EKONOMSKI FAKULTET U RIJECI

IVO BENAZIĆ

MEĐUNARODNA ORGANIZACIJA RADA (ILO) KAO DETERMINANTA

SOCIJALNE POLITIKE EU

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2014.

EKONOMSKI FAKULTET U RIJECI

MEĐUNARODNA ORGANIZACIJA RADA (ILO) KAO DETERMINANTA

SOCIJALNE POLITIKE EU

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Regionalna i socijalna politika EU

Mentori: prof.dr.sc. Vinko Kandžija

Student: Ivo Benazić 0081117720

Studentski smjer: Gospodarstvo Europske unije

Rijeka, 2014.

1. UVOD 1

1.1.Problem i predmet istraživanja 1

1.2. Radna hipoteza 1

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja 2

1.4. Znanstvene metode 2

1.5. Struktura rada 2

2. TEMELJNE ODREDNICE MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE RADA I

SOCIJALNE POLITIKE EU 4

2.1. Djelovanje Međunarodne organizacije rada kao krovne organizacije 4

2.1.1. Pravna zasnovanost Međunarodne organizacije rada 5

2.1.2. Razvojne faze Međunarodne organizacije rada 8

2.2. Uređenje socijalne politike Europske unije 10

2.2.1. Nadnacionalni okviri 12

2.2.2. Nacionalni okviri 14

2.2.3. Usklađenost Socijalne politike Europske unije s principima Međunarodne

organizacije rada 15

3. BILANCA SOCIJALNE POLITIKE EU 16

3.1. Nezaposlenost u Europskoj uniji 16

3.2. Mobilnost radnika u Europskoj uniji 21

3.3. Obrazovanje u Europskoj uniji 23

3.4. Siromaštvo i socijalna isključenost u Europskoj Uniji 27

3.5. Uvjeti na tržištu rada u Europskoj uniji 29

4. MJERE I INSTRUMENTI MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE RADA I

SOCIJALNE POLITIKE EU 33

4.1. Uključivo tržište rada Međunarodne organizacije rada u području rada i radnih

mjesta 33

4.2. Politika i alati Međunarodne organizacije rada za obuku 37

4.3. Socijalna zaštita “Floor” ILO-a za pravednu i uključivu globalizaciju 38

4.4. Europski socijalni model i Europski socijalni fond 39

4.5. Politika zapošljavanja u Europskoj uniji 41

4.6. Europski socijalni dijalog 42

4.7. Područja suradnje Međunarodne organizacije rada i Socijalne politike EU 43

5. UČINCI MJERA I INSTRUMENATA NA RAZVOJ SOCIJALNE POLITIKE

EU 45

6. PERSPEKTIVE SOCIJALNE POLITIKE EUROPSKE UNIJE U SVIJETLU

MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE RADA I EUROPSKE UNIJE 48

7. ZAKLJUČAK 50

LITERATURA 53

POPIS GRAFIKONA 60

POPIS TABLICA 60

1

1. UVOD

Europska unija predstavlja najviši stupanj ekonomske integracije na svijetu. Teška

ekonomska kriza koja je zahvatila i Europsku uniju ostavila je negativne posljedice na

tržište rada. Svakodnevno se prate učestali socijalni nemiri u državama članicama Unije,

kao što su Grčka i Španjolska, koji su potaknuti sve lošijim gospodarskim i socijalnim

stanjem. Svakim danom EU se suočava sa sve većom nezaposlenošću, prvenstveno

mladih. Mnogi visokoobrazovani mladi stručnjaci ne uspijevaju naći posao te su

primorani odlaziti izvan granica EU-a u potrazi za poslom, čime se stvara odljev

mozgova. Kao krovna organizacija rada Međunarodna organizacija rada (ILO)

pokušava utjecati na rješavanje problema na tržištu rada, uključujući i tržište Unije.

Putem konvencija pokušava usmjeriti zemlje članice na rješavanje određenih socijalnih

problema u mjeri do kuda sežu njezine ovlasti. Stoga je bitno definirati do kuda seže

suradnja ILO-a i EU-a.

1.1. Problem i predmet istraživanja

Problem istraživanja odnosi se na to kako principi Međunarodne organizacije rada

djeluju na socijalnu politiku Europske unije. Predmet istraživanja je Međunarodna

organizacija rada kao determinanta socijalne politike Europske unije.

1.2. Radna hipoteza

Sukladno problemu i predmetu istraživanja postavlja se radna hipoteza koja glasi:

“Moguće je dokazati da su principi Međunarodne organizacija rada dobar korektor i

oslonac u provođenju Socijalne politike Europske unije“.

2

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

Svrha istraživanja je naći korelaciju između principa Međunarodne organizacije rada i

principa socijalne politike Europske unije, a ciljevi istraživanja su utvrditi utjecaj mjera

i politika ILO-a na Socijalnu politiku EU, odnosno utvrditi kolika je korist te suradnje.

Da bi se ispunili ciljevi, te dokazala hipoteza, potrebno je odgovoriti na slijedeća

pitanja:

1. Što je to Socijalna politika EU?

2. Kako je tekao povijesni razvoj ILO-a i Socijalne politike EU?

3. Na koja područja Socijalne politike EU djeluje ILO?

4. Koje su mjere ILO-a u poboljšanju socijalne klime u EU i ostatku svijeta?

5. Da li je odnos EU-a i ILO-a dovoljno čvrst kako bi se održao?

6. Da li EU može sama riješiti socijalnu situaciju u kojoj se nalazi, bez suradnje s ILO-

om?

1.4. Znanstvene metode

U istraživanju zadane tematike korištene su sljedeće znanstvene metode: metoda

analize, metoda sinteze, metoda komparacije i metoda deskripcije. Korištenim

metodama željelo se što objektivnije prikazati odnos ILO-a i EU.

1.5. Struktura rada

Rad je koncipiran u šest međusobno povezanih dijelova.

Prvi dio, Uvod, definira se problem i predmet istraživanja, radna hipoteza, svrha i ciljevi

istraživanja, znanstvene metode i struktura rada.

Drugi dio, Temeljne odrednice ILO-a i socijalne politike EU, određuje ILO-vu pravnu i

povijesnu zasnovanost te njezino djelovanje kao ključne organizacije koja se bavi

radom, te se određuju nadnacionalne ovlasti socijalne politike EU i ovlasti koje

isključivo imaju zemlje članice kao i njezina usklađenost s ILO-om.

3

Treći dio, Bilanca socijalne politike Europske unije, bavi se analizom socijalne politike

EU kroz četiri važna čimbenika (nezaposlenost, obrazovanje, mobilnost radne snage i

socijalna isključenost) koji utječu na tržište rada Unije i utjecajem ILO-a na njih.

Četvrti dio, Mjere i instrumenti ILO-a i socijalne politike EU, definiraju se instrumenti i

mjere koje ILO i EU provode u svrhu poboljšanja socijalne klime.

Peti dio, Učinci mjera i instrumenata na razvoj socijalne politike EU, utvrđuju se učinci

ILO-a na socijalnu politiku EU te njihov odnos.

Šesti dio, Perspektive socijalne politike EU u svijetlu ILO-a, utvrđuje se perspektiva,

odnosno budućnost odnosa ILO-a i socijalne politike EU.

Sedmi dio, Zaključak, donosi sintezu iznešenih stavova u istraživanju.

4

2. TEMELJNE ODREDNICE MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE RADA I

SOCIJALNE POLITIKE EUROPSKE UNIJE

Međunarodna organizacija rada (ILO) osnovana je 1919. godine u sklopu Versailleskih

ugovora, kao međunarodna organizacija tripartitne strukture s ciljem promocije

socijalne pravde i poboljšanja uvjeta rada i života u cijelome svijetu. Posvećena je

postizanju jednakih prava žena i muškaraca na produktivan rad u uvjetima slobode,

jednakosti, sigurnosti i ljudskog dostojanstva. Međunarodna organizacija rada ima

zadaću promicanja socijalne pravde kao i međunarodno priznatih ljudskih i radničkih

prava i kao takva slijedi svoju misiju (HUP, 2014.). Ona je jedina UN-ova organizacija s

jedinstvenom tripartitnom strukturom koja okuplja vlade, poslodavce i sindikate iz 175

država članica. Danas aktivno radi na stvaranju odgovarajućih ekonomskih i radnih

prava koji zaposlenim osobama i poslovnim ljudima omogućavaju udio u stvaranju

održivog mira, prosperiteta i napretka. Također pomaže organiziranjem konvencija i

davanjem preporuka kojima se formuliraju međunarodna načela rada i postavljaju

minimalna radnička prava, a to su: sloboda udruživanja, kolektivno pregovaranje,

ukidanje prisilnog rada, pružanje jednakih mogućnosti svima kao i jednak tretman i

druga načela koja predstavljaju temelj u ostvarivanju uvjeta za rad. Ona unutar sustava

Ujedinjenih Naroda pomaže u razvoju poslodavačkih i radničkih organizacija te istima

omogućava osposobljavanje i mogućnost savjetovanja. Tripartitna struktura

Međunarodne organizacije rada omogućava radniku i poslodavcu sudjelovanje u radu

upravnih tijela organizacije kao ravnopravnih partnera vladama (UN, 2012.).

2.1. Djelovanje Međunarodne organizacije rada kao krovne organizacije rada

Izvršno tijelo Međunarodne organizacije rada je njezino Upravno vijeće. Upravno vijeće

se sastaje tri puta godišnje i donosi odluke o daljnjoj politici Organizacije. Također se

donose odluke o dnevnom redu Organizacije rada, usvaja se proračun i program koji se

dostavljaju na konferenciji te se bira glavni ravnatelj. Upravno vijeće se sastoji od 56

glavnih članova (28 vlada, 14 poslodavaca i 14 radnika) i 66 zamjenika (28 vlada, 19

poslodavaca i 19 radnika). Države najvažnijeg industrijskog značaja (Brazil, Kina,

5

Francuska, Njemačka, Indija, Italija, Japan, Rusija, Velika Britanija i Sjedinjene

Američke Države) zauzimaju deset glavnih državnih mjesta u Vijeću. Ostatak članova

vlade se bira od strane konferencije svake tri godine (ILO, 2014.). Temelj ILO-a je

suradnja između vlade, poslodavaca i radnika u jačanju socijalne klime i ostvarivanju

gospodarskog razvoja. Cilj Organizacije je služiti potrebama zaposlenih žena i

muškaraca okupljanjem vlada, poslodavaca i radnika kako bi se postavila načela rada,

razvile adekvatne politike i osmislili programi. Želi se ostvariti socijalni dijalog u kojem

sudjeluju radnici i poslodavci koji imaju jednak glas u odnosu na vladu. Time će se

omogućiti poistovjećivanje mišljenja socijalnih partnera s načelima ILO-a, kao i s

njezinim politikama i programima. Organizacija potiče tripartizam u okviru vlastite

strukture ali i među državama članicama potičući socijalni dijalog između sindikata i

poslodavaca u praksi, a ukoliko je potrebno, provodi i nacionalnu politiku s obzirom na

ekonomska, društvena i druga pitanja. Posluju kroz tri glavna tijela Međunarodna

konferencija rada, Upravno tijelo i Ured, koji se sastoje od vlada, poslodavaca i

predstavnika radnika.

Rad Upravnog tijela je potpomognut tripartitnim odborom koji pokriva glavne

industrije. On je također podržan od strane stručnih odbora koji se bave pitanjima

vezanima uz strukovno obrazovanje, razvoj upravljanja, sigurnosti i zaštite zdravlja,

industrijskih odnosa, obrazovanje radnika te posebno za probleme žena i mladih

radnika. Odvijaju se i regionalni sastanci između zemalja članica na kojima se

razmatraju pitanja posebnog značaja za regije u predmetu (ILO, 2014.).

2.1.1. Pravna zasnovanost Međunarodne organizacije rada

Pravna zasnovanost Međunarodne organizacije rada temelji se na međunarodnom

radnom pravu koje se nalazi u Statutu same organizacije usvojenim 1919. godine u

konvencijama i preporukama. Treba naglasiti da Statut Organizacije sadrži temeljne

odredbe koje formuliraju funkcioniranje iste, što propisuje niz općih principa koji se

smatraju izravnim izvorom prava Organizacije. Na konferenciji u Philadelphiji 1944.

godine usvojeni su principi sadržani u preambuli Statuta te u ciljevima i svrsi

Međunarodne organizacije rada i pripojeni u Ustav Međunarodne organizacije rada

6

1946. godine. Međunarodna konferencija rada je najviši zakonodavni akt ILO-a i

sastaje se jednom godišnje u Ženevi. Zadatak Konferencije je priprema, izrada i

usvajanje konvencije i preporuke te je kao takva ovlaštena za njihov nadzor primjenom

temeljne pravne i tehničke prosudbe. Nadležnosti Konferencije odnosi se i na prijam

novih država u Međunarodnu organizaciju rada (Međunarodna organizacija rada,

2014.).

Organizacija je donijela niz preporuka, uz konvencije koje su se razlikovale u odnosu na

pravni karakter Organizacije i nisu stvarale obvezu državama nego su služile kao

smjernice za djelovanje. Konvencije sadrže mnogo posebnih značajki, sažetih u četiri

glavne ( pravokutnik, 2014. ):

1. Unutar institucionalnog okvira usvajaju se dogovori, što znači da se ne slijedi vrsta

diplomatskog pregovaranja prilikom tijekom usvajanja konvencije. Takav skup ima

mnogo dodirnih točaka s parlamentarnim skupštinama. Jednoglasna odluka ne mora biti

nužna da bi se konvencija usvojila, jedino Međunarodni sud pravde usvaja konvenciju.

Revizija konvencije se odvija na Općoj konvenciji, koja je ujedno zakonodavno tijelo

same Organizacije.

2. Kada se usvaja konvencija, Međunarodna konvencija rada se sastoji od predstavnika

vlada, poslodavaca i radnika. Dopušteno je glasovanje svakog delegata pojedinačno.

3. Za donošenje konvencije potrebna je dvotrećinska većina. Zbog ratifikacije vlade bi

Konvenciju trebale podnijeti svojim nadležnim tijelima, tj. parlamentima. Vlade također

imaju obvezu, ukoliko je zatraženo, predati izvješća o pitanjima koja su donesena na

konvencijama.

4. Pojedinci u konvencije uključuju fleksibilnost klauzule, jer su same konvencije

usmjerene prema zemljama koje se međusobno razlikuju po ekonomskim, političkim i

društvenim pitanjima.

Treba napomenuti da je svaka konvencija rangirana prema važnosti područja na koje se

odnosi. U prvu kategoriju su svrstane: konvencije za slobodu udruživanja i kolektivnog

7

pregovaranja, konvencija za prisilni rad, konvencija za nediskriminaciju pri

zapošljavanju i konvencija za dječji rad. U Kopenhagenu je održana Deklaracija o

društvenom razvoju gdje su ove temeljne konvencije dobile važno mjesto u Zaključku

Svjetskog samita o socijalnom razvoju iz 1995. godine. Godine 1996. u Singaporu je.

održana Ministarska konferencija Svjetske trgovinske organizacije gdje su države

potvrdile obvezu poštivanja međunarodno priznatog načela rada, te je utvrđeno kako je

Međunarodna organizacija rada kompetentna za postavljanje i provođenje načela rada

(ILO, 2013.).

Godine 1997. ratificirane su konvencije koje slijede.

Konvencija o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje iz 1948. godine

omogućava osnivanje i učlanjenje u udruge svakom radniku i poslodavcu bez

prethodnog odobrenja i daje jamstva za slobodno funkcioniranje organizacija bez

uplitanja javnih vlasti.

Konvencija o pravu na organiziranje i kolektivno pregovaranje iz 1949. godine pruža

zaštitu radniku i poslodavcu.

Konvencija o radu iz 1930. godine bori se protiv prisilnog rada uz iznimke: vojne

službe, osuđenika na rad, u slučajevima ratnoga stanja, elementarnih nepogoda i dr.

Konvencija o ukidanju prisilnog rada Konvencije iz 1957. godine je zabranila korištenja

svih oblika prisilnog rada kao sredstva političke prinude ili odgoja, zabranjuje kaznu za

iskazivanje političkih ili ideoloških stavova, zabranjuje mobilizaciju radne discipline i

zabranjuje kaznu za sudjelovanje u štrajkovima.

Konvencija protiv diskriminacije u zapošljavanju i zanimanju iz 1958. godine stavlja

naglasak na zabranu diskriminacije u zapošljavanju, obrazovanju, radnim uvjetima,

zabranu diskriminacije na temelju rasne, vjerske, spolne, političke i nacionalne

pripadosti, socijalnog stanja i dr. Ova konvencija želi omogućiti jednak tretman i

mogućnosti svima.

Konvencija o jednakim plaćama iz 1957. godine bori se za jednake plaće žena i

muškaraca za tijekom obavljanja istoga rada

.

8

Konvencija za minimalnu radnu dob iz 1973. godine želi ukinuti rad djece, vodeći se

mišlju kako minimalna dob za rad ne smije biti niža od dobi predviđene za završetak

obveznog školovanja. U razvijenim zemljama ta predviđena legalna dob je 15, a u

zemljama u razvoju 14 godina starosti. Na osamdesetšestoj međunarodnoj konferenciji

o radu iz 1998. godine usvojena je velikom većinom Deklaracija o temeljnim načelima i

pravima na radu ILO-a. Navodi se kako sve države članice ILO-a moraju poštivati,

promicati i realizirati pravo radnika i poslodavaca na slobodno udruživanje i pravo na

kolektivno pregovaranje, te moraju zaustaviti svaki oblik prisilnog rada, djelotvorno

ukinuti dječji rad, te ukinuti diskriminacije vezane uz zapošljavanje i zanimanje.

Naglasak je napoštivanju temeljnih načela od strane svih zemalja članica.

Treba navesti bitnu karakteristiku ILO-a, a to je univerzalnost, po kojoj sve države

moraju postati članice Organizacije, bez izuzetka (pravokutnik, 2014.).

2.1.2. Razvojne faze Međunarodne organizacije rada

Međunarodna organizacija rada osnovana je 1919. godine u sklopu Versajskog ugovora

razvijajući i težeći socijalnoj pravdi. Statut Organizacije izrađen je između siječnja i

travnja 1919. godine od strane Komisije rada u sklopu Mirovne konferencije koja se

prva put sastala u Parizu, a zatim u Versaillesu. Komisija je pod presjedanjem Samuela

Gompersa, čelnika Američke federacije rada, bila sastavljena od predstavnika devet

zemalja, Belgije, Čehoslovačke, Italije, Kube, Francuske, Poljske, Velike Britanije i

Sjedinjenih Američkih Država. Rezultat toga skupa je tripartitna organizacija kao jedina

takve vrste te u svojim izvršnim tijelima okuplja predstavnike vlada, poslodavaca i

radnika. Ustav sadržava ideje, testirane pod okriljem ILO-a o radnom zakonodavstvu,

utemeljenom u Baselu 1901. godine. Prva Međunarodna konferencija rada održana je u

Washingtonu tijekom listopada 1919. godine gdje je usvojeno šest konvencija

Međunarodne organizacije rada koje su se bavile satima rada u industriji,

nezaposlenošću, zaštiti majčinstva, noćnim radom žena, minimalnom dobi i noćnim

radom maldih osoba u industriji. Sjedište im je od 1920. godine u Ženevi, a prvi

ravnatelj bio je Francuz Albertom Thomasom. Pod njegovim vodstvom, u manje od

dvije godine, doneseno je šesnaest Konvencija Međunarodne organizacije rada i

9

osamnaest Preporuka. Brzi uspon Organizacije počeo je opadati zbog nezadovoljstva

nekih vlada prevelikim brojem konvencija, previsokim proračunom i prekritičnim

izvješćima. Međunarodni sud pravde je bez obzira na nezadovoljstvo određenih vlada,

proširio njihovu domenu regulacije na međunarodno reguliranje uvjeta rada u

poljoprivrednom sektoru. Odbor stručnjaka koji je osnovan 1926. godine služio je kao

nadzorni sustav vezan za primjenu načela organizacije rada. Odbor je sastavljen od

neovisnih pravnika odgovornih za ispitivanje vladinih izvješća i iznošenje vlastitih

izvješća svake godine na konferenciji.

Godine 1929. dolazi do velike depresije, čiji je rezultat bila velika nezaposlenost, a s

njom se morao suočiti novi ravnatelj Britanac Harold Butler, koji je 1932. naslijedio

Alberta Thomasa. Butler je shvatio kako mu za pitanja vezana uz radnu snagu treba

međunarodna suradnja. Sjedinjene Američke Države postaju njihovom članicom 1934.

godine. Godine 1939. na mjesto ravnatelja dolazi Amerikanac, John Winant, koji je

1940. godine iz sigurnosnih razloga, zbog početka Drugog svjetskog rata, Međunarodnu

organizaciju rada privremeno preselio u Montreal. Dužnost je napustio 1941. godine

kada je imenovan američkim veleposlanikom u Velikoj Britaniji. Na mjesto prdsjednika

tada dolazi Irac, Edward Phelan, koji je još 1919. godine pomogao napisati Ustav

Organizacije. Odigrao je važnu ulogu tijekom Međunarodne konferencije rada u

Philadelphiji, u vrijeme Drugog svjetskog rata, na kojoj su prisustvovali predstavnici

vlada, poslodavaca i radnika iz četrdeset i jedne zemlje. Ta Deklaracija unesena je u

aneks Statuta i još uvijek predstavlja Povelju o ciljevima Međunarodne organizacije

rada. Godine 1946. postala je specijalizirana agencija u sklopu Ujedinjenih naroda.

Godine 1948. Organizacija usvaja konvenciju o slobodi udruživanja i pravo na

organiziranje. Između 1948. i 1970. godine, pod vodstvom američkog ravnatelja Davida

Morsea, broj članica se udvostručio. Organizacija rada poprima univerzalni karakter,

zemlje u razvoju dobivaju prioritet naspram industrijskih zemalja, proračun je narastao

pet puta, a broj službenika se učetverostručio. Godine 1960. osniva Međunarodni

institut za studije o radu, a 1965. Međunarodni centar za obuku . Povodom pedesete

godišnjice djelovanja, 1969. godine, dobivaju Nobelovu nagradu za mir. Između 1970. i

1973. godine pod vodstvom ravnatelja, Britanca, Wilfreda Jenksa Organizacija

napreduje u razvoju svojih standarda i mehanizama za nadzor njihove primjene. Velik

naglasak je stavljen na promicanje slobode udruživanja i prava na organizaciju. Njegov

10

nasljednik, Francuz, Francis Blanchard proširuje tehničku suradnju Organizacije sa

zemljama u razvoju i otklanja negativne stvari Organizacije. Pomažu Poljskoj u izlasku

iz diktature, dajući joj svoju punu podršku na temelju Konvencije o slobodi udruživanja,

koju je Poljska ratificirala 1957. godine. Blancharda je 1989. godine naslijedio

Belgijanac, Michel Hansenne, koji je vodio Organizaciju nakon Hladnog rata, stavivši

naglasak na postavljanju socijalne pravde u središte međunarodnih ekonomskih i

socijalnih politika. Na Hansenneovo mjesto 1999. Došao je Čileanac, Juan Somavia,

koji je naglasio važnost značenja dostojanstvenog rada kao strateškog cilja, te je

naglasak stavljen na promicanje međunarodnog poštenja tijekom procesa globalizacije.

Istaknuo je da rad služi kao instrument za ublažavanje siromaštva. Godine 2012. za

ravnatelja je izabran Britanac, Guy Ryder (ILO, 2014.).

2.2. Uređenje socijalne politike Europske unije

Socijalna politika ključan je aparat suvremenih nacionalnih država za očuvanje

dobrobiti njihovih građana. Socijalna politika može se definirati kao politika koja se

razvija na nadnacionalnoj, nacionalnoj i lokalnoj razini, a usmjerava je socijalna vizija

društva. Socijalna politika služi da bi se provođenjem ljudskih prava zadovoljile osobne

potrebe stanovništva.

Posebne odredbe o socijalnoj politici već su sadržane u Rimskom Ugovoru iz 1957.

godine o osnivanju Europske ekonomske zajednice. U Ugovoru je deklarirana potreba

poboljšanja radnih i životnih uvjeta za radnike kao jednom od općih ciljeva Europske

ekonomske zajednice navedenom u preambuli. Naglasak u UEZ je na jačanju tržišnih

sloboda, dok su socijalni elementi ostali u nadležnosti država članica. Najvažnije

odredbe poglavlja o socijalnoj politici sadržane su u članku 119. UEZ o obveznoj

realizaciji načela o jednakoj plaći za jednak rad između muškarca i žene i u članku 120.

UEZ koji govori o ujednačenosti propisa o plaćenom godišnjem odmoru. Cijelo

poglavlje o socijalnoj politici vezano uz Rimski Ugovor može se promatrati kao

posljedicu međusobnih ustupaka Njemačke i Francuske. Odredbe o slobodi kretanja

radnika također su unijete u UEZ kako bi se potaknula mobilnost radnika unutar

Zajednice. Do 1968. godine programi Fonda omogućili su prekvalifikaciju u svrhu

zaposlenja, nekoliko stotina tisuća radnika u državama članica, s obzirom na veliku

11

nezaposlenost i odlazak radnika u zemlje s većom potražnjom radne snage. Tijekom

sedamdesetih javlja se potreba za usklađivanjem socijalne politike između zemalja

članica. Do te potrebe dolazi nakon priključenja Danske, Irske i Ujedinjenog

Kraljevstva Zajednici. Nova socijaldemokratska njemačka vlada naglašava potrebu za

unapređenjem socijalnog zakonodavstva. Socijalni akcijski program iz 1974. godine

otvara novi pristup Zajednice socijalnoj problematici kroz ispunjavanje glavnih ciljeva:

ostvarenje pune zaposlenosti, poboljšanje radnih i životnih uvjeta kao i omogućavanje

veće mogućnosti sudjelovanja radnika i poslodavaca u odlučivanju unutar Zajednice.

Sredinom osamdesetih, kroz inicijativu jačanja zajedničkog tržišta uklanjanje

nacionalnih regulatornih barijera rezultiralo je donošenjem Jedinstvenog europskog akta

koji je omogućio lakše donošenje mjera usklađivanja na europskoj razini. Godine 1989.

u Strasbourgu komisija je donijela Povelju o temeljnim socijalnim pravima radnika.

Naime, povelja nije imala legalan status s obzirom da ju britanska vlada nije prihvatila.

Unatoč tome poslužila je kao osnova za izradu Socijalnog programa u kojemu je bilo

predloženo 47 inicijativa. Početkom devedesetih stvoren je Sporazum o socijalnoj

politici i Protokol o socijalnoj politici koji su umetnuti u protokol Ugovora iz

Maastricha koji je potpisan 1992. godine, a na snagu je stupio 1993. godine. Tim je

ugovorom stvorena Europska unija. Ugovorom iz Amsterdama dodan je je još jedan cilj

socijalnoj politici, a to je jednakost muškarca i žene u sferi socijalne politike. Ugovorom

iz Amsterdama uspostavljen je europski pravni okvir za djelovanje unutar socijalne

politike koji uz određene izmjene vrijedi i danas. Europska socijalna agenda iz 2000.

godine istakla je povezanost i međuovisnost politike zaposlenosti, socijalne zaštite te

ekonomske i proračunske politike. Socijalna politika također je bila prisutna i u

ciljevima Lisabonske strategije iz 2000. godine, kao što je i prisutna u strategiji Europa

2020. gdje je stavljen velik naglasak na socijalnu politiku. Ugovorom iz Lisabona,

Europska unija postaje jedinstveni entitet koji u potpunosti zamjenjuje Europsku

zajednicu. Ugovor o Europskoj uniji spominje se važnost visokog konkurentnog

socijalnog tržišnog gospodarstva usmjerenog na punu zaposlenost i društveni razvoj ali

isto tako naglašava se i borba protiv socijalnog isključenja i diskriminacije. Naglasak je

također na promoviranju socijalne pravde i socijalne zaštite, na ravnopravnosti

muškarca i žene, na međugeneracijskoj solidarnosti te na gospodarskoj, socijalnoj i

teritorijalnoj koheziji. kao jedan od ciljeva Europske unije navedena je i eliminacija

12

siromaštva. Ugovor o Europskoj uniji referira se izravno na Povelju o temeljnim

pravima Europske unije donesenu 2000. godine te mu je dodijeljena pravna snaga

jednaka pravnoj snazi samih Ugovora. Ugovorom o funkcioniranju Europske unije

obuhvaćene su odredbe o nadležnosti Unije. Navedeno je kako će države članice

koordinirati vlastite ekonomske politike i politike zapošljavanja s obzirom na načine

navedene u Ugovoru o funkcioniranju Europske unije. Naglasak je stavljen na stavku

koja napominje kako je socijalna politika područje u kojem postoji podijeljena

nadležnost između Unije i država članica. Države članice su ovlaštene vlastitim

propisima regulirati pojedina područja socijalne politike, sve dok ta ista područja nisu

regulirana od strane Unije. Ugovorom je također obuhvaćena koordinacija politike

zapošljavanja ali samo u okviru davanja neobvezujućih uputa od strane Europske unije

te se napominje kako će Unija svojim aktivnostima promovirati visoku zaposlenost,

adekvatnu socijalnu zaštitu kao i borbu protiv socijalne isključenosti. Stupanjem

Ugovora o funkcioniranju Europske unije na snagu, mjere za koordinaciju sustava

socijalne sigurnosti mogu se donositi kroz obični zakonodavni postupak, kojim je

uključeno glasovanje kvalificiranom većinom u Vijeću Europe, umjesto jednoglasno

(Mintas Hodak, 2010.).

2.2.1. Nadnacionalni okviri

Europska unija teži visoko konkurentnom socijalno– tržišnom gospodarstvu. Člankom

153. Ugovora o funkcioniranju Europske unije daje konkretne nadležnosti Unije unutar

socijalne sfere. Objedinjuje važna područja kao što su zaštita na radu, radni uvjeti,

socijalna sigurnost i socijalna zaštita radnika, zaštita radnika u slučaju otkaza,

informiranje i konzultiranje s radnicima, predstavljanje radnika, uvjeti zapošljavanja

radnika iz trećih zemalja koji legalno borave na području Unije, integracija osoba

isključenih s tržišta rada, ravnopravnost muškaraca i žena u prilikama za zapošljavanje i

tretmanu na poslu, borba protiv socijalnog isključenja te modernizacija sustava socijalne

zaštite (Mintas Hodak, 2010.). Unija sadrži niz načela poput solidarnosti, poštovanja

dostojanstva i ljudskih prava, održivog razvoja temeljenog na visoko konkurentnom

socijalno tržišnom gospodarstvu, puna zaposlenost i socijalni razvitak, na kojima se

13

temelje njezine ovlasti. Navedena načela su propisana člankom 2. i 4. Ugovora o

Europskoj uniji. Člankom 5. Ugovora o funkcioniranju Europske unije propisano je

kako Unija ima obvezu usklađivanja ekonomske politike, politike zapošljavanja i

mogućnost usklađivanja socijalnih politika (Damjanović, 2013.). Na razini Unije odluke

se donose suodlučivanjem Vijeća i Europskoga parlamenta, uz konzultaciju Europskog

ekonomskog i socijalnog odbora i Odbora regija, ali po članku 137. st. 2. Ugovora o

funkcioniranju Europske zajednice za određena pitanja Vijeće donosi odluke

jednoglasno, a ta pitanja su: socijalna sigurnost i socijalna zaštita radnika, zaštita

radnika u slučaju otkaza ugovora o radu, zastupanje i obrana interesa radnika i

poslodavaca, uvjeti zapošljavanja državljana trećih zemalja koji legalno borave na

području Unije te financijski doprinosi za zapošljavanje i stvaranje radnih mjesta

(pravokutnik, 2014.). Članak 137.st.2 Ugovora o funkcioniranju Europske zajednice

daje ovlast za ujednačavanje prava u prethodno nabrojanim područjima u smislu

određivanja minimalnih standarda putem smjernica, pri čemu države članice mogu

uvesti puno strože zaštitne mjere, prema članku 137. st. 5. Ugovora o funkcioniranju

Europske zajednice (Herdegen, 2003.).

Europska unija ima ulogu poticanja suradnje između zemalja članica u koordinaciji

politika te daje zakonodavni okvir za sve zemlje članice. Članci 154. i 155. Ugovora o

funkcioniranju Europske unije stavljaju naglasak na ulogu socijalnog partnera gdje je

Europskoj komisiji zadatak razvijanje dijaloga između poslodavaca i radnika na razini

Unije. U članku 157. Ugovora o funkcioniranju Europske unije sadržana su načela prava

Unije o ravnopravnosti muškaraca i žena. Članci 162., 163. i 164. Ugovora o

funkcioniranju Europske unije imaju odredbe o Europskom socijalnom fondu koji je

namijenjen povećanju mogućnosti zapošljavanja radnika unutar Unije (Mintas Hodak,

2010.).

Sekundarnim pravom Europska unija je koordinirala sustav socijalne sigurnosti što je

jedan od ključnih elemenata socijalne politike Europske unije. Pravo je zasnovano na

uredbama koje su obvezujuće za sve države članice. Upravo je uredba 883/2004,

donesena 2004. godine, a stupila na snagu 2010. godine, značila koordinaciju sustava

socijalne sigurnosti u Europskoj uniji (Mintas Hodak, 2010.).

14

Socijalna politika je jako osjetljiva tema za svaku državu. Države žele zadržati

suverenitet u upravljanju socijalnom politikom. Stoga treba staviti naglasak na važnost

koordinacije kompletnog sustava socijalne politike Europske unije.

2.2.2. Nacionalni okviri

Socijalna je politika još uvijek većinom u nadležnosti država članica Unije. Države

članice imaju pravo samostalno određivati osnovna načela svojih sustava socijalne

sigurnosti, te je zbog različitog stupnja ekonomskog, društvenog ili pravnog razvoja

država članica zabranjeno međusobno usklađivanje propisa zemalja članica. Politika

zapošljavanja i tržišta rada oduvijek je bila pod jurisdikcijom zemalja članica.

Ugovorom iz Amsterdama napravljena je prekretnica, te je stavljen naglasak na razvoj

usklađenoga europskoga pristupa zapošljavanju i socijalnim pitanjima što je Uniji dalo

nove zadaće kao ali i efikasnija sredstva. Ugovor iz Amsterdama kao ni kasniji Ugovor

iz Nice nisu promijenili temeljno načelo isključive nadležnosti država članica Unije za

politiku zapošljavanja. Mjere koje daje Vijeće samostalno ili sukladno s Europskim

parlamentom služe kao upute država članicama sukladno članku 128 st.2 Ugovora o

funkcioniranju Europske unije. Isključena je mogućnost usklađivanja prava u području

zapošljavanja kod država članica po članku 129 st.2. Područje socijalne politike, kao i

obrazovanje i usavršavanje također su regulirani nacionalnim pravilima. Mjere koje su

osvojene na razini Unije ne utječu na pravo država članica da same određuju temeljna

načela vlastitih sustava socijalne politike što je sadržano u članku 137 st.4 Ugovora o

funkcioniranju Europske unije (pravokutnik, 2014.). Kako je prije navedeno, socijalna

je politika još uvijek u velikoj većini u nadležnosti zemalja članica. Europska unija ima

samo formalno široke ovlasti u socijalnoj domeni. Prenošenje nadležnosti s države

članice na Europsku uniju, uslijed nedostatka propisa, obavlja se jednoglasnim

odlučivanjem, tj. glasanjem. U svakom slučaju EU ima ovlasti ako neka zemlja članica

tako odluči.

15

2.2.3. Usklađenost Socijalne politike Europske unije s principima Međunarodne

organizacije rada

Odnos na relaciji između Europske unije i ILO-a je od velike važnosti, s obzirom da

imaju zajedničke ciljeve, poput provedbe društvene odgovornosti i suradnje u mnogim

pitanjima ponajviše vezanim za područja trgovinske politike i standarda rada. Europska

unija utječe na ishod Konvencija ILO-a. Također utječe na ratifikaciju Konvencije od

strane zemalja koje nisu članice. Na navedenim stavkama temelji se suradnja Europske

unije i Međunarodne organizacije rada. Odnos između trgovinskih i radnih standarda

rada sadržani su u Općem sustavu povlastica koji je jedan od najvažnijih trgovinskih

instrumenata Unije. Pravni temelj Općih sustava povlastica, zajedno s kaznenim i

poticajnim mjerama proširen je na svih osam temeljnih Konvencija. ILO i Europska

Unija naglašavaju svoje zajedničke prioritete te svoje ciljeve mogu smatrati međusobno

usklađenima i koherentnima. Naime, još uvijek postoji problem u provedbi temeljnih

Konvencija u mnogim zemljama koje se nalaze u Općem sustavu povlastica. Kroz rad

Agende omogućava se partnerstvo između Europske komisije i ILO-a. Četiri glavna

stupa koji čine Agendu su pravo na rad, na zaposlenje, socijalni dijalog i socijalnu

zaštitu. Spol je uključen u sva četiri sektora, a posebna pažnja je posvećena

neformalnom sektoru koji je ujedno i najranjiviji.

16

3. BILANCA SOCIJALNE POLITIKE EU

U nastavku se analizira socijalna politika Europske unije kroz četiri čimbenika koji

najviše utječu na tržište rada. Ti čimbenici su: nezaposlenost, obrazovanje, mobilnost

radne snage i socijalna isključenost.

3.1. Nezaposlenost u Europskoj uniji

Kada se razmatra nezaposlenost, to je jedan od najvažnijih gospodarskih i društvenih

problema današnjice, koji svakim danom postaje sve veći problem u cijelom svijetu

(Mrnjavac, 2001.).

Tržište rada Europske unije je pod velikim utjecajem demografskih kretanja koje

karakteriziraju značajne promjene kao što su: sve veći udio starog stanovništva u

zemljama članicama, niska stopa prirodnog prirasta, niska stopa fertiliteta i produljenje

životnog vijeka. Kako bi gospodarstva u Europskoj uniji mogla održavati postojeću

gospodarsku aktivnost i uz to postići umjerenu stopu rasta, potrebne su im imigracije

mladih, obrazovanih kadrova koji će pokrenuti gospodarstva svojim znanjem (Kersan –

Škabić, 2012.).

Danas je najveći problem nezaposlenost mladih što automatski znači manje poreznih

obveznika kao i manju potrošnju. Bez financijske sigurnosti mladi ljudi nisu u

mogućnosti osnivati obitelji, rješavati stambena pitanja ili pak voditi samostalan

financijski siguran život. U opasnosti nije samo gospodarski rast, nego i socijalni sustav

jer zaposleni mladi plaćaju za starije nezaposlene, penzionere (Hartlep i Savić, 2013.).

Kriza u Uniji je najviše utjecala na tržište rada, stvorivši veliku nezaposlenost. Najveći

danak platile su zemlje poput Portugala, Španjolske, Italije i Grčke, gdje je

nezaposlenost drastično narasla (Riegert i Telišman, 2013.). Uvjeti tržišta rada su se i

dalje pogoršavali i tijekom 2013. godine. Stopa nezaposlenosti je ostala 8,6 %, što broji

45,2 milijuna stanovnika. Smanjenje stope nezaposlenosti ispod 8 % se očekuje tek

2018. godine, što će i dalje biti velika stopa nezaposlenosti (Tablica 1.). U 2013. godini

18,3 % mladih u Uniji je ostalo bez posla, te se i u tom sektoru pad stope nezaposlenosti

mladih očekuje tek 2018. godine. Stopa nezaposlenosti kod žena će se postupno

smanjiti na 8,2 % tek 2018. godine, dok će se kod muškaraca iste godine smanjiti na 7,6

17

%. Postotak radne snage nastavlja se smanjivati, iako vrlo sporo, što se djelomično

može objasniti demografskim promjenama. U zemljama Europske unije s razvijenim

gospodarstvima očekuje povećanje se radne snage za 8 milijuna ljudi do 2018. godine.

Još uvijek postoji velika nezaposlenost mladih osoba u dobi od 25 do 34 godina, što je

jako zabrinjavajuće jer takvo stanje jako usporava proces oporavka tržišta rada.

Posljedicu krize mladi su najviše osjetili gubitkom radnih mjesta zbog nižeg ranga i

zbog zaštite radnih mjesta starijih radnika. Spas za mlade nudi se putem specifičnih

programa tržišta rada za mlade ili putem prekvalifikacije kako bi poboljšali svoje

izglede na tržištu rada. Sektorska potražnja za radnom snagom se smanjila, radnici sve

teže pronalaze posao u svom sektoru djelatnosti. Zemlje bi trebale osigurati sredstva za

ulaganje u obuku i edukaciju ciljanih skupina nezaposlenih radnika u kriznim

sektorima. Kriza je usporila strukturnu prilagodbu gospodarstava prema brže rastućim

sektorima, čime se ograničio potencijal za brzi opravak (ILO Cataloguing in

Publication Data, 2013.).

Tablica 1. Ukupna nezaposlenost u EU28 za razdoblje od 2004. do 2013. godine

2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013.

Nezaposlenost

EU28 (% ) 9,3 9,1 8,3 7,2 7,1 9,0 9,7 9,8 10,6 11,0

Postotna promjena

(%) - - 2,15 - 8,79 - 13,25 - 1,39 26,76 7,78 1,03 8,16 3,77

Izvor: Izradio student prema podacima s Eurostata

Tablicom 1. statistički je prikazana ukupna nezaposlenost u Europskoj uniji za

vremensko razdoblje od deset godina, odnosno za vremensko razdoblje od 2004. godine

do 2013. godine . Prati se konstantan pad nezaposlenosti, koji je u 2007. godini u

odnosu na 2006. godinu bio najveći i iznosio je 13,25 %, sve do 2009. godine kada

stupa nagli rast nezaposlenosti od čak 26,76 % u odnosu na 2008. godinu. Nagli rast

nezaposlenosti u 2009. godini, koji je ujedno bio i najveći rast, može se povezati sa

svjetskom krizom koja je zahvatila i nju samu. Od 2009. godine bilježi se konstantan

18

rast nezaposlenosti. Kao što je prije navedeno, nezaposlenost je sve veći problem s

kojim se moraju nositi sva gospodarstva svijeta, pa tako i Europske unije. Unija danas

više ulaže u svoj tehnološki i informatički razvoj ne bi li postala konkurentnija na

svjetskom tržištu pored Sjedinjenih Američkih Država i Japana kao glavnih

konkurenata. Takav način razvoja odražava se i negativno na tržište rada jer nove

tehnologije i informatizacija poslovanja „šalju radnika na ulicu“, tj. radnike zamjenjuju

strojevi. U takvim situacijama do izražaja dolaze sindikati koji imaju pregovaračku

moć, kojom se pokušavaju boriti protiv otpuštanja radnika. Sindikati se bore za

kratkoročni boljitak radnika, tj. onih koji su već zaposleni, ali postoji dugoročni

problem, a to je tko će zastupati nezaposlene koji nemaju pregovaračku moć ili one koji

neće imati mogućnost zaposlenja. Zemlje članice Europske unije teže visokom

životnom standardu koji iziskuje velika porezna davanja i visoku javnu potrošnju kroz

programe pomoći nezaposlenima, socijalne pomoći. Održavanje visokog životnog

standarda i državnog blagostanja utjecalo je i na povećanje stope nezaposlenosti Takva

oporezivanja koja bi trebala očuvati dosegnutu razinu životnog standarda zahtijevaju

financijska sredstva koja se izdvajaju iz plaća, čime dodatno porezno opterećuju

poduzeća i podižu osnovnu nadnicu koju poduzeća ne mogu i ne žele prihvatiti. Države

nastoje osigurati socijalnu zaštitu, ali tržišta rada sa svojim mehanizmima ponude i

potražnje stvaraju razlike u nadnicama koje, u tom slučaju, izazivaju porast nejednakosti

podjele nadnica i siromaštva određene grupe ljudi. Nadmetanje socijalne zaštite države i

tržišne nejednakosti podjele nadnica na tržištu rada traže izdašna sredstva koja država

osigurava jedino oporezivanjem (Škare, 2010.). Visoki porezi i doprinosi koje

poduzetnici moraju plaćati, tjeraju ih u zemlje s jeftinom radnom snagom što što

također povećava nezaposlenost. Nezaposlen čovjek jako opterećuje državni proračun,

tako da bi trebalo više poraditi na mjerama zapošljavanja kako bi se svakome

omogućilo pravo na rad. Unutar Europske unije postoje još velike razlike između

određenih zemalja članica, pa je tako u Grčkoj 2013. godine izmjerena nezaposlenost od

27,5% od ukupnog radno sposobnog stanovništva. Ekonomska kriza se pokazala

pogubnom za određene članice putem drastičnog povećanja nezaposlenosti, posebno

nezaposlenosti mladih (Tablica 2.) kao posljedicu iste. Ulaskom tranzicijskih zemalja u

članstvo, kojih je 2004. godine ušlo čak deset, drastično se povećala stopa

nezaposlenosti..

19

Tablica 2. Ukupna nezaposlenost mladih u EU28 u dobi od 15 do 29 godina za

razdoblje od 2005. do 2013 godine

2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013.

Nezaposlenost mladih

u dobi od 15 do 29

godina

8,5 7,9 7,0 7,0 9,0 9,5 9,6 10,3 10,6

Postotna promjena (% ) - - 7,06 - 11,39 0 28,57 5,56 1,05 7,29 2,91

Izvor: izradio student prema podacima s Eurostata

Tablica 2. prikazuje ukupnu nezaposlenost mladih koja je do 2007. godine bila u padu,

ujedno se i u 2007. godini bilježi najveći pad nezaposlenosti mladih u odnosu na

2006.godinu i iznosio je 11,39 %. U 2008. godini ukupna nezaposlenost mladih se ne

mijenja s obzirom na 2007.godinu, ali već u 2009. godini zabilježen je rast ukupne

nezaposlenosti mladih u iznosu od 28,57 % s obzirom na 2008. godinu koji je ujedno i

najveći rast ukupne nezaposlenosti u promatranom vremenskom periodu. Od 2009.

godine prisutan je konstantan rast ukupne nezaposlenosti mladih za koji je najviše

zaslužna ekonomska kriza koja je zahvatila sve zemlje članice Europske unije. ILO ima

važnu ulogu u naglašavanju važnosti zapošljavanja mladih. Europsku uniju karakterizira

sve veća nezaposlenost mladih, što predstavlja veliki problem. Konvencija o politici

zapošljavanja broj 122 i Deklaracija o temeljnim načelima i pravima na rad, usvojena

1998. godine na osamdesetšestoj konvenciji imala je za zadaću smanjenje

nezaposlenosti. Rezultati su prikaz Unijine inertnosti i nedovoljnog zalaganja u pogledu

smanjenja nezaposlenosti, posebice mladih, koji sve teže dolaze do radnog mjesta. Sam

ILO nema dovoljno jak utjecaj na konkretno poboljšanje gospodarske politike kao i na

krajnju mogućnost zapošljavanja u Uniji. ILO naglašava kako se tržište rada u EU,

odnosno pad nezaposlenosti, neće početi oporavljati do 2018. Godine (Poslovni

dnevnik, 2013.).

Nezaposlenost je visoko na listi prioriteta Europske unije koja u Ugovoru o

funkcioniranju Europske unije sadrži članke 145. do 150. koji se bave politikom

zapošljavanja u njoj samoj. Članci 162., 163. i 164. Ugovora o funkcioniranju Europske

20

unije sadrže odredbe koje se bave Europskim socijalnim fondom koji je prema članku

162. Ugovora o funkcioniranju Europske unije namijenjen poboljšanju mogućnosti

zaposlenja za sve radnike zemalja članica (Mintas Hodak, 2010.). U višegodišnjim

smjernicama navedeni su prioriteti i ciljevi zemalja članica vezanih za politiku

zapošljavanja država članica, koje čine dio Općih smjernica ekonomskih politika. U

njima su razrađene politike koje se bave suzbijanjem siromaštva te promicanjem

jednakih mogućnosti za sve. Velika važnost pridana je mladima i ženama. Sva javna

tijela na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini, predstavnici poslodavaca i rednika te

nevladinih udruga uključeni su u stvaranje i provedbu potrebnih politika i njihovih

ciljeva (Kandžija i Cvečić, 2010.).

Europska strategija zapošljavanja nastoji omogućiti nova radna mjesta koja bi se

otvarala na području Europske unije. Strategija je potaknuta strategijom Europa 2020.

Naglasak je na uključivom rastu i razvoju, kao prioritetu Strategije, koji se odnosi na

razvoj kompetencija svakog pojedinca. Razvoj kompetencija trebao bi pomoći radno

sposobnima da se što bolje snađu na promjenljivom tržištu rada, koje je podložno

promjenama (Hrvatski zavod za zapošljavanje, 2014.).

Omogućena je podjela informacija, rasprava i koordinacija u području politike

zapošljavanja za sve države članice. Europska strategija zapošljavanja temelji se na

Godišnjem pregledu rasta kojim se utvrđuju prioriteti Europske unije za nadolazeću

godinu kako bi se omogućilo otvaranje novih radnih mjesta (Europska komisija, 2014.).

Već u Lisabonskoj strategiji mogu se uvidjeti glavne ideje europske strategije

zapošljavanja. Kao ključne riječi spominju se fleksibilnost i cjeloživotno učenje.

Pojmovi „fleksibilnost“ i „cjeloživotno učenje“ ustvari nameću ideju da se radnici

moraju prilagođavati, unaprjeđivati te neprestano dodatno obrazovati da bi mogli pratiti

i zadovoljavati potrebe tržišta rada, sobzirom da je ono vrlo promjenjivo, tj. oni koji

nisu spremni na prekvalifikacije, nova učenja i sl. izlažu se riziku otkaza ili

nemogućnosti zaposlenja uopće (MASA, 2011.). Sustav Fleksigurnost sadržava paket

mjera kojima bi se omogućilo lakše zapošljavanje i otpuštanje radnika uz očuvanje

socijalnih prava. Također bi se omogućilo doškolovanje u periodu između dva

zaposlenja (Kandžija i Cvečić, 2010.). Program PROGRESS, služi kao financijski

instrument podrške razvoju i koordinaciji politike Europske unije u područjima

zaposlenja, socijalne uključenosti i socijalne zaštite, radnih uvjeta, antidiskriminacije i

21

ravnopravnosti spolova (Europska komisija, 2013.). Politika zapošljavanja je u fazi

prilagodbe stanju na tržištu rada, odnosno nalazi se pred izazovima koje je zemljama

članicama nametnula svjetska ekonomska kriza (Hrvatski zavod za zapošljavanje,

2014.).

3.2. Mobilnost radnika u Europskoj uniji

Mobilnost radnika temeljno je pravo svakog građanina Europske unije i jedna od

ključnih stavki za razvoj europskoga tržišta rada koje bi trebalo svakom radniku

omogućiti zaposlenje (Europska komisija, 2014.). Mobilnost radnika omogućuje

pojedincu povećanje osobnog standarda, smanjuju se socijalne tenzije u najsiromašnijim

regijama u kojima vlada velika nezaposlenost. Na taj bi se način u tim regijama

smanjilo siromaštvo te bi se potaknula fleksibilnost i unapređenje tržišta rada (Kandžija

i Cvečić, 2010.).

Mobilnost radnika obuhvaćeno je člankom 39. Ugovora o funkcioniranju Europske

zajednice, a obuhvaća sve osobe koje obavljaju nesamostalnu djelatnost za koju primaju

plaću. Članak 39.st.2. Ugovora o funkcioniranju Europske zajednice zabranjuje

diskriminaciju, odnosno jamči jednako postupanje kao prema vlastitom državljaninu.

Odlukom Europskog suda proširuje se članak 39. Ugovora o funkcioniranju Europske

zajednice na nediskriminirajuća ponašanja koja sprečavaju mobilnost radnika. Kako bi

se ostvarila sloboda kretanja radnika doneseni su propisi sekundarnog o pravnom

položaju radnika migranata i članova njihovih obitelji, a temelje se na članku 40. i 42.

Ugovora o funkcioniranju Europske zajednice (Herdegen, 2003.).

Mobilnost radne snage sadržana je u člancima 45. i 21. Ugovora o funkcioniranju

Europske unije, a Ugovorom i Poveljom o temeljnim slobodama građana Europske

unije omogućeno je slobodno kretanje i boravak unutar nje , kao i jednako postupanje u

okviru njihova statusa građanina Europske unije (Europska komisija, 2012.). Ona danas

broji šest milijuna nezaposlenih mladih ljudi, a pokušaj mobilizacije radne snage možda

je najbolje rješenje toga problema. Mobilnošću se želi svladati nedostatak vještina, kao i

nedostatak radne snage, stvarajući šire tržište rada. Na taj se način mladom radniku

omogućava stjecanje iskustva u međunarodnom poslovanju, kao i poboljšanje radnih i

22

jezičnih sposobnosti. Njome se može smanjiti opterećenje sustava socijalne skrbi u

zemljama sa smanjenim tržištem rada, dok bi istovremeno zemlje kojima fali

kvalificirane radne snage u pojedinim sektorima mogle efikasnije rasporediti radnu

snagu (Kern, 2014.). U tim pokušajima određenu ulogu igrao je i program Erasmus, koji

je studentima omogućavao studiranje i obavljanje stručne prakse u inozemstvu ili je

pridonosio njihovoj samostalnosti i upoznavanju stranog tržišta rada, ali i u učenju

stranog jezika što je vrlo važno ukoliko je netko želio otići raditi izvan teritorija vlastite

države (Erasmus, 2014.). Postojao je i program Leonardo da Vinci koji je mladima

omogućavao usvajanje stručnih znanja i sposobnosti putem sudjelovanja u mobilnosti i

europskim obrazovnim projektima (Skućanac, 2014.). Također postoji sustav Eures koji

predstavlja mrežu javnih zavoda za zapošljavanje u partnerstvu s Europskom

komisijom, svrha mu je poboljšanje mobilnosti radne snage kako prostorne tako i

profesionalne (Eures, 2014.). U 2013. godini, 7,8 milijuna građana Europske unije bilo

je gospodarski aktivno u drugoj zemlji članici, što je 3,2 % radne snage Europske unije.

To je značajan porast u odnosu na 2005. godinu kada je u drugoj zemlji članici EU-a

bilo aktivno 4,8 milijuna građana, odnosno 2,1 % radne snage EU-a. Takav porast

ponajprije je uzrokovan proširenjem EU-a tijekom 2004. i 2007. godine. U razdoblju

2009.–2011.godine mobilnost je pala za jednu trećinu u usporedbi s razdobljem 2006.–

2008. godine, a uzrok tome je ekonomska kriza. U te procjene ne ulaze svi građani,

nego osobe koje uglavnom ne borave u državi i osobe koje su se ne tako davno preselile

u drugu državu te radnici koji su kratkoročno mobilni. Prema Eurobarometru za 2009.

godinu, 10 % građana EU-a već je radilo ili živjelo u drugoj zemlji članici, od čega ih je

51 % radilo manje od dvije godine, a 38 % manje od godinu dana. Prema

Eurobarometru o jedinstvenom tržištu iz 2011. godine, 28 % radno sposobnih građana

EU-a prihvatilo bi u budućnosti opciju rada u drugoj državi članici. Čak 54 % mladih u

dobi od 15 do 24 godine pristalo bi na tu opciju, a slijede ih osobe u dobi od 25 do 39

godina među kojima bi njih 38 % pristalu na takvu opciju (Europska komisija, 2012.).

Konvencija Međunarodne organizacije rada koja se odnosi na migratorno zapošljavanje,

iz 1949. godine promiče jednaka prava zapošljavanja državljana i imigranata u nekoj

državi kao i ostvarivanje jednake socijalne sigurnosti (Taran, 2002.). Unatoč mnogim

pozitivnim stvarima, kao što su osamostaljivanje, učenje stranog jezika te iskustvo rada

na međunarodnom tržištu, vezanima uz mobilnost radne snage mobilnost je u zemljama

23

Europske unije jako mala što u određenim regijama dovodi do visoke nezaposlenosti, a

istovremeno druge regije bilježe ekonomski rast i trebaju dodatnu radnu snagu.

Suradnja ILO-a i EU-a u rješavanju problema mobilnosti radne snage trenutno je

nedovoljna te će trebati uložiti mnogo truda kako bi ta mobilnost radne snage

zadovoljavala svjetske standarde. Na taj bi se način moglo lakše nositi s ekonomskom

krizom i konkurirati na svjetskom tržištu.

3.3. Obrazovanje u Europskoj uniji

Obrazovanje mladima omogućava bolju konkurentnost na tržištu rada, a samim time i

povećava njihovu želju za mobilnosti. Mladi stručnjaci nerijetko u potrazi za

financijskom sigurnosti i zaposlenjem odlaze iz svojih matičnih država u druge države

članice EU-a. Ta pojava naziva se „odljev mozgova“, a uglavnom je prisutna u slabije

razvijenim državama, koje svojim stručnjacima ne mogu pružiti adekvatnu financijsku

radnu sigurnost. „Odljev mozgova“ posebno je naglašen kod naučnika, inženjera,

akademika, liječnika i drugih visoko obrazovanih stručnjaka (Todaro, Smith, 2006.).

„Odljev mozgova“ ima snažan utjecaj na stupanj i strukturu ekonomskog rasta

nerazvijenih zemalja, utječe na vrstu i pristup obrazovnih sustava te smanjuje postotak

stručnog kadra, osobe sa završenim tercijarnim obrazovanjem (Tablica 3.) odlaze iz

svojih zemalja. Predviđa se da će do 2020. godine 85 % poslova zahtijevati visoko ili

srednje obrazovanje, a također je predviđeno smanjenje niskokvalificiranog rada za 15

%, što će ujedno i zahtijevati veće sudjelovanje radno sposobnih građana u programima

cjeloživotnog obrazovanja (Tablica 4.) (Kersan-Škablić, 2012.).

24

Tablica 3. Završeno više sekundarno ili tercijarno obrazovanje kod osoba u dobi

od 25 do 64 godina za razdoblje od 2004. do 2013. godine u EU28

Izvor: izradio student prema podacima s Eurostata

U tablici 3. je uzeto vremensko razdoblje od deset godina, a odnosi se na osobe s višim

sekundarnim ili tercijarnim obrazovanjem za osobe u dobi od 25 do 64 godine. Prisutan

je konstantan rast, a najveći rast zabilježen je u 2005. godine od 1,61% u odnosu na

2004. godinu. U ovom promatranom vremenskom periodu zabilježen konstantan rast što

je pozitivno, ali to još uvijek u prosjeku mali rast, s obzirom da je navedenom razdoblju

iznosio oko 1%.

Tablica 4. Cjeloživotno obrazovanje kod osoba u dobi od 25 do 64 godina za

razdoblje od 2004. do 2013. godine u EU28

2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013.

Cjeloživotno obrazovanje za

osobe od 25 do

64 godine

9,1 9,5 9,4 9,3 9,3 9,2 9,1 8,8 9,0 10,4

Postotna

promjena (%)

- 4,39 - 1,05 - 1,06 0 - 1,08 - 1,09 - 3,3 2,27 15,56

Izvor: izradio student prema podacima s Eurostata

Kod cjeloživotnoga obrazovanja za osobe u dobi od 25 do 64 godine primjećuje se rast

2005. godine koji je u odnosu na 2004. godinu iznosio 4,39 %. Od 2006. do 2012.

godine prisutan je konstantan pad cjeloživotnoga obrazovanja. Najveći pad zabilježen je

u 2011. godini kada je stopa cjeloživotnoga obrazovanja u odnosu na 2010. godinu, pala

2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013.

Obrazovanje u

dobi od 25 do 64

godine

68,3 69,4 70,0 70,7 71,4 72,0 72,7 73,4 74,2 75,2

Postotna

promjena

( % )

- 1,61 0,86 1 0,99 0,84 0,97 0,96 1,09 1,35

25

za 3,3%. Od 2012. godine bilježi se rast koji je u 2013. godini bio najveći u odnosu na

2012. godinu, a iznosio je 15,56%. Cjeloživotno obrazovanje Europskoj uniji

predstavlja veliki izazov s kojim ona zasad uspješno izlazi na kraj, što je vidljivo iz

statističkih pokazatelja o cjeloživotnom obrazovanju. Rezolucija Međunarodne

organizacije rada iz 2005. godine naglašava važnost obrazovanja, osposobljavanja i

stjecanja vještina potrebnih za poboljšanje životnih uvjeta svakog građana EU-a, što se

direktno odnosi na povećanje mogućnosti zapošljavanja, kao i mogućnost prelaska na

drugo radno mjesto što je i jedan od rezultata cjeloživotnog obrazovanja. Iz prikazanih

statističkih podataka o obrazovanju može se zaključiti kako je vidljiv pozitivan utjecaj

ILO-a na politiku obrazovanja EU-a.

Europska komisija je 2012. godine zemljama članicama EU-a predložila razvijanje

instrumenta Youth Guarantee kojim bi se svakoj mladoj osobi do 25 godina nudio

kvalitetan posao, omogućila šansa za nastavak školovanja ili stručna praksa unutar četiri

mjeseca od kad je osoba postala nezaposlena ili završila formalno obrazovanje. Takvi

slični sustavi poručili su dobre rezultate u Austriji i Finskoj, te se takvi programi žele

prenijeti na druge zemlje članice. Iz proračuna za razdoblje 2014.–2020. zemlje članice

su 2013. godine odlučile izdvojiti šest milijardi eura za razvoj inicijative Youth

Employment Initiative. U tom programu naglasak je stavljen na integriranje mladih na

tržištu rada u nerazvijenim regijama Europske unije gdje je nezaposlenost viša od 25 %

(EEF/H.B., 2013.). Cjeloživotno obrazovanje od velike važnosti je za društveni i

gospodarski razvoj, s obzirom da je ono osnova za stvaranje visokoobrazovanih

poduzetnika, menadžera i ostalih stručnjaka. Program Lifelong Learning Programme je

najveći obrazovni program EU-a te je bio usmjeren na sve razine obrazovanja, od

predškolskog do visokog obrazovanja i obrazovanja odraslih u razdoblju 2007.-2013.

godine. Cilj je bio poticati međunarodnu razmjenu, suradnju i mobilnost između

institucija i pojedinaca u sustavu obrazovanja i osposobljavanja. Program je bio

namijenjen svim uzrastima i vrstama korisnika: učenicima, studentima, praktikantima,

odraslima u procesu obrazovanja, nastavnicima, predavačima i administrativnom

osoblju u obrazovanju, osobama na tržištu rada, organizacijama koje omogućuju

obrazovanje i izobrazbu, tijelima na lokalnoj razini, regionalnoj i nacionalnoj razini

uključenima u razvoj i provedbu obrazovne politike, tvrtkama, socijalnim partnerima i

njihovim organizacijama, tijelima koji se bave mentorstvom, savjetovanjem i pružanjem

26

informacija o cjeloživotnom obrazovanju, udruženjima koja se bave cjeloživotnim

obrazovanjem, istraživačkim centrima i tijelima koja su koncentrirana na obrazovanje i

osposobljavanje, neprofitnim organizacijama, volonterskim udrugama i nevladinim

organizacijama. Program je sadržavao četiri sektorska potprograma. Potprogram

COMENIUS bavio se predškolskim, osnovnoškolskim i općim srednjoškolskim

obrazovanjem. Cilj mu je bio razvijanje znanja i razumijevanja među mladima i

nastavnim osobljem o raznolikosti europskih kultura i jezika te kao pomoć mladima u

razvijanju osnovnih životnih kompetencija koje su potrebne za osobni razvoj, buduće

zapošljavanje i aktivno europsko građanstvo. Potprogram ERASMUS bavio se visokim

obrazovanjem, odnosno bio je namijenjen studentima koji su željeli studirati u

inozemstvu ili su težili stručnom usavršavanju i osposobljavanju u inozemstvu. On je

davao potporu visokim učilištima za zajednički rad u okviru intenzivnih programa,

mreža i multilateralnih projekata te za iskorak u poslovni svijet. Potprogram

LEONARDO DA VINCI bavio se strukovnim obrazovanjem i osposobljavanjem. Spajao

je obrazovnu politiku i praksu na području strukovnog obrazovanja i osposobljavanja.

Cilj mu je bio poboljšavanje stručnosti, znanja i vještina osoba s boravkom u

inozemstvu. Potprogram GRUNDTVIG bavio se obrazovanjem i osposobljavanjem

odraslih osoba gdje nisu prevladavala strukovna stajališta (Uprava za međunarodnu

suradnju i europske integracije, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, 2011.). Od

2014. godine na snagu je stupio program ERASMUS +, on je novi i opširniji program

koji je zamijenio sve prethodne programe. Mnoge zemlje članice Unije uvidjele su

važnost usklađivanja obrazovnog sustava na svim razinama s potrebama tržišta rada jer

svaka alternativa bila bi preskupa. Upravo zbog toga radi se na razvoju instrumenata

koji će omogućiti smanjenje razlika između obrazovanja i potreba tržišta rada (asoo.

2014.). Europa 2020 dala je mogućnost izgradnje Europe koja će prije svega biti

konkurentna te će omogućiti održiv razvoj i mogućnosti zapošljavanja. Ovom

strategijom se izrazit naglasak stavlja na obrazovanje, usavršavanje, istraživanje te na

mlade kao glavnom resursu Europske unije. Europska unija ima želju svakom njezinom

građaninu omogućiti stjecanje novih znanja kroz programe obrazovanja,

osposobljavanja i usavršavanja. Stoga je razvoj kvalifikacija postao ključno pitanje

svakog obrazovnog sustava u Europskoj uniji.

27

3.4. Siromaštvo i socijalna isključenost u Europskoj uniji

U Europskoj se uniji socijalna isključenost (Tablica 5.) može podijeliti na dvije

istraživačke tradicije, prva je anglosaksonska koja naglašava distribucijske čimbenike

socijalne isključenosti, a druga je francuska tradicija koje se temelji na relacijskim

aspektima socijalne isključenosti. Prva se bavi socijalnim uvjetima koji uključuju ili

isključuju skupine iz mjerodavnih resursa ili socijalnih prava. Druga stavlja naglasak na

događaje koji uključuju ili isključuju pojedince i skupine iz mjerodavnih socijalnih

mreža i sudjelovanja u zajedničkim vrijednostima ili identitetima (Sućur, 2011.). U

pogledu isključenja s tržišta rada Europska je unija ovlaštena donositi direktive, s time

da se u pogledu socijalnog isključivanja njezine ovlasti sužavaju na koordinaciju i

razmjenu informacija. Socijalno isključenje je opširniji pojam od isključenja s tržišta

rada. Upravo zbog toga naglasak se stavlja na borbu protiv isključenja s tržišta rada, a

ostali oblici socijalnog isključenja stavljeni su u drugi plan. Uzrok tome je

najvjerojatnije preopširno shvaćanje socijalnog isključenja od strane zemalja članica

tako daje Europska unija prisiljena zalaziti u mnoga područja koja članice drže u svojoj

nadležnosti (Mintas Hodak, 2010.).

Tablica 5. Osobe pri riziku od siromaštva i socijalne isključenosti u EU28 u

razdoblju od 2005. do 2012. godine

Izvor: izradio student prema podacima s Eurostata

Iz tablice 5 je vidljivo kako je rizik od siromaštva i socijalne isključenosti u EU28 u

konstantnom padu sve do 2009. godine. Najveći pad zabilježen je 2007. godine u

odnosu na 2006. godinu, a iznosio je 3,56 %. Od 2010. godine pa nadalje bilježi se

konstantan rast osoba pri riziku od siromaštva i socijalne isključenosti za što se može

2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012.

Rizik od siromaštva i socijalne

isključenosti u EU28

25,7 25,3 24,4 23,7 23,2 23,7 24,3 24,8

Postotna promjena

(%)

- - 1,56 - 3,56 - 2,87 - 2,11 2,16 2,53 2,06

28

okriviti gospodarska kriza. Najveći rast je zabilježen 2011. godine u odnosu na 2010.

godinu i iznosio je 2,53 %. ILO-ovom Konvencijom međunarodne organizacije rada o

socijalnoj sigurnosti iz 1952. godine koja pripisuje minimalne standarde za razinu

socijalne pomoći i uvjete pod kojima su odobreni i Konvencijom protiv diskriminacije

iz 1958. godine, ratificirane 1997. godine vrši se utjecaj na smanjenje socijalne

isključenosti u Europskoj uniji koja bilježi porazne rezultate. Počinje se povećavati

postotak kućanstva s niskim pristupom radu (Grafikon 1.). Vidljiva je neusklađenost

dviju politika, odnosno slabo zalaganje Europske unije u suzbijanju socijalne

isključenosti, kao i slab utjecaj Organizacije rada na Europsku uniju u tom pogledu.

Grafikon 1. Kućanstva u EU28 s niskim intenzititetom rada u razdoblju od 2005.

godine do 2012. godine

Izvor: izradio student prema podacima s Eurostata

Od 2007. godine primjetan je pad kućanstava s niskim intenzitetom rada do 2009.

godine. Najveći pad je zabilježen 2007. godine u odnosu na 2006. godinu i iznosio je

8,49 %. Od 2010. godine bilježi se rast kućanstava s niskim intenzitetom rada u EU28

kada je izmjeren i najveći rast u odnosu na 2009. godinu, a iznosio je 12,09 %. Rast je

prisutan do 2011. godine, a od 2012. godine bilježi se blagi pad.

Do 2000. godine kad je održan sastanak Vijeća Europe veća se pozornost daje

nezaposlenosti kao najznačajnijoj odrednici siromaštva. Tek nakon tog sastanka

prihvaćen je širi pristup odrednicama socijalne isključenosti i naglasak je stavljen na

29

socijalnu politiku i želju da ona postane izjedančena s ekonomskom, monetarnom i

financijskom politikom. Pokazano je kako socijalna isključenost i siromaštvo nisu samo

pod utjecajem gospodarske razvijenosti nego na njih snažno utječu i drugi čimbenici

kao npr. institucionalno okruženje, društvene vrijednosti, demografsko stanje. Treba

razmotriti nenovčane i materijalne odrednice socijalne isključenosti jer takve osobe,

socijalno isključene, često nemaju mogućnost odabira (VODIČ ZA SOCIJALNU

UKLJUČENOST, 2014.). Europska komisija nadopunjuje i podržava politike zemalja

članica u području socijalnog uključenja i socijalne zaštite. Strategija Europa 2020 za

pametan, održiv i uključiv rast postavila je ciljeve za izvlačenje najmanje dvadeset

milijuna građana zemalja članica EU-a iz socijalne isključenosti i siromaštva te

povećanje zaposlenosti u dobi od 20 do 64 godine do 75 %. Kroz svoj socijalni

investicijski paket, Europska komisija daje smjernice za države članice kako bi

osuvremenile sustave socijalne skrbi s obzirom na socijalna ulaganja tijekom cijelog

života. Agenda za nove vještine i radna mjesta služi kao podrška Strategiji Europa 2020

u ostvarenju zadanih ciljeva. Europska komisija podržava trud zemalja članica EU u

rješavanju svojih socijalnih izazova kroz radnje predviđene u Platformi protiv

siromaštva i socijalne isključenosti, putem socijalnog investicijskog paketa te putem

fondova, od kojih je najznačajniji Europski socijalni fond. Države članice Europske

unije surađuju s Europskom komisijom putem Odbora za socijalnu zaštitu pomoću

otvorene metode koordinacije u području socijalne uključenosti (European Commission,

2014.). Socijalna isključenost i siromaštvo su danas jedni od važnijih problema EU-a

koje ona pokušava riješiti. Svaki čovjek zaslužuje pravo na rad, kao i na dostojanstven

život. Trebat će mnogo truda i vremena dok se ovi problemi ne riješe i dok se tržište

rada ne dovede u situaciju koja će zadovoljavati ponudu i potražnju za radom.

3.5. Uvjeti na tržištu rada u Europskoj uniji

Tržište rada u Europskoj uniji u velikoj mjeri je određeno visinom nadnica i dužinom

radnog vremena. Navedeni parametri direktno utječu na socijalnu sliku i na

dostojanstvo građana. Visina nadnice (Grafikon 2.) ukazuje na kupovnu moć, a radno

vrijeme (Tablica 6.) utječe na samu produktivnost i zadovoljstvo radnika.

30

Grafikon 2. Minimalne mjesečne nadnice u EU28 za razdoblje od 2006. godine do

2013. godine u eurima

Izvor: izradio student prema podacima s Eurostata

Grafikon 2. prikazuje visinu minimalne mjesečne nadnice u Europskoj uniji na uzorku

od deset zemalja članica. Belgija ima najveću minimalnu nadnicu koja je u 2013. godini

iznosila 1.501,82 eura mjesečno. Ona je gotovo deseterostruko veća od Bugarske (158,5

eura), koja ujedno ima i najmanju. Prati se nesrazmjer u iznosima nadnica između

pojedinih zemalja članica što ukazuje na veliku razliku u razvijenosti gospodarstava

Europske unije. Međunarodna organizacija rada teži osiguranju pravedne raspodjele

plaća, posebno se to odnosi na minimalnu plaću. Organizacija je putem Konvencije o

minimumu plaća dala naputke prema kojima se treba utvrđivati minimalna plaća i koje

još elemente treba uzeti u obzir prilikom utvrđivanja. Kao što je prije navedeno,

Europsku uniju prate velike razlike među članicama u raspodjeli nadnica te rješavanje

tog problema za Uniju predstavlja veliki izazov, posebice u vrijeme ekonomske krize

koja nije jednako utjecala na sve zemlje članice. Određivanje plaća u potpunoj je

nadležnosti zemalja članica i ono ovisi snazi kolektivnog pregovaranja. Članice Unije

samostalno odlučuju o iznosu minimalnih nadnica, ali Socijalna povelja iz 1989. godine

31

ih obvezuje na osiguranju primjerene plaće koja omogućuje pristojan život radniku

(Schmid-Drüner, 2014.).

Tablica 6. Prosječan broj tjednih radnih sati u EU28 (prvi kvartal 2012. godine i

prvi kvartal 2014. godine)

Izvor: izradio student prema podacima s Eurostata

Iz tablice 6 je vidljiv pozitivan pomak u Europskoj uniji koja bilježi smanjenje broja

radnih sati u prvom kvartalu 2014. godine u odnosu na prvi kvartal 2012. godine u

iznosu od 0,27 %. Najveće smanjenje broja radnih sati u prvom kvartalu 2014. godine u

odnosu na prvi kvartal 2012. godine ima Nizozemska, koje iznosi 1,32%. Ona je ujedno

i članica s najmanjim brojem radnih sati, dok je Grčka članica s najvećim brojem radnih

sati u Uniji. Bugarska kao članica s jednim od većih broja radnih sati u Uniji ima

najmanji iznos minimalne nadnice. Kao i kod vrijednosti minimalnih nadnica, može se

uvidjeti nesrazmjer u broju radnih sata među zemljama članicama. Zemlje koje imaju

veći broj radnih sati u tjednu, imaju manje minimalne nadnice, što ukazuje na

nerazvijenost pojedinih članica, odnosno na zaostalost pojedinih zemalja unutar

Europske unije. Radno vrijeme je jedan od glavnih prioriteta Međunarodne organizacije

rada kojim se ona bavi. Stavlja se naglasak na fleksibilno radno vrijeme za koje se ILO

2012Q1 2014Q1 Postotna

promjena

(%)

EU28 37,2 37,1 - 0,27

Njemačka 35,5 35,3 - 0,56

Danska 33,4 33,5 0,3

Nizozemska 30,4 30,0 - 1,32

Grčka 41,9 41,9 0

Rumunjska 40,1 39,7 - 0,99

Bugarska 40,6 40,6 0

32

zalaže. Konvencija ILO-a o broju radnih sata želi uzeti u obzir zdravlje i sigurnost

radnika kao i tjedni odmor. Organizacija svake godine prikuplja podatke i daje statistike

o važnim čimbenicima vezanih za radno vrijeme, te želi sugerirati na važnost radnog

vremena kao važne stavke socijalne politike u EU (ILO, 2014.).

33

4. MJERE I INSTRUMENTI MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE RADA I

SOCIJALNE POLITIKE EUROPSKE UNIJE

Suradnja Međunarodne organizacije rada i Europske unije izrazito je važna zbog

širenja socijalne pravde, kao i zbog jačanja institucija i ostalih instrumenata u

Europskoj uniji koji će osnažiti socijalnu politiku. Organizacija rada s institucijama

Unije surađuje još od 1958. godine. Ta suradnja je s vremenom jačala, kako unutar EU

tako i izvan nje. Europska unija kroz svoje institucije podupire promicanje

dostojanstvenog rada za sve, kao i jačanje socijalne dimenzije globalizacije i zato ona

usmjerava svoje unutarnje i vanjske politike u svrhu širenja socijalne pravde u svojem

okruženju i šire. Unija aktivno sudjeluje na razgovorima i pregovorima na

institucionalnim sjednicama ILO-a u Ženevi, pogotovo kad je riječ o usvajanju

konvencija, preporuka, rezolucija i drugih važnih tekstova, a u mnogim slučajevima i

na praćenju primjena samih konvencija. Tijekom usvajanja Deklaracije Organizacije

rada o socijalnoj pravdi iz 2006. godine, Europska unija odigrala je važnu ulogu u

bliskoj suradnji sa zemljama u razvoju i sa socijalnim partnerima. Tijekom usvajanja

konsolidirane pomorske konvencije u 2006. godini, ILO pridonijela je pitanjima

vanjske politike EU-a, kao što je suradnja EU-a s Azijom, Afrikom, Latinskom

Amerikom, Karibima, suradnja s EuroMedom itd. Ured Međunarodne organizacije rada

Europske unije i zemalja Beneluksa predstavljaju samu Međunarodnu organizaciju

rada, s jedne strane u zemljama Beneluksa, a s druge strane u institucijama EU-a,

posebice unutar Europske komisije, Europskog parlamenta, Europskog gospodarskog i

socijalnog odbora, Vijeća ministara i Europskog vijeća (United Nations Brussels,

2014.). Također se održavaju dijalozi ILO-a s drugim institucijama EU-a.

4.1. Uključivo tržište rada Međunarodne organizacije rada u području rada i radnih

mjesta

U nastavku su navedene temeljne odrednice koje ILO sagledava kao najvažnije za

održavanje uključivog tržišta rada, po pitanju područja rada i radnih mjesta.

34

Radno vrijeme i poslovna organizacija

Radno vrijeme jedan je od važnijih prioriteta kojima se bavi ILO, njima se bavi od

svojega osnutka, a tome svjedoči Konvencija o broju sati rada iz 1919. godine. Od

početka industrijskog doba radno vrijeme predstavlja veliki izazov, a taj izazov

predstavljaju prekovremeni sati rada, potreba za zaštitom zdravlja radnika, sigurnost

radnika osiguravanjem odgovarajućeg vremenskog perioda za odmor, uključujući tjedni

odmor i plaćeni godišnji odmor. Svi nabrojani parametri osigurani su međunarodnim

standardima rada. Proces globalizacije rezultirao je intenzivnijom konkurencijom,

dramatičnim napretkom u tehnologiji. Upravo zbog toga poduzeća moraju usvajati

fleksibilnije metode, uključujući vremensku i prostornu fleksibilnost, a to zahtijevaju

potrošači isto kao i globalna proizvodnja. U procesu globalizacije nastale su velike

demografske promjene, koje se manifestiraju kroz povećanje ulaska žena na tržište rada.

Posljedica toga je zabrinutost u vezi poslovnog i privatnog života zbog povećanja

sklonosti radnom vremenu s obzirom da u kućanstvima oba hranitelja rade.Upravo zbog

toga stavlja se naglasak na fleksibilno radno vrijeme (ILO, 2014.). Odjel ILO-a za

statistiku skuplja i pruža detaljne statistike o važnim čimbenicima radnog vremena kao

što su sati rada prema djelatnostima, tjedni sati rada u nepoljoprivrednim djelatnostima i

distribucija zaposlenog stanovništva prema satima rada. Podaci o satima rada se

prikupljaju za 159 zanimanja kroz poseban upitnik koji se provodi svake godine u

zemljama članicama ILO-a. Pregledavaju se slijedeći pokazatelji: ukupno ne puno radno

vrijeme kao udio u ukupnom broju zaposlenih, postotak žena kao honorarna radna

snaga, prosječan broj radnih sati po osobi i uzima se nezaposlenost (ILO, 2014.).

Plaće i prihodi

Plaće se vode kao ključni čimbenik koji utječe na kvalitetu rada kao i glavna

komponenta prihoda svakog kućanstva. Deklaracija ILO-a o socijalnoj pravdi iz 2008.

godine poziva politike koje se bave odnosom plaća i zarada, koje se odnose na sate i

druge uvjete rada, na potrebu osiguranja pravedne raspodjele u napretku za sve, kao i

osiguranje minimalnih plaća. Dvije Konvencije Organizacije rada o minimumu plaće

daju detaljne upute o mehanizmima koji se bave utvrđivanjem minimalnih plaća i

35

elemenata koje treba uzeti u obzir kada se određuju minimalne plaće. Svjetsko izvješće

daje pregled glavnih trendova vezanih za plaće i nadnice (ILO, 2014.). Podaci se

prikupljaju iz nacionalnih izvora za određen broj pokazatelja kao što su prosječne plaće,

medijan plaća, udio naknada rada u BDP-u, Gini koeficijent plaća, omjer između

najviše i najniže plaće, udio radnika s niskim plaćama. Baze podataka zakona pružaju

informacije ne samo o stopi minimalne plaće, nego i postupak fiksiranja minimalne

plaće, odnosno kriterij za određivanje minimalne plaće, pružaju ukupan postotak

minimalnih plaća, posebna izuzeća te mehanizme njihove provedbe. Odjel za statistiku

ILO-a prikuplja statistike o godišnjim plaćama po ekonomskim aktivnostima, kao i

plaće i troškove rada u proizvodnji. Za 159 zanimanja prikupljene su profesionalne

plaće kroz poseban upitnik kojeg Organizacija provodi svake godine kod svojih zemalja

članica. Svaki mjesec ILO objavljuje podatke o nacionalnim pokazateljima koji su

utjecali na nedavne i kratkoročne promjene u određenim zemljama (ILO, 2014.).

Posao i obitelj

Pritisak koji stvara radno okruženje u kombinaciji s nedostatkom potpore uz obiteljske

obveze dovodi do sukoba i stresa radnika koji pokušavaju uskladiti posao s obiteljskim

obvezama. Primjeri pokazuju kako je podrška obitelji onomu tko izbiva iz domaćinstva

zbog posla sve manja što stvara velik problem, pogotovo u urbanim sredinama. Radi se

na političkom rješenju koje će omogućiti mjerenje obiteljskog rada koji će svim

radnicima omogućiti pristup dostojanstvenom radu kao i sustavno rješavanje i

podupiranje njihove neplaćene obiteljske obveze. Konvencija o radnicima s obiteljskim

obvezama iz 1981. godine i Preporuka broj 165 daju značajne smjernice politici i

predstavljaju fleksibilan alat za podršku u formuliranju politike koja omogućuje radniku

i radnicama s obiteljskim obvezama ostvarivanje angažmana, sudjelovanje i

napredovanje u zapošljavanju bez diskriminacije. Uvjeti rada i Programi za

zapošljavanje u suradnji s tripartitnim partnerima ILO-a i drugim zainteresiranim

organizacijama promiču politike i mjere koje su u skladu s mjerodavnim standardima

rada (ILO, 2014.).

36

Zaštita majčinstva

Međunarodni instrumenti standarda rada za zaštitu majčinstva su najnoviji standardi

ILO-a. Proširuju opseg i prava zaštite majčinstva na radnom mjestu za sve zaposlene

žene. Ključni element zaštite majčinstva je osiguranje ne odražavanja posla žene na

zdravlje žene i djeteta. Osim toga pažnja je usmjerena i sprječavanje uskraćivanja

ekonomske sigurnost i sigurnosti zapošljavanja žena na osnovi njihovih reproduktivne

mogućnosti i uloge. Ti elementi uključuju pravo na porodiljni dopust, novčane naknade

kako bi se osiguralo uzdržavanje majkama uzdržavanje sebe i dijeteta, medicinsku

pomoć, zaštitu zdravlja trudnica, dojilja i njihove djece od rizika na radnom mjestu i

zaštitu od otkaza i diskriminacije nakon povratka na posao. Zaštita materinstva radnica

pridonosi zdravlju i dobrobiti majki i njihove djece, a samim time na ostvarenje

Milenijskih ciljeva razvoja 4. i 5.usvojenih od strane država članica Ujedinjenih naroda

koji zahtijevaju smanjenje smrtnosti djece i poboljšanje zdravlja majki te sigurnost

zapošljavanja žena i sigurnost prihoda tijekom i nakon majčinstva. Milenijski cilj 3.

Bavi se promicanjem jednakosti spolova i osnaživanjem žena. Majčinska zaštita

istraživački paket pruža inspiraciju i alate koji će pomoći organizacijama i pojedincima

jačati i proširiti zaštitu majčinstva na sve žene u svim vrstama ekonomske aktivnosti.

Paket se može koristiti kao referenca za učenje, trening, političko savjetovanje,

istraživanje i djelovanje vlade, sindikata, udruga poslodavaca te dužnosnika ILO-a,

dužnosnika Ujedinjenih naroda i nevladinih organizacija. Paket putem zaštite

majčinstva pridonosi uravnoteženom gospodarskom razvoju, socijalnoj koheziji i

dostojanstvenom radu za sve žene i muškarce. Milenijski cilj 5. postigao je smanjenje

smrtnosti u svijetu za 35% (ILO, 2014.).

Uvjeti na radnom mjestu

Radnici su posebno osjetljivi na povredu ljudskih prava vezanih uz njihova radna

mjesta. Često rade prekovremeno za što dobivaju malenu ili nikakvu plaću i gotovo bez

socijalne zaštite. U prosjeku 30 % radnika je isključeno iz radnog zakonodavstva, a

puno veći postotak radnika ne uživa ni minimalnu zaštitu na radu. Kako bi se promicali

poboljšani i jednaki uvjeti radnika, ILO nudi savjetodavne usluge s nacionalnim

37

sastavnicama, organiziranje projekata tehničke pomoći na razini zemalja, istraživanje i

razvoj znanja te zagovara kampanjsku politiku. Kritična područja obuhvaćena su

politikom i programima s osvrtom na radno vrijeme domaćih radnika čime se štiti

njihovo zdravlje i sigurnost, posao, obiteljski život i odmor. Zaštita plaća uključuje

minimalne plaće i radne odnose koji oblikuju uvjete zapošljavanja domaćih radnika

(ILO, 2014.). Europska komisija zadovoljna je usvajanjem, odluke kojom se odobrava

državama članicama ratifikacija Konvencije br.189 ILO-a o fer i pristojnom poslu za

domaće radnike, od strane Vijeća Unije. Odluku je predložila Europska komisija 2013.

godine uz potporu Europskog parlamenta. Konvencija o domaćim radnicima iz 2011.

godine zahtjeva od zemalja potpisnica poduzimanje mjera za osiguranjem poštenih i

adekvatnih uvjeta rada te poduzimanje mjera za sprječavanje zlostavljanja, nasilja i rada

djece u domaćem poslovanju. Zakonodavstvo Europske unije posjeduje određena

stajališta sadržana u Konvenciji ILO-a kao što su direktiva o zdravlju i sigurnosti,

direktiva o ravnopravnosti spolova te direktiva o trgovini i azilu. Odredbe koje sadrži

Konvencija dijele isti pristup kao i zakon Europske unije te su uglavnom usklađene. Po

mnogim pitanjima zakoni Europske unije više štite od Konvencije, ali Konvencija je

preciznija od prava Europske unije po pitanju pokrivenosti domaćih radnika zakonima i

drugim čimbenicima obiteljskog posla (European Commission, 2014.).

4.2. Politika i alati za obuku Međunarodne organizacije rada za obuku

Na konferenciji Europske unije i ILO-a postalo je jasno kako su svi stupovi europskog

socijalnog modela pogođeni gospodarskom krizom. Kada se govori o pravima radnika i

uvjeta na radu, uzete su brojne inicijative za smanjenje rasta plaća, što je značilo pad

realnih i nominalnih plaća, kao npr. u Grčkoj gdje je nominalni rez iznosio 22 %, u

Portugalu, Španjolskoj i Velikoj Britaniji plaće su padale brže od povećanja cijena.

Ovakve mjere još su produbile krizu vezanu na tržištu rada. Potrebne su reforme na

tržištu rada i nove politike jer je kriza i provedba politike štednje vrlo brzo dotaknula

različita područja. Postupci za otkaze su pojednostavljeni ili čak potisnuti kao npr. u

Grčkoj, Estoniji i Slovačkoj. Nedavno provedene reforme koje su se odnosile na

zakonodavstvo o zaštiti zaposlenja u zemljama ozbiljno pogođenih krizom imat će

dugotrajne posljedice, kao i rizik od dodatnog potkopavanja europskog socijalnog

38

modela tijekom slijedećih godina. Reforme su potrebne, ali dosadašnje mjere su

smanjile socijalnu podršku za sve buduće reforme koje bi trebale osnažiti društveno

tkivo. Povećali su se socijalni sukobi, postoje izravni učinci na gospodarstvo kao što je

prekid proizvodnje. Reforme tržišta rada i smanjenja u obrazovanju utjecat će na

vještine i mogućnosti zapošljavanja budućih generacija. Povećava se nacionalizam, što

znači da se je diskriminacija povećala. Svi ovi pokazatelji pokazuju da je opstanak.

Francuska, Njemačka i Irska povećale su financiranje mjera za aktivne politike

zapošljavanja (ILO, 2014.). Mora se osigurati Europski socijalni model jer on jedan od

najvećih dostignuća Unije, treba ga održavati kako bi u budućnosti postao otporniji na

događaje poput krize.

Globalno praćenje i analiza programa se nalazi u poglavlju istraživanja i politike i

provodi sustavna mišljenja promjene vezanih za kvalitetu radničkog života u Uniji i

ostatku svijeta, te pruža informacije o stvarnim uvjetima i zakonima koji ih reguliraju (

ILO, 2014.). Ti podaci politike se prikupljaju, prate i analiziraju. Pridonosi se

prepoznavanju razlika zakona i stvarnih uvjeta, čime ILO mora razvijati učinkovitije

političke odgovore za takve situacije (ILO, 2014.).

Poboljšanje rada u malom gospodarstvu (WISE-Work improvement services) je

program posebno dizajniran za poboljšanje uvjeta rada i produktivnosti u malim i

srednjim poduzećima širom svijeta. Novi program (WISE) i obuka održavaju ovaj

pristup i jednostavni su za uporabu. Stvoren je i dodatak programu koji sadrži i vodič za

osposobljavanje. Ono sadrži šest novorazvijenih modula obuke i vodiče za

produktivnost, upravljanje i motiviranje, radno vrijeme, plaće, obitelj, kao i vodiče za

stvaranje respektabilnog radnog vremena. Sve se odnosi na poboljšanje uvjeta rada i

produktivnosti (ILO, 2014.).

4.3. Socijalna zaštita “Floor” Međunarodne organizacije rada za pravednu i uključivu

globalizaciju

Strategija Floor odnosi se na proširenje socijalne zaštite ILO-a, a temelji se na

dvodimenzionalnoj strategiji usvojenoj na stotoj sjednici Međunarodne konferencije

rada 2011. godine. Strategija je sadržana u Poslovnom programu Europske unije za

2012. godinu. Ova strategija je važna za Europsku uniju s obzirom da očitava vanjsko

39

djelovanje EU-a. U vanjsko djelovanje EU-a spada programiranje vanjske pomoći

Europske unije i nagovještaj o nadolazećoj komunikaciji Europske komisije o promociji

socijalne zaštite kroz razvojne suradnje EU-a. Dvodimenzionalni pristup usmjeren je na

brzu provedbu nacionalnih razina socijalne zaštite koje sadrže osnovna društvena

sigurnosna jamstva kako bi se osigurao pristup zdravstvenoj zaštiti i sigurnosti na dobit.

barem na nacionalno definiranoj minimalnoj razini, u skladu s preporukom o socijalnoj

zaštiti razina iz 2012. godine i ostvarivanja više razine zaštite unutar sveobuhvatnih

sustava socijalne sigurnosti prema socijalnoj sigurnosti, odnosno ostvarivanje

minimalnih standarda socijalne sigurnosti s Konvencije iz 1952. godine. Minimalne

razine socijalne zaštite su nacionalno određene te osiguravaju zaštitu u cilju suzbijanja

siromaštva i socijalne isključenosti. Ovaj tip jamstva trebao bi omogućiti svakome

pristup zdravstvenoj zaštiti i minimalnoj dohodovnoj sigurnosti. Nacionalno određeni

minimumi socijalne zaštite moraju sadržavati najmanje četiri socijalne sigurnosne

garancije, a to su: pristup zdravstvenoj skrbi, osiguranje dobiti za osobe u aktivnoj dobi

koji nisu u mogućnosti sami preživjeti, osnovna sigurnost za djecu koja se odnosi na

hranu, obrazovanje, njegu i na druge potrebne robe i usluge i osnovna sigurnost za

starije osobe (ILO, 2014.).

4.4. Europski socijalni model i Europski socijalni fond

Europski socijalni model se posebno razvijao 90-ih godina prošlog stoljeća. On ne

umanjuje socijalne režime zemalja članica Europske unije, ali ih nadopunjuje i sve više

utječe na nacionalne politike. Ugovorom o socijalnoj politici iz 1991. godine predviđena

je veća suradnja zemalja članica u području socijalne politike, koji je potom

ukomponiran u Ugovor iz Amsterdama. Navedeni dokumenti su postali temelj

nekolicine socijalnih uredbi donesenih tijekom 90-ih godina na europskoj razini te

europske strategije zapošljavanja i europskog procesa socijalnog uključivanja. Europski

socijalni model temelji se na Lisabonskoj strategiji iz 2000. godine prema kojoj Unija

želi postići razinu najkonkurentnije, najdinamičnije i na znanju zasnovane ekonomije

sposobne za održivi gospodarski rast te želi omogućiti više boljih poslova te veću

socijalnu koheziju (Social institutions support programme, 2007.). Razlikuje se pet

osnovnih socijalnih modela karakterističnih za Uniju, a to su: Skandinavski (Nordijski),

40

Mediteranski, Anglosaksonski, Kontinentalni i Catching-up model. Najbolje uređen je

Skandinavski model kojeg odlikuje organizirani korporativizam i karakterističan je za

bogate skandinavske zemlje. Mediteranski ima najlošije uređenje, u njemu vlada

polariziran ili centraliziran režim industrijskih odnosa i karakterističan je za siromašnije

mediteranske zemlje koje su najviše pogođene ekonomskom krizom (Cvečić, 2012.).

Temelji Europskog socijalnog modela su: tržišno gospodarstvo, demokracija i

pluralizam, poštivanje individualnih prava, slobodno kolektivno, pregovaranje,

jednakost mogućnosti za svakoga i socijalno blagostanje i solidarnost (Kandžija i

Cvečić, 2010.).

Europski socijalni fond je osnovan 1957. godine s ciljem poboljšanja mogućnosti

zapošljavanja radnika na Unutarnjem tržištu i poboljšanja njihovog životnog standarda.

On želi olakšati zaposlenje radnika i povećati geografsku i profesionalnu mobilnost

radnika unutar Europske unije, te želi omogućiti lakšu prilagodbu industrijskim

promjenama i promjenama u proizvodnim sustavima. Od 1. siječnja 2007. godine,

uskladu s novim uredbama 1081 i 1083/2006/EC, programiranje Europskog socijalnpg

fonda karakterizira: strateški pristup, ojačane veze s Europskom strategijom

zapošljavanja, objedinjenost cijelog teritorija EU, kvalitetno upravljanje i partnerstvo,

težnja inovacijama i transnacionalnoj suradnji i prioritet za institucionalni kapacitet.

Zajedničke smjernice na razini Unije usklađuju kohezijske ciljeve sa strategijom Europa

2020, a na nacionalnoj razini usklađuju nadnacionalne, nacionalne i regionalne

prioritete. Dolazi do jačanja ekonomske, socijalne i teritorijalne kohezije podržavanjem

nacionalnih politika zemalja članica koje žele dostići punu zaposlenost, kvalitetu rada,

socijalnu koheziju i socijalnu uključenost, uvažavajući ciljeve Unije u području

socijalne uključenosti i spolne jednakosti. Konvergencija, regionalna konkurentnost i

zapošljavanje jesu ciljevi novog Europskog socijalnog fonda, a prioriteti su:

prilagodljivost radnika i poduzeća, pojačani pristup zapošljavanju, veća socijalna

uključenost, jačanje ljudskog kapitala, poticanje kvalitetnog upravljanja i partnerstva te

uključenost socijalnih partnera (Kandžija i Cvečić, 2010.).

41

4.5. Politika zapošljavanja u Europskoj uniji

Ugovorom iz Amsterdama je u pravne temelje Unije uvedeno novo poglavlje o

zapošljavanju koje zahtjeva: uvažavanje cilja Unije o postignuću pune zaposlenosti,

koordiniranje politika na nadnacionalnoj razini (smjernice o zapošljavanju) i mogućnost

usvajanja poticajnih mjera kvalificiranom većinom od strane Vijeća ministara. Ciljevi

politike zapošljavanja u Europskoj uniji su: povećanje zaposlenosti uz paralelno

povećanje životnih i radnih uvjeta, ojačati tržište rada i obrazovane radne snage i

povećanje stupnja kvalitete socijalne politike i zaštite. Prioriteti od zajedničkog značaja

i pojedinačni ciljevi vezani za politiku zapošljavanja država članica navedeni su u

višegodišnjim smjernicama koje sačinjavaju Opće smjernice ekonomskih politika. Za

provedbu tih politika i ciljeva zadužena su sva javna tijela na svim razinama,

predstavnici poslodavaca i radnika te nevladine organizacije. U listopadu 2010. godine

defiirane su nove smjernice zapošljavanja i obuhvaćaju slijedeće ciljeve: povećanje

uključenosti žena i muškaraca u tržište rada, smanjenje strukturalne nezaposlenosti,

naglasak na kvaliteti rada, stvaranje kvalificirane radne snage koja odogovara

potrebama tržišta rada, promicanje cjeloživotnog obrazovanja, poboljšanje kvalitete

obrazovanja i osbosobljavanja, težnja socijalnoj uključenosti i smanjenje siromaštva

(Kandžija i Cvečić, 2010.).

Europska strategija strategija zapošljavanja predstavlja okvir godišnjih ciklusa

koordinacije i nadgledanja politika zapošljavanja zemalja članica Unije.Uvodi

multilateralni način nadgledanja ekonomske politike s definiranim metodama rada,

ciljevima i rokovima. Vijeće ministara kvalificiranom većinom na prijedlog Europske

komisije prihvaća smjernice koje zemlje članice moraju prihvatiti prilikom vođenja

vlastite politike zapošljavanja. Svake godine Vijeće ministara procjenjuje primjenu tih

smjernica putem nacionalnih planova aktivnosti uvedenih za zemlje članice od kojih se

zahtijeva obavještavanje i suradnja s nadnacionalnim organima Unije. Člankom 150

Ugovora o funkcioniranju Europske unije osnovani su Savjetodavna radna skupina i

Odbor za zapošljavanje zbog poticanja zapošljavanja i poticanja politike zapošljavanja

u zemljama članicama Unije. Vijeće ministara i Europska komisija proučavaju planove

na nacionalnim osnovama i izvješćuju Europsko vijeće te izdaju preporuke za pojedine

42

zemlje. Smjernice Europske strategije zapošljavanja oslanjaju se na četiri stupa koji se

odnose na: osiguranje mogućnosti zapošljavanja (ukljanjanje uzroka strukturalne

nezaposlenosti), osuvremenjivanje društva (suzbijanje diskriminacije kod zapošljavanja

žena i osoba s invaliditetom), razvijanje poduzetničkog duha (ukidanje prepreka koji

sprječavaju obavljanje samostalnih profesija) te poticanje mogućnosti prilagodbe

poduzeća i njihovih radnika (ukidanje prepreka koje onemogućavaju poticanje

zaposlenosti u organizaciji rada) (Kandžija i Cvečić, 2010.).

4.6. Europski socijalni dijalog

Angažman socijalnih partnera dobiva sve veće značenje u vremenu razvoja europske

integracije i brzih tehnoloških promjena. Kako bi se očuvao i osigurao interes svih

članova društva predstavnici radnika i poslodavaca uz javne vlasti primorane su

zajednički djelovati. Socijalni dijalog je pokrenut 1985. godine između udruženja

poslodavaca i radnika koji su grupirani u organizacije na europskoj razini. Člankom

118B Jedinstvenog europskog akta Europski socijalni dijalog dobiva institucionalno

mjesto čime se od Europske komisije traži razvoj dijaloga izmežu socijalnih partnera.

Dijalog biva ojačan Mastrihtskim ugovorom i kasnijim izmjenama, jer se kasnije uvodi

procedura koja je omogućila socijalnim partnerima prihvaćanje okvirnog sporazuma u

oblasti nadnacionalnih kompetencija. Člankom 152 Ugovora o funkcioniranju

Europske unije se tumači kako Unija prihvaća i daje podršku ulozi socijalnih partnera

na europskoj razini uvažavajući različitost nacionalnih sustava. Europski socijalni

dijalog sadrži dijalog između poslodavca i radnika koji su okupljeni u krovne

organizacije na europskoj razini. Postoje tri osnovne europske organizacije, a to su:

Europski centar poslodavaca i poduzeća koja pružaju javne usluge,

BUSINESSEUROPE i Europska sindikalna konfederacija. Europski centar

poslodavaca i poduzeća koja pružaju javne usluge osnovan je 1961. godine i ima ulogu

predstavnika poduzeća i organizacije poslodavaca s javnim sudjelovanjem te

predstavlja poduzeća koja nude usluge od općeg ekonomskog interesa.

BUSINESSEUROPE nastaje iz Konfederacijske unije industrije i poslodavaca Europe

iz 1958. godine. On objedinjuje 40 nacionalnih federacija iz 34 europske zemlje koje

43

sadrže 20 milijuna poduzeća na europskoj razini. Europska sindikalna konfederacija

osnovana je 1973. godine te objedinjuje 83 najvažnije nacionalne konfederacije iz 36

europskih zemalja te 12 profesionalnih europskih federacija koje okupljaju 60 milijuna

radnika. Unutar nje djeluju Vijeće europskog stručnog i upravljačkog osoblja te

Europska federacija umirovljenih i starijih osoba. Dijalog između poslodavaca i

zaposlenika može se voditi ugovornim odnosima ili dvodjelnom savjetodavnom

preocedurom (Kandžija i Cvečić, 2010.). Treba napomenuti kako je ostvarivanje

socijalnog dijaloga ujedno i jedan od glavnih ciljeva Međunarodne organizacije rada.

4.7. Područja suradnje Međunarodne organizacije rada i Socijalne politike Europske

unije

Europska unija i Međunarodna organizacija rada imaju iste temeljne vrijednosti što se

tiče socijalne pravde. Europska unija podržava promicanje dostojanstvenog rada, kao

što je ranije navedeno, ona aktivno sudjeluje u raspravama i pregovorima o

standardima rada, kao i u okvirima, akcijama i nadzorima nad standardima rada unutar

ILO-a. Ona podržava standarde ILO-a tako što razvija program rada kroz mobilizaciju

vlastite unutarnje i vanjske politike te kroz aktivnosti kao što su razvoj, dijalog i

trgovinska politika. Svoju suradnju pojačali unutar i izvan EU-a. Suradnja se razvila u

pravo partnerstvo koje uključuje konkretne operacije na terenu, što također uključuje

analize i istraživanja. Tehnička suradnja ILO-a temelji se na tripartitnoj strukturi u 185

zemalja svijeta, uključujući i države članice EU-a. Angažman EU-a s ILO-om temeljen

je na tehničkoj suradnji, uz dokaze o temelju razvoja politike, Europska unija doprinosi

ostvarivanju dostojanstvenog rada u praksi. Znatno su porasle ratifikacije temeljnih

radnih standarda u zadnjih deset godina, ali još je potrebno mnogo truda kako bi

njihova primjena i u praksi ojačala. Socijalni dijalog je temelj socijalnog modela EU-a

kao i ILO-a, a njihova suradnja može biti mehanizam kojim će obnoviti socijalni

dijalog u zemljama članicama EU-a koje su najviše pogođene krizom ili disfunkcijom

zbog nemogućnosti uspostave temeljnih sloboda i ljudskih prava (Ryder, 2014.).

Njihova suradnja trebala bi omogućiti više poslova koji će mladima omogućiti

financijsku i radnu sigurnost, više održivih poduzeća i širenje socijalne zaštite za sve

građane na prostoru EU-a. Naglasak je na promicanju ljudskih prava i demokracije, na

44

promicanju društveno odgovornog poslovanja koje će se pridržavati dogovorenih

standarda rada te razvijanje tripartitne strukture unutar velikih poduzeća i socijalne

politike.

45

5. UČINCI MJERA I INSTRUMENATA NA RAZVOJ SOCIJALNE POLITIKE

EUROPSKE UNIJE

Važno je da ILO zadrži svoju ulogu u upravljanju i sposobnost u ograničavanju utjecaja

Europske unije na njezine odluke ukoliko te ne bi bilo na korist objema stranama

(Ryder, 2014.). U sklopu Europske unije donesena je Preporuka kojom se pozivaju

zemlje članice na ratificiranje i provedbu konvencija Međunarodne organizacije rada.

Deklaracijom ILO-a o socijalnoj pravdi za pravednur globalizaciju pruža se bolji temelj

za suradnju Europske unije i Međunarodne organizacije rada. U njihovom odnosu

javljaju se barijere, odnosno nemogućnost ratifikacije konvencija ILO-a za područja u

kojima EU ima nadležnost. Novom Preporukom Unije žele se ukloniti takva

ograničenja, odnosno želi se odrediti točna pravna stečevina Unije, te se žele dati točna

načela Europske socijalne dimenzije koja će biti utemeljena u međunarodnom radu

putem konvencija i preporuka ILO-a, težnje su također usmjerene ka omogućavanju

ratifikacija Ugovora o tim konvencijama. Ratifikacija Konvencije ILO-a donosi

zakonske obveze prema međunarodnom pravu, obveze za kvalitetnu provedbu

konvencija u praksi i u skladu sa zakonom. O toj provedbi izvještava neovisni odbor

stručnjaka koji paze na primjenu konvencija i preporuka Međunarodne organizacije

rada. Preporukom Europske komisije nadilaze se postojeća ohrabrenja zemalja članica

Europske unije koje su ratificirale i provele temeljne konvencije o temeljnim ljudskim

pravima na slobodu udruživanja i prava na kolektivno pregovaranje, kao i slobodu od

diskriminacije na radnom mjestu, slobodu od prisilnog rada te slobodu od dječjeg rada.

Sve države članice Europske unije ratificirale su osam konvencija (87 i 98, 100 i 111,

29 i 105 te 138 i 182), a četiri su prioritetne: Konvencija o politici zapošljavanja (122),

Konvencija o inspekciji rada (82 i 129) i Konvencija o tripartitnom savjetovanju (144).

Poziva se na shvaćanje dostojanstvenog rada, kao rada koji ne zahtijeva samo temeljna

prava na rad, tripartizam i socijalni dijalog, nego i dobro upravljanje tržištima rada od

strane države, kao i dobru socijalnu sigurnost, zaštitu na radu i zaštitu prilikom

zapošljavanja. Preporukom se pozivaju sve zemlje članice Europske unije na ratifikaciju

i provedbu svih ključnih konvencija. Također su važne Konvencija za zaštitu majčinstva

(183) iz 2000. godine i Konvencija za privatne agencije za zapošljavanje (81) iz 1997.

godine. Konvencija za privatne agencije za zapošljavanje (81) ključni je alat protiv

46

trgovine ljudima i prisilnog rada, te zahtijeva jednak tretman prema radnicima

zaposlenih preko agencija i radnicima zaposlenima od strane korisnika poduzeća.

Naglasak ILO-a stavljen je na ratifikaciju Konvencije o prestanku radnog odnosa (158) i

Konvenciju o radnim klauzulama u ugovorima o javnoj nabavi (94). Ratifikacijom

bitnih konvencija od strane Unije želi se ujediniti međunarodne i regionalne obveze o

radnim standardima za sve zemlje članice Europske unije. Preporukom EU-a poziva se

na jačanje mehanizama ILO-a s ciljem osiguranja učinkovite primjene njezinih

konvencija (Trades Union Congress , 2014. ). U odnosima EU-a i ILO-a, područja

socijalne zaštite i politike zapošljavanja zauzimaju vrlo važno mjesto. U okviru 99.

Sjednice Međunarodne konferencije rada iz 2010. godine, usvojen je je skup zaključaka

vezanih za zapošljavanje. Prilikom stote Konferencije iz 2011. godine ponovljena je

rasprava o socijalnoj zaštiti, što je rezultiralo određivanjem razine socijalne zaštite.

Preporuka (202) koja je donesena na 101. Konferenciji iz 2012. godine, bavi se

analizom krize zapošljavanja mladih, te je rezultirala usvajanjem Rezolucije pod

imenom „Kriza zapošljavanja mladih – poziv na akciju“. Rezultat konzultacija na

međunarodnoj razini je objavljivanje, iz 2012. godine od strane Europske komisije,

socijalne zaštite u razvojnoj suradnji Europske unije. Velika važnost pridana je čvrstoj

institucionalnoj strukturi za upravljanje ekonomskim, socijalnim, ekološkim i pitanjima

zapošljavanja Europske unije. Teži se jakom socijalnom dijalogu, isto kao ulaganju u

ljudski kapital. Više brige trebalo bi posvetiti ljudskom razvoju, što uključuje podršku

zdravom i obrazovanom stanovništvu, podršku prekvalifikacijama radnika koji bi na taj

način mogli zadovoljiti potrebe tržišta rada, podršku razvoju socijalne zaštite te podršku

smanjenju nejednakosti.

Važne stavke vezane za europsko formuliranje nacionalne socijalne zaštite i politike

zapošljavanja su dokument Europske komisije za socijalnu zaštitu u razvojnoj suradnji

Europske unije iz 2012. godine, zaključci Vijeća o socijalnoj zaštiti u zemljama

Europske unije i razvoj Unije suradnje iz 2012. godine te radni dokument za promicanje

zapošljavanja kroz razvojnu suradnju u Europskoj uniji iz 2007. godine. Prethodno

nabrojani dokumenti predstavljaju ključne alate za vođenje suradnje s nacionalnim

donositeljima odluka i socijalnim partnerima, u periodu kada se formuliraju nacionalne

politike socijalne zaštite i zapošljavanja. Navedeni dokumenti također sadrže nekoliko

ključnih stajališta sveobuhvatnog pristupa ljudskom razvoju usvojenom od strane EU-a.

47

Dokumenti potvrđuju predanost Europske unije integriranom pristupu „pristojnom“

radu u strategijama zapošljavanja koji obuhvaća četiri strateška cilja, a to su stvaranje

novih radnih mjesta, pravo na rad, šira socijalna zaštitu i promicanje socijalnog dijaloga.

Iskustva i stajališta socijalnih partnera, kao i ILO-a smatraju se ključnima, te se

Europska unija u tom pogledu čvrsto obvezala na suradnju s njima (ILO, 2013.).

48

6. PERSPEKTIVE SOCIJALNE POLITIKE EUROPSKE UNIJE U SVIJETLU

MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE RADA

Cilj politike Europske unije je razvojna suradnja poticanje održivog razvoja,

iskorjenjivanje siromaštva te njezina integracija na svjetskom gospodarskom tržištu.

Perspektiva suradnje Međunarodne organizacije rada i Europske unije je u promicanju

dostojanstvenog rada koji bi stavljao naglasak na zapošljavanje mladih ljudi te na

otvaranje novih radnih mjesta. Zajedničkim naporima trebali bi poticati zapošljavanje, s

naglaskom na mlade, što Uniji predstavlja velik problem. Ostvarivanje socijalne zaštite

kroz ciljanu suradnju za odabrane teme kao i razvoj suradnje s ciljem jačanja socijalne

strane razvoja. Zajedničkim sastancima trebali bi analizirati postojeću suradnju te

planirati aktivnosti za iduće godine. Uz jačanje suradnje u svrhu širenja socijalne pravde

bitno je i jačanje institucija EU-a koje će podržavati njihovu suradnju. Jačanje suradnje

trebalo bi se bazirati na povećanju utjecaja ILO-a na području EU-a, tj. ILO bi trebao

imati mogućnost utjecaja i nadzora provedbe ratificiranih konvencija. Također je

potreban i bolji nadzor u provođenju socijalnih politika Unije te nadzor donešenih

standarda rada unutar Organizacije rada. Suradnja se mora odvijati i izvan teritorija EU-

a kako bi se iskustva stečena u ostalim gospodarstvima svijeta mogla prenijeti na samu

EU. Europska unija mora ubrzati ratifikaciju temeljnih standarda rada te olakšati

ratifikaciju važnih konvencija Međunarodne organizacije rada kao i primjenu

konvencija u praksi. Ubrzanje ratifikacije isto kao i provedbe trebalo bi se odnositi na

sve konvencije, a ne samo one koje su na korist Europskoj uniji. Kao dobar početak čini

se poziv zemljama članicama EU-a na ratifikaciju i provedbu svih konvencija

klasificiranih od strane ILO-ua. Organizacija rada trebala bi putem vlastitog Upravnog

tijela, ispitati sve konvencije koje zahtijevaju reviziju ili koje su zastarjele, te odrediti za

koje konvencije treba je potrebno promicanje ratifikacija od strane zemalja članica.

Europska komisija trebala bi otkloniti sve barijere koje onemogućavaju ratifikaciju tih

konvencija. Članice koje ratificiraju konvencije Organizacije rada moraju poduzeti

mjere kojima će osigurati adekvatne uvjete rada kao i sprječavanje svakog oblika

zlostavljanja i nasilja na radu te rada djece unutar Unije. Morale bi osigurati jednak

tretman domaćih radnika i stranih radnika po pitanju socijalne zaštite. Prioriteti suradnje

moraju biti zemlje članice koje su najviše pogođene ekonomskom krizom. U njima bi

49

trebalo ojačati socijalni dijalog kojim bi se omogućilo zapošljavanje mladih i jačanje

socijalne zaštite. Članice EU-a moraju djelovati unutar Međunarodne organizacije rada

u interesu Unije kao zajednice na koordiniran način. Države članice i Europska komisija

u suradnji s ILO-om trebaju se međusobno pomagati u obavljanju poslova kako bi se

osigurali interesi Unije i njezinih članica. Važno je njihovo jačanje suradnje na području

suzbijanja prisilnog rada koji se pojavljuje u raznim oblicima poput trgovine ljudima,

prostitucije i robovlasništva. Unija se suočava s promjenama u industriji, ubrzavaju se

tehnološke promjene koje prisiljavaju Uniju na promjenu zapošljavanja. Ona mora

prilagoditi kvalifikaciju radnika budućim promjenama te smanjiti ekonomske i socijalne

troškove sukladno tim promjenama (Kandžija i Cvečić, 2010.). Podizanje suradnje

ILO-a i EU-a na višu razinu bit će moguće tek kada ILO dobije veću mogućnost

kontrole i utjecaja na provedbu ratificiranih konvencija unutar EU-a, bez obzira da li EU

od njih ima direktne koristi. Na taj način omogućio bi se nepristran razvoj, ali i

mogućnosti unaprijeđenja dijaloga između zemalja EU-a. Unaprjeđenjem suradnje EU-a

i ILO-a bilo bi moguće brže i efikasnije obnoviti štetu nastalu uslijed ekonomske krize.

Također bi bio moguć brži oporavak tržišta rada, što je vrlo važan uvjet obnove

gospodarstva i ekonomije zemalja pogođenih krizom. Osim toga na taj bi se način

povećala mobilnost mladih stručnjaka, što bi zasigurno povećalo proizvodne,

informatičke i tehnološke kapacitete EU-a, a samim time i njezinu konkurentnost na

svjetskom tržištu kojega predvode SAD i Japan. Mora se povećati produktivnost

radnika boljom i efikasnijom socijalnom politikom zemalja članica s naglaskom na

obrazovanje i osposobljavanje.

50

7. ZAKLJUČAK

Suradnja Europske unije i ILO-a od velike je važnosti. Vežu ih zajednički ciljevi kao što

je provedba društvene odgovornosti. Povezani su i suradnjom na području trgovinske

politike i standarda rada. Europska unija svojim utjecajem vrši pritisak na zemlje

članice, kao i na zemlje nečlanice da ratificiraju Konvencije ILO-a te o tome ovisi

odnos EU-a i ILO-a. Naglašavaju svoje zajedničke prioritete, a svoje ciljeve mogu

smatrati međusobno usklađenima i koherentnima. Europsku uniju karakterizira sve veći

udio starog stanovništva, niska stopa prirodnog prirasta, niska stopa fertiliteta i

produljenje životnog vijeka, što negativno utječe na tržište rada. Najveći problem u

Europskoj uniji je nezaposlenost mladih koji nemaju financijsku sigurnost te gube

mogućnost samostalne egzistencije. Time nije doveden u opasnost samo gospodarski

rast, nego i cijeli socijalni sustav EU-a. Najviše posljedica na Europsku uniju ostavila je

kriza, koja se najviše odrazila na tržište rada, a posljedica toga je velika nezaposlenost

na području zemalja članica Europske unije. Sve većim ulaganjima u nove tehnologije i

informatizaciju Europska unija želi konkurirati na svjetskom tržištu kojega prevode

SAD-a i Japan. Ulaganjima u nove tehnologije i informatizaciju stvara se negativan

utjecaj na tržište rada s obzirom da radnik postaje višak i zamjenjuje ga stroj. Upravo

zbog toga ILO ima veliku ulogu u naglašavanju važnosti zapošljavanja, pogotovo

mladih. Ona putem Konvencije o politici zapošljavanja broj 122 i Deklaracije o

temeljnim načelima i pravima na radu pokušava utjecati na smanjenje nezaposlenosti.

Iako je uložen velik trud od strane ILO-a, ona nema dovoljno jak utjecaj na poboljšanje

situacije na tržištu rada. Kao što je važan razvoj tržišta rada za razvoj Europske unije,

jednako je važna i mobilnost radne snage koja je u EU na relativno niska. Mobilnost bi

trebala biti pravo ali mogućnost svakog građanina, te svakom građaninu omogućiti

nalaženje adekvatnog posla koji omogućava financijsku i egzistencijalnu sigurnost.

Mobilnošću se žele smanjiti socijalne tenzije u najsiromašnijim regijama EU-a. Također

bi mobilnost trebala utjecati na smanjenje siromaštva i unapređenje tržišta rada. Time se

želi smanjiti opterećenje sustava socijalne skrbi u najkritičnijim regijama EU-a te

mladom radniku omogućiti stjecanje iskustva u međunarodnom poslovanju. Putem

Konvencije ILO-a o migratornom zapošljavanju promiču se jednaka prava

zapošljavanja državljana i imigranata neke zemlje kao i mogućnost ostvarivanja

51

jednakih prava vezanih za socijalnu sigurnost. Suradnja ILO-a i EU-a na području

mobilnosti još uvijek nije na zadovoljavajućoj razini i trebat će još mnogo truda uložiti

kako bi ta mobilnost zadovoljila potrebe Europske unije. Na mobilnost velikm djelom

utječe obrazovanje, te se zahvaljujući njemu mogu tražiti bolje plaćena radna mjesta u

razvijenijim zemljama članicama EU-a. Obrazovanje Europskoj uniji predstavlja veliki

izazov s kojim se ona zasad uspješno suočava. Rezolucija ILO-a naglasila je važnost

obrazovanja, osposobljavanja i razvijanja vještina potrebnih za unapređenje životnih

uvjeta svakog građana EU-a, što se odnosi na poboljšanje mogućnosti zapošljavanja,

kao i mogućnost prelaska na drugo radno mjesto, a upravo to je rezultat cjeloživotnog

obrazovanja. Cjeloživotno obrazovanje predstavlja veliki značaj za društveni i

gospodarski razvoj, jer ono stvara visokoobrazovane stručnjake. Konvencijom ILO-a o

socijalnoj sigurnosti iz 1952. godine koja pripisuje minimalne standarde za razinu

socijalne pomoći i uvjete pod kojima su odobreni i Konvencijom protiv diskriminacije

iz 1958. godine, ratificirane 1997. godine vrši se utjecaj na smanjenje socijalne

isključenosti u Europskoj uniji koja bilježi porazne rezultate. Socijalna isključenost u

Europskoj uniji je u porastu, a to je razlog nedovoljnog zalaganja od strane EU-a te slab

utjecaj ILO-a na politiku EU-a o suzbijanju socijalne isključenosti. Suradnja ILO-a i

EU-a izrazito je bitna značajna upravo zbog širenja socijalne pravde, kao i zbog jačanja

institucija i ostalih instrumenata u EU koji će osnažiti socijalnu politiku. Njihova

suradnja datira još od 1958. godine, a s vremenom je sve više jačala, kako u Uniji tako i

izvan nje. Europska unija kroz svoje institucije podupire promicanje dostojanstvenog

rada rada za sve, kao i jačanje socijalne dimenzije globalizacije te zbog toga svoje

unutarnje i vanjske politike usmjerava ka širenju socijalne pravde u svojem i širem

okruženju. Osim toga aktivno sudjeluje na razgovorima i pregovorima na

institucionalnim sjednicama ILO-a u Ženevi, pogotovo kad je riječ o usvajanju

konvencija, preporuka, rezolucija i drugih važnih tekstova. U mnogim slučajevima

sudjeluje i u praćenju primjena samih konvencija. Europsku uniju i ILO karakteriziraju

iste temeljne vrijednosti u pogledu socijalne pravde. Ona podržava standarde ILO-a tako

što razvija program rada kroz mobilizaciju unutarnje i vanjske politike te kroz aktivnosti

kao što su razvoj, dijalog i trgovinska politika. Njihova suradnja pojačana je unutar i

izvan granica EU, te se razvila u pravo partnerstvo koje uključuje konkretne operacije

na terenu, koje također uključuju analize i istraživanja. Njihov angažman temelji se na

52

tehničkoj suradnji, uz dokaze o temelju razvoja politike, EU doprinosi ostvarivanju

dostojanstvenog rada u praksi. Ratifikacije temeljnih radnih standarda u zadnjih deset

godina znatno su porasle ali još je potrebno uložiti mnogo truda kako bi se to odrazilo i

u praksi. Socijalni dijalog temelj je Socijalnog modela EU-a kao i ILO-a, a njihova

suradnja može biti mehanizam kojim će se obnoviti socijalni dijalog u zemljama

članicama EU-a, najviše pogođenih krizom, ali i u onima koje se bore s uspostavom

temeljnih sloboda i ljudskih prava. Njihova suradnja trebala bi omogućiti više

„pristojnih“ poslova za mlade, više održivih poduzeća te širenje socijalne zaštite u EU.

Također se pridaje važnost promicanju ljudskih prava i demokracije, promicanju

društveno odgovornog poslovanja koje će se pridržavati dogovorenih standarda rada te

razvoju tripartitne strukture unutar velikih poduzeća i socijalne politike. S obzirom da

ILO ima važnu ulogu u upravljanju, trebao bi biti sposoban ograničiti utjecaj EU-a na

svoje odluke ukoliko bi te odluke donijele dobro objema stranama. U njihovom odnosu

javljaju se barijere, odnosno nemogućnost ratifikacije konvencija ILO-a za područja u

kojima EU ima nadležnost. Svim zemljama članicama upućen je poziv za ratifikaciju i

provedbu svih konvencija klasificiranih od strane ILO-a. Europska unija čvrsto se

obvezala na poštivanje i provedbu efikasne politike zapošljavanja i socijalne zaštite u

skladu s vrednovanjem istoga od strane ILO-a. Svaki čovjek zaslužuje pravo na rad, kao

i na dostojanstven život. Iziskuje se još mnogo truda i vremena dok se ovi problemi ne

riješe i dok se tržište rada u EU ne dovede na razinu koja će zadovoljavati zahtjeve

suvremenog tržišta rada. Sukladno navedenome može se zaključiti kako principi

Međunarodne organizacije rada služe kao dobar korektor i oslonac u provođenju

socijalne politike Europske unije.

53

LITERATURA:

Knjige:

1. Cvečić, I., 2012., Rijeka, Socijalna konvergencija novih zemalja članica

Europske unije (EU12) - preduvjet ekonomske i socijalne kohezije EU,

Sveučilište u Rijeci, Ekonomski fakultet

2. Kandžija, V., Cvečić, I., 2010., Rijeka, Ekonomika i politika Europske unije,

Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci

3. Kersan – Škabić, I., 2012., Pula, Ekonomija Europske unije, Sveučilište Juraja

Dobrile u Puli

4. Matthias Herdegen, 2003., Zagreb, Europsko pravo, Pravni fakultet

5. Michael P. Todaro, Stephen C. Smith,2006., Zagreb, Ekonomski razvoj

6. Mintas Hodak, Lj., 2010., Zagreb, Europska unija, Mate d.o.o.

Časopisi i ostale publikacije:

7. Alisa Skućanac, 2014., Što je Leonardo da Vinci?, preuzeto sa stranice:

http://www.educentar.net/Vijest/10117/, pregledano 23.06.2014.

8. Bernd Riegert i Željka Telišman, 2013., Godina užasa na europskom tržištu rada,

DW, preuzeto sa stranice: http://www.dw.de/godina-u%C5%BEasa-na-

europskom-tr%C5%BEi%C5%A1tu-rada/a-17330449, pregledano 23.06.2014.

9. Damjanović, D, 2013., Razvoj radnog i socijalnog prava u Europskoj uniji,

Dnevni IUS-INFO, preuzeto sa stranice:

http://www.iusinfo.hr/dailycontent/Topical.aspx?id=16842, pregledano

23.06.2014.

54

10. EEF/H.B., 2013., Kako će se ulazak u EU odraziti na nezaposlenost

mladih?, Večernji list, preuzeto sa stranice:

http://www.vecernji.hr/eucionica/kako-ce-se-ulazak-u-eu-odraziti-na-

nezaposlenost-mladih-571762, pregledano 23.06.2014.

11. European Commission, 2014., Working conditions: time for Member States to

implement the ILO domestic workers convention, preuzeto sa stranice:

http://europa.eu/rapid/press-release_IP-14-82_en.htm?locale=en, pregledano

23.06.2014.

12. Europska komisija 2014.,Akcijski plan Komisije za poticanje mobilnosti

radnika, enter europe, preuzeto sa stranice:

http://www.entereurope.hr/cpage.aspx?page=clanci.aspx&pageID=13&clanakID

=2378, pregledano 23.06.2014.

13. Europska strategija zapošljavanja, 2014., Europska komisija., preuzeto sa

stranice: http://ec.europa.eu/social/main.jsp?catId=101&langId=hr, pregledano

23.06.2014.

14. Guy Ryder, 2014., The ILO and the EU, partners for decent work and social

justice, Impact of ten years of cooperation, preuzeto sa stranice:

http://www.ilo.org/wcmsp5/groups/public/---europe/---ro-geneva/---ilo-

brussels/documents/publication/wcms_195135.pdf, pregledano 23.06.2014.

15. ILO, 2013., Coordinating social protection and employment policies, preuzeto sa

stranice:

file:///C:/Documents%20and%20Settings/user/My%20Documents/Downloads/0.

pdf, , pregledano pregledano 23.06.2014.

16. ILO, 2013.,Global Employment Trends 2014., Risk of a jobless recovery?, ILO

Cataloguing in Publication Data, preuzeto sa stranice:

55

http://www.ilo.org/wcmsp5/groups/public/---dgreports/---dcomm/---

publ/documents/publication/wcms_233953.pdf, pregledano 23.06.2014.

17. ILO, 2014., Guy Ryder: “The European Social Model is key to overcome the

crisis”, preuzeto sa stranice: http://www.ilo.org/global/about-the-ilo/who-we-

are/ilo-director-general/news-and-press-releases/WCMS_236743/lang--

en/index.htm, pregledano 23.06.2014.

18. Juraj Katalenac, 2011., Europska unija, neizvjesni rad i fleksigurnost, Mreža

anarhosindikalista, preuzeto sa stranice: http://www.masa-

hr.org/content/europska-unija-neizvjesni-rad-i-fleksigurnost, pregledano

23.06.2014.

19. Marion Schmid-Drüner, 2014., Pravo radnika na informiranje, savjetovanje i

sudjelovanje, Europski parlament, preuzeto sa stranice:

http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_

5.10.6.html, pregledano 23.06.2014.

20. Marinko Škare, 2010., PRIRODA NEZAPOSLENOSTI U HRVATSKOJ I

DETERMINANTE POTRAŽNJE ZA RADOM, Fakultet ekonomije i turizma

“Dr.Mijo Mirković” Pula, preuzeto sa stranice:

https://bib.irb.hr/datoteka/99865.Nezaposlenost.doc, pregledano 23.06.2014.

21. Mihael Hartlep i Svetozar Savić, 2013.,Nezaposlenost mladih: izgubljena

generacija,DW, preuzeto sa stranice: http://www.dw.de/nezaposlenost-mladih-

izgubljena-generacija/a-16921624, pregledano 23.06.2014.

22. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, 2011., Obrazovni programi EU –

Program za cjeloživotno učenje i program Mladi na djelu, Uprava za

međunarodnu suradnju i europske integracije, preuzeto sa stranice:

http://www.sfzg.unizg.hr/_download/repository/MZOS_LLPYiNA_info_za_DK

P_zavrsno_22022011.pdf, pregledano 23.06.2014.

56

23. Mrnjavac, Ž., 2001., POVIJEST EKONOMIJE RADA I POGLEDA

EKONOMSKE TEORIJE NEZAPOSLENOST, prof.dr. Željko Mrnjavac,2001.,

Ekonomski fakultet Split, preuzeto sa stranice:

www.efst.hr/~mrnjavac/pover.doc, pregledano 23.06.2014.

24. Patrick Taran, 2002., GLOBALIZATION, LABOR AND MIGRATION:

PROTECTION IS PARAMOUNT, preuzeto sa stranice:

http://www.cepal.org/celade/noticias/paginas/2/11302/ptaran.pdf, pregledano

23.06.2014.

25. Poslovni dnevnik, 2013., Međunarodna organizacija rada upozorava EU na

pojačan rizik socijalnih nemira, preuzeto sa stranice:

http://www.poslovni.hr/hrvatska/meunarodna-organizacija-rada-upozorava-eu-

na-pojacan-rizik-socijalnih-nemira-243240, pregledano 23.06.2014.

26. Verena Kern, 2014., Youth Employment: Mobility of young workers, preuzeto sa

stranice:

http://epthinktank.eu/2014/01/28/youth-employment-mobility-of-young-

workers/, pregledano 23.06.2014.

Internet izvori:

27. Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih,

preuzeto:http://www.asoo.hr/default.aspx?id=698, 2014., pregledano

23.06.2014.

28. Erasmus, 2014., preuzeto sa stranice:http://www.mobilnost.hr/index.php?id=10,

pregledano 23.06.2014

57

29. Eures, 2014., CISOK, preuzeto sa stranice:http://www.cisok.hr/eures,

pregledano23.06.2014.

30. European Commission, 2014., Social Protection & Social Inclusion preuzeto sa

stranice: http://ec.europa.eu/social/main.jsp?catId=750, pregledano 23.06.2014.

31. Governing Body, 2014., preuzeto sa stranice:http://www.ilo.org/global/about-

the-ilo/how-the-ilo-works/governing-body/lang--en/index.htm, pregledano

23.06.2014.

32. Hrvatski zavod za zapošljavanje, 2014.,http://www.hzz.hr, pregledano

23.06.2014.

33. ILO, 2014., Data collection and analysis (Global monitoring and analysis of

conditions of work and employment), preuzeto sa stranice:

http://www.ilo.org/travail/areasofwork/WCMS_145738/lang--en/index.htm,

pregledano 23.06.2014.

34. ILO, 2014., Data collection on wages and income, preuzeto sa stranice:

http://www.ilo.org/travail/areasofwork/wages-and-

income/WCMS_142568/lang--en/index.htm, pregledano 23.06.2014.

35. ILO, 2014.,Data collection on working time and work organisation, preuzeto sa

stranice: http://www.ilo.org/travail/areasofwork/working-time-and-work-

organization/WCMS_145627/lang--en/index.htm, pregledano 23.06.2014.

36. ILO, 2014., Global monitoring and analysis of conditions of work and

employment, preuzeto sa stranice:http://www.ilo.org/travail/areasofwork/global-

monitoring/lang--en/index.htm, pregledano 23.06.2014.

37. ILO, 2014., How the ILO works, Tripartism and social dialogue, preuzeto sa

stranice: http://www.ilo.org/global/about-the-ilo/how-the-ilo-works/lang--

en/index.htm, pregledano 23.06.2014.

58

38. ILO, 2014., Maternity protection, preuzeto sa stranice:

http://www.ilo.org/travail/areasofwork/maternity-protection/lang--en/index.htm,

pregledano 23.06.2014.

39. ILO, 2014., Origins and history, preuzeto sa stranice:

http://www.ilo.org/global/about-the-ilo/history/lang--en/index.htm, pregledano

23.06.2014.

40. ILO, 2014., Social protection floor, preuzeto sa stranice:

http://www.ilo.org/secsoc/areas-of-work/policy-development-and-applied-

research/social-protection-floor/lang--en/index.htm, pregledano 23.06.2014.

41. ILO, 2014., Wages and income, preuzeto sa stranice:

http://www.ilo.org/travail/areasofwork/wages-and-income/lang--en/index.htm,

pregledano 23.06.2014.

42. ILO, 2014., WISE+ full training package (Action Manual and Trainers' Guide),

preuzeto sa stranice:

http://www.ilo.org/travail/whatwedo/instructionmaterials/WCMS_121229/lang--

en/index.htm, pregledano 23.06.2014.

43. ILO, 2014., Work and family, preuzeto sa stranice:

http://www.ilo.org/travail/areasofwork/work-and-family/lang--en/index.htm,

pregledano 23.06.2014.

44. ILO, 2014., Working conditions of domestic workers, preuzeto sa stranice:

http://www.ilo.org/travail/areasofwork/domestic-workers/lang--en/index.htm,

pregledano 23.06.2014.

45. ILO, 2014., Working time and work organization, preuzeto sa stranice:

http://www.ilo.org/travail/areasofwork/working-time-and-work-

organization/lang--en/index.htm, pregledano 23.06.2014.

59

46. International Labour Organization, 2012., United Nations Brussels, preuzeto sa

stranice: http://www.unbrussels.org/agencies/ilo.html, pregledano 23.06.2014.

47. Međunarodna organizacija rada, 2012., preuzeto sa stranice:

http://www.un.ba/bih/stranica/ILO%20Me%C4%91unarodna%20organizacija%

20rada pregledano 23.06.2014.

48. MEĐUNARODNA ORGANIZACIJA RADA(ILO) I MEĐUNARODNA

KONFERENCIJA RADA(ILC), 2014., preuzeto sa stranice:

http://www.hup.hr/medjunarodna-organizacija-rada-ilo-i-medjunarodna-

konferencija-rada-ilc.aspx 23.06.2014.

49. Pojmovnik socijalne sigurnosti, 2007., preuzeto sa stranice:

http://www.coe.int/t/dg3/sscssr%5CSource%5CGlossCRO.pdf

50. PROGRESS programme (2007-2013), 2013., preuzeto sa stranice:

http://ec.europa.eu/social/main.jsp?catId=327, pregledano 23.06.2014.

51. Šućur, Z., 2004., Socijalna isključenost: pojam, pristupi i operacionalizacija,

file:///C:/Documents%20and%20Settings/icvecic/My%20Documents/Download

s/04_Sucur.pdf, pregledano 23.06.2014.

52. Trade Union Congress, 2014. Preuzeto sa stranice:

http://www.tuc.org.uk/international-issues/europe/ec-social-agenda/eu-renewed-

social-agenda-%20%E2%80%93-ratification-and, pregledano 23.06.2014.

53. Uloga Međunarodne organizacije rada u kreiranju i provedbi, 2014., preuzeto sa

stranice:

http://www.pravokutnik.net/sites/default/files/skripte/ulogamedunarodneorganiz

acijeradaukreiranjuiprovedb.pdf, pregledano 23.06.2014.

54. www.pravokutnik.net/sites/default/files/skripte/eu.doc , pregledano 23.06.2014.

60

Popis grafikona:

Grafikon 1. Kućanstva u EU28 s niskim intenzitetom rada u razdoblju od 2005. godine

do 2012. godine ........................................................................................................ 28

Grafikon 2. Minimalne mjesečne nadnice u EU28 za razdoblje od 2006. godine do

2013. godine u eurima ................................................................................................ 30

Popis tablica:

Tablica 1. Ukupna nezaposlenost u EU28 za razdoblje od 2004. do 2013. godine .... 17

Tablica 2. Ukupna nezaposlenost mladih u EU28 u dobi od 15 do 29 godina za

razdoblje od 2005. do 2013 godine ............................................................................. 19

Tablica 3. Završeno više sekundarno ili tercijarno obrazovanje kod osoba u dobi od 25

do 64 godina za razdoblje od 2004. do 2013. godine u EU28 .................................... 24

Tablica 4. Cjeloživotno obrazovanje kod osoba u dobi od 25 do 64 godina za razdoblje

od 2004. do 2013. godine u EU28 .............................................................................. 24

Tablica 5. Osobe pri riziku od siromaštva i socijalne isključenosti u EU28 u razdoblju

od 2005. do 2012. godine .......................................................................................... 27

Tablica 6. Prosječan broj tjednih radnih sati u EU28 (prvi kvartal 2012. godine i prvi

kvartal 2014. godine) .................................................................................................. 31

61

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom Međunarodna organizacija

rada (ILO) kao determinanta socijalne politike Europske unije izradio

samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc. Vinka Kandžije, a pri izradi diplomskog

rada pomogao mi je viši asistent dr.sc. Igor Cvečić. U radu sam primjenio

metodologiju znanstvenoistraživackog rada i koristio literaturu koja je navedena na

kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti

koje sam izravno iii parafrazirajući naveo u diplomskom radu na uobičajen,

standardan način citirao sam i povezao s korištenim bibliografskim jedinicama.

Rad je napisan u duhu hrvatskog jezika.

Suglasan sam s objavom diplomskog rada na službenim stranicama Fakulteta.

Student:

Ivo Benazic