Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Odsjek za povijest

Život žena u Rijeci u 15. stoljeću

Diplomski rad

Mentorica: Dr. sc. Zrinka Nikolić Jakus

Diplomandica: Monika Cvitanović

Zagreb, 22. veljače 2012.

2

Sadržaj:

1. Uvod 3

2. Pregled izvora i historiografije 4

3. Društvena struktura na području Rijeke 12

4. Život žena u obitelji 21

4.1. Ženska djeca 21

4.2. Pravo nasljeđivanja ženske djece 30

4.3. Žene u braku 38

5. Položaj žena u javnom životu 54

5.1. Poslovne mogućnosti žena 55

5.2. Društveni život žena 73

6. Materijalna kultura 79

7. Zaključak 85

8. Sažetak 86

9. Summary 87

10. Bibliografija 88

3

1.Uvod

Povijest, koja se kao znanost o ljudskoj prošlosti poučava tijekom obaveznog

obrazovanja i koja se kao humanistička disciplina proučava na akademskoj razini, kroz svoju

je tradiciju bilježila uglavnom velika (u većini muška) imena i velike događaje. Feministička

kritika i suvremeniji pokušaji sagledavanja prošlosti iz različitih perspektiva otvorili su pitanje

razlikovanja pojmova čovjek i muškarac. Iako se do danas u znanstvenom pristupu ta tradicija

razgranala na proučavanje povijesti svakodnevice, „običnih“ ljudi i marginalnih skupina, te se

može zaključiti kako se takva istraživanja sve više razvijaju, do danas je moguće

problematizirati činjenicu da je povijest žena dobila svoje mjesto unutar povijesti

svakodnevice.1 Hrvatska historiografija, u prošlosti dosta opterećena političkom

događajnicom, također je otvorila nova istraživačka područja te broji sve više pokušaja

sagledavanja ukorijenjenih historijskih tumačenja iz drugih kuteva. Pritom se stvorila svijest o

potrebi za poimanjem povijesti ženskog iskustva unutar ukupnosti društvenih povijesnih

činjenica. Kada govorimo o historiografiji o srednjovjekovnim ženama u Hrvatskoj, možemo

istaknuti sve veći broj povjesničarki i povjesničara koji su svojim doprinosima rasvijetlili

položaj žena u hrvatskim regijama.2 I ove stranice predstavljaju pokušaj davanja doprinosa

tim nastojanjima.

Tema ovog diplomskog rada zahvaća područje grada Rijeke sredinom 15. stoljeća i

pokušaj je rekonstruiranja slike o životu tamošnjih žena. Odabiru teme pristupila sam s

namjerom proučavanja života srednjovjekovnih žena, a život u Rijeci u 15. stoljeću doima se

posebno zanimljivim, jer je riječ o trgovačkom središtu i sjecištu puteva lokalnog stanovništva

i mnogih stranaca. Smatram da će biti posebno zanimljivo pokušati sagledati kako se to moglo

odražavati na živote i mogućnosti žena. Konkretno, nakon pregleda korištenih povijesnih

izvora i relevantne historiografije, slijedi prikaz društvene strukture grada (3. poglavlje), a

najveći broj stranica posvećen je dvjema velikim cjelinama, odijeljenim s obzirom na život

žena u obitelji (4. poglavlje) i njihov položaj u javnosti (5. poglavlje). Nakon toga, zaključku

rada prethodi i sažeti prikaz kulture življenja i odijevanja u petnaestostoljetnoj Rijeci (6.

poglavlje). Nakon prevođenja izvora s latinskog jezika, podatke sam pokušala organizirati

prema navedenom konceptu, te ih smjestiti u širi, ponajprije mediteranski, srednjovjekovni

kontekst, koristeći pritom domaću i stranu stručnu literaturu.

1 O tome: Michelle Perrot, Moja povijest žena (Zagreb: Ibis grafika, 2009.); Dubravka Peić Čaldarović, „Teorijski aspekti historije žena i ženskih studija“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 29 (1996.), 273-287. 2 Više o tome u 2. poglavlju.

4

2. Pregled izvora i historiografije

2.1. Temeljni izvori

Temeljni povijesni izvor korišten za ovo istraživanje jest Knjiga riječkog kancelara i

notara Antuna de Renno de Mutina, najstarija sačuvana riječka knjiga kancelarskih i notarskih

spisa. U ovom se istraživanju koristi izdanje objavljeno u Vjesniku Državnog arhiva u Rijeci,

u knjigama 3 (1955-56), 4 (1957) i 5 (1959).3 Izvorni spisi čuvaju se u Državnom arhivu u

Rijeci, i datirani su godinama 1436.-1461. Dokumenti su pisani kurzivnom goticom, pismom

kancelarija iz sredine 15. stoljeća („corsiva gotizzante“). Prema nekim latinskim bilješkama,

zaključeno je kako je kodeks najprije 1554. godine uredio tadašnji riječki kancelar Guerino

Tranquilli, nakon čega je ponovno zanemaren, sve dok ga 1849. godine nisu pronašli riječki

suci i rektori, u podrumu isusovačkog kolegija.4 Prije nego što je objavljeno ovdje korišteno

izdanje, dio spisa objavio je Silvino Gigante. Godine 1912. objavio je nešto manje od trećine

cjelokupnog kodeksa kao samostalnu knjigu pod naslovom “Libri del Cancelliere“. Nastavio

je 1931. godine objavljivanjem spisa u časopisu Fiume, izdavši tako preko trećine

cjelokupnog opsega građe.5

Kodeks obuhvaća spise privatno-pravnog i javno-pravnog karaktera. U prvu skupinu

spadaju privatno-pravni ugovori i pogodbe, izjave svjedoka, namire, sudbeni prosvjedi

(protestacije), nagodbe, ugovori o postavljanju izabranih sudaca (arbitara), izdavanje

punomoći, oporuke i presude sudaca. U drugu skupinu spadaju različiti akti i rješenja

upravno-pravne naravi, primjerice, povlastice, odluke i uredbe gradskog vijeća sa snagom i

značajem statutarnih propisa i odredaba, i različite crkveno-pravne stvari.6

Autori koji su se bavili poviješću Rijeke naglašavaju važnost ovog izvora, u smislu

količine i raznolikosti podataka koji mogu biti korisni za proučavanje društvenog sastava

područja, kao i za rekonstruiranje gospodarske slike o Rijeci u 15. stoljeću.7 Knjiga kancelara

3 Knjiga riječkog kancelara i notara Antuna de Renno de Mutina (1436-1461), I-III, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci III (1955-1956.), str. 5-343; IV (1957.), str. 89-225; V (1959.), str. 255-459 (dalje: VDAR). 4 VDAR III, 8. 5 Isto.

6 VDAR III, 9. 7 Silvino Gigante, Fiume nel Quattrocento. Con illustrazioni di Riccardo Gigante (Fiume, Stab. tipo-lito-grafico di E. Mohovich, 1913.); Vanda Ekl, Živa baština. Studije i eseji (Rijeka: Izdavački centar Rijeka, 1994.).

5

dragocjen je izvor za povijest Rijeke, koju prikazuje kao razvijen trgovački i pomorski grad,

kao krajnju luku srednje Europe na Jadranskom moru, koja ima pomorsku tradiciju, pa se u

gradu obavljaju svi poslovi vezani uz more i trgovinu, a razvijeni su i obrti vezani za

pomorstvo različitih vrsta.8 To je, osim za proučavanje društvenog sastava, korisno i za

pretpostavku o pokretljivosti stanovništva, u ovom radu konkretnije žena iz Rijeke, najčešće

kao sluškinja stranaca.9 Sredinom 15. stoljeća Rijeka je bila trgovačko i prometno središte, u

kojoj su naseljeni i strani trgovci, a mnogi prolaze kroz grad zbog poslova. Također, u gradu

su se održavali i sajmovi, a trgovina i promet odvijao se sa susjednim gradovima (slovenskim,

istarskim, primorskim, dalmatinskim i talijanskim). O tome svjedoče ugovori sklopljeni sa

strancima.10

Uzimajući u obzir navedene mogućnosti koje za istraživača sadrže podaci iz izvora,

smatram da je izvor dragocjen doprinos za slaganje mozaika srednjovjekovne, kako pravne

tako i društvene povijesti i povijesti svakodnevnog života, što će se posebno pokušati obraditi

u ovome radu. Započevši analizu spisa notarske knjige, najprije sam pregledala sve tri knjige

izdanja i popratne tekstove urednika, te sam pokušala sagledati količinu isprava i vidjeti

koliko su u njima prisutne žene. U rekonstruiranju pravnog i privatnog položaja žena, uzet ću

u obzir ponajprije spise u kojima se nailazi na ženske osobe, u svim popisanim odnosima, ali i

neke opće odredbe koje govore o društvenim odnosima u širem smislu. Kao poteškoće pri

prevođenju isprava i njihovu klasificiranju, navela bih nedovoljno poznavanje pravnih izraza i

njihovih točnih značenja, kao i njihovih mogućih oblika korištenih na području

srednjovjekovne Rijeke i šireg područja. Također, čini se kako za neke pravne izraze ne

možemo biti sigurni što točno podrazumijevaju u pojedinom slučajevima. Ovdje bih kao

izazov istaknula i pokušaje lociranja pojedinih toponima, i njihovo dovođenje u vezu s

konkretnim osobama radi kojih se spominju u spisima, u pokušaju zaključivanja o važnosti

određenih lokaliteta ili pokretljivosti stanovništva, pri čemu ću koristiti stručnu literaturu.11 U

tom smislu izvor govori i o načinu života ljudi s obzirom na privredu, kao i o njihovom

odnosu prema posjedima.

Analizom svih spisa koji obuhvaćaju žene u svim popisanim odnosima, te pokušajem

njihova klasificiranja, došla sam do zaključka da se u najvećem broju slučajeva radi o

ugovorima o punomoćima (54), dugovanjima (48), raznim kupoprodajama i otplatama dobara

8 Darinko Munić, „Rijeka i njena luka“, u: Zbornik Sveti Vid, ur. Darinko Munić (Rijeka: Izdavački centar Rijeka, 1995.), 35-50. 9 Isto. 10 VDAR III, 18. 11 O toponimima riječkog područja vidi: Ekl, Živa baština. Studije i eseji.

6

(43), zalaganju (26) i jamstvima (17). Nakon toga, nešto je manje različitih sudskih odluka u

vezi vlasništva nekretnina (11), isto toliko je i ugovora o iznajmljivanju nekretnina za rad ili

stanovanje, kao i o najmu sluškinja (11). Obuhvaćeno je i 11 svjedočenja, a isto toliko isprava

predstavlja i protestacije (11), kao i ugovore o nasljedstvu ili podjeli dobara (11). Šest

ugovora predstavlja zapljene ili pohrane dobara, pet je miraznih ugovora, četiri donacije, i

četiri su zapisa o ubiranju poreza (collecta domini), te dva ugovora o usvajanju djece i jedan o

skrbništvu. Ponavljam kako je ponekad bilo teže odrediti isprave po tipovima, te se ova

podjela temelji na sagledavanju osnovnog problema svake od njih, iako je većina isprava bila

iscrpna gledano iz različitih kuteva. Pritom je osobito zanimljiva bila mogućnost praćenja

pojedinih osoba (ovdje ponajprije ženskih) kroz nekoliko dokumenata, a o njima će biti riječi

kroz sva poglavlja koja slijede.

Za proučavanje pravne povijesti Rijeke dragocjen je izvor Statut grada Rijeke iz

godine 1530., koji se ovdje koristi kao normativni okvir. Iako se ovo istraživanje temelji na

izvoru iz 15. stoljeća, statut koji je kasnijeg datuma relevantan je ponajprije zato što odražava

i prethodno postojeću praksu, a također, priređivač njegova izdanja na hrvatskom jeziku

smatra kako je grad imao statut i ranije, te za to navodi dokaze.12 Statut grada Rijeke iz 1530.

godine nastao je povodom promjene vlasti, jednako kao što se događalo i u drugim susjednim

općinama i gradovima Hrvatskog Primorja i Istre. Statut odražava nastojanje da se, nakon što

je Rijeka pripala Habsburgovcima, sačuvaju pravni propisi i povlastice, te da se uredi odnos

stanovništva i novih gospodara, kao što je bio slučaj i s drugim gradovima i općinama. Zlatko

Herkov smatra da se, unatoč ranije prevladavajućem mišljenju kako grad Rijeka nije

prethodno imao sakupljene propise, nego da su bile izdavane poneke odredbe koje su imale

značaj statutarnih propisa, iz uvoda dekreta kralja Ferdinanda vidi kako se ne potvrđuju novi

statuti, nego se ponovno potvrđuju sređeni postojeći statuti. Također i prema knjizi riječkog

gradskog kancelara iz godine 1437. – 1447., gdje se u propisima pozivalo na stare običaje

(more solito) ili stare pravne običaje (consuetudinem antiquam), vidljivo je kako je grad

Rijeka imao ovlast donositi propise koji su imali statutarni značaj.13 Za zaključiti je stoga

kako je prvobitni statut grada Rijeke donesen ranije te da je kasnije dopunjavan.

Riječki statut sadrži propise razvrstane u 4 knjige, a zanimljivo je to što ne sadrži

propise koji se odnose na crkvu, ali se iz drugih propisa saznaje kako je crkvenim osobama,

svećenicima i redovnicima sudio poseban crkveni sud, a u građansko-pravnim pitanjima oni

se uspoređuju s ostalim građanima, dok su pred redovnim gradskim sudom odgovarali za

12 Zlatko Herkov, Statut grada Rijeke iz godine 1530. (Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske, 1948.) 13 Isto.

7

kažnjiva djela, ukoliko su ih počinili odjeveni u građansko odijelo. U prvoj knjizi sadržani su

propisi o gradskoj općini i njezinim organima, u drugoj knjizi nalazi se sudovanje u

građanskim parnicama, u trećoj sudovanje za kaznena djela, a četvrta knjiga sadrži propise

koji bi se mogli odrediti kao redarstveni.14 Statut je pisan latinskim jezikom, pomiješanim s

mnogim barbarizmima, od kojih nekolicina potječe iz hrvatskog jezika, što Herkov smatra

dokazom da je završnu redakciju statuta izvršio stranac.15

Uz Riječki statut, kao komparativni materijal u radu se koriste i tumačenja drugih

kvarnerskih statuta, posebice Krčkoga i Rapskoga, te istarskih statuta, radi dobivanja

preglednije i sustavnije slike o pitanjima obiteljskog i obveznog prava koja obuhvaća ovaj

rad. Time se, uz korištenje odgovarajuće domaće i strane literature, nastoji stvoriti širi

kontekst za razumijevanje povijesti srednjovjekovnih žena, kao i istaknuti moguće posebnosti

u odnosu na istraživačko pitanje na konkretnom primjeru grada Rijeke.

2.2. Historiografija

Poviješću žena u srednjovjekovnim europskim gradovima do sada su se bavile mnoge

povjesničarke i sve više povjesničara. U svijetu, a posebice u Sjedinjenim Američkim

Državama, ženska je povijest povezana s predavanjem povijesti uopće, a postoje i mnoga

profesionalna udruženja koja povezuju istraživače u interesu za temu ženske povijesti.16 U

ovome radu, uz hrvatsku stručnu literaturu, koriste se tek neka nezaobilazna djela stranih

autora, kao komparativni materijal u pokušaju dobivanja šire slike vremenskog i prostornog

okvira teme. To su ponajprije radovi Davida Herlihyja, Edith Ennen, i Shulamith Shahar.

D. Herlihy, koji je svojim radom dao velik doprinos boljem razumijevanju

srednjovjekovne svakodnevice, ali i razumijevanju položaja srednjovjekovnih žena, autor je

knjige Medieval Households, nezaobilazne studijske literature u bavljenju srednjovjekovnim

obiteljima.17 Knjiga je važna ponajprije zbog preglednog pojmovnog određivanja obiteljskih

struktura i mogućih odnosa u obiteljima, te sustavno prikazuje povijesni razvoj institucije

obitelji od razdoblja kasne antike do razvijenog srednjeg vijeka. Također, prikazujući ulogu

žene u obitelji, obuhvaća pitanja sklapanja braka i bračnog života, kao i majčinstva. Ovdje se

koristi i zbornik radova Women, Family and Society in Medieval Europe: Historical Essays,

1978-1991, koji sadrži radove koji propituju društvenu i kulturnu podlogu položaja žena i

14 Anamari Petranović, Statutum terrae Fluminis MDXXX; Statut grada Rijeke 1530.; Statuti concessi al comune di Fiume da Fernando i nel’ MDXXX (Rijeka, Izdavački centar Rijeka, 2001.), 29. 15 Isto. 16 Andrea Feldman, u: Žene u Hrvatskoj: Ženska i kulturna povijest, ur. Andrea Feldman (Zagreb: Institut „Vlado Gotovac“ – Ženska infoteka, 2004.), 9-19. 17 David Herlihy, Medieval Households (Cambridge, MA: Harvard University Press, 1985.).

8

nesumnjivo ukazuju na važnost bavljenja poviješću žena u pokušaju shvaćanja

srednjovjekovnog društva u cijelosti.18

Ovdje je potrebno istaknuti i povjesničarku Christiane Klapisch-Zuber, koja se izrazito

bavila poviješću žena u kontekstu braka i obitelji u kasnosrednjovjekovnoj i renesansnoj

Italiji. Njezino djelo Women, Family, and Ritual in Renaissance Italy predstavlja sintezu koja

obuhvaća sve društvene slojeve, ističući u njima položaj žena, te slikovito prikazuje

svakodnevni život u toskanskim kućanstvima. Zajedno s Davidom Herlihyem, C. Klapisch-

Zuber je sudjelovala u obradi firentinskog katastika iz 15. stoljeća, te je autorica zbirke eseja

koji se bave ženama i obitelji u renesansnoj Italiji. Bitno je istaknuti i kako je povjesničarka

urednica drugog toma povijesti žena na Zapadu, posvećenog srednjem vijeku, Storia delle

Donne nel Occidente.19 U ovome se radu navedena djela ne koriste direktno, jer su njihovi

dosezi uglavnom bili uzeti u obzir u radovima hrvatskih povjesničarki, ali ih je, u općem

pregledu stručne literature, važno spomenuti.

Koristila sam djelo povjesničarke Shulamith Shahar, The Fourth Estate: A History of

Women in the Middle Ages, koje je osobito korisno pri proučavanju pravnog položaja

srednjovjekovnih žena u širem smislu, te zasebno obrađuje život žena u gradovima i na

selima, kao i život plemkinja.20 Rad obuhvaća upravo razdoblje razvijenog i kasnog srednjeg

vijeka na području Zapadne Europe, te komparira neke društvene procese koji oblikuju

položaj žena u određenim društvima.

Ovdje je važno spomenuti i djelo Frauen im Mittelalter, autorice Edith Ennen, koje je

korisno pri sagledavanju načina identificiranja žena u srednjem vijeku kao i njihova načina

života, a za ovu je temu osobito korisno treće poglavlje koje se bavi razdobljem kasnog

srednjeg vijeka. Tu se nalazi osvrt na žene u renesansi na području današnje Italije, a

poglavlje se bavi i poslovnim i političkim mogućnostima žena. U ovome radu koristi se

engleski prijevod djela.21

Kada govorimo o hrvatskoj historiografiji o ženama, važno je najprije spomenuti

Mirjanu Gross, koja je početkom devedesetih godina u svome radu ukazivala na „nevidljive“

18 David Herlihy, Women, Family and Society in Medieval Europe: Historical Essays, 1978-1991 (Providence – Oxford: Berghahn Books, 1995.). 19 Christiane Klapisch- Zuber, Women, Family, and Ritual in Renaissance Italy (Chicago i London: University of Chicago Press, 1985.); ista, Storia delle Donne nel Occidente, vol. II Il Medioevo (Roma – Bari: Laterza, 1990.), Engleski prijevod: A History of Women in the West, vol. II Silences of the Middle Ages (Cambridge, MA: Harvard University Press, 1992.). 20 Shulamith Shahar, The Fourth Estate: A History of Women in the Middle Ages (Cambridge: University Press, 1983.). 21 Edith Ennen, The Medieval Woman (Cambridge, Massachusetts: Basil Blackwell Inc., 1989.).

9

hrvatske žene22, dok se medievistika, kao najstarija grana hrvatske historiografije, od kraja

sedamdesetih godina počela razvijati u skladu sa suvremenom zapadnom historiografijom,

ponajviše zahvaljujući radu Tomislava Raukara.23 Do danas se poviješću žena u Hrvatskoj

bavi sve više povjesničarki i povjesničara, jer se sukladno povećanju broja istraživača

srednjega vijeka, ali također i svijesti o stranim historiografijama, povećao i interes za teme

kao što su svakodnevica i obitelj, što je doprinijelo otvaranju teme života žena u povijesti.

Svakodnevni život, društveni odnosi i običaji ponajviše su istraženi za područja

dalmatinskih komuna, a posebno za prostor Dubrovnika, prije svega u radovima Zdenke

Janeković Römer, autorice niza knjiga koje su iz perspektive povijesti srednjovjekovnih žena

višestruko korisne.24 U djelu Rod i grad. Dubrovačka obitelj od 13. do 15. stoljeća, autorica

sustavno, ali sažeto prikazuje pravne temelje gradske organizacije, kao i strukturu obitelji i

kućanstva, jer smatra kako je, zbog prirode izvorne građe, važno uklopiti problem ustrojstva

obitelji u cjelinu društvene zbilje gradova. Iako se koncentirira na patricijat srednjovjekovnog

Dubrovnika, knjiga je važna za proučavanje obitelji i načina života njezinih članova u

srednjovjekovnim komunalnim zajednicama općenito. Za ovaj rad, korisna je i stoga što

prikazuje sredinu koja je orijentirana na trgovinu, kao što je i riječka, te s obzirom na to

zaključuje o načinu života. Neka od pitanja koja knjiga obuhvaća su brak i imovinski, ali i

osobni odnosi unutar braka, te položaj djece, a zasebno obrađuje pitanje položaja žena u

obitelji i društvu. Knjiga pod naslovom Maruša ili suđenje ljubavi. Bračno-ljubavna priča iz

srednjovjekovnog Dubrovnika, spoj je znanstvenog pristupa povijesti i literarnog izražaja Z.

Janeković- Römer, te na temelju jedne zanimljive i veoma indikativne radnje analizira društvo

i mentalitet svoga vremena. Brak, kao središnja tema djela, sustavno je razrađen unutar

cjelokupnog sadržaja, prikazujući petnaestostoljetno dubrovačko društvo, ali u korelaciji sa

širom slikom europskog srednjovjekovnog braka, a cijeli rad potvrđuje zaključak o

proturječnostima koje katkad proizlaze iz usporedbe zakonskih spisa i stvarnih događaja.

Dragocjenost ovog djela sadržana je u iscrpnom prikazu srednjovjekovnih ideja o ženama i

ljubavi općenito, uz koje autorica vješto prikazuje i pravni položaj žena.

Obiteljske strukture i rodbinske odnose u ranom srednjem vijeku na hrvatskom

prostoru najpodrobnije objašnjava knjiga Rođaci i bližnji, Zrinke Nikolić Jakus. U ovome se

radu više koristi autoričin članak „Između vremenitih i vječnih dobara: žene u dalmatinskim

22 Mirjana Gross, „Nevidljive žene“, Erasmus, časopis za kulturu demokracije 3 (1993.), 56-64. 23 Neven Budak, Tomislav Raukar, Hrvatska povijest srednjeg vijeka (Zagreb: Školska knjiga, 2006.), 13-19. 24 Zdenka Janeković Rӧmer, Maruša ili suđenje ljubavi. Bračno-ljubavna priča iz srednjovjekovnog Dubrovnika. (Zagreb: Algoritam, 2008.); ista, Rod i grad. Dubrovačka obitelj od 13. do 15. stoljeća (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Zavod za hrvatsku povijest FF-a u Zagrebu, 1994.).

10

gradovima u ranom srednjem vijeku“, sinteza koja obuhvaća značenje žena u braku i obitelji,

njihovu identifikaciju, njihov ekonomski položaj i poslovne mogućnosti. Na taj način rad

predstavlja i opsežan uvod u kasnija stoljeća, koja donose promjene u poslovnim

mogućnostima žena, a njih je, upravo u odnosu na rani srednji vijek, moguće shvatiti kao

ograničavajuće.

Povijest žena, djece i obitelji na području Slavonije u srednjem vijeku najviše je

istraživala Marija Karbić.25 Autorica se također bavila srednjovjekovnim ženama koje spadaju

u marginalne skupine. Za ovaj se rad koristi njezin članak „Položaj djece u Rijeci u kasnom

srednjem vijeku“, koji interpretira i uspoređuje odredbe Riječkog statuta i notarskih spisa, u

komparaciji sa saznanjima o djeci na drugim područjima. Autorica se bavi pitanjem granice

između djetinjstva i odrasle dobi, nasljednim pravom, načinima emancipacije i mirazom, i

pokušava sagledati postoje li razlike u odnosu prema muškoj i ženskoj djeci. Nadalje, bavi se i

temom siročadi, određivanjem skrbnika i njihovom ulogom, te odredbama o zaštiti djece.

Konkretno, rad je jedinstven doprinos zaključivanju o životu djece u riječkim obiteljima,

osobito koristan za jedan dio ovoga rada.

Za ovaj rad od velike je važnosti upravo knjiga Marije Mogorović Crljenko, Nepoznati

svijet istarskih žena,26 koja se bavi položajem žena u istarskim komunalnim društvima,

posebice na primjeru Novigrada u 15. i 16. stoljeću. U radu su, kroz dvije velike cjeline, koje

obuhvaćaju obiteljski i društveni život, detaljno obrađeni najvažniji aspekti života

srednjovjekovnih žena. Unutar okvira temeljenog na pravnoj i praktičnoj podlozi

srednjovjekovnih društvenih odnosa i odnosa prema ženama, autorica rekonstruira neke

podatke o svakodnevnom načinu života, kao što su bračna ljubav i intimni odnosi, suživot

ukućana, odnosi među djecom i roditeljima, majčinstvo i reprodukcija. Drugi dio rada

prikazuje poslovne mogućnosti žena u Istri i smješta ih u područje javnog života, gdje se

analiziraju marginalne pojave, kao što su prostitucija, svodništvo i zlostavljanja, kao i kaznena

djela u kojima se nailazi na žene kao žrtve, sudionice ili počiniteljice. Zaključci i pretpostavke

o životu žena iscrpno su potkrijepljeni primjerima iz izvora i srodne stručne literature, i u tom

25 Marija Karbić, „Nezakonita djeca i konkubine u gradskim naseljima srednjovjekovne Slavonije – marginalci ili ne?“, u: Gradske marginalne skupine, 75-88; ista, „Nije, naime, njezina duša drugačija nego kod muškarca – položaj žene u gradskim naseljima međurječja Save i Drave u razvijenom i kasnom srednjem vijeku“, u: Žene u Hrvatskoj, 57-76; ista, „Prilog poznavanju položaja djece u srednjovjekovnim gradskim naseljima u međurječju Save i Drave“, Scrinia slavonica 3 (2003.), 57-69; ista, „Položaj djece u Rijeci u kasnom srednjem vijeku“, u: Filii, filiae...: Položaj i uloga djece na jadranskom prostoru, ur. Marija Mogorović Crljenko (Poreč, 2011.), 114-130; ista, „Položaj plemkinja u Slavoniji tijekom srednjeg vijeka“, Historijski zbornik 59 (2006.), 15-31. 26 Marija Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena: položaj i uloga žena u istarskim komunalnim društvima – primjer Novigrada u 15. i 16. stoljeću (Zagreb: Srednja Europa, 2006.); ista, „Položaj kćeri u istarskoj obitelji u 15. i 16. stoljeću“, Povijesni prilozi 29 (2005.), 59-77.

11

smislu, djelo predstavlja koristan vodič za bavljenje poviješću srednjovjekovnih žena

općenito. Također, koristan je i autoričin članak „Položaj kćeri u istarskoj obitelji u 15. i 16.

stoljeću“, temeljen na proučavanju istarskih statuta, sudskih spisa novigradske kancelarije i

buzetske notarske knjige. U članku se analizira istarski sustav nasljeđivanja, koji, kao i riječki,

ne razlikuje mušku i žensku djecu, pri čemu autorica propituje u kojoj se mjeri to načelo

zaista primjenjivalo, s obzirom na oporuke. Nadalje, analiziraju se odnosi kćeri i roditelja, u

odnosu na sinove i roditelje, i mogući slučajevi preferiranja djeteta, kao i pitanje skrbništva,

njegove statutarne određenosti i praktične važnosti. Proučavajući dob udaje, autorica

zaključuje kako se u tom smislu poštivala punoljetnost propisana statutima, a s obzirom na

pitanje izbora bračnog partnera, zaključuje o važnosti uloge obitelji, osobito njezinih muških

članova.

Poviješću grada Rijeke prvi su se bavili talijanski povjesničari, a za ovaj rad

najkorisnijima su se pokazali neki radovi Silvina Gigantea.27 Osobito njegovo djelo Fiume nel

Quattrocento, temeljeno na Riječkoj notarskoj knjizi, u kojemu autor, nakon političko-

ekonomske slike grada i opisa načina života obrtnika i trgovaca, donosi iscrpne opise

društvenog i obiteljskog života stanovništva. Osobito su zanimljivi opisi načina života, zbog

kojih je djelo korisno sa aspekta kulturne povijesti, primjerice, u smislu odijevanja i prehrane.

Knjiga je korisna za rekonstruiranje vrlo živopisne slike života u gradu Rijeci, u komparaciji s

načinom života u srednjovjekovnom Trstu i Veneciji.

Od hrvatskih autora koristila sam djelo Ferde Hauptmanna, Rijeka: od rimske

Tarsatike do hrvatsko- ugarske nagodbe.28 Knjižica koju sam autor određuje radije „kao

raspravu, kojoj je namjera prikazati onaj zamršeni splet protivnih sila, koji je načinio od toga

grada jedan od najtežih hrvatskih problema“, sadržajno je iscrpna u smislu ocrtavanja grada

Rijeke u 15. stoljeću. Koristeći i propitujući podatke iz djela talijanskih autora, donosi mnoge

podatke korisne u rekonstrukciji značaja Rijeke u posredničkoj trgovini, kao i političke i

gospodarske slike područja. U tom smislu, djelo predstavlja i pomoć u smislu usustavljivanja

imena i prezimena stanovništva kao i pri određivanju matičnih područja doseljenika u grad.

U razumijevanju pravne podloge teme ovoga rada, od velike su mi pomoći bili radovi

Luje Margetića.29 Njegovi radovi o obiteljskom i obveznom pravu dragocjeni su pri bavljenju

27 Silvino Gigante, Fiume nel Quattrocento; isti, Storia del comune di Fiume (Firenza, 1928.) 28 Ferdo Hauptmann, Rijeka: od rimske Tarsatike do hrvatsko-ugarske nagodbe (Zagreb: Matica hrvatska, 1951.) 29 Lujo Margetić, Hrvatsko srednjovjekovno nasljedno i obiteljsko pravo (Zagreb: Narodne novine, 1996.); isti, Srednjovjekovno hrvatsko pravo: Obvezno pravo (Zagreb: HAZU, 1997.); isti, Vinodolski zakon (Rijeka- Zagreb, Nakladni zavod Globus, 2008.); isti, I. Beuc i D. Čepulo. Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu (Zagreb: Sveučilišna tiskara d.o.o., 2006.)

12

srednjovjekovnom hrvatskom poviješću, i predstavljaju sinteze dviju velikih pravnih cjelina-

obiteljskog i obveznog prava - raščlanjenih regionalno, a obrađenih komparativnim

pristupom. Margetić je, između ostalog, unutar cjeline o srednjovjekovnom obiteljskom

pravu, najdetaljnije razjasnio funkcioniranje braka na istarski način. Radovi se sastoje od

tumačenja odredbi statuta gradova i općina, s primjerima njhovih primjena u drugim izvorima

uz podrobna stručna objašnjenja. Za razumijevanje problematike ovoga rada koriste se

ponajviše poglavlja o Istri i Kvarneru.

3. Društvena struktura na području Rijeke

3.1. Politički okvir

Na početku proučavanja života srednjovjekovnih stanovnica i stanovnika grada,

potrebno je navesti neke podatke o njihovom životnom okruženju i pokušati stvoriti sliku o

njegovim društvenim i gospodarskim karakteristikama. Prvi poznati podaci o životu na

prostoru nekadašnje rimske Tarsatike potječu iz 13. stoljeća, gdje se u njegovoj prvoj polovini

područje nazivalo Rika, a u drugoj polovini nailazi se na naziv Flumen, koji se kasnije, i u

njemačkom obliku, veže uz ime sv. Vida.30 Ime Tarsatike održalo se te se u 13. stoljeću javlja

u hrvatskoj verziji, kao naziv za susjedno brdo iznad Rječine, odnosno kao ime za naselje ili

kaštel Trsat na njemu. To se ime održalo do sadašnjosti, kao što je za Rijeku ostalo ime Rika,

Reka, Rieka ili Rijeka, a u romanskoj se varijanti usvojio talijanski oblik Fiume. Područje

grada je u vremenskom razdoblju koje obuhvaća Riječka notarska knjiga (1436.-1461.),

pripadalo velikaškoj obitelji Walsee. Oni su 1399. godine naslijedili prethodne velikaše,

gospodu Devinske, posredstvom Ramberta Walsee, muža kćeri posljednjeg člana toga roda,

Hugona Devinskog, što se smatra novom fazom u razvoju grada i promjenama u sastavu

stanovništva.31 Centraliziranost područja Rijeke, kao dijela većeg velikaškog posjeda, očituje

se u instituciji kapetana, namjesnika gospodara, s vojničkom, upravnom i sudskom funkcijom.

Na položaj kapetana, koji su uglavnom birani iz redova nižih plemića, obitelj Walsee je često

namještala vazale s austrijskih posjeda, s ciljem očuvanja vlasti nad područjem, a pod

njihovom je vlašću Rijeka razvila trgovačke veze od Kranjske do juga Italije.32 Grad se od 13.

stoljeća razvijao u trgovačko središte koje je privlačilo stanovništvo sa širega jadranskoga

obalnog područja. Novopridošlo stanovništvo uglavnom je dolazilo sa šireg hrvatskog,

slovenskog i talijanskog prostora. Izvori bilježe dolaske ili naseljavanja pojedinaca iz

30 Ferdo Hauptmann, Rijeka: od rimske Tarsatike do hrvatsko- ugarske nagodbe, 19. 31 Iz predgovora M. Zjačića, VDAR III, 16. 32 Hauptmann, Rijeka, 28-30.

13

Modruša, Blagaja, Senja, Krka, Cresa, Mošćenica, Veprinca, Kastva, Grobnika, Splita, Zadra,

Zagreba, Križevaca, Požege, Kopra, Ljubljane, Kranja, Celja, Trsta, Ferma, Pesara, Ankone,

Riminija, Firence, Modene, Milana, Venecije, Salzburga, itd.33

3.2. Društveni sastav

Pri istraživanju demografije srednjovjekovne Rijeke nailazi se na poteškoće zbog

posebnosti života na tom području, koje je povijesno obilježeno stranim vladajućim

elementom i orijentiranošću na trgovinu, a također i zbog malog broja sačuvanih izvora, pa su

u tom smislu tradicionalno češći bili publicistički nego stručni tekstovi.34 Radovi istraživača

19. i 20. stoljeća uglavnom su stanovništvo Rijeke interpretirali ovisno o političkoj situaciji i

sukobljavanju hrvatske, mađarske i talijanske historiografije.35 Hrvatski povjesničari jezgru

tadašnjeg stanovništva Rijeke smatraju hrvatskom, što dokazuju podacima o prvobitnoj

uporabi staroslavenskog jezika u crkvenim obredima, kao i glagoljskog pisma u okolici

Rijeke, a također i prema toponimima.36 Talijanski autori, iako podrazumijevaju jezičnu

raznolikost u srednjovjekovnoj Rijeci, smatraju kako je veći utjecaj na tamošnji jezik imao

talijanski nego slavenski govor, zaključujući kako su Hrvati poprimili superiornu talijansku

kulturu i jezik.37 U riječkoj su se upravi, kao što je to bio običaj i drugdje, zapošljavali

profesionalni notari i kancelari, uglavnom obrazovani na zapadu, na Apeninskome poluotoku,

jer se vjerojatno smatralo da će oni, kao stranci, biti neutralni. Iako su trebali znati hrvatski

jezik i glagoljicu, latinski jezik postajao je sve prisutniji i prevladavao je u upravi.38 Kancelar

Antun de Renno de Mutina u svojoj je notarskoj knjizi, koju je pisao na latinskom i

talijanskom jeziku, zabilježio mnoga imena riječkih stanovnika iz 15. stoljeća, za koja se vidi

da su većinom hrvatskog etničkog podrijetla. Pomno bilježeći lokalitete, kuće i imanja,

kancelar je sačuvao niz izvornih riječkih hrvatskih toponima. Primjerice, Drivenik

(Dreuenico)39, Goljak (Goiach)40, Šumber (Sumber)41, Na Reçiçach42, ili Rastocine43. Prema

Depoliju, nema sumnje da je Rijeka tada bila dvojezična, ali navodi kako je jezik koji se u

gradu službeno upotrebljavao, posebice za trgovinu, bio talijanski, a također tvrdi kako se

33 Petar Strčić, „Riječko stanovništvo do XVII. stoljeća“, u: Zbornik Sveti Vid, 28. 34 Isti, 21-35. 35 Isti, 23. 36 Ekl, Živa baština. Studije i eseji; Hauptmann, Rijeka; Strčić, „Riječko stanovništvo do XVII. stoljeća“. 37 Guido Depoli, „Italianita della Fiume quattrocentesca“, Pagine istriane ser. 3, vol. 1 (1950), 39. 38 Strčić, „Riječko stanovništvo do XVII. stoljeća“, 28. 39 VDAR III, 156. 40 VDAR III , 218. 41 VDAR III, 224-225. 42 VDAR V, 406. 43 VDAR V, 438.

14

talijanski i privatno najviše koristio, za što također pronalazi potvrde u Riječkoj notarskoj

knjizi.44 Prema P. Strčiću, među trgovcima i mornarima se razvila uporaba općetrgovačkog ili

općepomorskog mediteranskog jezika, koji je uglavnom bio zasnovan na mješavini

primorsko-apeninskih dijalektalnih varijanti koje u srednjem vijeku počinju ulaziti u talijanski

jezik, u fazi njegova oblikovanja. U tadašnjoj Rijeci, kao i na širem kvarnersko-istarskome

području taj jezik prometa, zbog snažnog mletačkog utjecaja, sve je više bio zasnovan na bazi

furlansko-venetske verzije talijanskog jezika.45

Potvrde o hrvatskoj bazi stanovništva može se vidjeti i u činjenici da su se imena

njemačkih ili talijanskih došljaka uglavnom kroatizirala, što izrazito potvrđuje široku

upotrebu hrvatskog jezika. U izvoru se nailazi na imena njemačkog podrijetla (Cuncio

Hohenner46, Georgius Hohennecker47), a također i na njihove kroatizirane oblike (Ance

(Hans48) Schuben de Lach49). Kada se spominju stranci naseljeni u gradu, a to su uglavnom

trgovci, uz njihova se imena bilježilo odakle su (de Florentia50, de Ancona51, de Firmo52) kao

i u drugim primorskim, istarskim i dalmatinskim gradovima.53 Uz to, njihovim je imenima

pridodan i pravni status u gradu (habitator/ habitatrix54 ili civis55). Iako je očito naseljavanje

brojnih stranaca u Rijeci, postajanje stalnim stanovnikom grada bilo je ipak složenije, jer su

gradske vlasti su za to postavljale neke uvjete.56 Riječki statut određuje „tko se smatra

građaninom a tko strancem“. Građani i stanovnici su oni koji su u gradu rođeni i u njemu

borave, i smatraju se građanima i stanovnicima. Jednako tako, građani su i oni stanovnici koji

tijekom šest godina zajedno s obitelji nisu bili ni u čijoj službi, niti su bili sluge drugoga

gospodara, ako vrše javna podavanja i ako posjeduju kuću ili vinograd u Rijeci ili na distriktu.

Nadalje, stanovnicima se smatralo i one koje je u građansku svezu primio kapetan s velikim

vijećem i koji su izvršavali podavanja, ako su u ruke kapetana položili zakletvu vjernosti

kralju, njegovim nasljednicima i općini grada Rijeke. Svi ostali smatrali su se strancima i nisu

se smjeli primati za građanine, a ukoliko su kmetovi ili podanici nekog gospodara, pa i ako bi

bili primljeni, ne smatraju se građanima Rijeke. Na kraju se određuje da se kao građani mogu

44 Depoli, „Italianita della Fiume quattrocentesca“, 37. 45 Strčić, „Riječko stanovništvo do XVII. stoljeća“, 29. 46 VDAR III, 129. 47 VDAR V, 284. 48 Hauptmann, Rijeka, 41. 49 VDAR III, 203. 50 VDAR IV, 123. 51 VDAR III, 146. 52 VDAR III, 144. 53 Iz predgovora M. Zjačića, Riječka notarska knjiga, 16. 54 VDAR IV, 109. 55 VDAR III, 165. 56 Strčić, „Riječko stanovništvo do XVII. stoljeća“, 28.

15

primiti sve osobe bilo kojeg položaja, i muškarci i žene, ukoliko polože zakletvu na ruke

kapetana.57 U tom je smislu grad statutom propisivao povlašten položaj stanovnika i

distriktualaca u odnosu na strance, što je vidljivo na primjeru tretmana na sudu, pri kojemu su

stranci morali dati jamstvo o naknadi troškova svoga protivnika (građanina ili distriktualca) za

slučaj gubitka parnice.58

Rijeka se u 15. stoljeću razvila kao posrednik razmjene dobara između hrvatsko-

slovenskih i priobalnih područja. Osobito je unosna bila trgovina željezom, za koju su se

najčešće odlučivali stanovnici koji su htjeli uložiti svoj novac.59 Interes za taj oblik trgovine

pokazuju i nadimci kao što je upravo nadimak jedne žene, Maria Selexenichoua60. Također,

unosna je bila i trgovina drvetom, posebice s hrvatskim prostorom, o čemu svjedoče

privilegiji građana zagrebačkoga Gradeca koji su, prema njima, oslobođeni plaćanja poreza na

robu s riječkog područja.61 Dio tih trgovaca iz Hrvatske trajno ostaje na području Rijeke, što

pokazuje dodatak mjesta podrijetla uz ime riječkih stanovnika (de Sagabria62). Iz Rijeke se na

hrvatski, ali i talijanski prostor, između ostalog, izvozilo ponajviše maslinovo ulje, kože i

stoku.63

3.3. Identifikacija muškaraca

Način pisanja imena i prezimena stanovnika u Riječkoj notarskoj knjizi u njihovim

latiniziranim ili kroatiziranim oblicima, svojevrsna su poteškoća u pokušaju usustavljivanja,

ali i posebna zanimljivost pri određivanju podrijetla, ili zaključivanju radi li se o zanimanjima

ili nadimcima. Prezimena na koja se nailazi u izvoru, svjedoče o većinskom hrvatskom

stanovništvu, iako se često spominje samo ime osobe, kao što je Matko (Matcho64), ili ime s

filijacijom po ocu, kao što je Vid, sin pokojnog Matka (Vito condam ser Matchi65). U slučaju

doseljenja, imenu se pridodaje mjesto odakle osoba dolazi (Stefano de Dreuenico66, Matej de

Bouich de Sclavonia67). Vidljiva je i tendencija oblikovanja prezimena, koja često nastaju iz

očeva imena, pridodavanjem završetka –ić, kao što su, primjerice, Vidonić (Vidonich)68,

57 Statutum terrae Fluminis, 111-113. 58 Isto, 123-129. 59 Hauptmann, Rijeka, 30. 60 VDAR III, 250. 61 Hauptmann, Rijeka, 36. 62 VDAR III, 213. 63 Giovanni Kobler, Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume (Rijeka: Stab. Tipo- lito fiumano di E. Mohovich, 1986.),71. 64 VDAR III, 181. 65 VDAR III, 305. 66 VDAR III, 305. 67 VDAR V, 370. 68 VDAR IV 127.

16

Matejević (Mateieuich)69 ili Barulić (Barulich)70. Neka se prezimena na sličan način oblikuju

iz nadimaka, kao što su možda Spinčić (Spinçich)71 ili Obadić (Obadich)72. Hauptmann

procjenjuje kako otprilike trećina prezimena koja bilježe izvori iz sredine 15. stoljeća imaju

patronimički karakter.73 Također, okolina je često pojedinim stanovnicima pridavala određena

prezimena u skladu s njihovim profesijama, a o tome svjedoče prezimena Pilar74, Kožarić

(Coxarich)75. Uz ime se često dodavalo zanimanje, kao što je, primjerice, Petar postolar

(Petrus cerdo)76, ali također se ponekad, uz zanimanje pridodalo i ime oca, primjerice, Blaž

postolar, sin pokojnoga Antuna (Blasio cerdone condam Antonij).77 Prezimena su katkad

proizlazila i iz osobina pojedinih stanovnika, kao što su, primjerice, Zlatovlasi (Slato Vlas78),

Praznovreća (Laurentio Prasno Vrechia79) ili Svetac (Suetaç80).

Hauptmann objašnjava kako se asimilacija najbolje može vidjeti na primjeru

talijanskih doseljenika, gdje se ime potomaka prve generacije doseljenika slaveniziralo, te

analizira jedan takav primjer. Zaključuje kako je uspješan trgovac iz Ankone, ser Donato

Caleli, koji je prema oznaci ser ispred imena vjerojatno bio plemić, imao sina Mateja, koji se

u početku identificirao kao sin Donata, a kasnije se ime u patronimičkom obliku slaveniziralo

i postalo Donadović.81 Guido Depoli taj isti primjer koristi kako bi pokazao da je Matteo

Donadovich, iako mu je prezime hrvatsko, bio sin čovjeka s talijanskim imenom i

prezimenom (Donatello Calleli).82 Asimilacija je posebice vidljiva na primjeru izvjesnog

Alegreta (Alegreto Marini de Tragurio)83, koji se u mnogim dokumentima imenuje

opunomoćenikom84, a ispred imena mu se katkad bilježi magister85, što ga je možda

strukovno određivalo (majstor), te se može zaključiti kako je bio ugledan građanin. Naime, u

početku se identificira imenom Alegreto, a nadalje se njegovo ime bilježi kao Radoia86, a

69 VDAR IV 142. 70 VDAR IV, 109. 71 VDAR IV 125. 72 VDAR IV, 164. 73 Hauptmann, Rijeka, 40. 74 VDAR III, 245. 75 VDAR III, 213. 76 VDAR IV, 97. 77 VDAR IV, 97. 78 VDAR V, 348. 79 VDAR V, 391 80

VDAR V, 303. 81 Hauptmann, Rijeka, 40. 82 Depoli, „Italianita della Fiume quattrocentesca“, 37. 83 VDAR V, 348. 84 Isto; VDAR V, 321; VDAR V, 336. 85 VDAR V, 259. 86 VDAR V, 365.

17

ponekad se i obje varijante nalaze u istom dokumentu. To bi zapravo mogao biti dokaz o

većoj upotrebi hrvatskog jezika u svakodnevnom govoru.

3.4. Identifikacija žena

Žene su se u srednjovjekovnim dokumentima identificirale kao supruge, majke, kćeri

ili sestre, a upravo prema slučajevima gdje je moguće odrediti za koju se ulogu, tj. uz kojeg se

muškog člana obitelji vezuje određena žena, moguće je zaključivati o važnosti obiteljskog

imena za koje se veže.87 Do 13. stoljeća uglavnom se ustalio način identifikacije, po kojem su

se žene identificirale najprije prema mužu, kao udate ili udovice, a rjeđe prema ocu, a

muškarci prema ocu ili djedu. Slučajevi u kojima je majčina ili suprugina linija srodstva

mogla doći do izražaja, upućuju na povoljniji ekonomski status žene.88

Riječka notarska knjiga većinu žena bilježi kao supruge (uxor) i gospođe (domina) pa

nadalje pridodaje da se radi o supruzi ili udovici (uxor condam Iacobi cerdonis89, domina

Clara, uxor condam Martini90). Kod žena je počasni naslov domina bilo zapravo lakše steći,

jer nije postojala diferencijacija kao kod muškaraca (ser nasuprot dominus). Stoga se za sve

ženske osobe boljeg imovinskog stanja ili većeg ugleda, bez obzira na njihov društveni status,

koristio samo pojam domina, pa su te žene mogle biti plemkinje, bogate pučanke ili

redovnice.91 Ipak, u izvoru postoje i precizne oznake za plemenite gospođe (nobilis mulier

domina Catarina), kojima se također pridodaje i određenje prema bračnom statusu (... uxor

prouidi viri Dominici...92, ...tandem nobilis mulier domina Malgarita, uxor predicti domini

Nicolai...93).

U dokumentima se žene identificira ovisno o kontekstu, primjerice, kao majke

(...nomine Marie matris sue94), sestre (domine Marie, sororis sue95), ili kćeri (Elizabeth,

filiam suam96). Uz mnoga se ženska imena nailazi na prezime izvedeno od muževa imena

87 Zrinka Nikolić Jakus, „Između vremenitih i vječnih dobara: žene u dalmatinskim gradovima u ranom srednjem vijeku“, u: Žene u Hrvatskoj, 35-38. 88 Isto. 89 VDAR IV, 125. 90 VDAR IV, 121. 91 Branka Grbavac, „Notarijat na istočnojadranskoj obali od druge polovine 12. do kraja 14. stoljeća“. (Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2010.), 140. 92

VDAR IV, 123. 93 VDAR IV, 138-139. 94 VDAR III, 219- 220. 95 VDAR IV, 101. 96 VDAR IV, 97.

18

(Lucia Martogna97, Orsa Alegretoua98) ili prezimena (Maria Rigaçichieua99, Malgarita

Patchurichia100, Agnes Benchouica101).

S obzirom na problematiku isprave, žena se ponekad očituje kao supruga jedne stranke

u ispravi, ali i kao kći, majka ili sestra druge (pro bonis Apolonie, olim uxoris dicti Suetine et

filie condam dicti Iohannis102). Depoli zaključuje kako su muškarci, osim zbog profesija,

ponekad bili identificirani prema imenu svoje žene.103 To također daje naslutiti o boljem

društvenom položaju te žene. Iako je to rijedak slučaj, tako se, primjerice, identificira izvjesni

Pavao (Paulus, maritus Ilse104), ili Grgur (Gregorius, maritus Elene Surde105).

Također, ponekad se nailazi i na identifikaciju žene prema zanimanju, kao što je

primjer jedne služavke (...Elene, uxori sue, et olim ancille Marie Rigaçichieue106), ili kako se,

primjerice, izvjesna Marina, koja je prema ugovoru o zajmu dužnica Ambrozija, sina

pokojnog Matka Pilara, identificira prema zanimanju (Marina Brodariça107), bez spomena

odnosa prema muškarcu. Veću poslovnu samostalnost žene daje naslutiti i primjer u kojem je

žena spominjana kao supruga postolara (uxor Matei cerdonis108), a u istoj ispravi spominje se

i sama kao Postolarica (Marina Postolariça109). Također, ona se kasnije bilježi i kao udovica s

istim prezimenom, prema čemu se može pokušati zaključiti o njezinoj djelatnosti, u smislu

preuzimanja obrta nakon muževe smrti.110

Neke se žene identificira prema mjestu stanovanja ili možda rođenja. Primjerice,

bilježi se kako je pokojna Anta Šumberova (dicta Sumberova) prodala svoj posjed na mjestu

Šumber (positam in loco dicto Sumber), unutar kojeg se spominje i naziv za suhozid- gromaču

(...vna via desuper grumacia vinee...111), a jedna se žena u drugoj ispravi spominje kao

Catarina Grumaciniça112. To je možda označavalo nadimak, a možda i zanimanje Katarine ili

njezine obitelji, tj. izgradnju gromača. Također, naišla sam na primjere ženskog imena s

oznakom muževljeva položaja, kao što je Marša Županova, tj. županova žena (Marsa

97 VDAR IV, 142-143. 98 VDAR IV, 178. 99 VDAR IV, 149-150. 100 VDAR IV, 148. 101 VDAR III, 301. 102 VDAR IV, 163- 164. 103 Depoli, „Italianita della Fiume quattrocentesca“, 37. 104 VDAR IV, 154. 105 VDAR V, 325. 106 VDAR IV, 149. 107 VDAR III, 245. 108 VDAR V, 285. 109 VDAR V, 285. 110 O tome više u 5. poglavlju 111 VDAR III, 219-220. 112 VDAR III, 245.

19

Xupagna113), a zanimljivi su i primjeri nekih nadimaka (Catarina dicta Ciuitna114) ili

Margarita Sčiparica (Schyparica115).

3.5. Pokretljivost žena iz Rijeke

Žene su, za razliku od muškaraca, u srednjem vijeku bile vezane za dom i obitelj te su

rijetki primjeri žena koje su putovale, ali to ne znači da ih nije bilo. Ako pokušamo pronaći

primjere pokretljivosti žena na jednom prostoru, trebamo uzeti o obzir mogućnosti koje su

žene imale.

U pokušaju identificiranja žena stranog podrijetla koje su se doselile u Rijeku,

poteškoću predstavljaju sažetost podataka u notarskoj knjizi, osobito kada se radi o ženama, i

asimilacija stanovništva. Prema nasljedstvu koje im pripada izvan grada, može se pretpostaviti

da su neke žene možda podrijetlom s bližih okolnih prostora. Primjerice, gospođa Passina i

njezina sestra Klara, nasljednice gospodina Mojsija s Paga (Moisi de Pago), imenuju Martina,

Klarinog muža, opunomoćenikom i poslanikom za sve što im pripada na Pagu...116 Neke žene

nasljeđuju i dobra na većim udaljenostima, ili su, što je rjeđe slučaj, opunomoćene za

obavljanje poslova tamo. U tom je slučaju teže potvrditi strano podrijetlo žena, kada se radi o

imenima koja su česta na europskom prostoru općenito, ukoliko nije moguće zaključiti više

preko njihovih obiteljskih veza. Također, ukoliko jedan roditelj (uglavnom otac) neke žene

sigurno potječe iz drugog mjesta, teže je zaključiti o podrijetlu njezine majke, tj. je li bila

građanka Rijeke ili ne. Ali, u nekim se primjerima može zaključiti o stranom podrijetlu

pojedinih žena. Primjerice, u naslovu jedne isprave piše „punomoć Margarite iz Venecije“

(Malgarite de Venetija). Ona je bila udovica Pavla iz Venecije (Pauli Nigro de Venetija) koja

je tom prilikom dala punomoć dvojici stanovnika Venecije za sve što ima u Rijeci.117 Nadalje,

u jednoj ispravi, ser Lodouicus, sin pokojnog ser Benedicta Salomonis iz Venecije, imenuje

svoju majku Dorotheu opunomoćenicom za poslove u Veneciji i prodaju neke kuće u

Muranu.118 Ako se uzmu u obzir imena njezinog muža i sina, kao i podaci o posjedima, ona se

može smatrati Mlečankom. Moglo bi se zaključiti da je strankinja u Rijeci i spomenuta

plemenita gospođa Catarina, žena gospodina Dominica de Fantonis iz Firence, prema

113

VDAR V, 420. 114 VDAR III, 139. 115 Hauptmann, Rijeka, 41. 116 VDAR III, 233-234. 117 VDAR V, 325. 118 VDAR IV, 165.

20

podrijetlu i imenu njezinog brata, Aghiniti de Florentia, kojeg, zajedno s još jednim čovjekom

podrijetlom iz Firence, određuje opunomoćenikom za tamošnje dugove.119

Ipak, spomenuta se udaljena nasljedstva žena kao kćeri ili supruga najviše spominju

upravo u punomoćima koje one daju muškarcima. Oni tada trebaju osigurati nekretninu ili

obaviti neki posao u njihovo ime, što opet govori o manjoj pokretljivosti žena.

Može se zaključiti da su izvan Rijeke putovale uglavnom žene koje su bile služavke,

prema imenima njihovih gospodara, odnosno, oznaka njihovog građanskog statusa (Elena...

olim ancilla ser Saluatoris Gregorino Sanssal in ciuitate Veneriarum120 ili Catarina olim

ancilla magistri Antonij aurifabri, habitatoris Iustinopoli121).

Za ženidbe između stranaca i žena iz Rijeke mogu se pronaći potvrde. Iako pritom ne

možemo biti sigurni oko podrijetla određenih žena, Hauptmann smatra kako se upravo na taj

način ubrzavala asimilacija stranih doseljenika.122 U notarskoj knjizi se nailazi na žene

slavenskog imena udate za strance koji dolaze na prostor Rijeke, kao što su Lepica, žena

Damjana iz Zadra123, Nasta, žena spomenutog Donata Calelija (...domina Nasta, uxor condam

iudicis Donati...124) ili Bogdana (Bogdana, uxor Dolcegne de Iesnovich125).

Zanimljivo je kako Riječki statut, u odredbi o slobodi kretanja u slučaju opasnosti za

grad, strogo ograničava pokretljivost muškaraca, naglašavajući moguću izdajničku djelatnost,

dok ista odredba završava napomenom da je ženama „do njihove slobodne volje otputovati ili

ostati za vrijeme rata, doklegod ne bi otišle na sumnjiva neprijateljska mjesta.“126 Koliko su

Riječanke zaista putovale, ovdje nije moguće preciznije ustanoviti. Ipak, S. Gigante

prepričava zanimljivo pismo temeljeno prema kancelarovu opisu pljačkaškog pohoda gusara,

tijekom kojega su zauzeli brod na kojem su se zatekle i tri žene iz Rijeke. Prema iscrpnom

popisu veće količine odjevnih i uporabnih predmeta koje su te žene imale sa sobom, možda

možemo pretpostaviti da su one putovale s namjerom da ih prodaju. O tim će predmetima

svakako biti više riječi u šestom poglavlju, koje će se baviti materijalnom kulturom.

119 VDAR IV, 123. 120 VDAR V, 370. 121 VDAR III, 313. 122 Hauptmann, Rijeka, 41. 123 VDAR V, 431. 124 VDAR III, 157. 125 VDAR III, 207. 126 Statutum terrae Fluminis, 265.

21

4. Život žena u obitelji

U ovom će se poglavlju prikazati položaj žena u obitelji, polazeći od razdoblja

djetinjstva, pri čemu će se pokušati sagledati odnos prema ženskoj djeci, njihov pravni položaj

s obzirom na mogućnosti ostvarivanja u društvu i obiteljsko nasljedstvo. Na te se aspekte

nadovezuje pitanje miraza, iza kojeg slijedi prikaz položaja žena u braku, počevši od prava

žene u okolnostima sklapanja bračne zajednice, preko njezinih prava na bračnu imovinu, do

pokušaja sagledavanja osobnih odnosa supružnika. Nakon toga ću se osvrnuti na temu

udovica, kao posebno zanimljive kategorije srednjovjekovnog društva, uz napomenu kako ću

se njima opširnije baviti u petom poglavlju. Poglavlje predstavlja saznanja o ženama na

riječkom primjeru, temeljena na notarskoj knjizi i statutu grada Rijeke, u komparaciji i s

neophodnim dopunama iz stručnih tumačenja statuta iz riječke okolice, kao i domaće i strane

stručne literature. Na kraju poglavlja, pokušat ću rekonstruirati kratku priču o dvije sestre,

uzevši u obzir sve isprave korištenih svezaka riječke notarske knjige koje ih spominju, kao

kratku studiju slučaja, zanimljivu ovdje iz aspekta ženskih prava unutar obitelji, s posebnim

naglaskom na slučaj ponovne udaje.

4.1. Ženska djeca

Studije o djeci u srednjem vijeku pokušaji su da se iz sačuvane građe, koja je tek u

manjoj mjeri prikladna za razumijevanje osjetljivih tema kao što je djetinjstvo, konstruira

slika koja bi približila ovaj problem shvaćanju današnjice. Ono što se po pitanju djetinjstva

može smatrati istim od razdoblja srednjeg vijeka do danas, jedino je biološka komponenta,

dok se kultura odgajanja mijenjala, te je mijenjala sliku koju društvo ima o djeci.127 Problem

srednjovjekovnog djetinjstva postalo je područje velikog interesa medievista.128 M. Karbić s

pravom zaključuje da, ako šutnja izvora sakriva žene u prošlosti, isto još više vrijedi za

djecu.129 Kada govorimo o djeci u srednjovjekovnim obiteljima, trebamo uzeti u obzir neka

pitanja kao što su prosječan broj djece u obiteljima, nejasnu granicu između djetinjstva i

odrasle dobi uz pravno određenje punoljetnosti, te odnos roditelja i djece, kao i odnose djece

međusobno. Priroda izvora korištenog u ovom istraživanju ne omogućava demografsku

analizu grada Rijeke, pa je ovdje teško govoriti o prosječnom broju djece u obiteljima.

Srednjovjekovno je društvo općenito bilo suočeno s visokim mortalitetom, posebno među

127 Barbara Hanawalt, „Medievalists and the Study of Childhood“, Speculum, vol 77, 2 (2002.) 440-460. 128 Ista, 456. Vidi zbornik radova: Filii, filiae...: Položaj i uloga djece na jadranskom prostoru, ur. Marija Mogorović Crljenko (Poreč, 2011.) 129 Karbić, „Prilog poznavanju položaja djece u srednjovjekovnim gradskim naseljima u međurječju Save i Drave“, 57.

22

malom djecom.130 Primjeri s dubrovačkog područja pokazuju kako je bilo teško osigurati

kontinuitet obitelji jer, iako se rađalo mnogo djece, malo bi ih preživjelo. Bogati društveni

slojevi, u kojima žene nisu morale raditi, nastojali su imati više djece, kako bi imali sinova

koji su nastavljali rod i preuzimali poslove, i kćeri čijom su se udajom rodovi povezivali.131

Jasno je kako je u obiteljima s malo potomaka postojao veći rizik od nedostatka nasljednika.

Općenito gledano, kada se govori o broju djece u srednjovjekovnim obiteljima, istraživanja

su, barem donekle, moguća na primjerima vlasteoskih obitelji, dok je kod nižih društvenih

slojeva nemoguće donositi zaključke. U obiteljima malih trgovaca, obrtnika, obrađivača

zemlje i sluga, moguće je tek proučavati slučajeve, koji mogu uputiti na neke zaključke.132

Stoga će se ovdje uzeti u obzir takvi primjeri iz Riječke notarske knjige. U analiziranim

spisima, kada su pobrojena djeca određenih roditelja, nailazi se uglavnom na dvoje ili troje

djece.133 Važno je napomenuti da, s obzirom na podatke o visokoj smrtnosti djece od prve do

pete godine života, istarski primjeri pokazuju kako je vrlo vjerojatno da su se ženama

trudnoće često redale jedna za drugom, ali da, unatoč tome, obitelji nisu imale mnogo

djece.134 Izvor spominje djecu uglavnom prilikom podjele dobara njhovih pokojnih roditelja i

u ugovorima koje umjesto njih sklapaju njihovi skrbnici. Također, ženska djeca se spominju u

ugovorima o sluškinjama, a muška u ugovorima o slugama ili naučnicima, što može biti od

koristi pri shvaćanju djetinjstva ali i odnosa djece s roditeljima. O međusobnim odnosima

između braće i sestara, izvor nam dopušta tek naslućivati kada se dotiče sporenja koja

uključuju dvoje ili više djece istih roditelja, kada su njihovi odnosi vjerojatno već narušeni ili

u slučajevima kada braća u poslovima zastupaju svoje sestre.

4.1.1. Poimanje djetinjstva

Granicu između djetinjstva i odrasle dobi u srednjem vijeku nije nimalo jednostavno

prikazati. Termini koji su se koristili za označavanje djece na zapadnoeuropskom prostoru

nisu bili precizni i pokazuju kako su djetinjstvo, ali i mladenaštvo bili rastezljivi pojmovi.135

Prema Riječkom statutu, muška djeca su zakonitu dob (aetas legittima) postizala s navršenih

18 godina, a ženska s navršenih 12 godina. Ali, važno je reći da ta dob nije značila i

punoljetnost (aetas perfecta).136 Statut propisuje i dob koja omogućava oporučivanje dobara,

130 Janeković Rӧmer, Rod i grad, 43-44. 131 Isto. 132 Ista, 45-46. 133 VDAR III, 109, VDAR III, 111, VDAR III, 149, VDAR III, 301, VDAR IV, 92, VDAR IV, 176, VDAR IV, 187, VDAR V, 281, VDAR V, 342, VDAR V, 346, VDAR V, 352, VDAR V, 363... O tome vidi: Karbić, „Položaj djece u Rijeci“. 134 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 60. 135 Ista, 88. 136 Karbić, „Položaj djece u Rijeci“, 116.

23

prema čemu su muške osobe mogle oporučivati sa 14, a ženske s 12 godina, dakle, kada su

postizale zakonitu dob. Na prvi pogled, zanimljivo je pitanje, zbog čega su se, u srednjem

vijeku općenito, ženske osobe smatrale odraslima ranije od muških, osobito kada se radi o

raspolaganju nekretninama.137 No, na primjeru Rijeke ipak je vidljivo ograničenje ženskih

osoba, jer one, ako nisu u očevoj vlasti, mogu oporučivati, ali samo uz prisutnost dvojice

rođaka. U suprotnom se smatralo, da je ta ženska osoba umrla bez oporuke. Isto se

primjenjivalo s obzirom na darovanja, među živima i u posljednjoj volji, a kao objašnjenje

statut navodi „da se žene u svojoj slabosti ne bi zavodile u bludnju i izvaravale“138. Također,

to je vrijedilo i za oporuke, osim u slučaju smrtne opasnosti kada žena ne bi bila u mogućnosti

pozvati rođake, tada se mogla sastaviti oporuka u prisutnosti svjedoka i svećenika, a istoga ili

sljedećega dana trebalo ju je provesti u gradskoj kancelariji, pod prijetnjom kazne od 10 libara

za bilježnika koji ne bi tako postupio.139

Jedan ugovor o skrbništvu nad djecom, sklopljen 1446. godine, o kojemu će više biti

rečeno kasnije, bilježi kako djeca trebaju ostati kod skrbnika do prikladne dobi (ad etatem

idoneam)140. Jedna kasnija isprava bilježi kako se ugovor o skrbništvu i imovini odnosi na

djecu dok ne dosegnu zakonitu dob (ad etatem legitimam)141.

Za muške se osobe nadalje navodi dob od 25 godina, koja je bila potrebna za

samostalno pojavljivanje pred sudom u vlastitim parnicama. Pred sudom su se mogli

pojavljivati i kao mlađi, s 18 godina, ako nisu imali skrbnika, a inače su se mogli pojavljivati

tek uz pristanak skrbnika ili tutora, ako su ga imali. Svjedočiti u kaznenim parnicama, i muške

i ženske osobe, mogle su s navršenih 18 godina.142 Dob od 25 godina također je važna u

imovinskopravnim odnosima. Iako su donekle i ranije mogle raspolagati imovinom, tek s 25

godina, osobe su mogle slobodno otuđivati nekretnine. O tome svjedoči odredba statuta koja

navodi „bezvrijedne obveze“. Naime, da bi se zaštitila slabost maloljetnika i žena, određuje se

da nitko tko je podložan očevoj ili djedovoj vlasti ili nekoga starijeg u kući u kojoj stanuje, ne

može ništa otuđiti ili se obvezati bez pristanka oca ili djeda, koji upravlja kućom. Nijedna

osoba, muška ili ženska, mlađa od 25 godina, koja nema tutora, koja je samostalna i upravlja

svojom imovinom, nije mogla sklapati obveze, niti svoje nekretnine otuđivati bez pristanka

dvojice muških rođaka, starijih od 25 godina, a ako ih nema, tada kapetan ili vikar trebaju

137 Karbić, „Prilog poznavanju položaja djece u srednjovjekovnim gradskim naseljima u međurječju Save i Drave“, 61. 138 Statut grada Rijeke, 419. 139 Isto. 140 VDAR III, 109. 141 VDAR III, 301. 142 Statut grada Rijeke, 445.

24

izabrati dvojicu plemenitih muževa iz Rijeke, koji poznaju slučaj tih maloljetnika ili žena, i

koji će ih dopratiti. Inače njihove obveze nisu vrijedile. Navodi se kako nijedna udata žena ne

može sklopiti nikakvu obvezu, niti što otuđiti bez pristanka svoga muža i dvojice rođaka ili

građana. Žene su u posljednjoj volji mogle raspolagati bez navedenih običaja, kada su htjele,

ali ipak prema propisima statuta.143

Za razumijevanje odnosa prema djeci, važno je pojasniti pojam očinske vlasti, koja je

općenito bila prisutna u srednjovjekovnom društvu. Pod očevom su se vlasti nalazila sva

djeca, muška i ženska, prije nego što su se emancipirala. Riječki statut ne propisuje način

emancipiranja djece od očinske vlasti, pa je moguće pretpostaviti da se to događalo

odvojenim stanovanjem ili nekim drugim formalnostima. Drugdje na Kvarneru emancipacija

je, na primjer, u nekim slučajevima bila vezana uz sklapanje braka. Primjer postoji u odredbi

Rapskog statuta, koja taj odnos naziva: pod ocem i majkom.144 Na području Istre očinska je

vlast bila prilično snažna, te su prava sinova u vlasti bila vrlo ograničena. Primjerice,

Novigradski statut određuje kako ono što sin stekne u očinskoj vlasti, pripada ocu, osim

dobara stečenih oporukom. Ta odredba, kojoj su srodne utvrđene u Grožnjanskom,

Piranskom, Porečkom i Rovinjskom statutu, uvelike ograničava djelatnu sposobnost sinova.145

U potonjim statutima također je određeno kako se sin ne može obvezati bez očeve suglasnosti.

Iznimka je u tome Vodnjanski statut, prema kojemu je sin u vlasti mogao slobodno

raspolagati vlastitom imovinom.146 Ipak, u srednjovjekovnoj je Istri sin preko emancipacije

mogao steći punu ekonomsku samostalnost. Kao što se može shvatiti i iz Riječkog statuta,

očinska vlast nije uvijek pripadala samo ocu, ponegdje je podrazumijevala i oca i majku, a

osobe su također mogle biti i pod vlašću djeda.147

Sljedeći primjer pokazuje kako je sin, iako je emancipirana osoba, za sklapanje posla

trebao pristanak roditelja. Naime, svećenik Vito Cersatich založio je svoj dom Tomasinu s

Krka (de Vegla), radi duga koji zapravo ima njegov brat Antun. To je učinio u suglasnosti sa

svojim roditeljima, Matejem i Elenom.148

4.1.2 Odnos roditelja i djece

Upravo je kulturnu i emocionalnu dimenziju života u srednjovjekovnim kućanstvima,

kao i veze između članova obitelji, istraživačima najteže rekonstruirati.149 D. Herlihy

143 Statut grada Rijeke, 192. 144 Karbić, „Položaj djece u Rijeci“, 118. 145 Margetić, Hrvatsko srednjovjekovno nasljedno i obiteljsko pravo, 100. 146 Isto. 147 Karbić, „Položaj djece u Rijeci“, 118. 148 VDAR V, 281. 149 Herlihy, Medieval Households, 112.

25

zaključuje kako, unatoč ranije uvriježenom poimanju o nepostojanju djetinjstva u razdoblju

srednjeg vijeka, mnogi izvori neupitno pokazuju da srednjovjekovna obitelj nije bila

„emocionalna pustinja“.150 Za pretpostaviti je kako je veza između majke i male djece

predstavljala središte osjećajnog života obitelji. Čak i kada su djeca plemića prve godine

života uglavnom provodila s dojiljama, nakon toga su, do oko sedme godine, bila pod

majčinim utjecajem. Kasnije je sinove otac uključivao u posao ili se brinuo o njihovu

školovanju, a kćeri su do udaje ostajale uz majku, pa se može zaključiti kako su zbog toga

razvijale veću bliskost.151 U obrtničkim obiteljima, žene su češće same dojile svoju djecu i

same ih odgajale, a njihovi su muževi inače bili manje odsutni od obitelji nego očevi

trgovačkih zanimanja.152

Odnos prema djeci, pa i shvaćanje djetinjstva, na riječkom primjeru možemo pokušati

sagledati u ugovorima o službama i naukovanju, koje su sklapali roditelji. Djeca koja su učila

neki zanat postajala su naučnicima prilično rano. U gradovima Sjeverne Europe praksa je

uglavnom trajala sedam godina i šegrt je tada živio s obitelji svoga učitelja. U toskanskim

gradovima šegrti su započinjali praksu malo kasnije, ali je ona trajala samo tri ili četiri godine

i šegrti su često ostajali kod svojih roditelja. Prema ugovorima o službi može se vidjeti da su

djevojčice iz obrtničkih slojeva također učile zanate kao naučnice obrtnica.153 Općenito

gledano, u srednjovjekovnim europskim sredinama, žene i kćeri mogle su biti uključene u

obiteljske obrte, te su ih često nastavljale. Primjeri Pariza, te nekih njemačkih i engleskih

gradova pokazuju kako su ti poslovi najčešće bili vezani za proizvodnju odjeće.154 U Riječkoj

notarskoj knjizi nailazi se na nekoliko ugovora o naukovanju i obrazovanju koji se, uz poneke

ugovore o službi, odnose na mušku djecu155, dok se ženska djeca uglavnom predaju za

sluškinje. Ovdje će se uzeti o obzir upravo ugovori koji spominju žensku djecu. U većini

isprava o namještenju sluškinja, bilježi se kako ih predaju suglasni roditelji.

Tako je 1453. godine Jelena, u suglasnosti sa svojim mužem Jurjem, dala svoju kćer

Elizabetu, u službu Nikoli iz Venecije, stanovniku Ankone, na osam godina. Uvjeti

podrazumijevaju kako ona treba svo to vrijeme dobro i vjerno služiti gospodara, te mu se

pokoravati, a on njoj treba osigurati odjeću, obuću, i s njom dobro postupati te je, kada dođe

vrijeme, udati i dati joj miraz.156 Isto tako, 1451. godine, Petar kožar, u suglasnosti sa ženom

150 Isto. 151 Janeković Rӧmer, Rod i grad, 105. 152 Shahar, The Fourth Estate, 187. 153 Isto. 154 Ista, 190-191. 155 VDAR IV, 222., VDAR V, 274. 156 VDAR IV, 167.

26

Elenom, daje u službu (ad serviendum) kćer Elizabetu, ser Ivanu iz Ankone. Ugovorom se

gospodar obvezuje će Elizabetu, osim što će joj osigurati uobičajeno, također, udati i

dotirati.157 Činjenica je da u nekim primjerima nije zabilježena dob kćeri u trenutku sklapanja

ugovora, ali se, prema podacima o predviđanju njihove „spremnosti“ za udaju, može

pretpostaviti da su bile vrlo mlade. Neki primjeri ugovora navode točnu dob kćeri. Tako je

Toma kovač, iz Ostrošca (Ostrosaç), dao (koristi se locauit - iznajmljuje) svoju

devetogodišnju kćer Marinu, u službu Nikoli Mihaelovu iz Dubrovnika, za sljedećih šest

godina. Nakon toga su trebali biti navedeni uvjeti, ali isprava, zbog skraćenja, tu završava.158

Vjerojatno se i ovdje, kao što je to uobičajeno prilikom sklapanja ovakvih ugovora,

podrazumijevalo iste stvari i odnos kao što je navedeno u prethodnim primjerima.

Majčinstvo je za udate žene bila glavna zadaća i zapravo je značila puno ostvarenje

žene u braku i u društvu. Struktura kasnosrednjovjekovnih gradskih obitelji, u kojima je žena

bila znatno mlađa od muža, te stoga po godinama bliža svojoj djeci, majci je davala ulogu

savjetnice i prenositeljice vrijednosti, a bitno je istaknuti i ulogu majki u socijalizaciji i

pripremi djece za budući život.159 Upravo je ta velika dobna razlika između supružnika, za

koju se smatra da je porasla od 12. stoljeća, majke činila posrednicama u odnosima između

oca i djece.160 Majka je općenito razumljivo više vremena provodila s djecom, također i stoga

jer je žena, za razliku od muža, bila vezana za kućanstvo.

Sljedeći primjer prikazuje tužnu situaciju u kojoj je vidljiv pokušaj žene da izbjegne

pretpostavljene obiteljske dužnosti. Godine 1450., navodi se kako je izvjesna Magdalena

napustila svoga muža, mlinara Martina i njihovu jednogodišnju kćer Malgaritu. Otac je, jer ne

može hraniti djevojčicu, odlučuje dati Martinu kožaru, i njegovoj sluškinji Klari, pro filia

anime, te oni svojim dušama osiguravaju da će se za nju brinuti. Iako se pritom ne predviđa

kako djevojčica treba postati sluškinja usvojitelja, u naslovu dokumenta piše da se radi o

namještenju sluškinje (accordatio ancille).161 Možemo pretpostaviti da je Malgaritina buduća

služba kod gospodara predviđena kao zahvala za pruženu skrb. Zanimljiv je i primjer

usvajanja, koji vjerojatno svjedoči i o spremnosti članova obitelji na pomaganje bližnjima u

nevolji. 27. prosinca 1453. godine je Stana, tada sluškinja zidara Antuna, dala kćer Eufemiju

njezinu stricu Mateju, pro filia adoptiua.162 Sljedeći primjer, iako isprva izgleda kao ugovor o

namještenju sluškinje, odražava ponešto veću brigu o odgajanju. Naime, 1454. godine Gera,

157 VDAR IV, 97-98. 158 VDAR IV, 213-214. 159 Herlihy, Medieval Households, 121-125. 160 Isti, 129. 161 VDAR III, 316. 162 VDAR IV, 152.

27

žena Miche de Stenisichiach, u suglasnosti s njime, daje (dedit, tradiuit et locauit) svoju

trogodišnju kćer Katarinu, Bartolomeju Marinovu iz Ankone, kao filia anime. On joj treba

osigurati uobičajene uvjete, ali također i njome upravljati (gubernare), odgajati je (corrigere,

et castigare) po svojoj volji, te je, kada dosegne dob za udaju (etatem nubilem), treba udati.

Zauzvrat mu Katarina treba dobro i vjerno služiti, kao svome gospodaru i zaštitniku.163

Termin filia anime daje naslutiti kako ovaj postupak zapravo znači usvajanje, jer bi to značilo

da Bartolomej svojom dušom jamči da će se brinuti o djevojčici koja, s obzirom na dob, tada

još nije bila sposobna raditi.

Osobni odnosi članova obitelji, ovdje konkretnije kćeri i roditelja, uglavnom se samo

mogu pokušati rekonstruirati iz podataka o nasljeđivanju. Tu se ponekad može vidjeti jesu li

se, i od kojeg roditelja, neka djeca preferirala. E. Ennen zaključuje o specifičnosti ženske

sudbine u srednjem vijeku, koja ima kontinuitet i u današnjici, kroz činjenicu da žena koja se

uda pripada dvjema obiteljima, te nikada nije vezana samo za jednu. Roditelji su morali dati

svoju kćer i osigurati joj miraz. Mlade žene tako ostavljaju svoje domove i odlaze u

nepoznate. Pitanje je jesu li u njima bile dobrodošle, kao što je pitanje jesu li u roditeljskom

domu kćeri bile voljene jednako kao i sinovi. Za zaključiti je jedino da su obitelji općenito

manje ulagale u kćeri, što je vidljivo na području obrazovanja, koje je zbog načina života

zacijelo bilo potrebnije muškoj djeci, ali nije vjerojatno da su ženska djeca bila manja

voljena.164

4.1.3. Pitanje skrbništva

Pitanje skrbništva nad djecom imalo je veliku važnost u svim srednjovjekovnim

društvima, na što ukazuje zastupljenost ovog problema u statutima gradova. Prilikom dodjele

skrbništva statuti nisu razlikovali mušku i žensku djecu.165 Riječki statut u odredbi o

skrbništvu ne razlikuje jasno pojmove tutor, tutrix, gubernator, gubernatrix i curator, kao ni

njihove nadležnosti.166 Skrbnike su djeci određivali roditelji, u oporukama prije smrti, a

ukoliko to nisu učinili, statut propisuje kako tutore ne može postavljati nitko osim kapetana ili

vikara, zajedno sa sucima.167 Ovdje je posebno zanimljivo vidjeti primjere u kojima je

skrbnica svoje djece, nakon muževe smrti, postajala udovica.168 Primjerice, godine 1458.,

163 VDAR IV, 220-221. Slični su primjeri VDAR V, 384-385. 164 Ennen, The Medieval Woman, 271. 165 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 97. 166 Statut grada Rijeke, 415-417. Karbić, „Položaj djece u Rijeci“, 127. 167 Statutum terrae Fluminis, 227. 168 VDAR V, 378.

28

Katarina, udovica Rafaela de Fossambruno, spominje se kao tutrix et gubernatrix svojih

sinova Ambrozija i Franje.169

Iako se, dakle, u Riječkoj notarskoj knjizi nailazi na nekoliko primjera majki udovica

koje se nazivaju skrbnicama svoje djece, statut to pitanje ne dotiče. Stoga je ovdje pitanje, je li

majka na području srednjovjekovne Rijeke odmah po smrti muža postajala skrbnicom svoje

djece ili je tako bivalo samo ukoliko bi otac oporučno odredio da bude tako, kao što je to bilo

u Kopru, Izoli i Piranu.170 Istarski statuti uglavnom određuju da majka udovica odmah postaje

tutoricom, ukoliko nastavi živjeti čisto i u udovištvu.171 Novigradski statut, osim što majku

koja živi u udovištvu postavlja tutoricom djece, također je smatra upraviteljicom njihovih

dobara, ako otac nije drugačije odredio.172 Činjenica da se ova, danas gledano, sasvim

prirodna pojava, na riječkom primjeru ne spominje kao pravilo, možda govori o važnosti

značaja i sposobnosti pojedinih udovica. Primjerice, 7. kolovoza 1447. godine, gospođa

Passina, udovica Nikole Raintalara, identificira se kao upraviteljica djece svoga pokojnog

muža (gubernatrix filiorum dicti condam mariti sui).173 Iz spisa koji su uslijedili kasnije

vidljivo je kako je Passina bila nasljednica plemića174, te je bila prisutnija u sporovima, a

kasnije se i preudala, no, u tim se okolnostima više ne spominju njezina djeca.175

Istarski statuti pokazuju kako bi majka, ukoliko je ostajala skrbnica svoje djece, tu

ulogu imala samo dok se ne bi preudala, a o važnim pitanjima nije ni mogla odlučivati

samostalno, već u suglasnosti s muškim rođacima. Možda su upravo zato jer su se mnoge

majke preudavale, skrbnicima djece često postajali muževi rođaci.176 Ukoliko su djeci umrla

oba roditelja, određivali su im se skrbnici koji su odgovarali za njih i njihova dobra. U jednoj

je ispravi, 1447. Juraj Glavinić (Georgius Glauinich), zabilježen kao upravitelj (gubernator)

djece svoga pokojnog brata Kvirina (Chirini). Prema tome, on je bio skrbnik Katarine,

Šimuna i Eufemije. Tom prilikom Juraj daje kuću, dvor, vrt i vinograd Matiji pok. Antuna

Skampića, te se navodi kako to čini kako bi izbjegao troškove i radove. Ovdje nije sasvim

jasno što je pod tim podrazumijevao.177 Sljedeća isprava, iz 1453. godine, navodi kako je

Juraj iz dobara svoje nećakinje Eufemije primio 200 libara, koje je za neko njezino željezo

platio Matko Vidac iz Ljubljane. Kao jamstvo za taj novac on je Eufemiji predao polovinu

169 VDAR V, 365. 170 Karbić, „Položaj djece u Rijeci“, 129. 171 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 82-83. 172 Mogorović Crljenko, „Položaj kćeri u istarskoj obitelji u 15. i 16. stoljeću“, 65. 173 VDAR III, 167. Slično i: VDAR V, 378. 174 VDAR III, 233-234. 175 Vidi str. 49. 176 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 98. 177 VDAR III, 149.

29

svoga vinograda u Dolu. Prema dogovoru između Jurja i Ivana Glavinića, koji je zastupao

Eufemiju, ovu polovinu vinograda Juraj je mogao držati, obrađivati i koristiti dok Eufemija ne

postane punoljetna. Nakon što postane punoljetna, Eufemija je mogla tražiti navedeni novac,

pa i prodati založeni vinograd da bi se namirila, sukladno riječkim običajima. Ovdje vidimo

da je, iako je Juraj ranije bio naveden kao njihov skrbnik, u slučaju u kojem se radilo o poslu

između Juraja i Eufemije kao njezin zastupnik uključen jedan drugi njihov rođak (Ivan), što je

trebalo osigurati zaštitu prava djece. Na srodstvo s Ivanom upućuje prezime, no iz teksta nije

vidljivo o kakvom se srodstvu radi. Istoga dana, sastavljena je druga isprava koja bilježi kako

je Ivan zastupnik Katarine, koja je postala redovnica (effecta sit monaca), te on osigurava

poštivanje njezinih prava. Ovdje se Juraj obavezao da će Katarini u ime dobara, koja su joj

pripadala iz imovine njezina oca, svake godine davati dva modija vina iz vinograda i pet

pergola, sve dokle njezin brat i sestra ne postanu punoljetni (tada to, iako nije rečeno u

dokumentu, vjerojatno postaje njihovom obavezom). Iz ovoga konteksta vidljivo je da je

Katarina i nakon što je postala redovnicom zadržala određena prava na svoj dio očevine.178 U

opisanom se slučaju nigdje ne spominje majka navedene troje djece, pa ovdje ne možemo

znati je li i ona umrla ili se preudala.

Zanimljiv je već spomenuti primjer skrbništva, opisan u ugovoru sklopljenom 1446.

godine. Radi se o djeci Ciprijana, koja za skrbnika dobivaju djeda. Iz kasnijeg dokumenta o

povratku miraza179, o kojemu će još biti riječi, vidljivo je kako je njihova majka Suška

(Suscha) umrla, pa njezin muž Ciprijan vraća miraz njezinu ocu Blažu (Blasuthu). Blaž,

naime, treba primiti njegove sina i kćer u svoj dom, hraniti ih te, po potrebi, naći i dojilju, a

djeca su kod njega trebala ostati do prikladne dobi. Ciprijan također treba dati Blažu sva

dobra pokojne žene, te mu otplatiti spomenuti miraz, u iznosu od 86 libara.180 Pitanje je zašto

je Ciprijan odlučio poslati svoju djecu, kao i imetak njihove majke, djedu. Možda je smatrao

da se sam ne može adekvatno brinuti o djeci ili je taj čin bio posljedica okolnosti sklapanja

njegova drugog braka, no, o tome se ovdje može samo pretpostavljati.181 Podatak koji navodi

da će skrbnik, ukoliko bude potrebno pronaći dojilju, znači da je barem jedno od dvoje

navedene djece potencijalno dojenče, daje naslutiti da im je majka možda umrla na porodu.

To je, u razdoblju srednjega vijeka, bila veoma česta pojava, jer je trudnoća za ženu

predstavljala veliki rizik. O tome svjedoče i oporuke koje su sastavljale trudne žene.182

178 VDAR III, 301. 179 Vidi str. 35. 180 VDAR III, 109. 181 Karbić, „Položaj djece u Rijeci“, 120. 182 Janeković Rӧmer, Rod i grad, 44.

30

Ugovor o povratku miraza sklopljen je kasnije (1452. godine), te je vidljivo kako je Ciprijan

iz nekog razloga oduljio s isplatom. Ovaj je primjer zanimljiv i zato jer majčin miraz

prikazuje kao nasljedstvo djece. Kako se miraz inače vraćao ako u braku nije bilo djece, ovdje

se očito vraća upravo zbog toga što je otac pokojnice preuzeo brigu o njezinoj djeci.

Statut grada Rijeke određuje se da svaki tutor ili skrbnik treba sastaviti inventar

imovine malodobnika ili osobe kojom treba upravljati, u roku od mjesec dana. Maloljetnici su

mogli tražiti svaku stvar koju je tutor stavio u inventar, ukoliko bi jednim svjedokom,

muškarcem ili ženom dobra ugleda i glasa, uz prisegu, dokazali da su te stvari u doba

sastavljanja inventara bile u njemu sadržane.183 Također, određuje se da, kada je netko

određen za tutora ili skrbnika, tutoricu ili upraviteljicu od strane oporučitelja, kapetana ili

vikara, te ako u tom slučaju štićenici, kada dosegnu zakonitu dob, žele tražiti upravu nad

stvarima i imovinom od tutora, skrbnika ili upravitelja, on ili ona treba položiti račun o upravi

i vratiti maloljetnicima svu imovinu za koju odgovaraju.184

4.2. Pravo nasljeđivanja ženske djece

4.2.1. Oporučno nasljeđivanje

Riječki statut jasno prikazuje nasljedno pravo sinova i kćeri u slučaju kada ostavitelj

nije imao oporuke, ali iz njega nije vidljivo je li oporučitelj inače imao pravo slobodnog

raspolaganja imovinom, ili su djeca imala određen nužni dio. M. Karbić smatra kako je

vjerojatnije da je u ovom slučaju postojala sloboda oporučnog raspolaganja.185 Pri sastavljanju

oporuka na području Rijeke trebalo je biti prisutno sedam svjedoka, a u distriktu je bilo

dovoljno da ih bude pet. Svaka oporuka koja nije sadržavala imena nasljednika, trebala se

smatrati valjanom, i u svakoj zamjeni nasljednika u kojoj su navedeni nasljednici, ukoliko iz

same oporuke ne proizlazi ništa protivno, trebalo se smatrati da se odnosi na najbliže zakonite

i prirodne potomke oporučitelja.186 Prema Margetiću, otac je u Rijeci sredinom 15. stoljeća

imao pravo razbaštiniti djecu, ali je, također, sin doživljavan i kao suvlasnik očeve imovine.187

Odredba iz Riječke notarske knjige, donesena od kapetana, sudaca i vijećnika, 3. ožujka

1458., propisuje kako sve osobe, neovisno o tome imaju li djecu ili braću i sestre, mogu

183 Statutum terrae Fluminis, 197-199. 184 Isto, 197. 185 Karbić, „Položaj djece u Rijeci“, 122. 186 Statutum terrae Fluminis, 187-191. 187 Karbić, „Položaj djece u Rijeci“, 123.

31

oporučivati svoja pokretna i nepokretna dobra po svojoj volji. Prema tome, i roditelji mogu

lišiti djecu nasljedstva, ali se dodaje da im moraju ostaviti oruđe za rad u vinogradu.188

U dokumentu iz 1446. godine, Ivan kovač de Lipa izjavio je kako mu je otac u oporuci

(in vltimo suo testamento) ostavio vinograd, koji zovu Brajda, a koji je do toga dana

posjedovao i uživao njegov brat Svetina, zajedno s njihovom majkom. On se poziva na rečenu

oporuku kako bi zaplijenio vinograd koji mu pripada.189

Ovdje će se pažnja više obratiti na kćeri, koje riječka notarska knjiga umnogome

bilježi kao nasljednice.190 Napomenula bih kako u primjerima koji slijede ne možemo biti

sigurni je li riječ o oporučnom nasljeđivanju, ali se oni navode zato što jasno pokazuju

pozivanje žena na pravo nasljedstva roditelja. 1447. godine, Ivan Belsterfar je, naime, do

kraja isplatio vinograd koji je kupio od pokojnog Cuncija Hohennera za 45 zlatnih dukata,

njegovoj kćeri Barbari, iz čega je vidljivo da je ona nasljednica svoga oca.191 Jedna isprava

spominje Luciju, Fabijanovu suprugu, dok se on navodi kao zet pokojnog Šironje (Sirognin

set). Lucija je, dakle, kći pokojnog Šironje koji je, naime, od izvjesnog Rafaela kupio kuću za

25 maraka. Deset maraka koje se spominju, a koje Fabijan dobija od Petra Barbude, dio su te

cijene od 25 maraka. S obzirom da spomenuti Petar Barbuda stanuje u toj kući ili dijelu kuće,

on mora vratiti taj novac, i to čini u ratama, jer je ili kupio kuću od Šironje te je otplaćuje, ili

je "zaštićeni stanar". Fabijan ovdje zapravo prima novac u ime svoje supruge koja je očito

nasljednica po svojem ocu. Ona stoga ima pravo na nekretninu, odnosno novac kao prihod od

nekretnine.192 Zanimljiv je dokument koji svjedoči kako se Filipa Chergnaça izborila za svoje

pravo nasljedstva. Navodi se kako je pred sudom zapljenila (sequestrat) vrt s maslinicima,

koji je pripadao njezinu ocu, a koji je zaposjeo Ivanulus s Raba.193

U punomoći, koju Marija Bellanichieua 1443. godine daje Tomasiu, ona se bilježi kao

sluškinja svećenika Antuna Belanića (Bellanicha). Dokument je zanimljiv jer se, kao

Antunove nasljednice, spominju Dominika i Lucija, koje se navode kao njezine kćeri, i koje

sudjeluju u sklapanju toga ugovora.194 Moguće je pretpostavljati kako se svećenik pobrinuo za

sluškinju i njezine kćeri, ukoliko su ostale bez muža i oca, ali je zanimljivo da se Marija

bilježi kao Belanićeva, što daje naslutiti da je otac spomenutih kćeri možda sam svećenik. O

tome se ovdje ipak može samo pretpostavljati. Sličan je primjer zabilježen u još jednome

188 VDAR V, 356- 357. 189 VDAR III, 111. 190 VDAR V, 397. 191 VDAR III, 129. 192 VDAR III, 130. 193 VDAR V, 266. 194 VDAR IV, 176.

32

dokumentu, iz 1458. godine, u kojem se određuje opunomoćenik izvjesne Katarine, a ona se

bilježi kao kći pokojnog svećenika Gašpara.195

4.2.2. Neoporučno nasljeđivanje

S aspekta neoporučnog nasljeđivanja, Riječki statut ne razlikuje mušku i žensku djecu,

ako nisu udata. Načelo izjednačenosti muških i ženskih potomaka u slučaju neoporučnog

nasljeđivanja, bila je prisutna općenito na području Kvarnera (Krk, Cres, Rab)196. Istu

ravnopravnost propisuju Tršćanski statut (iz 1350. godine), te mnogi istarski statuti (Miljski,

Koparski, Izolski, Novigradski, Porečki, Rovinjski, Bujski, Buzetski, Oprtaljski, Dvigradski,

Vodnjanski, Grožnjanski i Motovunski).197 U spisima Riječke notarske knjige, ta je

ravnopravnost vidljiva kada se kćeri kao nasljednice navode i u slučajevima kada postoje i

sinovi. Primjerice, 1457. godine, kao nasljednici Nikole de Barnisa i njegove žene Malgarite

navode se njihovi sinovi Franjo, Ivan i Šimun i kći Katarina.198

Upitnim se zapravo čini pitanje nasljeđivanja emancipiranih sinova, a posebice udanih

kćeri. Na Kvarneru su oni imali pravo na udio u nasljedstvu, ali je on bivao umanjen za iznos

koji su dobili pri emancipaciji ili kao miraz.199 Istarski statuti u tom smislu uglavnom

izjednačuju emancipiranu i neemancipiranu djecu, osim Pulskog statuta, koji ograničava samo

pravo udanih kćeri, ali ne i emancipiranih sinova.200 Ipak, prema Margetiću, iako su načini

emancipacije od očinske vlasti u satutima istarskih gradova vrlo raznoliki, nakon toga su

prava emancipiranoga na imovinu roditelja bila ipak slabije zaštićena.201 Tršćanski statuti iz

1315., 1350. i 1421. godine određuju da udate i dotirane kćeri oca nasljeđuju samo u onoj

mjeri, u kojoj to utvrde dva rođaka. Isto je, naime, preuzeto u Riječki statut iz 1350. godine.202

Pravo žena na miraz, kao u Riječkom, predviđeno je u mnogim drugim statutima203, a ti se

propisi poklapaju i u pogledu na ograničenje ženske djece s obzirom na bezoporučno

nasljedno pravo, utoliko što je ono apsorbirano u pravu na miraz.204 Dakle, u načelu, Riječki

statut ograničava nasljedno pravo udanih kćeri,205 ali notarska knjiga ponekad i udate žene

navodi kao nasljednice roditelja. Primjerice, 1446. godine Katarina (Catarina dicta Ciuitna),

195 VDAR V, 359. 196 Zrinka Novak, „Neki aspekti pravnog položaja ženâ u Vinodolskom zakonu, Senjskom i Krčkom statutu“, Historijski zbornik 62/2 (2009.), 315-343., 340. 197 Margetić, Hrvatsko srednjovjekovno nasljedno i obiteljsko pravo, 114. 198 VDAR V, 341-342, 342, 346. 199 Margetić, Hrvatsko srednjovjekovno nasljedno i obiteljsko pravo, 158. 200 Isto, 212. 201 Isto, 103-109. 202 Isto, 115. 203 Herkov, u predgovoru izdanja statuta, naglašava sličnost između Riječkog i Poljičkog statuta, u nasljednom pravu žena, te da je obzirom na neotuđivost miraza, slična i odredba Splitskog statuta. 204 Statutum terrae Fluminis, 47. 205 Isto.

33

daje svome mužu Marku Buntu punomoć, kako bi je on zastupao u svim poslovima i

sporovima vezanima za njezino nasljedstvo po majci (occassione hereditatis materne). Ti

poslovi uključuju dugovanja, kupoprodaje, donacije i ugovore različitih tipova. Također,

navodi se da je, ukoliko bude potrebno, on treba zastupati pred rektorom, ili sucem, kako

crkvenim, tako i svjetovnim.206 Godine 1447., bilježe se sestre Agata i Dražica, kao

nasljednice svoga oca Matije Šopa iz Kastva, koji je umro bez oporuke (heredes ab intestato).

Pritom je Agata bila udata za suca Antuna Furklinovića.207 Također, Jeluša Tonkovićeva, koja

se bilježi kao udovica (relicta condam Grisani Tonchouich), u svojoj se punomoći poziva na

dio nasljedstva svojih pokojnih roditelja, Mihaela i Marije Obadić.208 U ovim primjerima nije

bilo moguće saznati jesu li spomenute žene imale braće, pa, ukoliko nisu, možemo

pretpostavljati kako su one bile jedine nasljednice, a iz samog se teksta ne može naslutiti ništa

o mogućem preferiranju od strane roditelja. Ipak, u trenutku kada je prethodno spomenuta

nasljednica de Barnisa, gospođa Katarina, u svoje i u ime svoje dvojice braće odredila

opunomoćenika za nasljedstvo pokojnog oca, bila je udata za ser Francisca de Fano.209

Prethodno spomenuta gospođa Passina i njezina sestra bilježe se kao nasljednice svoga

pokojnog oca210, a iz jedne kasnije isprave vidljivo je kako su imale i brata.211

Prema statutarnoj odredbi, imovinu pokojnika u Rijeci trebala su naslijediti njegova

djeca, bez obzira na spol, u jednakim dijelovima. Na žensku djecu to se odnosi ukoliko nisu

udata.212 Nadalje, određuje se da, ukoliko otac umre ostavivši bez oporuke i djecu i unučad

(djecu pokojnog sina), ta unučad s djecom pokojnog trebaju naslijediti dobra, „po koljenu, a

ne po glavama“. I to se naređuje kao normativ do beskonačnosti. Ukoliko ne bi bilo

potomaka, najprije otac treba naslijediti sina, ako nema oca, djed s očeve strane, a isto tako i

braća pokojnika trebaju imati udjela u tome, u jednakim dijelovima. Također se navodi da

unuka, kojoj je dan miraz i koja je udata, nema pravo nasljedstva trećine imovine, koja bi joj

bezoporučno pripadala. Ako osoba, koja je umrla bez oporuke, ne bi ostavila niti jednog

nasljednika, sina ili kćer, njezina imovina treba pripasti bližim srodnicima, u upravnoj ili

pobočnoj lozi. Za nasljednike žena, koje umru bez oporuke, nalaže se isto kao i za muževe, uz

to da i muški, i ženski potomci u jednakim dijelovima nasljeđuju imovinu svoje majke. Prema

statutu, ukoliko netko umre, a nema ni predaka ni potomaka, te ako je to bila žena, polovina

206 VDAR III, 139-140. 207 VDAR III, 140-141. 208 VDAR V, 397. 209

VDAR V, 341-342, 342, 346. 210

VDAR III, 233-234. 211 VDAR IV, 121. 212 Statutum terrae Fluminis, 191.

34

njezine imovine trebala je pripasti fiskalnoj komori, a polovina općini grada Rijeke. Majka

koja nasljeđuje sinove i kćeri, umrle bez oporuke, zajedno s ostalom djecom i rođacima,

trebala je nasljediti od imovine djece toliko, koliko bi joj pripalo po propisima općeg prava.213

M. Mogorović Crljenko na istarskom je primjeru zaključila kako mnoge oporuke svjedoče o

tome da se načelo jednakoj podjeli dobara među djecom često nije provodilo, odnosno da su

roditelji često preferirali pojedinu djecu.214

Ovdje je, radi kvalitetnijeg zaključivanja o nasljeđivanja žena, potrebno rastumačiti

načelo nasljeđivanja paterna paternis, materna maternis. Ono se primjenjivalo na mnogim

europskim područjima na različite načine, a uglavnom podrazumijeva vraćanje dobara

umrloga bez oporuke i potomaka, onom ascendentu (ili njegovoj liniji) od kojega ih je umrli

dobio.215

Margetić neoporučno nasljeđivanje na istarskom prostoru raščlanjuje na tri tipa.

Najprije identificira nasljeđivanje bez primjene spomenutog načela, i to u priobalnim

gradovima: Puli, Rovinju i Poreču. Dakle, u tom je slučaju nakon smrti neke osobe bez

potomstva i oporuke, ostavština činila jedan skup dobara s jednim nasljednopravnim redom,

bez razlikovanja između majčinih, očinskih i stečenih dobara. Nasljedstvo bi tada pripadalo

braći i neudatim sestrama umrloga, ako su s umrlim bili u srodstvu po ocu, a otac pokojnika

imao bi pravo plodouživanja. Ukoliko nije bilo tih srodnika, nasljedstvo je pripadalo ocu ili

drugoj muškoj osobi po očevoj liniji, do četvrtog stupnja srodstva. Taj se način nasljeđivanja,

s malim razlikama, primjenjivao u spomenutim priobalnim gradovima, a potječe iz rimskoga

prava, jer čuva njegovu osnovicu: jedinstvo ostavštine.216

Nadalje, Margetić određuje nasljeđivanje po načelu paterna paternis, materna

maternis - prvoga tipa, koji je germanskog porijekla te je svojstven i drugim dijelovima

Europe. Njega primjenjuju statuti u unutrašnjosti Istre (Buje, Buzet, Dvigrad, Oprtalj) i

Miljski statut, a prema tome, nasljedstvo osobe bez potomaka i oporuke prelazio je na

ovlaštenike na način potpuno drugačiji od prethodnog, pri čemu dobra pripadaju srodnicima u

skladu s njihovim podrijetlom. Očinska dobra pripadala su sestrama i braći po ocu, s time da

su oni morali izdržavati siromašne roditelje, a ukoliko njih nije bilo, nasljedstvo je pripadalo

ocu, a majčinska dobra pripadala su braći i sestrama po majci, ili majci. Ako ih nije bilo,

dobra koja je umrla osoba stekla dobivala su braća i sestre po ocu, a ukoliko ih nema,

pripadala su ocu, pa majci, a ako ni njih nema, braći i sestrama po majci. Ukoliko nije bilo

213 Isto. 214 Mogorović Crljenko, „Položaj kćeri u istarskoj obitelji u 15. i 16. stoljeću“, 61. 215 Margetić, Hrvatsko srednjovjekovno nasljedno i obiteljsko pravo, 117. 216 Isti, 119.

35

navedenih osoba, nasljedstvo se dijelilo na dva jednaka dijela, tako da je jedna polovica

pripadala najbližim rođacima po ocu, a druga najbližim rođacima po majci. Treći oblik jest

nasljeđivanje po načelu paterna paternis, materna maternis - drugoga tipa, koji je bio u

uporabi na sjeverozapadnoj istarskoj obali od Trsta do Novigrada, a osnovna mu je značajka

to što se ostavština ne dijeli na dva dijela kao u prvom tipu, nego se primjenjuje direktno

načelo paterna paternis, materna maternis. Kao jedinu iznimku Margetić izdvaja Motovunski

statut (od 1354. godine), jer u njemu otac ima prednost pred braćom i sestrama pokojnika.217

4.2.3. Miraz

Na problem nasljeđivanja žena nadovezuje se prethodno spominjani pojam miraza, pa

će se ovdje, a prije nego se prikažu značajke srednjovjekovnog braka, pokušati razjasniti

saznanja o njegovu značaju za žene i njihove obitelji. Brak se u srednjemu vijeku uglavnom

nije sklapao bez miraza, što nesumnjivo svjedoči o poslovnom karakteru braka. Z. Janeković

Römer smatra kako je to potrebno razumjeti u kontekstu načina života ljudi na određenom

prostoru, a osobito, kao što je pokazano za primjeru Dubrovnika te vrijedi i na primjeru

Rijeke, u trgovačkoj sredini. Miraz je, izgleda, bio važniji od blagoslova, jamčio je čast i

status obitelji, osobito onih imućnijih, ali i osiguravao ženu.218 Najednostavnije rečeno, miraz

(dos, bona dotalicia), predstavlja imovinu koju žena prima od svojih roditelja pri sklapanju

braka.219 Dotalnu je imovinu činila uglavnom određena svota novca, nakit, odjeća i druga

oprema za kućanstvo, a često i nekretnine. Razumljivo je da je vrijednost miraza ovisila o

mogućnostima pojedine obitelji, ali i najsiromašnije djevojke morale su imati barem

simboličan miraz.220 Također, bitno je istaknuti kako je isplata miraza u vrijeme kada je brak

bilo moguće sklopiti samo izjavom, a ne nužno pred svjedocima, bio najsigurniji dokaz da je

brak kao takav sklopljen, te da se nije radilo o ljubavničkoj vezi.

Slikovit je primjer miraza isprava iz 1449. godine, koja bilježi kako je ser Valentin

Jurlinović (Iurlinovich) obećao, za miraz (in dotem) Petre, kćeri pokojnog Kuzme Budića iz

Kastva (Cusme Budiç de Castua), dati njezinu mužu Blažu (Blasio condam Matei becharium),

220 libara i krevet s njezinim plahtama. Obećaje dati taj novac i stvari na Blažev zahtjev.

Isprava koja slijedi ispod nje, bilježi kako je Blaž primio od Valentina Jurlinovića, u ime

Petre, jedan dio miraza. Primio je novac u iznosu od 10 libara i pedeset malih (solida), te

217 Isti, 120-123. 218 Janeković Rӧmer, Maruša ili suđenje ljubavi, 133. 219 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 19. 220 Janeković Rӧmer, Rod i grad, 78.

36

krevet i njezine plahte.221 Iako Valentinu, kao Petrinu zastupniku, očito nije bilo moguće

odjednom isplatiti sav iznos miraza, neposredno nakon potražnje isplatio je barem dio. Taj

primjer može prikazati svijest o mirazu kao neizbježnoj kategoriji, ali ovdje nije moguće

saznati je li miraz bio isplaćen do kraja, jer među obrađenim ispravama nisam naišla na

daljnje spominjanje ovoga slučaja. Isplata miraza, kao što je vidljivo i na primjerima, bila je

teret za većinu obitelji. Ugovori o obročnoj otplati miraza često su bili predmet sporenja, jer

su obroci kasnili. Za zaključiti je kako je, jer je novac stalno bio u opticaju, većini obitelji bilo

teško odjednom izdvojiti veliku količinu novca potrebnu za miraz, pa se njegova isplata nekad

mogla provući kroz više godina.222

Statutarni propisi o mirazu temeljili su se na rimsko-bizantskoj pravnoj tradiciji i

kanonskom pravu, koje se ipak prilagođavalo životu u komunalnim društvima. Rimsko bračno

pravo je, uz miraz, koji postaje vlasništvom muža, predviđalo i uzmirazje (contrados, donatio

propter nuptias), dar koji je muž davao ženi prilikom sklapanja braka, vrijednošću jednak

mirazu. Ženino pravo na taj dar, koji je na obalnom prostoru bio uobičajen, nije bilo jasno

utvrđeno, a njegova je vrijednost u komunalnom razdoblju bivala sve manja u odnosu na

miraz.223 Na primjeru braka na istarski način, o kojemu će biti još riječi, vidljivo je kako se iz

univerzalne zajednice dobara počelo izdvajati neke oblike imovine koji u nju nisu ulazili.224

To su miraz (dote, dos), uzmirazje (contradote, contrados) i basadego, a spadali su u

vlasništvo žene, kojoj je, za raspolaganje spomenutim ipak trebala muževa suglasnost. U

pravilu, miraz su davali roditelji, a uzmirazje i basadego zaručnik. Uzmirazjem bi on

povećavao miraz sa svoje strane, kako bi se rasporedilo osiguravanje ženine budućnosti, a

basadego je darovao zaručnici prilikom sklapanja braka. Basadego (lat. basium- poljubac)

označavao je vjenčani dar koji je prvobitno označavao darivanje zaručnice prilikom prelaska

„u posjed“ muža svečanim poljupcem na kraju obreda vjenčanja. Taj se dar, prema Margetiću,

može usporediti s germanskim oblikom darivanja koji se nazivao Morgengabe ili jutrina.225

Oba dijela imovine koje daje zaručnik, s vremenom su se počeli miješati ili spajati, ali je ta

imovina bila isključivo ženina i nije ulazila u zajedničku imovinu.

Osim o važnosti predaje miraza zaručniku ili mužu od strane ženine obitelji, važno je

uočiti kako Riječka notarska knjiga svjedoči o važnosti jamstva za povratak miraza ženi, u

slučaju muževe smrti, ili njezinoj obitelji, u slučaju smrti žene, ako u braku nije bilo djece.

221 VDAR III, 263. 222 Janeković Rӧmer Rod i grad, 81. 223 Ista, 77. 224 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 19. 225 Margetić, Hrvatsko srednjovjekovno nasljedno i obiteljsko pravo, 95.

37

Miraz, u tom smislu, možemo shvatiti kao važan za osiguravanje žene ali i njezine djece, a

jamčilo ga se bračnim ugovorima, kao što to prikazuje prethodno spomenuta isprava o

povratku miraza. Godine 1452. Blaž je od Ciprijana Faričića primio osamdeset i šest libara,

koje je Ciprijan ranije dobio kao miraz Suške, svoje pokojne žene, a Blaževe kćeri.226

Ciprijanu je za povratak miraza trebalo šest godina, ali ga je ipak isplatio- ocu svoje pokojne

žene- koji je, kako je navedeno ranije, postao skrbnik njhove djece. Sljedeći primjer, osim što

svjedoči o važnosti miraza zanimljiv je i stoga jer se ponovno spominje osoba koja je dijete

svećenika. Naime, Juraj pokojnog svećenika Šimuna (Georgius condam presbiteri Simonis),

polovicom svoga vinograda jamči povratak miraza (dotis restituende) svoje zaručnice

Dominike, u slučaju njegove smrti ili bankrota, njoj ili nekome umjesto nje. To vjerojatno

podrazumijeva njihovu moguću djecu kao nasljednike, ili, ako ih ne bi bilo, njezinog oca ili

nekoga od rodbine. Određuje kako ona može slobodno izabrati koju polovicu vinograda želi, i

to jamči svim svojim dobrima.227

O uzmirazju svjedoči i isprava iz 1452. godine, kojom Ivan Kakobonić iz Mošćenica

obećaje svojoj ženi Eleni, nekoć sluškinji (ancille), za uzmirazje (pro contradote et nomine

contradotis) jedan vinograd, kraj Mošćenica, i jedan vrt. Također joj daje polovinu svoje kuće

da, ukoliko umre prije nje, ona može živjeti u njoj, i uživati je (vsufructuare) dokle živi, i vodi

udovički život.228

Važno je imati na umu prethodno obrazloženo, da je statutarna kodifikacija, između

ostalog, značila i popisivanje starih običaja. Pritom statuti nijedno područje života nisu

regulirali u potpunosti, nego su sadržavali samo najvažnije norme ili izmjene dotad

uvriježenih običaja, posebno u razdoblju do 14. stoljeća. Mnogo je propisa ostalo određeno

običajima, a to posebice vrijedi za obiteljske odnose.229 O nastojanju da se uvedu pravila

dotiranja svjedoči i čl. 41 Riječkoga statuta, pod naslovom: „Ženama treba dati miraz i neka

su one svojim mirazom zadovoljne“.230 Statut navodi kako je „u probitku države da žene

dobiju miraz, u svrhu uklanjanja lošeg običaja, koji se do sada u Rijeci uvriježio, da se

djevojci ne odredi miraz, izuzevši kao nada na nasljedstvo bilo na očevu bilo na majčinu

imovinu“. Određuje se da svaki otac obitelji, na kojemu „leži teret davanja miraza kćerima, u

buduće bude dužan u doba, kada se udaje njegova kći, odrediti joj miraz prema svom položaju

i mogućnostima, te prema broju djece, no tako da ne bude manji od zakonitog miraza, koji bi

226 VDAR IV, 148. 227 VDAR III, 285. 228 VDAR IV, 149- 150. 229 Janeković Rӧmer, Rod i grad, 15. 230 Statutum terrae Fluminis, 205- 207.

38

joj pripadao po naravnom pravu, kako s obzirom na očevu, tako i na majčinu imovinu.“231

Ukoliko je otac kćeri uskratio ili joj nije odredio miraz kada se ona zaručila, tada su joj miraz

trebali odrediti vikar i suci, prema imovini njezina oca, uzevši u obzir njegov položaj i

mogućnosti, i trebali su joj ga doznačiti. Ako oni to ne bi učinili, njih se kažnjavalo, a ta

kazna pripadala je ženi kao povećanje miraza, ali usprkos tome, trebali su joj odrediti miraz.

Nadalje se navodi kako žena, kojoj je miraz odredio djed, otac, majka ili braća, treba biti

zadovoljna iznosom, koji joj je dan ili određen prema riječkom sudu, te da ne može tražiti više

od očeve imovine. Ako je ženi miraz bio određen od zajedničke imovine, dakle očeve i

majčine, tada nije mogla tražiti ništa ni od majčine imovine. U slučaju, kada otac nije mogao

dati miraz kćeri, tada je majka, ako ima odakle, bila dužna dati miraz od svoje imovine. Ako

ni majka nije imala odakle dati miraz, tada su sinovi i braća, kao srodnici s obje strane s

navedenom sestrom, ako su imali dovoljnu imovinu za svoj život i uzdržavanje, trebali svatko

od svoje imovine odrediti njezin miraz. Ovakva je promjena sustava od druge polovice 13.

stoljeća vidljiva i u Dalmaciji – kada se, po smrti roditelja, udio u nasljedstvu za kćeri

zamjenjivao isplatom miraza po udaji.232

4.3. Žene u braku

4.3.1. Sklapanje braka

Srednjovjekovni je brak vrlo zanimljiva i kompleksna tema. Istraživanja o razdoblju

ranog srednjeg vijeka svjedoče o raznolikosti praksi sklapanja braka, a tek je Tridentski

koncil, 1536. godine, uveo red u tu problematiku i konačno odredio pravila sklapanja braka,

koji se počinje smatrati sakramentom.233 Brakovi u 15. stoljeću još nisu morali biti sklapani u

crkvi i u prisutnosti svećenika, a za valjanost braka bilo je važno tek da mladenci pred

svjedocima međusobno sklope bračni ugovor.234 U tom smislu, granica između zaruka i braka

bila je vrlo nejasna. Kada govorimo o mogućnostima izbora bračnog partnera, važno je

napomenuti da kanonsko pravo, iako na prvo mjesto stavlja sporazum mladenaca,

podrazumijeva i suglasnost roditelja te donosi niz mjera o javnosti zaruka koje su trebale

spriječiti tajne brakove i otmice. Crkva je, dakle, promicala konsenzualno obilježje braka, te

je na prvo mjesto stavljala par, a ne obitelj, pa se može se reći kako je upravo to, barem u

231 Isto. 232 Zrinka Nikolić Jakus, „Obitelj dalmatinskog plemstva od 12. do 14. stoljeća“, Acta Histriae 16 (2008.), 60-88. 233 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 40. 234 Ista, 45.

39

načelu, popravilo položaj žene pri sklapanju braka, jer je postao važan i njezin pristanak.235

Unatoč tome, srednjovjekovni su brakovi ipak u najvećoj mjeri bili dogovorna kategorija, a to

je još važnije bilo višim društvenim slojevima, gdje je sloboda izbora mladih ljudi uvijek bila

više ograničavana upravo zbog obiteljskih imovinskih, pa i političkih, planova.236 Glavnu

ulogu pri odabiru bračnog partnera i odobrenju za brak imali su očevi, a i miraz treba

sagledati kao ograničenje pri izboru partnera, jer su parovi koji su sklopili brak bez

roditeljskog blagoslova mogli biti potpuno razbaštinjeni. M. Mogorović Crljenko zaključuje

kako istarski i dalmatinski statuti uglavnom ne čine razliku u socijalnom statusu mladenaca,

ali napominje kako se na dalmatinskom području, a osobito u Dubrovniku, te u Italiji, u praksi

ona ipak uzimala u obzir. Indikativno je da su, u nižim društvenim slojevima, gdje su žene

radile, one svoj miraz često zarađivale same, pa su imale i veću mogućnost odupiranja

neželjenom braku.237

U većini zemalja Zapadne Europe, Crkva, koja je od 14. stoljeća preuzimala primat u

bračnim zakonima, određivala je vrijeme u kojem je bilo dopušeno sklapati brakove i

propisivala je minimalnu dob za sklapanje braka na 12 za ženske i 14 godina za muške

osobe.238 Time se uzimala u obzir najranija spolna zrelost, pa se ranom udajom i ženidbom

pokušavalo i riješiti problem mogućih izvanbračnih seksualnih odnosa mladih.239 U

srednjovjekovnom europskom društvu, dob mladenaca varirala je ovisno o društvenim i

ekonomskim prilikama. Imajući to na umu, napominjem kako je već spomenuta velika dobna

razlika između žene i muža bila dosta uobičajena pojava. Muškarci su se ženili kasno, a žene

su se trebale udati što prije, vjerojatno zbog nataliteta.240 Taj se model braka naziva

„mediteranskim“, a susreće se u talijanskim komunama te u Dalmaciji, a posebice je potvrđen

u petnaestostoljetnom Dubrovniku.241 Zbog nedostatka izvora, za područje Istre u istom

razdoblju ne postoje podaci o dobi mladenaca, kao ni potvrda istog modela, jer su se matične

knjige počele sustavno voditi tek od Tridentskog koncila. Stoga se pri istraživanju uzimaju u

obzir statutarne odredbe o punoljetnosti i spisi iz kojih se može iščitati dob mladenaca.242 M.

Mogorović Crljenko, na temelju komparativnih podataka za kasnije razdoblje u Istri, prema

kojima su se djevojke uglavnom udavale s 21 ili 22 godine, a mladići ženili s 25, te za

dalmatinsko i talijansko područje, gdje su se djevojke udavale između 16. i 18. godine, s 235 Janeković Rӧmer, Maruša ili suđenje ljubavi, 123. 236 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 39. 237 Ista, 45. 238 Shahar, The Fourth Estate, 81. 239 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 47. 240 Janeković Rӧmer, Rod i grad, 49. 241 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 48. 242 Ista, 48-49.

40

tendencijom prema više, zaključuje kako se brakovi nisu sklapali odmah po navršavanju

punoljetnosti.243 Djevojke iz radničkih društvenih slojeva udavale su se uglavnom nešto

kasnije nego one bogatije, što se u literaturi objašnjava činjenicom da su one same doprinosile

količini svoga miraza.244 Iako Riječki statut, kao što je prikazano, jasno određuje punoljetnost,

a notarska knjiga bilježi dob prikladnu za udaju ili predviđa spremnost za udaju (u

spomenutim ugovorima o sluškinjama), ne nailazimo na točno određenje te dobi. Velika

prisutnost udovica u riječkim notarskim spisima ipak dopušta naslutiti uobičajenu mlađu dob

žena prilikom udaje.

Notarska knjiga tek usput spominje zaruke i vjenčanje. U jednome ugovoru, iz 1459.

godine, Antun Toporiščić (Antonius Toporischijch) daje punomoć Alegretu iz Trogira da ga

zastupa u sporu u vezi stvari povezanih sa zarukama (occasione sponsalium), koji ima i

namjerava imati s Malgaritom, kćeri Mateje ili Petrice Glavinića (Petriça Glauinich).245 Isto

tako, Klara (Clara), udovica Martina (Martinacij), imenuje istoga Alegreta za zastupnika u

pravnom poslu koji će imati s Blažom, sinom Agabitića, (Agabitich), u vezi braka ili stvari

povezanih sa zarukama, ugovorenih između nje i Blaža, te ga ovlašćuje da se u njeno ime

može pojaviti pred Ivanom, arhiđakonom Rijeke.246 Zanimljivo je kako ovdje, u oba slučaja, i

muškarac i žena na isti način koriste uslugu opunomoćenika u imovinskim sporovima

vezanim uz sklapanje zaruka, a primjeri također ocrtavaju i nejasnu granicu između zaruka i

braka.

Iako u 15. stoljeću ne možemo razdvajati modele brakova na crkvene i laičke, laici su

zasigurno zadržali svijest o ugovornom karakteru braka, usvajajući također i konsenzualnu

doktrinu.247 Pritom su se, ovisno o pojedinim slučajevima i običajima, ta dva shvaćanja

mimoilazila ili se podržavala, a brak se završenim smatrao kada bi ga priznala šira društvena

zajednica. Pojedincima je brak mogao značiti jamstvo društvenog statusa i potomstva, a

njihovi pravi osjećaji ostaju nam sakriveni.

4.3.2. Bračna zajednica dobara

Privatni život srednjovjekovnih ljudi u komunalnim društvima, kao i javni život,

nastojalo je regulirati zakonodavstvo. Rimsko pravo preuzele su komune, kako talijanske,

tako i one na istočnojadranskoj obali. Određeni su načini i uvjeti pri sklapanju braka, a zatim

prava muževa, žena i djece. Osobne, bračne i obiteljske odnose reguliralo je kanonsko pravo,

243 Ista, 52. 244 Shahar, The Fourth Estate, 180. 245 VDAR V, 380. 246 VDAR V, 373. 247

Janeković Rӧmer, Maruša ili suđenje ljubavi, 128.

41

ali također i komunalni propisi. Ponajviše se to odnosilo na pitanja sklapanja braka, miraza,

očinske vlasti, nasljeđivanja i podjele imovine.248 Na pitanja o pravnom položaju

srednjovjekovnih žena u braku ponajbolje mogu odgovoriti tumačenja izvora koji govore o

bračnoj zajednici dobara. Na to se pitanje nesumnjivo nadovezuje pitanje nasljeđivanja, kao i

pitanja djelatne mogućnosti žena.

U Riječkome statutu, odredbe koje se odnose na zajednicu dobara vrlo su slične

odredbama Tršćanskog statuta, a Margetić smatra važnim to što je upravo za pitanja bračne

zajednice redaktor Riječkoga statuta mogao upotrijebiti doslovne odredbe Tršćanskog.249

Ovdje navodi ugovor o prodaji iz Riječke notarske knjige, sklopljen 12. srpnja 1442. godine,

koji smatra dokazom o postojanju braka s imovinskom zajednicom stečenih dobara u Rijeci u

15. stoljeću. Prema tom ugovoru, prodaje se cjelokupni dio koji pripada prodavateljici ili bi

mogao pripadati u svim kupljenim, ili na drugi način stečenim dobrima, a ističe se da je

prodaja učinjena uz volju i suglasnost njezina muža.250 Ugovori iz notarske knjige, a u skladu

sa statutom Rijeke, koji spominju žene kao supruge koje sklapaju ugovore sadrže napomene o

suglasnosti muža (de consensu mariti sui).251 Jednako tako, i muškarci su u tom smislu trebali

suglasnost svojih žena, o čemu također postoje potvrde. Tako Martin (Martinus condam

Çanini, kasnije i Çaninich) zalaže Nikoli Raintalaru dva svoja vinograda i kuću svoje žene

Klare, uz njezinu prisutnost i suglasnost (cum voluntate ipsius Clare presentis et

consentientis).252 Jednako tako, iako je takvih primjera manje, kada bi udata žena sklapala

neki posao, bilježilo se da za to ima suglasnost muža. Primjerice, Katarina (Catarina), žena

suca Damjana (Damiani), uz njegovu suglasnost (cum consensu dicti iudicis Damiani), daje u

zalog Ivanu (Iohanni de Sancto Severo) svoj vinograd za nasad.253 Apolonija, žena Stjepana iz

Splita (Stefani de Spalatro), uz njegovu suglasnost (cum voluntate dicti uiri sui) prodaje

svome rođaku, Antunu postolaru, dio svog vrta, pored svoje majke Marine, za šest zlatnih

dukata.254 Također, u nekim se ugovorima navodi kako ih sklapaju supružnici zajedno.

Primjerice, 1447. godine, Matej (Matiasius de Iapre), građanin Rijeke, i Malgarita, njegova

žena, suglasni i zajedno (cum consenti dicti viri sui, sponte, libere, ex certa sciencia, non per

errorem, omni exceptione iuris uel facti remota, simul et in solidum) plaćaju Nikoli

Tomasinovu s Krka, građaninu Rijeke, trideset libara i osam malih solida, za vino i drugu

248 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 11. 249 Margetić, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, 80. 250 Isto. 251 Statutum terrae Fluminis, 175. 252 VDAR III, 165. 253 VDAR V, 324. 254 VDAR V, 312.

42

robu (mercancijs) za koju mu duguju. Za taj dug, učinjen u braku, obvezuju se zajednički, i u

tom su slučaju oboje dužnici (Renunciantes dicti debitores, et quilibet eorum in solidum...).255

Statuti su uglavnom nastojali postići ravnotežu između odvojenosti dobara, koju je

jadransko područje baštinilo iz bizantske tradicije, i bračne zajednice dobara, koja je zapravo

značila poboljšanje prava žena.256 Margetić razlikuje zajednicu stečene imovine i univerzalnu

imovinsku zajednicu, što će se ovdje pokušati raščlaniti kroz komparaciju statuta grada Rijeke

sa statutima okolnih područja. U Riječkome statutu određuje se da brakovi u Rijeci i njezinom

distriktu trebaju biti sklopljeni i smatrati se sklopljenima po starom riječkom pravnom

običaju, tj. da se sve nekretnine koje su supružnici stekli tijekom braka smatraju i budu

zajedničke, s time da žena nije obavezna za dugove, osim nakon muževljeve, odnosno muž

nakon njezine smrti, te da tako nakon smrti jednog od njih, dobra umrle ili umrloga

odgovaraju za plaćanje dugova, osim dugova učinjenih povodom presuda ili podavanja ili

osiguranja učinjenih bez suglasnosti žene, pa zato za te dugove žena ne odgovara i njezina

dobra nisu (njima) opterećena.257 Margetić upravo ovu odredbu uspoređuje s odredbom iz

Tršćanskog statuta iz 1421. godine, i zaključuje kako su potonje uzete kao uzor, pri čemu su

znatno skraćene, te ponekad uzrokuju nejasnoće. Ipak smatra da se na temelju toga u Rijeci

može govoriti o bračnoj zajednici stečenih dobara.258

Kada se uzme u obzir šire kvarnersko područje, ova su pitanja najtemeljitije obrađena

na primjeru Krka. Krčki statut, uz važeće norme sadrži i starije pravo koje je vrijedilo na Krku

prije donošenja Statuta. Prema starom pravu koje je uklopljeno u novo, supružnici koji po prvi

puta sklapaju brak, sve trebaju imati kao zajedničko dok su živi, ako imaju potomaka, i ako

potomci prežive, trebaju imati udio u dobrima, i to i onima koja su prije imali i onima koja su

stekli nakon smrti roditelja. Prema tome, na Krku bračna imovinska zajednica obuhvaća i ono

što su supružnici unijeli u brak i dobra stečena tijekom braka.259

Kao što vrijedi za Rijeku, u Rabu se također govori o imovinskoj zajednici koja je

ograničena na stečena dobra, ali i tada samo ako je žena unijela u brak barem neku imovinu,

odnosno ukoliko nijedan supružnik nije u trenutku sklapanja braka ništa posjedovao. U oba

slučaja žena je trebala imati pravo na dio stečenog.260

255 VDAR III, 145. 256 Janeković Rӧmer, Rod i grad, 90. 257 Statutum terrae Fluminis, 211-215. 258 Margetić, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, 81. 259 Isti, 82. 260 Vilma Pezelj, „Neki elementi pravnog položaja žene u Rapskom statutu iz 14. st.“, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu 48 (2011.), 75.

43

Margetić spominje i sustav koji još od kraja 11. stoljeća postoji u nekim talijanskim

gradovima, tzv. medietas, a koji označava pravo koje budući muž obećaje svojoj zaručnici iz

svojih sadašnjih i budućih dobara. I u dokumentima riječke notarske knjige, pronašla sam

primjere spominjanja medietas u smislu određivanja polovine nekretnina supružnika i odnosa

prema istima. Primjerice, jedna isprava, sastavljena u svrhu protesta Stane Černolićeve, bilježi

najprije kako je njezin muž, Stjepan Černolić (Cernolich) prodao polovinu svoje kuće i

polovinu vinograda (medietatem sue domus, et medietatem sue vinee), a koje joj je prethodno

obećao. Nadalje piše kako on nema pravo na otuđenje te imovine, bez pristanka supruge.261

Ovaj primjer, osim što svjedoči o bračnoj zajednici dobara koju propisuje statut, prikazuje i

uporabu pojma polovine nekretnine koja pripada ženi, ali u ovom slučaju niije moguće saznati

je li ta polovina njoj obećana bračnim ugovorom. U jednom prethodno spomenutom primjeru,

polovina se koristi kao dar koji zaručnik obećaje zaručnici uoči sklapanja braka, a time jamči i

mogućnost povratka njezina miraza, u slučaju nesreće. Naime, daruje joj polovinu vinograda,

pri čemu određuje kako ona može odabrati polovinu koju želi.262 Također, u jednoj ispravi

muž, osim što daruje ženi vinograd i vrt, obećaje joj i polovinu svoga doma, ukoliko on umre

prije nje, te određuje kako u njoj može živjeti i uživati je (et ipsam vsufructuare) dokle živi

kao udovica.263 Čini se da se, s obzirom na prisutnost pojma medietas u primjerima iz izvora,

ovdje ne može tvrditi o posebnom tipu sklapanja braka, ali je zanimljivo kako je pojam u

uporabi upravo kao contrados ili se koristi za oznaku prava žene na polovicu kuće, a u slučaju

smrti supruga, na njezino uživanje. Sklona sam zaključiti da je uopće teško tvrditi kako su u

Rijeci, u pojedinim primjerima prakse, ljudi shvaćali zajednicu dobara, iako se ona pravno

interpretira kao zajednica stečenih dobara. O raširenosti polovine kao pravne institucije se,

prema Margetiću, ne može govoriti sa sigurnošću zbog malog broja izvora koji ga spominju.

Stoga jedino zaključuje kako je u Bologni i okolnim regijama u 12. stoljeću postojao sustav

imovinske zajednice, u kojem su oba supružnika unosila u zajednicu sva svoja dobra, kako

ona koja su posjedovali ranije, tako i ona koja su stekli u braku.264 Taj tzv. adfratatio blizak je

upravo braku na istarski način.

Brak na istarski način ili brak na način brata i sestre, zastupljen na području gradova

sjeverne Istre od druge polovice 13. stoljeća265, posebno je zanimljiv i do sada ga je

najtemeljitije rastumačio Margetić. Jednostavno definirano, to je zajednica upravljanja

261 VDAR III, 183. 262 VDAR III, 285. 263 VDAR IV, 149- 150. 264 Margetić, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, 89. 265 Isti, 84-99.

44

imovinom supružnika uz postojanje nasljednoga prava preživjelog na polovicu ostavine

umrlog supružnika.266 Margetić je zaključio je kako se ne radi o univerzalnoj zajednici

imovine, nego o zajednici upravljanja imovinom koju supružnici unose u brak i koju stječu u

braku. Prema tome, pri sklapanju braka supružnici ujedinjuju sva dobra i dugove koje imaju u

tom trenutku i postaju suvlasnici istoga, a dobra i dugovi stečeni u braku ostaju odijeljeni

osim ako su ih supružnici stekli ili ugovorili zajedno. Stoga je najvažnija posljedica ovog tipa

braka upravo nemogućnost otuđivanja vlastitih nekretnina jednog supružnika bez suglasnosti

drugoga. Također, bitno je i to da se nakon smrti jednog od supružnika obje imovine

sjedinjuju, a drugi supružnik ima pravo na polovinu tako stvorene imovine, i na taj način

zapravo preuzima svoj dio.267 Na području Istre žena je, ukoliko su supružnici brak sklopili na

istarski način, za sklapanje poslova ili za prodaju trebala suglasnost muža. Isto tako, i muž je

za iste poslove trebao suglasnost žene. Prema Novigradskom statutu, žena podložna mužu ne

može se obvezati ni za kakav dug, ali jednako tako, nije ni obvezna za muževljeve dugove.268

Kako i u većini istarskih statuta, za sklapanje ugovora supružnici su trebali suglasnost

drugoga. Margetić smatra da je na razvoj univerzalne zajednice dobara u istarskim gradovima

utjecala spomenuta nedaleka tršćanska zajednica stečene imovine, koja se vjerojatno u drugoj

polovici 13. stoljeća proširila putem prava, pri čemu je istarska bračna zajednica imala svoj

vlastiti razvoj.269

Statutarno se pravo, u pitanjima vlasništva nad imovinom u braku i njezinim

upravljanjem, oslanjalo na rimsko-bizantsku pravnu tradiciju, ali je prihvaćalo i utjecaje

hrvatskog i mletačkog prava. Posebnosti društvenog ustrojstva i načina privređivanja

jadranskih komuna također su utjecale na neke promjene u bračnom imovinskom pravu. Z.

Janeković Römer zaključuje kako su građani u pojedinim situacijama mogli zaobilaziti

odredbe statuta i urediti imovinske odnose u obiteljima prema potrebama, što svjedoči o

prilagodljivosti komunalnih društava, koja su nastojala pronalaziti rješenja koja su najbolje

odgovarala probitku zajednice.270 Za zaključiti je kako se, u stvarnom životu, ljudi nisu strogo

držali zakonskih odredbi. Bračna zajednica dobara, a koja se na prostoru srednjovjekovne

Rijeke pravno smatra zajednicom stečenih dobara, značila je povoljniji položaj žene jer je

ona, osim što je imala pravo na dio nasljedstva, u braku mogla stjecati vlastitu imovinu.271

266 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 100. 267 Margetić, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, 77. 268 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 100. 269 Margetić, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, 93-94. 270 Janeković Rӧmer, Rod i grad, 77. 271 Isto, 91.

45

4.3.3. Osobni odnosi supružnika

Srednjovjekovni izvori većinom ne sadrže podatke koji bi omogućili stvaranje slike o

osobnim odnosima supružnika, pa se, kao što je potvrđeno na dalmatinskim izvorima,

istraživači uglavnom oslanjaju na suvremene crkvene izvore i usporedbu s istraživanjima

talijanskih gradova.272 Općenito gledano, iako je brak bio konsenzualna kategorija, muž je

ipak bio čuvar svoje žene, i bračna je veza bila obilježena elementom dominacije.273 Činjenica

je da je kršćanstvo u srednjem vijeku popravilo položaj žene u braku, ali temelji muževe vlasti

nad ženom ostali su postojani, jer, iako se, u skladu sa Svetim Pismom, moralo priznavati

dostojanstvo obaju spolova, klerička mizoginija i organizacija srednjovjekovne obitelji

podržavale su podređenost žene mužu.274 Osjećaji između srednjovjekovnih žena i muškaraca

nedokučivi su i jer je brak ponajprije bio pravna institucija koja je osiguravala reprodukciju

društva i čuvala društveni poredak i položaj pojedinca. Budući da je u srednjovjekovnom

društvu prevladavalo mišljenje prema kojemu su žene služile tome da daju legitimne

nasljednike i čuvaju obitelj, a s obzirom na to da se supružnici najčešće nisu sami izabirali,

njihove emotivne i seksualne veze ostaju nam nepoznate.275 To neznanje svakako uvjetuje

priroda izvora kojima medievisti raspolažu, a koji o osobnim odnosima u dogovorenim

brakovima, kao i o osobnim odnosima općenito, govore vrlo malo. Odnos supružnika u

notarskoj se knjizi može pokušati sagledati jedino u ugovoru koji odražava muževu brigu za

sigurnost žene, u slučaju da se njemu nešto dogodi. Iako je ranije spomenuto osiguravanje

miraza bilo uobičajeno, možemo pretpostaviti da je ovdje riječ o većem izrazu naklonosti i

poštivanja žene.

Naime, godine 1452., Nikola Ivanov de Candia izjavljuje da je, u miraz svoje žene,

gospođe Marine, primio i novac i stvari, za koje ona nema nikakvu sigurnost niti zalog, te da

će ona, ako on umre, ili pretrpi brodolom, biti prisiljena u starosti prosjačiti (elymosinare), te

da bi u potpunosti mogla izgubiti miraz (dotem), što bi, kako navodi, bilo protivno zakonima i

pravednosti. Stoga joj on jamči pripadnost svoje kuće, sa svim stvarima u njoj, te da njima

može raspolagati po svojoj volji, kao svojim vlastitima. Moglo bi se zaključiti kako je on

pomorac, kao i da je, jer navodi kako nema novca, Marinin miraz potrošen, uložen ili založen

te da on zato za njega jamči svojom imovinom.276

272 Janeković Rӧmer, Rod i grad, 93. 273 Ennen, The Medieval Woman, 175. 274 Isto. 275 Janeković Rӧmer, Rod i grad, 96. 276 VDAR IV, 127-128.

46

Nešto veću naklonost i obiteljsku ljubav izražava i sljedeći primjer. Podjela dobara

pokojnog suca Bachinija 1454. godine, koja je obuhvatila njegovu udovicu Mariju i sinove

Bartola, Jakova i Kristofora, protekla je, kako se navodi, u slozi. Mariji pripadaju sva njezina

dobra na otoku Krku, a također i vrt s pećnicom u Dolcu. Navodi se i kako ona ima pravo na

doživotno uživanje kućice (domuncula) u kojoj do tada stanuje Alegreto Dubrovčanin. Nakon

njezine smrti, nasljedstvo treba pripasti njezinim sinovima, koji majci svake godine trebaju za

uzdržavanje davati 30 libara, a ukoliko joj zatreba, trebaju joj dati i više.277 Prema dobrima

koja pripadaju sinovima, vidljivo je da se ovdje radilo o velikoj imovini, ali posebno je

naglašena dobrobit udovice, koja se ne uvjetuje izričito doživotnim udovištvom.278

Kada govorimo o intimnosti supružnika, možemo uglavnom ostati na pretpostavkama.

Na intimne odnose zasigurno su utjecali čimbenici kao što način života i rada, crkvene norme

i ženine trudnoće.279 Na taj način odgovore pokušavaju dati demografska istraživanja.

Također, važno je uzeti u obzir i pitanje je li određeni brak za jednog ili oboje supružnika bio

prvi ili ne, a također i kako su ostali ukućani mogli utjecati na njihovu intimnost. Osim u

iznimno slikovitim romantičnim primjerima, saznanja o obostranim osjećajima i bračnoj

bliskosti običnih srednjovjekovnih ljudi, a napose žena, ostaju nam nedokučiva.

4.3.4. Život udovica

Udovice, kao posebno osjetljiva društvena kategorija, u srednjem su se vijeku nalazile

pod okriljem Crkve, i to osobito do kraja 14. stoljeća, kada se o njima počinju više brinuti

svjetovni sudovi. Crkva ih je smatrala ugroženima i nezaštićenima, prema biblijskoj, kao i

germanskoj tradiciji.280 Statuti gradova, pa tako i Riječki, udovicama se bave u smislu

određenja njihova prava na imovinu nakon smrti muža, a s obzirom na zajedničku djecu.

Zanimljivo će biti vidjeti kakva prava su udovice mogle imati prema zakonu i u kojoj se mjeri

ta prava podudaraju s primjerima iz prakse. Samo je po sebi razumljivo da su udovice često

ovisile o volji muževe rodbine, i to ne samo u razdoblju srednjeg vijeka, a ovdje će se

pokušati pokazati u kojoj je mjeri zakon nastojao zaštititi njihova prava. Napominjem kako će

o udovicama ipak biti više riječi u 5. poglavlju, u smislu poslovnih mogućnosti žena.

Korišteni svesci Riječke notarske knjige bilježe mnoge udovice. Neke se od njih spominju se

samo jednom, a nekolicina ih je u spisima prisutna više puta, pa ću u petom poglavlju, iz

izvora izdvojiti nekoliko primjera iznimne aktivnosti udovica. Kao što je već rečeno, velik

broj udovica mogao bi se pokušati objasniti činjenicom da su žene u prve brakove stupale kao

277 VDAR IV, 187-188. 278 Sličan primjer je i VDAR III, 241. 279 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 59. 280 Shahar, The Fourth Estate, 93.

47

vrlo mlade, te su većinom nadživjele svoje muževe.281 Ukoliko su žene postajale udovicama

kao relativno mlade, prilike za njihovu mogućnost djelovanja, ponajprije s obzirom na vlastitu

djecu i njihov imetak, pa i u mogućem nastavku poslovanja pokojnog supruga, bile su znatno

veće.

Primjerice, u dokumentu iz 1447. godine gospođa Marsa, udovica pokojnog župana

Mihaela de Lipa, dala je punomoć svome sinu Svetini, za sve što joj treba dati njezin drugi sin

Ivan. Radi se o mlinovima, koje je ona prodala Ivanu, i jednom konju, kojega je kupio od nje,

kao i o sedam libara, koje mu je prepustila.282

Godine 1454., podjela dobara pokojnog Kačarije Golčića, obuhvatila je njegovu

udovicu Barbaru, njegovu sestru Katarinu Golça283, te braću Jurja i Marka. Navodi se kako je

svatko od njih dobio svoj dio, te da se zadržava pravo Barbare na njezino uzmirazje, prema

volji pokojnika. Spominje se i jedna vreća vune, u vrijednosti 100 libara, koja se treba

smatrati zajedničkom.284 Neposredno nakon ove, sastavljena je isprava pod naslovom pro

Catarina Golça. U njoj se navodi kako se, pred istim svjedocima, Barbarina majka Pinossa

određuje za jamca svojoj kćeri, za dio duga koji je nastao u njezinu braku s pokojnikom.285

Naime, iako ovdje nema više podataka o istom slučaju, naslov te isprave koja je, dakle,

sastavljena na zahtjev pokojnikove sestre, daje naslutiti kako je možda upravo ona zahtijevala

da Barbara otplati spomenuti dug.

Ovdje je važno izdvojiti kako čl. 45 Riječkog statuta, koji određuje da se sva

nepokretna imovina, pribavljena od bračnih drugova za vrijeme trajanja braka, smatra

zajedničkom, te da se za nju žena ne može obvezivati radi dugova, navodi neke iznimke koje

se tiču udovica. Navodi se kako samo poslije muževe, odnosno ženine smrti ili poslije smrti

njih oboje, imovina umrloga ili umrle treba ostati obvezana za pokriće dugova. To ipak nije

uključivalo dugove nastale radi osuda ili poreza, ili uslijed jamstva danog bez znanja žene, za

koje ona tada ne odgovara niti je njima obvezana njena imovina. U slučaju da neka imovina

nije bila stečena po mužu, od kojeg žena nije imala nikakve koristi ni za vrijeme braka ni

poslije, tražilo se da žena, ako joj prije umre muž, ima netaknut svoj miraz i da ne odgovara

za njegove dugove, upravo kako ne bi zbog njega izgubila svoj miraz. U slučaju kada

imovina, stečena po mužu za vrijeme braka, ne bi bila dovoljna za pokriće duga za koji je on

ostao obvezan vjerovnicima, ženin miraz nije bio obvezan za taj dug. Stoga se ovdje propisuje

281 Herlihy, Medieval Households, 124. 282 VDAR III, 127- 128. 283 Pretpostavljam iz konteksta. 284 VDAR IV, 159. 285 Isto.

48

kako se o obećanju miraza i o stvarima obećanima pod miraz morala sastaviti javna isprava.286

Ta odredba ponovno svjedoči o svijesti o važnosti miraza za ženinu sigurnost, u slučaju

udovištva.

Nadalje, prema statutu, za vrijeme trajanja braka muževi su se trebali smatrati i biti

posjednicima, uživateljima i upraviteljima cijele imovine svojih žena, a ako bi žena umrla bez

sinova, njezini nasljednici su mogli utjerati miraz, protumiraz i stečenu imovinu iz imovine

muža. Ako bi muž umro prije žene, žena je mogla utjerati svoj miraz, protumiraz i stečenu

imovinu iz muževe imovine po isteku žalobne godine, a ta se imovina smatrala i bila

obvezanom za miraz i protumiraz, te se ženi trebalo dati prednost pred svim vjerovnicima

prema općem pravu, izuzevši lijekove i troškove pogreba, zakupe kuća i najmove. Ako žena

ne bi poslije smrti muža i poslije navedene godine mogla ostvariti, što joj duguju muževi

nasljednici, oni su bili dužni platiti za njezino izdržavanje, dokle joj miraz ne bude vraćen, pa

i ako bi se žena preudala. Ako je žena, nakon smrti muža, prešla u drugi brak, i ako su

postojala djeca iz prvog braka, tada su sinovi, kako iz prvog tako i iz drugog braka, trebali

naslijediti miraz i imovinu majke, čak i ako bi umrla bez oporuke, bez obzira na njezine

ugovore s drugim mužem. Ako bi žena umrla s oporukom, tada je kao majka imala pravo

raspolagati imovinom kako je htjela, ali tako da sinovima iz oba braka ne bi bio uskraćen

zakonski dio naravnog prava. Navodi se kako tada žena ne može mužu ostaviti više, nego bilo

kojemu od sinova iz prvog braka. Također, ni muž nije mogao ženi ostaviti više, nego bilo

kojem od zajedničkih sinova iz tog braka.287

Riječka notarska knjiga bilježi nekoliko udovica koje su se preudale. Primjerice,

navodi se kako je gospođa Marija, udovica Marka de Mancolo iz Izole, u tom trenutku žena

Leonarda Batella de Maçorbo. Tom prilikom ona mužu daje punomoć za povratak svih

njezinih stvari, koje ima u Izoli i drugdje.288 Ovdje je vidljivo pravo žene na neku imovinu

pokojnog muža, usprkos činjenici da se preudala, jer se u dokumentu ne bilježi da se Marija

poziva na pravo na svoj miraz.

U spisu iz 1449. godine, o sporenju oko imovine pokojnog Lovre pomorca, između

Ivana, sina pokojnika i njegove udovice Janje (Agnie), određeno je kako ona ima pravo na

uživanje (gaudere et usufructuare) četvrtine kuće (quartam partem et vnum brachium domus)

pokojnog muža, dokle živi. Također, navodi se kako ona ima pravo na jednak dio slame, te na

četvrtinu vrta, na mjestu Vranjeve Gomile. Navodi se i kako, tek nakon njezine smrti, ti

286 Statutum terrae Fluminis, 211-215. 287 Isto. 288 VDAR V, 392.

49

dijelovi trebaju pripasti Ivanu.289 Dakle, to bi značilo kako je navedena imovina Janji, kao

udovici, bila dana na uživanje. Ovdje nije vidljivo je li Ivan bio i njezin sin, ali znakovita je

činjenica da sin preuzima imovinu koju majka (ili pomajka) smatra svojom. Čini se kako je

Agnia inače bila poslovno aktivna, pa će o tome kasnije biti još riječi.

Zanimljiv je ugovor koji je Petar samostreličar (balistarius), kao zastupnik svoga

nećaka Ambrozija, sina pokojnog Andrije i Katarine, sklopio s Jakovom Malivanićem,

Katarininim novim mužem. Ugovorom se Jakov obvezuje da će Ambroziju osigurati

prehranu, odjeću i obuću, dok dječak ne dosegne zakonitu dob te da će mu, nakon toga,

isplatiti 100 libara, kao dio njegova nasljedstva po ocu.290 Ovo je primjer načina na koji je

ženin novi muž „posvojio“ njezino dijete iz prvog braka.

Prema Krčkom statutu, ukoliko u braku nije bilo djece, nakon smrti jednoga od

supružnika preživjeli je imao pravo na svoj dio, tj. na polovicu cjelokupnoga zajedničkog

imetka. Uz to, udovac je naslijeđivao drugu polovicu, koja je pripadala ženi, dok je udovica

dobila pravo na uživanje muževljeve polovice do svoje smrti, ili do preudaje. Ukoliko je u

tom braku bilo djece, imovinska se zajednica pretvarala u pravu obiteljsku imovinu koja je

pripadale i roditeljima i djeci na jednake dijelove, tako da roditelji mogu raspolagati samo

svojim dijelom. Prema Krčkome statutu, nakon smrti supruga, udovica je mogla izabrati jednu

od četiti mogućnosti. Mogla je nastaviti živjeti s djecom na nepodijeljenoj obiteljskoj imovini

ili podijeliti s djecom samo muževljevu ostavštinu, bez diobe vlastite imovine, te bi joj tada

pripadao samo njezin dio cjelokupne imovine. Nadalje, mogla je podijeliti i muževu

ostavštinu i vlastitu imovinu, ili se preudati. U slučaju ponovne udaje, rođaci pokojnoga muža

mogli su zahtijevati vraćanje muževljeve imovine. Navodi se kako, u tom slučaju, vlasti

trebaju odlučiti o pravu udovice koje proizlazi iz muževljeve oporuke.291 To je primjer

pokušaja izbjegavanja situacije u kojoj bi se mogla naći udovica kada bi bila prepuštena

samovolji muževljeve rodbine.

Na Rabu, udovica koja se željela preudati imala je pravo na dio imovine koju je muž

stekao tijekom braka, uz uvjet da je u brak unijela dio svoje imovine ili da nitko od

supružnika nije ništa unio u brak. Ako žena u brak nije unijela ništa, a muž je unio dio

imovine, udovica, ako se željela preudati, imala je tzv. çonsuetudo sponçelatii, tj. pravo na

iznos u visini od 80 libara ako je plemkinja, ili od 6 perpera ako je pučanka (pučanka udata za

člana Velikog vijeća, 12 perpera). U slučaju da je žena imala pravo na dio stečene imovine

289 VDAR III, 241. 290 VDAR IV, 189-190. 291 Margetić, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, 136.

50

(ako je u brak unijela neku imovinu ili ako oboje nisu ništa unijeli), ona je mogla birati

između svoga dijela ili çonsuetudo sponçelatii. Ako se udovica nije željela preudati, ostajala

je u zajednici s djecom i upravljala muževom imovinom do diobe.292 Muž koji je uzastopno

imao više žena, odnosno žena koja je imala više muževa imovinu koju su stekli s prvim

supružnikom dijelili su s njegovim sinovima, odnosno bližim rođacima. Imovina stečena u

drugom i svakom sljedećem braku dijelila se sa sinovima drugog supružnika ili s njegovim

bližim rođacima. Isto je vrijedilo i ako bi netko imao više uzastopnih bračnih drugova i stekao

dobra s njima. Imovina koja je pripadala u mužev, odnosno ženin dio, dijelila se sa svim

potomcima, odnosno bližim rođacima ako nije bilo oporuke.293

U tom se smislu, kao važna karakteristika braka na istarski način, očituje sigurnost

udovice, koju muževi rođaci nakon njegove smrti nisu mogli potjerati iz kuće, jer je upravo

njoj pripadala polovica kuće. Statuti su promicali taj način sklapanja braka, za razliku od još

dva oblika na koja se, iako rjeđe, također nailazi u srednjovjekovnoj Istri. Brak se nešto rjeđe

sklapao na mletački način, kojeg je karakterizirala potpuna odvojenost imovine muža i žene,

što je nesumnjivo stvaralo mogućnost iskorištavanja od strane muškarca. Ovdje su također

postojali miraz, uzmirazje i basadego, koji su u tom slučaju zapravo bili jedina sigurnost žene.

Drugi prisutan tip braka bio je brak na slavenski način, koji nije u potpunosti razjašnjen, ali se

može reći da također poznaje sva tri oblika darova, te da je sigurno da su oni bili isključiva

imovina žene.294

Tumačenje članka 32. mnogo starijeg Vinodolskog zakona navodi kako je udovica

trebala uživati muževljevu imovinu, ali da nakon njezine smrti nasljedstvo pripada

nasljednicima njezinoga muža, te je ona, prema tome, uživateljica imovine, ali ne i njezina

nasljednica.295 Nadalje, ukoliko je u braku bilo djece, nakon smrti majke (koja uživa imovinu)

imovinu nasljeđuju sinovi i ostali muški descendenti, a ako ih nije bilo, uzimalo bi se u obzir

kćeri. O sudbini kćeri je tada odlučivao knez. Trebao je odlučiti hoće li ih se isplatiti ili

priznati za nasljednice (uz uvjet da vrše sve službe koje su služili njihovi pokojni roditelji), te

bi nasljedstvo ostavljale svojoj eventualnoj muškoj djeci.296 Margetić Vinodolski zakon (veći

broj njegovih članaka) smatra podlogom Trsatskog zakona iz sredine 17. stoljeća, pri čemu se

potonji sadržajno drugačije razvio.297

292 Pezelj, „Neki elementi pravnog položaja žene u Rapskom statutu“, 74. 293 Ista, 75. 294 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 20. 295 Margetić, Vinodolski zakon, 144. 296 Isti, 143-144. 297 Isti, 64. Također vidi i: Novak, „Neki aspekti pravnog položaja ženâ u Vinodolskom zakonu, Senjskom i Krčkom statutu“.

51

U dalmatinskim gradovima, gdje je također potvrđeno da je udovica bilo mnogo, one

uglavnom nisu nasljeđivale muževu imovinu nego su imale samo pravo doživotnog uživanja

prihoda s njegovih posjeda, a to je vrijedilo samo u slučajevima kada se ne bi preudale.

Bogatiji su muškarci mogli svojim udovicama olakšati život ukoliko su ih imenovali

upraviteljicama svojih dobara, te su tako osiguravali patrimonij i kontinuitet obiteljskog

poslovanja. Stoga je položaj udovica koje nisu bile ovlaštene upraviteljice dobara bio znatno

nepovoljniji.298 Tu se osobito može vidjeti veća ograničenost udovica plemkinja, jer su

udovice iz siromašnijih obrtničkih obitelji, posebice od 15. stoljeća, sve češće nastavljale

voditi obrte pokojih muževa.299

Zanimljivo je pitanje ponovnog sklapanja brakova srednjovjekovnih ljudi nakon smrti

supružnika. Potvrđeno je da su ljudi na prostoru sjeverne Europe često ulazili u druge, ili čak

treće brakove.300 Naravno da je to ovisilo o običajima pojedinog područja, kao i osjećajima

pojedinih udovica ili udovaca. Ipak, uzevši u obzir crkvenu ideju o čuvanju čiste uspomene na

preminulog supružnika, koja je ponekad zapravo bila u interesu muževljeve obitelji, i koja je

svakako bila prisutnija na prostoru Mediterana, zanimljivo je kako se ponekad stječe dojam da

su se novi brakovi sklapali bez osjećaja krivnje kakav bismo možda danas pretpostavljali.

Čini se da je u nekim slučajevima, jer nam je o osjećajima gotovo nemoguće tvrditi, ponovna

udaja ili ženidba proizlazila upravo iz potrebe za bračnim partnerom, posebice u smislu

osiguravanja egistencije. U slučaju viših društvenih slojeva, radilo se uglavnom o imovinskoj

politici obitelji, dok se kod nižih, obrtničkih slojeva možda radilo upravo o potrebi za

poslovnim partnerom, što je ponajbolje vidljivo na primjeru cehova, čime ću se više baviti u

sljedećem poglavlju.

4.3.5. Sestre Passina i Klara Tijekom čitanja spisa riječke notarske knjige, posebno mi se zanimljivim činilo češće

pojavljivanje pojedinih imena, osobito kada su ona bila ženska. Te pojave, iako neočekivane,

svakako su korisne za sagledavanje barem malo većeg dijela života jedne ili više osoba, te

smatram da im je, posebice radi manjkavosti većine sačuvanih izvora, potrebno posvetiti malo

više pažnje. Takav je slučaj dviju sestara, Passine i Klare, na koje sam u istraživanju naišla u

15 isprava, i čiji se isprepleteni životi doimaju slikovitima gledano iz više kuteva, a osobito iz

aspekta obiteljskih odnosa, te, što je ovdje najznačajnije, prikazuju kontinuitet života žena

298 Janeković Rӧmer, Rod i grad, 133. 299 Ista, 134. 300 Shahar, The Fourth Estate, 94.

52

kroz promjene kojima su se morale prilagođavati. Također, u ovoj je priči moguće sagledati i

poslovnu aktivnost žena, kao i njihovo pravo raspolaganja dobrima. Pokušala sam kronološki

poredati i, koliko je to bilo moguće, povezati isprave koje spominju dvije sestre u kratku

priču.

U prvom dokumentu koji spominje Klaru (Claru), 1447. godine, vidljivo je kako je

ona žena Martina (Martinus), sina pokojnog Çanine (Đanija).301 Ponegdje se Martin bilježi s

prezimenom Çaninich, a ponekad kao Martinac, pa se njegova žena ponegdje naziva i Klara

Martinca. Tom prilikom Martin je izjavio da je Nikola Raintalar otkupio veliki srebrni pojas,

jedan pladanj i tri srebrne zdjele, koje je Martin za svoje potrebe založio. Stoga mu je Martin

u zalog dao dva svoja vinograda, u Viçich i u Brgudu (Borgudo), kao i kuću svoje žene Klare,

uz njezinu prisutnost i suglasnost. Navodi se i kako je Nikola protestirao protiv Martina za

130 dukata. Iz prethodno spomenutog dokumenta iz iste godine, vidljivo je kako je Nikola

Raintalar umro, jer se njegova udovica Passina spominje kao tutorica njihove djece. Ona je

tim ugovorom okončala obaveze koje je do toga dana poslovni partner njezina muža imao s

pokojnikom. Zapravo je tek iz isprave datirane 3. ožujka 1449. godine vidljivo je kako su

Passina i Klara sestre, jer se spominju kao nasljednice (heredes) svoga pokojnog oca ser

Mojsija s Paga. S obzirom na to da su obje sestre tada bile emancipirane, činjenica da se

bilježe kao nasljednice mogla bi biti potvrda prethodno spomenute slobode roditelja u

sastavljanju oporuka. Također, do tada nije vidljivo jesu li imale još braće ili sestara, koji

možda nisu živjeli u Rijeci, s obzirom na podatak da je njihov otac s Paga, a da se ovdje samo

identificiraju kao nasljednice plemića, što je očito pobliže označavalo njihov društveni status.

Ovdje se radi o sporu koji se vodio pred kapetanom, između pl. Enrica Costmana de Pissino i

Martina, zastupnika svoje žene Klare i njezine sestre Passine. Dogovoreno je kako Enrico

može nesmetano polagati pravo na vodu koja protječe kroz dvorište dviju sestara te da stoga

treba Martinu platiti određeni iznos. Navodi se kako su se obje stranke u tome složile.302

Klara je potom, u suglasnosti s mužem, sklopila poslovni ugovor sa mlinarom Osvaldom de

Lach. Čini se kako su supružnici od njega kupili željezo u vrijednosti od 19 zlatnih dukata i

34 solida. Kao osiguranje isplate, založili su kuću u kojoj stanuju. Navedeni ugovor daje

naslutiti da su se supružnici Çaninich bavili trgovanjem željezom, a upravo se ona u

srednjovjekovnoj Rijeci smatrala najunosnijom. Željezo je u Rijeku uglavnom stizalo s

prostora Kranjske, odakle se prodavalo na prostor Italije i u Dalmaciju.303

301 VDAR III, 165. 302 VDAR III, 235-236. 303 Hauptmann, Rijeka, 34.

53

Sestre se sljedeći puta spominju 19. listopada 1451. godine, prilikom svjedočenja u

njihovu korist, ponovno pred kapetanom.304 Za Jurja iz Ljubljane svjedočio je ser Andrija

Possius, a navodi se kako radilo se o sporu između dviju sestara i Bartola Bačinića, koji je

zastupao svoga rođaka Enrica de Pissino. Čini se kako se radilo o problemu pristupa Ivana

zlatara zdencu, koji se nalazio u dvorištu kuće koju je Enricu prodala Andrijina majka. Ona je

zapravo tražila da nakon svega, Ivan zazida sporna vrata na istoj kući. Istoga dana sastavljen

je i dokument u kojemu Passinu zastupa Juraj iz Ljubljane, po čemu se vidi da se ona

preudala, jer se on identificira kao njezin suprug, a također je vidljivo kako je i Klara tada

udovica, te da je zastupa Blaž postolar. Oni su pred suce, vijeće i presvijetlog gospodina

(kapetana), pozvali Pavla radi dobara koje je on tražio od njih, u ime svoje žene Ilse, izjavivši

kako ga za dva dana očekuju u Premo da odgovori.305 Dogovor je postignut 1452. godine, u

kastrumu gospode (Walsee), pred sucima. Tada se spominje gospođa Ilsa, kao žena Pavla iz

Krupe, i ti supružnici predstavljaju jednu stranku. Drugu stranku predstavljaju Juraj, u ime

svoje supruge Passine, i njezina sestra Klara. Pred kapetanom su postigli dogovor u vezi

nasljedstva dobara pokojnog Nikole, brata dviju sestara.306 U ispravi iz 1453. godine Ilsa se

identificira kao Passinina majka. Naime, navodi se kako je Ilsin muž Pavao, u njezino ime,

primio šesnaest libara, u ime kćeri Passine...307 Sklona sam zaključiti kako je Ilsa bila

izostavljena iz nasljedstva pokojnog sina, a smatrala je da na dio njega polaže pravo, i htjela

se za njega izboriti. Ona se očito preudala, jer ju je, kako je navedeno, zastupao novi muž.

Sljedeći poslovni ugovor bilježi kako su Passina i Juraj zajednički trebali isplatiti dug

Franji Petrovom de Fano, zastupniku ser Ade iz Ferma, u iznosu od 78 dukata i 70 malih

solida.308 Adam iz Ferma bio je jedan od najvećih trgovaca željezom, koji se nastanio u

Rijeci.309 Također, jasno je kako su obje sestre, sa svojim muževima, bile uključene u

trgovanje željezom. Passina je 1454. godine, kao jamac svoga muža (Jurja Romplera), obećala

isplatiti sucima 50 zlatnih dukata,310 a 18. listopada 1455. godine, u svome se dvorištu,

ponovno kao jamac svoga muža, obvezuje na isplatu 160 dukata časnom bratu Albertu, prioru

samostana sv. Augustina. U tu svrhu založila je kuću u kojoj stanuje i vinograd, sa svim

304 VDAR IV, 108. 305 VDAR IV, 109. 306 VDAR IV, 121. 307 VDAR IV, 154-155. 308 VDAR IV, 212. 309 Hauptmann, Rijeka, 34. 310 VDAR IV, 216.

54

pripadajućim stvarima.311 1456. godine, Passina je ponovno trebala platiti ser Franji de Fano

72 zlatna dukata i 52 mala solida, a kao zalog je odredila dva svoja vrta, u Luci.312

Isprava datirana 10. rujna 1457. godine, ponovno spominje Klaru, koja se tada

obvezuje platiti sucu 46 dukata, kao jamac svoje sestre Passine. Stoga je u zalog dala svoju

kuću i vinograd u Bredu.313 Dana 23. listopada bilježi se kako Passina, njezin muž i Klara

trebaju platiti porez, u ime gospode Walsee (Balsse) u iznosu od 275 libara i 15 malih solida,

za 91 modija i 22 kanjića (cagnicijs) vina, kao desetinu gospodi.314 Klara se posljednji puta

spominje 1458. godine, u već spomenutom ugovoru o punomoći koju daje prilikom zaruka ili

braka s Blažem, što daje naslutiti kako se i ona preudala.315 U ispravama nisam naišla na

podatke koji bi dali naslutiti je li Klara imala djece iz prvog braka, a nakon Passinine ponovne

udaje, u spisima više nisam nailazila na spomen njezine djece. Možda su upravo zbog majčine

ponovne udaje djeca dobila novog skrbnika, ili su možda umrla. Također, u poslovnim

ugovorima, u kojima se Passina i njezin muž obvezuju na isplate, ne navodi se obvezujuća

formula per se suosque heredes et successores, koja je u takvim prilikama bila uobičajena za

ljude koji su imali potomke ili su na njih računali. Ona je bila navedena samo u spomenutom

ugovoru kojim je Passina završila posao pokojnog muža, kao tutorica svoje djece.

5. Položaj žena u javnom životu

U ovom će se poglavlju pokušati prikazati kakav je bio položaj žena u Rijeci, s

obzirom na njihove mogućnosti poslovanja i reprezentiranja u javnosti. Kao što je prethodno

prikazano, srednjovjekovne su žene kao supruge i majke, bile snažno vezane za kućanstvo.

Njihova se djelatnost stoga ponajprije odvijala unutar vlastitih domova. Ipak, istraživanja

poslovnih mogućnosti žena u srednjem vijeku daju naslutiti da su one bile veće nego što smo

unaprijed skloni pretpostavljati. U tom smislu razlikuju se mogućnosti pripadnica bogatijih

obitelji od žena koje su pripadale radničkim, trgovačkim i obrtničkim, ovdje prvenstveno

gradskim, obiteljima. Upravo na primjeru društvenog položaja, možemo sagledati veću

aktivnost žena iz nižih društvenih slojeva, kroz načine njihova samoostvarivanja u društvu ili

materijalno uvjetovanu potrebu za privređivanjem. Također, izdvojit će se tema udovica, s

obzirom na njihovu indikativnu veću prisutnost u poslovanju. S obzirom na ograničenost

311 VDAR V, 292. 312 VDAR V, 321. 313 VDAR V, 323. 314 VDAR V, 326. 315 VDAR V, 373.

55

prirodom glavnog korištenog izvora, te na činjenicu da Riječki statut u odredbama koje se tiču

poslovanja govori samo u muškom licu, kao dopuna se koriste relevantni podaci s istarskog i

dalmatinskog područja, te se tema smješta u širi europski kontekst. Drugi dio poglavlja

prikazat će žene u zrcalu petnaestostoljetnog riječkog društva, s obzirom na njihovo

sudjelovanje u društvenim događajima. Pritom će se otvoriti tema slobode žena u javnosti i

pitanje časti. Podatke o reprezentaciji žena prilikom javnih događaja sadrže odredbe Riječkog

statuta, a usporedbe radi, ovdje će se koristiti i podaci iz domaće i strane literature. Tu

svakako spada rad Silvina Gigantea s interpretacijom jednog znakovitog skandala, kojemu je

posvećen posljednji dio ovog poglavlja.

5.1. Poslovne mogućnosti žena

U hrvatskoj se historiografiji ovoj temi pridaje sve veća pažnja, a poslovanje žena

najviše je istraženo za područje srednjeg i ranog novog vijeka u Dalmaciji316. U širem smislu,

prema S. Shahar, uloga žena u proizvodnji u srednjovjekovnim europskim gradovima bila je

značajna, iako uvijek ograničena, i upravo je ovo možda najzanimljivije područje u povijesti

žena u urbanim sredinama.317 Riječka notarska knjiga, osim što bilježi mnoge žene u

ugovornim obvezama, spominje i nekoliko izrazitih primjera žena koje su se bavile trgovinom

i obrtima koji su bili zastupljeni u Rijeci, kao i nekoliko žena koje su radile kao sluškinje.

5.1.1. Prisutnost žena u ugovornim obvezama

S obzirom na tip bračne zajednice koji je vrijedio na području Rijeke, opisan u

četvrtom poglavlju, žene su za sklapanje svih poslova, kao i za otuđenje bilo kakve imovine,

trebale imati odobrenje svojih muževa, a isto je vrijedilo i obrnuto. Riječka notarska knjiga

sadrži brojne primjere žena koje su, uz suglasnost muževa, ali i samostalno (u drugim, ili

nama nejasnim, statusima), prodavale ili iznajmljivale nekretnine, sudjelovale u sklapanju

ugovora o zajmovima i zalozima i izdavale punomoći. Stoga ovdje valja navesti neka

tumačenja obveznog prava iz Riječkog statuta, a također i iz drugih statuta iz riječke okolice,

radi usporedbe. Kvarnersko se područje, prema Margetiću, u pravnom smislu dosta razlikuje

od ostalih hrvatskih područja (istarsko, dalmatinsko, uže hrvatsko i slavonsko), a karakterizira

ga manja pravna jedinstvenost, te se ovdje kao najiscrpniji ističe Krčki statut.318 Izvor

316 Vidi: Sabine Florence Fabijanec, „Gospodarska djelatnost žena na dalmatinskom komunalnom području od XIV. do XVI. stoljeća“, u: Ženske skozi zgodovino, Zbornik referatov 32. zborovanja slovenskih zgodovinarjev (Celje, 2004.), 49-64. 317 Shahar, The Fourth Estate, 189. 318 Lujo Margetić, Srednjovjekovno hrvatsko pravo: Obvezno pravo (Zagreb: HAZU, 1997.), 102.

56

umnogome bilježi ugovore o zajmovima, a u njima se nailazi na žene kao vjerovnice

(creditrix) i dužnice (debitrix), a najčešće kao jamce (fideiutrix).

Primjerice, u jednom se takvom ugovoru Vita, žena trgovca Ivana Moderspachara,

sluge gospodina Jakova Raunachera, imenuje njegovim jamcem (plegiam et fideiutricem), za

21 zlatni dukat koji on duguje Vidu Matejeviću za ulje.319 Također, 1457. godine, Mohor

(Mochorus) Sevalić trebao je platiti Janji Šurinšakovoj (creditrice) 14 libara i 11 malih solida

za vino. On je obećao da će joj isplatiti novac, i u tu je svrhu dao u zalog svoje zidine320, a iste

godine je Persa Visigneniça dugovala (debitrix) 40 dukata sucu Nikoli Mikoliću, za neku

kuću.321 Supružnici su svakako i zajednički sklapali ugovore o zajmu. Tako je, 1450. godine,

sudac Jurko iz Drivenika pozajmio od Justa Pernstorfara i njegove žene Magdalene, 20

maraka i 5 denara. Ugovorom taj novac obećaje vratiti vjerovnicima, i pritom zalaže svoj

vinograd. To je značilo da supružnici, ukoliko im dužnik ne vrati novac u ugovorenom roku,

imaju pravo na vinograd.322 Vita, žena Ivana trgovca, sklopila je ugovor o otplati duga od 50

dukata, u ime svoga supruga, sa ser Antunom de Arimino, stanovnikom Senja.323

Izvor sadrži nekoliko isprava u kojima je vidljivo kako udovice završavaju nedovršene

poslove svojih muževa ili otplaćuju dugove. Tako plemenita gospođa Margarita vikarica,

udovica gospodina Nikole de Barnis de Sancto Seuerino, određuje Jurja Kontovića svojim

opunomoćenikom za pljenidbu od Antonija Jakova Marcelina iz Ankone. Riječ je o osam

komada firentinskih tkanina različitih boja, koje su pripadale njezinu pokojnom mužu.324

Mnogo je primjera te prakse potvrđeno za područje Dalmacije, a posebice u Zadru.325

Pitanje jamstva također je najsustavnije obrađeno u Krčkom statutu, gdje se pri

iznosima većim od 60 libara zahtijevala notarska isprava ili prisutnost prisežnika. Jamac ovdje

odgovara za svaku kaznu glavnog dužnika, ukoliko on ne plati u određenom roku, osim u

iznimnom slučaju. Riječki statut propisuje da je jamac odgovoran za dug samo ako se

bezuspješno pokušavalo vratiti dug od imovine glavnog dužnika. Također, predviđaju se i

iznimke od ovoga pravila, kao što su mogućnosti jamca da se obveže solidarno s glavnim

dužnikom ili se odrekne dobrobiti odobrene jamcima, ali uz uvjet da se na to pismeno

obvezao.326 Krčki statut odražava znatno veću strogoću prema jamcima, a Creski ne dopušta

319 VDAR III, 120. 320 VDAR V, 309. 321 VDAR V, 348. 322 VDAR III, 305-306. 323 VDAR IV, 169-170. Slično: VDAR IV, 206. 324 VDAR V, 287. Također: VDAR IV, 187, VDAR V, 375-376, VDAR V, 376... 325 Vidi: Sabine Florence Fabijanec, „Gospodarska djelatnost žena na dalmatinskom komunalnom području od XIV. do XVI. stoljeća“, 56. 326 Margetić, Srednjovjekovno hrvatsko pravo: Obvezno pravo, 127.

57

takav otkup, ukoliko se radilo o darovanju ili zamjeni, ali sadrži odredbu o nekretninama pod

istim krovom, prema kojoj, prednost u otkupu ima osoba koja nije rođak, ali živi s

prodavateljem u obiteljskoj zajednici.327 Tu je zapravo vidljiva povezanost prakse korištenja

zaloga s pitanjem jamstva. Prema Margetiću, istarski su statuti po pitanju jamstva bliski

načelima koje su inače vrijedila u srednjovjekovnim pravnim sustavima razvijenog srednjeg

vijeka. U njima se nailazi na pokretni zalog (pignus) koji je imao značajku kojom se

određivalo opstojnost i visinu potraživanja, a držanje zaloga vjerovniku je davalo sigurnost da

sud vjeruje u njegovo potraživanje. Za valjano zalaganje nekretnina, bilo je također potrebno

izraditi javnu ispravu.328 Odredba iz statuta, kao i mnoge isprave iz korištene izvorne građe,

primjeri su vrijednosti te odredbe i na području Rijeke.329 Primjerice, 1456. godine, Curilo

Kavertić, kao dužnik Lovre Labutića za 2 vola, obećaje otplatiti dug i u tu svrhu zalaže vrt

svoje žene Orse, u Luci, uz njezinu suglasnost.330

Izvor sadrži veliki broj punomoći koje žene daju muževima, braći, sinovima, ili

drugim srodnicima, kako bi oni obavili poslove u njihovo ime. Primjerice, u jednom ugovoru

izvjesna Katarina daje punomoć svome mužu Jakovu Malivaniću za poslove, kako u Veneciji,

tako i u Rijeci.331 Godine 1448. bilježi se kako Bartol Bačinić prodaje cestu (viam) koja

započinje od vrata njegovog ograđenog zemljišta i vodi do javne ceste. Pritom se navodi kako to

čini u svoje, kao i u ime svoje majke Marije, te dvojice mlađe braće.332 1449. godine,

Gospođa Vasmicha dala je punomoć svom nećaku Šimunu, za sve što ima ili bi mogla imati

na području Labina i u njegovu distriktu333, a gospođa Dominika, udovica Stjepana Kablarića

s Cresa, 1451. godine dala je punomoć svome zetu, trgovcu Ivanu. On je, prema ugovoru,

treba zastupati u poslovima na Cresu, kao i pitanjima tamošnjeg nasljedstva pok. Nikole

Žuvelića, a po potrebi, i pred creskim knezom i sucima.334

Ponekad su žene davale punomoć i osobama s kojima nisu bile u srodstvu, ponajprije

muškarcima, te ne znamo u kakvoj su vezi bile s njima, ali oni su uglavnom bili ugledniji

građani. Barbara iz Kastva dala je, 1449. godine, punomoć redovniku Marku iz samostana

pustinjaka sv. Augustina, za sve moguće poslove u kojima bi je u budućnosti trebalo

327 Isto, 146. 328 Isto, 75. 329 Statutum terrae Fluminis, 147. 330 VDAR V, 302. Još neki zalozi: VDAR III, 232-233, VDAR V, 292 331 VDAR IV, 200. 332 VDAR III, 201. Punomoć dana sinu: VDAR IV, 96. 333 VDAR III, 282. Slično i: VDAR IV, 190, VDAR V, 259, VDAR V, 263, VDAR V, 318, VDAR V, 325, VDAR V, 326, VDAR V, 336. 334 VDAR IV, 97. Punomoć dana zetu: VDAR IV, 203.

58

zastupati.335 1454. godine, Katarina Perčićeva dala je punomoć Jurju Rogerijevu, stanovniku

Venecije, za sve poslove koje ima na području Rijeke. Ispravom koja slijedi, Juraj je tu

punomoć proslijedio Donatu iz Mošćenica, stanovniku Rijeke.336 Možda prvi prokurator nije

bio u mogućnosti zastupati Katarinu, ili mu to iz nekog razloga nije odgovaralo.

Iako je takvih primjera malo, ženama se također davalo punomoći, te se može

pretpostaviti kako se tada radilo o uglednijim ili poslovno aktivnijim ženama. 1454. godine

sestre Marina i Kuzmica, kćeri pok. Luke iz Kastva, dale su punomoć Mariji, ženi majstora

Ivana postolara, stanovnika Kastva, za sve što imaju na području Grožnjana i u njegovu

distriktu, kao i za pitanje nasljedstva Stjepana Vainića...337 U 3. poglavlju spomenuto je kako,

iako je to rjeđe slučaj, postoji nekoliko primjera punomoći koje muževi daju svojim ženama.

Primjerice, Ivan Piada, stanovnik Venecije, dao je punomoć svojoj ženi Luciji, za sve poslove

i nekretnine koje ima na području Venecije. To je podrazumijevalo i njezino istupanje pred

suce, kako svjetovne, tako i crkvene.338

Nekolicina spisa tiče se najma (locatio) kuće, a Riječki statut u tom smislu je dosta

određen. Najmoprimac je u Rijeci polovicu najamnine trebao platiti početkom, a polovicu

sredinom godine. Namjeru selidbe trebao je najaviti dva mjeseca prije isteka roka, jer se u

suprotnom rok produživao za cijelu godinu.339 Inače, pravila koja su vrijedila u pogledu

iznajmljivanja kuća slična su u statutima mnogih srednjovjekovnih gradova na

južnoeuropskom području, kao što je vrijedilo i na Krku i Cresu. Primjerice, vlasnik je mogao

„istjerati“ najmoprimca i prije isteka ugovorenog trajanja najma, ukoliko mu je kuća trebala

za vlastite potrebe, a to je morao dokazati. Nadalje, to je bilo opravdano i u slučaju kada je

vlasnik kuće trebao nešto na kući popraviti, ili ako ju je prodavao, ili ako najmoprimac nije

vodio pošten život.340 Također, u Rijeci su se iznajmljivali vinogradi, pašnjaci ili vrtovi za

rad, pod određenim uvjetima za obostranu korist. Riječki primjer bilježi nešto veći broj žena

koje su koristile tu mogućnost. Primjerice, 12. travnja 1448. godine, sklopljen je ugovor o

najmu vinograda neke Doroteje. Bilježi se kako njezin brat Grižan, kao zastupnik, na deset

godina iznajmljuje njezin vinograd u Kozali (Coxala), Blažu Breškoviću (de Citina). Prema

ugovoru, Blaž je trebao raditi u vinogradu, sukladno riječkim običajima, te svake godine

saditi lozu i uživati plodove, a Grižan se obvezao dati mu određenu količinu brašna i graha.341

335 VDAR III, 281. 336 VDAR IV, 179-180. 337 VDAR IV, 160. 338 VDAR III, 179-180. Slično i: VDAR IV 99, VDAR IV, 165-166. 339 Margetić, Srednjovjekovno hrvatsko pravo: Obvezno pravo, 150. 340 Isti, 149-150. 341 VDAR III, 192. Također i : VDAR III, 215, VDAR V, 290- 291, VDAR V, 378.

59

Elizabeta, udovica suca Stjepana, iznajmila je dva svoja vinograda svome bratu Achatiusu, za

rad na šest godina. Uvjeti podrazumijevaju da on treba dobro obrezivati lozu i okopavati

vinograd, sve do berbe, te svake godine zasaditi 40 čokota. Također, prve tri godine njemu

trebaju pripadati dvije trećine svih uroda, a sestri jedna. Predviđa se da nakon toga, u

razdoblju od sljedeće tri godine, urode trebaju podijeliti napola između sebe. Navodi se i kako

su se obje stranke obvezale na poštivanje ugovora, pod prijetnjom novčane kazne.342

Zanimljiv je primjer iz 1451. godine, u kojem je brat zastupao pravo svoje sestre,

opisan u dokumentu pod naslovom „Protest gospođe Marije“. Naime, Flor Rosović je, u ime

svoje sestre Marije, izjavio kako je Toma Mocenigo sklopio ugovor o radu u njezinu

vinogradu, na pet godina. Nadalje, navodi se kako Toma do tada, niti radi niti namjerava

raditi.343 U sljedećoj je ispravi, sastavljenoj desetak dana kasnije, Flor ponovno izjavio kako

Toma ne poštuje ugovor i ne opkopava vinograd, te da je time Mariji prouzročio obilnu

štetu.344 Pretpostavljam da se ovdje možda radilo o nešto većoj bliskosti spomenutih brata i

sestre, jer su žene u spisima Riječke notarske knjige i često i samostalno službeno

protestirale345, a čini se kako je Flor izričito htio zaštititi imovinu svoje sestre.

U slučaju kupoprodaje, većina statuta ističe pravo prvokupa i otkupa od strane rođaka.

Riječki statut u odredbi pod naslovom „O sporazumljivanju rođaka“, navodi kako je očuvanje

ljubavi i mira među rođacima u probitku države. Nadalje propisuje postupak u slučaju sukoba

unutar obitelji, pri čemu su navedeni mogući pretpostavljeni problemi, te napominje da se isto

odnosi i na žene, kao i na muškarce.346 Statut također propisuje kako je prodavatelj nekretnine

bio dužan najaviti namjeravanu prodaju rođacima i susjedima, nakon čega se s kupcem

sklapao ugovor o kupoprodaji, a nakon toga je kupac o tome trebao obavijestiti javnost

objavom pred gradskom vijećnicom četiri nedjelje za redom. Ako objava nije bila učinjena,

ovlašteni rođak ili susjed nekretninu je mogao otkupiti u roku od od godine dana. Margetić i

tu odredbu smatra preuzetom iz Tršćanskog statuta (iz 1421. godine).347 Prodaja nekretnina na

Rabu puno je ozbiljnije shvaćena. Javna objava namjeravane prodaje vršila se tijekom 45

dana, u kojima su ovlaštenici mogli tražiti pravo prvokupa i poništenje prodaje. Od

prodavatelja koji nije bio vlasnik, pravi je vlasnik nakon isteka roka od 45 dana mogao tražiti

naknadu štete, ali ako se nekretnina nije mogla više povratiti, prodavatelja se kažnjavalo

342 VDAR III, 291. 343 VDAR IV, 101-102. 344 VDAR IV, 104. 345 Primjerice, VDAR V, dva slučaja na str. 266. 346 Statutum terrae Fluminis, 159. 347 Margetić, Srednjovjekovno hrvatsko pravo: Obvezno pravo, 144-145.

60

smrću.348 To pravo prekupa, koje bi rođacima i susjedima preostajalo nakon izvršene prodaje,

predviđeno Riječkim statutom, uglavnom je poznato u svim krajevima Hrvatske, a ta se

pravna ustanova razvila kao posljedica razlikovanja nekretnina kao djedovine i stečenih

dobara, te svjedoči o važnosti rodbine u nasljeđivanju nekretnina, za čiju se prodaju trebalo

tražiti dozvolu. Potvrdu toga sadrže kupoprodajne isprave u kojima se traži dopuštenje za

prodaju nekretnine u nuždi.349

Riječki primjer obiluje kupoprodajnim ugovorima različitih vrsta, a oni, kada

spominju udate žene, gotovo uvijek potvrđuju praksu suglasnosti supružnika. Također,

postoje i ugovori u kojima se ne naglašava ta suglasnost, a koji uvelike svjedoče o aktivnoj

ulozi žena u kupoprodaji. Primjerice, Matej Pavlov iz Modruša dugovao je 81 libru i 8 malih

solida Eleni, ženi Kuzme Mulsetića, za njezinu kuću, a tom su prilikom dogovoreni rokovi za

obročnu otplatu.350 Također, Šimun Kožarić je 1451. godine Katarini Moclinovoj dugovao 28

libara, za završetak otplate zemljišta Na Polce, koje je od nje kupio351, a 1458. godine, Juraj

pokojnog Rafaela de Fossambruno dugovao je 100 libara svojoj sestri Katarini, za polovinu

vinograda, koji mu je prodala.352 U jednoj se ispravi spominje Marija, kao žena Bartola

postolara, kojoj Lovro Alegretov de Calamota treba platiti 40 libara malih, za konačnu otplatu

kuće koju je od nje kupio.353

Slikovit je primjer opisan u kupoprodajnom ugovoru iz 1455. godine, sklopljenom

između Drage, udovice Lovre Pilara, i Katarine, žene suca Damjana. Draga, naime, prodaje

Katarini pusto zemljište (terrenum vacuum), koji se nalazi u blizini same prodavateljice

(venditricem), za 55 libara. Nadalje se navodi kako Katarina (emptrix) treba dio toga iznosa

dati za obnovu Dragine kuće, a ostatak joj treba isplatiti.354

5.1.2. Sluškinje

Mnoge od žena iz siromašnijih gradskih obitelji radile su upravo kao sluškinje,

vjerojatno zato jer je ženama bilo teže dostupno ostvariti se u respektabilnijim zanimanjima.

S. Shahar zaključuje kako je broj sluga u europskim kućanstvima bio velik, a plaće vjerojatno

niske, s obzirom na izvore prema kojima su i obrtnici često imali sluge. Također, zaključuje

kako je jedan od razloga velike prisutnosti žena u kasnosrednjovjekovnim europskim

348 Isto. 349 Isti, 29. 350 VDAR III, 247-248. 351 VDAR IV, 98. Slično i: VDAR IV, 113, VDAR V, 377. 352 VDAR V, 352. 353 VDAR V, 377. 354 VDAR IV, 195.

61

gradovima upravo velik broj djevojaka koje su, iz okolnih ruralnih sredina, dolazile u grad

raditi kao sluškinje.355

Janja, kći Michleusa de Brumna, sklopila je 1452. godine, ugovor o trajnoj službi (ad

standum et commmorandum) sa ser Ivanom de Sancto Severo de Appulia, za sljedeće tri

godine.356 Ovaj ugovor sklopljen je bez spomena roditeljske odluke, te se ne saznaje ništa o

Janjinoj dobi. Ona se ponovno spominje u dokumentu iz sljedeće godine, kada se, u domu

Marine čizmarice (calegarie), identificira kao nekadašnja sluškinja spomenutog ser Ivana, te

se odrješuje svih dugova, poslova i stvari, koje je do toga dana mogla imati s gospodarom.357

Ovdje je vidljivo kako je Janja iz nekog razloga napustila svog poslodavca, ali dalje nije bilo

moguće saznati više o njezinom životu, te se stoga može samo pretpostavljati da je

promijenila posao ili se udala.

Kao što je opisano u prethodnom poglavlju, sluškinje su, iz svojih siromašnih obitelji,

odlazile na službu u kuće gospodara, često kao vrlo mlade. Služinčad je uglavnom živjela u

kućama svojih gospodara, u odvojenim prostorijama. Ugovori o službama uglavnom rijetko

spominju njihove brakove i obitelji, pa je teško saznati kako se rješavao problem bračnih

parova slugu. Ponekad su vjerojatno živjeli odvojeno, ovisno o službama, ali postoje ugovori

koji pokazuju kako se to nastojalo izbjegavati. Stoga se o strukturama obitelji slugu može

samo pretpostavljati.358

U jednome ugovoru, iz 1450. godine, navodi se kako je Katarina, nekoć sluškinja

majstora Antuna zlatara, stanovnika Kopra, a sada žena Ivana Machagnana iz Rijeke, u

suglasnosti s mužem, dala punomoć ser Antunu iz Kopra, kako bi on utjerao sve što ona ima

kod bivšeg gospodara.359 Dakle, Katarina se, nakon što se udala, željela izboriti za svoje pravo

na dobra za koja je smatrala da joj pripadaju, a koja bi mogla predstavljati njezin miraz.

Prema S. Shahar, plaće sluškinja bile su niske u usporedbi s plaćama gradskih radnika, no

visoke prema plaćama radnika u poljoprivredi. Budući da su sluškinje hranile kod gospodara i

živjele u njihovim kućama, vjerojatno su, nakon nekoliko godina rada, mogle skupiti dovoljno

za svoj miraz.360 Ponekad bi se u ugovorima, sluškinjama koje su stupale u službu kao

djevojčice, miraz predviđao kao plaća za rad, te bi im se isplaćivao tek kad su se udavale.

Takvih je primjera bilo i u Rijeci, i prethodno su spomenuti u 4. poglavlju. Ipak, dubrovački

355 Shahar, The Fourth Estate, 204. 356 VDAR IV, 139. 357 VDAR IV, 187. 358 Janeković Rӧmer, Rod i grad, 41. 359 VDAR III, 313. 360 Shahar, The Fourth Estate, 204.

62

primjeri iz 14. stoljeća pokazuju kako su mnoge siromašne žene stupale u dugotrajnu, a

ponekad i doživotnu službu samo za stan i hranu.361

Iako se položaj sluškinja u srednjovjekovnim kućanstvima doima teškim i vrlo

ograničenim, a odredbe o njihovu namještanju ne razlikuju se mnogo od odredaba o najmu

nekretnina362, nema sumnje da su se poslodavci ponekad pokušali zahvaliti svojim

sluškinjama u većoj mjeri nego što je u početku bilo ugovoreno. To su mogli činiti posebnim

darovanjima u obliku javnih isprava, koje nam dopuštaju naslućivati o velikodušnosti

pojedinih gospodara, kao i o izrazito vjernoj službi nekih sluškinja. Primjerice, 17. rujna

1456. godine, riječki župnik Gašpar darovao je svojoj sluškinji (famula) Katarini 200 libara

malih, te svu njezinu odjeću, koliko od lana, toliko i od vune, (rupce za glavu, rupčiće i

ručnike), posteljinu (linteamina), i još neke stvari. Obećao je da će joj spomenuti novac

isplatiti u roku od četiri godine... obećavajući joj da može, po njegovoj volji, živjeti u kući u

kojoj sada živi.363 Ovaj je slučaj posebno zanimljiv jer se isti svećenik spominje i u prethodno

spomenutoj ispravi, sastavljenoj dvije godine kasnije, u punomoći izvjesne Katarine, koja se

tada identificira kao njegova kći (filia ).364 Iako ne možemo sigurno znati radi li se o istoj

Katarini, indikativno je da joj on ovdje dopušta da stanuje u kući, koja je očito njegova.

Gigante opisuje slučaj iz 1440. godine, kada je Elena pok. Ivana bila primjena u

službu kod Pietruccia iz Barola. Ona mu je trebala tri godine dobro i vjerno služiti, a on ju je

trebao plaćati prema tome kako mu se svidi (id quod sibi videbitur). Ugovor je također

podrazumijevao da joj gospodar za to vrijeme osigurava hranu, odjeću i obuću.365 Također

navodi kako su postojali zakoni koji su nastojali sačuvati čednost posluge, iako postoje

primjeri koji pokazuju njihovo nepoštivanje. Tako je, primjerice, Jakov Mikolić, brat suca

Nikole iz vrlo ugledne riječke obitelji, udvarao lijepoj Milci, sluškinji ser Stjepana Pertusana.

Navodi se kako joj je čak obećao dati prsten, kako bi udovoljio njezinim željama.366 Jedan

drugi slučaj odnosi se na Katarinu, sluškinju Mateja Çersato, koja je zatrudnila s njegovim

sinom Markom. Iako nijedan zakon nije mogao spriječiti takve pojave, one zasigurno nisu bile

poželjne imućnim obiteljima. 1438. godine je Katarina, tada žena Jurja pok. Martina, u

suglasnosti sa svojim mužem, predložila Mateju pakt prema kojemu bi ona godinu dana dobro

i redovito dojila kćer koju ima s njegovim sinom, za plaću od 18 libara. Također, svih

361 Janeković Rӧmer, Rod i grad, 122-125. 362 U slučaju namještenja sluškinja ili slugu, Riječki statut nalaže da se postupa jednako kao i pri iznajmljivanju nekretnina, u smislu produženja najma i vjerodostojnosti s prisegom (Statutum terrae Fluminis, 171). 363 VDAR V, 289. 364 Vidi str. 31-32. 365 Gigante, Fiume nel Quattrocento, 149. 366 Isti, 149.

63

sljedećih godina koje bi hranila ili dojila dijete trebaju joj dodatno platiti u proporcionalnom

smislu.367 Katarina je, dakle, možda već bila udana u vrijeme kada je ostala trudna sa sinom

gospodara i rodila dijete. Iako je obitelj očito priznala dijete i željela mu osigurati

odgovarajuću skrb, činjenica da je Katarina, iako majka, mogla biti uz njega samo kao dojilja,

iz današnje perspektive djeluje osobito uznemirujuće. Takve su izvanbračne veze gospodara

sa sluškinjama, kao i djece rođene u njima, potvrđene na mnogim dalmatinskim

primjerima.368 Kada govorimo o dojenju kao zanimanju, primjeri s dalmatinskog područja

pokazuju kako su godine dojenja tuđe djece i žrtvovanja obiteljskog života nekim dojiljama i

njihovim obiteljima često donosile trajni ekonomski prosperitet.369 Sluškinje koje su dojile

djecu bogatijih, primale su i veće plaće nego što je bilo određeno, kao i neke njegovateljice

zaposlene kod gradskih obitelji.370

5.1.3. Žene kao obrtnice i trgovkinje

„ Što god bi pojedinac započeo na Rijeci, moralo je gotovo sigurno uspjeti, kolike su

mu se mogućnosti pružale.“371 Tako, naime, F. Hauptmann opisuje gospodarske prilike u

petnaestostoljetnoj Rijeci. Pokušat ćemo vidjeti koliko su i kako te velike mogućnosti koristile

riječke žene. Važno je imati na umu da su se prava srednjovjekovnih žena na određene

ekonomske djelatnosti razlikovale od grada do grada, a također su ovisila i o strukama.372

Istarski primjeri, u skladu s primjerima iz drugih europskih sredina, potvrđuju da su se žene,

ponajprije vezano uz kućanstvo, bavile pranjem tkanina i povrća, radile u poljima i

vinogradima, nabavljale hranu i piće, te odnosile žito na mljevenje u mlin. Također, pronađeni

su primjeri mnogih žena koje su radile izvan svojih domova, kao prodavačice prehrambenih

proizvoda i obrtnice, a također i primjeri žena koje su se bavile ginekologijom i opstetricijom,

kao isključivo ženskim profesijama.373 Z. Janeković Römer zaključuje kako su žene na

području srednjovjekovnog Dubrovnika, gdje je njihova aktivnost bila izrazito ograničena,

dok su muškarci mnogo putovali radi trgovine, upravo u njihovoj odsutnosti bile mnogo

slobodnije. Također, muž je mogao ženi prepustiti svoje poslove kada je odlazio na put.374

367 Isto. 368 Janeković Rӧmer, Rod i grad, 41. 369 Zrinka Nikolić Jakus, „Profesija – hraniteljica: dojilje u dalmatinskim gradovima u srednjem vijeku“, u: Filii, filiae...: Položaj i uloga djece na jadranskom prostoru, ur. Marija Mogorović Crljenko (Poreč, 2011.), 97-114., 107. 370 Shahar, The Fourth Estate, 204. 371 Hauptmann, Rijeka, 38. 372 Fabijanec, „Gospodarska djelatnost žena“, 50. 373 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 102. 374 Janeković Rӧmer, Rod i grad , 94.

64

Žene na sjeveru Europe radile su uglavnom kao pomoćnice u obiteljskim obrtima, ili izvan

njih, te su se ponekad udruživale u korporacije, a neke od njih radile su samostalno.375

Među spisima Riječke notarske knjige naišla sam na tek nekoliko žena kojima u imenu

stoje zanimanja, a da nisu određene u odnosu na bračno stanje. Pritom, bez obzira što tako

nije zabilježeno, ne možemo biti sigurni kako se nije radilo o udovicama koje su otprije stekle

veću poslovnu samostalnost. Primjerice, 1449. godine, Marina Brodariça se obvezala se da će

Ambroziju, sinu pokojnog Matka Pilara, platiti 20 zlatnih dukata, koje mu duguje za određeni

vinograd. Obećaje mu isplatiti novac u roku od godine dana, pod prijetnjom kazne, te stoga

zalaže sva svoja dobra.376 Također, iste se godine spominje i Marija Željeznikova

(Selexenichoua), koja je primila 25 zlatnih dukata od Pavla kožara iz Zagreba, za otplatu

dijela kuće i vrta, koje je od nje kupio.377

U nekim srednjovjekovnim europskim gradovima, osim neudanih žena i udovica,

radilo je i dosta udanih žena, a posebice su to bile žene uspješnih trgovaca i gradskih čelnika.

Izvori iz gradskih područja sjeverne Hrvatske također potvrđuju veliku prisutnost udanih žena

u gospodarskim aktivnostima.378 Na prostoru Europe potvrđeni su mnogi primjeri žena koje

su iznajmljivale kuće, vodile hotele ili gostionice i sudjelovale u lokalnoj ekonomiji,

pogotovo u prodaji hrane na tržnicama i godišnjim sajmovima. Čini se da su žene prosječnih

trgovaca uglavnom pomagale muževima, a potvrđeno je kako im su priskakale u pomoć i

kada bi došlo do sukoba sa susjednim trgovcima.379 Žene uspješnijih trgovaca bile su više

ograničene na dom jer nije bilo ekonomske potrebe za njihovim radom u obliku ispomoći.

Ipak, potvrđene su i skupine žena koje su radile bez da je za to postojala financijska

potreba.380 U izvorima se najčešće bilježi da su žene prodavale perad, ribu, morske plodove ili

mliječne proizvode.381 U Parizu, žene su sudjelovale u trgovini odjećom i tkaninama, što je

uključivalo različite haljine i tekstilnu robu, što je istraženo preko sačuvanih računa

poreznika, prema kojima se također vidi kako su dvije žene razmjenjivale novac te da ga je

jedna posuđivala.382 Žene su najviše bile prisutne u industriji svile, možda upravo zato jer su

imale više smisla za rad s tako delikatnim materijalom, što je dokumentirano u slučajevima

Londona, Pariza, Züricha, Strasbourga i Kӧlna.383 Također, postojala su i neka ograničenja,

375 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 109. 376 VDAR III, 245-246. 377 VDAR III, 250. 378 Karbić, „Nije, naime, njezina duša drugačija nego kod muškarca“, 63. 379 Shahar, The Fourth Estate, 194. 380 Ista, 195. 381 Ista, 194. 382 Isto. 383 Ennen, The Medieval Woman, 277.

65

koja su sprečavala sudjelovanje žena u određenim zanatima. Primjerice, u Parizu žene nisu

smjele vagati na tržnici, dok su u Londonu neke mjerile težinu svile. Također je zabilježeno

kako je procjenitelj kamenica zaposlio žene, te je zato postao sumnjiv u društvu, jer se

smatralo da žene nisu sposobne sprečavati prevare u trgovanju.384 U Parizu je ženama također

bilo zabranjeno raditi na tepisima (tapis sarrazinois), iz razloga što se to smatralo preopasnim

za žene, pogotovo za trudnice. U Norwichu, primjerice, žene nisu smjele plesti konopom

(gusto pletivo) jer se smatralo da one nisu dovoljno fizički jake da obave taj posao kako treba.

U Gentu, žene radnika koji su radili na specifičnim cijevima nisu mogle raditi taj posao. Ali,

zanimljivo je da su mogle nagledati rad muških radnika. Kćeri pariških proizvođača kožnih

pojaseva smjele su samostalno raditi u svojoj profesiji, čak i nakon udaje, no nije im bilo

dopušteno da nekog šegrta ili svoga muža pouče svome zanatu.385 U Firenci je nastala

zanimljiva podjela između zaposlenih udanih žena. Muževi krojačica svile obično su uvozili

sirovu svilu i bili su zaduženi za prodaju, dok su u kovačkim cehovima žene obično

preuzimale komercijalni aspekt posla. Takve kombinacije između proizvođača i trgovca bile

su prisutne u industrijama svile i pređe do kraja 15. stoljeća, dok nije došlo do procesa koji

dovode do sve veće dominacije na tržištu od strane manjih grupa distributera. Drugačije je

bilo u firentinskoj trgovini tekstilom. Tu su distributeri mnogo ranije počeli dominirati

tržištem, pa su u kapitalističkim organizacijama upošljavali žene, kao jeftinu radnu snagu, za

seoske tržnice i gradove, a one koje su prele vunu za firentinsku industriju, većinom su bile

seljanke koje su radile kod kuće. Žene su u Firenci općenito bile brojne u tekstilnoj industriji,

ali uglavnom samo kao radna snaga.386 U Dalmaciji su žene također sudjelovale najviše u

proizvodnji sukna, zatim u proizvodnji prehrambenih proizvoda, te dijelom i u njihovoj

preprodaji na tržnicama. Važno je naglasiti kako su se tim poslovima mogle baviti pučanke,

dok bi se pripadnice gradskog patricijata više usredotočile na upravljanje svojim posjedima,

posebice nakon smrti svojih muževa.387

Čini se kako su na prostoru Rijeke udate žene uglavnom radile zajedno s muževima,

unutar obiteljskih obrta ili su trgovale robom. U kasnosrednjovjekovnim gradovima

profesionalni rad je ženama je postao dostupniji jer su zanati, pa i proizvodnja izvoznih

dobara bili organizirani tako da nije postojala stroga podjela između prostora poslovanja i

doma. Radionica samostalne obrtnice bila je u njezinom domu, kao što je i žena trgovca u

njihovu domu zbrajala novce. Prilike za rad žena bile su pogotovo veće u gradovima koji se

384 Shahar, The Fourth Estate, 196. 385 Ista, 197. 386 Ennen, The Medieval Woman, 278- 279. 387 Fabijanec, „Gospodarska djelatnost žena“, 63.

66

proizvodili robu za izvoz i u kojima je postojala veća potreba za radnom snagom.388 Važno je

ponoviti kako se u Rijeci, kao razvijenom trgovačkom središtu, odvijala živa razmjena

dobara, ponajprije željeza, koža i drva. Također, trgovalo se i uljem, žitom, vinom i ostalom

mediteranskom robom.389 Žene koje su radile kao trgovkinje u gradovima imale su svakako

više prilika za rukovanje novcem, i bile su prisutnije u svjedočenjima na sudu, te se može reći

da su svojim životima mogle upravljati u većoj mjeri nego seljanke.390 E. Ennen navodi neke

primjere sa njemačkog prostora, kao što je građanski zakon iz Augsburga koji određuje da,

ako žena kupuje ili prodaje na javnom mjestu i obavlja druge transakcije bez svojega muža,

tada njezini postupci imaju pravnu snagu. Žene „koje sjede ili prodaju na tržnici“ mogle su se

samostalno pojavljivati pred sudom. Zakon iz Memmingena također određuje da žene koje

rade na tržnici moraju nadoknaditi počinjenu štetu ili biti kažnjene jednako kao i muškarci. I

Bavarski građanski zakon iz 1347. godine određuje da žena na tržnici ima ista prava kao i

njezin muž, ali da ne smije prodati svoje nasljedstvo ili vlasništvo.391 Na prostoru sjeverne

Europe, u cehovskim je odredbama vidljiva pravna izjednačenost žena i muškaraca,392 a

statuti cehova sjeverne Hrvatske iz 16. stoljeća također ne čine razliku među spolovima, te

potvrđuju učestalost udovica koje nastavljaju obrte svojih pokojnih supruga.393 Dok se pravna

samostalnost trgovkinja može posvjedočiti za većinu područja srednjovjekovne Europe, ona je

bila znatno manja u Dubrovniku, gdje se razlikovalo ionako vrlo ograničenu poslovnu

slobodu udanih i neudanih žena. Također, pravo žena bilo je različito zastupljeno ovisno o

komunama.394 Važno je napomenuti kako je upravo procvat dubrovačke trgovine u kasnom

srednjem vijeku uvjetovao ograničavanje prava žena u poslovanju. Čini se kako su uzroci toga

bili struktura obitelji i imovinski odnosi, jer su muževi često trebali ženin miraz za svoje

poslove, čime su ih potiskivali iz prometa dobara.395

Dok se u domeni kuće, gdje su žene obavljale obiteljske poslove, kako u gradu tako i

na selu, može govoriti o podjeli rada396, S. Shahar smatra kako se uglavnom ne bi moglo

tvrditi da je u srednjovjekovnim gradovima postojala podjela između zanimanja, temeljena na

spolu.397 Iako je područje ženskog rada obuhvaćalo ponajviše proizvodnju tkanina i odjevnih

388 Ennen, The Medieval Woman, 277. 389 Hauptmann, Rijeka, 32. 390 Ennen, The Medieval Woman, 149. 391 Ista, 150. 392 Fabijanec, „Gospodarska djelatnost žena“, 51. 393 Karbić, „Nije, naime, njezina duša drugačija nego kod muškarca“, 59. 394 Fabijanec, „Gospodarska djelatnost žena“, 50. 395 Janeković Rӧmer, Rod i grad, 132. 396 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 107. 397 Shahar, The Fourth Estate, 189.

67

predmeta, kao i proizvodnju i prodaju hrane, posebice pekarskih proizvoda, žene su bile

prisutne i u zanimanjima koja bi se prvenstveno smatrala muškima, kao što su metalurgija i

graditeljstvo. U tim su slučajevima, iako su radile iste poslove kao i muškarci, žene bile

slabije plaćene.398 Također, žene koje su se bavile navedenim zanimanjima, isto su tako radile

u svojim domovima. Ženski ritam rada mogao bi se stoga opisati kao neprekidan, a cilj mu je

bio zadovoljiti potrebe drugih, ponajprije muža i djece, dok je muški ritam rada bio sastavljen

od „rada“ i „odmora“.399 Činjenica jest da do danas svjedočimo istom problemu.

Iako nema sumnje da su žene imale značajnu ulogu u gradskim obrtima kao i u

trgovini na malo, a ponekad i na veliko, one nisu imale slobodu obavljanja profesija koje bi

odabrale, poput muškaraca. Određeni cehovi nisu im bili dostupni, dok su im neki bili

potpuno zabranjeni. U nekim cehovima bilo je zabranjeno zaposliti ženu za plaću a u

profesijama u kojima su mogle raditi zasigurno su bile diskriminirane u odnosu na muškarce.

Pojedini cehovi nisu uopće primali žene (udane ili neudane), osim udovica, i to s određenim

ograničenjima, kako bi nastavile poslove svojih muževa.400 Žene koje su trgovale samostalno,

a da nisu nasljedile poslove svojih pokojnih supruga, ponegdje su sudjelovale u lokalnoj

trgovini i prodaji hrane i odjeće, ali bile one udate ili ne, bile su iznimka.401

5.1.4. Poslovno aktivne udovice

Većina žena koje se u literaturi, a također i na riječkom primjeru, identificiraju kao

obrtnice ili trgovkinje, bile su udovice. Udovice su općenito aktivnije sudjelovale u

poslovnom životu jer više nisu bile pod nadzorom muža, ali i zato što su neke od njih

jednos.tavno bile prisiljene raditi ako su željele osigurati, kako vlastitu, tako i egzistenciju

svoje djece.402 Udovica Janja, koja je zbog sporenja oko nasljedstva spomenuta u 4.

poglavlju403, bila je uključena u trgovinu željezom. Godine 1456., kod Kvirina Spinčića

deponirala je sedam svežnjeva (fassios) željeza, te se u ispravi navodi kako on to željezo ne

smije davati niti obećavati nekome bez njezine suglasnosti.404 Godine 1459., ona je Andriji

Toporiščiću obećala vratiti sedam dukata koje mu je dugovala, te je stoga založila svojih

sedam svežnjeva željeza. Nadalje, jedna isprava bilježi kako je Janja od Nikole Franjinog a

398 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 109. 399 Shahar, The Fourth Estate, 189- 190. 400 Ista, 197. 401 Ista, 195. 402 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 111. 403 Vidi str. 48. 404 VDAR V, 307.

68

Rocha primila 12 zlatnih dukata, otplatu od Antuna iz Ankone, i stvari pokojnog ser Bernarda

iz Firence, trgovca iz Ankone.405

U dokumentu sastavljenom 14. srpnja 1452. godine, za Eufemiju klobučarku

(Eufumiam capelariam), u kojem se ona dalje identificira kao udovica Jakova klobučara,

navodi se kako ona treba platiti 46 libara i 8 malih solida, ser Antoniu Maraspino de Rubino,

za njegovu vunu.406 Nakon dvije godine ponovno je, za vunu, trebala platiti Vivianu

Maraspino de Rubino, 10 libara i 8 malih.407 Moguće je da je taj drugi iznos zapravo bio dio

prvoga, jer su oba vjerovnika očito u srodstvu.

Kako je spomenuto u 3. poglavlju, upravo je trgovina kožama, a također i drvom,

dovodila Rijeku u vezu s hrvatskim prostorom. Rijeka je imala razvijenu trgovinu stokom i

kožama, kako sirovim tako i štavljenim. U gradu se nailazi na postolare i krznare iz hrvatskih

krajeva, koji su uglavnom dolazili preko Zagreba.408 Iz Rijeke su se kože izvozile i u Italiju, i

često su se mijenjale za ulje.

Ovdje je osobito zanimljiv slučaj postolarice Marine. Prateći njezino uzastopno

pojavljivanje u ugovorima tijekom nekoliko godina, možemo rekonstruirati slikovit primjer

udovice koja aktivno doprinosi riječkom gospodarstvu. 1452. godine ona se bilježi kao

udovica Jakova postolara (cerdonis), kada je Lovri Spinčiću dugovala 47 libara za njegove

kože,409 a iduće godine trebala je platiti 45 libara malih Blažu mesaru, kao jamac svoga zeta

Petra.410 1454. godine, određeno je da treba platiti 8 dukata Antunu postolaru i njegovoj ženi

Janji, a svojoj kćeri, za dio vrta koji su joj prodali.411 Sljedeće godine, Marina se identificira

kao žena Mateja postolara iz Selnice (Matei cerdonis de Selniça), te, u suglasnosti s njime,

treba platiti Kvirinu Spinčiću 86 libara za njegove kože.412 Upravo je Kvirin Spinčić bio

najveći riječki trgovac stokom, koji je opskrbljivao sve riječke mesare.413 Trgovina stokom za

grad je bila važna radi prehrane, ali i radi trgovine sa zaleđem.414 Sljedeće godine supružnici

su mu za kože trebali platiti 48 libara i 16 malih solida415, a zatim se bilježi kako je Marina

Pavlu klobučaru dugovala 70 malih libara. Za taj je novac, u suglasnosti s kćeri Apolonijom,

405 VDAR V, 394. 406 VDAR IV, 135. 407 VDAR IV, 212. 408 Hauptmann, Rijeka, 35. 409 VDAR IV, 125-126. 410 VDAR IV, 182. 411 VDAR IV, 224. 412 VDAR V, 285. 413 Hauptmann, Rijeka, 37. 414 Isti, 35. 415 VDAR V, 301.

69

založila vjerovniku cijeli vrt, koji je pripadao njezinu pokojnom mužu Jakovu.416 Dakle,

Marina je prije ponovne udaje, čini se, sigurno imala dvije udate kćeri, koje su također bile

poslovno aktivnije. Također, vidljivo je kako je njezin novi muž također postolar što upućuje

na njihovo dvojako partnerstvo. Zanimljiv je dokument od 24. studenog iste godine, prema

kojemu je Matej brijač tražio od Marina Jurjeva, stanovnika Venecije, isplatu 40 solida u ime

Marine, nekoć žene Jakova postolara. Marin se tada zakleo kako je taj novac već dao

Marini.417 Marina se posljednji puta spominje 29. travnja 1457. godine, kada se ponovno

identificira kao udovica Jakova postolara i daje punomoć Alegretu iz Trogira, za sve sporove

koje je imala s kancelarom Antunom de Renno.418 Zanimljivo je kako se ona ovdje opet

bilježi samo kao udovica prvoga muža, dok se Matej ne spominje. Možda joj je obrtništvo u

kojem je sudjelovala još s prvim mužem osiguralo položaj majstorice. Notarska knjiga

također usput spominje i Anicu Postolariçu, prilikom sakupljanja poreza (collecta domini), i

njezin vrt na mjestu Na Goiach.419

Žene su u nekim gradovima Sjeverne Europe mogle učiti zanate i učlanjivati se u

cehove, a nekim su se zanatima smjeli baviti jedino članovi cehova koji su te zanate

organizirali. Bilo je i cehova koji su bili rezervirani samo za žene. Cehovi su vodili brigu i o

tome jesu li su žene njihovih članova dostojne ceha. Odredbu o tome sadrži statut Lüneburga.

Dakle, bilo tko tko se „dobro ne oženi“ mogao je izgubiti članstvo u svom cehu i svoj zanat.

Udovica majstora u cehu ovisila je o specifičnim zakonima koji su se razlikovali u cehovima i

mjestima. Također, činjenica jest da su udovice ili kćeri majstora udajom mogle olakšati (ili

učiniti jeftinijim) da neki čovjek postane član ceha.420 Statuti cehova u gradskim naseljima

međurječja Save i Drave pokazuju kako se udovice poticalo da nastavljaju poslove svojih

pokojnih supruga. Također, tu je vidljivo i kako je mnogim cehovima bilo u interesu da se one

preudaju, jer je ponegdje određeno da kalfa koji bi oženio majstoricu ne bi morao platiti cijeli

iznos pristupnine u ceh, već samo polovinu.421

Prema njemačkim primjerima vidljivo je kako se majstorova udovica mogla nastaviti

baviti njegovim zanatom na različite načine, čak i ako ga nije sama izučila. Imala je ili

doživotno pravo udovice da nastavi zanat za dobrobit svoje djece, ili da posluje određeno

vrijeme pod uvjetom da se ponovo uda. I udovica vlasnika trgovine mogla je zadržati svoje

članstvo u cehu, a ako se htjela udati, ceh joj je za to morao dati odobrenje. Ako je,

416 VDAR V, 305. 417 VDAR V, 326. 418 VDAR V, 339. 419 VDAR V, 406-407., 416-417. 420 Ennen, The Medieval Woman, 150. 421 Karbić, „Nije, naime, njezina duša drugačija nego kod muškarca“, 60.

70

primjerice, umro krznar koji nije imao sina, njegova je žena mogla raditi samo s krznima koja

su već štavljena i spremna za prodaju. Ako je imala sina, žena je imala pravo na članstvo sve

dok sin ne bi navršio 20 godina, nakon čega bi ga se, ako je želio postati članom ceha, primalo

na prvom sastanku. Udovica postolara smjela je proizvoditi cipele godinu dana nakon muževe

smrti, a nakon toga, ako je imala sina koji je želio biti član ceha, on je preuzimao članstvo.

Ako bi žena imala samo kćeri ili ako ne bi imala djece, morala je prodati radionicu.

Zanimljivo je kako je, u slučajevima kada bi tkalac vune napustio ženu i djecu, žena i dalje

ostajala članicom ceha, čak i ako je imala sinove, no ako nije imala djece ili ako je imala

samo kćeri, članstvo je mogla zadržati samo na godinu dana. Ako se žena udala, tada bi

također gubila članstvo. Dakle, iako su uglavnom postajale odredbe u korist udovica, one se u

nekim slučajevima nisu mogle doživotno nastaviti baviti zanatima. Ova djelomična prava

vjerojatno su postojala kako bi se spriječio prevelik broj obrtnika u određenim zanatima

pojedinih njemačkih gradskih sredina.422

5.1.5. Udovica Nasta

Ovdje bih htjela zasebno prikazati još jednu izrazito zanimljivu ženu. Riječ je o

gospođi Nasti na koju sam, u trima korištenim svescima Riječke notarske knjige, naišla u

ukupno 20 isprava. Ona je prethodno bila spomenuta u trećem poglavlju, kao supruga Donata

Callelija, doseljenika s talijanskog prostora, i majka suca Damjana, koji se po ocu naziva

Donadović.423 Prema Hauptmannu, ser Donato Caleli se u Rijeku doselio iz Ankone, a

njegova je trgovačka kuća ubrzo bila među prvima. Također, njegovu suprugu Nastu autor

uzima kao jedan od primjera Hrvatica koje su se udale za strance.424 Kao što je prethodno bilo

spomenuto, trgovina željezom i uljem činila je najvažniji dio razmjene na području

srednjovjekovne Rijeke. Željezo se, ponajviše s područja Kranjske, prevozilo u Rijeku, a

zatim dalje na talijanski prostor, dok se ulje u Rijeku uvozilo s talijanske obale i iz Dalmacije.

Glavna izvozna luka za željezo bio je Fermo, iz kojeg su se mnogi trgovci preselili u Rijeku

(Adam de Firmo). Također, ponekad se kranjsko željezo u Rijeci mijenjalo za ulje.425 Prema

Hauptmannu, „svatko tko je imao i malo gotovine, bacio se na kupnju i preprodaju željeza.“426

Čini se da se time bavio i Nastin pokojni muž, a ugovori koje je ona sklopila, uvelike svjedoče

da je ona, zajedno sa sinom, nastavila voditi posao. U prvoj ispravi koja je spominje, Nasta je

422 Ennen, The Medieval Woman, 151. 423 Vidi str. 16. 424 Hauptmann, Rijeka, 40-41. 425 Isti, 34. 426 Isto.

71

bila jamac (fideiutrix et plegia) svome sinu, sucu Mateju. 1446. godine, trebala je, za ulje,

platiti ser Marulinu pok. Venancija de Montesancto, 38 dukata.427 Iste godine Nikola Ćopić je

izjavio kako je, na molbu Bartolomeja Matiucijeva iz Ferma, dao na dražbu svoj vinograd u

Kozali, za 27 dukata. Zatim navodi kako mu je za taj novac jamac bio sudac Matej

Donadović, te kako je njemu jamac bila majka Nasta. Nikola, naime, sumnja kako će izgubiti

vinograd, jer on nema ništa, te protestira protiv Naste zbog 100 dukata, pri čemu se bilježi

kako je ona bila odsutna.428 Također, ubrzo se Nasta spominje kao dužnica (debitrix) Osvalda

mlinara (Osualdo molendinario de Lach) za 36 dukata. Ugovorili su rok za otplatu duga, a za

slučaj nemogućnosti otplate, ona zalaže sva svoja dobra.429 Prema ugovoru sklopljenom iste

godine, Nasta je Pavlu iz Ljubljane trebala platiti za 78 svežnjeva dobrog željeza de Ospergo

(poznate Auerspergove topionice željeza u Kranjskoj430), koje je uzeo njezin sin. Tada je

založila svoje dvije kuće...431 Iste je godine trebala platiti 125 dukata sucu Matku iz Ljubljane

(Matcho Vidaç de Labaco), koje mu je, za svoje stare račune, dugovao Matej. Određuje se da

dug može otplatiti u dva navrata, te ona stoga zalaže cijelu svoju kuću.432 Nakon toga, u

jednom se ugovoru navodi kako je Nasta istom Matku trebala platiti 78 dukata, ponovno za

željezo koje je od njega uzeo njezin sin. Otplata se ponovno dogovara u dva navrata, a za

sigurnost otplate ona tada zalaže kuću kupljenu od gostioničara Martina i kuću kupljenu od

svećenika Jurja Sušića.433 Čini se kako je Nasta drugom prilikom otplatila Matku dio duga

spomenutog u prvome ugovoru, jer su oba ugovora sklopljena iste godine. Nasta se ponovno

spominje 1451. godine kao dužnica već spomenutog poznatog trgovca željezom, Adama iz

Ferma. Dugovala mu je 80 dukata i 37 malih solida, za otplatu svih računa koje je vjerovnik

do toga dana imao s njom ili njezinim sinom, te stoga zalaže dobro željezo u vrijednosti od 13

zlatnih dukata za svaku tisuću (pro singulo milliario).434 1452. godine, u jednoj se ispravi

bilježi kako je Nasta dala punomoć sinu, za sve što je, iz raznih razloga, imala na Cresu.435

Prema ugovoru sklopljenom iste godine, Nasta se obvezala da će obeštetiti Ivana Babića za 12

dukata koje je njezin sin Matej obećao platiti ser Angelinu Bonfiolu.436 1454. Nasta je

ponovno dala punomoć sinu, za sve što je imala s nekim osobama na Cresu, kako za poslove,

427 VDAR III, 146. 428 VDAR III, 156. 429 VDAR III, 157-158. 430 Hauptmann, Rijeka, 33. 431 VDAR III, 168-169. 432 VDAR III, 181. 433 VDAR III, 182. 434 VDAR IV, 100. 435 VDAR IV, 126. 436 VDAR IV, 129.

72

tako i za obranu, i za sve što je imala iz bilo kojeg razloga.437 Ugovor sklopljen 1457. godine

u njezinu domu, koji je prvi puta bilježi kao Anastasiu, navodi kako je trebala platiti 71 dukat,

5 libara i 4 mala solida Alegretu (Alegreto Milogostich de Subinicho), za otplatu robe koju je

on prodao njezinom sinu.438 Nakon dva mjeseca, bilježi se kako Nasta duguje 88 zlatnih

dukata i 64 mala solida Ivanu iz Napulja, stanovniku Rijeke, za 8 tisuća količine željeza i 44

libara, koje je uzeo Matej. Tada je založila kuću (superius et inferius) blizu javne ceste i 3

tisuće i 300 libara salitre.439 Za tri mjeseca Nasta je tom Ivanu odlučila prodati pozamašnu

količinu srebrnine i sedam vegeta punih vina, za cijenu od 67 dukata i 5 libara malih.440

Potkraj godine Matej je Agnolu iz Pesara, za njegovu robu, dugovao 97 dukata i 20 solida.

Nasta je tada ponovno založila svoju kuću, o vlastitom trošku,441 a sljedeće je godine Matej

sucu Jakovu Mikoliću dugovao 72 dukata za željezo, i stoga založio 7 srebrnih zdjela i 10

srebrnih žlica, te vinograd ili pašnjak, obećajući mu da će rečeno ispuniti njegova majka.442 U

ljeto sljedeće godine, prema ugovoru sastavljenom pred njezinim domom, Nasta je trebala

platiti 49 zlatnih dukata i 5 libara malih, za željezo, Lovri Praznovreći.443 Istoga dana, bilježi

se kako mu je, u svome domu, za željezo platila 88 dukata.444 1445. godine, pred kapetanom,

sucima i vijećem, ser Castelinus pok. Ivana iz Pesara, dakle sin jednoga od vjerovnika, izjavio

je kako Nasta u zalogu već dugo vremena ima neke predmete kod pok. Martina Chiauasicha

de Segna, kojem je dugovala mnogo novca.445

Čini se kako je Nasta uvijek poslovala zajedno sa sinom, te da je uglavnom bila njegov

jamac. Nijedan ugovor ne spominje dugove njezina pokojnog muža, a Matej je očito imao

poteškoća s otplatom velike količine robe koju je preuzimao. E. Ennen postavlja pitanje jesu li

se žene društveno aktivnijih muškaraca samostalnim komercijalnim radom bavile iz istih

razloga kao i zaposlene žene danas - kako bi ostvarile bolji životni standard, ili kako bi

financijski potpomagale karijere muževa, što je u srednjem vijeku obično značilo uglednu

političku karijeru u gradskom vijeću.446 U ovom slučaju, uglednu političku karijeru vodio je

Nastin sin. On je bio prisutan prilikom sklapanja mnogih ugovora i u mnogim svjedočenjima,

a naišla sam na i podatak da je kao vijećnik deset puta bio izabran za suca.447 Karijera mu je

437 VDAR IV, 189. 438 VDAR V, 339-340. 439 VDAR V, 340. 440 VDAR V, 344, dvije isprave. 441 VDAR V, 347-348. 442 VDAR V, 362. 443 VDAR V, 391-392. 444 VDAR V, 396-397. 445 VDAR V, 429. 446 Ennen, The Medieval Woman, 277. 447 Hauptmann, Rijeka, 47.

73

svakako osiguravala ugled, ali vidljivo je kako je, gotovo u svim prilikama koristio majčin

položaj. Nasta se očito nije preudavala, nego je, zajedno sa sinom, raspolagala velikom

imovinom i sudjelovala u mnogim transakcijama.

5.2. Društveni život žena

Srednjovjekovne su žene, kako je i na riječkom primjeru pokazano u 3. poglavlju, u

društvu bile određene svojim obiteljskim ulogama. Osim kao kći i sestra, žena je nakon udaje

bila određena kao udana ili udovica, a izvan kategorije braka kao redovnica, a ponekad i kao

bludnica. Osim toga žene su, kao i muškarci, bile određene i svojim društvenim statusom, kao

plemkinje, građanke, seljanke ili služavke.448 Važno je napomenuti da je izlazak iz kuće za

žene mogao predstavljati rizik. Izvori svjedoče o tome da su žene, pri odlasku na mjesta

udaljena od svojih kuća, odlazile u pratnji susjeda ili djece. Žene su se uglavnom kretale od

svojih domova do crkve, ali i pritom su trebale imati pratnju.449 Naime, tada su bile u

opasnosti da sretnu nekoga tko bi mogao ugroziti njihovu čast i dobar glas, iz čega proizlazi

da su žene, ukoliko bi same izašle, riskirale vlastiti ugled. Jednostavno rečeno, mogućnosti

istupanja žena u javnosti razlikovale su se ovisno o vremenu i prostoru, ali su one, posebice

na prostoru Mediterana, kojemu je bio svojstven takav kodeks časti, bile izrazito

ograničene.450

5.2.1. Izlazak u društvo

Srednjovjekovne žene nisu sudjelovale u radu niti svjetovnih niti crkvenih vlasti. Bilo

im je, naime, dopušteno svjedočiti 451, a položaj žena na sudu temeljito odražava mjestimičnu

veću pravnu podređenost žena muškarcima, što je pokazano u istraživanjima statuta

dalmatinskih gradova, dok je, primjerice, prethodno prikazano kako su na određenim

područjima Sjeverne Europe neke žene zasigurno imale bolji pravni položaj, uvjetovan

zanimanjima i članstvom u cehovima. Sudovi na području Rijeke dijelili su se na duhovni,

koji je sudio svećenicima i redovnicima, a zatim na građanski i na kazneni sud. Svjedočiti su

mogli svaki odrasli muškarac i svaka odrasla žena „dobra glasa“, stariji od 18 godina.452 Žene

su na sudu najčešće bile prisutne upravo kao svjedokinje, pri čemu je njihovo svjedočenje bilo

448 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 112. 449 Ista, 113. 450 Janeković Rӧmer, Rod i grad, 128. 451 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 113. 452 Statut grada Rijeke, 71.

74

jednako vrijedno kao i svjedočenje muškaraca.453 Također, prema statutu, žene dobra glasa

imale su privilegiju da ih se sasluša u crkvi u blizini njihova doma.454 Slične su odredbe

postojale općenito na prostoru srednjovjekovne Europe.455

Očuvanje časti i dobrog imena nije bilo važno samo višim društvenim slojevima, nego

zapravo svim pojedinim članovima srednjovjekovnog društva, bez obzira na njihov socijalni i

materijalni položaj, o čemu, primjerice, svjedoče sudski procesi s područja Dubrovnika.456

Pritom su verbalni napadi na žene većinom pogađali njihovu seksualnu reputaciju,

označavajući ih uvredljivim ulogama, dok je psovanje muškaraca često umanjivalo njihovu

seksualnu ulogu (primjerice rogonja), što je opet posredno vrijeđalo muškarčevu ženu.457

Riječki statut u odredbi pod naslovom „O uvredama i psovkama“ propisuje da se

svakoga tko izgovori uvredu trebalo kazniti s 50 libara. Zanimljivo je kako se nadalje

određuje: „ako netko ili ženska izgovori više puta odjednom uvredu, neka se kazni s 10

libara“, nakon čega se navodi širok izbor uvreda, no samo u ženskom rodu: „bludnica,

popovska ili fratarska ljubavnica, prasica, magarica, vještica, prostitutka i tome slično...“ I u

tom se slučaju žene zacijelo poimalo s obzirom na njihovu čast, ukoliko se u zakonu pod

„malovrijednim položajem“ mislilo na reputaciju a ne na društveni položaj, jer statut navodi

da, ako žena „malovrijednog položaja“ uvrijedi ženu jednakog položaja, ona treba platiti

kaznu od 20 solida.458

Riječani su, kao dobri kršćani, nedjelje smatrali svetima i poštivali su sve godišnje

crkvene blagdane, a ostale svjetovne praznike trebalo je potvrditi vijeće.459 Statut određuje

kako nedjeljama i praznicima sve trgovine i radnje moraju biti zatvorene, pod prijetnjom

kazne od 5 libara.460 Srednjovjekovne žene svakako su bile prisutne na gradskim festivalima i

proslavama. U talijanskim gradovima, kada bi djevojke navršile 12 godina, u takvim

prigodama nisu više smjele ostajati same, no jednom kada bi se udale, imale su nešto veću

slobodu.461 Općenito gledano, koliko iz današnje perspektive možemo vidjeti, u

srednjovjekovnim je društvima postojala određena sloboda za neudane žene i udovice, ali ona

je bila vezana za posvećenost crkvi i religiji. Jedino je ona ženama osiguravala sigurnost,

453 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 113.-115 454 Statut grada Rijeke, 235. 455 Ennen, The Medieval Woman, 177. 456 Slavica Stojan, „Žene psovačice i psovanje žene“, u: Žene u Hrvatskoj, 141-156. 457 Ista, 141-142. 458 Statutum terrae Fluminis, 289-291. 459 Gigante, Fiume nel Quattrocento, 142. 460 Isto. 461 Shahar, The Fourth Estate, 212.

75

mogućnost obrazovanja i učinkovito javno djelovanje.462 Žene su svakako često pohodile

crkve, jer je odlazak na misu zapravo bila i jedna od rijetkih prilika za susrete i razgovor,

također su kao kume prisustvovale krštenjima i vjenčanjima, osobito kao prijateljice

mladenki.463

U Rijeci je najveći vjerski blagdan predstavljao Božić, koji se, kao i drugdje, slavio u

krugu obitelji. Proslava je započinjala odlaskom na božićnu svetu misu, dakle, na polnoćku ili

na Božić ujutro, a završavala je u proslavom u kućama, gdje se, uz oca obitelji, oko punog

stola okupljala rodbina.464 Također se slavio blagdan sv. Margarete, 13. srpnja,465 kao i

blagdan sv. Mihovila, a dan sv. Vida, zaštitnika grada, koji se obilježavao 15. lipnja, značio je

posebno veliko slavlje, koje je okupljalo sav kler, kao i političke i civilne autoritete. Gigante

također pretpostavlja kako se, nakon procesije i svete mise u crkvi sveca, priređivao svečani

domjenak za vijeće, kapetana i pripadnike klera.466

Kada govorimo o svjetovnim društvenim događajima na europskom prostoru, žene su

mogle posjećivati kazališne predstave, gdje su, kao što je poznato, i ženske uloge igrali

muškarci. Žene, primjerice, nisu sudjelovale u konjskim trkama (tal. Palio) koje su se

održavale i u gradovima na sjeveru, niti u igrama loptom, koje su u talijanskim gradovima

obilježavale početak religioznih ili gradskih ceremonija.467 Na području Italije, žene su

sudjelovale u nekim popularnim igrama kojima nije bio cilj promovirati muške ratničke

karakteristike i koje nisu bile tradicionalne muške igre. S. Shahar donosi primjer jedne takve

igre u Padovi, koja je zapravo predstavljala ritual proljetnog udvaranja. Naime, djevojke iz

grada smjestile bi se u dvorac izrađen od drveta, a mladići iz drugih gradova dolazili bi do

njih, odjeveni u boje svojih gradova te bi opsjedali djevojke u dvorcu bacajući im

cvijeće. Jednom prilikom djevojke su prepustile dvorac mladićima iz Venecije, čija im se

skupina činila najzgodnijom. Mladići iz Padove zbog toga su bili bijesni, te je došlo do

tučnjave šakama, i paranja zastave sv. Marka, no Venecijanci su ipak pobijedili.468

Neradni dani u Rijeci su prolazili u dokoličarenju (tal. passatempi) i igranju igara

poput šaha, loptanja, bacanje kocke, gađanja boca i kartanja. Igre su često rezultirale

neredima, pa je i u tom smislu vijeće donijelo niz preventivnih mjera (1445. godine).469 U

vrijeme karnevala, u Rijeci su se priređivali balovi na kojima su plesali riječki mladići i dame, 462 Ennen, The Medieval Woman, 281. 463 Shahar, The Fourth Estate, 212. 464 Gigante, Fiume nel Quattrocento, 141. 465 Isti, 140. 466 Isti, 142. 467 Shahar, The Fourth Estate, 212. 468 Ista, 213. 469 Gigante, Fiume nel Quattrocento, 143.

76

što je vjerojatno bio posebno važan događaj za mlade žene. U privatnim se se kućama

organizirali skromniji balovi koji su bili prilika za upoznavanje mladih, kao i za veselo

međusobno upoznavanje njihovih obitelji koje je prethodilo mnogim vjenčanjima.470

Otmjenije balove organizirali su kapetani u dvorskim salonima, te su na njih pozivali ugledne

građane sa njihovim obiteljima, a ti su se balovi ponekad održavali i pod maskama.471 Vijeće

za takve prilike također predviđa pojačanu kontrolu žena, te određuje da se prilikom javnih

balova i ostalih proslava u palači održava red u pogledu sjedenja gospođa, kako se ne bi

zbunjivale. Nakon kapetanove i vikarove žene trebaju sjediti gospođe sudaca i vijećnika, koje

slijede prema važnosti položaja svojih muževa. Taj je red trebao nadzirati satnik ili općinski

vojnik sa četvoricom službenika, pod prijetnjom kazne od 10 libara po svakome od njih, kako

bi se izbjegli skandali koji se, kako se navodi, obično dogode na takvim skupovima žena.

Ukoliko bi se koja od žena tada rječju ili djelom suprotstavila službenicima, predviđena je

kazna od 20 solida, za koje mora odgovarati njezin muž, a ona je toga puta morala biti

udaljena iz palače. Također se navodi kako su ostale žene mogle sjediti gdje su željele, a u

pitanjima njihova plesanja i rasporeda sjedenja poštovali su se stari običaji. Ukoliko bi na

zabavu došla neka plemenita strankinja, ona je također trebala sjesti prema društvenom

položaju svoga muža.472 Svako ometanje zabave kažnjavalo se novcem (15 solida), a ako bi

netko radio nered, izbacivalo bi ga se i zatvaralo u općinski zatvor, a navedena novčana kazna

bi mu se udvostručila. Moralo se ponašati pristojno i paziti što se govori, jer su se i takvi

prekršaji kažnjavali, a propisana je i pristojna odjeća za plesanje, pa tako haljine nisu smjele

biti iznad koljena, jer u suprotnom osoba nije mogla ostati na zabavi.473 Statut također

propisuje kako javnim priredbama ne smiju prisustvovati žene koje vode nepošten život niti

bludnice, tajne ili javne...474 Prema tome je vidljivo kako je riječko društvo, jednako kao i

društva u ostalim dijelovima zapadne Europe, bilo svjesno prostitucije kao aspekta gradske

svakodnevice. Po statutu, prostitutke su trebale stanovati izvan gradskih cesta, a zabranjeno

im je bilo stanovati u kućama neposredno uz ceste. Dopušteno im je bilo stanovati na

udaljenim mjestima kod gradskih zidova. Ako bi bile zatečene da stanuju na drugom mjestu,

propisano je da ih se mora izbaciti, uz kaznu od 10 libara.475 Slično je bilo određeno i u Istri, a

potvrđeno je kako su mnogi zapadnoeuropski gradovi u srednjem vijeku imali javne kuće.

One su se svakako osnivale i zato da bi vlast mogla nadzirati prostitutke, koje nisu bile pod

470 Isto, 144. 471 Isto. 472 Isto, 145-146. 473 Isto, 146. 474 Statutum terrae Fluminis, 329-331. 475 Statutum terrae Fluminis, 347

77

kućnim nadzorom muškaraca. Također, važno je napomenuti kako su se društveni stavovi o

prostituciji mijenjali, a tolerancija prema njoj smanjivala se prema kraju srednjeg vijeka.476

Maskiranje kao način na koji do danas privremeno možemo mijenjati svoj identitet, u

srednjem se vijeku često pokušavalo zakonski zabraniti, jer je nemogućnost prepoznavanja

pojedinaca i gubitak nadzora nad njima predstavljala opasnost za vlasti. U Dubrovniku su

zabrane maskiranja poznate od 14. stoljeća, i to se ponajprije odnosilo na ružne likove, a od

druge polovice 15. stoljeću one postaju sve brojnije.477 Takve su zabrane najviše pogađale

pokladne svečanosti, tijekom kojih su se održavale proslave i plesovi pod maskama, kao što je

bio običaj i u Rijeci.

5.2.2. Skandal pod maskama

Jednu je plesnu zabavu pod maskama obilježio skandal povezan s kćeri kapetana

Jakova Raunachera. Čini se kako je tom prilikom jedan mladić (Antun) tijekom plesa poljubio

kapetanovu kćer. Među spisima Riječke notarske knjige naišla sam na slijed od nekoliko

zapisnika o tom incidentu (12. i 13. svibnja), a slučaj je već interpretirao S. Gigante, koji ga je

smjestio u širi kontekst, što mi je bilo od koristi pri razumijevanju događaja. Važno je

napomenuti kako se u svjedočenjima o mladiću govori kao o pokojnome, kao i da je bio sin

svećenika Marka Radolića. Prvi je svjedočio Šimun Vasmisić, izjavivši da je čuo kako je

Ciprijan Faričić rekao o dotičnom mladiću: „Sad je učinio i goru stvar.“ Faričić je Antunu

Rosoviću rekao: „Reci mu ti ili ću ja. Ja se nikoga ne bojim.“ To se vjerojatno odnosilo na

priznavanje kapetanu. Rosović je rekao: „Ciprijan i ja smo, „marendajući“, od Antuna da

Rocha čuli da je Antonac Radolić tijekom plesa poljubio kćer gospodina kapetana.“ Faričić je

na to dodao: „Ako je Barulo to rekao, onda je tako bilo.“ Ali, Rosović se nije slagao s tim

prijedlogom, te je rekao je da bi bilo bolje da pričekaju kapetana nasamo, u crkvi sv. Vida, i

da mu kažu što se dogodilo. Smatrao je da će on najbolje znati što učiniti. Faričić je predlagao

da sve odu reći na sud. Rosović je tada pridodao: „Da sam bio prisutan, istukao bih ga,

zgrabio bih ga za kosu i odvukao van iz palače.“478 Iz svjedočenja Šimuna Kožarića saznaje

se da je Rosović rekao da je Antonac, kada je poljubio djevojku, imao masku iznad lica

(Antonaç vltra vellum quod habebat ante faciem est osculatus filliam domini capitanei). Čini

se kako su ga upravo zato prepoznali. Naime, Rosović to nije sam vidio nego je čuo od Nikole

da Rocha. Kada su Nikolu pitali je li to baš vidio, odgovorio je kako nije, nego da mu je rekao

476 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 127-128. 477 Janeković Rӧmer, „Nasilje zakona: Gradska vlast i privatni život u kasnosrednjovjekovnom i ranonovovjekovnom Dubrovniku“, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 41 (2003.), 9-44 478 VDAR III, 253.

78

netko tko je stajao pored njega, ali da je Antonca vidio pored djevojke. Navedeni muškarci su

odlučili reći sve kapetanu, jer su smatrali da bi im zamjerio ukoliko bi to prije čuo od nekog

drugog.479 Zatim je svjedočio ser Juraj Rusević, koji je rekao da je, dok je bio u dvorani u

kojoj se plesalo, vidio kako se kapetanova kći s Teodorovom kćeri povlači nakon plesa, te

kako je Antonac pod maskom pristupio djevojkama (Antonaç laruatus, habens vellum ante

faciem). Antonac je, čini se, te večeri nosio jednostavnu bijelu venecijansku masku, tipičnu za

muškarce (lat. larva- fantom ili duh), koja je bila izrađena od prozračnog materijala.480 Naveo

je kako su se udaljili kako bi se ljubili, te je dodao kako im se mladić, i bez dodirivanja, već

previše približio.481 Gigante pretpostavlja kako je Radolićevu smrt uzrokovala ljutnja

kapetana, koji je događaj shvatio kao tešku uvredu (grave offesa) svoje kćeri. Također

zaključuje kako pokojni mladić zasigurno nije bio na dobrom glasu, jer ga Šimun Vasmisić ne

naziva Antun, nego Antonaz (tal. Antoniaccio), što je moglo značiti da je vodio raskalašen

život, pa kapetanu nije bilo teško pripisati mu još pokoji grijeh. Na takav zaključak potiču dva

spisa koja slijede nakon navedenih svjedočenja, jer je iz prvoga vidljivo kako bi se u događaj

mogao umiješati i Ivan Reychenburger, kapetan Devina i Krasa, koji je tražio dodatno

suđenje482, nakon čega se, prema drugom spisu (sljedećega dana) kapetan Raunacher, u

suglasnosti sa sucima i vijećem, obratio svećeniku Marku, ocu pokojnog mladića. Tada mu je

postavio uvjet da, ako se vrati u Rijeku, ne smije po tom pitanju uznemiravati riječko vijeće,

niti ikoga, uključujući i vijećnike, kao ni svoju braću niti bližnje, te da o tom skandalu i smrti

pokojnog Antonca ne govori nikome u Rijeci...483 Prema Giganteu, za pretpostaviti je kako

kapetanova duša nije imala mira, jer nije želio da se i kapetan Reychenburger umiješa u taj

slučaj.484 Tome u prilog svjedoči i podatak da je 1. ožujka 1449. godine vijeće donijelo

odluku o zabrani maskiranja na zabavama, pod prijetnjom novčane kazne od 50 libara. Kazna

se odnosila na organizatore zabava, jer su oni morali točno vidjeti tko je tko od uzvanika.485

Čini se kako slučaj slikovito opisuje nezgodne posljedice do kojih je moglo dovesti

ogovaranje, jer se stječe dojam kako ni revni svjedoci nisu bili sigurni što su zapravo čuli.

Štoviše, vjerojatno je kako su ovdje posljedice slobodnijeg ponašanja bile kobne. Svakako je

indikativno da se ovdje radilo o kćeri kapetana na čiju se čast pojačano pazilo, kao i o mladiću

čija je reputacija otprije bila poznata kao loša, te stoga kapetan nije imao milosti, kao što je

479 VDAR III, 253-254. 480 http://www.carnivalofvenice.com/?page_id=31 481 VDAR III, 254. 482 VDAR III, 254. 483 VDAR III, 254-255. 484 Gigante, Fiume nel Quattrocento, 71. 485 Isti, 145.

79

indikativna i sama uporaba riječi skandal (scandalum), koju je stvorilo mnogostruko

prepričavanje događaja. Prema kasnije donesenom Riječkom statutu, nasilno ljubljenje ili

obaranje žena, dakle, protivno njihovoj volji, novčano se kažnjavalo s obzirom na društveni

status dotične žene, te se dalje navodi kako se oštećene žene tada nije moglo nazivati

bludnicama.486 Čini mi se kako ovdje nije izvjesno da je mladić kapetanovu kćer ljubio

protivno njezinoj volji, jer su vidjeli kako se s prijateljicom udaljila te joj se on tada približio.

Ukoliko je njihovo poznanstvo, ili samo privlačnost, imala dublje korijene, možemo

pretpostavljati o njezinim osjećajima prema Antoncu, a koji su kapetanu mogli biti dodatna

motivacija za njegovo uklanjanje, kao i da je stoga možda patila zbog krajnjeg ishoda

događaja. Takvi podaci zasigurno nisu ušli u zapisnik o svjedočenjima, što samo potvrđuje

plošnost slike o osjećajima žena iz prošlosti koju možemo pokušati rekonstruirati.

6. Materijalna kultura

6.1. Stanovanje

Životni uvjeti srednjovjekovnih ljudi svakako su ovisili o njihovom društvenom i

materijalnom statusu. Obuhvaćeni dio riječkog izvora u ugovorima spominje samo kuće

(domus), kojih su bogatiji građani imali i više, ne opisujući ih pobliže, dok se katnica (domum

totam superius et inferius) bilježi tek u jednom zalogu bogate gospođe Naste487. Prema

istraženom primjeru Poreča, M. Mogorović Crljenko zaključuje kako su na području Istre u

razdoblju romanike kuće uglavnom bile manje, te da su najčešće bile katnice koje su imale

vrlo jednostavan raspored. Te su kuće većinom bile jednoćelijske, a prizemlje im je uglavnom

služilo kao radionica ovisno o zanimanjima vlasnika, dok su gornji katovi mogli biti odijeljeni

tankim zidovima. Kasnija gotička pregradnja ili novogradnja (iz 15. stoljeća) funkcionalnije

raščlanjuje prostorije te kuće postaju šire i niže, što se također povezuje s društvenim

razvojem, jer mnoge kuće obrtnika, koje objedinjuju radionicu i stan, zamjenjuju kuće

trgovaca koje sadrže skladište i trgovinu.488 Pri opisu životnih uvjeta u Rijeci, Gigante koristi

rad Giuseppea Caprina o svakodnevnom životu na području Trsta i Istre, jer smatra kako se

slika o načinu života u Trstu u 14. stoljeću ne razlikuje mnogo od slike života u

domaćinstvima petnaestostoljetne Rijeke.489 Prema tome, Riječanke i Riječani vjerojatno su

živjeli u kućama koje su većinom bile građene od kamena i prekrivane pločicama, a također i

u drvenim kućama. U središnjem dijelu kuće nalazila se kuhinja s velikim ognjištem, koje je 486 Statutum terrae Fluminis, 311-315. 487 VDAR V, 340. 488 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 71-72. 489 Gigante, Fiume nel Quattrocento, 32.

80

predstavljalo središte obiteljskog života za većinu gradskih obitelji. U njoj bi sluškinja bila

zauzeta tijekom cijelog dana, obitelj bi se okupljala za jelo, a zimi se u prostoriji održavala

ugodna toplina. Oko ognjišta su se mogli naći predmeti kao što su tronožac i lonci, na zidnim

policama moglo je stajati razno obojeno posuđe i pribor, mjedeni kotlić (ramino luccicante), a

tamo su se također nalazili stol i klupe. Primjera radi, u jednom je ugovoru Marina, žena Luke

Oslića, u zalog dala jedan bakreni kotlić i jedan na lancu, za 43 solida...490 Također, u kuhinji

su se držale naćve za miješenje kruha, kante za vodu i neki sanduk koji je služio kao ostava.491

Gigante smatra kako higijenske navike Riječana, kako javno, tako i privatno, nisu bile osobito

razvijene. Kada govori o tjelesnoj higijeni, smatra kako su ljudi usta brisali možda samo

nakon jela, te navodi indikativan podatak da se u 16. stoljeću u svim kućama (ne samo u

skromnijima) uglavnom jelo prstima.492

Sobe su (prema Caprinu) bile veće i slabo osvijetljene, imale su stropne grede i drvene

podove, ili, na katovima, podove od cigle. U sobama su se nalazile škrinje od orahovine,

ulaštene voskom, ili bijele od drveta topole, u kojima bi se držala odjeća, posteljina, papiri i

knjige od papira (tal. bambagina). Također, u sobama se znao nalaziti kakav stolić s tri noge

te sjedala s kožnim jastucima, kao i poneki pribor za ukrašavanje, kutijice za uspomene ili

nakit, te bočice parfema i balzama. Koristili su se pokrivači od ražličitih tkanina, a zimi su

tome služile janjeće kože. Prisutnost ženstvenih aktivnosti u kućama potvrđuju neki ukrasni i

nabožni predmeti na zidovima, kao što su agnus dei od voska ili srebra, maslinove grančice,

svijeće, posudice sa svetom vodom i poneko oružje, spremno za uporabu. Na prozorima su se

izvana nalazile posude s cvijećem i lončanice mažurana. Gigante prikazuje jedan kućni običaj

koji su Riječani održavali tijekom božićne proslave. Navodi kako su na blagdanskom stolu

običavali držati boce napunjene grožđem iz vlastitih vinograda, za Kristovo rođenje i rođenje

nove godine.493 Bogatiji su stanovnici svakako posjedovali profinjenije predmete za

svakodnevnu upotrebu. U prikazanom ugovoru između dvojice supruga sestara Klare i

Passine spomenuli smo srebrni pojas, kao i srebrni pladanj i zdjele.494 Gospođa Nasta i njezin

sin nekoliko su puta davali u zalog srebrno posuđe i žlice.495 Također, jedan njezin zalog

sadržavao je 2 srebrne plitice i 32 srebrne kopče, u jednoj torbici od baršuna, ukrašenoj

biserima.496

490 VDAR V, 414. 491 Gigante, Fiume nel Quattrocento, 31-32. 492 Isti, 135. 493 Gigante, Fiume nel Quattrocento, 141. 494 VDAR III, 165. 495 VDAR V, 344., VDAR V, 362. 496 VDAR V, 429.

81

6.2. Odijevanje žena

Istraživanja srednjovjekovnih inventara imovine i miraznih ugovora, ponajprije na

području Dalmacije, pokazala su kako je ženama bilo važno uljepšavanje. Vidljivo je kako su

plemkinje, ali i mnoge pučanke, imale lijepu odjeću izrađenu od skupocjenih materijala,

najčešće u zelenoj, crvenoj, plavoj i smeđoj boji.497 Siromašne pučanke nosile su uglavnom

odjeću od grubog sukna. Također, čini se kako su sve žene imale barem malo nakita, posebice

naušnica i prstenja. Nakit bogatijih žena bio je uglavnom od zlata ili pozlaćen, te ukrašen

biserima i kamenjem, a siromašne pučanke nosile su lijepo izrađen srebrni nakit. Talijanski i

francuski putnici koji su u 15. i 16. stoljeću prošli kroz Dubrovnik, smatrali su odjeću

dubrovačkih žena čednom, štoviše, ružnom. Pritom je moguće pretpostaviti da su oni bili

navikli na raskoš velikih gradova, pa im se zbog toga skromnost nije činila lijepom, pa Z.

Janeković Römer odijevanje dalmatinskih žena radije opisuje kao otmjeno jednostavno.498

Općenito gledano, bogate europske građanke znale su uživati u luksuzu. Moda je, kao i

uvijek, bila podložna promjenama, ali može se zaključiti kako su tijekom srednjeg vijeka

osnovu ženske odjeće činile duge haljine. Uglavnom su se nosile donje haljine, koje su dugo

vremena bile jedino rublje koje su žene imale. Tijekom 11. i 12. stoljeća haljine sve više

poprimaju obilježja luksuza, te se izrađuju od svile.499 U razdoblju ranog i razvijenog srednjeg

vijeka, i žene i muškarci nosili su poluduge lanene haljine, ispod gornjih dugih haljina koje bi

vezivali remenom. Od razvijenog srednjeg vijeka ženske su se donje haljine, ispod gornjih,

nosile tako da su se mogle vidjeti na različite načine (primjerice, ukrasni rubovi) te su imale

veći „decolette“. U 14. stoljeću haljine su se svakako krojile uz tijelo i bile su čvrsto vezane

uz gornji dio tijela, dok im je donji dio slobodno padao.500 Te su se haljine nosile preko

donjih, i poznate su pod francuskim nazivima sorkot (dugih rukava) ili Sukenie (vunena), a

žene su vani nosile još i razne ogrtače i plašteve. Poznati europski zakoni o odijevanju gotovo

uvijek spominju donju haljinu, koja se morala nositi ispod gornje. Zanimljivo je kako zakoni

o odijevanju iz 14. stoljeća nisu uzimali u obzir cijene materijala koliko običaj čvrstog

vezanja („tight lacing“), koji je tada bio u modi.501 Siromašnije su žene mogle imale koristi od

činjenice da u srednjem vijeku ljudi nisu voljeli jednostavnost i štedljivost. Primjerice, žena

bogatog trgovca dala bi svoj ogrtač sluškinji prije nego bi ga do kraja iznosila. Također,

497 Janeković Rӧmer, Rod i grad, 130. 498 Isto. 499 Shahar, The Fourth Estate, 216. 500 Isto. 501 Ista, 217.

82

trgovanje starijom ili već nošenom odjećom bilo je dosta prošireno, te se ona prodavala kao

što se danas prodaju potpuno novi proizvodi jer se, zapravo, proizvodilo vrlo malo tkanina

koje su bile spremne za nošenje.502

Moglo bi se reći da su žene uvijek bile osjetljivije na društveno značenje odjeće jer su

im mnogi drugi oblici potvrda statusa bili uskraćivani ili ograničeni.503 Takvo potvrđivanje

položaja obitelji u društvu nije uvijek odgovaralo vlastima, pa su gradska vijeća zakonom

pokušavala ograničiti raskoš viših društvenih slojeva, a takvi su se zakoni u Njemačkoj počeli

donositi kasnije nego u Italiji, Španjolskoj ili Francuskoj (otprilike sredinom 14. stoljeća).

Važno je napomenuti kako se takvi zakoni najprije pojavljuju u gradovima, jer se u njima

količina bogatstva naglo povećala. Također, europski zakoni prije 15. stoljeća ne odražavaju

klasnu podjelu, nego im je cilj uglavnom bio borba protiv pretjeranog luksuza i nemorala,

iako, usprkos svom jasnom stavu, zasigurno nijedno od toga nisu mogli spriječiti. Naime,

smatralo se da bi rastući luksuz, ponos i arogancija mogli izazvati božju kaznu ili nesreću,

koja bi tada ugrozila opće dobro, a ovakvo razmišljanje bilo je posebice opravdano u politički

nestabilnim vremenima.504 Dubrovački propisi iz 1515. godine svoju strogoću opravdavaju

tvrdnjom da luksuz vodi grad u propast, te zabranjuju svilu i brokat, osim za rukave i

svadbenu odjeću. Također se ograničava dopuštena količina i težina nakita i dodataka. Osim

cijena odjeće, dubrovačkim zakonima je važno bilo obuzdati i nove krojeve, jer se propisivala

zapljena i skraćivanje širokih ogrtača na dubrovačku modu.505 U srednjem vijeku svakako je

bila važna i boja odjeće. Odijevanje u crno označavalo je seksualnu apstinenciju udovica, dok

su, nasuprot tome, prostitutke često bile odjevene rastrošno i izazovno te su mogle imati

otkriveno lice, dok su udane žene lice trebale zaklanjati velom. Neki istarski primjeri također

svjedoče o neprimjerenosti nepokrivanja glave u javnosti,506 a čini se kako je isto vrijedilo i u

Rijeci, gdje su žene, osim velova, nosile i pokrivala za glavu (peče). Notarski spisi (osobito

potkraj pete knjige) sadrže nekoliko popisa raznih odjevnih predmeta, prema kojima možemo

pokušati zamisliti što su sve nosile Riječanke. Jedan ugovor iz 1457. godine navodi više

ženskih odjevnih predmeta. Naime, Matej Choceuar u ime svoje unuke Orsule, zapljenjuje od

Alegreta iz Trogira jedan svileni veo, kao i jedan od njemačkog pamuka (de bombace

teutonicum), jedan bijeli plašt s pripadajućim ukrasima u obliku školjki (chonchis) i gumbima,

502 Ista, 219. 503Janeković Rӧmer , „Nasilje zakona: Gradska vlast i privatni život u kasnosrednjovjekovnom i ranonovovjekovnom Dubrovniku“, 27. 504 Shahar, The Fourth Estate, 219. 505

Janeković Rӧmer , „Nasilje zakona: Gradska vlast i privatni život u kasnosrednjovjekovnom i ranonovovjekovnom Dubrovniku“, 27. 506 Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet istarskih žena, 130.

83

jednu peču (peciam), jednu bisernu ogrlicu, jednu novu gornju lanenu haljinu (vernaciam)

crne boje, te jednu kožnu i jednu od grubog sukna, koju je kupio od Klare de Signaniça.

Također, tu spadaju i dvije ženske košulje (interulas), jedna plahta, jedna krunica od crnog

jantara i još jedna peča. Naime, on izjavljuje kako je sve te stvari pokojna Vita, udovica Ivana

trgovca, u svojoj oporuci ostavila Katarini, svojoj tadašnjoj sluškinji, pokojnoj sestri Vrsule

de Brineis, te kako oporuka to jasno pokazuje.507 Jedan drugi zalog sadrži haljinu

(inuestituram) od plave tkanine sa srebrnim gumbima, i jedan mač u vrijednosti 25 malih

libara.508 Također, bilježi se kako je Marija, udovica Grižana Violetića, založila kod Maruše

(Marusa Sagagnina) jednu haljinu od tamne zelene tkanine, za 44 mala solida.509 Jedan

ugovor o zajmu navodi kako je Veneciano de Cregnino dao jednu peču od crne vunene

tkanine nekoj ženi, koja je majka Lucije i žena Ivana iz Bribira.510 U ugovoru o zajmu,

sklopljenom 1449. godine između dvojice trgovaca, navodi se kako Pavao Fravičić vjerovniku

zalaže krevet od perja i jednu žensku haljinu od zelene tkanine.511 Slikovit je i zalog Katarine,

stanovnice riječkog područja, iz 1458. godine, koji sadrži jednu novu škrinju s poklopcem,

dva komada odjeće (soati- možda pogrešno transkribirano socha), dva stolnjaka, pet plahti,

jedan komad sukna (chauecio), dva rupca, dva dvostruka stolnjaka, haljinu od crne tkanine,

jedan ogrtač (lat. çipone –možda scipano) od fine svilene tkanine (de cendato) ljubičaste boje,

i jedan crn, dijelom od kože, dvije muške košulje i jednu ljubičastu haljinu po njemačkoj modi

(ala Todisca), u vrijednosti od 27 libara.512

Gigante prikazuje zanimljivo pismo kapetana i riječkih sudaca upućeno grofu Cresa i

Osora, sastavljeno početkom veljače 1438. godine. Pismo se temelji na iskustvu kancelara

Antuna de Renno, koji je s još nekoliko ljudi brodom putovao iz Labina prema Osoru, noseći

sa sobom posoljeno meso.513 Brod su u Osoru napali gusari koji su, između ostalog, opljačkali

tri putnice iz Rijeke,514 a ovdje je osobito zanimljiv kancelarov popis odjevnih i uporabnih

predmeta koje su tri žene imale sa sobom. Udovica Elena imala je petnaest lanenih pokrivala

za glavu (peča), sedam svilenih velova, jedan stolnjak duljine pet lakata, tri stolnjaka od tri

lakta, i tri svilena rupca. Druga se žena bilježi kao Elena Sušelićeva, a njoj su uzeli jedan

svileni i dva pamučna vela te tri pamučna, dva svilena i osam lanenih pokrivala za glavu.

Imala je još i jedan rubac od sirove svile, pet lanenih rubaca, jedan stolnjak duljine šest lakata 507 VDAR V, 331-332. 508 VDAR V, 404. 509 VDAR V, 410. 510 VDAR III, 206. 511 VDAR III, 274. 512 VDAR V, 455. 513 Gigante, Fiume nel Quattrocento, 50. 514 Isti, 51.

84

i jednu torbicu od sirove svile, vrijednu 30 solida. Trećoj ženi, Luciji, oduzeli su trinaest

lanenih pokrivala za glavu i jedno od sirove svile, dva vela od sirove svile, dva lanena rupca i

čak trinaest rupčića za nos (nasitergia). Ona je imala još i par krunica od jantara i modrog

stakla te jednu dječju platnenu kapicu.515 Također, ženama su gusari oduzeli i kruh i sir koje

su ponijele na put, a potom su, putujući prema Rapcu, nastavili svoju potragu za stvarima.

Gigante neobično zanimljivim smatra trinaest rupčića za nos, koje je imala Lucija, jer su se

oni koristili samo u posebnim prilikama, dok je većina ljudi nos uglavnom brisala rukom.

Usporedbe radi, navodi kako su neki ugledni venecijanski građani imali tek nekoliko rupčića

(primjerice, 1454. godine jedna venecijanska građanska obitelj posjedovala ih je ukupno

pet).516

515 Isto. 516 Isti, 134.

85

7. Zaključak

Ovaj diplomski rad imao je za cilj prikazati život žena na prostoru Rijeke u 15.

stoljeću, ponajprije uzevši u obzir dvije velike teme: obiteljski život i pitanje javnog

djelovanja. Pritom se pokušalo sagledati u kojoj se mjeri razlikuju statutarni propisi grada i

primjeri iz prakse, zabilježeni u notarskoj knjizi. Smatram da ovdje ne možemo govoriti o

iznimno velikim odstupanjima od pisanog zakona, a neka postojeća odstupanja ipak treba

gledati kao posljedicu neujednačenosti običaja, koju je kasnije doneseni statut nastojao

uskladiti. Za zaključiti je kako analizirani primjeri ukazuju na povoljniji položaj žena iz viših

društvenih slojeva u odnosu na siromašnije žene, u smislu njihova prava na nasljedstvo

pokojnih roditelja, pri čemu se ponekad na njega pozivaju kao emancipirane osobe, kao što se

doima da su bogatije udovice u spisima prisutnije kao upraviteljice svoje djece. Kada

govorimo o poslovnoj slobodi i mogućnostima ostvarivanja u društvu, koje su za žene, u

odnosu na muškarce, uvijek ograničene, vidljivo je da su one svakako bile veće za pripadnice

radničkih gradskih obitelji. Pitanje okvira slobode svakako je uvjetovano društvenim

statusom, a u tom smo smislu istaknuli i udovice koje, kako je prikazano, predstavljaju većinu

žena koje se u izvoru identificiraju prema zanimanjima. Promišljanje o slobodi

srednjovjekovnih žena u javnosti dovodi do teme ženske časti, koja se, zapravo bez obzira na

društveni položaj, doima kao njihova najvrijednija imovina. Smatram da u današnjici nije

dovoljno reći da o nekoj temi ne znamo jer se o njoj nije bilježilo te da vjerojatno nije bila od

većeg značaja, zapravo se trebamo pitati zašto se nije zabilježilo i, ako hoćemo, zašto nije bilo

važno. Nove analize koje s različitih polazišta mogu reinterpretirati faktografiju trebaju

cjelovit pristup, koji se u najširem smislu može odrediti kao kulturna povijest, a taj je pristup

možda najpravilniji za proučavanje povijesti žena. Jer, bavljenje poviješću samo je pokušaj

približavanja istini o prošlosti, i ako to želimo što sustavnije činiti, trebamo težiti

univerzalnosti. Upravo povijest žena priziva univerzalno sagledavanje povijesti, jer ono nije

moguće bez ženskog elementa.517 U tom smislu, kancelarovi spisi predstavljaju dragocjen

izvor podataka za sagledavanje svakodnevnog života Riječanki i Riječana u srednjem vijeku,

te smatram da su višestruko korisni iz aspekta kulturne povijesti. Nadam se da je ovaj rad

barem donekle uspio iscrpiti i kvalitetno prezentirati te podatke, ponajprije prikazujući žene,

ali svakako unutar šireg društvenog i kulturnog konteksta.

517 Andrea Feldman, u: Žene u Hrvatskoj: Ženska i kulturna povijest, 16.

86

8. Sažetak

Rad prikazuje život žena na prostoru Rijeke u 15. stoljeću, većinom koncipiran kroz

dvije velike teme: obiteljski život i pitanje javnog djelovanja žena. Obiteljski aspekt sadrži

razdoblja u životu žena poredana kronološki, polazeći od djetinjstva, gdje se promišlja o

njegovom shvaćanju, preko prava ženske djece na imovinu koje doseže do pitanja miraza.

Zatim se sagledava pravo žena prilikom sklapanja braka, imovinsko pravo udanih žena, a

pokušava se i prikazati osobne odnose supružnika, te se dotiče život udovica. Javno

djelovanje žena uključuje teme kao što je prisutnost žena u ugovornim obvezama, sluškinje i

žene kao obrtnice i trgovkinje. Pritom je nešto veća pažnja posvećena udovicama, koje

predstavljaju većinu poslovno aktivnih žena. Analizom se sagledava u kojoj se mjeri razlikuju

statutarni propisi grada i primjeri iz života, zabilježeni u Riječkoj notarskoj knjizi, a navedeni

se aspekti također promatraju u komparaciji sa statutima okolnih područja. Pitanje slobode

žena u radu se otvara promišljanjem o slobodi u javnosti, posebice prilikom društvenih

događaja, pri čemu se ukazuje na važnost ženske časti. Nakon toga, posljednje poglavlje bavi

se svakodnevnim životom u petnaestostoljetnoj Rijeci, te prikazuje kulturu stanovanja i

žensku kulturu odijevanja. Rad također sadrži nekoliko zanimljivih priča, rekonstruiranih

preko podataka iz izvora i smještenih u kontekst, koje zapravo oslikavaju pojedine aspekte

života žena. Kancelarovi spisi predstavljaju dragocjen izvor podataka za sagledavanje, između

ostalog, svakodnevnog života riječkih ljudi u srednjem vijeku, na temelju kojeg se, uz

korištenje podataka iz stručne literature, žene ovdje prikazuje unutar šireg aspekta kulturne

povijesti.

87

9. Summary

This paper portrays the lives of women in the city of Rijeka at the turn of the 15th

century by engaging with two overarching themes; their lives within the structure of the

family and the impact of women in the public sphere. The theme of family uses a

chronological approach, wherein it looks at the lives of women from topics arising during

childhood to the inheritance rights of daughters, which also touches upon the question of

dowry. This theme also includes the implementation of marital law and vowels, the

inheritance rights of married women and a look at personal relations within a marriage, which

impacted the lives of widows. Women's impact in the public sphere deals with women's roles

in officially sanctioned activities, their roles as maids or house servants and as craftswomen

and merchants. Under this theme special attention is given to the lives of widows, who made

up the majority of actively working women. In this regard, the paper evaluates to what degree

there are differences and inconsistencies between information that is provided in the statute of

Rijeka to examples of everyday life that have been recorded in the city's notarial documents.

These findings are also compared with the statutes of surrounding areas. The question of

women's freedom is also considered, and, in regard to women in medieval times it brings up

the ideal of chastity, as woman's most prized possession. The last chapter covers everyday life

in Rijeka, by looking at particularly domestic culture and women's clothing. The paper makes

use of a few interesting case studies which have been reconstructed and told using facts from

primary source. Through these stories it is possible to form a picture of individual aspects of

women's lives. In that regard, the notarial documents found and studied present an invaluable

source of information for looking at the lives of people in medieval Rijeka, which were used

in this paper to shed light on the women of this era, within a wider context of cultural history

available to us.

88

10.Bibliografija

Izvori:

Knjiga riječkog kancelara i notara Antuna de Renno de Mutina (1436-1461), I-III. VDAR III

(1955-1956), str. 5-343; IV (1957), str. 89-225; V (1959), str. 255-459, priredio Mirko Zjačić.

Herkov, Zlatko. Statut grada Rijeke iz godine 1530. Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske, 1948.

Petranović, Anamari. Statutum terrae Fluminis MDXXX; Statut grada Rijeke 1530; Statuti

concessi al comune di Fiume da Fernando i nel’ MDXXX. Rijeka: Izdavački centar Rijeka,

2001.

Literatura:

Budak, Neven - Tomislav Raukar. Hrvatska povijest srednjeg vijeka. Zagreb: Školska knjiga,

2006.

Depoli, Guido. „Italianita della Fiume quattrocentesca“. Pagine istriane Ser. 3, vol. 1 (1950):

35-43.

Ekl, Vanda. Živa baština. Studije i eseji. Rijeka: Izdavački centar Rijeka, 1994.

Ennen, Edith. The Medieval Woman. Cambridge, Massachusetts: Basil Blackwell Inc., 1989.

Fabijanec, Sabine Florence. „Gospodarska djelatnost žena na dalmatinskom komunalnom

području od XIV. do XVI. stoljeća“. U Ženske skozi zgodovino, Zbornik referatov 32.

zborovanja slovenskih zgodovinarjev. 49-64. Celje: 2004.

Feldman, Andrea. „Posljednjih dvije tisuće godina: povijest žena – ženska povijest – kulturna

povijest“. U Žene u Hrvatskoj: Ženska i kulturna povijest, ur. Andrea Feldman, 9-19. Zagreb:

Institut „Vlado Gotovac“ – Ženska infoteka, 2004.

Gigante, Silvino. Fiume nel Quattrocento. Con illustrazioni di Riccardo Gigante, Fiume,

Stab. tipo-lito-grafico di E. Mohovich, 1913.

Gigante, Silvino. Storia del comune di Fiume. Firenza, 1928.

Grbavac, Branka. „Notarijat na istočnojadranskoj obali od druge polovine 12. do kraja 14.

stoljeća“. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2010.

89

Gross, Mirjana. „Nevidljive žene“. Erasmus: časopis za kulturu demokracije 3 (1993): 56-64.

Hanawalt, Barbara. „Medievalists and the Study of Childhood“. Speculum vol 77, br. 2

(2002): 440-460.

Hauptmann, Ferdo. Rijeka: od rimske Tarsatike do hrvatsko- ugarske nagodbe. Zagreb:

Matica hrvatska, 1951.

Herlihy, David. Medieval Households. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1985.

Herlihy, David. Women, Family and Society in Medieval Europe: Historical Essays, 1978 –

1991. Providence – Oxford: Berghahn Books, 1995.

Janeković Römer, Zdenka. Maruša ili suđenje ljubavi.: bračno-ljubavna priča iz

srednjovjekovnog Dubrovnika. Zagreb: Algoritam, 2007.

Janeković Römer, Zdenka. „Nasilje zakona: Gradska vlast i privatni život u

kasnosrednjovjekovnom i ranonovovjekovnom Dubrovniku“. Anali Zavoda za povijesne

znanosti HAZU u Dubrovniku 41 (2003): 9-44.

Janeković Römer, Zdenka. Rod i grad: dubrovačka obitelj od XIII. do XV. stoljeća.

Dubrovnik – Zagreb: Zavod za povijesne znanosti HAZU – Zavod za hrvatsku povijest

Filozofskog fakulteta, 1994.

Karbić, Marija. „Nije, naime, njezina duša drugačija nego kod muškarca“. U Žene u

Hrvatskoj: Ženska i kulturna povijest, ur. Andrea Feldman, 33-56. Zagreb: Institut „Vlado

Gotovac“, Ženska infoteka, 2004.

Karbić, Marija. „Položaj djece u Rijeci u kasnom srednjem vijeku“. U Filii, filiae...: Položaj i

uloga djece na jadranskom prostoru, ur. Marija Mogorović Crljenko, 114-130. Poreč:

Zavičajni muzej Poreštine; Državni arhiv u Pazinu; Odjel za humanističke znanosti

Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, 2011.

Karbić, Marija. „Prilog poznavanju položaja djece u srednjovjekovnim gradskim naseljima u

međurječju Save i Drave“. Scrinia Slavonica vol 3, br. 1 (2003): 57- 69.

Klapisch- Zuber, Christiane. Women, Family, and Ritual in Renaissance Italy. Chicago i

London: University of Chicago Press, 1985.

90

Kobler, Giovanni. Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume. Rijeka: Publicato per

cura del Municipio, 1896.

Margetić, Lujo. Hrvatsko srednjovjekovno nasljedno i obiteljsko pravo. Zagreb: Narodne

novine, 1996.

Margetić, Lujo. Srednjovjekovno hrvatsko pravo: Obvezno pravo. Zagreb: HAZU, 1997.

Margetić, Lujo. Vinodolski zakon. Rijeka- Zagreb, Nakladni zavod Globus, 2008.

Mogorović Crljenko, Marija. Nepoznati svijet istarskih žena. Položaj i uloga žene u istarskim

komunalnim društvima: primjer Novigrada u 15. i 16. stoljeću. Zagreb: Srednja Europa, 2006.

Mogorović Crljenko, Marija. „Položaj kćeri u istarskoj obitelji u 15. i 16. stoljeću“. Povijesni

prilozi 29 (2005): 59-77.

Munić, Darinko. „Rijeka i njezina luka“. U Zbornik Sveti Vid, ur. Darinko Munić, 35-50.

Rijeka: Izdavački centar Rijeka, 1995.

Nikolić Jakus, Zrinka. „Između vremenitih i vječnih dobara: žene u dalmatinskim gradovima

u ranom srednjem vijeku“. U Žene u Hrvatskoj: Ženska i kulturna povijest, ur. Andrea

Feldman, 33-56. Zagreb: Institut „Vlado Gotovac“ – Ženska infoteka, 2004.

Nikolić Jakus, Zrinka. „Obitelj dalmatinskog plemstva od 12. do 14. stoljeća“. Acta Histriae

16 (2008.): 60-88.

Nikolić Jakus, Zrinka. „Profesija – hraniteljica: dojilje u dalmatinskim gradovima u srednjem

vijeku“, U Filii, filiae...: Položaj i uloga djece na jadranskom prostoru, ur. Marija Mogorović

Crljenko, 97-113. Poreč: Zavičajni muzej Poreštine; Državni arhiv u Pazinu; Odjel za

humanističke znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, 2011.

Nikolić Jakus, Zrinka. Rođaci i bližnji. Zagreb: Matica hrvatska, 2003.

Novak, Zrinka. „Neki aspekti pravnog položaja žena u Vinodolskom zakonu, Senjskom i

Krčkom statutu“. Historijski zbornik 62/2 (2009): 315-343.

Peić Čaldarović, Dubravka. „Teorijski aspekti historije žena i ženskih studija“. Radovi

Zavoda za hrvatsku povijest vol 29 (1996): 273-287.

91

Pezelj, Vilma. „Neki elementi pravnog položaja žene u Rapskom statutu iz 14. st.“. Zbornik

radova Pravnog fakulteta u Splitu 48 (2011): 73-87.

Shahar, Shulamith. The Fourth Estate: A History of Women in the Middle Ages. Cambridge:

University Press, 1983.

Stojan, Slavica. „Žene psovačice i psovanje žena“. U Žene u Hrvatskoj: Ženska i kulturna

povijest, ur. Andrea Feldman, 141-156. Zagreb: Institut „Vlado Gotovac“ – Ženska infoteka,

2004.

Strčić, Petar. „Riječko stanovništvo do XVII. stoljeća“. U Zbornik Sveti Vid, ur. Darinko

Munić, 21-34. Rijeka: Izdavački centar Rijeka, 1995.

Uljančić- Vekić, Elena. „Kultura odijevanja porečkih plemića u kontekstu svakodnevne

povijesti (1650.-1720.)“. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,

2012.

Internetska stranica:

http://www.carnivalofvenice.com/?page_id=31