Doprinos za zdravstvo na plaće

(1.) 1.800,00 1.800,00 (3.)

1.800,00 1.800,00

4452 - Doprinos za zapošljavanje na plaće

(1.) 204,00 204,00 (3.)

204,00 204,00

2751 - Obveze za obračunati prirez iz plaća

(1.) 107,25 107,25 (3.)

107,25 107,25

2710 - Obveze za neto plaće za redoviti rad

(1.) 8.321,04 8.321,04 (3.)

8.321,04 8.321,04

2665 - Obveze za dop. na plaće za ozljede na radu

(1.) 60,00 60,00 (3.)

60,00 60,00

1000 - Žiro računt

S xxxxxx,xx 14.064,00 (3.)

4708 – Prirez iz plaća

(1.) 107,25 107,25 (3.)

107,25 107,25

4709 - Posebni porez

(1.) 346,71 346,71 (3.)

346,71 346,71

4459 - Doprinos za ozljede na radu na plaće

(1.) 60,00 60,00 (3.)

60,00 60,00

2750 - Obveze za obračunati porez iz plaća

(1.) 825,00 825,00 (3.)

825,00 825,00

2720 - Obveze za doprinos iz plaće za MIO

(1.) 2.400,00 2.400,00 (3.)

2.400,00 2.400,00

2 - Obveze za obračunati posebni porez

(1.) 346,71 346,71 (3.)

346,71 346,71

2661 - Obveze za dop. na plaće za zdravstvo

(1.) 1.800,00 1.800,00 (3.)

1.800,00 1.800,00

2662 - Obveze za dop. na plaće za zapošljavanje

(1.) 204,00 204,00 (3.)

204,00 204,00

Izvor: Izračuni autora. (prilikom knjiženja plaće korišten je Računski plan autora Crnković, Martinović, Mijoč)

143


U 1. poslovnoj promjeni radi se o knjiženju obra-čuna plaća, odnosno o povećanju obveza za neto plaće, porez, prirez, te doprinose iz plaća i na plaće, te o povećanju troškova za njih.

U 2. poslovnoj promjeni knjižena je isplata plaće, odnosno smanjenje obveza i novca na žiro-računu.

4.1. Obračun dohotka od plaće – ako zaposlenik ima prebivalište na području od posebne državne skrbi

Područja od posebne državne skrbi i brdsko-pla-ninska područja uređena su s dva zakona: Zakonom o područjima od posebne državne skrbi (N.N. 86/08), te Zakonom o brdsko- planinskim područji-ma (N.N. 80/08).

Zaposlenici čije je prebivalište prijavljeno na navedenim područjima imaju pravo na porezne olakšice, odnosno uvećanje osobnog odbitka. Po-dručja od posebne državne skrbi razvrstana su u tri kategorije. Prilikom obračuna plaće osoba koje žive na ovim područjima, osobni odbitak se priznaje u iznosu 1.800,00 kuna mjesečno, a temeljem podne-sene godišnje prijave poreza na dohodak priznaje im se uvećani osobni odbitak. Uvećani osobni odbitak za prvu skupinu iznosi 3.840,00 kuna mjesečno, za drugu 3.200,00 kuna mjesečno, a za treću skupinu i brdsko-planinska područja on iznosi 2.400,00 kuna. To se pravo ostvaruje istekom godine, a ne prilikom mjesečne isplate plaće.

4.2. Obračun dohotka od plaće – u slučaju godiš-njeg odmora

Prema Zakonu o radu12 svaka zaposlena osoba ima pravo na godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu. Zaposlenik na neodređeno radno vrijeme ili zaposlenik koji radi nepuno radno vrijeme ima ista prava kao i zaposlenik na određeno vrijeme ili koji radi puno radno vrijeme. Postoje dvije vrste prava na godišnji odmor:13

» 1. pravo na puni godišnji odmor (ne može biti kraći od 18 radinih dana, za zaposlenike koji rade po život opasne i štetne poslove najmanje 30 radnih dana, a

12 Zakon o radu (pročišćeni tekst), N.N. 137/04, Zagreb, 2004.

13 Zakon o radu (pročišćeni tekst), N.N. 137/04, Zagreb, 2004.

za maloljetne zaposlenike najmanje 4 radna dana)

» 2. pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora (za-poslenici koji nisu stekli uvjete za korištenje punog godišnjeg odmora).

Na zakonski minimum od 18 radnih dana dodaju se i dani prema unaprijed utvrđenim kriterijima (starost radnika, godine staža, složenost posla i sl.), a koji su navedeni u kolektivnom ugovoru. Najduže trajanje godišnjeg odmora nije određeno, no obično je to 30 dana.

Zaposlenik ima pravo godišnji odmor iskoristiti u dva dijela. U prvom dijelu mora biti iskorišteno najmanje 12 radnih dana i moraju se iskoristiti u ka-lendarskoj godini za koju se koristi godišnji odmor. Drugi dio može se iskoristiti i u sljedećoj godini (najkasnije do 30. lipnja).

Naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora određuje se kolektivnim ugovorom te ugovorom o radu. Sve to u skladu sa Zakonom o radu koji postavlja dva uvjeta. Prvi uvjet određuje da naknada plaće ne smije biti niža od prosječne plaće koju je zaposlenik primio u posljednja tri mjeseca prije korištenja godišnjeg odmora. Prema drugom uvjetu, u taj se najniži iznos obvezno uračunavaju i primitci koje je radnik ostvario u naravi.

Ukoliko zaposlenik nastavi godišnji odmor odmah nakon bolovanja, porodiljnog dopusta ili sl., javljaju se određene poteškoće u određivanju najnižeg iznosa naknade plaće za godišnji odmor. Međutim prema Ministarstvu rada i socijalne skrbi, naknada plaće trebala bi se odrediti tako da se uzme prosjek plaće koju bi radnik u posljednja tri mjeseca primio da je radio ili u odnosu na prosječnu plaću radnika koji je radio isti posao.

Novčani primitak radnika povezan s godišnjim odmorom, a koji nije određen Zakonom o radu, jest regres i određuje se kolektivnim ugovorom. Pravo na regres moguće je ostvariti samo ako zaposlenik iskoristi godišnji odmor. Ukoliko iz određenih razloga radnik ne iskoristi ili izgubi pravo korištenja godišnjeg odmora (zbog korištenja nekog drugog prava izostanka s posla), nema pravo na regres za godišnji odmor. Službenici i namještenici u javnim i državnim službama imaju pravo na regres za godiš-nji odmor u visini 1.250,00 kn.

U slučaju da radniku bude uskraćen godišnji

144


odmor od strane poslodavca, poslodavac se izlaže plaćanju kazne u iznosu 100.000,00 kn.

Primjer 2: Ako pretpostavimo da se radnik prvi put zapo-

šljava, puni godišnji odmor ostvarit će nakon šest mjeseci neprekidnog rada. Ukoliko zasnuje radni odnos 1. veljače 2009. na neodređeno vrijeme, već nakon 1. kolovoza 2009. steći će pravo na puni godišnji odmor od 20 dana. Raspored godišnjeg odmora osigurava poslodavac.

Međutim, ukoliko radnik uđe u radni odnos 1. rujna 2009. na neodređeno vrijeme, pravo na puni godišnji odmor ostvarit će tek u slijedećoj kalendarskoj godini (20 dana). U 2009. ima pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora u iznosu 4/12 godišnjeg odmora.

20:12 = 1,67 dana/mjesec1,67 x 4 mjeseca = 6, 68 dana, tj. 7 dana za 2009.

godinu.

4.3. Obračun dohotka od plaće – u slučaju bolo-vanja

U slučaju bolovanja radnika, razlikujemo ne-koliko slučajeva. Plaća radnika (odnosno naknada plaće) tijekom prvih 42 dana bolovanja, odnosno tijekom prvih 7 dana u slučaju bolovanja radnika koji je invalid rada, ide na teret poslodavca. Visina takve naknade utvrđuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom ili ugovorom o radu, a prema Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju (N.N. 150/08) ne može biti niža od 70% utvrđene osnovice za naknadu.

Naknada plaće u slučaju bolovanja ide na teret HZZO-a u slučaju bolovanja dužeg od 42 dana, tj. od 43-eg dana bolovanja, odnosno od 8. dana bo-lovanja za invalida rada ili prvog dana za bolovanje radi njege supružnika ili djeteta. U slučaju naknade plaće na teret HZZO-a, naknadu plaće obračunava i isplaćuje poslodavac, nakon čega HZZO-u pod-nosi zahtjev za povrat isplaćene naknade. Za ovu naknadu poslodavac nije dužan obračunati i uplatiti doprinose iz plaća i na plaću, porez i prirez, ali je

dužan uplatiti mirovinski doprinos za II. stup za osiguranike osigurane u ovom stupu.

Osnovica za utvrđivanje naknade plaće u slučaju bolovanja računa se kao prosjek plaća koje su zaposleniku isplaćene u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je započelo bolovanje. Visina naknade za prvih 6 mjeseci neprekidnog bolovanja iznosi 70% osnovice, 80% nakon 6 mjeseci, te 50% zadnje isplaćene naknade plaće na ime toga bolova-nja nakon 18 mjeseci osim u slučajevima liječenja od zloćudnih bolesti, hemodijalize ili bolovanja zbog presađivanja dijelova tijela ili njihova uzimanja. Vi-sina naknade u iznosu 100% osnovice priznaje se za bolovanje zbog njege oboljelog djeteta mlađeg od 3 godine, transplantacije živog tkiva i organa u korist druge osobe ili u slučaju bolovanja zbog izolacije zaposlene osobe kao kliconoše ili pojave zarazne bolesti u njegovoj okolini.

Najniži iznos naknade bolovanja iznosi 25% pro-računske osnovice odnosno 831,50 kuna, a najviši 28% viši od proračunske osnovice odnosno 4.257,28 kuna (3.326,00 x 1,28).

U slučaju bolovanja zbog profesionalne bolesti odnosno ozljede na radu, naknada plaće od prvog dana bolovanja ide na teret HZZO-a, iznosi 100% osnovice za naknadu plaće, a osnovica za njezin izračun je prosjek plaća isplaćenih zaposleniku u posljednjih 6 mjeseci.

Naknadu plaće zbog bolovanja nastalog kao posljedica ranjavanja, ozljeđivanja ili bolesti koji je neposredna posljedica sudjelovanja u Domo-vinskom ratu HZZO isplaćuje izravno, a od prvog dana tereti Državni proračun Republike Hrvatske. Visina naknade iznosi 100% osnovice. Osnovica se izračunava kao prosjek plaća isplaćenih zaposleniku u posljednjih 6 mjeseci prije mjeseca u kojem je počelo bolovanje.

Posebni porez na plaće, mirovine i ostale primit-ke ne plaća se na sve naknade koje se ne isplaćuju na teret poslodavca, odnosno za bolovanja iznad 42 dana koje se isplaćuju na teret HZZO-a, naknade zbog ozljede na radu koje se isplaćuju na teret Zavo-da za zaštitu zdravlja radnika na radu.

145


Primjer 3: Obračun naknade plaće za radnika koji je cijeli

mjesec na bolovanju na teret poslodavca. Prosjek bruto plaće radnika u posljednjih 6 mjeseci prije mjeseca u kojem je započelo bolovanje iznosio je 6.250,00 kuna. Prema odredbama ugovora, naknada plaće iznosi 80% osnovice, dakle 5.000,00 kuna. Radnik uzdržava troje djece. Živi na području općine koja ne propisuje stopu prireza. Poslodavac zapošljava više od 20 radnika, te je zaposlio odgova-rajući broj invalida.

Red.br. Opis Iznos



MIO I. stup 15% 750,00


3. Dohodak 4.000,00





treće dijete (faktor 1,0) 1.800,00

5. Porezna osnovica 0,00

6. Porez 0,00

7 Osnovica za obračun posebnog poreza 4.000,00

8 Posebni porez 2% 80,00

9 Neto plaća 3.920,00

10. Doprinosi na plaću: 860,00

obvezno zdravstveno osiguranje 15% 750,00

ozljeda na radu i profesionalna bolest 0,5% 25,00


poticanje zapošljavanja osoba s invaliditetom 0,1% 5,00

11. Ukupna obveza poslodavca 5.860,00


146

Primjer 4: Obračun naknade plaće za radnika koji je cijeli

mjesec na bolovanju na teret HZZO-a. Prosjek bru-to plaće radnika u posljednjih 6 mjeseci prije mjese-ca u kojem je započelo bolovanje iznosio je 6.250,00 kuna. Radnik je na bolovanju unutar razdoblja kraćeg od 6 mjeseci neprekidnog bolovanja (dužeg od 43 dana), zbog čega njegova naknada plaće iznosi 70% osnovice odnosno 4.375,00 kuna. Radnik uzdržava troje djece. Živi na području općine koja ne propisuje stopu prireza. Poslodavac zapošljava više od 20 radnika, te je zaposlio odgovarajući broj invalida.


Red.br. Opis Iznos


2. Doprinosi iz plaće: 218,75

MIO I. stup 15% 0,00


3. Dohodak 4.156,25





treće dijete (faktor 1,0) 1.800,00

5. Porezna osnovica 0,00

6. Porez 0,00

9. Neto plaća 4.156,25


obvezno zdravstveno osiguranje 15% 0,00

ozljeda na radu i profesionalna bolest 0,5% 0,00


poticanje zapošljavanja osoba s invaliditetom 0,1% ,00



4.4. Obračun dohotka od plaće – u slučaju poro-diljnog dopusta

Vrijeme porodiljnog dopusta Zakon o radu određuje na slijedeći način: „Radnica može početi koristiti porodni dopust 45 dana prije očekivanoga poroda i može ga koristiti do godine dana djetetova života.“14

Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama iz 2008. određuje trajanje obveznoga rodiljnog dopusta, u razdoblju od 28 dana prije poroda do 42 dana djetetova života, koji se koristi u neprekinu-tom trajanju. U ovom slučaju postoji nekoliko vrsta dopusta odnosno bolovanja koje zaposlenica može

koristiti. Razlikuju se bolovanje zbog komplikacija u trudnoći, za korištenje rodiljnog dopusta i za roditeljski dopust nakon 6 mjeseci života djeteta. Sve naknade temeljem ovih dopusta idu na teret HZZO-a i HZZO ih izravno isplaćuje.

14

147


Visina naknade ovisi o vrsti bolovanja odnosno dopusta koje koristi roditelj djeteta. Osno-vica za izračun naknade u svakom od tih slučajeva izračunava se na temelju prosječnog iznosa plaća koje su osobi isplaćene u posljednjih 6 mjeseci prije mjeseca u kojem je započelo bolovanje, odnosno porodiljni dopust.

Visina naknade zbog komplikacija u trudnoći iznosi 100% osnovice, ali je propisan uvjet prethodnog staža osiguranja. Najniža naknada u tom slučaju iznosi 831,50 kuna, a najviša 4.257,28 kuna. Naknada za korištenje rodiljnog dopusta do 6 mjeseci djetetova života iznosi 100% od osnovice, a njezina visina nije ograničena. Ona iznosi najmanje 1.663,00 kuna. U slučaju da nije ispunjen uvjet pret-hodnog staža osiguranja u neprekidnom trajanju od 12 mjeseci, naknada plaće iznosi 1.663,00 kuna. Naknada za roditeljski dopust nakon 6 mjeseci djetetova života, a za sljedećih 6 mjeseci (do godine dana djetetova života) iznosi najmanje 1.663,00 kuna, a najviše 80% od proračunske osnovice, odno-sno 2.660,80 kuna. Naknada za roditeljski dopust za dijete starije od godine dana, do tri godine starosti, za blizance, treće i svako slijedeće dijete, te naknada za rodiljni dopust majki izvan sustava rada iznosi 1.663,00 kuna. Naknada za stanku za dojenje djeteta izračunava se od osnovice 3.326,00 kuna ovisno o broju sati korištenja stanke.

Posebni porez na plaće, mirovine i ostale primitke ne plaća se te naknade za rodiljni i rodi-teljski dopust, kao i naknadu zbog komplikacija u trudnoći, budući da ovu naknadu od 1. dana isplaću-je HZZO.

4.5. Obračun dohotka od plaće – u slučaju zapo-šljavanja osobe koja se zapošljava po prvi put

Donošenjem novog Zakona o doprinosima poslodavcima su dani dodatni poticaji da zaposle osobu koja se po prvi put zapošljava kroz olakšice u plaćanju doprinosa na plaću. Osobe koje se po prvi put zapošljavaju jedna su od najugroženijih skupina jer ih se poslodavci teško odlučuju zaposliti zbog pomanjkanja radnog iskustva. Ovdje se također ma-hom radi o mladim ljudima koji žele započeti samo-stalan život te početi sa stvaranjem vlastite obitelji, a

u tome ih često sputava pomanjkanje radnog mjesta odnosno prihoda za život.

Za ovu osobu poslodavac obračunava i plaća doprinose na plaću, ali je u razdoblju godine dana oslobođen plaćanja doprinosa za zdravstveno osigu-ranje, doprinosa za ozljede na radu i profesionalnu bolest te doprinosa za zapošljavanje.

U nastavku teksta dan je primjer obračuna plaće zaposlenika kojeg je poslodavac zaposlio po prvi put.

148


Primjer 5: Obračun plaće za radnika koji se zaposlio po prvi put. On uzdržava bračnog druga. Bruto plaća radnika

iznosi 7.000,00 kuna. Živi na području grada Zagreba koji propisuje stopu prireza od 18%.

Red.br. Opis Iznos



MIO I. stup 15% 1.050,00


3. Dohodak 5.600,00



uzdržavani član (faktor 0,5) 900,00

5. Porezna osnovica 2.900,00

6. Porez: 435,00

2.900,00 x 15% 435,00

7. Prirez 18% 78,30

8. Ukupno porez i prirez 513,30

9. Osnovica za posebni porez 5086,70

10. Posebni porez 2% 101,73

11. Neto plaća 4.984,97


obvezno zdravstveno osiguranje 0,00

ozljeda na radu i profesionalna bolest 0,00

zapošljavanje 0,00



5. Zaključak

Obračun plaća veoma je složen i kompleksan postupak, u kojem je nužno dobro poznavati i uvažavati brojne zakone. Ti se zakoni također često mijenjaju, te je nužno njihovo kontinuirano praćenje radi upotrebe adekvatnih odnosno najnovijih odredaba. Ažurna prilagodba obračunskih metoda važećim propisima jedno je od temeljnih polazišta za pravilno određivanje plaće, poreza i doprinosa na plaću i iz nje.

Kao što je prikazano u primjerima, pojavljuju se razne mogućnosti obračuna dohotka od nesamostalne djelatnosti, zbog čega je nužno precizno određivanje elemenata dohotka. Potrebno je razgraničiti plaće od naknada plaća (dohodak u slučaju bolovanja, porodiljnog dopusta) te primijeniti odgovarajuće vrste pore-znih olakšica na plaću.

Budući da dohodak utječe na svakodnevni život ljudi, on je predmet proučavanja mnogih znanstve-nih područja. Iz te sveopće zainteresiranosti za ovaj vid plaćanja, jasno je da dohodak utječe na čitav niz različitih faktora - državu, gospodarstvo, društvo i pojedinca – te time pokreće čitav mehanizam društveno ekonomskih aktivnosti.

149


Literatura1.Bronić, M., Kako se dijele prihodi od poreza i prireza na dohodak?, Newsletter, Institut za javne financije, Zagreb, 2007.2.Ispravak Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama, NN 110/08, Zagreb, 2008.;3.Jelčić, B., Javne financije, Informator, Zagreb, 1997.4.Kesner–Škreb, M., Porez na dohodak, Institut za javne financije, Zagreb, Financijska teorija i praksa 28 (1) str. 141-143, 2004.5.Kesner–Škreb, M., Kuliš, D., Porezni vodič za građane, Institut za javne financije, Zagreb, 2006.6.Ott, K., Proračunski vodič za građane, Institut za javne financije, Zagreb, 2000.7.Petrović, S., Učinci izmjene Zakona o porezu na dohodak i donošenja Zakona o doprinosima, Rev. soc. polit., god. 15, br. 3, str 503-519, Zagreb 2008.8.Pravilnik o porezu na dohodak, NN 2/09, Zagreb, 2009.9.Pravilnik o porezu na dohodak, NN 9/09, Zagreb, 2009.10.RIF-ove obavijesti, RiFe, Dodatak uz RIF broj 1/2009., Zagreb, 2009.11.Skupina autora, Javne financije u Hrvatskoj, III. promijenjeno izdanje, Institut za javne financije, Zagreb, 2007.12.Stručne obavijesti u 2009., RRiF, Prilog časopisu RRiF broj 1/09., Zagreb, siječanj 2009.13.Uputa o sastavljanju i podnošenju godišnje porezne prijave obveznika poreza na dohodak i obračunavanje godišnjeg poreza na dohodak za 2008. godinu, Središnji ured, 2009.14.Zakon o brdsko - planinskim područjima, NN 80/08, Zagreb, 2008.15.Zakon o doprinosima, NN 84/08, Zagreb, 2008.16.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu, NN 30/04, Zagreb, 2004.17.Zakon o izmjeni Zakona o porezu na dohodak, NN 73/08, Zagreb, 2008.18.Zakon o područjima od posebne državne skrbi, NN 86/08, Zagreb, 2008.19.Zakon o porezu na dohodak, NN 177/04, Zagreb, 2004.20.Zakon o posebnom porezu na plaće, mirovine i druge primitke, NN 94/09, Zagreb, 2009.21.Zakon o radu (pročišćeni tekst), NN 137/04, Zagreb, 2004.22.Zakon o radu, NN 82/01, Zagreb, 2001.23.Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama, NN 85/08, Zagreb, 2008.24.www.ijf.hr (18.12.2009.)25.www.mfin.hr (18.12.2009.)26.www.porezna-uprava.hr (18.12.2009.)

150


Ivo Mijoč, M.Sc.Faculty of Economics in Osijek

Katarina Karamarković B.Sc.

Sanja Mijatović B.Sc.

Accounting Aspects of Reporting Employees’ Income un-der Special Taxation

SummaryThis paper explains the basic terms connected to income in general, employment and employees’ inco-me. Examples are given of the calculation and the bookkeeping of this type of income in several different cases which can be seen in practice, e.g. if an employee takes a holiday, sick leave, maternity leave or if the employee has a place of residence in an Area of Special State Concern or is being employed for the first time. The middle part of 2008 and the year 2009 are of utmost importance because of the adoption of a number of laws which regulate these issues; therefore it is important to acknowledge these in income accountancy and bookkeeping, tax and contribution payments. The imposing of a special tax on salaries has significant implications in income accountancy of this kind.

Key wordsincome, employee income, income tax, special taxation, examples, bookkeeping

151

Dr. sc. Jadran Antolović, Margareta Turkalj Podmanicki: Načela i smjernice za organizacije u kulturi

Dr. sc. Jadran AntolovićVisoka škola za poslovanje i upravljanje „Baltazar Adam Krčelić“ Zaprešić

Margareta Turkalj PodmanickiUmjetnička akademija u Osijeku

NAčElA i SmJERNiCE zA ORgANizACiJE U kUlTURi

Sažetak Uspostavljanje organizacije u institucijama kulture, kao i pri realizaciji projekata u kulturi, zahtjevna je sastavnica upravljanja. Cilj svake organizacije, pa tako i organizacije u kulturi, jest da učinkovito i racionalno pridonese ostvarenju postavljene misije. Za ostvarenje optimalne organizacije nužno je poštivati odgovara-juća načela i smjernice pri projektiranju organizacije, a potom i pri njezinu funkcioniranju. Dakako da pri-mjena načela i samih smjernica ovisi o posebnostima područja kulture u kojem djeluje organizacija, te stoga ne možemo govoriti o univerzalnom receptu za dobru organizaciju u kulturi. Međutim dobra organizacija može biti pola obavljenog posla, ako drugu polovicu čini predani rad angažiranih sudionika.

Ključne riječi organizacija u kulturi, ustanova u kulturi, projekt u kulturi


152


1. Pojam i uloga organizacije u kulturi

„Vitalnost organizacije možemo mjeriti brojem ljudi u organizaciji koji su posvećeni njoj i njezinoj funkcionalnosti.“1

Čovjek pripada organizaciji i njime se koristi od svog postanka do danas, jer sva svoja životna pitanja rješava u interakciji s drugima koji ga okružuju. Stupanj čovjekove organiziranosti obilježavao je njegov život, a time i njegovu kulturu, kao i kulturu zajednice. Postupnim razvojem čovjekovih stvara-lačkih, odnosno proizvodnih snaga razvijala se i or-ganizacija tih aktivnosti s ciljem da se sa što manjim ulaganjima ostvare što kvalitetniji rezultati.

Organiziranje je dio menadžmenta koji uključuje uspostavljanje one strukture uloga za ljude unutar organizacije kojom će se osigurati da svi zadaci neophodni za ispunjenje ciljeva budu dodijeljeni ljudima koji ih mogu najbolje ispuniti.

Organizacija je ustanovljavanje i klasificiranje potrebnih aktivnosti, grupiranje aktivnosti nužnih za postizanje ciljeva, dodjeljivanje svake grupe aktivnosti pojedinom izvršitelju zajedno s ovlasti-ma nužnim za njihovo nadgledanje te osiguranje koordinacije unutar organizacijske strukture. Dakle pojam organizacije označava ne samo proces organiziranja poslova već i rezultate toga procesa. Upravo nam organizacija omogućava ostvarenje najsloženijih zadaća poput izgradnje piramida ili čovjekova odlaska na Mjesec. Organizacija sagleda-vana sa ekonomskog aspekta trebala bi pridonijeti racionalnom ostvarivanju zadaća ili postavljenih ciljeva. Koliko god organizaciju smatrali rezultatom čovjekova znanja i kreativnosti, ona ujedno nameće i ograničava svoje sudionike tražeći od njih poštiva-nje unutrašnjih pravila uspostavljene organizacije.

Organizacija u suvremenom društvu ima svrhu omogućiti ostvarivanje poslovnih ili drugih društve-nih ciljeva uz što humaniji udio ljudskog rada. Broj-ni autori pokušavaju definirati pojam organizacije i među njihovim definicijama i poimanju organizacije postoje bitne razlike. Tako jedni smatraju kako je organizacija znanost, a drugi vještina, neki smatraju da organizaciju čine ljudi i njihovi odnosi, dok drugi

1 Adizes, I.; Životni ciklusi tvrtke, M.E.P. Consult, Zagreb; Visoka poslovna škola Baltazar Adam Krčelić, Zaprešić; Adizes Southeast Europe – Asee d.o.o. Zagreb, 2006., 213.

drže da je organizacija sklad koji se uspostavlja između ljudi i raspoloživih sredstava radi izvršenja određenih poslova ili aktivnosti.

Razvoj industrije potaknuo je proučavanje poslovne organizacije2 i nastanak klasične teorije organizacije. Pojavljuju se brojni teoretičari F.W. Taylor, M. Weber, H. Ford, H.L. Gantt, J.D. Mooney kao i mnogi drugi koji šire spoznaje o poslovnoj organizaciji. Međutim, klasična teorija organizacije nije pronašla zadovoljavajuće odgovore na probleme organizacije, posebice vezane za velike proizvod-ne tvrtke nastale nakon Prvoga svjetskog rata. Za nastanak neoklasične teorije organizacije smatra se važnim provedba organizacijskog eksperimenta u pogonima Hawtorna početkom tridesetih godina prošlog stoljeća kada je E. Mayo pokušao utvrditi međuovisnost učinaka radnika i uvjeta rada te vred-novati utjecaj rukovoditelja na ponašanje radnika. Tako je osnovna postavka neoklasične teorije veza-na uz tvrdnju da ponašanje radnika ne ovisi samo o ekonomskoj motiviranosti, već isto tako ponašanje radnika ovisi o odnosima u poduzeću, uvjetima rada, kao i emocijama kojima je radnik izložen. Iako se ne napuštaju načela klasične teorije, neoklasični pristup uvažava čovjeka i otvara humaniji pristup organizaciji. Daljnja automatizacija, robotizacija, odnosno informatizacija kao i potreba da zbog slo-ženosti organizacije bude uvedeno skupno odlučiva-nje dovodi do izučavanja novih suvremenih teorija organizacije.

Svaku organizaciju čine ljudi koji u njoj sudjelu-ju bilo kao njezini kreatori ili dionici. Kreativnost i predanost ljudskih potencijala usavršavat će organizaciju, dok će dnevna rutina ili nezaintere-siranost njezinih dionika vrlo brzo ukazati na sve loše strane uspostavljene organizacije. Upravo taj odnos između organizacije i ljudske kreativnosti i predanosti nalazimo i u odnosu čovjeka i kulture. Naime, čovjekova kreativnost i predanost pokretač jesu stvaralaštva, pa tako i stvaralaštva u području kulture. Pritom ne odlučuju dobri ili loši uvjeti, bolja ili lošija oprema ili prostor, već čovjek koristeći svoja znanja, vještine i iskustvo. I ovdje treba ponovno konstatirati kako je čovjekovo znanje i kultura

2 F. W. Taylor 1903. objavljuje svoj rad pod nazivom „Upravljanje pogonom“, što predstavlja prekretnicu u proučavanju poslovne organizacije.

153


pokretač razvoja, a novac tek logistika. Organizaciju možemo smatrati dijelom te logistike, ali i kulture, jer je organizacija rezultat ljudske kreativnosti i znanja.

Organizacija u kulturi pojavljuje se u pravilu u dvije karakteristične situacije, a to su: organizacija institucija koje obavljaju kulturne djelatnosti i izvan institucionalna organizacija kulturnog projekta, programa ili aktivnosti. U oba se slučaja uspostavlja odgovarajuća organizacija, koja ako je institucio-nalna, ima izraženiju formalnu organizaciju od one neformalne, dok kod izvaninstitucionalne organiza-cije odnos formalne i neformalne organizacije može biti znatno drugačiji.

U oba slučaja organizacija u kulturi provodi se po istim načelima na koje ćemo u nastavku ukazati.

2. Načela organiziranja u kulturi

Za razliku od poslovne organizacije koja je usmjerena na ostvarivanje dobiti (profita) u tržišnim uvjetima, organizacija u kulturi ima gotovo potpuno drugačiju misiju pa i okruženje. Njezina prvotna zadaća je osigurati odgovarajući kulturni proizvod ili uslugu dostupnu široj zajednici kao sastavnicu kulture življenja. Organizacije u kulturi nemaju cilj stjecanje što veće dobiti i stoga pri njihovu organiziranju nisu primjenjiva načela, organiza-cije gospodarstva. Naime, njihovo djelovanje, pa ni sam opstanak, nije esencijalno vezano s njiho-vim ekonomskim rezultatom, već ostvarenom ili neostvarenom misijom koja predstavlja javni interes zajednice.

Organiziranjem se želi pridonijeti što učin-kovitijem ostvarenju postavljenih ciljeva, a da se istodobno ostvare što manji troškovi i što racional-nije upotrijebe resursi koji su nam na raspolaganju. Upravo stoga znanost o organiziranju utvrdila je određena načela koja valja poštivati pri organizira-nju u kulturi.

Načela organiziranja su:

» Načelo jedinstva ciljeva – ovo načelo provedeno u praksi mora omogućiti svim dionicima uključenim u organizaciju nekog programa u kulturi da prido-nesu ostvarenju toga cilja, odnosno tih ciljeva. Cilje-vi moraju biti jasno utvrđeni, a organizacija mora omogućiti svima da daju svoj doprinos sukladno znanjima i sposobnostima kojima raspolažu.

» Načelo organizacijske učinkovitosti – organizacija mora biti tako postavljena da njezina struktura pridonosi postizanju ciljeva, pri čemu se ne možemo oslanjati na sposobnosti pojedinca, već učinkovi-tosti organizacijske strukture. Time ćemo izbjeći negativne posljedice koje nastupaju kada pojedinac nema dovoljnu razinu znanja ili vještina, jer će ga organizacijska struktura onemogućiti u stvaranju povećanih troškova ili pak nastupanju neželjenih posljedica.

» Načelo raspona upravljanja – polazi od činjenice da pojedinac može učinkovito upravljati ograničenim brojem osoba, te će stoga biti nužno utvrditi određen broj menadžerskih položaja unutar organizacije i utvrditi njihov raspon upravljanja. Tako će npr. u kazalištu biti zasebno organizirana protupožarna služba od umjetničkog osoblja koje priprema sam program.

» Načelo jasnih ovlasti – zahtijeva da se unutar organizacije jasno utvrde ovlasti pojedinaca u upravljačkoj i rukovoditeljskoj strukturi, jer s pripa-dajućim ovlastima idu i odgovornosti, a provedbom ovog načela poboljšava se komunikacija unutar organizacije.

» Načelo delegiranja prema očekivanim rezultati-ma – poučava nas kako na svakog pojedinca treba prenijeti onoliko ovlasti koliko se rezultata može očekivati od njegova angažmana.

» Načelo apsolutne odgovornosti – zahtijeva apsolut-nu odgovornost podređenih prema nadređenima.

» Načelo razmjernosti ovlasti i odgovornosti – ovo načelo u praksi znači da nitko ne može imati veće, a niti manje odgovornosti od ovlasti koje su na njega prenesene. Razmjer ovlasti i odgovornosti jest jedan od važnih čimbenika učinkovite organizacije.

» Načelo jedinstva vodstva – ovo načelo osigurava da se izbjegnu nesporazumi i neučinkovitosti koje proizlaze iz različitih naredbi i uputa, te se može zaključiti da što je sustav upravljanja centralizirani-

154


ji da je ovo načelo lakše ostvariti dok je u suprotnom kod decentraliziranog sustava odlučivanja ovo načelo teže provedivo.

» Načelo razine ovlasti – zahtijeva da se na delegira-noj razini ovlasti koriste, a ne da se prosljeđuju na više razine organizacijske strukture. Svatko za svoju razinu ovlasti mora sam preuzeti odgovornost.

» Načelo utvrđivanja funkcija – svakom pojedincu ili grupi valja utvrditi koje funkcije mora preuzeti i koje vrste zadaća mora izvršiti. Sukladno dodijeljenim funkcijama utvrđuju se ovlasti i odgovornosti.

» Načelo ravnoteže – svaka organizacija mora biti uravnotežena kako bi postigla učinkovitost u ostva-rivanju postavljenih ciljeva.

» Načelo fleksibilnosti – omogućit će da se uspostavlje-na organizacija prilagodi na promjenu bilo unutar-njeg ili vanjskog okruženja. Fleksibilnost će se moći izmjeriti brzinom reakcije na promjene, osobito na one koje mogu ugroziti učinkovitost same organiza-cije odnosno ostvarivanja postavljenih ciljeva.

» Načelo olakšavanja vodstva – kvalitetno uspostav-ljena organizacija koja ima dobro delegiranje ovlasti i odgovornosti oslobodit će vodstvo i omogućiti mu da svoju ulogu što kvalitetnije odradi.

Iznesena načela primjenjiva su i u institucional-noj i u projektnoj organizaciji, te ih stoga valja uvijek imati na umu želimo li izbjeći probleme koji nastaju kao posljedica neorganiziranosti ili nedovoljno kvalitetne organizacije poslova. I u jednom i u drugom slučaju to će otežati obavljanje menadžer-skih poslova, a u težim slučajevima, kada su učinjeni ozbiljniji propusti, može dovesti u pitanje ostvarenje željenih rezultata.

3. Vrste organizacije

Prema pristupu u provedbi organizacije razliku-jemo vrste organizacije prema:

» opsegu na:

› potpune, kada se odnose na cjelokupno poslovanje organizacije;

› djelomične, kada se provode organizacijske pro-mjene samo u dijelu postojeće organizacije;

» načinu provođenja na:

› individualne, kada se rješavanju organizacijskih pitanja prilazi na jedinstven (specifičan) način;

› shematske, kada se organizacijske promjene teme-lje na unaprijed utvrđenim modelima (shemama);

» koncepciji upravljanja na:

› centralizirane, kod kojih se upravlja iz vrha hije-rarhijske organizacijske strukture;

› decentralizirane, kod kojih je upravljanje i ruko-vođenje preneseno sa središnjih tijela upravljanja na niže upravljačke strukture kojima je time dana veća samostalnost ali i odgovornost;

› kombinirane, kod kojih je uravnotežena koncepcija upravljanja uz zastupljenost odgovarajuće razine centralizacije i decentralizacije u upravljanju;

» trajanju na:

› jednokratne, koje se upotrebljavaju pri rješavanju pojedinih organizacijskih pitanja ili funkcija, te se primjenjuje u relativno kratkom vremenskom roku;

› postupne, koje se upotrebljavaju u provedbi slože-nijih organizacijskih zahvata i uključuju sustavan rad na uspostavi organizacije;

» postojanju institucije u kulturi na:

› organizaciju, što se odnosi na novoosnovanu instituciju;

› reorganizaciju kao osmišljenu promjenu već posto-jeće organizacije.

4. Metode organizacije

Uspostavljanje odgovarajuće organizacije nije stihijski proces, već planirana i sustavna aktiv-nost koja ima cilj uspostaviti određenu zacrtanu organizaciju. Mnogi autori koji su izučavali pitanja poslovne organizacije smatrali su nepotrebnim raz-matrati metode organizacije, držeći da se i u ovom području, kao i u svim znanstvenim područjima, primjenjuju metode: indukcije, dedukcije, analize i sinteze. Međutim vrlo je brzo postalo očito da uz neke posebne metode kao što su anketna metoda i metoda intervjua, praksa razvija analitičke meto-de koje su usmjerene na ispitivanja i ocjenjivanja poslovne organizacije.

155


Analitičke metode razlikujemo u odnosu na područje njihove primjene, i to: metode za pojedine dijelove ili područja: rutinska, iskustvena, anketna i metoda intervjua; te metode za cjelovitu organi-zaciju: kompleksna analitička metoda i metoda ocje-njivanja organizacije prema posebnim funkcijama.

Uz analitičke metode pojavile su se i metode oblikovanja poslovne organizacije među kojima su: metoda modeliranja, metoda projektiranja, kauzalna analiza, matematičko-statistička metoda, te mjerenje kvalitete i boniteta organizacije.

5. Organizacija i proces upravljanja

Proces upravljanja čine četiri sastavnice a to su: planiranje i donošenje odluka, organiziranje, vođenje i kontroliranje. Navedene sastavnice ne samo da proizlaze jedna iz druge već su i u među-sobnoj interakciji. Tako se npr. planira uspostava odgovarajuće organizacije te istovremeno planira način rukovođenja cijelom organizacijom ili njezi-nim dijelovima, kao i raspored ovlasti za kontrolu kvalitete organizacije i njezinih rezultata. Upravo ova međuovisnost sastavnica otvara mogućnost za

pojavu sinergije u procesu upravljanja. Naime, niti jedna sastavnica, pa tako ni organizacija, ne može sama ostvariti uspješnost procesa upravljanja, već se mora ostvariti odgovarajući odnos između njih kao i odgovarajuća razina kvalitete u njihovoj provedbi u praksu.

U nastavku ćemo razmotriti odnos vođenja i or-ganizacije u kulturi uvažavajući značenje i kreativnu ulogu vodstva u osmišljavanju i provedbi programa i projekata u kulturi kao ključnu ulogu vodstva u institucionalnoj kulturi, gdje vodstvo u osnovi pred-stavlja vlasnika institucije.

6. Vođenje i organizacija u kulturi

Dobro je poznata dvojba što je starije - kokoš ili jaje, na koju ni do danas nema pravog odgovora. Istu dvojbu mogli bismo postaviti i kada govorimo o organizaciji i njezinom vođenju. Što prije nastaje - vođa ili organizacija teško je tvrditi, jer bez organi-zacije nema niti njezina vodstva, bez obzira na to što osobe iz prvog vodstva često bivaju i idejni tvorci same organizacije.

Slika 1. Prikaz procesa upravljanja

156


Prirodno je da svaka organizacija teži biti uspješ-na, osobito ona koja je tek uspostavljena, jer treba opravdati razloge svog nastanka. Stoga od osnivanja organizacije započinje potraga za idealnim vod-stvom, odnosno voditeljem. Vodstvo organizacije također teži uspješnosti i kada ju ne ostvaruje vrlo često provodi promjene u organizaciji, obrazlažući te promjene potrebom za većom uspješnosti.

Upravljanje u svojim počecima, a osobito vo-đenje kao jedna od njegovih sastavnica, smatrano je administriranjem, te je slijedom toga i voditelj organizacije bio smatran administratorom. Ovaj tretman ili položaj voditelja u organizaciji prisutan je i danas u manjim institucijama kulture u kojima radi manje od pet zaposlenika. Naime, u takvim organizacijama najčešće postoji formalna podjela rada kao vid organizacije, koja protekom vremena biva često u praksi supstituirana neformalnom organizacijom kao rezultatom „obiteljskih“ odnosa među zaposlenicima.

Potreba za ostvarenjem odgovarajućih rezultata najčešće je motiv za uspostavu menadžerskih ovlasti u osobi voditelja organizacije. Time se uspostavlja odgovarajuća podjela posla, ovlasti i odgovornosti u kojoj menadžer preuzima najveći dio ovlasti i odgo-vornosti za ostvarenje planiranih rezultata. Ovakav oblik vođenja najčešće je posljedica postojanja višečlanog tijela upravljanja kojem je menadžer du-žan podnositi periodična izvješća o radu. Složenije institucije u kulturi uvode nekoliko razina menad-žmenta, tako npr. Nacionalna i sveučilišna knjižnica ima uz glavnog ravnatelja, kao vodećeg menadžera i ravnatelje sveučilišne i nacionalne knjižnice, kao izvršne menadžere.

Isto kao i u gospodarstvu ova individualizacija vođenja, a time i procesa upravljanja, pokazala je više nedostataka negoli dobrobiti. Iako je u kulturi ideja i stvaralaštvo pojedinca važan autorski ili izvođački doprinos, u realizaciji većine programa i projekata nužno je ostvariti timsku razinu uspješ-nosti i učinkovitosti. To se potvrđuje u filmskim, kazališnim, izložbenim i mnogim drugim programi-ma i projektima u kulturi.

U želji da se ostvare određene promjene u vo-đenju i upravljanju institucijama kulture, mijenjani su nazivi rukovodećih mjesta: direktor, ravnatelj,

u kazalištima intendant, što je eventualno pratila neznatna promjena u pogledu njihovih ovlasti i odgovornosti. Te promjene naziva nisu mijenjale paradigmu individualnog rukovođenja. Ovakvom pristupu procesu upravljanja institucijama kulture pridonijelo je iskustvo iz vremena samoupravnog socijalizma, koje je u svakom drugom obliku uprav-ljanja vidjelo opasnost za političke interese osnivača institucije (države, županije, grada ili općine). Kao posljedica takvog pristupa upravljanju institucio-nalnom kulturom nastala je i nelogična zakonska regulativa prema kojoj ustanova ima svog ravna-telja3 i stručnog voditelja, dok su posebni zakoni poput Zakona o knjižnicama, Zakona o muzejima ili Zakona o arhivskom gradivu i arhivima propisali zahtjevne uvjete za ravnatelja u pogledu struke, zanemarujući pritom stručnog voditelja. Tako su institucije kulture u pravilu prepuštene isključivo stručnom individualnom vodstvu, bez mogućnosti angažiranja visokoobrazovanih menadžera te stva-ranja timskog vodstva.

Ako toj činjenici dodamo i konstataciju Adizesa koja glasi: „menadžerski proces je suviše komplek-san da bi ga obavljala jedna osoba“4 , postaje jasno zašto su uspješne institucije u kulturi izuzeci, a ne pravilo.

Od svakog voditelja poslovne organizacije, institucionalne ili projektne, očekuje se učinkovitost i uspješnost. To od njega očekuju osobe čijom odlu-kom je postao voditelj, kao što to od njega očekuju zaposlenici i drugi dionici organizacije. Vođenje je proces u kojem je voditelj gotovo kontinuirano primoran donositi odgovarajuće poslovne odluke. Adizes postavlja pitanje: „Zašto moramo donositi odluke?“ Na to pitanje on odmah daje i odgovor: „Zato što postoje problemi koje treba riješiti, a oni nastaju kao rezultat promjena.“5

Dobre poslovne odluke učiniti će organizaciju učinkovitom i uspješnom u dugoročnom i kratko-ročnom razdoblju. Da bismo to postigli, donosit

3 Položaj ravnatelja ustanove uređen je člancima 37. do 45. Za-kona o ustanovama (NN br. 76/93, 29/97, 47/99 i 35/08), a prava i obveze stručnog voditelja člancima 46. do 48. istog Zakona.

4 Adizes, I.; Stilovi dobrog i lošeg upravljanja, Adizes Novi Sad, 2006., 27.

5 Adizes, I.; Upravljanje promjenama, Adizes Novi Sad, 2006., 49.

157


ćemo odluke koje se odnose na postizanje poslov-nog rezultata, što će utjecati na funkcionalni aspekt organizacije, te će organizacija biti kratkoročno učinkovita. Ujedno će voditelj donositi i odluke koje se odnose na administriranje poslovnih aktivnosti, što će sistematizirati postojeću organizaciju i jačati njezinu kratkoročnu uspješnost. Dakle odluke ve-zane za postizanje poslovnih rezultata i administri-ranje ostvarit će odgovarajuću razinu kratkoročne učinkovitosti i uspješnosti organizacije.

Radi postizanja dugoročne učinkovitosti do-

nose se odluke o novim projektima, programima, proizvodima ili uslugama koje će u budućnosti ostvarivati organizacija, što samu organizaciju čini proaktivnom. Dugoročna uspješnost organizacije ostvaruje se odlukama vodstva kojima integrira sve dionike unutar organizacije radi ostvarivanja poslovnih rezultata koje očekuju njihovi korisnici, odnosno potrošači.

Za uspješnost i učinkovitost organizacije nužno je postići uravnotežen odnos između navedenih

uloga vođenja. To i ne bi bio problem kada bi se uloge vođenja mogle jasno odrediti i svrstat, te kada bi se voditelj organizacije mogao istodobno baviti sa sve četiri uloge ravnomjerno. Osim organizacijskih problema postoji i problem suprotstavljenosti uloga vođenja. Tako su npr. suprotstavljene uloge potreba za novim poduzetničkim inicijativama i potreba za integriranjem zbog različitosti u ciljevima koji se njima žele postići. Isto tako novim poduzetničkim inicijativama suprotstavljena je i uloga ostvarivanja poslovnih rezultata s obzirom na različitost u njiho-

voj vremenskoj dimenziji.Postavlja se stoga pitanje: kako riješiti suprot-

stavljenost uloga vođenja? Više je nego jasno da postojeća praksa individualnog vodstva ne može razriješiti ovo pitanje. Praksa u vođenju projekata u kulturi već je dala svoj odgovor, samo ga treba prepoznati i omogućiti njegovu provedbu u insti-tucionalnoj kulturi. Projektima u pravilu upravljaju timovi, jer timski rad omogućava uravnoteženu skrb o sve četiri uloge vođenja.

Slika 2. Uloga vođenja i njezin utjecaj na organizaciju

ULOGA VOĐENJA ČINI ORGANIZACIJU ORGANIZACIJA POSTAJE

Poslovni rezultat Funkcionalnom Učinkovita - kratkoročno

Administriranje Sistematiziranom Uspješna - kratkoročno

Poduzetništvo Proaktivnom Učinkovita - dugoročno

Integriranje Organskom Uspješna - dugoročno

Slika 3. Suprotstavljenost uloga vođenja

158


7. Timski rad

„Za svojih ratnih pohoda po širokim prostran-stvima starog svijeta susretala su se barbarska plemena s postrojbama rimske vojske. U dvoboju bi jedan barbar gotovo uvijek nadjačao jednog Rimlja-nina. I kada bi u sukobu sudjelovala po dvojca ili trojica sa svake strane, Rimljani su također izvlačili kraći kraj. Pet barbara bilo bi pak podjednake snage s petoricom Rimljana. Međutim deset Rimljana bi uvijek pobijedilo deset barbara.“6

Zašto Rimljani pobjeđuju? Odgovor se nameće sam po sebi, djelovali su timski.

Organizacije u kulturi, kako one institucional-ne, tako i one izvan institucionalne: projektne ili programske, najčešće su upravljane od strane tima. U institucionalnoj kulturi često su to ravnatelj i stručni ili umjetnički voditelj, a u izvaninstitucional-noj kulturi članove tima nazivamo: producentima, režiserima ili redateljima, dirigentima itd.

Što je tim? Tim čine najmanje dvije ili više osoba, interaktivnih i međuovisnih pojedinaca koji su se udružili kako bi postigli određene ciljeve. Među-tim tim nije zbroj znanja, vještina i iskustva koje posjeduju njegovi članovi. Članovi tima svojim htijenjem ka postignuću cilja ili ciljeva zbog kojih je tim osnovan ulažući svoje znanje, vještine i iskustvo stvaraju sinergiju. Sinergiju možemo definirati kao pojavu u kojoj dvije ili više sastavnica nekog sustava, djelujući zajedno, daju veće učinke od onih koje bi ostvarile zbrojem pojedinačnih djelovanja. Tudor i Srića7 razlikuju četiri vrste sinergije, a to su:

» tehnološka sinergija koja se postiže transferom zna-nja iz jedne djelatnosti u drugu;

» troškovna sinergija koja proizlazi iz mogućnosti da se ista infrastruktura koristi za druge proizvode ili usluge;

» menadžerska sinergija koja počiva na transferu znanja i vještina iz jedne djelatnosti u drugu; te

» psihološka sinergija koja se stvara osjećajem zajed-ništva među članovima tima.

6 Tudor, G.; Srića, V.; Menedžer i pobjednički tim – čarolija timskog rada, M.E.P. Consult Zagreb, 1996., 14.

7

Osim sinergije koju očekuju kao rezultat timskog rada osnivači tima imaju i organizacijske razloge za osnivanje tima, a to su:

» distribucija posla između članova tima

» stvaranje uvjeta za upravljanje i nadzor nad radom

» ubrzavanje rješavanja problema i donošenja odluka

» poticanje ideja i širenje informacija

» testiranje i potvrđivanje odluka prije njihova dono-šenja

» koordinacija i povezivanje znanja, vještina i iskustva

» povećanje stupnja odanosti i uključenosti u organi-zaciju

» stvaranje uvjeta za pregovaranje i razrješavanje konflikata.Za osnivanje tima potrebno je osmisliti njegov

sastav, odnosno pronaći odgovarajuće osobe koje će svojim znanjem, vještinama i iskustvom moći pridonijeti ostvarenju ciljeva koji će biti postavljeni novoosnovanom timu. Pritom je nužno postići obostranu suglasnost između osnivača i budućeg člana tima o njegovu angažmanu. Imenovanje u tim bilo kojeg člana, a bez njegova prethodnog pristan-ka može biti krajnje rizično za budući tim, tako i frustrirajuće za člana koji je na taj način imenovan. Stoga osnivač tima treba imati na umu individualne razloge koje mogu potaknuti na pridruživanje timu, a to su čovjekova potreba za:

» sigurnošću (brojevi imaju snagu)

» statusom

» samopoštovanjem

» pripadanjem

» moći (zajedno smo jači) te

» postizanjem cilja (sami ne možemo sve).

Prigodom izbora članova tima valja imati na umu da se ljudi u timskom radu ponašaju različito, ali ne samo u skladu sa svojim znanjem, vještinama i iskustvom, već i sa svojim osobinama i uvjerenjima. Osnivač tima tako mora pomiriti osobnu različitost pojedinih članova sa, potrebom da u timu osigura

159


različite timske uloge. Timske uloge Tudor i Srića8 svrstavaju i dvije skupine i to: nositelje ideja i akcija i provoditelje i održavatelje.

Kao nositelje ideja i akcija prepoznaju:

» kreativca – koji će kao član tima ponuditi novine, neobičnost i radikalizam u pristupu, jednom riječju „klikeraš“;

» istraživača – koji će svoj doprinos dati iznošenjem ideja, koje ne moraju biti nužno njegove, dakle ideal-na osoba za odnose s javnošću;

» poticatelja – koji će svojom radinošću, brzim uoča-vanjem dobrih izlaza i prilika stalno tražiti akciju, osoba koja želi biti autokratski vođa;

» usklađivača – koji sagledava cjelinu, uvijek ostaje pribran i vlada situacijom, a pojedinosti rješava u hodu, demokratični voditelj.

Provoditelji i održavatelji članovi su tima koji svoju aktivnost usredotočuju na tim kao zajednicu i na dobre odnose u timu, među njima su:

» procjenitelj – član koji uvijek djeluje kao sudac za tuđe prijedloge i analitičar, prepoznaje rizike i odabire uvijek pravilan način donošenja odluka, jednom riječju motritelj;

» provoditelj – član tima koji je sposoban organizator, te svojom sposobnošću odluke tima pretvara u stvar-nost, disciplina i učinkovitost su na prvome mjestu;

» dovršitelj – član koji teži svaku akciju privesti uspješ-no kraju, temeljit i ustrajan pri izvršenju poslova, uočava previde, ali je najčešće slabo kreativan;

» graditelj tima – član tima koji je usredotočen na me-đuljudske odnose u timu, idealan u rješavanju krize i sukoba unutar tima, čuvar timske harmonije.Osnivanje i razvoj tima možemo prikazati kroz

sljedeće korake:

» 1.korak - osnivanje tima, odnosno donošenje for-malne odluke o osnivanju tima koja sadrži: imena i prezimena članova tima, zadaća koja se povjerava timu, kao i vremenski rok koji se daje timu za obav-ljanje zadaće;

» 2.korak – previranje ideja u kojem članovi tima iznose vlastite stavove, mišljenja, ideje o načinima

8 Tudor, G.; Srića, V.; Menedžer i pobjednički tim – čarolija timskog rada, M.E.P. Consult Zagreb, 1996., 45.

izvršenja zadaća koje stoje pred timom;

» 3.korak – normiranje je definiranje zajedničkih sta-vova, mišljenja, ideja, normi za funkcioniranje tima;

» 4.korak – izvršenje zadatka s podnošenjem izvješća osnivaču tima;

» 5.korak – priprema za raspuštanje tima samo kod privremenih timova (projektni timovi) koji se raspu-štaju kad je zadaća tima izvršena.

Posebnu ulogu u djelovanju tima ima njegov voditelj čija je zadaća biti moderator i koordinator tima, kako bi djelovanje članova usmjerio prema izvršenju zadaća i ostvarenju sinergijskog učinka tima. Jedna od važnijih uloga voditelja tima jest nje-govanje dobrih odnosa između svih članova, kako bi članovi u timu:

» bili međusobno povezani

» surađivali

» razvijali dobre odnose

» uspješno komunicirali

» međusobno prilagođavali te

» među doživljaje verbalno provjeravali.

Na timski rad utječu i karakteristike članova tima, veličina i heterogenost tima. Iskustvo potvrđu-je kako mali timovi brže izvršavaju zadatke, dok veći timovi imaju bolje rezultate u rješavanju složenijih problema. Uspješnosti timova pomaže heterogenost članova tima, jer je iskustvo potvrdilo kako su hete-rogeni timovi učinkovitiji od homogenih.

Timovi svoju kreativnost postižu na sljedeći način:

» otvoreni su za sve novo i drukčije;

» ne bježe od sukoba i problema;

» fleksibilni su i originalno djeluju;

» izdržljivi su i prilagodljivi;

» prihvaćaju rizik te

» imaju puno inicijative i živosti.

U djelovanju tima ostvaruje se odgovarajuća ra-zina kohezije. Timska je kohezija stupanj do kojega

160


su pripadnici tima jedan drugom simpatični i dijele ciljeve tima. Timsku koheziju povećava:

» dulje vremensko trajanje tima

» strogi uvjeti za pristupanje timu

» tim s malim brojem članova

» postojanje vanjskih prijetnji

» prethodni uspjesi tima

» izostanak neugodnih iskustava unutar tima

» natjecanje s drugim timovima te

» izostanak natjecanja unutar tima.

Adizes9 smatra da komplementarni tim može, za razliku od bilo kojeg pojedinca, izvršavati sve četiri uloge vezane za poslovni rezultat, administriranje, poduzetništvo i integraciju. Za razliku od tima, komplementarni tim čine članovi koji su međusob-no različiti ili još bolje čije različitosti nadopunjuju kompetenciju tima kao cjeline. Ujedno članovi kom-plementarnog tima kompetentni su pojedinačno za odgovarajuće uloge vođenja. Različitosti u znanju, iskustvu ili vještinama istodobno nadopunjuju tim, ali isto tako stvaraju ravnotežu u promišljanju oko iznalaženja rješenja za probleme s kojima se takav tim suočava.

Upravo iz tih razlika koje krase članove tima proizlaze i konflikti. Promišljanje je tako potaknu-to konfliktom. Robert Heinlein to konstatira na sljedeći način: „Nikad ništa nisam naučio od čovjeka koji se slaže sa mnom.“10Razlikujemo konstruktivne i destruktivne konflikte. Konstruktivni unapređuju promišljanja i motiviraju nas na iznalaženje kreativ-nih rješenja, dok destruktivni razaraju međuljudske odnose u timu, kradu vrijeme i energiju članova tima, te tako unazađuju ukupno djelovanje i rezul-tate tima.

Za učinkovitost i uspješnost tima važno je stvaranje kulture zajedničkog povjerenja i poštiva-nja među njegovim članovima. Pritom poštivanje znači priznavanje suverenosti drugoj osobi da bude drugačija. Samo ukoliko poštujete druge članove



tima moći ćete od njih učiti, odnosno ostvarili ste pedeset posto pretpostavki da i oni od vas mogu ponešto naučiti.

Za razliku od poštivanja, povjerenje imamo u osobu koja s nama dijeli isti interes. Međutim povjerenje u neku osobu stječemo s vremenom, dok je poštivanja drugih pitanje odgoja odnosno uljuđenosti.

Stupanj zajedničkog povjerenja i poštivanja koji se postigne unutar tima ujedno je i stupanj uspješ-nosti upravljanja timom.

8. Uloga komunikacija u organizaciji

Život, učinkovitost i uspješnost svake organi-zacije ovisi o kvaliteti komunikacija uspostavlje-nih između njezinih dionika, te između dionika organizacije i njezina okruženja. Naime, čovjek kao komunikacijsko biće sve svoje aktivnosti provodi uz komunikaciju s drugim ljudima. Shvaćamo li međuljudsko komuniciranje kao sporazumijevanje, prijenos informacija, poruka i iskustava te stvara-nje novih znanja i ideja, lako je konstatirati da je komunikacija preduvjet čovjekova organiziranog djelovanja. Tako će izostanak komunikacije ugroziti djelotvornost svake pa i „savršene“ organizacije. Loša će komunikacija gotovo sigurno rezultirati loše vođenom organizacijom, bez obzira na prethod-no dobro isplaniranu organizacijsku strukturu. Međutim dobra komunikacija između dionika organizacije samo je jedan od preduvjeta za dobro funkcioniranje organizacije, odnosno za njezino dobro vođenje. Komunikacije u organizaciji može-mo usporediti s krvotokom u ljudskom organizmu, kad krvotok normalno funkcionira, traje život, kad ubrza, nastaje živost, kad uspori, nastupa tromost, kad krvotok stane, nastupa smrt.

Suvremeni život proširio je broj i vrste ko-munikacijskih kanala, tako od neverbalne, preko verbalne i pisane, danas smo stigli do elektroničkih (virtualnih), te sve njih koristimo ovisno o prigodi i potrebi. Pojedine komunikacijske kanale koristimo u ovisnosti o tome djelujemo li u formalnoj ili nefor-malnoj organizaciji. Tako ćemo izbjegavati korište-nje službenih komunikacijskih kanala u privatnim kontaktima, dok ćemo poslovnu komunikaciju

161


obavljati tako da može postati dostupna i korisna našim suradnicima ili nasljednicima.

Važno je znati da je uloga komunikacije u svakoj organizaciji, njezinu „životu“ nezamjenjiv čimbenik. Komunikacija, odnosno njezina kvaliteta, može dati presudnu ocjenu organizaciji, te je kvalitetna komunikacija preduvjet za ostvarivanje sinergijskog učinka.

9. Poslovni procesi i funkcije

9.1. Poslovni procesi

U organizacijskim strukturama i promjenama ra-nih 1990-tih pojavio se koncept poslovnih procesa, koji je utemeljio stav kako ti procesi predstavljaju jezgru funkcioniranja određene organizacije. Prema tom konceptu upravljanje organizacijom jest uprav-ljanje poslovnim procesima. Organizacija utemelje-na na poslovnim procesima ima cilj osigurati veću efikasnost od funkcionalne organizacije.

Poslovni proces, kao i mnoge druge pojmove, različito definiraju pojedini autori, te ćemo u nastav-ku navesti samo neke od njih. Od definicija prema kojoj je poslovni proces zatvoreni skup aktivnosti koje se poduzimaju u cilju postizanja odgovarajućih rezultata do onih određenih prema kojima je to interakcija između ljudi, opreme, metoda i kontrola,

a sve sa svrhom postizanja određenog cilja.11 Bebek12 razlikuje četiri vrste poslovnih procesa

11 Gellinas, U., Sutton, S.; Accounting information systems, South Western Thompson Learning, 2002.

12 Bebek, B.; Projektiranje procesa i strukture organizacije, Sinergija-nakladništvo, Zagreb, 2006., 67.

po kriteriju prostorne srodnosti, a to su:

» informacijski, koji se sastoje od: ulaznih podataka, razvrstavanja podataka, obrade podataka i izlaznih informacija;

» administrativni, koji čine: integrativna, zakonodav-na, pravna i izvršna razina;

» upravljački, koji čine četiri faze: identifikacija problema, identifikacija i vrednovanje alternativnih rješenja problema, donošenje odluka i provedba odluke s nadzorom;

» te tokova materijala.

Prema Žugaju13 „ukupno se poslovanje ili po-slovni proces na sustavnoj razini dekomponira u poslovne funkcije. Poslovnom se funkcijom označa-va skupina međusobno povezanih, a ipak relativno samostalnih radnih zadataka ili aktivnosti.“

Poslovne funkcije možemo podijeliti na osnovne i izvršne. Poslovne funkcije temeljni su kriterij uz pomoć kojeg je utvrđena većina organizacijskih struktura u području kulture. Osobito u organiza-ciji, institucionalne kulture prisutan je funkcionalni pristup organizaciji i to iz dva temeljna razloga jer:

» organizacije u kulturi zapošljavaju u pravilu manji broj zaposlenika, te rijetko mogu za svaku funkciju osigurati više izvršitelja, odnosno zaposlenika;

» funkcionalna je organizacija prilagođena temeljnoj djelatnosti organizacije u kulturi.

13 Žugaj, M.; Šehanović, J.; Cingula, M.; Organizacija, TIVA Tis-kara Varaždin, Fakultet organizacije i informatike Varaždin, 1999., 245.

Slika 4. Vrste procesa

VRSTE PROCESA

INFORMACIJSKI ULAZ RAZVRSTAVANJE OBRADA IZLAZ

ADMINISTRATIVNI INTEGRATIVNI POSLOVNO-LEGIS-LATIVNI

PRAVNI IZVRŠNI

UPRAVLJAČKI IDENTIFIKACIJA PROBLEMA

VREDNOVANJE DONOŠENJE OD-LUKA

PROVEDBA I KON-TROLA

TOKOVA MATERI-JALA

NABAVA CIRKULIRANJE DISTRIBUCIJA SKLADIŠTENJE

Izvor: Bebek, 2006; 67

162


Razvoj organizacija u kulturi, a osobito primjena projektne organizacije i informatičke tehnologije zahtjeva nova promišljanja i pristupe organizaciji što je pogodovalo sagledavanju poslovnih procesa kao važnih odrednica pri utvrđivanju organizacijske strukture.

9.2. Osnovne poslovne funkcije

Osnovne poslovne funkcije:

» upravljanje i

» rukovođenjeUpravljanje podrazumijeva upravljačke aktiv-

nosti usmjerene prema ostvarenju misije koju ima organizacija u kulturi. Nositelj upravljačke funkcije je vlasnik koji teži za ekonomski stabilnom i uspješ-nom organizacijom koja će ostvariti očekivane rezultate na području kulture. Organizacija poslov-ne funkcije upravljanja temelji se na ostvarivanju ciljeva svih interesnih grupa koje imaju utjecaj ili proizlaze iz vlasničkih interesa, zatim na stvaranju, provođenju i kontroli planiranih ciljeva, te na su-stavu sučeljavanja svih zainteresiranih za ostvarenje zajedničkih ciljeva.

Funkcija upravljanja sastoji se od dva dijela:

» upravljačkog i

» upravljanog dijela organizacije.

Upravljački dio je subjekt upravljanja i obuhvaća osobe i tijela usmjeravanja i reguliranja koji osigura-vaju sustav upravljanja, a čine ga: ravnatelj, upravno vijeće ili odbor. Upravljani dio je objekt upravljanja, odnosno preostali dio organizacije koji izvršava upravljačke operacije kojima se ostvaruju ciljevi, a to je sama organizacija sa svojom organizacijskom strukturom (menadžment i izvršitelji operativnih poslova).

Funkcija rukovođenja proizlazi iz tehničkih znanja i vještina kojima se koordiniraju i usklađu-ju funkcije, kako bi se došlo do skladnih odnosa između svih poslovnih funkcija i konačnog izvršenja zadatka u organizaciji. Pritom su rukovoditelji po-složeni po hijerarhiji sustava odgovornosti, te što je veći stupanj podjele rada, to je i veći broj razina ko-

ordinacije, odnosno veći broj razina menadžmenta.Vrhovno rukovodstvo najčešće čini uprava sa

svojim predsjednikom koji je za svoj rad odgovoran vlasniku, odnosno predstavniku vlasnika. Vrhovno rukovodstvo, pored uprave, čine i razni savjetnici, pomoćnici uprave.

Srednje rukovodstvo rukovodi samostalnim or-ganizacijskim jedinicama, a zaduženi su za taktičke zadatke u svom djelokrugu rada. Srednje rukovod-stvo se još naziva i “odjelni rukovoditelji”.

Nadzorno rukovodstvo izvršava delegirane zadatke pomoću dodijeljenog osoblja, od višeg ru-kovodstva, na unaprijed utvrđen i planiran način.

Razlikuju se tri osnovna sustava rukovođenja:

» linijski sustav rukovođenja, koji je karakterističan po tome što viša razina rukovodstva prenosi određene zadatke prvoj podređenoj razini, ova sljedećoj i tako sve do najniže razine rukovođenja, tako da krajnji izvršitelj prima naloge samo od jednog rukovodite-lja;

» štabni sustav rukovođenja funkcionira tako da ruko-vodstvo daje naloge preko štabova nižim razinama rukovodstva, jer štabovi su stručnjaci za određena funkcijska područja i uglavnom imaju više razina odgovornosti;

» linijski funkcijski sustav rukovođenja karakteristi-čan je po tome što povjeravanje općih zadataka ide hijerarhijom od poslovodnog kadra do neposred-nog izvršitelja, a povjeravanje posebnih zadataka povjereno je rukovoditeljima pojedinih poslovnih funkcija, tako radnik dobiva naloge od neposrednog rukovoditelja po linijskoj odgovornosti i od specijali-sta, odnosno nositelja funkcije.

9.3. Izvršne poslovne funkcije

Izvršne poslovne funkcije su: proizvodnja kultur-nih programa ili usluga, marketing, razvoj, financije, računovodstvo, nabava, kadrovska, administracija i kontrola.

Proizvodnja kulturnih programa ili usluga središnja je poslovna funkcija svake organizacije u kulturi, bez obzira na to radi li se o institucionalnoj ili izvaninstitucionalnoj organizaciji. Organizacija ove poslovne funkcije ovisi o:

163


» propisima koji uređuju način obavljanja kulturne djelatnosti

» općim propisima o poslovanju

» međunarodnim propisima i standardima te

» stručnim pravilima i standardima.

Značaj funkcije marketinga sastoji se u tome da se cjelokupno poslovanje usmjeri prema tržištu u većini organizacija strukturirana je na dva osnov-na načina objedinjavanjem prodaje i nabave, te organiziranjem u dvije potpuno odvojene poslovne funkcije.

U organizacijama kulture marketing je u pravilu vezan s funkcijom prodaje. Bez obzira na to kako je organizirana funkcija marketinga, uvijek ju se mora sagledavati kao dva skupa međusobno povezanih poslovnih procesa prodaje i nabave.

Poslovna funkcija razvoja podrazumijeva razvoj organizacije u više smjerova: kulturnom, ekonom-skom, tehničkom, tehnološkom, organizacijskom i drugom. Svakom razvojnom programu prethode stručne studije i istraživanja, odnosno sustavno istraživanje internog i eksternog okruženja te sagle-davanje dugoročnih vizija, misije i ciljeva. Kada su u pitanju organizacije iz područja kulture, njihov je razvoj najčešće je usmjeren na postizanje izvrsnosti unutar područja u kojem djeluju.

Financijska poslovna funkcija ostvaruje se kroz pribavljanje i korištenje financijskih sredstava. U području kulture to znači osposobljenost organiza-cije za korištenje brojnih i raznovrsnih financijskih izvora.

Temeljna zadaća računovodstvene poslovne funkcije izražena je kroz vođenje evidencija o imo-vini, dugovima i kapitalu, te rezultatima poslovanja. Računovodstvo se vodi sukladno propisima koji nalažu primjenu međunarodnih računovodstvenih standarda u izradi računovodstvenih izvješća.

Proces nabave utječe na izbor inputa i usluga koji utječu na stvaranje kulturnog proizvoda ili usluga. Cilj nabave je određivanje dobavljača, pravovre-menost dostave roba i usluga po najpovoljnijim cijenama i uvjetima.

Kadrovska funkcija sastoji se od osiguravanja odgovarajućih ljudskih potencijala kompetentnih za

poslove u području kulture, osiguravanje odgovara-jućih uvjeta za rad i život te stvaranja pretpostavki za zadovoljstvo radnika.

Administrativna poslovna funkcija osigurava zakonitost u poslovanju, te ostvarivanju pisane komunikacije s partnerima i vanjskim tijelima. Ova funkcija uz komunikaciju s vanjskim i unutarnjim okruženjem podržava sve ostale poslovne funkcije s naglaskom na poštivanje zakonske regulative.

Kontrola je proces mjerenja između ostvarenog i planiranog. Uz pomoć kontrole menadžment pro-vodi mjerenje, odnosno uspoređivanje postignutih rezultata s planiranim. Kontrole se dijele na:

» ekonomske kontrole

» tehničko-sanitarne kontrole

» kontrole kvalitete.

Većina navedenih izvršnih poslovnih funkcija može biti organizirana na dva načina, a to je da je obavljaju zaposlenici organizacije u kulturi ili pak da budu ugovoreni s trećim osobama. U slučaju kada poslovi izvršnih funkcija obavljaju u organizaciji moguće je njihovo spajanje i grupiranje u organiza-cijskim jedinicama, prema potrebi i mogućnostima.

10. Smjernice za organiziranje u kulturi

Ako bismo željeli ukazati na neke smjernice kako uspostaviti učinkovitu i racionalnu organizaciju u kulturi poštujući kao prvo posebnosti kulture, a time i subjekata koji u tom području djeluju, mogli bismo izdvojiti sljedeće smjernice:

» uspostaviti odgovarajuću razinu organiziranosti, kako bismo izbjegli previše ili premalo organizira-nosti;

» prilagoditi organizaciju ljudskim potencijalima;

» ostvariti visoku razinu razumijevanja organizacije i njezine uloge;

» prihvatiti važnost neformalne organizacije;

» ustrajati u postizanju što više razine organizacijske kulture.

164


10.1. Razina organiziranosti

Analizirajući organizaciju institucionalne kulture koju čine: arhivi, muzeji, galerije, knjižnice, kazališta, konzervatorsko-restauratorske ustanove kao i brojne polivalentne ustanove kulture, najčešće susrećemo dvije karakteristične situacije, a to je previše ili premalo organiziranosti. Pritom ustanove koje zapošljavaju do desetak zaposlenih najčešće „boluju“ od premalo organiziranosti, nadomještajući tu okolnost „obiteljskim odnosima“. Pritom nije potrebno naglasiti da upravo takvi odnosi najčešće dovode do problema u racionalnom i učinkovitom upravljanju ustanovom. Ustanove u kulturi koje zapošljavaju znatno veći broj zaposlenika, bilo kao stalne ili povremene zaposlenike, poput nacionalnih kazališta, restauratorskih ustanova ili većih muzej-skih ustanova imaju problem s prevelikom razinom institucionalne organizacije, koja negativno djeluje na projektnu ili programsku organizaciju u okviru koje se obavlja njihova osnovna djelatnost.

U projektnim organizacijama koje se stvaraju izvan institucionalne kulture uobičajeno se postiže uravnotežena razina organizacije, odnosno dostatna razina koja će osigurati učinkovito i racionalno ostvarenje projekta. Ovakvu situaciju najčešće potiče problem osiguravanja dostatnih financijskih sredstava potrebnih za realizaciju projekta, što od organizacije unaprijed zahtijeva racionalan i učinko-vit pristup.

10.2. Prilagođavanje organizacije ljudskim poten-cijalima

Stvaralaštvo ili djelovanje u području kulture ovisi o kvaliteti raspoloživih ljudskih potencijala, o njihovom znanju, talentu, vještinama, te se i organizacija mora prilagoditi ovoj nezamjenjivoj sa-stavnici. Čovjek kao kreator ili izvođač nezamjenjiv je u svojoj ulozi, vrlo često zbog svoje umjetničke osobnosti, te time neposredno utječe na kvalitetu kulturnog proizvoda, a time i na percepciju i interes javnosti da se upozna sa stvaralaštvom toga poje-dinca ili grupe. Kazališna predstava s drugačijom postavom glumaca ili postavljena od različitih re-datelja teško je usporediva, ali svaku od njih javnost

na određeni način primjećuje i svojim dolaskom u gledalište iskazuje interes kao publika.

10.3. Razumijevanje organizacije i njezine uloge

Nužnost razumijevanja organizacije i njezine uloge ogleda se u potrebi osiguravanja dostatne au-tonomije za kulturno stvaralaštvo, kako bismo izbje-gli da organizacija prevlada i guši kreativnost kao preduvjet za postizanje novih kulturnih vrijednosti. Istovremeno organizacija mora onemogućiti krajnje neracionalne ili neodržive postupke koji bi mogli dovesti u pitanje realizaciju programa ili projekta.

10.4. Važnost neformalne organizacije

Kao što smo već naglasili, ljudski je čimbenik od izuzetnog značenja u produkciji bilo kojega kultur-nog proizvoda ili usluge, koji se vrlo često ostvaruju u okviru nekog tima: kazališne družine ili ansambla, muzejskog ili galerijskog osoblja, restauratorskog tima, ili tima koji čine npr. producenti, redatelj, diri-genti, glazbenici ili drugi umjetnici. Pritom će lakše surađivati osobe koje su povezane kroz neformalne organizacije, te koje time ostvaruju određenu razinu međusobnog povjerenja i uvažavanja. Vrlo često pripadnost nekoj neformalnoj organizaciji može biti odlučujući čimbenik pri stvaranju tima koji će rea-lizirati određeni kulturni projekt. Tako se udružuju slikari, kipari i drugi umjetnici u pripremi izložbi, glumci u stvaranju dramskih i glazbeno-scenskih djela, glazbenici u pripremi koncerata itd.

10.5. Organizacijska kultura

„Kulturu organizacije čine njezini članovi, njiho-vi običaji, oblici ponašanja te odnosi spram rada i same organizacije.“14

Čimbenici relevantni za proces očuvanja ili čak unapređenja organizacijske kulture su:

» politika zapošljavanja

» organizacija izvršenja poslova

» praćenje i vrednovanje

14 Bennet, R.; Management, Informator i Potecon, Zagreb, 1994., 101.

165


» odanost organizacijskim vrijednostima

» jačanje pripadnosti i zajedništva te

» nagrađivanje i promicanje.Politika zapošljavanja ogleda se u pažljivom i

osmišljenom izboru novih zaposlenika, kao i osoba koje ćemo angažirati za obavljanje povremenih poslova. Osim kriterija kompetentnosti potrebno je koristiti standardne postupke utvrđivanja sposob-nosti te stavova, stilova i osobne kulture svakog potencijalnog zaposlenika, kako bi se utvrdila mogućnost njegova uklapanja u postojeću organiza-cijsku kulturu.

Organizacija izvršenja poslova mora osigurati uvođenje novih zaposlenika u posao tako da će im dodijeljeni zadatci biti jasno predočeni te će na organiziran i sustavan način biti upućeni u svoje radne obveze.

Praćenje i vrednovanje rada mora biti uspo-stavljeno na transparentan način kako bi naknada (plaća) za uloženi rad i ostvarene rezultate bila razmjerna i pravedna.

Odanost organizacijskim vrijednostima tre-bala bi biti odlika svih zaposlenika koja potvrđuje njihovu identifikaciju s organizacijom i njezinom vrijednostima, što predstavlja temeljni preduvjet za ulaganje krajnjih napora u ostvarenje iznad prosječ-nih rezultata.

Jačanje pripadnosti i zajedništva omogućava postizanje sinergijskih učinaka koji vrlo pozitiv-no utječu na ostvarenje misije koja je postavljena organizaciji.

Nagrađivanje i promicanje omogućava izdvajanje najuspješnijih pojedinaca i prepoznavanje njihovih rezultata, zbog čega ih se izdvaja i nagrađuje ili pro-movira na odgovornije poslove u organizaciji.

11. Zaključak

Preispitivanje racionalnosti i učinkovitosti orga-nizacija u kulturi nametnuto sve složenijim uvjetima za osiguravanje financijskih sredstava otvorilo je potrebu izučavanja ove važne sastavnice upravljanja u kulturi. U institucionalnoj kulturi posebno je tome pridonijelo smanjeno financiranje od strane osniva-ča, bilo da se radi o općinama, gradovima, župani-jama ili državi. Menadžment tih institucija našao se rekli bismo „između čekića i nakovnja“ nerijetko nespreman ostvariti potrebne prihode na tržištu, ali isto tako nespreman za prilagodbu organizacije novonastalim okolnostima. Izbjegavanje promjena, pa tako i promjena u organizaciji, u institucija-ma kulture s dugogodišnjim iskustvom, najčešće proizlazi iz odluke uprave koju podupire i sam osnivač. Za razliku od toga u organizaciji programa i projekata u kulturi, koji se u pravilu ostvaruju izva-ninstitucionalno, primjenjuju se navedena načela i smjernice, kao „uvjet bez kojeg se ne može“. Razlog tomu najvjerojatnije leži u okolnosti vrlo složenog načina u osiguravanju sredstava za programe i pro-jekte u kulturi, te samim time u većoj odgovornosti menadžmenta za ostvarenje misije. Naime, u takvim slučajevima vrlo je teško nadoknaditi štetu koja nastaje neuspjehom kulturnog proizvoda ili usluge na tržištu, kako kratkoročno u pogledu nastalih troškova, tako i dugoročno u pogledu izgubljene publike, odnosno tržišta.

Optimalna organizacija u kulturi postaje sve važ-nija sastavnica dobrog upravljanja koja omogućava kvalitetno korištenje svih raspoloživih kulturnih re-sursa, te pozicioniranje kulture sukladno potrebama suvremenog društva.

166


Literatura1. Antolović, J.; Menadžment u kulturi, Hadrian d.o.o. Zagreb, 2009.2. Adizes, I.; Životni ciklusi tvrtke, M.E.P. Consult, Zagreb; Visoka poslovna škola Baltazar Adam Krčelić, Zaprešić; Adizes Southe-ast Europe – Asee d.o.o. Zagreb, 2006.3. Adizes, I.; Stilovi dobrog i lošeg upravljanja, Adizes Novi Sad, 2006.4. Adizes, I.; Upravljanje promjenama, Adizes Novi Sad, 2006.5. Bebek, B.; Projektiranje procesa i strukture organizacije, Sinergija-nakladništvo, Zagreb, 2006.6. Bennet, R.; Management, Informator i Potecon, Zagreb, 1994.7. Buble, M.; Metodika projektiranja organizacije, Sinergija-nakladništvo, Zagreb, 2006.8. Cingula, M.; Organizacijska kultura u implementaciji poslovne strategije, XI posvetovanje organizatorjev dela, Organizacija, informatika, kadri – perspektive razvoja, Univerza u Mariboru, FOV Kranj, Portorož, 1992.9. Gellinas, U., Sutton, S.; Accounting information systems, South Western Thompson Learning, 2002.10. Horvat, Đ.; Kovačić, M.; Mlivić Budeš, E.; Perkov, D.; Trojak, N.; Temeljne funkcije upravljanja, Edukator Zagreb, 2007.11. Sikavica, P., Novak, M.; Poslovna organizacija, Informator, Zagreb, 1993. 12. Tudor, G.; Srića, V.; Menedžer i pobjednički tim – čarolija timskog rada, M.E.P. Consult Zagreb, 1996. 13. Žugaj, M.; Šehanović, J.; Cingula, M.; Organizacija, TIVA Tiskara Varaždin, Fakultet organizacije i informatike Varaždin, 1999.14. Žugaj, M.; Schatten, M.; Arhitektura suvremenih organizacija, Tonimir, Varaždinske Toplice i Fakultet organizacije i informati-ke Varaždin, 2005.

167


Jadran Antolović, Ph.D.Business Administration School “Baltazar Adam Krčelić” Zaprešić

Margareta Turkalj PodmanickiAcademy of Fine Arts in Osijek

Principles and Guidelines for Cultural Organizations

SummaryThe establishment of organization in cultural institutions, as well as in the realization of projects in culture, is a demanding component of management. The aim of every organization, including cultural organizations, is to make an efficient and rational contribution to the accomplishment of its mission. In order to develop an optimal organization it is necessary to adhere to adequate principles and guidelines in organization planning, as well as in the way it continues to operate. The application of principles and guidelines depends, of course, on the specifics of the culture fields in which the organization functions. This is the reason why a universal recipe for good organization in culture does not exist. However, good organization can be half of the work done if the other half consists of the devoted work of all partners involved.

Key wordscultural organization, cultural institution, cultural project

168

169

Mate Perišić, mag. ing. navig., Josip Župarić, univ. spec. oec., Goran Andrijanić, dipl. oec.: Sanacija svjetioničarskih zgrada i njihovo valoriziranje kroz komercijalne djelatnosti

Mate Perišić, mag. ing. navig.Plovput, Split

Josip Župarić, univ. spec. oec.

Goran Andrijanić, dipl. oec.

SANACiJA SvJETiONičARSkih zgRADA i NJihOvO vAlORiziRANJE kROz kOmERCiJAlNE DJElATNOSTiSažetak Malo je studija o uslugama svjetionika u povijesnoj perspektivi. Budući da je svjetionik postao standardni primjer kako tržište može riješiti problem javnog dobra, takve studije imaju veliku potražnju. Autori u svom radu postavljaju koncept izrade studije u kojoj problematiku održavanja svjetionika prevode na komercijalnu bazu uključivanjem saniranih svjetioničarskih zgrada u turističku ponudu. Opravdanost takvog pristupa obrazlažu na konkretnim primjerima valoriziranja svjetioničarskih zgrada kroz komercijalne djelatnosti. U vrijeme globalizacije i usmjeravanja prema stalnom ekonomskom razvoju i optimizaciji, svjetionici postaju neizostavni dio turističke ponude Republike Hrvatske. Sanacijom svjetioničarskih zgrada i njihovom ko-mercijalizacijom dobiva se učinak, od bitnog značenja za konkurentnost u odnosu na turističke destinacije u drugim europskim državama.

Ključne riječi svjetionik, javno dobro, sanacija, turizam, optimizacija, komercijalizacija


170


1. Uvod

Pomanjkanje financijskih sredstava za održavanje svjetionika koji su potpuno ili djelomično napu-šteni dovelo je do ideje da ih se uključi u turističku ponudu uređenjem apartmana. Komercijalizacija takve prednosti donijet će profit koji je potreban za njihovo održavanje. Iskorištavanje svjetionika uz pomoć turističkih aktivnosti pridonosi njihovoj zaštiti i revitalizaciji pri čemu uključivanje svjeti-onika u turističku ponudu neće umanjiti njihovu primarnu svrhu osiguravanja sigurnosti plovidbe. Ipak, zbog ubrzanog razvoja tehnologije, svjetionici polako postaju dio povijesti.

Cilj je ovoga rada raspraviti o potencijalnom načinu kako svjetionicima dati novu (uporabnu) vrijednost u suvremeno doba te ih istovremeno zaštititi kao vrijedan dio povijesnog nasljeđa. Nakon uvodnih opaski drugo poglavlje daje kratak teorijski osvrt na svjetionik kao tipičan primjer javnog dobra, nudi kratku povijest svjetionika te rasprav-lja o izazovima s kojima se svjetionici suočavaju u novo, moderno doba, obilježeno kontinuiranim i brzim tehnološkim promjenama. U trećem dijelu rada analizira se trenutno stanje i briga vezana uz svjetioničarske zgrade u Republici Hrvatskoj te se raspravlja o mogućnosti komercijalizacije svjetio-nika njihovim uključivanjem u turističku ponudu Republike Hrvatske uzimajući u obzir, između ostalog, suvremene trendove i mijenjajuće paradi-gme u turizmu (primjerice, «vrijednost za novac» vs. «doživljaj za novac»). U okviru ovog dijela nude se konkretni primjeri kako se mogu svjetioničarske zgrade, u kojima nema potrebe za stalnim svjeti-oničarskim posadama, koristiti u turističke svrhe, pri čemu je ponuđena i valorizacija svjetioničarskih zgrada kroz komerijalne djelatnosti. Rad završava zaključnim razmatranjima koje predstavljaju osnovu i okvir za širu studiju o komercijalizaciji svjetionika putem turističkih aktivnosti.

2. Svjetionici kao javno dobro

Svjetionik je ikona iz dva razloga. Prvo, on je klasičan primjer javnog dobra: svi brodovi koji plove pored njega imaju neisključivu korist od njegova

svjetla koje je dostupno svakom od njih bez obzira na njihov broj. Drugo, povijest svjetionika ilustri-ra važnu poruku – da se o svjetionicima ne treba izravno skrbiti vlada. Tijekom stoljeća svjetionike su pored vladinih agencija gradili i skrbili se o njima privatni investitori, pomorske gilde i javno-privatna partnerstva.

Mnogi su ekonomisti tradicionalno mislili kako su svjetionici primjer javnog dobra o kojemu može skrbiti samo vlada.1 Jasno je da svi brodovi imaju korist od svjetionika. Zato što ekonomisti nisu mo-gli zamisliti mehanizam po kojemu bi mornari bili primorani platiti usluge svjetionika, mislilo se da su svjetionici javno dobro koje može osiguravati samo vlada.. To mišljenje, poduprto poznatim ekonomi-stima uključujući J.S. Milla, P. Samuelsona2 , A.C Pigoua i K. Arrowa, vladalo je sve dok R. Coase nije napisao povijesnu studiju o svjetionicima u Velikoj Britaniji u kojoj je, nasuprot popularnom gledištu, utvrdio da se o velikom broju svjetionika prije 1830. skrbilo privatno.3 Vlasnici su dobivali od Krune patente s kojima su bili ovlašteni graditi svjetioni-ke i određivati takse za brodove za koje su mislili da imaju korist od svjetionika. Takse su u lukama skupljali agenti svjetionika. Povijesna statistika upu-ćuje da je iz privatnog sektora moguće profitabilno poslovati na svjetionicima.

Nešto drugačiji stav zauzimao je Van Zandt koji je razlikovao različite uloge vlade.4 Pitanja da li se pravo samo po sebi, provođenje prava vla-sništva i ugovori mogu napraviti privatno, ostaju izvan područja svjetionika kao takvih. Van Zandt pretpostavlja da neke agencije pripremaju propi-se, ali se trebaju uzeti u obzir 4 relevantne razine uključivanja vlade: (1) vladino provođenje vlasničkih i ugovornih prava, (2) vladino postavljanje stopa, utemeljenje monopola i provođenje inkasa, (3) udjel vlade u korisničkim pristojbama, (4) udjel vlade u

1 Law, M., Clemens, J.: Market Failure: What Does It All Mean? Part III: Public Goods, http://oldfraser.lexi.net/publications/fo-rum/1998/may/terminology.html (13.12.2009.)

2 Samuelson, P.: The Pure Theory of Public Expenditure, Review of Economics and Statistics, 36, br.4, 1954., str. 387-389.

3 Coase, R.: Lighthouseiin Economics, Journal of Law and Eco-nomics, 17, 1974., str. 357-376.

4 Van Zandt, D.: The Lessons of the Lighthouse: Goverment or Private Provision of Goods, Journal of Legal Studies, 22, 1993., str. 47-72.

171


općem prihodu.Činjenica da neki ekonomisti ne mogu zamisliti

kako bi slobodno tržište moglo zamjenjivati vladu u osiguravanju svjetionika nije razlog da se pretposta-vi kako slobodno tržište ne može to učiniti. Coase-ova ostavština dovela je do novog instrumentarija u razmišljanju o reguliranju i opskrbljivanju javnog dobra. Još je uvijek malo međunarodnih studija o perspektivi usluga svjetionika.

2.1. Kratka povijest svjetionika

Istočni Mediteran je kolijevka zapadne civili-zacije više od 5000 godina. Prvi pomorci i trgovci Feničani trasirali su put civilizacijama Grka i Rimljana. U blizini antičkih luka gradili su primi-tivne svjetionike, tj. kamene kule na kojima je noću gorjela vatra. Oni su pridonosili sigurnoj plovidbi i označavali ulaze u luke. Na istočnom dijelu Jadrana svjetionici su bili na Hvaru,Visu i poluotoku Marjan, pred ulazom u luku Salona.

U srednjem vijeku postojala su tzv. „crkvena svje-tla„ koja su se noću palila na crkvenim zvonicima u priobalju. Često su bila posvećena Sv. Nikoli, zaštit-niku pomoraca, a istodobno su služila pomorcima kao svijetleće oznake i pomoć u navigaciji.

Povijesno gledajući, pristojbe za svjetlo bile su prvi izvori prihoda za svjetionike pod uvjetom da je bilo dopušteno njihovo prikupljanje. Za prvu zabilježenu kolekciju svjetionika princ Edward the Black, administrator engleske provincije Guyenne u Francuskoj, podignuo je prvi morski toranj na Cor-douanu 1370., a čuvari su bili ovlašteni da skupljaju pristojbe od svih brodova koji su prolazili.5

Tijekom 19. stoljeća, s ciljem povećanja sigur-nosti plovidbe na moru, prišlo se intenzivnijoj izgradnji svjetionika.

Sustavno održavanje pomorskih plovnih putova na istočnoj jadranskoj obali počinje početkom 19. stoljeća gradnjom austrougarskih svjetionika, koji su bili čuvana pomorska svjetla, koja su služila orjenta-ciji pomoraca. Prvi svjetionik sagrađen je 1810. god., na otočiću Škardi u blizini Paga. Slijede svjetionici na Lošinju 1812. god. i Savudriji 1818. god. Svjetionici

5 Blanchard, L.: A Century of Lighthouse Engineering: Tech-nolocy and Institutional Politics,1800-1900, rukopis kod U.S. Lighthouse Society, San Francisco, 1978.

su kamena zdanja s izraženom svjetioničkom ku-lom, sagrađeni na navigacijski najvažnijim točkama, često i na najudaljenijim točkama teritorijalnog mora. S obzirom na ekstremne uvjete na mjestima na kojima su građeni svjetionici, „mnogi od svjetio-nika su stoga izgrađeni kao kule i utvrde, mnogi od njih su oblikovani kao hramovi i crkve s ponositim zvonicima.“6

Rastom pomorskog prometa širila se mreža svje-tionika na Jadranu, te je do 1918. god. bilo izgrađeno 66 svjetionika. Između dva svjetska rata Jugoslavija je nastavila širiti mrežu svjetionika gradnjom svjeti-onika u Istri, Kvarneru, Zadru i Lastovu.

Na svjetionicima se kao gorivo koristio petrolej i acetilen, a na nekima električna energija. Svjetla su usmjeravana i pojačavana kristalnim lećama i paraboličnim ogledalima. Najsnažnija svjetla bila su na svjetioniku na Palagruži, koja su se „spominjala i u srednjem vijeku“7 , te na Lastovu i vidjela su se na daljinama od 26 nm.

U ratnim vihorima svjetionici su često bili oštećeni i porušeni. Prvi je stradao svjetionik na Palagruži 1915. god., u bitki između talijanske i austrougarske mornarice, koji je obnovljen tek 1923. god. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata različite su vojske svjetioničarske zgrade koristile za svoje potrebe. U tom razdoblju stradalo je 37 čuvanih svjetionika koji su većinom bili obnovljeni do 1949. godine. U posljednjem, Domovinskom ratu, nastala su samo manja oštećenja na svjetioničarskim zgra-dama Jadrija i Olipa.

2.2. Perspektiva svjetionika u suvremeno tehnološ-ko doba

Današnji tehnološki napredak kao što je elek-tronsko navođenje signaliziranjem temeljeno na satelitima (eng. Global Positioning System, kr. GPS) kombiniran sa šifriranjem, čini elektro-magnetsko signaliziranje isključivim te je podložno privatnom nabavljanju i financiranju. Budući da te usluge kontinuirano osiguravaju vladine agencije, teorijski argument neisključivosti javnog dobra uzmiče, ako

6 Izvor podataka: Marka – Svjetinoci Porer, http://www.posta.hr/main.aspx?id=148&idmarke=1432 (14.12.2009.)

7 Izvor podataka: Palagruža – Diomedov otok, http://www.corner.hr/kultura/izlozbe.asp?id=2316 (14.12.2009.).

172


ne i nestaje, a vladino pružanje te usluge ostaje na snazi po inerciji ili radi političkog samointeresa. Jedan šifriran signal koji zahtijeva određenu pristoj-bu da se dešifrira i koristi stvara isključenje, i to ne samo luke već i drugih korisnika.

Signali u magli (tzv. foghorn signals) još se uvijek smatraju neisključivim kada se koriste, ali budući da su elektronski i zvučni signali dovoljni da upozore na svaku opasnost, u principu usluga zaštite brodo-va od izbočina može se izvršiti potpuno privatno. Kako je Zandt zabilježio: “Svi signali pokazuju da su dani svjetionika odbrojani“.8

3. Briga o svjetionicima u Hrvatskoj

Skrb o svjetionicima prenosila se s austrougar-skih pomorskih institucija na jugoslavenske insti-tucije. U Republici Hrvatskoj, kao izravan sljednik poduzeća „Plovput“ s p.o., registrirano je trgovačko društvo Plovput d.o.o. Split, u potpunom vlasništvu Republike Hrvatske, koje, sukladno odredbama Zakona o Plovputu i Pomorskog zakonika, održava i uređuje plovne puteve u unutarnjim morskim vo-dama i teritorijalnom moru RH. Društvo postavlja i održava objekte pomorske signalizacije, među kojima su najznačajniji pomorski svjetionici.

S ciljem zaštite svjetionika kao kulturno-povi-jesne baštine i ekološkog okruženja, upriličena je i „skupna izložba fotografija „Hrvatski svjetionici“9 , pod pokroviteljstvom Ministarstva mora, turizma i prometa.

3.1. Trenutačno stanje postojećih svjetioničarskih zgrada

Plovput raspolaže sa 47 svjetionika, uz koje po-stoje i ruševine svjetioničarskih građevina, odnosno svjetionika, koji su prije Drugoga svjetskog rata iz-gubili svoju funkciju, ali nizom inicijativa nastoji se svjetionicima vratiti stvarno značenje, jer „čuvajući svoju samoću svjetionici su sačuvali duh mjesta na

8 Van Zandt, D.: The Lessons of the Lighthouse: Goverment or Private Provision of Goods, Journal of Legal Studies, 22, 1993., str. 71.

9 Izvor podataka: Hrvatski Sabor: Predsjednik Sabora u Rimu nazočio otvaranju izložbe Hrvatski svjetionici» http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=13076&sec=1125 (15.12.2009.)

kojima su podignuti, održali su onu prvotnu drama-tičnost (i stečenu uravnoteženost) dijaloga kopna i mora, dvoglasa bjeline i modrine.“10

Od sjevera prema jugu nalaze se svjetionici: Sa-vudrija (na rtu Savudrija), Zub (između Novigrada i Poreča), Sv. Ivan na pučini (otočić pred Rovinjem), Pinida (otok Veli Brijun), Verudica (Pula), Porer (hrid pored Premanture), Marlera (između Me-dulina i Ližnjana), Crna Punta (kraj Rabca), Susak (otok Susak), Vnetak (otok Unije), Zaglav (otočić na sredini zapadne strane otoka Cresa), Prestenice (otok Cres), Oštro-Kraljevica (Oštri rat), Vošćica (sjever otoka Krka), Negrit (južna strana otoka Krka), Stražica (otok Prvić), Trstenik (istoimeni otočić), Grujica (istoimeni otočić), Veli rat (Dugi otok), Vir (istoimeni otok), Tri sestrice (Rivanj), Oštri rat (Punta mika), Sestrice Tajer (Kornati), Babac (istoimeni otočić), Prišnjak (otočić kod Mur-tera), Jadrija (Šibenik), Blitvenica (istoimeni otočić), Mulo (hrid kod šibenske Rogoznice), Murvica (istoimeni otočić), Ražanj (na otoku Braču), Pokonji dol (istoimeni otočić kod Hvara), Stončica (otok Vis), Host (istoimeni otočić na ulazu u luku Vis), Sv. Petar (Makarska), Sv. Nikola (Pučišća na otoku Braču), Sućuraj (otok Hvar), Lovišće (Pelješac), Pločica (istoimeni otočić kraj otoka Korčula), Sušac (istoimeni otočić), Palagruža (istoimeni otočić), Struga (otok Lastovo), Glavat (istoimeni otočić u lastovskom kanalu), Sestrice Korčula (istočno od Korčule), Olipa (istoimeni otočić u Elafitima), Donji rt (Slano), Daksa (istoimeni otočić na ulazu u luku Gruž), Grebeni (istoimena hrid kod Dubrovnika) i Sv. Andrija (istoimeni otočić).

Od svoje izgradnje u 19. stoljeću svjetioničarske su zgrade generacijama čuvale i održavale svjetioni-čarske obitelji. Muškarci su brinuli o funkcioniranju svjetionika, a žene o urednosti objekta i okoliša. Prije samo tridesetak godina na svjetionicima su se nalazile brojne svjetioničarske posade, koje su živjele zajedno sa svojim obiteljima. Devedesetih godina prošlog stoljeća pristupilo se modernizaciji, automatizaciji, daljinskom nadzoru svjetionika i nabavi brzih brodova radionica, koji su obavljali intervencije u slučaju gašenja svjetala. Na dijelu svjetionika posada je postala nepotrebna, pa su

10 Izvor podataka: Hrvatski svjetionici, http://www.nemo-hr.com/?jadran/60/hrvatskisvjetionici/386 (15.12.2009.)

173


mnogi svjetionici nastavili funkcionirati bez svjetio-ničara, na drugima je znatno smanjena svjetioničar-ska posada, a „danas se može živjeti na svjetioniku sedam, petnaest ili više dana u komforno uređenim apartmanima, kategoriziranim na nivo tri turističke zvjezdice.“11

3.2. Sanacija svjetioničarskih zgrada

Pod ekstremnim utjecajima mora i atmosfere svjetionici su izloženi ubrzanom propadanju i potrebno ih je redovito održavati. Zbog njihove brojnosti i udaljenosti kopna, održavanje zahtijeva značajna financijska sredstva. Društvo Plovput odr-žalo je u funkciji svjetionike kao objekte pomorske signalizacije, ali uza sve napore nisu primjereno održavane svjetioničarske zgrade, u kojima nije bilo posade. Društvo iz svoje osnovne djelatnosti, tj. naknade koju plaćaju brodovi za korištenje po-morske signalizacije, nije moglo osigurati dovoljna financijska sredstva za održavanje svjetioničarskih zdanja. Uz to što su kulturno-povjesni spomenici, „izgrađeni od bijelog kamena, s metar i više debelim zidovima, svjetionici su najugodniji ljetnikovci na Jadranu.“12 Međutim, država nije našla sredstva kojima bi pridonijela njihovom održavanju.

3.3. Komercijalizacija

U svrhu optimalnog rješavanja nedostajućih financijskih sredstava za održavanje svjetioničar-skih zgrada Društvo Plovput d.o.o. Split je putem nadležnog Ministarstva poduzelo radnje koje su rezultirale Zaključkom Vlade Republike Hrvatske od 18. prosinca 1998. godine, kojim se Plovputu d.o.o. Split daje suglasnost da svjetioničarske zgrade u kojima nema potrebe za stalnim svjetioničarskim posadama, koristi u turističke svrhe. Plovput pokre-će projekt komercijalizacije svjetioničarskih zdanja pod nazivom „Kamena svjetla“. Projekt se temelji na pozitivnim iskustavima očuvanja svjetionika, integraciji ekologije i turizma, s obzirom na to da klimatološke i kulturološke karakteristike istočnog

11 Šerić, N.: Kamena svjetla, Priče i legende o Jadranskim svjetionicima, o mjestima na kojima su izgrađeni i njihovom podmorju, Marjan tisak, Split, 2004., str 12.

12 Ibidem.

dijela Jadrana pružaju izvanredne uvjete. U projektu su razrađene dvije faze, od „odabira svjetioničarskih zgrada, u sklopu čijih će se slobodnih kapaciteta pružati turističke usluge i time osigurati sred-stva potrebna za održavanje vrijednih povijesnih građevina“, (l. faza), do „istovremenog pokretanja planiranih aktivnosti primarnih sanacija krovišta i zatvora na nekoliko lokacija, dinamikom koja će pratiti postavljanje temelja tržišnog širenja“.13(2. faza) Svih 47 svjetionika posjeduje ukupno 10.398 m kvadratnog prostora, od čega se 83% nalazi u sklopu stambenih objekata, a 17 % su pomoćni objekti. Svjetioničarske zgrade su lijepa kamena zdanja građena na nekoliko stotina metara kvadratnog prostora. Komercijalno-profitna eksploatacija odre-đena je za svaki svjetionik na tržišno utemeljenim argumentima, visini ulaganja potrebnih za uređenje, položaju svjetionika, atraktivnosti zdanja, blizini tu-rističkih destinacija, prometnoj infrastrukturi, broju i kapacitetu apartmana. Nakon toga Društvo je prema svojim mogućnostima započelo s postupnim uključivanjem objekata bez stalne svjetioničarske posade u turističku djelatnost.

Budući da turistički trendovi pokazuju promjenu i u ponašanju turista, kojima sve važnije postaje “doživjeti”, od nekadašnjih prioriteta “posjetiti”, “odmoriti se” , svjetionici u sklopu turističke ponude sve više dobivaju na značenju.14

Do sada je u turističku ponudu uključeno 12 svjetionika s 21 apartmanom: Savudrija, Rt Zub, Sv. Ivan, Porer, Veli rat, Prišnjak, Sv. Petar, Pločica, Struga, Sušac, Palagruža i Sv. Andrija. Boravak na navedenim svjetionicima jedinstveni je spoj osame, sunca, mora i tišine slično životu svjetioničara. Svi svjetionici imaju kategorizaciju tri zvjezdice, osim svjetionika Veli rat i Sv. Petar (dvije zvjezdice ). U promidžbenom pristupu možemo razlikovati: svje-tionike smještene na udaljenim otočićima i hridima, na kojima san o vlastitom otoku postaje java, svjeti-onike na otocima koji pružaju mogućnost odlaska u naseljena mjesta radi opskrbe i upoznavanja običaja domicilnog stanovništva te svjetionike na kopnu u

13 Šerić, N.: Realizacija II faze složenog investicijskog projekta Kamena svjetla - sanacija i revitalizacija svjetioničarskih zgrada bez ljudske posade, ekonomski fakultet u Splitu,Split, 2007.

14 Opaćić, V.T.: Svjetionici hrvatskoga turizma, http://www.geo-grafija.hr/clanci/693/svjetionici-hrvatskoga-turizma, (15.12.2009.)

174


blizini naselja koji pružaju boravak na svjetioniku uza sve pogodnosti urbanog naselja. S tim u vezi sve više do izražaja dolazi tzv. „selektivni turizam, koji se može definirati kao turizam motiviran različitim razlozima“.

Snažan poticaj komercijalizaciji preostalih svje-tioničarskih zgrada omogućila je Vlada Republike Hrvatske svojom Odlukom o upravljanju i korište-nju svjetioničarskih zgrada od 22. rujna 2009. go-dine, kojom je Plovputu dana suglasnost sklapanja Ugovora o zakupu prostora u svjetioničarskoj zgradi i Ugovora o sanaciji i zakupu prostora u svjetioni-čarskoj zgradi, odabirom zakupoprimca na temelju javnog natječaja.

Realizacija navedenih ugovora ili uključivanje sa-niranih svjetioničarskih zgrada u turističku ponudu društva Plovput d.o.o. ovisi o opravdanosti ulaganja u obnovu i uređenje svjetioničarskih zgrada odno-sno valoriziranje saniranih svjetioničarskih zgrada kroz komercijalnu djelatnost, jer „nije dovoljno živjeti na svjetioniku. Treba naučiti poštovati svjeti-onik i njegovo okruženje.“15

Vrijeme povrata uloženih sredstava treba odre-diti za svaki svjetionik posebno. Zbog specifičnosti svakoga pojedinog svjetionika, cijene su zakupa odnosno najma različite za istu veličinu i opremlje-nost apartmana, ovisno o atraktivnosti mjesta na kojem se nalazi.

Iz dosadašnjega višegodišnjeg iskustva stečenog komercijalizacijom svjetioničarskih zdanja kroz turističku djelatnost društva Plovput, možemo utvrditi da ukupna sezona traje 20 tjedana, odnosno 5 mjeseci. Puna sezona je 8 tjedana, a predsezona i posezona po 6 tjedana. S obzirom na različite sadr-žaje turističke ponude na svjetionicima, koje su inte-resantne ljubiteljima mora i podmorja, nautičarima, sportskim ribolovcima i suvremenim robinzonima, koji uživaju u pučinskim osamama, popunjenost kapaciteta je potpuna, pogotovo u punoj sezoni, u kojem smjeru i nadalje treba koristiti činjenicu „da niti jedan svjetionik na Jadranu nije kopija nekog drugog“16.

15 Šerić, N.: Kamena svjetla, Priče i legende o Jadranskim svjetionicima, o mjestima na kojima su izgrađeni i njihovom podmorju, Marjan tisak, Split, 2004., str. 11.

16 Izvor podataka: http://www.morsko-prase.hr/2006/indeks.php?option=com_content&task=vieW&id=14. (15.12.2009.)

Troškovi prilikom iznajmljivanja apartmana kreću se oko 50 % od ostvarenih prihoda. Korištenje objekata opterećeno je troškovima transporta, vode, struje, investicijskog i redovnog održavanja. Poseb-no su značajni troškovi vode, koja se na udaljene svjetionike mora dovoziti i troškovi održavanja, jer blizina mora izaziva ubrzano propadanje inventa-ra. Što je objekt udaljeniji od kopna, to su ukupni troškovi veći.

Svi su apartmani opremljeni su jednako, a veći potrošači električne energije (hladnjaci, štednjaci i zamrzivači) troše propan-butan, tako da je na većini udaljenih svjetionika isključena potreba korište-nja agregata na tekuća goriva. Ostali potrošači su pumpe koje vodu iz spremnika podižu na tavansku razinu, TV aparati i rasvjetna tijela sa štednim žaruljama.

Imajući u vidu da su cijene najma apartmana donekle različite s obzirom na smještaj svjetionika, ipak možemo kroz tri karakteristična planirana primjera sanacije i uređenja svjetioničarskih zgrada donijeti zaključke o razdoblju povrata uloženih sredstava.

Sljedeći primjeri pokazuju da su sredstva uložena u saniranje svjetioničarskih zgrada i izgradnju i opremanje apartmana, proporcionalna broju apar-tmana koji se mogu dobiti nakon uređenja.

175


Izgrađen je 1873. godine na istoimenoj hridi, 2 milje zapadno od luke Rogoznice, a 4 milje od turističkog mjesta Primošten. Svjetionik je automa-tiziran uz solarnu opremu.

Planirana vrijednost ulaganja u sanaciju i adapta-ciju svjetioničarske zgrade iznosi 200.000 eura.

Nakon sanacije i uređenja unutarnjeg prostora svjetionik Hrid Mulo imao bi četri apartmana. Na osnovi dosadašnjeg iskustva Plovputa u bavljenju turizmom na svjetioničarskim zgradama, možemo ustanoviti da se na svjetionicima približno jednako atraktivnog položaja i iste opremljenosti koji su pla-nirani na svjetioniku Mulo, može tijekom godišnje turističke sezone po jednom apartmanu ostvariti prihod od 15.800 eura uz troškove od 8.100 eura. Ostvarena dobit na sva četri apartmana je 30.800,00 eura. Tijekom razdoblja od deset godina, koliko traje ugovor o sanaciji i zakupu prostora u svjetio-ničarskoj zgradi, nakon povrata uloženih sredstava, potencijalnom ulagaču ostaje dobit od 108.000

eura odnosno 27.000 eura po apartmanu. Povrat uloženih sredstava u sanaciju svjetioničarske zgrade je u cca 6,5 godina.

Izgrađen je 1873. godine na istoimenom jugoza-padnom rtu otoka Unije. Od Unija, jedinog naselje-nog mjesta na otoku, udaljen je 3 km. Mjesto Unije povezano je brodskom vezom s Malim Lošinjem (11 milja). Svjetionik je automatiziran uz solarnu opremu.

Vrijednost ulaganja u sanaciju i adaptaciju svjeti-oničarske zgrade iznosi 100.000 eura.

Nakon sanacije i uređenja unutarnjeg prostora svjetionik Vnetak imao bi dva apartmana. Tije-kom turističke sezone jedan apartman bi ostvario 16.300 eura prihoda uz 8.200 eura troškova. Na oba apartmana dobit bi iznosila 16.200,00 eura. Tijekom razdoblja od deset godina koliko traje Ugovor o sanaciji i zakupu prostora u svjetioničarskoj zgradi, a nakon povrata uloženih sredstava, potencijalnom

Primjer 2. Rt Vnetak (Pomorski svjetionik bez svjetio-

ničarske posade)

Broj etaža 2 (prizemlje + kat)

Ukupna površina P.S. –a (cca netto

m2)

220

Sadržaji nakon konačnog uređenja

4 apartmana

Komunalna op-remljenost

voda cisterna

struja -

pristup plovilom

Izvor: Plovput d.o.o. Split – službena dokumentacija, 2009.

Broj etaža 1 (prizemlje)


m2)

54


2 apartmana


voda cisterna

struja -

pristup plovilom


Primjer 1. Hrid Mulo (Pomorski svjetionik bez svjetio-

ničarske posade)

176


ulagaću ostaje dobit od 62.000 eura odnosno 31.000 eura po apartmanu. Povrat uloženih sredstava u sa-naciju svjetioničarske zgrade i uređenju za turistič-ku namjenu je 6,2 godine.

Otočić Murvica (Pomorski svjetionik sa svjetio-ničarskom posadom)

Izgrađen je 1896.g. na otočiću Murvica, koji se nalazi u zapadnom dijelu Drveničkoga kanala. Okružuju ga brojni ostali otoci i otočići s lijepim plažama. Svjetionik je automatiziran uz solarnu opremu, a objekt je sa svjetioničarem.

Vrijednost ulaganja u sanaciju i adaptaciju svjeti-oničarske zgrade iznosi 50.000 eura.

Nakon sanacije svjetioničarske zgrade i uređe-nja unutarnjeg prostora svjetionik Murvica imao bi jedan apartman. Tijekom sezone apartman bi ostvario 16.000 eura prihoda uz 8.000 eura troškova te dobit od 8.000 eura. U razdoblju od deset godina, koliko traje Ugovor o sanaciji i zakupu prostora

u svjetioničarskoj zgradi, potencijalnom ulagaču nakon vraćanja uloženih sredstava ostaje dobit od 30.000 eura. Povrat uloženih sredstava je 6,25 godine.

3.4. Valoriziranje svjetioničarskih zgrada kroz komercijalne djelatnosti

Iz navedenih primjera planiranih sanacija i uređenja svjetioničarskih zgrada vidimo da postoje mogućnosti uređenja jednog, dva i više apartma-na, ovisno o prostornim kapacitetima svjetionika. Troškovi uređenja apartmana proporcionalni su broju apartmana. Možemo smatrati da su približni troškovi za uređenje jednog apartmana 50.000 eura.

Na temelju dosadašnjega višegodišnjeg iskustava društva Plovput koje se bavi turističkom djelatnošću na svjetinicima, utvrdila se dobit koja se može posti-ći sanacijom i davanjem prostora u svjetioničarskim zgradama u desetogodišnji zakup. Dobit ovisi o smještaju odnosno atraktivnosti pojedinig svjetio-nika. Odstupanja nisu velika, pa se godišnja dobit po apartmanu kreće od 7.700 eura do 8.100 eura. U razdoblju trajanja ugovora o sanaciji i zakupu pro-stora u svjetioničarskim zgradama, a nakon povrata uloženih sredstava, ostvari se dobit od 27.000 eura do 31.000 eura. Rok povrata uloženih sredstava je od 6,2 godine do 6,5 godina.

Rentabilnost projekta sanacije svjetioničarskih zgrada i uređenje unutarnjeg prostora u apartmane i njihovo davanje u desetogodišnji zakup može se u grubim naznakama odrediti odnosom ostvarene dobiti po jednom apartmanu godišnje i potrebnim ulaganjem u njegovo uređenje. U našim primjerima stopa bi se kretala od 15,4 % do 16,2 %, što je vrlo dobro za potencijalne investitore.

Primjer 3.Otočić Murvica (Pomorski svjetionik sa

svjetioničarskom posadom)

Broj etaža 2 (prizemlje + pot.)


m2)

95


1 apartman


voda cisterna

struja agregat

pristup plovilom


177


4. Umjesto zaključka

Budući da su navedeni financijski pokazate-lji prihoda, troškova i dobiti već ostvareni kroz višegodišnje bavljenje turističkom djelatnošću na svjetionicima, postoji mali stupanj rizika koji bi mogao destimulirajuće utjecati na potencijalne poduzetnike.

Ulaganjima u sanaciju svjetioničarskih zgrada i njihovom komercijalizacijom društvo Plovput d.o.o. Split ostvarilo bi nedostajuća financijska sredstva za održavanje svjetioničarskih zgrada i samih svjetioni-ka koji su u funkciji osnovne djelatnosti, sigurnosti plovidbe. Sanirala bi se sva svjetioničarska zdanja na hrvatskome dijelu Jadrana i zaštitila od daljnje devastacije, jer „svjetioničarske zgrade na otocima i rtovima hrvatskog Jadrana predstavljaju jedinstvenu sintezu sadašnjosti i prošlosti“.17

Osim tržišnih i ekonomskih učinaka, koji bi proi-zašli iz sanacije i valorizacije svjetioničarskih zgrada kroz komercijalne djelatnosti, važni su i društveni učinci koji se ogledaju u očuvanju kulturne baštine, popularizaciji turizma na hrvatskoj obali i ujednača-vanju područja različite razine turističkog razvitka priobalnog pojasa, što se očituje i kroz tvrdnju „nekoć otoci samoće koji život znače“, jadranski se svjetionici posljednjih godina uspješno uključuju u turističku ponudu pružajući turistima potpuno drukčiji doživljaj Jadranskoga mora uz istodobno potkrepljivanje slogana Hrvatske turističke zajedni-ce: Hrvatska - Mediteran kakav je nekad bio“.18

17 Izvor podataka: http://www.adriatic.hr/lighthouse.php?lang=hr (15.12.2009.)

18 Opaćić, V.T.: Svjetionici hrvatskog turizma, http://www.geografija.hr/clanci/693/svjetionici_hrvatskoga_tur-izma (15.12.2009.)

178

Literatura1. Blanchard, L.: A Century of Lighthouse Engineering: Technolocy and Institutional Politics,1800-1900, rukopis kod U.S. Lightho-use Society, San Francisco, 1978.2. Law, M., Clemens, J.: Market Failure: What Does It All Mean? Part III: Public Goods, http://oldfraser.lexi.net/publications/forum/1998/may/terminology.html3. Samuelson, P.: The Pure Theory of Public Expenditure, Review of Economics and Statistics, 36, br.4, 1954.4. Coase, R.: Lighthouseiin Economics, Journal of Law and Economics, 17, 1974.5. Šerić, N.: Kamena svjetla, Priče i legende o jadranskim svjetionicima, o mjestima na kojima su izgrađeni i njihovom podmorju, Marjan tisak, Split, 2004., str 12.6. Šerić, N.: Realizacija II faze složenog investicijskog projekta Kamena svjetla - sanacija i revitalizacija svjetioničarskih zgrada bez ljudske posade, ekonomski fakultet u Splitu,Split, 2007.Van Zandt, D.: The Lessons of the Lighthouse: Goverment or Private Provision of Goods, Journal of Legal Studies, 22, 1993.Vlada Republike Hrvatske: Odluka o upravljanju i korištenju svjetioničarskih zgrada, Zagreb, 2009.7. Vlada Republike Hrvatske: Zaključak Vlade RH kojim se Plovputu d.o.o. Split, daje suglasnost da svjetioničarske zgrade u kojima nema potrebe za stalnim svjetioničarskim posadama, koristi u turističke svrhe, Zagreb, 1998.

Internet izvori:1. http://www.adriatic.hr/lighthouse.php?lang=hr 2. http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=13076&sec=1125 3. http://www.nemo-hr.com/?jadran/60/hrvatskisvjetionici/386 4. http://www.geografija.hr/clanci/693/svjetionici_hrvatskoga_turizma5. http://www.posta.hr/main.aspx?id=148&idmarke=14326. http://www.corner.hr/kultura/izlozbe.asp?id=2316


179


Mate Perišić, M.Sc. (Eng)

Josip Župarić, univ.spec.oec.

Goran Andrijanić, B.Sc. (Econ)

Restoration of Lighthouse Facilities and their Valori-sation through Commercial Activities

SummaryThere have not been many studies on the role of lighthouses throughout history. Since the lighthouse has be-come a prototypical example of a good market solution for the public goods problem, there is a high demand for these studies. The authors develop a concept of study in which the problem of lighthouse maintenance becomes a business problem by including restored lighthouse facilities in the tourist offer. They justify this kind of approach with concrete examples of valorising lighthouse facilities through commercial activities. In the period of globalization and that of striving for constant economic development and product optimizati-on, lighthouses are becoming an inevitable part of the tourist offer of the Republic of Croatia. The restorati-on and commercialization of lighthouse facilities are very important in gaining a competitive advantage over other tourist destinations in Europe.

Key wordslighthouse, public good, restoration, tourism, optimization, commercialization

180

181

Pregledni članciReview articles

Dr. sc. Ivana Barković, Marijana Širić, univ. spec. oec.:Uloga i značaj javno-privatnog partnerstva u Republici Hrvatskoj: izabrani primjeri

The Role and Significance of Public-Private Partnerships in the Republic of Croatia: Selected Examples

Mr. sc. Roman Šubić, mr. sc. Marina Proklin, Jasna Zima, dipl. ing. građ.:Promjene kvantitativnih pokazatelja koncentracije u zemljama regije u razdoblju transformacije bankovnih sustava

Changes in Quantitative Indicators of Concentration in the Countries of this Region during the Transformation Period of Banking Systems

Ljubo Đula, dipl. ing.:Upravljanje znanjem: trendovi i izazovi

Trends and Challenges

Mr. sc. Zvjezdana Penava Brekalo:Socijalno-kognitivna teorija ličnosti u kontekstu osobnog marketinga

The Social Cognitive Theory of Personality in the Context of Personal Marketing

Dr.sc. Agnieszka Maciag:Procjena troškova liječenja akutnog koronarnog sindroma u odabranim zdravstvenim ustanovama u Poljskoj - rezultati

pilot istraživanjaAcute Coronary Syndrome Treatment Cost Estimation in Selected Health Care Units in Poland – Pilot Survey Results

Dr. sc. Ivana Barković, Marijana Širić, univ. spec. oec.: Uloga i značaj javno-privatnog partnerstva u Republici Hrvatskoj: izabrani primjeri

Dr. sc. Ivana Barković,Pravni fakultet u Osijeku

Marijana Širić, univ. spec. oec.,Elektrotehnički fakultet u Osijeku

UlOgA i zNAčAJ JAvNO-pRivAT-NOg pARTNERSTvA U REpUbliCi hRvATSkOJ: izAbRANi pRimJERiSažetak Javno-privatno partnerstvo je model dugoročnoga ugovornog partnerskog odnosa između javnog i privatnog sektora, koji može uključivati financiranje, projektiranje, gradnju, upravljanje i/ili održavanje infrastrukture i/ili pružanje usluga od strane privatnog sektora, koje tradicionalno nabavlja i pruža javni sektor. Ovaj model dobiva sve više na popularnosti u suvremeno doba kada se vlade suočavaju s izazovnim zadatkom zaštite jav-nog interesa s jedne strane i zadovoljavanja sve različitijih (individualiziranih) potreba stanovništva s druge strane. Očekivanja stanovnika rastu kako raste njihova potražnja za što boljim javnim uslugama po što nižim cijenama. Štoviše, povjerenje stanovništva u svoju vladu i lidere ovisi u velikoj mjeri o kvaliteti usluga koje oni pružaju. U tom kontekstu, jača uloga i važnost javno-privatnog partnerstva, što potvrđuje i suvremena ekonomska i pravna literatura koja je bogata teorijskim i empirijskim raspravama o prednostima i nedostaci-ma ovog modela javne politike.

Svrha je ovoga rada ponuditi kratki teorijski osvrt na ulogu i značaj javno-privatnog partnerstva s posebnim osvrtom na Republiku Hrvatsku. Rad nudi nekoliko primjera primjene modela javno-privatnog partnerstva u Republici Hrvatskoj te na temelju teorijske i praktične analize predlaže kako unaprijediti, posebice sa za-konodavnog i institucionalnog aspekta, primjenu ovoga modela u funkciji efikasnijeg i efektivnijeg pružanja javnih proizvoda i usluga.

Ključne riječi javno-privatno partnerstvo, načela javno privatnog parterstva, javni sektor, elementi trajnog partnerstva

UDK 658.3(497.5)Pregledni članak

184


1. Uvod

Zemlje Europske unije (EU) pristupile su primje-ni javno-privatnog partnerstva početkom 90-tih go-dina kako bi potaknule svoja gospodarstva, uvidjevši da je na taj način uloženi novac bolje iskorišten, a da se javna infrastruktura brže i kvalitetnije razvija. Danas je javno-privatno partnerstvo poželjna praksa u većini zemalja Europske unije. S obzirom na to da je Hrvatska zemlja kandidat za pristup Europskoj uniji, (dobra) praksa javno-privatnog partnerstva postaje jedno od mogućih rješenja kod problema financiranja projekata javnog karaktera. Naime, sve je očitije da vlasti ne mogu same zadovoljiti rastuće potrebe za uslugama te da trebaju potporu drugih sektora u društvu. U tom je kontekstu javno-privat-no partnerstvo jedan od obećavajućih oblika takve suradnje. Temelji se na prepoznavanju koristi koje i javni i privatni sektor mogu imati od udruživanja financijskih sredstava, znanja i ekspertize u cilju po-boljšanja osnovnih usluga za sve građane. Dodatno javno-privatno partnerstvo predstavlja alternativu punoj privatizaciji, kombinirajući prednosti oba sektora, tako da se društvena odgovornost, svijest o potrebi zaštite okoliša i javnoj odgovornosti javnoga sektora kombinira s financijama, tehnologijom, djelotvornim upravljanjem i poduzetničkom duhom privatnog sektora. Bitno je istaknuti kako primjena javno-privatnog partnerstva za konačni cilj ima isporuku kvalitetnije i efikasnije javne usluge, a što se posebno odražava na razvoj lokalne zajednice.

Svrha je ovoga rada ponuditi kratki teorijski osvrt na ulogu i značaj javno privatnog partnerstva s posebnim osvrtom na Republiku Hrvatsku. Nakon uvodnih opaski u drugom dijelu rada daje se kratki teorijski osvrt na javno-privatno partnerstvo. Defi-nira se pojam javno-privatnog partnerstva u širem i užem smislu te se kratko predstavljaju načela ovog modela, elementi koji pridonose trajnom parterstvu, sučeljavaju se prednosti i nedostaci te očekivanja svih dionika u ovome modelu. U trećem se dijelu raspravlja o izazovima i perspektivi javno-privat-nog partnerstva u Republici Hrvatskoj, na temelju predstavljenih izabranih (uspješnih) primjena ovog modela u Varaždinu, Koprivnici i Splitu. Rad završava četvrtim dijelo koji umjesto zaključka nudi

neka razmišljanja i smjernice koje mogu poslužiti kao ishodište za kompleksniju raspravu o unapre-đenju primjene modela javno-privatnog partnerstva u Republici Hrvatskoj posebice sa zakonodavnog i institucionalnog aspekta.

2. Teorijski osvrt na javno-privatno partnerstvo

2.1. Pojam javno-privatnog partnerstva

Suvremena ekonomska i pravna literatura bogata je teorijskim i empirijskim raspravama o ulozi i značaju javno-privatnog partnerstva u vrijeme kada se vlade suočavaju s izazovnim zadatkom zaštite javnog interesa s jedne strane i zadovoljavanja sve različitijih (individualiziranih) potreba stanovniš-tva s druge strane. Očekivanja stanovnika rastu kako raste njihova potražnja za što boljim javnim uslugama po što nižim cijenama. Štoviše, povjerenje stanovništva u svoju vladu i lidere ovisi u velikoj mjeri o kvaliteti usluga koje oni pružaju. U tom kontekstu, jača uloga i važnost javno-privatnog partnerstva, što potvrđuje i suvremena ekonomska i pravna literatura koja je bogata teorijskim i empi-rijskim raspravama o o prednostima i nedostacima ovog modela javne politike (npr. Hodge and Greve, 2005., Akintoye et a., 2003., Hall, 1998., Utt, 1999., O'Looney, 1992.)

Javno-privatno partnerstvo kao oblik suradnje između javnog i privatnog sektora poznat je još iz vremena Rimskog Carstva kada su se mnogi javni radovi kao što su izgradnja luka, tržnica ili javnih kupališta gradili i održavali kroz oblik koncesije dan javnom partneru. Zatim se opet javlja u 16. i 17. stoljeću, a posebno u 19. stoljeću kroz javne radove, kao što su gradnja željeznica i pružanje komunalnih usluga. U zadnjih dvadeset godina i države Europ-ske unije prihvatile su ponovno javno-privatno partnerstvo kao model kojim bi financijski poticale svoje gospodarstvo te ubrzale razvoj infrastrukture i javnih usluga (Šinković i Klarić, 2007: 1).

U najširem smislu javno-privatno partnerstvo može se definirati kao skupina zajedničkih inicijati-va javnog sektora te privatnoga profitnog i neprofit-nog sektora u kojima svaki subjekt pridonosi odre-đene resurse i sudjeluje u planiranju i odlučivanju.

185


Međutim pod pojmom javno-privatno partnerstvo danas se u užem smislu podrazumijevaJU koopera-tivni pothvati u sklopu kojih javni i privatni sektori udružuju resurse i stručna znanja kako bi, kroz prikladne alokacije resursa, rizika i nagrada, zado-voljili neku javnu potrebu (Giulija, 2004: 1). Grupa hrvatskih autora poput Marenjaka et. al (2007: 598) pod pojmom javno-privatnog partnerstva podrazu-mijeva model financiranja i ugovaranja javne infra-strukture, dok Jurčić (2008: 454) pod ovim pojmom podrazumijeva prihvaćenu suradnju privatnog i javnog sektora koja se zasniva na usuglašenim cilje-vima razvitka određenoga javnog projekta. Stoga je moguće zaključiti da se uvijek radi o zadovoljenju neke javne potrebe, koja će za konačni cilj imati isporuku kvalitetnije i učinkovitije javne usluge. Primjenom modela javno-privatnog partnerstva, privatni sektor može uposliti svoje resurse i vještine u pružanju dobara i usluga koje tradicionalno osigu-ravaju državne službe. Pojam partnerstva naglašava novu kvalitetu odnosa između države i poduzetnika, koja je znatno više uravnotežena kroz podjele rizika i nagrada u odnosu na prijašnje uske ugovorne odnose iz područja javne nabave. To ne znači da svi subjekti sudjeluju na ravnopravnoj osnovi, već da svaki partner sudjeluje ovisno o svojim mogućnosti-ma i ulozi u partnerstvu. Važan je aspekt javno-pri-vatnog partnerstva i njegova načelna koncepcijska otvorenost i dugoročna suradnja.

Značajan poticaj razvoju javno-privatnog par-tnerstva dala je «Zelena knjiga o javno-privatnom partnerstvu Europske unije o javnim ugovorima i koncesijama» koju je 2004. godine izdala Europska komisija (Commision of the European Commu-nities, 2004). Taj dokument definira sam pojam, prikazuje karakteristike i klasificira ugovore, te olakšava usklađivanje propisa o javno-privatnom partnerstvu, koncesijama i javnoj nabavi s propisima Europske unije. U tom je dokumentu javno-privatno partnerstvo definirano kao oblik suradnje između javne vlasti i privatnog poduzetništva koji ima za cilj osiguranje financiranja, izgradnju, obnovu, uprav-ljanje i održavanje javne infrastrukture ili pružanje

javnih usluga.1

U skladu sa Zelenom knjigom EU u Republici Hrvatskoj je do donošenja Zakona o javno-privat-nom partnerstvu (NN br. 129./2000.) , područje javnih partnerstva bilo uređeno s dvama doku-mentima i to Smjernicama za primjenu ugovornih oblika javno-privatnog partnerstva (NN 98./2006.) i Uredbom o davanju prethodne suglasnosti za sklapanje ugovora o javno-privatnom partnerstvu po modelu privatne financijske inicijative (NN 20./2007.). U Smjernicama za primjenu ugovornih oblika javno-privatnog partnerstva jasno su opisane bitne značajke javno-privatnog partnerstva:

» Privatni partner radi projektnu dokumentaciju ili ju preuzima od javnog partnera ukoliko je ista ova izrađena, gradi, financira, održava i upravlja građevinom u zamjenu za naknadu, ili direktno od korisnika usluge ili od javnog partnera.

» Relativno dugo trajanje odnosa, često i do 30 godina, koji uključuje suradnju između javnog i privatnog partnera u različitim aspektima projekta. Dugim trajanjem ugovora, omogućuje se povrat uloženih sredstava privatnom poduzetniku, dok se istodobno osigurava dugotrajna zajednička suradnja. Ovakvi dugotrajni odnosi traže otvorenu i transparentnu međusobnu suradnju privatnog i javnog sektora na osnovama ugovornog dogovora.

» Metoda financiranja projekta: djelomično iz pri-vatnog sektora, a ponekad putem složenih dogovora između različitih sudionika.

» Važna uloga privatnog partnera koji sudjeluje u različitim fazama projekta (projektiranje, građenje, rekonstrukcije i dogradnje, provedba, financiranje). Javni se partner prvenstveno koncentrira na defini-ranje ciljeva koji će biti postignuti u pogledu javnog interesa, pružene kvalitete usluga i politike cijena te preuzima odgovornost za poštivanje ovih ciljeva.

» Raspodjela rizika između javnog i privatnog partne-ra kojem su preneseni rizici koje u drugim oblicima ugovaranja snosi javni sek tor. Tako se najčešće povezuje projektiranje i građenje s financira njem,

1 Zelenoj knjizi iz 2004. godine prethodile su četiri smjernice kojima se regulira javno-privatno partnerstvo i to tzv. tri klasične smjernice Works Directive (93/27/EEC), Supplies Directive (93/36/EEC), Services Directive (92/50/EEC) te Utilities Directive (93/38/EEC). Također su donesene su 2003. godine Smjernice za uspješna javna privatna partnerstva (Guidelines for Successful Public-Private Partnerships).

186


održavanjem i upravljanjem građevina, čime se postiže jedinstvo snošenja rizika od strane privatnih poduzetnika i izbjegava se inače uobičajena podjela rizika. Međutim, javno-privatno partnerstvo nužno ne znači da privatni partner preuzima sve rizike ili čak veći dio rizika povezanih s projektom, iako prav-ni okvir partnerstva pretpostavlja da značajni rizici budu preuzeti od privatnih poduzetnika. Precizna raspodjela rizika određuje se od slučaja do slučaja, u skladu s odgovarajućom moguć nošću stranaka da procijene, kontroliraju i nose se s rizikom.

2.2. Načela javno-privatnog partnerstva

Načela kojima se određuje učinkovita primjena javno-privatnog partnerstva zasnivaju se na politič-kim i razvojnim prioritetima koja su temelj strateš-kog okvira za razvoj javno-privatnog partnerstva. To je područje u kojem se susreću dva bitna segmenta gospodarstva, s jedne strane javni sektor kao naruči-telj koji treba postići da se trošenje novca poreznih obveznika obavi po načelu „best value for money“, a s druge strane privatni poduzetnički sektor koji je u tom procesu pokretač gospodarskog razvoja kao ponuditelj. U tom području propisi imaju složenu zadaću, urediti načine postupanja, pri čemu treba sačuvati bit i načela oba sektora i pridonijeti njihovu razvoju.

U provedbi Zakona o javno-privatnom partner-stvu javni je partner dužan poštovati sljedeća načela: načelo zaštite javnog interesa, načelo tržišnog natjecanja, načelo učinkovitosti, načelo jednakog tretmana, načelo uzajamnog priznavanja, načelo razmjernosti, načelo transparentnosti, načelo slobo-de ugovaranja i načelo zaštite okoliša (čl. 3. Zakona o javno-privatnom parterstvu, NN br. 129./2000.). Slijedi kratki pregled načela:

Načelo zaštite javnog interesaJavni interes predstavlja državni ili opći interes,

koji se obično koristi u raspravama o ekonomskoj politici kad se žele označiti koristi ili prednosti zajednice kao cjeline za razliku od privatnih ili osobnih interesa.

Javni interes čini jedan od tri bitna elementa javnih ugovora, jer sklapanjem javnog ugovora, odnosno ugovora o javno-privatnom partnerstvu, javnopravno tijelo želi ostvariti određeni javni

interes, koji može biti različit, ali uvijek se svodi na zadovoljenje određene javne potrebe. Jedan od bitnih ciljeva strateškog razvoja Republike Hrvatske jest stvaranje stručne i djelotvorne javne uprave koja u isto vrijeme štiti javni interes i jednakost svih građana i poduzetnika te smanjuje troško-ve poslovanja.2Time se jamči da je zaštita javnog interesa od posebnog značaja za javni sektor koji ima bitnu ulogu u ekonomiji i društvu, te je ključni čimbenik u ostvarivanju gospodarskih ciljeva.

Načelo tržišnog natjecanjaNačelo tržišnog natjecanja osnovni je uvjet za

poslovanje tržišnoga gospodarstva. Načelo zahtijeva od javnog partnera da osigura neutralne i poštene okolnosti za gospodarske subjekte u nadmetanji-ma. Ako gledamo na ovo načelo u užem smislu, naći ćemo izravnu vezu između dodjele ugovora i nadmetanja. S jedne strane, bez ikakvoga preciznog pozivanja ponuditelji moraju slijediti pravila Zakona o javnoj nabavi, npr. u vezi s zabranom nepoštenoga tržišnog ponašanja, zabranom sukoba, zabranom zlouporabe vladajućeg položaja itd. Ove su kate-gorije primjenjive i u procesu nuđenja, no detaljni propisi nalaze se u posebnom zakonu. S druge strane postupak odabira privatnog partnera vezan je uz Zakon o javnoj nabavi (NN br. 110./2007, 125/2008.) u kojem postoji članak koji je izravno vezan na načelo tržišnog natjecanja, npr. postupanje s ponudom s neuobičajeno niskom cijenom. Ocjena takvoga negativnog tržišnog ponašanja vrlo je osjetljiva i ne može se općenito tretirati. Potreban je poseban pristup za svaki pojedini slučaj i poznava-nje predmetnog tržišta.

Postoje mnogi drugi načini narušavanja tržišta i mnogi su od njih izričito regulirani propisima o javnoj nabavi ili natjecanju. Kad se pojavi takva nepravilnost u procesu nuđenja, dodjelom slučaja nadležnom tijelu mogu se izbjeći daljnji problemi.

Načelo učinkovitostiNaručitelj provodi postupke propisane Zakonom

o javno-privatnom partnerstvu s ciljem učinkovitog i djelotvornog gospodarenja sredstvima i postizanja najbolje vrijednosti za novac. Najbolja vrijednost

2 Vidi više u: Središnji državni ured za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova Europske unije (2006).

187


za proračunski novac uvjet je uspješne uspostave i primjene javno-privatnog partnerstva, što uključuje najveću moguću korist od učinkovitosti, stručnosti, znanja, vještina, fleksibilnosti i inovativnosti pri-vatnog sektora za javni i privatni sektor razmjerno raspodjeli rizika na javnog i privatnog partnera.

Načelo jednakog tretmanaNačelo jednakog tretmana u praksi igra naj-

važniju ulogu. Ono teži dati jednaku priliku svim gospodarskim subjektima da dobiju javni ugovor. Ovo je načelo sadržano u cijelom postupku, od planiranja i objave, do odluke o odabiru. Načelo jed-nakog tretmana zahtijeva da se usporedive situacije ne smiju tretirati na različiti način. Od naručitelja, tj. obveznika primjene zakona očekuje se da osigura cjelovit, objektivan i nepristran tretman svim sudio-nicima u postupku. Tako zakon navodi da gospo-darski subjekti koji izravno ili neizravno sudjeluju u pripremi postupka javne nabave smiju sudjelovati u nadmetanju kao ponuditelji ili natjecatelji, ali da pritom ne bude narušeno načelo tržišnog natjecanja te da po potrebi gospodarski subjekt dokaže kako ga iskustvo koje je stekao za vrijeme pripreme postup-ka nabave nije dovelo u prednost prilikom izrade njegove ponude u odnosu na ostale gospodarske subjekte. Također zakon navodi da se ponude odabi-ru na temelju objektivnih kriterija koji osiguravaju poštivanje načela transparentnosti, zabrane diskri-minacije, načelo jednakog tretmana, koja jamče da su ponude procijenjene u uvjetima učinkovitoga tržišnog natjecanja. Kao rezultat dopušta se primje-na samo dva kriterija – najniža cijena i ekonomski najpovoljnija ponuda. Kako bi se osiguralo poštiva-nje načela jednakog tretmana, potrebno je osigurati da svi ponuditelji budu informirani objektivno o svim kriterijima. Kako bi se jamčio jednak tretman, kriteriji za odabir ponude trebali bi omogućiti objektivno uspoređivanje i ocjenjivanje ponuda. Načelo jednakog tretmana podrazumijeva i načelo zabrane diskriminacije, što znači da se ne smije diskriminirati nijedan gospodarski subjekt, odnosno da se ne smije favorizirati nijedan gospodarski su-bjekt. Svi sudionici moraju se tretirati na isti način. Također Zakon o javnoj nabavi (NN br. 110.(2007., 125./2008.) navodi da komunikacijska sredstva koja

su odabrana za dostavljanje informacija moraju biti općedostupna i ne smiju dovoditi do diskriminacije. To znači da elektronička komunikacijska sredstva ne smiju imati diskriminirajuća tehnička obilježja i mo-raju biti kompatibilna s općeraširenim proizvodima informacijsko-komunikacijske tehnologije.

Ovo je načelo jedno od najosjetljivijih. Naručite-lji se bore za sigurnost, tj. željeli bi zaključiti ugovor s privatnim partnerom koji će svakako biti sposo-ban ispuniti i dati garancije za optimalno izvršenje usluge. U postupku odabira najpovoljnije ponude svaki uvjet i zahtjev mora biti unaprijed određen, i to na način da istodobno osigurava dovoljan stupanj natjecanja.

Prema pravnom shvaćanju Europskog suda na-čelo jednakog tretmana traži da usporedive situacije ne smiju biti različito tretirane osim ako je različit tretman objektivno opravdan. To općenito znači da u postupku odabira privatnog partnera ponuditelji moraju biti tretirani na isti način, moraju im se dati potpuno iste informacije i u svakom pogledu mora-ju dobiti jednake mogućnosti i ista pravila moraju se primijeniti na sve njih.

Načelo uzajamnog priznavanjaNačelo uzajamnog priznavanja usko je vezano za

načelo nediskriminacije. Njime se traži da zakono-davstvo druge države članice ima ekvivalentne učin-ke onima domaćeg zakonodavstva. Načelo zabrane diskriminacije može se prevoditi kao specijalni oblik jednakog tretmana: naručitelji ne smiju praviti nika-kvu razliku između ponuditelja, roba i usluga koje se javljaju u ponudama, niti između podizvođača/podisporučitelja na temelju njihove nacionalnosti, mjesta stanovanja, ili bilo kojega drugog razloga koji proizlazi iz nacionalnog statusa (izravna diskrimina-cija). Važna je samo sposobnost.

Izravna diskriminacija danas je vrlo rijetka zbog postojanja velikog broja važećih međunarodnih ugovora između raznih zemalja. Ipak, ako stra-na tvrtka sudjeluje u javnoj nabavi, pojavljuju se mnogi mogući rizici da ta tvrtka neće moći ispuniti zahtjeve jer joj je sjedište izvan zemlje. Na primjer zahtjev da ima registriranu tvrtku, podružnicu ili čak ured unutar zemlje naručitelja u vrijeme podno-šenja ponude čini se vrlo normalnim i opravdanim

188


s naručiteljeva stanovišta, a ustvari je neizravna diskriminacija.

Posebna je situacija u vezi s podnošenjem po-trebnih dokaza koji dokazuju odgovarajući pravni status (tj. plaćanje poreza i socijalnog osiguranja, bankrot, potvrde o nekažnjavanju, itd.) i financijsko-tehničku sposobnost (tj. bilance, bankovne izjave, diplome, itd.). Naime, oblik takvih dokaza, izjava i drugih dokumenata ovisi o pravnom sustavu u određenoj zemlji (npr. u nekim zemljama porezni organi ne daju službene izjave, a u drugima da). Na to je pitanje uglavnom odgovoreno u direktivama na razini tržišta Europske unije koje određuju oblik i sadržaj takvih dokumenata.

Naručitelji ipak moraju ozbiljno proučiti situaciju ako je profesionalna sposobnost vezana sa zadanim kvalifikacijama, a strani ponuditelj ne zadovoljava taj zahtjev. Uzajamno priznavanje diploma i drugih potvrda osnovni je cilj Europske unije, ali pravni kontekst javne nabave nije jasan u svim slučajevima. Recimo, kod slobode pružanja usluga jer su u nekim oblastima (npr. pravno zastupanje, zdravstvena zaštita) zakonski opravdana nacionalna ograničenja.

Načelo razmjernostiOpćenito načelo razmjernosti zahtijeva da su sve

aktivnosti, tj. pravila, propisi, odluke neophodne i odgovarajuće za postizanje svog cilja. Ako ima odstupanja ili ograničenja, ona moraju što manje ograničavati poslovne aktivnosti. Ako postoji manje ograničavajuća alternativa ili takva koja uopće ne zadire u temeljne slobode, primjenjuje se ta alter-nativa.

Ovo načelo potječe iz propisa i sudske prakse Europske unije. Zakon o javnoj nabavi također ima neke elemente u vezi s ovim načelom. Najvažniji su dokazi financijske i gospodarske sposobnosti te dokazi tehničke i stručne sposobnosti. Iako odgo-varajuća pravila ne kažu ništa o metodama za to, naručitelj mora procijeniti podobnost ponuditelja te načelo zahtijeva sljedeće: (i) svi dokazi koje traži naručitelj moraju se odnositi isključivo na predmet nabave; (ii) naručitelj opisuje u dokumentaciji za nadmetanje jasno i nedvosmisleno koje dokaze će razmatrati i u kojoj mjeri ponuditelj mora zado-voljiti (kao minimalni zahtjev) da bi bio sposoban

ispuniti ugovor; (iii) te vrijednosti moraju biti u skla-du s vrijednosti nabave i ne mogu biti opisane na način koji bi doveo do neopravdanog ograničavanja natjecanja niti smije pogodovati nekom ponuditelju; (iv) svi uvjeti moraju biti neophodni i odgovarajući za ocjenu sposobnosti ponuditelja. Nadalje, mogu se spomenuti troškovi izrade dokumentacije za nadmetanje. U postupku javne nabave naručitelj može od gospodarskog subjekta zahtijevati naknadu troškova za izradu dokumentacije za nadmetanje (za papir, ispis, umnožavanje, za nosač podataka), kao i naknadu mogućih poštanskih troškova.

Sukladno načelu razmjernosti naručitelj mora uzeti u obzirom jesu li poduzeti postupci, načini nabave ili poduzete mjere odgovarajuće za postiza-nje željenog cilja, tj. je li neophodno postići taj cilj odnosno provesti predmetnu nabavu. Također je bitno procijeniti nameću li se prevelika opterećenja koja su neproporcionalna u odnosu na postavljeni cilj.

Načelo transparentnostiU skladu s direktivama Europske unije Zakon

o javnoj nabavi ima mnoge odredbe kojima je cilj omogućiti potrebnu otvorenost javne nabave kako bi se osigurala podloga za druga načela. U područ-ju javne nabave glavni institut transparentnosti je sustav objavljivanja. No načelo transparentnosti nije iscrpljeno samo propisima o objavljivanju. Možemo navesti i sljedeće: (i) propisi za odabir između različitih vrsta postupaka javne nabave (npr. pregovarački postupak, čija je transparentnost ograničena i stoga je taj postupak dozvoljen samo ako su ispunjeni određeni uvjeti; (ii) uvjeti da se određene informacije stave na raspolaganje natjeca-teljima, otvaranje ponuda ili obveza dokumentiranja i pohrana dokumentacije o provedenim postupcima javne nabave.

Općenito moramo uzeti da nacionalno za-konodavstvo u području javne nabave osigurava provođenje načela transparentnosti u širem smislu. To znači u većini situacija kad se od naručitelja traži aktivna uloga u pogledu transparentnosti, da se istovremeno kaže na koji se to način osigurava. Po-drazumijevajući da je nacionalno zakonodavstvo u skladu s direktivama Europske unije, ako naručitelji

189


poštuju te posebne propise, neće doći do kršenja tog načela. To također znači da naručitelj ne smije biti prisiljen javno objavljivati neke informacije, odluke ili zapisnike ako to ne traži zakon (npr. omogućiti ponuditelju da se upozna s ponudom drugoga eko-nomskog subjekta kako bi se uvjerio u opravdanost ocjenjivanja).

Načelo transparentnosti uglavnom se javlja uz načelo jednakog tretmana. To je slučaj npr. u pre-govaračkom postupku u kojem je transparentnost ograničena, ali pošteno tržišno natjecanje ipak traži da se ponuditeljima pruži potpuno jednaka prilika.

Transparentnost je posebno značajna za postiza-nje povjerenja poreznih obveznika u tome da javni sektor učinkovito upravlja proračunskim novcem. Transparentnost se uobičajeno shvaća kao obveza naručitelja, tj. obveznici primjene zakona dužni su gospodarskim subjektima i široj javnosti pružiti informacije o javnim nabavama. Transparentnost se postiže objavljivanjem niza objava o javnoj nabavi, te se na takav način osigurava razvijanje efikasne konkurencije. Sukladno Zakonu o javnoj nabavi tijekom svakog postupka javne nabave naručitelji mogu objaviti tri različite objave o javnoj nabavi, i to: prethodnu (informacijsku i indikativnu) obavijest – podaci o planiranom postupku nabave, poziv na nadmetanje i obavijest o sklopljenim ugovorima. Informacije koje su sadržane u svim objavama moraju dati gospodarskim subjektima adekvatne informacije o predmetu nabave i uvjetima koji su mu priključeni.

Načelo slobode ugovaranjaNačelo slobode ugovaranja u sebi podrazumi-

jeva autonomiju volje stranaka koje sadrži tri bitne karakteristike, a to su: (i) ugovorne strane slobodne su izabrati svog ugovornog partnera s kojim žele zaključiti ugovor, (ii) ugovorne strane slobodne su u pogledu izbora vrste ugovora, (iii) stranke slobodno reguliraju sadržaj ugovora.

Najbolja ilustracija slobode ugovaranja sadržana je u činjenici da se u postupku odabira privatnog partnera, nakon predaje ponuda dopušta otvaranje natjecateljskog dijaloga. Na takav način javnoprav-na tijela zajedno s odabranim ponuditeljima traže najprikladnije rješenje za projekt. Načelo slobode

ugovaranja također se očituje i kroz pregovarački postupak, gdje je moguće pozvati samo one gospo-darske subjekte koji zbog tehničkih, umjetničkih ili drugih razloga jedini mogu izvršiti određeni posao, te se s njima pregovara.

Ovo načelo podrazumijeva slobodu ugovaranja i podrazumijeva da se ugovorni partner slobodno od-lučuje da li će uopće i pod kojim uvjetima zaključiti ugovor. Predmet ugovora uvijek mora biti moguć, dopušten i određen, tj. stranke ne mogu zaključiti ugovor koji bi bio suprotan javnom poretku.

Načelo zaštite okolišaNačelo zaštite okoliša temelji se na međunarod-

nom pravu zaštite okoliša, općeprihvaćenim nače-lima i spoznajama, uvažavanju znanstvenih otkrića i najboljoj svjetskoj praksi. Pri donošenju odluke o zahvatu u okoliš i za vrijeme izvođenja zahvata mora se postupati u skladu sa zakonom i drugim propisima te poduzimati sve mjere koje osiguravaju prava čovjeka na zdrav i čisti okoliš. Radi izbjega-vanja rizika ili opasnosti po okoliš pri planiranju ili izvođenju zahvata treba primijeniti sve prethodne mjere zaštite okoliša. Zahvat u okoliš treba biti pla-niran i izveden tako da što manje onečišćava okoliš, a da se pritom vodi računa o racionalnom korištenju prirodnih izvora i energije. Pri izvođenju zahvata treba nastojati koristiti isprobana dobra iskustva i upotrebljavati raspoložive proizvode, opremu, ure-đaje i primjenjivati proizvodne postupke, najpovolj-nije po okoliš. Ukoliko prijeti opasnost od stvarne i nepopravljive štete okolišu, ne smije se odgađati poduzimanje nužnih zaštitnih mjera, pa ni u slučaju kad ta opasnost nije u cijelosti znanstveno istražena.

2.3. Elementi koji pridonose trajnom partnerstvu

Iako je istina da suradnja između javnog i pri-vatnog sektora može ponuditi ekonomske koristi koje dopuštaju izvršenje projekta koji omogućava isplativost ulaganja i udovoljava ciljevima javnog sektora, pribjegavanje takvome modelu ne može se predstaviti kao čudotvorno rješenje za javni sektor u situaciji kad je suočen s proračunskim ograničenji-ma. Iskustvo pokazuje da je za svaki projekt nužno procijeniti nudi li mogućnost partnerstva stvarnu

190


dodanu vrijednost u usporedbi s drugim opcijama, kao što je zaključenje tradicionalnijeg ugovora. Potrebno je naglasiti da se kod ugovaranja projekata radi o veoma složenom i dugotrajnom postupku, koji je povezan i s određenim rizicima za javni sektor. Iz tog razloga ugovorima o javno-privatnom partnerstvu treba posvetiti izuzetnu pažnju u etapi pripreme i ugovaranja projekata. Pristalice javno-privatnog partnerstva naglašavaju da bez primjene takvog modela mnoge škole, bolnice, zatvori i sl. ne bi uopće bili izgrađeni, budući da nije bilo moguć-nosti koristiti sredstva iz proračuna. Na taj se način osigurava veći broj izgrađenih potrebnih građevina i brzo zadovoljavanje potreba društvenog standarda. Uz navedene prednosti i nedostatke, nesum njivo je da se javna infrastruktura neće prestati graditi iz proračunskih sredstava, a da financiranje primje-nom modela javno-privatnog partnerstva, omogu-ćava veći broj izgrađenih javnih građevina uz znatnu dodanu vrijednost. Dodana vrijednost znači odre-đene uštede, viši standard usluge ili manja šteta oko-lišu, a može se postići kroz javna partnerstva i to: učinkovitijim projektima s kreativnim i inovativnim pristupom rješavanju problema, neprekoračivanjem budžeta planiranih ulaganja iz javnog proračuna, optimizacijom projekta tijekom njegova čitavog životnog ciklusa (integracija projektiranja, gradnje, financiranja i održavanja građevine), uz poštivanje prisilnih propisa koji uređuju raspolaganje pravima i obvezama od strane javnog sektora.

Javni sektor sve jasnije pokazuje interes za javno-privatno partnerstvo koje će se održati kroz dulje vrijeme. Prema Perko Šeparoviću (2006: 149) bitni elementi koji utječu na trajnost i uspješnost ugovo-ra javno-privatnog partnerstva jesu sljedeći:

» Uključivanje resursa: Svi bi se uključeni partneri trebali obvezati da će uključiti svoje resurse (finan-cijske, ljudske, kapital) kako bi povećali svoj interes za stvaranje uspješnog partnerstva. To uključuje dijeljenje rizika i nagrade.

» Razvoj kapaciteta: Projekti koji zahtijevaju znatne institucionalne promjene ili velika kapitalna ulaga-nja zahtijevaju razvoj kapaciteta svih grupa dioni-ka, npr. razvoj kapaciteta: (i) potrošača - o prirodi usluga koje su im namijenjene i u pogledu troškova za pružanje usluga, (ii) pružatelja usluga - naročito lokalnih organizacija, u pogledu poduzetničkih

vještina te (iii) vlasti - u pogledu usvajanja potrebnih okvira za pružanje usluga te za nadgledanje kvalite-te pružanja usluga.

» Uloge i odgovornosti: Određivanje uloga i odgo-vornosti još je jedan element potreban za razvoj učinkovitih partnerstva. Bitno je da se partnerstva organiziraju kroz usuglašavanje, u cilju najučinko-vitije upotrebe resursa obiju strana. Individualne odgovornosti moraju biti jasno razgraničene i određene od početka, kako ne bi došlo do dvosmi-slenih, nejasnih zadatka koji se očekuju da ih svaki od partnera provede. Nadalje, te odgovornosti treba realistično definirati, s jasnim razumijevanjem jakih i slabih strana svakog pojedinog partnera.

» Fleksibilnost: Svi su partneri vezani uz kontekst i lokalno se razlikuju. Partnerstvo bi trebalo koristiti postojeća iskustva, ali u isto vrijeme trebalo bi voditi računa o korištenju komparativnih prednosti lokal-nih resursa. Ako se radi o duljem vremenu, bit će najvjerojatnije potrebno provesti promjene u planu investiranja, izboru tehnologija te planu aktivnosti, kao odgovor na nepredviđene okolnosti.Uključiva-nje jasnih procedura za uvođenje takvih promjena tijekom životnog ciklusa projekta, smanjit će šanse za stvaranje negativnog utjecaja na partnerstvo.

» Vrijeme: Partnerstvo zahtijeva vrijeme. Proces ra-zumijevanja problema koje treba rješavati i učinka na potencijalne partnere, kao i potreba partnera, zahtijeva vrijeme. Napredak se sigurno može doga-đati kako se projekt odvija, ali proces zadobivanja i održavanja prihvaćanja među korisnicima, provo-diteljima i regulatorima kontinuiran je, a suradnički dijalog u cilju zadovoljavanja zajedničkih potreba mora se održavati kroz cijeli projekt.

» Strpljenje: Za projekte koji zahtijevaju znatne insti-tucionalne promjene ili kapitalne investicije potreb-no je dosta vremena. Pozornost mora biti posvećena balansu između brzog odgovaranja na najhitnije krize i razvijanja integriranih rješenja koja će potra-jati. Politički ciklusi i želja za brzim poboljšanjima u kriznim situacijama često dovode do postavljanja prekratkih vremenskih okvira. Takve kratkoroč-ne agende i ograničeni horizonti vode nerealnim očekivanjima i neodrživim rješenjima. I krupne institucionalne promjene (npr. razvoj regulatornih kapaciteta) i velika privatna ulaganja zahtijevaju vrijeme. Nije realistično očekivati da će uključivanje privatnog sektora brzo prebroditi nedostatke u jav-nim institucijama i aktivnostima, niti da će odmah

191


kompenzirati dotadašnje nedostatke u resursima i financiranja sa strane javnog sektora.

» Društvena odgovornost: Javne usluge osiguravaju javnu dobrobit, drugim riječima dobrobit koja bi trebala biti dostupna svima. Poboljšanje pružanja takvih usluga zapravo se odnosi na poboljšavanje življenja ljudi, naročito siromašnih u gradovima. Vlade bi trebale uvijek osigurati da promjene koje usvajaju dovode do povećanja pristupa i boljoj kvaliteti u pružanju usluga. Naglasak na društvenoj odgovornosti povećat će političku korist, jer bolje usluge vode prema većem političkom prihvaćanju od strane javnosti. Javni sektor, poslovni svijet ili vođe u zajednici moraju razumjeti i poštivati ciljeve onih drugih. Tako na primjer, javni sektor može u početku imati poteškoće prihvatiti profitne motive privatnih poduzeća. Također privatna poduzeća mogu razmišljati o povlačenju iz birokratiziranog postupka odlučivanja koji vlada u javnom sektoru ili lokalne zajednice možda nemaju strpljenja za bavljenje problemima drugih područja u gradu. U cilju rješavanja tih razlika, sve se strane moraju usredotočiti na šire, komplementarne ciljeve koji se trebaju postići. Važno je shvatiti da javni i privatni sektor ne trebaju nužno biti isti da partnerstvo funk-cionira, već moraju biti približno kompatibilni. Npr. i javni i privatni sektor žele podići opći standard života - vlasti i zajednice žele raditi na tome kako bi se smanjilo siromaštvo, a poslovni svijet želi da se to postigne kako bi više ljudi moglo kupiti njihove proizvode. Oba sektora također žele poboljšati veze na lokalnoj razini, naročito na novim tržištima - poslovni sektor u cilju rasta tržišta, a vlasti i zajednice u cilju promoviranja razvoja i razmjene ideja. Dodatno, oba sektora žele osigurati dostatne usluge – javni sektor kako bi održao niske troškove te povećao pokrivenost uslugama, a poslovni sektor jer to povećava profit.

Podržavajuća pravna i politička okolina predstav-lja kamen temeljac za održivo uključivanje privat-nog sektora. Javni sektor treba postaviti odgovara-jući pravni okvir za ugovaranje i provođenje javne nabave te za investiranje privatnog sektora. Vrlo je važno uvesti odgovarajuće mehanizme kako bi se smanjila mogućnost za korupciju u bilo kojem procesu nabave. Nepredviđeni postupci nabave smanjuju političku prihvatljivost i interes mnogih privatnih investitora.

Javnopravna tijela također moraju postaviti jasan regulatorni okvir i moraju primijeniti odgovarajuće poticajne mehanizme. Samo kreiranje regulatornog okvira međutim nužno ne garantira učinkovito reguliranje. Budući da su lokalne samouprave razli-čite, javni i privatni sektori će se susresti sa strmom krivuljom učenja kako budu pokušavali definirati i regulirati svoj međusobni odnos te svoje uloge u pružanju usluga. Posebno javni sektor treba defini-rati jasnu raspodjelu odgovornosti između nacional-ne vlade i lokalne samouprave te javno iskazati svoju ulogu kao onoga koji pruža i regulira.

Općenito, privatna poduzeća radije žele da ugo-vor služi kao glavni regulatorni mehanizam te da lokalna samouprava ima vrlo ograničeno pravo na regulatornu diskreciju nakon što je ugovor potpi-san. Detaljno specificirane odredbe koje određuju dužnosti, ciljeve koji se trebaju postići, pravila za mijenjanje cijena i načine rješavanja nesporazuma, dopuštaju privatnom sektoru bolju mogućnost predviđanja profitabilnosti pothvata te odlučivanja žele li se ili ne žele natjecati za dobivanje ugovo-ra. Imajući to u vidu, vlasti moraju donijeti važnu odluku o stupnju regulatorne diskrecije koje su se spremne odreći, naročito kod dugoročnih ugovora.

Loša politička klima uzrokovana pritiscima izbornih ciklusa, potencijalna nestabilnost novih demokracija, posebne agende vladinih dužnosnika te poseban status nekih usluga (npr. pristup vodi) može stvoriti barijere za početak ili održavanje javno-privatne suradnje. Vlasti trebaju, gdje god je moguće, dati jamstvo privatnim partnerima da po-litički faktori neće dovesti do prekidanja ugovornog partnerstva.

Javni sektor ne može sam graditi partnerstvo. Ovdje je vrlo bitno političko i društveno prihvaćanje uključivanja privatnog sektora. Javnost mora vidjeti sudjelovanje privatnog sektora kao korisno, ako se želi da partnerstvo postane uspješno. Javno pri-hvaćanje uključivanja privatnog sektora kroz duže vrijeme, ovisit će prvenstveno od pružanja obećanih usluga i ostvarene koristi po prihvatljivim cijenama. Zbog toga je vrlo važno razviti mehanizme kako bi se osiguralo da organizacija koja pruža uslugu, bilo da se radi o organizaciji iz javnog ili privatnog sekto-ra bude odgovorna prema svojim korisnicima. Javna

192


će podrška također ovisiti o mogućnosti partnerstva da zadovolje potrebe svih dionika. Npr. službenici u javnim službama mogu biti izvor velikog otpora po-većanom uključivanju privatnog sektora u pružanju usluga. Ugovori trebaju osigurati zapošljavanje ili zbrinjavanje javnih službenika i lokalnih stanovni-ka u najvećoj mogućoj mjeri. Učinkovitu suradnju između lokalne vlasti, poslovnog svijeta i zajednice nije lako postići, jer je uključeno mnogo različitih sudionika, često postoji nizak stupanj povjere-nja među potencijalnim partnerima te nedostaje predvidljivost u procesu. Kredibilitet podržavatelja i drugih uključenih lidera, kao i transparentnost procesa kritične su odrednice dugoročnog uspje-ha. Iskustvo govori da istinsko partnerstvo mora uključivati principe pravičnosti, transparentnosti u postupanju te zajednički interes odnosno korist. Za uspješno partnerstvo u bilo kojem projektu potreb-no je povjerenje i sigurnost.

Postoji niz mogućih nedostataka vezanih za kapacitete i javnog i privatnog sektora, koji mogu ugroziti stvaranje uspješnog partnerstva. Bitniji nedostaci mogu biti sljedeći: (i) obostrano ne-povjerenje i nedostatak razumijevanja interesa i potreba druge strane, (ii) nepostojanje informacija na lokalnoj razini te iskustva u kreiranju uspješnih partnerstva, (iii) postojeće zakonske, političke i institucionalne prepreke za stvaranje učinkovitih javno-privatnih odnosa.

Ovi nedostaci često dovode do dugog pregovara-nja, povećanja troškova te to dovodi do toga da ma-nji projekti nisu atraktivni za potencijalne investito-re. U cilju smanjivanja štete od takvih nedostataka na najmanju moguću mjeru, projekti javno-privat-nog partnerstva moraju osigurati određena jamstva i zaštitu za javni i za privatni sektor te za zajednicu.

Javni sektor obično očekuje od privatnog sektora da pridonese na jedan od sljedećih načina:

» pruži dogovorene usluge

» osigura dogovorene investicije

» poštuje dogovorene standarde i ciljeve

» ne iskorištava ili monopolizira moguću postojeću situaciju.

Privatni sektor očekuje od javnog sektora da pridonese na jedan od sljedećih načina:

» osigura povoljnož okruženje za javno-privatno partnerstvo

» plati dogovorene naknade u cijelosti i na vrijeme

» provede povećanje tarifa prema dogovoru

» spriječi neočekivano natjecanje drugih tijekom projekta.

Zajednica očekuje da javno-privatno partnerstvo:

» osigura odgovarajuću razinu usluga

» da su cijene usluga prihvatljive zajednici, bilo kroz direktnu naplatu ili indirektno kroz poreze.

Javno-privatno partnerstvo također se kritizira s pozicija tradicionalne javne uprave jer se sum-nja kako ona razvodnjava političku kontrolu nad procesom odlučivanja. Radi se o strahu od gubit-ka nadzora nad donošenjem političkih odluka i upravljanjem službama. Poseban strah postoji u pogledu mogućnosti da se partnerstvom dade pravo privatnoj tvrtki da djeluje kao monopolist iz razloga što će i javni sektor u tim uvjetima osigurati najveću dobit (Perko Šeparović, 2006: 19).

Usprkos potencijalnim 'prijetnjamja', suradnja javnog i privatnog sektora u mogućnosti je ponu-diti određene prednosti, od kojih neke uključuju sljedeće3:

» Ubrzanje infrastrukturnih usluga: Javno-privatno partnerstvo dopušta javnom sektoru raspoređiva-nje troškova na duže razdoblje. To omogućava da projekt bude realiziran i onda kad je raspoloživost javnog kapitala možda ograničena, čime se omogu-ćava realizacija potrebnih investicija. Na taj način moguće je ugovaranje različitih i brojnijih projekata koji zbog financijskih ograničenja na drugi način ne bi bili ostvarivi.

» Brža implementacija: Budući da privatni sektor raspolaže znanjem, opremom, dizajnom, tehničkim dostignućima te pružanjem kvalitetnih usluga, u mogućnosti je u vrlo kratkom vremenskom razdo-blju isporučiti glavni projekt za izuzetno složene javne projekte. Pod utjecajem tržišta privatni je sektor prisiljen primijeniti inovativnosti, dok javni

3 O prednostima i nedostacima vidi više u Ministry of Municipal Affairs, British Columbia (1999).t

193


sektor zbog svoje pozicije ne može takvim tempom razvijati svoju inovativnost.

» Smanjenje stvarnih troškova: Projekti javno-privat-nog partnerstva koji obuhvaćaju i usluge održavanja pružaju privatnom sektoru kroz cijelo vrijeme trajanja projekta minimalizirane troškove, što je ponekad teško postići sa ograničenim proračunom javnog sektora.

» Bolja raspodjela rizika: Temeljno je načelo bilo kojeg oblika javno-privatnog partnerstva raspodjela rizi-ka na obje strane, uz najbolje moguće upravljanje i najmanje troškove. Kod tradicionalne isporuke sve rizike snosi javni sektor, dok primjena javno-privat-nog partnerstva omogućava podjelu rizika između oba sektora. Cilj je takve podjele rizika da svaki od partnera preuzme one rizike kojima može najbolje upravljati. Takva optimalna podjela rizika stvara povoljni odnos kvalitete i troškova javne usluge.

» Bolji poticaj za provedbu: Raspodjela rizika mora poticati poduzetnike u privatnom sektoru prema kvalitetnijoj vlastitoj upravi i povećanju učinkovi-tosti zadanog projekta. U većini projekata javno-privatnog partnerstva potpuna isplata privatnom sektoru uslijedit će tek ako se zahtijevani standardi usluge budu u potpunosti ostvarili.

» Poticanje kvalitete usluge: Međunarodna iskustva govore da je kvaliteta usluge postignuta kroz javno-privatno partnerstvo često bolja nego kvaliteta postignuta unutar tradicionalne nabave. To se može ostvariti na više načina kao što su integracija usluge uz pripadajuću imovinu, zatim uvodeći inovacije u isporuku usluga, ili provoditi poticaje ili penale koji su u pravilu sadržani u ugovoru o javno-privatnom partnerstvu.

» Stvaranje dodanih vrijednosti: Privatni sektor u mo-gućnosti je stvarati dodatne prihode kroz suradnju s trećim stranama, i na taj način smanjuje troškove, za razliku od bilo kojega javnog sektora. Dodatni prihodi mogu se generirati kroz uporabu kapitalnih rezervi ili kroz raspoloživost viška imovine.

» Unaprjeđenje javne uprave: Prijenosom odgovorno-sti i rizika na privatni sektor, javna uprava službeno nastupa kao regulator i usredotočena je na projekt nadzirući planiranje i realizaciju, a ne na svakod-nevnu isporuku javnih usluga. Izlaganjem javnih usluga konkurenciji javno-privatno partnerstvo omogućava da trošak javnih usluga bude mjeren tržišnim standardima čime se jamči da je postignu-ta najbolja vrijednost za novac.

3. Javno-privatna partnerstva u Republici Hrvatskoj

Javno-privatno partnerstvo je model koji pruža nove poslovne mogućnosti u projektima koji su od općega javnog interesa, a koji su do sada financirani iz državnih ili lokalnih proračuna. Porast javnih potreba, ali i nedostatak sredstava u proračunima doveo je do smanjenja investicija u projekte infra-strukture i javnih usluga od općeg interesa, što se pokušava otkloniti korištenjem privatnoga kapitala kroz primjenu javno-privatnog partnerstva. Da bi dostigla europsku razinu razvijenosti infrastrukture i izgradnje javnih objekata, Hrvatskoj bi prema ne-kim procjenama trebalo i do 25 godina. To naravno znači da bi se zaostajanje za državama Europske unije još više povećalo, jer bi one u međuvremenu dodatno napredovale. Primjena modela javno-pri-vatnog partnerstva koji podrazumijeva suradnju javnog sektora i privatnih tvrtki Hrvatskoj omogu-ćava da u pet godina financira i izgradi ono za što bi joj tradicionalnim načinom financiranja trebalo i više od 20 godina. U Republici Hrvatskoj od njezina osamostaljenja do danas suradnja javnog i privatnog sektora imala je značajnu ulogu u razvoju infrastrukturnih projekata te pružanju usluga. Po-sebno su zadnjih godina zaživjeli i složeniji modeli javno-privatnog partnerstva na području znanosti, obrazovanja, stanogradnje, izgradnji objekata javne uprave te izgradnji sportskih objekata. Usporedno s razvojem javno-privatnog partnerstva razvijaju se i gospodarske djelatnosti, a također jačaju profesio-nalne i stručne sposobnosti javnog sektora.

Međutim zasad nije moguće doći do točnih podataka koliko je zaista sklopljeno ugovora. Do donošenja Zakona o javno-privatnom partnerstvu nije postojala zakonska obveza javnih tijela koja su sklopila ugovore o javno-privatnom partnerstvu, da te ugovore, odnosno podatke iz tih ugovora dostav-ljaju nadležnom tijelu, tj. Sektoru za javno-privatno partnerstvo kao pravnom predniku Agencije, radi upisa u Registar, niti je postojala pravna osnova za osnivanje i vođenje Registra. Stoga trenutno ne postoji službena evidencija tih ugovora, odnosno podatke koji se odnose na vrijednost ugovora, broj sklopljenih ugovora i slično nije moguće pronaći.

194


Donošenjem Zakona o javno-privatnom par-tnerstvu propisuje se obveza javnih tijela da dostave sve sklopljene ugovore sa svim dodacima kao i sve izmjene i dopune radi upisa u Registar. Ustroj i vo-đenje Registra, kao i određenje ovlaštenika i opsega prava pristupa podacima iz Registra, propisat će se Pravilnikom o ustroju i vođenju Registra. Na taj će način, Registar postati središnji izvor informacija o svim sklopljenim ugovorima o javno-privatnom partnerstvu i jedinstvena elektronička evidencija svih ugovora sklopljenih na području Republike Hrvatske. U Registar se upisuju podaci iz ugovora o javno-privatnom partnerstvu i ostale dokumentacije propisane Pravilnikom o ustroju i vođenju Registra. Pomoću Pravilnika upravlja se bazom podataka, osigurava dostupnost podacima, te njihova zaštita. Registar je javan i vodi ga Agencija za javno-privat-no partnerstvo.

Zakonom o javno-privatnom partnerstvu uređu-je se također i obveza javnih tijela da Agenciji radi upisa u Registar, dostave i one ugovore s obilježjima javno-privatnog partnerstva, koji su sklopljeni prije dana stupanja na snagu Zakona o javno-privatnom partnerstvu. Usvajanjem navedenog Pravilnika ispunit će se svi pravno-tehnički preduvjeti za ustrojavanje Registra, odnosno za upis kako novih, tako i već sklopljenih ugovora u Registar. Pravilni-kom, čije se usvajanje očekuje u vrlo kratkom roku, predviđeno je da će određeni podaci, kao što su npr. predmet i sadržaj ugovora, duljina trajanja ugovora i sl., koji su sadržani u svim sklopljenim ugovorima o javno-privatnom partnerstvu biti i javno dostupni na internetskim stranicama Agencije.

Tek kad bude usvojen navedeni Pravilnik i ustro-jen Registar, te upisom svih sklopljenih ugovora o javno-privatnom partnerstvu u Registar bit će moguće doći do točnih podataka. Za sada do poda-taka je moguće doći jedino kroz medije, a posebno na službenim stranicama županija i gradova gdje se donekle na transparentan način govori o svim projektima koji nastaju kao oblik suradnje javnog i privatnog sektora. U Hrvatskoj se posebno ističe varaždinska županija u kojoj su do sada po modelu javno-privatnog partnerstva izgrađene ili adaptirane 44 škole. Posebno je bitno naglasiti da je po tome modelu izgrađena i sportska dvorana u Splitu, čija

je izgradnja predstavljala tehnički iznimno težak i složen građevinski posao, koji je na kraju uspješno obavljen.

3.1. Varaždinska županija4

Varaždinska je županija u 2006. godini zapo-čela gradnju, dogradnju i adaptaciju 44 škole u varaždinskoj županiji po modelu javno-privatnog partnerstva. Takvom primjenom javno-privatnog partnerstva, koji je bio apsolutna novost u Hrvat-skoj, Varaždinska je županija snažno pokrenula val izgradnje na svome području. Ovaj model, koji uspješno funkcionira u zapadnoeuropskim zemljama, ne tereti kapitalne investicije nego tekuće troškove. Privatni investitor financira gradnju i održavanje javnih objekata u vlasništvu županije na rok od 25 do 30 godina, a županija u istom razdoblju privatnim partnerima mjesečno plaća najamninu iz koje će se pokriti troškovi financiranja investicija i troškovi održavanja škola. Prema tome modelu obnovljena je Županijska palača te su izgrađena ili dograđena 44 školska objekta. Budući da javni prihodi najčešće nisu dovoljni za realizaciju takvih projekata, nužno je uvođenje resursa i stručnih znanja privatnog sektora. Tako se financiraju projekti koji se ne bi mogli ostvariti u uvjetima proračunskih ograničenja i osigurava se učinkovitije korištenje resursa te bolji pristup izvorima kapitala i profesionalno upravljanje projektom. Čest je slučaj da se i banke uključuju u realizaciju projekata koji zajednički razvijaju javni i privatni sektor. Tako je i u varaždinskoj županiji Hypo banka financijski pratila čak 25 od ukupno 44 projekta u iznosu do 28 milijuna eura, od toga dogradnju 17 škola i grad-nju 8 školskih sportskih dvorana. Na taj se način financijski znatno olakšava realizacija kapitalnih projekata koji su od javnog interesa, ali i snažno utječe na gospodarski razvoj županije. Time tvrtke koje su uključene kao privatni investitori još više jačaju, otvaraju se nova radna mjesta, povećava se broj zaposlenih, a time raste i standard na području

4 Izvori podataka: Stručna podrška suradnji privatnog i javnog sektora, dostupno na: http://www.hypo-alpe-adria.hr/bank/doku-menti/HT11_07_2008.pdf (12.01.2010.);Javno-privatno partnerstvo u Varaždinskoj županiji, dostupno na: http://www.varazdinska-zupanija.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=138&Itemid=103 (12.01.2010.)

195


županije. Ono što je posebno bitno jest što se na taj način osiguravaju preduvjeti za izvođenje nastave u jednoj smjeni.

U 2006. godini, za nešto manje od 3 mjeseca, završena je temeljita obnova povijesne Županijske palače, u samom središtu Varaždina. Time je ozna-čena i realizacija rekonstrukcije palače po modelu javno-privatnog partnerstva u Hrvatskoj. Ovaj spo-menik kulture 0. kategorije izgrađen je 1772. godine, upravo za potrebe županije. Nakon desetljeća deva-stacije, u obnovu palače uloženo je 9 milijuna kuna, koje će Varaždinska županija u 20 godina vraćati investitoru, dok je investitor zadužen za redovno održavanje objekta. Od sredine rujna 2005. godine 2240 m2 površine Županijske palače postao je vrlo ugodan radni prostor za 70 dužnosnika, službenica i službenika Varaždinske županije.

3.2. Gimnazija „Fran Galović“ i sportska dvorana u Koprivnici5

U Koprivnici je 2007. godine otvorena zgrada Gimanzije „Fran Galović“ i pripadajuće sportske dvorane, koji su prvi objekti takve vrste izgrađeni u Hrvatskoj po modelu javno-privatnog partnerstva. Ova je zgrada izgrađena također uz pomoć kredita Hypo banke koja je prva u Hrvatskoj prepoznala mogućnosti financiranja kroz model javno-privat-nog partnerstva, tj. model koji olakšava i ubrzava realizaciju kapitalnih projekata od javnog interesa. Dobrom suradnjom javnog i privatnog sektora škola je izgrađena u roku od jedne godine, a također je po modelu javno-privatnog partnerstva ugovoreno i održavanje zgrade u sljedećih 25 godina ugovore-nog razdoblja. Izgradnjom nove zgrade započeo je proces jednosmjenske nastave u školama koprivnič-ko-križevačke županije.

U postupku odabira privatnog partnera za izgradnju gimnazije i sportske dvorane korišten je pregovarački postupak javne nabave kao jedan od mogućih postupaka u odabiru privatnog partne-ra. Na temelju analize i usklađivanja ponude, po

5 Izvor podataka: Gradsko poglavarstvo grada Koprivnice: 39. sjednica Gradskog poglavarstva, dostupno na http://www.koprivnica.hr/gradska-uprava/gradsko-poglavarstvo/sjednice-gradskog-poglavarstva-2002-2009./39.-sjednica-gradskog-pogla-varstva (12.01.2010.)

kriteriju najniže cijene, izabrana je i prihvaćena konačna ponuda najpovoljnijeg ponuditelja, koji će izgrađenu građevinu iznajmiti koprivničko-kri-ževačkoj županiji i gradu Koprivnici na razdoblje od 25 godina. Izgradnja i 25-godišnje održavanje iznose ukupno 210 milijun akuna, a mjesečni najam iznosi oko 800.000,00 kn. Županija će plaćati oko 500.000,00 kn, a grad oko 300.000,00 kn mjeseč-no. Privatni partner je također osnovao društvo posebne namjene, koje je osnovano isključivo u svrhu realizacije navedenog projekta. Ugovorom o javno-privatnom partnerstvu Grad Koprivnica daje pravo građenja na zemljištu u svom vlasništvu na rok od 25 godina i preuzima u najam dio prostora sportske dvorane i pratećih prostora, dok koprivnič-ko-križevačka županija preuzima u najam školske i prateće prostore. Privatni partner preuzima gradnju i snosi rizik građenja građevine, rizik raspoloživosti izgrađenog kapaciteta te rizik varijacije u potražnji u dijelu prostora koji je namijenjen komercijalizaciji te se stoga smatra operativnim. Koprivničko-križe-vačka županija za najam školskih i pratećih prostora plaća 61,5% od ukupnog iznosa, dok Grad Kopriv-nica za najam dodatnih prostora sportske dvorane i pratećih prostora plaća 38,5% od ukupnog iznosa.

3.3. Spaladium Arena – višenamjenska dvorana u Splitu6

U Splitu je 2008. godine izgrađen veliki šport-sko-poslovni centar s velikom višenamjenskom dvoranom po modelu javno-privatnog partnerstva. Dvoranu je gradio poseban konzorcij domaćih tvrtki koje do sada nisu imale iskustva u takvim poslovima. Međutim sudionici u izgradnji dvorane, pritisnuti brojnim problemima stekli su vrijedno i dragocjeno iskustvo jer su osim primjene mo-dela javno-privatnog partnerstva bili suočeni i s kratkim rokovima, tehnički složenom i zahtjevnom građevinom s mnoštvom, urbanističkih, arhitekton-skih i vlasničkih problema. Model javno-privatnog partnerstva u svijetu je poznat desetljećima i u mno-gim se europskim državama razvio kao svrhovita suradnja gospodarskih subjekata i javnih institucija

6 Izvor podataka: Spaladium centar: Javno-privatno parterstvo, dostupno na http://www.spaladiumcentar.com/CMS/0169/De-fault.aspx?EID=12406 (12.01.2010.)

196


za gradnju javnih i infrastrukturnih građevina te u pružanju javnih usluga.

U Hrvatskoj su takva iskustva malobrojna, a nekoliko projekata započetih ili realiziranih u proteklih nekoliko godina bilo je znatno manje i jednostavnije. Stoga je to za sve sudionike koji su pripremali ponude bila iznimno teška zadaća. Te su tvrtke stekle iskustvo i ugled u građevinarstvu i povezanim djelatnostima kao konzultanti i izvođači na projektima s kratkim rokovima realizacije i naplate. Ovdje su međutim trebale donijeti strateške odluke kao investitori u potpuno novoj djelatnosti i obvezati se na operativno i financijsko uspješno funkcioniranje u sljedećih 30 godina.

Financijska ponuda izražena je zakupninom koju Grad Split treba plaćati privatnom partneru u raz-doblju od 30 godina. Također su uračunati i troškovi zamjene istrošenih materijala i instalacija u skladu s procijenjenim vijekom trajanja, te energenata i ostalih troškova (čišćenje, razne obvezne naknade itd.). Najveći je problem bio što je procjenu troškova gradnje i opremanja cjelokupnoga kompleksa tre-balo izraditi u nekoliko tjedana na temelju idejnog rješenja. Usto se prema ograničenim iskustvima jav-no-privatnog partnerstva znalo da troškovi izgrad-nje čine samo 25 posto ukupnih troškova projekta. Najveći su dio troškovi upravljanja i održavanja prema propisanim i poslije ugovorenim standardi-ma prostora i usluga, a oni su iznimno strogi i jasni jer trebaju osigurati funkcionalnost i raspoloživost građevine u cijelom razdoblju njezina iskorištavanja. To se nije moglo usporediti s dosadašnjom prak-som upravljanja građevina u Hrvatskoj, pa su bile potrebne usluge inozemnih konzultanata. Sasvim je shvatljivo da su stoga svi sudionici bili svjesni složenosti rizika koji je potrebno ugraditi u svaku rečenicu ili broj.

Uz iznimno kratak rok i stručni izazov pri izradi ponude, trebalo je u pripremnom razdoblju raščlaniti moguće očekivane rizike i odgovarajuće prijedloge raspodjele. Takva je analiza odnosno pro-cjena rizika iznimno važna pri sklapanju poslovnog odnosa u dugom vremenskom razdoblju s malo poznatih parametara. Cilj je dobre raspodjele rizika u privatnom i javnom partnerstvu da se određeni rizik odredi onoj strani koja ga je u stanju kontroli-

rati. Rizici su usuglašeni tijekom pregovaranja s na-ručiteljem i bili su prilog sklopljenom ugovoru. Riječ je o 7 osnovnih kategorija rizika od koji svaki ima nekoliko desetaka pojedinačnih. To su: definiranje projekta, natječajni proces, financijsko zatvaranje, realizacija građevine, pružanje usluga, financijski i opći rizici.

Pri definiranju projekta rizici su podijeljeni iz-među javnog i privatnog partnera. U natječajnom je procesu većina rizika bila na strani javnog partnera, a od zatvaranja financijske konstrukcije, izgradnje, pružanja usluga, upravljanja i održavanja te budućih f nancijskih izdataka svi su rizici odgovornost pri-vatnog partnera. Zbog specifičnosti lokacije u ovom su projektu iznimka bili rizici vezani uz vlasništvo zemljišta i njegovu pripremu, posebno uz stanje postojećih građevina i instalacija te skrivenih ne-dostataka infrastrukture izvan građevne čestice. Ti su rizici, kao i rokovi dobivanja dozvola, prepušteni javnom partneru. Ujedno regulatorni rizici, kao i drugdje, pripadaju javnom partneru.

Najveći je izazov bilo zatvaranje financijske konstrukcije. Model je projektnog financiranja, koji se inače primjenjuje na sličnim projektima u svijetu, u nas sasvim nepoznat. Stoga je većina financijskih institucija pokazivala nerazumijevanje, nepovjerenje i nesigurnost pa se štitila klasičnim i skupim mode-lima kreditiranja. Projektno se financiranje temelji na prihodima projekta kao izvora otplate zajma, a imovina nije osnovno već dodatno osiguranje na-plate. Takvo se financiranje u svijetu pokazalo učin-kovitim za komercijalne, turističke i infrastrukturne projekte, gdje se zaduženja podmiruju iz ostvarenih prihoda. To nažalost ovdje nije bio slučaj pa je financijska konstrukcija za športski dio kompleksa zatvorena ugovorima o klasičnom kreditiranju sa sindikatom inozemnih banaka.

Vlasnici tvrtke Sportski grad TPN d.o.o. (TPN – tvrtka posebne namjene) koja je osnovana za realizaciju projekta, obvezali su se sudjelovati s iznosom od 15 posto te su financijskim i korpora-tivnim osiguranjima potvrdile svoje obveze prema kreditorima.

Izgradnjom Spaladium Arene cijeli je projektni tim, ali i sve institucije i tvrtke uključene u realizaci-ju toga složenog projekta, stekao izuzetno vrijedno i

197


potrebno iskustvo u cijelom nizu područja, od čisto tehničkih, poput projektiranja, stručnog nadzora i kontrole kvalitete, izvođenja i organizacije radova, nabavke i ugradnje opreme, održavanja objekata i opreme, upravljanja troškovima, vremenom i rizici-ma, upravljanje ljudskim potencijalima, upravljanje korištenjem objekata, do onih financijskih, komerci-jalnih, marketinških, vezanih uz odnose s javnošću i sl.

4. Umjesto zaključka

Kroz povijest je oduvijek postojao određeni oblik suradnje između javnog i privatnog sektora na području javnih radova i komunalnih usluga, ali u posljednjih dvadesetak godina ta je suradnja posebno prepoznata kao model koji može uveliko povećati učinkovitost javnog sektora. U Republici Hrvatskoj, ali i u državama Europske unije, sve je očitije da usluge javnog sektora ne prate povećanje standarda, odnosno vlasti više ne mogu same zado-voljiti rastuće potrebe za pružanjem javnih usluga, te im je potrebna potpora drugih sektora. Primje-na javno-privatnog partnerstva potiče daljnji rast gospodarstva i ispunjava ciljeve infrastrukturnog razvoja, a također pruža i kvalitetnije javne usluge građanima.

Javno-privatno partnerstvo predstavlja brojne prednosti koje javni sektor može iskoristiti, a poseb-no sposobnost pronalaženja dodatnih financijskih sredstava u uvjetima proračunskog ograničenja. Javno-privatno partnerstvo također predviđa mogućnost smanjivanja troškova uz istovremeno povećanje kvalitete usluge kao i ubrzanje općeg infrastrukturnog razvoja. Prednost takvog mo-dela sastoji se u činjenici da se takav model može primjenjivati za potrebe obrazovanja, znanosti, kulture, zdravstva, sporta te se njime mogu graditi škole, domovi, bolnice. Na taj način, proračunska sredstva koja bi se koristila za izgradnju navedenih objekata, mogu se koristiti za nešto drugo što inače ne bi došlo na red zbog proračunskih ograničenja. Kroz primjenu modela javno-privatnog partnerstva sredstva ne moraju biti u cijelosti osigurana, nego se prema utvrđenim pravilima ta sredstva isplaćuju kroz ugovorno razdoblje od dvadesetak godina. U

tom slučaju javni sektor neće koristiti sav kapital koji je potreban za određeni projekt, pa se onda planirana sredstva mogu preusmjeriti za neke druge investicije. Uvođenje takvog modela također znači povećanje broja radnih mjesta u novoizgrađenim objektima, ali i povećanje radnih mjesta u građe-vinskim tvrtkama koje su uključene kao privatni partner.

Dosadašnja iskustva govore da primjena modela javno-privatnog partnerstva može imati značajnu ulogu u podizanju razine kvalitete javnih usluga, ubrzavanju gospodarskog razvoja, te reformi javne uprave. Reforma javne uprave podrazumijava prije-nos znanja s privatnog sektora na javni sektor, a ta su znanja potrebna za upravljanje projektima javno-privatnog partnerstva. Na taj način država pokazuje spremnost da u svoje projekte uključi privatnike i iskoristi njihova znanja i vještine. Prijenos stručnih i profesionalnih znanja s privatnog na javnog par-tnera s ciljem jačanja profesionalnih i stručnih kapa-citeta javnog partnera u izradi i provedbi projekata javno-privatnog partnerstva preduvjet je uspješne uspostave i primjene javno-privatnog partnerstva. Privatne tvrtke mogu puno efikasnije provoditi vrlo složene projekte koje javni sektor ne bi uspio sam provesti. Naravno da cijela provedba projekata mora biti u skladu s usvojenim programskim dokumenti-ma te važećim propisima, posebno onima kojima se definira režim pružanja javne usluge koja je predmet projekta. Tu dolazi do punog izražaja jedno od načela javno-privatnog partnerstva, a to je načelo učinkovitosti čiji je cilj da se učinkovitim i djelotvor-nim gospodarenjem sredstvima postigne najbolja vrijednost za novac. Najbolja vrijednost za prora-čunski novac uvjet je uspješne uspostave i primjene javno-privatnog partnerstva, što uključuje najveću moguću korist od učinkovitosti, stručnosti, znanja, vještina, fleksibilnosti i inovativnosti privatnog sek-tora za javni i privatni sektor, razmjerno raspodjeli rizika između javnog i privatnog partnera.

Jedna je od mogućih prednosti i ta što su pred-stavnici privatnog sektora svjesni da su sami odgo-vorni za održavanje objekta kroz cijelo ugovorno razdoblje, pa će u svakom slučaju radove izvoditi što kvalitetnije kako ne bi morali otklanjati sve moguće nedostatke koji se mogu pojaviti kroz ugovorno raz-

198


doblje. Takva će primjena eliminirati sve probleme nekvalitetne gradnje koji se mogu pojaviti kod tra-dicionalne nabave. Kod javno-privatnog partnerstva takva je mogućnost isključena jer privatni partner snosi rizik izgradnje. Privatni partner također snosi i rizik raspoloživosti, što znači da jamči da će svi elementi objekta, odnosno sve instalacije funkcio-nirati. Na taj način privatni je partner odgovoran za sve nedostatke koji mogu nastati u izgradnji ili održavanju.

Nedovršena preobrazba države u servis građana i poduzetnika, odnosno nedovršena nova uloga dr-žave također je istaknuta kao jedan od najvidljivijih problema koji koči razvoj gospodarstva Hrvatske. I upravo na te probleme može se pozitivno odgovoriti primjenom modela javno-privatnog partnerstva. Vlada Republike Hrvatske prepoznala je primjenu modela javno-privatnog partnerstva kao jedno od strateških ciljeva, te je u skladu s tim 2006. godine donijela Smjernice za primjenu ugovornih obli-ka javno-privatnog partnerstva koje su pomogle realizaciji projekata javne infrastrukture. Iako su Smjernice imale samo usmjeravajući karakter, ipak su tim dokumentom određena načela kojima mora udovoljiti projekt javno-privatnog partnerstva, postupci suradnje javnog i privatnog partnerstva, pravila osnivanja, provedba projekata te ovlasti javnih tijela. Smjernice su imale usmjeravajući karakter, ali bez njihova poštivanja bilo bi nemoguće konzumirati bilo kakav ugovor o javno-privatnom partnerstvu, i njima je sve do donošenja Zakona bilo uređeno područje javnih partnerstva.

Zakon o javno-privatnom partnerstvu donesen je 2008. godine i njime je zadan zakonodavni i institucionalni okvir javno-privatnog partnerstva u Republici Hrvatskoj. Donošenjem Zakona o javno-privatnom partnerstvu podrazumijeva se usvajanje jednakih i jasnih pravila za sve sudionike u postupku i sve vrste projekata javno-privatnog partnerstva. Zakonom se jamči veća zaštita projekta od projektne ideje do konačne provedbe te se jamči sigurnost kako za javna tijela, tako i za predstavnike privatnog sektora. Također je doneseno i nekoliko podzakonskih akata kojima je detaljno obrađena određena materija koja se zbog svoje specifičnosti i inače obrađuje podzakonskim aktima ili je riječ o

materiji koja je iznimno sveobuhvatna, kompleksna, opsežna i tehnički detaljna ili je riječ o materiji koja će vrlo vjerojatno biti podložna češćim izmjenama. Osim navedenog zakona i uredbi potrebno je uzeti u obzir i ostalu zakonodavnu regulativu Republike Hrvatske koja je bitna za ovo područje. Budući da je Zakon o javno-privatnom partnerstvu dio sustava javne nabave, izbor gospodarskog subjekta provodi se sukladno Zakonu o javnoj nabavi, a za ispunjenje ugovornih obveza bitan je Zakon o obveznim od-nosima. Svi ti propisi na izravan ili neizravan način reguliraju realizaciju projekata javno-privatnog partnerstva.

Bitno je naglasiti da gotovo nijedan projekt jav-no-privatnog partnerstva nije završen s obzirom na to da se radi o projektima koji su ugovoreni na duže vremensko razdoblje, i većina ih je u fazi izgradnje ili eksploatacije. Upravo će zbog toga predstojeće razdoblje biti posvećeno temeljitim analizama, a kompletna slika bit će vidljiva tek po isteku ugovor-nog razdoblja kad će u potpunosti biti prepoznate sve prednosti i mogući nedostaci takve suradnje.

Jedini nedostatak ili bolje rečeno jedino ograni-čenje kod javno-privatnog partnerstva je to što je priprema relativno dugotrajna i skuplja u odnosu na tradicionalnu nabavu. Kod tradicionlane nabave do-voljno je da javno tijelo objavi poziv na nadmetanje, projektant napravi troškovnik i postupak se relativ-no brzo provodi. Kod javno-privatnog partnerstva posebno se naglašava znanje i timski rad tehničke, financijske i pravne struke, a također se često anga-žiraju i konzultantske tvrtke koje imaju iskustva u takvim projektima, a to naravno poskupljuje samu pripremu projekata. Budući da statistike govore da se financiranjem javno-privatnog partnerstva može uštedjeti i do 17% za razliku od tradicionalne nabave, onda takvo ograničenje koje podrazumije-va dugotrajnu i skuplju pripremu ne treba shvatiti kao prepreku primjeni modela javno-privatnog partnerstva.

U području primjene javno-privatnog partner-stva posebno se ističu dva bitna čimbenika a to su izobrazba i odgovornost javnog sektora. Ako bi se u Hrvatskoj počelo značajnije graditi primjenom modela javno-privatnog partnerstva, svakako bi se trebalo kvalitetno educirati i javni i privatni sektor.

199


Budući da je u zemljama Europske unije za pripre-mu projekata javno-privatnog partnerstva trebalo od dvanaest do 24 mjeseca, to se može očekivati i u Hrvatskoj. Upravo zbog toga je donesena i Uredba koja se odnosi na izobrazbu sudionika u postupci-ma pripreme i provedbe projekata javno-privatnog partnerstva. Konačni cilj je da se poveća opseg znanja i vještina svih sudionika na svim razinama, a koji su nužni za kvalitetno i efikasno obavljanje poslova vezanih za javna partnerstva. Kvalitetna projektna dokumentacija i kvalitetno planiranje projektnih aktivnosti kao što su izrada financijskog plana, upravljanje resursima, upravljanje rizicima, vođenje tima te umijeće pregovaranja preduvjet su za kvalitetno vođenje cjelokupnog projekta javno-privatnog partnerstva.

Edukacija svih čimbenika, jav nog i privatnog sek-tora koji se javljaju kao partneri u javno-privatnom partnerstvu nužna je kako bi se maksimalizirala korist iz ovog partnerskog odnosa. Također je bitno da se razvojem javno-privatnog partnerstva upravlja na otvoren i transparentan način, sukladno najboljoj praksi, zacrtanim gospodarskim i društvenim cilje-vima i prioritetima te zahtjevima Europske unije. U tom smislu, i javni i privatni sektor moraju ojačati svoje razumijevanje različitih pristupa kako bi ugovoreni projekti bili što učinkovitiji i na taj način vodili razvoju infrastrukture, pružanju kvalitetne javne usluge, a time i daljnjem rastu gospodarstva.

200

Prof. dr. sc. Ivana Barković, Marijana Širić, univ. spec. oec.,: Uloga i značaj javno-privatnog partnerstva u Republici Hrvatskoj: izabrani primjeri

Literatura1.Akintoye, A., Beck, M., Hardcastle, C. (2003), Public-Private Partnerships: Managing Risks and Opportunities, Blackwell Scien-ce, Oxford, . 2.Commission of the European Communities: Green paper on Public Private Partnerships and Community Law on Public Contracts and Concessions, Brussels, 30.4.2004., COM(2004) 327final, tekst dokumenta, dostupno na: http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/site/en/com/2004/com2004_0327en01.pdf3.Gulija, B. (2004), Javno-privatno partnerstvo, Euroscope- Bilten europskog dokumentacijskog centra, br. 73, 2004.4.Hall, J. (1998), Private opportunity, public benefit?, Fiscal Studies, Vol. 19 No.2, pp.121-40. 5.Hodge, G., Greve, C. (2005), The Challenge of Public-Private Partnerships: Learning from International Experience, Edward Elgar, Cheltenham UK, Massachusetts, USA. 6.Juričić, D.(2008), Ekonomija javno-privatnog partnerstva, Ekonomski pregled, 59 (7-8).7.Marenjak, S., Skendrović, V., Vukmir, B., Čengija, J. (2007), Javno privatno partnerstvo i njegova primjena u Hrvatskoj, Građe-vinar 59, 7.8.Ministry of Municipal Affairs, British Columbia (1999), Private Public Partnership: A Guide for Local Government, May 1999.9.O'Looney, J. (1992), Public-private partnerships in economic development: negotiating the trade-off between flexibility and accountability, Economic Development Review., Vol. 10 No.4, pp.14-22.10.Perko Šeparović, I. (2006), Izazovi javnog menadžmenta – dileme javne uprave, Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb.11.Središnji državni ured za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova Europske unije (2006), Strateški okvir za razvoj 2006-2013., Zagreb.12.Šinković, Z., Klarić, M. (2007), Javno-privatno partnerstvo, Elektronički zbornik radova Veleučilišta u Šibeniku, br. 1-2.13.Utt, R.D. (1999), How Public-Private Partnerships Can Facilitate Public School Construction, dostupno na: www.heritage.org/library/backgrounder/bg1257.htm (Siječanj, 2010.)14.Vlada RH: Zakon o javno - privatnom partnerstvu, Narodne novine br. 129./2000.15.Vlada RH: Zakon o javnoj nabavi, Narodne novine br. 110./2007., 125/2008.16.Vlada RH: Smjernice za primjenu ugovornih oblika Javno - privatnog partnerstva, Narodne novine br. 98./2006.17.Vlada RH: Uredba o davanju prethodne suglasnosti za sklapanje ugovora o javno privatnom partnerstvu po modelu privatne financijske inicijative, Narodne novine br. 20/2007.

201

Prof. dr. sc. Ivana Barković, Marijana Širić, univ. spec. oec.,: Uloga i značaj javno-privatnog partnerstva u Republici Hrvatskoj: izabrani primjeri

Ivana Barković, Ph.D.Faculty of Law in Osijek

Marijana Širić, univ.spec.oec.Faculty of Electric Engineering in Osijek

The Role and Significance of Public-Private Partners-hips in the Republic of Croatia: Selected Examples

SummaryA public-private partnership is a long-term contractual partner relationship between the public and private sector which may involve financing, design, construction, operation and/or maintenance of infrastructure and/or provision of services by the private sector which is traditionally procured and provided by the public sector. This model is gaining popularity in our modern age when governments are facing the challenge of protecting the public interest on one hand and meeting different (individualized) needs of the citizens on the other. Citizens´ expectations are rising together with the demand for better quality and more afforda-ble public services. Moreover, the confidence citizens have in their government and leaders depends to a large extent on the quality of the services they provide. Therefore, the role and significance of public-private partnership is becoming increasingly important, as can be seen from contemporary academic works dealing with law and economics that discuss the advantages and disadvantages of this public policy model.

The purpose of this paper is to offer a short theoretical insight into the role and significance of the public-private partnership, especially in Croatia. In this paper several examples of the applied models of public-pri-vate partnership in the Republic of Croatia will be presented. There are also suggestions based on theo-retical and practical analysis, especially from a legal and institutional point of view, of how to improve the application of this model in order to ensure a more efficient and effective way of providing public products and services.

Key wordspublic-private partnership, principles of public-private partnership, public sector, elements of permanent partnership

202

203

Mr. sc. Roman Šubić,Hrvatska narodna banka

Mr. sc. Marina Proklin,Fina regionalni centar Osijek

Jasna Zima, dipl. ing. građ.,Građevinski fakultet Osijek

pROmJENE kvANTiTATivNih pOkAzATElJA kONCENTRACiJE U zEmlJAmA REgiJE U RAzDOblJU TRANSfORmACiJE bANkOvNih SUSTAvA Sažetak Procesi preoblikovanja bankovnih sustava zemalja u regiji koji su između ostalog uključivali poslove re-strukturiranja i sanacije nesolventnih banaka te privatizacije državnih banaka imali su za cilj postavljanje okvira za poslovanje banke prema suvremenim tržišnim načelima. Otvaranje bankovnog tržišta inozemnom kapitalu omogućilo je inozemnim bankama pristup na bankovno tržište te se u desetogodišnjem razdoblju u gotovo svim promatranim zemljama uočava signifikantan porast udjela banaka u inozemnom vlasništvu. Uočava se također kako su se inozemne banke zbog postojećih ograničenja ulaska na tržište ponajviše služile strategijom kupnje udjela u već postojećim bankama, a rjeđe strategijom osnivanja potpuno novih banaka. U usporedbi pokazatelja koncentracije među zemljama, primijećene su razlike koje su ponajprije uvjetovane različitostima u veličinama bankovnih sustava među zemljama i u veličinama gospodarstava, ali se može uo-čiti da su se vrijednosti pokazatelja koncentracije u većim bankovnim sustavima zadržale na nižim razinama nego u sustavima s manjim brojem banaka.

Ključne riječi kvantitativni pokazatelji koncentracije, spajanje i pripajanje, bankovni sustav

UDK 336.717(497)Pregledni članak

Mr. sc. Roman Šubić, mr. sc. Marina Proklin, Jasna Zima, dipl. ing. građ.: Promjene kvantitativnih pokazatelja koncentracije u zemljama regije u razdoblju transfor-macije bankovnih sustava

204


Sustavne promjene u gospodarstvima zemalja regije dovele su ne samo do razvitka realne sfere gospodarstva nego i do još brže rastuće ekspanzije bankovnih sektora. U političkom smislu nacionalne su privrede, nakon napuštanja socijalističkih ure-đenja tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, usmjerile svoj interes k približavanju europskim integracijama i postupnom ispunjavanju kriterija koji su nužni za nesmetano priključenje Europskoj uniji, a naknadno i ispunjavanju uvjeta koji se traže za pristupanje pojedine ekonomije u Europsku monetarnu uniju. Usporedno s političkim događa-njima, budući da se radi o dinamičnim kategori-jama, u bankovnim je sustavima došlo također do znatnih promjena u smislu promjena u strukturama vlasništva nad bankama, ulaska stranoga kapitala, osvježavanja tržišta novim proizvodima i tehnologi-jama kao i mnogih drugih promjena, koje su dovele do promjene u broju banaka, zatim u rastu aktive bankovnih sustava, a posljedično i do promjena u kvantitativnim pokazateljima koncentracije za pojedine bankovne sustave.

Konkretno, u razmatranju bankovnih sustava zemalja regije, koje obuhvaćaju sve one zemlje jugoistočne Europe koje se nalaze u fazi pristupanja Europskoj uniji, došlo je do značajnog rasta aktive bankovnih sustava u posljednjih desetak godina, do razvitka financijskih sustava i do postupnog osla-bljivanja bankocentričnih sustava u korist pojave i razvitka drugih financijskih institucija. Međutim, s obzirom na čitav niz raznih drugih faktora u poje-dinim ekonomijama, te se promjene nisu odvijale ravnomjerno niti su posljedično promjene u sferi pokazatelja koncentracije pokazivale isti trend u svim promatranim zemljama. Ipak, nedvojbeno je da su se bankovni sustavi u promatranim zemljama u posljednjih desetak godina progresivno razvijali, a da je to bilo pod većim ili manjim utjecajem inoze-mnih banaka, koje su bile značajni pokretači razvoja te produbljivanja spektra financijskih usluga, dok su primjerice u Hrvatskoj inozemne banke bile najzna-čajniji čimbenik u razvoju bankovnog sustava.

U slučajevima ulaska stranih banaka u bankovne sustave zemalja ove regije motivi bi se mogli sažeti

u atraktivnosti i zanimljivosti za ulaganje u, dotad nedovoljno razvijene bankovne sustave, na kojima su inozemne banke mogle ostvarivati prihode po većim stopama nego u njihovim domaćim ekonomi-jama, ali su istodobno pridonijele ne samo razvoju bankovnog sustava nego i čitavoga gospodarstva.

Pod pretpostavkom nesavršenosti tržišta koje se očituju u ograničenjima pri ulasku na bankovno tržište kao i strogoj regulaciji bankovnih sustava, u radu se djelomično razmatraju strategije kojima su se potencijalni investitori služili da bi dospjeli do konačnog cilja, a to je ulaganje u vlasničku strukturu neke od banaka. Uzevši u obzir stroga ograničenja za ulaskom na bankovno tržište, strane su se banke uglavnom služile strategijom stjecanja udjela u već postojećim domaćim bankama, dok su se rjeđe jav-ljali slučajevi osnivanja potpuno novih banaka. Kao jedan od ciljeva pisanja ovog rada bilo je istraživanje kojim bi se usporedili bankovni sustavi regije kroz desetogodišnje razdoblje i promjene koje su se s obzirom na strukturu vlasništva ondje dogodile. Različiti čimbenici poput dotadašnje razvijenosti bankovnih sustava, zatim restriktivnosti supervizije nad bankovnim sustavima kao i političkih razlozi utjecali su na propusnost tih sustava u pogledu otvaranja ekonomija pristupu inozemnoga kapitala pa se posljedično mogu uočiti razlike u preobli-kovanju bankovnih sustava. Danas se u pojedinim sustavima nailazi na gotovo u potpunosti inozemne vlasničke strukture banaka, dok se isto tako nailazi i na primjere gdje su visoka ograničenja ulaska na tržište i zaštita domaćih banaka dovele do toga da i dalje značajnu ulogu predstavljaju domaće banke bilo u domaćem privatnom ili čak državnom vlasništvu.

Paralelno s istraživanjem o ulozi inozemnih banaka na strukture domaćih bankovnih sustava, u radu su uspoređeni pokazatelji koncentracije za promatrane zemlje kako bi se pronašla poveznica između triju komponenti: rasta bankovnih sustava, promjene u vlasničkim strukturama banaka kao i promjene kvantitativnih pokazatelja koncentracije. Usporedbom kvantitativnih pokazatelja koncentra-cije željelo se također predočiti da među zemljama koje se nalaze u fazi pristupanja europskim inte-gracijama postoje značajna odstupanja u stupnju


205

razvijenosti bankovnih sustava.U postizanju prethodno spomenutih ciljeva

istražit će se hipoteze istraživanja: i. Zbog ograniče-nja ulaska na tržište inozemne banke su se prven-stveno služile strategijom kupnje udjela u domaćim bankama. ii. U promatranom desetogodišnjem razdoblju bankovni sustavi u regiji su očigledno potpali pod sve veći utjecaj inozemnoga kapitala, a istodobno je aktiva bankovnih sustava značaj-no rasla. iii. Među kvantitativnim pokazateljima koncentracije po pojedinim zemljama ne može se pronaći podjednaki trend kretanja pokazatelja, ali se pojedinačno po bankovnim sustavima mogu prona-ći trendovi kretanja zbog promjena u strukturama vlasništva banaka. U teorijskom i praktičnom dijelu rada za potvrđivanje navedenih ciljeva i hipoteza koristit će se ponajviše sljedeće znanstvene metode: metoda deskripcije, statističke metode i usporedna analiza.

Kao izvori podataka u predmetnom će se istraži-vanju koristiti podaci prikupljeni za potrebe Hrvat-ske narodne banke kao nadležnog tijela za nadzor bankovnog sustava kao i drugi dostupni podaci nadležnih tijela za financijski sektor. Za financijske sektore izvan Republike Hrvatske koristit će se sekundarni izvori podataka dostupni od drugih središnjih banaka i financijskih regulatora.

2. Razdoblje preoblikovanja bankovnih sustava

Za potpuno razumijevanje suvremenih kretanja u području bankarstva u zemljama regije nužno je upoznati se s procesima koji su prethodili ulasku stranih banaka u vlasničke strukture domaćih ba-naka, zatim naglom rastu aktive bankovnih sustava kao i pojedinim promjenama u pokazateljima kon-centracije za bankovne sustave. Svrha je ovog rada između ostalog usporedba bankovnih sustava regije u smislu uspoređivanja pokazatelja koncentracije kroz posljednjih desetak godina, tijekom kojih je došlo do povećanog utjecaja inozemnoga kapitala, dok će se kao uvod u ta događanja u zemljama regije na primjeru Republike Hrvatske razmotriti prethod-na transformacija bankovnog sustava s političkog i gospodarskog aspekta.

Osamostaljivanjem Republike Hrvatske 1991.

godine u hrvatskom su bankovnom sustavu banke poslovale prema nedovoljno razvijenim tržišnim načelima gospodarstva te sa strogo reguliranim ograničenjima i usmjerenim kreditiranjem komite-nata. Do osamostaljenja hrvatske središnje banke, banke su bile regulirane od strane Narodne banke Jugoslavije. Osim problema s bankovnom nesol-ventnošću te nelikvidnošću bankovnih dužnika, gospodarstvo je u to doba bilo suočeno s ozbiljnim problemom inflacije. Stoga je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća pokrenuta reforma ne samo bankovnog sustava nego i čitavoga gospodarstva u okviru stabilizacijskog programa i postavljanja čvr-šćeg regulatornog okvira za bankovno poslovanje, što je u konačnici između ostalog dovelo do situacije da su banke počele poslovati na tržišnim načelima. Uz relativno jednostavne uvjete za dobivanje odo-brenja za poslovanje banaka tijekom prvih nekoliko godina od osamostaljenja Republike Hrvatske, u bankovnom se sustavu pojavio niz novih malih banaka i štedionica osnovanih privatnim kapita-lom. Tako je na kraju 1997. odnosno na kraju 1998. godine u Hrvatskoj egzistiralo 60 banaka u sustavu, što je s obzirom na veličinu teritorija i populaciju Republike Hrvatske predstavljalo poprilično velik broj. Međutim potkraj 90-tih godina pojavio se ponovno problem s nesolventnošću nekih bana-ka u sustavu što je posljedično dovelo do nužnog uplitanja države u proces restrukturiranja i sanacije banaka. Nakon pojedinačnog provođenja progra-ma sanacije nad mnogim bankama na hrvatskom tržištu, u vlasničkoj se strukturi banaka kao glavni dioničar pojavila Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (u nastavku teksta: DAB). Tako je primjerice zbog programa sanacije DAB u trima velikim hrvatskim bankama držala većinski udio (u Privrednoj banci Zagreb d.d. 91,3%, u Splitskoj banci 87,6% i u Riječkoj banci d.d. 85,0%) da bi tijekom 1999. godine otpočeli prvi pregovori s potencijalnim novim vlasnicima banaka, koji su i realizirani u narednim godinama.

Kao što je vidljivo iz prethodnog odlomka, u de-vedesetim godinama tijekom provođenja programa restrukturiranja i sanacije banaka nije bilo značajni-jeg utjecaja inozemnih banaka, nego su se inozemne banke u najčešćem slučaju pojavile tek nakon što je


206

DAB završila program saniranja banaka u proble-mima. Jedini utjecaj inozemnih banaka u tom se razdoblju očitovao kroz osnivanje potpuno novih banaka od strane inozemnih vlasnika, primjerice Raiffeisenbank Austria na kraju 1994. te Bank Au-stria tijekom 1996., što je na kraju 1997. s još nekim novim bankama u inozemnom vlasništvu činilo u ukupnoj aktivi tek 4% tržišnog udjela banaka u inozemnom vlasništvu. Tek u godinama nakon toga, bilo kroz iznova osnovane banke na ovom teritoriju ili kroz stjecanje udjela u već postojećim bankama, inozemne su banke punim zamahom prodrle u vla-sničke strukture banaka u hrvatskom bankovnom sustavu, što zapravo i predstavlja predmet interesa ovog rada.

Proces preoblikovanja bankovnih sustava ove re-gije, od kojih su neki svojevremeno bili dijelom ne-kadašnje države, odvijao se s većim ili manjim razli-kama u gotovo identičnom smjeru. Od nekadašnjih banaka koje su u potpunosti bile politički nadzirane i koje su služile za svrhe pokrića dugovanja svojih vlasnika, bankovni su se sustavi u procesu tranzicije nacionalnih ekonomija postupno transformirali u institucije koje posluju prema potpuno transpa-rentnim tržišnim načelima. Stoga je u današnjim privredama uloga i važnost banaka daleko značajni-ja jer su banke postale vezivni element financijskog sustava koji je integriran prostorno (vertikalna me-đunarodna integracija) i preko raznih financijskih tržišta i instrumenata (horizontalna integracija u okviru kompleksnih financijskih grupacija).11 Među-tim koliko god je transformacija bankovnih sustava omogućila inozemnim investitorima da postepeno uđu na nova tržišta, i dalje je zadržan pristup stroge regulacije i postojanja restriktivnih ograničenja ulaska na bankovno tržište.

3. Ograničenja ulaska na tržište

Jedno od obilježja tržišta savršene konkurencije jest da sudionici mogu slobodno ulaziti i izlaziti s tržišta ovisno o njihovoj samostalnoj procjeni da li će na tržištu ostvarivati ekonomske profite. S druge strane, jedna od najznačajnijih karakteristika

1 HUB analize: Razvoj bankarstva u Hrvatskoj: Godine saz-rijevanja kroz međunarodnu integraciju 1999.-2009., broj 20, listopad 2009., str. 9.

monopola jest da ne postoji mogućnost slobodnog ulaska, a samim time i izlaska s tržišta već postoje određena ograničenja koja sprečavaju potencijalne konkurente da se natječu na tržištu. Prije detaljnijeg razmatranja ograničenja koja postoje na bankov-nom tržištu, prije svega treba poći od osnovne podjele ograničenja ulaska na tržište koja se odnose na: prirodna i umjetno stvorena ograničenja.

Prirodna ograničenja odnose se na ekonomske razloge koji onemogućuju novim konkurentima da se natječu na tržištu. Ti razlozi mogu biti različite naravi kao npr. visoki početni troškovi ulaganja, visoki fiksni troškovi, neadekvatan odnos troškova i prinosa na ulaganje, povrat na ulaganje tek nakon dužeg razdoblja, nedovoljno veliko tržište za egzi-stiranje više konkurenata i slično. Bain objašnjava da postoje četiri glavne zapreke ulasku na tržište: a) zapreka diferencijacijom proizvoda, b) apso-lutna troškovna prednost postojećih poduzeća, c) ekonomija opsega i d) velike potrebe za početnim kapitalom.2 Takvi prirodni razlozi mogu učiniti pojedinu gospodarsku granu potpuno zaštićenom od utjecaja novih konkurenata na tržištu, a da se pritom u to nije umiješala niti država, niti postojeći sudionici na tržištu.

Diferencijacijom proizvoda poduzetnici pove-ćavaju razliku između svog proizvoda i proizvoda konkurenata i time zapravo sebi osiguravaju kontro-lu nad cijenom tog proizvoda. Bain smatra da je di-ferencijacija proizvoda najozbiljnija prepreka ulasku novih konkurenata na tržište jer da bi uopće steklo reputaciju, na tržištu novom poduzeću treba mnogo vremena i iziskuje velike izdatke za promociju, dok kod postojećeg poduzeća već postoji dovoljna podrška koja će poticati diferenciranje proizvoda. Glede apsolutnih troškovnih prednosti postojećih poduzeća treba naglasiti kako su postojeća poduze-ća u neosporno boljem položaju od novih poduzeća s obzirom na početne troškove koje bi poduzeće imalo kad bi pokrenulo proizvodnju od samog početka. Ekonomije opsega također predstavljaju jednu od prirodnih zapreka za ulazak na tržište. Naime postojeći proizvođači uz ustaljenu proizvod-nju ostvaruju niže troškove po jedinici proizvoda, a

2 Bain, J.S.: Barriers to New Competition: their character and consequences in manufacturing industries, Harvard University Press, Cambridge (SAD), 1956.


207

osim toga pri nabavi faktora proizvodnje ostvaruju niže cijene što sveukupno čini postojeće proizvo-đače na tržištu konkurentnijima od onih koji bi se prvi put pojavili na tržištu. Konačno, kod zapreke da postoje velike potrebe za početnim kapitalom javlja se problem na relaciji poduzetnika i banke. Naime, proizvođači s već postojećim rezultatima puno će lakše pribaviti dodatni kapital od onih poduzetnika koji tek imaju poduzetničku ideju, a nemaju dovolj-no kapitala.

Uz prirodna ograničenja ulaska na tržište, koja su regulirana nevidljivom rukom tržišta, postoje i umjetno stvorena ograničenja kod kojih se razlikuju ona koja regulira država i ona koja su pod nadzo-rom privatnog sektora. Primjer državnih odluka koje mogu predstavljati potencijalno ograničenje poduzetnicima za ulazak na tržište mogu biti razna odobrenja koja država propisuje, a koja je nužno po-sjedovati ukoliko se želi započeti s poslovanjem. Pri-mjerice, država može licencirati obavljanje određene djelatnosti, zatim država može propisati ograničeni broj franšiza ili posebnih ugovora za obavljanje po-jedinog posla. Na taj način država je ta koja odlučuje koliko će na pojedinom tržištu biti sudionika te da li će se to tržište razvijati zbog pojave novih konkure-nata. Primjer privatno stvorenih ograničenja javit će se u trenutku kad postojeći poduzetnici na nekom tržištu s ciljem očuvanja svoje jedinstvene pozicije nastoje onemogućiti novim konkurentima ulazak na tržište. Takav oblik ograničavanja tržišta može se pojaviti kad sudionici potpisuju ugovore o eksklu-zivnoj distribuciji robe na pojedinom tržištu ili kad se radi o vezanoj kupnji gdje uz osnovni proizvod poduzetnik prisiljava kupca na kupovinu dodat-nog proizvoda i tako dalje. Ponekad se privatno stvorena ograničenja mogu pojaviti i u slučaju kad bi sudionici na tržištu potencijalnim konkurentima kao prepreku za ulazak na tržište onemogućili pri-stup faktorima proizvodnje. Takvi i slični slučajevi predmet su detaljnog proučavanja u teoriji tržišnog natjecanja kako bi se procijenilo da li je poduzetnik takvim ponašanjem ograničio tržišno natjecanje i smanjio konkurenciju na tržištu.

Sagledavši opću podjelu ograničenja ulaska na tr-žište, može se zaključiti kako na bankovnom tržištu postoji niz prirodnih i umjetno stvorenih ograniče-

nja. Primjerice, kao prirodno ograničenje može se navesti velika potreba za početnim kapitalom kod osnivanja banke. Dakle tu se ne radi samo o ispunja-vanju zakonskog minimuma za potrebe temeljnog kapitala, već se radi i o nizu drugih troškova koji iziskuju dovoljnu količinu novca za pokretanje bankovne aktivnosti. Osim toga, kao što je poznato, bankovni je sustav strogo reguliran od strane države pa postoje umjetno stvorene prepreke ulasku na tržište.

Premda se u načelu na ograničenja bilo koje vrste ponajprije gleda s negativne strane, moglo bi se reći da su ograničenja koja postavlja regulator povezana sa stupnjem bankovnih rizika. Naime nije teško objasniti da bi se s manjim preprekama za ulazak na tržište povećala i rizičnost bankovnog poslovanja. S povećanom konkurencijom na tržištu banke bi, s težnjom da ostvaruju što veće profite, bile prisiljene preuzimati rizičnije poslove. Povećana konkuren-cija bi osim toga dovela i do smanjenja cijena za pojedine proizvode i usluge, no svejedno kada se promatra iz šire perspektive, za potrošače je još uvi-jek probitačnije plaćati, uvjetno rečeno višu cijenu pri nesavršenoj konkurenciji nego se pri otvorenom tržištu izlagati riziku koji bi mogao imati daleko-sežnije posljedice. Stoga se uloga regulatornog tijela odnosno države ponajprije svodi na to da procijeni do koje bi mjere za bankovni sustav trebala postojati ograničenja za nove konkurente te da u skladu s time postavi zakonodavni okvir.

Bankovni sustav strogo je reguliran već od same inicijative poduzetnika za osnivanjem bankovne institucije pa i nakon dobivanja odobrenja, odnosno tijekom njezina poslovanja. Međutim uloga regu-latornog tijela ne bi smjela biti takva da u bitnome određuje bit samoga bankovnog poslovanja odno-sno da na bilo koji način koči razvitak te institucije. Postoje različito definirani sustavi regulacije banaka koji su s većom ili manjom strogoćom omogućavali bankama da se bave pojedinim djelatnostima. Neki kritičari dvoje da li bi poslovanje banaka uopće trebalo regulirati jer da se tako banke štiti od svih onih drugih konkurenata koji bi željeli ući u sustav. Naime regulatori osim što postavljaju pravila za po-slovanje često ograničavaju ulazak u djelatnost koju reguliraju pa na taj način omogućavaju postojećim


208

sudionicima ostvarivanje monopolističkih naknada. S druge strane, također se može primijetiti kako do-bra regulacija može povećati povjerenje potrošača u institucije koje se reguliraju i time stvoriti još čvršći odnos između komitenata i institucija. Primjerice, u bankovnom je sustavu vrlo bitno da postoji svijest da središnja banka ispravno i dovoljno kontroli-ra poslovne banke kako bi komitenti banaka bili sigurni da su sredstva koja su povjerili bankama na sigurnom mjestu. S aspekta solventnosti i likvidno-sti bankovnih institucija regulator se također brine kako bi banke zadržale dovoljnu količinu likvidnih sredstava za pokriće trenutnih obveza. U protivnom bi se lako moglo dogoditi da komitenti banke, zbog nemogućnosti da dođu do svojih sredstava, izgube povjerenje u banke i da to onda potakne uzastopni efekt povlačenja novca od ostalih komitenata tzv. juriš na banke (eng. bank run).

Miller i VanHoose navode tri osnovne teorije regulacije depozitnih institucija: teorija javnog interesa, teorija zarobljavanja i teorija javnog izbora. Prema teoriji javnog interesa djelovanje regulator-nog tijela obavlja se s ciljem maksimizacije probi-taka za društvo kao cjelinu i povećanje ukupnog blagostanja. S druge strane, teorija zarobljavanja tumači da regulacijom banaka društvo nema nika-kvih probitaka, a da probitke ostvaruju oni koji su regulirani. Treća teorija, teorija javnog izbora, uje-dinjuje ove dvije prethodno navedene teorije tako što tumači da regulatori omogućuju poduzećima da zarade profite koji su na višoj razini nego u uvjetima savršene konkurencije, ali i na nižoj razini od one koja bi se uspostavila na potpuno monopolističkom tržištu.3

Razmatrajući ove tri teorije može se reći kako nacionalni regulatorni okviri najčešće sadrže ele-mente svih triju teorija odnosno kako su regula-torna tijela najčešće rukovođena teorijom javnog izbora. Kao što je teško postići maksimiziranje pro-bitaka samo za potrošače tako je teško i oduprijeti se bankama i njihovim težnjama za ostvarivanjem što većih profita.

Budući da poslovanje regulatora iziskuje neke troškove postavlja se pitanje do koje mjere treba razvijati ulogu regulatornog tijela kako taj kontrolni

3 Miller, R. i VanHoose, D. (1997.): Moderni novac i bankarstvo, 3. izdanje, Zagreb: Mate, str. 254.

aparat ne bi postao preskup s aspekta ljudskih resur-sa, s aspekta administracije i s aspekta sredstava koje banke moraju izdvajati kao mjeru koju propisu-je nadzorno tijelo sve u svrhu zaštitnog mehanizma za potrebe očuvanja stabilne monetarno-kreditne politike.

4. Motivi za ulazak stranih banaka u bankovne sustave ove regije

Transformacije bankovnih sustava zemalja ove regije između ostalog su pridonijele internacio-nalizaciji poslovnih aktivnosti banaka i otvorile mogućnost inozemnim ulagačima da svoje poslovne aktivnosti započnu na nekim novim financijskim tržištima. Nesmetani protok kapitala te ukidanje ba-rijera u međunarodnom poslovanju koji su se javili kao posljedica globalizacije doveli su do nastajanja brojnih motiva koji potiču poduzetnike da sudjeluju u procesima spajanja i akvizicija bilo na domaćem ili međunarodnom nivou. Postoje brojni motivi zbog kojih se poduzetnici odlučuju na spajanja i akvizici-je: ulazak na nova tržišta, povećanje tržišnog udjela, proširenje portfelja proizvoda i usluga, uklanjanje konkurencije, pristup novim dobavljačkim i distri-buterskim kanalima, razvijanje novih proizvoda, postizanje ekonomije obujma i opsega i drugi.4

Međutim osim postojanja brojnih motiva koji bi potaknuli poduzetnike da uđu na nova tržišta, nužno je pronalaženje motiva i od strane postojećih tržišnih sudionika da prihvate nove poduzetnike na tržištu. Efektima sinergije moguće je postići učinko-vitost nastupa novih poduzetnika na novom tržištu ne samo za tržišne sudionike nego i za samo tržište kao i za potrošače. U slučaju bankovnih sustava, ulazak novih poduzetnika na tržište može pridonije-ti razvoju novih financijskih instrumenata i tehnika, zatim omogućiti jeftiniji pristup međunarodnim tržištima kapitala, potaknuti druge poduzetnike da pristupe novim tržištima i u konačnici djelovati na djelotvornu financijsku stabilnost sustava.5

4 Lazibat, T., Baković, T., Lulić, L.: Međunarodna spajanja i akvizicije u hrvatskoj gospodarskoj praksi, Zagreb: Ekonomski pregled 1-2, 2006., str. 65.

5 Hawkins, J. i Mihaljek, D.: The banking industry in the emerg-ing market economies: competition, consolidation and systemic stability - an overview, BIS Papers No. 4, Bank for International Settlements, Basel (Švicarska), 2001., str. 26.-27.


209

Prisutnost istih inozemnih banaka u bankovnim sustavima regije može se protumačiti i željom banke da bude snažno prisutna na više tržišta, zatim da efektom sinergije smanjuje troškove upravljanja nad bankama u tim zemljama, a i da bude podrška komitentima u svojim domaćim zemljama koji se odlučuju u realnoj sferi gospodarstva investirati na nova tržišta.6

Konkretno, u slučajevima ulaska stranih banaka u bankovne sustave zemalja ove regije motivi bi se mogli sažeti u atraktivnosti i zanimljivosti za ulaganje u dotad nedovoljno razvijene bankovne sustave, na kojima su inozemne banke mogle ostva-rivati prihode po većim stopama nego u njihovim domaćim ekonomijama, ali su istodobno pridonijele ne samo razvoju bankovnog sustava nego i čitavoga gospodarstva. Također se spominje da su inozemne banke ušle na nova tržišta kako bi rizičnijim, ali i više profitabilnim ulaganjem pojačale nešto niže zarade koje su ostvarivale na zapadnoeuropskim tržištima.7 Uzimajući u obzir analizu troškova i ko-risti i razmatrajući motive koje su inozemne banke imale pri ulasku na nova tržišta, kao posljedica se mogu navesti značajni pomaci u razvoju bankovnih sustava koji su se u mnogim ekonomijama zbog prisutnosti inozemnoga kapitala razvijali po bržim stopama nego ostale gospodarske djelatnosti.

5. Slučaj Hrvatske - utjecaj stranih banaka i kvantitativni pokazatelji koncentracije

Razdoblje preoblikovanja bankovnog sustava Republike Hrvatske, koje je izloženo u jednom od prethodnih poglavlja, odnosilo se na fazu tranzicij-skog razdoblja hrvatskoga gospodarstva te procesa restrukturiranja i sanacije hrvatskih banaka. U tom je razdoblju utjecaj inozemnih banaka još uvijek bio neznatan, a počeo se razvijati 1994. godine s osniva-njem prve banke s inozemnim kapitalom Raiffeise-nbank Austria d.d., da bi se u punom opsegu počeo primjećivati u fazi privatizacije najvećih hrvatskih

6 Backe, P., Reininger, T., Walko, Z.: Hauptmerkmale der jüngsten Entwicklungen des Bankensektors in ausgewählten südeuropäischen Ländern, Oesterreichische Nationalbank, Beč (Austrija), 2006.

7 Barisitz, S.: Banking transformation (1989-2006) in central and eastern Europe - with special refence to Balkans, Working paper No. 78, Bank of Greece, Atena (Grčka), June 2008, str. 19.

banaka te u razdoblju od posljednjih desetak godina.

Od uvrštenja redovnih dionica Zagrebačke banke d.d. u kotaciju na Londonskoj burzi krajem 1998. go-dine, u vlasničku strukturu banke su tijekom 1999. godine ušli inozemni investitori putem stjecanja ve-ćinskog dijela GDR-a (Global Depositary Receipts) i EDR-a (Euro Depositary Receipts), pa se je udio banaka u većinskom stranom vlasništvu u ukupnoj aktivi bankovnog sustava u odnosu na 1998. godinu povećao za 33,2 postotna poena i iznosio je 39,9%. Tijekom 2000. godine došlo je do najznačajnijeg po-rasta udjela banaka u većinskom stranom vlasništvu u ukupnoj aktivi, ali i do najznačajnijeg pada broja banaka u ukupnom bankovnom sustavu. Naime privatizacijom triju značajnih banaka8 u sustavu, kao i porastom inozemnog kapitala u vlasničkim strukturama drugih banaka, udio banaka u stranom vlasništvu dosegnuo je 84,1% udjela u ukupnoj aktivi. Osim toga, u promatranom je razdoblju došlo do pripajanja četiriju manjih banaka9 bankama u inozemnom vlasništvu. Nakon povećanja većinskog udjela stranoga kapitala u dodatne četiri banke tijekom 2001. godine, udio banaka u inozemnom vlasništvu povećao se na 24 što je u ukupnoj aktivi činilo tržišni udio od 89,3%. Dakle u razdoblju od 3 godine (1998.-2001.) broj banaka u većinskom stranom vlasništvu povećao se sa 10 na 24, a u uku-pnoj aktivi je došlo do promjene sa 6,7% na 89,3%. Kao što se može vidjeti, takav nagli porast utjecaja stranih banaka posljedica je sudjelovanja stranih banaka u procesu privatizacije najvažnijih banaka na tržištu, zatim stjecanja udjela u manjim bankama kao i procesa pripajanja manjih banaka, što je do-velo do postupne konsolidacije bankovnog sustava. U narednim je godinama (2002.-2009.) došlo do značajnih promjena u vlasničkim strukturama velikih banaka, no to nije signifikantno utjecalo na promjenu udjela banaka s inozemnim kapitalom u

8 Privredna banka Zagreb d.d. (Banca Comerciale Italiana S.p.A. stekla je 66,3%), Splitska banka d.d. (UniCredito Italiano S.p.A. stekla je 62,59%), Riječka banka d.d. (Bayerische Landesbank stekla je 59,90%)

9 Zagrebačka banka d.d. pripojila je Zagrebačku banku-Pomorsku banku d.d., Privredna banka Zagreb d.d. pripojila je Krapinsko-zagorsku banku d.d., a Bjelovarska banka d.d. koja se zatim preimenovala u Erste&Steiermärkische Bank d.d. pripojila je Čakovečku banku d.d. i Trgovačku banku d.d.


210

ukupnoj aktivi pa je prema podacima za kraj 2009. taj udio iznosio 90,9%.

Utjecaj inozemnih banaka na hrvatski bankovni sustav mogao bi se strukturirati kroz tri razdoblja: razdoblje druge polovice devedesetih godina kad su se pojavile prve inozemne banke kroz osnivanje novih banaka u hrvatskome bankovnom sustavu, zatim razdoblje sudjelovanja inozemnih banaka u procesu privatizacije domaćih banaka i stjecanja udjela u najvećim bankama te razdoblje postupne konsolidacije bankovnog sustava kad su male banke koje su prethodno već bile u većinskom inozemnom vlasništvu pripajane većim bankama.

S aspekta promjena u kvantitativnim pokazatelji-ma koncentracije, koji su između ostalog uzrokova-

ni i promjenom broja banaka u bankovnom sustavu Republike Hrvatske od nekadašnjih 60 banaka na kraju 1998. godine do današnjih 34 banke10 , mogu se uočiti neke zajedničke karakteristike. Može se za-ključiti kako je u desetogodišnjem razdoblju tržišni udio najveće banke u sustavu postupno opadao, od

10 od kojih dvije banke posluju kao štedne banke (temeljni kapital štedne banke iznosi najmanje 8 milijuna kn, dok za banku temeljni kapital iznosi najmanje 40 milijuna kn): Obrtnička štedna banka d.d. od 2008., A štedna banka malog poduzetništva d.d. od 2009.

najviše vrijednosti tržišnog udjela na kraju 2000. od 28,93% do 23,83% na polugodištu 2006. Paralelno s opadanjem tržišnog udjela najveće banke u sustavu opadao je tržišni udio druge najveće banke pa se je koncentracijski omjer dviju najvećih banaka (eng. CR2 concentration ratio) kretao na nešto više od 40% s konačnom vrijednosti na kraju 2009. od 41,73%. Dok su prethodna dva pokazatelja u pret-hodnih desetak godina iskazivala trend opadanja, dotle je pokazatelj CR5 evidentno porastao od početnih 63,24% do 75,39% na kraju 2009. godine. Naime jedino su dvije najveće banke u sustavu kroz čitavo promatrano razdoblje zadržale vodeće pozicije, dok su se u pokazatelju CR5 uključivali tržišni udjeli nekoliko banaka: Société Générale-

Splitska banka d.d. (nekadašnja Splitska banka d.d.), Erste&Steiermärkische Bank d.d. (nekadašnja Riječka banka d.d.), Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i Dubrovačka banka d.d. Naime, zbog višestrukih promjena u vlasničkim strukturama te stjecanja vlasničkih udjela u drugim bankama tržišni udjeli triju velikih banaka koje se ubrajaju u pokazatelj CR5 su se neprestano mijenja-li, ali se istodobno može primijetiti da u posljednje četiri godine tržišnu poziciju treće i četvrte banke

Grafikon 1: Kvantitativni pokazatelji koncentracije najvećih hrvatskih banaka

Izvor: Hrvatska narodna banka


211

drže iste banke.Osim koncentracijskog omjera jedan od uobiča-

jenih pokazatelja tržišne koncentracije, a možda i najpoznatiji pokazatelj za mjerenje koncentriranosti nekog tržišta jest Herfindahl-Hirschmanov indeks (u nastavku teksta: HHI). Budući da se u izračun uzimaju u obzir tržišni udjeli svih sudionika na tržištu, smatra se reprezentativnijim pokazateljem od koncentracijskog omjera.11

U promatranom desetogodišnjem razdoblju vrijednost HHI iskazivala je blagu tendenciju rasta što bi se moglo tumačiti kao porast koncentracije na bankovnom tržištu, ali se takva razina koncentracije još uvijek svrstava u kategoriju umjereno koncen-triranih tržišta. U smislu konkretnih vrijednosti u posljednjih desetak godina vrijednost HHI dose-gnula je najmanju vrijednost na kraju 1999. godine (1.169 bodova) i najvišu vrijednost na polugodištu 2005. godine (1.371 bod) dok se prema zadnjim podacima na 31. prosinca 2009. HHI zaustavio na 1.367 bodova. Još jedan od pokazatelja, koji se nadovezuje na izračun HHI, jest opsežni indeks industrijske koncentracije (CCI)12 . Tim se indeksom obuhvaća problem relativne disperzije banaka, ali i apsolutni broj banaka na tržištu. Primjena ovog indeksa posebno dolazi do izražaja u bankovnim sustavima gdje postoji dominacija jedne banke u odnosu na ostale tržišne sudionike. Stoga je za hrvatski bankovni sustav, u kojem postoji nepre-stana dominacija Zagrebačke banke d.d. s vodećim

11 Herfindahl-Hirschmanov indeks izračunava se kao zbroj kvadrata pojedinačnih tržišnih udjela svih banaka koje djeluju u bankovnom sustavu, a izražava se formulom

HHI = si2

i = 2

n

∑gdje s predstavlja udio i-te banke na tržištu, a n je ukupan broj banaka na tržištu. . Vrijednost Herfindahl-Hirschmanovog indeksa može biti u rasponu od 0 do 10.000 odnosno od tržišta na kojem ima beskonačno mnogo sudionika i svaki od njih ima jednak tržišni udio ravan nuli pa s druge strane do tržišta na kojem postoji samo jedan tržišni sudionik i na kojem postoji situacija monopola.

12 Formula za izračun opsežnog indeksa industrijske koncen-tracije uzima u obzir tržišni udio najveće banke koji se zatim pribraja rezultatu matematičkih funkcija korištenih na tržišnim udjelima ostalih banaka.

CCI = s1 + si2

i = 2

n

∑ 1+ (1− si )[ ]

udjelom na tržištu, izračunat CCI. U promatranom desetogodišnjem razdoblju vrijednost CCI kretala se između 3.500 i 3.900 bodova, a uspoređujući kre-tanje vrijednosti CCI s vrijednostima HHI uočava se identičan trend te gotovo savršena korelacija. Iz navedena se dva korelirana pokazatelja može zaklju-čiti da je u promatranom razdoblju došlo do blagog povećanja koncentracije u bankovnom sustavu koje je uzrokovano smanjenjem broja banaka u sustavu zbog stečaja, likvidacije ili nekog od procesa okrup-njavanja među bankama, ali se razina koncentracije još uvijek tumači kao umjerena. Svi prethodno spo-menuti kvantitativni pokazatelji koncentracije sažeti su kroz grafikone priložene u nastavku.

Na temelju prethodno izračunatih pokazatelja, kao i usporedbom podataka s drugim pokazateljima koji nisu ovdje navedeni, može se zaključiti kako je u hrvatskom bankovnom sustavu u proteklih deset godina došlo do blagog povećanja koncentracije među bankama, a da je pritom došlo do neznatnog slabljenja tržišne snage prvih dviju banaka prema veličini aktive i istovremenog porasta vrijednosti tržišnih udjela drugih srednje velikih banaka koje se ubrajaju među deset najvećih hrvatskih banaka. Dok su krajem lipnja 1999. samo dvije najveće banke imale aktivu veću od 10 milijarda kuna, na kraju 2009. godine prvih osam banaka po kriteriju aktive ima aktivu veću od 10 milijarda kuna.

6. Usporedni prikaz bankovnih sustava regije

Osim razmatranja utjecaja stranih banaka na hrvatski bankovni sustav jedan od ciljeva ovog rada bio je napraviti usporedbu među kvantitativnim pokazateljima koncentracije u zemljama regije te sagledati postoji li određena korelacija koja se javila u tijeku transformacija bankovnih sustava pojedinih zemalja. Kriterij po kojem su odabrane zemlje koje su uzete u razmatranje bile su zemlje u okruženju, dakle zemlje iz ove regije, i to one koje se nalaze u procesu pristupanja europskim integracijama. Bez obzira na to što odabrane ekonomije nisu na istoj razini pregovora sa Europskom unijom, bilo da tre-nutno vode pregovore o članstvu ili da su priznate kao kandidati ili da su tek potencijalni kandidati, u ovom radu naglasak nije stavljen na politički aspekt


212

već na funkcioniranje bankovnih sustava u tim zemljama. Tako je u narednom dijelu istraživanja da prikaz bankovnih sustava: Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Srbije, Kosova, Albanije i Turske, a nakon toga su izračunati i usporedni poka-zatelji koncentracije za te zemlje.

Bankovni sustav Bosne i Hercegovine koji je, prema političkoj teritorijalnoj podjeli, sastavljen od banaka koje posluju u Federaciji Bosne i Hercego-vine i od banaka koje posluju u Republici Srpskoj, na kraju 2009. čini 30 poslovnih banaka. Izuzevši sličnosti po broju banaka u sustavu te po udjelu inozemnoga kapitala, bankovni se sustav BiH u mnogočemu razlikuje od hrvatskoga. Prema veličini ukupne aktive, hrvatski je bankovni sustav gotovo peterostruko veći, a s aspekta koncentracije bankov-ni sustav BiH se može okarakterizirati kao

nisko koncentriran bankovni sustav. Uz prosje-čan godišnji rast aktive od 24% u razdoblju od 2000. do 2007. godine, ukupna aktiva bankovnog sustava BiH je u 2008. godini porasla za svega 8%, a u godini nakon toga se čak i smanjila za 2%. Konsolidacija bankovnog sustava, koja se najbolje očituje kroz kontinuirano smanjenje broja banaka sa 55 na kraju 2000. na 30 banaka na kraju 2009. bila je potaknuta postupnim povećanjem minimalno potrebnoga kapitala za poslovanje banke kao i neprestanim okrupnjavanjem među bankama. U procesu privati-zacije banaka u vremenu od 2000. do 2002. godine broj banaka u sustavu smanjio se za 15, a osim toga

došlo je i do značajnijeg porasta ulaganja inozemno-ga kapitala u vlasničku strukturu domaćih banaka pa je udio banaka u inozemnom vlasništvu porastao sa 30% na 77% u ukupnoj aktivi bankovnog sustava. Nakon tog turbulentnog razdoblja u procesu tran-sformacije bankovnog sustava BiH, broj banaka se postupno smanjivao, a udio inozemnog vlasništva je rastao pa se stoga na kraju 2009. godine bankovni sustav BiH sastojao od dvije banke u državnom vla-sništvu, 7 banaka u domaćem privatnom vlasništvu te 21 banke u većinskom inozemnom vlasništvu s tržišnim udjelom u ukupnoj aktivi od 95%. Najveći udio u vlasništvu bosansko-hercegovačkih banaka imaju banke iz Austrije, Njemačke i Italije. Unatoč značajnoj promjeni u strukturi vlasništva u posljed-njih desetak godina, pokazatelji koncentracije ne ukazuju da je došlo po promjena u pokazateljima koncentracije te se pokazatelj HHI kretao čitavo vrijeme na razini blizu ili ispod 1.000 bodova, što označava nisko koncentrirano tržište. Povijesni podaci također ukazuju da je najčešći način ulaska stranih banaka na domaće tržište bio određen kup-njom vlasničkih udjela u domaćim već postojećim bankama, a ne kroz strategiju osnivanja nove banke.

Najveća banka u sustavu, Raiffeisen Bank d.d. Sarajevo, s udjelom u aktivi od 20% u vlasništvu je austrijske grupacije Raiffeisen International Bank-Holding AG. RBA je na tržište ušla 2000. godine kupivši većinski udio u Market banci d.d. Sarajevo, a zatim je 2001. stekla vlasništvo nad Hrvatskom po-

Grafikon 2: Kvantitativni pokazatelji koncentracije za hrvatski bankovni sustav

Izvor: Hrvatska narodna banka


213

štanskom bankom d.d. Mostar te ju 2003. pripojila i počela poslovati pod jednim imenom. Druga banka po veličini, UniCredit Bank d.d. također je u inoze-mnom vlasništvu, a nastala je spajanjem UniCredit Zagrebačke banke d.d. i HVB Central Profit Banke tijekom 2008. godine.

Za razliku od nisko koncentriranog bosansko-hercegovačkog bankovnog sustava, pokazatelji koncentracije za tržište Crne Gore iskazuju znatno više vrijednosti. No budući da se radi o malom fi-nancijskom sustavu sa tek 11 banaka na tržištu, onda se razina koncentracije može donekle smatrati pri-hvatljivom. Dodatni argument za prihvaćanje takve razine koncentracije jesu kvantitativni pokazatelji koncentracije koji u proteklih pet godina iskazuju trend smanjivanja i sve više definiranja crnogorsko-ga bankovnog sustava kao tržišta umjerene koncen-tracije. Najviši pokazatelji koncentracije dosegnuti su 2001., 2005. i 2006. godine kada je primjerice po pokazatelju HHI vrijednost indeksa dosezala preko 2.000 bodova, što predstavlja granicu za definiranje tržišta kao visoko koncentriranog. Nadalje, među svim promatranim zemljama broj banaka na kraju promatranog razdoblja je u Crnoj Gori predstavljao najstabilniju vrijednost jer je od nekadašnjih 10 banaka na kraju 2001. godine, na kraju prošle godi-ne bankovni sustav činilo 11 banaka. Unatoč tome crnogorski je bankovni sustav na početku ovoga stoljeća prošao kroz svojevrsnu fazu transformacije pa je tako 2002. godine otvoren stečajni postupak nad tada najvećom Jugobankom AD Podgorica, koja je ujedno bila vrlo ovisna o Jugobanci AD Beograd, zatim je započet postupak likvidacije u Banci za razvoj AD Podgorica, a u 2003. ugašeno je sedam filijala srbijanskih banaka te započet postupak likvidacije nad Ekos bankom AD. Inozemni su investitori ponajviše u tim godinama ušli u vlasničke strukture domaćih banaka bilo kroz privatizaciju već postojećih banaka ili kroz osnivanje potpuno novih banaka. S aspekta prisutnosti inozemnoga kapitala, crnogorski se bankovni sustav u proteklih deset godina preoblikovao od nekadašnjih 3% udjela inozemnoga kapitala do gotovo 90% aktive na kraju 2009. koju su činile banke u većinskom inozemnom vlasništvu.

Najveća Crnogorska komercijalna banka AD

Podgorica je od 2006. u vlasništvu mađarske OTP banke, zatim NLB Montenegro banka AD je nakon privatizacije 2003. godine u vlasništvu slovenske Nove ljubljanske banke, a treća po veličini Hypo Alpe-Adria-Bank AD od osnivanja 2006. godine u vlasništvu je austrijske Hypo Grupe. Za razliku od drugih zemalja gdje je strategija inozemnih banaka za osvajanjem domaćih tržišta bila zasnovana uglav-nom na kupnji već postojećih banaka, crnogorski je bankovni sustav u proteklom razdoblju omogućio inozemnim investitorima osnivanje novih banaka pa je zbog toga tržište Crne Gore ne samo u kontekstu bankovnog tržišta nego i s aspekta razvoja tržišta kapitala i cjelokupne privrede postalo vrlo zani-mljivo inozemnim investitorima. U trenutku ulaska mađarskoga kapitala u najveću crnogorsku banku, njezin je tržišni udio bio 38% (u 2005. čak 43%) da bi se zatim postupno počeo smanjivati zbog jačanja drugih banaka na tržištu. Na kraju 2009. godine tr-žišni udio najveće banke iznosio je još uvijek visokih 28%, a zajedno s drugom najvećom bankom činile su tržišni udio od 45%.

Makedonsko bankovno tržište, na kojem je na kraju 2009. godine poslovalo 18 banaka, može se ubrojiti u slabo razvijene bankovne sustave. Iako je u procesu restrukturiranja broj banaka nešto sma-njen, s aspekta broja sudionika sustav nije doživio značajnije promjene u odnosu na 2000. godinu kada su na tržištu poslovale 22 banke. Unatoč smanjenju broja banaka, aktiva bilježi rast u gotovo cijelome promatranom razdoblju. Vrhunac rasta zabilježen je 2007. godine kada je aktiva banaka porasla 28%, no tako dobri poslovni rezultati djelomično su posljedi-ca i pozitivnog kretanja u konjunkturnim ciklusima na svjetskoj razini.

Značajnije promjene dogodile su se u strukturi vlasništva, gdje je strani kapital preuzimao primat tijekom godina, što je posebno došlo do izražaja 2007. i 2008. godine kada je u većinsko strano vlasništvo prešlo čak 6 banaka. U 2009. ovaj proces je zaustavljen te se broj stranih banaka zadržao na 14 kao i u prethodnoj godini. S rastom broja stranih banaka na tržištu rastao je njihov udio u ukupnoj aktivi, od nekada 53,4% na kraju 2000. godine tržiš-ni se udio banaka u inozemnom vlasništvu na kraju 2009. godine povećao na čak 94%. Unatoč naglom


214

povećanju utjecaja stranih investitora nije došlo do značajnijih promjena u pokazateljima koncentracije pa se s obzirom na mali broj banaka pokazatelji koncentracije mogu ocijeniti zadovoljavajućim. Na kraju 2009. godine vrijednost HHI je iznosila 1.610 bodova, a tržišni udio pet najvećih banaka 77,2%.

Tijekom cijeloga promatranog razdoblja najveća banka na tržištu je Stopanska banka, u većinskom vlasništvu grčke banke, čiji se udio u ukupnoj aktivi bankarskog sustava postupno smanjivao ulaskom inozemne konkurencije te je na kraju 2009. iznosio 24,4% u usporedbi sa 35,6% na kraju 2000. godine. Budući da su se jednaka kretanja tržišnih udjela odvijala kod Komercijalne banke, druge najveća banke u makedonskom bankovnom sustavu, onda se je i pokazatelj koncentracije CR2 u promatranom razdoblju od 2000. do 2009. smanjio sa 56,4% na 47,1%.

Bankovni sustav Srbije obilježen je prije svega temeljitom reformom započetom 2001. godine kada je na tržištu poslovala 81 banka. U procesu restruk-turiranja zatvoreno je 25 insolventnih banaka, prije svega državnih, uključujući i 4 najveće na tržištu, dok je 18 banaka sudjelovalo u procesu spajanja. Kao rezultat navedenog aktiva bankovnog susta-va u tijeku 2001. godine je smanjena za čak 58%. Istovremeno je započeo proces privatizacije te je stranim bankama bio omogućen pristup na tržište pa se njihov broj, počevši od samo 3 na kraju 2000. godine u narednom razdoblju znatno povećao. Tako je na kraju 2009. na tržištu bilo ukupno 20 banaka u stranom vlasništvu. Još znatniji rast zabilježila je aktiva stranih banaka te su one u 2009. godini sudjelovale sa 73,6% u ukupnoj aktivi bankovnog sustava, dok je u 2000. godini njihov udio iznosio manje od 1%, što zapravo pokazuje da banke koje su ostale u državnom vlasništvu nisu uspjele konkuri-rati inozemnom kapitalu.

Kao posljedica restrukturiranja i stabiliziranja bankarskog sektora vratilo se i povjerenje u ban-kovni sustav pa je zamjetan konstantan rast aktive, posebice u razdoblju od 2004. do 2007. godine kada je aktiva rasla po prosječnoj stopi od 39%. U 2008. godini rast je značajno usporen te je aktiva pora-sla za samo 1,6%, dok je u 2009. zabilježen rast od 12,3%.

Pokazatelji koncentracije u promatranom se raz-doblju nisu znatnije mijenjali te se pokazatelj HHI kretao na razini od oko 600 bodova, što ukazuje na nisko koncentrirano tržište. Međutim, značajna promjena u srpskom bankovnom sustavu očituje se u tome što je uloga tržišnih lidera prebačena sa državnih na strane banke. Tako je već 2003. godine Raiffeisen banka ušla među 5 najvećih banaka na tržište te je u narednim godinama preuzela ulogu najveće banke na tržištu sve do 2007. kada ulogu li-dera preuzima još jedna strana banka, Banca Intesa, koja je ušla na tržište 2005. godine kupnjom Delta banke, druge najveće banke na tržištu.

Zbog činjenice da u bankovnom sustavu još uvijek postoji osam banaka u državnom vlasništvu može se očekivati daljnji prodor inozemnih banaka na to tržište, a usporedno s time i daljnje jačanje već postojećih inozemnih banaka na srpskom tržištu. Stoga se može očekivati u budućnosti i povećanje razine koncentracije no s obzirom na dosadašnje pokazatelje o nisko koncentriranom tržištu, to ne bi trebalo izazvati veće probleme.

Kao posljedica ekonomsko-političke situacije u posljednjem desetljeću, bankovni sustav Koso-va poprilično je jednostavan i slabo razvijen te se sastoji od osam banaka od kojih je šest u stranom vlasništvu, što predstavlja preko 90% udjela u aktivi svih banaka. Potrebno je međutim napomenuti da je sustav doživio snažan rast u usporedbi sa 2000. godinom kada je na tržištu poslovala samo jedna banka. U navedenom razdoblju aktiva banaka pro-gresivno se povećavala te je, nakon što se u 2001. godini učetverostručila u odnosu na 2000. godinu, i u narednom razdoblju rasla po prosječnoj stopi od 20%.

Zbog malog broja banaka pokazatelji koncentra-cije iznimno su visoki tijekom cijelog promatranog razdoblja pa se bankovni sustav Kosova ocjenjuje kao visoko koncentriran. Vrijednost HHI pokazate-lja kretala se iznad 2.500 bodova, dok su tri najveće banke zauzimale preko 70% aktive bankarskog sustava, a koncentracijski omjer pet najvećih banaka činio je preko 90% ukupne aktive.

Proces restrukturiranja albanskoga bankovnog tržišta započeo je već 1999. godine, a obilježile su ga privatizacije dviju najvećih banaka na tržištu.


215

Nakon preuzimanja National Commerce banke od strane inozemnih investitora, uslijedila je prodaja najveće državne banke Saving banke austrijskoj Ra-iffeisenbank 2004. godine pa je od tada preko 90% aktive bankovnog sustava bilo u vlasništvu banaka s pretežno inozemnim kapitalom. U promatranom su razdoblju osnovane tri nove privatne banke u domaćem vlasništvu te je provedeno nekoliko bankovnih okrupnjavanja, što je posljedično rezul-tiralo postojanjem 16 banaka na kraju 2009. godine. Navedene promjene zaoštrile su konkurenciju na tržištu, a pokazatelji koncentracije u cijelome promatranom razdoblju imali su trend smanjivanja. Pokazatelj HHI se od nekadašnje vrijednosti od više od 4.000 bodova na kraju 2000. godine spustio na oko 1.500 bodova po čemu bi se tržište moglo opisati kao umjereno koncentrirano. Tome u prilog govore i kretanja ostalih pokazatelja koncentracije kao što su tržišni udio najveće i pet najvećih banaka u sustavu. Znatno je smanjen pokazatelj CR1 koji je na početku promatranog razdoblja prelazio 60%, dok se u posljednje 4 godine nalazi na razini od oko 30%. Također, bitno je promijenjen i pokazatelj CR5 koji se s razine od oko 90% spustio na 73% na kraju 2009. godine.

Razvoj bankovnog sustava Turske u posljed-njem desetljeću također je obilježio proces restruk-turiranja, u kojem je broj banaka znatno smanjen. Unatoč tome sustav pokazuje konstantan rast, posebice nakon 2003. godine, od kada aktiva raste po prosječnoj stopi od 18%. Trenutačno na trži-štu posluje 45 banaka, od kojih je 21 u većinskom stranom vlasništvu, dok su najveće banke i dalje u domaćem vlasništvu. T.C. Ziraat Bankasi A.S., ban-ka u državnom vlasništvu, čitavo je vrijeme vodeća banka po kriteriju visine aktive s iznimkom 2006. godine kad se kao najveća banka po aktivi istaknula domaća privatna banka Turkiye Is Bankasi A.S.

Ulazak stranoga kapitala na tržište bio je popri-lično ograničen sve do kraja 2005. godine, kada su strane banke sudjelovale sa samo 5,25% u ukupnoj aktivi bankovnog sustava. U narednom razdoblju udio strane aktive je znatno porastao te je na kraju 2009. godine iznosio 14%, a u strano vlasništvo je prešlo 6 banaka. Međutim, zahvaljujući činjenici da su najvećih pet banaka na tržištu još uvijek do-

maće banke, ulazak stranoga kapitala nije znatnije utjecao na pokazatelje koncentracije sustava te ono u cijelom periodu pokazuje nisku koncentraciju s pokazateljem HHI ispod 1000 bodova.

7. Komparativni pokazatelji koncentracije

Nakon razmatranja bankovnih sustava po ze-mljama regije i njihovih pojedinačnih specifičnosti, u nastavku je sažet skup istovrsnih podataka koji su bili predmetom ovog istraživanja kako bi podaci bili usporedivi i kako bi se utvrdilo postoje li među kvantitativnim pokazateljima koncentracije po poje-dinim zemljama svojevrsna korelacija i istosmjerno kretanje ili se među bankovnim sustavima ove regije ne mogu pronaći sličnosti.

Već pri usporedbi broja banaka i veličine aktive bankovnih sustava među osam promatranih zemalja postoje poprilične razlike budući da je bankovni sustav Turske 7,5 puta veći od hrvatskog, a s druge strane hrvatski je bankovni sustav primjerice osam puta veći od albanskog. Dok je razlika u ukupnoj aktivi bankovnih sustava među zemljama bila znat-na, primjerice od najmanjega kosovskog sa 2,1 mlrd. EUR aktive do 389,2 mlrd. EUR koliko je iznosila ve-ličina aktive turskih banaka, dotle je razlika u broju banaka bila nešto umjerenija. Ako se stavi u omjer veličina aktive bankovnih sustava s brojem stanov-nika pojedine države onda bi prema tom pokazate-lju Hrvatska ostvarivala najviše rezultate budući da veličina aktive turskih banaka nije toliko veća koliko je populacija Turske znatno veća od drugih država (72,6 milijuna stanovnika). S druge strane s obzirom na mali broj stanovnika u Crnoj Gori je ostvaren najviši omjer broja banaka i ukupnog stanovništva.

Usporedno s veličinama aktive bankovnih sustava kreću se podaci o aktivi najvećih banaka po pojedinim državama pa se nakon turskoga bankov-nog sustava koji je neusporedivo veći od ostalih pro-matranih zemalja, Hrvatska ističe po veličini aktive sustava i veličini aktive najveće banke u sustavu. Za-nimljivo je uočiti kako su u vlasničkim strukturama svih vodećih banaka bili većinski inozemni vlasnici, osim u slučaju Turske, gdje je vodeća banka isključi-vo u vlasništvu turske države. U ostalim bankovnim sustavima, u trima zemljama većinski vlasnici su


216

bile banke iz Austrije, a osim toga banke iz Mađar-ske, Grčke, Italije i Njemačke držale su vodeći udio u jednoj od zemalja regije. Prethodna usporedba po zemljama regije pregledno je prikazana na sljedećim grafikonima i tablici.

Osim prethodnih usporedbi o veličinama ban-kovnih sustava i tržišnim liderima, u predmetnom

se istraživanju razmatrao utjecaj stranih banaka na vlasničke strukture domaćih banaka budući da je zamijećeno da su se u prethodnim godinama inoze-mne banke aktivno uključile u procese transforma-cije bankovnih sustava. Naime privatizacija banaka i liberalizacija domaćih bankovnih sustava pružila je inozemnim bankama prigodu pristupa na nova

Grafikon 3: Ukupna aktiva bankovnih sustava po odabranim zemljama

Napomena: zbog bolje preglednosti, na grafikonima su izostavljeni prikazi vrijednosti aktive za Tursku u kojoj su zabilježeni znatno viši iznosi aktive

Izvor: podaci nadzornih tijela

Grafikon 4: Ukupna aktiva najveće banke u sustavu po odabranim zemljama

Napomena: zbog bolje preglednosti, na grafikonima su izostavljeni prikazi vrijednosti aktive za T.C. Ziraat Bankasi A.S. u kojoj su zabilježeni znatno viši iznosi aktive



217

brzorastuća tržišta, što je u konačnici dovelo do sve značajnijeg udjela inozemnoga kapitala u ukupnoj aktivi bankovnog sustava. Stoga je u predmetnoj analizi istražen trend povećanog utjecaja stranih banaka, a u nastavku je radi preglednosti dan prikaz stanja udjela banaka s većinskim inozemnim vlasništvom u ukupnoj aktivi bankovnog sustava za prvu i posljednju godinu promatranog razdo-blja (2000. i 2009.). Budući da su se najznačajnije promjene u strukturi vlasništva s aspekta ulaska stranih banaka u Hrvatskoj dogodile tijekom 2000., u usporedbi podataka iz 2000. i 2009. godine ne postoje velike razlike, međutim kod nekih drugih zemalja gdje je utjecaj stranih banaka započeo kasnije, u desetogodišnjem se razdoblju primjećuju znatna odstupanja.

Može se primijetiti da je u svim promatranim sustavima kroz desetogodišnje razdoblje došlo do

porasta udjela banaka u inozemnom vlasništvu (na Kosovu je iskrivljena slika budući da je 2000. godine u sustavu postojala samo jedna banka, i to u inoze-mnom vlasništvu). Najznačajnije promjene u struk-turama vlasništva, s aspekta promjene domaćeg u inozemno vlasništvo, dogodile su se u sustavima Srbije i Crne Gore, dok se je turski bankovni sustav kroz čitavo vrijeme zadržao na niskoj razini utjecaja inozemnih banaka i po tome se znatno razlikuje od drugih zemalja. U svim ostalim zemljama regije koje se razmatraju u ovom radu udio banaka u inoze-mnom vlasništvu na kraju 2009. kretao se na razini iznad 70% pa se može zaključiti kako su inozemne banke dobrim dijelom ostvarile signifikantan utjecaj na domaće bankovne sustave. Navedeno je pregledno prikazano u sljedećem grafikonu, gdje je napravljena usporedba za 2000. i 2009. godinu.

Osim podataka o vlasničkim strukturama banaka

Tablica 1: Pregled bankovnih sustava u zemljama regije na kraju 2009. godine

Zemlja Broj banaka

Ukupna aktiva sus-tava (u mil.

EUR)

HHI Najveća banka u sustavu

Ukupna ak-tiva banke

(u mil. EUR)

Tržišni udio Najveći dioničar

Hrvatska 34 51.830 1.367 Zagrebačka banka d.d.

12.732 25% Bank Austria Credi-tanstalt AG (Austrija)

Bosna i Her-cegovina

30 10.588 973 (za 2008.g.)

Raiffeisen Bank d.d.

2.153 20% Raiffeisen Interna-tional Bank Holding

AG (Austrija)

Crna Gora 11 3.025 1.636 Crnogorska komerci-

jalna banka a.d.

841 28% OTP Bank Plc. (Mađarska)

Makedonija 18 4.463 1.610 Stopanska banka AD

1.090 24% National Bank of Greece (Grčka)

Srbija 34 22.530 636 Banca Intesa a.d.

3.211 14% Intesa Holding Inter-national S.A. (Italija)

Kosovo 8 2.095 2.747 (za 2008.g.)

ProCredit Bank

734 35% ProCredit Holding AG (Njemačka)

Albanija 16 6.424 1.505 (za 2008.g.)

Raiffeisen Bank Sh.a.

1.843 29% Raiffeisen Interna-tional Bank Holding AG (Austrija)

Turska 45 389.181 913 T.C. Ziraat Bankasi A.S.

58.109 15% država Turska

Izvor: Hrvatska narodna banka, Centralna banka BiH, Centralna banka Crne Gore, Narodna banka Makedonije, Narodna banka Srbije, Centralna banka Republike Kosova, Bank of Albania, Banking Regulation and Supervision Agency of Turkey


218

Grafikon 5: Udio banaka u većinskom stranom vlasništvu u ukupnoj aktivi bankovnog sustava na kraju 2000. i 2009.

godine


Grafikon 6: Usporedba pokazatelja koncentracije CR1, CR2 i CR5 u promatranim zemljama na kraju 2009. godine



219

u pojedinim zemljama istraživanjem su se usporedi-li kvantitativni pokazatelji koncentracije u bankov-nim sustavima. Usporedba je izvršena po kriterijima koncentracijskih omjera najveće banke (CR1), dviju najvećih banaka (CR2) i pet najvećih banaka (CR5) u sustavu i po kriteriju pokazatelja HHI. Generalno bi se moglo zaključiti kako je stupanj koncentracije prema tržišnim udjelima najvećih banaka u sustavu najviši na Kosovu, a najniži u bankovnom sustavu Srbije. Tržišni se udio najveće banke kroz osam zemalja kretao na razini od 14% do 35%, zatim je tržišni udio dviju najvećih banaka iznosio od 23% do 67%, dok je udio pet najvećih banaka u Srbiji iznosio 46%, a na Kosovu 92%. Na sljedećem grafikonu mogu se uočiti razlike koje postoje među bankov-nim sustavima u ovoj regiji.

Općenito bi se moglo zaključiti kako je među promatranim zemljama regije došlo do zajedničkih kretanja u pogledu utjecaja inozemnih banaka na vlasničke strukture domaćih banaka, međutim s ob-zirom na okolnosti i specifičnosti svakoga pojedinog bankovnog sustava posljedice nisu bile jednakog intenziteta. S obzirom na razvijenost bankovnog sustava te na političko-gospodarske utjecaje pokaza-telji koncentracije su se po zemljama razlikovali pa bi se načelno moglo reći da su veći bankovni sustavi uspjeli održati nižu razinu koncentracije od onih zemalja u kojim se bankovni sustav sastoji od tek nekoliko banaka.

8. Zaključna razmatranja

Potaknuto atraktivnošću brzorastućih gospodar-stava u ovoj regiji, ovo je istraživanje imalo cilj pre-dočiti promjene koje su se događale u bankovnim sustavima u posljednjih desetak godina. Razdoblja transformacije bankovnih sustava koja su se neovi-sno jedno o drugom odvijale po pojedinim zemlja-ma omogućila su tadašnjim bankama da korjenito promijene filozofiju shvaćanja moderne ekonomije te da u potpunosti počnu poslovati po modelu tržišnoga gospodarstva. Usporedno s pokrenutim reformama bankovnog sustava regulatorni okvir je uvjetno omogućio inozemnim bankama pristup domaćem tržištu bilo kroz osnivanje potpuno novih banaka ili kroz kupnju već postojećih banaka koje su

bile ponuđene kroz model privatizacije banaka.Zbog specifičnosti bankovnog tržišta, koje je

uvjetovano već samim počelom na kojem se zasniva bankarstvo, a odnosi se na povjerenje u bankovni sustav, ovo je tržište oduvijek bilo strogo regulirano od strane nadzornih tijela. S tim u vezi postoji niz prirodno i umjetno stvorenih ograničenja ulaska na bankovno tržište koja se s jedne strane mogu tumačiti kao jedna od karakteristika nesavršenosti tržišta, ali se s druge strane mogu promatrati i u pozitivnom kontekstu koji se odnosi na umanji-vanje bankovnih rizika kojih bi bilo znatno više kad takvih ograničenja ne bi postojalo. No bez obzira na ograničenja, atraktivnost ulaska na novo bankovno tržište bila je motivirana raznim drugim aspektima koji su privlačili kapitalno snažne banke da investiraju u inozemstvu. U slučaju Hrvatske utjecaj inozemnih banaka započeo je osnivanjem prve banke s inozemnim kapitalom 1994. godine, a potom se nastavio osnivanjem još nekih novih ino-zemnih banaka. Najvidljiviji utjecaj stranih banaka na hrvatsko tržište zbio se sudjelovanjem inozemnih banaka u procesu privatizacije najvećih hrvatskih banaka pa je do kraja 2001. udio banaka s većin-skim stranim vlasništvom u ukupnoj aktivi iznosio 89,3%. Nakon tih ključnih trenutaka kupnje udjela u najvećim hrvatskim bankama, daljnje aktivnosti inozemnih banaka u hrvatskom bankovnom sustavu svodile su se na postupnu konsolidaciju manjih banaka koje su već prethodno bile u većinskom inozemnom vlasništvu. Općenito se može reći da su ograničenja ulaska na tržište koja su između ostalog bila definirana regulatornim okvirom, usmjerila ino-zemne banke da se pri ulasku na bankovno tržište primarno posluže strategijom kupnje udjela u već postojećim bankama, a rjeđe da pristupe osnivanju potpuno novih banaka.

Nadalje, u usporedbi kvantitativnih pokazatelja koncentracije po zemljama regije uočen je trend privlačnosti bankovnih sustava inozemnom kapitalu pa je u svim promatranim zemljama u desetogodiš-njem razdoblju došlo do porasta udjela banaka u inozemnom vlasništvu. S obzirom na niz gospo-darskih i političkih razloga, utjecaj stranih banaka nije imao jednak učinak, ali se ipak uočava da je, izuzev Turske, u svim promatranim ekonomijama


220

udio stranih banaka na kraju 2009. godine dose-gnuo vrijednosti od više od 70% pa se je potvrdila pretpostavka da su u desetogodišnjem razdoblju bankovni sustavi potpali pod utjecaj inozemnoga kapitala uz evidentan godišnji rast aktive i produ-bljivanje spektra financijskih usluga. Međutim una-toč pronalaženju poveznice u pogledu promjena u strukturi vlasništva banaka, kvantitativni pokazatelji koncentracije su se po zemljama znatno razlikovali što je, između ostalog, uvelike bilo uvjetovano veli-činom bankovnih sustava. Primijećeno je naime da se, mjereno po pokazateljima koncentracije, u većim bankovnim sustavima uspjela zadržati niža razina koncentracije nego u sustavima koji su bili sastavlje-ni od manjeg broja banaka.


221


Literatura1. Backe, P., Reininger, T., Walko, Z.: Hauptmerkmale der jüngsten Entwicklungen des Bankensektors in ausgewählten südeuro-päischen Ländern, Oesterreichische Nationalbank, Beč (Austrija), 2006.2. Bain, J.S.: Barriers to New Competition: their character and consequences in manufacturing industries, Harvard University Press, Cambridge (SAD), 1956.3. Barisitz, S.: Banking transformation (1989-2006) in central and eastern Europe - with special refence to Balkans, Working paper No. 78, Bank of Greece, Atena (Grčka), June 2008.4. Bilteni središnjih banaka i supervizorskih tijela raznih država, razna godišta5. Hawkins, J. i Mihaljek, D.: The banking industry in the emerging market economies: competition, consolidation and systemic stability - an overview, BIS Papers No. 4, Bank for International Settlements, Basel (Švicarska), 2001.6. Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga: Godišnja izvješća, Zagreb, razna godišta7. Hrvatska narodna banka: Bilten Hrvatske narodne banke, Zagreb, razna godišta8. Hrvatska narodna banka: Bilten o bankama, Zagreb, razna godišta9. Hrvatska narodna banka: Financijska stabilnost, Zagreb, razna godišta10. Hrvatska narodna banka: Makrobonitetna analiza, Zagreb, razna godišta11. HUB analize: Razvoj bankarstva u Hrvatskoj: Godine sazrijevanja kroz međunarodnu integraciju 1999.-2009., broj 20, listopad 2009.12. Lazibat, T., Baković, T., Lulić, L. (2006.): Međunarodna spajanja i akvizicije u hrvatskoj gospodarskoj praksi, Zagreb: Ekonom-ski pregled 1-213. Miller, R. i VanHoose, D. (1997.): Moderni novac i bankarstvo, 3. izdanje, Zagreb: Mate.

222


Roman Šubić, M.Sc.Croatian National Bank

Marina Proklin, M.Sc.FINA Regional Centre Osijek

Jasna Zima, B.Sc. (Civ.Eng.)Faculty of Civil Engineering Osijek

Changes in Quantitative Indicators of Concentration in the Countries of this Region during the Transforma-tion Period of Banking Systems

SummaryThe reshaping processes of the banking systems in the countries of this region that involved the reorganiza-tion and restructuring of insolvent banks as well as the privatization of the state banks were aimed at setting up a framework within which banks would operate according to the modern market principles. With the opening of the banking market to foreign capital, the foreign banks have gained access to the banking market and have over a ten-year period significantly increased their market share. Due to the existing barriers to en-try into the market, foreign-owned banks tended to use the strategy of buying shares in already-established banks rather than starting up a new bank. Comparisons between concentration indicators showed that there are differences among countries and mostly these differences result from the differences in the size of the banking systems and the size of national economies. Still, the values of quantitative indicators of concentrati-on in countries with larger banking systems are lower than in countries with fewer banks.

Key wordsquantitative indicators of concentration, mergers and acquisitions, banking system

223

Ljubo Đula, dipl. ing.ALDI d.o.o.

UpRAvlJANJE zNANJEm: TRENDOvi i izAzOvi Sažetak Osnovni moto ovoga rada temelji se na glavnom cilju Europske unije koji je «postati najkonkurentnije i najdinamičnije svjetsko gospodarstvo temeljeno na znanju, sposobno za održiv gospodarski rast s boljim radnim mjestima i boljom društvenom kohezijom». Konkurentna prednost «novoga gospodarstva» prešla je s materijalnih i financijskih sredstava na nematerijalna i nefinancijska dobra. Ključni je izazov za tvrtke 21. stoljeća definiranje, procjena, unapređivanje, vrednovanje i upravljanje znanjem. Intelektualni kapital je temeljna poluga, temeljni resurs, temeljni potencijal, temeljni čimbenik svih elemenata odnosno poslovnog sustava po vertikali, te mu se posvećuje posebna pozornost kao sinergijskom elementu poslovnog sustava po vertikali. Svaka tvrtka raspolaže znanjem, sposobnostima, vrijednostima i prepoznatljivostima koje se na tržištu mogu pretvoriti u vrijednost. Ako upravljanje tim resursom može pridonijeti konkurentnoj prednosti, podizanju produktivnosti i povećavanju tržišne vrijednosti, tada to više nije izbor, nego potreba. Zbog toga nije riječ o tome je li potrebno upravljati intelektualnim kapitalom, nego o tome na koji način treba to činiti.

Ključne riječi menadžment znanja, kontrola sistema, infrastruktura znanja

UDK 65.012:001.38Pregledni članak

Ljubo Đula, dipl. ing.: Upravljanje znanjem: trendovi i izazovi

224

1. O upravljanju znanjem

Mnogi su prepoznali kako je znanje jedini važan resurs u suvremenoj ekonomiji znanja (Foray i Lundvall, 1996, Johnston i Rolf, 1998.) Međutim znanje nije jednostavan koncept već fluidni miks uokvirenih iskustava, vrijednosti, kontekstualnih informacija i stručnih uvida koji čine okvir za ocje-njivanje i inkorporiranje novih iskustava i informa-cija. Ono potječe i primjenjuje se u umu znalaca. U organizaciji znanje je često utjelovljeno ne samo u (službenim) dokumentima već i u organizacij-skim rutinama, procesima, praksama i normama (Davenport i Prusak, 1998: 5). S obzirom na ovakvu prirodu znanja, suvremena ekonomska teorija i pra-ska sve veću pozornost pridaje upravljanju znanjem u funkciji unaprjeđenja ekonomske performance organizacije.

Upravljanje znanjem je skup procesa koji po-mažu kod asimilacije, proširenja i upotrebe znanja (Newman, 1991.). Upravljanje znanjem je proces traženja, organiziranja i korištenja odabranih poda-taka i iskustava, bilo da su u formalnom obliku, bilo da se nalaze skriveni u glavama ljudi s namjerom da se primijene tamo gdje mogu pomoći u rješavanju problema (Hibbard, 2005.). Zadaća sustava upravlja-nja znanjem jest omogućiti organizaciji da primijeni (koristi):

» istinsko znanje

» na pravome mjestu

» u pravo vrijeme

» u svrhu ostvarenja svojih ciljeva u poslovnom djelovanju.

Upravljanje znanjem je disciplina koja potiče na sistematski pristup definiranju, upravljanju i razmje-ni informacijskog vlasništva tvrtke. Informacijsko vlasništvo uključuje osnovne podatke, dokumente, pravila i način vođenja posla, kao i formalizirano znanje i osobna iskustva zaposlenika. Newman i Conrad (2000.) ističu nekoliko najvažnijih razloga zbog kojih je nužno pristupiti upravljanju znanjem na sistematičan način:

» zbog brzih promjena u proizvodnoj tehnologiji, politici i zakonodavstvu, krajnje je vrijeme da

organizacije dobiju potrebna nova znanja;

» radi brzog razvoja veći dio znanja u organizacijama brzo zastari;

» smanjenje broja zaposlenih radi racionalizacije i smanjenja troškova dovodi do gubitka znanja za organizaciju. Iz tog razloga nužan je organiziran pristup pohrani znanja;

» znanje daje konkurentnu prednost organizaciji;

» brz razvoj informacijskih tehnologija omoguću-je mnogo bolju podršku procesima upravljanja znanjem.

Proces stvaranja, koordinacije i pohrane, prijenos (transfer) i primjena (ponovno korištenje) znanja koristi se za povećanje učinkovitosti organizacije. Odnosi se na ljude, kulturu, vrijednosti, tehnologije i praksu.

Razvoj upravljanja znanjem daje zanimljiv primjer pristupa informacijskih usluga poslovnim aktivnostima u širem smislu. Koncept upravljanja znanjem potječe od zahtjeva gospodarstva. Trudeći se pronaći put da bi znanje postalo kapital, mnogi se sustavi pokušavaju transformirati iz apstraktne kategorije u konkretnu, mjerljivu vrijednost. Takva su nastojanja izravno povezana s novim koncep-tima, od informacijskih i tehnoloških procesa sve do nove poslovne filozofije. Tržište u potpunosti u prvom planu ističe znanje kao ključnu vrijednost uspješnih tvrtki. Kvalitativno upravljanje znanjima skrivenima u tvrtki postaje prijeko potrebno za uspješno poslovanje. Prema nekim procjenama čak 70-80% zaposlenih u organizacijama ima skriveno (prešutno) znanje.

Konkretno, to znači da većina današnjih organi-zacija ne zna što zna. U literaturi o upravljanju zna-njem problemi se uglavnom promatraju pojedinač-no s filozofskoga organizacijskog i informacijskog gledišta. Općenito, ta literatura naglašava ulogu obuke i unapređivanja učinkovitosti kod stvaranja i upravljanja sustavom znanja, no tu je malo sadržaja koji daju praktične savjete za pokretanje i vođenje takvih projekata. U poslovnoj pozadini upravljanje znanjem postaje glavni adut za tržišni prestiž. Ključ-na je zadaća prijenos znanja u dinamične vještine. Američki centar za produktivnost i kvalitetu (eng. American Productivity and Quality Center) definira


225


upravljanje znanjem kao «široki proces lociranja i organizacije».1S druge strane, Newman iz Foruma za gospodarenje znanjem (eng. The Knowledge Management Forum) tvrdi da je «upravljanje znanjem skup procesa koji upravljaju stvaralaštvom separirajući i koristeći znanje» (Newman, 1991). Jed-nostavnije rečeno, upravljanje znanjem predstavlja sustav za upravljanje znanjem u tvrtki. Prema tome upravljanje svim izvorima znanja obično koristi mo-derne informacijske tehnologije da bi se omogućio brži pristup znanju i njegovoj raznovrsnoj primjeni. Cilj upravljanja znanjem jest klasificirati i kategori-zirati znanje prema unaprijed određenome modelu za opis znanja (ontologija), za određenu tvrtku, što omogućuje korištenje pohranjenog znanja na najbolji mogući način. Izvori znanja variraju ovisno o određenoj djelatnosti i primjeni, ali uglavnom uključuje razne priručnike za rad, pisma, izvješća o radu i uslugama, odgovorima klijenata, kao i znanje pribavljeno u raznim radnim procesima. Razne vr-ste modernih (informacijskih) tehnologija mogu se koristiti za provođenje upravljačkih sustava pomoću znanja: e-mail, baze podataka, skladišta podataka (data warehouse), sustavi za podršku grupnom radu, internetski pretraživači, internet i intranet, stručni sustavi, sustavi temeljeni na znanju, kao i obavještaj-na sredstva.

2. Postavljanje infrastrukture znanja

Infrastruktura znanja je sustav za podršku, koji se sastoji od okupljanja organizacijskih struktura i direktiva te (tehnoloških i ne-tehnoloških) sredstava koja podupiru procese učenja, koji su potrebni za ostvarenje ciljeva politike znanja neke organizacije na učinkovit način. Infrastruktura znanja ovisi o postavljenoj politici znanja i o strukturi (u smislu kulture) radne pozadine (samopouzdanje zapo-slenika, spremnost na dijeljenje znanja s drugima, mogućnost stimuliranja takvog rada, itd.). Infra-struktura znanja je postavljena na temelju izvrše-nog upravljanja znanjem postojeće informacijske infrastrukture u tvrtki. Znanje potječe od intelekta

1 O tome vidi više na web stranicama Američkog centra za produktivnost i kvalitetu. http://www.apqc.org/portal/apqc/site?path=/services/knowledgemanagement/index.html (23.12.2009.)

tijekom obavljanja posla. Ono je ukupnost svega što je naučeno, saznano ili zaključeno. Znanje je žitka mješavina formiranih iskustava, vrijednosti, poveza-nih informacija i stručnih mišljenja koja daju okvir za evaluaciju i uključuje nova iskustva i informacije. Ovo potječe iz umova stručnjaka, gdje se i koristi. U organizacijama se znanje često pohranjuje ne samo u dokumentima i arhivama (bazama znanja) već također u organizacijskim postupcima, procesima, praksi i normama. Znanje je potrebno za dobro za-ključivanje posebice za identifikaciju i razumijevanje relacija uzroka i posljedica koji utječu na poslovne aktivnosti organizacije, a time i na mogućnosti budućih predviđanja. Znanje proizlazi iz infor-macija na isti način na koji informacije proizlaze iz podataka. Informacija, da bi postala znanje, mora se transformirati promišljanjem, uspoređivanjem, povezivanjem i vezom uzroka i posljedice. Jedan od razloga zašto je znanje važnije od podataka i informacija jest njegova mogućnost da potiče na djelovanje. Znanje proizlazi iz temelja iskustva, posebice spoznaja iz prošlosti na čijim se temeljima mogu promatrati novi događaji i situacije. Također pomaže u razumijevanju i prosuđivanju složenih situacija.

Komponente znanja su:

» Podaci predstavljaju skup diskretnih, nepristranih činjenica o događaju ili procesu. Podaci su nabujali skup objektivnih činjenica u obliku strukturiranih bilješki o transakcijama, zapisa o mjerenjima, testi-ranja ili opažanja i slično. U organizacijskom smislu podaci su obično definirani kao strukturirane bilješ-ke o transakcijama. Podaci sami po sebi ne kazuju ništa o svojoj svrhovitosti i važnosti. Međutim imaju temeljnu ulogu u organizaciji, uglavnom zbog toga što predstavljaju temelj za stvaranje informacija.

» Informacije su poruke u obliku dokumenata, vizualnih ili audio komunikacija. Informacija je skup podataka sa značenjem (informacija je oblik u bilo kojem obliku). Informacija postaje znanje samo kada je primijenjena – dodaje vrijednost. One daju naslutiti promjenu načina percepcije nečeg, te imaju utjecaj na ponašanje osobe koja ih prima. Informa-cije se kreću organizirano, kroz formalne i nefor-malne kanale. Podaci postanu informacija kada im primatelj da vrijednost. To se može ostvariti na mnogo načina: definirajući svrhu, kategorizacijom,

226

sakupljanjem, ispravljanjem i sažimanjem.

Klasifikacije znanja su važne jer su u njihovim direktivama iskazani ciljevi učenja. Ciljevi učenja su prvi elementi znanstvenog sustava iz kojeg se dobivaju prikladni programi, odgovarajuće procedu-re poučavanja i učenja, kao i postupci vrednovanja. Općeprihvaćena je podjela znanja na verbalne informacije, intelektualne vještine i spoznajne strategije (Gagne, 1985, 1989.) odnosno deklarativno i proceduralno znanje (Anderson, 1985.), kao i meta-kognitivno (meta-spoznajno) znanje (Flavell, 1979.; Lohman i Nichols, 1990.). Verbalnoj informaciji u Gangeovu sustavu znanja odgovara deklarativno znanje u Andersonovu, intelektualnim vještinama odgovara proceduralno znanje, dok spoznajnim strategijama odgovara meta-kognitivno znanje. Ta su znanja rezultat obrade informacija.

Gagneov sustav kategorija znanja organiziran je hijerarhijski u odnosu na prijenosnu vrijednost posebnih vrsta znanja. Najnižu prijenosnu vrijed-nost imaju posebne verbalne informacije, činjenično znanje, a najveću vrijednost spoznajne strategije.

1.Verbalne informacije su činjenice, odnosno podaci i izjave koje su pohranjene u dugoročnom pamćenju. Verbalne informacije tvore deklarativno znanje. Može biti različitog stupnja složenosti - od jednostavnoga činjeničnog znanja sve do znanja složenih teoretskih tvorevina.

2.Intelektualne vještine su znanja o tome kako se nešto obavlja ili postiže. Radi se o proceduralnom znanju koje ovisno o svojoj složenosti varira od jednostavnih jezičnih vještina, kao što je slaganje re-

čenica, do složenih tehničkih vještina ili sposobnosti znanstvenih istraživača.

3.Spoznajne (kognitivne) strategije su naj-važnije intelektualne vještine. One su sposobnost kontrole vlastitih spoznajnih (kognitivnih) procesa: učenja, pamćenja i mišljenja. Meta-kognitivnim znanjem pratimo vlastiti spoznajni proces, pa tako ubrzavamo učenje.

3. Dobro upravljanje znanjem

Ključ dobrog sustava upravljanja znanjem jest strukturiranje. Bez strukture za klasifikaciju znanja – usmjeravajući se samo na njegovu raspodjelu – utopili bismo se u moru beskorisnih podataka. Način na koji se organizira, označava i kontrolira znanje ključno je za funkcije radnog mjesta, teme, proizvode, etape u procesima ili postupcima. Au-toritet u području upravljanja znanjem, Thomas A. Stewart (2003.), izračunao je da se nekada potrošnja za proizvod dijelila na 80% za materijal i 20% za znanje. Danas je omjer 70:30, ali u korist znanja. Švedska osiguravateljska kuća Scandia čak je posta-vila direktora za intelektualni kapital čija je jedina dužnost koordinacija intelektualnog potencijala tvrtke. Proces stvaranja, koordinacije, skladištenja i primjene (opetovanoga korištenja) znanja jest u svrhu povećanja učinkovitosti organizacije. Odnosi se na ljude, kulture, vrijednosti, tehnologije i praksu.


Slika 1. Struktura znanja

Izvor: Lundvall (1996.)

227


Pristupi znanju su:

» Tehnološki pristup – promatra problem upravljanja znanjem s tehnološkoga stajališta i naglasak stavlja na bolji pristup informacijama, posebice na na-predne metode dobivanja i korištenja dokumenata (hyperlinkovi, baze podataka, pretraživanje teksta i slično). Ključnu ulogu igraju mrežne i komuni-kacijske tehnologije, internet, intranet i zajednički software.

» Kulturološki pristup – naglašava se potreba za temeljitom promjenom poslovne kulture i ljudskog ponašanja, inzistira se na obrazovanju, kreativnosti i inovaciji («Organizacija koja uči»).

» Evolucijski pristup – niti bezuvjetno negira postojeće vrijednosti, niti prejudicira nove koncepte. Ključ uspješnog upravljanja znanjem jest u potpori upravi i zaposlenicima, smislenom uvođenju novih tehno-logija u postojeći sustav, kao i u učvršćivanju sposob-nosti i podizanju razine organizacijske kulture.Zašto je upravljanje znanjem potrebno? Mnogo

je razloga: tržište se globalizira, raste brzina uvođe-nja inovacija, proizvodi i usluge su sve složenije, ro-kovi za usvajanje znanja su kratki, postoji opći trend smanjenja broja zaposlenih, protok ljudi, mijenjanje

radnih mjesta, itd.Učinkovitiji sustav upravljanja znanjem pojavlju-

je se isto tako i zbog nedostatka potrebnih znanja na mjestima na kojima su u određeno vrijeme potreb-na. Često su nedostupna, nepotpuna ili raštrkana naokolo po organizacijskim jedinicama. Upravljanje znanjem predstavlja organizacijski faktor u smislu upravljanja ukupnim znanjem ili njegovim dijelom kao poslovnim izvorom, na isti način na koji se gospodari i ostalim čimbenicima. Osnovni je cilj prijenos znanja s pojedinca na organizaciju. U tome smislu znanja koja posjeduju pojedinci u organi-zacijama, a koja nisu nigdje zabilježena, možemo nazvati osobnim znanjem. Ona koja su zabilježena (npr. standardi, procedure, uputstva) jesu sistemati-zirana znanja.

Za mnoge tvrtke, upravljanje znanjem ostvaruje se na četiri ključna polja:

» Inovativnost – pronalaženje i primjena novih ide-ja, organiziranje ljudi u «virtualne» razvojne timo-ve, stvaranje foruma za suradnju i razmjenu ideja, i sve to bez vremenskih i prostornih ograničenja.

» Brzina reakcije – povezana je s raspoloživošću informacija u organizaciji i to onima koji ih trebaju

Slika 2. Vrijednosna struktura tvrtke

Izvor: Oslić (2002.)

228

i kada ih trebaju, da bi brže i kvalitetnije riješili zahtjeve klijenata. To uključuje prepoznavanje čak i blagih vanjskih pokazatelja u natječaju na koje bi trebalo promptno reagirati da bi se postigla konku-rentna prednost.

» Produktivnost – sažimanje i podjela poslovne prakse, kao i drugih korisnih znanja s ciljem ukida-nja redundantnih aktivnosti i smanjenja vremena za rješavanje problema.

» Obrazovanje – stalni razvoj vještina i znanja za-poslenih kroz «on-line» obuke tijekom posla, učenje na daljinu, kao i drugih metoda za podizanje razine sposobnosti za bolje obavljanje poslova.

Danas razlikujemo organizacije u svijetu prema onome što znaju. Procesuiranje znanja može iznje-driti kontinuiranu prednost. Čak i ako konkurencija dostigne cijenu i kvalitetu, tvrtka bogata znanjem tijekom tog razdoblja doseže novu razinu kvalitete, kreativnosti i učinkovitosti.

4. Pribavljanje znanja

Postoji više načina za pribavljanje znanja: stjeca-nje, istraživanje, povezivanje, prilagodba i umreža-vanje.

Stjecanje – najizravniji i često najučinkovi-tiji način stjecanja znanja jest kupnja, odnosno kupnja organizacija ili pojedinaca koji ga posjeduju. Organizacije se kupuju iz više razloga: postizanje dodatnoga prihoda, širenje poslovnoga djelovanja ili asortimana proizvoda, otvaranje novih tržišta, ali češće zbog stjecanja znanja, posebice onoga radi veće uprave. Znanje se može iznajmiti, a ne samo kupiti. Iznajmljivanje znanja je zapravo iznajmljiva-nje njegova izvora. Zaposlenje konzultanta za vo-đenje projekta jest zapošljavanje osobe s potrebnim znanjem, koje će ostati kao vrijednost u organizaciji nakon njegova odlaska.

Istraživanje – jedan od načina za pribavljanje znanja također je osnivanje timova za istraživanje i razvoj. Ono što je dobro kod takvih timova jest to što nisu opterećeni kratkoročnim ciljevima za zara-du, tako da su kreativnost i inventivnost na mnogo višoj razini nego u drugim dijelovima organizacije. Međutim treba se naglasiti da je takva metoda relativno skupa, učinci su joj spori i nesigurni, a provođenje u realnim uvjetima vrlo složeno.

Kombiniranje – kombiniranje ljudi s raznim znanjima i iskustvima svjesno proizvodi slože-nost, ponekad čak i konfliktne situacije s krajnjom


Slika 3. Model upravljanja znanjem


229


svrhom stvaranja nove sinergije. Inovacija se rađa u graničnim područjima ljudskog razmišljanja. Ako spojimo ljude s različitim stručnim znanjima, oni mogu dati vrlo kreativna rješenja. Iako to može dati iznimne rezultate, takva je metoda vrlo zahtjevna u odnosu na potrebno vrijeme i napore da se članovi grupe usklade tako da bi mogli početi davati rezulta-te.

Prilagodba – novi konkurentski proizvod, nove tehnologije, društvene i gospodarske promjene zahtijevaju od organizacija da ih shvate i da im se prilagode. Mogućnost prilagodbe zasnovana je na dva osnovna faktora:

› 1.infrastrukturna mogućnost izvršavanja posla na drugačiji način i

› 2.spremnost na konstantne promjene

Treba se naglasiti da se ovdje govori o ljudima koji brzo moraju prihvatiti nova znanja i vještine te također promijeniti postojeću metodu rada.

Umrežavanje znanja – znanje se stvara kroz neformalne, samoorganizirane komunikacijske mre-že unutar organizacije. Pojedinci i grupe povezani različitim interesima obično međusobno komuni-ciraju: osobno, telefonski, e-mailom, preko zajed-ničkog softwarea s ciljem primjene informacija, znanja i rješavanja problema. Olakšavanje brzine i

jednostavnosti komunikacijskih kanala podiže kvan-titetu i kvalitetu znanja organizacije, čineći ga tako značajnim kapitalom organizacije. Na taj je način organizacijska kultura podignuta na višu razinu.

5. Učenje interesa i navika

Interesi su posebna vrsta vrijednosti. Oni su specifični. Pojedinac je zaokupljen konkretnom aktivnošću. Nosi se s njom mentalno (u mislima) ili praktično. U odnosu na stavove i slične vrijednosti interesi izražavaju samo pozitivne relacije (nema negativnih interesa), općenitiji su i struktura njihove motivacije je izraženija nego kod stavova, tako da je pojedinac njima više zaokupljen, nego stavovima. Interesi mogu biti aktivni ili pasivni. Ovisno o sadr-žaju, može se razlikovati interese u pogledu na polje djelatnosti (profesionalni i neprofesionalni interesi). Zbog toga što imaju snažnu motivacijsku aktivnost, interese nužno treba razvijati i usmjeravati kroz obrazovanje. Kod obrazovanja odraslih, interesi su važni jer proizvode motivaciju za obrazovanje, a obrazovanjem se formiraju i intenziviraju profesio-nalni i neprofesionalni interesi odraslih. Interesi se razvijaju svim oblicima učenja: dogovorom, opona-šanjem i provjerom.

Navike su automatizirane aktivnosti, nauče-

Slika 4. Spirala znanja

Eksplicitno

Kolektivno

Osobno

Struktura

Inte

rakt

ivno

st Razm

jena


230

na motivacijska ljudska svojstva koja su osnova strukture ponašanja i označavaju sukladno tomu dugotrajne tendencije u djelovanju. U neobihevi-orističkim shvaćanjima one su osnovne jedinice ponašanja. Navika je naučena tendencija pojedinca za određeno ponašanje u točno određenoj situaciji (Rošćić, 2007). Za naviku je bitno da je naučena tendencija za reproduciranje određenoga naučenog ponašanja. Drugim riječima, ponašanje može biti naučeno, no nije i navika osim ako nije naučena tendencija njegove reprodukcije u određenoj situa-ciji. Mnoge navike iste vrste mogu biti integrirane u osobinu koja postane jedinstvena opća navika. Tako, na primjer, osobina urednosti sadrži niz određenih higijenskih i drugih navika. Razlika između navike i stava – kod navike je manje izražena emocionalna struktura, no više je izražena motivacijska (bihevi-oristička). Naime, moguće je imati naviku prema kojoj subjekt ima negativan stav (različiti poroci), ali on/ona nema snagu volje da joj se suprotstavi. Navike su rezultat učenja, iako postoje genetske predispozicije za neke od njih. Uglavnom se stječu instrumentalnim pogodbama, tj. nagrađujući že-ljeno ponašanje, a time se pojačava prema «učinku tog zakona». Navike se također stječu namjernim ili nenamjernim oponašanjem uzora. Može se oslobo-diti štetnih navika pomoću procedura «modifikacije ponašanja».

Navike su važne za obrazovanje iz mnogih razloga. Ponajprije, navike su važni pedagoški ciljevi (higijenske navike, radne navike, kulturne navike, itd.). Međutim navike nisu samo cilj, već i sredstvo obrazovanja. Navike učenja su jedan od najvažnijih faktora školskog uspjeha. Odrasli u obrazovanju nailaze na poteškoće u učenju ponajprije zbog toga što su nakon dugog prekida u obrazovanju izgubili naviku redovitog učenja (ukoliko su je imali).

Praktična vrijednost spomenutih znanja o razli-čitim oblicima i poljima učenja je iznimna. Njihova je aplikacija izložena u psihologiji učenja (psihologiji obrazovanja), koja je u osamdesetim i devedesetim godinama bila važna tendencija unutar kognitiv-ne psihologije. Moderna teorija učenja povezuje znanje: kako voditi učenika od početne do željene razine njegovih kognitivnih i konativnih osobitosti, i ona je bitna struktura moderne teorije nastavnog

programa. Prema tome, teorija nastavnog programa integrira i upoznaje i druge pedagoške i didaktičke discipline te ih primjenjuje na mikrorazini odgojno obrazovnog sustava.

6. Izazov sustava upravljanja znanjem

Suočavajući se s problemima upravljanja zna-njem, organizacije nailaze na niz problema koje trebaju riješiti:

Uspostavljanje organizacijske kulture za podjelu znanja

U većini slučajeva ključni je faktor sposobnost ljudi za podjelu znanja. Postavlja se pitanje: Ako netko već ima znanje, zašto ga ne bi zadržao za sebe, zašto ne bi zadržao moć i uspjeh samo za sebe? Najjednostavniji i najbrži način za transfer znanja jest pronaći osobe koje ga posjeduju u malim orga-nizacijama, a što se tiče velikih, s funkcionalnom, hijerarhijskom i geografskom podjelom, to nije pri-mjenjivo. Stoga je nužno uspostaviti mehanizme za institucionalizaciju prikupljanja, organiziranja, rada i razvoja znanja u svim dijelovima organizacije. Ti se mehanizmi mogu usmjeriti u dva smjera: (i) oni koji omogućuju izravnu komunikaciju i primjenu znanja među pojedincima; (ii) oni koji sakupljaju i pohranjuju znanje za njegovu upotrebu kada je to potrebno.

Uspostavljanje visoke razine organizacijske kul-ture jedna je od nužnih pretpostavki za upravljanje znanjem. Razne organizacije na različite su načine pokušavale stimulirati sposobnost zaposlenika za podjelu znanja. Nije nikakva tajna da je znanje moć. Činjenica je da upravljanje znanjem također ima politički karakter. Ako je znanje povezano s moći, novcem i uspjehom, onda također imamo lobiranje, intrige i razne zakulisne igre.

Osiguravanje kvalitete i unapređenja informacija

Institucionalizirani mehanizmi podjele znanja prikupljaju i spremaju znanje s temeljnim ciljem njegova pretvaranja u organizacijski kapital. S jedne strane predstavlja ogroman potencijal koji osigurava transparentnost znanja, dok s druge strane prijeti


231


opasnost od «predoziranja informacijama». Stoga centralna baza znanja (spremište) treba se pomno reorganizirati, održavati i ažurirati. Prednosti uprav-ljanja znanjem prepoznatljive su tek kada se infor-macije počnu koristiti na razini čitave organizacije.

Koordinacija sustava upravljanja znanjem i informacijskih tehnologija (IT-a)

Učinkovito upravljanje znanjem zahtijeva kombi-naciju ljudi i tehnologije. Dok su ljudi potrebni radi razumijevanja, sinteze i interpretacije raznih vrsta nestrukturiranog znanja, računala i komunikacijski sustavi omogućuju njegovo prikupljanje, prijenos i distribuciju. Računalni i mrežni sustavi i njihova uporaba (e-mail, zajednički sowtware, internet, intranet) omogućuju jednostavnu i brzu razmjenu znanja bez obzira na udaljenost. Videokonferencije i multimedija mogu prenositi zvuk i sliku neus-poredivo učinkovitije i smislenije bez ostvarivanja osobne komunikacije.

Svakodnevno imamo mogućnost raditi s drugi-ma, razmjenjivati ideje i koordinirati aktivnosti u realnom vremenu. Nove tehnologije nude znatno bolje modele za suradnju koji omogućuju interak-ciju bez obzira na vrijeme i prostor. To je asinkrona suradnja. Oblici asinkrone suradnje jesu: e-mail, video konferencije, registarske baze podataka, web portali, internet, intranet i slično.

Pravi je izazov za informacijske tehnologije stvaranje informacijskog sustava koji će biti korišten za prenošenje, podjelu i korištenje organizacijskog znanja. Za mnoge je organizacije upravljanje zna-njem postavljanje intraneta, mreže slične internetu, samo postavljene unutar same organizacije. Tu je također i extranet, mreža s ograničenim pristupom kupcima, dobavljačima i drugim suradnicima, te su tu također razni online forumi i baze za raspravu koje mogu pojedincu pomoći da dobije odgovor na različita pitanja od osoba koje ga poznaju.

Osiguravanje ravnoteže sustava za uprav-ljanje znanjem unutar organizacije

Da bi se prenosilo znanje u obliku pristupačnom onom kojem je potrebno, uprava (manageri) mora jasno definirati cilj i raspon sustava upravljanja znanjem, utvrditi postojeće stanje i njegove pojavne

oblike, te aktivno sudjelovati u njegovoj evaluaciji i razvoju. Ovaj je posao također i velik izazov jer se mora sustavno obuhvatiti neopipljiva, neartikulira-na, nezapažena, složena i nedokumentirana znanja unutar organizacije. Ponekad je to neizvedivo, jer ne može se uvijek jasno predstaviti ono što posjeduje ljudski um. Upravljanje znanjem je multidisciplinar-na kategorija koja je prisutna u svim organizacijskim dijelovima. Tu su uključene tehnologije i discipline poput: stručni sustavi, umjetna inteligencija, zajed-nički software, srodne baze podataka, upravljanje dokumentima, sustavi podrške za donošenje odluka, simulacija, modeliranje usmjereno na objekt i slično.

Ključni je problem definiranje ravnoteže između stupnjeva centralizacije i decentralizacije sustava upravljanja znanjem. Centralizacija daje veću mo-gućnost organizacijske sinergije, ali je često nesavla-div problem u fazi provedbe. Decentralizacija pruža veći interes i motivaciju zaposlenih, ali predstavlja opasnost od redundantnih aktivnosti i informacija, a to smanjuje osnovne vrijednosti sustava.

Provedba sustava upravljanja znanjemCijena provedbe i korištenja sustava upravljanja

znanjem može biti vrlo visoka. Na primjer, Mc. Kinsey & Company troši otprilike 10% utrška za upravljanje znanjem. Moglo bi se reći da su to vrlo značajna sredstva. No, vrlo je vjerojatno da bi se ta ista sredstva potrošila na neznanje – pogrešne odluke, ponavljanje poslova koji nisu dobro obav-ljeni prvi put, ublažavanje negativnih posljedica s nezadovoljnim kupcima…

Koliko se prihoda izravno ili neizravno izgubilo samo zato što se dobar posao nije obavio mnogo bolje.

Postoje dvije glavne strategije provedbe sustava upravljanja znanjem:

» Kodifikacija – koristi centralne baze dokumenata (spremišta) gdje su pohranjeni dokumenti i obrasci koji se ponovno mogu iskoristiti i oblikovati prema potrebama budućih projekata (Andersen Consul-ting, Ernst & Young).

» Personalizacija – je vezana za osobe koje su razvile znanje i dijele ga isključivo kroz osobne kontakte. Svrha računalne i mrežne infrastrukture jest pomoći ljudima u razmjeni znanja, a ne u njegovu pohranji-

232

vanju (McKinsey, Bain).

Postupak provedbe sadrži sljedeće korake:

» Prikupljanje znanja uključuje identifikaciju, struk-turiranje i kategorizaciju znanja. Postoje mnogi načini kako prikupljati znanje da bi se ono skupilo i stavilo u funkciju organizacije. Neke od metoda su:

» Mapiranje znanja (žute stranice) – popisuje sve osobe i odjele u organizaciji, posjeduju određenu vrstu znanja. Obavlja se uz pomoć anketa, intervjua i istraživanja unutar same organizacije.

» Najbolja praksa – definiranje najprikladnijeg nači-na rješavanja problema nakon evaluacije i procjene mnogih varijanti.

» Naučena lekcija – zapisivanje stečenog iskustva i priprema za njegovo korištenje u drugim sličnim situacijama.

» Metoda procjene – to je popis kriterija i uputstava za njihovu upotrebu kod procjene određenih situa-cija. Uputstva se mogu temeljiti na sustavu točki ili prioriteta.

» Razmjena s ne-konkurentima – iako organizacije nisu u istoj struci, postoje nizovi znanja koji se mogu međusobno razmijeniti.

» Organiziranje znanja je sistematizacija i revizija prikupljenog znanja, kao i njegova transformacija u intelektualni kapital – imovinu.

» Podjela znanja sastoji se od distribucije i korištenja organizacije korisnog znanja ondje gdje je i kada ono potrebno. Ta se podjela može ostvariti na dva različita načina:

» Mehanizam «povlačenja» - koji omogućuje pristup znanju i informacijama onim ljudima kojima i kada one zatrebaju.

» Mehanizam «guranja» - dostavlja potrebne infor-macije prema unaprijed definiranim pravilima.

» Primjena znanja je faza koja daje mogućnost brzog rješavanja problema na svim organizacijskim razinama.

Naravno, manifestira se i potvrđuje s onim zbog kojeg je sve počelo – s kupcem.

Informacije koje se mogu staviti u baze znanja:Prednosti i dobiti upravljanja znanjem:Ako se ulaganje u upravljanje znanjem ispravno

procijeni, mogu se postići značajne organizacijske prednosti:

» Stručna znanja i potrebne informacije dostupne su svima – sposobnost ponovnoga korištenja stečenog znanja smanjuje troškove, zaustavlja ponovno postavljanje ljudi na mjesta gdje su problemi već riješeni i ponovno doprinosi vrijednosti organizacije.

» Dobivanje obavijesti, a rotacije radnih mjesta ne utječu na poslovne procese – pristup stručnim znanjima čini organizaciju manje ranjivom tijekom rotiranja radnih mjesta.

» Vrijeme obuke i školovanja postojećih i novih radnika kraće je – viša razina organizacijskog znanja i kulture omogućuje kraći i učinkovitiji ciklus obrazovanja kadra.

» Visoka razina senzibilnosti kadra za informacije kupca i druge pokazatelje tržišta – obrazovano i sposobno osoblje može bolje prepoznati tržišne pokazatelje, čak i one slabije, pa na njih može bolje reagirati.

» Zahtjevi kupca rješavaju se znatno brže i kvalitet-nije – problemi se bolje rješavaju, a to donosi više zadovoljstva, te sukladno s tim višu razinu odanosti kupca.

» Osoblje koje radi kvalitetno i dobro je motivirano – stvaranje natjecateljskoga, pobjedničkog osjećaja u organizaciji dodatno poboljšava učinkovitost organizacije.

7. Intelektualni kapital

Mnogi od nas miješaju pojmove upravljanja zna-njem i intelektualnoga kapitala. Potonje je pokušaj pridavanja financijske vrijednosti organizacijskom


Organizaci-jski podaci

Politike, dokumentacije i procedure; izvješća i spisi

Podaci o klijentu

Popisi postojećih kupaca; liste poten-cijalnih kupaca; odnosi s kupcima

(aktivnosti, predmeti, projekti)

Podaci o proizvodima

Brošure; katalozi; uputstva; tehnička dokumentacija; cjenici; reference i

izjave kupaca

Podaci o osoblju

Popis osoblja; tečajevi; članstva

233


znanju (osobnom i kodificiranom). Iako se jedno izračunavanje intelektualnoga kapitala veže za upravljanje znanjem, fokus je međutim na financij-skim, a ne upravljačkim kategorijama.

Intelektualni kapital organizacije može se podijeliti na ljudski kapital (znanje, sposobnost, inventivnost, inovativnost zaposlenika) i struk-turalni kapital. Potonje daje naslutiti da su kupci kapital (kvaliteta kupca, zadovoljstvo, odanost, senzibilnost na promjene cijene) i organizacijski kapital. Potonje se nadalje da podijeliti na kapital inovacija (autorsko pravo, patenti i slično) i kapital poslovnih procesa (standardi, procedure, poslovna uputstva itd.).

Postoje nizovi tehnika koje mogu pomoći pri valorizaciji vrijednosti nematerijalnoga kapitala, uključujući i onaj intelektualni: službena procje-na relativne vrijednosti, uravnoteženo izvješće o učinku, model praćenja sposobnosti podsustava učinkovitosti, niveliranje, poslovna valorizacija, poslovna revizija, banka znanja itd.

Upravljanje znanjem je složena disciplina i vrlo je važno da se očekivanja postave na pravi način. Promjene se ne mogu ostvariti brzo, jer uključuju ljudski faktor i ljudska uvjerenja. Očekivanje brzih promjena je nerealno. Upravljanje znanjem je također rizična investicija, jer uključuje niz drugih disciplina i zahtijeva potpuno novi pristup i način razmišljanja. Istovremeno, u suprotnom, troškovi neulaganja u sustav upravljanja znanjem mogu biti znatno viši od same investicije. Upravljanje znanjem nije pojam koji definira samo proces učenja, već svako strateško korištenje znanja da bi se postiglo veće zadovoljstvo kupaca i bolji položaj na tržištu. Dugoročni je učinak da svaki pojedinac u organiza-ciji stalno uči, uživa u svome poslu i svakim danom postaje sve dragocjeniji svojoj organizaciji.

8. Program upravljanja znanjem

Saperion nudi moćna riješenja u polju upravlja-nja znanjem i dokumentima. Omogućuje automa-tizaciju poslovanja koje je temeljeno na nestruktu-riranim informacijama. Tijekom manualne obrade ovi su procesi bili ključna točka. Automatizacija uključuje kategorizaciju, povezivanje, personalizaci-ju i osiguravanje informacija.

Naravno, uz pomoć klasičnih metoda pretraživa-nja, treba se omogućiti kombiniranje pretraživanja i procjene sadržaja koje se nalazi u bazama podataka, uz pomoć pretraživanja kazala i kompletnog teksta koje su dostupne u DMS-u. To je način na koji Saperion nudi iscrpne mogućnosti pretraživanja dodatka inteligentnog prepoznavanja i klasifikacije dokumenata.

8.1. Upravljanje znanjem uz pomoć Saperiona

Upravljanje znanjem uz pomoć Saperiona2 teme-lji se na nekoliko različitih mogućnosti. Saperionove KM opcije omogućuju operacije na čitavom tekstu, osiguravajući ključne funkcije kao što su multi-mat-ching (višestruko podudaranje), označavajući pri-kladne riječi i povećavajući postignuća zadaće. Kao središnja opcija inteligentno pretraživanje čitavog teksta nezamjenjivo je za personaliziranu opciju.

Obje opcije poboljšavaju mogućnosti pretraži-vanja. Sa Saperionom možete ostvariti sve ključne procese u širokom polju upravljanja znanjem i dokumentima.

Dodatne funkcije upravljanja znanjem posebno su opisane u nastavku.

1.Inteligentno pretraživanjeMožete odijeliti relevantne informacije od ne-

relevantnih na temelju procjene sadržaja. Osnovne operacije sadrže kategorizaciju, pretraživanje sadr-žaja i kreiranje profila.

Kategorizacija: dostignuća kategorizacije: dostignuća

Sljedeće ključno svojstvo Saperionovih KM opcija kombiniranja dokumenata sa sličnim osnovnim konceptima u grupe. Broj kategorija koje se koriste za distribuciju dokumenata u tvrtki i hijerarhijsku organizaciju tih kategorija može biti

2 Hrvatski državni arhiv koristi dva programska paketa za upravljanje digitalnim sadržajem, i to: Saperion kojim je proces digitalizacije arhivskoga gradiva započeo 1996. godine u inačici ArChief. Danas se taj programski paket koristi za obradu fototeke, a u njegovu je bazu uneseno 15.000 fotografija s indeksnim po-dacima koji omogućavaju pretraživanje po više različitih kriterija, između ostalih po temi, autoru, tehnici, formatu i polaritetu izvornika te godini i mjestu nastanka.

234

fleksibilan i individualno konfiguriran. Na taj način jedan dokument može pripadati mnogim različitim kategorijama.

Pretraživanje: pretraživanje sadržaja prema pretraživanju ključnih riječi: pretraživanje sadržaja

Kao dodatak standardnim opcijama pretraživa-nja, pretraživanju kazala i čitavog teksta, Saperion omogućuje prikazivanje dokumenata sa sličnim sadržajem u zahtjevu za pretraživanje. Sustav preda popis dokumenata poredanih po relevantnosti. Kod pretraživanja dokumenata specifičnog sadržaja mo-žete koristiti jedinstvenu riječ, rečenicu ili postojeći dio teksta.

Kreiranje profilaSustav Saperion kreira specifične profile, pogod-

ne za svoje korisnike, koji su temeljeni na sačuvanim zahtjevima za pretragama određenoga korisnika ili na pročitanim i zapisanim djelima. U tom slučaju informacija se može automatski dostaviti korisniku.

PersonalizacijaPreduvjet za korištenje opcije personalizacije

jest instalacija alata inteligentnog pretraživanja čitavog teksta. Tek će se u tom slučaju komponente personalizacije i kolektivnosti prikazati u svojoj potpunosti.

PersonalizacijaModel personalizacije ima tri osnovne funkcije:

kreiranje profila korisnika, napredno pretraživanje i korištenje pretraživačkih agenata s automatskom analizom sadržaja.

Kreiranje korisničkog profilaSaperion omogućuje korištenje osobnih interesa

prilikom kreiranja zahtjeva za pretraživanjem uz pomoć osobnog profila. Postoje dva tipa korisničkih profila. Interesni profil je temeljen na dokumentima koje korisnik zatraži, dok napredno pretraživanje također u obzir uzima dokumente koje je korisnik kreirao ili izmijenio. Ovi napredni profili koriste se za napredno pretraživanje.

Napredno pretraživanjeSlično kao i kod inteligentnog pretraživanja

dokumenata, korisnički profil u Saperionu može se koristiti za pretraživanje željene teme. U korisnički


Slika 5. Jedan aspekt Saperionovog izbornika

Izvor: Nadrljanski i Nadrljanski (2005.)

235


profil mogu se unijeti osobni uvjeti i dijelovi teksta za napredno pretraživanje.

Pretraživački agenti vas automatski obavještavajuPretraživački agenti omogućuju korisnicima

konfiguriranje automatskog pretraživanja dokume-nata koji se poklapa s njihovim interesnim profilom u interno usmjerenoj arhivi dokumenata. Takvo se pretraživanje izvršava u proizvoljno izabranim vre-menskim intervalima ili nakon određenog događaja. Pronađeni dokumenti bit će prikazani korisniku na posebnoj listi.

KolektivnostZajednica je grupa ljudi s istim interesima koji

mogu koristiti znanje tvrtke na najbolji mogući način. Svaki korisnik kreira svoj osobni profil.

ZabilježenoInteligentno pretraživanje na temelju znanja

omogućuje input čak i u nestrukturirane informaci-je i njihovo učinkovito korištenje.

Kreiranje osobnog profila dopušta prilagodbu korisnikovim individualnim potrebama.

Svi žurimo da promijenimo svoj odnos prema znanju da bismo uspostavili integralnu funkciju upravljanja znanjem, koja se sastoji od svih dijelova određene organizacije i usmjerava informacijski su-stav u sustav upravljanja znanjem. Modeli poslovnih procesa su znanja od najvećeg značaja za poslovni management i predstavljaju važan dio infrastrukture poslovnog managementa, drugim riječima, uprav-ljanja efikasnošću.

Upravljanje sposobnošćuBiti sposoban znači steći, koristiti, razvijati i

dijeliti znanje, vještine i iskustva. Cilj: prikladne sposobnosti na raspolaganju u pravo vrijeme, u potrebnoj količini, na predviđenom mjestu i s pri-hvatljivim troškovima.

Projekt upravljanja znanjem može se primijeniti i uspostaviti u tvrtki kroz sljedeće tri faze:

› 1.razvoj kroz infrastrukturu, ljudske i organizacij-ske pretpostavke za upravljanje znanjem

› 2.identificiranje i razvoj područja ključnih znanja za poslovni uspjeh tvrtke

› 3.povezivanje internog (tvrtkinog) znanja sa znanjem dostupnim u pozadini, a koje se smatra relevantnim za funkcioniranje tvrtke

Najčešći razlozi zbog kojih očekivane prednosti upravljanja znanjem nisu ostvarene u potpunosti, također mogu biti:

» smanjeno razumijevanje korisnika zbog nedostatka komunikacije

» dnevna uporaba nije integrirana u poslovnu praksu

» manje vremena za učenje

» sustav je presložen

» nedostatak obuke

» korisnici ne vide osobnu dobit u korištenju

» uprava (viši management) ne podržava projekt.

9. Zaključak

Znanje predstavlja ukupnost svega poznatog u nekom polju, činjenice i informacije te svjesnost ili familijarnost stečenu iskustvom neke činjenice ili si-tuacije. Znanje je sustav ili logički pregled činjenica i generalizacija o objektivnoj stvarnosti koje je čovjek usvojio i trajno zadržao u svojoj svijesti. Znanje također čine sve činjenice, informacije i vještine koje je osoba stekla iskustvom ili obrazovanjem. To je teoretsko ili praktično razumijevanje nekog predmeta. Svrha upravljanja znanjem je povećanje sposobnosti stvaranja vrijednosti neke organizacije efektivnom upotrebom znanja. Zadatak je te vrste menadžmenta formuliranje i primjena strategije razvijanja, stjecanja i primjene znanja; unapređiva-nje poslovnih procesa razvojem znanja, praćenjem i ocjenjivanjem dobiti osiguranih poboljšanom primjenom znanja; praćenjem i ocjenjivanjem ak-tivnosti menadžmenta u odnosu na znanje, njegov razvoj i primjenu. Ciljevi su prenošenje i širenje znanja kroz cijelu organizaciju, osiguravanje znanja potrebnog za donošenje najboljih odluka i poslovne procese, poticanje i osiguravanje kvalitetnog razvoja novih znanja, pružanje podrške i poticaja za usvaja-nje znanja iz vanjskih izvora i razvijanje sposobnosti

236

njihove uspješne primjene i korištenja, osiguranje da se novo znanje distribuira ljudima kojima je potrebno i osiguravanje da svatko u organizaciji zna gdje se i kako znanje može dobiti u organizaciji ili mreži organizacija. Ukratko, svrha je upravljanja znanjem maksimalizirati efektivnosti organizacij-skih aktivnosti vezanih uz znanje. Ono treba pratiti, poticati i olakšavati sve aktivnosti vezane uz znanje, osposobljavati i stalno unapređivati infrastrukturu znanja, kreirati, obnavljati, izgrađivati i organizi-rati znanje te efektivno distribuirati i primjenjivati znanje poduzeća.

Upravljanje znanjem još je relativno nov pojam koji nije ni u potpunosti akademski istražen, a u Hr-vatskoj čak i veoma rijetko primijenjen sustav. Zbog toga što nije istraženo u potpunosti, u njemu leži veliki potencijal, ali i visoka cijena u obliku potrebe daljnjeg istraživanja, širenja znanja te upoznavanja u praksi.

Upravljanje znanjem uglavnom se fokusira na or-ganizacijske ciljeve poput poboljšanja učinka, kom-petitivne prednosti, inovacije, distribucije naučenih znanja te neprestanog unapređenja organizacije. Upravljanje znanjem preklapa se s organizacijskim učenjem, a može se raspoznati jer naglašava dijelje-nje i distribuciju znanja, te ih postavlja kao prioritet. Pomaže i pojedincima i skupinama da smanje ili u potpunosti odstrane nepotreban rad, smanjuje period privikavanja i učenja kod novih zaposlenika te olakšava organizaciji lakšu adaptaciju neprestano mijenjajućoj okolini i tržištima.


237


Literatura1. Anderson, J. R.: Cognitive psychology and its implications. San Francisco: Freeman, 1985. 2. Davenport, T.H., Prusak, L.: Working knowledge: how organisations manage what they know. Boston, MA: Harvard Business School Press, 1998.3. Flavell, J. H.: Metacognition and cognitive monitoring: A new area of cognitive-developmental inquiry. American Psychologist, 34, 1979, pp. 906 - 9114. Foray, D., Lundvall, B. D.: (1996) The knowledge-based economy: from the economics of knowledge to the learning economy, in: Employment and growth in the knowledge-based economy, Paris:OECD, 1996, pp. 11-325. Gagne, R. M.: The conditions of learning and theory of instruction, Holt, Rinehart, Winston, New York, 1985.6.Gagne, R. M.: Studies of learning, Learning System Institute, Tallahassee, 1989.7. Gottschalk, P.: Strategic Knowledge Management Technology, Idea Group Publishing, 2004.8.Hibbard, J. : DePauw U’s lesson about Bayou, Business Week Online, 14 October 2005., http://www.businessweek.com/bwdai-ly/dnflash/oct2005/nf20051014_7860_db035 (15.01.2010.)9. Holsapple, C.W. (izdavač) : Handbook on Knowledge, Springer Verlag, 2003.10. Johnston, R., Rolf B.: Knowledge moves to centre stage. Science Communication 20(1), 1998, pp. 99-10511.Krstić, B.: Objectives, Types and Efficiency Faktors of Knowledge Management Projects, Zbornik radova «Upravljanje projekti-ma nove tendencije»,YUMPA 2001, Zlatibor, 2001.12. Leinonen T., Raami A., Mielonen S.: FLE-Tools Prototype: A WWW-based Learning Environment for Collaborative Knowledge Building, http://www.enable.evitech.fi/enable99/papers/leinonen/leinonen.htlm (13.01.2010.)13. Lohman. D.F.: Intellectual Capital, The New Wealth of Organization, 1999.14. Lohman, D.F., Nichols P. D.: Training spatial abilities: Effects of practice on rotation and synthesis tasks 15. References and further reading may be available for this article. To view references and further reading you must purchase this article.The University of Iowa, USA Learning and Individual Differences, Volume 2, Issue 1, 1990, pp. 67-93.16. Lundvall, B.: The Social Dimension of The Learning Economy, DRUIDWorking Paper No. 96-1, 1996, http://www.druid.dk/wp/pdf_files/96-1.pdf (13.01.2010.)17. Turban, E., Mclean, E.,Werterbe, J.: Information Technology for Management, Wiley, 2003.18. Nadrljanski Đ., Nadrljanski M.: Kibernetika u obrazovanju, Učiteljski fakultet, Sombor, 2005.19. Newman, B. and Conrad, K. (2000); A Framework for Characterizing Knowledge Management Methods, Practices, and Technologies, Proceedings of the Practical Applications of KM (PAKM2000), October, Switzerland, 2000.20. Newman, B.: An open discussion of knowledge management, 1991. http://www.km-forum.org/what_is.htm (13.10.2010.)21. Petrides L. A., Nodine T. R.: Knowledge Management in Education: Defining the Landscape, The institute for the Study of Knowledge Management in Education, ISKME, California, 2003. 22. Stewart, T.A.: The Wealth of Knowledge: Intellectual Capital and the Twenty-first Century Organization, UA, 2003.23. Sveiby, Karl-Erik:What is Knowledge Management?, Internet Forum, 2001.24. Maier R.: Knowledge management systems, Springer – Verlag Berlin, 2. izdanje, 2005.25. McElroy, M. W., The New Knowledge Management - Complexity, Learning, and Sustainable Innovation, KMCI press, 2003.26. McInerney, C.: Knowledge Management and the Dynamic Nature of Knowledge, Journal of the American Society for Informa-tion Science and Technology, 53 (12) October 2002, WILEY.27. McLuhan, M., Fiore, Q.: The Medium is the Massage, Ed. J. Agel, Bantam Books / Random House, USA, 1967.28. Oslić, I.: Upravljanje znanjem, ISO FORUM CROATICUM, 24. svibnja 2002., http://kvaliteta.inet.hr/e-quality/prethodni/6/IFC%20Upravljanje%20znanjem.ppt.29. Roščić, V.: Pojam navike kod Aristotela, Filozofska istaživanja, 107, God. 27, Sv. 3, 2007., str. 559–570.30. Ruggles, R.: (1997) Why Knowledge? Why Now?, 1997. http://www.providersedge.com/docs/km_articles/Why_Knowled-ge_Why_Now.pdf (13.01.2010.)31. Senge, P.M.: Peta disciplina, Principi i praksa učeće organizacije, Mozaik knjiga, Zagreb, 2001.32. Stankosky M., Creating the Discipline of Knowledge Management - The Latest inUniversity Research, Elsevier Inc., 2005.32.Žugaj, M., Schatten, M., Informacijski sustav za upravljanje znanjem u hipertekst organizaciji, Ekonomski vjesnik, 21(1-2), 2008.

238


Ljubo Đula, B.Sc. (Eng)

Knowledge Management: Trends and Challenges

SummaryThe main theme of this paper is based on the principle goal of the European Union, which is “to become the most competitive and dynamic knowledge-based economy in the world, capable of sustainable economic growth with more and better jobs and greater social cohesion”. The competitive advantage of the “new eco-nomy” has been transferred from material and financial resources to non-material and non-financial goods. The crucial challenge for the 21st century company is defining, evaluating, improving, appraisal and manage-ment of knowledge. Intellectual capital is the fundamental lever, the basic resource, the underlying potential, the underlying factor of all the elements, i.e. of the business system vertically. Special attention is paid to the intellectual capital as the synergy element of the business system, which can bring about vertical integra-tion. Every company has at its disposal knowledge, abilities, values and recognisability that can be turned into value. If managing with that resource can contribute to a competitive advantage, productivity increase and market value increase, then it is no longer a choice, but a necessity. Because of that, the question is not whether it is necessary to manage intellectual capital, but how to do it.

Key wordsknowledge management, system control, knowledge infrastructure

239

Mr. sc. Zvjezdana Penava Brekalo*

II. gimnazija u Osijeku

SOCiJAlNO-kOgNiTivNA TEORiJA ličNOSTi U kONTEkSTU OSObNOg mARkETiNgA Sažetak Ishodišna točka osobnog marketinga jest pojedinac, odnosno osoba. Osobni marketing, u smislu najuže razine primjene marketinga, ima izrazito interdisciplinarni karakter jer se oslanja na znanja psihologije, znanosti o psihološkim karakteristikama čovjeka. Mnogobrojni su psihološki čimbenici osobnog marketinga poput ličnosti, ponašanja, emocija, temperamenta, karaktera i inteligencije, no u ovom se radu prije svega izlučuju i opisuju neke od psiholoških kategorija koje su relevantne za provođenje osobnog marketinga, a to su ponajprije vlastito «ja», osobni image, potrebe, želje, motivi, motivacija, stavovi i ponašanje s aspekta socijalno-kognitivne teorije ličnosti u kontekstu osobnog marketinga..

Ključne riječi osobni marketing, vlasito «ja», osobni image; potrebe, želje, motivi, motivacija, stavovi, ponašanje

UDK 339.138:316.612Pregledni članak

Mr. sc. Zvjezdana Penava Brekalo: Socijalno-kognitivna teorija ličnosti u kontekstu osobnog marketinga

* Mr. sc. Zvjezdana Penava Brekalo, profesorica-mentorica, II. gimnazija Osijek;e-mail: [email protected]

240


Polazišna točka osobnog marketinga jest poje-dinac, te tako osobni marketing predstavlja najužu moguću razinu provedbe marketinga, neovisno o području njegove primjene.1“Osobni marketing u određenom smislu predstavlja generički kodi-ranu funkciju pojedinca koja mu služi za vlastitu promociju unutar referentne (ponajprije radne) skupine.“2 Cilj je osobnog marketinga neka osobna korist pojedincu koji ga provodi, ili pak pokretanje ili ostvarenje neke društvene promjene, koja opet na neki način predstavlja i osobni cilj pojedinca. U ovom radu razlažu se psihološki čimbenici s gledišta socijalno-kognitivne teorije ličnosti koja najbolje objašnjava čimbenike i procese pri primjeni osobnog marketinga, poput vlastitog «ja», potrebe, motiva, cilja, te stavova i ponašanja.

2. Socijalno-kognitivna teorija ličnosti

U psihologiji nailazimo na mnogobrojne teorije ličnosti, od psihoanalitičke teorije ličnosti (prema Sigmundu Freudu), preko različitih psihodinamič-kih teorija ličnosti, teorija učenja, itd. Za područje osobnog marketinga najzanimljivija je socijalno-ko-gnitivna teorija ličnosti koja je prvobitno nazivana socijalnom teorijom ličnosti. Zastupnici ove teorije su Albert Bandura (1986., 1989., 1991.) i drugi psiho-lozi (npr. Cantor, 1990; Dweck, 1990; Higgins, 1990; Mischel, 1990.) Ova se teorija zasniva na važnosti učenja3 promatranjem, te na misaonim procesima na kojima se temelje individualne razlike. Psiholozi su mišljenja da se pojedinci nalaze u interaktivnom odnosu s okolinom, tj., da oni djeluju na okolinu, kao što i okolina djeluje na njih. Prethodno navedeni teoretičari slažu se, na jednoj strani, s bihevioristima i drugim empirijskim psiholozima da bi se rasprave o ljudskoj prirodi trebale temeljiti na ponašanju koje se može opažati, a na drugoj strani tvrde da treba razmatrati i varijable unutar ljudi – osobne varijable. Osobne varijable su čimbenici unutar osobe, kao što su potreba, želja, motiv, cilj i očekivanje, tj. osobno

1 Meler, M.: Neprofitni marketing, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek, 2003., str. 376.

2 Idem, str. 372.

3 Prema: Rathus, S.A.: Temelji psihologije, Naklada Slap, Jastre-barsko, 2000., str. 485

predviđanje mogućih ponašanja, te kompetencija pod kojom se podrazumijeva sposobnost učenja i pamćenja, znanja i vještine. Jedan od ciljeva ovih teorija jest predviđanje ponašanja. Predviđanje ponašanja nije moguće samo na osnovi situacijskih varijabli4, jer ponašanje ovisi i o očekivanjima koje pojedinac ima o posljedicama ponašanja kao i o percipiranoj subjektivnoj vrijednosti tih rezulta-ta. Ponašanje dakle proizlazi iz međudjelovanja osobnih i situacijskih varijabli. Osobne varijable uključuju kompetencije, strategije kodiranja infor-macija, očekivanja, subjektivne vrijednosti i samo-regulativne sustave i planove. U okviru socijalno-kognitivne teorije ličnosti razmatraju se čimbenici koji rasvjetljuju proces osobnog marketinga, a to su: vlastito «ja» odnosno slika o sebi; potreba, motiv i cilj kao dijelovi motivacijskog procesa, te stavovi i ponašanje.

3. Vlastito „ja“, slika o sebi – osobni image

Ljudi imaju nekoliko trajnih slika o sebi. Te su slike percepcije5 svoga „ja“ i vrlo su usko pove-zane s ličnošću utoliko što je čovjek sklon činiti ono što pristaje vlastitoj slici svoga „ja“, odnosno usmje-riti svoje ponašanje u skladu s onim što osoba sma-tra da joj se uklapa u osobnu sliku. Pojam „ja“ vrlo je kompleksan pojam u psihologiji, iako upravo taj pojam odražava ono što mnogi nazivaju „jezgrom ličnosti“. „Ja“ je svijest o vlastitom postojanju; to je način na koji osoba samu sebe doživljava, odnosno to je ličnost gledana iznutra. Čuvena Descartesova izreka „Cogito ergo sum“ odnosi se i na tu stranu ličnosti, premda je u njoj naglašena samo kognitivna komponenta ličnosti, a zanemareni su emocional-ni i drugi čimbenici. „Ja“ predstavlja integrativni doživljaj koji omogućava da sami sebe prepoznamo u raznim situacijama i vremenima. „Ja“ je uži pojam od pojma „ličnost“ jer obuhvaća samo neke aspekte, odnosno one kojih smo manje ili više svjesni. „Ja“ nipošto nije samo fizički/biološki organizam osobe, iako svijest o vlastitom postojanju upravo kreće od

4 Situacijaske varijable su u socijalnoj teoriji učenja vanjske odrednice ponašanja, kao što su nagrade i kazne.

5 Percepcija se definira kao proces kojim pojedinac odabire, or-ganizira i interpretira podražaje u smislenu i suvislu sliku svijeta; to je način na koji vidimo svijet oko sebe.


241


percepcije vlastite tjelesnosti (izgled, glas, dodir). „Ja“ predstavlja svojevrsnu introspekciju vlastitoga psihičkog života, odnosno misli, emocija, uspome-na i sjećanja. U konačnici „ja“ odražava i doživljaj vlastite osobe kao dijela određene društvene sredine kroz interakciju s drugim subjektima te sredine.6 „Ja“ ne nastaje odjednom, već se razvija od djetinj-stva i predstavlja rezultat čovjekove socijalizacije.7 Slika o sebi ima složenu strukturu i sastoji se od sljedećih komponenti:

» stvarna slika o sebi odražava ono kako osoba samu sebe odista vidi

» idealna slika o sebi reflektira kakvom bi se osoba željela vidjeti

» društvena slika o sebi daje uvid kako osoba smatra da je drugi vide

» idealna društvena slika o sebi oslikava kako bi osoba željela da je drugi vide

» očekivana slika o sebi jest svojevrsna projekcija budućeg „ja“, tj. image koji se nalazi između stvarne i idealne slike o sebi.8

» situacijska slika o sebi jest specifični osobni image koji je određen nekom situacijom

Zahvaljujući svekoliko rasprostranjenoj uporabi interneta, danas se, uvjetno, može govoriti i o virtu-alnoj slici o sebi kao vrsti zabave i društvenog me-dija za upoznavanje novih osoba. Naime, vrlo često se u on-line-chat-prostorijama umjesto susretanja sa stvarnim osobama putem tekstualnog razgovo-ra, dakle bez vizualne informacije o sugovorniku, poseže za „novim“ identitetom, odnosno dolazi do „prerušavanja“ u drugu „virtualnu“ osobu.

Za osobni marketing najvažnija je upravo očekivana slika o sebi, jer ona podrazumijeva postavljanje, za osobu, dostižnih ciljeva, djeluje kao pokretački motiv za promjenu ponašanja. Na primjer, ukoliko je osoba nezadovoljna svojim izgle-dom, viškom kilograma, koji predstavljaju stvarnu objektivnu sliku o sebi, a imajući u vidu idealnu sliku

6 Prema: Zvonarević, M.: Socijalna psihologija, Školska knjiga, Zagreb, 1978., str. 272.

7 Socijalizacija je vođenje ljudi - naročito djece – prema društveno poželjnom ponašanju pomoću verbalnih poruka, sustavne uporabe nagrade i kazne te drugih metoda poučavanja.

8

o sebi koja odražava mršaviju osobu boljeg izgleda, ona će stvoriti očekivanu sliku o sebi koja će se kre-tati prema idealnoj slici o sebi. Upravo ta očekivana slika o sebi dovest će do mijenjanja vlastitog „ja“. Ovaj proces, pojednostavljeno rečeno, odražava bit osobnog marketinga, drugim riječima stvarna objektivna slika o sebi prepoznaje se kao nešto što treba promijeniti, što će osobu pokrenuti na čitav niz aktivnosti kako bi se postigla očekivana slika o sebi, kao rezultat obavljenih aktivnosti.

4. Potreba - motiv - cilj

U znanstvenim krugovima postoje različita razmatranja motiva i motivacije. Psiholozi polaze od stajališta da je motiv interna konstrukcija koja nastaje u međudjelovanju fizioloških i psiholoških procesa u ljudskom organizmu. Marketing-struč-njaci nalaze svoj interes u istraživanju motiva i motivacije jer im je interes iznaći vanjske rezultate unutarnjih procesa, odnosno otkrivanje pravih ra-zloga specifičnog ponašanja pojedinca, odnosno šire gledano, grupa pojedinaca na tržištu. U osobnom marketingu postavlja se pitanje što osobu pokreće na postavljanje određenih ciljeva, te biranje putova i načina da se ti ciljevi ostvare. Odgovor su potrebe. Potrebe predstavljaju određeno stanje lišenosti, nedostatnosti u čovjeka. Psiholozi ih dijele na fiziološke i psihološke potrebe. Fiziološke potrebe su one potrebe koje je nužno zadovoljiti da bi ljudski organizam preživio i one su ugrađene u biološku strukturu ljudskog organizma. Psihološke potrebe ne moraju se temeljiti na stanju lišenosti, već se mogu steći učenjem ili iskustvom, te predstavljaju određeni utjecaj sociokulturalnog okruženja na osobu. Psihološke potrebe nazivaju se još i stečene ili sekundarne potrebe. Budući da su psihološke po-trebe pod utjecajem učenja, pojedinci se međusob-no bitno razlikuju u psihološkim potrebama. Neke od psiholoških potreba su potrebe za odobravanjem, postignućem, pripadanjem itd9. Potrebe imaju za

9 Prema: Rathus, S. A.. Temelji psihologije, Naklada Slap, Jastre-barsko, 2000., str. 379.

242

posljedicu određene nagone10. „Potreba je izvor motiva... Unutarnje čimbenike koji pokreću na aktivnost, koji je usmjeravaju i njome upravljaju, na-zivamo motivima... Motivacija je stanje organizma u kojemu je ljudska energija pokrenuta i usmjere-na prema stanju stvari, a najčešće prema nekom eksternom cilju... Cilj je eksterni stimulans prema kojem se pojedinac orijentira u želji da zadovolji svoje potrebe.“11

Temelj svekolikog suvremenoga marketinga čine ljudske potrebe. U osobnom marketingu, u idealnim uvjetima, sama osoba koja provodi osobni marketing je ujedno i sam svoj marketing-stručnjak. Drugim riječima, svaka bi osoba trebala; 1. spoznati vlastite potrebe; 2. odabrati ciljeve za zadovoljenje tih potreba;. 3. poduzeti određene akcije kako bi se ti ciljevi ostvarili odnosno da bi se zadovoljila potreba. Određeni ciljevi koje osoba sebi postavlja, te načini djelovanja koji se poduzimaju u svrhu rea-lizacije ciljeva, predstavljaju rezultat individualnog razmišljanja i učenja, dakle kognitivnih procesa. Po-kretačka sila u čovjeku koja ga potiče na djelovanje naziva se motivacija12. Ta pokretačka sila proizlazi iz stanja napetosti koje je posljedica neispunjene potrebe. Ljudi svjesno i podsvjesno nastoje smanjiti tu napetost, a to čine ponašanjem za koje predmni-jevaju da će zadovoljiti njihove potrebe i eliminirati njihovu napetost, te ih lišiti pritiska koji osjećaju. Potrebe i ciljevi se nalaze u međuovisnosti, odnosno jedni bez drugih ne postoje. Za svaku novu potrebu

10 Nagon se definira kao stanje pobuđenosti organizma vezano uz neku potrebu. Fiziološki nagoni javljaju se kao nadopuna fizioloških potreba, oni su dakle nenaučeni nagoni koji proizlaze iz biološke strukture organizma. Nagoni djeluju poput okidača i „tjeraju“ organizam na akciju s ciljem zadovoljenja određene fiziološke potrebe. Prema nekim stručnjacima, može se samo uvjetno govoriti o psihološkim nagonima, i to samo kad se radi o iznimno ekstremnim uvjetima okruženja, na primjer, u visoko konkurentnoj sredini u poslovnom svijetu osoba može biti nagnana na napredovanje u karijeri jer je to ujedno i uvjet samoodržavanja u toj istoj sredini. Tako možemo govoriti o nagonu za postignućem ili nagonu za moći koji ponekad mogu djelovati razarajuće na svakodnevni život pojedinca.

11 Kesić, T.: Ponašanje potrošača, str. 105.

12 Motivacija može biti pozitivna ili negativna. Osoba može osjećati pokretačku silu koja je usmjerava prema nekom objektu ili stanju, odnosno pokretačku silu koja je odvlači od nekog objekta ili okolnosti. Neki psiholozi pozitivnoj motivaciji pripisuju potrebe, želje, čežnje, a negativnoj motivaciji strahove i averzije. S gledišta osobnog marketinga moglo bi se reći da se uglavnom radi o pozitivnoj motivaciji, odnosno o motivima koji djeluju prema nekom objektu ili stanju.

postoji mnogo različitih i prikladnih ciljeva. Cilj predstavlja traženi rezultat motiviranog ponašanja. Ciljevi se odabiru i postavljaju na osnovi vlastitih vrijednosti te se biraju sredstva, odnosno vrste ponašanja za koje osoba vjeruje da će joj pomoći u postizanju ciljeva. Dakle, odabir ciljeva ovisi o osob-nim iskustvima, fizičkim sposobnostima, kultural-nim mjerilima i vrijednostima te o dostupnosti cilja u fizičkoj i društvenoj sredini. Percepcija koju osoba ima o samoj sebi također utječe na odabir određenih ciljeva. Na primjer, na temelju osobne vrijednosti dobro zdravlje, osoba si postavlja za cilj poboljša-vanje zdravstvenog stanja, a motivirana je zabrinja-vajućim nalazima liječničkog pregleda. Sredstva, odnosno načini na koje se to može ostvariti jesu: zdrava prehrana, program vježbanja, smanjenje stresa, više spavanja, itd.

Postoje mnoge podjele motiva, a jedna od najprihvaćenijih jest hijerarhijska skala motiva koju je napravio Maslow 1970. godine, počevši od fizioloških motiva do motiva samoaktualizacije (samoispunjenja, samoostvarenja, samodokaziva-nja), Maslow je smatrao da se tijekom života čovjek prirodno kreće sve višim potrebama, sve dok čovjek ne naiđe na nepremostive društvene ili prirod-ne prepreke. Njegova teorija hijerarhije potreba naglašava hijerarhiju od pet stupnjeva nadređenih ljudskih potreba. Potrebe višeg stupnja postaju po-kretačka sila ljudskog ponašanja nakon što potrebe nižeg stupnja budu zadovoljene. Kao posljedica toga, teorija tvrdi da upravo nezadovoljstvo, a ne zadovoljstvo motivira ljudsko ponašanje. Potreba za samoaktualizacijom je potreba najvišeg reda i ona odražava težnju pojedinca da ispuni vlastite poten-cijale – da postane sve ono što je sposoban postati. Maslowljevim riječima: „Sve što čovjek može biti, on to mora biti.“13 Dakle, motiv za samoaktualiza-cijom nije ništa drugo nego težnja pojedinca da iskoristi svoje urođene sposobnosti usmjeravajući ih prema pojedinim područjima ljudske aktivnosti. Maslow je ovaj motiv smatrao jednako bitnim kao i motiv za hranom.

Potreba za samoaktualizacijom, odnosno motivi koji ishode iz te potrebe, pokreću ono što naziva-mo procesom osobnog marketinga, koji na takav

13 Idem, prema str. 381-385.


243


način postaje i samokreativni proces. Na primjer, osoba smatra da ima sposobnost kreativnog pisanja; kognitivnim procesom, odnosno spoznajom, iz te sposobnosti nastaje potreba za pisanjem, kroz koju se osoba ostvaruje odnosno samoaktualizi-ra kreiranjem u pisanju. Osobni marketing kao proces nastaje kad ta osoba sebi postavi cilj napisati i predstaviti svoju knjigu javnosti kako bi sebi dokazala da je uspješan pisac. Dolazi do planiranja marketing-programa. Osoba radi na svojem uvjetno rečeno proizvodu, a to je cjelokupna osobnost pisca kojemu je knjiga samo pomoćno sredstvo samoizra-žavanja. Cijena će uključivati sve troškove pisanja i predstavljanja knjige, odnosno osobne promocije pisca pomoću knjige. Distribucija će se odnositi na sve one društvene kontakte koje će pisac poduzeti, odnosno sva događanja koja će biti vezana uz osobu pisca. Promocija će obuhvatiti sve medije koje će osoba koristiti u svrhu promocije vlastite osobnosti kao pisca.

5. Stavovi i ponašanje

Stavovi imaju veoma važnu ulogu u ponašanju pojedinca, jer predstavljaju središnju komponentu kognitivne strukture svakog pojedinca. Koncept kognitivne strukture obuhvaća uz stavove i znanje, uvjerenja, ljudske vrijednosti, mišljenja i image, itd. “Stav je trajna mentalna reprezentacija neke osobe, mjesta ili stvari koja izaziva čuvstvene reakcije i djeluje na ponašanje... Stavovi su kognitivne i ponašajne sklonosti/nesklonosti koje se izražavaju u procjenama određenih ljudi, mjesta ili stvari. Sta-vovi se uče i utječu na ponašanje.“14 Dakle općenito se smatra da su stavovi naučeni, te da iako mogu proizaći iz ponašanja, oni ne moraju biti isto što i ponašanje. Umjesto toga oni odražavaju povoljno ili nepovoljno vrednovanje objekta stava. Objekt stava je ono na što se taj stav odnosi, a to može biti neka stvar, pojava ili osoba. Stavovi kao naučene sklonosti imaju motivacijsku kvalitetu, drugim rije-čima, mogu usmjeriti pojedinca prema određenom ponašanju ili ga od određenog ponašanja odvratiti.

14 Idem, str. 652.

Detaljno poimanje stava daje i psiholog Allport15 , koji stav definira kao neutralnu kognitivnu spre-mnost koja je formirana na temelju iskustva, a koja provodi izravan ili dinamičan utjecaj na reagiranje pojedinca na objekte i situacije s kojima dolazi u dodir. Doista, pojedine osobe mogu imati različite stavove prema pojedinim ponašanjima, od kojih svako ponašanje odgovara određenoj situaciji. Pod situacijom se podrazumijevaju događaji ili okolnosti koje u određenom vremenskom trenutku utječu na odnos između stava16 i ponašanja. Specifična situaci-ja može uzrokovati ponašanje osobe koje naizgled nije u skladu s njezinim stavovima.

U svrhu boljeg razumijevanja odnosa između stavova i ponašanja, psiholozi su nastojali osmisliti modele koji prikazuju osnovne sastavnice stava. Kako bi bolje objasnili ili predvidjeli ponašanje, usredotočili su se na određivanje strukture stava. Za marketing stručnjake najprihvatljiviji je Rosenber-gov trokomponentni model stavova, koji se sastoji iz tri glavne sastavnice: kognitivne (spoznajne) komponente, afektivne (osjećajne) komponente i konativne (ponašajuće) komponente. Afektivna komponenta (afekcija17) sastoji se od emocija ili osjećaja osobe prema nekom objektu stava. Mnogi su psiholozi mišljenja da su te emocije i osjećaji po svojoj naravi vrijednosni, odnosno da reflektiraju izravnu ili opću ocjenu pojedinca o objektu stava. Iskustva vođena afektom očituju se i kao emocio-nalno nabijena stanja (iznenađenje, žalost, sreća, ga-đenje, ljutnja, krivnja...). Takva emocionalna stanja mogu potaknuti ili reflektirati pozitivna ili negativna iskustva, te kasnija sjećanja na ta iskustva mogu utjecati na uvjerenja i ponašanje osobe. Konativna komponenta (konacija18) je posljednja komponenta

15 Sternberg, J. R.: Kognitivna psihologija, Naklada Slap, Jastre-barsko 2005., str. 172-75.

16 Allport naglašava četiri obilježja stava: neuralnu i mentalnu spremnost pojedinca da reagira u određenim situacijama; naučenost stavova, a ne njihova urođenost; relativno trajna predispozicija; izravno i dinamičko svojstvo. Izravno se svojstvo odnosi na statički odnos pojedinca prema objektu ili situaciji, a dinamičko se svojstvo odnosi na napor pojedinca da održi stvoreni stav u duljem vremenskom razdoblju.

17 Afekcija je opći pojam za osjećaje ili emocije i odnosi se na osjećaje vezane uz objekt o kojem se donosi stav.

18 Konacija je svjesna tendencija za ponašanjem. Rjeđe se upotrebljava za označavanje specifičnog oblika ponašanja, a češće za aspekt koji se nalazi u svakom ponašanju.

244

trokomponentnog modela stavova i istražuje vje-rojatnost ili tendenciju da će osoba poduzeti neku akciju ili se ponašati na određeni način u odnosu na objekt stava. Ona ponekad uključuje i samo ponaša-nje osobe. Rosenberg naglašava da veliki utjecaj na ponašanje neke osobe ima konzistentnost između kognitivne i afektivne komponente stava, jer jačina osjećaja ima visok stupanj korelacije sa stavom o nekom objektu. Drugim riječima, ako postoji usklađenost afektivne i kognitivne komponente u odnosu na neku situaciju ili objekt, onda osoba ima određeni stav prema tom objektu ili situaciji.

Osim trokomponentnog modela stavova koji je bitan za razumijevanje ponašanja pojedinca, bitno je razmotriti i ove četiri osnovne funkcije stavova: funkcija korisnosti, funkcija obrane ega19, funkcija izražavanja vrijednosti i funkcija znanja. Funkcija korisnosti usmjerava osobu prema izboru ponašanja za koja će biti nagrađena, odnosno prema izbjegavanju ponašanja za koje slijedi kazna odnosno neugoda. Funkcija obrane ega je funkcija koja oblikuje ponašanje tako da se ego neke osobe uvijek zaštiti, odnosno da se izbjegavaju ponašanja koja nisu u skladu s percipiranim egom. Na taj način osoba štiti i svoj osobni image koji želi prenijeti i na druge ljude. Funkcija izražavanja vrijednosti omo-gućuje osobi isticanje centralnih vrijednosti koje ta osoba posjeduje. Funkcija znanja reflektira potrebu pojedinca za strukturiranim i uređenim svijetom, i stoga on teži konzistentnosti, stabilnosti, definira-nosti i razumljivosti. Iz toga proizlazi temeljni stav o stjecanju novih spoznaja, a taj stav je bitan zbog promjene postojećih ponašanja odnosno razvijanja novih obrazaca ponašanja u odnosu na neki objekt ili situaciju.20

6. Zaključna razmatranja

Socijalno-kognitivna teorija ličnosti rasvjetljuje psihološku pozadinu procesa osobnog marketinga. Čovjek, kao idividua, nalazi se u interaktivnom od-nosu s okolinom. Ova teorija zasniva se na važnosti učenja promatranjem, te na misaonim procesima na kojima se temelje individualne razlike. Indivi-

19 Ego je psihodinamička struktura koja obilježava svijest o sebi.

20 Kesić, T.: Ponašanje potrošača, ADECO, Zagreb, 1999., str. 135.

dualne razlike najlakše se očitavaju kroz psihološke kategorije kao što su vlastito «ja», osobni image, potrebe, želje, motivi, motivacija, stavovi i pona-šanje. U kontekstu osobnog marketinga najvažnija je očekivana slika o sebi, jer ona podrazumijeva postavljanje, za osobu, dostižnih ciljeva, djeluje kao pokretački motiv za promjenu ponašanja. Očeki-vana slika o sebi dovest će do mijenjanja vlastitog „ja“. Ovaj proces, pojednostavljeno rečeno, odražava bit osobnog marketinga, drugim riječima stvarna objektivna slika o sebi prepoznaje se kao nešto što treba promijeniti, što će osobu pokrenuti na čitav niz aktivnosti kako bi se postigla očekivana slika o sebi, kao rezultat obavljenih aktivnosti. Potreba za samoaktualizacijom, odnosno motivi koji ishode iz te potrebe, pokreću ono što nazivamo procesom osobnog marketinga, koji na takav način postaje i samokreativni proces. Za razumijevanje ponašanja pojedinca, bitno je razmotriti i četiri osnovne funk-cije stavova: funkcija korisnosti, funkcija obrane ega, funkcija izražavanja vrijednosti i funkcija znanja. Funkcija korisnosti usmjerava osobu prema izboru ponašanja za koja će biti nagrađena i ona ima ključ-nu ulogu i u procesu određivanja ciljeva ponašanja.. U konačnici, osobni marketing predstavlja psiho-loški proces koji podrazumijeva cikličko zadovolja-vanje potrebe za samoaktualizacijom kao težnjom pojedinca da iskoristi svoje urođene sposobnosti, mijenjajući svoje ponašanje, usmjeravajući ga prema pojedinim područjima ljudske aktivnosti.


245


Literatura1. Arnold, J.: Work psychology, Pearson Education Ltd., Essex, 2005.,2.Fulgosi, A.: Psihologija ličnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1997.3.Hable, V.G.: Besser bewerben, Ueberreuter, Wien 1998.4.Kesić, T.: Ponašanje potrošača, ADECO, Zagreb, 1999.5.Meler, M.: Neprofitni marketing, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek, 2003.6.Rathus, S.A.: Temelji psihologije, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2000. 7.Rheinberg, F.: Motivation, W. Kohlhammer GmbH, Berlin, 2001.8.Schiffman, L.G.: Ponašanje potrošača, Mate d.o.o., Zagreb, 1998.9.Seligman, M.: Naučeni optimizam, IEP d.o.o., Zagreb, 2006.10.Sternberg, J. R.: Kognitivna psihologija, Naklada Slap, Jastrebarsko 2005.11.Šulak, F., Petz, B.: Poslovna psihologija, Školska knjiga, Zagreb, 2002.12.Zvonarević, M.: Socijalna psihologija, Školska knjiga, Zagreb, 1978.13.Allport, G. W. The trend in motivational theory. In C. E. Moustakas, The self; explorations in personal growth; Harper, New York , 1956. 14.Anonimous: Power of self-image psychology, The American Salesman; Burlington; Aug 1996;15.Atkinson, J.: An introduction to motivation, Princeton, NJ: Van Nostrend, 1964.16.Hunt, E.: Tooting your own horn;, ASHA, 1997, 39/3,17.Sheridan, K.: You; Advisor Today, march 2001, 96/3818.Umiker, W.: Optimism, self-image, and self- esteem, The Health Care Supervisor; Gaithersburg; Sep 1993.19.Usheroff, R.: Navigating your career into the 21st century, Canadian Manager, Fall 2000, Vol. 25

246


Zvjezdana Penava Brekalo, M.Sc.

The Social Cognitive Theory of Personality in the Con-text of Personal Marketing

SummaryThe starting point of personal marketing is an individual, i.e. a person. Personal marketing, in the sense of the narrowest level of marketing, has a markedly interdisciplinary character, because it relies on the knowledge of psychology - the science of psychological characteristics of a person. Psychological factors of personal marketing, like personality, behaviour, emotions, temperament, character and intelligence are nu-merous, but in this paper some of the psychological categories relevant for the implementation of personal marketing are singled out and described. These are primarily the self, personal image, needs, desires, moti-ves, motivation, attitudes and behaviour seen from the viewpoint of social cognitive theory of personality in the context of personal marketing.

Key wordspersonal marketing, the self, personal image, needs, desires, motives, motivation, attitudes, behaviour

247

Agnieszka Maciag, Ph.D.Szkola Glówna Gospodarstwa WiejskiegoKatedra organizacji i ekonomiki konsumpcjiWarszawa

ACUTE CORONARy SyNDROmE TREATmENT COST ESTimATiON iN SElECTED hEAlTh CARE UNiTS iN pOlAND – pilOT SURvEy RESUlTS Summary Background: The circulatory system diseases are one of biggest health problems which still pose a funda-mental cause of mortality in developed countries. Among those illnesses important place takes myocardial ischemia. Aim: The main purpose of this article is to evaluate hospitalization costs of a patient with acute coronary syndrome in health care units conducting diagnostic and surgery (coronarography and PTCA) as well as in health centres, where patients are treated exclusively pharmacologically. Methods: There has been prepared and used author's individual questionnaire enabling estimation of both fixed and variable trea-tment costs per patient. In economic analysis there have been used micro-costing principle, defining every element of used supplies and calculating unit cost. Results: The analysis has shown that fixed costs of one hospitalized patient in a clinic equipped in hemodynamics laboratory are only 33% of all costs. In hospitals which did not carry out surgeries, variable costs (e.g. medicines) were respectively lower, whereas fixed costs were up to 72% of total treatment costs. A great impact on level of costs had two risk factors: smoking tobacco and hypercholesterolemia. Conclusions: Increasing number of carried out angioplasty, raises total treatment costs of acute coronary syndrome. Over half of all hospitalization costs of one patient with myo-cardial ischemia in hospitals not equipped in hemodynamics laboratories determines for fixed costs.

Keywords acute coronary syndrome, coronary vessel angioplasty, treatment costs, stent

UDK 331.472(438)Pregledni članak

Agnieszka Maciag, Ph.D.: Acute Coronary Syndrome Treatment Cost Estimation in Selected Health Care Units in Poland – Pilot Survey Results

248

1. Introduction

The cardiovascular system disease is a serious health problem which, with regard to its dissemina-tion and costs being in the centre of attention, has intensified medical research in developed countries.

Shortening of life span by 27% as a result of cardiovascular system diseases, where almost half of it (13%) refers to myocardial ischemia disease. The myocardial ischemia disease is the most frequent cause of hospitalization in relation to cardiovascu-lar system diseases. Figures show that almost one million adults living in Poland are diagnosed with it. One of the most serious forms of cardiovascular system disease is myocardial infarction. Annually approximately 100 000 Polish adults are diagnosed, and almost 40% of those cases are fatal (1). Myo-cardial ischemia diseases also cause sudden cardiac death, often to people who had no earlier symptoms of the illness. In Poland mortality caused by cardio-vascular system diseases is very high and proves to bad health state of the society. The most important causes of this situation are: lipid disorders, hyper-tension, obesity, high level of homocysteine as well as diabetes.

Myocardial infarction has various defini-tions depending on its clinical, pathomorphological and biochemical features. The death of heart muscle cells is caused by long-lasting ischaemia, whose typical signs are changes in section ST and T wave, as well as myocardial necrosis with typical changes of the shape in QRS complex. In most cases, acute coronary syndrome is caused by a decrease in coronary blood flow. In case of transmural myo-cardial infarction (with elevation of ST section) it most often emerges as a result of clot appearing at atheromatous lamina, which, in the past, did not ca-use critical narrowing of vascular lumen, ischaemia nor collateral circulation. (2) Myocardial infarction (without persisting elevation of ST section) is main-ly caused by a clot that does not obliterate vascular lumen emerging on instable atheromatous lamina. In case of acute coronary syndrome, with regard to therapy and costs, its essential part is individual risk factor. The most essential are biochemical and physiological features, which can be modified, such

as: hypercholesterolaemia, hypertriglyceridaemia, low level of HDL, high arterial blood pressure, obesity, diabetes, and high concentration of homo-cysteine as well as thrombogene factors. Moreover, arteriosclerosis favours risk factors connected to lifestyle, namely: smoking tobacco, excessive con-sumption of alcohol as well as low physical activity. In Europe, economic impact of cardiovascular sy-stem diseases is connected with both medical costs as well as indirect costs, mostly paid by the society.

2. Materials and methods

Research carried out at the turn of the year 2007 and 2008, during 6 months period, had prospective and multimember cost study character, to which were qualified 176 patients diagnosed with acute coronary syndrome. The choice of four units to conduct the research was made according to three hospital reference levels: clinic – highly specialized teaching hospitals - (2 units), regional (1 unit) and county (2 units). The study was carried out in two Polish regions, of Łódź and Lublin.

Among treated patients, 56 were women and 120 were men, aged 31 to 96. To calculate the costs, three identical questionnaires were created and subsequently used in all units. The questionna-ires included all diagnostic, procedures as well as preparations made at every stage of hospital treatment. Two questionnaires were related to variable costs, the first one regarding health care centres that do not carry out invasive surgery, and the second for hospitals conducting coronarography and primary coronary angioplasty with implant of stent and balloon. The third questionnaire on fixed costs, identical for all units, contained informati-on related to costs of workers' salaries (including Workers Fund fee, National Insurance and pension contributions, accident insurance) as well as other remaining fixed costs ( e.g. water and sewage, ener-gy, fuel, maintenance, taxes, payments, insurance, kitchen, laundry, transportation also within the department, sterilization, administration, depreci-ation, dissecting-room, extra services and other1 )

1 In category „Other” were included costs of service, cleaning detergents, underwear/clothes, maintaining materials and office supplies.


249


per one patient, including average time needed to complete the therapy, which was 7.02 days (as for hospitals without hemodynamics laboratory it was 7.7 days, whereas for cardiac wards of clinical hos-pital, the average was 6.35 days). The total cost of workers' salary was calculated according to annual department’s payments, number of medical staff, number of patients treated on each ward during one year and number of days spent in hospital by one patient, required to complete the therapy. To calculate the remaining fixed costs, we included the total cost of each ward, the number of patients on hospital wards treated while studies were carried out and the time needed to finish the hospitalisati-on, related to medical procedure.

Variable costs of hospitalization questionnaire consisted of several parts:

» proceeding at casualty (concerning diagnostic and treatment),

» proceeding on hospital ward (concerning diagnostic and treatment as well as time after classifying for fi-brinolystic/thrombolistic treatment and after stating hyperglycemia,

» proceeding on hospital ward (surgical treatment).On the first page of each questionnaire there

was an ID-tag and name of the hospital, patient’s PESEL number (personal electronic number for identification of Polish citizens), the name of the hospital ward where the patient was treated, date of birth, gender, as well as information about the place from where the patient has been taken to hospital. The questionnaire included individual risk factors connected to cardiovascular system diseases, such as: smoking tobacco, diabetes type 1 and 2, hyper-cholesterolaemia, obesity, metabolic syndrome, hypertension. The part regarding pharmacological treatment included information about applied me-dicines, total dose, method and period of time when the medicine was taken, total cost of used amo-unt of medicine as well as the number of medical consultations. For economic analysis the micro-co-sting principle was applied, where every individual element of used supplies was defined and then unit cost was calculated. In the part related to surgical treatment the calculations were done in a similar

way: variable costs included costs of coronarograp-hy (therein: materials consumption, type of used materials, company which produced them, unit and total cost of used materials) and coronal angioplasty with implant of stent and balloon (therein: the phar-macotherapy before and after the surgery, material consumption).

3. Results

After analysing the materials collected during the research, the results show that average treatment cost for one patient with acute coronary syndro-me in a hospital equipped with hemodynamics laboratory amounts to 1 868 €, where 66% (1 239 €) are variable costs and 33% (636€) are fixed costs. In hospitals which did not carry out transcutaneous invasive surgery the costs were respectively lower, i.e. on average 385€ per patient, where 26% (103€) were variable costs and the remaining 72% (282€) were fixed costs. Among fixed costs, the largest expenses of each health care unit were costs cate-gorized as other (27% of all fixed costs) which were: municipal services, purchase of medical equipment and materials for diagnostic, clothes/underwear, cleaning detergents, “Health and Safety at Work” as well as costs of the workers' salaries with taxes and other fees, which amounted to 25% of all fixed costs (Chart 2).

In hospitals equipped with hemodynamics laboratory, carrying out transcutaneous invasive surgery, the highest costs were connected with necessity for implant of stent surgery (535€) as well as the pharmacotherapy before and after the surgery (248€).

Analysing the influence of individual risk factors on treatment costs, in case of acute coronary syndrome it has been noticed that women patients being smokers made no considerable difference in expenses of hospitalization. On the other hand, when male patients were smokers, this had a significant influence on treatment costs. Respecti-vely these costs were: 610€ per one smoking male patient and 465 € per one non-smoking. In case of hypercholesterolaemia, the costs of treatment in the group with high risk factor as well as without were

250

approximately the same. The largest economic difference was among hos-

pitalized women with diabetes type 2. Treatment costs for women with diabetes type 2 were consi-derably higher (874€) than the treatment of acute coronary syndrome in the group of women without that risk factor.

The highest costs of basic treatment per one hospitalized patient refer to pharmacotherapy on hospital ward and diagnostic. The only risk factor which increases treatment costs for a patient with acute coronary syndrome in hospitals that are not equipped with hemodynamics laboratory is diabetes type 2 (chart 7).

Conclusions:

› 1.Annual increase in the number of invasive surgery, including coronarography and primary coronary vessel angioplasty (chart 3) systematically elevates treatment costs of patients with acute coronary syndrome in Poland

› 2.The most essential are high fixed costs in hospitals that do not carry out transcutaneous

surgery, because their costs account for 72% of total treatment costs

› 3.Detailed economic analysis provides the possi-bility to monitor and compare costs in different references' units and to use those data in pharma-co-economical analyses.

References:(1)Bednarkiewicz Z. (2004-05), Epidemiology of coronary syndrome, Polish Cardio logical Society, http://www.ptkardio.pl (2)Crawford M.H (1997), Cardiology, Medical Pu-blishing House, PZWL, Warsaw

Conflict of interest:Non declared

Acknowledgements:

› 1) Warsaw University of Life Sciences, Department of Organization and Consumption Economics, Nowoursynowska 159 street, 02-776 Warsaw, Poland


Chart 1. Acute Coronary Syndrome treatment costs' structure in individual hospital units in Poland per one hospita-

lised patient (in Euro)

Source: Author’s analysis.

251


Chart 2. Fixed treatment costs structure in individual hospital units in Poland per one hospitalised patient (in Euro)


Chart 3. Number of carried out coronarography and angioplasty in Poland in period of 1999-2005.


252


Table 1. Cost of surgical treatment including all components per one hospitalised patient (in Euro)

Figures

Mean (€) N Minimum (€) Maximum (€) Std deviation (€)

mat_stent 535 75 0 1628 421

far_stent 248 75 0 1122 436

mat_kor 135 75 280,5 850 94

mat_bal 58 75 0 696 134

bad_od 54 75 0 583 65

N Ważnych (ob-servation only)

206 75 976 230

far_bal 45 75 0 1121 221

far_od 41 75 0 149 32

dia_od 33 75 0 162 22

far_kor 10 75 0 747 86,00

mat_od 7 75 0 23,5 5

mat1_stent 3 75 0 145 17

dia_iz 2 75 0 4 2

mat_kor 1,5 75 0 2,7 1,5

kon_od 0,6 75 0 13 3

kon_kor 0,4 75 0 33 4

mat1_bal 0,2 75 0 6 0,7

far_hip 0,16 75 0 6 1

mat_iz 0,06 75 0 0,2 0,05

far_fib 0,05 75 0 4 0,5

mat_fib 0,03 75 0 2,6 0,3

far_iz 0 75 0 0 0

bad_iz 0 75 0 0 0

kon_iz 0 75 0 0 0

dia_hip 0 75 0 0 0

253


Gloss:mat_stent: materials used during angioplasty with implant of stent, far_stent: pharmacotherapy before

and after the surgery (the implant of stent), mat_kor: materials used during coronarography, mat_bal: materials used during coronary vessel angioplasty with the implant of balloon, bad_od: laboratory analysis in hospital, far_bal: pharmacotherapy before and after the surgery (implent of stent), far_od: pharmacothe-rapy on hospital ward, dia_od: diagnostics on hospital ward, far_kor: pharmacotherapy used over corona-rography, mat_od: materials used on hospital ward, mat1_stent: materials used during angioplasty with the implant of stent, dia_iz: diagnostic at casualty, mat_kor: materials used during coronarography exami-nation, kon_od: medical consultations carried on hospital ward, kon_kor: medical consultations during coronarography, mat1_bal: materials used during balloon's angioplasty, far_hip: pharmacotherapy used in case of hyperglycemia, mat_iz: materials used at casualty, far_fib: pharmacotherapy used during fibrino-lysis, mat_fib: materials used during fibrinolysis, far_iz: pharmacotherapy at casualty, bad_iz: laboratory analysis at casualty, kon_iz: specialistic medical consultations at casualty, dia_hip: diagnostics made in case of hyperglycemia.

Chart 4. Treatment cost of one hospitalized patient – including surgery (in Euro)

254

Gloss:K: average treatment costs of a woman with specific risk factor, K_brak cz_r: average treatment costs of

a woman without specific risk factor, M: average treatment costs of a man with specific risk factor, M_brak cz_r: average treatment costs of a man without specific risk factor, pal: smoking tobacco, hip: hypercholeste-rolaemia,


Chart 5. Influence of each risk factor on implant of stent to a patient with acute coronary syndrome (in Euro)

255


Gloss:mat_iz: materials used at casualty, kon_iz: medical consultations at casualty, far_od: pharmacological

treatment on hospital ward, bad_od: laboratory analysis on hospital ward, dia_od: diagnostic made on hospital ward, mat_od: materials used on hospital ward, kon_od: medical consultations on hospital ward, far_fib: pharmacotherapy used during fibrinolysis, mat_fib: materials used during fibrinolysis, mat_hip: materials used in case of hyperglycemia.

Chart 6. Costs of basic treatment including all components per one hospitalised patient (in Euro)

256

Gloss:To valuate the costs, into account were taken costs of pharmacological treatment, diagnostic and mate-

rials used on the hospital ward. rr: arterial hypertension, dm1: diabetes type 1, dm2: diabetes type 2, otyl: abdominal obesity, hip: hypercholesterolaemia

Gloss: rr: arterial hypertension, dm1: diabetes type 1, dm2: diabetes type 2, otyl: abdominal obesity, hip: hyper-

cholesterolaemia.


Chart 7. Influence of each risk factor on patients' treatment costs on hospital ward in hospitals that do not carry out

surgery (in Euro)

Chart 8. Risk factors appearing in different groups of patients treated in hospitals that do not carry out surgery.

257


Gloss:mat_iz: materials used at casualty, kon_iz: medical consultations at casualty, far_od: pharmacological

treatment on hospital ward, bad_od: laboratory analysis on hospital ward, dia_od: diagnostic made on hospital ward, mat_od: materials used on hospital ward, kon_od: medical consultations on hospital ward, far_fib: pharmacotherapy used during fibrinolysis, mat_fib: materials used during fibrinolysis, mat_hip: materials used in case of hyperglycemia.

Chart 6. Costs of basic treatment including all components per one hospitalised patient (in Euro)

258

Gloss:To valuate the costs, into account were taken costs of pharmacological treatment, diagnostic and mate-

rials used on the hospital ward. rr: arterial hypertension, dm1: diabetes type 1, dm2: diabetes type 2, otyl: abdominal obesity, hip: hypercholesterolaemia

Gloss: rr: arterial hypertension, dm1: diabetes type 1, dm2: diabetes type 2, otyl: abdominal obesity, hip: hyper-

cholesterolaemia.


Chart 7. Influence of each risk factor on patients' treatment costs on hospital ward in hospitals that do not carry out

surgery (in Euro)

Chart 8. Risk factors appearing in different groups of patients treated in hospitals that do not carry out surgery.

259

Stručni članciProfessional articles

Davor Ćutić:Sustav planiranja, programiranja, izrade i izvršenja proračuna i model upravljanja resursima obrane (DRMM)

System of Budget Planning, Programming, Development and Execution and the Defence Resources Management Model (DRMM)

Mr. sc. Mirjana Nedović Čabarkapa:Stvaranje konkurentske prednosti gospodarskog subjekta kroz izgradnju robne marke

Building the Competitive Advantage of a Business Entity through Brand Development

Mirna Hocenski-Dreiseidl, prof., Borislav Marušić, prof.:Komunikacijske kolokacije leksema Geld u općem i poslovnom njemačkom jeziku

Communication Collocations of the Lexeme Geld in General and Business German

Davor Ćutić1

Ministarstvo obrane Republike Hrvatske

SUSTAv plANiRANJA, pROgRAmiRANJA, izRADE i izvRŠENJA pRORAčUNA i mODEl UpRAvlJANJA RESURSimA ObRANE (DRmm) Sažetak Sustav planiranja, programiranja, izrade i izvršenja proračuna Ministarstva obrane Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: SPPIIP) je temeljni sustav strateškog upravljanja resursima obrane kojim se vrši efikasna i racionalna raspodjela raspoloživih resursa sukladno ciljevima nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske. Ovaj sustav uspostavlja načela transparentnosti i demokratskog upravljanja resursima obrane uvažavajući specifičnosti obrambenog sustava. SPPIIP omogućava donošenje odluka temeljem potpunih informacija o alternativama te odabir najekonomičnijeg i najefikasnijeg načina ostvarenja cilja. On objedinjava strateški plan, program i proračun. Sastoji se od četiri kontinuirane, nezavisne i međusobno povezane faze: planira-nje, programiranje i izrada i izvršenje proračuna. Procesi faza SPPP-a su dinamički i ciklički. Uz SPPIIP ra-zvijen je Model upravljanja resursima obrane (Defense Resources Management Model - DRMM, u daljnjem tekstu MURO) - analitički alat za potporu donošenja odluka u SPPIIP-u. MURO je složeni kompjuterski model koji prikazuje grafičke i tabelarne prikaze u višegodišnjem razdoblju. Model razmatra tri područja: sposobnost snaga, troškove i obrambene programe. Svrha modela je analiza troškova i sposobnosti te analiza kompromisa i ostvarivosti odnosno koliko su programi osjetljivi na fiskalna kretanja u sferi proračuna MO kroz višegodišnji ciklus do završetka određenog projekta. Rezultati analiza lako su razumljiva podloga za donošenje odluka. SPPIIP i MURO međusobno su neovisni sustavi, ali se dobro nadopunjuju. SPPIIP koristi MURO u projektiranju i raspodjeljivanju resursa sukladno postavljenjim ciljevima. Kvaliteta MURO ovisi o količini i kvaliteti podataka unesenih u bazu. MURO se može koristiti kao podloga za neovisno donoše-nje važnih strateških odluka i namijenjen je pružanju odgovora na niz pitanja iz područja strukture snaga, borbene spremnosti, ravnoteže snaga, potrebama za osobljem određenog profila. Analitičari vojnih snaga koriste rezultate MURO -a kako bi donosiocima odluka pojasnili ključna pitanja vezana uz strukturu snaga. Svi rezultati modela moraju biti analizirani u suradnji s vojnim stručnjacima odgovarajućeg profila znanja i sposobnosti, ali imajući pritom na umu ograničenost modela.

Ključne riječiSPPIIP, MURO, DRMM, troškovi MO, proračun MO

1 Načelnik službe za međunarodnu obrambenu suradnju, Uprava za obrambenu politiku, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske

UDK 355.02(497.5)Stručni rad

Davor Ćutić: Sustav planiranja, programiranja, izrade i izvršenja proračuna i model upravljanja resursima obrane (DRMM)

262

1. Uvod

„Sva ministarstva obrane suočavaju se s nizom managerskih izazova: odgovornost (praćenje potrošnje obrambenog proračuna na inpute), efika-snost (svođenje na minimum troškove obrambenih aktivnosti), učinkovitost ( mjerenje sposobnosti,/dobitka/ rezultata i vezanje proračuna s učinkom). Ključni cilj skretanja fokusa države s ulaznih po-dataka (kupovina) na aktivnosti i dobitak (učinak) je unaprijediti nacionalnu sigurnost i promovirati bolje upravljanje obrambenih programa za među-narodnu namjenu. Izazov je da većina obrambenih proračunskih sustava nije dizajnirana izvješćivati potrošnju po aktivnostima ili dobicima. Ovaj je izazov posebno akutan za aktivnosti koje se protežu kroz cijeli sustav kao što je „Joint Exercise Program“ (Program združenih vježbi) načelnika združenog stožera OS SAD koji je glavni pokretač za združenu i kombiniranu (multinacioanlnu) obuku i integraciju koalicijskih snaga. U ovom materijalu opisuju se projekti za koje sredstva osigurava Kontrolor zdru-ženog stožera u primjeni novog modela upravljanja pod nazivom SUCCESS (uspjeh). Počivajući na osnovnim ekonomskim i računovodstvenim prin-cipima, SUCCESS integrira tri široko korištena tri poslovna upravljačka okvira (Quality management, The Balance Scorecard i Activity-Based Costing) uz prisutnost Sustava planiranja, programiranja i izrade proračuna (Planning Programming and Budgeting System PPBS)2.“

Ministarstvo obrane i oružane snage organiza-cijski su vrlo složen sustav. Ovaj sustav raspolaže ogromnim potencijalima: ljudskim, financijskim i materijalnim. Kako bi ovako složen sustav mo-gao funkcionirati, potrebno je uspostaviti jasno i transparentno upravljanje svim resursima. Pota-knuto ovakvim razmišljanjima Ministarstvo obrane Republike Hrvatske (u daljem tekstu MORH) je zatražilo pomoć od bilateralnog partnera, Mini-starstva obrane SAD-a da pomogne u pronalaženju odgovarajućeg modela. Budući da je Ministarstvo obrane SAD za svoje potrebe već razvilo odgovara-juću metodologiju pod nazivom Sustav planiranja,

2 Melese F. and D. Savage (2008) "Applying a New Manage-ment Model in the Joint Staff," Armed Forces Comptroller, Vol. 53, No. 1 pp.33-38

programiranja i izvršenja proračuna (SPPP - Pla-nning, Programming and Budgeting System PPBS), taj je sustav ponuđen MORH-u.

Model koji se već niz godina primjenjuje u Ministarstvu obrane SAD izrađen je primarno za velik i složen sustav ministarstva obrane i oružanih snaga. MORH je preuzeo sustav uz odgovarajuće modifikacije kako bi ga prilagodio zakonskom i kulturološkom okruženju te veličini organizacije i nazvao ga Sustav planiranja, programiranja izrade i izvršenja proračuna.

Model koji je uveden u MORH je PPBS like sy-stem ili sustav sličan američkom. Za potrebe uvođe-nja modela u sustav formirana je stručna radna sku-pina predstavnika organizacijskih cjelina MORH-a. Stručna skupina izradila je Pravilnik koji je odobrio Ministar obrane i stavio SPPIIP u uporabu.

2. Sustav planiranja, programiranja izrade i izvršenja proračuna (SPPIIP)

2.1. SPPIIP osnovne karakteristike

„SPPIIP je cjelovit sustav strategijskog upravlja-nja resursima obrane kojim se osigurava efikasna i racionalna raspodjela resursa i kontrola njihova utroška. SPPIIP omogućava donošenje odluka koje se temelje na potpunoj informaciji o mogućim alternativama, te omogućava da se na temelju njih odabere najracionalniji i najkorisniji način ostva-renja cilja. Programska komponenta sustava ističe potrebu prikaza utroška resursa preko programa, odnosno aktivnosti i projekata, čijim se ostvariva-njem postižu zadani ciljevi obrane.

Osnovne prednosti SPPIIP-a su:

» transparentan je i uspostavlja demokratske principe i standarde u upravljanju resursima obrane;

» konceptualno je jasniji jer se fokusira na programe i ciljeve programa umjesto na ograničene interese pojedinaca;

» temelji se na činjenicama, eksplicitan je i analitičan;

» koristi dokazana ekonomska načela i jasnu teoriju upravljanja;

» osigurava bolja sredstva za postizanje odgovornosti u raspodjeli resursa;


263


» osigurava uvjerljive argumente u zahtjevima za re-sursima te podupire njihovu optimalnu raspodjelu;

» omogućava pravodobno donošenje odluka koje su utemeljene na provedenim analizama i koje podupi-ru planske ciljeve;

» maksimalizira sposobnosti na svim razinama.Osnovna karakteristika SPPIIP-a jest njegova

dinamička, kontinuirana i ciklička priroda, odnosno stalni nadzor nad provođenjem programa, kontrola uspješnosti postizanja planiranih ciljeva programa, te korekcije već unutar jednog ciklusa, čime se od-stupanja od planova i ciljeva programa kontinuirano korigiraju. SPPIIP se temelji na osnovnim načelima obrambenog planiranja, integriranog odlučivanja i analitičkim prosudbama. SPPIIP-om se ciljevi MORH-a i Oružanih snaga Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: OS RH) prevode u proračunske zahtjeve. On povezuje obrambeno planiranje, pro-gramiranje, izradu i izvršenje proračuna. Postupci u okviru SPPIIP-a temelje se na ciljevima obrambe-nog sustava i konzistentni su s njima.

Temeljni razlozi zbog kojih se SPPIIP uvodi u MORH i OS RH jesu:

» uklanjanje nelogičnosti i neefikasnosti u postojećem sustavu planiranja, izvršenja i praćenja izvršenja proračuna

» uvođenje višegodišnjeg planiranja i analitičke potpo-re odlučivanju

» povezivanje planskih zahtjeva i proračunskih mogućnosti

» usredotočenje na izlaze/rezultate umjesto na ulaze

» povećanje, odnosno održavanje ukupne sposobnosti i efikasnosti uz stalne zahtjeve za racionalizacijom te

» postizanje odgovarajuće razine interoperabilnosti na polju planiranja resursa sa zemljama članicama NATO i EU.

SPPIIP je dinamičan sustav koji se prilagođava promjenama u okruženju. Iskustva u primjeni dono-se izmjene i dopune, tako je od vremena uspostave do danas pretrpio neke izmjene. Najznačajnija promjena je da današnji sustav pored planiranja, programiranja i izvršenja proračuna prepoznaje novu kategoriju evaluacije koja se nastavlja na po-stojeći koncept. U okruženju ograničenih sredstava

vrlo je važno da se provede ocjenjivanje utrošenih resursa kako bi sljedeći krug SPPIIP-a bio bolji i kvalitetniji.“3

Pored SPPIIP-a uspostavljen je još jedan dodatni element u potpori SPPIIP – model upravljanja re-sursima obrane – Defense Resources Management model-DRMM) kao analitički alat (u daljem tekstu MURO).

2.2. MURO osnovne karakteristike

„MURO je analitički alat za potporu donošenja odluka u SPPIIP-u, odnosno složeni kompjutorski model koji prikazuje grafičke i tabelarne prikaze u višegodišnjem razdoblju. Model razmatra tri područja: sposobnost snaga, troškove i obrambene programe. Svrha modela je analiza troškova i spo-sobnosti te analiza kompromisa i ostvarivosti, odno-sno koliko su programi osjetljivi na fiskalna kretanja u sferi proračuna MO kroz višegodišnji ciklus do zatvaranja određenog projekta. Rezultati analiza lako su razumljiva podloga za donošenje odluka.

MURO je primarni analitički alat napravljen kako bi omogućio razini koja donosi odluke o obrambenim resursima procjenu struktura vojnih snaga, izraženih u terminima troškova i koristi. Model, koji je prije alat za planiranje nego za izradu proračuna, namijenjen je za provođenje analiza te kao podrška u odlučivanju na visokoj razini. MURO funkcionira na svakom PC-u u Windows okruže-nju. Budući da je razvijen korištenjem Microsoft FoxPro sustava upravljanja bazom podataka, MURO pohranjuje desetke tisuća elemenata podataka koji predstavljaju ključne karakteristike bilo koje dane strukture nacionalnih vojnih snaga. DRMM je potpuno samostalan te korisnici ne moraju koristiti Microsoft FoxPro za pokretanje modela.

MURO je neizostavni model u potpori izrade dokumenata u procesu planiranja, a zatim i pro-gramiranja te izrade proračuna. Imajući to u vidu, detaljno će se pojasniti arhitektura MURO“4 .

3 Pravilnik o načinu planiranja, programiranja, izrade i izvršenja proračuna Ministarstva obrane NN23/2003.

4 Metodologija SPPP, MORH

264

3. Formiranje modela MURO

Model formiraju moduli snaga i troškova. Po-stavke za snage su: ustroj i popuna za vrste i tipove opreme, kategorije osoblja i resursa. Postavke za troškove: troškovi po kategorijama osoblja, opera-tivni troškovi opreme i postrojbi (fiksni i varijabilni), investicijski troškovi i makroekonomski parametri.

Nakon formiranja modula strukture snaga i troš-kova, potrebno je formirati programsku strukturu, definirati programske elemente (po broju i sastavu/sadržaju).

Podaci koji su neophodni za provođenje analiza sposobnosti snaga: metrika (minimalna, ostvarena, željena) bojeve opreme, prosječne godišnje stope ispravnosti (posebno bojeve) opreme, kategorije osoblja prema ustroju i stupanj popunjenosti po-

strojbi, ratna pričuva streljiva (po vrsti i tipu).Modelom se nakon svega navedenog analiziraju:

prosječne plaće kategorija osoblja i svi ostali rashodi izravno vezani uz osoblje (osim hrane i odora) kao što su plaće, dodaci na plaću, naknade zaposlenima i doprinosi poslodavca; operativni troškovi postroj-bi – energenti, komunalije, infrastruktura (koji su uglavnom fiksni, odnosno manje variraju kroz

vrijeme); troškovi uporabe, tekućeg i generalnog održavanja (pričuvni dijelovi i usluge), skladištenja opreme, troškovi obnavljanja streljiva utrošenog u obuci, troškovi pogonskoga goriva, investicijski troš-kovi svih projekata.

Izlazni parametri modela su: grafikoni i tablice sposobnosti; ukupni troškovi za osoblje, opremu, postrojbe, investicije, programe i programske ele-mente; vremenska raspodjela sposobnosti i troškova


Slika 1. Arhitektura MURO-a

Modul snaga DRMM Modul troškova

Ustroj

» razine zapovijedanja » grane » samostalne postrojbe

Oprema

» tipovi » metrika (minimalna, » ostvarena, optimalna) » sposobnost (bodovanje)

Osoblje

» kategorije » raspored (po ustroju, stvarni) » uvježbanost (minimalna, » ostvarena, optimalna)

Resursi (popuna ratnom pričuvom)

» tipovi

Usporedba troškova i ostvarenih sposobnosti

» grafički i tabelarno » po granama/postrojbama » maximalni raspon 7 godina » izgradnja i analiza alternativ-

nih snaga » s projekcijom troškova

Troškovi osoblja

» plaće, naknade, rashodi » proporcionalni (doprinosi)

Operativni troškovi opreme

» i postrojbi » djelovanje » održavanje » skladištenje/zalihe

Investicijski troškovi

» nabava i modernizacija opreme

» obnavljanje ratne pričuve

Makroekonomski parametri

» stopa inflacije

Izvor: SAVP/M4 MORH

265


bilo koje razine ustrojbene cjeline i programa (sve navedeno za osnovni slučaj i svaku izrađenu alterna-tivu).

3.1. Ograničenja modela

Kao i svaki model tako i ovaj ima neka ograniče-nja te stoga ne uključuje neborbene karakteristike: psihološke operacije, elektroničko djelovanje, C4I, transport, moral i doktrinu.

Isto tako rezultati nisu optimizacijski, dinamič-ki, nije ratna igra (ne predviđa rezultate bitke), ne reprezentira adekvatno sposobnosti lakih snaga.

Dostupnost podataka određuje razinu detaljnosti analize (nedostajući podaci zamjenjuju se subjektiv-nim procjenama).

3.2. Metodologija modela

Metodologija modela je sljedeća: kreće se od ‘snimanja postojećeg stanja’, tj. formiranja tzv. “Osnovnog slučaja“. Sadržaj “Osnovnog slučaja“ predstavljaju podaci o postojećoj strukturi snaga i podaci o izvršenju proračuna MO za proteklu godi-nu. Na osnovi toga detektiraju se glavni nedostaci i problemi u funkcioniranju OS.

„Definiranjem alternativa nastoji se prikazati tendencija razvoja OS u programskom razdoblju, koja je posljedica operativnih i razvojnih planskih dokumenata OS, odnosno eventualno postojećih bitnih nedostataka i problema uočenih u djelovanju sustava obrane.

Prije uspoređivanja postojećeg stanja i alternati-va kojima se želi dostići ‘željeno’ stanje, potrebno je u model unijeti i osnovne makroekonomske poka-zatelje za programsko razdoblje, na temelju kojih se projicira kretanje proračuna MO.“

Potom slijedi analiza ‘Osnovnog slučaja’ i alternativa, izrada izvješća s opcijama za donošenje konačne odluke.

3.3. Podaci: princip prikupljanja i razina detalja

MURO preferira bottom-up način postavljanja zahtjeva za resursima, koji proizlaze iz aktivnosti/zadaća danih smjernicama obrambenog planiranja

(transparentnost zahtjeva/prijedloga programa svih samostalnih postrojbi u procesu programiranja).

Stoga je važno što je moguće više podataka vezati za samostalnu postrojbu (ukoliko postoji evidencija – financijska i materijalna za tu razinu) te izbjegava-ti procjene (subjektivnost), ako

je moguće, u kreiranju troškovnih faktora (npr. za metriku, problem nedostatka normativa i stan-darda). Nužno je procijeniti razinu prihvatljivog rizika i pouzdanosti prikupljenih podataka.

U prikupljanju podataka vidi se smisao bottom-up principa: svi mogu postavljati zahtjeve za resursi-ma, svi sudjeluju, nitko nije isključen, ali konačna odluka zajedno s odobrenjem za izvršenje programa dolazi ‘od vrha’!

4. Faza programiranja SPPP-a - potpora MURO

Procesom programiranja određuje se raspo-red i dinamika ‘stjecanja’ sposobnosti za izvršenje zadaća/aktivnosti stavljenih pred OS. Proces je usredotočen na izradu i analizu opcija ‘stjecanja’ željenih sposobnosti OS (npr. jačanje PZO topništva nasuprot postojećim eskadrilama zrakoplova i sl.).

Kroz DRMM povezuje se inpute (resurse) s rezultirajućim koristima (sposobnostima): inpu-ti – osoblje, oprema, obuka, istraživanje i razvoj; output – spremnost, visoka obučenost, održivost, mobilnost postrojbi. Kod izrade alternativa najveću važnost imaju varijabilni troškovi (ovisni o broju angažiranog osoblja ili metrici/razini aktivnosti); odnosno moguće je vrlo brzo usporediti nasta-juće oportunitetne troškove kao sredstvo izbora najpovoljnije opcije. Lako su i brzo izvedive analiza osjetljivosti i analiza kompromisa.

Glavna je karakteristika MURO-a brzina analitič-kog procesa i izrade podloga za donošenje odluka. Poznato je iz iskustva da se pred zakonski rok izrade prijedloga proračuna MO dolazi u vremenski tje-snac, kada je nužna prilagodba pojedinih programa, jer se zbog nedostatnosti financijskih sredstava mora odustajati od već predloženih programa (djelomično ili u cijelosti), odnosno prolongirati njihovo izvršenje. Bez podrške modela taj bi proces bio gotovo neizvediv u tom kratkom roku.

266

5. Oportunitetni troškovi – glavna prednost DRMM-a u procesu odlučivanja

Svaki ministar obrane prilikom donošenja odluka traži odgovore na ključna pitanja, kao na primjer:

» Koliko to košta?

» Koliko se dobiva za uloženi novac?

» Čega se mora odreći da bi se dobilo novo sredstvo?

» Što je bolje: zrakoplovi ili PZO sustavi?

Grafikonom sposobnosti, kao rezultatom primje-ne modela započinjemo prikaz o njegovim moguć-nostima. Prvo će se kratko pojasniti značenje poje-dinih stupaca sposobnosti: crveni stupac predstavlja

materijalni ustroj postrojbi (raspored isključivo bojeve opreme). Zeleni stupac reprezentira stupanj popunjenosti postrojbi OS bojevom opremom. Plavi stupac prikazuje udio ispravnosti bojeve opreme koja je u uporabi. Žuti stupac pruža uvid u razinu popunjenosti ratnom pričuvom streljiva. Posljednji stupac odnosi se na razinu korištenja bojeve opreme u sustavu redovite obuke postrojbi OS. Na ‘y’ osi su prikazane vrijednosti bodova sposobnosti dobivene modelom. Za primjer je uzet hipotetski program ‘dizanja’ razine obuke, ostvarene u “Osnovnom slu-čaju“, na željenu razinu, što je prikazano grafikonom alternative. Paralelno s tim programom odlučilo se za program smanjenja brojnog stanja osoblja u OS, kako bi se oslobodilo barem dio sredstava za


Slika 2. Shema prikupljanja podataka o opremi, osoblju i troškovima

Izvor: SAVP/M4 MORH

267


financiranje programa obuke. Zaključak je sljedeći: da bi se podiglo obuku na željenu razinu, moralo se odreći nekoliko tisuća zaposlenog osoblja (oportu-nitetni trošak).

Na grafikonu 2. prikazana je druga dimenzija modela, odnosno utjecaj podizanja razine obuke na strukturu i visinu ukupnih troškova cjelokupnoga obrambenog programa. Znači, ukoliko se odluči za provođenje hipotetskog programa promjene razine obuke s ostvarene na željenu razinu u programskom razdoblju, ukupni troškovi porast će za oko mili-jardu kuna. Ujedno je došlo do smanjenja ukupnog brojnog stanja osoblja, čime su dijelom oslobođena sredstva za navedenu namjenu – rezultat je promje-na u visini i strukturi troškova: smanjuju se troškovi osoblja u korist podizanja operativnih troškova (plavo područje strukturnog stupca alternative).

Troškovi investicija također rastu, jer su u investicije uključeni troškovi programa smanjenja brojnog stanja osoblja (ružičasto područje).

U nastavku se dalje razvijaju hipotetske postavke. Na sljedećem grafikonu 3 prikazuje se još jedna mo-gućnost izvješćivanja putem modela. Na primjeru jedne gardijske brigade prikazane su posljedice odluke o financiranju programa obuke i smanjenja broja osoblja. U prikaz je stavljena i vremenska varijabla.

Kako je razvidno, program smanjenja osoblja izvršen je u razdoblju od 2006. – 2008.g., s tim da se već u osnovnom slučaju predvidjela provedba programa smanjenja broja osoblja, uz nepromijenje-ne ostale parametre. Zadnjim strukturnim stupcem

Grafikon 1. - Sposobnosti OS

Izvor: SAVP/M4 MORH

268


Grafikon 2 - Struktura troškova izrađena DRMM-om

Izvor: SAVP/M4 MORH

Grafikon 3. Usporedba troškova i sposobnosti ustrojbene cjeline bilo koje razine u programskom razdoblju9

Izvor: SAVP/M4 MORH

269


grafikona troškova prikazana je i provedba progra-ma obuke, za programski element ‘gardijska brigada’. Grafikonom sposobnosti za isto razdoblje utvrdilo se kako će izgledati razina obuke u 2008. godini ako se u promatranom razdoblju, sva postojeća bojeva

oprema gardijske brigade, angažira u procesu obuke.Grafikon 4. prikazuje još jednu mogućnost izvje-

šćivanja putem modela. Na primjeru jedne gardijske brigade prikazane su posljedice odluke o financi-ranju programa obuke i smanjenja broja osoblja. U prikaz je stavljena i vremenska varijabla.

Kako je razvidno, program smanjenja osoblja izvršen je u razdoblju od 2001. – 2003. g., s tim da je već u osnovnom slučaju predviđena provedba programa smanjenja broja osoblja, uz nepromijenje-ne ostale parametre. Zadnjim strukturnim stupcem grafikona troškova prikazana je i provedba progra-ma obuke, za programski element ‘gardijska brigada’. Grafikonom sposobnosti za isto razdoblje utvrđeno je kako će izgledati razina obuke u 2003. g. ako se u promatranom razdoblju sva postojeća bojeva opre-ma gardijske brigade angažira u procesu obuke.

Ovim je grafikonom predočena sljedeća mogućnost modela: projekcija ukupnih troškova

„osnovnog slučaja“ i inačica alternative u program-skom razdoblju, te njihova usporedba s očekivanim kretanjem proračuna MO izračunatim na temelju makroekonomskih projekcija dobivenih od Mini-starstva financija.

Kako je razvidno, odluka o izvršenju programa obuke u sljedećem programskom ciklusu neće se moći donijeti ukoliko se program vremenski ne produlji odnosno ako se ne nađu novi načini finan-ciranja programa, jer sredstva oslobođena progra-mom smanjenja osoblja nisu dostatna za pokrivanje troškova nastalih izvršenjem programa obuke.

Grafikon 4. Usporedba troškova ‘Osnovnog slučaja’ i svake alternative u programskom razdoblju s očekivanim kretanjem proračuna MO

Izvor: SAVP/M4 MORH

270

6. Zaključak

Za kraj se može zaključiti: Prikazane mogućnosti modela samo su dio neophodnih radnji bez kojih je nezamisliva brza priprema podataka za donošenje odluka u obrambenom sustavu. Najveća je prednost modela u brzini obrade i prikaza informacija koje su temelj za donošenje odluka. Unosom odgovarajućih podataka u MURO moguće je inscenirati različite varijante razvoja situacije u narednom ciklusu pro-gramiranja, odnosno izrade proračuna, što olakšava donošenje pravih odluka.

MURO preferira bottom-up način postavljanja zahtjeva za resursima, koji proizlaze iz aktivnosti/zadaća danih smjernicama obrambenog planiranja (transparentnost zahtjeva/prijedloga programa svih samostalnih postrojbi u procesu programiranja). Potrebno je najviše moguće podataka vezati za samostalnu postrojbu (ukoliko postoji evidencija – financijska i materijalna za tu razinu). U kreira-nju troškovnih faktora, ako je moguće, posebno je važno izbjegavati procjene (subjektivnost), (npr. za metriku, problem nedostatka normativa i standar-da). Treba obavezno procijeniti razinu prihvatljivog rizika i pouzdanosti prikupljenih podataka.

Ograničenja modela su: Ne uključuje neborbene karakteristike:

» psihološke operacije

» elektroničko djelovanje

» C4I

» transport

» moral i doktrina.Nije optimizacijski.Nije dinamički.Nije ratna igra (ne predviđa rezultate bitke).Ne reprezentira adekvatno sposobnosti lakih

snaga.Dostupnost podataka određuje razinu detaljnosti

analize (nedostajući podaci zamjenjuju se subjektiv-nim procjenama).

Iskustvo pokazuje da najveću ulogu imaju oportunitetni troškovi, odnosno činjenica da svaka odluka implicira odustajanje od izvršenja neke druge odluke.

Najveći problem s kojim se susreće tim za razradu modela jest nepostojanje i/ili nesređenost evidencija neophodnih podataka za provođenje ana-liza, što vodi do upitne kvalitete upotrebe (neželje-nih ali nužnih) procjena. Kao podlogu za donošenje odluka neophodno je imati dobru bazu podataka koja se redovito obnavlja. Vrlo je važno da sve or-ganizacije koje posjeduju određenu vrstu podataka pravodobno dostavljaju sve moguće izmjene u broju i stanju opreme. Prednost modela je prilagodljivost i što se, uz određene modifikacije, mogu mjeriti bilo koji parametri, što znači da je model primjenjiv za bilo koju organizaciju.


271


Literatura1. Melese F. and D. Savage ; "Applying a New Management Model in the Joint Staff," Armed Forces Comptroller, 2008.,Vol. 53, No. 1 2. Khan A. and Bartly HW.H.; Budget Theory in the Public Sector, Quorum Books, London, 2002., Kee, Robert C; Robbins, Walter A ;Cost Management in the Public Sector, The Journal of Government Financial Management, 2004. 3. Metodologija DRMM-a, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske4. Metodologija SPPP, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske5. Pravilnik o načinu planiranja, programiranja, izrade i izvršenja proračuna Ministarstva obrane; NN 23/ 20036. Studija upravljanja resursima obrane, Ministarstvo obrane, 2002, 2003.7. Smjernice programiranja 2005. – 2010., Ministarstvo obrane Republike Hrvatske8. Zakon o obrani, NN 33/2002

272


Davor ĆutićMinistry of Defence of the Republic of Croatia

System of Budget Planning, Programming, Development and Execution and the Defence Resources Management Model (DRMM)

SummaryThe system of budget planning, programming, development and execution of the Ministry of Defence of the Republic of Croatia (henceforth: the Croatian acronym SPPIIP) is the basic system for the strategic mana-gement of defence resources through which an effective and rational distribution of available resources is conducted, based on the goals of national security of the Republic of Croatia. This system sets the principles of transparency and democratic management of defence resources while respecting the specificities of the defence system. The SPPIIP allows for decision making based on complete information about alternatives and the choice of the most economical and most efficient way to reach the goal. It unites the strategic plan, program and budget. It consists of four continuous, independent and interconnected phases: planning, programming, development and the execution of the budget. The processes of the phases are dynamic and cyclic. In addition to the SPPIIP, the Defence Resources Management Model (DRMM, Croatian acronym: MURO) has also been developed. This is an analytic tool which serves as a decision support system in the SPPIIP. The DRMM is a complex computer model showing graph and tabular overviews in a multi-year period. The model examines three areas: the strength of the forces, expenses and defence programs. The purpose of the model is cost and strength analysis and the analysis of compromise and feasibility, i.e. how sensitive the programs are to fiscal movements in the sphere of the MoD budget in the course of a multi-year cycle, until a certain project ends. The analysis results are an easily understandable basis for decision making. The SPPIIP and the DRMM are mutually independent systems, but they complement each other well. The SPPIIP uses the DRMM in designing and resource allocation based on the goals set. The quality of the DRMM depends on the amount and quality of data in its database. The DRMM can be used as a basis for independent decision making related to important strategic issues and is intended to provide answers to a series of questions from the areas of force structure, combat readiness, balance of powers and needs for personnel of a certain profile. Military analysts use DRMM results to explain key force structure issues to the decision makers. All the results of the model have to be analyzed in co-operation with military experts of a certain knowledge and capability profile, whilst constantly keeping the limitations of the model in mind.

Key wordsSPPIIP, MURO, DRMM, MoD expenses, MoD budget

273

Mr. sc. Mirjana Nedović ČabarkapaVeleučilište Lavoslav Ružička u Vukovaru

STvARANJE kONkURENTSkE pREDNOSTi gOSpODARSkOg SUbJEkTA kROz izgRADNJU RObNE mARkE Sažetak U ovom se radu polazi od pojma robne marke ili branda. Cilj ovoga rada je definiranje uloge robne marke sa svrhom stvaranja budućih doprinosa u okviru ovog područja, odnosno njezin utjecaj na poticanje kupovine i stvaranje konkurentske prednosti gospodarskog subjekta u odnosu na ostale tržišne aktere. Nadalje, se daje kratko teorijsko objašnjenje pojma robne marke, odnosno povijest nastanka robne marke kao i prikaz njezinih elemenata. Objašnjava se sva složenost prilikom izgradnje, odnosno stvaranja robne marke.Robna marka je nastala kao posljedica globalizacije na tržištu kao i postojanje mnogobrojnih proizvoda koji zadovoljavaju istu potrebu. Pomoću nje se pokušava napraviti diferencijacija proizvoda i pokušaj privlačenja pažnje potencijalnog potrošača da bi se on brže odlučio za kupnju brandiranog proizvoda. Gospodarski subjekti koji su uočili važnost stvaranja robne marke, njezinu izgradnju i upravljanja njome, stvorit će sve preduvjete za uspješno, odnosno profitabilno poslovanje. Ovakav način promišljanja i upravljanje robnom markom predstavlja ključ poslovnog uspjeha svakoga gospodarskog subjekta i smatra se da se tržišna snaga robne marke ili branda može tretirati i kao vrijednost imovine.

Ključne riječirobna marka, brand, tržišna vrijednost, elementi robne marke

UDK 339.137.2Stručni rad

Mr. sc. Mirjana Nedović Čabarkapa: Stvaranje konkurentske prednosti gospodarskog subjekta kroz izgradnju robne marke

274

1. Uvod

Robna se marka prema AMA (American Mar-keting Association) definira kao ime, izraz, dizajn, simbol ili bilo koje drugo obilježje koje identificira robu ili uslugu jednog prodavača kao različitu od roba ili usluga drugih prodavača. S druge strane može označavati prepoznatljivu vrijednost kada je u pitanju ili proizvod ili usluga ili gospodarski subjekt. Robna marka predstavlja neku vrstu jamstva kvali-tete koju potrošač prepoznaje kroz robnu marku tj. brand1.

Stoga robna marka vrlo često može biti povezana i s percepcijom o kvaliteti proizvoda, a zatim i s percepcijom potrošača i o gospodarskom subjektu koji proizvodi proizvod ili pruža uslugu. Ona je često povezana i s osjećajima koji se pojavljuju kod potrošača prilikom kupovine proizvoda. Ti osjećaji mogu biti na primjer povjerenje, sigurnost u odre-đenu razinu kvalitete proizvoda i sl.

Kada se govori o jačini ili tržišnoj snazi robne marke onda se posebna pažnja posvećuje neopi-pljivim faktorima koje je teško izmjeriti, odnosno kvantificirati, a koji izazivaju asocijacije u svijesti potrošača o proizvodu. Kada je u svijesti potrošača ta asocijacija snažnija odnosno pozitivnija, može se reći i da je tada njezina tržišna snaga jača. Vred-novanja potrošača prilikom izbora proizvoda jesu sve složenija, poglavito kada su u pitanju proizvodi na istoj razini kvalitete. Prilikom takvog odabira ili vrednovanja proizvoda odlučujuću ulogu zasigurno imaju neopipljivi atributi kojih se potrošač prisjeća u svijesti i koji postaju odlučujući u trenutku kupnje.

Robna marka ima začetke još u davnoj prošlosti, odnosno tada se govorilo o trgovačkim žigovima koji su stari tisuće godina.

Na kineskom porculanu i keramici iz Grčke i Rima već su više od tisuću godina prije naše ere utisnuti žigovi, simboli ljudi koji su ih napravili, odnosno koji su izvještavali o porijeklu, kvaliteti i provjerenoj vrijednosti proizvoda isto kao i vlasnici životinjskih stada koji su imali svaki svoj simbol što su ga užarenog utisnuli na životinje kako bi označili

1 Engl. Brand – robna marka. I u hrvatskom jeziku se koristi pojam brand, brandiranje - stvaranje marke.

svoje vlasništvo.2

Smatra se da tek početkom 20. st. robna marka sve više dobiva na značaju, a danas zauzima važno mjesto odnosno ima važnu ulogu prilikom odluči-vanja o aktivnostima u području marketinga.

Stoga sve promjene koje nastaju u današnjem turbulentnom okruženju, odnosno promjenji-vom tržištu, na kojem postoji veliki broj različitih proizvoda raznih proizvođača, utječu na smjer i razvoj robnih marki. Robne marke osim što imaju vrijednost za potrošače imaju utjecaj i na ostvarenje financijskih vrijednosti gospodarskih subjekata koji ih imaju u vlasništvu. Robnom markom treba znati upravljati i naročito je dobro prilagođavati okru-ženju kako bi opstala na tržištu sve probirljivijih i zahtjevnijih potrošača. Stvaranje robne marke ili brandiranje, postaje vrlo značajna funkcija u suvre-menom marketingu.

2. Elementi robne marke

Nije neuobičajeno da se postavlja pitanje koji su to atributi potrebni da bi jedan proizvod ili grupa proizvoda postali robna marka. Već je poznato da proizvod koji jest robna marka izaziva u svijesti potrošača niz pozitivnih asocijacija, on je dakle prepoznat, iz čega proizlazi da on kao takav i ima određenu vrijednost.

Da bi se uspješno stvorila robna marka ili unapri-jedila postojeća, posebna se pažnja treba usmjeriti na slijedeće kategorije. Odnosno prema Aakeru postoje četiri kategorije koje čine robnu marku3:

1. Svjesnost o imenu robne marke

2. Lojalnost robnoj marki

3. Percipirana kvaliteta

4. Asocijacije koje su vezane uz robnu marku.

Svaka od navedenih kategorija kreira odrađenu vrijednost na različite načine. Vrijednost robne mar-ke ne odnosi se samo na potrošače koji kupuju takav proizvod nego se ta vrijednost odnosi i na poduzeće čija je robna marka u vlasništvu.

2 „Povijest robne marke“ (pristup 24.01. 2010.), [dostupno na http://wikipedia.hr]

3 Aaker, A. D. (2002):Building Strong Brand, London: Simon & Schuster UK Ltd, A CBS Company.


275


Menadžment koji se bavi stvaranjem i upravlja-njem robne marke treba promišljati tako da stvori emocionalnu vezu na relaciji proizvod - potrošač. No, preduvjet za stvaranje takve emocionalne veze svakako jest kvaliteta, odnosno određeni standard koji proizvod ili usluga mora imati.

Proizvod koji nema određenu razinu kvalitete neće se moći razviti u robnu marku i biti pozitivno percipiran od strane potrošača. Promatrajući ma-loprodajne formate na tržištu, nije rijedak slučaj da njihovi vlasnici, promišljaju na način da asortiman proizvoda koji nude krajnjem potrošaču svakako treba obuhvatiti i brandirane proizvode, koji utječu na bolju prodaju i onih ostalih, ne brandiranih proi-zvoda koje potrošač nalazi na policama. Postoji mi-šljenje da upravo takvi brandirani proizvodi izdižu i samo prodajno mjesto kao raznoliko i interesantno sa stajališta percepcije potrošača.

2.1. Svjesnost o imenu robne marke

Svjesnost potrošača o imenu robne marke govori koliko je u stvari ona tržišno snažna. Prepoznava-nje proizvoda postaje bitan element i povezano je s iskustvom koje smo imali u prošlosti, a koje je vezano za određeni proizvod.

Postoji mišljenje ekonomista da sklonost potro-šača prema poznatoj robnoj marki nije samo instin-ktivan odgovor. Kada potrošač ugleda robnu marku i prisjeti se da ju je već vidio prije (ili čak nekoliko puta prije) počinje razmišljati na način da gospo-darski subjekt, koji ima u vlasništvu takvu robnu marku, ulaže velika financijska sredstava u nju kako bi je podržao na tržištu. Nadalje, pomišlja da gos-podarski subjekt vjerojatno ne bi ulagao tako velika financijska sredstva u proizvod koji nije dobar.

Interesantna su istraživanja u području psiholo-gije, koja također potvrđuju svu moć prepoznavanja imena robne marke. Sudionici istraživanja trebali su kušati tri vrste maslaca od kikirikija4 .

Jedan od uzoraka bio je nepoznat maslac od kikirikija ali izuzetno dobre kvalitete i okusa, dok je na drugi uzorak lošije kvalitete, stavljena naljepnica kao da je proizvod poznata robna marka, već od

4 Wayne D.Hoyer &S.Brown, „Effects of Brand Awaraness on choice for Common,Reapet Purchase product,“Journal of con-sumer Reasearch, September, 1990., pp. 141-148.

ranije poznata sudionicima. Niti jedan niti drugi uzorak sudionici nisu ranije kušali. Neočekivano i iznenađujuće je da je 73% sudionika izabralo ovaj drugi uzorak maslaca od kikirikija lošije kvalitete koji je imao naljepnicu robne marke, kao onaj koji je najbolje kvalitete i okusa.

Iz ovoga testiranja vidljivo je koliko su ljudi pod-ložni utjecaju robne marke i koliko joj više vjeruju, i to u nekim slučajevima i neopravdano. Dakle u ovom slučaju je odabran uzorak koji je bio lošije kvalitete od onog drugog, no pobijedio je iz razloga što je bio percipiran kao robna marka. Dakle, nje-gov funkcionalni aspekt nije zadovoljio kada je bila u pitanju kvaliteta, no emocionalni, onaj nevidljivi koji se i veže za ime robne marke prevladao je.

2.2. Lojalnost robnoj marki

Brojna istraživanja i studije bave se ispitivanjem lojalnosti robnim markama. Također postoje mno-gobrojne definicije različitih autora kada se govori o lojalnosti robnoj marki. Neupitno je da se danas pokušava odgonetnuti, odnosno definirati tko su to lojalni kupci s jedne strane, i što to robna marka mora posjedovati (koje atribute) da bi zadržala lojal-nost svojih potrošača vremenski što duže.

American Marketing Association5 definira lojalnost marki kao: situaciju u kojoj potrošač općenito kupuje tijekom vremena od istog proizvo-đača proizvod ili uslugu radije nego od nekih drugih dobavljača.

Osnovna pretpostavka jest da se ponavljanje kupnje robne marke od strane potrošača smatra lojalnošću. Može se reći da je to dakle pojava koja se opisuje kao opredjeljenje potrošača da kontinui-rano kupuje istu robnu marku, odnosno brandirani proizvod. Lojalan potrošač neće biti senzibilan na cijenu proizvoda, kao i na eventualno trenutno povoljniju kupnju nekoga drugog proizvoda koji zadovoljava njegovu istu potrebu.

Primjer lojalnog potrošača prema robnoj marki u prehrambenoj industriji može biti kada potrošač učestalo kupuje na primjer Podravkinu marmeladu od marelice, iako je maloprodajna cijena konkuren-cije cjenovno povoljnija. U ovom slučaju potrošač

5 AMA – Američka marketinška udruga

276

nije cjenovno senzibilan nego je „vjeran“ robnoj marki Podravke, koja je zasigurno ispunila sva njegova očekivanja i u funkcionalnom i u emocio-nalnom aspektu.

Cilj je svakoga gospodarskog subjekta da se prodavanost, nadalje, lojalnost robnoj marki održi vremenski što duže.

Da bi se lojalan potrošač održao vremenski što duže, proizvod mora zadovoljiti visoke kriterije, prvenstveno kvalitete koji ne mogu biti promjenjivi nego konstantni ili sve bolji. Nadalje, uz funkcio-nalno zadovoljenje potrebno je i ponuditi dodatnu vrijednost potrošaču za kupljeni proizvod kroz npr. marketing akcije, odnosno smišljenim tržišnim na-stupom te ga ovim putem održati što duže lojalnim.

Visok stupanj lojalnosti među potrošačima osigurava gospodarskom subjektu konkurentsku prednost, bolji udio na tržištu i veće prihode od robnih marki.

2.3. Percipirana kvaliteta

Kao što je već spomenuto, kvaliteta mora biti neupitna kod svakog proizvoda koji je konzumiran od strane potrošača, a posebno onih proizvoda koji jesu brand.

Financijsko ulaganje u kvalitetu proizvoda ili usluge utjecat će pozitivno na lojalnost potrošača jer će biti zadovoljni onim što su kupili, (stoga je vrlo vjerojatno da će doći do ponovljene kupnje iste rob-ne marke), nadalje uslijedit će i pozitivne asocijacije koje su vezane za robnu marku. Dakle percipirana kvaliteta je poveznica s ostalim elementima koji čine robnu marku.

Proizvod ili usluga koji nemaju određenu razinu kvalitete tržište će odbaciti. Uspješna prodaja takvog proizvoda može se dogoditi samo jednom. Nakon konzumacije i nezadovoljstva koje je potrošač osjetio, kupnja se više neće ponoviti bez obzira na moguću cjenovnu povoljnost. Proizvod loše kvalite-te vrlo će rijetko na duže vrijeme opstati na tržištu, a njegova mogućnost da se razvija u robnu marku gotovo je nemuguća. O tome koliko je koji proizvod kvalitetan najbolje prosuđuju potrošači. Njihove kupnje selektiraju proizvode i utječu na njihov opstanak na tržištu. Danas niti jedan maloprodavač

neće držati na policama svojega prodajnog objekta proizvod koji nema koeficijent obrtaja, odnosno takav na kojem on ne može ostvariti zadovoljavaju-ću maržu.

Znači, na profitabilnost poslovanja utječe prodaja artikala po jedinici površine police. Često maloprodavači postavljaju snažne robne marke na najbolje pozicije u maloprodajnom objektu jer je njihova prodaja bolja.

Da bi gospodarski subjekti razvijali kvalitetan proizvod, neophodna su financijska ulaganja u to. Koristi koje nadalje mogu proizaći jesu da i sam gospodarski subjekt koji proizvodi kvalitetne proi-zvode ili usluge, izdiže i samu korporaciju na višu razinu kroz njezino povećanje prepoznatljivosti na tržištu. Važno je reći da i uvođenje novih proizvoda na tržište iziskuje određena financijska sredstava, no bez novih proizvoda gospodarski subjekt ne može rasti i razvijati se.

S. Hart i J. Marfi6 ističu da mnogi neuspješni pro-izvodi zaslužuju svoju sudbinu jer ne unose nikakvu dodatnu vrijednost i ni po čemu se ne izdvajaju od drugih. To ne pokazuje koliko je uvođenje novih proizvoda rizično, već odražava nesposobnost menadžmenta koji ih je uopće i uveo.

2.4. Asocijacije vezane za robnu marku

Tržišna vrijednost robne marke usko je pove-zana s asocijacijama koje se javljaju kod potrošača prilikom kupovine. Asocijacije robne marke ovise o identitetu robne marke. Gospodarski subjekti koji žele robnu marku koja izaziva pozitivne asocijacije u glavi potrošača moraju izgraditi jaku robnu marku kroz vrijeme i moraju njome kvalitetno upravljati, nadalje, mjeriti njezinu vrijednost na tržištu te po-duzimati određene aktivnosti kako bi došlo do jače i više pozitivne asocijacije u mislima potrošača.

Marketing istraživači ne koriste jedinstvenu de-finiciju ili tehniku mjerenja kako bi odredili razinu potrošačeve percepcije robne marke, kao i vrijed-nosti koja ide uz određenu robnu marku. Postoje mnogobrojne tehnike mjerenja, a svaki gospodarski subjekt koristi onu koja je u skladu s njegovim fi-nancijskim mogućnostima i preferencijama u smislu

6 S.Hart & J.Marfi,(1998): Brands:The New Wealth Creators, Palgrave Publisher Ltd.


277


njegove strategije razvoja na tržištu.Keller7 podrazumijeva asocijaciju prema robnoj

marki kao sadržaj, odnosno splet imidža robne marke, znanja o robnoj marki i svjesnosti o imenu robne marke. Nadalje ističe da asocijacije na robnu marku uključuju percepciju kvalitete robne marke i stavove prema robnoj marki.

Znači, asocijacije koje pobuđuju određene robne marke, imaju veliki utjecaj i na njihovu prodaju, što se uočava kroz financijske pokazatelje, a ujedno i kroz tržišnu vrijednost.

Kao primjer pozitivnih asocijacija može se pokazati na imenu gospodarskog subjekta „Podrav-ka“, koja kao prehrambena industrija proizvodi visokokvalitetne proizvode i koja ima dobar imidž i visoku poznatost na tržištu. Njezini najpoznatiji proizvodi su: vegeta, juhe, čokolino – dječja hrana i dr. Podravka teži razvijanju pozitivnih asocijacija u mislima potrošača, u trenutku kupnje i to posebno na: domaći okus, osjećaj topline i kvalitetu. U ovom slučaju i samo ime gospodarskog subjekta „Podrav-ka“ kao i većim dijelom njezini proizvodi jesu robne marke ili brand koje su se izgrađivale godinama i još uvijek traju.

Zanimljiv je podatak da prema anketi Media Neta provedenoj na uzorku od 400 ispitanika iz cijele zemlje, starijih od 18 godina, kao najjače hrvatske robne marke ispitanici su naveli: Podravku 44%, Kraš 42%, Dukat 25%, Vindija 24% i Gavrilović 24%.8

Vidljivo je da nisu samo proizvodi robne marke ili brandovi nego i samo ime proizvođača koji ih proizvode. Potrošači će kupovati određeni proizvod sve dok god on bude zadovoljavao njihova očekiva-nja ili dok ne naiđu na proizvod koji im po svojim karakteristikama više odgovara. Stoga menadžment svakoga gospodarskog subjekta mora biti kom-petentan i boriti se svim raspoloživim marketing alatima kako bi spriječio odlazak svojih potrošača ka konkurenciji, odnosno spriječio kupovinu kon-kurentskog proizvoda.

7 N.Kithunga, „Brand Associations and Consumer Perceptions of Value of Products“; (pristup 7.2.2010.) dostupno na [http://www.fiuc.org/esap/NAIRO/NAIRO9/General/brandassociations.pdf ]

8 „Robna marka donosi profit“, (pristup 7.2.2010.),dostupno na [ http://www.hrvatskiproizvod.com/vijesti.]

3. Važnost robnih marki

Mnogi gospodarski subjekti još uvijek nisu svjesni važnosti robnih marki i njihova utjecaja na rezultate poslovanja pa je važno iznijeti njihovu ulogu, što će pridonijeti njihovu boljem razumije-vanju.

Kako robne marke mogu utjecati i na profit kompanije, njihovo je proučavanje vrlo korisno, što ističe i Melin9, ukazujući da je svrha strategije marke njezino kontinuirano osnaživanje kako bi se dugoročno ostvario profit.

Ekonomski stručnjaci ukazuju na potrebu tržiš-ne orijentacije poduzeća jer time postaju konkuren-tnija, a konkurentska prednost se nadalje povezuje i s ostvarenjem većeg profita dakle uspješnijeg poslovanja.

Primjer gospodarskog subjekta koji je uočio važnost postojanja robnih marki u prehrambenoj industriji opet može biti „Podravka“.

"Podravka je svoju konkurentnost na zahtjev-nom europskom tržištu gradila na temelju snage svojih marki i ponude visokokvalitetnih proizvoda koji odgovaraju potrebama zahtjevnog potrošača na tržištu. Kako bi doprla do potrošača, Podravka se opredijelila za strategiju diferencijacije kojom potrošačima svojih proizvoda nudi jedinstven sklop vrijednosti, a koje odgovaraju njihovim preferencijama."10

Dakle robna marka mora stvoriti vrijednost za proizvođača koji je uložio dodatna financijska sredstva u njezin razvoj s jedne strane, a s druge strane mora pružiti dodatnu vrijednost potrošaču koji izdvaja svoj novac za nju (ponekad je spreman platiti više novca).

Potrošač koji je zadovoljan kupljenim proizvo-dom ili uslugom vrlo vjerojatno će postati i lojalan. Ako su ovi kriteriji zadovoljeni, onda proizvod postaje konkurentan na tržištu. Iz ovoga proizlazi i uloga i važnost izgradnje robne marke, kojom se po-tiče kupovina i ostvaruju željeni financijski ciljevi.

4. Zaključak

9 Melin, F. (1999.),Varumarkesstrategi, Om konsten att utveckla starka varumarken. Liber Ekonomi, Stockholm

10 Dio intervjua koji je objavljen u knjizi Strategije marketinga, Renko, 2005. str. 34

278

Da bi se vrijednost robnih marki što duže odr-žala na tržištu kao i njezine pozitivne asocijacije, gospodarski subjekti trebaju pomno proučavati tržište i sva zbivanja na njemu.

Robna marka ne može biti prepuštena sama sebi bez kontrole i upravljanja marketing menadžera, jer konkurencija ne miruje i postoji velika „borba“ za tržište, poglavito u situaciji kada je prisutnost različitih proizvoda koji zadovoljavaju istu potrebu velika.

Razvijanje novih proizvoda i održavanje, odno-sno, upravljanje već postojećim proizvodima koji su se etablirali kao robne marke na tržištu, postaje izuzetno važno za svaki gospodarski subjekt koji shvaća svu njezinu važnost i prednosti koje može imati od nje.

Poglavito se misli na ostvarivanje željenog profita i zadržavanje liderskih pozicija na tržištu. Stoga, da bi se uspješno stvorila robna marka ili već postojeća održavala na tržištu, potrebno je posebnu pažnju usmjeriti na elemente robne marke kojom se ona izgrađuje. Znanje i stručan menadžment postaje ključni faktor uspjeha na tržištu, i on kao takav prepoznaje važnost izgradnje robne marke kojom se potiče kupovina, a time i osigurava konkurentna prednost gospodarskog subjekta na tržištu.


279


Literatura1.Aaker, A. D. (2002): Building Strong Brand, London: Simon & Schuster UK Ltd, A CBS Company2.Melin, F. (1999), Varumarkesstrategi, Om konsten att utveckla starka varumarken Liber Ekonomi, Stockholm3.N. Kithunga, “Brand Associations and Consumer Perceptions of Value of Products“ (pristup 7.2.2010.) dostupno na [http://www.fiuc.org/esap/NAIRO/NAIRO9/General/brandassociations.pdf ]4.„Povijest robne marke“ (pristup 24.01. 2010.), [dostupno na http://wikipedia.hr]5.„Robna marka donosi profit“, (pristup 7.2.2010.), dostupno na [ http://www.hrvatskiproizvod.com/vijesti.]6.S. Hart & J. Marfi,(1998): Brands: The New Wealth Creators, Palgrave Publisher Ltd.7.Wayne D. Hoyer & S.Brown, „Effects of Brand Awaraness on choice for Common, Reapet Purchase Product,“Journal of Consu-mer Reasearch, September, 1990.

280


Mirjana Nedović Čabarkapa, M.Sc.

Building the Competitive Advantage of a Business Enti-ty through Brand Development

SummaryThe starting point of this paper is the idea of brand. Its aim is to define the role of a brand with the purpo-se of the establishment of future contributions in the scope of this area, that is its influence on purchase stimulation and the establishment of a competitive advantage for a business entity in regard to other market actors. Furthermore, a brief theoretical explanation of the term brand is provided, i.e. the history of brand’s emergence, as well as a review of its elements. The many complexities during the establishment of brand are also explained.

Brand has emerged as a consequence of market globalization, as well as the existence of numerous products that satisfy the same need. Its main purpose is the differentiation of products and the attempt to draw poten-tial consumers’ attention in order to influence them to decide on the purchase of a brand product as quickly as possible. Business entities that realize the importance of creating a brand, its development and manage-ment will create all preconditions for successful, i.e. profitable operation. This way of deliberation and brand management represents the key to the business success of every business entity. It is generally considered that the market power of a brand can also be treated as an asset.

Key wordsbrand, market value, brand elements

281

Mirna Hocenski-Dreiseidl, prof.Viši predavač za njemački jezik na Ekonomskom fakultetu u Osijeku

Borislav Marušić, prof.Predavač za njemački jezik na Veleučilištu „Lavoslav Ružička“ u Vukovaru

kOmUNikACiJSkE kOlOkACiJE lEkSEmA gElD U OpćEm i pOSlOvNOm NJEmAčkOm JEzikU Sažetak Cilj je autora ovoga rada obraditi i usporediti leksem Geld i njegove kolokacije na gramatičkoj i semantičkoj razini i u općem i u poslovnom njemačkom jeziku, s posebnim naglaskom na važnost komunikacijske funk-cije koju ovaj leksem i njegove kolokacije imaju u jeziku bankarstva. Rad posjeduje i svoju praktičnu stranu. Njegova primjenjivost u nastavi pridonosi usavršavanju komunikacijske kompetencije studenata ekonomije.

Ključne riječikomunikacija, komunikacijske kolokacije, leksem Geld, opći njemački jezik, poslovni njemački jezik, bankar-stvo, nastava poslovnoga njemačkog jezika

UDK 81-115:811.112.2Stručni rad

Mirna Hocenski-Dreiseidl, prof., Borislav Marušić, prof.: Komunikacijske kolokacije leksema Geld u općem i poslovnom njemačkom jeziku

282

1. Uvod

Filozof Aristotel pokušavao je objasniti fenomen jezika i riječi uspoređujući riječi s kovanicama ili novcem kojim se može intelektualno djelovati, ali i trgovati. Aristotel ovdje govori osobito o ekonomiji jezika, tj. da se s ograničenim brojem riječi može opisati neograničeni broj stvari, posebice sadržaja (Gardt, 1995). Ta slika povezanosti i podudarnosti riječi i novca ne odnosi se samo na ekonomiju jezika već i na osobine novca koje se pripisuju riječi-ma. Kovanice su, kao i riječi, elementi trgovanja i komunikacije. One su općepriznate cjeline, koje su u općoj uporabi te dobivaju svoju vrijednost upravo činjenicom da ih ljudi prema određenim pravilima mogu razmjenjivati (Gardt, 1995, 158).

Polazeći od činjenice da je primarna funkcija jezika komunikacija te da za uspješnu verbalnu komunikaciju, kako u privatnom, tako i u poslov-nom okruženju, nije dostatno poznavanje i uporaba pojedinačnih, izoliranih leksema, već je prije svega neizostavna uporaba kolokacija, odlučili smo se na analizu komunikacijskih kolokacija leksema «Geld» koje su dio svakodnevne privatne komunikacije (common collocations), ali dolaze do punog izražaja upravo u poslovnoj komunikaciji, u ovom slučaju u njemačkom jeziku gospodarstvene struke (technical collocations). Neizostavno nam se nametala činjeni-ca da je preduvjet razvoja jezične kompetencije na stranom jeziku unutar jedne struke upravo učenje i aktivna uporaba kolokacija, tj. stjecanje kolokacijske kompetencije koja pomaže obogaćivanju „men-talnog leksikona“ svakog pojedinca „unutar kojeg kolokacije predstavljaju najjaču snagu u kreiranju razumijevanja pojedinog teksta“ (Valentić, 2005, 776), ali i kreiranju pravilne i uspješne interperso-nalne komunikacije na stanom jeziku.

Prema Velikom rječniku hrvatskog jezika (Anić 2003, 591) kolokacija je «obvezatna ili uobičajena veza riječi koja nije određena gramatikom». Klaić (1978, 707) u svom Rječniku stranih riječi definira kolokaciju kao «odnos nekog pojma prema njegovoj okolini…». U Longman Dictonary of Contemporary English (2000, 254) kolokacija je «the way in which some words are often used, or a particular combina-tion of words used in this way», dok se u Deutsches

Worterbuch (Wahrig, 1989/91) može naći objašnje-nje: “bedeutungsmässige Verträglichkeit von Wor-tverbindung. U svim se definicijama ističe sintagma, ali i semantička povezanost kombiniranih riječi te njihova uobičajena uporaba.

Za leksem «Geld» kao središnji element kolo-kacije odlučili smo se iz dva razloga. «Geld» bismo mogli okarakterizirati kao «intrigantni prapojam» gospodarske struke, čije podrijelo seže u daleku prapovijest ljudskog razvoja. Tijekom stoljeća razvojem pojedinih gospodarstvenih disciplina, kao npr. financija i bankarstva, razvijali su se specifični jezični registri prepuni kolokacija. Drugi je razlog to što je leksem Geld imenica koja prema određenom logičkom slijedu uz sebe veže različite druge lekse-me, stvara kolokacije koje daju odgovore na pitanja: O čemu govorimo? O kakvu novcu govorimo? Što se s novcem događa?

1.1. Leksem Geld: O čemu govorimo?

Prema Dudenu (2001) leksem Geld u njemač-kom jeziku vuče korijen iz starovisokonjemačke (althochdeutsch) riječi gelt, a imao je značenje današnjih njemačkih riječi Zahlung, Lohn, Ver-gütung / plaćanje, plaća. Uporaba je te riječi bila prvenstveno vezana uz područje religije i prava te označavala kultno ili pravno davanje. Značenje Zahlungsmittel / sredstvo plaćanja dobiva ova riječ tek u 14. st. Zanimljivo je da je tijekom razvoja njemačkog jezika došlo do pojave velikog broja bliskoznačnica leksema Geld, koje su nastale pod utjecajem drugih jezika i čije je izvorno značenje označavalo biljke, životinje ili pojave iz prirode te predmete iz njihove svakodnevice koji su po obliku, veličini ili nekoj osobini asocirali na određeno sred-stvo plaćanja. Primjeri koji slijede bliskoznačnice su i njihovi su prijevodi utemeljeni na asocijacijama koje ovi pojmovi pobuđuju, kao i na osnovnom značenju određenog pojma: Asche – pepeo, Blech / blechen – lim / pleh / (debelo) platiti, Blüten – cvijeće, Emmchen (Pl.) - markice, Finanzen – novčana sredstva, Flocken – pahulje, Flöhe – buhe, Gips – gips, Gold – zlato, Heu – sijeno, Kies – šljunak, Knöpfe – gumbi, Knast – kvrga (u drvetu), Kohle (haben) – ugljen, Koks – koks, Kröten – žaba


283


krastača / lova, Kreuzer (Pl.) – novčići / sitan novac, Lachs – losos, Mammon – novac / bogatstvo, (dicke) Marie – lova, kinta, Mäuse – miševi / novac, Münze / Moneten – kovanica / novčić / lova / kinta / pare, Mücken – komarci / lova / kinta, Nervus rerum – pokretačka snaga, Pekunien, pekuniär – novčani / financijski, Penunzen / Pinke – lova / pin-ka / kinta, Pfennig – pfenig / sitniš, Piepen – novac (od Piepmatz na pismu kovanice), Pulver – prah, Puste – dah, Schotter – tucanik / šljunak, Taler (Pl.) – taliri / srebrnjaci, Währung – valuta, Zaster – lova / kinta, Zimt – cimet, Zunder – bukova guba, Zwirn – konac. Pojmovi Finanzen, Gold, Münze, Mone-ten, Pfennige, Taler, Währung ne izazivaju nikakve dvojbe pri razumijevanju, za razliku od većine poj-mova koji imaju zanimljivu etimologiju nastanka i upotrebe, kako nekad, tako i danas, u neslužbenome svakodnevnom govoru i žargonu. Navest ćemo neke od najzanimljivijih primjera (Seidl, 2006):

2. Komunikacijske kolokacije

Polazeći od činjenice da je primarna funkcija jezika komunikacijska te da je usmena i pismena ko-munikacija nezamisliva bez poznavanja kolokacija, odlučili smo se za naziv komunikacijske kolokacije. Prikupljene smo kolokacije podijelili u dvije skupi-ne: atributivne i predikativne kolokacije te pokušali odrediti pripadnost općem ili poslovnom njemač-kom jeziku.

2.1. Atributivne kolokacije: O kakvu novcu govo-rimo?

U ovoj se skupini nalazi ograničen broj kolokaci-ja (29) leksema Geld, koje u imenskoj frazi

uz leksem Geld sadrže i pridjeve kao atribute imenici. Skupina je podijeljena na tri podskupine, i to: imenske fraze strukture pridjev + imenica, parti-cip prezenta + imenica i particip perfekta + imenica.

Imenske fraze koje su obilježene znakom * imaju za imensku osnovu leksem Geld, u množini: Gelder. Takav oblik leksema dolazi samo u dvije označene kolokacije, koje su obilježje i općeg i poslovnog njemačkog jezika.

Tablica 1. Bliskoznačnice leksema Geld

pojam podrijetlo asocijacija / značenje

Asche – blank, rote, weisse fran. acheter = kupovati pepeo / srebrni, bakreni, niklovani novac

Emmchen igra riječi sa slovom M = kratica za Mark

markice

Flocken proizvodnja papira i vrijednosnih papira, dronjci

pahulje-svjetlucanje kovanica poput pahulja snijega

Gips kratica od „Gibt es!“ Gips / „Ima li se (novaca)!?“

Kröten Groschen >Groten>Gröten > Kröten žabe krastače

(dicke) Marie romski jezik > maro = kruh punašna osoba / usporedba kruha i novca

Mäuse sivosrebrna boja kovanica miševi

Mücken sitni novac komarci

Penunzen, Pinke poljski jezik > pieniadze =novac; zveckanje novca –

pinke

zvuk

Zimt hebrejski jezik > simon = znak; žargon > zlato, novac

cimet

284

2.1.1. Pridjev + imenica

Opći njemački jezik bares Geld – gotovina falsches Geld – krivotvoren novac frisches Geld – svjež novac gesetzliches Geld – zakoniti novac großes Geld – novčanice heißes Geld – spekulativni novac, prljav novac kleines Geld – kovanice leichtes Geld – lako zarađen novac öffentliche/ staatliche Gelder – državni novac* privates Geld – privatni novac schmutziges Geld – prljav novac schönes Geld – visoka plaća, dobra zarada

Poslovni njemački jezikbilliges Geld – jeftin novacelektronisches Geld – elektronski novacflüssiges Geld – likvidni novacöffentliche/ staatliche Gelder – državni novac* originäres Geld – primarni novacstoffwertloses Geld – bezvrijedan novactägliches Geld – kredit na tržištu novca bez određe-ne ročnosti s dospijećem na dan raskida ugovoraüberschüssiges Geld – suvišan novacüberwertiges Geld – precijenjeni novac unterwertiges Geld – podcijenjeni novacvollwertiges Geld – novac kao sredstvo plaćanja

2.1.2. Particip prezenta + imenica

Poslovni njemački jezikumlaufendes Geld – novac u optjecaju

2.1.3. Particip perfekta + imenica

Opći njemački jezikhinausgeworfenes Geld – bačen novacnachgeahmtes Geld – krivotvoreni novac

Poslovni njemački jezikangelegtes Geld – uloženi novacgemünztes Geld – kovani novacverrufenes Geld – novac povučen iz optjecaja

2.2. Predikativne kolokacije: Što se s novcem događa?

Ovoj skupini pripada najveći dio našega korpusa, odnosno 69 kolokacija. Osim podjele na kolokacije iz općeg i poslovnog njemačkog jezika, predikativne su kolokacije klasificirane i sintaktički, i to: imenica kao objekt u akuzativu + glagol, imenica/zamjenica kao objekt u dativu + imenica kao objekt u akuzati-vu + glagol, imenica/zamjenica kao objekt u dativu ili akuzativu + prijedlog + imenica kao prijedložni objekt + glagol, imenica kao prijedložni objekt + (pridjev) + glagol, imenica + (imenica/zamjenica (kao prijedložni objekt)) + glagol. Predikativne kolokacije obilježene znakom * dolaze s imenskim dijelom predikatne fraze u množini Gelder te čine neznatni dio korpusa.

2.2.1. Imenica (Geld - objekt u akuzativu) + glagol

Opći njemački jezikGeld anhäufen – nagomilati novacGeld ausgeben – izdavati, trošiti novacGeld beschaffen – pribaviti novacGeld einnehmen – ubirati novacGeld einstreichen – nepošteno se domoći novcaGeld eintreiben – utjerivati novacGeld erpressen – iznuđivati novacGeld fälschen – krivotvoriti novacGeld lockermachen (ugs.) – platiti veliku svotu novcaGeld löhnen – isplatiti novacGeld machen – zarađivati novacGeld raffen – grabiti novacGeld scheffeln – zgrtati novacGeld sparen – štedjeti novacGeld verbrennen (ugs.) – spiskati novacGeld verdienen – zaraditi novacGeld verlieren – izgubiti novacGeld verrauchen – potrošiti novac na pušenjeGeld verschwenden – rasipati novacGeld verspielen – prokockati novacGeld waschen – prati novacGeld wechseln – mijenjati novacGeld zurücklegen – uštedjeti novacGeld zählen – brojati novac


285


Poslovni njemački jezikGeld (ein)kassieren – ubirati novac Geld abkassieren – naplatiti Geld abschöpfen – iscrpljivati novac iz gospodar-stva (npr. kroz visoke poreze)Geld abziehen – odbiti novac (npr. od plaće)Geld anlegen – uložiti novacGeld aufnehmen – posuditi novacGeld investieren – investirati novacGeld kündigen – povući novac iz optjecajaGeld stilllegen – povući novac iz optjecaja (privre-meno)Geld überweisen – doznačiti novacGeld umtauschen – razmijeniti novacGeld unterschlagen – pronevjeriti novacGeld verbuchen – proknjižiti novacGeld verlangen – potraživati novacGeld veruntreuen – pronevjeriti novacGeld zurückerstatten – vratiti novacGeld zurückzahlen – vratiti novacGelder einfrieren – zamrznuti sredstva*

2.2.2. Imenica/zamjenica kao objekt u dativu + imenica kao objekt u akuzativu + glagol

Opći njemački jezikj-m Geld abknöpfen – oduzeti, iznuditi nekome novacj-m Geld abnötigen – iznuditi nekome novacj-m Geld auslegen – posuditi nekome novacj-m Geld borgen – posuditi nekome novacj-m Geld leihen – posuditi nekome novacj-m Geld pumpen – dotirati kogaj-m Geld schulden – nekome dugovati novacj-m Geld zustecken – nekome potajno dati novac

Poslovni njemački jezikj-m Geld vorschießen – predujmiti kome novac

2.2.3. Imenica/zamjenica kao objekt u dativu ili akuza-tivu + prijedlog + imenica kao prijedložni objekt + glagol

Opći njemački jezikj-m mit Geld aushelfen – pomoći koga novcemj-n um sein Geld bringen (ugs.) – nasamariti kogaj-n mit Geld locken – mamiti koga novcemj-n um Geld bitten – moliti koga za novacj-n um Geld pressen – stiskati koga za novac, tražiti novac

2.2.4. Imenica kao prijedložni objekt + (pridjev) + glagol

Opći njemački jezikmit dem Geld durchbrennen (ugs.) – pobjeći s novcemmit Geld gut umgehen können – znati dobro bara-tati novcemvom Geld leben/ von seinem Geld leben – živjeti od svog rada

2.2.5. Imenica + (imenica/zamjenica (kao prijedložni objekt)) + glagol

Opći njemački jezikGeld für etw. verjubeln/ verprassen/ verpulvern/ verschleudern – spiskati, profućkati novacGeld von j-m pumpen – crpsti novac od kogaGeld zur Bank tragen – nositi novac u banku

Poslovni njemački jezikGeld (auf dem Konto) haben – imati novca (na računu)Geld (bei der Bank) einzahlen – uplatiti novac (u banci)Geld (durch die Post) anweisen – doznačiti novac (poštom)Geld (einem Konto) gutschreiben – pripisati novac (računu)Geld (von einem Konto) einziehen – povući novac (s računa)Geld auf der Bank haben – imati novca u banciGeld vom Konto abheben – podići novac s računa

286

3. Zaključak

Cjelokupni proces sporazumijevanja među ljudima ili naše međusobne komunikacije bazira se na upo-rabi kolokacija, a učinkovitost poslovne komunika-cije ovisit će prije svega o pravilnoj upotrebi kolo-kacija. Stoga se kao polazište ovoga rada nametnulo istaživanje komunikacijskih kolokacija, jednoga, kako u svakodnevnom jeziku, tako i u poslovnom jeziku bankarstva, prilično produktivnog leksema Geld. Uz leksem Geld vezuje se velik broj bliskoznačnica, koje po etimologiji nisu samo njemačkoga podrijetla nego su u njemački jezik ušle iz jezika susjednih naroda i njihovih dijalekata. Leksem Geld tvori ograničeni broj atributivnih kolokacija (u našem ih je korpusu bilo 29), s time da veći broj atributivnih kolokacija otpada na kolokacije poslovnoga nje-mačkog jezika. Korpus je predikativnih kolokacija s leksemom Geld znatno veći (69 primjera), a prema sintaktičkoj strukturi kolokacija najzastupljeniji je tip glagol + Geld (Akk. obj.). Komunikacijske se kolokacije u općem i poslovnom jeziku isprepliću, tako da je čest slučaj da se kolokacije rabe i u općem i u poslovnom jeziku, no pri analizi i klasifikaciji smo ih razdvojili, što ne znači da kolokacija nužno pripada samo skupini u kojoj se nalazi te da ne može biti shvaćena na drugačiji način. Ipak, analizom ukupnoga korpusa dolazimo do zaključka da leksem Geld u konačnici tvori više kolokacija vezanih za opći njemački jezik (57) od onih vezanih za poslovni njemački jezik (41). To je i razumljivo jer je lek-sem u današnjoj uporabi neizostavni dio privatne svakodnevnice, što ne umanjuje njegovu važnost i učestalost u jeziku gospodarstvene struke.Razvijanje kolokacijske kompetencije studenata trebalo bi biti primarni cilj poučavanja jezika struke, a može se postići samo stalnim poticanjem stude-nata na potrebu učenja stranog jezika struke putem kolokacija u određenom stručnom kontekstu. Kako učinkovitost poslovne komunikacije za koju pripremamo naše studente uvelike ovisi o pravilnoj uporabi kolokacija, ovaj rad ima i svoju praktičnu stranu jer će studenti služeći se njime obogatiti svoj mentalni leksikon, a samim time i usavršavati svoje jezične vještine.


287


Izvori

1. Brandić, D. (1996). Njemačko-hrvatski gospodarski i pravni rječnik. Zagreb: Informator2. Hansen-Kokoruš, R. (2005). Njemačko-hrvatski univerzalni rječnik. Zagreb: Nakladni zavod Globus: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje3. Rodek, S. (2004). Njemačko-hrvatski poslovni rječnik. Zagreb: Masmedia4. Uroić, M. i A. Hurm (2004). Njemačko-hrvatski rječnik s gramatičkim podacima i frazeologijom. Zagreb: Školska Knjiga

Literatura

1. Anić, V. (2003). Veliki rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber2. Duden 7 (2001). Das Herkunftswörterbuch. Mannheim: Bibliographisches Institut & F. A. Brockhaus AG3. Gardt, A. (1995). Die zwei Funktionen der Sprache: kommunikativ und sprecherzentriert. 4. Zeitschrift für germanistische Linguistik 23. 153-157. 5. Klaić, B. (1978). Rječnik stranih riječi. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske 6. Langenscheidt (1993). Langenscheidts Großwörterbuch Deutsch als Fremdsprache. Berlin und München: Langenscheidt KG7. Lončarević, B., S. Švaljek i Ž. Faber. (2000). Njemačko – hrvatski ekonomski rječnik. Zagreb: Faber & Zgombić Plus 8. Longman (2000). Longman Dictonary of Contemporary English. Harlow: Pearson Education Limited9. Seidel, W. (2006). Woher kommt das schwarze Schaf (Was hinter unseren Wörtern steckt). München: Deutscher Taschenbuch Verlag GmbH & Co. KG 10.Valentić, J. (2005). Kolokacije i učenje jezika. U: Granić, J (ur.). Semantika prirodnog jezika i metajezika semantike. Zagreb-Split: HDPL, 775-780. 11. Wahrig, G. (1986/91). Deutsches Wörterbuch. Gütersloh/ München: Bertelsmann Lexikon, Verlag GmbH

288


Mirna Hocenski-Dreiseidl, B.A.Faculty of Economics in Osijek

Borislav Marušić, B.A.Polytechnic “Lavoslav Ružička” in Vukovar

Communication Collocations of the Lexeme Geld in Ge-neral and Business GermanSummaryThe authors aim to analyse and compare the lexeme Geld and its collocations on the grammatical and semantic levels in general and in business German. A special emphasis will be put on the importance of the communicative function that this lexeme and its collocations have in the language of banking. The paper also has a practical purpose. Its applicability in teaching is envisaged to improve the communicative compe-tence of students of economics.

Key wordscommunication, communication collocations, lexeme Geld, general German, business German, banking, business German teaching

289

Prikaz knjigeBook review

Mr. sc. Davor Dujak: Prikaz knjige prof. dr. sc. Zdenka Segetlije, Maloprodaja u Republici Hrvatskoj, drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje

Review of the book Retailing in the Republic of Croatia by Zdenko Segetlija, Ph.D., 2nd edition

Mr. sc. Davor DujakEkonomski fakultet u Osijeku

pRikAz kNJigE pROf. DR. SC. zDENkA SEgETliJE, mAlOpRODA-JA U REpUbliCi hRvATSkOJ, DRUgO izmiJENJENO i DOpUNJENO izDANJE

Prikaz knjige


Nakon 2000. godine u Republici Hrvatskoj započinju vrlo dinamična kretanja na maloprodaj-nom tržištu (posebno u trgovini na malo pretežno prehrambenim proizvodima). Značajnijim ulaskom stranih maloprodavača na hrvatsko tržište zaoštrava se konkurencija te započinje razdoblje karakteri-zirano permanentnom promjenom kroz inovacije i druge oblike prilagođavanja i/ili vođenja tržišta kao uvjet opstanka maloprodavača. Strukturalno gledajući, osnovna se promjena odnosi ponajprije na procese koncentracije, pa smo tako u minuloj recesijskoj 2009. godini ipak bili svjedoci daljnjih okrupnjavanja maloprodajnih gospodarskih subje-kata, kao i daljnjeg rasta udjela velikopovršinskih prodavaonica. Sva ova kretanja značajno djeluju i na cjelokupno gospodarstvo Republike Hrvatske u kojem maloprodaja kao dio distributivne trgovine ima značajan udjel kao jedna od najrazvijenijih gospodarskih grana (kako u postotku BDP-a - oko 10,6 %, tako i u ukupnom broju zaposlenih - oko 18 % u 2008. godini).

Uslijed rastuće važnosti i utjecaja maloprodaje

kako u cijelom svijetu, tako i u Republici Hrvatskoj, od velikog je značenja svako novo znanstveno djelo koje pomaže shvaćanju zakonitosti izrazito kom-pleksnoga suvremenog maloprodajnog poslovanja te daje bolji uvid u stanje na maloprodajnom tržištu neke zemlje (u ovom slučaju Repubike Hrvatske). Svoj doprinos ovoj tematici još jednom je dao prof. dr. sc. Zdenko Segetlija s Ekonomskog fakulteta u Osijeku izdavanjem drugoga izmjenjenog i dopu-njenog izdanja knjige “Maloprodaja u Republici Hrvatskoj”. Ova knjiga/udžbenik izdana sredinom 2009. godine u izdanju Ekonomskog fakulteta u Osijeku, sadrži 234 stranice te je, za razliku od prvog izdanja, ukoričena u tvrdi uvez. Nakon punih deset godina od vrlo dobro prihvaćenog i rasprodanog prvog izdanja Maloprodaje u Republici Hrvatskoj iz 1999. godine (također u izdanju EFOS-a), autor je sintetiziranjem svoga kontinuiranog znanstvenog rada u tih deset godina, uvođenjem brojnih trendo-va iz svjetske prakse i znanosti te analizom ne samo protekloga burnog razdoblja na hrvatskome malo-prodajnom tržištu, znatno proširio (za više od 50 %

292


veći broj stranica) i osuvremenio (svako pojedino poglavlje) drugo izdanje navedene knjige.

Maloprodaja u Republici Hrvatskoj, drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje, sastoji se od pet glavnih poglavlja. Nakon uvodnih, metodoloških Pristupnih razmatranja u prvom poglavlju, knjiga daje temelj za razgovor i proučavanje maloprodaje u drugom poglavlju pod nazivom Maloprodaja i njezine poslovne jedinice. Autor jasno definira i pojašnjava osnovnu terminologiju trgovinske i ma-loprodajne znanosti te na proširen način raščlanjuje maloprodajne oblike s posebnim naglaskom na definiranju i klasificiranju prodavaonice kao najraši-renijeg maloprodajnog oblika.

Slijedi treće poglavlje Metodika istraživanja ra-zvoja maloprodajnih oblika kojim autor daje iscrpan opis glavnih pristupa istraživanju razvoja malopro-dajnih oblika. I u ovom poglavlju autor prvo objaš-njava elelmentarne pojmove iz domene razvoja, analize razvoja maloprodaje i poimanja znanstvene metode i metodike znanstvenog istraživanja, a tek onda se okreće pojedinim pokazateljima za samu analizu maloprodaje. U ovome drugom izdanju primjetan je dodatni doprinos kroz neke nove po-kazatelje za analizu maloprodaje (praćenje njezina značaja u cjelokupnom gospodarstvu, razvijenosti i učinka), koji mogu dati dodatne odgovore vezane uz trenutnu prevlast, ali i trendove u budućnosti ma-loprodaje u suvremenom opskrbnom lancu većine proizvoda i usluga (pa tako i prehrambenih proi-zvoda). Također, naspram prvog izdanja, je potpuno nov i dio poglavlja u kojem autor navodi koncepcije za objašnjenje promjena maloprodajnih oblika. Uz porijeklo, opis i analizu većine poznatih koncepcija, dodatno su prikazani i novi recentni pogledi na ove pristupe u traženju zakonitosti u promjenama maloprodajnih oblika.

U četvrtom poglavlju pod nazivom Razvoj maloprodajnih oblika u Republici Hrvatskoj autor je dao možda i najveći doprinos ove knjige. Prikazujući razvoj maloprodaje, autor kreće od antičkog vreme-na naznačujući temeljne karakteristike maloprodaje općenito, maloprodajnih oblika i njihova razvoja u obrađivanom vremenu, s posebnim naglaskom na tome razdoblju u Republici Hrvatskoj, odnosno na području na kojem se Republika Hrvatska danas

nalazi. Slijedi srednjovjekovni grad i 18. i 19. stoljeće, te maloprodaja na prostoru Hrvatske između dva svjetska rata. Podrobno je prikazana maloprodaja u socijalizmu u kojem se javljaju prvi oblici danas široko rasprostranjenih maloprodajnih oblika kao što su npr. supermarket, hipermarket ili robna kuća. Analizira se oblikovanje prodavaonica, ali i razvoj strukture maloprodaje. Autor daje i primjere dina-mike rasta i razvoja maloprodaje u tom vremenu kroz dvije koncepcije za objašnjenje promjena maloprodajnih oblika (koncepcija životnog ciklusa i koncepcija “dijalektički proces”). Četvrto poglavlje završava prikazom maloprodaje u novim društve-nim uvjetima na konkretnom primjeru maloprodaje u autorovu gradu - gradu Valpovu. Iscrpan prikaz i objašnjenje dinamike maloprodaje u Valpovu u ovom je izdanju nadopunjeno podacima iz zadnjih deset godina, koji pokazuju rast kvalitete malopro-daje na temelju velikog utjecaja domaće i strane konkurencije, a što zorno oslikava trenutno stanje u cijeloj Republici Hrvatskoj.

Autor je još u prvom izdanju ove knjige pružio zavidnu količinu podataka, odnosno brojčanih i kvalitativnih pokazatelja o maloprodaji u Repu-blici Hrvatskoj, ali potrebno je naglasiti kako su u drugom izdanju dani brojni novi podaci o hrvatskoj maloprodaji, koje autor iznosi u velikom broju ta-blica i grafikona te ih kombinira i analizira na zani-mljive načine. Općenito govoreći, u svim dijelovima knjige može se uočiti korištenje ne samo novijih izdanja već korištenih izvora u prvom izdanju ove knjige nego i navođenje podataka iz potpuno novih recentnih izvora (ukupan broj izvora u drugom izdanju knjige povećan je sa 160 na čak 365 izvora koje je autor citirao).

Ova izvrsna knjiga koja se, kao i njezino prvo izdanje, koristi kao udžbenik na nekolicini kolegija na Ekonomskom fakutletu u Osijeku (Marketing u trgovini, Trgovinsko poslovanje, Granski marke-ting) nije namijenjena samo studentima stručnih, dodiplomskih, diplomskih i dotorskih studija nego i brojnim praktičarima iz sektora distributivne trgovine, ali i šire. Maloprodaja u Republici Hrvat-skoj pomoći će svima onima koji žele shvatiti kako se razvijala, ali i kako danas funkcionira hrvatska maloprodaja. Osim toga spoznaje iz ove knjige daju

293


osnovu za znanstveni pristup proučavanju malo-prodaje te mogu biti od izuzetne koristi mladim znanstvenicima.

Možemo zaključiti kako je prof. Segetlija ovim znanstvenim radom dodatno pridonio nedovolj-no istraženom području maloprodaje u Republici Hrvatskoj te citirati njegove misli o daljnjem razvoju hrvatske maloprodaje iznesene u završnome petom poglavlju.

Zaključna razmatranja: “Hrvatska maloprodaja u uvjetima internacionalizacije poslovanja treba se danas razvijati više u funkciji razvoja domaće proizvodnje nego u funkciji uvoza, više u funkciji razvoja vlastite distribucije i logistike, nego opskrbe s udaljenih mjesta proizvodnje i distribucije, više u funkciji očuvanja okoliša i uštede energije nego izgradnje velikih objekata na mjestu današnjih par-kova, više u funkciji povezivanja s bližim dobavljači-ma nego u povlačenju robe problematične kvalitete s udaljenih točaka.”

294

295

Upute autorima

Časopis „Ekonomski vjesnik“ programski je i sadr-žajno orijentiran na objavljivanje radova iz ekonom-ske teorije, aktualne gospodarske prakse, kao i za ekonomiju relevantnih priloga iz srodnih znanstve-nih područja. U časopisu se objavljuju recenzirani radovi (članci), izvješća o rezultatima znanstvenih istraživanja, rasprave, recenzije, prikazi, osvrti, pri-godni napisi. Pojedini brojevi „Ekonomskog vjesni-ka“ mogu se i uže tematski urediti. Radovi objavljeni u časopisu kategoriziraju se (recenziraju) u jednu od sljedećih skupina: izvorni znanstveni članak, prethodno priopćenje, pregledni članak, izlganje na znanstvenom skupu i stručni rad. Konačnu odluku o kategorizaciji donosi Uredništvo.Radovi predloženi za objavljivanje moraju ispunja-vati sljedeće uvjete:∙ Rukopis ne može biti već objavljen ili u tu svrhu upućen drugom izdavaču.

∙ Naslov mora biti koncizan, informativan i pri-mjeren sadržaju, te u pravilu ne smije biti duži od osam riječi.

∙ Ako je rad rezultat znanstvenih istraživanja (projekti financirani od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske) to treba biti naznačeno u napomeni (fussnoti) na prvoj stranici teksta.

∙ Članci obuhvaćeni kategorizacijom moraju imati sažetak koji na skraćen način (najviše 250 riječi) predstavlja suštinu rada. Pisan u trećem licu i vidljivo odvojen sažetak dolazi između zaglavlja i početka teksta.

∙ Rad treba bit napisan standardnim proredom i dostavljen na CD-u (MS Word 2003 ili MS Word 2007) i u tiskanom obliku. Rukopis rada može, uključujući priloge, biti veličine do jednoga autor-skog arka. Izdavač osigurava prevođenje sažetka na engleski jezik.

∙ Tablice, slike, grafikoni i druge ilustracije koje su sastavni dio rada moraju biti jasno uređene i opi-sane (broj, naslov, mjerne jedinice, legenda, izvor podataka, naznaka pripadajućeg mjesta u tekstu, i sl).

∙ Citirana literatura navodi se u napomeni ispod teksta na pripadajućoj stranici uobičajenim meto-dološkim postupkom (autor, naslov djela, izdavač, mjesto i godina izdanja, broj korištene stranice).

∙ Svi prilozi za časopis dostavljaju se u dva tiskana primjerka i na CD-u. Autor rada treba navesti: ime i prezime, naziv i mjesto institucije u kojoj je zapo-slen. Rukopisi se dostavljaju na adresu: Ekonomski fakultet u Osijeku, Uredništvo „Ekonomskog vjesnika“, 31000 Osijek, Gajev trg 7.

∙ Autor dobiva besplatan primjerak časopisa u ko-jem je objavljen njegov rad. Rukopisi se ne vraćaju.

296