IZ NARODA ZA NAROD

Zbornik Jeronim.indd 1Zbornik Jeronim.indd 1 14.4.2010 14:54:2214.4.2010 14:54:22

Pontificium collegium croaticum sancti Hieronymi

Romae 2010

EX POPOLO PRO POPOLO

COLLECTANEA LABORUM SACERDOTUM STUDENTIUM IN ANNO SACERDOTALI CONSCRIPTA FAVENTE PONTIFICIO

COLLEGIO CROATICO SANCTI HIERONYMI IN URBE


COLECTANEA CROATICO - HIERONYMIANA DE URBE

9

IZ NARODA ZA NAROD

ZBORNIK RADOVA SVEĆENIKA STUDENATAPAPINSKOGA HRVATSKOG ZAVODA SVETOGA JERONIMA

U RIMU U SVEĆENIČKOJ GODINI

Papinski hrvatski zavodsvetoga Jeronima

Rim, 2010.


NakladnikPapinski hrvatski zavod svetog Jeronima - RimGlas Koncila - Zagreb

zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 736827

978-953-241-245-1

5

Sadržaj

Željko Maji, Uvod. Svećeništvo je ljubav Isusova Srca .................. 7

Josip Vrani, Identitet dijecezanskoga prezbitera u svjetlugovora o Crkvi kao “communio” - zajedništvo ................................... 15

Davor Vukovi, Službenici radosti i nade. Promišljanje osvećeništvu u svjetlu misli Waltera Kaspera ...................................... 31

Boris Vuli, Bit i slika svećeništva prema Karlu Rahneru ............ 57

Mario Geri, Elementi za teologiju prezbiterata premaposvetnoj molitvi ređenja u aktualnom drugom tipskomizdanju Rimskog Pontifikala ............................................................... 73

Mislav Kutleša, Svećenik - promicatelj Novoga zakona .............. 91

Marijo Volarevi, Formacija svećenika za socijalni pastoralprema katoličkom socijalnom nauku ............................................... 109

Marijo Buljevi, Svećenik - čovjek duhovnoga sluha ................. 127

Josip Jeli, Obveze i prava klerikaprema Zakoniku crkvenoga prava iz 1983. godine ......................... 139

Davor Šimunec, Biti u svijetu ali ne od ovoga svijeta.Svećenik u izazovima i stranputicama suvremenog svijeta ............ 155

Pavle Mijovi, Služenje istini - veritatis diaconiam.Mogućnost dijaloga svećenika i suvremenoga svijeta ..................... 175

Željko Maji, Župa, povlašteno mjesto svećeničkogadjelovanja ............................................................................................ 193

Denis Bari, Uloga svećenika u katehetskom poslanju Crkve ..... 209

Josip Bošnjakovi, Svećenik - “On može primjerenosuosjećati” (Heb 5,2) .......................................................................... 223

Krunoslav Novak, Svećenik u susretu s novim oblicimakomunikacije u zajednici ................................................................... 239


6

Dodatak

Mario Geri (prir.), Narav i strukture svećeništva uNovom Zavjetu ................................................................................... 255

Jure Bogdan, Treća nedjelja došašća ............................................. 263

Mihály Szentmártoni, Svećenik: čovjek neba i zemlje .............. 267

Željko Maji, Tko je od vas bez grijeha, neka prvibaci kamen! ......................................................................................... 279

Mihály Szentmártoni, Modeli Isusova učenika ......................... 285

Kazalo imena ...................................................................................... 297


7

UVOD

SVEĆENIŠTVO JE LJUBAVISUSOVA SRCA

Na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, 19. lipnja 2009., na dan koji je tradicionalno namijenjen molitvi za posvećenje svećenika, papa Benedikt XVI. proglasio je Svećeničku godinu u prigodi 150. obljetnice rođenja za nebo Ivana Marije Vianneya, sveca zaštitnika svih župnika na svijetu.

U uvodnom dijelu pisma svim svećenicima naslovljena: Svećenici - neprocjenjivi dar za Crkvu i čovječanstvo Papa veli: “‘Svećeništvo je ljubav Isusova srca’, običavao je govoriti sveti arški župnik. Taj dirljivi izraz omogućuje nam prije svega s nježnošću i zahvalnošću spome-nuti se neprocjenjiva dara kojeg svećenici predstavljaju ne samo za Crkvu, već i za samo čovječanstvo. Mislim na sve one prezbitere koji vjernicima i čitavome svijetu ponizno i svakodnevno nude Kristo-ve riječi i geste, nastojeći se sjediniti s Njim u svojim mislima, volji, osjećajima i čitavim svojim životom. Kako im ne odati priznanje za njihove apostolske napore, njihovo neumorno i samozatajno služe-nje, njihovu ljubav kojom žele zagrliti sve? I kako ne pohvaliti vjernu odvažnost tolikih svećenika koji usprkos svim poteškoćama i nera-zumijevanjima ostaju vjerni svojem pozivu biti ‘Kristovi prijatelji’, koje je on po imenu pozvao, sebi odabrao i poslao?” U nastavku Sveti Otac ne propušta pripomenuti: “Pred mojim su očima i bezbrojne patnje kroz koje prolaze svećenici, bilo zato što su dionici ljudskih iskustava boli i trpljenja u raznoraznim njihovim očitovanjima, bilo zato što su neshvaćeni od onih kojima služe. Kako ne spomenuti ta-kođer tolike svećenike čije se dostojanstvo gazi, koje se sprječava da obnašaju svoje poslanje i katkad progoni, čak do te mjere da daju najviše svjedočanstvo prolivene krvi za Krista?”

No, Papa će s tugom reći i ovo: “Ima, na žalost, također žaljenja vrijednih situacija, u kojima sama Crkva trpi zbog nevjernosti ne-kih svojih službenika. Razlog je to zbog kojega se svijet sablažnjava i okreće leđa Crkvi. Ono što ponajviše može koristiti u tim slučaje-vima, Crkvi nije toliko podrobno otkrivanje svih slabosti svojih služ-


8

benika, koliko obnovljena i radosna svijest o veličini Božjega dara konkretiziranoga u izvanrednim primjerima velikodušnih pastira, redovnika koji izgaraju od ljubavi prema Bogu i dušama, te mudrih i strpljivih duhovnika. Učenja i primjeri sv. Ivana Marije Vianneya mogu u tome pogledu pružiti svima značajnu uporišnu točku.”

I, evo, kada se pročita Papino pismo svećenicima, dobivamo i odgo-vor na često postavljano pitanje, otkada je papa Benedikt XVI. otvorio Svećeničku godinu: Čemu Svećenička godina? Ona je, dakle, posebno milosno vrijeme promatranja cjelovitosti svećeništva i svećeničkoga poziva i poslanja. To je mogućnost radosne zahvale i hvale Bogu za potpuno predanje i ponizno služenje tolikih prezbitera. Svećenička godina je i vrijeme u kojem se na poseban način mora posvijestiti teška situacija u kojoj Crkva u svom svećenstvu u mnogim krajevima živi. I ne samo u dalekim misijskim zemljama, nego i u tzv. razvijenim zemljama i zemljama s velikom sviješću kršćanskih korijena. No, ona je i poziv na molitvu kako bi se otklonile pojave zbog kojih sama Crk-va trpi i zbog kojih se mnogi sablažnjavaju i okreću Crkvi leđa.

No, nije rijetko i ovo pitanje: Kada je Papa već odlučio proglasiti Svećeničku godinu, zašto stavlja sv. Ivana Mariju Vianneya, običnoga seoskog župnika, uzorom svim svećenicima? Na ovo pitanje pokušat ćemo odgovoriti kratkim predstavljanjem svetoga arškog župnika.

Ivan Marija Vianney rođen je 1786. god., uoči Francuske revolucije. U njegovu djetinjstvu, Crkva je bila proganjana pa je na vjeronauk mo-rao ići potajno. Prvu je pričest primio u jednom spremištu. Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne značajke njegove duhovnosti. Uočio ga je župnik Charles Balley koji ga je kasnije i školovao. No, sa školom, posebno latinskim, i nije išlo baš lagano. Nalazeći se u tjeskobi, odlučio je hodočastiti u La Louvesc, na grob sv. Franje Regisa. Otada je napredovao u naucima, makar mu je i dalje latinski jezik zadavao velike muke. No, okončavši sve potrebite nauke, postaje svećenikom.

Prva pastoralna “postaja” bila mu je kod mentora i zaštitnika, žup-nika Balleya. Njih dvojica natjecala su se tko će biti bolji svećenik. No, dobri je župnik Balley uskoro umro, što je mladoga svećenika Ivana teško pogodilo. Godine 1818. stiže u Ars koji je tada bio samo-stalna kapelanija. A kada je 1821. god. Ars postao župom, imenovan je prvim župnikom u Arsu gdje je ostao sve do svoje smrti. Ars je kod Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapušteno i zanemare-no selo. Netko je o njegovim stanovnicima rekao da ih, osim krštenja, ništa ne razlikuje od nižih bića. Novi se župnik, uselivši se u siroma-šni župni dvor, dao odmah na posao, na obraćanje svoje župe, najpri-je strašnim pokorama, dugim noćnim satima molitve pred Presve-

Željko Maji, Uvod. Svećeništvo je ljubav Isusova Srca


9

tim Sakramentom, ozbiljnim i oštrim propovijedima. Veliku je brigu posvećivao i obnovi župne crkve. Njegov je stan bio najsiromašniji, hrana kuhani krumpiri, ali je crkvu, iz poštovanja prema Isusu, želio učiniti što ljepšom. Ljudi su u velikom broju dolazili k njemu. On ih je znao ne samo dobro ispovjediti, već i voditi putem savršenosti prema Bogu. I tako je polako počeo proštenjarski život, s mnoštvom hodočasnika, što su dolazili k svetome župniku na ispovijed.

No, sve je to bilo teško izdržati. Godine 1843. po noći bježi u svo-ju rodnu župu na neko vrijeme. Dvije godine kasnije (1845.) biskup mu je nametnuo kapelana kojemu daje sve ovlasti tako da zakoniti župnik više ne zna je li i dalje župnik ili pak umirovljenik. Kad mu je biskup 1856. god. digao kapelana, a došli neki biskupijski misionari u pomoć, smatrao je pogodnim povući se u samoću. Usred noći digao se i stao ponovno bježati iz župe. No, župljani i hodočasnici pronašli su ga i vratili natrag u župu, bolje reći, u ispovjedaonicu. Rijeke ho-dočasnika opsjedale su mali Ars. Tako su kroničari zabilježili da je 1855. god. u Ars došlo 20.000 ljudi, a 1858. god., uoči njegove smrti, u Arsu je bilo i do 80.000 vjernika hodočasnika.

Dakako, kod ovakva župnika i selo se preobratilo, te postalo sredi-šte izvanrednoga pastoralnog rada u kojem je njihov župnik u ispo-vjedaonici dnevno znao provoditi i po 16 sati, koji put i više. A u ispo-vjedaonici su vjernici više plakali nego se ispovijedali. Svjedoci koji su svjedočili o njemu u postupku za proglašenje blaženim tvrde da je bila neobična navala oko njegove ispovjedaonice, jer je čitao ljudska srca. Za dobro svoje župe, sveti je župnik osnovao kuću Providnosti, neka vrsta sirotišta za siromašnu djecu. Njima bi svako poslije podne održao vjersku pouku. Za njih je učinio i svoje prvo čudo: umno-ženje brašna za potrebni kruh. Svojom jednostavnošću, ljudskošću, pa i humorom ponizni je župnik privlačio mnoštva u Ars. Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama, svetac je umro 4. kolovoza 1859. od iscrpljenosti.1 Crkva ga je 45 go-dina nakon njegove smrti (1905.) proglasila blaženim, a 1925. god. svetim. Godine 1929. proglašen je zaštitnikom svih župnika, a 1959. god. papa Ivan XXIII. prigodom 100. obljetnice njegove smrti izda-je encikliku s naslovom Nostri sacerdotii primordia - Početci našega svećeništva. Papa Ivan Pavao II. uputio je svim svećenicima apostol-sko pismo na 200. obljetnicu njegova rođenja: Ecce nunc nos - Evo nas sada, a ove godine papa Benedikt XVI. o 150. obljetnici njegove smrti proglašava Svećeničku godinu.


1 J.-M. de Reville, Sveti župnik Arški (s francuskoga preveo dr. Srećko Bo-šnjak), Đakovo, 2009.


10

Ivan Marija Vianney, sveti župnik, na Božji poziv jednostavno je poput Marije rekao: “Evo me!” Sposobnost mu je umna, kako u Crkvi na kamenu napisa biskup Ratko Perić, bila prorijeđena, ali ljubav u srcu kao gorući grm na Sinaju. Gori, a ne sagorijeva. On je pokazao koliko se milost i snaga Božja usavršuju ili očituju u slabosti i nevolji ljudskoj. Ovo je prava revolucija koja se dogodila u samome čovjeku. Njegovo je svećeništvo bilo očitovano od oltara do ispovjedaonice, od župne kuće do posljednje kuće bolesnika ili nemoćnika u župi (Cnak, 8-9/2009., str. 5).

No, uza sva velika djela koja je sveti župnik u suradnji s Milošću učinio, njemu se, evo i 150 godina nakon smrti, niječe intelektualna sposobnost pa i sama inteligencija. Stoga mi se čini zgodnim, kra-tkim pogledom u enciklopediju, podsjetiti što bi to bila inteligencija, te tragom toga i inteligentan, uman čovjek.

Riječ inteligencija potječe od latinske riječi intelligere i znači intus legere čitati u, proniknuti, razumjeti, shvatiti. Postoje mnoge defini-cije inteligencije koje za sada ne definiraju precizno inteligenciju kao psihičku funkciju. Mnogi se autori razilaze čak u razumijevanju biti procesa inteligencije. Jedni definiraju da je inteligencija sposobnost rješavanja novih problema i snalaženje u novonastalim situacija-ma, dok drugi pak smatraju da inteligencija obuhvaća sposobnost apstraktnoga razmišljanja, razumijevanje uzroka i posljedica neko-ga problema, sposobnost razlikovanja bitnoga od nebitnoga, sposo-bnost učenja i prilagođavanja nekom zadanom cilju. Pojedini autori tvrde da bi inteligencija bila sposobnost lakoga i brzoga učenja i spo-sobnost stjecanja novih spoznaja.

No, ako pokušamo razvrstati različita shvaćanja inteligencije, onda bi moglo izgledati ovako:

- moć brze adaptacije na postojeće i novonastale uvjete,- moć brzoga i lakoga učenja,- moć apstraktnoga mišljenja,- moć brzine osjetljivosti za zadani problem,- računske operacije i shvaćanje matematičkoga problema,- sposobnost korištenja riječi prilikom govora i pisanja, razumije-

vanje ideja, - moć globalne sposobnosti osobe uključujući svrsishodnu pri-

mjenu svih naprijed navedenih sposobnosti.Ima i ona mjera količine inteligencije, famozni IQ (intelligence

quotient), ali o njemu sada i ovdje ne bismo. No, osim izračunavanja po mjesecima, kako umne tako i dobne starosti, pa dijeljenja i opet množenja sa 100, postoji i izračun riječi i djela. Stoga nam se čini



11

svrhovitim kratko podsjećanje na njegova djela i riječi ostavljajući svakom čitatelju da sam zaključi koji bi to bio njegov IQ - kvocijent inteligencije, odnosno u čemu je bila njegova opća sposobnost (G faktor) ili pak specifična sposobnost (S faktor).

Djela

- Ars je u vrijeme Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapu-šteno i zanemareno selo. Netko je o njegovim stanovnicima rekao da ih osim krštenja ništa ne razlikuje od nižih bića. U godini nje-gove smrti, u Arsu je bilo preko 80.000 vjernika, a da ne govorimo da je župa duhovno preporođena. U obraćenju svoje župe sveti je župnik uložio sve svoje snage. Uvijek mu je na prvom mjestu bio odgoj kršćanskoga puka koji mu je povjeren. Stoga nas i Papa poziva da molimo Gospodina Isusa milost kako bismo i mi uzmogli usvojiti pastoralnu metodu sv. Ivana Marije Vianneya.

- Župnik osniva ustanovu koja se brine za siromašne Providence; brine se za izobrazbu djece, osniva bratovštine i poziva laike da su-rađuju s njima. Premda je raspolagao s mnogo novca (jer su imućni-ji hodočasnici davali izdašna sredstva za njegova karitativna djela), znao je da sve darovano pripada njegovoj crkvi, njegovim siroma-sima, siročadi, djevojkama iz Providence, obiteljima koje su najviše oskudijevale.

Odakle ova djela? Evo uprisutnimo misli blaženoga pape Ivana XXIII. iz već spomenute enciklike Nostri sacerdotii primordia - Počet-ci našega svećeništva, izdane u prigodi 100. obljetnice svečeve smrti: “Premda svećenici zbog kleričkoga staleža nisu dužni prigrliti evan-đeoske savjete, oni im se ipak nude, kao i svim ostalim vjernicima, kao redoviti put kršćanskoga posvećenja. Arški je župnik znao živjeti evanđeoske savjete na način primjeren svom prezbiterskom zvanju. Njegovo siromaštvo, naime, nije bilo siromaštvo jednoga redovnika ili monaha, već siromaštvo koje se traži od svećenika. I njegova čisto-ća bila je čistoća koja se traži od svećenika za njegovu službu. Može se reći da je to bila čistoća koja priliči onome koji mora svakoga dana doticati euharistiju i koji je svakoga dana gleda sa svim zanosom srca i s istim je zanosom daje vjernicima. O njemu su govorili da je ‘čisto-ća zračila iz njegova pogleda’. Poslušnost je našla puni izraz u svje-snom prihvaćanju svakodnevnih zahtjeva njegove službe. Poznato je koliko ga je mučila misao da je neprikladan za župnu službu i želja da pobjegne i ‘negdje u osami plače čitav život’. Sama poslušnost i velika ljubav prema dušama uspjeli su ga uvjeriti da ostane na svome



12

mjestu. Samom je sebi i svojim vjernicima tumačio: ‘Ne postoje dva dobra načina da se služi Bogu, već samo jedan: služiti mu kako on želi da mu se služi’. Njegovo zlatno pravilo za život u poslušnosti gla-silo je: ‘Čini samo ono što se može prinijeti dobrom Bogu’.”

Misli

- Iz ispovjedaonice (Ars je postao “veliko lječilište duša”). Nije grješnik taj koji se vraća Bogu da traži od njega oproštenje, nego sam Bog hita i vraća ga k sebi. Taj dobri Spasitelj tako je pun ljubavi da nas traži posvuda.

Dobri Bog sve zna. I prije no što ste pristupili ispovijedi, on već zna da ćete ponovno sagriješiti, a ipak vam oprašta. Kako je velika ljubav našega Boga: tolika je da rado zaboravlja budućnost samo da bi nam oprostio!

Onima koji bi se malo optuživali ozbiljno bi pokazao koliko je taj stav odbojan, pa je kroza suze govorio: Plačem zato što vi ne plačete. Kad ne bi samo Gospodin bio tako dobar! Ali on je tako dobar! Treba biti bešćutan pa se tako ophoditi s dobrim Ocem!

- O Presvetoj Euharistiji (za obraćenje svojih župljana i tolikih po-kornika duge noćne sate provodio je pred Presvetim Sakramentom). Svoje je župljane sveti župnik poučavao prije svega svjedočanstvom života. Na njegovu su primjeru vjernici učili moliti, zadržavajući se rado pred svetohraništem radi pohoda euharistijskom Isusu.

Zna se da je Isus ondje, u svetom tabernakulu, otvorimo mu svoje srce, radujmo se njegovoj svetoj prisutnosti. To je najbolja molitva. Dođite na pričest, braćo moja, dođite k Isusu. Dođite živjeti od Njega da biste mogli živjeti s Njim... Točno je da niste toga dostojni, ali vam je to potrebno.

Sva dobra djela zajedno nisu ravna misnoj žrtvi, jer su to ljudska djela, dok je sveta Misa Božje djelo.

Razlog svećenikove malaksalosti leži u tome što ne slavi Misu s dužnom pažnjom! Moj Bože, kako samo treba žaliti svećenika koji slavi Misu kao da radi neku rutinsku stvar! Kako je dobro da svećenik svakoga jutra prinese samoga sebe Bogu u žrtvi.

- O svećeniku. Sveti je župnik bio veoma ponizan, ali itekako svje-stan, kao svećenik, da je neizmjerni dar za svoj narod.

Dobri pastir, pastir po Božjem srcu, najveće je blago koje dobri Bog može dati nekoj župi i jedan od najdragocjenijih darova božan-skoga milosrđa.



13

O kako je svećenik velik! Kada bi to shvatio, umro bi... Bog ga slu-ša: on izgovori dvije riječi a naš Gospodin silazi s neba na njegov glas i zatvara se u malu hostiju...

Ako bismo dobro shvatili što je svećenik na zemlji, umrli bismo, ali ne od straha, nego od ljubavi... Bez svećenika smrt i muka našega Go-spodina bili bi beskorisni. Svećenik je taj koji nastavlja djelo otkupljenja na zemlji. Kakve bi koristi bilo od kuće pune zlata kada ne bi bilo nikoga da otvori njezina vrata? Svećenik posjeduje ključ nebeskoga blaga: on otvara vrata; on je ekonom dobroga Boga; upravitelj njegovih dobara... Ostavite župu dvadeset godina bez svećenika i u njoj će se na kraju kla-njati životinjama... Svećenik nije svećenik za sebe, nego za vas.

Ukloniš li sakrament Reda, ne bismo imali Gospodina. Tko ga je stavio u svetohranište? Svećenik. Tko je primio tvoju dušu pri dola-sku na ovaj svijet? Svećenik. Tko je hrani i daje joj snagu da dovrši svoje putovanje? Svećenik. Tko će je pripremiti da se pojavi pred Go-spodinom, perući je po posljednji put u Krvi Kristovoj? Svećenik. Svećenik i opet svećenik. A ako ova duša umre (zbog grijeha), tko će je uskrisiti, učiniti je mirnom i spokojnom? Opet svećenik. Nakon Boga, svećenik je sve. On će razumjeti samoga sebe samo u nebu.

- O B. D. Mariji. Bio je veliki Gospin štovatelj. I prije proglašenja do-gme o Bezgrješnom začeću B. D. Marije on je sam 1836. god. svoju župu posvetio Mariji začetoj bez grijeha. A svojim župljanima znao je govoriti: “Isus Krist, nakon što nam je dao sve ono što nam je mogao dati, želi nam sada ostaviti ono što mu je najdragocjenije, to jest svoju svetu Majku.”2

I da zaključimo s ovim dijelom, namjerno bez osobnoga osvrta i komentara. Papa Pavao VI. u svojoj enciklici Evangelium nuntiandi (br. 41) govori: “Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke no učitelje, i ako sluša učitelje, čini to jer su svjedoci.” A papa Benedikt XVI. u svom pismu Svećenici - neprocjenjivi dar za Crkvu i čovječanstvo: “Učenja i primjeri sv. Ivana Marije Vianneya mogu u tome pogledu pružiti svima značajnu uporišnu točku.”

Svećenici studenti iz Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu i ove su godine odgovorili na poziv Vrhovnoga svećenika, sretnovladajućega pape Benedikta XVI. da u ovoj Svećeničkoj godini promišljaju o svećeništvu u njegovoj biti i njegovu poslanju u suvre-menom svijetu. Stoga smo se i ove godine odlučili prikupiti izgovore-nu i napisanu građu te je ponuditi široj čitateljskoj javnosti. Zbornik smo oslovili Iz naroda za narod. Misao je to iz Heb 5,1: “Svaki veliki svećenik, naime, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema


2 J.-M. de Reville, Sveti župnik Arški.


14

Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe.” Iako na jedan način ovaj naslov izražava poveznicu s prošlogodišnjim zbornikom Apostolu naroda, on je izraz svijesti tko je to zapravo svećenik i koja je njegova zadaća: prinositi darove i žrtve za narod. Zato ćemo i ovaj zbornik doživjeti kao jednu prinosnicu u koju je utkana nemala žrtva, pa će se stoga i sitnije pogrješke, koje će se zasigurno naći, lakše oprostiti.

Zbornik uz uvodnik u svom središnjem dijelu Predavanja donosi 14 predavanja od kojih je većina održana na susretima hrvatskih rimskih studenata u prostorijama Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u dva ciklusa: božićno-zimskom i uskrsno-proljetnom. Promatranja su to svećenika i svećeništva s teološkoga, kako dogmatskoga tako funda-mentalnoga i pastoralnoga, moralnoga i pravnoga, liturgijskoga i filo-zofskoga, katehetskoga i psihološkoga, duhovnoga i komunikacijskoga aspekta. Novost u ovom zborniku jest ta što se uza svećenike studente pojavljuje i student laik, gosp. Pavle Mijović, koji je s vjerničkoga sta-novišta promotrio poslanje svećenika. Nadamo se da će u sljedećim ovakvim i sličnim akcijama i uradcima sudjelovati šira hrvatska stu-dentska rimska zajednica i u svom redovništvu i u laikatu.

U dijelu Dodatak donosimo pet naslova. Mario Gerić, student li-turgike, u nedostatku studenta bibličara, prihvatio se zadaće da sve-mu našem hodu dadne biblijski temelj. Stoga je, iako to nije njegovo izvorno područje, pripremio uvodno predavanje. No, kako ga nije smatrao izvorno svojim, a mi ga smatramo korisnim za objavljivanje, nije ga opremio znanstvenim aparatom pa je stoga i našao mjesto u dodatku. Tu su još i dva duhovna nagovora, te dvije propovijedi s duhovnih obnova koje smo i ove godine održali uoči Božića i Uskrsa. Božićna u rimskom marijanskom svetištu Divino Amore, a uskrsna u Subiacu, gradiću nedaleko od Rima, u kojem je dio života proveo sv. Benedikt, otac zapadnoga monaštva.

Na spomenutim duhovnim obnovama, ali i redovitim mjesečnim svećeničkim rekolekcijama u rimskim svetištima i crkvama u kojima zemni ostatci svetih svećenika čekaju uskrsnuće mrtvih (sv. Ignacije Loyola, bl. Jakov Alberione, sv. Josip Calasanzio, te duhovnim vjež-bama kod groba sv. Gabrijela od Žalosne Gospe u mjestu San Gabri-ele nedaleko od prošle godine potresom porušene L’Aquile) u intimi srca svaki svećenik imao je prigodu promišljati o svom svećeništvu i svećeničkom poslanju, te moliti da Kristova Crkva bude u današnjem svijetu prepoznata po svjedočkom učiteljstvu o kojem uzvišeno go-vori papa Pavao VI. Bila bi nam velika radost kada bi svaki čitatelj ovoga zbornika uputio koju molitvu na ovu nakanu.

U Rimu, u svetom korizmenom vremenu 2010. god.

Don Željko Majić



15

Josip Vrani1

IDENTITET DIJECEZANSKOGA PREZBITERA U SVJETLU GOVORA O CRKVI

KAO COMMUNIO ZAJEDNIŠTVO

1. Uvodne napomene

Kada govorimo o problemu službi u Crkvi, točnije svetome redu kao onome kojim se ministerijalna služba u Crkvi prihvaća, uvijek se mora kao polazna točka uzeti kristološki govor. Nije slučajno da prvotna Crkva nije koristila niti jedan od ministerijalnih naziva i ti-tula a da prije njihov smisao, korijen i izvorište nije potražila u osobi i otajstvu Isusa Krista. Jer prvotno je Krist apostol (Heb 3,1), on je i učitelj (Mt 23,8; Iv 13,13), on je svećenik (Heb 2,17; 5,6; 10,21), bi-skup - episkopos (1 Pt 2,25), on u otajstvu svoga poslanja obuhvaća i sve ono što nas upućuje na diakoniu u Crkvi (Rim 15,8; Lk 22,27; Fil 2,7) itd. Krist je “Glava Tijela, Crkve, da u svemu bude prvak” (usp. Kol 1,18).

“U skladu s ovakvim govorom i svaka druga služba u Crkvi nije ona koja je paralelna s Kristovom nego iz nje proizlazi.”2 Odmah na početku mora nam biti kristalno jasno da Krist nije ustanovio odre-đene jasne forme službi u Crkvi koje bi bile same po sebi razumljive, nego da sama Crkva, preko službi koje je tijekom povijesti ustanovila, bude odsjaj i ispunjenje onoga otajstva i službe koja pripada samo

1 Autor članka svećenik je Đakovačko-osječke nadbiskupije. Za svećenika Đa-kovačko-osječke nadbiskupije zaređen je 29. lipnja 2002. Tri godine vršio je službu župnoga vikara u katedralnoj župi Svih Svetih u Đakovu. 2005. god. dolazi u Rim, u Hrvatski papinski zavod sv. Jeronima, te na Papinskom sveučilištu Gregoriana na Teološkom fakultetu upisuje postdiplomski studij iz dogmatske teologije i pod vodstvom prof. Daria Vitalia priprema magistarski rad na temu L’ecclesiologia di Yves Congar: Ponte tra Oriente e Occidente koji uspješno i brani 16. veljače 2008. i stječe akademski naslov magistra znanosti s područja dogmatske teologije. Na istom Fakultetu, pod vodstvom istoga profesora, priprema doktorsku disertaciju na temu: Il dialogo dogmatico-ecumenico cattolico ortodosso: Una rilettura attraver-so la categoria di sobornost.

2 I. Zizioulas, “Ordinazione e comunione”, u: Istina, I/16, 1991., str. 8.


16

Kristu sve do svršetka svijeta. U ovom smislu služba u Crkvi po svojoj je biti projekcija Kristove prisutnosti u svijetu a ne samo “realizacija” - ispunjenje Kristove zapovijedi upućene Crkvi. Za ovakav teološki govor potrebna je svojevrsna “mistična kristologija” koja poistovje-ćuje otajstvo i službu Crkve s otajstvom i službom Isusa Krista.3 Isto tako, otajstvo Crkve, promatrano sa sociološke ili etičke točke gledi-šta, može biti razumljivo samo u onom smislu u kojem proizlazi iz svojevrsne kristološke percepcije.

No, Krist je prisutan u ovome svijetu samo po nazočnosti i dje-lovanju Duha Svetoga i preko njega. Novi Zavjet ovu činjenicu tako snažno naglašava da je u izvještaju o Kristovu utjelovljenju savršeno jasno tko je glavni akter svega događanja, Duh Sveti (Lk 1,35). Na kraju, niti službu, niti njezino otajstvo ne bi bilo moguće razumjeti i objasniti kristološki bez pneumatološkoga konteksta što nas na kra-ju dovodi do povezanosti svega u otajstvu trojedinoga Boga. Zato i možemo reći da se otajstvo Crkve podudara s djelovanjem Boga u povijesti, i to od samih svojih početaka.4

“Gdje god Duh slobodno ‘puše’, kao neposredna posljedica toga njegova djelovanja ostvaruje se na neki način ‘provala’ eshatona u po-vijest i čovjek je kao takav doslovno ‘gurnut’ u zajedništvo s drugim ljudima, u zajedništvo s Bogom, i to pod slikom zajedništva - commu-nio. To na najbolji način vidimo u biblijskom izvještaju o ‘događaju’ Duhova, kako nas izvještavaju Djela Apostolska u svome drugom po-glavlju. Silazak Duha Svetoga nad apostole i ostale učenike prikazan je kao eshatološki događaj, koji je omogućio ulazak ‘posljednjih dana’ u ljudsku povijest, no u isto vrijeme i kao stvaranje crkvene zajedni-ce. Odnos koji je prisutan u dvostrukosti ovoga duhovskog događaja, tj. ono što spaja ova dva pogleda jest činjenica da ovaj događaj u sebi sadržava i poziv na kajanje - obraćenje, koje opet svoje ishodište ima u krštenju u Kristu i sudjelovanju u Euharistiji, predstavlja dakle bi-tni vid teološkoga pogleda na otajstvo i poslanje Crkve.”5

Drugim riječima, događaj Duhova ima kao svoj cilj biti u ovome svijetu karizmatična prisutnost eshatona, po kojem je svijet pozvan na obraćenje; inkorporacija u Izrael, sveti narod Božji, preko krštenja

3 Usp. I. Zizioulas, L’essere Ecclesiale, Magnano, 2007.4 U patrističkoj teologiji, pogotovo u misli istočnih otaca Crkve (mislimo na

Aleksandrijsku školu) nalazimo govor o početcima Crkve, tj. njezinom stvaranju u trenutku stvaranja svijeta i čovjeka. Izvor takvoga govora jest činjenica da se otaj-stvo Crkve i njezino zajedništvo treba tražiti u otajstvu unutar trojstvenoga zaje-dništva i slavljenja svete euharistije u kojoj ti zajedništvu poprima vidljivi oblik.

5 A. Schmemann, L’eucaristia, sacramento del Regno, Magnano, 2005., str. 334.

Josip Vrani, Identitet dijecezanskoga prezbitera...


17

u Kristu i na kraju u eshatološkoj gozbi, koja je već bitno ostvarena u euharistijskoj zajednici.

U skladu s tim otajstvo Crkve, otajstvo njezinih službi, na kraju i otajstvo svetoga reda, jest ono što se ne zaustavlja samo na pojedincu kao takvome, nego je u odnosu s cijelim tijelom Crkve koja u sebi već nosi obrise eshatološke zajednice.

Dakle, ako svaka služba u Crkvi nije ništa drugo nego služba od Boga po Kristu ustanovljena, i ako je sve do sada ostvarivana zahva-ljujući djelovanju Duha u zajednici, njezini korijeni onda nikako ne mogu imati obrise ljudskosti nego dara Duha Svetoga koji dolazi od Boga. S druge strane, ako se ovaj dar bitno odnosi na ono što je Bog pripravio za ovaj svijet u posljednji dan i ako ga Bog polako, po dje-lovanju Duha i ostvaruje djelovanjem zajednice svoje Crkve, onda i služba u Crkvi ne može postojati sama po sebi i za sebe, nego za svi-jet, za zajednicu. Služba, dakle, ima jednu uistinu naglašenu egzisten-cijalnu dimenziju koja je u uskom suodnosu sa sudbinom stvorenoga i s ulogom ljudskoga bića unutar nje.6

“Zato i možemo reći da je svako ljudsko biće svećenik stvoreno-ga, utemeljeno u prapočetak da bi se na kraju sve moglo ‘uglaviti’ u Kristu, vratiti Stvoritelju. Jer prisutnost čovjeka u svijetu, jest po samoj svojoj biti, svećenička i ministerijalna. No, ljudsko biće ovu svoju službu ne može vršiti s nekoga titula individualnosti, dijeleći se od ostalih ljudi i stvorenoga, nego samo u uskoj povezanosti i suo-dnosu s njima. Može biti svećenik i službenik u svijetu samo u okviru zajednice kao takve.”7

2. Otajstvo svetoga reda u svjetlu pojmacommunio - zajedništvo

U skladu s ovim do sada rečenim, postavljanje u crkvenu službu, tj. ređenje kao takvo, čini se na prvi pogled kao svojevrsna kontradi-kcija u terminima. Ređenje se u konačnici povezuje uz pojam red - ordo. I bilo da je shvaćeno u etimološkom smislu latinskoga pojma ili povezano uz pojam iz grčkoga jezika cheirotonia (koji, usput rečeno, ima puno manji pravnički naglasak od latinskoga), ipak unutar obaju pojmova, kao temeljna činjenica, izvire izbor jednoga člana Crkve i njegovo postavljanje za posebnu službu unutar zajednice.

6 Usp. I. Zizioulas, “Ordinazione e comunione”, str. 11.7 I. Zizioulas, Ekleziološke teme, Novi Sad, 2001., str. 31.

Josip Vrani, Identitet dijecezanskoga prezbitera...


31

Davor Vukovi1

SLUŽBENICI RADOSTI I NADE

Promišljanje o svećeništvu u svjetlu misliWaltera Kaspera

U ovom radu želimo razmišljati o svećeništvu, svećeničkoj službi i identitetu svećenika, analizirajući misao još uvijek živućeg teologa i biskupa Waltera Kaspera.2 U svom dugom teološkom radu, Kasper se ozbiljno bavio raznim teološkim temama, među kojima je i pitanje svećeništva, odnosno svećeničke službe.3 Nakana nam je istaknuti

1 Autor članka rođen je 2. studenoga 1978. u Vinkovcima. Završio je filozof-sko-teološki studij u Đakovu. Za svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije zare-đen je 2003. god. također u Đakovu. Od 2004. god. boravi u Rimu, u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima i studira na Papinskom sveučilištu Gregorijana, gdje je 2006. god. postigao magisterij iz fundamentalne teologije. Od 2007. god. djeluje kao asistent na Katedri fundamentalne teologije pri KBF-u u Đakovu i piše doktorat iz fundamentalne teologije na Gregorijani. Tema doktorske disertacije jest Odnos između istine i povijesti. Kritičko sučeljavanje filozofije Hansa Georga Gada-mera i teologije Waltera Kaspera.

2 Walter Kasper rođen je 5. svibnja 1933. u Heidenheimu u Njemačkoj. Završio je studij teologije na Sveučilištu u Tübingenu i Münchenu. Zaređen je 1957. god. za katoličkog svećenika. Od 1964. god. predavao je dogmatsku teologiju na Sveučilištu u Münsteru, a kasnije i na Sveučilištu u Tübingenu. Imenovan je biskupom 1989. god. i postaje pastirom biskupije Rottenburg-Stuttgart. Godine 1999. imenovan je predsjednikom Papinskoga vijeća za promicanje jedinstva kršćana, a 2001. god. uvr-šten je u kardinalski zbor. Savjetnik je u raznim vatikanskim kongregacijama, bivši član Međunarodne teološke komisije, urednik poznatoga Lexikon für Theologie und Kirche. Širokog je teološkog interesa i autor brojnih znanstvenih radova, knjiga, čla-naka. Jedan je od najpoznatijih i najprevođenijih živućih katoličkih teologa.

3 Ovdje ćemo navesti neke od radova u kojima se Kasper bavi pitanjem sveće-ništva i koje koristimo u našoj analizi Kasperove misli: Servitori della gioia. Esisten-za sacerdotale - servizio sacerdotale, Brescia, 2007.; “Natura e missione del prete. Riflessioni sul futuro del ministero presbiterale”, u: Orientamenti della fede per il futuro, Brescia, 1980., str. 99-131; “Il ministero sacerdotale. Gesù Cristo come capo della Chiesa”, u: Teologia e Chiesa, 2, Brescia, 2001., str. 136-153; “Das priesterliche Dienstamt”, u: Diakonia/Der Seelsorger, 2, 1971., str. 222-232; “Die Sendung des Priesters”, u: Forum, 58, 1976., str. 4-9; “Nuovi accenti nella concezione dogma-


32

pojedine trenutke i naglaske Kasperova promišljanja koje smatramo zanimljivim i aktualnim.

Ukazat ćemo prije svega na aktualnu situaciju u kojoj se nalazi Crkva i svećeništvo. Zatim ćemo pokušati odgovoriti u čemu je bit svećeništva i svećeničke službe, naglašavajući važnost prijateljstva s Isusom Kristom, iz kojega se rađa i crpi svećeničko služenje. Ono se realizira pod trostrukim vidom: kao djelovanje u službi riječi, sakra-menata i u pastoralnoj službi.

Pokušat ćemo ukratko opisati svećenika i kroz njegovu duhovnu dimenziju: kao čovjeka duha, svijeta i Crkve. Na kraju ćemo, na tragu Kasperova promišljanja, naglasiti važnost dimenzije radosti i nade, kao bitnih i nosivih trenutaka svećeničkoga življenja i identiteta.

1. Aktualna situacija

Svećenička služba, a s njom i konkretan lik Crkve, nalaze se u središnjoj i zapadnoj Europi u dramatičnom razdoblju promjene i krize.4 Toga smo svjesni ako samo pogledamo uvelike smanjeni broj kandidata za svećeničko zvanje i smanjenje broja svećeničkih ređenja u skoro svim zapadnim zemljama.5 Problem krize svećeništva nije izoliran problem, nego je smanjen i broj krštenja, crkvenih vjenčanja i vjenčanja uopće; sve je manji broj vjernika koji prakticiraju svoju vjeru, osobito kod djece i mladih.

Riječ je, naime, o jednom današnjem rapidnom i kompleksnom procesu stalnih socio-kulturalnih mijenjanja i preobražavanja na svim razinama života. Sve je u promjeni, pokretu, dinamici, te malo toga ostavlja dojam trajnosti i stabilnosti.6 U takvoj jednoj dinami-

tica del ministero sacerdotale”, u: Concilium (I), 3, 1969., str. 39-53; “Krise und Wagnis des Glaubens im Leben des Priesters”, u: Glaube und Liebe, 42, 1969., str. 244-250; “Sein und Sendung des Priesters”, u: Glaube und Liebe, 51, 1978., str. 196-212; “Neue Aspekte im Verständnis des Priesteramtes”, u: Theologisch-praktische Quartalschrift, 122, 1974., str. 3-13; “Die Funktion des Priesters in der Kirche”, u: Glaube und Liebe, 42, 1969., str. 102-116; “Cristologia e antropologia”, u: Teologia e Chiesa, Brescia, 1989., str. 202-225.

4 Usp. W. Kasper, “Krise und Wagnis des Glaubens im Leben des Priesters”, str. 244-247; W. Kasper, “Neue Aspekte im Verständnis des Priesteramtes”, str. 3-4; W. Kasper, “Die Funktion des Priesters in der Kirche”, str. 102-104. Velike i duboke promjene koje su donedavno obilježavale zapadnu Europu, postaju međutim aktu-alne i u svim ostalim dijelovima i zemljama Europe.

5 Usp. W. Kasper, Servitori della gioia..., str. 7-8, 153.6 Usp. W. Kasper, “Natura e missione del prete...”, str. 99-100; W. Kasper, Ser-

vitori della gioia..., str. 8.

Davor Vukovi, Službenici radosti i nade


57

Boris Vuli1

BIT I SLIKA SVEĆENIŠTVAPREMA KARLU RAHNERU

Gle, Gospodine, uvijek ćemo iznova počinjati bivati onona što si nas već pozvao da budemo.

A mi se usuđujemo u poniznosti i povjerenju,podignuti k tebi svoje oči i reći:

S tvojom milošću bit ćemo ono što si nam naložio da budemo (K. Rahner).

Uvod

Karl Rahner (1904.-1984.)2 jedan je od velikih teologa 20. st. i uo-pće povijesti teologije. Velik je kako po količini napisanih stranica, odnosno po obrađenim i doticanim teološkim temama, tako i po

1 Autor članka je svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije. Zaređen je 2005. god. u Đakovu. Dvije godine je bio župni vikar u Vinkovcima. U jesen 2007. upisao je specijalizaciju iz dogmatske teologije na Teološkom fakultetu Papinskog sveuči-lišta Gregoriana u Rimu. Magistrirao je 19. lipnja 2009. (naslov magistarskog rada: L’inferno vuoto? La speranza nella salvezza di tutti secondo Hans Urs von Balthasar e Karl Rahner). Od 1. listopada 2009. zaposlen je kao asistent pri Katedri dogmatske teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, te nastavlja doktorski studij u Rimu s istraživanjima na poljima dogmatske antropologije i mariologije.

2 Više o Rahnerovu životu i djelu vidi u: I. Raguž (prir.), Za tragovima Božjim. Teološka traganja Karla Rahnera i Hansa Ursa von Balthasara, Đakovo, 2007.; I. Sanna, Karl Rahner, Brescia, 2000. (hrv. prijevod: Karl Rahner, Zagreb, 2006.); M. Schulz, Incontro con Karl Rahner, Pregassona, 2003.; K. H. Neufeld, Hugo e Karl Rahner, Cinisello Balsamo, 1995.; Isti, “Rahner Karl”, u: R. Latourelle - R. Fisichella (prir.), Dizionario di Teologia Fondamentale, Assisi, 1990., str. 892-896; A. Raffelt - H. Verweyen, Leggere Karl Rahner, Brescia, 2004.; H. Vorgrimler, Karl Rahner, Roma, 1965.; Isti, Comprendere Karl Rahner, Brescia, 1987.; K.-H. Weger, Karl Rahner. Eine Einführung in sein theologisches Denken, Freiburg - Basel - Wien, 1978. (hrv. prijevod: Uvod u teološku misao Karla Rahnera, Zagreb, 1986.); J. J. O’Donnell, Karl Rahner. Life in the Spirit, Roma, 2004.; R. Fisichella (prir.), Storia della teologia, III, Bologna, 1996., str. 735-749; R. Gibellini, La teologia del


58

utjecaju na suvremene teološke misli.3 Nevjerojatna teološka akti-vnost i plodnost, spekulativna hrabrost, mnogovrsnost interesa, širi-na osobne kulture i znanja, te ozbiljnost promišljanja i intuicije neke su od osnovnih riječi s kojima se mogu opisati osoba i djelo ovoga isusovca, svećenika, koncilskoga teologa i profesora filozofije i teo-logije.4

Zato smo odlučili, u sklopu obilježavanja Svećeničke godine u Pa-pinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu, produbiti (samo) neke odabrane Rahnerove misli o svećeništvu i pokušati promišljati njihov sadržaj, vrijednost i aktualnost. Cilj je, dakle, ovoga članka dati neke naglaske Rahnerove teološke misli o biti i slici (ili slikama) svećeništva, te otvoriti prostor za njihovo kritičko promišljanje.5

XX secolo, Brescia, 1992., str. 237-253 (hrv. prijevod: Teologija dvadesetog stoljeća, Zagreb, 1999., str. 224-238). U bilješkama donosimo Rahnerova i ostala djela na raznim jezicima, ovisno o tome koja je inačica bila dostupna i korištena u pripremi članka. Gdje je to moguće ukazujemo i na hrvatski prijevod ili samo njega kori-stimo.

3 Popis nekih od oko 4000 Rahnerovih publiciranih jedinica kao i popis prije-voda njegovih djela na hrvatski jezik, te izbor studija o Rahneru na istom jeziku vidi u: K. Rahner, Temelji kršćanske vjere: uvod u pojam kršćanstva, Rijeka, 2007., str. 558-566. Također usp. I. Sanna, Karl Rahner, hrv. izdanje, str. 125-137.

4 To ne znači kako ne postoje studije o, prema nekim autorima, problematičnim mjestima Rahnerove teologije. Upravo jedno takvo djelo provokativnog naslova nedavno je izašlo u Italiji: G. Cavalcoli, Karl Rahner. Il Concilio tradito, Vero-na, 2009. Postoje katolički autori koji drže kako Rahner nije katolički teolog, nego samo filozof, čak gnostik s elementima masonskog duha /sic!/. Usp. Isto, str. 340-342.

5 Zbog ograničenja rada i bogate Rahnerove teološke misli odlučili smo se kao temeljni izvor za ovaj članak uzeti: K. Rahner, “Theologische Reflexionen zum Priesterbild von heute und morgen”, u: Schriften zur Theologie, IX, Einsiedeln - Zürich - Köln, 1970., str. 373-394 (hrv. prijevod: “Teološke refleksije o slici sveće-nika danas i sutra”, u: Teološki spisi. Izbor, Zagreb, 2008., str. 334-355); Isti, “Über die Zukunft der Gemeinden”, u: Schriften zur Theologie, XVI, Einsiedeln - Zürich - Köln, 1984., str. 160-177. Također, tijekom rada su, u većoj ili manjoj mjeri, kon-zultirana sljedeća Rahnerova djela: Il sacerdote e la fede oggi, Brescia, 1967.; Chiesa e sacramenti, Brescia, 41973.; Discepoli di Cristo. Meditazioni sul sacerdozio, Roma, 1968.; La figura del prete moderno, Roma, 21970.; Saggi sui sacramenti e sulla esca-tologia, Roma, 1975.; Molitve života, Zagreb, 21995.; Corso fondamentale sulla fede. Introduzione al concetto di cristianesimo, Cinisello Balsamo, 62005. (hrv. prijevod: Temelji kršćanske vjere: uvod u pojam kršćanstva, Rijeka, 2007.). Izvrsnu i dublju analizu Rahnerovih promišljanja o svećeništvu vidi u: I. Raguž, “Teologija i duho-vnost svećeništva prema Karlu Rahneru”, u: Za tragovima Božjim, str. 235-252.

Boris Vuli, Bit i slika svećeništva prema Karlu Rahneru


73

Mario Geri1

ELEMENTI ZA TEOLOGIJU PREZBITERATA PREMA POSVETNOJ MOLITVI REĐENJA

U AKTUALNOM DRUGOM TIPSKOM IZDANJU RIMSKOG PONTIFIKALA

Uvod

Teološko vrednovanje sakramentalne stvarnosti, koja se u ovom slučaju odnosi na narav i dostojanstvo reda prezbiterata, u izravnoj je vezi sa samim obredom ređenja kao i s pratećom liturgijskom eu-hologijom. Ovi liturgijski elementi jesu “teološko mjesto”, odnosno svojevrsno polazište za objektivnu teološku refleksiju, preko kojega se kroz analizu ritualnih i euholoških formi može prodrijeti u samu srž spomenute stvarnosti. Obred ređenja, u smislu ritualnih simboli-čkih čina, kao i euhološki tekstovi koji redovito daju naslutiti smisao simboličkih radnji, jer jest locus teologicus, omogućuje nam shvatiti svu dubinu teološkoga identiteta svećenika koji na vrlo jasan način izvire iz te liturgijske uporabe simboličnih stvarnosti, bilo da se radi o činjenju liturgijskih gesta i obreda ili, pak, izgovaranju pratećih eu-holoških tekstova. Shvativši obred u tom smislu lako ćemo ga prepo-znati ne samo kao nužni ceremonijalni okvir u koji biva smješteno neko od djelovanja Crkve već kao stvarno polazište za objektivnu teološku refleksiju nad stvarnošću koju on uzbiljuje. Upravo je kroz obred i prateću molitvu Crkve moguće učiniti, za nas ovdje vrijednu,

1 Autor članka rođen je 26. lipnja 1977. u Rijeci. Nakon ređenja za svećenika Riječke nadbiskupije 2003. god. od svoga Ordinarija poslan je na poslijediplomski studij liturgije na Papinskom liturgijskom institutu pri Papinskom Ateneu sv. An-zelma u Rimu. Na spomenutom Institutu licencirao je liturgiju temom Liturgijsko-sakramentalna teologija Achille Maria Triaccae. Njezina aplikacija na sakrament ženidbe pod mentorstvom prof. Joséa Manuela Garcia Cordeiroa. Nakon obra-njenoga magisterijskog rada, pod vodstvom istoga profesora priprema doktorsku tezu na temu Lo sviluppo del concetto teologico della “actuosa participatio” e della spiritualità liturgica nel periodo postconciliare. Verso una nuova mistagogia liturgi-ca.


74

teološku identifikaciju prezbitera i njegovo mjesto unutar kršćanske zajednice.2 Slijedeći metodologiju liturgijsko-teološkoga pristupa sa-kramentalnoj stvarnosti, onako kako je predstavlja talijanski liturgi-čar A. M. Triacca, unutar takvoga pristupa sakramentu svetoga reda valja na poseban način dati značaj analizi euholoških tekstova iz ko-jih nužno izvire na vidjelo prvotna teološka refleksija same Crkve nad stvarnošću koju Crkva čini u liturgijskom slavlju ređenja.3

Stoga, unutar liturgijskoga pristupa teološkom tretiranju i tuma-čenju sakramenata i sakramentalnosti bilo bi svakako nezamislivo zaobići taj liturgijsko-obredni kontekst, a posebice onda to vrijedi za vezanu euhologiju koja je, prema riječima Triaccae, jedan od najsigur-nijih izvora za liturgijsko-sakramentalnu teologiju. Liturgijska teolo-gija naime drži kako unutar toga molitvenog konteksta sam sakrament pronalazi svoje vlastito tumačenje i odaje svu puninu stvarnosti koja iza njega stoji.4 O tom doprinosu liturgijskoga tretiranja sakramenta svetog reda Brovelli kaže: “Doprinos liturgije u interpretaciji prirode različitih crkvenih službi bez sumnje je značajan; u molitvi zajednice slavljenoj za vrijeme ređenja ili instituiranja izražava se, na poseban način, svojstven samo liturgijskoj ispovijesti vjere, razumijevanje smi-sla dara Božjega posredovanog zaređenim službenicima.”5

2 Govoreći općenito o vrijednosti obreda kao svojevrsnoga govora koji smješta i daje status osobi ili stvarnosti koju se želi teološki vrednovati Šaško kaže: “Za razliku od života u vjeri i morala koji su uvijek u životu više ili manje u skladu s Evanđeljem, obred ne poznaje više ili manje. On određuje, daje pojedincu prepo-znatljiv identitet, smješta ga unutar skupine: ili je netko kršten ili nije; oženjen ili nije... Tako je obred pokazatelj, jer pokazuje položaj u zajednici.” I. Šaško, “Suvre-mena liturgijska teologija: znak i obredno uzbiljenje otajstva”, u: Diacovensia, XI, 2003., str. 20.

3 A. M. Triacca, “Per una teologia liturgica del sacramento dell’ordine, in oc-cidente. Linee metodologiche”, u: G. Faredi - Ph. Rouillard (prir.), Il ministero ordinato nel dialogo ecumenico. Riflessioni di teologi cattolici sul documento di Lima 1982. Atti del VII convegno di teologia sacramentaria, 22-24 novembre 1984. Scritti in onore di Gerardo J. Bekes, Roma, 1985., str. 77-106.

4 O vrijednosti posvetne molitve kao bazičnom elementu u kontekstu obreda ređenja, te njezina značenja za kreiranje liturgijske teologije sakramenta prezbite-rata “per ritus et preces” Luca Brandolini kaže: “Ono što treba učiniti jest naglasiti posvetnu molitvu koja osvjetljuje i daje puninu smisla liturgijskoj gesti. Radi se na-ime o tekstu iznimne vrijednosti ako, zajedno s gestom polaganja ruku, tvori sržni element sakramenta”, L. Brandolini, “Identità e missione del presbitero a partire dal rito di ordinazione. ‘Per ritus et preces’”, u: Centro di azione liturgica, Identità e missione del presbitero. Per ritus et preces, CLV, Roma, 2009., str. 78.

5 F. Brovelli, “Ordine e ministeri”, u: Anàmnesis, 3/1, La Liturgia; i sacramenti: teologia e storia della celebrazione, Genova, 1986., str. 245.

Mario Geri, Elementi za teologiju prezbiterata...


91

Mislav Kutleša1

SVEĆENIK PROMICATELJNOVOGA ZAKONA

Uvod

U njegovo ime smo kršteni, u njegovo ime činimo znak križa, u njemu upućujemo svoje molitve, a opet toliko ostaje za vjernike ve-lika nepoznanica. Dok je on naš život i dok smo u njemu sjedinjeni, u isto vrijeme za vjernike kao da ostaje nepoznati Bog. S obzirom da je usko vezan uz naše spasenje i novi život, treba i prema njemu gajiti osjećaje pobožnosti i povjerenja, težiti k tome da ga upoznamo i po njemu živimo život koji nam sam Bog daje.

Nadalje, sve što činimo ili molimo, bilo da je riječ o sakramentima ili samoj molitvi psalama, ili himni, a na kraju i epikleza, ništa ne može biti plodno bez djelovanja Duha Svetoga, pogotovo na našem putu kršćanskoga sazrijevanja jer kako kaže Ivan: “Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa” (Iv 6,63).

Ivan evanđelist nadalje kaže: “Zato sam vam rekao - nadoda on - da nitko ne može doći k meni ako mu Otac nije dao dara” (Iv 6,65); tako se čini da je osnovni poziv koji je upućen vjernicima slijediti svojim životom u svemu svoga učitelja Isusa Krista po primljenom daru Duha Svetoga. U svemu tražiti njegovu volju, te da po njoj žive. Međutim, na tom putu traženja ali i kršćanskoga sazrijevanja Isus Krist šalje svećenike, kao ljude uzete iz naroda, da im u tome poma-žu, da im u svemu služe kako bi čuli Njegov glas, kako bi Njegovu riječ čuvali i nosili u svom srcu, te po njoj i živjeli. Stoga, kao pomoć da bi u tome bili plodni, Gospodin ih ispunja i šalje u sili Duha Sveto-

1 Autor članka rođen je 26. listopada 1980. u Zagrebu. Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je 21. lipnja 2008. Odmah po završetku teoloških studija u Pontificia Università Lateranense 2007. god., započinje licencijat iz moralne teolo-gije pri Accademia Alfonsiana, te 2009. god. stječe licencijat na temu Hipokratova zakletva u svjetlu nauka Katoličke Crkve. Iste godine upisuje i doktorat iz moralne teologije.


92

ga,2 u čijoj snazi se ostvaruje sjedinjenje čovjeka s Bogom, po kojemu Bog dolazi k čovjeku.

Taj isti poziv upućuje također i papa Ivan Pavao II. u svojoj enci-klici Dominum et vivificantem, enciklika kojom želi potaknuti cijelu Crkvu da razmišlja o tom izvrsnom Božjem daru, daru po kojemu možemo sve, a bez kojega ne možemo ništa. Tako možemo smatrati da je prvotno taj zadatak upućen svećenicima, da trajno održavaju živom svijest o daru Duha Svetoga kojega sam Isus šalje kao našega Branitelja, kao onoga koji će nas svemu poučavati, opominjati ali i koji će nam u svemu davati snagu kako bismo rasli u vjeri, kako bismo rasli u duhovnoj i kršćanskoj zrelosti i odgovorno živjeli dar novoga života. A upravo s novim životom Bog nam daje i Novi zakon koji od sada biva urezan u srce čovječje, koji u njegovu srcu progovara, te oplemenjuje i prosvjetljuje njegov život: “Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas!... Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mo-jim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe” (Ez 36,26-27).

Papa Ivan Pavao II. kaže: “Njemu se kao Branitelju i Duhu istine i ljubavi obraća i sam čovjek jer živi od istine i ljubavi i ne može živjeti bez izvora istine i ljubavi. Njemu se utječe Crkva, koja je srce čovje-čanstva, da od njega isprosi darove za sve, te svima mogne darivati te darove ljubavi koja je po njemu razlivena u našim srcima.”3 Stoga je i ovaj članak, slijedeći Papine riječi, podijeljen u dva poglavlja u koji-ma ćemo razmatrati upravo nad Duhom Svetim, kao izvorom istine i ljubavi, koje su ujedno i zakoni i naredbe kojima sve oživljava i sje-dinjuje se s Bogom. Nadalje, nastoji se u svemu voditi računa o du-žnosti svećenika u životu Crkve i svakoga vjernika pojedinačno kao dobroga pastira koji u svemu slijedi i živi volju Božju slijedeći glas Duha Svetoga kojim ih sam Krist Gospodin ispunjava kako bi uistinu mogli vjerodostojno navješćivati evanđelje - Radosnu vijest. Tako u okvire navješćivanja evanđelja stavljam i obvezu da se životom i rije-čju stalno ukazuje i svjedoči tko je onaj kojeg nam Krist šalje, kojim nas Krist ispunjava i što u nama čini ili ostvaruje, tko je taj dar koji nas sjedinjuje s Bogom.

1. “Primite Duha Svetoga” (Iv 20,22)

Već je u svojoj enciklici, Dominum et vivificantem, papa Ivan Pavao II. izrazio potrebu za uvijek novim produbljivanjem otajstva

2 Ovaj čin prikazan je u Ivanovu Evanđelju 20,22.3 Ivan Pavao II., Dominum et vivificantem, 111.

Mislav Kutleša, Svećenik - promicatelj Novoga zakona


109

Marijo Volarevi1

FORMACIJA SVEĆENIKA ZA SOCIJALNIPASTORAL PREMA KATOLIČKOM

SOCIJALNOM NAUKU

Uvod

Papa Benedikt XVI. proglašujući 19. lipnja 2009. Svećeničku godi-nu kao jedan od razloga zasigurno je bio poticaj svećenicima na jednu zauzetiju duhovnu obnovu svoga poziva, ali isto tako i preispitivanje značenja uloge svećenika danas. Što može svećenik ponuditi suvreme-nom društvu? Jednom društvu u kojemu se stječe dojam da su sveće-nici ostali kao čuvari već nekih davno izgubljenih putova, po kojima današnji suvremeni svijet više ne hodi, možda tu i tamo netko zaluta, u liku neke bakice, nekoga bolesnika ili nekoga tko se izgubio pa u očaju nema drugoga puta. Upravo zbog toga čini se važnim preispitati koja bi bila uloga svećenika za današnje suvremeno društvo? Što danas svećenik može preko svoga pastoralnog djelovanja učiniti da se hod čovječanstva usmjeri na jedan ispravniji i moralno sigurniji put.

Drugi vatikanski koncil u svom Dekretu o službi i životu prezbitera naglašava da su “prezbiteri uzeti između ljudi, postavljeni na korist ljudima u njihovu odnosu s Bogom, da prinose i darove i žrtve za grijehe”.2 To nam otkriva da uloga svećenika u prvom redu treba biti

1 Autor članka rođen je 10. listopada 1976. u Metkoviću. Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen je 29. lipnja 2003. u Makarskoj. Svećeničke službe u nadbiskupiji: župni vikar u Kaštel Lukšiću 2003.-2004., prefekt u sjemeništu u Splitu 2004.-2005. U Hrvatski papinski zavod sv. Jeronima u Rimu dolazi 2005., te na Papinskom sveučilištu Lateranu na Fakultetu Moralne teologije na Institu-tu Alfonsiana upisuje postdiplomski studij iz Moralne teologije i pod vodstvom prof. Andrzeja Wodka priprema magistarski rad na temu Le virtù nel libro della Sapienza come promotrici della vita piena koji uspješno brani 2007. god. i stječe akademski naslov magistra moralne teologije. Na istom Fakultetu pod vodstvom prof. Edmunda Kowalskog i prof. Silvija Botera Giralda priprema doktorsku di-sertaciju na temu La proposta di Giovanni Paolo II di un “nuovo femminismo”: La donna nella costruzione di una nuova etica.

2 Presbyterorum ordinis, 3.


110

na duhovnu korist ljudima. S druge pak strane naglašava se da sve-ćenici “ne bi mogli biti Kristovi službenici kad ne bi bili svjedoci i djelitelji nijednoga drugog života osim zemaljskoga, ali ni ljudima ne bi mogli služiti ako bi im ljudski život i prilike ostali strani”.3 Ovdje se vidi da uloga svećenika, biti na duhovnu korist ljudima, polazi od ove socijalne dimenzije koju dijeli zajedno s ljudima. Zato iščitavanje životnih prilika koje danas okružuju čovjeka, otvara prostor i mogu-ćnost za jedno novo misijsko i evangelizacijsko pastoralno djelovanje svećenika.

U tom pravcu kroz ovaj kratki rad pokušat ćemo dati odgovor o važnosti formacije svećenika za plodonosni socijalni pastoral, blizak ljudskoj svakodnevici, ali utemeljen i vođen prema načelima socijal-nog nauka Crkve.

1. Kratki pregled razvoja socijalnoga nauka Crkve

Socijalna dimenzija Crkve dobro je uočljiva već od samoga nje-zinog početka. Novozavjetna Crkva nakalemljena na starozavjetnu Crkvu u kojoj se slika Boga često prikazivala kao slika Boga “prave-dnoga”. Na takvoj slici posebno su inzistirali starozavjetni proroci, poput Amosa i Izaije, ali i drugi, ukazujući na socijalnu nepravdu, zalažući se za pravedno društvo, navješćujući dolazak Mesije koji će uspostaviti mir i pravdu.

Krist svojim dolaskom objavljuje, uza sliku Boga “pravednoga”, također i sliku Boga “milosrdnoga”, i to ne samo u smislu praštanja ljudskih grijeha, nego i milosrdnoga u njegovoj socijalno dimenzi-ji. U svom govoru na gori (Mt 5,3-11), kao i zapovijedi ljubavi (Lk 10,25-37), Krist nerazdvojivo ujedinjuje odnos čovjeka s Bogom s odnosom prema bližnjemu, jer upravo preko odnosa s bližnjim, Bog će donijeti svoj pravedni sud o čovjeku (Mt 25,35-40).

Zato Crkva kao produžena ruka Kristova nastavlja vršiti svoje misijsko poslanje u kojem je također uključena i socijalna dimenzi-ja skrbi za čovjeka.4 Tijekom duge povijesne pažnje prema ljudskoj

3 Isto.4 Od najranijih početaka kršćanstva Crkva je u korelaciji s društvom kao što

nam otkriva Pismo Diogenetu iz 2. st. Zatim kod crkvenih Otaca, bilo istočnih bilo zapadnih, kao što su Bazilije, Ivan Zlatousti, Ambrozije, a posebno Augustin sa svojim djelom o Državi Božjoj uočljivo je kako su svi oni nastojali u evanđeoskom ključu interpretirati i valorizirati socijalne probleme svoga vremena. U srednjem vijeku kroz različite dekrete poput Gracijanova ili Justinijanova pokušavalo se dati odgovor na pojedina pitanja vezana uza ženidbu, obitelj i obrazovanje. Skolasti-

Marijo Volarevi, Formacija svećenika za socijalni pastoral...


127

Marijo Buljevi1

SVEĆENIK ČOVJEKDUHOVNOGA SLUHA

1. Imati uho znači imati srce koje sluša

U Dalmaciji se običava reći za nekoga da “ima uho”. Ovim se izra-zom ni u kojem slučaju ne misli samo na to da osoba o kojoj se govori uistinu ima uho kao važan organ svoga tijela ili pak da je to uho ne-kako veliko, jednostavno rečeno, klempavo, te ga se tako želi nagla-siti pa čak i narugati se njegovoj neproporcionalnosti. Naime, “imati uho”, znači nešto sasvim drugačije. Znači biti u posjedu nečega zašto sam nisi kriv, znači biti obogaćen nečim čime bi i mnogi oko tebe i sami željeli biti obogaćeni. Jednostavno znači dar kojeg nazivamo sluh. Međutim, sam dar sluha ne objašnjava do kraja ono što se s izra-zom “imati uho” želi izreći. Imati sluh, karakteristika je svih ljudi koji čuju, no “imati uho” karakteristika je ljudi koji uz to što čuju, znaju slušati drugoga, žele čuti njegov glas jer se time i njihov sluh očituje. O sluhu koji čuje, ali i sluša, svjedoče nam poznate dalmatinske klape u kojima se na poseban način ističe ovaj dar: “imati uho”.

1.1. Uho slušajući postaje oko - duhovno gledati

Jedan od životnih primjera u kojem uho postaje oko događa se u slučaju osoba koje su slijepe, a koje mogu čuti. Tako, iako ne vide, osluškujući stvarnost oko sebe, slušajući ljude oko sebe, one uhom vide. U vezi s tim, zanimljivo je ono što kaže Rumi, perzijanski pje-snik i mistik iz 13. st.: Kada se uho izoštri, tada ono postaje oko. Oko u kontekstu biblijske antropologije koja odražava koncepciju čovjeka u njegovom totalitetu, što je ključni element u shvaćanju psihologije

1 Autor članka rođen je u Splitu 24. studenoga 1980. Zaređen za svećenika Split-sko-makarske nadbiskupije 25. lipnja 2005. u Sinju. Imenovan je župnim vikarom 2005.-2007. u konkatedralnoj župi sv. Petra apostola u Splitu. Od 2007. god. u Rimu, na Institutu duhovnosti pri Papinskom sveučilištu Gregoriana, upisuje po-slijediplomski studij. Na istom je institutu magistrirao 2010. god.


128

i antropologije izraelskoga naroda, predstavlja organ pomoću kojeg osoba promišlja, sudi, razabire stvarnost. Tako oči izražavaju nutrinu osobe (Iz 2,11; Izr 21,4; Job 22,29; Sir 14,3), no nutrina u smislu inti-me osobe, svoje potpuno značenje nalazi u onome što biblijski govor prepoznaje pod imenom srce, leb, lebab.2

1.2. Dobro se ne vidi očima, nego srcem,jer bit je očima skrivena3

Srce označava nutrinu čovjekova bića, centar unutrašnjega života, njegovih osjećaja, njegovog intelekta i volje. U Bibliji, bilo da je riječ o Starom ili Novom Zavjetu, te u shvaćanjima svetih otaca srce je simbol čitave osobe. Zato je srce mjesto, sveti prostor u čovjeku u kojem se prihvaća ili odbacuje tajna o nama samima, ali i o Bogu i njegovu postojanju. U srcu se ulazi u doticaj s istinom o samom sebi, te se ujedno u njemu događa otvaranje prema prisutnosti Božjoj u vlastitom životu, u njemu se stvara prostor za Boga.4

Danas se pak govori o iskustvu Boga, koje neki ujedno nazivaju i iskustvima srca. Upravo zato pažnja koja se poklanja srcu od velike je važnosti i prvobitno je djelo u kontekstu duhovnoga života, tj. načina življenja pashalnoga misterija Isusa Krista, koji stoji u središtu kr-šćanskoga duhovnog iskustva.5 U konačnici govor o srcu u kontekstu kršćanske duhovnosti nemoguće je odvojiti od odnosa koji postoji između našega i Kristova srca, jer duhovnost, upravo oslanjajući se i nasljedujući logiku Kristova srca, dolazi do svoga ostvarenja.6

Imati dar sluha, znači biti bogat, no imati uho znači biti bogatiji, znači imati srce koje sluša.7 Riječ o slušanju Božje riječi, jer čovjek

2 Usp. N. Calduch-Benages, “Dio guarda con il cuore (1 Sam 16,1-13)”, u: A.A. V.V., Nella cella del cuore. Primato dell’ interiorità e vita consacrata (Supple-mento a Consacrazione e servizio 46, n. 2 Febbraio 1997), Roma, 1997., str. 21-31.

3 W. Mühs (prir.), Riječi iz srca, Zagreb, 2001., str. 38.4 Usp. A. Tessarolo, “Il simbolismo del cuore nell’ Antico Testamento”, u: A.A.

V.V., La spiritualità del Cuore di Cristo, Bologna 1990., str. 51; Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb, 1994., 365, 368; X. L. Dufour i dr. (ur.), Rječnik biblijske teologije, Zagreb, 1969., str. 1254- 1257.

5 Usp. T. Spidlik, La preghiera secondo la tradizione dell’oriente cristiano, Roma, 2002., str. 323; L. Lallemant, La dottrina Spirituale, Casale Monferrato - Milano, 1984., str. 113.

6 Usp. E. Franchini, “Rinnovare una Tradizione”, u: A.A. V.V., La spiritualità del Cuore di Gesù, Bologna, 1990., str. 14.

7 Usp. L. Borriello (prir.), Nuovo dizionario di spiritualià, Città del Vaticano, 2003., str. 236.

Marijo Buljevi, Svećenik - čovjek duhovnoga sluha


139

Josip Jeli1

OBVEZE I PRAVA KLERIKA PREMA ZAKONIKU CRKVENOGA PRAVA

IZ 1983. GODINE

Uvod

Zakonik kanonskoga prava u drugoj knjizi koja nosi naslov O Bo-žjem narodu u poglavlju trećem donosi odredbe o obvezama i pravima klerika. Oni su posvećeni službenici koji su uzeti iz naroda i poslani k narodu da bi ih privodili k Bogu i radili u korist spasenjskoga poslanja Crkve ispunivši one Kristove riječi: Idite po svem svijetu i propovije-dajte evanđelje svakom stvorenju (Mk 16,15). Zakonik s jedne strane donosi odredbe o obvezama klerika kako bi klerički život bio što plo-donosniji u obavljanju povjerene im službe, odnosno kako bi klerika podsjetili na odgovornost službe koju vrši, a s druge strane prava koja im jamče sigurnost i brigu Crkve za njihov rad na njivi Božjoj.

Kao što možemo vidjeti iz naslova ovaj rad podijelili smo na dva dijela. Prvi dio odnosi se na specifične obveze koje su kleriku odre-đene Zakonikom kanonskoga prava, a to su: poštivanje i poslušnost prema papi i vlastitom biskupu, raspoloživost za crkvene službe; me-đusobna povezanost klerika i poštivanje poslanja laika, težnja prema svetosti; obdržavanje celibata, zajednički život, jednostavnost života, obveza rezidiranja i dolično odijevanje.

U drugom dijelu obradit ćemo prava koja su kleriku zajamčena po Zakoniku kanonskoga prava, a to su: sloboda udruživanja, pravo na dostojno uzdržavanje i socijalno osiguranje i pravo na odmor.

1 Autor članka rođen je 18. rujna 1976. u Komušini Gornjoj, općina Teslić. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 29. 6. 2002. u Sarajevu. Dosadašnje službe u biskupiji bile su: župni vikar u župi sv. Antuna Padovanskog 2002.-2005.; župnik u župi Preobraženja Gospodinova u Borovici kod Vareša 2005.-2006. God. 2006. dolazi u Rim, u Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima, te na Papinskom sveu-čilištu Urbaniana upisuje postdiplomski studij iz kanonskoga prava. Pod vodstvom profesora Luigia Sabbaresea priprema magistarski rad s naslovom. Matrimoni misti nel Codice di Diritto Canonico e nella Legislazione ortodossa.


140

1. Obveze klerika

1.1. Poštivanje i poslušnost pape i vlastitoga biskupa

Klerici imaju primarnu obvezu poštivanja i poslušnosti vrhovnom svećeniku i svojem ordinariju.2 Ovu obvezu nemaju samo klerici, nego i svi vjernici koji su pozvani na obvezu čuvanja zajedništva s Crkvom kako općom tako i s partikularnom.3

Klerici sudjeluju na istom svećenstvu i na istom apostolskom po-slanju s vrhovnim svećenikom i vlastitim ordinarijem; s njima su ujedinjeni u hijerarhijskom zajedništvu, od onoga trenutka suradnje s vlastitim ordinarijem, jer je biskup član biskupskoga reda, to jest kolegija biskupa kojemu je glava rimski prvosvećenik.4 Budući da su uključeni u jednu partikularnu Crkvu za vršenje poslanja, oni pod vlastitim biskupom čine prezbiterij te partikularne Crkve i imaju ob-vezu obećanja poslušnosti, od trenutka ređenja, biskupu i vlastitom ordinariju.5 Sve ovo rečeno potkrjepljuje i jasnije oslikava dogmatska konstitucija Lumen gentium u broju 28.6 Zato Zakonik u slučaju odbi-janja poštovanja i poslušnosti prema vrhovnom svećeniku i mjesnom ordinariju predviđa neke kaznene mjere koje nalazimo u kan. 1371 i 1373. Ova kazna odnosi se i na klerike i na laike. Tako kan. 1371 određuje kaznu za sve one koji naučavaju nauk osuđen od rimskoga prvosvećenika, općega sabora i crkvenoga učiteljstva ističući da onaj tko se ne pokori Apostolskoj Stolici, ordinariju ili poglavaru kad za-

2 Usp. Zakonik kanonskog prava. Proglašen vlašću Ivana Pavla II. S izvorima, Zagreb, 1996., kan. 273.

3 Usp. Kan. 209.4 Usp. Kan. 331.5 Usp. L. Sabbarese, I fedeli costituiti popolo di Dio. Commento al Codice di

Diritto canonico, Libro II, parte I, Manuali, Città del Vaticano, 2000., str. 99.6 Lumen gentium, 28: “Svećenici, mudri suradnici biskupskoga reda i njegova

pomoć i oruđe, pozvani su da služe Božjem narodu, čine jednu svećeničku družbu sa svojim biskupom, određenu za različite dužnosti... Oni pod biskupovim aukto-ritetom posvećuju i vode posvećuju i vode dio Gospodinova stada njima povjeren, čine opću Crkvu vidljivom u svom mjestu i mnogo koriste izgradnji cijeloga Kri-stova Tijela (usp. Ef 4,12). Uvijek misleći na dobro djece Božje neka nastoje prido-nijeti svoj dio za pastoralni rad cijele biskupije, dapače cijele Crkve. Zbog ovoga njihova udjela u svećeništvu i misiji neka svećenici priznaju biskupa uistinu kao svoga oca i neka ga sa štovanjem slušaju. Biskup pak neka smatra svećenike, svoje suradnike, kao sinove i prijatelje, kao što Krist svoje učenike ne zove slugama nego prijateljima (usp. Iv 15,15). Na temelju Reda i službe svi su svećenici, bilo dijece-zanski bilo redovnički, pridruženi zboru biskupa i prema svome zvanju i milosti služe dobru cijele Crkve.”

Josip Jeli, Obveze i prava klerika...


155

Davor Šimunec1

BITI U SVIJETU ALI NE OD OVOGA SVIJETA

SVEĆENIK U IZAZOVIMA I STRANPUTICAMA SUVREMENOG SVIJETA

Uvod

Kako bi zapravo trebalo razumjeti ulogu svećenika u današnjem svijetu u smislu njegovog evangelizacijskog poslanja? Ne odaje li ovo sadašnje vrijeme postmoderne2 tegobni osjećaj nemoći, izgubljenosti i zbunjujuće dezorijentacije, da od takvih dojmova pokatkad možda nisu lišeni i pokoji vjernici i svećenici? Može li se još govoriti o novoj evangelizaciji kada nas počesto obuzima zamor i klonulost pred go-ropadnim društvenim procesima u kojima jedva da je nešto ostalo od svijesti o kršćanstvu kao važnom segmentu osobnoga i društvenoga života? Nedvojbeno je, da danas valja iznova promisliti o načinima stvarne evangelizacije u suvremenom svijetu, bez zapadanja počesto u ugodnu iluziju efikasnosti bilo kojeg pastoralnog nastojanja ako bi

1 Autor članka rođen je 18. rujna 1970., svećenik je Zagrebačke nadbiskupi-je. Zaređen je 18. lipnja 2005. u Zagrebu. U Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima dolazi 2006. god., te na Papinskom sveučilištu Gregoriana upisuje postdiplomski studij iz dogmatske teologije gdje 2008. god. postiže licencijat (magisterij) na temu Neognosticismo e neopelagianesimo. Na istom Sveučilištu priprema doktorsku di-sertaciju na temu La concezione cristiana dell’uomo come immagine di Dio e persona nelle sfide dei processi secolarizzanti del mondo contemporaneo.

2 Pod postmodernom podrazumijeva se razdoblje koje nastupa otprilike u dru-goj polovici 20. st. nakon moderne koja je pak karakterizirana razvojem znanosti i tehnologije, vjerom u progres i moć ljudskoga uma, u univerzalne vrijednosti koje su zajamčene zakonima i ustavima država, te dominacijom raznih ideologija. U postmoderni dominira skepsa prema svim izvanjskim sustavima i vrijednostima, ljudsko “ja” se postavlja kao temeljni kriterij istine, sve se relativizira ili sintetizira ovisno o osobnoj prosudbi, nameće se prevlast neposrednoga trenutka u odnosu na prošlosti itd. Ovdje su navedene samo neke odlike koje karakteriziraju ta ra-zdoblja. I. Sanna, L’antropologia cristiana tra modernità e postmodernità, Brescia, 2004., str. 44-250.


156

se to činilo bez pomnoga propitkivanja o karakteru vlastitoga djelo-vanja.

Suvremeno razdoblje post/moderne doista zahtijeva novu svje-snost o stvarnostima u kojima živimo, jer su uznapredovali sekula-rizacijski procesi uvelike dekristijanizirali, ne samo općenitu svijest ljudi (reducirajući dakle ono religijsko na privatnu sferu), već i dra-stično minorizirali svaku moguću ulogu bilo kojeg budućeg istupa ili manifestacije crkvenoga ili kršćanskoga u društvu. Posrijedi nije da-kle samo općenita politička obuzetost da se pod svaku cijenu uščuva sekularno obilježje društva, već se najčešće radi o pozadini sekulari-zma kao idejnoga ili ideološkoga koncepta koji ne podnosi nikakvu društvenu relevantnost religijske prisutnosti, nastojeći je u najvećoj mjeri marginalizirati. Ipak, s druge strane, naziru se i velike mogu-ćnosti koje ostavljaju prostor kršćanskoga svjedočenja baš zbog ra-zloga krize čovjekova identiteta danas, koji u konzumentskom men-talitetu tehničko-tehnološke civilizacije lutajući, živi u društvenom okružju koje je ispražnjen od duhovnih vrijednosti, s nepodnošljivim patosom gubitka smisla. No, pitamo se pak s druge strane, može li biti uočena ona divota kršćanske vjere i velikoga duhovnoga blaga milosti u kojem uvijek odjekuje Božji poziv upućen svim ljudima da upoznaju svoj pravi identitet, ako izostane ona uvjerljivost od nas kr-šćana katolika a poglavito svećenika da osim verbalne, normativne i nastupne sfere istovremeno s tim izbija i nešto drugo, dakako važnost autentičnosti onoga što radimo. Morali bismo se složiti s tvrdnjom da bez obzira na bilo kakve poteškoće povijesnoga razdoblja, pa i u slučajevima bjesomučnih progona autentičnost kršćanskoga života predstavlja odlučujući faktor u privlačnosti kao poticaja da se netko odluči postati kršćaninom. Ovo može općenito zvučati kao još jedna u nizu apstraktnih formulacija koja, iako točna, ipak sadrži i vlastitu nedorečenost u smislu da ne posjeduje potanke naputke o tome kako bi trebalo to konkretno ostvariti u specifičnim okolnostima našega vjerničkog života.

Želimo se, stoga, ovdje baviti mogućom analizom glede položaja i djelovanja svećenika u sadašnjim okolnostima raznovrsnih menta-liteta i životnih stilova suvremenoga post/modernog društva. Ovaj članak, međutim, nudi samo analizu pojedinih odrednica uz najo-pćenitije uvide, bez namjere ulaženja u složene potankosti samoga problema koji će se opisivati. Stoga smo u naše razmatranje uzeli četiri najupečatljivije dimenzije koje bi trebale karakterizirati odre-đene stilove razmišljanja i djelovanja, kroz koje želimo propitati na najopćenitiji način odlike položaja i nastupa svećenika u kontekstu

Davor Šimunec, Biti u svijetu ali ne od ovoga svijeta...


175

Pavle Mijovi1

SLUŽENJE ISTINI VERITATIS DIACONIAM

MOGUĆNOST DIJALOGA SVEĆENIKAI SUVREMENOGA SVIJETA

Uvod

“Među raznim oblicima služenja koje ljudima treba ponuditi, Crkva uviđa da joj je jedno naročito vlastito: služenje istini. S jedne strane, ovo služenje čini da sama vjernička zajednica postaje sudio-nicom onoga djela na koje su se ljudi dali kako bi doprli do istine.”2 Tim riječima Ivan Pavao II. misiju Crkve postavlja u nužan odnos s raznim pitanjima koja si postavlja čitav ljudski rod stoljećima. Tko smo, odakle dolazimo, gdje smjeramo, to su neka od tih pitanja, a Crkva je shvaćena kao ona koja pomaže ljudima kako bi na ova pita-nja odgovorili. Još na samom početku svoga pontifikata, u enciklici Redemptor hominis - Otkupitelj čovjeka, koja se može smatrati pro-gramskom enciklikom, izložio je gotovo istovjetne tvrdnje: “Crkva u našem dobu, mora biti vođena smislom odgovornosti za istinu. Smisao odgovornosti za istinu je jedna od temeljnih dodirnih točaka Crkve i svakoga čovjeka, te je isto tako i jedna od temeljnih potreba koje određuju čovjekov poziv u zajednici Crkve.”3

Tema enciklike Fides et ratio na prvi pogled može se činiti isključi-vo intelektualnom problematikom. No, promatrajući pozornije, tema

1 Autor članka, teolog laik, rođen je 1984. god. u Sarajevu. Nadbiskupsku klasi-čnu gimnaziju završava u Zadru, nakon čega upisuje studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Poslije druge godine studija, kao stipendist Pa-pinskog lateranskog sveučilišta dolazi u Rim, gdje i diplomira teologiju u lipnju 2008. Specijalizaciju iz filozofije nastavlja na istom Sveučilištu, a u akademskoj godini 2008./2009. pohađa i završava jednogodišnji master in peace management na Papinskom sveučilištu Seraphicum. Postizanje akademskoga stupnja magistra znanosti iz filozofije predviđa se za lipanj 2010.

2 Ivan Pavao II., Fides et ratio - Vjera i razum, Zagreb, 22004., 2. 3 Ivan Pavao II., Redemptor hominis - Otkupitelj čovjeka, Zagreb, 1980., 19.


176

enciklike na određen način izaziva sve ljude, u smislu da svaki čovjek želi spoznati istinu i naći odgovore na razna pitanja koja život sam po sebi nameće. Centralni problem enciklike jest pitanje o istini, koje nije samo jedno od mnogih i raznih pitanja s kojima se čovjek mora suočiti, već je temeljno pitanje. Istina vrijedi za sve, dakle i kršćan-stvo, budući da je istinito, vrijedi za sve. Ako ljudski razum želi spo-znati istinu, ako je čovjek stvoren za istinu, kršćanska poruka apelira na otvaranje razuma prema istini, kako bi ušao u ljudsko srce. Zbog toga ne treba postojati nikakav sukob između vjere i razuma, jer su obje ujedinjene u istini.4

Čini se da je ipak tijekom čitavoga novog vijeka prevladavala sasvim drugačija koncepcija stvarnosti. Vjera i razum dovedeni su u sukob, ili jedno ili drugo. Trećega gotovo da i nema. Znanstvene revolucije, koje su izazvale mnoštvo kulturnih promjena na pijede-stal postavljaju razum, onaj praktični, instrumentalni, kojemu je cilj ovladati prirodom na kraju i samim čovjekom. U današnjoj klimi, znanstveni razum više i nije protivnik vjere, jer znanstveni razum odbija svako bavljenje posljednjim istinama. Iz racionalnoga obzo-rja već su odavno izbačene sve one dimenzije koje prelaze domete znanstvenoga razuma.5 Ovakva koncepcija nužno vodi prema dru-gom aspektu moderne, vjeri kao isključivo privatnoj stvari, kojoj je namijenjena negativna uloga, o kojoj se razumski ne može reći ništa. Budući da se radi o radikalnom odvajanju vjere i razuma, vjera se u moderni počinje bolje slagati s osjećajima, emocijama, naglašenom mistikom i deinstitucionaliziranom duhovnošću nego s razumom. Vjera se zatvara sama u sebe, u neku vrstu intimne privatizacije.6

Sa svim ovim modernim stvarnostima susreće se i osoba sveće-nika kojoj je namijenjena zahtjevna misija. Dok s jedne strane treba očuvati tradicionalni poklad vjere, istovremeno je pozvan, čitajući znakove vremena, provesti ga u djelo u suvremenom svijetu. Služiti istini, sintagma je, čija ni jedna od dviju sastavnica danas nije na ci-jeni. Služenje se stavlja u domenu neostvariva, gotovo utopističkoga, jer je dijametralno suprotno od klime svakodnevice. A istina je još odavno osuđena na svojevrsni egzil, jer joj je namijenjeno isključi-vo subjektivno mjesto. Nije slučajno da se suvremeno doba pone-kad naziva i doba pogleda na svijet. Nakon ovih sitnih specifikacija,

4 J. Ratzinger, “Presentazione”, u: R. Fisichella (prir.), Fides et ratio. Lettera enciclica di Giovanni Paolo II, Testo e commento teologico-pastorale, Roma, 1999., str. 5.

5 Isto, str. 7. 6 Isto, str. 8.

Pavle Mijovi, Služenje istini - veritatis diaconiam...


193

Željko Maji1

ŽUPA, POVLAŠTENO MJESTOSVEĆENIČKOGA DJELOVANJA

Uvod

Odlučujući se za ovu temu imao sam na umu sve one svećenike koji neumorno rade na njivi Gospodnjoj u službi župnika, župnih upravitelja i vikara, kapelana, duhovnih pomoćnika, i kako li ih još sve ne razlikujemo, a oni svi u istom pozivu i poslanju samo u razli-čitoj službi. Razlog tome je i to što u ovoj Svećeničkoj godini nisam naišao na puno naslova koji bi se pozabavili ovom temom. Moguće je da se varam i da je to moj subjektivni dojam. No, gledajući po policama u knjižarama uočljivi su naslovi koji svećeništvo i sveće-

1 Autor članka svećenik je Mostarsko-duvanjske biskupije, rođen u Drinovcima 28. ožujka 1963. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1988. u Mostaru. U biskupiji je obnašao razne službe: duhovnoga pomoćnika, kapelana, župnoga vikara i upravite-lja župe, upravitelja svećeničkoga doma, biskupova tajnika i bilježnika ordinarijata. Bio je i član Vijeća za laike BKBiH te član Svećeničkoga vijeća hercegovačkih bisku-pija. Od 2006. god. na službi je vicerektora Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jero-nima. Od 1993. do 1995. god. student je na postdiplomskom studiju na Papinskom lateranskom sveučilištu gdje licencira na Institutu za Pastoralnu teologiju. Tema magistarskoga rada: Pastoralna briga Propagande fidei za Trebinjsku biskupiju za vrijeme turske okupacije. U ratno-poratnom vremenu stalni je suradnik mjesečnika Crkve na kamenu gdje u rubrici Cnakov sitnozor razmišlja nad aktualno crkvenom ali i političkom stvarnošću onoga vremena. U istom listu jedno se vrijeme javljao u rubrici Pastoral. Vijesti, komentari i članci objavljivani su i u drugim crkvenim i društvenim listovima i časopisima. U projektu Biskupskoga ordinarijata Mostar Da im spomen očuvamo dao je svoj doprinos u osvjetljivanju zaslužnih svećeničkih likova hercegovačkih biskupija: mons. Andrije Majića, mons. Mate Nuića i don Petra Vuletića - Šjora. U ime Biskupskoga ordinarijata u Mostaru organizirao je studijske dane o životu i djelu mons. Andrije Majića (Mostar, 1998.) i mons. Mate Nuića (Mostar, 2000.), te priredio zbornike: Sluga dobri i vjerni. Život i djelo mons. Andrije Majića, Mostar, 1998. i Izvedi narod moj o Gospode. Život i djelo mons. Mate Nuića, Mostar, 2003. Zajedno sa svećenicima studentima Papinskoga hrvat-skog zavoda sv. Jeronima priredio je predavanja i uredio zbornik Apostolu naroda u prigodi proslave Pavlove godine 2008./2009.


194

nika promatraju s teološko-filozofskoga ili, pak, psihološko-duho-vnoga aspekta na jednoj zavidnoj znanstvenoj razini. I nije loše da smo bogatiji i za ove nove naslove. Dapače! A papa Benedikt XVI. u svom pismu jasno je rekao i ovo: “Mislim na sve one prezbitere koji vjernicima i čitavome svijetu ponizno i svakodnevno nude Kristo-ve riječi i geste, nastojeći se sjediniti s Njim u svojim mislima, volji, osjećajima i čitavim svojim životom. Kako im ne odati priznanje za njihove apostolske napore, njihovo neumorno i samozatajno služe-nje, njihovu ljubav kojom žele zagrliti sve? I kako ne pohvaliti vjernu odvažnost tolikih svećenika koji usprkos svim poteškoćama i nera-zumijevanjima ostaju vjerni svojem pozivu biti ‘Kristovi prijatelji’, koje je on po imenu pozvao, sebi odabrao i poslao?”2 Usuđujem se približiti boku Svetoga Oca i reći da i moje misli ovim člankom idu upravo prema tim svećenicima koji kao svoje prirodno “stanište” na-laze župu. Župa je često u očima ovoga svijeta, pa i samih struktura u Crkvi, od vjernika do vrha hijerarhije, gledana kao nešto što i nije najviše što te u životu može dopasti. Dok se uspjehom smatra dobiti mjesto na ordinarijatu, sveučilišnim katedrama i raznim drugim in-stitucijama i centrima, dotle se tamo neka župa u Vukovoj Dragi čini promašenim ostvarenjem ili kažnjeničkom destinacijom. A je li baš tako? Jasno da mi nije ni misao ni cilj uspoređivati službe a time i svećenike. Ipak, sine ira et studio, velim: Svećenika na katedri, ili pak u administraciji, može vrlo dobro, dakako gledajući usko stručno, zamijeniti vjernik (a i nevjernik) laik. Na župi to nije tako. Ako se svećenik u Duhu Božjem potpuno preda radu na njivi Gospodnjoj, on je nezamjenjiv. On, misnik i ispovjednik, propovjednik i kateheta koji nije samo učitelj, nego i svjedok naprosto je nezamjenjiv. O toj njegovoj ulozi i mjestu u župi progovorio je i sv. Ivan Marija Vianney rekavši: “Ostavite župu dvadeset godina bez svećenika i u njoj će se na kraju klanjati životinjama...”3 Ako je to tako, postavlja se pitanje zašto u svijesti, kako vjernika tako i svećenika, biti župnikom i nije vrhunac svećeničke karijere. Je li razlog tomu što se na župu više ne gleda kao na sakrament Krista Spasitelja, nego više kao na jednu ovo-zemaljsku instituciju koja u suvremenom svijetu nema veliku ulogu, kako u svom mjestu tako i u društvu uopće.

Luca Bressan, svećenik iz nadbiskupije Milano u svojoj knjizi Župa danas donosi razmišljanje umirovljenoga nadbiskupa milan-

2 Benedikt XVI., Svećenici - neprocjenjivi dar Crkve i čovječanstva, Rim, 19. lipnja 2009.

3 Usp. Isto; J.-M. de Reville, Sveti župnik Arški (s francuskoga preveo dr. Sre-ćko Bošnjak), Đakovo, 2009.

Željko Maji, Župa, povlašteno mjesto svećeničkoga djelovanja


209

Denis Bari1

ULOGA SVEĆENIKA U KATEHETSKOM POSLANJU CRKVE

1. Status quaestionis

U današnjemu vremenu postao je vrlo uvriježeni govor o potrebi nove evangelizacije,2 što mnoge dovodi do pitanja je li posrijedi neki novi pristup procesu evangelizacije, ili je pak na pomolu neki novi, dodatni sadržaj unutar procesa evangelizacije s obzirom na neizbje-žne promjene na svim područjima čovjekova djelovanja u vremenu u kojemu živimo. No, gorući problem nije u preoblikovanju evanđelja, niti način (metoda) kako naviještati evanđelje danas, već kako nano-vo “promišljati” evanđelje unutar današnje kulture.3

Evangelizaciju, prema grčkom glagolu ευαγγελύζω, koji označa-va donijeti ili donositi radosnu vijest, potrebno je shvatiti kao složeni proces preko kojega Crkva, pokrenuta Duhom, naviješta i širi evan-đelje u cijelome svijetu,4 vođena novozavjetnim pozivom: “Idite i uči-nite mojim učenicima sve narode” (Mt 28,19). Stoga, evangelizacijski proces nije nešto tijesno vezano uz crkveni prostor ili uz akademske dvorane teoloških učilišta, već podrazumijeva Božji poziv da se Ra-

1 Autor članka rođen je 1977. god. u Celju. Za svećenika Zagrebačke nadbisku-pije zaređen je 2002. god., nakon čega dvije godine pastoralno djeluje kao župni vikar u župama Glina, Maja, Mala Solina i Viduševac. U rujnu 2004. dolazi u Rim, u Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima, te na Papinskom sveučilištu Salesiana upi-suje postdiplomski studij iz teologije u specijalizaciji katehetike i pastorala mla-dih. Pod vodstvom prof. Gianfranca Venturija priprema magistarski rad na temu Linguaggio e comunicazione catechistica e liturgica. Singolarità e corrispondenza, koji uspješno brani 20. lipnja 2007. Na istom Fakultetu, pod vodstvom prof. Fran-cisa-Vincenta Anthonya priprema doktorsku disertaciju na temu Essere Insegnante della Religione Cattolica in un contesto dei cambiamenti socio-religiosi. Ricerca em-pirica sulla formazione degli Insegnanti della Religione Cattolica nell’Arcidiocesi di Zagabria in Croazia.

2 Usp. Novo Millennio Ineunte, 40.3 Usp. S. Lanza, Convertire Giona. Pastorale come progetto, Roma, 22008., str.

20-21.4 Opći direktorij za katehezu, 48.


210

dosna vijest naviješta nevjernicima i onima koji žive u vjerskoj ra-vnodušnosti, onima koji su se odlučili za evanđelje, te vjernicima kr-šćanima u kršćanskoj zajednici.5 Upravo ta posljednja etapa ili bitna sastavnica evangelizacijskoga procesa upućuje nas k razumijevanju kako evangelizacijski proces ne označuje u posljednjoj etapi dovrše-tak evangelizacijskoga hoda, već podrazumijeva ono na što smo mi vjernici pozvani tijekom cijeloga života, tj. trajni proces putovanja vjernika k Bogu.6

Budući da je, kako vidimo, posrijedi polivalentan proces struktu-riran po bitnim etapama, mi ćemo se usredotočiti na jednu od njih, a to je katehetsko poslanje, tj. želimo promotriti koje su vlastitosti katehetsko-inicijacijskoga djelovanja Crkve prema onima koji su se odlučili za evanđelje, te koje su specifičnosti na koje Crkva daje na-glasak u pastoralnom djelovanju glede onih vjernika kršćana koji su već zreli, u kršćanskoj zajednici.

Vrlo je važno istaknuti kako pojam “evangelizacija” i “kateheza” nisu pojmovi koji se međusobno isključuju, ali nisu ni sinonimi, već među njima postoji komplementarni odnos, štoviše, kateheza nužno proizlazi iz evangelizacije. Naime, evangelizaciju pobliže označava trenutak u kojemu je čovjek čuo evanđeosku poruku i kada je ona za-hvatila njegov život, nakon čega slijedi korak prihvaćanja razumom onoga što je do tada bilo prihvaćeno srcem, tj. kateheza. Prema tome, kateheza bi bila dublje uvođenje u kršćansku vjeru i život po vjeri, ta-kvo uvođenje koje i pojedince i kršćansku zajednicu u cjelini dovodi do vjerničke zrelosti.

Iako kateheza nije samo djelo svećenika katehete, već je za nju odgovorna cijela kršćanska zajednica,7 u ovome se radu ipak želi-mo usredotočiti na lik svećenika unutar katehetskoga djelovanja jer “iskustvo potvrđuje da kakvoća kateheze neke zajednice najvećim di-jelom ovisi o prisutnosti i djelovanju svećenika”.8 Stoga, analizirajući ulogu svećenika u katehetskom djelovanju Crkve unutar hrvatskoga društveno-religioznog konteksta, oslanjajući se pritom na crkvene dokumente i stručne studije, želimo izbliza sagledati postojeće sta-nje, dati svojevrsni prilog u promišljanju i vrednovanju svećenika i njegove zauzetosti oko odgoja u vjeri, te ukazati na izazove koji stoje

5 Isto, 49.6 Usp. A. Bozani, “Evangelizacija i sadašnja nova evangelizacija”, u: Obnovlje-

ni život, 2/1998., str. 143.7 Usp. Opći direktorij za katehezu, 220.8 Isto, 225.

Denis Bari, Uloga svećenika u katehetskom poslanju Crkve


223

Josip Bošnjakovi1

SVEĆENIK “ON MOŽE PRIMJERENOSUOSJEĆATI” Heb 5,2

“Svijet je stvoren samo jednom, u prošlom vremenu, a međuljud-ski odnosi se stvaraju svaki dan, pred nama, u glavama svakoga dje-teta koje se rađa, a oba ova događaja ostaju nam daleki i gotovo nedo-kučivi, skoro na oprečnim granicama našeg svakidašnjeg iskustva.”2

Uvod

Dokučiti svijet u kojem živi druga osoba putovanje je koje traje ci-jeli život i na kojem ponekad mislimo da smo došli do kraja, no upra-vo se tada otkrije nešto novo u svom bogatstvu koje osoba sa sobom nosi, što baštini, što stvara, što je obilježava, te vidimo kako smo ipak

1 Autor članka rođen je 29. rujna 1978. u Vukovaru. Za svećenika nadbiskupije Đakovačko-osječke zaređen je 29. 6. 2003., u Đakovu. Nakon ređenja (2003.-2004.) bio je na službi tajnika Biskupskog ordinarijata u Đakovu. U Papinski hrvatski za-vod sv. Jeronima u Rimu dolazi 2004. god., te na Papinskom Sveučilištu Salezijana upisuje dodiplomski studij iz psihologije odgoja i pod vodstvom prof. Zbigniewa Formellea, SDB, priprema diplomski rad na temu La dimensione emozionale come atteggiametno socio-affettivo dell’educatore koji brani u veljači 2007. i stječe aka-demski naslov diplomiranoga psihologa odgoja. Iste godine, na istom sveučilištu, upisuje postdiplomski studij, također iz psihologije odgoja, i pod vodstvom prof. Eugenia Fizzottia, SDB, piše magistarski rad na temu La vita come apertura incon-dizionata (Unbedingte Offenheit) nel pensiero di Karl T. Jaspers e Viktor E. Frankl koji uspješno brani u lipnju 2008. i postiže akademski naslov magistra psihologije odgoja. U listopadu iste godine, pri istom sveučilištu, upisuje Višu školu iz klini-čke psihologije, te pod mentorstvom prof. Zbigniewa Formellea, SDB, priprema također doktorsku disertaciju na temu Percezione di se stessi tra gli adolescenti nella regione Vukovarsko-srijemska (Vukovar-Ilok) e Istria (Poreč-Pazin). Proposte psico-educative. Ricerca in campo.

Objavio je do sada jedan članak s naslovom “Kreativnost kao izvor radosti u životu sv. Pavla”, u: Ž. Maji (prir.), Apostolu naroda, Zbornik radova svećenika studenata Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu o sv. Pavlu u Godini sv. Pavla, Rim, 2009., str. 231-254.

2 D. Stern, Il mondo interpersonale del bambino, Torino, 2004., str. 21.


224

još uvijek na putu. S ovim radom želimo dati pojedine smjernice za putovanje s drugim osobama na njihovim putovanjima, avanturama, lutanjima, pronalaženjima, čekanjima. Tema rada jest Svećenik - On može primjereno suosjećati (Heb 5,2), u kojem želimo razraditi dijelo-ve empatijskoga pristupa drugim osobama. Tako ćemo rad započeti s općim definiranjem empatije kako bismo poslije, koristeći termine i procese L. S. Benjamin, protumačili socijalizaciju pojedinca u druš-tvu (u intepersonalnim odnosima) kroz identifikaciju, interiorizaciju i introjekciju. U svim društvima i kulturama prisutna su ova tri proce-sa. Poznavati okruženje iz kojeg osoba dolazi uvijek pomaže u razu-mijevanju osobe. Osluškivati potrebe ljudi put je prema unutarnjem svijetu druge osobe, a pokušati dokučiti u razgovoru s osobom što ona uistinu želi, motivirat će osobu kako doći do postavljenih i otkri-venih ciljeva. Vidjet ćemo kako je i Isus pristupao ljudima i čemu je pridavao važnost. Osobe osim mana, imaju i pregršt vrlina, ponekad neuočenih, zaboravljenih, zatrpanih. Graditi međuljudske odnose na otkrivanju tih vrlina stvara povjerenje među ljudima. U empatijskom pristupu ljudima tehnike parafraziranja i verbalizacije (respektiranje - zrcaljenje) mogu biti od velike pomoći kako razumjeti osobu. Završit ćemo rad s poglavljem u kojem želimo naglasiti vrijednost preuzima-nja odgovornosti za vlastite postupke u kojima osoba može vidjeti da je sama odgovorna za ono što joj se u životu događa.

1. Empatija

“Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe. On može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi jer je i sam zaogrnut slabošću” (Heb 5,1-2). Svećenik može, sposoban je, primjereno suosjećati, jer je sam zaogrnut slabošću, prinositi darove i žrtve za grijehe. Svećenik može suosjećati, sposoban je, kadar je. Ne govori se: mora, dužan je, dužnost mu je, nego može, sposoban je. Time se ističe povjerenje u sposobnost svećenika razumjeti ljude od kojih je i zbog kojih je uzet. U sposobnosti svećenika kako razumjeti ljude postoji velik broj alternativa na koji način može lakše razumje-ti, suosjećati s ljudima. U našem ćemo se radu zaustaviti samo na nekim načinima utemeljenima na znanstvenim teorijama prokušane praksom i mnogim istraživanjima.3

3 Usp. R. Bandler - J. Grinder, La struttura della magia, Roma, 1981.; A. E. Ivey - M. B. Ivey, Il colloquio intenzionale e il counselling, Roma, 2004.; P. Scilligo, Io e Tu, Volume I, Parlare Capire e Farsi Capire, Roma, 1999.; P. Scilligo, Io e Tu, Volume

Josip Bošnjakovi, Svećenik - “On može primjereno suosjećati”


239

Krunoslav Novak1

SVEĆENIK U SUSRETU S NOVIM OBLICIMA KOMUNIKACIJE U ZAJEDNICI

Uvod

Polazna točka ovoga razmišljanja nalazi se u promatranju načina komuniciranja evanđeoske poruke koju je Krist povjerio Crkvi kao zajednici. Poseban naglasak bit će na odnosu tradicionalne zajednice koja je okosnica identiteta pojedinca u prihvaćanju i življenju vrije-dnosti, s poimanjem zajednice, potencirane novim oblicima komu-nikacije, koja u mnogim segmentima ne uključuje bitne elemente pripadnosti i identifikacije. Svećenički poziv i njegova služba uklju-čuju njegov život u zajednici i za zajednicu, koju je pozvan upućiva-ti na evanđeoske vrijednosti i navještaj Božjega Kraljevstva. Iako je župa kao zajednica primarno mjesto pastoralnoga i komunikacijsko-ga djelovanja svećenika, u ovome radu kada govorimo o zajednici ne podrazumijevamo isključivo župnu zajednicu.2 Promišljajući o sve-ćeniku kao komunikatoru u zajednici, koja u svijesti i praktičnoj pri-padnosti današnjega čovjeka doživljava svoje promjene, uzimamo u obzir da se djelovanje svećenika kao navjestitelja Božje poruke spase-

1 Autor članka svećenik je Varaždinske biskupije na doktorskom studiju iz po-dručja Mediji za zajednicu na Fakultetu znanosti društvene komunikacije Papin-skog salezijanskog sveučilišta.

2 Komunikacijski vid svećenikova djelovanja primjenjiv je na zajednice u širem smislu promatranja ljudskoga društva, koji se u konkretnim situacijama ostvaruje s obzirom na karakteristiku zajednice u kojoj se nalazi i kojoj svjedoči. O strukturi i pastoralnim usmjerenjima župne zajednice u današnjem vremenu na području pa-storalne teologije postoje mnoga promišljanja i analize. Za produbljenje argumenta o župi kao zajednici upućujemo na neke naslove i autore: P. Arai, “Pastoralne vizije i pastoralna usmjerenja”, u: Bogoslovska smotra, 3-4/2000., str. 745-772; E. i M. Barghiglioni - L. Meddi, Il futuro della parrrocchia, Guida alle trasformazioni necessarie, Milano, 2006.; S. Giusti, In parrocchia ho incontrato Cristo, Ripensare la parrocchia nella pastorale d’insieme come luogo primario di evangelizzazione, Mila-no, 2004.; S. Nimac, “Župni pastoral pred izazovima našega vremena”, u: Crkva u svijetu, 1/2007., str. 65-80.


240

nja ostvaruje i u drugim zajednicama koje mogu biti bazične zajedni-ce unutar župe, kao i akademske, odgojno obrazovne, sjemenišne...

Govorit ćemo i o potencijalu ali i svojevrsnim rizicima koje dono-se nove tehnologije u komunikaciji u virtualnim zajednicama, kao i njihov utjecaj na poimanje tradicionalnih zajednica. Znamo da nove tehnologije omogućavaju bržu komunikaciju, te kao takve mogu biti i sredstvo u izgrađivanju kvalitetnije komunikacije u zajednici. To je svakako novo, široko i osjetljivo pastoralno polje komunikacije i digitalnoga svijeta, “u kojem se svećeniku pružaju nove mogućnosti ostvarivanja vlastitoga služenja Riječi i vršenja službe Riječi”.3

Nužno je naglasiti, kako takvi oblici komunikacije nikako ne mogu i ne smiju nadomjestiti komunikaciju koja se događa u zajednici, u slavljenju sakramenata, u susretima s ljudima. “Prvi je svećenikov za-datak naviještati Krista, utjelovljenu Božju riječ i priopćavati drugi-ma mnogoliku Božju milost koja posredstvom sakramenata donosi spasenje.”4

U ovome radu nemamo nakanu dati zaokruženi prikaz utjecaja sveprisutnih medija komunikacije i pojedinih socioloških fenomena na poimanje i opstojanje zajednice. Nakana nam je promatrati spo-menute utjecaje i fenomene iz komunikacijske perspektive kao po-tencijalne resurse za kvalitetniju komunikaciju u zajednici.

Zajednica kao mjesto susreta i komunikacije

Tradicionalno poimanje zajednice, koja pretpostavlja identifika-ciju svojih članova s vrijednostima i ciljevima koje ona promovira, postoji u različitim strukturama društva. Važno je, međutim, uzeti u obzir da poimanje zajednice uvjetovano suvremenim individuali-zmom dobiva sasvim drugačiji prizvuk. Tako za nekoga pripadnost zajednici ne znači više isključivo povezanost u okupljanjima s pripad-nicima te zajednice, odnosno njihovu fizičku prisutnost na jednome mjestu, kao ni isključivo prihvaćanje normi i vrijednosti koje zaje-dnica promovira. U ovom kontekstu možemo pomisliti na virtualne zajednice, koje okupljaju osobe oko nekih zajedničkih interesa, ali u isto vrijeme ne traže osobni angažman pojedinca, a često ni njegovu identifikaciju vlastitim imenom i prezimenom.

3 Poruka pape Benedikta XVI. za 44. Svjetski dan sredstava društvenih komu-nikacija, 16. svibnja 2010., Svećenik i pastoral u digitalnom svijetu: novi mediji u službi Riječi, 1.

4 Isto.

Krunoslav Novak, Svećenik u susretu s novim oblicima komunikacije...


DODATAK



255

Mario Geri (prir.)

NARAV I STRUKTURE SVEĆENIŠTVAU NOVOM ZAVJETU

(Priređeno kao predavanje, bez znanstvenoga aparata)

Uvod

Novozavjetni tekstovi koje ćemo uzeti u razmatranje daju nam razumjeti kako je prva kršćanska zajednica u svojim početcima ra-zumjela i kako je živjela stvarnost svećeništva u svojoj konkretnoj svakidašnjici, odnosno u svojoj crkvenosti. Osim toga, oni nam ot-krivaju i samu prirodu kršćanskoga svećeništva, odnosno značenje i bit koje Sveto Pismo Novoga Zavjeta daje činjenici postojanja sveće-ništva unutar kršćanske zajednice.

Konkretno, pratit ćemo dva razdoblja na koja i povijesno možemo podijeliti nastanak i razvoj, kako same kršćanske zajednice – Crkve, tako i njezinih svetih spisa. Prvo razdoblje podrazumijeva period koji teče od povijesne pojave Isusa Krista i njegovog djelovanja do početka prvih progona kršćana od židovskoga kralja Heroda Agripe 43./44. god. Drugo pak razdoblje jest ono koje teče od kraja ovih pro-gona do smrti sv. Petra i Pavla, dakle godina između 64. i 67. Poje-dnostavljeno možemo ih nazvati Isusovim periodom i Apostolskim, odnosno Pavlovim razdobljem, jer je upravo Pavao jedan od glavnih i najistaknutijih protagonista “postkristovske” apostolske djelatnosti.

1. Struktura svećeništva u prvoj Crkvi

Izvore za praćenje prvoga perioda razvoja strukture i shvaćanja svećeništva unutar prve Crkve pronalazimo gotovo u cijelosti, osim pojedinih iznimaka u Djelima Apostolskim, Poslanici Korinćanima i Otkrivenju, u četirima evanđeljima, iako evanđeoski tekstovi, u smi-slu njihove konačne redakcije, kao što znamo, pripadaju kasnijim ra-zdobljima. Unutar ovoga perioda pronalazimo dvije fiksne strukture organizacije svetoga reda - svećeništva: Dvanaestorica apostola i Se-dmorica đakona, s tom razlikom da je prva struktura Dvanaestorice


256

organizirana od samoga Krista, dok su Sedmorica proizašli iz kon-kretne pastoralne potrebe kršćanske zajednice.

1.1. Dvanaestorica apostola

Prema brojnosti i značenju tekstova koji eksplicitno govore o dje-lovanju Dvanaestorice može se zaključiti da ova ministerijalna stru-ktura unutar prve Crkve ima vrlo značajno mjesto, te da je zapravo dobro vidljiva i prepoznatljiva kao ozbiljna i čvrsta svećenička or-ganizacija s jasnim poslanjem. O tome najjasnije govori i sam broj tekstova koji se odnose na njihovo djelovanje, bilo u smislu praćenja i suradnje sa samim Gospodinom, bilo u samostalnoj postuskrsnoj apostolskoj djelatnosti: kod Mateja devet puta, kod Marka jedanaest, sedam kod Luke, četiri kod Ivana, te po jednom u Djelima (Dj 6,2), Poslanici Korinćanima (Kor 15,5) i Otkrivenju (Otk 21,14).

Iako o njihovoj djelatnosti imamo vrlo malo govora u Novom Za-vjetu, uglavnom se, naime, vežu uz djelovanje samoga Isusa Krista kao njegovi najpovjerljiviji pratitelji i suradnici, iz predloženih tek-stova možemo izvući neke vrlo važne informacije, načela za razu-mijevanje ideje svećeništva prisutne u Novom Zavjetu. Tako, jedan od prvih zaključaka koje izvodimo jest da svećeništvo dolazi od sa-moga Boga. Ono svoje porijeklo, svoj izvor ima u samom Bogu a ne u ljudskoj, bilo pojedinačnoj, bilo komunitarnoj stvarnosti. O tome svjedoče i sami tekstovi, Mt 10,1: “Poslije toga pozove k sebi učenike te im dade vlast...”; Mk 3,14: “I on postavi Dvanaestoricu”; Lk 6,13: “Kad osvanu dan, dozva svoje učenike, te od njih izabra Dvanaestori-cu, koje prozva apostolima...”, te na kraju najjasnije Kristovo očitova-nje o porijeklu poziva koje pronalazimo kod Ivana 6,67s: “Ne izabrah li ja sebi vas Dvanaestoricu...” Vrlo eksplicitno Isus upozorava same apostole na izvorište njihova poslanja u sebi samome i svojoj volji. Krist je, dakle, prema onome što nam pružaju navedeni citati, taj koji poziva, izabire i šalje. Poziv ima porijeklo u njegovoj volji. Nadalje, vrlo je jasno, u istim ovim tekstovima naznačen i sadržaj službe koja je povjerena Dvanaestorici: naviještati, unutar granica Izraela Isusa kao Krista - Mesiju.

Koliko god bilo malo govora o svećeničkom djelovanju Dvanae-storice u Evanđeljima, toliko njihova uloga dobiva mnogo značajnije mjesto u Djelima apostolskim. Prva poglavlja Djela apostolskih pri-kazuju Dvanaestoricu isključivo kao one koji imaju direktan zadatak učiniti poveznicu, pokazati kontinuitet između zemaljskoga - povi-jesnoga djelovanja Isusa Krista i pouskrsnoga djelovanja Crkve. U

Mario Geri (prir.), Narav i strukture svećeništva u Novom Zavjetu


263

Jure Bogdan

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆASef 3,14-18a; Ps: Iz 12; Fil 4,4-7; Lk 3,10-18

Već je treća nedjelja došašća, a čini nam se kao da je tek započelo adventsko vrijeme. Ove nedjelje Riječ Božja upućuje nas na znakove pravoga obraćenja. Ključne riječi na putu obraćenja prema današnjoj liturgiji jesu ljubav, pravda i radost. Vrijeme došašća potiče kršćane na nutarnju radost i smirenost srca i duha. “Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam radujte se”, poručuje sv. Pavao (Fil 4,4). Došašće kod vjernika budi nadu jer je Gospodin blizu. Još i više od toga. Bog je trajno sa svojim narodom (prvo i drugo čitanje). Evanđelist Matej će kasnije, ne slučajno, staviti kao posljednju rečenicu u svome Evan-đelju, Isusovu poruku učenicima, u Galileji prije Uzašašća: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28,20). Bog “odlazi”, “uzlazi” na nebo, ali je trajno sa svojim narodom, sa svojom Crkvom.

Što nam je činiti?

Tekst sv. Luke iz današnjega Evanđelja mogao bi se podijeliti u dvije cjeline. U prvome dijelu opisana je kateheza o obraćenju Ivana Krstitelja što ju je izrekao trima skupinama ljudi koji su, potaknuti njegovom pojavom, došli čuti ga i vidjeti iz blizine. Sv. Luka kaže da je riječ o mnoštvu jednostavnih anonimnih ljudi, te o carinicima i vojnicima. Ivanov govor ostavlja duboki dojam na slušatelje. Ostaju zamišljeni i pogođeni. Njegova riječ dopire do njihova srca. Prodr-mala im je savjesti. Zbunjeni su. Nešto valja mijenjati u svome životu. Ovaj Božji čovjek “gađa u sridu”. Zahvaća u dubinu njihova bića. Čita im misli, život, djela... Iz nastupa i svakoga njegovoga gesta vidi se da je sav Božji. Ne boji se nikoga osim Boga stvoritelja. Nitko nije ravnodušan na njegovu riječ. Postao je kamen smutnje. Spontano mu pristupaju i postavljaju mu pitanje: Što nam je činiti?

Drugim riječima: “Ivane, imaš pravo. Ali mi smo slabi, nepoučeni. Grješni smo. Pouči nas, što nam je činiti?” Pitanje je ovo što ga posta-vljaju svi oni kojima milost osvaja srce, dušu. “Put kojim smo dosad kročili nije ispravan. Ali mi ne znamo pravi put. Pokaži nam put.”


264

Ivan im odgovara jasno. Bez straha. Poziva ih na ljubav, djelotvornu ljubav u pravdi, prema svakome.

Ivanova proročka djelatnost očituje se u svoj punini Božjega djelovanja po tome čovjeku. Njegov lik pobudio je veliko zanimanje kod svih slojeva društva, kako u pustinjskim prostranstvima, tako i u gradovima i selima. Hrlili su k njemu jednostavni ljudi, komenti-rali su njegove riječi, postupke... K njemu dolaze, o njemu govore, raspituju se i odgovorni u društvu na svim razinama. “Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu, nije li on možda Krist” (Lk 3,15). Zbog toga on javno i glasno za sebe kaže: “Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu re-menje na obući” (Lk 3,16). I nakon toga proročkim apokaliptičkim rječnikom naviješta Mesijino krštenje: “On će vas krstiti Duhom Sve-tim i ognjem. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim” (Lk 3,16-17).

Obraćenje u ljubavi i pravdi

Živjeti i doživjeti radost Gospodnjega dolaska, potiče svakoga na produbljivanje spoznaje o trajnome obraćenju što ga treba jednosta-vno usvojiti kao životni svjetonazorski stav: što ja mogu i moram či-niti na sebi za poboljšanje kršćanskoga svjedočenja u svojoj sredini? Što mi je činiti? Je li moj osobni odnos s Bogom takav da se nužno odražava na poboljšanje odnosa s ljudima s kojima živim. Da li se i po meni stvara nova pozitivna klima u međuljudskim odnosima? S obzirom na ovako postavljeno pitanje, Ivan Krstitelj preporučuje djelovanje na dva područja: na područjima istinske ljubavi i prave-dnosti. Svijet bi doživio duboku društvenu revoluciju, najradikalniju i najdjelotvorniju, ako bi svaki član Crkve prihvatio živjeti ovaj je-dnostavni evanđeoski savjet: obratiti se ljubavi i pravednosti. Kršćan-sko obraćenje je ljubav koja s drugima dijeli spasenje i ljubav s kojom smo od Boga ljubljeni. Obraćenje u ljubavi, obraćenje k Božjoj lju-bavi znači početi od samoga sebe. Mijenjam svijet mijenjajući sebe. Ljubim sebe, ljubim drugoga, Isusovom logikom. Njegovom riječju, duhom njegove riječi, u snazi njegova duha i milosti, oplemenjujem svoje srce. Postajem pravi instrument u Božjim rukama.

Nije lagano ljubiti, dijeliti, podijeliti, jer to pretpostavlja odvajanje od nečega što svatko smatra napose svojim. Često odbijamo promje-nu života i ponašanja jer bi nas to odvelo na niži stupanj od onoga na kojemu se nalazimo. Bez poteškoća optužujemo druge, bogate, moćne, na lokalnoj i međunarodnoj razini, multinacionalne kompa-

Jure Bogdan, Treća nedjelja došašća


267

Mihály Szentmártoni S. J.

SVEĆENIK: ČOVJEK NEBA I ZEMLJE

Uvod

Nalazimo se u Godini svećenika, pa naše misli, molitve i čestitke idu k njima. O svećeniku se može govoriti na razne načine: govoriti o veličanstvenom pozivu što ga stavlja u ulogu “alter Christus - drugi Krist”, kao o čovjeku čije ruke dijele blagoslov, daju odrješenje, čija usta izgovaraju svete riječi pretvorbe. Stojimo zadivljeni pred tim li-kom, ljubimo mu ruke, susrećemo ga s poštovanjem. Ali o svećeniku se može govoriti i kao o običnom, jadnom čovjeku, kojega sažalije-vamo zbog njegova celibata i samoće. A danas se sve više govori o svećeniku kao jadniku, grješniku, kao o pedofilu, koga se smije pre-zirati i izrugivati mu se. U Irskoj je jedna ministrica predložila da se svećenicima i časnim sestrama zabrani rad po školama, jer su svi po-tencijalni pedofili. U Švicarskoj biskupi su napisali otvoreno pismo svim vjernicima pozivajući ih na više poštovanje prema svećenicima. Ovako pišu: “Vi tražite od nas biskupa da vam damo svećenika, a što vi radite da ga zaslužite? Kad vas pitamo da li biste dali svoga sina za svećenika, vi odgovarate da biste ga radije vidjeli mrtva, nego da bude svećenik. Vi tražite svećenika, ali izrugujete se celibatu. Morate shvatiti da su svećenici vaši, vi ste odgovorni za njih, morate moliti za zvanja i biti velikodušni ako Bog pozove vašega sina.”

Mi ćemo u ovom razmatranju pogledati na svećenika s jedne treće perspektive: svećenik kao jedan od nas. Želimo saznati njegove radosti i žalosti, uspjehe i neuspjehe, ukratko, htjeli bismo ih pitati kako oni doživljavaju sebe, ali ćemo onda reći i to, kako mi doživljavamo njih.

Svećenik - čovjek zgnječenizmeđu dva mlinska kamena

Svećenik je poput Mojsija: čovjek zgnječen između dva mlinska kamena. To je bila situacija Mojsija: zgnječen između zahtjevnoga, rekli bismo gotovo nemogućega Boga s jedne strane, i zahtjevnoga, rekli bismo gotovo, nemogućega naroda s druge strane.


268

Mojsijev Bog

Pogledajmo najprije koje su karakteristike Mojsijeva Boga? Evo nekoliko: - Mojsijev Bog ima inicijativu: On poziva Mojsija, nije Mojsije našao Boga. - Mojsijev Bog je zahtjevan: povjerava Mojsiju nemoguće poslanje: “Vrati se u Egipat i odi faraonu!”, onom istom faraonu koji ga traži da ga ubije. Bog je obećao Mojsiju da će On, Bog izbaviti svoj narod, ali ipak sav posao mora izvršiti Mojsije. Mojsijev Bog ne dopušta neuspjeh: traži od Mojsija bezuvjetno povjerenje a kad Mojsije pokaže znakove nepovjerenja, slijedi neizbježna poslje-dica: “Ne ćeš ući u obećanu zemlju!”

Pred takvim Bogom Mojsije se osjeća potpuno neadekvatnim za povjereno mu poslanje. Kako se suočava Mojsije s ovim neobičnim zahtjevima Boga? Tako da se povlači u šator da “licem u lice” pora-zgovara sa svojim Bogom. Mojsije je bio čovjek molitve.

Svaki svećenik je Mojsije. I njegov Bog je zahtjevan. Nije svećenik tražio Boga, nego je Bog našao njega, ušao u njegov život i pozvao ga da bude osloboditelj njegova naroda. Povjerio mu je nemoguće po-slanje: da bude svjedok uskrsnuća njegova Sina Isusa Krista u ovom času povijesti. Isus je rekao svojim učenicima da ih šalje kao ovce među vukove. Nerijetko se svećenik nalazi u sličnoj situaciji. Njego-vo ga zvanje nadilazi. Bog i od njega traži bezuvjetno povjerenje. Ne tolerira neuspjeh, slijede posljedice.

Katkad je potrebno razmišljati i o takvom Bogu. Danas postoji tendencija da se naviješta Božja dobrota, njegova nježnost sve do mjere da se može stvoriti slika o slabom Bogu, o nekoj vrsti dobri-čine. Jest, Bog je beskrajno dobar, ali Bog Isusa Krista pokazao je i drugačije svoje lice: bio je zahtjevan prema svom Sinu, povjerivši mu gotovo nemoguće, nadljudsko poslanje i nije bio spreman otkloniti križ kad je isti taj Sin vapio u agoniji.

Svatko od nas živi “teret zahtjevnoga Boga” na vlastiti način, u različitim ljudskim i duhovnim uvjetima. Ali postoje neki zahtjevi od Boga koji ostaju tajna i za samoga svećenika. Takva tajna je celibat. Kako može Bog tražiti takvu žrtvu od čovjeka komu je dao srce spo-sobno i spremno da voli ženu i težnju da produlji sebe u djeci?

Kako se može svećenik suočiti s tim zahtjevima Boga? Na isti na-čin, kao što je to činio Mojsije: razgovarajući s njim izravno, licem u lice u molitvi. Pitati ga, ali i slušati njegove odgovore. Mojsije je bio čovjek molitve i znao je provoditi sate i sate u molitvi pred svojim Bogom.

Mihály Szentmártoni, Svećenik: čovjek neba i zemlje


279

Željko Maji

TKO JE OD VAS BEZ GRIJEHA,NEKA PRVI BACI KAMEN!

Na duhovnoj obnovi u Subiacu, 21. ožujka 2010. Peta korizmena nedjelja - Gluha

Evo nas ovdje u korizmi, u posljednjoj četvrtini Svećeničke godine, zajedno svećenici, redovnici i redovnice, vjernici laici, Crkva u ma-lom, u povijesnom samostanu na litici smjelo izgrađenu, da molimo i razmišljamo o svome kraljevskom i ministerijalnom svećeništvu. Uvjeren sam da će mnogi propovjednici barem danas oprezno, ili nikako, upirati prstom prokazujući grijeh drugoga i drugih. Umjesto toga ponizno će s pukom Božjim moliti da svi zajedno čuju Isusovu: Ni ja vas ne osuđujem!

Prorok Izaija uprisutnjuje nova vremena, jer Jahve Bog čini sve novo: “Evo činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?” Iako se ono o čemu Izaija u viđenju govori, stvarno u Isusu dogodilo, narod kojega je Bog stvorio a Sin Božji svojom žrtvom otkupio to ne pri-mjećuje. I pretekoše ga Izaijine divlje životinje koje zajedno s čagljima i nojevima Stvoritelja svoga slave (usp. Iz 43,16-21). I pretekoše ga velebna zdanja poput ovoga samostana koji ponosito na ovoj tvrdoj i prekrasnoj litici stoji. I dok ptice nebeske i ribe morske, bregovi i brežuljci, mora i rijeke, i sve što se miče neprestance blagoslivljaju Gospodina, te hvale i uzvisuju Ime Njegovo, dotle se čovjek saginje, laća kamena, ne samo da zatečenu grješnicu kamenuje, nego i Boga svoga, da ga s litice u provaliju strmoglavi, da ga iskuša: Ovo rekoše kako bi ga iskušali i imali za što optužiti.

Promotrimo zajedno ne/zgodu iz Ivanova Evanđelja. Žena je za-tečena u grijehu, Mojsijev zakon propisuje kamenovanje, dovode je pred Isusa, a on naoči nezainteresiran nešto šara - crta po zemlji, te na kraju progovara: Ni ja te ne osuđujem; idi i ne griješi više!

1. Žena - osoba je zatečena u grijehu. Grijeh se dogodio. To ni sam Isus ne niječe. Stoga će je i sam na kraju oštro upozoriti: Idi i ne griješi više! Bogu hvala, svi akteri ove ne/zgode u jednome se slažu: ima grijeha! I, valja pravo reći, nije to malo! Pogotovo danas kada


280

se sav svijet uspinje na noge da dokaže kako grijeha nema, pa onda ni kazne za grijeh. No, očito je da osim ovoga činjeničnoga slaganja nad konkretnim činom akteri nemaju više nikakvih dodirnih toča-ka. Žena, samo koji časak ranije lijepa, privlačna, ugodna družbeni-ca, sada prezrena, odbačena, osuđena, sa strahom čeka prvi kamen i valjda se moli da je dobro pogodi kako druge ne bi osjetila nego u besvjesnu stanju neminovnu smrt dočekala. Pismoznanci i farizeji, praćeni svjetinom, odlučni su u izvršenju zakona. Mojsije je u zakonu odredio da se i žena i muškarac kamenuju! (Pnz 22,22). Zakon posto-ji, a kamenja, Bože, hvala ti, ne nedostaje. Pravdi se mora udovoljiti! No, ni slutili nisu na što će naići kada su ženu, a muškarac je valjda pobjegao u bezimenu masu, odlučili dovesti pred Isusa, umjesto da je odmah kamenuju. A kako bi se i dosjetili kada im motivi bijahu takvi kakvi jesu; ne traženje pravde nego iskušavanje Pravde. Pred samom Pravdom izigravali su pravednika. Vjerujem da bi svatko od nas vo-lio znati što je to Isus po zemlji prstom pisao. No, sv. Ivan ništa nam od toga Isusova pisanja ne prenese. Najvjerojatnije u svojoj diskreciji Isus nije dozvolio ni ljubljenom učeniku u kojega je imao potpuno povjerenje (ta povjerio mu je svoju Majku) da spozna ovo njegovo pisanje. Stoga se usuđujem ustvrditi da Isusovo pisanje nije bilo puko šaranje nego jasan upit i poruka posebno onim najratobornijima iz prvih redova. Piše Isus: Kako ti (pa onda ime) ne bijaše tako odlučan u provođenju Zakona kada si se i sam neki dan s njom nasamo zate-kao!? Ili ti (pa opet ime) misliš da je ovo veći grijeh od onoga tvoga kada si poput Davida u prve redove stavio Uriju Hetita i izložio ga mačevima i strijelama Amonaca? (usp. 2 Sam 11,14-17). Treba li ti bolji Natan od tvoga zla čina? Ili..., misliš da nisi viđen/a kod tolikih kršenja i Mojsijevih zakona i Božjih zapovijedi? Ili, pak, misliš da je grijeh samo onda kada se nekoga uhvati in flagranti, a ne kad se svjesno i svojevoljno odmetneš od Boga, njegova zakona, zapovijedi i evanđelja pa bilo to u zatrovanosti srca svoga ili bezočnosti djela ja-vnoga?! “Nemojte suditi, da ne budete suđeni! Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi; kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti. Što imaš gledati trun u oku brata svojega, a brvna u svom oku ne zapažaš...” (Mt 7,1-3s). Isusovo naoči nezainteresirano šaranje po tlu bilo je tako snažno da su kamenja sama od sebe po zemlji popa-dala, a ni jedan ne pade na sirotu grješnicu. A grijeh nije zanijekan! Pa se ti nadmudruj s Bogom, puninom Mudrosti i Pravde!

2. Mojsijev Zakon propisuje kamenovanje. Očito je kako je Moj-sijev zakon svima poznat i nitko ga ne osporava. Negdje na drugom mjestu na istovjetno kušanje Isus je odgovorio: “Mojsije vam je zbog

Željko Maji, Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen!


285

Mihály Szentmártoni S. J.

MODELI ISUSOVA UČENIKA

Nalazimo se u Godini svećenika pa se mnogo govori i piše o sve-ćenicima. Dobro je to tako, jer će godina proći, a svećenici će ostati i bit će im drago sjećanje na dane kad su bili u žarištu naših razmi-šljanja. Ali Svećenička godina ima smisla samo onda, ako gledamo na svećenika u širem okruženju Crkve. Svećeničko zvanje nije oso-bni privilegij, nego karizma za služenje Božjem narodu. A Isus je za izgradnju svoje Crkve postavio ne samo svećenike, nego muževe i žene različitih životnih staleža. Njima ćemo posvetiti ovo razmišlja-nje. Promotrit ćemo različite primjere iz evanđelja, koji svjedoče o tome da je Isus namijenio zvanje i poslanje svakom onom, koji je bio otvoren za njegovu poruku ljubavi.

Isus i njegovi učenici

Isus je došao da nam kaže da nas Bog voli unatoč svemu, što smo učinili. To je naučavao: stalno je govorio o Bogu kao o dobrom ocu koji prašta, koji se brine i za ptice. Za to je umro na križu.

Ovo se djelo spasenja, ovo svjedočenje o Božjoj ljubavi nastavlja kroz vjekove, u svakoj generaciji. Za to je Isus ustanovio svoju Crvku, ostavio svete sakramente, postavio svoje učenike i poziva uvijek na-novo ljude, muškarce i žene, koji će svojim životom i radom potpuno se posvetiti njegovu djelu.

1. Isus je došao za svakoga, za sav svijet. Rekao je: “Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti.” Svojim apostoli-ma naredio je da propovijedaju evanđelje svakom stvorenju. Njegova radosna vijest jest univerzalna baština. Svetaca ima i među “običnim” vjernicima. To je put zapovijedi. Kad je bogati mladić pitao Isusa, na koji način može postići svoje vječno spasenje, Isus mu je odgovorio da poštuje Deset Božjih Zapovijedi.

2. Isus je pozvao dvanaest apostola da budu njegovi službeni zastu-pnici, od kojih nastaju kasnije biskupi i svećenici. Oni dobivaju pose-bne ovlasti preko sakramenta ređenja da mogu služiti svetu Misu,


286

dijeliti sakramente i propovijedati evanđelje. To je put sakramental-noga ređenja, odnosno svećeništva.

3. Isus je pozvao neke da ga slijede na poseban način, da žive evan-đelje kao svoje životno opredjeljenje. Tako je pozvao bogatoga mladića, Mariju Magdalenu, druge muškarce i žene. To su početci redovništva od kojeg će se kasnije razviti redovništvo, tj. različite grupe Bogu po-svećenih osoba koje prepoznaju kao svoje vlastito zvanje nastavljati Isusovo djelo činiti dobro, moliti i raditi za Kraljevstvo Božje. Svoje posvećenje ostvaruju preko zavjeta poslušnosti (odluka da se uvijek i svuda traži i vrši volja Božja, a ne vlastita), čistoće (odluka da se nepodijeljena srca i života pripada samo Isusu i Bogu) i siromaštva (odluka da se sve svoje pouzdanje stavlja u Božje ruke, a ne u materi-jalna dobra). Prema tome bismo mogli reći da je redovnik osoba koja živi za Isusa Krista. To je put evanđeoskih savjeta.

Zvanje i poslanje

Ali Isus nije samo pozvao ljude da budu s njim, nego ih je poslao i da propovijedaju evanđelje i da čine dobro u njegovo ime. Redo-vnici i svećenici nisu dobili milost zvanja samo zbog sebe, nego im je povjereno jedno poslanje, a to poslanje možemo shvaćati po dvo-strukom ključu: duhovnom i povijesnom. Primijenimo te kriterije najprije na redovništvo.

1. Duhovno, različiti redovnici prepoznaju se u različitim tajnama Isusova života, a općenito imamo tri vrste redovnika.

a) Kontemplativni redovi: njihov je ideal Isus molitelj, Isus patnik, Isus siromašan u Nazaretu (Charles de Foucauld); karmelićanke, kla-rise, cisterciti, benediktinci itd.

b) Apostolski redovi: njihov je ideal Isus apostol, propovjednik; ovima pripadaju misijski i propovjednički redovi: isusovci, domini-kanci, učiteljski redovi, školske sestre itd.

c) Socijalno-karitativni redovi: njihov je ideal Isus koji je išao svi-jetom čineći dobro poput dobroga Samaritanca; ovima pripadaju bol-ničke sestre, sestre Majke Terezije, milosrdnice, Služavke Kristove.

2. Povijesno: Različite karizme su konkretan odgovor Crkve na one potrebe društva koje ono još ne može riješiti:

Mercedari - otkupljenje robova;Križari - zaštita kršćanskih hodočasnika i svetih mjesta u Jeruza-

lemu;Bolnički redovi - organizacija zdravstvenoga sustava;Školski redovi - organizacija odgojnoga sustava;

Mihály Szentmártoni, Modeli Isusova učenika


297

Popis imena

Abraham, 83Accorinti, M., 242Akvinski, T., 40, 111Alberich, E., 212, 215Alberione, J., bl., 14Ambrozije, 110Amos, prorok, 110Ančić, N. A., 61Anthony, F.-V., 209Anzelmo, sv., 73, 74Aračić, P., 239Aristotel, 162, 185Aron, 79, 81-82, 88Augustin, sv., 53, 110

Baldi, M., 129Balley, Ch., 8Baloban, J., 244Baloban, S., 111Bandler, R., 224Barčić, B., 40Barghiglioni, E., 239Barghiglioni, M., 239Barić, D., 209Bartimej, prosjak, 228-229Basti, G., 177Bazilije, 110Bekes, G. J., 74Bellarmino, R., 179Benedikt XVI., papa, 7-9, 13, 65,

68, 97-99, 109, 111-112, 179,194, 204-206, 240, 248-249,282-283

Benedikt, sv., 185Benjamin, L. S., 224-226, 238Bezić, Ž., 195-196, 201

Bianchi, G., 244Binz, A., 215Blank, J., 33Bobbio, N., 183Bogdan, J., 263Borriello, L., 128Bošnjak, S., 9, 194Bošnjaković, J., 223Bozanić, A., 210Brandolini, L., 74, 76Bressan, L., 194-195, 202Brinkmann, E., 33Brooks, P., 250Brovelli, F., 74Buljević, M., 127Byrne, P., 183

Cabri, P., 112Calabrese, G., 197Calasanzio, J., sv., 14Calduch-Benages, N., 128Camara, H., 275Canobbio, G., 59Cardinali, M., 249Carkhuff, R., 232Caroll, L., 187Cattaneo, E., 80Cattarinussi, B., 244Cavalcoli, G., 58, 67Cavalli, G., 75Chiurazzi, G., 67Cibien, C., 77Ciofalo, G., 243Coda, P., 59Comastri, A., 216Congar, Y. M., 15, 19


298 Popis imena

Cook, J. W., 184Cordeiro, J. M. G., 73Costa, M., 129Cozzoli, M., 99

Črpić, G., 244Čule, P., 282

Dareus, D., 46David, 195, 207, 280Dawson, C., 184-185de Foucauld, Ch., 286de Nitto, C., 225de Reville, J.-M., 9, 13, 194Demarchi, F., 244Dianich, S., 20, 23, 25Dufour, X. L., 128, 234

Eizenhöfer, L., 76Ellena, A., 244

Faredi, G., 74Ferraro, G., 77-78, 82, 85-87, 89Feyerabend, P. K., 179Filip, apostol, 228Firpo, L., 183Fisichella, R., 57, 105, 176, 190Fizzotti, E., 223Formelle, Z., 223Franchini, E., 128Frankl, V. E., 223Frattlone, R., 132Fuček, I., 93, 96

Gabriel, sv., od Žalosne Gospe,14

Galilei, G., 177-179Galimberti, U., 162-163, 166-167Gehlen, A., 167Gerić, M., 14, 73, 255Gibellini, R., 57

Girald, S. B., 109Giuliodori, C., 246Giusti, S., 197, 199-200, 239Golijat, 195, 207Gonella, P., 276Grillo, A., 59Grinder, J., 224

Habermas, J., 163Hähn, F. E., 33Haralambos, M., 158-160Heald, R. M., 158-160Heelas, P., 169Heidegger, M., 166Herod Agripa, 255Hipolit, 85Hobbes, T., 163Houlden, L., 183Hranić, Đ., 214Hume, B., kardinal, 278

Incitti, G., 143, 147Intrieri, L., 220Ivan Krstitelj, 227-228, 263-265Ivan Pavao II., papa, 9, 92-96, 98,

103, 105, 108-109, 112-114, 121-122, 130, 132-134, 140,146, 175-176, 186, 188-189,278

Ivan XXIII., papa, 9, 11, 111Ivan, apostol, 91, 94-97, 133-134,

228, 256, 280, 288-289, 294-295

Ivey, A. E., 224, 232, 234Ivey, M. B., 224, 232, 234Izaija, prorok, 110, 279

Jaspers, K. T., 223Jelić, J., 139Jeremija, prorok, 42, 130Jollien, A., 230



Documents

IZ NARODA ZA NAROD